Alma Hasuki}

99
enski subjekti u...
... historijskom, politi~kom, individualnom i mitskom vremenu
kroz, izme|u ostalog, dramski tekst Kisele kie
1

Rat postaje sveobuhvatno iskustvo koje potpuno preobra`ava i ~esto
uni{tava `ivote stanovnika. (...) ^ak i ako ga neprijatelj nije ozlijedio,
zlostavljao ili mu~io, okrutno oduzimanje svega {to je pojedincu bilo
najdra`e mo`e imati razorne dugoro~ne, ako ne i trajne, u~inke na
njegov `ivot. @ivot postaje isklju~ivo borba za opstanak.
Nira Yuval-Davis
Z
bog svoje reprezentacijske prirode, dramska knjievnost (i ne samo
dramska) mjesto je stalne refleksije aktuelnih drutvenih problema, tako
da je uee u proizvodnji drutvenog smisla neodvojivo od razumijevanja
dramskog stvaranja, odnosno, kao i svaki drugi knjievni tekst ni (savremena
enska) drama ne moe izmai iskustvu drutvene scene. U sluaju savremenog
bosanskohercegovakog drutva to se prije svega odnosi na tranzicijski, (post)
ratni, (post)traumatski kontekst koji postaje dominantan predmet dramskog
interesovanja, ispitivanja i ispisivanja. Obzirom na takvu viestruku ukljuenost
dramskog teksta u iskustvo drutvene scene i nemogunost odvajanja knjievnog
teksta od drutvenog vremena njegove produkcije, otvara se problemsko
podruje za istraivanje naina na koji (enski) dramski tekst reprezentira (to
1
Dramski tekst Kisele ki{e dio je zbirke drama Kisele ki{e i druge drame Nermine Kurspahi. U zbirci
se nalaze jo dva dramska teksta: All on board i Posljedica.
^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku
100
i takvo) vrijeme i koje su strategije njegovog izvoenja. Time se tekst/vrijeme
smjeta u specifine politike kontekste, odnosno prua se mogunost za
istraivanje politika i reima istine koji stoje iza reprezentacija/konstrukcija
vremena u odreenom dramskom tekstu.
Kao teorijsku osnovu za govor o reprezentacijama i/ili konstrukcijama (u
ovom sluaju vremena) bitno je spomenuti i osloniti se na zbornik Stuarta Halla
Representation: Cultural Representations and Signifying Practices u kojem,
izmeu ostalog, Hall navodi da ne postoji nita izvan sistema reprezentacije,
odnosno izvan naina na koji je neto reprezentirano i tom reprezentacijom
konstruirano, samo preko reprezentacije stiemo do (nesigurnog) znaenja
i drugih kateogorija znanja. Principima konstrukcije preko reprezentacijskih
sistema stvaraju se i drugi pojmovi/kategorije, naprimjer, kultura, nacija,
povijest, identitet, rod, istina. Svi oni su posljedice reprezentacije, odnosno
konstrukti, drutveni i diskurzivni, nisu prirodni, preddiskurzivni, nastali sami
od sebe ili od nekog boanstva, niti postoje a priori i mimo ovjeka. Obzirom
na navedeno, moemo govoriti i o konstrukciji vremena, u ovome sluaju u
enskom dramskom tekstu. Dramski tekst je izabrao da reprezentira razliite
drutvene kontekste i nainom njihove reprezentacije iz teksta se mogu iitati
razliite konstrukcije vremena. Nainom reprezentacije i konstrukcije vremena
dramski tekst uspostavlja sistem zastupnitva, stvara politiku reprezentacije/
teksta, te neizbjeno ulazi u polje politike jer, kako kae i Linda Hutcheon, svaka/i
reprezentacija/ prikaz ima svoju politiku (Hutcheon 2003: 43). Budui da je
odabrani dramski tekst napisala autorica i da se u njemu reprezentira ensko
iskustvo i perspektiva vano je istraiti gdje se u tim politikama reprezentacije/
konstrukcije vremena nalazi i pronalazi enski subjekt, kako je predstavljen i gdje
je mjesto konstruiranja i konstituiranja rodnog identiteta. Stoga e u radu biti
govora o tome ta savremeni enski dramski tekst ini s tim (post)traumatskim
sadrajima, kako ga reprezentira i konstruira, kako se suoava sa zvaninim
sistemima moi, kakva je njegova angairanost u odnosu na takve (represivne)
ideoloke, politike, nacionalistike, patrijarhalne sisteme.
Takoer, treba napomenuti da e se u radu knjievni tekst posmatrati, prije
svega, kao kulturni produkt, to znai da njegovo tijelo presijecaju i obiljeavaju
povijesne, ideoloke, diskurzivne silnice, institucije i instancije moi drutva, te
e biti upotrijebljeni razliiti teorijski obrasci za interpretaciju i analizu teksta kao
Zeni~ke sveske
101
kulturnog proizvoda. Takav interdisciplinarni i interteorijski pristup tekstu rad
vodi ka teorijskom eklekticizmu koji znai biti u pokretu i biti izmeu, biti spolja,
te, svakako, u hibridizacijama, odnosno nemati jedno porijeklo znanja, jedno
drvo znanja, ve nekakvu neodreenu spremnost na interventno suoenje sa
materijalnim drutvenim praksama (uvakovi 2006: 8).
