NA PRAGU TRANS(POST) HUMANIZMA

Sonja Briski Uzelac

Ako neto ne moemo zamisliti,

to ne znai da nije mogue
In fact, I think the new era is simply too different to fit
into the classical frame of good and evil.()
Within thirty years we will have the technological means
to create superhuman intelligence.

Vernor Vinge

Kako danas stoje stvari, kad se promatra koncentrirano zagleda

u radove multimedijalne umjetnosti, postaje zorno da mora nuno iz
podruja humanistikih znanosti zakoraiti u podruje tehnoznanosti
te napose komunikacijske tehnologije, od teorijske fizike i raunalnih
znanosti do mediosfere. Iz te hibridne, pomalo shizoidne, pozicije
bolje se razaznaju stvari: hijerarhijski (patrijarhalni) model zapadne
kulture, utemeljen na paradigmi dualnosti, ideoloki je konstruirao
razdvajanje duha i materije, kulture i prirode, uma i tijela, razuma i
emocije, mukog i enskog, ljudskog (bios) i tehnolokog. Otrom
umjetnom podjelom stvorio se nerazmjer koji odreuje jednu stranu
vrednijom, to se najbolje vidi u humanistikom filozofskom diskursu
odnosa subjekt - objekt. Ove dihotomije, kako kae Judith Butler, ine
vidljivijim ono drugo koje se pritom diskriminira. Odnos koji vidimo
izmeu prirode i kulture je takav da kultura prirodi namee znaenje
95

asopis za drutvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

i pretvara je u Drugo, a to radi s ciljem beskonanog iskoritavanja

(ovladavanje prirodom), uvajui idealnost oznaitelja i strukturu
oznaivanja prema modelu dominacije1. Priroda se, dakle, odreuje
kao objekt, predmet, podruje ljudske djelatnosti, a ljudsko bie
kao samosvjesni, slobodni i djelatni subjekt. Meutim, kao neka
vrsta pomirenja, u doba nepomuenog tehnolokog progresa i nove
tehnoznanstvene revolucije, dolazi nova paradigma, ideja tehnologije
kao obeavajue sile i prakse u konstrukciji nove Babilonske kule
tehnosfere. Tehnosfera u smislu nove konstelacije odnosa izmeu
ovjeka/biosa i stroja u doba vladavine mree, danas, za razliku od
ranije instrumentalne funkcije tehnike, konstruira posve nove svjetove.
Meutim, sama tehnogeneza se zbiva u formi istog dogaaja.
Vrlo utjecajni zagovornik nove paradigme, znanstvenik
(matematiar) i SF pisac Vernor Vinge, u svom nadasve poznatom
eseju The Coming Technological Singularity: How to Survive in the
Post-Human Era2, saima ovakvu viziju rijeima da smo na pragu
(...) promjene usporedive s poetkom ljudskog ivota na Zemlji(!)
i da emo u roku od trideset godina imati tehnoloke mogunosti
za stvaranje nadljudske inteligencije. Jer, tehnologija, kao
proizvedeni sustav, nije strogo fiksirana u svoj univerzum, ve
se ukljuuje i u prirodnu dimenziju. Tehnologija je specifina
priroda. Predstavlja umjetno spremite prirode jer pohranjuje njoj
svojstvene zakone u svoj opus. Tehnoloki je mogue simulirati
prirodno, no obrnuto nije izvedivo. Zato pojam izvedbe i pristaje
tehnologiji. Tehnologija u tolikoj mjeri usvaja prirodne zakone
da esto projicira prirodu prirodniju od same prirode. 3 Pred
1

Butler, Judith, Nevolje s rodom: Feminizam i subverzija identiteta, enska infoteka,
Zagreb, 2000., str.49.
2

Vinge, Vernon, The Coming Technological Singularity: How to Survive in the Post-Human
Era, 1993.<http://www.aleph.se/Trans/Global/Singularity/sing.html>, posjet 02.11.2014.
3

Brstilo, Ivana, Tijelo i tehnologija u postmodernoj perspektivi Socijalna ekologija:
asopis za ekoloku misao i sociologijska istraivanja okoline, Vol. 18, No. 3-4, Hrvatsko
socioloko drutvo, Zavod za sociologiju Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu,
Zagreb, 2009., str. 297.

