BOL DIJALOGA

Maurice Blanchot

O tekoama kritike kritiar gotovo i ne ita. Ne uvijek stoga

to nema vremena; kritiar ne moe itati jer misli na pisanje, a ako
pojednostavljuje, kadto komplicirajui, ako shvati, ako osuuje, ako se
uri rijeiti jednostavnosti knjige tako to je zamjenjuje pravilnim sudom
ili benevolentnom potvrdom svojega iroka razumijevanja, to je stoga
to ga na to goni nestrpljenje, to mu je potrebno, budui da ve nije u
stanju proitati bar jednu knjigu, ne proitati njih dvadeset, trideset, pa
i vie, kako bi ga ta mnoga neitanja, to ga s jedne strane apsorbiraju, a
s druge zanemaruju nagonei ga da sve bre prelazi s knjige na knjigu,
s knjige koju uope ne ita na drugu za koju vjeruje da ju je proitao,
dovela do trenutka kada e se, moda, ne proitavi nijednu knjigu,
sudariti sa samim sobom, u dokolici koja e mu naposljetku omoguiti
da pone itati, ako tada ve uvelike i sam nije postao autor.
Da se kritiareva volja za pojednostavljivanjem teko podudara
s jednostavnou knjige, koja mu se vazda ini previe ili premalo
jednostavna, osjetili smo itajui La Square (Skver ) Marguerite
Duras. Ova knjiga zacijelo nije naivna, i premda od prvih stranica
s nama uspostavlja dodir od kojega ne uzmiemo udna je ta
vjernost to je itanje ponovno budi u nama ona nema, ne moe
imati jednostavnost koju nam naizgled nudi, budui da je teka

Maurice Blanchot, La douleur du dialogue, u: La livre venir, Paris, Gallimardova
edicija Folio essais 1959., str. 223-234., s francuskog preveo Mario Kopi. Zahvaljujui
predusretljivosti vrsnog dubrovakog autora i prevoditelja Zenike sveske, uz asopis Treeg
programa Hrvatskog radija (br. 85), privilegirano raspolau impresivnim fragmentom iz
opusa francuskog mislioca.
143

asopis za drutvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

jednostavnost stvari s kojima nas dovodi u odnos preteka da bi se

jednostavno oitovala.
Dva gotovo apstraktna glasa na gotovo apstraktnom mjestu. To
je ono to nam se ponajprije namee, ta nekakva apstraktnost: kao
da to dvoje ljudi koji zapoinju razgovor na jednom skveru njoj je
dvadeset godina, slukinja je; on, stariji od nje, po trnicama prodaje
jeftinu robu nemaju druge stvarnosti osim svojega glasa i u tom
sluajnom razgovoru troe ono malko sree i istine, ili jednostavnije
govora, to je ivom ovjeku jo preostalo. Oni moraju govoriti, a te
oprezne, gotovo ceremonijalne rijei strahotne su zbog uzdranosti
koja nije samo utivost jednostavnih ivota, nego izraaj njihove
ekstremne vulnerabilnosti. Bojazan da se drugi ne povrijedi i strah da
se ne bude povrijeen prisutni su u samim rijeima. One se dotaknu
i povlae na najmanji jai dodir: jo su zacijelo posvema ive. Spore
su ali se ne prekidaju, ne zastaju iz straha da im vrijeme ne protekne:
govoriti valja sad ili nikad; ali bez urbe, strpljivo i defanzivno,
mirno, kao to je miran govor koji bi se, da nije uzdran, pretvorio
u krik; do bola su liene one lakoe avrljanja koja je lakoa slobode
i sloboda stanovite sree. Tu, u jednostavnom svijetu siromatva i
nude, rijei su posveene bitnom, privuene jedino njime, i zato su
monotone, no, budui pretjerano zabrinute za ono to o tom bitnom
valja rei, izbjegavaju snane formulacije koje bi svemu uinile kraj.
Posrijedi je zapravo dijalog. Koliko je dijalog rijedak,
zamjeujemo po iznenaenju to ga u nama izaziva, suoavajui nas
s nesvakidanjim dogaajem koji je gotovo vie bolan no sjajan. U
romanima je udio dijaloga izraaj tromosti i rutine: lica govore da bi
na stranici bilo praznine i da bi se nasljedovao ivot u kojemu nema
pripovijedanja, nego razgovora; u knjigama treba, dakle, s vremena
na vrijeme, dati rije ljudima; neposredan je dodir (za autora vie no
za itatelja) ekonominost i odmor. Ili je, pod utjecajem nekolicine
amerikih spisatelja, dijalog postao ekspresivno beznaajan:
istroeniji od realnosti, neto ispod nultog govora dostatnog u
obinom ivotu; kad netko govori, uoljivo biva zapravo odbijanje
govorenja; govor je utnja: zatvoren, nasilan, ne govori ni o emu,
144