Kisele ki{e sloena je drama na planu konstrukcije historijskog vremena
zbog njenog reprezentacijskog sistema kojim se gradi objedinjenost i kolairanje
vie razliitih historijskih vremenskih taaka i perspektiva. Stoga se u ovom
dramskom tekstu moe govoriti i o konstrukciji ne jednog historijskog vremena,
nego nekoliko njih. Drama nema hronoloki konstruirano dramsko vrijeme, nego
je vrijeme fragmentarno, ispresijecano i razlomljeno na nekoliko vremenskih
odsjeaka reprezentirano je vie pria koje su vezane za razliita historijska
vremena. Prvi in drame prikazuje segmente iz ivota irskih emigranata u Americi,
porodice MacMillan, prvenstveno Hanne MacMillan, devedesetih godina XX
stoljea. U tu irsku priu i ivot Hanne MacMillan spletom okolnosti uplie se
izbjeglica Hana Jovanovi i njena emigrantska, prognanika pria iz Bosne i
Hercegovine. Prie Hanne MacMillan i Hane Jovanovi donose asocijacije na
historijsko vrijeme rata u Bosni i Hercegovini i vrijeme englesko-irskog sukoba
ili Krvave nedjelje, te se prvim inom u dramskom tekstu konstruira historijsko
vrijeme devedesetih godina XX stoljea koje je prvenstveno reprezentirano preko
iskustva izbjeglica, prognanih i traumama optereenih enskih subjekata. Takvo
vrijeme je obiljeeno nevoljom i mukom bivanja drugaijim, stranim i manjinskim
identitetom u patrijarhalnim i nacionalistikim drutvima. Drugim inom prekida
se kontinuitet dramske radnje i vrijeme ameriko-irsko-bosanske pripovijesti,
te zapoinje pria u drugom historijskom vremenu o treoj junakinji, poznatoj
politikoj filozofkinji i teoretiarki Jevrejki Hannah Arendt. Ukljuivanjem prie
o stvarnoj Hannah Arendt u tijelo dramskog teksta Hannah postaje fikcionalni
entitet. Na taj nain se u dramskom tekstu konstruiraju dva razliita svijeta
fikcije (Hana Jovanovi i Hanna MacMillan) i fakcije (Hannah Arendt).
Meutim, ta dva svijeta se susreu, mijeaju i nadopunjuju jer je granica
izmeu njih (kako je pokazala postmodernistika teorija) neodrediva, labilna i
propusna to omoguava meusobnu proizvodnju i razmjenu znaenja. Na osnovu
iskoritavanja i fikcionalizacije odreenih biografskih injenica iz ivota Hannah
Arendt u dramskom tekstu se konstruira historijsko vrijeme prije, u toku i nakon
^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku
102
Drugog svjetskog rata. I to historijsko vrijeme impregnirano je traumatinim
dogaajima i iskustvima, diskriminacijom ili unitavanjem drugih, razliitih i
manjinskih (enskih) subjekata, te se konstrukcijom tog historijskog vremena
ukazuje na kobne ishode kolektivnih nacionalistikih projekata. Preko prie
Hannah Arendt u dramski tekst uvodi se pria o jo jednom stvarnom enskom
subjektu, Jevrejki Rahel Varnhagen spisateljici poznatijoj kao voditeljici
eminentnog salona u Evropi. Reprezentacijom krae prie o Rahel kratko se
prekida prvobitno historijsko vrijeme drugog ina, te se konstruira i historijsko
vrijeme devetnaestog stoljea, a koje je, takoer, reprezentirano kao netrpeljivo
prema drugim nacijama, religijama i narodima. Moglo bi se rei da je zajedniko
za historijska vremena konstruirana preko pria razliitih enskih subjekata u
drami Kisele ki{e to su to vremena obiljeena prvenstveno ratom i nasiljem,
izbjeglitvom i progonima, netolerancijom prema drugima, neprevazienim
individualnim traumama prouzrokovanim kolektivnim politiko-ideolokim
procesima, tegobnou suoavanja s traumatinim dogaajima, te napornim
i trajnim procesima individualnog razraunavanja i prevladavanja sablasnih
dogaaja iz prolosti. A takva ratnim i zloinakim uasima, uspomenama i
traumama optereena historijska vremena reprezentirana su preko individualnog
vremena izmjetenih enskih subjekata koje je konstruirano njihovim intimnim
priama i iskustvima.
