Francuski teoretiar Cvetan Todorov kae da je pjesma sloeno sainjen smisao.

Akcenat je,
zapravo, na sainjavanju, jer to daje odgovor na pitanje: ta je njen smisao? Paul Ambroise
Valry govorio je o neprestanoj poeziji. Jezik esto spontano neprestano proizvodi poeziju. To
je iva poezija koju neprestano proizvodi jezik. Pjesnici esto izvode poeziju iz djeijeg
govora. Jezikotvorni elan, pravljenje novih rijei temelj je poetike futurizma. Dijete osjea da
se jezik sastoji od binarnih opozicija: nestaica/staica. Ovdje gdje bi trebao biti drugi lan
opozicije je prazno mjesto u jeziku i na tome rade pjesnici. Jezik svakodnevno proizvodi
poeziju. Mogue je da e stih nestati kao oblik zbog industrije kulture, ali poezija kao nain
stvaranja ne moe nestati. Mogu je usisati roman, drama, esej. Moderni roman je u sebe
ukljuio poeziju. Poezija je generativno jezgro iz kojeg nie svaka knjievnost. Postoji
hijerarhija i u poeziji. Paul Ambroise Valry, Rainer Maria Rilke, Vladimir Majakovski,
Thomas Stearns Eliot, Rumi su vrh poezije. Lirska poezija je bila u stanju da ukljui moderni
jezik, a epska nije i zato iezava. Humor, ironija, groteska su bitni sastavni dijelovi svake
poezije, pa i visoke poezije. Stih nije puka tehnika (metar, rima, stih) on odreuje smisao.
Metar i rima uestvuju u obliku smisla u pjesmi. Rima je natjerala pjesnika da otkrije neto
to nikada ne bi otkrio ili stvorio. Dvosmislenost rijei gradi smisao u poeziji. Dati ranu znai
zadati ranu, ali i tada je rana dar, poklon od ljepotice koja pogleda nekoga. Stih tjera pjesnika
da neto uradi. Stih diktira pjesniku izbor, utie na oblikovanje i znaenje pjesme. Poezija se
sastoji od onog to se zove jeziki dogaaj. Obogaenje znaenja, dvosmislice, ono to ne
pripada prirodnom jeziku ve je stvoreno u njemu. Razjedan, radvojen, rastrojen, rasetvoren
glagol postaje broj i to je jeziki dogaaj. Nema moderne i nemoderne poezije, ve ima
samo moderno itanje poezije i pjesma moe odgovarati na te zahtjeve. Modernost
podrazumijeva upotrebu sinegdohe u naglaenoj mjeri jer prestaje biti stilska figura, a postaje
otkrie. Jezik i poezija pamte iezle svjetove i kulture. Rijei kazuju i nagovjetavaju. Na
primjer:
Iz tame apuu usne same.
Stih priziva model erotskog morala. Patrijarhalni kod je u pitanju. Dvosmislenost: usne mogu
biti usamljene i/ili govore same od sebe zbog enje.

Steak
Skender Kulenovi
Steak mramorni uti govorom scena po boku,
Jai od kanda kie, povampirenja i krae.
Njegov mjesec i sunce, to znae posmrtne lae,
Davno su prevezli duu, vjekuju sad u doku.
Udaljili su se od njeg i gradovi i sela.
Vidik mu stvore listopad i koze to tu brste.
Vjetar podsjeti lijeske, i one se apatom krste.
Zmija mu krene uz reljef, svoj reljef svije sred ela.
Zato sam doao ovdje, kad sve ve ovdje pie?
Posljednju blijedu zelen s jesenjom travom diem.
uj, zvoni zrelo stablo to lijes mi tee una.

Skender Kulenovi je najvei poslijeratni pjesnik u BiH. Odgovara svim zahtjevima

modernog pjesnika. Zmija se savije kao loza na steku, a loza je simbol dobra. Ovdje su u
dijalogu ivo i mrtvo, ali i dobro i zlo. Skender je pjesnik obiju polovina: dobra i zla. Vidik
mu stvore listopad i koze to tu brste Skender kae listopad, a ne oktobar. Stvara sliku
padanja lia. Steak je zarastao u iblje. To je skrivena slika. Moderna poezija obiluje upravo
skrivenim slikama. Koze dou da obrste to i stvore gledatelju vidik. Jai od kanda kie,
povampirenja i krae jai jer je teak, dok povampirenja ima vezu sa etnologijom. Svi
narodi su stavljali kamene biljege, jer je kamen tu da zadri duu da se mrtvac ne bi
povampirio. To je, jungovski reeno, arhetip. Kamen ima afinitet sa ljudskom duom, to jest
dua umrlog najradije prebiva u kamenu. To je kulturoloko znaenje koje se vezuje za svaki
narod Steak mramorni uti govorom scena po boku. Mnogi steci imaju oblik krova i istiu
tu ideju stanita umrlog. Jai od kanda kie to je potpuno moderna metafora. Ovdje je
shvatljiva iz konteksta, a inae je skoro nemogue povezati kiu i kande. Ovo je
nadrealistika metafora: spoj rijei koje je teko spojiti i imaju usesno znaenje. Kulenovi je
inae pjesnik ije metafore imaju jasno, objanjivo znaenje. U ovoj metafori se radi o uinku
kie, o brazdama koje je kia napravila na steku kao to zvijer ostavlja brazgotine od svojih
kandi na ivoj puti. To je precizan opis onoga to je kia uradila stoljeima padajui po
steku. Kulenoviev Zbor dervia je odgovor na sukob Staljin Tito. Pisao je i angaovanu
poeziju. Nije rupa u planeti, no je rupa u pameti ovaj Kulenoviev stih dokazuje da humor
ne naruava poeziju, ne smeta joj. Jedina Kulenovieva mana bila je lijenost. Pisao je malo,
ali genijalno. (Enver Kazaz u Licima o pjesmi o Ali-pai i lijepoj Mari)

Narodno pjesnitvo
Usmena poezija
Rije je, zapravo, o poeziji koja je plod usmene kulture. Rije je o pjesnitvu koje
nastaje u svijetu koji ne zna za pismo. Pismena kultura utie na nain percepcije, na nain
poimanja svijeta. Platon je smatrao da je pismo sredstvo za zaboravljanje, a ne za pamenje.
Platonov Sokrat je definisao problem. Oslobaamo se obaveze da pamtimo. Usmena kultura
se temelji na pamenju. Osnovno ulo u usmenoj kulturi je sluh, a u pismenoj oko. ovjek iz
usmene kulture nosi sve u svojoj glavi. Postoje formule. Usmeno pjesnitvo je pjesnitvo
formula. Albert Bates Lord (Pjeva pria) zapoeo je istraivanje odlika usmenog pjesnitva.
Htio je da odgonetne je li Homer usmeni pjesnik. Otkrio ja da svaki pjeva ima neku priu.
On pjeva prie. Sredstva koja mu se nude su fiksirana, utvrena. To Albert naziva formulom.
Formule su stajaa mjesta. Tako su ih ranije zvali. Na primjer, bijeli dvori, bijelo grlo su
obavezni. Postoji bezbroj takvih formula. Cjelokupna usmena poezija je proeta formulama.
One se odnose i na odreene situacije, ne samo na jezik. Tano se zna kako se megdan
opisuje. Zna se kako pjesma zapoinje (Boe mili, uda velikoga) i kako zavrava. Nema
italaca, ve slualaca. Boe mili je poziv u drugu stvarnost. Pjeva ne moe da trai
originalni izraz. Pjesma nastaje u trenutku izvedbe pred sluaocima. Usmenu pjesmu samo
jednom ujemo. Ne ponavlja se nikad ista pjesma. Ta poezija danas ima tampani oblik.
Hasanaginica nije nastala kao pisani tekst. Ona je ivjela u usmenoj verziji. Slualac prima tu
pjesmu kao neto to ne moe ponovo da proita. Izraz te poezije je sasvim drugaiji. Ta
pjesma ne moe biti ni pretjerano originalna, ni nerazumljiva. Pjesnik moe biti potpuno
nerazumljiv pa da preivi, ali usmena poezija ne. Usmeni pjevai neto dopunjuju.
Originalnost se ne sastoji u izrazu. Pjeva ne moe biti originalan jer pjesma nastaje u
trenutku izvoenja i postoje formule. Metar je fiksiran, mora biti deseterac. Formula je
proela i deseterac. To je stih koji je sav od formula. Luis de Gongora je bio napadan.
Federico Garca Lorca pokazuje da je on izuzetno moderan pjesnik. Pismeni pjesnik moe
rizikovati, ali ne usmeni. U usmenom pjesnitvu pjevaju i ene.
2

Kolektiv mora prihvatiti pjesmu da bi ona trajala. Pojam originalnosti je moderan. Prije
nikome nije padalo na pamet da bude originalan. Kako taj pjesnik stvara djelo koje nas danas
uzbuuje?! Veliki pjeva upotrebljava te formule na takav nain kao da ih je on prvi izmislio,
prvi upotrijebio. Omer izgovara:
Proi me se, moja mila majko!
Nije blago ni srebro ni zlato,
ve je blago to je srcu drago.
Rije je o kontekstu. Formule se smijetaju u kontekst kao da su prvi put izgovorene.

Smrt Omera i Merime

Dvoje su se zamilili mladi:
Omer mome, Merima devojka,
u prolee, kad im cveta cvee.
kad im cveta zumbul i karanfil.
Upazi ih jedna mala straa,
mala straa, Omerova majka,
pa besedi Omerova majka:
Mili sine, Omer', mome mlado,
ti ne ljubi Merime devojke!
Lepom e te oeniti majka
lepom Fatom novoga serdara.
Jo je Fata od roda bogata,
i tebe e potpomoi blagom.
Al' besedi Omer, mome mlado:
Proi me se, moja mila majko!
Nije blago ni srebro ni zlato,
ve je blago to je srcu drago.
To ne slua Omerova majka,
ve na silu oenila sina,
i na silu dovela devojku.
Kad je bilo veer po veeri
i mladence u lonicu sveli,
al' besedi Omer mome mlado:
Ao Fato, ala ti si lepa!
Moja Mera nije tako lepa,
al' je Mera srcu mome draga.
Oj, Boga ti, Fatima devojko,
donesi mi divit i artije,
da napiem do dve do tri rei;
jer je moja pobedljiva majka,
pa e rei da si m' umorila.
Kad je majki knjigu napisao,
on govori Fatimi devojki:
Oj, Boga ti, Fatima devojko,
kupajte me ulom rumenijem,
prones'te me pokraj moje Mere,
3

nek me mera mrtvoga celiva,

kad me nije ivog poljubila.
Oj, Boga ti, alosna devojko,
ne pust' glasa do bijela dana,
nek se moja naveseli majka,
i sestrice kola naigraju
i u kolu pesme napevaju!
To izusti, pa i duu pusti.
Kad ujutru beli dan osvanu,
uranila Omerova majka,
nosi kitu sitnoga bosiljka
da probudi dvoje mladenaca.
Ciknu, viknu Fatima devojka:
Oj, Boga mi, mila moja majko,
sino ti je Omer poinuo!
Al' besedi Omerova majka:
Bog t' ubio, Fatima devojko!
Ti si mi ga umorila mlada!
Al' besedi Fatima devojka:
Nisam, majko, ivota mi moga!
Neg' evo ti do dve do tri rei
to je tebi Omer ostavio.
ita rei Omerova majka,
ita rei pa suze proliva.
Kupae ga ulom rumenijem;
ponee ga Merinome dvoru.
Al' besedi Merima devojka:
ul mirie, mila moja majko,
ul mirie oko naeg dvora;
ini mi se Omerova dua.
Al' besedi lepe Mere majka:
Mu', ne luduj, Merima devojko!
Mu', ne luduj, kad budala nisi!
Sad tvoj Omer drugu dragu ljubi,
a za tebe mladu i ne mari!
Al' Merima devojka:
ul mirie, mila moja majko,
ul mirie Omerova dua.
Ona stra dole niz ardake,
pa istra na sokak na vrata,
vidi granu sitnoga bisera,
bogom brati do dva pobratima:
ija li je grana od bisera?
Al' besede do dva pobratima,
Spustite ga pred moje dvorove
da ga jadna mrtvoga celivam,
kad ga nisam iva poljubila!
Spustie ga pred Merine dvore,
k njemu Mera iva primaknula,
mrtva Mera crnoj zemlji pala.

Sabljama joj sanduk satesae.

Kad Omera od dvora ponee,
tada Meru u sanduk spustie;
kad Omera na groblje donee,
tada Meru od dvora ponee;
kad omera u raku spuste,
tad Meru na groblje donee;
kad Omera zemljicom posue,
tad Meru u raku spustie.
Tu se tuku do dve stare majke
i proklinju i staro i mlado
ko rastavi i milo i drago.
Smrt Omera i Merime je balada, epsko-lirska pjesma. Ova pjesma je jedinstvena u
cjelokupnom korpusu ove poezije. Omer ima cjelokupnu svijest o tome kakva je Merima,
Fata, majka. On je privren svom izboru i zbog toga e platiti. Majka je ubila sina jer je htjela
da ga, zapravo, usrei. Omer ima svijest o majci, on titi Fatimu kad je na samrti jer zna kakva
mu je majka. U takvoj pjesmi ti stihovi dobivaju ogromnu snagu jer jedino smru ovjek
moe potvrditi istinu. Ne znamo kako su nastale formule. Originalnost se sastoji u tome da se
formuli udahne ivot. Pjeva esto stvara formule, on nije samo rob formula. Dvoje su se
zamilili mladi pjesnik ne kae zagledali zbog patrijarhalnog stida i uroka, ve zamilili to je
mnogo duhovnije, mnogo ljepe. Pjesnik tu ljubav eli dii na vii nivo, do iste duhovnosti.
Rime su tu da se lake pamti stih. Unutranja je rima: prolee cvee. Stih u prolee, kad im
cveta cvee imao je iskorak iz formule. Drugi pjesnik bi rekao bez im. Mladost je uokvirena
proljeem, mladima cveta cvee. To je njihovo proljee. Dativ ukida granice izmeu prirode i
ovjeka. Pjeva uvijek nalazi neka nova mala obojenja. Pjevanje usmene pjesme je neka vrsta
rituala. Pjesnik kae Upazi ih jedna mala straa,/mala straa, Omerova majka, a ne opazi.
Ovi stihovi imaju veliku simboliku nagovjetajnu snagu. Oni su odraz patrijarhalne slike
svijeta. Majka bdije nad sinom kao straa zbog toga to je jedinac i zbog patrijarhalne slike
svijeta. Iz nje govori patrijarhalni autoritet: bolje zna ta e usreiti sina. Lina srea nije
bitna, ve ono kolektivno. Nasilu je oenila sina.u baladi stvari nikad nisu do kraja
objanjene. Pjeva nema potrebu da motivie postupke svojih linosti. To je narativna logika
balade. U ovoj pjesmi nema nieg religioznog. Ima ukrtanje istonjake i zapadnjake
logike, odnosno simbolike: karanfil, zumbul, ul (istonjako-balkanska, slovenska podloga).
Omer e odluiti da umre. On se ne ubija jer je to grijeh i zbog toga u epskim pjesmama
umiru, a ne ubijaju se. Omer je jedinstvena linost. On ne eli dovesti u pitanje svijet i
njegove norme, svijet koji ga je oblikovao. Moli Fatu da ne obavjetava majku o njegovoj
smrti, dok se majka ne naveseli. Ne eli da smrt prekine svadbu (vezana je za kultove
plodnosti). Bilo je onako kako je on predvidio. Pronose ga pored Meriminog dvora. U ovoj
pjesmi postoji nekoliko stihova koji su udo. Teorija o formulama prestaje da vai, rije je o
individualnom proboju. Merima po mirisu osjeti da neto nije u redu. Merima:
ul mirie, mila moja majko,
ul mirie oko naeg dvora;
ini mi se Omerova dua.
Ovi stihovi kao da su iz epohe simbolizma. Majka kae Merimi:
Sad tvoj Omer drugu dragu ljubi,
a za tebe mladu i ne mari!

Pjeva postupa na nain na koji postupaju simbolisti. Miris ula je simbol svega onoga to
ovjek nosi u sebi. S druge strane, ovi stihovi potiu iz korijena naeg jezika (arhetip).
Sinestezija: miris due. Ovi stihovi su veliki i jo po neemu drugom. Merima prvo kae da
joj se ini, a zatim da je sigurna. Emocija postoji u jeziku, ona se uobliava. Smisao je ovdje
sainjen u dijalogu. Majka e prvo ismijati Merimu, a reakcija je neoekivana. Ljubav je
dovedena do krajnjih granica, jaa je. To je pjeva vjerovatno nainio nesvjesno. Vuk
Karadi je zapisao nekoliko verzija ove pjesme. Druga verzija ima bolji zavretak. Svaka
pjesma je zasebna tvorevina, nema varijanti. Poetika formula biva prevaziena. Ova poezija je
racionalna. To je jedan elemenat epskog stvaralatva. Od usmenog pjesnitva ne moemo
oekivati neto to ne postoji.ipak iracionalno se ne moe iskljuiti. Pjesnik moe i zaboraviti
poetiku formula. On sluti i jedan drugi svijet. Ni imena nisu sluajna. Slog mer kojim se
zavrava muko ime je slog kojim poinje ensko ime. To je slika patrijarhalnog svijeta.
Imena u sebi sadre poetsku magiju. Gotovo nita nije sluajno.

