ENIGMA BLANCHOT

Mario Kopi

U svijetu u kojem se od svjetla javnosti teko moe umai, ime

francuskog filozofa i pisca Mauricea Blanchota zacijelo je iznimka
koja potvruje pravilo. Jer nitko od svoje anonimnosti nije nainio
takvu enigmu kao on. Njegova svjesno odabrana anonimnost nije
bila poza koja bi imala pribaviti njegovoj popularnosti neku dodatnu
auru, nego je Blanchot postao znamenit upravo svojim iznimnim
djelom i, to je poseban paradoks, svojim istaknutim drutvenim
angamanom.
Maurice Blanchot je roen 23. rujna 1907. u Quainu, malom
burgundijskom mjestu, gdje je, pokraj Pariza i Normandije, proveo
djetinjstvo. Nakon studija njemakog jezika i filozofije na sveuilitu
u Strasbourgu, gdje se susree s Emmanuelom Levinasom,
buduim uvenim filozofom, dolazi u Pariz (1929), gdje izmeu
1931. i 1944. u orto-desniarskim asopisima (Journal des dbats,
Rempart, Aux coutes, Combat, lInsurg) objavljuje oko dvjestotinjak
lanaka, uglavnom literarnih kritika. Kao i mnogi intelektualci
izmeu dva rata, poput Gottfrieda Benna, Ezre Pounda, T. S.
Eliota, Fernanda Pessoe, Mircea Eliadea ili Knuta Hamsuna, tako
se i Blanchot u ime duha protustavlja kapitalizmu, smatrajui ga
personificiranom idovskom zavjerom, ime se opasno pribliio
antisemitizmu. Izraelski povjesniar Zeev Sternhell oznait e ak
predratnog Blanchota kao savrenu definiciju faistikog duha na
francuski nain (dfinition parfaite de lesprit fasciste la franaise).
Kad se u travnju 1977. godine pojavila prva biljeka u La Quinziane
152

Zenike sveske

littraire u kojoj je bilo rijei o Blanchotovoj saradnji s desnim,

pa i rasistikim publikacijama i njegovim kolebanjima nakon
sloma 1940., Blanchot nije javno reagirao niti je pak traio ispravak,
smatrajui da pisac mora pristati na eksponiranost svim vjetrovima
i pustiti da o njemu bude reeno ono to drugi osjeaju dunim
rei. No napisao je pismo prijatelju Mauriceu Nadeauu, objasnivi
mu svoja ponaanja, svoj put i traei od njega da pismo ne objavi
dok je on (Blanchot) iv. Nadeau je potovao Blanchotovu elju, ali
je nakon obuhvatnog biografskog eseja Christopha Bidenta Maurice
Blanchot nevidljivi partner (1998), pismo ipak objavio ispriavi se
Blanchotu (koji je, po svoj prilici, odobrio tu odluku) i uvjeravajui
ga o svom trajnom prijateljstvu. U njemu se, izmeu ostalog, kae:
Neu braniti tekstove koje sam tada objavljivao. Nema sumnje da
sam se promijenio. Kako mi se ini, promijenio sam se pod utjecajem
pisanja (pisao sam tada Tomu mranog i Aminadab), ali i spoznavajui
dogaaj (suraivao sam tada u dnevnom listu koji je vodio jedan
idov i mi smo primili puno njemakih idovskih emigranata).
Nacizam i antisemitizam vazda su mi se inili istim zlom za koje
smo bili loe pripremljeni. U asu sloma prisustvovao sam sjednici
Narodne skuptine, koja je tada predala Ptainu svoje ovlasti, podlo
i suanjski (ak je i Herriot izgovorio odvratne rijei). Vidio sam
tada Europu, a moda i svijet, podvrgnute najgorem. Moja je odluka
bila izravna. to god bi se moglo dogoditi, naa je dunost bila da u
Francuskoj odravamo arita otpora, barem intelektualnog otpora.
Zato sam odbio otii u London kad su mi ponudili. Otuda moj susret
s Georgesom Batailleom i tajna djelatnost o kojoj nikad nisam govorio
i neu govoriti. No osjeaj uasa nije me napustio.
Uskoro nakon rata Blanchot postaje glavna figura kritike
inteligencije (Bident). Susreemo ga u idilinom mjestu ze, u
okolici Nice, predana epikurejskom naelu: lathe biosas, ivi u
skrivenosti, ivi neprimjetno, ivi u osamljenosti. Unato osobnoj
izolaciji od huke javnog ivota, intelektualno je i dalje zauzet.
Pedesetih godina surauje s obnovljenom Novom francuskom revijom,
a za Gallimarda prireuje svoja literarna i esejistika djela: Toma
mrani, U eljenom asu, Literarni prostor, Zadnji ovjek, Lautramont
153