96

Zenike sveske

ljudskom vrstom je, dakle, izazov, nova pravila realnosti u susret

horizontu dogaaja singularnosti nakon kojega, kau, nema
povratka: gr ili zov Samanthe?
Ubrzanje tehnolokog rasta, prema teoriji singularnosti,
vodi apsolutnoj toki tehnologije koja postaje krajnja instanca
ljudske evolucije. Tehnoloka singularnost se moe gledati kao
metasistemska tranzicija ili transcedencija prema potpuno novim
mogunostima uma, drutva i tehnologije, trenutak u budunosti
koji kao causa finalis oblikuje i privlai sve to se prema njemu
kree iz prolosti. Podruje teorijske fizike nam je metaforom
crne rupe predoilo neuhvatljivi horizont dogaanja, koji posve
naputa poznatu nam liniju horizonta iza koje je, znamo jo od
Euklida, druga toka nedogleda sa svojom vidnom pozicijom.
Meutim, singularnost je toka u kojoj je krivulja vektora prostora
i vremena beskonano zakrivljena to stvara toku beskonane
mase i proizvodi beskonano snano gravitacijsko polje. Ono je
tako snano da vanjski promatra ne moe naslutiti to se dogaa
u singularnosti, ak se ni svjetlost ne moe oduprijeti njenoj
privlanoj sili kad se nae s one strane granice. Nema, dakle, tko
da pria to je s druge strane intelektualnog horizonta dogaaja,
nakon kojega se dogaaji ne mogu niti predvidjeti niti shvatiti.
Redukcijom svijeta na mehanike kategorije, ma kako one bile
sofisticirane, na digitalne informacijske strukture, trans(post)
humanisti svode i egzistenciju u cjelini na informacijski sistem.
No time se otvaraju nesluena podruja inteligenciji, jer se s razine
ivota/biosa ona prevodi na beskrajnu sposobnost raunanja
ili prepoznavanja binarnih struktura koje se ponavljaju - pattern
recognition. Tako dolazi do tehnologije povezivanja i, na kraju,
do scenarija asimilacije ovjeka i tehnologije, te trijumfalnog
prevladavanja umjetne inteligencije: otpor je uzaludan 4 zasad
poruuju likovi iz SF filmova (od Borga do Samanthe) i, dakako,
teoretiari posthumanisti. A vizualni postmedijski umjetnici?

Mali, Branko, Singularnost je blizu, otpor je uzaludan, Zarez, #380 od 27. oujka 2014.

97

asopis za drutvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Video i multimedijski umjetnici, tehnoloki pismeni, u svojim