Razliita historijska vremena konstruirana u dramskom tekstu mogu se i
simboliki povezati. Simboliku nit poveznicu ine sudbine i imena tri junakinje
Han(n)a(h). Sve tri junakinje dolaze u Ameriku zbog ideologije zla koja uzrokuje
ratove Hanna MacMillan zbog englesko-irskog sukoba, Hana Jovanovi zbog rata
u Bosni i Hercegovini i Hannah Arendt zbog Drugog svjetskog rata. Takoer, sve tri
junakinje doivjele su slina ljubavna razoarenja prouzokovana nacionalistikim,
zloinakim ideologijama. Naime, iako su na osnovu ljubavnih veza sa enama
koje su pripadale drugim nacijama i narodima izgledali kao potivaoci nacionalnih
razlika, mukarci s kojima su Hane bile u vezama pokazali su se kao oni kojima
je nacionalni identitet najvaniji i kao oni koji mjesto vlastite identifikacije vide i
pronalaze iskljuivo u okvirima vlastite nacije i naroda. Kada je trebalo pokazati
razumijevanje, podrku i snagu ljubavne veze zbog sukoba izmeu naroda kojima
su pripadale tri junakinje i naroda kojima su pripadali njihovi mukarci, muka
strana se povukla i svojim ponaanjem dala do znanja kojoj strani ele pripadati
nacionalistiko-ideolokoj. Takvim postupkom su pokazali vlastitu nesposobnost
Zeni~ke sveske
103
da izau iz nacionalistikih okvira i vlastitu osuenost na duhove svoje slavne
prolosti, na ivot koji je obavila pauina drevnih i slavnih vremena... (Kurspahi
2005: 35). Takoer, pokazali su da odobravaju nacionalistike zloinake poduhvate
stajui na stranu vladajuih politikih stranaka koje pokreu rat (Martin Heidegger),
da su im obaveze prema tradiciji, porijeklu i narodu vanije (Martin) ili da su ak
spremni da poine stravine zloine u ime vlastitog naroda (Rajko Jovanovi).
Takva razoaravajua iskustva obiljeavaju i optereavaju sve istoimene junakinje
tokom cijele drame. Slina iskustva u dramskom tekstu reprezentirana su i priom
junakinje koja nema neki od oblika imena Hana, nego Rahel Varnhagen. I Rahel gubi
ljubav svog ivota zbog pripadnosti vjeri i narodu koji nije poeljan i odgovarajui
za okolnosti u kojima ona ivi (XIX stoljee). Taj gubitak i razoarenje bude elju
u Rahel da rjeenje za vlastitu, prema mjerilima homogene i esencijalistike
identitarne politike, problematinu identitetsku poziciju pronae u pokuaju
asimiliranja u poeljan identitet naroda s kojim ivi. Rahel se eli potpuno uklopiti
u kulturu i narod koji smatra da mu Rahel kao Jevrejka ne pripada. Ona ne nalazi
individualni prostor koji bi joj (moda) omoguio da ivi u razlici s okolinom, te se
eli pokrstiti i ne biti Jevrejka ne bi li na taj nain prestala biti autsajder kojeg svi
prihvataju do odreene granice. Dama koja moe biti promatra i tuma njemake
kulture, ali nikako njen dio, potpuni sudionik... (Kurspahi 2005: 35). Meutim,
Rahel nije, kao to to nisu ni Hane, samoizabrani autsajder, odnosno prema
rijeima Natae Govedi katkad vas iz odreene grupe iskljuuje pripadnost nekoj
drugoj grupi, koju niste sami izabrali: npr. pripadnost enskom rodu, idovskoj vjeri,
homoseksualnosti... Spomenuta iskljuivanja mogu biti vrlo nasilna; pa i genocidna
ili ginocidna (2001: 102). Stoga njena pria, kao i pria o tri Hane, moe biti
primjer za neugodnost, tegobnost, nasilnost i zloine koje esto trpe manjinski,
marginalni i drutveno nepoeljni identiteti zbog razliitih suavajuih identitarnih
politika patrijarhalnih, rodnih, religijskih ili nacionalnih identiteta (ili nekog drugog
vladajueg oblika identiteta). Junakinje ive paradoks bivanja na pravoj strani.
Takoer, prie enskih dramskih subjekata jednim dijelom mogu biti primjer
za odnos koji se uspostavlja izmeu nacije (kao maskuline konstrukcije) i ene,
stvarne i simbolike, odnosno moe se vidjeti koje su reprezentacije/slike ene
prisutne u nacionalnom diskursu. Naime, u dramskom tekstu su prisutne reenice
ili pak dio pjesme koji sugeriraju na uspostavljanje znaka jednakosti izmeu ene
i nacije, odnosno ena je simbolika domovina.
^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku
104
JOANA: Ne znam koliko znate o Irskoj, ali to je jedna predivna zemlja...Zemlje
mogu biti oevi, ili majke, kako kae Edna OBrian. A Irska je majka, sa svim onim
svojstvima koje ima idealna majka:
(Recitira.)
