PRVO POGLAVLJE

Pahuljice ljupko lepraju i svjetlucaju u ranojutarnjem sumraju. Melita se probudi i ugleda ih kroz
prozorsko staklo. Odmah vrsto stisne palce, navijajui svom duom za sirote pahuljice. I, gle, isplatilo
se! Pahuljice se naoigled poee pretvarati u pahulje, postajui sve krupnije i gue. Uskoro su leprale
i pahuljale da je milina. Kao da ih netko odozgo istresa iz vree. Takva snijega Melita jo nije vidjela.
Osim u filmovima. Ali onaj u filmovima se ne rauna, jer nije pravi. Zaspala je drei palce za snijeg, a
ovaj je padao i padao, kao da cijelog dana ne misli prestati.
I nije prestao.
Profesor Leopold se toga dana sa svojom obitelji dovezao u Treskavac, u svoju kuu za odmor, poto
je odluio da ovaj put Novu godinu doekaju u selu. Jedva su se probili kroz snjene nanose na cesti.
Miron i Melita, pa ak i majka, nekoliko su puta morali izlaziti i gurati kola.
Treskavaki su se krovovi izgubili pod debelim snjenim pokrivaem. Tek tu i tamo izvirivao bi
pokoji dimnjak s duboko navuenom bijelom ubarom. Ogoljele su grane procvjetale krupnim snjenim
kitinama, pa se pod bijelim teretom duboko prignule k zemlji. Rjeica, to krivuda prostranim
treskavakim livadama, jo uporno ubori, borei se protiv najezde snijega i leda to je s obala zagrizaju
hladnim zubima, sve vie joj suavajui tok, tako da sada izgleda tanjuna poput mrka konca na bijelu
platnu.
Majka i Melita su zavrile s kienjem novogodinjeg drvca i prele u kuhinju. Tu ih je ekalo jo
mnogo posla. Kad su raznobojne aruljice na okienom drvcu toplo zamirkale i soba zablistala punim
sjajem, svima je postalo jasno da je jo samo pitanje sati i minuta kad e Nova godina pokucati na vrata.
Miron sjedi na sagu kraj drvca i razgleda svoju zbirku srebrnjaka s likovima starorimskih careva od
Vespazijana do Gordijana III. U ovom je mjesecu navrio trinaest godina i sada je u etrnaestoj,
zamislite! inilo se da je odjednom, odmah sutradan nakon roendana postao mnogo ozbiljniji i odrasliji.
Ali onaj uperak na vrhu tjemena i sad mu nestano stri i on ga svaki as pokuava ukrotiti i prisiliti da
se prikloni veini.
Eno i profesora Leopolda, sjedi u naslonjau. Umotan je u tople pokrivae, jer je ba ovih dana
uhvatio nazeb. Maramicu jedva da skida s nosa. To mu ipak ne smeta da svojski vue dimove iz lule
napunjene suhim cvijetom kamilice. Pokraj naslonjaa je hrpa novina. Lagano ih prebire i izdvaja one
koje tijekom godine nije dospio pregledati. Jer profesor Leopold ima etiri slobodna dana! Majci je
obeao da u ta etiri dana nee ni misliti o poslu niti o bilo emu to je u vezi sa sveuilitem i Institutom
u kojemu je zaposlen. Samo e se odmarati. Pa neka, zasluio je to. Prije nekoliko dana vratio se iz
Italije, gdje je primio diplomu poasnog doktora jednog tamonjeg sveuilita.
- Oho! - gotovo poskoi u naslonjau i vre stisne novine. - Ma sluaj ovo! Ameriki su
znanstvenici upravo otkrili...
- Molim te, Leo - zaustavi ga majin glas - ne elim sluati o amerikim znanstvenicima, a ni o bilo
kojim drugima! Niti o atomima i gravitacijama, ni o... o... to ti ja sve znam... o tim svjetlosnim godinama!
Prosto naprosto, ne elim, shvati to! Barem ova etiri dana! elim samo da se estito odmori!
- Dobro, dobro - brzo se povue tata Leo, primijetivi da je majka sve reenice izgovorila s
usklinicima.
U kuhinji je bilo ukljueno sve to se moglo ukljuiti - kuhinjski grija, elektrini tednjak,
mijealica, mlinac za eer...

Miron odloi album sa srebrnjacima i uzme ah.

- Seko, hajdemo u nau sobu! - pozove Melitu, koja je upravo samljela eer i trenutano nije imala
nikakva posla.
Pola je za bratom. Partija nije trajala dugo. Miron je pogrijeio i Melita je ubrzo pobijedila.
- estitam! - Miron joj prui ruku.
Melita primi bratovu ruku uklonivi uvojak kose s ela. Ree:
- Donesi ovamo estitke da ih razgledamo, hoe li?
Iz svoga su gradskog stana sa sobom donijeli sve estitke koje su im do toga dana bile stigle. Sada ih
je Melita poeljela malo bolje razgledati.
Miron je poao u dnevnu sobu da ih donese. Bile su rasute pod drvcem. Majka je vjeala svjee
oprane zastore na prozore.
Razgledajui estitke, Melita je primijetila da se na dnu one koju im je poslao njihov prijatelj
Eukaliptus nalaze jo dvije rijei, naknadno dopisane, koje prilikom prvog letiminog itanja nisu
zapazili. Tu je obinom olovkom bilo dopisano: Pismo slijedi.
- Pogledaj, Mirone, Liptus e nam poslati i pismo. Zbilja, gdje je on? Nisam ga odavno vidjela.
- Odselili su u Kopaevo, rekao mi je Trostruki Joja. Tamo se upisao i u kolu.
- Zato su odselili?
- Ne znam.
Uskoro je potar pozvonio i donio potu koja im je toga dana stigla na osjeku adresu. Tata Leo ga je
juer zamolio da tako uini. Majka je preuzela sveanj, letimino ga pogledala i spustila pod drvce.
Miron je odmah svu potu prenio u djeju sobu.
Medu estitkama bilo je i najavljeno Eukaliptusovo pismo. Miron ga je itao naglas.
Dragi Mirone,
Mi smo odselili zato to su tata i mama dobili posao u restoranu Kormoran. Tata je sada
konobar, a mama radi u kuhinji. Kupili smo veliku kuu u Kopaevu. To ti je jako stara kua. Iz
1873.godine. Pa je sada preureujemo. Broj 121 u Ribarskoj ulici. Lako e je nai. Gleda prema
Kopakom ritu (moe se rei i Kopaev-ski rit). im izae iz autobusa kod ZOO-muzeja, vidjet e
stari bunar ograen balvanima, s ermom. Na vrhu erma je rodino gnijezdo. Otuda poe desno, u
Ribarsku ulicu. Kad proe kraj gostionice Zlatna udica jo malo i stigao si. Kuu e prepoznati
po lijepim arama na proelju. Ovo ti opisujem zato to bih volio da preko zimskih praznika doe k
nama u Kopaevo. Makar na nekoliko dana. I Melita i Bakreni Petar. Svakako! Autobusom se stie za
jedno dvadeset ili dvadeset i pet minuta. Ima oko dvanaest kilometara.
Kad smo lani sa kolom bili u Kopakom ritu, malo smo ti mi toga vidjeli. Jer smo plovili samo do
Kopakog jezera. A ono je tek jedan mali dio Kopakog rita. Ja sam se ovdje upoznao s nekim
ribarima. Plovio sam s njima amcem i tamo gdje izletnici ne mogu ni priviriti. Jer u te vode ne moe
uploviti ni Vodomar, a kamoli Liska. E, da ti to vidi! Imam ti svata priati. I kako mi je jedan
stari ribar, zove se Farkas Istvn (Farkas Itvan), rekao da se uvijek mogu posluiti njegovim amcem.
Taj mi je Farkas Istvn rekao da e ova zima biti jako jaka, jer je ba prekjuer, u pol bijela dana,
jedan jelen doao u selo. Ja sam bio u koli, pa ga nisam vidio. Ali ga je vidio taj Farkas svojim
roenim oima.

A neki dan se jedan mladi izgubio u Kopakom ritu. Svi smo ga ili traiti. Ugledali su njegov
amac u Sarvakoj bari. Bio je privezan za vrbu. Onda su nali i toga mladia. Umalo se nije smrznuo.
Jo je i sada u bolnici i stalno pria o bijelom duhu. Zamisli to, a! Svakako doite! Svakako!!!
Pozdravljam vas
Varga Zoltn.
- Pa to nas Liptus poziva u goste! - ree Melita. - Ba lijepo od njega!
- Liptus je pravi prijatelj!
Pohitae u dnevnu sobu.
Tata Leo je i sada sjedio u naslonjau umotan u tople pokrivae. U jednoj je ruci drao alicu aja, u
drugoj maramicu.
Majka je postavljala tanjure na stol prekriven sveanim bijelim stolnjakom s cvjetnim uzorkom, a
pokraj tanjura srebrni pribor za jelo i ukrobljene bijele ubruse savijene u tuljac. Oko vrata je stavila
teku zlatnu ogrlicu, vjenani poklon profesora Leopolda. Odjenula je tamnu haljinu s uivenim biserima
oko vratnog izreza. Sva je sjala i blistala. I majka i haljina. Tata Leo je, kao i uvijek, bio zadivljen
majinim izgledom. Samo ju je pratio pogledom dok je postavljala stol.
Pod bljetavim novogodinjim drvcem sada stoji gomila neotvorenih kutija s poklonima i eka
dvanaest pononih otkucaja.
Tata Leo se tako zagledao u majku da nije ni osjetio kako mu se aj izlijeva u krilo. Majka to ugleda.
- Leo! - ree malo otrije, nato se Leo trgne i jo mu se vie aja izlije na pokriva. No, kad je majka
shvatila da se tata Leo bio zagledao u nju, lice joj zasja osmijehom. Pogleda ga toplim pogledom i
pomiluje jo toplijim rijeima: - ekaj, mili, odmah u ti donijeti suhi pokriva!
Eto, tog trenutka dok je majka zamjenjivala pokriva koji se napio aja, Miron je zapoeo razgovor.
- Tata, poznaje li ti Eukaliptusa?
- Ono drvo, misli? - mrcne tata Leo.
- Ma kakvo drvo, tata! To je jedan moj prijatelj, zove se Varga Zoltn. Eukaliptus mu je nadimak.
Poznaje li ga?
- Nije li to onaj visoki djeak s kojim si jednom bio kod mene u Institutu? - zapita tata Leo briui
nos.
- Jest, to je taj.
- Priao si mi da njegov otac radi u... pi-ha...! u... pi-ha... u...
- U Lovakom rogu, jest, tamo je radio prije, ali sada je konobar u Kormoranu, u Baranji.
U Kormoranu? Je li to onaj restoran gdje prave dobar riblji pap... pi-ha...! papri... pi-ha...!
paprika?
- Jest. I Liptusova mama.
- ija mama?
- Eukaliptusova, a Liptus mu je skraeni nadimak, zna. I njegova mama radi u istom restoranu, u
kuhinji. Sada ona pravi taj poznati paprika. Preselili su jesenas u Kopaevo. Tamo su kupili dobru staru
kuu. Iz 1873. godine, zamisli!
- Iz 1873.?

- Da.
- ekaj malo. - Tata Leo stavi maramicu na nos i zagleda se u Mirona. - Zato mi sve to pria?
- Danas smo meu estitkama dobili i Liptusovo pismo.
- Da?
- Da. Poziva nas na nekoliko dana u goste. U Kopaevo.
- Koga?
- Seku i mene. I Bakrenog Petra.
- No, zna da Bakreni Petar ne moe...
- Znam, tata - ree Miron s prizvukom tuge u glasu. Ali seka i ja bismo mogli, ako ti nema nita
protiv toga.
Tata Leo srkne gutljaj aja i pone ekati bradu. Deset sekundi... dvadeset sekundi... jednu minutu...
tri minute...
- Tata, pa reci neto - ponuka ga Miron.
- Molim? - Misli su mu zacijelo opet bile kod amerikih znanstvenika i njihova otkria.
- Smijemo li seka i ja otii Eukaliptusu?
- A tko e umjesto vas u kolu?
- Nitko, tada e biti praznici.
- A, tako.
- Da, tako. A, to misli?
- Pa, moda bi se nekako pi-ha! moda bi se nekako moglo pi-ha! pi-ha!
- Nazdravlje, tata! Ba te zgrabilo, uh! Hajde, reci to si mislio.
- Sine - umijea se majka stavljajui predjelo na stol - nemoj sada gnjaviti tatu, zar ne vidi da je
prehlaen!
- Vidim, pa tko ne bi vidio! Hajde, tata, reci! - Znao je da mora izmamiti obeanje prije nego to
mama preuzme stvar u svoje ruke. - A, to misli?
- Pi-ha! pi-ha...!
- No, no. Hajde, samo kimni glavom, gore-dolje! Da ili ne?
- Da!
- Hvala, tata!
- Pi-ha!
Posjedae za stol.

DRUGO POGLAVLJE
Iskrcali su se kod ZOO-muzeja u Kopaevu. Vrlo su toplo odjeveni. Na nogama su im vunene arape i
duboke cipele, na glavi kapa. Mironova je konata, s krznom iznutra, Melitina od debele vune. A izmeu
kape i cipela tople ski-hlae, debeli pulover i toplo podstavljena jakna.
Rodino gnijezdo na vrhu erma seoskog bunara, o kojemu im je pisao Eukaliptus, bilo je puno
snijega, pa je, gledano odozdo, izgledalo poput divovskog kolaa sa lagom.
Snijeg pada kao da ga netko prosijava kroz rijetko sito. Krupne pahulje, sline upercima vate, vjetar
im iba u lice, pa oni, uzdignuta ramena, napreduju nekako postrance, probijajui se kroz vjetar i snijeg.
Iz restorana Zlatna udica do njih kroz meavu doprijee zvuci harmonike i rijei neke starogradske
pjesme.
Uskoro ugledae proelje kue ukraene ornamentima. I plavu emajliranu ploicu s brojem 121.
Tek to je Miron podigao ruku da zalupa na dvorina vrata, ona se otvorie. Pred njima je stajao
visok, kotunjav, plavokos djeak. U ruci je drao drvenu lopatu za razgrtanje snijega.
- Zdravo, Liptuse! - pozdravie ono dvoje.
- No, konano! - zabrza visoki djeak radosno. - Zdravo! ekam vas ve od... pa kola je zavrila
prije tri dana. Zato niste doli prekjuer?
- Bili smo na roendanu kod Tajanstvenog Ivana odgovori Miron. - I tebe smo tamo spominjali. Deki
te pozdravljaju.
- Dobro, hvala. Gdje je Bakreni Petar? - pitao je Eukaliptus isteui vrat da vidi nee li se jo netko
pojaviti. - Zar doista nije doao s vama?
- Nije.
- Ma ali se. - Jo nije zatvarao vrata.
- Nije, Liptuse, doli smo samo nas dvoje.
Napokon je zatvorio dvorina vrata i brazdom razgrnuta snijega poveo goste u kuu.
- A zato nije doao i on?
- Otputovao je.
- Kamo?
- U posjet svojoj rodbini, tako mi je rekao tata.
- Gdje ivi njegova rodbina?
- Ne znam, Liptuse - slegne Miron ramenima. - Tata se dri nekako zatvoreno im ga ponem
zapitkivati o Bakrenom. Samo je rekao da e se moda jednoga dana vratiti.
Pred kunim su vratima otresli snijeg s odjee i cipela i uli u dobro zagrijanu kuhinju. Bila je to
veoma prostrana kuhinja, ispunjena mirisima hrane i zaina. Na sredini je stajao masivan stol sa etiri
stolice. Cijeli je jedan zid pokrivao ormar pun posuda. Na ormaru su bile uredno poredane porculanske
posudice, na kojima je kienim slovima pisalo: eer, sol, paprika, papar, cimet, oraii. Iznad
tednjaka, u kojemu je pucketala vatra, zid je bio ukraen bijelom krpom s izvezenom porukom
Kuharice, manje zbori, da ti ruak ne zagori. Iznad ormara na zidu bio je privren veliki porculanski
sat.

Odloili su prtljagu i kapute.

- Gdje su ti roditelji, Liptuse? - pitala je Melita.
- U Zlatnoj udici. To je onaj restoran pokraj kojega ste proli idui s autobusne postaje. Lovci danas
imaju godinju skuptinu i sveani objed, pa su tata i mama doli iz Kormorana da ovdje malo
pomognu. I mi emo veeras tamo veerati, ako se slaete.
- Kako da ne! - Miron se odmah sloi.
Melita je zadivljeno promatrala kolonu porculanskih posudica na ormaru.
- Tvoja mama je kuharica, Liptuse?
- Da, a tata konobar. Oboje rade u Kormoranu i svako jutro putuju na posao. Ima oko est
kilometara. Ali, kad odu sutra, sigurno e tamo ostati nekoliko dana, moda i jedan ili dva tjedna. Sve dok
ceste ne postanu prohodne. Poslije doeka Nove godine nisu mogli doi kui punih sedam dana.
- I ti si bio sam?
- Da.
- Pa, ovjee, to si jeo? Korijenje i bobice, ili to?
- No, Melita, kakva su to pitanja! - Miron je gurne koljenom ispod stola.
- Tata je dogovorio s vlasnikom Zlatne udice da se tamo mogu hraniti kad god njih nema kod kue.
Dok budete kod mene, to se odnosi i na vas.
Stavio je na stol ae za sok, bajaderu, tapie i slane kikirikije. Kua u kojoj je drutvo ugodno
askalo bijae velika seljaka prizemnica, sagraena u obliku slova L, ili na klju, kako bi rekli
Kopaevani. Imala je pet prostorija, ne raunajui ostavu i druge pomone prostorije. Hodnik s dvorine
strane pruao se unutranjom stranom dueg kraka slova L, u dubinu dvorita, sve tamo do taglja,
svinjaca i kokoinjaca. Pomone gospodarske zgrade za sada jo bijahu prazne i tek su za dvije-tri godine
mogle oekivati svoje stanare, ako konobar Varga dotle otplati ili barem smanji dugove i kredite koje je
podigao zbog kupnje kue. Dvorite bijae ravno i veoma prostrano i, kao to se vidjelo na mjestima s
kojih je snijeg bio razgrnut, poploano irokim ciglama, izmeu kojih su virili uperci suhe trave.
Drutvo se nakon izvjesnog vremena premjestilo u sobu do ulice, u kojoj je Eukaliptus jo prije podne
naloio vatru u kaljevoj pei i odravao je preko cijelog dana. Otvorio je prozor i u sobu pustio val
svjeeg zraka. Kroz prozor su se mogle vidjeti rukoveti ledenih vrba u movari, koja je odavde bila
udaljena svega dvadesetak metara.
Zimi je ivot u movari znatno siromaniji nego ljeti, jer mnoge ptice, koje daju glavno obiljeje
Kopakom ritu, krajem ljeta ili poetkom jeseni naputaju movaru i sele na jug. Za neke od njih ove su
movare privremeno boravite, ili moda tek kratko odmorite, a nekima je tu stalno stanite. Neke opet
dolaze ovamo samo da prezime, jer je i najjaa zima u Kopakom ritu mnogo blaa od one osrednje u
Sibiru.
U razliitim razdobljima godine ovdje moete vidjeti svu arolikost i rasko ptijeg svijeta: gnjurca
ubastog, meka, svilenkasta perja, to brino vlanom travom pokriva svoja jaja da bi ih zatitio od
pogleda grabljiva orla, a svoje prugasto-arene mlade u poetku hrani perjem; i tankovrato-tamnoprstu
bijelu aplju koja, slina gomili perja na dvije trske, nepomino stoji u traku i vreba neiskusna
mlaahna linjaka, ili njezinu roaku, njenu bijelu apljicu, utoprstu barsku ljepoticu kojoj, kada doraste
za svadbu, na glavi izraste nekoliko dugakih pera; razdraganu vodenu koku to nestano lepee krilima i
naoko bezrazlono tri povrinom vode; troprstu kratkokljunu droplju sivomrka perja to ljubomorno
krilima pokriva svojih nekoliko jaja, oekujui da joj potomci pokucaju i prokljucaju s unutranje strane

ljuske; i sokola golubara i crvenookog gaka kvakavca i obitelj bjelokljunih crnih liski to u koloni po
jedan poput sjena promiu glatkom povrinom ispod nisko sputenih vrbovih grana, a onda odjednom hop! - bez ikakva vidljiva razloga uranjaju i nestaju pod vodom, da bi desetak metara dalje opet izronile;
aplju dangubu, koja je dobila ime po tome, to moe cijeli dan prestajati na jednom mjestu oekujui
zalogaj; snanog dugovratog otrokljunog drala s raskonom perjanicom to mu pada preko repa;
kratkovratu divlju patku liarku plosnate glave i lopatasta kljuna; kanjca miara i kanjca ritskog;
plahog fazana metalna krika i ivih boja perja, hrdastosive jarebice s bijelim arama i tankokljune barske
ljuke riekestenjasta perja s crnim mrljama; tajanstvenu plavu vranu u zelenilu barske vrbe i veselu,
raspjevanu unu i udnu pticu duga kljuna mrkocrna perja zelenkastoga odsjaja, koju zovu raanj; i
raspjevanog drozda trstenjaka i crnoglavog galeba utih nogu i uta kljuna to gnijezdo gradi od tranog
lia; vitku bijelu rodu i njezinu posestrimu crnu rodu i arenog pupavca otra kljuna i prelijepe pernate
krune; i zamiljenog plavokrilog vodomara s ribom u kljunu; masivnog velikog vranca ili kormorana,
pravog utamanitelja ribe, to se u sumraje javlja dubokim grlenim graktajem; i orla klokotaa; i ritskog
bjelorepog orla tekavca, neokrunjenog vladara zranih prostora nad Kopakim ritom, to gnijezdo svija
u visokim granatim kronjama topola u hulovskoj praumi.
Osim ptica, meu ritskim su raslinjem svoje stanite nali i vitorogi jeleni obini i jeleni lopatari,
plahi srnjaci, ivahne glatkodlake sjajne plivaice vidre, lasice i plamenoute, lisice, divlje svinje,
srebrnastosivi puhovi kitnjasta repa i nezgrapni kratkovrati jazavci, okorjeli daltonisti (ne razlikuju boje)
i vjeita gunala, pa tvorovi koji u selu kradu jaja kako bi im se uoi svadbenog slavlja dlaka blistala i
svadbeno ruho izgledalo to ljepe, zerdavi, koje jo nazivaju hermelinima ili samurima, iji prenjeni
izgled nije nimalo u skladu sa smradom to ga isputaju i ire oko sebe (oni mijenjaju boju, pa im je ljeti
dlaka na leima smea, od kestenjaste do boje cimeta, a na trbuhu utobijela, dok u jesen postaju bijeli s
crnim vrhom repa), i kune bjelice ili srebrnjaci, a u bujnim kronjama vrba, topola i hrastova prebivaju
divlje make.
Pogledate li ljeti Sakadaki kanal, kad se na nj spuste tisue bijelih aplji i liarki, tamo kod
pristanita Szakads (Sakada), uinit e vam se da se bara pretvorila u vodeni sag posut krupnim bijelim
cvjetovima.
No sada je movara jedva disala pod debelim naslagama snijega na svojim otocima, otoiima,
tracima i gustim kronjama drvea to je raslo na svakome mjestu gdje je moglo pustiti korijenje. Ali
ivot je i sada u njoj tekao svojim tokom - u vodi, na zemlji i drveu, u zraku.
Kopaki rit je omeen s june strane rijekom Dravom, sa istone Dunavom u koji Drava utjee kod
Aljmaa, a sa sjeverozapadne strane djelomino ga zatvara nasip i djelomino blago uzdignuto zemljite
oko tikvekih uma. Kad doe do velikih poplava, najee u proljee, movara se pretvara u veliko
jezero, iz kojega izviruju kronje topola, vrba, joha i hrastova, naikane ivotom - divljim makama,
kunama zlaticama i kunama bjelicama, tvorovima i zerdavima, netopirima i sovama, i pticama arkih
boja, od mrkosmee boje orla tekavca do razigranoveselih crvenih, plavih i sjajnozelenih boja
vodomara, divlje patke, gaka kvakavca i otrokljunog kukmastog pupavca arenih krila i bogata repa.
Duplja tada naputaju i sitne ptice pjevice - djetlii, une, vorci...
A kad se vode povuku u iroka korita rijeka, movara opet pone disati svojim dahom, ivjeti svojim
ivotom, punim, lijepim i nesuzdranim. Iz vode tada izrone stoljetna stabla ritskih uma, traci, bare i
kanali, a u tim barama i kanalima opet zaivi, zgusne se i razbuja riblji svijet, svijet tamnozelenih,
otrozubih pjegastih tuka, zlaanih i maslinastozelenih linjaka to vonjaju po mulju i barskoj travi,
srebrnastosvjetlucavih krupnookih deverika, tekih brkatih somova, hitrih grgea, arana, smueva,
jezova; i tromih kornjaa, i raznovrsnih aba to s proljea i ljeti neprekidno krekeu svoju tugaljivu,
uvijek istu melodiju.

Mjesto gdje sada ivi sav taj aroliki ivotinjski svijet nekada je inilo najdublje dno davno iezlog
Panonskog mora.
U proljee se bare okite ploveim bijelim cvjetovima lopoa i lekvanja, ljeti se vodene povrine
ospu zlatnoutim plavunom i vodenim oracem.
No dobro, ne smijemo zaboraviti da se mi jo nalazimo u Kopaevu, u Ribarskoj ulici, u sobi do
ulice. To je veoma udobna prostorija s mnotvom goblena i tapiserija po zidovima i s podom od irokih
smee obojenih jelovih dasaka. Osim ormara, stola i stolaca, te kaljeve pei na drva, u njoj se nalaze i
dva leaja, i jo jedan manji, pomoni, koji su Eukaliptus i njegov otac prije nekoliko dana pripremili za
Melitu.
U meuvremenu se smrailo i prozor je sada zatvoren. U pei plamsa vatra i stvara are po sagu.
- Melita - ree Eukaliptus susretljivo kad se poveo razgovor gdje e tko spavati - ako eli, moe
spavati u mojoj sobi, a ja u ovdje, s Mironom.
- A ako ne elim?
- Onda, ovaj... ti si djevojka, mislim... - pone zamuckivati Eukaliptus - mislim...
- Reci to misli, no? - zasmijucne se Melita.
- Pa, mislim, zna... tata i ja smo, istina, za svaki sluaj, mislim, napravili ovaj paravan, zaslon,
pogledaj ga, ovaj, mislim... ako ti poeli spavati u ovoj sobi...
- Kakav zaslon?
- Evo ovaj, vidi...
Zastor je bio skrojen od teke tkanine, nabran i privuen uza zid, tako da se u prvi mah nije
zamjeivao. Sada ga Eukaliptus razvue i njime potpuno sakrije pomoni leaj namijenjen Meliti.
- O, Liptuse, to je vrlo lijepo od tvoga tate, mislim, to to je mislio na mene.
- Pa, Melita, mislio sam i ja, nemoj biti takva. Rekao sam da smo tata i ja zajedno pravili zaslon. Ako
ba hoe, meni je to sve i palo na pamet.
- U tom sluaju i od tebe je lijepo to ti je tako neto palo u tintaru. Mogu ti rei da u rado spavati
ovdje, u ovoj sobi. No, ako budete hrkali...
- Ja ne hrem - pouri Eukaliptus, no kad vidje cerek na Melitinu licu, zastade i ree: - Ba si
blesava, pa tko je jo uo da djeaci od trinaest godina hru!
Upalie se uline svjetiljke. Oko njih odmah zaplesae rojevi krupnih pahulja poput bijelih leptirova.
- Mogli bismo poi na veeru - predloi Eukaliptus. - Tamo nas tata i mama sigurno ve oekuju.
Rekao sam im da je gotovo sigurno da ete danas stii.
- Hajdemo - ree Miron.

TREE POGLAVLJE
Konobar Varga Jzsef (Joef), Eukaliptusov otac, pozdravio se s Mironom i Melitom i poveo ih k
stolu na kojemu je stajao kartoni s natpisom REZERVIRANO. Melita se kriomice osvrne da vidi gleda
li ih tko. Ta svi bi morali znati da se stol na ovako lijepom i istaknutom mjestu rezervira samo za osobite
goste. Nije ba bila zadovoljna onim to je vidjela. Nitko ih nije ni pogledao.
- Ja govorim moj sin Zoltn da mnogo lepo kad on ima puno prijatelj - govorio je konobar Varga. Kako vi putovali? Dobro?
- Hvala, dobro - odgovorie mu.
- Snijeg ne zatrpao vas? - pitao je smijeei se.
Imao je prorijeenu kosu zaglaenu uz tjeme, tanke plave brie i guste obrve. S lica mu nije silazio
dobroudan smijeak.
- Nije - odgovori Miron uvlaei se izmeu klupe i stola i dometne: - Ali smo zato putovali jedan sat
umjesto dvadeset minuta. Na cesti ima mnogo snjenih nanosa.
- O, da, kau da sutra saobraaj biti prekinut. Puno pada sneg, ve napadalo jako... jako... Zoltn, sine
- okrene se Eukaliptusu - ti pomogla meni, kako rei magas na hrvatska re?
- Visoko - prevede Eukaliptus.
- Da, magas, visoko napadalo sneg. Tu, Melita, tu sedila. A bude jo mnogo hladno nego danas, kae
radio. Jadna ivotinja u rezervat, bude smrznula i umrla.
- Tata je Maar - upozna ih Eukaliptus - i jo se bori s hrvatskim jezikom, iako je iz Maarske
doselio prije dvadeset godina.
- O, ne, sin Zoltn, ne se tata bori s hrvatski jezik, ne, nikako. To mnogo dobra jezik, zbiljam, jako,
jako lepa jezik. Ali teka za svaki Maar. Ja ni ne pravo piem ni ne pravo govorim lepa hrvatska re,
lepa jezik.
- Glavno da se razumijemo - ree Miron. - Zahvaljujemo to ste nam rezervirali...
- Rezervat, da, u rezervat, tamo mnogo hladno za ivotinja. Puno plaimo za njih. Ne moi doi do
hrana. Sneg magas, visoko, ne ii njuak kroz nj. Samo sitno gric-gric drvo... no, Zoltn, sine, kako rei
hj, ...koa od drvo... hj, no?
- Kora.
- E, tako, hj, kora od drvo, samo gric-gric kora od drvo, a to ne dosta za jadna divlja. A to vi za
veeru? Imamo kuhani debelo noga od mlado srna i zec na umak. I jo fi paprika i aran napunjena sa
slanina, i puding od riba sa majonez, razume mene? Ja preporuila vama kuhani debelo noga od mlado
srna sa slanina, dobro?
- Mirone - apne Melita gurnuvi brata ispod stola - to je to kuhana debela noga od srne?
- Ne znam - apne Miron i gurne Eukaliptusa. - Liptuse, to je to kuhana debela noga od srne?
- Odmah emo vidjeti - ree Eukaliptus rasklapajui jelovnik. - To je kuhani srnei but nadjeven
slaninom. Samo to moj tata to izgovara na poseban nain.
Naruili su kuhani srnei but nadjeven slaninom.
- Tri puta kuhani debelo noga od mlado srna - mrmljao je konobar Varga i upisivao narudbu u svoj

notes. - I tri puta fina puding od riba sa majonez.

Ovla je zamahnuo ubrusom i sa stola otresao nekoliko samo njemu vidljivih mrvica, nasmijeio se
djeci, opet prebacio ubrus preko ruke i udaljio se u smjeru prozoria izmeu blagovaonice i kuhinje.
Blagovaonica bijae namjetena duguljastim hrastovim stolovima postavljenim uza zid, s masivnim
klupama sa svake strane stola. Klupe su imale visoke naslone, koji su istodobno sluili i kao pregrade
izmeu stolova. Na zidovima je bilo mnotvo slika s motivima iz lova i ribolova. Sa stropa je visio
masivan svijenjak od isprepletena jelenskog rogovlja, kovana eljeza i bakra, jedna ribarska mrea i
nekoliko vrki. Po zidovima, na mjestima gdje nije bilo slika, bile su razapete sivkaste jelenske koe i
mrkodlake koe divljih svinja, izmeu kojih su strili roii srnjaka i preparirane riblje glave
razjapljenih usta s nazubljenim eljustima. Na postoljima su stajale punjene ptice i sitnije ivotinje, a s
elnog je zida, kao glavni ukras dvorane, raskono rogovlje jelena lopatara natkrivljavalo gotovo
polovicu postolja od dasaka, na kojemu je upravo sada jedan od lovaca junaki razvlaio harmoniku. No
zacijelo je on vie imao smisla za riku jelena nego za glazbu. Bio je to u svakom sluaju jedan izrazito
lovakoribolovaki restoran.
Godinja skuptina Lovakog drutva i sveani ruak ve su odavno zavreni, ali je u restoranu bilo
jo mnogo gostiju, uglavnom lovaca. Veinom su bili odjeveni u zelena odijela s ukrasnim pucetima
izraenim od jelenskog roga. Ali sada im kaputi bijahu raskopani, koulje razdrljene, lica rumena od
vruine i pia. Onaj s harmonikom ve je zasluio kolajnu za izdrljivost. Kad je Eukaliptus sa svojim
drutvom uao u restoran, svirao je Kad sam bio mlaan lovac ja, a zatim Milkina kua na kraju,
onda jo jednom Kad sam bio..., pa jo jednom. I, evo, upravo je opet zapoinje.
Konobar Varga je na stol spustio veliki pladanj. Miron je, pogledavi raskono aranirani srnei but,
poalio to nije ponio svoj fotoaparat da ga slika. Slika bi zacijelo bila ljepa od onih kojima se
reklamiraju visoki kulinarski dometi najboljih restorana i hotela. I ta bi mu slika uvijek mogla izazvati
tek, jer je kuhani debelo noga od mlado srna bila takva da bi je ovjek oima jeo, tena, sona i
mirisna. Melita je pojela ak i slaninu kojom je meso bilo nadjeveno. A to je samo po sebi ve mnogo
govorilo. Jer je ona kod kue i iz ajne kobasice izdvajala i odbacivala one sitne, jedva vidljive trunice
masnoe.
Kad su pojeli i puding od ribe s majonezom, prila im je Eukaliptusova majka. Bila je to plavokosa
ena, odjevena u bijelu haljinu s bijelom pregaom i ukrobljenom bijelom kuharskom maramom na glavi.
Kad je Melita vidjela njihovu kuhinju i one porculanske posude za zaine i mirodije, ve je tada
pomiljala kako li izgleda ena koja kuhinju odrava u onako savrenom redu. Pa, zamiljala ju je upravo
ovakvu kakva izgleda gospoa Varga - tiha, blaga i stalno nasmijeena.
Eukaliptusova majka se pozdravila s Melitom i Mironom i njima se uinilo da je oduvijek poznaju.
Kad ih je zapitala kako im je prijalo, Miron se jedva suzdrao da glasno ne othukne od zadovoljstva.
Samo je rekao:
- Bilo je izvrsno, hvala!
Melita stidljivo pogleda svoj prazan tanjur. Ta zar je mogue da je ona sama pojela sve to je bilo na
njemu!
- To mi je drago - iskreno se radovala gospoa Varga, kao to se raduje svaka domaica kada
pohvalite njezino kuharsko umijee. - Srnei but mora odleati barem tri dana u rasolu, zatim ga nareete i
nadjenete suhom slaninom i sve to stavite u... no, to vas sigurno ne zanima. - Pogleda Eukaliptusa. - Jeste
li napravili raspored za spavanje?
- Jesmo, mama. Spavat emo u onoj sobi do ulice.

- Dobro. Voljela bih da se ovdje hranite dok mi budemo odsutni. Tata i ja emo otii rano ujutro i
vjerojatno ostati nekoliko dana. Nemojte proputati obroke.
- Neemo. Ali, molim te, nemojmo sada o tome. I kod kue ima hrane, pa ako nam se koji put ne bude
dalo ii...
- Za veeru moete neto narezati, ali svakako ovdje objedujte. Barem jedanput dnevno morate jesti
neto kuhano. I juhu, svakako.
Prie im konobar Varga.
- Bilo dobro? - pitao je skupljajui posue. Kad mu potvrdie da je bilo dobro, on odnese posue i
ubrzo se vrati s coca-colama. Opet je malo mahnuo ubrusom iznad stolnjaka kako bi poplaio mrvice. Zoltn, sine, uj, mama i ja raditi ovdje do pola veer, hou kaem, do pola no, a onda odmah ii u
Kormoran. Nema autobus, ne vozi na magas... ovaj, hou kaem, visoko sneg. Zato ii sa svoja noga. Ti
dobro naloiti pe kod kue. Radio kae dolazi jo jedan veliki, veliki, veliki... Zoltn, sine, kako kae
hullm, no?
- Val, talas - odmah prevede Eukaliptus.
- O, bravo, dolazi jedno veliko hullm, hou kaem valtalas, sa sever dolazi taj valtalas.
Oko harmonikaa su se lovci zagrlili, pomalo se supijano ljuljali lijevo-desno i pjevali:
Zec, lisica, jarebica, divlja patka, prepelica...
Pjesma odjednom zamre. U tiini koja je nastala, uli su se otri glasovi od treeg stola.
Miron istegne vrat preko naslona klupe ne bi li otkrio to se tamo dogaa. Vidio je krupna ovjeka
rumena lica, ute kose i streih utih brkova. Prepirao se s nekim ovuljkom od jedva ezdesetak
kilograma. Bio je tako sitan te se inilo da je sav utonuo u zelenu ohu svoga lovakog odijela. Prema
utokosom je izgledao kao David prema Golijatu.
Golijat je bio pijan. epurio se kao da e zgromiti kukavnog Davida. No sitni mu se vrlo odluno
suprotstavljao, ne odstupajui ni koraka.
Neki prastari ovjek u lovakom odijelu (kasnije su saznali da se zove Milan Lonar) progurao se u
blizinu zavaenih, stavio dlanove iza unih koljki i pokuavao uloviti koju rije. Oito je u dobroj
mjeri bio nagluh.
Tko zna dokle bi potrajalo natezanje i svaa da zavaenima nije priao ovjek srednjih godina i vrlo
autoritativna dranja.
- To je Vuevi, predsjednik Lovakog drutva u Kopaevu - ree Eukaliptus.
Vuevi je neto govorio onoj ljudini uta brka. Promatrai se poee razilaziti. Harmonika zasvira
Kad sam bio... i nekoliko lovaca odmah prihvatie pjesmu.
Golijat poe prema izlazu zanosei se u hodu.
Eukaliptusovu majku pozvae u kuhinju.
- O, o, mnogo ne dobra ovek taj krupni gospodin Lvay sa uta brk, mnogo ne dobra - govorio je
konobar Varga nakon to se raspitao o emu se radi. - Za taj stol sedila jedna mlada ovek, vaa godina, i
mirno jela svoja druga porcija, razume mene? A vrlo debela taj mlada ovek, istina to. On prijatelj od
druga mlada ovek koji sedi s njim, ali taj druga vrlo, vrlo tanka, tako (pokazivao je savijen kaiprst),
tako... tako jako... Zoltn, sine... jako sovny... sovny...
- Mrav.