asopis za drutvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

i Sade, Vjeno prevakavanje. Odrava bogatu korespondenciju s

mnogim znanim suvremenicima, kao to su Georges Bataille,
Levinas, Jean Pouhlan, Roger Laporte i Ren Char. Objavljuje u
brojnim revijama (Les temps modernes, Critique), a godine 1958. prua
podrku Projektu 14. srpanj antigolistikoj reviji, projektu koji e
se ve u drugom broju preimenovati u savez slobodnih duhova
za uvrtavanje nerodoljublja na dnevni red i propagiranje duha
neposlunosti (lunion des consciences libres pour mettre lincivisme
lordre du jour et propager lesprit dinsoumission). Projekt kulminira
potpisom Deklaracije o pravu na neposlunost u alirskom ratu
(Dclaration sur le droit linsoumission dans la guerre dAlgrie),
poznatije kao Manifest 121. Reim se elio obraunati sa svim
potpisnicima (njih 121), ali se ponajprije oborio na dvojicu glavnih,
na Blanchota kao autora i Nadeaua kao propagandistu. Prijetilo
se tekim kaznama. Dvije godine kasnije De Gaulle je dao Aliru
neovisnost i proveo dekolonizaciju.
U svibanjskim dogaajima famozne 1968. uredio je Blanchot
tekst solidarnosti sa studentskim pokretima po svijetu to su
ga potpisali mnogi znani francuski intelektualci (M. Duras, J.
Lacan, N. Sarraute). No proivljava na barikadama, sudjeluje na
studentskim zborovanjima, anoniman, impersonalan, jednak meu
jednakim, prihvaen s jednim samim opravdanjem, tim da je ovjek
(Bident). Kao zagovornik kolektivnog pisanja planira projekt
Meunarodna revija (projet de la Revue internationale), u kojega se
pet godina uzalud trsi ukljuiti kritike intelektualce iz cijele Europe.
No pisac angairanog povlaenja (lcrivain du retrait engag),
kako ga naziva Bident, ustrajava i dalje. Potpisuje 1995. peticiju o
graanskoj nepokornosti protiv Debrjeva zakona o imigraciji (la
petition pour la dsobissance civile contre les lois Debr sur limmigration),
a sljedee godine, peticiju za priznanje homoseksualnih parova (la
reconnaissance du couple homosexuel). Tri godine kasnije poziva u svoju
kuu Salmana Rushdija, indijskog pisca kojega je Homeini 1989.
osudio na smrt. To je i vrijeme novih izvornih djela: as moje smrti,
Intelektualci u pitanju i Za prijateljstvo.
154