Ah! Light loevly lady with delicate lips aglow,
With breast more white than a branch heavy land with snow
When my hand uplifted at Mass to salute the Host
I looked at you once, and the hajf of my soul lost. (Kurspahi 2005: 26)
Takvo tradicionalno mjesto ene u nacionalnom diskursu Valsala Kumari u
tekstu Rod i nacija: tradicija i tranzicija tumai kao simboliki ustupak za stvarno
zanemarivanje ena u nacionalnom diskursu i politici: Paradoksalno je da, dok su
mukarci zastupnici i glasnogovornici nacije, koji odraavaju zajednike interese
naroda, ene su simboli nacije. (...) Taj nemoni simboliki status tek je naknada
enama za stvarnu uskratu politike zastupljenosti u stvarnosti (...) (Kumari
2003: 198). Ovakvom tumaenju u prilog idu i prie svih dramskih junakinja.
Reprezentirajui prie enskih dramskih subjekata iz razliitih historijskih prerioda i
pokazujui kakvo je njihovo stvarno mjesto u razliitim historijskim okolnostima,
kako se nacija i njeni dominatni lanovi odnose prema nacionalnim simbolima,
spominjanje ene kao majke i simbola nacije moe da poprimi ironijski kontekst.
Pria o Hannah Arendt, uspjenoj politikoj teoretiarki i filozofkinji,
moe se iitati kao reprezentacijski sadraj kojim se konstruira (i) politiko
vrijeme dramskog teksta. Prisustvo Hannah Arendt i njenih prijatelja, poznatih
intelektualaca 20. stoljea, pripadnika intelektualnih drutvenih krugova,
moglo bi se protumaiti kao prisustvo takozvane intelektualne perspektive u
razmatranju problema zloina i rata. Takoer, takva perspektiva moe da ukazuje
na elju dramskog teksta da otvori pitanje o odgovornosti, krivnji ili ravnodunosti
intelektualaca spram zloina u bilo koje vrijeme i u bilo kojem politikom sistemu
(moda ponajvie ukljuivanjem imena Martina Heideggera i Karla Jaspersa,
kao dvije moralno-politike suprotnosti). Budui da je Hannah Arendt Jevrejka
i da je preivjela torturu i uas nacistikog zloina u Drugom svjetskom ratu nije
iznenaujue da se bavila nainima funkcioniranja zla i njegovom upranjavanju
u dravama kakva je bila faistika Njemaka (Kurspahi 2005: 31), zatim,
politikom analizom nacionalsocijalizma kao totalitarnog poretka, te problemom
Zeni~ke sveske
105
odgovornosti i krivice drave i pojedinca za poinjena ratna nedjela, kao i
oblicima, nainima i svrhom kanjavanja pojedinaca ili kolektiva za poinjene
zloine. Stoga, samo ukljuivanje imena Hannah Arendt u dramski tekst
(upuenije itaoce) moe da asocira na spomenute segmenate njene politike
filozofije i poetike, stvarajui mogunost za irenje znaenjskog konteksta
dramskog teksta. Ujedno, postavljanje Hannah Arendt i njenih teorijskih
razmatranja u centar dramskog interesovanja ini dramski tekst afirmativnim
prema njenim politikim promiljanjima o totalitarizmu, krivici, odgovornosti i
pravnom kanjavanju zloina, te kritiki usmjerenim prema historijskom vremenu
koje cikliki ponavlja usud. Odgovornost i krivica drave, naroda, kolektiva i/ili
pojedinaca za ratne zloine, te sudska procesuiranja ratnih zloina/ca svakako
su aktuelna i u politikoj stvarnosti bosanskohercegovakog postratnog drutva,
te je otuda zanimljivo i znaajno ukazati na mogunost povezivanja dva ratom
obremenjena historijska perioda preko figura ratnih zloinaca.
Naime, pored prie o poznatom i stvarnom Eichmannu u dramskom tekstu
se ispisuje i pria o fikcionalnom bosanskohercegovakom ratnom zloincu i
hakom optueniku Rajku Jovanoviu, njegovom amerikom sudskom sluaju
i optunici za ratne zloine. S priom o Rajku, problem krivice i odgovornosti za
ratne zloine se prebacuje na lokalni nivo, to je svakako znaajno za savremeni
politiki kontekst bh. drutva. U vezi sa problematikom ratnog zloina i njegove
pravne osude korisno je spomenuti knjigu Giorgia Agambena Ono {to ostaje od
Auschwitza u kojoj razmatra iroku temu Auschwitza na drugaiji nain, te, izmeu
ostalog, istie i problem suenja za ratne zloine, odnosno pravnog sankcioniranja
zloina, te na koji nain ta suenja funkcioniraju. Naime, glavna teza Agambena je
da se pri sudskim procesuiranjima pravi greka u mijeanju prava i etike. Agamben
smatra da ti procesi premda potrebni (...) pomagali su (...) proiriti uvjerenje
da je s njima problem rijeen, a, zapravo, smatra on, pravo nije izalo na kraj s
problemom, nego (...) je u najboljem sluaju problem toliko velik da je ugrozio samo
pravo, izazvao njegovu propast (Agamben 2008: 14).
