DOMAĆA GNOJIVA

Domaća gnojiva su sastavljena od tvari biljnog i životinjskog podrijetla.

STAJSKI GNOJ
• Vrlo kvalitetno kompleksno i univerzalno gnojivo
• Sadrži:
Makrohranjiva (prvenstveno N, P, K, Ca, Mg)
Sve mikroelemente
Humus
Stimulativne tvari (hormone rasta)
Mikrobe tla.

• Njegova primjena popravlja sve značajke tla

 Fizikalne
 Kemijske
 Biološke

Sadrži oko 20% organske tvari.

Od osnovnih biljnih hranjiva sadrži
 0,5% N (dušik)
 0,25% P2O5 (fosfor)
 0,6% K2O (kalija)
Ova se hranjiva nalaze u tlu u organskom obliku te im je potrebno duže vrijeme da postanu
pristupačna biljkama.
U 1 godini 50%
U 2 godini 30%
U 3 godini 20%

Pozitivne osobine stajskog gnoja:

• Obogaćivanje tla organskom tvari
• Povećanje mikrobiološke aktivnosti tla
• Ubrzava u tlu pristupačnost hranjiva biljkama
• Razgradnjom stajskog gnoja oslobađa se CO2 koji s vodom stvara ugljičnu kiselinu koja
otapa minerale
• Poboljšavanje strukture tla
• Obogaćivanje tla mikroelementima

• Kruti stajski gnoj je poluhumificirana smjesa stelje te krutih i tekućih izlučevina domaćih
životinja, a prerađena je radom mikroorganizama.
• Njegov sastav ovisi o vrsti i uzrastu životinja, načinu njihova držanja, o vrsti i količini krme,
vrsti stelje i načinu spremanja.

Archy, 2010
Spremanje krutog stajskoga gnoja
• Spremanje se vrši na gnojištu – betoniranoj površini, zaštićenoj od vode sa strane

• Ovisno o vrsti stoke, određuju se i prosječne površine gnojišta:

 za odraslo govedo 3.5 do 4 m2
 Za odraslog konja 2.3 do 3 m2
 Za svinju 0.8 do 1.2 m2

• Prema stupnju zrelosti, stajski gnoj može se podijeliti na:

 Svježi stajski gnoj
 Zreli stajski gnoj

• Dva su temeljna postupka spremanja stajskoga gnoja:

 Hladni postupak
 Topli postupak
• Sa stajališta maksimalnog čuvanja hranjivih tvari bolji je hladni postupak

• Hladni postupak - najprije se na pod gnojišta stavlja i rasprostire sloj zreloga gnoja i na
njega slaže sloj svježeg gnoja. Pri tome CO2 iz zrelog gnoja prodire u svježi gnoj u kojem se
zbog smanjenog udjela kisika razgradnja odvija sporije. Temperatura mase gnoja približno je
10 °C viša od temperature okoline.
• Topli postupak - gnoj se rahlo rasprostire, pa kisik ima slobodan pristup, čime se snažno
stimuliraju termogene bakterije. Stoga se već nakon nekoliko dana temperatura u masi gnoja
bitno povisi (do 60 °C). Čim se gnoj zagrije na tu temperaturu, hrpa se zbija, pa se potiskuje
aktivnost termogenih u korist drugih bakterija.
• Koristi se i kombinacija hladnog i toplog postupka. Najprije se gnoj na gnojištu rahlo
rasprostre, pa se temperatura brzo povisi. Slijedeći sloj se zbije, čime se prekida rad
termogenih bakterija.

Primjena stajskoga gnoja

• Osnovni način primjene stajskoga gnoja je njegovo zaoravanje u vlažni sloj tla, kako bi se
smanjili gubici organske tvari i dušika
• Utjecaj vremenskih prilika kod razbacivanja stajskog gnoja po površini.
Za vedrog, suhog, toplog i vjetrovitog vremena koje pogoduje isparivanju vode i isparavanju
amonijaka, gubici dušika su veliki.
Obrnuto, za oblačnog, vlažnog i hladnog vremena, kao i kad je mraz, gubici dušika su manji.