Zenike sveske

No unato tolikoj zauzetosti, po pitanju uloge intelektualca

u drutvu Blanchot je vie no oprezan. Sa Simone Weil, o kojoj
je napisao krasan esej, dijeli uvjerenje da intelektualac mora biti
istodobno unutra i vani. Kao i ona, naglaava duhovnu slobodu
i njezinu neovisnost o institucijama, uope o izvanjskom svijetu.
Sloboda je strana sloboda nitine. U reviji Dbat iz 1984. godine
itamo: Kad se intelektualac pisac odlui i izjasni, trpi moebiti
nepopravljivu tetu. Odrie se jedine zadae koja je za njega znaajna.
Moe se dogoditi da neopozivo izgubi pravo na neoekivanu rije
(droit la parole inattendue). Izmeu dvije nunosti koje se nameu, a
da se pritom ne nametnu, podlijee onoj za koju nije bio stvoren. Bilo
mu je lako drati se po strani. Koji je dakle taj izvanjski nalog na koji
on treba odgovoriti i koji ga obvezuje na vraanje u svijet u kojemu
preuzima dodatnu odgovornost koja ga moe zavesti?
Je li Blanchotu uspjelo ouvati pravo na neoekivanu rije time
to mu je uspjelo prikriti dobar dio svoje fizike nazonosti? to je
oekivao od tog govora? Kamo ga je on doveo?
U javnosti krui tek pokoja fotografija Maurica Blanchota. Jedna
je mladenaka, iz studentskih dana, na kojoj ga vidimo u drutvu s
filozofom Emmanuelom Levinasom i s jo nekoliko drugarica. Druga
je iz 1985. godine i vidimo malko pognuta sijeda gospodina to ga je
objektiv ulovio pred nekim supermarketom na periferiji Pariza. Oko
odsutnosti njegovih slika, zanimljiv je foto-skandal: godine 1986. za
neku je izlobu pisaca umjesto svoje fotografije poslao odbijenicu
(lettre de refus) u kojoj izraava svoju elju za to manjim
pokazivanjem, ne zato da bismo veliali svoje knjige, nego da bismo
izbjegli prisutnost autora koji pretendira na vlastitu egzistenciju.
Dosljedno tome otklanjao je i intervjue. Jedini intervju s njim nainila
je povodom alirskog pitanja Madeleine Chaysal, no zahvalom
cenzure intervju je ostao neobjavljen. Njegova brojna prijateljstva
rijetko su prekoraivala granicu korespondencije, samo su rijetko bili
posrijedi susreti u etiri oka. Meu njima je svakako najintrigantnije
ono s Levinasom. Blanchot se sprijateljio s Levinasom im je 1926.
pristigao na studije u Strasbourg i otada je bio trajna prisutnost u
155

asopis za drutvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Levinasovom ivotu, intimna i intelektualna injenica prvog reda.

Apartan par: Blanchot je dvaput vii od niskog Levinasa. Apartno
prijateljstvo: konzervativni nacionalist, literarni i politiki kolumnist
u desniarskim listovima naspram idova, pacifista, liberala, koji
ipak dijeli Blanchotove ideale istoe, plemenitosti i nacionalne
veliine. Apartan spoj protuslovlja koji su oni znali uskladiti, no
jai su od svega bili intelektualna radoznalost, moralni imperativ i
obostrana simpatija. Blanchot je usto najzasluniji za spas Levinasove
supruge Raisse Lvi i keri Simone pred Holokaustom. Svoj susret s
Blanchotom opisao je u razgovoru s Franoisom Poirom: Bili smo
zajedno gotovo itavo vrijeme mojega boravka u Strasbourgu. To
je teko opisati. Odmah sam dobio dojam da je rije o izvanrednu
umu, o misli koja se izraavala aristokratski i koja je politiki bila
vrlo udaljena od mene u to je vrijeme bio monarhist , ali smo vrlo
brzo imali pristup jedno drugome. I naposljetku kao da je Blanchot,
piui 1962. godine o tome to znai biti idov, iznaao definciju
koja ponajbolje karakterizira prijatelja s kojim je prijateljevao od
Strasbourga do smrti: Postoji istina progonstva, postoji sklonost
progonstvu, i ako biti idov znai odati se rasprenosti (dispersion),
to je zato to rasprenost kao to poziva na boravak bez mjesta,
kao to unitava svaki vrsti odnos moi s pojedincem, grupom ili
dravom oslobaa, nasuprot zahtjevu cjeline, i jedan drugi zahtjev,
te, napokon uskrauje iskuenje jedinstva-identiteta.
I u prijateljstvu je kao odnosu prema drugome, odnosu kojem
je Blanchot posvetio ak dvije knjige (Prijateljstvo, Za prijateljstvo),
za Blanchota vrijedilo isto to i u odnosu prema samome sebi: do
pravog, plodnog odnosa moe doi samo u odsutnosti odnosa.
Prijateljstvo, istina je, nije lako odrediti: prijateljstvo za sebe sve
do raspada; prijateljstvo jednoga prema drugome, kao prijelaz i kao
potvrda kontinuiteta poevi od nunog diskontinuitetato je onda
prijateljstvo? Prijateljstvo: prijateljstvo prema nepoznatom bez prijatelja.
A to je onda ljubav? Za Blanchota se ljubav ne obraa ni
osobi ni njenim posebnostima, ona cilja na enigmu o Drugome,
na njegovu udaljenost, njegov inkognito, onaj njegov nain da
156