Hasanaginica
ta se bijeli u gori zelenoj?
Al' je snijeg, al' su labudovi?
Da je snijeg, ve bi okopnio;
labudovi ve bi poletjeli.
Nit' je snijeg, nit' su labudovi,
nego ator age Hasan-age;
on boluje od ljutijeh rana.
Obilazi ga mati i sestrica,
a ljubovca od stida ne mogla.
Kad li mu je ranam' bolje bilo,
on porui vjernoj ljubi svojoj:
Ne ekaj me u dvoru b'jelomu,
ni u dvoru, ni u rodu momu!
Kad kaduna r'jei razumjela,
jo je jadna u toj misli stala
jeka stade konja oko dvora.
Tad pobjee Hasanaginica
da vrat lomi kule niz pendere;
za njom tre dv'je ere djevojke:
Vrati nam se, mila majko naa;
nije ovo babo Hasan-aga,
ve daida Pintorovi bee.
I vrati se Hasanaginica,
ter se vjea bratu oko vrata:
Da moj brate, velike sramote
gdje me alje od petero djece!
Bee mui, nita ne govori,
ve se maa u depove svione,
i vadi joj knjigu oproenja
da uzimlje potpuno vjenanje,
da gre s njime majci unatrage.
Kad kaduna knjigu prouila,
6

dva je sina u elo ljubila,

a dv'je ere u rumena lica;
a s malahnim u beici sinkom
od'jelit se nikako ne mogla,
ve je bratac za ruke uzeo
i jedva je s sinkom rastavio,
ter je mee k sebi na konjica;
s njome grede dvoru bijelomu.
U rodu je malo vr'jeme stala,
malo vr'jeme, ni nedjelju dana;
dobra kada i od roda dobra,
dobru kadu prose sa svih strana,
a najvie imoski kadija.
Kaduna se bratu svomu moli:
Aj tako te ne elila, braco,
nemoj mene davat ni za koga,
da ne puca jadno srce moje
gledajui sirotice svoje.
Ali bee nita ne hajae,
ve nju daje imoskom kadiji.
Jo kaduna bratu se moljae
da napie listak b'jele knjige,
da je alje imoskom kadiji:
Djevojka te l'jepo pozdravljae
a u knjizi l'jepo moljae:
kad pokupi gospodu svatove
i kad poe njenom b'jelu dvoru,
dug pokriva nosi na djevojku
kada bude agi mimo dvora
da da ne vidi sirotice svoje.
Kad kadiji b'jela knjiga doe,
gospodu je svate pokupio;
svate kupi, grede po djevojku.
Dobro svati doli do djevojke,
i zdravo se povratili s njome;
a kad agi bili mimo dvora,
dv'je je erce s pendera gledahu,
a dva sina pred nju ishoahu,
tere svojoj majci govorahu:
Svrati nam se, mila majko naa,
da mi tebe uinati damo.
Kad to ula Hasanaginica,
starjeini svata govorila:
Bogom brate, svata starjeina,
ustavi mi konje uza dvora,
da darujem sirotice moje.
Ustavie konje uza dvora.
Svoju djecu l'jepo darovala:
svakom sinu noe pozlaene,
svakoj eri ohu do poljane,

a malomu u beici sinku,

njemu alje uboke haljine.
A to gleda junak Hasan-aga,
pak dozivlje do dva sina svoja:
Hod'te amo, sirotice moje,
kad se nee smilovati na vas
majka vaa srca kamenoga.
Kad to ula Hasanaginica,
b'jelim licem u zemlju udrila;
uput se je s duom rastavila
od alosti, gledaju sirote.
Hasanaginica je naa najuvenija poema u inostranstvu. Johann Wolfgang von Goethe preveo
je na njemaki jezik. Preveo je desetercem. Unio je novi stih u Njemaku. Hasanaginica u
sebi ima neto zagonetno. Pjesmu je prvi put odtampao Alberto Fortis koji je putovao po
Dalmaciji. Vuk je dotjerao, napravio neke izmjene u skladu sa onim to narod pjeva.
Meutim, to je greka. Kod Vuka nije original. Pjesma je zapisana u 18. stoljeu. Vuk je
mjesto snjezi, kao to bi trebalo, stavio snijeg. Nije uo da se i u narodu kae snjezi. Kad bi u
stihu bilo snjezi imali bi paralelizam. Mnoina i mnoina daju poeziju, ali jednina i mnoina
ne. Pjesmu treba zadrati onakvom kakvu je zapisao Alberto Fortis. Hasanaginica se dva puta
obraa bratu, ali on nita ne govori. Begova utnja je jaa od bilo ega to bi mogao rei. Na
enske misli se ne obraa nikakva panja. Malo je pjesama u naoj poeziji gdje je utnja
ovako jaka. Jedna od tajni ove balade jeste zato je Hasan-aga otjerao Hasanaginicu. Ima
mnogo tumaenja. Pjeva kolektivu ne objanjava ono to pretpostavlja da kolektiv zna. ena
ga ne moe posjetiti od stida (patrijarhalni stid). Prije su ene mua oslovljavale sa on, a nikad
imenom. Slualac je morao znati kakav je to stid. Njeno ime nije preivjelo, mi njeno ime ne
znamo. Postavlja se pitanje zato se Hasan-aga ljuti ako je ona obavezna da se stidi?!
Dolazimo do pitanja ovinizma. Mukarci ele da ene rade onako kako oni ele, ali i da
prekre neto kad njima to odgovara. Ako je on znao, zato je otjerao?! On eli da ona sve to
prekri jer je on u ranama ljutim. ena ne moe i jedno i drugo. Mi o Hasanaginici ne znamo
nita osim da ona potuje muku odluku. Muka rije je zakon:
Ne ekaj me u dvoru b'jelomu,
ni u dvoru, ni u rodu momu!
Ona e radije skoiti, nego da ga saeka.

Charles Baudelaire
Charles Baudelaire je najvaniji pjesnik 19.st. Iz njegove poezije, estetike proistie poezija 20.
st. Od Baudelairea potiu dvije struje: prva struja je od Baudelairea do Malarmea i od
Buadelairea do Valrya; druga struja ide preko Rimbauda (nadrealizam). To je struja vidovitih.
Baudelaireovu poeziju ne moemo shvatiti do karaja bez njegove biografije, ali ne zato jer je
on lian pjesnik. Sa njim poinje stav nadlinog, nadosobnog pjesnitva. Poezija objanjava
ivot, a ne ivot poeziju. Psihoanalitiki metod pokuava preko biografije objasniti pjesnikovu
poeziju. U Baudelaireovom sluaju nita iz linih doivljaja ne moe objasniti njegovu
poeziju. Njegov ivot otrovala je vizija kojoj je bio do kraja vjeran. Njegovu poeziju i ivot
Begi definie ponorom. Eliot je smatrao da je Baudelaire najvei uzor modernog pjesnitva u
bilo kom jeziku. Baudelaire je neka vrsta oksimorona, paradoksa. U njemu su jedni vidjeli
jedno, a drugi drugo. Imao je mnogo starijeg oca koji je umro i mladu majku.

Oca je zapamtio kao starog gospodina sa ceremonijalnim ponaanjem. Odatle potie njegov
dendizam. Dendizam je aristokratsko zadavoljstvo zauivati, a ne biti zauen. Jedan od
korijena tog dendizma jeste u slici Baudelaireovog oca. Preci su mu bili sa sela: moji preci bili
su rtve strasti. Pjesnik bjei od tog niskog i eli ljude zaprepastiti. Mistifikacija i
mitoligizacija nisu neto negativno: najvei pjesnici su od svog linog sluaja stvarali mit.
Baudelaire je u mnogim stvarima pretjerivao. esto je u tim svojim priama nastojao da stvar
oko svog porijekla uini abnormalnom. Ni jednu priu nije ispriao na isti nain. Abnormalno
iskustvo postaje fascinantno. To psihoanaliza ne moe objasniti. Njega su mnogo
psihoanalizirali, ali na taj nain se ne moe objasniti fascinantnost njegove poezije. Poveavao
je razliku izmeu majke i oca i elio naglasiti da je sve bilo abnormalno. Nakon godinu dana
oeve smrti majka mu se udala za ovjeka koji je za Baudelairea predstavljao monstruma.
Jedna od pria je da ga je Baudelaire htio streljati. itav njegov ivot obiljeen je tenjom ka
stilu i ljepoti. Kult ljepote ini njegov sluaj fascinantnim. Baudelaire se elio baviti
umjetnou. To je tada bilo izazovno. On je okirao majku. To je bilo kao da je otiao u
propalice. Oni ga alju na putovanja i na Istok. Baudelaire je od svog ivota pravio literaturu.
Odlazak na istok je odredio neke stvari u njegovoj poeziji: tenja ka egzotinom. Baudelaire je
obojio romantizam neim to zovu deromantiziranom romantikom. Uinio je romantizam
prihvatljivim u 20. st. To je bila lina sklonost, romantizmu je davao vlastiti ton. itav ivot je
posvetio pisanju jedne knjige, Cvijea zla. Prije Baudelairea najvei pjesnik bio je Victor
Hugo (200 000 stihova). Baudelaireova vanost je vea od Hugoove. Baudelaire je njegovao
sve svoje stavove: ljudske, graanske, pjesnike. Sve to je radio radio je da napravi to
pogodniji instrument poezije. Poezija je razorila njegovo bie. Umire mlad od sifilisa. Vaan
je njegov egzotian ukus za ene. S njima nije bilo nita opipljivo, ivio je sa uvenom anom
Dival, mulatkinjom. Imao je sklonost ka biima drutvene margine. Od njih je pravio
knjievne junake. Smatrao je da svaka prostitutka zasluuje da bude heroina. Prostitutka je
iznad svog licemjerstva. To se pretvorilo u velianstvenu poeziju i pokazuje njegov stav prema
svijetu zapadne civilizacije. Baudelaire od vlastitih iskustvava pravi poeziju. Ni jedan pjesnik
nije dublje zavirio u duu. To postaje nadlino, stavlja ogledalo pred ovjeanstvo. Ono to
nae u duu predstavlja kao istraivanje ljudskog roda to moemo vidjeti u prvoj pjesmi u
Cvijeu zla, itaocu. U toj pjesmi saeto je sve iz Cvijea zla. U Eliotovoj Pustoj zemlji
pronalazimo Baudelaireove stihove: Hipokritski dvolini itaoe meni slinim, moj brate ono
to te eka to nisam ja, nego ti imao sam hrabrosti da zavirim u duu ovjeanstva. Baudelaire
je ovjek sa razvijenom svijeu o svemu i o sebi. Baudelaire je naao univerzalne osobine
ovjeanstva. ovjeanstvo je toliko licemjerno da to nee ni priznati. To je ono nesvjesno to
postaje jako bitno u 20. st. U poeziji svijest igra jako vanu ulogu. Baudelaire je zavirio u ta
vrela nesvjesnog. ana Dival je bila runa, prostitutka, varala ga je i na kraju ga je ostavila.
Baudelaire se odao opijumu, ali i haiu. Bio je sklon luksuzu, upao je u mreu zelenaa.
Inscenirat e samoubistvo da bi mu majka platila dugove. Mnogi smatraju da je Baudelaire
najvei kritiar i estetiar u 19. st. Njegova estetika je ila ispred vremena. Imao je izrotenu
svijest o umjetnosti. Posjedovao je univerzalnu umjetniku inteligenciju. Spoj talenta i velike
kritike inteligencije ini njegovu veliinu. Prouavao je Edgara Alana Poa. Prevodio ga je 16.
godina. Tu je, zapravo rije, o srodnosti. Poe je izvrio uticaj na Francusku preko Baudelairea.
Koliko god bila tajanstvena poezija je i proizvod rauna. Cvijeu zla je sueno. Baudelaire
nikada nije bio primljen u francusku Akademiju umjetnosti, to mu je bio san. Pobjei e u
Belgiju i drati predavanja. Baudelaire je u stanju da u svojim pjesmama prizna ono to niko
od nas nikad nije priznao. Meutim, nekad pretjeruje: satanistiki stav. Satanizam je kategorija
koja se vezuje za romantiarsku poeziju. Baudelaireov satanizam je oplodio poeziju 20. st. Ta
bezmjerna hrabrost njegove poezije sastoji se u tome to ne preuti nita i duboko zaviri u
duu. Za njega je umjetnik majstor. Baudelaire je prezirao inspiraciju: to je posljedica, a ne
uzrok. Baudelaire je mrzio prirodu i sve to je povezano s njom.

Mrzio je enu jer je prirodnija od mukarca. Volio je grad koji je vjetaki stvoren, iako je
govorio najgore istine o Parizu. Oboavao je modu. Jednom je obojio kosu u zeleno, ime je
protestirao protiv prirode, jer jedino takva kosa je nemogua. Baudelaire je dvostruko bie.
Izrazio je sutinu bia u jednoj reenici: Od ranog djetinjstva ja sam osjeao ekstazu i uas od
ivota. Ta dvostrukost je dala veliinu njegovoj poeziji. Iako je mrzio prirodu i enu,
Baudelaire je pisao najljepe pjesme o njima. On je oksimoron. Puna istina o ovjeku je da
tei ka uzvienom, ali i da vodi niski, realni ivot. On je rodonaelnik poezije dvostrukog
tona. Najvei pjesnici su oni koji su saopili sami sebe. Istina je da oba ovjeka sapostoje. To
daje dinaminost ljudskom ivotu i energiju. Kod Baudelaire su zlo i dobro spojeni. Njegova
poezija je bezmjerno hrabra, jer on govori istinu. Od djetinjstva je sanjao da bude papa i
najvei lakrdija. I jedan i drugi san je izraavao njegovo najdublje bie. ta god da je pisao
bio je vjeran pjesnik u sebi. Pjesnik je oblikovao njegov ivot i uinio ga nesrenim. Iz Belgije
se nikad nije vratio, a i nju je zamrzio. Baudelaire je otkrio kompleksnost i izrazio potpuno
novi doivljaj ovjeka. Sve je sintetizirao i dao tome lini peat. Kad mu je sueno branio se
da to nije njegova poezija, ve poezija fiktivnog, izmiljenog ovjeka. Baudelaire je i tu kazao
jednu istinu: pjesniko ja nije biografsko. Svako ja u poeziji je knjievni projekat. Od
Baudelaireovog biografskog djela nije ostajalo nita u pjesmi, on je uspio to da razloi.

Leta
Gluv i opak stvore, doi mi na grudi,
Nemani s nehajnim licem, tigre mio,
Dugo bih, prstima uzdrhtalim htio
Da gustinom teke tvoje grive bludim.
U tvoje podsuknje, gdje tvoj miris ivi,
Daj mi da uronim ojaeno elo,
I udiem kao cvijee uvelo
Pokojne ljubavi moje vonj pljesnivi.
Htio bih da spavam! Spavao bih prije
No ivio! U snu, poput smrti slatkom,
Po lijepom tijelu tvom, ko bakar glatko,
Bez grinje u svoje poljupce da sijem.
Nita nee kao ambis tvog kreveta
Progutati moje stiane jecaje;
Moan zaborav u tvojim ustima je,
A u poljupcima tvojim tee Leta.
Mom u se udesu, od sad mojoj slasti,
Pokoriti ko da bjee pisan meni,
Nevino osuen, posluni muenik,
Kome revnost trpnju podjari do strasti.
Sisau, da pizvu udavim u sebi,
Prijatnu kukutu i nepentes sa tih
Draesnih vrika grudi ti iljatih,
Gdje nikada srce zasunjeno ne bi!

10

Leta je rijeka zaborava. Gluv i opak stvore, doi mi na grudi pjesnici od najranijih vremena
prizivaju draganu na grudi, ali Baudelaire umjesto ljepotice priziva gluvog i opakog stvora.
Baudelaire kae gluv, zato to nita ne dopire do nje, a opak zato to su ene prirodne i zato
opake. Pjesnik pristaje da grli draganu, ali on zna kakva je. Gluv i opak to je okantno. Ono
to ima u toj poeziji razaralo je svekoliki moral.
Nevino osuen, posluni muenik,
Kome revnost trpnju podjari do strasti.
Baudelaire definie svoju egzistencijalnu situaciju. Revnostan je u patnji i ta revnost die tu
patnju do strasti. On izraava kompleksnost ovjeka. U ovoj pjesmi se brie granica izmeu
patnje i strasti. U naoj svijesti to je odijeljeno. Meutim, muenje je vrlo esto strast i neki
ushiti imaju neki intenzitet patnje. Baudelaire otkriva tu unutranju dijalektiku.
Sisau, da pizvu udavim u sebi,
Prijatnu kukutu i nepentes sa tih
Draesnih vrika grudi ti iljatih,
Gdje nikada srce zasunjeno ne bi!
Sravina poanta: u njenim grudima srce nikad nije robovalo.

Kosa
O runo, ko valovi to se do plea srue!
O prstenje! O miris koji bezbrigu tvori!
Ushite! Da zamraen alkoven na napue
Veeras uspomene to u kosi ti hue,
Njome u, ko maramom, po zraku da vijorim!
Azija eznutljiva, Afrika usijana,
Dalek, odsutan, skoro pokojni svijet se skriva
U dubinama tvojim, umo razmirisana!
Duhovi drugih plove na valu glazbe, a na
Mirisu tvom o moja ljubavi! duh moj pliva.
Otii gdje drvee i ljude, soka site,
Obeznanjuju dugo podneblje puna ara.
Jake vitice, vi me ko vali odnesite!
More od abonisa, bljetave krije snitve
Pune vesla, jarbola, zastava i jedara:
Buna luka gdje dua moe do volje mile
U golemome valu zvuk, miris, boju piti,
11

Gdje lae koje klize preko zlatne svile

ire velike ruke kako bi zagrlile
Sjaj istog neba u kom treperi jar vjeiti.
U taj okean crni, kome je drugi dodan,
Zaljubljen u pijanstvo gnjurau svoje lice,
A moj duh profinjeni, maen ljuljanjem broda,
Znae vas nai, o ti, ljenosti puna ploda,
I ti beskrajna zipko mirisne dokolice!
Plava koso, ko ator od razapete tmine,
Nudi svod od plaveti, okrugle i goleme.
Svrtci vitica tvojih al pahuljasti hine
Gdje sliveni mirisi mousa i pakline
I kokosovog ulja estoko opjane me.
Dugo e! vjeito e! du tekog runa tvoga
Rubin, biser i safir da moja ruka sije
Da nikad nisi gluha za eznua mi mnoga!
Zar ti nisi oaza gdje sanjam, vr iz koga
U dugim gutljajima vino sjeanja pijem?

itava pjesma je o mirisu. Baudelaire je napravio sedam strofa samo o mirisu i izgledu kose.
Udahnuo je miris te kose iz ega je nikao itav jedan slijed. To je kod Prousta mnogo
razvijenije. Miris je vezan za duh. Taj miris ga vezuje sa daljinama. Metafora kose je svaki put
drugaija. To je proirena metafora koja lii na koneto. Ljenosti puna ploda je oksimoron.
Baudelaire je sav oksimoron. Dokolica i plodnost se iskljuuju. Baudelaire pljuje na Zapad,
progres koji zaglupljuje. To je smrtni neprijatelj duha, originalnosti. Upravo zbog toga veliao
je dokolicu gdje je duh slobodan, mata. Preko kose vezuje se i sa nebesima. Teka griva
lirizacija enske kose. Meutim, ovo griva govori da Baudelaire ne zaboravlja da je ona
ivotinja. Ona ga uznosi, otvara mu duhovni okean, ali on ne zaboravlja kakva je to ona. Ona
je bukvalno oaza u pustinji njegovog ivota. Vino sjeanja ivi se da bi se sve pretvorilo u
uspomenu. Nema direktnog pretvaranja iskustva u poeziju. Baudelaire je izuzetno intektualan
pisac, ali i ulan do poronosti. Posjedovao je senzualnost koja nije bila sama sebi cilj. ulna
glad donosi mu poeziju. Pomou misli izvlai univerzalne doivljaje.
Romantiari kojima je Baudelaire pripadao lako su padali u ekstazu i emfazu pred
prirodom. Baudelaire to nee, on okree naizvrat romantiarski stav prema prirodi. Oni su
pisali prilino olaku poeziju predajui se prirodi. Ona je bila u sreditu shvatanja
romantiarskog svijeta. Prirodno su dizali na razinu kulta. Romantiarski zanos nije neto to
odgovara Baudelaireovoj prirodi. Baudelaire je odvojio zanos srca od poezije. Zanos moe da
bude predmet poezije, ali izvor ne. Postoji mata voena razumom. Baudelaire je mrzio
prirodu koja je simbol malograanskog komoditeta, ali je napisao velianstvene stihove o
prirodi. Ljubav je favorizovana tema romantizma, meutim Baudelaire i nju izvraa naopake.
Smatra da je ljubav muilite, ali on ne krije uivanje u muilitu. eli prebrisati poetiku
romantiara. Bio je vrhunski ljubavni pjesnik, ali je elio saopiti istinu ljubavi. On gleda u
podsvijest kada pie o ljubavi, a ne u svijest. Vidio je da je to iskustvo.

12

U djetinjstvu slike su bile simbol neeg drugog. Tu se taloi najdublji osjeaj ivota. Svaka
generacija eli smanjiti razdaljinu izmeu svijeta i due (Kosa).

Poziv na putovanje
Keri i sestro mila,
Kakva bi to slast bila
Zauvijek tamo otii!
Da voli kako ushtije,
Da voli i da mrije
U zemlji koja na te lii!
Ta sunca ovlaena
S tog neba zamuena

Mome duhu su arolija

Ista ko tajanstvena
I nevjerna ti zjena
Kada kroz tvoje suze sija.
Red i ljepota tamo vlad,
Rasko, spokojstvo i naslad.
Blistavim namjetajem,
to od godina sjaje,
Bile bi sobe ukraene;
Rijetko cvijee koje,
Sliva mirise svoje
I ambrine vonje maglene,
Stropovi nagizdani,
Zrcala ko bezdani
I istonjako bljetavilo,
Iz svega tu bi dua
Tajno mogla da slua
Jezik svog rodnog kraja milog.
Red i ljepota tamo vlad,
Rasko, spokojstvo i naslad.
Gle, na tim kanalima
Zaspalih laa ima
Koje beskrajno skitnj vole;
S kraja svijeta one
Doplovile su, sklone
Da najmanju ti ud utole.
Od sunca to se gasi
Polja ogrnula se
I kanali i grad cijeli
Bojom jakinta, zlata,
13

I sav svijet san hvata

U toplom svjetlu to ga preli.
Red i ljepota tamo vlad,
Rasko, spokojstvo i naslad.
Baudelaire misli, ivi u putovanju, bijegu, pjeaenju. Njegov odnos prema eni je bio
izuzetno komplikovan. On u jednoj pjesmi hvali jalove ene. Savrena ena je nerotkinja, ona
je sposobna da bude simbol istog duha. To imamo u pjesmi XXIX.

