ZbornikSFS1 KNJ 2 Knjizevnost

SARAJ EVSKI FILOLOKI SUSRETI I: ZBORNIK RADOVA (knj.
II)
Odravanje konferencije i objavljivanje Zbornika radova fnansijski su potpomogli:
Ministarstvo obrazovanja i nauke Federacije Bosne i Hercegovine,
Ministarstvo obrazovanja i nauke Kantona Sarajevo,
Filozofski fakultet u Sarajevu (suorganizator konferencije).
Izdava Bosansko floloko drutvo
Franje Rakog 1, Sarajevo
www.bfd.ba
Za izdavaa Ismail Pali
Glavni urednik Ismail Pali
Recenzenti Enes Durakovi
Fahrudin Rizvanbegovi
Jezika redakcija Autori
Nudejma Softi
UDK Senada Dizdar
Priprema TDP d.o.o., Sarajevo
tampa Dobra knjiga, Sarajevo
ISSN 2233-1018
Bosansko floloko drutvo, Sarajevo, 2012.
Nijedan dio ove knjige ne smije se umnoavati niti na bilo koji nain reproducirati
bez izdavaeva pismenog odobrenja.
ISSN 2233-1018
Zbornik radova
(knjiga II)
Uredio
Sanjin Kodri
Bosansko floloko drutvo
Sarajevo, 2012.
5
Sadraj
Sanjin KODRI
Kanonska vrijednost kao iva tradicija:
Knjievno djelo Mee Selimovia, Skendera Kulenovia i Dervia Suia
(Uvodna razmatranja) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9
I.
Elbisa USTAMUJI
Kulturni kontekst Selimovieve umjetnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 19
Anna MODElSKA-KwANIOwSKA
Nowatorstwo prozy fabularnej Mey Selimovicia na tle literatury boniackiej. . . 28
Esad DURAKOvI
Poetike i stilske funkcije mota / epigrafa u romanu
Dervi i smrt Mee Selimovia . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 48
Carmen DRBU
word Doing and Undoing (Mea Selimovis Dervish and the Death). . . . . . . . 69
Angelina BANOvI-MARKOvSKA
,
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 79
Milanka STANKI
Od Sjeanja do Tvrave Mee Selimovia: Polazita i stilske osobenosti . . . . . . . 89
II.
Nirha EFENDI
Motivi iz obrednih lirskih usmenih pjesama u poemama Skendera Kulenovia
Stojanka majka Kneopoljka i Na pravi put sam ti, majko, izio . . . . . . . . . . . . . . 97
6
Ruica JOvANOvI
Arhetipski bol ene nasuprot mukog shvatanja heroizma. . . . . . . . . . . . . . . . . . . 107
Almedina ENGI
Kanoni u politikoj komediji / satiri i komediji Djelidba Skendera Kulenovia . . 115
Amira DERvIEvI
Tragovi usmene proze u Kulenovievoj zbirci pria Gromovo ule . . . . . . . . . . . 126
Edina MURTI
lirske slike djetinjstva u zbirci pripovjedaka Gromovo ule
Skendera Kulenovia . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 134
Sanjin KODRI
Prostori sjeanja: Austrougarska tema i njezino oblikovanje u romanu
Ponornica Skendera Kulenovia. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 143
Tea POlI
Poetika sjeanja, knjievnoteorijski, knjievnokritiki i autopoetiki
aspekti eseja Skendera Kulenovia . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 169
III.
Mirsad KUNI
Epski junak Budalina Tale u nekim djelima Dervia Suia . . . . . . . . . . . . . . . . . 179
Dijana HADIZUKI
Ritmike osobenosti proza Pobune i Uhode Dervia Suia . . . . . . . . . . . . . . . . . 195
Nehrudin REBIHI
(Auto)imaginativna reprezentacija Bosne
u pripovjedakoj zbirci Pobune i romanu Uhode Dervia Suia . . . . . . . . . . . . . 208
Neboja lUJANOvI
vjebanje hegemonije: Dervi Sui i Hoda strah u svjetlu
postkolonijalne teorije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 223
Marko EK
Pogled u duhovnu i religioznu motiviku romana Dervia Suia Hoda strah . . . 236
Muris BAJRAMOvI
A sada o A: Nagovjetaji postmodernistikog pripovijedanja . . . . . . . . . . . . . . . . 250
Mirzana PAI KODRI
Putovanje, interkulturalnost i (ne)senzibiliziranost za razliku
u romanu udnovato Dervia Suia . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 256
7
IV.
Kristina GIACOMETTI, eherzada HAlKI
Slika Hrvatske i Hrvata u djelima Skendera Kulenovia, Dervia Suia
i Mee Selimovia . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 269
Denita KARI
Simbol doma u Tvravi Mee Selimovia i Ponornici Skendera Kulenovia . . . . 284
vesna vUKIEvI-JANKOvI
Tvrava kao semiosfera (Mogunosti komparativnih itanja
Selimovia i Njegoa) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 290
Amela lJEvO-OvINA
Glasovi u avliji, tiina u magli: vieglasje u romanima Prokleta avlija
Ive Andria i Magla i mjeseina Mee Selimovia. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 301
vesna MOJSOvA-EPIEvSKA
21
(
) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 309
V.
Sanda lucija UDIER
Stilogenost i recepcija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 321
Arno wONISCH
Prevoenje romana Dervi i smrt Mee Selimovia na njemaki jezik . . . . . . . . . 333
Timea BOCKOVAC
Maarska recepcija Mee Selimovia preko prevoditeljsko-promicateljske
djelatnosti Zoltna Csuke . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 346
Amira SADIKOvI
Prevoenje neprevodivog: Da li su Tvrava i The Fortress otprilike isto? . . . . . 359
PODACI O AUTORIMA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 369
9
Sanjin Kodri
KANONSKA vrijednost KAO iva tradicija:
Knjievno djelo Mee Selimovia,
Skendera Kulenovia I Dervia Suia
(Uvodna razmatranja)
1
1.
Stogodinjice roenja Mee Selimovia (Tuzla, 1910. Beograd, 1982.)
i Skendera Kulenovia (Bosanski Petrovac, 1910. Beograd, 1978.), ba kao i
osamdesetpetogodinjica roenja Dervia Suia (vlasenica, 1925. Sarajevo,
1990.), jesu istinski vani jubilarni trenuci prisjeanja itave jedne knjievno-
sti i kulture, pa su, otud, i one take knjievno-kulturalne sadanjosti iz kojih
se, pogledom unatrag, otvara mogunost i za retrospektivni, knjievnohisto-
rijski usmjeren osvrt na cjelinu knjievnog rada ovih triju pisaca ovaj put,
istina, ostvaren prvenstveno tek na prigodan, svearski nain. Tad, ukupno
i Selimovievo, i Kulenovievo, i Suievo knjievno djelo ukazuje se prije
svega kao nesporna kanonska vrijednost kako bonjake, tako i ukupne bosan-
skohercegovake knjievnosti, ali i cjeline (srednjo)junoslavenske interlite-
rarne zajednice uope, pri emu su pozicije knjievnih opusa ovih triju autora
unutar ovdanjeg knjievnog kanona najmanje dvostruko odreene: i njihovim
neupitnim imanentnim literarno-estetskim vrijednostima, ali to, takoer,
treba uzeti u obzir i posebno elaborirati i knjievnohistorijski defniranim
njihovim ulogama u procesima institucionaliziranja te kanoniziranja domae
knjievne prakse te njezine povijesti.
1 Plenarno izlaganje na Meunarodnoj naunoj konferenciji Sarajevski floloki susreti I:
Kanonska vrijednost kao iva tradicija (M. Selimovi, S. Kulenovi i D. Sui); organizator:
Bosansko floloko drutvo; suorganizator: Filozofski fakultet u Sarajevu; Organizacioni
odbor: Sanjin Kodri (predsjednik), Adnan Kadri, Munir Muji, Ismail Pali, vahidin Pre-
ljevi i Amela ehovi; Sekretarijat Organizacionog odbora: Nihada lubovac, Nehrudin
Rebihi i Nudejma Softi; Sarajevo, 9. i 10. 12. 2010.
10
Sanjin Kodri: Kanonska vrijednost kao iva tradicija...
Svoje prestine i, vrlo vjerovatno, najizrazitije pozicije u ukupnosti
domaeg knjievnog kanona knjievni opusi M. Selimovia, S. Kulenovia
i D. Suia duguju, pritom, u prvom redu injenici da knjievni rad svakog
od ovih triju autora na vaan, iako ne i uvijek isti nain obiljeava ono to
su savremeni povijesnorazvojni procesi i pojave i bonjake i bosanskoher-
cegovake knjievnosti kao cjeline: u samim svojim poecima, uoi, tokom
ili neposredno nakon Drugog svjetskog rata, u tad karakteristinom maniru
Selimovi, Kulenovi i Sui najee tek suuestvuju u povijesnorazvojnim
procesima i pojavama ovih dviju literatura, dok u svojim zrelim fazama, svo-
jim jakim pozicijama, knjievni opusi svakog ovih triju pisaca presudno
odreuje i bonjaku i bosanskohercegovaku knjievnost, ba kao i juno-
slavensku knjievnu praksu uope, pri emu domau knjievnost uvode ili
su u stanju uvesti u jo ire, evropske i svjetske knjievne okvire, a to nije,
dakle, sluaj samo kod M. Selimovia, u irem kontekstu vjerovatno najpo-
znatijeg autora iz ovog izrazito vanog ovdanjeg knjievnog niza. Ovakvo
to, uostalom, bit e i jedan od razloga i za, izmeu ostalog, to da, naroito
poev od sedamdesetih godina 20. st., odnosno od, naime, vremena poetaka
pune afrmacije ideje i bosanskohercegovake i bonjake knjievnosti, knji-
evno djelo svakog od ovih triju pisaca zajedno s knjievnim radom drugih
ovdanjih kanonski istaknutih autora, kakvi su jo i, prije svih, Ivo Andri te
Mak Dizdar postane i jedan od vanih argumenata u korist ideje zvaninog
priznavanja i institucionalnog etabliranja najprije bosanskohercegovake, a
potom i bonjake knjievnosti kao takve, a to je, konano, dodatna osnova
na kojoj se temelji izrazito visoka kanonska vrijednost i Selimovieva, i Ku-
lenovieva, i Suieva knjievnog djela. U takvoj situaciji, knjievni rad M.
Selimovia, S. Kulenovia i D. Suia zadobiva vanost i sam po sebi, ali i
po tome to osobenom povratnom spregom osvjetljava gotovo cjelokupnu
dotad uglavnom marginaliziranu i sve donedavno ak i vlastitog imena lie-
nu bonjaku te bosanskohercegovaku knjievno-kulturalnu povijest, zbog
ega visoki poloaj knjievnih opusa ovih triju autora unutar i bonjakog
i bosanskohercegovakog knjievnog kanona i jeste odreen kako njihovim
imanentnim literarno-estetskim vrijednostima, tako i knjievnohistorijski de-
fniranim njihovim ulogama u procesima institucionaliziranja te kanoniziranja
domae knjievne prakse te njezine povijesti. Otud, konano, Selimovievo,
Kulenovievo i Suievo knjievno djelo, zajedno s knjievnim djelom drugih
izrazitih kanonskih autora ovdanje knjievne prakse, predstavlja i neka od
kljunih mjesta imanentnog konstituiranja literarnih identiteta bonjake te
bosanskohercegovake knjievnosti, ali je i bitan medij kulturalnog konstru-
11
Sarajevski floloki susreti I: Zbornik radova (knj. 2)
iranja kolektivnih identiteta zajednice(a) koje(ih) se najneposrednije tie. A
sve ovo zajedno knjievni rad i M. Selimovia, i S. Kulenovia, i D. Suia
ini, pored svega drugog, i osobenom ivom tradicijom, i to kako bonjakom,
tako i bosanskohercegovakom, ba kao i junoslavenskom te jo irom, a to,
meutim, nipoto ne podrazumijeva mitski nedodirljiv niti bilo kakav drugi
sakrosanktni poloaj bilo kojeg od ovih triju pisaca i njegova djela, ve napro-
tiv ba kao i nuna otvorenost, neiskljuivost i viestrukost bilo bonjakog,
bilo bosanskohercegovakog knjienog kanona, na emu uvijek treba insisti-
rati neminovno poziva na dijalog umjesto monologa, na polifoniju umjesto
monofonije, odnosno na pluralnost umjesto singularnosti.
2.
Sagledan zajedno, kao cjelina, knjievni rad M. Selimovia, S. Kuleno-
via i D. Suia ostvaruje se u okvirima svih znaajnih poetikih i povijesno-
razvojnih procesa i pojava u savremenoj bonjakoj i bosanskohercegovakoj
knjievnosti, odnosno onoj nakon Drugog svjetskog rata socrealizma, u i-
jem su znaku, naime, knjievni poeci ili rane razvojne faze ovih triju autora,
preko i za knjievno djelo sva tri ova pisca i za bonjaku te bosanskohercego-
vaku knjievnost kao cjelinu prekretno vanog poratnog predmodernizma,
pa do poratnog modernizma, naroito onog egzistencijalistikog tipa, kad se i
Selimovi, i Kulenovi, i Sui do kraja realiziraju kao pisci izrazite knjievne
snage, a knjievna praksa kojoj po prirodi stvari pripadaju doivljava svoje
prve posebno znaajne, a nerijetko i kljune vrhunce, koje e, pritom, bitno
oblikovati upravo i knjievni rad ovog izuzetnog knjievnog trojca. Zahvalju-
jui ovakvom emu, M. Selimovi, S. Kulenovi i D. Sui u savremenoj bo-
njakoj te bosanskohercegovakoj knjievnosti javljaju se, dakle, kao upravo
oni njihovi autori koji vremenom sve vie i, na koncu, do kraja presudno odre-
uju dinamiku cjeline semiosfera ovih dviju literatura, na ovaj nain kljuno
oblikujui ono to je naroita unutranja, imanentna povijest i bonjake i
bosanskohercegovake knjievnosti uope u savremenom, poratnom dobu, uz
istovremenu pojavu znaajnih ostvarenja i u knjievnom djelu drugih istaknu-
tih autora ovog vremena, poput, prije svih, M. Dizdara.
U smislu ove naroite razvojne dinamike i poloaja ova tri istaknuta
autora unutar knjievnopovijesnih procesa i pojava o kojima je rije, na prvi
pogled svojevrstan izuzetak jeste jedino najranije, poetno knjievno djelo S.
Kulenovia, koje se, naime, javlja i prije, jo u meuratnom dobu, kad ovaj
autor, jo kao gimnazijalac, objavljuje svoje prve pjesnike radove rukovet
od pet soneta Ocvale primule (1927), a potom i prve proze Ribareva refeksi-
12
ja o sutonu (1927) te Jesenske vode (1928), nakon ega, kasnije, slijedi i jo
nekoliko, opet proznih tekstova, meu kojima posebno se istiu pripovijetke
No u vezirskom gradu (1938) i Rakije (1940). Uz ovo, u vrijeme Drugog svjet-
skog rata i u vihoru Revolucije, u Kulenovievu djelu, uz u irem kontekstu
manje poznata Pisma Jove Stanivuka (19421945), pojavljuje se i glasovita
ratna poema Stojanka majka Kneopoljka (1942), kao to je poznato izuzetna
knjievna pojava, ali i dugo vremena, na raun ostatka njegova knjievnog
opusa, sasvim nepravedno isticana kao najznaajnije autorovo djelo, a potom i
izvanredna poema eva (1943) te, konano, autorski preuena i desetljeima
otud nepoznata a jednako kao i prethodne dvije estetski sugestivna poema Na
pravi put sam ti, majko, izio (1981). Pa ipak, svi ovi tekstovi, nastali, inae
ne prvenstveno u uobiajenom knjievnopovijesnom slijedu ve, prije svega,
u naroitoj sloenoj naporednosti te isprepletenosti esto sasvim razliitih po-
etika (poev od poetika zakanjelog impresionizma i simbolizma iz okvira
evropske moderne, preko poetika avangarde, a posebno ekspresionizma, pa
do, konano, poetika tzv. socijalne literature i knjievnosti NOB-a), samo e
potvrditi meuzavisnost knjievnog opusa i ovog autora i irih a vrlo sloenih
i esto atipinih knjievnopovijesnih procesa i pojava savremene bonjake i
bosanskohercegovake knjievnosti, istovremeno ukazujui na jo jedan nain
i na njegovu vremenom sve znaajniju i, konano, jednu od kljunih uloga u
konstituiranju onog to je savremeno stanje u ovim dvjema junoslavenskim
literaturama, ba kao i na osobenosti ovih dviju knjievnosti u irem kontekstu
(srednjo)junoslavenske interliterarne zajednice.
Slian je sluaj i kod M. Selimovia te D. Suia, iji je knjievni rad
takoer isprva skroman. On je, dakle, dio neposredno nakon Drugog svjetskog
rata uobiajene jugoslavenske socrealistike knjievne prakse, a to je onaj
okvir u ijem maniru nastaju prvi Selimovievi knjievni tekstovi pripo-
vijetke Pjesma u oluji (1946), Uvrijeeni ovjek (1947), Jedna eta e ostati
(1947) te Sin (1949), odnosno autorova prva pripovjedaka zbirka Prva eta
(1950), ba kao i prvi Suievi knjievni radovi partizanski dnevnik S pro-
leterima (1950), pripovijest Jabuani (1950) i kratki roman Mome iz Vrgorca
(1953), i kod jednog i kod drugog pisca sve redom knjievni tekstovi koji se
najee ni po emu nee bitnije izdvajati u odnosu na ukupnost knjievno-
kulturalnog konteksta u kojem se javljaju. Pritom, ba kao i kod Kulenovia
u revolucionarnom dobu, ova, inicijalna faza u razvoju Selimovieva te Su-
ieva knjievnog djela tipoloki pripada prosvjetiteljskom ili u drugaijoj,
preciznijoj perspektivi kanonskom kulturalno-poetikom makromodelu, i u
znaku je manje ili vie strogo ideoloki zadatih ili barem drutveno poten-
13
ciranih i preferiranih okvira knjievnog rada i uope ideoloki posredno ili
neposredno proskribirane funkcionalizacije i upotrebe (zloupotrebe) knji-
evnosti i kulture, a kad cjelokupnu knjievnu praksu obiljeava, izmeu
ostalog, ideoloki nalog da pisac djeluje (i) kao ininjer ljudskih dua, a
knjievnost kao slukinja ideologije, a zapravo ona situacija kad knjievni
tekst funkcionira prije svega u slubi Revolucije, konstituirajui se prvenstve-
no kao mjesto sjeanja herojske ratne prolosti te kao memorijski poticaj
za poratnu izgradnju svijetle socijalistike budunosti. Pa ipak, kod sva tri
autora, i u njihovu socrealistikom knjievnom radu vremenom e se javljati
elementi koji e ih najee isprva oprezno, a kasnije sve vidljivije odvajati
od zadate matrice socrealistike knjievne prakse, kako e to, barem djelomi-
ce, biti sluaj i potkraj Suieva Mometa iz Vrgorca ili, pak, u pojedinim, sve
vie individualistiki usmjerenim pripovijetkama M. Selimovia, poput tek
primjera radi due pripovijetke Tua zemlja (1951), a posebno u satirikoj
komediji Djelidba (1947) S. Kulenovia, dramskom tekstu ija je praizvedba u
Narodnom pozoriu u Sarajevu (1948) zavrila zabranom igranja ovog teatar-
skog komada, pretvorivi se tako u prvi vei javni politiko-ideoloki skandal
u bosanskohercegovakom knjievno-kulturalnom prostoru u vremenu nepo-
sredno nakon Drugog svjetskog rata.
3.
Kao i u cjelini bonjake te bosanskohercegovake knjievne povijesti, i
u knjievnom djelu M. Selimovia, S. Kulenovia i D. Suia poetika (ali i po-
litika) socrealizma bit e, meutim, prolazna i, sreom, kratkotrajna razvojna
faza, ija je stroga ideoloka suspregnutost u jednom trenutku nuno morala
rezultirati konanom eksplozijom dotad radikalno suspendiranih slobodnih li-
terarnih zanimanja, a to e i knjievni rad ove trojice autora, jednako kao i
cjelinu onovremene domae knjievne prakse, uvesti u bitno drugaije okvire
knjievnosti poratnog predmodernizma, iz domena tzv. artistikog ili opet
u neto preciznijoj kategorizaciji politradicijskog kulturalno-poetikog ma-
kromodela, a koji se, dakle, i kod Selimovia, i kod Kulenovia, i kod Sui-
a, mogao barem unekoliko naslutiti ve i u pojedinim radovima iz vremena
socrealizma. Poev od ovog trenutka, sva tri ova autora sve znaajnije odre-
uju povijesnorazvojne procese i pojave onovremene bonjake te bosansko-
hercegovake knjievnosti, pri emu njihovo knjievno djelo te, posljedino,
cjelina knjievne prakse iji su sad ve vaan dio doivljava sve vie osobeno
literarno-estetsko samoosvjetenje, s im u vezi sad sasvim jasno javlja se i
tenja ka larpurlartistikoj funkcionalizaciji knjievnosti, uz istovremeno iako
14
ne uvijek do kraja ostvareno manje ili vie izraeno odustajanje od utilitar-
no-didaktinog koncepta kulture te sve zornije uvoenje ideje knjievnosti
kao istraivanja ovjekove situacije i ljudske sudbine. Sve ovo, takoer,
znai i svojevrsnu stabilizaciju semiosfera bonjake i bosanskohercegovake
knjievnosti, pa Selimoviev, Kulenoviev i Suiev knjievni rad, ba kao
i ukupna domaa knjievna praksa ovog trenutka, u poetikom smislu pose-
u za obnavljanjem ratom prekinutih povijesnorazvojnih tokova, prethodno,
inae, krajnje radikalno uzdrmanih upadima poetike socrealizma, kao i,
prije ovog, poetike knjievnosti NOB-a, iz koje ova izravno proizlazi. Ovim
tragom biljei se i pojava razliitih poetikih neoizama, ali se, isto tako, na-
sluuju i nove knjievne tendencije, naroito u smislu anticipacije poetike eg-
zistencijalizma, ije e elemente okuavati ve D. Sui u humorno-satirikim
romanima Ja, Danilo (1960) i Danilo u stavu mirno (1961), dok e ovakvo
to posebno doi do izraaja kod M. Selimovia, i to prije svega u njegovim
dvama temeljnim ostvarenjima iz ovog razdoblja u psiholoko-poetskim ro-
manima Tiine (1958) i Magla i mjeseina (1962). tavie, uz, primjera radi,
romane D. Suia, ali i poemu Plivaica (1954) M. Dizdara, kao, inae, moda
i jedan od najranijih nagovjetaja poetike egzistencijalizma kod nas, upravo
Tiine i Magla i mjeseina predstavljat e, pritom, sasvim zorna mjesta oito-
vanja ove nove, po mnogo emu drugaije osjeajnosti, pri emu je, istina, (i)
u ovim dvama romanima i dalje prisutna ratna tema, tema koja je, dakle, bila
posebno forsirana u prethodnoj, socrealistikoj knjievno-kulturalnoj paradi-
gmi, ali je sasvim u skladu s novim, politradicijskim karakterom knjievne
prakse poratnog predmodernizma ona bitno preoblikovana i tako, konano,
promijenjena na nain koji e se pokazati kao presudan po kasnija zbivanja i u
Selimovievu knjievnom djelu, ali i u savremenoj bonjakoj te bosanskoher-
cegovakoj knjievnosti uope.
4.
Ono to, s obzirom na tad aktuelni trenutak i njegovu ukupnu poetiku
kulture, nije moglo poi za rukom S. Kulenoviu s Djelidbom uspjelo se, da-
kle, ostvariti u prvim romanima M. Selimovia i D. Suia, pisaca koji su upra-
vo u vremenu poratnog predmodernizma poeli izgraivati osnovne konture
svojih prepoznatljivih autorskih knjievnih rukopisa, ime, meutim, nisu
mijenjali samo oblija vlastitog knjievnog djela ve i cjelinu horizonta po-
ratne bonjake i bosanskohercegovake knjievnosti. Upravo i zato, ukupna
bonjaka i bosanskohercegovaka knjievna praksa od ovog trenutka, iako na
sasvim nov, savremen nain, poela se vraati nekim od najkarakteristinijih
15
svojih obiljeja, pa tako i sloenijoj psihologizaciji te, posebno, izraenoj poe-
tizaciji pripovjednog teksta, koji sad ponovo postaje orijentiran ne prvenstve-
no ka raznolikosti partikularne povijesne ili savremene vanjske, dogaajne
pojavnosti ve, naprotiv, prije svega ka univerzalnoj, svevremenoj ovjekovoj,
opeljudskoj nutrini, intimi i privatnosti, unutranjim mukama i lomovima te
dramama i traumama pojedinca a ne zajednice, a zapravo ka itavom jednom
unutranjem svijetu individualne egzistencije, u kojem prvenstvena i ak je-
dina istinski bitna pojavnost postaje ono doivljajno i misaono. Odavde e,
uostalom, i proizai ona kasnije amblematina selimovievska, ali i, jednako
tako, kulenovievska te suievska lirska meditativnost i produhovljena ese-
jistinost, odnosno naroiti psiholoko-poetski karakter prepoznatljivih knji-
evnih rukopisa sva tri ova autora, a potom i velikog broja drugih autora i
autorica savremene bonjake i bosanskohercegovake knjievnosti.
Sve ovo, konano, knjievne opuse M. Selimovia, S. Kulenovia i D.
Suia vodit e ka njihovim vrhuncima, koji se ostvaruju u okvirima poratnog
modernizma, najee onog sa sad ve cjelovito uoblienim egzistencijalisti-
kim poetikim utemeljenjem, a zapravo u onom kontekstu koji je, naravno,
i dalje artistiki, ali je ovaj put ve nesporno vezan za postkanonski kultu-
ralno-poetiki makromodel, to, inae, svojevrsno zlatno doba i bonjake i
bosanskohercegovake knjievnosti uope. Njega e upravo obiljeavati oita
dominacija individualne, ali i sve ee i sve upadljivije kulturalne, ba
kao i metakulturalne perspektive u knjievnom motrenju svijeta i ivota, pa
ovakvo to, takoer, jeste i onaj trenutak kad se u bonjakoj te bosanskoher-
cegovakoj knjievnosti tradicionalno prisutna pria o prolosti i njihova
okrenutost tradiciji u cijelosti konstituiraju i kao osobeni bosanski tekst
ovih dviju literatura, u kojem za ove dvije knjievnosti inae karakteristi-
ni smisao za prolost, a posebno povijesna pripovijest, postaju prvenstveno
metafore sad do samog kraja univerzalizirane prie o ovjekovoj situaciji
i ljudskoj sudbini, a to, meutim, ne ponitava ono to je ovdje inae vrlo
vaan osobeni identitarni autorefeksivni diskurz knjievne prakse, ve ga,
naprotiv, do kraja esencijalizira i tako ini jo znaajnijim. A ovakvo to sve
zajedno jeste, najzad, onaj nemjerljivo produktivni okvir u kojem se javljaju
najznaajnija knjievna ostvarenja ne samo M. Selimovia, S. Kulenovia ili
D. Suia ve uz pjesniku zbirku Kameni spava (1966) M. Dizdara te, u
irem bosanskohercegovakom kontekstu, romane i pripovijetke I. Andria i
stoerna djela cjelokupne novije bonjake i bosanskohercegovake knjievne
prakse, tj. one to je, razvijajui se poev od kraja 19. st. pa nadalje, dio ne
vie nekadanjeg orijentalno-islamskog ve sad zapadno-evropskog kultural-
16
no-civilizacijskog konteksta: romani Dervi i smrt (1966) i Tvrava (1970) M.
Selimovia, potom pjesnike zbirke Soneti I (1968) i Soneti II (1974) te roman
Ponornica (1977) S. Kulenovia, odnosno pararomaneskna pripovjedaka
zbirka Pobune (1966) te romani Uhode (1971), Hoda strah (1973) ili Nevakat
(1986) D. Suia.
Svi ovi knjievni tekstovi, koji naravno ine samo jedan dio gro-
madnih knjievnih opusa autora o kojima je ovdje rije, nesumnjivo predstav-
ljaju svaki posebno i na svoj nain in lotmanovski shvaene eksplozije u
semiosferi kako bonjake, tako i bosanskohercegovake knjievnosti, ali i
(srednjo)junoslavenske interliterarne zajednice uope, te su tekstovi nakon
kojih je sistem ovih dviju literatura bitno, pa ak i radikalno izmijenjen, pri
emu kljuna Selimovieva, Kulenovieva i Suieva knjievna djela postaju
i osobeni repozitoriji kulturalnog pamenja te, u konanici, naroiti tekstovi
kulture u onom smislu kako ovu pojavu defniraju savremene kulturalnome-
morijske teorije. Uz vie nego evidentnu njihovu reaktuelizaciju u recentnim,
tekuim procesima tvorbe i pretvorbe kolektivnih identiteta unutar bosansko-
hercegovakog prostora te ire, ovakvo to, takoer, moe posvjedoiti i poja-
va brojnih tzv. knjievnih saputnika koji e se u ovoj ili onoj mjeri priklanjati
onom sad ve knjievnom maniru koji su uspostavili ovi kanonski nezaobila-
zni autori, ba kao i sasvim suprotni procesi, a kad e, naime, nove, kasnije
knjievne pojave u bonjakom i bosanskohercegovakom knjievnom radu
poivati i na, izmeu svega ostalog, pokuajima ne tek kreativnog sustiza-
nja ve, naprotiv, prije svega istinskog prevladavanja upravo selimovievskog,
kulenovievskog i suievskog knjievnog modela, a to je inae sloeni di-
namiki literarni proces koji je omoguio i dalji razvoj bonjake te bosansko-
hercegovake knjievnosti, ali i sad i iznutra, iz same knjievne prakse na
visoko kanonsko mjesto postavio knjievne opuse M. Selimovia, S. Kuleno-
via i D. Suia. I to je, konano, ono to e, uz njihove imanentne znaajke, i
Selimoviev, i Kulenoviev, i Suiev knjievni rad uiniti ovdanjom ivom
tradicijom, pa je i zato vie nego razumljivo to da cjelina knjievnog djela ovih
autora trai nova itanja, ona koja e na nov nain osvijetliti ukupnost njihova
knjievnog svijeta, no koja e isto tako u njemu iznova pronai ono to je
vano i za itaoca danas, i mimo, dakle, jubilarnih, sveanih trenutaka kultu-
ralnog prisjeanja.
I.
19
UDK: 821.163.4(497.6).09 Selimovi M.
Elbisa UstamUji
Kulturni kontekst Selimovieve umjetnosti
KlJUNE RIJEI: Dervi i smrt, Bosna, interkulturalnost, kult porodice, e-
tiri zlatne ptice, islamski tip kulture
Mea Selimovi je u Sjeanjima i Razgovorima o romanima Dervi i smrt i
Tvrava skrenuo panju na razumijevanje teme Bosne kao specifnog kultur-
nohistorijskog prostora na kome je povijesnim okolnostima susretanja civiliza-
cija, doticanja i mijeanja naroda i kultura, interkulturalnost postala svojstvo
bosanskog/ bonjakog mentaliteta, psihologije, etikih i estetskih poimanja.
Otuda se pitanje identiteta Bonjaka, njihove sloenosti i opreka, podiu na
problemsku razinu. U uslovima drutvenog pasivizma nastala je osobena
kultura porodinog ivota oblikovana orijentalnim zasadama, sjajem istone
poezije i prie, to je pogodovalo stvaranju enskog tipa kulture u kome se
preferiraju lino i doivljajno, mata i imaginacija, pa je razumljiva sklonost
lirskom izrazu. Naslov etiri zlatne ptice, pod kojim je ispisivan rukopis Der-
via i dijelom objavljen u prvoj verziji, jeste lajtmotiv ija metaforika prosijava
znakovima tradicije, obiaja i religije koji su modelirali svijet Selimovievog
sugestivnog svjedoenja o kulturnohistorijskoj opstojnosti Bonjaka. Dok se
glavni tok odreuje graninom situacijom Dervi i smrt egzistencijalnim
grom i traginom aurom, drugi opozitni tok etiri zlatne ptice simbo-
likom implicira mistina prozrenja, unosi duboko utisnute medaljone sjea-
nja, koje asocijativnim probljescima dozove prezentna situacija, kao eznju i
svjetlost/ spoznaju. Takvi iskazi fantazijskog govora unutranjeg intenziteta
omoguuju katarzu i rastereenje od stanja meditativne skepse, ime se ne
dozvoljava gue tkanje pesimistike niti koja nije svojstvena kulturi u kojoj
je islam forma vitae i forma mentis. U sprezi modernog izraza sa historijskim
ambijentom, Selimoviu je uspjelo da apsorbira i aktuelizira duhovne, estetske
i tradicijske vrijednosti starije bonjake knjievnosti.
U ve dobrano konstituisanoj selimoviologiji, pojam Selimoviev ro-
man uglavnom se odnosi na osobenost poetike, specifnu kompleksnost uku-
20
pnosti knjievnoumjetnikih pojava njegova dva najvrednija romana Dervi i
smrt i Tvrava. Knjievna kritika je pojavu Dervia prihvatila euforino, kao
dogaaj koji je izazvao pravi kulturni potres i zato Tvrava trpi neugodnu bli-
zinuM, iako predstavlja ponovljeni uspjeh. U kritikim razmatranjima Dervi
je prepoznavan kao prvi muslimanski roman, kao historijski sa simbolinim
konotacijama na savremene totalitarne reime i politiki roman, te po flozofji
egzistencije i relativizma, psiholokim sondiranjima, prema modernistikim
zahvatima u fakturi pripovijedanja i drugim imanentnim interpretacijama. Za-
paena su i kompariranja sa Andriem i Dostojevskim. Svi pristupi su se po-
kazali primjerenim slojevitosti i polidimenzionalnosti djela. Danas se novim
knjievnoteorijskim metodama proiruju uvidi u uvijek otvorenu i izazovnu
umjetninu Selimovieva romana.
Ispovijeu u Sjeanjima i brojnim razgovorima o romanima Dervi i
smrt i Tvrava, Selimovi je, diskursom svjedoenja i autoreferencijalnim do-
punama, sugerirao smjernice za razumijevanje sloenosti svoga romanesknog
svijeta. Bosna i bosanska tema, pri tome, snala se u centru pojanjavanja, a o
toj bitnoj i inspitativnoj vezi govorio je esto i afrmativno, ponekad kritiki,
ali uvijek sa neskrivenim emocijam a: Bosna je u meni, kao krvotok. Nije to
samo neobjanjiva veza nas i zaviaja, vea i koloplet naslijea, istorije, cje-
lokupnog iskustva mog i tueg, dalekog, koje je postalo moje. viena iz vana
i bez ljubavi, Bosna je gruba i teka, viena iznutra i sa ljubavlju koju zaslu-
uje, ona je ljudski bogata iako u sebi nesaznana potpuno. Takve refeksije,
dubokog intelektualnog senzibiliteta, promoviraju principe tolerancije i civili-
zacijskog dijaloga, upuuju, izmeu ostalog, na vienje interkulturalnosti kao
bosanske sudbine. Bosna je medijum specifnog iskustva opstojnosti koje je
posredovanog povjesnim okolnostima doticanja i mijeanja naroda i kultura,
postalo svojstvo bosanskog mentaliteta: elja za dobrotom i humanou koja
bi se odnosila na sve ljude bez ikakvih ogranienja (to je poznati merhamet,
iroka otvorenost prema svim ljudima, tenja ka jednom univerzalnom huma-
nizmu, kao odbrana od svoje izdvojenosti). (Selimovi 1975b: 322) Merha-
met se u Derviu konkretizira na primjerima Hasana i hadi-Sinanudina, koji
imaju osobinu da osjete ljudsku nesreu i da idu u susret ovjeku dobrotom na
djelu, iz neke unutranje potrebe i zadovoljstva u tome. Dobro djelo, pouava
Hasan, deava se kao ljubav: kada se desi treba ga sakriti, da bi ostalo nae.
(Selimovi 1975a: 299) A dobrota i ljubav su u oba romana o Bosni postavljeni
kao aksioloki kriteriji najviih ljudskih vrijednosti.
Najbolji bosanski pisci asu, iz nametnute otuenosti i kompleksnosti do-
ticaja i proimanja razliitih kulturnih obrazaca i tradicije, ispriali potresne
Elbisa Ustamuji: Kulturni kontekst Selimovieve umjetnosti
21
prie o egzistenciji bosanskog ovjeka u prolosti, ispriali gorinu nae sud-
bine i gordost naeg ovjeka, kako se izrazio Selimovi povodom Andrie-
va djela. Autor Dervia svoj zaviajni i umjetniki univerzum doivljava kao
zlehudu zemlju osuenu historijom, koja se nala u geografskom, politikom
i duhovnom procjepu, izmeu Istoka i Zapada, na popritu sudara i kolopletu
susretanja civilizacija, o tome je u Derviu izriit: Na razmei svjetova, na
granici narodna. Otuda se pitanja nacionalnog identiteta bosanskih muslima-
na podiu na problemsku razinu, a Hasan taj bosanski kompleks nadograuje
i refeksivnom potkom uznemirujueg dramskog naboja obilje bez pravca i
cilja, esejizira i identifcira u sudbini Demaila, kao snagu koja se sama u
sebi satire. Na prostoru izdijeljenom vjerama ivi se sudbina podijeljenosti,
nepripadanja i nepovjerenja sa osjeanjem raspetosti bez mogunosti da se
obilje ljudskih potencijala nacionalno ostvari na fonu historije. Takav poloaj
esencira osjeanje ivotnog relativizma, koji ima podrku u etno-kulturnom
biu, njegovoj sloenosti i oprekama, a koji je klju za razumijevanje autora i
unutardijegetskog pripovjedaa, lika i djela u cjelini. Iz pozicije prepoznatog
kafkijanskog udesa i prinudne uskraenosti u djelovanju bosanskog begovata
u odnosu na mo visoke Porte i njenih travnikih vezira, uslijedilo je fata-
listiko predavanje, bijeg i zatvaranje u tvravu porodinog mikrokozmosa
i gotovo antikog prostora za stvaranje, prema Begiu, mita doma i krvnog
srodstva. Tako se razumijeva inicijalni impuls za nastanak Dervia, apsurdna
smrt brata koja se vremenom preobratila u kreativan in, priu o porodinoj i
bratskoj ljubavi i smrti nevinih pod represivnim silama moi. Selimovia nisu
interesovala pitanja religije ni hronika povijesnih zbivanja, legenda i epska
tradicija, ni kolektiv i kolektivna svijest, sav se okrenuo moralnim pitanjima
mogunosti opstanka pojedinca na vjetrometini historijskog zla.
U uslovima drutvenog pasivizma i usmjerenosti na porodicu, u Bosni
je nastala osobena kultura porodinog ivota, oblikovana orijentalnim zasa-
dama uivanja u zadovoljstvima. Izgraeni su strogi patrijarhalni odnosi, u
kojima je stijenjena energija generirala kreativni i emocijonalni naboj, te je
postavljena scena za tragine sukobe pojedinca i moi porodinog autoriteta
kakve poznaje muslimanska usmena balada, kao i za intezitet osjeanja, sev-
dah i udnju due u sevdalinci.
Kult porodinog ivota odravale su i njegovale ene: U kui vladale
su ustvari ene (...) matrijarhat u patrijarhatu. (Selimovi 1975c: 45) U za-
tvorenom prostoru kue, avlije i bae vodio se intenzivan ivot osmiljavan
enskim senzibilitetom i inventivnou, od protokola ponaanja, obiaja i nje-
govanja porodinih veza i odnosa, propisa o vjerskim procedurama do vaspita-
22
nja narataja. Kada se tom nainu pridoda proimanje sa islamskim uenjem,
mistikom, sjajem i aromom istone prie, stjeu se okolnosti za sublimiranje
enskog tipa kulture u kome se preferira lino i doivljajno, te mata i imagi-
nacija, pa je razumljiva dominacija lirskog izraza nad epskim i dogaajnim.
Na podlozi osobene kulture, koja se zrcali iz ukupnosti ivotnih manifestacija
u Selimovievim romanima, formirala se i ljudska priroda i individualnost tog
autentinog pjesnika Bosne i ivota Bonjaka, kulturno-povijesnog fenomena
nastalog iz kompleksnih inetrkulturalnih suodnosa i njihove refeksije na mo-
deliranje mentaliteta, psihologije, jezika, etikih i estetskih poimanja. Prema
Selimoviu je prava i stvarna autentinost upravo u viem asimiliranju vrlo
raznolikih kultura, uticaja, duha, ak i krvi. (Selimovi 1975c: 260)
Naslov etiri zlatne ptice, pod kojim je ispisivan rukopis romana Dervi
i smrt i dijelom objavljen u prvoj verziji, jeste znak koji prosijava znaenjima
posredovanim kulturom, tradicijom, obiajima i religijom koji su modelirali
svijet o kome je Selimovi sugestivno zasvjedoio. etiri zlatne ptice provlae
se kao lajtmotiv u nekoliko kljunih situacija na Nurudinovom ivotnom putu.
Poslije potresnog suoenja sa svemoguim zlom, kada je saznao zato je brat
zatvoren i time osuen istinom, pojavile su se u vidu Hasanova prijateljstva,
kao spasonosni bijeg i rastereenje iz sadanje muke. Ganut i uzbuen Ha-
sanovim poklopnom dopustio je da ga ozare sjeanja na zlatne ptice sree
iz snova djetinjstva. Obino ih prizove duboka enja za sreom koja je kao
mogunost ponesena iz bajkovitih neninih ubornih kazivanja. Jave se kad
je dui teko i spore se sa gorinama i tamom egzistencijalne ugroenosti sve
do posljednje noi i konane spoznaje: Grdna si varka zlatna ptico! Time je u
narativnu strukturu uveden olirien jezik zlatnog sjeanja, opozitan diskursu
uznemirene svijesti unutranjih dijaloga.
etiri zlatne ptice, motiv u okovima skupocjenih safjanskih korica
Al-Faradove Knjige pria i svilene mahrame kojom je umotana, implicira-
ju mistina prozrenja. U islamskoj kulturi broj etiri simbolizira postojanost
etiri stuba islama (molitva, zekat, post i hadd) i monolitnu jedinstvenost
Kabe, ptica je simbol due i duhovne spoznaje, priziva anele i vezu izmeu
zemlje i neba, dok zlato predstavlja jakost svjetlosti i spoznaju, ima boanski
karakter. U tom smislu Mula-Jusuf, umjetnik kaligrafje, ima zlatne ruke, a
od Hasanovih rijei ostaje neto svijetlo i lijepo.
U tradiciji Bonjaka, mahrama / boa od najfnijeg platna u ijim su
okovima zlatnom icom izvezeni uzorci: ptica ili cvijet, jeste artefakat pro-
cedure darivanja (slui za ukrasno prekrivanje boaluka i znak je rafnirane
kulture ophoenja u meuljudskim vezama). Pored plemenitosti darivanja,
23
na taj nain uprilien poklon prenosi emocije, stvara izvjestan hedonistiki
ugoaj, priziva i religiozne poruke da bude hairli i sa Boijom milosti. U Nu-
rudinu budi njenu i dragu uspomenu na majku i mahramu kojom je prekrila
gurabije to mu je davno po ocu poslala. Sasvim je onda primjereno da i u ba-
ladi Hasanaginica majka boalukom (u boi haljine) daruje u beici sina.
ene su u Bosni izraivale prekrasne vezove i rune radove za ukraavanje
odjee i kue i to je oblik kreativnosti urbane arijske / gradske kulture, ije
emo znakove prepoznavati i u Hume, Kulenovia i drugih bonjakih pisaca.
vezom se u Derviu emocionira susret sa etiri konjanika: Bili su lijepi
kao izvezeni na crvenoj svili, kao proiveni na jarkoj pozadini neba, a nakon
napada: Ostao je samo crven, krvav, nepojmljiv uas (...) Ostali su utisnuti
na okrvavljenoj ohi neba i u meni kao da sam u sunce gledao. (Selimovi
1975a: 218 ) Prva slika je izraz Nurudinove prijemivosti i otvorenosti za lje-
potu, druga je snana vizualizacija uasa, a obje suprotstavljenost principa
dobra i ljepote i principa zla i represije. Osciliranje izmeu suprotnosti, na
jednoj strani dobro, ljepota, ljubav, svjetlost i na drugoj zlo, tama i smrt,
jeste princip izgradnje pripovijedne supstancije u kojoj se glavni tok odreuje
graninom situacijom Dervi i smrt egzistencijalnom jezom i traginom
aurom, a koji stalno podriva metaforika etiri zlatne ptice koja nosi du-
boko utisnute u memoriju medaljone sjeanja kao svjetlost / spoznaja koje
asocijativnim probljescima dozove sadanja muka. U kontrapunktu izmeu
biveg i sadanjeg, izmeu unutranjeg doivljajnog i spoljanjeg dogaajnog
toka, odvijaju se u diskurzivnoj napetosti partije romana.
Strukturalno naelo jedinstvo suprotnosti u Derviu podupire i opozi-
cija svjetlost-tama to se vee u islamskoj gnozi za dvojnost duha i tijela, sim-
boli svjetlih i mranih principa u istom su biu. Svjetlost je simbol boanskog
smisla, jer je Allah izvor svjetlosti, nebesa i zemlje. Na samom poetku us-
postavljena je suprotnost izmeu sadanjeg poloaja i sjeanja na djetinjstvo,
tekija je meu crnim i sivim gudurama to zaklanjaju irinu neba ostavljajui
samo plavu posjeklinu nad sobom kao krtu milost i sjeanja na prostranstvo
ogromnog neba djetinjstva. (Selimovi 1975a: 12) Nurudinovo stanje ivotne
jeze oslikava se tamnim tonovima: u gluhoj samoi, gluhi muk, prazna tiina,
omeena praznina, zazidana pusto, mutne tjeskobe, neprozirna crnina, tama,
glua i smrt, a koji metaforino simbolinim sugestijama iscrtavaju horizont i
atmosferu tragine vizije svijeta. Dok su sjeanja i uspomene na sebe biveg,
na djetinjstvo, ljubav i mladost, sublimirane u kosmiku svjetlost: Svjetlo vje-
re, nebesko svjetlo sunca i mjeseca, smijeh u sunano jutro, odsjev mjeseca
na tihoj rijeci, radost sijala kao sunana svjetlost i slino. Suprotno tmini,
24
metafora svjetlosti jeste semiotiki znak osebujne semantike koja u romanu
sugerira ozraje kuranske vizije svijeta.
Ratno iskustvo mladog vojnika / dervia pamti se u svijetlim slikama.
Gaziju Kara-Zaima vidi u nekom svjetlu (...) na sunanu zraku lii to e
svugdje prodrjeti. (Selimovi 1975a: 147) Doivljaj je u memoriji postao ha-
majlija: To je najistiji as moga ivota, najvei samozaborav, zamamljujui
bljesak svjetla (...) Grevito sam uvao sliku velike rtve u bljesku i vatri ne
dozvoljavajui joj da izblijedi. (Selimovi 1975a: 452) Sretni trenutak potpu-
nog predavanja i duhovnog sjedinjavanja u simbolici svjetla sugerira sufjsko
uenje, ali je jasna konotacija sa ratnim iskustvom autora, zajedniki su im
snaga i idealizam mladosti. Meutim, realnost subverzivno djeluje uruava-
njem smisla, razbijanjem iluzije i razoarenjem koje se iz prkosa ne eli pri-
znati. Kara-Zaima izdaje drhtav glas i tiho kaljucane u poderanim pluima,
dok na isjeenom licu jo treperi srea zbog onog to je bilo i plaljiva nesi-
gurnost zbog svega to je sad. (Selimovi 1975a: 157) Nurudin i sam priznaje
da se iz zarobljenitva vraao bez sablje, bez snage, bez vedrine (...) uvao
sam samo sjeanje, kao hamajliju, ali je i ono onemoalo, izgubilo boje i svje-
inu, i bodrost i raniji smisao. (Selimovi 1975a: 454)
Motivi ljubavi i ljepote intenzitetom doivljaja zrae smislom to prizi-
va mistike i Rumija za koje je ljubav kretanje prema ljepoti. Pored Kurana i
mistinog ezoterizma orijentalne poezije, Rumijeva flozofja, uenjem o reli-
giji, ivotu i ljubavi, nala je plodno tlo u Bosni
1
. Rumi vidi bit univerzalne
religije kao kreativnu ljubav i propovijeda beskonane potencijalnosti ivota
(...) Cilj ivota je ivotniji ivot, vii i bolji. (Sharif 1990: 222) Nurudin je for-
miran na tim misaono duhovnim premisama, pa se iz njegove vizure stranice
romana pune ljepotom, dobrotom i manifestacijama ivota u epizodama koje
mame zavodljivou, inae u osnovi gorke prie. Izmeu zamisli o ivotu i
ideala savrenog ovjeanstva ispunjenog kvalitetom apsolutnog smisla, pred
ejhom Nurudinom isprijeila se egzistencijalna situacija, ivot se spleo u kr-
vav vor, to onemoguuje mistinu kontemplaciju i stvara stalnu napetost
unutar ispovijednog diskursa.
ljepotu ene i poriv ljubavi nosi doivljaj kadinice: Sve je na njoj bilo
skladno i nerazdvojivo: pogled oiju lako oivien crnom bojom, to se spa-
jao s pokretom ruke jedva skrivene providnom tkaninom koulje; meki nagib
glave; kad bi zatreperio zlatom obrubljeni smaragd na elu i nesvjestan trzaj
noge u srebrenoj papui; lice bez neravnina, po kome se razlivala blaga svje-
1 Pjesnik Dervi-paa Bajezidagi je u Mostaru u XvI vijeku osnovao katedru za prouava-
nje Mesnevije.
25
tlost nekud iznutra, iz krvi to se preobraala u tople odsjaje; vlaan bljesak
zuba iza prividno lijepih, punih usana. (Selimovi 1975a: 26) Pojava plijeni
gospodstvom: odnjegovanom ljepotom, odjeom, nakitom i pritajenom senzu-
alnou, kao stiani misterij koji samo nasluuje ivot to tee kao izazov, kao
nagovjetena strast, ali i kao lirski motivi i poetska senzacija. Nurudin je uspio
da jedinu ljubav iz mladosti u svojoj posljednoj noi uspio fuidnu prizove da
je stvorim od zelenog iblja, od odsjaja vode, od suneva svjetla. (Selimovi
1975a: 460)
lirski inserti prirode gusto premreuju Selimoviev narativ, kojima
nije svrha njen dekor, ugoaj i impresija, ve duboki doivljaj, dijalog s njom,
meditacija i simbolina slika. Sjaj mjeseine i intenzitet pomame i grijeha u
urevskoj noi u kojoj kasaba cepti u groznici, preplavi i Dervia ivotom,
a on se u strahu brani dijabolinim vizijama: Poletjee noas vjetice s kiko-
tom iznad krovova polivenih mlijekom mjeseine, i niko nee ostati razuman,
buknue ljudi strau i bijesom, ludou i eljom da se upropaste, odjednom
svi, kuda u ja? (Selimovi 1975a: 36) Dovodi se u pitanje vrstina uvjerenja
i snaga vjere/ ideologije pred pojavom prastarih obiaja (vue se staro tue
vrijeme za nama) koji traju u kompozitnosti i kompleksnosti tradicijskih slo-
jeva u vjekovnom kulturalnom mijeanju.
Saivljavanje sa prirodom proljetnog dana (sladak miris peluda je u
meni) oputa gr due, dozvana je ljubav iz mladosti privienjem mladog
glasa. U trenutku lirskog prozrenja doivljeno je olakanje duha i oienje
sadanjosti prolou, kao kod Prusta. Taj neobian trenutak zaborava ga is-
puni i unese lagan i radostan osjeaj ivljenja, uzdrhtalu saivljenost sa svim
oko sebe. (Selimovi 1975a: 123) Posredstvom pejzaa (enterijera damije)
dozove se u snovidnim privienjima ono to je bilo ili to e biti i mami tre-
peravom igrom svjetlosti astralnih tonova i prozrenjem djelia nesaznanog
i neuhvatljivog, a sluenog smisla. Iskazi fantazijskog govora unutranjeg in-
tenziteta omoguuju, iz stanja crne muke, katarzu i rastereenje prisustvom
u drugom vremenu i prostoru nekadanje harmonije i sree. Time se ne do-
zvoljava kontinuitet gueg tkanja pesimistike niti, jer osnovi kulture kojoj je
islam oblikotvorna forma vitae i forma mentis nije svojstven pesimizam.
Selimovievi romani su utoliko sloeniji to unutranji pripovjedai sa-
obrazni autoru promiljaju o ivotu i svijetu kao intelektualci zapadnog tipa
i bliska im je knjievnoflozofska orijentacija egzistencijalizma i diskurzivna
forma, u sluaju Dervia ak se ishodi meditativna i ironina skepsa. Seli-
movi je preuzeo procedure romana iz modernizma zapadne knjievnosti,
ali je opeprihvaenom postupku unutranjeg monologa dodao neke posve
26
individualne oznake, uvjetovane osebujnim bosanskohercegovakim prosto-
rom i historijskim i kulturolokim biem autora i njegovih protagonista (up.
Ustamuji 1990). Tako se na stranicama Selimovievih romana raskriljuju au-
tohtoni znaci civilizacijskog i flozofskog fenomena bosanskohercegovake i
bonjake kulturnohistorijske opstojnosti. Savrena sprega modernog izraza
sa historijskim ambijentom Selimoviu je omoguila da apsorbira i izvue
zapretane duhovne, estetske i tradicijske vrijednosti bonjake knjievne ba-
tine: Baeskijinu Sarajevsku hroniku, kulturno naslijee dervikih tarikata
i tekija, mistinu moralizatorsku i didaktinu ritmiziranu prozu, misticizam
i ezoterizam divanske poezije, alhamijado poeziju, te niz drugih sastavnica
bogatog kulturnog naslijea. Romani su iznenadili i kritiku prezentacijom
poetikih vrednota knjievne tradicije islamske duhovne provinijencije, iji
je kontinuitet prekinut evropeizacijom bonjake knjievnosti austrougarskog
perioda i kulturnom marginalizacijom u 20. vijeku.
Uspjeh romana Dervi i smrt, pokazalo se, jeste ohrabrio i druge umjet-
nike da u batini potrae vlastite korijene i sukladno aktuelnim misaonim i
poetikim referencama pronau svoju aru i svoju boju u odgovorima na sa-
vremene izazove nesavrenog svijeta. Inicirana su i pitanja u vezi s poseb-
nou bonjake knjievnosti, njenog kontinuiteta/ diskontinuiteta i statusa u
okviru bosanskohercegovake knjievnosti.
literatura
Selimovi, Mea (1975a), Dervi i smrti, Sabrana dela, Otokar Kerovani Sloboda,
Rijeka Beograd
Selimovi, Mea (1975b), Pisci miljenja i razgovori, Sabrana dela, Otokar Kerovani
Sloboda, Rijeka Beograd
Selimovi, Mea (1975c), Sjeanja, Sabrana dela, Otokar Kerovani Sloboda, Ri-
jeka Beograd
Sharif, M. M. (1990), Historija islamske flozofje, August Cezares, Zagreb
Ustamuji, Elbisa (1990), Oblici pripovijedanja u romanu Mee Selimovia, Rondo,
Mostar
27
the cultural context OF SelimoviS Art
Summary
In his Memories and Discussions about the novels Death and the Der-
vish and The Fortress, Mesa Selimovic drew attention to the understanding of
the topic of Bosnia as a specifc cultural-historical space in which intertextual-
ity became the property of Bosnian/Bosniak mentality, psychology, ethics and
aesthetic perception, all that by the historical circumstances of encounter of
civilizations, and the co-existence of diverse cultures, religions and ethnici-
ties. Thereby the question of the identity of Bosniaks, their complexity and
the oppositions to the other ethnic identities, raises to the level of problems. A
distinctive culture of family life, shaped by the tenets of Oriental, Eastern
glow of poetry and stories, was created in terms of a social passivism, which
favored the creation of female-type culture that prefers personal and individ-
ual experience, fantasy and imagination, and therefore a tendency to lyricism
is understandable. The title Four Golden Birds, under which a manuscript of
Dervish was written and partially published in the frst version, is a leitmotif,
and its metaforic images are full of signs of tradition, customs and religion
that have modeled the world of Selimovics suggestive testimony about the
cultural-historical existence of Bosniaks. while the main stream determines
the border situation Dervish and death an existential convulsion and a
tragic aura, another opposite fow Four golden birds implies a mystic see-
ing through its symbolism, and moreover it inserts memory medallions deeply
into the memory that present situation brings by associative fashes, as a long-
ing and a light/epistemology. Such statements of an fantasy speech of an inner
speech intensity provide a catharsis and a relief from a meditative state of
scepticism that does not allow a deeper pesimism as it is not typical for the
culture in which Islam is a Form Vitae and a Form Mentis. In tandem with a
modern expression and a historic milieu, Selimovic has succeeded to absorb
and draw attention to the spiritual, aesthetic and traditional values of the old
Bosniak literature.
28
UDK: 821.163.4(497.6).09 = 162.1 Selimovi M.
Anna modelsKa-KwaniowsKa
Nowatorstwo PROZY fabularnej Mey
Selimovicia NA tle literatury boniackiej
SOwA-KlUCZE: literatura boniacka, proza fabularna, problematyka
etyczna
Proza fabularna Mey Selimovicia ma wyranie nowy na tle literatury bo-
niackiej charakter. wiadczy o tym przede wszystkim skupienie uwagi na
yciu wewntrznym czowieka i problematyce etycznej zauwaalne ju w
pierwszych utworach i stanowice znak rozpoznawczy tej prozy. Nowator-
stwo autora Derwisza i mierci uwidacznia si w stosowanych rozwizaniach
artystycznych w dialogowym charakterze wiata przedstawionego, typie
narracji, jzyku, kreacjach bohaterw.
Nowoczesna literatura w Boni i Hercegowinie powstaa na przeomie
XIX i XX wieku, ma zatem niedug histori. Mimo to w tym czasie pojawio
si wielu ciekawych pisarzy takich jak na przykad Petar Koi, tzw. grupa
mostarska (poeci i prozaicy) Aleksa anti, Svetozar orovi, Jovan Dui,
pripovedaka Bosna Isak Samokovlija, Hasan Kiki, dalej Ivo Andri,
Branko opi, Skender Kulenovi, Mak Dizdar i wreszcie Mea Selimovi
(Trifkovi 1976: 5-6). Tradycyjn opowie boniack charakteryzowa silny
zwizek z yciem, kronikarstwo, oparcie na motywach anegdotyczno-folklo-
rystycznych. Bya to proza opisowa o intensywnym kolorycie lokalnym, nie
posiadajca w zasadzie wymowy uniwersalnej (Trifkovi 1976: 21-23).
Mea Selimovi (1910-1982), jeden z najwybitniejszych pisarzy serb-
skich pochodzcych z Boni, przez znaczn cz ycia by zwizany z Sara-
jewem. Po przejciu na emerytur w roku 1972 osiad na stae w Belgradzie.
Jego testament, spisany 3.11.1976 roku dla SANU to dokument, w ktrym
jednoznacznie uzna swoj twrczo za nalec do dziedzictwa serbskiego
pimiennictwa (Skaki 1999: 167-168). Uznawany za wielkiego muzuma-
29
skiego pisarza jest nowatorem. Najbardziej istotnym elementem wyrnia-
jcym jego pisarstwo w obrbie literatury boniackiej jest zainteresowanie
yciem wewntrznym czowieka. Mea Selimovi by jednym z nielicznych
miejscowych pisarzy, ktrzy potrafli poczy elementy regionalne z uniwer-
salnymi.
wyranie osobisty ton, a take refeksyjno, subiektywizm oraz psy-
chologizm sprawiy, e powieci autora Twierdzy odegray istotn rol w roz-
woju tego gatunku na gruncie boniackim (Trifkovi 1976: 48). Zasadniczy
problem jego prozy stanowi poszukiwanie odpowiedzi na pytanie o istot
czowieczestwa. Obraz absurdalnej i przepenionej bezustannym lkiem
kondycji ludzkiej wyranie zblia go do myli egzystencjalistw (Camus 1974,
Bobrownicka 1997b: 80). Akcentujc trwao ludzkiej natury mimo zmie-
niajcych si warunkw ycia i postpu cywilizacyjnego, Selimovi zwraca
take uwag na umown historyczno swojego pisarstwa.
wano problematyki etycznej i wyrany rys moralizmu znaczco
wyrnia t twrczo na tle dotychczasowej prozy boniackiej. Nietrudno
dostrzec korespondencj antropologii autora Twierdzy z Bachtinowsk kon-
cepcj ludzkiego bytu, w ktrej decydujc rol odgrywa Inny (Todorov 1983:
458). Polifoniczna powie autora Zbrodni i kary obrazujca wspistnienie w
obrbie wiata przedstawionego rwnorzdnych, upodmiotowionych wiado-
moci, bya artystyczn realizacj przekonania o tym, e czowiek nie moe
si oby bez Innego (Todorov 1983: 458-469).
Podkrelajc ju na wstpie znaczc rol monologu wewntrznego w
prozie Selimovicia, naley zwrci uwag na fakt, e termin ten, uywany w
odniesieniu do typu narracji, nie jest rwnoznaczny z monologiem rozumia-
nym jako forma samowystarczalna, zamknita na cudze repliki. w gos osoby
mwicej wpisana jest polifonia innych gosw. wynika to gwnie z faktu,
i wiadomo bohaterw jest wewntrznie rozdarta, zorientowana dialogowo
ku innym wiadomociom, co stanowi istotn zbieno z proz Dostojew-
skiego.
Z uwagi na wyrane pokrewiestwo myli Bachtina i Selimoviciow-
skiej koncepcji czowieka i sowa powieciowego kluczem do odczytania pro-
zy autora Derwisza i mierci w niniejszej pracy bdzie Bachtinowska teoria
dialogu i dialogicznoci, za jej celem zaprezentowanie boniackiego pisarza
jako nowoczesnego (zwaszcza na rodzimym gruncie) moralisty.
Tematyka znakomitej wikszoci wczesnych utworw Selimovicia do-
tyczy czasw II wojny wiatowej i partyzantki Tity, co nie wyrnia go na
tle rodzimych autorw. Twrczo artystyczna pozostawaa w zwizku z do-
30
wiadczeniem partyzanckim i w ogle wojennym pisarza, ktre jednak stao
si punktem wyjcia do dyskusji na temat moralnoci i czowieczestwa, jak
w istocie jest jego pisarstwo, nie za do schematycznego przedstawienia racji
jednej ze stron konfiktu. Dialogowo, ktra jest zasadnicz cech twrczo-
ci Selimovicia, jest cech stopniowo rozwijan i doskonalon, jednak obec-
n ju w pierwszych jego tekstach. Jest ona wyrazem poszukiwania prawdy,
dochodzenia do niej na drodze konfrontowania rnych pogldw, postaw,
mentalnoci.
Pierwsze, powstae w latach 1947-1952, opowiadania zostay pniej
opublikowane w ksice pt. Djevojka crvene kose (Selimovi 1970a)
1
. Zasad-
nicz kwesti by sposb pisania o wojnie, jaki zaproponowa Mea Selimo-
vi: temat ten suy przede wszystkim podjciu problematyki egzystencjalnej,
kwestii zwizanych z kondycj i moralnoci czowieka.
Pierwsze teksty np. Prva eta (1945) pozostaj w zgodzie z kon-
wencj realizmu socjalistycznego, jednak stopniowo (np. w opowiadaniu
Uvrijeeni ovjek), nastpowaa zmiana perspektywy z zewntrznej na we-
wntrzn przedmiotem opowiadania jest analiza psychologiczna bohaterw,
ktrzy pogubili si w chaosie wojny.
Na planie stylistycznym wyraa si to przede wszystkim w dominacji
mowy pozornie zalenej, a take w obecnoci obszernych partii dialogowych.
Konfrontacja rnych, czsto przeciwstawnych spojrze na poszczeglne wy-
darzenia, problemy, kwestie, wprowadzanie rnych perspektyw suy przede
wszystkim ekspresji postaci. Brak tutaj rozbudowanych komentarzy, narrator
nie ocenia bohaterw w sposb bezporedni.
w kolejnych tekstach powojennych Selimovicia swoista wielogoso-
wo przejawia si przede wszystkim w budowie wiata przedstawionego,
zwaszcza w obrbie konstrukcji postaci. Znamienn cech bohaterw opo-
wiada Selimovicia jest to, e zawsze prowadz midzy sob spory, repre-
zentuj sprzeczne pogldy, przedstawiaj odmienne, czsto wykluczajce si
racje. Fabua jest zwykle budowana wok jednej osoby, pozostae stanowi
dla niej to. w krytycznym momencie bohaterowie polaryzuj si, dokonuj
wyboru pomidzy gorsz i lepsz moliwoci, poniewa nie ma rozwiza
po prostu dobrych albo zych. Taki sposb konstruowania fabuy zosta na-
zwany metod dramatyczn (dramska metoda) (vukovi 1988a: 39). w
kolejnych opowiadaniach widoczny jest coraz wyraniejszy zwrot w stron
1 Zbir ten zawiera nastpujce utwory: Prva eta, Uvrijeeni ovjek, Ranjenik, Skeledija,
Veliko srce, U vozu, Neprijatelj, Olujna no, Okuanski muhtar, est jasenikih vojvoda,
Djevojka crvene kose, Tua zemlja, ik, Izlet u ivot, uma.
Anna Modelska-Kwaniowska: Nowatorstwo prozy fabularnej Mey Selimovicia...
31
ycia wewntrznego bohaterw, ktrzy nie s ju tacy heroiczni i patetyczni,
ale bardziej ludzcy: targani wtpliwociami, czasem tchrzliwi, niekiedy
szlachetni.
Problem za i dobra, wpisany w natur czowieka bez wzgldu na jego
pochodzenie etniczne, wystpuje w utworze Neprijatelj (1951) i wyraniej
w opowiadaniu pt. Tua zemlja (1951). we wczeniejszych tekstach pisarza
przeciwnicy byli ukazani raczej szkicowo, zawsze jednak bya akcentowana
ich liczebna przewaga, bezwzgldno i okruciestwo. Uyty motyw obce-
go kraju podkrela izolacj bohaterw, co potgowao poczucie zagroenia,
jakiego dowiadczali. Klarownie zarysowana konfrontacja postaw woskich
onierzy wytworzya w tekcie wyrane napicie, przy czym racja adnego
z bohaterw nie jest faworyzowana. Suy to take uniwersalizacji tematu
wojny.
w opowiadaniu Tua zemlja zostay ukazane nie tylko rne zachowa-
nia woskich onierzy w sytuacji wojennej, ale rwnie skonfrontowane z po-
staw Boniaczki, ktra take spotkawszy wochw przeywaa dylemat
moralny. Jej konstatacja Nije lako biti ovjek (Selimovi 1970a: 214) odnosi
si do kondycji czowieka bez wzgldu na narodowo. Jednoczenie myl ta,
pochodzca przecie z jednego z pierwszych utworw Selimovicia, znakomi-
cie wprowadza zasadniczy problem obecny w caym jego pisarstwie: pytanie
o istot czowieczestwa oraz bolesn wiadomo absurdalnoci ludzkiego
bytu. Akcentujc wymiar etyczny, pisarz dystansowa si od literatury reali-
zmu socjalistycznego, promujcej uproszczon wizj czowieka i wiata.
Kolejny etap twrczoci Mey Selimovicia stanowi powieci: Tii-
ne oraz Magla i mjeseina opublikowane odpowiednio w 1961 i 1962 roku,
ktre kontynuuj model literatury wyranie zdialogizowanej. Pierwsza z
powieci podejmuje temat dotychczas nieobecny w literaturze: niemono
przystosowania si do powojennej rzeczywistoci. Akcja ma charakter nie-
omal wewntrzny, przewaaj opisy odczu i refeksji bohatera nad opisem
konkretnych wydarze fabua jest bardzo oszczdna. Zastosowany chwyt
narracyjny powoduje take subiektywizacj czasu w utworze w istocie jest
to czas naznaczony dowiadczeniami i przeyciami.
Bohaterowie Selimovicia to postacie poszukujce wasnej tosamoci.
Skonno do autoanalizy protagonisty Tiine podkrelaj zastosowane roz-
wizania narracyjne. Procesy wewntrzne ulegaj wyranemu sproblematy-
zowaniu: analiza dotyczy przey i dziaa bohatera w rnych dziedzinach
ycia w sferze zawodowej, spoeczno-politycznej i osobistej. Jest to zatem
prba ogarnicia caej jego osobowoci.
32
O ile w utworze Tiine dialogowo, wyraona poprzez rnic pogl-
dw, postaw, take jzykw i stylw, dosza do gosu w obrbie narracji per-
sonalnej, o tyle w nastpnej powieci staa si naczeln zasad organizujc
wiat przedstawiony. Magla i mjeseina ukazaa si w roku 1962 w zbiorze
opowiada pt. Tua zemlja, a w 1965 zostaa wydana samodzielnie. Dynami-
ka akcji zostaa w niej przeniesiona na plan wewntrzny, a osobiste dramaty
czworga bohaterw ukazane za porednictwem ich monologw (vukovi
1988a: 42; Gluevi 1998: 192). Zastosowanie narracji points of view suy
oddaniu psychicznej, emocjonalnej i intelektualnej indywidualnoci bohate-
rw, a take pozwala ich ukaza jako osoby zamknite w wiecie swoich my-
li, odizolowane od innych. Stylistycznym wyrazem tego rodzaju narracji jest
mowa pozornie zalena, a chwilami take monolog wewntrzny.
Nowatorski na gruncie literatury boniackiej pomys Mey Selimovi-
cia, by kilka postaci uczyni rwnoprawnymi bohaterami, z ktrych kady
znajduje si w centrum uwagi narratora i prezentuje wasne spojrzenie na rze-
czywisto, mwi o sobie i o innych na swj wasny sposb, nie zosta dostrze-
ony ani doceniony przez krytyk. warto tej ksiki zostaa uznana przez
zaledwie dwch krytykw: Zorana Gluevicia oraz Risto Trifkovicia.
Zawioci ludzkiej duszy dobrze odzwierciedla w omawianej powie-
ci styl, a w jego obrbie zwaszcza skadnia, stanowica prb imitacji toku
mylenia. Proza Selimovicia zyskuje dziki tym zabiegom szczeglny rytm,
melodi, std czsto przywoywano skojarzenia muzyczne (Gluevi 1998:
192; Prohi 1972: 49-50).
Fabua ma w powieci charakter pomocniczy jest wprawdzie udra-
matyzowana, ale nierozwinita, segmentowana introspekcjami, dziki czemu
odbiorca koncentruje si na yciu duchowym bohaterw. Dialog w Magli i
mjeseinie toczy si wok kwestii pooenia czowieka podczas wojny, ktra
budzi zainteresowanie w sensie psychologicznym, nie strategicznym. wi
si z ni przede wszystkim kwestie strachu, odwagi i samotnoci, ktra w
sytuacjach ekstremalnych staje si najbardziej dotkliwa (Markovi 1977: 324-
325). Kondycja ludzka w powieci jawi si na wskro pesymistycznie, wrzu-
cenie w wiat bohaterw pozostaje w zwizku z egzystencjalistyczn wizj
czowieka i jego losu.
Zainteresowanie meandrami ludzkiej duszy zapowiadao ju arcydzie-
o, powie Derwisz i mier (Markovi 1977:304), ktra przyniosa autorowi
saw tak w kraju, jak i poza jego granicami. Spowodowao ona, e przewar-
tociowano dotychczasowy dorobek literacki Selimovicia (Puka 1987). Utwr
ukaza si w 1966 roku w sarajewskim wydawnictwie Svjetlost. wczeniej,
33
w roku 1964 i 1965 fragmenty powieci drukowano w miejscowych czasopi-
smach Osloboenje oraz ivot.
Arcydzieo wyroso z zainteresowania zasadniczym dla Selimovicia
dylematem moralnym zwizanym z konfiktem pomidzy indywidualnym i
wsplnotowym aspektem ludzkiego ycia. Ponadto co naley podkreli
byo uwarunkowane osobistymi przeyciami pisarza. By nie ulec pokusie
pisania o niezbyt odlegej rzeczywistoci, Selimovi sign po kostium histo-
ryczny (Selimovi 1977a: 190-198).
Tytu powieci jest wyrazem dialogu, jaki Ahmed Nurudin bezustannie
prowadzi sam ze sob i z innymi (Prohi 1972: 87-88). Jednoczenie w tytule
toczy si dialog innego rodzaju: dervi to turcyzm kierujcy uwag w stron
tematyki flozofcznej i wprowadzajcy do tekstu wschodni klimat, smrt to
wyraz sowiaski, ktry czy rozwaania flozofczne z doczesnym bytowa-
niem czowieka (Peco 1988: 346). Pozostaje to w cisym zwizku z miejscem
akcji w powieci Bonia znajduje si na pograniczu
2
, pomidzy wschodem
a Zachodem. Oddanie kolorytu lokalnego, umieszczenie akcji w dawnym Sa-
rajewie, nie ma jednak wiele wsplnego z regionalizmem Bonia zyskuje
charakter ojczyzny metafzycznej (Mirkovi 1988: 295; Selimovi 1986; la-
gumdija 1988: 121). w twrczoci fabularnej Mey Selimovicia Bonia jest
pokazana w sposb oddajcy skomplikowane relacje bohaterw z ojczyzn:
jednoczenie jest kochana i nienawidzona z caych si, jest miejscem, ktrego
nie mona zapomnie.
W Derwiszu i mierci Mea Selimovi zastosowa model powieci jako
rkopisu odnalezionego. Zastosowany chwyt narracyjny znakomicie ilustru-
je przejte, by moe od Dostojewskiego, ktrego osignicia literackie Seli-
movi ceni bardzo wysoko, przekonanie o niemonoci poznania prawdy o
czowieku bez oddania mu gosu (Bachtin 1970: 87-93). Zdaniem Aleksandara
Jerkova wanie powie Dervi i smrt zapocztkowaa nowy sposb wyko-
rzystania monologu w powojennej prozie serbskiej. Polega on przede wszyst-
kim na tym, e wystpujcy w tekcie lub stojcy poza nim redaktor przejmuje
kosztem narratora rol nadrzdnej instancji rzdzcej wiatem przedsta-
wionym (Nowak 2001: 139).
w centrum zainteresowania Mey Selimovicia znajduje si samowiedza
bohatera, jego ogld wiata i samego siebie. Monolog wewntrzny derwisza
ma form zapisu, co zapewnia wiksz ni w przypadku formy mwionej
szczero i intymno wyznania, z drugiej za strony wyranie ujawnia per-
2 Bonia w powieciach Selimovicia to jeden z ciekawszych w literaturach poudniowoso-
wiaskich pejzay pogranicza (zob. Dbrowska-Partyka 2004: 40).
34
spektyw autotematyczn silnie obecn w powieci. wspomnienia te powstaj
niejako na oczach czytelnika. Suy temu konstrukcja czasu w powieci. Na
przestrzeni dwch miesicy i trzech dni (tyle czasu mino od chwili odkrycia
przez szejka pierwszych oznak swego buntu do jego mierci) bohater poznawa
prawd o sobie. Jego punkt widzenia jest ruchomy, zmienia si. Odnalezienie
prawdy o sobie wymagao zgbienia tajnikw swego sumienia dlatego mo-
nolog sta si tu dialogiem: ze sob, z innymi, ze wiatem (Pervi 1988: 117-
118). Uycie monologu wewntrznego Ahmeda Nurudina suy umieszczeniu
go w centrum powieciowego wiata. w utworze wystpuje stosunkowo dua
liczba bohaterw, ktrych postpki zawsze w sposb poredni bd te bez-
poredni prowadz do derwisza. Ten wany zabieg kompozycyjny pozwa-
la na okrelenie stosunku Nurudina do poszczeglnych postaci (lagumdija
1988: 139-141).
w powieci brak obiektywnego obrazu wiata zewntrznego. wiat wi-
dziany jest oczyma Ahmeda Nurudina, czasem take innych bohaterw. Nale-
y podkreli nieobecno jakichkolwiek samodzielnych opisw krajobrazw
czy architektury jeli si pojawiaj, su odzwierciedlaniu stanw ducha
bohatera, brak opisw obyczajw itd. Suy to jednoczenie uniwersalizacji
miejsca akcji.
Znamienne jest zastosowanie zasady kontrapunktu przywoywane
opinie zawsze maj charakter przeciwstawny w stosunku do sw narratora.
Partie dialogowe w powieci s czynnikiem napdowym akcji i jednoczenie
impulsem do dalszych przemyle bohatera. Proporcje midzy partiami
narracyjnymi a dialogowymi w obu czciach s rne: narracja dominuje w
czci pierwszej, w duo wikszym stopniu wypenionej refeksjami i medy-
tacjami Nurudina.
Zerwanie z linearnym ukadem zdarze sprawia, e tok opowiadania
jest podporzdkowany swoistemu rytmowi pamici, czemu Nurudin dawa
wyraz w swoich autokomentarzach. O miejscu danego wydarzenia w narra-
cji decyduje nie jego znaczenie dla rozwoju fabuy, ale waga dla bohatera.
Akcja w powieci ma charakter niemal zupenie wewntrzny. Przedmiotem
przedstawienia wydarze s ich motywy i reperkusje psychiczne, a same wy-
darzenia s prezentowane poprzez retrospekcje (dziecistwo i modo Ah-
meda Nurudina, modo Hasana) i su charakteryzowaniu postaci (w tym
zabiegu mona dostrzec podobiestwo utworu do powieci psychologicznej).
Derwisz siga pamici do czasw dziecistwa i modoci, co byo
zwizane z caoci metafzycznej problematyki powieci (Pervi 1988: 111-
114). Powrt do dziecistwa jest rodzajem regresji psychologicznej, obrazuj-
35
cej lk bohatera przed yciem. Retrospekcje su silnemu skontrastowaniu
przeszoci (dominacja uczu) i teraniejszoci (podporzdkowanie ideolo-
gii). Rosnca samowiadomo derwisza doprowadzia do jego przemiany
ze skupionego na modlitwie i medytacjach zakonnika sta si intrygantem i
mcicielem, ktry odrzuci wszystkie uznawane dotychczas wartoci.
Ahmed Nurudin, szejk zakonu mewlewijskiego w chwili rozpoczcia
spisywania wspomnie by czowiekiem dojrzaym, kroczcym pewnie po
wybranej przed laty ciece wiary. Mocno wierzc w system, zajmowa w nim
znaczce, uprzywilejowane miejsce. Ideaem byo dla niego wyzbycie si wa-
snej osobowoci, indywidualizm by kategori cakowicie mu obc. Nurudin
pojmowa ycie wycznie w kategoriach intelektualnych, wyzby si wszel-
kich innych motywacji i uczu. Jego dramat to tragedia utraconej pewnoci i
siy, ktr dawao mu poczucie przynalenoci do zakonu. Znalaz si w sytu-
acji granicznej, bo zrozumia, e ycie to zidanica na pesku (Selimovi 2001:
59). Tragedia Nurudina ma wymiar psychologiczny i aksjologiczny (Miloe-
vi 1978: 166-168). Przemiana, jakiej dowiadczy, bya procesem powolnym,
jednak ostatecznie prowadzcym do rozpadu systemu wartoci, w jakie dotd
wierzy. Coraz wyraniej dawaa o sobie zna druga strona jego osobowo-
ci, ktr uosabia symboliczna posta Ishaka, stanowica urzeczywistnienie
marze Nurudina o byciu odwanym i niezalenym (Pervi 1988: 108-109;
Prohi 1972: 67).
Podobnie niesamodzielna jest w powieci posta muy Jusufa, ktry
rwnie w pewien cho inny ni Ishak sposb dopenia osobowo Nuru-
dina (Petrovi 1981: 44). czya ich przeszo; losy Nurudina i Jusufa s w
znacznym stopniu podobne, ale bohaterowie zmierzali w odwrotnym kierun-
ku: Ahmed od wiadomoci moralnej ku upadkowi, jego podopieczny od
grzechu ku prbie odkupienia dokonanego za (Prohi 1972: 93-94; Petrovi
1981: 39-45; vukovi 1988a: 50; Miloevi 1978: 173).
Bez wtpienia najwaniejsz w strukturze powieci postaci obok szejka
jest Hasan Dani, uznawany przez Nurudina za jedynego przyjaciela. Posta-
cie te skonstruowane s na zasadzie kontrapunktu. Hasan prezentowa typo-
wo egzystencjalistyczne przekonanie o tym, e czowiek jest tym, kim siebie
uczyni. Zasadnicz cech jego charakteru zdaje si by zdolno do zmiany.
Delepija mgby sprawia wraenie czowieka wykorzenionego, przegrane-
go, bez tosamoci, zwaszcza, jeli zostanie porwnany z powszechnie sza-
nowanym i liczcym si w kasabie szejkiem Nurudinem (Petrovi 1981: 49).
To schematyczne zestawienie prowadzi jednak do przewrotnych wnioskw:
szejk znaczy niewiele, zosta zlekcewaony i poniony przez miejscowych
36
notabli, gdy zwrci si do nich z prob po pomoc, a gdy w ramach zemsty
zaangaowa si w polityk, straci poczucie sensu. Hasan growa nad nim
moralnie. Mona powiedzie, e bohater (Ahmed Nurudin) i antybohater (Ha-
san) w istocie zamienili si miejscami (Kovacs 1988: 267-270).
Nurudin by wiadom znaczenia delepiji w swoim yciu, jego przy-
ja miaa dla niego ogromne znaczenie, ale zmuszony do wyboru pomidzy
yciem wasnym a yciem przyjaciela, wybra siebie. Po zdradzie przyjaciela
straci zupenie poczucie wasnej godnoci, a jego moralna dezintegracja staa
si nieodwracalna (Petrovi 1981: 84-87). Umar w rozpaczy. U kresu ycia
niewiele w nim z derwisza, intelektualisty, ktry oddaje si medytacjom i f-
lozofcznym rozmylaniom o yciu, mierci, sprawiedliwoci, wadzy, buncie
i ludzkich marzeniach sta si ywym czowiekiem, ktry myli ciaem
(lagumdija 1988: 144).
Predrag Palavestra dostrzeg w Derwiszu i mierci oraz w Twierdzy wy-
raz przezwycienia klasycznego i tradycyjnego realizmu, co wedug krytyka
stanowi dowd na to, i w serbskiej prozie coraz wyraniej dochodzia do
gosu przeksztacona struktura opowiadania realistycznego. Derwisz i mier
zawiera wedug niego elementy nowoczesnej powieci intelektualnej, bdc
jednoczenie poetyckim wyrazem wschodniej flozofi (Palavestra 1988: 211).
wielo stylw dostrzegalna w tym utworze (realizm, groteska, satyra, nadre-
alizm) suy wielowymiarowoci powieci i pozwala nazwa j wspczesn
(lagumdija 1988: 125). Cige zmiany rytmu i faktury zda od ciszonych,
spokojnych po gwatowne, wzburzone w zalenoci od sytuacji i nastroju bo-
hatera su ukazaniu ludzkiego ycia w jego peni, zoonoci (Markovi
1977: 329). Zmieniajcy si jzyk Nurudina wiadczy o jego odchodzeniu od
wiary. Mona mwi o procesie rozpadu jzyka racjonalnego, jaki dokonuje
si w tej powieci. Jzyk Nurudina peen jest paradoksw, stopniowo staje si
coraz bardziej emocjonalny (Petrovi 1981: 243-247).
Dervi i smrt to powie stanowica istotn cezur w rozwoju tego
gatunku w Boni i Hercegowinie, ktra bya wydarzeniem literackim, bo
poruszaa szereg wanych, uniwersalnych problemw przy pomocy bardzo in-
teresujcej formy. Kolejny utwr, wydany cztery lata pniej, w ktrym pisarz
ponownie posuy si kostiumem historycznym, wyranie korespondowa z
Derwiszem.
Tvrava to swoista odpowied na Dervia i smrt, dialog z t powieci
zarwno na planie wizji ludzkiego losu, jak i w zakresie jzyka, stylu, formy
powieciowej. Fragmenty utworu byy drukowane w czasopismie Odjek w
37
kwietniu 1970 roku. w formie ksikowej utwr ukaza si w tym samym
roku nakadem sarajewskiego wydawnictwa Svjetlost.
Bohaterowie obu powieci to intelektualici i jednostki szczeglnie
wraliwe na zo wiata. Obaj te zostali dotkliwie dowiadczeni przez ycie,
jednak ich losy uoyy si w odmienny sposb. Skrajnie pesymistyczna wizja
ludzkiego losu przedstawiona w Derwiszu zostaa dopeniona janiejsz, daj-
c nadziej wizj w Twierdzy: Ahmet abo, ponoszc szereg poraek w yciu
publicznym, znalaz swoisty azyl w yciu rodzinnym i przyjani jego istnie-
niu nadaa sens szeroko rozumiana mio. Posugujc si pewnym uprosz-
czeniem mona powiedzie, e Dervi ukazuje drog czowieka od mioci do
nienawici, Tvrava od nienawici do mioci.
Monolog narratora ma charakter pozorowanego dialogu, czsto we-
wntrznie sprzecznego i burzliwego, co obrazuje proces poszukiwania praw-
dy. Uwydatnienie dialogu na rnych poziomach daje efekt wielogosowoci i
w rezultacie prowadzi do dyskusji wiatopogldowej, ktra rozgrywa si po-
midzy bohaterami (w kadej powieci z osobna oraz pomidzy bohaterem
Derwisza i Twierdzy).
Ahmet abo, bohater powieci, swoje wspomnienia zacz snu wkrt-
ce po powrocie z wojny. Motyw wojny i wtpliwoci moralnych zwizanych
z uczestnictwem w niej to jedno z istotniejszych zagadnie, wrcz obsesji w
twrczoci Mey Selimovicia. Twierdza jest powieci o najsilniejszej wymo-
wie antywojennej, co podkrela jej klamrowa kompozycja (Jakovljeva 1988:
265). Dotarszy do rodzinnego Sarajewa po traumatycznym dowiadczeniu
wojennym dowiedzia si, e jego bliscy nie yj, a dom zosta strawiony
przez poar. Popad w marazm i poczucie totalnego zniechcenia. Przywou-
jc wspomnienia, Ahmet abo zaj pozycj czowieka, ktrego zdumiewa i
przeraa ludzkie okruciestwo, zdolno do czynienia za przez jednostki na
pozr zwyczajne, przecitne. Nie by w stanie zrozumie ani tym bardziej za-
akceptowa rzeczywistoci, w ktrej dochodz do gosu najnisze instynkty, a
ludzka godno i ycie znacz tak niewiele. Pena zdumienia postawa bohate-
ra zostaa skontrastowana z biern akceptacj rzeczywistoci muy Ibrahima.
w przebudzeniu z powojennego letargu pomg mu mua Ibrahim (da-
jc mu prac) oraz Tijana Bjelotrepi, z ktr si abo oeni. czca ich
mio jest wyrazem przekroczenia ludzkiej samotnoci i otwarcia na wiat.
Symbolizuje moliwo wizi midzy ludmi, rwnie w skrajnie nieprzyja-
znej rzeczywistoci. Mio to zatem jedyna sia, ktra moe zjednoczy roz-
bite ludzkie ycie, przywrci mu sens. Bohaterowie stworzyli swoj wasn,
38
prywatn twierdz by to jedyny rodzaj twierdzy, ktry w powieci zyska
pozytywn warto (Prohi 1972: 96).
Ahmet abo, wic si z Tijan, przyj w zasadzie minimalistyczny
program yciowy: mie on, dom, przyjaci to dla niego najwaniejsze.
Nie chcia si buntowa, zmienia wiata. To (...) may pozytywny bohater, o
ktrym milcz kroniki (Choodowski 1976: 32-33). Dostrzegajc wok siebie
wiele za, abo wyzby si ambicji, uznajc, e tylko wtedy bdzie w stanie
obroni swj wewntrzny system wartoci. Uwaa, e jeli nie mona czyni
dobra, to przynajmniej naley unika czynienia za. Stopniowo jednak, sta-
jc si niejako przypadkowym buntownikiem, wyrasta ponad innych, prze-
wyszy moralnie swoje otoczenie: abo jak wszyscy gwni bohaterowie
Selimovicia dy do jednego celu, mianowicie do pogodzenia wasnych
przekona z otaczajc go rzeczywistoci (Prohi 1972: 107-111), co mu si
udao (Jakovljeva 1988: 264).
Ramiz buntownik, ktrego posta zostaa jedynie naszkicowana i w
zasadzie pozostawaa na marginesie, odegra w yciu Ahmeta bardzo wa-
n rol. Ramiz ucielenia ide rewolucji. Obaj bohaterowie zdecydowanie si
rnili. abo nie wystpowa przeciwko idei rewolucji, odwoujc si jednak
do dowiadczenia historycznego, negowa jej sens dopty, dopki w efekcie
przewrotu jedna wadza bdzie zastpowa inn. Std zasadnicze pytanie ka-
dego przewrotu powinno wedug Ahmeta brzmie: jak zapobiec transformacji
rewolucjonisty we wadc stosujcego przemoc? (Petrovi 1981: 134-135).
wraz z ide rewolucji Ramiz wprowadzi do powieci tematyk poli-
tyczn oraz elementy dyskursu ideologicznego. Najbardziej wyrazisty jest pod
tym wzgldem sd nad studentem, do ktrego doszo w meczecie, czyli w
przestrzeni okrelonej ideologicznie i politycznie. Pod wzgldem struktural-
nym, a take leksykalnym przypomina on ledztwo w systemie totalitarnym,
w ktrym prawo weryfkacji ycia spoecznego i politycznego ma wycznie
wadza. Ramiz z gry uznany zosta za winnego. Znaczce jest instrumental-
ne traktowanie jzyka przez wadz jzyk suy manipulacji (Petrovi 1981:
136-141).
Angaujc si w uwolnienie Ramiza z twierdzy, abo pokona szereg
wasnych saboci, w tym przede wszystkim strach. Mona powiedzie, e
strach jest jednym z gwnych bohaterw caej twrczoci Selimovicia. Jed-
noczenie Twierdza jest opowieci o wyzwalaniu si spod jego wadzy
zwaszcza w odniesieniu do gwnego bohatera.
abo poszukiwa wartoci, ktre nadayby jego yciu i dziaaniu sens.
Jest to mio, a w sferze dziaalnoci spoecznej: bunt, solidarno, prowa-
39
dzce do zaangaowania i przyjcia aktywnej postawy yciowej (Grzegor-
czyk 1999: 49). w twrczoci Selimovicia mamy bowiem do czynienia ze
wiatopogldem laickim, w zasadzie egzystencjalistycznym (cho naley take
odnotowa siln tradycj islamu). Mimo i sfera sacrum nie ma sankcji religij-
nej, to bohaterowie odczuwaj intensywn potrzeb sacrum. Dodajmy, e jest
ono odczuwane intuicyjnie: jest to sfera najbardziej podstawowych wartoci
etycznych, ktre nie podlegaj zakwestionowaniu. Sabo czowieka, jego lk,
przeraenie istnieniem, rwnoczenie jego niezrealizowana potrzeba witoci
powoduj, e jego sacrum jest cigle zdradzane i ocalane (Bobrownicka 1997a:
375-387). Czowiek nie moe funkcjonowa bez silnych podstaw moralnych,
cho wszystko, co wydaje si nimi by, jest zudzeniem (Miloevi 1978: 171).
Bohaterowie Selimovicia przypominaj Camusowskiego Syzyfa (Camus 1974).
wiat w Twierdzy opisywany jest przede wszystkim z punktu widze-
nia Ahmeta abo poety, byego onierza, troskliwego ma, przyjaciela,
buntownika mimo woli. Czsto przy pomocy mowy pozornie zalenej prezen-
towane s rwnie punkty widzenia innych postaci. wikszo bohaterw pre-
zentuje si ponadto w dialogach z innymi, gdy przedstawiaj swoje pogldy.
Sceny rozmw s zasadniczym sposobem wprowadzania postaci do powieci.
Stwierdzenie, e Dervi i smrt oraz Tvrava s najwybitniejszymi
utworami Mey Selimovicia to truizm. Niemniej jednak w tych wanie po-
wieciach pisarz wypowiedzia si najpeniej i zrobi to w najdoskonalszy pod
wzgldem artystycznym sposb. Ksiki te nie wyrosy na pustyni prowa-
dz swoisty dialog z poprzednimi dokonaniami artysty (kwestia problema-
tyki, narracji, typu bohatera, konstrukcji wiata przedstawionego, motywu
utraconego brata, wizji losu ludzkiego i in). Dervi i smrt by jedn z pierw-
szych (!) powojennych ksiek, ktre sprawiy, e literatura boniacko-herce-
gowiska moe by porwnywana z serbsk czy chorwack (Trifkovi 1988:
277). Poprzez prezentacj bolesnego, gorzkiego i cynicznego spojrzenia na
wiat powie ta wpisywaa si w klimat panujcy w latach szedziesitych
w literaturze jugosowiaskiej (Pervi 1988: 93).
Innowacj w stosunku do wczeniejszych tekstw Selimovicia byo
osadzenie akcji w dawnej Boni, w zwizku z czym zaczto w nim dostrzega
pisarza historycznego, a w jego dzieach alegorie rzeczywistoci wspcze-
snej. Pisarz oponowa przeciwko takiemu rozumieniu jego pisarstwa, twierdzi
bowiem, e czas i miejsce
3
nie maj adnego znaczenia, stanowi jedynie ramy
fabuy. Na t kwesti rwnie zwracaa uwag krytyka (Pervi 1988: 118).
3 W Derwiszu informacje na temat czasu i miejsca akcji s w duym stopniu zatarte rzecz si
dzieje w Sarajewie w XvIII wieku, brak natomiast dokadniejszych danych na ten temat. w
40
Mea Selimovi odrzuci typowe metody tworzenia powieci historycz-
nej w rodzaju imitacji jzyka czy przedstawianiu sposobu mylenia typowego
dla danej epoki. Bohaterowie obu utworw prezentuj wiadomo dwudzie-
stowieczn (egzystencjalistyczn). Powieci stanowi zatem syntez boniac-
kiej historii i problematyki uniwersalnej (Jakovljeva 1988: 256; Aninski 1988:
248; lali 1988: 176), jest to nowoczesna proza intelektualna z szeregiem in-
trospekcji psychologicznych i moralnych (Palavestra 1988: 208). Zasadnicz
myl byo zatem przekonanie o podobiestwie ludzkich postaw i zachowa
bez wzgldu na czasy historyczne, std Dervi i smrt, a take Tvrava to pa-
rabole ludzkiego ycia.
wydana w 1974 roku przez belgradzk Prosvet powie Ostrvo po-
wstaa w lecie 1971 roku podczas pobytu pisarza w Sokobanji. Utwr stanowi
nowo na tle twrczoci Selimovicia tak pod wzgldem tematycznym, jak i
kompozycyjnym oraz stylistycznym. Jest niejako powieci na pograniczu
pomidzy ksikami, ktrych akcja umieszczona jest w przeszoci a typowo
wspczesnym, nieukoczonym utworem Krug. wydaje si, e wybr czasu
i miejsca akcji, typu bohatera, metaforyzacja i symbolizacja wiata przedsta-
wionego su ucieczce od gorcej wspczesnej tematyki.
Obraz wiata i ludzkiej egzystencji w powieci Ostrvo uleg zdecydo-
wanej radykalizacji w stosunku do wczeniejszych utworw (Savi 1983: 403).
Ostrvo odziera z wszelkich iluzji na temat ycia ludzkiego na wspczesnej
wyspie (vukovi 1988b: 323).
Utwr nie posiada typowej fabuy. Ostrvo skada si z 19 niezalenych
czci, ktre s wariacjami na temat zwykego ycia dwojga przecitnych lu-
dzi. Kada z nowel podejmuje inne problemy moralne i egzystencjalne. Roz-
proszenie struktury odpowiada z kolei dezintegracji osobowoci (vukovi
1988b: 323-329). Solilokwium Ivana Maricia upodabnia go do innych postaci
z ksiek Selimovicia.
Krug (Selimovi 1983) to ostatnie wielkie zamierzenie artystyczne
Mey Selimovicia, ktrego marzeniem i ambitnym planem byo napisanie
powieci na wskro wspczesnej. Pisarz podkrela w wywiadach moc au-
tocenzury ba si bardzo, by nie napisa pamfetu, dlatego poprawia, prze-
rabia, wraca do napisanych fragmentw wiadcz o tym zapiski autora na
Twierdzy jest mowa o tym, e bohater powrci z wojny chocimskiej (1621) jest to jedyna
wskazwka na temat czasu akcji. Skromna ilo szczegw topografcznych (pojawiaj si
pojedyncze nazwy, np. Ramiz gosi swoje przemwienia w meczecie Ali-pay) sprawia,
e powieciowe Sarajewo zyskuje w pewnym stopniu charakter uniwersalnej przestrzeni
miejskiej.
41
marginesie rkopisu oraz informacje wydawcy. w zamierzeniach autora miaa
to by najobszerniejsza i najbardziej atrakcyjna spord jego powieci. Frag-
menty utworu byy drukowane w rnych czasopismach, natomiast po mierci
autora rkopis zosta opracowany i opublikowany w formie niedokoczonej
przez Nikol vujiicia.
warto przypomnie, e autor Twierdzy by jednym z pierwszych pisa-
rzy serbskich podejmujcych temat demonstracji studenckich z roku 1968
4
.
wczesna atmosfera zostaa oddana przy pomocy klasycznego konfiktu po-
kole: kryzys w jugosowiaskiej historii powojennej pokazany jest z punktu
widzenia modego czowieka rozdartego pomidzy ideami, zgodnie z ktrymi
zosta wychowany a krytycznym myleniem o nich. Akcja powieci rozwija
si na poziomie indywidualnej wiadomoci, skonfrontowanej z nowymi, nie-
pokojcymi pytaniami (urikovi 1988: 335).
vladimir Raenovi, mody intelektualista, najpierw modzieowy
aktywista, potem asystent na wydziale Filozofcznym Uniwersytetu w Bel-
gradzie, targany wtpliwociami i rozterkami jest typowym bohaterem Seli-
movicia dogbnie analizujcym siebie i otaczajc go rzeczywisto, czsto
oddajcym si medytacjom, wreszcie ulegajcym wewntrznej przemianie
na skutek pewnych yciowych dowiadcze, jakie stay si jego udziaem.
wobec tego, e powie nie zostaa ukoczona trudno przewidywa, jaki
przebieg i charakter miaaby ostatecznie ewolucja bohatera. vladimir stanowi
typowy przykad dziecka przewrotu spoecznego, ktre nosi w sobie mocno
zakorzenione idee rewolucyjne, ale jednoczenie jest bardzo krytyczne wobec
tych, ktrzy oddalili si od moralnej i ideologicznej czystoci rewolucyjnej.
Idealizm, pragnienie dziaania, poszukiwanie wasnej przestrzeni, by mc si
zaangaowa to gwne jego cechy (urikovi 1988: 335).
w przypadku protagonisty omawianego utworu ogromne znaczenie i
wpyw na jego ycie miaa tragiczna mier brata, ktrego komunici uznali
za bohatera. vladimir mia do niego ambiwalentny stosunek; w pozorowanym
dialogu z bratem stawia mu powane zarzuty, w wietle ktrych Mladen by
nie bohaterem, ale bezwzgldnym realizatorem ideologii, powicajcym
dla niej najbliszych (urikovi 1988: 334). w Krugu kwestia rewolucji, jej
moliwoci i tego, czy degeneracja pierwotnie czystych i szlachetnych postaw
jest nieunikniona zostaa potraktowana w sposb bardziej dokadny ni w
poprzednich utworach, bo te rewolucja stanowi zasadnicze dowiadczenie
wikszoci bohaterw (akcja rozgrywa si w I poowie lat siedemdziesitych
4 wczeniej o demonstracjach pisa Borislav Peki w powieci Hodoae Arsenija
Njegovana (1970).
42
XX wieku, pomidzy 1968 a 1975 rokiem). Przekonanie, e wadza psuje lu-
dzi, take tych szlachetnych, zyskuje tutaj na znaczeniu.
Nieukoczona powie Krug zamyka twrczo literack Mey Seli-
movicia. w odniesieniu do niej mona mwi o swoistej obsesji koa (czsta
obecno kompozycji klamrowej), ktr tytu ostatniej ksiki niejako dope-
nia
5
. Tu oznacza on rutyn, ponawianie tego, co byo udziaem wczeniejszych
pokole, std przekonanie, e sukcesem bdzie sytuacja, gdy wreszcie ktra
generacja wyjdzie poza zaklty krg i rozpocznie nowe ycie bez dawnych
uprzedze i bdw.
Pochodzcy z Boni i emocjonalnie z ni zwizany Mea Selimovi nie
tyle eksplorowa sw ojczyzn, ile dusz czowieka na tle boniackiej prze-
szoci, ktra jednakowo nosi wyrane znamiona uniwersalnoci. Kostium
historyczny, ktrym autor posuy si w swoich najlepszych powieciach,
nadaje ukazanej rzeczywistoci pitno egzotyki, niemniej jednak s to w isto-
cie opowieci o czowieku na wskro wspczesnym, czowieku dwudziesto-
wiecznym.
Jego bohaterowie to ludzie rozpaczliwie poszukujcy punktu zacze-
pienia, wartoci, ktre mogyby nada sens ich chaotycznej egzystencji. Jeli
pominiemy pierwsze, pozostajce pod wpywami socrealizmu teksty, zauwa-
ymy, e pisarz konsekwentnie kreuje postacie rozdarte, pene wtpliwoci
natury moralnej, walczce nie tyle z innymi, ile z samymi sob o wasne
czowieczestwo. Sowa wypowiedziane przez boniack wieniaczk we
wczesnym opowiadaniu Tua zemlja o tym, e nieatwo by czowiekiem,
znakomicie koresponduj z tak blisk Selimoviciowi myl Alberta Camu-
sa. Sowa te, odzwierciedlajce poczucie absurdalnoci wasnego istnienia,
jakiego dowiadczali bohaterowie kolejnych utworw boniackiego autora,
stanowi nadrzdn myl spajajc cao jego bogatego i niejednorodnego
dorobku literackiego. Zasadnicz przyczyn dojmujcego poczucia absur-
du jest dowiadczenie wojenne albo te wstrzs wynikajcy z kontaktu z
represyjnym systemem wadzy w warunkach pokojowych. w pewnym mo-
mencie swego ycia kady z bohaterw przeywa kryzys systemu wartoci,
ktry dotd wydawa mu si suszny, co zasadniczo prowadzi do gbokiego
zwtpienia, a niektrych do tragicznego koca. Najpeniej przedstawion i
5 Podobnie jak wikszo tytuw Selimovicia i ten ma charakter symboliczny. Tutaj symbolika
jest niejako podwjna tytu odwouje si do wiata powieciowego, ale te mona go
odnie do twrczoci pisarza potraktowanej jako cao. Pewne motywy (zwaszcza motyw
utraconego brata), problemy, typ bohatera wyranie nawizuj do poprzednich powieci
Selimovicia mona wic powiedzie, e ta ostatnia niejako zatacza koo.
43
najbardziej poruszajc w galerii Selimoviciowskich kreacji literackich jest
bez wtpienia posta Ahmeda Nurudina, ktry z gboko religijnego piew-
cy sprawiedliwoci sta si nie tylko bezwzgldnym mcicielem, ale przede
wszystkim aonie samotnym i skrajnie nieszczliwym czowiekiem. Z
kolei Ahmet abo, bohater Twierdzy, jest chyba mimo mnogoci bolesnych
dowiadcze, jakim zosta poddany najjaniejsz postaci wrd bohaterw
Selimovicia. Jednoczenie stanowi on rodzaj przeciwwagi dla udrczonego,
zagubionego w meandrach wasnej duszy, umierajcego w zupenym osamot-
nieniu i poczuciu cakowitego bezsensu swej egzystencji derwisza.
Mea Selimovi, pokazujcy ludzi wtpicych, poszukujcych i nie-
szczliwych, wierzy, e istnieje przynajmniej jedna warto, ktra moe
czowieka uratowa, nada jego kruchemu yciu gbszy sens. To szeroko
rozumiana mio. Ahmet abo nawet w najmroczniejszych momentach, w
najbardziej dramatycznych chwilach prby zdoa j ocali i cho jego wnio-
ski dotyczce ludzkiej kondycji byy skrajnie pesymistyczne, to jednak nie
podda si rozpaczy. wyzbywajc si pewnych zudze, nie straci poczucia
sensownoci swego ycia.
Moralizm Selimovicia, ktry przyj za wasne przekonanie Bachtina
o koniecznoci oddania gosu Innemu w celu poznania jego pogldw i racji,
zosta ujty w ramy nowoczesnej, zdialogizowanej powieci. Fakt, i bohate-
rowie otrzymuj status samodzielnych i niezalenych postaci, ktre posuguj
si wasnym jzykiem i za jego porednictwem przedstawiaj wasny ideolo-
giczny wiat jest nowym zjawiskiem na gruncie literatury boniackiej. Od-
dawanie gosu bohaterom w prozie Selimovicia byo procesem i przebiegao
stopniowo; w pierwszych opowiadaniach znajdowao wyraz w uprzywilejo-
waniu mowy pozornie zalenej, w powieci Magla i mjeseina w posueniu
si narracj typu points of view i wreszcie w pozostaych powieciach w
narracji pierwszoosobowej, majcej charakter monologu wewntrznego bd
mylanego (np. w Tiine), bd te pisanego (w Derwiszu i mierci).
Zdialogizowany monolog wewntrzny Selimoviciowskich bohaterw,
zwaszcza Ahmeda Nurudina, obrazuje stan ducha czowieka znajdujcego
si w sytuacji prby, rozdartego, wtpicego, szukajcego moralnej podpory
w wiecie ogarnitym przez kryzys wartoci. Cho poszczeglni bohaterowie
dotkliwie odczuwaj swoje osamotnienie, to wasne przemylenia bezustannie
konfrontuj ze stanowiskiem innych, std w prozie Selimovicia w otoczeniu
gwnych bohaterw pojawia si szereg postaci, ucieleniajcych odrbne od
reprezentowanego przez nich stanowiska ideologiczne. aden z bohaterw nie
funkcjonuje w fzycznej izolacji od wiata zewntrznego, mona wrcz stwier-
44
dzi, e kady jest zanurzony w otaczajcej go rzeczywistoci, co paradok-
salnie nie przekada si na moliwo porozumienia si z innymi. Tragizm
sytuacji czowieka niejako skazanego na niezrozumienie ucielenia Ahmed
Nurudin, a zastosowany w Derwiszu i mierci motyw rkopisu odnalezionego
podkrela psychiczn i emocjonaln izolacj bohatera.
Dialog, rozumiany jako jedyny sposb dochodzenia do prawdy, jest
take relacj czc poszczeglne teksty autora Twierdzy. Poza rozlicznymi
zwizkami pomidzy utworami fabularnymi naley podkreli znaczenie stu-
dium Za i protiv Vuka jako swoistego komentarza do wasnej twrczoci po-
wieciowej ze szczeglnym uwzgldnieniem Derwisza i mierci (oba utwory
powstaway rwnolegle, na co zwraca uwag sam pisarz). Jzyk powiecio-
wego arcydziea Selimovicia jest artystyczn odpowiedzi na nadrzdny po-
stulat z Za i protiv Vuka, dotyczcy (nie)obecnoci redniego stylu w serbskim
jzyku literackim.
Mea Selimovi, zarwno w swojej ojczynie, jak i poza jej granicami,
zwykle postrzegany jest jako autor dwch ksiek: Derwisza i mierci oraz
Twierdzy. Pozostaa cz dorobku fabularnego (opowiadania i cztery powie-
ci), a take eseistyka (w tym znakomite studium Za i protiv Vuka) pozostaj
w cieniu jego to nie ulega wtpliwoci najwybitniejszych dokona. Nie-
mniej jednak bez pierwszych opowiada i wczesnych powieci te najlepsze
nie miayby szans na powstanie. Bogactwo intelektualne i artystyczne pro-
zy fabularnej, wako podejmowanych problemw, wzajemne dialogicz-
ne powizania poszczeglnych tekstw sprawiaj, i niepodobna traktowa
tej twrczoci wyimkowo. Proza Mey Selimovicia, widziana jako chrono-
logicznie rozwijajca si cao i czytana w perspektywie koncepcji dialogu
Michaia Bachtina jawi si jako twrczo nader spjna i konsekwentna pod
wzgldem artystycznym i nowatorska na tle rodzimej literatury.
literatura
Aninski, l. (1988), Mea Selimovi i njegova knjiga o oveku, u: Djelo Mee Seli-
movia u knjievnoj kritici, lagumdija, R., ur., Sarajevo
Bachtin, M. (1970), Problemy poetyki Dostojewskiego, prev. N. Modzelewska,
warszawa
Bobrownicka, M. (1997a), Sacrum zdradzone i sacrum ocalone, czyli czowiek w
wiecie przedstawionym powieci Mey Selimovicia, u: Sacrum w literaturach
sowiaskich, J. Godfryd, P. Nowaczyski, ur., lublin
Bobrownicka, M. (1997b), w wiecie zdominowanym przez strach. Systemy war-
toci i taktyki obronne, Krasnogruda 6
45
Camus, A. (1974), Eseje, prev. J. Guze, warszawa
Choodowski, w. (1976), Jak ze dzieci, Nowe Ksiki 13
Dbrowska-Partyka, M. (2003), wiadectwa i mistyfkacje. Przed i po Jugosawii,
Krakw
Dbrowska-Partyka, M. (2004), Literatura pogranicza, pogranicza literatury,
Krakw
Dereti, J. (2004), Istorija srpske knjievnosti, Beograd
urikovi, D. (1988), Opasnosti kruga, u: Djelo Mee Selimovia u knjievnoj kri-
tici, lagumdija, R., ur., Sarajevo
Gluevi, Z. (1998), Knjievnost i rituali, izbor i predgovor M. Nedi, Beograd
Grzegorczyk, A. (1999), Kochanek prawdy. Rzecz o twrczoci Alberta Camusa, Ka-
towice
Jakovljeva, N. B. (1988), Problem slobode i bunta u romanima Mee Selimovia, u:
Djelo Mee Selimovia u knjievnoj kritici, lagumdija, R., ur., Sarajevo
Kovacs, l. (1988), Suptilnost romana, sa francuskog M. Nezirovi, u: Djelo Mee
Selimovia u knjievnoj kritici, lagumdija, R., ur., Sarajevo
lagumdija, R. (1988), Poetska univerzalnost i misaona svevremenost temeljan
biljeg Selimovievog romana Dervi i smrt, u: Djelo Mee Selimovia u
knjievnoj kritici, lagumdija, R., ur., Sarajevo
lali, I. v. (1988), Roman o oveku i smrt, u: Djelo Mee Selimovia u knjievnoj
kritici, lagumdija, R., ur., Sarajevo
Markovi, M. (1977), Odbrana od samoe, u: Selimovi, M., Sjeanja, Beograd
Miloevi, N. (1978), Zidanica na pesku. Knjievnost i metafzika. Crnjanski, Desni-
ca, Nastasijevi, Lali, Andri, Selimovi, Beograd
Mirkovi, M. (1988), Mea Selimovi: Tvrava, u: Djelo Mee Selimovia u knji-
evnoj kritici, lagumdija, R., ur., Sarajevo
Nowak, S. (2001), Monolog jako wiatopogld. Proza Slobodana Selenicia, Krakw
Palavestra, P. (1988), Kritiko znaenje alegorijske forme, u: Djelo Mee Selimovia
u knjievnoj kritici, lagumdija, R., ur., Sarajevo
Peco, A. (1988), U funkciji djela. Turcizmi u romanu Dervi i smrt Mee Seli-
movi, u: Djelo Mee Selimovia u knjievnoj kritici, lagumdija, R., ur.,
Sarajevo
Pervi, M. (1988), Dervi i pjesnik, u: Djelo Mee Selimovia u knjievnoj kritici,
lagumdija, R., ur., Sarajevo
Petrovi, M. (1981), Roman Mee Selimovia, Ni
Prohi, K. (1972), initi i biti. Roman Mee Selimovia, Sarajevo
Puka, E. (1987), Recepcja powieci Mey Selimovicia w Polsce, u: Polska-Ju-
gosawia. Zwizki i paralele literackie, wrocaw
Savi, M. (1983), Natpevano zlo u prozama Mee Selimovi, u: Selimovi, M.,
Krug. Nezavreni roman iz savremenog vremena, Belgrad
46
Selimovi, M. (1970a), Djevojka crvene kose, Sarajevo
Selimovi, M. (1970b), Magla i mjeseina, Sarajevo
Selimovi, M. (1977a), Sjeanja, Beograd
Selimovi, M. (1977b), Tiine, Beograd
Selimovi, M. (1981), Ostrvo, Beograd
Selimovi, M. (1983), Krug. Nezavreni roman iz savremenog ivota, Beograd.
Selimovi, M. (1986), Pisci, miljenja i razgovori. Eseji, lanci, polemike, intervjui,
Beograd
Selimovi, M. (2001), Dervi i smrt, prir. N. Fabrio, Zagreb
Selimovi, M. (2002), Tvrava. Roman, Beograd
Skaki, M. (1999), Mea Selimovi u knjievnoj kritici. Kritika kritike. (Studija), Be-
ograd
Todorov, T. (1983), Antropologia flozofczna, u: Bachtin. Dialog Jzyk Literatu-
ra, Czaplejewicz, E., Kasperski, E., ur., warszawa
Trifkovi, R. (1976), itajui, Sarajevo
Trifkovi, R. (1988), Tri novele i tri romana Mehmeda Mee Selimovi, u: Djelo
Mee Selimovia u knjievnoj kritici, lagumdija, R., ur., Sarajevo
vukovi, R. (1988a), Mea Selimovi, u: Djelo Mee Selimovia u knjievnoj kriti-
ci, lagumdija, R., ur., Sarajevo
vukovi, R. (1988b), Problem romana Ostrvo, u: Djelo Mee Selimovia u knjiev-
noj kritici, lagumdija, R., ur., Sarajevo
Innovatory character OF the Fictional Prose
OF Mea Selimovi against the Background OF
BOSNIAN literature
Summary
The fctional prose of Mea Selimovi has an entirely new character
against the background of Bosnian literature. It is clearly visible especially in
the fact that the whole attention is concentrated on the inner life of man and
ethical problems, which may be perceived already in the early novels of the
47
author and being the characteristic trait of his prose. Innovatory character of
the prose of the author of Death and the Dervish manifests itself in the artistic
means applied in the writing dialogical character of the presented world,
type of narration, language and the manner of creation of characters.
48
UDK: 821.163.4(497.6):81'38
81'38:821.163.4(497.6) Selimovi M.
Esad dUraKovi
Poetike I stilske funkcije mota / epigrafa
U ROMANU DERVI I SMRT Mee Selimovia
Budui da je izdvojen, epigraf odmah skree panju na
sebe, tako da na neki nain anticipira razumijevanje i ci-
jelog teksta (ili dijela teksta) koji njime poinje.
(Marina Katni-Bakari, Stilistika, Sarajevo, 2001, 270)
KlJUNE RIJEI: Mea Selimovi, Dervi i smrt, dervi, moto, epigraf, jaka
pozicija teksta, antitetinost, poetika, preoblikovanje
Selimoviev roman Dervi i smrt afrmira antitetinost kao svoje poetiko na-
elo. Dervi je junak koji iz svoje sufjske skruenosti izlazi u svijet i sukoblja-
va se s njime na dramatian nain, otkrivajui kako je u tome svijetu unitena
vrlina i kako je razorena svaka monolitnost. U afrmiranju Selimovieve poe-
tike antitetinosti, koja sjajno funkcionira u gradnji dramskog kvaliteta roma-
na, autor koristi dijelove teksta iz Kurana na pozicijama mota svojih poglavlja.
On pri tome prekomponira i preoblikuje izvorni kuranski tekst intervenirajui
bitno u njegovoj ideologijskoj ravni, ali u skladu sa svojom umjetnikom slo-
bodom i prevodei preoblikovani kuranski tekst u domen estetskoga. Moto u
Selmovievom romanu se oneobiava na mnotvo naina sve dotle da i vla-
stiti identitet mota dovodi u pitanje. Naelo antitetinosti se na taj nain ne
ispoljava samo u traginoj sudbini glavnoga lika, ve i u funkcioniranju mota
kojeg autor kao sakralni tekst iju sakralnost naglaava referentnom fusno-
tom desakralizira sloenim poetikim postupcima, dovodei ga u poziciju
ideoloke kontrarnosti sa izvornikom, ali ga optimalno usklauje s traginim
rasjedima junakove svijesti i njegova antiki dramatinog sukoba sa svijetom.
Moto na poetku romana ivo komunicira sa tekstovima kojima poinju druga
poglavlja romana te na taj nain, uestalom distribucijom, unapreuju funkciju
mota u naroitu vrstu intertekstualnosti koja budui da je rije o sakralno-
me, makar i preoblikovanom tekstu referira na itav niz aspekata islamske
tradicije u domenu njene historije knjievnosti, poetike, do semiotike prostora
i semiostilistike.
49
U naslovu romana Dervi i smrt Mee Selimovia izraene su ambiva-
lentnost i antitetinost, koje zatim, dosljedno i maestralnim romansijerskim
postupcima, dramatski razvija autor, sazdavajui cijeli svoj roman, zapravo,
kao dramu u znaenju dramskog kvaliteta, kao sueljavanje sudbinskih situ-
acija i moralnih kolizija u optimalno zgusnutom vremenu, a ne kao djelo u
kome se naracijom klasinog romana postepeno razvijaju likovi. Naslovno
eksplicirana dramatska antitetinost uoava se najprije u tome to su pojmovi
(uslovno koristim ovdje rije pojam i za dervia) dervi i smrt sutinski i
sudbinski suprotstavljeni, budui da dervi - po prirodi svoga zvanja, svo-
jom duhovnom konstitucijom i usmjerenjem ne zazire od smrti koja se u
islamskoj kulturi ne prihvaa kao tragedija i nitavilo (kao ni u drugim reli-
gijama), naroito u sufzmu gdje pripada i Selimoviev junak Nurudin; ona se
u toj kulturi ak ne naziva se smru ve eufemizmom preseljenje, u znaenju
krajnje smirenosti, ak pozitiviteta. Isticanje pojma smrt ve u naslov djela i
povezivanje toga pojma koordinirajuim veznikom i sa derviem oito potire
te tradicijske i vjerske vrijednosti koje inae implicira pojam dervi. Opreka je
optimalno naglaena ve u prve tri rijei djela koje ine njegovu jaku poziciju.
Dok na jednoj strani sadraj pojma dervi upuuje na podviniku staloenost,
smirenost u (vjerskoj) kontemplaciji kojoj se smrt, tanije preseljenje, uka-
zuje samo kao kapija ka vjernikome blaenstvu u vjenosti, dotle se pojam
smrti u ovakvom pozicioniranju naslovnih rijei/ pojmova nadaje kao trajno
ponitenje svega to dervi jest ili to tei da bude. Anitetinost je optimalno
istaknuta i oito je kako naslov sugerira da djelo koje se upravo otvara itaocu
predstavlja dramski kvalitet najviega reda. Osim toga, naslov romana upu-
uje na to da nije rije o obinoj smrti junaka, ve vie od toga: rije je o
njegovom putu do smrti, a to znai da on ne umire kao dervi ve kao ovjek
koji svoju derviku vjeru, svoj islam, podvrgava surovim sumnjama zbog ko-
jih i smrt postaje utoliko stranija to su u temeljima uzdrmana sva dervika
vjerovanja. Rije je, dakle, o putu do smrti koja potire samu dervievu vjeru;
tavie, smrt je dvostruka time Selimovi izvanredno tragiki razvija svoj
roman jer ve dervika sumnja u vjeru predstavlja jednu vrstu smrti uz bio-
loku, koja je uasnija zbog ove prethodne. Dramski kvalitet romana utoliko je
efektniji i to vidim kao poetiko naelo Selimovieva Dervia i smrti to
u njemu nije rije o uzdrmanosti vjere, o nezadrivom bujanju skepse i razuz-
davanju ejtanskih sila u intelektualno-etikoj konstituciji bilo kojeg ovjeka,
ak ni obinog muslimana, ve starjeine jednog sufjskoga reda, a upravo
sufje su u islamu u najvioj moguoj mjeri, sa zavidnim mirom, predani Bogu
na okomitom Putu vrline. Nurudinov nemir antikih razmjera i snage utoliko
50
je izotreniji to je rije o izlasku dervia u svijet, u svjetovnu akciju koja se
snano kontrastira s njegovom pretpostavljenom smirenou u vjeri, u njego-
vom zaokretanju od transcendentalnog ka egzistencijalnom. Stoga je Nurudi-
nov sukob sa svijetom dramatiniji nego sukob drugih junaka romana: iako
roman obiluje traginim sudbinama i dramatinim zbivanjima, najizraenija
je Nurudinova, budui da se zbiva na pozadini njegove (sufjske) vjere; tu
je izrazito snana kontrarnost, ak kontradiktornost izraena ve naslovom.
Naravno, roman ima i parabolike aspekte, jer se moe itati i kao parabola o
Selimovievom vremenu ili o svakom vremenu u kome se suoavaju pojedi-
nac i sistem vlasti. Parabolinost zasluuje posebnu interpretaciju, ali ovdje je
rije o poetici antitetinosti u Selimovievom romanu, kao naelu kojim autor
strukturira svoje djelo sa udesnom konzistentnou od naslova do posljed-
nje reenice i, takoer, s neobinom stvaralakom sposobnou da to naelo
uvijek izvodi do kraja, u njegovim optimalnim potencijalima.
Pojmovi dervi i smrt oznaavaju, pored ostaloga, krajnje polove u jed-
nome religijsko-etikom prostoru u kome se, upravo zbog njihove kontrarnosti
u navedenim znaenjima, zainje individualna akcija kao nunost, ali ne akci-
ja dervike skruenosti u kontemplaciji, ve akcija kao pobuna protiv poretka
vladajuih dogmi, uvjerenja, vladajueg sistema openito, a prije svega kao
buntovno iskoraenje iz kruga vlastite samosvijesti dotle smirene u predanosti
Bogu i Svijetu. Stoga je roman Dervi i smrt u biti roman akcije a ne deskrip-
cije, roman dramatinih opredjeljenja gdje dogaaji dobivaju defnitivan, sud-
binski karakter koji je tragiki. Ovaj roman, dakle, ima izuzetne vrijednosti
drame i stoga su bile relativno este njegove dramatizacije.
Prethodna analiza antitetinosti naslova Selimovieva romana jasno
ukazuje na poetiku koju e autor Dervia i smrti dosljedno razvijati kao svoje-
vrsnu poetiku antitetinosti, kadru da izrazi najvie moralne tenzije, herojske
dileme, tragika suoavanja sa svijetom i svojom svijeu naspram toga svijeta.
U Selimovievoj poetici, u romanu Dervi i smrt, posebnu ulogu ima
njegov islamski aspekt kojeg ne uzimam u doslovnom i reduciranom zna-
enju i ne smatram ga naracijskim dekorom, ambijentom koji bi mogao biti
zamijenjen i nekim drugim. Islamski aspekt romana ovdje ne posmatram
kao njegov ideoloki okvir i milje mada se on moe i tako interpretirati ve
valja izloiti zapaanja o tome kako itav niz elemenata, koje uslovno nazivam
islamskim, djeluje u romanu kao nezamjenljivi, konstitutivni poetiki element,
te kako je Selimovi upravo tim elementima razvio osobenu poetiku dramat-
sko-tragike antitetinosti. Ne ulazei ovdje u druge aspekte poetike romana
Dervi i smrt, o emu je ve napisano dosta radova dostojnih ovoga literarnog
Esad Durakovi: Poetike i stilske funkcije mota / epigrafa u romanu Dervi i smrt...
51
monumenta, vjerujem da je vano razloiti zato Selimovi sa stanovita
poetike a ne ideologije smjeta radnju u muslimanski ambijent. Posebnu pa-
nju u tome cilju posvetit u injenici da Selimovi poglavlja u svome romanu
poinje, kao motom, odgovarajuim citatom iz Kurana. Jer, upravo kuranske
ajete na poziciji mota ili epigrafa ne samo romana nego i svakog njegovog
poglavlja ne vidim samo kao sredstvo za unoenje odreenog lokalnog kolo-
rita, ve ponajprije kao maestralne poetike postupke koji izuzetno doprinose
poetikoj koherentnosti romana.
Odmah nakon naslova, iju poruku i poetiku funkciju sam skicirao,
slijedi kuranski moto koji je najdui moto u cijelome romanu. On se razlikuje
od drugih i po tome to ne predstavlja citat iz Kurana in continuo, ve je autor
odabrao iz cijeloga kuranskog teksta vie ajeta ili dijelova ajeta, te ih je stavio
na poetak romana dezintegralno i diskontinuirano u odnosu prema onome
kako ih zatiemo u izvornome tekstu. Time se, naravno, odmah naglaava
transpozicijski i preoblikujui karakter citatnosti: autoru nije cilj da doslovno
prenese citate iz Kurana, ve ih svjesno, slobodom umjetnika, preoblikuje i
kao takve uziuje ih u same temelje svoje proze:
Bismilahir-rahmanir-rahim!
Pozivam za svjedoka mastionicu i pero i ono to se perom pie;
Pozivam za svjedoka nesigurnu tamu sumraka i no i sve to ona oivi;
Pozivam za svjedoka mjesec kad najedra i zoru kad zabijeli;
Pozivam za svjedoka sudnji dan, i duu to sama sebe kori;
Pozivam za svjedoka vrijeme, poetak i svretak svega da je svaki
ovjek uvijek na gubitku.
Bespredmetno je ovdje tragati za tim iz kojih sura su uzeti dijelovi ajeta
i utvrivati kako oni glase u izvorniku integralno, osim u posljednjem para-
grafu (Pozivam za svjedoka vrijeme, poetak i svretak svega da je svaki
ovjek uvijek na gubitku) iji u izvorni smisao, u njegovu integritetu, kasnije
predstaviti da bih pokazao upravo poetiku funkciju preoblikovanja izvorno-
ga teksta. Dosljedno provjeravanje autorove pouzdanosti u citiranju izvorno-
ga teksta predstavljalo bi grub previd da je pred nama umjetniko djelo koje
uziuje drugi tekst u vlastitu strukturu prilagoavajui ga svome znaenju i
poruci. Takav pristup bio bi rigidno teoloki, a ne poetoloki i on bi bio ne-
kompetentan u odnosu prema Selimovievom romanu kao umjetnikom djelu.
Dodue, ovdje je rije o naroitoj vrsti teksta, o sakralnom tekstu koji se, sa
vjernike pozicije a to je ve nivo ideologije ne smije prekomponirati i
52
preoblikovati. injenica da se on, ipak, preoblikuje zasluuje posebnu panju
u nastavku izlaganja. Zasad valja naglasiti barem dvije stvari.
Prvo, Selimovi ovim motom, koji je dui od svih ostalih u romanu
zbog njegove proelne i zato vrlo vane pozicije, odmah unosi u roman odre-
enu intonaciju, uvodi itaoca u poseban ambijent gdje i u vezi s kojim e se
lomiti sudbina njegova junaka koji, zapravo, i ispisuje te ajete na poetku svoje
ispovijesti. Uvoenje relativno obimnog sakralnoga teksta ima zadatak da osi-
gura na najviem nivou autoritativnost kazivanja.
Drugo, navedeni moto poetiki sjajno sarauje s naslovom ispod koga
neposredno stoji: nita kao navoenje sakralnoga teksta na poetku Nurudi-
nove ispovijesti ne moe saraivati s autorovim izborom upravo dervia za
glavnoga junaka. Ope je mjesto da je cilj mota da anticipira razumijevanje
cijeloga teksta iza njega, ali je Selimovievo majstorstvo izraeno ve i time
to je ovaj njegov moto svojevrsni moan konektor koji se javlja na neoekiva-
nom mjestu, povezujui tekst to slijedi iza njega, ali i tekst to mu neposredno
prethodi kao naslov za koji sam ve kazao da sa izvanrednim uspjehom na-
govjetava i poetiku romana (poetiku antitetinosti) i bit njegove situacijske
dramatike.
S druge strane, postavlja se pitanje ta je cilj Selimovievog transponi-
ranja i preoblikovanja ajeta. Razumije se da je naivno povjerovati kako je po-
srijedi autorova nepanja, nemar, ali isto tako njegov cilj nije blasfemija koju
bi mogao izraziti, eventualno, na mnogo drugih naina. U svakom sluaju, u
ovoj poetici koja u samom poetku, ve naslovom i prvim reenicama, najav-
ljuje impresivnu koherentnost vrlo je indikativno zapravo je zaudno to
to autor preoblikuje sakralni tekst na prvoj stranici svoga romana, navodei
taj tekst kao moto ili kao tekst pod ijim znamenjem treba da stoji cijeli
njegov romaneskni svijet. Iako u se u nastavku analize vraati ovoj zaudno-
sti, zasad je dovoljno kazati kako se naelo antitetinosti, istaknuto naslovom,
istie i preoblikovanjem sakralnoga teksta na poziciji mota. Drugim rijeima,
navodei kuranski tekst prekomponiran, autor problematizira poetnu i prvo-
izglednu autoritativnost sakralnoga teksta, navijeta temeljni obratniki odnos
koji e razvijati u romanu, jer roman u cjelini, zapravo, problematizira sve mo-
gue autoritete, otvara sumnje i podozrenje prema svemu i svakome; u romanu
trijumfuje skepticizam, raspad sklada i rascjep svijesti, neumitna svekolika
tragika. Nije li u skladu s tim Selimoviev odnos prema citatnosti?! Njegov na-
in citiranja je naroita vrsta nagovjetavanja pozicijom mota upravo ua-
savajueg skepticizma koji dominira romanom, toga traginog raspada svih
monolitnosti, svih autentinih vrijednosti, utopija. To je sjajna saradnja mota i
53
romana u kome je ak i moto, upravo inom preoblikovanja izvornoga teksta,
postao vie od mota postao je vrsto integriran dio romana. Selimovi je
gotovo neosjetno, a poetiki efektno, preoblikovanjem prisvojio u izvjesnoj
mjeri ak i sakralni tekst.
Ova optimalna funkcionalnost mota ne moe se sagledati u cijelosti dok
se ne proita roman, ali upravo njegov kraj vraa itaoca romana poetku ko-
jeg naknadno, dopunski, razumijeva ostajui u udu, zateen tom vrstom,
koherentnom poetikom. Jer, tek kada proita roman, itaocu se otkrije u pu-
nom poetikom obasjanju naslov romana i njegov (prvi) moto. To je jedan od
vanih razloga zato italac Dervia i smrti, kada stigne do njegove posljednje
reenice, ostane u stanju emocionalne napregnutosti i velike moralno-intelek-
tualne pobuenosti. U emu se ogleda to naknadno poetoloko vrednovanje
mota u romanu Dervi i smrt?
ve sam kazao kako autor motom unosi na poetak svoje proze naroi-
tu intonaciju, autoritet, ak sakralnost u jedan profani tekst, to jest u skladu
s oba naslovna pojma dervi i smrt. vjerovatno neki itaoci ne znaju za
autorov odnos preoblikovanja ajeta pa podrazumijevaju da su ajeti navedeni
vjerno izvorniku. Meutim, naelom prekomponiranja i preoblikovanja Se-
limovi afrmira u samome motu paradoksalnost koju razvija u cijelome ro-
manu. Naime, autor tim umjetnikim inom sakralnost teksta kojom intonira
cijeli roman istovremeno desakralizira, jer preoblikovanje mota i na taj nain
na poetku i na vrlo malom prostoru poetiki afrmira kontrarnost i kon-
tradiktornost, antitetinost i apsurd kao stoerne teme romana; Nurudinova
vjera je uzdrmana, njegov derviki mir je pretvoren u vrtlog, njegova svijest
je u rasapu itd, te je u vascijelom tome uzavrelom i komarnom svijetu sve
drukije nego to se inilo da jest, pa se i ajeti nadaju drukije nego to stvar-
no jesu. Dakle, nije ovdje rije o Selimovievoj blasfemiji ve o zahtjevima
strukturiranja umjetnikog djela, u krajnjoj discipliniranosti njegove poetike.
U konsekventnom promiljanju, valja odmah izvesti zakljuak kako je meu
mnogim oneobienostima ovoga mota i ta to on nije samo moto koji anticipira
romaneskni razvoj dogaaja, ve je on istovremeno i poetiki moto, budui da
je autorovim odnosom prema izvorniku i to sakralnome anticipirao domi-
naciju paradoksa, skepticizma, razorenosti svijeta, odnosno njegova vrijedno-
snog sistema. Drugim rijeima, poetiko naelo antitetinosti i kontrarnosti
trijumfuje ve u motu. Stoga se predan italac vraa, zateen, motu i kada
proita roman.
Moto na poetku romana Dervi i smrt oneobien je na jo jedan nain.
Naime, moto se u knjievnim, kao i u drugim vrstama tekstova, u pravilu
54
navodi bez preoblikovanja tano i izvorno. tavie, autentino navoenje je
uslov njegova funkcioniranja: neka druga misao/ ideja/ maksima i sl. upravo
svojom autentinou smjeta se u proelje drugoga teksta da bi nagovijestila
sadraj teksta kome prethodi. Dakle, u naelu nije doputeno preoblikovati
znaenje ili openito strukturu toga srazmjerno kratkog, saetog teksta, jer
preoblikovan u tome smislu ne moe obavljati funkciju mota. U romanu Der-
vi i smrt autor je uinio ovaj moto krajnje oneobienim, jer je izvornik cilja-
no prekomponirao, dajui mu tako izuzetnu poetiku funkciju, o emu je do
sada bilo rijei. Stoga ovaj uvodni i u osnovi toboe sakralni tekst viestruko
privlai panju. Moto kao takav predstavlja jaku poziciju teksta svojim proel-
nim mjestom u njemu, svojom sposobnou da lapidarno i u poetku eliptino
predstavi tekst koji slijedi za njim; da svojim sakralnim porijeklom prinese
poseban patos i autoritet tekstu, te da u sluaju ovoga romana i to je posebno
vano obavi krajnje sloenu funkciju njegova poetikog mota.
Uz sve navedeno, Selimoviev moto je dodatno markiran, jer proble-
matizira ak i bit mota (kao to je problematiziran, iza njega, i vascijeli svijet
romanesknog junaka!) sasvim neuobiajenim preoblikovanjem izvornika, i to
svetoga teksta. Na temelju te oneobienosti i injenice da je moto sastavljen od
kratkih i ritmiziranih paragrafa o kojima bi trebalo govoriti kao o sintaksikim
paralelizmima, gdje ima i drugih vrsta paralelizama, ali openito i drugih stil-
skih fgura, moe se izvui zakljuak o velikim stilskim potencijalima mota,
ak da je on gotovo gorostasan stilem u ovome tekstu. Pored toga to moto
predstavlja stilem na makroplanu, o emu je do sada bilo rijei, ukazat u na
neke stilske odlike mota na mikroplanu, sadrane u njemu samome.
Svih pet Selimovievih paragrafa mota veoma podsjeaju na kuranske
ajete svojom strukturom, ali i leksikom i sintagmatikom koje autor transpo-
nira iz Kurana. Meutim, on ih ne preuzima doslovno i sa jednoga mjesta,
ve kombinira dijelove ajeta. Primjera radi, poetne rijei svakog paragrafa
(Pozivam za svjedoka) u izvorniku su zakletve (Tako mi Vremena... i sl). Drugi
paragraf u Selimovia glasi: Pozivam za svjedoka mastionicu i pero i ono to
se perom pie, a u Kuranu (sura 68) stoji: Nun. Tako Mi pera i onoga to u
redove niu oni... (Tradicija navodi da ima jedan hadis po kome je Bog stvorio
prije nego bilo ta drugo mastionicu, a arapski konsonant NUN veoma pod-
sjea na mastionicu.) Drugi ajeti su znaajno preraeni u Selimovievim pa-
ragrafma, ali su prepoznatljivi motivi uz zakletve u oba teksta: pero, sumrak,
no, mjesec, dua i td. No, za ovu analizu je vano da Selimovi sve paragrafe
zapoinje istim rijeima, gradei tako u motu efektnu anaforu. Takoer, poe-
toloki je vrlo zanimljivo da ove zakletve u Kuranu stoje na poecima sura,
55
kao i u romanu Dervi i smrt. Struktura paragrafa je u romanu i u Kuranu
sintaksiki vrlo slina, ime se grade, takoer, efektni sintaksiki i gramatiki
paralelizmi kojima oba teksta obiluju; repetitivnost veznika i, karakteristinog
za sakralni stil je, takoer, vrlo stilogena, jer ovaj veznik djeluje i kao konektor
i kao fonostilem, a takvu njegovu ulogu Selimovi pojaava elidiranjem zare-
za toga interpunkcijskog znaka koji bi ometao tenost reenice/ stiha i koji bi
suzdravao konektorsku funkcionalnost ovoga koordinirajueg veznika.
Naelo arabesknog strukturiranja ovdje je oigledno: kao da nam je
pred oima ornamentalna arabeska u kojoj lagahno, relaksirajue meandri-
raju paragraf i njihovi paralelizmi, lieni suvinih interpunkcijskih usjeka i
optereenja, gotovo njeno spojeni koordinirajuim veznikom i fonostilemom
i koji upravo kao u arabeski obavlja sloene stilske i poetike radnje, jer
na jednoj strani povezuje dijelove teksta (reenice), ali istovremeno istie i
njihovu sintaksiku samostalnost, naporednost. Dakle, u strukturi ovoga mota
nema sintaksnih i openito strukturnih vrtloenja ili lomova, nema suprotnih
ili zavisno-sloenih reenica, ve su one segmentirane u naporednosti, upravo
onako kako se strukturira arabeska i kako jesu strukturirana temeljna djela
arapske klasike.
Navedena analiza dovodi do zakljuka o vrlo snanoj ritmizaciji mota,
pri emu se da pratiti i unutarnja ritmizacija, a ne samo ona koju proizvode
paragraf u odnosu jednih prema drugima. Kada italac ne bi znao da je rije
o kuranskome tekstu (Selimovi ga na to upozorava fusnotom, to je, takoer,
vrlo efektno), makar i preoblikovanom, svakako bi ove paragrafe osjetio kao
slobodne stihove. Iz ovakvih odlika mota valja izvui viestruke i dalekosene
zakljuke.
Prije svega, Selimovi je svjestan knjievnih vrijednosti kuranskoga
teksta i kao takve transponira ih na poziciju mota svoga romana. veina itala-
ca e, vjerovatno, u tome motu traiti ideoloko pokrie romana, pokuavat
e odgonetnuti koji su to ideoloki, sadrajni, motivski i dr. prostori koje moto
otvara poput kljua, a manji broj italaca vjerovatno prepoznat e naroite
knjievno-stilske vrijednosti toga uvodnog teksta. Selimoviu je, meutim,
stalo zapravo do toga da prenese njegove knjievno-estetske, vie nego ide-
oloke sadraje. tavie, ideoloku autentinost mota Selimovi e naroito
iznevjeriti na kraju posljednjeg paragrafa i to s posebnim ciljem o kojem e
kasnije biti vie rijei.
Selimovi preoblikuje ajete u ravni ideolokog, ali zapravo podraava
formu izvornika pokazujui kako su mu vane njegove knjievne vrijednosti;
on to ini prilino uspjeno, iako se ne eli nadmetati s izvornikom. Transpo-
56
niranjem teksta mota iz integralnog kuranskoga teksta i njegovim prekom-
poniranjem, kao i izostavljanjem nedvosmislenog ideolokog opredjeljenja
izvornika (Tako Mi Vremena, / ovjek je na gubitku, doista, / Osim onih koji
pravovjeruju i ine dobra djela, preporuujui Istinu jedni drugima i strplji-
vost preporuujui jedni drugima) autor je jedan izrazito ideologizirani tekst
koji, dodue, obiluje i knjievno-estetskim sredstvima, preoblikovao u izrazito
lirski tekst koji je, upravo kao takav, izuzetno funkcionalan u njegovom djelu
u domenu stilistike i poetike. Na taj nain se postojano afrmira naelo anti-
tetinosti i ambivalentnosti: Selimovi uva knjievne vrijednosti izvornika,
iako ih istovremeno preoblikuje; tavie, on je svjestan sakralnosti teksta kao
posebne vrste autoriteta, to osigurava tome tekstu poziciju mota, ali ga Se-
limovi istovremeno desakralizira amputirajui mu najvaniji dio koji situira
tekst, primarno, u ravni ideologije.
Da bi italac mogao vidjeti kako Selimovi podraava formu izvorni-
ka, navest u, usporedbe radi, poetak 91. kuranske sure, premda ih ima jo
slinih njoj:
Tako Mi Sunca i njegove predpodnevne svjetlosti, /I Mjeseca kada ga
prati, / I dana kada ga vidljivim uini, / I noi kada ga zakloni; / Tako
Mi Neba i Onoga Koji ga sagradi, / I Zemlje Mi, i Onoga Koji je razastr-
tom uini, / Tako Mi due i Onoga Koji je potpunom stvori (...)
Oponaajui izvornik u ovome motu, Selimovi unosi u svoju prozu
prolog koji karakterizira dramu kao rod i istovremeno postavlja snaan kon-
trapost: jedan tekst (roman) koji je u osnovi dramatski on otvara lirskim tek-
stom visokoga patosa. To je veoma oneobieno afrmiranje poetikog naela
antitetinosti romana.
U vezi s prethodnim zapaanjem, valja dodati kako se oneobienost
mota poveava time to se jedan izrazito prozni tekst otvara izrazito poetizi-
ranim tekstom. To je, takoer, afrmiranje naela kontrarnosti.
ini se zanimljivim to Selimovi nije naveo invokaciju Bismillu u pri-
jevodu, ve njen arapski izvornik u pojednostavljenoj fonetskoj transkripciji.
Takav postupak ima nekoliko efekata. Prije svega, arapsko zvuanje najfre-
kventnije sakralne reenice/ invokacije snano boji i sakralizira cijeli tekst
mota, dajui na taj nain snaan isti ton romanu. U islamskoj tradiciji, u ivotu
vjernika, ba svaki posao zapoinje ovom invokacijom to je vjernikova oba-
veza ime se, zapravo, sakralizira cijeli njegov ivot, svaki njegov postu-
pak. Isticanjem ove invokacije ispred mota, Selimovi ve prvom reenicom
optimalno naglaava ambivalentnost lika: dervi nikada ne bi zapoeo neki
57
posao bez Bismille; to je njegova ideoloka obaveza i karakterna legitimacija,
ali je sutina u tome to se dervi sprema zapisati sve dogaaje i sve svoje lo-
move koji su u tijesnoj vezi upravo sa sadrajem i smislom te invokacije. Isto-
vremeno, ovom reenicom, ispisanom na arapskom jeziku, autor tradicijski
oneobiava svoj roman: koji to jo roman u knjievnostima junoslavenskih
naroda, Evropljana openito, poinje Bismillom na arapskom jeziku?! Zadra-
vajui reenicu/ invokaciju u arapskom jeziku, autor Selimovi u nekoj mjeri
zamagljuje, ak mistifcira njeno znaenje, to jest u skladu s obrazovanjem i
vjerskom predanou islamskog mistika Nurudina, a koje je sutinski opreno
ideji i sadraju njegova romana, kao i znaajnom dijelu mota koga je, takoer,
morao prekomponirati. Pored inicijalne zaudnosti, dakle, arapska intonaci-
ja reenice, budui da je neprevedena, unosi izvjesnu dozu mistinosti, tran-
scendentalnosti, to opet predstavlja sve to zajedno bogatu koncentraciju
zaudnosti na vrlo malome prostoru, a to itaoca uvodi u stanje svojevrsnoga
gra koji nee popustiti do posljednje reenice romana, nakon koje e se nei-
zostavno vratiti smislu naslova i njegova mota-prologa. Krug se zatvara vrsto
i neumitno.
Kao to rekoh, znaenje kuranske invokacije nije usklaeno s motom
u onome obliku i sadraju koji je naveo Selimovi bez zadnjeg dijela izvor-
nika: Osim onih koji pravo vjeruju i ine dobra djela, preporuujui Istinu
jedni drugima i strpljivost preporuujui jedni drugima. Invokacija pak znai:
U ime Allaha svemilosnog i samilosnoga. Da je autor naveo ovaj prijevod, on
bi znaenjem postao opozitan ostatku mota i naroito bi bio opozitan sadra-
ju romana. Naime, invokacija kao prva reenica, kao svojevrsni klju i peat
teksta, upuivala bi svojim prijevodnim znaenjem na to da je u romanu rije o
nekoj izvanrednoj, boanski pozitivnoj egzaltiranosti, ak ekstazi koja uznosi
Nurudina, jer su u Bismilli sve same rijei najviega pozitiviteta: zazivanje
Boanstva vlastitim imenom i njegovo atribuiranje najviim i jukstaponiranim
atributima. Mi saznajemo, meutim, da ovo nije roman pozitiviteta, ve upra-
vo obrnuto: to je roman tragikih moralnih i intelektualnih rasjeda, ne samo
glavnog junaka Nurudina ve i cijelog njegova svijeta. To je roman zatvorene
tragine situacije, zatvorenog tragikog konfikta. Razumije se da takvom ro-
manesknom svijetu ne prilii prevedena invokacija U ime Allaha svemilosnog
i samilosnoga. Njeno zatoenje u nerazumljivost arapskog jezika koji je isto-
vremeno i sakralan i egzotian i kao takav je ovdje dodatno zaudan osi-
guralo joj je poetike i stilske funkcije na koje sam ukazao, a izbjegavanjem
prijevoda osujeen je njen semanto-poetiki konfikt sa sadrajem romana. Svi
itaoci, osim onih kojima je arapski maternji jezik, proitat e ovu reenicu na
58
arapskom jeziku tako da ispod njenog sloja sakralnosti koja je bitna autoru
nee neizostavno otkriti ovu njenu semantiku sueljenost sadraju romana,
a koja bi izbila u prvi plan da je invokacija navedena u prijevodu. Dakle, Se-
limovi je na izvanredan nain ovdje izvrio zamjenu planova, realizirajui
dosljedno svoje stilistike i poetike ciljeve.
Osim stilskih i poetikih vrijednosti ovakvog situiranja invokacije, po-
eljno je govoriti i o njenoj semiotikoj vrijednosti ili stilogenosti. Naime, u
islamskom svijetu kao semiotikom univerzumu, Bismilla je znak koji obi-
ljeava svaki postupak vjernika, postavljajui se uvijek na poelo svakog po-
stupka ili uoi njega i vjernik se prepoznaje po tome znaku, jednako kao to
se po Bismilli prepoznaje i karakter samoga djela. Ta znakovna sintagmatika
je izuzetno vana i, s obzirom na svoju apsolutnu frekventnost, Bismilla je
kao semiotiki stilem vrlo markantna u tome semiotikom prostoru. Takoer,
Bismilla ne obiljeava samo karakter svakog djela, ve obiljeava i svaki pro-
stor, u tenji da sakralizira taj univerzum, kao njegov temeljni semiotiki sti-
lem: Bismilla se u pravilu ispisuje na ulazu u sakralni prostor; istovremeno se
verbalizira/ izgovara pri ulasku u taj prostor, tako da se ostvaruje semiotika
sintaktika, komuniciranje znakova u prirodnom i vjetakom jeziku; u domo-
vima vjernika je veoma esto ispisana Bismilla u formi levhi, to znai da ona
kao ideoloki i kulturalno moan znak nastoji sakralizirati i privatni prostor
miliona domova, pri emu se ta semiotika sintaktika silno dinamizira nepre-
stanim komuniciranjem istoga znaka u dva jezika u prirodnom i vjetakom,
na istome mjestu i u istoj kulturi.
Mogle bi se izvoditi i brojne druge konsekvencije o semiotikoj situi-
ranosti Bismille. Prethodnim reenicama sam elio samo ukazati na znaaj te
mogunosti i na smjer njenoga razvijanja, ali se valja vratiti zapoetoj inter-
pretaciji Bismille u Selimovievom romanu.
Razumije se, Bismilla je kao iskaz i kao znak u samoj biti stvari ista u
arapskom jeziku i u prijevodu, ali istovremeno i paradoksalno nije ista.
Naime, u najstroijem semantikom smislu ona nosi isto znaenje u arapskom
i u bosanskom jeziku; u ta dva jezika njena znaenja nisu opozitna. No, upravo
u semiotikom smislu postoji znaajna razlika meu njima, jer Bismilla kao
(semiotiki) znak jedne kulture stvorene u okrilju jedne religije, izgovorena
ili ispisana na arapskom jeziku, ima krajnji smisao univerzaliziranja Bismille-
znaka i istovremeno, pomou nje, njenoga golemog kulturalnog prostora, kako
u dijahroniji tako i sinhroniji. To su izvanredni semiotiki potencijali ovo-
ga znaka upravo u arapskom jeziku, potencijali kakve invokacija/ znak nema
ni u priblinoj mjeri u bilo kojem drugom jeziku, prirodnom ili vjetakom.
59
Znamo mi njeno znaenje ili se moemo raspitati o tome znaenju, ali je pri-
jevod semiotiki enormno inferioran znak u odnosu na njegove potencijale u
arapskom jeziku. To to Selimovi dovodi u izvjesnu kontradikciju stvarnu
semantiku Bismille sa zavrnicom preoblikovanog mota (bez dijela teksta koji
sam naveo) ne treba da zabrinjava ili da iritira kao blasfemija: ovdje je na djelu
igra imaginacije, a ne utvrivanje ideologije; pred nama je umjetniko djelo, a
Selimovi je, uostalom, donekle amortizirao te semantike i ideologijske opo-
zicije zadravajui invokaciju u arapskom jeziku.
Poto smo vidjeli kako Bismilla u arapskom jeziku tei da obiljei
prostor openito, u cijeloj jednoj semiosferi, kao i u njenim fragmentiranim
prostornim jedinicama, valja rei da ona djeluje upravo u skladu s tim i u
Selimovievom romanu, tanije u njegovom motu, pokazujui kako je breme-
nita lingvostilskim i semiostilskim vrijednostima. Bismilla kao stilem ovdje
dvostruko obiljeava prostor (nuno je stalno imati u vidu kako ga obiljeava
u realnom svijetu, na nain koji sam ve izloio). S jedne strane, Bismilla u
romanu Dervi i smrt obiljeava tekstni prostor na isti nain na koji to ini u
realnom prostoru: ona je na poziciji prve reenice golemoga teksta, odnosno
ona je na samom ulazu u tekstni prostor kao to se verbalizira ili ispisuje
na ulazu/ ulazima u realnom prostoru. To znai da je Bismilla izuzetno funk-
cionalna pored niza ve navedenih njenih funkcija u modeliranju prosto-
ra. Uzmemo li u obzir da je pripovijedni svijet inae svojevrsno modeliranje
prostora, proizlazi kako je Bismilla veoma sposobna upravo u tome domenu
i teko je zamisliti da je uope bilo mogue pronai funkcionalniju reenicu
koja bi stajala na poetku ovog romana, odnosno tekstnog prostora. S druge
strane, Bismilla je znak/ stilem koji markira islamski kulturalni prostor, a ne
bilo koji drugi, tako da ona, uz naslovne rijei dervi i smrt, odmah markira i
stvarni i tekstni prostor. Selimoviu je veoma vano zato to je on vrhunski
umjetnik da ve na poetku romana i to ovako efektnim sredstvima obilje-
i tekstni prostor znakom kojim se inae, u realnom svijetu, na najefkasniji
nain obiljeava jedan religijski ili religijsko-kulturalni prostor modeliran u
njegovom romanu.
Odnos prostornosti i ove invokacije optimalno je naglaen u motu i u
romanu. Oito je, kao to rekoh, da se invokacijom obiljeava i otvara tekstni
prostor, prostor cijeloga romana. Meutim, ona i na mikroplanu, u mikrouni-
verzumu mota, potencira smisao prostora kao Univerzuma, sve do njegovih
eshatolokih obrisa (sudnji dan), dovodei tako u potpunu kongruenciju re-
lativno mali prostor Nurudinova svijeta sa Univerzumom kao prostorom. Jer,
autor u motu insistira upravo na prostoru:
60
Pozivam za svjedoka (...) tamu sumraka i no (...); Pozivam za svjedoka
mjesec kad najedra i zoru kad zabijeli; Pozivam za svjedoka sudnji dan
(...); Pozivam za svjedoka vrijeme poetak i svretak svega (...)
Dakle, Bismilla dosljedno obiljeava prostor, kako realni tako i tekstni,
kako onaj na mikroplanu Nurudinova svijeta (kasabe), tako i onaj univerzni.
Kontrarnost i kontradiktornost koje su sama dua romana Dervi i smrt nagla-
ene su i u ovome modeliranju prostora: Nurudinov svijet, pretvoren u dramu
i sabijen na tjeskoban prostor kasabe kao dramsku pozornicu, kontrastiran
je prostornim odrednicama za univerzum (sumrak, no zora, mjesec, sudnji
dan, poetak i svretak svega).
U konsekventnom promiljanju Selimovieve poetike, ovo isticanje pro-
stora u prvi plan, u emu i Bismilla ima naroitu ulogu, odmah nagovjetava
to je dalje pojaanje funkcionalnosti mota da su prostor i vrijeme (koje dervi
poziva za svjedoke) vie od okvira u kome e se odvijati romaneskna radnja:
oni su istovremeno junaci romana, makar to moglo zvuati neobino. Upravo
takvim poetikim situiranjem prostora i vremena iskljuuje se mogunost da
prostor i vrijeme budu relativno neutralan okvir za tzv. klasinu naraciju, od-
nosno stvaraju se temeljni uvjeti za roman dramskih kvaliteta prije nego za
takvu naraciju, iako je opet naoko paradoksalno, ali efektno roman ispisan
u formi ispovijesti prvoga lica.
Kada Selimovi preoblikuje izvorni kuranski tekst u domenu forme,
on tvori posebne paragrafe od kuranskih ajeta i pri tome nastoji da tekst mota
sauva pamenje o svojoj poetinosti u izvorniku. Ta vrsta naprezanja teksta/
mota privlai panju predanog i upuenog itaoca. O tome je ve bilo rijei.
Meutim, autor intervenira i u domenu znaenja u skladu sa zahtjevima sadr-
aja romana, tanije u skladu s njegovom neumitnom tragikom. Upravo taj
cilj ima autorov odabir rijei i sintagmi sa snano negativiziranim znaenjima
i konotacijama, meu kojima su rijetki proplamsaji pozitivnih semantema, a
koji, takoer, afrmiraju naelo antitetinosti. Tako autor poziva za svjedoka
nesigurnu tamu sumraka i no i sve to ona oivi. Naravno, pozivanje za svje-
doka je po sebi pozitivan in, ali se on neobino snano kontrastira s golemom
kumulacijom negativnih semantema: nesigurna tama sumraka i no i sve to
ona oivi; jedva da je mogue efektnije izraziti kontrast i negativitet, jer nou
oivljavaju (kontrast!) mrana nona bia, strahotna (to je najavljivanje Nuru-
dinove nesigurne tame sumraka); u islamskoj tradiciji preporueno je da se
u vrijeme akama, veernjeg sumraka, izbjegava kretanje u odreenim prosto-
61
rima, jer se tada aktiviraju dini, a ispreplitanje ljudskog i dinskoga svijeta
zavrava tragino. To je sjajna najava Nurudinove drame, jer taj junak koji e
se ispovijedati perom hartiji poziva za svjedoka nesigurnu tamu sumraka i no
i spodobe none. Parabolinost se utkiva ve u sami moto. Za svjedoka poziva,
zatim, mjesec koji, takoer, pripada noi (a ne poziva za svjedoka, recimo,
Sunce iako ima kuranskih sura u kojima se zaziva upravo Sunce). Istina, u
motu se kae i zore kad zabijeli, radi antitetinosti, jer odmah iza toga za svje-
doka poziva sudnji dan, duu to sama sebe kori i tako redom ka dnu ovoga
tekstnog prostora, u sunovrat i gubitak. Dakle, autor Selimovi ispisuje moto
u kome su dominantni noni tonovi i sunovratne nizbrdice, jer je strukturno
zaduenje mota da anticipira smisao cijeloga teksta: u ovom sluaju rije je,
zapravo, o porazu svakog smisla, tako da i Nurudinova posljednja reenica
glasi: Jer, smrt je besmisao kao i ivot. Imajui u vidu sve navedeno, da je
Bismilla navedena u prijevodu, ne bi imala, meu ostalim gubicima, punu se-
mantiku saradnju sa ostatkom mota, ne bi osnaivala njegove anticipacijske
sposobnosti.
vjerujem da nije digresivno to u ovdje spomenuti i znaenje imena
Nurudin: teko je povjerovati da je tako vaan detalj kao to je odabir imena
glavnome junaku nasumian, ali ne upliui u ovome sluaju u eventualnu au-
torsku intencionalnost, valja ukazati na imanentnu injenicu o znaenju ovoga
imena i poetikom funkcioniranju toga njegovog znaenja sve u kontekstu
obrazlaganja naela antitetinosti, odnosno potencirane kontrarnosti na kojoj
Selimovi gradi svoj roman.
Ime Nurudin znai svjetlost vjere. (Ahmed Nurudin na samom poetku
romana veli kako njegovo ime Nurudin znai svjetlo vjere, iako ono u arap-
skom jeziku, zapravo, znai svjetlost vjere.) Ovo vlastito ime idealno pristaje
opoj imenici dervi koju autor odabirom ovakvog vlastitog imena izvodi na
izvjestan nain iz njene oposti (ime abo ne bi na isti nain funkcioniralo u
ovome romanu); ono je usklaeno s dervievim svjetonazorom kao potpunom
predanosti vjeri, podvinikom preputanju ovjeka da bude voen vrijedno-
stima vjere kao najviim moguim vrijednostima u ivotu, poput dragocjene
svjetlosti, pri emu i nosilac toga (dervi) imena svojom uenou, skrueno-
u i openito etikom uzoritou postaje svjetlost vjere koja drugima oba-
sjava put vrline. Meutim, naelo antitetinosti djeluje i ovdje: upravo ovjek
koji nosi ime Svjetlost Vjere i koji je, uz to, dervi, stupa u najvanijim godi-
nama svoga ivota nepovratno na stazu sumnje, iz dervike smirenosti prelazi
u vrtlog ejtanskih sila, iz ozarenosti i uznesenja molitvom i dovom ponire u
mrakove podozrenja, shvaajui tragiki da je vrlina himera, da je poredak
62
strahovlada moi i sile, da vjera nije kadra dati ovjeku smiraj niti odgovore
na sudbinska pitanja koja ga ophrvaju im iskorai u svijet, im odlui da se
sueli s njime. Pokazuje se da je Svjetlost Vjere u toj dramatici, zapravo, zablu-
da. Tako se jedna sjajna metafora koja kulminira upravo u junakovom imenu
preobraa u tragiku ironiju, jer se i sve drugo stubokom okree. Nurudinov
derviki oplemenjeni ivot pretvara se u tragediju antikih razmjera i inten-
ziteta. To je selimovievska antitetinost, sadrana ve u naslovu romana, u
imenu i zanimanju glavnoga lika, u motu i u cijelome romanu.
Moto s poetka romana ima vrste strukturalne veze sa ostalim epi-
grafma u romanu, jer poglavlja poinju, kao epigrafma, citatima iz Kurana.
Prvi moto je znatno dui od drugih, ali je, takoer, u znatno veoj mjeri pre-
oblikovan nego to su drugi. Naravno, pada u oi da su epigraf iz Kurana.
Tom injenicom oni se znaajno oneobiavaju, jer epigraf u naelu ne moraju
biti i najee nisu iz jednoga djela, ve su iz vie tekstova, ak iz tekstova
vie autora ili su anonimni. Pored toga to Selimoviev postupak oneobiava
moto kao takav, valja trei kako autorova odluka da mota uzme iz Kurana ima
naroitu svrhu da cijelo svoje djelo obiljei duhom i ideologijom drugoga
jednog djela i to sakralnoga i utoliko znaajnijeg; to obiljeavanje snano je
zbog toga to relativno obilje citata pripada istome korpusu, odnosno istoj ide-
ologiji. Na taj nain se, naravno, obiljeava i svekoliki ambijent djela, vascijeli
tekstni prostor, ali se i to je posebno vano tim postupkom postojano istie
moralno-intelektualna, pa i ideoloka proflacija glavnoga lika, sve do privida
o njegovoj monolitnosti u tom pogledu. Meutim, sve to sam naveo je, zapra-
vo, maestralno stvaranje jedne kristalno jasne pozadine na kojoj e autor kon-
trastirati iznenadni i dramatian raspad junakove samosvijesti, ideala, etikog
kodeksa, ak i same vjere. Nurudin zapoinje poglavlja citatom iz Kurana,
kako i prilii derviu, zatim kratkim citatima koji mogu anticipirati dramati-
ku predstojeih poglavlja, ali tako istrgnuti iz cjeline Kurana oni ne prenose
sumu kuranske poruke, ve ih autor ili narator posebnom metodom citatnosti
uziuje u vlastiti smisao, odnosno u junakovu samosvijest i sudbinu. Ajeti se
na taj nain snano preoblikuju, jer upravo oni svojom pozicijom u strukturi
djela, ali i svojim strukturnim i znaenjskim potencijalima imaju zadatak
da ovjeravaju neumitnost zbivanja koja se u romanu, u krajnjoj liniji, odre-
uju kao tragino komarna. Sve je to pripremljeno odluujuim autorskim
potezom na kraju prvoga mota. Naime, posljednji paragraf uvodnog mota u
Selimovievoj transpoziciji, prisjetimo se, glasi da je svaki ovjek uvijek na
gubitku. Meutim, Selimovi je ispustio dio ajeta koji tragici njegova roma-
na nikako nije odgovarao, ali je upravo isputeni dio u ideologijskom smislu
63
kljuni, ne samo za tu nurudinovski raspoluenu reenicu ve i za Kuran u
cjelini. Naime, ta sura (103) integralno glasi:
Tako Mi Vremena, / ovjek je na gubitku, doista, / Osim onih koji pra-
vovjeruju i ine dobra djela, preporuujui Istinu jedni drugima i str-
pljivost preporuujui jedni drugima.
Roman ne bi mogao podnijeti isputeni dio, jer integralni izvornik ka-
zuje upravo sve suprotno onome o emu kazuje roman: Na gubitku nisu (i
spasenje ih eka; ak se ne kae na kojem svijetu, to znai da moe biti na
oba svijeta) oni koji valjano vjeruju, koji ine dobra djela, preporuujui Istinu
i Strpljivost jedni drugima. Nasuprot tome, u romanu je razorena i vrlina i
Istina, uniteni su solidarnost i dobroinstvo i zato se taj svijet raspada. Da
je Selimovi u motu ispisao integralno ovu suru, morao bi napisati drukiji
roman, odnosno ova sura u svome integritetu moe se ispisati kao moto
nekom drukijem romanu. valja ponoviti da nije ovdje rije o naunom ve
o umjetnikom djelu koje ima vlastito razumijevanje slobode i citatnosti, te
nisam sklon posmatrati to kao blasfemiju.
Dakle, nunim preoblikovanjem (prvog) mota pripremljena je poetika
i ideoloka pozicija svih sljedeih mota koji su viestruko oneobieni. ve sam
kazao da su oneobieni relativnom uestalou i injenicom da su svi iz jedno-
ga korpusa. Meutim, njihova pozicija je na poseban nain dovedena u stanje
ambivalentnosti, tako da i ostali epigraf autoritetom sakralnosti i strukturnom
pozicijom (uvijek su u proelju poglavlja) djeluju kao vani i moni, kao kon-
stitutivni elementi poetike antitetinosti, ope kontrarnosti i paradoksa.
Naime, pozicija ovih mota je dvojaka, ambivalentna. Autor je postigao
taj efekt sljedeim relativno sloenim postupkom. Ajeti uvedeni u Selimoviev
tekst imaju, po sebi, autoritet naroite vrste: to su istaknuti dijelovi autorita-
tivnog sakralnoga teksta. Istovremeno, oni se stavljaju na jake pozicije teksta
kao mota koja, takoer, po sebi, u domenu strukturiranja, imaju istaknutu
poziciju. Zapravo, u ovome kontekstu moe se govoriti o ajetima-epigrafma
kao o tekstu/ tekstovima koji su na poseban nain nadreeni tekstu to slijedi
iza njih. To je funkcija mota. Nadreenost je dodatno istaknuta injenicom
o njihovom sakralnom karakteru. Meutim, anticipacijska intervencija na
kraju prvoga mota o emu je ve bilo rijei - inicirala je tako snane sile
konteksta da te sile preobraavaju potonje ajete-mota u njihovu suprotnost
(naelo antitetinosti!). Nadreenost mota/ epigrafa tekstu samo je prividna
(kao to su privid svaki red i vrlina u romanu!), jer su davno pripremljeni,
64
na poetku romana, za to da preuzmu ulogu sutinski potinjenog teksta:
nisu ajeti u integritetu izvornika ti koji odreuju ili markiraju, koji anticipiraju
predstojea tragina zbivanja, budui da oni u integralnom tekstu i korpusu
(u Kuranu) pripadaju univerzumu drukijih znaenja i vrijednosti. Na djelu
je ovdje izvanredna, optimalna zaudnost: upravo Selimoviev tekst (sadraj
poglavlja) jest nadreen epigrafma, jer epigraf proizlaze iz poglavlja, ostav-
ljajui samo privid, u povrnom itanju, o njihovoj strukturnoj i istovremeno
ideologijskoj nadreenosti. Dakle, mota su autoriteti i istovremeno to nisu; oni
su sakralni i u isti as to nisu; oni su mota, ali u isti mah odustaju od toga. Dru-
gim rijeima, ovi epigraf neumorno djeluju kao gorostasni lingvostilemi i kao
semiostilemi. U krajnjem, oni izraavaju i na naroitom strukturnom i poeti-
kom nivou utemeljenu ideju romana o podvojenosti, o rascjepu, o uzaludnosti
tenje da se osvoji bilo kakva monolitnost. Nema sumnje ovako sloenim,
tanahnim umjetnikim postupkom Selimovi je nadam se da to mogu rei
na ovome mjestu konstituirao poetiku koja svojom konzistentnou i kohe-
rentnou naprosto impresionira itaoca.
Uvodni moto oneobien je na jo jedan nain. Naime, njegov status
mota problematizira se naknadno zahvaljujui relativno uestaloj distribu-
ciji drugih mota, na poetku svakog poglavlja, a koji intenzivno komuniciraju
s njime poetiki utoliko intenzivnije to izvorno pripadaju istome korpusu i to
svojom uestalou i sami grade svoj kontekst koji se utkiva u opi kontekst
romana. Istrajno oneobiavanje uvodnog mota pomou onih to se nalaze na
poecima ostalih poglavlja vri se na sljedei nain.
Uobiajeno je da se moto nalazi samo na poetku djela. Naravno, po-
stoje djela koja distribuiraju mota i na poetke drugih poglavlja ili dijelova
knjige openito, ali je takvih manje. S druge strane, neobino je da se sva
mota uzimaju iz istoga teksta, kao to je sluaj u romanu Dervi i smrt, iz
ega proizlazi, izmeu ostaloga, to da autor istrajava na ambijentu sakralno-
sti i ak na istoj ideolokoj perspektivi koja se markira tim sredstvima. Ova-
kvim distribuiranjem mota po dubini Selimovieva teksta, prvi moto postao
je enormno zaudan, toliko da se neizbjeno namee pitanje da li je on uope
moto. Naime, umreavanje Selimovieva teksta relativno brojnim citatima
iz Kurana prenosi, naknadno, tekst prvoga mota, zajedno sa svim ostalima,
u naroitu vrstu intertekstualnosti, a to je ve drukija vrsta odnosa meu
tekstovima i drukiji poetiki postupak od onoga u kome neki tekst zadrava
samo status mota. No, nije samo injenica o uestalosti citata faktor koji mi
daje za pravo da u ovoj fazi analize pristupim situiranju citata kao intertek-
stualnom poetikom tkanju: u prilog intertekstualnosti govori i to to u Seli-
65
movievom tekstu dakle, u onome koji slijedi iza citata nailazimo na niz
elemenata to izvanredno sarauju sa ideolokim (i sakralnim) aspektima koje
sadravaju mota transponirana iz Kurana: odnos junaka prema pobonosti,
prema etikim aspektima vjere openito, niz drugih kuranskih motiva itd. In-
tertekstualno tkanje je utoliko gue to se postie navodima upravo citatima
kuranskoga teksta na pozicijama mota i navodima ili transpozicijama istog
svetog teksta po dubini Selimovievog teksta. Na taj nain se kuranski tekst,
na jednom strukturnom nivou, istie kao sakralni autoritet u odnosu prema
kome e se usklaivati ili kontrastirati tragina sudbina junaka, a na drugom
strukturnom nivou - kuranski tekst se transponira u dubinu Selimovieva tek-
sta, manje ili vie uoljivo uziuje se u njega, te na taj nain stalno predoava
dramatino sueljavanje sakralnog i profanog, kako na nivou strukture teksta
tako i na nivou strukture junakove samosvijesti i svijeta. Jer, ovaj viesmjer-
no paraboliki roman moe se itati i kao dramatino sueljavanje sakralnog i
profanog na nivou tekstne strukture i na nivou ideologije; na nivou dervieve
svijesti i svijeta u koji ta svijest ulazi na dramatian, ak na tragiki nain.
Drugim rijeima, ovdje se ispoljava izvanredna saradnja dva plana knjievnog
umjetnikog djela strukturnog i sadrajno-ideolokog. U tome su optimalno
aktivni epigraf koji sada djeluju kao funkcioneri poetike intertekstualnosti i
to je, svakako, vaan element u visokom vrednovanju romana Dervi i smrt.
Na osnovu izloenog, mogue je govoriti o romanu Dervi i smrt i u
kontekstu postmodernistike intertekstualnosti, ali roman istovremeno odstu-
pa od nekih vanih poetikih postupaka postmodernistike intertekstualnosti,
rekao bih ak da je prevladava onako kako znamenita umjetnika djela prevla-
davaju vlastitu epohu: optimalno afrmiraju iskustvo epohe, ali istovremeno
doseu vrijednosti iza horizonta svoje epohe.
Roman Dervi i smrt Mee Selimovia, dakle, predstavlja izuzetnu vri-
jednost u svim znaenjima u kojima se jedno knjievno umjetniko djelo
odreuje kao umjetnika vrijednost u knjievnostima bosanskog, hrvatskog
i srpskog jezika, ali i evropskog kulturnog kruga openito. Meutim, ostaje
otvorenim pitanje njegove recepcije u orijentalno-islamskoj kulturi, s kojom
oigledno komunicira nekim svojim vanim aspektima. Dervi i smrt je pre-
veden na arapski jezik 1971. godine i, koliko mi je poznato, nakon toga se
pojavilo jo samo jedno izdanje, to znai da nije naiao na oekivani prijem
italake publike i kritike koja je sklona odrediti ga kao jugoslovenski islam-
ski roman, zbog islamskih motiva i zbog epigrafa uzetih iz Kurana. Mogue
je da e recepcija Selimovieva romana u arapskom svijetu biti povoljnija, jer
je poznato u povijesti knjievnosti i zadocnjelo otkrivanje knjievnih umjet-
66
nikih vrijednosti. Meutim, valja imati u vidu da orijentalno-islamska tradi-
cija ima drukija poetika iskustava i preferencije, to moe u znaajnoj mjeri
osujetiti recepciju Selimovieva romana, uprkos njegovim islamskim moti-
vima i kuranskim epigrafma. Sutina je u tome to Dervi i smrt u osnovi
ima brojne karakteristike drame, to je njegov junak u tragikom (i traginom)
moralno-intelektualnom, u etikom sukobu sa svijetom u kome je uzaludna
svaka njegova grevita akcija (svaki ovjek je uvijek na gubitku). To je emi-
nentno zapadnjaka literarna obrada skepse i apsurda, to ne karakterizira
orijentalno-islamsku tradiciju. U orijentalno-islamskoj kulturi karakteristina
je subjektova ekspanzija svijesti, izlazak duevnosti u spoljanji svijet; orijen-
talska unutranjost ne realizira se, zapravo, u spoljanjosti nego se otkriva u
njoj u punome skladu. Rije je o lirskoj ekspanziji prema svijetu s kojim se
orijentalac harmonizira a ne sukobljava se s njime. Nije sluajnost da u gole-
moj arapsko-islamskoj kulturi koja je dobro poznavala i antiku grku kul-
turu, pored antike indijske i predislamske pahlevi kulture nisu prevoene
antike grke drame niti je Aristotelova Poetika ostavila bilo kakvog traga u
arapsko-islamskoj knjievnosti, iako je Aristotelova flozofja snano djelovala
u arapskoj flozofji.
Naelo antitetinosti romana Dervi i smrt djeluje ak i na ovome planu:
iako koristi islamske motive i kuranski tekst, on se poetiki, ak estetiki,
snano kontrastira sa iskustvom arapsko-islamske knjievnosti.
S druge strane, valja ukazati na to da intertekstualni aspekt romana
Dervi i smrt u posebnosti koju sam obrazloio snano referira na bo-
njaku batinu na orijentalnim jezicima. Nevano je da li je Mea Selimovi
bio svjestan toga ili nije, da li je s tom namjerom tako ispisao svoj roman ili
nije. Tradicija je uvijek vana da parafraziram T. S. Eliota u odnosu njenih
vrijednosti i individualnog talenta, ak i onda kada autor nije svjestan tog od-
nosa u svim aspektima: pouzdanu svijest i obuhvatno pamenje ima tradicija
u koju ulazi i originalno i epigonsko djelo. Naime, u vievjekovnoj povijesti
bonjake batine na orijentalnim jezicima intertekstualnost je bila uobiajen
postupak dakle, mnogo prije postmoderne, premda ne na istovjetan nain
kao u njoj. Svi tekstovi su zapoinjali invokacijom, Bismillom, kao i Selimo-
viev roman Dervi i smrt, te ajetima iz Kurana, koji su se uziivali u tekst.
Naravno, njihovo intertekstualno, odnosno metatekstualno okruenje bilo je
tematski, motivski, idejno vrsto vezano za prototekst, odnosno za kuranske
citate. To naelo strukturiranja bilo je u orijentalno-islamskoj kulturi toliko
razvijeno da je poesto jedno djelo sadravalo ak nekoliko djela, odnosno
67
tekstova, koji su velikom spretnou ugraivani u jedinstveno novo djelo. Sa-
kralni tekst je uvijek bio na poetku.
U knjievno-povijesnoj dimenziji valja ukazati na ovo referiranje ro-
mana Dervi i smrt na bonjaku batinu na orijentalnim jezicima. tavie, da
malo razgalim itaoca ako autor Selimovi nije bio svjestan ovog modernog
kontinuiranja batine, njegov junak Nurudin svakako jest: on je ejh, ovjek
uen u/ o tradiciji, o batini i on ostavlja svoj zapis vremenu, u formi to
svjedoi o njegovom uenom poznavanju tradicije s kojom stupa u totalni i
dramatian konfikt.
Odve su mone sile kojima se konstituira poetika romana Dervi i smrt.
Poetic AND Stylistic Functions
OF the Motto / ePIGRAPH IN Mea SelimoviS
Novel DERVI I SMRT
Summary
Selimovis novel Dervi i smrt affrms the polarity as its poetic prin-
ciple. Dervi is the hero who exits from his suf contrition into the world and
comes into confict with it in a drammatic way, discovering that in this world
the virtue was destroyed and that every uniqueness is demolished. In the af-
frmation of Selimovis poetic polarity, which functions excellently in the
construction of the drammatic quality of the novel, the author uses parts of
the text from the Quran in the positions of the chapters mottos. At the same
time he recomposes and reshapes the original Quranic text intervening sig-
nifcantly in its ideological level, but also in harmony with his artistic freedom
and translating the reshaped Quranic text in the domain of the estethic. The
motto in Selimovis novel is made unusual in many ways until the identity
of the motto itself becomes uncertain. The principle of polarity in this way
is not only expressed in the tragic destiny of the main character, but also in
the functioning of he motto which the author, since it is a sacral text whose
sacrality is emphasized by a related footnote desacralizes by complex poetic
methods, bringing it into the position of ideological contrariety with the origi-
68
nal, but it is also harmonized with the tragic faults of the heros awareness and
his ancient drammatic confict with the world. The motto at the beginning of
the novel communicates merrily with the texts with which the other chapters
of the novel begin and thus, by frequent distribution, they enhance the mottos
function in a particular type of intertextuality which, since it is a sacral, al-
though reshaped text refers to a whole array of aspects of Islamic tradition
in the domain of its history of literature, poetics, to the semiotics of space and
semiostylistics.
69
UDK: 821.163.4(497.6).09 -31 = 111 Selimovi M.
Carmen drbU
WORD DOING AND UNDOING
(Mea SelimoviS DERVISH AND THE DEATH)
I dont know what I will mean, but in the curving of the
letters something of what used to be inside me will re-
main not everything will vanish in whirlwinds of mist,
as if nothing has ever been or I didnt know it existed.
(Selimovi 2009:7)
KEY WORDS: Dervish and the Death by Mea Selimovi, word, doing, undoing
Alongside rebellion and knowledge, the word is another tenor of M. Selimovis
book Dervish and the Death, mediating the other two in a Kafkian atmosphere
which is transposed in the Balkans, where the culprit and his family are not
distinctly made known their fault. The character of Ahmed Nurudin, the der-
vish of a tekke in Sarajevo belonging to the Mevlev order, on the one hand-re-
lates to the protective world of the tekke in a certain way, the latter giving him
limited, yet probingly deep knowledge of a particular section of life and, on the
other hand, in a different way to the wide world, which he starts to decode and
perpetuate through words. Thus, knowledge becomes a form of undoing a way
of life, nevertheless this unraveling of a lifestyle occurs in order that he might
see beyond the restrictive boundaries of his narrow world. His becoming a new
being comes about through violent disruptions which are generated by events
of similar violence: murder in broad daylight, unjust sentence to death and the
premature death of a son to his father as well as a fathers death to his son.
Considered today a representative space for the osmotic cosmopolitism
of preponderantly Eastern religions and mentalities, but not without western
infuences, Sarajevo the city where the action of the novel takes place be-
70
comes a symbolic topos in more aspects: the seeking for oneself (the moral, so-
cial, religious ego), the relation of the defenseless human being with a Kafkian
totalitarian-bureaucratic system, the Slavic Balkan space under the Ottoman
rule, at the end of the 18
th
century in one word the Eastern end of the En-
lightenment, but a quite Medieval atmosphere. Ahmed Nurudin, the dervish
of a tekke in Sarajevo belonging to the Mevlev order, fnds out, pretty late, that
his younger brother, Harun, was arrested and incarcerated (as it was the case
with the authors brother, so the starting point is an autobiographic element)
for reasons which, for a long time, remain unknown to him. His inner fght,
doubled by external pressures which derive from his position as the dervish of
a tekke, is expressed into words through which he tries to understand, to fnd
the middle course, to exculpate himself, to free himself, as
the gnosiological dimension of the human language circumscribes the
problem of the connection between language and thought in the realiza-
tion of the process of knowledge. From an ontological point of view, lan-
guage and thought share the same essence and represent the two sides of
one and the same process, as thought is nothing else than producing and
interpreting signs, while language represents the environment where
the concepts and other operations of the human reason in the process of
knowledge manifest
(Munteanu 2005: 199)
here it is more about a sinuous way of self-knowledge, after removing the shell
his ascending position in the society was providing. A personal tragedy sur-
passes the individual level and has echoes at the macrosocial level, completely
modifying the relations of the character with the world. This is also symbol-
ized by the apparently circular shape of the novel, which begins and ends with
the same lines in the Koran, but in a reverse order, because after the experi-
ences he is forced to endure beyond the protective walls of the tekke, in the
real world, neither him, nor the relations with the world stay the same.
The word tends to be recovery of the time which was not lived in the
mundane space and, in the same time, a confession in whose purposefulness
he does not believe: [...] the torment of my conversation with myself shall
remain written, in the indefnite hope that a solution will be found, when the
accounts are cleared, if this ever happens, and the ink shall be put down on the
paper which lays in front of me as a calling (Selimovi 2009: 7). The hesita-
tion between the unworthy brother and the undecided dervish will end in
Carmen Drbu: Word Doing and Undoing (Mea Selimovis Dervish and the Death)
71
a rebellion (which becomes, beside word, a tenor of the novel) in deed and in
word, once he stops believing in the correctness of the principles he was obey-
ing until his brother was arrested. The book is not transforming: it is, from the
very beginning, a self-analysis of the becoming of the human being through
violent dislocations which culminate with the murder of his brother, accused
of undermining through word of the representatives of the Ottoman power
in Bosnia: He spoke what he was not supposed to speak./ what did he
speak? Are you to be sent to jail for one word? (Ibidem: 829) - while the child
he accidently comes up against, who skipped classes, complains that the mul-
lah for every letter makes us blue as an eggplant (Ibidem: 123). words are
unweaving the entire system he believed in, because they provoke the incar-
ceration of his brother, and ingenious words cannot help the sheik exonerate
him. The revelations take place concomitantly in thought and in word and he is
not able to distinguish them, because there is no difference between the origi-
nal reality of the deed and the secondary one, of the word; writing makes him
plunge mercilessly into the abysses on his being, and thus he is able to see who
he has become after the murder of his brother. The narrative sequences do not
follow the chronology of the events: the novel begins with the moment when
the dervish has already lived the sad experiences from the dark side of the
world and decides to clarify them, beginning with the moment of the rebellion
against the laws and authorities in which he was believing or at least ignor-
ing. The word re-creates the experienced reality, retrieves it and catches him
in the trap of the truths he avoided: There is no escape; from now on writing
is merciless, just like life, just like death (Ibidem: 10). Delivering words, he
reveals the secrets of existence which have remained unknown so far, because
he wanted it to be like that: ignorance was a kind of unconscious protective
shield. Facing death, convicted to death, he begins to see it as a kind of rebirth
in another home, where the soul lives without the burden of fash, free, just as
words live freed from reality and can express more than it. Thus, the central
point of existence becomes death, not birth.
The moment he fnds out about the incarceration of his brother, and
then of his conviction to death represents a narrative and ontological rupture:
having in mind that his privileged position does not allow him to defy the au-
thorities, but that, in the same time, people are expecting a reaction of defense
and revenge of his brother, he fnds refugee in the divinity, searching there for
answers and help, but not being able to fnd them. The shameful compromises
he tries to make do not help him however, he does not fnalize any of them.
There is a gradation of the reactions, of his alienation from the values he once
72
believed in; the moment when the death of Harun becomes a reality over-
whelms him, mutilating everything: I didnt know that the world can distort
itself so much in only one day, in one single hour, in a single moment, as if the
blood of fairies has whirled in it and nobody can calm it down (Ibidem: 35).
He has the feeling that he loses touch to the world, the feeling that he is foat-
ing, which does not last long, until he wakes up in a world which was unknown
to him that far, in a world of rebellion which looks for a way of manifesting
itself. The individual and collective revolt do not converge, but the frst can
cause the second one, as it will be the case, because the crowd has its own
language, different from that of each and every individual who forms it [...].
The words get lost, the voice of the crowd is the only one which remains, the
inner feelings of the individual also vanish and only the common, dangerous
ones remain (Ibidem: 75) or there was no meaning in words anymore, but
only in that whistling of snake, in those turbid voices, from the womb, which
were turning into something unknown and dangerous that they themselves
could not remember (Ibidem: 363). The relation word-voice translates the re-
lation individual-collectivity; if the frst one is easier to monitor and master,
the second one represents a force capable of provoking upheavals, be them
only temporary, in society, and the rebel, the hero, is the one capable to die
for nice words (Ibidem: 78); the nicer words, the more effcient the fanaticism
they create. The discussion between the sheik and his father is marked by
the absence of words, which can force the reality to manifest itself; thus, the
father did not reveal neither his fears, nor his hopes, staying away from the
bad magic of the word (Ibidem: 81). Thoughts are afraid to evade into words,
when the word is not liberating, when it does not purify the fears, but only
brings danger about.
The discussions of Nurudin with the cadi, then with the mufti take place
in a Kafkian-like manner; the Ottoman dignitaries (in fact, the father-in-law
and the son-in-law, in a spirit of Oriental-Balkan clan) pretend not to know
why they are asked for audience, who his brother is, why he is incarcerated.
Their words have lazy Oriental tonalities, meant to blur the reality, to throw
a thick veil on the facts, not to reveal them. language is not a simple tool of
communication anymore, but it possesses real constitutive dimensions of the
society, of a space where the values of the culture and of the cultural praxis
are mostly situated (Greimas 1975: 115). A strongly ritualized society, which
functions in the virtue of the archaic customs of the place, overlapped with
those of the social order transmitted from Tsarigrad, offers little liberty; the
sheik comes to envy the relative freedom of deed and speech of his friend,
73
Hassan, deaf to the gossip of the town (the word ties and unties destinies, but
also public images), and that of Hafz-Muhamed, a tolerated dervish in the
tekke, in spite of his indifference towards the local rules. Again, the customs
impose the censoring of the words uttered by the dervish, who must answer by
signifcant silences or only a few words, meant to temper the others agitation,
not to ask for explanations, as the current situation forces him to do. Besides,
the spontaneous and tempestuous reality cannot be held prisoner within in-
genious words, which must concord with the natural course of events, not with
the barren principles. Saving his brother becomes a challenge in his inner life
and, in parallel, in the external world, which surrounds the tekke the dervish
thus has the revelation of the incompatibility of the two worlds. Even though
he knows all the voices of the prayers, of talking to God, to himself and to
other dervishes, he does not understand enough the world of words from out-
side the sacred world; the moral of the tekke is a special, canonic one, while
the common moral is impossible to predict. He concludes, in the end, that the
hesitation of his words leads to the failure of saving his brother: But I have
never known what kind of echo a word calls forth in somebody else, a word
which for us has a very strict meaning and answers only our needs. [...] The
words were not enough any longer (Selimovi 2009: 136). The others are con-
scious and try to make him understand that the vocabulary of a dervish who
has been living in the protective space of the tekke is different from the oth-
ers: Your job as dervishes is weird; you are trading words people buy out of
fear or habit (Ibidem: 262). In the conversation with the authorities, with the
muselim, with the mufti, with the cadi, the words do not express humanness;
they are addressing him in a neutral tone, keeping a more than safe distance,
in which the words acquire a cold independence as soon as they are uttered,
which signifes alienation, not communion:
The words were slowly separating from him, yellow, waxy, alien, and
each and every time I was wondering how he manages to combines
them so well and to fnd them the right place, because it looked as if they
were going to spill out, as they were piled up somewhere in the hollow
of the mouth [...] .
Then I thought maybe he really forgot all the usual words and this
thought horrifed me: not to know any word of yours, not to have any
thought of yours, to be deaf to everything thats human [...].
(Ibidem: 151-152)
74
The word becomes an abstract invariant, which does not personalize,
but creates faults meant to maintain the temporary comfort of a privi-
leged category. In this novel, the word is, most often, equivalent with the
deed, as it gives rise to it or brings to light, from the past, events which
nobody wants to remember. Talking with Kara-Zaim, his war comrade,
mutilated in fghts, the very reference of Nurudin to his own person in
the past brings forth painful episodes from his youth, incompatible with
his current life as a dervish:
Oh my, I was also talking about myself.
Now its too late, I have said what I wasnt supposed to.
He looked at me struck with consternation; for years, for sure, nobody
has mentioned his past [...].
(Ibidem: 172)
The feeling of bringing the past to life through spoken or written words
is so powerful that the sheik seems to experience once more the emotion from
the past at the same intensity; the word makes and unmakes worlds, creates
them, dissolves them and then founds them again, frst at a personal level,
then at a collective one: Even now the hand in which Im holding the pen is
shaking, as if the things Im writing about are happening right now, as if it
hasnt been more than a month since my life changed (Ibidem: 212). Trying
to replace Harun, at a spiritual level, with Mula-Iusuf, his old protg, a callig-
rapher artist from the tekke, the art of conversation, imagined as a thicket of
round-about words, where a thousand knives were up, but only one fatal (Ibi-
dem: 282), produces the revelation that this one, as a spy of the muselim, be-
trayed his brother. That is the moment when the sheiks world collapses for the
second time; after losing his brother, he loses his spiritual son. Exhausted with
pain, only the hatred which is slowly growing inside him gives him back the
energy which will lead to the confnement of somebody who is not guilty, the
jeweler hagi-Sinanudin Iusuf. He will experience Haruns ordeal once again,
bringing about a story which causes a collective rebellion, a rebellion the sheik
was not able to provoke in order to save his brother. Framing the reiteration of
history as a form of therapy proves to be unforeseeable, as life itself. In spite of
the fact that he temporarily takes the place of the cadi, the fow of accusations
will gradually shaken his position and will send him to death.
The second part of the novel is a tribute to the word; the seemingly
small talk of Hassan, Nurudins constant friend, is a form of humanization,
75
through word, after his brother-in-law and his father, high dignitaries, used
the dehumanized logos, which amplifes the feeling of disruption, of lack of
meaning, of absurdity of life. Besides, one of the mottos of the chapters is a
true tribute to the force of the word, to its power to scatter the good, when it is
correctly set: A nice word is like a nice tree, its roots are thrust deep into the
earth and its branches rise up into the sky (Ibidem: 316). Regaining trust into
the word means regaining trust into the meaning of the world. Hassan con-
fesses he loves words and recalls his captivity, when he was tied with a hook
by an old soldier, who taught him that the word is a bridge between people,
maybe the only one (Ibidem: 322) and that talking they have the illusion that
life is on the move words, action, life melt together so the world gets mean-
ing and hope. They create a compensatory universe, they fll the world with
meaning or at least create this illusion in the moments of despair: He was
creating a bridge of cobweb between him and me, a bridge of words, words
were futtering above us, like a rainbow, they were springing and spilling out,
he was the spring and I was the river mouth (Ibidem: 324), thus Hassan him-
self also learns how to bring people together through words, how to animate
an unanimated and sterile universe, outworn with suffering or indifference, a
lesson he will always apply in the human relationships. Every life has its story
which, once told, is easier to be understood by the others like this, the word
has the role to sensitize, to wake up from lethargy even the narrow-minded.
In exchange, the lack of dialogue is suspicious, the sheik is often reproached
with the fact that he speaks too little even if this is a trait of his status of
tekke leader and will never succeed to create the open bridges to the others,
remaining a prisoner of his interiority. From the shade, he plans a conspiracy,
throwing the seed of word which bears poisonous fruits and which will attract
him in its whirl, crashing him, because the waves of history are breaking
above us (Ibidem: 339) and he cannot cope with it. His opposite is Hassan,
who is disappointed with his return to the country, after giving up the high
social position he held in Tsarigrad; nothing can destroy the pleasure of com-
munication inside him, which regenerated the compromised relation with his
father, because he was free inside and loved liberty and let the word interpret
his free thoughts (Ibidem: 346). Two characters in the mirror, an introvert
and an extrovert, the two are trying to balance and to support each other in the
moments of ordeal, discussing frankly, beyond the local speech ceremonials.
As well, the sheik confesses he does not feel connected to the narrow space
and history of his country, but to the universal spirit he will fuse with in death.
The conspiracy he is planning is meant to heal him of hatred, of the feeling of
76
guilt, of the past, but the past is constantly coming to life, even before death, in
the form of Marijas son, who brings back to life a past he thought was for ever
forgotten. Before death, he confesses he trusts in words, which at least creates
the illusion he is casting death away, but, in fact, helps him die transferring his
life experience and giving meaning to the world, leaving his experience as her-
itage: There is not too much life in my heart and I dont want to understand.
Maybe also because Im writing these lines: Im not giving up, Im casting
death away (Ibidem: 461). life and words are overlapping, as a tribute to the
lesson learnt from Hassan, who, in his turn, has learnt it from the old soldier.
Not the silence, but the logos defeats death.
Thus, sheik Nurudin relates to death seen as a political assassination
(the death of his brother, but also of other rebels against the Ottoman rule, the
killing of the innkeeper Mula-Iusufs mother accused of collaboration with
the enemy), as a casual crime, in violent confrontations (the crime at the inn,
the death of Aini-efendi) and to death in life or to forgetting as a form of death
(Nurudin and his father seem dead to each other: Nurudin and Marija, his
sweetheart from the past, whom he is always forgetting without being capable
to forget her for ever and who comes back to life, through the son she sends
to him, a spiritual son, maybe a biological one also, to whom he does not suc-
ceed to transfer his experience, but leaves him at the tekke, as his follower, to
decide for himself where his place is; Hassan and his father experience a kind
of death by the interdiction of pronouncing each others name; Nurudin and his
father talk about the incarcerated brother without uttering his name, having a
foreboding of the death which was yet to come), because to a certain extent,
this phenomenon is thematized and death serves as a pretext for describing the
liminal states of the characters (Picard 1995: 88). Independence is not possi-
ble in this type of society, where somebodys deeds reverberate over the entire
family, destroying their lives in the confrontations with the absurdity of exist-
ence, where, as in Franz Kafkas and Dino Buzzatis works, interdependences
are always easy to notice and they rely upon the social mechanisms deposited
in time with a suffocating refnement.
The word transforms itself, from an invariant of theoretic comparativ-
ism of the essential modality through which literature takes part to universal-
ity, a mean to attribute a universal meaning to its common elements (Marino
1998: 66), into an animated reality in a novel about love and hatred, on the
symbolic background of a totalitarian system of anywhere and anytime.
77
References
Bdili, Cristian (1998), Clugrul i moartea, Ed. Polirom, Iai
Dastur, Franoise (2006), Moartea. Eseu despre fnitudine, trad. Sabin Bor, Ed. Hu-
manitas, Bucureti
Dunca, Daniela (2008), Lecturi hermeneutice, Ed. Fundaiei Axis, Iai
Eliade, Mircea (1991), Despre un anumit sentiment al morii, n vol. Oceanografe,
Ed. Humanitas, Bucureti
Goody, Jack et Dauzat, Pierre-Emmanuel (1996), Lhomme, lcriture et la mort, Ed.
les Belles lettres, Paris
Goutierre, Marie-Dominique (2000), Lhomme face sa mort: Labsurde ou le salut?,
Ed. Parole et Silence, Paris
Greimas, A. J. (1975), Despre sens. Eseuri semiotice, Ed. Univers, Bucureti, trad. i
prefa de Maria Carpov
Marino, Adrian (1998), Comparatism i teoria literaturii, Ed. Polirom, Iai
Mims, Cedric (2006), Enciclopedia morii, Ed. Orizonturi, Bucureti
Morin, Edgar (1970), Lhomme et la mort, Ed. Seuil, Paris
Munteanu, Eugen (2005), Introducere n lingvistic, Ed. Polirom, Iai
Picard, Michel (1995), La littrature et la mort, Presse Universitaire de France
Selimovi, Mea (2009), Derviul i moartea, Ed. leda, Bucureti, trad. din limba
srb de voislava Stoianovici
http://revistacultura.ro/nou/2010/06/vocile-bosniei
Rije injenje I rastavljanje
(DERVI I SMRT Mee Selimovia)
Saetak
Pored revolta i spoznaje, rije je onaj drugi lajtmotiv knjige M. Selimo-
via Dervi i smrt, smjestivi prva dva u kafkijansku atmosferu premjetenu
na Balkan, u kojoj se krivcu i njegovoj porodici ne saopava javno koja je nje-
gova krivica. lik Ahmeda Nurudina, dervia mevlevijske tekije iz Sarajeva,
odnosi se na drugaiji nain u zatitnikom svijetu tekije, s jedne strane, to
78
mu nudi temeljitu spoznaju, ali ogranienu na odreeni segment ivota i na ve-
liki svijet, s druge strane, koji poinje da deifrira i odreuje uz pomo rijei.
Spoznaja je prekid s jednim nainom ivota, ali, paradoksalno, do tog prekida
dolazi se da bi se vidjelo izvan ograniavajue zavjese svog malog svijeta.
Nastajanje bia deava se silovitim premjetanjima izazvanim odgovarajuim
djelima: ubistvo usred dana, nepravedna osuda na smrt i prerana smrt sina za
oca i oeva smrt za njegova sina.
79
UDK: 316.7:821.163.4(497.6)
821.163.4(497.6).09 = 163.3 Selimovi M.
Angelina banovi-marKovsKa
,