- Da, da, jako sovny, kao suhi granica, jako mrava. A stric od on, od taj sovny mlada ovek, on
lovouvar, razume mene? On gospodin Kovaevi, vrlo potovana ovek u Kopaevo. A gospodin
Lvay, uh, jako prgava ovek, to svi zna. Pa izaziva njega, izaziva mlada debela ovek to on mnogo,
mnogo jela, druga porcija, ali lovouvar brani mlada debela ovek, ipak on njemu ne moi nita, jer
gospodin Lvay velika snaga. Onda doi gospodin predsednik Vuevi i zamoliti gospodin Lvay da,
da... hou kaem... tvozni... Zoltn, sine, no?
- Udalji.
- Tako, da, ali gospodin Lvay ne tvozni, ne udalji, onda gospodin Vuevi zamoliti malo jae i
gospodin Lvay odmah tvozni... odmah udalji.
Netko je zvao radi narudbe i gospodin Varga ode u dno dvorane.
Malo kasnije Eukaliptus je otiao k stolu predsjednika Vuevia, jer mu je ovaj dao znak da bi mu
elio neto rei.
Kad se vratio, ree:
- Sutra moram s jo nekoliko djeaka dijeliti letke po selu.
- Kakve letke? - zapita Miron.
- Lovako drutvo trai od mjetana hranivo za ivotinje u rezervatu i dobrovoljce koji e ga razvoziti
po hranilitima u movari, pa to oglaavaju putem letaka. Tako uvijek ine kad je za vrijeme jake zime i
visoka snijega potrebno dohranjivati ivotinje.
- Moemo li i mi s tobom?
- Naravno da moete, to sam vas upravo htio zamoliti.
Neki su gosti otili i dvorana je malo odahnula. Konobar Varga, ne imajui trenutano posla, sjeo je
na rub klupe kraj Eukaliptusa.
- Ona mlada debela ovek zaglavila u klupa. Zoltn, sine, ne gledati tamo, no!
Miron se lupi dlanom po elu.
- To je Slanina, pazite to vam kaem! Nitko drugi do Slanina! Mladi debeli ovjek, druga porcija, to
je on! A onaj mravi kao granica, to moe biti samo Bakalar!
- Ti pozna on? - pogleda ga konobar Varga.
- O, da, vrlo dobro! Obojica idu sa mnom u razred. I Liptus... ovaj, Zoltn ih takoer poznaje.
Pourili su k stolu pokraj kojega se maloprije vodila prepirka.
Miron je imao pravo. Uklijeten izmeu klupe i stola, Slanina je bespomono gledao svoga mravog
prijatelja, Bakalara, koji se svim silama trudio da ga izvue iz toga nadasve kakljivog poloaja.
- Bavo debela - stenjao je - zato si natrpao u sebe vie nego to moe podnijeti!
- Hajde, Baki, budi prijatelj, povuci jae, nee ti ta krilca od ruku otpasti. Ali nemoj praviti cirkus od
mene, molim te!
Onaj sitni ovjek, David, sjedio je za istim stolom. Pokuavao je razmaknuti stol i klupu, ali su i stol i
klupa bili privreni za pod.
Slanina je imao osamdeset sedam kilograma, a Bakalar etrdeset est. Bili su nerazdvojni prijatelji,
iako su koristili svaku priliku da se jedan drugome narugaju na raun debljine, odnosno mravosti.
- Gledaj, Baki, tko nam to dolazi! - usklikne Slanina izvalivi se izmeu stola i klupe. - Miron i

Liptus, tako mi...! Pa ak i ova mala trkljonoga... jao!

- Evo ti! - odmah je rekla mala trkljonoga i udarila ga u cjevanicu.
- Otkud vi ovdje? - pitao je Bakalar.
- Ja od jesenas stanujem u Kopaevu - odgovori Eukaliptus - a Melita i Miron su mi doli u goste. A
vas dvojica?
- Ja sam u gostima kod strica - pokae Bakalar na lovouvara Kovaevia - a ova se debela bava
dokoturala za mnom.
Pozdravili su Bakalareva strica.
- Vaa kerka Aranka ide sa mnom u razred - ree Eukaliptus lovouvaru.
- Mirone, koliko ostajete? - pitao je Bakalar.
- Moda jedan tjedan, vidjet emo jo. A vi?
- Do kraja praznika. Je li tako, Debeli?
- Moe, Baki, kako ti kae.
Konobar Varga je neto razgovarao s lovouvarom.
- Doite koji put k nama - pozove Eukaliptus Bakalara i Slaninu. - Ribarska 121, nije daleko odavde.
- Svakako, svakako - podri Varga svoga sina. - Imamo fino kulen, na maarski nain.
Slanina gurne Eukaliptusa u rebra i apne:
- Imate li puno toga kulena, Liptuse? Hajde, reci!
- Zavei, vreo bez dna! - skree mu Miron uvi ga.
Konobar Varga se pozdravljao s lovouvarom, koji je morao uriti kui. Radio je u jutarnjoj smjeni,
pa mu je valjalo rano ustati. im je iziao, Bakalar i Slanina pourie za njim.
- O, mnogo dobra ovek gospodin Kovaevi, mnogo dobra!
Ali on uvek jako... jako... Zoltn, sine, kako hrvatska re za haragos?
- Ljutit.
- Da, on uvek jako haragos, ljutit, na gospodin Lvay. Ja ne znati da on stric od onaj momak, no, kako
se ono zvati mrava momak? Sad mi bilo na jezik, pa pobeglo... Haringa, ne?

ETVRTO POGLAVLJE
Postoje tri opasnosti koje prijete ivotinjama u movarama Kopakog rita. To su poplava, jaka zima
sa snijegom i lovokradice.
Poslije velikih poplava, kad se vode smire i povuku u korita Drave i Dunava, tuno je pogledati
pusto koja iza njih ostaje. U movarskom mulju, u umama i tracima, moe se tada naii na strvinu
jelena, robustne divlje svinje ili lisice kitnjasta repa, kojoj ni njezina poslovina mudrost nije pomogla
pred najezdom divlje vode. Ili vitkog zerdava krhka tijela, stijenjena meu muljem obloenim granama,
koji se pred vodenom stihijom povlaio navie, a tu ga onda stigla voda i ugasila mu njeni ivotni
plamiak.
Jaka snjena zima moda je jo i stranija od poplave, jer se tada na ivotinje obruava dvostruko zlo
- glad i hladnoa. Studen sama po sebi i ne bi predstavljala veliku opasnost, jer je ivotinja prilagoena
podneblju u kojem ivi. No za vrijeme zime s mnogo snijega i leda ivotinje ne mogu doi do hrane, pa ih
izgladnjele studen pogaa dvostruko jae. Zato im je u takvim prilikama najvanije to prije donijeti
hranu - sijeno, silau, djetelinu, stonu repu, kukuruz, zob i drugu zrnatu hranu.
Trea nevolja koja snalazi ivotinje u rezervatu su lovokradice i krivolovci. Oni su stalno aktivni, ali
najivlju aktivnost pokazuju ba u vrijeme poplava i jakih zima. Tada su ivotinje bespomonije nego
ikad. Bilo da su u panici pred vodenom stihijom ili promrzle i zaslijepljene glau, kod njih poputa oprez
i dolazi do slabljenja obrambenog sustava, pa lako upadaju u sve zamke koje im postavljaju lovokradice.
Pruanje pomoi ivotinjama mjetani Kopaeva oduvijek su smatrali svojom dunou. Lovakom
drutvu, koje rukovodi akcijom prihranjivanja i spaavanja faune u rezervatu, stavljali su na raspolaganje
sve to je potrebno da se otkloni ili barem umanji opasnost. Tako je bilo i one daleke, po zlu zapamene
1957. godine, kad je zbog strane hladnoe i duboka snijega bijela smrt u rezervatu napravila teku
poharu. I tada su se javljali dobrovoljci, prikupljali hranivo za ivotinje i amcima ga razvozili po
brojnim otocima i otoiima u ritu: Rudini, Kleshtu (Kelehat), Pavlovoj Gredi, Akti, Crnoj Gredi,
Poljani i drugima. No u to vrijeme po hranilitima jo nisu bile postavljene hraniljke, a i od onih koje su
na brzinu sagraene nije bilo mnogo koristi, jer ivotinje nisu bile navikle na njih. Hrana je razbacivana
po zemlji raienoj od snijega, a to je opet bila prilika za lovokradice i krivolovce da u zasjedi
doekuju izgladnjelu divlja ili joj na utrtim prolazima i prilazima postavljaju zamke.
I ovih zimskih dana iva se u termometru spustila znatno ispod nitice. A prema vijestima iz
hidrometeoroloke slube, prijetilo je jo jae zahlaenje i padavine.
Nakon dogaaja u restoranu Zlatna udica, djeca su se ubrzo zaputila kui. Bakalar i Slanina poli su
s Bakalarevim stricem Kovaeviem u Ulicu Petfi Sndora (Petefi andor), a Melita i Miron s
Eukaliptusom u Ribarsku ulicu, gdje ih je doekala ugodno topla soba.
Tijekom noi snijeg je prestao padati. Potpuno se razvedrilo i osvanulo je hladno i bistro zimsko
jutro. Na sjajnomodrom nebu mogao se vidjeti samo pokoji bijeli oblak, to je, poput divovskog lopoa,
rairio latice nad movarom.
Mraz se uvlaio u nosnice i ledio dah, a snijeg, bljetei poput zrcala okrenuta suncu, kripao pod
nogama. Pod debelim naslagama gotovo se moglo uti stenjanje i uzdisanje drvea u ritu. Tu i tamo s vrbe
bi se, uz potmuli tutanj, obruila gomila snijega i s pljuskom pala u vodu, ili bi prasnula krta grana topole,
ne mogavi izdrati teinu snjenog pokrivaa.
Jutros su provukli ralicu kroz sve tri kopaevake ulice i razgrnuli snijeg koji je napadao tijekom
noi.

Miron, Melita i Eukaliptus ure Ribarskom ulicom. Pri svakoj im se izgovorenoj rijei pred ustima
rairi lepeza pare. I oni e pomoi u spaavanju ivotinja u rezervatu, to ih je ispunjavalo ponosom. Jo
danas prije podne podijelit e letke u Ribarskoj ulici.
Jutros su obilato dorukovali prenu unku s jajima. Taj divan doruak, mirisan i jo topao, doekao
ih je na stolu u kuhinji, to znai da je Eukaliptusova majka pred zoru, dok su oni jo spavali, navraala u
kuu i pripremila im doruak.
U Ulici Petfi Sndora zaustavili su se pred Domom Lovakog drutva. Dok su pred ulazom otresali
snijeg s cipela, ugledali su Bakalara i Slaninu kako nailaze odozgo, iz sjevernog dijela ulice. Pozdravili
su se i zajedno uli u Dom. Tu su zatekli predsjednika Vuevia i nekoliko lovaca. Sjedili su i pili kavu.
S njima je, utljiv i smrknut, sjedio i utokosi Lvay.
Uskoro je pristiglo jo nekoliko djeaka, koje je Vuevi takoer bio pozvao. Eukaliptus ih je
upoznao s Mironom i Melitom. To su bili Halsz Andrs (Halas Andra), Ivica Horvat, Pozsr Gyrgy
(Poar er) i Ljubo Adamovi. Kad su popili aj, Vuevi ih je pozvao u svoj ured i podijelio im letke,
koje je trebalo dostaviti u svaku kuu u Kopaevu. I to odmah, po mogunosti jo prije podne.
Mjetani Kopaeva!
Ve gotovo mjesec dana divlja u rezervatu ne moe doi do hrane. Prema prognozama
meteoroloke slube ovih bi dana moglo doi do jo veeg zahlaenja i novih snjenih padavina.
ivotinje su svakoga dana sve ugroenije, a posebno jelenska i srnea divlja. Lovako drutvo je
potroilo sve zalihe hraniva koje je uvalo za ovakve prilike.
Mjetani Kopaeva! Pomozite u akciji spaavanja faune Kopakog rita!
Odvojite dio zaliha iz vaih tagalja i ambara i stavite ih za raspolaganje Lovakom drutvu!
Sijeno, djetelinu i silau moete predati svakoga dana u pristanitu nedaleko spomenika, a zrnatu
hranu i stonu repu primat emo u prostorijama naega Drutva.
Nemojte oklijevati u predaji hraniva, jer bi to moglo imati katastrofalne posljedice po ivot u
rezervatu!
Mjetani Kopaeva! Pokaite jo jednom na djelu svoju solidarnost, kao to ste to inili i u drugim
prilikama kad je ivotinjama zaprijetila opasnost!
Melita se gotovo rasplakala itajui letak. U mati je ve vidjela promrzle, izgladnjele ivotinje kako
bezuspjeno pokuavaju razgrnuti snijeg i doi barem do kakve suhe travke ili mahovine, vidjela je
njihove tune, moleive oi to oekuju rukovet sijena ili aku kukuruza iz njezine ruke. Ta zar da dopusti
da neka srna, moda ba kao ona to se nalazi u Zoolokom vrtu, odmah desno od ulaza, zar da dopusti da
neka jadna srna ugine od gladi (kradom obrie suzu izdajnicu to joj se uhvatila na trepavici), a ona se
tako najela prene unke s jajima da jedva moe i pomisliti da neko stvorenje na tom svijetu jo moe biti
gladno.
Mladei Kopaeva!
Zbog velike hladnoe ivotinje su u rezervatu svakim danom sve ugroenije. Ukljuite se zato u
akciju prihranjivanja, kao to je to inila mlade naega sela svake godine kad je pomo bila
potrebna! Kao to su to inili vai oevi i vai djedovi!
Lovako drutvo prikupilo je odreene koliine hraniva, koje se moe podii u pristanitu nedaleko
spomenika (sijeno i silaa) i u prostorijama Lovakog drutva u Domu (zrnata i ostala hraniva). U
akciji koristite vlastite amce, ako ih imate (odnosno saonice, ako se voda u movari zaledi). Oni koji
ne posjeduju amce, odnosno saonice, a ele se ukljuiti u akciju, neka se prijave Lovakom drutvu

kako bi im se ta prijevozna sredstva osigurala.

U Domu e svatko biti upoznat s podrujem i hranilitem koje e opskrbljivati hranivom.
Mladei Kopaeva! Pokaite i vi svoju spremnost i elju da pomognete ovome Drutvu!
Na drugoj stranici svakoga letka isti je tekst bio napisan i na maarskom jeziku.
Tu samo pozivaju mlade, pomisli Melita, a nitko ne zove nas, djecu. To ba nije pravedno, sigurno
nije. Ah, ona e se nekako provui uz Mirona i Liptusa, iako su i njih dvojica zapravo jo djeca. Ali
Miron je tako krupan, a Liptus visok poput telegrafskog stupa, da bi svatko pomislio da su stariji nego to
jesu.
Eukaliptus je s Mironom i Melitom oko devet sati poao u Ribarsku ulicu, a Bakalar i Slanina s jo
nekoliko djeaka iz Kopaeva uputili su se u Ulicu Petfi Sndora. U treu kopaevaku ulicu, Ulicu Kis
Ferencza (Ki Ferenc) letke su odnijeli drugi djeaci.
Do jedanaest sati leci u Ribarskoj ulici bili su podijeljeni.
Melita nije znala da baba Etelka, Eukaliptusova prva susjeda, sama ivi u kui, pa je, vidjevi je na
prozoru, tutnula i njoj u ruke letak namijenjen mladei Kopaeva. Usput je rekla:
- Molim, ukljuite se u akciju, kao to su to inili vai oevi i oevi vaih otaca!
I u drugim su ulicama leci bili podijeljeni tijekom prijepodneva.
Farkas Istvn je Eukaliptusu i Mironu posudio svoj amac za sve vrijeme dok bude trajala akcija
prihranjivanja. Danas poslije podne i on e poi s njima da im pokae hranilita na otocima Crna Greda i
Poljana, jer e, prema rasporedu koji je dao predsjednik Vuevi, njih dvojica opskrbljivati hranilita na
ta dva otoka. Vie od starca nisu mogli oekivati. Ove su ga zime opet poele boljeti noge i samo je
ekao da se digne snijeg, pa da ode u bolnicu na lijeenje.
Starac im je dao i nepropusne gumene ribarske izme, a takoer i sjekirice i lopatice za razgrtanje
snijega.
Dogovorili su se da e djeaci utovariti hranivo u amac, a potom e se, oko jedan sat, nai u
pristanitu s Farkasem i zaploviti prema svojim otocima.
Oko podne su poli u Zlatnu udicu na objed. Na ulici su sreli nekoliko seljana koji su se, sa
saonicama natovarenim sijenom i vreama, kretali prema kopaevakom pristanitu i Domu Lovakog
drutva.

PETO POGLAVLJE
amac neujno promie ispod vrba nagnutih nad vodu. Pokatkad bi se s preoptereene grane strusio
snijeg i, osipajui se preko niih grana, pokrenuo itavu lavinu, koja bi se uz pljusak sruila u vodu.
Vrbaci i topolici u movari - i oni to do koljena klee u vodi i oni ije se korijenje dri vrsta tla pretvorili su se u bijelu, ledenu umu.
Stari Farkas vesla kao da pri tome ne osjea ama ba nikakav napor. Jednostavno i lagano zabada
veslo u vodu, izvlai ga i ponovno uranja. Pokraj njega sjedi Miron. Skinuo je rukavice da mu ne smetaju.
I on junaki potee veslom. Ulae mnogo truda, ali mu veslanje danas ne polazi za rukom. Jednom bi
veslo gurnuo preduboko i tada bi se neizbjeno u vodi naao i dobar dio rukava, koji se ve smoio do
lakta i neugodno mu rashlaivao podlakticu. Drugi put bi opet zabrazdio sasvim plitko. Samo bi poplaio
vodu i ona bi prsnula, razbjeala se u dva mlaza, pa ni od takva zaveslaja ne bi bilo nikakve koristi.
U sredini amca sjede Melita i Eukaliptus. Djevojica na sebi ima odjeu u kojoj je doputovala, ali je
oko vrata, preko svoga, zamotala i jedan Eukaliptusov vuneni al. Eukaliptus je, isto kao i Miron, na
nogama imao gumene ribarske izme koje su mu sezale visoko iznad koljena, a za pojasom sjekiricu i
lopaticu.
Vie od polovice hraniva ostavili su u hranilitima na Crnoj Gredi. Sada se pribliavaju otoku
zvanom Poljana. Na oba je otoka bilo mnogo krupne divljai, uglavnom jelenske i srnee, ali i divljih
svinja, zeeva i fazana. Da bi koliko-toliko mogli popuniti hranilita na tim otocima, morali su dupkom
napuniti amac.
Farkas povue nekoliko dimova iz lule.
- ivotinje su tada bile desetkovane - nastavljao je, priu o stranoj zimi 1957. godine. - ak i ptice.
Nalazili smo ih, smrznute i ukoene, u snijegu ili zaleene na povrini movare.
- Zato ptice nisu odletjele u toplije krajeve? - pitala je Melita kroz al.
- To su bile ptice koje i zimi ostaju ovdje - ree Farkas kuckajui lulom o stranu amca da istrese
pepeo.
- A selice su bile odletjele na jug, naravno. Neke samo do Ohridskog jezera, a neke i mnogo dalje, u
Afriku.
Uplovili su u trak. Trske su se ukajui ugibale pred amcem, nestajale pod vodom i opet se
uspravljale kad bi amac kliznuo preko njih.
- Mi smo uili da rode i lastavice sele... - zapoe Melita, a onda ugledae neto u najguem dijelu
traka. - Gle, to je ono tamo?
- Trska - odgovori Eukaliptus.
- Znam to je trska. Pitam za one loptice to vise na trskama.
- Ono su ptija gnijezda - pokae Farkas veslom. - Ona dva pripadaju drozdu trstenjaku, a ono malo
dalje, ono sivo to se ljulja na granici poput jajeta, to je vugino gnijezdo.
Melita je poeljela da priu blie i pogledaju malo bolje. Zaustavili su amac i stali razgledati jedno
od dva drozdova gnijezda. Spleteno je od trave i privreno za nekoliko stabljika trski, iznutra uredno
oblijepljeno glinom. Bilo je znatno izdignuto iznad vodene povrine, pa nije postojala opasnost da valovi
okupaju njegove stanare. Unekoliko je sliilo ardaku ni na nebu ni na zemlji, odnosno ni na vodi.
Vugino gnijezdo, po izgledu dosta slino drozdovom, visilo je na granici vrbe to se nadnijela nad vodu.

Bilo je izraeno od njenih pahuljica to u proljee otpadaju s topola. Djelovalo je tako toplo i mekano,
kao da je spleteno od najfinije vune.
Sva su gnijezda sada bila prazna.
- Zato je drozd svoje gnijezdo privezao za tri trske? - pitala je Melita. - Tako je lagano da bi ga
mogla drati i samo jedna stabljika.
- Kad bi bilo na jednoj stabljici - objanjavao je Farkas -malo jai vjetar savio bi stabljiku i jaja bi
se istresla iz gnijezda. Ali, kad je privreno za tri ili etiri stabljike, svaka od njih ima i ulogu
potpornog stupca i za vrijeme vjetra gnijezdo se ne ljulja.
- A kako to drozdovi znadu? Mislim, kako znadu da bi im vjetar nakodio i kako znadu da treba
upotrijebiti vie stabljika?
- Vjerojatno im je stotinama tisua godina, moda i milijunima godina, vjetar doista istresao iz
gnijezda jaja ili mladune, sve dok se u njima nije razvio nekakav nagon da neto poduzmu za spas svoje
vrste. I tada su poeli graditi gnijezda tako kako to ine i danas.
- Pogledajte, vugino gnijezdo visi na samo jednoj granici. Iz njega bi se jaja lako mogla istresti.
Zato se i kod vuge nije razvio onaj... kako ste ono rekli?
- Misli, nagon?
- Da, zato se i kod nje nije razvio nagon da mora neto poduzeti za spas svojih ptia?
Farkas draljem vesla privue granicu s vuginim gnijezdom sasvim blizu.
- Nije bilo potrebe, jer njezina jaja i mladi nisu bili ugroeni - ree pokazujui Meliti gnijezdo. Pogledaj ga dobro. Na njemu vidi samo jednu rupu koja slui kao ulaz. Ono gornjim dijelom nije
otvoreno kao drozdovo. Kako god zaljulja granicu, iz njega se ne moe nita istresti. U najgorem
sluaju moe se mladim vugicama malo zavrtjeti u glavici od ljuljanja.
Farkas lagano zavesla.
- Jo sam vas neto htjela pitati...
- Pitaj sve to te zanima - osmjehne se starac.
- Zato se onaj otok na kojemu smo bili maloprije zove Crna Greda?
- Tko bi to znao! Postoji nekakva pria da su davno, davno, na tome otoku pronali uglaan mramorni
stup na ijoj su povrini bili ucrtani nekakvi znakovi i slova. Otkrili su ga, navodno, pod korijenjem
stoljetna hrasta koji je iupao vjetar za vrijeme jake oluje. Kasnije ga je netko odvukao i vie se nikada
nije ulo za nj. Stup je bio od crna mramora, pa su, kae ta pria, od tada otok prozvali Crnom Gredom. U
sve to moe se vjerovati, a i ne mora.
- Jesu li odgonetnuli to su znaili oni znakovi i slova? gorljivo zapita Miron.
- Nisu. Znakovi su bili nerazumljivi, a slova nisu bila ni slina naima. Neki su bili miljenja da je
stup ostatak neke davne civilizacije, a neki su ak pomiljali da se radi o poruci koju su ostavili
posjetioci s drugog planeta.
- Uh, to bih volio vidjeti taj stup!
Uplovili su u duboku vodu u blizini otoka Poljana. Na ovoj strani je bilo nezgodno pristati amcem,
pa su se kretali oko otoka traei najpristupanije mjesto.
- Rekli ste da su i ivotinje stradale - vrati Eukaliptus razgovor na poetak.
Da, bijela smrt ni njih nije mimoila. Vidite li onu vrbu na obali?

- Vidimo.
- Jedne sam veeri sjedio u amcu pod tom vrbom i razmiljao da li da zabacim mreu. Te godine
tuke je bilo u izobilju. Ali voda se s veeri poela smrzavati, pa sam se bojao da e mi led zarobiti
mreu.
Odjednom me iz misli trgne prskanje vode. Pogledam onamo i vidim jato divljih gusaka. Mlatile su
krilima po vodi, plivale amo-tamo, gnjurale se...
- Zar im je po takvoj hladnoi bilo do igre? - zapita Miron.
- Za njih to nije bila nikakva hladnoa. To su bile guske koje mi zovemo sjevernjae. Dolaze odozgo,
sa sjevera, da ovdje prezime, jer je naa najjaa zima za njih jo uvijek blaga u odnosu na zime u Sibiru.
No to lepetanje uope nije znailo igru.
- Nego?
- Borile su se za goli ivot.
- Kako to?
- I one su, kao i ja, primijetile da se na vodi poela hvatati ledena pokorica. Nikako nisu smjele
dopustiti da led ojaa, jer bi u tom sluaju ostale bez svog jedinog izvora hrane, ribe. Zato, im primijete
da se voda pone smrzavati, uvode danonono deurstvo i neprestanim kretanjem na odreenoj povrini
sprjeavaju smrzavanje vode i stvaranje leda. Tada se iznenada itavo jato diglo i odletjelo.
- Neto ih je uplailo?
- Da, tono. U poetku ni ja nisam znao to bi to moglo biti. No uskoro sam ugledao kako se tamo od
Rudine tome mjestu pribliava nekakva grana. Pogledam bolje i vidim - nije to grana, nego jelensko
rogovlje. Ubrzo sam ugledao i glavu jelena lopatara. Prekrasan primjerak! Bio je veoma iznemogao,
jedva se drao na povrini, a glava mu je svakog trenutka nestajala pod vodom. Vjerojatno je htio
preplivati do Poljane u potrazi za hranom. Posljednjom je snagom doplivao u blizinu moga amca i, ne
obazirui se na mene, izvukao se na obalu. Bilo je predveerje, kao i sada. Ve sam rekao da se uz obalu
bila napravila tanka ledena pokorica, pa je ivotinja prilikom izlaska ozlijedila noge na ledu otrom
poput razbijena stakla, no na to se uope nije obazirala. Kaem, bio je to primjerak kakva ni prije ni
poslije nisam vidio. Bio je krupan, ali mrav, irokog, snanog rogovlja. Stajao je na obali i drhturio. Po
oblaiima pare to su mu u nepravilnim razmacima sukljali iz nozdrva, zakljuio sam da die s velikim
naporom. Nije to zapravo ni bilo disanje, nego dahtanje, gotovo hropac. Nesigurno je stajao i promatrao
me, ne pokazujui nikakva straha. Osjetio je valjda da sam i ja ivo stvorenje i oekivao moju pomo.
- I? - dahne Melita. - Jeste li mu nekako pomogli?
Farkas izvue veslo iz vode i stavi ga preko koljena, pustivi da amac miruje na vodi. Isto je uinio i
Miron.
- Nisam znao to da poduzmem ni kako da mu pomognem - nastavi. - U amcu je bilo neto rasuta
kukuruzna zrnja. Nakupio sam jednu pregrt i iziao na obalu. Jelen je pratio svaki moj pokret. Polako
sam mu prilazio, korak po korak, kako se jadna ivotinja ne bi uplaila. Pribliio sam mu se na deset
koraka, na pet, na dva... Lijepo sam vidio kako mu iz ozlijeenih nogu tee krv, slijeva se niz dlaku i
rumeno boji snijeg. Ispruio sam ruke s kukuruzom. On istegne vrat, ali se, oito, nije mogao pomaknuti.
Priem mu jo jedan korak. On odjednom poklekne na prednja koljena i duboko zastenje. Nekoliko se
puta zadnjim krajem zanese lijevo-desno, a onda se srui, no jo je kleao na prednjim koljenima.
Pokuavao je njukom uroniti u moje ake s kukuruzom. ak je i dohvatio nekoliko zrna. A onda se izvrne
u stranu, isprui vrat, zastenje i irom otvori oi. Ono zrnevlje mu ispadne iz gubice. Bio je to do suza

tuan prizor. Tu, pred mojim oima, on se rastajao sa ivotom, a ja mu ni na koji nain nisam mogao
pomoi. Jo jednom se stresao i u gru ispruio noge. Potom mu se miii opustie. Priao sam mu i
opipao ilu na vratu. Nije vie kucala. Jadnik, bio je mrtav.
Svi su u amcu utjeli. Farkas napuni lulu i pripali je, zatim zavesla. Za upalja, kojim je pripalio
lulu, bio je privezan komad pluta, poput privjeska. Takvi su privjesci veoma praktini za one koji su
esto na vodi, jer, ako bi im predmet o koji su vezani ispao, pluto bi ga zadralo na vodi. Ribari ga esto
veu za upaljae, kljueve i depne noie. Mironu je to jednom ispriao njegov stric, koji je takoer bio
ribar, ali na Savi.
Melita nije mogla nita pitati. Neto ju je stezalo u grlu. Osjeala je da bi zaplakala im bi otvorila
usta.
- To mi nikada niste priali - ree Eukaliptus. - A to ste uinili poslije?
- Obavijestio sam Lovako drutvo. Doveli su veterinara i on je ustvrdio da je jelen uginuo od
iscrpljenosti prouzrokovane glau i hladnoom. Vjerojatno je prethodno zapao u ok, nakon ega je
uslijedila trenutana smrt. Rogovlje mu je i sada u ZOO-muzeju u Kopaevu. Kad god ga vidim, sjetim se
toga alosnog dogaaja.- Farkas uzdahne, nekoliko trenutaka zadra veslo iznad vode, zatim opet zavesla
i ree: - Te zime vie nisam iao u ribolov. Ve sutradan voda se bila zaledila i amci se nisu mogli
koristiti.
Zaobili su istureni pliak obrastao gustom trskom i nali se na istonoj strani otoka. Sjene su se ve
uvukle u osnijeene kronje i suton je lagano obavijao movaru.
- Moramo malo pouriti - ree Farkas - jer e uskoro mrak.
Uz obalu ugledae jato krupnih crnih ptica. Iznenada su se podigle i poele leprati nad vodom,
uranjati, udarati kljunom i krilima mlatiti po povrini vode. Kad je naiao amac, ptice uzletjee i
spustie se na grane oblinjeg drvea, pokrenuvi lavinu snijega s kroanja. Ponosno su uzdigle kljunate
glave i zavrgoljile.
- Gle - pokae Miron - jesu li to sjevernjae? Ba kao da se plae da e se voda smrznuti.
- Ne, nisu to sjevernjae. To su veliki vranci, koje ovdje nazivamo kormoranima. Ne rade oni to to
se boje smrzavanja, nije ba tako hladno. Upravo su se spremali za gozbu.
- Kakvu gozbu? Samo su leprali nad vodom i ronili.
- E, da, ali su na taj nain obavljali veoma vaan posao. Neki su od njih bili pod vodom, to si dobro
vidio. Oni su imali zadau da na povrinu istjeraju sitne ribe. Kad bi se prestraeni sitne naao na
povrini, tu bi ga otrim kljunovima i snanim krilima doekivao drugi dio jata, kljucao i oamuivao, a
nerijetko i usmrivao.
- Nije poteno prema onima koji su ronili i istjerivali ribu.
- Zato?
- Zato to su se oni gore gostili, a oni dolje ostajali gladni, iako su obavljali tei dio posla.
- Nee biti tako - zanijee Farkas. - Ni jedna ptica, bilo da je pod vodom ili nad vodom, ne pojede
nita dok za sve ne bude dovoljno oamuene ribe koja pluta povrinom. Tek tada prestaje lov i zapoinje
gozba.
Stigli su u onaj dio bare u kojemu su kormorani pripremali gozbu. Na povrini je doista plutala sva
sila oamuene ribe. Ribice su se ljeskale poput srebrnkastih listia. Neki bi od tih listia iznenada
zatreperio slabanom perajom i hitro mugnuo u dubinu.

- Veeras e kormorani ostati gladni, ini mi se - ree Melita. -Mi smo ih preplaili. Ribice su uzalud
stradale.
- Bez brige, nee oni ostati gladni - umiri je Farkas. - im se mi udaljimo, oni e lijepo sletjeti i
prionuti jelu. Kormorani mnogo jedu, pravi su prodrljivci. I vrlo su dobri ribolovci. Jedan odrastao
kormoran moe dnevno poderati i po nekoliko kilograma ribe. U Kini ih koriste za ribolov.
- Kako?
- Uhvate pticu i sveu joj konopi za nogu, a oko vrata joj stave eljeznu alkicu poput prstena. Tako
e ona moi kljunom uhvatiti ribu, ali je zbog onog prstena, koji joj stee vrat, ne moe progutati. Ribar se
s jednim krajem konopia u ruci zavue u a ili grmlje na obali, a kormorana pusti u baru. Kad ovaj
ugleda ribu - klju! - i eto mu je u kljunu. A onda se nae u udu. Pokuava je progutati, ali ne ide, zbog
onog prstena. Lukavi ga Kinez tada privue k obali, ili dogazi do njega, uzme mu lovinu iz kljuna i opet
pusti u baru da eka.
- Dosta nezgodan nain za kormorana - primijeti Miron. Dobije li i on togod?
- Ne brini, ne ostane on gladan. Kad ulovi dovoljno za Kineza, ovaj mu jednostavno skine alkicu i
dopusti mu da uini neto i za sebe.
Pritjerali su amac obali i odloili vesla. Eukaliptus iskoi iz amca i privee ga za korijenje topole
to je visilo nad vodom. Zatim iz amca iznesoe hranivo.
Na Poljani su bila dva hranilita.
Snijeg je uz obalu bio prilino dubok, ali je u unutranjosti otoka leao znatno tanji sloj, jer se mnogo
snijega zadralo na kronjama. Na otoku je rasla prava uma, veinom vrbe i topole.
U snijegu su se isprepletali tragovi papaka krupne divljai, a na samoj povrini snijega mogli su se
zamijetiti i otisci apica sitnih ivotinja i prstasti tragovi ptica.
Djeaci su konopom zavezali sijeno u dvije bale i uprtili ih na lea. Odnijeli su ih do hranilita, pa se
vratili po ostalo hranivo.
Prvo se hranilite nalazilo pod razgranatim hrastom. Tu je, pod kronjom, bila postavljena hraniljka.
To su bila dva kolca pobodena u zemlju i prekriena u obliku slova X, a malo dalje jo dva, takoer u
obliku slova X, koja su s onim prvima bila povezana letvama meusobno razmaknutim po petnaestak
centimetara. Sve je to bilo natkriveno krovom od prua. U hraniljku, u gornji dio slova X, natrpali su
sijeno. ivotinje e ga moi upkati izmeu onih letava.
Pokraj hraniljke se nalazilo drveno korito privreno na etiri stupia oko pola metra iznad zemlje.
Iz korita su oistili snijeg i trulo lie i napunili ga silaom, kukuruzom, stonom repom i mrkvom.
- Pazite - upozorio ih je Farkas - ako se repa noas smrzne, sutra je svakako izvadite i bacite u baru.
- Zato?
- Jer bi ivotinje pojele i smrznutu repu, a ona kod njih moe izazvati ozbiljne probavne smetnje. Starac je provjerio popunjenost hraniljke i korita, klimnuo glavom i rekao: - Dobro, to je uglavnom za
papkare preivae. Ali zeevi bi se ljutili kad i za njih ne bismo neto ostavili.
- Imaju mrkve - ree Miron - a mogu jesti i sijeno.
- Ne mogu ga dohvatiti u hraniljci, previsoko je za njih. Sigurno se nee zaskakivati da ga dosegnu.
Vidite li onu mladu vrbu? - pokazao je rukom na rub proplanka.
- Vidimo - odgovorie djeaci.

- Razgrnite snijeg oko nje, a onda oko debla stavite sijeno i stegnite ga konopiem.
- Zato?
- Da ga vjetar ne raznese. Ne, ne tako, to je previsoko. Spustite ga do zemlje. Tako, sada je dobro,
zeevi e vam biti zahvalni.
Ono zrnate hrane to im je preostalo, razasuli su po mjestima na kojima su raistili snijeg. To e biti
za fazane i jarebice.
Farkas je iz amca ponio i plastinu vreicu u kojoj je bila sol pomijeana s ilovaom. Sadraj je
istresao u izdubljeni panj.
- Ni ivotinje ne vole neslanu hranu - rekao je - pa, kad se najedu sijena, ovaj e im kola dobro doi.
Melita se zagledala u neto na rubu proplanka nedaleko hrasta pod kojim su se nalazili.
- Sto je ono? - zapita pokazujui rukom u smjeru proplanka. Pogledae u tom smjeru. Tamo je lagani
plamiak treperio iznad snijega.
- Pssst... - apne Farkas. - To je lisica.
- Zar je propala u snijeg?
- O, nije, nije. Razgrnula je snijeg i sada kopa zemlju.
- Sto trai?
- Mia, po svoj prilici.
- Ali lisice jedu kokoi, ne? I patke, i tako.
- Tono, ali kad ne moe doi do kokoi i pataka, tada je i mi dobar zalogaj. Jer glad oiju nema,
kako se to kae. Za vrijeme jake zime, kad na drugi nain ne moe doi do hrane, lisica esto raskopava
snijeg i njuka ne bi li pod zemljom otkrila mia. A kad ga nanjui, nije joj teko da razgrne zemlju i
epa ga, ako zemlja nije smrznuta, naravno. Cesto je to za nju slastan zalogaj, a ponekad i jedini kojega
se moe dokopati.
Onaj barjai odjednom prestane mahati. Iz snjene rupe iskoi lisica i poput naranasta plamika
odskakuta u umu.
Djeaci su ponijeli hranivo u drugo hranilite na Poljani, a Farkas Melitu povede prema amcu, jer je
primijetio da je djevojica poela cvokotati od hladnoe.
Suton je postajao sve gui. Pod kronjama se ve uhvatio prvi mrak, ali je na istini bjelina snijega
jo stvarala privid kao da je dan.
Djeaci su napunili hraniljku i korito u drugom hranilitu i ostavili sijeno za zeeve, a zatim poli
prema amcu.
Iznenada pone padati gust snijeg, kao da je iznad otoka netko rasparao golem jastuk ispunjen perjem.
Melita ih je dozivala iz amca.
Kad su na povratku prolazili pokraj prvog hranilita, vidjeli su pokraj hraniljke dvije koute i jelena
kako upkaju sijeno.
umom se odjednom razlijee rika. Na trenutak zastadoe u nedoumici. Kad su nastavili put, rika se
ponovi na drugom kraju otoka. Kao da rie divlja zvijer.
Jelen i koute su grickali sijeno ne obazirui se na riku.
Djeaci ubrzae korak i stigoe do amca. Zadahtalo uskoe u nj.

- To je bio bukavac - ree Farkas smijeei se, primijetivi da su uplaeni. - Dosta je skromna
izgleda, slian aplji, ali mu je glasina kao u vola. Ovaj je vjerojatno ozlijeen, pa nije s ostalima mogao
na put. Bukavci inae sele na jug krajem listopada, zapravo im se na vodi uhvati ledena pokorica.
Znadete li onu priu o pastiru i bukavcu?
- Ne znamo.
- Jednom je, kau, pastir izgubio bika. Cijelu ga je no traio. uo ga je kako rie, sad ovdje, sad
ondje, pa lijevo, pa desno. A kad god bi doao do mjesta s kojega je uo riku, tu ne bi bilo njegova bika,
a rika bi se ula sa sasvim drugog mjesta. Kad je svanulo, bika jo nije naao. Tada je s jednog mjesta
uzletio bukavac. Rika se vie nije ula. Pastir je cijelu no slijedio glas bukavca, koji je slian glasanju
bika. Bukavac se uglavnom javlja samo s veeri i nou. No, hajdemo sada, dosta smo okasnili.
Bio je ve mrak. U daljini su mirkala svjetla Kopaeva.
Otisnue se od obale i zaveslae.

