O pjesnikom umijeu

Daljnja rasprava o tragediji

Na poetku 18. glave Aristotel iznosi injenicu da u svakoj tragediji postoje zaplet (desis) i
rasplet (lysis).
1
Mora se naglasiti da nai termini zaplet i rasplet ne odgovaraju u potpunosti
terminima koje Aristotel koristi; Rasplet u nas znai klimaks onoga to Aristotel oznaava
kao lysis.
2
Aristotel nadalje pie da se vanjski dogaaji, i u mnogo sluajeva neki od
unutarnjih, ine zaplet, a ostalo je rasplet. Ovako taj dio prevodi Else, i iz tog prijevoda
proizlazi mogunost da se drama sastoji samo od lysis, to jest od raspleta, dok mu desis
prethodi.
3
Dobar primjer toga je tragedija Kralj Edip. Meutim, treba uzeti u obzir i probleme
nastala usred prevoenja; mogui prijevod je i da esto neki dogaaji van i neki unutar radnje
ine desis (zaplet), to bi onda podrazumijevalo da desis moe biti potpuno izvan ili potpuno
unutar radnje. Vanjski dogaaji su ono to se dogaa izmeu poetka prie i poetka radnje
drame, prethodni dogaaji za koje se u 14. glavi kae da su izvan drame. Zaplet, to jest desis,
je dio koji see od poetka prie pa sve do posljednjeg prizora prije nego poinje obrat.
Negdje desis prestaje pred poetak drame, negdje pred sam prolog, ili u njegovu toku. Mora
se napomenuti da je u antikoj drami jako nejasno razlikovanje izmeu zapleta i raspleta, iz
razloga to su prie fabula bile poznate, pa nisu trebale mnogo ekspozicije.
4
Rasplet je dio od
poetka obrata do kraja drame. Takoer se treba napomenuti da se ova podjela na desis i lysis
nije odrala i nije utjecala na kasnije autore. Umjesto raspleta u upotrebi je ostao termin
katastrofa.

1
Usp. Aristotel, O pjesnikom umijeu, preveo i priredio Zdeslav Dukat (Zagreb: kolska knjiga, 2005), str. 35.
2
Zdeslav Dukat, Biljeke, u: Aristotel, O pjesnikom umijeu, preveo i priredio Zdeslav Dukat (Zagreb: kolska
knjiga, 2005), str. 300.
3
Isto, str.300.
4
Isto, str.300.
Aristotel poznaje etiri vrste tragedije koje dovodi u vezu sa etiri dijela, jer toliko je
dijelova bilo spomenuto.
5
Meutim, do sada nije naeno zadovoljavajue objanjenje te
podjele, poto se etiri vrste tragedije ne podudaraju ni s kakvom podjelom; niti sa sastavnim
(fabula, karakter, dianoia) niti sa sadrajnim (prepoznavanje, obrat, tragini dogaaj)
dijelovima. Tumai Vahlen i Else smatraju da se ta podjela ne temelji ni na kakva etiri dijela,
dok Else jo dri da je Aristotel taj dio naknadno ubacio u djelo na nezgodno mjesto.
6

Te etiri vrste tragedije su isprepletena tragedija, tragedija patnji, tragedija karaktera i
jednostavna tragedija. Isprepletena se u cjelovitosti sastoji od obrata i prepoznavanja.
Tragedija patnji se esto shvaa i kao kobna, sudbonosna
7
ili puna strasti.
8
Ona ima obrat
iz sree u nesreu i sadri straan dogaaj na pozornici. Tragedija karaktera se bavi
izraavanjem karaktera, ali postoji i etiko shvaanje da je to moralna tragedija koja ima
povoljan ishod za dobre, a lo za zle, to jest da ima sretan zavretak. Na mjestu gdje se
spominje etvrta vrsta teks je iskvaren. Prevoditelji pretpostavljaju da je etvrta vrsta
jednostavna tragedija, poto je podjela tragedije analogna podjeli epa
9
, o emu e biti vie
govora u nastavku seminara.
Kao primjer etvrte vrste tragedije Aristotel navodi one koje se odvijaju u Hadu, ali tumaima
nije u potpunosti jasno zbog ega. Mogue je da su one teile jednostavnosti, ali za to nema
dokaza. Jedno od objanjenja nudi Schrader, nazivajui etvrtu vrstu tragedija udesa
10
,
dok neki drugi tumai nude spektakularnu tragediju.
11
Else predlae epizodinu
12
, to jest
jednostavnu tragediju, koja je na zadnjem mjestu zato to je najloija. Jo jedan od primjera te