XXIX
U ustalasanoj sedefnoj haljini,
ak i kada hoda, to je plesu slino
Onih dugih zmija, kad fakiri njini
Svojim palicama njiu ih ritmino.
Ko pijesak tmuran i azur pustinje,
Nedirnnti ljudskim trpnjama oboje,
Ko morskog talasja duge mree sinje,
Prostire se, puna beutnosti svoje.
Sjajno joj oko mineral pun ari,
U udu prirode simboline njene
Gdje se spaja angel nevin i sfinks stari,
Gdje je sve sjaj, zlato, elik, dijamanti,
Vjeno, ko zvijezda beskorisna plamti
Hladna uzvienost nerotkinje ene.
Ovo je prvorazredna pjesma. U prirodi su savreni kamen i minerali to isijavaju ist
duh. Mineral ima neto neorgansko u sebi i ovo treba shvatiti bukvalno, a ne kao metaforu.
Swann ne reaguje na koketu, ali mu se ona poinje sviati kad pone liiti na enu sa
Botticcelijeve slike. Budi mu se mata. Neto od toga ima i kod Baudelairea. Najvee
priznanje je da je ona kip. Za njega je dovoljno da ga ona privue (noga kao kip). Nema nita
novo u ovoj pjesmi, ali je Baudelaire iao do kraja u izraavanju svojih emocija. Izmeu nas i
ivota postoji lea kulture. Ne gledamo istim oima nego kroz kulturu. Kultura odreuje na
nain doivljavanja stvari. To je duboko osjetio i Baudelaire.

Opsesija
Velike ume, strah mi ko crkve zadajete;
Urlate ko orgulje; u srcu ukletome,
Sobi vjeite tuge, gdje hropci stari trepte,
Mrtvakih psalama se vaih odjeci lome.

14

Mrzim te Okeane! Ti skokovi, ta graja

Moj duh ih prepoznaje u sebi, a taj gorak
Smijeh poraenoga ovjeka, pun jecaja
I psovki, u divovskom ujem smijehu mora.
O, noi bez zvijezda ije svjetlosti zbore
Poznati jezik kako mogo bih da te volim!
Jer ja tragam za praznim, za crnim i za golim!
Al ak i pomrine platns su, gdje se stvore,
iknuvi iz mog oka a hiljade ih ima
Ve ieznula bia, sa prisnim poglednima.
Stih: Velike ume, strah mi ko crkve zadajete je izazovan, pobunjeniki i taan.
Baudelaire u crkvi nije imao ta da trai. On u tim umama osjea neto sakralno. Baudelaire
je kranstvo koristio kao simbol i obrtao je kranstvo, te je zato radikalan pobunjenik.
Kranstvo je kulturna injenica. Baudelaire Boga upotrebljava kao sagovornika. Upotrebljava
simbole mistinog iskustva kao pozadinu gdje e doi do izraaja njegovo iskustvo.
Koncepcija prirode kod Baudelairea je proturjena. U pjesmi Saglasja Baudelaire kae:
Priroda je hram gdje rijei smuene
Iz stubova ivih katkad uvo uje;
Baudelaire esto prema prirodi osjea i odbojnost. Pjevati o plodu znai osjetiti svetost
ploda. On se tome smijao. On je iz romantizma izvukao elemente koji e nastaviti da ive.
Ako bi smo htjeli da definiemo sutinsko iskustvo, onda je to saeto u stihu Jer ja tragam za
praznim, za crnim i za golim! To je negativno odreenje.On to nalazi u sebi, dui, podsvijesti
mnogo vie nego u vanjskom svijetu. On je teio onome to je onostrano, a znao je da ga tamo
eka praznina. To je ono iskustvo koje daje dramatinost, patetinost njegovoj poeziji. Mrzi
Okean jer je njegov takmac.

itaocu
Glupost, zablud, grijeh i tvrdiluk su nama
Duhove zaposjeli i mue nae tijelo,
A mi grinjama milim priskrbljujemo djelo,
Ba kao to prosjaci tove vlastitu gamad.
Tvrdoglavi nam grijesi, pokajanja nam mlaka;
Debelo naplatiti svoja priznanja znamo
I veselo se plotom na blatan put vraamo
Mislei: niskom suzom sprana je mrlja svaka.
A na duh zaarani dugo je ljuljan bio
Jastukom zla na ruci Satani Trismegistu,
I dragocjeni metal nae volje u istu
Paru je ovaj mudri alhemist pretvorio.

15

avo u ruci dri konce koji nas smiu!

Mi draest u odvratnim stvarima nalazimo,
I za po jedan korak svaki dan silazimo
Ka Paklu, bez uasa, kroz punu smrada tmicu.
Ko to ljubi i grize razvratnik bez krajcare
Kakvoj prastaroj drolji grud silno izmuenu,
Krademo, u prolasku, nasladu zabranjenu,
Cijedei je snano, poput narande stare.
Jedno pleme demona bani u mozgu nama,
Zbijeni, vrve, ko da milion crva plazi,
A Smrt, kad udiemo, u naa plua slazi
Rijeka nevidljiva, sa gluhim tualjkama.
A ako jo uvijek nasilje, otrov, kama,
Poar izvezli nisu prijatne are svoje
Na banalnome platnu jadnih nam sudbi, to je
Vaj! Stoga to smjelosti nemamo u duama.
Al tu gdje akali su, kuje, panteri, zmije,
Majmuni, korpioni, kraguji, te nakaze
to preskamuu, groku, urlaju, tlima plaze,
U zvjerinjaku gnusnom naih poroka nije
Takvog koji toliko ruan je, zloban, zao,
Premda gestama krupnim ni kricima sklon nije,
Od zemlje kr i lom bi stvorio najradije,
I u zijevu jednom sav svijet progutao:
Takvoga ko Dosada! Nju nehotine prate
Suze, dok iz nargile pui i sni stratite.
Ti, itaoe, zna to lukavo udovite,
U ovoj pjesmi saeto je sve ono to nas eka, ono to je razvijeno sa takvom
preciznou i logikom kakve nema u evropskom podruju. Tu je sve tano proraunato, kae
Hugo Friedrich. Prvo izdanje Cvijea zla sadri sto pjesama. Cvijee zla je ciklus u kojem se
Badelaire predaje arima razaranja. Kasnije pjesme Baudelaire samo uklapa u postojee.
Brojevi uz svaku pjesmu podsjeaju na kasnu srednjovjekovnu simboliku brojeva. Baudelaire
je bio ponosan na to to je suprotno romantiarskom stavu, to jest, predavanju inspiraciji.
Baudelaire je eznuo za radom, ali mu se nije predavao onoliko koliko bi trebalo. Djelo mu je
obimom malo. Za njega ne postoji inspiracija, jer je ona povezana sa prirodom.
U prvom stihu imamo glupost, zabludu, grijeh, tvrdiluk, a to je upravo ono o emu
Baudelaire pjeva.
Mislei: niskom suzom sprana je mrlja svaka.
Za Baudelairea suza je niska, ona je la, jer je prirodna. Niska suza nagovjetava
pravog Baudelairea.

16

A na duh zaarani dugo je ljuljan bio

Jastukom zla na ruci Satani Trismegistu,
I dragocjeni metal nae volje u istu
Paru je ovaj mudri alhemist pretvorio.
Baudelaire je prvi uoio odsustvo volje. Volja je izloena razliitim oblicima razaranja.
Volja je isti metal i od njega je Satana napravio paru. To je alkemijska slika. Boanstvo
preobraaja je avo. Baudelaire je posjedovao jau volju. Pasivna otvorenost za sve je
osnovna egzistencijalna situacija modernog umjetnika.
U stihu Mi draest u odvratnim stvarima nalazimo saeta je Baudelaireova poetika.
Sutina, zadatak pjesnika je da nalazi ari u negativnosti svijeta. Poetino treba traiti tamo
gdje ga nema, pronalaziti poeziju u odvratnim stvarima. Baudelaire prezire zapadnu
civilizaciju.
Al tu gdje akali su, kuje, panteri, zmije,
Majmuni, korpioni, kraguji, te nakaze
Sedam zvijeri simbolizira sedam smrtnih grijeha. Ovo je alegorijska upotreba zvijeri.
Dosada je tema romantizma. Mnoge stvari koje su kod Baudelairea opjevane su opa
mjesta kojima on daje obrt. Ovdje je Dosada saeta oznaka za jedno veoma sloeno iskustvo.
Dosada je oznaka svijeta lienog vrijednosti. U svijetu koji ne prua istinsku vrijednost vlada
dosada. To je ocjena zapadnjake civilizacije koja ide ka utrnuu emocija koje su najvanije za
ovjeka. Dosada utrnue svih emocija. ovjek ne moe da reaguje na taj svijet lien
vrijednosti. Dosada podatak o pjesnikom biu. U zvjerinjaku nema dosade. Dosada je jedno
od sutinskih iskustava koje ima jednu metafiziku dimenziju. Kad Baudelaire nabraja zvijeri
asocira nas na Dantea. Baudelaire je vjerovatno najvei nastavlja Dantea. Cvijee zla je
dvostruki pakao: pakao velegrada i pakao ljudske due. Baudelaire je pjesnik moralne
inspiracije to je mnogim pjesnicima 20. stoljea nedostajalo. On je prirodan izraz francuske
kulturne tradicije, francuske civilizacije. I kad se bavi zlom bavi se kao ovjek koji je moralno
osvijetljen. Istrauje razliite oblike udovita koje nosimo u sebi. Baudelaire se nije osvrtao
ni na kakva pravila pristojnosti, iao je hrabro do kraja.

Albatros
esto, rad zabave, mornari uhvate
Albatrose, ptice goleme sa mora,
Nehajne sudruge plovidbe, to prate
Brod koji se klie vrh gorkih ponora.
Tek to na palubu te kralje plavila
Metnu, postiene, i kretnje sputane
Jadno puste svoja duga bijela krila
Da poput vesala vuku se sa strane.
Taj krilati putnik, smeten i slab li je!
Smijean i ruan, on, lijep tren pred tim!
Jedan, kratkom lulom po kljunu ga bije,
Drugi, hramlju, glumi bogalja to leti!

17

S tim kraljem oblaka pjesnik slinost ima:

Strijelcu se smije, drugar nepogoda,
Ali na tle izgnan, meu zviducima,
Divovska mu krila smetaju da hoda.
Egzistencijalna potreba pjesnika je da leti. Ovaj svijet je trivijalan, odvratan, pjesnik
mora ii iznad. Svaka obdarenost kao da je deformitet na drugoj strani: Drugi, hramlju,
glumi bogalja to leti! Stih Divovska mu krila smetaju da hoda nije samo definicija pjesnikove
pozicije, ve ovjeka koji ide protiv. To je precizna definicija pjesnika u svijetu koji ide protiv
postojanja, kreacije.

Uzaae
Ponad svih dolina i jezerskih voda,
Ponad uma, brda, oblaka i mora,
Onkraj sunca, onkraj eterskih prostora,
I onkraj granica ozvjezdanog svoda,
Due moj, s lakoom ti se kree sada,
I, ko dobar pliva kog vali opjane,
Ti veselo brazda bezmjerja bezdane,
Pun neizrecivih i mukih naslada.
Odleti daleko od te kune pare,
Da sbe oisti u zraku visina,
I pij, poput isog i boanskog vina,
Plam od kog bistri prostori se zare.
Poslije dosada i tuga bezkraja
to pune teretom maglene ivote,
Sretan ko se moe jakim krilom oteti
U vis, ka poljima vedrine i sjaja;
Onaj kom se misli slobodno ustreme,
Ko eve, u nebo im ograne zora,
Ko lebde nad iem, shvata bez napora
ta kau cvijee i stvari nijeme.
Ova pjesma je na izgled vrlo optimistina, ali nije. Poslije Albatrosa predstavlja
ironini obrt. Svak pjesma je proraunato jedna iz druge. U prvoj strofi imamo devet stvari
iznad kojih se uzdie pjesnik. To je zapravo devet grijeha, odnosno hrianska skala kojom se
penje mistiarski duh koji eli da se spoji s Bogom. Izraava iskustva slina mistiarevom, ali
nedostaje do Boga, sile s onu stranu. Onostrano je prazno i njegov duh stalno bjei od tog
niskog, banalnog. Postoji usponski poriv, ali nema dolaska. Uspon je sam sebi svrha: Bog se
ne dohvata, jedina utjeha je da odozgo moemo shvetiti ovozemaljsko. Odozgo moemo
otkriti istinski ivot. Cvijee zla je simbol ivih bia. Uzaae je rije iz mistikog jezika,
ozmaava religioznu ekstazu koja uzdie ljudski duh dok konano ne dohvati transcedenciju.
Magleni ivot ivot u modernom svijet je postao maglen, neodreen.
18

Prije je bio traginiji, ali stvarniji. U velegradu ivot postaje apstraktniji. Definicija
maglenog ivota e omoguiti nestvarni grad (Thomas Stearns Eliot: Pusta zemlja).
Nestvarno se pojavljuje kao sutinska dimenzija ivota. Taj uzlet, to iskustvo je dvosmisleno.
On je sretan to bjei iz svijeta. Vjerovalo se u mijazme, kuna isparenja koja izazivaju
bolesti. Zemlja je puna zaraza (kune pare). Oisti da bi se ovjek uzdizao do Boga mora se
proistiti, ali ovdje ta rije znai odbacivanje ovog zemaljskog.

Saglasja
Priroda je hram gdje rijei smuene
Iz stubova ivih katkad uvo uje;
Tu ovjek kroz ume simbola putuje
Dok rodbinski njine gledaju ga zjene.
Ko to se u dalji duga eha spoje
U neku duboku i mranu cjelinu,
Ogromnou nalik na smjetlo i tminu,
Miris, zvuk i boja u saglasju stoje.
Neki su mirisi ko put djeja svjei,
Ko oboe blagi, ko polja zeleni,
- A drugi pobjedni, bujni, iskvareni,
ije prostiranje ka bezmjerju tei,
Ko ambre, mousi, izmirne, tamjani,
to poju ar koji duh i ula pjani.
Saglasje je rije koja ima muziko znaenje i neprevodiva je. La correspondance
jedan instrument odgovara drugim, drugi treem. To je jedna od kljunih rijei za
Baudelaireovo shvatanje svemira. Baudelaire nije naao utoite u tome da je sve u vezi sa
svim u svijetu. Sve je sazvuno, jedno u vezi s drugim. ovjek je ogledalo svemira i svemir je
jedan veliki ovjek. Nita to percipiramo nije samo sebi cilj. Sve u fizikom svijetu je
meuzamjenjivo. Iza toga stoji cjelina, Bog. Sve je korespodentno, saglasno, sazvuno. Ova
pjesma ima najdublje posljedice za modernu poeziju u emu se slau svi kritiari. Rije je o
filozofije univerzalnih analogija. To je Baudelaire razvijao i u svojim esejima o Victoru
Hugou. Stih Tu ovjek kroz ume simbola putuje uzeli su simbolisti: sve oko nas je ifra za
neto drugo, sve oko nas je uma simbola. Za simboliste ovo je polazna taka. Pjesnik ima
osjeaj da je jedno sa prirodom, sve oko njega je njegova familija. U svemu oko ovjeka ima
duha: Dok rodbinski njine gledaju ga zjene. To je sloeni doivljaj prirode. Antiteza:
Ogromnou nalik na smjetlo i tminu,
Miris, zvuk i boja u saglasju stoje
Antiteza nije samo filozofska mjera Baudelairova, ve potie iz njegove najdublje
egzistencije: uivati u mirisu zbog mirisa. ula su mnogo vie od njih samih. To je tajna
univerzalnog sklada. Tako je Baudelaire ivio. Bio je gladan boja, mirisa jer je slutio da oni
sugeriu duhovni sklad. Svjesno je njegovao te utiske. To je najduhovniji nain postojanja da

19

miris, zvuk i boja ulaze u saglasje koje je vee od njih samih. To saglasje je isto duhovno.
Stihovi:
Neki su mirisi ko put djejasvjei,
Ko oboe blagi, ko polja zeleni,
- A drugi pobjedni, bujni, iskvareni,
Ovi stihovi su srce Baudelaireovog osjeanja svijeta. Ambre, mousi, izmirne i tamjani se
upotrebljavaju u svim religijama kad se eli uspostaviti kontakt s Bogom, sa duhovnim
svijetom. Baudelaire je savrreno znao zato religije rukuju sa ambrama, tamjanima. Ovo je
kljuni sonet jer nas uvodi u sutinu Baudelaireovog svijeta. Omoguio je razvoj ovog
iskustva. On je jedna filozofska vizija svijeta. Mirisi nas odvode u drugi svijet, simbolistika
su sutina svijeta, u mirisima stanuje uspomena, duh. Ko oboe blagi miris izaziva zvuk.
Sinesteziju nisu izmislili pjesnici. Ona postoji u jeziku, pogotovo kod duevnih bolesnika. Za
miris kaemo uje se. Sve to imamo u modernoj poeziji postojalo je i ranije u jeziku. Proust
je to razvio. U okusu i mirisu se nalaze pravi duhovni doivljaji. itavo djetinjstvo izae iz
oljice aja. Proust je iitao Baudelairea i razradio pjesnike doivljaje kod Baudelairea.
Miris je najduhovnije ulo. Ti mirisi imaju ekspanziju mnogih stvari. Zanos ula i duha se kod
Baudelairea ne razdvaja. ulna slika nosi u sebi i duhovno. Duhovno se nalazi i u ulnom.

Himna ljepoti
Silazi li s neba ili izlazi iz bezdana,
Ljepoto? Iz tvog oka, boanskog i adskoga,
I zla i dobra djela liju se smijeana,
I sa vinom se moe uporediti stoga.
U oku ti se krije sunev smiraj i zora,
iri, ko burno vee, mirise svud po zraku,
Cjelovi su ti pie a usta su amfora
Koji hrabre djeaka, uliju strah junaku.
Doe li sa zvijezda il iz bezdanske tmice?
Podsuknje ti, ko pseto, zatravljen Udes prati;
I radost i nesree ti sije nasumice,
Svim vlada, niem raun nije ti polagati.
Dok gazi po mrtvima, za njih briga te nije,
Od ukrasa ti, Strava nije namanje ljupka,
Umorstvo u privjeske spada ti najmilije,
I o trbuhu gordom sa ljubavlju ti cupka.
K tebi, svijeo, leti zabljeten vodencvijet,
Pucka, gori i kae: Blagosiljam tu baklju!
Ljubavnik zadihani, nad dragu kad se svije,
Ko samrtnik je koji miluje svoju raku.
Nebo il ad, svejedno, Ljepoto, ko te stvara,
O nemani golema, bezazlena i jezna!
Ako tvoj pogled, noga, smijeak, dver otvara
Beskraja koji volim, a ostade mi neznan.

20

Boja? Vraja? Svejedno! Angel il Sirena?

Svejedno, ako vilo, ije oko velure,
Ritam, sjaj, miris krije, kraljice jedinstvena!
Prua svijet manje gnusan, i manje teke ure!

Pjesma poinje velianstvenim pitanjem. Ljepota je kult koji je izuzetno vaan, moe
se suprotstaviti uasima svijeta. U Baudelaireovoj poeziji sadraji su esto mrani i zato je
vaan kult ljepote. Po Baudelaireu ljepota potie iz pakla, ali svejedno je odakle dolazi ako
prua svijet manje gnusan. Baudelaire ne misli da tegobu moe ukloniti, ali je moe umanjiti.
To je realistina procjena ljepote. Za Baudelairea ljepota je neka vrsta boanstva, religije, u
vrijeme kada je religija prestala da prua utjehu zapadnom ovjeku. Slika leptira i svijee je
osnovna slika boanstva kod Rumija, ali ovdje je boanstvo neto drugo. Romantizam je
estetiku runog ponovo vratio moda i u sredite. Kod Baudelairea estetika runog je svjesno,
pomno njegovano. Osnovna njegova zadaa je probuditi ljepotu iz runog. U trenutku
najveeg ushita otkrije raku, smrt i grob:
Ljubavnik zadihani, nad dragu kad se svije,
Ko samrtnik je koji miluje svoju raku.