• Promatra li se, pak, stajski gnoj prema stupnju zrelosti

Zreliji stajski gnoj može se primijeniti bliže sjetvi i sadnji.
Manje zreli se primjenjuje s vremenskim odmakom od sjetve i sadnje.
• Neke su kulture osjetljive na nezreli (slamnati) stajski gnoj što se manifestira padom prinosa

Nije dobro da stajski gnoj stoji u hrpama na polju jer se javljaju veliki gubici dušika i time
se smanjuje gnojidbeni učinak.
Pražnjenje gnojišta provodi se za oblačnog i prohladnog vremena bez oborina.
Na predviđenoj površini se gnoj jednoliko razbaca, a zatim što prije unese u tlo obradom.
Ukoliko to nije moguće ostavlja se na hrpama i prekriva tlom, kako bi se spriječio gubitak
hranjiva.

Archy, 2010
• U praksi se stajski gnoj unosi prosječno na 20 do 25 cm
• Pri podizanju nasada drvenastih kultura unosi se dublje
• Kruti stajski gnoj može se, u načelu, primijeniti za sve kulture
• Neke kulture izrazito povoljno reagiraju na gnojidbu stajskim gnojem
• To su prije svega
 Okopavine (šećerna repa, kukuruz)
 Neke leguminoze (lucerna, grah)
 Većina povrtnih kultura

Količine stajskog gnoja kreću se od 20 do preko 50 t/ha. Smatra se da je niska doza oko 20
t/ha srednja oko 30 t/ha, dok su doze od 40 t/ha i više visoke.
• Razgradnja stajskog gnoja računa se na 2-4 godine, premda se najveći dio hranjiva sadržan u
stajskom gnoju oslobodi prve godine nakon primjene.

Gnoj peradi
• Ekskrementi peradi vrijedno su koncentrirano i brzodjelujuće organsko gnojivo, koje, u biti,
pripada krutom stajskom gnoju. Od njega se razlikuje prema kemijskom sastavu, a potom i
time što u njemu nema tekućih izlučina. Kao i stajski gnoj, gnoj peradi sadrži sva osnovna
biljna hranjiva, ali u relativno većoj količini. Sadržaj biljnih hranjiva u gnoju peradi vrlo je
promjenljiv, ovisno o sastavu hrane.
• U krutom se stanju gnoj peradi primjenjuje 7 do 10 dana prije sjetve, odnosno sadnje, a kao
vodena otopina izravno prije sjetve ili ovršno za vrijeme vegetacije. Prednost ima unošenje
u tlo u krutom stanju u vlažnijim klimatskim uvjetima, a u sušim vodena suspenzija.
Gnojidbeni učinak gnoja peradi izvanredno je povoljan.

Tekući stajski gnoj

• Dvije vrste tekućeg stajskog gnoja:
 Otplavni stajski gnoj
 Gnojovka.

Otplavni stajski gnoj

Ako se za čišćenje staja koristi hidraulički, transport svježeg gnoja iz staje dobiva se otplavni
stajski gnoj. Slama koja se koristi kao stelja sjecka se na 2 do 3 cm. Nakon toga se
cjelokupna masa melje u mlinovima i razrjeđuje vodom ili gnojnicom u omjeru 1:3. U takvu
se stanju otplavni gnoj može transportirati cijevima i primijeniti u fertirigaciji.

Gnojovka
• Gnojovka je smjesa balege, mokraće, sitnih djelića krme, stelje i veće ili manje količine
vode.
• Gnojovka je otprije poznata u alpskim predjelima Europe na planinskim gospodarstvima s
uzgojem mliječne stoke (goveda), osobito u Švicarskoj, na kojima se sva travna masa koristi
na gospodarstvu, bilo za napasivanje, bilo za silažu.
• Danas se gnojovka proizvodi na modernim farmama koje imaju tzv. tekuće izgnojavanje –
rešetkasti pod staje s nagibom prema bazenima u koje se gnojovka prikuplja.
• Ona podliježe procesu djelomične razgradnje u posebnim jamama, a pri upotrebi se većinom
miješa u određenom omjeru s vodom.
• S obzirom da je u tekućem stanju, prebacuje se pumpama, a prevozi posebnim cisternama
3