Zenike sveske

osim o sebi, o svojoj nagloj masivnosti, o svojoj volji da se emitiraju

rijei umjesto da se govori. Ili je naprosto, kao kod Hemingwaya,
taj udesan nain izraavanja neto ispod nule, emocije ili miljenja,
poteno i klasino lukavstvo, esto uspjeno, kojemu, kada je
Hemingway posrijedi, odreeni melankolini talent stavlja na
raspolaganje razlina sredstva. No mislim da su tri velika smjera
modernog romanesknog dijaloga zastupljena imenima Andra
Malrauxa, Henryja Jamesa i Franza Kafke.
Andr Malraux
U svojim dvjema velikim knjigama Ljuska sudbina (La Condition
humaine) i Nada (LEspoir) Malraux je vratio umjetnost i ivot jednom
vrlo starom stavu koji je, zahvaljujui njemu, postao artistika forma:
stavu diskusije. Sokrat je nekad bio junak diskusije. Sokrat je ovjek
koji vrsto vjeruje da je dostatno govoriti da bi se postigla suglasnost:
vjeruje u djelotvornost govora, raunajui da taj govor samom
sebi ne protuslovi i da dostatno traje da bi dokazao i uspostavio
koherentnost. Govor nuno mora prevagnuti nad nasiljem ovu
neizvjesnost on mirno zastupa, i njegova je smrt herojska, ali mirna,
jer nasilje koje prekida njegov ivot ne moe prekinuti razumni govor
koji je njegov pravi ivot, na kraju kojega nastaje suglasnost a nasilje
biva razoruano. Nedvojbeno nas Malrauxovi likovi odvode daleko
od Sokrata: strastveni su, aktivni, i u toj slici preputeni samoi; ali, u
trenucima predaha koje nam nude ove knjige, oni odjednom, i gotovo
prirodno, postaju glasovi velikih historijskih misli; ne prestajui biti
ono to jesu, svoje glasove posuuju raznim stranama ovih velikih
misli, onome to je idealno mogue rei o silama suprotstavljenim
u odreenom tekom konfliktu naeg vremena i eto potresnog
otkria: otkrivamo da je diskusija jo mogua. Ti jednostavni ljudski
bogovi, to za trenutak miruju na svojemu skromnom Parnasu, ne
vrijeaju se meusobno, ne vode dijalog, nego diskutiraju, jer ele
biti u pravu, a to postiu blistavom otrinom rijei, koje ipak vazda
ostaju u dodiru s milju koja im je svima zajednika i ije ouvano
zajednitvo svi tuju. Vremena nema da bi se postigla suglasnost.
Zatija u kojima progovara podijeljeni duh vremena privode se kraju,
145

asopis za drutvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

a nasilje se ponovno afirmira, ali je ono ipak promijenjeno, jer nije

moglo prekinuti govor, niti ono tovanje zajednikog govora to i
dalje ivi u svakom od ovih nasilnih ljudi.
Treba dodati da je Malrauxov uspjeh moda jedinstven. Njegovi
imitatori pretvorili su u primjereno sredstvo ekspozicije i postupak
argumentacije ono to je kod njega izraz autentina stvaralatva,
lirizam inteligencije. To je teka umjetnost pa se zato dogaa da
i Malraux postane jedan od svojih imitatora, kako to vidimo u
Altenburkim orasima (Les Noyers de lAltenburg).
Henry James
Kod Henry Jamesa razgovor je jedno od velikih sredstava
umjetnosti. To je tim upeatljivije to razgovori neposredno
proishode iz mondenskih triarija oko aja u alici stare dame, za
koji je Hawthorne govorio da je zaaran. No sva njegova vea djela,
velianstvenih dimenzija, kao i poneka kraa pria, vrte se oko nekih
kapitalnih razgovora u kojima se stanovita skrivena vjetina, strastvena
i uzbudljiva, rasprena u itavoj knjizi, nastoji oitovati u svojoj nunoj
skrivenosti. Nevjerojatna su objanjenja pomou kojih se protagonisti
odlino sporazumijevaju posredstvom te skrivene istine, za koju
znaju da nemaju pravo uti je, komunicirajui zapravo oko neega
to se ne da priopiti, zahvaljujui uzdranosti kojom ga okruuju
i nekoj preutnoj slozi koja im omoguuje govoriti a nita ne rei,
sluei se vazda negativnim formulacijama, to je jedini nain da se
upozna nepoznato koje nitko nikad ne smije imenovati, pod prijetnjom
smrti. (U Okretaju zavrtnja guvernanta zapravo ubija dijete stranim
pritiskom to ga vri na njega ne bi li ga natjerala priznati i rei ono to
se ne moe rei.) Jamesu tako uspijeva u razgovore, kao tree lice, ubaciti
mrak koji je sredite i ulog svake od njegovih knjiga i uiniti ga ne
samo uzrokom nesporazuma, nego i razlogom uznemirene i duboke
suglasnosti. Neizrecivo je zapravo ono to nas zbliava i privlai, jedne
drugima, nae inae odvojene govore. Zajednitvo se ponovno stvara
upravo oko onoga to izmie svakom neposrednom komuniciranju.
146