Zato Agamben smatra sudske procese prilino neuspjelim u rjeavanju
problema ratnog zloina? Iz tog razloga to pravu u biti nije do ustanovljavanja
pravednosti. Niti do ustanovljavanja istine. Stalo mu je jedino do suenja,
ne osvrui se na istinu ili pravednost (Agamben 2008: 13). Za takvu
Agambenovu tvrdnju moemo pronai primjer u dramskom tekstu gdje se
^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku
106
razmatra problem razliite vrste odgovornosti pravne i moralne i pravednosti
(termine koje Agamben smatra pravnim, a ne etikim) preko suenja za ratne
zloine Eichmannu i Rajku. Naime, Eichmann i Rajko se u tekstu nameu kao
dvije suprotnosti u smislu njihovog vlastitog reagovanja na sudske procese
pokrenute protiv njih, te u vrsti i nainu provoenja sudskog procesa protiv njih.
Eichmannov monolog (Kurspahi 2005: 44-45) sugerira da on osjea moralnu
odgovornost za zloine kojima ga terete, ali ne i pravnu, krivinu odgovornost.
Dok na drugoj strani Rajko ne prihvata i ne priznaje niti jedan oblik odgovornosti
za poinjene zloine. Takoer, Rajkovo suenje je posebnu panju posveivalo
pravnoj ispravnosti sudskog procesa to je dovelo do oslobaanja Rajka zbog
nedovoljno dokaza protiv njega. U tom smislu je Agamben uistinu u pravu kada
kae da je pravu stalo samo do suenja i procedure, a ne do istinitosti, to
komentiraju i likovi:
BOB W.: (...) Treba da shvatite da advokati ine sve da svoga klijenta
oslobode. To je osnovni princip amerikog pravnog sistema. Svakome treba
pruiti ansu da bude osloboen.
JOANA: (Ironino) ak i ako je kriv, ili tek tada. Naalost, pitanje morala se
ovdje uope ne postavlja. (...)
JONNY: Hana, strano mi je ao to prolazi kroz sve ovo. Jenostavno, valjda si i
ti to nauila, svijet nema vremena, elje da se bavi neijom tragedijom i suosjea sa
onima koji pate ili su patili. ak i onda kada su narueni osnovni principi humanosti,
a za koje se pompezno tvrdilo da nikada ne smiju biti narueni, kao u ovom sluaju,
i u svim sluajevima ratnih zloina, kada doe do njihovog kanjavanja, oni se
jednostavno tretiraju kao svaki obini proces, sluaj. Prvo naelo od kojeg se polazi
onda kad se, kao, sudi tim zloinima je potovanje procedure...pravne u ovom
sluaju, a zloini, oni su u drugom planu. (Kurspahi 2005: 61)
Nasuprot tome, Hannah je bila nezadovoljna sudskom procedurom Eihcmannu
i smatrala je da svi zasluuju jednaka prava:
MARRY M.: Tvoji tekstovi o tom suenju u Jerusalemu stvaraju zabunu kod
nekih italaca. Neki misle da si potpuno zanemarila zloine koje je taj ovjek
poinio. tavie, neki misle da time vrijea rtve nacistikog terora.
Zeni~ke sveske
107
HANNAH: Ti zna da to nije istina, i ao mi je ako neki ljudi tako zaista misle.
Ja jednostavno nisam mogla da ne uoim proceduralne aljkavosti koje su se
deavale u tom procesu, to je sve.
GOSPO\A A.: Procedura vam je bila bitna ak i kada se radi o takvom sluaju,
suenju jednom ratnom zloincu?
HANNAH: ak i tada. Ili ba tada. Sve one strane jevrejske rtve iz Evrope, a
i ja sam jedna od njih, malo sretnija, dodue, nimalo nee biti mirnije ako se sudi
jednom od nacista kako se sudilo Eichmannu u Izraelu. (Kurspahi 2005 31)
Eichmann se uzima kao simbol poetka suoavanja i razraunavanja s
traumama i zloincima ratnog zloina. Naalost, sa zavretkom ratnog zloina
Drugog svjetskog rata nije stavljena taka na stravinosti rata, nego je toak
povijesti ponovo pokrenuo novo krvavo ispisivanje historije, ovaj puta na
prostorima bive Jugoslavije. Rajko moe postati simbolizacija sadanjih hakih
poigravanja u sudskim procesima protiv ratnih zloinaca. Koje je rjeenje
ovakvih politikih, ideolokih, pravnih i inih problema?! Reprezentirajui navedenu
problematiku dramski tekst ne nudi konane odgovore niti konane istine, nego
daje doprinos i podsticaj procesu promiljanja za mogue iznalaenje rjeenje
u prevladavanju kompleksne i traumatine situacije postratnog bh. drutva, ali,
to je moda jo vanije, ukazuje na muku/priu pojedinaca koja (uvijek) stoji
iza kulisa kolektivnih problema (pria Hane Jovanovi), a koja se gotovo uvijek
u kolektivnim naklapanjima i problemima zanemaruje, zaboravlja ili stavlja u
funkciju kolektivnih, nacionalnih poeljnih pria/istina.
