Pojam ljubavi i zene u Kanconijeru

Kanconijer predstavlja zbirku od 366 pjesama, od kojih su veci dio soneti, ali i kancone, balade te
druge pjesnicke forme. Ovo djelo, koje je proslavilo Petrarcu, za osnovnu temu ima pjesnikovu ljubav
prema Lauri. On u ovom djelu svoju ljubav prema toj zeni tretira kao ljudsku, zemaljsku strast, koja se
veze za neuzvracenu i bolnu ljubav.

Petrarca u svom djelu posmatra sliku zene, koja je stvorean iz sna, sjecanja i maste. On kroz svoje
djelo posmatra sliku zene, zene koja je idealna, zene koju poredi sa andjelom. Medjutim, iako joj kroz
opise daje natprirodne osobine, Laura je u ovom djelu takodjer opisana i kroz vrijeme. Iako se u djelu
ne preciziraju nikakve vremenske odrednice, opis Laure se nadovezuje na temu prolaznosti vremena,
koja je takodjer zastupljena u djelu, pa je tako to vrijeme koje prolazi, utjecalo i na Lauru i njen lik u
samom djelu. Ponekad, umoran od bola, Petrarca se obracao Bogu, govoreci da je strast, koja je
dominirala njime, proizvod mladalacke ludosti. Medjutim, Laurina smrt ce sve promijeniti. Nakon sto
njegova voljena umire, Petrarca se okrece ka proslosti i oplakuje vrijeme koje ne moze vratiti. On
Lauru poredi sa lovorom, za njen lik se cesto veze priroda. Petrarca je Lauru vidio i u snu, kakva mu je
bila najljepsa. U djelu nije predstavljena jasna i precizna slika te zene. Laurin lik je zapravo jako mutan
i nejasan. Laura je uglavnom opisana kao zena plave kose, koja je smjestena u nekom ambijentu
prirode. Medjutim, cjelokupna Petrarcina poezija se vise cita kao precizna analiza njegove svijestii,
nego kao ljubavna prica. U sustini, to njegovo mucno ljubavno iskustvo zapravo predstavlja simbol
onog znacajnijeg sentimentalnog, intelektualnog i religijoznog iskustva. Poznato je da se ta Petrarcu
vezu unutrasnju razori i sukobi, te on dakle u ovom djelu spaja temu prolaznosti vremena i svoje
nestabilnosti sa opisom ene, pa se zato u djelu stalno javljaju oscilacije izmedju proslosti i sadasnjosti,
te izmedju nebeskog i zemaljskog, odnosno onoga sto je Petrarca pokusavao da sjedini kroz sjecanje
na Lauru, nakon njene smrti.
Dakle, u samoj osnovi ovog djela nalazi se stvarno prozivljeno iskustvo, sto neznaci da bi se ovo djelo
trebalo tumaciti kao ispovijest samog pjesnika. Ovo djelo se zapravo treba posmatrati kroz sam
knjizevni preobrazaj. Ono sto predstavlja osnovu je njegovo licno iskustvo, naprimjer iako se Laura
koja je opisana kroz ljudske osobine, te kroz detaljniju psiholosku dimenziju, ona je i dalje dosta
daleko od toga da se smatra realnim likom, sto se ogleda u cinjeniici da se nikada nije uistinu utvrdilo
da li je Laura zaista postojala ili je bila samo proizvod pjesnikove maste.