Zenike sveske

Franz Kafka
Protustavljajui Jamesa Kafki bilo bi proizvoljno ali lako. Jer
odmah uoavamo ono to, kod Jamesa, jo zbliava govore, ono
neznano, neizreeno, sada ih upravo tei razdvojiti. Postoji rascjep,
nepremostiva distanca izmeu dvije strane govora: u igru ulazi
beskrajnost kojoj se moemo pribliiti samo ako se od nje udaljimo.
Otuda logika krutost, vea potreba da se bude u pravu i da se govori
ne isputajui nijednu prednost racionalnog govora. Kafkini likovi
diskutiraju i pobijaju. On je vazda sve pobijao, kae se o jednom od
njih. Ta je logika, s jedne strane, uporna volja za ivotom, uvjerenje
da ivot mora biti u pravu. Junak vjeruje da je jo u sretnoj fazi
diskusije. Posrijedi je obian proces, misli on, a bit je procesa u tome
to na kraju debate, koja se sastoji od odreena postupka i obrane u
kojima se iznose svi dokazi, pravorijek mora izraziti suglasnost svih,
biti onaj dokazani govor zbog kojega je sretan ak i pobijeeni, jer i
on trijumfira bar u onom dokazu koji mu pripada koliko i njegovu
protivniku. Samo, za Kafku se proces sastoji u tome to je zakon
govora zamijenjen Drugim zakonom, kojemu su strana sva pravila,
a napose pravilo neprotuslovlja. Budui da ne znamo u kojem asu
dolazi do zamjene, budui nikad nismo kadri razlikovati ta dva
zakona, niti ustanoviti s kojim imamo posla, to lano dvojstvo ima
sljedeu posljedicu: predat Zakonu koji je iznad i ispod logike, ovjek
je ipak optuen u ime logike, obvezan strogo je se drati i bolno
iznenaen to se, svaki put kad se namjerava od protuslovlja obraniti
protuslovnim sredstvima, osjea sve vie krivim. Naposljetku, opet je
logika ta koja osuuje tog ovjeka, ija se jedina sigurnost u cijeloj
toj prii nalazila u njegovu poljuljanom razumu, koji ga osuuje
kao neprijatelja logike a on u njoj vidi protiv sebe udruenu pravdu
razuma i apsurdnu pravdu. (Na kraju Procesa, K. ini posljednji
pokuaj: Ima li jo pomoi? Ima li prigovora koji su zaboravljeni?
Sigurno ih ima. Logika je, dodue, neumoljiva, ali ovjeku koji
hoe ivjeti ona ne odolijeva. Uhvaen naposljetku u mreu oaja,
osueni bi, dakle, stavio jo neke prigovore, argumentirao i pobijao,
odnosno jo se jednom pozvao na logiku, no on je istodobno i
osporava i, s noem pod grlom, poziva protiv nje volju za ivotom
147

