ČASOPIS ZA KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA • GODINA XVII • 2008.

• BROJ 85 • CIJENA 15 KN

BEHAR
BERIĆET RIJEČI

ZAPIS SA STEĆKA IZ 1094 GODINE

Radimlja, Stolac

Se znamenje Kneza Nenca, Velikoga Kneza Bosanskoga,a postavi je sin njegov

Knez Muven, s` Božijom pomoćju i svojih vjernih, a s’ inonom nijednom inom
pomoćju, nego on sam.
Ti, koji pročitaš moj kam, možda si hodio do zvijezda i vratio se, jer tami neima
ništa do ponovo ti sam.
Čovjek može vidjeti ono što nije vidio, čuti ono što nije čuo, okusti ono što nije
okusio, bit tami gdi nije bio, al’ uvijek i svagdi, samo sebe može najti, ili ne najti.
I mnogo ot moje ruke na zemji bi, a ni ot mene niko ne bi mrtav i ubit.
I da ostavih kosti u tujini, i tad bih samo Bosnu sanjo.
Čovječe, tako da niesi proklet, ne tikaj u me.
Legoh 1094 ljeta, kad bješe suša, pa u nebu ne bješe nijedne suze za me.

SURAIYE FAROQHI: KULTURA ŽENA

KNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆ
VELID IMAMOVIĆ: O DOBROČINSTVU
LIKOVNO OKNO: SAFET ZEC
ERVIN JAHIĆ: PEDERČINE I PEDERI
BEHAR, 85 2008.

KDBH “PREPOROD”
 BEHAR
BEHAR, dvomjesečni bošnjački časopis za
kulturu i društvena pitanja
Nakladnik:
Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske
PREPOROD
Glavni i odgovorni urednik:
Sead BEGOVIĆ
Izvršni urednik:
Filip Mursel BEGOVIĆ
Uredništvo:
Senad NANIĆ, Ervin JAHIĆ,
Sena KULENOVIĆ, Zlatko HASANBEGOVIĆ,
Dino MUJADŽEVIĆ, Azra ABADŽIĆ NAVAEY
Rukopisi i fotografije se ne vraćaju
Adresa:
BEHAR
KDBH “Preporod”
Ilica 35, 10000 Zagreb, Hrvatska
Telefon i fax: 00385 (0)1 483-3635
e-mail: kdbhpreporod@kdbhpreporod.hr
seadbegovic@yahoo.com
web: www.kdbhpreporod.hr
Cijena po primjerku 15 kn, dvobroj 30 kn,
godišnja pretplata 90 kn
Cijena u BiH: 3 KM, dvobroj 6 KM,
godišnja pretplata 18 KM.
Cijene za inozemstvo: CHF 6 (godišnje 36),
€ 4 (godišnje 24), USA $ 6 (godišnje 36);
Kunski žiro-račun:
ZABA 2360000-1101441490
Devizni žiro-račun: SWIFT ZABA HR 2X:
703000-280-3755185
(S naznakom: Preporod, za Behar)
Tiskano uz financijsku potporu iz državnog
proračuna Republike Hrvatske putem Savjeta
za nacionalne manjine Republike Hrvatske.
ISSN 1330-5182
Mišljenja i stavovi koje zastupaju autori,
nisu nužno i stavovi uredništva.
2 BEHAR 85
PROMIDŽBA
KAZALO
Manifestacija 14. Bošnjačke riječi u organizaciji
RIJEČ UREDNIKA .................................................................................................. 3
KDBH “Preporod“, studeni – prosinac 2008.
ŽENE U ISLAMU
Kultura žena: Ulomak knjige Suraiye Faroqhi “Sultanovi podanici:
kultura i svakodnevica u Osmanskom Carstvu” ............................................... 4 • Okrugli stol, srijeda, 19. studenog 2008.godine u 19 sati, Europski dom, Zagreb,
KNJIŽEVNI PORTRETI: Feđa Šehović
povodom objavljivanja knjige “Politički islam“ autora Tarika Kulenovića. Razgovaraju :
Muftija Ševko ef. Omerbašić, Dr. Šaćir Filandra i Goran Beus Richemberg.
Sead Begović (intervju): Pisac temeljnih ljudskih vrijednosti i zagovornik
suživota u suvisloj zajednici .......................................................................... 14
Feđa Šehović: privlačna snaga palete ................................................................. 19 • Srijeda , 26.11.2008. godine u prostorijama BNZH, Ilica 35, Zagreb, promocija X kola
Vratite čast i ponos dubrovačkim braniteljima ................................................... 25 “Bošnjačka književnost u 100 knjiga“ izabranih pjesama Tahira Mujičića “Tursko groblje“
Heroji ne smiju biti zaboravljeni ......................................................................... 28
Fragmenti iz romana «Prokleta ergela» .............................................................. 30 i Seada Begovića “Sve opet postoji“ u izdanju BZK “Preporod Sarajevo“. Predstavljaju:
Hadžem Hajdarević, Ervin Jahić, Filip Mursel Begović i autori.
DERVIŠHANA
Velid Imamović: O dobročinstvu ......................................................................... 38 • Promocija zbirki pjesama: Nasko Frndić, “Čudovita Bosna“ i Emsud Sinanović, “Tarih o
LIKOVNO OKNO
Slavonki“, u izdanju KDBH “Preporod“. Predstavljaju: Emsud Sinanović, Sead Begović,
Aida Abadžić Hodžić: Sumnja i nemir umjetnosti – uz slikarstvo Safeta Zeca ..... 42 Senad Nanić, Filip Mursel Begović.
DRUŠTVO S OGRANIČENOM ODGOVORNOŠĆU • Promcija novih brojeva Preporodovih časopisa : “Behar“ i “Preporodov Journal“.
Ervin Jahić: Pederčine i pederi ............................................................................ 52 Predstavljaju: članovi redakcija.
IZLOG KNJIGA ................................................................................................... 53 • Promocija knjige Ajke Tiro Srebreniković “Identitet, jezik-bosanska književnost“.
MULTIMONOLOG • Predstavljanje izdavačke i glazbene djelatnosti “Preporoda“ iz Jajca i Bihaća.
Senad Nanić: Freesponsability iliti slobodogovornost ......................................... 54
• Bajramsko sijelo uz nastup “Bulbula“, ženskog zbora KDBH “Preporod”.
HISTORIOGRAFIJA
Adnan Jahić: O korištenju naziva “Bošnjak” u suvremenoj historiografiji .......... 55
PRIKAZI I KRITIKE
Sead Begović: Začuđujući ritam života i bogatstvo tradicije ............................... 56
Sead Begović: Vrsni dramaturg ljubavi i njene inovirane inkantacije .................. 57
ČASOPISI
Filip Mursel Begović: Derviši nasuprot pustoši svakodnevice .............................. 58
POLEMIKA
Tahir Mujičić: Zbogom Filandra efendija ............................................................. 60
DOKUMENTI
Povelja prijateljstva i odanosti Gradu Dubrovniku .............................................. 62
PROMIDŽBA ...................................................................................................... 63
Na naslovnoj stranici: Safet Zec, Velika nagnuta krošnja, 1975., ulje na platnu
Behar je prvi slavni bošnjački list tiskan latinicom u Sara-
jevu godine 1900., a izlazio je sve do 1911. godine. Prvim
mu je urednikom bio Safvet-beg Bašagić, a vlasnik Adema-
ga Mešić. Objavljivao je tekstove «za zabavu i pouku», iz-
vorne i prijevodne književne priloge bosanske i islamske
obojenosti. Beharov se sjaj nije dao integracijom pretopiti
u bliske susjedne kulture, a niti preimenovati. Od 1992.
godine izlazi zagrebački Behar ocijenjen «najboljim što
su Bošnjaci dosad imali». On je najbolji izraz povezanosti
nacionalne manjine sa životnom sredinom, dijasporom u
svijetu i matičnim narodom u Bosni i Hercegovini. U de-
setogodišnjem razdoblju (1992.-2002.) glavni i odgovorni
urednik zagrebačkog izdanja bio je književnik Ibrahim Ka-
jan, a potom ga je zamijenio dr. Muhamed Ždralović koji je
tu službu obnašao do ljeta 2006. godine.
BEHAR 85 63

Kako projicirati život unatrag?
Poštovano čitateljstvo Behara!
U ovom osamdesetpetom broju Vašeg
časopisa za kulturu i društvena pitanja uči-
nilo nam se važnim oprezno najaviti pre-
važnu temu “Žene u islamu” (koja će usko-
ro zaživjeti uz argumente i protuargumente
na ovim stranicama jednog od budućih
brojeva), upravo stoga što se zadnjih godi-
na pojavio niz knjiga intrigantnih musli-
manskih autorica iz čitavog svijeta koje svo-
ju biološku slučajnost, u sklopu reproduk-
tivnih prava, napokon preispituju, dajući
nam novu dimenziju svojih ljudskih prava,
a time i posve novi dijalog koji nije “ratište”
već mjesto ravnopravnog dijaloga. Naime,
Behar će pokušati tu famoznu muževnost i
ženstvenost u neprekidnom stjecanju, prije
svega jezika, pojasniti ne samo kao svojevrsni seksizam već
i kao patrijarhalno napredno mišljenje o spolu – tamo gdje
su razlike minimalne. U tom smislu, dobro nam je došao
tekst Tatjane Paić-Vukić koji nas u osvit trećeg milenija
podsjeća da jednakost muškaraca i žena (barem ona krea-
tivna) nije izum novovjeke pluralne ljevice. Nadalje, u ru-
brici portreti, predstavljamo pisca uzavrele krvi – Feđu Še-
hovića- koji je sa svojim spisateljskim istupima vješto pro-
sijavao nedoumice povijesti i tekuće zbilje – samo iz jednog
razloga: da nas one ne bi i nadalje zastrašivale. Šehović
kao klasik suvremene hrvatske i bošnjačke književnosti
umije majstorski projicirati naše živote unatrag, a također
ga nepogrešivo portretira i kao slučaj ovdje i sada. Zadnjih
godina, Šehović, nakon grandioznog književnog opusa,
samozatajno slika. To njegovo tragalaštvo ovaj put prila-
žemo kao ilustraciju njegova djela, ali istom zazivamo sko-
rašnju izložbu u Zagrebu. Šehović kao Šehović, kao Vidra,
podsjeća nas neprestance na nepravde i na zaborave, kao
i na one koji su se iskreno uželili našeg insana.
Dervišhana je slijedeća rubrika koja podsjeća na peča-
te vjerovjesništva, na muslimane koji prihvaćaju Zadnjeg,
ali, sve Vjerovjesnike priznaju kao donosioce Istine svojim
BEHAR 85
RIJE^ UREDNIKA
narodima. Dervišhanu potpisuje vrsni i vr-
li Sarajlija - esejist Velid Imamović koji hiti
još jednom budućnosnom dijalogu. O
Sumnji i nemiru umjetnosti, uz slikarstvo
Safeta Zeca, piše Aida Abadžić Hodžić. Či-
ni se da ovaj slikar, nadasve nenadmašni
majstor glede “figurativne, odnosno
predstavljajuće umjetnosti, dovodi u sum-
nju utemeljenost kategorije ‘slikarskog
realizma’ koji ipak poklanja gledaocu”.
Autorica ogleda sugerira nam da pomno
razgledamo slikanje Safeta Zeca koje po-
stupno postaje “unutrašnje drhtanje isku-
snog promatrača”.
Slijedi intrigantna, možda za neke pro-
vokativna, kolumna Ervina Jahića pod na-
slovom “Pederčine i pederi”, no, to je sa-
mo privid te upozoravamo sve one koji se ne snalaze u
suvremenoj zbrci kada je riječ o spolovima. Jahić hrabro
zadire u traumu lažne tolerancije i tjelesne degradacije
“drugačijih”. On oprezno upozorava na brojne načine ko-
ji bi da nas oslobode od spola i razlike na kojoj se on te-
melji u ljudskoj psihi. Zatim, Multimonolog, kolumna Se-
nada Nanića, mudroslovno preispituje slobode misli i od-
govornosti te pokušava dosegnuti slobodu imaginarnog
Šejtanistana. Autor kao da naslućuje da subjektivna sna-
ga kritičkog viđenja stvarnosti nije podjednako raspore-
đena. Netko je posjeduje, a netko je naprosto tup, glup,
gluh i slijep. Pred nama je i kraći ogled velike privlačne
snage autora Adnana Jahića: O korištenju naziva “Boš-
njak” u suvremenoj historiografiji te prikazi novoizišlih
knjiga u Preporodovoj ediciji: Naska Frndića (Čudovita Bo-
sna) i Emsuda Sinanovića (Tarih o Slavonki). Zasigurno
mnogi nisu čuli za časopis Kelimu’l Šifa’. Filip Mursel Be-
gović upoznat će vas sa sadržajem jedinog tarikatskog
časopisa u Bosni i Hercegovini.Polemiku, koju začinje Ta-
hir Mujičić, savjetujemo, pročitajte nadušak, a potom mo-
žete s njim eglenisat – koliko vam drago!
Sead Begović
3
 ŽENE U ISLAMU

Kultura žena
Ulomak knjige Suraiye Faroqhi “Sultanovi podanici: kultura i svakodnevica u Osmanskom
Carstvu” koja uskoro izlazi u izdanju nakladničke kuće Golden marketing-Tehnička knjiga.
S engleskoga prevela dr. sc. Tatjana Paić-Vukić, znanstvena suradnica u Arhivu HAZU.

O AUTORICI:
Suraiya Faroqhi jedno je od najvećih imena suvremene svjetske osmanistike. Rođena je u Ber-
linu 1941. godine. Povijest i turkologiju studirala je u SAD i Njemačkoj, te je gotovo četiri deset-
ljeća predavala i gostovala na mnogim sveučilištima (Hamburg, Harvard, Minneapolis, Ankara,
Istanbul…). Danas kao umirovljena profesorica minhenskoga Instituta za povijest i kulturu Bli-
skoga istoka i turkologiju predaje na sveučilištu Bilgi u Istanbulu. Autorica je osam knjiga i više
od sto pedeset znanstvenih radova iz socijalne, ekonomske i kulturne historije. Njezina knjiga
Sultanovi podanici, izvorno objavljena na njemačkome 1995. godine pod naslovom Kultur und
Alltag im Osmanischen Reich (München: C. H. Beck), prevedena je na engleski, turski, grčki, a
sada i na hrvatski jezik. To je prva i zasad jedina obuhvatna studija o kulturi i svakodnevnom životu na osman-
skim prostorima. Posebnu važnost autorica pridaje još nedostatno istraženoj kulturi žena, osobito onih iz sred-
njih i nižih društvenih slojeva. Naime, uloga žena u visokoj politici Osmanskoga Carstva nije nepoznata: sultani-
je i haremske dame u jednom su razdoblju osmanske povijesti odlučujuće utjecale na državne poslove. No, Su-
raiya Faroqhi ne bavi se dvorskim intrigama i borbama oko prijestolja, nego nazorima, osjećajnošću, naobraže-
nošću, odorama, nakitom, rukotvorinama, jednom riječju duhovnom i materijalnom kulturom žena iz različitih
društvenih slojeva. Na osnovi literature i izvora – službenih isprava, jednako kao i privatnih narativnih tekstova
– preispituje tvrdnje o raširenosti poligamije na osmanskim prostorima, o posvemašnjoj isključenosti žena iz
javne domene, te o isključivo usmenom karakteru njihove kulture.
dr. sc. Tatjana Paić-Vukić

Europeisti su tek posljednjih dvadeset-trideset godina Većina naših izvora podataka o osmanskim gradskim
obratili veću pozornost na žene kao povijesne ličnosti. Do ženama od 16. do ranog 19. stoljeća stoga potječe iz pro-
sedamdesetih godina 20. stoljeća i povjesničari osmanisti tokola kadijskih sudova. Traganje za drugim izvorima izi-
uglavnom su ih zanemarivali Jedno od važnih pitanja koje skuje podosta imaginacije. Donedavna su povjesničari
se tada postavilo tiče se materijalnih dobara što su ih po- koji se bave europskim srednjim i ranim novim vijekom
sjedovale. “Što su Osmanlijke činile sa svojom imovinom?” često priznavali da povijest žena doista spada u svaku
i dalje je omiljen predmet istraživanja povjesničara koji se obuhvatnu društvenu historiju, no odlučno su tvrdili da
bave ženama u Osmanskome Carstvu. U osnovi toga zani- nažalost nedostaju potrebni izvori. Međutim, sve veće za-
manja leži činjenica da su osmanske žene – barem zakon- nimanje za povijest žena iznjedrilo je poprilično mnogo
ski – čak i poslije vjenčanja zadržavale pravo
raspolaganja svojim imetkom, za razliku od Prema vjerskome zakonu musliman se mogao
većine udanih Europljanki koje su nadzor
nad vlastitom imovinom stekle tek u 19. ili
oženiti nemuslimankom, no obratan slučaj nije
20. stoljeću. Jednako tako, žene bi ulaskom bio dopušten; djeca iz "mješovitih" brakova
u pubertet postajale punopravne podanice smatrala su se muslimanima. Takvi su brakovi bili
Carstva. I opet različito od mnogih udanih
Europljanki, one su se stoga mogle potužiti
prilično uobičajeni, posebno u pograničnim
kadiji na svaku nepravdu koja im je nanesena područjima ili u krajevima s mnogo
– a i njih su, dakako, drugi mogli tužiti ili nemuslimanskoga stanovništva.
sudski goniti. U gradovima, gdje je bilo raz-
mjerno lako potražiti pravnu zaštitu, žene su se doista nove građe. Osmanisti sada moraju prevladati slične po-
koristile svojim zakonskim pravima. Doduše, mnoge su teškoće. Posljednjih se godina više pozornosti pridaje
vjerojatno shvatile da su na sudu u nepovoljnom položa- osmanskim ženama, te se doista pojavilo još izvora kao
ju. Muški rođaci vršili bi na njih neformalan pritisak, a i što su pisma, dnevnici i osobne obiteljske isprave. Osim
vjerski im je zakon umnogome ograničavao mogućnost toga, i jačanje feminističkih pokreta u samoj Turskoj mo-
da osobno svjedoče. glo bi u bliskoj budućnosti uroditi važnim istraživanjima.

4 BEHAR 85
 ŽENE U ISLAMU

SUPRUGE nja”, morala bi se u najmanju ruku odreći novčane potpo-

re koja bi joj inače pripala nakon razvrgnuća braka. Ako je
U osmanskom društvu rijetko se događalo da netko razvrgnut na zahtjev supruga, žena je imala pravo na
cijeloga života ostane nevjenčan. Brakove su ugovarali ro- iznos koji je bio ugovoren pri sklapanju braka i na tromje-
ditelji, premda su mladići katkad mogli izbjeći takve po- sečno uzdržavanje. Često bi žena koja traži rastavu prista-
godbe ako im nisu bile po volji, tako što bi se odselili. la suprugu isplatiti i neku dodatnu svotu. Takvu su rasta-
Mlade djevojke i žene imale su manje mogućnosti. U ka- vu dakle sebi mogle priuštiti samo imućne žene.
dijskim protokolima vrlo se rijetko spominju žene koje su U ranom 18. stoljeću na višeženstvo se u dobrostoje-
pristale da ih otmu, a tek nešto malo češće one koje su ćim istanbulskim obiteljima, o kojima govori Lady Mary
udali kao malodobne i koje su postavši punoljetnima že- Wortley Montagu (1689.–1762.), nije baš gledalo s odo-
ljele razvrgnuti brak. Prema vjerskome zakonu musliman bravanjem. Supruga engleskog veleposlanika ispričala je
se mogao oženiti nemuslimankom, no obratan slučaj nije kako je muž jedne od njezinih prijateljica nedugo prije bio
bio dopušten; djeca iz “mješovitih” brakova smatrala su uzeo drugu ženu. Zbog toga je izgubio ugled kod prijate-
se muslimanima. Takvi su brakovi bili prilično uobičajeni, ljica svoje prve supruge, a ona sama odbijala ga je pustiti
posebno u pograničnim područjima ili u krajevima s mno- u svoju sobu. Takvi postupci možda potječu otud što su
go nemuslimanskoga stanovništva. Barem kada se radi o mnoge žene iz uglednih obitelji brakove osmanskih prin-
Peloponezu, pravoslavni su kršćani katkad tražili da se ceza smatrale svojim uzorom. Naime, visoki dužnosnici
sklapanje braka upiše u kadijski protokol, iako ni vjerski kojima bi ponudili ruku neke princeze morali su se rastati
zakon niti sultanski propisi to od njih nisu zahtijevali. Mo- od dotadašnjih partnerica, bile one supruge ili robinje.
žemo samo nagađati zašto su to činili. Njihovi brakovi s princezama ostajali bi monogamni.
Unatoč svim tim zaprekama, ima primjera
osmanskih žena koje su aktivno zastupale obitelj- U ranom 18. stoljeću na višeženstvo se u
ske interese čak i dok su im muževi bili živi. Zna-
mo za tužbu što ju je podigla jedna kršćanka koja dobrostojećim istanbulskim obiteljima, o
je sredinom 18. stoljeća živjela u nekom selu bli- kojima govori Lady Mary Wortley Montagu
zu srednjoanadolskoga grada Kajserija. Njezin je (1689.–1762.), nije baš gledalo s
zet vrlo vjerojatno ubio njezinu kćer, a postojao
je i spor oko nekih dragocjenosti. Što god da je odobravanjem. Supruga engleskog
bilo posrijedi, tužiteljica je sa svojim predmetom veleposlanika ispričala je kako je muž jedne od
išla sve do Istanbula. Iz istoga perioda datira i njezinih prijateljica nedugo prije bio uzeo
slučaj jedne muslimanke iz obitelji koja je pripa-
dala srednjoanadolskoj eliti. Suprug te žene bio drugu ženu. Zbog toga je izgubio ugled kod
je uhićen u vezi s nekim nejasnim poslom, i ona prijateljica svoje prve supruge, a ona sama
se kao tužiteljica svojski borila da ga oslobodi. odbijala ga je pustiti u svoju sobu
Očito je da su neke poduzetne žene doista nala-
zile mogućnosti da izađu iz sjene svojih muških srodnika. Nastojanja uglednih osmanskih dama da svojim muže-
Načini na koje su to uspijevale izvesti sami po sebi zavrije- vima nametnu jednoženstvo sigurno su proistekla iz po-
dili bi istraživanje. sebnih okolnosti 18. i ranoga 19. stoljeća, kada su prince-
Novije studije o osmanskoj instituciji braka pokazuju ze imale osobito jak utjecaj na istanbulsko visoko društvo.
koliko se prije precjenjivala važnost poligamije. Teško je Osim nekih iznimnih slučajeva, one nisu uživale takav
dati točan podatak jer nemamo potpun popis svih, i muš- ugled u 16. stoljeću, niti pod neoapsolutističkim režimom
kih i ženskih stanovnika nekoga grada, koji bi sadržavao i sultana Abdulhamida II. (1876.–1909.). Jedna studija o
pokazatelje njihova bračnog stanja. Ipak, prema podaci- instituciji braka u Istanbulu počev od 1880. godine, za-
ma iz svih ostavinskih slučajeva koje je rješavao kadija, a snovana na kvantitativnim podacima, pokazala je da se
kojih zapisnici zauzimaju mnoge stranice protokola, vrlo do toga doba poligamija praktički svela na dvorsko druš-
je jasno da je višeženstvo bilo razmjerno neuobičajeno. U tvo i vjerske dužnosnike. Gotovo da je i nije bilo među
potpunom popisu nasljednika, koji čini važan dio takve trgovcima i obrtnicima. Za razliku od običnih gradskih že-
isprave, rijetko se spominju dvije supruge, iako je svaka na, čini se da su dame iz visokog društva samo donekle
udovica imala pravo na dio nasljedstva i stoga je morala uspijevale u nastojanjima da nametnu monogamiju.
biti spomenuta u ostavinskom dokumentu. Taj je uvid to- Reklo bi se da su neki brakovi između osmanskih prin-
liko često potvrđen da monogamiju moramo smatrati ceza i visokih dužnosnika bili sretni iako ni mladenka ni
pravilom za obitelji gradskih žena u Anadoliji. mladoženja uopće nisu sudjelovali u njihovu ugovaranju.
Rastave su bile češće, i muškarac se u svakom trenutku Evlija Čelebi piše da se njegovu rođaku Melek Ahmed-pa-
mogao jednostrano i bez obrazloženja rastati od svoje su- ši (1588.–1662.) srce slomilo kada mu je supruga, prince-
pruge. Znamo i da su neki brakovi razvrgnuti na ženin za Ismihan Kaja (Kaya), poslije petnaestak godina braka
zahtjev. U takvim bi slučajevima suprug očekivao da bude umrla pri porodu. Zanimljiv je udovčev srditi odgovor na
manje ili više velikodušno nagrađen za svoj pristanak. pokušaj velikog vezira da ga utješi obećanjem kako će mu
Svaka žena koja se željela rastati zato što (da se posluži- ubrzo ugovoriti ženidbu drugom princezom: “Nadam se
mo službenim izrazom) “među nama nema razumijeva- da ćete umrijeti prije nego učinite takvo što.” Za nas je

BEHAR 85 5
 ŽENE U ISLAMU
nevažno je li ta pripovijest istinita ili ne. Čak i ako ju je
Evlija izmislio, njegovo je tumačenje braka Melek Ahmed-
paše zanimljivo koliko i sâm taj odnos, jer pripovjedač po-
tječe iz iste društvene sredine iz koje i junak priče.
Ako bi između vezira i njegove žene bilo sukoba, suprug
je uvijek mogao podsjetiti “svoju” princezu na to da on nju,
na kraju krajeva, nije izabrao. Evlija je izniman po tome što
nam je zabilježio, iako u ponešto romantiziranom obliku,
optužbe što ih je dvoje uglednih supružnika u 17. stoljeću
upućivalo jedno drugomu u nekoj zaoštrenoj situaciji. Priča
počinje kada je princeza zatražila više novca od svojega
muža, onog istog Melek Ahmed-paše koji se naposljetku
ponovno oženio unatoč ranijem protivljenju. Melek Ahmed-
paša potužio se da mu je žena stara i ružna; oboje su tada
vjerojatno bili u šezdesetim godinama, a paša je možda bio
i stariji. Još je ustvrdio da se oženio, a da ga nitko ništa nije
pitao te da, štoviše, nije ni nazočio tom događaju. Prema
Evliji, svađa je završila tako što je paša otišao iz palače, te je
uvjeravao svojega rođaka, pripovjedača, da ne kani više ni
pogledati suprugu. Znamo za nekoliko osmanskih princeza
iz 18. stoljeća koje jedva da su ikad i vidjele svoje muževe.
Može se samo nagađati koliko su često sukobi poput ono-
ga o kojemu govori Evlija bili uzrok rastava.

LJUBAV I NAKLONOST
Mladim ljudima iz obitelji na visokim položajima zacije-
lo je bilo vrlo teško upoznati moguće supružnike iz vlastita
društvenog sloja. S druge strane, skučeni uvjeti svakod-
nevnog života “običnog” svijeta u gradovima otvarali su
stanovite mogućnosti. Mladi seljaci i nomadi mogli su se
lakše susretati pri radu na poljima, u vrtovima i na pašnja-
cima. Iz kojeg društvenog sloja onda potječe popis simbo-
la zaljubljenih o kojemu govori Lady Mary Wortley Monta-
gu? To je popis zbirke sitnica u torbici, od kojih svaka zna-
či jednu ljubavnu izjavu. Na početku nailazimo na maleni
biser, koji očito znači: “Ti si biser među najvećim ljepotica-
ma”. Klinčić govori: “Ti si klinčić, ali ne traješ (brzo veneš),
ti si pupoljak, ali ne mogu te njegovati (čuvati), dugo sam Portret senzualne plesačice (1717. – 1730.)
te volio, no ti o meni ništa ne znaš.” Vlas kose znači: “Ti si
kruna na mojoj glavi”, a grožđe (vjerojatno ono koje se na skoga društva. Svim tim simbolima mogli su se služiti ne-
turskom naziva crnim), “Moja dva oka” (i danas se koristi pismeni parovi. Ipak, budući da su mnoge žene, čak i one
kao izraz naklonosti). Komadić zlatne žice, pak, znači: iz viših slojeva, bile ograničene na izgovorenu riječ, to
“Umirem, pohitaj k meni!”. Kao dodatak pismu nalazi se nam samo po sebi ne govori u kojem su se segmentu
papričica: “Pošalji mi (nam) pravu poruku!” društva rabili ti simboli zaljubljenih.
Obavijesti koje daje Lady Mary potječu od njezinih pri- Začudo, u arhivu palače Topkapi sačuvana su konven-
jateljica iz Istanbula, a dobila ih je zatraživši primjere cionalna “ljubavna pisma”. Vjerojatno su najpoznatiji pri-
osmanskih ljubavnih pisama, djelomice i stoga što su je za mjerci onih sedam pisama što ih je sultanija Hurem
to zamolile žene u Engleskoj s kojima se dopisivala. Ipak, (Hurrem Sultan), Rokselana, pisala Sulejmanu Veličanstve-
to ne mora značiti da su ljubavni simboli o kojima ona nom dok je bio daleko, na čelu svoje vojske. Barem prva
govori doista potjecali iz viših slojeva istanbulskoga druš- od tih pisama sastavila je tajnica, budući da Rokselana još
tva. Vrlo je moguće da su se osmanske prijateljice Lady nije bila dovoljno ovladala osmanskim jezikom. Stoga ti
Mary, želeći joj učiniti uslugu, raspitale kod trgovkinja ko- tekstovi nisu posvema privatna prepiska dvoje ljudi. Usto,
je su prodavale nakit, tkanine, pa i robinje u haremima ne znamo je li stihove koji krase nekoliko pisama sastavila
uglednih obitelji. I sluškinje koje su radile u javnim kupe- sama sultanija. No, prema riječima priređivača, Rokselana
ljima mogle su dati neke obavijesti. Kako bilo, vjerojatnije se naposljetku doista toliko dobro izražavala na osman-
je da su ti simboli potekli iz svijeta obrtnika i trgovaca. skome da je mogla sama sročiti takve stihove.
Osim toga, trgovkinje su katkad bile nemuslimanke, a ti- Unatoč ulogama što su ih odigrali tajnici, a možda i eu-
me i moguća dodirna točka s još jednim slojem istanbul- nusi, pisma doista prenose ozračje prisnosti koje je vladalo

6 BEHAR 85
 ŽENE U ISLAMU
između njih dvoje. Tako sultanija Hurem prenosi pozdrave sto ukrašene sedefnim intarzijama, koje su im omoguća-
ostalih pripadnica harema, a osobno pozdravlja nekog nei- vale da hodaju po mokrom mramoru kupelji, a da pritom
menovanog pašu. Princ Mehmed javlja, sigurno po nalogu, ne smoče noge. Dijelovi takve oprave mogu se vidjeti na
ono što je sama Rokselana već napisala: da ona teško može minijaturi Buharija, osmanskoga slikara iz 18. stoljeća.
dalje podnositi odsutnost svojega ljubljenog gospodara. Sli- Izleti u prirodu bili su vrlo popularni u 17. stoljeću, a i
jedi kratak osvrt na knjigu koju je princ tada proučavao sa danas je tako. Oni su pružali još jednu prigodu za druže-
svojim učiteljem. S vremenom Rokselana prelazi s formalnog nje, a zacijelo i za njegovanje osobnih prijateljstava među
na neformalni način obraćanja; nažalost, ne znamo ništa o ženama. Svi gradovi bili su okruženi pošumljenim ravnica-
uzrocima te promjene. U kasnijim pismima sultanija daje sa- ma; često bi se u blizini nalazio i grob nekog svetog čovje-
vjete Sulejmanu. Njegovi odgovori nisu sačuvani, no čini se ka. Posjeti takvim grobovima omogućavali su ženama da
da je on Rokselani doista posvetio jednu pjesmu pohvalnicu; spoje religiju i druženje. U Istanbulu je na početku 18.
znalci smatraju sultana posve solidnim pjesnikom. stoljeća dolina Kagithane (Kâğıthane), na samome kraju
Kada bi se u 18. stoljeću neki paša oženio princezom, Zlatnoga roga, bila omiljeno odredište koje su europski
mogao je svojoj mladenki posvetiti stihove. Katkad bi ih putnici često spominjali kao “slatke vode Europe”. Zahva-
sam napisao, a kadšto naručio od nekog uspješnog pje- ljujući ushićenju europskih posjetitelja, raspolažemo s ne-
snika. Lady Mary Wortley Montagu zapisala je jedan takav koliko ilustracija koje prikazuju zabave dama koje uživaju
tekst, i to u doslovnom prijevodu i u vlastitu, profinjenom u izletima. Čini se da su neke od tih slika izradili osmanski
engleskom prepjevu. U njemu pjesnički glas pripada Ibra- minijaturisti kako bi zadovoljili potražnju Europljana.
him-paši, mladoženji kojemu sultan dotad nije dopuštao Osim izleta u javne prostore, za toplijih mjeseci boravilo
da vidi novu suprugu, i koji očajnički čezne za njom. Po- se i u privatnim vrtovima sa sjenicama. Ako je bilo kakvog
stoji nekoliko studija o načinima na koje su pripadnici voća ili povrća, ono bi se sušilo ili koristilo za pripravljanje
osmanskih viših slojeva pokazivali i izražavali naklonost, i džema, a to se dakako smatralo ženskim poslom. Lady
stoga nam još preostaje da otkrijemo je li ta pjesnička Mary nam je zapravo jedini izvor obavijesti o razgovorima
ljubavna izjava Ibrahim-pašina zamisao ili su takvi stihovi što su ih vodile imućne dame u društvenim prigodama.
bili uobičajeni. Budući da je znala osmanski jezik, u kasnijim mjesecima
svojega boravka mogla je sudjelovati u takvim razgovori-
DRUŠTVENI ŽIVOT MEĐU ŽENAMA
Reklo bi se da su dame često razgovarale o
Na tom polju imamo najviše spoznaja o žena- trudnoći i djeci; Lady Mary pripovijeda kako su
ma iz višega sloja, dok se supruge obrtnika i tr-
govaca spominju rijetko i sporadično. Čak i Evlija,
njezine prijateljice smatrale da je velika nesreća
koji je pisao o gotovo svim stranama života u postati odveć starom za rađanje. Ako joj se
Osmanskome Carstvu, može tomu malo pridoni- može vjerovati, izgleda da je u njezinu krugu
jeti. Iz onoga što je pisala Lady Mary Wortley
Montagu doznajemo da su dame iz istanbulskog
za ženu bilo gotovo pitanje društvene časti
visokog društva početkom 16. stoljeća jedne dru- zatrudnjeti, jednostavno zato da dokaže kako
gima odlazile u duge posjete. To je bilo lakše oni- je još mlada.
ma koje nisu živjele u sultanovoj palači i stoga
nisu bile podvrgnute tamošnjoj strogoj etikeciji. Kao pro- ma. Reklo bi se da su dame često razgovarale o trudnoći i
nicava promatračica, supruga engleskoga veleposlanika djeci; Lady Mary pripovijeda kako su njezine prijateljice
brzo je zamijetila tu razliku. Ona tako piše da se udovica smatrale da je velika nesreća postati odveć starom za rađa-
sultana Mustafe II. (vladao 1696. – 1703.) silno željela po- nje. Ako joj se može vjerovati, izgleda da je u njezinu krugu
kazati u najboljem svjetlu u društvenim prigodama, ali da za ženu bilo gotovo pitanje društvene časti zatrudnjeti,
zbog pomanjkanja iskustva nije baš bila sigurna kako to jednostavno zato da dokaže kako je još mlada. Evlija pak
učiniti. Za razliku od nje, prijateljica Lady Mary, lijepa su- piše da je princeza Kaja u početku izbjegavala suprugove
pruga visokog pomoćnika velikog vezira (kâhya), bila je pokušaje da joj priđe, vjerujući u proročanstvo svojih prija-
iznimno spretna u društvenim događajima i Lady Mary je teljica da joj je suđeno umrijeti pri porodu. Čini se stoga da
vjerovala da bi se ona dobro držala na bilo kojem europ- je zabrinutost zbog opasnosti koje su nosili trudnoća i po-
skom dvoru. rod, a koji će sultaniju Kaju doista i stajati glave, bila veća
Osim što su jedne druge posjećivale kod kuće, osman- nego što je to inače optimistična Lady Mary pretpostavlja-
ske gradske žene sastajale su se i u kupeljima. I opet nam la. Kako pokazuju ostavinski popisi građana Burse, zbog
Lady Mary daje najraniji opis takvih druženja iz prve ruke. visoke stope smrtnosti djece broj sinova i kćeri koji su osta-
Naime, tek u 19. stoljeću europske su posjetiteljice u ve- li na životu nije bio osobito velik.
ćem broju pohodile kupelji, smatrajući ih dijelom društve-
nih običaja bez kojega bi doživljaj Istanbula bio nepot- NAKIT I ODJEĆA
pun. Važnost posjeta kupeljima naglašavala je oprava što
su je ugledne žene uzimale sa sobom u takvim prigoda- Popisi koji su sastavljani prije podjele nasljedstva tako-
ma, a nosila bi je sluškinja. Među njihovim priborom za đer nam ponešto govore o odijevanju i nakitu gradskih
kupanje bili su vezeni ručnici i visoke drvene natikače, če- žena. Lady Mary Wortley Montagu bila je očarana ljepo-