Ovo svjedoi o Baudelaireovom satanizmu. Baudelaire je pjesnik dvostrukih emocija. Jednu

emociju prati njena suprotnost, ponekad direktno izreena, ponekad nagovijetena. Nikad ne
znamo je li pjesnik to ozbiljno misli jer iza toga slijedi nova emocija. To je bogatstvo moderne
poezije.
Dok gazi po mrtvima, za njih briga te nije,
Od ukrasa ti, Strava nije namanje ljupka,
Umorstvo u privjeske spada ti najmilije,
I o trbuhu gordom sa ljubavlju ti cupka.

Ukrasi ljepote su mnogo vaniji od sjete. Pojam ljepote je komponovan od razliitih

elemenata.

Strvina
Sjeti se stvari to je vidjesmo, duo moja,
U lijep ljetnji osvit svjei:
Na zavijutku staze, gnusna strvina koja
Na postelji od ljunka lei,
S nogama u vazduhu, kao pohotna ena,
Vrela, na otrove se uje;
Nehajno i besramno otvorila se njena
Utroba, otkud pare struje.
Sunce je tu trulinu zrakama eglo ko da
Prikladno eli je skuhati
I sve to u jedninu sli velika Priroda
Ustostrueno da joj vrati.

21

I gledalo je nebo u onaj kostur krasan

Kao cvijet kad krene cvasti.
I mislila se da e jer smrad bjee uasan
U nesvijest na travu pasti.
Muhe zvrndahu iznad utrobe te smrdljive,
Otkud su ete izlazile
Crnih liinki to su, niz ove dronjke ive,
Ko tekuina gusta lile.
Ko val, sve to se pelo i sputalo, il kao
Mjehurovi bi uzletjelo;
Ko da se tijelo, kog je neznan dah napuhao,
Umnoavalo i ivjelo,
A muzika se udna irila iz te smjese,
Kao potok i kao vjetar,
Il kao zrnje kad ga vija vrti i trese
Ritminim kretanjem reeta.
Oblici izbrisani, sveli se tek na sanju:
Vizija, u dolasku spora,
S platna zaboravljenog, koju tek po sjeanju
Umjetnik dovriti mora.
Iza stijenj kuja, nemirom obuzeta,
Gledala nas je gnjevnom zjenom,
Vrebaju tren da opet otme od tog skeleta
Pare ranije isputeno.
- A ipak jednom nalik ovome smeu bie
Ovom groznom leglu poasti,
Zvijezdo za moje oi, sunce za moje bie,
Ti, moj anele, moja strasti!
Da! Takva bie, nakon uzete svete tajne
- Kraljice meu ljupkim svima!
Kada legne pod travu i prebujno cvjetanje
Da pljesnivi meu kostima.
Ljepoto moja! crvi kad poljupcima krenu
Da te prodiru, ti im javi
Da sauvah i oblik i bitnost boanstvenu
Raspadnutih mojih ljubavi!

Baudelaire iz gnusnog izvlai ljepotu. Ono to je nisko, leina, uzdie na najveu viziju:
Oblici izbrisani, sveli se tek na sanju:
Vizija, u dolasku spora,
S platna zaboravljenog, koju tek po sjeanju
Umjetnik dovriti mora.

22

Nikad u ovom obliku nije ovo bilo reeno u poeziji. Strvina je dio prirode. Zvukovi
raspadanja su dio prirodne harmonije:
A muzika se udna irila iz te smjese,
Kao potok i kao vjetar,
Il kao zrnje kad ga vija vrti i trese
Ritminim kretanjem reeta.

Prepoznajemo eros i tanatos. Formula je jako bitna za modernu poeziju. Kombinuju se lirski
jezik i ono to je stvarno, tvrdo. Pjesnik ima tvrdu, realistinu podlogu koju treba da premae
aneoskim:
- A ipak jednom nalik ovome smeu bie
Ovom groznom leglu poasti,
Zvijezdo za moje oi, sunce za moje bie,
Ti, moj anele, moja strasti!

Iza dva uasno surova stiha (tvrda podloga) pojavljuje se lirski ushit (poetini jezik). U naoj
svijesti zajedno poivaju dvije suprotnosti. To je prava struktura nae svijesti. Baudelaire je to
znao. On nee da lae: prikazuje i jedno i drugo. Svaka vrsta cenzurisanja je la.
HEAUTONTIMORUMENOS
Bez srdbe u da te udarim,
I bez mrnje, slino mesaru!
Ko stijenu Mojsije stari!
Da napojim svoju Saharu,
Potrcau je vodom jada
Iz kapka tvog. Moja e iva
udnja, u koju duva nada,
Suzama slanim da ti pliva
Ko brod to na puinu kree
I u srcu mi, koje ih pije,
Grcaji e tvoji da jee,
Ko bubanj to na juri bije.
A moda krivo ja sazvuje
U simfoniji bojoj jesam
Zbog ironije koja, vuje
Gladna, jede me i potresa?
Ona iz moga glasa krii!
Taj crni otrov, sva krv mi je!
Na zlokobno zrcalo liim
Iz kojeg se megera smije!
Obraz sam i po njemu pljuska!
I rana sam i no u rani!
Toak i na njem uda ljudska!
Zlostavlja sam i zlostavljani!

23

Vampir sam srcu vlastitome,

Od velikih sam naputenika,
Na vjenih smijeh proklet, kome
Ne uspije osmijeh nikad!

HEAUTONTIMORUMENOS onaj koji zadaje sam sebi bol.Ova pjesma oarava

jezikom.
Bez srdbe u da te udarim,

Zna da neko voli bez srdbe da udara. Baudelaire je razgrnuo jedan bezdan. Svako
mora da prizna da Baudelaire ne opjevava vlastitu linost, nego je ovo univerzalno.
Baudelaire je pronalaza jednog novog stava u knjievnosti: potpuna iskrenost kao zalog
autentinosti. Precizno poreenje:
I bez mrnje, slino mesaru!

Odmah poslije toga dolazi skok:

Ko stijenu Mojsije stari!

Iz mesare dolazimo u mit (ironija na ivot, ljubav). Udarci znaju otkriti vrelo ivota.
Da napojim svoju Saharu,

Svoju pustinju (e) preslikava na mit. eli da udari jer eli napojiti pustinju. Baudelaire se
igra sa simbolom vode. Metaforu iz prve strofe iskoritava u drugoj na drugi nain:
Potrcau je vodom jada
Iz kapka tvog. Moja e iva
udnja, u koju duva nada,
Suzama slanim da ti pliva

Baudelaire je imao hrabrosti da zaviri u sebe i utvrdi one trenutke u sebi u kojima
ovjek postaje i zlostavlja i zlostavljani. Pjesma ima elemenata romantizma (satanizma), ali
ima i lucidnost pogleda u sebe to nema u romantizmu. Njegov jezik postaje katedarski jasan.
Priroda je hram to je definicija. Pjesnik trai krajnje precizan jezik za stanja koja su
dvostruka, kompleksna. Na nivou sintakse Baudelaire je precizan, jasan. Vlada latinska,
dekartovska jasnost. Problem simbolike: Baudelaire je uzimao elemente simbolike iz
ruevnog kranstva, ali poto su poznati simboli iz Biblije mogu posluiti da se na njih
preslika vlastiti sadraj. Moderni pjesnik moe napraviti sistem linih simbola, ali oni postaju
teko itljivi. Malarme nastavlja tamo gdje je Baudelaire morao stati. Njegove simbole je
teko ili nemogue iitati.

24

DE PROFUNDIS CLAMAVI
Zazivam Tvoju milost, jedina koju volim,
Sa dna ponora mrana, gdje pade srce moje,
Ovo je svemir tmuran, obzor olovne boje,
Gdje plivaju u noi hula i uas goli.
Tu est mjeseci lebdi sunce to studen zrai,
A no svih est ostalih mjeseci zemlju krije;
ak ni zemlja na polu toliko gola nije:
- Ni potoka, ni travke, ni ume, ni divljai!
Na svijetu se uas smisliti vei ne da
Od hladne okrutnosti ovog sunca od leda
I silne noi to se ko stari Haos ini;
Najnioj ivotinji zavidim na sudbini
to, uroniv u svoju tupost, moe da spava, Tako se sporo klupko vremena primotava.
DE PROFUNDIS CLAMAVI iz dubine (pakla) vapim. Nije Bog onaj kome se vapi,

nego je to ena. Pojavljuje se patetini, biblijski jezik koji djeluje svom snagom.
Tako se sporo klupko vremena primotava.

ivot je nit koja se primotava. U naem doivljavanju se odmotava, kad primota nema vee
nita.
Pjesnik opisuje pejza koji je, zapravo, njegov unutarnji. Imamo preslikavanje na
sjeverni pol. Ima sklonost da kae sebi da je gore nego to jeste. Postoji vjeni dio
Baudelaireove poezije koji prevazilazi ovovremenost. Kod njega postoji samouniavanje, a to
je knjievni postupak koji e obiljeiti modernu poeziju. To je degradacija radi oivljavanja.
Baudelaire ne samo da se uzvisuje, nego kae da najnioj ivotinji zavidi na sudbini:
Najnioj ivotinji zavidim na sudbini

To je polemiki stav u odnosu na romantiarskog genija. Pjesniko ja iz romantiarske poezije

baudelaire je degradirao da bi ga oivio. Romantiarskom geniju vratio je ljudsku supstancu.

Boica
Ima mirisa jakih za koje materije
Sve su porozne. Ko da kroz staklo to probije.
Otvarajui krinju, s Istoka stiglu, ija
Brava zubima kripi i s krikom te odbija,
Ili, u pustoj kui, crno ormar, pun praine,
Iz kojega se otar miris vremena vine,
Nae boicu staru, to uspomene skriva,
Iz koje, u povratku, ikne dua, skroz iva.
Spi tisu misli to se ko grobne larve ine,
Podrhtavaju blago sred teke pomrine,

25

ire krila, polete, azurom pokapane,

Crvenim ostakljene, ili zlatom protkane.
Opojna uspomena kroz zrak uzmuen eno
Lepra; sklapa oi; a duom poraenom
Vrtoglavica vlada, gura je s ruke dvije
U ljudskim mijazmima smraene provalije;
Ponoru stoljetnome na ivicu je baca,
Gdje, ko mirisni Lazar to kida plat mrtvaca,
Mie se i ustaje le avetinjski: stara
Ljubav, sva uegnuta, grobna i puna ara.
I tako, kad nestanem iz ljudske uspomene,
U kut ormara kobnog kada bace i mene,
Staru boicu, tronu, pranu, neutjeljivu,
Prljavu i odbojnu, napuklu i ljepljivu,
Mrtvaki lijes tvoj u biti, o kugo mila,
Svjedok u biti tvoje zaraze, tvojih sila,
Otrove kog aneli spravljaju! pie to me
Izgriza, o, ivote i smrti u srcu mome.

Ova pjesma govori o mirisima, o prodornosti mirisa, o snazi mirisa koja prolaze i kroz staklo.
Mirisi su ifra trajanja, uspona, vjenosti:
Ima mirisa jakih za koje materije
Sve su porozne. Ko da kroz staklo to probije.

Slijedea dva stiha su proustovska. Dua se iz davnine vraa iva:

Nae boicu staru, to uspomene skriva,
Iz koje, u povratku, ikne dua, skroz iva.

Baudelaire oslobaa poeziju nostalgije to pripada svim vremenima, nostalgije za

samim sobom. Baudelaire to stanje puni tekim, depresivnim sadrajima. Kod Baudelairea
postoji i nepoetski, struni jezik koji e biti snaniji kod Emily Dickinson. Taj jezik ne
pripada poeziji, lirici. Baudelairea ne zanima koji je jezik, struan ili poetian, on trai taan.
Mijazmi su kune pare, to je u drugoj pjesmi prevedeno.
Mirisni Lazar miris je definicija, iz mirisa je vaskrsnuo itav ivot, a Lazar je
personifikacija vaskrsenja. Jedan lini doivljaj je preslikan na neto drugo.
Ljubav, sva uegnuta, grobna i puna ara.

Ovdje imamo oksimoronski sudar.

Baudelaire parodira i knjievnost i Bibliju i otkriva neto to ljudi inae kriju.
Baudelaire je pobunjenik protiv svih lai.

26

Rastko Petrovi
Rastko Petrovi je bio avangardni talenat. Njegovi tekstovi sadre svjeinu kao da su jue
nastali. Kad je otiao u diplomatiju to je znailo smrt za njega kao pjesnika, a kod Duia je
bilo obrnuto. Dugo vremena je bio pod kljuem, iako je bio nevin. On je bio Srbin u
iskonskom smislu, bio je Sloven. Teio je ka tome da vaskrsne slovensku mitologiju, ali je
nije uspio rekreirati. Kad je rehabilitiran naiao je na kritiara koji ga uope nije razumio,
Zorana Miia. On porie Rastkovo osjeanje za jezik, te samim tim i njega kao pjesnika.
Dugo vremena to miljenje je ostalo osnova. Rastkov jezik doista jeste izvrnut, ali ne na nain
kako je to Mii mislio. Krlein ukus kao itaoca bio je nepogreiv. Iz evropskog kursa je
gledao nau knjievnost. On kae da je Rastko Petrovi bio iskonski darovit, da je znao jezik
kao Skender Kulenovi. Imamo dva suprotna stava. I jedan i drugi je taan. Meutim, Rastko
je namjerno koristio takav jezik. Bio je spontan kao to ovjek u ivotu muca kad ne moe
neto da izrazi, da izrazi velika osjeanja. Rastko je napisao veliku poemu Veliki drug koja je
fragmentarno izvanredna. Rastko je mogao pisati i savrenim jezikom kao Dui. Na Krfu su
naeni njegovi djeaki soneti. Oni pokazuju da je Rastko savreno ovladao konvencijama
kao i Dui. Iz tog ugla vidimo da su sva ona iaenja u jeziku hotimina, namjerna. Rastko
je htio praviti novu poeziju. Rastko je bio talenat koji se nije ostvario, a Dui je izvadio iz
sebe i vie no to je imao. Rastko je bio previe individualac da bi mogao pripadati nekoj
koli. Ekstaza i uas su osnovni u njegovoj poeziji. To imamo i kod Baudelairea. Rastko je
kao linost imao veliku snagu. Pokretao je na stvaranje druge ljude. On je ivio ono to je
pisao. Poezija je za njega bila nain da se ivi i poetika mu je bila prilagoena tome. Za njega
je pjesma biljeenje ekstaze. On ne samo da nije pjesnik koji je dotjerivao svoju poeziju, ve
se trudio da bude i spontan. U folkloru je vidio spontano biljeenje ekstaze. U narodnoj
poeziji trai ono to je sam pokuao da izrazi. Folklor je u njemu izazivao ekstazu kao i sam
ivot. Kao mladi je proao kroz rat, kroz pakao, to je bitno odredilo njegov doivljaj ivota.
ivot mu se pojavljuje kao udo. Malo ko je na takav nain izrazio udo najobinijih stvari. U
tom smislu Rastko je bio avangardista jer avangarda kree iz poetka: zaborav starog svijeta i
njegove kulture i vraanje oima djeteta. U crnakoj plastici (skulpturi) vide neto to je
suprotno evropskoj. To su primitivne skulpture. One su izazvale divljenje modernih umjetnika
jer su nudile ono to su oni htjeli: vratiti se vjetini s kojom dijete crta. To su najee
groteskne skulpture.

Spomenik putevima
Spomenik putevima jedan je od najboljih avangardnih tekstova. Rui granice koje mu smetaju.
Organi s kojima tijelo dolazi u dodir sa vanjskim svijetom na tim crnakim skulpturama su
naglaeni (spolni organi, nos, usne). To je na Hrist, kae Rastko. Rastko Petrovi je na izvoru
shvatio avangadu. Spomenici su odlika svakog vremena. Putevi su simbol ivota, proticanja.
Spomenik putevima je kombinacija razliitih anrova. Rastko ak oponaa i jezik novinskog
lanka. Prezire Beograd. Obraa se itaocima Novog Pazara: Mi im te stihove aljemo danas
jo jednom, a postaraemo se da ispitamo zbog ega se ovako postupa sa naom emocijom,
jer nam se itaoci iz mnogih mesta ale da pesme ove teko, a ponekad i nikako ne razumeju.
Rastko eli izraziti emociju, a ne stvoriti djelo. Visoko relativiziranje svega: ne znamo da li
govori o poti ili itaocima. Koristi mnoinu karakteristinu za nauni ili novinski tekst: Da li
je to glupost naa ili njihova, ili uobiajena neurednost pote! To, zapravo, zani: Da li je to
glupost moja ili njihova (...)! Pomijeao je potu i knjievnost. Izbrisana je granica poezije i

27

pote. Sve je izjednaeno. I pota i stihovi su komunikacija. Obesveuje stihove, skida ima
auru. To je humorno, ironijsko mijeanje. Rastko Petrovi je mrzio historiju. Kad kae
spomenik pravi niz nezaboravnih slika koje znae parodiju. Putnik je osnovna figura
Rastkovog svijeta. Putnik je figura ovjeka onakvog kakav je: stalno mijenja kulture,
civilizacije. Za njega je putnik lovac na vidike. Putnik i put su metafore punokrvnog
duhovnog i tjelesnog postojanja. Rastko je tako shvatao modernu kulturu. Pokret je sutina
moderne umjetnosti. Spomenik karakterizira nepokretnost. Za Rastka je pokret sinonim
ivota. Za spomenike ima samo ironiju. On sanja o spomenicima koji e se otopiti na proljee.
Potovana ruljo pridjev omekava imenicu, nije ironija. Zna da je rulja zaljubljena u
spomenike. Ovdje se spomenik pribliava ivotu: kao to se ivot jednom ivi tako bi trebao i
spomenik. Otadbina je ovo Jurnjava! ivot je jurnjava, anarhija.
OVAJ SPOMENIK ZA PILOTE TO ODOE
U AVIJATIKU I IZGIBOE IZ HEROJSTVA
IZ DOSADE I IZ NAVIKE SLAVA IM SLAVA
Rastko tjera egu sa lanim jezikom patriotizma. Osjeao je da je sve to stvar iz druge ruke:
spomenici, pobjede, patriotizam. On sam je bio pobunjenik protiv spomenika i ne eli
spomenike koji bi sputavali nove generacije pjesnika. Znaajno je njegovo slavljenje tijela.
Kad god govori o slobodi misli na tijelo potpuno osloboeno u svojoj ljepoti. Ta tjelesna
ekstaza je izraavana u njegovoj poeziji na izvanredan nain. Mnogo vea zvijer je razum,
nego ono to obino zovemo zvijeri. Zver, razum grizua besno, zver ljubav, zver noge
neoprane, zver smrad puea, zver satanski prljava, i valjiva brada kaluera Rastko izdvaja
prljavu, i valjivu bradu kaluera i pravi od nje posebno bie. Detalji postaju bia koja zasebno
postoje. Ali i njen glas medni sike kao u zmije pomijeao je vjetice i ljubavnice. Rije je o
komikoj igri koja ne eli rtvovati nijednu dimenziju bia. To je sloboda svih konvencija.
Napravio je novo valorizovanje enskog bia od dvije konvencije. Bez zazora je veliao tijelo
kao neto u emu je sadrana vjenost ljudske rase, kao neto isto. Tijelo u hrianstvu je
najvei krivac. Rastko daje punu slobodu tijelu da bi otkrio misteriju ivota. Rastko je napravio
plodnu mjeavinu knjievnih vrsta jer je elio izraziti novo osjeanje svijeta. To nije samo zbog
rata, ve mu je domovina postala vea, ne samo Srbija, ve Jugoslavija. Afrika je simbol
slobodnog, nesputanog ivota u njegovim putopisima. Rastko kae da je najvanije to
autentinije zabiljeiti emocije. Nije vano da li e to biti stih, esej, proza. Zato kae zbog ega
se ovako postupa sa naom emocijom. jezik prestaje da funkconie na stari nain, za to ga je
optuio Mii, a, zapravo, se radi o novoj jezikoj formi.
Ideal Rastkov bio je da doe do jezika iste neposrednosti. Rastko Petrovi bio je izuzetno
obrazovan ovjek, sa istananim senzibilitetom. Traio je jezik koji e izraziti itav njegov
unutranji ivot. U njegovim pjesmama nalazimo osnovne principe moderne likovne
umjetnosti. Smatrao je da sve stvari treba razoriti i od tih elemenata napraviti drugu stvarnost,
suvie stvarnost, kako sam kae. U poeziji to bi odgovaralo idealu iste neposrednosti:
ukloniti sve to stoji izmeu nas i stvari. Njega zanima misterij tijela, tjelesnog, njega ne
zanima metafizika. To je njegova filozofija koju treba razlikovati od naina na koji pravi
poeziju. Isticao je tjelesno jer je smatrao da je rije o evropskom licemjerju gdje tijelo pati u
kulturi, a ono samo je bez krivice. Odbacivao je duhovnost. ivot svodi na miinu
pustolovinu. Meutim, nikad se ne moe postii ista tjelesna ekstaza. Rastko izraava svoje
emocije. Helioterapija afazije Rastko misli na knjievnu afaziju, sama rije od pretjerane
upotrebe gubi izraajnu predstavu, rije biva ispranjena. Postoji automatizam u jeziku.
Rastko je pokuao vratiti izraajnost rijeima. On zamilja neko stanje gdje e potop sve