inter/multimedijalnim instalacijama djeluju razapeti izmeu
utopijske i distopine vizije; dakako, zasad unutar kulture medija,
dijelei njezinu sudbinu osuenosti na slobodu (Vilm Flusser),
slobodu izmeu figura Descartesa i Narcisa, ma kako to udno
izgledalo na prvi pogled. Meutim, tehnosfera je ve spremna,
poruuju trans/post humanisti. Nju podrava ono isto moderno
naelo prosvijeenog humanizma (hommo mensura), o ovjeku kao
mjerilu stvari i neogranienoj slobodi individuuma, iz kojeg je izrasla
ideologija modernizma (neograniena autonomija ovjeka/umjetnika
kao pojedinca). To se isto naelo uvodi i u novi tehnoloki svijet
simulacije i simulakruma te sveope virtualizacije, u kojemu je sve
mogue, dodue pod jednim uvjetom: da taj svjesni i razumni subjekt
nema nikakvih ogranienja, da je pojedinac bez ograniavajueg
i odreujueg identiteta, bez relacije s vanjskim svijetom. Dakle,
nema druge relacije osim one sadrane u pojmu pattern recognition
kao beskonanog odraza u ogledalu. Pojedinac je slobodan da
pomou tehnologije oblikuje/programira svoj svijet (od naela
reinvent yourself i second-life-a do nano-tehnologije i, na kraju, hibridne
ili/i umjetne inteligencije), po vlastitom nahoenju: moe premjetati
ili kombinirati, citirati ili prisvajati, ponavljati, mijenjati percepciju i
povijest, vlastitu ili svijeta, tako i svoje tijelo, a i tijelo promatraa/
sudionika/aktera. Intermedijski dogaaj, koji implicira kompjutersku
tehnologiju, dogaaj je re-kreacije percepcije, svijeta osjeta i emocija,
re-semantizacije konteksta, (osobne) povijesti ili re-konstrukcije
tjelesnosti iz neograniene virtualne slobode, u ogledalu vlastite
tehnoloke instalacije i mutacije.
Jer, kao na primjeru imenovanja multimedijskih projekata umjetnice
Magdalene Pederin, sam se pojam vidljivog re-definira: oko uje uho vidi
(u instalaciji Svjetlosni zid, Studio MSU, 1998.) ne toliko na razini
akcije koliko na razini posljedica, kada zvuk i ritam pokreta/kretanja
preuzimaju funkciju provokacije vidljivosti (pulsiranje lampica). U
sklopovima medijsko-tehnoloke hibridnosti nita vie nema svoju
postojanu i vjenu prirodu. Dogaanja se ak mogu jednostavno
provocirati, kao praksa nastajanja unutar kontrole reguliranja, u
98

Zenike sveske

repetitivnim ili drugim patternima, unedogled; poput logoreje, kao

na istoimenoj izlobi (Logoreja, HDLU, 2005.), kada se od slova
vlastitog imena konstruira beskrajni simulakrum kojeg proizvodi
kompjutorski virus. Generiranje novih znaenja, kombinirano s
mehanikim ritmikim ponavljanjem lica, praeno je bezlinim strojnim
glasom, a rijei pritom odzvanjaju poput kodova koji kao da su postali
neka virtualna samostojea egzistencija, samoj sebi dovoljna (M.
Pederin). Tehnologija po sebi postaje specifina priroda - virus se iri
nekontrolirano i ogleda u samom sebi, to i generira performativnu mo
tehnologije. Da li se ve moemo pitati radi li se o neojungovskoj ideji
da ivimo u doba mehanicistikog, lanog individualizma i da smo
na pragu nove mutacije; ili se tek procesuira arhetipski simbolizam kao
nedokuiva smislena podudarnost unutar pojaavanja kognitivnoperceptivnih potencijala ljudskog uma.
Moda smo ve uronjeni u dubinu hladnog, apersonalnog
pristupa autoprezentaciji, in the Midlle of Nowhere jezika, kao u
Magdaleninom ambijentalnom radu Ime je anagram (Kibla, 2003.).
Ambijent od multipliciranih znakova kao estetski elektronski
kontinuum slova i brojeva koji se, treperei i zvuno objavljujui,
ritmino ponavlja u beskonanom audio-vizualnom prostoru
(projiciran s DVD-a), zorno nas uvlai u digitalno doba svijeta
koji se konstruira iz jezika tehnosfere. Pomou tehnikog jezika
programiranja (naina kodiranja znakova, ASCII) kompjutor
vizualizira rijei da bi mogla nastupiti komunikacija izmeu ovdje i
tamo (ve smo vidjeli: iz 16 slova autoriina imena nastaje na tisue
i tisue moguih kombinacija anagrama). Meutim, beskonano
ponavljanje u petlji se kao na trenutak ili kao usput zaustavlja
materijalizacijom u kocki/kutiji (drvo, staklo, ogledalo), kada pogled
prodire u tipografsku dubinu kroz staklo i odraava se iznova u
beskonanoj ogledalnoj petlji anagrama, kao eho nekog subjekta,
koji je u znakovnom sustavu ulovljen u beskonanu repeticiju (kao
to stoji u katalogu izlobe) vieg operativnog sustava.
Jo i ne znamo koliko smo spremni za scenarij koji ide u susret
tehnolokoj singularnosti, teorijskoj toki u budunosti kada e
99