BEHAR 85 7
 ŽENE U ISLAMU
tom i vrijednošću dragulja kojima su se ukrašavale ista- ka (kutnu), koje su se vjerojatno izrađivale u Bursi. To zna-
nbulske dame, njezine znanice. No, za nas su korisniji po- či da je sigurno bilo regionalnih razlika u odijevanju jer
pisi imetaka stanovnica Burse, koje su vjerojatno većinom jednostavno nije bilo moguće nabaviti određenu tkaninu
bile supruge i kćeri obrtnika i trgovaca. Nisu ostavštine u svakom kutku Carstva. I sami osmanski promatrači za-
svih žena sadržavale nakit. Među onima koje su si mogle mjećivali su neku vrstu folklora u načinu odijevanja. Tako
priuštiti takav luksuz bile su posebno omiljene naušnice, Evlija ne propušta spomenuti tkanine od kojih su izrađeni
obično zlatne ili srebrne. Imućnije žene često su imale na- ogrtači i koprene što su ih nosile žene u raznim gradovi-
ušnice s biserima; to su bili najomiljeniji dragulji, a uvozili
ma kada bi se odvažile izaći iz kuće. Govoreći o ženama iz
su se vjerojatno iz Bahreina. I narukvice su bile uobičajene; Meke opisao je čak i njihov parfem.
izrađivali su ih od zlata i prodavali na par. Čini se da su Za Evlijinim opisom ženske odjeće slijedi uvriježena
ogrlice uz koje je u kutijicama bio primjerak Kurana ili tali-formulacija “kreću se vrlo čedno”. Ona se odnosi na naj-
sman bile manje popularne, jednako kao i prstenje, a u važniju ulogu koju ženska odjeća ima za muškog proma-
dosad istraženim ostavštinama žena gotovo se i ne spomi- trača: pokazati čednost žene time što je skriva. Zapravo,
nju ukrasi za kosu. Dobrostojeće stanovnice Burse često su idealna žena bila bi posve nevidljiva. Sultani su često do-
imale pojaseve za čiju se izradu koristilo mnogo plemenite nosili zakone u tom duhu, posebice u 18. stoljeću, pa su i
kovine. Osim srebrnih, bilo je i pojaseva od tkanine učvr- njihove uredbe ženama drastično ograničavale ono malo
šćene srebrnom ili pozlaćenom kopčom. Takvi platneni preostalih mogućnosti izlaska na ulice i trgove. Čak su i
pojasevi često su bili bogato ukrašeni srebrnim i znatnim trgovine vezenim tkaninama, što su ih žene rado posjeći-
nitima, a katkad su se oko pasa nosile i široke vezene vale, nakon jednoga takvog poteza zatvorene.
vrpce. Zlatni i srebrni vez nalazio se i na drugim odjevnim Dakle, žene su odjeću i nakit nosile uglavnom radi dru-
predmetima, te na jastučnicama i ostalom posoblju. gih žena jer bi inače te predmete vidjeli samo članovi nji-
Takvih se predmeta sačuvalo razmjerno malo, a većina hove najuže obitelji. Očito je ovo prvo bilo važno, barem
primjeraka koji se mogu naći u muzejima pripadala je sul- u višem sloju; dame iz osmanskoga visokog društva pri-
tanovoj obitelji, ili je pak izrađena, odnosno preinačena u male su stranu posjetiteljicu poput Lady Mary “u punoj
sadašnji oblik, tek u 19. stoljeću. Upravo na “svakodnev- spremi”. Možemo zamisliti kako bi družice pomno ispiti-
nom” nakitu obrtnici su ponajviše nastojali iz naraštaja u vale opravu neke žene procjenjujući njezinu čednost, sku-
naraštaj ponavljati određene uzorke. Tako ima naušnica iz poću i otmjenost, te kako bi se glas o tome pronio putem
mreža kojima su žene pripadale.
Iz suvremenih etnoloških studija, kao i iz Dobrostojeća žena (ovdje, kao i u mnogim
svakodnevnog iskustva, znamo da anadolske drugim pitanjima, znamo vrlo malo o siromašni-
ma) obično je nosila široku košulju (gömlek) od
mladenke na vjenčanju dobivaju nakit koji poslije finog pamuka ili svile, a preko nje dugu haljinu
mogu, bude li potrebno, prodati kako bi osigurale (entari) koja je i u višem sloju i u bogatijih gra-
ekonomski položaj novozasnovane obitelji. đanki često bila baršunasta ili svilena. Za one
manje imućne bilo je jeftinih svilenih i pamučnih
19. i 20. stoljeća koje očito podsjećaju na stare bizantske tkanina poznatih kao beledi. Izvezena koprena često se bro-
primjerke. Zbog toga se, unatoč spomenutim ograničenji- šem pričvršćivala za fes ili kapicu, tvoreći tako raskošno po-
ma, može steći predodžba o nakitu što ga je posjedovala krivalo za glavu. Kaputić (dolama) nosio se kao gornja odje-
gradska žena u 18. stoljeću. ća koja je bila prijeko potrebna zimi u nedovoljno zagrijanim
Iz suvremenih etnoloških studija, kao i iz svakodnev- kućama. Izvan kuće žene su nosile široki ogrtač zvan ferace,
nog iskustva, znamo da anadolske mladenke na vjenčanju u čijim je rukavima bilo mjesta da se sakriju ruke. Lica su im
dobivaju nakit koji poslije mogu, bude li potrebno, proda- bila skrivena iza dvaju komada tkanine zakvačenih za kopre-
ti kako bi osigurale ekonomski položaj novozasnovane nu, na kojima je bio ostavljen samo prorez za oči.
obitelji. Danas su ti darovi obično narukvice, a možemo U mnogim krajevima nemuslimanke su se odijevale
pretpostaviti da je tako bilo i u Bursi u ranom 18. stoljeću. poput muslimanki. Jesu li ostavljale lica otkrivenima ili ne
Takvu pretpostavku podupire to što su narukvice uvijek ovisilo je o području, a katkad i o njihovu društvenom
bile izrađene od zlata. Čak je i osmanskim princezama na- položaju. Na Balkanu i u Istanbulu nemuslimanke su
kit katkad služio kao ušteđevina i u slučaju potrebe dale uglavnom nastojale ostaviti vidljivim barem dio lica,
bi ga pretopiti. premda je bilo i iznimki. U Ateni su mlade neudane dje-
Što se tiče muškaraca, i osmanski i europski promatra- vojke nosile koprene, a samo su udane žene pokazivale
či bili su itekako svjesni da odjeća odražava društveni po- lice. U istočnoj Anadoliji i na prostoru Kavkaza Armenke
ložaj onoga koji je nosi. Poput većine vladara u Europi su nosile koprene poput muslimanki. Bilo je, međutim, i
srednjega i ranoga novog vijeka, osmanski sultani željeli krajeva za koje europski promatrači govore kako su već u
su održati postojan i jasno određen društveni poredak. 16. i 17. stoljeću ondje vidjeli brižljivo izrađene regionalne
Taj cilj stoji iza uredbi o odijevanju koje su se često izda- nošnje nemuslimanki; očito je da nisu bile skrivene ogrta-
vale i koje su podanici jednako često kršili. Isto tako, i čem. Oko 1700. godine, kada je posjetio grčke otoke,
društveni položaj žene trebao se razabrati iz njezine opra- francuski botaničar Pitton de Tournefort opisao je nošnje
ve. Tako je 1564. određeno da nemuslimanke moraju no- njihovih stanovnica, a svojemu je djelu pridodao i gravure
siti suknje od angorske vune ili od mješavine svile i pamu- koje prikazuju pojedine odjevne predmete. Na jednoj

8 BEHAR 85

Glazbenice, Minijatura oko 1720 – 1725. g.,
akvarel i pozlata na papiru, Muzej palače Topkapi
osmanskoj minijaturi iz 16. stoljeća naslikane su pokrive-
ne kršćanke, ali i neke u odjeći s dekolteom.
ŽENE KOJE SU BILE NA ČELU KUĆANSTVA I
ZARAĐIVALE NOVAC
Neudane žene koje žive same bile su rijetkost u osman-
skim gradovima. Ipak, udovice bi prilično često odlučivale
ne pristupiti obitelji nekog muškog srodnika. Napose u
balkanskim pokrajinama, osmanski porezni propisi davali
su poseban status ženi koja je upravljala imanjem premi-
nulog supruga. I u srednjoanadolskom trgovačkom gradu
Tokatu bilo je oko 1640. godine mnogo kućanstava za
koja su poreznici upisali imena žena. To znači da su i njih
priznavali kao glave obitelji. Udovica bi dobila samo ma-
len dio muževljeve imovine, dok bi lavovski dio pripao
djeci. Na vjenčanju se muškarac morao obvezati da će su-
pruzi dati određenu svotu novca za slučaj da se od nje
rastavi ili umre prije nje. U slučaju smrti ta se svota ispla-
ćivala prije podjele ostatka nasljedstva. Brižni muževi ili
očevi katkad bi još za života dali novac svojim suprugama
ili kćerima, ili bi ih imenovali upraviteljicama kakve obitelj-
BEHAR 85
ŽENE U ISLAMU
ske zaklade od koje bi dobivale plaću. Ipak, čak su i ti
prihodi često bili nedostatni i mnoge su se udovice vjero-
jatno nastojale što prije preudati. Ako žena to nije bila u
stanju, a imala je djecu za koju se trebala skrbiti, morala
je naći načina da zaradi novac.
Mogućnosti koje su joj stajale na raspolaganju bile su
ograničene. Lakše je bilo ženi koja je imala gotovinu što ju
je mogla nekomu posuditi ili uložiti na drugi način. Neke
žene, vjerojatno one iz trgovačke sredine, čak bi se poči-
njale baviti trgovinom. Katkad su ulagale novac kao “tihi
partneri”. To se moglo izvesti putem partnerskih ugovora
poznatih kao mudaraba, prema kojima bi žena u ulozi “ti-
hog partnera” povjeravala svoj novac putujućem trgovcu.
Doduše, u protokolima iz Burse iz 17. stoljeća zapisano je
skladište koje je pripadalo nekoj trgovkinji. Ona je vjerojat-
no naveliko trgovala, no može biti da je jednostavno nasli-
jedila posao od svojega oca trgovca. Žene koje su trgovale
na malo bile su uobičajenija pojava; one su opskrbljivale
imućne gospođe tkaninama i nakitom, a donosile su im i
najnovije vijesti. U protokolima iz Burse s početka 18. sto-
ljeća nalazi se nekoliko popisa ostavština žena koje su po-
sjedovale natprosječne količine skupih tkanina, često onih
s tiskanim uzorcima ili vezenih. Neke od tih žena možda su
jednostavno voljele ručni rad. Ipak, možemo pretpostaviti
da su ostale bile trgovkinje, posebno one koje su posjedo-
vale mnogo šalova i zavežljaja (bohça). Trgovkinje su obič-
no prenosile robu u takvim rupcima pa su bile poznate
kao “žene sa zavežljajima” (bohçacı kadın).
Udovica koja se morala sama uzdržavati imala je malo
izgleda da nađe posao sluškinje u bogatoj kući jer su
mnoge dobrostojeće žene imale robinje. Tim djevojkama,
koje su često bile kupljene kao vrlo mlade, naposljetku bi
dali slobodu i dopustili im da se udaju. Drugi razlog bio je
običaj koji se zadržao do ranog dvadesetog stoljeća, a u
Ankari se može pratiti sve do šesnaestoga. Naime, siro-
mašna obitelj poslala bi svoju kćer još kao djevojčicu da
služi u nekoj bogatoj obitelji. Ondje bi je odgajali i uzdr-
žavali dok bi obavljala različite poslove, ovisno o njezinu
uzrastu. Kada bi bila spremna za udaju, obitelj kod koje
radi priskrbila bi joj miraz. Još kada bi počela raditi bilo bi
dogovoreno hoće li joj muža izabrati roditelji ili obitelj u
kojoj služi. Čini se da je u većini slučajeva taj dogovor bio
usmen, a katkad bi ga i zapisali u kadijin protokol.
Odrasle žene koje su morale zarađivati, a nisu imale do-
voljno kapitala da postanu trgovkinje na malo, morale su
stoga pribjeći fizičkom radu. Kao i u mnogim dijelovima ra-
nonovovjekovne Europe, žene uglavnom nisu primali u ce-
hove, pa im je bilo tim teže osoviti se u takvom poslu. Ipak,
zamjetno je da su se mnogi razboji na kojima se u Ankari u
17. stoljeću tkao moher nalazili u kućama, a ne u radionica-
ma. Čini se vjerojatnim da je u takvim slučajevima obrtniku
pri radu kao član obitelji pomagala njegova supruga, ako
već i sama nije bila tkalja. Žene, od kojih su neke za taj posao
plaćali trgovci, ponajviše su se bavile predenjem mohera.
POBOŽNOST I TEOLOGIJA
Pjesništvo i otmjeni razgovori, što su ih u 18. stoljeću
osobito cijenile dame iz istanbulskog visokog društva, za-
9
 ŽENE U ISLAMU
htijevaju i određenu razinu naobrazbe. U osmanskoj višoj kovu predaju, kuransku egzegezu i priče o životu poslani-
klasi u 17. i 18. stoljeću obrazovanje je bilo prije svega ka Muhameda, i to ne samo sa svojim mužem nego i s
vjersko. Čini se da je žena koje su čitale vjerske knjige i drugim učenjacima, šejhovima i svetim ljudima. Zanimala
mogle raspravljati o njihovu sadržaju bilo više nego što bi ju je i hagiologija. Sredina u koju je Piri Hanum stupila
se to na prvi pogled reklo. Istina je da ni u sultanovoj pa- udajom zacijelo je bila posebno poticajna za proučavanje
lači očito nisu sve robinje koje su ondje odgajane pouča- religije; njezin je muž bio derviški šejh i (sunitski) pravni
vali čitanju i pisanju. Ipak, bilo bi odveć pojednostavljeno savjetnik u Gandži (Azerbajdžan) koja je tada bila pod vla-
ustvrditi da je kultura osmanskih žena bila isključivo usme- šću Safavida. Reklo bi se da ju je suprug podržavao u uče-
na. Tako se, primjerice, u dnevniku istanbulskog šejha i nju jer u protivnom ne bi ni mogla doći do učitelja. Budu-
džamijskog propovjednika Sejida (Seyyid) Hasana iz 17. ći da njezin otac, sudeći prema naslovu, nije pripadao
stoljeća nalazi zapis o tome kako je od jedne od svojih krugu učenjaka i derviša, zacijelo je u vrijeme odrastanja
sestara posudio knjigu, turski prijevod antologije kanon- imala manje mogućnosti za školovanje.
skih izreka poslanika Muhameda. Na drugome mjestu Se- Nema sumnje da je u svijetu teologa i obrazovanih
jid Hasan također spominje “duhovne razgovore” što ih je derviša bilo i drugih žena poput sestre Sejida Hasana i Piri
vodio sa sestrom. Hanum. Što više ispitujemo neslužbenu literaturu pisanu
za mali krug čitatelja, više doznajemo o takvim
Neudane žene koje žive same bile su rijetkost u ženama. Jedan posebno zanimljiv slučaj žene
osmanskim gradovima. Ipak, udovice bi prilično koja je bila mistik tek je nedavno izašao na vidje-
lo. Asije (Asiye) Hatun živjela je u 17. stoljeću u
često odlučivale ne pristupiti obitelji nekog makedonskom gradu Skoplju. U njezinoj sredini
muškog srodnika. Napose u balkanskim bio je prisutan halvetijski red, utjecajan i u Ista-
nbulu. No, ona se nije poput većine pobožnih
pokrajinama, osmanski porezni propisi davali
žena iz svoje sredine zadovoljila posjećivanjem
su poseban status ženi koja je upravljala svetih grobova i slušanjem deklamiranja vjerskih
imanjem preminulog supruga. tekstova. Umjesto toga, kako je očito imala do-
bru naobrazbu, dala se u potragu za šejhom ko-
Od samih početaka islamske povijesti, pravo na preno- ji bi je mogao uputiti u zikr, meditativno recitiranje razli-
šenje autoritativnih predaja koje se pripisuju Poslaniku čitih Božjih imena. Među halvetijama to je bio način inici-
nije pripadalo isključivo muškarcima. Naprimjer, niz pre- jacije u mistički način života, i bilo bi nezamislivo nastoja-
daja koje su priznate kao kanonske potječe od Aiše, mla- ti to postići bez vodstva iskusnog učitelja. No Asije Hatun
de supruge poslanika Muhameda; u islamskom srednjem naišla je na posebne poteškoće; kao žena, nije se mogla
vijeku mnogi su učenjaci potvrdili važnost ženskih autori- tek tako uputiti i potražiti šejha kojega je odabrala. Stoga
teta na tom polju. Ipak, ženama nije bilo dopušteno da je duhovno vodstvo dobivala putem pisama. Između osta-
studiraju vjersko pravo ili postanu sutkinje, premda su loga, u njima je opisivala svoje snove. “Njezin” šejh – a
mnogi učenjaci vjerovali kako, uz neka ograničenja, nema zapravo su bila dvojica, jer Asije Hatun na koncu je odlu-
čisto teološke ili pravne zapreke da i žena bude sudac. čila da joj stari šejh više ne može pomoći te je odabrala
U spisima šejhulislama Fejzulaha nalazi se primjer jed- novog duhovnog savjetnika – tumačio bi snove svoje uče-
ne učene žene iz 17. stoljeća. Taj pisac bio je učitelj princa nice kao što bi to činio za bilo kojeg muškog učenika.
Mustafe, a naglo je uznapredovao u karijeri potkraj 17. Nažalost, pisma dvojice šejhova nisu sačuvana, a nema-
stoljeća kada je njegov bivši učenik došao na prijestolje mo ni izvorne primjerke onih koje je pisala Asije Hatun.
kao Mustafa II. (1695.). U to je doba među pripadnicima Ipak, ta žena koja će postati mistik izrađivala je prijepise
osmanske više klase bilo uobičajeno da osoba koja je ste- svih svojih pisama – ili su to možda bili koncepti – i spre-
kla visok položaj i postala utjecajna pomogne članovima mala ih u svoj ormarić. Nakon što je umrla, sačuvala ih je
svoje obitelji u profesionalnom napredovanju, kao što je njezina obitelj, a naposljetku su dospjela u knjižnicu Top-
to bilo i u Europi ranoga novog vijeka. No, Fejzulah je kapi Saraja gdje se i danas nalaze.
smjesta postavio nekolicinu svojih vrlo mladih sinova na Tako su barem nasljednici Asije Hatun, a vjerojatno i
položaje u učenjačkoj hijerarhiji te se, kao šejhulislam, neki pripadnici dvorskoga osoblja, njezina pisma smatrali
umiješao u pitanja koja su u osmanskome svijetu njegova vrijednima i zanimljivima. To što se Asije Hatun vjerojatno
doba bila tradicionalno pridržana samo za vezire. Tako je nije udala, a što je u osmanskome društvu bilo neuobiča-
sebi stvorio mnogo neprijatelja koji su 1703. godine isho- jeno, također pokazuje da su njezine želje, makar u nekim
dili da bude otpušten iz službe i ubijen. Godine 1702., pitanjima, uglavnom poštovali. U jednom pismu ona daje
nedugo prije tog zlosretnog kraja svoje službe, i službe naslutiti kako bi mogla zamisliti jedino udaju za svojega
svojih sinova, šejhulislam je napisao dva kratka djela. U šejha, no čini se da se takva mogućnost nije pojavila. Iako
njima je opisao povijest svoje obitelji, vlastitu karijeru i je islamska tradicija uvijek odbacivala celibat iz isposnič-
početke profesionalnog uspona svojih sinova. Budući da kih razloga, ipak ga je bilo, i to ponajviše među onima
je unio i podatke o ženama iz obitelji, ta su se djela vjero- koji su se posvetili misticizmu. Dakle, ako je Asije Hatun
jatno trebala čitati u obiteljskom krugu. ostala neudana po svojoj slobodnoj volji, a čini se da je
Za nas je posebno zanimljiva Piri Hanum (Pirî Hanım), tako i bilo, njezina je obitelj vjerojatno osjećala stanovito
baka po majci šejha Fejzulaha. Ona je proučavala Poslani- poštovanje prema njezinim vjerskim težnjama. Takva re-

10 BEHAR 85
 ŽENE U ISLAMU
akcija sama po sebi nije bila bez premca; već smo vidjeli amasijskoga kadije koji je i sam bio priznati književni ta-
da je šejhulislam Fejzulah s mnogo poštovanja govorio o lent. Kao potomkinja Baba Iljasa, jednoga od vođa babaij-
svojoj učenoj i pobožnoj baki. Dakako, poznata su nam ske pobune, Mihri Hatun pripadala je obitelji teologa i
jedino intelektualna nastojanja onih žena za koje su njiho- obrazovanih derviša, s dugom tradicijom književnoga dje-
ve obitelji pokazale takvo razumijevanje; o ostalima nitko lovanja. Imala je i sreću da joj je bio otvoren pristup knji-
nije pisao. ževnim krugovima što su se formirali oko princa Ahmeda
Iz pisama Asije Hatun šejhu može se razabrati velika (1465.–1513.), koji je prebivao u Amasji. Na svojemu je
podvojenost. U odnosu učitelja i učenika bilo je uobičaje- dvoru taj sin Bajazida II. okupio mnoštvo književnika koji
no da učenik prihvati sve učiteljeve zahtjeve. Barem u tom su se pročuli i u Istanbulu. U početku je prijestolnica bila
pogledu, navještaj Asije Hatun da bi mogla zamisliti udaju nedostupna Mihri Hatun, a njezine pjesme napisane kao
za svojega šejha zacijelo ima smisla: na kraju krajeva, i od “replika” na djela pjesnika Nedžatija (Necatî) izazvale su
supruge se očekivala poslušnost. Ipak, bilo je pitanja u oštar odgovor tog kolege i takmaca. I sama je pjesnikinja
kojima se žena mistik nije slagala sa svojim učiteljem. Ta- govorila da je muški kolege ne shvaćaju ozbiljno, te je sro-
ko na jednome mjestu šejh iznosi mišljenje da je ona u čila skladan, iako kratak tekst u obranu darovitih žena.
svojim nastojanjima dosegnula stadij na kojemu može Unatoč svim zaprekama na koje je nailazila, pjesnikinja
prijeći s meditiranja uz određeno Božje ime na drugo, ko- je naposljetku ipak uspjela steći priznanje. U kasnijim go-
je se smatralo težim. Odgovor Asije Hatun na tu dobru dinama života ime joj se pojavljivalo na popisima književ-
vijest prilično je hladan, što je navelo suvremenog priređi- nika što ih je darivao sultan Bajazid II. (vladao: 1481.–
vača da njezine tekstove objavi pod naslovom Neodlučni 1512.). Dakako, u prijestolnici se zacijelo pročula zahva-
mistik. Taj samokritični stav priređivač određuje kao tipič- ljujući i nastojanjima princa Ahmeda. Njezina se zbirka
no ženski odgovor na vlastitu darovitost. Možda je to što pjesama (divan) sačuvala. To je još jedan pokazatelj ugle-
je žena derviš odbacila pohvalu prije bilo nekakva “gesta da koji je uživala jer su mnogi poetae minores danas
skromnosti”. U svakom slučaju, činjenica da je bila dovolj- predstavljeni jedino sporadičnim stihovima u antologija-
no odvažna da dovede u pitanje “put” što ga je za nju ma. Zastupljena je i u zbirkama životopisa onodobnih pje-
odabrao šejh pokazuje da joj nipošto nije nedostajalo sa- snika. U Osmanskome Carstvu, kao i u drugim musliman-
mopouzdanja. Izrazila je osobno mišljenje o jednom vrlo skim kulturama, takve su zbirke sastavljali praktički u sva-
važnom pitanju i tako ustrajala na tome da ona sama naj- kom naraštaju. Biti uvršten u njih značilo je da pisac uživa
bolje može prosuditi stanje svojega duha. ugled među svojim suvremenicima. Osim toga, Mihri Ha-
tun se i zaljubila u nekolicinu pripadnika amasijskoga knji-
PRISTUP UMJETNOSTI: PJESNIKINJE ževnog kruga. Prekršila je književne konvencije time što je
navela njihova imena spominjući te ljubavne odnose u
Ne znamo koliko je žena sudjelovalo u stvaranju pjesa- svojim pjesmama. Ipak, svi njezini biografi slažu se da su
ma koje su se pisale na svakodnevnom turskom, a izvodi- te veze ostale platonske. Čini se da se pjesnikinja uvijek
li ih profesionalni pjevači. Mnogo je primjera poezije u držala važećeg ćudoređa i pravila ponašanja.
obliku dijaloga, ponajviše lirskih ljubavnih pjesama, u ko- Mogli bismo spomenuti i Hubi (Hubbi) Hatun, istaknu-
jima žena ima neku ulogu. Sačuvala se i glasovita tužbali- tu pjesnikinju iz 16. stoljeća. Ipak, ona je manje poznata
ca u kojoj kći Pir Sultana Abdala oplakuje svojega oca od Fitnat, pravim imenom Zubejde (Zübeyde, umrla
obješenog u “krvavom Sivasu” (vidi 5. poglavlje). Iako je 1780.). Fitnat je živjela u Istanbulu; njezin otac i brat bili
razmjerno malo pjesnikinja koje su pisale službenim knji- su šejhulislami. I ona je zacijelo prije odlaska iz očeva do-
ževnim jezikom, bilo ih je u svim epohama. No, ako je ma stekla dobru naobrazbu; biografi navode da se njezin
žena s pjesničkom imaginacijom htjela iskoristiti
svoj dar, bilo joj je potrebno više sreće i više smi- Pjesništvo i otmjeni razgovori, što su ih u 18.
sla za organizaciju negoli muškarcu. Najprije je stoljeću osobito cijenile dame iz istanbulskog
morala ovladati perzijskim jezikom kako bi prou-
čavala klasike bliskoistočne lirske poezije. Takva visokog društva, zahtijevaju i određenu razinu
su izučavanja bila dio školovanja svakog imuć- naobrazbe. U osmanskoj višoj klasi u 17. i 18.
nog mladića, no malo je žena učilo književnost. stoljeću obrazovanje je bilo prije svega vjersko.
Osim toga, buduća pjesnikinja trebala je dobro
upoznati djela svojih suvremenika, a kako ona nisu bila muž, potomak obitelji šejhulislama Fejzulaha (ubijenog
dostupna u tiskanom obliku, morala je nabaviti rukopise 1703.), isticao jedino tupošću. Osim po svojem književ-
te se probiti u pjesničke krugove. I jedno i drugo, a poseb- nom djelu, Fitnat je bila poznata i po dosjetljivosti, pa joj
no komunikacija sa živućim pjesnicima, bilo je teško i mo- se ime pojavljuje i u zbirkama anegdota. U tim dijalozima
glo se postići jedino ako je pjesnikinja imala obitelj koja je Fitnat i neki književnik obasipaju jedno drugo poetskim
razumije i podupire. insinuacijama, ne libeći se ni erotskih aluzija. Većina je tih
Uloga oca bila je posebno važna. Jedna od najpoznati- priča vjerojatno apokrifna. Ipak, i samo njihovo postoja-
jih osmanskih pjesnikinja nikad se nije udala, što bi zasi- nje pokazuje koliko je nekoj pjesnikinji bilo teško djelovati
gurno bilo nemoguće bez očeve suglasnosti. Mihri Hatun, unutar granica što su ih nametale religija i običaji; mnogi
o kojoj ćemo ovdje govoriti iako je živjela prije razdoblja Fitnatini suvremenici očito su teško prihvaćali njezino
kojim se bavimo (oko 1470. – poslije 1515.), bila je kći književno djelovanje.

BEHAR 85 11
 ŽENE U ISLAMU

PRISTUP UMJETNOSTI: ŽENE KAO

POKROVITELJICE GRADITELJSTVA
Budući da su žene gospodarile svojim bogatstvom,
mogle su osnivati vjerske zaklade. Sredinom 16. stoljeća u
Istanbulu su trideset sedam posto svih službeno upisanih
zakladnika činile žene. No, to ne znači da su imale takav
udio i među pokroviteljima graditeljstva. Većina žena ute-
meljila je samo male zaklade; bila bi to svota novca ili
kuća od kojih bi imala koristi neka već postojeća džamija.
S obzirom na to da su raspolagale skromnim sredstvima,
žene nisu mogle podizati nove građevine i nisu morale
tražiti arhitekte i donositi sve druge odluke koje su bile u
ovlasti pokrovitelja koji dodjeljuje ugovor o gradnji. Bilo
je, međutim, iznimki od tog pravila; majke sultana, prin-
ceze i dvorske dame doista su podizale džamije, fontane i
druge građevine. Neke od njih i danas krase Istanbul, po-
put kompleksa što ga je osnovala Sulejmanova žena Hu-
rem, te dviju džamija poznatih po imenu sultanije Mihri-
mah (1548. i 1565.). Iz kasnije epohe vrijedne su spomena
džamije Šebsefa Kadun (Şebsefa Kadın) i sultanije Zejneb
(Zeyneb), podignute 1787., odnosno 1769.
Još jedan način na koji su princeze sudjelovale u gradi-
teljstvu gotovo je zaboravljen jer zdanja o kojima je riječ,
ljetnikovci na obalama Bospora, više ne postoje. U 18.
stoljeću, u želji da pobjegnu od sputavajuće etikecije pa-
lače Topkapi, članovi osmanskoga dvorskog društva pro-
vodili su mnogo vremena u novoizgrađenim ili prenamije-
njenim palačama uz Bospor. Mnoge osmanske princeze u
to su doba dobivale palaču čim se rode, ili barem prigo-
dom sklapanja zaruka ili vjenčanja, što bi se upriličilo dok
su još djevojčice. U takvim bi palačama haremski prostor
bio posebno luksuzan, često znatno raskošniji od selamli-
ka namijenjenoga isključivo suprugu i njegovim muškim
posjetiteljima. Uostalom, vezir ili namjesnik kojega su iza-
brali da se oženi princezom nije pripadao sultanovoj obi- Mlada žena, Otomanska umjetnost, kasno 16. st.,
telji, dočim su princeze toga doba u nekim slučajevima papir standardnog formata, zlato, tinta, pozlata, emajl
predstavljale autoritet sultana.
Neke su se princeze živo zanimale za arhitekturu i ure- Osim toga, u 19. stoljeću mnogo je žena bilo zaposleno u
đenje svojih palača. Čak i kad nije bilo većih graditeljskih tekstilnom sektoru, a čini se slabo vjerojatnim da je podje-
radova na obnovi, jastuci za sjedenje, sagovi i zastori mi- la rada između muškaraca i žena bila bitno različita u 17.
jenjali su se u skladu s ukusom svake nove vlasnice. Nekim ili 18. stoljeću. Oko 1550. godine francuski putnik Nicolas
bi sobama promijenili namjenu, a prije svega bi ponovno de Nicolay piše da dvije stotine djevojaka uče ručni rad u
oličili palaču. Na vlažnome bosporskom zraku, jarke boje sultanovoj palači. Budući da Francuz nije mogao imati ni-
koje su se koristile za kuće odličnika nisu dugo trajale. kakav pouzdan izvor obavijesti o sultanovu haremu, taj se
Kada bi neka princeza umrla, njezinu bi palaču odmah broj vjerojatno zasniva na govorkanju. U ranom 18. stolje-
dodijelili drugoj koja bi zatim pokrenula novi niz preina- ću Lady Mary Wortley Montagu opisala je veziljsko umije-
ka. To znači da zdanja što su ih opisali europski putnici će robinja udovice sultana Mustafe II. Kao što je bilo uo-
nisu nužno odražavala ukus razdoblja u kojemu su izvor- bičajeno među imućnim osmanskim damama, ta se žena
no bila izgrađena, nego stil koji je prevladavao u vrijeme iz carske obitelji okružila mnoštvom mladih robinja od ko-
kada je putnik pisao, i tako sve do kraja 19. stoljeća. jih su one starije očito poučavale mlađe novakinje umije-
ću vezenja. Doduše, time su se bavile i odrasle osmanske
PRISTUP UMJETNOSTI: TKANINE dame. Pietro della Valle, talijanski plemić i putopisac, bio
je oženjen osmanskom kršćankom te je stoga imao uvid u
U muzejima i privatnim zbirkama u Turskoj i izvan nje svijet žena sedamnaestoga stoljeća. Taj je autor opisao
i danas se nalazi mnogo primjeraka osmanskih vezenih umijeće osmanskih vezilja, napose njihov rad na prozirnoj
tkanina, ćilima i sagova. Žene su imale glavnu ulogu u tkanini koji se mogao vidjeti s obje strane, što je vjerojat-
izradi tih predmeta. To potvrđuju i pisani izvori, premda no bilo nalik sjenčanju omiljenom u Europi na početku
je dokumenata koji o tome govore razočaravajuće malo. 20. stoljeća.

12 BEHAR 85
 ŽENE U ISLAMU
Della Valle se divio i zlatovezu, iako jedan današnji ma i glazbenicama. U sultanovoj palači djevojke iz hare-
stručnjak za to područje vjeruje da su ga uglavnom radili ma i paževi sudjelovali su u zborovima i glazbenim prired-
muškarci. Muškarci koji su se bavili vezenjem prodavali su bama. Makar u 18. stoljeću, glazba je bila jedna od onih
svoje rukotvorine u trgovinama ili su ih za palaču izrađiva- umjetnosti kojima su dame iz istanbulskoga visokog druš-
li po narudžbi. Prema Evliji Čelebiju, koji je o tome pisao tva poučavale svoje mlade robinje, ako bi pokazale da
1638., samo je u Istanbulu bilo devedesetak takvih ljudi, imaju dovoljno dara. Sve u svemu, čini se da su amaterski
iako podaci što ih on iznosi nisu uvijek pouzdani. Kao što izvođači bili manje popularni nego što je to bilo u Europi
smo vidjeli, posjeti takvim trgovinama u Istanbulu su u devetnaestoga i ranoga dvadesetog stoljeća i da su se više
18. stoljeću bili omiljena razonoda žena. cijenili koncerti profesionalnih glazbenika. Još uvijek ne
Osim za potrebe svojih kućanstava, neke su vezilje ra- znamo kako su se ti glazbenici školovali, i jesu li one naji-
dile i po narudžbi. Izvještaj upućen jednoj haremskoj da- staknutije “posuđivali” iz jednog otmjenog harema u dru-
mi potvrđuje da je bilo takvih žena, od kojih su u ovom gi. U stotinama ostavinskih popisa koji su dosad ispitani
slučaju naručili da izvezu prekrivače za palaču. Zapravo, još nije pronađen nijedan zapis o glazbalima. Prema to-
vezilje su odbile narudžbu jer je ručni rad koji se tražio bio me, instrumenti su sigurno bili vlasništvo samih glazbeni-
odveć istančan. U 16. stoljeću u Bursi je postojala poseb- ka, no popisi njihovih ostavština dosad nisu otkriveni.
na tržnica na kojoj su žene mogle prodavati ono što su Očito je, dakle, da su mnoge osmanske žene mogle
same izradile, ne plaćajući porez. Među tim radovima vez iskusiti i nešto izvan okvira svakodnevnih poslova vezanih
je svakako zauzimao istaknuto mjesto. Druge vrste ruko- uz obiteljski život, odnosno, kada su posrijedi one imućni-
tvorina prodavale su trgovkinje koje su opskrbljivale hare- je, da se mnoge od njih nisu zadovoljavale samo odjećom,
me imućnih ljudi luksuznim proizvodima i robom široke prijateljicama i slasticama. Taj zaključak na prvi pogled
potrošnje. U habsburškim dijelovima Ugarske i na kršćan- može djelovati banalno. Napokon, osmanska je kultura
skim dvorovima jugoistočne Europe također su visoko ci- bila drevna visoka kultura s dugom književnom i umjet-
jenili veziljsko umijeće osmanskih žena 16. i 17. stoljeća. ničkom tradicijom. Stoga bismo i očekivali da su se neke
Neki su plemići nastojali dobiti takve žene kao robinje za od mnogih žena koje su živjele u 16., 17. i 18. stoljeću
svoje rezidencije. Ugledne kršćanke katkad su se i dopisi- osjetile potaknutima na “muško obrazovanje, umjetnost,
vale s muslimanskim damama o uzorcima za vez ili su ih mudrost i čast” i da su uspješno ostvarivale svoj naum.
pak pokušavale naučiti Dva su razloga
od svojih turskih sluški- U 16. stoljeću u Bursi je postojala posebna zbog kojih je zaborav-
nja. Nažalost, rani pri- tržnica na kojoj su žene mogle prodavati ono ljen doprinos žena
mjerci tekstilne umjet- osmanskoj kulturi. Pr-
nosti vrlo su rijetko
što su same izradile, ne plaćajući porez. Među vo, sve patrijarhalne
datirani ili potpisani. tim radovima vez je svakako zauzimao kulture, ne isključujući
Nekoliko europskih istaknuto mjesto. ni našu vlastitu, sklone
ilustracija iz 18. stolje- su na ovaj ili onaj na-
ća pokazuje kako su vezilje radile. Doduše, te se ilustracije čin isključiti postignuća žena iz kolektivne svijesti. Drugo,
moraju oprezno tumačiti jer je malo vjerojatno da je slikar određena slika žene sastavni je dio predodžbe o “egzotič-
ili crtač imao prigodu vidjeti unutrašnjost nekog osman- nom Orijentu”, koja se očituje već u slikara 19. stoljeća,
skog harema. Možda su bili te sreće da mogu promatrati poput Delacroixa (1798.–1863.). Ta je slika negativna i
profesionalne vezilje pri radu, a među njima je bilo mno- mizogina, no ona je dugo opstala, i to ponajviše u tobože
go nemuslimanki. Te su žene po svemu sudeći zatim na- znanstvenoj literaturi. U njoj se žene pokazuju kao pasiv-
slikali u odjeći elegantnih dama. Na takvim se ilustracija- na bića o kojima je malo toga vrijedno spomenuti, osim
ma vidi vodoravno postavljen okvir na kojemu je zategnu- da zrače erotičnošću. Zbog voajerske sklonosti muškara-
ta tkanina što ju je trebalo izvesti; ta naprava stoga nali- ca, bolje rečeno znanstvenika, ta se erotska strana preu-
kuje stolu. Okviri za vez bili su među tipičnim obilježjima veličava, a “pasivna istočnjakinja” postaje simbol strane
žena već u 15. stoljeću; jedan onodobni nadgrobni spo- kulture. Tim simbolom može se dati naslutiti da je blisko-
menik prikazuje žensku figuru pognutu pred takvom na- istočno društvo, viđeno kao po naravi feminino, pasivan
pravom. fenomen kojim treba gospodariti netko izvana, a to je da-
kako muškarac. Poduzetne žene koje su pokazivale zani-
I ONE O KOJIMA NIŠTA NE ZNAMO... manje za umjetnost ne uklapaju se u takvu sliku. Takvi su
stereotipi plod neobuzdane mašte, a to su povjesničari –
“Bezimena bijaše žena” – to je izjava koja je postala a napose povjesničarke – u mnogim područjima i te kako
gotovo geslom feminističke književne teorije. I kada se dobro dokazali. Treba se nadati da je ovo poglavlje poka-
govori o Osmanskome Carstvu, sve što možemo izreći o zalo kako su oni jednako nekorisni i pri razmatranju
nekim anonimnim umjetnicama jest to da su sigurno po- osmanske kulture ranoga novovjekovlja. Da se poslužimo
stojale. Među najvažnijima su tkalje sagova i ćilima. One riječima Mihri Hatun: “Velite da žene imaju malo razbora
su djelovale u 19. i 20. stoljeću, ali nedvojbeno i u ranijim i da ih zbog toga ne slušate. No Mihri, koja moli za vas [i
razdobljima. želi vam dobro], ovako tumači, a pametni i zreli ljudi to
Možda će se jednoga dana u istom duhu moći napisa- potvrđuju: darovita žena bolja je od tisuće muškaraca bez
ti još jedno poglavlje u kojemu će se govoriti o pjevačica- dara, razborita je žena bolja od tisuće glupih muškaraca”

BEHAR 85 13
 KNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆ

Intervju: Feđa Šehović

Pisac temeljnih ljudskih

vrijednosti i zagovornik
suživota u suvisloj zajednici
Razgovarao: Sead Begović

Feđa Šehović (pseudonim: Raul Mitrovich) rođen je 16. ožujka 1930. u Bileći.
Poslije završenog Filozofskog fakulteta u Zagrebu radi u Dubrovniku na osnovnoj,
zatim na srednjim školama. Radio je kao slobodni novinar, Direktor drame HNK u
Splitu, zatim kao knjižničar i ravnatelj Znanstvene knjižnice u Dubrovniku, da bi od
1985. sudjelovao u izgradnji Doma Marina Držića, a potom postao i njegovim prvim
voditeljem. Umirovljen je na toj dužnosti godine 1996. U zadnjem ratu (u kojem je
aktivni sudionik) piše svoj Ratni dnevnik koji se u prvom izdanju godine 1992. zvao
Zla kob zaborava, zatim, tih godina, slijedi knjiga Priče iz Vitaljine i ratni roman Če-
tiri vozača apokalipse. Šest njegovih romana: Kazin, Savršeno umorstvo, Veljun, De
bello ragusino, Dogon i Knjiga postanka čine jedinstvenu Dubrovačku tralalalogiju
– humorističko-satirički portret jednog grada, njegovih ljudi, mentaliteta, morala i običaja. Godine 1980. Šehović
svojoj stalnoj i kvalitativnoj romanesknoj referenci, Marinu Držiću, posvećuje romansiranu biografiju pod naslo-
vom Vidra, a njegovim ponajboljim romanima smatraju se naslovi Gorak okus duše, Oslobađanje đavola i Uvod
u tvrđavu. Kritika ubrzo uviđa da on u narativnoj metodi vrsno koristi kroničarske manire Ive Andrića i Ivana
Aralice te uz Nedjeljka Fabrija postaje najznačajnijim i najprivlačnijim piscem povijesnih romana. Književni povi-
jesnik Krešimir Nemec smatra da je postmodernističkim postupkom, odnosno, zaklanjajući se pod pseudoni-
mom Raul Mitrovich, osmislio posve nov “zamaskiran” identitet za novo spisateljsko ruho. Zasebnu tematsko-
motivsku cjelinu čini njegov roman Svi kapetanovi brodolomi iz godine 1992. da bi sintezu svoga pripovjedačkog
rada ostvario s fascinantnim romanesknim petoknjižjem Ilijasbegovići – Cronica travuniana. Zbirku svojih pučkih
komedija, drama i dramoleta objavio je 1969. godine i to je bila njegova prva objavljena knjiga. Blizak komedi-
ografiji talijanskoga poratnog neorealizma uspješno se, između ostalog, predstavio s dramama Dubrovački
škerac, Novela od kapetana, Kurve i Katarina II.