ESTO POGLAVLJE
Iz emisije lokalne radiopostaje:
Ovih je dana Lovako drutvo iz Kopaeva organiziralo prihranjivanje divljai u rezervatu
Kopaki rit. Osim kopaevakog Lovakog drutva i mjetana Kopaeva, u prikupljanju hraniva za
ivotinje sudjeluju i lovci iz jo nekih baranjskih mjesta. Za pomo u razvoenju hraniva po ritskim
otocima prijavilo se mnogo dragovoljaca, preteno mladei i uenika iz kopaevake osnovne kole. U
priobalnom pojasu movare hranivo e se razvoziti amcima na vesla, a na udaljene otoke motornim
amcima.
Kako je najavljeno, za nekoliko bi dana moglo doi do pogoravanja vremenskih prilika i pada
temperature, to znai da bi se movara mogla ubrzo zalediti. U tom e se sluaju hranivo razvoziti
saonicama. U najudaljenije dijelove rita - movare izmeu Dunava i Veljmanskog Dunavca, Mente i
Petre, ume oko Kopakog i Bijelog jezera, Sarvake i Isenj bare, sve tamo do hulovskih prauma i
dravske obale - hranivo e se razvoziti helikopterima.
Tako e ovih dana iz kopaevakog pristanita svakodnevno isplovljavati deseci amaca s
posadama. Njihova e zadaa biti da prihrane oko est tisua jelena, stotinjak muflona, petsto jelena
lopatara, blizu dvije tisue divljih svinja, nekoliko stotina srnjaka, ali i sitnu divlja. Kao to je
poznato tijekom godine se u ritu, stalno ili privremeno, zadrava preko dvjesto pedeset vrsta ptica s po
nekoliko desetaka tisua primjeraka. Od onih koje i preko zime ostaju u ritu mnoge su ugroene zbog
nedostatka hrane. To su u prvom redu veliki vranci ili kormorani i gnjurci, ali i druge ptice koje se
hrane ribom i koje, kad se voda zaledi, ostaju bez glavnog izvora hrane. No u opasnosti su i jarebice,
fazani, ljuke i druge ptice. Molimo itelje svih mjesta oko Kopakog rita da se pridrue ovoj
plemenitoj akciji, koju i ove godine vodi Lovako drutvo iz Kopaeva.
Sino su Miron, Melita i Eukaliptus, rastavi se s Farkasem, pourili kui, u Ribarsku ulicu. amac
nisu vozili u Farkasevo malo pristanite, ve su ga ostavili u kopaevakom glavnom pristanitu, jer e
im i sutradan, a i iduih dana, takoer biti potreban. Samo to oni sutradan niti iduih dana uza se nee
imati Farkasa, jer e starac, po svoj prilici morati otii u bolnicu da lijei bolesnu nogu. Posao to su ga
preuzeli, morat e obavljati sami.
Eukaliptus je naloio pe u sobi do ulice i predloio da odu u Zlatnu udicu na veeru.
Sutradan su odmah poslije doruka pohitali u Dom Lovakog drutva. Tu su zatekli Bakalara i
Slaninu.
- Imamo i mi amac! - doeka ih debeli djeak razvukavi usta od uha do uha. - Mravko i ja se
ukljuujemo u akciju! Nee vie biti gladi u movari. ivjele ivotinje!
- Kako ste nabavili amac? - zapita Eukaliptus.
Pa... snali smo se nekako - zapone Slanina nastojei svome glasu dati prizvuk tajanstvenosti, ali ga
Bakalar presijee:
- Striev je susjed otputovao u Sloveniju na zimovanje, a nama je dopustio da uzmemo njegov amac.
- Ali vi ne znate veslati, ne?
Tko, ja? - grakne Slanina. - Brini ti svoju brigu, dugaki, veslam bolje od tebe.
- U redu, ako je tako. Koji ste otok dobili?
- Kako se ono zove na otok, Baki?

- Rudina.
- Da, dobili smo Rudinu. S nama e odmah poi onaj utokosi Andris, ali samo da nam pokae gdje je
taj otok. A poslije podne idemo sami.
- Pripazite na ravnoteu - upozori Miron i pogleda Bakalara, pa Slaninu. - Bakalar, zar se ne boji...
zna li plivati?
- Znam na to misli - nasmije se Bakalar. - Ne brini, znam plivati. Ako se ova debela bava izvali iz
amca...
Slanina ga uhvati za vrat.
- Samo reci, akalice, hajde, da ujem!
- ...u movari e nastati plima - zakmei Bakalar, a onda se istrgne iz zagrljaja svoga debelog
prijatelja - ali on nee potonuti, bez brige, jer mu je tintara praznija od moga depa.
- Uhvatit u te ja, mravi takore! - zaprijeti Slanina, pa se primakne Mironu i Eukaliptusu i ree
povjerljivo: - Pria se da u movari ima lovokradica, jeste li uli za to?
- To nije nikakva novost - ree Eukaliptus. - Ima ih svake godine.
- Ovi su neki opasni, priao nam je mravkov stric. A on je lovouvar i sve zna. Ako mene pitate, ja
mislim da bismo mi nekoga od njih mogli ukebati, a, to mislite?
- Na koji nain?
- Ha, ima stotinu naina! Jedan od njih je... Baki, stari moj, da im otkrijemo svoj plan?
- To je tvoj plan, radi s njim to te volja.
- Nita, deki - Slanina odmahne rukom nakon kraeg oklijevanja - neka svatko mune svojom
glavom... ako neto ima u njoj.
- uo si da je predsjednik Vuevi rekao - podsjeti ga Bakalar -da su opasni i da nee prezati ni od
ega. Upozorio nas je da njemu prijavimo ako zapazimo neto sumnjivo, ali da nita ne poduzimamo na
svoju ruku.
- Opet se plai, mravi, je li? - svisoka e Slanina. - Ako mene pitate - pogleda Mirona i Eukaliptusa
- ja mislim da njih treba zgrabiti kako god se bude moglo! Nego... - spusti glas do apata, ali tada pogleda
Melitu i obrecne se na nju: - uj, ti, mala krejo, brii odavde, to si se prikrpila uz nas!
Melita mu isplazi jezik i ostane uz njih.
- Dobro - slegne Slanina krupnim ramenima - prislukuj, ako ti je po volji. Ali nemoj mene kriviti ako
noas bude sanjala neto runo.
- Hajde, debeli, ne klepei kojeta! - ree Miron. - Sto si htio rei?
- U movari su se pojavili duhovi! - bubne debeljko.
- Gluposti! - odmahne Miron i nasmije se.
Eukaliptus je utio.
- Ha, gluposti, to ti misli - priklopi Slanina. - Ali mnogi ne misle tako. Pitaj one koji su ga vidjeli!
- Jesi li ga ti vidio?
- Nisam, a ne bih ni elio. Ali o tome se pria. Vi u to moete vjerovati, a i ne morate.
- Gdje su ga vidjeli? - zapita Eukaliptus.

Na Kleshtu, Akti i jo nekim otocima. No, zar niste uli za onog momka to su ga pronali u
Sarvakoj bari? Dok je bio u bolnici, sav izgreben i ranjen na nekoliko mjesta, u bunilu je stalno
trabunjao o bijelom duhu. A otkad se vratio iz bolnice, zautio je kao zaliven. A znadete li zato? Zato to
se boji osvete bijelog duha, eto! Pripazite se malo, to vam je moj savjet.
S tim se rijeima udalji.
Bakalar pogleda Mirona i Eukaliptusa, slegne ramenima i poe za prijateljem.
Ta mortadela samo trai neprilike - ree Miron gledajui za njima.
Eukaliptus na to ne ree nita.
Preuzeli su zrnatu hranu i neto stone repe i mrkve i odnijeli u amac, a s hrpe u pristanitu uzeli
djetelinu i sijeno. Odluili su da danas prije podne ne idu u movaru, jer su svoje ivotinje nahranili
sino. Ii e tek poslije podne.
Poslije objeda Eukaliptus je predloio da danas samo on i Miron isplove u movaru, a da Melita
ostane kod kue i pripremi im pravu domau veeru. Zapravo, on je ocijenio da bi za Melitu bilo bolje da
ostane kod kue jer je, nakon to je snijeg noas prestao padati, iz trenutka u trenutak postajalo sve
hladnije. Melita se u poetku malo durila, ali kad ju je i Miron poeo uvjeravati da je za djevojice bolje
da se malo vie okrenu domainskim poslovima, pristala je i odmah poela razmiljati to e momcima
pripremiti za veeru.
Djeaci su isplovili oko jedan sat poslije podne i zaveslali u smjeru Crne Grede.
Melita je voljela praviti frizure, o, da, u tome je doista bila spretna, a nije izbjegavala ni kuanske
poslove i esto je pomagala majci. Ali kuhanje joj za sada jo nije polazilo za rukom.
Kad su juer dorukovali, u kuhinjskom je ormaru zapazila veliku knjigu, Kuharicu. I oni su kod kue
imali nekoliko slinih knjiga i Melita ih je esto prelistavala i gledala one fine slike od kojih voda poe
na usta. Tako je po knjizi nauila praviti tijesto za palainke. Moglo bi se ak rei da je u tome bila
prilino dobra. Ve je bila tako vjeta da je mogla prevrnuti tijesto za palainku bacivi ga tavom u zrak i
doekujui ga ponovno na tavu. A, osim toga, znala se sluiti kuhinjskom vagom, mijealicama i drugim
kuhinjskim potreptinama.
Sada e pogledati to o palainkama pie u ovoj knjizi. Evo, nala je! Tu je uputa kako se pravi
tijesto za palainke. No, dobro, to ona znade otprije. A to u zaviti u tijesto, razmiljala je, ime u ih
nadjenuti? Sirom ili gljivama? Ili, moda, orasima? Marmeladom?
Morala je odmah zaviriti u ostavu da vidi ime raspolae.
Ostava je bila odlino snabdjevena. Vidjelo se da o njoj brine dobra domaica. krinja za duboko
smrzavanje bila je dupkom puna, na kukama je visilo osueno meso i kobasice, jaja su uredno poslagana u
kutijama na polici. Tu je i okolada za kuhanje, orasi, groice, vie vrsta brana, suhi sir, mirodije i
praci, a na donjoj polici bijeli i crveni luk, suhe ljive, jabuke, kolone boca s kiselim povrem i slatkim
od voa i ukuhanom rajicom, sve kao u nekoj dobro opskrbljenoj trgovini ivenim namirnicama. U
drvenom sanduku s pijeskom bila je mrkva i perin. I kuhinjski je hladnjak bio pun. U donjoj su pregradi
jo kruh i mlijeko koje je Eukaliptus donio iz samoposluivanja.
Uzela je Kuharicu i pronala stranicu na kojoj je pisalo kako se pripravljaju palainke s orasima. Za
njih je trebalo i malo ruma, ali u ostavi nije pronala rum. No, pomislila je, palainke e biti dobre i bez
ruma.
Ve se radovala kako e se momci iznenaditi kad dou onako prozebli i izgladnjeli, a ona im na stol
iznese tople palainke. Ali, opet, mislila je, palainke bi trebalo neim preliti. Na trenutak je ostavila

mlinac i opet poela listati Kuharicu. Ubrzo je pronala naputke o spremanju okoladnog preljeva.
Opet taj rum, mislila je, i tu ga treba. Ili da napravi palainke bez preljeva, pa i to bi se moglo, ne?
Tada se sjeti da pogleda u priruni bife. Tu je, medu ostalim bocama, ugledala i manju bocu ruma.
Sada ima sve to joj je potrebno za palainke. Ali palainke se slue poslije glavnog jela. Neto bi se
svakako moralo pojesti prije palainki. U ostavi je vidjela naetu unku, a ovdje, u Kuharici, zapazila je
naslov... ha, evo ga! Prepeenac sa unkom! To bi bilo pravo.
Odluila je da napravi prepeenac sa unkom. Tu pie da se posluuje vrue. Ali moi e se posluiti
i hladno, pomisli. Ili podgrijano. A ima li mrvica? Ima, ima, tamo su, pokraj konzervi graka.
Najprije e napraviti palainke. Na stol je poslagala sve to e joj biti potrebno, zatim uzme posudu...

SEDMO POGLAVLJE
Crna Greda je jedan od veih otoka u ovom dijelu rita. To je otok vrba, topola i razgranatih hrastova,
obrastao niskim vrbovim ibljem od kojega mjetani Kopaeva pletu koare.
Na proplancima Crne Grede, s proljea i ljeti, razraste se bujna trava proarana poljskim i umskim
cvijeem. Na povrini movarskih voda oko otoka zabijele se lopoi i lokvanji, a malo dalje, na dubljoj
vodi, ljupko se zaljuljaju otoii vodenog oraca.
Ali sada je duboka zima, na proplancima visok snijeg iz kojega izviruju suhe stabljike trske i aa. Za
koji dan ledom e biti okovan podvodni svijet riba i bilja.
Tlo se blago sputa i neprimjetno prelazi u irok pojas pliaka s busenjem vodenih biljki. U tim je
pliacima nastan svilenkastomekih, zlaanomrkih linjaka, kojima je movarski mulj velika slabost. A za
tu njihovu slabost znadu kormorani i gnjurci, pa se i oni veoma esto zadravaju u priobalnim pliacima.
Ovdje se esto moe vidjeti i plavkasti vodomar zagledan u vodu i aplja danguba kako stoji u vodi kraj
busena trske oekujui slastan zalogaj.
ivotinje su na Crnoj Gredi oito bile naviknute na hranilita, jer su pojele gotovo sve to su im juer
ostavili. Oko svake je hraniljke snijeg bio ugaen apama i papcima, a po cijelom se hranilitu
isprepletalo mnotvo razliitih tragova, koji su se granali u svim smjerovima. U drugom hranilitu Mironu
i Eukaliptusu dobrodolicu je poelio jedan zeko. Zatekli su ga kako gricka djetelinu to su je juer
svezali oko drveta. im ih je ugledao, uspravio se i sjeo. Opustio je prednje noge niz tijelo i promatrao ih
nekoliko trenutaka, a potom se mudro poklopio uima i odskakutao.
Natrpali su sijeno u poljske jasle i poli k amcu po ostalo hranivo.
- Pogledaj, Liptuse, to je ono? - Miron je ispruio ruku u smjeru grma na rubu proplanka.
Tamo je stajala koliba slina indijanskom vigvamu. Stoasta i sva pokrivena snijegom, bila je teko
zamjetljiva u ovoj bjelini. Djelovala je ljupko, poput bijele kapice s vunenom lopticom na vrhu.
- To je sklonite za sluaj kie - odgovori Eukaliptus. - Ovdje ih se esto moe vidjeti po poljima.
Graevni materijal za njih je veoma jeftin, zapravo besplatan.
- Hajdemo pogledati!
Bila je napravljena od snopa trske, razvuene i razrijeene u obliku stoca, dok mu je gornji dio bio
skupljen i povezan vrbovim ibljem.
Unutra je bio rasprostrt naramak slame, sada zgnjeene i ugaene, to je navodilo na zakljuak da je
koliba esto pruala sklonite namjernicima. Zacijelo je i nedavno imala posjetioca.
Na slami su se vidjele grudice jo svjeeg snijega otpale s neije cipele ili izme. Na jednoj je ostao
otisak pete i nekoliko renjeva s potplata.
- Netko je bio ovdje - ree Miron pokazujui grudicu snijega s otiskom.
- Pa neka je, svatko ima pravo da je koristi. Koliba nije niija, a to onda znai da je svaija. Moda
je tu zanoio neki ribar ekajui jutro da pregleda vrke.
- Zar se u Kopakom ritu smije loviti riba?
- Ne smije, ali je ima mnogo. A svugdje gdje ima ribe, ima i ribokradica.
- A to rade pravi ribari, kao to je na Farkas?

- Prije su lovili ribu, sada pokuavaju uloviti mirovinu. Ipak, ponekad se organizira izlov ribe, pa
tada ribari dobro dou. Hajdemo sada, Mirone, moramo jo donijeti vreu s kukuruzom, a onda jo stii i
na Poljanu.
- Dobro, hajdemo.
U svojim su toplim jaknama, dubokim ribarskim izmama i kapama nauenim preko uiju, s
lopaticama o pojasu, podsjeali na astronaute prilikom dolaska na Mjesec.
Zaputili su se prema obali. Nakon desetak koraka Eukaliptus se sagne i neto ieprka iz snijega.
- Sto si to naao?
- ahuru lovakog naboja. Valjda je ispala nekom lovcu. Jo je garava od baruta.
Miron je uzme i malo omirie.
- Je li bila duboko u snijegu?
- Jedan pedalj, moda. U rupi koju je sama napravila propadajui kroz snijeg.
- Nekome je ispala ba danas - zakljui Miron. - Moda upravo prije nego to smo se mi iskrcali.
- Po emu to zakljuuje?
- Snijeg je jutros prestao padati. Da je ispala noas, ili juer, bila bi zatrpana.
- Tako je - Eukaliptus se sloi. - Samo, moda nije ispala, mogue je da ju je netko jednostavno
odbacio.
- A, ne - uzvrati Miron - lovci ne odbacuju upotrijebljene ahure. Moj djed je lovac, znam ja poneto
o tome. uvaju ih i ponovno pune samom, ak i po nekoliko puta. - Jo jednom pomirie ahuru. - Iz ove
je danas izletjela sama, pazi to sam rekao!
- Mirie li po barutu?
- Da, pomirii.
- Istina je. Ali, uj, moda je neki lovac naprosto kod sebe imao praznu ahuru koja mu je tu ispala.
Moe biti da je iz nje pucano prije nekoliko dana, a miris baruta se jo zadrao u njoj.
- To ne moe biti. Lovci ne nose od kue prazne ahure, ve napunjene. A s praznima se vraaju.
- Dobro, neka se vraaju s praznima ili punima, meni je svejedno. Hajdemo mi sada za svojim
poslom.
- Stii emo, ne brini. Provrljajmo malo okolo. - Miron je prenosio pogled s one kolibe na hranilite
i obratno. Neto mu pade na pamet. - Liptuse, daj pogledaj malo bolje kolibu i hranilite. Vidi li ih?
- Naravno da vidim. Zato?
- Zar ne dolazi do kakva zakljuka? O emu sada razmilja?
- O Meliti.
- Molim?
- O Meliti, no. Valjda e nam neto spremiti za veeru.
- Ne zafrkavaj, dugaki! Pogledaj dobro, od kolibe do hranilita nema vie od pedeset metara, slae
se?
- Ne nalazim nikakva razloga da se protivim.

- I osrednji bi lovac mogao iz kolibe mirno nanianiti i skinuti vrapca s hraniljke. Pogotovo moe
pogoditi svaku ivotinju koja se priblii hraniljci, shvaa? Lovac to, naravno, ne bi uinio, ali
lovokradica bi i te kako iskoristio priliku. Pomiljam da su lovokradice i krivolovci podigli onu kolibu u
blizini hranilita. Sada zbroji dva i dva i... zakljuak je jednostavan. Danas je netko iz kolibe pucao na
ivotinje koje su bile u hranilitu.
- Oho! - Eukaliptus zvizne. - To bi doista moglo biti.
Nastavili su slijediti trag koji ih je doveo do ahure. Tako su stigli do hranilita. Tu je snijeg bio
ugaen i trag koji su slijedili nije se razaznavao, pa su poeli obilaziti oko hranilita u sve irim
krugovima ne bi li ga ponovno pronali.
Na jednom su mjestu naili na rumeno obojen snijeg. Kao da su na nj kapnule dvije-tri kapi krvi.
Neko su vrijeme zurili u okrvavljeni snijeg. Napokon ree Miron:
- udno... samo nekoliko kapi krvi, a onda opet nigdje nita. Ali, ekaj malo! Sjetio sam se neega.
Otresao je snijeg s jednog grma i usjekao dvije grane. Jednu je dao Eukaliptusu.
- eprkaj malo ovom granicom po snijegu, onako, kao da mete. I ja u.
- Zato?
- Po mome miljenju tu bismo negdje morali pronai jo tragova krvi. Netko ih je zatrpao snijegom...
evo ih, pogledaj!
Razgrui granom snijeg naiao je, u dubljem sloju, na krvavu grudu. Nekoliko koraka dalje opet su
pronali krv u snijegu, pa opet, tako da su sada ve mogli utvrditi smjer u kojemu se ranjenik kretao. A
bilo je vrlo vjerojatno da se radilo o ranjeniku, jer su pokraj okrvavljenog snijega bili i otisci izama s
potplatom iji su otisak vidjeli na grudi snijega u kolibi.
No ranjenik je nastojao prikriti tragove krvi, a i tragove izama, pa je na njih nabacao snijeg.
Izdaljega se to nije moglo zamijetiti, ali izbliega, pogotovo ako se trai, vidjelo se sasvim dobro.
- Netko je tu bio ranjen - apne Eukaliptus osvrnuvi se kao da e odmah ugledati ranjenika.
- Da - potvrdi Miron - i bilo mu je veoma stalo da to sakrije. Doi, Liptuse, idemo dalje za ovim
tragom.
Slijedei trag ubrzo su prispjeli do humka u snijegu. S remenia su odvezali lopatice i poeli
razgrtati snijeg.
Eukaliptusova lopatica udari o neto tvrdo.
U snijegu ugledae nogu ustrijeljena srnjaka. Uskoro su razgrnuli cijeli humak, sve dok nisu otkrili
tijelo ivotinje, mrtvo i ukoeno.
Sama je jadniku smrskala kimu.
- Hm - glasno je razmiljao Miron - pitam se zato ga nije odnio kad ga je ve ustrijelio.
- Pogledaj, Mirone, trag izama vodi dalje, prema obali!
- Da, vidim.
- uj, hajdemo mi u na amac - apne Eukaliptus. - Rei emo Vueviu to smo otkrili, a on e ve
znati to treba initi.
- Zar se boji, Liptuse?
- Ne, ne bojim se. Ali i sam zna da su rekli da ne poduzimamo nita na svoju ruku. Na kraju, kako

hoe. Ti zna da se ne bojim.

- Znam, Liptuse. Sad ba neto mislim... moda je taj ovjek, lovokradica, bio ovdje kad smo se mi
iskrcali, pa smo ga iznenadili, a? Zbacio je srnjaka s lea - krv je sigurno curila iz srnjakove rane dok ga
je nosio - zatim ga zatrpao snijegom, prikrio tragove krvi i odmaglio. A po ulov e se vratiti kasnije. No
zacijelo e pouriti, jer mora misliti na to hoe li ga pretei lisica ili koji drugi mesoder.
- A ja opet mislim - ree Eukaliptus - da ga mi nismo iznenadili. Jer, da je odmaglio neposredno prije
nego to smo mi naili, morali bismo uti pucanj kojim je srnjak ubijen. Osim toga, za tako kratko vrijeme
srnjak se ne bi mogao ukoiti. On je vjerojatno ubijen danas prije podne, kad je priao hraniljci.
- Slaem se, ima pravo - klimne Miron. - Bit e vjerojatnije da ga se po danu nije usudio dopremiti u
selo jer bi ga sigurno netko vidio, pa ga je tu zatrpao i doi e po njega nou. Samo to ga ovdje vie
nee nai.
- Kako to misli?
- Lijepo. Mi emo srnjaka odnijeti i predati Lovakom drutvu. A onda neka lovci noas ovdje
organiziraju zasjedu, ako hoe.
- Zato bismo ga mi uope nosili? Kada noas uhvate lovokradicu, neka pokupe i srnjaka.
- Ponesimo mi njega sada, Liptus. Zna, prije nego to se lovci organiziraju i postave zasjedu,
lovokradica bi ga mogao pokupiti i odnijeti.
Uzeli su srnjaka, jedan za prednje a drugi za stranje noge, i podigli ga iz snijega.
- Gle, to je ono? - pokae Miron u snijegu nekakav predmet. Bilo je to puce izraeno od jelenskog
roga, ovalna oblika, glatko i sjajno. U njemu su bili urezani ljebovi u liku etverokuta s napuknutim
dijagonalno suprotnim kutovima, kao da ih je netko odgrizao, evo ovako:
Razgledali su pozorno ne nalazi li se u blizini jo koje puce, ali nisu nali vie ni jedno.
- Nekome je otpalo s kaputa - zakljui Eukaliptus.
Miron strpa puce u dep.
- Hajdemo - ree.
Ponovno su podigli srnjaka i ponijeli ga prema obali. Tu su ga spustili, rairili malo sijena na dnu
amca i poloili ga na tu prostirku.
Eukaliptus je svukao rukavice i dahom grijao prozeble prste.
- Mirone - govorio je drhturei - bilo bi najbolje da sve preostalo hranivo iznesemo i ostavimo na
ovom otoku. Brzo e se smraiti, pa neemo imati vremena da se zaustavljamo na Poljani. A sutra emo
doi ranije i nahraniti najprije ivotinje koje su danas ostale gladne.
- U redu - sloi se Miron.
Uprtio je sijeno na lea i iziao iz amca. Eukaliptus je iz koare u limenu kantu pretresao stonu
repu, a zatim, s limenkom u ruci i vreom na leima, poao za prijateljem.
Kad su prilazili prvom hranilitu, ugledali su jelena. Stajao je kod hraniljke i cupkao sijeno izmeu
letava. Osjetivi ih gdje prilaze, ponosno je prema njima okrenuo glavu okrunjenu tekim, razgranatim
rogovljem, pogledao ih i nekoliko puta savio vitki vrat, klimajui glavom i snanim rogovljem. Kao da je
htio rei: Samo izvolite, istovarite to ovdje, ja u se maknuti i kasnije opet doi! Dostojanstveno se
udaljio nekoliko koraka. Miron je zastao razmiljajui da li da prie ili da zaobie. Znao je da jelen nije
zvijer i da ne napada ovjeka, zapravo ne napada nikoga, ali su oni rogovi ipak djelovali zastraujue.

Nastavili su put do hraniljke i tu ostavili jedan dio tereta. Kad su poli prema drugom hranilitu, onaj se
jelen vratio k hranilici i nastavio se sladiti sijenom.
Hranivo koje im je jo bilo preostalo, ostavili su u drugom hranilitu. Tree je bilo u sreditu otoka,
tamo meu topolama, gdje se mrak ve bio zgusnuo.
Kako je dan odmicao, postajalo je sve hladnije. Snijeg im je kripao pod nogama, u nosnicama se
lijepilo.
- uj, Mirone - govorio je Eukaliptus na povratku - neto mi je ovog asa palo na pamet. Moda se
onaj jo nalazi ovdje, na otoku. Moda nas je cijelo vrijeme promatrao... i onda kad smo njegova srnjaka
unosili u svoj amac...
- Ne vjerujem - ree Miron, ali i nehotice ubrza korak. - Da je tako, morali bismo ve primijetiti
njegov amac.
- Mogao ga je ostaviti na drugoj strani otoka.
- Sad, kako bilo da bilo, mi emo zbrisati. Melita e se zabrinuti, znam ja nju. Oekivala nas je prije
mraka. Sada ve sigurno visi na prozoru i gleda... ej, k vragu, pa gdje je na amac!
Stadoe kao skamenjeni.
amca doista nije bilo.
Onaj bukavac s Poljane opet se javi. Jeka se izgubi u visokim kronjama topola.
Veer se brzo pretvarala u no, gustu, duboku i hladnu.

OSMO POGLAVLJE
U prvi mah nisu mogli doi k sebi od zaprepatenja. U plitkoj vodi vidjelo se muljevito dno koje je
amac, nalijeui na nj podnim daskama, bio zaravnio, to je bio nesumnjiv dokaz da se on do maloprije
nalazio na tome mjestu.
Eukaliptus pokua progutati slinu. Grlo mu bijae suho.
- Kao da je u zemlju propao - napokon nekako prodahne.
Osim trske, u pliaku oko otoka bilo je mnogo vrba. Zagazile su do pojasa u movaru. Ovjeene su im
najnie grane dodirivale povrinu vode. Tu se ovjek s amcem mogao lako sakriti. Bilo je dovoljno da
odvesla pedesetak metara od otoka, pa ga se kroz trsku i nisko vrbovo granje vie ne bi moglo zamijetiti.
- Meni je najvie zbog Melite - tjeskobno progovori Miron. - Brinut e se za nas, znam ja kakva je
ona.
- A ja se ba pouzdajem u nju. - U Eukaliptusovu glasu osjetio se traak nade.
- Kako to misli? - pogleda ga Miron.
- Melita je bistra djevojka. Sjea li se kad smo se nas dvojica potukli s onim Ukikancima, s Dingom
i Motorkom?
- Kako da ne! - osmjehne se Miron.
- Ti si dotrao da mi pomogne. A tko ti je donio poruku?
- Melita. Dotrala je i javila mi da te ona dvojica dre u ahu pod mostom.
- Da, bili su me dobro priklijetili. Zavrtali mi ruku i prisiljavali da im odam nau lozinku. Samo,
pazi, Melita nije vidjela da me oni mue. A to je tebi rekla?
- Da ti pourim u pomo, jer da e inae morati odati lozinku
Ukikancima.
- Eto, vidi! A ja joj uope nisam rekao da te poalje pod most. Da sam rekao, ona bi me dvojica
odvukli na drugo mjesto. O lozinci joj pogotovo nisam nita govorio. Rekao sam joj neto dvosmisleno,
zapravo trosmisleno, to Dingo i Motorka nisu mogli razumjeti. A ona je shvatila i odnijela ti poruku. Ti
si se vrlo brzo pojavio.
- Nalemali smo ih, sjeam se. Pa jest, pametna je moja sestra. A zato se sada pouzdaje u nju?...
Aha, znam! Moda e javiti Vueviu da se nismo vratili!
- Na to sam mislio, da - klimne Eukaliptus.
- Pa, sigurno e javiti. Samo ne znam kako je amac mogao samo tako nestati. Jesi li ga dobro
privezao?
- Jesam - sa sigurnou ree Eukaliptus.
- Moda ga je onaj lovokradica... - zapone Miron i zastane.
- Toga se i ja bojim.
- Sad ne moemo iz ove koe - ree Miron. - Hajdemo do hraniljke.
- Zato?
- Izvui emo naramak sijena i nasjei suhih grana za vatru. Hladno je. A, osim toga, oni koji pou u

potragu za nama najprije e ugledati vatru i zakljuiti da smo je mi zapalili.

- Vai, toga si se dobro sjetio! - Eukaliptus smjesta poe za Mironom. - A ime emo je zapaliti?
- Imam ibicu.
Dok je Eukaliptus iz hraniljke upao sijeno, Miron je otresao snijeg s osuena grma i nasjekao granja.
Grane nisu bile vlane jer je snijeg na njima bio suh i sipak. Vratili su se na mjesto iskrcavanja na obali,
razgrnuli snijeg i tu stavili sijeno. Na sijeno su naslagali granje. Kad su potpalili, najprije je suknuo gusti
dim, a potom plamen. Vatra se brzo razbuktala. Malo su sijena rairili pokraj vatre i na nj prostrli vreu.
- Sjedit emo i ekati, nita nam drugo ne preostaje - ree Miron sjedajui. Pogleda na runi sat. Prolo je pet sati. Onaj s naim amcem ve je do sada mogao stii u Kopaevo. Sigurno je ve zbrisao
sa srnjakom i amac ostavio u pristanitu.
- Moda Melita ve razgovara s predsjednikom - napomene Eukaliptus.
- Ako ne dou po nas do jedno deset sati - poe Miron oklijevajui - onda emo... - Tu malo zastade.
- Sto emo onda?
- Premjestit emo se u onu kolibu. Ova e no biti veoma hladna.
- Ja sam uvjeren da e doi po nas prije deset. No, ako i ne dou, nisam za to da idemo u kolibu.
ekat emo ovdje i vatrom davati signal. Do jutra e svakako netko doi. U kolibi nas ne bi pronali.
- Ima pravo - sloi se Miron.
Ipak je bio zabrinut. I nije bio tako siguran kao njegov prijatelj.
Kad se dobro promisli, sada sve ovisi o Meliti. Ako ona digne uzbunu, u redu, ali u protivnom, nitko
ih zacijelo nee poi traiti ove noi. A Melita je mogla, ekajui ih, lijepo zaspati i spavati sve do jutra.
Toga se Miron najvie plaio. Ali o svojim strepnjama nije nita govorio prijatelju.
Vatra ih je grijala sprijeda, ali su im lea ozebla. Zato su se poeli s vremena na vrijeme okretati,
kako bi svaku stranu tijela ravnomjerno izlagali vatri.
Sa svoda je nekoliko krupnih zvijezda prijateljski mirkalo na dvije prilike zgurene na vrei.
Bukavac na Poljani opet se javi.
- Rado bih umlatio tu ptiurinu! - ree Eukaliptus.
Miron je zadrijemao.
U unutranjosti otoka zauje se roktanje, zatim lom, pa tutanj.
- Koji je to vrag? - trgne se Miron.
- Neto je preplailo jelena.
- Vie me brine ono roktanje.
- To je divlja svinja, ne boj se - ree Eukaliptus oslukujui, ali se, za svaki sluaj, jo malo
primakne vatri. - One ne napadaju ljude, uglavnom. Osim toga, mi smo kraj vatre i potpuno smo sigurni.
Odjednom, tamo u daljini, mlaz svjetla probui gusti mrak.
Nekoliko puta proara iznad movare, padne na kronje vrba, zatreperi u trstiku. Prizor bijae kao iz
bajke - grane pretovarene snijegom, maevi trske to stre iz stakla vode, iskrenje snjenih kristalia,
bljeskanje svjetla to se odbija s povrine vode.
Djeaci gledahu otvorenih usta. Nisu znali da li da zaviu od veselja ili bi bilo bolje da odmah ugase

vatru i sakriju se u grmlju na otoku. Jer, to su mogli biti njihovi spasioci, ali isto tako i lovokradice koje
dolaze po svoga srnjaka.
- Mirone! Liptuse!
- Melita! Tu smo! - dreknue ona dvojica uglas.
Ubrzo je amac zagrebao muljevito dno. Iz njega iskoi Melita, a za njom i predsjednik Vuevi.
- Pa gdje ste ve! - Melita odmah prijee u napad. - Palainke su se sasvim ohladile, da znate!
Miron je u njezinu glasu osjetio suze olakanja, a ovaj ih je njezin napad trebao samo prikriti.
- Tu smo, seko - ree joj njenim glasom. - Morali smo ekati da doete po nas.
- Ali, znali smo da ete doi - dometne Eukaliptus.
- Kako ste znali?
- Eukaliptus je rekao da e ti dii uzbunu i doi po nas, jer da si, hm... bistra djevojka.
- Pa i jesam, ne? No, sada je dobro. ekala sam vas cijelo poslijepodne. Napravila sam vam
palainke s orasima i prepeenac sa unkom.
- Melita - ree Eukaliptus - jedva ekam da neto pojedem, gladan sam kao tetrijeb. To su sigurno
odline palainke. Mogu se podgrijati, a?
- Mogu. A dobre su i hladne. Ipak emo ih jo jednom podgrijati, i tako sam ih podgrijavala ve
sedam puta.
- Deki, da uemo u amac? - javi se Vuevi, koji je u meuvremenu u amac ubacio vreu i limenu
kantu i sjeo na dasku za veslaa. Usput emo razgovarati.
Otisnue se veslom i usmjerie na otvorenu vodu, u smjeru Kopaeva.
- Ej, k vragu, pa ovo je na amac! Farkasev! - uzvikne Eukaliptus.
- Jest - potvrdi Vuevi.
- Kako ste doli do njega?
- Hm, on je doao do nas - osmjehne se Vuevi. - Rei u vam, pod uvjetom da ne pravite nikakvu
guvu poslije toga.
- Kakvu guvu? - zinue ona dvojica.
- Samo vi obeajte, moe?
- Dobro, obeavamo.
Melita je dlanom pokrila usta da prigui smijeh, ali on joj je ipak prtao izmeu prstiju.
- Zato se smije? - zapita Miron.
- Sada e uti - zapijue Melita i opet prsne u smijeh.
- Dakle, ovako - zapoe predsjednik. - Sino sam bio u Domu, kadli se onamo poput vihora stuti onaj
va mravi prijatelj.
- Bakalar?
- uo sam da ga tako zovete. No, taj put s njim nije bio onaj njegov nerazdvojni...
- Slanina!
- Da, onaj debeljukasti - potvrdi predsjednik i nastavi: - to je, deko?, zapitam toga Bakalara.

Uhvatili smo krivolovca!, ispali on kao iz topa. Eno vam ga na tanjuru!

Smiri se, mladiu, saberi se malo, pokuao sam ga umiriti. Tko je uhvatio krivolovca?
Debeli i ja! Nas dvojica! Moj prijatelj Slanina je... ma, eno vam ga na tanjuru!
ekaj malo, deko! Da nam da slaninu na tanjuru...
Ne Slaninu, nego krivolovca! Samo otiite tamo i pokupite ga!, govorio je uzbuenim glasom.
Ali nitko ne moe samo tako zapoeo sam.
Nitko, osim mene i Slanine, da!, derao se mali. Mi moemo! Mi smo ga uhvatili!
Hajde, saberi se. Ispriaj mi sve po redu, hoe? Gdje je krivolovac? Tamo je, na otoku. Ne znam
kako se taj otok zove. Vi ga samo pokupite. Opisao je otok i ja sam zakljuio da se radi o Crnoj Gredi.
Nastavio je: Naili smo predveer amcem odozgo, s Rudine, i ukebali ga. Upravo je bio ubio srnjaka i
dovukao ga u amac. Pa je otiao po druge srnjake i jelene i razne ivotinje koje je potamanio. Dok ih je
skupljao po otoku, taj moj prijatelj Slanina i ja smo mu drpnuli amac sa srnjakom i pourili ovamo.
Takva je naa taktika! A sada vi idite i pokupite ga!
Srnjak je u amcu, je li?
Da.
A gdje je amac?
Eto ga dolje, u pristanitu.
Poi i ti s nama!, pozvao sam ga.
Nemam vremena. Moj prijatelj Slanina pao je u vodu, moram ga ii njegovati. Sve je to bila njegova
ideja.
Sto je bila njegova ideja?
Da maznemo amac od krivolovca.
Gdje ti je sada prijatelj?
Otrao je kui, stanujemo kod moga strica Kovaevia, lovouvara. Moram svome prijatelju ii
skuhati aj da ne bi dobio upalu plua! Potrao je iz Doma; ali se onda vratio i zapitao: ujte, mislite li
da e o tome pisati u novinama?
Mogue je da e pisati, odgovorio sam, mislim da hoe.
I trebalo bi, neka piu. I neka napiu da je ideju dao moj prijatelj. Ali smo ga zajedno ukebali, toga
krivolovca. Eno vam ga sada tamo na onom otoku. Siguran sam da ete ga pronai, jer on nema amca, a
bilo bi mu naporno plivati do Kopaeva.
- Silan je taj momak, taj suhonjavi! - nasmije se predsjednik Vuevi. - teta to e na kraju biti
razoaran.
- Iz Doma je dotrao k meni - nastavi Melita. - Derao se kao vrag. Pitao je gdje ste vas dvojica, ti i
Liptus, da vam kae kako su on i debeli ukebali krivolovca i kako e se o tome pisati u novinama. I meni
je rekao da se Slanina izvalio u vodu i da ga mora ii njegovati. Zatim je odjurio. Govorio je kako su njih
dvojica svima pokazali to znai imati dobru ideju i... kako se ono kae... taktiku, da, i sve tako neke
gluposti.
- Nazdravlje! - ree Miron kiselo.
- U pristanitu je doista bio amac s ustrijeljenim srnjakom - ree Vuevi. - Prepoznao sam Farkasev

amac i to me dovelo u nedoumicu. Znao sam da ste vas dvojica tim amcem odvezli hranivo na Crnu
Gredu i Poljanu, pa mi nije bilo teko zakljuiti da morate biti na jednom od ta dva otoka.
- Nismo stigli na Poljanu - ubaci Eukaliptus. - Tamo emo poi sutra.
- Dobro. Onda je Melita dola u pristanite. Rekla je da je zabrinuta za vas. Odmah smo sjeli u amac
i poli. Ona je malo i...
- No, recite slobodno, malko sam i plakala, jer sam ula o tom bijelom duhu, i sve to.
- Jesam li ti rekao, a? - gurne Eukaliptus Mirona laktom.
- to si mu rekao, Liptus? - htjela je znati Melita.
- Rekao je da se pouzdaje u tebe, jer da si ti toboe bistra djevojica...
- No, pa i jesam valjda - neskromno ree Melita, kao i maloas.
- Naravno da jesi - potvrdi Vuevi i malo je tipne za obraz. -Ali vas dvojica ste ipak duni da mi
objasnite otkud u vaem amcu ustrijeljeni srnjak.
Ispriali su mu potanko kako su i gdje nali srnjaka. Dali su mu i onu ahuru. Na kraju Miron ree:
- Iz svega toga proizlazi da su ona dva kretena jo i sada u uvjerenju kako su zarobili amac nekoga
krivolovca! Smlavit u ih!
- E, nismo se tako dogovorili - podsjeti ga predsjednik.
- Obeali ste da nee biti nikakve guve. Oni su to uinili u najboljoj namjeri.
- Dobro, neka za sada ostane na tome - sloi se Miron. - Sto ete sada uiniti? Onoga je srnjaka ipak
ustrijelio lovokradica.
- Da, po svoj prilici - potvrdi Vuevi. - O tome emo voditi rauna i poduzeti odgovarajue mjere.
Obavijestili su me da su i na drugim podrujima pronaeni tragovi lovokrae. Po svemu sudei, ne radi
se samo o jednom ovjeku.
deveto poglavlje - Popij ovo, debeli!
- Neu! Bljutavo je!
- Mora! Hajde, progutaj to!
Bakalar primakne prijateljevim ustima au s mrkozelenkastom tekuinom. Tek to je ovlaio usne,
Slanina otkloni au i s gaenjem obrisa usta.
- Ne mogu, Baki. Ubij me, ali ne mogu.
- Hajde, mora! To je aj od ljekovitih trava, po strininom receptu. Zamisli da je voni koktel.
- Ne, ne, ne mogu! Lijei njime svoju strinu.
- Popit e ovo, vrae debeli, makar ti silom morao otvoriti gubicu!
- I jest se nala sila koja e mi je otvoriti! - prkosio je Slanina.
- Gutaj!
- Smiluj se, Baki! Progutat u deset andola, samo to nosi dalje od mene. Gorko je i bljutavo.
- Evo ti slamka. Gurni je duboko u grlo i vuci. Tako nee osjetiti okus.
S velikim je naporom Slanina progutao nekoliko tankih gutljaja.
- A sada isprui noge da ti zamijenim obloge!

