„Mi smo jedini za koje važi fraza o ’mukotrpnom životu’. Oskudica je presuda koju
nam izriče naša ekonomija. To je taj položaj obeležen stalnom strepnjom, ta ’prednost’
iz koje gledamo na lovce."
„Mi smo jedini za koje važi fraza o ’mukotrpnom životu’. Oskudica je presuda koju
nam izriče naša ekonomija. To je taj položaj obeležen stalnom strepnjom, ta ’prednost’
iz koje gledamo na lovce."
„Mi smo jedini za koje važi fraza o ’mukotrpnom životu’. Oskudica je presuda koju
nam izriče naša ekonomija. To je taj položaj obeležen stalnom strepnjom, ta ’prednost’
iz koje gledamo na lovce."
1968. 2 Sadraj O tekstu i autoru . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 3 Prvobitno drutvo blagostanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4 Uvod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4 Izvori predrasuda . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 Neka vrsta materijalnog blagostanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 Opstanak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 12 Drugaiji pristup lovcima i sakupljaima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 21 Bibliograja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 26 Pjer Klastr o Maralu Salinsu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 30 Izbor iz bibliograje Marala Salinsa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 32 3 O tekstu i autoru Tekst sa zadnjih korica prvog tampanog izdanja, Porodina biblioteka br. 3, 2002: Mi smo jedini za koje vai fraza o mukotrpnom ivotu. Oskudica je presuda koju nam izrie naa ekonomija. To je taj poloaj obeleen stalnom strepnjom, ta prednost iz koje gledamo na lovce. Ako moderni ovek, sa svom svojom tehnolokom superior- nou, ne uspeva da zadovolji svoje potrebe, kakve tek anse ima taj goli divljak sa svojim smenim lukom i strelom? Opremivi lovca buroaskim impulsima i paleolit- skim oruima, mi unapred ocenjujemo njegov poloaj kao potpuno beznadean. Maral Salins, Prvobitno drutvo blagostanja, 1972 (1968). Nasuprot Hobsovoj oceni da je ivot primitivnog oveka bio ruan, surov i kratak, koja i danas vlada umovima obrazovanih ljudi, Maral Salins, nadovezujui se na rad svojih prethodnika i savremenika, otkriva potpuno drugaiju sliku. Time je na neoeki- van nain doveo u pitanje na glavni izum: koncept trine ekonomije kao centralnog i svemu nadreenog aspekta svakog modernog drutva. Iako nas nae svakodnevno iskustvo neprestano opominje da je re o najdestruktivnijem drutvenom sektoru, iji su glavni proizvodi stalna oskudica i totalna ljudska, drutvena i ekoloka degradacija, upravo se ove druge kulture, koje su pred sebe postavila drugaije ciljeve i koja su pitanje odrivog naina ivota reila na mnogo uspeniji nain vide kao osuene na prekomerni rad, oskudicu, bedu, nestabilnost i potpunu besperspektivnost. Koga drugog prepoznajemo u ovom opisu, ako ne nas same i na superiorno iraci- onalni drutveni model? Maral Salins (Marshall Sahlins, 1930): profesor antropologije na Univerzitetu u ikagu i jedan najpoznatijih amerikih antropologa. Posebno su znaajna njegova istraivanja iz kulturne antropologije i istorije polinezijskih drutava. Uesnik uvenog Simpozijuma o oveku lovcu, odranog 1966. u ikagu (Man the Hunter, organizatori Richard B. Lee i Irven DeVore, videti bibliograju), koji je, dobrim delom zahvaljujui i njegovom izlaganju, koje je neto kasnije preraslo u ovaj esej (1968), doneo prevrat u dotaanjoj antropolokoj ortodoksiji, kada je re o gledanju na ljude i kulture van domena civilizacije. Uvid u objavljene radove donosi sve samo ne neku romantinu, idealizovanu sliku o takozvanom primitivnom oveanstvu; ipak, bilo je jasno da se na te oblike ivota vie ne moe gledati kao na zaostale, inferiorne ili nepovoljne, ako se eli stei iole tana predstava o ljudskom stanju i mogunostima. Salins je svoje uvide proirio u zbirku eseja Stone Age Economics (1972), koja i danas vai za jednu od najznaajnijih studija ekonomije primitivnih kultura. Uporedo sa tim istraivanjima, Salins je stekao veliku reputaciju i kao jedan od najboljih poznavalaca i najotrijih kritiara zapadne politike lozoje, naroito onih njenih izda- naka koji su u svojim apologijama dominacije, vlasti i trita traili nauno uporite u antropolokim i biolokim (sociobiolokim) spekulacijama. (Videti bibliograju, Upotreba i zloupotreba biologije, ekajui Fukoa, i dalje?, Zapadnjaka iluzija o ljudskoj prirodi, eseji iz zbirke Culture in Practice, itd.). Iako u penziji, i dalje je veoma aktivan u antropolokim krugovima, a od 2001. ureuje i antropoloku ediciju Prickly Paradigm Press (http://www.prickly-paradigm.com). AG, 2002 (2012) 4 Prvobitno drutvo blagostanja Zato da obraujemo zemlju kada na svetu ima toliko mongo-mongo oraha? !Kung- San (Bumani) Makar jedan australijski narod, Yir-Yiront, ne pravi lingvistiku razliku izmeu rada i igre. L. Sharp, 1958 (1934); ovde napomena br. 13 Uvod Ako je ekonomija sumorna nauka, onda bi prouavanje ekonomije lovaca i sakupljaa trebalo da bude njena najnaprednija disciplina. Skoro bez izuzetka podrazumevajui da je ivot u Paleolitu bio teak, nai struni radovi nadmeu se u prikazivanju atmosfere stalne strepnje, koja nas navodi da se pitamo ne samo kako su lovci uspevali da preive, nego moe li se to uopte nazvati ivotom? Avet Gladi suvereno paradira tim stranica- ma. Tehnika nekompetentnost primitivnih ljudi osuuje ih na neprestanu borbu za goli opstanak, ne obezbeujui im ni predah ni viak, pa tako ni slobodno vreme potrebno da bi se izgradila kultura. Osim toga, uprkos stalnom naporu, lovci zauzimaju najnii prag na termodinamikoj lestvici: oni imaju u proseku najmanji utroak energije po glavi stanovnika, u poreenju sa svim drugim oblicima proizvodnje. Zato im se u razmatranji- ma o ekonomskoj razvijenosti uvek dodeljuje uloga loeg primera: takozvane ekonomije preivljavanja. Tradicionalna mudrost je uvek tvrdoglava. Zato joj se treba suprotstaviti polemiki, iznoenjem dijalektiki suprotnih, ali neophodnih ispravki: kada se zaista istrae, vidi se da su to u stvari bila prvobitna drutva blagostanja. Paradoksalno, ova tvrdnja vodi ka jo jednom vanom i neoekivanom zakljuku. Pod drutvom blagostanja obino se podrazumeva ono u kojem ljudi lako zadovoljavaju svoje potrebe. Rei da lovci ive u blagostanju znai osporiti stav po kojem je ljudski ivot uvek tragedija, sa ovekom kao zatoenikom tekog rada i stalnog raskoraka izmeu svojih neogranienih potreba i ogranienih mogunosti. Postoje dva mogua puta ka blagostanju. Potrebe mogu biti lako zadovoljene tako to e se proizvoditi mnogo ili tako to e ih biti malo. Poznati koncept, onaj Galbrajtovski, polazi od pretpostavke posebno prilagoene trinoj ekonomiji: ovekove potrebe su velike, iako ne i beskrajne, dok su sredstva za njihovo zadovoljavanje ograniena, ali podlona unapreivanju. To znai da se jaz izmeu sredstava i ciljeva moe smanjiti industrijskom proizvodnjom, makar do take u kojoj e neophodnih dobara biti dovoljno. Ali, postoji i zen pristup, potpuno drugaiji od naeg: ljudske materijalne potrebe su ograniene i malobrojne, a tehnika sredstva uvek ista, ali, u celini gledano, sasvim prikladna. Usvajajui zen strategiju ljudi mogu uivati u neuporedivom blagostanju uz nizak ivotni standard. Mislim da ovo dobro opisuje lovce i da nam moe pomoi da bolje shvatimo neke od najneobinijih crta njihovog ponaanja: na primer, njihovo uveno rasipnitvo, sklonost da odmah potroe sve zalihe, onako kako ih stvaraju. Neoptereena oskudicom, kojom su drutva sa trinom ekonomijom potpuno opsednuta, ekonomija lovaca je, u poreenju sa naom, moda na mnogo potpuniji nain predodreena za blagostanje. Destit de Trasi, hladnokrvni buroaski dogmata, to je moda i bio, na kraju je morao da se saglasi sa Marksovom primedbom da u siromanim drutvima ljudi ive lagodno, dok su u bogatim drutvima ljudi uglavnom siromani. 5 To ne znai da preagrikulturna ekonomija ne pati od ozbiljnih ogranienja; samo insis- tiram da se na osnovu postojeih dokaza, sakupljenih kod modernih lovaca i sakupljaa, moe govoriti o uspenom prilagoavanju. Nakon razmatranja ovih dokaza, na kraju izla- ganja vratiu se na prave tekoe vezane za ekonomiju lovaca-sakupljaa, od kojih nijedna nije bila korektno predoena u dosadanjim prikazima navodnog paleolitskog siromatva. Izvori predrasuda Ekonomija preivljavanja, nedostatak slobodnog vremena, osim u izuzetnim okol- nostima, neprestana potraga za hranom, oskudni i relativno nesiguni prirodni resursi, odsustvo ekonomskog vika, maksimum energije maksimalnog broja ljudi sve su to uobiajena antropoloka zapaanja o ivotu lovaca i sakupljaa. Australijski Aboridini su klasian primer naroda koji raspolae najoskudnijim eko- nomskim resursima. Na mnogim mestima oni ive u nepovoljnijim uslovima ak i od Bumana, uz izuzetak nekih oblasti na severu. Lista hranljivih materija koje Aboridi- ni iz severozapadnog centralnog Kvinslenda uspevaju da sakupe na svojoj teritoriji veoma je pouna. Raznovrsnost te liste je zaista impresivna, ali to ne sme da nas zave- de: raznovrsnost jo uvek ne znai obilje. Koliina svake od tih stavki je toliko mala da samo njihova najbriljivija i najpotpunija primena moe da im omogui opstanak. (Herskovits 1952:68-69) Ili opet, o junoamerikim lovcima: Nomadski lovci i sakupljai jedva uspevaju da zadovolje osnovne ivotne potrebe, i to ne sasvim. Gustina naseljenosti na njihovoj teritoriji, koja iznosi 1 osobu na svakih 20 ili 30 kvadratnih milja, to dodatno ilustruje. Stalno u pokretu, u potrazi za hranom, njima oigledno ne preostaje ni malo slobodnog vremena za druge iole znaajnije aktivnosti, a sa sobom nose samo malo stvari koje uspevaju da naprave u retkim trenucima mirovanja. Njihova proizvodnja svodi se na puki ziki opstanak, tako da veoma retko uspevaju da ostvare viak proizvoda ili slobodnog vremena. (Steward and Faron 1959:60; cf. Clark 1953:27; Haury 1962:113; Hoebel 1958:118; Redeld 1953:5; White 1959). Tradicionalno omalovaavanje poloaja lovaca u isto vreme je pre-antropoloko i ekstra- antropoloko, istorijsko i deo jednog ireg ekonomskog konteksta u kojem antropologija vri svoja posmatranja. Taj stav see unazad sve do vremena Adama Smita, a verovatno i mnogo dalje u prolost. 1 Verovatno je re o jednoj od prvih specino neolitskih predrasuda, ideolokoj proceni sposobnosti lovaca da iskoriste postojee resurse, unapred reenoj da im tu sposobnost ospori. Mogue je da smo tu predrasudu nasledili jo od Jakobovog plemena, kojem je bilo dato da se iri na zapad, istok i na sever, a na tetu Isaje, koji je bio stariji sin i vet lovac, i koji je u uvenoj sceni bio lien svojih prava po roenju. Sadanje nisko miljenje o ekonomiji lovaca-sakupljaa ipak ne treba po svaku cenu vezivati za neolitski etnocentrizam. Buroaski etnocentrizam bie nam sasvim dovoljan. Vladajua trina ekonomija, koja na svakom koraku postavlja zamke koje ekonomska antropologija mora da izbegava, stalno ponavlja iste sumorne zakljuke o ivotu lovaca. 1 Ili makar do vremena Lukrecija. (Harris 1968:26-27) 6 Nije li onda zaista paradoksalno dokazivati kako su lovci iveli u izobilju, uprkos svom apsolutnom siromatvu? Moderna kapitalistika drutva su, ma koliko bila bogata, pot- puno podreena bauku oskudice. Neadekvatnost ekonomskih sredstava je prvi princip najbogatijih drutava. Pojavni materijalni nivo neke ekonomije oigledno nije pokazatelj njene ekasnosti; zato bi mnogo toga moglo da se kae o postojeem obliku proizvodnje. (cf. Polany 1947, 1957, 1959; Dalton 1961) Trino-industrijski sistem institucionalizuje oskudicu na nain i u razmerama neupo- redivim sa bilo ime to je ikada postojalo. Kada su proizvodnja i distribucija ureene kroz sistem cena, sva domainstva zavise od svoje zarade i potronje, a stalni nedosta- tak materijalnih sredstava postaje izriita, izraunljiva polazna taka svake ekonomske aktivnosti. 2 Preduzetnik moe da bira gde e da investira ogranieni kapital; radnik, ako ima sree, moe da bira izmeu razliitih poslova, a potroa . . . Potronja je dvostruka tragedija: ono to poinje kao nedovoljnost zavrava se oseanjem oskudice. Uspostavljajui globalnu podelu rada, trite nam nudi zapanjujuu paletu najrazliitijih proizvoda: sve te sjajne stvari koje ovek moe da gleda, ali ne i da poseduje. Jo gore, u toj igri sa potroaem i njegovim slobodnim izborom, svako posedovanje povlai za sobom liavanje, jer svaka kupovina pozdrazumeva odricanje od neeg drugog, nekada manje poeljnog, ali mnogo ee poeljnijeg od onoga to je kupljeno. (Stvar je u tome to kada kupujete automobil, na primer Plimut, ne moete u isto vreme da kupite i Forda. A po tonu reklama koje se mogu videti na televiziji, cenim da tu nije re samo o materijalnom liavanju. 