Begović: Gospodine Šehović, u svojoj “Povijesti hr-
vatske književnosti” Slobodan Prosperov Novak piše da
ste s dubrovačkom sredinom, u koju ste stigli odmah
nakon studija, a osobito s tamošnjim političarima, rijet-
ko bili u harmoničnim odnosima, iako ste autor “Du-
brovačke tralalogije” (koju čini čak šest romana), a ta-
kođer ste, između ostalog, autor romansirane biografi-
je Marina Držića pod naslovom “Vidra” (koji je poslužio
i kao predložak za istoimeni film). Činili ste to s nespu-
tanom komediografskom humorističnošću. No, stječe
se dojam da Vas Prosperov Novak uzima u zaštitu. Ima
li danas takvih zagovarača Vašeg života i djela i, uosta-
lom, treba li Vas uopće od nekoga braniti?
Šehović: Lijepo je to kad vas kao pisca ima tko braniti
od onih čije su prosudbe ne zasnivaju na načelima esteti-
ke i etike, nego na onima koje su utemeljene na politič-
kim, religioznim, rodovskim i inim osjećajima pojedinaca
ili grupa. U njihovu svjetonazoru, ako se tako može reći,
dominira isključivost, često pritajena, ali snažna odioza
prema svemu drukčijem, a što se umjetnosti i kulture tiče,
stigmatizacija nepoćudnih je njihovo najjače i najubojitije
oružje. Nažalost, jednom stigmatiziran nikad pomilovan.
U zabludi su oni koji misle da je stigmatizacija počela kod
nas zaslugom politike prve vlade naše neovisne države;
događalo se to meni i u onom vremenu prije kad je brat-
stvo i jedinstvo naroda raspale države izgledalo kao nado-
mjestak društvu koje se odricalo religije.
Moj prijatelj (zaista prijatelj) Bobo, kako Slobodana
oduvijek zovem, od onoga dana kada je bio maturant du-
brovačke gimnazije i kada mi je došao do ruku njegov
zapis o Vetranoviću. Osobno sam ga odnio u splitski časo-
pis “Mogućnosti”. Nisam sumnjao da će se i urednik Jeli-
čić (zakleti Držićevac) oduševiti zrelošću jednog dubro-
vačkog maturanta. Od tada smo Bobo i ja počeli razgovo-
re o Vidri (M. Držiću) da bi godinama poslije zajedno sno-
vali “Dom Marina Držića”. U međuvremenu, Bobo me, uz

14 BEHAR 85
 KNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆ
mali broj mojih kolega i prijatelja, doista štitio od različito
obojenih stigmatora. Još uvijek me štiti, kao i ja njega, jer
i njega su neki svećenici u ovo vrijeme stigmatizirali. Još
uvijek smo zajedno, i s Držćem koji je također s nama, s
užitkom slavimo Vidrinu 500-godišnjicu, a bio je također
stigmatiziran, sigurno više i teže od nas dvojice.
Da li danas imam neke nove zagovorače mojih djela?
Imam ih puno među čitateljima širom lijepe naše (i šire,
kako se nekad govorilo!). I na koncu, doista mi nije po-
trebna zaštita od bilo koga, a možda bi mi, ponekad, do-
bro došla zaštita od samog sebe.
Begović: Vaš kultni roman “Gorak okus duše” sma-
tra se remek djelom povijesnog romana, a pisan je na
temelju fiktivne kronike fra Mavra Sorkočevića. Nai-
me, u svim je Vašim romanima izuzetno dobro kori-
šten i uočen taj diskurs i povijesna konstelacija najma-
nje četiriju naroda (pritom mislim na čitalačku nasla-
du): kršćanskog (hrvatskog), turskog i slijedom toga
muslimansko-bošnjačkog, ali i židovskog. Jesu li Vam
ikada i jedni i drugi i treći zamjerili što umjesto stvar-
ne građe novije povijesti, nudite Vaše fiktivne, ali ura-
đene na stvarnoj povijesnoj podlozi, ili pak roman pi-
san po predlošku izmišljenih fra Mavrovih zapisa?
Šehović: Po svemu sudeći, izmišljeni fra Mavro dopao
se učenim kritičarima jer su baš u njemu otkrili elemente
već vladajuće postmoderne u svjetskoj književnosti, a je-
dan od njih je posebno istakao da je moj roman “Gorak
okus duše” tiskan cijelu godinu prije “Ruže” Umberta
Ecca. Nisam ovo provjeravao, jer sve i da je to istina otkud
bi mi iz jedne male zemlje kojoj Europa sada ne priznaje
ni ZERP, a kamoli bi onda priznala neko moje rodonače-
ništvo u romanesknoj prozi. Što se izmišljenog fra Mavro-
vog zapisa tiče, na svu sreću, možda jedini u nas koji je u
ono vrijeme sustavno pratio kretanja u europskoj literatu-
ri (Zdravko Zima) i napisao je o čemu je tu riječ, dok je
većina, mada benevolentnih, fra Mavrov zapis uporno na-
zivala arhivskim dokumentom.
O multikulturalnosti koju promoviram gotovo u svakom
svom djelu, jedino su to i vrlo glasno otkrili bosanski fra-
njevci. O mojoj aktivnosti u tom smislu za vrijeme opsade
Grada, nitko nije ni zucnuo. Ni moj ratni drug s kojim sam
zajedno dijelio upravo ideju o kojoj govorimo (poznati hu-
manist dr. Lang) dogo jedno vrijeme nije se sjetio (ili mož-
da usudio) javno prokazati našu zajedničku humnističku i
ratnu avanturu. Tek nedavno, reče mi naš zajednički prija-
telj, kada se sudilo o zločinima u Gospiću, dr. Lang je šoki-
rao društvo rekavši: “Da smo Feđa i ja bili tada u Gospiću,
zločini se ne bi dogodili!” Malo jest moj ratni drug pretje-
rao, ali drago mi je da se upravo tako izrazio. Vjerojatno se
nije usudio to reći u doba kada je predsjednik naše države
dijelio u Dubrovniku “redove Danice” za zasluge u ratu,
svima onima koji su zajedno s njim i sa mnom bili u “Kon-
voju Libertas”. Bukvalno svima, samo ne meni, valjda zbog
moga pisma generalu Bobetku, koje je inspirirano pokuša-
jima da i u našem Gradu zavlada gospićko ludilo.
Finalmente, što još reći o svijetu u kojemu nema prav-
de, jer da je drukčije i hrvatski ugledni promicatelji vlada-
jućih ideja o novom multi kulturalnom svijetu, kada bi se
ozbiljnije pozabavili mojim književnim radom, lako bi uo-
BEHAR 85
čili da, kako već rekoh, u gotovo svim mojim djelima isti-
čem međusobnu snošljivost i toleranciju među narodima
i vjerama. No, za te zasluge neki drugi dobivaju nagrade i
priznanja. Never minde! Kako bi rekao moj Vidra.
Begović: U vrijeme zadnjeg rata, također ističe kriti-
ka, bili ste nešto kao dubrovačka savjest. U tom smislu
neobičnu potresnost i živu aktualnost zadržao je Vaš
roman “Četiri vozača u Apokalipsi”. Angažiranu sliku
koju u njemu dajete ispisali ste bez lažnog patosa i
himnične nacionalnosti iako u njemu pratite biografi-
je četiriju vozača hladnjače Apokalipsa, a dotičete se i
onog trebinjskog četnika Vučurevića koji je također
bio vozač. Koliko je bilo prijepora oko tog još uvijek
aktualnog i moralno napisanog romana?
Šehović: Ovdje se mogu nadovezati na prethodni od-
govor. Imate pravo, u apokalipsi koja je zadesila narode i
narodnosti u Jugoslaviji, nije mi bilo ni na kraj pameti do-
pustiti da me nadvlada vlastito opravdano ogorčenje, iza-
zvano doista jednom bezumnom i barbarskom agresijom
na naš narod, na moj Grad. Nisam ni poput nekih, što se
nekom dodvoravaše, smatrao podjednako krivim strane u
sukobu i podjednako barbarskim samo zato jer to nije isti-
na, ali isto tako morao sam reći ono što se onda nije smjelo
govoriti, a kamoli pisati, dakle o fatalnoj pogreški politike
naše mlade države prema Bosni. Osjećao sam to kao bolnu
izdaju mojih mladenačkih snova i onih iz vremena Hrvat-
skog proljeća. Vrhunac svega bio je brutalni izgon iz hrvat-
ske vojske i ubojstva muslimana, dubrovačkih branitelja od
1991. Zato sam objavio u novinama otvoreno pismo gene-
ralu Bobetku, ali i zbog tog dobivao prijetnje koje bi se
vjerojatno i obistinile, da general nije stao na moju stranu.
Reperkusije tog moga humanitarnog angažmana nasta-
vile su se i u vremenu kada su se u Gradu otkupljivali stanovi.
Zamislite u mojoj kući svi su lako otkupili stanove, samo ne
ja. Pitao sam i dobivao uglavnom nesuvisle odgovore, ali
kao Vidrin sljedbenik, “akomodo sam se zlu brijemenu” i
prepisao moj stan na ime supruge koja je, zna se po imenu i
prezimenu kojemu narodu pripada. Zato se ja, na nerijetke
riječi mojih prijatelja da sam veoma ugledna osoba u Gradu,
nasmijem od svega srca, ponekad i do suza.
Na primjer, kada su me ugledni pisci hrvatski, zajedno
s Naučnom bibliotekom u Gradu, kojom sam nekad ruko-
vodio, predložili županijskom odboru za nagrade da mi
dodijeli nagradu za životno djelo. Kako sam (jedini ja)
očekivao nisam dobio tu nagradu, nego nekadašnja za-
poslenica u hotelu i turistički vodič, draga starija gospođa
koju sam često viđao kako grupi stranih turista pokazuje
znamenitosti našeg Grada. Ta činjenica me nije ogorčila
(stigma je stigma!) naviknuo sam na takve stvari i gotovo
ih smatrao normalnim. Nije mi potaklo gorčinu ni obra-
zloženje žirija nagrade za životno djelo, koje navodi činje-
nice da je laureat nagrađen kao izvrsni turistički vodič i da
je tijekom svog “plodnog rada”, kako se to kaže, u jednoj
gradskoj osnovnoj školi osnovala dvije “turističke sekcije”
kao dopunski rad za mlade učenike. Ni to i takvo obrazlo-
ženje žirija doista me nije ogorčilo, ali kad se zbog prote-
sta nekih intelektualaca u Gradu morao u javnosti pojavi-
ti i šef žirija da brani izbor laureata, pa nekoliko puta po-
novio da je odabranica žirija “u svakom pogledu bila su-
15
 KNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆ
periornija od ostalih kandi- himničko jednoglasje. Pam-
data”, e tad mi je pukao te to mnogi bivši moji đaci
film i sad mi je jako žao što i njihovi sinovi. Kažu mi ne-
sam, poslije toga, na pro- ki nedavno da kako su im
mociji moje knjige, odgo- rođaci iz Australije pisali da
varajući na pitanje jedne imaju cijelu snimku mog
novinarke rekao i nešto hepeninga iz '91. i da ga
ružno o mojoj konkurenti- često “vrte” na videu. Taj
ci, nešto što nije u skladu s hepening je doista mnoge
inače poznatim džentlmen- u Gradu oduševio, što je za
skim odnosom i ne samo vjerovati, ako se zna da ga
prema ženama. je UDB-a odmah proglasila
“podmuklim udarom” na
Begović: Stojite i danas cjelovitost SFRJ.
čvrsto iza toga da se s la-
koćom možete identifici- Begović: Svi Vas oduvi-
rati s biografijom Marina jek muče s pitanjem zašto
Držića? ste svoja tri romana “Go-
Šehović: Ne sjećam se rak okus duše”, “Osloba-
gdje i kada sam “stajao iza đanje đavola” i “Uvod u
toga”, a tko zna, možda i tvrđavu” potpisali s pseu-
jesam, budući je piscu teš- donimom Raul Mitrovich?
ko izbjeći te ludosti, no bilo Šehović: Vjerujem, ne
kako mu drago, ali dosta bi se to uopće dogodilo da
ima zajedničkog u našim me na to nisu navukli, u
biografijama. Na primjer, ono vrijeme najinventivniji
Držići su jedno vrijeme ži- urednici u hrvatskom izda-
vjeli u Boki baš kao i moji vaštvu i knjižarstvu. Ured-
preci. Ako tako pođemo re- nici kuće Hrvatskog grafič-
dom, onda sam i ja pisao kog zavoda tiskali su naj-
komedije, osnivao kazališ- 1996., Dubrovnik prije “De bello raguzino”,
ne družine, radio u profesi- jedan od romana iz serije
onalnom kazalištu. Vidra je koješta doživljavao u svom “Dubrovačka tralalalogija”. Uvjeravali su me da će to biti
Gradu, apsolutno bio stigmatiziran, često morao bježati pravi hit, pravili sa mnom neke promotivne spotove i još
iz Grada i na koncu postao urotnik s namjerom da sruši dosta toga, da bi na koncu izlaskom knjige odjek bio sa-
vlast u Dubrovniku. Moglo bi se reći da sam i ja ne samo svim prosječan, a isto je tako bilo i s knjigom, također iz
svojim književnim djelima urotnički rovario protiv zajed- tralalalogije, “Kazino”, oli vam “Dubrovačkom bordelu”.
ničke države južnih Slavena, ne samo 1971. kad me okruž- Možda je na to utjecao i katastrofalan nemar u slogu knji-
ni javni tužitelj tužio da svojom prozom ismijavam i vrije- ge, gdje su neka poglavlja izmiješana, ali ja sam im poku-
đam narodnooslobodilačku borbu i zaslužne heroje NOB- šao objasniti i bitnu ulogu moje stigme, ne samo u ovom
e. A tek, moj angažman na prvim demokratskim izborima, slučaju, nego i kazališnoj produkciji. Recimo, pisao sam
kada me je, za predizbornog skupa, pred crkvom svetog godišnje najmanje jedan kazališni komad, a matični tea-
Vlaha, UDBA pomno slikala s više kamera! Nitko od mojih tar ih je stavljao na svoj repertoar, prosječno svake pete
kolega u Matici hrvatskoj kojima je ponuđeno da kažu godine! U prvi mah obojica genijalaca iz HGZ-a, kako sam
nešto na skupu svom dragom narodu, iz raznih razloga ih ja zvao, nisu bili spremni prihvatiti mogućnost takve
nije želio govoriti, a kad je netko rekao da bi ja to najbolje stigmatizacije u ondašnjem društvu i posve su drukčije od
obavio, nisam se dvoumio. mene mislili. No, dogodilo se čudo; pozvali su me u Za-
Tko zna koliko bi ja dobio robije da na izborima nije greb i predložili da se “Gorak okus duše” tiska pod pseu-
bilo kako je bilo. Tek poslije izborne pobjede, kolege iz donimom. Činilo mi se to tada više zabavnim nego li mo-
Matice počeli su hvaliti moj “veličanstveni” hepening s guće efektnim: Jesam li komediograf, ili nisam!
bivšim đacima i njihovim već punoljetnim nasljednicima. Kao takav napisao sam izmišljenu biografiju južnoa-
Neki, koji su o tom pisali ili samo negdje o tome govorili, merikanca dubrovačkih korijena i da se “vlasti ne dosje-
nazvali su taj hepening “Satom iz hrvatskog” Zamislite, te”, dao mu deset godina više od mene, jer je navodno za
pred crkvom svetog Vlaha masa naše čeljadi koji su se svi vrijeme II svjetskog rata služio u britanskom RAF-u i …
pretvorili u moje bivše đake. Predložio sam im da na tako dalje. Izlaskom romana, ovaj put, dogodilo se čak
“ovom satu” dekliniramo vlastitu imenicu Hrvatska. Ja mnogo više frke oko moje knjige nego li su to “genijalci”
sam onda postavljao padežna pitanja, dodajući im smisao zamišljali. Pisalo se uvelike, uglavnom kao otkriću novog i
skupa (na primjer, u prvom padežu zapitah masu: “Tko ili značajnog dubrovačkog pisca iz dijaspore. Ipak, nedugo
što vam je u srcu”, a cijela ta masa odgovarala je: “Hrvat- zatim, netko je ubacio bubu u uho javnosti da je ustvari
ska”. I tako sve do kraja deklinacije. Bilo je divno čuti to riječ o pseudonimu poznatog i “ozbiljnog” hrvatskog pis-

16 BEHAR 85
 KNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆ
ca i zatim se započelo nagađati, tko bi sve to mogao biti. Smajilagića. Možda sam posjetio grob Starčevića, zato
Uopće nikome nije ni padalo na pamet da bi to mogao što mi je Mak o njemu lijepo govorio. Možda su Dalmatin-
biti ja, a spominjana su imena poput uglednika kao što su ci i Dubrovčani upravo oni, s kojima sam se družio u Za-
akademici Rafo Bogišić, pa Frano Čale i još neki, koji su grebu, pobudili želju da se nacionalno osjećam isto kao i
pisali doista kvalitetna znanstvena djela o Dubrovniku i oni. Možda je sve to bilo slučajno, ali dogodilo mi se. Po-
dubrovačkim piscima te je sve to na koncu “genijalce” slije apsolviranja odlazim odslužiti vojni rok. Na kraju slu-
uvjerilo da je itekako moguća stigmatizacija u socijalistič- ženja podijelili su nam takozvane “bukvice”. U mojoj bu-
kom društvu. kvici su mi napisali da sam po nacionalnosti Srbin. Budući
mi je to bilo prvi put u mome životu da vidim zapisanu
Begović: Nedavno se na Glavnom odboru “Preporo- vlastitu nacionalnu opredijeljenost, zamolio sam koman-
da” otvoreno progovorilo o perspektivama Bošnjaštva dira čete da mi objasni tko i zašto je tako mene opredije-
u Hrvatskoj, pa su čak i mlađi ljudi čvrsto zastupali lio. Uz to, vjerujem sasvim iskreno, ispričavao sam se ko-
stavove da ništa neku osobu ne priječi da se u Hrvat- mandiru da ja nemam ništa protiv takve opredijeljenosti,
skoj izjašnjava i kao Hrvat i kao Bošnjak i kao Musli- jer sam i tu u vojsci živio sasvim ljudski s vojnicima različi-
man. Vi ste se u svojim romanima znalački bavili i vje- tih nacionalnosti i vjera. Komandir je bio zbog toga ner-
rom i nevjerom i svim gore navedenim nacionalnim vozan pa me ubrzo zapitao: želim li ja da mi on promijeni
atribucijama i to u bližoj i daljnjoj prošlosti. Kako da- nacionalnost u “bukvici”. Onda me je uvjeravao “da je
nas gledate na te ustajale mentalitete koje ste svojim takva direktiva” i da svaki vojnik mora biti i nacionalno
pisanjem uvijek provocirali? opredijeljen. Nervozni komandir (“čiraš”) najprije mi je
Šehović: Gledam kao i do sada, nimalo optimistično, objasnio što to znači osjećati se nacionalno i na koncu
jer o očuvanju tih mentaliteta zdušno se, još uvijek, brinu zaključio: Hajde reci brzo da ovo završimo?
vjerske institucije sa svojim, ideologijama koje će još uvi- Na osnovu onoga što mi je drug komandir elaborirao,
jek i tko zna koliko još dugo populizam smatrati bitnom što su to nacionalni osjećaji, kratko mu odgovorih neka on-
odrednicom svog postojanja. Istina, ima nešto pozitivno da napiše da sam Hrvat. Dobro, odgovorio je, odnio “bukvi-
u ponašanju Bošnjaka u Bosni, pa i u Hrvatskoj, njihovo cu” sa sobom, obećavši da će već slijedećih dana sve biti
odbacivanje krutosti nacionalne homogenizacije s izrazi- uređeno kako bih mogao, zajedno s društvom krenuti pre-
tom vjerskom komponen- ma Zagrebu. Oprostite Sea-
tom. To je dobro i drago mi de, da samo kažem kraj ove
je što su, za razliku od osta- priče? Dunkve, morao sam
la dva naroda, već iskoračili ostati cijela tri tjedna da bi
prema Europi bar na tom dobio redigiranu “Bukvicu”.
multikulturnom i multina- No, nisu mi je dali nego re-
cionalnom planu. koše da su je poslali Vojnom
odsjeku u stalnom mjestu
Begović: Dopustite da boravka i da će oni “stvar
Vas pitam jeste li još uvi- srediti”. Ne sjećam se koliko
jek Hrvat musliman ili je prošlo mjeseci ili godina
Bošnjak? kada su mi u Dubrovniku
Šehović: Znate li vi onu dali “bukvicu” s ispravlje-
pjesmu “ja sam Hrvat, ja nom nacionalnošću. Kao
sam Hrvat domovine sin? individualist i humoru sklon,
Čuli ste za nju, ok. Sjećam osjećao sam se sretnim da
se da sam tu, ili neku sličnu konačno na jednoj od važ-
pjesmu, davno pjevao, prije nih svojih iskaznica imam
drugog svjetskog rata. nešto što sam osobno iza-
Možda sam je čuo u Trebi- brao, jer sve ostalo, već na
nju od učenog Šehovića ko- dan mog rođenja, izabrali
ji je živio u Zagrebu i bio su drugi. Uostalom nikada
kako se onda govorilo Radi- nisam imao nešto protiv to-
ćevac ili Mačekovac. Vjero- ga da me Bošnjaci u Hrvat-
jatno nije bilo slučajno to skoj i Bosni svojataju kao
da sam pošao studirati u pisca i čovjeka.
Zagreb, a ne negdje drug-
dje, kako su to činili neki Begović: Kako je vred-
moji školski drugovi. Mož- novan Vaš golemi opus i
da isto tako nije bilo slučaj- kakve su kulturološke i
no da sam za vrijeme studi- recepcijske relacije pre-
ja upoznao dvojicu nešto ma njemu u zagrebačkoj,
starijih muslimana iz BiH: sanđačkoj i bosanskoj
Maka Dizdara i Nerkeza 1960., doba “galebarenja” sredini?

BEHAR 85 17
 KNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆ
Šehović: Pravo
vrednovanje književ-
nog djela obavlja vri-
jeme. Dotle mi pisci
možemo uživati u za-
bludi da nešto osobi-
to ostavljamo iza se-
be. Raduje me da se
neka moja djela igraju
u teatrima i nakon ne-
koliko desetljeća. I po-
novo, nakon desetlje-
ća izdavači tiskaju
moju prozu. Volim
kad o meni kritičari pi-
šu onako kako to naša
spisateljska taština
1963., Dubrovnik priželjkuje, zašto ne
reći istinu, ali pravo
zadovoljstvo osjećam kada mi se čitatelji obraćaju sa svo-
jim pismima. Takvi su mi se javljali iz Hrvatske i Bosne, a iz
Sandžaka nisu. Kada mi jedna Sarajka, koja očito mnogo
čita, kaže da je na dušak pročitala preko tisuću stranica
moje sage o Ilijasbegovićima i da je posebno oduševljava
odnosom bosanskih fratara i muslimana u Bosni, pa za-
tim, kada jedna Korčulanka u istoj prozi nalazi sebi blizak
svijet i sve vrijeme “kao da živi s njim”, da su joj likovi
“tako bliski”, kako onda ne biti zadovoljan tim ljudskim
zbližavanjem različitosti.
Begović: Ne bih se složio, kao što su neki pisali, da
Vam nije stalo do formalnog savršenstva i da ciljano
krećete prema izravnom efektu. Iako se služite i govo-
rom sredine iz koje potječete, s kojom ste se srodili, a
to je dubrovačka te ste čak pisali i na dubrovačkom
narječju, u Vašem se svakom romanu osjećaju neobič-
ni emotivni naboji između likova, znakovita ambijen-
talnost i atmosfera sredine. Koliko takvu jednu sliku,
koja uvažava tradiciju, po Vašem mišljenju, mijenjaju
takozvani stvarnosni pjesnici i prozaici u Hrvatskoj i u
Bosni?
Šehović: Inovacija u književnosti je zapravo snaga što
takvu intelektualnu aktivnost čini gotovo vječnom. Novim
formama i sadržajima, ova vrsta umjetnosti, kao uosta-
lom sve ostale, obnavlja se i obogaćuje novim formama i
sadržajima. U tom smislu, iskustvo mi govori da je u povi-
jesti književnosti bilo mnogo više pokušaja da se inovira,
negoli je ostvareno vrijednih inovacija. Uspoređujući knji-
ževnost s likovnom umjetnošću, lako se da zaključiti koli-
ko je likovna umjetnost u svojim povijesnim preobrazba-
ma bogatija kada je riječ o ostvarenim rezultatima. Po-
navljam, neka pušu (ili puhetaju) novi vjetrovi, pa bili
stvarnosni ili nestvarnosni, jer, može se dogoditi da neki
od njih bude zaista osvježujuća inovacija.
Begović: Koji su Vaši favoriti od mlađih pisaca, pra-
tite li ih uopće kontinuirano i imate li možda izravnog
nastavljača?
Šehović: Pratim ih koliko to meni dopuštaju moje go-
dine, ali favorita još nemam. Nije mi se to još dogodilo.
18
Begović: Je li petoknjižje “Ilijasbegovići-Cronica tra-
vuniana” sinteza Vašeg romanesknog rada. Vraćate se
u 17. stoljeće u kojem je živio trebinjski kapetan, pa
zahvaćate razdoblje austrijskih vlasti u Bosni, zatim
pripovijedate vojničku sudbinu Hasan-bega, koji je
dospio u talijansko zarobljeništvo, i njegova brata ko-
jeg su zarobili Rusi. Obitelj napušta svoju bosansku
begovinu i preseljava se u Dubrovnik. Sudjeluje na
dvije strane u ratu, a roman završava događajima iz
hrvatsko muslimanskog rata i razrješava se u Haagu.
Takav povijesni raspon uspio je u svome “Triemeronu”
podastrijeti samo Nedjeljko Fabrio. Mislite li da takve
osjetljive ratne situacije još jedino mogu razriješiti
Međunarodne organizacije i svjetske velesile? Sjetite
se Frndićeva “Alibegova pisma Europi i Americi” koje
je taj naivni zeničanin godine 1919. na francuskom
uputio Međunarodnoj mirovnoj konferenciji u Versai-
llesu ne bi li one proglasile samostalnost Bosansko-
hercegovačke države.
Šehović: Pitate me, zapravo, jesu li sadašnje međuna-
rodne organizacije u stanju riješiti problem države Bosne i
osigurati njen opstanak? U tom smislu poučan je pokušaj
organizacije UN kojoj, po svemu sudeći, nije bilo ni na kraj
pameti spašavati državu Bosnu, nego da, poslije događa-
nja u Srebrenici, zaustavi nezapamćeno divljanje zločina
nad muslimanima (Bošnjacima) koje je širom našeg plane-
ta, a posebno u Europi, izazvalo zgražanje i nazivano sra-
motom zapadne civilizacije. Osimski sporazum, onakav
kako je sproveden, ničim ozbiljno i uvjerljivo nije predviđao
očuvanje BiH države, a post osimsko dugo vrijeme, pod
kontrolom guvernera čija je glavna uloga bila očita: da se
“sve strane u sukobu izjednače u divljaštvu i zločinu, što je
iz godine u godinu moralo pogodovati zamislima i željama
da BiH konačno zadesi ono što i Jugoslaviju. Matične drža-
ve dvaju bosanskih naroda, u međuvremenu, pod priti-
skom svjetske javnosti verbalno su se odricali svojih preten-
zija prema Bosni, a stvarno ništa ili premalo činili da se nji-
hovi narodi u Bosni odreknu svojih opasnih iluzija. Istina,
zahvaljujući otriježnjenju hrvatske politike i imajući u vidu
nastalu intenzivnu želju naše države da se priključi Europ-
skoj uniji, već niz godina upravo vlast u Hrvatskoj dovoljno
iskreno sugerira Hrvatima u BiH, nešto gotovo sasvim su-
1966., Šehović, Ivan Kušan, Igor Mandić
BEHAR 85
 KNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆ

Malo je poznato da je Šehović, družeći se sa slikarima, oduvijek osjećao privlačnu snagu palete. U zre-
lim, muževnim godinama on nalazi vremena te će zažaren stati uz štafelaj i na zanimljiv i umjetnički do-
tjeran način realizirati svoju davnašnju umjetničku znatiželju. Feđa je tim činom povećao svoj duševni
mir, a redakcija “Behara” smatra da je otkriće njegova slikarstva pravi biser.

Moj susjed, akrilik, 2001.

Ljepota puste vale, akrilik, 2007.

BEHAR 85 19
KNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆ

Konavoska bandijera, akrilik, 2003.

Pogled na selo kroz vlažno staklo, akrilik, 2006.

20 BEHAR 85
 KNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆ

Grad, akrilik, 1991.

Grad u plamenu, akrilik, 2003.

BEHAR 85 21
KNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆ

Grad kulisa 1, akrilik, 2003.

Grad kulisa 3, akrilik, 2001.

22 BEHAR 85
 KNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆ
protno od onoga što je ne- zajednici. Je li takva za-
kad činila, to jest, upućuje jednica Bosna? Napokon,
ih na njihovu državu BiH i da li i nakon zadnjeg rata
da u okviru nje nađu novu smatrate da vjere nisu
soluciju života koja će se nepomirljive i isključive?
bazirati na potpunoj ravno- Šehović: U “Kurvama”
pravnosti triju naroda. Vje- sam, prije gotovo četrdeset
rujem da će i država Srbija, godina, kako mi je to jed-
priključujući se Europi, slič- nom rekao moj prijatelj
no djelovati na svoje suna- Vlado Gotovac, “vidranski”
rodnjake pa se u buduć- naslućivao raspad Jugosla-
nost, možda daljoj, može vije. Moram priznati da ja
očekivati potpuno iščeznu- nisam imao namjeru to na-
će ideje matičnih država i slućivati. To je došlo spon-
tako bi se, vjerujem, izbje- tano. Imao sam problema
gla destrukcija države Bo- u jugoslavenskoj državi,
sne. koji su bili posljedica tuma-
Dakle, u situaciji oko čenja nekih mojih knjiga ili
Bosne osjećaju se pozitivni komedija sa stajališta ideo-
pomaci, ali u samoj Bosni loško političke prosudbe.
kao da je zauvijek cementi- Istina, mislio sam tada o
rano nesuglasje i konfron- Jugoslaviji slično kao i Vla-
tacija. Nikako da se ostvari do, ali svi oko mene i ne
neka zajednička platforma: samo u Gradu, bili su zado-
jedni još uvijek hoće da Bo- voljni i sretni tom tvorevi-
sna ne bude nikakva drža- nom, zbog čega sam često
va, to jest da se sačuva mo- bio u prilici da onda, a na-
gućnost priključenja matič- ročito u naše doba, začu-
noj državi, a drugi opet ne đujem svojim stavom prija-
idu tako radikalno daleko telje i istomišljenike. Ja sam
jer ih matična država u tom doista imao osjećaj da su s
ne podržava, dok je trećima tom Jugoslavijom gotovo
cilj stvoriti bosansku državu svi oko mene vrlo zadovolj-
kakva je bila za vrijeme Tita, Godina, 1975. ni. Morao sam priznati sebi
što je u suprotnosti sa su- da sam zbog toga gotovo
vremenim standardima europske demokracije. Svi su se krajnje osamljen. Moje “Kurve” defakto su inspirirane ruž-
ukopali u svojim poslijeratnim rovovima i budno čuvaju nim ponašanjem nekih uglednih članova Saveza boraca u
svoje prostore označene osimskim crtama razdvajanja. jednoj od mojih brojnih nevolja s tom populacijom.
Ukratko, Bosanci i Hercegovci, svih triju naroda, moraju se U prethodnom odgovoru, mislim da sam jasno rekao
konačno odreći svojih zabluda i misliti o BiH državi koja je pod kojim uvjetima je moguće zajedništvo u državi BiH.
u ovom vremenu jedino moguća, održiva i svima prihvatlji- Što se tiče vjera i religijskih institucija već je vrijeme, da se
va. Na koncu, i BiH će jednog dana, kao i naša država, pri- objektivno prikaže njihova uloga u ratu za koju je teško
stupiti Europskoj uniji u kojoj se ne tolerira srednjovjekov- reći da je bila mudra i razborita, a najmanje u svetom du-
no shvaćanje države i naci- hu svog poslanja. Čast
je. Bez obzira na sve rezerve U “Kurvama” sam, prije gotovo četrdeset iznimkama, doista ih je bi-
prema EU, ta zajednica mi- godina, kako mi je to jednom rekao moj lo. Kad je riječ o ovome,
sli i o Bosni i Hercegovini onda se kaže: jest bilo je
apsolutno drukčije, ljudski-
prijatelj Vlado Gotovac, “vidranski” među klerom “u svim suko-
je, negoli udružene svjetske naslućivao raspad Jugoslavije... Moje bljenim stranama” pojedi-
velesile u Versaillesu prije “Kurve” defakto su inspirirane ružnim naca koji su huškali na zlo-
devet desetljeća. čin, ali u Hagu, izgleda,
ponašanjem nekih uglednih članova nitko nije razmišljao o to-
Begović: U komediji Saveza boraca u jednoj od mojih brojnih me da se i takvi zločini
“Kurve”, pa i na drugim nevolja s tom populacijom. sankcioniraju. Ono što je
mjestima, na različite se neki psihopata u nekom od
načine dotičete ratnog profiterstva, izdaje, odanosti i logora (s jednim, drugim ili trećim predznakom) maltreti-
diskutabilnih međuljudskih odnosa u bivšim vremeni- rao nedužne civile, gotovo je benigno prema onome kako
ma. Zastupali ste i tezu o neodrživosti Jugoslavenstva, su se mnogi pojedinci, u ime svojih vjera, obraćali svojim
ali ste na neobičan način promicali suživot u suvisloj vjernicima jezikom mržnje i netrpeljivosti, namjerno poti-

BEHAR 85 23
 KNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆ
čući zločine. Osobno za- teatra dramu o Ani Frank,
mjeram Haškom sudu što koja je, što me oduševilo,
se i takvi zločini nisu proce- našla odjeka u srcima mo-
suirali, naravno ne s kolek- jih đaka. Taj odnos prema
tivnom odgovornošću, ne- Židovima, nastavio sam u
go individualnom, ali i po svojoj prozi. Vrlo je znako-
takozvanoj zapovjednoj li- vita činjenica da su o ta-
niji. Mislim da zaista ne bi kvom mom odnosu prema
bilo na odmet prozvati i ne- sudbini Židova identično
ke visoke vjerske časnike. zamjećivali gotovo isključi-
Srećom na svakoj strani, vo kritičari bliski meni po
makar gotovo neznatno, svjetonazoru.
bilo je onih koji su se odluč-
no suprotstavljali politici Begović: Bili ste svoje-
netrpeljivosti, mržnje i me- dobno i novinar i kritičar i
đusobnog uništavanja. U polemičar i feljtonist. Ka-
tom smislu nikad ne zabo- kvo mišljenje imate o Pre-
ravljam primjer bosanskih porodovim publikacijama
fratara i njihovu dosljed- “Beharu” i “Journalu”?
nost u odanosti prija svega Šehović: Ti časopisi kao
temeljnim načelima huma- revije Bosanaca (Bošnjaka)
nizma, a onda i svojoj do- u Hrvatskoj, sigurno su po-
movini Bosni te suživotu trebni široj publici u Hrvat-
njenih naroda. skoj, jer preko njih hrvatska
javnost, posebno ona kul-
Begović: U romanu turna, ima priliku da se su-
“Oslobađanje đavola” oči s autentičnim profilom
koristili ste građu iz ži- onoga što se odavno nazi-
dovske povijesti Dubrov- va europskim musliman-
nika te zadirete također u stvom i koje najprije krasi
17. stoljeće, u vrijeme ve- njegov duh tolerancije i že-
likog potresa. Mi smo u lje da taj musliman Boš-
zadnjem Beharu objavili S Vidrom u atriju kazališta, 1978. njak, ili Hrvat gdje god se
ilustracije šaljivih arap- našao, pokazuje tu svoju
skih priča slikarice Melite Kraus te već tim postupkom izvornu sklonost općeljudskim vrijednostima.
pokazujemo da nam je stalo do multi-kulti odnosa. Očito je da se sadašnji “Behar” razlikuje od prijašnjih.
Recite mi molim Vas imate li vi osjećaj da se to zbiva u Istina i prethodne varijante časopisa imale su razinu kvali-
našim malim društvima i sredinama? tete, ali bilo je u njemu previše dnevne politike “i one od
Šehović: Oni rijetki knjigoljupci koji imaju volje i str- prije” i teško se uočavala njegova posebnost kao revije u
pljenja prelistavati sva moja prozna djela, a ima ih prilič- određenoj sredini. Nesumnjivo je da sadašnja redakcija, čiji
no, lako zaključuju da u većini njih uplićem sudbine Žido- urednik potiče iz zagrebačke sredine, sasvim logično, u ori-
va na ovim našim prostorima. Kad ste već spomenuli ro- jentaciju časopisa, stilski unosi širinu urbanog shvaćanja
man “Oslobađanje đavola” onda ću vam reći da je on kulture i uloge društvenih revija u njoj. Europski duh ne
nastao u poodmaklom vremenu mog duljeg i neprekid- treba tražiti u Beharu, on zrači, baš kao što behar miriše.
nog druženja u Dubrovniku s (također mladim beograd-
skim piscem) Melvijem Albaharijem. To naše druženje nije Begović: Na kraju, zanimalo bi nas, upravo zbog
se slučajno dogodilo, budući je moj otac, trgovac, prijate- “Behara”, što je s Vašim slikarstvom?
ljevao i poslovno surađivao sa sarajevskim Albaharijima, Šehović: Slikarstvo je moj hobi. To što se ponekad i
održavajući s njima i obiteljske veze. Iz tih veza, u djetinj- ponekom ono dopadne, zbog motiva i forme, što netko
stvu, zapamtio sam samo lijepe slike koje su mi ostale u uoči da čak znam misliti bojama, sve je to samo privid.
sjećanju i koje često koristih u svojim prozama. Ponavljam, slikarsvo je moj hobi za tako potrebni predah
Ne znam što reći o senzibilitetu naših malih društvenih u mom glavnom poslu. Da ljudi imaju dva vijeka življenja,
sredina, kada je riječ o njihovu odnosu spram Židova. Mo- sigurno bi se i ja u jednom od njih posvetio slikarstvu, kao
gu, pouzdano tvrditi samo jedno, da sam se kao mladi što se sada posvećujem pisanju i tek tada bi se moglo
profesor u Gradu, prepoznavajući gotovo ravnodušnost ozbiljno gledati na moje slike. Što naša benevolentna če-
mojih učenika prema sudbini Židova u Drugom svjetskom ljad u mojim slikama nalazi nešto čak i lijepo, to je samo
ratu, uz poticaj i podršku moje majke, trudio svojim uče- zato što u suvremenoj nezapamćenoj inflaciji slikarskih
nicima predočiti strahote holokausta. Kao mladi kazališni djela moćno prevladava nametljiva prosječnost neobrazo-
entuzijast pokrenuo sam postavljanje na repertoar našeg vanih i netalentiranih prodavača turističkih suvenira.

24 BEHAR 85
 KNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆ

OTVORENO PISMO KNJIŽEVNIKA FEĐE ŠEHOVIĆA GENERALU JANKU BOBETKU (Slobodna Dalmacija, 12. 6. 1995.)