Archy, 2010
U prosjeku razrijeđena gnojovka sadrži:
 0,5% dušika (N)
 0,2% fosfora (P2O5)
 0,7% kalija (K2O)
• Dušik je u gnojovki u amonijskom obliku, koji se kao hlapljiv, lako gubi.
• Gubici su to veći, što je gnojivo koncentriranije, a vrijeme suše i vjetrovitije.
• Razrijeđena gnojovka se jednoličnije raspoređuje nego koncentrirana, gubi se manje dušika i
manja je opasnosti od oštećenja osjetljivih usjeva.
• S prijelazom na industrijske oblike proizvodnje u stočarstvu i držanje stoke bez stelje,
dobiva se više gnojovke.

Nedostaci gnojovke
• Gnojovka može dospjeti u vodotoke ili drenažni sustav i onečistiti vodu
• Takva onečišćenja mogu se izbjeći ako se gnojovka primjenjuje u primjerenim količinama i
u pravo vrijeme
• U Hrvatskoj je zabranjeno koristiti gnojovku zimi na smrznutom tlu
• Zato se primjena gnojovke preporuča u proljeće nakon prosušivanja tla kada tlo može
primiti količine koje se dodaju i kada biljke hranjiva mogu potrošiti.
• Najpovoljnijom dozom smatra se 20 do 25 m3 gnojovke po hektaru.
• U ovoj količini gnojovke nalazi se 80 do 100 kg N, 25 kg P2O5, 200 ili više kg K2O i 48 kg
CaO.
• Premalo je, dakle, fosfora, a previše kalija, pa stoga treba uravnotežiti omjere tih hranjiva
dodavanjem fosfora mineralnim gnojivima.
• Prekomjerna i učestala primjena gnojovke na oraničnim tlima dovodi, među ostalim, do
jakog zakiseljavanja tla sa svim negativnim posljedicama koje odatle proistječu. Gnojovka se
može primijeniti po golom tlu i tlu pod kulturama.

Gnojnica
• Gnojnica je mokraća domaćih životinja razgrađena mikroorganizmima, pomiješana s
djelićima balege, stelje, vodom od pranja staja i oborina te iscjetkom s gnojišta.
• U spremišta za gnojnicu, u pravilu, mokraća se cijedi iz gnojišta zajedno s vodom i
oborinama, pa gnojnicu najčešće čini samo trećina do polovica mokraće.
• Količina mokraće i gnojnice ovisi o vrsti životinja, sadržaju vode u krmi, potrebi životinja
za vodom, količini stelje i načinu držanja stoke.
• Gnojnica prosječno sadrži približno 98 % vode, 0.8 % organske tvari, 0.25 do 0.30 % N,
0.03 do 0.06 % P2O5 i 0.4 do 0.5 % K2O.
• Sva hranjiva u gnojnici su lako pristupačna biljkama, pa se stoga gnojnica smatra
brzodjelujućim gnojivom.
• Prema iskorištenju dušika i kalija (60 do 70 %) približava se mineralnim gnojivima.
• Gnojnicu je najbolje primjenjivati u proljeće i ljeti, a potom u jesen
• Primjena na smrznutom tlu i snijegu nije dopuštena zbog istog razloga koji je već naveden
za gnojovku

Bihugnoj
• Bihugnoj je organsko gnojivo koje se dobiva kao ostatak u proizvodnji bioplina u tijeku
metanske fermentacije ili biometanogeneze različitih organskih otpadaka.
• Proizvodnja bioplina vrlo je razvijena u Indiji i Kini, u novije vrijeme i u Izraelu, a u
zapadnoj Europi i SAD fermentacija metana ponovno postaje predmet zanimanja.