28

potopiti i jezik e po tom mulju ostavljati svoje prave tragove. elio je odbaciti licemjerje,
vratiti rijeima njihovu prvobitnost, izraziti istu neposrednost. Rastko se divio A. B. imiu:
Tijelo mu bije rukama o klavir (A. B. imi: Svira ili preobraenje glasova). To je stilizacija.
Ovo je vrsta djeijeg nevinog izraavanja. Zaboravlja se ta je muziar, klavir, muzika. To je,
zapravo, ta stilizacija koja podsjea na peinske crtee. To spada u neoprimitivizam: vraanje
prvobitnim izvorima emocija (crtei u peinama, crnaka plastika). Misliti bez simbola
njegova je sredinja reenica. To je, zapravo, nemogue, meutim, Rastko misli na
izbjegavanje onih slika koje imaju simboliku vrijednost, a koje je nudila evropska kultura.
elio je vratiti bukvalnost izraavanja, a to lii na djeiji jezik. Kad dijete shvati metaforu ono
prestaje biti dijete. To imamo kod Majakovskog: sve tei ka materijalizaciji. U jeziku postoje
dva naina pjesnike kreacije. Jedan od naina kako jezik postaje kreativan jeste da ono to su
apstrakcije pretvori u neto konkretno, a drugi nain je da ono to je konkretno zadobije snagu
metafore, simbola. Ovo je pojednostavljeno. Rastko pokuava da sve to je apstraktno
predstavi maksimalno konkretnim. On je pjesnik ivotnog nagona. Sitost, glad, e su njegovi
motivi. Pokuava mitologizirati obine ivotne radnje, napraviti od njih nove simbole. U
obinom rukovanju vidi neto boansko, novo Jevanelje. Jevanelje je i moralni kodeks, ne
samo religija. Rastko obine stvari die na nivo Jevanelja. Obine stvari pretvara u udo i
obrnuto, familijarizuje se sa mitolokim stvarima, linostima. Gladi i e su osnovni motivi.
Kod Rembaulta su to takoer osnovne kategorije kojima se definie osjeaj pjesnika.
Rastkova poezija svjedoi o ogromnim mogunostima koje se nisu ostvarile.
IZ KOVNICE IZAAV
O, umo, goro, zagrlim li te jutros breza mirisnih
Bi stid me veka o kome priu usnih:
Da otac je hladno pogubio svoga sina,
Pa u senci ga zakopao velikog moga mlina,
A da lav mladunca svoga zakla;
Sa parom ume diem i paru jednog pakla
Gustog.
O, umo, goro, napijem li se edan vina zalutalog oblaka
Opet me stid je nekog dvanaestoga veka.
Snim: bogumile gone usana eju puklih ko raka
I nezasitljivih bola, umornih, samrtnih bez leka;
I tu se ivotu smetalo da tee,
Da velianstveno svie jutro, a plodonosno lee vee
Mono.
im u udnji opasah bedra drumom urnim kroz gore,
Stid me bi... vidici, beskraj, parobrodi zaplovie more;
A kao tikve urne u polju,
Kao hleb vru, izvorom
Sanjam.
Iz kovnice izaoh, navukoh na sebe nebo ko kaban,
Pod glavu elje stare, da odmorim svoje udove dina;
Okolo svuda poljana, slovenski vetar haban
Due sa gora. elim da spim u sredi letnjih jazbina,

29

A me zube zapalo puno zvezda ko ita prezrena

I ruke su mi u kladencima a nedra puno zelena.
Noas ja sluam topot ljubavnoga mlina me talasima,
Noas! mesec studenac, mesec re iz srca to se otisla,
On die mora; ljubavno die se plima.
Pa ta? Ko da to nije samo ponor, a u ljudima ljubav!
O vi, to sitniji ste no skakavci upregnuti u kola cara,
No varnice, ipak ste za mene boljka i eljka stara.
oveka ljubim ja sada.
Ko da to nije samo ponor!
oveka.
Ali, gle, ivi on od nekoliko ljubaznih rei
Kao od malo zrna lana;
U prolee mu se dua drvetima lei,
U jesen je ve umorna i onda je sama.
ovek sneva o ljubavi,
A ljubav sanja o letima bez bolova
I ljubav sanja o zimama bez mrazova,
Pokatkad da je teta raniti
Nevina srca: zbog toga e se ljubav propiti.
Obesie se o kruku rado,
Nato ivot mu ovaj;
Ta vie mu se i ne ivi!
O jednu jedinu kruku u ljivaku,
I vetar u mu njihati noge u mraku,
Zbogom! njemu je dobro i da se obesi
U zrelom nekom vonjaku
Sred mraka
Bez zraka,
Zamro.
Konopac jedini od njega nosi sreu,
A skromno, mesto palata, nastaniti toplu vreu
Pa u reku. O, bede!
Rudnici
Zatrveni
U Boliviji gde je planina San Simon.
I ivi od pabirenja osmeha
Kao od dva-tri zrna penice:
Ne nae u tajni greha
ari, pa beskraja ne nae u zvuku medenice.
Sprema se da umre,
A dua mu je alost i tad beskrajna:
O, kad bi bila bar pratnja sjajna!
To tada na udan nain saznam
Da mi je dua raskidana na hiljadu krpa vekovima,
A telo velikim prostorima,

30

Ko oblak da sunam svoja tvrda lea na suncu

Nad Ohridskim jezerom i manastirom Svetog Nauma.
Zalutah razbojnitvo steeno u drubi sa Slovenima starim,
Odbacih potenje nadajui se u bolje dane,
Nisam hteo ita da nauim, niti za ta da marim,
Da se iega prihvatim. Pa ipak pun enje jutra da svane
Za slavu i putovanja, za slavu i putovanja, sa druma
Za korak jednog deteta, za pokret njegov u hodu,
A aeroplani i ptice proleu kroz oblak
I cepaju ga ritmom dugih pesama
Kraj Ohridskog jezera i manastira Svetog Nauma
Za mirni put beskrajni i duboku nabranu vodu,
Raskidam oblak nad vama.
U prvom stihu pjesme Iz kovnice izaav: O, umo, goro, zagrlim li te jutros breza mirisnih
poremeena je i sintaksa i gramatika. urbu, koja je karakteristina za Rastka, izraava
ovakvom sintaksom. Poinje apostrofom i prekida je ime razara normalnu sintaksu. Toliko je
ponesen prema toj gori da se odmah pojavljuje glagol, akcija. Tu je izraena ista emocija
bacanja u zagrljaj prirodi to je poremetilo sintaksu. Rastko time ismijava konvenciju
rimovanja. Parodira apostrofu, konvenciju rimovanja da bi izrazio ushit ivotom (uma je
ivot). To mora biti polomljeno da bi se izrazila ista emocija. O, umo, goro, napijem li se
edan vina zalutalog oblaka pjesnik podrazumijeva da je oblak vino, nema poreenja. im
neto podsjea na pie, jelo, ono postaje jestivo, pitko. Preveden na na najobiniji jezik, ovaj
stih bi znaio: njegove oi gledaju oblak koji je rumen kao vino. Ta slika ima ogromnu
sugestivnu snagu. Pijan je od najobinijih stvari. U ekstazu ga baca sam in pijenja studene
vode s vrela. eli osjetiti prvobitnu vrijednost svega. Pakao kroz koji je proao poveava
vrijednost svih obinih stvari. Rastko obine stvari pretvara u udo. Ovdje imamo san o
najdirektnijem kontaktu sa svijetom (hrana i pie razmjena sa svijetom). Jedan od pokuaja
takvog kontakta je ukidanje prostora. Pjesnik ovdje sebe prikazuje kao diva. Rastko sebe
uveava jer eli osjetiti dodir sa nebesima, a nebesa su neto to je najdalje. Ukida prostor da bi
osjetio najneposredniji dodir sa svijetom. Drum pretvara u pojas: im u udnji opasah bedra
drumom urnim kroz gore. Ne postavlja se pitanje je li to uradio ili je udio. Kod Rastka je
ukinuta granica izmeu udnje i toga je li to stvarno. To je sve stvarnost. Zato bi san bio
manje stvaran od stvarnosti?! Kod njega su drumovi urni. Kod Rastka je kult pokreta
najvaniji. Velia svoje bie, ali osnovna enja je sve dohvatiti. Nebo postaje kabanica, neto
konkretno, nije vie apstraktno: navukoh na sebe nebo ko kaban. Miris mlijeka nepomuenih
krava kod Rastka je poezija, a ne ljubiice:
Pa uzbudljivije od ljubiica
Mirie ljuto mleko nepomuenih krava
Kroz planinu!
(Ovo o jednom pesniku)
A me zube zapalo puno zvezda ko ita prezrena u ovom stihu imamo poreenje ili
metaforu koja lii na bukvalizovanu metaforu. Zvijezde mogu da lie na rasuto zrnevlje. One
izazivaju elju da se jede. Imamo sliku diva koji jede zvijezde. Prezrena mu treba zbog rime,
a trebalo bi prezrela. Rastko tjera egu sa rimom. On kvari ovu rije i pie prezrena.
Pojavljuje se novo znaenje. Razara se stara poetinost: Rastko prezire nain na koji se prije

31

pjevalo o zvijezdama kad su se veliale. Za njega ne postoji nikakva daljina, ukida se beskraj.
Za ovjeka kae da je najdivljija, najdivnija zver (No Pariza). Ovo je paradoksalni spoj
pridjeva, ali je tano. ovek je nepreglednosti ivotinja, to jest zver ije su eljusti razjapljene
prema beskrajnosti (Probuena svest). eljusti simbolizuju i fiziku i duhovnu glad, nema
razlike izmeu toga. To je apsolutno materijalizovanje.
PROBUENA SVEST
Juda
Proi e kroz ivot misao
Zalogaj presni mesa kroz telo,
oveka koji je toliko pio i disao
Dok svariti je nije uspeo:
I to divno preobraenje hrane,
I taj zanosni trbuh to je maina;
Doekae u drhtanju Otkrovenja dane,
Kada e mu svaki ud zazvuati kao violina
A on sam biti poetak svih muzika.

Juda je izdao Hrista. Probuena svest znai najdublje izdajstvo najdubljih istina koje su prije
svega fizike. Otkrovenje je svaki trenutak gdje u najobinijem otkrivamo ivot (u Bibliji to je
trenutak kad Bog silazi na Zemlju). ivot je za Rastka najsvetija kategorija, kategorija koja je
vanija od duhovnog, od muzike. Smatrao je da misao prolazi kroz njegovo tijelo kao bilo to
fiziko. Ne upotrebljava rije kao, pa je ovo bukvalizovana metafora. Idealna misao za njega
je ona koja se ne moe razluiti od fizikog. Svaku misao bukvalno treba svariti. To je ideal
kojem je Rastko teio. Kako se pretvara hrana u duhovno jedna je od najveih misterija. Kad
god moe Rastko se izraava najdirektnije, najneposrednije to je mogue. Njegov doivljaj
prostora i vremena poremeen je zbog ekstaze. Rastkov doivljaj vremena:
A pozno u no kad sve spava,
Dok zvezdani slap sliva se na ito,
Julije Cezar, moj prijatelj kroz vekove,
Pogledom me kao svetom vodom krtava,
I priprema na dela junaka.
(Proletnja elegija)
Ukida se daljina. Rastkov doivljaj svijeta lii na djeiji. Centralnu perspektivu uvela je
renesansa. Prije toga nije bilo dubine, nije bilo neeg to je dalje. Rastkova perspektiva je
obrnuta: nema dubine. Djeija ruka ima svoju logiku, bra je od oka. Rastko razara staru sliku
svijeta i stvara novu. Ne postoji razmak izmeu njega i Julija Cezara. Postoji apsolutna
sadanjost. Pogled Julija Cezara postaje materijalan kao sveta voda.

32

MESEC PUN
...
Ljermontov
Odunjau se u polje iroko
Tamo gdje je prva etvrt meseeva,
Rastvoriti grudi ponosito,
Pokloniti se na sve strane;
Pogledau nebo itno visoko:
Neznana sa grane ptica peva,
Ko srebrom kovano drvo vito,
I sve je novo i opet kao lane.
Iskrau se kroz polje belo
Tamo gdje je druga etvrt meseeva,
Zasmejati se tamo oholo
I koraknuti na etiri strane;
Ljubavno die moje selo,
Lave se pasa s bostana razleva,
Ko zlato kovano plae golo.
Odakle zora e da svane?
Odakle zora e da svane?
Odetau se u polje uto
Tamo gde je trea etvrt meseeva:
Zakliktau mu pesmu mladaku,
Glas neka iroko zatrepti.
Kad ja pevam kao da drugi ute,
Da udaljeno ezne za mnom malena deva,
Malena deva kao da skida povezau seljaku;
Iz oiju joj da ludost trepti.
Pa iskradem li se nou u polja
Zlatna gde sija mesec puni,
Beskrajna nas e ljubav da zbuni.
Tamo gde sija mesec puni,
Izljubiu se sa zverovima svima,
Za dobro upitau se zdravlje,
Postavljena su, evo, srebrna postolja,
Oko njih su Tatari, Skiti i Huni,
A mnogo medovine i uzljuenog mleka ima
I prosipa se vino;
Gojno se slavi slavlje.
Pripev
Umreemo tiho i mirno
Za ovu no zlatnu,
U sapogama srebrnim,
U kaftanima:

33

Za kejove pariske,
Ili za ma ta bilo;
Za jedan osmeh devojaki
Rado bih dao ivot svoj.
Evo, ovako emo umreti:
Bez glasa, tiho, mirno,
Kroz tihu no srebrnu,
A po jezeru zaspalu,
Otplovie
Smrti un;
Iskradem li se kad sija mesec pun.
Za Rastka je ovjek zvijer i zbog toga kae: Izljubiu se sa zverovima svima. Za dobro
upitau se zdravlje ovdje imamo ceremonijal iz epskih narodnih pjesama. Zatim ide scena iz
prolosti koja je smjetena u sadanjost. Kad kae medovina iskrsavaju stari Slaveni.
Uzljueno mleko je narodni izraz za pokvareno mlijeko. Na gozbama ovo ima istu vrijednost..
I prosipa se vino bez prosipanja za Rastka nema ivota. Ima kult debelih tijela (renesansne
ljepotice). Rastko ne moe zamisliti drugo tijelo osim gojnog (ono zadovoljava glad, otvoreno
je ka beskraju). Najbolji primjer tog ideala da se misli bez simbola, materijalizacije, je u
tekstu koji je vrsta poetike koja objanjava otkrovenje: Rastko je mnogoboac, ovjek sa
toliko neutaivih udnji, snova za koje je potrebna posebna vrsta boanstva. Milijardu ljudi na
svijetu vjeruje ja jede Hristovo tijelo kad jede hostiju, i pije Hristovu krv kad pije vino.
Rastko se ograuje i govori o sebi. Ako jedemo Hristovo tijelo mi smo ljudoderi, ako pijemo
krv mi smo krvopije. Ovo je dosljedni Rastko. esto je unosio ivot tamo gdje ga nema. Kad
Rastko kae obuen u jegere (jegeri lovci, poseban red vojske) to lii na mucanje, ali Rastko
to kae svjesno, hotimino. On izbjegava vjetinu i time itav jedan prazan svijet. Te
nezgrapnosti sugeriu da on eli da se najneposrednije izrazi. Obuen u jegere djeluje kao
da se kralj umnoio, kao da nije jedan. Ali, ova greka nije besmislena. Kralj ima sve, on je
apsolutni vladar. Ti jegeri su on. Rastko udie miris naslikanog cvijea: unosi ivot tamo gdje
ga nema. Zato kae da su korpice cvijea rasaene na tapetama, eli im dati ivot. Rastkova
poezija je prirodno groteskna, humorna i ironina. Ako je prostor kod njega lien tree
dimenzije to je humor, ironija (jukstapozicija). Rastko je majstor te groteske. Sva vremena su
simultana, nema perspektive u prostoru. U rezultatu dobijemo neto to je tipina groteska.
Kad se u srce useli prolee
Mladii se udvaraju divkinjama
Sve se device nasmeie sa oltara
Divkinje su ene divovi. Sve se device nasmeie sa oltara ne znamo je li to Djevica Marija
ili ne, da li je to kip ili ivi ljudi. Brisanje granica je groteska u rezultatu. Te se device
nasmejae na grohotne trbuhe andara rima oltara i andara je komina. Trbuh je bio
osnovni atribut andara. Iz trbuha nie cvijee, lie to je groteska. Ovo imamo na slikama
modernih slikara. Ovo je defiguracija (razara se objekat kakav je u stvarnosti i pravi se novi).
Djevice, cvijee, andari su razliite stvarnosti, a ovdje je sve jedno. Grohotni trbusi rije
grohotan ide uz smijeh, trbusi izazivaju grohotan smijeh. Ovdje je rije, zapravo, o namjernoj
greci. Uklonjena je granica izmeu onog koji gleda i objekta. Ono to vai za onog koji gleda
prebaeno je na objekat.