Vratite čast i ponos

dubrovačkim braniteljima
Gospodine generale, po mojoj evidenciji, 250 Muslimana (sa velikim ili malim "m") borilo
se za hrvatsku od prvoga dana agresije na Dubrovnik. Oni sada žive kao prokleti, uzalud
traže posao, s mukom preživljavaju. Poznavajući Vas, gospodine generale, čini mi se da
biste jedino Vi mogli učiniti to što drugi ne mogu, ne usuđuju se ili možda neće. Dakle,
naredite za to određenoj službi da se dodijele Spomenice Domovinskoga rata svima s
popisa što Vam ga dostavljam, vratite čast i ponos braniteljima hrvatskog juga.

Bio sam ushićen uspjehom Hrvatske vojske u osloba- punom uvjerenošću da će njihovu dobru volju služenja
đanju zapadne Slavonije, ali, na žalost, nisam mogao do domovini Hrvatska stostrukim dobrom vratiti.
kraja osjetiti slast željene pobjede. Odjednom, kao i u pri- Gospodine generale, hoću reći da i ja imam neko pra-
jašnjim trijumfima naših branitelja, neka gorčina u meni vo u postavljanju pitanja, ako ne zbog moga sudjelovanja
ugasi vatru oduševljenja. Šikne iz dubine mog bića, zateče na prvoj crti bojišnice, onda svakako u ime obvezujuće
me silinom i ukoči. Gledam na TV ekranima hrabre hrvat- savjesti poticatelja oružanom otporu agresiji. Najprije,
ske osloboditelje kojima časnici čestitaju na uspješno izvr- znate li Vi što se dogodilo s minobacačkom jedinicom i
šenim ratnim zadaćama. Gledam te slike odnekud iz Oku-
čana, Pakraca, ili planine poviše grada, a ja, čini mi se, vi-
dim moj Dubrovnik, Osojnik poviše njega i hrabre "Tigro-
ve" koji nas oslobađaju nakon tolikih mjeseci sužanjstva.
Vidim Vas, gospodine Bobetko, kako u Osojniku pred
postrojenim "Tigrovima" čestitate dijelovima slavne briga-
de i pojedincima na njihovu junaštvu i uspjehu. Tom prili-
kom posebno ste se rukovali s jednim borcem 163. du-
brovačke brigade i zavalili mu što je zajedno sa svojom
jedinicom, znanjem i snalažljivošću spasio grupu "Tigrova"
koja se našla u bezizglednu okruženju neprijatelja.

TOPNICI S OSOJNIKA
Da Vas podsjetim, gospodine generale, bio je to zapo-
vjednik prvoga voda MB. 163. brigade HV-a Aziz Hasano-
vić. Dok ste mu iskreno čestitali, priznavajući "upravo ta-
kvima" poseban doprinos našoj oslobodilačkoj borbi, ja
sam kraj radioprijemnika bio u zanosu, kakav se za Bljeska
u zapadnoj Slavoniji mogao vidjeti na licima našega mili-
junskoga TV gledateljstva. Radovao me onda svaki uspjeh
pojedinaca, kao onaj moga prijatelja Imoćanina koji je do-
nio u Grad "browing" s Golubova kamena (brda poviše
izvora Omble), poznatoga po svojoj zločinačkoj zadaći ti-
jekom 15 mjeseci opsade. Taj na Osojniku posebno me
obradovao, jer je cijela minobacačka jedinica, na čelu sa
zapovjednikom, bila sastavljena od boraca, Bošnjaka, Mu-
slimana. Svi su od prvoga dana agresije bili u HV-u i ne-
prestano na ratnim zadaćama. Kad je Dževad Rašić u stu-
denome 1991. poginuo na Solitudu, razgovarao sam s
nekima od njih. Razgaljivala me njihova odlučnost da se
bore za Dubrovnik i Hrvatsku, a ja kako tada njima, tako
poslije i mnogim drugim Bošnjacima, uzvraćao sam s pot-

BEHAR 85 25
 KNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆ
njezinim zapovjednikom Azizom Hasanovićem, kojega se mu Grad doista zahvalio na plemenitoj i junačkoj žrtvi, ali
vrlo vjerojatno još uvijek sjećate? do ovoga časa ništa se nije učinilo. Ništa!
U danima hrvatsko-bošnjačkoga konflikta u srednjoj Gospoda župan i gradonačelnik prave velik medijski
Bosni i Hrcegovini heroja s Osojnika i njegove suborce spektakl s teškim ratnim invalidom (paraplegičarom) Ha-
preko noći su, bez ikakvih objašnjenja i često brutalno, sibom Alibogovićem, bivšim pripadnikom Specijalne po-
"očistili" iz hrvatske vojske. Njih više od dvije stotine "svu- strojbe policije u Dubrovniku. On je jedan od istaknutijih
čeno" je na način koji toliko zgranjava da su neki od njih branitelja, Muslimana Bošnjaka koji je u svojoj dvadeset i
samo u samoubojstvu vidjeli kraj svome nepodnošljivu nekoj godini završio u kolicima. Bilo je dirljivo vidjeti lije-
poniženju i uvredi. poga mladog čovjeka, koji je svojim športskim izgledom i
Gospodine generale, za Hrvatsku se od prvoga dana izrazito profinjenim licem više podsjećao na nekoga po-
agresije na Dubrovnik borilo, po mojoj pouzdanoj eviden- pularnoga hollywoodskoga glumca, nezadrživa osvajača
ciji, oko 250 Muslimana (slovima: dvije stotine i pedeset ženskih srca, slučajno nastradaloga za vrijeme snimanja
branitelja Muslimana, s velikim i malim "m"!). Vjerujem da novoga filma, negoli na vješta i hrabra pripadnika speci-
Vam je poznata prava brojka sudionika obrane Grada (u jalne policije. Muk je vladao pod svodovima stare Kafeta-
prvim i odlučujućim mjesecima!) pa da ne biste posum- rije jer nazočni su bili zaslijepljeni i zaglušeni vriskom de-
njali u broj sudionika pripadnika moga naroda, evo Vam vastirane ljepote. Samo oni koji su govorili mogli su sebe
popisa pedantno sročena po abecednome redu i uspore- čuti, dok su ostali nazočni, nijemi i gluhi, piljili u zamišlje-
dite ga s popisima u Stožeru južnoga bojišta (ako su saču- ni ostatak Aplonova kipa.
vani!), Naknadno sam dobio još desetak imena, ali osob- Prije tri godine, u posjetu toplicama, kada sam zajedno
no nisam još provjerio njihovo sudjelovanje od prvih dana s Lukšom Pekom obišao i našega ranjenoga generala Mari-
Domovinskoga rata. Držim da je ovih 249 sasvim dovoljno novića, imao sam priliku vidjeti cijelu galeriju brojnih živih
da opravda moje obra- torza u invalidskim ko-
ćanje Vama. Dostav- Gospodine generale, za Hrvatsku se od prvoga licima na desetke lica i
ljam Vam njihova ime- dana agresije na Dubrovnik borilo, po mojoj obličja mladih Apolo-
na. na. Možda sam zbog
Gospodine genera-
pouzdanoj evidenciji, oko 250 Muslimana toga bio u stanju druk-
le, kao što vidite, broj- (slovima: dvije stotine i pedeset branitelja čije prosuđivati o spek-
no sudjelovanje Musli- Muslimana, s velikim i malim "m"!) taklu u Kafetariji. Oče-
mana u obrani Du- kivao sam da će pred-
brovnika nije mit, već istina. Uzmemo li u obzir činjenicu stavnici vrhovne vlasti u županiji i Gradu iskoristiti iskrenu
(iz popisa pučanstva 1991.) da su Muslimani u dubrovač- ganutost nazočne publike i konačno se u ime hrvatskoga
koj općini brojili jedva 4 posto žitelja, a sudjelovali u obra- naroda ispričati brojnim Alibegovićevim sunarodnjacima i
ni Grada s gotovo 40 posto, onda doista imam pravo biti suborcima Muslimanima zbog nepravde koju smo im nani-
ne samo ponosan tom činjenicom nego i svjestan svih jeli, zbog patnji što su ih nezasluženo doživjeli.
prava koja bi domovina Hrvatska i naš Grad morali jamči-
ti pripadnicima moga naroda. A što je, zapravo s većinom BLJESAK UOČI OLUJE
Muslimana, bivših branitelja Dubrovnika?
Gospodine generale, osobno ne vjerujem da je takvo (ne-
OJAĐENI BOJOVNICI ophodno) čudo moguće, bar dokle god prevladava osjećaj
da u ovome Gradu sve manje ima onih kojima je identitet
Gospodine generale oni žive kao prokleti, uzaludno hrvatske Atene vlastita čast i ponos, a misao o njegovu do-
traže posao, s mukom preživljavaju. Što će biti s njihovom sljednu nastavljanju htijenje kojemu se sve podređuje.
djecom, rođenim Dubrovčanima? Jedan mi kaže da mu je Pozivajući Vas, gospodine generale, čini mi se da biste
suborac, ravnatelj nekoga poduzeća, rekao kako je njego- jedino Vi mogli učiniti to što naši politički vođe u Gradu i
va kći imala najbolje uvjete za primanje na posao, ali mu Županiji ne mogu, ne usuđuju se ili možda neće. Naredite
je u povjerenju dodao: "Ako bih nju zaposlio, mene bi dan za to određenoj službi i stožeru da se dodijele Spomenice
poslije smijenili s dužnosti!" Domovinskoga rata svima s popisa što Vam ga dostav-
Gospodine generale, Vaši bivši bojovnici ojađeni su; ve- ljam, naravno, onima koji je nisu dobili, a zaslužuju je.
lik broj njih nije dobio Spomenice koje su zaslužili; ne dobi- Apelirajte na civilnu vlast u Gradu da se pri zapošljavanju
vaju kredite za obnovu spaljenih kuća, ili im se nude, ali ne radi diskriminacija nad vašim bivšim vojnicima, da im
pod uvjetom da im "pop posveti kuću", pri čemu ne mogu se, kao i ostalim građanima (čak i onima koji su bježali iz
razlučiti je li to njihovi susjedi (uglavnom novokomponirani Grada da ga ne bi branili!) dodijele krediti za obnovu de-
branitelji!) prave okrutne viceve ili doista ozbiljno luduju. vastiranih ili spaljenih kuća, da se njihova djeca u natjeca-
Naša vlast u Gradu, osim verbalnih dosjetki, ne čini njima za posao ne tretiraju kao trećerazredni građani.
ništa da se rehabilitiraju nepravedno odbačeni i poniženi Gospodine generale, učinite još nešto pravo i mudro,
branitelji Grada. Uzaludno sam ja tu gospodu javno pod- a meni ne zamjerite što kucam na Vašu savjest. To činim
sjećao na herojsku legendu Hamdije Kovača. Sa svih stra- iz uvjerenja da ste jedan od onih koji je doista imaju i ne
na odjednom su se oglasila čvrsta obećanja da će se ne- zaziru od istine. Vi ste u stanju tim ojađenim ljudima vra-
pravda prema Kovaču ispraviti, da će se sve učiniti kao bi titi ne samo ponos i dostojanstvo već i izgubljenu vjeru.

26 BEHAR 85
 KNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆ

BRANITELJI HRVATSKE ATENE

1. Adem Abdulah, 63. Jusuf Čustović, 125. Zikrlja Hebib, 187. Ahmo Pidro,
2. Munib Aganović, 64. Kasim Čustović, 126. Fehim Hebibović, 188. Elvedin Podrug,
3. Nermin Agić, 65. Miralem Čustović, 127. Esad Hidović, 189. Fehim Podrug,
4. Ago Agović, 66. Mustava Čustović, 128. Keka Hidović, 190. Hasan Podrug,
5. Farid Agović, 67. Nusret Čustović, 129. Džemo Hodžić, 191. Fehim Radeljaš,
6. Junuz Ahinović, 68. Osman Čustović, 130. Nedžad Huremović, 192. Sajo Ramčić,
7. Sakib Ahmović, 69. Suad Čustović, 131. Razmiz Huremović, 193. Hamdo Ramović,
8. Hasib Alibegović, 70. Šefkija Čustović, 132. Muhamed Jašarević, 194. Dževad Rešić,
9. Nijez Alijagić, 71. Šamso Čustović, 133. Ramiza Jašarević, 195. Halil Rudan,
10. Šerif Arnautović, 72. Vehbija Čustović, 134. Nagib Kacić, 196. Bajro Salihović,
11. Emir Avdibašić, 73. Valija Čustović, 135. Eno Kalmović, 197. Adis Sarić,
12. Ćamil Avdić, 74. Alija Dedović, 136. Zlatan Kamberović, 198. Ekrem Sarić,
13. Hamo Avdić, 75. Hazim Dedović, 137. Miralam Kekić, 199. Šerif Sarić,
14. Murat Avdić, 76. Amroš Demaku, 138. Duran Klepo, 200. Fikret Sejdin,
15. Sajo Avdić 77. Asim Dervišević, 139. Dragan Klepo, 201. Hašim Selimović,
16. Enver Babić, 78. Ahmet Dilberović, 140. Emil Klepo, 202. Ramiz Spahić,
17. Hasan Babović, 79. Asim Dilberović, 141. Haris Klepo, 203. Nedžib Ramiz,
18. Alija Bajramović 80. Dino Dilberović, 142. Ismet Klepo, 204. Suad Suar,
19. Ibro Bajramović, 81. Džemo Dilberović, 143. Muharem Kočić, 205. Muhamed Šabanović,
20. Samir Bajramović, 82. Elvedin Dilberović, 144. Zaim Kokić, 206. Enes Šarić,
21. Suad Barlov, 83. Jasmin Dilberović, 145. Hajro Korač, 207. Amir Šehidić,
22. Edis Bašić, 84. Nedim Dilberović, 146. Hamdija Kovač, 208. Osman Šeho,
23. Ibrahim Bašić, 85. Šemaudin Dilberović, 147. Abid Kovačević, 209. Galib Šišić,
24. Zlatan Bašić, 86. Omer Duraković, 148. Ferzudin Kuralić, 210. Amir Škaljić,
25. Fuad Bečić, 87. Suad Duraković, 149. Mustava Kuralić, 211. Enes Škaljić,
26. Suad Begović, 88. Alen Đapo, 150. Sejfudin Kuralić, 212. Šukrija Škaljić,
27. Alija Beširević, 89. Avdo Đidelija, 151. Alen Kusturica, 213. Džemal Škobalj,
28. Haris Bilalović, 90. Ćamil Đidelija, 152. Bajro Kusturica, 214. Mufid Šljivo,
29. Ibro Bjedić, 91. Fikret Đidelija, 153. Milada Kusturica, 215. Šefik Šljivo,
30. Lutvo Bjedić, 92. Mirsad Đildelija, 154. Izet Kuštrić, 216. Jasko Tanović,
31. Smajo Bjedić, 93. Zahid Đudarija, 155. Alija Kušundžija, 217. Mirza Tanović,
32. Ejub Bojadžija, 94. Ernes Džanković, 156. Edhem Memić, 218. Muhamed Tica,
33. Hamo Brković, 95. Hasan Džanković, 157. Himzija Mehić, 219. Dino Topalbegović,
34. Kemal Brković, 96. Mujo Džanković, 158. Mahmut Mehić, 220. Ile Topuzović,
35. Mućo Brković, 97. Braco Elezović, 159. Mirsad Mehić, 221. Hamdo Tralo,
36. Namik Brković, 98. Huso Elezović, 160. Hako Mehić, 222. Husnija Tralo,
37. Safet Brković, 99. Mujo Elezović, 161. Hamiz Mehić, 223. Avdo Tufekdžić,
38. Senad Brković, 100. Safet Elezović, 162. Rasim Mehić, 224. Sulejman Turnadžić,
39. Sanko Budalica, 101. Hajrudin-Bato Fazlić, 163. Safet Mehić, 225. Husein Turšunović,
40. Mustafa Buljubašić, 102. Mirsad Qerim, 164. Šućrija Mehić, 226. Salko Turšunović,
41. Kemal Burina, 103. Kasim Glavović, 165. Izet Muhović, 227. Amir Voloder,
42. Sajo Burzić, 104. Armenko Gološa 166. Šaban Muhović, 228. Samir Voloder,
43. Dino Ćatović, 105. Alen Grabović, 167. Munib Mujić, 229. Suljo Vukić,
44. Junuz Ćatović, 106. Esad Grabović, 168. Osman Muminović, 230. Fahim Vukotić,
45. Zuko Ćatović, 107. Ibro Grabović, 169. Namik Mundžehović, 231. Kemal Vukotić,
46. Ibro Ćerimagić, 108. Jusuf Grabović, 170. Srećko Musić, 232. Izet Zelentrović,
47. Zekerija Ćosić, 109. Mahir Grabović, 171. Hasib Muslić, 233. Jasmin Zolentrović,
48. Osman Ćamo, 110. Hamdija Habul, 172. Muhamed Mustajbašić, 234. Nermin Zolentrović,
49. Alen Čampara, 111. Kasim Hadžić, 173. Fadil Nikšić, 235. Džano Zufer,
50. Miralem Čampara, 112. Džemo Hadžić, 174. Fahro Nikšić, 236. Ćamil Zulović,
51. Mustava Čampara, 113. Kemal Hadžić, 175. Samir Nikšić, 237. Rasim Zulović,
52. Šaćir Čampara, 114. Safet Hadžiomerović, 176. Avdo Nukić, 238. Izet Žiga
53. Šefko Čampara, 115. Duran Hajdarević, 177. Šemsudin Osmani,
54. Kasim Ćoman, 116. Hadžo Hajdarević, 178. Enes Osmić,
55. Aladin Čustović, 117. Aslin Hasanović, 179. Senad Osmić, NAKNADNO
56. Alija Čustović, 118. Avdo Hasanović, 180. Muhamed Ovčina, IDENTIFICIRANI
57. Ejub Čustović, 119. Aziz Hasanović, 181. Hamo Ovčina, 239. Senad Bajramović,
58. Enver Čustović, 120. Šemsudin Hasanbegović, 182. Hakija Ožegović, 240. Nerman Đugum,
59. Esad Čustović, 121. Hasan Hasanspahić, 183. Zihnija Ožegović, 241. Sejfudin-Sandžo Gledović,
60. Husnija Čustović, 122. Zikrija Hasanspahić, 184. Zikrija Ožegović, 242. Mustafa Hubanić,
61. Ibro Čustović, 123. Haris Hebib, 185. Izet Paščarević, 243. Mujica Jusić,
62. Izet Čustović, 124. Safet Hebib, 186. Hamid Pervan, 244. Sefer Jasmin

