BRANKO OPI PIE ZIJI DIZDAREVIU

21 Novembar 2013
031-Zija-DizdareviCDragi moj Zijo,
Znam da piem pismo koje ne moe stidi svom adresantu, ali se tjeim time da de ga proitati bar onaj
koji voli nas obojicu.
Kasna je nod i meni se spava. U ovo gluho doba razgovara se samo sa s duhovima i uspomenama, a ja,
evo, razmiljam o zlatnoj pauini i srebrnoj magli tvojih pria, i o stranom kraju koji te je zadesio u
logoru Jasenovac.
Piem, dragi moj Zijo, a nisam siguran da i mene, jednom, ne eka slian kraj u ovome svijetu po kome
jo putuje kuga s kosom.
U svojim nodima s najvie mjeseine, ti si naslutio tu apokaliptinu neman s kosom smrti i progovorio si o
njoj kroz usta svoga junaka Brke. Jednog dana ti si je vidio, realnu, ovozemaljsku, ostvario se tvoj straan
san, tvoja mora.
Tih istih godina ja sam, sluajem, izbjegao tvoju sudbinu, ali evo, ima neko doba kako me, za mojim
radnim stolom, osvoji crna slutnja; vidim neku nod, prohladnu, sa zvijezdama od leda, kroz koju me
odvode neznano kud. Ko su ti tamni delati u ljudskom liku? Jesu li slini onima koji su tebe odveli? Ili
brada onih kojima je otiao Goran? Zar to nisu tamne Kikideve ubice?
Kako li smo nekada, zajedno, djeaki, lirski zaneseni, tugovali nad pjesnikom Garsijom Lorkom i
zamiljali ono proskozarje kad ga odvode, bespovratno, pustim ulicama Granade.
Bio sam, skorih dana, i u Granadi, gledao sa brijega osunan kamenit labirint njenih ulica i pitao se: na
koju su ga stranu odveli? Opet si tada bio pored mene, sasvim blizu, i ne znam ko je od nas dvojice
saputao Lorkine rijei pune jeze:
"Crni su im konji, crne potkovice."
Umnoavaju se po svijetu crni konji i crni konjanici, nodni i dnevni vampiri, a ja sjedim nad svojm
rukopisima i priam o jednoj bati sljezove boje, o dobrim starcima i zanesenim djecaima. Gnjuram se u
dim rata i nalazim surove bojovnike: golubljeg srca. Prije nego to me odvedu, urim da ispriam bajku o
ljudima. Njeno su mi sjeme posijalu u srce jo u djetinjstvu i ono bez prestanka nie, cvjeta i obnavlja se.
Prile su ga mnoge strahote kroz koje sam prolazio, ali korijen je ostajao, ivotvoran i neunitiv, i pod
sunce ponovo isturao svoju nejaku zelenu klicu, svoj barjak. Rui se na njega oklop tenkova, a titio ga i
sauvao prijateljski povijen ljudski dlan.
Eto, o tome bih, Zijo, da apudem i piem svoju bajku. Ti bi najbolje znao da nita nisam izmislio i da se u
ovome poslu ne moe izmiljati, a pogotovo ne dobri ljudi i sveti bojovnici.
Na alost, ni one druge nisam izmatao, mrke ubice s ljudskim licem. O njima ne mogu i ne volim da
priam. Osjedam samo kako se umnoavaju i rote u ovom stijenjenom svijetu, slutim ih po hladnoj jezi,
koja im je prethodnica, i jo malo, ini mi se, pa de zakucati na vrata.
Neka, Zijo... Svak se brani svojim orujem, a jo uvijek nije iskovana sablja koja moe sjedi nae
mjeseine, nasmijane zore i tune sutone.
Zbogom, dragi moj. Moda je nekom smijena starinska odora, pradjedovsko koplje i ubogo kljuse, koje
ne obedava bogzna kakvu trku. Jah, ta de...
Branko opid