34

VUITRNSKI MOST
O, na poljani irokoj luni kameni most stoji,
Ljubi ga moja dua i dozlaboga sam uzbuen;
Prelaze tovari, drebac upregnutu kobilu doji,
Reka pod mostom tee, pod rebrom mladost smirena:
Pojurim, pojurim, gledam hukom matinom probuen.
Mostovi, mostovi, za vas koliko je lomljeno stena,
I koliko grbaa svijeno, i koliko isplakano plena;
Na svodove mostovi, koliko vam udim, i koliko uzbuen
I toliko sam uzbuen!
Dragano moje mladosti ...
Ta izmeu tisuu nadsvedenih mostova, gle,
Pa ukrtenih, pa nadvienih, gora svih lukova,
Stigli smo da me svodove bez broja postavimo i rebra svoja.
Pa gle, pa kako!
U gore, u divne zelene gore,
U strane zelene gore,
Pa gde!
Ta u gore do nebesa zidane,
U gore, manitamo od ivota bezmernih.
Pojurim, pojurim, gledam hukom matinom probuen.
Pjesma je iz dva dijela. U prvom dijelu stihovi su rimovani. U drugom dijelu iezavaju
pravila i imamo pokuaj da se izrazi ista ekstaza. Naslov je karakteristian. Rastko se poslije
rata obreo u velikoj dravi. On je bio uzbuen novom domovinom i otkrivao nova otkria.
Jedno od njih je i Vuitrnski most. Uzbuuje ga svojim oblikom. Rastkov jezik je proet
elementima iz folklora: poljana iroka. Luk je na poetku isto fiziki podatak. To je ono to
je pjesnika privuklo, a ne to to je most dio historije. Ljubi ga moja dua stari govor, poetika
koja je vezana za tradiciju, govori elegantno. Zatim mu ta formula eksplodira i u drugom
dijelu imamo mucanje. Dozlaboga sam uzbuen dozlaboga ide uz negativnu stvar, a ovdje
Rastko to upotrebljava uz pozitivnu emociju. Kod njega esto idu zajedno strast i pakao.
Strast, emocija postaju pasija, muka. Pasija ima dva znaenja: patnja i strast. Ta mjeavina
suprotnih emocija je bila u temelju Rastkovog doivljaja svijeta. Svaka pojaana emocija
projeti da se pretvori u svoju suprotnost. Dozlaboga sam uzbuen nije greka, iako tako
izgleda. Rastkov ideal je biti maksimalno ukljuen u ivot. Kobila jeste realistina, ali ta
kobila koja vue teret i doji je bie koje je maksimalno ukljueno u ivot. Paralelizam: most je
luan i rebro je luno. To je stilski postupak karakteristian za usmenu poeziju koja kao da ne
zna za poreenje. Osu se polje ovcama i ravno polje zvijezdama uspostavlja se slinost
izmeu polja i neba. Ovaj postupak lii na paralelizam iz najarhainijih oblika folklora.
Rastko je ovjek za koga je mir smrt. Pokret je ivot. Kad je osjetio da se mladost smirila on
kae: Pojurim, pojurim. Bjei od spokojstva. Pojurim, pojurim, gledam hukom matinom
probuen cjelokupna njegova poezija se svodi na to kako biti probuen. Gest pojurim,
pojurim izraava njegovo osjeanje nedovoljnosti rijei. Zbog toga njegove rijei imaju
karakter gesta. Jurnjava izraava otpor prema smirenju, ushit, zanos. Udvajanje: Mostovi,
mostovi. Socijalna dimenzija kod njega se gubila pred udom postojanja, ali ovdje ima toga:

35

grbae. Grbae su lune kao i most. Most je isto likovni fakat i nita vie. Jedan most
izazvao je u njemu enju prema svim mostovima. Njegova e ne moe biti utoljena niim
pojedinanim. Taj most ga vezuje uslovno sa beskrajem, udi za svim mostovima na svijetu.
Preko njih vezuje se za itav svijet. Na svodove mostovi, koliko vam udim, i koliko
uzbuen/Toliko sam uzbuen! ovo lii na mucanje. Ne uspijeva izraziti svoje osjeaje i zato
ponavlja. Dragano moje mladosti ... pojavljuje se uzbuenje emocija i ne moe dalje ih
izraavati. Ovaj most izazvao je u njemu sliku planete punu mostova. I planine postaju vrste
mostova. Ukrene gore to ne moemo vidjeti u stvarnosti, ali moemo na slikarskom platnu.
Jedan prostor je prostor ljudskog tijela (luno rebro). I rebra dragane su umijeana u stvarnost.
Ukida se trea dimenzija, dubina. Ljudska rebra, mostovi, gore sve je izmijeano i
uspostavlja se novi prostor. Svodovi imaju jo jedno znaenje: nebeski svodovi. Ne zna se
gdje poinje ljudsko tijelo, gdje beskraj. Ovo je nepredstavljivo u mati, ali se moe prenijeti
na platno. U treem dijelu jezik se jo vie rasoada. Iza Pa gle, pa kako stoji uzvinik, a ne
upitnik. Zatim prvo objanjava U gore, u divne zelene gore,/ U strane zelene gore, a onda
postavi pitanje Pa gde! Ova pjesma izraava ekstazu kad se ukine granica izmeu ovjekovog
tijela i svijeta. ovjek se pomijeao sa svim. Ova pjesma ima strukturu moderne slike. Pjesnik
kao da sam sebe ne razumije. Prvo objanjava gdje, a zatim pita i stavlja uzvinik. Gore i
mostovi su zidani, nema razlike, oboje su neija tvorevina. U pretposljednjem stihu U gore,
manitamo od ivota bezmernih nedostaje da: U gore da manitamo od ivota bezmernih. im
je pomislio da treba otii u gore, on je ve tamo. Kad bi rekao da onda bi to pokazalo da nije
tamo, ve da udi za tim. Ono to je bila mogunost, namjera postaje stvarnost, sadanjost. Na
kraju se vraa na prvi stih i time zaokruuje pjesmu.

PESNIK NA VODAMA
Quelle veine lutter derrire
les crtes de Serbie!
G. Apollinaire
ljivaci se sad tamo rascvetali,
Izrodili se sad tamo novi ivoti gruda,
I zore se zabelasale svee, zapluili rali;
Voleo bih da te ja provedem svuda,
Tebe po gorama: uveo bih te redom u manastire,
Oznojeni skidali bismo eire,
Umorni, pa sedali na prva prolazea kola;
Meu kokoi bismo smeteni zadremali upola:
Moj Gijome, gle, sad se tamo sve voke rascvetale.
Tebe po gorama vukao, uvodio u sve manastire.
Da da ivot za one gore! ta opija me lepota tvoja,
I ume gore hrastova i grebeni ti zahvaljuju.
Sada nema vie kajzera, ve svea im zelena boja
I drumovi su meki i dugi.
O, ta zar za dobre one gore otputova negda misao tvoja!
Ounojeni skidali bismo ukorak eire:
Nikada nisi, Gijome, video vrste nae manastire,
Ni bradate kaluere, nikada nisi alkohol pio naih zemalja.

36

S jedne strane alkohol u posljednjem stihu asocira na Apollinaireov Alkohol, dok s druge
strane naih zemalja dobija drugo znaenja. Nae zemlje djeluju kao alkohol. To je u skladu
sa Apollinaireovom poetikom. Rastko zna da bi pjesnika sigurno ushitilo da se provoza
seljakim kolima meu kokoima. Rastko ironizira svoj poziv, poloaj vodia. Skidanje eira
moe da znai i skidanje eira pred tim ljepotama, zatim da prestaju biti graani, ali i da su
oznojeni, umorni, pa skidaju eire.

Banovi Strahinja
Ova pjesma je paljivo izvedena na metriko-simbolikom nivou. S jedne strane je
konkretna historijska pria, dok s druge strane ima i mitske korijene. Scene su konkretne, ali
istovremeno podsjeaju i na mitske prizore. Ovdje takoer pronalazimo psiholoku taninu i
finou kakva je rijetka u usmenoj poeziji. U usmenoj poeziji takoer je rijetko i ovakvo
poznavanje enske due i duboki psiholoki uvid u ovjeka. ena je ovdje ve izdala u dui
bana i na Alijinoj je strani. Ovdje su i dijalozi izvanredni. Alija sve vrijeme raste u pjesmi.
Kondicional (uslovna stvarnost) u sceni sa derviem kasnije postaje stvarnost. Ovaj knjievni
postupak je jedinstven. Pjesnik doputa likovima da portretiu bana. Ne portretie ga samo
pjesnik. Dervi dovrava portret, to jest kazuje ono to ne bi mogao rei pjesnik iz svog ugla.
Vjerovatno je ovdje najbolji opis megdana uope. Iako je ovdje sve dato u formulama,
Banovi Strahinja nije idealan junak. On je obian ovjek poput nas jer se i on stalno boji, to
nije karakteristino za tipinog epskog junaka. On se svaki as prepada. Prvo se prepao kad ga
je prepoznao dervi. On nije ovjek bez ikakve mane. U megdanu se vidi da je ban donji u
svemu. Od poetka kree po zlom putu za bana. ivotinje mu pomau u borbi sa Alijom. To
ima veliku sugestivnu snagu. Ban je simboliki predstavnik ivota. Izdali su ga ljudi, ali on se
ne bori samo za ljubav, ve upravo i za ivot. Pomau mu ivotinje. Ima dosta originalnih
slika koje lie na san. Konju od udaraca noge propadaju u zemlju, a Alija se i ne mie. Kad se
opisuje sablja tada je Banovi Strahinja prvi put u prednosti. Osvjetljuje se koliki je junak
Vlah Alija. Kao pravi vitez ban nudi ljubi da bira. Ne zove je u pomo, nego da se odlui.
Sada oekujemo sve osim zavretka, koji je neoekivan. Dok je Strahini vitez, Alija dijeli
realistiku logiku sa Jugoviima. On ponavlja njene rijei. Alija je ne samo veliki junak, ve i
bistar i pametan. Ovo je pria o izuzetku, a ne o tipinom junaku. Banovi Strahinja je
netipini junak epske poezije. On je sve suprotno od oekivanog. Pjesmu je spjevao
Crnogorac i tamo su ene doivljavane kao djeca. Ima se mnogo vie razumijevanja za enu i
njene slabosti. Mukarac ne smije biti slab. To je vano za ovu pjesmu. enu je lako prevariti
jer je slaba. Hrt ima znaajnu funkciju. On ne samo da mu pravi drutvo, ve i razrjeava
situaciju, to jest sukob. Slaba taka Alijina jedino je ta to je zavolio ljubu Banovia Strahinje.
To je ljudski momenat u Alijinom liku i to e platiti glavom, gdje e ga pogoditi i strijela.
Realistiki je i kako je ban ubio Aliju. Svaki sukob sa zlom znai gubitak nevinosti. Klanje
zubima pokazuje da se od bana nije htio napraviti idealni junak. On ima jednu ljudsku pjegu
na sebi i to ga ini jo ivljim i stvarnijim likom. Ban nije oprostio ljubi. Goethe je mislio da
je to izraz njegovog barbarstva. Banovi Strahinja kae: nemam s kime ladno piti vino u
suprotnom to znai s nekim uestvovati u najdubljoj komunikaciji. Tada je rije o
pobratimstvu, bratstvu, istoj vrsti vitetva i sl. Ovo se odnosi i na dervia jer je i on sam.
Ostati sam u ovoj vrsti poezije znai najdublji pad, nesreu. Ti stihovi jesu na kraju
nedoreeni, ali kad se sagleda cjelina sve je razumljivo. Velikodunost prilii junatvu, zbog
ega ban najvjerovatnije i ne pogubi ljubu. U Crnoj Gori je postojao zakon da se ena ne
moe ubiti jer ona ne nosi oruje. Ubijen moe biti samo onaj ko ubija. Ne pogubi je jer je
vitez, junak, ali i zbog toga to je u Crnoj Gori nezamislivo da se ubije ena.

37

Moe li biti to bit' ne moe

Husein Bai

11
Sjenice, mori Sjenice, polje iroko,
S koje si, more, s koje si, strane Javora?
S desne sam, mori, s desne sam, strane Javora!
Kladnice, mori Kladnice, vodo studena,
S koje si, more, s koje si strane potekla?
Sa ove, mori, sa ove zemlje krvave!
Berane, mori Berane, ljute rane,
Kol'ko je, mori, kol'ko je, dana do tebe?
Do mene, mori, do mene, nee nikada!
Od ove pjesme posljednji stih napravi istu metafiziku. Grad postaje metafiziki,
udaljen u vremenu i prostoru, isto kao i Kordoba u Lorcinoj pjesmi. Berane postaje grad do
kog se ne moe dosei, postaje grad metafizikog.

13
Mene majka u Roaaje dala,
U Roaje, preko Turijaka;
Da na Obrov konja mi vodie,
I everi uz mene hodie,
Sa Obrova granu mi dadoe:
Tjeraj snaho, da stignemo rano,
Kua nam je na Bandovom brdu,
Oko kue klee i jelee,
Gora gusta, a planina pusta,
Mogu vuci, a mogu hajduci,
Moe nam se Zajku uzduiti!
Posljednji stih je i u ovoj pjesmi izvanredan. Ovo je najprije obina svatovska pjesma.
Mladoenji se moe oduiti da mu dovedu nevjestu. Ovdje imamo uivljavanje u psihologiju.
Emocija postaje vana to nije sluaj u epskoj poeziji.

38

23
Skoi, ale, na kolae,
Gledaju te Ferovae,
Iza dama, sa pendera,
Preko pee, ispod oka,
Sa ardaka, sa visoka;
Meu sobom govorile:
- Ako stane podno oka,
Neemo se okrenuti;
Ako mine preko polja,
Hoemo se pomamiti!
Ferovaa je Ferova ker. enski likovi opet nemaju svoja imena. Pjesma je pomalo
humorna. Zavretak nije tragian kao u pjesmi o Ali-pai i lijepoj Mari na koju ova pjesma
lii. Ovdje ima enske vragolasti.

29
Ibar voda nema broda,
Do sve kamen do kamena;
Po kamenu bosilj raste,
Po bosiljku kolo igra;
Iz kola se magla digla;
U maglu se soko vije.
Mamljaju ga mladi momci
Na njihove zlatne noe:
to ga oni vie mame,
To se soko vie vije.
Mamljaju ga nevjestice
Na svilene jagluie:
to ga one vie mame,
To se soko nie sputa;
Krilima im lad injae,
evojkam' se zagrljae.
Ova pjesma ima nadrealne pomjerene slike. Mata epskog pjevaa je obino zatvorena
u etiri zida ovog svijeta, ali se nekada otvara i prodire dalje. Ima ponekad slika iz sna. Po
kamenu bosilj raste, a mi se ne pitamo kako Iz kola se magla digla. Ovo je ista igra
elementima stvarnosti. Pjesnik boravi s onu stranu stvarnosti. Nove su relacije meu
elementima i svjetovima. Sve djeluje nadrealno, kao prizor iz sna.

39

46
Djevojka je oblak bratimila:
Hoj, oblae, moj po bogu brate,
Nu, pogledaj tamo i ovamo,
Preko Skadra i podno Prizrena,
Preko mrka grada Kolaina,
Kraj Nikia i iza Nikia,
Oko glasne eher Podgorice,
Pored Spua i pored abljaka,
Ponad Bara i Jeni Pazara,
Vidi li se pijana mehana,
U mehani pijana leventa,
U ruci joj aa od sedefa,
A na krilu tanka Dubrovanka,
au ljubi, a Latinku budi,
I mojim je imenom doziva!
Ova poezija pamti vremena kad je odnos prema stvarnosti bio drugaiji. Sve sa svaim
moe da opi. Zbivanja u unutarnjem i vanjskom svijetu su povezana. Priroda ne ostaje
ravnoduna na ljudsku emociju, oni su neraskidiva jednaina. Poremeaj reda u jednom,
poremeaj je reda u drugom.

47
Djevojka se za Aliun sprema,
U Pazaru, gradu na enaru,
Na tananoj aren-kapi kulu,
Spremala je etiri jarana:
Prvi sprema fese s dukatima,
Drugi sprema od grona dimije,
Trei sprema pod grlom erdane,
A etvrti svilenu koulju.
Koji sprema fese s dukatima,
Njemu drhte prsti na rukama;
Koji sprema od grona dimije,
Njemu trnu ruke do lakata;
Koji sprema pod grlom erdane,
Malaku mu ruke do ramena;
Koji sprema svilenu koulju,
Neto mu se pamet kalamuti.
To je poezija prvog reda kada se ne opjevava ljubavna emocija, nego se ona pokazuje.
Ona je indirektno pokazana, ona ivi u slikama. Takva je poezija bolja od one u kojoj se
emocije izraavaju direktno. Ljubav nije pomenuta, samo su date njene reakcije. Pjesma
izraava i sud o djevojci. Njena ljepota nije data direktno, ve u djejstvu, kao na primjer kada
starci gledaju Helenu i zakljuuju da je ona vrijedna rata. Te slike su jae, jer ostavljaju nama
da pretpostavimo kakva je. Data je samo sugestija.
40

65
Akam geldi, sunce zae,
Na tvom licu jo sija,
Da mi se je nagrijati
Jarkog sunca kraj tebe!
A to e se nagrijati
Jarkog sunca kraj mene,
Kad ti ide u mehane,
Te dumanke miluje!
- Ili i'o il' ne i'o,
Moj je sevdah kraj tebe,
Il' me hoe, il' me nee,
Moj je sevdah za tebe!
Opet imamo indirektno poreenje sunca i enske ljepote. ensko lice je promaknuto u
kosmiku kategoriju i to je pohvala enskoj ljepoti. Ona je u stanju da zamijeni sunce. Tu
pjeva profinjuje svoja sredstva izraaja do kraja. enska ljepota se projektuje na kosmiki
plan, a sve je spontano, duhovito, lepravo.

68
Tavna noi, tavna li si kleta,
U tebe mi razgovora nema,
Sanak imam, s njim se razgovaram:
San mi veli doi e ti dragi.
Sanak proe, a dragi ne doe,
Meer nije ni snu vjerovati.
U lirskoj poeziji se esto javljaju neoekivana zgusnua. U jednoj ili dvije slike je
puno emocija, misli, iskustva. San je ovdje najvea vrsta stvarnosti. Ljudsko srce vrednuje
svijet po svojoj dubljoj logici. Mnogo je vee razoarenje kad nas obmane san.

69
Akam eldi, mrak na zemlju pade,
A u dvoru kapi vode nema.
Jetrve se u dvor sazivaju.
Redak doe skoro dovedenoj,
Uze sude pa ode na vodu.
Svekar veli: Ne bi snahe s vode.
Svekrvica: I ne bilo ti je!
ever sjedi, snahu odgovara:
Sudi teki, a voda daleko,
Trava rosna, a snaha ponosna.
Al' to snaa ispred dvora slua,

41

Pa unese studenu vodicu:

- Naj ti, svekre, studene vodice,
To ti prije i poslije bilo!
Svekrvice, tebe pohodila!
Zaovice, blizu se udala
Preko mora dvanaest konaka.
Moj se mio ever oenio,
I doveo meni jetrvicu,
Jednom metlom dvoje dvore mela!
Ova lirska pjesma ima jednu malu priu, to i nije tako rijetko. U ovoj pjesmi
predstavljen je trenutak osloboenja ene kao vjeite robinje i izraava, iskazuje sliku svijeta
skrojenog po njenoj mjeri. Djever je u ovoj poeziji mistika, sveta veza. Ta ljubav je iznad
svega to se moe zamisliti u tom svijetu. Djever ne moe snahi da odbije neto. Zato je ovaj
odnos toliko vaan? Najmlaa snaha mora da slui sve. Da je rad ne bi ubio djever titi njene
interese, jer to ne moe raditi mu, a neko je mora spasiti od eksploatacije. Ova veza je
pretvorena u svetu vezu. Taj odnos iskazan je ovdje. Djever je ovdje brani, gleda stvari iz
njene take gledita. Smisao ove institucije ima konkretno opravdanje u jednom
patrijarhalnom svijetu.

72
Duga dana kad se noi nadam,
Rekla draga da e nou doi.
Sunce stalo nebu u kovije,
Dan se negdje grdno zamajao,
Ne misli se noi primicati.
Pogledujem, zvijezde pourujem,
Mini, dane, neka noca pane,
Da mi draga po mjesecu doe.
Ljubavlju je proeta meteorologija: Pogledujem, zvijezde pourujem. Opet imamo
indirektni govor o ljubavi. Za artikulaciju ljudske elje upotrijebljen je nebeski svod. To
govori o uzletima mate usmenog pjevaa.

78
Dockan pooh iz Moria hana,
A evojka iz topla hamama.
Ja joj rekoh i dva i tri puta:
L'jepa curo, uklon' mi se s puta,
Il' s ukloni, il' ilice zakloni,
enjen nisam, belaj e te snai!
Nit' se hjede cura ukloniti,
Nit htjede lice zakloniti,

42

A ja pooh da mimo nju proem,

Zakai mi kopa od akira,
Za njezine dafezli dimije.
Ja se sagoh sa kopu otkaim,
Zakai mi toka od sahata
Za njezine dizije dukata,
A ja pooh da toku otkaim, Smrsie se brci i solufi!
Ovdje imamo prekrasnu humornu stilizaciju. Desila se vrsta prometne nesree.
Detaljisanje u opisu svjedoi o odmaku od emocija. Ovo je poezija koja artikulira inom, a ne
direktnom predavanju emociji.

DVADESET NEPRIKOSNOVENIH STIHOVA

U ustima jo gadno od velikih imena,
I prolost mirie na hartiju i neoprano rublje:
Evo, ja vaem vrui hleb u drutvu smelih stvorenja;
O, taj vrui kotur, kako me odvlai sve dublje
U tajanstveni ivot tela!
Evo: otisci poslednjih rukovanja
Novoga zaveta;
Evo sva tela smea, debela i bela;
Evo njina druga (i sva redom do milijarditih) stanja!
Skoro me strai silna mudrost ove ruke,
Moj mozak je nemoan da bude gospodar svih njenih pokreta
(Ne, duhovnost mojoj pustolovini miinoj samo smeta!).
I ta rebra savijena u luke;
Tajanstveno uee jednog bedra;
Drhtaj! Puna sala i zvezda je noas ova no vedra,
No rukovanja!
Te ruke savijene zastave, noge: stovarita drumova.
Jednom viom voljom ja stavljam ova slova:
No Novoga zaveta:
Zato te noas ja obznanjujem toliko i za Svedoanstvo Sveta!
Mojim prijateljima
mornarima na Koruli,
Mati Jurkoviu poglavito.