Archy, 2010
• Gnojidbena vrijednost bihugnoja mnogo je veća od vrijednosti stajskoga gnoja glede
sadržaja glavnih biljnih hranjiva
• Bihugnoj sadrži približno 3 % dušika, 1.2 % fosfora i 3.7 % kalija
• Bihugnoj se dobiva u zatvorenim digestorima i zbog toga je gubitak hranjiva iz mase
dobivenog gnojiva manji
• Bihugnoj je gusta tekuća masa, pa se može primjenjivati slično kao i gnojovka
• Na lakšim tlima i u sušim klimatskim uvjetima ima prednost pred krutim stajskim gnojem
• Može se primijeniti prije sjetve, kao i u tijeku vegetacije.

Kompost
• Kompost (humus) je humificirana smjesa različitih organskih otpadaka gospodarstva,
kućanstva, naselja i industrije, koji se poslije humifikacije radom mikroorganizama i faune
koriste kao gnojivo.
• Kompostiranje je humifikacija ili mikrobiološka razgradnja organskih materijala.
Proces kompostiranja traje od tri do trinaest mjeseci uz povremeno miješanje i zalijevanje.
Takvim načinom dobije se jednolična humusna masa koja sadrži oko:
 0,5% N (dušik)
 0,5% P2O5 (fosfor)
 0,6% K2O (kalija)

• Materijali za proizvodnju komposta mogu se podijeliti na četiri skupine:

 Prvu skupinu čine najčešće biljni ostaci.
 U drugu skupinu spadaju industrijski otpaci i mulj otpadnih voda.
 Treću skupinu čine tvari koje povećavaju biljno hranidbenu vrijednost komposta
(fekalije, ekskrementi domaćih životinja, mineralna gnojiva, itd.).
 Četvrtu skupinu čine tvari koje popravljaju pH vrijednost.

• Prva skupina:
 Lucerna (bogata dušikom)
 Kukuruzni oklasci (male hranidbene vrijednosti, potrebno sjeckanje)
 Otkosi trava (bogati dušikom i kalijem)
 Lišće širokolisnih vrsta (povoljan sadržaj hranjiva, potrebno sjeckanje)
 Treset (siromašan hranjivima, sporo raspadljiv)
 Borove iglice (siromašne hranjivima, sporo razgradive)
 Piljevina (siromašna dušikom, sporo razgradiva, mogu biti prisutni mnogi toksični
ostaci)
 Morski korovi (umjerena hranjiva vrijednost, bogati kalijem, želatinozne prirode,
visok sadržaj soli)
 Tlo (korisno kao izvor hranjiva i mikroba, pomaže zadržavanju vode, dovoljno je 2 do
10 % tla u kompostnoj hrpi, sadrži mikrohranjiva)
 Slama (mali sadržaj hranjiva)
 Korovi (umjereni sadržaj hranjiva, treba izbjegavati korove s klijavim sjemenkama)
 Sjeckano drvo (nizak sadržaj hranjiva, sporo razgradivo)

• Druga skupina:
 Industrijski otpaci u koje spadaju voćni trop (umjerena biljno-hranidbena vrijednost,
sjemenke mogu preživjeti kompostiranje)
 Ljuske graha (visoki sadržaj hranjiva)
5

Archy, 2010
  Gradsko smeće (novine bogate celulozom, mala do osrednja hranidbena vrijednost)
 Otpaci prehrambene industrije (grašak, rajčica, žitarice, povoljna biljno-hranidbena
vrijednost, ali mogu sadržavati tehnološke kontaminante)
 Mulj otpadnih voda (dobre biljno-hranidbene vrijednosti, može sadržavati teške
metale)

• Treća skupina - pripadaju tvari koje povećavaju biljnohranidbenu vrijednost komposta

 Koštano brašno (dodaje se zbog fosfata, ali se polako raspada, pa je količina
oslobođenog fosfora mala)
 Organska gnojiva (male do umjerene biljno-hranidbene vrijednosti)
 Sirovi fosfati (slabo topljivi)
 Praškasto stijenje (tinjci i glaukonitni lapor koji se dodaje zbog kalija, stupanj
oslobađanja hranjiva vrlo usporen)
 Pepeo nastao izgaranjem drva.