Homi Bhabha navodi da postoji trenutak rasprivanja ljudi koji u nekim
drugim vremenima i nekim drugim mjestima, u drugim nacijama, postaje
trenutak okupljanja. Okupljanja egzilanata (...) i izbjeglica; okupljanje na rubu
tuih kultura; okupljanje na granicama (...) (Bhabha 2002: 158). Jedan
od takvih trenutaka okupljanja graninih i izbjeglih u druga mjesta moe biti
dramska scena u amerikom domu Hanne MacMillan gdje sa irom porodicom
obiljeava nacionalni irski praznik St. Patrick. Za trenutke ovakvih prazninih
okupljanja uobiajeno je da budu sveani, ritualno mjesto za izgradnju i
uvjebavanje porodinog i nacionalnog zajednitva. Meutim, obiljeavanje
tog praznika u drami upotrijebljeno je subverzivno i reprezentirano kao povod za
^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku
108
opijanje i jedenje, te kao susret bremenit traumama, napetou, neslaganjem,
netrpeljivou, nerazumijevanjem izmeu okupljenih lanova porodice i nacije.
Prisutna reprezentacija slavlja ukazuje na to da je preivljene ratove, nesree i
zloine teko zaboraviti i da oni nepovratno mijenjaju odnose izmeu pojedinaca,
porodine odnose i esto oteavaju bilo koje odnose koji se mogu graditi meu
ljudima. Razdor nastaje jer su sjeanja kod svakoga razliita to prouzrokuje
sukobe miljenja, a esto ne postoji ni volja za uspostavljanjem potrebnog
dijaloga i uvaavanja drugih sjeanja, osjeanja, miljenja pripadnika iste
nacionalne zajednice (a kamoli izmeu razliitih/suprotstavljenih).
Meutim, dijalog je vaan, jer, prema rijeima Karla Jaspersa treba da
nauimo da razgovaramo jedni s drugima. To znai da ne treba samo da
ponavljamo svoje miljenje, ve i da ujemo ta drugi misli. Ne treba samo da
potvrujemo, ve i da razmiljamo u kontekstu, sasluamo razloge i budemo
spremni na nove uvide. (...) Umee meusobnog dijaloga pruit e nam i vie
od vlastite povezanosti (Jaspers 2009: 17, 19). Pomenuta scena obiljeavanja
zvaninog nacionalnog praznika i svae koja nastaje usljed i posred tog
porodinog obiljeavanja mogla bi se posmatrati i kao slika funkcioniranja odnosa
uspostavljenog izmeu slubenog kolektivnog pamenja i privatnog, porodinog
ili linog pamenja koja mogu sapostojati, proimati se ili sukobljavati (Kulji
2006: 10). U ovom dramskom sluaju dolazi do sukobljavanja i napetosti.
HARRY M.: Moemo li se mi ikada sresti a da se ne posvaamo. Zato?
Zato to svi volimo Irsku, ali pri tome mislimo da je samo naa ljubav prava.
Da su samo naa sjeanja dostojna spominjanja, samo nae patnje vrijedne
potovanja. (...) (Kurspahi 2005: 13)
HANNA: Problem je u tome to ne umijemo sluati druge, razgovarati
meusobno. Problem je to smo nemoni i to ne znamo ta hoemo. Problem je
u tome to i kada govorimo o istome ne mislimo isto. Problem je to svi misle da
samo oni ispravno misle, i da je njihova ljubav za Irsku prava. A ostali su...valjda
neprijatelji. (Kurspahi 2005: 13)
Biti (na osnovu imena, jezika, porijekla ili nekog drugog prirodnog kriterija)
pripadnik jednog naroda ili porodice ne znai nuno osjeati bliskost, pripadnost i
povezanost sa/u takvim zajednicama. Tako, naprimjer, Hanna ne odreuje vlastitu
Zeni~ke sveske
109
porodicu kao sebi bliske, srodne, razumljive, potrebne. Za nju porodica nije
prostor gdje smjeta vlastite identifikacije:
HANNA: Zato si ih pozvao?
JONNY: Zna da bi to tata i mama voljeli. Okupiti porodicu, makar za jedan
praznik.
HANNA: Ma kakvu porodicu? O emu pria? S kim ti, a pogotovu ja imam
neto zajedniko? Ko nam je to blizak u svakom smislu? I otkad to ti razmilja i
govori u tim kategorijama! Porodica? Ha, molim te! (...)
JONNY: I ne elim da se potpuno izoliramo. Da izgubimo sve veze s
domovinom, naom prolou, pa i tradicijom.
HANNA: I, ta onda? Bit emo kao bolje ako se okruimo gomilom ljudi koji su
nam samo sluajno rod, potjeu iz iste zemlje, slave iste praznike, imaju poznata
imena, ali, ustvari, u svemu su nam tako daleki. (Kurspahi 2005: 14-15)
Preko takvog Hanninog osjeaja nepripadanja etnikoj/porodinoj zajednici,
otkriva se da je etniki/porodini identitet proizvoljan, diskurzivan, kao neto
konstruirano, ispriano, izgovoreno, a ne jednostavno otkriveno (Hall 2003: 116).