5
Aristotel, O pjesnikom umijeu, str. 36.
6
Usp. Dukat, Biljeke, str. 304-307.
7
Isto, str. 306.
8
Isto, str. 306.
9
Isto, str. 304.
10
Isto, str. 305.
11
Isto, str. 305.
12
Isto, str. 305.
etvrte vrste tragedije je Prometej, za kojeg se moe rei da je jednostavan i epizodian, ali se
teko moe nazvati loim.
Jedno od moguih objanjenja je da podjela tragedije na etiri vrste nije jednokriterijska.
Etiku tragediju odreuje predominacija karaktera, koji je strukturalni element iz 6. glave, dok
patetiku odreuje pathos, dio fabule iz 11. glave. No, ako je etvrta jednostavna, koji dio i
iz koje podjele njoj odgovara? Zakljuak bi mogao biti da kakva god bila ta klasifikacija,
ona je sasvim neupotrebljiva jer se u njoj mijeaju kriteriji diobe a kategorije se preklapaju.
13

Pjesnik je obvezan pokazati majstorstvo u svim dijelovima, to jest strukturalnim sastavnicama
iz 6. glave, ali najvanije su fabula, karakteri i dianoia. Ti dijelovi treba da budu to vjetije
izvedeni, jer jedino e tako pjesnik zadovoljiti kritiare, publiku.
Aristotel nadalje upozorava da je jedino pravino, ispravno uzeti fabulu kao osnovicu za
kritiku.
14
Smatra da nije korektno usporeivati tragedije koje pripadaju razliitim vrstama,
nego treba usporeivati tragedije istih vrsta meusobno. Njegov savjet pjesnicima je da
moraju svladati i zaplet i rasplet. Te dvije stvari treba uskladiti jednu s drugom, obje moraju
biti podjednako vjeto izvedene.






13
Isto, str. 309.
14
Usp. Aristotel, O pjesnikom umijeu, str. 36.
O opsenosti tragedije
Upozorenje pjesnicima je da ne izrauju tragedije na epski nain, a epski je ono to ima
mnogo fabula. Dobar primjer nepotivanja ovog pravila je ukoliko bi netko pokuao sastaviti
dramu na osnovi epa Ilijade u njenoj cijelini. Takva drama ne bi bila primjerene veliine,
imala bi mnogo kratkih epizoda i doivjela bi neuspjeh na pozornici.
15

Ipak, Aristotel hvali pjesnike da na zadivljuju nain postiu, u obratima i jednostavnim
radnjama, svoj cilj, a to je osjeaj traginog i osjeaj ovjekoljublja, to jest onoga to dira nae
ljudsko suosjeanje. Interpretator Else ovaj dio prevodi ... ali u svojim obratima i
jednostavnim fabulama oni postiu efekte koje ele, one iznenaenja
16
. Odbacuje dio o
ovjekoljublju jer ga smatra platonikim i kranskim, i kao takvim u neskladu s
aristotelovom koncepcijom. Te osjeaje traginog i ovjekoljublja pobuuju obrati poput
onoga ...kada bude prevaren mudar ali zao ovjek poput Sizifa ili kad bude pobijeen hrabar
ali nepravedan.
17

Nakon ovoga dijela Aristotel naglo prelazi na temu uloge kora u drami. Vrlo je vjerojatno da
taj nagao prijelaz nastau uslijed nabacanosti nepovezanih fragmenata, Zbog nekoherentnosti
teksta Lucas nasluuje da ovdje imamo nabacane nepovezane fragmente.
18
Aristotel
objanjava da se i kor uzima kao jedan od glumaca, kao integralan dio cjeline drama, te da
treba sudjelovati u radnji. U ono vrijeme je postojala praksa da pjesnici koriste kor za
opjevavanje pjesama koje nisu imale veze s radnjom, i Aristotel se tome protivi.