Zenike sveske

nikad ne bude na ravnoj nozi sa mnom, ak i u naim najprisnijim

trenucima. Ti iz volim te nije sasvim moj par ili moj suvremenik,
a ljubav je zaneseno istraivanje tog anakronizma. O ljubavnicima
se moe rei, prema jednoj formuli koja saima jednakost, pravdu,
milovanje, openje i prevladavanje, Blanchotovoj formuli koja
je prekrasna po tonosti i ljupkosti, da su zajedno, ali ne jo
(ensemble mais pas encore). A pitanje zato je to tako u prijateljstvu,
zato je to tako u ljubavi, zato je to naprosto tako, otvara sredinju
tematiku Blanchotova miljenja. Imenovao bih je: traginost
manjka bivstvovanja ili tamom u zjenici sunca. U toj traginosti i
tami odjekuje smrt Boga kao Bivstvujueg koje je navodno samo
bivstvovanje, ali ujedno i Bivstvujue u bit (esenciju) kojeg ve
unaprijed pripada postojanje (egzistencija). Odjekuje u toj traginosti
i tami svijest da ovjek ipak nije uaren i moan poput jutarnjeg
Sunca to izlazi iza tamnih brda, nego je u svojem bivstvovanju
konano, smrtno bie, bie to u svom bivstvovanju neprestano
susree nitinu, nalijee na uas puke nitine. Upravo poradi svoje
smrtnosti, poradi konanosti svojega bivstvovanja, ovjek je od
roenja nadalje u smrtnoj opasnosti: biti u svijetu (biti baen u svijet)
znai biti izloen smrti i biti kroz smrt nagnut u nitinu. Egzistirati
znai insistirati u bivstvovanju, ali i koegzistirati s nitinom.
I umjetnost danas traginija je kao nijedna umjetnost prije. Vrijeme
umjetnosti jest vrijeme krajnje oskudnosti (drftiger Zeit), a umjetnik
koji duboko proivljava vrijeme bez prisutnosti Boga i Istine
unutarnjost je te oskudnosti. U djelu Knjievni prostor Blanchot pie
da je umjetnost bila jezik bogova i, kada su bogovi iezli, postala
je jezik u kojemu se izrazilo njihovo iezavanje (disparition), potom
jezik u kojemu se to iezavanje prestalo pojavljivati. Taj je zaborav
sada ono to samo od sebe govori. Ukoliko je dublji zaborav, vea
dubina govori u tom jeziku, vei ponor (labme) te dubine moe
postati smisao rijei. Govorei o umjetnosti uope, Blanchot ulazi u
epohalno zbivanje umjetnosti istiui injenicu da je ona zasnovana
na izgubljenoj sigurnosti prisua. Ona je u odsuima i u negacijama
apsolutnog, Smisla i Ideala. Njezin je smisao u afirmaciji negativnog
znaaja ovjekova bivstvovanja u svijetu, no ona ne smije ni sebi dati
157