3 Mi smo jedini za koje vai fraza o mukotrpnom ivotu. Oskudica je presuda koju nam izrie naa ekonomija. To je u isto vreme i njen glavni aksiom: optimalna primena ogranienih sredstava na zamenljive ciljeve, u skladu sa datimokolnostima. To je taj poloaj obeleen stalnom strepnjom, ta prednost iz koje gledamo na lovce. Ako moderni ovek, sa svom svojom teholokom superiornou, ne uspeva da zadovolji svoje potrebe, kakve tek anse ima taj goli divljak sa svojim smenim lukom i strelom? Opremivi lovca buroaskim impulsima i paleolitskim oruima, mi unapred ocenjujemo njegov poloaj kao potpuno beznadean. 4 Ipak, oskudica nije direktno vezana za nivo tehnoloke razvijenosti. To je odnos izmeu ciljeva i sredstava. Na primer, mogli bismo da uvaimo empirijsku mogunost da lovci imaju pred sobom jedan ogranien cilj svoje zdravlje, za ta luk i strela, kao sredstvo, mogu biti sasvim prikladni. 5 Ali ideje uvreene u antropolokoj teoriji i etnografskoj praksi uporno nas odvraaju od ovakvog pristupa. Sklonost antropologa da naglaavaju ekonomsku inferiornost lovaca posebno se zapaa u poreenjima njihove i pojedinanih neolitskih ekonomija. Lovci, kako to Louvi otvoreno kae moraju da rade mnogo tee da bi preiveli nego farmeri i stoari. (Lowie1946:13) U ovoj taki evolucionistika antropologija je posebno bila sklona da, pozivajui se usput i na teoretsku nunost, usvoji uobiajen pristup. Etnolozi i arheolozi postali su neolitski revolucionari, iji entuzijazam nije potedeo nita to je pripadalao Starom Reimu (kame- nom dobu). Nije to bilo prvi put da lozo o najranijim danima oveanstva radije govore 2 O istorijski uslovljenim elementima ove kalkulacije videti kod Codere. 3 O institucionalizaciji oskudice u kapitalizmu: Gorz 1967:37-38 4 Vredi napomenuti da savremeni evropski marksisti i njihove buroaske kolege dele isto uverenje o siromatvu primitivnih. Boukharine 1967; Mandel 1962, vol. 1. 5 Elman Servis je dugo bio jedini etnolog koji se suprotstavljao tradicionalnom shvatanju o siromatvu lovaca. Ovaj esej duguje veliko nadahnue njegovim zapaanjima o slobodnom vremenu kod australijskih Arunta (1963:9), kao i razgovorima koje sam vodio sa njim. 7 u odnosu na prirodu nego na kulturu: ovek koji celog ivota sledi ivotinje samo zato da bi ih ubio i pojeo, ili koji se stalno seljaka od jednog buna sa divljim bobicama do drugog, i sam ivi kao ivotinja. (Braidwood 1957:122) Sa tako degradiranim lovcima antropologija je mogla slobodno da proglasi veliki neolitski skok napred: prelomni tehnoloki napredak koji je ljudima omoguio vie slobodnog vremena, kroz oslobaanje od neprestane potrage za hranom. (Braidwood 1952:5; cf. Boas 1940:285) U veoma uticajnom eseju Energija i evolucija kulture 6 Lesli Vajt pie da je u neolitu dolo do velikog napretka u razvoju kulture kao posledice velikog poveanja prosene koliine energije koja je bila akumulirana i kontrolisana naprednim poljoprivrednim i stoarskim tehnikama. (1949:372) Vajt dalje naglaava evolucioni kontrast izmeu, s jedne strane, ljudskog rada kao glav- nog izvora energije u paleolitu i, s druge strane, domaih biljaka i ivotinja kao glavnog izvora energije u neolitu. Ovakav pristup odmah je omoguio precizno utvrivanje termo- dinamikog potencijala lovaca, to jest, koliine energije koju stvara njegovo telo: u proseku 1/20 konjske snage. (1949:369) Tako se stie utisak uprkos potpunom zanemarivanju ljudskog rada u kulturnim poduhvatima neolita da je ivot ljudi bio znaajno olakan primenom novih sredstava za utedu rada (domaih biljaka i ivotinja). Ali, ovaj pristup je oigledno pogrean. Osnovna mehanika energija, kako u paleolitu tako i u neolitu, je bio ljudski rad, u oba sluaja izveden iz biljnih i ivotinjskih resursa, tako da je, uz neke zanemarljive izuzetke (kao to je direktna upotreba ne-ljudske snage), prosena koliina akumulirane energije bila uglavnom konstantna, sve do industrijske revolucije. Druga specina antropoloka predrasuda o paleolitu razvila se unutar same discipline, na osnovu zapaanja Evropljana o ivotu savremenih lovaca i sakupljaa, kao to su aus- tralijski Aboridini, Bumani, narodi Ona ili Jahgan. Ovaj etnografski kontekst uticao je na nae vienje ekonomije lovaca-sakupljaa i to na dva naina. Prvo, tako to je omoguio najrazliitija naivna vienja ovih drutava. Udaljene i egzo- tine oblasti, koje su postale kulturna pozornica modernih lovaca, pruale su prizor koji je kod Evropljana mogao da izazove samo nepovoljno miljenje. Sa stanovitva poljoprivrede ili svakodnevnog iskustva tipinog Evropljanina, marginalne oblasti, kao to su australijska pustinja ili pustinja Kalahari, postale su predmet uenja za neupuene posmatrae: Kako neko uopte moe da ivi na ovakvom mestu, itd. Zakljuak da uroenici jedva uspevaju da nekako obogate svoje puko preivljavanje bio je samo pojaan zapaanjem o njihovoj izvanredno raznovrsnoj ishrani. (cf. Herskovits 1952, gore citirano) Obino ukljuujui ma- terije odbojne ili nejestive za Ervopljane, lokalna kuhinja navoena je kao jo jedan dokaz da ti ljudi umiru od gladi. Takav zakljuak se pre mogao sresti u ranijim nego u kasnijim izvetajima i pre u izvetajima istraivaa i misionara nego u antropolokim monogra- jama. Ali, upravo zato to su izvetaji istraivaa stariji i blii autentinim aboridinskim uslovima, njima treba posvetiti posebnu panju. U tome svakako treba praviti neke razlike. Tako najveu panju zasluuju izvetaji istraivaa poput Dorda Greja (Sir George Grey, 1841), koji je tridesetih godina prolog 6 Oigledna greka Vajtovog zakona evolucije je korienje mernog koncepta po jedinici (per capita). Neolitska drutva su uglavnom uspevala da sakupe veu ukupnu koliinu energije nego paleolitska, prosto zato to je domestikacija mogla da podri stalne naseobine sa veim brojem ljudi. Ali ovaj ukupan rast drutvenog proizvoda nije nuno bio vezan za veu produktivnost rada, koju Vajt takoe ubraja u neolitska dostignua. Etnoloki podaci kojima danas raspolaemo ukazuju na mogunost da neolitska drutva nisu bila termodina- miki ekasnija od drutava lovaca i sakupljaa, to jest, da su uspevala da akumuliraju veu koliinu energije po jedinici ljudskog rada. Slino ovome, poslednjih godina neki arheolozi objanjavaju neolitski napredak time to su ljudi veu prednost davali stabilnosti svojih naseobina, nego produktivnosti rada. (cf. Braidwood and Wiley 1962) 8 veka poveo ekspediciju u neke od najsiromanijih oblasti zapadne Australije, i ija su neobino paljiva zapaanja o lokalnom stanovnitvu unela prilinu pometnju u krugove njegovih kolega, koji su insistirali na shvatanju o ekonomskoj bespomonosti uroenika. Najea greka, kae Grej, jeste prepostavka da uroenici raspolau sa veoma malo sredstava za ivot i da se stalno nalaze u potrazi za hranom. Brojne su i skoro smene greke koje su istraivai inili u tom smislu: U svojim izvetajima oni piu alopojke o nesrenim Aboridinima koje navodno desetkuje glad i koji se jedva odravaju u ivotu na nekim vrstama hrane koju nalaze u blizini svojih sklonita; iako je hrana o kojoj govore upravo ona koju uroenici najvie cene i koja ne oskudeva ni u dobrom ukusu niti u hranljivosti. Da bi jo ubedljivije ilustrovao neznanje koje se pokazuje u odnosu na navike i obiaje uroenika, tamo gde se oni jo nalaze u divljem stanju, Grej navodi jedan izuzetan primer, iz pera svog saputnika kapetana Stjuarta, koji je nakon susreta sa grupom uroenika koji su sakupljali velike koliine mimozine gume zakljuio da je tim nesrenim stvorenjima, koja nisu mogla sebi da obezbede neku drugu hranu, jedino preostalo da sakupljaju tu vrstu biljke. Ali, primeuje ser Dord, materija o kojoj se tu radilo bila je omiljena vrsta hrane u toj oblasti, koja je za dobrih sezona pruala povod velikom broju ljudi da se okupe i da logoruju zajedno, to inae ne bi mogli. On zakljuuje: Uroenici uglavnom ive dobro. U nekim oblastima, u neko doba godine, njima moe ponestati hrane, ali u tom sluaju ta mesta obino bivaju naputena. U svakom sluaju, potpuno je nemogue da neki putnik, pa ak i neki uroenik sa drugog podruja, pravilno proceni da li ta oblast prua dovoljno hrane ili ne. Ali, kada je na svojoj teritoriji, uroenik je u sasvim drugaijem poloaju: on tano zna ta mu ta zemlja prua, tano vreme kada dospevaju odreene vrste hrane, kao i najbolji nain za njihovo ubiranje. U skladu sa ovim okolnostima, on redovno obilazi razliite delove svog lovita; a ja mogu samo da potvrdim da sam u njihovim logorima uvek nailazio na najvee izobilje. (Grey 1841, vol. 2:259-262; cf. Eyre 1845, vol 2:244 ). 7 Posle ovog srenog zakljuka, ser Dord je posebno insistirao da se iz njega iskljue aboridinski lumpen-proleteri, koji su iveli unutar ili u okolini evropskih naseobina (cf. Eyre 1845, vol. 2:250, 254-255) Re je o veoma znaajnoj intervenciji, koja nas vodi ka drugom izvoru etnografskih predrasuda: antropologija lovaca u velikoj meri je bila anahro- nistiko prouavanje bivih divljaka eprkanje po leu jednog drutva, kako je to jednom rekao ser Dord, od strane pripadnika drugog drutva. Preostali lovci i sakupljai danas spadaju u kategoriju raseljenih lica. To su obesprav- ljeni paleolitski ljudi, koji ive na lovitima netipinim za vladajui nain proizvodnje: poslednjim utoitima jednog drugog doba, mestima toliko udaljenim od glavnih centara kulturnog razvoja da mogu biti poteena uea u planetarnom maru napred, jer su i suvie siromana da bi bila od interesa za mnogo razvijenije ekonomije. Ostavimo po strani povoljno smetene narode kao to su Indijanci sa severozapadne obale Amerike, ije je (relativno) blagostanje van svake sumnje. Svi ostali su potisnuti sa veeg dela zemlje, prvo poljoprivredom, a zatim industrijskom ekonomijom, tako da danas ive u ekolokim uslovima koji su ak ispod kasno-paleolitskog proseka. 8 7 Slian komentar, povodom pogrenog tumaenja leenja ispijanjem krvi u istonoj Australiji nalazi se u Hodkinson 1845:227. 8 Karl Soer naglaava da se uslovi u kojima ive primitivni lovaki narodi ne mogu ispravno proceniti na osnovu primera njihovih modernih predstavnika, koji su danas potisnuti na neke od najsurovijih predela na zemlji, kao to je unutranjost Australije, ameriki Veliki Basen i arktike tundre i tajge. Oblasti u kojima su nekada iveli obilovale su hranom. (Navedeno u Clark i Haswell 1964:23) 9 ta vie, tokom poslednja dva veka evropski imperijalizam ostavio je veoma ozbiljne posledice, tako da su mnogi etnogra primetili da materijal kojim antropolozi barataju najee ine oteena kulturna dobra. ak i izvetaji istraivaa i misionara, uprkos njihovom etnocentrizmu, jasno svedoe o oteenim ekonomijama. (cf. Service 1962) Lovci iz istone Kanade, o kojima moemo da itamo u hronikama jezuita, bili su ukljueni u trgovinu krznom jo u XVII veku. Prirodno okruenje nekih naroda bilo je selektivno unitavano napredovanjem Evropljana pre nego to su izvetaji o njihovoj autentinoj ekonomiji uopte mogli biti sainjeni. Dananji Eskimi vie ne love kitove; zemlja Bumana ostala je bez divljai; pinjon (vrsta etinara karakteristinog za jugozapadni deo Amerike, nap. prev.) iz zemlje oona poseen je, a njihova lovita preplavljena stokom. Ako se danas o tim ljudima govori kao o rtvama siromatva, a njihovi resursi opisuju kao oskudni i nepouzdani, da li je to onda posledica njihovog normalnog stanja ili kolonijalnog nasilja? 