KlJUNE RIJEI: Tvrava Mee Selimovia, subjekt, ideologija, ovjek i
vlast
Rad se bavi kljunim znaenjskim mogunostima romana Tvrava Mee Seli-
movia. S tim u vezi, posebno su istaknuta pitanja odnosa subjekta i ideologije,
odnosno ovjeka i vlasti u ovom romanu.
, homo
sacer , (Agabmen 2006:
14). -

,
. homo sacer -
, -

( ). -

: ,
, ,

.
.
, (
)
,
( , , -
80
), : (
) (
) . ,
, -
() -
//
. -
(,
)

,
-
.

(
, ) (
), , ,
. , -
,
. -
.
: -
,

,
, , , , , , -
, , , , .
, -
, (diffrAnce)
(... )..., -
,
. . ,
...
, ( 1995: 10-11).

. , ,
, 1944 , ,
, ( 2009: 23-24)
Angelina Banovi-Markovska: , ...
81
-
.
, -
, .
,
(
, ) , -
, :
,
. 1975
(
),

-
: ,
,
.
...
.
, -
... ( 2009: 122).
( ) -
homo sacer, homines sacri,

. ,
( ?).
, -
: Treba li da utim, zadovoljan to sam iv?... Svi razlozi govore da je
to najbolje, samo mi jedan ne da mira: razlog savjesti. Ne znam odakle mi,
ne znam ta e mi, smeta mi da ivim, a ne mogu da ga se otresem. Ostavi
me, kaem toj nervoznoj savjesti, ta e mi nemonom! A ona ui u nekom
kutu mene, ponekad pospana, ponekad budna, ali me ne naputa. Smijena
si, kaem, tako nekorisna. Ti si moj suviak... moje oteenje... dobro je dok
te zaboravljam, ali osjetim stid im te se sjetim... Ne znam ni to si, prisustvo
koje nema oblika, utljiva opomena koja se ne poziva na razlog, nevidljivi
putokaz prema nevidljivom pravcu... (Selimovi 1985: 269).
. -
, , ,
82
,
. - -
, -
, ,
, , ,
, ,
. ,

, , , ()
. ,
, , -
, , -
.
: Ja,
crv, sitan i nevaan, to sam mogao uiniti njima, slonovima? Kakvu sam im
tetu mogao nanijeti? Ja sam pjesnica koja je udarila u zid... Ja sam mali ovjek
koji je zaboravio da je mali. Uvrijedio sam ih to se usuujem da mislim. Zato
im je bila potrebna ta osveta? Da me uplae? Da mojom kaznom uplae druge?
Da likuju nad slabim? Da zabrane misao? Da zabrane rije?... Javio se u meni
uas zbog te besmislene surovosti... U kakvom to svijetu ivimo?... Ponizili su
me tuom rukom, oni za sve imaju izvrioce, vijene sluge, bez savjesti i bez
razuma, kakvi su i sami, drukiji samo po tome to imaju mo presuivanja i
vlast nad ljudima... Ponizili su me, ispljuvali, uprljali, ali me nee oboriti. Oni
su iz tue, neprijateljske zemlje... Jezika meu nama zajednikog nema, misli
zajednike nema, ivota zajednikog nema... A ako u meni ostane mrnja,
zbog ove sadanje muke u dui, oni e biti krivi (Selimovi 1985: 71-72).
(
) . ,
( -
), -
, ( ,
), -
, , ,
, ...
-
, . ,

: ,
83

/,
: U dananjem svijetu ostaju nam samo
dvije mogunosti, prilagoavanje ili vlastita rtva. Boriti se ne moe, kad bi
i htio, onemoguie te na prvom koraku, pri prvoj rijei, i to je samoubistvo,
bez dejstva, bez smisla, bez imena i uspomene. Nema mogunosti da kae
ono to ti je na srcu, pa da poslije i strada. Premlatie te da ne progovori, da
iza tebe ostane sramota ili utanje (Selimovi 1985: 74).
( )
(-
).
/ ( ), /

, , ,
, , . -
...
, ,
-,
-, -. /-
, :
. , -
/ ( , ),

: / ( homo
sacer), (/, )
.
... homo sacer,
, -
, --
, -
...
(Agabmen 2006: 99).
.
, - (,
, ). -
. -
( ), ,
, .
84
(

, ),
, -
, .
.

( ), , -

1
. : -

, ...
, , ... ( 1999: 136-138).
Ecce Homo , : -
, . ...
, (
1999: 138).
, ,
.
,
, ,
. :
vidio sam smrt monog ovjeka, ubila ga je tuga, vidio sam moda, ubistvo
iz daljine, vidio sam ljudsku mrnju, a mislio sam, kao opsjednut, samo na
jedno: da li mu je posljedna misao bila osveta ili ljubav? Kao da je o tome visio
sav moj ivot... (Selimovi 1985: 310).
,
,
, -
, .

-
, , -
( 2004:33).
,

1 U njemu je bijes i nepomirenost. I stalna misao o odmazdi (Selimovi 1985: 190); Nje-
gova mrnja prema zaviaju i prema ljudima, bila je samo povrijeenost... (Ibid 310)
85
- - -
-
... Je li ljudima od vlasti potreban krivac, pa
izaberu koga bilo, da bi opravdali svoje postojanje i svoju surovost? Nije vano
to neko uini, ve ta oni kau da je uinio,
(1985: 117), ,
, : ...poeo sam da osjeam zid oko sebe,
nevidljiv ali neprobojan. Stajao je oko mene, kao tvrava, kao neizlaz, kao
nepristup... nisam mogao pristati da ostanem tako zazidan, kao da sam iva
sjenka... Kako su me to ubili? Nisam ranjen, nisam zaklan, nisam mrtav, ali
me nema. Zaboga ljudi, zar me ne vidite kaem. Zar me ne ujete? kaem.
Ali moj lik ne ulazi u njihovo oko, ni moj glas u njihovo uho Mogli su me
pretui, mogli su me zatvoriti, mogli su me ubiti, zar su malo ljudi ubili bez
razloga? Ali zato su napravili avet od mene, zato mi oduzimaju mogunost
da se borim... Prazan prostor oko mene je sve pustiji, moja smijena pobuna
sve tia (Selimovi 1985: 9293).
: -
, ,
-

20 ( , )
, ,
. ,
, :

?
,
.
, -
, ,
, , . -
, ,
, ,
. , ,
,
( -
)
.
86
. , -

.
: Roen je davno, pradavno, i raa se ponovo u
svakom vremenu, vjean. I strast mu je ista, kroz stoljea, da lovi neposlune,
a ako ti neposluni dou na vlast, da goni druge neposlune (1985: 284). ...
o je njegova kob, dunost i zadovoljstvo... on samo sluti, mirie, osjea...
srean kad nae trag, oajan kad ga izgubi, i samo bi ga smrt mogla natjerati
da prekine traganje (1985: 254). , -
,
, :
zbog same stvari, zbog osjeanja dunosti, zbog neeg to je teko razumno
objasniti... (1985: 279).
, -
,
. , ( )
, ( ), -
Bio je fanatiki vjernik utvrenog reda, iji smisao nije
ispitivao... U ime svoje vjere, vrijedno je lovio ljude (1985: 281).
,
.
,
Neka ide do avola taj izmatani
strah! ovjek sam, nisam mrtva meta koja eka pogodak, nesreu ne mogu
saekati na koljenima. Ni zbog sebe... ni zbog drugih koji vjeruju u mene..
(1985: 285)
. Postalo mi je obino to me prati i ispituje, ali se nikako nisam
mogao naviknuti na iste rijei, ista pitanja, isti izraz lica. To je bolest to je
opsjednutost, to je ludilo, on ni o emu drugom ne misli, on o tome sanja. Kao
to ja sanjam njega i njegov tuni teki pogledPostao sam njegova potreba,
a on moja navika Meu nama se ak stvorio udan odnos trpeljivosti, nisam
mrzio ni ja njega, ni on mene.. Prilagodio sam se ne pristajui da se predam
(1985: 281).
-
(
-
),
,
87
17
2
-
, , - ,
.
? , -
; -
.
( -
),
1970 :
. : , , ,
, ,
...
, ... ( 2009: 88-89).
, , : , ,
, , -

, /
, : ,
. ,
homo, corpus -
, , (2006: 108).
, , :
plai ga sudbina... plai ga vladajui zakon, plai ga monijii ovjek, i on nije
ono to bi hteo biti, ve ono to mora da bude. Umiljava se sudbini... posluno
ponavlja zakon, ponizno se smijei mrskom monom ovjeku, pomiren da bude
nakazna tvorevina sainjena od straha i pristajanja (1985: 268),
: Neu tako! Kaem: ne bojim te se, sudbino!
Ne bojim te se, sutranji dane! Ne bojim te se, moni ovjee! Ali to kaem
u sebi, i kaem strepei. Upola slobodan, udvojen... Sloboda je u ljudskom
inu, a ne stiem do nje.... Zato onda mislim o tom inu svoje slobode, kad je
neostvarljiv? (1985: 268).
, -
. -
, ,
.
2
1620 ,
.
88
...
3
,
.
literatura
Agamben, Giorgio (2006), Homo sacer: suverena mo i goli ivot, Multimedijalni
institut, Zagreb
, (1995), : , ,

, (1999), , ,
,
Sloterijk, Peter (2007), Srdba i vrijeme: politiko-psiholoki ogled, Antibarbarus,
Zagreb
Fuko, Miel (1978), Istorija seksualnosti 1: Volja za znanjem, Prosveta Beograd
, (2004), : , ,
leandr, Pjer (2010), Institucionalizovana ivotinja i institucionalni fenomen, u:
Institucije i institucionalizam, priredili Petar Bojani, Ivan Mladenovi, Slu-
beni glasnik, Beograd
Nansi, an-lik (2008), Iskustvo slobode, asopis Beogradski krug, Beograd
, (2009), , ,
Selimovi, Mea (1985), Tvrava, Svjetlost, Sarajevo
Subject AND Ideology, HUMAN AND Power IN the
novel Tvrava BY Mea Selimovi
Summary
The paper deals with key semantic potentials of the novel Tvrava (The
Fortreess) by Mea Selimovi. In this connection, issues of subject and ideol-
ogy, or human and power are particullary focused in this novel.
3
Kao i svi ostali, i ja sam se pretvorio u opsaenu i zatvorenu tvavu, tmurnu i nijemu
(Selimovi 1985: 288).
89
UDK: 821.163.4(497.6).09 Selimovi M.
Milanka stanKi
OD Sjeanja DO Tvrave Mee Selimovia:
Polazita I stilske osobenosti
...ono to se ne moe objasniti samome sebi, treba govo-
riti drugome...
KlJUNE REI: seanja, tvrava, ljubav, kontrast, stilske osobenosti, per-
cepcija itaoca
Presuda ljubavi i ljubav kao sudija. Memoarska proza Sjeanja ine se kao
osnovno polazite za roman Tvrava, u kome se prepliu seanja na korake
koje pisac prebira po prolosti iz koje ne moe da se isplete i knjievnog tkiva
koje se vezuje za prepoznatljiv stil. Tvrava kao da je sva od kontrasta sazda-
na, razapeta izmeu hou i ne mogu nekim oblomovskim nainom poima-
nja ivota obojena. Mea Selimovi gradi svoj zapreteni izbeharali svet nekako
stidljivo, a na tako vrstoj tvravi kao to je ljubav. Tijana je poput Darke, ena
koja stoji na vratima i seanja i romana, i Mea i Ahmet abo priznaju da im se
desila jedna obina ljudska stvar, za koju se ne osjeam kriv, zaljubio sam se.
Iako se, naelno, delo Tvrava temelji na hronikama Mula Mustafe Beeskije,
ono eksplicitno zadire u savremeni i stvarni ivot pisca. Konceptualno u oba
dela zatiemo seanja i priseanja, ponegde su celine zatomljene mranim ru-
pama podsvesti koja brie ili potire ono to se zaista dogodilo. U oba dela, ini
se, i ono to nije, a moglo se desiti, vue niti pisanja. I da parafraziramo samog
pisca nismo ono to mislimo, ve ono to radimo. A da li smo ono to ne iz-
govorimo, kad se uklonimo ili ono to ostane u arealu auditivnog i vizuelnog?
Ta zapitanost ostaje i nakon itanja, pisac nam ne daje eksplicitne odgovore,
ostavlja nas da donosimo sudove iz percepcije itaoca.
Moda je najlake sve ovo zapoeti citirajui Jovana Cvijia, koji kae
da se svi (se) mi penjemo jedni drugima na ramena, aludirajui na upuenost
naunih radnika jednih na druge. Kako biti originalan u sagledavanju tako
90
znaajnog dela i tako poznatog pisca koji svoje mesto u knjievnosti ima ve
nekoliko decenija i o kome su tako mnogo rekli umni ljudi nae knjievne
kritike. Delo Mehmeda Mee Selimovia pleni svojim lirizmom, utvrdom koja
stoji izmeu dela, pisca i itaoca, svojim jezikim dijalozima koji su proie-
ni, osloboeni redundanci, kao da ih ujemo, podseaju na internacionalne
obrasce.
Da li nam Sjeanja mogu sluiti kao putokazi za otkrivanje dela ili su
ona autohtono literarno tivo, bez potrebe za komparacijom? Zapitanost i nad
delom i nad ovim radom, koji nastaje iz potrebe autora da potrai veze izmeu
dva razliita anra romana i samokazivanja,Tvrave i Sjeanja. itajui, ini
se da je Tijana poput Darke, ena koja stoji na vratima i seanja i romana, i
Mea i Ahmet abo priznaju da im se desila jedna obina ljudska stvar, za
koju se ne osjeam kriv, zaljubio sam se. Iako se, naelno, delo Tvrava te-
melji na hronikama Mula Mustafe Beeskije, ono eksplicitno zadire u stvarni
ivot pisca. Konceptualno u oba dela zatiemo seanja i priseanja, ponegde
su celine zatomljene mranim rupama podsvesti koja brie ili potire ono to
se zaista dogodilo.
Prvi naslov u Sjeanjima Zato radim ono u to ne vjerujem uvodi nas
u svet zaudnosti, upitanosti i nenalaenja odgovora. Retorska pitanja su svu-
da, razbacana po tekstu kao rebusi koje italac treba da pronalazi, tragajui,
ne za odgovorima ve za novim pitanjima. U oba dela, ini se, ono to nije,
a moglo se desiti, vue niti pisanja. I da parafraziramo samog pisca nismo
ono to mislimo, ve ono to inimo. A da li smo ono to ne izgovorimo, kad
se uklonimo ili ono to ostane u arealu auditivnog i vizuelnog? Ta zapitanost
ostaje i nakon itanja, pisac nam ne daje eksplicitne odgovore, ostavlja nas da
donosimo sudove iz percepcije itaoca.
ljubav kao tvrava. ini se kao da Tijana nije ni izala na ulicu, meu
ljude, kao da je uvala ono neto, to je Ahmetu abi bilo potrebno kao jedina
ravnotea sa spoljanjim svetom, sva zla spolja tamo su i ostajala, a Tijana je
uvala sva dobra koja se nalaze iza zatvorenih vrata porodinog ognjita. Gra-
dei tivo na stalnim kontrastima, pisac nas uvodi u stilsku klackalicu onog
crno-belog, jasnog i nejasnog, silnih antonima koji dre tekst, kao jedini nosa
ambivalentnosti. Ponekad nam se uini da vidimo Oblomova kojem Gonarov
ne dozvoljava da zavri pismo na desecima stranica u romanu. I sam Mea Seli-
movi, kao i njegovi junaci, ostaje neizgovorenih rei, a otvorenih usta. Moda
moemo tu ljudsku usamljenost u ogromnom svetu da pronaemo i u naslovi-
ma nekih drugih Selimovievih dela: Ostrvo, Tiine, Uvrijeeni ovjek, Magla
i mjeseina, ta putanja od za do protiv, jasna je i u naslovu Za i protiv Vuka.
Milanka Stanki: Od Sjeanja do Tvrave Mee Selimovia: Polazita i stilske osobenosti
91
Sve to je piscu bilo i jeste vano nalazimo u Sjeanjima, ljude, dei-
ja iskustva, radosti i uznemirenosti, i ini se da dramski izraz tu ve nalazi
svoje ishodite kome pisac pribegava u svojim delima. Dramski okvir i lirska
sugestivnost su naslee dogaanja iz detinjstva. I u tom prvom delu Sjeanja
Selimovi i ima snagu kakvu nalazimo u njegovim najznaajnim proznim de-
lima. Kako se vreme i seanja pribliavaju sadanjosti, gubi i tekst Sjeanja
svoju lirinost. Na stranicama kasnije zatiemo, reklo bi se i nereda svesti i
seanja (orovi 1989: 243). Sjeanja Selimovi pie i da se oslobodi nameta
koji mu priinjava sopstveni ivot koji vue sa sobom, kao da eli da ga zatvori
u jedno delo i ne vue ga sa sobom u nove literarne, beletristike projekte koji
ga ekaju.
Ali i tu zatiemo to pokretako i zaustavljivako ali, kojim pisac gradi
svoje literarne tekstove. Ali, da li je mogue otii od sebe samog i odneti svoj
ivot nekamo drugde da ne bude knjievna potka? Skoro da smo sigurni da
nije mogue, da se ivoti prepliu, da pisac zatie Ahmeta abu kad zapoinje
graditi roman Tvrava u prvom licu i kad zajedniki ispredaju to ali u gotovo
svakoj reenici:
Ali i ovo to je ostalo, lijepo je, iako je ruevina. Ne znam ije je misli
iznosio, ali su mi se uinile vrijednije od svega to sam ikad uo.
(Selimovi 1977: 245)
Ali nama je bio potreban kao vazduh, kao hljeb, kao ljubav. I mi njemu...
(Selimovi 1983: 17)
Ali nisam siguran u svoje sjeanje, moda sam sve izmislio ili u sebi
naknadno dogradio prebacujui budue viene slike u ranije vrijeme.
Ali se potpuno sjeam...
(Selimovi 1983: 29)
Suprotnim reenicama Selimovi u oba navedena dela kao da trai ni-
janse koje reava, kao da pronalazi ovakvim reenicama nekakvu ritmiku
kadencu, stilski rakurs kojim boji svoje strane. Naprosto te i takve reenice
sa mnotvom ali, i u Tvravi i Sjeanjima, imaju stilogeno dejstvo i u slubi
su afektivnog ivota i samog pisca i Ahmeta abe. Selimovi svoje reenice
ne goni da se reaju prebrzo, on ih slae tako to lepi poreenja na poreenja,
apoziciju na apoziciju, apozitiv na apozitiv, igra se kvalifkacijama, osim su-
protnih reenica, imamo cele snopove sastavnih reenica koje se paralelno sli-
92
vaju u graenje likova, jer su njegova portretisanja, zapravo, odrednice samog
stila, jer su njegovo izvorite i polazite.
Ono to je oito jeste da Selimovieva reenica i sam stil odiu u prvom
redu literarnou, predstavljaju esencijalnu beletristiku, onakvu kakva bi tre-
balo da je stalno prisutna na asovima meu uenicima i studentima:
Ne znam nijednog naeg pisca koji je, kao Selimovi, dostigao tako vi-
soku meru lirske izraajnosti. lirska naracija je s takvom literarnom
kulturom voena da skoro ni na jednom mestu ne pada ispod stepena
koji bi kvario intergritet celine romana.
(Miodrag Petrovi 1990: 180)
U Selimovievoj prozi nema gotovo nikakvog humora. Moda je na
samom poetku u Sjeanjima, dok se jo preispituje, pronaao kratak blesak
duhovitog odnosa prema, zapravo, samom sebi:
Osim toga, zar nije bolje da ja sam o sebi, dok sam iv, napiem ono to
znam, nego da drugi, kad umrem, piu o meni to ne znaju, a ja u grobu
iv da se pojedem to nikome ne mogu da odgovorim po zasluzi.
(Selimovi 1983: 12)
Smeha kao da nije bilo ni u njegovoj pravoj porodici u kojoj je odrastao,
ali nije ga dovlaio ni na belinu papira na kome je raao novu porodicu Ahme-
ta abe. U roditeljsku kuu taj smeh ulazio je zajedno sa seljakom Nuhanom
koji je bio jakog glasa od kojeg se tresla kua, naroito kad se smijao, slo-
bodan i otvoren pred svakim (Selimovi 1983: 25). Tu u toj roditeljskoj kui
zapoinje Selimovievoj neprestano traganje za izrazom, za bojom i mirisom,
zapretenim i izbeharalim bosanskim jue i danas. Kod njega je i u oba dela
koja posmatramo Bosna izvorite i mentalnog i duhovnog i jezikog tkanja
koja nije prestajao da tka u svojim delima. Svoje likove i njihove mree, komu-
nikaciju, odnose, intrige i brige temeljio je na onome to je video i uo u svojoj
ariji, jer nisam vjet razmiljanju, vie volim ivot nego misao o njemu.
Najbolnija tema Sjeanja jeste gubitak brata.
Taj moj ubijeni brat je moja najvea tuga, i oni koji su ga ubili kao da su
dugo smiljali kako e mi nanijeti najvei bol.
(Selimovi 1983: 37)
Milanka Stanki: Od Sjeanja do Tvrave Mee Selimovia: Polazita i stilske osobenosti
93
ini se da taj momenat prerasta u Tvravi u gubitak deteta, kao da se
bol penje po nekoj svojoj zamiljenoj lestvici, traei naina da gradira uvek i
na svakom mestu.
Ali, zavrimo sa ali koje se nametnulo u oba dela. Nije ni u Tvravi niti u
Sjeanjima Mea Selimovi ostavio itaoce bez nade, odgovora, veselosti, reklo
bi se. Imao je Darku, Ahmet je imao Tijanu i ostavio je i nas da traimo svoju
ljubav, jer bez ljubavi , svako je uvijek na gubitku (Selimovi 1983: 190).
literatura
Egeri, Miroslav (1982), Dervi i smrt Mee Selimovia, Zavod za udbenike i na-
stavna sredstva, Beograd
Knjievno djelo Mee Selimovia (1990), Institut za jezik i knjievnost, Sarajevo
Kordi, Radoman (1988), Tumaenje knjievnog dela, Deje novine, Gornji Milanovac
Miloevi, Milo (2005), Od pobune do strepnje, Zmaj, Novi Sad
Selimovi, Mea (1977), Tvrava, veselin Maslea, Sarajevo
Selimovi, Mea (1983), Sjeanja, Beogradski izdavako-grafki zavod, Beograd
vukovi, Radovan, Od orovia do opia, Osloboenje, Sarajevo
FROM Sjeanja to Tvrava BY Mea Selimovi:
Starting Points AND Stylistic characteristics
Summary
The paper offers reading of Sjeanja and Tvrava, two important texts
in Mea Selimovis literary work. The author shows their very frm and close
connection, indicating the necessity of their parallel reading.
II.
97
UDK: 821.163.4(497.6).09-1 : 398.8 Kulenovi S.
398.8: 821.163.4(497.6)-1 Kulenovi S.
nirha efendi
Motivi IZ obrednih lirskih usmenih pjesama U
poemama Skendera Kulenovia STOJANKA MAJKA
Kneopoljka I NA pravi put SAM TI, MAJKO, IZIO
KlJUNE RIJEI: motiv, transformacija, situacija, lirska pjesma
Ovaj rad bavi se razmatranjem motiva iz obrednih lirskih usmenih pjesama
koji su utjecali na poetsko oblikovanje Kulenovievih poema Stojanka majka
Kneopoljka i Na pravi put sam ti, majko, izio. Obredne lirske pjesme prate
ivotne cikluse ovjeka (roenje, enidbu i smrt) te sadravaju obilje karakte-
ristinih motiva. Mnogi od njih prisutni su u Kulenovievim poemama, gdje
naglaavaju lirsku supstancu poema, bez obzira na njihov openiti lirsko-na-
rativni karakter.
Prisustvo elemenata folklora u djelima bosanskohercegovakih moder-
nistikih pisaca nije teko ustanoviti. tavie, njihova ostvarenja snano su
povezana sa tradicijom usmene kulture u mjeri da ih je teko valjano i razu-
mijevati bez poznavanja iste. Jedan od najznaajnijih bosanskohercegovakih
i bonjakih pjesnika, Skender Kulenovi, u svojim pregnuima, a posebno
glasovitim poemama, ne izuzima se iz takvog odreenja. Utjecaj elemenata
usmenog pjesnitva moe se posmatrati najmanje iz etiri ugla: prema temat-
sko-fabulativnom planu, narativnim strukturama, motivskom nivou i razini
pozajmljivanja kraih ili duih cjelina. Kada je rije o motivima i pozajmlji-
vanju kraih ili duih cjelina (itavog stiha ili ak strofa) onda je vano znati
da se oni znaenjski mogu, ali i ne moraju transformirati. U veini sluajeva
motivi se znaenjski i strukturno ipak preoblikuju, to svjedoi temeljitu do-
sljednost naih pjesnika da oivljavaju, a nikako plagiraju elemente usmenog
naslijea u svojim djelima.
1
1 vie o utjecaju elemenata usmenog pjesnitva na knjievno djelo bosanskohercegovakih
pisaca vidjeti u prilozima Seada emsovia objavljenim u asopisu za knjievnu i
98
Ovom pitanju u pjesnitvu Skendera Kulenovia posvetio je panju
Enes Durakovi u jednom osvrtu iz 1987. godine:
Kulenovieva Stojanka majka Kneopoljka plodotvorno je sjedinila u
sebi dostignua savremenog poetskog izraza sa viestoljetnom tradici-
jom usmenog narodnog stvaralatva, preobraavajui tom sintezom i
jedno i drugo u osoben poetski govor. Koncipirana kao tubalica, po-
ema u potresnom Stojankinom samogovoru objedinjuje bol i oaj maj-
ke za izgubljenim porodom s patriotskim osjeanjem i otporom prema
mranim silama zla. (...) Raznovrsna i iva melodijsko-ritmika struk-
tura ostvarena je preplitanjem lirskih, emocijom prepunjenih stihova,
sa narativnim, epskim pasaima, pa Kulenovieva pjesma postaje as
lirski zgusnut, as deskriptivan, fabulativno razvijen tekst.
(Durakovi 1987:6364)
ve pri suoenju s prvim stihovima vidimo da je znamenita poema
Skendera Kulenovia Stojanka majka Kneopoljka zamiljena kao tubalica
obredna lirska pjesma junih Slavena, koju su pjevale iskljuivo ene. Meu-
tim, ova pjesma donosi obilje motiva sadranih u uspavankama vrsti lirskih
pjesama koje su, takoer, sastavni dio enskog repertoara, a koji su potpuno
ili pak djelomino transformirani u Kulenovievom pjevanju (emsovi 2004).
Poema Stojanka... zapoinje sljedeim stihovima:
Sva tri ste mi na sisi apala joj blagodatno sunce Knepoljsko!
Svetrojici povijala noice sam rumene
U bijele povoje lanene,
Sve trojici sam prala jutrenje tople pelene...
Joooj,
Srane,
Mrane,
Mlaene
(Kulenovi 2006:89, Stojanka..., stihovi 18)
U treem stihu Kuleneovieve poeme, lirski subjekt, majka, prisjea
se predane brige i truda uloenog u podizanje djece. Ona se nesebino davala
umjetniku kritiku Novi Izraz: Fratri i fratarsko pripovijedanje / struktura unutarnje prie
(emsovi 2003a), Transformacija nekih elemenata usmenog pjesnitva u poeziji Skendera
Kulenovia (emsovi 2003b) i Transformacija motiva (emsovi 2004).
Nirha Efendi: Motivi iz obrednih lirskih usmenih pjesama u poemama...
99
kako bi sinovima priskrbila sve ono najbolje. Tako se motiv bijelih povoja,
simbola nevinosti, istote i prefnjenosti, naao u njezinoj alopojci. Osim spo-
menutog, u ovim stihovima javljaju se i motivi portvovanosti, elje za potom-
stvom te motiv ponosne majke, to takoer susreemo u stihovima narodne
uspavanke:
Majka Smaju u elji rodila,
lastavica ezan prouila,
Bjela vila u povoj zavila,
A pelica medom zadojila.
(Musabegovi 1997:12, stihovi 58)
U usmenoj pjesmi, ponosna majka nije jedini davalac tu su i gorske
vile (Bijela vila u povoj zavila) koje joj pomau, premda su majinska elja i
ponos u oba navedena primjera gotovo isti. Ovdje se radi o djelominoj trasfor-
maciji motiva: vila simbolizira volebnu ljepotu i spretnost, pomae onome ko
je u kakvoj u potrebi ili nevolji, a u ovom primjeru, svojim prisustvom upotpu-
njuje sreu. Kulenovieva majka je pak sama, na poetku i na kraju, njen trud
nije nagraen konanom sreom ili sreom u potpunosti. Ako bismo navedeni
odlomak Kulenovieve poeme usporedili sa stihovima jedne druge uspavan-
ke, uoili bismo da je motiv portvovanosti ostao znaenjski neizmijenjen.
Tebe majka u elji dobila,
Po tri puta na dan povijala,
Iz pamuka u bijelu svilu,
A iz svile u bijelo zlato.
(Miloevi 1964, pjesma 44, stihovi 26)
U stihovima razmatrane uspavanke javljaju se motivi elje i ponosa, ali
majci niko ne pomae, ime je naglaena njezina potpuna posveenost. Kako
bi naglasila svoj predani trud i ljubav ona to radi ak tri puta dnevno. Dje-
tetova sudbina je neizvijesna, majka ju ne spominje, vana je tek nesaglediva
bliskost koja nastaje ve u prvim danima majinstva.
Nije, naime, rije samo o tubalici koju Kulenoviu ciljano i svjesno
bira kao idealan obrazac za poemu iji je lirski subjekt nesretna mjaka; ovdje
se majka (Kulenovi) vraa na poetak, na ishodite uenog ivota kako bi
drama njegovog ranog i naglo nastupljenog kraja bila jaa. Ne samo da prvi
stihovi razotkrivaju osnovu koju je pjesnik odabrao, oni istovremeno svjedo-
100
e i pjesnikovu predanost u saivljavanju sa lirskim svijetom nesretne majke.
S druge strane, nisu samo motivi iz obrednih pjesama vidljivi u navedenim
stihovima nego i situacija, koja u navedenim primjerima sluaoca suoava sa
bolnom samoom portvovane ene.
Jo jedan razlog zato je majka nosilac pjesnike akcije u poemi Stojan-
ka nalazimo u sljedeem Kulenovievu obrazloenju: Da bih je napisao, ja
nisam bio ja, ve sam morao da se uivim u linost majke. Shvatio sam da je
ona nosilac ivota, a o ivotu moe da govori samo onaj ko je najblii djeci.
Mati je roditelj ivota, ona je ivot. (citirano prema: Durakovi 1987:63)
Moda je ovakvo Kulenovievo objanjenje dovoljno da se ukae na
neutemeljenost onih kritika koje su poemu Stojanka... predstavile kao puko
oslanjanje na folklor, bez pjesnikove intelektualne usredsreenosti.
2
Biti pje-
snik nije stvar pogleda na svijet, nego vlastitog koegzistiranja u njemu. Biti
pjesnik znai biti u dosluhu sa svijetom i iz toga dosluha stvarati ljudski svi-
jet. (Filipovi 1961:675)
lirska pjesma je, izranjajui iz tradicije, odjeknula u Kulenovievim
poemama. Bez obzira na to da li se radilo o tubalici, uspavanci ili pak svatov-
skoj pjesmi, motivi iz spomenutih obrednih vrsta prepoznatljivi su u Kuleno-
vievu izrazu. U stihovima:
Ko li e ove godine kositi?
Ko li e djevojke prositi?
(Kulenovi 2006:93, Stojanka, stihovi 128129)
majka se nalazi u krajnje nezavidnom poloaju niti ima sinove da joj muke
poslove obavljaju niti se moe nadati nevjestama da je u enskim obavezama
odmijene. Kulenovi ovdje nije vie nadahnut uspavankom, nego svatovskom
pjesmom. Navedeni odlomak sadrava potpuno znaenjski transformiran mo-
tiv neizvjesnosti od koje strahuju djevojke kao budue nevjeste. Takav motiv
prisutan je u stihovima narodne pjesme Jeam ele Tuzlanke djevojke.
Jeam ito, sime plemenito,
Mi te ele, a mi te ne jele,
ve te svatski konji pozobali...
(Maglajli 2006, pjesma 257, stihovi 35)
2 vidjeti kritiku A. oljana i interpretaciju teksta u lanku M. Filipovi Pozicija jedne kritike
(Filipovi 1961:675).
101
U narodnoj pjesmi etva je jedan od poslova koje obavljaju djevojke,
udei ili nestrpljivo iekujui udaju. Na pitanje posla i sklapanja braka u
navedenim stihovima gleda se iz drugog ugla. Akter nije bespomona majka
dovdena u bezizlazno stanje nemoi, ve djevojke koje mataju o danu kada e
biti zaproene, a uz to pokazuju da im nikakav posao ne predstavlja potekou.
tavie, napornom etvom djevojke dokazuju koliko su marljive i vrijedne. Ne-
izvjesnost tog silno iekivanog trenutka udaje progovara iz skoro svake slike.
Ovdje imamo situaciju majine elje za snahom i potomkom u prvom sluaju i
djevojake prirodne enje za udajom i zasnivanjem doma u drugom primjeru,
a izmeu te dvije take nedostaje kljuna karika momak. Nedostatak mukog
djeteta ne pogaa samo majina najdublja osjeanja, on zapravo potresa itavu
mreu drutva; ljuba ostaje bez suenika, seja bez brata, majka bez sina. Ipak,
majin gubitak vezan je za najjau i najiskreniju emociju ljubav majke prema
djetetu i zbog toga se u Kulenovievoj pjesmi uje njen govor.
Premda je sva koncipirana kao tubalica, izdvojit emo nekoliko doj-
mljivih stihova i usporediti ih sa stihovima iz takve narodne pjesme:
vjerovat ne moe majka Stojanka
Da si ti opustjela
I da si nas napustila!...
(Kulenovi 2006:94, Stojanka, stihovi 159162)
Majka se obraa planini Kozari, kamo je nekad ispraala sinove i odku-
da ih je iekivala da se vrate. Bolna samoa progovara iz nje, ba kao i u
stihovima narodne tubalice:
A jadna more, a jadna sama ostadoh:
Nikoga, more, nikoga nemam do Boga.
(Zovko, sv. Iv, pjesma 191, stihovi 1314)
U narodnoj tubalici lirski subjekt je oajna sestra koja oplakuje brata.
Ali, bez obzira na tu razliku, samoa je kljuna slika koja razotkriva situaciju
u oba primjera.
Neto mlaa Kulenovieva poema Na pravi put sam ti majko izio je, tako-
er, nastala u Drugom svjetskom ratu, ali je dugi niz godina ekala u pjesnikovoj
ostavtini da bude otkrivena i objavljena. Kulenovi je pisao o svijetu iz kojeg je
potekao. Povodom objavljivanja poeme Na pravi put... Midhat Begi je, razmi-
ljajui o moguim razlozima dugogodinjeg Kulenovieva oklijevanja, napisao:
102
Razumljivo je da je Skender, koji je ne samo svoj svijet unosio u svoja
djela, nego tim svijetom govorio, pisao, mislio, kritikujui i otro sije-
kui sve natrano u njemu, ali ne odriui ga se nikada da mu je bilo
teko dati u opticaj poemu koju bi neki mogli tako (zlurado; prim. N. E.)
doekati.
(Begi 1981:170)
Motivi iz bonjake usmene lirike u Kulenovievom pjesnitvu najza-
stupljeniji su upravo u ovoj poemi. Zajedniko poemama Stojanka... i Na pravi
put... jeste kljuna fgura koja se stavlja u sredite akcije majka. U oba pri-
mjera majka je izvor patnje i udesa. Njena oekivanja su iznevjerena, ona tu-
guje i samuje, ali je poetak ovog stradanja smjeten u razliite dionice ivota.
Uporeujui ove dvije poeme, E. Durakovi je u jednom osvrtu na simbole u
Kulenovievu pjesnitvu primijetio:
One su, naime, poseban izraz iste emotivno-idejne osnove, otvorene
nekoj moguoj i sluenoj, a neostvarenoj estetskoj sintezi. Njihova na-
poredost i uslovljenost vidljiva je ve u poziciji lirskog subjekta: u jed-
noj se majka obraa (mrtvim) sinovima, u drugoj sin majci, da bi se i
Stojankina tubalica i baladini ton sinovljeve evokacije tegobnog maj-
inog ivota na kraju (kreendom revolucionarne misli, ideje i akcije)
preobrazili u himniku apoteozu zemlji, domovini, slobodi.
(Durakovi 1983:84)
Dok majka Stojanka narie pred izgubljenim sinovima, majka Hanifa
suoila se sa tegobom koju otjelovljuje osioni mu, bez njenog znanja izabran.
3