asopis za drutvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

koja je isto nasilje: ponaa se tako kao neprijatelj razuma, i od tog

istog razuma biva razumno osuen.)
Bilo bi pogreno vjerovati da nestalni i zaleeni prostor koji Kafka
uvodi izmeu sugovornika samo unitava komunikaciju. Jedinstvo
je i dalje cilj. Distanca to dijeli sugovornike nikad nije nepremostiva,
ona to postaje samo za onoga koji je uporno nastoji prijei uz
pomo govora u kojem vlada dvojstvo i u kojem ona sve vie raa
pritvornost i one lane posrednike dvojnike. Trebalo bi istraiti na
koji nain nemogunost odnosa, koja nipoto nije negativna, zasniva
kod Kafke novi oblik komunikacije. Izvjesno je bar to da razgovori
ni u jednom asu ne postaju dijalozi. Likovi nisu sugovornici; rijei
se ne mogu razmjenjivati i nikad nemaju, premda im je smisao isti,
isti domet ili istu stvarnost: jedne su rijei iznad rijei, rijei suca,
rijei komandiranja, autoriteta ili iskuenja; druge su rijei lukavosti,
bijega, lai, to je dostatno da nikad ne budu reciprone.
Dijalog je rijedak
Dijalog je rijedak, a ne treba vjerovati ni da je lak i sretan.
Osluhnimo dva jednostavna glasa iz Skvera; oni ne trae suglasnost
na nain govora dvaju diskutanata koji idu od dokaza do dokaza
kako bi se susreli jednostavnom igrom koherentnosti. Trae li
oni uope konano razumijevanje koje bi ih umirilo uzajamnim
prepoznavanjem? To je predalek cilj. Moda samo hoe govoriti,
rabei onu posljednju mo koja im je sluajno dana i za koju nisu
sigurni da im zavazda pripada. Ta posljednja, krhka i ugroena
mogunost daje od prvih rijei ozbiljnost razgovoru. Dobro
osjeamo da za ova dva lica, za jedno napose, ono malo prostora i
zraka i mogunosti potrebno za razgovor samo to nije iscrpljeno.
A moda emo, ako je uope posrijedi dijalog, njegovu prvu odluku
nai u pribliavanju one prijetnje, granice preko koje e utnja i
nasilje zakljuati bie. Treba biti pritjeran uza zid da bi se s nekim
progovorilo. Ugodnost, lakoa, kontrola uzdiu razgovor do oblika
impersonalne komunikacije, u kojoj se govori oko problema i u kojoj
svatko odustaje od sebe kako bi dopustio da za as progovori sam
148

Zenike sveske

govor. Ili, naprotiv, ako je granica prekoraena, sreemo onaj govor

samoe i izgnanstva, govor nekog tko je na rubu, lien sredita i
samim tim sugovornika, iznova impersonalan jer se lice izgubilo,
govor koji je moderna knjievnost uspjela uhvatiti i prenijeti: govor
dubine lien dubine.
Marguerite Duras, svojom iznimno profinjenom pozornou,
traila je i moda uhvatila as u kojem ljudi postaju kadri za
dijalog: potrebna je ansa sluajnog susreta i njegova jednostavnost
na jednom skveru, ima li ita jednostavnije suprotstavljena
skrivenoj napetosti, s kojom se ova dva bia moraju suoiti i ona
druga jednostavnost koja dolazi otuda to napetost, ako postoji,
nema dramatian znaaj i nije vezana ni za kakav vidljivi dogaaj,
neku veliku nesreu, zloin ili posebnu nepravdu, nego je banalna,
neizrazita i bez interesa, dakle savreno jednostavna i gotovo
neuoljiva. (Dijalog se ne moe voditi nakon velike nesree, kao to ni
dvije nesree ne bi mogle razgovarati jedna s drugom.) I naposljetku,
a to je moda i bitno, ove dvije osobe stupile su u odnos jer nemaju
niega zajednikog osim injenice da su iz vrlo razliitih razloga
odvojene od zajednikog svijeta u kojem ipak ive.
To je izraeno na najjednostavniji i najnuniji nain, nunost je
naroito prisutna u svakoj od rijei djevojke. U svemu to ona kae
s krajnjom nakanom i uzdranou krije se ona nemogunost koja
je u biti ljudskih ivota i koju zbog svojega drutvenog poloaja
mora osjeati u svakom asu; zanat slukinje koji i nije zanat, koji je
svojevrsna bolest, neka vrsta suanjstva, u kojem ona s nikim nema
stvarni odnos, ak ni s gospodarom, to je bio sluaj sa sunjem, pa
ak ni sa samim sobom. A ta nemogunost postala je njezina vlastita
volja, divlja i uporna strogoa s kojom ona odbacuje sve to bi joj
moglo olakati ivot, ali i uiniti da zaboravi sve ono nemogue
u tom ivotu i izgubi iz vida jedini cilj: susret s nekim, bilo kim,
tko bi se njome oenio, uzdigao je do svojega poloaja i uinio je
slinom ostalom svijetu. Njezin sugovornik je blago upozorava da
bi ona moda bila nesretna s bilo kim; zar nee ona birati? Zar ne
bi trebalo da na tom plesu u Croix-Nivertu na koji ide svake subote
149