9 Ogromne implikacije (i problemi) koje ovo globalno potiskivanje lovaca i sakupljaa postavlja pred evolucionistiku teoriju tek od skora su poeli da privlae panju (Lee i DeVore 1968). Znaaj ovih grupa danas je u sledeem: sadanji poloaj ovih ljudi vie ne omoguava objektivan test njihovih proizvodnih sposobnosti; njihov poloaj je danas takav da ih stavlja pred najtei mogui ispit. To je ono to njihova dostignua, iji pregled sledi, ini jo impresivnijim. Neka vrsta materijalnog blagostanja Imajui u vidu bedu u kojoj lovci i sakupljai ive u teoriji, iznenauje tvrdnja da Bumani iz pustinje Kalahari uivaju u nekoj vrsti materijalnog blagostanja, ako ne u hrani i vodi, onda makar u svakodnevnim upotrebnim predmetima: to vie budu dolazili u kontakt sa belcima a to se ve dogaa !Kung e oseati sve veu potrebu za naim stvarima. Oni se danas oseaju inferiorno meu strancima koji su obueni. Ali, u svom svetu i sa svojim oruima, oni su bili, komparativno gledano, slobodni od materijalnih pritisaka. Osim u sluaju hrane i vode (znaajni izuzeci!), u kojima !Kung oskudevaju mada je i to pitanje, poto se uprkos njihovim mravim gurama ne bi moglo rei da su neuhranjeni oni su u stanju da naprave sve to im je potrebno: svaki mukarac je sposoban da napravi bilo koju stvar koju prave mukarci, a svaka ena bilo koju stvar koju prave ene . . . Oni su iveli u nekoj vrsti materijalnog blagostanja jer su svoja orua znali da prilagode materijalima koji su u velikim koliinama leali svuda oko njih i bili dostupni svima, ili ih je bilo u najmanju ruku dovoljno da zadovolje potrebe populacije (drvo, trska, kosti za oruje i pribor, vlakna za uad, trava i lie za sklonita). !Kung su uvek imali na raspolaganju dovoljno nojevih jaja za izradu ogrlica ili za trgovinu, a svaka ena je imala bar tuce tih ljuski koje su sluile kao posude za vodu koliko je inae mogla da ponese dok im je dobar deo preostajao za izradu ukrasa. Nomadski nain ivota podrazumevao je stalnu seobu od jednog izvora hrane do drugog, u zavisnosti od sezone, pri emu su na leima nosili i decu i svu svoju imovinu. Sa obiljem materijala koji su omoguavali laku zamenu neophodnog pribora !Kung nisu razvili sistem za odlaganje zaliha, niti su imali potrebe, a moda ni elje, da se optereuju vikovima 9 ak se i u uslovima akulturacije moe sagledati kakav bi bio ivot lovaca i sakupljaa u iole povoljnom prirodnom okruenju. Posebno se preporuuje izvetaj Aleksandera Henrija o njegovom ivotu meu ipeva Indijancima u severnom Miigenu. (Navedeno u Qimby 1962) 10 i duplikatima. esto nisu nosili ni po jedan primerak od svake stvari. Ono to bi im zatrebalo jednostavno su pozajmljivali. Takva lakoa iskljuivala je gomilanje stvari, to kod njih nikada nije imalo veze sa drutvenim statusom. (Marshall 1961: 243-44) Lorna Maral je napravila korisnu podelu proizvodnje lovaca-sakupljaa na dve sfere: voda i hrana su znaajni izuzeci, koje je zato najbolje razmatrati odvojeno. to se svega ostalog tie, ono to je reeno za Bumane moe se do u detalje primeniti na lovce od Kalaharija do Labradora ili do Ognjene Zemlje, gde je Gusinde 10 primetio da nesklonost Jahgana da poseduju vie od jednog primerka neke stvari koju esto koriste svedoi o njihovom velikom samopouzdanju. Nai Fueani, (od Tieera del Fuego, Ognjena Zemlja, nap. prev.) pisao je on lako nabavljaju i prave svoja orua. (1961:213) Takvo materijalno obilje delimino potie od lakoe proizvodnje, a zatim i od jednos- tavnosti tehnologije i demokratskog principa po pitanju vlasnitva. Sve se pravi od onoga to je na dohvat ruke: od kamena, kostiju, drveta, koe materijala koji u izobilju lee svuda oko njih. Po pravilu, nabavka i obrada sirovog materijala ne iziskuju veliki napor. Pristup prirodnimresursima je tipino direktan svako ima slobodan pristup. Podela rada je takoe jednostavna, uglavnom seksualna. Ako tome dodamo liberalan obiaj deljenja, po kojem su lovci s pravom na daleko poznati, svi lanovi zajednice mogu da uivaju u postojeem blagostanju, takvom kakvo jeste. Ali, naravno, takvom kakvo jeste: to blagostanje takoe podrazumeva i objektivno nizak ivotni standard. Vano je imati u vidu da standardnu koliinu potronih dobara kao i broj potroaa ovde regulie kulturni kod podeen na najskromniji nivo. Re je o zajednicama s malim brojem ljudi, iji celokupan posed ini nekoliko lako napravljenih stvari; 11 nekoliko jadnih komada odee i, u veini podruja, samo privremena sklonita; zatim, neto ukrasa, retkog i dragocenog kremena i moda neto drugih stvari, kao to su komadii kvarca koje iscelitelji izvlae iz svojih pacijenata. (Grey 1841, vol 2:266); i najzad, kona vrea u kojoj verna ena nosi sve te stvari, sav imetak australijskog divljaka. (p. 266). Za veinu lovaca, ovo blagostanje bez obilja, u stvarima i priboru, je neto to se podra- zumeva. Mnogo interesantnije je pitanje kako to da im je tako malo stvari dovoljno jer, to je njihova politika, stvar principa, kao to kae Gusinde (1961:2), a ne plod nesree. Ne udi za stvarima, pa nee ni oskudevati. Da li to moda znai da su lovci tako nezahtevni zato to su potpuno okupirani potragom za hranom, koja iziskuje maksimum energije od maksimalnog broja ljudi, tako da im ne ostaje dovoljno vremena i energije za obezbeivanje veeg komfora? Neki etnogra pruaju nam dokaze koji vode u sasvim suprotnom pravcu: potraga za hranom je tako uspena da najmanje polovinu vremena ljudi ne znaju ta da rade sa sobom. S druge strane, treba imati u vidu da je glavni uzrok tog uspeha pokretljivost, nekada vea, nekada manja, ali uvek dovoljno esta da potpuno obezvredi zadovoljstvo posedovanja. Za lovce je ispravno reeno da je bogatstvo za njih teret. U njihovom nainu ivota stvari postaju bolno optereujue, kao to je primetio Gusinde, posebno ako moraju da ih dugo nose sa sobom. Neki sakupljai imaju kanue, neki psee saonice, ali veina mora da sama nosi sav svoj posed, pa zato i poseduju samo onoliko koliko mogu da ponesu, a da ih to ne sputava. Ili, tanije, onoliko koliko ene mogu 10 Slino o Pigmejima iz Konga govori i Kolin Turnbul: Materijal potreban za izgradnju sklonita, izradu odee, svih drugih potreptina i predmeta njihove materijalne kulture stoji im bukvalno na dohvat ruke, svuda oko njih. Turnbull nije imao rezervi ni kada je re o njihovoj sposobnosti da zadovolje sve osnovne ivotne potrebe: Tokom cele godine, bez izuzetka, na raspolaganju im stoji obilje izvora biljne i ivotinjske hrane. (1965:18) 11 Za neke sakupljae, o ijim se arhitektonskim dostignuima dugo nije nita znalo, dokazano je da su pre dolaska Evropljana gradili mnogo solidnije nastambe. (Smythe 1871, vol. 1:125-8) 11 da ponesu: mukarci su najee poteeni toga, da bi mogli da iskoriste priliku za lov ili da bi reagovali u sluaju napada. Kao to je Oven rekao, u samo malo drugaijem kontekstu, pravi nomad je siromaan nomad (the pure nomad is the poor nomad). Pokretljivost i vlasnitvo ne idu jedno s drugim. Da pitanje stvari moe lako da postane i vie od neprijatnosti uviaju i posmatrai sa strane. Loren van der Post se naao u velikoj nedoumici kada je trebalo da se oprosti sa svojim prijateljima Bumanima: Ta stvar sa poklonima nanela nam je mnogo muke. Bili smo poraeni saznanjem koliko malo toga moemo da poklonimo Bumanima. Skoro svaka stvar koju smo imali samo je mogla da im otea ivot, poveavajui teret koji su morali da nose sa sobom. Jer oni skoro da nisu imali nikakvog imetka: jedan pojas, jedan krzneni pokriva i kona torba. Nije tu bilo nieg to se ne bi moglo sakupiti za minut, umotati u pokrivae, prebaciti preko ramena i poneti na put od hiljadu milja. Oni nisu imali nikakav oseaj za posedovanje. Neto to je za posmatrae sa strane ivotna nunost, kod njih je potpuno zanemareno. Ta skromnost u materijalnimpotrebama kod njih je institucionalizovana: ona postaje pozitivna kulturna injenica, izraena u celom nizu ekonomskih aranmana. Lojd Varner izvetava da je kod naroda Murngin (Afrika) glavni kriterujum za vrednovanje stvari njihova nosivost. Male stvari su po pravilu vrednije od velikih. Na kraju uvek odluuje koliko je neka stvar zgodna za noenje, osim kada se radi o izuzetno retkim predmetima ili onima ija izrada zahteva mnogo rada. Najvea vrednost, kae Varner, jeste sloboda kretanja. Upravo u toj elji da se bude slobodan od tereta i odgovornosti za predmete koji bi mogli i suvie da utiu na tradicionalni nain ivota Varner vidi potvrdu njihovog nerazvijenog oseaja za vlasnitvo, kao i glavni uzrok nedostatka interesovanja za razvijanje tehnologije. (1964: 136-137) Tu je zatim jo jedna ekonomska neobinost neu rei opta, ali koja bi se mogla objasniti kao posledica loeg vaspitanja u linom odravanju i dobro uvebane nezaintere- sovanosti za gomilanje stvari: neki lovci pokazuju, u najmanju ruku, upadljivu aljkavost u rukovanju linim priborom. U tom pogledu pokazivali su onu vrstu nonalancije koja bi se mogla pripisati samo ljudima koji su u potpunosti ovladali problemom proizvodnje, to je jednog Evropljanina moglo samo da izludi: Oni uopte ne vode rauna o svojim stvarima. Nikome ne pada na pamet da ih dovede u red, da ih nekako zatiti, osui ili oisti, okai negde ili ih uredno sloi. Ako im neto zatreba, oni nemarno preturaju po svojim malim korpama, u kojima je sve to nabacano zbrda zdola. Vei predmeti, koji se obino nalaze na jednoj gomili u njihovim kolibama, vuku se i razvlae okolo bez ikakvog obzira na tetu koju zbog toga mogu pretrpeti. Evropski posmatra zato stie utisak da ti (Jahgan) Indijanci ne pridaju nikakvu vrednost svom priboru i da su potpuno zaboravili na trud koji su uloili u njegovu izradu. 12 U stvari, niko ne pokazuje ni najmanji znak vezanosti za taj imetak, koji se esto i lako gubi, ali koji isto tako lako biva nadoknaen. Indijanci nemaju obzira ak ni kada bi, po obiaju, trebalo da ga pokau. Evrpoljanin moe samo da vrti glavom gledajui te ljude kako razvlae po blatu potpuno nove stvari, skupu odeu, sveu hranu i druge dragocenosti, ili putaju da ih deca i psi za as upropaste. Skupocene stvari koje su dobili na poklon zadravaju nekoliko sati, bez i malo radoznalosti; nakon toga, ostavljaju ih da trunu u blati i na kii. to manje imaju, 12 Ali, tu je Gusindeov komentar: Fueani lako izrauju sav svoj pribor. (1961:213) 12 lake i komotnije putuju, a ono to unite, lako nadoknauju. Odatle njihova potpuna ravnodunost prema stvarima. (Gusinde 1961:86-87) Lovac je, u iskuenju smo da kaemo, neekonomian ovek. Makar u pogledu sva- kodnevnog pribora i stvari uopte, on predstavlja istu suprotnost standardnoj karikaturi ovekoveenoj u svakom udbeniku tipa Opti principi ekonomije, strana prva. Njegove potrebe su skromne, a sredstva kojima raspolae (relativno) mnogobrojna. Samim tim on je komparativno gledano, osloboen materijalnog pritiska, nema potrebu za posedova- njem, pokazuje nerazvijen smisao za vlasnitvo, potpunu ravnodunost prema stvarima i nedostatak interesovanja za razvoj svoje tehnoloke opremljenosti. Meutim, odnos lovaca prema ovozemaljskim dobrima sadri jednu jasno izraenu i vanu crtu. Sa stanovita njihove ekonomije, iznutra gledano, pogreno je rei da su njihove potrebe i elje svedene ili da je njihovo shvatanje bogatstva ogranieno. Ovaj renik unapred proglaava za standard Ekonomskog oveka, dok lovcu jedino ostaje da se bori sa svojom nesrenom prirodom, to za ishod moe da ima samo pokoravanje kulturnom zavetu siromatva. Ovaj renik podrazumeva odbacivanje sklonosti ka posedovanju koja se u stvarnosti nikada ne razvija, potiskivanje elja koje se nikada ne javljaju. Ekonomski ovek je buro- aska konstrukcija, koja, kao to je govorio Marsel Mos, ne stoji iza nas, ve ispred, poput Moralnog oveka. Nije re o tome da su lovci i sakupljai prinueni da obuzdavaju svoje materijalistike impulse: oni samo od njih nikada nisu napravili instituciju. Najzad, ako je najvea blagodet biti slobodan od zla, onda su nai Divljaci (Naskapi, Labrador) sreni. Jer dva najvea zlotvora, koji od ivota veine nas Evropljana prave pakao i pusto, ne ive u njihovim velikim umama: mislim na slavoljublje i polepu. Oni su zadovoljni samim ivljenjem i nema nijednog meu njima ko bi prodao duu avolu zarad sticanja bogatstva. (LeJeune, 1635:231) Skloni smo da na lovce i sakupljae gledamo kao na siromane, zato to nemaju nita. Moda bi bilo bolje kada bismo ih iz istog razloga smatrali za slobodne: Njihova krajnje ograniena materijalna sredstva oslobaaju ih svih briga vezanih za svakodnevne potrebe, to im omoguava da jednostavno uivaju u ivotu. (Gusinde, 1961:1) Opstanak U vreme kada je Herskovic pisao svoju Ekonomsku antropologiju (1952), meu antro- polozima je bilo uobiajeno da se Bumani i australijski uroenici navode kao klasian primer naroda koji ive na najoskudnijim ekonomskim resursima, tako retkim da im samo njihova najintenzivnija primena omoguava opstanak. Ovo klasino vienje danas moemo u velikoj meri da osporimo i to na osnovu podataka najveim delom sakupljenih upravo kod ove dve grupe. Ima mnogo dokaza koji govore da lovci i sakupljai rade manje nego mi, a da potraga za hranom nije neprestana ve povremena aktivnost, koja im ostavlja mnogo slobodnog vremena. Meu njima je zabeleen u proseku vei broj sati dnevnog sna nego u bilo kom drugom obliku drutvene organizacije. Neki podaci o Australijancima nalaze se jo u najstarijim izvetajima, ali naa velika srea je to danas raspolaemo rezultatima kvantitativnih istraivanja iz Arnhemove Zem- lje, koje je u periodu od 1948-1960. godine obavila jedna ameriko-australijska nauna 13 ekspedicija. Objavljeni 1960. godine, ovi zapanjujui podaci navode nas da preispitamo sve izvetaje o australijskim uroenicima iz poslednjih sto godina, a moda i mnogo dui period antropoloke misli. Kljuno istraivanje bila je temporalna studija proizvodnje lova- ca