15
Isto, str. 36.
16
Dukat, Biljeke, str. 315.
17
Aristotel, O pjesnikom umijeu, str. 37.
18
Dukat, Biljeke, str. 316.

O mislima i dikciji
U 19. glavi objanjeni su ostali konstitutivni elementi iz 6. glave, a to su misli i dikcija (leksis,
stil i nain izraavanja). Govorei o mislima, Aristotel se poziva na prve dvije knjige
Retorike, iako postoji miljenje da Aristotel govori o govornitvu openito.
19
O mislima
neka vrijedi ono to je napisano u spisima o govornitvu.
20

Misli se tiu onoga to u tragediji treba biti prikazano govorom, za raliku od pjevanja.
Dijelovi misli su dokazivanje i pobijanje, te izazivanje osjeaja. Ti osjeaji, pathe, su
nabrojani u Nikomahovoj etici, a to su pouda, srda, strah, smionost, zavist, ljubav, mrnja,
enja, zanos i suosjeanje. Lik u drami takoer moe uz pomo misli uveati ili umanjiti
vanost neega. Else smatra da je dio o uveanju ili umanjivanju vanosti neega umetnut,
interpoliran.
I radnja sama moe izraavati emocije, a da bi se to postiglo, potrebno je da su te organizirane
mislima, kao to se u 14. glavi spominje da saaljenje i strah trebaju biti ugraeni u dramsko
zbivanje. Osnovna razlika je u tome to izazivanje tih osjeaja putem radnje treba da bude bez
verbalnog obrazlaganja. Aristotel ovdje koristi termin didaskalia, ali to nema nikakve veze s
reijskim uputama. Postoje dva mogua objanjenja. Ili se osjeaji u radnji postiu kompletno
bez upotrebe rijei za izraavanje misli, ili, kako smatra Lucas, bez sloenih, cjelovitih govora
u kojima misli osobito dolaze do izraaja.
21
U govoru, naravno, ti osjeaji nastaju govorom.
U nastavku Aristotel poinje s razmatranjem dikcije, posljednjem od elemenata tragedije iz 6.
glave. Meutim, taj dio je usko tehnike prirode, i vie pripada filologiji ili gramatici.
Nadalje, vrijednost tog dijela je samo povijesna, jer je glavni procvat grke lingvistike nastao
tek poslije Aristotela. Uzevi jo u obzir loe stanje originalnog teksta, sumnje u autentinost,

19
Isto, str. 320.
20
Aristotel, O pjesnikom umijeu, str. 37.
21
Usp. Dukat, Biljeke, str. 322.

te injenicu da su i sami tumai i prevoditelji ove dijelove turo ili nikako prevodili, sljedee
tri glave su u ovom seminaru preskoene.
Rasprava o epu
U 23. glavi Aristotel nastavlja raspravu o onom to se tie pripovjednog oponaanja u stihu,
22
to jest o epu. Ono to vrijedi za tragediju uvelike vrijedi i za ep, to moe objasniti kratkou
dijela posveenog toj knjievnoj vrsti. Uzor i domel savrenstva Aristotel nalazi u Homeru,
kojeg nadalje u tekstu oznaava zamjenicom on.
Ep je pripovjedna vrsta u metru, i ima samos tih dok tragedija ima i glazbu. Fabula se u epu,
kao i u tragediji, sastavlja dramatski, to podrazumjeva dvije stvari: da ima obrata,
prepoznavanja i traginih dogaaja, te da likovi govore umjesto da autor pripovjeda. Fabula
treba biti sastavljena oko jedne radnje, potpune i cjelovite. Ovdje Aristotel ponovno istie
vanost jedinstva radnje, o emu je ve bilo govora u 7. i 8. glavi. Nadalje, fabula mora imati
poetak, sredinu i kraj, mora biti kao potpuno ivo bie.
23
ivo bie se u 7. glavi naziva
lijepim, tako da je i dobro sastavljena fabula lijepa, to jest, izaziva uitak. Meutim, u
dijelovima o epu se ne spominje kakve osjeaje ep pobuuje. Mogue je da je Aristotel smatra
kako tragedija i ep imaju istu svrhu, isti telos, kao to smatraju Gudeman i Lucas, ali, za
razliku od njih, Else smatra da se radi o Aristotelovoj posebnoj teoriji epa.
24