Kad je ve dovedena u stanje iz kojeg nema povratka, ona svoj udes prihvata
dostojanstveno i pokorava se elji autoriteta. Ipak, uz tihi apat molitve na
vidjelo izviru njene potajne elje:
Tako ti velikog straha i milosti,
On da mi bude dobar i ugasan,
I ne odmii me u daleku tuinu,
I ne prepusti me zlojedoj svekrvi!
(Kulenovi 2006:102, Na pravi put, stihovi 5154)
3 Premda ime Hanifa nigdje u poemi nije navedeno, slijedit emo primjer E. Durakovia,
izreen u naslovu njegova teksta Majka Hanifa, majka Stojanka.
103
Bonjaka svatovska pjesma obiluje motivima nelagode koja pogaa
mladenke u iekivanju prosaca. Djevojaka sanjarenja u osami prepuna su
slika budueg mua sa svim probranim osobinama, pa ipak pri polasku od
kue nevjesta strepi od neizvjesnosti koga e susresti u svom novom ivotu:
Ja se spremam u tuine,
U tuine, za tuina.
Tua majko, dobra budi
Dok ja svoju zaboravim;
Tui babo dobar budi
Dok ja svoga zaboravim.
(Kuba 1984, pjesma 609, stihovi 511)
Ali tek to pomislimo kako je tuga majke Hanife neutjena, dogaa se
trenutak raanja djeteta. Pozicija lirskog subjekta u Kulenovievoj poemi, za
razliku od narodne pjesme, prenesena je sa majke na sina:
Te noi,
Ja joj se rodih: sin ko san!
Dugo prieljkivana srea majci se, najzad, ukazala. ljubav je sada usred-
sreena na potomak u kojeg se utkiva elja i ponos te pogled na svijet pun to-
plih nadanja, ali i uznemirujuih strahova. U njenom tmurnom svijetu od kojeg
zadobiva samo bore i sjedine, dogaa se obrt. Tamne zidove obasjava sunce:
Bjeh joj sunce u etiri duvara.
Hai tupim modinama.
U navedenom odlomku vidimo konano ostvarenje elje i sree, sveko-
liko dobro kojem se majka moe nadati, ba kao i u stihovima jedne mostarske
uspavanke:
Spavaj, sine, rasti spavajui,
velko dobro majku gledajui.
San te vara, srea te ne vara,
San u beu, nesanak niz beu.
(Musabegovi 1997:34, stihovi 14)
104
U nastavku poeme Kulenovi konkretizira sliku majinih elja:
Da joj ne budem kockar ni pijanica,
Nego sve kole da joj izuim,
Budui da se cijeli ivot vladala prema jasno odreenim principima,
majka je potpuno svjesna koliko u tom svijetu znae uzori. Strah od mogue
sudbine mimo njenih elja i oekivanja prati osjeanje radosti, zato ona u mo-
litvi od Svevinjeg trai da joj sin bude uevan, ljudevan i kuevan, tavie, da
se po dobrom glasu prouje:
I da se proujem u sedam gradova
Pa da me na glasu kuom oeni
(Kulenovi 2006:105, stihovi 142143)
Stihovi jedne uspavanke, takoer, ukazuju na majine tihe elje:
Rabum Allah ti mi daj
Mome Ali dug zeman,
Da mi ui i klanja
I u mejtef uzie...
(Nametak 1970, stihovi 14)
Ovdje vie nije rije o svekolikom dobru koje majka eli svome djetetu,
tu je jo posrijedi i mo okoline da uveliko utjee na izbor pojedinca, pa i kada
su vane odluke u pitanju. S druge strane, u svim razmatranim primjerima
prevladava raspoloenje mirenja sa sudbinom: nita se posebno ne moe pro-
mijeniti u meuljudskim odnosima. Tradicija nalae da se stameno i hrabro
podnose ivotni nanosi. Kad je ve tako, najvie to ovjek moe uiniti, a da
se pritom ne ogrijei o oekivanja zajednice, jeste da u okvirima zadanih mje-
ra vrijednosti dosegne uzor. To majka eli od svoga djeteta. Zbog toga ga na
glasu kuom eli oeniti. Svijet u kojem majka djeluje jasno je postavio norme.
Meutim, njen svijet nije doslovce razljuen, bez obzira na stroga pravila ko-
jima se pokorava. tavie, od majke je Kulenovi upravo i nauio da ga osjea
i proivljava u svoj njegovoj punini da mu se pokorava, ali ne bez osjeanja
za pravdu i da ga savladava, ali ne bez ljubavi i panje koja se neprekidno po-
klanja onima kojima je najpotrebnija.
105
Brojni su tekstovi napisani o djelu Skendera Kulenovia, a esti su oni
koji svjedoe kako je njegovo pisanje obilato nadahnuto motivima iz tradicije.
Skoro da i ne postoji neko Kulenovievo djelo u kojem se ne moe pronai ma-
kar i daleka veza sa elementima iz usmene knjievnosti. Najuspjelije poeme
Stojanka majka Kneopoljka i Na pravi put sam ti, majko, izio sublimiraju
u liku majke sve iskustvene sokove lirskog osjeanja to ih je ponijela i vje-
rovatno nesvjesno njegovala Kulenovieva osobnost. Ta djeaka bliskost sa
majkom progovara o Kulenovievoj snanoj vezi sa domom, izvorom i poet-
kom i po svemu sudei, skrivenoj enji da im se oda priznanje. Razmiljajui
o majci, nastojei da joj se priblii i u potpunosti saivi s njom, Kulenovi je
progovorio o ivotu iznutra, o bliskosti sa izvorom koji ovjeka gradi, pa stoga
nije neobino da je lirska pjesma, i to obredna, nadahnula njegove poeme.
IZVORI I literatura
Neobjavljeni izvori
Rukopisna zbirka Ivana Zovke u etiri sveska (svaki pod naslovom Dvjesta i pedeset
hrvatskih narodnih enskih pjesama), Etnoloki zavod HAZU, Zagreb
Objavljeni izvori
Kuba, ludvk (1984), Pjesme i napjevi iz Bosne i Hercegovine, drugo izdanje pri-
premio, dopunio neobjavljenim pjesmama i dodao indekse Cvjetko Rihtman
uz saradnju ljube Simi, Miroslave Fulanovi-oi i Dunje Rihtman-otri,
Svjetlost, Sarajevo
Kulenovi, Skender (2006), Pjesme, ogledi, Preporod, Sarajevo
Musabegovi, Jasmina (1997), Bonjaka uspavanka, Preporod, Sarajevo
Miloevi, vlado (1964), Bosanske narodne pjesme, knj. Iv, Muzej Bosanske krajine,
Banja luka
Maglajli, Munib (2006), Usmena lirika Bonjaka, Preporod, Sarajevo
Nametak, Alija (1970), Od beike do motike, vlastito izdanje prireivaa, Sarajevo
literatura
Begi, Midhat (1981), Uz neobjavljenu poemu Skendera Kulenovia Na pravi put
sam ti majko izio, ivot, god. XXX, br. 9. Sarajevo, pp. 165171.
Durakovi, Enes (1983) Majka Hanifa, majka Stojanka, ivot, god. XXXII, br. 12,
Sarajevo, pp. 8195.
Durakovi, Enes (1978), Poezija Skendera Kulenovia: Skica, Most, br. 1718, Mo-
star, pp. 5775.
106
Filipovi, Muhamed (1961), Pozicija jedne kritike, ivot, god. X, br. 1011. Sarajevo,
pp. 672675.
emsovi, Sead (2003a), Fratri i fratarsko pripovijedanje / struktura unutarnje prie,
Novi Izraz, br. 19, Sarajevo
emsovi, Sead (2003b), Transformacija nekih elemenata usmenog pjesnitva u poe-
ziji Skendera Kulenovia, Novi Izraz, br. 20, Sarajevo, pp. 121132.
emsovi, Sead (2004), Transformacija motiva, Novi Izraz, br. 23, Sarajevo, pp. 115
124.
Motifs FROM ceremonial lyric Oral Poetry
IN the lONG Poems STOJANKA MAJKA Kneopoljka
AND NA pravi put SAM TI, MAJKO, IZIO
BY Skender Kulenovi
Summary
The paper examines the motifs from ceremonial lyric oral poetry which
infuenced the poetic forming of Kulenovis long poems Stojanka majka
Kneopoljka and Na pravi put sam ti, majko, izio. Ceremonial lyric poetry
follows the life cycles of the man (birth, marriage and death) and contains
an abundance of characteristic motifs. Many are present in Kulenovis long
poems, where they emphasize lyric substance of the long poems, regardless of
their general lyric-narrative character.
107
UDK: 821.163.4(497.6).09 -1 Kulenovi S.
ruica jovanovi
Arhetipski bol ene nasuprot mukog
shvatanja heroizma
KlJUNE REI: poema, kontrast, heroizam, tragika, vanvremenost
Skender Kulenovi, ispevavi Stojanku majku Kneopoljku zapravo je ispevao
venu tugu, a istovremeno specifan alogizam ivota i smrti. Ako je heroizam
od antikih vremena smatran posveenou ideji i rtvovanju za nju, pitanje je
da li tuga ene u ratnom vihoru gubi ili dobija bitku pred shvatanjem heroizma.
Ako je dobija, da li je to samom injenicom da je ena nosilac obnavljanja ili je
bol ene jai od heroizma u kvantitativnom smislu, kao neuporediv. Elemen-
ti tubalice zajedno sa anakreontskim momentima posveenim svakodnev-
nom ovekovom bitisanju, u pesmi zajedno ine neponovljivu apoteozu ivotu
i eni kao obnoviteljki istog. Tim elementima, prepoznatljivim od najranijih
tragova knjievnog stvaranja, S. Kulenovi svrstava se meu vanvremenske
pisce, izvan svih podela.
Poema. Epsko-lirska vrsta. Elementi epike i elementi lirike, prepleteni.
I nerazdvojni. Jedno drugo hrane i objanjavaju, jer su emocije na licu mesta
dogaanja. Na izvoru kretanja i deavanja. Odavno prihvaen naziv poezija, u
svom irem i svom uem smislu obuhvata zapravo sve, u irem i sama prozna
ostvarenja, u uem knjievno-umetniki delo u obliku stiha. Nije nepoznato
ni mnotvo podela na radove i vrste na osnovu bitnih razlika izmeu pojedi-
nih pesnikih ostvarenja. Nikada se podela po vrstama ne moe sprovesti sa
potpunom preciznou, jer je esto pretpostavljaju razliite osnove, bilo po
vrsti grae koju pesniko delo tematizuje, bilo ton i ponesenost tom graom,
bilo pesnika forma. ,,U oblasti lirike ako ostavimo po strani malo korisne
tematske podele najee je bila primenjivana podela na neposrednu (koja
neposredno izraava doivljaje podmeta) i posrednu liriku (koja se slui opi-
som ili naracijom). Sa ovim se ukrstila podela zasnovana na karakteru lirskog
108
podmeta: razlikovana je dakle, individualna i kolektivna lirika. (Markjevi
1974: 138) Hoemo li ljubav kao pojam obraditi u stihu, pa te stihove nazvati
ljubavnom poezijom ili zavisno od ishoda elegijom ditirambom ili nekrosti-
hom... jer svako peva ljubav u razliitom tonu. Ali sutina je da ne mogu knji-
evni motiv ili tema odreivati vrednost knjievnog dela. Knjievnu vrednost
pesnik stvara svojim talentom, svojom duom.
Grubo delei knjievnost, postoji period knjievnosti NOB-a, vremen-
ski omeen 19411945. i moe se tretirati u tematskom smislu i po umetni-
kom znaaju, bez obzira na to to se esto u knjievnoj istoriji tretira kao
literatura fragmenta. literatura fragmenta je termin gde u zastati. Jer ivot
jeste fragment epohe, pojedinac fragment celine, ali ni epohe ni celine nema
bez pomenutih fragmenata. ,,Iz toga doba imamo znaajna ostvarenja, pa i ona
najvia. Za ovu pesniku orijentaciju bilo je karakteristino odsustvo oaja
ak i u trenutcima najveih patnji. Ni u jednoj epohi pisana re nije imala ova-
kav znaaj kakav je tada imala. To je posebna kultura koja se samo u takvim
uslovima dri i svedoi o veliini ljudskog htenja i moranja. (Jastrebi 1978:
18) Moda jedna od najveih vrednosti, a u istoriji knjievnosti nedovoljno za-
stupljenih, jesu likovi ena u ovom opusu knjievnog stvaralatva. injenica
je da je veliki deo proznih i poetskih tvorevina toga perioda u sebi nosio neto
od narodne tradicije. Bilo da su to elementi epskog ponavljanja, bilo izreke i
poslovice, pa sve do tubalica. Kada se ova injenica povee sa istinom da se
tradicija i folklor svakog naroda velikim delom naslanja upravo na enski deo
populacije, dolazi se do logikog zakljuka zato je enskim likovima posve-
en veliki prostor.
Gospodin Skender Kulenovi. Roen 2. septembra 1910. u Bosanskom
Petrovcu. travniki gimnazijalac, zagrebaki student. Prve pesme objavljuje
1927. (Ocvale primule). Pie lirsku prozu, pripovetke (Rakije...) i tako redom.
Stojanka majka Kneopoljka, eva, Pisma Jove Stanivuka... pesnik, pripove-
da, esejista. ovek neverovatnog senzibiliteta, sposoban da shvati i izrazi,
opservira i prenese ljudske emocije tako da postaju prepoznatljive i prihvat-
ljive. Bavljenje emocijama u knjievnom stvaranju ostavlja najiru mogunost
kako identifkacije itaoca tako i kritike od strane istog, jer nita nije pod-
lonije varijantama od ljudskih emocija. Pisati, u bilo kom vremenu veno je
pesnika sloboda izbora, jer, parafrazirau Andria, knjievni tekst jednom
baen u svet ostaje na uvid svakome. Jer knjievno stvaranje jeste hrabrost,
dati svoje miljenje, svoje emocije na uvid, dobronamernom i nedobronamer-
nom. A kako je to radio Skender Kulenovi u svojoj poemi Stojanka majka
Kneopoljka?
Ruica Jovanovi: Arhetipski bol ene nasuprot mukog shvatanja heroizma
109
velika umetnost nastaje kada progovori o ljudskom bolu. A do prie o
oveku najlake se dolazi kroz priu o njegovom bolu. Ispevavi tugu, a zapra-
vo specifan alogizam ivota i smrti, poemom Stojanka majka Kneopoljka,
njenim specifkumom i njenim unutranjim otrim granicama koje celine, fra-
gmenti, vrsto veu, jer ne mogu jedan bez drugog.
Rekavi na poetku pesma epska i lirska, ne mogu da se ne osvrnem
na davnanju podelu: epske pesme muke, lirske pesme enske. enski i
muki princip, dva nerazdvojna ali i nepomirljiva principa, elementi, bez kojih
nema poeme. Malo koja poema jeste toliko ne epsko-lirska, ve muko-en-
ska ,,kao Stojanka majka Kneopoljka. Arhetipski bol ene nasuprot mukog
shvatanja heroizma. Citirau Rajka Petrov Noga ,,Kulenovi je pjevao ivot
taj prh i cik ula, te nesvestice od opijenosti sretnim svijesti neznanja. Ali sve
te protuberance strasti, svi ustreptali zanosi u svojoj osnovi, zapravo, skrivaju
onu tajnu modricu smrti. (Nogo 1971: 6) Himna ivotu i plotskoj snazi zemlje
samo je jedna od tema uokvirena tragikom ljudskog bitisanja, jauk kome na-
suprot stoji neiskorieno obilje. Izmeu se nalazi bol. Izmeu obilja ivota
i tragike ivota smestio se bol ene, majke, nemone da se odupre niti svom
bolu, niti, shvatanju heroizma u mukim genima jo od antike. Doflosofji-
ski deo obuhvata (helenistike) poetke etike u knjievnosti (epopeji, lirici i
drami), u tom doflosofskom helenskom stvaranju svesti o ivotu sadrana su
uputstva za ponaanje u pojedinim momentima. Deflosofjansko etike sma-
tra da etiko shvatanje zavisi od socijalne tradicije, od politikih predrasuda
i od naroitog vaspitanja. Ako je ono izraz klasnog, stalekog ili porodinog
pogleda na drutvo, najvia instanca i poslednji razlog svake etike obaveze
ini primer prethodnog narataja i svagdanjeg predanja, porodice i predaka.
Homerov Ahilej dri se naela koje mu je otac Pelej istakao ,,Svagda najbolji
biti i odlian izmeu drugih. (uri 1990: 58) Hrabrost, sranost, dunost
jesu pojmovi u samom korenu i izvoru mukog shvatanja heroizma i vrlo male
varijabile postoje od vremena do vremena i od naroda do naroda. Jedan od
najstarijih poznatih elegiara, Tirtej, koji je iveo u vreme drugog mesenskog
rata, u svojim elegijama koje Suda prema njihovom sadraju zove ,,opomene
i ratnike pesme. Fragmenti 6-7, 8, 9 su potpune elegije i u njima istie Tirtej
ratniku slavu kao najveu slavu na svetu. (uri 1990: 61) Ali osvrnimo se
na tri izraza:
- elegija
- opomene
- ratnike pesme (uri 1990: 62)
110
Uprkos pojmu junatva, kao postulatu helenske etike, pesme o slavi jesu
elegije sa elementima tubalica, najvie iz razloga to posle svakog heroizma
neko ostane da ali one kojima je to bio postulat i inspiracija. Jo antiki o-
vek, upoznajui sudbinu traginih junaka, imao je priliku da se sa njim poredi
i da kroz delo pesnikovo zaviri i u svoje srce dolazei do najvanije funkcije
knjievnog dela koje postoji ,,dajui oveku priliku da zaviri i dublje upozna
zle strane ne samo individualnog nego i socijalnog ivota da mu sazna pore-
klo i otkriva puteve za savlaivanje zla. Tako nestaje duhovna zaslepljenost i
ovek preiuje ne samo svoje uvstvovanje nego i svoje umovanje. (uri
1933: 57)
I tu dolazimo do do sukoba epsko-herojsko, lirsko-emocionalno, udru-
eno u poemi Skendera Kulenovia, Stojanka majka Kneopoljka, gde tuga
ene u sebe obuhvata sve elemente enske tragike i lirike, a mnogobrojni su.
Do neloginosti i jakog kontrasta koji ine snane slike ivota i smrti, bola i
radosti. Slika ivotnog obilja, izraena u stihovima:
Svud hljebno i medno i grozdno je
preko glave,
krckaju zemlje ko krcate konice
ekaju, rano moja, da se oznoje
orne muke miice...
(Kulenovi 1973: 31)
Nasuprot stihovima koji prikazuju pusto izazvanu razlozima tako stra-
nim enskom srcu i tenji da se ivot odri po svaku cenu:
Pusto lei Knepolje,
obnemoglo, suro, jalovo
i ko sipnja ga pritie
sunano olovo.
(Kulenovi 1973: 32)
Naglost kontrasta jeste ono to ini stalnu suprotnost u poemi, dva mo-
tiva koja objedinjuju jedan zajedniki. ena, raspeta izmeu socijalne tradicije
i svrhe svoga postojanja, sea se sinova iz perioda njihovog ranog detinjstva,
kada je ona bila jedini gospodar njihovog ivota i sudbine. Tuno, enski, re-
trospektivno majka govori tubalicu utkanu u epski deo poeme.
111
Sve trojici sam prala jutarnje tople pelene...
...Joj, rasni trolisni strue djeteline knepoljske,
to provrca ispod mog srca!
(Kulenovi 1973: 29)
U stihovima koji se prepliu sa elementima isto lirskog, emocionalnog,
ita se njen odnos prema, u sadanjosti, ve odraslim i mrtvim sinovima:
Tri vuka moja i tri ljute meave
Hoe majka da vas izljubi ledene.
(Kulenovi 1973: 30)
Da oda potu, sinovima, mukarcima, braniteljima, ... predstavlja sudar
u alogizmu. Ta neverovatno spojena tubalica sa mirenjem sa sudbinom po-
stavlja pitanje koliko je bol ene, arhetipski bol, potisnut od strane vie faktora.
Shvatanje heroizma, mirenje sa injenicom smrti kao dela ivota i, ipak, jauk,
koji kvantitativno nadjaava sve ostale elemente. Nadjaava ih do te mere da
svi motivi u strukturi poeme (politika misao, etika mukarca i ratnika, sukob
u oveka sa prirodom, prirodom u smislu ovekove prirode i prirode u smislu
prirodnog okruenja) bivaju nadjaani samim naslovom poeme. Majka, bol
majke, enska patnja iznad svega, po kvantitetu. verovatno Kulenovi nije
sluajno dao taj naziv svom delu, moda se oslanjajui na usmenu tradici-
ju, jer je to esto u knjievnosti NOB-a. Mi danas sreemo studije o naslovu
knjievnog dela, gde se sam naslov naziva DNK dela. U poemi, pored ve
pomenutog, uvreenog shvatanja heroizma, ije korene nalazimo u pomenutoj
antikoj etici, niu se motivi, raznovrsni do beskraja, ak na momente pred-
stavljaju alogizme i, iznad svih njih, tuga jedne ene. Koja se ne suprostavlja
svom bolu, osim verom u prirodu oveka, u sposobnost ene da pokrene novi
ivotni ciklus raanja, ba kao i priroda oko nje, jasno istiui da je njena mo
prestala jo pre smrti koja se desila.
Apoteoza te potinjenosti jasno je prikazana u prihvatanju surove isti-
ne. Nemoi pred zakonima jaeg, lirskog shvatanja. Nemo pred smru one
koja daje ivot i najvie pati nad njim. Na momente ak velianje te nemoi u
kontrastu.
to vas majka junakom snagom nosila ona
to vas buna kurumskom arom ispisa drugi
(Kulenovi 1973: 35)
112
Nemo da ponovo obnovi i rodi ini da njena tuga postane jo vea.
Sama poema nema nameru, kroz ideju svoga autora, da ustukne pred smr-
u. ak suprotno, na momente se pojavljuje optimizam. Obraanje Kozari ne
predstavlja nita drugo nego obraanje prirodi, monijoj od ljudi i sposobni-
joj da regenerie. Nasuprot jauka stoje motivi posveeni u potpunosti ivotu.
Anakreontike krae lirske pesme o ljubavi, vinu, ivotu, i radosti pojav-
ljuju se na momente u ovoj poemi naizmenino sa motivima smrti, gradei
taj ve pomenuti otar kontrast epskog i lirskog, mukog i enskog. ,,Jo kod
Posidonija, etnografa i prirodnjaka, sreemo miljenje da je cela vasiona nita
drugo nego simfonija i simbioza simpatija, jedinstven iv organizam iji je
ovek jedan deo. (uri 1990: 485) Simbiozu prirode i oveka i veru u ob-
noviteljsku mo Kulenovi istie kao potpunu svest o nemogunosti unitenja
ivota, istaknutoj anaforom:
Ko li e ove godine kositi,
Ko li e djevojke prositi,
Ko li e rakije pei,
Ko li e slanine sjei.
(Kulenovi 1973: 32)
Ne postavlja se pitanje ,,Da li e, ve ,,Ko li e. Uopte nema dileme
da je pojedinani gubitak, ma koliko nenadoknadiv lirskom subjektu, neto
to e zaustaviti ivot, koji uvek ide dalje, bez obzira na heroizam mukarca i
na bol ena. Ne osvrui se na epsko niti na lirsko. ,,Jer ovek je organski deo
kosmosa, koji se u svom ivotu upravlja prema zakonu sveta, shvatanjem ne-
posrednog odnosa svoga ja prema praizvoru ivota, to po shvatanju Stoiara
samo u sebi nosi uslov i samoodranja i blaenstva. (uri 1990: 481)
Skender Kulenovi ispevao je venu tugu, a istovremeno specifan
alogizam ivota i smrti. Ako je heroizam od antikih vremena smatran po-
sveenou ideji i rtvovanju za nju, pitanje je da li tuga ene dobija ili gubi
bitku pred shvatanjem heroizma. Ako je dobija, da li je to samo injenicom
da nosilac obnavljanja ili je bol ene jai od heroizma u kvantitativnom smi-
slu kao neuporediv. Elementi tubalice zajedno sa anakreonskim momentima
posveenim svakodnevnom ovekovom bitisanju u poemi ine neponovljivu
apoteozu ivotu i eni kao obnoviteljski istog, elementima prepoznatljivim od
najranijeg doba knjievnog stvaranja i misli o oveku iji je vrhunac poezija.
velika umetnost nastaje kad se govori o ljudskom bolu. vrhunska je
vetina, umetnika, kada mukarac progovori, kada iskae enski bol. Sa po-
113
tovanjem i naklonom neemu to je jae od svega, to nema granicu niti u
tempo tempore, jer, isti je od Niobe do Stojanke majke Kneopoljke, niti u pro-
storu isti je svuda, gde ljudi diu, neuporediv. Najvei enski strah ispisan
je rukom mukarca, pesnika. Tim delom Skender Kulenovi je svoju poemu
Stojanka majka Kneopoljka uinio vanvremenskom i vanprostornom. I svoju
poemu i sebe.
literatura
Budimir, Milan (1969), Poreklo antike elegije, u: Zbornik u ast Bogdana Popo-
via, Beograd
uri, Milo (1933), Jedan nov pokuaj objanjenja Aristotelova shvatanja katarse,
SKZ, Beograd
uri, Milo (1959), Iz helenskih riznica, Prosveta, Beograd
uri, Milo (1990), Istorija helenske etike, ZUNS, Beograd
Jastrebi, Blagoje, ur. (1979), Socijalna meuratna lirika, Nolit, Beograd
Kulenovi, Skender (1973), Stojanka majka Kneopoljka i druge pjesme, veselin Ma-
slea, Sarajevo
Markjevi, Henrik (1974), Nauka o knjievnosti, Nolit, Beograd
Nogo, Rajko Petrov (1971), Stojanka. Majka Kneopoljka i druge pjesme, veselin
Maslea, Sarajevo
Archetypal PAIN OF WOMAN AS Opposed to
Masculine Understanding OF Heroism
Summary
Skender Kulenovi, by creating the poem Stojanka majka Kneopoljka,
in fact created a poem about eternal sorrow and at the same time a specifc
alogism of life and death. If heroism was, since the ancient times, understood
as devotion to an idea and sacrifcing for it, the question arises whether the
sorrow of woman in turmoil of war loses or wins a battle according to under-
standing of heroism. If it wins it, is it due to the fact that the woman is carrier
of regeneration or the pain of woman is stronger than heroism in quantitative
114
sense of the word, as being beyond comparison. The elements of tubalica
together with anacreontic segments dealing with day-to-day mans existence
together in a poem constitute an exquisite apotheosis to life and the woman
as a regenerator of same. It is these elements, recognizable since the earliest
traces of literary creation, that put S. Kulenovi among timeless writers, be-
yond any classifcation.
115
UDK: 821.163.4(497.6).09-22 Selimovi M.
Almedina engi
KANONI U politikoj komediji / satiri I komediji
Djelidba Skendera Kulenovia
1
Upravo zato to je nosila u sebi odstupanje od strogo utvr-
enih kanona socijalistikog realizma, Djelidba je ve
poslije prve izvedbe poetkom 1948. godine u Narodnom
pozoritu Sarajevo skinuta s repertoara, a nakon deset
godina Kulenovi je kroz reeto autocenzure protisnuo
njenu novu verziju otupivi satirinu otricu i pretopivi
je u veselu komediju, to sve skupa svjedoi o razornoj
ideolokoj preosjetljivosti novog drutvenog sistema koji
s podozrenjem gleda i, ako treba, kanjava sve to nije
pohvalni pokli proklamiranim vrijednostima.
(Muzaferija 1996:26)
KlJUNE RIJEI: Djelidba Skendera Kulenovia, politika komedija, sati-
ra, komedija, jugoslavenski socijalizam
Rad se bavi politikom komedijom / satirom i komedijom Djelidba Skendera
Kulenovia, tekstom koji je obiljeio vrijeme jugoslavenskog socijalizma na-
kon Drugog svjetskog rata u bosanskohercegovakoj i bonjakoj knjievnosti.
S ovim u vezi autorica analizira meusobne odnose izmeu dvije verzije ovog
teksta, ispitujui njihov satiriki i/ili komiki potencijal.
I.
U prikazivanju dogaaja koji su obiljeili poslijeratni period bosanskoher-
cegovake stvarnosti, ali i ire regije centralnog Balkana nakon Drugog svjetskog
rata drama je zauzela posebno znaenje. U novim historijskim okolnostima ovaj
knjievno-umjetniki anr iznenada je postao veoma eksplicitan i popularan.
1
In memoriam za prof. dr. Gordanu Muzaferiju.
116
Almedina engi: Kanoni u politikoj komediji / satiri i komediji Djelidba...
Evidentno je da je dramska djelatnost na ovim prostorima bila potpuno u
dispoziciji afrmiranim stvaraocima koji su stekli reputaciju poeljnih umjetnika
tokom politikog djelovanja i uea u NOR-u (19411945) i da su oni mogli oda-
brati motive i naine na koji e prezentirati svoju knjievno-umjetniku kreaciju.
Meutim, svako udaljavanje od idejno-politikih stremljenja ondanje vlasti i njena
kritika podrazumijevalo je apsolutnu odgovornost, zabranu ili odgovarajuu kaznu.
Komedija je kao specifan dramski anr postala najpopularniji oblik
prezentiranja i uoblienja postojeih problema koji su se javljali u novousta-
novljenom drutveno-politikom sistemu naeg podneblja. U plasiranju pojed-
nostavljenog zapleta dramske prie i ultimativnog happy enda ona je svakako
bila veoma afrmativna, pogotovo u poslijeratnom periodu obnove i izgradnje
nove drave, ali je u potpunosti bila podreena specifnim tematskim abloni-
ma, koji se nisu udaljavali od tehnike simplifciranog crno-bijelog prikazivanja
tipinih pojava i likova u drutvu.
Komedija, po defniciji knjievno-kanonskog pravila, jedna je od dram-
skih vrsta koja s komine distance obrauje rjeive sukobe drutvenog i psi-
holokog porijekla. Ona svojom strukturom i sretnim zavretkom insistira
na izmjenjivosti ljudskog djelovanja, ogranienim karakternim osobinama i
drutvenim normama. Po utvrenim pravilima koje komedija kao anr potu-
je i slijedi jo iz antikog, aristotelovskog doba, tema, likovi, radnja i jezik u
komediji uvijek su neposredno uvjetovani navikama, shvatanjem i pojavama
jednog odreenog drutva i vremena.
Meutim, antiki grki period u dominaciji dramskog teksta, pored
tragedije i komedije, reprezentativnih dramskih anrova, proteira i satirsku
igru kao specifni vei oblik s obaveznim ueem statirskog hora, to je
rezultiralo kasnijom pojavom satire, posebnog knjievnog anra u kojem je
specifno izraen piev stav prema prikazanoj stvarnosti, poseban ton njego-
vog kazivanja i naroit nain izgradnje lika u njegovom djelu. Satira je tako u
jednom periodu grke dramske djelatnosti imala prioritetniju ulogu u odnosu
na komediju, jer je satira, pored tri tragedije, bila jedan od dramskih oblika
koji je bio obavezan u protokolu prijavljivanja za takmienje na Dionizijevim
igrama (prvim ustanovljenim pozorinim manifestacijama). Postoji distinkcija
u poimanju dananjeg i tadanjeg znaenja rijei satira, ali nije zanemarivo to
da se pojmovi satiri i satira na dramskoj sceni pojavljuju od samog zaetka
grkog pozorita i slikovito izraavaju ovjeka i njegovu dvoliku prirodu, ono
zagonetno dvojstvo ovjekove psihe koje e neprestano inspirirati dramske
pisce i biti prisutno na sceni i do danas (u izmijenjenom pojmovnom znaenju)
u modernom pozoritu otuenja, surovosti i apsurda.
117
Satira je knjievno djelo u kojem je na podrugljiv i duhovit nain izra-
ena otra osuda jednog drutva ili ljudskih mana. Njen osnovni cilj jeste da
ukae na drutvene i moralne slabosti, poroke i zla, da ih izvrgne ruglu i pod-
smijehu i na taj nain doprinese njihovom otklanjanju. U dananje vrijeme
ona oznaava piev stav prema prikazanoj stvarnosti, poseban ton njegovog
kazivanja i poseban nain na koji gradi i gradira svoje likova. Satira ima cilj
i da ismije ljudske slabosti, mane i gluposti, a jednostavan nain primijenjen
u njenom jezikom uoblienju odgovara toj namjeri. Satirom dominiraju izo-
blieni likovi ogrezli u pokvarenosti, niskosti, poudi, zlobi, potkupljivosti,
gluposti, pohlepnosti, ljudske mizerije uope.
U osnovi postupaka u satirinom djelu jeste tehnika degradacije pred-
meta koji se opisuje i ija se priroda otkriva u njenoj unutranjoj izobli-
enosti. Postupak te degradacije satiriar vri uvijek u ime nekih etikih
normi koje suprotstavlja tom degradiranom predmetu. Ali svi ti po-
stupci satiri daju, prije svega, mogunost izraavanja gorkih saznanja o
ivotu, o deformacijama u drutvenim, politikom moralnim ispoljava-
njima ovjekove prirode i sposobnosti razobliavanja stila nitavnosti,
gluposti, bezumlja, lai, poroka i tatine. Satira je zato najangaovaniji
i esto za pisca najriskantniji knjievni oblik.
(Renik knjievnih termina 2001:747)
Satira je uvijek tretirala univerzalne motive u knjievnosti koji su bili u
sukobu s kanonskim odrednicama postojeeg politikog reima, bez obzira na
vrijeme u kojem je nastajala, jer je u okvirima obrade pojedinih problema, u
svojoj tematskoj i idejnoj osnovi, podrazumijevala prepoznavanje i otru kriti-
ku svih nepravilnosti tog reima i njegovih sljedbenika i izvritelja.
Stereotipnom determinacijom drutveno-politikog sistema socijalisti-
kog vremena, nakon Drugog svjetskog rata na naim prostorima plasirane su
pozitivne i negativne kategorije ideolokog opredjeljenja, pa su i pisci, kao i
njihovi glavni akteri, takoer, bili klasifcirani kao revolucionari ili kao ne-
prijatelji naroda. Svaka vrsta kritike koja je nadilazila ove ablone bila je de-
struktivna i nepoeljna. Bilo je prihvatljivo da se u komediji mogao provui
poneki komentar na nivou ironije ili eventualno burleske, dok je satira morala
biti podlona vjetom balansu, pogotovo u prikazivanju svakodnevnog ivo-
ta i dogaanja tokom poslijeratne izgradnje socijalistikog sistema. Satira je
bila dramska vrsta koja je gotovo bila eksplicitna i dominantna u prijeratnom
kapitalistikom periodu, ali u vrijeme socijalistike obnove ona je bila de-
118
struktivna u svojoj kritici, po zakonskim pravilima novoustanovljenih vlasti
i uprave. Po nekom nepisanom kodeksu primjenjivom na knjievno stvara-
latvo, satira se javljala i dominirala kao dramski oblik gotovo iskljuivo u
periodima kriza u vlasti i dravi.
Ono to bi eventualno bilo podloga nemirnom politikom dobu tog
euforinog vremena jeste period ideolokog razilaenja sa staljinistikim re-
imom i distanciranje upravljakog aparata od njega tokom 1948. To je moglo
utjecati na odabir satire kao dramskog anra u prezentiranju linog revolta i
indirektnog kritiziranja neodgovarajuih postupaka u kanjavanju pojedina-
ca i itavih grupacija zbog njihovog neadekvatnog slijeda socijalistike pro-
pagande ustanovljene kao dogme jo od Revolucije u Rusiji. S druge strane
moglo je znaiti i distanciranje od stvarnih problema koji su bili eksplicitno
determinirani u upravljakom sistemu tog vremena.
II.
Skender Kulenovi (19101978), kao uesnik NOR-a, sljedbenik je ideja
socijalistike borbe i njenih ciljeva pod dojmom jedinstvene i neposredne
ekspresije velikog vremena revolucije, bunta i prkosa protiv faistikih zavoje-
vaa. Stoga je njegova indisponiranost u plasiranju lanih moralnih i etikih
stremljenja pojedinih sljedbenika revolucionarnog progresa posebno izra-
ena. Prva verzija njegovog najreprezentativnijeg dramskog teksta Djelidba
odreena je kao satira, to ga je na samim poecima njegovog dramskog rada
distanciralo od odrednice komediografa, ali ga je istovremeno dovelo u neza-
vidnu poziciju previe slobodoumnog i smjelog kritiara, pisca satiriara.
Dramski pisci koji su bili neposredno politiki angaovani na liniji (par-
tijnost), rijetko su kritikovani zbog skromnih umjetnikih pretenzija
i evidentnih slabosti u umjetnikoj obradi. Preko pitanja forme, ako
je poruka (ideja) bila u duhu dijalektikog materijalizma, preutno se
prelazilo kao da i nisu od neke velike vanosti. Meutim, svako (pa i
najmanje) odstupanje od utvrenih ideolokih dogmi i kanona socijali-
stikog realizma, kao to je bio sluaj sa komedijom Djelidba Skendera
Kulenovia, odmah je surovo kanjavano. Uz otru kritiku, uslijedila je
zabrana i skidanje (bez pismenog traga) predstave sa repertoara.
(lei 1991:3940)
Dramska angairanost Skendera Kulenovia moe se izdiferencirati
kroz dva vremenska okvira: prvi odmah nakon Drugog svjetskog rata (1945
119
1950) i drugi nakon pauze od jedne decenije (19581962). On u Sarajevu obav-
lja dunost direktora drame i reditelja u Narodnom pozoritu, a u Mostaru radi
kao dramaturg. U prvom periodu ovaj pisac bavi se postavljanjem i reiranjem
dramskih tekstova na sceni i uglavnom se radi o djelima ruskih pisaca koji su
tek donekle bili bliski satirinom uoblienju svojih tekstova u konkretnom ili
prenesenom znaenju (leonov, Turgenjev, ehov, Gogolj), ali tu su i pisci u
ijim su opusima dominirale komedije kao najreprezentativniji anr (Molijer,
Nui, Sterija, pa i ekspir).
Kulenovieva zainteresiranost za dramu, osim postavke na sceni, ek-
sponirana je i u potrebi za pisanjem dramskih tekstova, kojih, naalost, vjero-
vatno zbog specifnih okolnosti u kojima su nastajale, i nije bilo mnogo, pa,
uz glasovitu Djelidbu (1947), pievo dramsko djelo ine dramski tekstovi A
ta sad? (1945), Veera (1947) i Svjetlo na drugom spratu (1959).
Kulenovievo najreprezentativnije dramsko djelo svakako je njegova
prva verzija teksta Djelidba, koja je izvedena 5. 2. 1948. godine u Sarajevu i
odmah nakon toga skinuta s repertoara i zabranjena, to e potrajati sve do nje-
ne ponovne afrmacije i izvedbe krajem osamdesetih godina prologa vijeka.
U takvoj situaciji, koja nije poznavala istanani osjeaj za suptilnu va-
rijaciju ove alternative, pojavila se i Djelidba (1947) S. Kulenovia,
druga po redu autorova komedija (i uope drugi piev dramski tekst),
napisana tragom uspjeha prethodno naruene knjievnopropagandne
jednoinke A ta sad? (1945). No, za razliku od potonje aktovke, Kule-
novieva Djelidba doivjet e potpuni poraz: ova komedija u dva ina
izvedena je samo jednom, premijerno, 5. 2. 1948, kad e pred 705 gle-
dalaca biti izvidana, dok e u znak protesta prema zbivanjima na
sceni, uz lupnjavu vrata na loama drutveno-politiki zvaninici iz
gledalita napustiti izvedbu i tako ve u startu zapeatiti sudbinu jednog
dramskog teksta; Kulenovi e mu se, nakon dugog vremena vlastite te
kritike utnje, vratiti tek desetak godina kasnije, kad e se ovaj put u
iz republikog sredita izmjetenom, mostarskom izvoenju komedija
pojaviti u tri ina, autocenzurirana i politiki popravljena, barem na
prvi pogled ili kako se barem vjerovalo (20. 5. 1957.).
(Kodri 2010:134135)
Dakle, ne podilazei strogo odreenim ablonima i zakonima, ne po-
kazujui svoje likove i deavanja u drami iskljuivo u crno-bijeloj tehnici ste-
reotipnog reproduciranja socijalistikog naina pisanja, Kulenovi rui tabue
120
i po ondanjem stavu soc-kritike netano i nerealno prikazuje narod koji
se izvodi na scenu, pa se tako piscu preporuuje da posveti vie panje pri-
premnim radovima, da studiozno i ozbiljno prouava problematiku stvarnog
ivota, jer kad se bude oslobodio slabosti koje su ga dovele u ove greke moi
e sa vie uspjeha da pie savremenu dramu. Odnosno, distancirajui se svje-
sno od klasinih kanonskih odrednica u postupku odabira poeljnih motiva
koji se dotiu politikih pitanja te prikazivanja dogaaja i likova u klasinom
komediografskom postupku, Kulenovi je svjesno elio prikazati postojee
stanje drutva i ljudi koji su ga okruivali kroz najkompleksniji nain knjiev-
no-umjetnike kritike, a to je satira.
Zadatak satiriara je upravo u tome da upozori na rugobe koje prijete
da zavladaju svijetom. Jer satiriar, za razliku od humoriste, ne vidi
mogunost pozitivnog preobraaja sve dok se ljudska priroda ne dozove
razumu silovitom estinom poruge i dok se drutvo iznova ne reformi-
e, na principima razbora i mudrosti.
(Renik knjievnih termina 2001:745)
Simptomatino je da je Kulenovi u svojim dvjema Djelidbama slije-
dio gotovo isti okvirni motiv (djelidba humanitarne poslijeratne pomoi u
provincijskoj sredini u vremenu sukoba herojske idealizacije i ideoloke apo-
logetike), ali je obrnuo redoslijed kritiziranja sistema drutva, pa je prednost
dao satiri i kritici u odnosu na komediju i smijeh, to je rezultiralo negativnim
komentarima ondanje kritike i sukobom s kanonskim odrednicama kao sa
skupom estetskih pravila i ideala koji vladaju u umjetnosti jedne epohe.
Slika herojskih likova naih boraca oslobodilakog rata i trudbenika
socijalistike izgradnje, idealizovana, podignuta na pijedestal i nepo-
greivost i svetost, nala se u komediji odjednom izmijenjena i runa,
pa prema tome apokrifna i jeretika. Jer nikako nije mogue primiti
da predstavnici naroda ne samo to nasjedaju na upljuvke reakcije, ve
paktiraju s njom kad su u pitanju lini materijalni interesi (djelidba). I to
je bila oito presudna greka komedije.
(lei 1998:234)
Prva verzija Djelidbe objavljena je u knjizi Komedije I 1947. godine, ali
nije izazvala bilo kakve negativne komentare u svom literarnom plasmanu.
Tek prilikom prve izvedbe na sceni (5. 2. 1948. u reiji vase Kosia u Sara-
121
jevu) pojavile su se burne reakcije i negativne konotacije na ovaj tekst koji je
u svom izvoenju prevaziao ono to je autorov prvi dramski tekst agitka A
ta sad?, tekst s aktuelnom drutveno-politikom tematikom, kojim autor,
sluei se umjetnikim kao i manje umjetnikim sredstvima, nastoji da ostvari
maksimalan uticaj na itaoca ili sluaoca i da ga podstakne na djelanje.
Zanimljivo je da Kulenovi naznakom (I) najavljuje da je u pitanu prva
knjiga komedija (Komedije I) i da, prema tome, uskoro treba oekivati i
drugu knjigu. Meutim, zla pozorina sudbina ovih komedija, naroi-
to Djelidbe, izmijenila je njegove stvaralake planove. Najavljeni kome-
diografski rad se naglo prekida i nastupa decenija potpune pasivnosti i
nezainteresovanosti i za dramu i za pozorite.
(lei 1991:40)
Druga verzija Djelidbe, koja u potpunosti odgovara defniciji komedije,
izvedena je 20. 5. 1957. godine u Narodnom pozoritu u Mostaru takoer u
reiji vase Kosia, istog reditelja od prije jedne decenije, a objavljena je u Za-
grebu tek 1963. To nam govori da je postojala potreba, vjerovatno po politikoj
procjeni, za angairanjem reditelja na postavci dva teksta istog naziva, istog
autora, s drugaijim idejnim opredjeljenjem u anrovskom smislu, kao i to da
je tekst s razlogom objavljen tek nakon izvedbe drame na sceni, ali ovaj put u
Zagrebu.
Poreenje ovih dvaju tekstova neminovno potvruje da je Kulenovi
pod veoma jakim i kritikim pritiskom politikog sistema i kanonskih odred-
nica morao primijeniti radikalne promjene, ak nautrb kvaliteta samog tek-
sta. U drugoj verziji ovog djela autor je, mijenjajui poetiku onog kritikog i
komikog u odnosu na prvu varijantu, morao prilagoditi novom naunu obra-
de istog okvirnog motiva samu strukturu i kompoziciju komike radnje, gdje
je ironijski humor zamijenjen verbalnim, a satirina otrica blagom parodijom.
Time kritika intonacija prve Djelidbe znatno gubi na svojoj jaini u drugoj
verziji i biva zamijenjena kominim situacijama i zabavnom karikaturalnou
likova, to dovodi do potpunog simplifciranja osnovnih ideja koje su bile pro-
teirane u prethodnoj varijanti. Uobiajeni postupci koje koriste satiriari u
svom uoblienju teksta svjesno su inverzijom promijenjeni: invektiva, direktni
napad pogrdnim rijeima sa satirinom aokom, biva zamijenjena tek alji-
vim opaskama i prepoznatljivim nadimcima glavnih junaka, aluzija, parodija
i travestija, koje ozbiljnu pojavu tretiraju jednostavno i koje se u svom dejstvu
oslanjaju na formalne ili sadrinske paralele ili kontraste u negativnom smislu,
122
sada su plasirane na nivou jednostavne forme, komine zabune qui-pro-quo
(zamjena pojmova i stvari) ili error in personae (zamjena osoba), a ostaju tek
povrinske naznake blage burleske i ironije.
Kulenovi je, takoer, morao umanjiti u svojim komentarima grube
kritike osvrte na dogaanja i pojedine postupke svojih likova kako bi ovaj
tekst oslobodio bilo kakvog negativistikog stava prema drutveno-politikom
stanju u ondanjoj dravi. Umjesto izvrne politike institucije Optinskog
odbora, koji u prvoj verziji nosi svu odgovornost podjele humanitarne po-
moi nastradalom stanovnitvu, u drugoj verziji komedije djelidbu provodi
Djelidbena komisija, nerukovodea grupacija, ime je na samom startu di-
rektna kritika vlasti i njenih izvritelja izbjegnuta. Tufkina kahva, prostor
provincijske kafane, nema vie parodijsku konotaciju s informacijom da se
vane partijske odluke donose na seoskim sijelima, nego taj ambijent pisac
sada deklarira kao alternativni privremeni prostor koji koristi Komisija. Poje-
dini dijelovi koji su se odnosili na direktno kritiziranje mita, korupcije, lai i
prevara kod neposrednih rukovodilaca Optinskog odbora ili su zamijenjeni
kominim komentarima ili su potpuno izostavljeni. Takoer, alegorijske re-
plike veoma zgusnutog znaenja, koje direktno asociraju na nepravilnosti i
grube greke novoustanovljene vlasti zamijenjene su nakienim raskonim
dijalozima kominog naboja i uinka sa velikom dozom humornosti sa notom
opteprihvaenog i blagonaklonog svenarodnog ogovaranja.
Umjesto dva ina, koja u strukturnoj formaciji i kritiki intoniranoj
konkretnoj dramskoj prii odgovaraju zakonitostima satire, u komediji u dru-
goj verziji simplifciran je zaplet, odnosno kulminaciona taka sukoba, te su
ublaeni vrlo efektnim pojedinim kominim komentarima, a tekst je nanovo
formatiran sada u tri ina s prologom i epilogom. Prvi in poklapa se u hrono-
lokom redoslijedu s onim iz prve verzije, s tim da pisac pokuava dijalokom
dinamikom i skraivanjem replika pojaati intenzitet komike radnje. Drugi
in, dramaturkom intervencijom Kulenovia, odgovornost za nastali nespo-
razum prebacuje na lanove Djelidbene komisije, umjesto na lanove Op-
tinskog odbora, to samo po sebi depolitizira nesuglasice meu izvriteljima
djelidbe. Trei in, kao novodopisani tekst, pojednostavljen je u dramskom za-
pletu uvoenjem novih simplifciranih kominih situacija, to prvobitnu satiru
potpuno podreuje veseloj i zabavnoj komediji naravi.
Posebno komiko olakanje, koje ima svrhu ublaavanja grube i otre
kritike, jeste komiko prepoznavanje da je djelidba u drugoj verziji, ustvari,
tek improvizirani postupak provjere povjerenstva uglednih graana i partij-
skih simpatizera u raspodjeli humanitarne pomoi koja je ve poslana na dru-
123
gu lokaciju graditeljima omladinske pruge. Taj univerzalni motiv kroz svoje
dvije varijante mijenja anrovsko odreenje, tako da od virtuozne stvaralaki
uobliene kreacije vrlo specifnog i zahtjevnog oblika politike satire dobija
anrovske odrednice prepoznatljive i pojednostavljenje verzije komedije situa-
cije s elementima komedije naravi.
Popravljajui svoju komediju, mijenjajui pojedine situacije i dopisu-
jui druge, Skender Kulenovi dodao je jedan prolog i jedan epilog u
vidu monologa, koji su izvanredni i posebni, kao poetska transpozici-
ja folklornih matanja, ali koji ovoj komediji nameu jedan legendarni
karakter suprotan njenim osnovnim kominim i satirinim vidovima i
izraajima.
(Finci 1965:67-69)
Dodajui u novoj obradi ve spomenutog motiva raznovrsne elemente
verbalnog humora, anegdote, aforizme, duhovite izreke, govorne potapalice,
iskrivljenja u govoru upotpunjena lascivnim i pukim frazama, kombiniranje
lokalizama i dijalekatskih varijanti te esta komina ponavljanja, Kulenovi
iznova pie svoju Djelidbu. Evidentno je da satirine otrice prve varijante ne
moemo konkretizirati u drugom tekstu, jer su one vjeto izbjegnute interven-
cijom samog autora, koji sada nastoji plasirati tekst s odrednicama prosjene
komedije, a kojoj je sada zadatak da, prije svega, zabavi publiku. Ako bismo u
okvirima specifnog anra politikog teatra napravili distinkciju izmeu spo-
menute dvije verzije teksta, satira, kao prva verzija, odgovarala bi tom anru
ve po svojoj osnovnoj defniciji, dok bi komedija, kao druga verzija istog tek-
sta, odgovarala zakonitostima umjetnikog djela napisanog po zadatku.
Neminovno se namee zakljuak da prva verzija Djelidbe kao satira
svoju dramsku priu gradi na izrazito otroj, silovitoj i sirovoj verbalnoj komi-
ci, dok je druga verzija blaga, pojednostavljena i gotovo dopadljiva dramska
pria s iniciranim uproenim kominim zapletima i situacijama, s jednom
dozom vodviljskog raspoloenja.
Naalost, Kulenovieve komedije bile su vie nego usamljena pojava
vremena i, zavisno od vie sile u iracionalnoj igri izopenja i zabrana,
doivjele su zlu sudbinu koja je, bez sumnje, umnogome utjecala to je
ovaj izuzetan dramski talenat, nakon jo jednog pokuaja (Svjetlo na
drugom katu), neshvaen i razoaran, u nemilosti dnevne politike i
124
nadlenih faktora, bez volje i snage da se bori protiv ideolokih vjetre-
njaa, defnitivno odustao od drame i uutao.
(lei 1991:68)
U kategoriji univerzalnih knjievno-umjetnikih motiva mogu se izdi-
ferencirati vrlo prepoznatljivi motivi politikog teatra, koji su u kanonskim
odrednicama stereotipni, jer politika u svojoj cirkularnom toku podlijee kon-
stantnim repeticijama i predvidivim promjenama. Doba nakon Drugog svjet-
skog rata i njegove katastrofalne posljedice izazivaju podozrenje i nevjericu
u populaciji, jer savremeno drutvo poinje inicirati, kroz ideologiju svjetske
politike, sukobe na nivou Hladnog rata, koji u svojoj neizvjesnosti postaje pri-
jetnja za izbijanje stalnih ratnih arita, prijetnja za sveukupno ovjeanstvo.
Moderna knjievnost XX stoljea naruava i sukobljava se sa svim ka-
nonskim odrednicama koje su uspostavljanje od njenih poetaka do tada. U
dramskom anru dominiraju kategorije antidrame, komedije apsurda, a kasni-
je i forme koja e davati prednost scenskim i muzikim elementima u odnosu
na sam tekst. To nas u svojim odrednicama vraa na sam poetak razvoja
pojedinih knjievnih vrsta, pogotovo drame, to je neki oblik apela na zasi-
enost sredine klasinim knjievnim formama, pri emu se javlja i potreba
da se umjetniki izraz uoblii na jedan sasvim inovativan nain, da se pokae
drama koja se odvija u samoj psihi ovjeka. Simptomatino je da se u dram-
skoj knjievnosti satira konotira mnogo jae upravo s tim novim tokovima
nego klasini tip komedije, jer nas satirini ton usmjerava upravo na efekt
iznuivanja sopstvenih stavova i rjeenje dilema o pojedinim problemima koje
tretiraju umjetnika djela i inicira unutarnji sukob u linosti koji upravo i treti-
ra moderna drama. Stoga satiriar, koji nastoji da pojave razoblii kominom
opservacijom i ismije ih, nije dominantno popularan pisac u novoustanovlje-
nom politikom sistemu.
Ne nalazei izlaz iz zaaranog kruga, pritisnut represivnim mjerama i
zakonima postojee vlasti, Kulenovi odustaje od svojih prvobitnih namjera da
kroz satiru i direktnu kritiku pokae anomalije drutvenog poretka u poslijerat-
nom periodu, ne samo svoje domovine, nego i drugih prostora koji su se nali
u slinoj situaciji. Satira se neumitno u svojoj anahronoj prezentaciji drutve-
no-politikih problema socijalistikog vremena sukobljava s ideolokom propa-
gandom apsolutnog prosperiteta i univerzalnih vrijednosti tog poretka. Pritisnut
kodeksima vodee politike partije, a izvan kanonskih odrednica u knjievnosti,
kao i mnogi njegovi savremenici kod nas, a i u svijetu, Skender Kulenovi u svo-
jim tekstovima banalizira globalne probleme manipulacije ovjekom u drutvu
125
kroz pogodni anr lahke komedije, kojoj je osnovna nakana da zabavi i nasmije
iroke narodne mase. I jednostavno, nakon svega, pod pritiskom zauti...
Nakon tri decenije pojavila se potreba za novim tumaenjem i vredno-
vanjem Skendera Kulenovia kao pisca dramatiara, njegovih dramskih tek-
stova i univerzalnih motiva koji e u svom sinhronom postojanju uvijek biti
aktuelni.
literatura
Finci, Eli (1965), Vie i manje od ivota IV, Prosveta, Beograd
Kodri, Sanjin (2010), Knjievnost i kultura historije u jugoslavenskom socijalizmu:
Knjievnoteorijski i knjievnohistorijski modeli izuavanja (S uvidom u sluaj
Djelidbe S. Kulenovia i njezine recepcije), u: Sanjin Kodri, Knjievna pro-
lost i poetika kulture (Teorija novog historicizma u bosanskohercegovakoj
knjievnohistorijskoj praksi), 129150, Slavistiki komitet, Sarajevo
Kulenovi, Skender (1984/85), Drame, Svjetlost, Sarajevo
Muzaferija, Gordana (1996), Antologija bonjake drame XX vijeka, Alef, Sarajevo
lei, Josip (1991), Dramska knjievnost, knj. II, Institut za knjievnost Svjetlost,
Sarajevo
lei, Josip (1998), Drame Skendera Kulenovia, u: Gordana Muzaferija, prir., Bo-
njaka knjievnost u knjievnoj kritici, knj. v, Novija knjievnost Drama,
220256, Alef, Sarajevo
Renik knjievnih termina (2001), Romanov, Banja luka
cANONS IN Political comedy / Satire AND
classical comedy Djelidba BY Skender
Kulenovi
Summary
The paper deals with political comedy / satire and classical comedy
Djelidba by Skender Kulenovi, the text which marked the period of Yugoslav
socialism after the Second world war in Bosnian-Herzegovinian and Bosniak
literature. In this connection, the author analyzes mutual relations between the
two versions of this text, investigating their satiric and/or comic potentials.
126
UDK: 821.163.4(497.6)-34:398 Kulenovi S.
Amira dervievi
tRAGOVI usmene proze
U Kulenovievoj zbirci pria GROMOVO ule
KlJUNE RIJEI: usmena knjievnost, pisana knjievnost, usmene predaje
Interferentnost usmene knjievnosti i pria iz zbirke Gromovo ule Skendera
Kulenovia pokazuje pievu ukorijenjenost u usmenoproznu tradiciju. Te-
matski i oblikovno raznolike usmene predaje kao dijelovi narativne strukture
Kulenovievih pria ne samo da otkrivaju vjerovanja jednog svijeta ije obrise
danas tek naziremo, nego je njihova funkcija motivirana sadrajem pria u
cjelini. Cilj rada jeste pokazati kako poetski funkcioniraju predaje u zbirci
Gromovo ule Skendera Kulenovia.
Zbirka pria za djecu Gromovo ule Skendera Kulenovia objavljena
je 1975. godine. Iako je, u prvom naumu, bila namijenjena djeci, to je pisac
otkrio u refeksiji o zvijezdi repatici koja ga nosi u susret nepoznatim djea-
cima i djevojicama, prozu iz ove zbirke koja je natopljena naivnou djeteta
i mudrou njegovih sjedina (Rizvanbegovi 1990: 92) itat e i odrasli. U
novelama Vlas u kuli, Abez, Jezero, Sua i Jesam li vidio zvijezdu repaticu kao
dijelove narativne strukture prepoznajemo usmene predaje pievog rodnog
kraja, koje ne samo da otkrivaju vjerovanja jednog svijeta ije obrise danas tek
naziremo nego je njihova uloga duboko motivirana sadrajem pria u cjelini.
Vlas U kuli
Prisjeajui se djetinjstva Skender Kulenovi u noveli pod naslovom
Vlas u kuli komunicira sa usmenom tradicijom i na sebi svojstven nain ot-
kriva svijet usmene predaje. Okvir novele ine zgode vezane za Djedovu
kulu smjetenu nadomak roditeljske kue. Citirajui usmenoprozna kaziva-
nja nastala meu stanovnicima petrovakog kraja, koja po svim obiljejima
127
odgovaraju anru usmene predaje, Kulenovi integrira predaje u umjetniku
strukturu vlastitog teksta. Rije je o oblikovno raznolikim predajama o zako-
panom blagu i kulama koje, imajui u vidu tematsku klasifkaciju ovog anra
usmene proze, pripadaju krugu demonolokih (mitolokih) i historijskih pre-
daja. Kazivanja, iskazana na nain slobodnog neupravnog govora, javljaju se
kao memorati i hronikati.
Kako je to uobiajeno u usmenoj tradiciji, poticaj za nastanak predaja,
u ovom sluaju o Djedovoj kuli, bio je poar koji je gotovo unitio graevi-
nu. Budui da je uzrok poara ostao nepoznat, ostvarila su se oba genetska
poticaja za nastanak predaje lini subjektivni doivljaj, dogaaj (prirodna
pojava, ratni boj, epidemija) (Smailbegovi 1986: 17) i objektivna realnost
(ruevina, stijena neobinog oblika ili ime, nain govora, rekvizit upotrebe)
(Smailbegovi 1986: 17).
Prve predaje o kuli koje je Kulenovi citirao bile su u obliku hronikata
i to kratkih siea iju su okosnicu inila narodna vjerovanja o zakopanom bla-
gu. Prema tome, ove predaje su mitoloke ili demonoloke:
vjerovalo se da tu negdje pod gomilama lei predstojnikova puka na
durbin, predstojnikoviin prsten sa dragim kamenom i almas-grana, se-
defi cipele predstojnikovieve keri, djedov up dukata, i svata se jo
ulo da su imali predstojnik i djed.
Protokom vremena prenosioci usmene tradicije dodavali su sieu poje-
dinosti ovisno o kontekstu pripovijedanja, pa se predaja o zakopnom blagu u
kuli iz hronikata transformirala u memorate o Djedovoj kuli. Kako je memorat
po pravilu kazivanje osobnog doivljaja (Bokovi-Stulli 1975: 130), on je
emocionalno obojen. Iako je Kulenovi navodio predaje po sjeanju, da je rije
o memoratu sugerirano je opisom pripovjedake situacije potrebne za preobli-
kovanje hronikata u memorate:
O kuli poee da niu i rastu strane prie, kao to su nicale zove, ko-
prive i razne travuljine oko nje, po njoj i u njoj. Svi koji su te strahote
priali kleli su se da su ih svojim oima vidjeli ili svojim uima uli od
onih koji su ih oima svojim vidjeli.
Integrirane predaje pokazuju bogatstvo motiva koji se pojavljuju u njima:
128
Prialo se svata: da tu sjedi za mangalom moj djed i kafu pije; da pred-
stojnik stalno puni puku i eka onog ko kulu zapali; da se rano izjutra
moe vidjeti predstojnikova ki kako kroz prozor mae nekom mara-
mom, da se u mrtvo doba javlja sjaj svijea to ih predstojnikovica pali
pred kipom Majke Boije u oku.
A drugi su govorili da je sve to izmiljotina, nego da se tu nastanio od-
aar. Mrtvi djedov i predstojnikov odaar. Treba se danima skrivati
u kuli i satima ekati dok se on na onim vratima malo pojavi. vieni su
mu samo etka, kolut ice i bijele oi i zubi, a on Boe ti sauvaj, crn i
odaar bi ga se prepao, ko da se nije umivo otkada je umro. On jedini
zna ko je kulu zapalio, i eka ga. eka ga i nou navrh dimnjaka: u glu-
ho doba mogu mu se gore vidjeti varnice kad aka lulu. A svakoga ko
mu se popne u sobu davi i baca u dimnjak, da ga ne bi prokazao.
Uporedo sa citiranjem tekstova koji primarno pripadaju usmenoj knji-
evnosti, Kulenovi otkriva kako oni nastaju, oblikuju se, prenose i naposljet-
ku nestaju. Predaje umiru onda kad iezne ono tajanstveno i neobino to ih
i ini zanimljivima:
Mrtvi koji su bili ustali vratili su se u grobove, nestalo je i privienja i
utvara i pria i naih djeijih igara. Kula je postala neto obino, neto
ega zapravo vie nema.
Meutim, za razliku od kolektiva koji je prestao da prenosi priu, pisac
nastavlja traiti ono nejasno:
Samo sam ja u nju navraao i tumarao njenim bivim hodnicima i oda-
jama preko gomila sruenih tavanica i zidova. Negdje bih podigao neki
kamen, negdje zaeprkao prstom, i odmah odustajao od daljnjeg uza-
ludnog traenja toga neega nejasnog emu sam se skriveno nadao. A
ipak su mi oi nastavljale da vjerno trae po itavom praznom prostoru.
Oslanjajui se na usmenu tradiciju, knjievnoumjetniki tekst Vlas u
kuli postaje metatekst. Citirane predaje o kuli i djeije dogodovtine vezane
za nju prelijevaju se jedne u druge i tako daju novi smisao noveli. Prizivajui
usmene predaje, koje postaju vaan dio strukture novele, Kulenovi otkriva
nain kako se odrasli kao kolektiv odnose prema nepoznatom, a prizivajui
djeije zgode kako se djeak kao pojedinac odnosi prema istom. Dok za-
Amira Dervievi: Tragovi usmene proze u Kulenovievoj zbirci pria Gromovo ule
129
jednica ili odrasli preuzimaju kazivanja kao gotove obrasce i prenose ih bez
provjeravanja istinitosti pripovijedanog, djeca kreu u pustolovinu s namjerom
da dou do istine.
Prie preuzete iz usmene tradicije nisu integrirane u knjievnoumjet-
niki tekst iskljuivo s namjerom da oslikaju realni i irealni ambijent, nego je
njihova uloga i to da ukau na djeakovu radoznalost, na istu onu radoznalost
koja ga je poticala da u crtici Cesta bjesomuno tri da bi prije zalaska sunca
vidio ono to treba da vidi.
Abez
U noveli pod naslovom Abez okvir prie ine dogodovtine vezane za ne-
obinu prirodnu pojavu koja se katkada pojavljuje na podruju zapadne Bosne,
posebno u petrovakom kraju. Rije je o bezdanima nastalim kao posljedica uru-
avanja zemlje, koje je narod nazvao abezima. Evo kako to u prii biljei pisac:
Starinska nekakva rije, koju nikad dotada nisam uo, koja kao da iz
mrtvih ustala, iz koje kao da mrtvi progovaraju, tamna, strana, puna
neega strahotnog, nepoznatog! Dovoljno je da je ujem, da je u sebi
samo pomislim jeza me hvata.
Predaje o abezima u usmenoproznoj tradiciji Bonjaka javljaju se kao
eshatoloke predaje, tj. one koje govore o kraju ovjeka i svijeta: ...ovjek u
ovim predajama iskazuje, izmeu ostalog, vjekovne strahove od smrti ponaj-
prije, ali ak i vie od toga strah od Drugog, nepoznatog svijeta i kazne ili
nagrade koja ga eka za uinjeno na Ovom svijetu (Softi 2002: 49). Oso-
benost je ovih predaja, a to je Kulenovi vjeto prenio u svoj tekst, poseb-
na atmosfera koja je pratila kazivanje predaja meu sluaocima. Eshatoloke
predaje svojom tematikom pripovijedane su s namjerom da zaplae sluaoce i
tako potaknu na preispitivanje vlastitog ivota.
Usmene predaje o predznacima kraja svijeta u obliku hronikata i memo-
rata predstavljaju vaan konstruktivni element novele. Na njihovu pripadnost
usmenoj tradiciji italac je upozoren signalima poput pria se, ujem, govore.
Osim slobodno preprianog kazivanja pisac iznosi i njezine odjeke u narodu.
Provalila se zemlja u djedovim sjenokosima. Stranu vijest donese mi
jednog jutra moja strievka, bez daha, sa crnim strahom u oima.
Zemlja se provalila u jednoj maloj udolici breuljkastih djedovih sjeno-
kosa. Preko sjenokosa vodi put, pa ko god naie, zastane i gleda udo.
Glas se pronio, brzo, pa se i iz okolnih kua iskupilo mnogo svijeta.
130
Neki, ujem, govore kako joj nema dna i kako e se cijela udolica pro-
valiti i tu se stvoriti jezero.
Poee po kuama i ariji prie. Rat e ili je pred smak svijeta, im se
zemlja provaljuje, a na nebu se ukazala repatica. Hoda i poboni govo-
re da je to zato to se pije, slabo klanja i malo daje sadaka (milostinja),
ide u aurske kole i naputa vjersko odijelo.
Poelo se priati i to da iz abeza svake noi izlazi addaha, pa i stariji
nou radije idu cestom nego tuda, preacem preko sjenokosa.
Kao i u prethodno spomenutoj noveli i u ovom primjeru pisac razvija
paralelizam izmeu svijeta djece i svijeta odraslih. Za razliku od odraslih, koji
ne tee ispitivanju istinitosti i razotkrivanju tajne, pa tako preuzimaju predaje
bez namjere da otkriju povod njihovom nastanku, djeak potaknut znatieljom,
spremno i bez straha, uputa se u pustolovine. U sva ta prianja hou da vjeru-
jem, a nekako i ne vjerujem. Hou da vidim je li istina, zapisao je Kulenovi.
Ako je na poetku prie pojava bezdana bila povod nastanku predaje
o predznacima kraja svijeta i ivota, na kraju je ista pojava postala povod na-
stanku jednog sasvim drugaijeg anra usmene proze anegdote, vezane za
dubinu jame. U pokuaju da ispita abez, djeak otkriva da je on dubok samo
do pasa:
U dobar ve mrak, vrati se otac. uti. Onda kae majci, smijui se: Da
ne bi ovog magareta, ne bi se znalo koliki je abez. I umro bih, mislio bih
da mu nema dna. Nastavi da pria kolika je smijurina nastala kad se
vatrogasac na konopcu spustio u abez. viri do pasa!
I u ovom sluaju pisac, citirajui usmenoprozna kazivanja, komunicira s
tradicijom, usljed ega knjievnoumjetniki tekst postaje metatekst. Razotkri-
vanjem poticaja za nastanak predaje, ije je kazivanje izazivalo strah i nelagod-
nu i ostvarivanjem uvjeta koji e potaknuti nastanak anegdote, Kulenovi se
poigrao s usmenom tradicijom. Humoristian ton kraja ove prie pojaan je re-
enicama graenim od mikrostruktura govorenja i usmenoknjievnoga jezika.
jesam li VIDIO zvijezdu repaticu
Zapitujui se nad smislom potrage za onim nejasnim iz djetinjstva,
koje se kao nit provlai u gustom tkanju pria iz zbirke Gromovo ule, Kule-
novi u posljednjoj noveli pod naslovom Jesam li vidio zvijezdu repaticu daje
svojevrstan odgovor. Eshatoloke predaje o predznacima kraja svijeta integri-
131
rane su u knjievnoumjetniki tekst na isti nain kao i u novelama Vlas u kuli
i Abez:
Ta repatica pojavila se na mom zaviajnom nebu. viena je, zapamena,
prepriavana i danas stoji u knjigama zapisana.
Prialo se o njoj i prialo, i stari i mladi i mi djeaci i djevojice. Ali sta-
ri su priali drukije nego mi. Nisu, zapravo, ni priali, nego bi je samo
pomenuli, ispod glasa, kratko, kao da je nije dobro ni pominjati, neko
e veliko zlo na ovaj svijet, voda, vatra, kuga, a ponajprije rat. Tako bi
poneki zloguki rekao i niko mu nije opovrgavao.
A mi, kaem, drugaije. Pravdali smo se oko toga kad se tano pojavila,
odakle, ko ju je prvi ugledao, kakva je tano i kolika bila, kud je prola i
kud zala, kakve je bila boje i koju je tamo negdje umu zapalila.
Usmene predaje slobodno prepriane integrirane su u novelu na nain
neupravnog govora. Pored toga, citirani su i njezini odjeci u narodu.
Ni u jednoj prii iz ove zbirke nije na tako jasan nain pokazano dvo-
struko vienje iste neobine pojave, jedno oima odraslih, a drugo oima dje-
ce. Dok odrasli razloge pojavljivanja zvijezde repatice pronalaze u usmenoj
tradiciji, djecu zanima ono to ona jeste, a ne ono to sluti. Kao i u prethodo
spomenutim novelama u kojima radoznali djeak traga za nejasnim i ne-
poznatim, u ovoj, djeaka, sad ve odraslog, ne naputa elja da otkrije je li
vidio zvijezdu repaticu. Meutim, ta dobija s tim saznanjem je li repaticu
zbilja vidio ili ju je samo sanjao. Zar nije ljepa ona koju si sanjao? Ona je
prva otila, ova druga plovi evo i danas u tebi. Prva je slutila na neko veliko
zlo (koje je i dolo: rat), ova druga - na kakvo zlo ova tvoja moe da sluti?!
Nosi te u susret s nepoznatim djeacima i djevojicama u svemiru na njihova
nepoznata igralita i u njihove nepojamne igre.
jezero, Sua
Usmene predaje kao sastavni dio umjetnikog teksta pojavljuju se i u
novelama Jezero i Sua. U uvodnoj epizodi novele Jezero, u kojoj se evocira-
ju zgode vezane za djeije kupalite, pisac donosi predaju o nastanku imena
grada:
U mom rodnom mjestu, Bosankom Petrovcu, nema rijeke. Ima samo,
usred grada, jedno vrelo, koje se nekad zvalo tako su priali Petrovo
vrelo, po kojem je i naselje prozvano Petrovac.
132
Predaja je citirana u svom eliptinom obliku, to nije rijetkost meu
predajama ove tematike. Svaka naseobina, primjeuje Aia Softi (2002:
348), ma kakav predznak nosila, neminovno u sebe ukljuuje ljude najprije
kao osnivae, a potom kao pretpostavku bilo kakvog postojanja nekog nase-
lja. Stoga ne zauuje da su se zaeci nastanka odreenih mjesta ili ponekad
sama njihova imena, vezivali za pojedine linosti, makar one bile i potpuno
izmiljene, nestvarne. Predaja koju je donio Kulenovi prestavlja najjedno-
stavniji oblik etimoloke predaje o nastanku grada i tematski pripada krugu
historijskih predaja.
Donesena predaja i komentar o poticaju za nastanak predaje uokviruju
djeije zgode vezane za bazen u sreditu grada. Funkcija ovih dijelova nara-
tivne strukture jeste da kroz prisjeanje na djeije igre Kulenovi jo jednom
iskae svoju zanesenost rijekom Unom tom Unom, tim nevienim udom, za
koji bi jedino znao rei ljepota, ljepota...
U knjievnoumjetnikima tekstovima Skendera Kulenovia, citirana
predaja moe biti u funkciji pojaavanja doivljaja svijeta. Takav je sluaj sa
eshatolokom predajom o predznacima kraja svijeta koja je inkorporirana u
novelu Sua:
Ovo je pred Kijametski dan! kae Mujaga Ceri; jedva die, ini mi se i
ile mu po rukama presuuju.
Kijametski dan to je smak svijeta.
U ovom sluaju postupak citiranja predaje i objanjenje sintagme Ki-
jametski dan u potpunosti je identian pievom postupku naknadnog poja-
njavanja donesenih narodnih vjerovanja i obiaja. Ako se u dionicama kad se
objanjavaju drugi folkloristiki elementi ponekad osjeti usporavanje radnje i
ine se kao da su ti elementi suvini, citirana predaja u noveli Sua pojaava
doivljaj ove prirodne katastrofe te osjeaj beznaa i ivotne tegobe.
Piui o odnosima izmeu knjievnih autorskih djela i usmene knjiev-
nosti, Maja Bokovi-Stulli primijetila je da to je pisac slojevitiji i moderniji,
to je tee i sloenije razloiti u njegovim djelima uzajamne odnose prie i
prianja (Bokovi-Stulli 1990: 60). Upravo se to razmiljanje moe uoiti i u
priama iz Kulenovieve zbirke. Usmene predaje integrirane su u knjievnou-
mjetniki tekst na vie naina: cjelovito, djelomino, kao aluzija. Pored takvog
naina komunikacije, koji se prepoznaje signalima poput pria se, govore, uo
sam, Kulenovi preplie udeseni svijet usmene knjievnosti i stvarnost, to
oteava razluivanje pojednih dionica. Meutim, to ne samo da upuuje na
133
njegovu spisateljsku modernost, budui da su prie iz zbirke autobiografski
utemeljene, nego i na bogatstvo i raznovrsnost oblika usmene knjievnosti,
koja je vaan dio tradicije pievog rodnog kraja.
literatura
Bokovi-Stulli, Maja (1975), Usmena knjievnost kao umjetnost rijei, Zagreb
Bokovi-Stulli, Maja (1999), O usmenoj tradiciji i o ivotu, Zagreb
Kulenovi, Skender (1983), Divanhana, Gromovo ule, Sarajevo
Rizvanbegovi, Fahrudin (1990), Svjetlosti divanhane, Sarajevo
Smailbegovi, Esma (1986), Narodna predaja o Sarajevu, Sarajevo
Softi, Aia (2002), Usmene predaje Bonjaka, Sarajevo
traces OF Oral Prose IN
KulenoviS collection OF tales GROMOVO ule
Summary
Interaction of oral literature and tales from Skender Kulenovis collec-
tion, Gromovo ule shows the writers inveteracy in oral-prose tradition. By its
themes and various forms, the oral tradition as a part of narrative structure of
Kulenovis tales, not only uncovers beliefs of the world whose contours can
only be discerned nowadays, but also has a function deeply motivated by the
contents of tales on the whole. The aim of the research work is to show the po-
etical function of oral telling in Skender Kulenovis collection Gromovo ule.
134
UDK: 821.163.4(497.6).09-93-3
371.3:821.163.4(497.6)-93-3]
Edina mUrti
lirske slike djetinjstva U zbirci pripovjedaka
GROMOVO ule Skendera Kulenovia
KlJUNE RIJEI: Skender Kulenovi, Gromovo ule, zbirka pripovjedaka,
knjievnost za djecu i omladinu
S obzirom na injenicu da je u knjievnoteorijskoj literaturi prisutna stalna di-
lema u vezi s podjelom na knjievnost za djecu i ozbiljnu knjievnost, poku-
ali smo u ovom radu posmatrati zbirku pripovijedaka Gromovo ule Skendera
Kulenovia, tretirajui je kao knjievnost za mlade itatelje. S druge strane,
kako vjerujemo da vrijedna knjievna djela upuena djeci i omladini itaju i
odrasli, smatramo da to vrijedi i za ovu zbirku pripovjedaka.
Rijetki su pisci poput Skendera Kulenovia koji u popisu najznaajnijih
djela gotovo podjednako obuhvataju i prozu i poeziju ili, drugaije reeno, koji
u svome ukupnom knjievnom djelu imaju zastupljene zamalo sve knjievne
rodove i vrste: epsku i lirsku pjesmu, pripovijetku, roman, esej, dramu i, ko-
nano, knjievnost za djecu i omladinu.
Objavivi 1975. godine u Beogradu zbirku pripovjedaka Gromovo ule,
Kulenovi postaje i pisac za djecu i mlade, osiguravi tom knjigom mjesto u
ranim kolskim lektirama na podruju Bosne i Hercegovine, to traje u kon-
tinuitetu i do naih dana. Nakon to je knjievna kritika ovu zbirku oznaila
kao knjievnost za mlade ili prie za djecu, odredila je i kome je upuena.
Svjesni injenice da je podjela na knjievnost za djecu i knjievnost za
odrasle, kao i svaka druga podjela u knjievnosti, uvijek nedovoljno precizna,
uvjetna, pa prema tome i ograniena i neprirodna, ovdje elimo pokuati od-
govoriti na to da li je Kulenovi i ovom zbirkom, kako je to inio u Narodnoo-
slobodilakoj borbi piui ratom inspiriranu poemu i druge pjesme, odgovarao
zahtjevu novog vremena i drutvene potrebe. Koliko je to zaista tano, a ko-
liko je rije o potrebi da se obrati mladim itateljima, neposredno, a autorski
135
prepoznatljivim manirom, to ga moemo oznaiti kao Kulenoviev osoben
poetiki diskurs?
Poznate injenice svjedoe o tome da je u Bosni i Hercegovini znaajniji
zamah u razvoju knjievnosti za djecu i omladinu nastao tek dvije decenije
nakon Drugog svjetskog rata, mada se ve pedesetih godina prolog vijeka
naglaavala potreba da se svjesno pie za djecu, prepoznajui tada u djeijoj
knjievnosti mogunost i potrebu za odgojem mladih narataja u ideolokom
duhu novog, socijalistikog vremena. Knjievni historiar Salko Nazei u
Zborniku savremene bosansko-hercegovake proze iz 1950. godine primijetio
je da se niko od pisaca zastupljenih u Zborniku, izuzev Branka opia, nije
pokuao baviti djeijom knjievnou. I dalje nastavlja Nazei:
ini nam se da bi mogao biti jedan od uzroka i u tome to nai pisci o
kojima govorimo nemaju mnogo smisla za humor i alu. Ali to nikako
ne vrijedi za sve. Ivo Andri i naroito Skender Kulenovi bi po onom
to su dali u izvjesnim djelima mogli, po naem miljenju, dati u oblasti
knjievnosti za djecu i omladinu sigurno stvari od vrijednosti. A oni to
i ne pokuavaju i to sigurno donosi tetu naoj knjievnosti.
(citirano prema: Prelevi 1990:14)
Nismo skloni tvrdnji da je Kulenovi pourio da udovolji ovom knjiev-
nom zadatku zbog toga to se to od njega oekivalo, jer, kao to emo primi-
jetiti, nije podlegao kanonima socrealistikih zahtjeva, budui da je ipak od
tada prolo dvadeset i pet godina do objavljivanja zbirke pria Gromovo ule.
ini nam se da je ovdje po srijedi unutranji poriv karakteristian za pisce koji
su ostali poznati po ozbiljnim djelima namijenjenim odraslim, utoliko prije
to je neosporno da su upravo oni u nekim periodima knjievnog rada izra-
avali potrebu da jedan dio njihovih knjievnih ostvarenja upute i najmlaim
itateljima.
Kao to usmena knjievna tradicija odvaja dio knjievnoumjetnikih
ostvarenja upuenih najmlaim, tako pisci poput Tolstoja, Gorkog, Prousta,
na naim prostorima Andria, Selimovia, opia i Samokovlije biljee dane
iz sjeanja na vlastito djetinjstvo i otvaraju knjigu, tekst i rijei za najmlae
itatelje.
Svakako je to izuzetna knjievnoestetska, pedagoka, ali i opa pojava,
prisutna kod veine ljudi. To je poznata potreba da se iz realnog ivota pone-
kada barem kroz priu ili san vratimo u djetinjstvo, u prostor najsigurnijeg
ivotnog doba, te slikama, rijeima, bojama i mirisima, kao itatelji ili pisci,
136
pribliimo svijetu djece i mladih. Tako, prema rijeima knjievnih kritiara,
samo ona knjievnost za djecu i mlade koja postane znaajna i za odrasle ima
trajnu knjievnu vrijednost. Ovom zanimljivom knjievnom fenomenu nije
odolio ni Skender Kulenovi, za kojeg moemo ustvrditi da je, iako batinik
tradicije, jedan od onih koji su pisali suvremenu priu za djecu u Bosni i Her-
cegovini odmaknuvi se od tema poslijeratne angairane prie. Oslanjajui se
na epsku i lirsku knjievnu tradiciju u prozi i poeziji, Kulenovi nastavlja ono
to su zapoeli opi, Andri, Samokovlija piui o djeci i za djecu.
Muris Idrizovi, naglaavajui terminoloku razliku izmeu odrednica
knjievnost za djecu, djeija knjievnost i knjievnost o djeci, svrstava
Kulenovia, uz Andria i Samokovliju, kao pisca djela koja nisu namijenje-
na djeci, ali se bave njihovom sudbinom i tako naglasivi distinkciju kojom
Skenderove prie oznaava kao autobiografske prie o djetinjstvu u tekstu Pje-
snici i pripovjedai Kulenovievim pripovijetkama iz zbirke Gromovo ule
dodjeljuje poglavlje pod nazivom Lirska poema Skendera Kulenovia (usp.
Idrizovi 1990: 39). Ali, isti autor Kulenovia nije uvrstio u svoju opseniju
knjigu Knjievnost za djecu u Bosni i Hercegovini iz 1976. godine. Spomenuta
knjiga, kao prva ove vrste, za prouavatelje knjievnosti za djecu predstavlja
jednu od nezaobilaznih i najznaajnijih u Bosni i Hercegovini, jer uz knjiev-
nohistorijski pregled razvoja spomenute knjievnosti daje i antologijski izbor
tekstova. Idrizovi ovdje Skendera Kulenovia spominje uzgredno, kao autora
reprezentativne, sintetiki konstituirane poeme NOB-a (Stojanka majka Kne-
opoljka).
vratimo se, stoga, jo jednom na pitanje da li je za nas Skender Kule-
novi, uz sve ostalo to je napisao, pisac za djecu ili pisac koji pie o djeci. Da
bismo odgovorili na ovo pitanje, prisjetit emo se odlika poetike knjievnosti
za djecu, s osvrtom na zapaanja o klasicima djeije knjievnosti.
Djeiju knjievnost, kao i priu, odlikuje jednostavnost u stilu i jezi-
ku. Ako su humor, ivotna vedrina i radost sastavni dio ovih pria, onda je
igra, kao princip opstanka djeteta, neizostavni pratilac. Jednostavna fabula u
bliskom je odnosu s prirodom. Osim spomenutih karakteristika ove poetike,
neophodno je zadovoljiti i univerzalni princip trajanja, odnosno neprolazne
vrijednosti, u vremenu i prostoru. Jer i knjievnost za djecu pored poetikih
osobenosti podlijee opeumjetnikim kanonima valorizacije.
Poznavalac hrvatske djeije knjievnosti Stjepan Hranjec zalae se za
prouavanje ovog dijela knjievnosti na nain da poetika djeije knjievnosti
uspostavi posebne kriterije, koji su izvan parametara kojima se procjenjuje
vrijednost i mjesto knjievnih tekstova za odrasle. Takoer, na istom mjestu
Edina Murti: Lirske slike djetinjstva u zbirci pripovjedaka Gromovo ule...
137
navodi kako odrasli, arbitrirajui o djeijim interesima i kritizirajui transpa-
rentnost pedagoginosti u knjievnosti, zapravo sami pedagogiziraju (Hra-
njec 2004: 5).
Skenderova zbirka pria umjetnikim karakteristikama uklapa se u sa-
vremene zahtjeve djeije knjievnosti. Ona prevazilazi pedagoke zadatke lite-
rature da bude priprema za ivot. Zbog prepoznatih osobenosti Kulenovieva
zbirka, sada moemo slobodnije ustvrditi i za djecu, uklapa se u zahtjeve za
djeijeg pisca klasika. A o kriterijima za djeijeg pisca klasika utemeljeno je
pisala njemaka knjievna znanstvenica Bettina Kmmerling-Meibauer:
Kao djeiji klasici slove ona djela koja u djeijoj knjievnosti neke ze-
mlje ili nekog jezinog prostora igraju izvanrednu ulogu, odnosno koju su
igrala i koja se obzirom na svoju literarno-estetsku kvalitetu odlikuju naro-
itim inovacijskim uinkom i prezentativnou za odreenu epohu. Pojam
literarno-estetske kvalitete objanjava se s osam bitnih kriterija: inovativ-
nost, reprezentativnost, estetsko oblikovanje jezika, jednostavnost, prika-
zivanje doivljajnog djeijeg svijeta, mata, polivalencija i crosswriting.
Od tih osam kriterija za status klasika djeije knjige dovoljna su tri.
(citirano prema: Hranjec 2004: 7)
ta je od prethodnih navoda prisutno kao opa umjetnika konstanta, a
gdje poinje Kulenovieva autorska prepoznatljivost i originalnost tako prisut-
na u svim njegovim knjievnim oblicima za djecu i odrasle?
Kod Kulenovia se intertekstualnost javlja u prelijevanju tema, motiva,
likova iz anra u anr, iz pjesme u priu ili roman, iz prie u putopis i obratno.
Tako se lik starog, a dragog vjerouitelja Husein-efendije iz prie Dobri moj hod-
a naao i u putopisu Skver usamljenosti pod imenom Muhamedhoda. Priu
Dobri moj hoda pisac zapoinje tako to lik hode uvodi ve u prvoj reenici:
I tako poslije toga dogaaja uradi Husein efendija, dobri na vjeroui-
telj. Moje kolovanje poelo je, kao i kod sve muslimanske djece, mek-
tebom, iliti, kako smo mi tu arapsku rije prekrojili po svom jezikom
kroju, mejtefom. To je poetna vjerska kola, koju smo morali zavriti
prije upisa u osnovnu. Zgrada je bila jo iz Turske Carevine.
(Kulenovi 1983a: 150)
Razvivi dalje priu opisuje neobian odnos djece i uitelja, strog, s
odreenim strahopotovanjem i velikim uvaavanjem uitelja, ali istovreme-
138
no i odnos pun vedrine, ale i ljudske topline u komunikaciji vjerouitelja s
djecom, koji ni hladna sveprisutna ipka nije mogla pomutiti. Zato se pria
i zavrava sjeanjem punim ala to su takvi ljudi iezli iz stvarnog ivota.
Dobri moj Husein-efendija, kaem poslije toliko godina. U tvoj mej-
tef trebalo je slati vladare svijeta, da se naue s ovjekom razgovarati.
Merhaba.
Putopis Skver usamljenosti daje sliku Kaira i gradske vreve ivota u toj
vjenoj konici. Prizor klanjaa to ga je jedne noi ugledao i opisao Kuleno-
vi na gradskoj saobraajnoj raskrsnici u sjeanje mu je opet prizvao dragi lik
iz djetinjstva:
I no crnih briga, eno je na travi skvera, klanja u pohabanoj bijeloj ga-
labiji nade!...
I evo me opet gledaju iz djetinjstva tvoje bjeliaste oi, stari Muhamed-
hoda na, dobri na u dinu potkivau. Smaknuo si malo na nos one
svoje kao aave naoare, gleda nas preko njih tihom jezom pitanja za
koja ti je ve malo zatreperila brada.
Ali nam je odmah odlaknulo, i svi smo se pomjestili od olakanja, jer to
pitanje znamo kao vodu:
- Dede, najprije da se prisluamo ono od jue: di se sve more klanjati?
(Kulenovi 1983b: 6263)
Ovaj lik, pretaui se intertekstualnim nitima u prii i putopisu, donosi
nam isti humor i pouku.
Kulenoviev knjievni rad za djecu i omladinu emanira lirski senzibi-
litet s naglaenom estetsko-ulnom notom, to se posebno ogleda u opisima
prirode kojima donosi udesne svjetove, koji postoje u prirodi kakvom je on
vidi u njegovoj prii iz djetinjstva.
U zbirci Gromovo ule prikazan je iznimno prisan odnos djeaka s
prirodnim okruenjem s kojim se djeca iz pria stapaju. Fabula veine pria
odvija se u bliskom okruenju, na selu ili manjem mjestu, upuuje na rodni Pe-
trovac (Jezero), samo je radnja jedne prie (Jo samo bos) smjetena u Zagreb.
Onomatopejski, personifcirajui svijet neivog, fabula iz pria ini jedinstve-
nu sliku snanog doivljaja kozmikog jedinstva individue, kako je doivlja-
va dijete, ali u prisjeanju odraslog koji nam ispisuje vlastita sjeanja. U toj
139
slici na neponovljiv nain sjedinjuje se djeakov doivljaj s itavim svemirom
(Vjerne kie, Najljepe i najglavnije), od lista voaka, biljaka, njihovog trepeta,
disanja do velikih prirodnih sila i pojava koje ukljuuju sve to se vidi ili to
se zamisli u djeijoj mati (Gromovo ule, Jesam li vidio zvijezdu repaticu).
Glagoli koji zvue oivljavaju prirodu koju opaa izuzetno senzibilni
promatra, Kulenovi, tako da njegovo pripovijedanje kao i poezija (eva, Prh)
izraavaju dinamiku zbivanja u kozmikom beskraju to ga okruuje i koji
nam opisuje.
U prii Jasen prepoznatljiv je isti rukopis kojim se oglaavaju likovi u
drami, pjesmi, romanu i prii Skendera Kulenovia. Pripovjeda, priajui u
prvom licu, obraa se neivom i oivljava prirodu:
A zato?
Sve to je donosilo, proljee je davalo svemu samo ne mom jasenu. Oze-
bla prisoja po podbrejima popre toplim iverjem sunca, jagorevi-
nama, a na rumeno-plavim primjerima prvih ljubiica pokae ostalom
cvijeu ta i ono treba da radi. Toplom jagodicom prsta dirne drijen i
vikne mu: Hej, dokle ti misli tako?, a on odmah iscvjeta svojim utim
cvjetovima, to ih sav bogovetni zimski san sanja, a za njim se povedu i
ostali drenovi i izliju u cvjetove sve to su u sebi zimus nasanjali zlata,
te se ini da su postali bestjelesni, da su od njih ostali samo cvjetovi da
kao ute pahulje lebde u rujno-mrkom ipragu.
Isti proces raanja u prirodi donosi pjesma Prh:
To radi i rijeka. Iz zubala obala oslobaa se u uu.
I vrba. Kroz rasprs pupova liem iskipi joj nabrekla tuba.
Tako i svog pancira tjeskobu, od utrobe pupa guu,
U ahuri, maloas neiva, sad mala razapinje buba.
(citirano prema: Durakovi 1995)
udo ivota i raanja kao posljedice svih uzbuenja koja im prethode
opisuje Skender i u prii Najljepe i najglavnije:
ljivik na, prsnuo beharom, pije mjeseinu, malo mu svoje bjeline,
hoe sutra da osvane bjelji. ljive kao da je svaka otvorila svaki cvijet
kao boicu tankog mirisa, ne znam na ta me on to podsjea i kud me
140
zove. Svaka mi kao moja rodica ljepotica amka, koja, sva u svili i pod
dragim kamenom, odlazei u neku posjetu, otvara boicu opojnog jaga,
naslanja je na prst i capka prstom po kosi, vratu i grudima.
Nita one nisu, mene ti gledaj i pomirii dopre do mene jabuka svojim
slatkim mirisom.
Sva priroda u prii Najljepe i najglavnije nadmee se u ljepoti, a tu
ljepotu pjesnik / pisac doarava stilskom fgurom poreenja s dragom en-
skom osobom. Ova pria ima i zvuk i miris i sliku koju izaziva uzbuenje i
eznutljivu elju da se to najljepe i najglavnije ne izgubi u ivotnoj prii
naeg junaka.
Uzbuenje od te slike ne da djeaku da zaspi, da se umiri. I dan i no on
je zbog toga u potrazi za tom slikom ljepote. Zatvorivi krug ovog uzbudljivog
puta na kraju prie, mi emo uoiti kako se djeak neprimjetno pribliio
kraju ivotnog puta. Tako se zavrava jedan ivotni krug:
Zaspiva tako i budi se, zaspiva i budi se, dok se jednog jutra ne probudi
potpuno sijed. Ali i potpuno sijed, on nastavlja da trai neto najljepe
i najglavnije.