asopis za drutvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

privilegij pozitivna znaenja. Zato su odredbe suvremene umjetnosti

kod Blanchota samotnost, zaborav, zabluda, praznina vremena,
iluzija neposrednog, utnja svijeta, pravo na umiranje itd.
Za Blanchotove romane (Toma mrani, Aminadab, Vrlo visoko) vrijedi,
poput Kafkinih, da se njihove tajne daju deifrirati samo kao topoloka
struktura: narativni se svijet sastoji od niza blokada i prijelaza izmeu
unutra i vani, koji nisu nikakve stranputice, nego univerzalni releji.
Pripovjeda vazda ostaje zateen na obzorju neizvjesnosti svojih likova
i njihovu dezorijentaciju i neuspjeh doivljava kao vlastiti usud. Svi
Blanchotovi romani govore o pisanju, djelu, neuspjehu, nemoguem,
o kretanjima i prijelazima pisanja. Sve je samo zaludan, ali nuan
pokuaj. Ta je uzaludnost u samom srcu Blanchotova knjievnog
govora: pisac nema nita rei, mora dakle rei tu nitinu. Kako pritom
biljei Maurice Nadeau, svaki se knjievni govor sastoji od tri momenta:
prvi je negacija postojeeg (njegovo ogranienje), drugi afirmacija (jer
govor sebe samog smatra postojanjem i samim tim potvruje), trei
sjedinjuje tu afirmaciju koja negira (egistenciju) i negaciju koja afirmira
(bivstvovanje): govor donosi smrt u ivot i ivot u smrt.
Za Blanchota je najneangairanija knjievnost istodobno
najangairanija, u mjeri u kojoj se ona zna smatrati slobodnom u
drutvu koje to nije, preuzeti na sebe podinjenost tome drutvu
i nadasve prihvatiti mistifikatorski smisao rijei sloboda kojom to
drutvo prikriva svoje pretenzije. Zapravo knjievnost mora imati
djelotvorni i izvanknjievni smisao, to e rei da se ne odrie svojih
knjievnih sredstava, i ona mora biti slobodna, to e rei angairana.
Blanchotov veliki doprinos sastoji se u tome to je skrajnje
izotrio pojam knjievnosti. Nedvojbeno je Blanchot Mallarmov
batinik, potaknut je nadrealizmom, Heideggerom, Levinasom i
ponajprije Kafkom. No on ipak ima vlastiti esejistiki stil, razvija
vlastitu misao, vlastito pisanje, koje ima bdjeti nad odsutnim
smislom (veiller sur le sens absent) u univerzumu gdje slika prestaje
biti sekundarna u odnosu na model, gdje obmana pretendira na
istinu, gdje naposljetku vie ne postoji original, nego stanovito
158

Zenike sveske

vjeno treperenje (scintillation) u kojem se raspruje, u sjaju (clart)

zaobilaenja i vraanja, odsue iskona.
Kasno je otkriven. Tek kad mu je asopis Kritika posvetio tematski
broj 1966. godine s prilozima Pouleta, Starobinskog, Foucaulta,
Levinasa i Paula de Mana, bilo je jasno koliko je zapravo postao
utjecajan. Rad Paula de Mana ne moe se bez njega zamisliti, ne
moe se zamisliti bez njega ni Derridaino radikalno propitivanje
fonocentrizma, kao ni Foucaultovi romani o zapadnjakim
institucijama i moima, ludilu, transgresiji, seksualnosti. To
nezamislivi, kako istie njemaki komparatist Manfred Schneider,
ima pak zahvaliti Blanchotovu nepopustljivu odreenju knjievnosti
kao govora koji se svemu uskrauje (als einem Sprechen, das sich allem
entzieht): Smislu, Istini, Razumijevanju.
Radikalnost se ove koncepcije knjievnosti moe uvidjeti
usporedi li se sa starom literarnom teorijom, poput one iz
Sartreova pera ili poput Jaussove teorije recepcije. Kod Blanchota
nema vie nikakva lutanja izmeu pjesnikove i itateljeve svijesti,
izmeu loe maskiranog potomka genija i narodnog duha, nego je
knjievnost autoproblematizacija same knjievnosti: literarni se
prostor konstituira i destruira u samopropitivanju vlastite prirode.
Knjievnost je, kako je Blanchot zamijetio piui o Proustu, drhtava
ruka koja pie. Ne njezinom obzorju ne stoji nikakvo autorsko Ja,
nikakav itatelj-recipijent, nikakva povijest i svijet, nego titravo,
monomano strujanje energije koja eli uspostaviti, odnosno pro-izvesti knjievnost. Blanchotove zbirke eseja vraaju se vazda iznova
tematici knjievnosti kao knjievnosti: knjievnost kao jedini,
jedinstveni govor koji se gasi upravo uslijed svoje mogunosti: Ako
se jezik, a posebno knjievni jezik, vazda ne uspinje prema svojoj
smrti, on nee biti mogu, jer upravo je to kretanje prema njegovoj
nemogunosti uvjet njegova utemeljenja.
Izvjesno je dakle da je knjievnost dublja od ideolokih projekata,
da se ne kree na istoj razini kao ideologija. Formulacija da se
umjetnost zbiva na podruju ideologije, premda sama nije ideologija,
159