i sakupljaa, MekKartija i MekArtura, upotpunjena MekArturovom analizom koliine, sastava i kvaliteta njihove ishrane. Re je o kratkoronim posmatranjima obavljenim u neceremonijalnom periodu. Izvetaj sa Fi Krika (14 dana) dui je i detaljniji nego onaj sa Hempl Beja (7 dana). Koliko je meni poznato, praena je aktivnost samo odraslih lanova svake grupe. Prikazani dijagrami odnose se na informacije o lovu, sakupljanju biljaka, pripremanju hrane, popravci i pripremanju oruja, itd. Ljudi iz oba logora bili su nomadi, koji su u vreme istraivanja iveli izvan misija i drugih naseobina, iako to nije nuno bio njihov jedini, pa ak ni uobiajeni nain ivota. Treba zadrati ozbiljne rezerve prema izvlaenju optih ili istorijskih zakljuaka samo na osnovu podataka iz Arnhemove Zemlje. Ne samo da je kontekst u kojem su ova istraivanja vrena bio daleko od originalnog stanja, a vreme istraivanja i suvie kratko, ve se radi i o uticaju odreenih modernih faktora, koji su produktivnost uroenika podigli iznad tradicionalnog nivoa: metalna orua, na primer, ili manji pritisak na lokalne izvore hrane usled depopulacije. Nae rezerve u tom pogledu trebalo bi da budu ak udvostruene i zbog nekih drugih okolnosti, koje opet, obrnuto, utiu na manju ekonomsku ekasnost ovih ljudi: na primer, polunezavisni lovci verovatno nisu toliko veti kao njihovi preci. Zato na istraivanja sa Arnhemove Zemlje treba gledati kao na eksperiment, potencijalno znaajan, u meri u kojoj nalazi potvrdu u drugim etnografskim ili istorijskim izvetajima. Prvi oigledan zakljuak je da su ti ljudi poteeni tekog rada. Jednoj osobi je u proseku potrebno 4-5 sati za prikupljanje i pripremanje hrane. Osimtoga, oni ne rade stalno. Potraga za hranom je izrazito isprekidana. Kada sakupe dovoljno hrane, ljudi prestaju sa aktivnou, to im ostavlja mnogo slobodnog vremena. Jasno je da se u ovom, kao i drugim sektorima proizvodnje, suoavamo sa ekonomijom koja sebi postavlja specine, ograniene ciljeve. Lov i sakupljanje omoguavaju da se ti ciljevi ostvare mimo pravilnog i redovnog radnog obrasca. To vodi ka jo jednom, sa naeg uvreenog stanovita nezamislivom zakljuku: umesto da do krajnjih granica napreu svoje proizvodne i prirodne resurse, Australijanci izgleda radije ive ispod svojih objektivnih ekonomskih mogunosti. Koliina hrane koju svakog dana sakupi bilo koja od tih grupa lako bi mogla da bude vea. Iako je potraga za hranom za ene bila svakodnevna aktivnost (dijagrami iz izvetaja govore suprotno; nap. M. Salins) one su se esto odmarale, a sakupljanje i pripremanje hrane sigurno im nije oduzimalo ceo dan. Mukarci su jo ree ili u potragu za hranom, a ako bi jednog dana imali dobar ulov, sledeeg dana bi se odmarali. Mogue je da su nesvesno oni uvek vagali, s jedne strane, prednost veih zaliha i, s druge, napor potreban da bi se one obezbedile. Tako su dolazili do procene onoga to bi im bilo dovoljno i prestajali sa radom kada bi to postigli. (McArthur 1960:92) Iz ovoga sledi zakljuak da njihova ekonomija nije bila ziki zahtevna. Dnevniki zapisi istraivaa govore da ljudi sami sebi odreuju tempo rada i kretanja; samo jednomzabeleen je sluaj lovca koji je bio krajnje iscrpljen. (McCarthy i McArthur 1960:150) Pored toga, stanovnici Arnhemove Zemlje nisu smatrali ove aktivnosti mukotrpnim. Oni svakako nisu pristupali tim poslovima kao neemu neprijatnom, to bi trebalo to pre zavriti, niti kao prema nunom zlu kojeg bi trebalo odlagati to je due mogue. (McArthur 1960:92) 13 13 Makar jedan australijski narod, Yir-Yiront, ne pravi lingvistiku razliku izmeu rada i igre. (Sharp 1958/1934:6) 14 S tim u vezi, i u skladu sa ve navedenim zapaanjem o minimalnoj upotrebi ekonomskih resursa, treba imati u vidu da se ovi lovci ne zadovoljavaju pukim preivljavanjem. Kao i drugi Autralijanci, oni ne mogu dugo da se zadovolje monotonom ishranom. Zato jedan deo vremena posveuju nabavci raznovrsnije hrane, u velikoj meri iznad nivoa koji podrazumeva puko preivljavanje. (cf. Worsley 1961:173; McCarthy i McArthur 1960:192) U svakom sluaju, dnevni obrok lovaca sa Arnhemove Zemlje bio je sasvim adekvatan i to po standardima National Research Council of America (NRCA). Prosean dnevni unos kalorija po osobi iz grupe sa Hempl Beja iznosio je 2.160 kalorija (svega 4 dana posmatranja), a kod grupe sa Fi Krika 2.130 kalorija (11 dana posmatranja). Najzad, ta nam ova istraivanja sa Arnhemove Zemlje govore o famoznom pitanju slo- bodnog vremena? Izgleda da lov i sakupljanje pruaju izvanredno sredstvo za oslobaanje od ekonomskih briga. Grupa sa Fi Krika je imala jednog stalno zaposlenog zanatliju, oveka od 35 ili 40 godina, za koga je, ipak, izgledalo da mu je jedina prava specijalnost lenarenje: On nikada nije iao u lov sa ostalima, ali bi zato u toku jednog dana nalovio velike koliine ribe. Povremeno bi odlazio u estar i donosio konice divljih pela. Vilira je bio vet zanatlija koji je popravljao koplja i drugo oruje, pravio lule i tube za pevanje, a na poseban zahtev izraivao je veoma dobre kamene sekire. I to je bilo skoro sve; ostatak vremena provodio je u prii, jelu i spavanju. (McCarthy i McArthur 1960:148) Vilira nije bio izuzetak. Najvei deo vremena lovaca sa Arnhemove zemlje bilo je buk- valno uteeno vreme, rezervisano za odmor i spavanje. Osim vremena koje su (izmeu konkretnih aktivnosti posveenih nabavci i priprema- nju hrane) provodili u uobiajenim meusobnim odnosima, askanju, ogovaranju, itd., deo dana provodili su odmarajui se i spavajui. Ukoliko su bili u logoru, ljudi su u proseku spavali izmeu 1-1.5 sat posle ruka, ponekad i due. Takoe bi esto odlazili na spavanje odmah po povratku iz lova ili ribolova, ili u toku pripremanja hrane. U logoru Hempl Bej mukarci bi, ako bi se iz lova vratili ranije, odlazili na spavanje u toku prepodneva, ali ne i ako bi stigli tek posle 16h. Za vreme redovnog boravka u logoru, na spavanje se ilo mimo bilo kakvog reda, a posle ruka obavezno. Izgleda da su se ene, dok bi sakupljale hranu u umi, odmarale ee nego mukarci. A kada bi u logoru provele ceo dan, takoe su odlazile na spavanje kad god im se prohte i ponekad spavale veoma dugo. (McCarthy and McArthur, 1960:193) Neuspeh lovaca sa Arnhemove Zemlje da izgrade kulturu oigledno nema veze sa nedostatkom slobodnog vremena. U mnogo veoj meri to je posledica dokonih ruku. Toliko o tegobnom ivotu lovaca sa Arnhemove Zemlje. to se tie Bumana, koje je Her- skovic svrstao u istu ekonomsku kategoriju kao i australijske lovce, dva izuzetna izvetaja koja je nedavno objavio Riarda Lija potvruju da se zaista radi o slinim sluajevima (Lee 1968; 1969). Posebna vrednost ovih izvetaja je u tome to se odnose na grupu iz oblasti Dobe, !Kung Bumane bliske grupi Nyae Nyae, o ijem je poloaju Maral iznela ranije navedene znaajne rezerve (materijalno obilje, uz povremenu oskudicu hrane i vode). Dobe ive u delu Bocvane u kojoj su Bumani prisutni najmanje sto godina, pri emu su tek od skora izloeni pritisku nasilne dislokacije. Sa metalnim oruima upoznali su se jo krajem prolog veka, u periodu 1880-90. Jedno intenzivno istraivanje obavljeno je na grupi koja je imala 41 lana, to je skoro maksimalan broj ljudi koji ovakva zajednica moe da podri. Posmatranje je zapoeto tokom sune sezone, trajalo je 4 nedelje, tokom jula i avgusta 1964, 15 na prelazu iz povoljnijeg u nepovoljniji deo sezone, iako bi se tekoe sa kojima su se ljudi u tom periodu suoavali mogle smatrati tipinim. Uprkos maloj godinjoj koliini padavina Li je u oblasti Dobe primetio iznenaujue bujnu vegetaciju. Izvori hrane bili su u isto vreme raznovrsni i obilni, posebno kada je re o visoko-kalorinim mangeti orasima: na milione tih plodova svake godine bi prosto istrunulo na zemlji. (sve reference iz Lee 1969:59) 14 Njegovi izvetaji o vremenu provedenom u pribavljanju i pripremanju hrane veoma su slini podacima sa Arnhemove Zemlje. Podaci do kojih se dolo kod Bumana govore da rad jednog oveka na lovu i sakupljanju obezbeuje egzistenciju 4-5 ljudi. U tom pogledu, sakupljaki rad Bumana ekasniji je od rada francuskih farmera u periodu pre II svetskog rata, kada je vie od 20% populacije radilo na ishrani cele zemlje. Istina, ovo poreenje nije sasvim korektno ono je zapanjujue. U ukupnoj populaciji nomadskih Bumana sa kojom je Li bio u kontaktu, 61.3% (ili 152 od 248) bili su aktivni proizvoai; ostali su bili ili suvie mladi ili suvie stari da bi se njihov doprinos mogao smatrati znaajnim. U kampu u kojem je sprovedeno istraivanje bilo je 65% aktivnih. To znai da je odnos proizvoaa hrane u odnosu na ostatak populacije iznosio 3:5 ili 2:3. Ali, tih 65% ljudi radilo je svega 36% vremena, dok 35% ljudi nije radilo uopte! (Lee 1969:67) To znai da je radna nedelja svakog odraslog radnika trajala 2 dana. Drugim reima, svaki produktivni pojedinac izdravao je sebe i svoje najblie, a da mu je opet ostajalo 3 -5 dana nedeljno za druge aktivnosti. Radni dan je trajao oko 6 sati; ali u grupi Dobe radna nedelja je trajala priblino 15 sati, ili u proseku 2h 9 dnevno. Treba imati u vidu da u ove brojke, manje od onih sa Arnhemove Zemlje, nisu uraunati kuvanje i izrada razliitog pribo ra. Ali, ako se sve to uzme u obzir, jasno je da radni dan jednog Bumana i jednog australijskog Aboridina traje priblino isto. Kada ne rade na sakupljanju hrane, slobodno vreme Bumani provode u najrazliitijim aktivnostima. Ovde se ponovo uoava karakteristini paleolitski ritam: 1-2 radna, 1-2 neradna dana, gde se ovi drugi obino provode u logoru, praktino bez ikakvih obaveza. Iako sakupljanje hrane predstavlja primarnu proizvodnu aktivnost, najvei deo vremena (4-5 dana u nedelji) ljudi provode odmarajui se u kampu ili poseujui susedne kampove. (Lee 1969:74): Tokom jednog dana ena sakupi dovoljno hrane za naredna tri. Ostalo vreme provodi odmarajui se, pravei ukrase ili odeu, odlazei u posete ili zabavljajui posetioce iz drugih kampova. Svakog dana koji provede u kampu, na poslove oko pripremanja hrane, mrvljenje oraha, sakupljanje drveta za potpalu i donoenje vode odlazi joj priblino tri sata. Ovaj uravnoteni ritam smenjivanja rada i odmora odrava se tokom cele godine. Lovci rade ee nego ene, ali njihov ritam nije tako pravilan. esto se deava da se lovac, nakon jedne nedelje posveene lovu, odmara naredne dve ili tri. Budui da je lov vrlo neizvesna i magijski uslovljena aktivnost, lovac moe da se nae pod uticajem zlih ini i da onda ne ide u lov punih mesec dana ili due. Tokom tog perioda loe sree vreme provodi u posetama, zabavi, posebno u plesu, kao jednoj prevashodno mukoj aktivnosti. (1969:73) Hranljiva vrednost dnevne koliine hrane kod Dobe Bumana iznosi 2140 kalorija. Ipak, imajui u vidu njihovu telesnu teinu, uobiajenu aktivnost i starosno-polnu strukturu 14 Ovaj prikaz lokalnih resursa jo vie zadivljuje kada se ima u vidu da je Li svoja istraivanja sprovodio u drugoj i treoj godini jedne od najveih sua u istoriji june Afrike. (1968:39; 1969:73n.) 16 Dobe populacije, Li je izraunao da je ljudima potrebno svega 1975 kalorija dnevno. Neto od preostale hrane verovatno se daje psima. Iz ovoga sledi jasan zakljuak da Bumani ne ive na ivici gladi, kao to se obino misli. (1969:73) Izvetaji o Bumanima i Aboridinima predstavljaju uznemirujui, ako ne i odluujui napad na uvreene teoretske pozicije. Ipak, ima osnova da se ovi izvetaji, posmatrani izolovano, dovedu u sumnju. Ali, svedoenja sa Arnhemove Zemlje u mnogo emu nalaze potvrdu u brojnim zapaanjima drugih istraivaa irom Australije, kao i u svetu lovaca- sakupljaa uopte. Veina dokaza sakupljenih u Australiji datira iz XIX veka, pri emu se neki istraivai jasno upozoravali na promenu koja se u aboridinskom nainu ivota dogodila nakon kontakta sa Evropljanima: Njihovi izvori hrane od tada su redukovani, a u mnogim sluajevima bili su oterani od izvora vode koji se nalaze u sreditu njihovih najboljih lovita. (Spencer and Gillen 1899:50) Stvar postaje jasnija upravo kada se ispitaju oblasti bogate vodom, kao to je jugoistona Australija. Aboridini su ovde imali na raspolaganju ogromne koliine ribe, koju je bilo lako uloviti, tako da se jedan rani doseljenik, iz Viktorije etrdesetih godina XIX veka, pitao ta su ovi ljudi uopte radili pre nego to smo mi doli i nauili ih da pue. (Curr 1841- 1851; 1883:109) Puenje je reilo makar jedan ekonomski problem to to nisu imali ta da rade: Taj zadatak smo lako obavili, tako da su svoje slobodno vreme sada mogli da provode u pripremanju lula i molei nas za duvan. Ipak, neto ozbiljniji pokuaj ovog istog doseljenika bio je merenje vremena koje uroe- nici iz oblasti Port Filip provode u lovu i sakupljanju. Sakupljake ekspedicije ena trajale su oko 6 sati dnevno, pri emu su najmanje polovinu tog vremena provodile u hladovini ili oko vatre. Mukarci bi kretali u lov malo posle njih i vraali se u priblino isto vreme. Curr je naao da je tako sakupljena hrana bila osrednjeg kvaliteta, ali da je njen dotok bio redovan i da je 6 sati dnevno bilo vie nego dovoljno za ostvarenje tog zadatka; ova oblast mogla je da prehrani najmanje dvostruko vei broj Crnaca koje smo tamo zatekli. Veoma slina zapaanje imao je jo jedan stari doseljenik, Klmenet Hodkinson, koji je pisao o ivotu uroenika u slinim prirodnim uslovima iz jugoistonog Novog Junog Velsa. Svega nekoliko minuta ribarenja bilo je dovoljno da prehrani celo pleme. (1845: 223; cf. Hiat 1965:103-4) Zaista, irom ove zemlje, du cele istone obale, Crnci nikada nisu patili od ozbiljne oskudice hrane, kao to su to mnogi slabo obaveteni pisci tvrdili. (1845:227) Ali, primer ovih ljudi, koji su iveli u najplodnijim delovima Australije, posebno na jugoistoku, nije uticao na dananju stereotipnu predstavu o prosenom Aboridinu: upravo ovi uroenici bili su prvi istrebljeni. 