Zapravo, moglo bi se rei da Hanna pripadnost nekome ili neemu gradi prije
svega na osnovu vlastitog unutranjeg, privatnog kriterija koji je u vezi s brinou
za druge, odnosno kroz brigu za drugog, empatiju gdje u susretu tueg i svog,
iskrsava pitanje vlastitog identiteta, kada drugo postaje ja, tj. kada se drugo
prepozna preko vlastite egzistencije (...) (Deni-Grabi 2010: 131). Takoer,
njen osjeaj pripadnosti mogao bi se tumaiti i na osnovu rijei Nire Yuval-
Davis: belonging is about emotional attachment, about feeling at home and
as Michael Ignatieff points out about feeling safe
2
(Yuval-Davis). Na tim
principima Hanna se zbliava s Hanom Jovanovi, te se njih dvije na kraju drame
osjeaju sigurno u imaginarnom zajednitvu i pomau jedna drugoj stvarajui
intimni, individualni prostor i vrijeme u njemu kao (moda) jedini prihvatljivi izlaz iz
2
pripadnost znai emocionalnu privrenost, osjeati se kod kue i kao to Michael Ignatieff
istie osjeati se sigurno... (prevod autoriin)
^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku
110
traumatinosti historijskog i politikog vremena vlastite egzistencije.
Hana Jovanovi je izbjeglica prognana iz Sarajeva, u Sarajevu je ostavila
mua Rajka i u Sarajevu, u ratu, ubijen joj je sin. Smrt sina ostavila je na njoj
veliki trag, doivjela je i nervni slom zbog tog dogaaja, za smrt sina okrivljavala
je i mua jer je Srbin... njen se ivot raspao u Sarajevu. Dobija priliku da pokua
ponovo (koliko je to mogue) osmisliti i izgraditi vlastiti prostor ivljenja u
Americi. Njena pria pokazat e da procesi rehabilitacije, detraumatizacije i
zapoinjanja novog ivota ne mogu biti jednostavni, kako zbog prisutnih trauma
koje u vidu sjeanja ne prestaju opsjedati Hanu (Kurspahi 2005: 59-60)
tako i zbog uznemirujue situacije u koju e dospjeti zaslugama mua Rajka
i njegovih nacionalistikih mukih poduhvata. Hanna MacMillan, koja Hani
prua utoite, iskusila je priblina emotivna oteenja zbog ideologije zla, s tim
da je kod nje situacija uslonjena tjelesnim invaliditetom, pa joj je zbog toga i
nakon dugogodinjeg ivota u novoj zemlji svakodnevnica optereena jasnim
tjelesnim znakom kao podsjetnikom za nesreu i bol koje je preivjela. To joj,
svakako, oteava procese prilagoavanja i oporavljanja koji su i bez tjelesnih
invaliditeta dovoljno teki. Runi snovi Han(n)e (Kurspahi 2005: 59-60, 69-70)
upozoravaju da sjeanja i uspomene na nemile dogaaje ne blijede i da su
traume trajne. Meutim, kako to Hanna savjetuje Hani, s traumama i vlastitim
tragedijama se mora i treba nauiti ivjeti:
HANNA: Ne znam kakva je tvoja osobna drama, ali slutim kakvu kolektivnu
havariju trpi tvoja zemlja, ljudi u njoj. Neto o tome znam. Neto slutim, jer imala
sam slino iskustvo. Samo, pokuavam ti rei, tvoja drama jo nema tragini
epilog. I nee ga imati, bez obzira na sve udare, sve dok ne izgubi samu sebe,
odnosno dok tvoje tijelo jo neoteeno moe da iznosi teret tvojih djela, ideja,
misli, moguih rjeenja... Sve dok moe funkcionirati kao ljudsko bie, sa svim
svojim fizikim i mentalnim pretpostavkama, ti si neoteena, ti si u prednosti,
ma kakve bile tvoje realne moi... (...) (Kurspahi 2005: 19)
Dramski tekst je svjestan, kao to je i Hanna svjesna, da se ne moe
izgraditi potpuno novi ivot i svijet u kojima e procese detraumatizacije biti
mogue jednom okonati, u kojima sjeanja nee biti bolna i tegobna, u kojima
nacionalistike kolektivne igre nee unitavati ivote pojedinaca... Iluzije o
mogunosti kreiranja boljeg svijeta na makro planu ne pripadaju ni Hanni ni
Zeni~ke sveske
111
ovom dramskom tekstu. Meutim, dramski tekst politikama reprezentacije
propagira volju za kreiranjem i graenjem mikro prostora, individualnog polja
za igranje u mukom poslu rasporeivanja svijeta. Ta ideja reprezentirana
je zadnjom scenom dramskog teksta. Igranjem monopola, kao simbolike slike
rasporeivanja svijeta, Hanna MacMillan i Hana Jovanovi zajedniki konstruiraju
individualno/a vrijeme/vremena dramskog teksta. Individualno vrijeme i prostor u
ovom dramskom tekstu reprezentirani su kao mogunost za pronalaenje smisla
u historijskom i politikom vremenu koje ivimo nain da se (pre)ive.