BEHAR 85 27
 KNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆ
ODGOVOR STOŽERNOGA GENERALA JANKA BOBETKA NA OTVORENO PISMO KNJIŽEVNIKA FEĐE ŠEHOVIĆA
(17. lipnja 1995., Slobodna Dalmacija)
Heroji ne smiju biti zaboravljeni
Zahvalan sam Vam, gospodine Šehoviću, što ste mi se obratili u ime dijela onih koji su
sudjelovali ili još uvijek sudjeluju u stvaranju ove države. Ovim se putem osobno obvezujem
da ću u Institucijama koje su u vrhu države za to zadužene provjeriti ovaj vaš popis i angažirati
se da se nanesena nepravda ispravi.
U Slobodnoj Dalmaciji pročitao sam otvoreno pismo knji-
ževnika Feđe Šehovića, kojega osobno poznajem i vrlo cije-
nim, upućeno meni, a pod naslovom "Vratite čast dubrovač-
kim braniteljima". Taj tekst sam čitao tri ili četiri puta, pažlji-
vo proučivši svaku napisanu rečenicu, najprije da bih svaku
stvar postavio na pravo mjesto, a zatim da bih mogao vidje-
ti koliko se problema otvara u ovom obraćanju koje je opis
zbivanja u kojima su borci Domovinskog rata zaboravljeni u
takvim prilikama kao što je proslava pete obljetnice hrvatske
državnosti. U tako značajnoj i svečanoj prigodi grupa boraca
nije dobila ni Spomenice Domovinskog rata, što znači da
nemaju nikakvoga svjedočanstva da su sudjelovali u Domo-
vinskom ratu u kojemu je naša država i nastala.
DUŽNA PAŽNJA
Budući da sam na tom prostoru neposredno vodio rat-
ne operacije i odlučivao o mnogim važnim pitanjima,
svjedočim o točnosti Vaših navoda g. Šehoviću i s njim se
slažem. Čudno mi je, a to mi pomalo i smeta, zašto mi se
niste osobno obratili jer sam ovih dana bio u Dubrovniku
na kraćem odmoru. Već tada smo mogli mnoge stvari,
ako ne riješiti, ali onda pripremiti teren za njihovo rješava-
nje. Kako to nisam napravio do Dana državnosti, ostaje
mi samo reći da za moralni čin odavanja priznanja onima
koji su sudjelovali u obrani i stvaranju hrvatske države,
ipak nikada nije kasno. Vrlo mi je žao što nisam prije, pri-
likom svojih čestih dolazaka u Dubrovnik, poduzeo mjere
da se očito napravljena nepravda ispravi. Trebali ste me i
Vi g. Šehoviću prije angažirati kako danas ne bih razmi-
šljao koliko sam i sam kriv što su zaslužni borci uvrijeđeni
zbog propusta prema njima. Svoj dio posla obavit ću sa-
vjesno i pedantno, a obećavam da ću se osobno obratiti
tim ljudima čim ponovno budem u Dubrovniku. U nemo-
gućnosti da se već sada obratim svakom pojedinačno, od-
govaram Vama i obraćam se njima preko Slobodne Dal-
macije, novinama preko kojih ste se i Vi meni obratili.
Mislim da dug prema onima koji stvaraju hrvatsku dr-
žavu i prema onima koji su nekad neposredno bili angaži-
rani u tom časnom poslu nikada ne može biti ni otpisan
ni zaboravljen.
Mnoge od ljudi koje ste naveli osobno poznajem i točno
se sjećam zadatka i prostora na kojima su bili angažirani.
Sjećam se čišćenja rijeke Neretve i mojih osobnih naređenja
koje su do kraja izvršili ljudi koje spominjete. Je li baš svaka
28
od osoba koje ste poimence naveli imala udjela u obrani
domovine, ne mogu sa sigurnošću tvrditi, ali zato postoje
institucije koje trebaju to provjeriti i utvrditi punu istinu u
kojoj će jedino mjerilo biti doprinos u obrani Republike Hr-
vatske. Ljudi koji se bore za hrvatsku, ne samo riječima,
nego koji stoje ili su stajali u rovovima, koji su postali i na
žalost ostat će invalidima, ulaze u onu kategoriju koji Hr-
vatskoj ne duguju ništa, ali Hrvatska prema njima ima veliki
dug. To vrlo često ponavljam jer taj dug limitira svakoga od
nas i određuje način funkcioniranja službenih državnih in-
stitucija koje imaju moralnu i pravnu osnovu za rješavanje
tako osjetljivih pitanja. Nigdje država nije tako ranjiva i
osjetljiva kao u ostvarivanju prava branitelja. ne zaboravi-
mo, radi se o ljudima koji su nesebično bili ili su još uvijek
spremni dati svoj život za Hrvatsku. Ova država je stvarana
upornošću i dosljednošću svojih građana i javna obilježja
takva zalaganja, kao što su Spomenice Domovinskog rata
ili sada već i neka druga odličja stvaraju novi ponos i samo-
pouzdanje kod ljudi, što je praćeno vjerom u državu i nje-
zine institucije. Nije beznačajno kada takvi ljudi vjeruju da
ih država za koju su bili spremni poginuti – nije zaboravila.
Na drugoj strani država će u svim kriznim situacijama, a ne
zaboravimo rat još nije gotov, imati siguran oslonac i jako
uporište u ljudima koji su se jednom odazvali pozivu i pre-
ma kojima je uzvraćeno s dužnom pažnjom.
ZABORAV ILI NEPRAVDA
Nepoznavanje činjeničnog stanja može se opravdati, a
zaborav se možda može i razumjeti. Međutim, imati dr-
žavni zadatak nešto uraditi, a izbjegavati taj posao ili ga
nepotpuno obaviti znači raditi izravno protiv Hrvatske.
Ako vrijeđamo ljudi i umanjujemo njihovo dostojanstvo
nekim samo nama poznatim mjerilima i kriterijima za pro-
sudbu njihovih djela, tada se upuštamo u vrlo opasan po-
sao. nema teže stvari nego oduzimati čovjeku ono što mu
ni povijest ne može oduzeti. Ispravljanje takvih propusta
mora biti praćeno s najmanje dvije popratne radnje. Tre-
ba vidjeti je li propust učinjen zbog nedostatka dokumen-
tacije ili zbog nemarnosti koja prelazi u sferu rušenja au-
toriteta hrvatske države, čemu es treba suprotstaviti svim
sredstvima, jer ako se takve pusti da rade što hoće – mo-
gu nanositi nepopravljivu štetu hrvatskoj državi.
Hrvatska je pravna i demokratska država i ponosna je
na sve ljude koji su uzeli udjela u obrani i izgradnji države,
BEHAR 85
 KNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆ
bez obzira na to koje su oni nacionalnosti. Svaka netrpe-
ljivost postaje opasni oblik šovinizma koji nikako ne kori-
sti hrvatskoj državi, ali se zato uklapa u cijeli sistem radnja
za rušenje vlasti u Republici Hrvatskoj, koji su izradili nje-
zini neprijatelji. Mnogi nam danas pokušavaju spočitavati
da smo netolerantni i netrpeljivi prema drugim nacijama,
pa nam zbog toga, po njihovom sudu, nije mjesto među
demokratskim europskim državama.
Hrvatska nije obranjena velikom količinom naoruža-
nja, nego visokom nacionalnom sviješću hrvatskoga naro-
da, ali i respekta dostojnom građanskom sviješću većine
njezinih građana drugih nacionalnosti. Svako onaj tko mi-
sli drugačije, ne misli dobro ovoj državi. Za svakoga se
čovjeka moramo boriti, posebno za one koji nisu spremni
za Hrvatsku se boriti samo verbalno, nego kad zatreba
ulaze u rov. Ljudi ratnici Domovinskog rata ostat će trajni
test uspostave moralni vrijednosti i funkcioniranja prav-
nog sustava, ali i države kao cjeline. pravo na riječ u ovoj
državi imaju oni koji je stvaraju i – oni koji su izgubili ne-
BEHAR 85
koga tko je stvarao Republiku Hrvatsku. Stoga sam vam
zahvalan, g. Šehoviću, što ste mi se obratili u ime dijela
onih koji su sudjelovali ili još uvijek sudjeluju u stvaranju
ove države. Ovim se putem osobno obvezujem da ću u
institucijama koje su u vrhu države za to zadužene provje-
riti ovaj vaš popis i angažirati se da se nanesena nepravda
ispravi na zadovoljstvo sviju nas. Mnogima od njih divio
sam se zbog situacija u kojima su riskirali svoj život za
Hrvatsku. Ako tada nisam izbjegavao pokazati ponos što
sam im zapovijedao, neću ni sada izbjegavati svoju obve-
zu da učinim sve kako bi se ispravila nepravda koja im je
nanesena.
Zahvaljujem Vam se što ste mi se obratili, ali Vam u
ime ljudi koje ste naveli zamjeram što mi se prije niste
obratili. Nema gore stvari nego kad se heroji pitaju zašto
su zaboravljeni i zašto im se nanosi nepravda. Dok ja bu-
dem mogao utjecati na to, nitko neće borcima nanositi
nepravdu i tako dovoditi u pitanje moralni kredibilitet ove
države za koju smo se zajedno borili.
29
 KNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆ
Feđa Šehović
Fragment iz romana
“Prokleta ergela”
(knjiga uskoro izlazi u izdanju zagrebačkog V.B.Z.-a u biblioteci Ambrozija)
19.
U svojoj knjizi o fra Iliji i njegovoj misiji prije pola sto-
ljeća, posebno ga je doimala ta ljudskost okončavanja su-
koba, rijetka u povijesnom pamćenju, ne samo na ovom
dijelu kugle zemaljske, nego u cijelom svijetu. Godinama
ga je taj istiniti događaj silno oduševljavao svojim Kristo-
vim nadahnućem, a u isto vrijeme izazivao u njemu neku
vrstu zavisti što se, htjeli to ili ne, moralo priznati, da su
se, u dugom proteklom vremenu neprijateljstva i ratova-
nja u Europi, na tako nešto samo Turci odlučili.
Kao i njegov uzor fra Ilija, odavno je vapio da europsko
kršćanstvo istinski prigrli nauk svetog Franje o miru i snošlji-
vosti među narodima i ljudima. Nažalost, u povijesnim knji-
gama ovoga vremena, širom Europe, moglo se dosta toga
pročitati o herojskom pokušaju kršćana da oslobode klišku
tvrđavu. Niti spomena nije bilo o uspješno provedenom ugo-
voru, sačinjenom po ljudskoj i božjoj mjeri. Pisalo se, ili kako
bi pokojni fra Ilija volio reći: guslalo, isključivo o herojstvu i
hrabrosti kršćanskih bojovnika, europskih vitezova ili doma-
ćih uskoka i gusara i velikoj mudrosti kršćanske vlasti i crkve-
nih velikodostojnika. Ni riječi o svirepim ubojstvima i pljački
nedužna naroda, ili prisilnom pokrštavanju nekršćana.
Pišući o fra Ilijinoj mirovnim misiji na Klisu, fra Andrija,
zbog stroge cenzure, morao je više poštovati prihvaćenu
istinu o oslobađanju tvrđave, negoli onu pravu koju je od
fra Ilije čuo, ali u opisima odnosa fra Ilije s turskim časni-
kom, prijateljem iz djetinjstva, dao je naslutiti pravu isti-
nu. Kao čovjek koji je prezirao takvo pristajanje, na što
njegov uzor sigurno nikad ne bi pristao, fra Andrija je ne-
rijetko poslije predaje knjige u tisak, prisjećajući se toga,
osjećao kako mu obrazima tiho plazi crvenilo srama.
Zbog toga je svoju misiju mira na kliškoj tvrđavi shva-
tio i kao božju milost; s jedne strane dokazat će da kršća-
ni uzvraćaju dobrom na dobro svoga neprijatelja što će
mu dati priliku da u novoj knjizi, o kojoj je već počeo raz-
mišljati, reče pravu istinu i o turskom osvajanju Klisa prije
pet desetljeća.
Prihvativši zdušno i ozbiljno svoju mirovnu misiju na
kliškoj tvrđavi, fra Andrija se, poslije večernje mise povu-
kao u gostinsku ćeliju kako bi ranije zaspao i bio odmoran
za put u Klis. Neko vrijeme sjedao je na postelji u spavaćoj
košulji i razmišljao, a onda najednom ustao, rekavši sam
sebi: dosta i krenuo k stolu ugasiti svijeću. Prišavši k stolu
osjetio je časak podmukle bolove u zatiljku, ali gotovo
neznatne. Vidio je u tome posljedicu ispijanja fra Lukinih
čajeva, nasmiješio se, ugasio svijeću i ubrzo zaspao.
30
20. ožujka 1648. godine fra Andija je zorom, krenuo
kočijom prema Klisu, u pratnji dvojice pratitelja, pouzdanih
predstavnika vlasti. Osjećao se baš kao njegov uzor fra Ilija.
Napuštajući gradsko predgrađe stisnuto uz obalu, jedan
od njegovih pratitelja u mirovnoj misiji, naredio je kočijašu
da zaustavi konje i pokazao fra Andriji rukom prema jugo-
istoku gdje su se pod već proljetnim vedrim nebom jasno iz
planinskog lanca izdvajala tri vrha: zapadnije je Kozjak,
istočnije Mosor, a između njih vrh Klisa sa tvrđavom.
- Onaj u sredini - rekao mu je pratitelj i sačekavši malo da
fra Andrija bolje pogleda, naredio kočijašu da nastavi put.
Putujući dalje fra Andrija je sve jasnije vidio vrh Klisa i sve
više mu je sličio na vrh nekog visokog morskog grebena.
Nakon doista ne duge vožnje po lijepu proljetnom vre-
menu, s tek malo brineta, u ranim jutarnjim satima došli
su nadomak cilju. Prošli su nekoliko manjih i većih naselja
oslobođenog splitskog zaleđa i zaustavili se u kliškom na-
selju, zvanom Varoš. Svugdje pa i tu gdje je bilo sjedište
Kliško-ličkog sandžakia doimala se pustoš. Stanovnici Tur-
ci, kako mu rekoše, do posljednjeg blagovremeno su na-
pustili sva naselja oko Klisa i, s malo ili nimalo od svog
imetka što su mogli na brzinu ponijeti sa sobom, bježali
mahom konjima i kočijama prema jugu, do još neuspo-
stavljene nove granice koju su odmah prešutno prihvatile
obje zaraćene strane.
Svugdje lijepo građene kamene kuće s avlijama i vrto-
vima, zjapile su rastvorene, prazne; njegovi suputnici ka-
žu da su nekadašnji domorodci, sad zvani uskoci sve
opljačkali i odvukli brodovima na otoke kamo su prije više
od stotinu godina pobjegli pred turskom najezdom.
Ni žive duše, tek pred sandžak-begovom kućom, na ma-
lom trgu s javnom česmom, nekoliko gladnih pasa lutalica.
Kočija se zaustavila pred ovećom sandžak-begovom
kućom. Prije negoli će svratiti u vojno zapovjedništvo, pri-
mamio je fra Andriju tihi žubor česme pa se pošao napiti
vode, zapravo ti izgledi kuća s velikim avlijama punih cvi-
jeća, ta česma, sve ga je to podsjetilo na njegovu Bosnu.
Zapovjednik združenih kršćanskih postrojbi, zapravo
njihovih ostataka, dočekao ih je s pripremljenim doruč-
kom i ne gubeći vrijeme dodijelio pregovaračkoj delegaci-
ji jahaće konje i dvojicu vodiča do tvrđave, od kojih je je-
dan na dugom drvenom koplju nosio bijelu zastavu. Reče
kao usput da je dobro što su Turci konačno pristali na
razgovore o predaji, dodavši kako su dan prije zarobili
nekog Turčina iz tvrđave, špijuna ili bjegunca, nisu sigur-
ni, koji je priznao da “gore” nemaju više ni vode ni hrane
i da jedva prije čekaju predati se!
BEHAR 85
 KNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆ
S bijelom zastavicom, znakom dobre volje, dvojica ko-
njanika i trojica pregovarača pod vodstvom fra Andrije,
došli su do razrušenog glavnog ulaza u tvrđavu. Dugo su
čekali dok se pojavio turski časnik, koji je uljudno pozdra-
vio fra Andriju s “bujrum musafire”, a fra Andrija mu uz-
vratio: Hvala domaćine!
Časnik, Bosanac iz grada blizu kojega se nalazio nje-
gov samostan, reklo bi se više mlađih negoli srednjih go-
dina, očito se obradovao susretu s fra Andrijom, rekavši
da je dogo prošlo otkad nije bio u Bosni i da se uželio
“našeg insana”.
Ispričavajući se dvojici članova fra Andrijine pratnje,
što neće i njih pustiti u tvrđavu, “jer tako je naredio alaj-
beg ( zapovjednik), što ovima nije bilo krivo, naprotiv, kao
da im je s lica odjednom nestala ona sivoća, koju u čovje-
ku luči strah od neizvjesnosti. Veselo su dobacili fra Andri-
ji da će ga nedaleko, u hladu, sačekati.
Na putu do zapovjedništva tvrđave, u pratnji bimbaše
(kapetana) Ali- age, naočitog tridesetgodišnjaka, kako fra
Andrija zabilježi: “kao od bukve odvaljena”, zastajkivali su
razgovarajući o prilikama u Ali-aginom gradu, kamo je pri-
je ovoga rata trebao poći na dulji odmor. Fra Andrijina
majka bila je Ali-agina sugrađanka i on kao sasvim mali
posjetio je taj grad nekoliko puta, zapravo samostan u ko-
me je bio zaređen njen mlađi brat, gdje će se poslije i sam
zarediti i živjeti u njemu sve do nedavna posjeta Splitu.
Osim predivnog lica svoje majke Marije, u sjećanju mu
je još živjela samo slika velikog tamošnjeg samostana i
jedne božićne mise u samostanskoj crkvi koju je vodio nit-
ko drugi do fra Ilija, njegov uzor.
Među turskim braniteljima tvrđave, većina su bili mu-
slimani porijeklom iz Bosne i Hercegovine, ili Dalmatinci
koji su odavno prešli na islam. Osim Klišana bilo je dosta
Stobrečana i Solinjanna.
Bilo je očito da se sav ostatak turske vojske, poslije
pada Varoši sklonio u tvrđavu zajedno s nekolicinom viso-
kih predstavnika vlasti. Zato je umjesto dizdara, vojni za-
povjednik sada na tvrđavi bio alaj-beg Mehmed – aga,
njegov pomoćnik kapetan Ali-aga, a glavnu riječ imao je
sandžak –beg kao najviša politička ličnost.
Budući je već nakon tri godine kandijskog rata posta-
jalo sve očitije da carevina slabi, doživljavajući na svom
europskom prostoru nove poraze, Porta je, s obzirom na
veliki značaj kliške tvrđave u čuvanju svoje zapadne grani-
ce, poduzela sve da tvrđavu i područje uz nju osnaži u
ljudstvu, i oružju. Tako je ravno iz Carigrada, prije dvije
godine, naređeno da zapovjedništvo u kliškoj tvrđavi pre-
uzme trideset-petogodišnji časnik, Ali-aga, koji se u neko-
liko godina prije na ovom pograničnom prostoru pokazao
kao izuzetno sposoban u stalnoj poduci vojnika ratnim
vještinama i mudrom rješavanju nesporazuma i povreme-
nih sukoba na granici s Mlečanima.
Godinu prije početka ovog rata, kada su se mogle na-
slućivati nakane Mletaka da osvoji klišku tvrđavu, za svog
posljednjeg posjeta rodnom gradu, Ali-aga je doveo sa
sobom četrnaest kršnih mladića iz svog rodnog grada, si-
nova uglednih građana, da bi ih podučio o svom osob-
nom i provjereno uspješnom načinu obrane značajnih
utvrđenja kakvo je i to kliško.
BEHAR 85
Osim što su mladići rado slijedili već čuvenog i opjeva-
nog sugrađanina Ali-agu, junaka mnogih bitaka na sje-
vernim granicama carstva, polakumili su se i na njegove
priče o lijepim i bogatim kliškim mirazačama koje osobito
cijene Bosance.
Zahvaljujući u velikoj mjeri baš tim momcima, Foscolovi
birani napadači nisu uspjeli prodrijeti dalje od predziđa.
Kolikogod je Ali-aga bio zbog toga ponosan na svoje mom-
ke toliko i zadovoljan što su od njih četrnaest tek trojica s
lakšim ozljedama preživjeli sve napade neprijatelja.
Nesumnjiva je velika zasluga Ali-aginih strijelaca i uvjež-
banih boraca sa sabljom i jataganom što je Foscolo bio
prinuđen, neuspjele juriše svojih neiskusnih ratnika, zami-
jeniti pregovorima o mirnoj predaji turskkh branitelja.
U nevelikoj prostoriji, stare barutane, prestrtom ćilimi-
ma živih boja, sa sećijom uokolo i šiljtama na kojima se
udobno sjedalo, počeo je fra Andrijin razgovor s domaći-
nima sandžak-begom, miralajem Mehmed-agom i njego-
vim pomoćnikom kapetanom Ali-agom. Malo dalje od
njih sjedala je nepomično neka ljudeskara, s povezom
preko jednog oka kroz koji je probijala boja krvi i s modri-
cama po otkrivenom dijelu lica. Ništa osobito, rekao bi
svatko imalo upućen u rat koji je tu bijesnio.
Najprije je sandžak-beg izrazio zadovoljstvo fra Andriji-
nim dolaskom, podsjetivši ga na sličnu misiju prije pet de-
setljeća koju je imao njegov uzor fra Ilija, o čemu ga je po-
tanko poučio kadija Muzafer-beg. Bez obzira na sve on je
izrazio nadu u obećanu pomoć sarajevskog paše i Porte,
zatim dao riječ kapetanu Ali-agi koji je izrazio zadovoljstvo
što ima priliku susresti s “našim čovjekom u ovoj stvari” i
kamo ta sreća da su ga poslali prije dvije sedmice. Nažalost,
reče, da od pregovora, neće ništa biti, jer ne vjeruju da će
ih se Mlečani pridržavati i da zato nisu u protekla tri tjedna
odgovorili mletačkoj strani u svezi sa ugovorom o predaji.
Fra Andrija reče da je u posljednjem tekstu od prije tri
tjedna bilo sve kako su oni željeli, to jest postavljeni su isti
uvjeti kao oni u turskom ultimatimu prije 53 godine.
- Sve isto piše, upao je sandžak beg, ali dogovor se
mislio provesti sasvim drukčije.
Fra Andrija je pokušao uvjeriti, najprije sandžak –bega,
a onda kapetana Ali-agu u iskrenost namjera mletačke
vlasti u Splitu i jamstava koje su njemu dali da će se dogo-
vor provesti i poštovati, jer inače, kao božji čovjek i pra-
vednik ne bi se sigurno prihvatio ove misije.
- Lažu te fra Andrija, rekao je kapetan Ali-aga, dodavši,
da su ti Mlečani “pis milet” gori od najprepredenijih mu-
nafika na ovom svijetu, u što se on proteklih godina pre-
govarajući s njima ovdje nedvojbeno uvjerio. I on je, reče,
u početku, oskudjevajući iskustvom, drukčije o njima mi-
slio zbog lijepih njihovih pjesama i glazbe koje je rado
slušao, zbog kazališta i palača sa slikama i ljepoticama što
šeću kao hurije njihovim blještavim salonima ili cvjetnim
perivojima. Sad priznaje da je bio u velikoj zabludi.
Ostali nazočni predstavnici zapovjednog stožera, sje-
dali su na šiljtama i pogetih glava, prebirajući prstima po
tespuhu, pozorno slušali Ali-agu, kimajući glavom u znak
odobravanja.
Fra Andrija je dobro poznavao sav svoj bosanski narod
i ono što mu se odavno, kao i njegovu učitelju nije sviđa-
31
 KNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆ
lo, u tom narodu bila je ta čudna sklonost maštovitom
preuveličavanju. Pomislio je da se možda u međuvremenu
dogodilo nešto ružno, možda Mlečani prekinuli primirje
pucajući topovima po tvrđavi i nešto slično. Tko zna, iako
se govorilo u Splitu da su se uskoci, zadovoljni plijenom,
vratili na svoje otoke, samome mu se učinilo da je na ne-
koliko mjesta po naseljima vidio grupe uskoka, kao i u
samoj zgradi zapovjedništva u varoši. Činilo mu se da ih je
dosta vidio i pred štalama takozvane Proklete ergele.
Kroz fra Andrijinu glavu munjevito su sijevale razne
misli i pretpostavke, tim strašnije što ga je više dojmio
izraz Ali-agina lica, nego li riječi koje je izgovorio. Naglo je
zamuknuo, ali nakon dulje, napete stanke, uspio je pro-
muklo zamoliti Ali-agu da mu jasno kaže što se to tako
strašno dogodilo?
Poslije kraćeg šapurenja Ali-age sa svojim pretpostav-
ljenim, Ali-aga je počeo priču o zadnjem službenom po-
sjetu pregovarača iz Splita kada su bez prigovora prihva-
tili novi tekst ultimatuma, lijepo ih tu ugostili i obećali im
da će u roku 48 sati jedan od dva potpisana ugovara pre-
dati mletačkoj vladi.
Sutradan po posjetu pregovarača iz Splita, došao je u
tvrđavu viši časnik mletačke vojske koji se predstavio kao
pomoćnik zpovijednika združenih snaga na cijelom novo-
oslobođenom prostoru. U brojnim susretima prilikom rje-
šavanja raznih pograničnih pravnih slučajeva, Ali-aga je
dobro upoznao visokog časnika kod kojega je ubrzo ot-
krio, činilo mu se, samo jednu manu; lako se dao potku-
piti. U poslu kojim su se bavili, Ali-aga je to držao zapravo
njegovom vrlinom. Zahvaljujući tome, mnoge slučajeve je
lako i brzo s njim obavljao.
Pri susretu na kapiji tvrđave poznanik mu je rekao da
nije došao ni po čijem nalogu, nego svojom voljom da mu
kaže kako “oni u Splitu” neće poštovati nikakav ugovor s
njima o predaji i da će skinuti glave ne samo onoj petna-
estorici čija su imena bili istakli u prvom, obliku zahtjeva
o predaji, nego misle to mnogima učiniti.
Pravo rješenje za predaju branitelja, po njegovu mišlje-
nju, može biti samo dogovor Venecije i Carigrada, a ne
ovo što oni čine na nižoj razini vlasti pobjednika i poraže-
nih. Za to bi, po njegovu mišljenje trebalo čim prije posla-
ti nekoga iz tvrđave u Makarsku da tamošnja vlast pošalje
takav zahtjev sultanu u Carigradu. Pretpostavljao je da to
može dulje potrajati, ali ga uvjeravaše da dotle mogu lako
braniti tvrđavu, budući se združena vojska gotovo raspala
i da se već više od polovice njih vratilo ikući.
Na kraju je izrazio spremnost da bi on za nevelike nov-
ce, najviše petorici branitelja omogućio noću siguran pri-
jelaz granice, a što se tiče novca, rekao je da bi mu una-
prijed isplatili polovicu, a drugu polovicu nakon što se
sami uvjere da je on obavio posao.
Ali-aga se osjećao krajnje zatečen. Prijedlog višeg časni-
ka izgledao mu je sasvim prihvatljiv, ali ne bez sumnji, s
obzirom na svoje vlastito iskustvo s prevrtljivim i nepouz-
danim Mlečanima. Zato se ne treba čuditi što se pri tom
pitao je li to samo pokušaj višeg časnika, kojega je pozna-
vao kao zlatoljupca što koristi priliku da dođe do zlatnika ili
je možda neka opasna i podmukla Foscolova zamka.
Kad je nevolja u pitanju ljudi ne odbacuju lako bilo
kakve mogućnosti spasenja, pa je Ali-aga predložio časni-
32
ku da nastave razgovor u dizdarovoj odaji i nazočnosti
ostalih iz zapovjedništva obrane, ali viši časnik reče, neka
sam s njima razgovara, a on bi mogao tu još pred večer
svratiti da uglave posao..
Prije ručka i gotovo cijelo popodne trojica iz stožera obra-
ne tvrđave raspravljali su o posjetu višeg časnika i njegovu
prijedlogu. Sva trojica su sumnjala u neke dobre namjere
nezvana gosta, ali u prilikama kakve su bile nije se moglo
odricati ni spasonosne slamke. S jedne strane posljednja vi-
jest iz Makarske o skorom priznanju novih granica, a s dru-
ge, nedostatak hrane i vode u tvrđavi, mnogi teži i lakši ra-
njenici, te gotovo krajnja iscrpljenost većine branitelja, sve je
to obvezivalo vodstvo obrane na oprez i mudrost.
Iznad svega, svi su se složili s višim mletačkim časni-
kom da se mogu nadati pravednom postupku pobjednika
samo pod okriljem dogovora Carigrada i Venecije.
Iskusni i lukavi sandžak-beg dosta je znao o višem mle-
tačkom časniku, i kao podmitljivcu spremnom da sve uči-
ni za dukate, pa je predložio da mu za uslugu sigurna
prevođenja preko nove granice petorice iskusnih izviđača
na čelu s hrabrim i pouzdanim dočasnikom Livnjakom,
daju predujam u zlatu koji bude tražio.
U sandžak-begovim bisagama nije bilo dovoljno duka-
ta pa su mu se pridružila nekolicina bogatih Klišana koji
su ostali braniti tvrđavu.
Kao što obeća viši mletački časnik, opet sam, došao je
na tvrđavu, gdje ga je sačekao Ali-aga i dopratio u staru
barutanu. Pred trojicom članova stožera, gost je ponovio
sve ono što je prije podneva rekao Ali-agi. Nazočni nisu
osjetili potrebu postaviti mu neko pitanje, pa je gost izlo-
žio svoj plan prebacivanja petorke izviđača preko nove
tursko-mletačke granice. Dogovoreno je da se sutradan iz
ponoći petorka nađe na određenom mjestu, gdje će ih
sačekati on, osobno s dvojicom svojih pouzdanih ljudi.
Sve je bilo do tančina uglavljeno, nastavio je Ali-aga, a
onda mu je nekadašnji kliški teftedar Kasim-beg, uručio
predujam u zlatu, kojega je viši časnik na brzinu prebrojio i
izrazio zadovoljstvo primljenim novcem. Za uzvrat zakleo
se svim svojim svetinjama da će pošteno obaviti posao.
Sutradan, dva sata prije ponoći petorka je uspjela izaći
neprinjećena iz tvrđave i putem koji je Livnjak znao sišli u
polje, obišli ga sjeveroistočnim rubom sve do podnožja
Mosora, onda…
Tu je Ali-aga zastao, kao da mu naglo nesta daha. Do-
hvatio je sa sinije ispred sebe ibrik s vodom, malo ulio u
čašu i popio. Fra Andrija je očekivao da će nastaviti priču
u kojoj je već prepoznao neko moguće zbivanje koje je
oduzelo Ali-agi dah. Pripovjedač je dalje šutio.
- I što bi dalje? - zapitao je fra Andrija muklo, sad već
sluteći neko zlo.
Možda minutu dvije, satnik Ali-aga je nijemo gledao u
pod, a onda zamolio, kraj sebe, dočasnika Livnjaka, ljude-
skaru s povezanim okom i modricama po licu, da umjsto
njega nastavi.
20.
Dočasnik Livnjak krupan čovjek, kratko vrijeme je pro-
trljao svoje šačetine, a onda polako podebljim glasom,
smireno počeo svoju priču.
BEHAR 85
 KNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆ
Nalo prije ponoći, na mjestu za sastanak, neveliku do-
lcu u podnožju Mosora, dočasnika Livnjaka njegove izvi-
đače dočekao je viši časnik s dvojicom konjanika i pet
osedlanih konja. Sva trojica Mlečana sjahali su s konja i
prišli sasvim blizu izviđačima. Časnik je šapatom govorio
kako će se dalje kretati.
Iako se poslije podne toga dana naglo naoblačilo, a
sijevanje i grmljavina najavljivali proljetni pljusak, zahva-
ljujući iznenadnoj buri koja je zapuhala preko vrhova Mo-
sora, do ponoći nebo se većim dijelom razvedrilo.. Nije
bio pun mjesec, ali vidljivost i u šumi znatno se osjećala
pa je časnik predložio da malo pričekaju dok mjesec zaro-
ni pod oveći tamni oblak kojemu se približio.
U trenu je počela pucnjava i sa svih strana dolca jurnuli
su prema njima naoružani konjanici. Jedan metak pogodio
je ravno u čelo dočasnika koji je pomogao visokom časniku
da se uspne na konja i pobjegne u obližnju šumu.
Izgledalo je sve dobro smišljeno i gotovo lako učinje-
no. Svladali su njih petoricu i dočasnika iz časnikove prat-
nje, brzo im kožnatim remenjem vezali ruke, dok je neko-
licina mletačkih konjanika pojurila u potjeru za pobjeglim
časnikom..
Unatoč poginulom dočasniku i bijegu višeg časnika
koji ih je trebao odvesti preko granice, dočasnik Livnjak je
bio gotovo uvjeren da je riječ o dogovoru mletačkih časni-
ka da ih zarobe.
Odveli su ih u Prokletu avliju, njih petoricu u jednu od
nekoliko odavno neupotrebljavanih konjušnica, a doča-
snika mletačkog negdje drugdje, najvjerojatnije ga posla-
li k višem časniku koji im je za ne malo zlatnika priredio
klopku.
Livnjak reče, ako mu bude suđeno da još poživi, mnogo
toga lošeg u životu će zaboraviti, ali Prokletu ergelu nikada.
Po predanju ergelu je podigao jedan od najranijih kliš-
kih sanđžak –begova.. Tu se odgajalo na stotine posebne
pasmine arapskih konja, na kojima su turski konjanici čuda
činili u sukobima s neprijateljima na prostoru ovoga dijela
carstva, zahvaljući nevelikom rastu konjske vrste, njenoj
pokretljivosti i izdržljivosti na svim oblicima bojnog polja.
Prije pedesetak godina, možda zbog nehaja skender-
begovih nasljednika konji u ergeli su naglo oboljeli i za
kratko vrijeme većina njih uginula. Slijedećih godina po-
kušalo se obnoviti ergelu, ali nedugo zatim opet je došlo
do pomora konja, ovaj put nijedno grlo nije uspjelo preži-
vjeti pa, kako hajvan-hećimi nisu znali odgonetnuti uzro-
ke ponovljenog pomora, ergela je ubrzo proglašena pro-
kletom i prepuštena samourušavanju.
Prije nepunih petnaest godina jedan od potomaka vla-
snika sandžak bega, viši časnik u turskoj konjici, u pozni-
jim godinama vratio se doma u Klis iz daleke Grčke i ob-
novio ergelu. Za nekoliko godina u konjušnicama je za
potrebe turske konjice odgajano preko stotinu grla čiste
arapske sorte.
Nekoliko godina poslije dogodilo se isto prokletstvo.
Stoka kažu, zdrava zanoćila a u jutro već pola nje bilo je
mrtvo. Vlasnik ergele doveo je u Klis najčuvenijeg hajvan-
hećima u carstvu da kaže koji su uzroci i treći put ponov-
ljenog pomora. Govorilo se da je poznati hajvan-hećim
danima nešto razgledao po svim kutcima ergele, da bi na
BEHAR 85
koncu saopćio kako se ne radi ni o kakvoj bolesti nego o
onome što je veliki imam iz makarske tvrdio, dakle o alla-
hovoj volji koji ju je zbog nečega prokleo.
Vlasnik ergele, potomak njenog utemeljitelja, domalo
je umro, kažu presvisnuo od boli što ga nedužna zadesi
prokletstvo, a kako nije imao nasljednika prokleta ergela,
kao što se događa svemu što je prokleto, 'postala je stra-
šilo i prepuštena bez milosti zubu vremena.
Zarobljenici su se začudili kad u konjušnici zatekoše ve-
liki broj Varošana, uglavnom starijih osoba i žena s malom
djecom, a sanžak- beg i miralaj Memed-aga tvrdiše da su
branili Varoš i put poljem prema Jesenici dok posljednji sta-
novnik iz svih naselja nije zasigurno prešao granicu.
Po izgledu zatočenika i njihovu prikrivenu očaju, bez
njihova kazivanja, Livnjak je zaključio da ih neprijatelj mu-
či s glađu i žeđi. Naročito se to primjećivalo na mladim
majkama, koji su sigurno od neznatne hrane što su dobi-
vali uglavnom davali svojoj djeci. U proteklom vremenu
zatočeništva umrlo je od gladi znatan broj majki i djece
koje su zakopavali na prostoru između konjušnica, gdje se
nekada skupljalo stajsko đubre.
Ono što su zatočeni najteže podnosili bio je neprestani
pritisak na njih da se pokrste. To je, zajedno sa nekolici-
nom uskoka, predvodio neki franjevac, prebjeg iz Herce-
govine koji je u svojoj misiji bio jako nestrpljiv i kandžija-
ma svojih sljedbenika uvjeravao izgladnjelo roblje da će
im pokrštavanje donijeti sreću i spas.
Tog prvog dana Livnjaku i njegovim momcima, kao i
ostalim zatočenicima donesen je dnevni obrok: nekoliko
žlica juhe od krompira začinjene svinjskim špekom. Tako
su zatočenicima od početka donosili: mnogi su tu, kao i
po ostalim konjušnicama, umirali “ne trujući se svinjskom
mašću”, ali već je većina, tjerana nagonom preživljavanja,
halapljivo jela ponuđeno bez početnog gađenja.
Livnjak i njegovi drugovi, nisu odbili svoje porcije, pri-
hvatili su i pravili se da će ih jesti, ali čim su stražari izašli,
ustupili su ih nekolicini najslabijih dječaka. Livnjak je vje-
rovao da mu Allah neće zamjeriti što krši šerijatski zakon
da bi spasio život djeteta.
Pred večer u štalu je došao mršavi, maleni starac u fra-
njevačkom habitu, praćen grupom naoružanih sljedbeni-
ka.. U jednoj podignutoj ruci držao je križ, a drugom za-
makao u posudu s vodom snopić grančica od masline i s
njim prskao po zatvorenicima, izgovarajući neku molitvu
na latinskom.
Najmlađi član Livnjakove grupe, spadalo i šaljivdžija
Makaranin Musa, koji se ni u ovakvoj prilici nije mogao
obuzdati, počeo se glasno smijati. Zaneseni fratar i njegova
pratnja, kao da ih je naglo otrijeznio udar groma, ustremili
su se prema Musi i stali ga nemilosrdno udarati, čime su
stigli, najviše šakama, sve dok se mladić onesvijestio.
Nakon odlaska fratra sa svojom svitom, mlada žena s
dva mališana ljutito je osudila Musin smijeh. I većina osta-
lih majki su joj se pridružile. Livnjak ih je smirivao, obeća-
vajući da se tako nešto neće ponoviti, ali mu očito nije
polazilo za rukom, pa se poput ostalih drugova, umoran i
gladan, predao snu.
Nije znao reći koliko je tada odspavao. Probudili su ga
stražari udarcima nogama. Naredili su im da ustanu s
33
 KNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆ
hladnog ležaja popločanog poda posuta s nekoliko šaka
smrdljive slame. Bojao se da je mladi Musa možda i umro
od dobivenih udaraca, ali nepredvidivi šaljivdžija se sam
ustao, s podbuhlim licem i okrvavljenim nosom.
Odveli su ih te noći u najruševniju konjušnicu Proklete
ergele, zavezavši im i noge jakim konopcem. Držali su ih
tako vezane na hladnom popločanom podu s nanosima
smeća i prašine, puna tri dana, bez vode i hrane. Stražari
su ih u smjenama budno čuvali, a njihovi plaćeni “vodiči”
s vremena na vrijeme, pojavljivali su se na stajskim vrati-
ma, savjetujući im da ništa ne taje, ako hoće izvući živu
glavu. –Ovo je prokleta ergela, snaći će vas gore proklet-
stvo nego begove konje!- govorili su im.
Svima im je postalo jasno u kakvu zamku su upali,
osim jednom, najmlađem, kojega je dočasnik odabrao ne
samo zbog dokazane hrabrosti, nego više zbog njegova
smisla za humor kojim je znao nasmijati suborce i u najte-
žim trenucima za vrijeme bitaka.
Posljednji Musin biser čuli su i vidjeli branitelji tvrđe,
kada im je objašnjavao kako će prenijeti koji dukat više,
ako se dogovore s Mlečanima o predaji tvrđave. Uzeo je
svoj jedini zlatnik, stavio u usta i progutao zalivši ga vo-
dom. Tvrdio im je da će ga, ako ne sutradan, a ono sigur-
no prekosutra imati čista na dlanu. No, kako ni dan prije
negoli su krenula njih petorica na izvršenje zadaće nije
šaljivdžija Musa pokazao prijateljima dukat “na dlanu”,
rekao je opet smijući se da je mletački žuteljak zalutao
negdje u njegovoj utrobi.
Četvrtog dana zarobljenicima je postalo jasno što Mle-
čani misle da oni taje. Tražili su od njih zlatnike koje su,
po iskazu zarobljenog Turčina, pomoćnika kliškog tefte-
dara, za vrijeme povlačenja, iz Varoši, ponijeli sa sobom
nekoliko bisaga punih zlatnika i skrili ih u neku jamu na
strminu Mosora.
Od prvog dana kad su prevareni zarobljenici zanijekali
postojanje skrivenih bisaga s blagom, o kojima doista ni-
kada i ništa nisu čuli, kao ni o toj nekoj skrivenoj jami na
Mosorovoj strmini, počelo je njihovo sustavno premlaći-
vanje, kako bi ih prisilili da odaju nepostojeću tajnu.
Tog četvrtog dana, kasno u noći oglasio se šaljivdžija
Musa, rekavši da će im on dati dukat ako mu daju što
pojest i popiti. Jedan od uskoka shvatio je opet Musine
riječi i osmjeh, kao drsko ruganje, objasnivši to upravo
tako nižem časniku Mlečaninu, što je sve nazočne nasilni-
ke rasrdilo pa su ga stali svim i svačim udarati po glavi,
dok nije završio na pločniku u lokvi vlastite krvi.
Pri tom nisu poštedjeli i ostalu četvoricu koji su od ra-
znih udaraca po tijelu i glavi padali na pod, onesvješteni.
Kad su ih malo zatim, osvijestili, lijevajući po njima hlad-
nu vodu nalivenu iz kamenice za pojenje ispred štale, nasta-
vili su ih tući i pitati gdje su skrivene bisage sa dukatima.
Sva četvorica su ponavljali da nikad nisu čuli o bisaga-
ma s dukatima, ozbiljno se kuneći da govore istinu. Ljutiti
nasilnici nakon premlaćivanja naredili su im svući se do
gola. Nisu to mogli učiniti zavezanih ruku i nogu, pa su
stražari silom zgulili s njih odjeću, služeći se pri tom i no-
ževima.
Dok je jedan časnik s dočasnikom, provjeravao, najpri-
je odjeću, tražeći lukavo ušivene dukate, drugi je naredio
34
zarobljenicima da legnu potrbuške na pod, najprije je vr-
hom nekog štapa provjerio sva mjesta na njihovim tijeli-
ma gdje bi se dukati mogli prikriti, a onda naredio da se
okrenu na leđa. Stavivši rukavice na ruke, časnik je kle-
knuo kraj svakog od njih, pipao ih po trbusima, i s vreme-
na na vrijeme podizao pogled prema nazočnim, namigu-
jući im kao da je otkrio nešto u njihovim utrobama i ne-
prestano ponavljajući da ih age i begovi nisu uputili na
tako važan posao bez dukata..
Jedan od mučitelja namignuo je časniku i izvukavši oš-
tri bodež iz pojasa zapitao ga je li vrijeme da vide imaju li
Turci što skriveno u drobu? Dočasnik Livnjak koji je zahva-
ljujući kapetanu Ali-agi dosta naučio talijanski, razumio je
što taj pijani vojnik namjerava. S naporom se podigao na
koljena i na talijanskom se obratio časniku, priznavši da
on zna mjesto gdje sandžak beg sakrio bisage s blagom.
- Ako ne govoriš istinu, znaš što te čeka- zaprijetio je
časnik.
- Istinu kažem, rekao je Livnjak.. Časnik je naredio stra-
žarima da dopuste zarobljenicima odjenuti se i obući, a
drugi časnik sa ženskim glasićem, pretpostavio je Livnjak,
pošao obavijesti “glavnog” o njegovu priznanju.
Snažni i zdravi dočasnik Livnjak lakše je od ostalih pod-
nio sve to premlaćivanje. Bez ičije pomoći, sam, sa sveza-
nim rukama naprijed, uspio je brzo navući na sebe svuče-
nu odjeću. Pomogao je to učiniti i trojici drugova. Šaljivd-
žiji Musi, koji je i dalje bio u dubokoj nesvijesti, jedva je
nekako povukao donji dio odjeće do pojasa, ali mu nije
pošlo za rukom navući mu i gornji dio koji mu je kao i
ostalim zguljen preko glave i ostao ukliješten između uko-
čenih, zavezanih ruku..
Šaljivdžija Musa nije uopće dolazio k sebi, a Omeru iz
Stobreča povrijedili su vratni dio kičme pa je, zbog silnih
bolova u vratu, nekoliko puta bezuspješno pokušavao za-
uzeti sjedeći stav.
Livnjaku su stražari odvezali noge i lako se ustao. Bio je
dobio dva snažna udarca nogom u lice kraj samog de-
snog oka. Dok je ležao na leđima, osjećao je bolove i u
predjelu bubrega. Mletački časnik s ženskim glasićem na-
redio je stražarima da ga slijede zajedno s Livnjakom.
Odveli su ga u stražarnicu, na drugi kat u prostor koji
nije odviše zaudarao od zapuštenosti, donijeli su mu po-
sudu s vodom i plehnati “kadinić” da opere krvavu ranu
kraj oka. Nakon toga, ponudili su mu komadić kruha ko-
jega je, izgladnio, za čas pojeo. Osjetio je oštru bol u
ispražnjelu želutcu koja je ubrzo prešla u jedva izdrživu
potrebu za zahodom. Dvojica stražara, jedan ispred njega
a drugi iza, otpratili su ga do hodnika u prizemlju gdje se
širio snažan smrad ljudskog izmeta. Stražari su ostali če-
kati ga kraj stubišta, a on je gotovo u jednom dušku oba-
vio potrebu i izjurio iz čučavca.. Na nekoliko koraka od
zahoda kliznuo se na vlažnom hodniku i pao ispred jednih
zatvorenih vrata.
Uspravljajući se, kroz otvoreni prozorčić nije pod sla-
bim svjetlom prepoznao lice, ali je po glasu zaključio da je
to onaj preživjeli dočasnik iz pratnje odbjeglog višeg ča-
snika koji ih je trebao odvesti, preko granice. ih je trebao
prevesti preko granice. Sažalio se nad sudbinom dočasni-
ka koji u strašnom smradu neće dugo izdržati.
BEHAR 85
 KNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆ
Ovo otkriće, makar kako to ružno zvučalo, obradovalo
ga je. Značilo je da klopku u dolcu nije dogovorio čovjek
kojemu su platili da ih prevede preko granice. Bilo je očito
da je to “ujdurma” nekog njegova nepouzdana prijatelja,
također višeg časnika od kojega je možda zatražio pomoć
u njihovu prebacivanju preko granice. Možda je i taj do-
bio unaprijed četvrtinu ili polovicu dukata koje su na tvr-
đavi platili.
Ubrzo se vratio časnik s dogovora sa zapovjednikom.
Saopćio mu je da zapovjednik prihvaća njegove uvjete i
omogućiti mu siguran odlazak u Bosnu. Naredio je straži
da mu ne daju ništa za jesti osim čaja s malo prepečena
kruha i samo svezanih ruku da prespava u stražarnici pod
budnim okom pojačane straže.
21.
Zorom su ga probudili stražari i donijeli mu topla mlijeka
i kruha. Tek što je pojeo doručak, u sobu za stražare, došao
je neki viši časnik, srednjih godina, visok i snažan, reklo bi se
lijep, kaže Livnjak, da nije na ledom okovanu licu imao i neke
čudne oči..Sjeo je pored njega za stol, stavio preda se komad
čista papira i naredio mu da točno opiše mjesto skrivenog
blaga i put kojim će do njega najlakše i najbrže doći.
Livnjak je šutke, pravio se, kao da smišlja odgovor na
pitanje časnika s ledenim licem, a ustvari sa sigurnošću
prepoznavao u njemu onog nepouzdana prijatelja čovje-
ka koji ga je zajedno s ostalim, trebao odvesti preko nove
turske granice.
- Dakle? - prenuo ga je strogi časnikov glas.. Ne čeka-
jući Livnjkav odgovor, časnik je ponovio pitanja na koje je
Livnjak treba odgovoriti.
- Oprostite, hoću da se jasnije sjetim!- rekao je Livnjak,
a domaćin samo kimnuo glavom, odobravajući.
Odmah, nakon što prizna, gdje je skriveno blago, Liv-
njak je u glavi iscrtao sebi uvjerljiv plan pa je ubrzo opisao
mjesto skrivenog blaga i puta do njega.
Očito zadovoljan sigurnošću Livnjakova opisa, časnik s
licem od leda perom je nacrtao na papiru kako to izgleda
i provjeravao daljim pitanjima Livnjaku da li je njegov cr-
tež dobro napravljen. Nekoliko puta ponovio je pokazuju-
ći na crtežu utvrđene točke kretanja, a onda, očito žureći
mu se da prije mogućeg nevremena obave posao, ustao i
pozvao Livnjaka da krenu..
Livnjak, koji je često znao pokazati svoju izviđačku pro-
mućurnost i lukavstvo, i kojemu to nije bio prvi put da za-
pada u iskušenja zamolio je časnika neka mu dopusti reći
da se predomislio i promijenio svoj uvjet. Rekao je da zbog
izdaje koju čini, ne može ići u Tursku, nego da ostane tu i
dobije posao u mletačkoj vojsci, pa ako ustreba i bude se
za to tražilo od njega da se pokrsti, neće imati ništa protiv,
jer su i tako nekad njegovi bili kršćani pa se poturčili i misli
da nije nikakav grijeh ako se vrati na staru vjeru..
Časnik mu je nakon kraće stanke odgovorio: - Vedere-
mo i izlazeći iz sobe dao rukom znak dvojici dočasnika da
je vrijeme za polazak.
Vederemo, vederemo, ponavljao je Livnujak u sebi, dok
su mu dvojica dočasnika vezali ruke. Izveli su ga pred sztra-
žarnicu i pomogli mu da vezanih ruku otraga uzjaše na
BEHAR 85
konja. - Vederemo, vederemo, nastavio je ponavljati u sebi,
s pogledom uprtim u leđa višeg časnika čudnih očiju.
Još proljetno sunce nije zasjalo nad Mosorom, a tog
jutra neće ni zasjati, budući su se poviše planine gomilali
gusti kišni oblaci i puzili nebom prema jugu, sve brže no-
šeni sjeverno-istočnim vjetrom.
Trebalo je posao obaviti prije “tempeste” govorio je
čudnooki ljepotan kada se grupa od petorice konjanika,
zaustavila na predviđenom mjestu u podnožju Mosora i
bez konja nastavili put. Odatle, grupa je u dvoredu na
čelu s višim časnikom i dvojicom dočasnika između kojih
je bio Livnjak sa vezanim rukama otraga, krenula oprezno
uz kamenitu i makijom obraslu strminu Mosora.
Kad su izbili na neveliku travnatu visoravan, tek tada se
Livnjak uvjerio da idu putem kojega je, po njegovu kaziva-
nju, časnik nacrtao. Nakon kraćeg i napornog penjanja uz
vododerinu, mnogo strmiju od onog puta do travnate vi-
soravni, dvojica dočasnika su sve teže vukli Livnjaka zbog
vezanih ruku otraga, pa je časnik naredio da mu vežu ruke
naprijed kako bi mu lakše pomagali u penjanju.
Oprezno i sporo kroz gustu visoku makiju i šumu, grupa
se pela sve strmijom suhom vododerinom, koja je vodila go-
re visoko do okuke nekog veoma starog puta što je možda
nekada povezivao Zagoru sa splitskim zaleđem. Livnjak i Ali-
aga, na povratku s obilaska prijevoja na Mosoru jednom su
zalutali na taj stari put, ali sreća da je bilo ljetno prije podne,
pa su nekako uspjeli, tjerajući pažljivo konje ispred sebe, ali
doista s mukom spustiti se na zelenu visoravan. Tom prili-
kom pred sami kraj vododerine Ali-agin konj je pao i slomio
desnu prednju nogu. Možda je najviše zbog toga zapamtio
vododerinu koja mu je u ovoj gotovo beznadnoju klopci pa-
la na pamet, kao jedini način da prevari mletačkog časnika i
skrije se negdje visoko u mosorskoj vrleti.
Livnjak je unatoč vezanim rukama sprijeda i podržava-
nju dočasnika s jedne i druge strane, otežano se peo uz
stjenovitu i blatnjavu vododerinu, ali je nastojao sam to
uvjerljivo naglasiti, ne bi li mu odvezali ruke, jer bi tako
sigurnije i lakše u pravom trenutku mogao pobjeći.
U gotovo tunelu guste makije počelo se mračiti i samo
zahvaljujući čestom sijevanju munja po zatamnjelom nebu
iznad planine, moglo se očima jasnije pratiti vododerinu.
Časniku se žurilo, a znakovi oluje očito su ga zabrinja-
vali pa je neprestano zapitkivao Livnjaka: koliko još ima
do mjesta sa blagom. Livnjaku nije trebalo da izmišlja na-
čin kako da uspori penjanje uz vododerinu. Umjesto nje-
ga domalo će to učiniti olujno nevrijeme s kišom koje če-
sto sredinom proljeća zahvaća ovaj kraj.
Da bi ubrzali kretanje, jedan od dvojice dočasnika na
čelu, predložio je časniku, a ovaj odmah prihvatio da se
Livnjaku odvežu ruke kako bi ih mogao koristiti pri penja-
nju, ali pod njihovom budnom paskom.
Ova promjena očito je, na zadovoljstvo zapovjednika
ubrzala penjanje prethodnice grupe, ali očekivana oluja
nije slutila dobru. Ubrzo se gotovo smračalo. Tamnosivo
nebo proparale su blještave munje praćene tutnjom gr-
mljavine, a malo zatim snažan, zastrašujući pljusak kao da
nebo pada na zemlju.
Dugotrajni proljetni pljusak brzo je oživio potok u vo-
doderini i činio je gotovo neprohodnom naplavinama kli-
35
 KNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆ
žljivog blata od ilovače, pa je penjanje postajalo sve teže i
nesigurnije. I sam časnik koji je neprestano šapatom po-
navljao da se brže ide, okliznuo se i pao na stijenu, povri-
jedivši rame. Vojnik iza njega brzo mu je priskočio u po-
moć. Odbio je prijedlog jednog od dočasnika da malo
pričekaju dok oluja jenja i naredio pokret.
Umjesto da jenja, oluja je sve žešće vitlala poviše njih
kišne oblake koji su nemilice izlijevali svoj teret u oživjelo
korito vododerine niz koju je već vodena matica nemilo-
srdno nosila pred sobom raskvašenu zemlju i lakše kame-
nje. Jednom se Livnjaku dogodilo da je penjući se, uhvatio
se za vrh teže kamene litice koja je počela klizati ravno na
njega. Jedva je uspio zbjeći odvaljenu stijenu koja je plju-
snula pored njega i za malo mogla teško ozlijediti doča-
snika s njegove lijeve strane.
Časnik je vidio što se događa, ali je i dalje naređivao da
se ide naprijed, dodajući ono “makar i puzeći”. Nedugo
zatim, negdje na kraju druge trećine puta, kojega je Livnjak
dobro zapamtio po strmini i visokim stijenama, gdje se Ali-
aga okliznuo, dogodio se isti slučaj. Njegov lijevi pratitelj
dočasnik i on uspjeli su se zajedno popeti na vrh stijene, a
za njima se peo dočasnik s desne strane. I taj se uz veliki
napor uspio domoći vrha stijene. Iznemogao, mokar i pro-
zebao kao i svi ostali, pružio je kolegi ruku da ga povuče i
u tom trenutku noga mu je kliznula s potpornja litice i
ostao tako visiti pridržavan za ruku svog snažnog kolege.
U prvi mah gledajući to, Livnjak je priskočio u pomoć
dočasniku koji polegavši do ruba stijene nije ispuštao sad
s objema rukama šaku visećeg kolege. Livnjak je namjera-
vao domoći se druge ruke stradalnika pa je i sam prilegao
uz stijenu. U tom trenutku munje su zasvjetlucale, a zatim
odjeknula snažna grmljavina. Kao da ga je to probudilo i
podsjetilo na njegov naum. Hitro je ustao i unatoč silovitu
pljusku stao se brzo pentrati uz vododerinu.
Nije se uopće sjećao da li su njegovi mučitelji krenuli za
njim da ga stignu i uhvate, vikali ili pucali. Iscrpljen, mo-
kar i prozebao legao je kratko na rubu starog puta. Nova
i snažna grmljavina trgnula ga je iz neke otupljelosti, po-
stao je svjestan što se s njim događa i nastavio starim
putem prema zapadu.
Trebalo mu je pet dana i pet noći da neopaženo siđe u
dolinu iza sjevero-zapadnog dijela kliške tvrđave i popne se
preko visokih stijena pod zapadnu tabiju. Za taj dio puta
utrošio je najviše vremena, što je i pretpostavljao pa se u
noćima prije penjanja grebenom prema tvrđavi dovoljno
opskrbio mladim kukuruzima iz bašta odbjeglih, a nakon
kiše škrape na liticama grebena obilovale su vodom.
Te noći kad se uspuzao do podnožja zida sjeveroza-
padne tabije straža ga je čula i spustila konope kojim se je
vezao da ga izvuku u tvrđavu..
22.
Ova priča, dočasnika Livnjaka užasnula je fra Andriju
ali, poznavajući dobro svoj bosanski narod, sklon pričanju
i nerijetkim pretjeranostima da bi što snažnije privukli pa-
žnju slušatelja, nije ju prihvatio kao zdravo za gotovo.
Odavno je on u pričama čuo za neke koji su gutali zlatnike
da im ih razbojnici ne bi našli, a dolaskom na sigurno, to
36
jest svojoj kući, znalo se kako su ih opet imali na svom
dlanu. A što se tiče ocrnjavanja neprijatelja i izmišljanja
nevjerojatnih muka nad “svojima” naslušao se toga sija-
set od guslara svih živućih naroda na Balkanu. Kao i nje-
gov uozr fra Ilija i fra Andrija je u narodnim pjesmama
nalazio više zanosa divljaštvom negoli ljudskošću.
Krajnje zbunjen i potišten fra Andrija se jedva uspio pri-
jateljski osmjehnuti na rastanku s kapetanom Ali-agom.
Bilo kako bilo, vrativši se iz tvrđave, sam na konju jer se
dogovorio s pratiteljima da ga ne čekaju, blizu ulaza u
tvrđavu, ako se dugo zadrži u tvrđavi, nego u zapovjed-
ništvu gdje je dogovoren zajednički objed. Budući je fra
Andrijina misija mnogo duže trajala negoli su njegovi pra-
titelji očekivali, pa su ne čekajući ga ručali oko podne.
Pratitelji su kudili objed ne bi li fra Andrija odustao jer im
se zbog nečega žurilo da se čim prije vrate u Split.
Fra Andrija se ispričao suputnicima, rekavši da je gla-
dan kao vuk i da mora nešto pojesti. Pratitelji su se složili
i pošli učiniti đir po Varoši dok on objeduje.
Andrija nije bio gladan i uopće mu se nije jelo, Htio je
na neki, njemu još nedomišljen način, provjeriti nevjero-
jatnu priču iz tvrđave. Čekajući da mu donesu objed, za
tursku sofru do njega sjela su dvojica mletačkih časnika.
Za duljeg čekanja objeda fra Andrija je započeo razgovor
s časnicima koji su ga rado prihvatili. Obojica su Veneti i
ne skrivaju svoje ogorčenje mnogim slikama divljaštva u
ovom ratu. Fra Andriju je zanimalo o kakvom oni divljaš-
tvu govore i misle, očekujući da mu se ukazala prava pri-
lika za provjeru priče iz tvrđave.
Časnici su se grozili samo na postupcima nekih vojnika
prema psima lutalicama ili vršenju nužde u lijepim soba-
ma opljačkanih kuća. O postupcima prema ženama i djeci
poraženih, ni riječi.
Bio je i sretan i zadovoljan svojim zaključkom, da je
Livnjakova mašta sve preuveličala pa mu i stvarno loš po-
nuđeni objed nije izgledao kao njegovim pratiteljima. Ta-
ko je to: zadovoljan je čovjek sretno biće. Davao je za pra-
vo tvrdnji svoga uzora fra Ilije da je u narodima na ovim
prostorima mnogo više čeljadi stradalo od pjesama uz gu-
sle, nego li od kuga i trešnja.
Kad je htio krenuti naći se sa svojim pratiteljima, pri-
šao mu je s prijateljskim osmjehom Mlečanin, liječnik iz
zapovjedništva, rodom iz Istre, pristao, očito obrazovan
koji reče da je imao priliku čuti o bosanskom franjevcu fra
Iliji, a posljednjih dana i o njemu, rekavši kako se povijest
ponavlja, misleći na njegovu i fra Ilijinu sličnu misiji u vezi
s kliškom tvrđavom.
Unatoč žurbi svojih pratitelja, pa i njihovu negodova-
nju, fra Andrija nije mogao odbiti ljubaznu molbu uglađe-
nog visokog časnika da, negdje u blizini Varoši, u nekoj
staroj, golemoj ali zapuštenoj crkvi “odsluži “ kraću misu
za vojsku.
U pratnji dvojice mlađih časnika došao je u staru troš-
nu crkvu punu vojnika koji su se razmicali da mu naprave
put do oltara i skrušeno ga pozdravljali. U poduljoj propo-
vjedi, naglašavao je Kristove misli o međusobnoj ljubavi
među ljudima, narodima i raznim vjerama, o grijehu pre-
ma ljudskosti, podsjećao vjernike na svog svetog Franja
Asiškog, često ponavljajući njegove riječi “mir i dobro”¸.
BEHAR 85