15 Odnos Evropljana prema australijskim Crncima od poetka se svodio na sukob oko zemlje i njenih bogatstava. Tom procesu destrukcije odolelo je samo malo vremena i panje nekih ljudi koji su mogli da sebi priute luksuz kontemplacije. Etnografskoj svesti uskoro su na raspolaganju ostale samo blede senke: uglavnom grupe iz unutranjosti kontinenta, uglavnom pustinjske i opet uglavnom Arunta. Nije stvar u tome da je poloaj Arunta zaista bio tako teak kao to se obino mislilo: Njihov ivot je bez sumnje bedan i veoma tegoban. (Spencer and Gillen 1899:7) Re je prosto o tome da ova plemena iz centralnih oblasti nisu tipini predstavnici uroenike Australije, ukoliko se ima u vidu tamonje 15 Ovo vai i za Tasmance, o kojima je Bonvik pisao: Aboridini nisu nikada oskudevali u hrani; iako se Samervi- lova usudila da u svojoj Fizikoj geograji o njima kae da su iveli zaista bedno, na teritoriji koja skoro da nije pruala uslove za ivot. Meutim, dr Dinet, nekadanji upravnik te oblasti, zapisao je sledee: Oni su bili odlino opskrbljeni i uspevali su da se odre uz sasvim malo rada. (Bonwick 1870:14) 17 mnotvo razliitih oblika ekoloke adaptacije. (cf. Meggit 1964) Sledei opis uroenike ekonomije, koji je sainio Don Edvard Ajri nakon obilaska june obale, oblasti Flinders i jo bogatije oblasti Marej, zasluuje da bude naveden kao reprezentativan: Unajveemdelu Nove Holandije, gde jo nema evropskih doseljenika i gde ima mnogo povrinskih izvora svee vode, uroenici nemaju nikakve tekoe u obezbeivanju dovoljnih koliina hrane tokom cele godine. Tano je da kvalitet ove hrane varira u zavisnosti od sezone, kao i od vrste terena na kojoj ljudi ive; ali retko se dogaa da u bilo kom delu sezone ili na bilo kojoj vrsti terena doe do oskudice u biljnim i ivotinjskim izvorima hrane . . . Mnoge vrste hrane ne sakupljaju se u enormnim koliinama, ali opet u toliko velikim da to ljudima ostavlja mnogo slobodno vremena i omoguava da se tokom nekih delova sezone na stotine uroenika okupe na jednom mestu. Na mnogim mestima du obale, kao i u svim veim rekama u zaleu, ima mnogo najraznovrsnije i kvalitetne ribe. Na obali jezera Viktorija video sam kamp od preko 600 ljudi, koji su iveli od ribarenja, uz mali dodatak lia mesembryanthemum. Pri razgledanju njihovog kampa nisam primetio da oskudevaju u bilo emu. U oblasti Murunde, koju reka Marej svake godine plavi, slatkovodni rakovi izlaze na suvo u tolikom broju da je tamonjih 400 uroenika moglo da se njima hrani nedeljama, dok je od propale koliine moglo da se prehrani najmanje jo njih 400. Ogromna jata riba javljaju se u toj reci i poetkom decembra. Koliina ribe koja moe se ulovi za nekoliko sati je prosto neverovatna . . . Druga veoma omiljena hrana u ovom istonom delu kontinenta je jedna vrsta moljaca koje uroenici u velikim koliinama pronalaze u odreeno doba godine u planinskim usecima i upljinama. Omiljen je i grba koji za vreme sezone takoe sakupljaju i koriste njegov vrh, listove i stabljike samo jo jedan dokaz o skoro neiscrpnim izvorima hrane koji mogu da podre neogranien broj uroenika. Ima jo mnogo vrsta hrane koju uroenici sakupljaju, jednako obilne i kvalitetne poput one koju sam nabrojao. (Eyre 1845, vol. 2:250-54) Ajri i ser Dord Grej, ije samstrasno svedoenje ranije izneo (mogu samo da potvrdim da sam u njihovim logorima uvek nailazio na najvee izobilje) ostavili su nam i podatke o vremenu koje je uroenicima bilo potrebno da bi zadovoljili sve svoje dnevne potrebe, s tim to se podaci do kojih je doao Grej odnose na uroenike iz jednog od najsurovijih predela zapadne Australije. Svedoenja ovih dentlmena-istraivaa u velikoj meri se poklapaju sa podacima istrai- vanja koje su na Arnhemovoj Zemlji obavili MekKarti i MekArtur: Tokom najveeg dela sezone (to jest, kada ih loe vreme ne zadrava u njihovim sklonitima) njima je potrebno svega 2-3 sata dnevno da bi obezbedili dovoljnu koliinu hrane. Pri tom, to postiu u svom uobiajenom maniru, naizgled nasumino tumarajui od mesta do mesta i sakupljajui ono to bi tu nali, kao da sve to rade samo uzgred. (Grey 1841, vol. 2:263) Ajri tvrdi slino: U skoro svim delovima kontinenta koje sam obiao, gde Evropljani ili njihova stoka nisu ograniili ili unitili originalni nain proizvodnje, uroenicima je po mojoj proceni obino trebalo 3-4 sata da bi obezbedili dovoljno hrane za taj dan, i to bez prekomernog naprezanja. (1845:254-55) Isprekidanost rada na obezbeivanju hrane, o kojoj su pisali MekKarti i MekArtur, kao i obrazac naizmeninog smenjivanja potrage i spavanja, zabeleeni su u svim izvetajima 18 sakupljenimiromkontinenta, od najranijih do najnovijih (Eyre 1845; Bulmer 1878; Mathew 1910; Spencer i Gillen 1899; Hiat 1965). Bejsdou je u tome video zajedniku crtu svih Aboridina: Kada sve rade usklaeno, kada ima dovoljno divljai i vode, Aboridini gledaju da ivot uine to lagodnijim; zato posmatrau sa strane ponekad deluju lenjo. (1925:116). Ako se opet vratimo u Afriku, vidimo da Hadza ive jednako lagodno, poto im rad na zadovoljavanju osnovnih potreba oduzima isto toliko malo vremena i energije kao i Bumanima ili Aboridinima (Woodburn 1968). ivei u oblasti izuzetno bogatoj divljai i vegetacijom (u blizini jezera Ejasi), Hadza lovci su se izgleda lovom vie bavili sluajno, nego kao redovnom aktivnou iji uspeh zavisi od sluaja. Tokom dugih, sunih perioda, najvei deo dana provodili su u kockanju, najee u metalne vrhove strela, koje su inae koristili za lov na krupnu divlja. Ali, tomvrstomlova ionako se bavio samo mali broj lovaca: veina mukaraca je potpuno neopremljena i nesposobna za lov na krupniju divlja, ak i ako imaju odgovarajue strele. A opet, kako kae Vudbern, i to malo aktivnih lovaca na krupniju divlja ilo je u lov u velikim razmacima i ne izlaui se velikom naporu, posebno ako bi ene uspevale da obezbede dovoljno biljne hrane (Woodburne 1966). Uprkos ovoj nonalanciji i ogranienoj ekonomskoj kooperaciji Hadza su uspevali da obezbede sebi sasvim dovoljno hrane i to bez velikog napora. Woodburn iznosi sledeu grubu procenu: Na godinjem nivou, Hadza rade u proseku manje od dva sata dnevno na sakupljanju hrane. (Woodburn 1968:54). Interesantno je da Hadza, poueni ivotom, a ne antropologijom, svesno odbijaju neo- litsku revoluciju da bi sauvali svoje slobodno vreme. Iako okrueni farmerima, sve do skora odbijali su da preu na poljoprivredni nain ivota, obrazlaui svoj izbor uglav- nom time to bi im to donelo i suvie tekog rada. U ovome su slini Bumanima, koji na neolitsko pitanje odgovaraju svojim pitanjem: Zato da obraujemo zemlju kada na svetu ima toliko mongo-mongo oraha? (Lee 1968:33) Vudbern je izneo i svoj utisak, iako jo nepotvren injenicama, da Hadza troe manje energije i verovatno jo manje vremena na zadovoljavanje osnovnih potreba nego susedni poljoprivredni narodi iz istone Afrike (1968:54) 16 Menjajui kontinente, ali ne i kontekst, u isprekidanoj i nepredvidljivoj aktivnosti ju- noamerikog lovca Evropljanin bi takoe mogao da prepozna istu, neizleivu prirodnu dispoziciju: Jamana nisu sposobni za teak, kontinuirani rad pod nadzorom evropskih farmera i zemljoposednika za koje esto rade. Njihov radni tempo je vie stvar raspoloenja i udi, tako da ponekad mogu da pristupe poslu sa mnogo elana. Ali, odmah posle toga, deava se da u jednom neodreeno dugakom periodu samo lee, ne radei nita, a da pri tom i ne pokazuju znake iscrpljenosti. Naravno da ova nepredvidljvost dovodi Evropljane do oajanja, ali Indijanci tu ne mogu nita da urade. To je njihova prirodna dispozicija. (Gusinde 1961:27) 17 16 Poljoprivreda je zapravo prvi primer najamnog rada u istoriji oveanstva. Prema biblijskoj tradiciji, prvi zloinac bio je Kain, zemljoradnik. (Lafargue 1883:11) Treba naglasiti da se poljoprivredna plemena iz susedstva Bumana i Hadza brzo vraaju mnogo pouzdanijem lovako-sakupljakom ivotu, posebno za vreme sue ili u nekoj drugoj situaciji kada im zapreti glad. (Woodburn 1968:54; Lee 1968:39-40) 17 Ova opta odbojnost koju primitvni ljudi zaposleni kod Evropljana pokazuju prema dugom radu, a koja nije tipina samo za lovce, trebalo bi da antropolozima skrene panju na injenicu da tradicionalna ekonomija zadaje sebi samo skromne ciljeve, ije ostvarenje podrazumeva izuzetnu oputenost i olakanje od problema pukog preivljavanja. Lovaka ekonomija je verovatno podcenjena i u pogledu specijalizacije. Ako kod njih i 19 Ovaj stav lovaca prema poljoprivredi dovodi nas najzad i do nekih drugih pitanja koja nisu strogo vezana za potragu za hranom. Opet ulazimo u unutranjost drugaije eko- nomije, oblast ponekad subjektivnu i uvek teku za razumevanje; izgleda kao da lovci svesno prenapreu nau mo poimanja suoavajui nas sa nekim svojim obiajima, toliko neobinim da nas to dovodi u sledeu, ekstremno postavljenu dilemu: ti ljudi su ili budale ili zaista nemaju zbog ega da brinu. Ovo prvo je logian zakljuak na koji upuuje njihova nonalancija, ali samo pod pretpostavkom da su uslovi u kojima ive zaista kritini. S druge strane, ako se sve osnovne potrebe zadovoljavaju sa lakoom, ako pojedinac moe uvek da rauna na uspeh, onda u njihovom na prvi pogled sumanutom ponaanju treba videti neto drugo. Govorei o izuzetnom razvoju trine ekonomije, a posebno o nainu na koji je takva ekonomija od oskudice napravila instituciju, Karl Polanji je rekao da je naa ivotinjska ovisnost o hrani prerasla u ist, ogoljen strah od gladi koji je izmakao svakoj kontroli. Nae poniavajue robovanje materijalnom, od ega pate sve kulture, svesno se ini jo teim. (1947:115) Ali, nai problemi nisu i njihovi. Njihovi ekonomski aranmani uvek raunaju na blagos- tanje; oni veruju u obilje prirodnih resursa, umesto da oajavaju nad ogranienim ljudskim mogunostima. Ono to elim da naglasim je da inae neshvatljivo ponaanje ovih never- nika postaje razumljivo kada se ima u vidu ovo njihovo samopouzdanje, koje moe da se razvije samo u generalno uspenoj ekonomiji. Uzmimo, na primer, njihovo stalno kretanje od jednog kampa do drugog. Ovaj nomadi- zam, koji se esto tumaio kao nevolja na koju su primorani, za njih je bio sastavni deo ivota prema kojem se se odnosili sa istom leernou. Aboridini iz Viktorije, pie Smit, po pravilu su veoma lenji putnici. Oni nemaju nikakav motiv zbog kojeg bi ubrzali svoje kretanje. Na put obino kreu kasno izjutra, a usput se esto odmaraju. (1878, vol. 1:125) Dobri otac Biar, koji je u svojim Izvetajima iz godine 1616-te dao raskoan opis hrane koja za vreme sezone stoji na raspolaganju Mikmak Indijancima (severoistok Amerike) (Nikada Solomonove palate nisu bile tako dobro ureene i sa tako bogatom trpezom), nastavlja u istom tonu: Nai domaini spremali su se za pokret u tako dobrom raspoloenju kao da kreu u etnju ili na izlet; brzo su pripremili svoje znalaki izraene kanue kojima su upravljali tako veto da bi za jedan dan, za dobrog vremena, skoro bez napora prevalili 30-40 liga; ipak, retko kad smo mogli da vidimo ove Divljake kako gledaju da to pre zavre svoje putovanje; oni nikada nisu bili u urbi. Za razliku od nas, koji nita ne moemo da uradimo bez urbe i brige. (Biard 1897:81-85) Naravno, lovci su naputali kamp kada u okolini vie ne bi bilo dovoljno hrane. Ali, videti u ovom nomadizmu samo beg od gladi znai ostati na pola puta: ne treba gubiti iz vida da je oekivanje ovih ljudi da ih na drugom mestu opet eka obilje retko kada bivalo iznevereno. Drugim reima, njihova putovanja bila su grozniava i napeta koliko