asopis za drutvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

i koji je jedini trenutak afirmacije o kojem visi njezin ivot, sama

potrai onoga tko bi joj ponajvie odgovarao? No kako birati kad se
postoji tako malo u vlastitim oima da se, upravo da bi se postojalo,
rauna na tui izbor: Jer ako bih sebi prepustila da biram, meni bi
odgovarali svi mukarci, svi, pod uvjetom da oni bar malo mene
hoe. Zdravi bi razum na to odgovorio da nije teko biti izabran i
da e se djevojka od dvadeset godina, s lijepim oima, svakako udati
i tako izvui, postati sretna ili nesretna poput drugih ljudi. To je
tono, ali je tono za one koji ve pripadaju obinom svijetu. Tu lei
duboki korijen tekoe. Otuda dolazi napetost koja ini dijalog: kad
smo postali svjesni nemogueg, nemogunost aficira i inficira samu
elju da se izvuemo najnormalnijim putovima: Kad vas neki ovjek
pozove na ples, gospoice, pomislite li odmah da bi se on mogao
vama oeniti? Upravo to. Odve sam praktina, vidite, otuda dolazi
sve zlo. No kako da budem drukija? ini mi se da ne bih mogla
voljeti nikoga prije no to dobijem neki poetak slobode, a taj mi
poetak moe dati samo neki mukarac.
Pomisao da e iz sluajna susreta na skveru izrasti drugi oblik
susreta, podijeljeni ivot, namee se prirodno, na kraju, kako bi
utjeila itatelja, a moda i spisatelja. I doista se treba nadati, ali ne
pretjerano. Jer je njezin sugovornik, taj sitni trgovaki putnik, prije
bi se moglo rei torbar, koji ide od grada do grada, kojega takoer
njegov koveg odvlai sve dalje, bez budunosti, iluzija i elja, jedan
teko oteen ovjek. Snaga je djevojice u tome to ona nema nita,
no eli jednu jedinu stvar koja e joj omoguiti da poeli sve ostale
stvari, ili tonije da se prepusti zajednikoj volji i otada e ih imati, ili
nemati, ovisno o opim mogunostima. Ta divlja, herojska i apsolutna
elja, ta hrabrost za nju je izlaz, ali moda i ono to joj zatvara izlaz,
jer silina elje ini nemoguim ono to se eli. Mukarac je mudriji,
budui sve prihvaa i ne trai nita; ova prividna mudrost je u svezi
s pogibeljnou samoe koja ga na neki nain ispunjava, premda ne
zadovoljava, tako da mu ne ostavlja vremena poeljeti neto drugo.
ini se da je on, kako se to kae, deklasiran ovjek; prepustio se tom
sitnom zanatu, koji takoer to nije, budui da mu se ovaj nametnuo
potrebom za lutanjem u kojoj on nalazi svoju jedinu preostalu
150

Zenike sveske

mogunost i olienje onoga to jest. Samim tim, premda se izraava

sa svom potrebnom opreznou kako ne bi obeshrabrio djevojku, on
za nju predstavlja iskuenje: atraktivnost budunosti bez budunosti
nad kojom ona iznenada tiho zaplae. Kao i ona, i on je zadnji meu
zadnjima, ali on nije samo ovjek kojemu je uskraena obina srea;
osjea on, osjetio je tijekom svojih putovanja nekoliko kratkih sretnih
nadahnua, skromnih svijetlih trenutaka koje drage volje opisuje
i o kojima ga ona propituje, ponajprije s dalekim i prijekornim
zanimanjem, a potom, naalost, sa sve produbljenijom, zanesenom
radoznalou. Privatna srea, srea koja se pripisuje samoi, ali
koja uas ozari samou i ini da ona nestane, jest tu, no ta srea
izgleda tada kao drugi oblik nemogueg, od kojega ona pridobiva
zasjenjujui a moda varljivi i izvjetaeni sjaj.
No oni govore; govore jedno drugome, ali se ne slau. Ne
razumiju se posve, izmeu njih nema zajednikog prostora u kojem
se realizira razumijevanje, i svi se njihovi odnosi zasnivaju iskljuivo
na snanom i jednostavnom osjeaju da su oboje podjednako iskljueni
iz uobiajena kruga odnosa. To je puno. To stvara trenutnu bliskost i
stanovitu potpunu suglasnost bez suglasnosti u kojoj svatko poklanja
onom drugom utoliko vie pozornosti i izraava se s toliko vie
skrupuloznosti i strpljive istinitosti to stvari koje treba rei mogu
biti izreene samo jednom i ne mogu se same po sebi razumjeti, jer
ne mogu uivati ono lako razumijevanje koje mi uivamo u obinom
svijetu, svijetu u kojemu se vrlo rijetko prua sretna i bolna prilika za
istinski dijalog.

151