Poslije propovjedi fra Andrija je nazočnim ponudio da
se neki koji to žele ispovjede pred njim i da će on to rado
učiniti, kao sluga božji. Časnici su se zahvalili fra Andriji
na finoj i umnoj propovjedi i rekli da će ga čekati pred
crkvom u kočiji dok on obavi ispovjedi.
Crkvu je napustio i posljednji vojnik, a nijedan se ne
javi na ispovijed. Protumačio je to kao posljedicu njihove
bogobojaznsti i čistoće savjesti. Gotovo zadovoljan, pre-
križivši se okrenut oltaru, uputio k izlazu, kad mu u susret
dođe jedan dočasnik, visok i snažan, srednje životne dobi.
Po opisu Livnjaka kojega se sjetio, bio bi to jedan od onih
koji je u Prokletoj ergeli mučio zarobljenike.. Prišao mu je
sasvim blizu i zamuckujući molio da ga ispovjedi.
Na uobičajeno pitanje: što te sinko muči, gorostas je du-
lje šutio, pa onda iznenadno rekao: da me odriješiš grijeha!
Kojega grijeha?- uzvratio je fra Andrija, na što ispovjeda-
ni reče, kako on ne misli da je grijeh, ubiti zlog Turčina u ju-
rišu, na megdanu i da ih je već mnoge ubio, u salvu Krista i
vjere ali, reče nakon kraće stanke, nikada do sada nije parao
trbuhe Turcima da bi došao do njihovih skrivenih dukata.
Reče da na tako nešto nikad ne bi pristao da nije bio pijan i
da ga na to nisu naveli zli ljudi. Smatra to, reče, svojim vleli-
kim grijehom pa bi želio da ga fra Andrija odriješi.
Nakon kraće stranke gorostas nastavi:
- To mislim da nije uredu i da je grijeh. - reče i doda
kako su Turci imali pravo što su Ergelu nazvali prokletom
jer na nekom drugom mjestu, možda i on, ma kako i koli-
ko bio pijan, ne bi činio to zbog čega se kaje.
Fra Andrija ga je nijem gledao. Čak je osjetio i malu
snagu, pa mu se odjednom javili i bolovi u zatiljku, malo
je zateturao i sjeo kraj ispovijedanog, koji ga pitaše je li
mu slabo i boluje li možda od srčane bolesti kao i njegov
otac kojega ta slabost često, za života, često snalazila.
Ispovjedani je nastavio o časniku kojemu je Turčin us-
pio nekud pobjeći u tvrđavu, pa je zbog tog pobijesnio i
htio iskaliti svoj gnjev nad četvoricom zarobljenih zajedno
s odbjeglim. Naredio je da jednom od njih, koji je već bio
umro od premlaćivanja, raspore trbuh, tvrdeći da će tamo
sigurno naći koji zlatnik. Na veliko iznenađenje nazočnih,
u praznom želutcu mlađeg Turčina nađen je skupi veneci-
janski zlatnik. Misleći da će to i kod ostalih naći, parali su
i onoj trojici trbuhe ali u njima nije bilo dukata, rekao je
gorostas doista pokajnički.
Ovo je dodatno užasnulo fra Andriju koji nikako nije
mogao povjerovati da mu se sve to događa na javi. Brisao
je oči, štipao se kradomice po rukama ne bi li ga to pro-
budilo ali sve više se uvjeravao da ne sanja.
Pribravši se, zamolio je čovjeka da ga otprati do Zapo-
vjedništva gdje su ga čekala dvojica nestrpljivih pratitelja
koji su po njegovu izgledu primijetili da se ne osjeća do-
bro. Rekao im je da ga muči neka iznenadna nesvjestica,
bit će zbog okretanja vremena na jugo i da mora čim pri-
je doći u Split kako bi se sastao s liječnikom fra Lukom.
Pratitelji su se očito osjetili prikraćeni, možda i uvrije-
đeni što ih već nije, kao članove misije, izvijestio o rezulta-
tu razgovora s Turcima. Vjerojatno su sa sigurnošću oče-
kivali da će to učiniti na putu do Splita, a fra Andrija je to
pretpostavljao i cijelim putem do Splita, pravio se da ne-
moćno kunja. U njegovoj glavi ponavljale su se riječi ispo-
vijedanog gorostasa dočasnika.
BEHAR 85
IZLOG KNJIGA
Izdavačka kuća “TKD ŠAHINPAŠIĆ“, Sarajevo
Talhe ili Šedrvanski vrt, Irfan Horozović, TDK
Šahinpašić, priredio Enver Kazaz, Sarajevo,
2007., str. 201.
Horozović je u Talhama postavio plodo-
tvorne osnove svoje poetike koja će se do-
datno razgranati u njegovom romanes-
knom opusu i postaviti ga u neku vrst
utemeljitelja postmodernističke poetike
na južnoslavenskom govornom području.
Zato su Talhe i postale kultnom knjigom
južnoslavenske postmodernističke kultu-
re, pogotovo u hrvatskoj i BiH književnoj
recepciji. Izdavačka kuća TDK Šahinpašić
upustila se u pravi izdavački pothvat te
izdala biblioteku djela Irfana Horozovića koja broji desetak
knjiga proze, poezije i drama ovog znamenitog autora.
Rumijeva filozofija ljubavi, Nevad Kahteran u
suradnji sa Chittickovima, TDK Šahinpašić,
Sarajevo, 2007., str. 124
Rumijevo djelo nanovo oživljava kroz
zbirku tekstova u ovoj knjizi kojima je
u osnovi pohvala Mevlaninoj vjeri i filo-
zofiji ljubavi, a odredišta su im u od-
brani islama i drugih religija od aktual-
nih pretvaranja u ideologiju. Autor je
hafiz Nenad Kahteran koji radi kao
izvanredni profesor na Filozofskom fa-
kultetu u Sarajevu. U knjigu, koja je
dvojezično izdanje na engleskom i bo-
sanskom jeziku, uvršteni su i tekstovi
velikih poznavatelja Rumijevog djela, Williama C. Chitticka
i Sachiko Murate, profesorice na Sveučilištu New York s
doktoratom iz perzijske književnosti i islamskog prava.
Derviš i grad, Nedim Gürsel, TDK Šahinpašić,
izabrala i s francuskog prevela Sada
Tahmiščić, Sarajevo, 2004., str. 128
Derviš i grad, zbirka priča u izboru i od-
ličnom prijevodu Sade Tahmiščić, je naj-
bolji način da se upoznamo s istaknutim
turskim piscem Nedimom Gürselom.
Zbirka sadrži devet priča napisanih u ras-
ponu od dvadeset godina, pa čini zani-
mljiv presjek iz plodnog autorovog opu-
sa. Svi oni koji vole kraću formu i pitku
naraciju uživat će u pričama koje plijene
ljupkošću i emocijama, a pritom su zna-
lački utkane u radnju i interesantne liko-
ve. Nedim je pisac elegantnog stila i preciznog izražaja, po-
znat po ljubavnim pričama koje su nagrađivane i zabranjiva-
ne i jedan je od ponajboljih suvremenih turskih pisaca.
Pripremio: F. M. Begović
37
 DERVIŠHANA

O dobročinstvu
Piše: Velid Imamović

Uistinu! Allah i meleci Njegovi donose salavat na Vjerovjesnika. O vi koji vjerujete! Donosite salavat na njega i sela-
mite predano. (El-Ahzab, 56; Prevod: Mlivo)
O vjernici! Pokoravajte se Bogu! I pokoravajte se Poslaniku i onima koje (ste izabrali da) upravljaju vašim poslovima.
(En-Nisa’, 5;9; Prevod: Čaušević i Pandža)
Da nije tebe, ne bih stvorio ovaj svijet. (Hadisi-kudsi)

Ovaj hadis i ajeti često pomoć. Znači, nije problem

se slušaju, poznat je njihov u tome, već u prihvaćanju
tekst, pokatkad se ti teksto- Čovjeka, Poslanika tog vre-
vi slijede donošenjem sala- mena, pokornosti njemu,
vata na našeg Poslanika prihvaćanju njegovih na-
s.a.v.s., pa čak dolazi i do redbi i zabrana, njegovih
međusobnog takmičenja u savjeta i uputa. Taj poslanik
broju i vrsti donešenih sala- se može zvati Ibrahim
vata, ali se samo površno (Abraham), Musa (Mojsije),
uzima značenje navedenih Jahja (Ivan Krstitelj), Isa
tekstova, a u dubinu se vrlo (Isus) ili Muhammed s.a.v.s.
rijetko ulazi. Napamet je Musliman je samo onaj koji
naučeno tko je Muhammed prihvaća Zadnjeg, Pečata
s.a.v.s., kakve su mu osobi- vjerovjesništva, dok sve
ne, što on predstavlja za ostale poslanike i vjerovje-
muslimane, pa i cijeli svijet, snike priznaje kao donosio-
ali to još uvijek ne dopire ce Istine svojim narodima.
do ljudske najdublje srčane “Mi ne pravimo razliku
tajne. Ipak, Poslanik s.a.v.s. između poslanika”, jasan je
je fizički daleko od nas i ajet koji nas upućuje na
prostorno, a pogotovo vre- ispravno vjerovanje i odnos
menski, tako da se njegov prema svim ostalim dono-
značaj i uputa, koji nam se siocima Božanske poruke.
daju ovim naredbama i objašnjenjima ne uzimaju onako Muslimanima je sasvim svejedno koga će prihvatati drugi,
kako bi se trebalo uzeti, kao niti na način na koji bi musli- ili barem treba da nam bude svejedno. Islam ne pravi ra-
man trebao jekinski (sa uvjerenjem) da se ophodi i primije- zlike među njima i za nas su svi poslanici jedno, odnosno,
ni ih u svakodnevnom životu. svi oni prenose jednu poruku – vjera u Božje Jedinstvo, ili
“Od Svoga Nura sam stvorio tvoj nur, a od njega nur kako je nama poznato – Tevhid. I u tome nema ama baš
ostalih resula i nebijja...” i tako dalje do najsitnije i nama nikakve razlike. Pojava višeboštva i trojstva nije ni kod jed-
najbeznačajnije čestice u ovom kosmosu. Centralna ličnost nog od tih poslanika postavljena kao vjerski postulat, a
u samom stvaranju, pa tako i u Islamu je Čovjek, ili Savrše- zašto je došlo do toga, moglo bi se objasniti nekom dru-
ni Poslanik, nama poznat kao Muhammed s.a.v.s. Da ne gom prilikom. Po mom mišljenju, opasnije je moderno
zaboravimo – čovjek. Ništa drugačije nije ni u jednoj objav- dvojstvo od svih tih mušričkih varijanti višeboštva, a dvoj-
ljenoj vjeri, ni kod jednog poslanika ili vjerovjesnika. Glav- stvo se maksimalno snažno propagira kroz književna dje-
na tvrdnja, koja predstavlja ulazak u Islam je šehadet (Ne- la, medije i filmove duhovno rastrojenog i uništenog Za-
ma boga osim Allaha, a Muhammed je Njegov Poslanik). pada – vjera da se Bog i Đavo (Šejtan) nalaze na istoj razi-
Prihvaćanje postojanja Boga nije nepoznata stvar kod ni, a Đavo je trenutačno nadvladan i samo čeka povoljnu
ogromne većine čovječanstva, čak i kad sami sebe nazivaju apokaliptičku i predskazanu priliku da se digne iz Svijeta
ateistima ili nevjernicima, jer svatko vjeruje u Boga, ili Vr- Tame i sruši Boga s Njegova prijestolja. S druge strane,
hovno Biće, ili Vrhovno Božanstvo, ili Univerzalni Razum, Bog se predstavlja kao neko vanzemaljsko Biće koje je to-
ili Prirodni Poredak, ili Tvorca, ili... – kako god – u nešto liko nemoćno da mu je neophodna pomoć svemoćnih lju-
nadnaravno, koje ima supermoć na koju se pozivamo u di s ove Zemlje, kako bi uspio prevladati veoma opasno
teškim trenucima svoje propasti ili teških nedaća, prirod- stvorenje Podzemlja. Obično ti pomoćnici moraju imati
nih ili ratnih katastrofa. Možda to netko neće prihvatiti, ali američki pasoš. Ni o tome ne želim govoriti, već samo
se svaki čovjek uvjerio u svome životu da se u takvim tre- načeti ideje koje postaju opasne, da bi možda netko po-
nucima obraćao Nekome Nevidljivome, koji može pružiti čeo i o tome razmišljati u pravom svjetlu.

38 BEHAR 85
 DERVIŠHANA
Da nastavimo, ili da se okrenemo najsavršenijem biću najviše odgovara. On nam nadalje daje uputu i kroz salavate
u ovoj prirodi, najsavršenijoj Božanskoj kreaciji i Halifi i hadise, a to je da trebamo slijediti one koje sliče njemu
(Božjeg namjesnika) na ovoj Zemlji – savršenom čovjeku, (Ehli-Bejt – njegova porodica u užem i širem smislu; i Ali
ili samo čovjeku, ili čovječanstvu (Adem u širem smislu). Muhammed – ljudi koji po svojim osobinama sliče njemu).
Pa zar Čovjek ne vlada ovom Zemljom u svakom pogledu Sufije ovaj problem rješavaju na jednostavniji način, prihva-
(jer mu je tako dano)? Mada su se čista bića (meleci) tajući Šejha, ili Učitelja, dok Ši’ije prihvataju Imame, odno-
usprotivila njegovom namjesništvu i vladavini (“Zar će Ti sno, Mudžtehide, njihove nasljednike i Sejjide koji su krvna
namjesnik biti onaj koji će na njoj smutnju činiti i krv pro- veza s Muhammedom s.a.v.s. po njegovoj kćerci, hz. Fatimi.
lijevati?” “Ja zaista znam što vi ne znate.” – El-Bekare, Međutim, u ovoj poplavi raznih šejhova, gradnji velikog bro-
30). Namjesništo trebamo gledati dvojako – zahirsko (po- ja tekija, u kojima ne možete naći duhovnosti koje su se na-
javno) i batinsko (skriveno). Taj ajet govori o davanju hila- lazile u tim ljudima prije par decenija ili stoljeća, čak i sljed-
feta (namjesništva) Ademu a.s. Adem u našem vremenu benici sufizma upadaju u nedoumice. Ali hajde da pustimo
predstavlja s jedne strane čovječanstvo u općem smislu, a njih, šta je s ostalim muslimanima, ili ostalim ljudima koji ne
duhovnog vladara(e) u hakikatskom (istinskom) smislu. prihvaćaju sufizam ili Islam uopće? Daje li Islam rješenje i
Tako vidimo i uvjereni smo, kao što svakodnevno vidimo, njima? Ipak, Islam je objava koja nije posvećena samo svojim
da ljudi vladaju ovom planetom, čine nered, smutnju i sljedbenicima, već cijelom čovječanstvu, tako da i svim osta-
prolijevaju krv. Ono što ne vidimo, ili onog kojeg ne vidi- lim daje uputstva primjenljiva njima u njihovom vremenu,
mo, to je Halifa Božanski, koji istinski upravlja Zemljom i prostoru, vjerskom i drugim okruženjima. Islamom i njego-
njenim komšilukom, i koji po Božanskoj naredbi sprovodi vim postulatima koji se odnose isključivo na ovozemaljski
Njegovu Volju (koja nije uvijek povezana s Njegovim Za- svijet okoristio se moderni Zapad, prihvaćajući ih, svjesno ili
dovoljstvom). Većina ljudi, pa i muslimani, okreću se nesvjesno, što im je donijelo napredak u ekonomskom smi-
ovom prvom vladaru, zanemarujući ovog drugog. slu. Ako dublje zaronimo u osnove njihove ekonomije, vidjet
Da se vratimo našem Poslaniku s.a.v.s. Naređeno nam ćemo čiste islamske stavove (točnost, preciznost, poštenje u
je da ga slušamo i pokoravamo mu se, kako ajetima, tako radu, poštena isplata radnicima, pošten odnos prema poslu
i hadisima, a i velikani Islama nam govore to isto. Njegova i poslodavcu, socijalna briga o sirotinji i ugroženima, itd.), ali
naredba i zabrana se poistovjećuju s naredbama ih to ne čini muslimanima, niti vjernicima uopće. Iako, Za-
i zabranama našeg Stvoritelja. Istinski mu’min
(čvrsti, uvjereni vjernik) je onaj kojem je on važni- ...pokoravanje njemu mora se obaviti, čak i kad
ji i draži od njegovih roditelja, porodice, pa i nje- je to na našu štetu, odnosno, jedino na taj
ga samoga. A to znači, pokoravanje njemu se način ćemo iskazati čistu ljubav prema njemu,
mora obaviti, čak i kad je to na našu štetu, odno-
sno, jedino na taj način ćemo iskazati čistu ljubav koja se direktno prenosi do Njega. Savremenici
prema njemu, koja se direktno prenosi do Njega. i drugovi Muhammeda s.a.v.s. (Ashabi r.a.)
Savremenici i drugovi Muhammeda s.a.v.s. (As- upravo su se tako ponašali.
habi r.a.) upravo tako su se i ponašali. “Moji As-
habi su kao zvijezde na nebu. Kojeg god slijedite, nećete pad zvanično priznaje Boga, ali ipak Zapad ne priznaje po-
zalutati.” Šta nama preostaje? Gdje su oni? Znamo da nas slanstvo Isa a.s., čak i u njihovom iskrivljenom smislu, odno-
od njih dijeli 14 vijekova. Kako zaista slijediti nekoga ko sno, Zapad se ne drži njegovih uputa.
nije s nama ni prostorno ni vremenski? Zar poznajemo Naveo bih nekoliko stihova jednog od najvećih velika-
njihove živote? Možemo li umjesto njih slijediti samog Po- na islamskog svijeta uopće, Dželaluddina Rumija k.s., čo-
slanika s.a.v.s. čija biografija nam je daleko poznatija, a vjeka kojeg su poštovali svi narodi i sve religije tog doba,
on je ipak “najsavršeniji uzor za sve”? Da li je zaista itko u čovjeka koji je poštovan od cijelog čovječanstva i u našem
stanju slijediti njega u potpunosti? Je li to uopće mogu- dobu, kojeg cijeli svijet uvrštava u najveće sufijske pjesni-
će? Ako i jest, koji je način? Ipak, on je u svojim duhovnim ke ikada.
stupnjevima daleko iznad svih nas. On reče: “Kad rob jedan postigne Božansku naklonost,
Nijedan ashab, pa ni duhovni velikan nakon tog vreme- tako da on primi u goste čovjeka sretnog,
na, nije uspio doseći ni do “prašine s njegovih nogu”. Nije-
dan od tih velikana mu ne može ni prići. Ali, to nije razlog da pa se zbog njeg bogatstva svog odrekne
zapostavimo i zaniječemo ajet koji govori da je on najsavrše- i čast svoju zbog časti njegove žrtvuje,
niji uzor. Ni najveće materijalističke naučnike, tipa Tesle,
Newtona ili Einsteina ne možemo slijediti u potpunosti u zahvaliti njemu je zasigurno kao da i Allahu zahvaljuješ,
njihovim naukama, ali možemo te nauke proučavati, pa će jer je naklonost Božanska uzrok što on dobročinstvo
nam se tek tad otkriti njihova veličina koja je prema Muha- pokazuje.
mmedovoj s.a.v.s. veličini ništavna. Šta nam preostaje? Mu- Biti nezahvalan njemu je kao da si Allahu nezahvalan:
hammed s.a.v.s. nam u prenesenom značenju objašnjava da bez sumnje, njegovo pravo na to je posljedica prava
je njega nemoguće u potpunosti slijediti, pa nam preporu- Allahova.
čuje one koji su niži od njega, njegove ashabe, znači, ljude
koji ga slijede i mogu ga slijediti samo djelomično, a svatko Uvijek Allahu zahvaljuj na Njegovim blagodatima
od nas prihvaća onog ashaba koji mu po unutarnjem svjetlu i uvijek hvali i slavi i Uglednika, dobročinitelja tvoga.

BEHAR 85 39
 DERVIŠHANA
Mada je nježnost majčinska od Allaha,
ipak, služiti njoj je dužnost sveta i zadatak vrijedan.
Zato Allah kaže: ‘Na njega salavat donosite’,
jer je Muhammed onaj na koga se prebacuje.
Na Proživljenju će Allah reći robu Svom:
‘Slušaj, šta si uradio s onim što sam ti darovao?’
Odgovoriće on: ‘Gospodaru, svom dušom sam
zahvaljivao Tebi,
pošto je izvor moje opskrbe dnevne i hljeba bio u Tebi.’
Allah će mu reći: ‘Ne, ti nisi Meni zahvaljivao,
jer nisi zahvaljivao onom koji je darežljivost sprovodio.
Ti si zlo i nepravdu učinio čovjeku darežljivome:
zar ti blagodat Moja nije došla preko ruke njegove?’”
(Mesnevija 6, 3252-3262)

Veliki Mevlana se ovim stihovima obraća svakome, od

sufija, pa do običnih muslimana i ostalih ljudi. Mada govori
o donošenju salavata našem Poslaniku s.a.v.s., on objašnja-
va da se ti salavati, na kraju krajeva, odnose na našeg Stvo-
ritelja, jer je Muhammed s.a.v.s. samo sredstvo prelaza do
Najvišeg Bića, kojeg ne bismo ni u kojem slučaju mogli shva-
titi bez postojanja Čovjeka. Ono što je još važnije, Mevlana
govori o međuljudskim odnosima, dobročinstvu jednog čo-
vjeka prema drugima i njihovoj interakciji. Na početku ovog
odlomka govori se o ruhanijjetskim (duhovno jakim) ljudima
koji čine dobročinstva drugima, ne zbog uzvratne koristi ko-
ju bi mogli očekivati. To je čovjek kojeg je Allah obdario Svo-
jom blizinom i dao mu da sve ljude posmatra kao Allahova
stvorenja koje Allah voli i opskrbljuje, tako da i sam taj čovjek
postaje “produžena ruka” u opskrbljivanju i dobročinstvu.
Takav čovjek se tokom svog života, sprovodeći duhovne dis-
cipline na sebi (a ima raznih načina za to), očistio od svih
prljavih, nefsanskih (požudnih) osobina, a dobio je zauzvrat,
kao Božanski poklon i milost, osobine koje su čiste i koje bi
mogli nazvati Božanskim. A kao najjača pozitivna osobina je
sposobnost činjenja dobročinstva drugima. Na taj način je
zadobio duhovni stepen posebne vrste evlija “dobročinite-
lja”. Da se razumijemo, to nisu Božje osobine, jer bi takvim
shvaćanjem takvog čovjeka poistovjetili s Bogom i upali bi-
smo u kršćansku zamku. Ne, to su osobine koje su po svom
kvalitetu Božanske, čiste i savršene, ali ipak ne “u količini”
koja bi se mogla nazvati Božjim. Ovo je velika razlika. Zbog
ovog su dolazili svi poslanici, da nas očiste, kako bismo stekli
takve osobine. I to “u broju i količini” po našim mogućnosti-
ma, a kod svakog čovjeka su te mogućnosti različite po kva-
litetu i kvantitetu. Da ne zaboravimo, broj i kvantitet takvih
osobina je bio najveći kod Muhammeda s.a.v.s., a kod svih
nas ostalih je daleko manji. Međutim, uspoređujući s neo-
graničenim osobinama (sifatima) našeg Stvoritelja, sve ovo
kod nas je beznačajno. Pa, kako kaže Mevlana, zahvaliti ta-
kvom čovjeku je kao zahvaliti i samom Bogu, jer je on taj
koji mu je dao da bude takav i on je Njegovo ogledalo, mada
u mikro-smislu.
Mevlana nas nadalje podsjeća da zahvalu trebamo uvi-
jek činiti Allahu, ali i takvim velikanima, s tim da smo uvi-
jek svjesni da se zahvala i tim ljudima u konačnici odnosi

40 BEHAR 85
 DERVIŠHANA
na Allaha dž.š. U prijekoru kojeg Allah dž.š. upućuje svom Zaboravljamo, ili možda ne vidimo, s kojim nijjetom (na-
robu na Danu Ispitivanja vidimo na koji način se zahvalju- mjerom) je taj prepredeni zapadnjački vođa učinio neko
je samom Stvoritelju, kao i kakav treba da je naš odnos dobro. Nije sigurno zbog naše dobrobiti, već zbog svoje
spram drugih ljudi koji su nam učinili neko dobro djelo. U koristi koja je daleko veća od onog što je dao; ili zbog
svakom slučaju, svaki dobročinitelj zadužuje onoga kojem toga da spriječi bratsku pomoć nekih muslimanskih ze-
je učinio dobročinstvo. Zbog toga je naš Vjerovjesnik malja svojoj vjerskoj braći; ili jednostavno, da nametne
s.a.v.s. upućivao dovu: “O Gospodaru moj, sačuvaj me svoj dedždžalski režim nad muslimanima, kako bi ih na taj
dobročinstva pokvarenjaka (ili nevjernika, nasilnika, ne- način postepeno uništavao. Zaboravljamo ajet: “Neka ne
dostojnika i sl.)”. Na taj način i nama daje savjet da se uzimaju vjernici nevjernike za prijatelje, mimo vjernika”,
klonimo traženja i primanja bilo kakvog dobra od takvih koji nas opominje, jer ćemo inače donijeti protiv sebe ja-
ljudi, jer na taj način postajemo njihovi dužnici. Musli- san dokaz za konačno uništenje. Zapad ne uništava samo
man, a to znači i svaki čovjek, mora osjećati dug prema muslimane. Pogledajmo kako postepeno, kroz pažljivo iz-
svom dobročinitelju. To je obaveza svakog čovjeka. Vjer- građene planove, uništavaju i svoje narode, stavljaju ih u
nik se mora čuvati njihovog dobra, jer nas na taj način poziciju čistih radnika koji rade danonoćno kako bi samo
pokvarenjaci kupuju. Ovo je mnogim neprijateljima Isla- preživjeli; daju im bankovne dugogodišnje kredite iz kojih
ma i muslimana sasvim dobro poznato, pa svojim tzv. se ne mogu više nikako iščupati, a zauzvrat ti ljudi moraju
“dobročinstvima”, koja su dosta upitna, obzirom na po- trpjeti i strahovati za svoj posao – jer u slučaju da nešto
sljedice koje proizvedu, “obasipaju” zabludjeli, zastranje- pogriješe, biće izbačeni s posla i banka će im hipotekarno
ni i osiromašeni muslimanski svijet, stvarajući na taj način oduzeti sve. Nadalje, taj “savršeni zapadni” sistem je od-
barijeru muslimana prema sebi i, što je najgore, barijeru vojio ljude od svojih roditelja, koji se smještaju u staračke
prema prihvaćanju svega neislamskog. Upravo smo svje- domove i koje posjećuju jednom u deset godina. Odvojio
doci u mnogim muslimanskim zemljama padu muslima- ih je i od djece koje vide rano ujutro kad ih spreme za
na, njihovog državnog sistema i morala te žudnog prihva- školu i kasno uvečer kad se vrate. A kad dospiju do puno-
ćanja svega što je zapadnjačko, odnosno, neislamsko. Ne ljetstva, osamostaljuju se i postaju usamljeni pojedinci
smatram da je sve što dolazi sa Zapada loše, ali ono što se koji se bore za goli život. I još mnogo toga.
nudi muslimanima ne može se okarakterizirati kao dobro Sve ovo ne možemo izbjeći, ali se možemo okrenuti
i napredno. A to nam je lahko dokazati, stavljajući na tas mikro-svijetu, sebi, svojoj užoj i možda široj porodici,
vage njihove ponude i “velikodušnosti”, a na
drugi tas islamske propise, odnosno Šerijat. Danas možemo primijetiti veliku nezahvalnost
Danas možemo primijetiti veliku nezahvalnost muslimana jednih prema drugima, što dovodi do
muslimana jednih prema drugima, što dovodi do
narušavanja odnosa u muslimanskoj zajednici i narušavanja odnosa u muslimanskoj zajednici i
općeg slabljenja džemata i zajednice u cjelini. općeg slabljenja džemata i zajednice u cjelini.
Pravdanje takvih muslimana je da se treba zahva- Pravdanje takvih muslimana je da se treba
ljivati jedino Allahu, tako da na taj način negiraju
jedan od Božanskih sifata (osobina) u ljudima, a zahvaljivati jedino Allahu, tako da na taj način
to je osobina dobročinstva. Kad bi se ti ljudi tako negiraju jedan od Božanskih sifata (osobina) u
ponašali u cijelom svom životu, što znači da ne bi ljudima, a to je osobina dobročinstva.
primali niti tražili dobročinstva od drugih ljudi,
naročito političkih i financijskih moćnika, onda bi se to rodbini i bližim prijateljima. I ne zaboravimo, kako nas
moglo i prihvatiti. Ali, svi smo svjesni da to nije realnost Mevlana u gornjim stihovima savjetuje i opominje – radi-
života i da se takvo nešto nigdje ne dešava. Normalno, mo dobro jedni drugima i smatrajmo da je ljudska do-
ima izuzetaka, ali oni ne čine pravilo i praktično su nepo- bročiniteljska ruka produžena Allahova “ruka”. Neza-
znati. Na primjer, neki musliman dobije malo veću plaću hvalnost ljudima je praktično nezahvalnost samom Alla-
od svog pretpostavljenog (ujedno ateiste i neprijatelja hu. Neka nas dobročinstva jače povežu. Neka dobročin-
Islama, odnosno svega što je pozitivno), uz uvjet da radi stva shvatimo kao međusobni dug i obavezu. Neka ta
isključivo za njega i izda sve što je vezano za poštenje i dobročinstva izmijene našu nutrinu, kako bismo očistili
ispravnost, na što on pristane. S druge strane, njegov su- naša srca. I ne zaboravimo – sevabi koje dobijemo za
radnik na poslu, također musliman, pomaže mu cijelo to učinjena dobročinstva nisu najvažniji. Važnije je uništa-
vrijeme, a on se na kraju okrene od njega, “namjesti mu vanje naših loših osobina, odnosno nefsa. Čišćenjem na-
igru”, a onda se pravda poznatom “izrekom” da se musli- ših srca naše će se osobine postepeno čistiti dok ne za-
man treba zahvaljivati samo Gospodaru. On je to i uradio. dobiju Božanski sjaj i postanu onako neiskvarene kakve
Ali, kojem gospodaru se pokorio i zahvalio? Ovo je ma- smo ih dobili svojim rođenjem. To je naš zadatak na
sovna pojava među muslimanima i jedan od brojnih slič- ovom svijetu. Da se prolaskom kroz ovaj svijet očistimo i
nih uzroka robovskog položaja muslimana u svijetu. postanemo mikro-ogledala našeg Gospodara. S takvim
Ne cijenimo ni najveće usluge i dobročinstva koje radi- osobinama čovjek na Onom svijetu zadobiva nešto što je
mo jedni drugima, ali zato nevjerničke sisteme i države, pohvalnije i uzvišenije i od samog Dženneta. “Čovjek će
koji su uradili nešto dobro muslimanskom narodu, veliča- biti s onim kojega voli.” “Stvorio sam ovaj svijet da bih
mo i uzdižemo na pijedestal jedinih moćnika na Zemlji. se pokazao.”

BEHAR 85 41
 LIKOVNO OKNO: SAFET ZEC

Sumnja i nemir umjetnosti

– uz slikarstvo Safeta Zeca
Piše: dr. sci. Aida Abadžić Hodžić

Safet Zec, slikar i grafičar, rođen je u Rogatici 1943. godine. Nakon završene Umjetničke
škole u Sarajevu, diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Beogradu 1969. godine
gdje je završio i postdiplomske studije u klasi profesorice Ljubice Sokić, 1972. godine. Po-
četkom sedamdesetih godina, likovna kritika ocjenjuje ga kao jednog od najdarovitijih mla-
dih jugoslavenskih slikara. U narednoj deceniji jedan je od najistaknutijih umjetnika u zemlji
i sudionik velikog broja internacionalnih izložaba. Do 1989. godine živi i radi u Beogradu
nakon čega se vraća u Sarajevo. Početkom devedesetih, zbog ratnih zbivanja, odlazi u Udine
gdje, u suradnji sa grafičkim ateljeom Corrada Albiccoca, iznova počinje otiskivati grafičke
listove. Sva ranija djela ostala su u sarajevskom i počiteljskom ateljeu. Godine 1994. postav-
ljena je prva veća samostalna izložba u Italiji, sastavljena isključivo od novih radova i tek
nekoliko dostupnih, ranijih radova, transportiranih iz jedne njemačke galerije. Od 1998. godine umjetnik živi i dje-
luje u Veneciji. Godine 2001. u gradskoj galeriji Collegium artisticum u Sarajevu održana je velika retrospektiva
umjetnikova opusa sa djelima iz ranog, sarajevskog peridoa i sa novim radovima nastalim u Italiji.
Safet Zec danas živi i radi u Veneciji i u Sarajevu, a njegova su djela izložena u brojnim evropskim galerijama
i privatnim kolekcijama. Dobitnik je velikog broja uglednih domaćih i internacionalnih likovnih nagrada, između
ostalih nagrade za slikarstvo na 12. Bijenalu mediteranskih zemalja u Aleksandriji 1978. godine, nagrade za
grafiku Međunarodnog grafičkog trijenala u Kanagawi (Japan) 1998. godine, Grand prix-a za grafiku 10. Inter-
nacionalnog bijenala potreta u Tuzli 2002. godine... Između velikog broja samostalnih izložaba u zemlji i ino-
zemstvu posljednjih godina izdvajaju se izložbe u uglednim galerijama u Veneciji, Parizu, New Yorku, Lillu, Bu-
dimpešti, Pragu te osobito samostalna izložba u Palači UNESCO u Parizu 2004. godine.