i nai odlasci na piknik na obalama Temze. Jedna ozbiljnija primedba na raun lovaca i sakupljaa, esto navoena u vrlo razdralji- vom tonu, odnosi se na njihovu nesposobnost predvianja. Uvek okrenuti sadanjosti, bez i jedne pomisli ili brige za to ta moe doneti sutra (Spencer i Gillen 1899:53), lovci nikada nisu pravili zalihe hrane, naizgled nesposobni da prue isplanirani odgovor na ne- dae koje ih sigurno oekuju. Umesto toga, pokazivali su uvek isti nemar, koji se izraavao na najmanje dva ekonomski komplementarna naina. nema specijalizovane proizvodnje, razlog tome je nepostojanje trita, a ne nedostatak slobodnog vremena. (Sharp 1934:35-37; Radclie-Brown 1948:43: Spencer 1959:155, 196, 251; Lothrup 1928:71; Stewart 1938:44) 20 Prvi je njihovo uveno rasipnitvo: obiaj da odmah pojedu svu sakupljenu hranu, ak i u objektivno tekim periodima, kao da ih, kako je to za Naskapi Indijance (Labrador) rekao Le en divlja koju moraju da love eka u tali. Bejsdou je pisao da bi moto australijskih uroenika mogao da glasi ovako: Ako ima dovoljno za danas, ne brini za sutra. Zato Aboridini vie vole da od svojih dnevnih zaliha odmah naprave gozbu, umesto da se zadovolje skromnijim obrocima tokom nekog dueg perioda. (1925:116) Le en je video kako njegove Naskapi Indijance ovakvo ekstravagantno ponaanje ponekad dovodi do ivice propasti: Za vreme gladi koja nas je zadesila, ako bi moj domain doneo kui dva, tri ili etiri dabra, on bi od njih odmah, bio dan ili no, napravio gozbu za sve susedne Divljake. Ako bi jo neko tog dana ulovio neto, i on bi priredio gozbu za sve. Tako se deavalo da u jednom danu samo idete od gozbe do gozbe, ponekad ak tri ili etiri. Govorio sam im da ne postupaju mudro, jer bolje bi im bilo da ne prave gozbe nego da neto sauvaju i za naredne dane, tako da ne moraju da se plae gladi. Ali, oni su mi se samo smejali: Sutra emo ionako da napravimo jo jednu gozbu! Da, ali esto se deavalo da im jedini ulov budu zima i vetar. (LeJeune 1897:281-83) Blagonakloni pisac pokuao je da nekako racionalizuje njihovu nepraktinost. Moda su mueni glau ti ljudi bili sili s uma: prederavali su se ulovljenom divljai jer su dugo bili bez mesa, dobro znajui da bi to opet moglo da im se desi. Ili su moda prireivanje gozbi i obiaj deljenja bili i suvie vane drutvene obaveze da bi bile zanemarene, bez obzira na okolnosti. Iskustvo Le ena moglo bi da potvrdi oba ova tumaenja, ali nas takoe navodi na jo jedno. Tanije, moda Naskapi imaju i neko svoje objanjenje. Oni nisu zabrinuti ta donosi sutra jer znaju da e im to sutra doneti manje-vie isto: jo jednu gozbu. Kolika god bila vrednost ostalih tumaenja, uvek treba imati na umu ovo samopouzdanje lovaca kada se govori o njihovom navodnom rasipnitvu. Najzad, to samo- pouzdanje sigurno ima i neki objektivan osnov: jer, da su zaista toliko cenili prederavanje, a ne zdrav ekonomski razum, oni jednostavno ne bi doiveli da postanu proroci tog novog kulta. Drugi, komplementaran obiaj je zapravo negativ rasipnitva: oni nikada ne uvaju viak, to jest, ne prave zalihe hrane. Na prvi pogled ovo je zaista neobino, jer nema dokaza da je stvaranje zaliha kod njih tehniki nemogue, niti da nisu svesni te mogunosti. (cf. Woodburn 1698:53). Zato treba ispitati okolnosti u kojima ova praksa izostaje. Gusinde je ovo pitanje postavio Jahgan Indijancima; njihov odgovor odisao je istim, potpuno opravdanim optimizmom. Stvaranje zaliha bilo bi suvino. Naime, tokom cele godine i sa skoro neiscrpnom velikodunou more nudi ljudima sve vrste ivotinja, da ih love i sakupljaju. Oluja ili neka druga nedaa mogu neku porodicu odvojiti od obale na nekoliko dana. Ali, niko u tome ne vidi razlog za strah od gladi, jer svuda okolo svako od njih moe da nae ono to mu treba i to u velikim koliinama. Zato bi onda bilo ko brinuo zbog budunosti! Uopte, nai Fueani veruju da se ne treba plaiti budunosti, pa zato ne gomilaju zalihe. Iz godine u godinu, iz dana u dan, na onaj naredni oni nikada ne gledaju sa strepnjom. (Gusinde 1961:336, 339) Ovo objanjenje je verovatno u mnogo emu dobro, ali nije i potpuno. Ovde nailazimo na mnogo sloeniji i suptilniji ekonomski rezon, iako se on u drutvenoj aritmetici realizuje na veoma jednostavan nain. 21 Prednost stvaranja zaliha naspram relativno malog prihoda ostvarenog sakupljanjem dolazi do izraaja samo na ogranienomlokalitetu. Neminovno smanjivanje lokalnih kapaci- teta hrane je glavni uslov lovako-sakupljake ekonomije i glavni uzrok njihove mobilnosti. Eventualna odstupnica u obliku zaliha je upravo ono to stvara kontradikciju izmeu bogat- stva i mobilnosti. Takav pristup usidrio bi kamp u nekoj oblasti iji bi izvori hrane uskoro bili iscrpljeni. Imobilisani stvorenim zalihama, ljudi bi se mogli nai u veoj nevolji nego kada bi nastavili sa lovom i sakupljanjem na nekom drugom mestu, gde je priroda, da tako kaemo, stvorila sopstvene zalihe hrane i to mnogo poeljnije, raznovrsnije i obilnije od one koju bi ljudi mogli da uskladite. Ali, ova suptilna raunica, koja se verovatno ne bi mogla izraziti jezikom simbolike logike, na drutvenom planu biva realizovana u obliku jednostavnih binarnih opcija. Kako Riard Li primeuje (1969:75) tehniki neutralna aktiv- nost kao to je akumulacija hrane ili stvaranje zaliha, na moralnom planu je neto sasvim drugo: to je gomilanje. Uspean lovac moe da stvori zalihe hrane, ali uvek na tetu svog prestia, ili da ih razdeli ostalima, ali onda po cenu svog (prekomernog) uloenog truda. To znai da bi pokuaj stvaranja zaliha hrane samo umanjio ukupan proizvod grupe (output), jer bi oni manje sposobni za lov morali da ostaju u logoru i da se zadovolje onim to bi dobili od onih ambicioznijih.To dalje znai da je stvaranje zaliha hrane tehniki mogue, ali ekonomski nepoeljno i drutveno potpuno neprihvatljivo. Ako ostaje da je obiaj stvaranja zaliha meu lovcima retka pojava, onda u njihovom ekonomskom samopouzdanju, razvijenom u normalnim okolnostima, kada ljudi sve svoje potrebe lako zadovoljavaju, treba videti njihovu optu karakteristiku. To je ono to im je davalo snagu da u dobrom raspoloenju prolaze i kroz najtee nedae, koje su ak i za duh jednog jezuita bile iskuenje i uzrok velike brige, toliko velike da su ga njegovi prijatelji Indijanci upozoravali da bi od toga mogao da se razboli: Gledao sam ih kako sa velikom vedrinom prolaze kroz teke muke i nedae. Zajedno s njima, i ja sam bio bio izloen velikoj patnji. Ali, oni su mi govorili: Moe da se desi da dva ili tri dana budemo bez hrane. Ali, budi hrabar, Chihin. Neka tvoj duh bude dovoljno jak da izdri sve nevolje; odagnaj od sebe tune misli, inae e se razboleti. Pogledaj nas kako smo veseli, iako imamo malo hrane. (LeJeune 1897:283; cf. Needham 1954:230) Drugaiji pristup lovcima i sakupljaima ivot ovih ljudi, pod stalnim pritiskom potreba, ali koje su, zahvaljujui stalnom kretanju, lako zadovoljavali, nikada nije oskudevao u uzbuenjima i zadovoljstvu. (Smyth 1878, vol. 1:123) Jasno je da vrednovanju ekonomije lovaca-sakupljaa treba pristupiti na nov nain, imajui u vidu njena stvarna dostignua, ali i sva njena realna ogranienja. Proceduralna greka nasleene mudrosti sastojala se u pogrenom itanju ekonomske strukture ovih drutava na osnovu materijalnih okolnosti, gde se apsolutna nepovoljnost takvog naina ivota nametala kao jedini mogui zakljuak na osnovu njegovog apsolutnog materijalnog siromatva. Ali, odnos svake kulture prema prirodi predstavlja neku vrstu improvizacije. Ostajui u zadatim ekolokim okvirima, kultura ipak moe da ih prevazie, u isto vreme nosei na sebi njihov peat i pruajui originalan socioloki odgovor: usred siromatva obilje. Koje su stvarne slabosti lovako-sakupljake prakse? To sigurno nije niska produktiv- nost rada, ako navedeni primeri zaista neto znae. Njihovu ekonomiju pre svega ugroava opasnost umanjenog prinosa (prihoda). Zapoinjui sa zadovoljavanjem osnovnih potreba 22 i irei se odatle ka ostalim sektorima, poetni uspeh kao da vodi samo ka tome da svaki budui napor donese sve manje koristi. Ovo objanjava izgled tipine krivulje ekasnosti njihove potrage za hranom na odreenom lokalitetu. Mali broj ljudi e u relativno krat- kom roku redukovati lokalne resurse hrane. Ukoliko ostanu na tom mestu, oni mogu da poveaju cenu hrane ili da se zadovolje umanjenim prinosom: cena raste ukoliko po hranu mora da se ide sve dalje, a umanjeni prinos je ono to ih eka ako se zadovolje manjom koliinom hrane loijeg kvaliteta, ali do koje je lake doi. Reenje je, naravno, da odu na neko drugo mesto. To je prvi i odluujui faktor ekonomije lovaca-sakupljaa: ona zahteva stalno kretanje da bi zadrala sve svoje prednosti. Ovo kretanje, ija dinamika i opseg variraju od okolnosti, samo prenosi na druge oblasti proizvodnje isti mehanizam umanjenog prinosa, koji samo kretanje i ini nunim: izrada pribora, odee, predmeta ili ukrasa, ma koliko bila laka za izvedbu, postaje besmislena kada ima sve anse da bude samo teret, umesto pogodnost. Upotrebna vrednost predmeta brzo bledi pred kvalitetom kao to je nosivost. Izgradnja trajnijih sklonita takoe postaje apsurdna ako uskoro moraju da budu naputena. Odatle lovevo izrazito asketsko shvata- nje materijalnog blagostanja: njegovo interesovanje za minimalnu opremu, a ponekad i potpuna nezainteresovanost; to to prednost uvek daje malim umesto velikim stvarima; izbegavanje da nosi dva ili tri komada iste stvari, itd. Pritisak ekolokih okolnosti, onda kada se sa njima stvarno treba suoiti, izaziva ovu retku formu zbijenosti. Uglavnom, ako je njihov bruto proizvod manji u odnosu na druge ekonomije, uzrok tome nije njihova produktivnost, ve mobilnost. Skoro isto se moe rei i povodom demografskih ogranienja lovako-sakupljakog ivota. Ovde se na ljude primenjuje ista politika iskljuivanja, izraena na slian nain i usmerena na sline ciljeve. Uslovi su postavljeni krajnje hladnokrvno: spreavanje svega to bi moglo da dovede do umanjenog prinosa i smanjene mobilnosti, minimum neophodne opreme, eliminacija duplikata, itd. Drugim reima: edomorstvo, ubijanje starih, seksualno uzdravanje tokom perioda dojenja, itd., sve redom prakse veoma dobro poznate svakom od ovih drutava. Pretpostavka da se ova sredstva primenjuju zato to sistem ne moe da podri vei broj ljudi je verovatno tana, samo to podrati ovde pre znai, doslovno, nositi nego hraniti. Ljudi koji bivaju eliminisani, kako to divljaci ponekad tuno priznaju, upravo su oni koji vie ne mogu sami da se kreu i koji bi usporili ili onemoguili kretanje neke porodice ili grupe. Lovci su moda primorani da tretiraju ljude i stvari na isti nain, tako da u ovoj drakonskoj politici treba videti odraz iste ekologije koja uslovlja i njihovu asketsku koncepciju ekonomije. Ova taktika demografskog ograniavanja je deo ire politike koja ima za cilj da predupredi umanjen prinos. Lokalna grupa je izloena ovom riziku srazmerno svojoj veliini (koja samo do odreene granice omoguava potrebnu pokretljivost, inae dolazi do disperzije grupe). Sve dok ljudima uspeva da zadre sve prednosti ovakvog sistema, njegovu ziku i drutvenu stabilnost, na njihovu maltuzijansku praksu treba gledati samo kao na surovo doslednu. Moderni lovci i sakupljai, koji ive u izrazito nepovoljnom okruenju, vei deo godine provode u malim grupama ratrkanim na velikom prostoru. Ali, pre nego znak niske produktivnosti i siromatva, u ovom demografskom obrazcu treba videti cenu dobrog ivota. Lovci i sakupljai uspevaju da iz svih slabosti svog naina ivota izvuku prednost. Periodine seobe, kao i ograniavanje imetka i populacije su imperativi njihove ekonomske prakse, ali i njihov kreativni odgovor na problem adaptacije. To su nunosti iz kojih i nastaju vrline. Upravo u timokvirima blagostanje postaje mogue. Pokretljivost i umerenost usklauju loveve ciljeve sa njegovim tehnikim mogunostima. Tako jedan nerazvijeni 23 oblik proizvodnje moe da se pokae kao veoma ekasan. Njihov ivot nije tako teak kao to izgleda kada se posmatra sa strane. U nekim aspektima ekonomija je odraz nepovoljne ekologije, ali ovim ljudima ipak uspeva da je preokrenu u svoju korist. Izvetaji o modernim lovcima i sakupljaima, posebno onima iz marginalnih oblasti, govore da prosean radni dan odraslog lana grupe, na svim poslovima vezanim za obez- beivanje hrane, traje 3-5 sati. Lovci priznaju samo uteeno radno vreme, za razliku od modernih indutrijskih radnika (i to onih organizovanih u sindikate), koji bi se sigurno menjali sa njima za radnu nedelju od 21-35 sati. Jedno interesantno poreenje nedavno je izvreno i meu neolitskim farmerima. Na primer, prosena radna