Ova pjesma saima filozofiju Rastka Petrovia. Svaka misao je izraz pjesnikovih
emocija. Rastko Petrovi je pokuao da na razliite naine artikulie svoje osjeaje. Kultura
vri ogroman pritisak na nagon ovjeka. Rastko je elio da oslobodi tu ivotinju u toj kulturi.
Ovdje Rastko saima svoju vjeru. itava Rastkova poezija, itav njegov knjievni svijet ima

43

osnovni poziv: gaenje, otpor prema historiji (ta istorija! ta Kaledonija, Pustolov u kavezu).
U naslovu Dvadeset neprikosnovenih stihova ima i autoironije. Prvi stih U ustima jo gadno od
velikih imena konkretno izraava njogov odnos prema historiji. Prije ovog trenutka kada
izraava svoj odnos prema historiji pjesnik je o njoj razgovarao. Svoju odbojnost prema
historiji pjesnik izraava najneposrednije fizioloki. Imao je sposobnost da svoje emocije izrazi
toliko neposredno. Definicija: sva je prolost hartija ne znamo je li njegova ili historijska. Za
Rastka je historija prazna ljutura. Tamo gdje ima zloina i nemorala ima i historije. Historija
je kao neoprano rublje ovjeanstva ovo je najdirektnija mogua artikulacija emocija, ovo je
ono to budi u njemu historija. Evo, ja vaem vrui hleb u drutvu smelih stvorenja hljeb je
simboliki predstavnik svijeta. On bjei od lai u neposrednost. Hljeb je vraanje
neposrednosti svijeta. Kakva su to smela stvorenja? Tu ima humora, ironije ali ne znamo kome.
Ismijavanje historije: otkrivati najdublje istine u vakanju hljeba sa smjelim stvorenjima na
moe svako. Junaka kojem je mjesto na bojitu pjesnik dovodi ovdje. To je pravo junatvo.
Rije smelim smije se historiji, mitologiji. Nova religija je religija koja se propovijeda
rukovanjima: Evo: otisci poslednjih rukovanja. Evo sva tela smea, debela i bela biti debeo
je narodni ideal. Obavezna dimenzija ljepote tijela je debljina. Takav ovjek ima mnogo
kontakata sa svijetom. Ovdje ima elemenata nadrealizma, meutim, Rastko se koristio
slobodom asociranja za stvaranje neeg suprotnog od onog to su nadrealisti stvarali. Smea
tijela je asocijacija na sunanje. Evo njina druga (i sva redom do milijarditih) stanja! Rastko
pati od gladi za koliinama. Njemu je malo da su tijela u drugom stanju. Jezikim putem
Rastko u tijelu otkriva beskraj, otvara se ponor tajne, misterije fizikog ivota. Tijelo nosi u
sebi potencijalni beskraj. Moj mozak je nemoan da bude gospodar svih njenih pokreta svaki
pokret je vezan za mozak. Mudrost tijela je dublja od mudrosti mozga (Marcel Proust). Postoje
dvije represije na tijelo: balkanska i kulturna. (Ne, duhovnost mojoj pustolovini miinoj samo
smeta!) ideal je ivjeti isti ivot tijela, ali ovo je samo prividno odbacivanje jer se ne moe
odrei duhovnosti. Ona je tu da unosi dramatinost. I ta rebra savijena u luke ono to je
nagovijeteno u pjesmi Vuitrnski most ovdje se ostvaruje. Puna sala i zvezda je noas ova no
vedra lirski humor: no je puna sala (niski fiziki ivot) i zvijezda (najuzvienije stvari).
Rastko smatra da je salo uzbudljivo i velianstveno isto kao i zvijezde. To nije ironija kao kod
drugih pjesnika. udo je u obinim stvarima. Mitologija putovanja: noge: stovarita drumova.
Na kraju je posveta koja moe da djeluje i kao dio pjesme. Mi ne znamo kome se on obraa,
moda i sam sebi. Pjesma moe biti i o ljubavi. Osjeamo eros koji nije isto seksualne prirode,
nego je usmjeren prema svemu u prirodi. Kod Rastka je vrhunsko biti Svjedoanstvo Svijeta.
To je odbrana svijeta. Svjedoanstvo Svijeta je ono emu u Rastkovoj poeziji tei sve. To znai
postati svjedoanstvo neeg to je udesno, to se stalno obnavlja. Mnogo vee bogatstvo je na
nivou fizikog. Rastkova filozofija je emotivna.

TAJNA ROENJA
O, crvenilo mi dotee iz matere
Svetlos , uj, iz doma gde se ne vraa
Plameni zrak, uj! kroz prebele atore
Za smenog mladia
(Kome se vizija detinjstva vraa!)
Crveni zrak mozak da probode!
Duboka zvuna uma podseti na stado mladih jaria;
Ja vam neu rei nikada crvenu plimu slobode,
Ja vam neu spomenuti nikada

44

Praumski zanos slobode!

A koliko supom pojih zanosnih svojih snova,
Koliko vruih nebesa kusah to iz tanjira:
Trbuh jo pamti teinu i gr bogova,
Ostatke ije protera sa munog trbunog pira!
Ali crvena svetlost doma gde se ne vraa,
I krepko telo jo zvuno od himni i pokreta
Pobrkae me kod naela i kaljaa,
Pobrkati ha, divote! i otuiti od sveta!
Ta izaoh iz dungle namirisane
I pokrih zemlju telom da je sauvam od isparenja,
I njukah je tako duge dane
Dok ne zastrepih od razdraenja.
Ali umrli ve dom gde se ne vraa
Odvui e me tajnom do mesta smrtnog komara,
I nee mi rei niko tad koja je staza najkraa
Do spasenja: No umreu, vidim, od prskanja
Damara.
U jednoj maslinovoj umi zanosa,
gorina nad Velalukom, na Koruli.

A koliko supom pojih zanosnih svojih snova,

Koliko vruih nebesa kusah to iz tanjira
Ovo su stihovi u kojima ima najvie Rastka Petrovia. Supa i nebesa su u klasinoj poeziji bili
razdvojeni. Supa spada u nisku stvarnost. Rastko se vraa praizvorima doivljaja. Ako je sve
sveto zato bi supa bila antilirski predmet? Supa je isto tako velianstvena kao to su i nebesa
velianstvena. Zato Rastko koristi mnoinu vruih nebesa? To nisu prava nebesa. Preobrazba
supe u san je trenutak kada supa prestaje biti niska. Iz tanjira kusa nebo. Zbog mnoine se
aktivira devet nebesa. To je slika istog mistinog ushita. To tako moe doivjeti samo dijete.
Ovaj doivljaj lii na mistiki: ne kusa nebo, ve nebesa.

JEDRILA
Topografski radnici, sokoli moji, sokoli,
Dok geografske karte tiskate
Mislite na zemlje udaljene.
Zelene i plave boje gora i stena sa prstiju sisate,
A sa Azije otrih mirisa bole vas grudi i Afrike.
Dok radite udi vad zemlja udaljena
A zanose vas kao fantomi udne slike,
amci od koe iveni, Eskimosi u trbuhu kitova.
Masni. Puni smo istih opojnih mirisa i bolova,
O hoj, topografski radnici, - brao moja,

45

Jo smo jaki, jo smo mladi, drava je za nas boja.

Topografski radnici, vrlo ljubljeni, vrlo bliski,
Da ste bogati ne biste karte gradili,
Odlazili biste u daljine, prostora gladni;
Ni da sam moan ne bih pesme pisao,
Rave moda, rave. Gde bismo bili?
Lenjivi i topli, o, svakako da ne bismo bili radni,
Lenjivi i topli na obalama ije bismo reke leali,
Koji bi nas narodi prijateljima zvali,
O, koji bi za nas bili ali?
Ta u daljine bismo odlazili, prostora gladni,
Uvek jeni poljana, jo gladni, jo mladi, jo jadni.
Pradedovi nai Sloveni, krvoloni al putnici,
Brao moja, topografski radnici.
unovima da poverimo svoja srca umorni
A ve bi nas zora sokolila da orni
Produimo opet preko planina.
Svih zemalja granice obojene, gle, krvavo.
Pustili bismo jedra na okean tiskan plavo,
O, drhtali bismo drhtali zdravo
U azuru umornih bezmerno starih svodova.
Avaj ovako, topografski, neka ste samo zdravo
Po sumornim prostorijama svojih bolova
Gde, daljim predelima umrljane, sisate svoje prste,
Gde nad nikad vienim manastirima
Stavljate siune krste.
Avaj, ovako, topografski, neka ste samo zdravo,
Prilazei enama uvee da ih ljubite.
Bacivi pogled na ikonu i na kartu sveta
Vama se ini, kad prilazite eni da je ljubite,
Da je ta karta ona krpa uzeta
Sa ranjavog lica Isusa Hrista.
Ha, ha, ha, kakvih udnih ja tu smiljam alova,
Da otpustim jedra okeanom tiskanim plavo,
I kakve ludake ja sve smiljam planove:
as kralj ludaka, as car, kambodske gledam klance,
Sin sam Slovena divljih nekada, ali sada putnik

Ovo je pjesma iz prve faze Rastka Petrovia gdje se struktura pjesme nije rasula u raznim
pravcima. Topografske radnike naziva sokolima, a oni su iz narodne poezije. U pitanju je
putovanje koje je, zapravo, nova vrsta herojstva i koje zamjenjuje junake podvige. Sve
granice meu kulturama i vijekovima padaju. Ukida se razlika izmeu oznake i oznaenog.
Boja kojom oni tampaju te karte je znak za Afriku, a kod Rastka Petrovia ona postaje Afrika.
Rastko, zapravo, im pomisli na neto ve je u tome. Geografska karta je znak. Oznaeno su
kontinenti Azija i Afrika. Ovdje je ukinuta razlika izmeu znaka i oznaenog. Izjednaene su

46

boje kojima se slika stvar i sama stvar. Otri mirisi boja postaju mirisi kontinenata. Normalan
slijed rijei u stihu A sa Azije otrih mirisa bole vas grudi i Afrike glasio bi: Grudi vas bole
zbog otrih mirisa Azije i Afrike. Rastkov stih lii na mucanje. Meutim, Rastko se igra. On
razbija normalan slijed zbog rime Afrike slike to je, zapravo, ironijska igra. Stih: amci od
koe iveni, Eskimosi u trbuhu kitova jeste mitska i realistika slika. Kad Eskim sjedne u amac
napravljen od koe kita on je u trbuhu kita. Ova pria ima i u Bibliji. On precizno opisuje ono
to vidi. Kod Rastka je mali razmak izmeu konkretne, realistike slike i mitske, bajkovite. Jo
smo jaki, jo smo mladi, drava je za nas boja (neto naarano) potpuna osloboenost veza,
lanih morala koji smetaju ivotu da tee. Rije je o vezama koje zarobljavaju. Stvaranje je
najvei historijski dogaaj za sve narode. S jedne strane, boja nas vezuje s dalekim, Azijom i
Afrikom, dok s druge strane, ona je boja zbog granica. Granice svih zemalja obojene su krvlju:
Svih zemalja granice obojene, gle, krvavo. On eli prevazii te granice. Ovo je ista prostorna
ekstaza. Rastko je gladan prostora. Kad govori o nacrtanom okeanu on preko onih koji ga
crtaju udie te boje. Bog je vrsta topografa koji je okean obojio plavo. Ukinuta je granica
izmeu oznake i oznaenog. Rastkova ekstaza obara sve vrste granica. Rije je, zapravo, o
stvarnosti koja je proizvedena isto jezikim sredstvima. Pjesnik se eli izraziti
najneposrednije. Jezik ove pjesme je jako asocijativan. Pradedovi nai Sloveni, krvoloni al
putnici to to su putnici brie njihove grijehe. Nekadanji bogovi su izgubili svetost. udnja
da bude stari Sloven izraavala se u njegovoj prozi, poeziji. Ova reenica je agramatina, liena
je glagola. Te rijei su tu da prizovu jednu starinu. Rastko kae da su bili krvoloni, ali putnici.
Mi znamo da su Sloveni bili protjerani. Sloveni su ovdje potisnuli druge narode. Rastko
krivotvori historiju: oni nisu doli zato to su imali namjeru, ve su bili protjerani. Za Rastka je
biti putnik tolika vrlina da brie krvolonost. Rastko zamilja te topografske radnike koji prije
nego to legnu bace pogled na kartu: karta svijeta je sveta. Ovo je novo osjeanje svijeta. Karta
svijeta ima znaenje ikone. Vama se ini, kad prilazite eni da je ljubite,/Da je ta karta ona
krpa uzeta/Sa ranjavog lica Isusa Hrista ovo je slika iskustva koje je mogao da ponudi Prvi
svjetski rat. Te karte su isto to i Veronikin rubac (Biblija). Rastko prije svega iznenauje
neoekivanou, preciznou slike.
PUTNIK
Knee Potemkine izdanuli u kolima na velikome putu,
Da mogu, kao ti, umreti na drumu,
Kad toak razgliba glinu utu;
ibaj koijau, teraj carski u Strumu,
ut!
U tajnosti da ti poverim ime jedne zvezde
Ili jednog slova iz jedne knjige o praumi. ut!
Ali heroj sam na drumovima:
Od svega najvie volim da se opijem, a posle toga jo da putujem:
Ko ti ree, prijatelju, da u doi u nedelju, u nedelju Dunav tee!
Ko ti ree ar-planinu, koijau, drumovnie moj!
Znam: i ti si sam, i ja sam sam,
A psovka koijaka, pozdrav vetra zaviajni Odiseju na moru.
Sa ponosom da se nosi bia njegovog oiljak na licu,
Grudi su mu dlakave kao oblaci sivi u zoru
Malje kriju jednu crvenu modricu ... smrti.
Konji kaskaju i ja plaem, velim: to je, ti si Sibinjanin Janko!
Ne trzaj, Crnko, ha, ha! Ne, ja sam Jovanovi Ranko,

47

I sela mi se zovu Rudari; koija sam, bolujem od druma, izvan datuma.

Gle, mesec, ta udna svim stenama rima! Zbog njega plima
Crvenokokog poglavice odnosi le:
Na talasima se talasa crna kosa i mokro perje, bolivijsko zverje,
On preplivava okeane,
Da l' nad vodama, da l' du kinematografskih platana,
Ili po icama telegrafskim? na miici amblem klana
Zmija u eljustima lavskim; on dolazi kroz okeane i kroz vekove,
Mrtav ili iv; za njim njegove ume plove.
Opaa li: sjajnih oiju kunu, opaa li Hajduk Veljka na topu,
Ili Dmitra Jakia da megdan vodi?
est kraljeva piritusa? Sve to brodi. Ko e poludeti prvi?
Tup, tup! kopaju ugalj ispod nas;
Klo, klo! to u Bekereku piju kvas;
Bum, bum! uTambuktu nove krvi.
Ako devojica ponese tajnu u grlu
Da joj po upljim grudima prstom doboari kadet,
U umi gustoj masnoj fazanku umrlu
Kozakom igrom oplakuje svet.
No ljubav slui na ast silnim u vozu, izmeu dve eleznike stanice;
Na prozoru saksija s tri cveta, lice neke starice,
Na poljani iz amrela izviru etiri noge gole...
Branko, moj Branko, da li devojka, da li krin, da li ma,
istotom svojom prethodivi zoru,
Zaspae u kutu oka ti? Klokoe izvor u
Tami. Eskimski amci, koji klize niz vodu,
Otprate me svojim tokom do bolova nebesima;
esnaest hiljada robinja taru velikoga boga uljima,
Na dlanu mu engleska flotila njie se:
Admiral, vei od palca, harangira Napoleona,
Vasiona rastee se. Ako te ljubim pod vrat, apnuu
Klevetu: ko ti ree mor-dolamu!
Mor-dolamu, crna hata, besna svata, ah, Kotano
Mnogoisna, mnogolepa, mnogocvetna, okupano,
Okupano. Oh prokleta!
Ti kljuevi violinski u jetri mi kote se, ko bakcile Kohove:
Hanibale, Karavao lopove, hajdmo, mili, da slavimo kanibalike.
Sad daleki svitaj produbljuje zeleni istok,
I Atlantik je toliko irok i duboko je u naoj udnji tako,
arloiku i Odiseju da zapevamo, kad bi ko plako.
A zagrokta ko svinja kad je ko troji:
O ljubljena je lokomotiva;
Ta mainovoa nije nita drugo
Do no koji pod matericom zaboden stoji:
Garava britva kriva.
Jurei, ureuje i pomera ona polja, njen pisak to je zlih bogova volja.
O, juri, nek juri voz uz groktanje. I no.

48

No, nastade savreni mrak,

A kroz varnice to iz dimnjaka biju,
- Iz kiklopovog oka izleu zvezde, i on njima obavijen bei jak
Kroz Trakiju, Besarabiju i Ungariju; no
Da l' leti moj voz? O, toliko varnica,
Kroz poludeli podmlaeni Mleni Put;
Dole se providi i mirie naubrena mrana njiva,
Me noge tu prima poslanu enu Boz, i jedan mesec ut,
Ogroman, istinski prvi put noas, mesec ut
(U ijem li vrtu sultanske keri sad je skut?) o ut! o ut!
Pod vrbama sad peva, ko otac, mesec ut.
Ah, boe moj, ta je to za mene!
Zar ceo svet, zar e na njemu sve to jurnuti kroz zrak;
Ja ne razumem otkud se onda sudara vlak kraj jedne reke!
Pa zamiljam sam, a plah,
I ne znam, kojim pravcem iz smrti: nisam li uvek
Onako jak...?
Iz jednog sudara vozova izlazim,
Okrvavljen malo, evo, kao prvi zorin zrak,
I smejem se: na devojku neku, to pogibe
Razgolienih bokova
Tako sjajna kao ptica sred purpurnih sosova,
Za malo golemog drhtanja,
I mladosti, sred krvavih sosova.
I da bih njen jauk sasluao, oi sklapam
Pa mislim: da e joj grob biti beskrajan
Tamo, gde budem bio veliki heroj, a otac dolmen trajan,
I brat razbojnik uasan,
Krvopija, mlad i uasan.
I to zapisah ja kraj jedne reke ...
I amin!

Knez Potemkin je vladao umjesto ruske carice. Najvanije je to je Potemkin umro na putu.
Rastko koijaa die na nivo cara. Stih: Ko ti ree, prijatelju, da u doi u nedelju, u nedelju
Dunav tee! jedan je od najvelianstvenijih stihova u poeziji na naem jeziku. Stih je iz ugla
naivnog. arolija proticanja Dunava u nedjelju je tolika da se on njoj ne moe otrgnuti. U
poeziji esto redundanca postaje poezija upravo zato to je stavljena u neoekivan kontekst.
Rastko nas iznenadi obinim svakodnevnim stvarima.