Ako se od pria za djecu oekuje da budu poune i da, kao i svaka
knjievna umjetnina, donose neku pouku ili poruku, Kulenovi nam ih daje,
ali zaista na njemu svojstven nain. Iako veina pria svjedoi o patrijarhalnoj
sredini, ne pretjeruje se s naglaavanjem pravila ivota. Ona se daju u vrlo
kratkom prisjeanju. Tako u prii Vjerne kie, kada otac uputi prijekor djeaku
da je pretjerao u zalijevanju biljaka, a djeak to isto uoi kod oca, slijedi kratki
komentar: ...htjedoh da mu odgovorim, ali uutah: onako je kako on rekne.
U Kulenovievoj prii nema suvinog moraliziranja, odgojne metode
su prikazane kroz postupke odraslih, s malo prie. Meutim, u priama / pri-
povijetkama kakve su Sua, Moj brat ili Dobri moj hoda, kada se spominju
pojmovi i postupci iz vjerske, islamske tradicije, pisac objanjava, pribliava
ono to misli da drugi, koji ne pripadaju toj tradiciji, nee razumjeti.
I razlike koje sam djeak uoava u drugoj sredini (Jo samo bos) pred-
stavljaju neto pred im Kulenovi ne zatvara oi. Razlike su primjetne, ali su
najee obrazloene pomirljivim tonovima starijih. Tu je umjetniki kvalitet
141
u slubi humanih vrijednosti. ak je i temu rata, iako je bio pripadnik NOB-a,
u priama samo spomenuo (Moj brat, Sua), kao opi bol i jad koji se svima
desio, tako da i svoje vlastite gubitke (dva brata su mu poginula u ratu) savla-
dava preutno ili s malo rijei.
Naizgled nepomirljive razlike i razliitosti Kulenovi pomiruje u njego-
vom cjelokupnom knjievnom opusu, primjerice u poemama Stojanka majka
Kneopoljka i Na pravi put sam ti, majko, izio, kao i u romanu Ponornica, a
u pripovijetkama za djecu on djeluje poput Harriet Beecher Stowe u njenom
romanu ia Tomina koliba. Puta djeaka da zapaa i da se udi, naglaava
razlike da bi ih pomirio i doveo u ravan. Kako veina pria poinje naglaa-
vajui da se to dogodilo davno, u djetinjstvu, ona se i zavrava prisjeanjem
na likove i junake iz prie. vraanjem u sadanjost pisac daje kratku poruku
nama o tim kojih odavno nema vie meu ivima. Oni ive u Skenderovim
priama i dok itamo oivljavamo ih, kao to se prisjeamo i pisca Skendera
Kulenovia obiljeavajui stogodinjicu njegovog roenja.
literatura
Crnkovi, Milan (1986), Djeja knjievnost, kolska knjiga, Zagreb
ei, Marijana i Mirela Barbaro-iki, ur. (2007), Komunikacija u nastavi hrvatskog
jezika. Suvremeni pristupi pouavanju u osnovnim i srednjim kolama, Agen-
cija za odgoj i obrazovanje, Naklada Slap, Zagreb
Durakovi, Enes, ur. (1995), Antologija bonjake poezije XX vijeka, Alef, Sarajevo
Hranjec, Stjepan (2004), Djeiji hrvatski klasici, kolska knjiga, Zagreb
Idrizovi, Muris (1976), Knjievnost za djecu u Bosni i Hercegovini, Svjetlost, Sara-
jevo
Idrizovi, Muris (1990), Pjesnici i pripovjedai, u: Djeija knjievnost naroda i na-
rodnosti u BiH, veselin Maslea, Sarajevo
Kulenovi, Skender (1983a) Divanhana, Gromovo ule, Svjetlost, Sarajevo
Kulenovi, Skender (1983b) Miscellanea, Svjetlost, Sarajevo
Prelevi, Rade (1990), Razvoj svesti o dejoj knjievnosti, u: Djeija knjievnost
naroda i narodnosti u BiH, veselin Maslea, Sarajevo
Skok, Joa (1995), udnovate zgode egrta Hlapia i Prie iz davnine Ivane Brli
Maurani, u: Klju za knjievno djelo, kolska knjiga, Zagreb
visinko, Karol (2005), Djeja pria povijest, teorija, recepcija i interpretacija,
kolska knjiga, Zagreb
Zalar, Ivo (1993), Djeija poezija Grigora viteza, u: Klju za knjievno djelo, kol-
ska knjiga, Zagreb
142
lyrical Images OF childhood IN the
collection OF Stories GROMOVO ule BY
Skender Kulenovi
Summary
Given that there is permanent dilemma in literary theory regarding
the classifcation of literature into childrens and young adult literature and
adult literature, this paper discusses the collection of stories Gromovo ule
by Skender Kulenovi treating it as literature for young readers. On the other
hand, since it is our opinion that valuable works of literature intended for chil-
dren and young adults are also read by adults, we believe that this could be
applied to this collection of stories as well.
143
UDK: 821.163.4(497.6).09 19 Kulenovi S.
Sanjin Kodri
Prostori sjeanja:
Austrougarska tema I njezino oblikovanje U
ROMANU pONORNICA Skendera Kulenovia
1
KlJUNE RIJEI: novija bonjaka / bosanskohercegovaka knjievnost,
kulturalno pamenje, reprezentacija prolosti, historijska trauma, fgure sjeanja,
fgura novih vremena i povijesnih raskra, austrougarska tema
Kao znaajnim dijelom, mada nikako u cijelosti, knjievnost prie o prolo-
sti, najee onoj nacionalnoj, bonjaka knjievnost poev od kraja 19. pa to-
kom cjeline 20. st., slino ukupnosti bosanskohercegovake knjievne prakse
ovog dugog razdoblja, gradila je, a potom i kontinuirala i modifcirala i razli-
ite u osnovi ustaljene memorijsko-reprezentacijske opcije tzv. memorijske
fgure (fgure sjeanja). Meu njima jedna od najizrazitijih jeste fgura novih
vremena i povijesnih raskra, a unutar nje naroito austrougarska tema,
koja i u hronolokom i u sutinskom smislu inicijalno konstituira cjelinu ove
fgure. Uz brojne druge knjievne radove, u okviru austrougarske teme po-
javljuje se i prvi bonjaki roman Zeleno busenje (1898) Edhema Mulabdia,
nakon kojeg e se tokom vremena ovoj temi vraati itav niz drugih autora u
razliitim knjievnim anrovima, izmeu ostalih i Skender Kulenovi (1910
1978) u romanu Ponornica (1977), koji je jedan od posljednjih bonjakih ro-
mana koji ukupnou svojih kapaciteta sasvim jasno, ali ovaj put i retroaktivno
ulazi u naroitu traumu to je podrazumijeva austrougarska tema, ime se
ne ispisuje samo njezina sloena povijest, ve se istovremeno konstituira i ono
to je jedan od posebno znaajnih aspekata naroite unutranje povijesti bilo
bonjake, bilo bosanskohercegovake knjievnosti kao kompozitne i policen-
trine cjeline.
1 Rad je ostvaren u okviru naunoistraivakog projekta Modeli prouavanja i poduavanja
knjievnosti naroda BiH pod pokroviteljstvom Federalnog ministarstva obrazovanja i nau-
ke (voditelj projekta: doc. dr. Sanjin Kodri).
144
1.
I u stvarnoj i u simbolikoj kulturalnoj topografji liminalno pozicioni-
rana izmeu Istoka i Zapada, novija bonjaka, ba kao i ira novija bosan-
skohercegovaka knjievnost obiljeena je vrlo jakom svijeu o esto posebno
burnoj i traumatinoj povijesti zajednice na koju se po prirodi stvari odnosi, pa
je kao takva dobrim dijelom knjievnost historije, knjievnost prie o prolo-
sti, obino onoj nacionalnoj, ali isto tako jedan od sredinjih diskurza matine
joj kulture, to, pak, i samu kulturu konstituira ne samo kao preteno literarno-
centrinu ve i kao umnogome kulturu sjeanja, s jedne strane. S druge, pak,
strane, uslijed brojnih dramatinih povijesnih mijena i lomova te identitetskih
drama to odavde proizlaze, novija bonjaka knjievnost i njezina kultura u
isto tako vrlo znaajnom svojem dijelu jeste i knjievnost / kultura traume,
ali i knjievnost / kultura potrage za identitetom, i to kako u smislu traenja
vlastitog knjievnog i kulturalnog identiteta, tako i u smislu sloenih procesa
defniranja i redefniranja kolektivnih, personalnih i individualnih identiteta
zajednice i pojedinaca unutar nje, kao i problema koje sainjavaju kompleksne
politike nacionalne (auto)imaginacije vienja sebe i drugog, te pitanja
ukupne knjievne i kulturalne tradicije. Ovakvo to presudno e obiljeiti
povijesnorazvojne procese bonjake i knjievnosti i kulture, pa e i jedna i
druga tokom svoje cjelokupne novije povijesti povijesti koja, naime, zapo-
inje osmansko-austrougarskom smjenom u Bosni 1878. godine, varirati ne
samo svoje kulturalne zasnove i oblike njihovih knjievnih realizacija, ve e,
unutar ukupnosti procesa vlastite kulture sjeanja i u kontinuiranom traganju
za svojim knjievno-kulturalnim ja, izmeu ostalog graditi, a potom i konti-
nuirati i modifcirati i razliite u osnovi ustaljene memorijsko-reprezentacijske
opcije tzv. memorijske fgure (fgure sjeanja). Meu njima, u bosanskoher-
cegovakim knjievnim okvirima, a posebno u bonjakoj knjievnosti, jedna
od najizrazitijih jeste fgura novih vremena i povijesnih raskra, a unutar
nje naroito tzv. austrougarska tema, koja inae i hronoloki i sutinski ini-
cijalno konstituira ovu fguru kao cjelinu, opsesivno se javljajui u ukupnosti
novije i bonjake i bosanskohercegovake knjievne tradicije, bez obzira na
to da li je rije o knjievnoj praksi kanonskog, politradicijskog ili postkanon-
skog kulturalno-poetikog makromodela, a to su, naime, temeljne razvojne
matrice novije povijesti ovih dviju literatura sagledanih u perspektivi one vr-
ste knjievne historije koja se u metodolokom smislu inovira u posljednje
Sanjin Kodri: Prostori sjeanja: Austrougarska tema i njezino oblikovanje u romanu...
145
vrijeme sve utjecajnijim teorijama kulturalnog pamenja te drugim kulturalno
orijentiranim savremenim knjievnoteorijskim opcijama.
2

Izazvana historijski prekretnim okonanjem osmanske vlasti u Bosni,
dogaajem koji se zbio prije neto vie od 130 godina, austrougarska tema u
irokom vremenskom rasponu od kraja 19. st. pa nadalje, sve do savremenog
knjievnog doba, ispostavljala se pritom kao ope knjievno mjesto predmet-
2 vie je moguih sistema tipologizacije, klasifkacije i periodizacije novije bonjake, kao i
uope bosanskohercegovake knjievnosti, a onaj koji je ovdje iskoriten temelji se u meto-
dolokom smislu na idejama kulturalnomemorijske historije knjievnosti, odnosno uope
na savremenim kulturalno orijentiranim knjievnoznanstvenim pristupima, a posebno na
teorijama kulturalnog pamenja. Tad, u novijoj povijesti bonjake te ire, bosanskoherce-
govake knjievnosti (povijesti to, naime, zapoinje 1878. godine osmansko-austrougar-
skom smjenom u Bosni i ukljuenjem cjelokupnog domaeg drutva, pa tako i kulture te
knjievnosti u zapadno-evropske okvire) u tipologizacijsko-klasifkacijskom i periodiza-
cijskom smislu razlikuju se tri temeljna kulturalno-poetika (kulturalnomemorijska) ma-
kromodela kanonski, politradicijski i postkanonski, svaki s bitno razliitim konkretnim
poloajem, zadaom i karakterom knjievnosti unutar ukupnosti kulture i drutva kojoj
ova pripada. Pritom, pojmovi kanonski, politradicijski i postkanonski kulturalno-poetiki
(kulturalnomemorijski) makromodel defnirani su u skladu s kulturalnomemorijskom kon-
cepcijom J. Assmanna, danas zasigurno najutjecajnijeg teoretiara kulturalnog pamenja
(pa ih zato ne treba mijeati ili dovoditi u vezu s drugim slinim pojmovima, posebno ne
s pojmom kanona u drugim teorijskim kontekstima), i tiu se dinamike kulturnog proce-
sa, pojaavanja, ovrivanja, labavljenja i rastakanja konektivne strukture, s im u vezi
Assmann raspravlja i o onom to bi se, uvjetno govorei, moglo nazvati trima tipovima
kulture ili, prije, trima fazama u kulturalnom razvoju: kultura kanona (nju karakteri-
zira princip koji konektivnu strukturu jedne kulture jaa u pravcu vremenske rezisten-
tnosti i invarijantnosti), kultura tradicijskih struja (gdje memorijski sadraj slobodnije
tee za razliku od kanonske kulture, koju obiljeava mmoire volontaire jednog dru-
tva, duniko sjeanje) i postkanonska kultura (ija je temeljna znaajka autopoetina
memoria, odnosno sadraji koji su izgubili svoj obavezujui karakter i svoju vezivnu
snagu) (usp. Assmann, J. 2005:20). U tom smislu, u novijoj povijesti bonjake te uope
bosanskohercegovake knjievnosti razliiti kulturalno-poetiki (kulturalnomemorijski)
makromodeli obuhvataju razliite pojedinane poetike i poetika usmjerenja: kanonski
kulturalno-poetiki (kulturalnomemorijski) makromodel ine, najprije, folklorni roman-
tizam i prosvjetiteljski realizam preporodnog doba s kraja 19. i poetka 20. st., a potom, u
meuratnom dobu, u toku te neposredno nakon Drugog svjetskog rata, i socijalna literatura
te knjievnost NOB-a i socrealizam; politradicijski kulturalno-poetiki (kulturalnomemo-
rijski) makromodel sainjavaju, na samom njegovu poetku, u prvim desetljeima 20. st.,
preporodni modernizam i postpreporodni tradicionalizam, a potom, poev od vremena
izmeu dvaju svjetskih ratova pa sve do sredine ezdesetih godina 20. st., i avangardizam,
neoizmi i poetike alijanse meuratnog doba te poratni predmodernizam; postkanonski
kulturalno-poetiki (kulturalnomemorijski) makromodel najskorija je pojava, iz vremena
od sredine ezdesetih godina 20. st. pa nadalje, a ukljuuje poratni modernizam, a nakon
toga, posebno od posljednjih desetljea prolog milenija, i postmodernizam te, konano,
nakon posljednjeg rata, i ratno pismo te poetiku svjedoenja. (Za cjeloviti uvid u ovako
osmiljenu koncepciju novije povijesti bonjake i bosanskohercegovake knjievnosti usp.
Kodri 2012 ili, pak, za pojedinane sintetske prikaze, Kodri 2009a, 2009b, 2010.)
146
no-problemski vezano za onaj traumatini liminalni historijski trenutak kad
bosanskohercegovaka evropska Turska, slijedom onog to je austrougar-
ski Drang nach Osten, biva iskljuena iz viestoljetnih okvira Osmanskog
carstva i njegove tradicionalne preteno orijentalno-islamske kulture te, kao
tamnovilajetski posjed Austro-Ugarske monarhije, biva iznenada upisana u
kulturalnu mapu moderne Evrope, utemeljene u jednom drugom, stranom, tad
dominantno kranskom duhu. U takvoj situaciji, tokom ukupne novije povi-
jesti bonjake knjievnosti ova tema realizirala se najee, uz tek manje ili
vee oscilacije, kao vrlo karakteristini i prepoznatljivi prikaz austrougarske
okupacije, u nizu slika o raslojavanju ivota muslimanske narodne i drutvene
sredine (Rizvi 1994:29), kojoj je kraj Turske carevine [] i kraj svega to
su oni bili (Selimovi 1970:7), odnosno uope kao literarno oblikovanje povi-
jesnog stanja civilizacijskog i egzistencijalnog vakuuma izmeu dviju velikih
carevina u nekadanjoj Bosni starog, Osmanskog carstva i nove, Austro-
Ugarske monarhije, i to u trenutku kad u ivotnoj stvarnosti niti je jedna do-
voljno umrla niti je druga dovoljno iva (Rizvanbegovi 1990:103), pa je ovaj,
austrougarski tematski kompleks u biti tema korjenite i sveobuhvatne kultu-
ralne tranzicije ili tema sloenog i dramatinog kulturalnog prekodiranja, i to
ne samo u smislu predmeta knjievnog oblikovanja. Ona se u bonjakoj, kao
i openito bosanskohercegovakoj knjievnosti javlja u istom onom trauma-
tinom vremenu povijesne razdjelnice ili raskra koje i u sadrinskom smislu
ini njezin temeljni okvir i sutinu, pa historijska traumatiziranost i stanje
kulturalne tranzicije i kulturalnog prekodiranja, pogotovo u sluaju bonja-
ke zajednice, jesu i stvarne okolnosti knjievne produkcije te prilike ukupne
knjievno-kulturalne komunikacije unutar koje se ova tema konstituira. Otud
je austrougarska tema u ovom vremenu i izvan svake konkurencije domi-
nantni predmet knjievnog oblikovanja, ali i nesumnjivo najpodesniji izraz
cijelog novog egzistencijalnog, kulturalnog, drutvenog i historijskog stanja,
pri emu njezina opsesivna prisutnost i naroita cirkulacija nije ograniena
samo na ovo relativno usko knjievnopovijesno razdoblje, ve se ona u bo-
njakoj te bosanskohercegovakoj knjievnosti izmeu ostalog zahvaljujui
i vrlo sloenoj i dinaminoj prolosti ovog kulturalno-drutvenog konteksta,
ali i naroitim mehanizmima knjievne povijesti tradira i u desetljeima
koja slijede, uz brojne konstante bivajui modifcirana i razliitim mijenama.
A kao takva, austrougarska tema umnogome jeste i osnova na kojoj se moe
iitavati i dobar dio znaajnih aspekata povijesti uope novije bosanskoherce-
govake, a naroito, pak, novije bonjake knjievnosti, i to ne samo u smislu
praenja puke vremenski uzastopne izmjene opih evropskih poetikih para-
147
digmi i njihovih prilagoavanja u ovim malim slavenskim literaturama ve i
u smislu prvenstveno kulturalnoteorijski osvijetenog razumijevanja njihovih
specifnih razvojnih pojava i procesa, dubljih i od karakteristinog lokalnog
artikuliranja irih knjievnih moda i tendencija, ime se ve nuno ulazi i u
karakteristini kompleks tradiranja tzv. kulturalnog smisla, a zapravo kom-
pleks specifnog kulturalnog pamenja i naroitih konektivnih struktura koje
bilo bosanskohercegovakoj, bilo bonjakoj knjievnosti kao, konano, i
svakoj drugoj literaturi sutinski osiguravaju prepoznatljive kulturalne iden-
titete kako na sinhronijskoj, tako i na dijahronijskoj razini, uslonjavajui na
ovaj nain ono to je kulturalna mapa Evrope. Zato i ne udi da se, uz brojne
druge knjievne radove, u okviru austrougarske teme pojavljuje ne samo
uope prvi bosanskohercegovaki roman roman Bez nade (1895) Osmana
Aziza (autorskog dvojca to ga ine Osman Nuri Hadi i Ivan Milievi)
ve i prvi bonjaki roman Zeleno busenje (1898) Edhema Mulabdia, nakon
kojeg e se tokom vremena ovoj temi, posebno u bonjakoj knjievnosti, vra-
ati itav niz drugih autora u razliitim knjievnim anrovima, izmeu ostalih
i Skender Kulenovi (19101978) u romanu Ponornica (1977), koji je jedan
od, uvjetno govorei, posljednjih bonjakih romana koji ukupnou svojih
kapaciteta sasvim jasno, ali ovaj put i retroaktivno ulazi u naroitu traumu
to je podrazumijeva austrougarska tema, ime se ne ispisuje samo njezina
sloena povijest, ve se istovremeno konstituira i ono to je jedan od poseb-
no znaajnih aspekata naroite unutranje povijesti bilo bonjake, bilo bo-
sanskohercegovake knjievnosti kao kompozitne i policentrine cjeline (usp.
Kodri 2012:201383).
3

3 Uz ovdje apostrofrana, ovaj vaan segment naroite unutranje povijesti kako bonjake,
tako i bosanskohercegovake knjievnosti, jednako kao i povijest austrougarske teme
kao naroitog mikrofenomena ovih literatura, konstituiraju i potvruju i djela, izmeu osta-
lih Ahmeda Muradbegovia, Zije Dizdarevia, Hasana Kikia, Alije Nametka, Dervia
Suia, Nedada Ibriimovia, odnosno Petra Koia, Ive Andria, Isaka Samokovlije itd.,
sve redom manje ili vie znaajnih, pa ak nerijetko i kljunih, kanonskih autora bosan-
skohercegovakog knjievnog konteksta. Pritom, kako istie i Fahrudin Rizvanbegovi
(1990:103), austrijska tema u bosansko-hercegovakoj knjievnosti nametala se skoro
sto godina, a naroito je prisutna u muslimanskoj knjievnosti. Privlanost ove teme je
slina vojno-krajinskoj u hrvatskoj literaturi samo djelimino. vojaenje i razvojaenje e
opsesivno privlaiti hrvatske pisce devetnaestog i samog poetka dvadesetog stoljea, ali
taj fenomen ponajprije fzike naravi i duhovno e se brzo, ma koliko bolno, razrijeiti i to
defnitivno, tako da on danas i ne moe imati neki naroiti, a pogotovu ne opsesivan znaaj
za hrvatskog pisca. Austrijska tema za muslimanskog pisca je i dalje opsesivna, jer ni da-
nas se njegov svijet nije odrekao civilizacijske vezanosti za turski, orijentalni svjetonazor,
a prihvatio je austrijski, zapadni weltanschaung.
148
2.
Austrougarska tema u bonjakoj, kao i openito bosanskohercego-
vakoj knjievnosti javlja se u vrlo osobenom knjievnohistorijskom kontek-
stu i uope u naroitim tranzicijski traumatinim kulturalnim, drutvenim i
historijskim okolnostima tzv. preporodnog doba u bonjakoj knjievno-kul-
turalnoj povijesti (usp. Rizvi 1990; Spahi 2008), i to kao jedan od vanih
izraza pokuaja cjelovitog ukljuenja bonjake zajednice u ono to je u bosan-
skohercegovakom kontekstu ovog vremena sveukupni novi, evropski dru-
tveno-kulturalni poredak, pa tako i knjievni sistem, s tim da paradoksalno
na prvi pogled njezino prvobitno predmetno-problemsko jezgro ne nalazi
se prvenstveno u okvirima dotadanje bonjake knjievnosti i kulture, ve,
naprotiv, prije svega u kolonijalnom diskurzu novog, evropskog kulturalnog
okvira i nove knjievno-kulturalne matrice koju ovakvo to sobom donosi
u Bosnu, sasvim, dakle, u skladu s onim to je sloena situacija vanjske i
unutranje (auto)kolonizacije bonjake knjievno-kulturalne prakse krajem
19. st., a kad je, izmeu ostalog, umjesto dosadanjeg orijentalnog inspira-
tivnog vrela trebala doi zapadnjaka knjievnost kao jedan novi umjetniki
putokaz, kako to i sam unekoliko nastupajui s reliktima kolonizatorskog
stava u studiji Zaeci evropeizacije u knjievnosti slavenskih muslimana u
Bosni i Hercegovini (1934) veli Maximilian Braun (2009:51). U ovoj situaciji
krajnje, na najradikalniji mogui nain destabilizirane semiosfere bonjake
knjievnosti, kad je ona u cijelosti rastvorena spram stranog jezika i tue
semiotike (lotman 1998, 2004; Kodri 2012:59200), jedan od kljunih nu-
kleusa austrougarskog tematskog kompleksa u bonjakoj knjievnoj tradiciji
nalazi se, tako, ve u prvim urnalistiko-publicistikim, pseudoliterarnim, a
potom, tokom vremena, i literarnim radovima onovremenih novinara, ama-
terskih ili profesionalnih knjievnih autora ili ak tek lanova nove, austro-
ugarske administracije i njezinih vojnih struktura kojima se austrougarska
uprava u Bosni, i pored otrog stava generala Filipovia, od poetka septem-
bra 1878, odmah nakon sloma otpora u Sarajevu (Rizvi 1990:17), poela
pribliavati bonjako-muslimanskoj zajednici, i to najprije informativnim
lancima o Bosni, pounim i zabavnim sadrajima, ali i reportano-literari-
ziranim sjeanjima na nedavna okupacijska zbivanja, kakvi su, primjera radi,
tekstovi objavljivani u, na samom poetku, slubenim Bosansko-hercegova-
kim novinama, a nakon toga i u Sarajevskom listu, a kasnije i drugdje, s jedne
strane. S druge, pak, strane, i jednako na prvi pogled neoekivano, polazite
za naroito oblikovanje austrougarske teme u bonjakoj knjievnosti na-
149
lazi se i u tzv. turskoj prii te bosanici ili pseudobosanskoj prii (usp.
lei 1991:401440), tim, naime, naroitim anrovskim tvorbama prije svega
hrvatske i srpske knjievnosti izvan Bosne, ali i u njoj, pri emu je u najve-
em broju sluajeva reprezentacijsko vienje i uope doivljaj ove zemlje u
ovoj vrsti tekstova izrazito sloen: imagoloki govorei, on je, s jedne strane,
vrlo esto agonalan, ratni, gledan oima stranca koji je iznenaen balkan-
sko-orijentalnom sredinom i mentalitetom, a u prilozima koji se bave ivotom
Muslimana, ili ga se samo dotiu, osjea se, uz nerazumijevanje, i naivnost
predstave o jednom nekranskom svijetu, dok se, s druge strane, uza sve
to zapaa vidno interesovanje za taj ivot i tenja da se u njega podre linijom
slovenskog zajednitva i razumijevanja za sunarodnike, koje je, prema shva-
tanju ove publicistiko-literarne prakse, turska vladavina otuila (Rizvi
1990:18). Takvo to, meutim, u naroitim okolnostima i alovanja za tur-
skim vaktom, ali i emancipacije, modernizacije i evropeizacije unutar
devetnaestostoljetnog preporodnog doba u bonjakoj knjievnosti i kulturi
izazvat e vrlo sloenu reakciju, a to e rezultirati isprva skromnom, a kasnije
sve znaajnijom, ali uvijek u odnosu na njezinu u osnovi stranu prethodnicu
bitno drugaijom tradicijom oblikovanja austrougarskog tematskog kompleksa
prvenstveno u bonjakim knjievno-kulturalnim okvirima, uz inae istovre-
meno opadanje interesa za priu to je podrazumijeva austrougarska tema
izvan podruja ove knjievnosti i njezine kulture. Pritom, ovakvom emu u
prilog e, svakako, ii i injenica da, barem zvanino, neprijateljski, tuinski,
daleki i egzotini odnos prema Muslimana zamijenjen je ubrzo u okupatorskoj
tampi i publicistici stavom dobronamjernog upuivanja, usmjeravanja pre-
ma tekovinama zapadne kulture i civilizacije i tenjom blagog emancipovanja
od orijentalne vjerske pismenosti kao iskljuivog obrazovanja duha, te njenog
kombinovanja sa svjetovnim prosvjeivanjem (Rizvi 1990:19).
U takvoj situaciji, trenutak zainjanja austrougarske teme u bonja-
koj knjievnosti vrijeme je kad u bosanskohercegovakom knjievnom okviru
uope zainje se i onaj za ove knjievnosti karakteristian smisao za histori-
ju, a kad su se svi bosansko-hercegovaki pripovjedai [] suoavali s istim
oblicima i oblastima povijesnog ivota, tj. s manje-vie jedinstvenom ivot-
nom stvarnou, koju su snano potresali sukobi i sudari starog orijentalno-
patrijarhalnog svijeta sa modernim oblicima drutvenog, privrednog,
kulturnog i politikog ivota, sa novim odnosima drutvenih klasa i sa novim
moralnim normama (lei 1991:457), to je ma koliko daleka ipak nepo-
sredna pretpovijest i Kulenovieve Ponornice, ak gotovo i u doslovnom smi-
slu, prije svega s obzirom na injenicu da su knjievna i ukupna kulturalna
150
zbivanja tokom 20. st. u cjelini bosanskohercegovakih okvira vrlo snano
obiljeena i onim to se deava potkraj prethodnog, 19. st., znatno vie i upe-
atljivije negoli u ovim dvjema knjievnostima po mnogo emu inae vrlo
bliskim drugim literaturama junoslavenske interliterarne zajednice, a pogo-
tovo u odnosu na situaciju u velikim evropskim knjievnostima i kulturama,
ija je novija povijest vidno razuenija. Uveliko, dakle, konstituirajui smi-
sao za historiju bonjake knjievnosti ovog vremena, austrougarska tema,
pritom, nastaje u onom trenutku kad, nakon stolje vladavine jednog dugo-
vjekog carstva, povijest kao proces stalnih promjena koje nerijetko imaju i
karakter sila ruenja postaje u cijelosti vidljiva i kad kao takva, kao tragini
bezizlaz, ulazi u svaku, ak i najmanju poru stvarnog ivota jedne zajednice
i pojedinaca unutar nje, izazivajui u njemu iste one mijene i ista ona razaranja
koja se deavaju na irem planu.
4
vrijeme je to bez imalo sumnje najradi-
kalnijeg loma u ukupnoj novijoj bosanskohercegovakoj povijesti, trenutak
sudbinske povijesne migracije cjeline bosanskohercegovakog prostora iz
okvira orijentalno-islamske u modernu evropsku civilizaciju i kulturu, a za-
pravo vrijeme unutar kojeg zapoinju i oni procesi iji e uinci na razliite
naine oblikovati ukupni bosanskohercegovaki kulturalno-drutveni prostor
i u desetljeima koja slijede, sve do aktuelne savremenosti, to, uz ostalo, osi-
gurava i tradicijsku kurentnost austrougarske teme tokom ovog dugog raz-
doblja, a ne samo unutar relativno kratkih knjievnopovijesnih dionica
devetnaestostoljetnog preporodnog doba i njegova folklornog romantizma ili
4 Mislim da nijedna grupa ljudi u istoriji nije ostala usamljenija nego to su bosanski Mu-
slimani. Nije mnogo pomoglo ni to to je Bosna do XvIII vijeka bila relativno razvijena,
praktino bez nepismenih, sa mnotvom kola, s ureenim urbanim ivotom sa dosta vjer-
ske tolerancije neprirodnost njihova poloaja bila je oita. Nisu prili tuinu, a odvojili
se od svojih. Kuda je mogao da vodi njihov istorijski put? Nikud! To je tragini bezizlaz.
U zatvorenim zajednicama koje su se stvarale u Bosni najzatvorenija je bila muslimanska.
Od kue i porodice stvoren je kult i sav neistroeni vitalitet tu se ispoljavao. Ako se na taj
nain stvorila intenzivna intimna atmosfera, s neobino jakom osjeajnou (nae najljepe
balade i romanse su muslimanske); stvorila se isto tako nepodobnost za javnu djelatnost, jer
nikakve perspektive zaista nije bilo. Ili su s okupatorom, ali su ga mrzili, jer im put nije bio
isti. S ostalima nisu mogli, jer su eljeli kraj Turske carevine i doprinosili njenom ruenju.
A kraj Turske carevine je i kraj svega to su oni bili. Razum tu nije mogao pronai rjeenje.
Ostala je samo pasivnost i predavanje sudbini, pri emu je priklanjanje ili otpor Porti samo
nesistematino, afektivno reagovanje. Ako se tome dodaju mrnja, osjeanje nesigurnosti,
strah, bijes, ispadi Muslimana zbog nemanja pravca, i ispadi drugih prema njima zbog
mrnje prema Turcima, eto vam ukratko skice jednog pandemonijuma koji se zove Bosna i
njeni ljudi. Ne zaboravimo li ni nau ljubav prema tom svijetu koji je rtva istorijske kobi, a
ipak je sauvao veoma mnogo najljepih ljudskih osobina, kao i na ivi bol to se ta nevje-
rovatna prolost neprestano vue za nama, i nikako da je stvarno uinimo prolou, zar je
udo ako Bosna nudi obilje knjievnih koncepcija? (Selimovi 1970:7)
151
prosvjetiteljskog realizma. Njezina povijest, koja kao uostalom i veina dru-
gih pria o prolosti u bonjakoj i bosanskohercegovakoj knjievnosti u
svojim najboljim ostvarenjima pokazuje i ono to je konfiktna intimna isto-
rija Bosne (lei 1991:457), zapoinje, otud, i unutar naroitog povijesnog
stanja koje se manifestiralo kao iznenadan i nasilan kraj jedne i nesiguran
poetak druge, nove drutvene, kulturalne i knjievne interakcije, a koje obi-
ljeava sasvim vidni, do kraja ogoljeni dramatini kraj jednog, starog, i neiz-
vjesni poetak drugog, novog, svijeta, jednako kao i unutar naroite povijesne
situacije u kojoj se ono to je doslovno do juer bilo tue, krajnje strano i
neprijateljsko, najednom ispostavlja kao ono to se, u nunosti povijesnih
promjena, mora prihvatiti kao svoje, lino i vlastito, bez mogunosti
stvarnog izbora, to samu austrougarsku temu najue vezuje za paradoksal-
nu situaciju istovremenog i paralelnog odvijanja potpuno oprenih kulturalnih
procesa i procesa kulturalnog zaboravljanja te vanjskim okolnostima namet-
nutog i isforsiranog, artifcijelnog prijekida prethodne viestoljetne kulturalne
komunikacije, na jednoj strani, i procesa kulturalnog zapamivanja te nunog,
munog pokuaja ukljuenja u dotad sasvim nepoznati kulturalni poredak, na
drugoj strani, sve zavisno od konkretnog karaktera pojedinane situacije u
kojoj se ova tema realizira. Zato ona ve na samom poetku postaje i okvir u
kojem se na razliite naine odgovara na kulturalno juer, danas i sutra,
a zapravo okvir u kojem se izgubljena kulturalna prolost ili nastoji nostalgi-
no-evokativno zadrati kao kulturalno vjeno sada, na nain dominatno
kontraprezentskog kulturalnog sjeanja (najee u tekstovima folklornoro-
mantiarskog zasnova), ili, pak, razumjeti kao ono mjesto odakle ma koliko
to bilo teko valja krenuti putem sretnijeg, u znaku povijesti spasa artikuli-
ranog prieljkivanog ili sluenog kulturalnog budueg, ovaj put na nain
preteno fundirajueg kulturalnog sjeanja (u pravilu u tekstovima prosvje-
titeljskorealistikog usmjerenja), to su inae i temeljni modeli oblikovanja
austrougarske teme kao takve u preporodnom dobu, ali i ona osnova na kojoj
e se ova tema na razliite naine i kontinuirati i modifcirati tokom ukupne
povijesti njezina kasnijeg knjievno-kulturalnog trajanja. Pritom, u svojem
inicijalnom trenutku austrougarska tema kao krajnje dominantni predmet
knjievnog oblikovanja i neupitni izraz jednog naroitog povijesnog stanja
funkcionira i kao naroito mjesto sabiranja svega onog to su zadae knjiev-
nosti ovog vremena, sasvim prirodno uza se vezujui i utilitarizam i didakti-
nost bonjake te inae znaajnog dijela bosanskohercegovake knjievnosti s
kraja 19. st., njezinu okrenutost nacionalnoj mobilizaciji i uope angairano-
pragmatikoj funkcionalizaciji, budui na ovaj nain sasvim razlono upravo
152
samo jezgro kulture sjeanja i openito smisla za historiju to u razliitim
oblicima obiljeava knjievnu praksu u BiH na prijelazu dvaju stoljea. A kao
takva, austrougarska tema, ba kao ni devetnaestostoljetni preporodni smi-
sao za historiju, ne predstavlja primarno realizaciju epske kulturalne svijesti
i njezina apsolutnog duha (kako se to ini na prvi pogled), ve je i ona sasvim
naprotiv u trenucima svojeg konstituiranja upravo izraz krize i uruavanja
onog to predstavlja epski kulturalni kod, njegove regulatorne zaokruenosti,
homogeniziranosti i kompaktnosti, pa je i ona prije simptom traumatinog i
liminalnog prosvjetiteljsko-preporodnog stanja kulturalne svijesti, ija otvore-
na a gorua pitanja o sudbini zajednice i pojedinca unutar nje, kriza vrijednosti
i vrednovanja te nestabilni i krhki kolektivni, personalni i individualni identi-
teti i sami tek formalno lie stabilnosti epskog svijeta tek po tenji za izgu-
bljenim kulturalnim ucjelovljenjem, a to se, meutim, i ovdje, za razliku od
epskog kulturalnog koda, pokazuje samo kao neostvariva tenja drame tran-
scendentalnog beskunitva, jednako kao i in nastojanja da se nadvlada
opa historijska trauma jednog vremena.
5
Otud se austrougarska tema, ba
kao i cjelina devetnaestostoljetnog preporodnog smisla za historiju, i sama
5 Upravo u ovom kontekstu ne bi se trebalo izgubiti iz vida ni ideje Aleide Assmann o afektu,
simbolu i traumi kao, uz jezik, trima temeljnim i meusobno sasvim razliitim stabilizato-
rima pamenja, a koji, naime, jesu ono to u svakom sluaju na poseban nain djeluje pro-
tiv ope sklonosti ka zaboravljanju ouvavajui pri tome neke nae uspomene u boljem sje-
anju od drugih koje su gotovo odmah iskliznule u zaborav. Afekt djeluje kao pojaiva
opaanja, zadravajui ive scene i akutne slike u nepovezanim fragmentima. Bez afekta
nema uspomena; on istie nekoliko trenutaka naega iskustva zadravajui ih na pozadini
stalnoga zaboravljanja. Afektne uspomene nose ig autentinosti te ih stoga pojedinci uva-
ju poput neotuivoga privatnoga vlasnitva. Takve ive, somatske i preverbalne uspomene
zadravaju izolirane scene, bez prije ili poslije. U svom se fragmentarnom karakteru mogu
smatrati protonarativnim jezgrima. Uspomene nabijene afektom zadravaju srednji poloaj
izmeu aktivnog kodiranja simbola i pasivnog ifriranja traume. Iz toga sredinjega polo-
aja dinamika se pamenja moe kretati u dva pravca. Ako su afektne uspomene ukljuene
u okvir vrijednosti ili kodirane u pripovjednom tekstu [] postaju dijelovi zalihe svjesnih
uspomena koji podravaju strukturu identiteta. No ako afekt prijee odreenu granicu in-
tenziteta on potresa pamenje i prijeti identitetu. To se deava u traumi. Dogaaj kojega se
ne sjea, ali koji nije ni zaboravljen ifriran je i ostaje nedostupan svjesnom propitivanju i
retrospektivnoj interpretaciji. Trauma je nemogunost pripovijedanja. Simboliko kodira-
nje i traumatsko ifriranje suprotni su polovi izmeu kojih se rekonstruiraju nae uspome-
ne. Drugaije kazano, afekti stabiliziraju uspomene, a uspomene transformirane u sim-
bole stabiliziraju identitet, pri emu traumatini dogaaji lebde u kriptikom stanju sve
dok na neki nain ne doe do oslobaanja od same traume, kad na ovaj nain odbaene
traumatine uspomene zahtijevaju suosjeajnu drutvenu okolicu, komunikacijski okvir u
kojem e se priopavanje traumatskih iskustava susresti s voljnim sluateljima, spremnim
potvrditi ili podijeliti to iskustvo i postati suvlasnicima traume, pa se sama trauma izvodi
u javnoj areni (Assmann, A. 2005:133, 143144, 146147).
153
javlja kao dio pokuaja detraumatizacijskog rekonstituiranja knjievno-kultu-
ralne tradicije, utoliko prije to i unutar burnog devetnaestostoljetnog bosan-
skohercegovakog i, naroito, bonjakog knjievno-kulturalnog konteksta
adaptacijska uloga i uloga sredstva pronalaenja prihvatljivih rjeenja te puta
njihova irenja s ciljem pokuaja rekonstituiranja kulturalne stabilnosti i odr-
ivosti biva doznaena upravo knjievnosti, diskurzu inae kontinuirano pri-
vilegiranom unutar prosvijeenih evropskih kultura, a posebno u
preporodno-romantiarskoj svijesti mlaih junoslavenskih nacionalnih za-
jednica, kod kojih e knjievnost, postepeno preuzimajui mjesto ovdanjih
jakih folklornih tradicija, u ovom trenutku biti shvatana prvenstveno kao sna-
ni pogon emancipacije te kao vani instrument razvijanja, uvrivanja i ou-
vanja tek probuene narodne svijesti, a u sluaju bonjake knjievnosti
dodatno i kao gotovo jedini preostali koliko-toliko kulturalno prihvatljivi ko-
munikacijski kanal i uope kao jedna od rijetkih manje-vie dostupnih, najma-
nje stranih i nepoznatih spojnica na novi, evropski kulturalni kod. Pritom, i
austrougarska tema, kao i najvei dio knjievne prakse ovog vremena, vr-
sto e se vezati za, prije svega, usmenolirski, sevdahlijsko-baladeskni tradicij-
ski tok i njegovu emotivno-dramsku naglaenost, uz paralelno, vremenom sve
cjelovitije, vezivanje i za ire tradicijsko iskustvo junoslavenske interliterarne
zajednice te evropskog knjievnog konteksta uope, internalizirajui ga na ra-
zliite naine i postepeno prihvatajui kao svoje ono to je tek nedavno bilo
krajnje tue u kulturalnom smislu, a to je od kraja 19. st. pa nadalje bio
izrazito sloen proces: proces koji se u poetku odvijao i kao proces karakte-
ristinog evropskog kulturalnog (auto)koloniziranja bonjake knjievnosti, a
potom postepeno i uporedo s ugodnijim pozicioniranjem bonjake kulture
unutar cjeline evropskog okvira i kao proces njezina kreativno osloboenog
kulturalnog dekoloniziranja, kad ova knjievnost, smjetena nekad na razme-
u meusobno iskljuivih svjetova, na izrazito autentian nain iznalazi nji-
hov spoj, nerijetko ostvaren u naroitoj sugestivnosti tzv. sinkretikih oblika,
posebno oitih tokom druge polovine 20. st. i u okvirima postkanonskog kul-
turalno-poetikog makromodela (usp. Kodri 2012:59200). Konano, sve ovo
uz druge, uporedne razvojne procese u onom to je unutranja povijest
bonjake knjievnosti od kraja 19. st. pa tokom desetljea koja slijede uz
brojne konstante, uspostavit e i itav niz razlika u oblikovanju austrougarske
teme kao takve, te e ona upravo tokom druge polovine 20. st. dosegnuti i onu
povijesnorazvojnu fazu kad se ne razvija nuno ili prvenstveno iz vrste veze
knjievnosti i izvanknjievne, preteno povijesne zbilje, a kad knjievna pri-
a o prolosti prestaje funkcionirati tako to nastoji ponuditi za povijesno
154
kontinuiranje i legitimiranje zajednice odgovarajui i stvarno prihvatljiv mo-
del ivota u izvanknjievnoj stvarnosti (kako je to bio sluaj mahom u kanon-
skom, ali i politradicijskom kulturalno-poetikom makromodelu), i kad se ona
u bonjakoj knjievnosti poinje javljati kao naroiti refeks specifnog
unutranjeg povijesnog razvoja ove literature (kao u uope u savremenom
kulturalnom okviru), a zapravo kao sistemski element njezinih knjievno-kul-
turalnih konektivnih struktura.
3.
Sve ove promjene u oblikovanju austrougarske teme u bonjakoj
knjievnosti (koje, dakle, nimalo sluajno neodoljivo podsjeaju na ope ideje
o razvoju postkolonijalne svijesti) jasno se uoavaju, zajedno s drugim, sli-
nim primjerima konstanti i mijena, i u njezinu dugom kulturalnom tradiranju
od devetnaestostoljetnog vremena konstituiranja ove teme pa do Ponornice S.
Kulenovia, pri emu ove razlike jednako kao i slinosti nisu, meutim,
samo razlike izmeu pojedinanih autorskih poetika, pa ak ni samo razlike
izmeu zasebnih knjievnih razdoblja, ve i neto to je moda i mnogo va-
nije za razumijevanje sutinskih aspekata povijesnog razvoja jedne knjievno-
sti te njezinih pojedinanih mikrofenomena kakva je upravo austrougarska
tema: naime, i razlike izmeu razliitih kulturalno-poetikih makromodela
kanonskog, politradicijskog i postkanonskog kao, u sluaju razvoja novije
bonjake te bosanskohercegovake knjievnosti, temeljnih opih i natpoeti-
kih obrazaca kulturalnog pamenja, odnosno semiotiki govorei kom-
pleksnih modaliteta kulturalno oznaenog to se kao povlateni sadraj u
kontinuitetima i diskontinuitetima komunicira u nekoj literaturi. Sve to vri-
jeme, iako na razliite naine, austrougarska tema kao uostalom i sva-
ki drugi tematski okvir pojedinanog djela funkcionira kao, nesumnjivo,
naroita autorska, ali isto tako sasvim sigurno i kao naroita kulturalna
interpretativna politika (Foucault 1977) i opsesivno knjievno mjesto jedne
kulture, a otud i kao naroiti okvir kulturalnog zapamivanja i zaboravljanja,
a koji budui da je rije o memorijskoj fguri predstavlja i naroito mjesto
pamenja (Nora 2006), u osnovi kulturno oblikovane, pa ak u manjoj ili
veoj mjeri drutveno obavezujue slike sjeanja, mjesta koja nisu samo
poprite [] oblika interakcije odreene zajednice i pojedinca unutar nje,
ve i simboli njihovog identiteta te uporite sjeanja prolost koja ne eli
da proe, pri emu se sama prolost u njima ne moe sauvati kao takva,
nego se ona neprestance reorganizira u skladu s promjenama spojnih okvira
sadanjice u progresu (Assmann, J. 2005: 4452). A, konano, ovakvo to,
155
zajedno s ostalim elementima razlike, jeste i ono to u dinamici razvoja au-
strougarske teme u bonjakoj te bosanskohercegovakoj knjievnosti, kao
i u ukupnosti povijesnih konstanti i mijena ovih literatura, na naroit nain
pozicionira roman Ponornica S. Kulenovia, koji e se i sam vratiti oblikova-
nju ovog jednog od stalnih mjesta unutar bosanskohercegovakog i, posebno,
bonjakog knjievnog konteksta, ali na bitno drugaiji nain i u bitno druga-
ijim ukupnim kulturalnim okolnostima, rastereen (iako, naravno, nikad do
samog kraja osloboen) oite neposrednosti tegobnih i nadasve munih pitanja
postorijentalne, traumatizirane i uope razorene tradicije i kulture, to su ina-
e stvarni problemi vremena u kojem se ova tema zainje te dalje postepeno
razvija.
Realizirajui se u okvirima postkanonskog kulturalno-poetikog ma-
kromodela, koji za razliku od njegove tradicije obiljeava dominantno
rasrediteni i individualizirani sistem vrijednosti i stanje u osnovi iroko dezi-
deologiziranog poloaja cjeline kulturalnih diskurza, pa tako i same knjiev-
nosti i njezina kulturalnog pamenja (usp. Kodri 2012:59200), Kulenovieva
Ponornica ostvaruje se, naime, prvenstveno kao samoosvijeteno mjesto
pamenja koje prerasta u vrlo osobene prostore sjeanja, i to ne vie samo
u smislu memoriranja nacionalne povijesti, ve i u smislu memoriranja sloe-
nosti prolosti nacionalne kulture, pri emu autorova memorijska praksa nije
vie vezana za ono to su dominantno mimetiko-historijski prepoznatljiva te
preteno akciono, oko pravolinijske linije fabulativne progresije mahom ko-
lektivno-ideoloki organizirana a iz povlatenog arhiva narodne prolosti
izdvojena i tako posebno istaknuta zbivanja za pamenje, kako je to naj-
ee bio sluaj u poecima austrougarske teme u bonjakoj knjievnosti.
Naprotiv, Kulenoviev roman sad je, prije svega, poetsko-sinkretiki izvedena
cjelina i zato integralna i unutar sebe vrsto i viestruko povezana, kompaktna
i konzistentna pojava, koja svoje sredite pronalazi ne vie u politikoj sudbini
zajednice ve upravo u naroitom stanju sredinje knjievne svijesti to, u po-
kuaju razrjeenja vlastite kolektivne i individualne drame identiteta, nastoji
cjelovito razumjeti zaviajni svijet, iznova prolazei i kroz njegovu traumati-
nu dramu novog vremena, ali i kroz njegov dublji kulturalni sadraj. A kao
takav, ovaj roman, budui organskim dijelom novog knjievno-kulturalnog
stanja nije vie u obavezi da uestvuje u u osnovi nunoj (auto)kolonizi-
rajuoj izgradnji novog kulturalnog poretka, kako je to bio sluaj ranije, pa
tako ni u obavezi potiskivanja prethodnih tradicijskih okvira kao beivotne,
na nuni zaborav osuene konane prolosti, a to inae prihvatajui evrop-
ske, a za njega jo uvijek umnogome artifcijelne i strane tradicijske tokove
156
i njihove oblike ini veina autora prije Kulenovia, oblikujui pritom pr-
venstveno kolektivne identitete. Sasvim suprotno, Ponornica S. Kulenovia
stoga vrlo slobodno krstari najrazliitijim mjestima kulturalnog pamenja (i
to i u doslovnom i u fgurativnom smislu), kao roman iroko se rastereuju-
i akutne traume tradicijskog raskola, koji ovdje postoji tek ili prvenstveno
kao kompleks stvarnih problema njegovih inae temeljito individualiziranih
likova, a zapravo kao predmet naroite (nad)tematizacije, pa ak i neke vrste
metakulturalnog razumijevanja, a to sve zajedno Kulenovievu Ponorni-
cu u konanici ini i jednim od, vjerovatno, prvih kulturalnih romana i, goto-
vo nesumnjivo, prvim cjelovito ostvarenim romanom kulturalnog pamenja
u ukupnosti bilo bonjake, bilo bosanskohercegovake knjievnosti uope,
utoliko prije to je rije o jednom od onih u svakoj, pa tako i u bonjakoj te
bosanskohercegovakoj knjievnosti ipak dosta rijetkih knjievnih ostvarenja
koja vlastitu knjievno-kulturalnu tradiciju ne samo da manje ili vie podra-
zumijevaju (ak i onda kad to, opirui joj se, i ne ele) ve je, bitno drugaije,
svjesno i hotimino ine u cijelosti sasvim vidljivom i neposredno prisutnom, i
to na nain koji podrazumijeva fenomen ive tradicije, a kad, naime, neumr-
le vrijednosti prolog oblikuju savremeni trenutak upravo onoliko koliko sa-
vremenost reaktuelizira oivljava i, zapravo, preoblikuje tradicijsku batinu,
nakon ega ni tradicija ni savremenost ne ostaju iste niti se, pak, mogu razu-
mijevati na isti, uobiajeni nain. Jer, u sluaju Kulenovieva romana rije je
konano o tekstu u kojem historijska freska kolektivne svijesti preobraava
se nuno u egzistencijalnu dramu pojedinane svijesti (Durakovi 1998:354),
pa Ponornica ne prikazuje kao itav niz drugih djela koja se prije ovog ro-
mana bave austrougarskom temom samo strahoviti povijesni rasap jednog
specifnog svijeta pred nezaustavljivim naletom novog i drugaijeg, ve mi-
jenjajui iroki i sveobuhvatni, panoramsko-kolektivni pogled perspektivom
privatnog sjeanja, odnosno, u konanici, individualnog te kulturalnog memo-
rijskog formata (usp. Kodri 2012:59200) stupa i u naroito otkrivalako
ili, preciznije, arheoloko ispitivanje kljunih sadrina jedne kulture, ije se
sloene unutranje spone do kraja otvaraju pogledu izvana upravo zato to su
vrsti okviri jednog starog i dotrajalog, a nekad zaokruenog i potpunog na-
ina ivota i razumijevanja svijeta poeli pucati, sve to tim prije to se, u sad
ve prepoznatljivom modernistiko-egzistencijalistikom maniru, ovaj roman
ispisuje i kao samopreispitujue prisjeanje ve ostarjelog i otuenog intelek-
tualca koji, kao stranac i u svojem i u tuem, dalekom svijetu, stranac sebi i
drugima, u sjeanje doziva svoj posljednji boravak u bosanskom zaviaju, kad
je jo kao student arheologije u udesnom Kairu odluio da mu se nikad vie
157
ne vrati, pokuavajui na ovaj nain pobjei od agonalnih lomova svijeta koji
je na zalazu svojeg povijesnog trajanja.
U takvoj situaciji, ona nekadanja, preteno kolektivno-ideoloka mje-
sta pamenja u Ponornici S. Kulenovia prerastaju u sad individualiziranim i
kulturaliziranim sjeanjem patinirane i amalgamirane ikonine isjeke
iz jednog naroitog, a u ovom trenutku vie nepostojeeg svijeta i ivota, do
kraja natopljene onim njegovim naroitim senzibilitetom i uope njegovim
prepoznatljivim kulturalnim sukusom, pa u ovom romanu kulturalno pam-
enje sasvim osvijeteno cirkulira prije svega u formama sjeanja koje su
prvobitno bile vezane za svetkovine i ritualne obrede ili u onom podruju
koje je ovom ve samo po sebi blisko ili na neki drugi nain dovedeno u na-
juu vezu s njim, pokazujui se pritom prvenstveno kao kompleks znanja
koje osigurava identitet [] objektiviran u obliku simbolikih formi kao to
su mitovi, pjesme, plesovi, poslovice, zakoni, sveti tekstovi, slike, ornamenti,
biljezi, putevi pa i [] cijeli krajolici (Assmann, J. 2005:107), ovaj put,
dakle, sasvim u skladu s onim to su i inae upravo elementarne pojave u kul-
turalnomemorijskim procesima, zbog ega je, takoer, i sasvim razumljivo to
to se Kulenovieva Ponornica u konanici i konstituirala, i to vrlo naglaeno,
i kao roman kulturalnog pamenja. Pritom, ove oite promjene nosaa ili
medija kulturalnog pamenja u vezi su sasvim razumljivo i s promje-
nama u domenu povlatenog kulturalnog smisla koji se njima i tradira, ali i
modifcira, a takvo to u Kulenovievu romanu preobraava se u prije svega
onaj sasvim privatni i lini ivot, posebni, pounutarnjeni egzistencijalni tok
to se odvija u do kraja privatnom, izvana gotovo nevidljivom prostoru, s onu
stranu stvari u unutranjoj zbilji zajednice, u sutinskom okrilju porodice,
u suptilnim porodinim odnosima i vezama, u univerzumu pojedinca dotad
harmonino stopljenog i u sigurnosti i ispunjenosti ivota poistovjeenog s
cjelinom zajednice i njezine kulture, gdje tragom onog za austrougarsku
temu u bonjakoj knjievnosti i inae karakteristinog, opeg interesa za
prikaz austrougarske okupacije, u nizu slika o raslojavanju ivota musliman-
ske narodne i drutvene sredine sad ne vie u krupnim, irokim i mahom
ipak povrinskim, preteno vanjskim manifestacijama ve prije svega u de-
taljima, diskretnim a sutinskim pojedinostima, u onom nerijetko tek nazna-
enom, samo blago nagovijetenom ili ak sasvim preuenom i oduenom,
deava se, a potom u romanu i prati te kazuje ono to je drama trenutka kad
se carstva mijenjaju i trauma novog vremena.
6
Usto, a za razliku od manje-
6 Na ovakvo to svojevremeno je upozorio i E. Durakovi, zapaajui da u slici burne po-
rodine i drutvene drame u Ponornici se rastvara itav jedan odminuli, stranom pogledu
158
vie svih ranijih realizacija austrougarske teme i njihove prosvjetiteljsko-
propedeutike intencije u oblikovanju za ovu temu vezanih mjesta pamenja,
koja kao da je ak unekoliko insistirala na dramatino-traumatinom stanju
kulturalnog hijata kao kobnoj situaciji koja je zadesila kolektiv i individuu
unutar njega i koja se stoga mora to prije uspjeno razrijeiti zarad povije-
snog spasenja i zajednice i pojedinaca koji je ine, ukupni prostori sjeanja
u Ponornici S. Kulenovia konkretiziraju se sad je to, dakle, ve sasvim
vidljivo i tako to se ovaj put ipak ne svode samo na ono to je ovo sloeno
dogaanje u praznini izmeu patrijarhalnog, kolektivnog i graanskog, in-
dividualnog kulturnog obrasca, pa zato iako je i ova tvrdnja u irim okvi-
rima manje ili vie prihvatljiva Kulenoviev roman nije tek takva pria o
prolosti koja se i sama bavi tek stanjem kulturalnog hijata kao takvog, ali
sad kako se to tvrdi s tom promjenom da, namjesto idealistikog fokusa
baziranog na slavljenju i velianju herojske prolosti, koji je prisutan u tradi-
cionalnom historijskom romanu i ukupnoj knjievnosti epskoga postamenta
i romantiarsko-folklorne stilizacije sa potragom za identitetom etnikuma i
idejom ideologije u osnovi svoje prie, promovira kritiki fokus individue koja
kolektivnu tragiku promatra sa njenog ruba (Kazaz 2004:220). Jer, ovdje, u
ukupnosti dijegetikog univerzuma Kulenovieve Ponornice, rije je ipak o
znatno sloenijoj situaciji, i to onoj koja je prije svega vezana za neto iri i uo-
stalom potpuniji koncept liminalnosti (usp. npr. woodbridge, Anderson 2000),
a kad u cjelini unutarknjievnog svijeta Kulenovieva romana umjesto prosto-
ra nedefnirane kulturalnohijatine praznine javljaju se prvenstveno brojni
zatvoren svijet bonjakog obiteljskog ivota, na prvi pogled zatienog sigurnou avlij-
skih zidova i neprikosnovenou zakona i obiaja patrijarhalne zajednice, ali ne vie u
njegovu u osnovi jednostranom i pojednostavljenom razumijevanju, ve se, donekle slino
poemi Na pravi put sam ti, majko, izio, slika ovog svijeta ukazuje znatno sloenije i u
najmanje dvostrukoj perspektivi i u statikoj i u dinamikoj projekciji. Pritom, statika
je sva ona iz sevdalinke i balade odranije poznata atmosfera i simbolika kojima se sugerira
arhetipski obrazac jednog izuzetno rafniranog oblika ivota, zatvorenog u punoi ljud-
ski osmiljenog postojanja, odnosno to je isti onaj poetski senzibilitet kojim je natopljen
Grozdanin kikot Hamze Hume, a za koji e upravo Skender Kulenovi istaknuti da je satkan
od bistre domae rijei, one to je prela devet kamenova, od kamenih i cvjetnih avlija i od
bijelo okreenih enterijera, u kojima se vijekovima sija stari bakar i mirie feslidan jedne
jedinstvene i nevjerovatno istanane gradske kulture, a zapravo onaj naroiti osjeaj svi-
jeta i ivota to, kao jedna od njihovih konstanti, posebno intenzivno i upeatljivo provla-
i se kroz gotovo cjelinu prvenstveno bonjake, a potom i uope bosanskohercegovake
knjievnosti, dok na ovoj poetskoj patinom izatkanoj ari i podlozi rastvara se dinamika
slika u kojoj je itav taj svijet uhvaen u onim dramatinim trenucima kada se pred nemi-
novnou historijskih preobraaja i socijalnih potresa tradicionalni oblici ivljenja osipaju i
rastvaraju, gubei prvotnu istotu i humanost postojanja (Durakovi 1998:349, 351).
159
a upravo prijelazni i, otud, ukrteni liminalni te hibridni sadraji, odnosno
upravo oni na koje uostalom sasvim precizno upuuje ve ono naizgled sasvim
openito odreenje austrougarske teme po kojem ona predstavlja primarno
prikaz austrougarske okupacije, u nizu slika o raslojavanju ivota musliman-
ske narodne i drutvene sredine, utoliko prije to je prvenstveno opaskom o
raslojavanju ovdje upozoreno ne na toboe prazninu izmeu dvaju kul-
turalnih obrazaca u kojima kolektiv i individua ive ve, naprotiv, na njihov
naroit egzistencijalni susret to zadobiva karakteristike dramatinog sukoba
i traumatinog sudara koji agonalno rastae jedan i uspostavlja drugi nain
ivota i zajednice i pojedinca unutar nje, na ovaj nain oblikujui razliite i
upravo liminalne i hibridne fenomene u ovom podruju. Ovakvo to, konano,
potvruje cjelina Ponornice S. Kulenovia, poev ve od za austrougarsku
temu sasvim tipine situacije kolektiva (koji se najednom ne samo naao na
onom u bonjakoj knjievnosti sasvim prepoznatljivom raskru izmeu
starog vakta i novog vremena i dvaju dotad sasvim odvojenih te, tavie,
meusobno oponiranih svjetova Istoka i Zapada, ve i sam jeste upravo to
raskre, u sebi zarad onog sutra sad morajui sjediniti i ono nekadanje
juer i novo, nepoznato danas), preko isto tako naroite situacije u kojoj se
naao njezin glavni junak i sredinja knjievna svijest romana (pojedinac koji
je, umnaajui raskra kolektiva, u jednom trenutku i fziki-konkretno, a
potom i duhovno-intelektualno zakoraio izvan okvira zajednice kojoj pripada
i sad se u nju vraa kao istovremeno i stranac ne samo u odnosu na drugog ve,
isto tako, i u odnosu na samog sebe, ali i kao onaj koji je i dalje htio to ili ne
viestruko vezan za kolektiv iz kojeg potjee) te u istom smislu sasvim indi-
kativnih odreenja drugih likova Ponornice (koji, svaki na svoj nain, i sami
jesu mjesta za cijeli svijet kojem pripadaju sasvim karakteristinih raskra,
bez obzira na to da li su naizgled u cijelosti sauvani u svojem svijetu iznad
prostora ruilake povijesne mijene i rasula, ili su, pak, manje ili vie okrutno
baeni u ovaj agonalni prostor, odnosno bez obzira na to da li je rije o likovi-
ma koji na ovaj ili onaj nain vidno zrcale novo vrijeme ili o onima koji su
jo uvijek tvrdoglavo vezani za stari vakat), pa sve do zahvaljujui svemu
ovom svih brojnih drugih inovativnih kulturalnomemorijskih sadraja koji
ine ovaj roman i njihova novog, bitno drugaijeg literarnog komuniciranja.
Pritom, ovakvo to sve zajedno sasvim je vidan sluaj i u itavom nizu
kljunih scena u romanu, pa tako i u onoj gotovo arhetipskoj situaciji posli-
jemevludskog sijela u Djedovoj kuli, u divanhani, gdje se, naime, deava ne
tek iskljuivo ovdje na prvi pogled oekivano agonalno begovsko-kmetovsko
epsko natpjevavanje (usp. Danko 2000) ve, naprotiv, prije naroito literar-
160
no oblikovanje cijelog jednog svijeta u njegovu upravo liminalno-hibridnom
stanju, a to se tek metaforijski predstavlja kao hipoleptino epsko dopjeva-
vanje izmeu pjesnika-pjevaa Hilmibega i epskog pjevaa kmeta Ostoje,
pri emu upravo amblematine i uope osobene kulturalne forme na posebno
sugestivan i nenametljiv nain zrcale povijesnu traumatinu dramu i kolektiva,
ali i, naroito, individue unutar njega:
Hilmibeg dohvati tamburu.
On je kiklop, isto kao i vepar, samo to je vepru sve pobjeglo u ensko,
a Hilmibegu u pjesmu.
Kula je njegova s onu stranu planine, nad divnom zelenom rijekom, koja
je sad granica izmeu carevine to je ustuknula i ove sad to namjerava
da ovdje vjekuje.
Hilmibeg samo u rijetkim prilikama naputa svoju oronulu postojbinu,
skuplja oko sebe iz cijelog kraja pjevae obiju vjera, slua njihove i pjeva
im svoje pjesme, raspravlja se s njima ija je prava i zabranjuje im da
prenosei njegove ita u njima preinae, izostave ili dodaju. Bavi se, eto,
za jednog bega nedolinim poslom, zapustio itluke, puta da ih subae
raznose, i da nije njegovog velikog bogatstva i ugleda od starine, njegovi
najblii ponaali bi se prema njemu kao i prema njegovim seljainama
tambur-goljama pjevaima, s kojima je nokat i meso; i jo vie, sa pre-
zrenjem, jer on njih, begove, sramoti ovako posprdnim poslom kakvom
se van svake pameti i ugleda roda odao.
Ali, dua im sluati njegove pjesme.
Sad e uti jednu novu. Reci valja li! kae mi zvonckajui po icama.
Izdajnik si ti velik! Otkako ode u to posrano Kairo, nema ko da mi
pravo pjesme zapisuje, nego mi ih kojekakvi pjevai-rogai prepijevaju
po eifu ovim isprtcima.
Naao je dobru rije: roga. To je izmetnuti ljivin plod.
Njegove pjesme dobro su mi poznate. Mnoge sam mu i zapisao. Stvara
ih iz svog zamiljenog prostora davnine, i pobjesni kad se neko usudi da
ih i u sitnici nekoj opovrgne.
Zovni mi Ostoju, timajui tamburu viknu sluzi koji dijeli kafu.
Razgovori se prekinue.
Svi se zgldaju, vepar se osmjehuje, Muftija se smre.
Svi znaju ko je Ostoja: Hilmibegov kmet, pjeva kao i on, ne odvaja ga
od sebe. vidio sam ga dolje u avliji meu slugama.
161
Ah pobogu, Hilmo, to e ti Ostoja, nije ovo vlako sijelo! ree Djed,
zgranut.
Kad je pjesma, i vlako je, odgovori Hilmibeg, zatamburavi.
Gledam Muftiju: hoe li ustati i otii? Ne, samo sagnuo glavu, kao da
nee da gleda to to e se desiti.
Pojavi se Ostoja s guslama.
Stao navrh stepenica, ne smije dalje. Skide kapu, pokloni se do pojasa,
pa poe u dno divanhane
Ovdje, ovdje! viknu Hilmibeg pokazujui mu mjesto uz seiju pod
svojim koljenima.
Kao da ne vjeruje da je uo, i kao da ne vjeruje da ide, prosijedi speeni
guslar pree preko divanhane i, kao da ne vjeruje da e zbilja sjesti,
sjede pod tvravska Hilmibegova koljena, turski, podavivi noge. Ne
zna kud bi s kapom; da ne bi njome opoganio to to nije za kmetovsku
nogu, natae je na koljeno.
Hilmibeg zazvoncka, poe, zazivno:
Klie vila s Nepoina bila,
pa doziva niz Serhat junake.
Jeste l uli, gluhom ogluhnuli?
Jesu li vam oi ispanule?
Jeste l uli, da vas Bog ne uje!
i vidili, da vas Bog ne vidi!
ta vam sprema od Primorja bane!

Kod sviju, ui i oi jedno.
Znam ta e biti dalje u ovoj pjesmi. Pjevai je u poneem, u imenima
lica i mjesta i u svojim linim opisima, preinauju svaki na svoj nain,
ali fabula joj ostaje uvijek ista. Zlatiju djevojku, ljepoticu nad ljepotica-
ma u oba carstva, prose prosci sa svih strana, ali ona svakog odbija. Za-
inatile se tako na nju muterije, svaki slijedei bogatiji i ugledniji, dok je
na kraju ne zaprosi sam vezir, ali ona odbije i njega. Toliku javnu uvredu
vezirova sujeta nije mogla podnijeti. Uvrijeen preko svake mjere, vezir
poalje pismo u kaursku carevinu, primorskom banu, s nagovorom da
pokupi vojsku i bez brige krene na kulu Zlatijinog oca, da kulu pohara i
otme Zlatiju. ulo se to po svom Serhatu, ali niko banu ne ide u susret,
odbijeni prosci stoga to su ljuti, ostali stoga to se boje grdne banove
vojske i, najvie, vezirove osvete. Nae se, meutim, jedan s obrazom a
162
bez straha, najmlai meu braom Bojiiima, stane sa svojom etom
u busiju, razbije kaursku vojsku i banu u bijegu odsijee glavu. Zlatija
poe za njega, i rodi mu, kako kod kojeg pjevaa, tri ili sedam novih
Bojiia.
Ono to me sad jedino zanima to je po emu e to Hilmibegova pjesma
koju pjeva biti jedna nova.
Pozorite!
Na mjestu gdje ban Zlatijinom ocu alje pismo u kom prosi Zlatiju, Hil-
mibeg dade rije Ostoji, kao predstavniku druge strane.
Tamburica je zvonckala oko jedrog Hilmibegovog basa, sad Ostojin te-
nor na neprekidnoj tamnoj podlozi gusala jei kao iz peine. Ban u pi-
smu kuka, moli, obeava sve; Hilmibeg se vrpolji, a kad Ostoja otpjeva:
I vjeru u svoju promijeniti,
privest vojsku svijetlom veziru
planu:
lae! Nije tako, lae! Pjevaj pravo!
Ostoja je prekinuo, pogruio, ne smije oiju da podigne.
Pjevaj kad ti kaem!
Ja beg, gleda u njega moleivo, drukije ne znam.
Ne zna! Zna ti bolje nego ja! Nego hoe ovima niz dlaku! Ban je
junak! Dumanin, ali junak!
Kresnu trzalicom po icama, drvo zagreba. Riknu, tako da je sad kao da
rika prelijee sa Primorja u Serhat; ne znam iji je to bijes vie, banov ili
njegov. Ban pie ocu Zlatijinom:
Zar ne vidi, kukavico sinja,
da s rodio zvijezdu Danicu,
koja nee sunca ni miseca,
da s rodio junaka-djevojku,
koja nee zlata ni berata,
ve junaka od mukog meraka
i junakog krvavog barjaka!
Ako takvog nema na Serhatu,
ni Serhatu ni u butum carstvu,
rodila ga majka na Primorju!
Divojka e meni privoliti,
163
takav jesam ja sanak usnio!
ta je u snu meni govorila,
to na javi da porekne nee.
Ako nee mojijeh svatova,
a ti vii po Serhatu ravnom
ko mi smije da mejdan izii,
pa kom glava u travu zelenu,
kom divojka u kulu kamenu!
Ako li mi ne nae takvoga,
ja sam silnu vojsku sakupio,
hou tvoju kulu zapaliti,
tebe sunja metnut na galiju,
a Zlatiju u zlatnu koiju,
pa e Zlata Svetome Donatu,
vodicom je svetom pomazati
pa prid svetim oltarom vinati,
rodie mi dva blizanca sina,
Stojan-Janka i Kraljevi Marka!
Neko je u toku pjesme dobacio:
Samo ti pjevaj! Ono Ostojino je istina!
Niko to nije prihvatio, svi bi, naroito poslije Stojan-Janka i Kraljevi
Marka, bana raupali! ire se nozdrve, frke se, uhe, kivno uzdie,
pasjeg li sina! ispuhuje.
Muftiju ugledah gdje pogleda Alikapetanovo oruje i odede po zidu.
Tu je Alikapetanovo ovije runo na kom je klanjao, srebrom i sedefom
ukraene puke i kubure, sablje i handari, topuzi i nadaci, dvije za-
stave, zelena, nezarobljena, i crno-uta, zarobljena, obje trone i kuru-
mima izreetane.
Dede nam sad jednu veseliju! naredi Ostoji Hilmibeg.
Ostoja navije gusle, drago mu to sad ne mora nikom ugaati, strugnu
gudalom, poe:
Je i lija tvrd dogovor grade
Ko e prvi koga uzjahati
Ostavi mi jea! Dede ti nama onu o Tali!
164
Tale Budalina to je to mu ime kae: niiji, svaiji, svoja i opta ega.
Ostoja gleda u Hilmibega. Ipak! ustruava se.
Slobodno, slobodno, kad ti ja kaem!
Ostoja povue gudalom:
Tale jae konja naopako,
Izvadio ono muke male
pa razgoni muhe po kobili
Doe, najzad, na kraju Hilmibegove pjesme, ono to toliko ekam, u to
sam ve bio posumnjao: nagovijetena njegova novina.
Iznenaen sam, vie nego ijedanput dosada. Ovakvog neeg nema ni u
jednoj ovoj pjesmi sa bive surove granice meu carstvima. Pjesnik je
on. Bojii razbije kaursku vojsku i posijee bana, ali Zlatija ne htjede
ni njemu, nego pobjee u goru zelenu. Tu je sad vila.
Pod grlom joj sjajna miseina,
pod elom joj do dvi zvizde sjajne,
kosa joj je ko kad ito pada,
u pasu se hoe prilomiti,
kad popivne, sav se svit osmihne.
(Kulenovi 1983 [1977]:130134)
Kao ovakav, roman Ponornica S. Kulenovia, koji ba kao i niz
drugih tekstova u novijoj bonjakoj te bosanskohercegovakoj knjievnosti
prije njega u sebe ukljuuje i privatnu, linu i porodinu dramu i dramu
cjeline zajednice, ne samo da je dekolektivizirao ono to je kulturalno pame-
nje zasigurno jedne od najveih raskrsnica jednog kolektiva, i ne samo da je
snano obiljeio proces individualiziranja memorijskih praksi u knjievnom
oblikovanju austrougarske teme, ve ju je, isto tako, i bitno kulturalizirao,
zasnovavi je pritom ne vie primarno na praenju onog to je za zajednicu
dokidajua nunost povijesnog procesa u kojem kako kae narodna pjesma
zeman zida po kotarim kule // zeman zida, zeman raziuje, ve prije svega
na onom to je svijest o trajnosti kulturnih fenomena, nepodlonih koroziv-
nom djelovanju vremena (Durakovi 1998:351), zahvaljujui emu, konano,
austrougarska tema oslobaa se svoje u osnovi kreativne sputanosti, dok se
cjelina knjievnosti koja je opsesivno ponavlja otvara bitno drugaijem razu-
mijevanju i oblikovanju kako vlastitog identiteta, tako i uope kolektivnih,
165
personalnih i individualnih identiteta unutar zajednice kojoj zajedniki pripa-
daju, pri emu, zajedno s kulturalnim aspektom, upravo individualitet kao ta-
kav dolazi na prvo mjesto. Zato, na kraju, Kulenovieva Ponornica, a posebno
u poreenju s poetnim te uope ranijim oblikovanjima austrougarske teme
u novijoj bonjakoj i bosanskohercegovakoj knjievnosti, predstavlja upravo
ono mjesto gdje ova tema sad slobodnije se kombinirajui s drugim fgurama
sjeanja bonjake knjievnosti, naroito s fgurom doma, porodice i porodi-
nih vrijednosti te fgurom bosanske povijesne tragike, odnosno fgurom povi-
jesnog svjedoenja (usp. Kodri 2012:59200) prerasta prvenstveno u temu
Bosne i njezine povijesti mijene, na ovoj osnovi ukljuujui se ili u evrop-
ski kontekst esteticistiko-artistike knjievnosti povijesnog pesimizma ili,
pak, u onu, mahom egzistencijalistiku knjievnu praksu kojoj povijest jeste
tek ambijentalni okvir ili puka pozornica za ono to je vjeita i univerzalna
ovjekova situacija i ljudska sudbina. To je, konano, upravo onaj njezin
povijesnorazvojni vrhunac kad, preavi put od kolektivne do pojedinane
svijesti, austrougarska tema iz teme primarne vezanosti za historijski tre-
nutak nepovratno preobrazit e se u temu prvenstvene uronjenosti u Vrijeme,
kroz koje struji upravo kulturalni smisao.
literatura
Assmann, Aleida (2005), Tri stabilizatora pamenja: afekt simbol trauma, prev.
Davor Beganovi, Razlika/Diffrance, 1011, Razlikovanja bosanskohercego-
vake knjievnosti, prir. Maja H. Jaaragi, Nedad Ibrahimovi, 133147.
Assmann, Jan (2005), Kulturno pamenje: Pismo, sjeanje i politiki identitet u ranim
visokim kulturama, prev. vahidin Preljevi, vrijeme, Zenica
Braun, Maximilian (2009), Zaeci evropeizacije u knjievnosti slavenskih muslima-
na u Bosni i Hercegovini, prev. Ibrahim Dizdar, Suada Hedi, Dobra knjiga,
Sarajevo
Durakovi, Enes (1998), Od kolektivne do pojedinane svijesti: Ponornica Skende-
ra Kulenovia, u: Enes Durakovi, prir., Bonjaka knjievnost u knjievnoj
kritici: Novija knjievnost Proza, knj. Iv, 347354, Alef, Sarajevo
Danko, Muhidin (2000), O jednom aspektu romana Ponornica Skendera Kulenovi-
a, Novi Izraz, 7, 5963.
Foucault, Michel (1977), what is an Author?, u: Donald F. Bouchard, ur., Language,
Counter-Memory, Practice: Selected Essays and Interviews, 113138, Cornell
University Press, Ithaca, NY
Kazaz, Enver (2004), Bonjaki roman XX vijeka, Zoro, Zagreb, Sarajevo
Kodri, Sanjin (2009a), Knjievna semioza, kulturalno pamenje i kulturalnome-
morijska historija knjievnosti (O kulturalnomemorijskim makromodelima u
166
bonjakoj / bosanskohercegovakoj knjievnosti 20. stoljea), u: Njegoevi
dani, Meunarodni nauni skup, Cetinje, 2729. jun 2008. [Zbornik radova],
225241, ur. Tatjana Beanovi i dr., Filozofski fakultet, Niki
Kodri, Sanjin (2009b), Kulturalnomemorijska historija knjievnosti, modeli kul-
turalnog pamenja i interkulturalna prepletanja u bonjakoj knjievnosti 20.
stoljea, u: Interkulturni horizonti: Junoslovenske/evropske paradigme i
srpska knjievnost [Zbornik radova], 185228, ur. Dragan Bokovi, Filolo-
ko-umetniki fakultet, Kragujevac
Kodri, Sanjin (2010), Knjievnost, prolost i kulturalno pamenje (Knjievnopovi-
jesne osobenosti novije bonjake / bosanskohercegovake knjievnosti i ideja
kulturalnomemorijske historije knjievnosti), Radovi Filozofskog fakulteta
u Sarajevu, XIv,163203.
Kodri, Sanjin (2012), Knjievnost sjeanja: Kulturalno pamenje i reprezentacija
prolosti u novijoj bonjakoj knjievnosti, Slavistiki komitet, Sarajevo
Kulenovi, Skender (1983 [1977]), Ponornica, Izabrana djela, knj. v, prir. Enes Du-
rakovi, Svjetlost, veselin Maslea, Prva knjievna komuna, Glas, Sarajevo,
Mostar, Banja luka
lei, Zdenko (1991), Pripovjedaka Bosna II: Pripovjedai do 1918, Prilozi za isto-
riju knjievnosti Bosne i Hercegovine, Institut za knjievnost, Svjetlost, Sa-
rajevo
lotman, Jurij M. (1998), Kultura i eksplozija, prev. Sanja veri, Alfa, Zagreb
lotman, Jurij M. (2004), Semiosfera: U svetu miljenja. ovek tekst semiosfera
istorija, prev. veselka Santini, Bogdan Terzi, Svetovi, Novi Sad
Nora, Pierre (2006), Izmeu Pamenja i Historije. Problematika mjest, u: Maja
Brkljai, Sandra Prlenda, prev. i prir., Kultura pamenja i historija, 2143,
Golden marketing Tehnika knjiga, Zagreb
Rizvanbegovi, Fahrudin (1990), Svjetlosti divanhane: Pripovjedna proza Skendera
Kulenovia, Osloboenje, Sarajevo
Rizvi, Muhsin (1990), Bosansko-muslimanska knjievnost u doba preporoda (1887
1918), El-Kalem, Sarajevo
Rizvi, Muhsin (1994), Poetika bonjake knjievnosti, u: Muhsin Rizvi, Panora-
ma bonjake knjievnosti, 742, ljiljan, Sarajevo
Selimovi, Mea (1970), Zar je udo ako Bosna nudi obilje knjievnih inspiracija,
Polja, XvI/136, 7.
Spahi, vedad (2008), Make up i tranzicijske bore: neki metodoloko-historijski as-
pekti prouavanja bonjake knjievnosti austrougarskog perioda, u: vedad
Spahi, Prokrustova veernja kola, 85101, bosniaArs, Tuzla
woodbridge, linda, Roland Anderson (2000), liminality, u: Irena R. Makaryk,
ur., Encyclopedia of Contemporary Literary Theory: Approaches, Scholars,
Terms, 578580, University of Toronto Press, Toronto, Buffalo, london
167
Spaces OF Remembrance:
Austro-HUNGARIAN theme AND Its SHAPING IN
Skender KulenoviS Novel pONORNICA
Summary
As in a large part a literature of narrative of the past, most often the
national one, Bosniak literature from the late 19
th
and throughout the 20
th
cen-
tury, just as the entire Bosnian-Herzegovinian literary practice from the same
period, built and later continued and modifed different more or less stabilized
memorial-representational options the so called memory fgures (fgures of
memory). The most noticeable among them is the fgure of new times and
historical crossroads, within it particularly the Austro-Hungarian theme,
which constitutes this fgure as a whole in both chronological and essential
sense. Caused by the crucial historical event of the end of the Ottoman rule
in Bosnia, taking place more than 130 years ago (1878), the theme turned out
to be a common, or even obsessive, literary topic of Bosniak literature from
the 19
th
century onwards. Mostly realized as an account of Austro-Hungarian
occupation, in a range of images of disintegration of Muslim ethnic and social
environment to which the end of the Turkish Empire [...] is the end of what
they were, or more generally, as a literary representation of historical state of
civilizational and existential vacuum between the two empires in the former
Bosnia the old, Ottoman Empire and the new, Austro-Hungarian Monarchy,
in the moment when in reality neither the former had been dead enough nor
the latter alive enough, the Austro-Hungarian theme is a theme of a specifc
historical trauma, as well as a theme of a radical and comprehensive cultural
transition or a theme of a complex and dramatic cultural transcoding, not
only in terms of the subject of literary representation. In Bosniak, as well as in
Bosnian-Herzegovinian literature, it appears at the same traumatic moment of
a historical divide or crossroads which forms its basic framework and essence
in the sense of its subject matter too, so historical trauma and states of cultural
transition and transcoding, particularly in the case of Bosniak community, are
168
also real circumstances of literary production and the entire literary-cultural
communication process within which the theme is constituted. The Austro-
Hungarian theme is, therefore, undoubtedly both a dominant subject of liter-
ary representation and the most suitable expression of the entire existential,
cultural, social and historical condition of the time, but its obsessive presence
and particular circulation is not limited only to this relatively narrow literary-
historical period, but gets due to the very complex and dynamic past of
the socio-cultural context, as well mechanisms of literary history passed
down over the following decades, in the meanwhile being subjected to various
changes too. It is not surprising, then, that in the scope of the Austro-Hungar-
ian theme along with other literary pieces there appears the frst Bosniak
novel, Zeleno busenje [The Green Sods] (1898) by Edhem Mulabdi, after
whom the theme will later be addressed, especially in Bosniak literature, by a
whole range of different authors, including Skender Kulenovi (19101978) in
his novel Ponornica [The lost River] (1977), which is one of the last Bosniak
novels that in its whole capacity, although retroactively, deals with the trauma
implied in the Austro-Hungarian theme, not only continuing its complex his-
tory, but also building a particularly important aspect of the internal Bosniak
as well as Bosnian-Herzegovinian literature as a composite and polycentric
whole.
169
UDK: 821.163.4(497.6).09-4 Kulenovi S.
Tea Poli
Poetika sjeanja, knjievnoteorijski,
knjievnokritiki I autopoetiki aspekti eseja
Skendera Kulenovia
Esejist nastoji da bude jezgrovit, da izbjegava nauni
argon, da klonei se terminoloke preciznosti, koristi i
obini i pjesniki vokabular.
KlJUNE RIJEI: poetika sjeanja, knjievnoteorijski, knjievnokritiki i
autopoetiki aspekti eseja, interkulturni senzibilitet
Rad se bavi esejima Skendera Kulenovia kao zanemarenim, ali i vanim dije-
lom njegovog opusa. S tim u vezi, posebno se tretiraju pitanja poetike sjeanja
te knjievnoteorijski, knjievnokritiki i autopoetiki aspekti eseja Skendera
Kulenovia.
Eseji Skendera Kulenovia u dosadanjoj knjievnohistorijskoj i knji-
evnokritikoj recepciji proli su gotovo nezapaeno.
1
Zbog toga je gotovo
nemogue slaviti stogodinjicu roenja ovoga izrazito znaajnog bonjakog i
bosanskohercegovakog autora, a ne posvetiti panju njegovim esejima. Ovaj
rad e se, prije svega, baviti knjievnokritikim i knjievnoteorijskim aspek-
tima Kulenovievih eseja, a posebna panja bit e posveena poetici sjeanja i
autopoetikim aspektima u autorovim esejima.
1 Mada je broj knjievnohistorijskih i knjievnokritikih tekstova o knjievnom opusu Sken-
dera Kulenovia impozantan, o njegovoj esejistici postoji tek nekoliko knjievnohistorij-
skih i knjievnokritikih zapaanja. Ponajbolje je o Kulenovievoj esejistici, mada tek uz-
gredno, pisao Midhat Begi u iscrpnom eseju Djelo Skendera Kulenovia. Risto Trifkovi
je, takoer, napisao znaajan rad o Kulenovievoj esejistici, koji u i kasnije referirati.
170
O eseju kao knjievnoj formi inspirativno je pisao Milivoj Solar u svom
radu simbolinog naslova Esej o eseju, u kojem se, izmeu ostalog, navodi da
se esej nalazi izmeu umjetnosti i znanosti, odnosno flozofje; on poinje
nakon umjetnosti, a zavrava prije znanosti; njegov je poloaj paradoks
duhovne proizvodnje osuene da se zbiva izmeu zadanog poetka i loginog
kraja, koji se ne mogu omeiti, jer iskustvo nema zacrtanih granica u kojima
bi bilo do kraja razumljivo. Meutim, esej je i opreka sistemu, ali takva opre-
ka koja zadrava znanje kao svoje osnovno naelo; esej nije pripovijedanje o
ivotu, nego je spoznaja; u njegovom temelju ne nalazi se pria, nego se na-
lazi ideja, zakljuuje Milivoj Solar. Esej je granini knjievni anr slobodne
forme u kojem nas autor upoznaje sa nekom od svojih problematika. Svakako
da je rije o kraem proznom napisu u kome se izlau lini utisci i pogledi na
neko pitanje ivota, morala, nauke ili umjetnosti. Autori eseja pozivaju se na
vlastito ili opeljudsko iskustvo, nastojei da retorinim ili poetskim sredstvi-
ma priblie itaocu vlastita shvatanja (usp. Renik knjievnih termina, 1985:
186188).
***
Nakon ovoga uvoda, eseje Skendera Kulenovia potrebno je kontekstu-
alizirati i podrobnije razmotriti njihove osnovne aspekte.
Naime, krajem ezdesetih godina 20. stoljea Kulenoviev esejistiki
subjekt sa jasno izraene vremenske distance od nekoliko desetljea (zavisno
od toga o kojem se autoru i djelu radi) poetikom sjeanja ispisuje svoje literar-
ne eseje, kako ih i sam naziva. U iscrpnom eseju Midhata Begia Djelo Sken-
dera Kulenovia posebno se istie Kulenovievo samodefniniranje eseja kao
literarnog rada koji upravo najbolje odgovara njegovom knjievnom senzusu.
Knjievnokritiki aspekti Kulenovievih eseja zanimljivi su za proua-
vanje. Naime, rije je o mijeanju impresionistike kritike sa detaljnijim ana-
litiko-interpretativnim poduhvatima. Paradigmatini primjeri za navedene
tvrdnje jesu eseji Iz smaragda Une i Moji susreti sa Mauranievim epom. Po-
etika sjeanja poseban je fenomen koji se vezuje za eseje Skendera Kulenovi-
a. Kao takva, ona je neodvojiva od njihove strukture, jer (uglavnom) u uvodu
autor evocira susrete sa odreenim autorom i djelom. Reprezentativan primjer
eseja u kojem je poetika sjeanja provedena u cijelosti jeste esej Iz smaragda
Une, je kao povod nastanka ovoga eseja, u kojem se sa knjievnoteorijskog
aspekta moe govoriti i o elementima putopisne esejistike proze.
Poetika sjeanja preplie se sa knjievnokritikim aspektima eseja u
kojima se interpretira roman Grozdanin kikot Hamze Hume. U spomenutom
Tea Poli: Poetika sjeanja, knjievnoteorijski, knjievnokritiki i autopoetiki aspekti...
171
eseju dolazi do mijeanja impresionistiko-subjektivistike kritike sa gotovo
naunom preciznou eseja o bosanskohercegovakim kulturnim osobenosti-
ma. Poetika sjeanja, kojom Kulenovi zapoinje esej sjeajui se svog prvog
putovanja i rijeke Une, sa autopoetikim aspektima iz kojih se prepoznaje pje-
snik, onaj autentini, onaj to je neuporediv topograf onog unutranjeg u
nama i isto tako neuporediv seizmograf onog spoljnjeg oko nas (Kulenovi
1983: 36), predstavlja poseban i prepoznatljiv fenomen u knjievnom opusu
ovoga autora. Sublimiranjem navedenih knjievnokritikih elemenata Sken-
der Kulenovi u cijelosti rasvjetljava Humin roman Grozdanin kikot poredei
ga sa romanom Pan Knuta Hamsuna.
Naredni znaajan esej Skendera Kulenovia jeste ve spomenuti esej
Moji susreti sa Mauranievim epom, koji, takoer, poinje autorovim sjea-
njem na prve susrete sa Mauranievim stihovima, pri emu se ponovo ispisu-
je tzv. poetika sjeanja. I u ovome sluaju poetika sjeanja javlja se odmah na
poetku eseja kao vid odmotavanja vrpce vremena. Rije je o fenomenu koji
se kod Kulenovia javlja kao preispitivanje samoga sebe i obogaivanje svoga
vlastitog iskustva. Skender Kulenovi svoje eseje ispisuje kao vid zapami-
vanja samoga sebe i cjelokupnosti svoga ivota. Zbog toga je ovaj aspekt u
esejima od posebne vanosti.
Kulenovievi eseji poivaju, dakle, na poetici sjeanja pomou koje au-
tor priziva svoje uspomene na odreenog pisca i njegovo djelo. Meutim, esej
Iz humusa ne samo da poiva na poetici sjeanja, ve ga ona i defnitivno
odreuje:
Poslije punih dvadeset i pet godina, penjem se iz jednog Kozarinog jar-
ka (boe, da li je to ista uzbrdica?) na taj ratni vis-proplanak (i onda sam
se isto ovako zapitao otkud mu to ime: Pale.) Penje me, zapravo, ve
raspaljeno sjeanje na onaj davni dogaaj na njemu, ni to, nego: nekakav
neiskorjeniv poriv da jo jednom budem to sam bio.
(Kulenovi 1983: 5)
U navedenom odlomku iz eseja moe se ak govoriti i o psiholoko-on-
tolokom znaaju poetike sjeanja, utoliko prije to je u svojim esejima Sken-
der Kulenovi i sa knjievnokritikog aspekta (tumaei djela svojih duhovnih
srodnika i pisaca u kojima je prepoznavao bar djeli sebe), piui o drugima,
pisao, zapravo, ponajvie o sebi. U tom smislu, Risto Trifkovi posebno je
istaknuo da Kulenovia naroito zanima jezgro djela koje nastoji deifrirati,
pri emu on to ini doista pjesniki, imaginativno, evokativno i ustreptalo:
172
lektira ga vraa davnim sjeanjima, utiscima, uspomenama, koje ga zatim po-
krenutog okreu tzv. objektivnosti djela i umjetnikog ina. Da bi nas uvukao
u igru itanja i odgonetanja, on obino poinje od nekog vlastitog zapamenog
prisjeanja (usp. Trifkovi 1998:211).
Upravo to zapameno prisjeanje, kako ga je nazvao Trifkovi, jeste
tzv. poetika sjeanja koja predstavlja gotovo inicijalnu formulu Kulenovievih
eseja uope. U svakome Kulenovievom eseju italac moe naii na autopoe-
tike dijelove teksta u kojima autor, prije svega, iznosi vlastite poglede na lite-
raturu i njen smisao te znaaj u ovjekovom ivotu. Tako, piui o vladimiru
Nazoru, Kulenovi e rei da je njega prepoznavao kao i Humu u eseju Iz
smaragda Une istiui poetski vitalizam kao konstantu njihovog djela:

Poslije mi se u pisanje naselila Nazorova rije, neto zarazno iz nje, i
to se nastavilo i u godinama kada me je u probijanju ka stihu opinio
Matoev krug. vjernije e biti ako kaem: ja sam sam sebi i svijetu oko
sebe, onom jedinom koji je bio moj, Nazora prepoznavao.
(Kulenovi 1983: 52)
Svoj esej o Nazoru zavrit e rijeima: Vraam se onom svom petrova-
kom gumnu... (Kulenovi 1983: 81), aludirajui tako na svoj esej Iz smaragda
Une.
Zbog svega ovoga, Midhat Begi s razlogom je naglasio da se Kulenovi
u svojim esejima uporedo sa slikom pisaca i djela osvrtao upravo na samoga
sebe, na svoje velike stvaralake trenutke, emu je najljepa ilustracija i ona
najpotpunija esej o nastanku Stojanke majke Kneopoljke Iz humusa (Gene-
za jedne pjesme) (usp. Begi 1987: 579). Ova tvrdnja Midhata Begia moe se
potvrditi u bilo kojem eseju Skendera Kulenovia. Tako je o svojim poecima
Kulenovi progovorio u vidu autopoetikih aspekata i u eseju Lirski poretret
Vladimira Nazora:
U drugom gimnazije javila se u meni lijezda pisanja, da ne prestane
nikad poslije, potmulost njenu i uporstvo osjeao sam i u mjesecima i
godinama prekida.
(Kulenovi 1983: 76)
Ipak, autopoetiki aspekti Kulenovievih eseja ponajbolje se mogu
objasniti na primjeru eseja Iz humusa (Geneza jedne pjesme), nastalog povo-
173
dom poeme Stojanka majka Kneopoljka.
2
U ovome eseju prisutan je i autorov
strah od neuspjeha kao i sumnja u vlastiti pjesniki talent, pri emu je, pored
autopoetikih aspekata, ovaj Kulenoviev esej i krajnje autorefeksivan
3
, na
to je takoer uputio Midhat Begi:

Genetsko osvrtanje na vlastito pjevanje i pisanje u nekoliko njegovih
eseja javlja se, u sutini, kao kritika strana njegova pjesnikog i knji-
evnog duha, mahom poetskog djela, kao da trai nain razgovora sa
njegovim tvorcem, pa da to bude prikladna kritika simbioza dvaju
svjetova, pieva i kritiareva, itaoeva.
(Begi 1987: 579)
Kulenovi u svome eseju o nastanku poeme Stojanka majka Kneopolj-
ka pored autopoetikih aspekata, koji su od posebnog znaaja, insistira, tako-
er, na kontekstu u kojem poema nastaje, osvjetljavajui ga u cijelosti:
Sutra u ovoj svetkovini, ustaloj iz mrtvih, treba da itam pjesmu koju
danas piem, koja se jue, poslije svakog promaaja smrti, zainjala u
meni i zaklinjala u meni da e biti prvi dah kojim u dahnuti ako osta-
nem iv i koja sad u meni, duboko u nekakvoj mutnini, lei sklupana
u straan jauk.
(Kulenovi 1983: 6)
U ovome dijelu eseja autor aludira na stih svoje autopoetike pjesme
Rusa pjesma (sklupala si se u meni u tmulo, nemuto jao), sve to tako da
se ovdje moe govoriti i o onom to Nirman Moranjak-Bambura naziva po-
stanalizom ili pak autoanalizom postfaktum (Moranjak-Bambura 2000: 144).
S ovim u vezi, s pravom se primjeuje da metatekst (u ovome sluaju esej
Iz humusa (Geneza jedne pjesme)) upuuje na prototekst (poemu Stojanka
majka Kneopoljka), i u tom smislu moe se ak govoriti i o postupku auto-
tematizacije, gdje autor tematizira vlastito djelo, to je svakako znaajno sa
2 Esej je napisan 1968. godine, a poema u toku Drugog svjetskog rata, iz ega proizlazi da je
autor napisao esej kako bi ostavio trag o nastanku jedne pjesme. Rije je o autopoetikom
eseju u kojem autorov postupak teorijskog osvjeivanja uz komentare i napomene donekle
podsjea na sline postupke i u svjetskoj knjievnosti kao to je to sluaj sa Ecovim Posti-
llama uz roman Ime rue.
3 Mada je ta autorefeksivnost neosvijetena i kao knjievni postupak dominirat e tek u
postmodernoj knjievnosti, primjerice kod Tvrtka Kulenovia, koji e svoje djelo nepresta-
no teoretizirati i propitivati u novim kontekstima, kod Skendera Kulenovia ona itekako
dobiva na znaaju.
174
knjievnoteorijskog aspekta jer predstavlja svojevrsni (neosvijeteni) pandan
postmodernistikog autotematiziranja.
Sa knjievnokritikog aspekta znaajan je esej o romanu Prokleta avlija
Ive Andria simbolinog naslova Dno i obale jedne literature. Skender Kule-
novi s pravom istie da je roman jezgro Andrieve naracije uope, odnosno
jedan sreno sliven temperamenat (Kulenovi 1983: 82). Osim spomenutog
eseja o Andrievom romanu, Kulenovi je napisao i izvrstan (gotovo nauni)
esej Gama i rije Isaka Samokovlije propitujui tvrdnju tadanje kritike koja
je Samokovliju uglavnom smatrala slikarom ivota bosanske jevrejske siroti-
nje. Teza je samo djelimino tana, jer se predmeti iz jevrejskog ivota samo
navode, to Samokovliji Kulenovi, s pravom, donekle i zamjera. U eseju se
prepoznaju i sve bitne odlike Samokovlijinih knjievnih postupaka, posebice
slikanje ambijenta i profliranje likova. A i ovaj svoj esej o Samokovliji autor
e zavriti u svom stilu, originalno: Iza sve bujnosti njegova prianja ostajalo
je uvijek jo neto to bi sad i ja htio da dozovem: rjeitost nedoreenog.
Piui o opievom Gluvom barutu Kulenovi istie pievo stvaranje
te ga povezuje sa tokom ponornice. Tu se takoer nazire Kulenoviev motivski
kompleks koji poiva na evi i ponornici, a koje se kao dominantne mikrocjeli-
ne teksta bezmalo pojavljuju u nizu Kulenovievih drugih djela.
4