asopis za drutvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

umjetna inteligencija nadii mo ljudskog uma. Ali su kompjuterski

operativni sustavi ve otvoreni mogunosti u kojoj je humana
matrica simulirana stvarnost onakva kako je kreiraju strojevi s
umjetnom inteligencijom. Upravo je s ovim ciljem Magdalena
Pederin postavila svoj noviji multimedijalni rad (Zaraza,
MSU, 2013/14.) koji zorno demonstrira neuhvatljive posljedice
kompjutorskog programiranja. To je hologramska instalacija u kojoj
autorica uprizoruje interaktivni (pritiskom na gumb izvana) proces
nastajanja novih kibernetikih konstrukata koje demonstrira
njezin avatar (izgovara hladno tekst), istovjetan liku umjetnice u
stvarnosti. Ve sam opis instalacije na ulazu u crnu sobu (interfejs,
video i hologramska projekcija na zidove crne kutije) ukazuje na
alegorijski smisao umjetnikog propitivanja pojma zbilje danas:
Pomou interfejsa posjetitelji odabiru tekstove iz ponuenih
opcija kao to su Platonova Republika, Debordovo Drutvo spektakla,
Baudrillardova Simulacija i zbilja, McLuhanov Medij je poruka i
Benjaminovo Umjetniko djelo u doba mehanike reprodukcije. Softver
potom sluajnim odabirom spaja dijelove reenica iz ovih tekstova
u jedinstvenu kombinaciju. Tako u novu cjelinu pomijeani tekstovi
projicirani su na jedan od zidova izlobene dvorane, dok druga,
hologramska projekcija prikazuje autoricu kako iste izgovara.
U postupku se operativnog spajanja, dakle, i tijelo i identitet
tekstova kulture ne pokazuju kao dosegnuto stanje (vrijednosti), nego
kao stalno promjenjiv proces koji ide ka toki gdje mjerljiva varijabla
dostie nemjerljivu ili beskonanu vrijednost a ovo se odreenje
ve vezuje uz matematiki pojam singularnosti. Ovo je intuitivna
(umjetnika) tematizacija jednog od kljunih problema koji se referira
na zbilju ljudske budunosti, a to je da tehnosfera i mediosfera
konano pripadaju biti ovjeka i njegova su sudbina. Sam kognitivnoperceptivni spektakl koji stvara umjetnica svijet je bodrijarovski
u kojem je ve umjetno postalo autentino i u kojem je simulacija
postala stvarnija od stvarnosti same. Zapravo, umjetnici ve uvelike
rade na (pre)formulaciji ili (re)konfiguraciji jezika kao simbolike
forme komunikacije nove tehnosfere. Ona stvara svoj vizualni kd
kako bi tehnoslike kao temelj digitalne komunikacije postale osnova
100

