2

3
Donald Malcolm
eljezna
kia
The Iron Rain 1976
4
Morao sam uloiti silan trud samo da ostanem na istome mjestu. Vratiti se nisam
mogao. Sve su zgrade bile ili sruene ili u plamenu. Odustao sam od plana doepati se zrane
luke, okrenuo sam se htjei se vratiti istim putem. I onda sam opazio sjajnu uarenu kuglu
koja se irila nebom silovitom brzinom sve dok mi nije potpuno ispunila vidik poput
svjetlucavog privjeska hipnotizera. inilo se da ide ravno na mene. Nisam se mogao
pomaknuti, nisam mogao vrisnuti. ula se bjesomuna huka, kao da tucet uragana bjesni
istovremeno. Vidio sam premetanje fragmenata dok je meteorit jurio s neba. Vriskovi su
biljeili histerian strah. Htio sam potrati, sakriti se...
Meteorit se zabio u zemlju i svijet mi je eksplodirao u lice.
Glava prva
Iz dananje perspektive moglo bi se pomisliti da sam trebao predvidjeti to e se
dogoditi. Na kraju krajeva profesionalno sam se bavio astronomijom; dobar dio ivota proveo
sam prouavajui meteoride i meteorite. Ali eljezna me kia iznenadila jednako kao i sve
ostale; sva moja dotadanja postignua omoguila su mi samo da bolje razumijem problem
kad se pojavio.
Poelo je dok sam raiavao papire pripremajui se za povratak u Manchester. Upravo
su zavrila dva naporna tjedna u kojima sam drao predavanja na Sveuilitu Strathclyde kao
gost-predava. ak i tada su postojale naznake za stranu budunost koja je uslijedila. Za
vrijeme mog boravka u Glasgowu pristigla su izvjea o etrnaest velikih meteorita koji su
prouzrokovali velike tete, razaranja i smrt na razliitim dijelovima zemaljske kugle; sigurno
ih je jo neotkrivenih palo u oceane, pustinje i u polarno podruje.
Moram priznati da sam bio zabrinut. Jedan toliki razorni meteorit glavna je vijest u
prosjenom ljudskom ivotu. A ovoliki broj je u meni izazivao straan nemir. Da sam znao
kako e tek gadno postati, bio bih jo zabrinutiji.
Nevolja je poela oko tri sata tog sijeanjskog petka, ba kad sam se spremao izai iz
mog fakultetskog ureda i zaputiti se u glasgowsku zranu luku Abbotsinch. uo sam iz
daljine jaku grmljavinu. Kao da se deset tisua zahuktalih parnih strojeva primie sa zapada,
zgrada se poela tresti. Dolje s ulice ula se kripa konica izmjeana sa zvukom lomljave
stakala i vriskovima. Prozor pokraj mog radnog stola se razbio, a mali su se komadii
razletjeli i projurili po sobi te se usadili u vrata ormara.
Kad je trenja poela jenjavati, zaputio sam se preko stakla prema otvoru u kojem je
neko stajao prozor. Ured se nalazio visoko na katu zgrade u Johnovoj ulici i doklegod mi je
pogled sezao, nebo se sa svih strana brzo ispunjavalo vatrom i gustim dimom.
Okrenuo sam se i zaputio prema ormaru, krhotine stakla su kripale pod nogama. Nije
bilo potrebe pekulirati o uzroku buke i vatre. Izvukao sam zrno veliine graka iz vratiju
ormara i promatrao ga dok mi se kotrljao po dlanu. Sitni meteorit, djeli velikog, crn, rupiast
i jo uvijek vru. Umalo me pogodio.
Mislim da mi je tada postalo jasno da su ti meteoriti pretea itavog pljuska. Bar sam
razumio preporuljivu masovnu evakuaciju iz jako naseljenih podruja. U gradu je i suvie
pogibeljnih mogunosti u sluaju pada meteorita - ruenje konstrukcija, vozila bez kontrole,
vatra... Popis je beskrajan.
Podigao sam slualicu, birao broj Astronomskog fakulteta i kratko posluao tihu kripu
koja se ula iz slualice, umjesto glasa primatelja. I fakultet i opservatorij udaljeni su
najmanje trideset kilometara; nisam im ba mogao biti od pomoi. Bijeg je bio sasvim
razumno rjeenje, ako je jo bio mogu.
Otvorio sam vrata koja su vodila u susjedni ured. Gospoica Field, koja se brinula o
papirologiji, leala je pokraj stola. Zastenjala je kad sam joj njeno podigao glavu i uoio
plaviastu kvrgu na elu. Podigao sam ju na stolac i otiao po vodu.
Ljudi su trali i gurali se po hodniku, neki priajui, drugi urei u tiini. No na svakom
se licu vidio strah koji u ubudue esto viati.
5
Kad sam se vratio do djevojke, nogom sam trknuo radio koji je leao pokraj njenog
stolca. Ukljuio sam nakon to sam joj dao vode. Nita se nije ulo osim uma, no ostavio
sam ga ukljuenog.
"Kako se osjeate?", upitao sam.
Odmaknula je pramen kose s oiju, jedno joj je oko bilo nateeno i zatamnjeno. "Glava
me boli. Je li to bio meteorit?"
"Da."
"I mislila sam. Kad sam se pokuala skloniti pod stol, zakaila sam ga i udarila se."
I dalje iz radija nije bilo glasa.
"Moramo pod hitno izai odavde," rekao sam. "Zgrada se stresla; kod sljedeeg takvog
udara mogla bi se sruiti."
"Prvo u nazvati roditelje."
"Telefon ne radi, a i nemamo vremena ..."
"Brzo u." Dok je govorila ve je birala broj. Ja sam petljao po radiju da sakrijem svoju
nestrpljivost i uspio podesiti stanicu.
"... ne zna se, ali meteorit je iskopao kanal od Clydea do Fortha i unitio dijelove
Edinburgha. Vatre bjesne u mnogim dijelovima, a vlasti pokuavaju drati situaciju pod
kontrolom. Ostanite s nama do novih vijesti. Molimo vas da ne diete paniku."
"I?" Nisam ni pokuavao sakriti zabrinutost da se maknemo to prije odavde.
"U pravu ste, linija ne radi." Trznula se dok je ustajala, pourili smo na prazan hodnik.
Ponio sam radio. Stigli smo do dizala, stisnuo sam gumb, no lift se nije ni pomakao; netko je
ostavio otvorena vrata pa dizalo nije moglo krenuti. Poli smo stubama.
Zgrada je bila prazna. Zloslutno odjekivanje koraka zatomila je buka jo jednog
meteorita koji je jurio nekud prema jugu. Instinktivno smo se pribili jedan uz drugog. Zgrada
se ponovno stresla i zid se raspuknuo.
Razdvojili smo se i pojurili niz stube dok nismo, bez daha, stigli do ulice. Lice
gospoice Field izobliilo se od boli. Svi su istovremeno pohrlili na ulicu, gurali se i sudarali.
Ve se smrailo. Svjetla su posvuda bila upaljena, stvarajui lanu atmosferu proslave, kao da
je sam gradonaelnik poludio. Visoko gore na nebu pojavio se dugaki svjetlei trak.
Gomila se, silazei s plonika na kolnik, naguravala bez ikakve svrhe. Automobili su
stajali naputeni u moru ljudi. Na dnu Johnove ulice, gdje sam se parkirao, policijski su
automobili oajniki pokuavali raistiti prolaz vatrogaseima i ambulantnim kolima prema
Georgeovoj ulici. Jo su dva meteora zabljesnula.
Primio sam gospoicu Field ispod ruke i poeo se proguravati prema automobilu. Ako
ga i ne budemo mogli pokrenuti, barem emo unutra biti sigurni neko vrijeme.
Zauo se glas iz policijskog automobila, uspjevi udom nadglasati buku: "Molim vas,
maknite se s kolnika! Vozila hitne pomoi i vatrogasei trebaju proi do ugroenih podruja.
Molimo vas, maknite..." Nisu ga ba sluali.
Malo naprijed zauo se grgljajui vrisak ene koja se spotaknuta i nestala pod nogama
gomile. Nitko ju nije podigao. Gurnuo sam radio gospoici Field u ruke i stao se probijati
prema eni. im sam joj pomogao ustati, ponovno se izgubila u gomili, nastavivi se gurati
to je jae mogla. Moja me partnerica sustigla te smo se polako probili do automobila.
Ve je bio zauzet; mladac je prestraen zurio u mene kad sam ga zgrabio za ovratnik i
izvukao van. Kljuevi su mu ispali na pod. Izmigoljivi se, oslobodio se i otiao. Uao sam u
automobil odmah za gospoicom Field. Komeanje je iznenada nadjaano stranom
tutnjavom i fijukanjem; veliko, intenzivno sjajno, uto udovite prevrtalo se usporedno s
Georgeovom ulicom, dolo je sa zapada i eksplodiralo u podruju telefonske centrale, oko
dvije stotine metara niz ulicu.
Iskre su zapljusnule gomilu, no vriskovi oko mene bili su neznatni u usporedbi sa
zvukovima na mjestu pada. Nakon stranog uruavanja zgrade, od vatre i dima se nita vie
nije moglo vidjeti.
ena je drhtala na sjeditu pokraj mene; vidio sam da plae i brie suze.
"Koliko je odavde udaljena vaa kua? Moemo li pjeice do nje?"
"Ne. Stanujem u Brookfieldu, dvadeset i pet kilometara odavde."
6
Dao sam joj kartu da nas vodi. "Krenite du Katedralske ulice i skrenite ulijevo," rekla
je.
Bar sam znao gdje je to. Kad smo krenuli, radio se ponovno oglasio. Dio moje
pozornosti odvraala je vonja, no uspio sam uhvatiti da su tete i ljudski gubici veliki. Robert
Campbell, regionalni ravnatelj kotske, pozivao je sve na suradnju s vlastima.
Proli smo pokraj striptease-bara i skrenuli u Katedralsku ulicu. Iako se veina prometa
odvijala u suprotnom smjeru, i dalje sam se morao boriti sa svjetlucavim tepihom od krhotina
stakla koji se protezao ispred nas; i stotinama pjeaka koji su tapkali uokolo poput takora u
labirintu. Vozio sam oko etrdeset kilometara na sat. U usporedbi s drugim automobilima mi
jedva da smo se kretali.
Preli smo tek nekoliko stotina metara kad se kombi koji nam se pribliavao iznenada
prevrnuo. Iao je oko stotinu kilometara na sat i nastavio se prevrtati po mom voznom traku.
ena je vrisnula. Shvativi da bi koiti bilo beskorisno, okrenuo sam volanom udesno. Gume
su zakripale po staklu. Iako se inilo da e nas kombi mimoii, iznenada se opet prevrnuo i
udario u suvozaevu stranu silinom kojom borbena galija probija bedem neprijatelja. Drugi
vrisak gospoice Field se naglo prekinuo. Kako sam glavom trznuo prema naprijed i udario u
volan, jedva sam primijetio da me neto vrue popricalo po licu.
Djelomino sam doao k svijesti, polako izranjajui iz praznih dubina. Neto teko mi se
sruilo na lijevu stranu. Kad sam to pokuao odmaknuti, rukom sam zahvatio neto toplo i
ljepljivo. Pogledao sam oko sebe i od oka odmah doao k svijesti.
Gospoica Field je skliznula niz upravljaku plou poput odbaene marionete. Kombi se
najmanje pola metra zario u automobil, unitivi itavu prednju stranu i vei dio suvozaeve
strane. Gospoica Field se ponovno naslonila na mene. Ukoio sam se pokuavajui se
odmaknuti od nje - nadolazei meteorit kao da je svojim prolazom potresao itav svijet i
potom nestao u eksploziji negdje iza fakulteta.
Kad sam se pomaknuo, djevojino tijelo je ponovno klonulo i objesilo se preko
mjenjaa. Zagledao sam joj se u lice. Bilo je krvavo, izranjavano i prekriveno staklom.
Tako mi je pozlilo da sam morao okrenuti glavu.
No, morao sam jo jedanput pogledati; moda je jo iva, u to sam sumnjao. Stisnuo
sam vrsto zube, uzeo maramicu i pokuao ju oistiti. To je bilo sasvim dovoljno da se
uvjerim da je mrtva.
Sjedio sam jednu minutu, postajui sve svjesniji velike kvrge na elu. Imao sam sreu;
nita mi nije slomljeno. Ispuzao sam iz automobila, ne ba stabilno, jo sam se morao brzo
izmaknuti s puta nadolazeem kamionu koji mi je obasuo lice komadiima stakla kad je
projurio pokraj mene. Instinktivno sam zatvorio oi, to me je spasilo, no ostatak lica kao da
mi je proao kroz pjeanu oluju.
Ponovno sam otvorio oi i pogledao uokolo. Bacio sam pogled na kombi; naslonio se na
izlog, no iznutra nije bilo nikakvog pokreta. Jedan ili dvojica pjeaka su projurili niz ulicu,
dok je veina odabrala automobile za svoj spust. Nebo je bilo mjeavina arko ute s crnom,
neke su zgrade gorjele. Stisnuo sam se ponovno uz automobil jer sam uo sad ve dobro mi
znanu huku nadolazeeg meteorita. Zauzeo je dio neba na pedesetak metara visine, a uareni
su djelii, poput kie, brzali prema ulici.
Bio sam sam u umiruem gradu, s mrtvom enom kao jedinim drutvom. I nitko mi nee
pomoi osim mene samog. Predosjeaj me upozoravao da se to prije sklonim. Ali tu je bila i
ena: i dalje ljudsko bie, iako pokojno. Uskoro e se opori pasa i maaka potucati po
ulicama u potrazi za hranom. Nisam elio da joj se to dogodi.
Sivi njemaki ovar, velik poput vuka, trkom se primicao iz smjera grada i usporio kad
se pribliio automobilu. To me potaklo na odluku. ivotinje nisu gladne, bar ne jo. Pas me
obiao s oprezom, reui dok se trkom odmicao. Podigao se slabi vjetar, nosei du ulice
kovitlace dima, potpirujui glasno pucketajuu vatru i diui prainu sa zgarita zgrada, sada
u svojim smrtnim mukama.
S djevojkom mogu uiniti samo dvije stvari. Mogu nabaviti neto benzina i zapaliti
vozilo. Ili odvui tijelo u duan i pokuati je nekako zakloniti od grabeljivih ivotinja.
Pomisao na spaljivanje tijela nije me ba privlaila pa sam se odluio za ovo drugo. Bez
7
problema mogu ui u bilo koji objekt. Vrlo je mala vjerojatnost da je igdje u okolici neko
staklo ostalo cijelo.
Nisam elio tijelo nositi daleko. eludac mi se nije prestajao bukati, znao sam, ako mi
ponovno pozli, neu to moi obaviti. Proao sam po ulici i pronaao mesnicu dvadesetak
metara udaljenu od mjesta nesree.
Pri povratku u vozilo zauzeo sam poloaj kako bih izvukao tijelo. Silina udarca nagnula
je automobil pa sam morao kleknuti. To niti je bilo lako niti ugodno. Prekrio sam joj glavu
krpom i, primivi ju ispod pazuha, poeo vui. Iz svog udnog poloaja nisam se ba mogao
uprijeti pa sam se ubrzo preznojio. Stalno sam se udarao u glavu, ime se samo pogoralo
stanje ve postojee masnice. Konano sam ju uspio izvui na cestu.
Automobili i pjeaci su i dalje prolazili, no nitko nije ponudio pomo. Nisam ni
oekivao; ljudi su se bavili svojim problemima. Podigao sam tijelo - nije bila toliko teka
koliko se inilo dok sam je izvlaio iz vozila - i odnio ju u mesnicu. Unio sam ju otraga,
otvorio vrata velikog hladnjaka i polegao ju na pod. Stajao sam, gledajui prema dolje. Tu je
nita nee dohvatiti. Ostavio sam joj krpu na licu.
Prije no to sam se ponovno zaputio van zatvorio sam i zakraunao vrata. Mukarac i
ena s kuferima u rukama uurbano su me mimoili a da me nisu ni pogledali. Vatra je hukala
prelazei sa zgrade na zgradu tako da sam meteorit uo tek kad je bio gotovo iznad mene. Bio
je vrlo malen, no osjetio sam vruinu njegova prolaza dok sam trao prema automobilu. Tijelo
mi se streslo kad sam se bacio na ulicu, u tom trenutku nesvjestan krhotina koje su mi se
zabile u ruke.
Meteorit je zacvrcao i udario u pedesetak metara udaljenu ulicu erupcijom koja je na sve
strane pobacala obilje bijelih iskri i komadia. Pokuavao sam se podii kad sam osjetio miris
paljevine. Brzo sam stresao kaput. Lijevi skut je tinjao, na njemu je mali plamiak traio svoj
put. Udario sam njime po podu i ponovno ga odjenuo.
Primakao sam se automobilu i, razmiljajui to mi je sljedee initi, vadio krhotine
stakla iz ruku. Na sreu, nisam bio ozbiljno ozlijeen. Bio sam sam, stranac u gradu, nisam
imao kud; i nisam znao kako. Za vrijeme boravka u Glasgowu nekoliko me kolega pozivalo
svojim kuama. Jedan je ivio u Milngavieju, drugi u Airdrieju, trei u Barrheadu: sve samo
mjesta na karti.
Pogledao sam na sat, 16:45, prola su gotovo dva sata od kad su meteoriti poeli padati
u velikom broju. A padat e i dalje; razaznavao sam detonacije meu pucketanjima i
hukanjima vatri.
Rojeve meteorita moemo promatrati kao odmetnike. Veina njih otpali su iz brazde
kometa i slijede svoju orbitu oko Sunca. Zemlja presijeca te orbite svake godine u manje-vie
isto doba. Ovaj je roj meteorita doao potpuno nepredvieno. Jedino zadovoljavajue
objanjenje do kojeg sam mogao doi bilo je da je Sunce, na svom vlastitom putu po
Galaksiji, prolo kroz meuzvjezdano podruje puno svojih vlastitih krhotina. Ako je to
sluaj, nije mogue predvidjeti koliko e ovaj pljusak potrajati; sve zavisi o debljini sloja
meuzvjezdanog svemirskog otpada.
Ako je ovdje ovako gadno, znao sam da je na drugoj strani globusa jo gore. Zbog
Zemljine vrtnje meteoriti jae i ee pogaaju stranu na kojoj je vrijeme izmeu ponoi i
podneva. U vrijeme prijepodnevnih sati ta se strana Zemlje direktno giba prema roju. U
poslijepodnevnim i veernjim satima meteoriti nas moraju "sustii" da bi nas udarili. Zapadna
polutka i Tihi ocean ovoga trena trpe najee udare. Za osam sati bit e red na nas. No,
geografija nije bitna; ako veliki meteoriti nastave padati ovim tempom, makar samo sljedeih
par dana, povrina Zemlje e ubrzo nalikovati Mjeseevoj.
Nikakvo pekuliranje nee rijeiti moj trenutani problem. Vruina u gradu postaje
nesnoljiva unato prohladnosti sijeanjske veeri i moram se pokrenuti. Nema svrhe
beseiljno lutati uokolo - poginut u prije ili kasnije. Sumnjao sam da ikakav avion leti s
Abbotsincha ili s bilo koje druge zrane luke, no to mije bilo odredite. I, primijetio sam na
karti, selo gospoice Field je vrlo blizu zranoj luci. Tako mi se otvaraju dvije mogunosti.
Pri pomisli na djevojin dom bio sam zahvalan to su moji roditelji pokojni. Nemam brae ni
8
sestara niti sam oenjen. I sam sam usamljen. Spremio sam kartu, sada popricanu krvlju, i
krenuo pjeice.
Bio je to opasan pothvat. Ako budem hodao po ploniku, izlaem se riziku da se
graevina srui na mene. Kolnik je neto bolji: vozai vrlo riskantno voze i ne obaziru se na
pravu stranu. Sporo sam napredovao odabirom puta po dungli od opeke, razbijenih
automobila i slomljenog stakla. Intenzivna vruina i gusti dim komeali su se na vjetru
izazivajui mi neugodu u oima, nosu i grlu. Mali Danteov holokaust sitan je naspram ovoga.
Odustao sam od istovremenog gledanja u zgrade koje bi se mogle sruiti, prebrza vozila i
meteorite s mojim imenom. Bio sam jadan, bolnih nogu, umoran i gladan.
Mahnuo sam jednom ili dvama automobilima, no nitko nije stao pokupiti me. Zavretak
Katedralske ulice inio se dalek koliko i Sunce. Puno prije no to sam stigao do njega uo sam
kakofoniju automobilskih truba, vike i vriske. Pet ili est ulica stapalo se na tom podruju i
promet je bio prilino gust, kao kod konzerviranja sardina. Ljudi su se penjali preko vozila,
psujui i svaajui se. Ja sam se drao po strani. Nisam vidio prolaz kroz nagomilanu masu,
niti mi se ba riskirao ivot ili dio tijela za pokuaj probijanja. Ta e prometna guva vrlo
vjerojatno potrajati dok vozila ne zahraju.
Morao sam uloiti silan trud samo da ostanem na istome mjestu. Vratiti se nisam
mogao. Sve su zgrade bile ili sruene ili u plamenu. Odustao sam od plana da se doepam
zrane luke ili kue gospoice Field, okrenuo sam se htjei se vratiti istim putem. I onda sam
opazio sjajnu uarenu kuglu koja se irila nebom silovitom brzinom sve dok mi nije potpuno
ispunila vidik poput svjetlucavog privjeska hipnotizera. inilo se da ide ravno na mene.
Nisam se mogao pomaknuti, nisam mogao vrisnuti. ula se bjesomuna huka, kao da tucet
uragana bjesni istovremeno. Vidio sam premetanje fragmenata dok je meteorit jurio s neba.
Vriskovi su biljeili histerian strah. Htio sam potrati, sakriti se...
Meteorit se zabio u zemlju i svijet mi je eksplodirao u lice.
Glava druga
Buenje je bilo poput drugog roenja. Samo buka, vruina i bol. Posebice bol. Sve me
jae probadalo u prsima. Pokuao sam se pomaknuti, ali nisam uspio. Neto me pritiskalo.
Kad sam to opipao slobodnom desnom ruku, djelovalo je kao metal. Malo se pomaknuo kad
sam ga gurnuo, no nisam mogao ustrajati. Dvije nesvjestice u svega nekoliko sati su me
potpuno tjelesno iserpile. Leao sam poput mrtvaca.
Moda sam i bio gotovo mrtav. Nisam mogao jasno razmiljati. Lucidni trenuci u
kojima sam mogao dokuiti jaku bol i patnju prethodili su, inilo se, vjenosti potpune
malaksalosti. Nepokolebljivo sam se pokuavao odrati na ivotu koji e me neumoljivo
napustiti ako neto ne uinim. Paradoksalno, drhtao sam od hladnoe meu uarenim
talionicama. Usta su mi se napunila krvlju.
Ponovno sam stavio ruku na metalni predmet, protezao sam ju to sam dalje mogao.
Prignjeio me komad vozila. Pokuao sam pomaknuti noge i nogama dotaknuo kamenje.
Nisam imao jednu cipelu. Skupivi svu snagu koja mi je preostala, polako sam se poeo
oslobaati metalnog zatvora. Svakih par sekundi morao sam stati i duboko udahnuti. Glava mi
je bila poput prezrele voke koja e se svakog trenutka raspuknuti. Sigurno sam pri padu
njome jako udario o pod.
Otkrio sam, ako se malo pomaknem da se i metal jednostavno pomakne i poklopi me
jednako vrsto kao i prije. Oaj i frustracija remetili su mi rasuivanje. Prisilio sam svoje
istroeno tijelo da se opusti i da mi se lutajue misli ponovno fokusiraju. Trebao sam nekako
sprijeiti da se metal pomie sa mnom; stoga sam morao neto podmetnuti pod njega.
Okrenuo sam glavu na desno. Bilo je mnogo kamenja nadohvat ruke pa sam ga poeo
skupljati.
Kad sam skupio sve to sam mogao, nanovo sam zapoeo operaciju spaavanja. Bio je
to riskantan posao. Jednom sam rukom morao istovremeno zgrabiti kamen i dignuti metal. Jo
sam jedno uporite uspio dobiti podmetnuvi nogu... Podignuvi metal, postavio sam kamenje
9
ispod njega. Konano je bio dovoljno stabilan da sam ga uspio pridrati s obje ruke. Povukao
sam noge i zatim uspravio tijelo. I opet sam bio slobodan.
Otpuzao sam metar ili dva i legao iserpljen. Znoj od maloprijanjeg napora se hladio,
drhtao sam jako i nekontrolirano. Oaj se nadvio nadamnom poput oblaka. Nakon svog
napora koji sam uloio, umrijet u. Leat u tu, pa e ubrzo sve biti gotovo. Zvona upozorenja
postavila su znak za uzbunu u mojoj umrtvljenoj glavi. Padao sam u delirijum; tako u se lako
prepustiti.
Trebala mije golema snaga volje da sjednem. Glava mi je plesala, ispruio sam ruke da
ne padnem. Poduprijevi se, sjedio sam tako nekoliko minuta. Meteoriti su se i dalje poput
kamikaza zabijali u zemlju koja se tresla svakim srazom. Izuzev toga, etvrt je bila neobino
tiha. Vatre nisu divljaki gorjele, dim nije bio tako gust, a povremeni vriskovi inili su se vie
rezignirani nego bolni.
Tada sam shvatio da mi je sluh oteen; na lijevo uho nisam uo gotovo nita, na desno
vrlo slabo. Nadao sam se da e se to popraviti. Prsa su me i dalje jako boljela, ali bio sam
itav, bez ijedne slomljene kosti. Bez obzira na to, bio sam jadan primjerak ljudskog bia; lice
mi je bilo umazano krvlju, ruke su mi bile kao posjeene, a odjea rastrgana i prljava (da ne
spominjem cipelu koje nema). Ustao sam polako, poput nekoga koji po prvi puta ustaje iz
kreveta nakon dugotrajne bolesti, krenuo, pronaao cipelu i obuo ju. Od toga sam se bolje
osjeao. Neto sam postigao.
Pogledao sam oko sebe. Bio sam naputen u moru kamenja i plamena. Samo me srea
spasila. Da me taj komad metala pogodio u glavu umjesto u prsa... Pomisao je bila neugodna
pa sam se koncentrirao na hitnost naputanja mjesta. Poeo sam se probijati kroz kamenje,
koje mi je izmicalo pod nogama, prijetei na svakom koraku da e me oboriti. Ubrzo sam se
opet umorio od napora. Nekako sam nastavio.
Cestovni vor bio je uasno izmjean tijelima, metalom i graevinskim materijalom.
Poput uratka ludog kipara. Tu i tamo ljudi su se pomicali polako i oamueno. ena je
vrisnula kad je meteorit zahukao i treskom se zabio u zemlju. Zvuk je za mene bio priguen.
Ba sam se spotaknuo kad me zgrabila neija ruka. Trznuo sam se i prestraeno
povukao. "Doite i pomognite u spaavanju," rekao je mukarac, okreui se bez da je
saekao moj odgovor. Meu treperavim plamenovima izgledao je poput prikaze. Slijedio sam
ga i pridruio se grupi mukaraca i ena koji su komadima drva ili golim rukama raiavali
ruevine sa skrene gomile koja je nekad bila automobil. I dalje nisam mogao dobro uti, ali
sam pretpostavio da je ispod netko iv, inae ne bi iskapali. Mozak mi je sporo funkcionirao,
morao sam uzeti mnogo vremena za razmiljanje. Udarac u glavu sigurno je bio puno
ozbiljniji no to sam mislio.
Radili smo u tiini. Olakavajue je bilo razmiljati o neem drugom izuzev mojih
nevolja. Mogao sam biti zakopan, poput stotina, s malo nade u preivljavanje. Poeo sam jae
iskapati, hitnost mije dala novu snagu. Nisam mogao pronai odgovarajuu polugu pa sam
kopao golim rukama. Nisam mario to je to bila gomila otrih i grubih komada.
U nekoliko minuta smo otkopali dovoljno da vidimo djevojku na vozaevu sjedalu
nagnutu preko sigurnosnog pojasa. Nisam dobro uo, no vjerojatno je jecala. Vatra se
odraavala u njenim oima dok je buljila u mene. Stranji dio vozila bio je zgnjeen i
podignut, a ona zaahurena u stupicu od metala i tapecirunga. Neemo ju moi lako izvui.
Prasnulo mi je u desnom uhu kao da sam na velikoj visini i sluh mi se vratio. "Polako,
sad, djevoje," njeno joj je zborio veliki mukarac, "brzo emo te izvui." Tiho je jecala, to
je vie uznemiravalo nego da je glasno vriskala. Nadao sam se da mu vjeruje. "Vi ostali: idite
spaavati druge." Meni je rekao: "Ta tvoja snana ramena mogla bi biti od koristi; ti ostani."
Uinio sam to mi je reeno. Nitko od ostalih nije se usprotivio njegovom vostvu. Kau da
stresna vremena uvijek stvaraju voe. Ja sigurno nisam bio u stanju biti jedan od njih, iako
sam elio.
Kleknuli smo pokraj automobila i razmotrili situaciju. Vrata su bila ulegnuta, a strgano
je suvozaevo sjedalo priepilo enu na vrata.
Krov vozila se uruio prema naprijed pa je nikako nismo mogli izvui kroz
vjetrobransko staklo. Morali smo kroz vrata. Vukli smo, ali bila su jako priklijetena pa smo
10
jedino uspjeli ozlijediti svoje ruke. Hladnoa mi je ponovno poela podilaziti. Svako toliko, u
nepravilnim razmacima, ula se huka nadolazeeg meteorita i tlo bi zadrhtalo, prevrtajui uz
tresak ruevine. Ostali su radili u blizini, vukui i diui svinuti metal.
Veliki se mukarac nagnuo i sjeo na svoje listove. "Trebamo alat. Idi, pogledaj ima li
kakvog u automobilu ili u duanu. Ja u i dalje pokuavati."
Pokraj bljeska tinjajue vatre ugledao sam kamion gotovo neokrznut i krenuo prema
njemu. Kabina je bila nagnuta pod suludim kutom, dok je teretni dio ostao u vie-manje
uspravnoj poziciji. Uspuhao sam se dok sam stigao do njega, dah mi se puio na hladnom
zraku. Alat se vjerojatno nalazi ispod sjedala. Blia strana bila je opasno nagnuta k tlu. Malo
jae podrhtavanje i prevrnut e se. Nagnuo sam se u kabinu i tapkao rukom pod sjedalo. Nala
se tu velika kutija s alatom. Znojei se od napora, primio sam kutiju objema rukama i krenuo
je izvlaiti. Kabina je kripala zloslutno, poput jedrenjaka u oluji.
Uasana se huka prolomila nebom. Sigurno jako veliki meteorit, im je izazvao potres u
etvrti i prije no to je udario o tlo. Tijelo mi se od straha omotalo hladno-ljepljivim znojem:
To je to! Kabina je strugala po ruevinama kad je teka kutija skliznula i stisnula mi desnu
ruku. Jauui, pokuao sam se bezuspjeno osloboditi. Grmljavina se pojaala i meteorit je
eksplodirao negdje iza mene. Udar i vruina su me s lakoom odbacili, kao pero. Kabina je
padala i ja s njome, jo uvijek napola unutra, a napola vani. Na svu sreu, drugo je, prevrnuto
vozilo zaustavilo prevrtanje kabine. Nastavio sam se pomicati i zavrio u kabini, dok su mi
noge virile kroz prozor.
Leao sam oputeno, divei se svom bijegu. Bio sam pri svijesti i, inilo se, itav.
Uvukavi noge unutra, podigao sam kutiju i izbacio je van, a zatim se i sam spustio. Nove su
se vatre rasplamsale posvuda. Sudei po vatri i dimu koji se uzdizao, meteorit je pogodio
negdje na udaljenosti od oko osam stotina metara. Krenuo sam natrag k zaglavljenoj djevojei
nosei kutiju s alatom. Voa je stajao s rukama na kukovima i buljio prema dolje. Pogledao je
kutiju s alatom kad sam je spustio na kamen.
"Vie nam za nju nee trebati. Idemo pogledati ostale." Sedmero je stajalo u grupi, tri
ene i etiri mukarca, i gledalo fontanu dima i vatre. Svi su utjeli. Kostur zgrade s nae
lijeve strane poeo se uruavati, prekrivajui nas prainom.
Otili smo k njima. "Je li tko ozlijeen?", upitao je na samozvani voa.
Nizak, krupni mukarac je uzvratio: "Iaio sam rame pri padu. Ali nije nita strano."
Nitko drugi nije bio ozlijeen. Razgovor me podsjetio na moje vlastite probleme. Na
desno sam uho jo uvijek dobro uo, no lijevo i dalje nije funkcioniralo. A prsa su me
ponovno boljela. Ali nita nisam rekao.
Nakon nedavnih naprezanja osjeao sam kako hladnoa ponovno ulazi u moje
povrijeeno tijelo. Voa ree, kao da mi ita misli: "Moramo se skloniti da se ne smrznemo.
Ne moemo ba puno uiniti ni za koga ovdje." Pusto koja nas je okruivala nije ba nudila
neko sklonite.
"Ali ima jo preivjelih pod ruevinama," protestirala je jedna od ena. "Ne moemo
otii a da ne pokuamo spasiti jo neke."
"Znam," uzvratio je, odgovarajui na prvi dio njezine izjave. "Zadnja eksplozija je sve
pomakla. Morali bi ponovno zapoeti potragu. No nemamo ni sredstava ni snage, samo bi i
sami poginuli. Surovo zvui, no, ili oni ili mi, i ne mislim da je rtva vrijedna spaavanja ljudi
kojima vie ionako nema pomoi."
Zastao je i onda nastavio njenije: "Milosrdno e umrijeti do jutra. Vrijeme ...", kraj
reenice je ostao visiti u zraku. "Trebamo pronai mjesto gdje emo prenoiti."
ula su se dva daleka udara, jedan za drugim i zemlja se lagano potresla. Izmueni
pejsa je zastenjao, zacvilio i zakripao, podiui jo praine. Zidovi zgrada su djelovali poput
olupina na brodskom odlagalitu. Neke su gorjele. Poelo je snijeiti; male su pahulje padale i
zadravale se na tlu. Morat emo uskoro pronai sklonite ili nam nee biti nita bolje nego
rtvama pod ruevinama.
Krenuli smo za voom na zapad. Prva zgrada do koje smo stigli bila je malo bolja od
hrpe ruevina, s dva itava zida visine od oko dva metra. Izgledali su kao da e ih jai
povjetarac sruiti. Snjeni pokriva se podebljao. Provjerili smo jo tri prostora prije nego to
11
smo pronali neki koji se inio pouzdanim. Smjeten izmeu dvije vie zgrade ostao je
relativno itav. Bio je to duan iznad kojeg su bili stanovi - jedan, moda dva kata; teko je
rei jer je mjesto izrazito uniteno.
Knjige su bile pobacane posvuda meu dijelovima djelomino uruenog stropa, no bar
smo se sklonili od snijega. Dvojica mukaraca su otili pogledati po duanu, dok smo mi
ostali poeli raiavati pod kako bi si oslobodili mjesta za lei. Posvuda je bilo puno
komada drva od unitenog namjetaja, a jedna ena pomagala mi ih je skupiti. Ostali su
slagali knjige na hrpu odmah pokraj ulaznih vrata; nabacali smo na to i drva i ubrzo je gorjela
vatra.
Mukarci su se vratili. Voa ree: "Otraga je kuhinja. Ima vode i neto zaliha tako da
moemo neto pojesti i popiti." Grijao je ruke na vatri dok je govorio. "Stube vode u gornju
prostoriju, no djelomono je zatrpana pa moe biti opasno." utio je kad smo zauli snijegom
priguenu buku nadolazeeg meteorita. Sigurno je bio jako daleko jer udar pri eksploziji nije
bio buan. Napetost se ocrtavala na zamazanim licima mojih drugara.
"Kako nas je zla kob spojila," nastavio je voa, "dobro bi bilo da se meusobno
upoznamo. Ja sam Westlake. Odvjetnik."
Sluajno sam sjedio njemu prvi s desna, a on me pogledom pozvao da doprinesem
smotri identifikacije. "Harry Blackman. Astronom." Neki su podigli obrve, kao da sam ja
osobno krivac za katastrofu.
Pokraj mene je bila ena koja mi je pomogla s drvima. Izgledala je kao
tridesetogodinjakinja, vjerojatno zgodna, unato krinki prljavtine. Bila je ugodno
popunjena. Odmiui svoju dugu sivkastu kosu, rekla je umornim glasom: "Margery Queen.
Bila sam tajnica." Jako je naglasila rije bila. Svidjela mi se.
Nizak krupan gospodin s iaenim ramenom je progovorio prilino enskastim tonom,
s dozom uobraenosti: "Ja sam Lawrence Yaffe, generalni direktor svoje vlastite tvrtke." Svi
su se tekom mukom obuzdali da ne ustanu i aplaudiraju. Lanca trgovina odjeom? pitao sam
se; Zelena, skladitar? Bilo bi zanimljivo pogaati.
Zgrena pored njega sjedila je mala enica od otprilike pedesetak godina, tanka i napeta
poput ice klavira, i vjerojatno tako vrsta. Plamen se odraavao u njenim jako svijetlim
oima. "Maisie McKay, domaica." Dok sam je promatrao, kriom si je protrljala desno oko.
Nije gledala ni u koga dok je priala.
Trea ena u grupi imala je oko dvadeset i pet godina, kratku, kovravu gustu kosu te
strano prljavo lice, previe i za ovakvu situaciju, na sebi je imala skupocjeni zeleni kaput od
ovje koe. Visoki je ovratnik nosila skroz podignut. Govorila je koncizno, s blagim
naglaskom koji nisam mogao tono prepoznati, ali sam se zbog nje nakostruio. Bila je
znanstvenica - gore, antropologinja. Moji odnosi s kolegicama nikada nisu bili dobri, pitao
sam se hoe li se tradicija prekinuti sa Susan Marks.
Preostala su tri mukarca. Andy Gardner, kemiar, proelav, srednjih godina i
nenametljiv. John Allingham je bio mlad, tamnoput i privlaan, sportske grae. Inenjer po
struci. I na kraju, Bob Peyton, struni predstavnik kemijske industrije. ak i ovako raupan,
uspijevao je djelovati uredno. Uredno podrezani brkovi i crna valovita kosa odavali su dojam
gizdavca, no njegov je govor, naoko uvijek na rubu humora, tome protuslovio.
Devetero pripadnika raznih drutvenih skupina i ljudi s razliitih ivotnih puteva spojila
je prirodna katastrofa. Znajui imena i zanimanja poeo sam o njima razmiljati kao o
ljudskim biima, a ne samo kao o pijunima u ahu. Izgledali smo poput bjegunaca iz
Kamenog doba.
Westlake je ponovno preuzeo vostvo. Samo se Yaffeu to ba nije dopadalo. Glasno je
puhnuo kroz nos. Sigurno je smatrao da generalni direktor treba imati prvenstvo nad
odvjetnikom. Primijetio sam da se jedan ili dvojica podsmjehuju. "Idem pogledati hou li
moi skuhati aj. Hoe li netko sa mnom?"
Svojim je ponaanjem razoruavao. Mogao bih se kladiti da bi kao tuitelj mogao
uvjeriti okrivljenoga da sam sebi protuslovi deset puta u minuti. Imao je najmanje ezdeset
godina, no po ustrosti i ivahnosti to se nikada ne bi reklo.
Maisie McKay je ustala. "Hajdemo to rijeiti, gospodine Westlake."