***
Na kraju, piui o esejistici Skendera Kulenovia, Risto Trifkovi s ra-
zlogom je posebno istaknuo sljedee:
Kulenovi je, dakle, tuma, sagovornik, zagovornik, prenosnik pievih
ideja i znaenja djela, ali i umjetnik koji zna da to to osjea, to prou-
mljava, stilski jedro, poneseno, rjeito i ubjedljivo prenese itaocu.
(Trifkovi 1988: 241)
4 Motiv ponornice, rijeke koja ponire i ponovno izvire, to bi trebalo predstavljati pjesnika
i njegovo umjetniko stvaranje, kojeg prate usponi i padovi, pojavljuje se u njegovom
sonetu Ponornica, ali i u istoimenom romanu, u kojem su predstavljeni padovi begovske
porodice. Zanimljiv je u tome sluaju motiv eve, koji se moe prepoznati ak i u njegovoj
drami Djelidba, kao i u sonetima i esejima, a njen zaetak javlja se ve u poemi eva,
koja simbolizira pticu poludjelu od radosti svoga postojanja. Ta dva dominantna vitalistika
toposa, reklo bi se, u svakom tekstu proiruju svoja znaenja. Posebno zanimljivo i korisno
bilo bi prouavanje opsesivnih motiva u poetici Skendera Kulenovia, autora iji je opus
defniran neosvijetenom autorefeksivnou i autopoetinou.
175
Kulenovieva esejistika predstavlja istinsko otkrie za itaoce njegovog
djela, jer krije niz nerazjanjenih dilema koje su direktno vezane za ostale au-
torove radove, a to e zapravo rei za cjelokupno knjievno djelo ovoga zna-
ajnog bonjakog i bosanskohercegovakog pisca. Pritom, poetika sjeanja u
Kulenovievim esejima predstavlja svojevrsni autorov uvod u vlastitu duhov-
nu autobiografju, jedan vid razgovora sa samim sobom i sa svojim itaocem,
pri emu eseji Skendera Kulenovia svakako doprinose potpunijoj interpre-
taciji njegovog knjievnog djela kao cjeline. Takoer, potrebno je istaknuti i
znaaj Kulenovievih eseja u smjetanju njegovog djela u njegov iri kulturni
kontekst, onaj koji istovremeno batini zapadno-evropske kulturne vrijedno-
sti, jednako kao i orijentalno-islamske, pri emu je upravo spoj toga dvoga
autorov istinski pjesniki i pritom nuno interkulturni senzibilitet.
literatura
Begi, Midhat (1987), Djelo Skendera Kulenovia, u: Raskra IV: Bosanskoherce-
govake knjievne teme, veselin Maslea Svjetlost, Sarajevo
Moranjak-Bambura, Nirman (2003), Retorika tekstualnosti, Buybook, Sarajevo
Renik knjievnih termina (1985), Nolit, Beograd
Trifkovi, Risto (1994), Esejistika Skendera Kulenovia, u: Enes Durakovi, prir.,
Bonjaka knjievnost u knjievnoj kritici, knj.vI, Alef, Sarajevo
Poetics OF Memory, literary-theoretical,
literary-critical AND Self-Poetical Aspects
OF Skender KulenoviS eSSAYS
Summary
The paper deals with Skender Kulenovis essays as a neglected, but
also important part of his opus. In this connection, the issues of poetics of
memory as well as literary-theoretical, literary-critical and self-poetical as-
pects of Skender Kulenovis essays are treated.
III.
179
UDK: 821.163.4(497.6).09-31:398 Sui D.
398: 821.163.4(497.6)-31 Sui D.
Mirsad KUni
ePSKI junak Budalina tale U nekim djelima
Dervia Suia
KlJUNE RIJEI: usmena knjievnost, pisana knjievnost, knjievni lik, Bu-
dalina Tale, knjievno djelo Dervia Suia
Rad se bavi odnosom usmene i pisane knjievnosti, i to s obzirom na poja-
vu seljenja likova usmene u okvire pisane knjievnosti. S tim u vezi, njegov
osnovni predmet jeste pojava usmenoknjievnog lika Budaline Tale u nekim
knjievnim djelima Dervia Suia
Onaj mali viak
lino mislim da je, koliko god to izgledalo paradoksalno, jedan od
glavnih zadataka knjievne teorije, od njene pojave do danas, bio ubijediti
itaoca u istinitost prikazanog. Dozu potrebne samosvijesti sama knjievnost
dostigla je ve u djelima francuskih simbolista, ili ire posmatrano moderni-
sta, ime je stvorena pretpostavka za pojavu teorije. Neu ulaziti u zamrenu
problematiku pojma istine u knjievnosti, ali u se zadovoljiti pojanjenjem
koje kae da se ne radi o istini koja se zadovoljava uspostavljanjem znaka
jednakosti izmeu prikaza i prikazanoga, slike i objekta. Prema takvom po-
imanju prikazani likovi u romanima su istiniti, a ne fktivni, tavie stvarni,
oni nisu tek puki produkti neije svijesti, ve i sami imaju svijest, koja moe
samostalno djelovati.
Jonathan Culler pokuao je problem odnosa prema istini objasniti poj-
mom vraisemblancea, kojim se ukazuje na stepen vjerodostojnosti knjievnog
djela spram kulturalne, historijske, anrovske i strukturalne zbilje.
1
U ita-
1 ini mi se uputnim ovdje pripomenuti da Culler upozorava na neto to je svugdje, a poseb-
no kod nas, postalo svakodnevna praksa, a to je opasnost padanja u zamku ovjerodostojenja
knjievnog djela u teoriji: Ne itamo te romane da bismo otkrili takve teorije; one slue pre
kao sredstvo za druge ciljeve, a ti ciljevi su sami romani.
180
vom nizu moguih ovjerodostojenja nalazi se i lik u pripovjednom djelu, to
je meni ovdje posebno vano. vano je bilo i francuskom teoretiaru lika vin-
centu Jouveu, kojemu je upravo pojam vraincemblancea sluio, premda to ne
istie, kao kriterij za klasifkaciju likova na lectant, lisant i lu:
Naa trojna podjela: lectant, lisant, lu poiva na sloenoj strukturi po-
vjerenja koje subjekt daje romanesknom svijetu. itatelj je uvijek vie
ili manje nejasno podijeljen izmeu tri stava vjerovanja: zna da ima
posla s imaginarnim svijetom; pravi se da vjeruje da je taj svijet stva-
ran; uistinu vjeruje da je taj svijet stvaran u veoj mjeri nego to je toga
svjestan.
(Jouve 2000:481)
vanost koju Jouve pridaje itatelju svjedoi namjeru da se ponuena
klasifkacija temelji upravo na povjerenju koje tekst, odnosno lik, treba da pro-
izvede kod itatelja. Jezikom vraicemblancea to znai da je lectant lik koji nije
uspio da se potvrdi kao stvaran, lisant jeste, a lu i vie od toga. Lu je, dakle,
takav lik koji se odlikuje vikom vjerodostojnosti on je, zapravo, vjerodo-
stojniji nego to je to mogue. Upravo kroz ovu lu kategoriju lika demonstrira
se ona dimenzija knjievnosti za koju elim vrsto da se uhvatim u analizi
koja slijedi.
Nekoliko godina bavim se fenomenom lika/junaka u usmenoj epici ovih
prostora pristupujai mu upravo na ovaj nain. U znamenitom kvartetu kraji-
kih junaka posebno mjesto zauzima lik/junak Budalina Tale. Kao junak vedre
dimenzije on je za mene zanimljiv, prije svega, po tome to svoju osobnost
gradi na odnosu spram epskoga okruenja, on nije, kao drugi junaci, tek tako
baen u vie ili manje zamrene odnose epskoga svijeta. Kad je ve tu, on sebe
svjesno postavlja spram drugih junaka i spram zateenih vrijednosti, on ima
svijest i znanje o tom svijetu. Budalina Tale vie nije samo junak koji djela,
ve i jedan mogui romaneskni lik koji, osim to djela, jo i misli. Po ovoj
misleoj dimenziji sigurno je da nadilazi zadatost epskih djelatnika i ulazi
u prostore karakterizacije lika primjerene vie romanesknom nego epskom
diskursu.
2
Budalina Tale je, dakle, epski junak kojega krasi upravo onaj viak vje-
rodostojnosti, prema vincentu Jouveu bio bi lu lik. Sve ovo do sada, cijeli ovaj
uvod trebao mi je samo zbog toga da tom omiljenom junaku epske pjesme pri-
2 O emu je, izmeu ostalog pisao i Milivoj Solar u knjizi Ideja i pria, a pisao je o ontolo-
kim pretpostavkama romana, u koje pretpostavke spada i lik.
Mirsad Kuni: Epski junak Budalina Tale u nekim djelima Dervia Suia
181
dodam jo jedan naziv (e)migrant. Teoretiari intertekstualnosti jednostavno
bi ga, po ovoj njegovoj osobini, smjestili u jedan segment strukture koji sebe
nadilazi i pronalazi u drugoj strukturi, oni bi, zapravo, tako objasnili Suievu
upotrebu ovoga lika u svojim djelima. Po njima on bi bio samo lik-instrument
kojim se moe svakojako manipulirati. Ja se, meutim, elim uhvatiti za onaj
viak, kojega su svojevremeno pisci i kritiari (ili flozof, ili teoretiari?) na-
zvali trijumfom umjetnosti (literature) nad stvarnou, a koji naemu liku daje
dimenziju samosvijesti i snage da se odupre manipulaciji.
Budalina Tale je tako za mene lik/junak koji je jednostavno odluio
(e)migrirati iz svoje usmenoepske u novu pisanopripovjednu domovinu!
ivot U prvoj DOMOVINI
Prvo pojavljivanje. Tale je edo epske pjesme, njega je epska pjesma
odnjihala, a on je onda poelio napustiti je. Pojavio se praktino nenajavljeno
i niotkuda, kao povijesni i epski outsider povijesni zato to mu se ne moe
pripisati nijedan historijski prototip, a epski zato to je kompletnom pojavom
odudarao od uobiajenog epskog i to je morao da se izbori za svoje mjesto.
Postoji pjesma koja praktino registrira taj trenutak pojavljivanja i ulaska u
epski svijet, ulaska koji je doao kao rezultat borbe i dokazivanja, to i jeste
jedini legitiman nain u epskome svijetu. Stoga je i njegovo prvo pojavljivanje
donekle tajanstveno i drugaije:
Pogledae niz duge poljane
Niz poljane klancu knjeikome
Al iz klanca konjik iskoio
Tiho konja jae uz poljane
Tiho jae, konju ne kidie
(Budalina Tale dolazi u Liku, 2226)
Tale se pojavljuje u drugaijem odijelu, sa drugaijim orujem i na dru-
gaijem konju. Zato ga Osman-aga i njegovi junaci ne mogu poznati:
Gledao ga Glumac Osman-aga
Poznaje ga, poznat ga ne more (2728).
On naziva selam, i kad niko ne uzvrati svojevoljno sjeda za sofru. Svi
ga ignoriu, samo se Bunianin Mujo s njime za zdravlje upita i svojom ga
aom nudi da pije. Zatim Osman-aga trai junaka da ode u izvianje do kule
182
Smiljania, svi ute oborenih glava, samo se Tale dobrovoljno javlja za tu ak-
ciju. Kad vidi da nema druge Osman nerado zadatak povjerava Tali. ve je iz
ovog uvoda jasno da je Tale lik koji se ponaa i odijeva drugaije, da je neko
ko odudara od okruenja.
Tale ne samo da je, prema predaji koju je zabiljeio Alois Schmaus,
razrezao gae na koljenima, nego su mu i kroz izme propanule pete, kroz
dolamu lopatice virile a kroz kapu perin ispadao.
3
Ili su mu akire od
medvidovine, na glavi kalpak od jazavca a po pleima lisiine biju.
4
Naj-
ljepi opis njegovoga osobenog naina odijevanja nalazimo u pjesmi enidba
Kurtagi Nuhana:
Na nemu su klanive akire,
Kroz njiha mu propala kolina.
Na nemu su izme do kolina,
Obadve mu otpanule pete.
Na pleima klanjiva dolama,
Kroza nu mu lea proletila,
a na glavi kapa kaltaina,
niz nu mu visi pauina.
E tako se opremio Tale.
5
Kada mu se prigovori zbog pocijepane odjee on objanjava: Ako bude
danku na udarcu / koga svuem da se preobuem, / ko me svue da se ne obu-
e! Razlozi koje iznosi su isuvie materijalne prirode i znatno odudaraju od
sveanog i uzvienog epskog tona.
Osim po odjei Tale se razlikuje jo i po oruju, konju i kuli. I jedno, i
drugo i tree odgovaraju odjei koju nosi. Za pasom obino nosi puku malu
bez kremena i eljusti, ali koja, ipak, prevariti nee. Ili se radi o samici
kuburi ukraenoj sa dvanaest trinjovih limova, ili puci oblukinji koja
dere dvanest drama praha i etiri zrna na sindirih.
6
Nerijetko uza se ima
i palo (sablju), objeenu tako da mu se vue po zemlji, zbog ega su korice
polomljene do pola a od pola palo mu je jezik pomolio. Meutim, i takva
neizgledna sablja najdraa mu je od svih vrsta oruja i nikad se ne rastaje od
3 Hrmann 1990:591, knjiga II, pjesma lXXv, Ropstvo Kadune Ceri Ali-bega, stihovi 460-465.
4 Marjanovi 1898:178, knjiga II (Iv), pjesma XXXII, Teferi gospoje Mustajbegovice, stiho-
vi 270-272.
5 Buturovi 1997:469, stihovi 778-786.
6 Marjanovi 1898:249, knjiga I, pjesma Gjuli bajraktar odvodi Jelu Konjevia, stihovi 876-877.
183
nje. Uza se ponekad nosi i elikli nadak, vrstu sjekirice, ili/i drenovu batinu
sa hiljadu klinaca.
Posebno mjesto zauzima njegov konj. Kula ili dorua kobila nema ni
uzde ni ulara, ni sedla ni samara, obino u laganom kasu (dobar kula poka-
suje) pase travu ili ditelinu, zbog ega mora da zastajkuje i kasni za drui-
nom. Ako i ima neku opremu na sebi onda je to truhla slamarica iz koje slama
ispada. Narodni pjeva gotovo uvijek ima potrebu da ironino naglasi dobru
opremu Talina kulaa, na konju mu golu kaltainu, po kaltaku kona kola-
nina, lipu kou na lipi narasloj. Igrom rijei lipa koa i lipa (kao vrsta
drveta) objanjava nam od kakve su koe izraeni kolani na njegovu kulau.
I da bi ostao dosljedan sebi, Tale nisvoga kulaa ne jae kao ostali jahai, ne
jae putem utrenikom, ve stazama kud niko ne prolazi, zatim obje noge
prebacuje ili se ak naopako okree na svome kulau.
Tale ima svoj odak, svoju kuu, na Trnovcu, Oracu ili Ibrinovcu, koju
narodni pjeva esto, sa primjetnom dozom ironije, naziva kulom, jer svaki
junak mora imati svoju kulu. Kua mu se sastoji od eter pruta aom pokri-
vena, to bi moglo da predstavlja etiri drvena nosaa i neto krova od ai, u
kojemu na junak spava i uva kulaa. Na drugom mjestu se kae da mu je
kula opletena jasenovim pruem, sa dvoja vrata na dvije strane kroz koja
mu vjetar vatru potpiruje na ognjitu. Dvorite mu je ograeno neprikovanim
proem a avlijska vrata samo prislonjena. Kada ga Mustaj-beg prima u svoju
slubu i velikoduno nudi da mu sagradi kamenu kulu na lici, Tale ne pristaje,
jer on kule od kamena nee, na takvu se nauio nije, ve on hoe onakva ka-
kvu je i imao. Tako su mu kulu nainili od hrastova kolja, opleli jasenovim
pruem i sa bujadi pokrili, na Trnovcu gdje je i prije bila.
vinja Rister u knjizi Lik u grotesknoj strukturi bavi se tipovima lakr-
dijaa i aljivdija u ruskom romanu XX stoljea. I nju zanima etimologija tih
rijei (budala, lakrdija, aljivdija, na ruskome ) te posee za etimo-
lokim rjenicima: Prema Dalju, je ovjek koji zarauje lakrdijanjem,
alama, dosjetkama, ludorijama, zaduen je za alu i zabavu drugih; ut se
obino pravi budalom () i lakrdija i zbija ale pod takvom krinkom.
(Rister 1995:127) Za rije (budala) nalazi sljedee objanjenje: To je
esto ovjek vrlo uman, ali koji ini ono to nije doputeno, naruavajui obi-
aje, pristojnost, prihvaeno ponaanje, koji ogoljuje sebe ali i svijet od svih
ofcijelnih formi pokazujui i vlastitu golotinju i golotinju svijeta; on je onaj
koji raskrinkava i onaj koji je raskrinkan istodobno, naruitelj je znakovnog
sustava, ovjek koji se njime pogreno koristi. (Rister 1995:130) Tale jeste
ovjek vrlo uman i esto ini ono to nije doputeno, npr. ale na raun ju-
184
naka Muje i Halila Hrnjice, pa ak i na raun vrhovnog autoriteta Mustajbega
likog. Meutim, ono to je drugima zabranjeno, Tali je doputeno, bez obzira
to time naruava obiaje, pristojnost i opeprihvaeno ponaanje.
Za germanistu Hansa Mayera takvi likovi su outsideri. Outsideri su
osamljeni i netipini pojedinci, osobenjaci i udaci koji su kadri prekoraiti
granicu. Tale je nosilac istine pojedinanog iskustva i svakodnevnog ivlje-
nja, a ne zajednike i ope, kolektivne i epske istine. On je rezultat izbora kon-
kretne izdvojenosti, a ne ope uklopljenosti u kolektiv, on oznaava pobjedu
individualnog nad kolektivnim, konkretnog i svakodnevnog nad apstraktnim
i vanvremenskim. Po tome to stalno prelazi granicu dvaju svjetova granicu
izmeu Bosne i Hrvatske, Osmanske i Austrougarske imperije, Orijenta i Za-
pada, islama i kranstva, izmeu bosansko-orijentalnog i mediteransko-re-
nesansnog, epskog i neepskog svijeta Tale se dobrano razlikuje od dvorskih
luda sa kojima ga esto usporeuju. lude su puki zabavljai i osobe koje pre-
laze granicu u samo jednom smjeru, nikada ne mogu biti ono to jesu, uvijek
moraju biti u ulozi zabavljaa, dok je Tali data sloboda i da zabavlja druge i
da bude ozbiljan, da se igra sa svim i svaim ali i da se junaki dokazuje u
ozbiljnim okrajima.
ale na Mujin raun su jo ee, one pogaaju u samu sr epskog po-
imanja svijeta. Naime, Mujo kao vrhunski umjetnik borbe, kao junak koji
ne umije nita drugo raditi do junaki se boriti, konano, kao epski junak koji
se ponaa epski, na meti je Taline otrice u najosjetljivijem trenutku u jeku
same borbe. U takvom trenutku, kada su sva ovozemaljska pitanja svedena na
biti ili ne biti, Tale poziva Muju upomo, kao da mu je ivot u pitanju. Mujo
uri da pomogne svome drugu i saborcu i biva poprilino iznenaen kada vidi
o emu se radi:
Moj daida od Oraca Tale,
Jesi li se plaho izranio,
Jesu l tebi rane dodijale?
7
i doivjeti jo jednu prevaru, ovaj put jo eu:
Njesam, Mujo, vjeru ti zadajem,
ve me digni na moga kulaa,
Jer ne mogu, Mujo, uzjahati,
7 Hrmann 1990:400, isto, stihovi 582-584.
185
Pasje vino plaho dalmatinsko,
Pa je meni dodijalo, Mujo.
8
Mujo smijehom a ne ljutnjom prihvata alu na svoj raun i jo pomae
pijanome Tali da uzjae svojega kulaa.
Ali, ne ali se Tale samo sa Mustaj-begom i Mujom ni Halil nije
bio poteen. ve u sceni davanja savjeta i opreme za mejdan sa Filipom
Madarinom kao da je Budalina Tale testirao njegov prag tolerancije. Poto se
uvjerio da mu ne smeta njegova lakrdija priredio mu je novi veliki izazov, u
pjesmi Halil i Janja Bunia zasjeo je iza busije i izazvao ga na mejdan. Halil
poziv shvata ozbiljno, ni ne slutei da bi to mogla biti neija ala, jer u njego-
vome svijetu takvo to ne postoji, za njega su stvari uvijek epski ozbiljne. On
je klasian epski junak u svijetu u kojemu se vjeruje na rije, tu nema mjesta
za alu niti igru, junakov iskaz uvijek je jedinstven i istinit. Nikome do pojave
Tale nije na um padalo da se igra sa tako ozbiljnom stvari kao to je izazivanje
na dvoboj. Tale lianin je svjestan fkcionalnosti situacije zato to je izvan
Halilovog svijeta.
Jo je zanimljivije posmatrati njegov odnos prema enama. ena je
u bonjakoj epici prisutna kao lik i kao tema. viteki ideal sluenja enskoj
ljepoti i rtvovanja za tu ljepotu u ovoj epici je modifciran u elju za do-
kazivanjem inom otmice nadaleko uvene ljepotice sa protivnike teritorije.
Time su ove znane i neznane ljepotice postajale simbolima vjeite elje za
nedostinim, ali i manje ili vie vidljivim pokretaima epske radnje. Tale nije
spreman ginuti ni za kakvu ljepoticu, tavie, on proklinje ljepotu Muminove
Zlate zbog koje se na mejdanu bore Halil i ban zadarski. I ne samo da je prokli-
nje, ve gdje stigne Muminovu Zlatu, sve Zlatiju udara kandijom.
9
Drugoj
ljepotici istog imena ne dozvoljava ak ni da uzjae na njegova kulaa jer je
Bogu jemin uinio da ga ensko uzjaiti nee.
10
Krajiki junaci granicu prelaze iz dva razloga otmica po ljepoti
uvene djevojke (kaurkinje) i oslobaanje zarobljenog junaka ili djevojke. Za
nesmetano prelaenje granice mora biti ispunjen jedan uslov: ne smije biti
primijeen, a da ne bi bio primijeen mora se maskirati. Maskiranje omo-
guuje graniaru da pree preko granice i zae u tui prostor, te da ostvari
susret sa drugim, drugaijim, tuim. Stoga Tlinu neuglednu odjeu ne treba
doivljavati kao puki nemar, ve i kao izraz posebne namjere u okviru jedne
8 Hrmann 1990:400, isto, stihovi 585-589, str. 400.
9 Hrmann 1990:153-154, knjiga II, pjesma XlIX, Halil dijeli mejdan s banom od Zadarja.
10 Buturovi 1997:473, pjesma enidba Kurtagi Nuhana.
186
ire strategije. Namjera je bila da se skrene panja na sebe, a strategija da
se poigra sa smrtno ozbiljnim okruenjem i pokae vedrija strana ivota. Na-
mjera da se posebnim nainom odijevanja skrene panja i izazove odreena
reakcija (najee uenje i smijeh) je u osnovi namjera motivirana eljom za
igrom, to je prvi signal jedne skrivene potrebe za publikom.
Uvijek se igra i teatar mogu dovesti u vezu, igra nije samo dio teatra,
ve mu i prethodi, a pojam granice je u vezi sa oba prethodna pojma. Igra, gra-
nica i maskiranje su pojmovi koji ine i odreuju teatar. Od igre do pozorita
kratak je put, i veoma esto se ova dva iskustva brkaju pie Pjetro Zanini i
dodaje [...] U ovome smislu pozorite, shvaeno i kao fziko i kao fgura-
tivno mesto, predstavlja granini prostor postavljen usred svega ostalog kao
dijalektiki prostor, otvoren istovremeno i ka unutranjosti i ka spoljanjosti,
prema realnom i prema imaginarnom. (Zanini 2002:130) Ovdje se, zapravo,
radi o jednom efektnom obratu teatar kao granini prostor i granini prostor
kao teatar. I granica i teatar su mjesta gdje se odvija istinska komunikacija,
komunikacija dvosmjernog ili dijalokog tipa, to su mjesta velike koncentracije
ljudi, a gdje su ljudi tu su i ideje, gdje su ljudi tu je i ivot, to su mjesta kroz
koja se neko drutvo predstavlja i pria svoje prie, a predstavlja se upravo kroz
ispriane prie, a kroz ispriane prie daje oblik i sadraj svome identitetu.
U novoj DOMOVINI
Svoju novu domovinu ovaj samosvjesni lik/junak pronalazi u nekim dje-
lima Dervia Suia: u zbirci pripovjedaka Pobune, romanu Tale, scenariju za
istoimenu televizijsku seriju Tale i drami Posljednja ljubav Hasana Kaimije.
Dervi Sui je i do danas ostao jedini pisac koji je uoio pa potom iskoristio
prototekstualne potencijale ovoga epskog junaka. Na ovome mjestu izriem
tezu da to nije sluajno, da je upravo Sui bio pozvan da ugosti ovoga epskog
migranta u svome djelu, jer je u pripovjedakom postupku ve odranije ispo-
ljavao bliskost sa epskopripovjednom i sklonost ka svojevrsnim antijunacima.
Atribut antiepski uz ime Budaline Tale prva je upotrijebila Hatida Krnjevi:
Zbog svog nejunakog izgleda i nehajnog ponaanja, Tale je ne samo
epski junak ve i svojevrsna negacija epskog junaka, antijunak. On je
negacija junaka za ije je junatvo, a priori, mjerilo neto spoljanje, a
afrmacija takvog epskog junaka koji je to samo, i prije svega, po onome
to imanentno posjeduje. U tom smislu Budalina Tale je osobit epski
junak izvan ablona.
(Krnjevi 1998:409)
187
Dakle, i Tale i Sui znali su ta hoe, zato su se i nali na istom. Termin
migrirati nije uope knjievni, jo manje (knjievno)teorijski. On je posuen
iz sociologije i odnosi se na prostornu pokretljivost invidua ili grupa u potrazi
za boljim ivotnim uvjetima ili na mobilnost uzrokovanu potrebom za savla-
davanje odreene razdaljine od mjesta stanovanja do mjesta zaposlenja. Iz ove
osnovne izvedena je i ona koja se odnosi na migranta to je osoba koja se seli
iz jednog mjesta u drugo unutar iste drave a iz nje izvodim onu koja se
odnosi na Talu to je lik/junak koji se seli iz jednog u drugo tekstualno okru-
enje, iz jednog u drugi diskurs, unutar istog diskursivnog podruja.
Sebi sam postavio zadatak da, nakon to sam pokazao ko je i ta je Tale
u epskom, pokaem sada kako se migrant Tale ponaa u novom pisanopripo-
vjednom okruenju. U procesu pokazivanja fokusiram se na Suieva djela:
zbirka pripovjedaka Pobune/Kaimija, roman Tale i dramu Posljednja ljubav
Hasana Kaimije.
Kolikogod se radilo o, ire posmatrano, djelima pripadajuim umjetno-
sti rijei, ipak se mora ukazati i na evidentne razlike izmeu usmene i pisane
knjievnosti. Iz recepcijske pozicije, zapravo, i nema razlike, jer u oba sluaja,
pred nama se nalaze djela oblikovana u jeziku i oba se mogu posmatrati kao
djela umjetnosti rijei. Premda je ovo uvjerenje dosta usamljeno i ne ba pri-
hvaeno, sklon sam istrajavati na njemu u onoj mjeri u kojoj ga zastupa i brani
Svetozar Petrovi u svojoj glasovitoj raspravi O prevladavanju granica meu
prouavanjem usmene i prouavanjem pisane knjievnosti. Na produkcijskom
polu, meutim, stvari izgledaju sasma drugaije, razlike su prisutne i vidljive
ve na prvi pogled: naime, dok usmeno djelo nastaje kao performans, u trenut-
ku izvoenja, uvjetovano trenutkom i interakcijom pjevaa/izvoaa/perfor-
mera na jednoj i sluaoca na drugoj strani, dotle pisano djelo nastaje u osami
radne sobe i radnoga stola, sa bjelodanom privilegijom da se pisac uvijek moe
vraati svome djelu i intervenirati u njemu.
U prethodnim bavljenima junakom Budaline Tale pokuao sam poka-
zati da ovaj junak epske pjesme nadrasta okvire junakoga ponaanja i, u istoj
mjeri u kojoj i krajika epska pjesma nadrasta klasinu epiku, prelazi u viu
fazu postojanja u knjievni lik u lik kakve imamo u proznim djelima, u
romanima i pripovijetkama. Naime, krajika epska pjesma, po svim svojim ka-
rakteristikama, o kojima su manje vie pisali skoro svi njeni istraivai (Sch-
maus, Krauss, Murko, Parry, lord i drugi), odustaje od klasinoepske i posee
za knjievnom motivacijom, prije svage postupaka i radnji junaka. Ako sam
ranije ustvrdio da je junak lik u epskoj pjesmi, sada u samo obrnuti defniciju
i, najvie zahvaljujui upravo Budalini Tali, teoriji lika u amanet ostaviti slje-
188
deu: da lik je junak u pisanome pripovjednom djelu. Zapravo, epski junak,
posjedovao je taj neophodni viak, koji sam ranije nazvao samosvijeu, a ov-
dje antiepskim materijalom, premda se i jedno i drugo svode na isto. Dakle,
posjedovao je viak koji mu je dao legitimitet za skretanje panje na sebe.
Zahvaljujui upravo tom viku pisac Sui pokazao je spremnost da
ugosti migranta Talu u svome pisanopripovjednom diskursu, u romanu i pri-
povijeci. U Pobunama Tale zadrava vanjski izgled iz epske pjesme, na emu
e pripovjeda graditi njegovu ideoloku poziciju. Tako se dezideologizirani
epski junak iz epske pjesme, jedino usmjeren na suparnika na bojnom polju
ili ironijski suprotstavljen epskom pathosu, u Suievom romanu/pripovijeci
doslovce podvrgava procesu ideologizacije kako bi postao socijalno osvijee-
ni lik. Upravo zbog svoga socijalnog stanja on se odluuje na in iskazivanja
nezadovoljstva vrhovnom vladaru a na raun osornog Mustaj-bega likog:
A u Stambol sam iao, kako ti rekoh, da tuim likog Mustaj-bega to
mi ne dade moju nafaku, tri dukata iz carske hazne, za vojnu na zapad,
nego ih uze sebi. Ali u Stambolu me nazvae hrsuzom i odmetnikom i
udarie mi dvadeset to po turu, to po tabanima. I tek kasnije saznadoh
da Mustaj-beg ima po Stambolu rodbine koliko je gromada kamenja
pred kuom.
(Sui 1991:97)
Moj mnogopotovani muderis-efendijo, za junatvo se danas ne plaa
kao nekad, a o istini o junatvima i da ti ne govorim, bruka jedna. Eto,
jednom, posla mene liki Mustaj-bee da mu gdje u Kotarima otmem
dva dobra vola oraa. Ja ukradoh dva dobra vola oraa. Zajmie me od
mora katane, ali ja nekako, molei boga, umakoh. Mustaj-beg mi dade
dukat i ovcu jalovicu. I svoj bih vijek mirno proivio da guslar za sahan
pilava i but ovnovine s Mustaj-begove sofre ne ispjeva grdnu lagariju
kako sam na svom Kulau iz zemlje Kaurije iznio Ilijinu seku Aneliju
i poklonio je likom Mustaj-begu. A jok, tako mi moje mile majke,
radi takvih tantavica ovakav junak ne silazi niz Kotare. To je debelom
begu prahnulo da makar u mislima zamijeni runu begovicu izmilje-
nom Andelijom.
(Sui 1991:97)
O ovome dogaaju pjeva se u pjesmi Budalina Tale dolazi u Liku. Tale
u toj pjesmi jo nije bio u Mustaj-begovoj slubi, on je krenuo u pohod kako
189
bi pronaao Mustaj-bega, junaka na glasu, i ogledao se u mejdanu sa njim. U
Ravne Kotare silazi svojom voljom, jer niko drugi nije smio, tamo izvodi svoju
lakrdiju i usput krade sestru Smiljani Tadije, Aneliju, koju poklanja Bunia-
nin Muji za prethodno uinjenu uslugu. Mustaj-beg mu za uinjeno junatvo
nudi najveu nagradu u junakom svijetu kulu kamenu i stalnu slubu ali
Tale odbija takvu nagradu, elei zadrati svoju povlatenu poziciju antijuna-
ka i lakrdijaa.
Samo povremeno taj vedri lakrdija ponovo zasja istim sjajem i u ovoj
pripovijeci:
Preda mnom tre momci i prostiru serdade i ilime da po njima ho-
dam. Kako je Tale za mnom vodio Kulaa, neko izokola bojaljivo pri-
mijeti da bi ilime trebalo izmicati odmah iza mene da konj ne balega
po skupocjenom tkanju, ali ga neko drugi, poboan i strog, opomenu
da u ovim uzvienim trenucima ne misli na bijedne stvari ovog svijeta.
(Sui 1991:114)
Tale i jeste takav lik koji je uvijek usmjeren na materijalno dole, neko
ko uvijek misli samo na bijedne stvari ovog svijeta, neko ko svojom klina-
nom batinom bije svakoga ko mu ne dadne vina. O takvome svjetonazoru pie
Bahtin:
Kao i antika satirska drama, smehovna kultura srednjeg veka bila je u
znaajnoj meri drama telesnog ivota (snoaja, roenja, rasta, jedenja,
pijenja, pranjenja), ali, razume se, ne drama individualnog tela i po-
jedinanog materijalnog postojanja, ve drama velikog narodnog tela
koje raa, za koje roenje i smrt nisu apsolutni princip i kraj, nego samo
momenat njegovog neprekidnog rasta i obnavljanja; veliko telo te satir-
ske drame srednjeg veka nedeljivo je od sveta, proeto je kosmikim
elementima, sliva se sa zemljom, koja prodire i raa.
(Bahtin 1978:103-104)
Takva je i scena sa kraja pripovijetke kada se Tale i Kaimija pijani ruga-
ju stranome Frenk Hasan-agi.
Da bi naglasio njegovu poziciju osvijeenog socijalnog buntovnika Su-
i ga, u skladu sa idejom socijalnog nezadovoljstva, vidi kao junaka koji,
ipak, eli materijalnu nagradu za svoja junatva u vidu kamene kule:
190
Ja potplatih kjatiba u ariji te on sastavi pismo, a udari visoke muhure
i dva slavna imena potpisnika, da je Tale lianin zaduio ovaj vilajet
velikim junatvima i drugim uslugama i da je obavezan lino liki Mu-
staj-bee da ovakvom junaku sagradi kulu dostojnu Talovog imena i
carske panje prema njemu.
(Sui 1991:127)
I u drami Posljednja ljubav Hasana Kaimije Sui slijedi ideologizira-
nu linju ponaanja svoga lika. Budalina Tale tako od nezadovoljnika postaje
osvijeteni buntovnik, koji poinje da promilja svoju poziciju i vremenom
postaje svjestan sebe i svoga poloaja:
Neto s junatvom nije u redu...
(Sui 1988:142)
Ja na granicu neu. Nikad vie! Junaku slavu preputam budalama.
(Sui 1988:142)
Ma ko junak? Ja junak? Ma jeste li vi svi poludjeli? Kakav junak!
Ja sam obina graniarska crna sirotinja...i bijem se samo ili za pare,
kad bez hljeba ostanem, ili za svoju kou, kad me vabo ili Madar
pritijesne.
(Sui 1988:202)
Ovakav zavretak kada se, ipak, vraa da pomogne Kaimiji i pono-
vo preuzme na sebe ulogu buntovnog Krajinika, odnosno, uesnika odlune
pobune protiv vlasti najava je Taline odlunije borbe za svoj status, ime,
zapravo, postaje revolucionar. Ali ni u romanu Tale ja ga ne vidim u revo-
lucionarnom zanosu, on nije dat u i za vrijeme same revolucije, ve poslije
svega; on je u bolnici, teko bolestan, u trenucima preispitivanja svoga ivota.
U njegovom imenu vie nema atributa Budalina. Slino njegovoj osvijetenoj
poziciji u Posljednjoj ljubavi Hasana Kaimije i ovdje je u stanju iznijeti i po-
neki flozofski sud:
ekaj ... ! pred kapijama smrti nema vee mudrosti od humora.
(Sui 1980:9)
Pie? Beletristiku? I pri tome nema osjeaj uzaludnosti?
(Sui 1980:19)
191
Ima samo jedna ispravna politika, to je naa, sve ostale su u slubi oku-
patora.
(Sui 1980:37)
Meni je etiri godine istoriju predavao profesor Hamdija Kreevljakovi.
(Sui 1980:80)
U sociolokim (ili politolokim?) terminima (e)migrantski put naega
junaka mogao bi se predstaviti na sljedei nain: homo(enti)epicus homo
sociologicus homo politicus
Talin angaman u politici obiljeen je utopijskom vjerom u bolju budu-
nost. Meutim, iz ove postutopijske pozicije nadnosi se viliki znak pitanja ne
samo nad Talinu ve i nad Suievu revolucionarnu utopiju: ta poslije svega
ostaje, da li tek zgarite spaljenih ideala ili i neto opipljivije. Bilo bi zanimlji-
vo pogledati njihova utopijska lica dole dok se ruio njihov svijet gore.
KAD Homer zadrijema
U pjesmi Beira Islamovia broj XXvIII, knjiga II (Iv), u zbirci luke
Marjanovia, pod naslovom enidba Hadagi-Mujage i Velagi-Ahmeta opi-
sana je neobina scena teferia na Trnovcu kod Taline kule. Pjeva navodi da
je Tale zaloio 63 vatre i na svaku po dvije ovce da se peku, to bi ukupno tre-
balo da bude 126 ovaca. U goste mu dolaze etiri alaja (skupine): prvi alaj Ala-
ge vrhovca sa trideset konjanika (dakle, 1 + 30), drugi alaj Ale Ogroevia sa
dvanaest konjanika (1 + 12), trei alaj Salihage Rude sa dvanaest konjanika (1
+ 12) i etvrti alaj Mustaj-bega likog sa trideset konjanika (1 + 30). Tu su jo
Tale i Rade i trideset njihovih pobratima. Pretpostavljam da je zbir uesnika
derneka (121) trebao da odgovara zbiru peenih ovaca (126), prema nepisanom
epskom pravilu svakome junaku po jedna ovca. Meutim, radi se o razlici
od pet ovaca vika i gotovo da bih slavodobitno mogao uskliknuti kako epski
pjeva ne poznaje elementarni raun.
Ovdje, meutim, nije rije o elementarnom ve o blaenom neznanju,
kakvim su obdareni najvei usmeni pripovjedai od Homera do Avde Me-
edovia. To je ista vrsta neznanja, koju demonstrira epski pjeva Halil Baj-
gori iz Stoca, kada epskoga erzeleza dovodi u vrijeme krajikih junaka, a
povijesno se pretpostavlja da su ivjeli u razliitim vremenima, ili kada, isti
pjeva u istoj pjesmi (enidba Beir-bega Mustaj-begova sina, PN 6699, Mil-
man Parry Collection) demonstrira nepoznavanje zemljopisa, tako to junaka
Aliju erzeleza, da bi ga od Sarajeva doveo do Krajine, vodi preko Drine,
192
kroz umadiju, preko Bijeloga Grada, pa uz rijeku Savu konano Udbine, na
kojoj stoluje Mustaj-beg liki. To je isto ono neznanje koje sebi pisac pisane
knjievnosti ne moe i ne smije priutiti, jer se uvijek moe/mora vratiti na
napisano, provjeriti i intervenirati. To je, dakle, neznanje, koje krasi usmenoga
pripovjedaa, koji svoju priu pripovijeda u trenutku izvoenja, samo tada i
nikad vie, jer svaki sljedei put je novo izvoenje, odnosno, nova pria. Zato
se Avdi Meedoviu ili Mehmedu Kolakoviu, Halilu Bajgoriu ili Salki voj-
nikoviu, Salihu Ugljaninu ili Muratu Kurtagiu moe desiti da njihov epski
junak Tale ima nedostataka, da u opisu odjee koju nosi ima nedosljednosti,
da u razliitim pjesmama ima ak i nepredvidljivog ponaanja. U isto vrijeme
Dervi Sui bdi nad svakim detaljem odjee, nad svakom gestom svoga ju-
naka i nita mu ne smiju izmaknuti kontroli, nita se ne smije pojaviti to bi
naruilo principe uvjerljive motivacije postupaka svoga junaka. Meedovieva
panja u tako sofsticiranoj pripovjednoj tvorevini kao to je enidba Smai-
lagi Mehe ne moe, sve i da hoe, ostati budna, Suieva mora, Meedovi
moe sebi priutiti da malo i zadrijema, a Sui ne. Zato je, mislim, takva
nesavrena usmenopripovjedaka svijest mogla i izmatati tako nepredvidljiv
a sjajan, raznovrstan i nevjerovatan epski lik.
Koliko god je bonjaka epika, moda najvie preko lika Budaline Tale,
nadrasla svoje klasine epske obrasce i pribliila se ni manje ni vie romanu,
ona je, ipak, ostala u domenu epskog, predromansijerskog. To epsko ili pre-
dromansijersko je najmarkantnije obiljeeno odsustvom ideologije, a roman,
upravo, kao produkt narastanja graanskog drutva postaje poprite ukrtanja
razliitih ideja. Zapravo bi se jedna od razlika izmeu epa i romana mogla pre-
poznati u odsustvu ili prisustvu ideolokog miljenja. Stoga je Dervi Sui,
na koncu, i morao svoga lika Talu socijalno osvijestiti, te ga tako dovesti do
neskrivenog sljedbenika jedne utopijske ideje socijalne jednakosti.
Zavravam ovaj rad dvjema slikama: epskog pripovjedaa koji povre-
meno drijema, zaboravlja i ne eli odavati nekoga ko stvari dri pod kontrolom
i romansijerskog pripovjedaa koji je uvijek budan, sve zapisuje/pamti i eli se
predstaviti kao neko ko stvari zaista dri pod kontrolom. Odavno plediram za
amneziju kao spas za savremenog ovjeka. Uostalom, upravo tog zaboravnog
Avdu su usporedili sa nedostinim Homerom.
193
IZVORI I literatura
Izvori
Buturovi, enana (1997), Antologija bonjake usmene epike, priredila enana Bu-
turovi, Alef, Sarajevo
olakovi, Zlatan (2004), Mrtva glava jezik progovara, priredili Zlatan olakovi i
Marina Rojc-olakovi, Almanah, Podgorica
Hadiomerspahi, Esad (1909), Narodne junake pjesme, skupio Esad Hadiomer-
spahi, nakladnik i izdava S. Ugrenovi, Banja luka
Hrmann, Kosta (1990), Narodne pjesme Muslimana u Bosni i Hercegovini, knj. I-II,
izdao Kosta Hrmann, Svjetlost, Sarajevo
Krauss, Friedrich S. (1886), Smailagi Meho (pjesan naih Muhamedovaca), zapisao
i priredio Friedrich S. Krauss, Dubrovnik
Marjanovi, luka (1898), Junake pjesme (muhamedovske), knj. I i II, (III i Iv), sa-
brao i priredio luka Marjanovi, Matica hrvatska, Zagreb
Sui, Dervi (1980), Tale, Osloboenje, Sarajevo
Sui, Dervi (1988), Drame, Osloboenje, Sarajevo
Sui, Dervi (1991), Pobune, Svjetlost, Sarajevo
literatura
Bahtin, Mihail (1978), Stvaralatvo Fransoa Rablea i narodna kultura srednjega
veka i renesanse, prev. Ivan op i Tihomir vukovi, Nolit, Beograd
Braun, Maksimilijan (2004), Srpskohrvatska junaka pesma, prev. Tomislav Beki, Zavod
za udbenike i nastavna sredstva / vukova zadubina / Matica srpska, Beograd
Buturovi, enana (1976), Studija o Hrmanovoj zbirci muslimanskih narodnih pje-
sama, Svjetlost, Sarajevo
Buturovi, enana (1992), Bosanskomuslimanska usmena epika, Institut za knjiev-
nost / Svjetlost, Sarajevo
Gezeman, Gerhard (2002), Studije o junoslovenskoj epici, izbor, prevod i pogovor
Tomislav Beki, Zavod za udbenike i nastavna sredstva / vukova zadubina
/ Matica srpska, Beograd
Hamon, Philippe (2000), Za semioloki status lika, u: Autor, pripovjeda, lik, prir.
Cvjetko Milanja, Osijek
Jouve, vincent (2000), Sloenost lik-efekta, u: Autor, pripovjeda, lik, prir. Cvjetko
Milanja, Osijek
Kaler, Donatan (1990), Strukturalistika poetika, SKZ, Beograd
Krnjevi, Hatida (1998), Tale lianin epski junak i vedri antijunak, u: Bonja-
ka knjievnost u knjievnoj kritici Usmena knjievnost, knj. II, prir. enana
Buturovi i Munib Maglajli, Alef, Sarajevo
194
lord, Albert B. (1990), Peva pria, Idea, Beograd
Mayer, Hans, N. Popovi (1981), Autsajderi, GZH, Zagreb
Murko, Matija (1951), Tragom srpsko-hrvatske narodne epike, JAZU, Zagreb
Petrovi, Svetozar (1975), O prevladavanju granice meu prouavanjem usmene i
prouavanjem pisane knjievnosti, Letopis Matice srpske, god. 151, knj. 416,
sv. 6, 1007 1020, Novi Sad
Rister, vinja (1995), Lik u grotesknoj strukturi, Zagreb
Schmaus, Alois (1953), Studije o krajinskoj epici, JAZU, Zagreb
Solar, Milivoj (1980), Ideja i pria, Zagreb
Zanini, Pjetro (2002), Znaenja granice Prirodna, istorijska i duhovna odreenja,
prev. Slavica Slatinac, ClIO, Beograd
epic Hero Budalina tale IN Some WORKS BY
Dervi Sui
Summary
The paper deals with relation of oral and written literature, focusing the
phenomenon of moving characters of oral literature into the frames of written
literature. In this connection, its main subject is the occurrence of the oral-
literature character of Budalina Tale in some literary works by Dervi Sui.
195
UDK: 821.163.4(497.6).09-31 Sui D.
81'38:821.163.4(497.6)
Dijana HadizUKi
Ritmike osobenosti PROZA pobune I uHODE
Dervia Suia
KlJUNE RIJEI: Dervi Sui, Pobune, Uhode, tematsko-motivski ritam,
sintaksike stilske fgure, ritminost
U radu e biti analizirana frekventnost i ponavljanje tema i motiva u prozama
Dervia Suia Pobune i Uhode na nivou cjeline djela, te specifnost ritmi-
ke koncepcije svake pripovijetke, odnosno dijela romana, zasebno. U drugom
dijelu teksta panja e biti posveena specifnostima Suieve sintakse s
posebnim osvrtom na sintaksostileme koje doprinose ritmizaciji i poetiza-
ciji proznog teksta. Pokuat e se uspostaviti veza izmeu reeninog ritma
uslovljenog odreenim sintaksikim stilskim fgurama sa ritmom dogaaja i
emocije protagoniste.
Roman labave strukture ili zbirka pripovjedaka neuobiajeno vrsto
koncipirana, kako navodi kritika, Pobune Dervia Suia pojavile su se 1966.
godine, godine od izuzetnog znaaja za bonjaku knjievnost i njeno kon-
stituisanje unutar knjievnosti junoslavenske interliterarne zajednice. Zasje-
njeno umjetnikom snagom i vanou Selimovievog romana Dervi i smrt
i zbirkom Kameni spava Maka Dizdara, kao i pozornou koju je recentna
a i kasnija kritika posvetila pomenutim djelima, Suievo ostvarenje je svoju
afrmaciju doivljavalo postepeno. Ono to su zapazili, meu ostalim, Enes
Durakovi i Enver Kazaz, jeste snaga jezika kojim Dervi Sui pie, kao i
njegova sklonost ka poetizaciji iskaza. Iako su njegove teme dominantno po-
litike i historijske, njegovo vienje historijskog nije epsko niti mitizirajue,
naprotiv, sve je dato kroz doivljaj pojedinca, njegov lini slom i traginu vizi-
ju svijeta i dogaaja. Za razliku, recimo, od Ive Andria, ija se pripovijedna
fraza temelji na izrazito epskoj osnovi i tradiciji bosanskih govora, u Suievoj
reenici preovladava lirizam i subjektivnost poetsko-metaforikog izriaja.
196
(Durakovi 1991:27) Burna prolost Bosne nala je svoje mjesto u razliitim
djelima Dervia Suia, ali uvijek kroz subjektiviziranu vizuru buntovnika i
usamljenika, bilo da se radi o plaenicima, pijunima, uenjacima, siromasi-
ma, seljacima ili bogatakim sinovima. Od Abdulaha Pilavije do Abdulaha
Numanbegovog, od onoga koji je promijenio vjeru zbog tragino izgubljene
porodice do onoga koji je zbog porodice/ oca postao komunista ili na svoj
nain promijenio vjeru, tee pria o buntovnicima ija pobuna uvijek rezultira
drutvenim stanjem koje e kasnije izazvati nove pobune i tako unedogled.
Zanesenjaka i buntovnika u stvarnoj i literarnoj Bosni nikada nije nedostajalo,
zavravali su i zavravat e u smrti, tvravi ili vlastitom beznau, istovremeno
iskazujui ljudsku tenju za savrenstvom i ljepotom njegovog nedosezanja.
U tom smislu funkcionie kljuna metafora Pobuna, mutna voda isprijeena
ispred, u ili iza ovjeka, a koja, osim motivskog, ima i dominantnu ritmiku
vrijednost ije lajtmotivsko pojavljivanje iz pripovijetke u pripovijetku dopri-
nosi njihovom vrstom uvezivanju u jedinstvenu cjelinu.
U Pobunama se niu razliite ljudske sudbine, protagonisti su vezani
zajednikim, pilavijskim porijeklom, a historijski trenutak njihovog djelovanja
hronoloki je uspostavljen od srednjovjekovne Bosne i dolaska Turaka do vre-
mena Drugog svjetskog rata. Specifnom ritmikom organizacijom djela Su-
i uspijeva uspostaviti umjetniki izraajan dinamizam na nivou cjeline djela,
ali i na nivou svake pripovijetke zasebno. S obzirom na to da je pojedinac koji
trpi historijska deavanja u prvom planu, jezik ima naglaenu ekspresivnu,
odnosno emotivnu funkciju, pa tako izraena osjeajnost ima i stilistiku vri-
jednost, a na pojedinim mjestima uloga jezika se mijenja i iz referencijalne
prelazi u poetsku. U tom smislu Enver Kazaz primjeuje: Tamo gdje se hi-
storija poetizira i metaforizira, gdje se ona prelama kroz linu sudbinu, gdje
nad historijskom faktografjom trijumfuje poezija, Uhode, kao i nesumnjivo
najbolje Suievo djelo Pobune, dokazuju izuzetne mogunosti transformira-
nja hroniarskog u romaneskno-poetski iskaz. (2004:252)
Suieva stilska dominanta se u Pobunama javlja na nivou motivike, a
na irem planu kompozicione strukture to znai ponavljanje motiva pobune
koji se javlja u svim pripovijetkama i to kao dinamiki motiv koji uzrokuje
pokretanje dogaaja. Drugi tip motiva, opet prisutan u svim pripovijetkama,
jeste dinamiki, ali ne na vanjskom ve na psiholokom planu. Naime, sva-
ki od protagonista prolazi fazu zapitanosti i zbunjenosti, traenja odgovora i
traenja sebe, te, na kraju, beznaa. Konano, ponavljanjem metafore mutne
vode uspostavlja se specifno ritmiko kretanje koje sugerie postojanje emo-
tivnog i intelektualnog kretanja.
Dijana Hadizuki: Ritmike osobenosti proza Pobune i Uhode Dervia Suia
197
Trenutak povratka Ostoje Dobrisalia na hladno kuno zgarite zaetak
je prve u nizu pobuna, a teek emotivni trenutak je iskazan krnjim perfektom
i polisindetom rastavnog veznika ijim gomilanjem je obiljeeno gomilanje
njegove boli i nemogunost da pronae krivca. Pobuna je realizirana promje-
nom imena i vjere, a osvetniki poriv kojim je iao kroz bitke nije mu dao da
stane - u svemu to je novajlija inio bilo je neke gladi i strasti, nasrtljivosti
i pohlepe, bjeanja od neeg nekome. (Sui 1991: 32) Abdulahov sin, Muza-
fer, nakon niza uvreda doivljenih od strane Mehmed-pae Sokolovia, svoj
momenat preobraenja iz sluge u buntovnika doivljava kao prosvjetljenje, a
snagu emocije i zbunjenost vlastitim stanjem iskazuje aoristom i sintaksikim
paralelizmom u hipotaktikim reenicama:
Otkud se u meni zakoti ta radoznalost, ne znam. Bljesnu najprije kao
zrnce pijeska na suncu, kao iznenaenje u djetetu pred blistavom elje-
nom igrakom. Zaboravih vezira, a poeljeh da Krupalija obode konja
i sa pruenom sabljom poleti u gomilu mekog sipljivog dvorskog mesa,
da razbuca svilu, da skai, da pogazi, u zemlju da sabije sveano odje-
venu rulju.
(Sui 1991: 57)
Iako ranije preobraen, istinski prelazak u semantiko polje zabranje-
nog Muzafer e uiniti usred janjiarske pobune otvorivi stambolske kapije
koje je trebao braniti, buntovnicima Bonjacima. Svjestan da je patnja preve-
lika cijena za sumnjivu radost pobune (Sui 1991: 59) za Muzafera povratka
nema, jer je i on (iako ubijeljenih ruku) samo jedan od potlaenih ije natalo-
ene nevolje i pretrpljene nepravde bivaju osvijeene i ekspresivno iskazane
objekatskom kumulacijom Sad provaljuje iz njih otac, djed, pretuen kmet,
dijete oteto od matere, neisplaen plaenik, napola lud preivjeli sa Sigeta,
(...) (Sui 1991: 61). Konano, sumnja u svetost velikog vezira, kao i prepo-
znavanje u rijeima mladog hamzevije, rezultira Muzaferovom posljednjom
pobunom: on puta buntovnika na slobodu elei je i sam. Pobuna zaeta u
Beogradu i nemogunost da molbom spasi hamzevijin, kao svoj nedoivljen
ivot, odvodi Pilaviju nazad u Bosnu, a Sokoloviu donosi smrt. Za razliku
od vojnika koji je u poetku imao vjeru u sistem, Kaimija je uenjak sa sum-
njom u sve u dravu i vjeru, herojstvo i plemenitost, u ljubav i samoga sebe.
Zbog toga e njegova otvorena pobuna biti gotovo sluajna i po rezultatima
beznaajna (jer u Sarajevu ni veselja dugo ne traju, kamoli bune), ali psiholo-
ki mnogo dublja od Muzaferove; na odlasku u progonstvo Kaimija uzvikuje:
198
Neka je slava pobuni i prkosu! (Sui 1991: 148) lajui na sve svetinje, vezire
i padiahe. Ismet Hatemi (pripovijetka Seljaka jadikovka), seljak i borac na
Oziji, bez jednog oka i sa mnogo oiljaka dolazi iz rata kui.
A kue nema.
Ni ene.
Ni sina mog Selima nema.
(Sui 1991: 180)
U seljaku narasta osjeaj prevarenosti koji nee nestati do kraja pripovi-
jetke, pa i onda kada uestvuje u pobuni to nije njegova ve pobuna kapetana,
a on opet samo krvav kusur. Ritmikim razbijanjem reenice iskazana je jai-
na i nepromiljenost seljake bune:
Neemo
ne damo
udri
zadij
ubij!
(Sui 1991:200),
a poloenim i dijelom rimovanim sastavnicama unutar asindetski nagomilanih
reenica, uz inverzivni poloaj glagola njen zavretak: Ne zamjeri to u snu
cvilim, rebra su mi polomili, zube izbili, nokte s nogu pootkidali. Bjeati ne
mogu, tabane su mi nagulili. (Sui 1991: 209)

I Mujo Dermi (Kad se vra-
tim) je za pobunu kanjen zatvorskom elijom, pa su mu jo samo rijei bun-
tovnike, a na njihovu realizaciju e trebati priekati jo jednu generaciju. U
sudaru dva socijalno suprotstavljena svijeta, Redepa, sina siromaha Dermia
i Abdulaha, sina Numan-bega Pilavije, realizirana je posljednja pripovijetka
u zbirci Pobune, Preko mutne vode. Prvi pripada buntovnicima po roenju,
a drugi po vlastitom opredjeljenju proizalom iz pobune spram vlastitog oca.
Postao je komunista, jer Izlaz sam morao traiti u temeljitoj pobuni. (Sui
1991: 224), a svoju bitku za ivot vodit e posljednjim atomima snage u inat
Dunji i u inat odsutnom Redepu. Kao posljednji Pilavija u nizu buntovnika
kome je dato da izbori slobodu ili, metaforiki, pree mutnu vodu, odgovore
i smiraj nije mogao nai, kao ni jedan od njegovih predaka, pa je ritmiki
upeatljivo i semantiki snano dokidanje reenice trotakom, a zatim osamo-
staljivanje reeninog dijela:
199
Po pustoj kui pilavijskoj tutnjim tekim hodom domainskim, razba-
cujem opremu, perem se buno, odihujui lijeem u duek nasred sobe,
kao da sam snaan zreo ovjek koji ide na zasluen poinak, a u vr-
stom i glatkom je dosluhu s vremenom i na javi i u snu. Kao da sam...
A nisam.
(Sui 1991: 266)
Mutna rijeka prvi put se u zbirci javlja kao dio predmetnog svijeta, kao
konkretna rijeka do koje je ranjen doao Abdulah Pilavija, da bi, zatim, prera-
sla u simbol unurarnje muke i otuenosti, pa se pred njim valja silna mutna
voda, a s druge obale niko se ne odziva. (Sui 1991: 33) Ovaj motiv e se
u pripovijeci nai jo etiri puta i to kao dio Abdulahove unutarnje more, u
njegovim neizgovorenim rijeima sinu koji je otiao ratovati, te u Muzafero-
vom svijetu nakon povratka u Bosnu i nakon prve zime u miru. U pripovijeci
Kaimija mutna voda postoji u pjesnikovom vienju sebe i njegovom doivljaju
drugih, ali i u snu, kao nona mora svih Pilavija. Iako je ovaj motiv, po pra-
vilu, prisutan na kraju, kad protagonisti svode raun sa sobom, u pripovijeci
Seljaka jadikovka nalazimo okruenje (na poetku, nakon povratka iz rata
i na kraju: u snu) to ovoj pripovijeci, kao skazu u retroverziji daje dodatnu
kompozicijsku vrstou i ritmiko-semantiku cjelovitost. Iako znakovitog
naslova: Preko mutne vode, posljednja pripovijetka nee odstupiti od ve za-
datog ritma, pa e i ovdje mutna voda biti prisutna jedanput kao referentni
znak sa elementima pretakanja u simboliki, jednom u svijesti protagoniste u
momentu malodunosti i jo jednom u ve poznatom pilavijskom snu. U tom
smislu, moemo primijetiti da je prvi Pilavija, ranjen i izmuen ratom doao
do rijeke na kojoj je spaen, kao i posljednji; sve ostale rijeke su unutarnje i
imaju simboliku vrijednost.
U svim civilizacijama rijeka je znaajan simbol ivota, rodnosti, smrti,
obnavljanja, simbolikog prelaska na drugu stranu, te takva znaenja unosi u
knjievna djela. U sluaju Pobuna Dervia Suia rijeka / voda prestaje biti dio
prirodnog okruenja i prerasta u arhetipski simbol ruilake snage. Uporedimo
li nijanse u znaenju svih mutnih voda onim redom kako se pojavljuju, uoit
emo, osim dosljednosti, i gradaciono narastanje na mikrostilistikom planu:
od referentnih atributa do personifkacije i genitivne metafore. Abdulahova
voda je mutna i teka, prljava, bijesna, silna mutna, pomahnitala, Muzaferova
je nekakva nevidljiva, Kaimijina mutna bez broda, mutna huna, voda Ismeta
Hatemia je brza, iroka mutna, sve ira i dublja, golema uta, a Abdulahova
smrdljiva, gluha i neprebrodiva, nadola, ravnoduna, prokleta, mutnog ivog
200
mesa, ledenih zubala, mutna glibava, kao lea zmije. Takoer, kako idemo
ka kraju zbirke unutarnja podijeljenost iskazana ovom metaforom postaje sve
snanija i dublja:
(...) iskoiti na obalu, i bjeati, bjeati uza stranu u draga mona brda,
kui, kui, ognjitu, sigurnosti, daleko od vritavih hajki! (...) Mutna
voda tekla je kroz njega, cijepala ga na dvije ive obale mesa koje se
uzalud trae i dozivaju.
(Sui 1991: 33)
Bi mi lake podnijeti kuu tamnicu i srdbu zemlje koju sam iznevje-
rio. I udne none strahove od nekakve nevidljive mutne vode koja dere
po sredini mene kad ostanem sam.
U sobi odakliji sjedim sam nad knjigom u ija sam sklonita utekao
od huka nevidljive vode koja tutnji i hui oko mene i kroza me, izmeu
mene i svega ostalog.
(Sui 1991: 89)
A kad ostane sam sa sobom, u nonoj utnji i nesanici, dvije polovine
seljaka plutaju niz brzu vodu, trae se, viu. Jedna drugoj se ne odziva,
a obje istom utrobom boluju udnju za nalaenjem.
(Sui 1991: 150)
Kao da me je, da oprosti, neko presjekao po srijedi, pa nekako... izmeu
mene i mene tee iroka mutna voda.
(Sui 1991: 183)
A i sanjam sve neto runo, da Bog na sreu okrene, kao... nekakva se
golema uta rijeka valja, ja se na jednoj obali davim u glibu, zovem, a s
druge obale niko se ne odziva. Kad bolje pogledam, a ono... ja i tamo, i
ovamo, ali ne mogu nikako da se sastavim.
(Sui 1991: 209)
ta kuda emo? viknem da uju i gonioci i ovi u zasjedi, viknem, vi-
em, psujem, kunem no, kiu, hajku i vodu, ko izmisli rijeke i ovu ovdje
(...). A ono, pred ciljem, nadohvat... voda, mutna, glibava izmie mi dru-
gu obalu, odnosi ispred nosa... majku vam vau, ko izmisli drugu obalu?
(Sui 1991: 263)
1

1 Isticanja: D. Hadizuki
201
Egzistencijalna tjeskoba subjekta koji u historijskom vrtlogu postoji
samo kao rtva vremenom ne jenjava, naprotiv, psiholoki rasap je sve dublji.
Od osjeaja rascijepljenosti i vode koja dere kroz ovjeka, preko potpune raz-
dvojenosti na dva dijela tijela koja plutaju, do osjeaja da su dva dijela ostav-
ljena na dvjema razliitim obalama. Konaan uspjeh jednog od Pilavija da
pree mutnu vodu i ispliva na drugu obalu bio bi vaan politiki signal poetike
socrealizma, a Sui lo umjetnik kada bi to bio kraj pripovijetke. Razrjeenja
nema i sva pitanja ostaju otvorena, podsmijeh iskusnog Pilavije sa zida ne
doputa ideoloku propagandu, a kasnija historija svjedoi da je Suieva an-
ticipacija novih ratova i novih pobuna bila istinita.
Elemente ritmikog ponavljanja odreenih dijelova teksta moemo
pronai i na niim kompozicijskim nivoima unutar zbirke. Tako u svakoj od
pripovijedaka postoji neka vrsta refrena invokacijskog tipa zazivanje, jadi-
kovka ili obraanje, kao i reenica koja se provlai od poetka do kraja pripo-
vijetke ili reenice koje su inkoativne i fnitivne istovremeno, to pripovijeci
daje prstenastu kompoziciju, dodatno naglaavajui situaciju bezizlaza. I dok
Muzafer vie puta ponavlja za sebe da je luda glava bonjaka, a Kaimija
svoje uzaludno pitanje, najee izgovorena reenica Ismeta Hatemia je ona,
iskustvom nauena: Luda glavo seljaka koja se graduiranjem mijenja u: Ej,
pameti seljaka!, Aj, luda glavo hatemika! Oo, prazna glavo seljaka!, Eej,
tromi umu seljaki!, da bi zavrila u nekoj vrsti prihvatanja sudbine i razrjee-
nja muke kroz priu i prianje u uzdahu: Ee, jah! Gotovo po pravilu Hatemi-
evi uzdasi slijede nakon reenice koja iznosi tvrdnju o vrstom prijateljstvu
sa kapetanom, a posljednji uzdah je okruen porukom sinu: kapetanima da ne
vjeruje. Osim takvog okruenja nalazimo i gotovo identine poetak i zavre-
tak pripovijetke, to je po sebi znakovita kompozicija:
Na poetku:
Rodi se ovjek. Majka sanja o sinu bojem poslaniku. Otac rauna da e
iz sina istesati sultana ili makar na Bosni valiju. A ono nebo doeka
sina estinama, a zemlja mu zatruje krvotok isparenjima.
(Sui 1991: 149)
Na kraju:
Rodi se ovjek. Nebo ga doeka estinom. Zemlja zatruje isparenjima.
(Sui 1991: 209)
202
Na kraju pripovijetke nedostaju reenice koje pokazuju nadu, makar i
nerealnu, a sloena reenica biva presjeena takom, kao intonacionom pau-
zom, koja dovodi do ritmikog smirenja pripovijedanja i konanosti spoznaje.
Pripovijetka Kad se vratim zapoinje smirujuim ritmom uspavanke, zatim
biva produbljena ponavljanjem jadikovke mila moja majko, da bi zavrila u
repeticiji isprazne prijetnje u reenici: a kad se vratim, oo, kad se vratim i a
kad se ja vratim. oo kad se vratim... koja svojom reticencijom zavrava priu.
Roman Uhode struktuiran je kao vrsta tematskomotivska cjelina
mozaikog tipa u kome se niu i isprepliu ispovijesti/ pisma/ izvjetaji razli-
itih likova iz razliitih vremenskih perioda usmjerenih ka jednom cilju uho-
enju Bosne ili za Bosnu. Svaka dionica romana ispisana je razliitim stilom
i ritmom, a tragina sudbina svakoga od protagonista ini tekst jedinstvenim.
Najvei dio romana ispunjavaju izvjetaji uhoda pa su reenice kratke, bez
hipotaktikih zamaha, sa brojnim osamostaljenjima reeninih dijelova kao
sintaksikom stilskom dominantom. Snane emocije su iskazane iskidanim
jednolanim reenicama, grafki izmjetenim u novi red. Takva je, naprimjer,
velika elja Dabiiva za Dubrovnikom:
Dopustie kralj.
Hoe.
Moe.
Mora.
(Sui 1985: 18),
strah jednog od obavjetajaca:
Tiina?
Dva seljaka?
Seljak u kolima?
Ona prva kola koja su iznenada zavrnula u njivu?
Most? Bez strae?
Jao, most!
Tiina?
Seljak s kolima?
(Sui 1985: 99)
ili nagomilan Zulfkarev bijes koji iz iskidanog govora prelazi u sloenu ree-
nicu u kojoj dominiraju kumulacija i reduplikacija:
203
Ah, majku ti,
Sestru ti gospodsku,
samo priekaj,
drutvo da zateknem,
rospijo,
na ejreke u da te komadam,
i njih
a tebe
oo, tebe,
ja, je li, itavog ivota vuem, vuem sebe, nevolje svoje sirotinjske,
drugog, drugog, drugi me jau, jau me, ile vratne da mi popucaju,
vuem sebe i vuem druge, prazan, bez kue, bez ognjita, ko sam ja u
stvari, odakle sam, ne znam, ne znaju, traim, pitam (...).
(Sui 1985: 64)
Ritmiko podudaranje iskaza sa emocijom ostvareno je i u prii o Abi-
du Morlaku, gdje se esto gubi granica meu reenicama, a dijelovi reenica
dokidaju trotakom. Roman zavrava Rahiminom kletvom kojoj ritmiku vri-
jednost daju sintaksiki paralelizam i anafora, dok ponavljanje istih rijei na
poetku i na kraju odlomka doprinosi cjelovitosti i ritmikom zaokruenju u
konanom smislu:
Prokleti da ste,
vi... koji u pohlepi svog rauna srete ljudsku krv i mljackate ljudsko
meso,
vi koji nareujete klanja i paljevine i vi koji koljete i palite,
vi zbog kojih moramo da bdijemo da nam djecu ne ugrabite, da nas dri-
jemne u bukagije ne okujete,
vi koji plaate uhode i vi koji nas uhodite,
prokleti da ste.
(Sui 1985: 209)
Historija i njeni tokovi dati kroz niz pijunskih kazivanja, zahvaljujui
Suievoj specifnoj upotrebi sintaksostilema, prerastaju u poetsku priu, i-
nei da svijet koji djelo obuhvata bude ekspresivno upeatljiv. Rijeima v. B.
klovskog, percepcija se izvodi iz automatizma, a italaka panja usmjerava
na postupke kao takve.
204
O ritmu u proznim tekstovima Zdenko lei kae da se ritam proznog
teksta, za razliku od ritma stiha, zasniva (se) iskljuivo na ureenju sintaksi-
kog jezikog materijala (na rasporedu rijei u reenici i vezama meu reeni-
cama), pri emu znaajnu ritmiku ulogu imaju takozvane vrednote govornog
jezika: intonacija, intenzitet, pauza, reenini tempo. (2000: 5) Dakle, pro-
zni tekst ima vlastiti ritam, meutim, ukoliko govorimo o poetiziranoj prozi
onda moemo prepoznati sve sintaksike fgure karakteristine za poeziju, uz
reenini paralelizam kao osobenu stilsku odrednicu poetske proze. Sve re-
duplikacije, imenike, glagolske, pridjevske, prijedloke, veznike i druge, te
pauza, inverzija, asindet ili polisindet, predstavljaju sintaktostileme i imaju
znaajnu ulogu u stvaranju poetskog diskursa, u smislu pojaavanja ili isti-
canja, graduiranja ili ekspresivnog ritmiziranja teksta. Upravo prekoraenje
uobiajenih ritmikih vrednota proznog teksta ini poetsku prozu specifnom
i pribliava je lirskom modusu. Proze Pobune i Uhode su realizirane dijelom
u ritmu unutarnjeg toka ovjekove misli, ponekad grevitom, nabijenom sna-
nom emocijom i dvojbom, ponekad smirenom u sloenoj hipotaktinoj reeni-
ci, ali svaki put ostvarenom upotrebom sintaksikih vrednota poetskog iskaza,
te razliitim oblicima paralelizama i graduiranja. Sintaksiki paralelizam koji
doarava ujednaen i uravnoteen ritam usprkos unutarnjoj buri, najee je
prisutan unutar sloene reenice u kojoj zavisne reenice imaju isti ili slian
sintaksiki oblik:
Hvala tim zemljama i tim gradovima, jer sam se u njima dovoljno na-
oruao za ivot u Bosni. Toliko dobro da u je moi voljeti a da mi se
ona ne naruga, pomoi joj a da me ne popljuje, prekorjeti je, a da mi se
ne osveti.
(Sui 1991: 90)
Kunem se majinim oima i travom bosiokom da ovu priu nije rodila
ni tatina pijetla da svoje grlo objavi, ni navika nedouenog da podu-
ava, ni svrbe neodgovornog da se poigra svetinjama prolosti poto
mu ove ne mogu vratiti milo za drago, ni sujeta to se rugalicom sveti
za bespomonost, ni nesuvislo govorenje oajnika koji uzalud bjei od
utnje.
(Sui 1991: 40)
205
Ne ode Zulfkar ni u damiju, jer su graniari navikli na kletve, a ne
na molitve. Ne ode ni u ainicu, jer je uhoda-graniar nauio da lijee
prazne utrobe.
(Sui 1985: 50)
Ispovijest Suievih protagonista ritmizirana je i brojnim paralelizmima
na meureeninom nivou, a esta je i upotreba specifne vrste ponavljanja
rijei na poetku reenice, ime se ostvaruje anaforsko paralelno vezivanje:
Da sam bio janjiar, ne bi me smio udariti. Da me smatrao ovjekom,
naredio bi da me iiba drugi. Da me volio kao svog, udario bi me rodi-
teljski po obrazu, a ne pesnicom.
(Sui 1991: 49)
Da ga odam ocu, prestae da me potuje. Da ga odvraam, nee vjero-
vati mojim dokazima. Da ga korim, samo u ubrzati njegovu odluku o
bjekstvu.
(Sui 1991: 89)
Paralelizam koji doprinosi ritmiziranju teksta ostvaren je i na nivou sin-
tagme ili leksema, umnoavanjem iste sintaksike funkcije, odnosno kumu-
lacijom koja je ostvarena na imenikom, pridjevskom, glagolskom i drugim
leksikim nizovima unutar reenice:
U prostranu odaju, kroz ilime, kroz bljesak i neobino arenilo, uviru
mem, smrad tamnice, strujice od znoja, leina, gnoja, mievine, eriza
(...).
(Sui 1991: 67)
Ne, Bosna je neto deseto, tragino, prizemno, dostojanstveno, smireno,
boleivo, a istrajno.
(Sui 1985: 141)
Bilo da se radi o kumulaciji unutar reenice ili anafori, gomilanje ima
bitnu vrijednost u gradnji teksta kao i intenzifkaciji emocije, pa iako je ponav-
ljanje uznemirujue, ritam uspostavlja ravnoteu i pojaava estetski doivljaj.
U Suievoj poetskoj upotrebi jezika esti su i primjeri polisindeta na
meureeninom nivou: I bie vjerniji od najvjernijeg. I lipsavae za carstvo
206
spremnije nego dosad (...) (Sui 1991: 78), unutar reenice Nigdje siromah
nije jadniji, ni zima tea, ni glad ljua, ni razlika uoljivija, ni mrnja poganija
i tamnija nego u Bosni. (Sui 1991: 92), te parcelacije koja istie vanost sva-
kog parcelata zasebno pojaavajui intonaciono i ritmiki emotivnu vrijednost
reenog: Na vijest o neuspjehu, Ismail naglo sjede. Ne ree nita. Ne opsova.
Ne upita. (Sui 1985: 42), Nou ena klike i cvili od ljubavi, uvjerena da
sam najputeniji i najvjerniji ljubavnik. A nisam. Ja sam samo bjegunac. (Sui
1991: 125), a naglasak prebacuje na kraj reenice ili odlomka.
U Suievom kazivanju ritam je mnogo vaniji nego je to uobiajeno u
prozi. To je ritam koji, u kombinaciji sa fonetsko-fonolokim i semantikim
fgurama, obogauje znaenja i znai sobom na nain uobiajen u poetskom
iskazu. Melodija i lirski ritam se ogledaju u ponavljima unutar reenice, od-
lomka ili pripovijetke, te na upotrebi neke vrste refrena koji odzvanja tokom
cijelog djela, dok se ponavljanjima na tematsko-motivskom nivou postie je-
dinstvo narativa razlomljenog doivljajima i fokalizacijama razliitih protago-
nista specifnih po svom hronotopskom utemeljenju.
literatura
Durakovi, Enes (1991), Knjievno djelo Dervia Suia, u: Dervi Sui, Pobune,
Svjetlost, Sarajevo
Kazaz, Enver (2004), Bonjaki roman XX vijeka, Zoro, Zagreb Sarajevo
lei, Zdenko (2000), Osnovni pojmovi teorije stiha, u: Radovi, XII, Filozofski
fakultet, Sarajevo
Sui, Dervi (1985), Uhode, Osloboenje, Sarajevo
Sui, Dervi (1991), Pobune, Svjetlost, Sarajevo
Rhythmic characteristics OF Narrative texts
pobune AND uHODE BY Dervi Sui
Summary
This work presents how rhytmical repetition of various motifs and syn-
tactic elements, such as graduation, and all types of parallelism, can make
poetic meaning in Dervi Sui`s works Pobune and Uhode. Considering that,
207
expressive role of language is crucial, because, in some parts, language has
no referential role because it becomes poetic. Rebellion is the most domi-
nant motif in these narratives, seen in minor structures and also repeated in
a whole structure of mentioned works. Muddy water is used as a metaphor
that suggests movement between emotional and intellectual, and also suggests
movement in terms of expressive use of language: from the use of attribute
and personifcation to the use of genitive metaphore. Internal fow of human
thought is best shown through the use of expressive syntactic elements. Sub-
jective view of history, that dominates in these narratives, corresponds with
the expressive use of language, and rhytmical repetition of various motifs, so
all these elements together make poetic expression in Pobune and Uhode.
208
UDK: 821.163.4(497.6).09-3 Sui D.
nehrudin rebiHi
(Auto)imaginativna reprezentacija Bosne
U pripovjedakoj zbirci pobune I ROMANU
uHODE Dervia Suia
Smrt umjetnosti nastat e onda kada se svi ljudi sloe u
svemu u vezi s njom.
(Dervi Sui)
KlJUNE RIJEI: reprezentacija, imaginacija, autoimaginacija, stereotip,
kulturno pamenje, granini likovi
Rad se bavi (auto)imaginativnim reprezentacijama Bosne u pripovjedakoj
zbirci Pobune i romanu Uhode Dervia Suia. U ova dva Suieva djela na-
stojali smo prepoznati ustaljene slike Bosne, koje su produkt, s jedne strane,
povijesno naslijeenih imaginacija nastalih izvana, usljed zaposjedanja Bo-
sne od razliitih kolonijalnih sila, i osobenih imaginacija nastalih iznutra, s
druge strane. Preklapanje ovih imaginacija Bosne itekako e biti zastupljeno
u djelu Dervia Suia.
I.
Knjievnost u junoslavenskoj interliterarnoj zajednici u epohi mo-
dernizma okree se novim razvojnim tokovima i novim knjievno-poeti-
kim tendencijama. Modernizam kao stilsko-formacijsko stanje knjievnosti
i kulture u bosanskohercegovakom kontekstu posegnut e, izmeu ostalog,
za estetizacijom tradicije, i to u onom smislu u kojem se povijesne mijene i
konstante prepoznaju upravo u ustaljenim memorijskim fgurama i obrascima
pamenja (usp. Kodri 2012), a koji se povijesno i kulturno uvijek i iznova
ponavljaju i pri tome nastoje sva ova tradicijska obnavljanja predstaviti (poe-
tizirati i narativizirati) na fonu interkulturalnosti, sinkretinosti i liminalnosti
209
(usp. Durakovi 2012; Kodri 2012). Otuda e bonjaka knjievnosti, kao
mala i suspendirana knjievna tradicija, a u sklopu junoslavenskih i velikih
evropskih knjievnih tradicija, ostvariti one vlastite i, otuda, prepoznatljive
kulturno-poetike modele koji e za nju biti specifni u kulturno-tradicij-
skom smislu, razvijajui takvo to shodno vremenima, razliitim prostornim
pripadnostima i kulturno-povijesnim mijenama. Upravo pisci modernistike
knjievne prakse otvorit e niz kulturnih i povijesnih pitanja, od same proble-
matizacije kulture i povijesti te identiteta, kao i svega onoga to se postavlja
pred njih kao povijesno-kulturni repozitorij svekolike tradicije (i tradicija) bo-
sanskohercegovakog kulturnog mozaika.
Pisci poput Mee Selimovia, Skendera Kulenovia i Dervia Suia,
kao i Ive Andria u irem bosanskohercegovakom kontekstu, nastojat e
usisati one reprezentativne kulturne i drutvene modele koji se neprestano
povijesno re-artikuliraju i na osnovu njih pokuat e problematizirati vlastiti
kulturni i knjievni identitet u odnosu na dominantne knjievne i kulturne
prakse, ali e istodobno posegnuti i za stvaranjem, u svim tim odnosima, i
novog, policentrinog i polifonog koncepta knjievnog i kulturnog identiteta.
S tim u vezi, romaneskna i pripovjedaka proza Dervia Suia, kao i u sluaju
drugih bosanskohercegovakih i bonjakih pisaca, postavlja niz pitanja koja
se prvenstveno ogledaju u razmatranjima reprezentativnih elemenata kultur-
nog identiteta, ovjerovljenog u pojedinanim i kolektivnim sudbinama bosan-
skog ovjeka koji se naao na razmeima svjetova, a to e, unutar takvog
sudbinskog odreenja, i bosanskohercegovaku kulturu, ali i unutranju
povijest bonjake knjievnosti, odrediti kao sinkretinu, a usto i vierubnu,
liminalnu i hibridnu (usp. Durakovi 2012; Kodri 2012).
Ukoliko Suievo romaneskno i pripovjedako djelo pogledamo kroz
prizmu povijesne geneze bonjakog romana kakvu defnira Enver Kazaz
(usp. Kazaz 2001), onda se ono ostvaruje u okvirima artistikog modela, s tek
ponegdje naznaenim elementima onog semiotikog, a u uem smislu ovjerov-
ljeno je u novohistorijskom knjievnom narativu. Stoga e upravo novohisto-
rijski roman ili novohistorijska pripovjedaka proza problematizirati ovdanje
svekolike kulturne i povijesne (mogue) realizacije, postavljajui pitanja ve-
zana za problematizaciju kulturnih identiteta, njihovu povijesnu realizaciju u
odnosima izmeu imperijalnih ideologija Istoka i Zapada, ne ostavljajui po
strani i ne zanemarujui ni bogatstvo svekolikih kulturnih / Kulturnih i tradi-
cijskih utjecaja na ovaj prostor, i to upravo uzimajui iz njih ono to je u njima
stvaralaki vitalno i produktivno (usp. lovrenovi 1990:144). Ovakav model
210
romana i pripovjedake proze u bosanskohercegovakoj, a potom i bonjakoj
knjievnoj tradiciji ostvarit e se, dakle, i kod, izmeu ostalih, D. Suia.
Klasini historijski roman, kao i klasina historijska pripovjedaka pro-
za, svoju povijesno-narativnu sutinu pronalazi u monumentalnoj koncepciji
povijesti, dok, s druge strane, novohistorijski roman te novohistorijska pripo-
vjedaka proza najee afrmiraju kritiki model povijesti, tako da e roman
ove vrste, u Suievom sluaju roman Uhode, ispitati, uza sve unutranje kul-
turne i povijesne sloenosti, i velike narative imperijalnih ideologija i s njima
usklaene negativne slike Bosne te na taj nain stvarati nove fktivne prie o
Bosni, imaginirajui i rekonstruirajui svekolike njene pripovijesti, legende,
mitove itd. Na tragu ovoga, Sui e u Uhodama arheoloki propitati i proble-
matizirati reprezentativne elemente kulturnog identiteta te imaginirati Bosnu
u njenom tzv. treem prostoru (Homi Bhabha), u kojem se vidno deava pro-
imanje i pretakanje Sopstva i Drugosti, hibridizacija identiteta, odnosno ono
to su njegova sinkretika pretakanja.
1
U Suievom romaneskno-pripovje-
dakom opusu ovakvo to posebno je vidljivo u romanu Uhode, i to ponajprije
onda kada se ostvaruje emancipacija domaeg stanovnitva u odnosima prema
imperijalnim ideologijama. Istodobno, u takvom odnosu, ostvaruje se i proi-
zvodnja novih po-etikih kodova unutar kulture koja egzistira na granici,
a koju emo najvjerodostojnije defnirati u po-etici Treeg. Sui e ovako
to ostvariti u fktivnom prolazu kroz povijest. On e na modelu narativne
povijesti Treeg realizirati etiku Treeg, a koja e mu omoguiti ostvarenje
emancipacijske geste, modela samoosvjetenja, te povijesnu i kulturnu revizi-
ju monolitnih pri/povijesti imperijalnih ideologija, ne izostavljajui pri tome
ni mnogobrojne unutranje pri/povijesti, prepoznatljive u unutranjoj po-
vijesti bosanskohercegovake i bonjake kulture. Upravo, kultura u Bosni i
Hercegovini jeste ta koja na ovakvim osnovama, kako bi rekao Ivan lovreno-
1 razlikama izmeu konceptualizacije identiteta u politici i kulturi, neophodno je da na
umu imamo injenicu da se u politici kao oiglednom podruju nadmetanja Drugi posmatra
kao rival, oponent, suparnik koji treba da bude pobeen i potuen (barem potinjen) u ime
linog prosperiteta. Nasuprot tome, kultura se percipira kao mozaik; mesto koegzistencije
i stvaranja meovitih identiteta. Tu Drugi nema ulogu neprijatelja (oponenta), pretnje, ve
ulogu egzistencijalnog i relevantnog glasnogovornika, saveznika, izazova i pokretake sile.
Stoga, kulturni identitet nije, niti moe biti monolitan, to e rei, sveden na jednu od svojih
mnogobrojnih komponenti (ili veza). Po Amin Malufu (Ubilaki identiteti), nesposobnost
da se opseg kulturnih identiteta svede, pojavljuje se imanentno iz njegovih prvobitnih i in-
herentnih raslojavanja i ukrtanja oko dve neizbene ose: vertikalne (dijahrone, primarne,
ose klasine, nasledne i nacionalne tradicije) i horizontane (sinhrone, kosmopolitske, ose
modernih inovacija). (eleva 2007)
Nehrudin Rebihi: (Auto)imaginativna reprezentacija Bosne u pripovjedakoj zbirci...
211
vi, proivljava, na pragu moderne historije, fazu dubokoga unutarnjeg preo-
braaja (lovrenovi 1990:136).
Bosanskohercegovaka prolost i cjelokupni reprezentativni elementi
bosanskohercegovakog kulturnog pamenja, ostvareni u reprezentativnim
modelima memorijskih fgura i memorijskih obrazaca, realizirat e se upravo
u romanu Uhode, i to u estetskoj imaginaciji i reprezentaciji povijesti Bosne.
Tako e Bosna nezaobilazno biti predstavljena kao liminalna zona, prostora
propusne granice
2
te usto i kao prostor neminovne hibridizacije i proima-
nja identiteta, postajui tako u estetskom smislu prepoznatljiv kulturnotvorni
prostor (usp. lovrenovi 1990). Tako e, na temelju ideje estetskog utopizma
modernizma, bosanskohercegovaki prostor biti narativiziran kao podruje
propusne granice identiteta, kao susret i mjesto sjedinjenja, ali i mjesto rAzlike,
u kojem se reprezentativni elementi prolosti trebaju interpretirati kao plura-
listiki i stvaralaki momenti, a ne kao epigonski, partikularni i bezvrijedni.
Reprezentativni lik u ovom smislu u romanu Uhode jeste svakako Zul-
fkar, koji u sebi simbolizira imperijalnog Drugog, a koji se u kasnijoj fazi
romana, potpomognut svekolikim povijesnim trvenjima, to je neminovan re-
zultat ustaljenih bosanskohercegovakih fgura novih vremena (usp. Kodri
2012), presimbolizira u fguru pripitomljenog Drugog. Sui tako prati po-
loaj subjekta i njegovu osobenu, znakovitu egzistencijalnu situaciju, kako
bi rekao Milan Kundera, te vri individualizaciju povijesnog trenutka u kojem
se naao bosanskohercegovaki ovjek, to e u kasnijim procesima, usljed
procesa ideoloke i kulturne presimbolizacije, kolektivizirati i reprezentira-
ti kao prepoznatljivi topos kolektivnog pamenja. U tom smislu, ovaj roman
propituje povijesnu dimenziju ljudskog postojanja, ali on i ilustrira osobenu
povijesnu situaciju (usp. Kundera 2002). Povijest u ovom romanu predstavlje-
na je u onom smislu u kojem je vidi i Andri kao neprestana potreba ovjeka
za priom i prianjem, kao svjedoanstvo neprestane prie o nama i o dru-
gima. Priom o Zulfkaru Sui pri tome donosi upravo onu povijesnome-
morijsku dimenziju ljudskog postojanja i znakovitu egzistencijalnu situaciju
karakteristinu za Bosnu. U prii o Zulfkaru Sui suprotstavlja dva koncepta
pamenja, i to onaj kolektivni, koji se uvijek reprezentira u pozitivnom auto-
stereotipu, naspram onoga individualnog, koji je utoliko prije drugaiji.
2 Drugim reima, kulturni identitet je po defniciji granian, tranzitivan ukrten-identitet:
on je neprestano zaglavljen (ili pre, iskrivljen) u procepu, rascepljen izmeu porekla (deter-
minisanosti s jedne strane) i projekcije (aspiracije, s druge strane) to je u direktnoj kore-
laciji sa vremenskim dimenzijama prolosti, sadanjosti i budunosti (prolim, trenutnim i
projektovanim identitetom). (eleva 2007)
212
Prvi dio prie:
Pria kae: bio uen, poboan Bonjak, po imenu Zulfkar. Dobra djela
inio, suze sirotinjske utirao. Kada dumanin napade carski grad Zvor-
nik, meu prvim junacima poe i Zulfkar da ga brani. Deseti dan bitke,
sabljom se protue Zulfkar kroz bojnu vrevu do najveeg dumanskog
topa, zagrli vrelu cijev i s topom se surva niz liticu u studenu Drinu.
Kad duman vidi na kakve je junake udario, die opsadu i pokopavi
mrtve i pokupivi ranjene, povue se za granicu. Zulfkara proglasie
gazijom i ehitom da ga svijet po dobru spominje.
(Sui 1984/85:46)
Drugi dio prie:
Meutim..., bo posla! Narod izmilja prie jer bi bez njih pobenavio
od gole stvarnosti. Ili bi bez junaka zanijemio od sramote. ljudsko bie
nije spremno priznati izuzetnom bratu izuzetnost, osim ako ga sebe radi
mora izmisliti, monog i silnog, da ima na koga osloniti nemo svoju. I
to manje sebe u sebi posjeduje, sve se vie uvlai u drugog. A taj drugi
to je dalji, sve je blii. (Kurziv N. R.)
(Sui 1984/85:47)
likovi romana Uhode u svakom su smislu hibridne fgure, granini li-
kovi koji se hvataju u kotac sa povijeu. Njihova individualizacija smjetena
je u niz simbolikih pria sinegdoko-metonimijskog karaktera, pri emu pri-
a o pojedincu reprezentira fguru uhode.
3
Ovom metonimijsko-sinegdokom
fgurom prikazuje se polikontekstualnost i ciklinost imaginiranja povijesnih
mijena u Bosni i njihovo opetovanje u razliitim povijesnim trenucima. Sui
ne imaginira povijesno iskustvo ovjeka u namjeri da italac proivi katarzu
pounutrenjem egistencijalne situacije, nego nastoji da se italac emancipira
rekonstruirajui povijest na razini pria ili, kako bi to kazao Nedad Ibrii-
movi, rekonstruirajui historiju kao storiju. Uhode e pri tome donijeti takvu
priu o Bosni koja se sastoji od niza statinih likova i statinih vremena,
3 U nizu primjera moemo vidjeti na koji nain Suievi likovi kreiraju takve granice, pa
ak i cjelokupni sistem granica na principu mentalnih mapa kao egzistencijalnih poriva
(drutveni, socijalni trenutak itd.). Npr.: Naime, ako izmeu biveg uhode i nekog ovjeka
ili grada nema ba nikakve prepreke, bivi uhoda e najee nesvjesno u sebi povui gra-
ninu liniju da bi imao ta prelaziti. Jer samo od prelaenja preko nje moe da se nada i u toj
napetosti da ivi, premda obino od nje i umre. Ako se bivem uhodi graniaru i ta linija u
njemu, silom ili ubjedljivom rijeju ili iznenadnom nesreom iz drugih uzronih podruja,
granica se vrati, pa oko njega zvrti krug. (Sui 1984/85:50)
213
te dok se vrijeme mijenja negdje izvan Bosne, ona ostaje uvijek ista. Otuda,
ovakav esto nametnut kompleks koncepta povijesti, a koji je izveden iz
privida neminovne neprocesualnosti vremena i identiteta te kao takav utkan u
imperijalni diskurs moi, a usto zasnovan na diskursu vlastite marginalnosti,
imaginira
4
ove prostore u objekte povijesti, sitan a krvav kusur u velikom ra-
unu, kao bi rekao Sui. Ovdje se ne radi o izoliranosti u klasinom kolonijal-
nom smislu, nego o neminovnoj reakciji periferije na centar, odnosno reakciji
kulturno marginaliziranog, potinjenog na kulturno dominatnog, centralnog.
Ovakva reakcija proizila je iz flozofje patnje, kao bi rekao Tvrtko Kulenovi
(usp. Kulenovi 1995), i neukljuenosti Bosne u velike prie evropskih i ori-
jentalnih kultura, ali je prisutna i zbog neminovnog htijenja reprezentativnog
imaginiranja iskustva Bosne u orijentalnom i okcidentalnom diskursu, a ne na
nain autoreprezentativnog kulturnog fenomena.
Roman Uhode razvija priu tako da dekonstruira svekolike kulturne
simbolike i imaginarne pri/povijesti o Bosni kroz reprezentativna svjedoan-
stva uhoenja, kao i tako da konstruira nove oblike prostornog imaginarija u
kojima se neminovno ostvaruje novi simboliki, ali istovremeno i novi hibrid-
ni kulturni topos. Takav novooblikovani simboliki i imaginarni prostor mje-
sto je svjedoanstva srastanja i hibridiziranja razliitih kulturnih identiteta, ali
ujedno i mjesto njihovih rAzlika. Stoga, ovako narativizirano i reprezentirano,
bosanskohercegovako i bonjako povijesno iskustvo identiteta funkcionira
kao iskustvo neprestanog srastanja i preplitanja razliitih knjievnih i kul-
turnih tradicija u jednu zajedniku, moda na povrini nevidljivu, kulturnu
matricu. Povijesno i kulturno iskustvo Bosne u ovakvim narativnim oblikova-
njima ne moe i ne smije biti interpretirano kao esencijalistiko i petrifcirano,
nego kao pozicijsko i strategijsko ovaploenje njenog identiteta, i to u onom
smislu kako ga defnira Stuart Hall.
5

4 Tako e amil Sijari rei da knjievnik ide za sintezom stvari, a ne za faktima, za imagi-
nirnim, a ne za konkretnim (Popovi 1970:187).
5 Pojam identiteta koji ovdje razvijamo stoga nije esencijalistiki, ve strategijski i pozicij-
ski.(kurziv N.R) To je potpuno suprotno onome to izgleda kao njegov ustaljeni semantiki
ivot. Ovaj pojam identiteta ne ukazuje na stabilnu jezgru jastva koje se razvija od poetka
do kraja kroz nestalnosti povijesti bez promjene, to nije djeli jastva koji ostaje uvijek ve
isti, identian sa samim sobom kroz vrijeme. Niti - ako prenesemo ovu esencijalizirajuu
koncepciju u djelokrug kulturalnog identiteta da se kolektivno ili istinsko jastvo koje se
skriva unutar mnogih drugih, povrinskih ili umjetno nametnutih jastava koji su zajedni-
ki jednom narodu sa zajednikom povijesti i porijeklom i koje moe stabilizirati, fksirati ili
jamiti nepromjenjivo jedinstvo ili kulturalno pripadanje koje lei ispod svih povrinskih
razlika. (Hall 2001; kurziv N. R.)
214
Reprezentiranje bosanske povijesne i kulturne, ali istodobno i knjiev-
nopovijesne, identitarne drame, Sui e prije svega oslikati kroz unutranji
Simbol vanjskog Neprijatelja (usp. Kazaz 2011) u fguri uhode. likovi Dabiiv
i Zulfkar simboliziraju unutranjeg Drugog, i to onog Drugog koji je reprezen-
tiran kao simboliki vanjski neprijatelj. U tom smislu, ovakvi likovi na osoben
nain oslikat e permanentno koloniziranje granice i njeno zaposjedanje od ve-
likih sila. Upravo, i to neminovno, u ovakvim knjievnoumjetnikim reprezen-
tativnim narativima, na primjerim knjievnoumjetnikih pri/povijesnih pria,
oformit e se novi ambivalentni diskurs koji poivati na emancipaciji bosansko-
hercegovakog stanovnitva u fguru samoosvjetenja. Istodobno e se pojaviti
i onaj drugi oblik diskursa koji se vee za otpor prema zvaninim centrima
kulturne hegemonije, pri emu vidno izbija i sukob u interpretacijama zvanine
povijesti odozgo s onom povijesno i knjievno znaajnijom povijesti odozdo.
Sabijanje i slaganje vremena kao vidljivog kulturnog smisla neminov-
no e zahtijevati i povijesnu potrebu za samodefniranjem u odnosu na Dru-
gog, Orijent i Okcident, te e takvo kulturno i ideoloko samoosvjetenje biti
iskazano u fguri pobunjenog roba, kako bi rekao Homi Bhabha (usp. Baba
2004), a u romanu reinkarniranog u liku / fguri Gradaevia kao pobunje-
nog imaginarnog Drugog u odnosu na Osmansku imperiju. Naime, u toj hi-
storijskoj nunosti samodefniranja bosanska elita svoje interese ostvarit e u
ideolokom prislanjanju novom simbolinom Drugom, novom kolonizatoru.
Usljed takvih okolnosti realizirat e se i ona ve sve vidljivija mimikrijska
fgura metonimija neprestanog prisustva Drugog u fguri uhode kao vanjskog
Imaginarnog Neprijatelja. Figura uhode reprezentirat e dinamini dijalog
kulturnih obrazaca, kao i permanentnu hibridizaciju bosanskohercegovakog
kulturnog identiteta. Upravo tako, i pod takvim okolnostima, ostvarena hibri-
dizacija identiteta omoguit e kritiku velikih metanaracija i njihovih pri/po-
vijesti iz pozicije malih, suspendiranih kultura i njihovih povijesti, i upravo e
Bosna kao takva, hibridna i sinkretina, formirati trei simboliki prostor
koji svoju samorealizaciju i samorefeksiju mora defnirati na nizu mitskih i
simbolikih pria da bi pokazao svoju nezavisnost od dominantnih, kolonijal-
nih diskursa (usp. olovi 1997). O svekolikim simbolikama velikih i malih
pria konstruiranih na treem prostoru upravo e progovoriti D. Sui, kao
i neto ranije I. Andri. Ovakvo to ostvarit e se u neprestanoj proizvodnji
mitologema. Konstrukcija mitologema kod Suia reprezentirana je u liku Zul-
fkara, koji je kao kolonizator, kao unutarnji Simbol vanjskog Neprijatelja iz
osmanskog imperijalnog doba, postao simbolika, a tim prije i oslobodilaka
fgura u vremenu Dvojne monarhije, to e Sui promatrati izvan monumen-
215
talne koncepcije povijesti. Stoga, ovakvo nemonumentalno pamenje bit e re-
prezentirano, s izraenom ironijom, u liku pijanice Mustafe Brankovia
6
, te na
taj nain oblikovati dvostruki oblik kolektivnog pamenja. Sui, postupkom
koji je karakteristian za Andriev romaneskni prosede, narativizira mitologe-
me i simbolike prie. Ovakav postupak Edward Said nazvat e nativistikim
narativom, koji podrazumijeva mitologiziranje vlastite povijesti i bosanske
istorijske kobi, kako e na jednom mjestu rei M. Selimovi, kao narativni
(kulturni) otpor dekolonizaciji. Mitologizacija i nativizacija najvidljiviju reali-
zaciju imat e u onom trenutku kada dolazi austrougarska vlast i kada domae
stanovnitvo imaginira narativ monumentalistike prirode iz osmanskog peri-
oda da bi napravio otpor prema novom kolonizatoru.
Oblikujui roman u obliku ispovjedne dokumentaristike forme, i to na
nain da se imaginarna slika Sopstva kao Drugog sagleda iz rukopisa uhoda,
Suiev roman postat e kulturni i povijesni arhiv svjedoenja bosanskoherce-
govake, a posebno bonjake historijske kobi. Ovakvo to ostvarit e se i na
onoj razini kada Sui preuzima imaginacije Bosne od strane drugih i kao
takve ih narativno oblikuje, egzotizirajui tako bosanski prostor i karakterne
osobine ljudi ovog podneblja. Naime, kod Suia je primjetna i ona imagina-
cija Bosne koja je usvojena od strane kolonijalnih ideologija, pri emu i sam
Sui kolonijalne stereotipe o Bosni pretae u formu autostereotipa, te na taj
nain autoegzotizira bosanskohercegovaki prostor:
Moj gospodaru, zemlja zvana Bosna nesrena je zemlja koju ne vrijedi
osvajati, jo manje drati, ali se moe podnijeti kao prijateljska. Time
nam ne bi smetala, a sluila bi kao sigurno konaite na prolazu. Ona
nije karaljevstvo u naem smislu. Kralj je sprdnja poludivlje baronijade.
Gospoda strepe jedan od drugog. Puk fanatino mrzi i kralja i barune.
Sa etiri strane, vama ve poznati aspiranti podmeu, izazivaju, na-
padaju, otimaju. Ovo je zemlja suza, pokolja, uasa.
(Sui 1984/85:5)
U prvoj narativnoj slici romana Sui e uspostaviti kod romana, i to
na nain da e cjelokupnu povijesnu viziju Bosne kao graninog prostora
prikazati u imaginaciji prostora, ljudi, ena, ali Bosnu e predstavit i kao spoj,
6 Zaudo, ni o jednom uglednom znaajnom varoaninu tog doba ne osta spomena, ni itljiv
nian ak. A djevojke i mlade ene svako uoi petka pale svijee na pragu turbeta mislei
na lijepog gizdavog junaka hadi-Zulfkara i njegovu podrku kod boga i hazreti Fatime. Ne
znajui da tu lei nekakav Mustafa, pijana ljenina i veseljak. Jah! (Sui 1984/85:68)
216
hibrid identiteta. Tako e Sui rei: Mukarci su neka mjeavina Slavena,
Ilira, Kelta i Romana, s jedne strane, dok e, s druge, upravo iskazati ono e-
ljeno samoosvjetenje i emacipatorsku gestu naroda: Neka se Gospod smiluje
ovoj zemlji. Dok ona sebe ne nae, mi u njoj nema bogzna ta da traimo.
(Sui 1984/85:56)
Roman Uhode, postupkom dokumentaristikih pria, postaje knjievno
mjesto pamenja u kojim se vidno mogu uoiti preobraaji identiteta, njihova
sinkretizacija, povijesno ovaploenje kulturno-politikih identitarnih granica
shodno interesima imperijalnih sila, ali i ono to e se u bosanskohercego-
vakoj / bonjakoj knjievnosti okarakterizirati kao ustaljeno bosanskoher-
cegovako / bonjako iskustvo novih vremena i povijesnih raskra (usp.
Kodri 2012). Upravo, fgura novih vremena i povijesnih raskra omoguit
e svekolika, uvijek iznova, narativna oblikovanja znakovitih egzistencijal-
nih situacija, reprezentirajui pri tome i ono to se u bosanskohercegovakoj
/ bonjakoj knjievnosti defnira kao nova i, moda, neprestano opetovana
identitetska situacija kulture kao nametnute prostorne bosanske kobi:

Husein nije polupismeni posjednik koji hrani bandu odmetnika za obra-
une sa istim takvim susjedom. On je Evropljanin koji klanja, i Bonjak
koji mrzi Turke.
(Sui 1984/85:73)
Ili:
Nismo znali njegove saradnike, nije htio da objasne zato mrzi komuni-
ste, ali je tvrdio da kolonijalne narode kao to smo mi treba surovou
izvesti na put evropske civilizacije.
(Sui 1984/85:102)
Sui prepoznaje upravo ona reprezentativna mjesta kulturnog pame-
nja koja su produkt stereotipizacije Balkana, a potom i Bosne, kao Drugost
Evrope i Drugost Orijenta u razliitim ideolokim i kulturno-historijskim
previranjima.Takvi stereotipi u vremenima Osmanske imperije vezali su se za
evropeizaciju Bosne, u vremenima austrougarske uprave za orijentaliza-
ciju Bosne, a u novijem vremenu za satanizaciju komunizma i proizvodnju
balkanizacije u irem smislu i homogene etnonacionalizacije u uem smislu,
bar onda kada je o rije o Bosni. U tom smislu, Uhode moemo defnirati kao
znak povijesti, ali ujedno i kao otpor povijesti, u smislu da se iz pozici-
217
je malih, perifernih naroda i njihovih povijesti preitava diskurzivna prak-
sa velikih, centralnih naroda i njihovih povijesti. S tim u vezi, simbolika
uhoenja pretvorit e se u metaforiki znak putovanja iz imaginarnog sada-
njeg, centralnog, povijesno naprednog, u imaginarnu prolost, periferiju koju
je povijest zaobila (usp. lerrssen 2009). Pri tome, iako ovaj roman donosi
ustaljene i ve dovoljno zaivjele (auto)imaginacije u formi autostereotipa, nje-
gova prvotna uloga jeste u tome da emancipatorski djeluje na kolektiv, to je,
istina, manje svojstveno poetici modernizma kao modelu knjievne prakse,
ali jeste knjievnoj ideologiji Suievog vremena. Naime, i sam Sui takvo
to sugerirat e u intervju u maju 1980. godine Diani Musafji, ime e potvr-
diti emacipacijsku ulogu romana Uhode:
A to se izbora lokacije za knjigu tie pa kud bi mimo Bosne i one
svoje uzajamnosti s njom? Ispred svake sile koja je Bosni drobila kosti i
spolja i iznutra mijenjala njene ljude iao je najstraniji vid uhoenja. (...)
Ta bitka traje i trajae zadugo. Ali na ivot se dovoljno osovio na noge
da moe efkasno da se brani. I da traje i uspinje se ka nekakvim svojim
dalekim vizijama sveljudskog samooovjeenja. (Kurziv N. R.)
(Musafja 1980:128)
Dosadanje razumijevanje romana Uhode ostvarivano je u skladu s kon-
tekstom, istiui neke partikularne njegove znaajke. Otuda, itanje Uhoda ne
treba svoditi na pokazivanje velike prie nama o nama koja e se produbiti
do maglovite srednjovjekovne prolosti, pa se zato nadamo da ovakva itanja
nee izgubiti ono Suievo uvijek nuno traganje za istinom i traginom lje-
potom nemirenja s nasiljem.
II.
Iako prejako okarakteriziran kao reimski pisac (usp. lovrenovi i
Kazaz 2009), Sui je u roman Uhode i pripovjedaku zbirku Pobune ipak
utkao komunistike ideale (usp. Todorova 2010) na ideolokoj razini teksta.
Posmatraju li se Pobune u kontekstu i kotekstu kulture (u novohistoricisti-
kom smislu [usp. Kodri 2010]), ova pripovjedaka zbirka reprezentirat e dra-
matinu sliku povijesti od osmanskog perioda pa do Drugog svjetskog rata,
imaginirajui povijesno i egzistencijalno stanje pojedinca te pripovijedajui o
njegovoj psiholokoj traumi u razliitim povijesnim trenucima. Reprezentativ-
no imaginirajui povijesne narative, Sui e emacipatorsku i prosvjetiteljsku
ideju u ovoj zbirci realizirati prije svega u dekonstrukciji ustaljenih historijskih
218
(meta)narativa, posebice onih osmanofobnih i osmanoflnih, i to kroz pojedi-
nane fgure pamenja.
Pobune e svoju prosvjetiteljsku namjeru ostvariti u onom momentu
kada Sui suprotstavi individualno narativno svjedoenje kolektivnim (meta)
narativima, odnosno kad postavi koloniziranog subjekta, pojedinca naspram
likova i fgura moi te periferiju spram centra moi, koji stalno provodi proce-
se uspostavljanja unutranjih rAzlika na periferiji. U tom smislu, pripovijetka
Plaenik, kojom se ova zbirka otvara, realizirat e naroiti osmanofobni (meta)
narativ koji e se u tekstu ostvariti na unutranjoj dehijerarhizaciji poretka u
metafori pobune protiv vlasti / moi. Iako je Bosna bila ukljuena u imperi-
jalnu vlast, osvaja je neprestano pravio simboliku rAzliku nad unutranjim
Drugim. Jedan od noseih likova ove pripovijetke, Muzafer Pilavija, zapravo,
prvu pobunu izazva upravo onda kada shvati da je zatitnik hijerarhije / oku-
patora koji provodi teror i nepravdu, a ne institucije milet-sistema, za koju se
vlast zaklanja. Milet-sistem Osmansko carstvo uinio je transnacionalnim,
on ga je simboliki humanizirao, meutim na drugoj strani tzv. timarskim
sistemom uspostavio je hijerarhizaciju stanovnitva, a sami tim i marginali-
zaciju drugih i drugaijih, i to tako da pravo ulaska u vojnu slubu, a samim
tim i ostvarenje jednakopravnosti, nije imao onaj koji nije bio muslimanske
vjeroispovijesti. O tome svjedoi i lik Ostoje, odnosno Abdulah Pilavija. Upra-
vo, ovakav model emancipacije, putem knjievnog narativa i Suieve pro-
svjetiteljske tenje, proizvest e mnogostrukosti interpretativnih mogunosti u
odnosu na diskurzivne prakse centralnih kauzaliteta povijesti.
7
Na kraju same
pripovijetke prosvjetiteljska ideja ostvarit e se u prosvjetiteljskoj metafori
knjige, ali i emancipaciji prostora u simbolici rada. Ovako postavljena povije-
sna zbilja razorit e onu Foucaultovu fguru nadzora kao realizaciju moi zna-
nja. Ovakav model emancipacije ustanovit e novu simboliku mapu Bosne
u povijesnom smislu, ali i lomljenje samog kolonijalnog diskursa na njenom
prostoru. Na treem prostoru, onakvom kakvim ga ga defnira H. Bhabha,
suprotstavit e se povijesni diskursi, one povijesti odozgo i one odozdo, koji e
vlastitu realizaciju ostvariti u susretu na treem mjestu, u liminalnoj zoni, u
7 Tako e takvo to sugestivno prepoznati M. Selimovi: Ili su (Muslimani / Bonjaci;
prim. N. R.) s okupatorom, ali su ga mrzili jer im put nije bio isti. S ostalima nisu mogli, jer
su eljeli kraj Turske carevine i doprinosili njenom ruenju. A kraj Turske carevine je i kraj
svega to su oni bili. Razum tu nije mogao pronai rjeenje. Ostala je pasivnost i predavanje
sudbini, pri emu je priklanjanje ili otpor Porti samo nesistematino, afektivno reagovanje.
Ako se tome doda mrnja, osjeanje nesigurnosti, strah, bijes, ispadi Muslimana zbog ne-
manja pravca i ispadi drugih prema njima zbog mrnje prema Turcima, eto vam, ukratko
skice jednog pandemonijuma koji se zove Bosna i njeni ljudi. (Popovi 1970:180-181)
219
meustanju, koje ne izranja i ne ponire u monolitne pri/povijesne modele. Na
taj nain Sui e proispitati osvajaku etiku nad objektom kolonizacije, ali i
samu etiku povijesti na granici, dok, s druge strane, suprotstavit e se onom
(meta)narativnom obrascu koji kolonizatora postavlja kao simbolikog mit-
skog roditelja. U nastavku, pripovijetka Kaimija problematizira onaj model
kulture koji se stvarao na treem mjestu, na temelju teorije kontaktologije,
pod kojom podrazumijevamo dijalog starog i novog, onog ovdje i onog
tamo, iz kojeg proizlazi nuna hibridizacija identiteta na nain da bosansko-
hercegovaka kultura prihvati Drugo, orijentalno, u simbolici ejha Kaimije,
ali sauva i ono tradicionalno, usmeno, u simbolici Budaline Tale. Meutim,
funkcija epskog narativa u fguri epskog lika nije monumentalizacija narativne
zbilje niti je rije o funkciji (auto)egzotizacije kao procesa dehijerarhizacije
ili dekolonizacije, nego je upravo u pitanju funkcija modela prosvjetiteljske i
emancipatorske geste, demistifkacija epsko-romantiarskog koda i njegovog
svijeta, ali i preregistracija epskog narativnog modela u knjievnom i kul-
turnom smislu, kao e to uoiti Enes Durakovi (usp. Durakovi 2009):
I svoj bi ivot mirno proivio da guslar za sahan pilava i but ovnovine
s Mustajbegove sofre ne ispjeva grdnu lagariju kako sam na svome ku-
lau iz zemlje Kaurije iznio Ilijinu seku Aneliju i poklonio je likom
Mustajbegu.
(Sui 1991:9798)
Na kraju, i Kaimija e, kao simbol dogme i hijerarhije, postati pobunje-
nik na strani seljaka protiv klasne nadmoi. U tom smislu, slijedea pripovijet-
ka u zbirci Seljaka jadikovka vremenski se nadovezuje na prethodne dvije
i problematizira individualnu socijalnu sudbinu u kolopletu povijesnih i ideo-
lokih naviranja. Ova pripovijetka iskazuje takoer klasnu dehijerarhizaciju u
formi alegorije selimovievskog tipa, i to u fguri traumatizirane individue u
sistemu klasnog ureenja drutva:
Tako je to. Rodi se ovjek. Nebo ga doeka estinom. Zemlja zatruje
isparenjima. Pa umjesto boje stvorenje s duom, on postane ivine
krvolono zbog iznevjerenih njenosti. Od jada ne stigne ni suzu da
utre, ni psovku da zazine, a ve ga pograbe gladni njegove glave. A sinu
mom reci, prijatelju, kapetanima da ne vjeruje. Nikad! I neka on to svo-
me sinu u amanet ostavi! A meni oprosti za predugu priu.
(Sui 1991:209)
220
Ono to posebno oznaava ove pripovijetke jeste simbolika vode kao
metafore granice svijeta, ali i raspoluenosti egzistencijalnog subjekta, te kao
dualistika slika prirode ovjeka u kojoj se prelamaju Sopstvo i Drugost, i
to na jednom tijelu i u jednom prostoru:
Spasoe me dva tovara knjiga to mi ih posla zahvalni hamzevija iz Or-
lovia. Bi mi lake podnijeti kuu tamnicu i srdbu zemlje koju sam
iznevjerio. I udne none strahove od nekakve nevidljive mutne vode
koja dere po sredini mene kad ostanem sam.
(Sui 1991:89)
Utemeljena na modelu porodine hronike i vezana za dramu porodi-
ce Pilavija, pripovjedaka zbirka Pobune pomjerit e akcent pamenja hro-
niarskim postupkom s individualne reprezentacije pamenja na porodinu
(communal voice). Prostor na kojem ivi porodica postat e semantizitani
prostor koji je nosilac ovog oblika pamenja. Ova vrsta pamenja izriito e
biti smjetena u porodicu kao socijalnu grupu u kojoj se ostvaruje nadindi-
vidualno pamenje, i upravo ovakva vrsta pamenja izvrit e modifkaciju
centralnih metanarativa kulturnog pamenja. Ovaj vid pamenja referira na
prolost, dok je unutranja trauma egzistencijalnog subjekta svevremeno eg-
zemplarna.
Imaginativna reprezentacija Bosne u ova dva Suieva djela predoena
je kao niz memorijsko-sinegdokih fgura i obrazaca koji se javljaju u razlii-
tim kulturno-historijskih mijenama. U Pobunama vidno se namee proble-
matizacija identiteta, njegovo preplitanje, hibridizacija i pretakanje granica
pojedinanog i univerzalnog, centra i periferije, lokalnog i globalnog, pri
emu je ovakvo to nemogue i bez svijesti o iskustvu potinjavanja, margi-
naliziranja, diskriminiranja i preobraenja osvojenih / koloniziranih u odnosu
na osvajaev / kolonizatorov identitarni simboliki i ideoloki centar (Kazaz
2011:416), dok u Uhodama ovakvu hibridnu povijesnu zbilju namjesto nara-
tora svjedoe sami dogaaji, tj. njihova vjerna dokumentarna deskripcija.
literatura
Baba, Homi K. (2004), Smetanje kulture, Beogradski krug, Beograd
olovi, Ivan (1997), Politika simbola, Radio B92, Beograd
Durakovi, Enes (1998), Knjievno djelo Dervia Suia, u: Enes Durakovi, prir.,
Bonjaka knjievnost u knjievnoj kritici: Novija knjievnost Proza, knj. Iv,
Alef, Sarajevo
221
Durakovi, Enes (2003), Bonjake i bosanske knjievne neminovnosti, vrijeme, Ze-
nica
Durakovi, Enes (2009), Povijest bonjake knjievnosti crte na pijesku?, Pregled,
br. 2, Sarajevo
Durakovi, Enes (2012), Obzori bonjake knjievnosti, Dobra knjiga, Sarajevo
Hall, Stuart (2001), Kome treba identitet?, Re, br. 64/10, Beograd
Kazaz, Enver (2000), Sitan a krvav kusur u velikom raunu (Romaneskni opus Der-
via Suia), Radovi Filozofskog fakulteta, god. 12, Sarajevo
Kazaz, Enver (2001), Dva perioda geneze bonjakog romana kanonski i nekanon-
ski roman (Geneza romana prema dominantnim modelima knjievne prakse),
Godinjak BZK Preporod, god. 1, Sarajevo
Kazaz, Enver (2006), Trei svijet i njegova mudrost iskljuenosti, u: Slika drugog u
balkanskim i srednjoevropskim knjievnostima, Institut za knjievnost i umet-
nost, Beograd
Kazaz, Enver (2011), Historiografski i kulturnopovijesni metanarativi o osmanskoj
Bosni, Sarajevske sveske, br. 32/33, Sarajevo
Kodri, Sanjin (2010), Knjievna prolost i poetika kulture (Teorija novog historiciz-
ma u bosanskohercegovakoj knjievnohistorijskoj praksi), Slavistiki komi-
tet, Sarajevo
Kodri, Sanjin (2012), Knjievnost sjeanja: Kulturalno pamenje i reprezentacija
prolosti u novijoj bonjakoj knjievnosti, Slavistiki komitet, Sarajevo
Kulenovi, Tvrtko (1995), Rezime, Meunarodni centar za mir, Sarajevo
Kundera, Milan (2002), Umjetnost romana, Meandar, Zagreb
lerrssen, Joep (2009), Retorika nacionalnog karaktera: programski pregled, u:
Davor Duki i dr., Kako vidimo strane zemlje. Uvod u imagologiju, Srednja
Europa, Zagreb
lovrenovi, Ivan (1990), Labirint i pamenje, Osloboenje, Sarajevo lovrenovi,
Ivan i Enver Kazaz (2009), Da mi je pripovijedati u eseju, Sarajevske sveske,
br. 23-24, Sarajevo
Musafja, Diana (1980), Romaneskni svijet Dervia Suia, Magistarski rad, Filozof-
ski fakultet, Sarajevo
Popovi, Radovan (1970), Knjievni razgovori: Govore pisci Bosne i Hercegovine,
veselin Maslea, Sarajevo
Sui, Dervi (1984/85), Uhode, u: Dervi Sui, Ja Danilo, Uhode, Savremena
knjievnost naroda i narodnosti BiH u 50 knjiga, Svjetlost, Sarajevo
Sui, Dervi (1991), Pobune, Muslimanska knjievnost XX vijeka, Svjetlost, Sara-
jevo
eleva, Elizabeta (2007), Granine kulture/kulture na granici, Genero, br. 1, Beograd
Todorova, Marija (2010), Dizanje prolosti u vazduh, XX vek, Beograd
222
(Self-)imaginative Representation OF BOSNIA IN
Dervi SuiS collection OF Stories pobune
AND Novel uHODE
Summary
The paper deals with (self-)imaginative representation of Bosnia in
Dervi Suis collection of stories Pobune and novel Uhode. In these two
Suis works, we tried to examine common images of Bosnia, which are a
product, on the one hand, of historically inherited imagination from outside,
due to occupation of Bosnia by different colonial powers, and particular im-
agination from inside, on the other hand. These imaginations will frequently
overlap in Dervi Suis work.
223
UDK: 821.163.4(497.6).09:316.75 Sui D.
821.163.4(497.6).09:321(497.15)
neboja lUjanovi
Vjebanje hegemonije:
Dervi Sui I Hoda STRAH U svjetlu
postkolonijalne teorije
KlJUNE RIJEI: hegemonija, ideologija, identitet, povijest, postkolonijal-
na kritika, konstruktivizam, esencijalizam
Kao to i sam naslov upuuje, roman Hoda strah prua uvid u obje strane
hegemonije one koji je prakticiraju i one koji su joj podvrgnuti. Prakticiranje
hegemonije, kao sredinji motiv ovog romana, bit e prouavano kroz prizmu
postkolonijalne teorije. Jedna od specifnosti teksta je ogoljenost prikazanih
taktika prakticiranja hegemonije, dok su u drugim tekstovima (koji su uestali
predmet istraivanja postkolonijalne teorije) te taktike suptilnije zamaskirane
problematikom identiteta ili prostora. Rad se bavi pitanjima taktika prakti-
ciranja hegemonije iz centra moi, kao i taktika destabilizacije postojeih i
uspostavljanja alternativnih centara moi. Spomenute taktike su prouavane
u okviru etiriju motivskih cjelina: pisanje alternativne povijesti (na koje rad
stavlja naglasak), Bosna kao metafora poligona za prakticiranje hegemonije,
hegemonija na lokalnoj razini i hegemonija u pojedinanim odnosima. Kao
zakljuak rada, istaknuta je konstatacija o nemogunosti stanja bez hijerarhije
(tj. hegemonije).
1. Prakticiranje hegemonije U perspektivi
postkolonijalne teorije
Kako pojam hegemonije, kao i politike i ideologije, ima feksibilno zna-
enje koje se prilagoava znanstvenom podruju u kojem se primjenjuje, najbo-
lje je krenuti od defnicije hegemonije kako je postavlja Biti (2000: 170) u svom
zborniku. Kada taj pojam suzimo na podruje knjievne i kulturalne teorije,
onda se hegemonija najee shvaa kao odreeni nain pisanja, itanja ili in-
terpretacije odreenih knjievnih djela. U ovom e radu biti rijei o taktikama
224
koje su imanentne tekstu, tj. kako se reprezentiraju Drugi/ drugaiji i koje su
taktike podjarmljivanja osobnih i kolektivnih identiteta prisutne unutar samog
teksta. Najvie se o hegemoniji razmiljalo u okviru postkolonijalne kritike,
sukobu kultura i civilizacijskih blokova u kojem uvijek postoji potlaeni nad
kojim se prakticira hegemonija na sve suptilniji nain koji je teko dekodirati
u tekstu. Isto tako, uoeno je da svaki hegemonijski poredak sadri u sebi i
preivjele i nastajue prakse (Biti 2000: 170). U toj se krunoj dijalektici, kako
potvruje i roman Dervia Suia Hoda Strah, ne radi o jednostavnoj dihoto-
miji, ve o dinaminim procesima neprestane promjene centara moi izmeu
fragmentiranih identiteta. Postkolonijalna se kritika ne zaustavlja na ponovnoj
interpretaciji starijih knjievnih djela nego i novijih, polazei od pretpostavke
da se unutar demokratskog plularizma oznaitelja kriju oni koji su privilegira-
ni, tj. da su i dalje prisutne suptilne taktike hegemonije (Chen 1996: 309325).
Stoga Suiev roman moe istovremeno progovarati i o (kolonijalnoj) prolosti
bosanskog prostora, ali i alegorijski i nekom drugom (sadanjem) vremenu. U
vrtlogu krhotina identiteta i pokuaja da se, pa makar jednakom primjenom
hegemonije (kad ve ne ide drugaije) potlaeni izbori za svoj glas, u spome-
nutom tekstu dolazi do estih promjena odnosa snaga. Iako se prividno radi o
podjelama na centar i periferiju, nadreene i podreene, mo je ustvari svepri-
sutna, ona je posvuda u raznim diskurzima, a odnosi u kojima je prakticirana
nikada nisu zatvoreni i fksirani (Soja 2009: 3132), mada ih se eli (naravno,
u interesu nadreenih) tako reprezentirati.
1