godina odraslog Hanunu uroenika sa Filipina, mukarca ili ene, koji se bave uzgojem na umskim krevinama, iz- nosi 1200 sati (Conklin 1957:151), ili 3h 20 dnevno. Tu meutim nije raunato sakupljanje hrane, briga oko stoke, kuvanje i druge svakodnevne radne aktivnosti. Komparativni podaci postoje i za druge neolitske uzgajivae irom sveta. Zakljuci su prilino suzdrani kada se formuliu negativno: lovci i sakupljai ne moraju da rade due od primitivnih uzgajivaa, da bi sebi obezbedili dovoljno hrane. Prebacujui se iz etnografske u istorijsku sferu, o neolitskim ljudima moglo bi se rei isto to je i Don Stjuart Mil rekao o sredstvima za utedu ljudskog rada: nijedan od tih izuma nije do sada utedeo ljudima ni minut slobodnog vremena. Neolitski ljudi nisu osetili nikakav poseban napredak u odnosu na paleolitske u pogledu obima rada; pre e biti da su sa razvojem poljoprivrede morali da rade jo napornije. Isto vai i za uvreeno miljenje da borba za goli opstanak ne ostavlja lovcima i sa- kupljaima dovoljno slobodnog vremena. Ovo je uobiajeno objanjenje za njihov nizak evolucioni status, dok se o slobodnom vremenu neolitskih ljudi govori kao o njihovom velikomdostignuu. Meutim, ovu tradicionalnu formulu treba preokrenuti: prosean obim rada uveava se sa razvojem kulture, dok se obim slobodnog vremena smanjuje. Za bazini rad lovaca je karakteristino da je isprekidan, dok moderni lovci pokazuju sklonost da veliki deo slobodnog vremena provedu spavajui tokom dana. U tropskim oblastima, gde danas ivi veina preostalih lovaca, sakupljanje biljaka je mnogo pouzdaniji izvor hrane od lova. Samim tim, rad ena koje se bave sakupljanjem je redovniji i obezbeuje najvei deo hrane, tako da je posao kojim bi trebalo da se bave mukarci esto ve obavljen. Njihov rad je izrazito sporadian, po potrebi, koja se esto ne moe tano predvideti. I zato, ako tim ljudima nedostaje slobodno vreme, onda je to u prosvetiteljskom, a ne u bukvalnom smislu. Njihovu zaostalost Konkorde je tumaio time to svoje slobodno vreme ne koriste za udubljivanje u misli i obogaivanje svog duha pronalaenjem novih kombinacija ideja, primeujui, ovog puta ispravno, da je njihova ekonomija neprestano smenjivanje krajnje intenzivne aktivnosti i potpune dokolice. Jasno, problemje u tome to lovac svoje slobodno vreme nije koristio na nain jednog prosveenog, aristokratskog lozofa. Lovci i sakupljai veoma odluno brane svoje vienje ekonomije, bez obzira na povre- mene tekoe. Ponekad izgleda da dospevaju u tekoe ba zbog te svoje odlunosti. Moda ih upravo njihovo samopouzdanje ponekad i ini tako rasipnim, to moe da dovede do ljudskih gubitaka pri prvoj neoekivanoj nevolji. Ipak, to to ovde govorim u prilog nji- hovom blagostanju ne znai da osporavam injenicu da se neki lovci ponekad suoavaju sa stvarnim tekoama. Za neke od njih skoro je nezamislivo da ovek umre od gladi ili da ostane bez hrane due od dan ili dva. (Woodburn 1968:52) S druge strane, neki drugi, posebno oni najizolovaniji lovci, ratrakani u malim grupama u ekstremno nepovoljnim prirodnim uslovima, ponekad bivaju blokirani, tako da ne mogu da dou do divljai. Ali, ovakve teke oskudice najee pogaaju samo neke izolovane porodice, a retko kada drutvo u celini. (cf. Gusinde 1961:306-7) 24 Priznajui ovu njihovu ranjivost i imajui u vidu poloaj modernih lovaca iz prirod- no najsiromanijih oblasti, ipak tvrdim da bi bilo teko dokazati da je oskudica glavna karakteristika ivota lovaca-sakupljaa. Louvi se pita: Ali, ta je tek sa stoarima ija stada periodino bivaju pokoena nekom boleu kao to je to tokom XIX veka bio sluaj sa nekim grupama Laponaca, koji su zbog toga morali da se vrate ribolovu? ta je sa primitivnim seljacima koji su krili i obraivali zemljite, sasvim ga iscrpljujui, a onda prelazili na drugo mesto i koje je svaka sua mogla da osudi na gladovanje? Zar su oni imali veu kontrolu nad prirodnimnedaama od lovaca-sakupljaa? (1938:286) Najzad, ta je sa svetom danas? Izmeu jedne treine i jedne polovine oveanstva svake veeri odlazi u postelju gladna. U kamenom dobu taj deo je morao biti mnogo manji. ivimo u vreme neviene gladi. Danas, u vreme najvee tehnoloke moi, mi imamo glad kao instituciju. Preokrenimo zato jo jednu klasinu formulu: sa razvojem kulture glad se uveava, kako u relativnom tako i u apsolutnom iznosu. To je paradoks na koji ovde elim da ukaem. Okolnosti utiu da lovci i sakupljai imaju objektivno nizak ivotni standard. Ali, ako imamo u vidu njihove ciljeve i njima prilagoena sredstva za proizvodnju, jasno je da oni sve svoje ivotne potrebe zadovoljavaju sa lakoom. Razvoj ekonomije obeleavaju dve kontradiktorne tendencije: jedna koja obogauje, druga koja osiromauje; jedna koja je u odnosu na prirodu na stalnom dobitku, druga koja sa ljudskog stanovita donosi gubitke. Progresivni aspekt je, naravno, tehnoloki, slavljen zbog mnogo ega: zbog stalnog uveavanja koliine roba i usluga, vee akumulacije energi- je potrebne za razvoj kulture, podele rada, vee slobode u odnosu na prirodna ogranienja. Ovo poslednje je posebno vano za razumevanje najranijeg stadijuma tehnolokog razvoja. Poljoprivreda nije samo podigla drutvo iznad razine proste raspodele prirodnih izvora hrane, ve je omoguila neolitskim zajednicama prelazak na vie oblike drutvene organi- zacije, gde izostaju prirodni izvori hrane: dovoljno hrane moglo je da bude obezbeeno ak i kada ne bi bilo nikakvih prinosa. To je vodilo ka sve veoj stabilizaciji drutva i njegovom materijalnom poveanju. Kultura je nastavila da nie trijumfe, u nekoj vrsti stalnog sukoba sa osnovnim biolokim zakonima, sve dok nije dokazala da moe da podri ljudski ivot ak i u svemiru u prirodnim uslovima gde nema ni gravitacije, ni kiseonika. Za to vreme, po azijskim pijacama ljudi umiru od gladi. Re je o istovremenom razvoju odreenih drutvenih struktura i tehnologije, po dinamici slinoj onoj iz prie o putu na kojem posle svakog koraka napred, slede dva koraka nazad. Strukture koje su se razvijale bile su u isto vreme politike i ekonomske, usmerene na vlast i posedovanje. One su se prvo razvile unutar drutava, a zatim izmeu njih. Nema sumnje da je razvoj tih drutvenih struktura bio neophodan uslov za razvoj tehnologije, ali unutar zajednice to je vodilo stvaranju odnosa nejednakosti na planu distribucije i naina ivota. Najprimitivniji ljudi na svetu imaju malo stvari, ali oni nisu siromani. Siromatvo ne znai mali posed; to nije ak ni odnos izmeu ciljeva i sredstava; to je, iznad svega, odnos izmeu ljudi. Siromatvo je drutveni status i kao takvo plod civilizacije. Ono je raslo zajedno sa civilizacijom, u isto vreme kao kriterijum za razlikovanje drutvenih klasa i kao odnos zavisnosti koji je neolitske seljake inio mnogo osetljivijim na prirodne katastrofe nego to je to bio bilo koji kamp Eskima sa Aljaske. Sva prethodna izlaganja zasnivaju se na slobodnom itanju podataka o lovcima i sa- kupljaima, kao jedne evolucione osnove. Ali, tu slobodu ne treba koristiti olako. Da li su marginalni lovci poput Bumana iz pustinje Kalahari reprezentativniji predstavnici 25 paleolitskog naina ivota nego, recimo, Indijanci iz Kalifornije ili oni sa severozapadne obale? Mogue je da nisu. Mogue je da Bumani nisu ak ni reprezentativni predstavnici marginalnih lovaca. Najvei broj preostalih lovaca-sakupljaa vodi udno rasejan i lenj ivot. Ali, neki su sasvim drugaiji. Evo kakav su utisak ostavili Murngin uroenici: Prvi to strancu pada u oi kada doe meu ove uroenike iz istonog dela Arhemove Zemlje je njihova marljivost. Posmatra mora ostati zadivljen kada vidi da meu njima, sa izuzetkom sasvim male dece, nema dokonih ljudi. (Tomson 1949a:33-34) Nita ne ukazuje na to da je poloaj ovih ljudi posebno teak. (cf. Tomson 1949b) Pravi razlog njihove neuobiajene marljvosti lei u neemu sasvim drugom: u njihovom razvijenom i uzbudljivom ceremonijalnom ivotu u ciklusu ritualne razmene, koja donosi presti zanatlijama i trgovcima. (Tomson 1949a:26, 28 34, 87) Ali, veina lovaca nema takve ambicije. Njihova svakodnevica je relativno bezbojna, a jedina ambicija im je da na miru vare ono to su pojeli sa gutom. Kulturna orijentacija nije ni dionizijska ni apolonska, ve gastronomska, kako je to za ooni Indijance rekao Dulijan Stjuart. Ili moda bahanalijska: Jelo je za Divljake isto to i pie za evropske pijandure, koji bi se rado udavili u buretu vina, kao i Divljaci u kazanu punom mesa; jedni stalno priaju o piu, ovi drugi samo o hrani. (LeJeune 1616; 1897:249) Izgleda kao da je superstruktura ovih drutava erodirala, ostavljajui na vrhu samo stenu golog preivljavanja. A poto su svoje osnovne potrebe zadovoljavali prilino lako, ljudima je ostajalo puno vremena za priu i lenarenje. Zato ovde ukazujem na mogunost da etnograja lovaca i sakupljaa u velikoj meri predstavlja izvetaj o oteenim kulturama. Osetljivi ciklusi obreda i razmene mogli su da nestanu bez traga ve u prvim danima kolonizacije, kada su odnosi izmeu grupa posredovani ovim obiajima bili uniteni ili ozbiljno narueni. Ako je tako, onda bi originalno drutvo blagostanja trebalo preispitati i u pogledu njegove originalnosti, kao i sve dosadanje evolucione eme. Ipak, i ovo malo sauvane istorije lovaca dovoljno je da bismo utvrdili sledee: pitanje ekonomije bilo je uspeno reeno paleolitskim sredstvima. Ali, samo do trenutka kada je kultura, stremei svom vrhuncu, podigla oltar Nedostinom: svojim neogranienim potrebama. Maral Salins, 1972. (1968) 26 Bibliograja Basedow, Herbert, 1925. Te Australian Aboriginal. Adelaide, Australia: Preece Biard, Le Pere Pierre, 1987. Relation of New France, of Its Lands, Nature of the Country, and of Its Inhabitants . . . , in R. G. Twaites (ed.), Te Jesuit Relations and Allied Documents, Vol. 3. Cleveland: Burrows (First French edition 1616). Boas, Frantz, 1940. Race, Language and Culture. New York: Free Press Bonwick, James, 1870. Daily Life and Origin of the Tasmanians. London: Low and Merston Boukharine, N., 1967. La Teorie du materialism historique. Paris: Editions Anthropos (First Russian edition, 1921) Braidwood, Robert J., 1952. Te Near East and the Foundations of Civilization. Eugene: Oregon State System of Higher Education. Braidwood, Robert J., 1957. Prehistoric Men, 3rd ed. Chicago Natural Museum Popular Series, Anthropology, No. 37. Braidwood, Robert J., and Gordon R. Wiley (eds.), 1962. Courses Toward Urban Life. Chicago: Aldine. Clark, Colin, and Margaret Haswell, 1964. Te Economics of Subsistence Agriculture. London: Macmillan. Clark, Graham, 1953. From Savagery to Civilization. New York: Schuman Codere, Helen, .1968. Money Exchange Systems and a Teory of Money. Man (n.s.) 3:557-77 Conklin, Harold C., 1957. Hanunno Agriculture. Rome: Food and Agriculture Organi- zation of United Nations. Curr, E. M., 1965. Recollection of Squating in Victoria, Ten Called the Port Phillip District, from 1841-1851. (First edition, 1883) Melbourne: At the University Press. Dalton, George, 1961. Economic Teory and Primitive Society, American Anthropo- logist 63:1-25 Eyre, Edward John, 1845. Journals of Expeditions of Discovery into Central Australia, and Overland from Adelaide to King Georges Sound, in the Years 194041. 2 Vols. London: Boone. Gorz, Andre, 1967. Le socialisme dicile. Paris: Seuil. Grey, Sir George, 1841. Journal of Two Expeditions of Discovery in North-West and Western Australia, During the Years 1837, 38 and 39. 2 Vols. London: Boone. Gusinde, Martin, 1961. Te Yamana. 5 Vols. New Haven, Conn.: Human Relations Area les (German edition, 1931) Harris, Marvin, 1968. Te Rise of Anthropological Teory. New York: Tomas Y. Crowell. Haury, Emil W., 1962. Te Greater American Southwest, J. Braidwood and G. R. Wiley (eds.), Courses Toward Urban Life. Chicago: Aldine. Herskovits, Melville J., 1952. Economic Anthropology. New York: Knopf. Hiat, L., 1965. Kinship and Conict. Canberra: Australian National University. 27 Hodgkinson, Clement, 1845. Australian from Port Macquarie to Moreton Bay, with Descriptions of the Natives. London: Boone. Hoebel, E. Adamson, 1958. Man in the Primitive World. 