12
"Maisie, zar se ti ne bi trebala malo odmoriti?", upitao je zabrinuto.
Oi su joj zabljesnule. "Preivjela sam i krizu i rat, i neu se sad predati. Hajdemo."
"Blago tebi, Maisie," rekao je Bob, smijui se. "Stari duh Dunkirka." Nije bio
sarkastian.
"U redu," rekao je Westlake; i onda nikome posebno, "pripazite na vatru."
Dok sam ubacivao drva i stare knjige u vatru, John Allingham je predloio, "bolje da
provjerim pe. Ovo bi moglo biti opasno."
"To je pametno," sloio se Westlake, vodei drugu dvojicu u kuhinju. uo sam kako je
Allingham pitao je li pe plinska ili elektrina.
Westlake je bio neto poput sredinjeg magneta koji je ostale dijelove grupe drao na
okupu, samo to je otiao, nastupila je tiina. A opet, ako su se ostali osjeali poput mene,
teko da im se prialo. Jedno ili dvoje je leglo pokuavajui zaspati.
Iznenada se ponovno osjetila napetost kad je huka, koju ni padanje snijega nije uspjelo
priguiti, udarila u nae bubnjie. Zemlja je poela podrhtavati. Neto se uruilo na pod
prostorije na katu. Vidio sam kako Yaffe ustaje. Htio je pobjei. Strah koji je iz njega izbijao
bio je zarazan. Ako meteorit pogodi bilo gdje u blizini, zgrada u koju smo se smjestili e se
uruiti. to se buka pojaavala, zemlja je sve vie podrhtavala. Pri padu uarenih djelia u
snijeg jasno se ulo cvranje. Na katu se ruilo; sve se treslo. Meteorit je sigurno bio samo na
stotinjak metara visine kad nam je proiao iznad glava. Buka se poela stiavati i otprilike
minutu kasnije uli smo i osjetili udar.
"Ovo je bilo blizu," rezao je Bob Peyton u jednom dahu. Nije bilo ni traka ale u
njegovu glasu.
Shvatio sam da sam si nokte zabijao u dlanove dok je meteorit prolazio pa sam sad
osjetio bol. "Zbilja je bio velik," primijetio sam, drhtei unato toplini vatre. Vani se zgrada
sruila i ja sam poskoio.
"Ti to zna, naravno." prepoznao sam tihi Gardnerov glas.
Promrmljao sam, "da," i ostao bih na tome, ali kemiar je ustrajao: "Moe li nam neto
rei o pojavi? Siguran sam da bi svi eljeli znati." Nisam mogao razaznati zanima li ga to
iskreno ili samo ubija vrijeme.
Ljudi koji su kuhali aj su se vratili s pladnjem sa alicama, vrevima i loniima.
"alice za dame," kazao je Westlake, dijelei aj. "Posluite se eerom iz vreice. Naalost,
nema mlijeka."
ekao sam da doda da ga je mljekar zaboravio dostaviti. No on je bio pronicav ovjek;
znao je do koje se mjere moe aliti s ljudima bez da pretjera. Maisie je sjela pokraj mene i ja
sam joj rekao da je aj vrlo dobar. Jako sam pogrijeio s procjenom njezinih godina. ak i s
paljivim motrenjem ne bih rekao da je starija od pedeset. No, iz njenih primjedbi shvatio sam
da je roena prije 1930. godine.
Pomislio sam da u se izvui iz predavanja, ali me Margery Queen podsjetila s
pretjeranom vedrinom. Govorio sam saeto, shvaajui da imamo puno vanijih tema koje
moramo raspraviti. Westlake mi je bio zahvalan na jezgrovitosti. Sa svojim uroenim armom
vjeto je izbjegao raspravu (koju ionako nisam elio) rekavi: "Znai, Zemlja je poput grada u
kojem stalno kii, a katkada se digne i jaka oluja" - traio je frazu - "eljezne kie." Imao je
sluha za sklad rijei. "Kamena" kia bi bio puno prikladniji opis, jer je devedeset posto
meteorita koji padnu na Zemlju kameno.
Nae se ruevno sklonite ponovno poelo tresti kad je veliki meteorit zagrmio negdje
prema jugu i kad je silna eksplozija odjeknula par minuta kasnije. Na katu se jo neto uruilo.
Jo par takvih bliskih promaaja i zgrada nee preivjeti no. I dalje je padao gust snijeg i
morali smo tu ostati do svitanja. Obrisao sam s ela mjeavinu znoja i praine. Srce mi je
muklo udaralo. Smetao me moj strah, smatrao sam ga nerazumnim; znao sam to ga uzrokuje,
no nisam mogao nita uiniti. Sjeanja preostala iz nasljea mojih primitivnih predaka bila su
puno razumnija od mog sofisticiranog razuma i s pravom su u meni izazivala strah.
Westlake ree: "Predlaem da se noas pokuamo odmoriti - znam da nije lako, no ne
moemo nita korisno napraviti prije jutra. Ako jo postoji kakva vlast, moramo s njima
13
stupiti u kontakt. togod da se dogodi, predstoje teka vremena, i mislim da se trebamo drati
zajedno. Prvo to moramo pribaviti je hrana. To e biti teko."
"eli rei da je bolje da doemo do hrane prije ostalih, i da smo sigurniji to nas je
vie?"
Prihvatio je moj izravan izazov. "Da. Ovo nije kao u ratu u kojem svi surauju kako bi
pobijedili neprijatelja. Ako se ovo to se tu dogodilo ponovilo svugdje, razaranja e izazvati
gotovo potpuni raspad nae civilizacije."
"Onda je sigurno," usprotivio se Allingham, "to razlog vie za suradnju!"
ula su se mrmljanja slaganja.
"Slaem se. Moramo biti otvoreni za suradnju gdje i kada bude iskreno ponuena. Zdrav
razum nam nalae da budemo spremni ako se pojave nevolje."
"Takvo vienje situacije, iako perceptivno, je optereeno predrasudama," komentirala je
Susan Marks. "Ali slaem se. Osnovni instinkt osobe je za vrijeme krize prvo misliti na
sigurnost obitelji i samoga sebe, a zatim na ostale, ako prethodna sigurnost nije ugroena.
Ovo je naa obitelj. Imate moj glas, gospodine Westlake."
Zahvalio joj je. "Vi ste svi, naravno, slobodni initi to vas je volja. I dalje mislim da su
moja upozorenja mudra. Moete odluiti ujutro."
Bacio je drvo i knjige u vatru i zatim legao. Ja sam se namjestio u prilino udoban
poloaj i neko vrijeme buljio u snijeg koji je vani padao. Ako uope zaspim, bit e to zbog
iserpljenosti. Prsa su me ponovno zaboljela, tupa bol se pojaavala i zatim bi minula. Izmeu
toga, Westlake i Susan Marks dali su meni (i ostalima) razmiljati. Iako sam ja prisilio
Westlakea da se prestane izmotavati kao odvjetnik, slagao sam se s njime. Nisam oekivao da
e ita ostati od vlasti i bio sam siguran da se mnogi nee obazirati na naredbe i restrikcije. Ne
ekaju nas dobra vremena.
Pas je zavijao.
Glava trea
Do jutra sam se smrznuo, ukoio i umirao od boli. Proveo sam no u nizu lakih majih
drijemea, uestalo isprekidanih bukom i eksplozijama nadolazeih meteorita, koji su jo
strasniji za nekoga tko je u malaksalu stanju izmeu sna i budnosti. Fina se patina praine
slegla na mene, kad sam sjeo, komadi gipsa su mi ispali iz kose. Zurio sam kroz napuknuto
staklo mojeg sata: 6:30. Vatra je i dalje gorjela. Veina nas je u neko doba noi loila. No,
bila je slaba, pa sam ubacio knjige i par komada drva i onda poeo skakutati da se ugrijem.
"Ne ini mi se kao ranojutarnji sportski tip." Susan Marks je izgledala iznenaujue
privlano osvijetljena vatrom. Ostali su se poeli komeati.
"Nisam, ali moram nekako proizvesti toplinu." Vjebanje mi je izazivalo bol u grudima,
ali nisam stao.
"Dodi sa mnom skuhati aj," rekla je. "Lako se izgubim."
Zadovoljan to sam pronaao razlog da prestanem vjebati, slijedio sam je u kuhinju.
Ruevine nisu ostavile previe prostora. Uinkovito nas je organizirala, ona je kuhala aj u
istroenom ajniku na plinskom kolu, a ja sam prao jueranje posue. Miris plina se jako
osjeao, nisam oekivao da e zaliha jo dugo potrajati.
Ostali su bili nagurani oko vatre kad smo Susan i ja donijeli aj. Westlake nije gubio
vrijeme. Dok smo ispijali prvi gutljaj vrelog aja, upitao je: "Jeste li odluili to ete?"
Susan je prva odgovorila. "Ja sam za grupu. Tako je pametno uiniti."
Poslije mog "raunajte i mene" uslijedilo je zborsko odobravanje.
"Dobro," ree Westlake, s oitim zadovoljstvom. "Najvanija je zaliha hrane, predlaem
da Bob Peyton, Harry Blackman i ja odemo u kupovinu kad popijemo aj."
"To je dobra ideja," rekla je Maisie McKay, "no, ne biste li trebali povesti enu? Vi,
mukarci, niste praktini, najblae reeno."
Nasmijali smo se, a Westlake ree: "Moe s nama, pripazit e da ne donesemo previe
konzervi kavijara." U njegovim rijeima nije bilo sarkazma, ve prije prihvaanje njenih
kvalifikacija.
14
Otkad sam se probudio, meteoriti uestalo padaju, no nema svrhe svaki puta skakati u
sklonite. Posljednji koji bi pao dovoljno blizu, bio bi zadnji na koji bi obratili pozornost. No i
dalje sam osjeao kako mi se miii napinju svaki puta kad bih zauo buni fijuk nadolazee
uarene kugle i kratko bih pogledao otkriva li itko od ostalih svoje napetosti. Bili smo poput
postrojbe pod granatama, iekujui, pitajui se...
Jedan veliki je poeo padati ba kada smo htjeli izai. Buka je bila zagluujua, tjelesnu
mi je neugodu izazivao valni udar. Sve se treslo; bilo je oito da na privremeni dom nee
izdrati jo dugo. Komadi su otpadali stvarajui prainu i svo se vrijeme ula zloslutna kripa.
Provirio sam van, isprva nisam nita vidio osim snijega. Onda sam uoio rumeni ar koji
se irio dok je metorit grmio prema tlu. Noktima sam si orao po dlanovima, bol od razderotina
izotrila mi je misli dok je ogromni uareni kotao brzao prema zemlji. Osjetio sam da bi to
mogao biti onaj kobni.
"Svi van!", zavikao sam, gurajui sebi najblie. "Van! Van!" Primijetio sam ljude kako
se guraju pokraj mene, zaraeni panikom mojeg upozorenja. Ja sam i dalje stajao skamenjen
pred kozmikom Gorgonom. Ruke su me povukle i zatim bacile u snijeg. Lupio sam glavom
o tlo. etvrt se kupala u jakoj svjetlosti, veliki su se dijelovi meteorita izvrtali od osnovnog
tijela, aljui u nebo oblake pitajue pare pri padu u snijeg. Zgrada iz koje smo netom izali
sruila se poput kule od karata, a nas je zasula mjeavina praine i snijega.
Prolazei meteorit me opekao i potom nestao. Kao da je u djeliu sekunde sve utihnulo
prije no to je strani udar meteorita sravnio sa zemljom dobar dio grada. Mjesto udara bilo je
bar dva kilometra daleko, vjerojatno vie, jer nas drukije ne bi bilo meu ivima. Dok smo
leali vrsto priljubljeni o tlo, eljezna je kia krapala oko nas. Bolno sam udahnuo kad mi je
mali komadi pao na lijevu ruku i poeo priti kou. Brzo sam ga otresao, acnuvi se kad se
hladnoa okomila na svjeu ranu.
Podigao sam malo glavu. Susan je leala s moje desne strane, glave zarinute kao kod
uspavane ptice. Nekoliko joj je sitnih komadia tinjalo na leima; kvrcnuo sam ih prstom i
uo kako ljutito pucketaju umirui u snijegu. Yaffe se koprcao na leima mahnito ih eui.
Para i dim su se dizali svuda oko njega, nasmijao sam se tom prizoru. Susan je podigla glavu,
pogledala ga i poela se smijati. Ja sam se odmah uozbiljio zbog slabosti koju sam osjetio radi
prethodnih nekoliko minuta napetosti. Krv mi je ruila rekorde u optoku, a kako bih se smirio
duboko sam disao prije nego to sam ustao i pomogao Susan pridii se.
Yaffe je uspio utrnuti svoje vlastite vatre i, kao i svi mi, izgledao jadno. Vlaga mi je ve
prodirala kroz odjeu sve do kostiju. Udario sam se u ruku, no ne previe jako. Prsa su mi
dobila jo jedan udarac kad me Susan naglo gurnula iz zgrade. Nitko nije spomenuo moje
upozorenje. Mislim da smo svi shvaali kako smo bili previe blizu smrti da bismo se uputali
u banalnosti.
"Trebamo potraiti sklonite," rekao je Westlake tiho.
Ali gdje? Snijeg je izobliio konture tla, pa nam je ogranieni prostor oko nas bio
potpuno neprepoznatljiv. I s mjesta gdje stajasmo nije se vidjela nijedna zgrada. Westlake je, s
rukama koje su tvorile tit nad njegovim stisnutim oima, pogledavao amo-tamo, kao da e
probiti tunel kroz tihe pahulje samo snagom svoje osobnosti. Pokazao je prstom i rekao:
"Najblia zgrada koje se sjeam je prema tamo. Hajdemo."
Nitko se nije bunio. Nitko nije govorio. Slijedili smo ga, drei se blizu. Prelako se
odvojiti i izgubiti u bijeloj tami. Hodali smo posrtajui, skliui se, a katkad bi netko zavrio i
na podu. Kretali smo se u naem vlastitom malom kontinuumu, radovalo me malo topline
proizvedene vjebom. No, bilo mi je sve hladnije, poletnost mi je opadala s temperaturom.
Skoro da sam zavidio Susan na kaputu.
Sat mi je stao, nisam imao pojma koliko je sati, a bio sam preumoran da nekoga pitam.
Potom su se, u daljini s nae lijeve strane, poele nazirati neke zgrade, poput fosilnih ostataka
neke nasukane morske nemani. Zemlja je ponovno poela podrhtavati pa smo stali dok negdje
ispred nas meteorit i tlo nisu obavili divlje spajanje i rasuli uokolo eljeznu kiu.
Prve dvije zgrade bile su nepristupane, potpuno zakrene ruevinama koje su pale s
viih katova. Trea je djelovala obeavajue. inilo se da nije ozbiljnije oteena pa smo se
ubrzo nali unutra u namjetenom izlobenom prostoru. Kreveti, stolci i kaui djelovali su
15
poput privienja rajskih vrtova. U trenutku je prizor nalikovao na zavretak rimskih orgija, s
umornim tijelima polegnutima posvuda.
Vani je prestajalo snijeiti. Prve slabane zrake sunca paljivo su se probijale do
opustoenog planeta. Plimni val pospanosti me preplavio. Zaboravio sam na bol, hladnou i
strah: zaspao sam. U snu se zemlja tresla kao da divovi etaju po njoj.
Probudio me zvuk koji nisam mogao prepoznati. Neugodna, tektajua buka dolazila je
izvana i pribliavala se zgradi. Ostali su se dizali iz sna. Pogledao sam Susan. "To je
helikopter," rekla je, oito primjeujui moj zbunjeni pogled i ustala.
Misli su mi se usmjerile k logici. U ovakvoj situaciji ne bi smjelo biti nikakvih letova.
Iako sam podsvjesno prepoznao zvuk helikoptera, mozak mi je odbacio tono rjeenje i traio
drugo. Poeo sam osjeati neznatno potovanje prema damama u znanosti - odnosno, bar za
jednu damu znanstvenicu. Osmjehnula mi se kao da je znala itati misli. Helikopter je poeo
lebdjeti na udaljenosti od tridesetak metara.
Nagurali smo se na ulazna vrata i prozor kad se glasan i distorzirani ton oglasio:
"Molimo preivjele da izau. Organiziramo sklonite, hranu i odjeu. Govori vam policija."
Helikopter se ponovno primaknuo, poput letee pneumatske builice. Poruka se
ponavljala. Kad je letjelica bila vrlo blizu vrata, Westlake je iziao van na snijeg i mahnuo
posjetiocima.
ovjek iz helikoptera nas je gledao. Izvukao je ruku i pokazao da e sletjeti.
Pilot je lagano pomaknuo helikopter za par metara i zatim ga spustio u viroviti snijeg.
No, zvuk motora nadjaala je huka nadolazeeg meteorita. Pobjegli smo unutra kad je
eljezna kia poela padati i cvrati u snijegu. uo sam kako komadi padaju po helikopteru.
Meteorit je profijukao iznad nas, tresui tlo i zgrade, i eksplodirao. Diskretan tresak znaio je
da je kraj svoga puta naao otprilike tri kilometra daleko.
Kao da su svi u isti glas poeli govoriti dok smo se gurali natrag da vidimo to se vani
dogaa. Pilot je ugasio motor. Letjelica je bila sjajni plavosrebrni Rotocraft Getaway*
(oduvijek mi je naziv bio glup), posljednji model za one koji ele zrani presti. I nisu
namjeravali stati na dva automobila i helikopteru. Nedavno sam vidio reklamu sa sloganom:
NAA OBITELJ IMA DVA HELIKOPTERA. IMA LI VAA?
Helikopter je pripadao glasgowskoj zranoj luci Abbotsinch. Letio sam na jednom
takvom do heliodroma u Kraljiinoj ulici. ovjek koji je izaao iz helikoptera bio je odjeven u
policijsku odoru. U kabini su bila jo dvojica, ali nisam ih mogao jasno vidjeti. Krenuo je
prema Westlakeu koji je stajao na vratima. Salutirao je i rekao: "Pozornik McLean,
gospodine. Pokuavamo pronai preivjele. Nema ih puno u centru grada." Sivim oima nas
je paljivo promatrao dok je govorio. Izgledao je napeto i umorno, no to je bilo prirodno.
Preko ramena je pogledao prema ljudima u helikopteru kad ga je Westlake upitao: "Pozornie,
gdje vodite preivjele?"
"Najprije u zranu luku, gospodine." inilo se da jako paljivo bira rijei, nastavio je
gledati ljude u helikopteru. "Robert Campbell je proglasio izvanredno stanje. Policija i vojska
su pod njegovim zapovjednitvom."
"Ona dvojica s vama," naglo e Westlake, "jesu li vojnici?"
Policajac je stegnuo usne, na trenutak sam pomislio da nee odgovoriti. Potom je rekao:
"Ne, gospodine. Oni su Campbellovi djelatnici."
Primijetio sam da se to nije svidjelo Westlakeu. Nije ni meni.
"to oni imaju s izvanrednim stanjem?", Westlake je znao biti vrlo bezobziran.
"Ne bih znao, gospodine. Dodijeljeni su nam kao ispomo za vrijeme krize. Ja samo
izvravam zapovijedi." Koje, kladim se, ne odobrava.
Jedan ovjek iz helikoptera je zavikao ne naslovivi pozornika, "McLean - u emu je
problem?"
"Nema problema. Objanjavam im situaciju," uzvratio je.
"to e se sada zbiti?", upitao je Westlake.
* (op. prev. getaway je sloenica to getaway, to znai otpremati, poslati, zbrisati)
16
ovjek koji je povikao siao je s helikoptera i krenuo prema nama. Bio je odjeven u
plavi koni prsluk, crne hlae i vojnike izme, miiav, s crnom gustom kosom. Malim
slovima na lijevom depu na prsima pisalo je: Campbellova grupa. Ispod toga se nalazio
amblem sa stisnutom akom. Odmah mi se nije svidio.
Ni policajeu se nije sviao. Toliko je bilo oito. "Ako ostanete tu, gospodine, poginut
ete." Uporno je buljio u Westlakea, kao da mu je htio neto poruiti - ili ga upozoriti.
"U redu je, pozornie, uinit emo tako. Ne elim vas vie zadravati. Siguran sam da
imate jako puno posla."
McLean mu se zahvalio i otiao. Ali drugi je ostao, podmukloga osmijeha na grubim
crtama lica. Bio sam ogoren nainom na koji je u tiini odmjeravao Susan i Margery. Kad je
helikopter uzletio, ovjek se zavalio u veliku fotelju koja je zakripala od njegove teine.
"Ima li tko cigaretu?" Naglasak mu je bio nedvojbeno irski.
Nitko drugi nije sjeo, stajali smo buljei u njega kao da prouavamo majmuna u
zoolokom vrtu. Nitko ga nije ponudio cigaretom.
Postao je agresivan, poeo je zboriti vrlo priprosto i runo. "Kuite, cigaru, pljugu?"
Buljio je pakosno u itavo drutvo dok i mene nije poastio svojom panjom. Bio sam vii od
njega, to je bilo neto. "Ne puim," rekao sam, a iz moga se tona dalo zakljuiti da od mene ne
bi dobio cigaretu ni da puim.
Ve se gotovo pridigao iz fotelje kad su mi se Peyton i Allingham primakli i stali pokraj
mene svaki sa svoje strane. Njegova je ratobornost splasnula, skljokao se natrag, promatrao
nas je s oprezom, stisnutih oiju i neugodnog izraza lica. "Nema veze. Uzet u jednu svoju."
Izvadio je zlatnu kutiju i zlatni upalja i zapalio cigaretu.
"Morat emo nabaviti neku hranu," oglasila se Maisie, jo jednom zauzeta praktinom
stranom ivota.
"Pljakanje je zabranjeno," kratko ree Irac.
Maisie ga je bijesno pogledala. "A gdje si ti nabavio svoj luksuzni upalja i luksuznu
tabakeru?", uzvratila je.
Na primjedbu je promrsio: "Gledaj svoja posla" i utonuo u neugodnu tiinu.
Odmaknuo sam se i Westlake je tiho rekao: "Pozornik McLean je izgledao kao da se
plai neega, ili nekoga. Nije se ponaao prirodno." Pokazao je glavom na Irca. "to ga vie
promatram, to sam uvjereniji da nas je htio upozoriti na neto. Kad bi samo znali na to,
moda bi pomoglo da organiziramo svoju strau."
"Moemo saznati samo na jedan nain, a to je da dopustimo da nas odvedu u zranu
luku. Pretpostavljam da je Campbellovo preuzimanje vlasti u izvanrednom stanju u skladu sa
zakonom? "
"On je bio vladin kandidat za generalnog guvernera kad je kotska izabrala kotski
nacionalni federalni parlament na zadnjim opim izborima. Njegovo imenovanje za
Regionalnog ravnatelja bio je najnesretniji izbor, no to e se promijeniti. Rekao bih da ima
mo."
"Bilo kako bilo, u sluaju da se budemo trebali skloniti, moja je kua u Kilbarchanu,
lijevi odvojak od ceste za Most preko brane, nakon Brookfielda ..."
"Tamo je ivjela moja gospoica Field."
"Dobro. Onda poznaje taj kraj. Kua je na imanju koje se zove Trincomalee. Proslijedi
dalje svima."
Proirili smo informaciju. Nakon par minuta smo se opet sastali. "Svi se slau?" Kimnuo
sam glavom. "Idemo onda nabaviti neku hranu," nastavio je Westlake, no prekinuo ga je
razjareni Irac koji je iziskivao: "to to vas dvojica apuete?"
Stajao je drei desnu ruku u depu.
"Razgovaramo o nabavci hrane..."
"Nitko ne smije izai dok ne doe helikopter."
"Kako misli zaustaviti svih nas devet?", pitao je Westlake s nevjericom.
"S ovim." Nije spretno rukovao s pitoljem, u njegovoj je ruci bio puno opasniji no u
ruci strunjaka za oruje.
17
Na trenutak se nitko nije pomakao. Ali Irac nije mogao drati sve na nianu. Vidio sam
kako Maisie zahvaa, die i baca vazu, sve u jednom potezu. Kad ga je pogodila u ruku iz
koje mu je ispao pitolj, Peyton i Allingham su se bacili na njega bubetajui ga akama. Brzo
se oporavio od iznenaenja i pokazao se kao vrst borac. Kad je tekom rukom udario
Peytona u bradu, postao sam svjestan grmljavine nadolazeeg meteorita. Od uzbuenja ga
nisam ranije uo.
Pod duana je podrhtavao, potom su se zidovi poeli tresti. Postajui sve glasniji,
privukao je pozornost sviju, no Allingham i Westlake su bili dovoljno pribrani da iskoriste
situaciju. Inenjer je povukao ampionski potez kad je preko stolca sruio Irca na pod, gdje je
ostao mirno leati. Westlake je zgrabio pitolj i onda uoio da mu nije nuno potreban.
Shvatio sam da e meteorit pasti vrlo blizu i signalizirao drutvu da se skloni. Nisu me
mogli uti zbog zagluujue buke koja me podsjetila na zastraujuu koncentriranu
artiljerijsku vatru. Padala je gusta eljezna kia, dosta komadia je popadalo u duan i tinjalo.
Ogledalo se sruilo sa zida i razbilo.
Buka ubrzanog meteorita kao da je preplavila moje misli. inilo mi se da e mi se glava
svakoga trenutka raspasti; oblio me hladan znoj; jedino ega sam bio svjestan bio je strah.
Odjednom se osjetila strana vruina. Gotovo sam se naao u srcu eksplozije kozmike
bombe. Pod mi se izmakao pod nogama, klizio sam, nemoan zaustaviti se, kroz kaleidoskop
stolaca, stolova, kaua, tepiha, prevrui se, vrtei se, padajui, padajui, padajui...
Jo uvijek pri svijesti, zaustavio sam se negdje. Veo praine mije zaklanjao vidik. kiljio
sam uokolo no nisam mogao nita vidjeti osim nejasne mrlje svjetlosti iznad svoje glave.
Provjerivi ruke i noge oprezno sam ustvrdio da sam jo itav, no vjerojatno plav i crn. Nisam
mogao dobro ni uti, znai ui su mi ponovno bile beskorisne, privremeno, nadao sam se.
Imao sam uroeni strah od gluhoe, izoliranosti, svijeta tiine.
Praina se poela slijegati pa sam mogao malo bolje vidjeti. Pali smo u podrum. Ljudi su
se borili s namjetajem pokuavajui se izvui. Uoio sam Westlakea, potom Maisie, kako
izranjaju poput duhova. "Doi i pomogni mi,"odjeknuo mi je glas u uima. Okrenuo sam se.
Bila je to Susan. Iz izraza njena lica shvatio sam da mi se ve par puta obratila. Pokazao sam
na ui i slegnuo ramenima to sam bolje mogao iz sklupanog poloaja.
Kroz bijelu masku praine osmijeh joj je djelovao demonski. Ruevine su i dalje padale
odozgo. Bilo je neophodno to prije izai. Ta me misao trgnula iz poluoamuenosti. U
desnom mi je uhu prsnulo i oslobodilo put poplavi zvukova. Svi su govorili u isti glas, no
Westlakeov glas je nadjaao galamu, govorei nekome da bude njean. Susan i ja smo se
probijali do grupe. Proli smo pokraj velikog ormara, neim izdignutog od poda. Onda sam
uoio nogu i prepoznao izmu. Nisam osjetio aljenje. I nisam se okirao svojim nedostatkom
suosjeanja za mrtvog ovjeka.
"Moramo izai prije nego to se sve urui i zakopa nas," rekao sam Westlakeu,
zatomivi histerian ton.
Nije podigao glavu. "im imobiliziramo Yaffeovu slomljenu ruku," uzvratio je mirno.
"Predlaem da pone izvoditi ene van."
"Znam ovaj duan," kazala je Maisie. "Stepenice su tamo straga, u desnom kutu."
Probijala si je put u tom smjeru, neki od nas bili smo joj za petama.
Trebalo nam je deset minuta da si raistimo put do stepenica. Svo to vrijeme tlo je
lagano podrhtavalo podiui posvuda oblake praine. Oi, nos i grlo bili su mi bolni i
iziritirani. Poslao sam tri ene s Gardnerom uza stube, i potom se vratio da vidim mogu li
pomoi Yaffeu. Sada se pojavila nova opasnost: vatra. Jedan dio gornjeg kata duana je gorio.
Ako ne pourimo, ostat emo zabarikadirani.
Bob i John su pomagali Yaffeu koji je neprekidno stenjao. Dok smo stigli do stepenica,
vatra se ve bila jako rasplamsala. Dim je sukljao uokolo, nagonei nas na kaalj i grcanje.
Nesigurno smo se uspinjali stepenicama, vruina je egla kad smo stigli do vrha. Sve oko nas
je gorjelo.
"Uhvatimo se za ruke!", zavikala je Susan i zgrabila moju. Izvela nas je van na snijeg.
Bar sam jednom osjetio zadovoljstvo otrog zagrljaja hladnoe. Duboko sam udisao zrak iako
me bolio svaki dah. Bili smo preslabi da stojimo na nogama, a nismo imali ni gdje sjesti. Dim
18
iz plamtee zgrade prekrio je nebo. Oprezno smo klipsali du ulice traei neko mjesto na
kojem bi mogli otpoinuti.
Crna nam je maka prela preko puta. "To kau da donosi nesreu," rekla je Susan
tmurno. Njena je bezazlena primjedba naljutila bogove jer je snijeg ponovno poeo ibati,
pravei na jo jadnijima.
Kretali smo se po etvrti od koje je ostala samo gomila ruevina. Pokoja zgrada nije
nudila sklonite. Susan je zastala sputene glave. "Posluajte." uo se helikopter koji se
pribliavao. Zaboravio sam na njega.
Pogledali smo Westlakea. Nitko nije znao u kakvu se situaciju uputamo. U sadanjim
okolnostima nismo imali previe izbora. U tiini je gledao u nebo. ekali smo.
Helikopter se lamatajui pojavio na prilino velikoj visini par minuta kasnije. Bio je to
Westland s trideset sjedita koji se koristio za prijevoz putnika. Uoili su nas i letjelica je
sletjela u blizini.
Dvojica su krenula prema nama. Jedan od njih bio je policajac McLean. Kad su nam
prili uzdrmao me pogled na njegovu razrezanu i oteenu usnicu i na ljivu ispod oka.
Podjarmili smo se ukrcavi se u helikopter.
Glava etvrta
U helikopteru je ve sjedilo desetak ljudi, svi su izgledali prljavo, jadno i smrznuto.
Nitko nije priao. Dvojica Campbellovih djelatnika nas je promatrala dok smo prolazili prema
svojim sjeditima. McLean je uao zamnom i sjeo pokraj pilota, posljednji je uao ovjek koji
je vani pratio policajea. Pogledao je McLeana koji je zurio straga, na licu mu se izraavala
mjeavina straha i ogorenosti. Poeo sam aliti to nismo pobjegli.
ovjek je zatvorio vrata i zatim se obratio Westlakeu koji mu je iz grupe bio najblii:
"Gdje je McCaffrey?" Glas mu je bio nevjerojatno mekan za tako miiavog mukarca.
"Pretpostavljam da pitate za onoga koji nas je ostao uvati?"
"Da."
"Mrtav je." Netko drugi je opsovao.
"to se dogodilo?"
"Poginuo je kad se pod zgrade u kojoj smo bili uruio u podrum. Jako veliki meteorit je
pao u blizini. Moda ste ga vidjeli kad ste letjeli ovamo."
ovjek je preao rukom po svojoj svjetlocrvenoj kosi. "Shvaam. I nitko drugi nije
poginuo?"
"Jedan je ranjen, to je sve."
"udno, nije li, da je McCaffrey jedini poginuo?"
Gledali su jedan drugoga u oi. "Sloit ete se da se tota udnoga dogodilo u
posljednjih nekoliko sati. Primjerice, civili su naoruani."
Crvenokosi nije pokazao je li ga sputanje pogodilo. "Digni nas," rekao je pilotu, koji je
upalio dvoturbinski motor. Kabina je bila izvrsno zvuno izolirana, samo su vibracije odavale
vrtnju rotora koji je razvijao snagu. Uzletio je glatko, pilot je oito vjet. Procijenio sam da
smo se uspeli na visinu neto manju od etiri stotine metara kad je letjelica poletjela prema
naprijed. Ubrzala je, pejsa umotan u snijeg izmicao je ispod nas. Gledajui van, vidio sam da
je u gradu gorjelo nebrojeno mnogo zgrada, isputajui crni dim u zrak da okalja bjelinu
padajueg snijega.
Helikopter je sada letio uzdu rijeke Clyde. Svuda uokolo same ruevine i pusto. Kad
se letjelica jo malo podigla, seena je postala daleki chiaroseuro dima i snijega. Ovaj e let
trajati samo par minuta, neemo morati dugo ekati da saznamo svoju sudbinu. Crvenokosi
nas je promatrao na nain na koji upravitelj kaznionice nadzire svoje posebno opasne
zatvorenike.
Zrana luka je leala s lijeva ispred nas. Nekoliko se malih kratera vidjelo oko vanjskog
ruba zrane luke. Autocesta MS koja je prolazila nekoliko stotina metara istono bila je jako
oteena, no glavna aerodromska zgrada, hotel i veina ureda i hangara inili su se
netaknutima. etiri ili pet aviona bilo je postavljeno iza aerodromske zgrade.
19
Helikopter se obruio i sletio ispred glavnog ulaza. Iskrcali smo se na snijeg i stali jedan
uz drugoga. Neki su ljudi, u sada mi ve poznatoj crnoj odjei, stajali na, nazvao bih ih,
stratekim mjestima, ispred i sa strane glavne zgrade. Nita nije prometovalo. Automobilsko
parkiralite nasuprot glavne zgrade bilo je polupopunjeno; jedan ili dva automobila su bila
parkirana na mjestima predvienima samo za kratko zaustavljanje, du pravokutnih bazena, u
blizini mjesta za slijetanje helikoptera.
Zaboravili smo na hladnou i buljili zabrinuto na zapad, u nebo, traei izvor rapidno
zagluujue buke. Prvi poriv je bio potrati u zaklon, no sigurniji smo bili na otvorenom.
Margery je prva uoila blistavu ukastorozu uarenu kuglu na oko kilometar udaljenosti,
koja je parala tanki snjeni veo prema jugu, vukui za sobom sukljajui rep od dima i vatre.
Nekoliko je uarenih djelia u blizini zaprtalo na snijegu. Buka nije bila toliko nesnoljiva
koliko bi bila u gradu, no grmljavina prevrtanja bila je zastraujua. Zaigrali su nam ivci od
eksplozije meteorita, u lubanji mi je odzvanjala jeka udarca.
Veliki izlog se razbio, komadii se razletjee prema unutra. Ostala su se stakla isertala
linijama, ali ostala u jednom komadu. Crvenokosi nas je poredao i uosmo u zgradu. Odveo
nas je nalijevo, proosmo pokraj niza prijavnih altera raznih avio-tvrtki i uspeli smo se
stepenicama na prostrani prvi kat. S desna su se nalazili knjiara, kafi i restoran; s lijeva
banka i trgovina odjee. Uokolo je bilo puno sjedita. No glad mi je nadjaavala umor, a fini
su se mirisi irili iz bifea restorana.
Jo je Campbellovih ljudi tumaralo uokolo, nisu se inili posebno oprezni.
Rekao sam Westlakeu: "Ovo je neobina vrsta izvanrednog stanja. Gdje su vojnici?"
"Primijetit e da nema ni policije. Moramo paziti to inimo i govorimo dok ne
saznamo neto vie."
Crvenokosi, koji je nestao u banci, izaao je i objavio: "Trebate se oprati i zatim se
vratite tu na ruak."
Nije ni trebao dodati da nitko ne smije otii (siguran sam da bi bio zaustavljen), jer tko
bi i pokuavao kad se nazirala mogunost jela? Zaputili smo se u garderobu. Trebalo se par
puta nasapunati da se spere prljavtina. Nakon to sam se obrisao i osuio otkrio sam da jo
uvijek imam ealj i uspio se upristojiti.
ealj je prelazio iz ruke u ruku sviju koji se htjedoe poeljati i potom smo se zaputili
u bife. Crvenokosi je bio tamo, odreivao je koliinu juhe i broj sendvia. Susan, Maisie i
Margery su nam se pridruile, sve su izgledale kao da im je sapun i voda digao moral. Moj se
sigurno popeo za nekoliko stupnjeva.
Uzeli smo svoju hranu i skupili se oko stola za itanje. Sljedeih je nekoliko minuta bilo
rezervirano za jelo. Primijetio sam da je crvenokosi otiao u banku. Kad su tanjuri vraeni u
bife - neki drugi preivjeli su posluili jelo pa e vjerojatno i oprati posue - odmarali smo i
ekali. Nikome nije bilo do lutanja uokolo; svi smo se dovoljno nalutali. Ostali koji su s nama
doletjeli helikopterom razasuli su se po ekaonici.
Vani su meteoriti i dalje sporadino padali, no nijedan se nije opasno pribliio zranoj
luci. eljezna je kia padala ve dvadeset i etiri sata, pitao sam se da li se roj velikih
meteorita poeo rijediti zato to ga je Zemlja gotovo prola. Uestalost pada meteorita se
smanjila, no s odmetnutim rojevima sve je mogue.
Yaffe se nije poalio zbog ruke otkada smo ga izvukli iz podruma. Gardner mu je
pomogao jesti, a sada je Maisie sjedila pokraj njega isputajui suosjeajne tonove. Ruka ga je
sigurno boljela zbog ega sam se osjeao krivim. Trebao sam zatraiti medicinsku pomo,
iako na vidiku nije bilo aerodromskog osoblja. Veina je pokuala domoi se svojih kua kad
je katastrofa poela, no zbunjivao me potpuni nedostatak ljudstva izuzev preivjelih i
Campbellovih djelatnika.
Rekao sam Westlakeu: "Yaffeu je potreban lijenik da mu pregleda ruku."
"Pitao sam crvenokosog kad sam preuzimao jelo. Rekao je da tu nema nikoga tko bi
mogao pomoi. Kad sam mu spomenuo da bi u zranoj luci moralo biti medicinsko osoblje,
nita nije odgovorio. Nije mi se svidio nain na koji me pogledao. udno je to sve."
Zalaskom sunca danje brzo uzmicao. Oblaci, nagovjetavajui jo snijega, pojaavali su
osjeaj tmine. Nigdje nije bilo svjetla, a vjerojatno ni nee biti. ak i ako centrala nije izravno
20
oteena, dalekovodi su na mnogim mjestima uniteni. Kad se spusti no jedino e svijetliti
vatre i meteoriti. Izgledi su bili loi, no utjeno je bilo biti zaklonjen, s hranom u elucu. Nije
mi se dalo previe pekulirati o tome to budunost donosi. Zadovoljavao me ivot od danas
do sutra. Ovdje smo bar bili relativno sigurni od meteorita.
Na moje iznenaenje svjetlo se upalilo. Bilo je neto bijee od uobiajenog. Trebao sam
se sjetiti da zrane luke imaju pomone agregate. Neki iz grupe su drijemali, probudivi se,
trljali su oi i mirkali na neoekivanoj svjetlosti.
"to e sad biti?", upitala je Margery Queen razdraljivo. "Hoemo li tu prosjediti itavu
no?"
"Drae mi je biti tu nego tamo vani", uzvratila je Maisie zajedljivo. "I nema slomljenu
ruku da o tom treba brinuti."
Yaffe je izgledao poput panijela kojega su potapali po glavi.
Margery se naljutila. "Nema potrebe biti neugodna. Samo sam pitala." Namrgodila se
uvrijeeno.