Svaki od tri ina drame zapoinje slikom oivljenih kipova amerikih
predsjednika Lincolna, Rooswelta, Jeffersona i Washingtona, koji se nalaze na
planini Rushmorea u Americi. Oevi amerike nacije promatraju i komentiraju
deavanja u njujorkoj luci, nemir, nered, galamu, tue, sve prouzrokovano
dolaskom stranih dravljana, izbjeglica i prognanih iz Irske i Njemake ili se,
kao na poetku treeg ina, arogantno dosauju u nedostatku historijskih
zbivanja. Reprezentacija amerikih predsjednika u obliku kipova mogla bi se
iitati i kao simboliko ukazivanje na okamenjeno promatranje i nadgledanje
historijskih zbivanja koje je uobiajeno za velike nacije, odnosno nedjelovanje
i nepoduzimanje koraka u pravovremenom sprjeavanju i rjeavanju drutvenih
problema koji bi se trebali ticati svih njih i svih nas. Osim toga, razgovor amerikih
predsjednika na poetku treeg ina pomalo ironijski govori i o nainu na koji se
stvarala amerika nacija i ameriki prostor. Ni stvaranje amerike nacije i njene
historije, a za njih se najee vee demokratija i liberalnost, nije prolo bez
zloina, istrebljenja nepodobnih i nepotrebnih naroda i rasa, te kolonizatorske
i robovlasnike politike. Sve to u skladu je s jednom od pria koju promovira
dramski tekst nema prostornog, vremenskog imuniteta na rat i zloin, ono
je ponovljivo i ono je negativna ljudska mo i udes u bilo kojem politiko-
drutvenom sistemu. Naime, reprezentacijom pria iz razliitih vremenskih
perioda koje govore o prognanim, izmjetenim i zbog nacionalistikih
(zloinakih) ideja unesreenim (enskim) subjektima moe se iitati namjera
dramskog teksta da ukae na stalno kruenje ljudskog zla kroz vrijeme i prostor u
obliku ratova, nasilja i zloina. Ponovljivost zloina i progona u dramskom tekstu
reprezentirano je preko nesrene sudbine ena i njihovog iskustva. Navedene
nepovoljne konstante historije ovjeanstva za posljedice imaju smrt, progone,
viestruke traume, nesreu, prvenstveno na individualnom, ali i kolektivnom
planu. Sve te posljedice procesima stigmatizacije, netolerancije prema razliitom
^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku
112
i prijemivosti zla na unitene i oteene pojedince ili narode, opet od/vodi u novi
lanac nasilja, zloina, nepotivanja...i tako unedogled. Ukazivanje na ponovljivost
zloina, nasilja i progona kroz historiju je ujedno i nit koja razliita historijska
vremena konstruirana u dramskom tekstu dri na okupu i povezuje. To bi mogla
biti univerzalna poveznica razliitih vremenskih taaka dramskog teksta
nemogunost stjecanja imuniteta u bilo kojem periodu ljudske historije na
pojavu nasilja, zloina i ljudskog zla, teza o neprestanom ratu u civilnom drutvu,
odnosno o nemoguno sti pacifikovanja zaraenih morala. S tim u vezi mogu se
prizvati i Foucaltove rijei iz teksta Treba braniti dru{tvo, da se politika mo i
vlast vie ne analizi raju u emi ugovor represija, ve prema emi rat opresija,
odnosno da binarna shema rata, borbe, sukobljavanja sila, zapravo moe biti
oznaena kao osnova civilnoga drutva, istovremeno i kao naelo i motor vrenja
politike vlasti (Pavlovi 2012).
Takoer, i naziv drame mogao bi se dovesti u vezu sa ovom univerzalnom
problematikom dramskog teksta. Naziv se moe posmatrati kao metafora
o stalnoj proizvodnji zla ljudskim nerazumnim, sebinim, neprilagoenim
djelovanjem zbog ega se stvaraju i na zemlju obruavaju kisele kie u vidu rata,
nasilja, zloina, progona, smrti, a posljedice takvih kiselih kia su neizbjene,
trajne i dalekosene, mutacije se prenose iz generacije u generaciju i ire
daleko od pokretaa. Ako bi se mitsko vrijeme tumailo kao kruna i univerzalna
sveprisutnost konstanti u sudbini ovjeka i zajednice (Mileti-Oruevi 2010:
213), onda bi se opisana univerzalna namjera dramskog teksta mogla upisati
u reprezentacijski sadraj kojim se u dramskom tekstu konstruira mitsko vrijeme
ono koje se uvijek vraa u krugu i koje se uvijek ponovo pria (ibid: 214).