• Četvrtu skupinu cine tvari koje služe za uklanjanje suvišne kiselosti u koje spadaju
 Thomasov fosfat (zbog bazičnog učinka, ali osigurava i biljna hranjiva)
 Vapnenac (osigurava kalcij, efikasniji je kad je usitnjen)
 Dolomit (osim kalcija osigurava i magnezij, treba ga usitniti)
 Drveni pepeo (slabiji je od vapnenca, jako bazičan u početku, može pojačati gubitak
NH3 iz bazične otopine)

• Bilo koja organska tvar može se kompostirati, no neke su više, neke manje pogodne
• U hrpi za kompostiranje ne smije biti
 Tvari koje se ne razgrađuju
 Tvari koje su škodljive za rad mikroorganizama
 Tvari koje nepovoljno utječu na plodnost tla
 Tvari koje mogu biti toksične za biljke i opasne za zdravlje ljudi i domaćih životinja

Industrijski komposti
• Industrijski se komposti razlikuju od običnog komposta prema sirovinama od kojih se
dobivaju.
• U sirovine koje se kompostiraju pripada pepeo od izgorjelog ugljena, mulj otpadnih voda,
treset, gnoj svinjskih i peradarskih farmi i drugi organski otpaci.
• Nažalost, industrijski komposti mogu sadržavati tvari štetne za zdravlje ljudi i domaćih
životinja, osobito teške metale i heterocikličke benzolove derivate.

Zelena gnojidba (sideracija)

• Zelena gnojidba jedan je od najučinkovitijih načina povećanja plodnosti tla unošenjem u tlo
nadzemne mase za tu svrhu posebno uzgojenih usjeva.
• Zelenu gnojidbu poznavali su i prakticirali Grci i Kinezi prije Krista, a potom i Rimljani
• Sinonim za zelenu gnojidbu je sideracija. Ona vuče korijen od kulta plodnosti vezanog za
zvijezde i Mjesec. Naziv sideracija dolazi od latinske riječi sidereus, što znači “zvjezdan”.
• Zelena gnojidba, kao i svaka druga organska gnojidba, višestruko pozitivno djeluje na
svojstva tla i prinos poljoprivrednih kultura.
• Na lakšim, pjeskovitim tlima, siderati utječu na zadržavanje vlage i usporavaju odnošenje
pijeska, osobito oni dubljeg korjenova sustava

Archy, 2010
• Na težim tlima rahle i prožimaju masu tla, usvajaju teže topljiva hranjiva i obogaćuju tlo
dušikom, popravljaju vodozračne odnose u tlu

Usjevi za zelenu gnojidbu

• Dvije su glavne skupine siderata
 Leguminozni
 Neleguminozni
• U leguminozne spadaju lupine (plava, bijela, žuta i višegodišnja), grahorica, grahor, crvena i
bijela djetelina, lucerna, inkarnatka, bob, grašak, soja...
• U neleguminozne siderate spadaju repice, gorušica, uljana rotkvica, te od žitarica najčešće
raž i zob.

Vrijeme i tehnika unošenja siderata u tlo

• Brzina razgradnje unesenih siderata ovisi o dubini unošenja, starosti biljaka, mehaničkom
sastavu i vlažnosti tla.
• Što je dubina unošenja veća, biljke starije i teži mehanički sastav, siderati se sporije
razgrađuju i obratno.
• Zaoravanje zajedno s leguminoznim sideratima sporo razgradljivih materijala (slama, treset)
usporava razlaganje siderata, dok dodavanje manjih količina stajskog gnoja ili ekskremenata,
radi obogaćivanja mikroorganizmima, ubrzava taj proces.
• Danas se općenito daje prednost dubljem unošenju siderata, kako bi se osiguralo njihovo
produžno djelovanje. Pri dubljem unošenju zelene mase biljke efikasnije koriste oslobođeni
dušik.

Archy, 2010