"Dame, dame, nije vrijeme za prepirke. Nitko od nas ne zna to e biti surta. Za sada
smo na sigurnom i mislim da nas samo to treba brinuti." Westlake je odluno izgladio
problem. "Probajte zaspati, osjeat ete se bolje."
"Hladno mi je." Margery se inatila.
"Siguran sam da je svima. Moda negdje ima kakvih pokrivaa."
Westlake je ustao. U tom je trenutku crvenokosi izronio iza vrata banke i krenuo prema
nama. "Doite sa mnom," rekao je Westlakeu.
"Pitat u za pokrivae," rekao je Margery i potom krenuo prema banci.
Osjeao sam njegovu zabrinutost. Izvanredno stanje, ali nema vojske, policije ni
aerodromskog osoblja. Nije slutilo na dobro. Dao bih sve da sam mogao sluati radio i saznati
to se zbiva u ostatku zemlje. Ako je ita ostalo od nje. Razaranja i ljudski gubici na tako
zgusnutom otoku bit e gotovo stopostotni. Preivjeli e opstati jedino suradnjom na najviem
stupnju. No nisam oekivao da e tako biti.
Proveli smo petnaest minuta Westlakeovog izbivanja u razgovoru isprekidanom
razdobljima tiine. Nismo ba imali o emu razgovarati dok ne saznamo tko je u banci. uo
sam pad osam meteorita, no nijedan u blizini.
Vrata banke su se otvorila. Westlake je izaao, ispred njega Campbellov ovjek, iza
crvenokosi. Odvjetnik nam se nee pridruiti. Uhvatio sam njegov pogled upozorenja tik prije
no to se zajedno s pratnjom spustio niza stepenice. Crvenokosi mi je dao znak da priem.
Stiui Susaninu ruku, posluao sam. Uli smo u ured iza pulta.
ovjek koji je sjedio za stolom ree tiho: "Martine, zatvori vrata." Crvenokosi je
pourio udovoljiti. Meni je rekao: "Ime mije Hillary. Ja sam zaduen za ovo podruje."
Bistrim pogledom, otrim poput ileta, preao je po meni uinkovitou profinjenog
pokvarenjaka, ne proputajui nita. Nikada prije nisam sreo nikoga kome su oi bile toliko
blizu. Samo ih je tanak most nosa sprjeavao da se ne spoje ujedno zlokobno oko. Izuzev
toga, bio je prilino zgodan, vrstih usana i brade, guste crne kose proarane sjedinama nalik
na vodenu prainu na tamnome moru.
Ruke su mu vjerojatno bile najzloslutnije. Leale su na stolu ispred njega, a ja sam ih
promatrao kao da vode zaseban ivot. Nadlanice su mu bile potpuno prekrivene dlakama i s
debelim prstima izgledale su poput para paukova spremnih za napad. Mrzio sam pauke.
"Vae ime?", upitao je s olovkom spremnom za zabiljeku.
"Harry Blackman."
"to radite, gospodine Blackman?"
"Ja sam astronom."
Oi su mu zasjale nekim pakosnim humorom. "Ova katastrofa sigurno vam je
zanimljiva." Ironija je bila otra poput bodea. Potom: "Niste li malo daleko od doma? Usput,
gdje je dom?"
"Manchester."
Namjeravao sam ga natjerati da se potrudi za informacije. S obzirom na Westlakeovo
tiho upozorenje, moda to i nije bio najrazumniji postupak. Hillary me nastavio promatrati.
21
Bio je sablasno miran. Nije imao nikakvu osebujnost u ponaanju ni ikakve nekontrolirane
trzaje lica. Nije mi se dopadao.
"Nisi jedini."
To je izgovorio tako tiho da sam umalo preuo. Koraknuo sam unatrag zapanjeno. itai
misli su mi se jo manje dopadali. Nije bilo oitih pokazatelja, kakve bi bilo koja normalna
osoba pokazala, no znao sam da sam upravo dobio neprijatelja. To me moe skupo i bolno
kotati. Obojica smo se ponaali kao da se nita nije zbilo meu nama.
Ni rije nije rekao. Nije se micao. ak ni buka meteorita, koji je proletio tik iznad
zrane luke i eksplodirao dovoljno blizu da se osjetilo, nije potakla reakciju. Martin se
vrpoljio iza mene. On je bio nainjen od ljudskijeg materijala. Nakon pet minuta dozlogrdilo
mi je ekanje. (Da li se sluio istom tehnikom i s Westlakeom?)
"Gle," izletilo mi je u ljutnji, "dao sam ti sve potrebne informacije, Hillary. to jo
hoe? Ja sam civil ..."
"U izvanrednom stanju." Govorio je tiho i staloeno - poput smrtonosne zmije, to u
tek uvidjeti.
"To vi kaete! Gdje su onda vojnici i policija? Ti si i sam civil, kako onda moe
provoditi mjere izvanrednog stanja?"
Naslonio sam se na stol dok sam govorio. U dubini njegovih oiju se zelenilo, a ja sam
se osjetio kao uvuen u njih. Uspravio sam se.
"Ti nisi glup ovjek; ti, moda bolje od svih nas, shvaa razornost meteorita i veliinu
teta. Tisue je ljudi svaki pobio pri padu. to misli, koliko je vojnika ili policajaca
preivjelo? A onima koji su jo ivi stalo je da tako i ostane."
"To mi je zazvualo kao prijetnja."
"Moe i tako rei, ako eli. Ali shvatit e da sam ja ovdje zakon."
"Mi smo, znai, uhieni, to eli rei?"
"Za sada." Nastavio je brzo, oduzimajui mi inicijativu. "Ti si ovdje stranac. Ima li
neko posebno mjesto na koje moe otii?"
Gotovo sam upao u zamku. "Naravno da ne. No volim se osjeati slobodnim i initi to
me volja."
"Ta se povlastica mora podrediti dobrobiti sviju. Moramo organizirati tota i siguran
sam da e se sloiti da su nam anse za uspjeh vee ako polovica preivjelih ne luta uokolo
stvarajui probleme."
Rairio je pauaste ruke, a ja sam se suzdrao da ne zadrhtim. Primijetio je. Ponovno mu
se vidio traak pakosti u oima.
"Hoe rei, pljakanje, za hranu i slino?"
"Vrlo ste perceptivan, gospodine - ili doktore - Blackman."
"Da; doktor Blackman."
Igrao se sa mnom. Tkogod da kontrolira zalihe hrane zapovijeda preivjelima. Obojica
smo to znali. Da su okolnosti bile drukije, mi - grupa - imali bi svoje vlastite zalihe hrane i
ne bi bili ni pod ijom vlau. Mislio sam na McLeana. Njegovo ponaanje, ozljede, nagli
nestanak nakon to smo stigli u zranu luku: sve je bilo vrlo zagonetno. A zagonetke mogu
biti zastraujue.
"To bi bilo sve za sada, doktore Blackman. Hvala vam na suradnji." Ponovno ubod.
Okolianje, prepredeno oruje.
Okrenuo sam se namjeravajui izai.
"Jo jedna stvar, doktore. Kako je poginuo McCaffrey?"
Moj preziran pogled ga nije vidljivo dirnuo. "Ne sumnjam da si isto pitao i Westlakea.
Poginuo je onako kako smo ispriali njemu, Martinu. Nitko nee nita novoga ispriati jer se
jednostavno tako zbilo. Sjedio je gotovo na sredini sobe kad se uruila. Najvei dio namjetaja
pao je na njega. A kvalitetan namjetaj je teak."
"Vidim da si ti na redu za ironiju." Kimnuo je Martinu koji me izveo van i predao
jednom od svojih ljudi. Ni mene nisu vratili u grupu. Mahnuo sam, nadao sam se s
pouzdanjem, posebno Susan, no i svima iz grupe.
22
Iznenada se iz prizemlja zaula vika i komeanje. Zvuk uspinjuih koraka slijedila je
pojava izuzetno visokog ovjeka - izgledao je kao dvometra - koji je vikao promuklim
glasom, podsjeajui me na galeba: "Pokajte se, pokajte, svi vi grenici dok je jo vrijeme!"
Martin je zastao na vratima banke, a Hillary je izaao vidjeti o kakvoj se gunguli radi.
Visoki je mukarac stao, poput iskljuenog robota, dok su se dvojica, koji su ga pokuali
uhvatiti, zabili u njega. Konzultirao se s Biblijom koju je drao u ruci velikoj kao lopata.
"ini znamenja velika: I oganj sputa s neba na zemlju naoigled ljudi." Podigao je desnu
ruku poput osvetnikog maa. Hillary ga je promatrao bez traka radoznalosti.
Crno, sjajno odijelo pridolice izgledalo je kao da je bilo baeno na njegovo krakato
tijelo u odvojenim komadima. Bio je poput morske ptice koja se, izudarana silinom deset
oluja, udi stoje preivjela. Krenuo je prema vratima banke, bijela mu je kosa vijorila poput
nenjegovane gutare. uvari su ostali na svojim mjestima. Ponovno se zaustavio na metar od
nas, uperivi dugaki prst kao da kopljem istrauje nae due. Bio je tamnoput, upale oi su se
svako toliko zacaklile. Usta su mu bila pravilna i jako mala, za tako ogromnog ovjeka, iznad
kojih je strila strmina nosa. Trzao je njime dok je priao.
"Ja sam Boji prorok," govorio je teatralno, maui Biblijom. "Pokajte se! ae gnjeva
Bojeg su izlivene na Zemlju i ljudi su hulili Njega. Nije li On obeao gromove i munje i
potrese i kamenje s neba?"
Kao potvrda s visina, velika tutnjava je zahvatila zgradu gigantskim stiskom, tresui
polovicu preostalih prozora. Huka i fijuk slijedili su blistavi sjaj u mraku, a mona mjeavina
bljeska i eksplozije potresla je sve kilometrima daleko.
"Vidite!", vrisnuo je u provali ushita. "Bog mi je poslao znak!" Dvije ene u bifeu su
vritale. Lice i oi su mu se pomicali nekim unutranjim nemirom, vrtio se uokolo. Tako ih je
zaustavio. "Tiina, vi bijedni grenici; kako se usuujete jadikovati pred Bojim oima! Ako
elite biti spaeni, kleknite na koljena i molite."
Nikome se nije urilo posluati ga. Gledao sam ga u oi kad god sam mogao. Ako je
svjetlost u njima bila religiozni ar, ja sam bio Marsijanac. Oi su mu se ustrajno s vremena
na vrijeme caklile. Taj je stajao vrsto na zemlji. Je li bio pijan i jako se dobro kontrolirao? Ili
je imao dublji, zloslutniji razlog za svoju pretjeranu glumu?
Glas moga ispitivaa je prodirao bez da je vikao ili bio agresivan. "Prijatelju, jesi li
zavrio sa svojim bubanjem Biblije?" U rijeima je bilo zabavne ironije, no ja sam osjetio
skrivenu prijetnju.
Velika morska ptica od ovjeka se okrenula prema njemu. "Ti bogohulnie! Duh sotone
izlazi iz tvojih usta!" Potom je odgovorio: "Ja sam propovjednik. Prenosim Njegovu rije
mnotvu grenika." Primakao nam se poput mravog grabeljivca. Koa na njegovu vratu bila
je jako oputena i pojaavala slinost. Moja ranija usporedba s morskom pticom bila je
isuvie bezazlena; povremeni sjaj u oima bio je oitiji no ikad. Pitao sam se koliko je star.
"Jesi li ti grenik? Ili ti?" Izmaknuo sam se malo u stranu. Imao je zadah, a osjeao se i lagani
daak alkohola.
Kanio je nastaviti ali je Hillary pokazao eljeznu ruku u eljeznoj rukavici. "Dosta je
bilo! Znam ja to si ti. Willie McBean, smijean ovjek, smijenog imena. Neradnik.
Razbludnik. Pijanica. Zastranjiva. Sama Luciferova mjeina."
McBean je lagano uzmicao na svaku rije, kao da je bio probadan otrovnim strelicama.
Lice mu se ukoilo i problijedilo za nekoliko nijansi, a pogledom je ubijao. Na trenutak sam
se pobojao da e zaplakati.
Umjesto toga, vrisnuo je tako da mi se sledila krv u ilama i bacio Bibliju na Hillaryja.
Loe je naciljao i pogodio Martina u glavu, sprijeivi ga tako da ga ne zaustavi, izpruio je
svoje tanko tijelo prema Hillaryju, zaokruivi ga rukama poput turskih sablji. Ja sam se
besramno izmaknuo s puta. Nemam elju bojati se za svoj ivot zbog neijeg okrutnog
podbadanja. Hillary nije ustuknuo. Kako mu je McBean bio blizu, zakoraknuo je u stranu i
udario akom ovjeka u trbuh, udarcem koji me zabolio. Sljedeim udarcem u vilicu oborio je
ovjeka. McBean se okrenuo, pao na pod i ostao mirno leati.
Hillary se ak nije ni zapuhao. Martinu, koji se drao za glavu, promrsio je: "Rijei ga
se. Bilo gdje." Otiao je u banku, ostavivi vrata za sobom otvorena. Martin je zvidukom
23
pozvao dvojicu. Svaki od njih je primio jedan kraj. Sigurno je bio teak, jer su stenjali dok su
ga podizali. Boca mu je ispala iz unutranjosti jakne i razbila se na podu, irei
svijetloljubiast sadraj u veliku lokvu.
Martin mi ree: "Ti, isto." Doao je sa mnom do dna stuba i rekao drugom: "Zatvori ga s
onim drugim."
Zrak me pogodio poput hladnog tua kad sam izaao iz zgrade. Dvojica mukaraca su se
muila sa svojim teretom. Moja pratnja i ja trali smo pokuavajui se ugrijati, ubrzo se
odvojivi od ostalih. Jednom ili dvaput su glasno opsovali.
Bio sam sam s ovjekom. Pitao sam se, to me sprjeava da ne otrim? Nije izgledao
naoruan. Ali mogao je biti. Sjetio sam se kako je pokojni neprealjeni gospodin McCaffrey
izvukao pitolj. Strah da me ne pogodi nije bio razlog. Poznavao sam lanove grupe
preivjelih samo kratko. Ali sam znao da nam je jedina ansa da se drimo zajedno, ako
budemo mogli. Isto tako, elio sam biti blizu Susani i ne mislim da bih uivao u njenom
preziru prema nekom tko je dao petama vjetar.
Krenuli smo prema ogradi s lijeve strane, koja je omeivala zranu luku od javnog
dobra, nekoliko metara hodali po cesti i zatim opet skrenuli lijevo. Nastavili smo u tiini jo
par stotina metara, proli pokraj ureda s desne strane, u smjeru glavnog ulaza. Prvi od teretnih
hangara je izronio iz mraka i ovjek ree: "Unutra." Otkljuao je vrata i zatvorio ih za mnom
kad sam uao.
Bilo je to kao da sam bio zavezanih oiju usred dimnjaka. esto sam itao o ljudima
koji se prilagode mraku i vide. No u hangaru nije nigdje bilo svjetla. Sagraen je kako bi bio
maksimalno siguran, bez suvinih prozora. Nakostruio sam se poput make kojoj se potkrada
ogromni takor.
Kad je netko zapitao "ima li igice?" mislio sam da e mi srce skoiti u grlo i uguiti
me. Potom sam prepoznao Westlakeov glas, pomalo izoblien. "Ja ne puim," dodao je,
ispriavajui se. Nisam mogao odrediti gdje se nalazi.
eprkao sam po depovima i pronaao vlanu kutiju igica. Bacio sam ih. "Ostani gdje
si, Harry. Poloaj odreen, mislim da tako kau momci iz zrakoplovstva, kad su se vrata
otvorila kad si uao." Oslukivao sam kako prilazi preko niza udaraca i malih lomova dok,
oko minute po mom ulasku u hangar, nisam osjetio njegovu ruku na svojoj. To je bilo
ohrabrujue.
"Neke su kutije odmah pokraj vrata s lijeve strane - to je sad s nae desne - pa predlaem
da sjednemo." Tapkali smo do tamo i sjeli.
"Dugo ti je trebalo," nastavio je, "zabrinuo sam se. to se dogodilo?"
Opisao sam epizodu s McBeanom, zakljuivi: "Vjerojatno su ga bacili negdje vani.
Smrznut e se. A to je bilo s tobom? Ispitivanje je dugo trajalo."
"Hillary nije nekulturan ovjek," zapoeo je okoliajui, da bi ga odmah potom
prekinula priguena grmljavima nadolazeeg meteorita. Hangar se poeo tresti, znai bit e
blizu. Stvari su padale na razliitim mjestima u hangaru, odjekujui raznim zvukovima, stoje
bilo neobino zanimljivo u nevidljivosti crnila. Zvuk prolaza meteorita se pojaao. Hanibalov
ratni pohod na slonovima sigurno je tako zvuao u punom galopu. eljezna kia je kropila po
hangaru glasnim udarcima, a ja sam bio zahvalan to je konstrukcija metalna, a ne drvena.
Divlja obljubljenost meteorita i planeta dogodila se u blizini, porazbacavi jo vie
tajanstvenih predmeta. Nastavio sam razgovor kad je plima zvukova jenjavala.
"Govorio si o Hillaryju. Da si vidio hladan, uinkovit nain na koji je izmlatio
McBeana, ne bi tako mislio!"
"Nemoj me krivo shvatiti," ukorio me, "mislio sam na njegovu tehniku ispitivanja: mala
ironina podbadanja ..."
"Primijetio sam. Nije bio nimalo popustljiviji unato tome, zar ne? Plaio me. One
ruke...!"
"Nimalo ugodne. Opasno oruje straha."
Nisam elio razmiljati o reakcijama ena na Hillaryjeve ruke.
Sljedei prekid bio je mnogo ugodnije prirode. Susan i Allingham su dovedeni u hangar.
24
"Mi smo odmah pokraj vrata, s vae lijeve strane," rekao sam brzo da ublaim Susanin
strah. Trebao sam to izvesti bolje.
"Dobro," odgovorila je energino, bez imalo straha. "Ima li tko ikakvu igicu?"
"Ne," rekao je Westlake, identificirajui se.
uo se klepet, zatim grebanje i potom bljesak. U iznenadnom svjetlu nalikovali smo na
zavjet arobnjaka i arobnice.
"Nemoj samo tamo sjediti," rekla je Susan nestrpljivo. "Nadimo neto za potpalu. Ima
li dosta igica, John?"
"Punu kutiju."
"Onda ih uvaj." (Mijenjao sam miljenje o znanstvenicama, posebno onima koje se
iskazuju kao vrlo praktine.)
"Tu sigurno postoji nekakav papir. Kad ga naemo, zapalit emo vatru. Upali drugu
igicu, John."
Upalio je i mi smo pretraivali nau najbliu okolicu. Nije bilo nieg lako zapaljivog.
Tri igice kasnije Susan je pronala snop papira koji je zamotala u smotuljak. Od laganih
sanduka dobili smo drvo i ubrzo smo imali vatricu.
"Bolje nek ne bude velika," upozorio je Westlake. "Ne elimo se uguiti od dima."
Nekoliko minuta smo se vrtili oko vatre, grijali se i priali o naoj neprilici. Slagali smo
se da moramo pobjei od Hillaryja i jedva ekali da nam se ostali pridrue. Tek onda emo
moi skovati plan bijega.
John je podigao tap i zapalio ga. "Idem istraivati. Hoe li netko sa mnom?" Nije bilo
dobrovoljaca. "Onda, pravac nepoznato." Odleprao je poput krijesnice, povremeno
zastajkujui kako bi istaio sanduke. Bacao sam drvo u vatru kad me zazvao. Uzevi baklju,
pridruio sam mu se. Stajao je pokraj sanduka koji je pao s ostalima s hrpe i razbio se. Uperio
je svjetlo prema podu.
U plamteoj vatri vidio sam McLeana.
Mrtvog.
Glava peta
Oi koje su zurile molile su za pomo koju nikada nee dobiti. Kleknuo sam i zaklopio
mu kapke. "Misli da je nesretan sluaj?", proaptao je John, s dozom sumnje.
Bez da sam pomakao tijelo traio sam oitije znakove nasilja. Kad sam pomako ruku
ispod lijeve lopatice, bila je ljepljiva od krvi.
Westlake je zazvao od mjesta gdje se nalazila vatra: "to ste vas dvojica tamo pronali?
Sanduk viskija?"
uo sam ga kako se podie. Ustao sam. Nisam elio da i oni dou ovdje i vide to se
zbilo. Pridruili smo se grupi.
"Bio je to McLean. Ubijen."
Duboko su uzdahnuli.
"Sigurno su ga ubili jer se nije povinovao Hillaryjevoj vlasti," nastavio sam. "Isto se
moe dogoditi bilo kome ili svima nama. Ne mislim da sam mu se posebno svidio."
"Stekla sam dojam da se Hillaryju nitko ne svia," komentirala je Susan.
Westlake nas je vratio k praktinosti. "McLeanova smrt sve mijenja. Ne moemo ekati
ostale - moda ih niti nee zatvoriti blizu nas -moramo imati spreman plan bijega."
"Ako nas samo jedan uva, ne bi ga trebalo biti teko svladati ..."
Allingham je odmahnuo glavom prema meni. "Sa mnom i Susan bila su dvojica.
Obadvojica naoruani. Moda i moe svladati jednog od njih, ali drugi e sigurno ubiti
nekoga od nas i upropastiti svaku ansu za bijeg. Moramo izai kad ne bude bilo nijednog
Campbellovog ovjeka u blizini."
Vrata su ponovno zaklopotala. Ovoga je puta troje ljudi bilo ugurano u hangar: Maisie,
Margery i Yaffe. Yaffe je izgledao polumrtav kad mu je John pomogao sjesti.
"Poeli smo se pitati hoete li doi," rekao je Westlake. "to je s Peytonom i
Gardnerom?"
25
"Bob je ulazio kad smo mi krenuli ovamo," rekla je Maisie, drei ispruene ruke iznad
usijane eravice. "Andy Gardner je i dalje ekao."
Westlake je novopridolima rekao za McLeana. Potom je kazao, "mislim da je razumno
to to je John rekao, stoga je jedini put van kroz vrata."
"Kako emo to izvesti ako su zakljuana izvana?", upitala je Susan razborito.
"Morat emo provaliti," odgovorio je Westlake.
"Zaboravlja da je ovaj hangar strogo uvan," istaknuo je John Allingham. "Nee biti
jednostavno."
To nas je sve smelo na minutu.
"Hangar ima vie vratiju," rekla je Maisie. "Svi smo uli na stranja."
"Naravno!", uskliknuo je Westlake. "Moraju postojati velika vrata za prihvat tereta."
"Na stranjoj su strani hangara," progunao sam dok sam stao upaliti komad drveta.
"Sjeam se da sam, kad sam izlazio iz zrane luke prije dva tjedna, vidio velike kamione na
cesti iza hangara. Tamo ne smetaju prometu u i iz zrane luke."
Poveo sam Westlakea i Allinghama kroz razasute sanduke. Vrata su bila na elektrino
upravljanje, podizala su se prema gore. Vie u nadi nego u oekivanju, John je stisnuo gumb.
Nita se nije dogodilo. Uzeo je baklju od mene, sagnuo se i prstima traio po podu. Obavio je
ispitivanje i ustao. "Samo nekoliko rupa. Podovi ovakvih mjesta su rijetko ravni. A vrata nisu
mehaniki vrsta kao to bi bila obina metalna. Treba vremena, ali mogu se podignuti
dovoljno da se provuemo ispod njih."
"Vrijeme je jedina stvar koju, izgleda, nemamo," podsjetio ga je Westlake mrko: "Ako
su ubili McLeana, mogu lako i nas."
"Hajdemo potraiti neto za polugu," rekao je Allingham.
Podrhtavanje poda ukazivalo je da se veliki meteorit sputa. Zvuk se ubrzano pojaavao,
no mi smo bili zatieni od puna utjecaja i meteorit je projurio dalje. Eksplozija, kad je do nje
dolo, bila je priguena.
Kad smo se vratili ostalima da im objasnimo situaciju i uzmemo jo koji tap, pronali
smo tamo Boba i Andyja.
"Ba smo prilazili vratima kad je meteorit naiao," rekao je Bob. "Jedan je komad pao
prokleto blizu mene. to se tu zbivalo?"
"Pokuat emo provaliti vrata koja se strujno podiu. Doite i pomognite nam traiti
alat," rekao je Allingham.
"Za to e nam trebati neto bolje od odvijaa," primijetio je Bob duhovito, no odmah ga
je Allingham poklopio primjedbom da su sretni ako i to pronau. Razdvojili smo se po
zadacima.
Prve kutije koje sam pronaao bile su male i lake za otvoriti, no u njima su bili samo
dijelovi iju svrhu nisam mogao ni zamisliti. Nije bilo oznaka na vanjskim stranama kutija,
osim ifriranih naziva. Ipak, moda ima jo, malo korisnijih, metalnih dijelova u hangaru.
Nisam znao ima li svaki hangar pohranjenu posebnu vrstu robe, poput papira, ili pokvarljivih
prehrambenih proizvoda. uo sam ostale kako pokuavaju otvarati sanduke i kutije.
Veliki sanduk se odupro mojim naporima za otvorenjem pa sam ga ostavio. Svjetlo mi
je slabo gorjelo i ubrzo u ga morati zamijeniti. Ba sam htio zaobii sljedei sanduk - oito
se ne moe otvoriti bez alata - kad sam udario lijevom koljenicom. Od boli sam bacio baklju,
iskre su zafrcale kad je pala na pod.
"Paljivo," uzviknuo je John. "Zapalit e hangar."
Priao mi je. Naslonio sam se na sanduk kako bih smanjio pritisak na ozljedenu nogu.
"to se dogodilo?"
"Udario sam nogom u sanduk."
"Daj da vidim." Pribliio je baklju i uskliknuo: "Neka sam ...!" Uzbuen me napustio
zaobiavi sanduk i zatim se vratio. "Bravo Harry. Naao si viljukar. S tim emo moi neto
uiniti."
"Volio bih da je otkrie bilo manje bolno," progunao sam.
"Oprosti," ispriao se John, "nisam ba suosjeajan. Stavi ruku oko mojih ramena.
Pomoi u ti da se vrati do vatre."
26
Osjeajui da sam otiao predaleko s patnitvom, rekao sam, "nije mi tako loe ..."
"Moda ne. No ako nastavi uokolo s takvom nogom, samo moe pogorati stanje. Kad
izaemo odavde, trebat e ti dvije zdrave noge."
Stigli smo do vatre. "Harry se udario u nogu," objasnio je John kad se Susan naglo
podigla. "Naao je elektrini viljukar. Ako jo ima dovoljno struje u baterijama, moda emo
ga uspjeti uporabiti za bijeg."
Sjeo sam, Susan je pregledavala ozljedu, a John je otiao dozivajui ostale. Lecnuo sam
se od boli kad je prstima prela preko zasjeka nastalog od jedne viljuke.
"Sada poinje oticati," rekla je, sjedei pokraj mene na kutiji.
"Ovdje ne moemo ba puno uiniti," primijetila je Maisie. "Ipak nemoj naprezati tu
nogu."
Ubacila je nekoliko komada u vatru koja je slabo gorjela i izgledala kao da e se ugasiti.
Margery je sjedila nalakena na koljena, spljotila je lice meu rukama i buljila u nemirnu
eravicu. Nije nita govorila. Yaffe je, nagnut na sanduk, spavao.
Od nekud iz hangara zaulo se cviljenje elektrinog motora, uo sam viljukar kako vozi
prema stranjem kraju hangara. Odluio sam da neu biti samo promatra. Ustao sam i
zamalo odgrizao vrh jezika od otre boli.
"Samo e ti se pogorati," bunila se Susan. "Sjedni i odmaraj."
"elim vidjeti to se dogaa. Bit e mi dobro."
"Ne prepiri se s njim, Susan," rekla je Maisie. "Bolje mu pomozi da ne padne."
"Ipak ne mislim da je razborito ..."
"Moda nije!", odbrusio sam, "no reci mi ita to je bilo razborito u posljednjih par sati.
Hoe li mi pomoi ili ne?"
"Naravno." Primila me za ruku i mi smo zahramali prema mjestu dogaaja.
Od neugode sam promrmljao ispriku.
"Vjerojatno bih isto uinila u ovakvim okolnostima. Oproteno ti je. Kako je noga?"
"Loe, ali preivjet u. Zanima me kako e John strojem provaliti vrata. Viljuke se ne
mogu provui ispod."
Andy Gardner je proao pokraj nas idui po jo baklji. John je sjedio za viljukarom i
vozio ga prema vratima, zatim u rikverc, pa opet naprijed. Susan i ja smo sjeli i promatrali.
Andy se vratio s drvcima i zapalio mali plamen. John je nastavio estoko udarati strojem.
Nismo mogli nita uiniti nego ekati. Viljuke su uleknule vrata. Ali koliko e im trebati da
ih probiju? Hillarijevi ljudi mogu naii bilo kad. Nisam elio o tome razmiljati, koncentrirao
sam se na to da viljuke probiju metal.
Pogledao sam na sat. Prolo je devet. U zranoj smo luci ve oko pet sati. Zrak u
hangaru je postajao istroen. Neemo moi jo dugo odravati vatru jer emo potroiti previe
kisika. Viljukar je nastavio udarati vrata. Udarci se nisu vie inili toliko snani kao na
poetku. Vjerojatno su se baterije gotovo istroile.
Bob je uzviknuo s vrata: "John! Metal na lijevoj strani je oteen. Osjeam pukotinu.
Samo nastavi."
Jo je nekoliko minuta prolo i potom su se vrata provjerila jo jednom.
"Obje su viljuke probile vrata!", uskliknuo je Peyton.
John je uporno namjetao viljukar sve dok obje viljuke nije vrsto uglavio u rupe.
Onda je krenuo pokuavati podii viljuke i vrata s njima. Buka je bila zagluujua, bili smo
sigurni da e privui panju.
"Neka se svi pripreme," rekao je Westlake Andyju. Skupio je Maisie, Margery i Yaffea,
i doveo ih do vrata koja su se i dalje opirala. Neobian je zvuk dolazio iz motora viljukara.
Vrata su se i dalje drala. Znao sam, ako ne popuste za minutu-dvije, nee ostati dovoljno
struje u baterijama.
Odjednom sam osjetio hladan povjetarac na svojim zglobovima. Johnov trijumfalni
usklik bio je suvian. Struganje metala bila je glazba za moje ui. Vrata su se malo po malo
podizala do nekih petnaestak centimetara.
Odjednom je motor zacvilio i potom stao.
27
"Moramo se pokuati provui ispod vrata," rekao sam dok je John silazio s viljukara.
"Nema anse da oslobodimo viljukar, vrsto je zaglavljen."
Legao sam na lea i poeo puzati iz hangara. Bilo je teko, ali sam uspio. Maisie je
sljedea izala, ubrzo su samo John i Yaffe ostali unutra. Nakon deset minuta njenog
povlaenja i guranja ranjenik je bio vani. Napor ga je iserpio pa su ga Bob i Andy morali
pridravati. Uskraeni topline i zatite od vjetra, drali smo se zajedno. Bijeg nije izgledao
toliko vaan. Vjetar je brijao po nama. Nebo je bilo puno snijega, a hladna je magla obavila
zemlju, kradui njenu toplinu. Glavna zgrada, lagano osvijetljena, inila se kao da lebdi poput
naputenog svemirskog broda u pustoj tami izmeu galaksija.
Westlake je govorio, nisam uspio uti poetak. "... u Kilbarchan. Trebat emo dvoja
kola..."
"Odakle nam kljuevi?", prekinula ga je Margery.
"Kome trebaju kljuevi," uzvratio je John. "Mogu upaliti automobil bez kljueva od
svoje desete godine."
"Ignorirat emo kriminalnu implikaciju," nastavio je Westlake, i potom dodao: "I ja
znam taj trik. Ja u voziti jedno vozilo. Tko poznaje ovaj kraj?"
Bob se javio: "Ja znam."
"Ti e, onda, voziti drugo vozilo. Ako se razdvojimo, ili... Ne uspijemo... Znate gdje je
kua. Sretno."
Krenuo je prema uredima. Susanina ruka je pronala moju i vrsto ju stisnula. Veselilo
me to se ponovno kreem. Grupa se drala zajedno dok smo zaobilazili krajnju zgradu i
krenuli du ceste. Bijedno smo klipsali kroz bljuzgavi, stari snijeg. Meteoriti su i dalje padali,
no nijedan veliki nije pao blizu gotovo vie od sat vremena. Bol u mojoj lijevoj nozi
zamijenilo je tupo, stalno kuckanje.
Gotovo smo doli do posljednje zgrade kad se crna silueta podigla sa zemlje ispred nas.
Osjeao sam Susaninu napetost. Lik je napravio nekoliko koraka prema nama i potom se
spotakao. "Nemojte prijei na drugu stranu. Pomozite mi."
Willie McBean. Propovjednik. Kleao je na sivom snijegu, pokuavajui ustati. Prisjetio
sam se Hillaryjevog okrutnog opisa i poelio da nas ostavi na miru.
Westlake mu je pomagao ustati.
"On je opasan!", izlanuo sam. "Ostavi ga. Idemo dalje."
"Farizej!", McBean se okomio na mene. Zadrhtao sam, ali ne od hladnoe. ovjek je
imao opasnu auru.
"Gubimo vrijeme," rekao je John. "Slaem se da ga ostavimo."
amor slaganja se stiao kad je McBean rekao: "Jedan povik i Hillaryjevi ljudi e biti tu
za minutu. Moglo bi mu se ne svidjeti to pokuavate pobjei."
"Poi s nama ako eli," rekao je Westlake kratko. "Samo nemoj praviti probleme."
McBean se vukao za nama dok smo prelazili cestu i uli na parkiralite. Vidio sam ljude
kako hodaju uokolo po terminalu, no nisu se doimali nervozno. John je pregledavao vozila u
blizini ulaza, oko pedeset metara od zaobilaznice koja e nas odvesti na cestu za Greenock,
na pravi cilj. Ako elimo iskoristiti prednost iznenaenja, nee biti vremena za ekshibicijsko
manevriranje. Hillaryjevi ljudi e se dii na noge im zauju zvuk motora.
John je odabrao dva automobila. Jedan je bio otkljuan. Na drugome je razbio leptir-
staklo. Susan i ja smo se udobno smjestili odmah pokraj vozaa, dok je Bob prvo pomogao
Yaffeu da se raskomoti na stranjem sjeditu i potom sjeo za volan. Sve je bilo spremno. Bob
je signalizirao Johnu.
On je prkao ispod haube kad su strana podrhtavanja ponovno zapoela. Huka, nalik na
zvuk plimnog vala, poela se iriti zrakom. Podruje je polako osvjetljavano utim sjajem.
Meteorit e pasti blizu. Osjeao sam se zarobljen. Ako djeli pogodi automobil, neemo imati
anse. Susan i ja smo se pripili jedno uz drugo u smrtnome strahu. eljezna kia je svirala
ludu bubnjarsku dionicu po krovu. Nisam primijetio da je motor upalio dok se John nije bacio
na stranje sjedite, a Bob okrenuo automobil i potom krenuo borei se s vozilom koje je
proklizavalo po snijegu. Drugi automobil nas je pretekao, a Bob je nastavio voziti za njim.
28
ula se silna eksplozija nakon koje je uslijedio prasak od kojeg mije zazvonilo u glavi.
Stranji kraj automobila je plesao a mi smo se naginjali sad amo, sad tamo. Yaffe je vrisnuo
kad je John pao na njega. Bob je oajniki okretao volan, pokuavajui ispraviti vozilo.
Automobil se ponovno zanio i gotovo prevrnuo. Spustio se muklim udarcem kojim smo svi
udarili glavama u krov. Zaobilaznica se nazirala ispred nas. Bob je upravljao volanom kao da
vozi automobilske trke na vijugavoj stazi. Spretno je ispravio automobil i krenuo u pravom
smjeru.
Vozio je polako.
Znoj se cijedio s Bobova lica kad smo se poravnavali. Unato tomu, izgledao je veselo,
kao da je uivao u opasnosti. Drugog vozila nije bilo na vidiku. Nije jo trebao paliti svjetla:
dovoljan je bio sjaj s neba iza nas. Po poloaju zastora od oblaka dima i vatre procijenio sam
da smo pobjegli tono na vrijeme.
Susan je iznenada uzviknula: "Tamo!"
Prilazili smo nadvonjaku kad smo uoili prevrnuti Westlakeov automobil s lijeve
strane, par metara ispred nas, nalik na prevrnutog kukca. Kotai su se jo sporo okretali. Bob
je zakoio, pourili smo na mjesto nezgode, ostavivi Susan da pripazi na Yaffea. Nije ni
glasa ispustio otkad je meteorit eksplodirao; sumnjao sam da se moda onesvjestio.
Vrata prevrnutog automobila bila su jo zatvorena, s mukom smo ih pokuavali otvoriti.
Prednja suvozaeva vrata smo lako otvorili, no vozaeva su bila zaglavljena. Laknulo nam je
kad smo uli stenjanje. Prva je izala Maisie, potom Margery, ije je lice bilo skroz
okrvavljeno.
"Moj nos," rekla je slabano dok smo im pomagali da se ukrcaju u na automobil.
"Ja sam dobro," rekla je Maisie, "pripazit u na nju."
McBean je stajao pokraj prevrnutog vozila kad smo se vratili. Kvrga na elu mu je brzo
rasla. utio je, a nitko se nije gnjavio pitati ga da li je jo ozlijeen. Zurilo nam se pogledati
stoje s naima. Westlake je bio bez svijesti, no Andy Gardner se nespretno pokuavao izvui.
Isprva smo mu pomogli a potom se koncentrirali na spaavanje Westlakea.
Samo mu je jedna osoba mogla prii i John je pokuao taj pothvat. Mi ostali smo stajali
uokolo na hladnoi, pokuavajui se zagrijati. John se muio pokuavajui izvui velikog
Westlakea zaglavljenog ispod upravljaa. Pitao sam se to se dogaa u zranoj luci. Svaka
minuta koju provedemo ovdje mogla bi znaiti ponovno uhienje, a ta mi se mogunost nije
dopadala. No moda nas meteorit, koji je eksplodirao u blizini, spasi i da nam vremena.
Hillary e neko vrijeme biti zauzet tetom i pomutnjom koju je izazvao.
John je napokon oslobodio Westlakea, a Bob i ja smo ga odnijeli u drugi automobil (koji
je sada nalikovao na prihvatnu stanicu za unesreenike) i ostavili ga na brizi enama.
"Hajdemo preokrenuti vozilo," naredio je John. "Ti isto, McBean." Veliki ga je ovjek
mrko pogledao, ali je uinio to mu je reeno. Postavili smo se i, na Johnovu zapovijed
podigli. Bob se okliznuo i gotovo pao pod automobil kad se ponovno prevrnuo na krov.
"Jo jednom," rekao je John. Preokrenuli smo ga u drugom pokuaju. "Dok ja palim
automobil, rasporedi ljudstvo, Harry."
I Westlake i Yaffe su ponovno doli k svijesti. Margerino je lice bilo oieno, nos joj
nije bio slomljen, to sam se pribojavao. Ostavio sam dvojicu mukaraca na stranjem
sjeditu, a Susan i Margery na prednjem. Drugo je vozilo bilo spremno za polazak i John nam
je priao.
"Ja u voziti ovaj," rekao je, "a Bob moe Ford. Vodi nas, ja u slijediti. Westlake nije u
stanju davati upute."
"Treba nam ordinacija," rekao sam kad je sjeo za upravlja.