Aristotel upozorava da ep ne smije biti slian povijesnim djelima, kao to je u 9. glavi govorio
o odnosu pjesnitva i povjesnitva. Naime, razlika je u tome to tema povijesnih djela nisu
radnje, nego slijed nepovezanih dogaaja, a to ne ini telos, to jest, povjesna djela nemaju
jedinstvenu svrhu i ne ine iznutra logiki povezanu cjelinu. Pjesnik govori o univerzalnom
dok povjesniar govori o partikularnom, pjesnik oponaa radnju dok povjesniar izvjetava o

22
Aristotel, O pjesnikom umijeu, str. 47.
23
Isto, str. 47.
24
Usp. Dukat, Biljeke, str. 347.
jednom vremenu.
25
Protuargument je ne odvijaju li se sve radnje u nekom vremenu, ali
Aristotelov odgovor, po Elseu, je da je ono univerzalno, o emu govori pjesnik,
bezvremensko. Stoga je jedinstvo vremena u tragediji laan princip; ono nije toliko bitno kao
to je radnja, fabula. Fabula je najbitnija, ona je logian slijed dogaaja koji imaju telos.
Upravo iz tog razloga Aristotel velia Homera kao najveeg epskog pjesnika. Homer nije
pokuao opisati itav rat, iako je ovaj imao svoj poetak i kraj.
26
Fabula bi bila veoma
opsena i zamrena, zbog raznovrsnosti dogaaja. Homer je obradio samo jedan dio rata.
Osnova fabule je bila Ahilova srdba, dok su mnoge druge epizode bile dodaneradi
arolikosti. Aristotel takoer hvali Homera na nain da veli da je on jedini koji dobro zna to
treba da ini.
27
Ovdje se rije initi podrazumjeva u doslovnom smislu; sam pjesnik treba da
govori to manje, jer se oponaanje ne sastoji iz toga. Mnogi pjesnici previe govore, dok
Homer, nasuprot njih, odmah uvodi likove u fabulu.
U 24. glavi Aristotel radi podjelu epa, i navodi da je ta podjela identina podjeli tragedije:
jednostavan, sloen, karakteran ep i ep pun patnji. Tu se takoer javlja problem u prijevodu.
Dva su mogua tumaenja, treba li da ima iako nema uvijek i mora imati. Ake se ovaj
dio tumai na nain to bi svaki ep trebao imati, a nema kod svih ostalih epskih pjesnika osim
Homera, ispada dosta radikalno miljenje da su svi pjesnici, osim Homera, toliko loi da im se
epovi uope ne mogu klasificirati. Zato veina prevoditelja ovaj dio tumai kao mora imati,
jer je to posljedica njegove prirode.
28

Strukturalni dijelovi epa isti su kao i strukturalni dijelovi tragedije, izuzevi skladanje glazbe i
vizualni dio predstave. Meutim, Aristotel tu takoer navodi i obrat, prepoznavanje i tragine
inove, koji su u 11. glavi definirani kao dijelovi fabule, te misili i dikciju. Ovdje dolazi do