Kljuni pojam u ovom kontekstu, a kojim se i postkolonijalna kritika
najvie bavi, jest upravo reprezentacija. to emo znati, tj. kako protumai-
ti/ iitati odreeno znaenje i to od toga shvaati kao objektivnu injenicu
(Znanje s velikim Z) i te kako je pod utjecajem moi. Postkolonijalna nam
kritika omoguava uvid u nain kako mo djeluje kroz jezik, knjievnost i
kulturu. Ovime nadilazimo usko i tehniko razumijevanje kolonijalnog hege-
monijskog autoriteta i prouavamo kako se njegova mo oituje u Drugome,
tonije u proizvodnji diskurza o Drugome (loomba 1998: 47). Stoga je pos-
tkolonijalna kritika okrenuta uvijek onima koji djeluju s marginalnih pozicija,
koji su izgurani na rub drutveno-kulturnog polja. Iako se njihova pozicija
moe interpretirati s negativnim predznakom (lienost prava i moi), uvijek
je kod postkolonijalnih kritiara prisutna i svijest o odreenoj taktikoj pred-
nosti. Naime, marginaliziranome su uvijek dostupne brojne varijacije taktika
1 Svakako je jedna od osnovnih taktika hegemonije nadreenih trenutani odnos snaga pri-
kazati kao trajan, nepromjenjiv, stabilan, pa ak i prirodan (u diskurzu devetnostoljetnih
prirodnih znanosti o napretku, evoluciji, divljacima i zaostalim civilizacijama) sustav.
Neboja lujanovi: Vjebanje hegemonije: Dervi Sui i Hoda strah u svjetlu...
225
kojima moe djelovati destabilizirajue na sam centar hegemonije. Kao to
emo vidjeti i na primjeru romana Hoda Strah, moi e ironizirati, iznutra
destrukturirati, pa ak i koristiti od centra nametnuta znaenja u vlastitoj re-
interpretaciji, te ih tako okretati protiv samog njihovog izvora. To je, potrebno
je naglasiti, aktivna pozicija koja preuzima inicijativu. Ona je svjesno oda-
brana i uveliko se razlikuje od marginalnosti koja je rezultat hegemonijskog
djelovanja nekog centra (Soja 2009: 9698). Najzanimljiviji dio postkolonijal-
ne kritike, ako pritom iskljuimo ona teorijska razmatranja koja nepravedno
pojednostavljuju situaciju na jednosmjeran odnos nadreeni-podreeni, jest
upravo onaj koji unosi dinamiku s promjenjivim rezultatima u taj odnos: kako
se mijenjaju odnosi moi, oblici i smjerovi hegemonije i kakve to ima posljedi-
ce na identitete od kojih na obje strane ostaju samo krhotine zbog nepotpunog
kopiranja matrice. Da to pojednostavljeno i slikovito prikaemo primjerom
koji koristi loombe ako je mogue (u konkretnom sluaju loombine anali-
ze) Etiopljanina pobijeliti (tj. prisiliti ga da preuzme tui identitetski obrazac),
onda nakon novijih shvaanja konstruktivistikih teorija
2
o identitetu koji je
izgubio esencijalistika uporita mogue obrnuti proces i zakljuiti kako je na
isti nain mogue i bijelost Europljana pomutiti (loomba 1998: 114).
2. Hegemonija prelamanje KROZ individualnu
svijest
Na prvoj razini ove analize potrebno je razmotriti prelamanje ideologije
i njene hegemonije kroz individualnu svijest, gdje se razotkriva sva sloenost
problema. Kao to tvrdi iek (2002: 39), ideologija i njena mo nisu u ide-
ologiji, ve u pojedincu koji je prakticira, koji pod hegemonijom preuzima
neki obrazac, vie ili manje svjestan prisile, ovisno o tome koliko je ideologija
djelotvorna. U smislu interpretacije prelamanja hegemonije kroz individualnu
svijest s obzirom na nametnute identitetske obrasce, Bhabha razlae proces
identifkacije na tri kljune toke. Prvo, odnos prema drugome, drugaijemu
i vanjskome s uvijek prisutnim strahom, ali i eljom za zauzimanjem njegove
(kolonijalizatorske) pozicije. Drugo, toka podjele ili prelamanja zbog nemo-
gunosti zauzimanja dviju pozicija istovremeno (jesmo li razliiti ili jedni od
njih, ako smo istovremeno npr. Afroamerikanac i lijenik). Tree, nikada pot-
puna i dovrena identifkacija sa zadanim identitetom, jer poinje od transfor-
mirane i pretpostavljene projekcije identiteta kojeg trebaju oponaati (Bhabha
2 Ovdje se misli na postkolonijalnu kritiku, feministiku kritiku, queer teoriju i kulturalne stu-
dije kojima je svima zajednika destrukcija nametnutog obrasca spola/ roda/ etniciteta itd.
226
2008: 6364). Nametnuti je identitet u ovoj interpretaciji kljuan, jer je polje
na kojem se prakticira hegemonija (tj. mo nadreenog se oituje u spremnosti
podreenih da prihvate njegovo vienje njih samih i uz to da to shvate kao svo-
ju prirodnu realnost). Kolonijalni diskurz, tvrdi Bhabha, proizvodi kolonijali-
ziranoga kao realnost koja je istovremeno i drugaija, ali i poznata i vidljiva.
Taj diskurz postavlja naraciju u kojoj je proizvodnja i cirkulacija subjekata i
znakova okovana reformiranim konstruiranim totalitetom po mjeri kolonijali-
zatora (Bhabha 2008: 101). Tako je lik Hoda Strah okovan u drutveno-kul-
turno-religijski totalitet kojem robuje on je ponizan lan zajednice koji se
boji Boga, slui sveenstvu koje se ne eli suprotstavljati centru hegemonije
(naposljetku, to je ujedno i njihov Bog), istovremeno se boji i mjetana kojima
mora sluiti i vojske kojoj se mora pokoravati (Sui 2005: 173182). Njegovo
mjesto i znaenje unutar tog totaliteta je potpuno odreeno, zadano.
3
Meu-
tim, to to je uklopljen u odreeni totalitet nikako ne znai da je naisto sam
sa sobom, da je njegova identifkacija zavren i konaan proces. Takvi subjekti
koji su u ambivalentnom poloaju i pod utjecajem multiplicirajuih identiteta
konstantno osjeaju nesigurnost i strah zbog zamagljenih kulturnih granica
(Young 2003: 23). Oni ne posjeduju jedan kulturni kod u iju bi se sigurnost
uljuljali prethodnom se ne mogu vratiti jer je devastiran, a novi ne mogu
potpuno prihvatiti. Kao to se junak Koluhija, bosanski vojnik, vraa iz poho-
da na Be u kojem je sudjelovao pod sultanovom zastavom, osjea izgubljeno:
Zbunjen, sam sebi malen, sitan, smijeno nejak na ogromnoj ravnici (), gluh,
tu nedogod, niko, ni ptica, ni ljudski glas, niti put eto ne kazuje jasno i sigur-
no (Sui 2005: 11).
U tom konceptu nikad dovrenih identiteta pomirene su dvije perspek-
tive, kako smatra loomba (1998: 232). S jedne strane Saidov pristup konstruk-
ciji Orijenta u kojem naglaava jednosmjernu dominaciju i krutu podjelu na
podreene i nadreene. S druge strane je korigiran Bhabhinim konceptom
vjene okrnjenosti i neostvarenosti kolonijalnih subjekata. Dvije velike pos-
tkolonijalne perspektive ujedinjene su u jednu proces hegemonije odreenih
centara moi moramo promatrati uzimajui u obzir da proizale pozicije nisu
stabilne, a njihovi subjekti niti cjelovite niti jednoznane cjeline. Spomenuti
Koluhija u svakoj situaciji u romanu zauzima drugaiju poziciju s obzirom na
centar moi, a ponekada i sam predstavlja taj centar. Njegov odnos prema tom
3 Njegov poloaj prikazan je ak pomalo karikirano. Ne samo da robuje snazi svih tih nabro-
jenih centara moi koje mu postavlja kolonijalizator, on ujedno pati i od moi podsvjesnog
koju osjea ak i kada se povue od svih ljudi. Naime, proganjaju ga iskuenja i vizije en-
skih tijela. On je, karikirano, svaiji rob, ali i rob samom sebi.
227
centru vrlo je teko odrediti on je ratovao za sultana, a vraa se iz sukoba
proklinjui ga, a usput i pronalazi kod mrtvog vojnika torbu s carskim zlatni-
cima koje uzima. Smatra da je time naplatio svoj dug i da je izravnao raune
sa sultanom, ali mu ratne traume ne daju mira, to navodi da zakljuak da je,
ipak, trajno oteen i da je poravnavanje nemogue (Sui 2005: 1213). To
je samo jedna od situacija koje prikazuju koliko je sloen odnos dominacije.
Nije jednostavniji odnos niti prema tzv. izvornom identitetu; u sred povratka
Koluhija shvaa da se ipak ne eli vratiti: to da ide u Kudelj? Kako je lijepo
ovako ne zvati se nikako, otkinut od bukagija koje kua i zemlja oko nogu
okivaju, ne biti ni u ijem raunu, ni na ijem putu, slobodan(Sui 2005:
16). To je onaj identitet o kojem govori Bhabha, nikad ostvaren niti izvoran,
a niti potpuno kopiran od dominantnog, nego uvijek izmjeten, uspostavljen
uz uvijek ponovno diferenciranje ili odvajanje. Sam pojam identiteta podra-
zumijeva da je neto ili neko stanje postignuto, neka forma zadovoljena, pa
je tonije rei da su to slike kao metaforiki nadomjestak, iluzija prisutnosti
neega nedostinog (Bhabha 2008: 73).
Dalje, prema Bhabhi (2008: 138139), ne radi se o natjecanju i nadjaava-
nju u postkolonijalnom stanju tzv. nadreenog i podreenog. I kolonijalizirani
i kolonijalizator su rtve procesa pogrenog prepoznavanja, jer identifkacija
svakog od njih rezultat je djelominog ponavljanja ili dupliciranja Drugog, tj.
drugosti koja je sastavni dio njihovog identiteta (kolonijalizator se konsturira
samo i uz pomo kolonijaliziranog). U toj zbrci krhotina i neprepoznavanja
odvija se vjebanje hegemonije. Naime, toka sredita se neprestano pomi-
e u polju meuovisnosti krhotina identiteta koje su samo prividno u jedno-
stavnom odnosu nadreenog i podreenog. U tom smislu je znakovita sama
dvostrukost znaenja naslova. Hoda osjea strah, on je straljiv ovjek, svi
ga poniavaju, ali nakon preobrazbe on i sije strah, provodi strahovladu nad
svojim suborcima. Hegemonija djeluje istovremeno u oba smjera, naroito u
trenutku kada vie ni samom Hodi nije jasno je li stvarno postao junak ili
je i dalje onaj isti mali siroti hoda (Sui 2005: 228). Dobar primjer je i dio
teksta u kojem se opisuju situacije nakon Koluhijine odluke da se zaustavi i
odmori u jednom selu: prvo je muhtar glavni u selu dolazi Koluhija, svi ga
se boje, trai enu dolazi udovica u njegov ator, on joj podilazi i postaje
ovisan uvrijeena druga ena koju nije odabrao ali to nije muko da ga
izazove na dvoboj u selu dolazi kadija kojem se svi klanjaju kadija shvaa
da je Koluhija neak efa fnacija pokrajine i odbija ga proganjati (Sui 2005:
28121). Koliko samo ima promjena centara moi i smjerova hegemonije u
ovom narativnom slijedu, teko je uope uspostaviti nekakav obrazac ili uoiti
228
pravilnost (a kamo li kakvu stabilnu dihotomiju na koju teoretiari ponekad
svode problem postkolonijalnog odnosa).
3. Hegemonija KROZ hijerarhiju kolektivnih
identiteta
Kada se s razine fragmentiranosti pojedinane svijesti analiza primijeni
na razinu kolektivnih identiteta, tu se i dalje zadravaju jasne razlike i podjele.
Bez obzira na nedovrenost subjektovog identiteta na razini pojedinanog, on
e i dalje projicirati svoju okolinu tako da svrstava druge u nae ili njihove.
Onaj nadreeni, jasno odijeljeni, njihov kolektivni identitet zajednica e pot-
kopavati (kako je to prikazao De Certeau 2002) koristei njihova vlastita sred-
stva koja e primijeniti u brojnim gerilskim taktikama kroz svakodnevnicu.
Tako e u romanu nekoliko puta biti ponovljen motiv ulinog luaka koji po-
navlja frazu ivjela vlast i to u trenucima kada je ta vlast najvie upitna, pa bi
se taj motiv mogao iitati i u ironijskom modusu (Sui 2005: 96). Meutim,
ovdje treba biti vrlo oprezan, nije svaki oblik otpora uinkovit kada je u pitanju
destabilizacija hegemonijskog centra. Kako zakljuuje loomba oslanjajui se
na Michela Foucaulta, dominantni diskurzi uvijek doputaju odreenu kolii-
nu otpora, legitimiziraju se ostavljajui strogo kontrolirano podruje pobune
(loomba 1998: 50). Glavni junak Koluhija psuje cara i carevinu, proklinje
neupitne autoritete (Sui 2005: 2021), ali je svejedno sudjelovao (i opet e
sudjelovati) u bici za Be pod carevom zastavom. Dakle, na razini kolektivnih
identiteta ipak se susreemo s jasnim razlikama i naoko stabilnim opozicija-
ma. Detaljniji pregled daje uvid u puno sloeniji odnos od odnosa nadreenog
i podreenog, centra i margine. Jedna od taktika destabilizacije centra, pre-
ma Spivak, jest dokazati da centar ne postoji. Njen cilj nije osvajanje centra
i prisvajanje moi, jer se time samo potvruje dihotomija, tj. traei slina
objanjenja mi samo potvrujemo ono od ega bjeimo. Spivak tvrdi da ne
treba izmjestiti centar, nego razliku izmeu centra i margine (Spivak 1998:
145146). To je u ovom romanu ostvareno neprestanim promjenama toki iz
kojih proizlazi hegemonija. Razliiti centri vjebaju hegemoniju, samo je pi-
tanje trenutka i okolnosti. Pojedini identitet moe istovremeno biti i dio centra
i raditi na njegovom potkopavanju. Koluhija je dio vojske koja se izranjavanja
i ogorena vraa s pohoda na Be u slubi sultana, ali kada se radnja prebaci
tridesetak godina unaprijed Koluhija se ponovno vraa s pohoda u slubi
sultana, a da ni sam vie ne zna zbog ega je juriao (Sui 2005: 127). ali to
je juriao, ne moe nai smisao godinama koje je potratio u ratu, ali kasnije u
razgovoru svejedno osjea ponos. U jednom trenutku e rei: Ala smo se krvi
229
nadavali (Sui 2005: 157). Od dunosti, preko srdbe i pobune, ala, pa navi-
ke, na kraju ak do ponosa.
Destablizirati ne centar, nego tobonju stabilnu dihotomiju ovdje je
puno tee, nego na razini pojedinane svijesti, jer kada su u pitanju kolektivni
identiteti uvijek postoji jasna svijest o naima i njihovima. ini se kako je ve-
ina postupaka likova romana koji bi se mogli svrstati u destabilizaciju hege-
monije motivirani nesvjesnim. (Koluhijiji postupci koji podrivaju nisu svjesni
on nekontrolirano izraava ljutnju, psuje, zahtijeva enu i hranu kada provo-
di silu, potee oruje nagonski). Svjesnom i promiljenom podrivanju prijeti
jedna injenica, a ta je da hegemonijski nametnuta tua ideologija nije dodatak
stvarnosti ili bijeg od nje, ona jest stvarnost. Ona jest sama realnost koja nas
strukturira tako da se poziva na neku nepostojeu i neodrivu jezgru (iek
2002: 71). Njenu tobonju jezgru bi u ovom sluaju inili svi elementi koji
prikazuju trenutani odnos snaga kao prirodan i nuan (bogato carstvo koje
stoji u zatiti jadnog bosanskog naroda, alje njegovu vojsku u smrt kako bi
im se samima osigurala sigurnost i blagostanje, borei se pod istom zastavom
bosanski vojnici, pa i sam Koluhija, trebaju se osjetiti dio jednog naroda, jedne
sile kojoj je sueno upravljati ovim prostorima itd). Meutim, nije ni potrebno
svjesno participiranje subjekata u destabilizaciji dihotomije, jer se sustav uru-
ava sam od sebe. Kao to je ve spomenuta Bhabhina teorija o nepotpunom
reproduciranju, kolonijalizirani nije u stanju duplicirati kolonijalizatora, ma
koliko on na tome inzistirao. Greke i razlike javljaju se u nepotpunom imiti-
ranju, u krhotinama koje nastaju i koje nikada nee biti cjelina za sebe. Prema
Saidu, potinjeni moe prividno savreno oponaati nametnuti obrazac (jezik,
kulturu, tradiciju, navike, ideologiju), ali se nikada nee osjeati dijelom isto-
ga, uvijek e jasno osjeati granicu i svijest o odijeljenosti (Said 1990: 6799).
Koluhija e sudjelovati u pohodu na Be, sluit e sultanu, prolijevati vlastitu
krv za njega (iz drugog pohoda se vraa smrtno izranjavan), ali e uvijek na-
pominjati kako u njemu zvone i dozivaju kosti mrtvih u rodnom Kudelju, kosti
iz kojih i dalje isijava silna mrnja (Sui 2005: 77).
Ako pokuamo dekodirati hegemoniju tragovima motiva straha
4
, onda
se moe rei kako i na razini kolektivnih identiteta u romanu dolazi do pre-
klapanja i ukrtavanja smjerova prakticiranja hegemonije, kao i umnoavanju
centara moi. Hoda Strah ne strahuje samo od sultana, on se boji i ljudi koji
4 Jednostavnom logikom poinjemo od centra, centar uvijek ispoljava hegemoniju prema
marginama, uz strah kao obavezan pratei element, pa stoga motiv straha koji se pojavljuje
kod nekog od likova prema odreenom subjektu otkriva gdje je trenutano pozicioniran
hegemonijski centar.
230
se ubrajaju u nae; boji se stranaca koji su ispunili njegovo Sarajevo, do ne-
prepoznatljivosti, pa ga on vie ne osjea kao vlastiti grad (Sui 2005: 137).
Istovremeno se osjea ugroenim svim tim doseljenicima, ratnim izbjeglica-
ma iz Maarske i vabama koji se skupljaju sa svih strana. A ni s tim Beom
nije jednostavan odnos nekada su juriali na Be, divljali i palili ispred nje-
govih zidina, a sada Be i njegova vojska nadire u Bosnu, sve ivo se povlai i
bjei (Sui 2005: 145146). Opet, i kada razmilja o tome Beu, onime to on
znai i predstavlja za ovaj kraj, u sred opsadnog stanja kada se beka vojska
pribliava i kada se vode krvave bitke s njima, selo po selo, u vlastitoj domo-
vini, Hoda Strah nije naisto sa sobom znai li taj Be silu i iskoritavanje
ili moda pomo, prosvjetljenje i blagostanje (Sui 2005: 246). Kako u ovom
sluaju uspostaviti bilo kakvu dihotomiju, pronai jedan centar hegemonije,
odrediti sredite i margine? Tragom motiva straha dolazi se do zakljuka kako
je u ovom tekstu dihotomija destrukturirana uvoenjem brojnih centara moi
koji istovremeno prakticiraju hegemoniju. lica centra se neprestano mijenja-
ju (Be, Carigrad, Maari, stranci), hegemonija je uvijek prisutna, ali sada s
multiplicirajuim ishoditima, koja se ak u jednom znakovitom dijelu teksta
rasplinjuju u apstrakciju. Koluhija, lik koji e jednako biti rtvom i protagoni-
stom hegemonije, u nekoliko scena e biti muen vlastitim sjeanjem na po-
ubijane sumjetane rodnog Kudelja, ali krvnik u toj sceni nikada nee imati
konkretan oblik, lice, ime (Sui 2005: 78). Do kraja nee biti izriito napome-
nuto tko je i zato izvrio masakr. Centar hegemonije se rasplinuo.
4. BOSNA KAO poligon ZA prakticiranje
hegemonije
U kontekstu reprezentacije hegemonije u tekstu, barem kada je u pita-
nju konkretno Dervi Sui, metafora Bosne zahtijeva posebnu i podrobniju
analizu. U tekstu je konstruirano znaenje Bosne kao imaginarnog prostora
koji je prepoznatljiv jedino u trenucima trpljenja hegemonije iz centara koji
se umnaaju oko nje (Be, Carigrad, sultan, njegove bosanske age i kadije).
Bosna i vjeno trpljene u romanu Hoda strah ne predstavlja ouenje, ve
konstantu povijesti. Mo kolonijalizatora uvijek je, tvrde postkolonijalni kri-
tiari
5
, postavljena tako da se poloaj podreenog ne reprezentira samo kao
priroda, ve jo radikalnije, kao poloaj koji je i u samom interesu podreenog
5 Iako se velik dio analize postkolonijalnih kritiara (kao to su u ovom sluaju Young i
loomba, za razliku od Saida), oslanja na kulturno-antropoloku analizu, polazni stav autora
ovo rada jest da dekodiranje taktika i na kulturalnoj razini moe posluiti za dekodiranje
istih u samom tekstu, tj. kako su isti problemi reprezentirani u knjievnom djelu.
231
(Young 2003: 2). Tako kada se Koluhija zapita tko su ustvari Bosanci (to ih
izdvaja, ini posebnim, po emu su prepoznatljivi, tj. koji je njihov identitet),
jedinu konstantu koju nalazi jest njihova uloga samo da ginu, od Stambola do
Travnika i to uvijek za nekog drugog (tj. tek im sluenje drugom daje smisao,
identitet) (Sui 2005: 95). vie nije niti u stanju gledati izvan stvarnosti onako
kako su je za njega konstruirali drugi; to je postala i njegova stvarnost. Takvo
stanje je shvaeno kao zapisano, sueno, gotovo prirodno, a upravo je to najjai
uinak hegemonije. Koluhija govori u sebi: Neki prdonja napie gore ferman,
vezire! Potjeraj goveda tamo i tamo! A vezir, skupi, porea, pobroji (). o-
vjek je od roenja utamnien. Sila nad njim, obiaji oko njega, navika u njemu,
tijelo slabo sve se urotilo protiv njega. I njegova misao ak (Sui 2005: 88).
Ono to postkolonijalni kritiari prouavaju i postavljaju kao arite
svoga interesa jest glas tog drugog, podreenog. Odnosi u kontekstu hege-
monije su takvi da uvijek onaj koji je trpi koji je izmjeten iz centra, izguran
na marginu, nema pravo glasa. Drugi govori za njega ili, da ne govorimo vie
metaforiki, drugi konstruira znaenja umjesto njega, ali za njega (kako e se
potlaeni shvaati i kako e shvaati ono to ga okruuje). Ako potlaeni eli
govoriti, moe jedino tako da koristi kulturne kodove (znaenja, jezik i norme)
nadreenog, a to znai da ne govori vie svojim glasom, ve tuim (Spivak
1999: 192193). Ovdje je zanimljivo pitanje mogunosti moe li se onaj koji
trpi hegemoniju izboriti za vlastiti glas, pokuava li uope takvo neto i ako
da, kakvim taktikama? Koluhija pokuava munim dijalozima sa samim so-
bom uhvatiti ono specifno, makar trag identiteta, to je to Bosna. Ali jo
nije u stanju o njoj razmiljati bez drugih, nadreenih, koji je odreuju: Bosna
je moja postojbina. Ali, ko Bosnu Beom i Stambolom prokle, dabogda mu
Be i Stambol na ramenima uali i preko glave mu topovima raune svodili,
a svesti ne mogli! (Sui 2005: 127). Komunikacija dviju kultura u kojoj jedna
postavlja uvjete, a druga se pokuava izboriti za vlastiti glas, dogaa se sloen
proces prijevoda. Koncept prijevoda je razraen na primjeru poskolonijalnog
stanja u Africi i karipskim otojima (prvenstveno kritikom teorijom Frantza
Fanona), to ne znai da nije primjenjiv na druge primjere primjene hegemo-
nije. Prijevod se dogaa na kulturnoj, lingvistikoj, ali i geografskoj razini, a
prijevod nije nita drugo nego promjena identiteta. Centar hegemonije priklju-
uje stranu kulturu, te je transformira u uklopljenu i podreenu kulturu prema
vlastitim mjerilima. Iako proces moe zapoeti kao meukulturna komunika-
cija, u veini sluajeva zavrava na hegemonijskom potpunom podreivanju.
Prijevod se nikada ne odvija u situaciji jednakosti i suradnje, to je samo nain
oitovanja jedne dominacije (Young 2003: 138141). Taj prijevod je oit u jed-
232
noj izjavi glavnog junaka: Da nije i Be izmislio kakve Bonjake da za njegov
raun na tue kapije udaraju? Ili se to meni samo u onom hrumu i grmljavini
i strahobi uinilo? Jest. I nije (Sui 2005: 135). Be je, konkretno, preveo
Bosnu, on je posjeduje. Moe li se ikako pojedinac oteti tom prijevodu, koja je
njegova snaga, govori primjer u kojem isti glas, Koluhija, pjeva dragu pjesmu
o Dunavu, ali ne ovom Dunavu koji gleda i koji nosi mrtve koji su izginuli u
tue ime, nego imaginarnu rijeku iz sjeanja, neokaljanu, iz daidine pjesme
koji mu ju je i prenio (Sui 2005: 21).
Otpor i potraga za izgubljenim su, kako se vidi iz samih navedenih
primjera, uzaludni. Ili, da upotrijebimo pojmove koji su u sreditu ove analize
hegemonija je uinila svoje. Prijevod koji je od strane hegemonijskog centra
izvren nije reverzibilan proces, nema povratka. Potrebno je, kako kae Said
(1990: 6799), pronai treu prirodu. Budui da je ona prva (izvorna) nepo-
vratno naruena, a druga koja nam se namee nije naa i ne doivljavamo je
kao sebi blisku (iako se hegemonija trudi da nam je takvu reprezentira), jedini
izlaz je trei put. Potlaeni mora pronai novi nain da se izbori za vlastiti glas
pod novim uvjetima, naputajui iluziju o vraanju vremena unatrag. Ali put
do toga je teak. Koluhija je jedino svjestan da su Bosanci uvijek rtve naiv-
nog vjerovanja surovim carevima i da je sudbina Bosne da se Europa s Turci-
ma preko nje dobacuje. Iako u ovom sluaju ne postoje niti naznake potrage za
treom prirodom, svijest o tome da je Bosna samo poligon za prakticiranje
hegemonije moda je prvi iskorak prema tom cilju.
5. Hegemonija I PRAVO NA vlastitu povijest
Svako razmatranje o problemu hegemonije, barem prema stavu ovog
rada, trebalo bi nuno ukljuivati i pitanje povijesti. Povijest se moe shvati-
ti kao hegemonijsko pravo odreenog centra (onoga koji konstruira povijest)
da odreenu varijaciju shvaanja ili tumaenja proglasi kao objektivnu istinu
koja zasluuje taj neupitan i konaan oblik povijesti. Budui da se neizbjeno
pojavljuju i snage koje joj osporavaju status slubene verzije istine, povijest
mora prakticirati hegemoniju kako bi zadrala svoj status povijesti. Kako tvrdi
laclau (2007: 4991), najvie to moemo imati je prolazna objektivnost kao
povijesna zapreka koja samo djelomino i kratkorono uspostavlja odreenu
ravnoteu. Postmodernistike teorije tako otvaraju put prema dekonstrukci-
ji povijesti, to znai da niti centar koji hegemonijski postavlja svoju verziju
istine nije vrsto mjesto. Pitanje njegove zamjene ili detronizacije samo je,
kako tvrde postkolonijalni kritiari, pitanje promjene recepcije (Aschroft i dr.
1989: 8990). Postmoderne teorije naglaavaju upravo alternativne povijesti
233
prouavajui njihove mogunosti da se izbore i dou do izraaja, tj. da se ono
to se zove jedninom povijest prikae i shvati kao diskurzivno artikulirana
konstrukcija obiljeena sukobima dominantnih i podreenih (Chen 1996: 309
325). Ali kada se vratimo primjeru Suievog teksta vidimo da taj pokuaj da
se izbori pravo na vlastitu povijest (kod Koluhije zapisivanjem, a kod Hode
Straha stvaranjem povijesti) esto zavrava porazom. Koluhija pokuava na-
pisati svoju verziju povijesti daleko od junatva i ideologije kako to radi hege-
monijski centar. On zapisuje tragedije kradljivaca, kukavica i pijanica (Sui
2005: 7995). Na kraju niti njegovi zapisi nee preivjeti niti e ak i Hoda
Strah, koji e pokuati svojim djelima napisati novu povijest Bosne, uspjeti o
njemu e pisati njemaki ofciri, hladno, umanjujui njegovo junatvo. Oni e
mu dati glas. U pesimistinom Saidovom vienju utjecaja kolonijalne moi,
ona se ne zaustavlja samo mijenjajui navike, obiaje, kulturu, ne zaustavlja se
na sadanjem. Ta mo ulazi i u prolost, nastojei da unititi povijest podree-
nog (Said 1990: 6799). Podreeni ne moe govoriti, njemu je zabranjeno oi-
tovati se, a to je obrazac koji uvijek slijedi odnos onoga koji prakticira i onog
koji trpi hegemoniju; kada su u pitanju razliite kulture, ali i razliiti rodovi
(Drugaije, ensko, homoseksualno, obojeno) (Spivak 1999: 273274).
Koluhija e nositi sa sobom papire i zapisivati ono to se ne smije izgo-
voriti: da je sultanovo carstvo zasnovano na pljaki, na osvajakim pohodima u
kojima su, demistifcira Koluhija, ginuli seljaci na brutalan nain lienI svake
patetike i ideologije (Sui 2005: 2662). Njegova iluzija u spaavanju vlastite
povijesti ne zaustavlja se samo na ispravljanju trenutanog stanja, on popisuje i
ivote svojih nekadanjih sumjetana Kudeljana; onih koji su u krvavom obra-
unu jednostavno zbrisani s lica zemlje (ni ljudima ni selu nema traga, hoe li
barem spasiti sjeanje na njih?) (Sui 2005: 98). Osim te kolektivne povijesti
koju bi trebala prenositi zajednica koje vie nema, Koluhija se pokuava izbo-
riti i za svoju privatnu povijest. Utjehu nalazi u sjeanjima na pokojnog strica
i prema njegovim savjetima i mudrostima korigira svoje pisanje (i ivljenje)
(Sui 2005: 76). Budui da spletom okolnosti, a ne toliko utjecajem one iste
hegemonije, zapis zavrava uniten, ime je pokuaj ispisivanja alternativne
povijesti propao. vidimo da Sui svojim likovima daje jako male anse da
izbore pravo na vlastiti glas, iako pokuavaju djelovati protiv hegemonije. Said
(1994: 312) zato upozorava da je postkolonijalna destrukcija esto umjerena na
ideje, jezik, obiaje i sline manifestacije identiteta, a ne na povijest kao svoje-
vrsni izvor, jer su joj tu anse najslabije. Na ovom mjestu se isprepliu pojmovi
esencijalistiki zadanog identiteta, kulture i slubene verzije povijesti. Prema
Saidu (1990), napustiti metafzike koncepte identiteta (takozvani istinski en-
234
gleski, irski ili, u ovom sluaju, orijentalni identitet), znai napustiti povijest
openito. Dok Koluhija jae u nepoznato s udovicom koju uzima za enu, dr-
ei u svojoj torbi zapise svoje nove povijesti, ena koristi njegovu nepanju
i baca papire. Oni jau u nepoznato, isti, osloboeni i izvan povijesti (Sui
2005: 124). Ali, ve u sljedeem dijelu on je opet rob iste povijesti, ponovno je
(sada kao starac) juriao za sultana. vraa se iz boja izranjavan, ruka kojom
je nekada pisao nema dva prsta, pada i umire, a nita nee biti zapisano, pa e
mu ime biti vrlo brzo zaboravljeno (Sui 2005: 127163). ak i Hoda Strah
koji je junaki stvarao povijest, borei se ne za sultana niti koga drugog ve za
slobodu svoje Bosne, na kraju gubi bitke. Prekriva ga utnja, ne zna mu se niti
grob (Sui 2005: 268). Sui ne ostavlja mogunost alternativne povijesti, u
njegovoj pesimistinoj perspektivi nema mjesta za Druge, nema mira ni razu-
mijevanja, nema prava na razliitost. Pokuaji postoje, kao sile koje se javljaju
s raznih pozicija pokuavajui ugroziti hegemonijski centar. Ali, njegova mo
ostaje nepobjediva, a oni koji su proturjeili nisu se uspjeli izboriti niti za grob
s natpisom.
literatura
Ashcroft, Bill; Griffths, Gareth; Tiffin, Helen, ur. (1989), The Empire writes back,
Routledge, london
Bhabha, Homi K.(2008), Location of culture, Routledge, london and New York
Biti, vladimir (2000), Pojmovnik suvremene knjievne i kulturne teorije, Matica hr-
vatska, Zagreb
Certeau, de Michel (2002), Invencija svakodnevnice, Naklada MD, Zagreb
Chen, Kuan-hsing (1996), Post-marxism; between / beyond critical postmodernism
and cultural studies, u: Morley, David & Chen, Kuan-hsing (ur.), Stuart Hall
Critical Dialogues in Cultural Studies, 309325, Routledge, london and
New York
laclau, Ernesto (2007), Identitet i hegemonija uloga univerzalnosti u konstruiranju
politike logike, u: Butler, Judith; laclau, Ernesto; iek, Slavoj, Kontingen-
cija, hegemonija, univerzalnost: Suvremene rasprave na ljevici, prev. ivan
Fillipi, 4991, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb
loomba, Ania (1998), Colonialism / Postcolonialism, Routledge, london and New York
Milner, Andrew (1996), Literature, Culture and Society, New York University Press,
New York
Said, Edward w. (1990), Yeats and Decolonization, u: Eagleton, Terry; Jameson,
Frederic & Said, Edward w., ur: Nationalism, Colonialism and Literature,
6799, University of Minnesota Press, london Minneapolis
Said, Edward w. (1994), Culture and Imperialism, vintage Books, london
235
Said, Edward w. (1999), Orijentalizam, Konzor, Zagreb
Soja, Edward w. (2009), Thirdspace Journeys to Los Angeles and Other Real-and-
Imagined Places, Blackwell Publishing, Oxford
Spivak, Gayatri C. (1998), In Other Worlds, Routledge, New York and london
Spivak, Gayatri C. (1999), Critique of Postcolonial Reason Toward a History of the
Vanishing Present, Harvard University Press, london and Cambridge
Sui, Dervi (2005), Hoda Strah, v.B.Z, Zagreb
Young, Robert J. C. (2003), Postcolonialism A Very Short Introduction, Oxford,
Unversity Press, New York
iek, Slavoj (2002), Sublimni objekt ideologije, Arkzin, Zagreb
Practicing Hegemony:
Dervi Sui AND HADDOCK THE FEAR IN the
light OF Postcolonial theory
Summary
As the title of the novel indicates, Haddock the Fear gives insight in
both sides of hegemony those who practice hegemony and those who are
subjected to it. Practicing hegemony, as the central motive of this novel, will
be studied through prism of postcolonial theory. One of the specifcity of the
text is barrenness of presented tactics of practicing hegemony, whilst the same
tactics in other novels (which are frequently analyzed by postcolonial theory)
are more subtle masked by issues of identity or space. This paper deals with
questions of tactics of practicing hegemony out of center of power, but also
tactics of destabilization of existing and establishment of alternative centers
of power. Those tactics will be studied in the frame of four motive wholes:
writing of alternative history (which is stressed in this research), Bosnia as
metaphor of polygon for practicing hegemony, hegemony on local level and he-
gemony in individual relations. Assertion of impossibility of the state without
hierarchy (or hegemony) is pointed out as conclusion of this paper.
236
UDK: 821.163.4(497.6).09 Sui D.
marko EK
Pogled U DUHOVNU I religioznu motiviku
ROMANA Dervia Suia Hoda STRAH
KlJUNE RIJEI: Dervi Sui, Hoda strah, duhovna i religiozna
motivika, povijesni roman
Roman Hoda strah prvotno je objavljen 1973. godine u Sarajevu i izvrsno je
primljen i doekan kod itateljske publike. Iako se hrvatsko izdanje romana
Hoda strah dogodilo tek 2005. godine, ono nije umanjilo njegovu izvrsnu
recepciju. U romanu postoje tenje za iskazivanjem duhovnih i religioznih mo-
tiva koji, integrirajui se u tekst, otvaraju autorov svjetogled prema suvreme-
nim temama i sloenim interpretacijama povijesnih zbivanja. Autorov poetski
iskaz ne ukljuuje vjersku tematiku u pravom smislu, nego narativnu formu
obogaenu motivima karakteristinima za vladajuu poetiku. Dervi Sui
potvruje se klasikom i pripadnikom knjievno-kulturnoga kruga koji svoje
putove otvara prema europskim svjetonazorima, tom krugu pripadaju, tako-
er, mnogi drugi knjievnici kao to su Mea Selimovi, Ivo Andri, Miroslav
Krlea, Danilo Ki.
1.
Bosanskohercegovaku knjievnost tvori duga tradicija uvelike obilje-
ena sudbinom njezina naroda; vanjski initelji mnogo su puta bili presudni
za oblikovanje knjievnoga slijeda i sadraja. To se moe vidjeti u tekstovima
mnogih knjievnika koji su obiljeili bosanskohercegovaku knjievnu povi-
jest i svojim radom pridonijeli joj eminentnost u svim strukturama. Rije je
o autorima koji su danas poznati itateljskoj publici i knjievnoj znanosti i
izvan granica njihove domovine: Ivo Andri (1892-1975), Skender Kulenovi
(1910-1978), Mea Selimovi (1910-1982), Mak Dizdar (1917-1971). U njiho-
vim knjievnim ostvarajima esto su polazite povijest i odnos aktera prema
povijesnim zbivanjima. Posebnost povijesnih odnosa nije samo utjecala na
oblikovanje sadraja tih knjievnih tekstova nego i na osnovnu periodizacije
237
literature. Knjievni povjesniar vojislav Maksimovi (1973: 34) upozorava
na to da se za najvei dio knjievnosti ne moe odrediti nikakav teorijski stav,
estetska norma, pripadnost kakvoj knjievnoj koli, pravcu ili stilu, to je u
drugim knjievnostima itekako mogue. Zbog toga bi valjalo ovu knjievnost
defnirati i omeiti grubim razgraniavanjem vremena kroz povijesna zbiva-
nja. Samo u nekim sluajevima mogue je i drugaije podijeliti stvaralatvo u
Bosni i Hercegovini - uzimajui ponovno neknjievne odrednice. Primjerice,
idejna ili profesionalna pripadnost nekom pokretu ili vjerskoj grupaciji i redu:
knjievno stvaralatvo pravoslavnih monaha, knjievnost bosanskih franjeva-
ca, alhamijado literatura, stvaralatvo mostarskog kruga, knjievnost Mlade
Bosne (Maksimovi 1973: 35). Ukoliko se, dakle, govori o vremenskom raz-
graniavanju povijesti knjievnosti, teoretiar Muhsin Rizvi (1998: 4266)
pridaje takvu podjelu bosanskohercegovake knjievnosti i pritom istie da
ta podjela nije strogo ograniena. Dakle, prva epoha bosanskohercegovake
knjievnosti odnosila bi se na ugledanje na poetiku turske, perzijske i arapske
knjievnosti u doba turske vladavine, druga epoha koja zapoinje krajem 19.
stoljea obuhvaa isprepletenost s hrvatskom i srpskom knjievnosti, dok tre-
a, koja zapoinje prije Prvoga svjetskog rata, ukljuuje sklonost prema europ-
skim knjievnostima. U Rizvievu podjelu trebalo bi ukljuiti i etvrtu epohu,
koju dodaje vojislav Maksimovi (1973: 35), a koja obuhvaa razdoblje nakon
zavretka Drugoga svjetskoga rata pa do danas. U posljednju navedenu epohu
treba uvrstiti veliki broj bosanskohercegovakih knjievnika koji su iza sebe
ostavili djela koja su, potivajui tradiciju, poela utirati put novim vremenima
i ostvarenjima. Bosanskohercegovaka knjievnost poela je oblikovati svoj
budui izgled koji e se potvrditi u suvremenim odnosima i pojavnostima u
koje se ukljuila kao interkulturalna knjievnost koja je meunarodno prihva-
ena, otvorena i prepoznata kao jedinstvena.
2.
Unutar takve periodizacije i u suvremenu sliku bosanskohercegovake
knjievnosti moe se uvrstiti i Dervi Sui
1
. Knjievni rad Dervia Suia
1 Dervi Sui roen je u vlasenici 3. lipnja 1925. godine. Nakon zavrene gimnazije u Sara-
jevu upisuje Uiteljsku kolu i nakon diplome poinje se baviti prosvjetnim radom. Dugi niz
godina bio je uiteljem u Srebrenici i Tuzli, potom novinarom Osloboenja i Zadrugara.
Nadalje, bio je referent za kulturu i narodno prosvjeivanje u Tuzli, upravnik Narodne
biblioteke u Tuzli koja je u njegovu ast 2002. godine promijenila svoj naziv u Narodnu
univerzitetsku biblioteku Dervi Sui. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja za svoj
rad u podruju knjievnosti i kulture openito. Bio je redovnim lanom Akademije nauka i
umjetnosti Bosne i Hercegovine. Preminuo je 1990. godine u Sarajevu.
238
obuhvaa uglavnom prozna djela i nekoliko drama kojima je zasluio svoj sta-
tus knjievnika na domaoj i svjetskoj knjievnoj sceni. Njegova brojna djela
prevedena su na mnoge svjetske jezike, ime se njegovo djelovanje proirilo
du Europe. Njegov romansijerski razvoj valja promatrati unutar nekoliko dru-
gaijih poetika. Stvarati je zapoeo uz poetiku socijalistikog realizma kroz
koju je prikazivao drutvenu stvarnost, da bi se u kasnijoj fazi svoga pisanja
(od kraja ezdesetih i poetka sedamdesetih godina 20. stoljea) okrenuo no-
vopovijesnom romanu (Kazaz 2004: 242).
Razdoblje socijalistikog realizma zahtijevalo je od umjetnika opisiva-
nje drutvene zbilje i vrednovanje drutvenih pojava koje su u skladu s idejama
tadanje ideologije. Svaki oblik umjetnikoga izraavanja, pa tako i knjiev-
nost, treba sluiti odgoju omladine te zanosu obnove domovine (Nemec 2003:
2533). Prema samom nazivu socijalistiki realizam moe se uvidjeti model
pisanja, treba pisati literaturu koja e biti realistika po formi, a socijalistika
po sadraju. Teme koje su bile predmetom pisanja raznolike su, ali su svakako
morale u sebi sadravati neki oblik ideoloke propagande. U skladu s takvom
poetikom rani Sui bio je okrenut kolektivnim zbivanjima u kojima je pozor-
nost dana drutvu kao glavnom nositelju idejnih matrica, dok je junak utopljen
u cjelokupnu sliku, ime se vanost identiteta i svrha postojanja pojedinca
posve dokidaju.
Takav oblik socrealistike poetike nije se mogao zadrati dugo vreme-
na. Unato svim pritiscima, odnos prema literaturi poeo se mijenjati, a pro-
stor pisanja iriti. Od sredine 20. stoljea, u svojoj zreloj fazi, Sui se ne e
posve okrenuti egzistencijalistikom romanu, kako je to bilo predlagano na
kongresu jugoslavenskih pisaca u ljubljani 1952. godine
2
. Zapoet e obliko-
vanje drutvenoga romana koji e biti usredotoen na pojedinca izgubljenog u
svojoj (ne)slobodi, nezadovoljnog statusom u drutvu i sl, kao to e to uiniti
jo mnogi bosanskohercegovaki pisci. Uz to, puni zamah doivjet e povi-
jesne teme, ideja slobode, intelektualizam, novi pogledi na svijet, okretanje
prema Zapadu.
Postoji niz Suievih romana kojima su kritiari i itatelji posvetili svoju
pozornost. Trebalo bi predstaviti samo neke od tih romana, posebice iz druge
faze stvaralatva, kako bi se dao uvid u Suievo romansijersko stvaralatvo
2 Trei kongres Saveza knjievnika Jugoslavije u ljubljani odran je od 5. do 7. listopada
1952. godine. Miroslav je Krlea tada odrao govor u kojemu je iznio svoju tezu o napu-
tanju ideoloke prisile i okretanju literature prema ovjeku i njegovom egzistencijalnom
pitanju. Bio je to slom estetskog socijalistiko-realistikog dogmatizma, zakljuuje Stanko
lasi (1982: 359).
Marko Ek: Pogled u duhovnu i religioznu motiviku romana Dervia Suia Hoda strah
239
i potvrdilo njegove poetike odrednice. Romani Ja, Danilo (1960) i Danilo u
stavu mirno (1961) prikazuju pojedinca nezadovoljnog sustavom vrijednosti i
drutvenom stvarnou uope. U tim se romanima odmah uoava anr dru-
tvenoga romana koji je okrenut pojedincu i stavlja pojedinca u komparativno
ralanjivanje nasuprot drutvenim dogmama. Knjievni teoretiar i povje-
sniar Envez Kazaz (2004: 244245) istie i posebnu vrstu Suieva humo-
ra i ironije koji u ovim romanima zauzimaju prvenstvo promatranja, jer su
dani kao ismijavanje i kritiziranje mune situacije u kojoj se drutvo nalazi.
Roman Uhode (1971) Todor Dutina (1982: 5) odreuje kao najguu njegovu
prozu (Suievu, nap. M. E.) i najsloeniju knjievnu tvorevinu. Taj romanes-
kni mozaik daje razliite naine itanja teksta, tako se Uhode mogu itati kao
povijesni roman, niz psiholokih studija i zbirka pripovjedaka. Uz navedene
romane trebalo bi spomenuti i zbirku pripovjedaka Pobune (1966) koja sadri
pet pripovjedaka
3
koje se odlikuju dramskom linijom i napetim sadrajem koji
je meusobno povezan. Pripovijetke prikazuju sliku bosanskoga naroda i nje-
gove sudbine, a uz takvu temu vrlo je izraen motiv demistifciranja klasnih
razlika.
3.
Roman Hoda strah objavljen je 1973. godine u Sarajevu u izdanju
nakladnike kue Svjetlost. O uspjenosti romana govori i podatak da je
odmah etiri godine nakon sarajevskoga izdanja uslijedilo i slovako, roman
je objavljen u Bratislavi 1977. godine (Hoda strach). Iako se hrvatsko izda-
nje romana dogodilo tridesetak godina nakon njegova objavljivanja, ono ne
umanjuje njegovu vanost. Roman Hoda strah hrvatskoj itateljskoj publici
predstavljen je 2005. godine u izdanju nakladnike kue v.B.Z., roman je po-
govorom popratio knjievnik Miljenko Jergovi.
Hoda strah povijesni je roman koji prikazuje sliku ivota u Bosni, a
kompozicijski se moe podijeliti u tri, odnosno u dva dijela. Prvi dio romana
prikazuje povratak mladia vehaba Koluhije iz rata poslije poraza kod Bea
1683. godine, drugi dio romana donosi sliku pedeset godina starijeg Koluhije
i njegovu pobjedu u ratu kod Banje luke 1737. godine, dok trei dio prikazuje
vehabova potomka, Seida Koluhiju, zvanog hoda strah, koji odlazi u rat te
njegov tragian kraj. Kao to se moe vidjeti, roman je strukturno podijeljen
na tri dijela, ime se otvara mogunost govorenja o trima zasebnim romani-
3 Rije je o pripovijetkama Plaenik, Kaimija, Seljaka jadikovka, Kad se vratim i Preko
mutne vode.
240
ma. Meutim, treba ukljuiti i fabularnu osobitost - prva dva poglavlja kreu
se oko sredinjeg aktera vehaba Koluhije, a tree oko Seida Koluhije. Stoga
knjievni povjesniar Enver Kazaz smatra da bi se ipak trebalo govoriti o dva-
ma romanima (2004: 256). Slinu ideju o kompozicijskom utemeljenju iznosi
i Dejan urikovi u svom radu Romani Dervia Suia. Hoda strah jest
jedan roman, ali prema svojoj strukturi vrlo lako moe funkcionirati i kao dva
romana, s tim da se moe iznijeti i miljenje o trima novelama svedenim u
jedan roman, to se uklapa i u opu teoriju o strukturi romana.
4
ve se iz same i ope teme romana moe govoriti o povijesnosti, tj. o po-
vijesnom romanu koji propituje smisao povijesnih zbivanja. Sui u svom djelu
daje pozornost kolektivu, ali taj kolektiv propituje i predstavlja kroz jednu
osobu i to opet osobu iz naroda, jer oba aktera to i jesu obini ljudi. O rele-
vantnosti povijesti kroz njezinu znanost teko je govoriti, postoje tendencije da
je povijest prikazana na upitan nain upravo kroz ta kolektivna zbivanja koja
je netko izvana ocijenio i uoio. Meutim, u takvim se ocjenama iskljuuju
oni koji su ivjeli tu povijest i povijesna zbivanja, takvi oblici nisu ukljueni
u njezinu bit. Zbog toga je ovaj roman znaajan, jer pripovijeda povijest kroz
stajalite obinog ovjeka.
Sveznajui pripovjeda ni u jednome trenutku ne sudi, nego biva iskren
pred samim sobom, time se kree ka pronalasku vlastitog smisla ivota i otkri-
vanju svoga identiteta. vehab Koluhija svjedok je koji pria ono to je doivio,
a kroz tu se priu u njemu budi svijest o duhovnom stanju i odgovornosti. vrlo
slian svjetogled prua i Seid Koluhija i u njemu se dogaa puknue naku-
pljenog nezadovoljstva i razoaranja; obojicu razdire svijest o istom poloaju
nevine rtve.
Hoda strah ukazuje se kao roman koji ispituje stanje duha, samospo-
znaju, pripadnost drutvu i tenju ka slobodi. Kroz takvu gradacijsku struktu-
ru bogatu epizodnim postavkama i bujnim pripovjednim ritmom proima se
mnotvo motiva koji svojim opravdanim ukljuivanjem u fabulu ine umjet-
niko jedinstvo teksta.
4.
Motivacijska uloga u djelu zauzima najvei dio odgovornosti za izvr-
snost teksta, jer se preko nje uvedeni motivi uklapaju u zaokruenu cjelinu.
4 Teoriju o vrstom povezivanju novela u roman moe se pronai u poglavlju Roman u
Teoriji knjievnosti Milivoja Solara (kolska knjiga, 1980) i u Teoriji knjievnosti Borisa
Tomaevskoga (Matica hrvatska, 1998), poglavlje: Pripovjedni anrovi.
241
Uvoenje svakoga motiva u tekst mora biti opravdano njegovom umjetnikom
ulogom, ukoliko se motivi unose bez logina slijeda dogaa se raspad djela
(Tomaevskij 1998: 24). Tada je fabularnoj liniji osigurana vrstoa prema
kojoj se ukljuuju likovi i dogaaji. U romanu Hoda strah ne uoava se ne-
loginost pri uvoenju motiva ili njihov upitan slijed, ponekad se nailazi na
nepotrebne detalje ili neuvjerljive slike ratnih napada.
U motivacijskom nizu romana supostoji mnogo motiva koji otvaraju
prostor za njihovo detaljnije tumaenje. Jedan od takvoga niza jest duhovni
i religiozni niz motiva koji se protee cijelim romanom. Iako je u vrijeme na-
stanka romana vladajua ideologija bila prilino jaka, a umjetnost je trebala
biti u slubi vlasti, Sui je, ipak, okrenut novim knjievnim poetikama, napi-
sao tekst obiljeen religioznim motivima, to je vrlo znaajno.
Druga polovica 20. stoljea obiljeena je naglaenim ulaskom religi-
oznih motiva u knjievno stvaralatvo. Religiozni motivi mogu biti u djelo
uneseni na razliite naine, primjerice, kao potpuna obojenost teksta takvim
motivima, mogu prigueno lebdjeti iznad teksta, a koji put se mogu pojaviti
izravno u naraciji pripovjedaa ili u svjetonazoru likova (imunda 2004: 22).
Takvi motivi koji su obiljeili mnoge knjievne ostvaraje nemaju samo teolo-
ko znaenje nego i antropoloko, socioloko pa i smo knjievno. Religiozni
motivi mogu biti u slubi ilustriranja teksta, osvjetljavanja razliitih gledita,
propitivanja smisla postojanosti i opstojnosti Boga i ovjeka. Upravo se pomo-
u takvih duhovnih i religioznih motiva moe govoriti o njihovom znaaju za
opeknjievne vrijednosti. Religija i duhovnost i inae veu ljude s bogovima,
bitno je vjerovanje u posmrtni ivot. Stoga se njihov poloaj u knjievnom
djelu moe objasniti i takvim promiljanjima.
Za razliku od ranijih knjievnopovijesnih razdoblja, koja su religiozne
motive doivljavala kao biblijsko i kransko nadahnue, u knjievnosti od sre-
dine 20. stoljea ta motivika postaje sloenija, istie Drago imunda (2004:
2425), ali i upozorava da u takvim postupcima religiozni motivi ukljuuju
tijek promiljanja o svemu ovozemaljskom ime se njihov krug znatno iri,
a njihovo tumaenje postaje sloenije. S tim u svezi, esto se kroz religiozne
motive traga za Bogom i njegovom ulogom, pa je i sam motiv Boga uesta-
lost na koju se moe naii u raznim knjievnim ostvarajima. Treba istaknuti
da, unato ovim zajednikim poetikim odrednicama, svaki autor stvara svoj
svijet religioznosti i duhovnosti koji se moe objasniti samo kroz njegov tekst.
Stoga je nemogue ukljuiti i zaokruiti sve odrednice religiozne motivike
koje se mogu pojaviti.
242
U bosanskohercegovaku knjievnost religiozna je motivika ulazila po-
lako, kao i u hrvatsku. Primjerice, 50-ih godina 20. stoljea u Hrvatskoj se
pojavljuje nekoliko proznih djela, istie Drago imunda (2004: 4547), koja
su pomalo obojena religioznom motivikom, rije je o sljedeim autorima i nji-
hovim djelima: Petar egedin Djeca Boja (1946), Ranko Marinkovi Proze
(1948) i Glorija (1953), Mirko Boi Kurlani (1952), Ivan Raos Volio sam kie
i konjanike (1956) i Vjeno nasmijano nebo (1957). I u europskom knjievnom
krugu religiozna motivika zahvaa mnotvo pojava, dovoljno je spomenuti
Samuela Becketta i njegovu dramu U iekivanju Godota (1953) u kojoj se
od samoga naslova nailazi na semantiko-metaforiku igru: Godot: God-Bog.
Kako e vrijeme odmicati, tako e duhovnost i religiozna motivika postajati
predmet mnogih tekstova.
Takvom nizu poetolokih odrednica valja pridodati i roman Hoda
Strah u kojemu supostoji nekoliko religioznih motiva koji zbog svoje uestalo-
sti zasluuju detaljniju ralambu.
Motiv Boga prisutan je od poetnih pa do zavrnih stranica romana.
Bog je u romanu u razliitim ulogama naznaen, ponekad je u funkciji sluate-
lja kojemu se lik ispovijeda, ponekad je subjekt molitve, a vrlo esto se u ree-
nici naie na njega potpuno usputno. U sljedeim se primjerima to i potvruje:
Boga ne spominje! vlasti se ne boji i psuje, da Bog sauva!
(Sui 2005: 40)
Ako se bojao Boga, trebalo bi se uditi.
(Sui 2005: 81)
Moram, kad me je Svevinji kaznio da upravljam selima budala i kuka-
velja.
(Sui 2005: 105)
Hvala Tebi, Svemogui Boe, u skut i ruku te ljubim, na seddu ti pa-
dam! Trojici prijatelja ree da se raziu i Boga mole da potedi selo od
zuluma i nesree.
(Sui 2005: 105)
Ali se uzdam u Boga i snagu naih hrabrih eta...
(Sui 2005: 257)
243
Motiv Boga se u tekstovima najee pojavljuje u funkciji ivue oso-
be
5
, meutim, u Hodi strahu pojavljuje se upravo u suprotnoj inaici, pojav-
ljuje se kao imaginarna slika Stvoritelja koji je negdje u nepoznatom. Prema
preuzetim navodima iz romana zakljuuje se da pripovjeda doivljava Boga
kao sugovornika, obraa mu se u raznim prilikama, a ne samo u molitvenim
ili slinim trenucima. To se vrlo lako prepoznaje u reenici Boe, sauvaj
nas zla svakojega! Iz navedenoga se potvruje opeprihvaeno miljenje da
je Bog velik te da simbolizira boanstvo koje je idealno i ima najvii smi-
sao savrenosti. Kod Suia motiv je Boga gotovo uvijek isprepleten s drugim
podrujima i konkretnim doivljajima ili osobama. Prema tome se prihvaa
Boja slika u svijetu i drutvu, ukljuuje ga se u svim aspektima zemaljskih
odnosa. Takoer, smatra se da i intervenira u ljudskim zbivanjima i povijesnim
dogaajima. Ukoliko se promotre navedeni elementi moe se zakljuiti da pri-
povjeda u romanu Boga smatra poticajnim nadahnuem poetske vjetine, on
je osnovna odrednica i vidljivi znak najveeg dijela njegova postojanja. Osim
toga, motiv Boga, budui da ga se uestalo upotrebljava i izravnim rijeima
izgovara, znai nutarnju inspiraciju i osnovni religiozni motiv koji potvruje
autentinost prirodne povezanosti Boga i ovjeka. U suvremenoj kulturi od-
nos Boga i ovjeka tumai se trima moguim nainima. Fenomenoloki uklju-
uje sve ono to ovjeanstvo podrazumijeva pod izrazom Bog, flozofski se
okree ljudskom umu i nainu na koji je on shvatio Boga i njegovo poslanje,
dok se posljednji nain odnosi na stajalite vjere i njezino prihvaanje objave
koju je Bog dao o sebi. Moglo bi se zakljuiti da je u romanu Hoda strah
prisutan flozofski odnos prema Bogu, jer ga se ukljuuje u sve ivotne situa-
cije, a posebno je aktivno ukljuenje motiva Boga u smislu propitivanja vjere.
Motiv Boga u Suievu je romanu vidljiva zbilja, duhovni ideal i neizostavna
sastavnica knjievnoga teksta, tono onako kako se to pojavljuje i kod mnogih
drugih duhovno i religiozno motiviranih djela.
Uz motiv Boga, vrlo est motiv je i rtva. I vehab Koluhija i Seid Ko-
luhija neprestano osjeaju rtvu pojedinca koji nije kriv za trenutne nepravde.
Motiv rtve pojavljuje se kao jedan od lebdeih motiva tijekom romana, takvo
uplitanje motiva u tekst slui ilustriranju okosnice romana, to se moe vidjeti
prema teorijskom pristupu religioznim motivima. Motiv rtve defnira se kao
simbol odricanja iz ljubavi prema duhu ili boanstvu. Takva rtva povezana
je s idejom zamjene, na razini duhovne energije, u smislu podnoenja tekoa
u korist onoga drugoga ili neega drugoga. Motiv rtve u Bibliji oznauje in
5 vie o takvome obliku tumaenja moe se pronai u Rjeniku biblijske kulture (AGM, Za-
greb, 1999).
244
odricanja neeg zemaljskog i prinosi se Bogu u ast. Postoji nekoliko vrsti
rtve, motiv rtve u romanu odnosi se na osjeaj krivnje i preuzimanje od-
govornosti s kolektiva na pojedinca. Priznanje rtve u romanu Hoda strah
simbolizira vehabovo i Seidovo priznanje boanskih moi i sveprisutnosti, ali
i voljnost pomaganja drugima u nevolji. Takoer, poznato je da je motiv rtve
u antikoj knjievnosti simbolizirao oienje, umirenje i duhovnu snagu, to
znai da taj religiozni motiv knjievnost poznaje od njezinih poetaka. Upo-
trebljavanjem takvoga motiva Sui potvruje svoju religioznu svijest.
Motiv grjenika se, takoer, pojavljuje u romanu kao imaginarna in-
stanca, jer je u ratovanju uvijek netko kriv. Grjenik se prethodno povezuje s
motivom grijeha. Grijeh je religiozni pojam koji oznauje prekid veze u odno-
su Boga i ovjeka zbog ovjekove moralne pogrjeke. Tako je grijeh prijestup,
neposlunost, nekontroliranost, a grjenik pojedinac koji ini te prijestupe i
ivi u grijehu. Grijeh je prisutan u svim religijama i naprosto je dio ovjekova
razvoja. Uz to svakako treba istaknuti da je individualan, jer je dio pojedinca,
te socijalno okrenut, jer je zajedniki irim drutvenim zajednicama.
6
O tome
koliko je motiv grijeha osuen u romanu Hoda strah svjedoi i sljedei ulo-
mak iz romana:
Mraz s lica zamrzlih od straha zbog grijeha, topi se, splazava sa ela, is-
pod obrva koa oko uglova oiju sitni se prvim smijecima ivota, ali
su nosevi jo ustremljeni kao tvrdi kljunovi, usne smrznute, est ruku
popanulo po koljenima kao est mrtvih ivotinja
(Sui 2005: 72)
U teolokom razmatranju esto je prisutna povezanost motiva grijeha i
vjere, to se moe odrediti kao postojanje i u ovome romanu. vjera je u svojoj
biti duhovna, kulturna i moralna opredijeljenost, shvaanje. U romanu Hoda
strah vjera se krije u puku koji je izloen ratnim nedaama, kroz vjeru se odr-
avaju i civilizacija, i kultura, i sudbina, i duhovnost. Takvi religijski motivi
ne oznauju pretjeranu okrenutost Bogu nego religijsko i flozofsko stajalite
autora.
Poneki navedeni motivi svoje mjesto duguju ratu, koji je pokreta po-
jedinih zbivanja. Rat u svojoj biti, takoer, pripada tumaenju kroz religiozne
motive. On postoji od najstarijeg doba i prisutan je u svim civilizacijama, te
je od poetaka nositelj zla, svekolike poasti i trijumfa slijepe slike drutva,
6 Zoran prikaz odnosa grijeha i grjenosti moe se pronai u Enciklopedijskom teolokom
rjeniku koji je objavila Kranska sadanjost 2009. godine.
245
iako je njegova idealizirana slika potpuno drugaija - unitenje zla i uspostava
mira. Stvarnost je posve promijenila biblijsku sliku rata ukljuivanjem pravih
vojska i oruja, tako rat nikome ne donosi dobro. Rat kao zloin, prerogativ
spasenja i sredstvo (neijeg) iznoenja pravde treba objasniti kao neljudski,
barbarski in koji nanosi izravnu tetu ovjeanstvu. Rat i njegova razorna
mo oruja kose se s naelima kranskog nauka. U Hodi strah prikazana
je slika rata i ratni mentalitet koji uvelike odreuju temu romana i njegove te-
meljne motive. Meutim, u takvo razmatranje treba ukljuiti i inicijalni razlog
rata srdbu. ljudska srdba uzrok je nesuglasica i zla i zbog toga ne pripada
Bojem svijetu. Ona je proizvod drutva, nastala je kao dio ovjekove grje-
nosti. U romanu Hoda strah srdba supostoji kao lajtmotiv ratovima koji su
u tekstu opisani, ona naprosto proizlazi iz njihove biti. Ukoliko bi se uklonio
motiv srdbe, nestao bi rat kao njezin krajnji rezultat, to nadalje znai da se
izostajanjem uzroka gubi posljedica. Simbolika vjere, religioznosti i povezni-
ca s duhovnou i ovim je motivima potvrdila svoju relevantnost u istraivanju
religioznih motiva.
U analizi religioznih motiva koji se pojavljuju u ovom romanu treba spo-
menuti i pojavljivanje razliitih oblika molitve u tekstu. Naime, neki dijelovi
romana podsjeaju na molitvu preko koje se neto poruuje Bogu ili itatelju.
Na takav oblik molitve nailazi se u treem dijelu romana:
to, Boe, ne namjesti i mene tako da mrzim kada mrziti treba, da ubi-
jem kad mrzim, da se ne dam, da se ne nabacuju na me ime hoe,
oo, Ti koji sve zna i sve moe, podari mi bolju pamet i ne daj gnjevu
i bijesu u me da uu, svaki i uen i neuen Bonjak srnuo bi sad s jata-
ganom meu njih i isjekao ih, i svijet bi ga hvalio, saprao je sramotu s
imena, a ja
ja ne smijem,
ja ne umijem,
ja sam sav od pratanja i dobrote. Ako je to Tvoja volja, ostavi me i dalje
tako. Da mi je teko, jest mi teko, eto, opet plaem od nemoi i od stida
i od njihovih uvreda, nije ala pa obadvije a ja se krijem pod jorgan
kao ne vidim i ne ujem!
(Sui 2005: 166167)
Navedena molitva pripadala bi osobnoj molitvi kojom je izreena pro-
nja kroz iznoenje osobnih potreba. Nasuprot toj molitvi postoji i zajednika
koja u svoju meupovezanost ukljuuje vei dio drutva. Inae, molitva je ra-
246
zuman razgovor s Bogom, ona je ujedno i temelj vjere u osobnoga i jedinoga
Boga. Nju odlikuju poniznost, istina, ovjenost, dijalog, prijateljstvo. Molitve
na koje nailazimo u Hodi strah ne iskazuju samo odnos prema vjeri nego
daju i sliku subjektivnoga gledanja na svijet i odnosa pojedinca prema svijetu
i sebi. Posezanjem za molitvenim izriajem, to je vjerojatno bio svjesni po-
stupak budui da se radi o uestalosti, autor je progovorio o svom doivljaju
vjere kroz pripovjedaa romana i time potvrdio da religiozni svijet u ovjeku
nije jednostavna pojava. Molitve psihogramski opisuju religioznu svijest svoga
autora i pokazuju njegovu visoku osvijetenost kada su u pitanju religiozne
teme, vjera i duhovnost. Uplitanjem molitve u tekst i uope - moljenjem, do-
biva se ponitenje ratnih nedaa, na taj se nain daje prilika pobjedi dobroga.
Posezanje za tim postupkom autor potvruje vrijednost tradicije. Naime, mo-
litveni oblici poznati su od najstarijih razdoblja pismenosti. tovie, molitve i
molitvene knjige temelj su pismenosti i vjere, potvreni najee kao iskonsko
ishodite knjievnosti.
U drugome dijelu romana nailazi se na jednostavni molitveni oblik u
kojemu pripovjeda iznosi svoju vjeru u Boga i svoj pogled na budunost:
Uzdao se u Boga i godine koje smiruju nemirne i melju uporne i koje
e i mene dotesati do savitljive vrbe podanike. vjerovao sam, slei u
se ovako ivahan i na svoju slobodu ponosan, u gluhu zemlju do pojasa.
Zemlja i kua postae mi svrha i smisao. Svaki odlazak mirisae mi
na strahote progonstva. Pa e doi vrijeme kad u za raun kue svaku
uvredu otrpjeti, a za zemlju, za djecu i njihov mir podaniki jaram pri-
hvatiti. I da sam zbog svega toga ovjek s kojim se zasada mora lijepo,
a Bog, godine i seljaka sudbina uinie tako.
(Sui 2005: 130)
Autor kada poinje pisati knjievni tekst ne moe sa sigurnou rei
kojoj e vrsti ono pripadati (Pavlii 1983: 52). Roman Hoda strah nedvoj-
beno pripada povijesnome romanu, a molitva se moe s knjievnoteorijskoga
gledita tumaiti sekundarnim anrom. Stoga molitva nije samo jedan u nizu
od religioznih motiva nego funkcionira i kao anr koji se pojavljuje na odree-
nim mjestima u tekstu kada se akteri obraaju Bogu i trae od njega pomo ili
jednostavno se odnose prema njemu kao sugovorniku.
U okviru ove interpretacije trebalo bi poneto rei i o motivu duhov-
nosti. Duhovnost se odnosi na svaki oblik duhovnog ivota, a u literaturi se
shvaa kao praktino, egzistencijalno poznavanje evaneoskog savrenstva u
247
njegovu formativno-pedagokom kodu od kranskih ideala ljubavi do jedin-
stva duha u mistinom sjedinjenju s Bogom.
7
Iz navedenoga proizlazi vjero-
jatnost da svaki autor stvara svoj oblik duhovnosti prema kojemu se mogu
iitavati njezina znaenja. U romanu Hoda strah duhovnosti se pripisuje
upotreba religioznih motiva i stajalita, te unoenje molitve kao sekundarnoga
anra. Iz takvih motiva nadalje se moe razmatrati o cjelini ivota, kontempla-
ciji i pobuni protiv povrne pobonosti. Moderno drutvo promijenilo je mno-
ge sustave vrijednosti, pa se tako i odnos prema duhovnosti promijenio. Stoga,
motiv duhovnosti treba promatrati kroz religiozne motive uope, te ih shvatiti
kao autorovo unoenje u religiozna promiljanja i naela poetikih odrednica.
5.
Analizom duhovne i religiozne motivike u romanu Hoda strah poku-
alo se otvoriti pitanje daljnje usmjerenosti suvremenih interpretacija romana.
Roman u svojim narativnim formama progovara o religioznim motivima koji
utiru daljnji put njihovim tumaenjima. U tim se suodnosima duhovna i reli-
giozna motivika, mahom flozofski usmjerena, prenosi u granine sfere teksta,
te se u tim graninim cjelinama nailazi, kroz navedene motivske nizove, na
egzistencijalna propitivanja, svjedoenja o ratu, strahu i prolim vremenima.
Dervi Sui svojim je romanom potvrdio prihvaanje kao i mnogi drugi au-
tori toga vremena, nove poetike i njezinih znaajki. Dakako, treba istaknuti
da nije rije o vjerski proetom tekstu romana Hoda strah ili pak biblijski
intoniranom; rije je o romanu koji prihvaa religioznu i duhovnu tematiku
isprepletenu s drugim podrujima i konkretnim doivljajima. U trenutku kon-
templacije kada na vidjelo dolazi ljudska etinost i univerzalnost, autor posee
za motivima koji otvaraju daljnje mogunosti odnosa s vjerskim i narodnim
motivima i promiljanjima. Pripovjeda duhovnim i religioznim motivima
prilazi uzdrljivo, u svom doivljajnom svijetu svjestan je mogunosti koje
takvi motivi uza se nose. Autor rijetko izravno opisuje religiozne motive, e-
e se odluuje za njihovo neujno provlaenje kroz tekst, ime se potvruje
vrsnim pripovjedaem. Tih je motiva nekoliko, motiv Boga koji se pojavljuje
u mnogim knjievnim ostvarajima, motivu rtve koja je s pojedinane sudbi-
ne prela na kolektivnu, grijeha i grjenoga ovjeka koji se nalazi u takvom
drutvu, rata kojega drutvo poznaje od poetaka civilizacije, srdbe je koja
je pokretaica zla i nesporazuma te molitve koja ravnopravno supostoji na
mnogim mjestima u tekstu.
7 Usp. Enciklopedijski teoloki rjenik (2009), Kranska sadanjost, Zagreb
248
Takoer, literarne junake postavlja za predstavnike zajednice koji u svo-
jim postupcima i razmiljanjima nose psiholoki profliranu sliku zajednikih
tenji. Kroz pojedine slike i motive, itatelja se upoznaje s povijesnim zbiva-
njima i pojedinanim sudbinama. Naravno, Dervi Sui time ne ponire samo
u povijesnu priu nego i u razliite oblike svijesti i ponaanja zajednice, nje-
zine duhovne, drutvene, kulturne i nacionalne osobitosti. I stoga je povijesni
roman bitan, kao slika drutvene povijesti predoena sa stajalita obinih ljudi.
literatura
Dutina, Todor (1982) Uhode Dervia Suia, u: Dutina, Todor, ur, Uhode, Dervi
Sui, 8-15, Svjetlost, Sarajevo
urikovi, Dejan (1987) Romani Dervia Suia, ivot 36/2, 187-203.
Kazaz, Enver (2004) Bonjaki roman XX vijeka, Zoro, Zagreb, Sarajevo
lasi, Stanko (1982) Krlea: kronologija ivota i rada, Grafki zavod Hrvatske, Za-
greb
Maksimovi, vojislav (1973) Nekada i sada, Svjetlost, Sarajevo
Nemec, Kreimir (2003) Povijest hrvatskoga romana od 1945. do 2000. godine, kol-
ska knjiga, Zagreb
Pavlii, Pavao (1983) Knjievna genologija, Sveuilina naklada liber, Zagreb
Rizvi, Muhsin (1998) Poetika bonjake knjievnosti, u: Durakovi, Enes, ur, Bo-
njaka knjievnost u knjievnoj kritici, knj. 1, 42-66, Alef, Sarajevo
Solar, Milivoj (1990), Teorija knjievnosti, kolska knjiga, Zagreb
imunda, Drago (2004), Bog u djelima hrvatskih pisaca: vjera i nevjera u hrvatskoj
knjievnosti 20. stoljea, knj. 1, Matica hrvatska, Zagreb
imunda, Drago (2005) Bog u djelima hrvatskih pisaca: vjera i nevjera u hrvatskoj
knjievnosti 20. stoljea, knj. 2, Matica hrvatska, Zagreb
Tomaevskij, Boris viktorovi (1998), Teorija knjievnosti: tematika, Matica hrvat-
ska, Zagreb
249
A View OF Spiritual AND Religious Motives
IN Dervi SuiS Novel Hoda STRAH
Summary
The novel Hoda strah was frstly published in 1973 in Sarajevo and it
was excellently accepted and welcomed by the reading audience. Although the
Croatian edition of the novel Hoda strah happened only in 2005, it did not be-
little its excellent reception. In the novel there is a tendency to express spiritual
and religious motives, which, integrating into the text, open a new authors
perspective toward new topics and complex interpretations of historic events.
The authors poetic expression does not include the religious theme feld in a
real sense, but a narrative form enriched by motives that are characteristic for
the leading poetics. Dervi Sui is confrmed as a classic and as a member
of the literary and cultural circle which opens its paths toward the European
world views, and many other authors such as Mea Selimovi, Ivo Andri,
Miroslav Krlea, Danilo Ki belong to this circle.
250
UDK: 821.163.4(497.6).09-3 Sui D.
Muris bajramovi
A SADA O A:
Nagovjetaji postmodernistikog
pripovijedanja
(Skica)
KlJUNE RIJEI: postmoderna, roman, ironija, metafkcija, poetika
Ovaj rad zapravo je skica u 20 taaka u kojima se postavljaju hipoteze o nai-
nima na koje je Sui koristio poetika naela postmodernizma u triptihu A.
Postavljena su pitanja koja tematiziraju elemente postmodernistike poetike u
ovom romanu.
1. itajui Suiev opus i kritiki diskurs koji govori o njegovom djelu,
da se uoiti, uostalom i to je danas sluaj, da knjievna kritika svoju panju
zadrava na kanonskoj vrijednosti lektire Suievih romana. Tako se kritiki
pisalo o Uhodama, Pobunama, Nevaktu. S druge strane o triptihu A, dje-
lu vrijednom panje, u knjievnoj kritici jedva da pronalazimo par reenica.
Izvodimo zakljuak da je ovo djelo zapravo na marginama Suievog knjiev-
nog opusa, ako je slijediti knjievnokritiku valorizaciju. Moe li ova margina
moda neto rei i o centru? Moe li onda zrcaliti put kanonske vrijednosti
upravo zato to je margina?
2. Pomnim itanjem triptiha A uoavamo neku vrstu igre sa tekstom,
igre tako svojstvene postmodernistikim piscima. I sam naslov je postmode-
renistiki. On, indirektno, upuuje na alef, na alfu, na poetak. Simboliki, na
poetak nove epohe, novog naina stvaranja i novog promiljanja odnosa cen-
tra i margine. Potrebno je, dakle, vratiti se na izvor, u smislu fonocentrizma
na izvor prvog slova A, da bi se konstruirala nova pria, tako razliita od utvr-
ene matrice pripovijedanja. Godina je isto tako obeavajua: 1985. Dakle,
postmodernizam je, ruku uz ruku sa postrukturalizmom, ve dobio zamah.
251
Objavljena su kanonska postmodernistika djela. Teorija je ve izrodila niz
metateorijskih tekstova, pa se autolegitimizirala, a svijet se polako mijenjao.
3. Sui u tripithu A, stidljivo, ali ipak dovoljno upeatljivo da bi bilo
prepoznato uvodi neke od postmodernistikih postupaka pripovijedanja. No, i
uz te i takve odreene izlete u okvire poetike postmodernizma, koje bismo
mogli kao gumicom izbrisati, ostaje nam jo jedan modernistiki koncipiran
roman sa jo jednom socijalistikom priom, koja se (IPAK!) na kraju dekon-
struira i pokazuje da projekat velike prie na ovim prostorima nije uspio.
4. Moe li se, dakle, rei neto o moguoj elji Suia da se prikloni
postmodernistikim piscima? Ova skica postavlja pitanja ne pretendirajui da
da odgovore na njih.
5. Pria poinje sasvim suievsko modernistiki. Mali ovjek na vje-
trometini historije ubrzo biva pregaen od velikih sila. Pri tome pria, kao i
historija slijedi logiku ciklinog ponavljanja. Usto, ne ponavlja se samo histo-
rija i zlo, nego se ponavljaju i sudbine i imena i ljudi (rijetko je imenovanje u
romanu, 2-3 imena, uglavnom se likovi imenuju prema funkcijama koje obav-
ljaju, a i ta se imena tokom vremena ponavljaju), pa se stie dojam da je ovo
ujedno i jedna bezizlazana situacija magijskog realizma u kome se makondov-
ski trai srea i mir, ali se nikada ne pronalazi. Nasuprot mira je trauma koju
valja ispripovijedati.
6. Na kraju romana se tako i zakljuuje: Svi putnici koji zastanu i
napiju se, pohvale svjeinu i ljepotu esme. Niko ne pita ko je sagradio i ta
sve znai uklesani niz slika s velikim upitnikom na kraju. A taj upitnik, ta zapi-
tanost nad smislom historijskih zbivanja, Sui postavlja ne samo u okvirima
historiografske metafkcije, nego i u izmjenama dramskih situacija u kojima
se likovi ponavljaju u drugim vremenima, u kojem se igraju igre na sceni i po-
zornici svjetske historije, i u kojoj se nije odmaklo od A, od samog poetka, ali
i kraja, jer to A podsjea na alef, taku u kojoj su sadrane sve mogue take.
7. Moe li se taj upitnik promotriti i iz ugla kulturalnog pamenja? Od-
nosno, nae percepcije kulture i sjeanja, koja izostaje u onom momentu u
kojem se zadovolji egzistencijalna potreba ei?
8. Pisci postmodernistikih romana pokazuju da je historija, kao i sve
ostalo u njihovom svijetu, zapravo ljudski konstrukt, i samo jo jedna od formi
pria(nja), koja se moe priati razliito u odnosu na politiku, ideologiju ili
kontekst. Postmodernistiki pisci, za razliku od modernistikih, na propagi-
raju otuenost. Zapravo suprotno, oni se ele ukljuiti u sve oblike drutvenih
praksi, pa makar ne bile njihove vlastite. Ovakav oblik globalizacije izrodio je
i odreene razlike u pristupu konstruiranja svijeta oko sebe, a to se opet vee
252
za drutvenu stvarnost samih pisaca. A zapravo ekvilibrira izmeu ova dva
tumaenja. Sui kao da pokuava da ostane dosljedan dotadanjoj poetici, ali
i tei da unese neto novo, neto postmoderno.
9. Roman A ironizira historiju i malog ovjeka u okviru historije, ponav-
ljujui je u nizu ironijski postavljenih epizoda.
10. Kao lajtmotiv protee se strah od publike i strah od predavanja jed-
nog partizanskog komesara koji je cijelo vrijeme preruen u majora Abvera i
ma koliko to naivno izgledalo, njegove varke u potpunosti uspijevaju tako da
ni Nijemci, a ni drugi neprijatelji ne uspijevaju do kraja raskrinkati njegovu
istinsku ulogu. Takav postupak pomalo asocira na dramsku napetost.
11. Komesar je naime centralna fgura koja osmiljava predavanje o: A-
antici, odnosno o klasnim staleima u antici, njenoj kulturi, ljudima, historiji
i humanistiki utemeljenim vrijednostima. Pri tome se pripovjeda slui iro-
nijom, koja je tako svojstvena postmodernistikom ovjeku, zatim prekinutim
slijedom i mijeanjem anrova. Odnosno:
Uzalud krvav smiraj sunca za koplje pred zalazak, uzalud sve blia bit-
ka, po glavi mi se muti uzburljanog zapamenja silan kale,
A
Ahajci se biju s Trojancima,
A
Ahajcima se kao neprijateljske suprotstave i
A
Amazonke, pomaui Trojance,
a
A
Ahil ubije kraljicu
A
Amazonki,
A
Arejevu kerku, iz Trakije,
A
Ahil ubije Memnona, jer je ovaj prije toga ubio
A
Antiloha,
A
Ahilova prijatelja, itd., itd., itd., dok i sam
A
Muris Bajramovi: A sada o A: Nagovjetaji postmodernistikog pripovijedanja (Skica)
253
Ahil ne pogine.
A
Ahajci ga lijepo sahrane, ali se
A
Ajant i Odisej zavade oko Ahilove vojnike zaostavtine, ali poto je
A
Atena boginja bila na strani Odiseja, to njemu pripadne Ahilovo oruje,
a
Ajant
vjerovatno od gnjeva, a jo vjerovatnije od alkohola na vruini, poludi,
pa se ubije
12. Jedan od zakljuaka, odnosno komentara: Narodi koji mnogo psuju
ili su dugo robovali, ili kriju nagone za gospodarenjem za koje nisu sposob-
ni. I ovaj zakljuak je, ini mi se i danas aktualan.
13. U okviru pripovijedanja unosi se neka vrsta esejiziranja, u kojima,
recimo, moemo sluati o 11 teza o Fojerbahu, i to odmah nakon prie o pre-
vari gore spomenutog majora. Takoer se ovaj esejistiki dio i dalje nastavlja,
sasvim seriozno i sasvim istinito. Ali ni tu nije kraj. Autor nam sada uvodi i
autorefeksivnu igru, ali koja, kao uostalom i drugi aspekti o kojima govori-
mo, tek se stidljivo pomalja i pojavljuje, tako da teko moemo rei da je ovo
dio poetike, kao to je to sluaj sa naprimjer autorefeksijom u prozi Tvrtka
Kulenovia.
14. Autorefeskija je ovdje naznaena u jednoj fusnoti: Ovaj tekst pi-
san je iz perspektive 1983. godine iako nema memoarski karakter i time se
zapravo autorefeksivno promatra gornji dio teksta, a intertekstualnost je ta-
koer stidljivo naznaena u jednoj reenici pri kraju romana: Pa u okviru te
teme obradim: Uhoenje neprijatelja kao preduslov uspjeha... a, e tu sam ve
sasvim kod kue. Autorefeksija, ali i intertekstualna napomena se vezuje za
roman Uhode.
15. U A se kombinira sve sa svaim. Pri tome imamo izmjene pouzda-
nih taaka pripovjednog teksta u kome se mijenaju pripovjedake pozicije, u
tesktu se pojavljuju dramske situacije i javlja se kominost. I zaista, kao da
gledamo neku dramu, koja se preliva iz komedije kao nunosti do tragedije,
pa sve do opeg besmisla u kojemu vie ni semantika spomenika sa vriteim
upitnicima na kraju ne igra nikakvu ulogu.
16. Takoer postoje i elementi metafkcije u kojima se svjesno skree
panja na fkcionalnost teksta, odnosno nepouzdanost izvora: Dovde se graa
254
o Rustemu, sakupljena od Meve i ostalih svjedoka, oevidaca i prepriavalaca
nekako i daje sloiti u kakvo-takvo kazivanje. Ovo je sasvim postmoderni-
stika intervencija na tekstu u kojem se pokazuju glasovi mnogih koji se tek
mozaino mogu sklopiti u knjigu. Druga postmodernistika intervencija jesu
fusnote, koje me tako podsjeaju na Borhesa. Ovdje fusnota zapravo ini jo
jedan dio prie koji je intencionalno pomaknut na marginu, i koji je zapravo
prava istina, odnosno konaan rasplet gornje prie. Na taj nain imamo dvije
istine, jednu koja je ideoloki koncipirana (a ini mi se da je Sui ironizira
i parodira obezimenjavanjem), i drugu koja je ona prava istina i osvjetljava
prvu, uz komentar da je to greka. Tako pripovjeda obznanjuje: Ovu svoju
greku prvi put sad objavljujem.
17. to se dramskog aspekta tie, postoji itav niz dijaloga, koji pod-
sjeaju na konvenciju drame. Naprimjer to je u razgovoru Prote, Muderrisa i
Fra vinka. I zaista, postoji itav niz kominih situacija sa njima trojicom. Jo
jedan primjer je imenovanje likova: pored navedene trojice itamo i o Curici,
drugarici Ma itd. Ovdje se nije pratila ona latinska Nomen est omen, odsosno
likovi su u svom oznaavanju imena svedeni na minimalizam.
18. Komina je i situacija u kojoj lik spava dok se puca, a Proto ljude
moli da tie priaju jer ga pria budi, ali mu pucanje ne smeta. Ili jedna slika
prepucavanja tri predstavnika razliitih vjera, dijalog koji samo u komediji
pokuava da razrijei napeto stanje. Osim stereotipnih vienja druge vjere,
ovdje bismo mogli govoriti i o imagologiji i stalnim pitanjima u konstruiranju
identiteta na polju Drugog.
19. Ili recimo situacija u kojoj postoji mijeanje anra i prekinuti slijed
u postmodernim postupcima pripovijedanja, u kojoj prerueni major Abverna
sprema predavanja, koje e se protezati tokom itave knjige, i koje e ponekad
ugroziti ishod vojne akcije eda bi predavanje bilo otkazano. Predavanje se nije
odmaklo od A, od poetka, od a-antike, da bi sasvim pri kraju predavanje po-
elo i o islamskim flozofma.
20. I na kraju o A. Od poetka nismo ni makli....
a
ja
ako ovako nastavim, prosvirau sebi glavu devetkom iz pitolja, jer ili ja
nisam maknuo dalje od u pameti od
A
ili od
Muris Bajramovi: A sada o A: Nagovjetaji postmodernistikog pripovijedanja (Skica)
255
A
nisu maknuli istorijski motivi klasne borbe koja se bije bez prestanka,
evo do ovog trenutka kad Kapetan i ja silazimo ka svetenicima, a kad
Kapetan vidje koliko je mrtvih i ranjenih samo iz ovog voda koji uva
svetenike, pojuri prema drugom vodu da dovede bar desetinu, ili cio
vod.
literatura
Bajramovi, Muris (2010), Bosanskohercegovaka metaproza, Bookline, Sarajevo
Butler, Christopher (2007), Postmodernizam, ahinpai, Sarajevo
Danko, Muhidin (1998), Strah od teksta, Centar za kullturu i obrazovanje, Teanj
Sui, Dervi (1985), A, Osloboenje, Sarajevo
AND NOW about A:
Indication OF Postmodern Narration
(A Draft)
Summary
This paper in fact is a draft consisting of 20 items which pose the hy-
potheses about the ways in which Dervi Sui used poetical principles of
postmodernism in his triptych A. It includes questions which refer to elements
of postmodern poetics in this novel.
256
UDK: 821.163.4(497.6).09-31 Sui D.
Mirzana Pai Kodri
Putovanje, interkulturalnost
I (ne)senzibiliziranost ZA razliku U ROMANU
udnovato Dervia Suia
Odbijajui se, teza i antiteza se privlae
i tako ve podlijeu sinoptikom pogle-
du koji ih obuhvaa.
(Biti 2000:459)
KlJUNE RIJEI: Dervi Sui, udnovato, putovanje, interkulturalnost,
razlika
Uprkos svom nesretnom i traginom kraju, roman udnovato Dervia Suia
roman je s izrazito humanistikim razumijevanjem ivota i, posebno, roman
koji jasno sugerira niz interkulturalnih vrijednosti. Naime, kroz priu o ljubavi
njegovih glavnih aktera Sulejmana vitekia (Bonjaka) i Ruice Radova-
nove (Srpkinje), roman udnovato nedvojbeno upuuje na kulturalnu razlii-
tost i probleme koje ona nuno sa sobom nosi, bez prikrivajueg ublaavanja
ili bilo kakve druge drutveno pretpostavljene mimikrije. U isto vrijeme, ro-
man i upozorava na vanost ideje interkulturalizma uope, posebno u smislu
razvijanja interkulturalne komunikacije, interkulturalne kompetencije i, ko-
nano, interkulturalne prakse. Jer, iako tragiki posmatrana i nerealizirana,
kulturalna razliitost u romanu udnovato djelimino je ipak prihvaena, i to
zato to se sva njena ignoriranja predstavljaju kao ono to nuno vodi tragi-
nom ishodu glavnih aktera romana. Upravo na takav tragian nain, roman
udnovato Dervia Suia afrmira i favorizira socijalnu adaptaciju prema
interkulturalnom pluralitetu, promovirajui na nain tzv. negativnih primjera
interkulturalnost kao pozitivnu vrijednost. Zato je Suieva vizija Bosne i u
njegovom posljednjem romanu, istina, teka i muna, kako je to sluaj i na
drugim mjestima u knjievnom djelu ovog autora, ali isto tako i u isto vrijeme
257
ovakvo to jeste i poziv za izgradnju jednog drugaijeg, boljeg svijeta, ili ba-
rem san o njemu.
1.
Ba kao i putopisna knjievnost, koja i sama predstavlja izuzetno kom-
pleksan, polimorfan i otvoren literarni anr, i neputopisna knjievnost s mo-
tivom puta, putovanja i putnika vrlo je sloena pojava, povezana s itavim
nizom u dananjem teorijskom kontekstu vanih fenomena (usp. Adams 1983).
Jedan od njih jeste i fenomen interkulturalnosti, koji (za razliku od fenomena
multikulturalnosti, koji danas uglavnom upuuje na istovremeno postojanje
mnogobrojnih kultura na nekom prostoru) prvenstveno oznaava veze i odno-
se izmeu razliitih kultura. Ti odnosi prije svega podrazumijevaju komuni-
ciranje, razmjenu te uestvovanje u stvaranju (novih) kulturalnih vrijednosti,
naroito s obzirom na ideju globaliziranog svijeta, to ih svakako ini izu-
zetno bitnim predmetom savremene, kulturalne nauke o knjievnosti (usp.
Gudykunst 2003).
Posmatra li se novija bonjaka knjievnost u ovom kontekstu, onda je
jasno to da ona itekako obiluje razliitim interkulturalnim knjievnim pojava-
ma, koje ak predstavljaju neka od njenih vanih i prepoznatljivih karakteristi-
ka (usp. Kodri 2012). Meu piscima ove, preteno interkulturalne orijentacije
posebno je zanimljiv Dervi Sui (19251990), jedan od najznaajnijih bo-
njakih pisaca tokom druge polovine 20. st., autor brojnih prije svega romana
(usp. Durakovi 1998), meu kojima je u ovom kontekstu naroito zanimljiv
njegov posljednji, posthumno objavljeni i gotovo u potpunosti kritiki i knji-
evnohistorijski zanemareni roman udnovato (1992). U ovom smislu, roman
udnovato Dervia Suia predstavlja autentino kazivanje o nizu razlika
(to s razlogom stoji i u njegovom podnaslovu), u pravilu nesretnih, a to ovaj
roman uvodi i u kontekst knjievnosti koja ispituje interkulturalne odnose,
i to ba u vezi s motivom puta, putovanja i putnika. Interkulturalne razlike,
dakle, sutinski su vaan i neizostavan aspekt ovog romana, pri emu, meu-
tim, udnovato upuuje na problem neuspjelog pokuaja razrjeenja sloenih
interkulturalnih odnosa. Ovaj problemski kompleks, posebno problem stalnih
nemonih pokuaja razrjeenja odnosa razlike na nain koji bi bio prihvat-
ljiv, jeste ono to gradi fabulu Suievog romana udnovato, stvarajui njegov
zaplet uz veliku napetost, i to upravo na ruenju nedodirljivih, prije svega
nacionalnih, ali i vjerskih te drutvenih normi, a koje se na naim prostorima,
pa tako i u svijetu ovog romana u pravilu, naalost, nesretno poistovjeuju.
258
ljubav izmeu Sulejmana vitekia Bonjaka te Ruice Radovanove
Srpkinje problematizira upravo istaknuti fenomen interkulturalnosti i razli-
ke, ili, tanije, (ne)senzibiliziranosti za razliku, i to kroz obrtanje oekivane
perspektive povratka kui glavnog junaka. Za vitekia, koji se nakon godina
odsustva iz rodne mu Bosne konano vraa kui, kua ne predstavlja, meu-
tim, geografsko mjesto porijekla i mjesto povratka onome to su naslijeeni
nacionalni, vjerski i drutveni statusi, ve je rije o povratku domu, povratku
istinskom sebi, i to na temelju afrmiranja istinskih vrijednosti koje u svojoj
esencijalnoj, nenacionalnoj, nevjerskoj te nedrutvenoj perspektivi predstav-
ljaju povratak s vjerom u istinske ljudske i ivotne vrijednosti.
vitekievo putovanje kao povratak sebi zapoinje u njegovoj 24 go-
dini, kada naputa Koniju i Jedrene, mjesta gdje se kolovao, i, pri samom
kraju studija poeljevi svoje selo viteie, kuu i ukuane, vraa se u Bosnu.
vrlo je vano to da je viteki najintenzivniji period oblikovanja svoje linosti
proveo izvan granica svoje domovine, i to obrazujui se i upoznajui svijet u
razlikama:
Posla mene otac na kole u Istambul, im sam zavrio medresu u Donjoj
Tuzli. Posla me ne bi li od mene tamo istesali ili kadiju, ili muderisa.
Mogao je otac platiti, a i pamtio je da smo starinom, jo od prije islama
u Bosni, koljenovii, i da nam je neko uvijek bio neka uena i uticajna
elenka.
(Sui 1992:9)
U ovom, samo naizgled sporednom podatku i samo na prvi pogled i-
njenicama od uzgredne, epizodne vanosti, iskazana je i jedna od osnovnih
vitekievih osobina njegova interkulturalna senzibiliziranost, koja je, uz
izraenu opu humanistiku notu njegovog karaktera te sve nezasluene nevo-
lje i istinske tragedije koje ga prate i tako bitno mijenjaju, uglavnom nabolje,
osnovni pokreta romana udnovato. Time je, u odnosu na vrijeme i sredinu
iz koje potjee, viteki u opem kulturalnom smislu obiljeen posebnom vr-
stom senzibiliteta za razliku kao dominantom njegove linosti, a to pokree
stalne zaplete i uslonjava rasplete u romanu, inei ga izuzetno kompleksnim
i intrigantnim tivom:
Hej, a da ti nisi onaj to je stalno bio daleko, daleko... negdje... tamo u
tuim zemljama i nekakve kole uio?
(Sui 1992:18)
Mirzana Pai Kodri: Putovanje, interkulturalnost i (ne)senzibiliziranost za razliku...
259
Kako se u toku romana pokazuje, istaknuta vitekieva interkulturalna
senzibiliziranost za razliku uvijek je u vezi s visokim moralnim naelima u
romanu, ali znaajno interkulturalno iskustvo ovog lika, ba kao ni njegovo
obrazovanje (kao ni porijeklo, uostalom), njemu ne donose dobro, naprotiv
viteki je, sasvim paradoksalno, uvijek rtva skoro svih svojih kvaliteta i
humanih naela.
Tako, ve na putu doivljava prvo razoarenje, jer, naime, ve u putu
saznaje da je u vrijeme dok je bio odsutan Bosnu pohodila nemilosrdna kuga
te odnijela veliki broj rtava, ukljuujui i sve lanove njegove porodice. Poput
zlosretnog predskazanja svega to e mu se kasnije zaista i desiti, nepoznati
dobroinitelj na ulasku u Bosnu mudro ga savjetuje:
Ti, dragi moj Sulejmane, de ti mene posluaj. Sad u ja tebi od kue do-
nijeti dvadeset dukata i dovesti izdrljiva sedlanika i novo ruho kakvo
pristaje takvom uenjaku i sinu onakvog junaka, pa se ti lijepo vrati
otkud si i doao i otud se vie nikada ne vraaj u Bosnu! Ti u tvoje brze-
lenske viteie nema kud. Crne te vijesti ekaju i srce ti tolike gubitke
izdrati nee.
(Sui 1992:13)
Pa ipak, slino brojnim drugim Suievim likovima povratnika u Bosnu,
meu kojima je posebno upeatljiva fgura Kaimije iz istoimene pripovijetke
u zbirci Pobune (1966), viteki, gotovo u dostojanstvu antikog tragikog ju-
naka, mora nastaviti svoj put, dostojanstveno odsluiti svoju sudbinu, vratiti
se u Bosnu i rtvovati sve svoje vrline za moguu dobrobit ne samo sebe ve,
prije svega, drugih.
U kui, meutim, ne zatjee nikoga osim osamnaestogodinje djevojke
Ruice Radovanove, slukinje u koju se nesretno zaljubljuje, u svom iroko
emancipiranom humanistikom gestu i, prije svega, u svojoj interkulturalnoj
senzibiliziranosti i otvorenosti za razliku, vidjevi u njoj velianstveno slama-
nje svih drutveno oekivanih normi. Upravo u toj materijalnoj i emocionalnoj
praznini, u praznini opustjelog doma u kome postoji samo Ruica, on pronala-
zi sve, prevazilazei sve norme drutva i sve drutveno determinirane statuse.
Zaljubljuje se u enu koja je njegova pomonica u kui, koja ne samo da nije
aginica ve nije ni ena istog zakona, njegove vjere i nacije, Bonjakinja, u
enu koja je posve neobrazovana i neuka, ali je prije svega ena koju istinski
voli, prihvata i eli, ak i onda dok u drugom stanju s drugim ovjekom biva
naputena:
260
Spram umilne, mirisne, svilene Emine, Ruica je bosonoga obani-
ca. Ali je neuporedivo draa. Spram mlade rasputenice u Carigradu,
kerke dvorskog dostojanstvenika, ona je prljava i dronjava istaica
goveih i konjskih tala. Ali je milija od bilo koje carske izabranice u
haremu.
(Sui 1992:37)

Meutim, nizom nesretnih okolnosti, okolnosti koje se upravo tiu
problema interkulturalnosti i (ne)senzibiliziranosti za razliku, ova ljubav ne
ostvaruje se, te oba lika, i viteki i Ruica, zavravaju tragino: Ruica biva
okrutno ostavljena s djetetom ovjeka njene vjere (mada je, istina, barem ma-
terijalno zbrinuta imanjem, kuom i prezimenom vitekia, to joj Sulejman,
kao posljednji vid iskazivanja ljubavi i potovanja, kao jedini dozvoljeni po-
klon za sigurnu budunost nje, njenog oca i djeteta, nesebino daruje), dok
Sulejman zavrava nesretno oenjen, naravno sa enom svog zakona, ali i sa
smrtnom kaznom zbog javnog iznoenja vlastitih stavova i ideja u suprotnosti
s voljom carske Moi.
Pri svemu ovome, posebno je vano istaknuti da je nerealizirana, tra-
gina ljubav Sulejmana vitekia i Ruice Radovanove samo mikroslika ili
preciznije reeno tek sinegdoka predstava mnogo krupnijih kulturalnih,
socijalnih i politikih problema ireg konteksta, odnosno ivotnog okvira i
ambijenta iz kojeg potjeu i u kojem djeluju ova dva Suieva lika. A upravo na
ovaj nain i u romanu udnovato, kao i manje-vie u ostatku svog knjievnog
djela, Dervi Sui pozabavio se onim to je oblikovanje vrlo sloene (auto)
imaginativne predstave Bosne, razumijevajui fenomen Bosne sad prije svega
u perspektivi interkulturalnosti i (ne)senzibiliziranosti za razliku.
2.
Propitivanje interkulturalnosti i (ne)senzibiliziranosti za razliku u ro-
manu udnovato Dervia Suia inicirano je, dakle, motivom puta, putovanja
i putnika, tj. motivom povratka kui. Ono se, pritom, tie prvenstveno odnosa
izmeu pojedinaca, a preko njih i grupa iz razliitih kultura (bonjako-mu-
slimanske i srpsko-pravoslavne), a ostvaruje se razliitim oblicima verbalne i
neverbalne interakcije inilaca interkulturalnih odnosa (Sulejmana i Ruice),
u svoj kompleksnosti koju ovi odnosi podrazumijevaju, uvjetujui tako tragi-
ni ishod interkulturalnog susreta kojim se zavrava ovaj roman.
Kao takva, interkulturalnost u romanu udnovato podrazumijeva izra-
zitu dinamiku i dramatinost, to se realizira kao niz stalnih a vrlo sloenih i
261
nerijetko sukobljenih, agonalnih razmjena miljenja, ideja, osjeanja i stavova
koje se mogu razumjeti i na nain interkulturalne komunikacije, shvaene u
smislu irokog niza komunikacijskih problema koji se u pravilu javljaju prili-
kom susreta pojedinaca iz razliitih religijskih, drutvenih, etnikih i obrazov-
nih konteksta (usp. Gudykunst 2003). Tad, slijedei ideje Karlfrieda Knappa
(usp. Knapp 2010), u romanu udnovato posebno vani postaju i verbalni,
ali i neverbalni oblici interkulturalne komunikacije, pri emu se problem (ne)
senzibiliziranosti za razliku u ovom romanu podjednako znaajno oituje i
u stalnim meusobnim dijalozima noseih likova romana udnovato, ali i u
njihovim nedijalokim, pa ak i jeziki neiskazanim meusobnim odnosima.
Zato je za potpuni uvid u karakter Ruicinog i vitekievog odnosa, nemi-
novno obratiti panju ne samo na verbalnu, ve i na njihovu neverbalnu ko-
munikaciju, utoliko prije to se u ovoj posljednjoj moda i najbolje pokazuje
istinska priroda njihovog linog, interpersonalnog odnoenja:
Iz lakih i lijepih snova polako me izvodio na povrinu svijesti udan
osjeaj da je neko blizu moje glave. Ne otvorim oi. Samo oslunem.
Ruica kleknula pored mene, naginje se nada me, oslukuje da li diem.
(Sui 1992:38)
Neverbalna komunikacija uglavnom je vrlo suptilna, i ona se iskazuje
najee u monolozima, pripovijedanju i tumaenjima pripovjedaa romana te
konkretnim romanesknim zbivanjima, i to uvijek u cilju potvrde meusobne
brinosti glavnih aktera romana. Za razliku od nje, verbalna komunikacija
Sulejmana vitekia i Ruice Radovanove skoro uvijek je nosilac nagovjetaja
traginog ishoda romana:
[Sulejman:] Bog je jedan.
[Ruica:] Ali nisu vjere, ago.
[Sulejman:] Zar ti ja ita tvoje zabranjujem?
[Ruica:] Zapovijeda da mijenjam znakove ko sam i ta sam.
[Sulejman:] Ba si luda. Ja hou da se nosi lijepo.
(Sui 1992:36)
U ovom kontekstu potrebno je barem naelno postaviti i pitanje inter-
kulturalne prirode identiteta Ruice i Sulejmana kao onih aktera romana koji
ulaze u interkulturalnu komunikaciju, jer od njihovih identitarnih karakteristi-
ka i veze njihovih identiteta s pitanjem interkulturalnosti zavisi i ono kako se
262
ostvaruje njihova interkulturalna komunikacija i (ne)senzibiliziranost za razli-
ku u romanu udnovato. Naime, da bi se jedan odnos nazvao interkulturalno
senzibilnim, nosioci/nositeljice takvog odnosa moraju posjedovati interkultu-
ralni identitet (usp. Kim 1991:259-275), a ija se jasno prepoznatljiva obiljeja
najupeatljivije uoavaju opet kroz dijaloge Sulejmana i Ruice.
U ovom smislu, jedna od prvih, osnovnih pretpostavki interkultural-
nog identiteta jeste prihvatanje postojeih i novih kulturalnih elemenata, to
je interkulturalni identitarni konstituent sasvim vidljiv u romanu udnovato
Dervia Suia:
[Sulejman:] Obuci sestrino kad kaem!
[Ruica:] Neu, ago. Nisam ja vae vjere.
[Sulejman:] Zar odjea potvruje vjeru?
[Ruica:] Jeste znak.
(Sui 1992:36)
Iz navedenog dijaloga, kao i iz brojnih drugih, slinih, zakljuuje se to
da u romanu udnovato skoro da ne postoji prihvatanje novih kulturalnih ele-
menata. Ovakvo to pogotovo je i sasvim vidljivo prisutno kod Ruice, utoliko
prije to se, s obzirom na poziciju i uope drutveni status glavnog mukog
lika Sulejmana te mukocentrini, patrijarhalni kontekst u koji je smjetena
radnja romana, prihvatanje novih kulturalnih elemenata uvijek oekuje od
enskog lika Ruice, koja je do kraja romana, ak i kada strada, uz potiva-
nje tuih Sulejmanovih, ipak najvie dosljedna njegovanju postojeih vlasti-
tih kulturalnih naela.
Jo jedna vana pretpostavka interkulturalnog identiteta (naravno, uz
niz drugih) jeste i tzv. obogaivanje irine i dubine vienja, a to se, takoer,
jasno javlja u Suievom romanu:
[Sulejman:] A zar sam ja Turin?
[Ruica:] A da, ta si ago? A da nisi usput vjeru promijenio?
[Sulejman:] vjeru nisam, ali jesam neka miljenja o tome ta smo.
[Ruica:] Pa, ta si, sad, ago?
[Sulejman:] Bonjak.
[Ruica:] Pa i mi smo Bonjaci. Nismo valjda Hercegovci.
[Ruica:] Ee, ali. Ti si gospodar, ja slukinja. Ti musliman, ja pravo-
slavnog boga vjerujem. E tu ve nikako nije isto. Izmeu to dvoje tee
rijeka. Ne moe se prebroditi osim silom. Moja vjera ne da da je mije-
njam ni za nokat na malom prstu. A ti sa svojom kako hoe.
263
[Sulejman:] Bog je jedan.
[Ruica:] Da mi prikrajimo ovaj govor, ago! Ja sam slukinja, ti gospo-
dar. Svakom svoje.
(Sui 1992:36-37)

Ovakav i slini dijalozi Sulejmana i Ruice u romanu zasluuju poseb-
nu interpretaciju jer neminovno upuuju na temeljni problem interkulturalnog
odnosa glavnih aktera, te u njima lei samo jezgro tragike romana udnovato.
Sulejman viteki, naime, spreman je na temeljito interkulturalno prihvatanje
svih Ruicinih razlika, ali na nain koji je jo uvijek u skladu s patrijarhalnim
naelima vremena i mjesta u kojem ivi te njegovim drutvenim statusom, a
to neminovno, bez mogunosti drugaijeg izbora, ak i kada bi ga Sulejman
bio svjestan i spreman na nj, namee dominaciju njegove kulture. Ruica, sa-
svim suprotno, nije spremna na prihvatanje ovakve dominacije, jer, s obzirom
na predoeni kontekst, ovakvo to za nju uvijek beskompromisno znai izda-
ju vlastitih kulturalnih naela, a to Sulejmanovo shvatanje, gotovo romanti-
arski zaneseno ljubavlju prema njoj, u potpunosti iskljuuje. S druge strane,
Sulejmanov i Ruicin odnos oituje osnovni problem njihove komunikacije, a
to je nepodeenost ili apsolutna meusobna iskljuivost drutveno-klasnih
okvira iz kojih potjeu, a koji pritom podrazumijevaju i razliite nivoe obra-
zovanosti i svijesti o razlici i svemu onome to ona znai. Ta razlika oituje se
i u njihovim razliitim iskustvima, ali, naalost, i u drastino razliitim ma-
terijalnim statusima te ivotnim prilikama za stjecanje barem slinih emanci-
pacijskih okvira.
S ovim u vezi, jednostavno je zakljuiti to ta u odnosu dva nosea lika
romana udnovato Dervia Suia nedostaje da bi njihov odnos imao karakter
interkulturalno senzibilizirane komunikacije, odnosno ta je to osnovom ega
u ovom romanu gradi se nesretan rasplet dogaaja te tragian njegov ishod. S
obzirom na to da su Ruicini stavovi od poetka romana beskompromisni, ali
i nesretno opravdani nizom ve istaknutih okolnosti, oni oituju neminovan
nedostatak veeg samorazumijevanja, samoprihvatanja i samopouzdanja, te
zahtijevaju poveanu otvorenost, feksibilnost i, konano, individualnu spre-
mnost na suoavanje s novim izazovima. S obzirom na vrijeme i mjesto odvi-
janja radnje romana, svi istaknuti odnosi koji dovede u pitanje interkulturalnu
senzibiliziranost i, posebno, senzibiliziranost za razliku kao takvu beskom-
promisno su nametnuti od strane drutva i oekivanih drutvenih normi, tako
da oba nosea lika Suievog romana tragiki odsluuju svoju sudbinsku
nesreu, u razliitom oblicima i vidovima traginosti, ali uvijek s naglaskom
264
na apsurdnosti njihove tragine sudbine koja nastaje kao posljedica potpuno
oprenih ivotnih datosti. Sulejman viteki rtva je svoje emancipacije, po-
bunjenosti protiv besmislenih drutvenih normi, izrazito naglaene humano-
sti, tolerancije te svog vieg drutvenog statusa i ugleda u drutvu, dok je
Ruica Radovanova rtva svog neznanja, nieg drutvenog statusa koji je za
nju nepromjenjiva kategorija, svoje neprosvijeenosti i neupuenosti, kao i
naivnosti da e joj potivanje drutvenog statusa i apsurdnih normi drutva
donijeti ivotnu sreu.
Drugaije kazano, u zadatoj egzistencijalnoj, ivotnoj situaciji u viteki-
evom i Ruicinom odnosu nedostaje komponenta interkulturalne kompeten-
cije, koja po miljenju Anne Schmid predstavlja znanje o drugima, znanje
o sebi samima, sposobnost za tumaenje i povezivanje, odnosno sposobnost
za otkrivanje i/ili utjecanje te vrednovanje vrijednosti, vjerovanja i ponaa-
nja drugih i srodnjavanje, a to u romanu udnovato, najee romantiarski
predstavljeno, funkcionira samo na neverbalnom nivou jasnih simpatija iz-
meu oba glavna lika, bez mogunosti verbalnog dogovora i prevazilaenja
apsurdnosti zadatih drutvenih normi. S tim u vezi, Suievom svijetu Su-
lejmana i Ruice nedostaje interkulturalna praksa, koja podrazumijeva niz
elemenata poput uzimanja u obzir ivotnog okruenja podijeljenog od strane
porijeklom razliitih pojedinaca te njihovog mjesta unutar socijalne strukture,
ba kao i pronalaenje zajednikih elemenata unutar razlika koji omoguava-
nju razrjeenje vjerskih, etnikih te svih drugih, prvenstveno drutvenih ozna-
itelja dogovorom koji garantira uzajamno potivanje i suivot.
Pa ipak, uprkos svom nesretnom i, nesumnjivo, traginom kraju, roman
udnovato Dervia Suia roman je s izrazitom humanistikom crtom i, po-
sebno, roman koji jasno upuuje na niz interkulturalnih vrijednosti. Na primje-
ru Sulejmana vitekia i Ruice Radovanove, roman udnovato nedvojbeno
podsjea na kulturalnu razliitost i probleme koje ona nuno sa sobom nosi,
bez prikrivajueg ublaavanja ili bilo kakve druge drutveno pretpostavljene
mimikrije, ali u isto vrijeme i upozorava na vanost ideje interkulturalizma
uope, posebno u smislu razvijanja interkulturalne komunikacije, interkul-
turalne kompetencije i, konano, interkulturalne prakse. Jer, iako tragiki
posmatrana i nerealizirana, kulturalna razliitost u romanu udnovato djeli-
mino je ipak prihvaena, i to zato to se sva njena ignoriranja predstavljaju
kao ono to nuno vodi traginom ishodu glavnih aktera romana. Upravo tako
roman udnovato Dervia Suia afrmira i favorizira socijalnu adaptaciju
prema interkulturalnom pluralitetu, promovirajui na nain tzv. negativnih
primjera interkulturalnost kao pozitivnu vrijednost. Zato je Suieva vizija
265
Bosne i u njegovom posljednjem romanu, istina, teka i muna, kako je to slu-
aj i na drugim mjestima u knjievnom djelu ovog autora, ali isto tako i u isto
vrijeme ovakvo to jeste i poziv za izgradnju jednog drugaijeg, boljeg svijeta,
ili barem san o njemu.
literatura
Adams, Percy G. (1983), Travel Literature and the Evolution of the Novel, University
Press of Kentucky, lexington
Biti, vladimir (2000), Pojmovnik suvremene knjievne i kulturne teorije, Matica hr-
vatska, Zagreb
Durakovi, Enes (1998), Knjievno djelo Dervia Suia, u: Enes Durakovi, prir.,
Bonjaka knjievnost u knjievnoj kritici: Novija knjievnost Proza, knj. Iv,
Alef, Sarajevo
Gudykunst, william B. (2003), Intercultural Communication Theories, u: william
B. Gudykunst, ur., Cross-Cultural and Intercultural Communication, Sage,
Thousand Oaks
Kim, Y. Y. (1991), Intercultural communication competence. A systems-theoretic
view, u: S. Ting-Toomey i F. Korzenny, ur., Cross-cultural interpersonal
communication, Sage, Newbury Park
Knapp, Karlfried (2010), Towards a defnition of Intercultural Communication,
http://webdoc.gwdg.de/edoc/ia/eese/strategy/knapp/4_st.html
Kodri, Sanjin (2012), Novija bonjaka knjievnost, unutranja povijest, prolost
i predaja kulturalnog smisla (Paradigmatsko-egzemplarne konstante i varijan-
te u historiji knjievno-kulturalnih konektivnih struktura), u: Sanjin Kodri,
Knjievnost sjeanja: Kulturalno pamenje i reprezentacija prolosti u novijoj
bonjakoj knjievnosti, Slavistiki komitet, Sarajevo
Sui, Dervi (1992), udnovato, Osloboenje, Sarajevo
266
travelling, Interculturality AND
(NON)sensibility FOR Difference
IN Dervi SuiS Novel udnovato
Summary
Despite its unhappy and tragic end, Dervi Suis novel udnovato is
a novel with extremely humanist understanding of life and, in particular, a
novel that clearly suggests a number of intercultural values. Namely, through
the love story of its main characters Sulejman viteki (Bosniak) and Ruica
Radovanova (Serb), the novel udnovato refers to cultural diversity and prob-
lems that it necessarily entails, without fake mitigation or any other socially
presumed mimicry. At the same time, the novel emphasizes the importance
of the idea of interculturalism in general, especially in terms of developing
intercultural communication, intercultural competence and, fnally, intercul-
tural practice. Namely, although tragically observed and unrealized, cultural
diversity in the novel udnovato is partly accepted since all acts of ignoring
it are represented as what leads necessarily to the tragic end of the main char-
acters of the novel. Exactly in that tragic way, Dervi Suis novel udnovato
affrms and favors social adaptation towards intercultural plurality, promoting
on the basis of negative examples interculturality as a positive value. That is
why Suis image of Bosnia in his last novel is formidable and painful, as is
the case elsewhere in the literary opus of this author, but also and at the same
time this is an appeal for the construction of a different, better world, or at least
dream about it.
IV.
269
UDK: 821.163.4(497.6).0919
Kristina giacometti, eherzada HalKi
Slika Hrvatske I Hrvata U djelima Skendera
Kulenovia, Dervia Suia I Mee Selimovia
KlJUNE RIJEI: imagologija, interkulturalnost, slika drugog, Hrvati, Hr-
vatska
U ovom radu autorice e Skendera Kulenovia, Dervia Suia i Meu Seli-
movia smjestiti u interkulturalni kontekst putem imagologije kao istraivake
grane komparativne knjievnosti. Odgovorit e se na pitanja kakvu predodbu
navedeni autori imaju o Hrvatskoj kao stranoj zemlji i Hrvatima u odnosu na
sebe i vlastiti narod. Kako je njihovo posmatranje drugih nastalo na osnovu
kolektivnog ili osobnog iskustva (Sui i Selimovi), te na osnovu intertekstu-
alnosti i direktnog sudjelovanja (Kulenovi). Odgovorit e se na pitanja jesu li
te slike odjeci iz proitanoga ili iz vlastitog angamana u knjievnosti. U tom
pravcu poseban akcenat e biti stavljen na Kulenovia kao autora koji je studi-
rao na Zagrebakom sveuilitu i na njegovu izdavaku djelatnost u Zagrebu.
Krajnji i glavni cilj rada je da se ukae na interkulturalne veze izmeu bosan-
skohercegovake i hrvatske knjievnosti putem ova tri autora.
1. Imagologija KAO NOVA istraivaka GRANA
komparativne knjievnosti
Imagoloki pristup Hrvatima i hrvatskoj naciji mogao bi pomoi boljem
razumijevanju oba naroda (i bosanskog i hrvatskog), meutim, knjievna,
preciznije komparatistika imagologija [koja] prouava podrijetlo i funkciju
karakteristika drugih zemalja i ljudi (Beller, leerssen 2007: 7), izvan uskih
akademskih krugova gotovo je nepoznata. Ponekad su ljudi nesvjesni razlii-
tih nacionalnih predrasuda i stereotipa te dolazi do njihova nerazumijevanja:
Bilo bi iluzorno misliti da moemo otkloniti afektivne razloge zbog kojih
dolazi do predrasuda; one poput Hidrinih glava kontinuirano rastu natrag
(Beller, leerssen 2007: 12), ali upravo je cilj imagologije opisati podrijetlo,
270
tok i funkciju nacionalnih predrasuda i stereotipa, izvesti ih na povrinu i ana-
lizirati ih, te uiniti ljude svjesnima svega toga. (Beller, leerssen 2007: 12).
Kako imagologija nakon Drugoga svjetskog rata polako poinje dobi-
vati znaajno mjesto u knjievnoj znanosti te dijeli svoj istraivaki interes s
jo nekim znanostima iz podruja drutvenih i humanistikih znanosti, pobu-
uje sve iru panju, jer vodei znanstvenici iz podruja drutvenih znanosti
zakljuili su da su nacionalni identiteti [koje prouava imagologija], pred-
met politiko-intelektualne projekcije; stanje uma, a ne objektivne injenice
(Beller, leerssen 2007: 12). To nas, naravno, dovodi do zakljuka da u umu
stvaramo slike o ljudima odreene zemlje koje ne moraju biti uope utemeljene
na nekim injenicama, tavie, najee su iste utemeljene na predrasudama.
Znanstvenici koji se bave imagologijom pojam slike objanjavaju kao mental-
nu siluetu Drugog, koji je odreen karakteristikama obitelji, grupe, plemena,
ljudi ili rase. Takva slika upravlja naim miljenjem o drugima i, zapravo,
kontrolira nae ponaanje prema njima. Kulturalne razliitosti (do kojih dolazi
zbog razliitih jezika, mentaliteta, svakodnevnih navika i vjere) aktiviraju po-
zitivne ili negativne prosudbe i slike. (Beller, leerssen 2007: 4)
2. Imagologija NA domaem terenu
Imagologija kao nova istraivaka grana komparativne knjievnosti
nudi nam mogunost da putem knjievnih djela rekonstruiramo sliku odre-
ene zemlje, nacije i to pomou slike i vizije kakvu je imao pisac odreenog
djela. Tako i ponuena tema ovog skupa nudi mogunost da putem imagologije
vidimo kako su Selimovi, Kulenovi i Sui gledali na Hrvate i Hrvatsku
naciju. Tema je izazov iz razloga to dosad nije obraivana i to je uope ima-
gologija nova grana komparativne knjievnosti, a to nudi velike mogunosti
interkulturnim knjievnostima kao to je bosanskohercegovaka, pa jednim
dijelom i hrvatska.
Uope se u svijetu imagologiji posveivala mala panja. Na na naim
prostorima, bitan (naalost i jedini) je zbornik radova Kako vidimo strane ze-
mlje/ Uvod u imagologiju gdje se donosi pregled dosadanjeg izuavanja, ali
i pregled zakljuaka do kojih je dola imagologija. Tu se u prvi plan stavlja,
a ujedno i za ovaj rad bitna, Aachenska imagoloka kola (19671992) koja
odreuje imagologiju kao granu komparativne knjievnosti koja istrauje
predodbe o stranim narodima i prostorima (hetreopredbe) te o vlastitom
narodu i prostoru (autopredodbe) (Duki 2009: 9).
U ovom radu vie emo se koristiti heteropredodbama, jer nam je glav-
ni cilj prikazati kako su ova tri autora kroz svoju pisanu rije gledali na Hrvate
Kristina Giacometti, eherzada Halki: Slika Hrvatske i Hrvata...
271
i hrvatsku naciju, a kako su svojim djelovanjem uspostavili interkulturalnu
vezu izmeu dvije knjievnosti hrvatske i bosanskohercegovake.
3. Slika Hrvatske I Hrvata U djelima Skendera
Kulenovia, Dervia Suia I Mee Selimovia
Kada sagledamo cjelokupni knjievni opus Skendera Kulenovia, Der-
via Suia i Mee Selimovia, onda moemo donijeti generalni stav da su ovi
pisci bili vie okrenuti ka svojoj rodnoj zemlji, iskazavi to kroz svoja najvea
prozna ostvarenja.
Skender Kulenovi se pokazao kao pisac irokog spektra i istraivakog
nemirnog duha. Uvijek je nastojao da uzbudljivo i potresno komunicira sa
vremenom predratnog, ratnog i poslijeratnog zbivanja. Najvei domet i dopri-
nos dao je u poeziji, pisao je drame, pripovijetke, romane, a sliku Hrvatske i
Hrvata najbolje nam donosi u svojim esejima.
Dervi Sui je sliku o Hrvatima dao u svoja dva velika romana Hoda
Strah i Uhode. Iako ne spominje Hrvatsku i Hrvate u drgim djelima, njegovo
direktno navoenje miljenja o susjedima u ova dva djela, daje nam jasnu sliku.
Mea Selimovi se u svom stvaralatvu zatvara unutar jednog svijeta
muslimanskog, a ujedno otvarajui se prema svemu egzotinom i mistinom.
Malo je govorio o drugima, a svoju sliku o Hrvatskoj i Hrvatima donosi nam
kroz sliku Dubrovnika i Dubrovkinje Marije u romanu Dervi i smrt.
Stania Tutnjevi u svome radu Muslimanska knjievnost na srpskohr-
vatskom jeziku u odnosu prema srpskoj i hrvatskoj knjievnosti
1
, govori o
navedenim piscima kao piscima koji ne pripadaju odreenoj, konkretnoj knji-
evnosti, ve se nalaze i u jednoj, drugoj, pa i u treoj:
Dervi Sui je pisac koji je preteno se bavei nacionalnom parti-
zanskom tematikom, u nacionalnom smislu nekako ostao u praznom
prostoru nije tretiran kao srpski ni kao hrvatski pisac, a nije pokazivao
interes niti je bio pogodan da se angauje u konstituisanju nacionalne
muslimanske knjievnosti jer mu je bila blia bosanskohercegovaka i
jugoslovenska knjievna pripadnost. Na kraju primjeri Skendera Kule-
novia koji je gotovo itav knjievni vijek proveo u Beogradu i Mee
Selimovia, koji je pred kraj preao iz Sarajeva u Beograd, svjedoe
1 Igrom sluaja ili ne, autorica u ovom tekstu govori o ova tri autora (Kulenoviu, Selimoviu
i Suiu) na jednom mjestu, smjetajui ih u isti kontekst, to se pokazalo kao pogodna i
neophodna napomena uz ovaj rad.
272
o pripadnicima muslimanske zajednice koji su kao vrhunski stvaraoci
duboko urasli u srpsku literarnu tradiciju da je srpska knjievnost druge
polovine ovog vijeka bez njih naprosto nezamisliva.
(Tutnjevi 1999: 62)
Iz ovoga moemo zakljuiti kako e i knjievni opus ovih autora biti ne-
opredijeljen i ostaviti otvorena pitanja na koja e svaki odgovor biti prihvatljiv.
Slike Hrvata i Hrvatske moi e se itati iz konteksta, ali i direktno iz teksta.
Ovako, generalizujui ih, moemo napraviti i poredak u kojem je Kulenovi
bio najdirektniji i dao nam najjasniju sliku, zatim Sui koji isto slika direk-
tno, ali u manjoj mjeri i Selimovi koji je skriven, indirektan i ija slika ostaje
nedoreena. Tim redoslijedom i kreemo u nae istraivanje.
3. 1. Hrvati i hrvatska nacija u oima Skendera Kulenovia
3.1.1. Veza Skendera Kulenovia sa Hrvatskom
Ono to ga direktno vee za Hrvatsku je studij na Zagrebakom sveui-
litu, gdje je 1930. godine upisao Pravni fakultet. U Zagrebu je boravio punih
7 godina (od toga prve 4 godine intenzivno, kasnije povremeno). Za Zagreb e
ga vezati lijepe uspomene, to e donijeti i u svom knjievnom opusu.
Pored studija, za Zagreb ga vee i izdavaka djelatnost, jer je 1937. go-
dine skupa sa Hasnom Kikiem i Safetom Krupiem pokrenuo muslimanski
asopis Putokaz.
2
ve u to vrijeme se opredjeljuje za Komunistiku partiju Ju-
goslavije, to e najvie utjecati na njegovu vezu sa Hrvatima i na stvaranje
slike o Hrvtaskoj, ali i slike o Bosni i bosanskom narodu.
3.1.2. Slika Hrvatske i Hrvata u knjievnim djelima
Svojim kratkim priama, ali i pjesmama, Skender Kulenovi je na-
slikao, odnosno iskazao veliku ljubav prema domovini, a kroz domovinu i
ljubav prema svijetu uope. Roman Ponornica je tek prvi dio zamiljene roma-
neskne trilogije o Bosni i Bonjacima
3
, gdje se islamska tradicija i turska vlast
oituju u svakom od likova romana. Njih, meutim, istovremeno psiholoki
i moralno zahvaaju i obiljeavaju prvi znaci zapadnoevropske civilizacije i
2 asopis Putokaz nije imao odreen odjek, to je uzrokovalo da bude kratkog vijeka. Izlazio
je dvije godine, od 1937. do 1939. Kulenovi je tu najee objavljivao svoju poeziju.
3 Tema romana je socijalno raslojavanje i ekonomsko propadanje patrijarhalne begovske bo-
njake familije. Roman je vremenski ogranien na prve decenije austrijske uprave u Bosni,
ali prikazom Bonjaka on govori i o odnosu svih drugih prema njima.
273
duhovne kulture. Tu se na momente donosi slika hrvatske nacije, ali se nigdje
ne imenuje.
Za razliku od Ponornice, Kulenovi u esejima Miscellanea I i Misce-
llanea II donosi miljenje o Hrvatima, gdje cijelu hrvatsku naciju dijeli na na-
dreene - one koji su na vlasti i na podreene - obini narod ili puk koji nema
nikakva prava. U ovom kontekstu Kulenovia najbolje opisuju rijei Marka
veovia koji je rekao: Od ovog bega nije bilo veeg kmeta u jugoslovenskoj
knjievnosti. (veovi 2006: 10). Tako Kulenovi osuuje one koji su na vioj
skali drutva i koji su spremni na sve, pa ak i na to da prodaju dravu. On
istie da se to donosi kroz teroristike akcije, koje su u to vrijeme bile este,
kroz razgranavanje i irenje propagandistike tampe po gradovima i selima,
agitacijom meu seljatvom i radnitvom, stvaranjem razliitih organizacija,
naroito omladinskih, borbom za upravu i kroz kulturna, prosvjetna i knjiev-
na drutva, ime se ugroava nii sloj drutva:
Pokuaji da se hrvatskom seljakom pokretu nametne tuturstvo, sve to
jasno pokazuje da faistiki dio nae domae hrvtaske gospode siste-
matski i uporno radi na stvaranju svoje podloge u irokim slojevima
seljatva, radnitva i graanstva i na zauzimanju politikih i kulturnih
poloaja, kako bi pripravio teren za ostvarenje svojih konanih politi-
kih ciljeva.
(Kulenovi 1983: 24)
Konani cilj tog dijela hrvatske gospode, malenog, dodue, dijela po
broju, ali krupnog po bogatstvu i nezasitosti apetita, jest uzimanje pune poli-
tike vlasti u svoje ruke, putem koje bi mogli svoj poloaj u drutvu ne samo
odrati nego jo i poveati
4
. Da bi se taj cilj postigao, trebalo je sistematski
suzbijati rad svih pokreta za narodnu slobodu i socijalnu pravdu, po potrebi
ubijati njihove borce, a istovremeno upotrijebivi svu vjetinu i, navui na se
kabanicu pravih boraca i prijatelja narodnih i obasipati narod njaradikalnijim
lozinkama, nacionalnim, tamo gdje na prvo mjesto dolaze nacionalni pokreti,
socijalizam, tamo gdje su se najvie razbuktali isto socijalni pokreti. (Ku-
lenovi 1983: 24) Kad toj gospodi ne polazi za rukom da ostvare svoje ciljeve
4 Kulenovi je sadraj zbilje stavio pod lupu da bi je otro mogao osuditi sa punom otrinom,
sa nimalo leernim pristupom takvog naina kritike socrealistikog drutva. Ni u jednom
trenutku on ne gubi interes za politiku i historiju, jer iz njih, kao iz sehare, izvlai politici-
zam kao tematsko poetine tendencije. Iz toga izvire eruptivnost njegovog jezikog izraza,
pa onda i ne udi to ga je Danilo Ki nazvao rudarom ivog jezika.
274
demokratskim putem, onda ona svojim plaenicima i zavedenim seljakim i
radnikim sinovima turaju u ruku batinu, revolver i no. I za Kulenovia ta
slika ide dalje od Hrvatske:
Tako je to bilo u Italiji neposredno poslije rata, tako je bilo u Njemakoj
pred dolazak Hitlerov na vlast, tako se to dogaa i danas u itavom nizu
zemalja, pa evo i kod nas u Hrvatskoj. Kao to su talijanski i njemaki
krupni kapitalisti i veleposjednici, industrijalci i bankari, osjetivi da se
ljulja njihov poloaj pod pritiskom izgladnjelih irokih slojeva naroda,
novcem pomagali Musolinija i Hitlera i mirno ih putali da provode re-
voluciju praznih rijei, tako evo i faistiki dio nae domae hrvatske
gospode pomae kojekakve nae domae voe.
(Kulenovi 1983: 25)
Zanimljiva je injenica da Kulenovi i sebe stavlja kao dio tog naroda
(nae voe, kod nas u Hrvatskoj), to govori da se za kratak period dok je
boravio u Hrvatskoj (vrijeme studija), potpuno prilagodio toj sredini i gledao
je oima vlastite pripadnosti.
5

Dalje on navodi da se domai faizam najedanput poinje odricati
faizma, dakako samo rijeima i nastoji se proglasiti najistijim, najradikal-
nijim hrvatskim nacionalizmom, povijeu posveenim borcem za hrvatsku
nacionalnu slobodu, a ustvari su nasljednici izdajnike hrvatske gospode koja
su hrvatsku grudu prodavala Beu i Peti, koji su devetsto osamnaeste drali
politike uzde u svojim rukama (...), postadoe eto povijeu posveeni borci
za hrvatsku nacionalnu slobodu! (Kulenovi 1983: 28).
Iz ovoga vidimo koliko je Kulenovi ogoren i kivan na vlasti ili bar
one koji bi to trebali biti. U tome svemu trpi hrvatski seljak, jer kad je hr-
vatski radnik saznao da njemakom radniku nadnice nisu poviene, da mu
je oduzeto ak i pravo da se slobodno organizira u svoje sindikate, kad su se
promijenili talijansko-jugoslovenski odnosi (Kulenovi 1983: 32), tad on pre-
uzima stvari i svoje ruke i uspijeva se oduprijeti nedaama, ali taj poduhvat je
kratkog vijeka.
Tada je dolo do odricanja od faizma, veza i namigivanja s internacio-
nalnim faizmom. Kulenovi kritikuje to se borcu Anti Straeviu prilije-
pio i nakalamio rasizam, jer danas se iz njegovih djela navode ona mjesta na
kojima Ante Starevi kae da je nemogue po krvi ustanoviti ko je Hrvat: Ti
5 Pridjev na se, takoer, moe odnosit i na Jugoslaviju kao tadanju federativnu jedinicu,
ali on u vie navrata istie da se tu radi ba o Hrvatima.
275
stoji na putu mojih prohtjeva i zato ti nisi ista hrvatska krv! Napolje s tobom,
plaenie! (Kulenovi 1983: 28)
U eseju Jedna alost i jedna potreba Kulenovi iznosi kritike prema
Hrvatima koji imaju predrasude prema Muslimanima iz Bosne. On je ogoren
to Hrvati misle da su Muslimani izmiljena, hibridna nacija koja nema svoje
porijeklo, institucije ni identitet:
Druga je posljedica toga bila: stvaranje miljenja kod neupuenih Hrva-
ta i Srba o Muslimanu kao o nekakvom orijentalnom prevrtljivcu.
(Kulenovi 1983: 12)
Na ovaj nain Kulenovi osuuje neupuenost i povrnost kod Hrvata
istiui da je njihovo miljenje zastarjelo i da je puki stereotip.
Iz uspomena na Hasana Kikia Kulenovi ali za Zagrebom i za svim
to unitava taj hrvatski velegrad:
U Zagrebu je bilo muno, o tom bih mogao itavo poglavlje napisati.
Plava svjetla noi, policijski asovi, ulice zelene od Nijemaca i ute od
ustaa, svaki dan plavi plakat s imenima strijeljanih. Meu njima bilo je
i mojih poznanika i prijatelja.
(Kulenovi 1983: 67)
Tu ve istie jedinstvo izmeu Hrvata i Muslimana i pokuava ih gleda-
ti kao nacije u istom poloaju:
U onome darmaru domobranska komanda nije stigla da izda legitimaci-
je rezervnim ofcirima, pa je jednostavno na stare jugoslovenske udarila
svoj ig, naravno, samo Hrvatima i Muslimanima.
(Kulenovi 1983: 68)
Kada bismo postavili pitanje zato Kulenovi ovako strasno govori o
Hrvatima, onda bismo odgovor vjerovatno nali u njegovim knjievnim, ali i
privatnim vezama sa Hrvatskom. Zagreb je bio mjesto gdje je objavio veinu
svojih djela, mjesto gdje je ureivao ak dva asopisa, ali se ipak na kraju od-
luuje za svoju Bosnu, konkretnije za Hercegovinu: Bosna je sve to imam, a
Hercegovina posebno... Mostar me je nadahnuo, inspirisao. (Kulenovi 1985:
9) Ovim se on opredjeljuje i ustvari vraa svojim korijenima, a Hrvati i veza sa
Hrvatskom postaju samo mali fert kratkog vijeka.