Stranja vrata Forda smo silom otvorili i McBean i Andy su sjeli otraga. Maisie
naprijed.
"to se dogaa?", upitao je Bob.
"Ti si sada zaduen za ekspediciju pa nemoj zalutati."
Uli smo u automobil, Bob je podignutim palcem signalizirao Johnu i krenuli smo.
Zaulo se probijanje stakla. Andy je tiho progun-ao i tijelom klonuo naprijed. Kad sam se
29
okrenuo na svom sjeditu da vidim u emu je problem, McBean je milozvuno rekao: "Otiao
je k svom Stvoritelju."
Glava esta
Bjeimo odavde!" zaviknuo sam Bobu dok sam zurio u mrlju krvi koja se irila po
Gardnerovu vratu. "Andy je pogoen!"
Bob je nagazio na gas i automobil je zastrugao po snijegu prema cesti za Greenock. "Je
li mrtav?"
"Mislim da je. Sigurno su Hillaryjevi momci otkrili da smo pobjegli." McBeanu sam
rekao: "Nasloni ga na sjedite. Prekrij mu lice." Krv je sukljala iz rane kad je McBean
premjestio tijelo i naslonio ga u kut. Izvadio je rupi iz depa i pokuavao obrisati krv.
Maisie je ukoeno gledala ispred sebe.
Vozili smo se po glavnoj cesti vraajui se u smjeru iz kojeg smo doli, zrana nam je
luka sada bila zdesna. Johnovo vozilo nas je slijedilo. Drugi je hitac poprijeko razderao
haubu, no mislim da je to prije bio rezultat sree nego preciznosti. Preli smo preko uske
rijeke i nastavili du ceste jo nekoliko stotina metara. Bob je skrenuo u prvu cestu slijeva.
"Riskirat emo i proi kroz Linwood. To je najblii put."
Pojavio se novi problem: magla. Ono to je bila prizemna sumaglica kad smo pobjegli iz
hangara sada je postala gusta, prljava smjesa. Vidljivost je i dalje bila dosta dobra, ali se
ubrzano smanjivala. Nakon nekoliko kilometara motor je poeo preskakati. Provjerio sam
plou s instrumentima. Rezervoar je bio gotovo pun. Bob je smanjio brzinu i nakon jedne
minute motor je uhvatio.
Bob je rekao: "Elektrini sustav se rui. Svjetla blijede." Dok je govorio, svjetlo na
komandnoj ploi se ugasilo. Motor je jednom ili dvaput zakaljao i potom se i on ugasio.
Automobil se poeo zaustavljati.
Izaao je, otvorio haubu i vratio se do prozora. "Metak je otkinuo spojku baterije i
generatora."
Johnov automobil se dovezao. Bob mu je ispriao to se dogodilo. I potom mu iznio
stvarno lou vijest o Andyju. Pridruio sam im se pokraj automobila.
"to emo sada?", pitao sam. "Jo etvero se nikako ne moe ugurati unutra, posebice ne
s ozlijeenima."
"Proetat emo," kazao je Bob filozofski. "Moe li povesti Maisie, Johne? Ostali se
moemo sami uvati. Kua nije jako daleko odavde."
"Ali po ovom vremenu ..." poela je Susan, zabrinuto me gledajui.
"Nema druge," John ju je otpilio ljubazno, ali vrsto. "Moda negdje naiete na jo koji
automobil. Kako god bilo, Westlake mi je objasnio put, slijedite ga i ja u se vratiti po vas."
"Ako ova magla postane jo malo gua, bit e to jedino razborito rjeenje," sloio se
Bob. "U normalnim okolnostima mogli bi preicom preko imanja. to emo s Andyjem?"
"Nita. Ne moemo ga povesti, a zemlja je pretvrda da ga zakopate. ao mi je. Hoete li
sad otii po Maisie?"
Bob je kimnuo glavom i otiao po nju; sjela je na stranje sjedite pokraj Westlakea i
Yaffea.
"Upamtite," rekao je John dok je automobil kretao, "dr'te se ceste."
Bob, McBean i ja smo ostali tamo, poput trojice arobnjaka koji su zaboravili put kui
nakon Halloweena. Polegli smo Andyja na stranje sjedite i zatvorili vrata.
"Hajdemo," rekao je Bob osorno.
U tiini smo krenuli du uske ceste koja je vodila u Linwood. Magla se brzo sputala,
mogli smo vidjeti samo etrdesetak metara uokolo. Dok su mi se studene vitice magle
omatale oko lica, uvukao sam glavu i zabio ruke duboko u depove. ulo se samo bljuzganje
naih cipela po snijegu.
Prolazili smo pokraj malene farme kad nas je Bob zaustavio. "Sluajte."
Moj sluh je i dalje bio oteen, no ipak sam oslukivao i potom rekao: "Nita ne ujem.
Idemo dalje. Hladno je."
30
"Tiho!"
"Zvui poput automobila ili kamiona," rekao je McBean. Iznenadilo me to je govorio
poput obinog smrtnika, a ne propovjednika.
Bob je rekao: "To sam i mislio. Ali iz kojeg smjera dolazi? Teko je rei u ovoj
prokletoj maglutini."
ak sam i ja sada uo. "Dolazi iz Linwooda," rekao sam sa sigurnou, "bolje da se
sklonimo s ceste da nas ne pogazi."
"Mislio sam da ti nita ne uje," uzvratio je Bob. "No, u pravu si. Prijatelj ili neprijatelj,
u ovoj e nas magli prvo pogaziti a tek potom uoiti."
Sklonili smo se s ceste i ekali. Vidljivost se smanjila na nekih trideset metara.
Hladnoa mi je prodirala do kostiju. U sebi sam proklinjao onaj metak stoje proao kroz
haubu, no onda sam se sjetio Andyja i doao k sebi. Vozilo - zvualo je tee od automobila -
se pribliavalo, vozei sporo zbog snijega. Zatim se zaustavilo. Magla se brzo zgunjavala.
"Sigurno im je gadno voziti," apnuo mi je Bob na uho.
Buka, nalik na lupanje vratima, dolazila je s prednje strane. Teki su se koraci
pribliavali. ovjek je rekao: "Sigurno je samo mjestimino. Kilometar prije sve je bilo
isto."
"Misli li da bi trebali produiti?", zapitao je drugi glas.
"Hajdemo vidjeti je li tako samo tu ili posvuda. Dok god se drimo ceste, sve e biti u
redu."
Spustili smo glave kad se ovjek primakao naem skrovitu. Negdje iznad magle uo
sam priguenu huku meteorita. Kad nas je ovjek mimoiao, Bob me povukao za rukav i nas
smo se trojica prikrali na cestu i krenuli prema vozilu. Bio je to kamion. Popeli smo se u
njega, ne zatvorivi vrata kako spada, i Bob je sjeo za volan.
"Znam gdje smo," rekao je. "Blizu malenog mosta. Makadamska cesta prolazi s druge
strane pa u tamo skrenuti. Drite se. Idemo."
im je upalio motor, McBean je zalupio vratima. Bob je glavu proturio kroz prozor,
preao preko mosta i zaokrenuo na makadam sa svoje desne strane. Brzo i struno je mijenjao
brzine, nagazio gas i mi smo odmakli. Iza nas se ula vika. Tu se gotovo nita nije vidjelo od
magle i Bob si nije mogao dopustiti previe ubrzati. Nije imalo svrhe zavriti u jarku. Vozio je
glavom isturenom kroz prozor, napreui se da vidi put.
Pitao sam se da li ona dvojica kojima smo ukrali kamion jo tre. Ako nisu odustali,
vjerojatno se kreu bre od kamiona. Jo uvijek nismo izvan opasnosti. Bob se muio odrati
vozilo na cesti, iako su postojali svjei tragovi koje je mogao slijediti. Ubrzao je u podruju
gdje se magla razrijedila, no nakon dvadeset ili trideset metara vidljivost se ponovno smanjila.
Opet je usporio. Uvukao je glavu i zatvorio prozor. Odjednom su se njegova vrata naglo
otvorila i s krova kabine se pojavio ovjek. Kamion je opasno krivudao dok se ovjek hrvao s
Bobom, koji se borio da odri kontrolu nad vozilom. Nagazio je na konicu, kamion je pro-
klizao a njegov napada pao, povukavi Boba za sobom. Instinktivno sam zgrabio volan i
nekako uspio odrati vozilo na cesti.
McBean je ve trao natrag; iskoio sam i krenuo za njim. Bob i ovjek su se valjali u
bljuzgi, svaki od njih je pokuavao udariti drugog, no bez mnogo uspjeha. ovjekov drug je
stigao sopui, McBean ga je zaustavio, a ja sam krenuo pomoi Bobu. Kad sam skinuo
ovjeka s njega, Bob se podigao i udario ga desnom akom u bradu, a lijevom pod rebra.
ovjek se sruio na mene.
Usmjerili smo panju na McBcanova trening-partnera. Veliki se ovjek nije toliko tukao
koliko je pokuavao uguiti svog protivnika. No stisak mu je slabio od suparnikovih
neprestanih udaraca u trbuh. Bob i ja smo ga primili. Drugi se oamuen pridizao, obojicu
smo odvukli do kamiona.
"to emo sad s njima?", upitao je McBean, svakim dahom stvarajui bijelu maglu.
"Dobro pitanje," ree Bob. "Ti." Pokazao je na mladog, snanog deka koji ga je napao
u kabini. "Odakle ste doli?"
"Zavei, gade!" Pokuaj bijega bio je jednako neoriginalan kao i replika. Pokuao je
nasrnuti na Boba, koji se izmakao i gurnuo ga u kamion.
31
"Onda?"
Zadihan, no i dalje prkosan, ovjek je odgovorio, "Kilbarchan."
"Kuda ste krenuli?"
"Samo idemo." Okoliajui.
"Po ovoj magli? Idete, kuda?"
Bob se okrenuo prema drugom ovjeku. "Je li kamion tvoj? Izgleda kao nov. Nema
registracije."
Svakoga trenutka mije bivalo sve hladnije, prieljkivao sam da smo u kamionu i da se
vozimo prema sigurnosti Trincomalee. Pomisao me golicala. Kamion je sigurno mimoiao
nae u automobilu. Ako su ova dvojica Hillaryjevi ljudi ...
Pitanje je ponovno zamijenjeno. "Jeste li imali kakvih problema na putu?"
"Problema? Kakvih problema?" Sada drsko. Svrbilo me da pitam za automobil. A Bob
nije dobijao nikakve odgovore.
"ini se da emo ovaj par morati predati Hillaryju," ree Bob.
"E sad, gle, gospodine," rekao je stariji mukarac, polumoleivo, poludrsko, "ne znam
tko je taj Hillary, i ne elim znati. Zadrite kamion, a mi emo nastaviti svojim putem. Samo
nas pustite. Nismo uinili nita loe."
"Nisu Hillaryjevi ljudi, Bob," rekao sam kroza zube. "Hajdemo odavde."
Mladi je progovorio. "Barikade su postavljene na cesti neto nie gore. Netko nam je
vikao da stanemo, no mi smo produili."
"Proglaeno je izvanredno stanje. Niste znali?" Pogledali su se nelagodno.
"Onda, ne elite poi s nama," ree Bob, protumaivi pogled. "to vam je otraga u
kamionu?"
"Samo televizori i slino." Stariji je ovjek zvuao kao da eli to prije otii.
Bob se popeo na stepenicu kabine i pogledao u stranji dio kamiona te potom siao.
"Vas ste dvojica imali jako puno posla, zar ne? Pljakai. Da. Ovoga trenutka me ne
zanima to ste inili i zato. Ispraznite kamion."
Uinie nevoljko to im je reeno. Deset minuta potom, kad smo se odvezli, ostali su
stajati meu hrpom svoga plijena. Magla je ponovno jenjavala.
"uo si za barikade," rekao sam zabrinuto. "Moda su zaustavili Johnov automobil."
"Moda nisu." Bob se koncentrirao na vonju. Brzinomjer se vrzmao oko etrdeset
kilometara na sat. "Vjerojatno je nastala zbrka kad je ovaj kamion proao, pa je John moda
izmakao. Kvaka je u tome to bi barikada trebala biti dvostruka, ako je tamo gdje mislim da
je, na raskriju. Cesta na lijevo vodi u Paisley, ona ravno vodi prema mostu preko brane."
"Ne znamo to im se dogodilo pa ne moemo nita ni planirati."
"Pretpostavimo da je Hillary govorio istinu kad je rekao da je proglaeno izvanredno
stanje, to znai da ako su vojnici ili policija na barikadi, morat emo stati. U skladu sa
zakonom smiju nas prisiliti da se zaustavimo."
"to ako ne budu ni vojnici ni policajei...?"
"Ovo je veliki kamion."
Snaga motora je ulijevala povjerenje.
Skrenuli smo otro udesno. Vidljivost je bila oko stotinu metara. Ispred nas, s lijeve
strane, vidio sam veliki plamen koji je davao biserni sjaj magli.
"Sad e svakoga trenutka," promrmljao je Bob, drei vrsto volan. "Pripremite se da
sagnete glave. Ako ita vidim nalik na pravu vlast, stat u."
Putovali smo brzinom veom od sedamdeset kilometara na sat. Svjetla su uhvatila obris
ovjeka koji je mahao crvenom lampom na rubu ceste. Iza njega se nalazila rampa s
reetkama.
"Civili," vikne Bob. "Glave dolje. Prolazim!"
McBean i ja smo zagnjurili glave ispod vjetrobranskog stakla. Motor je zagrmio svom
snagom kad je Bob poeo ubrzavati. uo se kratak uzvik, pucanje drva, a i staklo je popucalo.
Sekundu kasnije zabili smo se u drugu rampu. Bob je udario akom u vjetrobransko staklo,
probio ga i vjetar je ibao u kabinu. Kamion je jurio po cesti. Otro smo zakrenuli na dva
32
kotaa. Uzbrdo. Nizbrdo. Potom dugaki uspon. Jo jedan zavoj ispred nas. Nije izgledalo kao
da ima jo rampi.
S lijeve je strane grad bio rasvijetljen. Skrenuli smo sa sva etiri kotaa na zemlji i
potom nastavili ravno. Jaka grmljavina nadjaala je zvuk motora. Nakratko je pala eljezna
kia kad je meteorit projurio iznad naih glava. Potom se zauo sraz.
"To smo proli Johnstone," ree Bob. "Zvui mi kao da je taj meteorit eksplodirao
negdje blizu."
Vozili smo se kroz malo selce. "Brookfield," ree Bob. Neke kue, sve s desne strane
ceste, su gorjele.
"Gospoica Field - ona je tu ivjela. Roditelji su joj moda jo ivi."
"Sada ne moemo nita uiniti. Skoro smo stigli."
Zavoj nas je odveo do raljanja cesta i Bob se zaputio lijevom stranom uzbrdo. Nakon
otprilike tristotinjak metara skrenuo je desno na put koji je sigurno bio privatan i koji je,
izmeu drvea i grmlja, zakretao udesno.
"Bobe, zaustavi kamion na trenutak."
"to je sad?", zvuao je uzrujano. Zakoio je i stao.
"To je sad." Pokazao sam to sam primijetio na kolnom prilazu ispred. "Tragovi
guma..."
"To onda znai da su John i ostali uspjeli," prekinuo me nestrpljivo i uhvatio mjenja da
ponovno ubaci u brzinu.
Uhvatio sam ga za ruku. "Vjerojatno. No ima i dosta otisaka stopala - tragovi guma
prelaze preko njih i izgledaju svjei."
Bob se nagnuo preko volana, buljei u zemlju. "Misli da bi u kui mogao biti jo
netko?"
"ini se tako. I gotovo sam siguran, siguran da su neprijateljski raspoloeni."
"Moda su to samo ljudi koji trae sklonite. Iz Brookfielda, moda," usprotivio se Bob.
"Ne moemo riskirati. Predlaem da izaemo iz kamiona i paljivo primaknemo kui."
McBean je preutio itavu raspravu.
"Vjerojatno su uli zvuk motora," tvrdoglavo e Bob.
"Ne nuno. Hajde, McBean. Pusti me van."
McBean je povukao svoje dugake noge prema sebi i ja sam se provukao pokraj, iskoio
iz kabine i proao ispred kamiona kad se Bob spustio. Preko ramena je rekao: "to ti eka,
McBean?"
"Ako nemate nita protiv, ja bih ostao ovdje."
"Van," naredio je Bob osorno. "Ne elimo da se negdje ode kamionom."
McBean nam se pridruio.
"Prije nego to nepromiljeno uletimo u neto," ree Bob, "ne bismo li prvo trebali
dogovoriti neku strategiju? Moda imaju strau. Zapamtite, ne znamo koliko je kua
udaljena."
"Sumnjam, posebno ako su to oni graani koje si spominjao, a koji dre do zakona.
Nitko zdrave pameti nee visiti vani po ovakvu vremenu. to bi uope mogli vidjeti?"
"Oito je da nikad nisi bio na vojnoj vjebi, Harry. Iznenaujue je koliko ovjek moe
vidjeti u noi, ili pri ovakvim uvjetima, ak i ako nije uvjeban. Ako nastavimo hodati po
cesti, lako e nas uoiti - uz pretpostavku da netko straari. Ti si rekao da ne smijemo
riskirati."
"Pokoravam se tvom nadmonom znanju." Nisam bio nimalo ljubazan. "Vodi nas."
Krenuli smo prema kui po travi s nae desne strane. Dvjestotinjak metara ispred cesta
je zakretala ulijevo pa jo nismo mogli vidjeti kuu. Sada su se tragovi guma i otisei stopala
protezali nekih stotinu i vie metara. Magla. Drvee i grmlje poput prikaza. Tiina. Od prizora
mi je bilo jo hladnije. Kretali smo se pokuavajui se zakloniti od hipotetskog straara u
mraku.
Daljnjih pet stotina metara i ponovno promjena smjera, sada na desno, obris kue je
postupno izranjao iz magle.
33
Primijetio sam da su otisei stopala skrenuli s ceste na lijevo, dok su tragovi guma
nastavili prema kui. Potegao sam Boba za rukav. Primijetio je; zastao je pokraj velikog grma
rododendrona.
"To djelomino mijenja stvari," proaptao je. "Ljudi ije su ovo stope moda jo nisu u
kui. Moda je zaobilaze i prilaze joj s druge strane. Ne znamo."
"Moda su oni iji su ovo tragovi pobjegli kad su zauli vozilo," rekao je McBean. "Vidi
se da je mjesto s kojeg su sili s ceste ugaeno i da se udaljenost meu otiseima poveava -
kao kad ljudi ponu trati."
"Jako razborito," primijetio je Bob, a ja nisam mogao razabrati je li to bio kompliment
ili ironija. "Odgovore neemo dobiti budemo li tu stajali i ekali upalu plua; idemo dalje."
Kua je bila velika i kamena, vjerojatno s desetak soba. Okrenuta prema jugu. Nikakva
se svjetla nisu vidjela, iako ih je i magla mogla zasjeniti. Ili su John i ostali bili u nekoj
prostoriji na stranjem kraju kue. Ako objeduju, to je vrlo vjerojatno. Tragovi guma su
zakretali oko istone strane kue.
Drei se ukrasnog grmlja, paljivo smo hodali do mjesta s kojeg smo mogli vidjeti
stranji dio kue. Automobil je bio parkiran nosom ispred garae s dvoja vrata, koja se
nalazila pokraj zapadne strane kue.
Primakli smo se kui na svega par metara i potom ponovno zastali. Rekao sam: "Jedini
otisei stopala koji se vide vode od automobila prema kui. Kuda su krenuli ostali ije smo
otiske vidjeli?"
"Kao to je McBean rekao, pobjegli su kad su uli automobil," ree Bob. "Hajdemo u
kuu."
Krenuo je prema naprijed kad se iza nas netko grleno oglasio: "To je jako dobra ideja. I
mi emo s vama. U lea vam je uperena puka. Krenite. Kad doete do kuhinjskih vrata, ti...",
naas me podbo u kria, "... pokucaj i pozovi prijatelje. Ja u biti iza tebe s pukom. Ako ih
pokua upozoriti, ubit u onoga koji otvori vrata. I onda tebe."
Glava sedma
Mozak mi je neobuzdano radio kad sam krenuo prema kui. Nisam elio da itko strada.
Bolje je da sada neto izvedemo i sami riskiramo. Ostali e biti upozoreni. No nisam znao
koliko ih je niti koliko su naoruani. Nitko od nas se nije usudio okrenuti. Kao da mi je ovjek
s pukom proitao misli, metalna hladnoa mi je dotakla vrat, poljupcem mogue smrti.
Osjeao sam se kao otpisani na posljednjoj etnji. Kako su stvari stajale, to je moglo biti
tono. Nisam mogao znati njegove namjere niti htio gubiti vrijeme na pekulacije; morao sam
biti pripravan za bilo kakvu nepanju onih koji su nas zarobili. Pitao sam se ima li naina da
upozorim one u kui. Vrata su bila tamo, ekala. Ruka mije oklijevala. Uporno probadanje
lea se ponovilo.
inilo se da zvuk mog kucanja po drvenim vratima odjekuje u kui. Nita se nije
pomaklo. Nakon tridesetak sekundi naoruani je rekao: "Kucaj jae. Vikni."
Pokorio sam se. Zvuk koraka. Oprezan, odmjeren. Napetost u prsima me guila.
"Tko je to? Predstavi se." Westlake. Lukavo.
Vrata se nisu otvorila.
"Harry, Bob i McBean ..."
Puka me odvratila od daljnjeg nabrajanja.
"Samo trenutak. Izgleda da brava zapinje."
To me upozorilo. Bila je to Westlakeova kua i, na prvi pogled, dobro odravana.
Westlake je nastavio prtljati s bravom, a ja sam riskirao pogledavi u Boba, meni zdesna.
Njegov izraz lica govorio mi je da smo obojica doli do istog zakljuka: nai u kui su znali
da neto ne tima.
Vrata su se poela otvarati. Westlake je povikao: "Dolje!"
Bob i ja smo istovremeno zaronili u bljuzgavicu, no McBean je bio prespor. S nae
lijeve strane zauo se Johnov glas. "Baci puku. Okrueni ste sa svih strana."
"Tri!"
34
Izokrenuo sam se da vidim to se dogaa. ovjek s pukom se povlaio, vukui
McBeana sa sobom i sluei se velikim ovjekom kao titom. Ostala dvojica - sva trojica su
izgledali mlado, moda dvadesetogodinjaci - trali su prema ukrasnom grmlju.
"Ne pucajte i ne pokuavajte nas slijediti."
Gledali smo dok McBean i naoruani nisu nestali meu drveem. Bob i ja smo ustali, a
John i Susan su nam se pridruili, oboje su u rukama imali .22 kalibarsku sportsku puku.
"Unutra, brzo," rekao je Westlake i brzo smo se pokupili s hladnoe.
Kuhinja je bila velika s ogromnom pei koju je Westlake potpalio.
"Misli li da e se vratiti?", upitala je Susan.
Westlake je odmahnuo glavom. "Ne mislim. Iako je onaj s pukom, Lee, prepreden."
"Znai, zna ga?", ree Bob, poevi skidati mokru odjeu.
I ja sam krenuo initi isto. Vatra se poela jako rasplamsavati.
"Obiavao je obavljati udne poslove za mene. Upoznao sam ga kad sam radio u
Drutvu za pomo zatvorenicima. Davao je sve znakove da se eli rehabilitirati pa sam mu
ponudio pomo. Ali nije se pokazao pouzdanim pa sam mu poruio kako mora krenuti svojim
putem."
Johnu je rekao: "Moe li sada donijeti te uljne lampe iz garae? Dobro bi nam dolo
malo svjetla."
"Meu njima je bila djevojka," rekla je Susan, dodajui mi runik.
"Svi su mi izgledali kao mukarci," rekao je Westlake.
"ena enu zna."
John se vratio sa dvije lampe i ubrzo ih upalio. Topli se sjaj proirio po kuhinji, dajui
svemu odreeni arm.
"to s McBeanom ...", John je ostavio pitanje nedoreeno. Susan je sloila facu.
"Vjerojatno e ga pustiti," ree Westlake, potaknuvi vatru iz koje su zafrcale iskre
prema dimnjaku.
"Ne mislim da e mu Lee nauditi - njegova nasilnika crta se manifestira na drugaije
naine - i nee ga htjeti zadrati; jo jedna usta koja trebaju hraniti."
"Onda e se vratiti ovamo." Susan je zvuala potiteno.
"Iz nekog razloga sumnjam u to," rekao sam. "Prilino smo mu jasno pokazali da je
nepoeljan. Bilo kako bilo, bolje nam je bez njega. Jeim se od njegove pojave."
Zauli su se zvui opeg odobravanja.
"Donijet u vama dvojici neku odjeu," rekao je Westlake, praktian kao i uvijek, "dok
e nam Susan, siguran sam, rado skuhati aj. Nema struje, naravno, no jedno kampersko
kuhalo je u tom ormariu pokraj sudopera. John e ti pokazati kako radi."
"Ve sam ga koristila," rekla je Susan kiselo, na to se Westlake osmjehnuo.
"Pametna cura," rekao je i odjurio iz kuhinje.
"Gdje su Maisie i Yaffe?", upitao sam. Bob i ja smo uivali u toplini vatre. "I Margery.
Ne smijem nju zaboraviti."
"Gore, na sigurnom," rekao je John, podiui kuhalo s dvije ploe, dok je Susan
istraivala sadrinu ormaria s hranom i hladnjaka. "Yaffe se ne osjea dobro. Slomljena ruka
mu zadaje probleme. Maisie mu je dala aspirine. Nita vie ne moemo uiniti dok ne naemo
lijenika, a do tada e moda biti prekasno."
Iako mi se mali ovjek nije posebno dopadao, suosjeao sam s njim. Grozno je biti
ozlijeen u ovakvim trenucima.
Westlake i Maisie su se zajedno vratili.
"Lijepo vas je tu vidjeti. Yaffe spava. Treba doktora."
Svi su utjeli. Bob i ja smo obukli koulje i pulovere koje nam je donio Westlake, koji je
potom otiao pogledati kako Susani ide kuhanje. Shvatio sam da sam jako gladan, nozdrve su
mi zaigrale na miris unke.
"Kako ste znali da smo u nevolji?", upitao je Bob Maisie.
Grijala je ruke na vatri. "John je uoio otiske stopala na kolnom putu pa smo poduzeli
mjere predostronosti. Iz gornjih se soba jako dobro vidi sve unaokolo, pa smo vidjeli bandu
35
kako krui oko kue i prilazi vam s lea. Onda smo samo ekali pravi trenutak da vas
oslobodimo."
"Drago mi je da je Lee odluio pobjei, a ne pucati," rekao sam.
"Amen tome," potvrdio je Bob.
Margery je zijevajui doklipsala u kuhinju, lice joj se ozarilo kad nas je vidjela.
Pozdravila nas je i potom otila u kuhinju pomoi Susani.
Maisie je poela pripremati stol za jelo. Bob i ja smo otili oprati ruke i iznenadili se kad
smo shvatili da je voda topla.
"Grijanje je na lo-ulje," objasnio je Westlake, "s toplom vodom iz slavina. Pe smo
ostavili tu jer nam je bilo ugodno sjediti pored nje. Obiavali smo napraviti eravicu i zatim
ispei brdo prepeenaca koje smo topili u oceanu maslaca. Potom bi se opustili i sluali radio.
Nikad mi se nije svialo centralno grijanje."
Nitko ga nije pitao za enu. Vjerojatno nije volio o tome priati.
"Usput, ima li kakav radio pri ruci?", upitao sam. "Mogli bi saznati to se drugdje
dogaa."
"Nisam ni pomislio na to. Imali smo toliko svojih briga. Imam u radnoj sobi tranzistor.
Idem po njega."
"Nemoj dugo," rekla je Susan njenim i srdanim glasom, "jelo je spremno. Doite,
momci, sjednite." Nakon to smo se smjestili, Susan je posluila unku, kajganu i grah, s
preprenim kruhom, dok je Maisie sipala aj u velike alice.
Westlake se vratio s radijom i pruio mi ga. Namjestio sam frekvenciju i stanicu za koju
sam drao da je prava i spustio radio na pod pokraj sebe. Nita se nije ulo osim glasnog
pitanja.
"Jedite, pijte i veselite se," rekao je Bob, "jer sutra e smonica biti prazna." Svi su se
nasmijali.
ula se priguena huka daleko na jugu. Bio je to jo jedan podsjetnik na nau situaciju.
"Glavni e nam problem biti hrana," ree Westlake. "Ne znam napamet koliko ima
hrane u kui, no za osmero ljudi nee dugo potrajati, ak i ako emo troiti racionalno. A
namirnice poput mlijeka, sira, kruha neemo moi nabaviti. Nakon jela provjerit emo
zalihe."
Radio si je dao oduka u iznenadnom kranju iza kojeg je uslijedio kratki prasak govora
na nekom orijentalnom jeziku.
"Kako se to, do vraga, moglo dogoditi?", rekla je Maisie. "Ne moemo ovdje hvatati
kineske stanice."
"Mislim da je to, zapravo, bila japanska," rekao sam, "i moe se dogoditi. Meteoriti koji
dolaze ostavljaju ionizirane tragove iza sebe koji mogu djelovati poput releja za radio valove,
omoguujui potpuno neoekivane prijame s raznih strana svijeta. Radio komunikacija bi
dugo vremena mogla biti u kaosu, posebno ako je ionosfera jako uneredena."
"toje, onda, sa svim onim satelitima," usprotivila se Maisie, "sigurno moemo uhvatiti
japanske stanice i preko njih?"
"U pravu si; no sateliti e se koristiti samo za odailjanje posebnih programa, uglavnom
televizijskih i primarno na engleskom jeziku. Mislim da smo uhvatili japansku lokalnu
stanicu. Sigurno nema mnogo stanica koje emitiraju program bilo gdje u svijetu, osim kriznih
odailjaa za potrebe vlade. Emitirat e samo ono to je sasvim nuno za odravanje zakona i
reda - togod od toga ostalo."
"Znai, ako se ita emitira u Britaniji, to bi mogli primiti u Timbuctoou!", nacerila se
Maisie i izazvala lavinu smijeha.
"Ipak je i dalje vjerojatnije da se lokalne stanice lake uhvate u svojim matinim
zemljama nego u nekim drugima."
"Dosta je bilo, profesore," ukorila me Susan. "Ohladit e se prekrasno jelo koje sam
pripremila."
Prihvatio sam ponizno ukor, proputajui pripomenuti da ja stalno jedem, priao ili ne.
Ureaj je poeo iskaljavati neke druge Marconijeve radio valove, uskoro je postalo
jasno da se ti odailjaju iz mnogo vee blizine.
36
"Slijedi poruka Regionalnog ravnatelja, Roberta Campbella."
Uslijedila je kratka stanka.
"U svrhu provoenja mjera izvanrednog stanja koji sam proglasio za vrijeme trajanja
nepogode, svi radijski i televizijski ureaji trebaju se predati ljudima iz Campbellove grupe
koji e ih prikupljati od kue do kue. Urgiram na vau suradnju. Novosti e se emitirati sa
sredinjeg sustava zvunika.
Moram vas jo jednom podsjetiti da nije dozvoljeno stvaranje zaliha hrane. Tko se
ogrijei na ovu naredbu, ili se uhvati u pljaki, bit e pogubljen.
Sve direktive vezane za registraciju za medicinsku pomo, hranu ili sklonite emitirat e
se s ovog odailjaa. Ostanite na ovom kanalu i pripremite se, na zahtjev, predati vae radijske
i televizijske ureaje." Najavljiva je zvuao poput papige.
"Za direktora, tonije diktatora," ree John mrko.
"Ako je ono to je rekao Hillary tono, Campbell ima ovlasti poduzeti sve mjere koje
smatra nunim za odravanje zakona i reda."
John je dugo, ispitivaki motrio Westlakea, kao da je pokuavao otkriti o emu
razmilja.
"Ovlasti moda i ima. No ne svia mi se nain na koji ih provodi." Svi su se sloili. "Ne
doivljavamo li eroziju osobnih sloboda u svojoj vlastitoj zemlji od 1964. godine? ivot je
postupno postao slijed politikih obrua kroz koje svi preskaemo svaki put kad politiari
zamahnu biem."
"Moda, da. Ne zaboravi da sami biramo politiare pa dobivamo ono to sami
izglasamo. U svakom sluaju, dok ne saznamo sve injenice, ne moemo objektivno suditi
Campbellove poteze ..."
John je udario akom o stol, od ega se uljna lampa opasno zanjihala. "Objektivno,
nita! Campbell namjerava izolirati pojedince to je vie mogue. Stara je to i isprobana
tehnika. Zbog toga poinjem razmiljati da on nema tolike ovlasti kolike mu vi pripisujete."
Izgledao je gotovo sotonski pod blagom svjetlosti lampe. "eli postii da ljudi ovise o njemu
pod svaku cijenu. eli onemoguiti dotok vijesti izvana od, vjerojatno, zakonite vlasti. Reci
mi ovo: jesi li se spreman vratiti u Campbellovu mreu, nakon to si okusio ovjeka-pauka,
Hillaryja?"
"Ne... Ne, drim da ne. Zdravi razum mi mora nadjaati sklonost prema potivanju
zakona. Morat emo se braniti. Campbellov proglas nam ba ne jami da emo jo dugo moi
ostati tu. Grupe za sabiranje bit e vani, traei hranu, radio-aparate, oruje."
Rekao sam, "morat emo se suprotstaviti ne samo Hillaryjevim ljudima. Bit e bandi
koje e se potucati po gradovima i selima u potrazi za orujem i hranom. Mi smo negdje
izmeu." Za vrijeme debate pokuavao sam bezuspjeno podesiti radio-stanicu. "to imamo
od naoruanja?"
Westlake odgovori: "Nita osim para .22 kalibarskih puaka. Ne znam koliko ima
municije."
"Bar neto," ree Bob.
Praktina kao i uvijek, Susan je predloila: "Ako se svi odmaknu od stola, poistit emo
ga. Nako to se opere posue, moi emo otkriti koliko tono hrane i municije imamo i to
nam je initi."
Nota strogosti u njenu glasu bila je gotovo ista. Potakla je vrevu radnji i neki su se
tanjuri porazbijali.
"Dobro!", rekla je Susan glasno, "vi, mukarci, odmaknite se dok se ovaj kaos ne
raisti." Izgurala nas je iz kuhinje i vrsto zatvorila vrata, ostavivi nas u mraku.
Westlake je ponovno provirio u kuhinju. "Moemo li dobiti jednu lampu, molim vas?"
"Nita se ne moe zvati svojim u ovakvim danima," ree Maisie, dodajui mu lampu.
Bob je rekao uurbano: "Gdje je kupaonica?"
"Pokazat u ti. elio bih iskoristiti savjet Princa od Walesa - uvijek se okoristi
olakicama kad ti se ukae prilika."
Slijedili smo ga du kratkog hodnika prekrivenog debelim tepihom i potom skrenuli
desno.
37
Kad smo doli do vrata kupaonice, Westlake ree: "Je li taj savjet bio rezultat dubokog
filozofskog razmiljanja ili jednostavno slabog mjehura, zanimljivo je nagaati!"
U lavini smijeha je dodao: "Odrat emo nae ratno vijeanje u mojoj radnoj sobi.
Udobna je i ima mnogo stolaca. "
Radio-aparat, koji sam ostavio ukljuen unato troenju baterija, iznenada je doivio
elektrini napadaj. Stali smo posluati i zauli kraj rijei: "... ton."
Potom je nastupila tiina.
"Prokleta, prevarantska stvar!", ree Bob uzbueno, izgovorivi naglas misao sviju nas.
Ponovno je pustio toplu vodu da tee.
"Panja, panja. Ovo je poruka s vladinog kriznog odailjaa u Southamptonu. Svi
izvjetaji koje smo dosad primili ukazuju da je velik dio Britanije razoren meteoritima koji
nastavljaju padati u velikom broju. Gubici su jeko veliki u napuenim industrijskim
podrujima, kao to su London i Birmingham. Vatra, poplava, magla i snijeg onemoguavaju
pokuaje spaavanja...
...Nismo primili nikakav izvjetaj iz kotske, postoji bojazan da je tamonje podruje
Regionalnog sjedita vlade uniteno, ime je komunikacija onemoguena...
...Naputci za sakupljanje i izdavanje hrane, odjee i medicinskih potreptina te za
osiguranje sklonita predani su lokalnim radio postajama u itavoj Britaniji, molimo vas da
nastavite sluati Southampton ili vau lokalnu postaju...
...Vijesti iz svijeta. Kako nam javljaju, veina je zemalja pretrpjela sline tete kao i
Britanija, dok su Kanada, Australija i Novi Zeland, ini se, bili poteeni ozbiljnijih ili veih
razaranja i ljudskih gubitaka...
...Organiziraju se i upuuju konvoji pomoi iz Australije i Kanade." Nakon kratke
stanke spiker je zakljuio: "Sljedee vijesti su na programu sutra u deset sati ujutro. Laku
no."
"Nije toliko loe koliko smo mislili," ree Bob.
"Tu jest," uzvratio sam, briui ruke.
Westlake je podigao lampu. "Dame bi trebale biti gotove. Idemo u radnu sobu."
Krenuli smo lijevo, potom desno i onda opet desno i zavalili se u duboke, udobne
naslonjae. Susan i Maisie su ule ubrzo nakon toga.
Westlake je navukao zavjese preko francuskih prozora i smjestio se za svojim stolom.
Pod nostalginim svjetlom lampe inili smo se kao ljudi iz blaih godina i boljih vremena.
Westlake je odmah preuzeo predsjedanje. "Svi smo imali naporan dan," zapoeo je s
istanano ublaenom ironijom," pa predlaem da to prije odemo na poinak."
Svi su se jednoduno sloili, a Bob je naglasio svoje slaganje glasnim zijevanjem.
"Ono to u rei zasniva se na pretpostavki da emo se, bar neko vrijeme, drati zajedno
kao grupa. U budunosti nas moda okolnosti prisile da se razdvojimo. Ovdje imamo svu
nunu udobnost koju trebamo, osim zaliha hrane. Campbell je jasno rekao da e drati pod
kontrolom zalihe i distribuirati ih iz sredinjih skladita, ije e lokacije objaviti. Kad
saznamo gdje je najblie skladite, moi emo isplanirati kako ga orobiti ..."
"Mi i tisue drugih," upao mu je John u rije potiteno. "Padat emo jedni preko
drugih."
"Moda e biti tako. No u sljedeim danima ili tjednima, veina napada na skladita
hrane bit e rezultat oaja, pa e napadai biti uhieni. Na e napad biti isplaniran u minutu
pa nas nee uloviti."
Pitao sam se osjea li se tako samouvjereno kako je zvuao. Onda je druga misao, poput
pluta, izbila na povrinu moga mozga: Westlake ne bi iao na ikakvu romantinu pljaku
hrane; malo je to prerastao, iako, moram priznati, do sada je pokazao zadivljujuu ustrajnost.
Bio sam nepoten prema njemu.
"Sumnjam da e noas biti jo vijesti, Harry," ree Westlake prilino otro, no s trakom
smijeha u glasu, i ja sam ugasio radio. Otkrio sam da me Westlake teko moe uvrijediti.
Nastavio je: "Mislim da emo imati dovoljno hrane za nekoliko dana. Do tada emo
saznati gdje je skladite i prema tome smisliti plan."