Zenike sveske

ne samo informacijske/informatike razmjene svijeta, nego i njegove

(vizualne) reprezentacije. Konstrukcijom nove medijske slike svijeta
vizualnim kdom tehnosfere, jezik postaje prirodan (tehnologija
kao nadomjestna priroda ovjeka), ima svoj svijet simbolizacije i u
tom smislu nije prazan ili bez znaenja.
Mogunost izbora za ovjeka, kojim moe odrediti hoe li
upotrebom tehnologije poboljati svoje umne i kreativne sposobnosti
ili e se nezaustavljivo kretati prema neznanom vrtlogu tehnolokog
usavravanja hardvera i softvera (po Kurzweilu - The Singularity is
Near 5), vodi razmiljanju o moguim scenarijima u sluaju kada
bi transfer uma i svijesti bio mogu. Meutim, za sada je ipak
najsigurnije rei da se u mediasferi enormno poveala dostupnost
ljudskog znanja, to za sobom svakako povlai rizike medijskog
transfera, ali i svijest da je svaka interpretacija nekog procesa realnost
za sebe. Osobito ako vodi kognitivnoj disonanci, koja je i svojevrsna
subverzija kad nudi nove veze izmeu koncepata i/ili interpretacija.
A da bi se to bre provodile simulacije inteligentnih veza i relacija
nije bitna brojnost koncepata, ve njihova povezanost i mogunost
primjene u novim situacijama, to je i kljuno svojstvo kreativnosti,
kae Ray Kurzweil, izumitelj i Googlov direktor za inenjering: Broj
koncepata koje moemo spremiti nije svrha ljudske inteligencije, ve
njihova meusobna povezanost, sposobnost da stvaramo smislene
koncepte od informacija kojima smo izloeni, razine apstrakcije s
kojima se moemo nositi, sposobnost da artikuliramo te koncepte
i, moda najvanije, sposobnost da ih primijenimo na naine koji
nadilaze originalnu informaciju koja ih je stvorila. Posljednja se
osobina esto smatra kljunom komponentom kreativnosti.6 U
tome mediji imaju jaku ulogu, jer komunikativne tehnologije imaju
sposobnost da dopru bre i snanije do recipijenata (shortcut
keys), iskau odreene ideje, te tako i imaju utjecaj na premjetanje
5

Kurzweil, Ray , The Singularity is Near: When Humans Transcend Biology, Viking, New
York, 2005.
6

Kurzweil, Ray, The Age of Intelligent Machines, The MIT Press, Cambridge, 1992.
<http://www.kurzweil.net/ebooks/the-age-of-intelligent-machines>

101

asopis za drutvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

i strukturiranje podataka te naina miljenja (Singularity operating

system kao nova paradigma programa koju je razvijao Microsoft
Research je o tome da operativni sistemi i aplikacije imaju direktne
meusobne interakcije).
Ovo su okviri konteksta o tome kako interaktivno subjektivnost
funkcionira danas - kao subjektivnost promjenjivih i viestrukih a
ne vrstih identiteta (subjekt bez supstancije), okviri koji su ve
konstruirani. Da li e samoj umjetnosti ostati mogunost da ne
bude tek estetski kod komunikacije tehnosfere (po logici globalnog
kapital-odnosa), usprkos beskonanom umnoavanju i umreavanju
mehanike proizvodnje diskursa o svijetu i kompjutoru kao
metamedijalnom stroju miljenja, to je stvar topologije moi. U
svakom sluaju, suvremeni multimedijski umjetni/k/ca ve zna,
kako bi sebe kao pojedinca zadrao na razini naela ili mjerila svega,
neizbjeno mora poduzeti virtualizaciju samog sebe, pretvoriti sebe i
svijet u hologram koji se moe dijeliti u beskonanost i zrcaliti prema
vlastitoj volji i zamisli. U tehnosferi, meutim, metajezik funkcionira
posve pragmatino - strojevi raunaju i misle programskim
jezicima, usmjereni precizno na strukture, funkcije i aplikacije, na
vizualizaciju pojmova u interaktivnoj komunikaciji digitalnog
doba. I zato je projekcija koncepta singularnosti u budunost navela
mnoge filozofe i umjetnike na predvianje umjetne inteligencije
koja se sama unaprjeuje do toke koja je izvan trenutanih ljudskih
sposobnosti razumijevanja, s pozicije dananje koncepcije svijeta.
U trenutku suoenja vidimo zapravo kako je ve due vrijeme
trans(post) humanizam kao figura svjetonazora prisutan na sceni,
iako svi mi to jo nismo znali ili jo uvijek ne znamo. No ne moemo
vidjeti ni iza obzora dogaaja i u potpunosti shvatiti to dolazi
poslije; a virus se iri bez kontrole.

102