25
Usp. Aristotel, O pjesnikom umijeu, str. 47.
26
Isto, str. 47.
27
Isto, str. 47.
28
Usp. Dukat, Biljeke, str. 357.

neloginosti iz razloga to Aristotel mijea dvije podjele, strukturalne dijelove i dijelove
fabule.
Razlika epa i tragedije
Ep se od tragedije razlikuje duinom sastava (spjeva, strukture i fabule) i stihom, to jest
metrom. Kada govori o duini epa, Aristotel se poziva na 7. glavu, gdje navodi da epu mora
biti mogue pogledom obuhvatiti poetak i kraj. Ovaj dio je u kontradikciji sa 5. glavom, u
kojoj Aristotel izreito navodi da je ep neogranien. Smjernicu za duljinu epa je dana u duljini
onog broja tragedija koje se odreuju za jedno sluanje.
29
U Aristotelovo vrijeme izvodile
bi se tri tragedije jednog pjesnika, a to bi otprilike bilo 4000 do 5000 stihova. Zanimljivo je da
Homerova Ilijada i Odiseja, koje Aristotel toliko hvali, imaju mnogo vei broj stihova od
ponuenog. Taj se propust moe objasniti injenicom da je Aristotel vjerojatno mislio na
sredinju fabulu, koja, po proraunima, u oba epa ima oko 4000 stihova, dok su sve ostale
epizode proirenja.
30
Daljnja razlika izmeu tragedije i epa je ta to je tragedija ograniena na
onaj dio kojeg glumci trenutno oponaaju, dok se u epu mogu prikazivati vie dijelova koji se
dogaaju istovremeno. To je donekle tono, poto se i u tragediji esto spominje vie
dogaaja od jednom, na primjer, u glasnikim izvjetajima. No, ni ep a ni bilo koji drugi
knjievni oblik ne moe simultane dogaaje uistinu prikazivati simultano, nego se uvijek
prikazuju sukcesivno. Else tumai ovaj dio na nain da je Aristotel mislio kako u epu pjesnik
moe skakati naprijed i natrag u vremenu, dok to u drami nije mogue. Ta posebnost epa
omoguuje njegovu pozamanost, te pribavlja sluatelju uitak promjene, to jest mijenja se
raspoloenje zbog arolikosti epizoda.


29
Aristotel, O pjesnikom umijeu, str. 48.
30
Usp. Dukat, Biljeke, str. 364.
Kada Aristotel govori o stihu primjerenom za epsko pjesnitvo, Lucas opaa krunu
definiciju; naime, kako Aristotel pie, budui da je epsko pjesnitvo dostojanstveno i otmjeno,
jedini primjeren stih mu je heksametar, koji je masivan, to jest dostojanstven. Nema neke
stvarne poveznice izmeu epa i heksametra, poto heksametar esto moe biti i razigran.
31

Dalja razlika izmeu epa i tragedije lei u prikazivanju iracionalnog i udesnog. Ono je u epu
doputeno u mnogo veoj mjeri nego u tragediji, iz razloga to sluatelji epa ne vide izvedbu,
to jest, nema glumaca na pozornici. Za primjer jedne epske scene koja nikako ne moe biti
stavljena u tragediju je prizor kada Ahilej lovi Hektora, koji bi na pozornici izgledao veoma
smjeno.
32

udesno i uzbudljivo stvaraju uitak u smislu da nas iznenauju. Homer je bio velik upravo iz
razloga to je nauio druge pejsnike kako da govore neistine- uporabom krivog zakljuivanja.
Ovdje se jasno vidi razlika u stavovima izmeu Aristotela i Platona; dok prvi hvali Homerov
nain govorenja nesitine, drugi ga osuuje, govorei da Homer ''nelijepo lae''. Postupak
kojim se Homer slui pri laganju sliedji ovako: ako je prva stvar (A) neistinita, ali je takva da
iz nje, ako je istinita, slijedi druga stvar (B), te, iako druga stvar B moe nastati i iz drugih
uzroka, pjesnik treba da doda stvar B svojoj neistinitoj tvrdnji a, i tada e publika, videi da je
B neistinito, pogreno zakljuiti na istinitost stvari A, iz razloga to je stvar b njena prirodna,
ali ne i nuna posljedica. Znajui da je drugo istina, naa dua, kao organ razuma, pogreno
zakljuuje u istinitost prvog. Problem u Aristotelovom opisu krivog zakljuivanja je u tome
to on nigdje ne navodi dovoljno dobar ni jasan primjer, te postoji sumnja o interpoliranosti
teksta.
Naelo koje aristotel zagovara jeste da radije treba birati prikazivanje nemogueg a
vjerojatnog, nego mogueg a nevjerojatnog. Unato tome, Aristotel smatra da e u veini