38
Ustao je, njegov obris se dobrohotno, lagano isertavao pod svjetlou lampe. "Dame
mogu zauzeti tri spavae sobe na katu, sa stranje strane. Jo su dvije gore, moja je ona ispred,
zdesna. Yaffe je u drugoj prednjoj sobi. U njoj su dva kreveta, pa predlaem da se jedan od
vas preseli k njemu, u sluaju da zatreba pomo tijekom noi. Jo su dvije male gostinjske
sobe niz isti hodnik u kojem je donja kupaonica. Posluite se."
"Ja u otii gore kod Yaffea," ponudio se Bob, neoekivano dodajui, "neto sam malo
radio u prvoj pomoi." Krenuo je prema vratima.
Otvorila su se i Margery je ula. ak i pod slabim svjetlom, vidio sam da neto nije u
redu.
Prije no stoje itko uspio ita izgovoriti, glas iz hodnika je posprdno rekao: "Trebao si se
sjetiti da poznajem ovu kuu jednako kao i ti, gospodine Westlake, moda ak i bolje."
Lee.
Glava osma
Kljun puke se pojavio na vratima sobe, poput skue ispred morskog psa. Odsjaj
hladnog metala prevladavo je prostorijom.
Margery je zakoraknula da nam se pridrui, ali ju je Lee zaustavio. "Ti. Ostani gdje si."
Uperio je puku pokraj njenog desnog boka.
"to eli, Lee?", upitao je Westlake, mir u njegovu glasu je sve malice opustio; jedan
ili dvojica, zajedno s Westlakeom, malo smo se pomaknuli. On se odmaknuo od stola.
"to eli, Lee?", uljez ga je divljaki oponaao, udarivi pukom Margery u bok. "Za
tebe, Westlake, gospodin Lee. Daj da te ujem kako to izgovara."
"Naravno, gospodine Lee." Sarkazam je bio nazupan poput slomljene boce.
Prije no to je Lee mogao uzvratiti, netko drugi je uao u sobu i prekinuo dijalog iz
filmova B-produkcije.
"Lee." Jedna ga je rije stiala. Susan je bila u pravu. Jedan od uljeza bila je ena.
Napregnuo sam oi da je jasnije vidim, no mnoge razvuene sjenke po sobi su to
onemoguavale.
"Jednostavno je, gospodine Westlake. elimo hranu i sklonite. I uzet emo to ako
budemo morali." Imala je ugodan glas, s uzbudljivim promuklim tonom, no natuknuta
prijetnja je zvuala divlje.
"Ne mislim da e to biti potrebno. Dobrodoli ste ostati i dijeliti s nama ono to imamo.
No nee zadugo potrajati."
"Ljubazno od vas, gospodine Westlake. Ne bismo bili dobrodoli bez puke, zar ne? Ne
pae vam licemjerstvo."
"Ni cinizam ne pae tebi. Kako bilo da bilo, ne moemo ostati tu itavu no i
razmjenjivati uvrede. Ako nam se elite pridruiti, zaboravite na puke i prijetnje i spremite se
raditi za ope dobro ..."
"Koliko ga jo moramo sluati, Jackie?", planuo je Lee, gurnuvi Margery u stranu.
"Kod nas su sve puke. Hajdemo izbaciti ovu gomilu van i zadrati svu hranu za sebe."
Bilo je nepaljivo ostaviti obje puke u kuhinji, razmiljao sam potiteno.
Pretpostavljam da imamo sree to nas Lee samo eli izbaciti van, a ne i ubiti. Pitao sam seje
li mu Jackie sestra.
"Mislim da nee ii." Osjetio sam neprimjetnu, ali nedvojbenu promjenu u Westlakeovu
glasu.
"Ne bih previe vrila pritisak na Leeja, gospodine Westlake. Svi ti glasni praskovi koje
smo sluali vani prilino su ga iznervirali. Prst bi mu mogao skliznuti na okida."
U sobi je bila mrtva tiina.
"Mogao bih ga ubiti prije no to bi stigao ponovno trepnuti oima."
Jackie se nasmijala. "S im? Kod nas su sve..."
Glas joj je zamro kad je Westlake podigao desnu ruku i ispruio je prema njima. Pitolj
u njegovoj ruci bio je uperen Leeju ravno meu oi.
39
Odakle se to oruje stvorilo? Onda sam se dosjetio: Westlake je podigao McCaffreyjev
pitolj u duanu za vrijeme rvanja.
"Ne bi ga upotrijebio." Primjedba je plutala izmeu drske izjave i pitanja.
Pitolj se nije pomakao.
"Bih, da zatitim svoje ljude. U mladosti sam sluio kao veza u Francuskom pokretu
otpora pri kraju Drugog svjetskog rata. Ne gadi mi se ubiti. inio sam to prije no to je bilo
koji od vas troje roen. Odluite."
Htio sam obrisati znoj s ela no nisam se usudio pomaknuti. I da Westlake ubije Leeja,
sluajan stisak okidaa te puke u ogranienom prostoru znaio bi smrt nekoga od nas. Molio
sam se da ozbiljno shvate Westlakeove namjere.
Daleko od kue meteorit je zagrmio u fragmentarno rasulo. Buka kao da je smanjila
napetost.
"Spusti puku, Lee. I ti, Jeffrey."
Lee je zareao, ali je uinio to mu je reeno. Njegov partner isto tako. Osjeao sam
kako se njihova kivnost pui po sobi.
Westlake je i dalje drao pitolj uperen u Leeja. "Harry - uzmi sportske puke."
Osmjehnuo sam se kratko Susani kad sam je mimoiao, potom sam proao izmeu Jackie i
Leeja i preuzeo puke od Jeffreyja, treeg uljeza - mladia od sedmnaest ili osamnaest godina,
koliko sam mogao prosuditi pri slabom svjetlu. inilo se da mu je laknulo kad je predao
puke.
"Imam ih."
"Dobro. Svi u dnevnu sobu. Kroz vrata pa desno. Johne, hoe li donijeti drugu lampu iz
kuhinje, molim te?"
Kad smo krenuli, Jeffrey je napravio iznenadan pokret u smjeru ulaznih vrata. Sumnjao
sam da itko od nas tono zna kuda je krenuo, no ja sam ga zakvaio pukom meu noge i on
se sklupao i pao, udarivi glavom o zid. John se vratio s drugom lampom i mi smo se nadvili
nad mladia. Bio je bez svijesti. Odvukli smo ga u dnevnu sobu i poloili u naslonja.
Izgleda da je incident ubio volju za borbom kod Leeja i Jackie. Nijedan od njih nije vie
bio drzak. Prelazili su pogledom od Jeffreyja na Westlakeov pitolj i opet natrag.
"Imate sreu, na neki nain," obratio im se Westlake. "Da va prijatelj nije doivio
nezgodu i da nije u ovakvu stanju, izbacio bih vas jo noas. Proigrali ste svojim postupcima
svaku obzirnost. Gore je veliko spremite. Zatvorit emo vas unutra preko noi. Bit e
nezgodno i neudobno, no mislim da vam je to drae nego biti vani."
Jackie i Lee su razmijenili mrke, jadne poglede, no nisu nita rekli.
"Hoe li i nju zatvoriti s njima?", upitala je Margery, ok u njenu glasu otkrio je
neoekivanu krijeposnu crtu u mladoj eni.
"U ovim okolnostima nema druge i mislim da ne bi trebalo smetati. Ti si sigurno sestra o
kojoj je Lee povremeno govorio, Jackie?"
Promrmljala je potvrdno. Pod kombiniranim svjetlom dviju lampi, vidio sam da je
zgodna djevojka, crne kose zamotane u vrstu punu. Finoa oiju i boje koe nije se izgubila
pod svjetlou lampi, nego joj je dala dozu izazovnosti.
"Dobit ete neto za jelo, nadgledat emo vas dok se umivate i potom emo vas zatvoriti
u sobu. Ima dovoljno pokrivaa pa vam nee biti hladno."
Westlake im se obraao poput blagog oca djeci koja su neto skrivila i koje, za njihovo
dobro, treba kazniti. Na trenutak se inilo da e mu Lee odgovoriti, no Jackie ga je uutkala
pogledom.
"John, Bob, hoete li odnijeti deka gore, molim vas? Harry, Susan, pobrinite se da ovo
dvoje jedu, da se operu i potom ih otpratite do sobe. Margery, hoe li oprati to neto posua i
pobrinuti se da kuhinja bude uredna? Hvala."
Margery je otvorila usta i potom ih ponovno zatvorila; Susan i ja smo razmijenili
osmjehe kad smo vodili nae tienike u kuhinju. uli smo kako Westlake tjera Maisie u
krevet.
40
"Stvarno je sve organizirao!", primijetila je Susan punei ajnik, dok je Margery palila
pe. Drei jednu od puaka, stajao sam pokraj vrata, uvajui Jackie i Leeja, koji su potiteno
sjedili za stolom. Zijevao sam i udio za spavanjem.
"To dolazi logino s mozgom," rekla je Margery, a meni se uinilo da sam osjetio traak
sarkazma. "Neko sam radila za odvjetniku tvrtku. Kad govorimo o pedantnosti - da je
ograniena na njihov rad, ne bih marila, no oni su minuciozni u svemu. Sve na svom mjestu;
mjesto za sve.Jedan od njih mi je obiavao govoriti bar dvije stotine puta na dan, dok mi je
njegov brat kimao potvrdno glavom poput mudre stare sove."
"Sretni smo to nam je Westlake voa," ukorio sam je i potom, da omekam cenzorski
ton, dodao: "Usput, zna li itko njegovo ime?"
"Stephen," ree Susan pekui francuski prepeenac koji je sjajno mirisao. Znao sam da
ne smijem pitati za malo. Nae preivljavanje u budunosti zavisilo je od toga da se svi,
osobno i grupno, diseipliniramo, posebice s hranom.
Nas smo troje gledali Jackie i Leeja kako brzo prodiru obrok. Kad su odgurnuli tanjure
sa strane, Susan i ja smo ostavili Margery da opere posue i otpratili nae tienike u
kupaonicu i potom u spremite na katu.
Jeffrey je doao k svijesti i leao pokriven dekama. "to je s njegovom hranom?", upitao
sam Susan. "Moda mu se ne jede. Pitat u ga." Odmahnuo je polako glavom i rekao da bi
rado aj.
Ostavivi puku Johnu, otiao sam mu odnijeti aj. Sigurno sam se kretao tiho, jer kad
sam uao u kuhinju, zatekao sam Margery, sa zadovoljnim izrazom lica, kako oblizuje prste.
Stala je kad me vidjela. Jedan joj je prst jo bio u ustima, razrogaila je oi. Trebao sam
prosvjedovati. Umjesto toga, nasmijao sam se, a ona je izvadila prst iz usta i pridruila mi se.
"Pst! To je naa tajna," rekao sam, sipajui aj u alicu. Stavio sam u njega jednu punu
licu eera, no mlijeko nisam.
"Prije no to odnese lampu, Margery... Jo uvijek ti se sjaji oko usta od masti."
Ostavio sam je dok je estoko trljala usta.
Svi su bili izvan spremita kad sam se vratio s ajem. Stigao sam na vrijeme da ujem
Westlakea kako ih pita to se zbilo s McBeanom. Jackie je objasnila da je pobjegao. Dodao
sam aj unutra, potom je Westlake zatvorio i zakljuao vrata. Primijetio sam da je netko
obzirno donio veliku nonu posudu.
"Drago mije da se McBean nije vratio ovamo," rekla je Susan kad sam se zaustavio prije
no to sam krenuo niz stepenice.
"Ne udi me to nije. No pitam se kamo li je otiao." Stisnuo sam joj ruku u znak
ohrabrenja. "Kako god, nee nam vie stvarati probleme, stoga ga zaboravi i lijepo spavaj."
Probudio sam se sljedeeg jutra neto iza sedam osjeajui se, ako ikako, loije nego
prethodne veeri. Krevet je bio udoban; no ipak me sve boljelo. Provirio sam kroz prozor.
Vani je bio mrak i jako je snijeilo pa sam otpuzao natrag pod topli pokriva i pokuao
ponovno zaspati. Nakon dvadeset minuta odustao sam od pokuaja i ustao. Dok sam oblaio
hlae, uo sam zvukove iz kue, to je znailo da su ostali ustali. Nikakav se zvuk nije uo iz
Johnove sobe, odmah pokraj moje, pa sam pretpostavio da jo spava.
Oprao sam se i obukao svoju razderanu i prljavu odjeu te se zaputio prema kuhinji.
Westlake je bio tamo, dotjeran. Jednim pogledom je procijenio moj izgled. "Dobro jutro,
Harry. Ostavio sam hrpu donjeg rublja, arapa, koulja i hlaa u dnevnoj sobi, pa se poslui
nakon doruka. Gore su brijai, baterijski i obini, ako se eli obrijati."
Zahvalio sam mu iako je brijanje bilo gotovo zadnja stvar koju sam elio uiniti. Jo
uvijek na pola budan, bio sam mrzovoljan.
Ule su ene i za njima Bob.
"Kako je Yaffe?", upitao je Westlake.
"Nemirno je spavao. Treba mu hitno lijenik."
"Poznajem dvoje koji ive u Brookfieldu. Vidjet u nakon doruka to mogu uiniti."
ene su se komeale uokolo, punei ajnik, postavljajui stol, pripremajui hranu. Nije
mnogo hrane ostalo i vrlo je vjerojatno da e doruak biti na zadnji zbiljski obrok dok ne
poveamo zalihu. A to nismo mogli dok ne saznamo gdje e zalihe drati.
41
"Hoe li moi dorukovati?", upitala je Susan spretno pravei prepeenac drei ga
nabodenog na viljuku iznad vatre.
"Mislim da hoe," odgovorio je Bob. "Ako stavi na tanjur njegov dio, odnijet u ga
gore i pomoi mu jesti."
"Ti, Bobe, sjedni, a ja u gospodinu Yaffeu odnijeti obrok," kazala je Maisie.
John je uao, oito probuen mirisom kajgane i prepeenca. Pozdravljen je ironinim
klicanjem na koje je uzvratio mahanjem i naklonom.
"to emo s onima gore?"
"Mislim da mogu ekati dok mi ne zavrimo," odgovorio mi je Westlake.
Bio je to razborit odgovor koji nisam komentirao. Maisie je izala s Yaffeovim
obrokom, a mi ostali smo posjedali za stol. Malo se prialo i to uglavnom o umoru i vremenu.
Mislim da smo svi ubijali vrijeme do sljedeeg vladina priopenja u deset sati. Nisam jo
upalio radio da pokuam uhvatiti Campbellovu stanicu.
Kad smo zavrili s jelom, Westlake je zamolio Johna i mene da dovedemo zatoenike.
Dao mije kljueve i obojica smo ponijeli puke. Nijedan od nas nije oekivao probleme i nije
ih ni bilo.
Jedino to nas je napalo kad smo otvorili vrata bio je odvratan smrad ustajalog zraka i
mokrae, a nai gosti nisu bili u stanju ita uiniti osim hvatati svjei zrak. Istog mi ih je
trenutka bilo ao, no onda sam se sjetio njihovog drskog, prijeteeg stava od prethodne veeri,
i moje se suosjeanje rastopilo. Odveli smo ih hodnikom do kupaonice iza Yaffeove sobe i
zamolili Maisie da nadgleda Jackie u toaletu, dok smo mi vani uvali Leeja i Jeffreyja.
Kad su se svo troje oprali, odveli smo ih dolje. U kuhinji je bila samo Susan; ostali su po
svojoj prilici otili obavljati vlastite obveze. Uljezima sam rekao neka sjednu za stol, a Susan
im je posluila jaja, prepeenac i aj. Nitko se nije zahvalio. Susani su se objesili krajevi
usana i poela je slagati neke limenke u ormari.
"Jako su priljivi, zar ne?", kazao je John, nikome posebice. "A toliko su toga imali
sino za rei."
Lee je prestao jesti i pogledao ga tako runo da sam zamahnuo pukom u znak
upozorenja.
"I ti bi utio, Johne, da si no proveo zatvoren u kokoinjac, kao to su oni."
"Na ijoj si ti strani? Odjednom postaje jako suosjeajna."
"A ti postaje jako ratoboran bez ikakvog oitog razloga," Susan ga je odluno
prekinula. "Prestani se prepirati. Ne moemo si priutiti osobne razmirice, posebice ne one
neosnovane."
John se jednako brzo umirio kao to je planuo. "Gorljivo otkantan," rekao je, smijeno
gestikulirajui rukama.
Pitao sam se je li stvarno bio toliko ravnoduan u svezi sitnog incidenta koliko se inio.
Svi smo bili stranci koje su okolnosti spojile, normalno je da povremeno dode do trzavica,
iako se Westlake pobrinuo da budemo zauzeti razmiljanjem o puno vanijim problemima.
Kad je trojka zavrila, odveli smo ih u dnevnu sobu. Susan je dola za nama. Ostali su
ve bili tamo. Na dnevnome svjetlu soba je bila prekrasna. Debeli tepih bio je neto izmeu
pniske i indigo plave, a bijeli su tepisoni bili pomno, jako dojmljivo, postavljeni uokolo.
Zidovi su bili bijeli, a visoki strop blijedo siv s pozlaenim strukturama kakvi su bili i okviri
za slike.
Draestan kamin na jednome kraju bio je okruen dvama velikim udobnim naslonjaima
u toplo sivoj boji; Nasuprot njih stajao je kau. Kod prozora se nalazio rolo pisai stol, s dva
stolca ravnih naslona sa svake strane.
S obje strane prozora visjela su dva originalna Turnera, njihove nezemaljske boje, kao iz
sna, unosile su udesnu toplinu u hladnou sobe. Iznad kamina visio je veliki uljani portret
njene, tamnokose ene u satenskoj haljini boje ostrige. Niz crtea starih japanskih mostova u
olovci i tuu protezao se du treega zida. Vidio sam mnoge prave mostove za vrijeme svoga
posjeta Japanu, s egzotinim nazivima poput Most zmaja koji plee i crtei su ih zorno
prikazivali.
42
Svi su zurili uokolo, kao da su bili u obilasku otmjene kue i eljeli si u potpunosti
isplatiti cijenu ulaznice. Moda su nam prekrasni predmeti u sobi pomogli raspaliti
prohladenu eravicu due, ili kako god se zvala ta sr, bit ljudskog bia. Bar smo na trenutak
pobjegli od najneposrednije stvarnosti.
Westlake je stajao leima okrenut kaminu, na licu mu se oitovalo zadovoljstvo koje je
vidio u izrazima ostalih u sobi. ena na portretu kao da mu se odozgo smjekala. Nitko nije
sjedio. Poput mene, svi su ekali da se neto dogodi. Tek je prolo devet i trideset i skoro je
bilo vrijeme za vladine vijesti iz Southamptona. Moda e uskoro biti i priopenje
Campbellovih ljudi. Upalio sam radio i pojaao tako da ga ujem a da ne ometam ostale.
Meteoriti su sporadino padali od jutra, ali nijedan preblizu kue. Zemlja je sigurno
prola kroz najgori roj, iako e oni ratrkani, od kojih su mnogi dovoljno veliki da prouzroe
znatne tete, nastaviti padati dok na planet ne proe kroz roj u potpunosti.
"Hoete li, molim vas, prii i sjesti," pozvao nas je Westlake. John, Bob i ja smo
odmakli kau etverosjed i pribliili ostale stolce tako da smo napravili polukrug oko njega.
etiri krasna draa za papire leala su na drugom niskom antiknom stoliu koji nisam prije
mogao vidjeti od kaua. Svi su imali cvjetne motive. Jedan je posebno privukao moju
pozornost: jednostavnog dizajna s dalijama. Poao sam nesigurno rukom dotaknuti ga. Ako je
bio original, bio je izuzetno rijedak.
Westlake se osmjehnuo. "To je pravi Clichyjev dra za papir. Kupio sam ga na
buvljaku u Paisleyju. Podigni ga i vidjet e datum na dnu, 1843. godina, i inicijale "CL". Na
nekima pie itav naziv. Ova dva su St. Louis, a posljednji Baccarat, svi kupljeni u malim
duanima."
Sjeo sam dirajui Clinchyjev dra dok se on obratio grupi, sada smireniji zbog naeg
kratkog razgovora. Ostao je stajati. Jackie je sjedila u visokom naslonjau njemu zdesna,
pokraj nje na stolcima sjedili su njeni drugovi. Nae tri ene zauzele su kau, dok smo ja i
druga dvojica dopunili drutvo.
"Prvo to moramo odluiti," zapoeo je Westlake, "je sudbina naih mladih prijatelja."
Pogledali su ga mrano kad je nastavio: "S moje toke gledita oni su proigrali ansu da
ostanu s nama. Iako je ovo moj dom, normalne okolnosti ne mogu se primijeniti na sadanje.
Kako se ovo tie svih vas, elim da glasate tako da podignete ruku ako mislite da ih trebamo
izbaciti." Westlake je podigao svoju ruku za primjer svima nama. Bob, John, Susan i Margery
brzo za njim.
Ostali smo Maisie i ja. Ona je sjedila vrlo mirno, gledajui u Jeffreyja, a ja sam mogao
samo nagaati to joj prolazi kroz glavu. Iako nekim meusobnim, preutnim dogovorom
nikada nismo spominjali svoje obitelji, moda ju je podsjeao na sina, pa ju je to sprjeavalo
da donese brzu odluku. No to je mene zadravalo? Trebao sam biti jedan od prvih koji bi
glasao za izbacivanje naih neeljenih gostiju. Razlog je moda sjedio nasuprot mene.
Jackieno lice je izgubilo svoj hladan, zastrauju izraz. Sjedila je u naslonjau nagnuta
prema naprijed, nada joj je plamtjela u oima. Zubima je zabrinuto grizla donju usnicu.
Odvratio sam brzo pogled i preao pogledom po grupi. Susan se mrtila.
"Harry? Maisie? Uskoro e priopenje, a moramo ovo rijeiti." Westlakeov podsjetnik
bio je moan poput naredbe.
"Glasajte i rijeimo ih se," ree John otresito. "Ne moemo ih hraniti niti im moemo
vjerovati."
Prije no to smo Westlake i ja uspjeli ita uzvratiti, Maisie je rekla tvrdoglavo: "Ne.
Mladi su i nemaju kamo, mislim da ih trebamo ostaviti u grupi."
"Prestani razmiljati srcem i upotrijebi mozak," John e podrugljivo. "Onaj tamo, Lee,
ubio bi bilo koga od nas za koricu kruha." Prepredeni ton se provlaio njegovim glasom. "I ne
mislim da bi se Susan i Margery osjeale sigurno u njegovoj blizini."
Oita manipulacija enskim strahom uzrokovala je njihovu eu podrku njegovim
stajalitima i vatrenu opu diskusiju, s Westlakeom koji je vikao da se stiaju.
Odjednom se Lee poput rakete izbacio iz stolca i bacio se u Johnovu smjeru, lica
napetog od mrnje.
Jackie je viknula. Margery vrisnula.
43
Antikni se stol prevrnuo i drai za papire su poletjeli na sve strane. Naglo su me
odgurnuli s puta i zavrio sam na tepihu.
Lee je krivo procijenio svoj skok. Johnove oi su bile nemilosrdne kad je uhvatio
posrnulog Leeja jednom rukom i podigao drugu poput mesara koji vitla sjekirom.
Shvatio sam da je namjerno isprovocirao Leeja kako bi ga napao s namjerom da ga
ubije. Oajniki sam se bacio, uhvatio Johna za lijevi gleanj i povukao.
Dvojica mukaraca su se estoko sruila na mene tako da mi je dah zafukao pri izlasku
iz plua. Nastavili su se tui, a ja sam se pokuavao iskobeljati. uo sam dva tupa udarca i
tua se okonala. Leeja i Johna su odvukli. Susan mi je prila dok sam dolazio do daha
podiui se. Jackie je njihala Leejevu glavu u svome krilu. Na elu je imao gadnu kvrgu.
Johna, u slinome stanju, njegovala je Maisie, skrbno ali negodujui.
"To," primijetio je Westlake, trljajui palcem po Baccarat drau, "prilino mijenja
situaciju."
U momentalnoj tiini koja je uslijedila zauo se slabi zvuk radija.
Glava deveta
Bob je pojaao glasnou i povremena aktivnost stanice je minula dok smo sluali.
"Ovdje vladin krizni odailja, Southampton. Broj, veliina i uestalost meteorita u
Britaniji se smanjila od naeg posljednjeg javljanja. Sir William Barry, astronom u
Kraljevskom observatoriju, rekao je da se ini da je Zemlja prola kroz dio roja s najveom
koncentracijom velikih meteorita. No, kako taj roj nije od ranije poznat, veliki meteoriti i
dalje mogu padati...
...Humanitarne operacije su vrlo intenzivne u itavoj zemlji. Hrana, odjea i medicinske
potreptine distribuiraju se iz posebnih sredita; dok se preostali smjetajni kapaciteti
popunjavaju. Jedinice vojske pod zapovjednitvom Kraljevskih inenjera podiu privremena
sklonita i pokuavaju popraviti elektrine vodove...
...I dalje nemamo vijesti iz kotske. Svi pokuaji komunikacije s Regionalnim sjeditem
vlade zavrili su neuspjehom, u Southampton nije pristiglo nikakvo priopenje. Jedinice ..."
Zaulo se glasno cvranje, nalik na prenje kobasica i potom se radio ugasio.
Gledali smo jedni druge razoarani, u oaju. "to je uzrok tome?", upitala je Maisie
pregledavajui Johnovu glavu.
Odgovorio sam automatski: "Veliki meteorit se vjerojatno pribliio, ostavljajui iza sebe
ioniziranu stazu koja je otklonila radio signal negdje drugdje. Sretni smo to smo uope ita
uli."
"I zato, pretpostavljam, Southampton nije uhvatio Campbellovo priopenje?"
Kimnuo sam glavom. Westlake, jo uvijek drei u rukama dra za papire, nastavio je:
"Kao to rekoh, situacija se sada izmijenila. Jackie, ti i tvoji prijatelji moete ostati. Ali vas
upozoravam: neu imati razumijevanja ni za kakve probleme od bilo koga od vas. Kad ti se
brat osvijesti, pobrini se da to shvati. I Johnu u rei isto. Sad idem u Brookfield pokuati
pronai lijenika. Bob, Harry, drite strau i ne skidajte pogled s oruja ili zatoenika."
Izaao je iz sobe. Par minuta kasnije vidio sam ga kroz prozor kako odlazi prema cesti.
"Idem opet posjetiti Yaffea," rekla je Maisie i izala.
"Ovo se pretvorilo u straan nered" komentirao je Bob, ali zapravo nije gunao. Uhvatio
sam ga kako sa strane pogledava Jackie, no ona je bila prezauzeta da to uoi. I ja sam bio
svjestan Susanina pogleda na sebi. Nisam se obazirao na to ve sam gledao du puke ni u to
posebno.
"Hej!", uskliknuo je Bob. "Prestani time mlatarati." Odgurnuo je cijev puke.
"Oprosti," rekao sam banalno, zadovoljan svojom malom diverzijom, "glupo od mene."
Bob se tajanstveno nasmijeio. Potom je rekao, ne neljubazno: "Uz ove na naoj brizi,
pljaka hrane je sada neodlona."
"Samo to ne znamo gdje su skladita."
"im ujemo Campbellovo sljedee priopenje, znat emo."
"Istina. Ti poznaje ovaj kraj. Ima li ideju gdje bi mogli biti?"
44
John je zastenjao. Htio je podii glavu, zatreptao je oima i sruio se natrag.
Margery je kazala: "Zar ne bi trebali neto uiniti?"
"Trebali bi," uzvratio je Bob, "ali to? Kako god, zasluio je sve to je dobio, izazvao je
neprilku i sad imamo jo troja gladna usta." Ovoga puta nije gledao u Jackie.
"Imam osjeaj da e Westlake od njih traiti da zarade svoju komociju," rekao sam. "No
nee biti jednostavno. Posebno sada, trebali bi vjerovati svima u grupi, umjesto da motrimo
na neke svo vrijeme."
Jackie je progovorila. "Lee - ili bilo tko od nas - nee vie stvarati probleme. Jamim
to." Zvuala je jako krotko.
"Sigurno ima veliki utjecaj na svog brata," kazala je Susan.
"Da."
"Onda si ti odluila da Lee provali i zaprijeti nam ubojstvom." Jackie je zurila u Susan.
"Tako je. Sada sam odluila da vie nee biti problema."
"Jako ljubazno od tebe," Susan je zajedljivo uzvratila. "I kako moemo znati da se nee
ponovno predomisliti, ako ti tako neto bude pasalo?"
Bob i ja smo izmijenili sva-srea-da-to-nisam-ja poglede. "Ne moete. Samo kaem da
emo se pristojno ponaati. Nisam rekla do kada."
"Imamo tigricu za petama," primijetio je Bob; u njegovim rijeima nije bilo
neozbiljnosti.
Jackie ga je oinula pogledom koji bi skinuo boju sa zida.
"Mislim da u poi gore i pripaziti na okolicu," rekao je Bob uurbano iako sam osjeao
da ga djevojka jako privlai. I mene je malice uznemirila.
John je ponovno zastenjao i sjeo kao da su mu kosti od eera. Jednom se rukom
pridravao da ne padne, a drugom je oprezno dotaknuo glavu. I Lee je poeo dolaziti k sebi.
"Kriste!", promrsio je John kad je otkrio svoju novu kvrgu, "to me udarilo."
"Klasino pitanje. Jako vrijedan dra za papire," kazao sam.
"I zato bih se trebao osjeati bolje," uzvratio je kiselo i poeo se, omamljeno, pridizati.
Nisam mu pokuao pomoi. Imao sam puku i nisam znao to bi mogao uiniti ako mu
se pribliim. Znao sam da bi Westlake elio da pripazim na njega. A morao sam i sebe uvati.
to sam uope znao o bilo kome od njih? Nita. Veina u grupi je ve pokazala neugodne
strane svojih karaktera - to se i oekivalo - no zabrinjavale su me one koje su jo bile
skrivene.
Sljedei dani i tjedni e nas gotovo sigurno ogoliti poput luka, sve do nae sirove
unutranjosti. Osmjehnuo sam se mrko sam sebi; ja sam bio taj koji je, ne tako davno, govorio
o povjerenju. Sada sam sumnjao u sve. Taj osjeaj moe biti zarazan. Ako prestanemo
vjerovati jedni drugima, izgubljeni smo. Prisilio sam se prijei s negativnih u pozitivna
razmiljanja.
"Polako," savjetovao sam Johnu dok je teturao. "Bolje da sjedne. Dobio si dobar
udarac." Odveo sam ga do naslonjaa.
"Kao da ne znam." Zvuao je vie potiteno nego ljutito.
Lee se uspravio u drugom naslonjau, dvojica su boraca sjedila drei se za glavu i
bijesno se gledajui.
U takvu stanju nisu bili sposobni nastaviti s neprijateljstvima, no kazao sam: "Nadam se
da neu morati uiniti nita zbog ega ete vas dvojica zaaliti. Samo se pristojno ponaajte, a
ja u se pobrinuti da se togod nae da vam ublai glavobolju. Margery - u kui bi moralo biti
konjaka ili viskija. Hoe li, molim tt, otii i to donijeti? Vjerojatno je u radnoj sobi."
Osjeao sam slabo, uporno podrhtavanje kako vibrira kroz onove mojih cipela. Osjeaj
se postupno pojaavao i strah se poeo isertavati na licima sviju. Nitko se nije pomakao ni
progovorio. Tutnjava se pojaala prolaskom meteorita. Negdje se razbio prozor. Huka nam je
napunila ui i zatim je opasnost jenjala. Potom se zaulo niz priguenih eksplozija kad je
meteorit pao i podrhtavanja su prestala.
Svi su naoigled klonuli. Ja ne pijem, ali dobro bi mi tada dolo neto jako. udno je
kako radi ljudski mozak kad sam gotovo zaboravio na meteorite, uzrok sviju zala.
45
Nitko nije bio sklon razgovoru. Odetao sam do prozora, pripazivi da i dalje imam
ostale na oku. Margery je izala. Snijeg je ponovno poeo padati kroz sivo nebo, bez urbe da
stigne na zemlju. Westlake je otiao prije otprilike dvadeset minuta, procijenio sam da e mu
bar toliko trebati da stigne do sela, jo due ako je cesta oteena. Po toj procjeni nee se
vratiti sljedeih trideset minuta, a moda i vie.
Margery se vratila s djelimino punom bocom viskija i s dvije ae. Drala ih je
okrenute prema meni, a ja sam rekao smjeui se: "Nemoj im dati previe jer bi mogli
zapjevati, a to bi moglo biti gore od tunjave."
Nitko se nije nasmijao. John je izgledao nedvojbeno uljiv. Margery je dodala ae
njima dvojici i natoila im opreznu mjericu. Obojica su iskapila viski u jednom gutljaju.
"Bolje da im da jo malo," kazao sam kiselo, "nisu imali vremena okusiti prvo pie."
Susan me prostrijelila pogledom. John se napola pridigao iz naslonjaa. Na sreu, omeo
nas je glas s radija od sredine reenice.
"... nije se u potpunosti pridravalo. Kao rezultat... Ljudi... Ubijeno...
...Osmero ljudi koji su otkriveni u pljaki takoer su smaknuti...
...Strogi policijski sat je od sada na snazi. Svatko koga se nae na ulici iza dvadeset i
trideset sati bit e smaknut na licu mjesta...
...Skladita hrane, odjee i medicinskih potreptina nalaze se na sljedeim lokacijama..."
Uslijedila je lista imena, nijedno od njih nije mi puno znailo, zajedno s uputama za
prikupljanje. Nakon toga je uslijedilo jo jedno upozorenje.
"Skladita su pod jakom straom. Tko pokua neovlateno ui, bit e smaknut...
...Ovaj se odailja od sada gasi zauvijek. Sluajte i dalje priopenja s najblieg
zvunika."
"Prepredena kopilad," rekao je John divlje. "Ne ele da netko uhvati njihova
priopenja." Progunao je John: "to je s tim piem?" Popio je veliki gutljaj i potom nastavio:
"Pazite kakav su mamac bacili dajui tone lokacije skladita hrane. Pozivaju ljude da
pokuaju provaliti u njih."
Dao sam znak Margery da skloni bocu. John ju je gledao kako odlazi, no nita nije
rekao. Na licu mu se nita nije moglo iitati.
"Kad smo kod skladita, ima li koje gdje u blizini?"
"Kilbarchan," odgovorila je Susan.
Pogledao sam ju i shvatio da sam pogrijeio. Jo gore, pogrijeio sam dvaput; prva
greka je bila to sam dao Johnu piti; druga to sam skinuo pogled s njega.
Poeo sam mahati pukom uokolo, no on se jako brzo kretao, to sam ve ranije
primijetio. Pogled mu je bio divljaki, zubi stisnuti u razularenu bijesu. Snanim zahvatom
uzeo mije puku i udario me kundakom u prsa. Od udarca sam posrnuo, zahvatio nogama rub
stolca i svom silinom pao.
Sljedei trenuci bili su ista nona mora. Uporno psujui, okrenuo je puku prema
Leeju. Jackien brat sigurno je, poput mene, uvidio opasnost. Odgurnuo je Jackie sa strane i
bio spreman napasti Johna. uo se pucanj. Jackie je vrisnula. Lee se naglo okrenuo i pao na
kamin.
Naprezao sam se ustati. John je spustio puku u jednom luku. Uspio sam izmaknuti
glavu i puka me udarila u lijevo rame silnom snagom.
"Proklete budale!", uo sam ga kako vie. "Ja odlazim!"
Potrao je prema vratima i otvorio ih. Okrenuo sam se.
Bob je upravo htio ui. John se zabio u njega, no uspio se odrati na nogama i odgurnuti
se od njega, dok je Bob pao na lea. Ulazna vrata su se otvorila i John je otiao. Susan mi je
pomogla ustati. Nisam znao za koji dio tijela da se prvo primim. Bob je uao nosei svoju
puku.
"to se dogodilo?", upitao je pogledavajui preko ramena prema vratima, kao da jednim
dijelom iekuje da e John projuriti opet kroz njih.
Potom je vidio Leeja raskreenog pokraj kamina i Jackie koja je kleala nad njim,
neprestano ga dozivajui u tupom oaju.
46
"John ga je upucao?" Otiao je do njega. "Susan - odvedi Jackie. Moram mu pregledati
ranu."
Poeo je otkopavati Leejevu koulju. Margery se pojavila i bez daha pitala to se
dogodilo. Bob je gotovo zareao na nju da donese tople vode, runike, zavoje, bilo to.
Izgledajui prilino uzrujano, otila je. Jadna Margery, mislio sam, svaija kanta za smee!
Pridruio sam se Bobu. Bilo je puno krvi oko Leejeva desnog ramena i u gornjem dijelu
prsiju. Lice mu je bilo rune sivo-zelene nijanse i teko je disao. Tiho govorei tako da Jackie
ne uje, promrmljao sam:
"Nee umrijeti, zar ne? Ne izgleda dobro."
"Ne bi ni ti da ima metak u tijelu!", odrezao je Bob zajedljivo, ogolivi prsa ranjenog
ovjeka. Zacrvenio sam se.
Bob je kazao: "Oprosti, Harry. Ni tebi nije bilo lako."
"Nikome nije. Idem pogledati mogu li Margery biti od kakve koristi i pomoi."
"Ili jo bolje, zato ne ode potraiti Westlakea i lijenika? U suprotnom emo imati dva
lea na dui. I pripazi na Johna. Moda jo uvijek vreba oko kue i eka da i tebe upuca."
"Samo mi jo to treba. No, mislim da sam siguran. Htio je ubiti Leeja. Pitam se zato se
nije zadrao da provjeri je li to dobro obavio. Kako bilo da bilo, ostavit u puku tebi, za
svaki sluaj."
Margery se vratila natovarena svime po to ju je Bob poslao.
"Daj mi to," rekla je Jackie malo osorno. "On je moj brat, ja u ga paziti."
"Mogu pomoi?", ponudila se Margery, nesklona ne biti u sredita zbivanja. "Ila sam
na teaj za prvu pomo ..."
"Bravo za tebe."
Jackiena grubost okirala je Margery i ve se htjela povui kad se Susan glatko
umijeala: "Sigurna sam da bi Jackie voljela kad bi pomogla." Ona je bar shvaala kroz to
Jackie prolazi.
"Sretno," rekao sam glasno Bobu, predajui mu puku. "Veseli me to u izai iz ove
sobe pune maaka."
Odjurio sam ostavljajui Boba da se sam nosi s njihovom uzrujanou.
Zatitivi se od hladnoe to sam bolje mogao, izaao sam iz kue. Sada je jae snijeilo
pa su se Johnovi tragovi koji su vodili niz put nejasno vidjeli. Pokuavajui namjestiti
Westlakeov eir koji je bio malo uzak za moju glavu, krenuo sam prema cesti. Drvee i
grmlje s obje strane puta slabo su se razabirali na snijegom ibanom sivom svjetlu. Dok sam
se s mukom vukao, osjeao sam se poput ovjeka naputenog u drugome svijetu, osuenog na
vjeiti hod i da nikada ne stigne.
Nisam sebe doivljavao kao Leteeg Holandeza, ni zemaljskog ni kozmikog. Bilo mi je
jako hladno i predbacivao sam si to sam uope krenuo. Potom sam se tjeio milju da inim
neto za dobrobit drugih. Prolazni sjaj plemenitosti nije uinio nita da pobijedi hladnou koja
mi se uvlaila u kosti. ustro tranje je moglo pomoi, pa sam pokuao. Stigao sam do prilaza
bre, moda ak i smrznutiji, i s cipelama punim snijega.