Umjetnost Safeta Zeca vezana je uz predmetni svijet, uz
određene teme i motive koji za njega imaju sasvim nedvoj-
benu emotivnu vrijednost. Istim se motivima godinama vra-
ća i u njih oprezno i tiho unosi promjene. Bliske motive otkri-
va i u Bosni i u Veneciji. U svima njima bilježi iskustvo čovje-
kova postojanja, osluškuje tajnu Vremena i pitanje čovjekove
sudbine: u osamljenom hljebu na stolu, u bijeloj prostirci
prebačenoj preko stolice, u posudi sa cvijećem na prozoru.
Što su stvari kada su ostavljene po strani, izvan upotre-
be, što nam one kazuju o ljudima koji su ih koristili? One
uvijek “čuvaju jedan oblik”, podsjeća Derrida, bilježe trag
čovjeka prisustva – i. bijela prostirka na drvenoj stolici pam-
ti dodir nečije ruke koja ju je tu ostavila, poput krajolika
nastalog od plitkih nabora tkanine na kojima se, kao i na
ljudskom licu ili pročelju kuće, taloži proteklo vrijeme
Svaka slika, grafika ili crtež Safeta Zeca doima se poput
zaustavljenog trenutka, važnog za umjetnika ovdje i sada.
Ali, ti trenuci Safeta zanimaju i kao dijelovi jednog univerzal-
nog iskustva cjelovitosti vremena. On upisuje vrijeme u ra-
skošan preplet suhe igle i bakropisa na stoljetnim krošnja-

42 BEHAR 85
 LIKOVNO OKNO: SAFET ZEC

Kuća moje sestre, 1974., ulje na platnu

Kuća moje sestre, 1967., pero sepia

BEHAR 85 43
LIKOVNO OKNO: SAFET ZEC

Stolovi u bašti, 1974., ulje na platnu

44 BEHAR 85
 LIKOVNO OKNO: SAFET ZEC

Soba s balkonom (detalj), 1977., kombinirana tehnika

BEHAR 85 45
LIKOVNO OKNO: SAFET ZEC

Velika kuća, prozori, 1991., kombinirana tehnika

46 BEHAR 85
 LIKOVNO OKNO: SAFET ZEC

Soba, kuća i krošnja, 1994., kombinirana tehnika

BEHAR 85 47
LIKOVNO OKNO: SAFET ZEC

Prozor s plavim, 1993., kombinirana tehnika

48 BEHAR 85
 LIKOVNO OKNO: SAFET ZEC

Soba s balkonom (nedovršena), 1977., kombinirana tehnika

BEHAR 85 49
LIKOVNO OKNO: SAFET ZEC

Autoportret, 1960., ulje na platnu

50 BEHAR 85

ma, dodiruje ga, u prolazu, na suhoj površini trošne tarabe
ili šupljinama kamenog zida, osluškuje u tišini dvorišta sestri-
ne kuće i utkaje u bore majčinog pogleda. Konačno, kako
podsjeća veliki pjesnik Jorge Luis Borges veliki je pjesnik ma-
nje onaj koji izmišlja, (a) više onaj koji otkriva (jer) slika koju
samo jedan čovjek može zamisliti ne dopire ni do koga.
Iako je umjetnost Safeta Zeca vezana uz svijet tzv. figu-
rativne odnosno predstavljajuće umjetnosti, upravo ona
dovodi u sumnju utemeljenost kategorije ‘slikarskog realiz-
ma’: umjetnost Safeta Zeca otkriva kako je svako viđenje
jedno, jedinstveno, osobito viđenje, razumijevanje i inter-
pretacija. Safet Zec uspijeva unijeti sumnju i nemir u našu
sposobnost promatranja, zaustaviti naš pogled i navesti ga
na polagano i detaljno istraživanje i bivanje u slici i pobudi-
ti osjećaj da neke stvari vidimo kao da je prvi put. Osjećanje
tim jače jer je riječ o nama tako ‘poznatim’ motivima – hlje-
bu, stolu, rukama, stolicama, barkama, novinama, krošnja-
ma, pročeljima kuća. Figuracija, tako, prestaje biti ‘razu-
mljiva po sebi’ – ona je razumljivija tek po prepoznatljivosti
vidljive slike svijeta, po čitljivosti vanjske pojavnosti.
Umjetnost Safeta Zeca često je reduktivno tumačena tek
na nivou ikonografskog prepoznavanja motiva i njihovog, sa-
svim neutemeljenog i isključivog vezivanja uz dopadljivost i
sentimentalnost tradicionalnog folklora. Takva sklonost odraz
je težnje za onim što veliki španjolski pisac Ortega y Gasset
naziva “reduktivnom i lakom predodžbom stvarnosti”, “siro-
mašnim apstrakcijama” koje dominiraju u vremenu u kojem
živimo. Safet Zec ne sumnja u moć slikarstva da proizvede
nemir i pobudi sumnju u sposobnost našeg viđenja. Iz sumnje
i nemira započinje svaka velika umjetnost. I spoznaja.
KAKO TO SAFET ČINI NA FORMALNOM PLANU?
Motivi su na Safetovim slikama i grafikama često snažno
približeni promatraču, izvučeni do prednjeg plana slikarskog
prostora, oštro odrezanih krajeva. Velike krošnje zauzimaju
čitav format lista, odsjećenih su rubova, sa tek naznačenim
deblom. Postavljene na zid galerije, prisiljavaju na jedno sa-
svim novo gledanje. U tom i takvom kontekstu čovjek je sa-
svim malen i smješten podno krošnje. Dakako, tako je i u pri-
rodi. Ali, u sasvim rijetkim trenucima čovjek osvještava relativ-
nost i promjenjivost kategorija u kojima živi i djeluje. Sasvim
rijetko osvještava veličinu prirode. I čini se da tek tada, u arti-
ficijelnom, umjetnom svijetu, u toj preobraženoj stvarnosti li-
kovne umjetnosti uspijevamo spoznati ono što nam, navikli-
ma gledati, a ne vidjeti, često izmiče. Takvi su nesporazumi
razumljivi, podsjeća nas Gasset, jer stvarnost nas uvijek izne-
nađuje i najčešće je “otkrivamo u velikom zakašnjenju”.
I u kombiniranju različitih likovnih tehnika i slikarskih
tekstura Safet naglašava slojevitost procesa viđenja i
uznemiruje naš način gledanja: industrijska grafika novi-
na uz umjetničku grafiku bakropisa, suhe igle i akvatinte;
slikani okvir prozora uz isječeni pravokutnik prozorskog
okvira od novinskog papira, lik sa novinske osmrtnice na
mjestu slikanog lica... Time se dvojako dovodi u pitanje
naš način percipiranja (vidljive) stvarnosti. Prvo – što je to
sve što ulazi u našu vizualnu memoriju, u nesvjesno pam-
ćenje kojim, u konačnici, oblikujemo sliku svijeta koji nas
okružuje? I, drugo, koji pogled na neki predmet, odnosno
koji njegov prikaz najvjernije otkriva njegovu bit?
BEHAR 85
LIKOVNO OKNO: SAFET ZEC
U svakoj promjeni koju unosi u ranija likovna istraživa-
nja, Safet kao da nas želi podsjetiti da i sami nikada ne
možemo istu pojavu gledati pogledom od jučer. Umjetnik
otkriva kako i mala promjena u kutu gledanja, u odnosu
veličina, u tehnici otkriva sasvim nove kvalitete. Pri tome
se, na bogatim slikarskim partijama nenametljivo otkriva
veliko slikarsko iskustvo i duboko poznavanje modernog i
suvremenog evropskog slikarstva kao i referiranje na veli-
ka imena bosanskohercegovačke slikarske moderne. Na
pojedinim dijelovima kompozicija motiv se rastače u ek-
spresivan govor slikarske materije ili u guste preplete gra-
fičkih linija finih tonskih modulacija i mogao bi započeti
samostalan život kao apstraktna likovna studija. U naoko
realističnom motivu dovoljno je tek uvečati njegove di-
menzije ili mu se snažno približiti kako bi se otkrio sasvim
nov i neočekivan život oblika, stalna pretvorba forme. Sa-
svim iznenada ukazuje nam se opravdanom misao Goet-
hea o tome kako je slikarstvo za oko istinitije od same
stvarnosti!
Safet Zec njeguje posebnost prirode likovnih umjetno-
sti. Vrijeme u kojem živimo vrijeme je koje se snažno osla-
nja na proizvodnju slika. Stručnjaci novih tehnologija, in-
ženjeri elektronike danas proizvode slike “stvarnije” od
same stvarnosti, slike koje nadomještaju stvarnost. Virtu-
alna realnost novih tehnologija može pružiti udobnu al-
ternativu našoj nesavršenoj stvarnosti. “Estetizirajući” na-
še probleme, udaljavamo od sebe moralne kategorije,
potrebu stvarnog suočenja i suosjećanja s drugim.
Slikarstvo Safeta Zeca, upravo onda kada se najviše
približi motivu, traga za onim što je s onu stranu njegove
vidljive stvarnosti. Priroda i život tada se nadaju kao velika
tajna. Slikanje postaje “unutrašnje drhtanje” (kao kod
Matissea). Slikarstvo Safeta Zeca naglašeno poziva na su-
sret, na su-očavanje. Pri tome, čitav svijet vidljivog postaje
izazov, moguća tema.
Slikarstvo danas nije privilegirani medij proizvodnje sli-
ke kao što je to nekad bilo. Treba otvoreno i bez patetike
prihvatiti izazov vremena u kojem živimo. Suočiti se sa spo-
znajom da današnji čovjek po prvi puta mora osvijestiti ra-
zličita iskustva i razine percipiranja stvarnosti, razviti različi-
te “tehnike gledanja”: selektivno, brzo, površno gledanje
komercijalne slike i koncentriran, zaustavljen, sabran po-
gled na umjetničkoj slici. Čovjek treba iznova osnažiti jed-
nu već izgubljenu sposobnost: “sposobnost sabiranja u
sebe samog.” Zato je slikarstvo Safeta Zeca veliko, važno i
potrebno. Ono vraća u likovnu umjetnost usredotočeni po-
gled i pribranu pozornost. Ono ne ukida etičku dimenziju.
Sumnja i nemir koje prate veliku umjetnost postaju sa Sa-
fetom i dijelom našeg iskustva- iskustva promatrača.
To nisu pasivne ili mirne kompozicije kako bi se moglo
učiniti. One nisu ‘poklonjene’ gledaocu. On ih sam mora
odgonetati i napadati sa svim čulima – upravo onako ka-
ko ih slikar slika i kada se, kako je to jednom lijepo rekao
Albert Camus, “u svima nama na ovom uspavanom svije-
tu budi kratkotrajna i ustrajna slika realnosti koju prepo-
znajemo a nikada je nismo sreli.”
Možda bismo kod Safeta Zeca mogli reći i obrnuto: u
njegovom slikarstvu budi se ona kratkotrajna slika realno-
sti koju smo ranije sreli, a nikada prije nismo prepoznali.
Otuda i moć nužnog nemira njegove umjetnosti.
51
 DRUŠTVO S OGRANIČENOM ODGOVORNOŠĆU
Pederčine i pederi
Piše: Ervin Jahić
Zagužvalo u Saraje-
vu zadnjih dana ča-
snog ramazana. Suko-
biše se fundamentaliz-
mi, barem dva od bez-
brojnih. Uoči Noći
sudbine, za vjerujuće
boljoj od tisuće mjese-
ci, nasilje vehabija nad
organizatorima Queer
Festivala postalo je te-
mom svih bosanskih
tema, točkom koja,
učini se na tren, pod-
muklije demontira Bo-
snu i Hercegovinu ne-
goli ma kakav Dodik
sa svojim agresivnim srbovanjem. Napadoše ih religijski
fundamentalisti, tiho odobravajući to prisnaži tzv. nor-
malna većina, to jest građansko-konzervativni fundamen-
talisti, a iz petnih žila pedere uzeše braniti u medijima
nastanjeni neoliberalni fundamentalisti. Nepopustljivo i
rigidno, sraz fundamentalizama tako je potro svaku mo-
gućnost da se fenomen homoseksualne manjine razumije
po dubini i širini, te je, pogonjen strahom i mržnjom, po-
kazao da je samohraneći u svojoj biti i svojoj "akciji".
Uz velik oprez, moramo kazati da je za homoseksualce
njihova seksualna orijentacija – karijera! Oni je, naime,
"nose" kao nešto eksterijerno, oni je, vjerojatno i zbog ne-
milosrdnosti ljudske povijesti i društvenih normi prema
njima, sve više pretvaraju u ideološku činjenicu. Biti peder
utoliko postaje mondeno, s tendencijom da preko noći
postane normalno pa i poželjno. Na ruku im ide zapadna
neoliberalna ideologija, a erupcija njihove emancipacije
najuočljivija je u bivšim komunističkim režimima u kojima
je biti peder bila mrska činjenica. Mašući svojim manjin-
skim seksualnim identitetom i otvarajući ga prema većin-
skoj heteroseksualnoj zajednici, oni nužno ideologiziraju
vlastitu intimu, koja time to prestaje biti. Ruku na srce,
nije ih ni kuditi zbog toga, jer je to nekako prirodni put
oslobođenja svega što kod ljudi počiva na zabranama.
Problem nastaje kada ta bezmalo neutješna manjina svo-
ju "utjehu" potraži u većinskom kontekstu. Ona bi, poziva-
jući se na osnovna ljudska prava, na sav glas išetala iz
vlastite intime i javno prometovala. Štoviše, i većinskom
kontekstu bi regulirala pravila i tzv. bolje običaje, investi-
rajući, u konačnici, u promjenu optike i poimanja javnog
ćudoređa. To je, međutim, tek jedan od krakova komplici-
rane istine.
S druge strane, vehabije kao zagovornici radikalnog
islama, ma koliko ih sotonizirali, ma koliko ih mnogi drža-
li tek bradatim spodobama, u osnovi – a mimo sarajevske
52
priče u kojoj su se, sasvim sigurno, ponijeli kao svojevrsna
vjerska banda – slijede stav Časnog Kur'ana kad su posri-
jedi bilo muškoljupci, bilo ženoljupci. Homoseksualnima
se, naime, ne piše dobro kad su u pitanju sljedbenici Ne-
beskih knjiga i abrahamskih vjera. Stoga je tražiti od mu-
slimana da na njih gledaju blagonaklono, isto kao i zvati
ih na teferič s krmkom i rakijom. Pod noge, dakle, baciti
Božju riječ!
Što se to, ustvari, dogodilo u Sarajevu uoči Noći sudbi-
ne za posljednjeg ramazana? Nasilje, hrpa razbijenih glava,
strah i brutalno svođenje računa između religijskih orto-
doksa i deklariranih ljubitelja istoga spola. A potom, medij-
ska haranga na nasilnike i djelovanje možebitne neformal-
ne šerijatske policije. Bijah u Jajcu malo poslije tih događa-
nja i razgovarah s nekolicinom svojih prijatelja, bosanko-
hercegovačkih pisaca. Ispričaše mi o užasnim prizorima
agresije i pobrojaše mi razbijene glave nekih mojih pozna-
nika među piscima i novinarima. Također mi rekoše o ne-
primjerenoj ulozi Islamske zajednice i doniješe mi napise
bosanskih medija iz kojih se mogao vidjeti dominantni tre-
tman tih događaja. Rekoh im da sumnjam u dobre namjere
organizatora da o ramazanu održe takav festival, rekoh im
kako mi je žao svake manjine pa i homoseksualne, narav-
no, svake razbijene glave, a oni me upitaše nije li ramazan
mjesec skrušenosti, molitve i sabura, što im naravno dah za
pravo. No kad ih upitah o vremenima kad su vjerni, bilo
pravoslavni, bilo katolici, prestajali pušiti po kavanama, ka-
fićima, na ulici i uopće javnim prostorima iz poštovanja
prema postačima, s ponosom mi to potvrdiše, ne propu-
stivši mi kazati da je tome tako i dandanas u nekim manjim
bosanskim sredinama. Potužih im se da se kao vjernik osje-
tih poniženim zato što se u mjesecu naročite Božje milosti,
ljudske konsolidacije, sapiranja grijeha i svakovrsne obno-
ve, duhovne i fizičke podjednako, usred najmnogoljudnije
muslimanske sredine – premda ne i samo muslimanske,
hvala Bogu – glasno etabliraju bezbožničke vrijednosti i da
je s time možda malo trebalo sačekati i time izbjeći nasilje,
na što moje kolege uzeše to na znanje i suosjećanje mi
pokazaše. Ali priča nam, kako to u životu obično biva, pade
u neku provaliju gdje su tvrdnje teške poput gromada ka-
menja, a nelagoda sveprisutna zbog rutinskog humaniz-
ma. Ostavih se ćorava posla i rasprave skrojene od dojmo-
va! Uzeh čitati bosanske novine.
U novinama na vehabijsko nasilje i primitivizam, na
homofobnu akciju s predumišljajem, na, budimo precizni,
islamski fundamentalizam – sličan takav primitivizam i
fundamentalizam tzv. neoliberalno-mislećih komentato-
ra! Oni se uglavnom upustiše u anateme netolerantne
bosanske sredine, u teze o rastućem fašizmu bosansko-
bošnjačke čaršije i potvore vehabija, nažalost, tek usput
stvari imenujući bijednim huliganstvom. Ironija je to veća
što "bradate spodobe" označiše ne samo lokalnim, nego i
BEHAR 85

univerzalnim zlom koje lako prepoznajemo iz svakodnev-
nih televizijskih vijesti. Svaki bosanski vehabija, baš svaki,
podrazumijeva se čitajući te bosanske interprete, go je te-
rorist, potencijalni bombaš građanske svakodnevice. I dok
su, primjerice, u regiji na sličnim manifestacijama goniči
homoseksualaca i lezbijki bili skinheadsi ili navijačke sku-
pine, to jest pripadnici subkulture, vehabije su tek "potvr-
đivali" tezu medijskih sveznalica o religijskim fanaticima
kao "originalnom" proizvodu bosanske Islamske zajednice
i Reisa osobno. To što su oni možda, a zašto ne, neka vrst
islamskih skinsa, gnjevnih mladića sklonih divljanju – to,
naravno, ni po čemu nije u opciji. Po njima, ne samo ve-
habije nego i islam uopće postaju zloćudni bosanski kul-
turno-civilizacijski bastion. Najposlije se obrušiše na, reko-
še, kukavičku i licemjernu većinu, koja svoj fašizam (i fun-
damentalizam) potvrđuje, ako ćemo iskreno, time što ne
želi homoseksualce i lezbijke u blizini svoje djece ili svojoj
vlastitoj.
Digresija: Prije dvije godine, potkraj lipnja, u gostima
mi je bio mladi bosanski pisac A. A. s obitelji. Moja supru-
ga i ja počastismo ih ručkom u jednom zagrebačkom re-
storanu u centru grada. Sjedeći na otvorenom, u po' ruč-
ka, protrčaše pokraj nas oznojeni i razjareni huligani go-
neći nekog mladića. Nije nam trebalo dugo da shvatimo
da to muškarčine brane obraz svoj, da to pederčine u lovu
na jednog jedincatog pedera (malu, majušnu manjinsku
činjenicu njihova većinskog svijeta) mišicama i palicama
demonstriraju krepost svog duha i tijela, čime se uosta-
lom završava svaki zagrebački Gay pride. U trenu mi posta
muka, prekinuh jelo i, zgrožen aktom nasilja u kojem hor-
da lovi čovjekoliku, ljudsku jedinku, htjedoh se tući s pe-
derčinama, a u obranu pedera, dakako. U tome me spri-
ječiše supruga i moji bosanski prijatelji. Pet ili šest godina
prije toga, kada je zagrebački Gay pride također preplavi-
lo nasilje, za Jutarnji list napisah da su homofobi stvarna
prijetnja društvu, a ne homoseksualci.
U čemu je onda bitna razlika između zagrebačkog i
sarajevskog nasilnog "svođenja računa" s ljudima manjin-
ske seksualne orijentacije, dakle? Svakako u tome što bi
bilo posve nezamislivo, nemoguće, ni jučer ni danas ni
ubuduće, u Hrvatskoj – koja svakako nije najuzoritija, ali
je bitno društveno solidnije i uređenije od BiH – organizi-
rati homoseksualnu manifestaciju u vrijeme Božića, Uskr-
sa, Vele Gospe. Apsolutno nezamislivo! I neizvedivo! Ni
pod kojim uvjetima. Kršćanski duh zagrebačke sredine,
ali i građanski ukus, ne bi imao nimalo razumijevanja za
tako nakaradnu zamisao. I hvala Bogu da je tako, i neka
je tako!
Od Sarajlija se, međutim, traži, i to, molim lijepo, ne
samo muslimana, nego i katolika, pravoslavnih i židova,
da jednodušno pristanu na uvezeni trend afirmacije ho-
moseksualnih sloboda usred najpobožnijeg mjeseca za
svoju najbrojniju zajednicu. U tome nam je vidjeti i klicu
neoliberalnog fašizma, a ne samo vehabijskog! Od neoli-
beralnih medijskih jurišnika upravo je pederski šićariti na
pederima borbeno se razračunavajući s religijom, a uime
tobože sekularističkih ideala. Kao što je ništa manje pe-
derski, i kriminalan pritom, vehabijski "tečaj nasilja" u noći
u kojoj nije bilo stida. A u kojoj ga je moralo biti!
BEHAR 85
IZLOG KNJIGA
Izdavačka kuća “HENA COM“, Zagreb
Arapi i Židovi - Ranjene duše u Obećanoj
zemlji, David K. Shipler, s engleskom prevela
Neđeljka Batinović, HENA COM, Zagreb,
2004., str. 576
Knjiga američkog novinara Davida K.
Shiplera, dobitnika Pulitzerove na-
grade, radikalno ruši predrasude i
stereotipe Arapa o Židovima i Židova
o Arapima tijekom povijesti, a osobi-
to u 20. stoljeću. Shipler otvara niz
pitanja vezanih uz erupciju rata, te-
rorizma, nacionalizma i propasti mi-
rovnih procesa na Bliskom istoku.
Autor taj sukob ne smatra civilizacij-
ski vječnim arhetipom. Naprotiv, on nam podastire dija-
gnozu političke paranoje i ekstremizma obiju strana, Ara-
pa i Židova, nipošto pristajući na tezu “rata kultura“.
Zemlja i pepeo, Atiq Rahimi, s francuskog
prevela Latica Bilopavlović, HENA COM,
Zagreb, 2002., str. 86
Pod perom mladog pisca Atiqa Rahi-
mija, prognanika iz Afganistana u
Francuskoj, ponovo se rađa specifični
stil i smisao koji potvrđuje original-
nost i suptilnost perzijskog jezika da-
ri, od davnina govornog jezika u Af-
ganistanu. Autor je napisao potresnu
i tužnu istinu o ratnim stradanjima za
vrijeme sovjetske okupacije Afgani-
stana, a glavni likovi nisu veliki ratnici
i borci za slobodu već obični ljudi, žr-
tve rata. Malom, intimnom i lirski intoniranom pričom ispi-
sao je univerzalni antiratni roman i prisilio nas da suosjeća-
mo sa samozatajnom boli jednog napaćenog naroda.
Dan i još jedan, Nenad Rizvanović, HENA COM,
Zagreb, 2003., str. 151
Prvi roman Nenada Rizvanovića hod
je dvama svjetovima, različitim samo
u mjeri kojom nam se njihova sličnost
čini fatalnom. Rizvanovićevi junaci,
gdje god bili, svoje projektivne snove
zamjenjuju ni po čemu dobroćud-
nom stvarnošću. Geste gotovo sva-
kodnevnog fašizma postaju tako nei-
zbježna ikonografija osječkog odra-
stanja njegovih likova pod samo be-
nignim svjetlima rock’n’rolla, života u
tzv. boljoj fazi socijalizma iz osamdesetih ili postrujanske
paranoje 2001. te političkog i religijskog fanatizma koji su
mit o Americi kao urbanoj oazi naknadno retardirali.
Pripremio: F. M. Begović
53
 MULTIMONOLOG
Freesponsability iliti
slobodogovornost
Piše: Senad Nanić
Potvrdi li se važnost,
nije na odmet ponavlja-
ti već rečeno. I višekrat-
no, kroz vrijeme, ali i
istodobno, kroz medije.
Već rečeno, a važno,
može naglaskom na
drugi aspekt tvoriti oko-
snicu novog teksta.
Postmoderna reciklaža?
Naprotiv, upotreba je
to dobara tek djelomič-
no ostvarene drugomo-
derne revolucije, one u
području komunikacija,
jer drugdje je svjesno i
globalno zakočena. U smislu opće dostupnosti, novi prepo-
rod planski se ograničava samo na masovne komunikacije.
Stvari, naime, i izvornice im pojmovi, ne postoje po sebi.
Naprotiv, Allah jest El-Kajjum. Bog je Samopostojeći. Stoga
je realizam u odnosu na opće pojmove svoju kozmološku
stabilizaciju nalazio u prostoru od svijeta ideja u djelu Plato-
na do Gazzalijevog pojma Duha određenog Božjom Odred-
bom, zatim s naglaskom na fizičko stvaralačku moć Riječi u
djelu Ibn Arabija ili na svijet Odredbe u djelu Mir Damada, ili
pak na duhovni aktivizam svemira Leibnizove monadologije,
sve ukazujući na ubogost nominalističke vizije svemira sve-
dene na ovo nekoliko dimenzija opipljivog svijeta. Samo u
tako ubogom svijetu moguće je zamisliti i imenovati te poj-
movno izolirati nova i prividno neovisna apsolutna bića,
iščupana iz svijeta odnosa, kako onih s okružjem, tako i onih
s izvorom i ciljem. Novi idoli, neupitna božanstva, rekli bi-
smo. Zato i jest Božja Riječ zadnje objavljena arapskim jezi-
kom, lisanom, a ne kakvim govorom, lugom, ili brbljanjem,
lagvom. Jer za razliku od indoevropskih jezičnih iskustava,
arapski jezik, kao dio semitske tradicije, gdje isto vrijedi i za
turkijske, a bit će i mnoge druge, ne zahtijeva pomoć glago-
la biti ili imati u tvorbi ma kojeg rečeničnog oblika. Rečenica,
a tako i svako određenje, oblikuje se tek postavljanjem ime-
novanog pojma u odnos s čim drugim, onim što ga u baš
tom rečenicom određenom vidu, a ne kakvom drugom,
određuje. Izrijek “sloboda jest” nije rečenica na razini uku-
pnog jezičnog iskustva, već se on mora odrediti, dovršiti,
postaviti u odnos. Samo za Božju moć stvaranja nečeg po-
stojećeg korišten je takav izrijek - “Kun! Fe-jekun”. Mentalna
fiksacija na “biti” i negacija istog, ukupna egzistencijalistička
tradicija dakle, od orijentalnih antičkih sustava do modernih
izdanica, nije izvan-indoevropskih kulturnih krugova tek ne-
razumljiva, već je zbiljski nestvarna i pouzdano ju ne odlikuje
54
univerzalnost. Stvari nisu tek da jesu, već jesu kako su prisut-
ne, ili koliko intenzivne, ili kada ostvarene i tome slično.
Kur'anski pojam stvaranja svih stvari u parovima ne odnosi
se samo na biološku prokreaciju vrsta, jer bi tada izrijekom
bio određen. Naprotiv, svaka stvar ima svoj par, ma u kojem
vidu određenja. Arapski jezik sukladan je gramatici svemir-
ske stvarnosti.
Kada je riječ o čovjekovim mogućnostima, sloboda misli
i djelovanja neodvojiva je od odgovornosti za rečeno i uči-
njeno. Postoji li apsolutna sloboda, onda je nužna i apsolut-
na odgovornost, a to može biti odlika jedino Samopostoje-
ćeg. Nesvodiva je, stoga, odgovornost samo na pitanje po-
vjerenja korisniku “neograničene” slobode. Sloboda se, da-
kle, odgovornošću stupnjuje. Sloboda se “osvaja” poveća-
njem odgovornosti, koja jest djelatna. U javnoj riječi, kao i u
svakom drugom djelovanju, to znači da što je informacija ili
djelo po društvo ozbiljnije, što dublje i u čim više života za-
dire, to je odgovornost za provjeru istinitosti i ispravnosti
veća. Novovjeki kult iskrenosti koji brka istinitost, odnosno
objektivnu stvarnost, s osobnom predodžbom o komu ili če-
mu, odnosno subjektivnim viđenjem stvarnosti, ne razumije
da je pojam licemjerja određen stupnjem i obimom manipu-
lacije istinom, a ne sustezanjem od sukoba ili zanosa sve do
trenutka potvrde istinitosti vlastitih predodžbi i to procesom
koji uključuje zanemarivanje osobnih sklonosti. Subjektivno
istinski postoji samo kao pojedinačan, ali stoga i potencijal-
no beskonačan vid objektivno istinskog. U suprotnom je za-
bluda, a ne sloboda. Šejtanistan.
U vrijeme kad je hrvatsko novinarstvo izloženo stravičnim
pritiscima u obliku financijskih ucjena, zahtjeva za većim sen-
zacionalizmom, navodno krvi gladnih korisnika, tajkunskih i
kriminogenih utjecaja na društvenu infrastrukturu i medije te
fizičkim napadima s posljedicom usmrćivanja, radosni smo
što je Preporod smogao snage dostići konsenzus kojim se ob-
vezuje u svojim izdanjima uvoditi snagu kritičkog argumenta,
dokumenta i satiričke katarze, a pritom ne narušavati nazna-
kama izraza osobne netrpeljivosti, mahalskih i čaršijskih ogo-
varanja ili tekstovima neprovjerene utemeljenosti objavljenim
u drugim medijima. Ponosan sam da taj dodatni prostor od-
govornosti i slobode ne odgađamo uskraćivanjem povjerenja
već da isti osvajaju upravo oni koji svojim entuzijazmom, kva-
litetom i željom za spoznajom i stvaralaštvom iz mjeseca u
mjesec oblikuju naša izdanja. Jer pred nama su još mnoge
teške teme. Daj Bože odgovornosti, a sloboda je s njom.
Dok meni, kao prvom čovjeku ovog malenog društva,
još preostaje radosna obveza da otvorenog srca uputim
ispriku svima koji su se u našim glasilima osjetili osobno
povrijeđenim ili krivo tumačenim izrečenom ili prenese-
nom riječju ili propustom.
BEHAR 85

O korištenju naziva “Bošnjak”
u suvremenoj historiografiji
Piše: dr. sc. Adnan Jahić
U svojoj akribičnoj knjizi o korijenima, postignućima i
traganjima savremene historiografije velika hrvatska histo-
ričarka Mirjana Gross piše kako je historijska zbilja kaotična
množina zbivanja koja se samo konceptualizacijom, izgrad-
njom pojmova i misaonim konstrukcijama mogu smisleno
povezati. Bez analize, bez pojmova i racionalizacije, ne mo-
že se nadići konfuzna izravnost historijskog događanja.
U posljednjih nekoliko mjeseci nekoliko puta sam se
suočio sa neprihvaćanjem pojma i naziva "Bošnjak", "Boš-
njaci", u historičarskim krugovima bosanskohercegovač-
kog susjedstva, za bošnjački narod u epohama historije
kada taj termin nije bio u službenoj i javnoj upotrebi. Ar-
gumentacija je uvijek ista: riječ je o modernizaciji koja sa-
držaj pojma kakvog danas koristimo, s nacionalnim impli-
kacijama, nastoji utkati, učitati, u odrednicu jedne male
razuđene zajednice kojoj je tek slijedilo moderno nacio-
nalno izrastanje i oblikovanje. Pritom se inzistira na neop-
hodnosti uvažavanja važeće i rasprostranjene terminolo-
gije u pojedinim razdobljima kao jedinog pristupa koji će
osigurati historijsku objektivnost i nepristrasnost.
Odmah valja primijetiti da je inzistiranje na važećoj ter-
minologiji, u konkretnom slučaju, krajnje upitno i proble-
matično. Korištene službene odrednice nisu odražavale bit
zajednice na koju su se odnosile, već političke i ideološke
pretenzije struktura moći i vladajućih elita određenog vre-
mena. Dosljedno poštivanje važeće terminologije bi podra-
zumijevalo da bismo o Bošnjacima u prvoj polovini tridese-
tih godina XX stoljeća trebali govoriti kao o Jugoslavenima,
a u NDH kao o Hrvatima. Slijedom takve logike bošnjačka
historija u razdoblju 1941-1945. dio je hrvatske historije.
Inzistiranjem na važećim i priznatim odrednicama dolazi se
do bezizlazja neophodnosti uvažavanja više termina unu-
tar jednog razdoblja, obzirom da su se Bošnjaci različito
izjašnjavali u pojedinim državno-pravnim poredcima.
Ništa manje problematično nije ni korištenje vjerske
odrednice "bosanskohercegovački muslimani", koja se na
prvi pogled čini logičnom, obzirom da Bošnjaci do kraja
šezdesetih godina prošlog stoljeća još nisu bili priznati kao
poseban narod. Pa ipak, svođenje Bošnjaka na vjersku gru-
paciju nema ozbiljnog uporišta u historijskoj zbilji – Bošnja-
ci su i prije službenog priznanja u socijalističkoj Jugoslaviji,
obzirom na njihov politički, društveni i kulturni identitet,
bili mnogo više od puke vjerske zajednice. Vlastite političke
organizacije, kulturna društva, humanitarne ustanove,
štamparije, listovi i časopisi – o svemu tome već je pisano u
historijskoj literaturi. U Kraljevini Jugoslaviji, navedimo,
uopće nije dovođena u pitanje bošnjačka ukorijenjenost u
važećim plemenskim i nacionalnim obrascima; radilo se sa-
mo o tome da im se, kako je isticano, dadne prilike da se
BEHAR 85
HISTORIOGRAFIJA
oni u tim obrascima prepoznaju. Nekima nije trebalo mno-
go vremena za razmišljanje, pa su se diktatom politike i
vlastite ambicije opredjeljivali za srpsku ili hrvatsku identifi-
kaciju, poput jednog broja zvaničnika Islamske zajednice, u
čijim je službenim listovima stajalo: vjera – islamska, narod-
nost – srpska. Još veći paradoks nastaje analizom pozicija
onih Bošnjaka koji uopće nisu imali sklonosti prema islamu,
komunista, socijaldemokrata, reformista, modernista – po-
klonika Marxovog učenja, ljubitelja šešira i onih koji su se
držali podalje od džamijskih pragova. Distancirani od šeri-
jata i Islamske zajednice, svejedno su imali važnu i nepore-
civu ulogu u društvenom životu i historijskom razvoju Boš-
njaka u savremenom dobu.
Za raspravu o korištenju naziva "Bošnjak" u savremenoj
historiografiji značajno je ukazati na činjenicu da je u histo-
rijskoj literaturi socijalističke Jugoslavije, naročito od konca
šezdesetih, redovito korištena odrednica "Musliman", "Musli-
mani", u različitim historijskim razdobljima, kao odrednica
za muslimanski (bošnjački) narod, a ne za pripadnike vjerske
zajednice bosanskohercegovačkih muslimana. Takvo kori-
štenje odrednice "Muslimani" nije produciralo kontroverze i
sporenja u historičarskim krugovima bivše države. Danas,
međutim, analogno korištenje termina "Bošnjaci" izaziva
protivljenja, što otvara pitanje: da li je posrijedi borba za hi-
storijsku istinu ili pak negiranje razvojnog kontinuiteta naro-
da koji je tek potkraj minulog stoljeća stekao slobodu da se
samostalno izjasni za vlastitu nacionalnu odrednicu.
Istovremeno, naglasimo, u krugovima oponenata naj-
češće nema protivljenja korištenju srpske i hrvatske odred-
nice za Srbe i Hrvate u Bosni i Hercegovini u onim razdo-
bljima historije, primjerice za vrijeme osmanske uprave,
kada su za dotične prvenstveno bila korištena njihova
konfesionalna imena.
Koliko je neutemeljeno svođenje Bošnjaka na vjersku za-
jednicu svjedoči i činjenica da se i za vrijeme austro-ugarske
uprave, i za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, i u doba NDH, u
štampi, literaturi i proglasima, nerijetko koristio naziv "Musli-
mani", indicirajući etničku posebnost i činjenicu da je riječ o
kolektivitetu koji nadilazi vjersku determinaciju.
Smatram da nema razloga naučne naravi zbog kojih se
naziv "Bošnjak" ne bi mogao koristiti za Bošnjake u onim
razdobljima historije u kojim je taj termin bio osporavan,
zabranjivan, potisnut, dakako ako se respektiraju njegovo
diskurzivno porijeklo i historijski kontekst. U tom smislu
nema straha od modernizacije, učitavanja modernog smi-
sla u realitet minulog vremena. Istovremeno, daje se prili-
ka i mogućnost nauci da cjelovito sagleda i historijski in-
terpretira prošlost jednog naroda, u različitim fazama
njegovog nacionalnog izrastanja i oblikovanja.
55
 PRIKAZI I KRITIKE
Začuđujući ritam života
i bogatstvo tradicije
Piše: Sead Begović
Nasko Frndić: “Čudovita Bosna”,
KDBH Preporod, Zagreb, 2008., 120 str.
Kao poznavalac starije pjesničke baštine, Nasko Frndić u
“Čudovitoj Bosni” promiče sadržaje koji dolaze iz života, toč-
nije iz prošlosti Bosne, ali mi, čitači, na neki također “čudovit”
način osjećamo i šum našega doba. On je pjesnik izravne ri-
ječi te ga s radošću odčitavamo već u prvoj instanci čitanja.
Njegov jasan izjavni stih, u kome riječi lepršaju poput konfe-
ta, strogo je ulančan u poetsku priču, a diskurzivna ujednače-
nost i monolitnost ogleda se u autorovim suverenim vlada-
njem bosanskog jezika, i to onog koji je već pomalo na izdi-
saju i nalazimo ga još tek u tragovima: u literaturi i ponekom
sjećanju. Iako Frndić reaktualizira prošlost, njegov pjev nipo-
što nije demode, naime, spašava ga upravo začuđujući ritam
života koji diktira pjesmovni metar te se oni spajaju u jedno
jedinstveno bogatstvo tradicije u smislu etnološkog očuvanja
leksičkog blaga. Stihovi su mu građeni od materijala živoga i
razumljivog jezika, a svaka pjesma ima svoj ishod i čak se
može prepričati što je u naše doba zaista raritetna pjesnička
pojava. Na neki način, Frndić donosi novi doživljaj stare i za-
boravljene lirike bosansko hercegovačkih muslimana. U dodi-
ru s izdvojenim događajima on intervenira u njih te razotkri-
va sudbinsko u peripetijama života u prošlosti. Njegovi su
stihovi dokaz da se mogu stvoriti pjesme otvorene forme ko-
je su same svoj izraz i tijelo te se sa svojim porukama, bez
izraznih i slikovitih zapreka obraćaju trijeznom čitatelju. Frn-
dić pritom ne parodira, on pokazuje živost jezika i događanja
koji još mogu razgaliti mnoštvo srdaca.
Naime, na matricu sjećanja ili pročitanog (u ovom slu-
čaju to je “Bašeskijin ljetopis 1746.-1804.”) on se nadove-
zuje svojim svojom imaginacijom i svojim snom o Bosni.
Nostalgičan posvema, on u nama budi posve novu avan-
turu – nezadrživu kaskadu osjećaja. Nasko je vitalist koji
naglašava dinamizam života iako neminovno i počesto
govori o smrti. No, smrt nikada nije njegova konačna spo-
znaja ili poruka. Istinske priče on će sugestivno upjesmiti
s naglašenim formalnim obilježjima u strofičnom redu i
spretnoj rimizaciji. Glasnoća i artizam u ovim stihovima
odišu jednostavnošću kojom se ispovijeda tuga, posebice
u ciklusu pod naslovom “U nevrijeme neljudi u Srebreni-
ci”, tuga koju svi umah čujemo i osjećamo, kao i pomirlji-
vost sa starošću u zadnjem ciklusu “Iz djetinjstva i staro-
sti”. U rečenom ciklusu o Srebrenici pjesnik ne huli i ne
buči mržnjom po balkanskim kabadahijama jer se skon-
centrirao na ljudsku tragediju i bol koja iz toga proizlazi,
na žal zbog nepotrebnog razaranja naših srdaca. Pritom
nas neminovno privlači pjesnikov afektivni stav: “Zato
56
jadniku treba / ljudski oprost dati / ako nije okorjeli krvnik
/ on u vizijama sjećanja / kao pravi mućenik pati.”
Frndić diše u skladu sa svojim pjesmama. Svaki udisaj i
izdisaj je dobro promišljen, potom izgovoren i na kraju zapi-
san u stvarne, a ne figurativno predodžbene sintagme. Po-
nekad, ritam nizanja stihova postaje ritam nizanja ulančanih
rečenica, pučke zamašitosti (toliko omiljele Bošnjacima), a
ritmo melodijski postav stihova i njihova tankoćutnost je
ono najbolje što pjesnik može izvući iz narodnog jezičnog i
svekolikog životnog blaga. Pjesnik, dakle, osluškuje i svojim
talentom putem povratnog sjećanja oblikuje “Čudovitu Bo-
snu”. “Bosna: ona mi je u glasu i u ćehri, kao majčina duša u
mojoj duši”, reći će pjesnik na jednom mjestu, gdje istom
osjetimo ljudsku krhkost, neponovljive odnose i njihove po-
nekad neobjašnjive logičke veze. U pjesmama se vrsno na-
značuju iskustva svakodnevnog opstanka – svijet stvari, pri-
rode i narav čovjekova te iako je Frndić krajnje transparentan
i pitak pjesnik, svaka riječ u njegovom stihu jest magični am-
bijentalni simbol, dakle, svijet za sebe, ali i izvorište dohvat-
nih konotacija koje u kontekstu formiraju višeznačni stih
(“Na Betbaši romantičnoj / u viru oči sklopio. / U Miljacku
turio dert svoj / i rahat se – utopio.”). I dok su drugi pjesnici
očigledni imitanti (jer proizlaze jedni iz drugih) Frndić je dir-
ljivo autentičan te je šteta što se nije kontinuirano javljao
poezijom jer je od onih izvornih pjesnika koji ne trebaju na-
ukovanja i ugledanja na suvremenike. On ima svoju liru –
svoju Bosnu – i napokon, riječ mu se lije s jezika.
Pred nama su razbarušeni sintagmatski stihovi, ali skla-
dani s mnogo discipline, jer, Nasko uvijek zna što hoće reći
i ispjevati. Osnovni moto, barem ove knjige, jest prošireno
retoričko pitanje: “Ta stara Bosna mrije li posvema?...Bosna
ti je, bolan, od feniks-ptice, / jer iz vatre i pepela izađe ži-
va.” Pjesnik osjeća bespovratno dezintegrirani turski kao i
austrijski imperij, kao nadnacionalna carstva u Europi, pa
on kao da iznovice jezično uvodi bošnjački identitet u za-
jednicu jednakih i istovrijednih. U tom smislu izdvaja se
bravurozna pjesma furioznog ritma “Bašeskijin bošnjački
jezik”, koja će se od sada zasigurno nalaziti na recitativnom
repertoaru mnogih interpreta poezije. Frndić je sačinio pje-
smu na temelju lingvostilskih dokaza kroničara Bašeskije
koji pokazuje da je bosanski jezik (njegov materinski jezik)
bogatiji od turskog, arapskog i perzijskog. Samo na primje-
ru glagola ići pokazao je, odnosno priložio je 45 različitih
inačica. Već time Frndić nas je zadužio te bez sumnje ispi-
sao za Bošnjake neke od nezaboravnih lirskih cjelina.
BEHAR 85