asopis za drutvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

tipina je ideoloka formulacija. Upravo i samo s ideolokog gledita

sve se dogaa na podruju ideologije. Umjetnika istina se tek s
gledita odreene ideologije pokazuje kao protu-istina. Jer svaka je
ideologija monistina i zato ekskluzivna, kao istinu priznaje samo
svoju Istinu, za nju jedinu i svu istinu. Ideoloki pluralizam je jedino
i samo unutar-identitetni pluralizam. I zato ne priznaje izrode,
ne priznaje osobenjake poput pjesnika i mislioca, ne priznaje logiku
posebnosti i osobenjatva, postojanje dijabolikog reza u svakom
simbolu, strane elemente unutar sebe.
U filozofskoj pripovijesti Smrtna presuda (Arrt de mort) Blanchot
ovako objanjava svoje povlaenje u samou:
Ako bi se odrekao utnje, osjetio bih pritom neizmjernu alost.
Ne mogu rei kakva nesrea (malheur) snalazi ovjeka u asu kad
prisvoji govor (parole). Postojana nesrea, sama zavjetovana utnji i
zarad toga nesnosna, element je to ga udiemo. Zatvorio sam se u
sobu, izvan skoro nikoga, ali samoa sama je progovorila, i zbog te
samoe koja govori prisiljen sam i sam progovoriti; ne zato da bi se
rugao, nego zato to s onu stranu nje vreba samoa koja je od potonje
vea, i s onu stranu nje jo jedna vea, a svaka od njih nadzire govor
i, umjesto da ga udui i uutka, odbija ga u beskonanost, tako da
beskonanost postaje njenim odjekom.
Ta tiina koja nastaje u okoliu samotnosti, izdvojenosti i stranosti
nije samo prostor osobne meditacije, u kojem se ovjek oputa i spaja
s okolnim svijetom, nego je ujedno i poetak jezika koji se mora,
eli li se realizirati u svojoj cjelovitosti, spustiti u istu utnju iz koje
proishodi. No to nije nepomina utnja, nego kretanje iz kojega se
izljuuju rijei svagda pred bezdanom, neprestano u opasnosti da
potonu natrag u ono odakle su izronile. Pisanje koje se u svijesti tiine
vie ili manje uspjeno pribliava mogunosti totalnog govora zato
je za Blanchota vjeba u atentivnosti i krajnje napetom oekivanju
koje brie svaku posebnu sliku koja mu se nudi i gdje je sve, emu je
izraz dao oblik, u tren baeno natrag u zaborav. No ta meditativna
atentivnost i proieno oekivanje u odsuu nije ni nasljedstvo
160