Vidljivost je sada bila jako slaba, a snijeg mije padao u lice, bockajui kou. Spustio
sam glavu i nastavio orati po snijegu, drei se kanala s lijeve strane da ne skrenem s puta.
Nita se nije ulo osim mog paranja po snijegu. Kretao sam se poput smetnje po ahuri tiine.
Pokuao sam ponovno potrati, no ubrzo sam stao. Posljednjih nekoliko dana je uzelo
svoj danak. Koliko je prolo otkada su meteoriti poeli padati? Koliko god da sam se trudio,
nisam se mogao sjetiti. Mozak mi nije funkcionirao na tu posebnu stavku. U mladosti sam
posjetio tvornicu slatkia i sjetio se kako sam oarano promatrao tisue i tisue kolaia kako
se prevru u veliku kacu od nchrdajueg elika. Nedavni dogaaji djelovali su na moj mozak
na slian nain. Zadrhtao sam i nastavio dalje.
Konano sam stigao do glavne ceste. S lijeve je strane, mislim, most preko brane; s
desne lei Brookfield. Nisam se sjeao zavoja i zakretanja na cesti, pa sam preao na desnu
stranu i produio. Nisam oekivao nikakav promet u ovakvim uvjetima, no vjerojatniji je bio
tu nego na mirnijoj cesti pa je bilo mudro hodati po pravoj strani.
47
Proao sam samo nekoliko metara kad sam zauo buku. Stao sam i istog trenutka
zaboravio na hladnou i snijeg. Oslukivao sam. Nita. Sigurno se mozak naalio sa mnom,
pomislio sam i htio nastaviti. I opet se zaulo! Sumoran, otar zvuk. Odakle dolazi? Sad je bio
ispred mene, a onda opet iza. I to je to? Napast e me. to mi je initi? Trati? Umiriti se?
Usta su mi se naglo osuila.
Odjednom je obris izronio iz snijega i ja sam pao, mlatarajui i borei se s vlanom,
dlakavom gomilom, nesposoban se osloboditi. Oito divlji pas, moda je pobjesnio od gladi i
ozljeda. Bio sam glup to se nisam naoruao tapom. Ba kad sam pomislio da u biti uguen,
uo sam glas koji je kratko naredio, "Dolje, Sheba, dolje! Pogledajmo to tu imamo."
Ruke su me podigle.
Istresao sam snijeg s oiju.
"Moj Boe!", uskliknuo je Westlake. "Harry!"
Nisam nita mogao uiniti do li nejasno brbljati s olakanjem.
"Jako mi je ao," ispriao se drugi glas, "ponekad se zaigra. Nadam se da ste dobro?"
"Osim to sam umro od straha, da!"
Krenuli smo natrag prema kui.
"Ovo je doktorica Mathieson," kazao je Westlake. "Ronnie, doktor Harry Blackman.
Uzgred, teleskop, ne stetoskop."
Pozdravili smo se i ja sam rekao: "Sada ste potrebni vie no ikad, doktorice Mathieson."
Westlake se uznemirio. "to se dogodilo?"
Brzo sam im ispripovijedao priu o pucnjavi.
"Stephen mi je, naravno, ispriao za gospodina Yaffea. Taj Lee - je li ozbiljno ranjen,
to mislite?"
"Nemogue je znati. Bilo je puno krvi okolo. Ali se Bob - to je jo jedan iz grupe - nije
inio zabrinut."
Hodali smo ustro, osjeao sam kako mi se malo topline potkrada tijelom. Sheba je
poskakivala po snijegu, njeno uestalo udaranje o moje noge nije me smetalo.
"Pa, vidjet emo dovoljno brzo," kazala je lijenica. "Rane zadobivene pucnjima iz
blizine esto su iznenaujue lake. Puno krvi i malo ostalog."
Imao sam dojam da je zvidukala da me ohrabri, moda da se okaje zbog Shebina
damama neprilinog ponaanja.
"Brine me John, luta uokolo po ovakvomu vremenu," kazao je Westlake, vodei nas
kroz prilaz. "Moda sam trebao drukije postupiti."
"U ovom kratkom vremenu koliko te znam," rekao sam, "to je prvi put da si izrazio
sumnju u svoju sposobnost dranja situacije pod kontrolom. to se Johna tie, brine me to
ima puku. Moe nas negdje saekati i gaati."
"ivot je pun iznenaenja," komentirala je lijenica lakonski.
Nisam na to tako gledao. Vidio sam to je .22 kalibarski metak napravio Leeju i nisam
elio da se to i meni dogodi.
Snijeg je popustio kad smo se primakli kui. Susan nam je otvorila, stisnuvi mi ruku
kad sam proao pored nje. Izgledala je kao da je plakala. Westlake je uveo lijenicu u sobu.
Susan mi je pala u naruje i zarila glavu na moja prsa, ne obazirui se na snijegom
nakvaenu odjeu i poela jako jecati.
"Susan, Susan, u emu je problem?"
Odmakla se dovoljno da neto promrmlja. Jedva sam je uo. No uo sam dovoljno da
shvatim kako je Yaffe mrtav.
Glava deseta
Pridruili smo se ostalima u sobi. Leeja su polegli na kau i doktorica Mathieson ga je
pregledavala. Jackie je zabrinuto stajala pokraj. Svi ostali su tumarali okolo ekajui da se
neto dogodi. Westlake je tiho razgovarao s Maisie. Kad sam ostavio Susan s Margery, otiao
sam do prozora da vidim to se dogodilo s Yaffeom.
48
"Maisie je rekla da je umro prije nekih tridesetak minuta. Izala je iz sobe nakratko. Kad
se vratila, bio je mrtav."
Nastavila je priu. "Nala sam ga napola van kreveta, kao da je pokuao ustati. Trebala
sam biti tamo. Umro je sam." Oi su joj se caklile od suza.
"Uinila si sve to si mogla," tjeio ju je Westlake. "Ako je itko kriv, onda sam to ja.
Trebao sam ranije dovesti lijenika."
Doktorica Mathieson je prila. "Treba ga operirati: metak mu je jo u tijelu. I ne smijete
ga pomicati. Izgubio je mnogo krvi. No, nemojmo gubiti vrijeme. Stephen, elim da tu
donesete stol, neka bude vrst. Nema anestezije pa e mi trebati viski ili konjak." Na prstima
je nabrajala sve nune stavke. "Dva otra noa, runike, toplu vodu, zavoje, ako ih ima. Idem
gore pregledati umrlog. Organiziraj mi to brzo."
Otila je prije no to smo ita uspjeli prozboriti.
Westlake je rekao: "Bobe, Harry, odgovarajui stol je u kuhinji. Hoete li ga, molim vas,
donijeti gore? Margery, Susan, mislim da ete biti izvrsne asistentice doktorici Mathieson.
Znate to treba. Usput, u kuhinji su neke kute. Siguran sam da e trebati. Harry - povedi
Jeffreyja sa sobom. Izgleda kao da bi mogao podnijeti malo tekog rada."
Trei lan bande poao je nerado, mrzovoljno stisnutih usta.
Dok smo odlazili prema kuhinji, Bob ree beutno: "Ba smo sretni to smo si
natovarili ove na vrat: prepredenu djevojku snanih misli, ranjenika i besposliara. Imat emo
problema. Poinjem misliti da je John - gdje god da je - imao dobru ideju."
"To zvui poput Hillaryjeve filozofije; nita se njome ne rjeava."
"Moda ne. Ali znailo bi tri usta manje za prehraniti. Morat emo brzo nabaviti hranu a
to nee biti lako."
Uli smo u kuhinju i poeli se rvati sa stolom. Bio je velik i teak, morat emo se
napregnuti iz sve snage da ga odnesemo u sobu. Razgovor se prekinuo dok smo manevrirali
njime kako bi ga iznijeli iz kuhinje. Uspjeli smo nakon pet zapuhanih minuta i stali se
odmoriti.
"Sigurno je raen u kuhinji," Bob je hriptao briui znoj s ela.
"Nastavimo," rekao sam.
S puno udaranja i lupnjave stigli smo na vrata ba kad se doktorica spustila s kata.
Pridrala nam je vrata dok smo unijeli stol. "Molim vas, postavite ga po duini uz prozor,"
uputila nas je.
"to je bilo Yaffeu?", upitao je Westlake.
"Srani udar. Nita ga nije moglo spasiti. Rekla bih da je imao bar jo dva ne tako
davno, u protekloj godini. Dani su mu bili odbrojani. To je u redu, hvala."
Zapuhani, zavalili smo se u stolce, dok se doktorica pripremala za hitnu operaciju.
Maisie je prostrla plahtu na stol i ekala s drugom prebaenom preko ruke. Kad je doktorica
Mathieson bila svime zadovoljna, zamolila je Boba i mene da doguramo kau blizu stola.
"Sad slijedi kakljiv dio. elim da podignete pacijenta na stol. Jedan neka ga uhvati za
glavu, drugi za noge. To je to. Pridrite ga vrsto, ali njeno."
Pokuavajui svemu dati prizvuk normalnosti, uspijevala je smiriti nau nervozu.
Lee je bio lagan i nije ga bilo teko podii na stol. U sobi se ulo samo njegovo teko
disanje. Smjestili smo ga i Maisie ga je prekrila drugom plahtom. Oi su mu bile otvorene no
otupjele od boli. Koa mu je bila siva, sa ivim crvenim mrljama na obrazima. Usne su mu se
pomicale bez zvuka.
Stephen je odmaknuo sve mukarce s puta. Mathieson ga je zamolila da podigne
Leejevu glavu.
"Kimni glavom ako me razumije. Izvadit u ti metak."
Kimnuo je.
"Bit u to je mogue bra i njenija." Kimnuo je.
"elim da ovo popije."
Doktorica Mathieson je natoila viski u alicu. Prinijela ju je Leejevim ustima. Nakon
par minuta doktorica je rekla: "Gotov je." Operacija je zapoela.
49
Westlake je pozvao Boba i mene do kamina. Sloio je stolce oko antiknog stola, na
sreu neoteenog u tunjavi. Na njemu je rairio kartu, a njene kutke privrstio s
neprocjenjivim draima za papire.
"Mi smo tu," rekao je pokazujui prstom toku na karti. "Najblie skladite hrane i
potreptina je tamo, u Kilbarchanu, u tvornici papira. Nee biti teko stii do tvornice, no bit
e problem ui u nju sa stranje strane." Poeo je crtati na komadu papira. "Kao to je za
oekivati, tvornica je u blizini vode. Duboka, ali ne preiroka rjeica tee iza tvornice i morat
emo ju prijei. S druge strane rijeke je mreasta ograda, visoka i strma. Zgrade praktiki
gledaju na rjeicu. S lijeva na desno je veliki skladini hangar izgraen prije par godina, s
uredima na katu koji se spajaju s prvotnim uredima. I zatim slijedi sama tvornica. Jo se jedan
skladini hangar nalazi izmeu tvornice i glavne ceste."
Sluali smo ga i pratili, govorio je polako, skicirajui vjetim pokretima. Nacrtao je
poloaj tvornice u odnosu prema cesti. Oko stotinu metara s desne strane glavnog ulaza
nalazilo se krianje. "Savreno mjesto za kontrolni punkt," rekao je Westlake.
Pogledao sam doktoricu. Radila je u tiini okruena enama.
"Zbog toga e biti nemogue ui s prednje strane. Zapravo, poloaj cesta oko sela
onemoguava neprimjetno pribliavanje tvornici. No, kad jednom doemo u blizinu tvornice,
postoji vie moguih ulaza."
"Sigurno e stranju stranu jako osigurati, ako je kroz prednji ulaz tako teko proi kako
kae?", prigovorio sam.
"Ni ne znamo gdje e drati hranu i potreptine. Mogli bi izgubiti puno dragocjenog
vremena traei."
"To su rizici koje moramo preuzeti ako elimo preivjeti. Jedina alternativa nam je
predati se Hillaryju da bi dobili hranu. Na crteu sam oznaio mjesta za koja mislim da su
najvjerojatnija. Morat e izbaciti papir i otpad kako bi napravili mjesta za koliinu zaliha koje
e imati."
"Pretpostavimo da sve bude uspjeno," ree Bob, "kako emo iznijeti robu?"
"U kui je mnogo kufera, torbi, vrea. Uzet emo njih."
"Moj Boe," Bob je glasno izdahnuo, diui obrve.
Westlake se nije obazirao. "Sada - kako doi do tamo. elim da nauite put napamet u
sluaju da se razdvojimo."
Ili nas uhvate, ili ubiju, dodao sam u sebi. Pothvat je zvuao izuzetno opasno, s malim
ansama za preivljavanje. elio sam imati malo Westlakeovog zanosa. On je ponovno
preivljavao epizode iz Pokreta otpora za vrijeme zadnjeg rata. Ja nisam imao takvog iskustva
na koje sam se mogao osloniti.
Posebno sam paljivo sluao to je govorio i pratio put.
"Malo se ide uzbrdo pa nizbrdo. Ako se budemo drali zajedno, bit e lake. Ii e nas
estero. Nas trojica, Jeffrey, Susan i Margery."
"Zar djevojke ne bi tu bile sigurnije?"
"Bi," odgovorio mi je. "No moramo pribaviti hrane to je vie mogue u ovoj provali, a
dvije e ene pomoi nositi. Maisie e ostati tu, kao i Jackie."
"Nije mi to drago," ree Bob. "Maisie nee biti sigurna. Bolje da povedemo Jackie sa
sobom."
"Ne mislim da e htjeti ostaviti brata, a i kakve bi koristi imala od toga da izaziva
nevolje dok nas nema? Ne, mislim da je moj plan bolji."
Mathieson nam je prila, briui ruke u runik. Na bluzi je imala par kapi krvi.
"Gotovo je. Bit e slab par dana. Ako se bude odmarao, bit e dobro. Ostavite ga na
stolu dok se ne probudi - to moe potrajati nekoliko sati - onda mu ovdje spravite krevet. Ne
dajte mu da se kree ili pokua ustati. I mora biti u toplom. Vratit u se sutra da vidim kako
je."
"Neto e pojesti prije nego to ode. Dame sada pripremaju jelo. Bit e to na
posljednji poteni obrok ako uskoro ne pribavimo zalihe."
"Valjda ne planira uiniti neto nepromiljeno, zar ne, kao na primjer, provaliti u duan
s hranom?"
50
"Nikad ne inim nita nepromiljeno. Odgovor na tvoje pitanje je, ipak, potvrdan. Imam
neto iskustva u takvim stvarima."
"To je bilo davno, Stephene." Doktoriina podsjetnica je bila otra, iako njeno izreena.
Westlake je bio miran. "U osnovi nam ostaju isti problemi. Jednostavno moram pronai
pravo rjeenje za ovu posebnu situaciju. Nema druge alternativne akcije. Moram poboljati
ovu. Mogli bi poeti jesti jedni druge, ili sjediti i umrijeti od gladi, ili se ak predati
Hillaryju."
Mathieson se namrtila i nita nije kazala. Westlake je bio nepobitan na najugodniji
mogui nain, kao to smo svi mi znali i nisam mogao zamisliti da mu itko ita zamjeri.
"Mislim da bih trebala poi ..." zapoela je lijenica kad je Margery ula kako bi
Westlakea pitala ima li jo kakvih stolnjaka.
"Nai e stolnjake za kartanje gore u ormaru," kazao je Westlake.
"Hvala. Skoro smo gotove."
"Pomoi u ti sa stolnjacima," ponudio se Bob naputajui sobu.
Mathieson i Westlake su stajali pokraj prozora, promatrali su snijeg koji je padao i
razgovarali. Pridruio sam im se.
"Jeste li ve odluili to emo s Yaffeom? Nije ba da ga moemo zauvijek ostaviti
gore."
"Ba smo raspravljali o tome," ree Westlake. "Morat emo ga pokopati. Na dnu vrta je
komadi obrasle zemlje pored kanala koji ju odjeljuje od polja. Tamo je nekoliko stabala; bit
e to lijepo mjesto."
"Napravit u smrtovnicu. Neka sve bude u skladu sa zakonom za vrijeme u kojem e
zakon i red ponovno biti uspostavljeni."
"Vi, doktorice, priate kao da je ovo kratki prekid normalnog toka stvari. ivot e se u
mnogoemu promijeniti u sljedeih par godina, a mnogo tota e se morati promijeniti
zauvijek. Zemljopis i, vjerojatno, klima svijeta nikad vie nee biti ista, a te e se promjene
dobrano odraziti na na ivot i na nae drutvo."
"Vjerojatno ste u pravu. Ali odreeno je olakanje i snaga u sposobnosti slijeenja dobro
utabane rutine, pa kakav nas god usud zatekne."
"Trebat e mnogo vie od nekoliko meteorita i par siledija u odorama da promijenimo
nae navike," smijao se Westlake.
Susan je zagalamila da je jelo spremno.
"Dobro, Jackie i Jeffrey, doite."
"Radije u ostati ovdje s Leejem," kazala je Jackie.
"Bit e on dobro, djevojko. ula si to je lijenica rekla. Sada doi i neto pojedi,
osjeat e se bolje," kazao je Westlake.
Divio sam se njegovoj velikodunosti i nadarenosti za uvjeravanje. Bio je odvjetnik,
oito jako uspjean, a te kvalitete su bile osnova njegova arsenala. Nisam ga dugo poznavao,
no nagaao sam da su to temeljne osobine njega kao ovjeka. One bi se manifestirale bez
obzira kojim se poslom bavio.
Jackie se unato svom tmurnom raspoloenju osmjehnula i uinila to joj je rekao.
Dok smo ili hodnikom, Westlake je kazao: "Trebat emo neki lijes zaYaffea. Ide li ti
ikako s ekiem i avlima? Nai e gomilu dasaka u garai. Nee mu trebati veliki. Nema
sumnje da e ti Bob pomoi. Lijepo, to je rijeeno. Oh, kako sam gladan. Idemo uivati u
kulinarskome umijeu dama."
to sam mogao rei? to se imalo za rei?
Sijeli smo za stolove. Netko je pronaao stolnjake. Zaudno je bilo kako se par jaja i
neto graha uspjelo razdijeliti na nas devetero. A bilo je i aja, s mlijekom i eerom, kako je
tko htio, ak i tanki namaz maslaca na kruhu. Svatko je dobio svoju porciju.
Nakon jela, Bob i ja smo zapoeli obavljati dodijeljeni nam zadatak. U garai je bio
radni stol. Bob je izmjerio Yaffea i zajedno smo ekiima izudarali upotrebljivi koveg.
Potom smo iskopali grob na dnu vrta u sjeni hrastova stabla, koji nas je zaklanjao od snijega
dok smo radili. Vidljivost je bila svega nekoliko metara.
"Dok god ovo traje, neemo moi u pohod na hranu."
51
"Ne vjeruj u to, Bobe. Ako Westlake odlui, on moe uvjeriti svakoga da uini svata."
"Primijetio sam to." Iskopao je jo zemlje. "To bi trebalo biti u redu, mislim." Naslonio
se na lopatu i buljio u rupu. "Kakav kraj."
Odvukli smo se natrag u garau i unijeli lijes u kuu. Margery, Maisie i Susan su jo
uvijek bile u kuhinji i razgovarale za jednim od stolova. Jeffrey je prao posue i bio silno
ogoren zbog toga.
Razgovor se naglo prekinuo kad smo unijeli lijes unutra. Primitivni strah od smrti je
uznapredovao na svim licima. Mladi je ispustio tanjur, ime je pomogao razbiti raspoloenje.
"Trebat e nam plahta," rekao je Bob Maisie.
"Da. Pitat u Stephena."
"Bolje da ga odnesemo dolje," predloio sam kad smo unijeli lijes u hodnik. "Bilo koji
drugi nain bio bi prenezgodan i preteak."
"Malo nas previe ima, zar ne?"
"Pretpostavljam da da," rekao sam umorno. Maisie se pojavila s plahtom i krenula uz
stepenice. "Mislili smo odnijeti ga dolje ..."
"Oh." Svo njeno neodobravanje bilo je saeto u tom jednom uskliku.
"Gore," rekao sam Bobu.
Ubrzo smo obavili posao i zabili avle u poklopac. Borili smo se na stepenicama, no u
konanici smo uspjeli. Westlake, nosei Bibliju, predvodio je ozbiljnu malu procesiju, van
kue i na snijeg.
Ceremonija je bila kratka i dostojanstvena. Kad je zavrila, Bob i ja smo priekali dok je
Jeffrey zakapao grob. Bob ga je natjerao da oisti lopate kad je zavrio. Svake je minute
postajao sve mrzovoljniji.
"Ovoga emo morati drati na oku," upozorio sam Boba kad smo krenuli prema kui.
"Ne ini mi se tako bezazlen kako izgleda."
Glava jedanaesta
Snijeg je i dalje gusto padao. Iza prozora je bio viroviti, nevieni svijet, neto kao iz
napola zaboravljenog sna. Proveli smo vei dio kasnog poslijepodneva odmarajui se,
spavajui, ljenarei. Bob i ja smo naizmjence spavali. Nijedan od nas nije vjerovao Jeffreyju,
iako nismo mogli vidjeti nikakvoga smisla u tome da izaziva nevolje, bar ne sada.
Susan i ja smo skuhali aj oko est sati. Mlijeka vie nije bilo, ali bilo je jo eera za
one kojima je bio potreban. Obrok je bio oskudan: kruh, maslac, sir i marmelada, sve u malim
koliinama.
Westlake se natmurio kad mu je Susan rekla da vie nema hrane. "Sada nam nema, nego
krenuti u krau."
"Pogledaj kakvo je vrijeme," bunio se Bob. "Odmah emo se izgubiti."
"Neemo ako se budemo drali zajedno. A i na naoj je strani element iznenaenja.
Ljudi s kojima emo imati posla ne vole snijeg nita manje od nas. Bit e prezauzeti
pokuavajui se zagrijati i nee biti toliko oprezni. Ne oekuju da e se itko pribliiti tvornici
dok se vrijeme ne popravi. uli ste stoje Susan rekla, nemamo hrane. Tko zna koliko e snijeg
jo padati. Zar eli da u meuvremenu tu sjedimo i gladujemo."
"Dok god imamo vode, moemo izdrati."
"Dobro. No ne znamo koliko e jo cijevi ostati neoteene, a moemo pohraniti samo
ogranienu koliinu. Imamo dovoljno aja. Ako pokuamo opstati ni na emu osim na tome,
uskoro emo biti preslabi da poduzmemo akciju. I, takoer, imaj na umu da nas svakoga
trenutka mogu tu otkriti, bilo Hillaryjevi ljudi bilo putujua banda u potrazi za hranom i
orujem. Ja sam da idemo. to kaete vi ostali?"
Pitao sam: "Koliko imamo do tvornice preko polja?"
"Oko dva kilometra."
"Ne ini se puno."
Traio je prikrivenu sumnju u mojim rijeima. "Nisam rekao da e biti jednostavno.
Moda e nekog od nas ubiti."
52
"Moemo tu sjediti i prepirati se dok se ne skrhamo od umora. Ja idem."
Otvoreno me ispitivao pogledom uz odobravanje. "Bob?"
Sada nije bilo oklijevanja. "Raunaj na mene."
Westlake se okrenuo prema Susan i Margery. "Objasnio sam da emo morati pribaviti
to je mogue vie hrane u ovoj jednoj provali. Pomoglo bi da vas dvije poete s nama kako
bi ponijele dio plijena. Vrijeme je jako loe, pa ako ne elite ii, nema veze."
"Ja idem. Jednako sam s vama kao i svaki mukarac," rekla je Susan, lagano mi se
osmjehnuvi.
Margery je kimnula u znak slaganja.
"Dobro. Kreemo u dva ujutro. Ako se vrijeme popravi, krenut emo ranije. Predlaem
da se to bolje odmorite."
"Priekaj trenutak," rekao je Jeffrey, "ne elim ii u tu vau suludu pljaku ..."
"Ono to ti eli ili ne eli nije vano. Doao si mi u kuu nepozvan. Samo zato to je
Lee ranjen doputeno vam je ostati. Uivali ste u mojoj hrani i u mojoj gostoljubivosti. Ide s
nama i init e ono to ti se kae ili e odmah napustiti kuu. Razmisli."
"Kad bi imao s ime," Bob e zajedljivo.
"Bobe, dostaje bilo." prijekor je bio ljubazan, ali odrjeit. "I, djeae?"
"U redu, u redu, potedi me propovijedi. Uvjerio si me." Bio je mrzovoljan, na rubu
buntovnitva. Ustao je i krenuo prema vratima. "Kamo si poao?", upitao ga je Bob.
"U kupaonicu, ako nema nita protiv. Pretpostavljam da smijem." Bob je ignorirao
sarkazam.
"Naravno. Idem ja s tobom."
"Mislim da moe sam, Bobe. Nee uiniti nita glupo."
"Ali trebam ii ...", molio je uznemireno, a mi se nismo mogli suzdrati od smijeha.
"Onda priekaj dok se ne vrati."
"Ta solomonska mudrost je malo otila predaleko!", rekao je Bob cerekajui se. Ali smo
i Westlake i ja primijetili da mu je pogled ozbiljan i da mu se oi ne smiju. Westlakeov
pronicavi mozak e stalno procijenjivati situaciju, pazei na bilo kakav nagovjetaj neprilika.
Sljedeih par sati proveli smo u organiziranju. Morali smo improvizirati s odjeom koju
smo imali na sebi, iako nam je Westlake mogao dati jo odjee da budemo suhi i da nam bude
toplo. Kuferi i vree su bili poredani. kare za icu su donesene iz garae. Westlake je
postupao s ovom akcijom kao s jednom od operacija Francuskog pokreta otpora. Do jedanaest
sati je sve bilo spremno. ekanje je bio dio koji je frustrirao.
Snijeg je poeo poputati. aj je ponovno skuhan, sjedili smo uokolo i u tiini pijuckali.
Prestalo je snijeiti neto iza ponoi i Westlake je kazao da je vrijeme za pokret.
Izali smo iz kue dobro utopljeni. Nebo se raistilo i zvijezde su svjetlucale na
tamnom sijeanjskom nebu. Istoni vjetar je ibao po nama dok smo hodali prema prilazu,
snijeg se zbijao pod naim nogama s osebujnom kripom. Visoko gore tri sjajna bljeska
ibnula su po nebu i nestala.
Stigli smo do ceste i Westlake je presjekao pod kutom preko nje na drugu stranu. Proveo
nas je preko zatrpanog dijela kanala i uli smo u polja. Ispod snijega zemlja je bila izorana.
Westlake je nametnuo spori tempo, no ipak smo svi pali bar po jedanput. Prhki snijeg se dao
lagano otresti. Sada smo hodali du iane ograde. S lijeve strane se nalazio kamenolom.
Tlo se postupno uzdizalo, ograda nam je dobro dola da se ne skliemo. Vjetar je brujao
kroz otvor kamenoloma. Osjeao sam se kao da sam gol; hladnoa je probijala kroz sve.
Konano smo se uspeli na vrh brijega i Westlake je napravio dobrodolu pauzu izmeu par
stabala. Nitko nije govorio; bili smo prezadovoljni zbog predaha. Nai izdasi su sukljali u
studeni zrak. S moje pozicije bjelina se prostirala kilometrima daleko po dolini do udaljenih
planina koje su se uzdizale u mrak. Tu i tamo gorjele su velike vatre. Osjeao sam se kao
pijun koji sa strahom gleda na tabor Dingis-kana.
Westlake je prekinuo moje sanjarenje i krenuli smo niz brijeg skliui se i posrui. Tu
smo bili djelomino zaklonjeni od vjetra pa mi je ak lagano poelo biti vrue. Kad smo se
spustili, hodali smo po ravnom tlu nekih tristo metara i zatim se ponovno uspinjali i sputali
53
nebrojeno puta, to je bilo zamornije od samog uspinjanja uz brijeg. Sklizanja i posrtanja su
postala uestala.
Westlake nam je rekao da je na cilj iza idueg uspona. Na vrhu smo zastali kraj gustog
grmlja. Tvornica nije bila tako dobro osvijetljena kako sam oekivao. Bilo je mnogo
zamamnih mranih dijelova. Mjesto je najvjerojatnije i dalje bilo osvijetljeno pomou
agregata.
Zemlja ispred nas, proarana grmljem, vodila je prema rijeici udaljenoj nekih etiri
stotine metara. Zgrade su se praktiki uzdizale iznad suprotne obale. Nije bilo mnogo prostora
izmeu njih i ograde.
Sjetio sam se da nam je Westlake govorio o rijeici: uska, iroka oko dva i pol metra, i
duboka, sa strmim obalama. S ove strane se prilino lako bilo spustiti, no uspeti se na drugu
stranu, na ogradu, ba i nije. Na nekim je mjestima nagib bio gotovo vertikalan. Snijeg nam je
olakavao uoiti uleknua koje e nam moda priskrbiti uporita, mada ipak nesigurna.
Prili smo rijeci na oko pedeset metara, ostavili ene na zaklonjenom mjestu, a nas smo
etvorica krenuli dalje. Izabrali su me da prijeem prvi i razreem rupu u ogradi. Visina ima
svojih slabih strana. Trojica ostalih sakrili su se iza grmlja na rubu rijeice.
kare za icu su mi bile u depu. Provjerio sam je li sve u redu s konopcem kojim sam
ih privezao i onda se njime opasao. Spustio sam se niz obalu. Odavde se vidjelo da je na
drugoj strani obala visoka dva i pol do tri metra. Da bih imao ikakve anse uhvatiti se za icu
na vrhu druge obale, morao sam s mjesta skoiti prema naprijed i uvis. Ako ne uspijem,
zavrit u u vodi i vjerojatno privui pozornost.
Stiui se uz obalu, ba sam htio skoiti kad sam zauo glasove. Dvojica su ila prema
meni. Zadrao sam se da ne padnem, no jedna mi se noga okliznula i zavrila u vodi. Ljudi su
se pribliavali. Morao sam ostati u tom poloaju, noga do glenja mi se gotovo umrtvila u
ledenoj vodi, a hlae su upijale vlagu. Bio sam napet zbog skoka i srce mi je silno udaralo. Taj
neprirodni poloaj je iziskivao strahovit napor, samo sam ekao kad u pasti.
Stigli su do ograde, meni malo zdesna. Ako pogledaju u ovom smjeru... Hroptao sam
glasno poput cirkulara, spustio sam glavu da priguim buku. Bio sam svjestan da neu moi
jo dugo izdrati u tom poloaju; osjeao sam kako poinjem kliziti. Noga u vodi mi se
umrtvila do koljena. Mahnito sam se pokuavao odrati. Sigurno su me uli!
Potom ih je netko pozvao iz tvornice i oni su se okrenuli od ograde.
Odklizao sam prema vodi. Nesigurno uporite koje sam imao na obali poelo je
poputati. Ruka me primila za rame i povukla natrag. "Nije vrijeme za plivanje!", promrsio je
Bob iznad mene, u glasu mu se osjeao smijeh.
"Hvala. Pusti da se odmorim minutu pa u biti dobro." Naravno da neu. Naslonio sam
se na obalu, teko diui poput maratonca koji je precijenio tempo i pokuao masaom
donekle vratiti ivot u svoju umrtvljenu nogu. Bob me drao za rame.
"Spreman sam. Idem."
Napregnuo sam se i odgurnuo suhom nogom. Krenuo sam rukama prema ogradi i uspio
se uhvatiti jednom rukom dok su mi se noge koprcale traei uporite. Ba kad sam pomislio
da u se pustiti, lijevom nogom sam pronaao kamen koji je strao i ustabilio se. Dah mi je
gorio u grudima i grlu, elio sam samo zaspati. No, na to u morati priekati.
Uhvatio sam se vre za ogradu i poeo rezati icu. kare nisu bile namijenjene za
uporabu jednom rukom, to mi je u mnogome oteavalo posao.
Konano sam prerezao dovoljno veliku rupu kroz koju emo se moi provui. Odgurnuo
sam se od obale i proao kroz ogradu. Mahnuo sam ostalima. Unaprijed smo se dogovorili,
protivno njegovoj volji, da Westlake nee prelaziti rijeicu. Bob je jako taktino govorio o
godinama i teini i odvjetnik je bio nagovoren. Bob je pomogao enama da prijeu, ostavljaji
Jeffreyja da se sam snae. Ja sam ih podigao sam sa svoje strane.
Bob je proaptao: "Svi spremni? Drimo se zajedno. Idemo." Preli smo samo nekoliko
metara kad je deko poeo zaostajati. Naredio sam mu da se dri nas.
Iznenada je poeo vikati iz sveg glasa, istovremeno trati prema rupi u ogradi.
Instinktivno sam ispruio nogu, on se spotakao i pao.
54
"Natrag preko rijeke!", zavikao sam ostalima. Deko se uspeo na noge i pokuao proi
kroz icu. Pucanj je silovito odjeknuo, on se trznuo prema gore, rukom je pokuao dotaknuti
ranu na leima i potom se sruio na ogradu.
Zapucali su iz tvornice. Tijelo sam gurnuo grubo u stranu. Bob je skliznuo niz obalu i
gotovo da je bacio Margery na drugu stranu, gdje ju je Westlake primio. Susan je napola
prola kroz ogradu kad je odjeknuo drugi pucanj. Teko je disala, a mrlja joj se ubrzano irila
po lijevom ramenu. Trali su prema nama.
"Bob!", zasiktao sam, "bjei! Gotovi smo!"
Jo je pruao ruke prema Susan, ne shvaajui to se dogodilo.
"Pogoena je! Bjei!"
Preskoio je rijeicu. No da nisam napravio manevar, ubili bi ga. Znao sam to, kreui
se, mamio sam ih da mi pucaju u lea. No, prije ili kasnije e me ubiti, a moda uspijem
spasiti neke od svojih prijatelja. Kako bi im odvratio panju, potrao sam prema njima,
galamei i maui rukama. Zastali su, ne znajui to uiniti. Jedan je od njih znao. Dok sam
po inerciji trao i dalje prema njima, zamahnuo je pukom. Bol u glavi bila je nepodnoljiva.
Zadnje na to sam pomislio bila je Susan.
Glava dvanaesta
Prvo to sam vidio kad sam djelomino doao k svijesti bila je debela ruka prekrivena
kovravim dlakama. Zadrhtao sam nesvjesno, istog trenutka se razbudio i strijepio.
Hillaryjeve sjajne, razrogaene oi bile su prazne poput Mjeseeve povrine i dvostruko
negostoljubive. Nalazile su se na samo par centimetara od moga lica. Pokuao sam se
odmaknuti. Nasmjeio se na moju reakciju. Bolje bih se osjeao u spravi za muenje.
Nakratko sam zaklopio oi, mrzei sam sebe to sam tako otvoreno pokazao svoj
kukaviluk. Kad sam ponovno pogledao, odmakao se, a lice mu je bilo u sjeni. Prodorno jarko
svjetlo sjajilo je iza njegove glave, dajui mu avolju aureolu. Treptao sam, nisam mogao
gledati. Netko iza mene se zakaljao i jako me udario kad sam okrenuo glavu.
Pitao sam se gdje li je Susan. Moda je uspjela pobjei. Razumniji dio mog mozga nije
vjerovao u to. I nju imaju. Pokuao sam kiljiti kroz polumrak, no bezuspjeno.
"Drago mi je jo jedanput, doktore Blackman," ree Hillary, ispipavajui s profinjenom
ironijom, "onaj kojeg sam... Oekivao? Da, mislim da je to prava rije."
Drhtao sam osjetno, sav, od straha koji se ne da opisati. U sobi je bila opasnost; zlo,
pokvarenost, neto gotovo ujno u svojoj tiini. Izdaleka se ula priguena grmljavina, elio
sam biti toka predstojeeg udara, htio sam brzu, plamenu smrt.
Tiina se polako ulijevala u sobu, navirui mi u glavu, prijetei da e me utopiti u
bezvunom uasu. Stiskao sam zube dok me desni nisu zaboljele, odluan da ne kaem ni
rije dok Hillary ponovno ne progovori.
Rukama je kliznuo prema naprijed i poloio ih, kao da ih je posluio, na pladanj
svjetlosti. Prsti su se lagano pomicali, prkajui po iznenaujue dobro odravanim noktima.
Pokuavao sam odagnati iz uma sliku dva pauka spremna za gozbu. Njegov tihi smijeh
odzvanjao mije poput klopota ljunka u lubanji.
Malo mi je bilo hladno, zatim vrue, potom opet hladno, a ekanje me poinjalo slamati,
kao to me ve jednom slomilo za vrijeme intervjua u zgradi zrane luke.
"Jesu li vam prijatelji dobro, doktore Blackman?" Ton mu je bio bezbrian, razgovorljiv.
Ruke su mu sada mirovale.
Riskirao sam. "Sam sam otkada sam otiao iz zrane luke. Ne znam gdje su ostali.
Mislim, sad ve kilometrima daleko."
"I gdje ste dosad boravili?" Pristup mu je i dalje bio leeran, bez urbe.
"Tu i tamo. Lutao sam uokolo, traei hranu."
"Po ovakvom vremenu?" I potom: "Ovo nije odjea u kojoj sam vas zadnji put vidio."
"Pokupio sam ju ..."
"Moda, kod prijatelja u kui?"
"Kazao sam vam, lutao sam uokolo, sam."
55
"Znai, tako. Prilino profesionalno provaljujete u kue."
Podigao je ruku. ovjek iza mene se uspuhao diui neto teko i vukui to na svjetlo.
Ruka je zgrabila punu aku moje kose i trznula mi glavom u lijevo i prema dolje.
Hladne oi na zakrvavljenom licu zurile su u mene iz daljine smrti.
John Allingham.
Odnekud sam izvukao snagu i zadrao se da ne povratim. ovjek je pustio da tijelo
padne na pod.
"Jako tvrdoglav ovjek, velike fizike i mentalne izdrljivosti. Nita nam nije rekao."
Njegove oi, toliko zbijene, bile su dva uska traka vatre. U stvari, htio mi je rei da ja nemam
te kvalitete, koje su bez sumnje produljile Johnovu bolnu smrt.
"Nemate nikakvu savjest, nikakav osjeaj za humanost ..."
"Onda u vam vratiti istom mjerom, doktore Blackman. Lako je moralizirati s jedne
toke gledita." Nije zvuao ni ljutit ni uznemiren. "No to je neto o emu moemo
prodiskutirati drugi put. U meuvremenu, mislim da mogu dobiti informacije koje elim od
nekog drugog." Pucnuo je prstima i svjetlo na stropu se upalilo.
Prolo je par trenutaka dok mi se vid nije razbistrio. Onda sam zavikao i pokuao ustati
iz stolca. Dvije ruke su mi stisnule ramena i vrat i gurnule me natrag.
Pokraj vrata sobe obloene drvenim ploama, s moje desne strane, stajala je Susan,
jedna joj je ruka bila izvinuta otraga, a pitolj joj je bio gurnut duboko pod bradu. Bila je
naslonjena na mukarca koji ju je drao.
"Pustite ju da sjedne, Hillary. Zar ne vidite da je ranjena?"
"To je samo povrinska rana. Ali moe postati ozbiljna, ako smijem primijetiti, u
odreenim okolnostima."
Ubijao sam ga pogledom, no ne mogu se nieg dosjetiti to bi izrazilo nemjerljivo
gaenje koje sam osjeao prema njemu.
Kratki nalet galame i zvukova borbe ispred sobe prekinuli su ispitivanje. Netko je
pokucao na vrata i uao.
Bio je to Martin, Hillaryjev crvenokosi pomonik, slijedila ga je mrava visoka figura
McBeana kojeg su dvojica pokuavali obuzdati.
"Skini ove Filistejee s mene!", zahtjevao je bahato, zabacujui gustu bijelu kosu, koja se
inila jo dua i prljavija nego u zranoj luci.