Vrsni dramaturg ljubavi i
njene inovirane inkantacije
Emsud Sinanović: “Tarih o Slavonki”, KDBH Preporod, Zagreb, 2008, 88 str.
Piše: Sead Begović
Kao jedan od eminentnijih suvreme-
nih bošnjačkih pjesnika, posebice onih
koje okuplja, prihvaća i hvali “Prepo-
rod”, Emsud Sinanović je već ostvario
znatni književni opus, a ovom će svo-
jom, zasad zadnjom knjigom, mnoge
obradovati. Riječ je o zreloj ljubavnoj li-
rici koju ovaj pjesnik, već u muževnim
godinama, ispisuje kao vlastiti čistopis o
slikovitim ljubavnim realijama. Talenti-
ran i obrazovan, on već u uvodnome
motu ove knjige (“volim kako me voliš”)
uspostavlja ravnopravne odnose na re-
laciji muškarac – žena. S tim stihom, ko-
ji svojom strelovitošću misli grafitno
upozorava na tu rodnu relaciju (koja se
umah može pretvoriti i u mušku ili žen-
sku dominaciju), pjesnik Sinanović se
približava stamenoj misli kojom su se služili bošnjački pje-
snici “istočne renesanse” ispisujući svoje stihove na tari-
he. Kao što je poznato riječ je o popularnoj lirskoj vrsti
takozvane divanske književnost. Ti epitafi, pobožnog ka-
raktera, ispisivali su se na kamenim nadgrobnim spome-
nicima (nišanima) ali ih zatječemo i na svim mjestima koja
su bila vrijedna divljenju bosanskog čovjeka. Na neki na-
čin Sinanović ovu vrstu osuvremenjuje dovodeći je u sa-
svim novi kontekst ljubavi. On će naprosto ispisati svoje
tarihe. S jednom takvom sažetom formom pod naslovom
“Ambrozija”, koja baš kao i svaki tarih ima svoj završni
iktus, započinje ovu knjigu.
Središnja pitanja tariha, kako već rekosmo, jest Bog i
pobožnost, a Emsud tu prevažnu kultulorološku fascinaci-
ju Bitkom i bićem pretače u još jednu civilizacijsku tvorevi-
nu koju obično zovemo civilizacijom ljubavi. Njegove su
poetske teze za svoje osnovno polazište preuzele objektiv-
ni ili ontološki idealizam, a na drugoj strani njegove poet-
ske vizije ljubavne žudnje uvijek su blagog erotskog nabo-
ja, dapače, optimističke su i tek ih ponekad zasjenjuju
skeptičke slutnje. Kad pjesnik na početku pjesme “Slatke
muke”, prešernovski ili petrarkističi zapjeva: “Ti si glazba /
rujanskog modroga neba / mirno jagnje / slatka žudnja…
- to će biti samo izlika za snažni završetak pjesme koja ipak
suvremeno sa svim pjesmovno stilskim rekvizitima komu-
nicira sa zbiljom. Dakle, takav ljubavni zaziv nije samo ne-
posredan povod pjesnikovoj inspiraciji kao fantazijskoj
transmisiji lirskog izraza, već uvijek nešto više.
BEHAR 85
PRIKAZI I KRITIKE
Emsud otvoreno u svoje pjesme uno-
si bošnjačku tradiciju u koloritnom smi-
slu (što je žešće uočeno u ranijim njego-
vim knjigama), ali ono što je u ovoj knji-
zi neobično jest bošnjačka mističnost
(ne s obzirom na religioznost) već u od-
nosu na čitavu galeriju pomno odabra-
ne leksičke građe te opijenošću njome
(pjesma: “Duša ti, tijelo ti”). Referirat će
se, kao što je već rečeno, na suvremenu
zbilju, začudo ponekad posve otvoreno
i to uvijek kada pjesma nema poveći
emotivno lirski naboj. Tada će u narativ-
nijem tonu aktualizirati i prošlost i sa-
dašnjost, kao demistifikator koji stupa
na intelektualno zbiljsku scenu poezije
bez patetike; pomalo sarkastičan jer po-
kazuje da ljubavna motivika ne mora po
svaku cijenu imati nedorečen uzvišeni smisao (pjesma:
“Što znači ne moći nekoga istjerati iz glave”). Pjesma
“Vrati me mojim…” neodoljivo podsjeća na svijet klasika
srpskog pjesništva izdvojene pozicije Vaska Pope. Ona ni-
je njegova inačica glede moderne bajke i njenog moralite-
ta, već je to po sinkopiranoj atmosferi. Sinanović time
pokazuje da se ne boji svojih i tuđih uzora, upravo stoga
što uvijek ima nešto za reći – izraziti i u pjesmu udahnuti
jedan šarmantan, izrazito komunikativan tekst. No, nje-
gova ljubavna lirika vidno i osjetno uzmiče trivijalnim i
recitativnim oblicima, pa čak i šansonjerskim, a posebice
lakoglazbenom i baladičnom stilu. Nije čak ni toliko ishi-
tren da nosi odoru trubadura.
Činjenica jest da Emsud spontano inovira inkantaciju
velikih majstora ljubavne poezije, a osobno bih ga se usu-
dio dovesti u neke korelacije s jednim Pablom Nerudom,
kojemu je također bila važna svaka odsutnost kombinato-
rike. Zajednički im je tek dijalog ljubavnika. Sinanovć umi-
je stvarnu, dakle odigranu ljubav opjevati između stvari i
njihova smisla, kao da je ispao iz vremena, jer vrckavošću
svog ljubavnog žara baca ljubavnu anatemu, ali naoči-
gled sviju vodi ljubav. Stoga je on ovog trenutka vlasnik
jednog vrijednog poetskog opusa ljubavne lirike u Bošnja-
ka. Toplina i izvornost – proživljenost bez razbludne slo-
bode i opscenih slika žestoke seksualnosti – emitiraju se
kao užitak, a njegov neidentificirani ljubavni partner (po-
nekad prepoznatljiv u stanovitoj Gogi Slavonki) postaje
nam, napokon, posve blizak i odnekuda poznat. Zanimljiv
57
 PRIKAZI I KRITIKE
je njegov odnos prema tijelu. On je lahoran i latičast, no,
ponekad posve seksualno aluzivan.
Drugi i treći ciklus (“Plavi san” i “Zlato sjećanja”) obje-
dinjuje pjesme s većim brojem stihova, a posebno je indi-
kativna pjesma u prozi (koja je to u svojim fragmentima)
pod naslovom “Antinomična ljubav”, ali bit će ipak da je
riječ o poetskoj priči. U njoj se sintetiziraju mislilački na-
pori (kojima je Emsudin sklon) i nizovi transparentnih sli-
ka. Uz snažnu poantiranost u ovim ciklusima, koja cijele
pjesme povezuje u alegorijske slike, osjeća se i naglašen
jezični stav onih pjesnika koji su u Hrvatskoj valorizirani
kao pjesnici označiteljske prakse. No, mekoću, zanos i
izvornost spram predmeta svoje ljubavi pjesnik nikada ne
gubi. Ponekad je čak i humorističan (kao u pjesmi: “Dvo-
strukovoljenje”) i dosjetljiv (u smislu poetske dosjetke), a
ponekad tek hrli da nadahnuto napiše pjesmu koja je či-
tava jedna lijepa proširena metafora.
Sinanović umije da ljubi. On je od onih vitezova ljubavi
kojemu ništa ne može promaknuti jer on sve u svom lju-
bavnom okružju, kao vrsni vizualac, gotovo filmski šven-
kira. On je ljubavnik čija frazeologija fiksira kronologiju
vlastitih duševnih zgoda, a rezultat je autonomna umjet-
Činjenica jest da Emsud spontano inovira
inkantaciju velikih majstora ljubavne
poezije, a osobno bih ga se usudio
dovesti u neke korelacije s jednim
Pablom Nerudom, kojemu je također bila
važna svaka odsutnost kombinatorike.
Zajednički im je tek dijalog ljubavnika.
Sinanovć umije stvarnu, dakle odigranu
ljubav opjevati između stvari i njihova
smisla, kao da je ispao iz vremena, jer
vrckavošću svog ljubavnog žara baca
ljubavnu anatemu, ali naočigled sviju
vodi ljubav.
nina koja teži estetskoj cjelini. Stoga se pjesnik bitno razli-
kuje od ljubavnih coolera današnjice koji otkrivaju svoju
loozersku intimu, a da se pritom ne dotiču ljubavi. U tom
smislu ovo pjesništvo zaobilazi permanentno otvorenu
obuzetost seksom (i na ružan način razgolićeni spol) i
okreće se dijalogu s dosanjanom ljepotom. Pjesnik, nada-
lje, i kada sniva rekreira svoju imaginaciju (nipošto u ele-
gičnim tonovima) suvereno i suvremeno. Riječ je o ljubav-
niku koji nemušto i onemoćalo izjavljuje: “i njen glas noću
slađi od / ezana…”, a također i o ljubavniku koji mjestimi-
ce nije imun od taštine jer se postavlja u nadmoćnu pozi-
ciju Sokrata, u dijalogu sa svojom družicom. No, to je sa-
mo privid jedne stare nedokučive igre čiji je obrazac po-
treban za jednu od najstarijih dramaturgija u povijesti
čovjeka. Ne zaboravimo na kraju reći da je Sinanović vrsni
dramaturg ljubavi koji dobro znade da se upravo na po-
zornici ljubavi ništa ne rješava, ali se bome i te kako razot-
kriva.
58
Derviši
nasuprot
pustoši
svakodnevice
Kelamu’l Šifa’, tarikatski časopis, Udruženje
građana Hastahana tekija Mesudija Kaćuni,
broj 17, proljeće 2008.
Piše: Filip Mursel Begović
Čovječanstvo je suspendiralo poniznost, umirovilo do-
brotu, horizont kulture, a međusobne komunikacije naj-
češće su sužene na opis inventara predmeta koji nas okru-
žuju. Svijest da negdje titra Božja traka svijetlosti, prema
kojoj smo uvijek plovili, na putu od rođenja do smrti, po-
stala je povlastica vjerskih zanesenjaka sve manje čujnih u
čeličnom kaosu naše epohe. Gubitak viših ciljeva i prazni-
na otvorena u našim životima, nadoknađuje se pravim
štakorskim razmnožavanjem potreba i njihovih materijali-
zacija. Strah od praznine, uslijed dunjalučke zasićenosti
postaje kolektivnom traumom 21. stoljeća: valja nam po-
puniti sve police duhovnih nedostataka, sve uskraćenosti,
svu pustoš svakodnevice. U toj potrazi putnik bi mogao
naići i na prekrasno opremljeni tarikatski časopis Kelamu'l
Šifa' kojeg uređuje Udruženje građana Hastahana tekija
Mesudija Kaćuni. Neki bi se mogli i zapitati kako taj časo-
pis, specifičnog sadržaja, nije dovoljno poznat u Bosni i
šire. Odgovor je jednostavan, a može se dobiti iz mudrih
usta derviša u bosanskim tekijama iz koje je ovaj časopis i
iznikao. Jednostavan je, a glasi točno ovako: dervišluk nije
politička stranka, kulturno i turističko dobro ili interesno
udruženje da bi se njime mahalo zastavom kao na prediz-
bornom skupu. Ovakvi časopisi služe intimnim susretima
sa čovjekovom svjetlijom stranom, svojim unutarnjim pje-
vom koji doziva Voljenog.
Novi broj tarikatskog časopisa, koji je do sada u seda-
mnaest izašlih brojeva svojim tematima pridonio mnogim
otvorenim pitanjima sufijskog promišljanja islama, donosi
nam temu o Ehl-i Bejtu. Usuđujemo se spomenuti kako
veliki broj muslimana gotovo da nije čuo za pojam Ehl-i
Bejta, a on je više nego bitan stavak koji upotpunjuje
islamsko vjerovanje. S druge strane, u sufizmu, institucija
Ehl-i Bejta uvijek je činila jednu od ključnih duhovnih
smjernica. No, važno je istaknuti da taj pojam svakako ne
bi trebao biti vezan samo uz islamski misticizam (određi-
vanje sufizma kao misticizma ili mističkog gledanja na svi-
BEHAR 85

jet u potpunosti je uvjetan i pri-
vidan jer mnogi će derviši potvr-
diti da se radi o putu realizma i
da bez šerijata nema tarikata, a
šerijata ima bez tarikata ), iako
danas tek u njemu on pronalazi
puni smisao. Ehl-i Bejt, dakle,
kako i saznajemo iz uvodne rije-
či u časopisu, jest oznaka za bli-
žu porodicu Pejgamberovu,
s.a.v.s., prvenstveno njegovu
kćer hz. Fatimu, njena supruga i
Poslanikova, a.s., amidžića hz.
Aliju, njihove sinove hz. Hasana
i hz. Husejna, te njihove potom-
ke. Prije temata ovog broja čita-
telji će se moći okrijepiti inspira-
tivnim riječima šejha hadži Me-
suda efendije Hadžimejlića koji
u rubrici “Sohbet“ poručuje da
je duhovni put mahsuzija. Slijedi
intervju sa šejhom tuzlanskim,
hadži Sulejmanom efendijom
Suljićem, koji je javnosti ukratko
ispričao svoju biografiju i du-
hovni put. Temat otvaraju tekstovi Edina Kukavice koji
objašnjavaju pojam Ehl-i Bejta u svjetlu Kur'anske objave i
Poslanikovim predajama, zatim, tekst dr. Senada Agića
“Vjerovjesnikovi,a.s., roditelji su u džennetu“ u kojem
upozorava vjernike, predočavajući dokaze iz Knjige i Hadi-
sa, da je ispravno mišljenje smatrati Poslanikove roditelje
stanovnicima dženneta kao Ehlu-l-Fitra, osobe fitre to jest
osobe urođene sklonosti ka vjerovanju u jednog i Jedinog
Boga. Luan Strnić priredio je prilog o Svjetlosti Poslanstva
(Nur-i Nubuvvet) i Svjetlost Svetosti i Bliskosti (Nur-i Vela-
jet) koji predstavljaju jedno jer proizlaze iz Jedne Svjetlosti
(Nur-i Vahid). U tekijama je bila ustanovljena praksa da se
izučava Pejgamberov Vasijet hz. Aliji, kao osnova za pra-
vilno vjerovanje, življenje i ponašanje, pa ne čudi prilog
pod naslovom “Nekoliko savjeta hz. Muhammeda, hz.
Aliji“ (Ja ' Ali! Ostavljam ti ovu oporuku, pa je zapamti, u
tvom životu će ti biti od fajde.).
Da je Poslanikova Časna porodica ostavila ummetu u
amanet sve ono što ih je Posljednji Božji Poslanik učio do-
kazuju i kao uzor služe tekstovi “hz. Fatima i njeno sveto
vjenčanje“ kojeg je s turskog prevela Zehra Bećiragić i pri-
log Zehre Alispahić “Današnja žena i mogućnost slijeđenja
hz. Fatime“. S turskog je preveden i prilog “Dvije džennet-
ske ruže“ koji govori o tome kako su Miljenici Allahovog
Miljenika, bez obzira na neprijatnosti i nepravdu osaburili
svu gorčinu ovog svijeta radi uživanja na ahiretu. Esad
Badždalić piše o povezanosti Ehl-l Bejta i Bosne navodeći
da tekije u Bosni drže tradiciju jevmi ašure i sličnih stvari
kroz koju se neizostavno susreću s temom Ehl-i Bejta.
Sljedbenici tarikata, koji je značio mnogo u začetku islama
u Bosni, kao recimo halvetije, koristili su zanimljiv običaj
pri svojim skupovima. Prostirali su bijeli čaršaf prilikom či-
njenja zikra da bi istakli čistoću najuže Poslanikove porodi-
ce s vjerom da će vidjeti Ehl-i Bejt dok se obraćaju Allahu
BEHAR 85
ČASOPISI
dž.š. U tekstu Amine Šiljak-Je-
senković saznat ćemo o poveza-
nosti Časne Porodice Poslaniko-
ve s jezikom i srcem Bošnjaka.
Autorica teksta slijedi razmišlja-
nja o antroponimu kao jednom
od temeljnih iskaza identiteta i
kreće od povijesnih i književnih
izvora u Bošnjaka, kako bi utvr-
dila koliko je u bošnjačkoj tradi-
ciji prisutna svijest o Ehl-i Bejtu.
Ahmed ef. Mešić pri kraju broja
komentira dva bejta iz Mesnevi-
je i objašnjava dva važna te-
savvufska pojma. U rubrici “Ve-
likani tarikata“ časopis nas upo-
znaje sa životom i duhovnom
ostavštinom šejha Hasan-Hilmi
babe. Također, u rubrici “Nakši-
bendijska silsila“ saznati ćemo o
životu trojice velikih sufija, šej-
hova i ugodnika Božjih- Jusufu
Hemedaniju, Abdul-Halik Gudž-
duvaniju i Hadže Arifu Rivekeri-
ju. Poslastica na kraju ovog bo-
gatog i posvema vrijednog časopisa dolazi u obliku opisa
biljaka bijeli i crni šljez iz pera Dženite Kršin. Uz časopis,
kao što je to bilo običaj i u prošlim brojevima, uredništvo
predstavlja poklon knjigu pod naslovom “Čovjek i islam“ o
životu i djelu alima, muftije i muderrisa šejh hafiz Musa
Kjazima ef. Hadžimejlića. Knjiga je tiskana povodom 120.
godišnjice rođenja i nudi na uvid bogatu duhovnu riznicu
iz ostavštine velikog čovjeka i učitelja.
Oni koji će imati sreću pronaći distributivna mjesta na
kojima se nalazi časopis, a zasigurno će ih naći oni koji su
tamo s više instance upućeni, otkrit će da je znanje o vla-
stitoj vjeri jednom već nagoviješten ugođaj kojeg s ljubav-
lju osluškujemo, iznovice ga stvarajući. Na kraju ćemo
možda nanovo steći čaroliju nadahnuća što smo ju usput
izgubili ili bar u najmanju ruku, poput mnogih šejhova za-
lazećih vremena, iza kojih je stajala velika duhovna bašti-
na, dobiti na dar ugođaj nečeg nehotičnog i nevinog. Ov-
dje se, pak, javlja nevolja o kojoj bi trebalo zasebno razma-
trati, kada bude valjalo nekima pokazati da je sufizam put
koji se, ne zbog ljudske slabosti sufija nego po svojoj biti-
čista nikad neće ozbiljiti i ukazati ako nema svoju potvrdu
u Kur'anu i šerijatu. Upravo je tarikatski časopis Kelamu'l
Šifa' jedan od najboljih načina da spriječi nerazumijevanje
nekih muslimana prema tzv. živom sufizmu koji se ogleda
u djelatnim tekijama poput one u Kaćunima. S druge stra-
ne možda je i ovaj ogledni tekst o jedinom tarikatskom
časopisu u BiH suvišan jer ulazi u intimu koja se ponekad
ne treba razotkrivati. Uostalom, nisu ni sve pjesme jedna-
ko osjetljive na sve veznike. Iako se čini se da je najneu-
godniji učinak onih uzročnih i namjernih. U ovom slučaju
poneki ako ili ali neće biti na uštrb ugođaja kojega ostavlja
čitanje Kelamu'l Šife', a to je riječ krasno koju treba brižljivo
pospremiti u pamćenje i nadati se novom broju tarikat-
skog časopisa.
59
 POLEMIKA
Zbogom Filandra efendija
Tahir Mujičić
Pisac i kazališni djelatnik
Podolje 24
10000 Zagreb
Hrvatska
tel./fax 385/1/37 68 209
Mob. tel. 098 9160619
Gospodin
Sead Begović, gl. urednik
Štovani Seade,
molio bih Te da po zakonu o tisku objaviš moj odgovor
na intervju g. Šaćira Filandre u vašem cijenjenom listu
br. 83-84. (Nadam se da ga neću morati poslati ni “Dani-
ma”, ni “Nacionalu”, ni “Globusu”, ni “Slobodnoj Bosni”).
Pozdrav,
Tahir
“Što je njemu Hekuba da za njom plače?”
(“Hamlet”, William Shakespeare)
ili
Što je meni Filandra da na njega trošim vrijeme,
pamet i papir?
Poštovani gospodine doktore Filandra,
Kao što vidite, unatoč naslovu, nisam odolio a da se ne
oglasim na Vaše otužno i patetično javno klevetanje čo-
vjeka kojeg osobno ne poznajete, koji je stariji od Vas pet-
naestak godina i koji nije učinio ama baš ništa od onog
što mu svojom objedom pripisujete. Manira je to koja Vas
osobno deklarira i detektira, ali, kako Vi sami izmišljate, i
smješta u prostore Papue i Nove Gvineje.
Grijeh koji mi pripisujete jest to što za svog boravka na
Sajmu knjiga u Sarajevu nisam posjetio “Preporod” i još
bogohulnije nisam Vas pozdravio!?! Kako mi iz Burkine
Faso i Stare Gvineje nismo bili na satovima papuanskog
bon-tona, to nismo ni znali da se mora posjetiti nekoga
tko vas nije nikada ni pozvao, a niti pozdraviti nekoga
koga de facto niti ne znate. Da ste, primjerice, Burkina-
fasovcu Tahiru još u svibnju prošle godine poslali bilo ka-
kvo pismo, glas, razglednicu i predstavili mu se kada je
predloženo tiskanje moje knjige u vašoj cijenjenoj ediciji,
tada bih znao da imam prijatelja Papuanca i ne bih se
nepokretan sa štapom obazirao na obveze koje sam imao
od organizatora, a koji me o svom trošku do Sarajeva i
doveo, već bih namah pohrlio na kahvu. Ali kako je, eto,
moje neznanje neizmjerno, to niti za općepoznatu obve-
60
zu hadža u “Preporod” i Vama na noge nisam nikada čuo.
I to samo zato što od Preporodovog reisa (to jest Vas)
godinu dana ni glasa, ni pisma, ni razglednice... Uz to, da
sam pojma imao, u svojoj burkinofasovskoj vukojebini ka-
ko neki Papuanci imaju jedino problema s bošnjačkim pis-
cima iz Burkine Faso (a Vi ste me proglasili Bošnjakom,
premda me za to niste ni pitali), to bih poradi Vašeg men-
talnog zdravlja ishodio čak i zabranu objavljivanja moje
knjige u cijenjenoj ediciji “Bošnjačka književnost u 100
knjiga”, pa se pritom odrekao 600 eura honorara i skruše-
no pristao na posvemašnju svjetsku anonimnost. A sve to
da reisu Filandri ne budem jedini životni problem! (Hej,
Bosno i Hercegovino, što je to nizak standard, srušena
domovina, invalidi rata, izbjeglice, udovice, siročad spram
bošnjačkih pisaca iz Hrvatske, pardon Burkine Faso!) Jer ti
su pisci toliko nadmeni, prepotentni i uobraženi da dola-
ze u Sarajevo, pa u dva i pol dana se kombijem razvoze od
Filozofskog fakulteta do Katoličkog centra, od Bošnjačke
do Opće gimnazije, od knjižnice u Kaknju do Bosanske
kuće u centru centara Sajma (A na koji a propos veliki iz-
davači ne dolaze, jer njima valjda i Sajam na noge dolazi!)
Eto, takvi smo Vam mi Burkinofasovci o čijoj će Vam le-
gendarnoj prepotenciji svjedočiti uprav ista ona divna i
srdačna publika za koju smo čitali i čitali i čitali, ali i mal-
tretirali je valjda usput...
A sada nešto drugo, doktore Filandra.... Slijedi nadme-
na poduka jednog, ne bi povjerovali, vrlo odgojenog pro-
fesionalca, i to faktografski i vrlo, vrlo precizno!
• U svibnju 2007. obaviješten sam od gospodina ured-
nika Hadžema Hajdarevića (A ne od Vas!) kako želite
objaviti knjigu moje poezije. Pristojno sam pristao,
niti ne pitajući za uvjete. (I ne znajući da postojite!)
• U lipnju sam, kako je i dogovoreno, isporučio 99 pje-
sama s novim međunaslovima, biografiju, etc... (A
kako mi je zadano, opet bez spoznaje da Vaša gro-
mada stoji iza svega!)
• U srpnju me je Vaš urednik, ljubazni gospodin Edin
Mulać zvao desetak puta (Baš kada sam plivao od
Hvara do Brača, ronio od Korčule do Visa, ili pak letio
oko Vidove gore!) eda bi se u polusatnim razgovori-
ma dogovorili oko svakog stiha, slova, znaka... Pri-
stao sam, jasno, jer je bila riječ o vrhunskom gospo-
dinu i profesionalcu (a ne nekom društveno-politič-
kom djelatniku iz bivših i sadašnjih vakata)....
• U kolovozu, rujnu, studenom nit me ko zvao nit me
ko trebo... A ja čeko ko i svi Burkinofasovci svog Go-
dota... (A Vas niđe...)
• U prosincu, a na samom početku, nazvao me urednik
Hajdarević i rekao da je knjiga gotova, te da me po-
ziva između katoličkog Božića i njihove Nove godine
na veliku zagrebačku promociju u Džamiju i u Boš-
njačku zajednicu! Pristao sam, ali i dodao kako bi za
bošnjačku književnost bilo unosnije i važnije predsta-
BEHAR 85

viti časnu ediciju u Društvu hrvatskih književnika, čiji
sam kao Burkinofasovac slučajno i član. Pogotovo jer
je riječ o važnoj i značajnoj književnosti, ali bogami i
zato što je DHK u centru centara Zagreba, na Jelačić
placu. Gospodin Hadžem je pristao i zamolio me lju-
bazno da sve to organiziram. Elem, dobio sam elitni
termin, petak (sedam sati poslije džume) u 20 sati...
Osigurao sam pozdravni govor predsjednika DHK,
uvodničare akademike, voditelja Bilopavlovića, “pro-
širenje” dvorane zbog velikog zanimanja, te domje-
nak... Tri dana prije tih promocija gospodin Hadžem
mi je javio da knjiga nije gotova i da veliki reis ne
dopušta nikakvo predstavljanje! Pristao sam i jedva
uspio odgoditi... A isprike ni iz Papue ni iz Nove Gvi-
neje... (Zahvaljujući Vama ispao sam Papuanac i pol i
to u tamo nekakvoj Burkini Faso.)
• U siječnju, veljači, ožujku, travnju niko ni mukajet...
Ni glasa, ni pisma, ni razglednice u prijateljsku im i
nesvrstanu Burkinu Faso...
• U travnju me, ni kriva ni dužna, odabralo da s Arse-
nom Dedićem, Miljenkom Jergovićem, Matom Ma-
rasom i Julijanom Matanović predstavljam rodnu
Burkinu Faso u Papui, zemlji mojih časnih predaka...
O mojoj knjizi ni do tada iz “Preporoda” ni riječi... Ko
da nisam i nema me... (Ali stećci ni nisu od velikog
eglena.)
• U travnju, dana 23. slijećemo na sarajevski aerodrom
i voze nas ko kufere na Sajam. A kad tamo trči jedan
kolega bosansko-bošnjački pisac, grli me i ljubi pa
kaže “Izašla ti knjiga u 100 knjiga!” Ja odma muštu-
luk. I zapih se s rodijakom Papuancem, potrošivši sav
honorar za još neviđenu knjigu, unaprijed!
• U travnju, dana 24. otrijeznilo me i onako sretnog
povelo Sarajevom vodat. Al kako nam je obveza od
poslodavaca bila i sjediti od 14 do 15,30 na štandu,
to naleti gospodin urednik Hadžem Hajdarević, te se
mi i službeno “tet a tet” i “tat ko tat” upoznasmo i
razgledasmo. I on reče: “Knjiga je gotova!” (Kako
sam u svom nadmenom životu najmanje 25 godina
bio što urednik što glavni urednik a što direktor veli-
kih, pa i svjetskih izdavača, shvatio sam namah što je
to kad za 365 dana izađe knjiga! (Al koja je inače već
davno, davno sva napisana i gotova!) Dernek! Ništa
manje. Tu si ja i Hadžem čestitasmo. Isti dan navrati
i mladi, do tada neviđeni urednik Edin Mulać, koji mi
obeća sutradan donijeti knjigu. I šnjime se lijepo
upoznah, zagledah, naeglenisah... Popismo, on po
kahvu, ja po vino... I niko me, vjerujte, ni Hadžem, ni
Edin ne pozva u “Preporod”! Vidjeli ti ozbiljni ljudi
profesionalci odmah kakav mi je ozbiljni itinerer. I da
nisam u Sarajevu svoj, već Burkinofasovac. I s novim
kukom. Đuturum.
• U travnju, dana 25. u isto doba dana i opet dođe mla-
đahni Edin i donese mi knjige i privatno divan po-
klon... Maka Dizdara u engleskom prijevodu! Pa na-
vratiše usput i jarani, sve Papuanci odreda, koji su
studirali sa mnom u rodnoj mi Burkini Faso... Irfan
Horozović, Nihad Agić, Ivan Lovrenović i ostali... Edin
BEHAR 85
POLEMIKA
mi Mulać dade i 5 mojih knjiga od 10 koliko mi pripa-
da po ugovoru, jer više nisam mogo prtit. Ali mi dade
i cijelo kolo pride, jer sam to odabro. Ali tada ni on
kao ni Hadžem dan ranije ne reče da je u Papui adet
poć na hadž reisu, koji samo sjedi i ko sveti crni ka-
men čeka problematične Bošnjake (?!?) – pisce iz da-
leke i strane zemlje Burkine Faso da mu dođu poljubit
ruku i selamit ga. (Pa bar da mi ti urednici rekoše kako
je on kao domaćin mene pozvo da ga pozdravim, il
barem pozdravio kao gosta u svojoj Papui i pito da ja
njega pozovem u Burkinu Faso i tamo ja njega po-
zdravim... Ništa vala od toga, al i ništa od ničega!)
• U travnju, 26. dana, u samu subotu, u samo podne,
na samom Sajmu, u samoj Bosanskoj kući, sjedili mi
iz Burkine Faso i govorili svoje skromne (hrvatske) i
nadmene (bošnjačke) stihove.... Al tamo ni reisa Fi-
landre da mi predloži na Sajmu promociju godinu
dana duge knjige, nit novih mi jarana Hajdarevića,
Mulaća... Samo neki čisti i zaneseni ljudi što u Papui
samo čitaju, čitaju, čitaju... Nikog od onih kojima je
preporod pisanje i čije je pisanje preporod!
• Dva sata potom odletih ja za svoju rodnu Burkinu Faso.
• Al kad tamo, od 5 mojih autorskih knjiga u dvije:
krivo složene stranice, poispadali i pogubili se arci,
rasulo se i razlilo stihovlje svud po tužnom papiru,
pa traži li, nevoljko traži autora....
• U srpnju, eto sjedim pod palmom i čitam ljutog,
strogog, ali pravednog doktora Filandru u intervjuu,
čekam svojih pet preostalih primjeraka, da imam za
unučad, i sve nešto mislim “E neću ba zamijenit one
dvije izmiješane knjige, nek me pod stare dane u
Burkina Fasu podsjete na moju nadmenost i papuan-
sku skromnost, na moj amaterizam i legendarni pa-
puanski profesionalizam, na moje pomanjkanje od-
goja, manira i šlifa i na papuanske tople običaje o
“domaćinu i gostu”!
Zbogom Filandra efendija, a jeste baš našli tražit kako,
kada, gdje i koga za svoje najveće PROBLEME! I praštajte,
nije ovo nit nešto nacionalno nit konfesionalno, već baš i
maksuz lično!
Tahir Mujičić, samsvoj poglavica koji živi loše, ali čija je
bar zadnja...
P.S. 1.
I ne zovite me, molim Vas, na promocije moje knjige,
kao niti na slične promocije Vašega lika i djela, jer imam
“občutek”, kako vele moji sjeverni kolege, komšije, budući
problemi, Bošnjaci iz Slovenije (čitaj: Obala Slonovače), da
ste zapravo bošnjačka književnost – VI! I to u 101 knjigu!
P.S. 2.
Al ne očajavajte. Niste Vi jedini. Imamo i mi u Burkini
Faso u BHZ Papuanca koji misli za sebe isto, prosto se
osjeća stećkom ili crnim kamenom. A o njemu ću skoro, al
drugom prigodom.
61
DOKUMENTI

U ime Allaha U ime Oca,

Miliostivog, Samilosnog Sina i Svetoga Duha
Neka nam Bog pomogne onoliko
koliko je iskrena ova naša

POVELJA
prijateljstva i odanosti

GRADU DUBROVNIKU
Ona predstavlja nastavak stoljetnog iskazivanja privrženosti, prijateljstva i dobrosusjedstva između Bosne i Dubrov-
nika, između Bošnjaka i Dubrovčana. Ona je samo tanahni listić i nastavak časne knjige odanosti i povjerenja koju
započe ban Kulin, a nastaviše pisati svi veliki bošnjački sinovi, preko kraljeva Tvrtka i Stjepana do velikog vezira Ahmed
paša Hercegovića.
Gospodine Grade, Velika svjetska stijeno!
Ni nemamo sile i moći da ti pomognemo onako kako to naši svijetli banovi i kraljevi mogahu. Tebi, najljepšem
okrilju naše mladosti i ljubavi. Jedino što smo mogli, mi smo i uradili – odbili smo, po cijenu posla i prebivališta, da
pucamo u našu mladost i u našu ljubav.
S nadom da ćeš nas jednog dana opet primiti u svoja topla, kamena njedra, molimo Te – oprosti nama, jer oni ne
znaju što čine.
U ime onih trebinjskih Bošnjaka koji će Te voljeti do "zgorenja svijeta"

Općinski odbor
Muslimanske bošnjačke organizacije
TREBINJE
U Trebinju,
5. prosinca 1991. god.
(29. džumađel-ula 1412. h.g.)

62 BEHAR 85
 BEHAR
BEHAR, dvomjesečni bošnjački časopis za
kulturu i društvena pitanja
Nakladnik:
Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske
PREPOROD
Glavni i odgovorni urednik:
Sead BEGOVIĆ
Izvršni urednik:
Filip Mursel BEGOVIĆ
Uredništvo:
Senad NANIĆ, Ervin JAHIĆ,
Sena KULENOVIĆ, Zlatko HASANBEGOVIĆ,
Dino MUJADŽEVIĆ, Azra ABADŽIĆ NAVAEY
Rukopisi i fotografije se ne vraćaju
Adresa:
BEHAR
KDBH “Preporod”
Ilica 35, 10000 Zagreb, Hrvatska
Telefon i fax: 00385 (0)1 483-3635
e-mail: kdbhpreporod@kdbhpreporod.hr
seadbegovic@yahoo.com
web: www.kdbhpreporod.hr
Cijena po primjerku 15 kn, dvobroj 30 kn,
godišnja pretplata 90 kn
Cijena u BiH: 3 KM, dvobroj 6 KM,
godišnja pretplata 18 KM.
Cijene za inozemstvo: CHF 6 (godišnje 36),
€ 4 (godišnje 24), USA $ 6 (godišnje 36);
Kunski žiro-račun:
ZABA 2360000-1101441490
Devizni žiro-račun: SWIFT ZABA HR 2X:
703000-280-3755185
(S naznakom: Preporod, za Behar)
Tiskano uz financijsku potporu iz državnog
proračuna Republike Hrvatske putem Savjeta
za nacionalne manjine Republike Hrvatske.
ISSN 1330-5182
Mišljenja i stavovi koje zastupaju autori,
nisu nužno i stavovi uredništva.
2 BEHAR 85
PROMIDŽBA
KAZALO
Manifestacija 14. Bošnjačke riječi u organizaciji
RIJEČ UREDNIKA .................................................................................................. 3
KDBH “Preporod“, studeni – prosinac 2008.
ŽENE U ISLAMU
Kultura žena: Ulomak knjige Suraiye Faroqhi “Sultanovi podanici:
kultura i svakodnevica u Osmanskom Carstvu” ............................................... 4 • Okrugli stol, srijeda, 19. studenog 2008.godine u 19 sati, Europski dom, Zagreb,
KNJIŽEVNI PORTRETI: Feđa Šehović
povodom objavljivanja knjige “Politički islam“ autora Tarika Kulenovića. Razgovaraju :
Muftija Ševko ef. Omerbašić, Dr. Šaćir Filandra i Goran Beus Richemberg.
Sead Begović (intervju): Pisac temeljnih ljudskih vrijednosti i zagovornik
suživota u suvisloj zajednici .......................................................................... 14
Feđa Šehović: privlačna snaga palete ................................................................. 19 • Srijeda , 26.11.2008. godine u prostorijama BNZH, Ilica 35, Zagreb, promocija X kola
Vratite čast i ponos dubrovačkim braniteljima ................................................... 25 “Bošnjačka književnost u 100 knjiga“ izabranih pjesama Tahira Mujičića “Tursko groblje“
Heroji ne smiju biti zaboravljeni ......................................................................... 28
Fragmenti iz romana «Prokleta ergela» .............................................................. 30 i Seada Begovića “Sve opet postoji“ u izdanju BZK “Preporod Sarajevo“. Predstavljaju:
Hadžem Hajdarević, Ervin Jahić, Filip Mursel Begović i autori.
DERVIŠHANA
Velid Imamović: O dobročinstvu ......................................................................... 38 • Promocija zbirki pjesama: Nasko Frndić, “Čudovita Bosna“ i Emsud Sinanović, “Tarih o
LIKOVNO OKNO
Slavonki“, u izdanju KDBH “Preporod“. Predstavljaju: Emsud Sinanović, Sead Begović,
Aida Abadžić Hodžić: Sumnja i nemir umjetnosti – uz slikarstvo Safeta Zeca ..... 42 Senad Nanić, Filip Mursel Begović.
DRUŠTVO S OGRANIČENOM ODGOVORNOŠĆU • Promcija novih brojeva Preporodovih časopisa : “Behar“ i “Preporodov Journal“.
Ervin Jahić: Pederčine i pederi ............................................................................ 52 Predstavljaju: članovi redakcija.
IZLOG KNJIGA ................................................................................................... 53 • Promocija knjige Ajke Tiro Srebreniković “Identitet, jezik-bosanska književnost“.
MULTIMONOLOG • Predstavljanje izdavačke i glazbene djelatnosti “Preporoda“ iz Jajca i Bihaća.
Senad Nanić: Freesponsability iliti slobodogovornost ......................................... 54
• Bajramsko sijelo uz nastup “Bulbula“, ženskog zbora KDBH “Preporod”.
HISTORIOGRAFIJA
Adnan Jahić: O korištenju naziva “Bošnjak” u suvremenoj historiografiji .......... 55
PRIKAZI I KRITIKE
Sead Begović: Začuđujući ritam života i bogatstvo tradicije ............................... 56
Sead Begović: Vrsni dramaturg ljubavi i njene inovirane inkantacije .................. 57
ČASOPISI
Filip Mursel Begović: Derviši nasuprot pustoši svakodnevice .............................. 58
POLEMIKA
Tahir Mujičić: Zbogom Filandra efendija ............................................................. 60
DOKUMENTI
Povelja prijateljstva i odanosti Gradu Dubrovniku .............................................. 62
PROMIDŽBA ...................................................................................................... 63
Na naslovnoj stranici: Safet Zec, Velika nagnuta krošnja, 1975., ulje na platnu
Behar je prvi slavni bošnjački list tiskan latinicom u Sara-
jevu godine 1900., a izlazio je sve do 1911. godine. Prvim
mu je urednikom bio Safvet-beg Bašagić, a vlasnik Adema-
ga Mešić. Objavljivao je tekstove «za zabavu i pouku», iz-
vorne i prijevodne književne priloge bosanske i islamske
obojenosti. Beharov se sjaj nije dao integracijom pretopiti
u bliske susjedne kulture, a niti preimenovati. Od 1992.
godine izlazi zagrebački Behar ocijenjen «najboljim što
su Bošnjaci dosad imali». On je najbolji izraz povezanosti
nacionalne manjine sa životnom sredinom, dijasporom u
svijetu i matičnim narodom u Bosni i Hercegovini. U de-
setogodišnjem razdoblju (1992.-2002.) glavni i odgovorni
urednik zagrebačkog izdanja bio je književnik Ibrahim Ka-
jan, a potom ga je zamijenio dr. Muhamed Ždralović koji je
tu službu obnašao do ljeta 2006. godine.
BEHAR 85 63
 ČASOPIS ZA KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA • GODINA XVII • 2008. • BROJ 85 • CIJENA 15 KN

BEHAR
BERIĆET RIJEČI

ZAPIS SA STEĆKA IZ 1094 GODINE

Radimlja, Stolac

Se znamenje Kneza Nenca, Velikoga Kneza Bosanskoga,a postavi je sin njegov

Knez Muven, s` Božijom pomoćju i svojih vjernih, a s’ inonom nijednom inom
pomoćju, nego on sam.
Ti, koji pročitaš moj kam, možda si hodio do zvijezda i vratio se, jer tami neima
ništa do ponovo ti sam.
Čovjek može vidjeti ono što nije vidio, čuti ono što nije čuo, okusti ono što nije
okusio, bit tami gdi nije bio, al’ uvijek i svagdi, samo sebe može najti, ili ne najti.
I mnogo ot moje ruke na zemji bi, a ni ot mene niko ne bi mrtav i ubit.
I da ostavih kosti u tujini, i tad bih samo Bosnu sanjo.
Čovječe, tako da niesi proklet, ne tikaj u me.
Legoh 1094 ljeta, kad bješe suša, pa u nebu ne bješe nijedne suze za me.

SURAIYE FAROQHI: KULTURA ŽENA

KNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆ
VELID IMAMOVIĆ: O DOBROČINSTVU
LIKOVNO OKNO: SAFET ZEC
ERVIN JAHIĆ: PEDERČINE I PEDERI
BEHAR, 85 2008.

KDBH “PREPOROD”