49

Mak Dizdar
Mak Dizdar je sastavio sliku jednog svijeta koji je nestao (antologiarska vizija
Bosne). Stari bosanski tekstovi su neophodni za shvatanje njegovog stvaralatva. O Kamenom
spavau se mnogo pisalo. Ova knjiga dala je vrijednost i onome to je pisao prije. Kameni
spava je centar Dizdarovog stvaralatva. Ova poezija se opire klasinim metodama analize. S
jedne strane ova poezija je izuzetno otro osvijetljena, dok s druge strane nije analizirana na
nain koji treba. Ova poezija ima historijsku vizuru. Pjesnik baca pogled kroz
srednjovjekovnog bosanskog ovjeka. Pjesnik upotrebljava arhaini jezik, jezik epitafa (npr.
nikto, kto). itava knjiga je pokuaj da se probudi spava pod stekom. Jezik je izuzetno
aromatian, asocijativan. Pjesnik je taj drevni jezik upotrebljavao s mjerom, jer se bojao da ne
onemogui komunikaciju. Jedna od tih rijei je kto. Kto nas povezuje sa jednim svijetom
drugaijim od naeg. Prvo je bilo staroslavensko kto koje se razdvojilo na zapadnu varijantu
tko i istonu ko. Kad Dizdar kae kto on govori o vremenu kad su svi bili jednaki, o vremenu
kada nije bilo podjela u jeziku, kulturi, religiji. Rijei sugeriu starobosansku jedninu koja je
prethodila dananjem vremenu. U dosadanjim analizama ove poezije nisu osvijetljene
najosnovnije rijei. Najea rije u naslovima je zapis (pojavljuje se osamnaest puta). Zapis
je kljuna rije za razumijevanje poetike Kamenog spavaa. Zapis o zemlji je najuvenija
pjesma. Da bismo je razumjeli moramo razumjeti rije zapis. Prvo znaenje rijei zapis jeste
skromnost, odsustvo pretjeranih ambicija, pjesnik odustaje da uhvati tajnu, to je zapis o
jednom trenutku. Mak Dizdar se oslanja na narodni folklor tako da rije zapis moe biti i
hodin zapis. Pjesnik vjeruje da bi u njemu moglo biti neto i protiv zlih sila. Bosanski
krstjani su se sluili univerzalnim tekstovima i na marginama su pravili zapise koji su bili
jedini dokaz njihove hereze. Prepisivai su takoer pravili toboe greke i time je mijenjana
dogma. Rije zapis je kljuna rije za razumijevanje poetike Maka Dizdara. Komentari su
uvijek bili jeretini. Pjesnik uzima elemenat iz bosanske tradicije i komentarie ga. On pred
tim stoji kao prepisiva pred onim to je zapisivao. Dizdar produava onu tradiciju koja je bila
u srednovjekovnoj Bosni.

ZAPIS O ZEMLJI
Pars fuit Illyrici, guam nunc vocat incola Bosnam,
Dura, sed argenti munere dives humus.
Non illic virides spacioso margine campi,
Nec sata qui multo foenore reddat ager.
Sed rigidi montes, sed saxa minantia coelo,
Castella et summis imposita alta jugis.
Iani Pannoni Quinque: Elegarium Liber (El. VI)

Pitao jednom tako jednoga vrli pitac neki:

A kto je ta ta je ta da prosti
Gdje li je ta
Odakle je
Kuda je
Ta
Bosna
50

Rekti
A zapitani odgovor njemu hitan tad dade:
Bosna da prosti jedna zemlja imade
I posna I bosa da prosti
I k tomu jo
Da prosti
Prkosna
Od
Sna

Prije rata ova pjesma bila je duboko ideologizovana. Ova pjesma se ne moe ideologizovati.
Pjesnik je ugradio sredstvo zbog kojeg se to ne moe, a to je citat na latinskom. To su,
zapravo, stihovi Ianusa Pannoniusa (Ivana esmikog) koji u prijevodu Nikole opa glase:
Bijae dio Ilirije, koji sad Bosna se zove,
Divlja zemlja, ali bogata srebrnom rudom.
Tu se dugom brazdom nisu prostrana pruala polja,
Ni njive, koje bi obilnom raale etvom,
Nego surove gore, nego sure, nebotine stijene
I visoke kule na vrletnom strei bilu.
Ve preko stotinu godina oficijelni nai historici piu kako je Bosna pala bez otpora, a
zna se da se uporno odupirala blizu stotinu tekih ljeta najmonijem tadanjem svjetskom
carstvu. Zna se da su Bosanci prvi vei sukob s turskom silom imali i pobjedniki priveli
kraju 1388. kod Bilee, godinu dana prije boja na Kosovu u kome su i sami u velikom broju
uestvovali, pomaui kneza Lazara, kao to su ga pomagali u bici na Ploniku, a da je
posljednje bosansko-humsko uporite Novi na moru (to ga podie kralj Tvrtko I kao Sv.
Stjepan, ije je ime kasnije promijenjeno u Herceg-Novi) izgubljeno 1486. Evropa, koja je
kroz tri stoljea u tu zemlju nevjernikog korova i trnja slala samo uhode, palikue, robce i
inkvizitore zlurado je sluala glasove kako propada iz dana u dan to zlehudo kraljevstvo,
vjekovima napadano sa svih strana. Trgnuo se u posljedni as papa Pio II, mirskim imenom
Silvio Enej Pikolomini.1
U sklopu svog Kamenog spavaa Dizdar daje opov prijevod Pannoniusovih stihova.
op je jedan od velikih pjesnika. Zapis o zemlji je jedna od kljunih pjesama Dizdarove
poezije, centar za razumijevanje njegove poetike. Bosne kakva je u tom tekstu vie nema:
gradovi su sili s brda (uporedi Skender Kulenovi: Steak). Tekst Zapis o zemlji zasnovan je
na pitanju i odgovoru. Pjesma u svojoj strukturi ima folklorni oblik pitalica (oblik usmenog
stvaralatva). Krug asocijacija ne mora biti tu zatvoren. Ukrtava se srednjovjekovni i
moderni pogled. Ova pjesma asocira i na lucidare, srednjovjekovne puke udbenike.
1

Mak Dizdar: Kameni spava, Sarajevo, Svjetlost, 1991., str. 272

51

Znanje se izlagalo u obliku pitanja i odgovora. Na taj nain se obrazovao puk. Dizdar
upotrebljava razliite oblike folklora. Ovdje jedna rije asocira na te lucidare: hitan. Pitalica
uvijek sadrava odgovor koji je munjevit. Pitalica osvjetljava narodnu pamet, brzinu
odgovora. Tu takoer ima i poezije, humora. To je vrsta turnira pameti, duhovitosti,
otroumnosti. Pitalica je zapamtila trenutak u kojem je nastala. Ova pitanja i odgovori su
smjeteni u bezvremeni okvir: jednom jednoga. Pjesnik esencijalizuje stvari o kojima govori.
Nije vano ko pita i koga pita. Pjesnik svodi stvari na utinu i univerzalizuje ih. Pitanje je
vjeno: postavljaju ga stranci koji ne znaju nita o Bosni. To pitanje je malo udno pomjereno,
jezik je pomjeren. A kto je ta ta je ta da prosti on ne zna ni je li to bie ili stvar. Ovaj koji
odgovara iznutra o Bosni takoer upotrebljava potapalicu da prosti, i to tri puta. To sad
dobija bitno znaenje u strukturi. Gdje li je ta to je tipino, vjeno neznanje o Bosni.
Arhaizam rekti znai da kaemo. Pjesma izlazi iz svog okvira: Odakle je/Kuda je/Ta ovo
pitanje lii na univerzalno pitanje: ko smo, odakle smo, kuda idemo? To pitanje moramo
shvatiti kao pjesniku intervenciju. Pjesnik obian razgovor pretvara u razgovor o opstanku.
U pitanju pitac kae da prosti to je traenje oprotenja to ne zna nita o Bosni, utivost, ali
i nadmona pozicija potpuno je nevano gdje je ta zemlja. Bosna da prosti jedna zemlja
imade izgradio se jedan komplikovan jezik zbog komplikovane historije. Zapitani prihvata
ugao gledanja onoga koji pita. Izvinjava se to mu pria o jednoj nevanoj zemlji. Zatim kae
I posna I bosa da prosti sada da prosti ima drugo znaenje: zapitani se izvinjava zbog
njenog siromatva, zbog kojeg ona sama nije kriva, nago moda ak i ovaj koji pita.
Prkosna/Od/Sna nije vano o emu Bosna sniva, nije vano znaenje sna, ali postoji san
koji njeguje ta zemlja, taj ovjek koji ga ini prkosnim, tvrdoglavim. To je neka vrsta
subverzije. Rije san nas uvodi u nutrinu bosanskog ovjeka. To se moe shvatiti i na nain da
je Bosna zaostajala za svijetom, spavala je. Puno je asocijacija. Postoji igra rijei koja boji
poeziju Kamenog spavaa od poetka do kraja. Jedna od najuspjelijih igara rijei je Bosna,
posna, bosa, prkosna. Igra rijei je jedan od naina da Dizdar otkameni taj arhaini jezik. S
jedne stane taj jezik je na kamenu, dok je s druge star. Jedna od najvanijih pjesama je Kolo
bola gdje je igra rijei najprisutnija. Posna/bosa zvuno/bezvuno pjesnik aktivira razlike,
obiljeja fonema u knjievne svrhe. Razlika je takoer i u jednom n. Prkosna se rimuje sa
Bosna, ali i sa od sna, jer se d u izgovoru pretvara u t. Zavrna rima je eho rima. Ta igra
rijeima je izvanredna. Ta igra je, zapravo pokuaj da se jeziki definie taj svijet. Nema
mnogo nade da e na drugi nain objasniti ta je ta Bosna strancu i zapitani koristi rijei koje
se rimuju sa Bosna. To je svijet koji se samim sobom objanjava. U atributima Bosne
sadrana je sama rije Bosna. Pridjev lii na imenicu. To je jedinstven svijet koji se ne da
definisati. Igre rijei imaju funkciju inkantacije, vradbine (u vradbinama je takoer prisutna
igra rijei). Dok on objanjava taj svijet on postaje sve vie misterija. U toj igri rijei je glavna
poetska snaga. Igra rijei definie Bosnu i ini je jo vie tajanstvenijom. Izgled pjesme je
jako bitan. Prvo imamo jedan jako dugi stih, a posljednji je samo jedna rije rekti. Isto je tako
i u drugoj strofi. Didzar je iz epitafa uzimao razne stvari, ali nikad nije zaboravio da je epitaf
jako saeto govorenje. Poetika epitafa je proela cijelog Kamenog spavaa. Pjesniki govor se
reducira na njegove sutine: u prvom stihu se raspria, zatim govor postaje sve krtiji, da bi
zadnji stih sadravao samo jednu rije. Vizuelni elemenat je jako vaan.

52

SLOVO O OVJEKU

PRVO
Satvoren u tijelu zatvoren u koi
Sanja da se nebo vrati i umnoi
Zatvoren u mozak zarobljen u srce
U toj tamnoj jami vjeno sanja sunce
Zarobljen u meso zdrobljen u te kosti
Prostor taj do neba
Kako da premosti?

DRUGO
Zatvoren u rebra zarobljen od srebra
I kad si visokan bjelji ni od sebra
Satvoren u tijelu zatvoren u koi
Sanja da se nebo sa tom zemljom sloi
Otrgnut od neba udi hljeba vina
Al u domu tvome
Kad e domovina?

TREE
Zatvoren u meso zarobljen u kosti
Pa e tvoje tijelo tvoje meso bosti
Otrgnut od neba eli hljeba vina
Kamena i dima samo ima svima
Od te ruke dvije tvoja jedna nije
Jedna drugu ko da

53

Hoe da pobije?

ETVRTO
Zatvoren u mozak zarobljen u srce
U toj tamnoj jami vjeno zove sunce
Sanja da se nebo priblii i vrati
Tijelo se kroz vlati u pijanstvu klati
U ilite slien zatvoren u krvi
U tom kolu bola
Potonji il'
Prvi?
PETO
U tom kolu bola ni potonj ni prvi
Igrite si strvi i roite crvi
Zaplijenjen od tijela greb za sebe djela
Kad e tijelo samo da
Postane djelo?
Slovo o ovjeku moemo shvatiti i kao ciklus i kao jednu pjesmu, ali moemo i svaku pjesmu
posmatrati zasebno. Po dubljem smislu Slovo o ovjeku je jedna pjesma, jer jedna pjesma
osvjetljava drugu, varira se jedno isto. Tu je artikulisano heretiko vjerovanje koje je bilo
svojstveno srednjovjekovnom bosanskom ovjeku. U prvoj pjesmi primjeujemo trpne
glagolske oblike i oni su tu najvaniji. Manihejstvo duh i tijelo su suprotni svjetovi. Ovaj
svijet je stvorio avo. ovjek je u tijelu na izdravanju kazne. Trpni glagoli satvoren,
zatvoren, zarobljen izraavaju pasivnu poziciju ovjeka. ovjek nije subjekat, ve objekat na
kome se vri radnja. To pjesnik izraava trpnim glagolima. Igre rijei su izuzetno vane.
Pjesnik aktivira distinktivna obiljeja fonema: satvoren/zatvoren. s/z zvuno/bezvuno.
Samo stvaranje je, zapravo, ve zatvor. Kad je ovjek satvoren u tijelu on je u aktu stvaranja
ve bio zatvoren. Akt stvaranja je akt zatvaranja ovjeka u tijelo. Manihejstvo: ovjek je imao
prvobitnu egzistenciju na nebesima. Oekivali bismo da pjesnik sanja povratak na nebesa.
Meutim, ovjek sanja da se vrati nebo, a ne on na nebo. To sugerie pasivnost. Ovo obrtanje
definie beznadni poloaj potpunog odsustva akcije. ovjek ak ne moe ni sanjati akciju.
Umnoi asocira na crkvene tekstove. Osnovna acocijacija je to postoji devet nebesa. Ne misli
se na ovo nebo, nego na ono sa kojeg je pao. U ovoj pjesmi sve je obojeno do sutine stilom
epitafa. Rijei vie nagovjetavaju nego to znae. U toj tamnoj jami vjeno sanja sunce
54

pjesnik ne kae koja jama (moda tijelo, moda ovaj svijet). Pojavljuje se neobina stvar: u
prva dva distha imamo dijalog, pjesnik se obraa ovjeku sa ti, dok u posljednjem stihu toga
nema.pjesnik kae premosti moda zbog rime, ali tu je i promjena vizije. U posljednjem
stihu ne obraa se ovjeku, tu je neodreena perspektiva. Taka gledita se promijenila i
pjesnik govori uope o ovjeku iz objektivne perspektive. To je taka gledita vjenosti.
Pjesma je savreno precizno izvedena. Pjesma se ulanava: satvoren/zatvoren,
zatvoren/zarobljen, zarobljen/zdrobljen. Ovo poigravanje je izuzetno vano. Pjesnik ovdje
spominje i pjesmu Kolo bola. Kolo bola je posebna pjesma. Ovo je jedan svijet koji je iznutra
savreno modelovan. Ima pjesama od dva stiha i pjesama na vie stranica, ali sve je jedno s
drugim u vezi. Jedna pjesma tumai drugu. Prostor taj do neba/Kako da premosti? je pitanje
koje ima filozofsku dimenziju. To je jedno od kljunih pitanja ovjeka. Zarobljen/zdrobljen
d/a ovjek je nekad bio aneo, sazdan iz jednog, to nije tjelesna supstanca. Bog je tu
aneosku cjelovitost zdrobio, zatvorio u tijelo kostiju. Svaki stih je maksimalno
nagovjetajan. Ovaj princip se varira u ostale etiri pjesme. Zatvoren u koi opis je jedne
situacije, zatvoren u mozak opis je druge situacije. Mijenja se znaenje. Srce takoer
zarobljava na jedan nain, mozak na drugi. Zatvoren u rebra zarobljen od srebra/I kad si
visokan bjelji ni od sebra visokan ima socijalno (plemi visokog roda) i metafiziko
znaenje. Elipsa oteava znaenje: I kad si visokan bjelji ni od sebra (srednjovjekovnog
groba). Sanja da se nebo sa tom zemljom sloi ove suprotnosti su vjene. On, zapravo,
sanja da se nebo sa tom zemljom sloi u njemu. Stvoren je od zemlje. Al u domu tvome/Kad
e domovina? u ovom stihu imamo elemente moderne svijesti. Srednjovjekovni ovjek nije
osjeao domovinu kao mi danas. Dom je bio sveti prostor kod muslimana, dok je napolju
neto drugo. San Dizdara je da se izjednai vanjski prostor sa unutranjim, dom sa
domovinom. Ova igra rijei veoma je uspjela, sugerie razna znaenja. Kamena i dima samo
ima svima grobljanska perspektiva, dim kao definicija ovjeka. Kamen se stavlja na grob. S
druge strane kamen definie postojanje ovjeka na ovom podruju. Od te ruke dvije tvoja
jedna nije/Jedna drugu ko da/Hoe da pobije to je spor izmeu dvije suprotne strane ljudske
prirode. Ova slika sugerie da je ovjek spoj suprotnosti. Pjesnik ovdje ne kae koja ruka:
desna ili lijeva. U srednjem vijeku desna strana je bila pozitivna, lijeva je bila avolska.
Dizdar ne kae koja ruka, zbog ega se dobija izvanredan pjesniki efekat. Pobije dobija i
filozofsko znaenje: dvije suprotne strane postoje u ovjeku i jedna drugu pobijaju. Sukob
prerasta u spor izmeu dva shvatanja ivota.

KOLO BOLA
Koliko kola od dola do dola
Koliko bola od kola do kola
Koliko jada od grada do grada
Koliko greba od brega do brega
Koliko krvi od usudnih rana
Koliko smrti do suenog dana
Koliko kola od dola do dola
Koliko bola od kola do kola
Kolo do kola od bola do bola
55

Igre rijei zadobijaju izvanredno pjesniko znaenje. Prestaju, zapravo, biti samo igre
rijei. Greb je arhaian naziv za grob. Rijei su se uhvatile u kolo, one pleu, zrae i znae
mnogo vie. Koliko kola od dola do dola optimistina slika. Pjesma je potaknuta stecima
na kojima je esto prikazano kolo, ali kolo je i vizija svijeta. Svijet se pred nama otvara kao
dol do dola i na svakom od njih je kolo. Druga slika je suprotna: Koliko bola od kola do kola.
To okretanje na nalije je dvosmisleno. Ta slika moe biti i vremenska i prostorna. Vremenska
slika: ovaj ivot je ogromno prostranstvo bola, a povremeno je presjeen trenucima radosti.
Koliko bola moramo preivjeti od kola do kola? Prostorna slika je paradoksalna slika svijeta:
svijet je puno kola, ali su to kola nesree. Tano je da ljudi igraju kolo, ali ono izraava bol.
Jezik ovdje radi izvanredne stvari. Koliko jada od grada do grada pjesnik uzima samo rijei
koje se rimuju, dolovi simboliu selo, a zbog grada imamo univerzalnu sliku nesree.
Narodski doivljaj grada: u tom gradu postoji samo jad. Tu stanuje zlo. Trea dimenzija: ti
gradovi su sagraeni od strane naroda. Greba/brega anagram. Breg ima tri znaenja. Prvo
znaenje je brijeg. Drugo znaenje: breg nas vraa situaciji prije JAT-a. To nije ekavizam, ve
vraanje u jeziku poziciju prije JAT-a. Tree znaenje brega je arhajsko: obala, svijet kao
more, okeani. Koliko krvi od usudnih rana/Koliko smrti do suenog dana odustajanje od
igre, pjesnikov glas se poistovijetio sa glasom kola. Jezik je na vagi: djeluje i kao lini iskaz,
ali djeluje i kao doivljaj naroda.
ZAPIS O TITU
Poiskah tit dobri da titi me
Bacih ga potom dobrog jer
Titi me
Zapis o titu takoer je jedna od najvanijih pjesama. Anagramska igra rijei: titi
titi. Ovaj postupak ima duboke knjievne postupke. Igra glagola otvara jedan historijski
prostor koji je znaajan. Postoji mitologija koja je imenovana dobri Bonjani oni su ivi
pjesniki u ovom djelu. Rije je o ovjeku koji sanja o vojni. Srednjovjekovni bosanski
ovjek je sanjao rat u kojem bi se vojevalo protiv svih ratova. Ova igra rijei znai upravo to.
Uao je u rat i uzeo tit dobri. Poza nije agresivna, ve odbrambena, ali je ipak ratnika. tit
odbacuje jer ipak vodi u rat, ipak je oruje. Druga dimenzija tita je jeretika: postoje titovi
vjere, tit koji nudi kanonski tekst Biblije. Ono to nudi taj tit ne slae se sa duom
bosanskog ovjeka. Ovo je ifrirani tekst, kao to je radio i srednjovjekovni ovjek. Spolja
izgleda jedno, a u sutini ova pjesma je duboko jeretika. Zapis o titu pjesnik nastavlja
svoju praksu, naslanja je na tekstove srednjeg vijeka.

56