Hillary se nije obazirao na eksees. "Gdje ste ga nali?", upitao je Martina, s tragom
srdbe u glasu.
Martin je shvatio da je pogrijeio to je uznemirio Hillaryja i pourio objasniti.
"Zapravo, u spremitu hrane. Nakon izgreda na ogradi provjerili smo itavu tvornicu."
"Kako je dospio unutra?"
Martin je progutao slinu. "Ne znam."
Hillary je skrenuo svoj okrutan pogled na McBeana. "Jesi li ikada tu bio zaposlen?"
McBeanova strmina od nosa se trznula. Kimnuo je glavom. "Zakljuio sam da e se moj
rad negdje drugdje vie cijeniti pa sam otiao."
"Hoe rei da si bio otputen, vjerojatno zbog pia, ili zbog pipkanja mladih djevojaka
po tvornici ili zbog jednog i drugog."
U upalim McBeanovim oima nakratko je zabljesnula silna mrnja i potom se poeo
razmetati: "Usudi se to rei Bojem ovjeku ..."
inilo se da je Hillaryju trebala itava godina da ustane sa stolca, no udarac kojim je
zahvatio McBeana bio je brz i surov.
"Izvedi ga odavde, Martin. I ne elim ga vie nikada vidjeti."
McBean je osjetio pun znaaj primjedbe i poeo cmizdriti, njegove nadutosti je nestalo,
izraz u oima mu se prepredeno promijenio. Kleknuo je i tako ostao, briui krv sa svojih
malih, ukoenih usta. "Mogu ti dati informaciju."
"O emu?"
McBeanove oi su zasjale od zlobe. "O njima." Pokazao je prvo na mene, a zatim na
Susan.
56
Hillary je sjeo i pustio ruke da mu vise izmeu nogu. Oi su mu bile gotovo na istoj
razini kao i McBeanove. "Nastavi."
"Svi su oni u velikoj kui kod Kilbarchanske ceste, nasuprot kamenoloma. Mislim da se
zove Trincomalee. Kua je od onog odvjetnika, Westlakea. Tamo su otkada su pobjegli iz
zrane luke."
"Znai, ti si jedan od njih, pljaka hranu?"
"Ne, ne," McBean je brzo opovrgao, "neki mladi su me uzeli za taoca kad su pokuali
provaliti u kuu i poslije su me pustili."
"ini se da te nitko ne eli na dulje vrijeme, nije li tako, McBean?"
McBean je samo na trenutak pokazao svoju mrnju koja je zatim nestala.
"Hvala najljepa na informaciji, gospodine McBean," rekao je Hillary s tobonjom
uljudnosti. "Spasio si me od toga da moram biti neugodan prema ovoj mladoj dami. Martine,
sada ga moe izvesti i rijei ga se." McBean je posegnuo za Hillaryjevim nogama. "Obeao
si! Imaj milosti! Obeao si ..."
Odvukli su ga, a on je i dalje cmizdrio i molio.
Mozak mi je bio umrtvljen Hillaryjevom beutnou. uo sam da su takvi ljudi
postojali u Drugom svjetskom ratu, zatirali ljudska bia bez samilosti, no nikada nisam ni
sanjao da u jednoga osobno sresti.
Hillary se okrenuo prema meni. "Ostajete nam vi. I vai prijatelji." Izgledao je kao da bi
me najradije odmah na licu mjesta ubio golim rukama. Trenutak je proao i on se obratio
ovjeku iza mene: "Odvedi ih u selo. Uhvatit emo ostale, svi oni zajedno bit e drugima za
primjer."
Pokazao je na le. "Skini ga i objesi za noge na glavna vrata. Ne prenisko - ne elimo da
ga opor ivotinja prerano podere."
Susan je gubila svijest kad sam joj stavio ruku na ramena. Izgurali su nas kroz ulazna
vrata tvornikog ureda i ugurali u terenac. Jo su dvojica sjela pokraj nas na stranje sjedite.
Vozilo je krenulo uzbrdo, prolo vratarevu kuicu s lijeve strane i krenulo na desno.
Vozili smo se oko sto metara, proli kontrolni punkt na T-raskriju, preli preko
malenog mosta i uli u selo u kojem je svaka fasada kue, inilo se, bila obojana razliitom,
divljijom nijansom od one prethodne. Voza je parkirao vozilo pokraj nekoliko ostalih
poredanih ispred gostionice koja je, oito, imala boljih dana. Crna i bijela boja su bile
oguljene i nagrdene, prozori razbijeni, vrata su se drala samo na gornjoj arki. Iznutra se ula
mjeavina zvukova glasnog smijanja i jo glasnijeg pjevanja. Drao sam Susan blizu sebe kad
su nas ugurali u zgradu.
Zrak je bio zagaen dimom cigareta, znojem i mirisom piva, a u ogranieni se prostor
naguralo previe ljudi. Galama je bila nesnoljiva. Bile su tu i dvije-tri namrgoene djevojke
koje su drpali mukarci u crnim uniformama s amblemom stisnute ake Campbellove grupe.
Martin se gurao prema anku, Susan i ja ili smo za njim, a za nama jo jedan. etvorica
zagrljenih mukaraca pjevali su na tvrdom irskom pjesmu o nekoj djevojei koja je pala u
movaru u Irskoj, ali rijei su, kad ih je bilo mogue razaznati, bile presirove da bi bile
izvorne.
"Hajdemo, momci," nadjaao je Martin buku, "pustite nas proi!"
Pijanci se nisu obazirali. Ako su ga i uli, nisu marili, ve su nastavili s pjesmom.
Martin je pokuao laktom odgurnuti ovjeka nama okrenutog leima. Okrenuo se i ugledao
Susan. Ispustio je divlji pokli koji je u trenutku prekinuo svaki razgovor, svi su zurili u nas
kao da smo stvorenja iz drugog svijeta.
"Nije li prava ljepotica?", rekao je ovjek, trljajui svoje velike prljave ruke. "Bolja od
ove frigidne gomile djevica!"
Bio je dvometra, s povezom preko lijevog oka, nikada nisam vidio nekoga s tako
runom glavom. "Gdje si ju pokupio, Martine? Doveo si ju nama da se malo poigramo, zar
ne? Nije li to lijepo, deki?"
Njegovi drakani su zagrmili u znak suglasnosti i krenuli prema nama. Susan se stisnula
uz mene drhtei od straha.
57
"Dostaje bilo!", odrezao je Martin, iskoraivi ispred nas. "To su posebni Hillaryjevi
zarobljenici. Ako im se ita dogodi, odgovarat ete njemu."
Ljudi su u prenatrpanoj prostoriji zautili znatieljni vidjeti rezultat sukoba, no ne elei
se isuvie pribliiti da se ne bi i fiziki upetljali.
"Jeste li to uli, deki?", obratio se svojim prijateljima. "Odgovarat u Hillaryju."
Zgrabio je krigl sa stola i ispio sadraj u jednom gutljaju te razbio au o rub stola. Svjetlost
se odbijala od nazubljenih, poput ileta, otrih rubova. ovjekovo jedno oko je bljesnulo.
"Hillary! Kopile s ledenim srcem." Pokazao je prstima rogove, posrnuo, ali se uspio
zadrati na nogama. 'To je za Hillaryja. I za tebe, Crawler Martin. Djevojka je moja, pa neka
ona... Neka ona... Vidim kako e me sprijeiti."
Nakon onoga malo prije s Hillaryjem, inilo se da Martin ovo vie ne moe podnijeti.
Umjesto da je pustio da ruan div padne, gutanje glasova i posrtanje je nagovjestilo da e se
to dogoditi svakoga trenutka, Martin je pogrijeio uvrijedivi ga.
Martinova raka je leala na kundaku pitolja kad je planuo: "Ti glupi sine glupe irske
svinje ..."
ovjek je u skoku preao tu kratku udaljenost koja ih je razdvajala i au strave zabio
Martinu u lice. Krv je ikljala na sve strane. Vrisnuo je i nastavio vritati sve dok se taj zvuk
nije inio jedini u svemiru. Irski ponos ga je tjerao dalje i on se uhvatio ukotac s Martinom.
Zaula su se dva pucnja, jedan za dragim i Irac se sruio unatrag na svoje drakane. Usta su
mu bila irom otvorena, iz njih su mu virili uti zubi, ali nije mogao vritati jer mu je krv
navirala u grlo i lijevala se niz odjeu. Polako se prevrnuo, poput sruenog stabla i zabio
licem u pod. Noge su mu jednom ili dvaput trznule i potom se umirio.
Susan se onesvijestila i ja sam ju spustio u stolac. Nekolicina je glasno povraala. Svi su
u isto vrijeme pokuavali izai iz gostionice pa su stvorili ep. Izvana se ula galama, kao da
su neki pokuavali ui. Selska ophodnja, najvjerojatnije. Martin je bio na koljenima, rukama
je prekrio lice, a krv je probijala kroz njegove vrsto stisnute prste. Jecao je tiho. Pitolj je
leao blizu njega. Iskoristio sam guvu, brzo se sagnuo, podigao pitolj i ubacio ga u dep.
Ophodnja je konano raistila prostor i Martina i tijelo iznijela van. Nakon to je
saznao to se dogodilo, voa ophodnje je otiao iza anka i brzo nekoga nazvao.
Spustio je slualicu, podigao paravan i rekao: "Vi - ovamo."
Kad sam htio podii Susan, osjetio sam kako mi teak pitolj poinje kliziti iz depa i
zastao sam, nisam se usudio uiniti nita to bi skrenulo pozornost na oruje.
"Pouri se! to eka?" ivci vode ophodnje su bili napeti.
Naslonio sam se na stolac i drugom rukom se uhvatio za elo. "Vrti mi se u glavi,"
promrmljao sam. Pitolj je i dalje klizio. "Sve ovo ... Dim i vruina."
"Razumijem te." Mislim da je suosjeanje bilo vie za njega samoga nego za mene.
"Pomogni mu s djevojkom, Jime." ovjek, koji je pokraj vrata razgovarao s prijateljem,
priao je. Rukom sam poao u dep u kojem je bio pitolj i izvadio maramicu. Pitolj sada
vie nee ispasti.
Ispuhao sam glasno nos i potom smo unijeli Susan iza anka, u sobu iza njega. Jim je
izaao i zakljuao teka vrata nakon to smo polegli Susan na klimavi stol, jedini komad
namjetaja u sobi. Nieg drugog nije bilo osim hrpe kaseta za pivo i kartonskih kutija. Sijalica
je bila slaba, prljava i gola, bacala je sive sjene. Soba je bila hladna.
Ali koliko god neudobno bilo, ovo je bio dom, bar za sada. Teina pitolja u mome
depu me smirivala. Imao sam neto ime sam se mogao braniti kad za to doe vrijeme i
ukae se prilika.
Glava trinaesta
Susan je zastenjala i sjela, poput zombija koji ustaje iz svog lijesa. Pokuala je maknuti
zalutali pramen s lica, ali nije uspjela. Vidio sam da nije u potpunosti svjesna svojeg
okruenja. Moe postati histerina kad se sjeti to se dogodilo u gostionici, pa je bolje daju
neim zabavim. Otiao sam do nje i stavio sam joj ruku oko ramena.
58
Pripila se uz mene i gotovo me sruila, drao sam ju vrsto oko minute, pjevuei joj
neto u kosu i onda rekao: "elim pogledati tu tvoju ranu. Hillary je rekao da je samo
povrinska, ali nisam ba siguran."
Dok sam govorio, svlaio sam joj jakne trudei se biti to je mogue njeniji. Nekoliko
je puta napravila grimasu, no nije nita rekla. Debeli pulover je bilo puno tee skinuti. Kad
smo ga svukli, zalelujala se i pala bi da ju nisam pridrao. Ovako nisam mogao puno uiniti s
njom pa sam, i dalje ju drei, gurnuo stol do zida i prislonio ju. Umor, glad, rana: sve je
uzelo svoj danak i ona se ponovno onesvijestila.
Njena nekad bijela bluza bila je natopljena krvlju na lijevoj strani, od ramena do struka.
Toliko o Hillaryjevoj povrinskoj rani. Opet sam se razbjesnio, ali sam se odmah umirio.
Trebat e mi smirena glava i vrste ruke.
Oprezno sam joj otkopao bluzu. Nije se dala svui. Puno se krvi osuilo i zalijepilo za
kou. to sam mogao uiniti? Susan je silno trebala pomo, i to lijeniku. Mali su bili
izgledi, ali vrijedilo je pokuati. Otiao sam do vrata i poeo ih udarati akom. Sva moja vika i
objanjenja nisu donijela nita osim prijetnje srditog ovjeka koji mi je rekao da mi je bolje da
zautim jer e on ui i uiniti to umjesto mene.
Ovo nije bilo vrijeme za uporabu pitolja i iskoritavanje prednosti iznenaenja, pa sam
utihnuo. Pogledao sam Susan ponovno. Moda je rana gore izgledala nego to je zapravo bila;
puno krvi moe istei iz povrinske rane. Mozak mije bio u mrei kolebanja. Otiao sam do
stola i paljivo pregledao podruje koje sam mislio da je metak pogodio. Bluza je bila
rastrgana po avu rukava i uspio sam dovoljno razdvojiti materijal da vidim duboki prorez na
koi. Naslonio sam se na zid s olakanjem. Metak nije uao u tijelo. Imala je jako puno sree.
No to nije bio kraj problema. Rana nije bila njegovana, a praina i hladnoa e sigurno
dovesti do pogoranja. Krasno; s im da to oistim? Ogledavao sam se uokolo da dobijem
nadahnue i pogled mi se zaustavio na sanduku piva. Naravno!
Susan se ponovno poela komeati, pobrinuo sam se da bude to je mogue stabilnija
prije no to se prihvatim moda najveeg pranjenja boca u povijesti. U sobi su se nalazila tri
sanduka praznih boca viskija i jo neke neobine prazne boce. Stavio sam ih sa strane i poeo
raditi. Nakon tridesetak minuta imao sam bocu s najmanje tri centimetra viskija.
Bilo je to za medicinske svrhe pa sam ga odnio Susani. Izgledala je jadno. Kosa joj je
bila raupana i prljava; lice joj je bilo proarano blatom i popricano Martinovom krvi. Bilo
mije drago to nije imala ogledalo.
"Harry - loe mi je. Gdje smo? Boli me rame."
"Popij ovo i bit e ti bolje."
Naslonio sam joj bocu na usne, ona ju je pokuala odgurnuti.
"Hajde," rekao sam strogo, "to je viski i pomoi e ti da se vrati u ivot, da ti se malo
ugriju te smrznute kosti."
Protiv volje uzela je viski i ja sam ju natjerao da sve iskapi. Stavio sam joj jaknu oko
ramena i ona se sklupala u nju.
"Bolje?"
Kimnula je glavom. "Nisi rekao gdje smo."
Otiao sam natrag do flaa, prazniti din i votku. Moj sustav je bio jednostavan i
djelotvoran, iako malo neizvjestan. Poredao sam vie boca na pod, zatim iznad njih naopako
izokrenuo jednaki broj i gornji red prislonio uza zid. Jedna ili dvije su se sruile, no ostale su
ostale prislonjene na donje pod suludim kutevima. Uskoro se jedva moglo kretati po sobi
punoj parova boca, zakvaenih u staklenom zagrljaju uz monotonu pratnju kap, kap.
"U ostavi smo negdje u stranjem dijelu zgrade," rekao sam joj, vraajui neke stvarno
prazne boce u sanduk, "mislim da je najbolje da se to prije izgubimo odavde."
"Kako emo to izvesti?"
Pokazao sam joj pitolj.
"Martinov!"
"Da. Podigao sam ga s poda za vrijeme gungule u gostionici." I dalje sam bio malice
iznenaen to mogu tako mirno priati o nedavnim surovim dogaajima. Martin e vjerojatno
izgubiti vid. A Irac je izgubio ivot.
59
Susan je oarano promatrala moju izvedbu s bocama. "Kako ti je rame?", upitao sam.
"Ukoeno i boli."
"I bit e neko vrijeme. Imala si sreu - metak te jedva okrznuo. Par centimetra nie i
rana bi bila puno ozbiljnija. Morat u oistiti ranu. Za to mi treba pivo. U nedostatku vode
omekat e skorenu krv pa u moi... Pogledaj to radim," rekao sam eufemistiki i potom
dodao: "Pitam se djeluje li pivo antiseptiki?"
Poela se hihotati i zatim naglo stala kad je tlo poelo podrhtavati. Osjeaj, prenesen
kroz potplate mojih cipela, bio je gotovo uspavljujui. Ovaj bi mogao biti koban. Moje
paljivo uravnoteene boce su se ruile po itavoj sobi, dajui sablasnu disonancu zvuku
nadolazeeg meteorita, koji je bio velik i iao nekud prema nama. Vjerojatno nije jo mnogo
velikih tijela ostalo u roju - Zemlja je do sada trebala stii do repa roja - ali jedan, ako padne
bilo gdje u blizini, mogao bi biti dovoljan da zbrie itavo selo.
urio sam spasiti boce koje sam mogao. Zvuk se neprestano pojaavao, a ja sam bio sve
nervozniji. Sanduci su se prevrtali, razbijajui svoj sadraj. Huka je nalikovala onoj nosaa
raketa na Mjesec. Buka se jo pojaala kad je proao iznad nas i zabio se priguenom
eksplozijom par kilometara dalje.
No nae olakanje je bilo kratkoga vijeka. Kako mi se sluh povratio, ostali su zvui
postali glasniji: kripanje i svijanje, cijepanje i trganje. Ako ne grijeim, na e se zatvor
uruiti, s nama u njemu. Praina i komadi vapna poeli su padati sa stropa, ispoetka polako,
zatim gusto i brzo.
Zaklonio sam Susan svojim tijelom, izvukao pitolj i ispalio dva metka u bravu na
vratima. Udarao sam ramenom u vrata: nisu se htjela ni pomaknuti! Negdje je u zgradi neto
teko palo. Pahulje vapna su padale poput snijega, a smrtne muke gostionice bilo je ogavno
sluati, posebice to su mogle biti i nae vlastite. Proklinjao sam one vani to ne otvaraju
vrata.
Ispalio sam jo jednu rundu i ponovno napao vrata. Nakon tri pokuaja popustila su i
Susan i ja smo isteturali iz sobe, kaljui i pijuckajui od praine koja nam je ula u grla i oi.
Shvatio sam zato Jim, koji nas je zatvorio, nije otvorio vrata. Bio je izvaljen metar dalje, a na
glavi mu je leala greda, klju je drao u ispruenoj ruci.
Gurnuo sam Susan iz zgrade. Na nekoliko je mjesta gorjela vatra, a plamenovi su
obasjavali hrpe ljudi, uglavnom u pidamama, koji su jurili beseiljno, ne znajui kuda poi ili
to uiniti.
Terenac je bio meu vozilima parkiranim ispred gostionice. Trojica Hillaryjevih ljudi su
stajala tamo ne trudei se nikome pomoi. Kao da nisu shvaali da e se gostionica uruiti
svakoga trenutka.
Polako smo krenuli prema vozilima. Prvi do kojeg smo doli je bio osobni automobil.
Probao sam otvoriti najblia vrata. Zakljuana. Dao sam znak Susani da ostane skrivena,
otpuzao sam oko stranjeg kraja automobila. Vozaeva vrata su bila otkljuana. Poeo sam ih
otvarati kad se dio krova gostionice uruio.
"Gostionica se rui!", uzviknuo je jedan.
"Bolje da izvuemo one Hillaryjeve zarobljenike da nas ive ne odere," zavikao je drugi,
potravi prema gostionici. Sagnuo sam se i nadao da je Susani palo napamet uiniti isto.
"Ne budi lud! Zgrada nee izdrati ni minute!"
Dok je govorio, prednji se zid izboio i kua se poela uruavati s bukom cijepanja
greda i padanja zidnog kamena. Oblaci praine su se podigli u zrak i odmah se poeli sputati.
Neto je odskoilo s krova i palo na tlo iza mene. Po uzdahu sam shvatio da je Susan
stajala tamo, no, nasreu, prola je neozlijeeno.
"Pomaknimo vozila!"
ovjek je obiao automobil s prednje strane i vidio nas kako uimo pokraj vozila.
Povikao je i rukom poao prema pitolju. Ja sam ve imao svoj. Pucao sam u njega, metak ga
je pogodio u vrat i on se sruio. Jedan od njegovih drukana se sapleo u njega kad je ovaj pao
na prednji kraj terenca. Brzo sam se ustao. Trei je ovjek, dok se penjao u trotonac parkiran
zadnjim krajem prema cesti, vidio moj pitolj, siao i ostao stajati s podignutim rukama.
60
"Dodi ovamo!", naredio sam, pokazujui prema njegovim prijateljima. "Ubacite pitolje
u terenac; bez trikova." Uinili su tako. "Sada mi dajte kljueve terenca." Jedan od njih je
dobacio kljueve do mojih nogu. Susan se sagnula i podigla ih. "Dajte mi kljueve drugih
vozila." Ubrzo ih je Susan imala punu aku.
"Krenite prema tvornici. Ponesite njega sa sobom i nemojte mi dati vie nijedan razlog
da ponovno zapucam. Susan, ui u terenac."
Dvojica mukaraca su podigla svog kolegu - nisam znao je li iv ili mrtav - i odnijeli ga
sa sobom. Sjeo sam za volan, upalio motor i okrenuo vozilo na lijevo, na cestu. Lagana je
kiica padala po tankom prekrivau snijega koji je kopnio, stvarajui ne ba najbolje uvjete za
vonju.
"Moemo li ovim putem stii do Westlakeove kue?", upitao sam, manevrirajui oko
komada ruevina i rupa na kolniku.
"Da. Samo nastavi u tom smjeru, proi e pokraj spomenika i onda uzbrdo. Cesta se
suava na vrhu i otro zakree ulijevo."
Ovaj dio sela je oito izbjegao ozbiljnija oteenja. Mukarci i ene su trali prema
donjem dijelu sela i nisu obraali nikakvu pozornost na nas.
"Trebamo odmah skrenuti desno. Vozi polako da ne promaimo raskrije."
"Vozim polako." Bili smo na pola puta do vrha uzvisine. "Upravo mije neto palo na
pamet: kontrolni punkt. Vjerojatno emo nabasati na jedan svaki trenutak. Ti pozna ovaj
kraj. Gdje misli da su ga postavili?"
"Bolje stani dok ne razmislim o tome."
"Pouri, Susan," rekao sam zaustavljajui terenac. "Ono drutvo u koje sam pucao
uskoro e stii do tvornice i dignuti uzbunu. Znaju da smo krenuli u ovome smjeru i moda e
nazvati kontrolni punkt. Zato elim biti spreman."
Prouio sam tri pitolja koja smo zaplijenili. Dva su bila automatska, trei je bio
slubeni pitolj, slian onom koji sam uzeo od Martina. Pitao sam se imaju li automatski
pitolji manji trzaj od slubenih. Kad sam pucao iz Martinovog, od udarca mi je zamalo
izletio iz ruke. ak i s male udaljenosti, srea je to sam uope pogodio ovjeka. Sva tri
pitolja su bila skroz puna. U mojemu je preostao samo jedan metak pa sam uzeo automatski,
drugi sam dao Susani, a trei stavio pokraj sjedita kako bi mi bio pri ruci.
Susan je crtala po poleini kuverte. "Cesta otro skree u lijevo, to sam ti ve
spomenula, kod Habbie Simpsonova tornja. Moe ga vidjeti ispred sebe, s desne strane. Tri
se ceste stapaju malo dalje, no mislim da je to preiroki prostor za postavljanje kontrolnog
punkta. Cesta koja vodi na lijevo je nevana. Glavna cesta vodi na most preko brane. Par
stotina metara iznad, cesta skree u lijevo, prelazi preko vritine za Glasgow i Greenock, i to
je najvjerojatnije mjesto za kontrolni punkt."
Pratio sam njeno crtanje dok je objanjavala.
"Cesta koja nama treba vodi ravno k Westlakeovoj kui i dalje se spaja s cestama iz
Johnstonea i Brookfielda na mostu preko brane."
"Tom smo cestom stigli."
"Da. Hillary je sigurno otiao u kuu. Ptice jesu, ili nisu odletjele. Mislim da bi kontrolni
punkt mogao biti na oba kraja, bar dok Hillary ne dobije to eli."
"Bilo kojim putem krenuli, mogue je da uletimo u zamku. A ipak, nemamo kuda, a i
moramo otkriti, ako budemo mogli, to se zbilo s drugima."
Oklijevao sam prije nego sam nastavio. "Moda e biti jo pucanja. I ubijanja. Ako to
krene po zlu, elim da zna da mi je drago da smo se sreli, Susan."
Osmijeh je ozario njeno prljavo lice. "I meni, Harry. Krenimo."
Glava etrnaesta
Sada je padala gusta rosulja, svjetla su se odraavala na nesigurnoj cesti. Kako smo se
uspinjali, terenac je stalno prok-lizavao, kao da vodi svoj vlastiti ivot i u stanju u kojem sam
bio, borba da ga odrim na cesti poela me zamarati. Kako god bilo, straa na kontrolnom
61
punktu nee biti toliko budna po ovakvom vremenu, i ovo doba ranog jutra moglo bi biti naa
prednost.
Proli smo toranj, uspeli se na vrh brda, potom proli pokraj trga i par duana prije nego
to smo uli u iroki pojas gdje se spajaju ceste. Skrenuli smo desno kod potpuno spaljenih
kua. Komadi ruevina su bili porazbacani svuda po cesti. Terenac je bio odlian izbor.
Osobni automobil bi se zaustavio od poskakivanja i trenje, to je trajalo nekih stotinu metara,
dalje je cesta bila ponovno ista.
Poeo sam se nadati da moda nee biti kontrole kadli su me svjetla obasjala kroz
rosulju. Drvena rampa blokirala je cestu pokraj neega to je nalikovalo koli. Razmiljao sam
o tome da se zabijem u rampu, ali sam sumnjao da mogu postii dovoljno ubrzanje uzbrdo po
skliskoj cesti. Zaustavio sam terenac odmah do barikade i ostavio motor upaljen.
"Pusti mene da govorim, Susan, ak i ako se straar tebi obrati. I dri pitolj spreman."
Jedan straar je ostao u baraci s lijeve strane ceste, stisnut kraj uarene pei, gledao je
preko ramena u ovjeka koji je izaao van. Nisam vidio telefon i poeo sam lake disati.
ovjek unutra, koji je podigao puku, ponovno ju je spustio kad je prepoznao terenac i
nastavio kuhati aj. Sa svoga mjesta nije mogao vidjeti tko je u vozilu.
Drugi je straar doao do terenca i buljio u Susan, koja je sagnula glavu tako da joj je
kosa zaklanjala lice. Nije ga pogledala.
Njegov prodoran pogled je skliznuo s nje, zaustavio se na meni i suzio. Rukuje znaajno
svinuo u svom depu kaputa, no nije izvadio pitolj za koji sam znao da je u depu.
"Kako se zove?" Sumnja u njegovu glasu, otrcana i zloslutna, poput kobrine glave e se
brzo prebaciti u nasilno djelovanje ako ga ne uspijem izblefirati u sljedeih par minuta. Susan
je i dalje sjedila zgureno, no posumnjao sam da ne igra u potpunosti svoju ulogu.
"Manson," rekao sam, "Bill Manson; a ti?"
"Haswell," odgovorio je polako. Oima je sve temeljito ispitivao.
Desnu ruku sam ispruio kroz prozor. "Drago mi je."
Oklijevao je, moda nije elio odmaknuti ruku s pitolja. No samo je nekoliko ljudi
dovoljno neodgojeno da odbiju ispruenu ruku i on je kratko primio moju. Mogao sam ga tada
ubiti dok sam jo bio u prednosti.
"Nisam te prije viao." Sumnja se vratila.
"Nisam ni ja tebe, pa smo kvit. Gle, Haswell, Hillary me eka u kui niz cestu, pa kako
bi bilo da podigne rampu?"
Ponovno je buljio u Susan. Ona je teko disala svjesna opasnosti u koju sam se upustio.
"Tko je ona?" Ovaj je bio uporan, kiilo ili ne, svejedno.
"Zarobljenica," objasnio sam strpljivo, ostavljajui dojam da Hillary nee biti
zadovoljan to eka. "Samo par rutinskih pitanja i vraamo se istim putem. Ako eli, mogli
bi se... Zaustaviti?"
Na taj mig ovjek je oputeno pogledao iskosa.
"Ne eli pustiti da stari pumpa adrenalin predugo, zar ne? Digni rampu i mi emo
svojim putem."
Haswell se nacerio, otiao i podigao rampu. Jo je uvijek stajao na cesti kad je netko
zavikao iz kole. ovjek je trao prema nama. Haswell je krenuo natrag prema toploj baraci. I
potom, shvativi poruku, okrenuo se i umalo izvukao pitolj iz depa.
Ubio sam ga posljednjim metkom iz Martinova pitolja. Udar metka odbacio ga je
poleice u baraku, gdje je sruio drugog straara koji se napola pridigao.
Ubacio sam u brzinu i projurio terencem kroz rampu. Zadnji kraj je poskoio od
iznenadnog ubrzanja, a ja sam se morao boriti da ne otkliem u zid kole. Straar se probijao
van iz barake koja je u zbrci poela gorjeti i pucao na nas. ovjek koji je izaao iz kole je
takoer pucao jer je metak zazvidao po vjetrobranskom staklu, ostavljajui jasan trag
prsnua po svojoj brazdi. Petnaestak centimetra blie nama i Susan i ja mogli smo poginuti.
Povikao sam na nju da se sagne, ali je pametna djevojka to ve uinila. Ugasio sam
svjetla, tako da nemaju dvije crvene mete za gaanje i usporio. Nisam elio sletiti s ceste u
veliki park s nae desne strane ili u kue s nae lijeve.
"Mislim da se sada moe podignuti i udahnuti malo zraka, Susan."
62
"Nemoj prerano odahnuti." Zaustavio sam terenac i nastavio: "Shvaa da smo sigurno u
zamci? I dalje elim saznati to se dogodilo Westlakeu i ostalima, pa predlaem da se
terencem odvezemo blizu kue, maknemo ga s ceste i nastavimo pjeice. Hoe li to moi?"
"Hou," rekla je pokuavajui sakriti grimasu.
"Boli li te rame?"
"Da. Vie je ukoeno nego to boli. No bit u dobro. Kad bih mogla neto pojesti i
popiti, osjeala bih se mnogo bolje!"
Krenuli smo i ubrzo stigli blizu kue. Maknuo sam terenac s ceste, zatim smo udarili
preko polja koje vodi do Westlakeova imanja. Kia je sada pljutala i mi smo teko hodali po
neprohodnoj zemlji, spotiui se, skliui i openito postajui sve jadniji i jadniji svake
minute. Pitao sam se to nas eka ispred nas, u kui. Moda emo se morati boriti, moda
bjeati. A nismo u stanju ni zajedno ni za drugo.
Konano smo stigli do visoke, guste ivice koja je prijeila ulaz na imanje. Iza nje se
nalazio red stabala. Trebalo mi je par minuta da pronaem rupu jedva dovoljno iroku da se
moemo provui. Uhvatio sam Susan, koja je kratko predahnula i pomogao joj kroz ivicu.
Osim huke vjetra i krapanja kie uinilo mi se da sam jo neto uo, neto izmeu rezanja i
cviljenja. Ali nisam bio siguran.
ivica nam je posluila kao djelomini vjetrobran pa smo to iskoristili da se odmorimo.
Susan je glasno i nepravilno disala; usput, jako se objesila za mene, mislim da je dola do
svojih krajnjih granica. Imali smo gomilu problema za koje je postojalo samo jedno hitno
rjeenje: moramo ui u kuu. Nije vano to nas tamo eka.
Obgrlio sam ju rukom i krenuli smo se podizati iz naeg neudobnog unja kad sam se
smrznuo. Ovoga puta nije bila moja mata. Ponovno sam zauo zvuk. Negdje slijeva, vrlo
blizu. Prestalo je. Napregnuo sam se uti. Susan mije tiho jecala u vrat. Nita. Moda sam jo
pod utjecajem nedavnih dogaaja pa mi misli lutaju. Ali uo sam neto.
Onda sam vidio obris kako stoji u prolazu izmeu ivice i stabala. I ponovno sam uo
zvuk. Tiho, uporno reanje koje je prelazilo u lajanje. Pas je u neku ruku bio poput nas:
mokar, smrznut, iserpljen, prestraen. Takoer bijesan od gladi.
ivotinja nam se polako poela primicati. Stavio sam ruku na automatski pitolj u
depu. Zastao sam. Ako zapucam, ut e u kui. Pas se pribliavao. Izvadio sam pitolj. Ako
nas napadne, nee od nas mnogo toga ostati za bilo koga tko nas nade. Privukao sam Susan
blie i podigao oruje, prstom sam stezao okida. Oi su mi se navikle na mrak i bio sam
siguran da ga mogu pogoditi.
Kad je stao, pitao sam se zato. Drao sam pitolj uperen u njega. I onda sam postao
svjestan reanja ispred nas i nama zdesna. Ruka mi je zadrhtala i spustio sam pitolj. Ima ih
jo. Sigurno su lovili u oporu. Ima ih bar tucet. Nisu se vie pribliavali, nego su ekali,
pozivajui nas reanjem i prijetnjom. I to me isto udilo. Zato nas nisu napali?
Dok sam pekulirao, takoer sam i djelovao. Morao sam se kretati oprezno kako ih ne
bih isprovocirao ili ozlijedio Susan. Naslonio sam ju na ivicu i stao ispred nje. I dalje se psi
nisu ni pomaknuli, samo su reali. Oito je slijedila beskorisna igra ekanja. Nakon nekoliko
minuta zauo se otar zviduk iz smjera kue.
Ubrzo nakon toga glas je povikao: "Izaite polako i tiho i psi vas nee napasti. Uinite li
ita neuobiajeno, rastrgat e vas na komade."
"U redu." Mislio sam na tri pitolja koja smo imali. Oekuju li da budemo naoruani?
Oekivali ili ne, pretrait e nas. Ostavio sam Susan njen automatski pitolj, a svoj sam
gurnuo pod pojas na leima. Slubeni sam ostavio u depu. Moda se izvuem kad pronau
oruje na oitom mjestu. Gotovo nosei Susan, iao sam prema kui.
Sa svih strana su stajali ljudi, ne primiui se. Psi su potrali naprijed, ekajui s
vremena na vrijeme da ih sustignemo. Kua je izronila iz kie. Vrata su bila otvorena; uli
smo unutra. Psi su milili uokolo, udarajui nam u noge. U samom hodniku nije bilo svjetla.
No dovoljno ga je iz dnevne sobe da otkrije zgreno i nepomino tijelo u crnoj odjei na
dnu stepenica.
63
Glava petnaesta
Dnevna soba, osvijetljena uljnim lampama, inila se krcata ljudima i psima. Osjetio se
izraziti smrad neopranih tijela, to ljudskih, to pseih. Sav lijepi namjetaj je bezobzirno
pomaknut iz sredinjeg dijela sobe i nagomilan na zidove. U ispranjenom prostoru nekoliko
se ljudi neodreenog spola vrtjelo u krug, po svojoj prilici na glazbu u svojim glavama. Pod
rasprenim svjetlom lampi, lica su im izgledala poput lica davno umrlih.
Izmeu namjetaja, pokraj zida s moje desne strane, gdje crtei japanskih mostova u
olovci i tuu sada vise nahero, bili su Maisie, Jackie, Lee i - Hillary. Pokraj njega leala su
dvojica u grotesknim mrtvakim pozama. Maisie se pokuala pridii, no dugokosa ju je osoba
- nisam mogao razabrati spol - grubo gurnula na pod. Krenuo sam prema njoj i dalje drei
Susan.
Glas je doao s kraja sobe, od kamina, i plesai su se, kao na znak, pomakli u stranu da
omogue pogled na govornika.
"Vai su prijatelji dobro, dragi moji, za sada. Ne izazivajte nevolje. Doite i pridruite
nam se u zabavi."
Glas se inio muki. No figura, koja se ocrtavala na svjetlosti vatre i lampi bila je
enska. Kosa joj je strila iz glave, kao da se vlasnica jako prestraila.uperci su zlatno sjajili
pod plamteim svjetlom vatre. Govornica je bila odjevena u neto to bi mogla biti haljina -
materijal je bio proziran - i hlae.
Stajao sam mirno, ne znajui to uiniti u ovakvoj situaciji. Uljezi su izgledali dovoljno
udno; no koliko su bili opasni? Viao sam takve ranije. Mjeavina odjee bila je jedan od
njihovih naina da budu "originalni", iako nisu bili. Neki od njih su i dalje uspijevali nabaviti
drogu usprkos striktnim propisima. I, ako je vjerovati novinskim senzacijama, njihove
seksualne navike su se teko mogle opisati kao normalne.
Osim ako Maisie i ostali nisu ubili one ljude, to je bilo nevjerojatno, dokazni materijal
od tri lea inio ih je zaista jako opasnima. Morat u biti jako oprezan s rijeima i djelima.
Nismo se micali. Nitko se nije micao. Bili smo poput figura na slici.
"Jeste li ih ve pretraili?" ulo se mumljanje za koje sam znao da znai negaciju.
"Onda, uinite to, budale!" Glas se pojaao.
Dvojica mladia koji su nas zarobili poeli su pretraivati mene, dok su dvije djevojke
inile isto Susani. Ruke nisu traile samo oruje, i prisjeajui se svoje odluke, prisilio sam se
da ne udarim tragae. Susan se opirala pored mene, no nisam uinio nita. Konano su nam
uzeli pitolje i ostavili nas na miru. Njihova zaokupljenost drugim stvarima bila je sretna za
mene. Nisu pronali pitolj zakaen za pojasom. Jedan od pasa je - svi su bili hrtovi - njuio
oko mene. Morao sam iskaliti ljutnju i ponienje na neemu, pa sam, pretvarajui se da sam se
spotakao, jako nagazio na jednu njegovu apu. Jauknuo je kao da je proboden.
Ostavio sam Susan s Maisie i Jackie kad mi je govornica ispred vatre zapovijedila: "Ti.
Doi ovamo."
Stavio sam ruke u depove i uzeo vremena da udovoljim nalogu. S udaljenosti od
jednog metra vidio sam da je moj zarobitelj mladi, iako je oito nosio dreavi ru. Kosa mu
je bila nalakirana. Bili smo otprilike jednake visine i buljili smo neprestano jedan u drugoga.
Stalno je lupkao tankim tapom po palcu lijeve ruke.
"Tko si ti?", rekao je glasom koji je sada nedvojbeno bio muki.
"Harry Blackman. ena je Susan Marks."
"Poznaje ostale?"
"Da."
tap je nastavio udarati.
"Gdje su ostali koji su s tobom ili u pljaku hrane?" Bio je jako dobro obavijeten, kako
bilo da bilo. "Ne znam. No, vjerojatno su mrtvi. Bilo je puno pucnjave."
"I kako si ti uspio pobjei?"
Promatrao sam tap. "Uhvatili su nas, ali smo pobjegli kad se meteorit sruio u blizini i
uruio zgrade."
64
Razmiljao je o tome jednu minutu. U sobi se nita drugo nije ulo. Pitao sam se gdje bi
mogli biti Westlake, Margery i Bob. Jesu li se vratili u kuu i moda shvatili da ju je banda
ve zauzela? Ili me ovaj obojani lutak namjerno htio uhvatiti u zamku. Westlake i ostali su
moda zatvoreni u drugom dijelu kue. Ako nisu, gdje su? Onda sam se sjetio doktorice
Mathieson, dolje iz Brookfielda. Mogli su biti kod nje. to sam vie razmatrao to objanjenje,
to mi se vie dopadalo, vjerojatno zato to je ulijevalo najvie nade.