Zenike sveske

metafizikog purizma ni izbjegavanje materijalne konkretnosti, nego

nam omoguuje da iza brbljive zavjese tog svakidanjeg blebetanja,
nad kojim se tako neoptereeno sablanjavamo kad u njemu
sudjelujemo, i koje je izgubilo svaki karakter jezika, naslutimo
samo prazninu i duboku tiinu.
Postoji na koncu jedno kasno Blanchotovo djelo, djelo koje
e se jo dublje spustiti u tiinu: Pisanje katastrofe/raz-zvijea
(Lcriture du dsastre). Ono je pokuaj, u dugom nizu meditacija
i citata, obuhvaanja u jednom pisanju katastrofe ili, etimoloki,
raz-zvijea (ds-astre) 20. stoljea, u pisanju koje samo ispisuje
katastrofu te nemogunosti. Za Blanchota je Drugi svjetski rat
bio jedna bezuvjetnost (un absolute) koja je imenovana kada se
izgovore imena poput Auschwitz ili Dachau. Nakon njih pisanje
je pisanje katastrofe/raz-zvijea. Blanchot naziva katastrofom ili
raz-zvjeem ono to nema posljednje kao granicu, to odvodi ono
posljednje u katastrofu. Pisati ne da bi se jednostavno unitilo, ne
da bi se jednostavno ouvalo, ne da bi se jednostavno prenijelo; pisati
pod primamom nemogue realnog (sous lattrait de limpossible reel),
tog dijela katastrofe ili raz-zvjea gdje tone, cijela i neoteena,
cijela realnost. Pisati pod primamom realnosti koja izmie svakoj
evidentnosti (chappant toute monstration), svakoj moguoj rijei.
Tu odzvanja jezik koji se ne moe uti, odnosno razumjeti (un
langage sans entente), tu je ve samo pisanje (i jo jest) nasilje. Kako
onda moe posvema spaljeno (Holokaust) biti sauvano, ak
miljeno? Kako misao moe postati uvar Holokausta u kojem je sve
izgubljeno, pa i misao koja uva? Dijalektika propasti u kojoj nema
sukoba, u kojoj ono to unitava hoe posve unititi, a uniteno
otkloniti unitenje i u aktu spomena sauvati ga i obnoviti, raa
miljenje koje ne moe poroditi nikakvu Misao, nikakav Smisao,
jer je samo pitanje Smisla besmisleno, nego je neprekidno kazivanje
nekazivog, predstavljanje nepredstavljivog, produbljenje ponora,
kopanje u praznini u kojoj je nestalo ono posljednje. Kad je sve
reeno, ono to ostaje rei jest jo samo katastrofa sama. Ruine rijei,
bljeskovi, tragovi, fragmenti
161

asopis za drutvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Postoji granica na kojoj prakticiranje svake umjetnosti postaje

uvreda nesrei (insulte au malheur). Blanchotovo pisanje je knjiga
unitenja, ono razoreno utkano u tekst. U tekstu se naputa koncept,
svaka prethodna metoda i svaki apriorij, svaka transcendencija.
Blanchot iskuava krajnje mogunosti jezika, to se najbolje oituje u
suoavanju sa utnjom i smru. U takvom suoenju i sam tekst postaje
njihova potvrda i sebe ukida u aktu pisanja. Pitanje umjetnikog
reprezentiranja Holokausta nije vie i ne moe biti samo estetiko
pitanje. Jer Blanchotovo suoenje s nitinom jest suoenje s prirodom
onoga to svaki tekst dovodi u pitanje, ak i tekst o samom tekstu.
Svaki temeljni uvid, misaoni ili umjetniki, po sebi je transgresija
koja zahtijeva zagledanje u nitinu. Blanchot kroz akt pisanja zadire
u nitinu koja bi imala ukinuti i sam akt pisanja, biti pismom koje
se gasi u pisanju, budui da je posrijedi tekst koji svakim inom
produbljuje bezdan, uspostavlja uniteno, unitava sve, pa i tekst o
nitini. U posvemanjem unitenju sve je uniteno.
Zadnje rijei te fascinantne knjige glase: samoa koja isijava,
praznina neba, odgoena smrt: katastrofa/raz-zvijee (solitude que
rayonne, vide du ciel, mort diffre: dsastre).

162