- Ne! Samo ih pusti da ostanu takvi kakvi jesu! Ne razmotavaj ih! I tako ve pola ulice smrdi po
bijelom luku.
- Bijeli luk sniava temperaturu, debeli. Daj ovamo tabane!
- Ne dam! Dalje od mene!
- Klepnut u te da si tisuu puta bolestan! Isprui!
- Dobro - malo popusti Slanina - ali mi usput ispriaj kako je bilo kad si u Domu tresnuo onu vijest o
krivolovcu.
- Cijelo prijepodne sam ti priao o tome.
- Priaj jo jednom. Od toga mi bude bolje.
- Dobro, daj ovamo tabane! - Kad je Slanina ispruio noge preko donje daske kreveta, Bakalar pone:
- Uao sam u Dom i rekao Vueviu da odu pokupiti svoga krivolovca. Da im ga mi izruujemo na
tanjuru.
- Silno, Baki! Ba si tako rekao, je li? Na tanjuru, to je bogovski reeno! I? Je li jo netko bio tog
trenutka u prostoriji?
- Kako da ne! Bilo ih je jedno deset ili dvadeset. Moda i trideset, nisam brojio.
- I svi su uli?
- Naravno, ako nisu bili gluhi.
- Kako su se ponaali, kad su uli, Baki?
- Moe misliti. Bili su zabezeknuti, gotovo bih rekao uplaeni. Kao da je grom udario meu njih.
- Ej, pazi malo, to me kaklja! A predsjednik, je li rekao to?
- Rekao mi je da se smirim i da mu ispriam sve po redu. No, bio sam malo uzbuen, priznajem.
- Pa razumljivo, morao si biti, a tko ne bi! Dalje!
- Rekao sam im da je u pristanitu podno spomenika krivolovev amac s ustrijeljenom ivotinjom, a
ja da moram ii njegovati svoga prijatelja, to jest tebe... hej, nemoj se ritati!
- Jesi li im rekao cijelu istinu, Baki? Jesi li im rekao da smo to zajedno izveli?
- Jasno da sam rekao.
- A... ovaj... jesi li im rekao ija je to bila ideja, mislim, kome je palo na pamet da maznemo
krivolovev amac? Reci istinu, Baki!
- Mislim da sam rekao.
- Promisli dobro, vrae mravi! Meni je to vano. Jesi li siguran da si im rekao?
- Rekao sam, siguran sam. Lijepo sam ih uputio da odu u ono pristanite i pokupe ivotinju, a onda
neka odveslaju do otoka i smotaju onoga krivolovca. Ja moram ii za svojim prijateljem, koji e sigurno
dobiti visoku temperaturu, tako sam im rekao.
- Zar si im rekao da sam ispao iz amca?
- Pa, morao sam rei, inae ne bih imao razloga da urim za tobom. Vuevi je htio da poem s njima
na otok.
- Dobro, slaem se. Ali, zar nisi mogao smisliti neto prikladnije?

- Sto, na primjer?
- Mogao si rei da sam se prehladio, to se svakome moe dogoditi. Da sam osjetljiv na krajnike, tako
neto. Ovako e to uti Miron i od toga e napraviti itavu sprdnju, vidjet e. Ba si me uvalio!
- Nisam se u taj mah mogao sjetiti neke dobre lai, pa sam rekao istinu.
- Svaka je la dobra, ali u svakoj glavi nema pameti.
Bakalar je svjee nasjeckani enjak stavio na zavoje i omotavao ih oko prijateljevih tabana.
- Isprui sada drugu nogu!
- Jesmo li sami u kui, Baki?
- Jesmo.
- A gdje su tvoji?
- Stric je jutros otiao na posao, a strina i seka Aranka su kod susjede.
- Nije ona tvoja seka.
Nije mi roena sestra, nego sestra po stricu, roaka. Oduvijek je zovem sekom.
- Mogu ti rei da je dobar komad, ta tvoja seka po stricu. Nego, uj, rekao si da Miron i Liptus sino
nisu bili kod kue, je li?
- Da, jo se nisu bili vratili iz movare. Melita je bila sama.
- Pa si onda i njoj izbrbljao da sam ispao iz amca?
- Rekao sam joj.
- Da si barem pred njom drao zavezan jezik! - uzdahne Slanina.
- Ona e sve izblebetati onoj dvojici i onda nikad kraja zafrkanciji.
- Svakome se moe dogoditi da ispadne iz amca... - Bakalar malo zastane, smijucne se i dometne: ...a naroito nekima.
- Samo se cerekaj, oskoruo. Mogao si i ti ispasti.
- Mogao sam, ali nisam.
- A kad je Vuevi rekao da e o tome pisati u novinama, reci mi pravo, jesi li stekao dojam da je
mislio ozbiljno?
- Siguran sam da je mislio ozbiljno.
Slanina je zautio i sklopio oi. Bakalar ga je zabrinuto pogledavao. Poelio je da govori bilo to,
neka melje gluposti, neka mu prigovara, neka mu sve, samo neka ne uti. Jer obrazi su mu postajali sve
crveniji, upravo su plamtjeli. A i tabani su mu vreli.
- Baki - javi se opet Slanina, kao da je proitao prijateljeve misli - ti si uvijek bio nekako
nesnalaljiv i uope dosta slabe pameti, slae se?
- Dobro, slaem se.
- I, oprosti mi na izrazu, uvijek si ispadao budalast.
- Moda - klimne mravi djeak steui zavoj. - A zato misli da sam u ovom sluaju ispao budalast?
- Nisi Vueviu rekao naa imena, eto! Tko je omoguio hvatanje krivolovca, tko mu je oduzeo amac
i srnjaka? Jedan mravi klipan i jedan... no, jedan koji nije tako mrav. Po tvome, tako bi moglo pisati u

novinama. I tko e u tome prepoznati nas dvojicu? ovjek ne doe esto u priliku da o njemu piu novine,
pa kad mu se ve takva zgoda ukae, treba to to bolje iskoristiti. A ti? Bilo ti je vanije da kae kako
sam se okupao, nego da ga upozna s naim imenima. Ma, molim te, kad u koli pod odmorom budemo
pokazivali te novine, hajde, pitam te tko e nam povjerovati da se tu radi o nama dvojici, da smo mi dva
djeaka koja su sudjelovala u hvatanju krivolovca?
- Nisam mogao na sve to misliti u onom trenutku. Morao sam uriti za tobom.
Slanina je sve ee sklapao oi, koje su mu postajale sjajnije i upalije. esto se trzao i zbacivao
pokriva sa sebe. Sada ve dugo lei mirno, sklopljenih oiju, to je Bakalara poelo zabrinjavati. Malo
ga utipne za nogu, ali Slanina ostade miran.
Pouri zatim u kuhinju da ponovno pristavi vodu za aj. Kad se vratio k prijatelju, ovaj je spavao.
Disao je brzo i isprekidano, otvorenih usta. Iznenada otvori oi. Pogled mu bijae nekako staklast. Buljio
je u Bakalara kao da ga ne poznaje. Zatim svrne pogled prema prozoru i ostade tako nekoliko trenutaka.
Odjednom zbaci pokriva, pokae rukom na prozor i zavriti:
- Eno ih, Baki! Eno ih!
- Koga vraga? - Bakalar pogleda za njegovom ispruenom rukom.
- Dingo i Glupavi tef? U onom grmlju! Bjemo!
- Ma, daj, smiri se, to ti je! - umirivao ga je Bakalar pritiskujui ga u postelji. - Kamo si poao?
- Bjemo! Pazi! Pazi! Ne daj im Dioklecijana, ne daj! Mi smo ga nali, on je na!
- Dobro, ne dam ga - Bakalar je pokuavao govoriti mirnim glasom - ali sada se smiri. Nema nikoga.
Ono je grm u vrtu.
- Eno i Sfinge! uvaj me, Baki, ne daj me! Baki! Baki!
Trgnuo je nogom i zahvatio Bakalara po nosu i ustima. Ovome iz nosa potee krv. Djeak stavi
maramicu na nos i usta i zapanjeno pogleda prijatelja. Slanina je sada navlaio pokriva preko glave, kao
da se eli sakriti.
- Hajde, hajde, sve je u redu - govorio je mravi djeak kroz maramicu. - Nema ovdje Dinga, ni
Glupavog tefa, ni Sfinge, kad ti kaem. Samo smo nas dvojica u kui. A ono pod prozorom je grm
magnolije pokriven snijegom.
- Evo ih - dahtao je Slanina - idu... idu...
- Nema nikoga osim nas, kaem ti.
- Idu... idu...
Glas mu je postajao sve tii. Tonuo je u san. Bakalar se nagne nad njim i s ela mu njeno ukloni kosu
slijepljenu znojem. Zatim uzme au s mrkozelenkastom tekuinom i stavi u nju andol. Jednom rukom
podigne prijateljevu glavu s jastuka, a drugom mu izlije tekuinu u usta. Dohvati pokriva i s drugog
kreveta i pokrije ga sve do vrata. Prinese stolac do prijateljeva uzglavlja i tu ga paljivo spusti, pazei da
ga ne probudi.
Sjedne i poloi dlan na bolesnikovo elo. Uzdahne. Oi su mu bile pune suza.
- Debeli, debeli - aptao je briui nadlanicom suze - samo ti meni ozdravi i onda e opet sve biti
dobro, ne brini. I, da zna, uope se ne ljutim to si mi rekao da sam budalast. Pa znam ja tebe, ti se voli
aliti na moj raun, ali to mene ne smeta, kaem ti...
Netko pokuca na vrata.

Bakalar hitro ustade da otvori kako onaj pred vratima opetovanim kucanjem ne bi probudio njegova
prijatelja. Prije nego to je otvorio maramicom je posuio suze.
Tu su stajali Miron, Melita i Eukaliptus.
- Uite! - pozove ih apatom. - Otkud vi ovdje?
- Doli smo da vidimo to rade slavni detektivi - ree Miron ulazei. - I da im estitamo.
Bakalar nije osjetio podrugljiv ton u Mironovu glasu.
- A, to, nije to nita - ree skromno i odmahne rukom. - to, zar se ve proulo? Hajde, sjednite, ali
pazite da ne probudite debelog. Bolestan je, ima visoku temperaturu.
- uli smo da se uvalio u vodu - ree Eukaliptus.
- Da. Kad smo doteglili amac onoga krivolovca u pristanite, pokuao je jadnik s naega amca
prijei u krivolovev i iznijeti srnjaka. Onda se pokliznuo i bunuo.
Pribliili su se bolesnikovoj postelji i nekoliko ga trenutaka promatrali. Lice mu je bilo crveno,
disanje teko i isprekidano.
Vratie se i posjedae oko stola.
- Jeste li nabavili dananje novine? - zapita Bakalar.
- Zato pita?
- Pa... mislim... ne znam pie li to o tome...
- Ve nekoliko dana u Kopaevo ne stiu nikakve novine jer autobusi ne voze - ree Eukaliptus, a
Miron se nasmije i dometne:
- uj, Bakalar, jesi li ti zaista blesav ili se samo pravi blesavim?
- to ti je? - pogleda ga mravi djeak.
- Zar ti doista vjeruje da ste vas dvojica oteli amac od krivolovca?
- Naravno. U njemu je bio ustrijeljeni srnjak.
- To je bio na amac, uje li, Liptusov i moj! Shvaa li? Mi smo nali onoga srnjaka i odnijeli ga u
amac. Dok smo otili sa sijenom na otok, vas dvojica ste nam drmnuli i amac i srnjaka. Moe li to
shvatiti?
- Drmnuli? - Bakalar ga je gledao otvorenih usta nita ne shvaajui. - Drmnuli amac? iji amac?
- Liptusov i moj, ovjee! Zapravo Farkasev.
Mravi djeak je samo treptao i gledao ih.
- A onaj srnjak? Otkuda on u amcu? Niste ga valjda vas dvojica ustrijelili?
Nismo, rekao sam ti da smo ga nali na otoku. Htjeli smo ga prevesti u Kopaevo. Onda je, na nau
nesreu, do naeg amca doplutala ona debela bava - Miron pokae glavom na usnulog Slaninu - i ti s
njom.
Ispriali su mu sve o srnjaku. Bakalar bijae potpuno zbunjen. Melita se smijuckala.
- Takva je vaa taktika, a? - nije mogla a da ne kae.
Slanina se oglasi s kreveta nekakvim mrmljanjem. No ubrzo se umiri i pone duboko disati.
- Ve sam i ja pomislio da tu neto nije u redu - ree Bakalar snudeno, nakon kraeg razmiljanja. -

Sve je nekako ilo prelako. A Slanina je upravo bio opsjednut idejom da uhvatimo krivolovca. elio je
svakako pokazati koliko vrijedi...
- On najvie vrijedi kada nita ne radi - ubaci Eukaliptus. - Ali dobro, pustimo sada to.
Bakalar je zakuhao aj. Pladanj sa alicama stavio je na stol.
- I ja sam kriv - ree nalijevajui aj. - Nemojte sve svaljivati na njega. Zbilja sam pomislio da bi
ono mogao biti amac nekoga krivolovca. Sve je ukazivalo na to.
Djelovao je nesretno i izgubljeno. Melita se saalila na nj.
- Vano je da je sve dobro zavrilo - pokua zakljuiti razgovor. - Daje li debelom kakav lijek?
- Maloprije je buncao. Dao sam mu andol i nekakav aj po strminom receptu. - Kad Eukaliptus
pogleda u alicu pred sobom, on dometne: - Ne boj se, Liptuse, taj nije po strininom receptu, to je indijski
aj.
Miron jo jednom prie Slanini, opipa mu elo i bolje ga pokrije. Vrati se i utke sjedne za stol.
- Neto bih vas zamolio... - zapoe Bakalar nesigurno.
- Da? - ono troje ga upitno pogledae.
- Pa, ovaj... - zamuckivao je mravi djeak - kad se debeli probudi... ovaj... nemojte mu nita priati o
tome... mislim, o toj zabuni... ja u mu sve kazati kad malo prizdravi...
- Dobro, Bakalar, vai! - ree Miron u ime svih i nasmije se. - Ne brini!
Opet se zauje kucanje na vratima. Bakalar otvori. Na vratima je stajala Aranka, Bakalareva
sestrina.
- Mama je nabavila nekakve lijekove za tvoga prijatelja, sad smo ih donijeli - ree, a zatim pozdravi
drutvo za stolom: - Zdravo, Liptuse! Zdravo svima!
- Ui, seko, sjedni s nama!
im ju je ugledao, Miron je zaboravio gdje se nalazi i kako se zove, sve, sve je zaboravio. Samo ju je
gledao. I neprestano je pokuavao zagladiti uperak kose koji mu je strio navrh tjemena.
Sjajna crna kosa padala joj je niz lea sve do pojasa, a krupne oi, tople i vlane pod irokim
naoalama, bile su valjda najljepe oi koje je Miron ikada vidio. I uinilo mu se da su se te oi - o,
divna li osjeaja! - najdue zadrale ba na njemu, na njegovu licu, poneto glupavom od zbunjenosti.
Bakalar je iz kuhinje donio stolac za svoju lijepu roakinju i postavio pokraj Mironovog stolca.
Miron mu je na tome bio beskrajno zahvalan.
Ne, ne, nikako nije mogao odvojiti pogled od njezine crne kose, od vlanih, sjajnih oiju i prelijepa
lica.
- Blesane, saberi se! - apne Melita i mune ga koljenom. - to si se zabuljio, kao da nikada nisi vidio
tako lijepe naoale!

DESETO POGLAVLJE
U Kopaevu postoji samo jedan telefon, onaj u mjesnom uredu. Njime se slue svi mjetani, ali samo
u sluaju hitne potrebe.
Kad su se vraali od Bakalara i Slanine, Miron se ba sjetio jedne takve hitne potrebe. Obeali su
majci da e joj se javiti im stignu u Kopaevo, a na to su zaboravili. Zato je rekao sestri da svrati u
mjesni ured i da je nazove.
- Ali pazi kako govori! - doviknuo je za njom.
Melita je znala to joj je time htio rei.
Tako su Miron i Eukaliptus produili kui, u Ribarsku ulicu, a Melita je ula u telefonsku kabinu.
Otprve je dobila vezu. Javila se mama. Jedva ju je uspjela pozdraviti, a ona zapoe:
- O, zdravo, duo, pa zar si to ti! Ja sam ovdje u sto briga, mislim ovo, pa mislim ono, ne znam jeste li
stigli, ni kako ste putovali, nita, nita mi niste javili i ja sam, prosto naprosto, eto... no, jeste li toplo
odjeveni, nadam se da jeste, valjda grijete sobu u kojoj spavate, no, kako vam je tamo?
Budui da je majka uglavnom sama odgovarala na svoja pitanja, Melita je na ovo posljednje uspjela
ubaciti odgovor i rei joj da ju je nazvala kako bi joj rekla da im je ovdje super.
- A gdje je Miron, zato se i on ne javi?
- s Liptusom je kod njegove kue, a ja sam u mjesnom uredu, jer ovdje imaju samo jedan telefon...
- Dobro, dobro, sunce mamino. Je li vam tamo dosadno, sanjkate li se, ili, to?
- Malo se sanjkamo, tako...
- Nije mi drago to se sanjkate po ovoj hladnoi i snijegu, zna, duo...
- Dobro, mama, ali po emu emo se sanjkati ako ne po snijegu?
- ... i nemojte vie izlaziti iz kue, molim te, jako te molim, to bi mi bilo najdrae.
- Samo smo se nekoliko puta prosanjali...
- Ne, ne, nemojte vie. Malo igrajte ah, to je prava igra za zimske dane, ili ono, ovjee, nemoj se
ljutiti, tako nekako, pa ima toliko lijepih igara osim sanjkanja, zar ne?
- Da, mama, ima. Smijemo li malo itati prie?
- E, to, to, itajte samo prie. A kada ete kui?
- Ne znamo. Cesta je zatrpana snijegom i autobusi ne voze, o tome si valjda ula na radiju...
- Jesam, ula sam, to me i brine jer ne mogu ni ja k vama, a tako bih eljela.
- Nemoj ni pokuavati, mama, kaem ti. Ti i tata nita ne brinite za nas. A sada bismo morali
prekinuti...
- Dobro, jo sam samo htjela rei...
- Mama, zaista, sada bismo...
- ...samo pazite, one tople...
Krc! Veza se prekide. Melita je prekidau malo pomogla kaiprstom.
Izila je iz mjesnog ureda i pourila u Ribarsku ulicu. Tamo je zatekla Mirona i Eukaliptusa. S njima

je bio i Halsz Andrs. O neemu su priali, ali im je Melita otvorila vrata, prekinuli su razgovor.
***
Halsz Andrs je doao odmah iza Mirona i Eukaliptusa, dok je Melita bila u mjesnom uredu.
- Jeste li uli novosti? - zavikao je s vrata.
- Kakve novosti? - zapita Miron.
- O duhu, ovjee!
- O kakvom duhu?
- U movari! Vidjeli su ga Horvat i Adamovi!
- Ma, hajde! Jesu li razgovarali s njim?
- Samo se ti rugaj, ali oni su ga vidjeli, kaem vam!
- Kako je izgledao? uo sam da se duhovi vole ogrnuti bijelom plahtom. Ta im je navika, kau neki, u
njihovoj duhovskoj krvi.
- Horvat se zakleo majkom, a on se tako lako ne zaklinje.
- Gdje su ga vidjeli? - zapita Eukaliptus. Bio je ozbiljan i napeto je sluao ono to je priao Andrs.
- Na Kleshtu. Nosili su hranivo u hranilite, a onda su ga ugledali. Ba kod hranilita. Bio je velik i
bijel, vjetar je oko njega lamatao i vijorio skutove ogrtaa. Zna ve kakvi su duhovi. Oni su pobacali sve
to su nosili i pobjegli. Do kue su veslali kao ludi.
Tog se trenutka na kunim vratima pojavila Melita, pa je Miron Andrsu dao znak da prestane priati
o duhu. Melita je zatim ispriala Mironu o svom razgovoru s majkom, prenijela mu sve njezine poruke i
upoznala ga da je malo pomogla prekidau da prekine vezu.
Sto se tie prie o duhovima, valja rei da Miron ni najmanje nije povjerovao u nju. To se ne bi
moglo rei i za Eukaliptusa. Njega je vijest o duhu prilino uzdrmala.
- uj - ree Mironu kad su ostali nasamu - i prole se godine prialo o duhu, to mi je rekao Farkas.
Vidjeli su ga neki ribari. A pojavljivao se i prijanjih godina. Ne mora meni vjerovati, moe pitati
svakoga u Kopaevu, svi e ti to rei.
- To bi onda morao biti neki vrlo star duh, s dugom sijedom bradom.
- Ja ti ozbiljno govorim, a ti kako hoe. Najee su ga viali zimi, ali se pojavljivao i u druga
godinja doba. Uope se tome ne mora podsmjehivati, kaem ti.
Kad su prestali priati o duhu, Miron je na njega i zaboravio.
Objedovali su u Zlatnoj udici. I toga je dana bilo vrlo hladno, pa je Miron pomislio da bi bilo bolje
kad bi Melita i danas ostala kod kue. Zato joj je rekao:
- Zna, seko, objed je u Zlatnoj udici bio odlian, ali ja ipak stalno mislim na one tvoje palainke i
prepeenac sa unkom.
- I ja - odmah se prikljui Eukaliptus. - Onakve palainke jo nikada nisam jeo.
Melita se sva zajapurila od pohvale. Pristala je da i danas ostane kod kue i da bude domaica.
Natovarili su amac hranivom i zaveslali prema Poljani. Na tom otoku juer nisu bili i ivotinje su
sigurno izgladnjele. I zaista. Sve su hraniljke bile prazne. U jednom su hranilitu zatekli jelena i etiri
koute. Kad su se pribliili s naramcima sijena, ivotinje su se povukle samo nekoliko koraka, a zatim,
kad su hraniljke bile napunjene, vratile se i navalile na sijeno, ne ekajui ak ni da se djeaci udalje.

Zaveslali su prema Crnoj Gredi.

Voda je bila mirna i bistra. Vidjelo se dno obraslo blijedozelenom travom, mjestimino pokriveno
komadima trula drveta i kamenjem s naslagama mulja. Tu i tamo bljesnula bi riba i hitro mugnula medu
trsku ili se izgubila pod kladom, u mulju. Uz jednu mrku kladu Miron je zamijetio prilino veliku tuku.
Mirno je lebdjela u vodi, tek malo treperei perajom. Oekivala je plijen. U tom okoliu njezina su se
smedastozelenkasta leda jedva razaznavala. Miron lagano uroni veslom u vodu, ali oprezna grabljivica na
vrijeme osjeti njegov pokret i poput munje zavijuga tijelom i nestade pod kladom.
Eukaliptus je prestao veslati i promatrao to Miron radi. Kad je tuka pobjegla, on ree:
- Ima jedan zanimljiv i jednostavan nain kako se tuka moe loviti zimi, kad se voda zaledi.
- Koji je to nain?
- One se esto zadravaju izmeu leda i nezaleene vode pod njim, tu valjda ima najvie kisika. Pod
ledom se moe lako zamijetiti, kao u akvariju. Potrebno se samo priuljati tome mjestu i uicom sjekire
lagano udariti po ledu. Od pritiska koji nastane tuka se oamuti, pa moe raditi s njom to god hoe.
- Ali ona je pod ledom, rekao si. Kako e je izvui odatle?
- Jednostavno razbije led i pokupi je.
- Je li takav lov doputen?
- Mislim da nije. Ali tuka je grabljivica, pa se na to ba i ne pazi. Mnogi ih tako love zimi, i to mi je
priao stari Farkas. Meso im je veoma ukusno.
- To znam, jeo sam ga vie puta.
Ve se poeo hvatati mrak kad su zavrili s punjenjem hraniljki na tome otoku. Prenosei naramke
sijena od obale do hranilita ve su bili utabali stazu u snijegu i mogli su se dosta brzo kretati. Poli su
prema amcu.
A onda grune puka. Sasvim blizu.
Stali su kao ukopani.
- Jesi li uo, Liptuse?
- Kako ne bih uo, ovjee! - apne Eukaliptus. - Jo mi bubnjii podrhtavaju.
- Bilo je sasvim blizu, ini mi se.
- Da, iza onog grmlja.
- Hajdemo pogledati!
Kad su poli prema grmlju iza kojega se uo pucanj, otuda izae ovjek i poe prema njima.
Prepoznali su ga. Bio je to Lvay. Svukao je rukavice i desnom rukom pokuavao zavezati dva kraja
maramice oko lijevog zapea i ake.
Ruke su mu bile krvave, lice upalo i blijedo.
Pritrali su mu koliko su bre mogli.
- Jeste li ranjeni? - zapita Miron prilino glupavo, jer se lijepo vidjelo kako ovjeku s prstiju kaplje
krv.
- Da - protenje Lvay. - Imate li maramicu?
- Evo, odmah! - djeaci mu ponude svoje maramice.

- Mirone, zavei preko ove moje - ree Lvay.

Eukaliptus je okrenuo glavu u stranu da ne gleda, a Miron je morao gledati jer je vezivao maramicu,
iako je i on osjeao da mu je loe. Pokuao je najprije da skine Lvayevu maramicu i da mu je bolje
zavee, ali Lvay iskrivi lice od bola i zastenje.
- Samo je ostavi tako kako jest! Svei svoju preko moje, kako sam ti rekao. I nemoj jako stezati.
Rekao je to ljutitim glasom, pa to Mironu nije bilo pravo. Pomislio je da nije u redu da se Lvay tako
ponaa prema njemu, jer mu on eli pomoi. Ipak je utio i inio onako kako mu je rekao. Uinilo mu se
da se Lvay malo pokajao zbog svoje grubosti.
- Oprosti, deko - ree osmjehnuvi se - malo sam nervozan, boli me.
- U redu je - nato e Miron. Dok je krajeve maramice vezivao u vor, dometne: - Taj koji je pucao
sigurno vas nije vidio.
- Hm, moda - promrmlja Lvay i ree jo neto, ali ga Miron nije razumio.
- A jeste li vi vidjeli njega? - zapita. - Jeste li ga moda prepoznali?
Lvay je nekoliko trenutaka utio. Kad je Miron dovrio s vezivanjem, on jo malo krajeve maramice
pritegne zubima i desnom rukom.
- Mislim da me vidio - ree napokon. - A vidio sam i ja njega. Ali ga nisam prepoznao, ne, nisam.
Pucanj je doao iza onog drveta, vidite li ga? Bilo mi je ostalo jo malo sijena, pa sam se zaustavio kod
ovog otoka da ga ostavim u hranilitu. Bilo bi smijeno da ga vozim natrag u Kopaevo. Evo, vidite,
ovuda sam poao dolje, k svom amcu. Tada je zapucao.
Dok je to govorio, pokazivao je prtinu u snijegu.
Taj koji je pucao jo je na otoku - ree Miron i nehotice se osvrne. Nije mu ba bilo ugodno to
saznanje. - Ja ipak vjerujem da vas nije namjerno, to mislite?
- Ne znam. Ali sve nekako mislim da je bilo namjerno.
- Da ga potraimo? - ohrabri se Miron. - Ipak bi mu valjalo pokazati to je uinio.
- Ne! - brzo odbije Lvay.
- Zato?
- Zato to on ima puku, a mi nemamo.
Djeaci se najeie. I na Lvayu se vidjelo da bi se najradije to prije udaljio s toga mjesta.
Neprestano je pogledavao u smjeru onoga drveta iza kojega je vidio napadaa.
- Najbolje da mi idemo kui - javi se Eukaliptus.
- Ve je mrak. A i vama sigurno treba bolje previti ranu.
- Da, ima pravo - prihvati Lvay. - Nemamo ovdje to traiti.
- Biste li ga ipak po neemu mogli prepoznati? - jo jednom zapita Miron. - Po odjei, ili tako neto?
- Ne, ne znam, zaista.
- Jer - nastavljao je Miron - ako je namjerno pucao u vas, onda je to krivino djelo, ne? Morali bismo
ga prijaviti.
- Dakako da je krivino djelo. Ali... ne, ne bih ga mogao prepoznati, to nikako. Bio je tamo, iza
drveta. Samo sam vidio... ah, nita - odmahne rukom.

- Recite samo - dahne Eukaliptus.

On ne ree nita. I dalje je gledao u ono drvo.
- Sto ste vidjeli? - potakne ga Miron.
- Pa... uinilo mi se da je onuda, vidite li, izmeu ona dva grma, promaklo neto bijelo, poput oblaka
bijele magle, ili... plahte - ree napokon Lvay. Upiljio je pogled u jedan od ona dva grma i Eukaliptus se
strese pri pomisli da bi ovoga asa otuda doista mogao izii netko ili neto poput oblaka bijele maglice
ili plahte. - Promaklo je poput sjene izmeu onoga grmlja, sunulo prema drvetu i jednostavno nestalo.
- Nestalo, isparilo? - priupita Miron.
- Da, tako nekako. Ili je zamaklo za drvo, ne znam. Nisam u tom trenutku mogao obratiti punu
pozornost, ta bio sam ranjen. A uli ste i za sve one prie...
- Bijelo, kaete? - proape Eukaliptus.
- Lepravo i bijelo, tako bih ga opisao.
Eukaliptus znaajno pogleda Mirona, kao da je htio rei: Jesam li ti rekao, a, to sad kae? Usne
su mu bile blijede i suhe, poluotvorene.
Pohitali su k obali. Lvayev amac bio je skriven u trsci, uz jedno trulo drvo dopola izvaljeno u vodi,
pa ga zbog toga nisu primijetili kad su pristajali uz obalu.
Miron je sjeo s Lvayem, a Eukaliptus ih je slijedio njihovim amcem. Veslali su punom snagom i
uskoro ugledali svjetlo u pristanitu.
Pomogli su Lvayu da izie, privezali amce u pristanitu i zaputili se kui. Nakon nekog vremena,
kod kue, Eukaliptus ree da bi bilo dobro da o svemu tome obavijeste predsjednika Vuevia.
Odmah su krenuli u Dom, oekujui da e ga tamo najprije nai.
Tako je i bilo. Sasluao ih je veoma pozorno, postavljajui s vremena na vrijeme pokoje pitanje. Kad
su zavrili s pripovijedanjem, pozvao ih je da s njim pou k Lvayu. On je s nekim svojim roakom ivio
na kraju Ulice Kis Ferencza. Eukaliptus je usput rekao Mironu da je taj roak sin Lvayeva brata, ili tako
nekako.
U blizini Lvayeve kue osjetili su nepodnoljiv smrad koji je dolazio od svinjaca. Vuevi ih upozna
da se Lvay bavi uzgojem svinja i stoke i da je jedan od najbogatijih ljudi u selu.
Predsjednik pokuca na vrata. Otvorio im je taj Lvayev roak. Bio je to snaan momak od jedno
dvadeset i pet godina, raupane kose i irokih, lopatastih aka. Stalno je drao poluotvorena usta, a oi
su mu malo bjeale u stranu.
On im ree da je njegov stric otiao saonicama u grad da mu previju ruku.

JEDANAESTO POGLAVLJE
Usnulo je Kopaevo, zamro svaki zvuk u Zlatnoj udici. U dnu sela laveom se javi pas, tek toliko
da da glas od sebe, a potom se odmah uvue u daanu kuicu i skutri u slami.
Duboki muk vlada u movari.
U kopaevakom pristanitu miruju amci. U nekom se jo vidi zaostala rukovet sijena ili rasuta
pregrt kukuruzna zrnja.
Mjesec zaviri u sobu u potkrovlju visoke prizemnice u sredini sela. Soba je namjetena tekim
hrastovim namjetajem i ukraena lovakim trofejima. Za stolom sjedi predsjednik Vuevi. Pred njim je
rasklopljena biljenica, kraj nje stolna svjetiljka. Ve devet godina Vuevi u svoj Lovaki dnevnik
upisuje sve dogaaje koji imaju neko znaenje za Lovako drutvo. U tih je devet godina svojim finim
uspravnim rukopisom ispisao etiri podebele biljenice. Ova pred njim je peta. Uzme je sa stola i
nasumce rasklopi. Tamo je pisalo:
Danas smo imali dobrovoljnu radnu akciju. Odazvao se velik broj lanova Lovakog drutva.
Ureivali smo dvorite i unutranjost naega Doma. Na sastanku Upravnog odbora Drutva
zakljueno je da emo u iduu subotu okreiti proelje Doma.
Odstrijelili dva srnjaka: jednog nerazvijenog, 5 kvruljcima umjesto rogova, i jednog prestarjelog,
takoer zakrljalih rogova.
Na Ataru nali uginulu divlju krmau. Nije imala tragova ranjavanja, pa se moe zakljuiti da se
ovdje radi o bolesti ili trovanju. Pozvali veterinara, koji je uzeo uzorke i poslao u laboratorij na
ispitivanje.
Trei dan uzastopno pada kia. Drava naglo raste. I u movari se razina vode od juer poela
podizati. Poduzimamo mjere radi premjetaja divljai na mjesta osigurana od poplava.
Prelistao je nekoliko listova i zaustavio se kod onih na koje je upisivao dogaaje koji su se zbili
krajem prole i poetkom ove godine. S obzirom da je bio tek prvi mjesec, u dnevniku nije bilo mnogo
toga napisano.
Danas su roditelji Slavka Rupnika prijavili da se njihov sin od prekjuer nije pojavio u kui. Neki
su ga vidjeli da je otplovio u rit, pa je potraga usmjerena na movaru. Pronaen je na otoiu u
Sarvakoj bari i odmah prebaen u bolnicu zbog smrzotina. U bunilu je govorio o bijelom duhu.
Odrali smo godinju skuptinu Drutva, a poslije smo imali zakusku u ((Zlatnoj udici" . Naveer je
na lan Lszl Lvay, u pripitom stanju, izazvao izgred.
Opet su poele kruiti prie o duhu u movari, kao to se to prialo i prijanjih godina. Neki tvrde
da su ga i vidjeli, ali ga ne mogu opisati niti rei bilo to odreenije.
Zbog duboka snijega i zahlaenja Upravni odbor je odluio da se pone s prihranjivanjem
ivotinja u ritu. Javilo se mnogo dragovoljaca, veinom mladei, a prikupljene su i znatne koliine
hraniva. Zoltn Varga sa svojim je prijateljem danas na Crnoj Gredi pronaao ustrijeljena srnjaka.
Bio je pokriven snijegom u neposrednoj blizini hranilita broj 2, nedaleko trane kolibe. Srnjak je
ubijen samom. To je po svoj prilici djelo lovokradice.
Ma Pere Feldu pronaao je Tibor Blakovi glavu jelena lopatara, bez rogova, koji su bili nasilno
odstranjeni. Truplo ivotinje nije pronaeno, a niti bilo kakvi tragovi po kojima bi se do njega moglo
doi.

Odloio je biljenicu i zamislio se. On nije vjerovao u bijelog duha, a, opet, nije se mogao ogluiti na
sve te prie koje o njemu krue po Kopaevu i okolnim selima. Neki su ga vidjeli. Opisuju ga kao visoku
ljudsku priliku, svu u bijelom. Pojavljuje se iznenada i kree se veoma brzo, beumno, i kao da lebdi
iznad zemlje. Poblii opis nitko nije mogao dati, jer bi ta udna pojava trenutano nestajala, kao da se u
trenu raspline.
Vuevi uzdahne, uzme olovku i pone pisati:
Kopaevo, 20. sijenja Danas su Zoltn Varga i njegov prijatelj Miron, raznosei hranivo na
Crnoj Gredi, uli pucanj. Kad su poli prema mjestu s kojega je pucanj dopro, ugledali su Lszla
Lvaya, lana Upravnog odbora naega Drutva. Bio je ranjen u lijevu ruku. Prema iskazu dvojice
djeaka Lvay im je rekao da je pucanj doao iz smjera neke bijele pojave, koju je u taj mah ugledao
kako se kree iznad snijega. O svemu sam iste veeri telefonom obavijestio policiju. Na mjestu
dogaaja nisu pronaeni nikakvi...
Tu je zastao. Odloio je olovku i odgurnuo biljenicu. To sam ih zaboravio pitati , mrmljao je. A to
bih svakako morao znati zbog potpunosti izvjetaja...
***
Mjesec je zavirio kroz prozor i u Ribarskoj ulici 121. Tu je, nedaleko prozora, osvijetlio dva kreveta,
a u svakome po jednog usnulog djeaka.
Miron spava junaki, die duboko i pravilno.
Mada je Eukaliptus prije nekoliko dana rekao Meliti da djeaci od trinaest godina ne hru, on, bogme,
ipak, s vremena na vrijeme, malo zahre.
U dnu sobe, nedaleko kaljeve pei, u krevetu iza paravana lei Melita. Veeras joj san dugo ne dolazi
na oi. Razmilja o svemu i svaemu. Najvie o svojim lutkama.
Ve je u petom razredu, a jo se... hm, jo se igra lutkama. Ni sama ne zna je li to normalno. Ili bi ih,
moda, trebala odbaciti? Kao ona djevojica u jednoj knjizi, koja je, kad je malo odrasla, noicama
rasporila svoju lutku. Ma kako je to samo mogla, pitala se Melita. Tako neto Melita nipoto ne bi mogla
uiniti. Ona i sada voli sve svoje lutke i nikada ni jednu nije odbacila. Jo ima i svoju Ilonkicu i Hildicu i
...ma, sve! Neke su ve prilino stare. Zapravo, sve su ve prilino stare, jer joj otprije dvije-tri godine
za roendan vie ne poklanjaju lutke. Misle da je ve odrasla.
San je ipak malice dotakne svojim pauinastim prstima. Kao da joj se nekakva plavkasta maglica
provukla ispod sklopljenih oiju i pomilovala je po vjeama i trepavicama. A onda odmah, poslije
jednog aska, maglica se razrijedi i ona ugleda samo mrak. Otvori oi i razaznade okvir prozora. Stakla
su blistala pod mjeseinom.
Eukaliptus opet malo zahre... uhhhrrr... uhhhrrr... Melita se istiha nasmije. Djeak se pomakne i
hrkanje odmah prestade.
Mjesec se sasvim lijepo vidi kroz prozor; njegovi tamni i sjajni dijelovi. Nekada su joj priali da je
ono na Mjesecu lovac to klei na jednom koljenu i niani iz puke. Kad se dobro zagleda, uini joj se da
bi ono ba i mogao biti lovac. Ali je ipak teko u to povjerovati, ta to bi lovac radio na Mjesecu! U to
bi on nianio, kad su na televiziji lijepo rekli da na Mjesecu nitko ne ivi. Ona isto tako u kupaonici, kad
se zagleda u keramiku ploicu, onako kroz trepavice, moe na toj jednoj jedinoj ploici vidjeti mnoge
likove - i princezu s dugom zlatnom kosom, i djedicu bijelih brkova, i konja u propnju, i zeia kako
gricka list salate. I jo mnoge druge likove. to god ona poeli vidjeti, to se odmah stvori na keramikoj
ploici. A im malo izotri pogled ili bolje otvori oi, svih tih likova u mahu nestane.