31
Isto, str. 369.
32
Usp. Aristotel, O pjesnikom umijeu, str. 49.
sluajeva pjesnik prikazati mogue i vjerojatno. Nemogue se u djelu dalje ne spominje, nego
slijede primjeri iracionalnog, neloginog. Aristotel dri da fabulu ne treba sastavljati od
iracionalnih dijelova, a ako ih i ima, oni treba da budu van fabule, to jest, da joj prethode, kao
to je ve ranije reeno u 15. glavi. Od poetka treba izbjegavati konstruiranje fabule koja u
sebi sadri iracionalne elemente; bolje je uvesti nemogue vjerojatnosti nego neuvjerljive
mogunosti. Ipak, vjet pjesnik ima mogunost da uvrsti iracionalne elemente tako da oni
budu podnoljivi, na nain da ostalim kvalitetama zasladi apsurd. Aristotelov zakljuak je da
je ep, zbog elementa laganja, inferioran tragediji, ali i da pjesnici, koji poseu za ovim
sredstvom, trebaju znati kako lagati.
Pri kraju poglavlja Aristotel jo upozorava na upotrebu dikcije. Smatra da jako razraenu
dikciju treba koristiti samo u dijelovima lienim radnje, jer odvie briljantna dikcija skriva
karakter i misli.
33

Aristotelova knjievna kritika
U glavi 25. Aristotel se bavi pogrekama koje se nalaze u knjievnim djelima, te se ovo
poglavlje moe smatrati kao svojevrsna knjievna kritika. U pjesnitvu se, isto kao i u
sliakrstvu, razlikuju tri naina oponaanje: oponaanje stvari kakvima su bile ili jesu,
oponaanje stvari kakvim ih ljudi dre ili kau da jesu (mnijenje), te te oponaanje stvari
kakvima bi trebale biti. Aristotel doputa odreenu pjesniku slobodu, poto smatra da
ispravnost pjesnikog i nekoh drugih umijea, na primjer politike, nije istovrsna.
Aristotel poznaje dvije vrste pogreaka, a to su one koje su u pjesnikom umijeu, i one koje
su van njega. Ako je pjesnik izabrao oponaati neto, ali oponaa pogreno zbog svoje
nesposobnosti, onda je to pogreka u samom pjesnikom umijeu. Ali, ako pjesnik izabere lo
predmet oponaanja te, na primjer, prikae konja u trku sa prednjim nogama ispruenim, to

33
Aristotel, O pjesnikom umijeu, str. 51.
je Aristotel drao da je nemogue, onda to nije pogreka samog pjesnikog umijea, nego je
to pogreka koja nastaje usred pjesnikova nepoznavanja ostalih umijea, te takva pogreka za
Aristotela nije bitna.
34
Time Aristotel ponovo protuslovi Platonu, smatrajui da pjesnik ne
treba imati precizno znanje o stvarima koje oponaa.
Veinu objanjenja pogreaka na koja nailazi u djelima Aristotel izvlai iz prethodno
navedene tri vrste oponaanja. Tome za primjer, Sofoklo, kada grijei u svoji tragedijama, ini
to iz razloga to prikazuje ljude onakvima kakvi bi trebali biti, dok Euripid grijei iz razloga
to pokuava prikazati ljude kakvima jesu. Trei nain pobijanja pogreaka jest da se kae da
je to opeprihvaeno mnijenje, da tako kau ljudi.
Sljedei nain objanenja pogreaka Aristotel pronalazi u dikciji. Na primjer, kada Homer u
Ilijadi uhodu Dolona naziva nakaznim ali brzonogim, ini se da dolazi do proturjeja, ali
aristotel to objanjava na nain da je grko shvaanje nakaznog fizika deformiranost, dok je
kretsko shvaanje nakaznosti runoa lica. Nadalje, neki se pogreke mogu objasniti
upotrebom metafore; kada Agamemnog baca pogled na bojno polje, homer pie da svi
spavaju, ali se uju frule. Homer pod svi vjerojatno metaforiki misli na mnoge.
Objanjenje nekih pogreaka Aristotel nalazi u rastavljanju; tu je najpoznatiji primjer odgovor
delfijskog proroita Ii e, vratiti e se(,) nikada (,) poginut e u ratu.
35
Nadalje, kada se
raspravlja o moralnim problemima u djelima, o moralnosti likova, ne smije se gledati samo
ono to je uraeno, nego se treba uzimati u obzir i onoga koji radi ili govori, kome to ini,
kada, za koga ili zbog ega. Zakljuno, pronalazei protuslovlja u odreenim djelima,
Aristotel upozorava da treba gledati je li pjesnik stvarno protuslovio sebi u pogledu onoga to
sam kae, ili je samo protuslovio neemu to bi razumna osoba mogla pretpostaviti.