276
3. 2. Hrvati i Hrvatska u djelima Dervia Suia
3.2.1. Veza Dervia Suia sa Hrvatskom
Dervi Sui je u Hrvatskoj jako slabo poznat, odnosno mogli bismo
rei da je za njega doista malo ljudi ulo. Miljenko Jergovi navodi da je razlog
takvoj recepciji njegovih djela u susjednoj zemlji vjerojatno taj to nisu posto-
jali ni izvanknjievni ni knjievnomarketinki razlozi koji bi ga u Hrvatskoj
proslavili. (Sui 2005: 284)
Ime Dervia Suia uglavnom se vee za pisca socrealistikog obrasca,
tako Stania Tutnjevi u ve pomenutom radu istie kako je u prvim godina-
ma neposredno poslije Drugoga svjetskog rata znak raspoznavanja meu lite-
rarnim stvaraocima bio mjera ispunjavanja zadatog socrealistikog poetikog
obrasca, a iza pedesetih godina mjera odstupanja od njega muslimanski pisci
nisu u tome ni prednjaili, ni zaostajali: Model partizanske proze najuspje-
nije je popunjavao Dervi Sui, kao primjer uspjenog lirskog angamana
u patriotskom, antiratnom, socijalnom i opteljudskom pogledu u dosluhu sa
tradicionalnim pjesnikim iskustvima (1999: 61). Upravo u takvom poetskom
obrascu u svojim velikim romanima Hoda Strah i Uhode Sui i prikazuje
Hrvate.
3.2.2. Slika Hrvatske i Hrvata u knjievnim djelima
Hoda Strah roman je s tematikom iz osmanskog razdoblja bosanske
prolosti, opisuje poloaj pojedinca u tim okolnostima. Autor ne spominje Hr-
vate na puno mjesta, ali zato ih na svega nekoliko stranica, kroz oi Nijemaca,
karakterizira kao ljude koji korektno odrauju svoj posao, vrlo su topli i jako
puno razmiljaju o svojim korijenima, odnosno o problemu porijekla. Kroz oi
majora Gishibela (Nijemac), pisac opisuje Babuniev karakter i poistovjeuje
ga s kompletno svim Slavenima:
A udan svijet ovi Slaveni uopte, posebno diese Kroaten, dok su
vojnici i podofciri, zahvalan su materijal za oblikovanje u smislu voj-
no-vjebovnom i ratno-slubujuem, ali im koji omirie literaturu i
pone itati stranake novine, ah te novine, a njim se neto stane zbivati,
valjda iz podzemlja nasljea proviruju nekakve bolesne zabune, nedou-
mice, civilistiki (...) zum Beispil, dieser Babunitsch, besprijekorno vri
dunost, iako mu uniforma stoji savreno kao da se rodio u njoj, a ona
s njim raste i sve skladnije stoji i slui tijelu, iako je i hrabar... dobar
maevalac... samokresom gaa bolje od mene... tano... iako takav, on,
277
molim vas lijepo, ipak naao za shodno da ovdje u avoljoj noi, pred
sutranje klanje s divljim hordama koje evo i sad arlauu kao krvolone
zvijeri nou u dungli, on je tu, je li, naao da meni pria prie o lirici
ovih uroenika...
(Sui 2005: 235)
Takoer, autor spominje Slavonski Brod i spominje koncert pukovske
glazbe Nijemcima u ast. Iz ovoga se vidi koliko su Nijemci, za razliku od
Hrvata i Bosanaca, zapravo hladan i proraunat narod, te kako ne cijene tue
obiaje: Babuniu, meni je to vie liilo na vuje zavijanje. Poslije Mocarta...
ili bar promenadnog koncerta pukovske glazbe u Slavonskom Brodu nama u
ast... sluati ovo, ah, kakav emer! (Sui 2005: 233)
Iz odgovora porunika Babunia vidi se da dobro poznaje povijest i
porijeklo svojega naroda. Zanimljivo je i to da sada usporeuje Bosnu s Hr-
vatskom:
Ni oni Mocarta ne bi primili s potovanjem, gospodine majore. Stvar
i jeste u tome to se ljudi jako malo poznaju i to ee razmjenjuju
bojeve granate nego svija dobra (...) talentovan svijet, svje, ambicio-
zan... Bosna kao i Hrvatska... kraljevstvo... sastavni dio... uli smo...
Filipovi... stoljetne tenje ovog nadasve napaenog naroda... turskim
terorom, gospodine majore, uostalom, ova lirika kao i njihova ivotna
flozofja... Gishibel je razumijevao samo ulomke ovog nadasve dosad-
nog govorenja, kao da ovi i Hrvati i Srbi u carskoj vojsci, ofciri, na-
mjeravaju poslije ratne kampanje kandidirati se za civilna katedarska
blebetala koja s pristojnim mjesenim primanjima iz dravne kase za-
bavljaju besposlene dame i preitanu, gomilama knjiurina oamuenu
studentariju.
(Sui 2005: 233234)
Sui je na ovih nekoliko stranica razgovora majora Gishibela i lajtanta
Babunia zapravo pruio opis karaktera nacije Hrvata i usporedio ih s Bo-
sancima i Nijemcima, ime dokazuje da nacionalne karaktere ini odree-
na predispozicija due, koja u jednoj naciji prevladava vie nego u drugima.
(leerssen 2009: 105)
Uhode je roman koji na poseban nain, kroz perspektivu uhode, govori
o percepciji Bosne od strane drugih i to od pojave pisanih dokumenata vezanih
za Bosnu pa sve do poslije Drugoga svjetskog rata. Hrvatsku u ovom djelu Su-
278
i spominje na nain da pria o Dubrovakoj Republici
6
koja je u to vrijeme
(15. i 16. stoljee) bila na vrhuncu moi. Dubrovnik je, sudei prema autoru,
bio lijep grad pa je tako opisan kao grad u kojem neizmjerna svjetla pljute
po vodi i kamenu, dah je lak, krvotok ubrzan, ljudi vedri i srdani pod istim i
srenim nebom (Sui 1971: 21), a isto tako bi prema Suievim opisima svat-
ko poelio ivjeti u Dubrovniku, pa je kasnije uhoda smiljao kako da prevari
kralja i izmami dozvolu da se [trajno] nastani u Dubrovniku i kako da prevari
dubrovaku gospodu da mu povjeruju da mu na strani vie nema stanka i da je
vrijeme da pone slubu u dragom gradu. (Sui 1971: 15)
Sui u ovom djelu, prije svega, ne govori samo o uhodama kao biima
i robovima svoje struke ve moemo zakljuiti da ih promatra i kao ljudska
bia, koja zbog svojih strasti nerijetko i stradavaju. Sudar stereotipa i predrasu-
da prema Bosni, sa stvarnim identitetom koji upoznaju razliite uhode, stvara
kod svakoga od njih promjene identiteta. Upravo jedan takav uhoda ima izra-
zitu elju ivjeti u Dubrovakoj Republici s Hrvatima, jer je Dubrovnik tada
slovio kao vrlo razvijen grad, a Dubrovani kao bogati narod, dok je zemlja
zvana Bosna nesrena zemlja. (Sui 1971: 5)
3. 3. Hrvati i Hrvatska u djelima Mee Selimovia
3.3.1. Veza Mee Selimovia sa Hrvatskom
U biografji Mee Selimovia ne istie se neka posebna veza sa Hrvat-
skom, osim kratkog boravka u Dubrovniku, to e se kasnije proeti i kroz
njegovo knjievno djelo. Kad je u pitanju kritika, Selimovi je ostao zapaen,
a to se posebno odnosi na novije vrijeme kada se Mea Selimovi smjeta u
interkulturni kontekst. Na tom planu najvei doprinos dao je Zvonko Kova
koji se posvetio rasvjetljavanju interukultralnosti ovoga pisca.
Pregled recepcije Mee Selimovia u Hrvatskoj donosi Ivan Maji u
svom radu Kritika recepcija djela Mee Selimovia u Hrvatskoj, gdje daje
iscrpan pregled i hronoloki prikazuje tok i intenzitet kritikih, znanstvenih i
drugih strunih tekstova od 1950. pa do danas. Autor naglaava da je sredinje
mjesto recepcije i najvei odjek u Hrvatskoj vidljiv od 1966. kada izlazi roman
6 Kako u to vrijeme granice Republike Hrvatske nisu bile iste kao i danas, autorice e svaku
referencu o Dubrovakoj Republici smatrati referencom o Hrvatskoj, jer su, izmeu osta-
log, Duborvaku Republiku naseljavali Hrvati. Dubrovaka Republika bila je patricijska
dravica nastala iz srednjovjekovne dubrovake komune. Nalazila se ja jugu dananje Hr-
vatske i to na prostoru Dubrovnika i njegove neposredne kopnene i otone okolice. Bila je
drava jakog pomorstva i sauvala je svoju neovisnost trgovinom s velikom silama poput,
primjerice, Osmanskog carstva.
279
Dervi i smrt pa do 1975, kada izlaze Sjeanja (Maji 2008). Rad uz ilustraci-
ju brojnih primjera pokazuje bogat te kritiki vrijednosno razliit recepcijski
odjek djela Mee Selimovia u Hrvatskoj.
3.3.2. Slika Hrvata i Hrvatske u djelima
Poznato je da je Mea Selimovi u svom knjievnom opusu najvie ori-
jentiran na islamsku misao i flozofju i u veini svojih djela ostaje u okvirima
Bosne, prikazujui time uglavnom bosanskoga ovjeka. Ako tu injenicu po-
smatramo sa stajalita imagologije, vidjet emo da Selimovi takvim pristu-
pom istovremeno iskazuje i stav prema drugima. Njemu je dovoljan islamski
svijet da prikae metafziku dramu ovjekovog otuenja i u slubi vlasti i
ideologiji, tako je i slika svijeta u njegova dva najvea romana Derviu i smrti
i Tvravi uobliena islamskom tradicijom.
Ipak, Selimovi u tom svom zatvorenom svijetu donosi i sliku drugih.
Sliku Hrvata i sliku Hrvatske, konkretno grada Dubrovnika, donosi kroz lik
Hasana i uz pomo Dubrovkinje Marije. Najbolji (mogli bismo rei i jedini)
sud o tome iznio je Zvonko Kova u svome tekstu Mea Selimovi u meu-
kulturnom prostoru (2010), gdje prisustvo strane stvarnosti kod Selimovia
vidi kroz Hasanova lutanja i putovanja i to samo iz jednog cilja - zbog ljubavi:
Hasanova jedina ludost bila je ljubav, vie potreba za ljubavlju, prema Du-
brovkinji, dok se on sam ne ostvaruje, ne prepoznaje, ne smjeta u odreeni
prostor. (Kova 2010: 16)
Kova istie da se nije sluajno Hasan zagledao u Dubrovkinju u sred
Carigrada te kao razlog navodi jezik kao elemenat raspoznavanja svoga vlasti-
tog identiteta: U simbolinom irem kontekstu vjersko-kulturnoga identiteta,
jezik umjesto mjesta te blisko srodstvo i odreeno meusobno predznanje bili
su dobar preduvjet za iznenadnu ljubav i prijateljstvo, kao i za spoznaju za
drugaijim, a bliskim. (Kova 2010: 22)
Tako dolazimo do zakljuka kako se Hasan identifkuje, zbliuje sa Du-
brovanima (Hrvatima) samo iz razloga jer se nalazi daleko od domovine, jer
su mu oni u tom stranom svijetu najblii, jer su oni najblii tvravi unutar
njega. Ovaj zakljuak posebno dokazuje njegova posjeta Dubrovniku gdje se
on osjea strancem: U Dubrovniku je dva puta bio drag gost u njihovoj kui, u
mnotvu tetaka, strina, roaka, poznanika, prijatelja i oba puta je jedva ekao
da pobjegne od tog nepoznatog svijeta. (Selimovi 1996: 331)
Koliko god mu bili dragi i bliski u dalekom Carigradu, toliko su mu mr-
ski i daleki u samom Dubrovniku, i to ne samo narod ve i Marija zbog koje se
naao tu: Navike, obiaji, nain kako se razgovara, nain kako se uti, ono to
280
su od ranije mislili jedno o drugome, i ne znajui se, sve je to provalija meu
njima. Shvatio je da je Marija u ovom gradu zatiena i odbranjena, kuama,
zidinama, crkvama, nebom, mirisom mora, ljudima, sobom ovakvom kakva
nigdje nije. (Selimovi 1996: 331)
Ovdje vidimo da je ljubav prema domovini, prema svome pobijedila i
nadvladala ljubav prema eni i ljepotu grada Dubrovnika:
Jer se ledio od pomisli da ivi u ovom divnom mjestu, i sam, i s njom, u
duu mu se uvukla tuga kakvu nikad nije osjetio, i sa radou se opro-
stio kad je naiao na jedan trgovaki karavan koji je s Ploa, u Taboru
polazio u Bosnu. Radost ga je drala i kad je vidio izvanplaninski sni-
jeg, i bosansku maglu, i osjetio ljuti igmanski vjetar, i uao razdragan
u namraenu kasabu, stisnutu izmeu brda, i ljubio se sa zemljacima.
Suprotnosti koje donosi u navedenim rijeima jo vie pojaavaju tu
ljubav nasuprot divnog mjesta nalazi se snijeg, magla, ljuti vjetar, namraena
kasaba, ali radost ga dri jer je sve to bosansko. Selimovi ovom Hasanovom
neminovnosti vezivanja i naporom oslobaanja, neophodnosti ljubavi prema
svome i potrebom razumijevanja stranoga (Kova 2010: 24), donosi i svoju
viziju drugih, u ovom sluaju najbliih Hrvata i tim prikazom ostaje vjeran
svome zatvorenom svijetu, svojoj ljudskoj tvravi.
Isto to, samo na drugi nain, Selimovi e potvrditi u svom
drugom velikom romanu Tvrava kroz lik Abdulaha Delalije, a indirektono
i glavnog aktera Ahmeta abe: Granica se postavlja izmeu nas i naroda,
i preko granice aljemo samo pandure. Ovo nije jedna drava, mi stvaramo
svoju, narod svoju. Izmeu tih dviju drava nema mnogo prijateljskih odnosa.
(Selimovi 1999) Tako Selimovi ostaje zatvoren unutar zidina, unutar svojih
tvrava, malo progovorivi o drugima. I kada govori o drugima govori kroz
likove drugih. I sam kae da nije izabrao svoje porijeklo, nego mu se samo
priklonio:
Ja ne biram ono to imam. Ne biram u stvari nita, ni roenje, ni porodi-
cu, ni ime, ni grad, ni kraj, ni narod, sve mi je nametnuto. Jo je udnije
to to moranje pretvaram u ljubav. Jer, neto mora biti moje, zato to je
sve tue, i prisvajam ulicu, grad, kraj, nebo koje gledam nad sobom od
djetinjstva.
(Selimovi 1999)
281
To to mu je nametnuto kao da ga tjera u okove i on ostaje dostojan tome
to mu je dodjeljeno, to je uspio prisvojiti i time upravo i iskazuje najbolju
sliku prema drugima: o njima ne ostavlja utisak, dovoljan je sam sebi.
4. Zakljuna razmatranja
Prikazati sliku jednog naroda oima knjievnih velikana kao to su Ku-
lenovi, Selimovi i Sui na ovako malom prostoru bilo je teko. Autorice su
u radu uzele najreprezentativnije dijelove koji su mogli prikazati da je ideolo-
ki i klasni koncept drutva poslije osloboenja 1945. godine potisnuo u drugi
plan nacionalni karakter knjievnosti i da su ova tri pisca u svakom pogledu i
svaki na svoj nain dijelili sudbinu sa ostalim jugoslavenskim piscima. Takva
sudbina svakom od njih daje mogunost drugaije predodbe drugog, a knji-
evnostima kojima pripadaju dodjeljuju predznak interkulturalne knjievnosti.
U meuratnom periodu Skender Kulenovi je u poetikom pogledu
nadvladao preporodnu, razvojnu fazu, tu nam je i donio sliku drugih, sliku
Hrvata okupiranih nacionalnim i drutvenim pitanjima. Njegovo junoslaven-
sko osjeanje se osjea svjesnim, a orijentacija u pravcu koji je ovaj knjievni
stvaralac zacrtao je moan i ekspanzivan, jer ga je uinio snanim poborni-
kom za koncepciju istine i pravde. Kod njega se oituje globalna svijest koja
se slojevito i uvijek na drugaiji nain manifestuje, prenosi i primjenjuje sa
pojedinca na kolektiv obogaujui ih dodatnim nijansama leksikog izraza da
bi pokazao svoju sposobnost trajnog obnavljanja. Na taj nain donosi i sliku
prema drugima.
Dervi Sui pie prvenstveno o Bosni i preteno je prikazuje u nega-
tvnom svjetlu, ali ne zato jer eli okaljati svoju zemlju, ve zato jer je tada
bilo takvo stanje u Bosni. Sui uoava neke stereotipe (primjerice u romanu
Uhode), ali pie na nain da i itatelji mogu prepoznati da su to stereotipi. Iako
se u biografji Dervia Suia ne navodi direktna veza s Hrvatskom, kao to
je to sluaj s Kulenoviem, taj veliki pisac je kroz samo nekoliko stranica, u
samo dva romana izrekao svoje miljenje o Hrvatskoj i Hrvatima. Jednako kao
i prema svom narodu i svojoj tradiciji, Sui prilazi Hrvatima i Hrvatskoj vro
realno i iznosi konkretne injenice.
Za razliku od Skendera Kulenovia i Dervia Suia, kod Mee Selimo-
via se javlja motiv pobune kojeg je Selimovi smjestio u vlastiti prostor i koji
je iznutra jasnije ocrtan duhom nego to je spolja odreen. Njegovi romani su
preteno romani kulture, vie romani ideja negoli romani zbivanja. U Derviu
i smrti sve historijske naznake su sporedne. Pisac jasno stavlja na znanje da
ga prvenstveno zanimaju ope teme ljudskog morala i bitisanja, a tek uzgred
282
odreeni karakteri u odreenom dejstvu, kao i drugi narodi i njihova uloga.
Historijsko vrijeme samo po sebi je nevano. vana je sama pria, njen unu-
tranji duhovni prostor, u kome znaajnu ulogu ima kulturna sredina islamske
Bosne, gdje se sve njegove prie odigravaju. Izlet sa Dubrovkinjom je tek krat-
ki izlet u ono drugo, gdje donosi sliku drugih, sliku Hrvata. Ta slika je jasna,
lijepa i kratka, ta slika je obojena ljubavlju, a Hrvatska odnosno grad Dubrov-
nik obojen je ljepotama koje su ovozemaljske i pred kojima pisac ne sustaje.
Ovim, konano, moemo doi i do osnovnog suda, koji vrijedi za sva
tri pisca: u svojim biografjama imali su (in)direktnu vezu sa Hrvatima i Hr-
vatskom, sve te veze, ma kakve bile, kratkog su vijeka. Razlog svemu je je-
dinstven: ljubav prema svome. Slika Hrvatske i Hrvata u njihovim djelima je
uglavnom lijepa, ali ta slika i ostaje samo na tome jer oni se vraaju svome i
ma kakvo god ono bilo, svoje je.
Zbog obimnosti knjievnog opusa ovaj rad moe biti samo uvod u istra-
ivanja ova tri pisca putem imagologije. Kratki uvid u mogunosti gledanja
na ova tri pisca njihovim vlastitim oima i slikama koje jasno govore koliko
je vrsta veza izmeu ove dvije nacije, izmeu ove dvije zemlje, izmeu ove
dvije knjievnosti.
literatura
Beller, M., leerssen, J. (2007), Imagology: the cultural and literary representation of
national characters: a critical study, Rodopi, Amsterdam, New York
Duki D., Blaevi Z., Pleji l., Brkovi I. (2009), Kako vidimo strane zemlje: uvod u
imagologiju, Srednja Europa, Zagreb
Kova, Zvonko (2010), Mea Selimovi u meukulturnom prostoru, zbornik Knjiev-
no djelo Mee Selimovia, ANUBiH, knjiga XXvIII, Sarajevo
Kulenovi, Skender (1983), Miscellanea I, Izdavaka djelatnost Svjetlost, Sarajevo
Kulenovi, Skender (1983), Miscellanea II, Izdavaka djelatnost Svjetlost, Sarajevo
Kulenovi, Skender ( 1985), Poeme i soneti, Svjetlost, Sarajevo
Maji, Ivan (2005), Kritika recepcija djela Mee Selimovia u Hrvatskoj, Gradovrh
5, Matica hrvatska, Zagreb
Selimovi, Mea (1996), Dervi i smrt, Bosanska rije, Sarajevo - wuppertal
Selimovi, Mea (1999), Tvrava, Publishing, Sarajevo
Sui, Dervi (1972), Uhode, Svjetlost, Sarajevo
Sui, Dervi (2005), Hoda Strah, v.B.Z, Zagreb
Tutnjevi, Stania (1999), Muslimanska knjievnost na srpskohrvatskom jeziku u od-
nosu prema srpskoj i hrvatskoj knjievnosti, Research Support Scheme, Bu-
dimpeta
283
veovi, Marko (2006), Predgovor, u: Skender Kulenovi, Pjesme, ogledi, Bonjaka
knjievnost u 100 knjiga, Preporod, Sarajevo
http://rss.archives.ceu.hu/archive/00001055/01/55.pdf
Image OF croatia AND croats IN the WORKS
BY Skender Kulenovi, Dervi Sui
AND Mea Selimovi
Summary
In this work the authors will put M. Selimovi, S. Kulenovi and D.
Sui into intercultural context using imagology as a branch of comparative
literary studies. The question about the idea that mentioned authors have about
Croatia as a foreign country, and about Croats in relation to themselves and
their own nation, will be answered. Since their observation of others devel-
oped on the basis of collective or personal experience (Selimovi and Sui),
and on the basis of intertextuality (Kulenovi), it will also be answered are
these images echoes of works read through or their own engagement in litera-
ture. In this direction, special accent will be put on Kulenovi, as an author
who published some works in Zagreb and who studied at University of Zagreb.
Using the works of the mentioned authors, the fnal and main goal of this work
is to show intercultural relationship between Bosnian and Croatian literature.
284
UDK: 821.163.4(497.6).09-31 Selimovi M.
821.163.4(497.6).09-31 Kulenovi S.
denita Kari
Simbol DOMA U Tvravi Mee Selimovia
I pONORNICI Skendera Kulenovia
KlJUNE RIJEI: dom, tvrava, ponornica, Mea Selimovi, Skender Kule-
novi, granica, potraga
Simbol doma je prominentan u djelima Tvrava Mee Selimovia i Ponornica
Skendera Kulenovia. Ipak, on se iskazuje razliito u ovim djelima. U Tvravi
dom se dostie i upotpunjava ljubavnom zajednicom; u Ponornici, pak, dom
nikada nije ostvaren, ali se za njime traga u prirodi. Dom je obiljeen granica-
ma i predstavlja okonanje potrage.
Dom kao simbol snano istie i prostorno i vremensko, i topos i chro-
nos, mal i dahr. Kada osmotrimo naslove romana koji su predmet ovog
izlaganja, u prvi mah primjeujemo njihovu prostornost: tvrava kao statini,
nepomini, ogranieni topos, te ponornica kao izraz dinamike, nomadskog,
fuidnosti, ali sa opet dosta negativnim prizvukom nestajanja. U jednom dosta
poopavajuem potezu, poistovjetiu simbol doma kod ova dva pisca sa tvra-
vom i ponornicom.
Dom svakako ima i svoju vremensku dimenziju. U oba ova romana on
predstavlja privremeno zatvaranje kruga koji je iniciran odlaskom. I Ahmet
abo iz Tvrave i Muhamed iz Ponornice se vraaju. Iako je ovaj motiv po-
vratka prastari i esto povezan sa duhovnom dimenzijom (od mistikih-religij-
skih iskustava pa sve do ekspirovih junaka povratak je znaio upotpunjenje
svojevrsne misije), ovdje, pak, likovi se vraaju da bi se tek tada suoili sa
stvarnou. Ahmet abo se vraa gradu i razruenom domu, a Muhamed poro-
dici i odavno izgraenom domu. Ahmet gradi tvravu osjeajnosti, Muhamed
iza sebe ostavlja ponornicu. Obojica su nekada davno imali dom. Meutim,
taj dom je sada ili razvalina od koje je ostalo puko sjeanje ili pak poprite
nemira, boli, nepravde.
285
Kad sam doao s vojne, doekale su me rave vijesti. Porodica mi je
prola gore nego da je bila na Hoinu: otac, majka, sestra i tetka, svi su
pomrli od kuge. Ni grob im nisam znao; stotine su umirale u jednom
danu, i ivi su urili da ih zatrpaju gdje bilo. Trona porodina kua je
izgorjela, zapalili su je Cigani kad su se zimus sklonili od zime, zapalili
nehotice, nepanjom, zato to nije njihova. Ponekad bih otiao da vidim
pocrnjele zidove i mrtve oi mrtvog zdanja, u kojem nikako nisam mo-
gao da zamislim bive stanovnike: kao da je bilo pusto odvajkada. Ni
sebe nisam mogao da zamislim u toj kui, nekad. Nije me bilo u vlasti-
tim uspomenama, kao da je to bio neko drugi. Bata je razvaljena, voke
otrnjavile, bijedno i alosno. Traili su mi da prodam, nisam htio. Kao
da sam se nadao da e se vratiti sjeanja, moda e mi biti potrebna. Ali
sam se toga sjetio kasnije, tada mi je bilo svejedno. Svejedno na neki
poseban nain, bez duboke tuge i tekog aljenja.
(Selimovi 1977: 18-19)
I u Ponornici i u Tvravi na sceni je igra zatvaranja i otvaranja, unutar-
njeg i vanjskog, svijeta haremluka i svijeta selamluka, odnosno, svijeta mu-
karaca i svijeta ena. Kada govorimo o domu kod Selimovia i Kulenovia,
bitno je napomenuti koliko su duboko oni svjesni ove otre drutvene podjele.
Kod Kulenovia dolazi do najizravnije kritike takvog razdvajanja, kritike koja
esto podsjea na Rudijevu, iako, naravno, oba ova autora dijele prostran-
stva kako geografska, tako i misaona. Oba naa autora ne briu ene iz svoga
narativa, one su za njih podjednako bitne za stvaranje doma, ali su isto tako
svjesni da njihov domen pripada carstvu majki kako bi to rekao Abdulwa-
hab Bouhdiba (Shafk 2007: 144-145). Kod Selimovia to majinsko carstvo
ima notu zatitnikog pred vanjskom okrutnou, to je Midhat Begi izrazito
precizno primijetio u sljedeem citatu:
Tako bi se kao primjer moglo navesti poglavlje Mo ljubavi, gdje je rije
o enama, o trudnoj Tijani, o Mahmutovici, o mahalskim enama, gdje
je enskost viena kao podloga ivota, a mahalska ena istodobno bo-
sanski sva autentina i sveljudski antiki istinita.
(Begi 2004: 277)
Tijana je vladarica iz sjene i zajedno sa abom gradi samozatajan, privi-
legovan svijet ljubavi. Oboje iz razruenih domova (abini su pomrli, Tijanini
su ljuti na nju) grade novi dom, naspram veeg sistema koji se uruava. Poznati
286
su nam odlomci u Tvravi kada Tijana otro kritikuje stanje u kojem vlastodr-
ci za sebe smatraju da su drava:
Je li moj otac bio opasan za dravu? nastavila je, ogoreno, otkriva-
jui razlog svoje estine. Ne, ni za koga on nije bio opasan. A opet su
ga ubili. Nekome su naredili, i taj je posluao. Moda samo zato to je
neto rekao u piu, ili se nekome uinilo da je rekao. Tui ivot je jevtin,
Avdaga. Mnogo ih je koji nikoga nee poaliti. Pa zato i od potenih
ljudi stvarate zlikovce? Neka ostanu makar za udo.
Uloga enskog kod Selimovia je zapravo uloga izdvojenog kritiara
koji je potisnut na marginu usljed drutvene podjele rodova, ali koji efektivno
djeluje na centar. Dom koji Tijana i Ahmet stvaraju sadri granice, ali te gra-
nice su, kako bi to Pjero Zanini kazao, granice kao odbrana, a ne iskljuenje
moda ak i granice pomirenja. (Zanini 2002: 57 i 2002: 123).
Kod Kulenovia, pak, tradicionalno/ tradicionalistiko se uruava pred
naletom novog vremena, meutim ni to novo nije sposobno da kreira nita vie
od nedonoeta, od mimikrije, od besplodne imitacije. Kulenovievi enski
likovi su upravo takvi, uhvaeni izmeu sputavajueg tradicionalizma i agre-
sivne kulturne kolonizacije, a oit primjer je lik Memnune i njenih sestara, ije
sudbine su roba u trgovini mukih interesa, kako pokazuje odlomak o Muha-
medovom amidi Hotelijeru:
Kod mene knjiga u kuu ulazi! dodade poslije onog alafranga, gle-
dajui u mene.
Znam, znam, a keri dri u kafezu! rekoh u sebi.
(Kulenovi 1991: 263)
Razlika kod ova dva autora moda ima veze sa time da se Ahmet abo
iz ratnog zla vraa, izmeu ostalog, i u tajnoviti a opet jednostavni enski
svijet u kojem nalazi utoite, dok se Muhamed iz uljuljkanog svijeta koloni-
zatorskog hedonizma vraa u svijet pred ponorom, u enski svijet rastoen,
rastrojen i nemoan.
Kulenovi je dosta opsjednut i dihotomijom plodnosti-jalovosti u ovom
romanu: od doma Proraljike i Nene, koji nemaju vlastite djece, ve usvojenu
ker Seniju, preko brojnih djevojaka kojima prijeti usidjelitvo kao u ovom
kontekstu gorka sudbina usljed njihove izglobljenosti iz svijeta, ludila u koje se
neke junakinje povlae pa sve do plodnosti koja iznie i buja Drugdje, u Zorki-
Denita Kari: Simbol doma u Tvravi Mee Selimovia i Ponornici Skendera Kulenovia
287
nom i Atifnom stomaku, izvan branih institucija sve ukazuje na jalovost i
raspad Kulenovievog doma u Ponornici. Raspad mikrokosmosa doma, opet,
ukazuje na sveopi raspad dotadanjih odnosa u bosanskom drutvu.
Dakle, zakljuak koji nam se na ovom mjestu nadaje jeste da se pre-
dodbe zatvorenosti-otvorenosti, pokrivenosti-otkrivenosti, moraju na druga-
iji nain promatrati u Ponornici i Tvravi. Dok je u Tvravi magina skoro
embrionska zatienost i zatvorenost doma kojim vlada Tijana, u Ponornici
svako suoavanje sa hermetinim i petrifciranim domom enske osame izazi-
va nemoni Senijin, a potom Muhamedov krik eto vas tamo!
Postoji jo jedna zanimljiva dimenzija doma u Ponornici, a ona je sna-
no isprepletena sa kolonijalnom stvarnou koja se nazire u romanu. Muha-
med, kao mimikrini ovjek (da upotrijebimo izraz iz postkolonijalne teorije
kojoj je ovaj roman izrazito podatan za analizu), prilagoava se svakom okru-
enju u kojem se nalazi, ali zbog svog snanog kritikog odmaka osuen je da
ne pronae svoj dom. On se nikada ne vraa a kako dom mora simbolizirati
zavretak kruga, zavretak putovanja, to znai da Muhamed ne pronalazi svoj
dom nikada. Ahmet abo se vraa i bar djelomino upotpunjuje svoj kosmiki
krug, makar obiljeen samo golim ivotom:
Obuzela me mirna ravnodunost, ne tugujem, ne radujem se. vidio sam
toliko smrti, da mi je vlastito izbavljenje izgledalo kao neoekivani po-
klon, ne znam kako, ne znam od koga, ali nije daleko od uda. Moda je
moja svijest jo bila zbunjena pred tom neobinom istinom, ali je moje
tijelo potpuno prihvatilo njen znaaj. ivio sam, u stvari, svoj drugi,
tui, poklonjeni ivot, sve ostalo nije vano, za sad nije vano. Ovo je
viak, ovo je srea, koju hiljade drugih nije imalo, a hiljade drugih nije
moglo da razumije, jer nisu proli mojim putem. Malo je ljudi u gradu
moglo da kae, moda samo ja, jedan jedini: srean sam, iv sam.
(Selimovi 1977: 19)
Posvemanje osjeanje usamljenosti karakterie dom kod Skendera. Svi
likovi su zatvoreni obruima, prekidima, onim to bi se u savremenoj ter-
minologiji moglo nazvati rupture ili raskidom. Nesretna Senija je u procjepu
izmeu svijeta prividne stvarnosti i svijeta izvjesnog ludila; Memnuna izmeu
elje i moranja; Tahirbeg izmeu apstraktne ene i ene putene, tjelesne; pa
ak se i razdjeljak Muhamedove majke oznaava kao bezduno sjeivo. Ko-
herentni svijet i cjeloviti dom otiao je u nepovrat, a od njega se zadrala samo
slika, samo privid, samo poutjelo pismo:
288
Ono, list iz kolske pisanke, poutio poslije etrdeset godina, lei sada
na mom radnom stolu pokraj moje suhe, ute ruke, pune ve starakih
pjega i kvrga zelenih vena.
(Kulenovi 1991: 151)
Ne moemo povlaiti izravnu paralelu izmeu doma Selimovia i doma
Kulenovia. Ono gdje smijemo uiniti analogiju je ako osmotrimo grad kod
Selimovia i porodicu kod Kulenovia tada u punini iskrsavaju slinosti i
razlike kontinuiteta i diskontinuiteta, tradicionaliz(a)ma i pobuna u oba ova
odabrana djela.
Meutim, postoji jo jedan dom, i to kod Skendera, a to je priroda, kojoj
se u Ponornici pribliava putem umjetnosti, bilo pjesnitva ili pak slikarstva.
Klasina tumaenja o oitovanju Apsoluta govore kako nam Bog/ Bitak poka-
zuje dio Sebe u svojim svetim spisima, u ovjeku (ovjek je Imago Dei) te u
prirodi (dakle, eho tog miljenja pronalazimo i kod Kanta kada govori o mo-
ralnom zakonu u nama i zvjezdanom nebu nad nama). U Ponornici Muhamed
je razoaran u ljude, u odnose meu njima; on, takoer, ne prihvata razna,
po njemu zastarjela tumaenja svetih spisa; ali Apsolut zasigurno pronalazi
u prirodi kojoj se vjeito vraa. Ovo ne znai nasilno ucrtavanje vjerskog u
Kulenoviev roman ve ukazuje na stalnu potrebu transcendiranja konkret-
nog, isto materijalnog, tjelesnog, putenog. Stoga je priroda jedini dom kojeg
Muhamed istinski priznaje.
uma bila je u mom ranom djetinjstvu najvei, udesni spoznajni
skok! Priao sam to lani slikaru Jovanu; i on i Tahirbeg smijali su se
tome mome pomalo pjesnikom uenju, pa se zatim otisnuli u svoje,
izgleda, redovno raspravljanje kakav je svijet onda kad ga ne gledamo,
sam u sebi, i hoemo li ikad postati sposobni da ga iupamo iz njegove
uklete nesaznatljivosti, ili nam ostaju samo beulna ula religije, ili
religija samih ula.
uma u mom djetinjstvu, od prvih propupljenja svijesti pa do tog
iznenadnog jasnog rascvata uenja, bila mi je, s kunog prozora i u
lutanjima Djedovim brdom, stalno pred oima (opkoljava kao bedem
polje s mojom kasabom u sredini), ali nedohvatna i tajanstvena, modra i
ponekad bliza, rukom da je dohvatim poslije ljetnih pljuskova; a u pret-
proljetnim noima, kad grunu vjetrovi jugovi, crna jedna gudljevina od
koje me hvata strah pa ne mogu da zaspim.
(Kulenovi 1991: 165166)
Denita Kari: Simbol doma u Tvravi Mee Selimovia i Ponornici Skendera Kulenovia
289
Iz Kulenovieve prirode izranja i umjetnika vizija njegovih likova, a
posebno Muhameda (pjesnika), te Jovana i Huseina (slikara). Priroda potie
ove likove na brojne umjetnike, ali i flozofske rasprave, te na vjena pitanja o
Apsolutu i postojanju. I u ovom aspektu primjeujemo neprestano traganje za
idealnim utoitem koje, ipak, prije nalikuje na egzil ili zbijeg.
Kako su i Tvrava i Ponornica roman skrivene ili otvorene potrage,
tada moemo rei da je to svakako potraga za utoitem, odnosno domom.
Meutim, jedino to je konstanta u oba ova, a i u mnogim drugim djelima
bonjake/ bosanske knjievnosti 20. stoljea, jeste lutanje i nedovrenost, ne-
upotpunjenost kruga kojeg simbolizira dom.
literatura
Begi, Midhat (2004), Eseji i kritike, Preporod, Sarajevo
Kulenovi, Skender (1991), Ponornica, Svjetlost, Sarajevo
Selimovi, Mea (1977), Tvrava, Izdavako preduzee Sloboda, Beograd.
Shafk, viola (2007), Popular Egyptian Cinema: Gender, Class and Nation, The
American University in Cairo Press, Cairo
the Symbol OF Home IN Tvrava BY Mea
Selimovi AND pONORNICA BY Skender
Kulenovi
Summary
The symbol of home is very prominent in the works Tvrava by Mea
Selimovi and Ponornica by Skender Kulenovi. Still, it is expressed differ-
ently in these works. In Tvrava, the home is reached and fulflled by the com-
munity of love; in Ponornica, on the other hand, the home is never realized,
but it is being sought afer in nature. The home is marked by limits and presents
the conclusion of the search.
290
UDK: 821.163.4(497.6).09 Selimovi M.
821.163.41.09 Petrovi Njego P.
Vesna vUKievi-janKovi
tvrava KAO semiosfera
(Mogunosti komparativnih itanja
Selimovia I Njegoa)
KlJUNE RIJEI: tvrava, zlo, egzistencija, misao, smrt, M. Selimovi, P.
P. Njego
Rad otvara mogunost uporednog sagledavanja nekih globalnih simbola u dje-
lu dvaju velikana junoslovenske literarne scene. S tim u vezi posebno je iza-
zovno tumaenje zastupljenih kodova u tekstovima Selimovia i Njegoa, koji
se oituju kroz kroz mogunosti njihove interferencije, specifne artikulacije
i izvjesnih simbolikih pretakanja, a koji potpuniji smisao dobijaju u brojnim
analogijama i korespondencijama tih tekstova. Jedan od ciljeva ovakvog istra-
ivanja je i mogunost uspostavljanja jednog potpunijeg pristupa fenomenima
iz knjievne batine, posebno imajui u vidu njihovo mjesto u u konkretnom
tradicijskom kontekstu.
Sa stanovita prouavanja opsjedantnih pitanja o trajanju i sudbini, ut-
kanih u tkivo knjievnog univerzuma, posebno je interesantno istraivanje
fenomena duhovne komunikacije unutar tekstova proisteklih iz umova velikih
pera knjievne istorije. U skladu sa tim, neponovljivost izreenog znaka smi-
sla kroz odnos prema jeziku, tradiciji, ideologiji, na ijim se presjecima pro-
jektuje mnotvo simbola slivenih u matricu vanvremenih paradigmi. Pri tome
je znaajno i ukazivanje na specifkume koji su doveli do formiranja posebnih
kvaliteta presudnih za kasniju evoluciju i karakter knjievnog teksta, prevazi-
laenje konvencije i probljeske invencije, tenju za objedinjavanjem onoga to
je najbolje u kulturi prolosti sa ivim novitetima sadanjosti, uz predoavanje
kompleksnosti njegovog idejnog potencijala, ime ponueni komunikacioni
obrazac egzistira na nivou svojevrsnog hiperteksta.
291
Bitna odlika Selimovievog i Njegoevog oblikovanja poetske slike je-
ste visok stepen polifoninosti, koji uz svojevrstan pogled odozgo provoci-
ra semiotiku disperziju. Takav interferentni pristup nalazi se u neposrednoj
vezi sa procesima interakcije i transfguracije, kao fundamentalnih mogu-
nosti intertekstualnih i interkulturalnih preplitanja, koja vode konstruisanju
tzv. ukrtenog konteksta, odnosno proirivanju tekstualnih i konstituisanju
nadtekstualnih znaenja.
One potiu upravo iz radijacionog jezgra semanteme tvrava, uslovlje-
ne disperzijom idejnih slojeva ija je sutina u neodgonetljivosti, ovjekovom
traganju za sutinom i smislom opipljivog svijeta i u nepronalaenju konanih
odgovora na vjeitu zapitanost. Na taj nain otkriva se mogunost alternativ-
nih iskustava u traganju za tumaenjem knjievnih tekstova, uz otvorenost
kao osnovnu mogunost uivaoca i savremenog umjetnika (Eko 1965: 58).
Kroz eksponiranje nalija istorije svijeta i ovjekove egzistencije u njemu,
transponuju se svecivilizacijski tokovi, koji uviru u logos umjetnikog teksta
kao semiosferinog prostora izmeu zapitanosti i neodgonetljivosti.
Tvrava oblikuje sopstvenu sferu, izdie se kao znak smisla i sutina
trajanja, jer svaki pokuaj da se pronikne i probije zakon tvrave nailazi na
otpor, nerazumijevanje, nemogunost da se dopre do sutine svijeta i ivljenja.
Traganje za vanvremenim istinama i zakonima i Selimoviev i Njegoev tekst
zapoinju i zavravaju u nekoj vrsti specifnog medijuma u kome se prelama-
ju stvarnost i njen odraz. Ideja o materijalizaciji stvarnosti predstavlja prevlast
intuicije nad empirijom, odnosno metafzikog nad razumskim. Tvrava je
zabrana, kodeks i krenje zakona tvrave uvijek dovodi do posljedica. Selimo-
vi kao mogunost izlaska iz tvrave upravo nudi ljubav kao antropocentrino
sredite koje predstavlja humani vid utvrenja. Istina se nalazi izmeu dva
punkta: ivota i umiranja, odnosno duhovnog i tjelesnog, vjenog i konanog.
Upravo, ovjek kao tvrava postaje granica dva svijeta, jednog unutranjeg,
koji projektuje njegovu sudbinu i spoljanjeg, koji pomjera njegovu poziciju
u domen svesvjetija. Selimovieva Tvrava je pria o ovjekovoj enji da
pronikne kroz utvrenja ivota i svijeta, na kraju ostajui utvren u uvjerenju
da jedino utvren moe da sauva obiljeje humanosti, jer su utvrenja dio
strukture svijeta.
Centar ovako postavljenog poetskog sistema jeste ljudski ivot, njegova
sudbina i kauzalitet njegove egzistencije, koje dovode do esencije sadrane u
inu smrti, odnosno konanosti. Shvaena u najirem smislu, od materijalnog
do duhovnog, Tvrava predstavlja kulturni in pamenja, koji ima sposobnost
da zatvori, premosti ili izbrie, vrijeme i prostor i egzistira na nivou esenci-
292
jalne potrebe da se u materiji ovaploti sutina nadpojavnog, odnosno da se
otjelotvori entitetsko u nama samima. A ono to predstavlja posebnu oznaku
ukrtanja ovih dvaju velikih pera jeste eshatoloka vizija kojom je proeto
nihovo stvaranje. Meuratni hronotop ustolien je na optikom fokusu u ko-
jem naporedo egzistiraju ivot i smrt, korporalna odreenost i ogranienost,
traganje za tajnom i smislom postojanja, zlo i dobroinstvo, ljubav i mrnja.
Takav svijet funkcionie na nivou komunikacionih mogunosti, tako da svako
naruavanje tog procesa neminovno dovodi do nerazumijevanja i sukoba.
Ugroenost komunikacionog procesa u Tvravi eksplicirana je kroz u-
tanje i nerazumijevanje, koji postaju glavni akter i pokreta izgubljenosti i
bezizlaza: ...poeo sam da osjeam zid oko sebe, nevidljiv, ali neprobojan.
Stajao je oko mene, kao tvrava, kao neizlaz, kao nepristup, neprestano sam
udarao glavom o tvrdu stijenu, bio sam izubijan, krvav, sav od voruga, sav
od masnica, a nisam prestao da navaljujem. Jer je uvijek izgledalo da ima
prolaza. Mora da postoji neki procijep, nemogue da je zid svuda. A nisam
mogao ni pristati da ostanem tako zazidan, kao da sam iva sjenka koju niko
ne vidi a ona vidi svakoga. I uzalud govori, uzalud vie, ne uje se, nita.
Malo je trebalo da ponu prolaziti kroz mene, kao kroz vazduh, ili gaziti po
meni, kao po vodi. (T, 100) ovjek se kao drutveno odreena jedinka isklju-
ivanjem iz komunikacione sfere pribliava nepostojanju: Osjetio sam strah.
Kako su me to ubili? Nisam ranjen, nisam zaklan, nisam mrtav, ali me nema.
Zaboga, ljudi, zar me ne vidite? kaem. Zar me ne ujete? kaem. Ali moj
lik ne ulazi u njihovo oko, ni moj glas u njihovo uho. Nema me. (T, 100) Upravo
neverbalijalizacija, ruenje komunikativnog mosta meu ljudima, kulturama
i narodima, na jednoj, odnosno nemogunost dolaska do saznanja i spoznaje
svih tajni i procesa svijeta, ine pokretake principe dehumanizacije. Na dru-
goj strani, mogunost bilo kakvog, makar i neverbalnog sporazumijevanja,
omoguava ljudima da dopru jedni do drugih. Inicijator izlaska iz utvenog
stanja je upravo misao, nematerijalni supstrat koji istovremeno ini da se izae
iz pasivne egzistenijalne situacije i ue u aktivnu koja dovodi do ponovnog
uspostavljanja humanih odnosa: Kao da su se susrele dvije zrake iz mog i nje-
govog mozga, ukrstivi se kad smo mislili o jednom. Meu nama vie nije bilo
tajne. (T, 349)
Kao globalni simbol upravo je misao u okviru Njegoevog poetskog
sistema jedan od osnovnih spajajuih principa i to ne samo u meuljudskoj
komunikaciji, ve predstavlja i sponu izmeu materijalnog i vjenog bitisanja,
odnosno ljudskog i boanskog principa. U cijelom nizu pjesama (od Vjerni
sin noi pjeva pohvalu mislima (1837) do poeme Misao (1844)), Njego ela-
vesna vukievi-Jankovi: Tvrava kao semiosfera...
293
borira sposobnost misli da dopre do onog to je van opaajne moi. Ona je
laka, hitra posrednica koja omoguava smrtniku dolazak u vie sfere sazna-
nja. Takoe, misao je i medijum pomou kojeg ovjekov um tei da se stopi
sa vasionskim umom i dozna tajnu svijeta i postojanja, upravo zbog toga to
ini njegov neodvojivi dio: Plamen boestveni u nitavnom hramu (Misao, 1).
Ovdje je neophodno napomenuti da je u sreditu njegoevskog sistema pjeva-
nja i miljenja snano ekspliciran pojam tijela/ tjelesnog kao granine/ ogra-
niavajue kategorije izmeu duhovne i materijalne egzistencije. Upravo zbog
toga pozicija misli da potekne iz ljudskog, a da je dio boanskog principa,
stvara gnoseoloki kontrapunktum: Ali si ti t` jelu vjeno muenije/ ali t` jelo
tebi vremena tavnica? (Misao, str. 34). Idui ovim pravcem semantiko polje
se iri, posebno ukoliko u njega ukljuimo i otvorena znaenja zasnovana na
brojnim retorikim pitanjima i antitetikim konstrukcijama, karakteristinim
i za Selimovia i za Njegoa.
Uspostavljanju komunikacionog punkta posebno doprinosi sljedea
sentenca: A rije je in, i jo kakav. Da si ukrao, tetu nekome nanio, mo-
da bi ti i oprostili. Ali ti si govorio o onome o emu svako pametan uti. To
ne prataju. (T, 133) A podsjetimo se da herojsko-patrijarhalni model njego-
evskog doba izjednaava upravo rije i in kao dio kolektivno projektovane
egzistencijalne i esencijalne obaveznosti. Rije nadivljava ljudsko trajanje,
njena je mo neprikosnovena i arbitrarna. Njego dvostruku prirodu rijei
uobliava na sljedei nain: Nije rije svilena marama da je svije pa u njedra
turi, ve je rije jedna odalica, moe poi od ustah do ustah. Selimovi istie
i sljedee: Rijei su otrov, od njih poinje svako zlo. (T, 112) Ovako postavljen
alternativni model analize knjievnih tekstova ukazuje na specifnosti para-
digmatskih ravni, koje, posmatrane kao dinamine i promjenljive strukture,
otvaraju polisemantinu interferenciju kulturnih sistema i oblikuju specifni
spektar mentalnih projekcija odreenih antropocentrinim i eshatolokim vri-
jednostima. Posebno znaajan intertekstualni kanal otvara nam posmatranje
pozicije izgovorene rijei i njene moi, posmatrano sa aspekta ova dva so-
ciokulturna koda. Na ovo bi se moglo nadovezati i istraivanje koje bi ilo
tragom interkulturalne prijemivosti ka drugim modelima kulture, posebno
imagoloka dimenzija Selimovievih i Njegoevih opservacija o venediku/
veneciji, s obzirom na uspostavljanje relacija kroz dvostruko odreeni optiki
fokus antitetiki i asimilacioni.
Semantika zla u Tvravi odraava se na dva naina. Zlo je dio proklet-
stva, demonijastiki segment ljudske prirode, koji ini sastavni dio ljudske pri-
rode i egzistencije: Moda zato to smo po prirodi zli, to nas je bog obiljeio.
294
(T, 37) U Njegoevoj Lui mikrokozma zlo potie od boanske sile kao vid i-
gosanosti ljudske due zbog pada u grijeh: Ovo nisko ljudsko osljepljenje/ bie
zloba due Satanine/ na pohulu neba i vinjega (lM; vI, 141143). Zlo se u
oba poetska sistema javlja kao antagonistiki princip principu dobra, ali i pan-
dan koji prijeti da to dobro deformie i potini, oduzimajui mu esencijalno
svojstvo: Zlo nosimo u sebi kao izvornu strast, a moe postati pogubno ako se
predstavi kao jedino dobro. (T, 206) Njego eksplicira mogunost suprotstav-
ljanja zlu pomou uma, odnosno svijesti kao besmrtnog segmenta ljudskog
trajanja: , , ,/ ,
-/ , , ! (lM, Posv., str. 8890).
Upravo iz ovako postavljenog optikog fokusa moemo dobiti specifan
znaenjski kontekst, koji poiva na presjecima onih dijelova Selimovievog i
Njegoevog teksta koji projektuju problematiku upotrebe zla kao aktivnog
principa u borbi protiv drugog zla. Na tom fonu zastupljena je snana interfe-
rencija Selimovievih retoriki intoniranih i Njegoevih referencijalno uobli-
enih znaenjskih kodova. Kod Selimovia nailazimo na sljedee primjere:
Da li je i odbrana zlo? (T, 63); Zar se protiv zla mora upotrijebiti zlo? I ko e
to drugo zlo iskorijeniti? I kako ga zaboraviti? (T, 147); Zar bez nasilja nema
ni dobra? (T, 278); Kako su ljudi glupi! ine zlo, da im se zlo vrati (T, 352).
Ovo je korespondentno sa Njegoevim epistolografskim iskazima: s neljudima
prinuen je ovjek da se neljudski vlada, jer inae ne moe i da bi htio
1
ili: ...
u nas je obiaj koji se u ovi narod u zakon obratio: kojom mjerom ko nama za-
jmi, onom istom da mu zajam povratimo.
2
I u svom posljednjem spjevu Lani
car epan Mali Njego apologetiki projektuje zlo kao princip odbrane od zla
samog: Zlo initi ko se od zla brani, tu zloinstva nije nikakvoga (str. 181182).
Posebno su semantiki produktivna Selimovieva i Njegoeva razmi-
ljanja o smrtnosti tijela i besmrtnosti due, ivotu, preegzistenciji i boanskoj
sili ili svemirskoj energiji koja ureuje i utvruje ivot. Na tom polu oscilira
tajna, kao znaenjska konstanta vieg reda, ija aksioloka priroda poiva na
vjenoj zapitanosti, nudei mogunosti, a ne konane odgovore. U tome se i
ogleda njena suprapozicija u odnosu na saznanje, jer konani odgovori nisu
dostupni ljudskoj moi. U Selimovievoj Tvravi nailazimo na njegoevskoj
poetici i estetici bliska shvatanja da se ovjekov ivot odvija ... po nekoj sve-
monoj volji o kojoj nita ne znamo, osim da je neumoljiva i do kraja dosljed-
na, moda je neki sveopti duh, nimalo slian naem, a nesaznatljiv, jer je van
naeg iskustva. Ako ga ne moemo saznati, ne znai da ga nema. On ga ne
1 Osman-pai Skopljaku, sa Cetinja, 5. ktobra 1847.
2 remiji Gagiu, sa Cetinja, 24. avgusta 1843.
295
zamilja po ljudskoj slici, ve kao nadnaravnu snagu, i nadnaravni um, koji
hladno ravna vidljivim i nevidljivim svijetom (267); odnosno: ... da je tijelo
smrtno a dua besmrtna, dua je djeli sveopte svemirske energije, poklo-
njen nam, privremeno ustupljen, na roenju, koja e ivjeti svojim nepoznatim
ivotom i poslije smrti tijela ili e se useliti u novoroene, da nastavi svoje
vjeno kretanje. ...Mora biti da ivot postoji po nekom viem naelu, a ne samo
po besmislu, po zlu, po ludilu. (T, 268) Na ovom nivou se, moda, najsnanije
projektuje mogunost uporednog itanja interferirajuih znaenjskih ravni ova
dva velikana junoslovenske knjievne scene. Njego je u pismu ljekaru i pri-
jatelju Petru Marinkoviu na sljedei nain iznio sopstvenu viziju smrti, umi-
ranja, prirode ljudske due i postojanja vie, boanske sile, koja je nedostupna
ovjekovom spoznanju zatvorenom u tamnicu materije: U mojoj bolesti ja sam
i o smrti pomiljao, nego ova misao meni nimalo kodila nije, no, tavie, zra-
ke su mi duevne lake kroz tijelo pronicale, kako sunane zrake kroz tanke i
razdrobljene oblake to lake proniu. Moja je ideja meu nebesima i grob-
nicom smjelo leela i ja sam smrt ovako razumjeo: ili je tihi, vjeni san koji
sam boravio pree roenja ili lako putovanje iz svijeta u svijet i priisljenje
besmrtnome liku i vjeito blaenstvo. Ja se ada nimalo bojao nijesam, jerbo
u meni adska dua nije, i ja Boga ne predstavljam kao Nerona i Muhameda
II, no ga predstavljam po njegovom veliestvu, za duha preveliestvenoga,
premilostivoga svijem tvarima. Ja sam duu ovjeesku predstavljao za neki
tajanstveni fokus, koja, kako se razdvoji od tijela, sine hitrom zraicom i za-
pali besmrtni plam naega vjenoga ivota i blaenstva na nebesima. A nae
jadno tijelo to je? Ugotenije i popiranije zemaljskoga gada, glibina od koje
se gadi, praina s kojom se vihorovi rugaju i igraju, njom bistre istonike
vodene mute, njom sjajne zrake sunane zatamnivaju. I gle velikoga uda,
koliko mi ovo nitavilo ljubimo i koliko nas interesuje!
3
. Moemo govoriti o
reaktuelizovanju odreenih sadraja i znaenja, tim prije to se ona, po pri-
rodi stvari, opire potpunom naunom deifrovanju (kao, uostalom, sve velike
tvorevine ljudskog uma). Zna li ita smrtni kud e i otkud je? (Misao, str. 123).
Postojanje vrhunaravne sile i nemogunost ovjekova da otkrije svoju poziciju
u sveoptem postojanju, kao i nemogunost konanog saznanja, predstavljaju
opsjedantne teme Njegoeve poetike. Mogunost dopiranja saznanja o onome
to nastaje nakon tjelesne smrti javlja se i u stihovima: dan znade za sve, on
sa znanjem vlada;/ on priine znade, mi ih ne itimo! (Misao, str. 124125),
3 Petru Marinkoviu, sa Cetinja, 10. avgusta 1850.
296
odnosno: h, v najvia taina/ i duhovne najstranije bure - / ovoga su u
grobu kljuevi (LM; Posv., st. 2830).
Shvatanje tijela/ tjelesnog kao granine/ ograniavajue kategorije i ne-
umitnost smrti projektuju se iz obje poetike. Tim tragom smrt postaje svoje-
vrsna tvrava nedostupna ivima. A na ovom fonu projektuju se i ukrtaju
osobenosti oba sociokulturna koda, bosanskog/ bonjakog i crnogorskog, a to
je kult potovanja mrtvih, uvjerenje da su najbolji ljudi u grobu i da se o njima
izrie samo najbolje. Moda upravo vjerovanja predstavljaju najstariji i naj-
dublji kulturnomemorijski zapis, kao riznice duha predajom transponovanih,
ljudskom imaginacijom izoblienih i zaumnim silama izvajanih vanvremenih
i univerzalnih saznanja.
Stav d potpuno saznanje, tj. apsolutno sveznanje nije dostupno pred-
stavlja gnoseoloku potrebu i aksioloku zapitanost, na jednoj, odnosno spo-
znaju ovjeije konanosti, materijalne i duhovne ogranienosti i svijesti o
postojanju vieg principa, nadnaravnog i svemonog uma, na drugoj strani. Na
ovaj nain se u tekstovima Selimovia i Njegoa otkrivaju, presijecaju i projek-
tuju snana aporetika polja. Apsoluta mudrost, kao uostalom i apsolutna istina,
nedostupne su ljudskom poznanju, a dostupne i imanentne vjenoj zapitanosti.
granienosti uma i nemogunosti ovjekovoj da dosegne spoznaju, Njego
na sljedei nain pjeva u Lui mikrokozma (III, str. 199200): Um je samo jedan
bez granice/ svi su drugi kratkovidni umi. dan znade za sve, n sa znanjem
vlada;/ on priine znade, mi ih ne itimo! (Misao, str. 124125). Na drugom polu
poiva nemo misli da obuhvati spoznaju, jezika da izrazi naslueno, uma da
dopre do sutine pojavnosti. Oba epistemoloki usmjerena subjekta nalaze se
na kontrapunktalnoj taki u odnosu na konano saznanje. Na ovom fonu kod
oba autora nailazimo na semantiki interferentne pasae: ... Ali bog uini da
odjednom progleda i vidi, ne ovim oima ve onim drugim, vidovitijim, da je
samo zrnce pijeska u nesagledljivoj pustinji ovoga svijeta, sitan i nevaan koliko
i mrav u mravinjaku. (T, 266) Tim putem se projektuje postojanje nedostupne
i utvrene dimenzije sveopte stvarnosti. I kod Selimovia i kod Njegoa se ta
stvarnost moe doslutiti duhovnim oima i upuuje na neznatnost ovjekove
pozicije u optem poretku. Moda se upravo u navedenim projekcijama naj-
snanije oituje sukob empirije i religije svojstven objema poetikama.
Ovakve mentalne projekcije poivaju na osi koju obrazuju sfere glo-
balnih znaenja tajne i uda, inei radijacijske presjeke aporeme i episteme,
kao principa univerzalne zapitanosti i sinestetikog energetskog napora da se
vjena pitanja razrijee, iako konani odgovor uvijek izmie i premjeta se u
neku drugu sferu. U tom pravcu produkuje se i nesposobnost ovjeka da zacrta
297
sebi put i da stvori plan bitnosti: Sluajnost odluuje o mom ivotnom putu
i o mojoj sudbini i najee bivam doveden pred gotov in, upadam u jedan
od moguih tokova, u drugi e me ubaciti druga sluajnost. Ne vjerujem da
mi je unaprijed zapisan put kojim u proi, jer ne vjerujem u neki naroiti
red ovoga svijeta. Ne odluujemo, ve se zatiemo. (T, 115) A kao korelativan
navedenom moemo navesti sljedei Njegoev dvostruko segmentirani iskaz,
zasnovan na binarnoopozitnim mentalnim projekcijama gore-dolje, odnosno
nadzemno-podzemno, proiren shvatanjem svijeta kao mjeavine i ovjeko-
vom nemogunou da upravlja pravcima putovanja (shvaeno u najirem kon-
tekstu): Ja se sit naputovah i tobo po omjeri putujem; kad pogledaj za sobom
na putovanje, kad evo po zemlji idem, a po vjetru putujem, kao kometa to
snuje po zraku ili, istije i prilinije kazati, kao krtina ispod zemlje to bavr-
lja tamo-ovamo sljedujui krivijem pravcem svojijem.4 Sa aspekta Njegoeve
autopoetike, dopunsko znaenje nam prua i komentar: Ja sam u pisanju isto
kao u putovanju, nigda se ne umijem jednoga pravca drati, no sve tumaram.
5

Kontrapozicija sna i jave, kao prostor izmeu stvarnosti i privida, ivo-
ta i smrti, rui se nakon semantiki disparatne slike grozniavog komarnog
stanja Ahmeta aba u kojem se nalazi nakon povratka iz venedika. Interakcija
somnabularnog i prekognitivnog zamagljuje epiloku granicu pomjerajui je
ka prolokoj slici, cikliki zatvara tok pripovijedanja, projektujui kao nemi-
novnost semantiku rata, smrti, meusobnog i samounitavanja. ivot u miru
predstavlja posebnu sferinu cjelinu kojoj druga, odreena semantikom rata
kao samounitenja, pomjera granice stvarnosti i komara. Kod Njegoa kores-
pondentnu ravan tvori onirika koncepcija ljudske egzistencije na koju naila-
zimo u stihovima (lM, Posv, str. 7180):
Snom je ovjek uspavan tekijem,
u kom vidi strana privienja,
i jedva opred`elit moe
da mu bie u njima ne spada.
n pomisli da je neke pute
Od sna ovog osvobodio se;
h, njegove prevarne nadede:
n je tada sebe utopio
u sna carstvo tvre i mranije
i na pozor strani snovienja!
4 Dimitriju vladisavljeviu, iz Napulja, 31. januara 1851.
5 Ibid.
298
Na ovoj ravni nudi nam se mogunost proirivanja simbolike osnove
slike, neprestano pomjeranje perspektive u dispozicionom odnosu vremena
i prostora, stvarnosti i komara i zastajkivanje na tananoj niti koja se nalazi
negdje izmeu. Na taj nain projektuje se flosofska vizija utkana u cjelokupni
tok misli, zika i teksta. Jer fzika egzistencija se ne moe zatvoriti, ona se
ve nalazi u zatoenitvu odreenom samom prirodom ovjekovom. I upravo
tu, u prostoru imeu onoga to se zaista dogaa i to ne se moe izmijeniti i
onoga za ime se udi, ali to nije dostupno, estetika dimenzija dobija punu
snagu isijavanja. Njegoeva metafzika tajne potie iz ontolokog jezgra koje
ine stihovi: ,/ /
(lM, Posv., str. 131133).
Selimovi kao najveu tajnu projektuje ivot, odnosno raanje. Ali na-
dograuje ovo znaenje i tvrdnjom: Zbog tajne u njoj i svijet joj je tajna, a
nesigurnost raa misao o smrti. (T, 258) Put ka prevazilaenju zatvoreno-
sti, utvrenosti, zatamnienja jeste trajanje. Sposobnost donoenja na svijet,
stvaranja novog ivota, kao dio memorijske zakonitosti u prevazilaenju re-
lativnosti ljudske egzistencije kod Selimovia produkuje ljubav kao osnovni
eshatoloki princip i antropoloku konstantu. Iako je to, zapravo, nain grae-
nja jedne nove tvrave: Nita ovjeku nije vanije od svoga mira i sree koju
sam stvori. Zato je treba uvati, tu svoju sreu, opkoliti je anevima i nikome
ne dozvoliti da je ugrozi. Niko drugi neka me se ne tie, ivot je surov, ljudi
zli i treba ih drati na odstojanju. Neka budu to dalje od svega to je tvoje i
to ti je drago! (T, 356). Ovaj nivo interferencije znaenja nudi nam mogu-
nost njihovog iitavanja po principu semantike autonomije, ali i mogunost
intertekstualnih korelacija, to tvori specifan semantiki strukturni sistem
usmjeren ka hipertekstualnoj sferi.
Suavanje polja posmatranja upuuje nas ka preciznoj interpretaciji, a
osciliranje i uslonjavanje znaenja ka beskonanom nizu, podantnom razlii-
tim hermeneutikim modelima. Na takav nain otvara se put ka esencijalizaci-
ji strukturnih segmenata, dok, na drugoj strani, tvori specifan, nadstrukturni
model koji spontano izrasta iz fuidnih znaenja u tekstualnim, nadtekstualnim
i metatekstualnim okvirima. Njego je svoj ivotni credo oslikao semantikim
prstenovima koje grade misao i ljepota, uzdiui ih do razmjera eminentne
svjetske sutine. Selimovi se odluuje za ljubav: Manje je istinito i manje
vjerovatno, ali je plemenitije. I ljepe: tako sve ima vie smisla. I smrt. I ivot.
(T, 373) I nije ni udo to dugo oekivano Ahmetovo i Tijanino novoroene
ne dolazi na svijet u pripovijednim okvirima Tvrave.
299
Otvorenost pristupa omoguava da preispitamo model sopstvenog
italakog iskustva, da se suoimo sa pulsiranjem kodova koji egzistiraju u
slojevitom tkivu idejnog ulanavanja, iskoristimo utemeljenja jedne cjelovite
interpretacije i pretoimo je u poetiki uspjele primjere integralnog pristupa
knjievnom tekstu. Naravno, ne u smislu zavrenog i zauvijek datog, ve cje-
lovitog u smislu uoavanja refektovanja i pulsiranja slojeva koji nudi ovakav
model tumaenja kao putokaz ka daljim promiljanjima o esencijalnim bit-
nostima knjievnih struktura. Tvrava se u ovakvom tipu istraivanja pro-
jektuje kao simbol, centar semiosferine konstrukcije, kao kondezator svih
principa znakovnosti, a u isto vreme izlazi izvan granica znakovnosti. On je
posrednik izmeu razliitih sfera semiozisa, a takoe i izmeu semiotike i
vansemiotike realnosti. (lotman 2004: 172)
U tom pravcu, namee se potreba za drugaijim pristupom knjiev-
nom materijalu, koji ne vodi rauna jedino o tome ta je neko djelo znailo
u vremenu nastanka ili na koji je nain oznakovilo sopstveno doba, ve mu
prilazi sa pozicije aktuelnog recepcijskog trenutka i otkriva njegove univer-
zalne/ vanvremene vrijednosti. Ovakvo shvatanje korespondira sa ekoovskim
posmatranjem estetske funkcije kao oscilirajue vjerovatnoe, koja sopstvenu
fzionomiju ostvaruje u saradnji sa modelovanjem integralnog svijeta knjiev-
nih ostvarenja.
literatura
Eko, Umberto (1965), Otvoreno djelo, veselin Maslea, Sarajevo
lotman, Jurij M. (2004), Semiosfera, Svetovi, Novi Sad
Njego, Petar II Petrovi (1999), Djela, CID, Podgorica
Selimovi, Mea (2004), Tvrava, Biblioteka vijesti: XX vijek, Podgorica
300
tower AS A Semiosphere
(Possibilities OF comparative Readings OF
Selimovi AND Njego)
Summary
This paper opens up possibilities of comparative reading of the works
of two greatest authors on the South Slavic literary scene. with this respect,
of pronounced challenge should be the reading of those codes that become
obvious through potential interference of Selimovis and Njegos texts, their
specifc articulation and certain symbolic overfows, and whose complete
meaning is reached in numerous analogies and textual correspondences. One
of the aims of this research is possible establishment of a fuller approach to
the phenomena of literary heritage, especially with the regard to the particular
traditional context. Therefore a transparent need of an adapted approach to the
literary material that would be focused not only on what a particular work of
art meant in the time of its origin, but that should adopt a position of actual
moment of reception and should be turned towards uncovering of its universal/
timeless values.
301
UDK: 821.163.4(497.6).09-31 Andri I.
821.163.4(497.6).09-31 Selimovi M.
81'38:821.163.4(497.6)
Amela ljevo-ovina
Glasovi U avliji, tiina U magli:
Vieglasje U ROMANIMA prokleta avlija Ive
Andria I Magla I mjeseina Mee Selimovia
KlJUNE RIJEI: vieglasje, dijalog, stil, postupak, pripovijedanje, drugi
Teorija ruskog kritiara Mihaila Bahtina o vieglasju i dijalogu moe se uze-
ti i kao nain sagledavanja aspekata proze naih pisaca. U ovom radu to su
Andri i Selimovi, klasine vrijednosti nae i svjetske knjievnosti. Dijalo-
ginost i polifonija mogu se posmatrati na primjeru Proklete avlije, koja je i
stilski i strukturalni saetak Andrievog pripovjedakog univerzuma. Osjeaj
za jezik, za ivu rije kojom Ivo Andri stvara svoju literarnu ideju o svijetu
predoeni su ovdje kroz lik fra Petra u pripovjedaku poziciju koja omoguava
i narativno uslonjavanje i stilsku pluralnost. Mea Selimovi, opet, razuuje
perspektive kojima opisuje ratno iskustvo u Magli i mjeseni, ali pie jednim
jezikom i nainom. arolikost svijeta data je kroz likove kroz koje Selimovi
misli i opisuje uivljavajui se u njihovo zamiljeno iskustvo, ali ne i u njihov
mogui jezik.
Ivo Andri i Mea Selimovi, klasine vrijednosti bosanskohercegova-
ke i svjetske knjievnosti, usmjeravaju na interes za razumijevanje knjievnih
postupaka i odnosa izmeu teorije i knjievne prakse u smjeru njihovih romana
i pria. Ako se teorija Mihaila Bahtina
1
, jednog od znaajnih teoretiara roma-
na, o vieglasju kao osnovi stilskog postupka u romanu pokua razumjeti kroz
1
Kao priznanje kontinuiteta Bahtinove flozofske teorije teksta panski teoretiar Garca
Berrio, na primjer, pedesetak godina kasnije istie da glasovi likova u knjievnom djelu
ine prvu instancu izraajnosti kroz koje autor ne opisuje samo socijalnu situaciju nego ih
koristi i za izraavanje vlastite slike svijeta u intelektualnom i moralnom poimanju (vidjeti
u: Berrio 2005:71).
302
itanje ove dvojice pripovjedaa, naine jezikog oblikovanja likova, tugu ili
ljepotu razliitih doivljaja svijeta izraenu i kroz nijanse rijei, vidimo i na
primjerima njihovih kratkih romana Prokleta avlija i Magla i mjeseina.
Prokleta avlija je, izmeu ostalog, saetak Andrievog umjetnikog
svijeta i pripovjedakog postupka. Taj mali roman graen je na fonu fratar-
skog doivljaja svijeta koji Andri koristi za maskiranje odnosno uslonja-
vanje autorske pozicije u njenim idejnim aspektima. Fascinacija osmanskim
svijetom, Bosnom u njenoj slojevitoj ljepoti i uope historijom koju Andri
uzima kao predtekst za svoju priu, stapaju u se itljiv i lijep tekst. Dok je sam
carigradski zatvor simbol ludila svijeta koji pisac gradi univerzalizirajui i na
jezik i svijet, iskustvo fra-Petra, krug od snijega koji je sve zameo na poetku
do testera i popisa fratrove ostavtine na kraju, punoom i ivou lokalnog
slika je univerzalnog. Andrieva reenica, detalji kojima se narativu udahnju-
je ivot: Kaem ja uvijek: nisi ti Rastislav, nego Raspislav! Ni ime ti, bolan,
na dobro ne sluti. Dok su se fratri zvali fra Marko, fra Mijo, fra Ivo i bio je
dobri vakat, a vi sada uzimate neka imena iz romana, odakle li, te fra Rasti-
slav, te fra vojislav, te fra Branimir. Tako nam i jest. (Andri 1989:10) Kolorit
ove fkcije je mjesto literarnog uprizorenja opeg na nama poznatom terenu,
negdje moda u Kreevu. U ovom se saetom romanu svedenog postupka i
odmjerenih misli posredovanih ivim likovima smjenjuju mimeza govora i
komentatorski umeci pripovjedaa (Biti 1997:53). Od sintakse fratarskih re-
enica koje se otvaraju u jednostavnoj misaonosti, ljepoti, humoru, do sugeri-
rane metafore svijeta kao proklete avlije, pripovijedanje je jeziki organizirano
tako da se oko osnovnog autorskog doivljaja svijeta slau i momenti jezi-
ka stvarnosti, jezika koji je i psiholoki i socijalno nijansiran, motiviran, iv,
uvjerljiv. Tako pisac mijenjajui modus u umjetnikoj igri vlastitog slikanja
svijeta pokazuje rijedak talenat, osjeaj za ivu rije koja o svijetu u nekoliko
reenica govori vie i uvjerljivije nego stranice autorskog rezoniranja, kakvo
je moda u Znakovima pored puta. A roman je po Bahtinu i to, osjeaj za ivu
rije, za brujanje jezike mase.
2
U smjenjivanju dijegetikih razina Andri i
2
Roman je umetniki organizovana drutvena govorna raznolikost, ponekad viejezinost
i individualna disonanca. Unutranja raslojenost jedinstvenog nacionalnog jezika na dru-
tvene dijalekte, manire grupa, profesionalne argone, jezike anrova, jezike generacija i
uzrasta, jezike pravaca, jezike autoriteta, jezike grupa i prolaznih moda, jezike drutveno-
politikih dana pa ak i asova...; ta unutranja raslojenost svakog jezika u svakom datom
trenutku njegovog istorijskog postojanja nuna je pretpostavka romanesknog anra: dru-
tvenom govornom raznolikou i individualnom disonancom izraslom na njenoj osnovi ro-
man orkestrira svoje teme... Te posebne veze i korelacije izmeu iskaza i jezika, to kretanje
teme po jezicima i govorima, njeno razbijanje u struje i kaplje drutvene govorne raznoli-
kosti, njena dijalogizacija to je osnovna odlika stilistike romana.

(Bahtin 1989: 16)
Amela ljevo-Ovina: Glasovi u avliji, tiina u magli: Vieglasje u romanima Prokleta avlija...
303
stilski diferencira ove razine uvjerljivosti posrednika prie i likova.
3
Tako se
od poetka autorski jezik dopunjava, produbljuje i oivljava slika fkcionalnog
svijeta fratarskim reenicama ili sintagmama: Jadna ti mladost! Svi ste vi
mladi takvi, zimljivi kao hanumice. Treba ti topla soba! Kao da je malo loeno
i potroeno ove zime! (Andri 1989:10) Ovdje, na primjer, pridjev zimljivi
ili poreenje s hanumicom izraavaju brinost kojom Andri gradi i zamilja
svoje likove i njihove rijei.
Sluanje drugog, osjeaj za ivu rije, mogunost da se prenese jeziko
bogatstvo svijeta, da se lik stvori na malom prostoru prie tako da se cijeli
jedan takav ljudski tip prenese u nekoliko rijei, predoeni su preko pozicije
franjevca Petra koji je graen kao njean a strpljiv i izdrljiv, okrenut sluanju
i razumijevanju ljudi. Takvu poziciju Andri uzima da bi otvorio unutarnje
prie o zatvoru u Istanbulu, o Dem-sultanu, gradei taj svijet od rijei tako da
se likovi javljaju i nestaju u punoi i motiviranosti i onoga to rade i kako go-
vore. Ta sraslost rijei za likove, tanost onoga to kae neko u fktivnom svi-
jetu jedna je od temeljnih vrijednosti Andrievog knjievnog postupka; (...)
pripovijedanje defnirano preko govorne situacije kao specifno pripovjednog
posredovanja, preko ispriane prie (Agi 2005:5) odreuje Prokletu avliju i
kao roman klasinog narativnog postupka koji, prividno jednostavan u zahva-
tu a iv u likovima i jeziku, postaje pripovjedno zaokruivanje misli o ivotu.
Jezik unutarnjeg pripovjedaa, fra Petra, prenosi i kontekstualizira ri-
jei drugih likova. Njegovo sluanje i prepriavanje su osnova kroz koju se
putaju misli i rijei okupljenih u avliji. Nain na koji se poklapaju psiholoki
profl likova i rijei koje govore je vrstina i jezika promiljenost ovog roma-
na o fratrima, Bosni, Osmanskoj carevini i historiji. amil, ovjek tanke krvi
ija je sloenost i traginost kontrapunkt grubosti svijeta predstavljenog avli-
jom, funkcionira i kao unutardijegetiki posrednik za priu o Dem-sultanu.
ovjek od straha, Haim: Em oveka opljakaju, em ga optue i zatvore. I,
molim vas, otkud mi spadamo ovamo sa ovim oloem? Ja se pitam... (Andri
1989:51), prenosi priu o amilu koju sam autor predoava navodei poneku
Haimovu rije. Kad se pozadina te sudbine o ovjeku koji je preuio historiju
i u njoj vidio samog sebe tako jasno da se od tog ne moe odvojiti i iz knjiga
izai objasni, sam maloreivi amil e progovoriti:
3
O liku autora (ruski: obraz avtora) pisao je v. vinogradov i njegovi sljedbenici, pored
ostalih, v. Odincov, autor Stilistike teksta. lik autora se vidi u odnosu monologa i dijaloga,
u karakteristici narativnog kretanja i smjenjivanja tipova govora, u ekspresivno-stilistikim
osobenostima, kao i u posebnim miljenjima i odreenjima, koja izlaze iz kulturno-hi-
storijskih, karakterolokih i jezikih okvira konstruiranog lika junaka (vidjeti u:
2005:35).
304
vi niste nailazili u istorijama na ime Dem-sultana, brata Bajazita II?
Nisam odgovorio je mirno fra-Petar, mislei sa uzbuenjem na Hai-
movo prianje i krijui svaki trag svoga uzbuenja.
Niste... niste?
(Andri 1989:75)
amilov lik je vie ispripovijedan nego izraen iznutra. Uzgredni liko-
vi, kakav je Zaim, ivi su i uvjerljivi kroz samo nekoliko vlastitih reenica.
Zaimovo kazivanje okuplja i sitne ali bitne upadice onih koji ga sluaju:
Bogami si ti video sveta, Zaimaga.
Jesam, ali ta mi to vredi kad sam, evo, postradao i kad su ljudi pogani
i ne daju iveti ispravnom oveku. A jesam proao mnoga mesta i svuda
mi je dobro bilo i ljudi me potovali i prizivali, a i ja sam se vladao kako
treba i sa svakim lepo i poteno umeo.
(Andri 1989:19)
U njegovoj reenici: U Adapazaru sam zaimao i oenio se glagol zai-
mao, pomalo zaboravljen, ilustrira i sugestivnost u graenju jednog tunog, a
smijenog lika kakve kad ih vidimo van knjiga moemo uporeivati sa Zaima-
gom kao da je on mjera takvog postojanja. etiri ja zanata znam i jedanaest
puta sam se enio. (Andri 1989: 21) Sintaksa i ritam ove i ovakvih reenica,
jednostavna ljepota tih rijei i tuga ivota tih ljudi iz knjiga, ine ovaj literarni
univerzum snanim. To je Andrieva sposobnost da bude i drugi u vlastitoj
prii, da razudi svoj doivljaj svijeta i stilski i idejno odri razliite pozicije u
svom pripovjedakom svijetu brino, logino, uvjerljivo, posloenih detalja.
Karakterizaciju Karaoza kao ovjeka-vlasti Andri gradi tako da je to opet
slika beutnosti svijeta, ali jeziki ostvarena dinamino i uvjerljivo, tako da
je taj izvritelj nepravdi koje drava-svijet namee ljudima-zatvorenicima sim-
patian i uvjerljiv:
ta veli, ni kriv ni duan nisi? Ih, kud mi to kaza ba sada, pobogu
ovee. Phi, phi, phiii! Da si rekao da si kriv, jo sam mogao da te pu-
stim, jer krivih ovde ima mnogo. Svi su krivi. Ali ba nam jedan nevin
treba. I zato te ne mogu pustiti...
(Andri 1989:31)
Prokleta avlija nosi glavninu Andrievog pripovjedakog svijeta, nje-
gov prosede graenja prie od izvora, njegov osjeaj za jezik koji prenosi u
305
tekst tako da se razuenost i ljepota, razlika, fnesa, govor pojedinaca nameu
itaoevom doivljaju kao ivi. Moda ta rijetko ostvarena sugestivnost njego-
ve umjetnike vizije povijesti, fkcija historije i igra sa kolektivnim pamenjem
kroz ivost jezika i plastinost likova kod nekih italaca stvara utisak da to nije
iluzija, ve stvarni historijski svijet i dokaz o historiji i poloaju naroda u njoj.
Mea Selimovi ide u historiju drugim putem. Tek tu, kroz labavo
postavljenu masku nejasno omeenog povijesnog okvira njegovih poznatih
romana Dervi i smrt i Tvrava, Selimoviev pripovjedaki postupak, misao-
nost i blaga patetika njegove reenice dobit e strukturu kroz koju e zazvuati
punoom umjetnike zaokruenosti. Prije nego to je kuranskim reenica-
ma vlastitom narativnom svijetu dao dubinsku misaonost i univerzalnost, a
povijeu metaforizirao iskustvo i odmakao se gra Drugog svjetskog rata,
Selimovi je imao ispisan, prepoznatljiv, poetian stil. Kako je Prokleta avlija
saetak Andrievog i svijeta, stila i postupka, Magla i mjeseina je egzemplar
Selimovievog knjievnog naina. Andri je uspijevao da se njegova misao,
ideja, doivljaj svijeta i iskustvo razlomi kroz niz likova koji su i stilski dife-
rencirani, ivi, a Selimovi je svoj knjievni univerzum u Magli i mjeseini
gradio proputajui svoju misao bez naroite jezike diferencijacije kroz niz
likova. Pozicija ljudi o kojima i kroz koje pripovijeda je jasna, domain kue
u koju dolaze partizani, njegova ena, brat, mladi, svi oni uhvaeni u jednom
povijesnom trenutku, u muci rata i ljudskosti, govore svoj doivljaj autorovim
jezikom. Atmosfera se preliva i jeziki izmeu onoga to oni misle a misle
tako da se pisac stavlja u zamiljenu poziciju i kroz nju govori. Jovan, ljuba,
partizan... ne govore kako bi taj takav, zamiljeni, moda vieni ovjek govo-
rio, ve onako kako bi Selimovi razmiljao da se nae u toj poziciji. I kasniji
i uspjeniji Selimovievi romani nose ovu karakteristiku, osim glavnog lika,
ostali su samo podupirai jednog dobro uoblienog doivljaja svijeta, njihov
jezik je opet monolitan. Poetian i misaon, ali autorski vie nego pohvatan u
stvarnosti, a opet lijep. Tako se i u Magli i mjeseini, od prve reenice: vidio
ih je kako dolaze preko nogostupa kroz ljivik, da izbjegnu blato na putu, ili
su u koloni po jedan, utljivi i sumorni na ovoj kii to sipi danima (Selimovi
2005:5) autorski jezik proputa kroz privid drugog. I u dijalozima kad se likovi
osamostaljuju, kad se dijegezis pretvara u mimezis, njihov je jezik piev. Po-
zicija je stvarna i ljudi se jasno vide u umjetnikoj ostvarenosti ali se ne uje
toliko kako govore ve ta misle ili kau:
Stegla te reuma?
Stegla.
306
Nemoj da se grije uz pe, bie ti gore kad izae na kiu.
Gore ili bolje, svejedno mu doe, ovako mi je sad ugodno.
Zato ide kad si bolestan?
Mora se.
(Selimovi 2005:12)
Stegnut, reduciran iskaz kao naznaka nereenog nastavit e se kroz sve
dijaloge romana i kroz razliite odnose meu likovima. Autorsko rezoniranje
i pojanjavanje ta je ko i kako mislio i osjeao prelijevaju se i saimaju u di-
rektno prenesenim rijeima. Duge reenice lirske napetosti, atmosfera magle i
sjete koja kao kroz dim prikazuje rasap jednog malog svijeta sluajno okuplje-
nih ljudi koje rat lomi i davi samo e prividno rasplesti slijed dogaaja. Pripo-
vijedanje prestaje kao da se gasi kamera: Ustala je i pola polako u mrak, u
no, u samou, a eljela je da ostane i da se isplae pred ovim ovjekom to e
noas poginuti. (Selimovi 2005:115)
Magla i mjeseina je roman atmosfere, utnje, koja se nekim unutarnjim
tonom namee svemu to ljudi govore. A ono to itamo je uglavnom ono to
nam narator vlastitim jezikom prenosi da Jovan, ljuba i partizan misle. I kad
govore u dijalozima to je verbalizacija utnje, naznaka, poetizacija misli:
ta radi tu?
Zna li da su obojica poginuli?
Znam.
Nisi mogao da ih odbrani?
Nisam.
I ja sam kriva, otila sam od kue, trebalo je da ostanem.
Nisi ti kriva. I ti bi stradala.
Bilo bi pravo.
Je li te strah?
Strah me je. Bila sam sama s njima.
Ne govori vie o njima. (...)
Neu, a moram.
(Selimovi 2005:115)
Dijalozi meu likovima, kad Jovan govori eni, ena partizanu, ovdje
ljuba, ena Jovanova njegovom bratu u trenutku kad su i partizan i mu mrtvi,
izraeni su istom sintaksom, atmosferom, bojom, nainom. Andriev pripo-
vjedaki svijet glasovno je razuen u svojoj narativnoj koherentnosti i punoi,
307
a Selimoviev je istoglasan u nainu iskaza razliitih psiholokih i egzisten-
cijalnih pozicija likova okupljenih oko take u vremenu i prostoru. Andrievi
likovi u Prokletoj avliji, pa i oni koji se javljaju kratko, ostvareni su u svjeini
prividne udaljenosti od autorskog jezika, a Selimovievi u Magli i mjeseini
govore istim jezikom izvan dijegetikog naratora samo iz razliitih pespekti-
va. Fra Petar je onaj na ijem zamiljenom iskustvu i karakteru Andri gradi
priu onako kako bi je takav ovjek priao odnosno doivio paljivo sluajui i
pamtei nijanse i prelive tuih reenica. Naprosto zato to je on bio pomalo na
svog amidu, pokojnog fra-Rafu, koji je svakog mogao da saslua i podnese,
i u ali uvek govorio: Ja bih bez hljeba jo nekako i mogao, ali bez razgovora,
beli, ne mogu. (Andri 1989:51)
Poetian i misaon Selimoviev stil je u Magli i mjeseini ispisan. To to
e njegovom nainu knjievog oblikovanja ljudi i njihovih sudbina i rijei dati
struktura i postavka romana Dervi i smrt privid daleke historije, kuransku
utemeljenost vlastitog razmiljanja o svijetu, projekciju linog iskustva, treba-
lo je da Selimovi od dobrog postane odlian pisac. Njegova sintaksa poetine
i misaone reenice i pomalo patetina intonacija ispovijesti nali su kroz pozi-
ciju Ahmeda Nurudina mogunost da zazvue knjievnom punoom i uvjer-
ljivou.
literatura
Agi, Nihad (2005), Naratoloki portreti, Off-set, Tuzla
Andri, Ivo (1989), Prokleta avlija, Svjetlost, Sarajevo
Bahtin, Mihail (1989), Re u romanu, u: O romanu, prev. Aleksandar Badnjarevi,
Nolit, Beograd
Berrio, Garca (1989), Teoria de la literatura, u: . . (2005),
: : . 2
., . .: :
Biti, vladimir (1997), Pojmovnik suvremene knjievne teorije, Matica hrvatska, Za-
greb
Durakovi, Enes (1998), Bonjaka knjievnost u knjievnoj kritici, Novija knjiev-
nost Proza, knj. Iv, Alef, Sarajevo
, . . (2005), :
: . 2 ., . .: :
lovrenovi, Ivan (2008), Ivo Andri, paradoks o utnji, Novi izraz, 39, Sarajevo
Selimovi, Mea (2005), Magla i mjeseina, Dani, Sarajevo
, . . (2009), : . , 9 . .:
:
308
http://krugosvet.ru/enc/istoriya/BAHTIN_MIHAIl_MIHAlOvICH.html
http://www.hrono.info/libris/lib_b/baht_otvet.html
http://www.hrono.info/biograf/bio_b/bahtinmm.php
Voices IN the YARD, Silence IN the Mist:
Polyphony IN the Novels prokleta avlija BY
IVO Andri AND Magla I mjeseina BY Mea
Selimovi
Summary
In this text I consider the applicability of Mikhail Bakhtins theory of
polyphony and dialogue on the classical Bosnian literature, specifcally on the
two well-known novels by Ivo Andri and Mea Selimovi, Prokleta avlija
and Magla i mjeseina. The main focus is placed on the analysis of the lan-
guage and the living word by which Andri creates his literary idea of the
world, presented through the image of Fra Petar into the complex narrative
position which enables both narrative complexity and stylistic plurality. Mea
Selimovi expands the perspectives by which he describes war experience in
the novel Magla and mjeseina, writing in a specifc language and in a specifc
manner.
309
UDK: 821.163.4(497.6).09: 792.2 = 163.3 Selimovi M.
Vesna mojsova-ePievsKa

21
(
)
: /
, ,
,
. -
. ,
(-
),
- , (
!), ,
. -
-
,
.
: -
, . ,

, ,

.
-

( )
310

1
-
2008
2
. -

-

3
, -
,

,
, .
-
,
, , , , -
,
,
, -
.

4
. -
1 (02.09.1955) , ,
,
.
, ,

.
2 ,
: , , ,
, .
, ,
.
3 , ,

.
,
. ,

.
4 :
.
? ,
.
, , , , ... ,
, . .
vesna Mojsova-epievska: 21 ...
311
, ,
-

5
,

6
.
2008/2009 .
, , -
.

, -
-
2009.
.
, -
, ,
. ,

-
, .
( (27.12.2008),
, .2873, ).
5 ,
:
.
, .
, .
. ,
12 . ,
, ,
( )

( (27.12.2008), , .2873).
6 , ,
2008 ,
,
.