Sad je san malo ozbiljnije dotakne. Lutke postadoe prozirno plave. I princeza, i starac bijelih
brkova, i zei s listom salate, i konj u propnju, sve se te slike odjednom pojavie pred njezinim oima,
pa se onda nekako razvodnie i omekae. Uini joj se da u daljini uje kripanje snijega... ali, ne, to
zei lupka apicom o apicu da se ugrije.
Ne, nije to zei, trgne se Melita. To netko kuca na njihov prozor. Otvori oi i pogleda kroz prozor.
Mjesec je jo bio na svome mjestu i lovac je kleao na jednom koljenu i nianio. Ali jo netko je pod
prozorom. Mjesec ba kao da mu se ugnijezdio na ubari. Posjetilac je kucao o staklo.
Djeaci su vrsto spavali.
Melita se iskobelja ispod pokrivaa i dotapka do Mironova kreveta. Malo ga prodrma za rame.
- Mirone, probudi se! - apne.
Nita.
- Hajde, Mirone, probudi se! - Povue pokriva s njega, ali Miron ga zgrabi i ponovno navue preko
glave. A onda, kao da se predomislio, naglo ustade i sjede u postelji.
- Zato ne spava, seko?
- Netko kuca na prozor, pogledaj!
Miron pogleda kroz prozor. Onaj ovjek je i sada stajao tamo i kucao, a mjesec mu se, poput utog
balona, sa ubare skotrljao na rame.
- Probudit emo Liptusa - ree Miron i prie prijateljevu krevetu. - Liptuse! Liptuse! - pozove ga.
Djeak se brzo probudio. Miron mu pokae na prozor. On odmah prepozna posjetioca.
- To je predsjednik Vuevi - ree.
Ustade i otvori prozor. Tamo je doista stajao predsjednik Lovakog drutva.
- Odmah u vam otvoriti vrata!
- Ne, ne treba - odbije Vuevi. - Samo bih vam htio postaviti jedno pitanje, radi izvjetaja koji
sastavljam.
- Izvolite!
- Kad ste na Crnoj Gredi uli pucanj i ugledali ranjenog Lvaya, je li imao puku?
- Tko, Lvay?
- Da.
- Nije - ree Eukaliptus.
- Je li odmah poao s vama u amac?
- Jest - odgovori Miron - im sam mu zavio ruku. Ja sam veslao, jer on nije mogao zbog ranjene ruke.
Za nama je veslao Liptus u naem amcu.
- Dobro. A tamo, kad ste ga ugledali, je li bilo jo kakvih tragova, osim njegovih i vaih?
- ini mi se da nije - ree Eukaliptus nakon kratkog razmiljanja, a Miron dometne:
- Nije bilo ljudskih tragova, mislim, ali je bilo mnogo ivotinjskih, jer je to mjesto dosta blizu
hranilita. To se moe i sutra provjeriti.
Vuevi je zamiljeno lupkao prstima po okviru prozora.

- Ne moe - napokon odmahne. - Do sutra se mogu napraviti novi tragovi, a mogu se i stari izbrisati.
Zato sam vas i doao pitati jeste li onda vidjeli jo ije tragove osim njegovih.
- Ne, ne, nije ih bilo - i dalje je govorio Miron. - Ali ipak ne bih dao ruku u vatru za to. Meu
mnogobrojnim ivotinjskim tragovima, mogue je da je i bio jo koji trag ovjeka, ali mi na to nismo
obraali pozornost.
- Da, da, sasvim razumljivo - odobravao je Vuevi.
- Ako su bili samo Lvayevi tragovi - tiho e Eukaliptus, kako ga Melita ne bi ula - onda, mislite,
moda je bio duh... jer on ne ostavlja tragove.
Predsjednik kao da je preuo te njegove rijei. Samo je rekao:
- Oprostite to sam vas probudio. Hoete li sutra na otoke?
- Hoemo - odgovorie djeaci uglas, a Melita brzo dometne:
- I ja u s njima!
- Samo vie nipoto nemojte zanoiti u movari - opomene ih Vuevi pomilovavi Melitu po kosi. Svakako se vratite kui prije mraka.
Pozdravili su se i Vuevi je otiao. kripanje snijega pod njegovim koracima postajalo je sve
udaljenije i na kraju se vie nije ulo.
Zatvorili su prozor i svatko je poao u svoju postelju. Eukaliptus je usput ubacio nekoliko komada
drveta u pe, iz koje izletje snop iskra i zauje se veselo pucketanje.
To su mali, domai, pomislila je Melita penjui se u svoj krevet.
****
Mjesec je zastao u kronji vrbe na Crnoj Gredi. Sjajno srebrnasto lice naslonio je na snijegom
pokrivenu granu i zagledao se pod vrbu.
Dolje je lisac upravo uinio nekoliko nespretnih skokova kroz dubok snijeg i doskoio k stablu, gdje
je snjeni pokriva bio najtanji. Sjeverac je hladnim dahom dahnuo s movare, pa se mudrija, drhturei,
stisnuo uza stablo, zaklanjajui se od bockavih ledenih iglica. Sjedne na kitnjasti rep i glavu podigne
prema mjesecu. Gubica mu se nabra i on istiha zarei, kao da je u blizini nanjuio rtvu. Bljesnue bijeli
onjaci.
Neki zamaman vonj dopre odozdo, iz grmlja. Lisac napregne njuh ne bi li uhvatio jo koji daak to
donosi blaenstvo mirisa i razbuktava nadu u slastan zalogaj, ali je vjetar malaksao.
Ipak... ipak... Opet ga zagolica u nozdrvama. Napravi nekoliko skokova u smjeru iz kojega je vjetar
donosio taj neodoljivi vonj. Osjetio ga je sada malo jae. Imao ga je u njuci, u svakoj nozdrvi. Nee ga
sada vie ispustiti ni po koju cijenu. Prigne glavu do snijega, polegne njuku sasvim uz hladnu povrinu,
pa iznenada odskoi. Tu je, napokon. Krvava mrlja u snijegu. Samo kap krvi, ali vonj koji se irio okolo
bio je nepojmljivo jak, prodirao u svaku ilicu, potresao svaki ivac, tjerao slinu niz gubicu.
Halapljivo zagrize okrvavljeni snijeg i proguta - vodu. Strana mu glad razdire utrobu. Kad mu hladni
gutljaj prostruji drijelom, sve se u njemu pobuni. Podigne glavu prema mjesecu i zalaje, zapaue -pau!
pau! pau! - isprekidano i bijesno, a u tom se laveu osjeao sav oaj to ga je ispunjavao, strano
prokletstvo gladi koje ga je potresalo posljednjih dana.
Prekjuer je progutao sitnog poljskog mia i to je bilo sve, ni izdaleka dostatno da smiri neizdrive
greve u elucu.

Opet prilegne uz snijeg i skoi. I opet ulovi onaj divni vonj. Nepogreivo doskoi do nove krvave
mrlje i u jednom zalogaju prodere snijeg obojen krvlju.
Uini mu se da vonj koji sada osjea ne dopire samo od te krvave mrlje. Evo, opet prodire u nj to
slatko blaenstvo, taj snani vonj, mada je polizao i mjesto u snijegu na kojemu se nalazila krvava mrlja.
Povjetarac je sada umjereno pirkao od grmlja. Lisac je po svome nagonu osjeao da je izvorite toga
vonja u grmlju. Ne obazirui se vie na nekoliko krvavih tragova, koje je po jakoj mjeseini ak mogao i
vidjeti u snijegu, pone skakati prema grmlju, nakostrijeene hrptenjae i rairenih nozdrva, ostavljajui
iza sebe trag sline to mu se cijedila iz gubice.
Tamo, pod grmljem, bijae snijegom pokriven humak. U jednom se skoku nae na njemu i apama
poe divlje raskopavati snijeg. I ve je otrim pandama zagrebao po dlakavoj, smrznutoj koi, a odmah
zatim njukom uroni u otvoreno meso, dublje, jo dublje, osjeajui kako mu se naslada i nezamislivo
blaenstvo razlijevaju utrobom.
Konano, u dubini trupla, gdje se jo zadralo malo ivotne topline, zagrize meko, ukusno meso.
Trgao je i gutao, ne stiui savakati otkinute komade. Prednjim je apama razgrtao rastrgano miije,
traei ono to je najukusnije, najmeke.
Odjednom podie glavu. Kroz plimu mirisa to ga je preplavljivala i grijala mu utrobu, do njegova
istanana njuha dopre neto strano, neto od ega treba bjeati, bjeati, bjeati. Prestao je vakati. Iz
eljusti mu je visio iupani komad jetre. Tada ga ipak proguta i osvrne se u smjeru vjetra.
Ugledao ga je.
Stajao je tamo, na svoje dvije noge, visok i grozan pod mjeseinom. On, najmudriji od mudrih,
najstraniji od stranih, najkrvoloniji od krvolonih!
Lisac divlje istrgne jo jedan zalogaj, iupa ga bijesnim trzajem, pa podvije rep i odskoi s trupla,
dok mu se krv cijedila niz gubicu. Napravi jo dva-tri skoka, pa zastane; zarei. No onaj je sigurnim
korakom nezaustavljivo kroio prema njemu. ivotinja se iskesi i zalaje. Ali, kad vidje da onaj skida
puku s ramena, lisac dugim skokovima, koliko je to snijeg doputao, zagrabi prema umi i ubrzo nestade
iz njegova vidokruga. Tu se skloni u grmlje i pone oblizivati okrvavljene eljusti. udnim je oima
pogledavao u smjeru grmlja, gdje mu je tako nasilno prekinuta gozba. U pogledu mu je titrao plamen
Onaj doe do trupla. Nekoliko je trenutaka stajao nad njim kao da o neemu razmilja. Zatim klekne
na jedno koljeno. Na mjeseini bljesne otrica noa.

DVANAESTO POGLAVLJE
Kad je sutradan poslije doruka Miron rekao da e poi vidjeti je li Slanina ozdravio, Melita ga samo
znaajno pogleda i zaklima glavom. Na bratovu je licu vidjela malo rumenila i zbunjenosti, pa je iz toga
zakljuila da zanimanje za prijateljevo zdravlje nije jedini razlog njegove iznenadne elje da ga posjeti.
Poznaje ona njega dobro i sada je tono znala to se zbiva u njegovoj glavi.
- Ja sam juer vidjela Bakalara i pitala ga kako je debelom - ree. - Rekao mi je da je sa Slaninom
sve u redu, ali e jo danas leati, vie zato da bi se pravio vaan pred onom Bakalarevom roakinjom.
Ba to je bocnulo Mirona u pravo mjesto. Da ori i gori, sada bi on morao poi.
- Ipak u skoknuti da ga pogledam, seko. Vidjet u treba li mu to, pa zna da je on iz nae druine. I
zna da smo se zarekli da emo jedan drugome pomagati, pa, zna, i ti si polagala zakletvu kad smo te
primali u druinu.
- Znam, znam.
Dogovorili su se da Miron poe sam, a Eukaliptus e za to vrijeme napuniti amac hranivom, kako bi
odmah poslije objeda mogli krenuti u movaru. Poslije toga e skoknuti u mjesni ured i nazvati roditelje u
Kormoranu i obavijestiti ih da je kod kue sve u najboljem redu.
Dok njih dvojica budu izbivali, Melita e pripremiti sendvie. Tako se Miron zaputio u Ulicu Petfi
Sndora. U njemu je prije nekoliko dana proplamsala tiha vatrica. I sada je njezinu ugodnu toplinu
osjeao negdje duboko u sebi. A tu su vatricu zapalila ona dva sjajna oka iza naoala, koja je neke veeri
sreo u kui lovouvara Kovaevica.
Prole je noi puhao povjetarac, koji se s vremena na vrijeme pretvarao u vjetar. Dolazio je odozgo,
sa sjevera, iz smjera tikvekih uma. Jutros je ak i ojaao. Tu i tamo sruio bi snijeg s grane i grana bi se
uspravila odahnuvi, ili bi zazvidao u rodinom gnijezdu prkosno savijenom na vrhu erma seoskog
bunara. Miron je navukao kapu preko uiju i podigao ovratnik, stegnuvi ga izvana alom.
Nije osjeao studen niti je uo zvidanje hladnog sjeverca. Mislio je samo na trenutak kad e opet
ugledati one oi.
Kad su se malo pred njim otvorila vrata i on ih doista ugledao, ona se vatrica u njemu naglo
rasplamsa, razbukti, a nekoliko njezinih plamenova lizne mu obraze i oni se poteno zaarie.
- Zdravo! - pozdravi ga Aranka i osmjehne se kako bi ga malo ohrabrila. Jer, na Mironovu licu se
zbunjenost vidjela tako jasno kao da je nacrtana.
Uz osmijeh ile su i dvije ljupke jamice na licu, a prema tome je Miron oduvijek bio slab.
- Ovaj... zdravo... - jedva je uspio sfrfljati.
- Ovaj... kako si... oponaala ga je djevojica

drei otvorena vrata.

Miron je tu stajao i izgledao prilino glupavo. Samo je gledao to divno udo pred sobom.
- Kako je Slanina?... - napokon promuca.
- Molim? - Aranka ga nestano pogleda i smijucne se. - Zar nisi dorukovao?
- Nisam... ovaj... jesam...
- No, ui. A to se tie slanine...
- To je moj nadimak, to se pravi blesava! - ree Slanina koji se tog trenutka s Bakalarom pojavi u

predsoblju. Bio je jo u pidami. On se u ovoj kui sasvim udomaio. - I nemoj zafrkavati toga jadnog
deka, jesi li me ula!
Miron je kaput, al i kapu objesio na vjealicu u predsoblju. Debeloga bi najradije zgromio. Ponaa
se kao njegov zatitnik, ma molim te! Miron nikada nije bio niti elio biti u ulozi neijeg tienika, ta
uloga vie pristaje djevojicama. On se i sam zna zatititi kada to zatreba. A ova napuhana bava tako se
nadmeno i samouvjereno postavlja prema njemu kao da je on neki klinac kojega treba braniti, kojemu
treba pomoi, kojega treba primiti za ruicu i priprijetiti odraslim djeacima da ga ne zadirkuju.
A time je samo elio sebe uzdii u Arankinim oima, znao je to Miron vrlo dobro.
- Ozdravio si, debeli? - ree nastojei prikriti bijes.
- Sasvim! Kao da nikada i nisam bio bolestan. Ovdje su me dobro njegovali, mogu ti rei. Pa zato
zahvaljujem, molim lijepo!
Razvukao je usta od uha do uha i pogledao Aranku, nato mu ona isplazi jezik i ree:
- Predobro misli o sebi. I za svaku drugu bijedu uinili bismo isto.
Slanina prijee preko njezinih rijei.
- Tako da emo ve sutra u nove akcije - ree. - Ovaj mravi momak i ja. Jer mi smo sada prilino
poznati u ovom selu i okolici, to ti je valjda poznato.
Iz tih je rijei Miron zakljuio da mu Bakalar jo nije ispriao pravu istinu o njihovu pothvatu, pa
debeli i sada lijepo ivi u uvjerenju kako je postao junak, no, lijepo! On e mu sada pljusnuti pravu istinu
u lice, ovdje, pred Arankom, pa neka se onda junai i kooperi! Taman zausti da mu to kae, kadli
primijeti kako mu mravi Bakalar daje znakove da uti.
Dugo se Miron zadrao u kui lovouvara Kovaevia. Slanina se cijelo vrijeme drao nadmeno i
neprestano se hvastao.
Napokon Miron ree:
- E, pa, ja bih morao ii.
- Moram i ja u samoposluivanje po groice - spremno doeka Aranka i ustane. - Idemo zajedno.
Mironu srce poskoi od radosti.
- ekaj, Aranka, i ja u s tobom - odmah se pokua utrpati Slanina.
Mirona preplavi val ljutnje, ali se u trenu razgali kad zau kako djevojica govori:
- Nee. Ti si jo u pidami, a ja moram poi ovog trenutka. Samoposluivanje se danas zatvara u
jedanaest sati, jo za deset minuta.
- Ma, brzo u ja - uurbao se debeli.
- Hajdemo, Mirone! - pozove Aranka i uhvati ga za ruku (oh!). - Moram mami donijeti groice za
kolae.
I tako izioe u svijetli zimski dan. Sjeverac je jo puhao, ali se sada Mironu inilo da nema hladnoe
u njegovim naletima, ve da, tovie, njegovo lice zapljuskuju valovi topline. No, tek prava ga vruina
obuze kad Aranka ree:
- Zna, Mirone, ne trebaju mi nikakve groice. To sam rekla samo onako, razumije?
Ma razumije, kako da ne! Razumije tako dobro da se upravo plai i povjerovati u to.
Rastali su se pred ZOO-muzejom.

Eukaliptus je ve bio utovario hranivo u amac. I Melita je pripremila sendvie. Umotala ih je u

papirnate ubruse i spremila ispod sjedala u amcu. Oboje su ga nestrpljivo oekivali.
- Kako je Slanini? - zapita Melita kad su poli prema Zlatnoj udici na objed.
- Dobro - trgne se Miron iz slatkih misli. - Ozdravio je.
- Je li, molim te! Ba lijepo od njega. Trebalo ti je dosta vremena da to vidi. Od devet do pola
dvanaest.
- Malo sam Aranku pouavao nepravilne glagole - osmjehne se Miron. - Ona je inae odlina
uenica, samo joj nepravilni glagoli ne idu najbolje.
- Ma, nemoj - zasmijulji se Eukaliptus. - A krajem polugodita ba je iz nepravilnih glagola dobila
odlinu ocjenu. Eh, kako se ta gramatika brzo zaboravlja!
Miron skrene razgovor na neto drugo.
U Zlatnoj udici su zatekli Lvaya. Sjedio je za stolom u kutu i objedovao. Sluio se samo desnom
rukom. Lijeva mu je bila umotana do lakta i visjela na zavoju oko vrata. Pitali su ga kako mu je, je li
ozljeda ozbiljna i kada e ozdraviti.
- Kost na sreu nije slomljena, ali e lijeenje ipak potrajati neko vrijeme - rekao je Lvay.
Poslije objeda su otili kui da se preodjenu i navuku ribarske izme. Nakon toga su se spustili u
pristanite, k amcu. Kad su se veslom otisnuli od obale, praskavo je zapucketala tanka ledena pokorica
to se uhvatila u priobalnom pliaku oko amca.
Voda je uz obalu bila potpuno mirna, ali se na otvorenom blago mrekala od oslabjelog povjetarca,
koji bi jo pokoji put slabano dahnuo sa sjevernih strana. Moglo se oekivati da e se, im se i taj
povjetarac ugasi, i na otvorenoj, dubljoj vodi, poeti hvatati led.
Odluili su da prije odu na Poljanu i popune tamonja hranilita, a zatim na Crnu Gredu. Tamo e se
morati zadrati due, jer ima vie hranilita.
Koji put bi s visine stidljivo prosinulo sunce, ija se toplina gotovo i nije osjeala.
Dok su na Poljani raznosili hranivo, Melita se bila malo udaljila od njih. Uskoro su je uli kako
doziva:
- Mirone! Liptuse! Doite ovamo!
Pobacali su sijeno koje su u tom trenutku imali u naramcima i pohitali u smjeru njezina glasa. Zatekli
su je pod nagnutom kronjom, jo vie iskrivljenom zbog teine snijega na granama, okruenu nekim
krupnim arenim pticama.
- Gledajte ove ptice - pokazivala je oduevljeno oko sebe. - Nita se ne boje. Ma, gledajte samo,
mogu ih dotaknuti.
Ptice su se ponaale kao najpitomije domae kokoi. U svojoj pitomosti gotovo su gurale djevojicu,
pri emu su izgledale neopisivo smijeno. Zabacile bi glavu iznad leda i pokuavale je kljucnuti, ali nita
nisu pogaale kljunom, a zatim, kao da ih glava pretee, zanjihale bi se, zanijele, a poesto i prevaljivale
u snijeg. Onda bi opet bilo mnogo muke dok bi se ponovno osovile na klecave noge i uhvatile ravnoteu.
Bilo je ukupno devet ptica, tri fazana i est fazanki. Fazani su imali prekrasno bljetavosjajno perje i
dug rep, a sve se to prelijevalo u sjajnim zelenim, plavim i arkocrvenim bojama. Fazanke su bile neto
sivlje i neuglednije i znatno sitnije od mujaka, ali su se i one ponaale isto tako neobino i nametljivo
kao i fazani.

Djeaci im prioe, ne znajui bi li Meliti trebalo pomoi ili se zajedno s njom smijati ovim veselim
pticama i nada sve smijenom prizoru.
Fazani se odmah okupie oko njih. ak se malo i nakostrijeie i poee zadizati krila, kao da se,
poput domaih pijetlova, spremaju na dvoboj. No svakog bi se trenutka neki od njih nespretno izvalio u
snijeg, pa zatim jo nespretnije ustajao, zanosei se i posrui. Usput su svejednako krijetali prodornim,
metalnim krikovima.
- Neto s njima nije kako treba - ree Eukaliptus.
- Moda su bolesni - razmiljao je Miron glasno - ili se tako ponaaju zbog hladnoe.
- Meni se ne ini da im je hladno. Da je tako, valjda bi barem malo drhturili, kako to ve rade kokoi.
A ovi ire krila i razbacuju se kao usred ljeta. epure se i koopere kao da su pijani.
- Da uhvatimo jednoga! - predloi Melita.
- Ne - odbije Miron - to ne smijemo.
- Nisam mislila da ga ubijemo, Mirone. Samo da ga ponesemo kui i da se malo igramo, a poslije da
ga pustimo.
- Ne. Bit e najbolje da ih rastjeramo, jer ako naie kakav lovokradica, taj nee imati obzira prema
njima, u to moe biti sigurna. Iskoristit e njihovo dobro raspoloenje, pohvatati ih i strpati u lonac.
Poeli su rastjerivati ptice. No one se poee ponaati jo jogunastije. Pokuali su ih zaplaiti
pljeskanjem i mahanjem, no to kao da je ptice jo vie uveseljavalo, pa poee krijetati i gurati djeake,
odupirati im se i postavljati se prema njima otvoreno izazivaki.
Ipak su ih nekako uspjeli rastjerati.
Kad su zavrili posao na Poljani, zaplovili su prema Crnoj Gredi. Tu se nije dogodilo nita posebno.
Napunili su hraniljke i rasuli dosta zrnja oko njih. Privezali su i sijeno uz podnoje nekolicine stabala, za
zeeve. U udubljeni su panj stavili nekoliko aka soli s ilovaom. Kad su zaveslali prema Kopaevu, s
Poljane im se rikom opet javi onaj bukavac. Htio im je, valjda, staviti na znanje da je jo tu i da junaki
prkosi i odolijeva hladnoi i samoi.
U slast su pojeli sendvie.
- Veeras bismo mogli posjetiti Farkasa - iznenada ree Melita.
Djeaci se pogledae. I malo se postidjee. Kako da to ni jednome od njih nije palo na pamet! ak ne
znaju ni je li Farkas otiao u bolnicu zbog noge ili je jo kod kue.
- Dakako - prihvati Miron. - Ti, Melita, ponekad mora misliti i za nas dvojicu.
Kod kue su svukli ribarske izme i u kaljevu pe natrpali drva. Zatim su se uputili prema kraju sela,
tamo gdje se Ribarska ulica spaja s livadama i umarcima, s nepreglednom bjelinom to se gubila u
sumraju zimskog predveerja. Tamo je, na kraju ulice, ivio Farkas sa svojom enom.
Oboje su bili kod kue. I oboje su se obradovali posjetu. Farkasa su zatekli kako drvenom ribarskom
iglom krpa mreu. Rekao im je da mu je, to se tie bolesne noge, sada bolje nego prije nekoliko dana,
pa, ako tako ostane, nee ni biti potrebe da prije proljea ide u bolnicu.
Poeljeli su mu da tako ostane i da se jo i pobolja, pa da nikako i ne mora u bolnicu.
Teta Jolika, Farkaseva ena, skuhala im je aj i iznijela slatke kolaie. Krkali su ih s uivanjem i
zalijevali ajem. Bio je to zaista odlian aj, veoma ugodna mirisa i okusa. Kad je Melita zapitala od
ega je pripremljen, teta Jolika joj je nabrojila nekoliko vrsta trava koje rastu tu, okolo. Sama ih je

nabrala, osuila i usitnila za aj.

No je lagano odmicala. Voljeli su sluati ribarske prie koje im je priao Farkas, ali je i on elio
doznati novosti koje su se u Kopaevu zbile u posljednjih nekoliko dana, otkako on nije izlazio iz kue.
Ispriali su mu kako su pronali ustrijeljena srnjaka i kako su njihovi prijatelji, Slanina i Bakalar,
pokupili i srnjaka i amac, emu se Farkas od srca nasmijao. Upoznali su ga i s dogaajem na Crnoj
Gredi i Lvayevim ranjavanjem, te s priama koje krue o duhu u movari.
Kad je Melita spomenula pijane fazane, Farkas je zamolio da mu potanko ispriaju sve o tim fazanima
- gdje su ih pronali, kako su se ptice ponaale i koliko ih je bilo.
- Zoltn - ree stari ribar kad je do kraja pozorno sasluao priu - idi odmah k predsjedniku
Vueviu i sve mu to ispriaj.
- To o fazanima?
- Da.
- Zar je tako vano?
- Vrlo je vano.
- Hoete li nam rei jesu li ti fazani bili bolesni ili promrzli? - priupita Miron.
- Po svemu sudei nisu bili ni bolesni ni promrzli - odgovori Farkas nakon kratke utnje, nekako
zamiljeno. - Oni su bili pijani u pravom smislu te rijei.
Pogledae ga zaueno.
- Vi se alite - ree Miron. - Ba pijani?
- Da, ba pijani. To je djelo lovokradica.
- Ali kako su ih opili? I zato?
- Nasuli su zrnje kukuruza u alkohol i ostavili da se dobro natopi i nabubri, a zatim ga prosuli tamo
gdje su pretpostavljali da e se pojaviti fazani. Ptice su sada gladne i ne biraju mnogo. Kad su se
nazobale alkoholom natopljena zrnja, jednostavno su se opile.
- I? to e poslije biti s njima, mislim, kad se otrijezne?
- Vjerojatno se nee nikada otrijezniti. eka ih prilino alosna sudbina. Dok su pod alkoholom, doi
e lovokradice i pokupiti ih kao bundeve. To je veoma nehuman oblik lovokrae. Idi, Zoltn, pouri i
obavijesti Vuevia. Moda te jadne ptice jo nisu zaglavile. Ako lovci poure, veeras bi mogli uhvatiti
lovokradice na djelu.
Zahvalili su Farkasu i teti Joliki na aju i kolaima i pourili u Dom.
Tamo su zatekli predsjednika Vuevia u razgovoru s dvojicom policajaca. Ispriali su im sve o
pijanim fazanima.
Nekoliko je lovaca odmah otilo po puke, a zatim su, s onom dvojicom policajaca, uskoili u amac
i zaveslali prema Poljani.
Nisu pronali lovokradice.
A ni fazane.

TRINAESTO POGLAVLJE
- Liptuse! - tiho zazove Miron.
- Molim? - Eukaliptus zastade.
- Samo hodaj, nemoj se zaustavljati. Neka Melita ide tako kako ide. Ne bih htio da i ona uje ovo to
u ti kazati.
- Dobro, priaj - ree Eukaliptus i poe prtinom.
Melita je koraala ispred dvojice djeaka. Pod rukom je nosila koaru punu mrkve i zobi pomijeane
s kukuruzom. O ramenu joj je visila Eukaliptusova izviaka naprtnjaa natrpana stonom repom
isjeenom na komade.
Za njom je iao Eukaliptus. Na lea je natovario veliku balu sijena, pa je, pritisnut tim teretom,
izgledao poput mrava koji vue leptirovo krilo. Odmah iza njega stenjao je Miron pod vreom punom
kukuruza u klipu.
- Kad smo neki dan bili ovdje - zapone u pol glasa - ja sam malo provrljao po otoku. Tamo, dublje
u unutranjosti, naiao sam na nekakvo uzvienje. Na tom je breuljku hrpa granja.
- Misli da je to neto neobino, ta hrpa granja?
- Sama hrpa granja nije neobina, nisam to mislio. A ipak mi je tu neto bilo neobino.
- to?
- Posvuda je okolo bilo snijega, a na toj hrpi nije. To mi se uinilo neobinim. Ako snijeg pada svuda
naokolo, zato ga ne bi bilo i na granju?
- Snijeg ve nekoliko dana nije padao. Moda je netko odbacio granje nakon to je snijeg prestao
padati, pa ga zato na toj hrpi nije bilo.
- Ma, ekaj! To je bilo nekakvo staro granje. Da je bilo tek usjeeno, hajde-de, ali staro granje... ne
znam.
- Ne znam ni ja.
Eukaliptusa je ono sijeno na leima zanijelo u stranu, pa je morao zagaziti u cjelac. Uspio se odrati
na nogama i vratiti u prtinu.
- Na granju je ipak bilo neto snijega, ali samo na podnoju hrpe. Ali gore, na njenom vrhu, tamo ga
nije bilo. Ma, ni pahuljice, kaem ti.
Neko su vrijeme hodali utei, a tada Eukaliptus ree:
- Moda su na vrhu hrpe sjedili kormorani ili neke druge ptice i tako otresli snijeg.
- Moda su sjedili, ne znam.
- Dobro, a to bi sada htio?
- Jo nita nisam smislio.
- Da odemo pogledati ono granje?
- To bismo mogli. Ali odmah bi se i Melita utrpala da ide s nama, zna ti nju. im namirie neto
tajanstveno... ma, znam, sigurno bi se utrpala. A do tamo bome ima gaziti dosta snijega.
- Kako si rekao? - Eukaliptus zastane i okrene se.

- Tajanstveno?
- Pa da.
- ekaj malo, pa to bi tu moglo biti tajanstveno?
- Ne znam ni sam, moda neto ima. Trebalo bi to ispitati. Ako se slae, ja u to obaviti. Ti i Melita
dotle rasporedite hranivo po hranilitima, vrijedi?
Dobro, vrijedi. - Eukaliptus se malo nasmije, onako istiha, pa doda: - Samo pazi da te neka grana ne
mlatne po glavi.
Samo se ti ali, ali vidjet e. Kaem ti da s tim granjem neto nije u redu.
Sada je i Melita zastala i pogledala ih ispod oka.
- to to vas dvojica apuete? - zapita ih prijekorno. Neto skrivate od mene, znam.
- Ma, kakvi, seko, uope ne apuemo - ree Miron.
- Samo ti idi i nosi, danas nam ba dobro pomae.
Melita slegne ramenima i nastavi put govorei za sebe: - Braco, braco, a zato su ti tako slatke rijei?
- Zatim iskrivi lice i izree promijenjenim, dubljim glasom:
- Zato da te bolje prevarim!
Ona dvojica nisu mogli vidjeti njezino lice niti uti taj udni glas. A da ju je netko u tom trenutku
promatrao, a posebno da ju je uo, doista bi se mogao zapitati je li s tom malom sve u redu.
Stigli su do prvog hranilita. Tu su zatekli nekoliko jelena i kouta i dvije srne. Divlja svinja je
zaroktala u gutiku i odjurila. Iza nje se ulo praskanje granica i dizali se oblaci snjene praine to je
nastala zbog obruavanja snijega. Susreti sa ivotinjama u hranilitima ponavljali su se iz dana u dan. I
djeca i ivotinje su se u poetku plaili, ali sada kao da su se meusobno dobro upoznali, kao da su
postali znanci i prijatelji. Srne su bile plahovitije i jo su bjeale, ali bi jeleni i koute samo malo
zamahali glavom i nevoljko se udaljili od hranilita, a onda bi stali i strpljivo ekali da im se napune
hraniljke. To je ve postala uobiajena slika.
Poeli su trpati sijeno u drvene pregratke, a na raieni prostor rasporeivati zrnatu hranu, repu i
mrkvu. Radili su svi troje. Miron odjednom zastade kao da se neega sjetio.
- Ej - ree - ja tu gore imam nekog posla, moram otii. Vi samo nastavite. Kad ovdje zavrite,
prijeite u drugo hranilite. Ja u vas ve nai, nita ne brinite.
- Dobro, samo ti idi - brzo e Eukaliptus, elei predusresti mogue Melitino zapitkivanje.
Uzvienje o kojemu je Miron priao bilo je dosta duboko u unutranjosti otoka. Na vrhu uzvienja
bila je hrpa granja, u podnoju pokrivena snijegom, ali na samom vrhu hrpe, kao to je Miron rekao - nije
bilo ama ba ni malo snijega. Kao da se samo na tome mjestu otopio. Mogue je, pomisli Miron, da su
zaista na granju sjedile ptice i nogama orunile snijeg. Vjerojatno e tako i biti, zakljuio je na kraju,
udaljujui se od hranilita u kojemu su Melita i Eukaliptus vrijedno radili, ali ja u ipak jo jednom
pogledati.
Gazio je snijeg cjelac na povrini kojega se ledila kora i bilo je zato dosta neugodno hodati po njemu.
Na tren bi se uinilo da e ledena kora izdrati teinu, a onda bi se zaulo pucketanje i izme bi propale u
sipki snijeg pod korom. Hodao je tako oko pola sata, a tada je ugledao ono uzvienje.
Kao to je Miron rekao, granje se nalazilo na breuljku, koji bijae nekoliko metara izdignut iznad
razine otoka i obrastao granjem i drveem. Od drvea je zapravo na breuljku raslo samo nekoliko

johinih stabala i jedna razgranata vrba. Juna strana uzvienja bila je odronjena, a na mjestu odrona
takoer je bilo usjeenog granja, kroz koje je proraslo i ivo grmlje. Gore, na samom rubu odrona, rasla
je joha i snane ile putala niz odron. Iz zemlje su zapravo izbijala dva stabla, od kojih je jedno raslo u
visinu, a drugo se nagnulo nad odron i raslo gotovo vodoravno, tako da su mu grane padale po onom
usjeenom granju to se nalazilo odmah ispod odrona. Kako je joha rasla i postajala tea, tako se sve vie
prigibala k zemlji, doekujui se na svoje grane.
Miron je ugledao svoj trag od prije nekoliko dana. Osim njegova traga bilo je tu jo mnogo
ivotinjskih tragova, ali i tragova izama, to nije neobino, jer su na otok dolazili lovci i poneki turist
kojemu bi ribari iz Kopaeva iznajmili amac.
Popeo se na uzvienje. Bilo je tono onako kako se vidjelo s podnoja breuljka.
Ipak su to ptice otresle snijeg, pomisli Miron. Ve se htio vratiti, a onda, u posljednjem trenutku,
predomisli se i zakorai na granje.
Ono se pod njegovom teinom uvilo, nekoliko je granica zapucketalo, a onda mu noga propadne kroz
granje i on pod nogom osjeti vrsto tlo. Naslaga granja nije bila deblja od pola metra.
Nagne se i paljivo zagleda kroz granje.
Dolje je ugledao nekakav otvor. Prie jo jedan korak i nagne se jo malo dublje. Jest, tono. Iz
zemlje je strila limena cijev promjera desetak centimetara, a odmah do nje jo jedna. Provue ruku kroz
granje i opipa ih. Nije bilo sumnje, to su bile limene cijevi. vrsto su usaene u zemlju pod granjem.
udna misao padne mu na pamet i malo ga potrese.
Zaustavi disanje i lagano, pazei da ne prasne koja granica, pone se povlaiti natrake. Jedan, dva,
tri koraka. Oprezno je siao s hrpe i poeo se sputati niz breuljak. Kad stie do podnoja, odahne i
pone slobodnije disati. elo mu bijae malo oroeno znojem.
Ona misao koja mu je maloprije pala na pamet i onako ga uzdrmala, sada se uobliavala i postajala
sve jasnijom. Barem jedna od onih dviju cijevi, kvrckala ga je ta misao, mora da je limeni dimovod,
dimnjak. To opet znai da je dolje, pod zemljom, zemunica ili ve nekakva upljina u kojoj se loi. A im
se loi, znai da iz dimovoda mora izlaziti dim, jo topao, koji na granju, koje se nalazi neposredno iznad
izvoda cijevi, otapa snijeg.
I time bi se moglo objasniti zato na onoj hrpi granja nema snijega.
U prvi mah htjede zabrzati prema hranilitu, ali se tada u njemu probudi jo jedna misao: ako je dolje
prostorija, negdje bi morao biti i ulaz u nju. Jo jednom dobro promotri uzvienje. Tamo, na mjestu na
kojemu se ona joha nagnula nad odron, tamo bi mogao biti ulaz, dobro sakriven granjem ispred odrona,
ali i ivim granama nagnute johe i iljem to se okomito sputalo niz odronjenu stranu.
Odluio je da sada ne gubi vrijeme u pronalaenju ulaza, jer ga je i tako ve dosta potroio i sada se
plaio da bi ga ono dvoje mogli poi traiti. Najbolje e biti, razmiljao je, da Eukaliptusa upozna sa
svojim otkriem, a onda e se dogovoriti to im je dalje initi.
Pretpostavio je da su Melita i Eukaliptus ve u drugom hranilitu, moda i u treem, pa je pourio u
tom smjeru. Oni su, meutim, ve bili zavrili posao i poli da ga trae.
- Pa gdje si tako dugo, Mirone? - ljutila se Melita.
- Evo me, seko, gledao sam opor divljih svinja. Mislim da bi bilo najbolje da se mi istimo odavde.
Dok je to govorio, Eukaliptusu je dao znak da se okrene i poe natrag.
U tom trenutku zaue nekakvo dahtanje. Dopiralo je odozdo, s njihove lijeve strane, gdje se nalazila

gusta ikara.
- Netko je dolje u nevolji - apne Melita prestravljeno.
- To je neka ivotinja, ne boj se - umiri je Eukaliptus. - Da je potraimo?
- A ako je divlja svinja?
- Nije. To je neka manja ivotinja, moda lisica ili srna.
Spustili su se do ikare. Tu nisu pronali nikakvu ivotinju, ali se dahtanje i sada ulo, no ovaj put iz
smjera golemog hrasta. Kronja mu je bila tako gusta da pod njom gotovo i nije bilo snijega. Tu se
prostirao sag od mrkosmea lia, ukav i debeo, u koji su propadale noge do gleanja.
U potrazi za irom divlje su svinje nemilice razrovale zemlju, pa je lisnati sag izgledao razderan i
unakaen. Bilo je ugodno umjesto snijega pod nogama osjetiti mekou lia i zemlje.
Uza samo stablo, u udubljenju izmeu dvije snane ile gorostasnog hrasta, leala je srna. Prilazili su
joj veoma oprezno, kako je ne bi preplaili, no u jednom trenutku sirota se ivotinja od straha sva strese i
pokua ustati. Uspjela je podii samo glavu to joj je do tada klonulo leala na gruboj, hrapavoj kori
hrastove ile. Gledala ih je krupnim, lijepim oima, a na vitkom vratu ubrzano joj je kucala ila kucavica.
Stranja lijeva noga bila joj je slomljena ispod koljena, ali kost nije probila kou. I krzno joj je na
nekoliko mjesta bilo okrvavljeno, iako se nigdje nije mogla vidjeti rana.
Srna ih je gledala bespomono. Jo jednom pokua ustati. Uzalud, nije uspjela. Samo joj miii
zadrhtae u vitkom tijelu.
Lie je oko nje bilo okrvavljeno. Vjerojatno se zbog jakih bolova batrgala pod hrastom, ostavljajui
krvav trag.
- to da radimo? - zapita Melita oiju punih suza.
Djeaci su stajali u nedoumici. Eukaliptus je preko ramena imao prebaenu praznu vreu. Pogledao je
Mirona i ovaj je odmah shvatio njegovu namjeru. Prili su jo blie ranjenoj ivotinji i pokraj nje
rasprostrli vreu.
- Ja u je primiti ovdje - govorio je Eukaliptus - a ti, Mirone, ispod pleki. Melita, ako ne moe
gledati, okreni se u stranu.
- to ete joj uraditi?
- Stavit emo je na ovu vreu i odnijeti u amac.
- Mogu gledati. ekajte da vam pomognem - ree skidajui svoju toplu vestu. - Podmjestit u joj
vestu pod glavu.
- Nemoj nita pomagati, samo gledaj.
Premjestili su srnu s lia na rasprostrtu vreu. vrsto su prihvatili uglove vree i poeli je podizati.
- Samo polako, pazi da ti ne klizne s vree - govorio je Eukaliptus. - Uh, ba se sad morala... zar to
nije mogla uiniti prije!
- To je od bolova i od straha - ree Miron. - ekaj, ja u oistiti.
Spustili su vreu sa srnom na zemlju. Miron je uzeo aku lia i obrisao neist s vree. Opet su je
podigli.
Lagano su poli prema obali, k amcu. Melita je trkarala sad ispred njih, sad iza njih, sad je
priskakala vrei i govorila ivotinji neke utjene rijei, sad opet nudila svoju pomo djeacima.

- Kako emo je zvati, Mirone? - zapitkivala je.