2nd ed. New York: McGraw- Hill. Lafargue, Paul, 1911. Te Right to be Lazy. Chicago: Kerr (First French edition, 1883). Lee, Richard, 1968. What Hunters Do for a Living, or How to make Out on Scarce Resources, R. Lee and I. DeVore (eds.), Man the Hunter, Chicago: Aldine. Lee, Richard, 1969. !Kung Bushman Subsistence: An Input-Output Analysis, A. Vayde (ed.), Environment and Cultural Behavior. Garden City, N.Y.: Natural History Press. Lee, Richard B., and Irven DeVore (eds.), Chicago, Aldine 1968. Man the Hunter. Zbirka radova predstavljenih na Simpozijumu o oveku lovcu, 1966, na kojem je, s nacrtom ovog eseja uestvovao i Maral Salins: Kulturalni ovek postoji na zemlji nekih 2 miliona godina; tokom 99% tog vremena iveo je kao lovac-sakuplja. Tek u poslednjih 10.000 godina ovek je poeo da pripitomljuje biljke i ivotinje, da koristi metale i jo neke izvore energije osim svog tela. Homo Sapiens je poprimio sutinski moderan oblik najmanje 50.000 godina pre nego to je preduzeo bilo ta da bi unapredio svoja sredstva za proizvodnju. Od nekih 80 milijardi ljudi, koliko se procenjuje da je ikada ivelo na zemlji, preko 90% su iveli kao lovci i sakupljai; oko 6% su iveli od poljo- privrede, a ostatak u industrijskim drutvima . . . Lovako-sakupljaki nain ivota bio je najuspeniji i najdugotrajniji oblik ovekovog prilagoavanja ikada ostvaren. Tanost ove ocene posebno dolazi do izraaja pri pogledu na na sadanji poloaj, iz- loen stalnoj pretnji nuklearne katastrofe i populacione eksplozije. I dalje je otvoreno pitanje da li e ovek uspeti da preivi sve sloenije i nestabilnije ekoloke uslove koje je sam stvorio. Ako u tome ne uspe, neki budui, interplanetarni arheolozi govorie o naoj planeti kao o mestu na kojem je, posle izuzetno dugog perioda stabilnosti, tokom kojeg su ljudi iveli uglavnom od niskointenzivnog lova i sakupljanja, iznenada usledio period intenzivnog tehnolokog razvoja, koji je vrlo brzo doveo do istrebljenja vrste. Iz te perspektive, pojava poljoprivrede i termonuklearna destrukcija izgledae kao sutinski istovremene. (Richard B. Lee i Irven DeVore, Man the Hunter, 1968, Uvod, str. 3) LeJeune, le Pere Paul, 1897. Relation of What Occurred in New France in the Ye- ar 1634, in R. G. Twaites (ed.), Te Jesuit Relations and Allied Documents, Vol. 6. Cleveland: Burrows (First French edition 1635). Lothrup, Samuel K., 1928. Te Indians of Tierra del Fuego. New York: Museum of the American Indian, Heye Foundation. Lowie, Roberth H., 1938. Subsistence, F. Boas (ed.), General Anthropology. Boston: Heath. Lowie, Roberth H., 1946. An Introduction to Cultural Anthropology. 2nd ed. New York: Rinehart. McArthur, Margaret, 1960. Food Consumption and Dietary Levels Groups of Abo- rigines Living on Naturally Occurring Foods, C. P. Mountford (ed.), Records of the Australian-American Scientic Expedition to Arnhem Land, Vol. 2: Anthropology and Nutrition. Melbourne: Melbourne University Press. 28 McCarthy, Frederick D., and Margaret McArthur, 1960. Te Food Qest and the Time Factor in Aboriginal Economic Life, C. P. Mountford (ed.), , Vol. 2: Anthropology and Nutrition. Melbourne: Melbourne University Press. Mandel, Ernest, 1962. Traite dconomie Marxist. 2 Vols. Paris: Julliard Marshall, Lorna, 1962. Sharing, Talking, and Giving: Relief of Social Tensions Among !Kung Bushman, Africa 31:231-49 Mathew, John, 1910. Two Representative Tribes of Qeensland. London: Unwin. Mauss, Marcel, 1966. Essai sur le don: Forme et raison de lchange dans les so- cits archaques, Sociologie et anthropologie. (First published 1923-24 in LAnnee Sociologique). Paris: Universitaires de France. Meggit, Mervyn, 1964. Indigenous Forms of Government Among the Australian Aborigines, Bijdragen tot de Tall-, Lan-, en Volkenkunde 120:163-80 Needham, Rodney, 1954. Siriono and Penan: A Test of Some Hypotheses, Southwes- tern Journal of Anthropology, 10:225-32 Polany, Karl, 1947. Our Obsolete Market Economy, Commentary 3:109-17 Polany, Karl, 1957. Te Economy as Instituted Proces, K. Polany, C. Arensberg and H. Pearson (eds.), Trade and Market in the Early Empires. Glenocoe: Free Press. Polany, Karl, 1959. Anthropology and Economic Teory, M. Fried (ed.), Readings in Anthropology. Vol. 2, New York: Crowell. Qimby, George I., 1962. A Year with a Chippewa Family, 17631764, Ethnohistory 9:217-39. Radclie-Brown, A. R., 1948. Te Andaman Islanders. Glencoe: Free Press (First edition 1922) Redeld, Robert, 1953. Te Primitive World and its Transformation. Ithaca, N.Y.: Cornell University Press. Service, Elman R., 1962. Primitive Social Organization. New York: Random House Service, Elman R., 1963. Proles in Ethnology. New York: Harper & Row. Sharp, Lauriston, 193435. Ritual Life and Economics of the Yir-Yiront of Cape York Peninsula, Oceania 5:19-42 Sharp, Lauriston, 1958. People Without Politics, V. F. Ray (ed.), Systems of Political Control and Bureaucracy in Human Societies. American Ethnological Society. Seatle: University of Washington Press. Smyth, R. Brough, 1878. Te Aborigines of Victoria. 2 Vols. Melbourne: Government Printer. Spencer, Baldwin and F. J. Gillen. 1899. Te Native Tribes of Central Australia. London: Macmillan. Spencer, Robert F., 1959. Te North Alaskan Eskimo: A Study of Ecology and Society. Smithsonian Institution Bureau of American Ethnology Bulletin 171. Washington D.C.: U.S. Government Printing Oce. Stewart, Julian, 1938. Basin-Plateau Aboriginal Sociopolitical Groups. Smithsonian Insti- tution Bureau of American Ethnology Bulletin 120. Washington D.C.: U.S. Government Printing Oce. 29 Steward, Julian H., and Louis C. Faron. 1959. Native Peoples of South America. New York: McGraw-Hill. Tomson, Donald F., 1949a. Economic Structure and the Ceremonial Exchange Cycle in Arnhem Land. Melbourne: Macmillan. Tomson, Donald F., 1949b. ArnhemLand: Explorations Among an Unknown People, Te Geographical Journal 113: 1-8; 114-54-67. Turnbull, Colin, 1965. Wayward Servants. Garden City, N.Y.: Natural History Press. van der Post, Laurens, 1958. Te Lost World of the Kalahari. New York: Morrow. Warner, W. Loyd, 1964. A Black Civilization. (Harper Torchbook from the edition of 1958; rst edition 1937). New York: Harper & Row. White, Leslie A., 1949. Te Science of Culture. New York: Farrar, Strauss White, Leslie A., 1959. Te Evolution of Culture. New York: McGraw-Hill. Woodburn, James (Director), 1966. Film Te Hadza, Department of Anthropology, London School of Economics. Woodburn, James, 1968. An Introduction to Hadza Ecology, R. Lee and I. DeVore (eds.), Man the Hunter, Chicago: Aldine. Worsley, Peter M., 1961. Te Utilization of Food Resources by the Australian Aborigi- nal Tribe, Acta Ethnographica 10:153-90. 30 Pjer Klastr o Maralu Salinsu Odlomak iz predgovora za prvo francusko izdanje Stone Age Economics (Age de pierre, ge dabondance, Paris, Gallimard 1976); objavljeno u Pierre Clastres, Rechereches danthropologie politique, 1980. Archeology of Violence, Autonomedia 1994. Maral Salins (1930), poznati ameriki profesor, stekao je veliku reputaciju prouavajui melanezijska drutva. Ali, njegov nauni rad ne ograniava se samo na etnograju odre- ene kulturne oblasti. Iskoraujui iz okvira etnografskog poentilizma, Salins zapoinje sistematsko prouavanje jedne drutvene dimenzije koju su etnolozi dugo ignorisali. On pristupa polju ekonomije na radikalno nov nain i postavlja sutinsko pitanje: ta je sa ekonomijom primitivnih drutava? Kao to emo videti, re je o veoma provokativnom pitanju. Salins nije prvi koji je postavio to pitanje. Zato se onda vraati na neto to je odavno reeno? Sledei Salinsov metod, brzo emo videti da ovo pitanje ne samo da nikada nije dobilo odgovor koji zasluuje, nego i da su se brojni autori na njega osvrtali s neverovat- nom leernou, a najee ga jednostavno podvrgavali uobiajenoj praksi iskrivljavanja prikupljenih etnografskih injenica. Ovde se ne suavamo samo s problemom pogrenog tumaenja, do ega u naunim istraivanjima uvek moe da doe ve s pokuajem prila- goavanja stvarnosti primitivnih drutava prethodno uvrenim i kao to emo videti, veoma ilavim shvatanjima drutva i istorije. Mnogi predstavnici ekonomske antropolo- gije, blago reeno, nisu uvek znali kako da razdvoje obavezu objektivnosti, koju zahteva istraivanje injenica, od brige za ouvanjem svojih lozofskih i politikih ubeenja. Kada se analiza, svesno ili nesvesno, podredi takvim imperativima, ovom ili onom prethodno ksiranom vienju drutva, iako strogost naunog postupka nalae upravo suprotono, brzo zalazimo u oblast mistikacije stvarnosti. Salinsov rad je posveen osporavanju ovakvog postupka. To ne znai da je u tom poslu raspolagao etnograsfom graom bogatijom od one kojom su raspolagali njegovi prethod- nici: iako i sam terenski istraiva, on nam ne nudi neke nove, zapanjujue injenice koje bi trebalo da nas navedu da preispitamo sva tradicionalna shavatanja o ekonomiji primitivnih drutava. On se, sa izvanrednom doslednou, zadovoljio time da pronae istinu na osnovu odavno sakupljenih i poznatih injenica. Izabrao je da direktno ispita raspoloivi materijal, nemilosrdno odbacujui sve uvreene ideje o njemu. To znai da je zadatak koji je Salins dodelio sebi mogao da obavi i neko drugi, mnogo ranije: dosije je ve bio tu, dostupan i kompletan. Ali, Salins je prvi koji ga je otvorio i zato u njemu treba da gledamo pionira. ( . . . ) Iz njegove analize sledi da primitivna ekonomija ne samo da nije ekonomija siromanog drutva, ve da je primitivno drutvo zapravo prvo drutvo blagostanja. Provokativna izjava, sposobna da uzdrma sve temelje na kojima poiva nauk pseudoantropologa, ali tana: ako proizvodna maina primitivnog drutva u relativno kratkom periodu niskointenzivne aktivnosti uspeva da zadovolji sve materijalne potrebe ljudi, ostajui daleko ispod svojih objektivnih proizvodnih mogunosti, to znai da bi ona, ako eli, mogla lako da radi due i bre, i tako proizvede viak i formira zalihe. Samim tim, ako primitivno drutvo to moe, a ipak ne ini, onda je to zato to to ne eli. Kada sakupe dovoljno hrane i potreptina Australijanci i Bumani prestaju sa lovom i sakupljanjem. Zato bi se zamarali stvaranjem zaliha preko onoga to su u stanju da potroe? Zato bi nomadi sebi oteavali ivot prenosei sa jednog mesta na drugo velike zalihe, kada se zalihe, kako to kae Salins, nalaze svuda oko njih, u samoj prirodi? 31 Divljaci nisu tako ludi kao formalistiki ekonomisti, koji samo zato to meu njima ne uspevaju da pronau mozak nekog industrijskog ili trgovakog menadera, potpuno opsednutog stalnimpoveanjemproizvodnje i obrta zarad sticanja to veeg prota, uporno ponavljaju gluposti o navodnoj inferiornosti primitivne ekonomije. Sahlinsova najvea vrlina je u tome to mirno i temeljno demaskira ovu lozoju koja u modernom kapitalisti vidi ideal i meru svih stvari. A opet, da li je potreban ikakav napor da bi se shvatilo da primitivni ovek nije preduzetnik prosto zato to ga to ne zanima? Da ne ini nita u cilju optimalizacije svoje proizvodne aktivnosti, ne zato to ne zna kako da to postigne, ve zato to to ne eli! ( . . . ) Formalistiki ekonomisti i marksistiki antropolozi imaju sledeu zajedniku crtu: oni su nesposobni da sagledaju oveka iz primitivnog drutva izvan etikih i konceptualnih okvira izvuenih iz kapitalizma ili iz kritike kapitalizma. Njihovi patetini pokuaji imaju isto polazite i dolaze do istog rezultata: do etnologije bede. Salinsova zasluga je u tome to nam je pomogao da shvatimo svu bedu njihove etnologije. Pjer Klastr, 1976. 32 Izbor iz bibliograje Marala Salinsa Social Stratication in Polynesia (1958) Evolution and Culture (ed., 1960) Moala: Culture and Nature on a Fijian Island (1962) Tribesmen (1967) Stone Age Economics (1972) Culture and Practical Reason (1976) Use and Abuse of Biology: An Anthropological Critique of Sociobiology (1976) Historical Metaphors and Mythical Realities: Structure in the Early History of the Sandwich Island Kingdom (1981) Islands of History (1985) Essays in Economic Anthropology: Dedicated to the Memory of Karl Polanyi: Marshall David Sahlins, Paul Bohannan, June Helm (1985) Social Stratication in Polynesia (1988) Anahulu: Te Anthropology of History in the Kingdom of Hawaii (1992) Waiting for Foucault (1993) How Natives Tink: About Captain Cook, For Example (1995) Evolution and Culture: Marshall D. Sahlins (Editor), Elman R. Service (Editor) (1994) Waiting For Foucault, Still? (1999) Culture in Practice: Collected Essays (2000) Apologies to Tucydides: Understanding History as Culture and Vice Versa (2004) Te Western Illusion of Human Nature (2008) What Kinship Is And Is Not (2013) Anarhistika biblioteka Anti-Copyright 19. 02. 2013. Marshall Sahlins Prvobitno drutvo blagostanja 1968. Preveo Aleksa Golijanin, 2002. http://anarhija-blok45.net1zen.com Te Original Auent Society (1968), Stone Age Economics, New York, Aldine de Gruyter, 1972. Maral Salins, Prvobitno drutvo blagostanja: Esej o ekonomiji lovaca-sakupljaa, anarhija/ blok 45, Porodina biblioteka br. 3, 2002. http://anarhisticka-biblioteka.net