34
Isto, str. 51-52.
35
Zarezi u zagradama su moji, poto sam pokuao to jasnije prikazati dvoznanost ovog proroanstva koje
ovisi o rastavljanju.
Na temelju svih gore navedenih primjera, prevoditelji su sastavili shemu od 11 rijeenja
moguih pogreaka u pjesnikim djelima, koja su grupirali u 5 kategorija.
36
Prve su
nemogunosti, koje mogu biti u skladu s umijeem ili sluajne nemogunosti. Druge su
neloginosti, koje se mogu objasniti da pjesnik oponaa na nain kako jest ili kako je bilo,
kako treba biti, te onako kako ljudi kau. Zatim slijede tetnosti u vidu morala, za koje
Aristotel smatra da se trebaju prosuivati prema relativnim gleditima. Nadalje, protuslovnost
treba razmatrati kao u dijalektikim problemima, te, na poslijetku, pogreke protiv ispravnosti
umijea dikcije se trebaju objanjavati uz pomo neobinih rijei, intonacije, rastavljanja,
dvosmislenosti i govornoj navici.
Zakljuak
Na kraju djela Aristotelm razmatra kakvo je oponaanje bolje, tragino ili epsko. Ako se uzme
u obzir da je ono to je manje vulgarno, to ejst nezgrapno, grubo, ljepe, onda je ono
oponaanje koje se obraa svoj publici, oponaajui sve, najvulgarnije. Iz toga proizlazi da je
najbolje oponaanje ono koje je namjenjeno sluateljstvu koje bolje opaa razlike. Aristotel
ovdje razlikuje dvije vrste gledatelja; jedni su slobodni, odgojeni i obrazovani, dok su drugi
vulgarni. Ovdje se Aristotel ponovno sukobljava s Platonom, poto palton smatra da je ep
bolji od tragedije iz razloga to se ep obraa profinjenijoj, starjoj publici koju kretnje, to jest
gluma, ne zanimaju. Platon je vjerojatno smatrao da je tragedija za ''sve'', i zbog toga je loa,
jer je esto gledaju neobrazovani ljudi koje vie zanima pokret i vizualni dijelovi nego sama
pisana rije. Aristotel na to odgovara da ta kritika ne pogaa samo pjesnikom umijee, nego
glumako umijee i glumce, poto oni esto znaju pretjerati. Nadalje, Aristotel govori da
tragedija, i bez glume, samim itanjem, ispunjava svoju funkciju, svoj telos, te nije inferiorna
epu; ak tovie, postojanje pokreta ini tragediju superiornijom. Tragedija takoer sadri
glazbu, putem koje uitak postaje jo oitiji, te se u tragediji cilj oponaanja bre postie, iz

36
Usp. Dukat, Biljeke, str. 429.
razloga to je tragedija manjeg opsega od epa. Sve to navodi Aristotela do zakljuka da je
tragedija superiornija epu; ona u veoj mjeri postie svoj cilj. Jedina nejasnoa koja bi se
ovdje mogla zamjeriti Aristotelu jest to to nije tono naznaio koji je to cilj; misli li na
katarzu putem osjeaja straha i saaljenja iz 14. glave, ili pod svrhom ovdje smatra uitak u
jedinstvu i savrenosti fabule iz 23. glave.
Dragan Hardi