- Daj, uti, molim te! Eno, ispala ti je vesta, bolje je obuci i malo pripazi na svoje stvari.
Spustili su vreu sa srnom na obalu i amac izvukli dopola na snijeg. U njemu su napravili mjesta za
ranjenu ivotinju. Onda su je paljivo unijeli u amac. Melita je unula uz nju i pokrila je ponjavom to
je stajala kao podmjestak na dasci. Po amcu je nakupila malo sijena i ponudila ga ivotinji.
Djeaci su veslali.
Kad su pristali podno spomenika, bio je ve gusti mrak. Srnu su prenijeli u Eukaliptusov tagalj. Bilo
je vrijeme veere, pa nikoga nisu sreli na putu do kue.
Eukaliptus je namjeravao uzgajati kunie i u taglju je za njih pregradio jedan dio. Kunie jo nije
nabavio. Prostor namijenjen njima sada je mogao posluiti kao bolesnika postelja za ranjenu srnu.
Dok su ivotinju sputali na slamu, Melita je naupala naramak djeteline namijenjene kuniima i
stavila pred srnu. Donijela joj je i nasjeckane repe. Pomilovala ju je po vratu, njeno i meko, osjeajui
pod dlanom svilenkastu mekou srnina sivog krzna, ali i ubrzano udaranje njezina bila i podrhtavanje
koe.
Uli su u kuu i oprali ruke.
- Seko - ree Miron i znaajno pogleda prijatelja - Liptus i ja idemo potraiti Vuevia. Moramo mu
javiti o srni i zamoliti ga da je doe pregledati. Ti ostani ovdje i loi vatru u pei. Brzo emo se vratiti.
- Vrijedi - odmah prihvati Melita. - Skuhat u vam dotle aj. Jo u se brinuti i o srni. A vi pourite.
- Dobro.
im su izili, Miron je poeo Eukaliptusu priati o dimnjaku skrivenom pod hrpom granja.

ETRNAESTO POGLAVLJE
- To je dobar plan - ree Eukaliptus. Miron mu je bio ispriao o dimnjaku koji je pronaao pod
granjem na onom uzvienju i predloio da se sutra zapute u movaru bez Melite. - Misli da e ona
pristati da ostane kod kue?
- Nita ne brini. To u ja srediti s njom.
Vuevia nisu nali u Domu. Bilo je tu mnogo drugih lovaca. Neki su kartali, neki igrali ah, a neki
samo sjedili i razgovarali; ta imali su lovakih pria napretek i one su se uvijek mogle prepriavati. S
njima je bio i stari Lonar, iva legenda kopaevakog Lovakog drutva. Vie od pola stoljea bio je
lovac, a sada je poasni lan Lovakog drutva. Ima preko osamdeset godina. Ni sada ne proputa ni
jedan sastanak lovaca i prvi se pojavljuje na otvaranju svake lovne sezone. Oi ga ba ne slue najbolje
pa ne nosi puku, ali se u njegovoj lovakoj naprtnjai uvijek moe pronai slanina, sol, kruh i luk,
uobiajena lovaka hrana. Za vrijeme odmora u tijeku lova on bi na otvorenoj vatri, u umi ili u polju,
pekao slaninu, iji bi miris ugodno drakao nosnice i ubrzo privukao lovce da posjedaju oko vatre i
zaslade se ukusnim zalogajem, uz pokoji gutljaj ljivovice. Lonar je lan Upravnog odbora Drutva, a
danas su se upravo dogovorili o predstojeem sastanku toga odbora, na kojemu e razmatrati probleme u
vezi s prihranjivanjem ivotinja u rezervatu i sve uestalijom pojavom bezobzirnih lovokraa.
I u svojim poodmaklim godinama Lonar izrauje kojekakve sitnice od jelenskog roga, najee
puceta za lovaku odjeu i drke za noeve. U tome mu nema ravna u okolici. Dosta je nagluh. Kad je s
nekim u drutvu, on toboe pozorno slua svaku rije, a zapravo samo prati usne onoga koji govori i s njih
nastoji proitati izgovorene rijei.
Djeaci ga zapitaju je li veeras vidio Vuevia. On ih upozna da je predsjednik do maloprije bio tu i
da je sada vjerojatno kod kue.
Zahvalili su mu i zaputili se Vuevievoj kui.
- Moda e se predsjednik ljutiti ako njemu ne budemo odmah ispriali o tome dimnjaku - napomene
Eukaliptus.
- Pa rei emo mu, Liptuse, ali ne danas. Sve emo mu ispriati sutra kad se vratimo s otoka. Ili
prekosutra. Ja mislim da mi imamo pravo da prvi istraimo zemunicu, jer smo je mi i otkrili, zar nije
tako?
- Dobro.
Vuevia su zatekli za stolom, upravo je veerao. Rekli su mu kako su i gdje pronali ranjenu srnu i
zamolili da je doe pregledati. Odmah je ustao i uzeo kaput i ubaru.
Mironu se nije svidjelo kad je vidio da Vuevi uzima puku i prebacuje je preko ramena.
- Puka vam nee biti potrebna - ree. - Srna lei u taglju kod Liptusa i ne moe uope ustati.
- Znam - osmjehne se Vuevi - ali lovac nikamo ne ide bez puke.
Melita je ve bila skuhala aj. U alicu koju je stavila pred Vuevia dolila je ruma. No on sada nije
elio piti aj. Htio je da odmah pogleda ranjenu ivotinju.
I Melita je pola s njima u tagalj. Miron je pokua odvratiti od toga.
- Seko - ree - ti ostani u kui. Sigurno nee moi gledati kako se srni namjeta slomljena kost.
- Gledat u i gotovo. Ti nita ne brini.

- Nemoj biti takva, bolje se vrati u kuhinju.

- Neu, idem s vama. Srni e biti lake kad vidi da ja stojim pokraj nje.
I Eukaliptus ju je poeo nagovarati da ostane u kui. No ona je uporno ostajala pri svome, tvrdei da
e srni biti lake podnijeti bolove ako ona bude uz nju. Kad ju je i Vuevi poeo odvraati od toga,
djevojici se oi napunie suzama.
- Dobro - ree - idem u kuu, ali hou da sa sobom ponesem i vau puku.
Vuevi je iznenaeno pogleda, a Miron ree:
- Ba si nekakva, seko! Pa ti i tako ne zna pucati, to e ti puka! Nije to za djevojice.
- Ja i neu pucati. Samo hou da puka bude kod mene.
- Zato?
- Znade ti dobro zato - zamrca Melita.
Vuevi je pogladi po kosi.
- Ti si pametna djevojica - ree joj.
- Znam, zato i molim da mi predate puku.
Osmjehnuvi se, Vuevi skine puku s ramena, izvue iz nje naboje i preda je Meliti. Poslije toga
ona, drei u naruju puku poput cjepanice, ode u kuhinju, a ona trojica produie prema taglju.
Kad su se vratili u kuhinju, Melita nije nita pitala. Odmah je vidjela da su djeaci potiteni, a i
Vuevi bijae utljiv. Sjeo je za stol i posegnuo za alicom aja.
- Ne to, ova je za vas - ree Melita i stavi preda nj alicu s ajem u koju je dolila ruma.
Vuevi srkne aj i osmjehne se.
- Odlian aj! - oda joj priznanje.
U drugoj prilici takvo bi priznanje Meliti godilo. Ali sada je utjela. Znala je da neto nije polo kako
treba. To se vidjelo po zabrinutim licima djeaka. Oni nisu ni okusili aj.
Vuevi odloi alicu i privue Melitu k sebi. Zagrli je, onako kako je to esto inio tata Leo.
- Sluaj me dobro, djevojko moja - ree ozbiljnim glasom. - Za onu srnu e biti bolje da joj skratimo
muke.
- Molim? Kako?
- Moramo je ustrijeliti.
-Ne!
Pokuala se istrgnuti iz Vuevieva zagrljaja. On ju je vrsto drao.
- ekaj malo, molim te. Dobro me sluaj i nemoj se na mene ljutiti. Ja sam svoje lovako krtenje
doivio prije nego to si se ti rodila, a ve devet godina sam tajnik Lovakog drutva ovdje u Kopaevu.
Nikada nisam ubio ivotinju radi samog ubijanja ili radi trofeja, kako to neki, na alost, rade. Mi, lovci,
imamo svoja pravila. Ubijamo samo one ivotinje i u ono vrijeme kako to propisuju naa pravila. U tim
pravilima, meu ostalim, pie da moramo ubiti bolesnu ili ranjenu ivotinju za koju ocijenimo da joj
nema spasa. Time joj samo prekraujemo muke. Moe li to shvatiti?
- Mogu, ali...
- Pazi dobro. Gotovo je sigurno da ona srna nee preivjeti. Vidio sam mnogo takvih sluajeva. Bilo

da se radi o srni ili srnjaku, jelenu ili kouti, divljoj svinji, zecu ili nekoj drugoj ivotinji, prijelom kosti
esto znai sigurnu smrt. I to najee polaganu smrt, umiranje u mukama. Zato je u takvom sluaju svaki
lovac duan da ivotinji skrati muke. Zar bi ti voljela da ova srna umire polagano, da se mui, ili da je
rastrgaju druge ivotinje, zar bi...
-Ne!
To vie Melita nije mogla sluati. Suze su joj curile niz lice i bradu.
- Sluaj me...
- Ja u je paziti i lijeiti - govorila je kroz pla, mrcajui. Ona je moja, ja sam je prva ugledala.
Reci, Mirone, reci, Liptuse, zar je nisam ja prva ugledala?
Djeaci su skretali pogled u stranu. Nisu znali to bi joj rekli u toj prilici. Ta i njima je bilo teko, i
oni su bili utueni i alosni. Melita ih je bespomono gledala.
Vuevi uzdahne i zaklima glavom.
- Nekad smo u Kopaevu imali veterinara - ree - no sada ga vie nemamo. Putovi su zatrpani, pa ne
moemo ni otii po njega.
- Otii emo Miron i ja! - ivne Melita. - Hoemo li, braco?
Miron slegne ramenima. Znao je da je sve to besmisleno i da srni nema spasa. Bilo mu je ao sestre,
ali joj nikako nije mogao pomoi. Otiao bi on kamo god treba, samo kad bi od toga bilo nekakve koristi.
- Melita - nastavi Vuevi - ne vrijedi to. Ne moe se otii nikamo, autobusi ne voze. Kad bismo
nekako i otili po njega, sumnjam da bi on zbog jedne srne htio doi u Kopaevo. Eto, vidi, sve je to
uinio jedan zao ovjek, lovokradica, koji ne preza ni pred im samo da bi doao do koristi za sebe ili
zadovoljio svoju lovaku strast. Takvi ljudi ubijaju svaku ivotinju od koje mogu imati nekakve koristi,
bilo u mesu, krznu ili rogovlju. Cesto ubijaju samo iz obijesti. Ubijaju u svako vrijeme, ne obazirui se na
propise o zabrani lova odreenih vrsta divljai u odreenom razdoblju. I ubijaju svaim. Pukom i
noem. I otrovom. Najplemenitiju ivotinju oni e zatui ak i sjekirom ili maljem, samo ako im se za to
ukae prilika. Hvataju ih i na druge, vrlo nehumane naine. Vidjeli ste one pijane fazane. I to je bilo djelo
lovokradica. Tih fazana vie nema, skuhani su u neijem loncu. S lovokradicama ovjek uvijek treba biti
oprezan, ak ih se kadto i kloniti, jer su najokorjeliji od njih sposobni pucati i u onoga tko ih otkrije u
neasnu poslu. Vidi, sada jo traje lovostaj za srne, a lovokradica je ipak pucao u ovu srnu. I to nije
pucao nabojem s jednom olovnom kuglom, od kojega ivotinja odmah ugiba, nego samom, nabojem u
kojemu ima mnogo sitnih kugli. Takvim se nabojem sigurnije pogaa, ali njime se ni u vrijeme otvorenog
lova ne smije pucati u krupniju divlja, pa ni u srne, jer postoji velika mogunost da ivotinja bude samo
ranjena, poslije ega ima jo toliko snage da pobjegne i sakrije se u grmlju i tu onda umire dugo i muno,
ba kao to je sluaj s ovom naom srnom. Zato mora shvatiti da nam ne preostaje nita drugo...
-Ne!
Poslije ovog treeg odbijanja bilo je oito da je svako daljnje obrazlaganje i uvjeravanje suvino.
Vuevi je uutio. I djeaci su utjeli. Samo je Melita plakala. Odmakla se od Vuevia i stala kraj
puke.
- Dobro - napokon ree Vuevi - pa to onda da inimo s njom?
- Ja u je paziti. Davat u joj sijena i djeteline i mlijeka i svega. Stalno u biti uz nju. Mogu i spavati
u taglju s njom.
- Ali ona od toga nee ozdraviti, seko - javi se Miron utuena glasa.

- Hoe. Sigurna sam da hoe. Jer ja nju volim.

Opet zaplae.
Vuevi je kuckao cipelom o nogu stola i o neemu razmiljao. Podie glavu i ree:
- Zoltn, otii po starog Farkasa. Zamoli ga da doe ovamo. Pokuat emo joj namjestiti nogu, pa
kako bude. Farkas se u to razumije bolje od mene.
Na Melitinom suzama umrljanom licu zasja smijeak. Prie ajniku, uzme ga i stane pred Vuevia.
- Hoete li jo malo aja? - zapita, a onaj sretni smijeak nije joj silazio s lica.
- Da, vrlo rado! - osmjehne se Vuevi.
Melita je nalila u njegovu alicu aj i sav rum koji joj je bio preostao u boci.
A Eukaliptus, eh! Skoio je poput srnjaka, izjurio iz kue i zatrao se prema Farkasevoj kui. Jednom
se bio okliznuo i zaorao nosom po snijegu, brzo se ustao i osvrnuo da vidi je li tko primijetio njegovu
nezgodu, pa nastavio trk.
Malo kasnije, oslanjajui se o tap, u kuu je hramajui uao Farkas, a za njim Eukaliptus. Djeak mu
je usput ve bio ispriao sve o srni.
Farkas ih je pozdravio i s Vueviem odmah poao u tagalj. I djeaci su se uputili za njima.
Melita je bila uznemirena. Dok je pristavljala vodu za kavu, pred oima joj je stalno bila srna. to li
sada rade s njom? Kako to samo mora boljeti, mislila je. Prskanje vode po tednjaku upozorilo ju je da
mora usuti kavu.
Farkas i Vuevi su se dugo zadrali u taglju. Kava se ve bila ohladila kad ih je ula kako otresaju
snijeg s cipela pred vratima. Za njima su utke uli i djeaci. Posjedali su za stol. Melita se nije usudila
nita pitati.
A onda vie nije mogla izdrati. Istrala je iz kuhinje i odjurila k srni.
Leala je na slami. Uz ranjeni dio noge sada su joj bile privrene dvije daice i stegnute zavojem.
ivotinja je ispruila vrat na uzglavlju koje joj je Melita jo prije namjestila.
Melita une kraj nje, pomiluje je po vratu. Srna podie glavu i pogleda je lijepim krupnim oima. U
pogledu joj bijae puno patnje. Ispod oiju su joj se vidjeli tragovi suza, jo vlani, to su se slijevale niz
sivkastu dlaku krzna. Djevojica je pokrije ponjavom, a pred gubicu joj primakne djetelinu.
- Sada je sve dobro, srnice - aptala je. - Vidjet e da e sve to brzo proi i da e ozdraviti.
Zagnjuri lice u srnin vrat i zajeca.

PETNAESTO POGLAVLJE
Melita je te noi imala nemiran san. Samo se prevrtala u postelji iza paravana, uzdisala i sve neto
aputala. Kad je bila budna, mislila je o srni, a im bi usnula, sanjala je o njoj.
Ustala je iz postelje jo za mraka. Na porculanskom satu to je visio na zidu u kuhinji bilo je est sati.
Djeaci su jo spavali.
Ogrnula se kunom haljinom Eukaliptusove majke i u papuama istapkala na hodnik. Tu je pritisnula
prekida i u taglju se upalilo svjetlo. Pola je stazom kroz razgrnuti snijeg i ula u tagalj.
Potajno se nadala da e svoju srnu zatei na nogama. Ali nada joj je bila uzaludna. Jer tamo, u kutu na
slami, srna je leala u istom poloaju u kojemu je sino ostala.
Ponjava kojom ju je bila pokrila jo je bila na njoj, to je bio znak da se tijekom noi nije ni pomakla.
Vrat joj i sada bio ispruen na slami, oi irom otvorene, krupne i alosne. Da nije tih oiju, Melita bi
pomislila da je jadna ivotinja mrtva.
Klekne pokraj nje i na vrat joj poloi svoj topli dlan. Pod prstima je osjetila bilo. Ali veoma ju je
rastuilo to srna ni na koji nain nije pokazivala da joj se raduje.
Milovala ju je po hladnoj njuci, lagano, njeno klizila dlanom po vitkom vratu i leima, nadajui se
da e ivotinji od toga biti bolje. Kad god bi je pogladila po njuci, srna bi malo zatreperila nozdrvama,
a Melita je pri tome pod dlanom osjeala lagano dahtanje, isprekidano i nepravilno.
Noas nije ni okusila djetelinu i to je Melitu silno raalostilo. I sada joj je ponudila rukovet iz svoje
ruke, ali srna nije ni otvorila usta.
Zadigla je ponjavu da vidi kako je sa srninom bolesnom nogom. Daice su i sada bile stegnute i
omotane zavojima.
- Ozdravi, srnice draga - moleivo je aputala djevojica - molim te, svakako ozdravi. Ja u te stalno
njegovati.
ivotinja je teko disala. Tijelom su joj prolazili drhtaji kao da joj je hladno. Melita je pokrije
ponjavom, jo je nekoliko puta pomiluje i zamoli da ozdravi. Zatim je poljubi u vrat i vrati se u kuu.
Djeaci su jo spavali.
Ona e im odmah pripremiti doruak. Skuhat e mlijeko koje je Eukaliptus juer donio iz
samoposluivanja, pa e malo odvojiti i za srnu.
I djeaci su, im su ustali, pohitali u tagalj da vide kako je srni. Ni oni nisu bili zadovoljni njezinim
stanjem.
- Seko - ree Miron poslije doruka - hoe li ti danas s nama u movaru, ili e ostati sa srnom da je
njeguje i pazi na nju?
- Sto ti misli, kako bi bilo bolje?
- Pa, kako hoe - oprezno e Miron. - Ali, ako ba mene pita, ja mislim da srnu ne bi trebalo
ostavljati samu.
- I ja tako mislim. Bit u s njom, to e joj sigurno pomoi da ozdravi. Odnijet u joj malo mlijeka.
- Dobro, uini tako. Siguran sam da e joj to pomoi. Ti ba misli na sve.
- A kada ete vas dvojica poi?

- im natovarimo hranivo u amac.

- Dobro, ali vratite se to prije, zna da ne volim biti sama u kui.
- Znam, seko, ali s tobom e biti srna. Nema se ega plaiti.
- Ipak se vi vratite to prije.
- Kako budemo mogli, zna. Ne moemo ti nita obeati. Danas emo moda morati dvaput voziti
hranivo, sva su nam hranilita prazna. Nemoj se brinuti ako malo zakasnimo.
Ispod oka je pogledao Eukaliptusa, koji je u svoju naprtnjau trpao stvari za koje je mislio da e im
biti potrebne. Ovaj mu je uzvratio pogled i klimnuo glavom.
- Dobro, ako je ba tako. Idite i natovarite amac, pa se vratite, ja u vam dotle spremiti sendvie. Neega se sjeti i doda: - Otii u kasnije po Aranku i zamoliti je da mi pravi drutvo dok se vi ne vratite i
da sa mnom malo njeguje srnicu.
Mironu se ta zamisao veoma dopala. Ali on bi vie volio da Aranka doe prije nego to se oni otisnu
amcem, kako bi je barem vidio prije polaska. Zato ree:
- uj, seko, a zato ti ne bi odmah otila po nju, dok smo nas dvojica jo ovdje? Zna, ako mene pita,
ja mislim da srnu ni trenutka ne bi trebalo ostavljati samu. A ako odmah ode po Aranku, nas dvojica
emo je paziti...
- Koga emo paziti - zacereka se Eukaliptus - Aranku ili srnu?
- Mislim na srnu, Liptuse, nemoj zafrkavati. Pazit emo je dok se njih dvije ne vrate, pa to moramo,
ne?
- Moramo - potvrdi Eukaliptus ne diui glave - naravno da moramo.
- Idem odmah po nju. - Melita ustane.
- Ali pouri, nemoj se sada tamo zapriati.
- Dobro. Kad nas dvije doemo, vi ete otii puniti amac. Aranka i ja emo vam pripremiti sendvie
i srnici odnijeti mlijeko.
Melita se odjenula i izila.
Suprotno prognozama koje su davali meteorolozi, do znatnijeg zahlaenja nije dolo. Istina, snijeg je
ovih dana esto padao, slijegao se sloj na sloj, ali nije bilo hladnije nego prije nekoliko dana. Ni voda se
u ritu jo nije bila zaledila, tek bi se pokoji put uhvatila tanka ledena pokorica, to nije ometalo plovidbu
amcem.
Melita je ila Ribarskom ulicom. Bila je vesela to e Aranka biti s njom dok djeaci budu u
movari. Poela je lagano pjevuiti.
Moda ju je to veselje i previe obuzelo. Evo je, upravo je svukla rukavice i usput poela praviti
grude od snijega i njima gaati telegrafske stupove. Nijednom nije pogodila i to ju je pomalo poelo
ljutiti. U tom je trenutku prema njoj nailazio neki ovjek u eiru. Hodao je paljivo po uglaanom
snijegu, oborene glave, birajui mjesta na koja e staviti nogu.
I ba tada Melita postigne pun pogodak.
Kad je ovjek podigao eir i obrisao snijeg s lica, pred sobom je ugledao Melitu. Djevojica je bila
zbunjena, rumen joj je oblila obraze.
- No, takva djevojica! - ljutito je govorio onaj ovjek. - Zar nema drugog posla nego da na ulici
gaa ljude, je li?

- Oh, oprostite... - promuca Melita na rubu plaa - gaala sam telegrafski stup...
- Pa ti se uinilo da sam ja taj stup, a? - priupita ovjek malo blaim glasom, jer mu se saalilo
gledajui djevojicu svu jadnu i rumenu od stida. - Hajde, dobro je, nemoj sada plakati.
- Neu, oprostite... dok sam bacala malo sam se pokliznula...
ovjek je pomiluje po kosi, nasmijei se i ree:
- Dobro je za ovaj put, ipak si neto pogodila. Drugi put ipak gaaj bolje.
- Hou - izletje Meliti, a onda brzo dometne: - Neu, oprostite, vie uope neu gaati.
Navukla je rukavice na prozeble ruke, pristojno pozdravila svoju sluajnu metu, te nastavila put.
U kui lovouvara Kovaevia u to su vrijeme sjedili Bakalar i Slanina u drutvu lijepe lovouvareve
kerke. Kovaevi je bio na dunosti u lovno-umskom gospodarstvu, a njegova je ena u kuhinji
pripremala objed. Ubrzo je i Aranka prela k majci, pa su dvojica prijatelja ostali sami u sobi.
Dok je s njima bila Aranka, djeaci su razgovarali o koli. im je dugokosa ljepotica izila, Slanina
nastavi tamo gdje je stao prije njezina ulaska.
- Svatko se mogao zabuniti kad u amcu nade ustrijeljena srnjaka - govorio je, iz ega se moglo
zakljuiti da mu je prijatelj saopio pravo stanje stvari u vezi s njihovim podvigom. - Taj amac je ba
i mogao pripadati lovokradici o kojemu krue sve te prie. Pa svatko bi najprije pomislio ba na to, zar
ne bi? Reci, Baki, pa i ti si mislio da je to lovokradiin amac.
- Istina je, i ja sam mislio tako. Ali sam te upozorio da ga ne diramo, nego da o tome obavijestimo
Vuevia. Rekao sam ti odmah da se ne bi trebalo junaiti.
- E, nemoj ti sada tako! amac sa srnjakom uzeli smo zajedno, zar nismo, Baki?
- Jesmo.
- A ispalo je da smo se zabunili, pa to onda! Ali veeras ne smije biti zabune. Motrit emo hoe li
one dvije ptiice pred veer opet otploviti u rit. Ali pazi, o tome nikome ne smije zucnuti ni rijei!
- Ma, dobro, neu nita rei, ali...
- Ne smije, nipoto! Jer onda bi se netko drugi domogao krupne lovine. I slave. Sve mi neto govori
da bi neki mogli puknuti od zavisti, ali neka. Tko umije, njemu dvije, zna kako se ono kae.
Slanina je bio ozdravio. Juer su on i njegov mravi prijatelj razvozili hranivo, a i danas e, poslije
objeda. A Slanina je ve, kako se to dalo razabrati iz njegovih rijei, imao u planu neke krupne poslove.
- Zanima me kako misli da bismo ih danas mogli svladati.
- Tko govori o tome, ovjee! Neemo se mi s njima hvatati ukotac niti uputati u bilo to. Samo
emo ih malo uhoditi i to je sve.
Nema nikakva rizika, pa ni za tako plaljiva momka kao to si ti. A, zamisli, kada se vratimo i u Domu
tresnemo vijest da odmah prikupe sve raspoloive snage i odu pokupiti te lopovske istrebljivae
ivotinja!
- Mi bismo ih tako izruili, misli...
- Upravo tako, izruili, to je prava rije!
- Na tanjuru?
- Da, kao na tanjuru! Samo se ti podsmjehuj!
- Hvala lijepa! - jo se odupirao Bakalar. - Neki dan smo neto slino pokuali i ispali skroz-naskroz

budalasti. Drugi djeaci nam se smiju, i to s razlogom. I danas me stid izii pred Vuevia.
- Ne brini, Baki, stari drue! Ovaj put e biti drukije. Sasvim drukije, mogu ti rei. Samo sve
prepusti meni.
- I zadnji put sam sve prepustio tebi, pa je ispalo dozlaboga guravo.
- Ovaj put nee, vidjet e. Bit e ponosan to si sa mnom uao u ovaj posao.
Na vratima se zauje kucanje. Bakalar otvori.
Ula je Melita.
- Ja imam srnu!
- ekaj malo - ree Bakalar nakon to su otpozdravili. - Odakle ti srna?
- Nali smo je na otoku, na Crnoj Gredi. Ali je ranjena. Slomljena joj je noga i nee nita da jede.
Vuevi i Farkas su joj namjestili nogu i moda e ozdraviti. Sigurno e ozdraviti. A gdje je Aranka?
- Zato pita?
- Ako hoe moe poi sa mnom da joj pokaem srnu i da je zajedno njegujemo. Gdje je?
- Mislim da je u kuhinji.
Bakalar zovne Aranku i ona se odmah pojavi.
- Zdravo, Melita!
- Zdravo! uj, ja imam bolesnu srnu. Hoe li poi sa mnom da ti je pokaem i da je malo zajedno
njegujemo?
- Hou - prihvati Aranka.
- Moete i vas dvojica doi da je pogledate, ako hoete - Melita velikoduno pozove i djeake.
Oni se znaajno pogledae.
- Doi emo drugi put - ree Slanina. - Danas imamo jedan vaan posao.
- Tko je ranio srnu? - pitao je Bakalar.
- Ne znam. Bila je pod jednim drvetom. Ja sam je prva ugledala.
Oko jedanaest sati Miron i Eukaliptus koraali su prema pristanitu, gdje ih je ekao natovaren
amac. Bilo je krajnje vrijeme da podu, jer su se bili dogovorili da toga dana poure s raznoenjem
hrane, kako bi im poslije jo ostalo vremena za istraivanje zemunice.
Ali, kad je Melita bila dovela Aranku, u Mironu je iznenada splasnuo ar za istraivanjem. U njemu
se odmah, im ju je ugledao, razbuktala ona vatrica koja je stidljivo proplamsala prije nekoliko dana, kad
ju je prvi put ugledao. Zato bi on sada to due volio ostati kod kue, s Arankom, tek tako, da je gleda, da
s njom razgovara, da se s njom smije. No, moralo se poi. Navukao je gumene izme, za pojas prikvaio
lopaticu i bio spreman da poe. U vreici su ponijeli sendvie koje su im djevojice pripremile dok su
oni preuzimali hranivo.
- uvajte se - opomene ih Aranka kad su polazili - da vam se ne izvrne amac ili tako neto.
- Eh - ree Miron ozbiljno, skrivajui radost zbog Arankine brige - posao je posao. A u poslu se moe
svata dogoditi, moramo biti spremni na sve.
Melita se samo smijuckala. Ta znala je ona svoga brata kao staru paru.
- Maloprije - ree - dok ste vas dvojica bili u pristanitu, srna je pojela nekoliko zalogaja sijena.

Mislim da je i Aranku zavoljela.

Pa tko je ne bi zavolio, pomisli Miron.
I evo ih sada, upravo se sputaju u pristanite podno spomenika.
Snjeni su se oblaci poeli skupljati nad ritom. Gore, sa sjeverne strane, iz velike kolonije
kormorana, dopiralo je njihovo glasanje. Grane drvea na kojemu je jato imalo gnjezdite bile su potpuno
ogoljele, tako da se ak ni snijeg nije mogao zadrati u kronjama. One e ostati gole i u proljee i u ljeto.
Jer drvee koje ove ptice odaberu za svoje stanite osueno je na lagano umiranje, na propast. U izmetu
kormorana ima nekih sastojaka koji unitavaju lie i mlade izdanke na granama. Najprije se grane a
zatim i cijelo stablo zbog toga poinju suiti, sve dok drvo ne ostane potpuno golo i beivotno. Tako
cijela uma na ijim granama odsjedaju kormorani postaje zapravo mrtva uma, grupa stabala bez kore i
lia, ija se bjelina vidi izdaleka. Kad se na takvu beivotnu umu spuste tisue kormorana, uini se da
su grane iznenada prolistale krupnim crnim liem. I biva tako sve dotle dok se grane ne ponu lomiti a
stabla trunuti i izvaljivati se u a i movaru. Tada ptice nau drugo stanite i sve opet pone ispoetka.
Golemo drvee, to je raslo po ritskim otocima ili iz same vode, zatrpano snijegom, poput ledenih
straara uvalo je tiinu i spokojstvo movare. S vremena na vrijeme iz hladne, elinosive vode,
iskoila bi riba, praaknula se i hitro zaronila u vodu, zavukla se u mulj, meu korijenje drvea i stabljike
trske.
Poele su leprati krupne pahulje snijega.
Jo je mnogo amaca bilo u pristanitu. U neke su tovarili hranivo, neki su se otiskivali i usmjeravali
svaki u svom smjeru. U pristanitu se stvorila guva. amci su veinom bili pretovareni, a veslai,
preteno mlade i uenici viih razreda kopaevake osnovne kole, jo dosta neiskusni u baratanju
plovilima. S pretovarenog amca kojim je upravljao Ljubo Adamovi upravo se prevrnulo sijeno i sada
se, poput ploveih zelenih otoia, ljuljukalo na povrini vode. Djeak je te otoie privlaio veslom k
amcu, izvlaio iz vode i ubacivao u amac. Ruke su mu bile crvene i promrzle. Miron i Eukaliptus, iji
je amac bio spreman za isplovljavanje, imali su visoke nepropusne izme. Zagazili su u plitku vodu i
pomogli Adamoviu skupiti sijeno. Kad su s tim zavrili, otisnuli su se od obale i zaveslali prema Crnoj
Gredi. Iza njih je ostalo pristanite i sva ona guva, dovikivanja, smijeh i poneka psovka. Valjalo im je
pouriti, jer je snijeg naoigled postajao sve gui.
Veslali su svojski, istiha razgovarajui o svojim planovima za dananji dan. Oko njih je vladala
posvemanja tiina, tek se jo iz daljine ulo glasanje kormorana.
Pahulje su se lagano sputale na glatku povrinu vode. Tu i tamo zadrhtala bi vrica trske kada bi je
tusti, zlatasti aran ili otrozuba tuka, dolje pod vodom, dotakla svojim tijelom.

ESNAESTO POGLAVLJE
Na pedesetak metara pred sobom zapazili su amac nakrcan sijenom, kao i njihov. Kroz gustu snjenu
zavjesu nisu mogli prepoznati posadu u njemu. Iza amca je ostajala dvostruka ovalna brazda s valiima
to su se lepezasto irili po povrini vode. amac je lagano skretao ulijevo, prema sjevernim otocima.
U hranilitima na Poljani lopaticama su raistili snijeg, popunili hraniljke, ostavili neto kukuruza i
stone repe, a i sol pomijeanu s ilovaom, a zatim pourili u pravcu Crne Grede.
Ovaj put ih tu nije doekao ni jedan jelen, kouta ili srna, to se inae dogaalo gotovo redovito.
Samo je u drugom hranilitu na Crnoj Gredi nekoliko divljih svinja prerovavalo snijeg i zemlju u potrazi
za starim irom ili zrnevljem kukuruza. im su ih ivotinje primijetile, u trku su se, bijesno rokui,
udaljile od hranilita.
I na Crnoj Gredi su najprije oko hranilita oistili snijeg, iako je od toga bilo malo koristi, jer je novi
snijeg naoigled pokrivao raieni prostor. Radili su uurbano, kako bi im to vie vremena ostalo za
posjet zemunici.
Kad su zavrili posao, prazne vree i koare odnijeli su u amac. Potom su se zaputili prema
breuljku pod kojim se nalazila zemunica. Usput su uslast pojeli sendvie koje su im pripremile
djevojice.
Pribliili su se ulazu u zemunicu maskiranom onom nagnutom johom i nabacanim granjem. Novi je
snijeg ve gotovo sasvim pokrio tragove oko breuljka, koje je Miron zamijetio dan prije.
Ulazna vrata na zemunici, sklepana od debelih dasaka, bila su zatvorena, ali, ne i zakraunata. Samo
je zaporanj lokota bio utaknut u eljeznu kuku privrenu u stupu na dovratku.
Dan se bliio kraju i veernja se tama lagano uvlaila pod kronje drvea, koje su izgledale poput
viseih gomila snijega. No svjetlucanje gustih pahulja stvaralo je privid neke udne, zamagljene bjeline.
- Hoemo li ui? - zapita Eukaliptus tihim glasom.
- Zato smo doli, ne?
- Ne znam... - skanjivao se Eukaliptus.
- Sto ne zna?
- Nita neemo pronai u toj rupetini.
Miron nita ne odgovori. S lakoom izvue zaporanj lokota iz kuke i otvori vrata. Nepodmazane arke
kripnue, to nekako uplje odjekne u podzemnoj prostoriji.
Zapahne ih nepodnoljiv smrad. Obojica istodobno stisnue prstima nos i poee disati na usta.
- Unutra je valjda neka uginula ivotinja - ree Eukaliptus.
- Rekao sam ti...
- Samo emo malo zaviriti.
Prekoraili su prag i napravili nekoliko nesigurnih koraka. Miron se vrati i pritvori vrata.
Zato ih zatvara? - zapita Eukaliptus.
Tek to je to izgovorio, jekne i skljoka se na zemlju.
Sto ti je, Liptuse? - Miron priskoi i une uza nj.

- Udario sam glavom o neto.

- Boli te?
- Ne. Bilo je neto mekano.
- Zaboravio sam depnu svjetiljku - ree Miron prekopavajui po depovima. - Jesi li ti ponio svoju?
- Jesam, u naprtnjai je.
Jo uvijek sjedei na podu otpustio je remeni na naprtnjai i ubrzo pronaao baterijsku svjetiljku.
Predao ju je Mironu i oprezno ustao.
- Pazi, Mirone, svjetlo bi nas moglo odati - apne.
- Ne brini.
Miron dlanom zakloni mlaz svjetla i osvijetli strop iznad Eukaliptusove glave. Ili je, o kuki na
stropnoj gredi, visio svjei but neke ivotinje s kojega je bila oguljena koa.
- O ovo si drmnuo glavom - pokae Miron.
Sada pone malo slobodnije osvjetljavati prostoriju. Bila je niska, ne via od dva metra, tako da joj
je Eukaliptus, koji je bio neto vii od Mirona, rukom mogao dodirnuti strop. Zidovi i strop bili su
obloeni daskama. Pod stropnim su daskama bile poprijeko uglavljene debele grede podboene
potpornim stupovima.
Uz lijevi je zid uala visoka limena pe na drva, iji je dimnjak prolazio kroz rupu u stropu. Budui
da je strop bio nizak, dimovodna je cijev bila kratka, pa bi jo vrui dim odvodila iz pei, upravo pod
onu hrpu granja na breuljku iznad zemunice. Na tome se granju zbog toga snijeg otapao. Kraj izvoda
dimovoda u stropu je bio jo jedan otvor i u njega uglavljen komad limene cijevi. Moglo se pretpostaviti
da je ta cijev sluila za dovod svjeeg zraka onima koji bi se u zemunici zadravali due vrijeme.
Na zidu, nedaleko pei, bila su pobodena dva avla i o njima su visili fenjeri.
Prostorija bijae duguljasta oblika, est-sedam metara u duinu, iroka moda tri do etiri metra.
Kraj limene pei nalazila su se dva tronoca, a oko njih, na utabanoj zemlji, sva sila opuaka. Ali ono
to je najvie upadalo u oi bile su hrpe koa i krzna, preteno svjeih. itav jedan kut zauzimala je hrpa
jelenskog rogovlja. Bilo je tu i nekoliko pari obraenih jelenskih rogova s lubanjom, oienih i
ureenih, tako da su se kosti lubanja sablasno bjelasale pri svjetlosti depne svjetiljke.
Nedaleko ulaznih vrata ugledali su guvu konopaca, a pokraj nje nekakve eljezne naprave, koje su,
kako su djeaci pretpostavljali, sluile kao pribor za lovokrau. Dolje, u najudaljenijem kutu, na
eljeznim je nogarima stajao veliki kotao, a ispod njega hrpa pepela i nagorjela granja.
- Znade li ti, Liptuse, to bi ovo moglo biti? - zapita Miron tihim glasom.
- Nije teko pogoditi. To je skrovite lovokradica.
Ve su se donekle privikli na smrad i poeli malo slobodnije disati.
- I ja tako mislim. Ubijali su ivotinje po otocima, dovlaili ih ovamo i preraivali.
- Zanima me to su radili s tolikim mesom. Ovdje su samo koe i rogovi. A kad je ovoliko koa,
zamisli koliko je tu bilo mesa.
- Moda su ga zakopavali negdje u movari.
- Hm - razmiljao je Eukaliptus - meso je ipak mnogo vrjednije od ovih kourina. Bilo bi shvatljivije
da su unitavali ove smrdljive koe, a meso iskoritavali.

- I meni se ini - prihvati Miron. - Najposlije, mogue je da su i meso iskoritavali.

- Previe je tu bilo mesa, Mirone.
- Mogli su ga prodavati.
- Mogli su, ali ne zadugo. im bi se doznalo da netko prodaje tolike koliine mesa, to bi izazvalo
sumnju, pa bi se onaj tko ga prodaje brzo naao tamo gdje bi mu i bilo mjesto.
- Slaem se - potvrdi Miron. - O ovome emo obavijestiti Vuevia, jo veeras. Mislim da e to za
njega biti pravo iznenaenje.
- Uvjeren sam da hoe. Poznato je da se svake godine, pogotovo zimi, kad su ivotinje
najbespomonije, u movari pobije mnotvo divljai, a jo nikada nisu uhvatili ni jednog lovokradicu.
- Zaista?
- Da. Ponekad ulove kojeg jadnog ribia to po cijeli dan ui u au da bi upecao kilogram-dva ribe,
ali im lovokradice uvijek izmaknu.
- Nadam se da im ovaj put nee izmaknuti.
- Nemoj biti posve siguran u to. Pazi, mi jo nikoga nismo vidjeli. Ne znamo ni tko je ni gdje je onaj
koji koristi ovu jazbinu kao klaonicu.
- Da, pravo kae... - zapoe Miron, ali odjednom zauti i stegne prijatelja za miicu. - Pssst...
U isti tren ugasi depnu svjetiljku.
- Jesi li neto uo? - zapita Eukaliptus apatom.
- Mislim da netko dolazi... uinilo mi se da sam uo korake...
Jest, izvana se doista ulo kripanje snijega pod neijim koracima.
Koraci su postajali sve razgovjetniji.
- Briimo! - apne Eukaliptus, jedva progutavi slinu.
- Ne, sada je kasno. Moramo se ovdje sakriti.
Miron na tren upali depnu svjetiljku, prethodno je dobro zaklonivi dlanom. Brzo se obazru okolo.
Ve su ranije zamijetili da se uz desni zid nalazi nizak, masivan stol. Preko njega je bila prebaena svjea
jelenska koa i djelomino ga pokrivala, poput stolnjaka navuenog samo na pola stola. Krajevi koe
visili su gotovo do zemlje.
- Ovamo, pod stol! - Eukaliptus povue Mir ona.
Miron ugasi depnu svjetiljku. Podvuku se pod stol, tu se skupe i zaustave dah. Ona je koa uasno
zaudarala, ali ih je titila od pogleda onoga koji e uskoro ui u zemunicu. Eukaliptus je stisnuo nos i
kratkim udisajima disao na usta.
Koraci se zaustavie pred vratima. Odmah potom zacviljee arke.
Miron sasvim malo zadigne kou pod kojom su bili sakriveni, ne bi li ugledao i moda prepoznao
onoga koji je uao.
I ugledao ga je.
Osjetio je kako mu se kosa podie.
Jer tamo, u okviru vrata, stajao je - bijeli duh...
Zurio je u bijelu pojavu otvorenih usta, suha grla. vrsto zamiri, pa opet otvori od. Ne, nije mu se

priinilo. Bijela pojava i sada je stajala u okviru vrata.