2008/2009 ,
.
(
(06.07, 03.52, 03.12) http://www.da-
ilymotion.com/playlist/xyyvl_STERIJINO_POZORJE_dervis-i-smrt),
,
- ,
, .
312
. ,
, ,
- ... -, ()

7
. , -

8
. -
,
,
.
-
-
. (Tadashi Suzuki)
9
, ,
,
, . ..
,
, ,
-
, .. ! -

,
, , . -
,
/
. -

, /,
. ,
,
: . .
7 , (- 2005),
, , .45 (http://www.blesok.com.mk/tekst.asp?lang=mac&tekst=758).
,
2005, 30 2005 .
8 ,
(Johan Huizinga) ; ,
,
,
. ( , . Ibid.).
9 Suzuki, Tadashi. (1986), The Way of Acting, Theatre Communications Group, New York.
313
, ...
10
-

11
, ,
,
, .
/ -
: -
, . (...)
, . ?
, ,
, .
. -
... (...) ,
, . , ,
, .
, ,
. , ,
. , , ,
12
( ).
- , -

. -
,
( ,
). , , -
, . -
, ,
10 etrdeset mi je godina, runo doba: ovjek je jo mlad da bi imao elja e ve star da ih
ostvaruje ... (Selimovi, Mea (1986). Dervi i smrt, BIGZ, Beograd, 10)
11 . . .
, , , , , ,
, , , . , ....
, . - .
. ,
. . ,
(
(19.05. 2009), , 21691).
12 , ,
(17.11.2009), , . 135.
314
, -
, .
, -
.
..
/ . ,
,
,
, .
? , ,
. ,
(
), -
, (
!), , -
. /-

, . -
,
, ,
.
, -
. /
.
-
: ,
. , , -
,
. , -
, (-
)
,
13
. ,
,

, , -
.
13 Barba, Eugenio i Savareze, Nikola (1996), Renik pozorine antropologije: Tajna
umetnost glumca, FDU, Beograd.
315
. -
, ,
,
.
( -

)
, .
, -
, /
( ,
, , ).
/

14
-

,
, () .
, -

.
,
,
(Bonnie Maranca)
15
,

.
:

. , , -
, -
. , .
, ,
... . . -
. ,
, .
14 , (2003), ( ),
, .
15 Marranca, Bonnie and Dasgupta, Gautam (1991), Interculturalism and Performance, PAJ
Publications, New York.
316
.
(. . Ibid.).
, , !!!
.
100- -
,
. -
, ()
-

16
. , ,
, :
,
. , .
, -
/ -
.
Barba, Eugenio i Savareze, Nikola (1996), Renik pozorine antropologije: Tajna

umetnost glumca, FDU, Beograd
, (2009),
(17.11.2009), , . 135.
Marranca, Bonnie and Dasgupta, Gautam (1991), Interculturalism and Performance,
PAJ Publications, New York
Selimovi, Mea (1986). Dervi i smrt, BIGZ, Beograd
, (2005),
(- 2005), , .45.
Suzuki, Tadashi. (1986), The Way of Acting, Theatre Communications Group, New
York
, () (2003). , ,
http://www.blesok.com.mk/tekst.asp?lang=mac&tekst=758
http://www.dailymotion.com/playlist/xyyvl_STERIJINO_POZORJE_dervis-i-smrt
http://www.mactheatre.edu.mk
16 , ,
1976
. ,
. :
.
317
ON the Intercultural theater AS the theater
OF the 21
st
century
(tHROUGH the Performance BY the National
THEATER FROM Belgrade DERVISHOT I SMRTTA)
Summary
The theatrical performance is made up of several participants, each with
his/her own culture, or, if they are from the same culture, then, each with their
own perception and understanding of culture. The intracultural theater inves-
tigates within itself and reveals the results of those introspections during the
performance. Thus, it does not set out from different cultures to achieve self-
understanding (intercultural theater), rather, it means that we look at our own
culture as a means for a general-human culture, not egocentrically (I would
say not arrogantly our culture is the only culture!), but rather, our culture,
my culture contains the same elements as many other cultures in the world.
These are the premises from where the Serbian director and the Macedonian
actor, Egon Savin and Nikola Ristanovski, respectively, set out, and enrich
the piece Dervishot i Smrtta (The Dervish and Death) with an intracultural
thread, as well as a national nuance. Intraculturalism is a fundamental contra-
diction of the vulgaralisation of multiculturalism: it promotes affrmation as
opposed to its destructive nature says Eugenio Barba. This is why if inter-
culturalism was seen as a state of mind or a way of working in the last decades
of the XX century, as Bonnie Marranca defned it, then intraculturalism will
be seen as a way of life and a state of mind and the emotions of the new age,
which is exactly what this play promotes.
V.
321
UDK: 821.163.4(497.6).09-31 Selimovi M.
sanda lucija UDIER
Stilogenost I recepcija
KlJUNE RIJEI: itatelj, recepcija, stilogenost, razliitost, roman Tvrava,
Mea Selimovi, fgurativnost razliitosti, kulturni prostor
U radu e biti rijei o tome kako stilogenost i stilematinost nisu apsolutne
kategorije, ve kako uvelike ovise i o perspektivi onoga tko ita pojedini knji-
evni tekst. Zbog toga stilogenost treba biti shvaena kao funkcija recipijenta
i njegove recepcije knjievnoga teksta. Konkretan knjievni predloak na ko-
jem e biti pokazane i kojim e biti oprimjerene te teze roman je Tvrava Mee
Selimovia. Bit e pokazano kako njegova stilogenost i stilematinost izgle-
daju iz perspektive hrvatskoga itatelja, odnosno to je to to hrvatski itatelj
doivljava kao stilogeno. Naime, hrvatski itatelji stilogenima doivljavaju i
same osobine jezika romana Tvrava, najvie one najuoljivije leksike i
frazeoloke, koje su razliite od osobina hrvatskoga jezika, a to se moe nazva-
ti stilogenou razliitosti. Stilogenima se doivljavaju i kulturne sastavnice
toga romana koje su manje tipine ili sasvim netipine za hrvatski kulturni
prostor. U doivljavanju bosanskoga kulturnoga prostora kao istodobno i egzo-
tinoga i bliskoga nalazi se jedan od razloga prihvaenosti i omiljenosti Mee
Selimovia i drugih bosanskih pisaca meu hrvatskim itateljima.
1. UVOD
Jo otkako je Platon podijelio nain govorenja, lexis, na mimesis ili imi-
taciju i diegesis ili obinu priu, odnosno ono to pjesnik govori svoje ime ne
pokuavajui nas uvjeriti da to govori netko drugi, zapravo je otvorena raspra-
va o tome to knjievni tekst stvarno predstavlja, odnosno je li knjievno djelo
sam pisani tekst ili je knjievno djelo zapravo ono to se njegovim itanjem
aktualizira (Goodman 2002) u svijesti njegovih itatelja. Prema R. Barthesu
knjievni je tekst svakako pluralan, ali to ne znai samo da tekst ima vie
raznolikih znaenja, nego i da proizvodi mnotvo znaenja (Beker 1986:41).
Knjievni tekst ne smatra se vie samo koegzistencijom razliitih znaenja
322
nego i njihovim stvaranjem, prelaenjem, prelamanjem te meusobnim ukr-
tavanjem i umreavanjem.
2. Knjievni tekst I itateljska recepcija
Mogunost da se knjievni tekst shvati kao konstrukt dobiven aktua-
lizacijom kojom rezultira proces itanja postavlja u sredite ulogu itatelja i
njegov poloaj u konstelaciji s tekstom. Meutim, ve pri prvome pogledu na
teorijska prouavanja i grau o tome to je to itatelj i kakva je njegova uloga
u aktualizaciji knjievnoga djela, grau koja je nastala uglavnom u drugoj
polovici 20. stoljea kada su pitanja o ulozi itatelja bila meu najobraivani-
jim pitanjima u korpusu rasprava iz teorije knjievnosti, suoeni smo s nepre-
glednim mnotvom razliitih interpretacija i zakljuaka. Prema teoretiarima
knjievnosti itatelj moe biti shvaen kao postojei itatelj (actual reader,
van Dijk, Jauss), naditatelj (superreader, Riffaterre), obavijeteni itatelj (in-
formed reader, Fish), savreni itatelj (ideal reader, Culler), uzorni ili mo-
delni itatelj (model reader, Eco), implicitni itatelj (implied reader; Booth,
Iser, Chatman, Perry), kodirani itatelj (encoded reader, Brooke-Rose), realni,
virtualni i idealni itatelj (real, virtual, ideal, Prince), itatelj koji se odupi-
re (resisting reader, Fetterley) te na razliite druge naine (lei 2006:477;
Rimmon-Kenan 2005:122).
Kronoloki pogled na moderna shvaanja odnosa itatelja i knjievnoga
teksta moe zapoeti s formalizmom koji se kao teoretska kola uglavnom
bavio literarnou i oblikovanjem knjievnog teksta te nije percipirao ita-
telja kao dio literarnosti. Formalisti su smatrali da je knjievni oblik ono to
knjievno djelo ini knjievnim djelom te su se bavili nainom knjievnoga
oblikovanja. Za razliku od njih strukturalistiki su teoretiari uoili i artikuli-
rali vanost itateljskoga vienja u procesu odreivanja to je knjievnost. To
ih je dovelo do stvaranja koncepta takozvanoga idealnoga itatelja koji pro-
suuje o knjievnoj kvaliteti pojedinoga djela. Koliko god da taj koncept sa
suvremenih teorijskih stajalita moe biti podloan kritici, u svoje je vrije-
me predstavljao pozitivan pomak zahvaljujui kojemu su se silnice okrenule i
preusmjerile s knjievnoga teksta, njegove literarnosti te naina knjievnoga
oblikovanja prema itatelju i procesu itanja. Odnosi izmeu teksta i itate-
lja, odnosno procesa itanja napokon su shvaeni kao reciproni i dvosmjerni.
Teze poststrukturalistikih teoretiara bile su da sam knjievni tekst ne moe
nadzirati procese itanja i da su akademski itatelji ti koji postavljaju grani-
ce itanju i interpretacijama te na taj nain stvaraju privid postojana iden-
titeta knjievnih tekstova. Empirijska znanost o knjievnosti prouavala je,
Sanda lucija Udier: Stilogenost i recepcija
323
prikazivala i razglobljavala iri sklop drutvenoga djelovanja u kojemu knji-
evnost nastaje, odnosno u kojemu se odvijaju njezina proizvodnja, recepcija,
preradbe te njezino posredovanje. S. J. Schmidt, teoretiar koji je djelovao u
krugu teoretiara empirijske znanosti o knjievnosti, dualnost teksta i ita-
telja nastojao je prevladati tvrdnjom da literarnost i znaenje nisu svojstva
inherentna tekstu, nego rezultati kognitivnih procesa u samoga itatelja (Biti
1997: 81). Fenomenologija i njezin najglasovitiji teoretiar R. Ingarden sagle-
davaju knjievnost kao datost smjetenu u sreditu odnosa autora i itatelja
te otvaraju pitanje recepcije kao naina znaenjskoga konstruiranja knjievne
umjetnine. Prema Ingardenu knjievno djelo ne postoji poput predmeta koji se
moe percipirati, nego kao svjesni in koji se moe recipirati. Percepcija je in
spoznaje, a recepcija in razumijevanja i osmiljavanja. Meusobna ovisnost
djela i itanja pretvara recepciju u stalni proces razmjenjivanja teza i protute-
za, pitanja i odgovora. I hermeneutika s M. Heideggerom na elu prebacuje
fokus znaenjske konstrukcije na recipijenta, odnosno itatelja. Iz takvih se
flozofskih postavaka razvija teorija recepcije iji glavni teoretiar H. R. Jauss
uspostavlja pojam horizonta oekivanja, te ga defnira kao skup perceptivnih
obrazaca koje je itatelj usvojio. Smatra da knjievna djela djeluju samo ako se
recipiraju, a knjievna komunikacija postaje dijalog u sluaju kada itatelj pri-
hvaa drugost teksta u odnosu na svoja oekivanja (T. Kulenovi 2006: 460). U
tome procesu tekst mijenja itatelja, a itatelj simultano mijenja tekst. Tekst se
doivljava kao statina datost koja dobiva dinamika obiljeja tek djelovanjem
itatelja u procesu itanja. Stvara se pojam horizonta oekivanja koji oznauje
svjetonazorni, vrijednosni i znaenjski vidokrug grupne ili individualne svije-
sti. Horizont oekivanja znai da itatelj na temelju svojih prethodnih znanja
i iskustava steenih prije itanja knjievnoga djela ima u glavi sklop predod-
aba o tome to je to knjievno djelo i kako se prema njemu treba odnositi.
Tijekom itanja itateljski se horizont oekivanja spaja sa knjievnim djelom i
u tome se procesu zakljuuje o smislu toga knjievnoga djela. Drugi teoretiar
teorije recepcije w. Iser smatra da je itatelj taj koji konkretizira knjievno
djelo i stvara koncept implicitnoga itatelja. On shvaa knjievni tekst kao niz
znakova upuenih itatelju s nakanom da budu protumaeni (Kulenovi 2006:
462). itatelj nuno unosi u tekst svoja predznanja, oekivanja i vjerovanja.
itatelj neto ukljuuje u svoju interpretaciju, dok neto drugo odbacuje i tako
stalno prelazi hermeneutiki krug od detalja do cjeline i natrag. Bez aktivne
uloge itatelja knjievnoga djela ne bi ni bilo.
R. Barthes smatra kako ono to itatelj dobiva od itanja ne ovisi samo o
tekstu, nego o itateljskoj kompetenciji koja bi trebala biti poput komunikacij-
324
ske i podrazumijevati sustav konstruiranih pravila koji jednom kolektivu jam-
i zajedniko prepoznavanje i razumijevanje knjievnih tekstova. No nijedna
zajednica nema tako spontan odnos prema knjievnosti kakav ima prema jezi-
ku; knjievnu kompetenciju nema svatko, a meu onima koji je imaju postoje
neslaganja te koncepti koji su meusobno razliiti do nespojivosti (Biti 1997:
41). S. Fish i P. J. Rabinowitz stvorili su takozvanu teoriju interpretativnih za-
jednica prema kojoj zajednica ovjerava pojedinevo itanje, kao i pojam autor-
ske publike koja predstavlja hipotetian sustav norma u koji se uklapa autorska
intencija. Teoretiari u okviru kole poznate pod nazivom reader-response
criticism stvaraju pojam autorskoga itatelja i autorske publike. Oni smatraju
kako autori stvaraju interdiskurs tako to umjesto vlastite svijesti podastiru
postupke ustaljene u drutvenoj praksi zajednice, a interdiskursom se smatra
rezultat pripisivanja smisla u odreenim okolnostima, odnosno uinkom tek-
sta koji je rezultat sloenoga komunikacijskoga zbivanja izmeu autora, teksta
i itatelja u sklopu odreene diskurzivne zajednice. Na taj nain nastaju prof-
lirani implicitni autori koji djeluju kao da imaju namjeru stvoriti profliranoga
implicitnoga itatelja. Neki od teoretiara koji su djelovali u sklopu te kole
smatraju da apelativna struktura ne moe biti imanentna tekstu nego ovisi o
situaciji itanja te da ne moe biti homogena jer na nju djeluje vie razliitih
i oprenih silnica. S. Fish smatra da itanje nije samo dekodiranje znaenja,
nego i doivljaj, tekst neto ini itatelju, a doivljaj pojedinoga iskaza dio je
njegova znaenja. Poloaj itatelja smjeten je uvijek unutar odreene drutve-
ne i kulturne situacije u zajednici ljudi koji dijele zajedniki jezik i knjievni
kod (koncept informiranoga itatelja). Svaki itatelj i kritiar treba biti svje-
stan da je njegova interpretacija samo jedno mogue itanje nastalo na temelju
interpretativnih strategija (lei 2006: 480).
3. Stilogenost I interpretacija: kognitivni pristup
Osim uloge itatelja u veini se teorijskih razmatranja kljunim poka-
zuje pitanje interpretacije knjievnoga teksta. Iz naelnih bi i metodolokih
razloga bilo vrlo vano pokuati razrijeiti prijepor postoji li ispravna inter-
pretacija knjievnoga teksta te je li ona praktini ili teorijski problem. Ukoli-
ko ispravna interpretacija postoji, onda je svrha bavljenja knjievnim tekstom
pronai i primjenjivati ispravnu interpretacijsku tehniku, a ako ispravna in-
terpretacija ne postoji, onda teorija knjievnosti mora znati objasniti zbog
ega je to tako i to uzrokuje takvu nunost interpretacijskoga relativizma.
Kriza interpretacije dovodi do hermeneutikoga univerzalizama, relativizma
i skepse (Biti 1997: 150) te se ispostavlja da je svaki sud o knjievnome tekstu
325
samo kratak predah izmeu vie moguih interpretacija. Interpretacije su pak
mogue samo u dinamikim uvjetima diskurzivne zajednice, pri emu svaki
interpretator pripada veem broju razliitih diskurzivnih i interpretacijskih
zajednica odjednom, to sve zajedno samo vie i vie produbljuje ionako stal-
nu krizu interpretacije.
U ovome e radu biti iznesene teze koje govore u prilog pretpostav-
kama kako kategorije ispravnosti ili neispravnosti nisu referentne za pojam
interpretacije, te kako ne postoji univerzalna interpretacija knjievnoga tek-
sta zbog injenice da to kakva e interpretacija biti ovisi o puno razliitih
parametara, izmeu ostaloga i o tome tko interpretira knjievni tekst. Svaka
osoba, naime, pojavnosti oko sebe smatra ovakvima ili onakvima prije svega
u odnosu na sebe samu. Slika svijeta koju ima svaka pojedina osoba sloen
je sustav, te proizvod odreene perspektive nastale specifnim umreenjem
individualnih iskustava sa sustavom metaforikih koncepata nastalih kulturno
posredovanim mehanizmima (Biti i Marot Ki 2009: 65). U skladu s time i
itanje je proces povezivanja konkretnoga i apstraktnoga, osobnoga i opega,
domaega i tuega, vlastitoga i drugoga. Ope kategorije vremena i prostora
formiraju sliku svijeta, a itatelj i pisac, svaki iz svojega poloaja, pridaju im
konkretna obiljeja koja u procesu pisanja i itanja postaju metaforika. Ra-
zumijevanje knjievnih djela nastaje na kognitivnim pretpostavkama, jer je
proces uspostave znaenja uvijek i nuno relacijski. Znaenje teksta iitava se
u relaciji s generacijskim, lokalnim, profesionalnim i drugim odrednicama te
se uobliuje kao identifkacijski uzorak. Zbog toga je itanje knjievnih djela
spoznajno-istraivaki poduhvat. itajui klasifciramo pojave i dijelimo ih
na one poznate i opeprihvaene koje lako procesiramo i usvajamo te na one
nestandardne i nepoznate koje u nas izazivaju uenje, a ponekad odupiranje
i nerazumijevanje. Svojstvo koje pojedine pojave ini shvatljivima i prihvatlji-
vima nije njihov odnos prema svijetu openito, nego je to njihov odnos prema
specifnu svijetu svakoga pojedinoga itatelja. itatelj je taj koji odrie nor-
malnost pojavama koje nije sposoban uklopiti u svoje standardizirane sheme
te koje zbog toga svrstava u sferu tuosti. Delimitacija pojava na vlastite i tue
ne proizlazi iz objektivnih odnosa nego iz subjektivnih poloaja u koje smo
smjeteni u odreenome vremenu i prostoru. Pojam motrita uvodi kriterij
subjekta u sagledavanje znaenja knjievnoga djela (Biti i Marot Ki 2008:
94) i to bi trebao imati u vidu svaki itatelj. Svaki bi itatelj trebao biti svjestan
parcijalnosti vlastita motrita i miljenja, te tu parcijalnost nastojati prevladati
povezivanjem i umreavanjem vlastitih pogleda s tuima.
326
Pojam motrita, dakle, vaan je kad je posrijedi svaki od segmena-
ta interpretacije knjievnoga teksta, pa tako i kad je u pitanju odreivanje i
tumanje stilogenosti pojedinoga knjievnoga djela ili njegovih dijelova. O
stilogenosti i stilu napisana je povelika koliina relevantnih rasprava s vrlo
razliitim pogledima na ukupnu stilistiku problematiku. (Opirniji pregled
napisa o stilu i stilistici te defnicija stila, kao i osvrt na njih moe se nai u
Udier 2008.) Raspon teorijskih shvaanja stila smjeten je izmeu onih koja
stil promatraju kao ukras takozvanoga obinoga jezinoga izraza (Ch. Bally,
M. Riffaterre) kojim se ne mijenja znaenje, preko onih koji kategoriju izraza
promatraju u njezinoj funkciji u strukturi djela percipirajui gradivnu ulogu
stila u knjievnome tekstu te suprotstavljajui izraajnu funkciju jezika ko-
gnitivnoj i semantikoj funkciji (P. Guiraud), do onih koji stil promatraju u
najuoj vezi sa znaenjem (G. Genette, R. Katii). Najkompleksnije i najpot-
punije shvaanje stila ponudili su R. Katii i G. Genette koji smatraju da je
stil zapravo karakteristina unutranja struktura knjievnoga teksta u njegovu
totalitetu (Katii 1971: 11), odnosno zbir detalja i to svih detalja i svih nji-
hovih meusobnih odnosa (Genette 2002: 109). Stil se defnira ne samo kao
izraz u funkciji knjievnoga svijeta, ve kao ukupnost svih pojedinosti koje,
strukturirane na poseban nain, ine knjievno djelo, a stilogenim se elemen-
tima smatraju oni dijelovi diskurza koji slue kao signali njegove unutarnje
strukture.
Meutim, bez obzira na to kako u tim raspravama stil bio defniran te
koje stilistike ideje, koncepte i zakljuke o stilogenosti te rasprave iznosile,
u njima nigdje nema rijei o recepciji. itateljska se recepcija, dakle, ne po-
javljuje kao potencijalni parametar u odreivanju stilogenosti umjetnikoga
teksta ili pojedinih njegovih segmenata. Stilogenost se ne tumai kao funk-
cija recepcije, iz ega se moe zakljuiti da prevladava implicitno teorijsko
shvaanje prema kojemu je stilogenost univerzalna kategorija koja uope ne
ovisi o onome tko ita i interpretira knjievno djelo. Na temelju zakljuaka o
interpretaciji koji su izvedeni zahvaljujui kognitivnome pristupu interpreta-
cijskoj i stilistikoj problematici (Biti i Marot Ki 2009), a ije je polazite teza
da itatelj odreuje kakav je tekst i kakvo je to u tekstu s obzirom na sebe
sama, vlastit poloaj i percepciju, odnosno recepciju, loginom se pokazuje
teza kako stilogenost ipak jest funkcija recepcije. Ta e se teza nastojati doka-
zati i oprimjeriti jednom od moguih analiza stila i recepcije romana Tvrava
Mee Selimovia.
327
4. Antitetinost KAO stilska okosnica U ROMANU
tvrava Mee Selimovia
Stil Selimovievih djela i tvorbene elemente u njima koji se mogu in-
terpretirati kao stilogeni mogue je analizirati na puno razliitih naina i iz
puno razliitih aspekata, no za potrebe ovoga rada bit e izdvojen samo jedan
od njih, onaj koji se pokazao dominantnim te koji kao takav pridonosi potkrje-
pljivanju i oprimjerivanju teze o tome kako je stilogenost funkcija recepcije.
Stilski su postupci u knjievnosti zapravo sredstva kojima se provodi i
odvija metaforizacija i remetaforizacija jezika kojim je napisano djelo, remeta-
forizacija koja je u skladu s pravilima i potrebama hipotetinoga svijeta koji se
stvara u knjievnome djelu (Biti i Marot Ki 2008: 108). itanje i promiljanje
o romanu Tvrava Mee Selimovia pokazuje da je dominantan stilski i tvor-
beni postupak u tome romanu antitetinost. Roman Tvrava moe se itati
kao dihotomijski konstrukt u kojemu se brojna suprotstavljena i sukobljena
znaenja meusobno nadopunjuju i uvjetuju zbog ega imaju komplementa-
ran karakter i vrijednost. Antitetinost se ogleda na puno razliitih razina,
ponajprije i najistaknutije u habitusu i karakteru likova Ahmeta abe, kontem-
plativnoga, nesnalaljivoga, pesimistinoga, rezigniranoga i ambivalentnoga
i Osmana vuka koji je za razliku od svojeg antipoda praktian, optimistian,
djelatan, povran i nekolebljiv. Na tematsko-pripovijednoj ravni antitetinost
se iitava iz suprotstavljanja totalitarnoga politikoga reima senzibilnu poje-
dincu i njegovu nekonformistikome stavu te nainu funkcioniranja, odnosno
nefunkcioniranja u drutvu. Na idejnoj je razini vidljiva suprotstavljenost kon-
kretne prostorne i vremenske smjetenosti romana s univerzalnom ljudskom
priom koja se odvila unutar tih odreenih, konkretnih prostornih i vremen-
skih koordinata.
Antitetika metaforizacija jezika u Selimovievu romanu Tvrava u
skladu je s antitetikom metaforizacijom svijeta u njemu. Zbog toga je fgu-
rativna razina toga romana sazdana od razliitih fgura suprotnosti te fgura-
tivnih postupaka kojima je u pozadini nekovrsna antitetinost. Neki od njih
jesu: kontrast i antiteza (umirivao sam je blagim dodirom i grubim rijeima;
lano u se osmjehivati i iskreno strahovati), oksimoron (kukaviko potenje;
Smijeno i strano mogu biti rod; dobra kukavika dua; Najvea mudrost u
ivotu je da ovjek pronae pravu ludost.), paradoks i apsurd (Znam, njega su
tukli, namrtvo, za lane bakrenjake. Mene za istinite rijei.;... nevolja je i sebi
i onima oko sebe, ne, zaista, boljeg prijatelja ne traim), gnominost (Ko ima s
jedne strane, dobie i s druge.), humor (- Radnja je lijepa. Ko kutija. - Radnja
328
je usred arije, u Medelitima, pod sahat-kulom, malena i neugledna, vrela
i zaguljiva ljeti, zindanski hladna zimi, uz javne nunike to su zaudarali ne-
podnoljivo, pa smo Mula Ibrahim i ja, na smjenu palili tamjan i mirisno kori-
jenje anduza, kao u bogomolji, da umilostivimo neiste sile smrada.) i ironija
(...nude mi nekoliko mjesta, ali nigdje toliko ne zaudara kao kod njega, a toliko
sam navikao, da u svaki dan proi tuda, da se malo nakadim.; Ba se lijepo
narazgovarasmo, kao da smo se motkama mlatili.).
ak i na razini itateljske recepcije romana, dakle u ovisnosti o tome
tko roman ita, postoji potencijalna antitetinost izmeu kulturnoga konteksta
u koji je smjetena fabula romana te kulturnoga konteksta kojemu pripada i-
tatelj. itatelj koji ne pripada kulturnome krugu islamske Bosne i kojemu taj
kulturni krug nije posve blizak, stilogenima moe smatrati razliite elemente
islamske provenijencije koji su bosanskim itateljima moda posve obini i
svakodnevni, naprimjer imena likova u romanu (Mula Ibrahim, Ahmet Misira,
ehaga Soo, Abdul Hamid, hadi Duhotina, Mehmed Pecitava, Smail Sovo,
Demal-efendija, Bekir-aga ugum, Rabija hanuma, Muharemaga Taslidak,
Asim Pecitava, Seid Mehmed, Husaga), zanimanja i titule likova (telal, aga,
komordija, defderdar, kapidik, kazandija), predmete i pojmove iz svakod-
nevnoga pukoga ivota (erbe, ifuk, ajluk, iri, ekmade, tabut, anduz,
arima, pafte, papazjanjija, fukara, urak, zerdelija, ekmede, ugum, ka-
pijski direk) te pogotovo predmete i pojmove iz islamske kulture (demat,
munara, mujezin, ajan, ulema, hoda, alahemanet). itatelju kojemu prostor
Bosne nije sasvim poznat mogu se uiniti stilogenima i razliiti sarajevski to-
ponimi (Mudeliti pod sahat-kulom, Kujundiluk, Alifakovac, ifuthana, Sija-
vuz-paina ifuthana, Alipaina damija, Crni vrh, Berkua, Bjelave, Koevo,
Begova damija) koji pridonose smjetanju fabule romana u konkretan prostor.
Takvome je itatelju potrebno uloiti poseban napor u razumijevanje znaenja
tih rijei te ponekad i u razumijevanje pojedinih pojmova i kulturnih konce-
pata koje odreene leksike jedinice oznaavaju, a koji su za njega nepoznati
i novi. Zbog razliitosti vlastita kulturnoga obzora od onoga prezentiranoga
u djelu dogaa se da neautohtoni itatelj ne samo da ne razumije pojedinu
rije, sintagmu ili frazem, nego mu je i pojam ili predmet na koji se odreena
leksika jedinica odnosi potpuno ili donekle nepoznat i nerazumljiv. itajui
Selimovievu Tvravu, a isto naelno vrijedi za itanje svega to je napisano
u korpusu bosanske knjievnosti, itatelji koji pripadaju drugome prostoru i
kulturnome krugu upoznaju mnotvo novih pojmova i kognitivnih koncepata
te na taj nain obogauju svoj recepcijski kapacitet i itateljski obzor. Isti se
proces u itatelja dogaa uvijek tijekom itanja knjievnosti koja je od itatelja
329
prostorno, vremenski ili kulturno udaljena. itanjem takve knjievnosti uspo-
stavlja se koncept koji se moe nazvati stilogenost razliitosti.
5. Specifinost hrvatskoga itanja Selimovieve
tvrave
Premda je neprijeporno da se uvijek tijekom itanja strane knjievno-
sti dogaaju procesi koji su opisani u prethodnome ulomku, hrvatsko ita-
nje bosanske knjievnosti ipak nije sasvim takvo, te je ipak po mnogo emu
vrlo specifno. Hrvatski se itatelji veim dijelom ubrajaju u one koji kulturni
krug islamske Bosne ne doivljavaju kao svoj niti spontano i potpuno razumi-
ju njegove kodove, te zbog toga itanje bosanske knjievnosti za njih iziskuje
poseban interkulturalni angaman. No hrvatski itatelji prema bosanskomu
kulturnomu prostoru imaju specifan odnos zbog njegove geografske blizine
te zbog kulture i povijesti koja je povezana s hrvatskom, koja joj je slina,
srodna i bliska te koja je dvama prostorima djelomino i zajednika. Zbog toga
itajui Selimovievu Tvravu hrvatski itatelji dobivaju puno knjievne gra-
e koja je drugaija od one koju nalaze u korpusu hrvatske knjievnosti, grae
koja im je nova i ak egzotina, ali istodobno poznata te vrlo bliska. Osim toga
hrvatski itatelji itaju i razumiju bosansku knjievnost izvornogovornikom
kompetencijom, dakle iskustvom vlastita materinskoga jezika. Unato istoj
genetsko-tipolokoj okosnici bosanski jezik nije isto to i hrvatski, te zbog
toga hrvatski itatelji razlike meu dvama jezicima, odnosno obiljeja bosan-
skoga jezika koja nisu jednaka njihovim ekvivalentima u hrvatskome jeziku,
doivljavaju kao izrazito stilematina. Te se razlike mogu pratiti na svim je-
zinim razinama, morfolokoj i sintaktikoj naprimjer, ali su najuoljivije na
kolokacijskoj, leksikoj i frazemskoj razini. U nastavku se moe proitati ne-
koliko primjera preuzetih iz leksikoga, kolokacijskoga i frazemskoga jezi-
noga fonda djela koje hrvatski itatelji zbog njihove razliitosti od hrvatskih
percipiraju kao stilematine: ni usa ni glasa; preturiti preko glave; oduvati
kao prainu; tjerati egu; kao kad bi kurjak zapjevao poput slavuja; pravi
obojeni grob; pa mu ena ne dade da pojede svoju nafaku; treba ruku da im
poljubim; sitna kao zrno prosa; navaliti se nekome na krsta; nasloniti se komu
na kosti; uzeti nauk za poslije; Kad bismo imali brana kao to nemamo masla,
dobar bismo kaamak napravili.; Iza njega moe mirno ii po zaleenoj rije-
ci, kao iza lisice.; Slian je vodi, nema svog oblika, prilagoava se sudu u koji
ga naspu. Dvije su ravni na kojima se moe ostvarivati i oitavati ta razliitost:
leksika i pragmatika ravan. Kad je rije o leksikoj razini, dogaa se da se
rabi leksika jedinica koja ne postoji u hrvatskome jeziku ili ona koja postoji,
330
ali je vrlo malene frekventnosti i ima regionalnu, lokalnu, kolokvijalnu ili di-
jalektalnu boju. Razliitost se moe ostvarivati i na pragmatinoj razini, to
znai da upotrijebljeno leksiko sredstvo u hrvatskom jeziku postoji i uestalo
se rabi, no izvorni ga govornik ne bi upotrijebio na nain, sa znaenjem i u
kontekstu na koji je upotrijebljeno u Selimovia.
6. Zakljuak
Kad itatelji ne pripadaju kulturnome krugu u kojem je nastalo knji-
evno djelo te kad nisu dobro upoznati s njegovim kulturnim kontekstom i
svim pretpostavkama toga konteksta, recepcija je knjievnoga djela oteana,
a razumijevanje njegova znaenja i smisla sloeno, bitno sloenije nego kad
je rije o knjievnosti napisanoj unutar kulturnoga kruga kojemu pripada i
itatelj. Zbog nepoznavanja razliitih kulturnih pretpostavka koje pronalaze
u knjievnome djelu itatelji esto trebaju promiljati o znaenju pojedinih
jezinih, znaenjskih i kulturnih segmenata toga djela. To znai da itatelji
trebaju imati svijest o razliitosti sociokulturnoga sloja u knjievnome djelu
koje itaju od vlastita obzora oekivanja. itatelji trebaju uzimati u obzir tu
razliitost tijekom itanja, biti otvoreni prema novim konceptima na koje pri-
likom itanja nailaze te se truditi razumjeti metafore kojima je izraeno ono
to oni nemaju u vlastitu iskustvu. Zbog toga je itanje knjievnosti, osobito
knjievnosti koja je udaljenija od itateljevih mjesnih i vremenskih koordinata
i njegova kulturnoga obzora, puno sloeniji proces te se ne moe svesti tek na
puko pronalaenje zajednikoga jezinoga koda na temelju kojega se moe
postii razumijevanje jezinih jedinica. Samo postojanje zajednikoga jezi-
noga koda ili razumijevanje slinih kodova ne osigurava nuno i zajedniko
iskustveno razumijevanje knjievnoga teksta ili njegova kulturnoga konteksta.
Nuno je da itatelj u procesu itanja bude sposoban i voljan kreirati nove
mentalne modele kako bi se recepcijski otvorio prema mentalnim modelima
prezentiranim knjievnim djelom. Takvo otvaranje itatelju omoguuje ulazak
u sferu novoga, drugoga i razliitoga te usvajanje drugaijih i novih kognitiv-
nih modela koji mu omoguuju itanje s razumijevanjem znaenja i smisla
knjievnoga djela nastaloga u drugoj kulturi.
literatura
Beker, M. (1986), Suvremene knjievne teorije, liber, Zagreb
Biti, M., Marot Ki, D. (2008), Poetika uma, Osvajanje, propitivanje i spaavanje
znaenja, Zagreb, Hrvatska sveuilina naklada
331
Biti, v. (1992), Suvremena teorija pripovijedanja, Globus, Zagreb
Biti, v. (1997), Pojmovnik suvremene knjievne teorije, Matica hrvatska, Zagreb
Culler, J. (2001), Knjievna teorija, Vrlo kratak uvod, AGM, Zagreb
Genette, G. (2002), Fikcija i dikcija. Ceres, Zagreb
Goodman, N. (2002), Jezici umjetnosti, Pristup teoriji simbola, Kruzak, Zagreb
Katii, R. (1971), Jezikoslovni ogledi. kolska knjiga, Zagreb
lei, Z., Kapidi Osmanagi, H., Katni Bakari, M. i Kulenovi, T. (2006), Su-
vremena tumaenja knjievnosti, Sarajevo Publishing, Sarajevo
Phelan, J., Rabinowitz, P. J. (2005), A Companion to Narrative Theory, Blackwell
Publishing, Kundli
Rimmon-Kenan, Sh. (2005), Narrative Fiction, Routledge Taylor and Francis Group,
london and New York
Selimovi, M. (2002), Tvrava, Book-Marso, Beograd
kari, I. (2003), Temeljci suvremenoga govornitva, kolska knjiga, Zagreb
Meunarodni nauni skup Knjievno djelo Mee Selimovia (2010), Akademija nauka
i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Specijalna izdanja, knjiga 38, Sarajevo
Udier, S. l. (2008), Knjievni jezik i jezik knjievnosti na predloku knjievnih i novi-
narskih tekstova Miljenka Jergovia, Filozofski fakultet u Zagrebu, doktorska
disertacija.
Style AND Reception
Summary
This paper will show how the interpretive style of a literary work is not
an absolute category; on the contrary, its interpretation largely depends on the
perspective of its reader. Therefore, what is considered to be stylogenetic in
a literary text should be understood as a function of the reader and his or her
reception of literary text. These specifc theses will be shown and exemplifed
using the novel The Fortress written by Mea Selimovi as an example. It will
show how the style of that novel appears using the perspective of a Croatian
audience and those of its aspects are considered as stylogenetic to this Croatian
audience. Croatian readers consider the most obvious characteristics of Bos-
nian language in the novel The Fortress (that which is lexical and phraseologi-
332
cal) which are different from the characteristics of the Croatian language, to
be very stylogenetic. Cultural components of that novel are also stylogenetic,
especially those that are atypical within context of the Croatian cultural space.
Croats consider the Bosnian cultural aspects to be different and exotic from
one point, but also close and a similar from another. This ambivalence is one
of the reasons for the acceptance and popularity of Mea Selimovi and other
Bosnian authors by Croatian readers.
333
UDK: 821.163.4(497.6):811.112.2'25
811.112.2'25:821.163.4(497.6) Selimovi M
arno woniscH
Prevoenje ROMANA DERVI I SMRT
Mee Selimovia NA njemaki jezik
KlJUNE RIJEI: Mea Selimovi, Dervi i smrt, prevoenje, njemaki jezik
U ovom radu, koji se sastoji od dva dijela, eljeli bismo na poetku predsta-
viti neke aspekte njemake i meunarodne percepcije Mee Selimovia i
njegovog djela. Uzet emo u obzir stupanj poznatosti i tumaenja linosti i
stvaralatva Selimovia na njemakom govornom podruju i u drugim sre-
dinama. Zatim slijedi analiza leksikih primjera prijevoda na njemaki jezik,
koja se tie, prije svega, mogunosti adaptacije autorovih rijei orijentalnog
podrijetla.
Analizirajui meunarodnu komponentu (odnosno stupanj pieve po-
znatosti) na drugim govornim podrujima eljeli bismo na poetku utvrditi ko-
liko je i na koji nain Mea Selimovi zastupljen u internetskim stranicama na
njemakom govornom podruju. Prije toga valja istaknuti da je taj autor na na-
vedenom podruju skoro nepoznat, to se, naalost, odnosi i na njegovo djelo.
1
Za kratku internetsku provjeru izabrane su stranice na njemakom je-
ziku (iz Njemake, Austrije, vicarske i drugih zemalja), na kojima se nalazi
ukupno 5.150 pojavnica sa imenom i prezimenom Mea Selimovi (stanje 2.
12. 2010). Na austrijskim domenima (.at) nali smo 1.820 primjera. Budui da
Njemaka ima deset puta vie stanovnika od Austrije (81,8 milijuna prema
8,3) moemo konstatirati da je pisac, roen prije vie od 100 godina, u Au-
striji odnosno u austrijskim on-line-izvorima znatno vie zastupljen nego u
njemakim. Ukupno smo registrirali na razliitim jezicima 500.000 pojavnica
s imenom i prezimenom Mea Selimovi.
1 To je pokazalo malo usmeno istraivanje 20 austrijskih ispitanika, za koje je Mea Selimo-
vi bio nepoznat pisac.
334
Odrednica iz wikipedije na njemakom jeziku (u kojoj nema austrijske
verzije za razliku od alemanske, bavarske ili frizijske) sadri sljedeu infor-
maciju o Selimoviu:
Mehmed Mea Selimovi (*26. April 1910 in Tuzla; 11. Juli 1982
in Belgrad) war ein jugoslawischer Autor und Theatermann.
In seiner Geburtsstadt besuchte er das Gymnasium und schrieb sich
1930 an der Philosophischen Fakultt der Universitt Belgrad ein. Se-
inen Abschluss machte er dort 1934 und arbeitete bis 1941 an Schulen
in Tuzla. Dort erlebte er auch die ersten zwei Jahre des 2. weltkriegs.
Im Mai 1943 foh er in befreites Gebiet und schloss sich dort den Parti-
sanen an.
Ab 1947 lebte Selimovi in Sarajevo und arbeitete dort als Professor
an der Pdagogischen Fakultt, knstlerischer leiter von Bosna-Film,
Direktor des Nationaltheaters und Redakteur bei dem verlag Svjetlost.
Selimovis Ethnizitt fhrte, besonders seit des Zerfalls Jugoslawiens,
immer wieder zu Kontroversen. wenngleich er in Bosnien als Kind ei-
ner muslimischen Familie zur welt kam, betonte er zu verschiedenen
Gelegenheiten, dass er Serbe ist. In seinen Memoiren Sjeanja schreibt
er, dass er die wurzeln seiner Familie bis zur serbisch-orthodoxen
Drobnjaci-Sippe im [sic!] stlichen Hercegovina zurckverfolgen konn-
te. Selimovi wurde mehrfach fr den Nobelpreis [fr literatur] vorges-
chlagen, erhielt ihn jedoch nie.
vidimo, dakle, da je Mei Selimoviu kao jedan od najveih literata
nekadanje Jugoslavije u njemakoj verziji wikipedije posveeno ukupno pet
odlomaka, dok o drugom velikom piscu koji je, takoer, bio tema skupa Sa-
rajevski floloki susreti 1 Skenderu Kulenoviu nalazimo svega etiri pa-
susa, a nema, naalost, informacija o prijevodu njegovih tekstova na njemaki.
Skender Kulenovi (kyrillisch ; *2. September
1910 in Bosanski Petrovac, sterreich-Ungarn, heute Bosnien und Her-
zegowina; 25. Januar 1978 in Belgrad, heute Serbien) war ein jugo-
slawischer Dichter.
Skender besuchte in seiner Geburtsstadt die Grundschule. Seine Fami-
lie ist auf einmal in die Armut abgerutscht, wahrscheinlich wegen der
Agrar-Reform. Deshalb bersiedelte er nach Travnik, dem Geburtsort
seiner Mutter. Dort beendete er das Jesuiten-Gymnasium, und schon
335
in der dritten Klasse schrieb er eine Sammlung von Sonetten genannt
Ocvale Rue (Blhende Rosen). Nach Abschluss des Gymnasiums
studierte er Rechtswissenschaften an der Universitt Zagreb und kam in
der Stadt mit Kreisen der sozialen literatur in Kontakt.
whrend des Zweiten weltkrieges nahm er am Kampf gegen die Deu-
tschen und die Ustascha teil. Zu dieser Zeit, wie auch spter, wurde er
als Mitglied der Kommunistischen Partei Jugoslawiens politisch aktiv.
Sein bekanntestes lied Stojanka majka Kneopoljka (Klagelied der
Mutter Stojanka), erzhlt vom Massaker an Zivilisten im Kozara-Ge-
birge, das dort von Deutschen und den Ustascha durchgefhrt wurde.
O treem piscu iz naslova nae konferencije, Derviu Suiu, na nje-
makoj wikipediji dosad nema nikakvih informacija.
vraajui se Mei Selimoviu i romanu Dervi i smrt, koji na njema-
kom jeziku glasi Der Derwisch und der Tod, a koji je izaao tek nedavne
1987. godine u sarajevskoj Svjetlosti, moemo saznati da je prevoditelj werner
Creutziger, koji je, izmeu ostalog, preveo i nekoliko tekstova Ive Andria
(Omer-paa latas Omer-Pascha latas, Kua na osami Das Haus
in der Einsamkeit, Put Alije erzeleza Der weg des Alija Djerzelez,
lica Gesichter), Branislava Nuia (Hajduci Die Hajduken) i Fj-
odora Mihajlovia Dostojevskog (Kockar Der Spieler, Braa Karama-
zovi Die Brder Karamasow). Godine 1994. u austrijskom Salzburgu (u
izdavakoj kui Otto Mller) izaao je novi prijevod romana Dervi i smrt,
vjerojatno zbog tadanjeg poveanog interesiranja njemakog i austrijskog kao
i ireg itateljstva za autore iz Bosne i Hercegovine (tako se 1992, izmeu osta-
log, pojavila i nova njemaka verzija Andrievog romana Na Drini uprija).

336
Sl. 1. naslovne strane Selimovievih romana na njemakom jeziku
Ukupno postoji pet prijevoda Selimovievih tekstova na njemaki jezik
(koji su u tablici ukazani s godinom izdanja):
Tab. 1. Prijevodi Selimovievih djela na njemaki jezik
1. Dervi i smrt Der Derwisch und der Tod
2. No i jutra Tag und Nacht 1958
3. Sjeanja Die Erinnerungen 1976, 1979, 1981
4. Tvrava Die Festung 1970
5. Za i protiv vuka Fr und gegen vuk 1967
Pri usporedbi ovih podataka o njemakim prijevodima treba uzeti u ob-
zir da wikipedia o Selimoviu nudi informacije na ukupno 17 jezika: bjelo-
ruskom, bosanskom, ekom, engleskom, esperantu, francuskom, hrvatskom,
talijanskom, njemakom, poljskom, portugalskom, ruskom, srpskohrvatskom,
srpskom, panjolskom, vedskom i ukrajinskom. S tim u vezi moda je panje
vrijedan podatak da za slovenski jezik nema u ovoj enciklopediji nikakvih
informacija.
Tab. 2. Prijevodi Selimovievih tekstova na europske jezike
1. Albanski a) Dervishi dhe vdejka Dervi i smrt
2. Bugarski a) Dervi i smrt
3. Engleski a) Death and the Dervish
b) The Fortress
Dervi i smrt
Tvrava
4. Italijanski a) Il derviscio e la morte Dervi i smrt
5. Maarski a) A dervis s a hall Dervi i smrt
Arno wonisch: Prevoenje romana Dervi i smrt Mee Selimovia na njemaki jezik
337
6. Makedonski a)
b)
c)
Dervi i smrt
Tiine
Tvrava
7. Poljski a) Derwisz i mier
b) Twierdza
Dervi i smrt
Tvrava
8. Ruski a)
b)
Dervi i smrt
Tua zemlja
9. Slovenski a) Megla in meseina
b) Tiine
c) Dervi in smrt
Magla i mjeseina
Tiine
Dervi i smrt
10. panski a) El derviche y la muerte Dervi i smrt
11. vedski a) Dervischen och dden
b) Fstningen
c) n
Dervi i smrt
Tvrava
Ostrvo
12. Ukrajinski a)
b)
Dervi i smrt
Tvrava
Iz ove tablice vidimo da je Selimovi na njemakom govornom podru-
ju relativno dobro zastupljen, s tim da su itateljima u Njemakoj, Austriji,
vicarskoj i ostalim zemljama na raspolaganju pet prijevoda autorovih djela.
Dok Mea Selimovi u zapadnoevropskim zemljama sve u svemu zauzima
skromno mjesto, piscu je u nekadanjim ne-srpskohrvatskim republikama
bive Jugoslavije (Makedonija i Slovenija) posveena vea panja.
Interesantna je injenica da postoje ak tri prijevoda Selimovievih dje-
la na vedski jezik Dervi i smrt, Ostrvo i Tvrava koji su objavljeni
izmeu 1996. i 1998. godine u prijevodima ora arkovia (Fstningen i
n, 1996. i 1998.) i Adolfa Dahla (Dervischen och dden uz dodatak/
podnaslov En roman frn Bosnien Roman iz Bosne, 1998.).
U vezi sa Skenderom Kulenoviem dolazimo do alosnog saznanja da,
prema dostupnim informacijama, nijedno njegovo djelo do danas nije preve-
deno na njemaki jezik. Isto vrijedi i za Dervia Suia, tako da je stvaralatvo
ovih dvaju pisaca s podruja Bosne i Hercegovine u njemakom govornom
podruju gotovo nepoznato.
U nastavku emo razmotriti leksike aspekte prevoenja romana Der-
vi i smrt na njemaki jezik, pri emu e, kao to se moe oekivati, u sre-
ditu panje biti rijei orijentalnog podrijetla to jest rijei koje moemo u
338
manjoj ili veoj mjeri nai kod svih pisaca iz Bosne i Hercegovine. Pri tome
se svaki prevoditelj knjievnih tekstova ovoga podneblja nalazi u dilemi kako
da na adekvatan nain procjeni to se i na koji nain moe i mora prenijeti iz
jednog jezika, pa ak iz itavog jednog drugog socio-kulturolokog koncep-
ta u drugi.
2
To na kraju znai da prevoditelj nije samo zanatski i nevidljivi
transformator jezinih elemenata, odnosno niza znakova nego, tovie, de-
konstruktor i rekonstruktor svih autorovih sadraja i poruka, koji u veem
kontekstu prelaze granice rijei. A, ipak, najvei izazov predstavljaju upravo
rijei kao najmanja prevoditeljska jedinica, pogotovo kad se radi o posueni-
cama kojih u ciljnom jeziku ili nema ili jedva ima.
3
Orijentalizmi ili turcizmi openito su dokaz za razliite kontakte na
svim ivotnim, a time i jezinim razinama. Ove su rijei u Selimovievu ro-
manu koritene, vjerojatno, iz vie, a kako se ini, najmanje tri razloga. Prvo,
upotreba orijentalizama otvara mogunost to podrobnije karakterizacije i
opisivanja pojedinih likova, drugo, ovi leksemi slue autorovu nastojanju da
stvori drevnu orijentalnu atmosferu, a, tree, pisac time eli, vjerojatno, izrazi-
ti neke posebne emocije, neku izraajnost.
4
Poznata je injenica da je sudbina
jugoistone Europe, a pogotovo Bosne i Hercegovine, vjekovima bila tijesno
povezana s vlau u Carigradu i administracijom osmanlijske imperije na ov-
danjim prostorima. Zbog ove povijesne injenice u jezike Balkanskog polu-
otoka prodro je velik broj rijei, izraza i konstrukcija orijentalnog podrijetla,
koji imaju svoje korijene u turskom, arapskom, perzijskom ili ak i u hebrej-
skom i grkom jeziku. Kao jezik posrednik uglavnom je sluio turski, u kojem
su se jo ranije udomaile rijei drugih susjednih jezika. Zbog toga se razli-
kuju pravi turcizmi od pseudo ili sekundarnih turcizama ili, krae i uopeno
reeno, orijentalizama, to je i primarni i danas preferirani izraz u lingvistici
na njemakom govornom podruju. Unutar toga korpusa rijei orijentalnog
podrijetl
5
u daljem ralanjivanju razlikujemo one a) koje su postajale dio (bo-
sanskog/ hrvatskog/ srpskog) standardnog jezika i koji se upotrebljavaju bez
semantike izdiferenciranosti i ak bez alternative ( fldan, dezva, rakija ...),
2 vie o teoriji prevoenja vidi, izmeu ostalog, u wilss 1993. Posebno bi trebalo na grama-
tikom planu izdvojiti upotrebu glagolskih oblika (aorista, imperfekta, krnjeg perfekta),
kojih nema u nekim drugim jezicima, a koji se, za razliku od leksike, ni na koji nain ne
mogu prenijeti u ciljne jezike.
3 Nedostatak sinonima u ciljnim jezicima u istoj se mjeri odnosi na sve germanske i roman-
ske jezike, ali i na jezike slavenskog Zapada (eki, poljski, slovaki) i Istoka (bjeloruski,
ruski, ukrajinski).
4 O tome govori Dorado Cadillo u 2008.
5 Usp. zastupljenost tih rijei npr. u rjeniku kalji 1989.
339
b) koje stoje izvan ili na marginama sistema standardnog jezika, odnosno da-
nanjih standardnih jezika (daba, badava ...) i c) koje su arhaizmi odnosno
historicizmi (Aga, Beg, kadiluk, karavan/-/seraj...).
U vezi sa prevodivou ovih rijei na druge nebalkanske jezike, a
time i na njemaki, postavlja se pitanje tretmana ovog posebnog jezinog se-
gmenta b,h,s jezika, budui da se orijentalizmi (iz povijesnih razloga) u stan-
dardu germanskih, romanskih (i drugih) jezika ili nalaze na samoj periferiji
ili ih gotovo nema. veliki njemaki rjenik Duden u deset svezaka navodi
dodue 158 rijei turskog podrijetla, ali one ili spadaju u same historicizme
(npr. Aga, Spahi, Tschiftlik, Janitschar i dr.) ili predstavljaju dio meunarodno
prihvaenih i (do) danas u mnogim jezicima odomaenih rijei orijentalnog
podrijetla (npr. Caf, Pascha, Harem, Joghurt, Kaftan, Kiosk, Hodscha, Wesir
i dr).
6
Sve u svemu smatramo da se u sluaju njemakog jezika moe polaziti
od injenice da turcizmi, odnosno orijentalizmi u ovom jeziku ine zanema-
rivo malu (ak i siunu) grupu rijei, koje se nalaze na samoj margini jezika.
to se tie upotrebe tih leksema, zapaaju se slinosti izmeu Andrie-
vog romana Na Drini uprija i Selimovievog Dervia i smrti. S obzirom
na povijesnu pozadinu moemo rei da je mjesto deavanja zbivanja oba
romana Bosna u rano (kod Andria i cijeloga) doba osmanlijske vladavine.
Ako bismo, meutim, zbog orijentalizama iz naslova dvaju romana dervi i
uprija pretpostavili da u njima, a pogotovo kod Selimovia, ima ogroman
broj turcizama odnosno orijentalizama
7
, nali bismo se u zabludi. Prema anali-
zi Senahida Halilovia (cit. prema Peco 1981: 119) ovaj najpoznatiji Selimovi-
ev roman ima svega 260 leksema-orijentalizama, koje su pojavljuju 964 puta,
dakle 964 pojavnica sa razliitim oblicima promjenljivih rijei. Time turcizmi
odnosno orijentalizmi zauzimaju samo dva procenta cijelog teksta, odnosno
svega etiri stranice romana.
Pri tome se velik broj odnosi na lina imena, kao to su Ahmed Nurudin,
Demal, Hasan, Harun, Ishak, Jusuf i dr.
8
Ona se esto ponavljaju, tako da je
broj orijentalnih lema jo manji. S tim u vezi eljeli bismo uzimajui u obzir
njemako-jezinu dimenziju ovog romana ukazati na imena i titule, odnosno
funkcije koje su prosjenom, da tako kaemo, njemakom itatelju poznate.
6 vie o tome v. u Best 2005. Pored toga postoji i najnovija grupa (pravih) turcizama, koja se
u vie zemalja irila kao rezultat migracija od 60-ih godina 20. vijeka pa do danas. Tu su
kulinarske rijei tipa Dner, Kebap (up. evap, evapii), Ayran i dr. Na slian nain, ali
malo ranije, tokom 60-ih i 70-ih godina, u njemaki su jezik ule i rijei evapii (Cevap-
cici), Ranjii (Rasnici ili Rasnitschi), Sliwowitz (Slibovitz ) i dr.
7 To bi se, izmeu ostalog, moglo zakljuiti zbog molitve Bismillah na samom poetku romana.
8 U tekstu se ukupno javlja 16 linih imena (Peco 1981: 121).
340
To su svakako odrednice tipa mula, hadija i efendija: efendija za gospodina,
hadija za ovjeka koji je izvrio hadd i mula za uenog ovjeka.
9
to se tie prijevoda romana Dervi i smrt (Der Derwisch und der
Tod) na njemaki jezik, treba izdvojiti takozvani verzeichnis seltener Au-
sdrcke (dakle, Popis rijetkih izraza) na kraju knjige. Svi su leksemi u ovoj
listi navedeni onako kako su dani u njemakom prijevodu wernera Creutzige-
ra, dakle uglavnom sa fonetskim prilagoavanjem za njemaki izgovor.
Verzeichnis seltener Ausdrcke
(Popis rijetkih izraza)
1. Aga Befehlshaber, Herr, hherer trkischer Offzier
2. Alim Gelehrter
3. Bajram Islamischer Feiertag (ursprnglich einfach Fest)
4. Bismilahir-
rahmanir-rahim
Im Namen Gottes, des Barmherzigen, des Erbarmers,
Beginn jeder Sure des Koran
5. arija Handelsviertel, Basarviertel
6. Derwisch (pers.: Bettler, arab.: Fakir), Mitglied eines islamischen
Ordens
7. Defterdar Finanzverwalter einer Provinz
8. Fereda weiblicher Umhang fr die Strae
9. Fermen Kleidungsstck, eine Art weste oder leibchen
10. Hadschi Ehrentitel des Mekkapilgers
11. Hodscha lehrer, insbesondere islamischer Religionslehrer
12. Iblis Teufel
13. Jasin Sure aus dem Koran, die fr die Toten gelesen wird
14. Kaaba Hauptheiligtum des Islam in Mekka
15. Kadi Richter
16. Kajmakam leibwache, wachsoldat
17. Katul-ferman Hinrichtungsbefehl des Sultans oder der Growesirs
9 Treba u vezi s tim svakako skrenuti panju na stvaralatvo njemakog pisca pustolovnih
romana Karla Maya prema podacima UNESCO-a najprevedenijeg njemakog knjievni-
ka svih vremena koji je na kraju 19. i na poetku 20. vijeka iroko upoznavao njemaku
italaku publiku sa pojmovima Efendi, Bey/ Beg, Aga, Paschaa, Wesir i dr. To je i razlog
zato su ovi inovi i zvanja u mnogim jezicima, pogotovo u njemakom, postajali skoro
jezike univerzalije.
341
18. Medrese Hochschule fr islamische Theologie, Recht und
Grammatik
19. Mewlewi-
Orden
Mewlewije = Tanzende Derwische, bedeutendster
Derwisch-Orden
20. Mihrab Gebetsnische in der Moschee, in der der islamische
Geistliche vorbetet
21. Mintan Mandelartiges Kleidungsstck aus Tuch
22. Muderis lehrer an einer islamischen Universitt oder Medrese
23. Mufti Rechtsgelehrter, legt das Scheriat das islamische Gesetz
aus, odt auch Richter in hherer Instanz
24. Muezzin Gebetsrufer auf dem Minarett
25. Mula Hherer Richter; allgemein Titel fr Gelehrte und
Geistliche
26. Muselim vorsteher, Brgermeister
27. Nurudin licht des Glaubens
28. Piri-vojvoda Anfhrer der Sprhunde, Chef der Geheimpolizei
29. Ramazan Neunter Monat, strenger islamischer Fastenmonat auch
Ramadan , wird mit dem groen Bajram abgeschlossen
30. Schur Geduld, Trstung
31. Sejmen Polizist
32. Spahija Niedriger Adliger, der zur Heerfolge als Reiter verpfichtet
ist und ein mittleres Bauerngut bewirtschaftet
33. Scheich vorsteher einer Tekieh
34. Scherbe Shorbet gestes Getrnk mit Fruchtsaft
35. Tekieh Derwisch-Niederlassung, Derwisch-Kloster
36. valija Gouverneur eines vilayets einer trkischen Provinz
37. Zurna Hlzernes Musikinstrument
to se razumljivosti tie, eljeli bismo ukazati na izraze potpuno jasne
njemakome itateljstvu, kao to su aga (gospodar, ali i zapovjednik), dervi
(pripadnik dervikog reda), arija (u njemakom ekvivalentu Bazar, od per-
zijskog bazar u smislu Baarije), hadi, hoda (kao uitelj), Kaba odnosno
aba (sveta zgrada u Meki), kadija (sudija termin koji se unutar njemakog
342
govornog podruja, tonije samo u Austriji u obliku Kadi koristi kao razgo-
vorni termin za sudiju odvesti nekog pred kadiju), medresa (vjerska kola),
muftija (svetenik), mujezin (slubenik u damiji), ramazan (u njemakom
obliku Ramadan za mjesec posta) i ejh (arapski starjeina). U vezi sa ejhom
valja istaknuti da ja na njemakom jeziku ta imenica poznata kao izraz za
oznaavanje starjeine i emira, ali nikako za odgovorno lice tekije. Rije te-
kija, jedna od centralnih u romanu Dervi i smrt, na njemakom govornom
podruju je nepoznata iroj javnosti, a navodi se u prijevodu kao Tekieh, dakle
u fonetskoj adaptaciji s dugim njemakim -ie- i fnalnim -h od turskog tekke
(< arapskog tkk). to se tie lekseme zurna, izdvojili bismo jo neke druge
nazive, kao to su surnaj, surna, sorna, sornaj, sur ili perzijski nai, od kojih je
na njemakom govornom podruju najpoznatiji izraz Sornay (sa takvim orto-
grafskim rjeenjem).
Ima, dakle, u Popisu rijetkih izraza ukupno (samo) 37 pojmova za
koje se smatralo da je potrebno objanjenje. Njihove oznake bile su a) ili ostav-
ljene u originalnoj Selimovievoj ortografji (kao Aga, Alim, Bajram, ari-
ja, Defterdar, Fereda, Fermen, Iblis, Jasin, Kajmakam, Katul-ferdan, Mula,
Muselim, Nurudin, Piri-Vojvoda, Ramazan, Sejmen, Spahija, Valija i Zurna)
ili b) prilagoene njemakom izgovoru ili, kao poznati termini, napisane na
odgovarajui i uobiajeni nain (Derwisch, Hadschi, Hodscha, Kaaba, Kadi,
Medrese, Muezzin, Schur, Scheich i Scherbe).
Nekoliko leksema zasluuje posebnu panju u procesu prevoenja. Jedan
od njih je kasaba u znaenju naseljeno mjesto. Ona je govorniku njemakog
jezika (bez znanja b,h,s jezika) nepoznata, zbog ega i prijevod pripovijetke
ljubav u kasabi Ive Andria glasi liebe in der Kleinstadt, dakle doslovce
ljubav u malom gradu. U njemakoj verziji romana Dervi i smrt ovo se
deminutivno znaenje, meutim, ne izraava, tako da se prevoditelj iskljui-
vo odluio za Stadt, t. j. grad. Na taj se nain svakako gubi na izraajnosti u
ciljnom jeziku, jer Stadt pokriva i ostale urbanonime originalnog teksta, kao
varo i grad.
U vezi sa toponimima postoji kod Selimovia dvostrukost za nominaci-
ju grada na Bosforu Carigrad i Stambol. Budui da Istanbul na njemakom
jeziku ima vie povijesnih naziva kao to su Byzanz, Konstantinopel i Stam-
bul, ali nema semantikog ekvivalenta slavenskome Carigradu kao prijestol-
nica sa sjeditem cara, prevoditelj se u svim sluajevima odluio za Stambul,
to se moe i smatrati najprirodnijim i najloginijim izborom. Jedna reenica
iz originala
343
A onda je postao kiridija (u glasu joj gaenje, gotovo uas), dogoni
stoku iz Vlake, iz Srbije i odgoni u Dalmaciju i Austriju
prevedena je ovako:
Und dann wurde er Viehaufkufer (in ihrer Stimme lag Widerwillen,
beinahe Entsetzen), er holte Vieh aus Serbien und trieb es weiter nach
Dalmatien und sterreich
Prevoditelj je, dakle, izostavio regiju Vlaku ili poistovjetivi je sa
Srbijom (moda u dilemi na to se odnosi) ili ne uzevi u obzir rumunjsku
pokrajinu (nekadanju kneevinu) juno od Dunava.
leksika dvostrukost originala postoji u dubleti mezar grob, kojoj u
njemakom jeziku odgovara jedino Grab, dakle nema odgovarajueg sinonim-
skog para. Postoji niz slinih primjera u kojima se leksiko bogatstvo origi-
nalnog teksta ne moe na pravi nain odraziti na ciljnom (njemakom) jeziku.
To se, recimo, odnosi i na pridjev arnautski ( arnautska straa ), koji se
zbog nepoznavanja ire javnosti tog izraza jedino moe prevesti kao albanski
( Albanerwache ). Sinonimska raznovrsnost zapaa se i u neprevodivim
dubletama avlija dvorite, uprija most, ejtan avo itd.
Mogli bismo na kraju konstatirati da je od trojice autora, kojima je bila
posveena konferencija, Mea Selimovi bez sumnje najpoznatiji na njema-
kom govornom podruju. To se, naravno, moglo i oekivati. Pet je njegovih
djela objavljeno na njemakom jeziku. to se tie prevoenja, usprkos nazivu
romana Dervi i smrt i njegovom spiritualno-religijskom karakteru, broj ri-
jei orijentalnog podrijetla ne odskae mnogo od, recimo, njihove upotrebe u
povijesnim romanima Ive Andria. Kada je u pitanju prevoenje djela Mee
Selimovia, ali i drugih autora iz ovog podneblja, prevoditelj nailazi na najve-
e tekoe u prenoenju stilskih vrijednosti i odraavanju sinonimske razno-
likosti originalnih tekstova zbog bezekvivalentnosti za leksiku orijentalnog
podrijetla.
literatura
Best, Karl-Heinz (2005) Turzismen im Deutschen, u: Glottometrics, 11, 5663.
Dorado, Cadillo (2008) .
, u:
25, 202212.
344
Filipovi, Milenko (1970) Orijentalna komponenta u narodnoj kulturi junih Slove-
na, u: Prilozi za orijentalnu flologiju Orijentalnog instituta u Sarajevu XvI
XvII/ 19661967, 101116.
Hodel, Robert (2009) Diskurs (srpske) moderne. Filoloki fakultet, Institut za knji-
evnost, igoja tampa, Beograd
Kissling, Hans Joachim (1964) Zu den Turzismen in den sdslawischen Srachen, u:
Zeitschrift fr Balkanologie II, 7788.
Kneevi, Antun (1962) Die Turzismen in der Sprache der Kroaten und Serben. Hain,
Meisenheim am Glan
Peco, Asim (1981) Funkcionalnost turcizama u romanu Dervi i smrt Mee Selimo-
via, u: Na jezik XXv/3, 118129.
Rogi, Petja (2011) Gralis
19251941 , u: Branko Toovi, ur. Ivo Andri Literat und Diplo-
mat im Schatten zweier Weltkriege (19251941)/ Ivo Andri knjievnik i
diplomat(a) u s(j)eni dvaju sv(j)etskih ratova (1925-1941), 555-563, Institut
fr Slawistik der Karl-Franzens-Universitt Graz, Graz, Beogradska knjiga,
Beograd
Schmaus, Alois (1962) Gramatiki rod turskih imenica u junoslovenskim jezici-
ma, u: Ivv, 300308.
Skok, Petar (1973) Etimologijski rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika, Jugoslavenski
leksikografski zavod, Zagreb
ator, Muhamed (2009) Od Kallayevog monocentrizma do policentrinih jezikih
standarda, u: Branko Toovi, Arno wonisch, ur., Bonjaki pogledi na od-
nose izmeu bosanskog, hrvatskog i srpskog pogleda. 111124, Institut fr
Slawistik der Karl-Franzens-Universitt Graz, Institut za jezik, Sarajevo
kalji, Abdulah (1989) Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku. Svjetlost, Sarajevo
vajzovi, Hanka (1999) Orijentalizmi u knjievnom djelu lingvistika analiza. Insti-
tut za jezik, Sarajevo
wilss, wolfram (1993) Translation Studies, u: Hans Schulte, Gerhart Teuschler, ur.,
The Art of Literary Translation, 2554.
345
translation OF the Novel THE DERVISH AND DEATH
BY Mea Selimovi into the German language
Summary
In this work, which consists of two parts, we would like to present some
aspects of the German and international perception of Mea Selimovi and
his opus. Thereby we consider the degree of the authors popularity and repre-
sentation in German-speaking countries and in other European languages. The
second part deals with lexical examples in the translation of the novel Dervi
i smrt The Dervish and Death into the German language and analyzes the
possibility of translation and/or adaptation of words of oriental origin.
346
UDK: 821.163.4(497.6):811.511.141'25
811.511.141'25:821.163.4(497.6) Selimovi M.
Timea bocKovac
Maarska recepcija Mee Selimovia preko
prevoditeljsko-promicateljske djelatnosti
Zoltna csuke
KlJUNE RIJEI: umjetniko prevoenje, recepcija, kritika prijevoda, pa-
ralelni korpus, realije
Zoltn Csuka isticao se svojim prevoditeljskim radom, kojim je omoguio,
dugo zapostavljenu, knjievnu recepciju hrvatskih, srpskih, bosanskih i slo-
venskih autora na maarskoj knjievnoj sceni. Ovaj se rad bavi analizom ma-
arskoga prijevoda Selimovieva romana Dervi i smrt na temelju usporedbe
dvaju paralelnih knjievnih korpusa: izvornoga i prijevoda, a posebice se istie
problematika prevoenja realija i turcizama, ukazuje na nedostatak kritike pri-
jevoda kao i na pitanje (ne)prevodivosti.
1. IZAZOV umjetnikog prevoenja
Ukoliko prihvaamo da je ljudska kultura lanani niz prijevoda, tada
lako moemo zakljuiti kako je detaljnoj teoriji prevoenja znatno prethodilo
prevoenje u praksi. Razvoj znanstvene discipline o prevoenju pratimo tek
od druge polovice 20. stoljea, kada se objelodanjuje vei broj djela koja se
bave defnicijom, problematikom i mogunostima odnosno vrstama i oblicima
prevoenja. Temeljno naelo umjetnikoga prevoenja - koje mnogo otkriva
ve i o mogunosti jezine ekvivalencije potjee od Cicerona, koji iznose-
i svoja iskustva upozorava prevoditelje kako tijekom svoga posla nikako ne
smiju prevoditi verbum pro verbo tj. rije po rije (Cicero 1983:241314).
U europskom kontekstu dananjice sve se vei naglasak stavlja na drutvenu
funkciju prevoenja i na interkulturalnost, na dijalog izmeu razliitih kultura,
te se namee pitanje prijevodne ekvivalencije i prijevodne strategije. Prilikom
umjetnikog prevoenje prevoditelj se nalazi u izrazito zahtjevnoj i odgovor-
noj ulozi, jer mimo uobiajenih potekoa pri prijevodu dopire i do problema-
347
tike prevodivosti odnosno neprevodivosti izvanjezinih sadraja, kada osim
tekstualno-lingvistikog nije zanemariv niti pragmalingvistiki pristup tek-
stu. Oekivane potekoe prilikom prijevoda na maarski jezik proizlaze iz
jezino genealokih razlika koje se oituju na svim gramatikim razinama,
meutim to je najnaglaenije kod kategorije gramatikog roda. Osim grama-
tikih obiljeja svaki izvorni knjievni tekst krije u sebi semantike i stilisti-
ke specifnosti poput realija, orijentalizama, frazeolokih jedinica, iz kojih
proizlazi pitanje identifciranja i semantizacije teksta.
1.1. O prevoenju hrvatske, srpske i bosanske knjievnosti na
maarski jezik
Unato prisnim drutveno-kulturnim i kobnim povijesnim vezama te
knjievnim paralelizmima u Maarskoj se znanstveno zanimanje za knjievna
ostvarenja susjednih junoslavenskih naroda budi relativno kasno, tek u prvoj
polovici 20. stoljea. Tada je pisac lszl Nmeth napisao svoju studiju pod
naslovom Most na Dravi, u kojem istie kako Mi dunavski narodi ivimo
ovdje u zajednici sudbine, a ne znamo jedni o drugima nita. Zaista je do-
ao as da upoznamo svoju brau koja su sisala isto mravo mlijeko sudbine,
iako nismo iste krvi (Nmeth 1940:2733) i daje jasan knjievno stvaralaki
i istraivaki program u sklopu kojega e konano zapoeti intenzivan razvoj
hrvatsko-maarskih, hrvatsko-srpskih i hrvatsko-slovenskih knjievnih veza
i kulturnih dodira. Najznaajniju ulogu u realiziranju te teorije imat e prevo-
ditelji, koji su ujedno i promicatelji knjievnih i kulturnih vrednota. Istaknuto
mjesto meu njima pripada Zoltnu Csuki, piscu i prevoditelju iz vojvodine
koji se neumorno i istrajno bavio interkulturolokim posrednitvom ostvare-
nog u obliku prijevoda.
1.1.2. Zoltn Csuka, istaknuti prevoditelj
Zoltn Csuka (19011984) roen je u vojvodini, kolovao se u Peu-
hu, postao urednikom asopisa Krnika (Kronika), Vajdasg (vojvodina),
t (Put). Od 1920-ih godina bavio se organizacijom literarnog ivota, izlo-
bi i predavanja, time pruajui mogunost mladim piscima za objavljivanja i
promoviranja svojih djela. Godine 1944. pokree knjievnu periodiku Jugo-
slavensko-maarska revija u ijem je prvom broju objavljena i Nmethova
znamenita studija a od 1945. godine bavi se sustavnom djelatnou prevoe-
nja djela srpskih, hrvatskih, bosanskih i slovenskih autora na maarski jezik.
Uslijed lanih politikih optubi pet godina provodi u zatvoru te nakon reha-
348
bilitacije svoju knjievnu djelatnost u potpunosti posveuje prenoenju jugo-
slavenske knjievnosti. Objavljuje i temeljno djelo o povijesti knjievnosti
junoslavenskih naroda
1
, koje e maarskim itateljima prvi puta pruati uvid
u knjievnost susjednih slavenskih naroda. Dobitnik je nekoliko priznanja za
prevoditeljski rad te i spomen plakete Matice srpske. Godine 1976. svoje knji-
ge poklanja knjinici maarskog gradia rd, to e ujedno znaiti i uteme-
ljenje rdske knjinice koja dugo nosi simbolino ime Jszomszdsg (Dobro
susjedstvo).
2. Mea Selimovi U maarskoj knjievnosti
Meu brojnim prijevodima Krlea, Andri, Ki, Cankar i dr. i Se-
limoviev roman Dervi i smrt biva objelodanjen u prijevodu Zoltna Csuke
1968. godine u Novom Sadu pod izdavakom djelatnou Foruma, a kasnija
izdanja stiu na trita u prestinoj izdavakoj kui Europa. Osim romana
Dervi i smrt Csuka je preveo i roman Tvrava te roman Ostrvo.
2
Selimovi-
ev roman Dervi i smrt kao i veina knjievno-umjetnikih tekstova krije u
sebi jezine i izvanjezine elemente, temelji se na asocijativnoj tehnici, nosi
u sebi obiljeja egzistencijalizma, tehnike struje svijesti usaene u islamsko-
orijentalni ugoaj, a izreen sloenim metaforama i svojstvenim jezinim
sredstvima zbog kojih prevoditelju predstavlja teak, na prvi pogled, moda,
nemogui zadatak.
2.1. Kritika (kontrola) prijevoda
Kritika prijevoda je svakako jedan vaan segment prevodilake djelat-
nosti, naalost u kontekstu maarsko-junoslavenskih odnosa nedovoljno ra-
zvijena i znatno zapostavljena. Prijevod kao svojevrstan oblik komunikacije
uz pomo prevoditelja omoguuje deifriranje poruke, meutim potrebno je tu
istu komunikaciju izvana nadzirati, a to je jedino mogue uz pomo ozbiljne
kritike analize teksta, tj. nastalog prijevoda. Taj proces bi se prvenstveno tre-
bao temeljiti na strunosti, s namjerom da se optimalizira uspjenost prevodi-
teljskog zahvata, odnosno kao povratna informacija o prevoditeljskoj kvaliteti.
Na podruju hrvatsko-maarskih knjievnih odnosa i prijevoda (ni) danas se
ne vri sustavna analiza odnosno kritika prijevoda, a ovaj bi zadatak treba-
lo povjeriti izdavaima uz pomo strunjaka koji bi osim lekture i korekture
obavili i redakturu tekstova. Uobiajeno je da se tek nakon objave djela vri
1 Csuka, Zoltn (1972), Az erd s a foglya, Eurpa, Budapest.
2 Csuka, Zoltn (1976), Ketten a szigeten, Eurpa, Budapest.
Timea Bockovac: Maarska recepcija Mee Selimovia preko prevoditeljsko-promicateljske...
349
analiza prijevoda, ali ni to nema direktan utjecajem na daljnji prevodilaki rad.
Slino je stanje i s Csukinim prijevodima o kojima se pisalo malo i to znatno
kasnije, nakon njihovih objava, odnosno njegove smrti. Csuka je sam pokuao
doi do autorovih povratnih informacija uvena je njegova korespondencija s
Krleom znajui da je njima itekako vano da im djela budu dostupna, ali i u
potpunosti shvatljiva stranim itateljima. Taj nain razmiljanja nam potvruje
i Ivo Andri, koji tvrdi:
Sa magijom ponekad granii i na prave podvige lii rad dobrog prevodi-
oca Svi smo mi, bez sumnje, imali mnogo i esto dodira sa prevodima
i prevodiocima. Nekad su to bili nezaboravni umetniki ili intelektualni
doivljaji, prisni dodiri sa delima visoke vrednosti, tako savreno pre-
vedeni da posrednitvo prevodioca nismo ni oseali kao smetnju. Nekad
smo se opet tako teko probijali kroz prevod da smo prevodioca oseali
kao zapreku i da je nae uivanje u delu ostalo pomueno a korist od
njega smanjena
3
2.1.1. O Csukinom prijevodu
U Maara jedinu kritiku o Csukinom prijevodu Selimovievog romana
daje Edit Andri u studiji objavljenoj na maarskom jeziku u Novom Sadu
(Andri 2008). Autorica se preteito zadrava na nabrajanju Csukinih prevo-
diteljskih mana u romanu Dervi i smrt koje dijeli u tri vee tematske skupi-
ne. Prvoj pripadaju prevoditeljeve zabune odnosno nepotpunost, nedoreenost
prijevoda, drugoj skupini dobri, ponekad izvrsni naini, dok treu ine jezina
rjeenja koja se temelje na prevoditeljevom izboru tada se od nekoliko mo-
gunosti bira po odluci, odnosno stilu prevoditelja koji po tome postaje pre-
poznatljiv stoga upravo ovdje dolazi do najveeg odstupanja od izvornika.
Najee se pogrjeke javljaju u prijevodu glagolskih oblika, esto su glagoli
u prvom licu jednine prevedeni treim licem jednine, to uvelike mijenja ori-
ginalno izreenu misao. Csuka podlijee gramatikom ustrojstvu izvornoga
jezika te umjesto saetih konstrukcija daje opirniju adekvatnu. Javlja se i pre-
naglaena eksplicitacija ili sadrajna implicitacija umjesto eksplicitacije, izo-
stavljaju se ponekad i neophodna objanjenja, npr. kod imena Nurrudin, tekst
ne dopire do etimologije rijei, stoga se potpuno gubi znaenje imena (svjetlost
vjere) pred maarskim itateljima. Osim navedenih primjera nailazimo jo i
na pogrjean izbor prilonih oznaka, odnosno na nekorektnu konjugaciju, na
3 www.pravoslovo.net/tekstovi/lingvistika/Andric_o_prevodiocima.pdf
350
promjenu glagolskog vida, na pogrjean izbor rijei odnosno nejasne, esto
ponavljanje izraza koji nastaju uslijed viestruko sloenih reenica. Najeu
prevoditeljsku interferenciju ine dvije vrste prevedenice, prema obliku (citati
iz Kurana) i prema sadraju. U drugu skupinu uvrteni primjeri odaju nam
Csukinu vjetinu kod pojedinih, na prvi pogled, neprevodivih izraza, ije nam
ekvivalente daje arhainim maarskim rijeima, a time znatno pridonosi i sti-
liziranosti teksta.
2.1.2. O turcizmima
U gore navedenoj analizi malo se rijei posveuje izuzetnoj problema-
tici koju ine strane rijei, najee turcizmi njihov broj dostie i do 300
na osnovi ije detaljnije analize dolazimo do sljedeih zakljuaka. Csuka
je tijekom prevoditeljskog procesa imao razliite metode prilikom prenoenja
turcizama koji originalu daju svojevrstan temelj i bez kojih bi se estetska i
stilistika vrednota djela nenadoknadivo izgubila.
4
Radi se o realijama koje
prema Tanoviu (2009:67) oznaavaju specifna obiljeja materijalne i du-
hovne kulture, karakteristina za odreeni areal, tj. za iri ili ui teritorijalni
(geografski) lokalitet. U surjeju sociolongvistike analize prijevoda realija
na ciljni jezik preostaju nam dvije mogunosti; ukoliko ih se bez dodatnih
objanjenja transliteratira tada gube svoje lingvolukturoloko znaenje, a ako
ih elimo poistovjetiti odreenim realijama ciljnoga jezika, tada se dovodi u
opasnost posrednika uloga samoga prijevoda koji prenosei izvorne infor-
macije znaajno obogauje kulturu ciljnog jezika. Tijekom usporedne analize
prijevoda i originala nailazimo na razne vrste realija, na mikrotoponime (Ka-
zazi) na rijei iz religijskog ivota (tekije, mekteb, dervi, kadija, ajet, uma)
kao i na nazivlje nacionalnih jela (gurabije), pia (erbe) i obua (ulah).
Csuka nam nudi sljedea rjeenja koje smo navodili prema uestalosti:
2.1.3. Zamjenjivanje turske rijei s maarskom rijeju
Ova je metoda najzastupljenija u prijevodu, a razlog tomu valja potraiti
u percepcijskim mogunostima itatelja kojima se ovako prua najlaki nain
usvajanje teksta bez dodatnih optereenja; itanja zabiljeki, odnosno obja-
njenja. Meu jezinim rjeenjima istie se primjenjivanje maarskih istozna-
nica, sinonima i uporaba raznih stiliziranih primjerice arhainih oblika.
...ja sam ejh (68)
4 Temelj analize ine sljedea izdanja: Dervi i smrt (Svjetlost, Sarajevo, 1966) i Dervis s a
hall (Eurpa Knyvkiad, 1968).
351
kolostorfnk vagyok (87)
U maarskoj se inaici bira ono znaenje koje je najblie originalu,
koje prua tonu informaciju o poloaju osobe unutar crkvene hijerarhije, tj.
da je on voditelj, starjeina tekije.
...izvue koburu (68)
...el rntja pisztolyt (87)
Predmetna realija kobura je u prijevodu zamijenjena imenicom pitolj,
koji nije stiliziran i zbog toga dolazi do gubljenje znaenja.
...to je razgovara sa mnom kao da sam hamal, dumanin (71)
...gy beszlt velem , mint valami kznsges hordrral, pa-
pnvendkkel, vagy dz ellensggel (91)
U maarskom itamo tri primjera od kojih se papnvendk (polaznik
sjemenita) ne javlja u originalu, Csuka tu znatno odstupa od originala.
...samo pasvanije, sarhoi i nesrean svijet (117)
...csak a bakterek s a korhelyek meg a boldogtalan emberek maradtak
(153)
Umjesto maarske imenice za zanimanje bakter to oznauje slube-
nika na eljeznici ovdje bi trebala stajati jjelir (noobdija), meutim vrlo je
uspjean izbor korhelyek u znaenju propalice, pijanice.
2.1.4. Preuzimanje turskih izraza
Razlozi presaivanja turske rijei u maarski prijevod se kriju u dru-
tveno-povijesnim okolnostima, naime turska vladavina je i na maarskim
prostorima bila dugotrajna (15261686) i znatno je doprinijela novonastalim
kulturoloko-drutvenim te i jezinim promjenama. Jedan dio turskih izraza
u Csukinom prijevodu ine ustaljene posuenice, dok neki izrazi zahtijevaju
podrobnije objanjenje bez kojih tekst postaje nejasan i dolazi do nesporazuma
u dijalogu itatelja i autora.
...unijela erbe (68)
srbetet hozott (87)
352
Naziv je ovoga napitka dobro poznat pred svakim prosjenim maar-
skim itateljem iz klasine balade pjesnika Jnosa Aranya pod naslovom
Szondi kt aprdja (Szondijeve titonoe) u kojem je opjevan pad tvrave
Dregelja (1552) i smrt njegovog branitelja, junaka Szondi Gyrgya, nakon
kojeg slijedi proslava pobjede u turskom taboru, gdje se pije erbe u velikim
koliinama.
...sa munare e vikati (107)
...a minaret tetejrl is vilgg kiltani (140)
pored medrese (110)
a medresze mellett (141)
...pored efenaka (110)
...tyepenkok mellett
Rijei poput minareta, damije i sl. kao i ostala imena turskih graevi-
na, crkvi i javnih prostorija lako su prepoznatljive i esto rabljene u maar-
skom jeziku.
...jatagan (141)
jatagnt is (183)
Osim povijesne sudbine i knjievna je tradicija bogata nazivljem vojne
opreme, imenima orua i oruja.
za njegova vijeka smijenjeno je, otjerano ili ubijeno toliko kadija, mu-
selima, kajmekama... (288)
...az lete sorn mr annyi, de annyi kdit, muszelimet s kajmakmot
levltottak (371)
u meemi me eka valijin defterdar (323)
a vli defterdrja vr rm (418)
Imenica vali ima dvojako znaenje od kojih se aktualno moe otkriti iz
sintagme valijin-defterdar.
veina titula iz javno-upravnog registra se takoer moe koristiti u preu-
zetom obliku, dok imena crkvenih dostojnika zahtijevaju detaljnije objanjenje.
353
...tvoje dehenemske vatre (223)
...a neked rendelt gyehennk tzbl (286)
Imenica gyehenna ulazi u maarski jezik iz hebrejskoga i oznauje
mjesto patnji, tj. pakao.
2.1.5. Dodatno objanjenje rijei, opisnim putem
Ovu skupinu ine primjeri realija, koje obino dijelimo na predmetne,
zemljopisne i vremenske, te asocijativno-duhovne.
ja sam ejh mevlevijske tekije (68)
...n a mevlevi dervisrend kolostorfnke vagyok (87)
Dodaje se objanjenje mevlevijske tekije gdje ive dervii.
tvrde gurabije
kemny gurabia-stemnyek
U prijevodu stoji sloenica izvorne rijei gurabije i imenice kola, ko-
jim se objanjava prvi dio sintagme.
proao manuldijski sokak (110)
...a fapapucsksztk, a manuldszikok utcjn
Imenica manuldszikok se preuzima i deklinira prema pravilima maar-
skoga jezika, ali se dodaje i u prevedenom obliku, koji nam govore o obrtnici-
ma koji izrauju papue.
i derah je (128)
...a sebek mestere a dzserah (167)
Prevoditeljska metoda je i ovdje slina, osim dzseraha, koji je turcizam,
u maarskom jeziku se opisuje njegovo zanimanje: on je majstor rana.
dugo sam se rvao s karandolozom (141)
sokig tusakodtam a karangyolozzal, vagyis fekete dmonnal (183)
Dodatno objanjenje nam otkriva da je karanoloz crni demon.
354
sevape i inda (237)
a lelkidvssgrt szl jttemny s a dac a szevap s inad ked-
vrt (304)
I jedan i drugi pojam jesu opisani sevap opirnije: dobro djelo uinjeno
za spas due, a inad samo znaenjski, kao prkos.
carski silahdar (267)
csszri szilahdrr, aki a fegyverek karbantartssra felgyel (344)
Manje poznata titula silahdara je prevedena s objanjenjem: osoba koja
nadzire odravanje oruja.
da je sav imetak uvakuf, ali je vakuf iopak bio velik (242)
ne hagyja egsz vagyont a vakufra, a jtkony alaptvny (311)
Imenica vakuf se preuzima uz dodatak kako je to dobrotvorni fond.
Prevoditeljeva metoda pri prijevodu vjerskih realija je transkriptiran
oblik izvorne rijei prilagoen maarskoj grafji (ityindli) uz dodatak zna-
enja popodnevna molitva. Pratimo i metodu isputanja izvorne rijei i opis
znaenja, tako se saznaje za jaciju kao veernju ili za dumu kao sveanu
molitvu.
poslije iindije (147)
...a dlutni ima, az ityindli elmondsa utn (277)
...klanjajui jaciju (233)
...mikzben az esti imt mondtam s hajlongtam (299)
poslije dume (323)
...az nnepi dlutni ima (418)
izgradi mekteb (246)
mektebet, hitoktat isolt (317)
U prijevodu se isputa izvorna rije te se daje potpuno objanjenje poj-
ma; vjerska kola.
355
Objanjenje vojnikih, slubenih inova vri se opisom njihova polo-
aja, zvanja, tako je vaiz preveden kao uenjak vjere, uz dizdar se dodaje
prevedenica kapetan tvrave, o subai se saznaje da je na rangu upana, men-
zilhadija je voditelj pote, a kavgadije su ve odsluili svoju vojnu obvezu.
...vaiz i uenjak (171)
...tuds hitsznok
zavjeta u vakuf (196)
...kegyes alaptvnynak, vakufnak hagyja (253)
... dizdar u tvravi, pomonik kajmeka (129)
... dizdar, vrkapitny a kajmakam helyettese (167)
subaa brine o (316)
...a szubasa vagyis az ispn
...pitao me menzilhadija (280)
a postalloms vezetje
kavgadije (292)
... kiszolglt katonk (376)
2.1.6. Dodatno objanjenje na dnu stranice
Csuka daje leksiko objanjenje na dnu stranice, preteito u prvom dije-
lu romana gdje brojimo 18 natuknica, dok u drugom dijelu objanjenja nalazi-
mo na svega dva mjesta. Izrazi se mogu grupirati u sljedee skupine:
- naziv titule slubenika ili dunosnika npr: mulla, muszelim, szejtmen,
muderisz, vali, hodzsa
- nazivi mjesta, dijelova grada: han
- nazivi koji se odnose na islamsku vjeru: Hafz, bajram, keskula han,
csarsi
to obuhvata stari han (58)
fogja krl a rgi hnt (73)
Prema objanjenju: turska gostionica.
356
Predmetne realije se esto prevode, divan hana je prostrana trpezarija,
sahani su bakrene zdjele, dizlije su bludnice, gubei na stilistiko-semanti-
koj razini, dok se ulah, seferi Imandija i efenaci zadre u izvornom obliku,
a njihovo znaenje se daje i opisnim putem.
divan hani (199)
a tgas ebdlben (257)
oko njih sahani (199)
krlttk rzednyek (257)
...sa neuglednim ulahom (222)
...fejn cska vnyadt posztsapka, a tyulah (285)
da raspe na kocku i na dizlije (227)
...hogy elkockzza meg szajhkra tkozolja (291)
neu dati plati seferi-Imdadije (229)
...nem akarja fzetni a kivetett szeferi imdadit, vagyis hbors
hozzjrulst (295)
...izmeu isturenih efenaka (274)
...a tyepenkok, a boltok
2.1.7. Mijeani oblici
Pri prijevodu ovih oblika pratimo hibridne sintagme, jedan dio izraza se
prevodi, a drugi se zadri:
enlui po hanovima (99)
...hnokban dridzik
Glagolski oblik enlui vjeto se poistovjeuje, a glagolom dridzik
to znai tulumari, glasno se veseli.
...carigradskim mulom (134)
...konstantinpolyi mullrl
357
Ime grada je preveden kao Konstantinpoly, dok je titula mula sau-
vana.
posluivala spahinicu (245)
...a szphi zvegynl (316)
Spahica se moe prevesti iskljuivo sintagmom: spahina udovica.
3. Zakljuak
Nakon analize turcizama, arapskih i perzijskih naziva i manje poznatih
rijei u Csukinom prijevodu Selimovieva romana Dervi i smrt zakljuuje-
mo kako je prevoditelj nastojao ostati to vjerniji originalu, to vie sauvati
izvornost djela te se posluio raznim metodama; od kojih je najzastupljeni-
ja zamjenjivanje stranih rijei maarskim posuenicama iz turskoga jezika,
odnosno primjenjivanje kalkiranih naziva. Kada ne postoji adekvatna jezina
mogunost, tada se daje objanjenje znaenja opisnim putem, proirivanjem ili
isputanjem znaenja.
Naglaen je znaaj istovjetnosti prijevoda s izvornikom do ega se i
danas dolazi vrlo rijetko, a u vremenu nastanka Csukinih prijevoda toga nije
niti bilo. Maarski je pisac Dezs Kosztolnyi rekao kako prevoditi znai tr-
ati u vrei ili plesati povezan, a ova usporedba ukazuje na teak zadatak
prevoditelja koji je od najranijih vremena popularan i tradicionalan, ali zaista
kvalitetan moe biti samo uz veliko znanstveno zalaganje prevoditelja i kri-
tiara, dok plodonosan postaje iskljuivo tada ukoliko je blizak itateljskoj
publici te ju uspjeno uvodi u nove knjievne i kulturoloke spoznaje.
literatura
Andri, Edit (2008), Mea Selimovi: A dervis s a hall cm regnynek magyar
fordtsrl, u: K. Kaich, ur., Kapcsolatok s kibontakozsok, 89-114, jvidk
Bakos, Ferenc (1989), Idegen szavak s kifejezsek sztra, Akadmiai Kiad, Bu-
dapest
Cicero (1983), De fnibus bonorum et malorum, u: Gza Nmethy, Sztoikus etikai
antolgia, 241-314, Gondolat Kiad, Bu dapest
lks, Istvn (1998), Hrvatsko-maarske knjievne veze, Matica hrvatska, Zagreb
Nmeth, lszl (1940), Most na Dravi, Jugoslavensko-madarska revija 1,
27-33, Forum, Novi Sad
Pth, Istvn (1987), Stazama prijateljstva: lanci i studije, Tanknyvkiad, Budapest
358
Prodan, Janja (2008), Dijalogom kroz stoljea, Znanstveni zavod Hrvata u Maarskoj,
Peuh
Prodan, Janja (2010), Suvremena maarska novela u diskursu prevoditeljstva, u:
Timea Bockovac, ur., Hrvatski bez kompleksa, 172-182, Sveuilite u Peuhu,
Katedra za kroatistiku / Znanstveni zavod Hravata u Maarskoj, Peuh
Tanovi, Ilijas (2009), Oznake materijalne i duhovne kulture u govoru Sarajeva: lin-
gvokulturoloki aspekt, u: Senahid Halilovi, Ilijas Tanovi, Amela ehovi,
Govor grada Sarajeva i razgovorni bosanski jezik, 67-109, Slavistiki komitet,
Sarajevo
www.pravoslovo.net/tekstovi/lingvistika/Andric_o_prevodiocima.pdf
Reception OF Mea Selimovi IN HUNGARIAN
literature trough translation WORK OF
Zoltn cSUKA
Summary
Zoltn Csuka is well known as translator who enabled a long neglected
literary reception of Croatian, Serbian, Bosnian and Slovenian literatures in
the Hungarian literary scene. This paper deals with the Hungarian translation
of Selimovis novel Dervi i smrt by comparing two parallel literary cor-
puses: the original text and translation. The paper particularly emphasizes the
problem of how to translate Otoman loanwords and points to the lack of criti-
cism of the translation as well as the question of translatability.
359
UDK: 821.163.4(497.6):811.111'25
811.111'25:821.163.4(497.6) Selimovi M.
Amira sadiKovi
Prevoenje neprevodivog:
DA li SU Tvrava I THE FORTRESS otprilike isto?
1
KlJUNE RIJEI: prijevod, ekvivalencija, interpretacija, Mea Selimovi,
Tvrava, The Fortress
Umberto Eco kae da je dobar prijevod uvijek i kritiki doprinos razumijeva-
nju prevedenog djela. Prevoenju uvijek prethodi interpretacija, a rezultat tog
procesa uvijek upuuje na odreeni tip itanja djela, kako to ini i kritika. Ako
je prevodilac panju posvetio odreenim nivoima teksta, onda ih je automatski
stavio i u itaoev fokus. U tom smislu se razliiti prijevodi jednog te istog dje-
la meusobno upotpunjuju, jer itaoca navode da izvornik sagleda sa razliitih
stajalita. Postoji samo jedan prijevod romana Tvrava Mee Selimovia. Bez
namjere da se sudi o njegovom kvalitetu, jer se nesumnjivo radi o vrhunskom
prevodilakom poduhvatu, ovaj rad e se osvrnuti na samo nekoliko kljunih
mjesta u tom romanu i sagledati razliite aspekte prijevoda. Razmatrat e se
pitanja ekvivalencije na leksikom i sintaktikom nivou, a potom i vrlo znaaj-
no pitanje interpretacije i njenog mjesta u procesu prevoenja.
Umberto Eco kae da prevoditi znai razumjeti unutranji sistem ne-
kog jezika i strukturu teksta datu u tom jeziku, te stvoriti dvojnika tekstual-
nog sistema koji, s izvjesnom diskrecijom, kod itaoca moe proizvesti sline
uinke i na semantikom, i na sintaktikom, i na stilistikom, metrikom i
fonosimbolikom planu, stvarajui istovremeno i emotivne uinke kojima je
teio izvorni tekst. Kad se kae s izvjesnom diskrecijom, oito se eli rei
da svaki prijevod predstavlja granicu nevjernosti u odnosu na neku jezgru
tobonje vjernosti, ali odluka o poziciji te jezgre i irini tih granica zavisi od
ciljeva koje prevodilac sebi postavlja. (Eco 2006: 16)
1
Naslov posuen od Umberta Eca.
360
Skoro cijeli vijek se teoretiari bave strukturom jezika, odnosno dinami-
kom razliitih jezika, i esto istiu pojavu radikalne nemogunosti prevoenja.
To jeste izazov za teoretiare, ali treba uzeti u obzir i injenicu da ve stoljeima
ljudi neprestano prevode. Prijevodi mogu biti dobri i loi, manje ili vie uspjeni,
ali su uvijek prijeko potrebni. Da nije prijevoda kako bismo saznavali i spozna-
vali, i kako bismo zauzimali kritiki stav prema novom i do tada nepoznatom?
Ecova ideja o prevodiocu kao pregovarau bavi se upravo pitanjem
uspjenosti prijevoda, ostvarenoj na razne naine. Brojni su faktori koje pre-
vodilac uzima u obzir pri procesu rada na tekstu: s jedne strane stoji izvorni
tekst, sa svojim autonomnim pravima, a ponekad i fgura autora, ako je iv,
te njegovi eventualni zahtjevi za kontrolom. Nakon toga slijedi kultura unu-
tar koje je tekst nastao, a s druge strane sam prijevod i kultura u kojoj se
on pojavljuje, sa cijelim sistemom oekivanja vjerovatnih italaca, a nekad i
izdavakom industrijom, koja moe predviati razliite kriterije prevoenja,
u zavisnosti od toga da li je taj odredini tekst namijenjen nekoj ozbiljnoj flo-
lokoj ediciji ili ediciji zabavne, lake knjievnosti. Urednik ili izdava mogu
pred prevodioca postaviti razliite zahtjeve, u smislu, recimo, pojednostavlji-
vanja vlastitih imena kroz uklanjanje dijakritikih znakova, ne bi li se tako
itaocima olakao proces uspostavljanja odnosa sa likovima.
Svrha ovog kratkog pregleda je da se na nekoliko bitnih mjesta ilustrira
koliko je sloen proces prevoenja i sa kakvim se sve dilemama sreu prevo-
dioci. U te svrhe je koriten prijevod romana Tvrava Mee Selimovia, koji
su uradili Edward Dennis Goy i Jasna levinger. Nesumnjivo se radi o vrhun-
skom prevodilakom poduhvatu koji je, konano, u vrijeme kad se pojavio,
predstavio ovaj roman u svoj njegovoj veliini. Svrha ovog rada je da pokua
pokazati sloenost procesa razumijevanja teksta i podjednak znaaj svih faza
stvaranja prijevoda.
esto se kao osnov za analizu prijevoda korist metod koji se u literaturi
na engleskom jeziku naziva back-translation, tj. povratni prijevod, a bavi se
onim to Eco naziva reverzibilnost, tj. da je idealni prijevod izmeu dva
jezika, zapravo, tekst B na jeziku Beta prijevod teksta A na jeziku Alfa ako,
prevodei tekst B nazad na jezik Alfa, tako dobijeni tekst A2 ima na neki nain
isto znaenje kao i tekst A. (Eco 2006:56)
Naprimjer:
ljudi su zla djeca, zla po inu, djeca po pameti. I nikad nee biti druk-
iji. (12)
2
2 U daljem tekstu e, u interesu ekonominosti, samo biti naznaeni broj stranice
izvornika i broj stranice prijevoda.
Amira Sadikovi: Prevoenje neprevodivog: Da li su Tvrava i The Fortress otprilike isto?
361
U prijevodu:
People are wicked children: wicked in action, children in mind. And itll
never be any different. (7)
(Red rijei je isti. U drugoj reenici je upotrijebljena zamjenica srednjeg
roda, to nije bilo neophodno, osim to time iskaz postaje opi to nikad nee
biti drukije.)
Prava pitanja pojavljuju se tek nakon to se uvidi koliko je reverzibilnost
varljiva i koliko oekivanje reverzibilnosti ugroava razumijevanje teksta.
Osnovno pitanje onog ko poznaje izvornik uvijek e biti da li neko kome je do-
stupan samo prijevod taj prijevod doivljava na isti ili priblino isti nain kao
i izvornik. Tu se ve odmiemo od prvenstveno lingvistike analize elemenata
poput znaenja i istovjetnosti sintaktikih struktura i idemo u pravcu kljunog
pitaja svakog prijevoda: da li on postie isti uinak. Brojni autori danas umje-
sto znaenjske ekvivalencije govore o funkcionalnoj ekvivalenciji, tj. o teoriji
skoposa: da prijevod mora proizvesti isti uinak kojem je teio izvornik. (ver-
meer 2000: 221) U tom sluaju se govori o jednakosti razmjenske vrijednosti,
koja postaje stvar pregovaranja (naglaavanje A. S.). To, naravno, implicira
da prevodilac stvara interpretacijske pretpostavke o onome to bi trebao biti
uinak kakav je izvornik predvidio. (Eco 2006: 7677)
Shvatanjem da je interpretacija sastavni dio procesa prevoenja posta-
jemo svjesni toga koliko je prevoenje autorski in i kolika je koliina odgo-
vornosti koju prevodilac snosi u svakoj odluci koju donese. Svaka odluka koju
donese rezultat je pregovaranja: sa izvornikom, s jezikom i kulturom izvor-
nika, te s prijevodom, tj. jezikom i kulturom u kojima e se prijevod pojaviti.
Bez elje da se bavimo leksikim nivoom analize, samo emo naznaiti
da interpretant moe biti i leksiki ekvivalent i sinonim, ali i sloeni govor koji
ne samo da prevodi nego i posrednim zakljuivanjem razvija sve logike mo-
gunosti sadrane u samom znaku. (Eco 2006: 82) Bez elje da se dalje ulazi
u primjenjivost Jakobsonove tipologije prevoenja i njenog odnosa sa drugim
tipologijama (Jakobson 2000: 114), ovdje se vie radi o beskrajnim moguno-
stima intersemiotikog prevoenja (Eco 2006: 228) i elementima koji su nam
potrebni da bismo sagledali uspjenost prijevoda. U daljem tekstu emo raz-
matrati kakav je nivo reverzibilnosti u odnosu na funkcionalnu ekvivalenciju,
te ta su sve elementi kojima se osigurava to vei nivo funkcionalne ekviva-
lencije, tj. koliko je irok prostor razumijevanja izvornika kojim e prevodilac
362
doi do uspjenog zavretka procesa pregovaranja, tj. do odluka koje e dove-
sti do najveeg istovjetnog uinka.
Na samom poetku, prevodioci Tvrave kau da je ovaj prijevod poku-
aj da se original predstavi u prihvatljivom engleskom jeziku, te da su u te svr-
he reenice skraivane, a rijetko i produavane. (Predgovor, IX, prijevod A. S.)
Nije u potpunosti jasna svrha ovakve napomene. Neprihvatljiv engleski
jezik ne bi bio prijevod. Intervencija u duini reenice opravdan je prevodila-
ki postupak u onim situacijama kad je sintaktika struktura originala neodr-
iva, odnosno kad informacije sadrane u jednoj reenici originala ne mogu
biti iskazane jednom reenicom u prijevodu. I tada se radi o transformaciji
strukture, a nikako o pukom skraivanju. Produavanje je podjednako teko
prihvatljivo vie od onog to nalae postizanje efekta, tj. eventualni izbor pre-
vodioca da ono to u prijevodu nije dovoljno jasno iskae jasnije strukturom
koja je dua od originala, pridjevom vie tamo gdje je to neophodno u interesu
jasnoe ili eventualno koritenjem imenice umjesto zamjenice.
Roman poinje kratkim opisom pokolja u Ukrajini, nakon kojeg se glav-
ni lik, narator, vraa kui.
Ne mogu da priam ta je bilo u Hoinu, u dalekoj zemlji ruskoj. Ne zato
to ne pamtim, ve to neu. Ne vrijedi priati o stranom ubijanju, o
ljudskom strahu, o zvjerstvima i jednih i drugih, ne bi trebalo pamtiti, ni
aliti, ni slaviti. Najbolje je zaboraviti, da umre ljudsko sjeanje na sve
to je runo, i da djeca ne pjevaju pjesme o osveti. (7)
Prijevod:
I cant tell you what it was like at Chocim, in that far Russian land. Not
because I dont remember, but because I will not. Its not worth telling
of dreadful slaughter, of human terror, of atrocities on both sides. Its
not worth the recalling, be it to regret or to glorify. Best to forget. let
peoples memory of all thats ugly die, so children may not sing songs
of vengeance. (3)
Prijevod je vjeran u smislu atmosfere koju opisuje i stava koji narator
iskazuje. Pitanje koje se odmah postavlja je skraivanje, tj. razdvajanje duih
reenica na krae. Selimovi rijetko i paljivo posee za kratkim reenicama,
tako da izdvajanje best to forget/ najbolje je zaboraviti/ i nije potpuno oprav-
dano, jer iza toga slijedi i obrazloenje, isuvie blisko povezano da bi stajalo
363
u drugoj reenici. Ni sintaktiki ovakvo razdvajanje nije neophodno, naroito
zato to vrlo brzo slijedi pasus:
Nikome nisam priao o Hoinu, kad smo se vratili. Moda zato to sam
bio umoran, i zbunjen, to mi je sve hoinsko izgledalo udno, kao da
se deavalo u nekom drugom ivotu, pa i ja kao da sam bio drugi, ne
ovaj to je suznih oiju gledao svoj rodni grad, jedva ga prepoznavaju-
i. Nita nisam elio, nisam bio pozlijeen, nisam se osjeao prevaren,
samo sam bio prazan i zbunjen. Kad sam ostavio mjesto uitelja, i djecu
koju sam poduavao, iao sam u nekakvu slavu, u neko svjetlo, a upao
sam u blato, u nepregledne dnjestarske ritove oko Hoina, meu vake i
bolesti, u rane i smrt, u neopisiv ljudski jad.
Preveden kao:
when we got back, I told nobody about Chocim. Perhaps it was because
I was tired and confused, so strange did all that business of Chocim
seem, as if had happened in some other, distant life and as if I, myself,
had been somebody else and not the I who looked, with tear-flled eyes,
at his native town, scarcely recognising it. I felt no regret, no bitternes,
no sense of betrayal. I was just empty and confused. when I quit my
post as teacher and left the children Id taught, I set off for glory, for
some light, and fell into the mud, into the endless Dniester marshes
around Chocim, among lice and sicknes, wounds and death, into indes-
cribable human misery.
Prijevod na ovom mjestu u potpunosti potuje ono to je za prevodioca
jedan od najveih izazova: Selimovievu reenicu koja tee tako da joj ne bi-
smo eljeli nita ni dodati, ni oduzeti osim to se pojavljuje pitanje vremena,
gramatikog i stvarnog. Kad narator kae pa i ja kao da sam bio drugi, ne
ovaj to je suznih oiju gledao svoj rodni grad, jedva ga prepoznavajui, jasno
postavlja vremenski odnos hoinske prolosti i sadanjosti, tj. povratka kui.
Mada potuje upotrebu vremena iz originala, reenica and as if I, myself, had
been somebody else and not the I who looked, with tear-flled eyes, at his nati-
ve town, scarcely recognising it bila bi u vremenskom smislu jasnija kao and
as if I, myself, had been somebody else and not this I, looking with tear-flled
eyes at his native town, scarcely recognising it. Ovakva upotreba participa ne
bi nita promijenila u znaenju, ali bi vremenski odnos iskazala znatno jasnije
364
(u smislu onaj koji sad gleda). Na ovom mjestu postaje jasno da se naracija
odnosi na prolost samo u dijelu koji opisuje deavanja prije povratka kui.
Na isti nain je pitanje vremenskih odnosa i upotrebe vremena bitno
kroz cijeli roman.
Naizmjenina upotreba prolog i sadanjeg vremena u naem jeziku ni
u kom sluaju ne ugroava razumijevanje vremena na koje se naracija odnosi.
Dugo je vladao stav da je u engleskom jeziku u naraciji neophodno koristiti
prolo vrijeme, te da naracija u sadanjem vremenu nije razumljiva. Ovakva
tvrdnja nije tana. Savremena britanska knjievnost, naprimjer, obiluje pri-
mjerima naracije u sadanjem vremenu (primjer: Nick Hornby, How To Be
Good). tavie, savremeni pristup kategoriji vremena govori o bezvremen-
skoj upotrebi sadanjeg vremena, te uz opepoznatu kategoriju historijskog
prezenta, govori o tome da se sadanje vrijeme moe koristiti kao default term,
odnosno standardno, uobiajeno. Dalje se objanjava da se u odreenim slua-
jevima koristi bez bilo kakvog specifnog referiranja na sadanje ili bilo koje
drugo stvarno vrijeme, ve samo zato to nema uslova za upotrebu preterita
(Huddleston i Pullum 2002: 129131). Prema tome, sasvim je opravdano ispi-
tati mogunost odustajanja od dugo prisutne prakse podomaivanja (venuti
1995: 1) prijevoda na engleski jezik time to e se koristiti prola vremena.
Ovo je naroito bitno kod polifonije, na mjestima gdje glas naratora u pot-
punosti nestaje i preuzima ga glas nekog drugog lika, sa ime se u velikim
naracijama esto susreemo.
Monolog ehage Soe (311312) je i vie od toga, jer nema nikakve dile-
me da se radi o monologu (koji se najavljuje reenicom Traio je samo razu-
mijevanje, ili utanje. Kod Mula Ibrahima e nai oboje. Ja u mirno utati.).
Ovaj monolog bitan je ne samo za ehagu kao lik, ve i kao jedno ope
mjesto kontemplacije i sagledavanja sebe i onog u ta se vjeruje. Sadraj njego-
vog iskaza ne moe se smjestiti u vrijeme, jer ehaga govori o svojim spozna-
jama. ak i ako se ne radi o itaocu ije bi poznavanje islamske tradicije bilo
takvo da mu svi elementi budu u potpunosti jasni, vjerske i duhovne reference
su vie nego oigledne.
Monolog poinje sa:
ovjek eli mo (rekao je, gledajui u Mula Ibrahima koji je paljivo
sluao).
A prijevod kae:
365
Man desired power (he said, looking at Mula Ibrahim, who was liste-
ning patiently).
/ovjek je elio mo (rekao je, gledajui u Mula Ibrahima, koji je str-
pljivo sluao)./
leksiki je prijevod vrlo precizan, jer glagol to desire bolje iskazuje
ovakvu vrstu elje ili enje od glagola to want. Drugo je pitanje da li je ade-
kvatno rei da je sluao strpljivo, jer se u reenici koja najavljuje monolog
spominje razumijevanje, a ne strpljenje prema govorniku.
Znaajnije je to to monolog poinje prolim vremenom, ime potpuno
nestaje element upravnog govora. Time se znaajno umanjuje mogunost ra-
zumijevanja onog to slijedi.
Isprian u prolom vremenu cijeli monolog generalno zvui kao prepri-
avanje dogaaja u neijem ivotu, prije negoli propitivanje sopstvenih ivot-
nih stavova.
Tako, naprimjer, iskaz:
Mi ga ne vidimo, jer je neuhvatljiv za nau misao, osjetimo ga samo kad
nam se u neemu pokae njegova volja.
preveden kao:
we didnt see him, since he was inconceivable to our thought. we felt
him only when in something he revealed his will.
/Nismo ga vidjeli, jer je naoj misli nepojmljiv. Osjetili smo ga samo kad
je u neemu otkrio svoju volju./
zvui kao trenutak spoznaje, a ne spoznaja do koje se dolazi postepeno, kroz
ivotna iskustva.
Ili:
Ni mrav ne vidi ovjeka cijelog, zbog svoje veliine ovjek i ne postoji
za mrava, vidjee samo prst, ili granicu, ako mu preprijeimo put, osje-
tie potres ako rasturimo mravinjak.
preveden kao:
The ant didnt see the whole of a man. Due to his size, the man didnt
exist for the ant. It saw only his fnger, or the twig, if one put it in its way.
It would feel an earthquake, if one destroyed its anthill.
366
/Mrav nije vidio cijelog ovjeka. Zbog svoje veliine, ovjek za mrava
ne postoji. vidio bi mu samo prst, ili granicu, ako mu Se neko (bezlino)
isprijei na putu. Osjetio bi zemljotres ako mu neko uniti mravinjak./
Opet zvui kao prepriavanje dogaaja, te znaajno gubi opu referen-
tnu snagu. Upotreba bezlinog one umjesto line zamjenice we mijenja znae-
nje. Ako srazmjer mrava i ovjeka stavimo u odnos sa srazmjerom ovjeka i
Boga, onda je upotreba line zamjenice opravdana i jasna. Takva veza se gubi
upotrebom bezlinog one /jedan, neki/.
Iskaz:
Po naoj volji to se ne deava, jer bi malo ko htio da umre, ve po nekoj
svemonoj volji o kojoj nita ne znamo, osim da je neumoljiva i do kraja
dosljedna, moda je neki sveopti duh, nimalo slian naem, a nesaznat-
ljiv, jer je van naeg iskustva.
preveden kao:
It didnt take place according to our will, for few would wish to die,
but according to an all-powerful will of which we knew nothing, save
that it was inexorable and completely consistent. Perhaps it was some
universal spirit, utterly different from us, but unknowable, since it was
outside our experience.
/Nije se desilo po naoj volji, jer malo ko bi poelio da umre, ve po sve-
monoj volji o kojoj nismo znali nita, osim da je neumoljiva i potpuno
dosljedna. Moda je to bio neki univerzalni duh, potpuno drugaiji od
nas, ali nesaznatljiv, jer je bio izvan naeg iskustva./
govori o djelovanju univerzalnog duha na neki proli dogaaj, opet potpuno
gubei univerzalnost.
Iskaz:
Uzaludno ga je moliti, uzaludno preklinjati, jer njegove mjere i razlozi
nisu ljudski, a kakvi su, ne moemo ak ni naslutiti.
preveden kao:
367
It was useless to pray to it, to implore it, for its standards and reasoning
were not human and what they were we couldnt even begin to under-
stand.
/Bilo je beskorisno moliti mu se, preklinjati ga, jer njegovi standardi i
razmiljanje nisu bili ljudski, a to to jesu bili mi ni blizu nismo razu-
mjeli./
upotpunjuje osjeaj prepriavanja prolog dogaaja.
Cijeli ovaj odlomak, kao uostalom i cijeli prijevod, vrlo su precizni u
leksikom smislu. Govorei iskljuivo prevodilaki, a ne knjievno-kritiki,
Selimovi je leksiki manje zahtjevan nego, recimo Andri. Kljuni izazov
kod prevoenja Selimovia upravo je njegova reenica i razumijevanje onoga
to hoe rei. Bilo da se posmatra kao intertekstualni aspekt odlomka ili jed-
nostavno kao aluzija, na prevodiocu je da razumije pravu poruku. A osnovna
stvar koja ugroava pravo razumijevanje ovog odlomka upravo je upotreba
gramatikog vremena. vrlo jednostavnom zamjenom prolosti sadanjou (u
smislu gramatikog vremena), odlomku daje snagu kakvu ima u izvornom
tekstu. U svom sadanjem obliku on proe dosta nezapaeno ili se ak moe
rei da je teak i nejasan.
Ne postoji jedan savreni prijevod kojim je sve reeno, to je upravo i
sutina prikazivanja prijevoda kao procesa pregovaranja. Analize ove vrste
potiu prevodioca na razmiljanje o sopstvenom razumijevanju originala, a
time i na traganje za drugim rjeenjima. Svrha im je iskljuivo elja da se
prevodioci potaknu na prevoenje djela bosanskohercegovakih pisaca. S ob-
zirom na injenicu da je Tvrava prvi put objavljena 1970. godine, a prijevod
se, samo zahvaljujui naporima prevodilaca, pojavio 1999. godine, jasno je da
je prijeko potrebno znatno vie raditi i na prijevodu, koliko savremenih bo-
sanskohercegovakih pisaca toliko i klasika nae knjievnosti. Samo masom
prevedenih djela, ali i veim brojem prijevoda jednog te istog djela, moe se
graditi kritiki stav prema prijevodu, ali i kritiki stav prema izvorniku, do
kojeg e se doi samo njegovim istinskim, nikad povrnim razumijevanjem.
literatura
Eco, Umberto (2003), Mouse or Rat: Translation as Negotiation, weidenfeld and
Nicholson, london
Eco, Umberto (2006), Otprilike isto iskustva prevoenja, prev. Nino Raspudi, Al-
goritam, Zagreb
368
Huddleston, Rodney i Geoffrey K. Pullum (2002), The Cambridge Grammar of the
English Language, Cambridge University Press, Cambridge
Jakobson, Roman (2000), On Linguistic Aspects of Translation (1959), u: Transla-
tion Studies Reader, ur. lawrence venuti, 113119, Routledge, london New
York
Kico, Mehmed (2009), Ogledi u poetici prevoenja, El-Kalem, Sarajevo Selimovi,
Mea (1990), Tvrava, Jubilarno izdanje osamdeset godina od roenja Mee
Selimovia, BIGZ Beograd Svjetlost, Sarajevo
Selimovi, Mea (1999), The Fortress, prev. Edward Dennis Goy i Jasna levinger,
Northwestern University Press, Evanston, Illinois
venuti, lawrence (1995), Translators Invisibility: A History of Translation, Routled-
ge, london New York
vermeer, Hans J. (2000), Skopos and Commission in Translational Action (1986), u:
Translation Studies Reader, ur. lawrence venuti, 221233, Routledge, london
New York
translating the Untranslatable:
Are Tvrava AND THE FORTRESS A mouse OR A rat?
Summary
Umberto Eco has said that a good translation is equally a critical con-
tribution to understanding the translated work. Translation is always preceded
by interpretation, and the result of this process inevitably indicates a particular
type of reading of a particular text, same as literary criticism does. If a trans-
lator focuses on particular levels of text, he or she automatically places it in
the focus of the reader. In that, different translations of one and the same text
are indeed complementary, since they lead the writer towards understanding
the source text from different vantage points. There is only one translation of
The Fortress by Mea Selimovi. with no intention to judge its quality, for it
is certainly an admirable translation effort, this paper will focus on just a few
key places in the novel itself and look at different aspects of translation. It will
consider issues of equivalence at lexical and syntactic levels, as well as the
very important issue of interpretation and its place in the translation process.
369
Muris Bajramovi
Filozofski fakultet
Zenica (Bosna i Hercegovina)
muris.bajramovic@pf.unze.ba
Angelina Banovi-Markovska
Filoloki fakultet Blae Koneski
Skoplje (Makedonija)
ana-ban@t-home.mk
Timea Bockovac
Sveuilite u Peuhu
Peuh (Maarska)
bockovac.timea@pte.hu
Almedina engi
Pedagoki fakultet
Sarajevo (Bosna i Hercegovina)
almedina_dr@yahoo.com
Carmen Drbu
Sjeverni univerzitet
Baia Mare (Rumunija)
carmen.darabus@yahoo.com
Amira Dervievi
Pedagoki fakultet
Biha (Bosna i Hercegovina)
amira.be@bih.net.ba
Esad Durakovi
Filozofski fakultet
esad.durakovic@ff.unsa.ba
Nirha Efendi
Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine
efendicnirha@yahoo.com
Marko Ek
Osijek (Hrvatska)
marko.ek@gmail.com
Kristina Giacometti
Nova Raa (Hrvatska)
kristinagiacometti@yahoo.com
Dijana Hadizuki
Fakultet humanistikih nauka
Mostar (Bosna i Hercegovina)
hidhadzizukic@bih.net.ba
eherzada Halki
Pedagoki fakultet
Biha (Bosna i Hercegovina)
seherzada_ha@yahoo.com
Ruica Jovanovi
visoka kola strukovnih studija za
vaspitae
abac (Srbija)
dimdjur@open.telekom.rs
Denita Kari
Orijentalni institut
k_dzenita@hotmail.com
podaci o autorima
370
Podaci o autorima
Sanjin Kodri
Filozofski fakultet
sanjin.kodric@ff.unsa.ba
Mirsad Kuni
Filozofski fakultet
Tuzla (Bosna i Hercegovina)
mirsad.kunic@untz.ba
Neboja lujanovi
Filozofski fakultet
Split (Hrvatska)
nlujanovic@hotmail.com
Amela ljevo-Ovina
Filozofski fakultet
amelaljevo@gmail.com
Anna Modelska-Kwaniowska
Institut za poljsku flologiju
Opole (Poljska)
aniamodelska@wp.pl
vesna Mojsova-epievska
Filoloki fakultet Blae Koneski
Skoplje (Makedonija)
vesnamojsova@hotmail.com
Edina Murti
Filozofski fakultet
edina.murtic@ff.unsa.ba
Mirzana Pai Kodri
Filozofski fakultet
Zenica (Bosna i Hercegovina)
mirzanapasic@yahoo.com
Tea Poli
teapolcic@yahoo.com
Nehrudin Rebihi
Filozofski fakultet
nehrudin.rebihic@ff.unsa.ba
Amira Sadikovi
Filozofski fakultet
amira.sadikovic@ff.unsa.ba
Milanka Stanki
Subotica (Srbija)
korak99@eunet.rs
Sanda lucija Udier
Filozofski fakultet
Zagreb (Hrvatska)
sanda-lucija.udier@zg.t-com.hr
Elbisa Ustamuji
Fakultet humanistikih nauka
Mostar (Bosna i Hercegovina)
elbisa.ustamujic@unmo.ba
vesna vukievi-Jankovi
Filozofski fakultet
Niki (Crna Gora)
teajankovic@t-com.me
Arno wonisch
Institut za slavistiku
Graz (Austrija)
arno.wonisch@uni-graz.at

ZbornikSFS1 KNJ 2 Knjizevnost

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

You might also like

ZbornikSFS1 KNJ 2 Knjizevnost

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

ZbornikSFS1 KNJ 2 Knjizevnost

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

SARAJ EVSKI FILOLOKI SUSRETI I: ZBORNIK RADOVA (knj.

Barba, Eugenio i Savareze, Nikola (1996), Renik pozorine antropologije: Tajna

You might also like