"Ozlijedio si moju malu sreicu. Nije mi se to dopalo."
Zamahnuo je tapom i opalio me po lijevom obrazu poput vatre. Ne znam kako sam
uspio obuzdati svoju narav usred uzavrele smutnje boli i bijesa.
Ponovno je podigao tap, zatim ga spustio i nasmijao se. "Jako dobro upravlja svojim
osjeajima, gospodine Blackman. Namjeravao sam tebi i tvojemu drutvu pruiti laku smrt,
nakon to skonamo s tobom - ne moemo vas hraniti, naravno - ali morat e platiti za ono
to si uinio mojoj maloj sreici. Oni su jako njeni... Uglavnom. Dat u te njima. Zasluena
kazna, tako bi se reklo?
"Kad zora svane, izvest emo te iz kue. Potom u poslati pse za tobom. Ve su neko
vrijeme jako gladni. Nema nita za rei, Blackmane?"
Imao sam pitolj i mogao sam si dopustiti da ostanem miran. Ako bude mogue,
priekat u najbolju moguu priliku prije no to uinim neto. Osim ako ranije ne budem
prisiljen.
"Odvedite ih sve u podrum. Umoran sam od njih." Zapovjedniki ton bio bi smijean u
drugaijim okolnostima.
Dolo je do provale protesta kod nekih u sobi. "Hajdemo se najprije jo malo zabaviti s
njima, posebice s novima," uzviknuo je jedan, a ostali su podrali. "Ostavi ponovno Jackie s
nama," zahtjevala je djevojka, a ostali su brbljali.
Odjednom sam se najeio. Oi ekseentrinog mladia poprimile su udan izraz,
uglavnom straha, uz jo neto to se ne da definirati. Njegova drskost i nadutost kao da su
ishlapili.
Okrenuo sam se polako.
Na vratima je stajao Propovjednik.
"James, malo si nepromiljen. Svakako im dopusti da ostanu sa zarobljenicima malo
dulje."
inilo se da me McBean nije primijetio dok sam zurio u njega u oku i nevjerici. Trebao
je biti mrtav! uo sam Hillaryja kako nareuje Martinu. Bar je zakljuak bio nedvosmislen. I
McBean je mislio da e ga ubiti. Martin je sigurno ovlastio neke svoje ljude za izvrenje
pogubljenja. No, McBean je nekako pobjegao, ili ih uvjerio da ga puste.
"Kako ti kae, Propovjednie," uzvratio je James, nervozno udarajui tapom po svojim
zglobovima.
Sumnjam da ga je McBean uo, ili da je uope bilo vano, jer su se mladii i djevojke
nagurali oko njega, stiui ga, molei. U poetku nisam mogao razumijeti to su govorili. I
onda sam jasno uo jedan izraz: "... ima li fiks..."
Droga. To bi moglo objasniti tota. McBean je oito imao pristup drogama. I time si je
stvorio mo i utjecaj nad mnogima, posebno ovakvima poput ovih u sobi. Moe ak objasniti
kako se uspio izvui od sigurne smrti iz ruku Hillaryjevih ljudi.
"Da, imam to elite, djeco moja ..."
Njegove rijei izazvale su neobuzdanu jagmu u kojoj je gotovo zavrio na podu. Ostao
je na nogama i, visoko uzdignut iznad njih, drao ruke u zraku. U jednoj je zabljesnula prica;
a iz druge kao da su nicale cigarete.
"Ako se ne budete fino ponaali," glas mu je prodirao kroz galamu, "neete dobiti nita."
Shvatio sam da bih sada trebao riskirati s pitoljem kad im je pozornost odvraena.
Gurnuo sam ruku otraga, izvukao pitolj koji mi je bio zataknut za pojasom i naciljao u
McBeana. Osjetio sam jak udarac po zapeu i automatski pitolj mi je ispao iz ruke.
Zaboravio sam na obojanog lutka iza sebe.
McBean se pretvarao da me prvi put vidi. "To je bilo jako nepromiljeno od vas,
gospodine Blackman." Pogledom je preao preko moga ramena na Jamesa. "Pretresli ste ga?"
65
"Da." Oglasio se jedvaujnim kreketom.
"Tko?"
"Terence i John."
"Nesposobni, nema sumnje, da dre ruke k sebi i da obave svoj posao kako valja."
Pucnuo je prstima i dvojica prekritelja su se nevoljko izdvojila iz grupe.
"Zbog svog nemara proputate dva sljedea fiksa i ne smijete sudjelovati ni u kakvim
aktivnostima dok vam ja to ne dozvolim."
Iza mene James je prigueno odahnuo. Terence i John gaali su me otrovnim pogledima
kao da sam ja kriv. Bilo mi je drago to e ostati bez svojih malih zadovoljstava, koji bi ili
meni na troak.
"A ti, James, nee sad dobiti fiks jer nisi dobro nadgledao pretres, a trebao si."
Obojani lutak me otrim tapom bolno ubo u bubrege. Zamahnuo sam petom prema
natrag i imao zadovoljstvo osjetiti udarac u njegovu koljenicu i uti bolne krike. Brzo sam se
odmakao od njega i pridruio se svojima.
Kad sam to uinio, osjetio sam kako pod neznatno poinje podrhtavati. Izgleda da to
nitko drugi nije opazio. Moda su bili prezauzeti svojim vlastitim eljama i prohtjevima. Ili je
moda moja mo zapaanja bila istananija. Sjeo sam pokraj Susan: iako su joj oi bile
otvorene, nije se inilo da je svjesna svoga okruenja, ili onoga to se dogaa, to je bilo
jednako.
Pogledao sam Maisie, njen pokuaj da se osmjehne bio je saaljenja vrijedan. Jackie,
sputene glave, lica skrivenog kosom, njihala je Leeja naslonjenog na sebe. Nisam znao je li
iv ili mrtav. Podrhtavanje je preraslo u tutnjavu. Djevojka je vrisnula. Uhvatio sam
Hillaryjev pogled. Nije izgledao uplaen, ve samo ljutit. U njegovu stanju to je bio znak ili
hrabrosti ili gluposti. A Hillary nije bio glup.
Soba se tresla zastraujuim podrhtavanjima. Negdje u kui je neto teko palo. Dvoje
ili troje iz grupe je pourilo u hodnik, mislei da e tamo moda biti sigurniji. Ostali su ih
slijedili. Stolci, stolovi, slike, tvorevine - sve je vodilo svoj vlastiti ivot, skliui, kripajui,
lupajui, sudarajui se. Sada se ve itava zgrada njihala. U ovome pljusku padaju veliki
meteoriti. Neki su ve pali. Kao za dokaz, uo sam niz prilino glasnih eksplozija.
Naglo pojaanje podrhtavanja sruilo je lampu. Vatra se proirila kad se ulje razlilo na
tepih koji je poeo tinjati. Kad sam se bacio da ugasim vatru dok je jo u zaetku, jedan od
prozora se razbio, stolarija je popucala, staklo kripalo, i to me silno unervozilo. Velika sjajna
lopta se zarotirala u sobu, preletjela preko mene i zabila se u zid. Iskre i djelii frcali su
posvuda izazivajui vatre. Soba se poela puniti dimom i vruinom. Skviknuo sam poput psa
kad mi se uareno srebro iz svemira zabilo u vrat, prei mi kou. Otresao sam ga.
Zvuk koji je sve proimao bio je najuasniji od svih koje sam ikada uo. inio se
sastavljen od tutnjave brzih vlakova, nadolazeih plimnih valova, erupcija vulkana,
artiljerijskih vatri. Ljudi su pokuavali izai iz sobe, Hillary meu njima. Viknuo sam mu.
Nije se obazirao na mene. Jackie se muila s Leejevom teinom, a Maisie je pokuavala
pomoi Susan. Pourio sam do Hillaryja i uhvatio ga za rame. Pokuao me otresti.
"Pomozi mi, ti, budalo! Mi smo ti ansa!" Vikao sam, vukui ga natrag u sobu. Nije
rekao nita. Na licu mu nije bilo ni traga straha. Gotovo s prezirom, stao je i podigao Leeja.
Gurnuo sam Maisie za njim i sa Susan na rukama istrao iz kue.
Nebo je bilo u svojoj smrtnoj muci. Nestvarne purpurne, ute i grimizne davale su
svojstva none more vrtlonim oblacima pare. Vruina je gotovo pa prila otkrivenu kou.
Osjeao sam se kao da mi ni malo zraka ne ulazi u plua. Krajikom oka vidio sam visoki
dimnjak kako se poinje ruiti prema nama. Sputao se kao neto iz sna, bez zvuka, trebalo
mu je stotinu godina da se srui.
Potrao sam, ali su me noge odbile nositi dulje od nekoliko koraka. Posrnuo sam i Susan
i ja smo pali jedno na drugo. Moda nas je to spasilo. Meteorit je pao na zemlju negdje u
blizini kamenoloma, procijenio sam, kozmikim zabijanjem. Jak zapuh i omamljujui fijuk
vjetra je stigao do nas. Leao sam na leima. Kad sam otvorio oi, tijelo zabijeno na kri
podivljalog zraka me okrznulo. Bio je to obojani lutak, usta su mu bila ponor nijeme molbe.
Para se ponovno svinula i on je nestao iz vidokruga.
66
Gungula je ustupila mjesto sablastnoj tiini i zemlja je postupno prestala podrhtavati.
Susan je leala niice, no i dalje je disala. Pare je bila posvuda, ali rasprene, i prestalo je
kiiti. Pogledao sam oko sebe. Mjesto je izgledalo kao bojno polje; ljudi su se polako
pomicali, s olakanjem i malo iznenaeni to su ostali ivi. Ostali, ne tako sretni, bili su
izvaljeni u smrti.
Kua je bila u ruevinama. Dio krova i zapadni zid bili su srueni. Prozori su bili duplje
bez oiju. Dim je ibao s ulaznih vrata. Zgnjeen na rupiastom zidu bio je obojani lutak,
poput kakve dreave djeje naljepnice. Srce mije poskoilo kad se ostatak lonca dimnjaka
uruio. Pitao sam se gdje li su Westlake, Bob i Margery. Ako su, kao to sam nasluivao, bili
u Brookfieldu, onda su moda poginuli. Silina eksplozije je razasula kamenje kilometrima
uokolo.
Odluio sam okuati sreu i odvesti Susan u selo. Treba joj krov nad glavom i odmor.
Kua je bila prenesiguma. Moda nam netko prui pomo u Brookfieldu, ako je doktorica
Mathieson jo iva. Kad sam pomogao Susani ustati, uo sam poznati zvuk. Helikopter!
Moda je vladin - letio je s istoka u naemu smjeru. Susan i ja smo se nagurali zajedno s
ostalim preivjelima. Svi nai su bili tamo, takoer i Hillary i McBean.
Helikopter je uao u vidokrug, napravio jednom krug iznad nas i potom se spustio.
Nitko se nije pomaknuo ni progovorio kad se propeler zaustavljao i kad su se vrata sa strane
otvorila. Osoba koja je izala bila je odjevena u tamnu odjeu. Jasno sam vidio amblem
stisnute ake.
Glava esnaesta
Izraz na Hillaryjevu licu se nije promijenio dok je promatrao ovjeka koji nam je
prilazio. Jedino su mu se hladne oi lagano zacaklile od likovanja.
"Dugo vam je trebalo!", okomio se na ovjeka. "Mogao sam poginuti!"
"Oprostite; imali smo problema, gospodine Hillary. Baza u Kilbarchanu i spremite
hrane su ispranjeni, svi su izginuli. I vladine jedinice su tu negdje. Alfe ili Komandosi,
mislim."
Kratko nas je pogledao, bez zanimanja. "to emo s ovima? Ostavit emo ih,
pretpostavljam?"
Hillary nije odmah odgovorio.
"Idemo, gospodine Hillary," pourivao ga je ovjek nestrpljivo, ogledavajui se uokolo.
"Moramo ii, ako su te jedinice ule helikopter, krenut e za nama. A ne ide mi se ba na
doivotnu zbog veleizdaje."
"Njega," rekao je Hillary pokazujui prstom, "svakako elim njega."
Nije mi se sviao nain na koji je to rekao, nije ni McBeanu koji je preplaeno
iskoraknuo i krenuo prema helikopteru.
"I njega." Prst je pokazivao na mene. "Povedi djevojku."
"Ostavi nju, Hillary. Treba joj lijenik. Moda je jedan u Brookfieldu," prosvjedovao
sam.
"Daj mi svoj pitolj," naredio je Hillary ovjeku.
Naciljao je u Susan. "Ide li, ili da vas oboje tu ubijem? Nju prvu, naravno."
"Nije ba neka alternativa. Idemo. Ali ako Susan umre ..."
"Nee nita moi uiniti pa umukni i kreni!" Opasno je mahao pitoljem.
Pozdravio sam se s Maisie i Jackie i savjetovao im da odu do sela i potrae pomo za
Leeja - izgledao je kao da umire na nogama. Znao sam da je beskorisno moliti Hillaryja da ih
poveze do tamo.
Dok smo ili prema helikopteru, dvije su ene krenule niz cestu, pridravajui ranjenika
izmeu sebe. Preivjeli iz bande obojanog lutka odmaglili su ostavivi svoje mrtve drugove,
presretni to uope smiju otii.
ovjek iz helikoptera pomogao mi je podii Susan. Smjestili smo se zahvalno na
sjedita. Dobro je bilo maknuti se s vjetra. S osjeajem krivnje mislio sam na Maisie i ostale.
No taj osjeaj nije pridonosio niemu i nije nita mogao promijeniti. Hillary je zatvorio vrata i
67
letjelica je poletjela. Sjeo je pored ovjeka ispred nas, nasuprot McBeanu, koji je istovario
svoje koato tijelo na sjedite iza pilotovih lea.
"Kako su vas zarobili?", upitao je ovjek i potom dodao, s dozom podrugljivosti u tonu,
"rekli ste da e biti lako zarobiti ljude u kui."
"Nemoj se praviti pametan, Gordone. Nisam raspoloen za to. McBean je kriv za zbrku.
Ne znam kako je izmakao Martinu - otkrit u - njegovi mali lijepi pervertiti i oni psi su bili u
kui. Ubili su mi trojicu ljudi, a mene zarobili."
Nastavio je pakosno: "Trebao sam te ubiti jo u zranoj luci, McBean. Ovoga puta u se
sam pobrinuti za to."
Otiao je do pilota i razgovarao s njim, zatim se vratio na svoje sjedite. Sluao sam
pospano i nisam tome pridavao vanost. Uivao sam u odmoru.
"Martin je mrtav," ree Gordon.
Hillary je progunao.
"Netko mu je izorao lice slomljenom kriglom za pivo. Sigurno je umro od oka,
pretpostavljam. Jadno kopile."
"Bolje da je otiao."
Primjedba je bila bezizraajna i bezosjeajna, no svidjelo mi se to sam uoio notu
zasienosti u njoj. Moda se ak i Hillary umorio od nasilja. Nisam mogao biti vie u krivu.
Nikada neu zaboraviti sljedeih nekoliko minuta.
"Jesmo li stigli?", Hillary se razdraljivo otresao na pilota.
"Upravo smo iznad."
"Na kojoj smo visini?"
"Stotinu i pedeset metara."
Hillary je imao Gordonov pitolj. "McBean. Poi sa mnom."
McBean se prikovao za sjedite, pomicao je usne bez da je isputao zvuke. Lice mu je
posivilo od straha.
Hillary je zapucao, metak je pogodio zid kabine i zabio se u naslon za ruku McBeanova
sjedita.
Helikopter se zanjihao. "Jesi li ti lud, puca iz pitolja u helikopteru?", povikao je pilot
na Hillaryja. "Sve e nas pobiti!"
"Zaepi i nastavi kruiti helikopterom. Znam to radim. Jesi li sada spreman poi,
McBean ili u morati zapucati malo preciznije?"
Propovjednik se nepostojano podigao, tijelo mu je bilo zgreno zbog niskog stropa.
"to namjerava uiniti? Namjerava li me... Ubiti?"
"Kreni naprijed prema vratima."
"Ne moe to uiniti!" Gordon je ustao, dok su mu se na licu ocrtavali strah i odlunost.
"To e biti ubojstvo!"
Raskolaio sam oi od iznenaenja. To je bio prvi napad savjesti koji sam vidio meu
Campbellovim ljudima. Moda je Gordon samo ogoren blizinom ubijanja.
Hillary se divljaki okrenuo prema njemu, pomislio sam da e ga ubiti.
"Ono to su on i njegovi prljavi pervertiti inili meni je mnogo gore od pukog
izopaenog, fizikog muenja. Ne moe ni zamisliti kako je biti u njihovim rukama. To te
ubije i tu i tu."
Dotaknuo sije srce i glavu. Glasom je gotovo preklinjao za razumijevanje.
"Ne smije ga hladnokrvno ubiti!"
"Zar ne shvaa, Gordone, on mora umrijeti. Sada."
Gordon se htio pobuniti, no Hillary ga je zaustavio.
"Ubit u i tebe, Gordone, ako budem morao."
Po prvi puta sam vidio osjeaje u Hillaryju. Je li pilot pogodio kad je Hillaryju rekao da
je lud - poeo sam misliti da jest. Onda smo bili u neposrednoj opasnosti da puno prije
budemo ubijeni. Hillary nas moda nee zadrati kao taoce, to mu je oito bila prvotna
namjera.
Dok je Hillaryjeva pozornost bila usmjerena na prepirku s Gordonom, McBean je
oajniki posegnuo za pitoljem. No Hillary je prebrzo reagirao. Udario je kundakom velikog
68
ovjeka koji je pao na Gordona, pa su obojica u gomili pali sa sjedita. "Otii do vrata,
McBean!"
Gledali smo s uasom kako se Propovjednik vue do vrata. Hillary je stao tako da nas
sve ima na nianu. "Otvori ih."
McBean je to uinio i stajao na otvorenom, vjetar mu je raznosio odjeu i kosu.
Preobrazio se. Strah mu je nestao s lica. Zamijenilo ga je prihvaanje i dostojanstvo.
Hillaryja je to potaklo. Podrugljivo se nasmijao: "Ovoga puta nee puzati, McBean?
Nee moliti za milost? Zato sada ne doziva svoga Stvoritelja?"
Sjeam sam se kako se McBean ponizio kad je Hillary proli puta naredio njegovo
pogubljenje. Nisam shvaao promjenu. Nije ni Hillary.
"Vodio sam jako lo ivot, gospodine Hillary. Uivao sam u svim porocima. Ali iskreno
vjerujem da e me On osloboditi grijeha. To je neto to ne moe dotaknuti ili mi oduzeti."
"Klekni i moli za milost, McBean i neu te ubiti ..."
McBean se osmjehnuo. Maknuo je ruke s rubova, okvira vrata. Njegovo mravo tijelo je
na trenutak prkosilo vjetru. Onda je odjednom nestao.
Susan je vrisnula. Hillary je vikao nepovezano i ispalio nekoliko hitaca. Nadam se da je
precizno ciljao. Sjeo sam beivotno i zagrlio Susan koja je jecala naslonjena na mene. Bilo mi
je zlo. U kabini zvuka uti bilo nije, osim onoga od motora. Pogledao sam Hillaryja koji je i
dalje stajao kod otvorenih vrata, iban od vjetra. Izgledao je poput prevarenog ovjeka. Htio
sam mu se narugati, ali ja nisam imao McBeanovu udnu vrstu hrabrosti. Hillary je zatvorio
vrata i proao pokraj nas, zglobovi na prstima kojima je stiskao pitolj su mu poutjeli. Bijes
mu je bio urezan u svaku crtu lica.
"Moemo li se sada vratiti u zranu luku?", viknuo je pilot.
"Ne idemo u zranu luku. Leti niz rijeku. Slijedi ju. Rei u ti gdje da se spusti."
I dalje drei ruku na upravljau, pilot se izvio u sjeditu. U drugoj ruci je drao pitolj
uperen Hillaryju u trbuh.
"Idemo natrag u zranu luku. Kamo e ti otamo, tvoja je briga, Hillary. Uinio sam ti
uslugu to sam te pokupio kod kue. Sad u paziti na svoju glavu. I nikako ne elim da tu
ponovno podivlja. Mogao bi nas sve pobiti. Gurni mi pitolj po podu. Malo dalje. Ne
pokuavaj nita."
Vidio sam kako su Hillaryjeva ramena napeta, osjeao sam njegovu mrnju i
nezadovoljstvo. No nije nita uinio kad je pilot nogom povukao oruje prema sebi.
"Hillary, Gordon, sjednite na desnu stranu."
Uinili su tako.
"Na ijoj si ti strani, McCudden?", prosvjedovao je Gordon.
"Na svojoj, i zato sjedite tamo i utite. Imam ve dovoljno posla, upravljati ovime i
motriti na vas."
Pilotu je oito bilo neudobno u izvinutoj pozi pa se vrtio malo amo, malo tamo. Pitao
sam se koliko e dugo tako izdrati. Dovoljno, nadao sam se, da nas sigurno spusti u zranu
luku, koja je udaljena moda samo par minuta leta.
Hillary je progovorio: "Zato se eli vratiti u zranu luku, McCudden? uo si to je
Gordon rekao za jedinice. Sigurno e odmah krenuti na zranu luku. Upamti, u ovome si
koliko i mi. Mislim da i dalje vjeaju izdajice, a takvima e nas proglasiti. Razmisli o tome."
"Zaepi!" Helikopter se malo zanio, no pilot ga je spretno ispravio. "Vlasti e vrlo teko
ita dokazati, osim moje veze s Campbellovom grupom. Ja sam samo upravljao
helikopterom."
Pilot je inio tono ono stoje Hillary od njega elio. McCudden se prepirao,
pokuavajui se opravdati. Dekoncentrirat e se pa e ga biti lako zaskoiti nespremnog.
Hillary je bio dovoljno oajan da se pokua uhvatiti u kotac s pilotom, iako to znailo da e
se helikopter zavrtjeti bez nadzora i odnijeti nas sve u smrt.
Hillary se nije obazirao na pilotovu uputu ve je mirno nastavio: "Vlast se moe nagnati
da misli drugaije, McCudden ..."
"Uvijek si jako uvjerljiv, Hillary, to ti priznajem. No, ako me uhite, a anse su pedeset-
pedeset, imam par stvari za rei o tebi. I dalje ostajem pri tom da se vraamo u zranu luku."
69
"Imam motorni amac s kabinom na Gourocku," Hillary je bio uporan. "Brz je i dobro
opskrbljen. Moemo stii u Eire dok kae keks."
"Zvui prekrasno, Hillary. I kad budemo nasred Irskog mora, bacit e me prvom
prilikom preko palube."
"Znai da mora paziti, uvaj me itavo vrijeme. Mislim da je mogunost plivanja na
duge staze bolja od vjerojatnosti vjeanja. Isto tako, kod tebe su dva pitolja, kod mene
nijedan. Sigurno ne moe eljeti vie ansi od ovih?"
"ak i da me pusti da te vuem trideset metara i dalje ti ne bih vjerovao. Uskoro smo u
zranoj luci. Nema znakova nikakvih neuobiajenih aktivnosti, kako vidim. Neu se spustiti
blizu glavne zgrade. Sletit u na vanjski rub blizu ceste koja vodi prema mostu. ivim u
Inchinnanu pa neu morati daleko pjeice. Ostali radite to elite. Evo nas."
Susan je klonula, lice joj se zarumenilo, disala je mukotrpno i nepravilno. Uskoro e
dobiti nekakvu lijeniku pomo. I trebat e puno odmora i panje.
Pogledao sam Hillaryja. Kako u biti sretan kad pobjegnem od njegovog zlog utjecaja i
namjera. Sjedio je uspravljen u svome sjeditu, naizgled bezbrian, dok se helikopter sputao
prema zemlji, moda ga odvodei u sramotnu smrt. Njegove zloslutne paukaste ruke leale su
jedna na drugoj na njegovoj desnoj butini. Nisam se mogao rijeiti osjeaja da jedva ekaju
akciju. Opustio sam se malice. Nee sad nita pokuati. Kad se helikopter spusti, moda e
se uspjeti izvui.
Unato tekoi s kojom je letio, McCuden je lako i spremo sputao helikopter. kripao
je zubima od napora, a lice mu je bilo obliveno znojem.
Ba kad je kotaima dotakao zemlju, Hillary je bacio neto sjajno u McCuddena. Noi.
Pilot je ispustio pitolj kad mu se iljak zabio u ruku, a krv iknula. Jako je zaurlao.
Helikopter se zanjihao i preao preko ruba piste na travu. Hillary se bacio za svojim noem.
Izgubio je ravnoteu, no uspio je zgrabiti pitolj.
Sjeo je na sjedite pored pilotova. Gurnuo je pitolj blizu McCuddenova lica zgrena od
boli.
"Kreni u Gourock, McCudden. Ako samo pomislim da ini ita sumnjivo, ubit u te.
Znam dovoljno o helikopterima da u ga moi spustiti ako budem morao. Znai, nebitan si."
"Moja ruka ..."
"Kreni! Zamotat emo ju kasnije!"
McCudden je zapoeo postupak uzlijetanja.
Ustao sam i Hillary je zamahnuo pitoljem prema meni.
"Pusti djevojku, Hillary. Ranjena je. Treba lijenika, hranu, toplinu, odmor. Ne treba ti
ona. Pusti Gordona neka je odvede u glavnu zgradu."
"Gordon zna kuda idemo pa ga ne mogu pustiti. Uzleti," Hillary se okomio na
McCuddena. Gordonu je rekao: "Ne elim nimalo riskirati."
Helikopter se u poetku sporo podizao. Kad je zakrenuo u pravcu Gourocka, pogledao
sam kroz prozor na glavnu zgradu od koje smo se sve vie udaljavali. Tako smo bili blizu
sigurnosti.
"Blackman - doi ovamo i uini neto s McCuddenovom rukom."
Uinio sam to je naredio, svjestan da nas svakoga trenutka moe pobiti.
Glava sedamnaesta
McCuddenova ruka bila je sva krvava. Kad sam ju oistio, shvatio sam da rana nije bila
ni duboka ni ozbiljna kako se inilo. Zamotao sam mu ruku prljavom maramicom.
Hillary, koji nas je paljivo promatrao, narugao se: "Nije li ovo toka u kojoj junakinja
trga svoj kombine ..."
Mrnja i gnuanje u mojim oima su skratili primjedbu.
"To je najbolje to mogu," rekao sam McCuddenu.
Promrmljao je svoju zahvalu i usmjerio svoju panju na upravljanje helikopterom.
Vratio sam se na svoje sjedite. Susan se skupila u kutu, naslonjena na maleni prozor, glava
joj se njihala u skladu s gibanjem helikoptera. Namjestio sam ju tako da joj bude udobnije.
70
Premjestio sam se na sjedite pokraj prozora. McCudden je, po uputama, slijedio tok
rijeke. Letjeli smo na oko tristo metara visine. Vodnjikava suneva svjetlost probijala se kroz
oblake, no nije uinila nita da ublai pusto na zemlji. Letjeli smo iznad nedavno otvorenog
Erskinskog mosta. Sredinji luk na rijeci je i dalje stajao, iako su june pristupne ceste
nekoliko puta izravno pogoene. Prizor je izgledao kao rezultat neprekidnog bombardiranja.
Nakon stoje most ostao iza nas, s moje strane se nita nije moglo vidjeti, osim nagrene,
rupiaste zemlje koja je nalikovala povrini Mjeseca.
"Pogledajte ono!", uskliknuo je Gordon.
Preao sam na njegovu stranu. Hillary nije nita rekao, ali mu je pitolj bio u stanju
pripravnosti i nabijen.
"to je to?", upitao sam, gledajui u ruevine maloga grada, praktiki sravnjenog sa
zemljom.
"Dumbartonska stijena," odgovorio je Gordon nestrpljivo, pokazujui prstom.
Gledao sam. Vidio sam divovski krater promjera od najmanje jednog kilometra na
neemu to je nekada bila rijena obala. Sama rijeka bila je krcata stijenama i kamenjem
gotovo du itave irine, a voda je proticala kroz usku rupu i poplavljivala kratere u blizini
rijeke.
Gordon je po mom izrazu lica shvatio da ga nisam razumio.
"Stijene - nema!"
Helikopter je zakrenuo prema jugu kad sam upitao: "Kolika je bila?"
Gordon je zamahnuo rukama. "Velika, vrlo velika," rekao je neodreeno, "i oko
sedamdeset metara visoka."
Vratio sam se na svoje sjedite. Helikopter je slijedio eljezniku prugu kao to su to
obiavali initi prvi avijatiari. Za minutu smo se primakli gradu podignutom uglavnom na
strmoj strani brijega. Velike brazde izorane su izmeu kua, dok su brodogradilite i
industrijska zona du obale bili pusti i potopljeni. Gordon mi se pridruio. "Luka Glasgow,"
izvjestio me. "Sljedei je Greenock, pa Gourock."
"Hillary je sigurno lud ako misli da je njegov amac preivio razaranja." Govorio sam
tiho.
"On je dovoljno lud za bilo to. Ne da jem nam mnogo anse za bijeg."
"Moram paziti na Susan pa ni ne mogu pokuati nita nepromiljeno."
Gordon ju je pogledao. "Nemoj gubiti vrijeme s njom, Blackmane. Pazi na sebe, to ti
savjetujem."
"Uspjet emo zajedno!", prosiktao sam. Samo je slegnuo ramenima.
Proletjeli smo iznad suhog doka. Brod je tamo bio nasukan kao neko prethistorijsko
udovite koje se vratilo uginuti kod kue. Voda je probila kroz slomljena vrata ustave,
podigla pramac putnikog broda na dok i zabila ga u ostatke duana i ureda.
Helikopter se poeo sputati. Okrenuo sam se od monotone slike razaranja i smrti i sjeo
pokraj Susaninog mlitavog tijela.
Nisko smo letjeli iznad stambene etvrti. Oteenja na kuama su se inila neznatna.
Voda je pravila virove po cesti i preplavila vrtove. Hillary je gledao ispred sebe, traio je
svoje spremite. Nije se inilo da obraa panju na nas ostale. Vidio sam kako se Gordon
sprema skoiti. Hillary se okrenuo kad se Gordon pomaknuo. Pitolj je dva puta opalio i meci
su raznijeli Gordonovo lice. Impuls ga je ponio. Bio je mrtav kad ga je Hillary uhvatio i
gurnuo le na pod.
Dvaput sam silno povratio kad mi je krvava glava pala na nogu. Pripremivi se psihiki,
nagnuo sam se i povukao ovjekov kaput da pokrijem ogavan prizor. Hillaryjev pogled
sukobio se s mojim. elio je da ga napadnem. Kad je shvatio da neu uiniti nita,
podrugljivo se nasmijao i dao uputu McCuddenu: "Tamo - spusti se kod prvog mola, s ove
strane svjetionika."
Dok se helikopter njihao na sve jaem vjetru, letimino sam bacio pogled na drvee,
cestu i neka spremita za brodove. Pjenuavi valovi su se valjali po plai na cestu.
"To je samoubojstvo..."
"Spusti ga!"
71
McCudden je slegnuo ramenima i znalaki manevrirao neutralizirajui iznenadne udare
vjetra. Samo s jednom zdravom rukom to nije bilo lako. Nalet kie stvorio je koprenu ispred
nas, smanjujui vidljivost.
Konano je spustio helikopter. Odmah ga je uzburkana voda poela pomicati tamo-amo.
Hillary je kazao: "amac je u drugom spremitu. Ukrcat e enu, Blackmane, odmah u
spremitu, zatim ete ti i McCudden pogurati brod niz navoz. Gledat u vas, pa nita ne
pokuavajte. U redu, idemo."
Otvorio je vrata. Uzburkana huka vjetra i mora je ibnula u kabinu. McCudden je proao
pored mene i spustio se na plau.
"Blackman." Hillary je mahnuo pitoljem. "Silazi. Ne gubimo vrijeme."
"Gdje su ti osjeaji, Hillary? Ne mogu na ovo iznijeti Susan ..."
"Ne postavljaj glupa pitanja. Idi po nju."
Zamotavi ju to sam najbolje mogao, podigao sam Susan. McCudden mi ju je pomogao
iznijeti iz helikoptera koji se jako njihao. Uzburkana voda me zapljuskivala, katkada se diui
sve do mojih koljena. Osjeao sam kako mi se ukoenost uvlai u noge. Odljapkali smo do
Hillaryjevog spremita, borei se sa silama prirode. Hillary je otvorio vrata i mi smo pourili
unutra, zahvalni to se moemo skloniti.
Bljetavo bijeli motorni amac s kabinom bio je odlian. Zvao se Lucifer. Vrlo
primjereno, mislio sam.
Uasavala me pomisao da se otisnem na more po ovakvome vremenu u malenom brodu.
Kada god sam jedrio - to nije bilo esto - ak i u normalnim uvjetima, moja je mata bila
prebujna. Potapanje mi je stalno bilo na pameti. Zabavljalo je moje prijatelje kad bih rekao da
bih radije umro u svemiru u kojem mogu vidjeti to se dogaa.
"Ukrcaj ju, Blackman."
Izraz na mome licu sigurno me odao jer je Hillary dodao, iznenaujue, bez poruge:
"Uplaen?" Kimnuo sam glavom.
"Lucifer je savreno siguran po nevremenu."
"Ali u ovakvim uvjetima - preko itavog Irskog mora ..."
"Uspjet emo. Ukrcaj ju."
McCudden i ja smo unijeli Susan i polegli ju na jedan od leaja. Hillary mi nije dopustio
da joj skinem raskvaenu odjeu niti da joj oistim ranu.
"To moe i kasnije. Pomogni McCuddenu porinuti amac." Davao nam je kratke upute.
Rad me ugrijao. "Makni klinove! Guraj!"
amac se isprva opirao i onda je poeo kliziti niz navoz. Mi za njim. Vani je izgledalo
kao da nema niega osim mora, vjetra i kie: bjesnila zvukova i kretanja. Hillary je upalio
motor i zaplovio Luciferovim pramcem prema vjetru, brodica je na valovima poskakivala
gore-dolje. Pitao sam se kako je Susan. Hillary nam je mahnuo da pourimo.
Povukao sam McCuddena za rukav. "Sluaj! Neto se uje!"
"To je vjetar ..."
Hillary je postajao nestrpljiv.
"Ne! Zvui kao helikopter!"
McCudden je uskliknuo: "U pravu si!"
Promotrio je olujom raskidane oblake i onda pokazao prstom prema istoku. Helikopter
nam se pribliavao, letei na oko trideset metara visine.
McCudden je poeo mahati. Iznenada je pao u vodu. Sagnuo sam se da ga podignem.
Neto je udarilo u vrata spremita, u istoj liniji u kojoj su mi maloprije bila prsa. Hillary je
pucao. Ispustio sam McCuddena. Tako i tako je bio najvjerojatnije mrtav. Ako nije, ljudi iz
helikoptera e ga spasiti.
Potrao sam prema brodu. Hillary je ciljao u mene. Helikopter se obruio i nagnuo iznad
nas. Odvratio je Hillaryjevu pozornost i on je nastavio pucati u njega. Pitao sam se koliko mu
je preostalo metaka.
Svaki udah kao da je bio ognjen. inilo mi se da se uope ne pribliavam brodu. Onda
sam shvatio zato. Hillary je bio za upravljaem. Odlazio je!
Susan...
72
Helikopter se vratio u uskom krugu i naglo preletio preko pramca. Brod se nagnuo na
lijevu stranu. Zahvatio ga je veliki val i poeo ga vui natrag na obalu. Nastavio sam trati.
Hillary me uoio i uperio pitolj prema meni. Metak nije nikada ispalio. Bacio je pitolj.
Uspio je ponovno okrenuti pramac, no nije mogao zaploviti. U oaju sam se bacio u
vodu i poeo plivati prema brodu koji se gadno ljuljao na uzburkanom moru, ali uspio sam se
uhvatiti za rub krme i popeti se na brod.
Hillary je bio prezauzet, u isto vrijeme je pokuavao zaploviti i morao paziti na
helikopter. Nije me vidio. Bacio sam se u kabinu i sruio ga na upravlja. Dok smo se rvali,
valovi su vratili brod na navoz.
Imao je beskrajno snane ruke. A sad su bile sklopljene oko moga vrata. Pokuavao sam
ga odmaknuti, ali uzaludno. Sjajna zagasitocrvena mutnoa zamaglila mije mozak. Buka u
mojoj glavi nije imala veze s morem ili vjetrom. Izobliene slike valjale su se polako ispred
mene. Strah od utapljanja se u meni probudio. To mi je dalo snage. Stisak od jedne ruke je
olabavio. Ali me druga i dalje drala poput kripca. uo sam slabi zvuk struganja. Pritisak na
moj dunik je popustio.
U magli sam vidio Hillaryja kako izlazi iz kabine i nestaje s vidika. Podigao sam se
unato vrtoglavici da vidim to se dogaa. Brod je bio nasukan, iako je val prijetio da ga
ponovno odsuka.
Hillary je trao prema McCuddenovu helikopteru, koji je i dalje stajao uspravno. Drugi
je helikopter kruio iznad nas. Stigao je do letjelice i popeo se u nju, nije se gnjavio
zatvaranjem vrata. Helikopter se nepostojano podigao, propelerima je pjenio povrinu vode.
Druga letjelica je i dalje kruila.
Dok sam iserpljen leao na palubi, postao sam svjestan silne tutnjave i podrhtavanja.
Hillaryjev helikopter se nepostojano podizao u nebo dok nije dosegnuo visinu od oko trideset
metara. Potom je krivudavo odletio prema istoku.
Nagomilano podrhtavanje je bilo stravino. Usred sjajnog istonog neba, helikopter se
postupno pribliavao moru. Rasprene ute, plave i crvene lampe bacale su udno svjetlo.
Drugi helikopter se spustio pokraj spremita za brodove.
Nadolazei meteoriti sebi su svojstveno fijukali. Osjeao sam se kao da mi je snaga
isjeckana na komade. Helikopter je nastavio pijano letjeti. Meteoriti su pali u more oko dva
kilometra sjeveroistono od broda. Ogromna piskajua erupcija oznaila je njihova vodena
groblja.
Sekundu kasnije vidio sam kako se letjelica odjednom preokree. Neto - nisam bio
siguran to - se otkinulo i poelo padati. Potom je bilo jedva zamjetljivo od vrueg, ibajueg
prskanja.
Ako je ono to je palo bio Hillary, onda je takva smrt bila zasluena kazna.
Prije no to sam otiao pod palubu po Susan, vidio sam Westlakea kako mi mae.
Epilog
Svijet se - iako promijenjen - i dalje vrti oko Sunca. No najvea se promjena dogodila u
ljudima. Oni koji su preivjeli eljeznu kiu napokon su sazreli, nakon milijuna godina
postojanja.
Ljudi svih rasa shvatili su da se opstanak zasniva na suradnji, ne na sukobima.
eljezna kia je davno padala.
Mogao je to biti i san, osim to je sada Susan pokraj mene, s njom dijelim ivot - a mi se
nikada ne bi susreli da nije bilo te katastrofe koja je potresla planet.
Kad za vrijeme hladnih zimskih noi vidim meteor na nebu, odmah me proe val
panike. Tada Susan gurne svoju ruku u moju i ja dobijem utjehu u svijetu koji smo zajedno
pomogli izgraditi.