- Tko je to, Mirone? - zauka mu Eukaliptus na uho.
- Ne znam, ne vidim dobro - s naporom protisne Miron. Znao je da njegov prijatelj vjeruje u duhove,
pa kad bi mu on sada rekao da na vratima doista stoji bijeli duh, prijatelj bi mu se mogao onesvijestiti od
straha.
Odjednom Eukaliptus apne slabanim glasom:
- Moram povraati. Ne mogu podnijeti ovaj smrad.
- Ne smije, zaboga! Gutaj stalno slinu i lagano dii i malo dlanom pritisni eludac.
Ona bijela pojava stajala je trenutak-dva na vratima. Zatim ue u zemunicu. Nije napravila ni dva
koraka i ve je zastala. Mironu se srce stisnulo, zazujalo mu u uima. Zar je bijeli pridolica neto
posumnjao? Oh! Srce mu sada pone burno udarati. Sjetio se da je zaporanj lokota bio utaknut u eljeznu
kuku na dovratku kada su oni doli, a sada nije, jer su za sobom samo pritvorili vrata... A odmah zatim
pomisli na jo neto; pa taj duh ipak ne lebdi iznad zemlje, kao to su priali, nego koraa i stoji kao
svaki ovjek. U tom se trenutku ona bijela pojava sagne nad hrpom konopaca to su je zamijetili u kutu
kraj ulaznih vrata. Bijeli se posjetitelj oito dobro snalazio u mraku i znao gdje to stoji. Neto je uzeo s
one hrpe, uspravio se i iziao, zalupivi za sobom vrata.
- Je li iziao? - zastenje Eukaliptus drei dlan na ustima.
- Jest.
- Jesi li siguran?
- Ma, naravno, uje li mu korake!
- Ne mogu vie izdrati ovdje...
- Strpi se jo malo, dii na usta. Priekat emo dok se udalji.
Ali jadni se djeak vie nije mogao suzdravati i pone povraati.
Prigueno kripanje snijega pod koracima onoga koji je iziao postajalo je sve tie. Uskoro se vie
nije ulo.
- Bjemo sada! - protisne Eukaliptus svejednako se napreui da iz eluca izbaci posljednje ostatke
onih divnih sendvia.
- Sad! - ree Miron i povue prijatelja ispod stola.
- Ne mogu jo...
- Zato?
- Jako mi se tresu koljena.
- Ma neka se tresu, pusti sada to. Moda poslije neemo imati ovakvu priliku.
- Kako to misli? - sa strahom e Eukaliptus i koljena mu ponu jo jae drhtati.
Miron je utio. Ipak on hoda, a ne lebdi, nastavio je svoju misao od maloprije. Koraci su se uli
sasvim jasno, a i noge su mu sve do zemlje, vidjelo se to dok je stajao u okviru vrata.
- Je li, Mirone, kako to misli?
- Sto? - prene se Miron iz razmiljanja.
- To da kasnije neemo imati ovakve prilike. Onaj je otiao, zar nije?

- Jest, otiao je, ali bi se mogao vratiti.

Zar ga nisi ba ni malice vidio? Dok si uao, bio si okrenut prema vratima. Mogao si malo
zadignuti ovu koetinu i proviriti.
- Zadigao sam je i provirio, ali je bilo mrano pa ga nisam mogao vidjeti - lagao je Miron. - Samo
sam vidio obrise nekog ovjeka na ulazu, ali ga nisam prepoznao.
U meuvremenu su se izvukli ispod stola i one smrdljive koe. Eukaliptus je jo drao ruku na ustima
i nosu i stiskao eludac, bojei se da bi svakog trenutka opet mogao poeti povraati. Budui da je Miron
uo da je onaj zalupio vratima, sada oprezno upali depnu svjetiljku kako bi se mogli sigurnije kretati
prema izlazu. Ipak je mlaz svjetla i sada dobro zaklonio dlanom, bojei se da mu koja zraka svjetla ne bi
pobjegla i probila se kroz pukotinu na vratima.
Uz dovratak, s unutranje strane, sada su bile prislonjene dvije puke.
- Mirone...
- Molim?
- One puke nisu bile tamo kad smo uli.
- I ja mislim da nisu. No, hajdemo sada!
Eukaliptus se malo pribrao. eludac mu se donekle smirio im su se udaljili od stola prekrivena onim
odvratnim konato-mesnatim stolnjakom. Sada su zapazili da se na stolu pod kojim su bili sakriveni, na
onom dijelu koji nije bio prekriven koom, nalaze dva duga mesarska noa i jedna sjekirica. Uza zid kraj
stola bila je prislonjena i jedna vea sjekira.
- Da ponesemo one puke? - apatom predloi Eukaliptus.
- Po njima bi se moglo otkriti kome pripadaju, jer puke imaju brojeve koji moraju biti negdje
zabiljeeni. A moda e ih Vuevi i ovako prepoznati, jer lovci otprilike znadu kakvu tko ima puku.
- Te puke ne pripadaju nama, nemamo ih pravo uzeti - odvrati Miron nakon kratkog razmiljanja. - A,
osim toga, dosta su teke, pa bi nam ih bilo nezgodno vui po ovom snijegu. Neka Vuevi dalje istrauje.
A u Kopaevu su i ona dva policajca, vidio sam ih pred Domom kad smo odlazili iz pristanita. Ja mislim
da se oni u Kopaevu ba i zadravaju zbog lovokradica.
I pored svega toga Miron bi rado ponio one puke, jer bi one zacijelo mogle posluiti kao dokaz. U
tome je Eukaliptus imao pravo.
Ali je nekako predosjeao da bi noas jo moglo bit. jurnjave po otoku, pri emu bi im puke veoma
oteavale kretanje.
- Dobro, hajdemo onda! - sloi se Eukaliptus poteui remenie naprtnjae.
Miron ugasi depnu svjetiljku i gurne vrata. Vrata se nisu otvorila. Pokua jo jednom. Ne, ne ide.
Obojica se oduprijee i gurnue, ali vrata i ovaj put ostadoe kao prikovana.
- Zakraunata su izvana onim lokotom - apne Eukaliptus prestravljeno. Stajali su u zemunici
skamenjeni od straha. Bili su u grdnoj klopci.

SEDAMNAESTO POGLAVLJE
Stajali su pred vratima zaprepateni, ne mogavi izustiti ni jedne jedine rijei. Tako je proteklo
nekoliko munih trenutaka.
-...A lokot je s vanjske strane - ree Miron kao da nastavlja glasno neku zapoetu misao.
- Moda nije zakljuan - proape Eukaliptus.
- Zakljuan ili nezakljuan, svejedno je kad je s vanjske strane.
- uj, Mirone, hajdemo uzeti ove puke i pucati u lokot!
- Glupost, to se samo radi u kriminalistikim filmovima. U najboljem sluaju mogli bismo izbuiti
rupe na vratima, ali to bi bilo sve.
Opet su zanijemjeli. Malo se toga moglo smisliti u rupetini koju pritiu stotine tona zemlje. I pred
vratima od debelih dasaka.
- Da smo barem jurnuli na onoga to je ulazio - govorio je Eukaliptus. - Da smo ga pograbili za noge i
oborili! Dok bi se on snaao, mogli smo mu dosta izmaknuti.
Miron pomisli kako bi se njegov prijatelj sledio od straha da je samo vidio onu bijelu priliku na
ulazu, ali o tome ne ree nita. Samo promrmlja:
- Eh, da je bilo znati! Lako je biti general poslije...
- Pssst... - Eukaliptus ga grevito zgrabi za miicu.
Izvana se opet ulo kripanje snijega. Netko je prilazio zemunici. Ali to nisu bili koraci samo jednog
ovjeka. Moralo ih je biti najmanje dvojica.
Miron je grozniavo razmiljao to bi trebalo poduzeti ako ovi otkljuaju vrata, kadli Eukaliptus,
obuzet nekom iznenadnom hrabrou, ree:
- Uzmi ti jednu puku, a ja u drugu. Kad otvore vrata, uperit emo puke u njih i narediti im da dignu
ruke. Hajde, Mirone, sada ne smijemo oklijevati! Moramo neto poduzeti.
Posegnuo je za pukom.
- Ostavi, Liptuse, ne smijemo to initi. Ovo je preozbiljno. A mogue je da puke nisu nabijene i da
oni to znadu. U tom bi nam sluaju jednostavno mogli oteti puke kao da su tapovi i raditi s nama to ih
bude volja.
- Ima pravo - prizna Eukaliptus snudeno i doda s oajanjem u glasu: - Ali to da radimo, oni e za
koji trenutak biti tu!
- Hajdemo u nae skrovite, nemamo izbora. Vrebat emo povoljnu priliku i strugnuti kad oni uu.
- Ne, samo ne pod onu kou! - najei se Eukaliptus.
- Moramo, Liptuse!
Povue prijatelja pod stol, pod onu smrdljivu kou. unuli su u istom poloaju u kojemu su bili i
maloprije. Eukaliptus se poklizne i doslovno sjede u ono to je ispraznio iz eluca. Ali sada nije obraao
pozornost na to. Ponovno je unuo i naslonio se na Mirona. Visoke gumene izme oteavale su im i tako
veoma neugodan zgreni poloaj pod stolom. Mislili su da e im popucati koljena.
Koraci se vie nisu uli. Netko je izvlaio zaporanj lokota iz kuke na dovratku.

Miron opet malo zadigne kraj koe i proviri, kako bi mogao pratiti kretanje doljaka po zemunici i
ocijeniti kad nastupi najpovoljniji trenutak za bijeg.
Kad ja kaem, onda emo jurnuti - usnama je utiskivao rijei prijatelju u uho. - Opet u viriti i vidjet
u ih kada budu uli.
I vidio je. Na ulazu se pojavio ovjek u bijelom, jer je bilo oito da se radi o ovjeku a ne o duhu. U
jednoj je ruci drao depnu svjetiljku i osvjetljavao prostor pred sobom. Bio je ogrnut bijelom
kabanicom koja mu je sezala gotovo do peta, a na glavi je imao bijelu kapuljau. Lice mu bijae u sjeni.
Drugom je rukom, na ramenu, drao jedan kraj kolca. Iza njega je ulazio jo jedan ovjek, takoer u
bijeloj kabanici i kapuljai, drei na ramenu drugi kraj kolca.
O kolcu izmeu njih visila je mrtva kouta, nogama privezana za kolac. Glava joj se beivotno klatila
i vukla po zemlji.
- Ne, ne - govorio je onaj drugi - nikada vie nemoj po danu. I onaj srnjak to si ga neki dan upucao
mogao nam je prouzroiti grdne nevolje. Da su ona dva klipana dola nekoliko sati prije, mogli su te
zatei kako ga zatrpava snijegom. I tada bi se sve otkrilo.
Prvi neto promrmlja, pa ree promuklim glasom, poluapatom:
- Spustimo je na onaj stol.
- Skloni najprije tu koetinu.
Eukaliptus je vrsto uhvatio Mirona za ruku. Ovaj je osjetio kako mu prijatelj dre.
- Ne mogu, imam svjetiljku u ruci. Tamo emo je, kraj onog rogovlja u kutu.
Nestali su iz Mironova vidokruga. On pomisli da e sada nastupiti trenutak za bijeg.
Zau se tup udarac. Ona dvojica su zbacili kolac s koutom na zemlju.
- Uh, teka je, boga mi!
- Vuevi i njegovi dragovoljci u posljednje ih vrijeme dobro hrane - uplje se nasmije drugi. - A i ti
si im se prikljuio, to je najbolje od svega, ha-ha-ha-ha!
- Ne cerekaj se, upali fenjere. Odmah emo je oguliti i isjei u komade.
- Daj mi ibicu.
Dok je prvi traio ibicu po depovima, ugasio je depnu svjetiljku. Miron se sav napeo, u njemu je
treperio svaki mii, svaka ilica, svaki ivac. Sada je nastupio pravi trenutak. Osjeao je kako se
Eukaliptusu tresu koljena. vrsto ga stegne za miicu i apne:
- Sad!
Iskoili su ispod stola, ali im se ona nesretna koetina privjesi preko glava i ramena poput mokre
ponjave. No nakon dva skoka spuznula je i pala na zemlju.
Miron je raunao na trenutak iznenaenja. I dobro je raunao. Kresne ibica i odmah se ugasi. Ipak ih,
na samom izlazu, dostie mlaz svjetla depne svjetiljke.
Prvi je iz zemunice iskoio Eukaliptus, ustopice za njim Miron. im su se probili kroz johino granje i
grmlje to je raslo pred ulazom, zapadoe u snijeg. Mironu u taj tren sijevne jedna misao. I to prava
misao, sjajna misao!
Hitro se okrene i priskoi k vratima, snano ih zalupi i pritisne zaporanj lokota.
kljocnulo je i njemu se uinilo da je to najljepi zvuk koji je ikada uo. Ona dvojica zabubnjae

iznutra po vratima, estoko psujui. Miron se zadovoljno osmjehne i junaki zagrabi za prijateljem.
- Liptuse - zovne ga - stani malo, kud si zapeo!
- Sto ti je? - Eukaliptus se osvrne preko ramena.
- Nita, samo sam...
- Da nisi uganuo nogu?
- Ma kakvi! Zakljuao sam onu dvojicu.
Visoki djeak se zaustavi i doeka prijatelja. Zurio je u njega kao da ne moe povjerovati da mu je
tako sjajna ideja pala na pamet. Othukne iz petnih ila i nasmije se.
ovjee. Pa to je sjajno! - ree. - Kako si se samo toga sjetio?
- Eto, u posljednjem trenutku.
- Ali, uj - Eukaliptus se uznemiri - moda njih ima jo na otoku. Tamo gdje su dvojica, moglo bi ih
biti i vie.
- Tono. - Miron je odmah shvatio prijateljevu bojazan. - Bit e najbolje da se istimo odavde. Samo
nemoj toliko juriti, ne mogu slijediti tvoje kilometarske korake.
Nije se tu zapravo moglo ni govoriti o nekoj jurnjavi. Snijeg je bio dubok, gotovo do koljena, tako da
su jedva izvlaili noge iz njega.
Daui su se probijali prema mjestu na kojemu su ostavili amac. Snijeg je prestao padati i svod se
osuo zvijezdama, pa su se ipak nekako mogli snalaziti. Mironu se uinilo da Eukaliptus tri u pogrenom
smjeru.
- Liptuse, skreni vie ulijevo! Ne ide u dobrom smjeru.
Eukaliptus ga poslua i malo zavije ulijevo.
Svako je drvo bilo slino jedno drugome, svaki proplanak na koji bi izbili, inio se potpuno istim kao
i onaj koji su upravo ostavili iza sebe. Ve su se poteno umorili, znoj im je curio niz lice i vrat. Malo
usporie da dou do daha.
A tada, na svoje golemo zaprepatenje, zaue jo neije korake i dahtanje. Odmah potom ugledae
dvije prilike kako jedna za drugom skau nespretnim skokovima.
- Vraga si ih zakljuao! - apne Eukaliptus zaustavivi se. - Barem da smo uzeli one puke... brzo,
sakrijmo se!
- Ne! Kidaj prema naem amcu! Jo nas nisu primijetili, vidi da tre sasvim nasumce.
Nastavili su trk. Miron se obazre. Sada nije mogao vidjeti onu dvojicu, jer ih je zaklanjalo grmlje. No
ubrzo ih ugleda. Izbili su na istinu i zaustavili se uz jedno osamljeno stablo, kao da su se sljubili s njim.
- Jo vie ulijevo, Liptuse! - opomene Miron.
One se dvije prilike odlijepie od drveta i ponovno potrae. Jedna od njih poela je zaostajati. A
onda jednostavno nestade, kao da je propala u snijeg.
- Baki, prijatelju, ne mogu vie! Pomozi mi da se iskobeljam.
- Nesreo debela, zar se ba u svakoj kaljui mora okaljuati!
- Bakalar! Slanina!
Mravi je djeak pomagao da se onaj drugi izvue iz snjenog nanosa. Kad su prepoznali glas svojih

prijatelja, radosno im pohrle u susret.

- Otkud vas dvojica ovdje? - pitao je Bakalar.
- Popunjavali smo hranilita, pa smo malo zakasnili - ree Miron nastojei glasu dati bezbrian ton.
- Neto ste previe urili - nasmije se Slanina.
- A ni ti za svoje kilograme nisi bio spor - uzvrati Eukaliptus. -Pravo bi pitanje glasilo: to ste vas
dvojica traili na naem otoku?
- Tek tako smo malo svratili - ree Slanina brzo, kako bi onemoguio Bakalara da odgovori na
Eukaliptusovo pitanje. - Nismo zapravo imali nikakva posla ovdje. Zbilja, zato ste onako urili? Zar vas
je netko gonio?
- Tko bi nas gonio? - uzvrati Miron pitanjem. - A zato ste vas dvojica onako vrsto zagrlili ono
stablo kad ste nas uli? Kao da imate neistu savjest. Ili ste se od nekoga skrivali?
-Pa... uli smo vas, a nismo znali tko je. Zna i sam da se pria o lovokradicama, pa smo mislili... no,
zna ve...
- Znam, znam, dobro. No, hajdemo sada. Gdje vam je amac?
- Tu, dolje.
- I na bi morao biti u blizini.
Nije bio u blizini. Bakalarev i Slaninin amac brzo su pronali. Sva etvorica su uli u nj i poeli
lagano veslati uz obalu u potrazi za drugim amcem. Ugledali su ga stotinjak metara dalje, na mjestu na
kojemu su ga i ostavili. Miron i Eukaliptus su se premjestili u nj.
- A sada istinu na sunce! - ree Miron kad su zaveslali prema Kopaevu. - to ste traili na Crnoj
Gredi? Uvjeren sam da niste svratili - tek tako...
- Da im kaemo, Baki?
- Naravno, od njih nemamo to kriti.
- Evo, ovako - zapone Slanina. - S prozora Kovaevieve kue moe se vidjeti jedan dio obale
obrasle trskom i vrbama. Primijetili smo da ve nekoliko veeri nekakva dva tipa s toga mjesta
isplovljavaju u movaru. Kao da im je bilo stalo da ih nitko ne vidi. To nam se uinilo sumnjivim. to bi
nou traili u ritu? I zato ne polaze iz pristanita kao i svi ostali? Takva smo pitanja sebi postavljali...
- Skrati priu, debeli, nemoj se napuhavati! - upozori ga Bakalar.
- E, pa, moramo im ispriati sve, Baki, to je rezultat naega razmiljanja - svisoka e Slanina. Dakle, pretpostavljali smo da tu nisu isti poslovi. I onda - ideja! To su sigurno krivolovci! to velite
deki, a? Tako smo odluili da ih veeras slijedimo. Kad su ona dva tipa odmakli iz svoje skrovite baze,
nas dvojica smo se stutili u pristanite, sjeli u ovu nau deregliju, uhvatili povoljan vjetar i punim
jedrima natisnuli za njima. Ve se sputao mrak, a i snijeg je padao, pa je vidljivost bila dosta slaba.
Nadali smo se da nas nee primijetiti. I mi smo njih jedva drali na oku. Kad su krenuli prema ovom
otoku, mi smo, da bismo ih zavarali ako su nas sluajno primijetili, nastavili veslati ne obazirui se na
njih. Kad su se oni iskrcali, vratili smo se i spustili sidro uz va otok.
- Prilino hrabro od vas - primijeti Eukaliptus.
- Pa, ne da se hvalim, ali slaem se s tobom, Liptuse. I ja mislim da je bilo hrabro. Pronali smo
njihov amac privezan uz obalu, zaturen u trsku kraj izvaljenog trulog drveta, kako ga nitko ne bi mogao
primijetiti. Sjedili smo neko vrijeme u amcu i smiljali plan. Tada smo uli priguen pucanj. Brzo smo

napustili amac i izili na obalu. E-he, tu smo, dakle! A ovaj moj Baki je htio da se vratimo, zamislite!
Ma kako e se vratiti kad ti je nadomak tako krupna lovina! Jer sada smo bili sigurni da se radi o
lovokradicama. Poemo mi tako prema mjestu odakle je dopro pucanj, kadli Baki odjednom krikne. No,
stari moj, reci ega si se uplaio, zato si onako jeknuo?
- Ugledao sam dva bijela duha, eto zato.
- A kako da ih ja nisam vidio, Baki?
- Otkud da to znam? Ali ja sam ih vidio. Ne ba dobro, ali sam ih vidio. Dva.
- U redu, ako je tako. Ja sam bio siguran da su to lovokradice, a ne duhovi. Predloio sam da im
oduzmemo amac, ali Baki se tome usprotivio, nije htio ni uti za to. Ree da sa mnom ne eli nikome
oduzimati amac. Iz principa. Zbog onoga od neki dan, znate. No, dobro. Baki me nagovarao da se
vratimo. Cvokotao je zubima od straha.
- Od hladnoe, a ne od straha - ispravi ga Bakalar.
- Dobro, ali cvokotao si, dobro sam uo. Dakle, nagovorio me da se vratimo i tako smo poli natrag, k
naem amcu. No, malo smo zalutali, nismo odmah mogli pronai mjesto gdje smo sidrili. Tada smo
zauli da netko dae nedaleko nas. To ste bili vas dvojica. Sto kaete na to, a?
- Kaemo - ree Miron - da ste obojica u pravu. Ona dvojica su doista bile lovokradice u bijelim
kabanicama. U tim su kabanicama bili slini duhovima, onakvima kakvi se opisuju u priama.
Na ove rijei Bakalar poe bre zabadati veslo u vodu. Ako je i Miron vidio one bijele prilike,
mislio je, znailo je to da ga vid nije prevario i da je bolje biti to dalje od njih. Moda su pod
kabanicama i bile lovokradice, a moda... brrr...
Pa jo bre zavesla.
- Mirone - ree tiho Eukaliptus kako ga druga dvojica ne bi uli - meni uope nisi rekao da su u
zemunicu ulazili duhovi.
- Nisam. Znao sam da ti vjeruje u duhove o kojima se pria, a ja nisam elio da jo i time tare sebi
glavu. Odmah sam znao da su ono ljudi, lovokradice u bijelim kabanicama. - Tada nastavi glasnije: - Ali
sada se, Baki, vie ne mora plaiti duhova. Zakljuani su u zemunici na otoku.
- Molim? - zinue ona dvojica i prestadoe veslati.
Ukratko ispriaju Bakalaru i Slanini o svemu to su doivjeli te veeri.
- uj, Mirone, slae li se da smo i nas dvojica imali dobar nos? - ree Slanina malo se skanjujui. Slijedili smo ih, jer smo bili uvjereni da se radi o lovokradicama.
- Slaem se, imali ste nos.
- Moemo li onda... mislim, kada lovokradice budu pohvatane u toj zemunici, moemo li, ovaj...
itavu tu stvar prikazati kao zajedniku akciju nas etvorice?
- Moemo.
- Drugovi ste, svaka ast! - oduevi se Slanina.
Pribliili su se pristanitu. Prije nego to su se iskrcali, Eukaliptus pozove Bakalara i Slaninu na aj.
- A poslije emo sva etvorica otii u Dom - dometne Miron - i Vueviu ispriati cijelu priu.
- Vai! - prihvatie ona dvojica, a Slanina podsjeti: - Svojevremeno si, dugaki, obeavao mnogo
vie od aja.

- Molim? - pogleda ga Eukaliptus.

- Nita, nita - odmahne Slanina. - Ako se dobro sjeam, bilo je nekad rijei o nekom kulenu... na
maarski nain.
-A, to misli! - nasmije se Eukaliptus. - Kulen je u smonici, samo vi doite!
U Ribarskoj ulici 121 zatekli su Melitu i Aranku. Dok su djevojice pripremale aj i narezivale kulen,
Miron i Eukaliptus su se preodjenuli i s prijateljima otili u tagalj da im pokau srnu. Melita ih je ve
bila obavijestila da je srna danas pojela djeteline i da je kod njih poslije podne bio Farkas i rekao da ima
dobrih izgleda da srna preivi.
Miron je gorio od elje da sestri i Aranki ispria veeranje doivljaje, ali je odustao od toga,
raunajui da e biti najbolje da o svemu to prije obavijeste Vuevia.
- Dok ste vas dvojica izbivali - ree Melita - Aranka i ja smo otile u mjesni ured. Nazvala sam
mamu.
- Sto je rekla mama?
- Moe misliti. Rekla je da ona, prosto naprosto, ne moe shvatiti kako moemo tako dugo biti
odsutni od kue, da ona svaki boji dan misli na nas, da je bila uvjerena da emo stii u nedjelju, pa je za
objed napravila musaku s kiselim kupusom koju ti voli i da je u zadnjih sedam dana tri puta pravila to
jelo sve mislei da emo stii, da bi napokon jednom ipak morali doi ako nismo zaboravili gdje nam je
kua i da bi ve jednom bilo dosta sanjkanja, prosto naprosto...
- Dobro, seko, znam otprilike. Kasnije e mi ispriati ostalo. Sada nas etvorica moramo otii u
Dom i nai se s Vueviem.
- Zar to ne bismo mogli odgoditi za sutra? - ree Slanina punih usta.
- Ti ostani, ako hoe - pogleda ga Miron.
- Ne, dogovorili smo se da idemo zajedno, sva etvorica. - Obrisao je usta i brzo enjivim pogledom
obuhvatio poveliku gomilu narezanog kulena na pladnju. Posegne za jo jednim nareskom i ubaci ga u
usta, pa ree Bakalaru: - Ja mislim, Baki, da bi tvoja roakinja mogla s nama do Doma, a dalje moe i
sama produiti kui.
- Mogla bi, ali nee - odbije Aranka. - Bit u s Melitom dok se Miron i Liptus vrate, a onda u sama
doi kui. Samo, ako me bude jako strah...
Tu zastade i malo se zasmijucka. Mironu se uini da ga je malo poglednula i srce mu zaigra od
radosti.
- Ne brini, mogu te ja otpratiti - ree brzo. - Mislim, ako te bude jako strah.
- Tako je najbolje - sloi se Bakalar, a Slanina samo neto proguna. Ubaci jo jedan narezak kulena
u usta.
Sva etvorica se zaputie prema Domu Lovakog drutva.

OSAMNAESTO POGLAVLJE
Drutvena prostorija u Domu bila je te veeri gotovo puna. Osim lovaca, kojih je bilo najvie, bilo je
tu i mjetana Kopaeva. Jedni su gledali televiziju, drugi igrali ah ili kartali, trei sjedili uz
osvjeavajue napitke.
Za jednim su stolom sjedili Vuevi i Lvay, kojemu je ruka jo bila u zavoju. S njima su u drutvu i
ona dva policajca. Stol do njihova bio je slobodan i djeaci posjedae oko njega. Eukaliptus je priao
Vueviu i neto mu rekao.
- Oho! - iznenadi se predsjednik i privue stolac k njihovu stolu. - Priajte sve po redu, ali pourite!
- Priaj ti, Liptuse! - ree Miron prijatelju.
- Tvoja je zasluga vea - uzvrati ovaj nesebino - pa je pravo da ti ispria.
- Ako se moe govoriti o zasluzi, ja se tu nita ne izdvajam. To smo izveli zajedno - ree Miron, pa
otpoe: - Tajno, na Crnoj Gredi, ima jedan breuljak i na njemu hrpa granja. Uinilo nam se neobinim
to na tome granju nema snijega.
Miron je nastavio priu. Govorio je dosta brzo, a Eukaliptus bi tu i tamo ubacio pokoju rije ili
reenicu i podsjetio ga na ovu ili onu pojedinost.
Televizor brzo bijae iskljuen. Ljudi su prestajali s kartanjem i ahom i privlaili stolce blie
njihovu stolu. Stari Lonar se progurao i sjeo uz djeake, osjetivi da se pria o neemu vanom. Okrenuo
je uho prema Mironu i podmjestio dlan iza njega, a oi upiljio u Mironove usne.
Policajci su s posebnom pozornou sluali cijelu priu i neto biljeili u svoje blokove.
Slanina je jedva ekao da se Miron sjeti njega i Bakalara. Pobojao se da e ovaj izostaviti njihov
udio u svemu tome, pa, kada je Miron malo zastao da predahne, brzo je iskoristio priliku i ubacio:
- Ovaj moj prijatelj i ja primijetili smo da se ve nekoliko veeri jedan amac s dvojicom ljudi u
crnim kabanicama otiskuje u movaru. - Kad je Slanina, spomenuvi svoga prijatelja, rukom pokazao na
Bakalara, mravi djeak uvue glavu meu ramena i obori pogled. Jo se stidio zbog one nesretne zabune
od prije nekoliko dana. Slanina je, meutim, nastavio vrstim glasom, uivajui u svim onim pogledima
uperenim u njega: - Ta su nam dva tipa odmah postali sumnjivi. Mogli smo ih vidjeti s naeg prozora,
znate, nas dvojica stanujemo kod lovouvara Kovaevia. Sto bi oni mogli traiti nou u movari, odmah
smo se zapitali. Tako smo odluili da ih veeras slijedimo. To smo i uinili. Kasnije ih je ovaj moj drug
ugledao na otoku, mislim, ta dva tipa. Ali tada su bili u bijelim kabanicama i on se uplaio da su to
duhovi. Tja, duhovi! To su prie za malu djecu! Ipak me uspio nagovoriti da se vratimo, pa smo tako, na
povratku, nabasali na Mirona i Liptusa. No, Mirone, priaj ti dalje.
Miron pogleda na sat. Bilo je ve osam sati. Skratio je priu i zavrio time kako su ih zakljuali u
zemunici.
- Miron se sjetio da ih zakljua - ubaci Eukaliptus.
- Boga mi, lijepo! - Vuevi im oda priznanje. - Znai, sada su te dvije ptiice to mijenjaju perje
dobro zatvorene u toj zemunici.
- Da - potvrdi Miron.
- Samo - zamiljeno e Vuevi - ja se nikako ne mogu sjetiti da na Crnoj Gredi postoji nekakva
zemunica.

- Ima, ima, tamo je, mi smo je pronali.

- Odmah emo doznati - ree Vuevi i okrene se starom Lonaru. - Lonaru, postoji li na Crnoj
Gredi kakva zemunica?
- Kakva junica? - Lonar nagne glavu prema Vueviu.
- Ze-mu-ni-ca! Ima li na Crnoj Gredi nekakva ze-mu-ni-ca?
- A-ha! Zemunica! Ne, nema. Ali ima bunker.
- Tono, sada se i ja sjeam - jedan se lovac lupi dlanom po elu.
- To ti je onaj bunker, ili sklonite, ostalo je iza rata. Tko zna je li ikada i posluio svojoj namjeni.
Sav je zarastao u grmlje i korov. To e biti to.
- Ulaz mu je prekriven granjem - ree Eukaliptus - a uz to se nad ulaz nagnula jedna joha, ije ga
grane gotovo sasvim skrivaju.
- Sjeam se i ja te johe - ree Vuevi - ali nisam mogao ni naslutiti da se ba pod njezinim granama
nalazi nekakav ulaz. I, kaete, imaju puke?
- Da.
Policajci su ve ustali. Poravnali su odore, pritegli opasae i provjerili jesu li im pitolji na mjestu. I
nekoliko je lovaca ve bilo spremno da podu po svoje puke.
- Poi emo odmah na Crnu Gredu! - ree Vuevi i ustane. -Hvala vam, momci!
- Moemo li i mi s vama? - zapita Eukaliptus.
- Naravno, ako elite. Uostalom, pokazat ete nam najkrai put do bunkera.
- A nas dvojica? - brzo se utrpa Slanina. - I mi smo...
- Nemam nita protiv. Moda emo ih ovaj put zaista dobiti na tanjuru - naglasi Vuevi posljednje
rijei i namigne Bakalaru.
Spustili su se do pristanita, ukrcali u amce i krenuli u smjeru Crne Grede.
Na otoku su se iskrcali i djeaci su ih poveli prema zemunici. Pribliavali su se to su tie mogli.
Nitko nije razgovarao, tek tu i tamo uo se pokoji apat. Lovci su drali puke u pripravnosti. Kad su se
sasvim pribliili breuljku, i policajci su otkopali navlake u kojima su im bili pitolji.
Nedaleko ulaza itava je skupina zastala da se jo o neemu dogovore. Djeaci su se povukli u stranu.
Vuevi im prie i ree:
- Momci, predlaem da se vas etvorica sklonite iza onog drvea. Lovokraa je ozbiljna stvar i
strogo se kanjava, pa su lovokradice spremne na sve. Nije iskljueno da doe i do pukaranja, ali vi se
nita ne plaite.
Djeaci su se sklonili iza skupine drvea koju im je pokazao Vuevi. Lovci su se rasporedili oko
breuljka, a Vuevi se s Lvayem i policajcima oprezno primicao ulazu. Uskoro su nestali u grmlju pred
ulazom.
Djeaci su se vrpoljili iza onog drvea. Samo se Bakalar stisnuo u se i zaustavio dah. I oni bi rado
bili nazoni zavrnom inu hvatanja lovokradica. Miron se sjeti tunog pogleda one ranjene srne, sjeti se
ustrijeljenog srnjaka i mrtve koute vezane za kolac. I onih divnih, plemenitih jelena, to su svakog dana
oekivali hranu iz njihovih ruku i gotovo se sprijateljili s njima. I nije mu bilo ni najmanje krivo to e
napokon ti ljudi biti pohvatani.

Zauje se Vueviev ljutit uzvik:

- Do vraga, vrata su provaljena!
Nekoliko trenutaka tiine. A onda odjednom svi ponu govoriti. Pred ulazom su se sada okupili i
lovci koji su bili rasporeeni oko breuljka. Jedan od policajaca ree:
- Sigurno su razbijena onim sjekirama o kojima su djeaci govorili.
I djeaci se shrpie pred ulazom.
Vrata su bila razbijena, daske slupane i polomljene.
- Ptiice su odletjele iz kaveza - ree Lvay popravljajui svoj zavoj na ruci. - A samo je malo
trebalo pa da...
Miron i Eukaliptus stajali su oputenih ramena i ne vjerujui zurili u razvaljena vrata zemunice.
- Zna, Mirone - apne Eukaliptus pribliivi mu se - neega sam se sjetio.
- ega to?
- Trebali smo onda, kad je onaj iziao i zatvorio nas u zemunici, trebali smo barem zapisati brojeve
puaka.
- Eh, Liptuse, kasno si se toga sjetio.
Vuevi je s policajcima uao u zemunicu, a za njima i ostali. Osvijetlili su je s vie depnih
svjetiljki. A tu su imali to i vidjeti! Mrtva kouta, koju su veeras lovokradice unijele u zemunicu, jo je
bila privezana o kolac i leala kraj hrpe jelenskog rogovlja, a but o koji je Eukaliptus udario glavom
visio je o stropnoj gredi.
Sve je bilo tu onako kako su djeaci ostavili iza sebe.
Samo nije bilo puaka. Ni duhova.
***
Te su se veeri Miron i Eukaliptus kasno vratili kui. Bilo je ve prolo deset sati. Aranka je jo bila
s Melitom.
Sada su djevojicama potanko ispriali sve veeranje dogaaje, to je njih najprije zapanjilo, zatim
prestravilo, sve dok nisu odahnule saznavi da su duhovi ipak bili samo ljudi od krvi i mesa. No, kad su
ule da su lovokradice uspjele umaknuti, uplaile su se da e oni opet poeti divljati po otocima i ubijati
jadne ivotinje.
- Jedan je od njih sigurno pucao i u nau srnu - rekla je u jednom trenutku Melita.
A onda ih je Aranka podsjetila da je ve kasno i da mora poi kui.
- Vani je mrak, neka te jedan od ove dvojice mukaraca otprati -ree Melita.
Miron je odmah posegnuo za svojom jaknom, kadli ga Aranka ohladi rijeima:
- Mogu ja i sama, ne plaim se niega. Pogotovo sada kad znam da u Kopaevu nema duhova.
- Ali ima otrih pasa - brzo ubaci Miron - a i veoma je klisko.
Hajde da te ipak otpratim.
Aranka se osmjehne i ree: - Dobro.
Izili su u hladnu zimsku no. I novi je snijeg na nogostupu ve bio ugaen i uglaan. Poslije nekoliko
koraka djevojica se malo poklizne i uhvati se za Mironovu ruku. I ne znajui kako, njezina se ruka nade

pod njegovom miicom. On se ponosno isprsi i junaki zakorai.

A samo malo dalje ekalo ga je jedno jedva zamjetljivo oblo ispupenje na nogostupu. Onoga
trenutka kad je stao na nj, on pade kao pokoen, kao da je netko jednostavno izbio noge ispod njega. A da
nevolja bude vea, Aranka ga htjede zadrati u padu, pa se i ona zaas nade s njim u snijegu.
Mironu se inilo da od srama propada sve dublje u tvrdi snjeni pokriva na nogostupu.
A onda se Aranka pone smijati i sve to odjednom ne bijae ni upola tako strano, nije zapravo uope
bilo strano, tovie, postalo je veselo i zabavno. Pa se i Miron pone smijati. A zatim, nakon nekoliko
uzaludnih pokuaja, ustadoe, otresoe snijeg jedno s drugoga i, ruku pod ruku, nastavie put.
A no, iako bez mjeseine, bijae svijetla, puna zvijezda. Kao da se itav svod osuo draguljima i
kapljicama zlata i srebra to su ljupko treperile, mirkale i prelijevale se u zelenim, utim i bijelim
tonovima.
Proli su cijelu Ribarsku ulicu i kod ZOO-muzeja produili u Ulicu Petfi Sndora prema kud
lovouvara Kovaevia. Miron je silno poelio da put potraje to due, da se Ulica Petfi Sndora
produi sve tamo do sakadakog pristanita, i dalje, jo dalje...

DEVETNAESTO POGLAVLJE
Danas prije podne u Domu Lovakog drutva u Kopaevu odrava se sjednica Upravnog odbora
Drutva. Lovci e na toj sjednici raspravljati o dva veoma vana problema: o prihranjivanju plemenite
divljai u rezervatu i o lovokrai i nainu njezina suzbijanja.
Osim lanova Upravnog odbora sjednici su nazoni i mjetani Kopaeva, koji su proteklih dana
pomagali Drutvu u prihranjivanju divljai.
Stolovi u drutvenoj prostoriji poslagani su u redove i uz njih postavljeni stolci. Skupio se tu lijep
broj ljudi. Vijest o noanjem pokuaju hvatanja lovokradica ve je bila prostrujila selom, pa su mnogi
mjetani doli da malo potanje saznaju o tom dogaaju i o neobinom pronalasku skrovita lovokradica
na Crnoj Gredi.
U prvom su redu sjedili lanovi Upravnog odbora. Meu njima je bio i stari Lonar. Smjestio se u
sredini reda, blizu predsjednikog stola, upiljivi pogled u predsjednika, kako bi mogao barem pokoju
rije uti ili je proitati s predsjednikovih usana. U dnu dvorane stajali su Miron, Eukaliptus, Bakalar i
Slanina.
Sjednici su bili nazoni i ona dva policajca.
Vuevi se lijepim rijeima zahvalio lovcima i mjetanima Kopaeva na potpori i pomoi koju su
pruili u akciji prihranjivanja ivotinja u Kopakom ritu. Posebno je istaknuo mlade, koja je iz dana u
dan ne marei za hladnou i druge vremenske neprilike, isplovljavala amcima i razvozila hranivo po
ritskim otocima. Zamolio je mjetane i mlade da prue pomo i u nastavku akcije, jer su ivotinje, zbog
hladnoe i duboka snijega, jo uvijek ugroene.
Nazoni su jednoglasno podrali akciju i predsjednikov prijedlog da se ona nastavi.
Potom je Vuevi iznio problem lovokrae. Istaknuo je da lovokradice ovih dana haraju po
movarskim otocima i okolici Kopakog rita, nemilice unitavajui plemenitu divlja, ne prezajui ni od
najgrubljih i najnehumanijih naina lovokrae.
- I tako, dok se nae Drutvo zalae da u ovim tekim vremenskim uvjetima ouva faunu Kopakog
rita, pojedinci je nemilosrdno unitavaju - govorio je Vuevi.
- Vjerojatno ste ve uli da smo sino ipak, zahvaljujui dvojici savjesnih djeaka, uinili znaajan
korak u onemoguavanju te prljave rabote. Naalost, krivci su nam izmakli u posljednjem trenutku, no
nadamo se da im to nee uspjeti i sljedei put.
U prostoriju ue Lvay. Vuevi malo zastade dok ovaj nae mjesto. Lvay je, kao lan Upravnog
odbora, trebao sjesti u prvi red, no kad vidje da su tu sva mjesta zauzeta, uputi se u dno dvorane i sjede
na slobodni stolac nedaleko djeaka. Slanina se, kao sluajno, malo odmakne od njega, sjetivi se njihova
prvog susreta u Zlatnoj udici.
U nastavku je Vuevi opisao na koji je nain pronaeno skrovite lovokradica, te istakao da su taj
pothvat uinila dva djeaka, Zoltn Varga i njegov prijatelj Miron, nato se sve glave okrenue prema
njima. Iako im je pohvala laskala, djeaci su se osjeali prilino neugodno, ak su se malo i zacrvenjeli.
Vuevi je potanko opisivao to je sve pronaeno u zaputenom bunkeru. Nazoni su se zgraali i
javno negodovali, zahtijevajui da se poduzmu jo opsenije mjere protiv lovokradica, kako bi ih stigla
zasluena kazna.
Kad je osjetio da mu je rumenilo iezlo iz obraza i uiju, Miron se osvrne po dvorani.

I tada se odjednom zgrozi.

Srce mu poe tui poput ekia. Dah mu postane isprekidan, usta suha od uzbuenja.
Dok je Vuevi nabrajao broj pronaenih koa i krzna ove ili one divljai i iznosio procjenu tete,
Miron se priblii Eukaliptusu i pone mu neto brzo aputati.
A zatim, osjeajui na sebi poglede svih nazonih, dvojica djeaka hrabro zakroie prema
predsjednikom stolu. Vuevi zastade smjekajui se, pomislivi da se djeaci ele pokazati svima u
dvorani. No oni mu prioe i rekoe neto tihim glasom, to je samo on mogao uti.
Zatim se vratie na svoja mjesta u dnu dvorane.
Vuevi je nastavio izlaganje. Lice mu sada bijae blijedo, glas uzbuen. Nije se mogao sabrati, pa je
ubrzo, zavrivi kako-tako svoje izlaganje, sklopio dnevnik i objavio pauzu od pola sata. Istodobno je
pozvao lanove Upravnog odbora da prijeu u susjednu prostoriju. Zamolio je i policajce da pou s
njima, a potom dao djeacima znak da se poziv odnosi i na njih.
- Ova dvojica djeaka - ree kad su preli u susjednu prostoriju -upravo su mi saopili neto od
velike vanosti. Sada vas elim upoznati s tim.
Meu lanovima Upravnog odbora nastade amor.
Lvay ustade i ree da zbog nekog neodlonog posla mora izii na pola sata, no Vuevi ga zamoli da
ostane, budui da je i on lan Upravnog odbora.
- Izvolite, vas dvojica! - obrati se Mironu i Eukaliptusu. - Iznesite ovdje ono to ste mi maloprije
rekli.
Miron i Eukaliptus se pogledae.
- Govori ti, Mirone - ree Eukaliptus - kod tebe je ono...
- Dobro - prihvati Miron, pa se okrene lovcima koji su sada napeto oekivali njegove rijei. - Ovaj
moj prijatelj, Lipt... Zoltn Varga i ja smo prije sedam dana, rasporeujui hranivo na Crnoj Gredi,
pronali ustrijeljena srnjaka zatrpana snijegom. Kad smo ga podigli, pod njim smo ugledali ovo.
Iz depa je ieprkao puce od jelenskog roga i drao ga u visoko podignutoj ruci.
Sve se oi uperie u predmet to ga je drao meu dva prsta. Neki su razaznali da se radi o pucetu od
jelenskog roga, kakva lovci esto nose na lovakoj odjei. Nekolicina ih slegne ramenima, pitajui se
vjerojatno kakvu bi to posebnu vanost moglo imati jedno takvo puce.
U puce se posebno pozorno zagledao stari Lonar. Kad je razaznao o emu se radi, osmjehne se i
kimne glavom, kao da mu je sve postalo jasno. On je izradio na stotine takvih puceta, ta u tom poslu nije
mu nadaleko bilo premca.
Puce poe od ruke do ruke. Nitko nije pokazivao posebno uzbuenje zbog takve sitnice. Jer, tko bi
mogao znati kome ono pripada!
- Lonaru - okrene se Vuevi starcu predajui mu puce - jeste li vi ovo izradili?
- Molim? - Starac uzme puce i nagne glavu prema Vue viu, stavivi dlan iza une koljke.
- Jeste li vi izradili to puce? - ponovi Vuevi glasnije.
Starac je prevrtao puce meu prstima i paljivo ga razgledao.
- Da - klimne glavom - ja sam ga izradio.
- Jeste li sigurni u to?

- Molim?
- Jeste li sigurni da ste ga vi izradili?
- Da, potpuno siguran.
- A za koga ste ga izradili?
- Molim?
- Za koga ste napravili to puce?
- Pa za Lvaya, ne? Prije nekoliko godina.
Lvay se trgne, uti mu se brkovi nakostrijeie. Gledao je starca neprijateljskim pogledom.
- Lvay, je li to tvoje puce? - zapita Vuevi. - Dobro ga pogledaj!
- Ne, to nije moje puce niti je ikada bilo! - ustvrdi Lvay i ne pogledavi puce koje mu je pruao
Vuevi.
- Pogledaj ga, ipak.
- Neu, zato bih ga gledao! Nije moje.
Vuevi opet prie starcu.
- Lonaru, Lvay kae da to nije njegovo puce.
- Neka on kae to hoe. Ja ne mogu znati ije je sada, ali on je kod mene naruio da mu napravim
takvu pucad. I napravio sam. Osam velikih i etiri manja.
- Kako se stari moe sjeati da je ovo puce izradio ba za mene? - procijedi Lvay. - Napravio je
bezbroj takvih, a sada je sav ishlapio. Moe tvrditi to hoe, to nije moje puce.
- Molim? - starac se okrene Vueviu. - to je rekao?
- Rekao je da se vi ne moete sjeati da ste ba to puce izradili za njega, jer da vas sjeanje ne moe
tako dobro sluiti.
- O, slui mene sjeanje dobro, bez brige! Za njega sam ga izradio! Unutra sam urezao poetna slova
njegova imena i prezimena, evo, pogledajte dobro. Zar ovo nije LL, to je od Lszl Lvay!
Sada je i Mironu sinulo, i Eukaliptusu, i svima. Onaj etverokut s napuklim dijagonalno suprotnim
kutovima, koji su izgledali kao odgriem, zapravo predstavlja dva velika slova L okrenuta unutranjom
stranom, naopake, jedno prema drugome.
- Moja su sva pucad na broju - ustade Lvay i pokae niz puceta na zelenom lovakom kaputu. Pogledajte!
Svi su sada gledali Lvaya i prebrojavali pucad na njegovu kaputu. Bilo ih je osam.
- Mirone - Vuevi se opet obrati djeaku - kako si ti doao na pomisao da to puce pripada Lvayu?
- Kad je danas lovac Lvay uao u dvoranu, zapazio sam da na kaputu ima lijepu pucad od jelenskog
roga. Tada sam se sjetio da i ja u depu imam jedno slino puce, a sjetio sam se i gdje sam ga pronaao.
Ali sam bio zaboravio na njega. A onda sam primijetio... -zastane zbunjeno, neodluno.
- Reci slobodno to si primijetio - potakne ga Vuevi.
- Primijetio sam da na kaputu lovca Lvaya nedostaje jedno upravo takvo puce...
- Ma gdje to? - skoi Lvay. - Ovdje je svih osam, brojite jo jednom!

- Na kraju lijevog rukava, s donje strane - gotovo stidljivo ree Miron. - Na desnom rukavu imate
dva, a na lijevom samo jedno,
Lvay se vidno trgne i neprimjetno opipa kraj lijevog rukava, to mu je bio navuen preko zavoja. Tu
je doista nedostajalo jedno puce, to se vie nije moglo sakriti.
- Dobro - malo popusti, jer vie nije imao kud - meni je to puce moglo ispasti u snijeg...
- ... i zavui se pod ustrijeljenog srnjaka - ubaci netko i nasmije se.
Lvay bijesno pogleda u smjeru iz kojega je dopro smijeh, pa nastavi:
- Ako je i pronaeno u blizini toga srnjaka, to ne mora znaiti da sam ga ja ustrijelio. Na kraju, ova
dvojica - pokae na Mirona i Eukaliptusa - mogu posvjedoiti da sam bio ranjen, oni su mi i previli ranu.
Da sam ubio srnjaka i da sam lovokradica, onda sigurno ne bih zadobio ranu, jer je sigurno da je u mene
pucao lovokradica. Vjerojatno sam ga iznenadio i on se uplaio, pa je okrenuo puku prema meni.
Sreom, samo me ranio.
- Pa, to se toga tie - ree Vuevi - iste su me veeri ovi djeaci obavijestili da si ranjen na Crnoj
Gredi. Poao sam s njima tvojoj kui da s tobom malo porazgovaram kako se to dogodilo. Tvoj nam je
roak rekao da si saonicama otiao na previjanje.
- Tako je i bilo! - nabusito e Lvay.
- Ne bih rekao. Te sam veeri i policiju obavijestio o tvome ranjavanju. O tome e sada rei koju
rije ova gospoda, koju smo pozvali u Kopaevo da nam na licu mjesta pomognu u traganju za
lovokradicama. Izvolite.
Jedan od policajaca ustade, poravna kaput odore malo ga potegnuvi za krajeve, opipa opasa, ovla
prijee rukom po navlaci za pitolj, pa izvadi notes iz unutranjeg depa. Pogleda neto u njemu i ree:
- Dakle, ovako. Kad smo obavijeteni, odmah smo stupili u akciju. Vuevi nas je nazvao naveer, a
zatim i sutradan, i zamolio da pokuamo saznati je li se ovdje nazoni Lvay prijavio radi previjanja ruke
u nekoj od zdravstvenih ustanova u gradu. Mi smo sve ispitali i utvrdili da se ovdje nazoni Lvay ni u
jednoj od zdravstvenih ustanova nije prijavio radi previjanja lijeve ruke. Toliko.
Sklopi notes i vrati ga u unutranji dep, prinese ruku kapi i sjedne.
- Ako i nisam - frkne Lvay - to opet nita ne znai. Ba nita! Rana je bila laka i na putu sam se
predomislio. Nisam ni otiao na previjanje, to je tono. Zadrao sam se u Bilju kod rodbine i vratio se
kui u zoru.
- Rei u iskreno to mislim - doeka Vuevi. - Mislim da ti one noi nisi bio ni u zdravstvenoj
stanici ni kod rodbine u Bilju. Ja mislim - tu Vuevi povisi glas - ja mislim da si ti one noi ponovno
otiao na Crnu Gredu, sam ili sa svojim roakom, kako bi divlja koju si ustrijelio odvukao u bunker.
- S ranjenom rukom? - Lvay opet plane i skoi. - Na to sada cilja? I o kakvoj to divljai govori?
- O onoj koju si te veeri ustrijelio - mirno odgovori Vuevi.
- Ma, kojoj? Pazi ta govori, tuit u te radi klevete!
- Ja sam spreman odgovarati ako se pokae da nije istina ovo to govorim. Malo kasnije u potanje
obrazloiti svoju tvrdnju, samo dok postavim dva-tri pitanja ovim vrijednim djeacima. - Okrene se
Mironu i Eukaliptusu. - Zoltn, jeste li vas dvojica vidjeli ranu na Lvayevoj ruci?
- Ruka mu je bila krvava, to sam dobro vidio - odgovori Eukaliptus. - A onda mi je bilo loe i nisam
vie mogao gledati. Miron je bolje vidio, on ga je previjao naim maramicama.

- Mirone, jesi li ti vidio ranu kad si mu previjao ruku?

- Da, vidio sam. Cijela mu je aka i zapee krvarilo i krv je curila niz prste.
- ekaj malo. Meni si rekao da je Lvay ve bio omotao ranu svojom maramicom. Je li bilo tako?
- Da, bio ju je omotao svojom maramicom. I maramica je bila sva krvava. Ja sam mu je htio skinuti i
staviti svoju, a preko svoje Lipt... Zoltnovu, ali on je rekao da ostavim kako jest i da samo svoju
maramicu omotam preko njegove.
- E, a sada dobro promisli i odgovori na pitanje koje sam ti maloprije postavio. Jesi li vidio ranu?
Pazi, samo te to pitam. Nemoj sada govoriti o okrvavljenoj ruci i maramici i prstima.
- Pa... ranu nisam vidio. Ne, ne, nisam. Mislio sam, kad je toliko krvi, sigurno je ispod maramice bila
rana.
Svi su s velikom pozornou sluali ovaj razgovor, iako jo nisu znali do ega Vuevi eli dovesti
svojim pitanjima.
- Nije sigurno da je ispod maramice bila rana - kruto nastavi Vuevi. - Moje je miljenje, naime, da
Lvay one veeri nije ni bio ranjen.
Opet nastade agor. Lovci su bili zbunjeni i vie nisu znali u to da vjeruju. Svima je bilo jasno da se
dogaa neto nesvakidanje.
- Objasni, hajde, objasni to! - vikne Lvay i udari lijevom rukom po stolu, a odmah zatim iskrivi lice
u bolnu grimasu.
- Objasnit u, samo polako. - Vueviev glas bio je sada tvrd. Govorio je polako, obraajui se svim
nazonima. - Kad su djeaci uli pucanj, poli su u smjeru odakle je on dopro. Ti si se nalazio iza grmlja
i ugledao ih kako ti se pribliuju. Bio si u svojoj bijeloj kabanici, ili crnoj, jer ta je kabanica crna, ali je
podstavljena bijelom svilom. Ovo moemo povezati s iskazom druge dvojice djeaka koji su vidjeli da se
s jednog skrovitog mjesta na obali rita, tamo ispod Kovaieve kue, svake veeri dva ovjeka u crnim
kabanicama otiskuju u movaru. I ta su dva djeaka sada meu nama.
Vuevi pokae na Bakalara i Slaninu. Ovaj posljednji se isprsi u punoj veliini, a njegov se mravi
prijatelj stisne uza nj.
- Da - nastavi Vuevi - odlazili ste u crnim kabanicama, a kad biste stigli na otok, izvrtali ste ih
naopako, pa su to onda postajale bijele kabanice. To ste inili iz dva razloga. Prvi je taj to se, s obzirom
na bjelinu snijega, bijela kabanica teko zapaa, a ako je netko i zapazi - ovo je drugi razlog - odmah e
pomisliti na prie o duhovima, koje ste vjerojatno ti i tvoj roak-pomaga i pustili da kolaju po
Kopaevu. I tom si prilikom rekao djeacima da si vidio nekakvu bijelu utvaru, kakva glupost! Htio si ih
samo odvui od mjesta dogaaja.
- Ma kakvog dogaaja? O emu to pria?
- O svojoj prijanjoj tvrdnji da si ti one veeri ustrijelio neku ivotinju. Kad su djeaci uli pucanj,
poli su prema tebi i sigurno bi te zatekli pokraj nje. Zato si brzo skinuo kabanicu, smotao je i gurnuo u
grmlje. I puku si negdje sakrio. Potom si umoio ruku u svjeu ivotinjsku krv i omotao je maramicom,
kako se ne bi vidjelo da na ruci nema nikakve rane. Tek tada si se uputio u susret djeacima, presreo ih i
ispriao priu kako si vidio neto bijelo, nekakvu bijelu pojavu poput sjene, to je zamakla iza grmlja.
Time si ih elio zaplaiti i odvratiti od namjere da dalje istrauju, jer bi u tom sluaju mogli naii na
ustrijeljenu ivotinju.
- To su uvrede i klevete, tuit u te sudu! - estio se Lvay.

- O, pa, samo izvoli! - nasmije se Vuevi. - Ali sve nekako mislim da nee. Kad su mi to djeaci
ispriali, ja sam posumnjao u tvoju priu o ranjavanju, pa sam ih iste veeri zapitao jesu li osim tvoga
traga u blizini primijetili jo neiji. To mi nisu mogli rei sa sigurnou. Pretpostavljao sam, naime, da se
tu mogao vidjeti samo tvoj trag. Zato sam sutradan poao na ono mjesto da malo bolje razgledam tragove
i grmlje iza kojega si se ti pojavio pred djeacima. Naiao sam na trag lisice u blizini grmlja, koja se tu
vjerojatno pogostila ubijenom divljai prije nego to si ti naiao i nou svoju lovinu odvukao u skrovite.
I, to je najzanimljivije, u grmlju sam pronaao i smotanu crnu kabanicu s bijelom podstavom. Tada mi je
mnogo toga postalo jasnije. Bijeli duh, no, ba lijepo! Kabanicu nisi mogao ponijeti sa sobom jer su te
djeaci prevezli u svom amcu, a nou, kad si drugim amcem doao da se rijei ubijene ivotinje,
vjerojatno si je zaboravio uzeti. Puku si po svoj prilici uzeo, ali si kabanicu zaboravio. Ako i sada jo
tvrdi da je to la i kleveta, molim te da ovdje, pred svima nama, skine taj zavoj s ruke. Ako pod
zavojem bude imao ranu, to e mnogo toga promijeniti. Ja tvrdim da je nema. Dakle?
- Neu! - odbrusi Lvay. - Nitko me na to ne moe prisiliti!
- Dobro, ne moe. Ali ve i to tvoje odbijanje samo po sebi dosta govori. Ako skine zavoj i pokae
da je pod njim rana, ja u povui sve svoje optube. Hajde, uini to! Jo jednom te pozivam. Tako se
moe na najjednostavniji nain opravdati.
Lvay nije pokazivao namjere da ga poslua. Pokuavao se malo smiriti, ali kad je progovorio, glas
mu je jo podrhtavao od jarosti.
- Hajde, neka mi netko kae kamo bih ja s tolikim mesom! - ree zaokruivi pogledom po nazonima
i usiljeno se nasmijavi. - Svi znadete da se bavim svinjogojstvom, a imam i desetak junica. Nemam
nikakve potrebe da meso pribavljam lovokraom.
- Upravo su ti te tvoje svinje i junice i sluile kao pokrie. Nikome nije moglo biti udno to prodaje
tako velike koliine mesa za kobasice privatnim mesarima. Na tone. Mogli bi to potvrditi mnogi mesari, a
vjerujem da e oni to i uiniti kada za to doe vrijeme. Ti si toga mesa prodavao daleko vie nego to si
ga mogao dobiti od svojih svinja i junica.
- ekaj malo - opet se Lvay nasmijei, ali to bijae nekakav pakostan smijeak. - Tu dvojicu
lovokradica o kojima stalno pria, djeaci su bili zakljuali u onom bunkeru. Po tvome ispada da smo to
bili moj roak i ja. A dobro se sjea, a sjeaju se i ova gospoda -pokae na policajce - da sam upravo s
vama trojicom sjedio u Domu kad su djeaci donijeli vijest da su u onom bunkeru zakljuali lovokradice.
- To je istina - ree Vuevi sa sigurnou u glasu.
iva istina! Samo pitanje je jesu li nam djeaci odmah donijeli tu vijest. - Opet se okrene Mironu i
Eukaliptusu. - Jeste li sino odmah pohitali u Dom im ste se vratili s Crne Grede? Proteklih sam dana
zamijetio da ste u movaru uvijek odlazili u ribarskim izmama, s lopaticom i sjekiricom za pojasom.
Sino, kada ste doli u Dom, niste ih imali uza se. Znai li to da ste najprije ili kui da se preodjenete?
- Da - odmah ree Miron - ili smo kui. Tamo smo se preodjenuli i neto prezalogajili.
- Koliko je to moglo potrajati?
- Sigurno pola sata, moda i vie.
- A tamo, na otoku, niste odmah mogli pronai svoj amac, tako ste rekli. I tu ste izgubili neto
vremena, zar ne?
- Jesmo, najmanje dvadeset minuta.
- To ukupno ini gotovo jedan sat, tako sam i mislio. - Opet pogleda Lvaya. - Ti i tvoj roak ste,
dakle, imali dovoljno vremena da razvalite vrata, ukrcate se u amac i da ti stigne u Dom prije djeaka. I

da doe ba u nae drutvo, za na stol, kako bi se kasnije mogao pozvati na vjerodostojne svjedoke. Ali
ja se sjeam vrlo dobro, a i ovdje nazoni policajci zacijelo e se prisjetiti da si ti sjeo za na stol samo
desetak minuta prije nego to su se pojavili djeaci.
Bilo je oito da je Lvay pritjeran uza zid. Izgubio je volju da se brani. Samo je odmahivao rukom,
sjedio oborene glave i smjekao se. Spoznao je da je bitka izgubljena.
- Tako - zakljui Vuevi. - Dalje e ovo preuzeti i nastaviti mjerodavni organi. Jer, Lszl Lvayu,
Lovako e te drutvo optuiti za lovokrau. A sada, molim sve nazone, da prijeemo u veliku dvoranu,
jer je pola sata stanke isteklo.
Lszl Lvay nije ni prelazio u susjednu dvoranu na nastavak sjednice. Iziao je na ulicu i zaputio se
prema svojoj kui.
- Vraji derani! - mrmljao je gazei nogostupom. Prokleti klipani, tko vas je posijao tamo gdje vam
nije bilo mjesto!

DVADESETO POGLAVLJE
Po zavretku sjednice Vuevi je pozvao djeake u svoj ured.
- Mnogo ste nam pomogli - rekao im je - i najzasluniji ste to smo stali na kraj barem dvojici
lovokradica, koji su se, po svemu sudei, ve godinama bavili tim nedoputenim poslom.
- Mi smo u prvom redu pomogli zato to i sami volimo te ivotinje - ree Miron.
- Uvjeren sam u to. I drago mi je to si to rekao. ivotinje su i zavrijedile da ih se voli. Kopaevo ne
bi bilo Kopaevo bez svoga Kopakog rita i sve te bogate faune u njemu.
- A to se tie one zemunice - skromno dometne Miron - do njezina smo otkria doli sasvim sluajno.
- Znam, znam, ali vi ste u svemu tome pokazali veliku domiljatost i hrabrost. Vidite, ba ono puce
koje ste pronali i sauvali, ukazalo nam je na pravi trag i postalo najopipljiviji dokaz. A zatim i taj stari
bunker. Mnogi su od nas znali da on postoji, ali smo zaboravili na nj. A tko bi i mogao pomisliti za kakvu
je namjenu posluio u posljednje vrijeme.
- I nas dvojica smo svake veeri s prozora motrili one ljude u kabanicama - ree Slanina, pobojavi
se da bi njegov i Bakalarov udio u svemu tome mogao ostati nezapaen.
- Znam, naravno - klimne Vuevi.
U ured unesoe osvjeavajue napitke.
- Izvolite, posluite se - ponudi ih Vuevi i nastavi: - Mi, naalost, nemamo predviene nagrade za
takve sluajeve, pa vam...
- A mi i ne oekujemo nikakve nagrade - upade Eukaliptus. - Sve to smo uinili, uinili smo jer smo
osjeali da moemo barem malo pomoi, zar ne, Mirone?
- Tako je.
- Znam. Ipak emo vam pokloniti neto simbolino. Ovdje imamo srebrne medalje koje poklanjamo
naim najsavjesnijim lanovima. - Vuevi iz ladice svoga radnog stola izvadi pet kutijica u kojima su
bile i medalje Lovakog drutva, veliine depnog sata. Na medaljama je bio ugraviran lik jelena
podignute glave s razgranatim rogovljem. - Lonar je noas cijelu no radio na njima, pogledajte na
poleini.
Na poleini svake medalje bilo je urezano ime i prezime svakog djeaka, a i Melitino ime i prezime,
a ispod toga tekst Za pomo u prihranjivanju divljai u rezervatu Kopaki rit.
Svakom je djeaku stisnuo ruku i uruio medalju.
- A ovu ponesi Meliti - ree i preda Mironu petu kutijicu - jer je i ona bila u vaoj ekipi.
Djeaci zahvalie i ustadoe.
- Mirone - ree Vuevi - je li profesor Leopold tvoj otac?
- Jest. Zar ga vi poznajete?
Da. Predavao mi je fiziku. Puno ga pozdravi.
- Hvala, hou. Sigurno e mu biti drago.
Oprostili su se s predsjednikom Vueviem i izili iz Doma. Bilo je vrlo hladno. Dugo najavljivani
val hladnoe napokon je stigao.

- Mirone - ree Bakalar kad su se nali na ulici - zna li da od juer autobusi opet redovito voze?
- Ne znam.
- E, pa, tako je. Kada ti i Melita mislite poi kui?
- Jo nisam o tome razmiljao. Kada nam poinje kola?
- Preksutra.
- Potpuno sam zaboravio na kolu. No, ako je tako, sutra bismo morali poi.
- Da, i ja mislim. Ima jedan autobus u etiri sata poslije podne. Debeli i ja emo tim autobusom.
Hoete li i vi?
- Moramo, drugo nam ne preostaje. Nai emo se sutra na autobusnoj postaji prije polaska tog
autobusa.
- Dobro.
Miron se priblii Bakalaru i ree tiho:
- uj, Bakalar, pozdravi Aranku, hoe?
- Naravno da hou, to se zna - obea mravi djeak.
- I ona je tebe pozdravila kad smo jutros odlazili od kue, ali sam ti zaboravio rei.
- Hvala, Bakalar, pravi si prijatelj!
Bilo je prolo podne. Rastali su se i poli svatko u smjeru svoje kue. Zurei Ribarskom ulicom,
Miron i Eukaliptus ubrzo sustigoe starog Farkasa, koji je, oprezno i oslanjajui se na tap, iao u istom
smjeru.
Sada je upravo bio zastao i zagledao se nekamo iznad movare. Djeaci ga pozdravie i pogledae u
istom smjeru.
Gore, pod snjenim oblacima, orao je vijao siunu pticu, jedva vidljivu pokretnu ivu tokicu. Ptica
ve bijae posustala i bilo je oito da nee jo dugo moi izdrati ovu neravnopravnu trku na ivot i smrt.
Sputali su se sve nie. Grabeljivi ju je progonitelj naoigled sustizao. Ispruio je noge naprijed,
spreman da svakog trenutka epa rtvu. Tada ptica izvede jedno lukavstvo. Strelovito se sunovrati u
dubinu. Zbog svoga glomazna tijela orao je nije mogao slijediti u tom vratolomnom obrtu, pa je jo neko
vrijeme nastavio pravocrtni let. Tada se obrui i on, no progonjena ptica bijae ve izmakla za nekoliko
desetina metara. Orao je opet pone sustizati i iznemogla se ptica ponovno nae u opasnosti. I ponovno
izvede svoje prokuano lukavstvo. Gotovo pod pravim kutom skrene prema umarku na otoku. Dok je
grabljivica uspjela promijeniti smjer, ptica se ve bijae izgubila u osnijeenoj kronji. Orao je napravio
nekoliko krugova oko kronje. No ubrzo je napustio potjeru, jer ni svojim otrim pogledom nije mogao
otkriti u kronji sakriven svoj nesueni plijen.
- Spasila se - gotovo odahne Farkas, a zatim, kad su poli, ree: - uo sam, momci, za va podvig.
Svaka vam ast, estitam!
- Hvala. - Miron zapita Eukaliptusa: - Liptuse, hoemo li danas poslije podne jo jednom nahraniti
ivotinje na Crnoj Gredi?
- Da, i na Poljani.
- Mislim da neete - umijea se Farkas. - Zar niste vidjeli movaru?
Djeaci su jutros urili pa nisu ni obratili pozornost na movaru. Sada je pogledae i iznenadie se.
Tijekom noi i prijepodneva voda se u movari zaledila. Led jo nije bio dovoljno vrst, ali se amcem

vie nije moglo ploviti.

Sva trojica su zastali i promatrali movaru. Kroz snjene oblake to su se poeli nagomilavati, sunce
je proputalo pokoju zraku, koja bi se, rumeno blijetei, odbijala od zaleene povrine.
- Kako je sve ovo lijepo! - zaneseno e Miron. - Ta movara i sve unaokolo.
- Da - uzdahne Farkas sjetno. - Moe se zavoljeti. I movara i sve to je u njoj. Ja sam se rodio u
Kopaevu i volim je ve sedamdeset godina. I Eugen Savojski ju je zavolio.
- Je li to onaj vojskovoa to je pobijedio Turke?
Jest. Kada su ga na Bekom dvoru zapitali to eli kao nagradu za pobjedu nad Turcima, odgovorio je
da bi elio posjed u Baranji poznat pod imenom Kopaki rit. I dobio ga je. Tu nedaleko sagradio je
dvorac, moi ete ga vidjeti iz autobusa.
Tamo, na obali najblieg otoka, ispod kronje pokrivene snijegom, izroni rogovlje jelena lopatara.
ivotinja je podigla glavu i gledala prema selu, kao da otuda oekuje pomo.
Miron je znao da se mora rastati s movarom, s njezinim umama i tracima, sa svim tim dragim
stvorenjima to ih je upoznao u ovih nekoliko dana. I osjea se tunim zbog toga. Skrene pogled prema
koloniji kormorana. Na ogoljelim bijelim granama ptice su istiha vrgoljile. Kao da se oprataju sa
mnom, pomisli, ali ne brinite, doi u ja opet.
Pogleda Farkasa. I on je gledao u nepreglednu bjelinu, oi mu zasuzile. Voli je ve sedamdeset
godina, sjeti se Miron starevih rijei. Kako li je to lijepo! U njegovim starakim oima kao da se ogleda
sva ta ljubav.
- Kako e se sada prevoziti hranivo na otoke? - zapita Miron zabrinuto. - ivotinje su gladne, danas ih
jo nismo nahranili.
- Danas vie i neete - odgovori starac malo kasnije. - Ali ne brinite, ivotinje e preivjeti nekoliko
dana i bez prihrane. A kad led ovrsne, hranivo e se razvoziti saonicama.
- Zar konji nee propadati kroz led?
- Saonice e vui ljudska zaprega, da tako kaemo.
Jo je zamiljeno promatrao movaru, zatim podigne pogled prema oblacima to su se brzo kretali i
spajali, stvarajui gustu, sivkastu masu. Obrie inje s brkova i nastavi: - No, nevolja e biti u neemu
drugome. Mnoge e ivotinje, pogotovo one tee, zbog zaleenosti ipak stradati od ozljeda. One e, u
potrazi za hranom, prelaziti po ledu s otoka na otok. Posebno je to pogibeljno za krupniju divlja, papkare
- to se ponajprije odnosi na jelensku i srneu divlja i divlje svinje - jer e padati na kliskoj povrini,
lomiti noge, propadati pod led, mrznuti se. Ali tu se nita ne moe. Tako to biva svake godine za jaih
zima.
Nastavie put i uskoro stigoe do Eukaliptusove kue. Tu zastadoe da se pozdrave.
- Drago mi je to smo se upoznali, Mirone - ree Farkas pruajui mu ruku.
- Hvala, i meni. Mnogo lijepoga ste nam ispriali kad smo neki dan s vama plovili movarom. Mislim
da emo doi i dogodine u ovo doba, a moda jo i prije - ree Miron, pa pogleda Eukaliptusa i doda: Ako nas ti pozove, Liptuse.
- Osjeajte se ve pozvanima - spremno prihvati Eukaliptus.
- Dobro, hvala - ree Miron, pa se opet okrene Farkasu. - Liptus e vam vratiti izme, lopatice i
sjekirice koje ste nam posudili. I hvala vam na svemu. Pozdravite tetu Joliku!

Rastadoe se.
U dvoritu osjetie da se za ruak sprema neto posebno.
Kad uoe u kuhinju, tu ih, osim Melite, doekae i Eukaliptusovi roditelji. Srdano se pozdravie.
Eukaliptusova majka upravo je zavravala s pripremanjem objeda. Na stol je iznijela prvorazredan
sakadaki riblji paprika.
- Zoltn, sine - odmah e gospodin Varga - to to meni kazala Melita! Vas dvojica na Crnu Greda
zarobila kradolovice!
Ispriae mu sve o pronalaenju zemunice, a i sve ono to se dogaalo na sjednici Upravnog odbora.
- Lvay? - udio se gospodin Varga. - Zar ona? Pa ona jo uz to isto lovac i jo u Upravni odbor!
- Da, Lvay i njegov roak.
- Ja uvek kaem da ima svakakvi ovek. Tko bi to rekla za Lvay, tko bi to rekla! A ona ima... Zoltn,
sine... sok disznja Lszl s tehene van... kako kaem?
- Puno svinja i stoke - prevede Eukaliptus.
- Da, ima toliko... sok disznja s tehene van... puno svinja i stoke, pa zar je morala... no, no, no!
Poslije izvrsnog objeda Miron i Melita zahvalie Eukaliptusovoj majci, nato se ona blago osmjehne.
Ona se uvijek samo osmjehivala. Melita je prije podne od nje prepisala svu silu kuharskih recepata.
Prijeoe u sobu do ulice. U kaljevoj pei veselo je pucketala vatra. Eukaliptusova majka je ostala u
kuhinji da se pobrine za veeru, a njezin mu je sjeo u stari konati naslonja i itao novine.
Miron je rekao Meliti da e sutra u etiri poslije podne poi kui.
- Hajdemo jo malo pogledati srnu - pozove Melita djeake.
Srna je i sada leala u slami. Pogled joj vie nije bio onako zamuen i tuan. Grickala je sijeno i
djetelinu.
- Danas prije podne pokuala je ustati - ree Melita.
- Htjela je stati na tri noge, ali je ubrzo opet legla. Bilo joj je prenaporno.
Jo je prerano da ustane - ree Eukaliptus. - Ali ozdravit e, ne brini. Tata i ja emo je morati vezati,
kako vie ne bi mogla ustati sve dok joj slomljena kost ne sraste i ovrsne.
- Liptuse - ree nakon toga djevojica - ostavljam je tebi na brizi. Mora je njegovati umjesto mene.
Neka stalno pred njom bude sijena i djeteline, a svako jutro joj odnesi i malo mlijeka. To nemoj
zaboraviti, nauila sam je na to. Neka ti i Aranka pomogne.
Pri spomenu Arankina imena Miron se uznemiri. On je sino dobro zapamtio broj njezine kue, a znao
je i naziv ulice, pa je odluio da e joj pisati im stigne kui. Ali i pored toga, tako bi je jo jednom prije
polaska volio vidjeti...
- Kaem ti da nita ne brine za nju - ree Eukaliptus Meliti.
- Molim? - trgne se Miron iz razmiljanja, a lice mu se ozari.
- Govorim Meliti da ne mora brinuti za srnu - ree Eukaliptus i nastavi: - Ali, kad sasvim ozdravi,
morat u je prevesti na otok i vratiti joj slobodu, to neka ti bude jasno. Ona je ipak divlja ivotinja.
- Znam - ree Melita s malo tuge u glasu - iako mislim da smo je ve prilino pripitomili. Ostavi je na
istome mjestu na kojemu smo je pronali, pod onim hrastom. I stavi joj neku ogrlicu ili tako neto, da je
poslije moemo prepoznati.

- Hodu.
- to misli, ako doemo jo koji put, hoe li ona mene prepoznati.
- Prvo, nemoj govoriti ako doemo, jer vi ete sigurno doi, Miron i ja smo se o tome ve
dogovorili. Naravno, bit e mi drago da doete to prije, na proljee, onda je ovdje najljepe. A, drugo,
mislim da e te prepoznati, iako se to kod divljih ivotinja nikada pouzdano ne moe znati.
- Ja ipak mislim da de me prepoznati. Pa stalno sam je hranila i njegovala i tako smo se lijepo
sprijateljile. U poetku je izmicala glavu kad sam je htjela pogladiti, a sada vie ne izmie i ini mi se da
joj svaki put bude drago kad je pogladim.
Predveer su poeli spremati svoje putne torbe.
Naveer su dugo sjedili i razgovarali s Eukaliptusom i njegovim roditeljima.
Sutradan je bilo jo hladnije. Led je bio mnogo vri nego prethodnog dana, ali saonicama se jo
nije moglo preko njega. Svi su amci u pristanitu bili izvueni na snijeg, kako ih movara ne bi zarobila
ledom.
I sutradan se Eukaliptusova majka iskazala svojim kuharskim umijeem. Pripremila im je arana u
raljama, to je bio poznati specijalitet restorana Kormoran.
Poslije objeda pozdravili su se i poli na autobusnu postaju. Eukaliptus ih je pratio i nosio Melitinu
putnu torbu. Bilo je jo dobrih pola sata do polaska autobusa. Miron se vrpoljio, uzdisao i stalno
etuckao pred ZOO-muzejem, sve ee pogledajui u Ulicu Petfi Sndora. Onda vie nije mogao
izdrati.
Brine me to jo nema one dvojice - ree. - Moram otii po njih, bojim se da e zakasniti.
- Ima jo pola sata do polaska, Mirone - ree Eukaliptus pogledavi na svoj runi sat. - Stii e.
- Znam... ali ipak se bojim... - uzmuca se Miron, a zatim zauti.
- Ma, pusti ga, Liptuse, samo neka ide po njih - smijucne se Melita. - Idi ti, Mirone, samo idi, moda
su oni zaboravili put do autobusne postaje.
Miron se odmah okrene da poe, ali ba tada ugleda kako se Ulicom Petfi Sndora pribliavaju
Bakalar i Slanina. Kad je medu njima prepoznao Aranku, srce mu zaigra od radosti.
Do dolaska autobusa Melita je stajala s trojicom djeaka, a Miron je s Arankom stajao malo po
strani, ispred samoposluivanja. Samo su utjeli i gledali jedno drugo, ne nalazei pravu rije kojom bi
se oprostili. Tek tu i tamo ipak bi kapnula pokoja rije, krhka i stidljiva.
- Miron sigurno tvojoj roakinji objanjava nepravilne glagole -ree Eukaliptus i nasmije se.
I Bakalar se nasmije. Slanina se uozbiljio i pravio kao da nije uo to je rekao Eukaliptus.
Oblaci su sakrili sunce. Iz gnjezdilita kormorana dopiralo je glasanje tih movarskih gusara. Iznad
movare je u irokom luku prelijetao orao tekavac.
Iz oblaka se poee otkidati krupne pahulje. Lepravo i krivudavo, poput bijelih leptirova, poee se
sputati na zaleenu povrinu.
- Aranka, pisat u ti im doem kui, vai? - napokon Miron prevali preko usana. - Hoe li se ljutiti
ako ti budem pisao?
Djevojica je na dlanu imala dvije-tri pahulje. ekala je da se otope. Ubrzo su se pahulje pretvorile u
biserne kapljice. Tada se osmjehne i pogleda Mirona u oi.

- Neu se ljutiti, naravno. Bit e mi drago ako mi bude pisao.

- Oh, pisat u ti svakako. To e mi biti prvo to u napraviti kad doem kui.
I, ne znajui kako, odjednom je osjetio Arankinu ruku u svojoj. Bila je jo vlana od istopljenih
pahulja, ali topla i meka.
Melita, Eukaliptus i Bakalar su ih gledali. Slanina se zabuljio u plou s natpisom ZOO-muzeja, kao da
je na njoj otkrio neto izuzetno zanimljivo.
S poetka Ulice Kis Ferencza, u oblaku snjene praine, nailazio je autobus.
Dvije se ruke lagano razdvojie.
Oni koji su odlazili, poee se pozdravljati s onima koji ostaju, s obeanjima da e se ovdje nai i
idue godine u isto doba.
Mironovo je lice zrailo radou. Gledao je Aranku sve dok se njezin lik nije izgubio u vrtlogu sve
guih pahulja.