Professional Documents
Culture Documents
Razvoj Slovenačkog Jezika
Razvoj Slovenačkog Jezika
dananje Italije otvorili su put naseljavanju Slovena u Panoniju, posle ega poinje njihovo
napredovanje u sredinji deo Istonih Alpi. Alpski Sloveni zapoeli su borbe protiv Bavaraca u
oblasti gornje Drave, a oko 600. godine prodiru kroz takozvani istarski prilaz u niziju severne
Italije, gde je njihov prodor zaustavljen nizom langobardskih utvrenja, takozvanim
langobardskim limesom na istonoj granici Furlanske nizije.
Preci dananjih Slovenaca, Alpski Sloveni, u ovom periodu su osvojili i naselili oblast u kojoj
e ostati u narednim vekovima. Stizali su iz dva pravca: sa teritorija koje su naselili Zapadni
Sloveni i sa teritorija na kojima su se naselili Juni Sloveni. Njihovo kretanje moemo pratiti
kroz tragove koje su ostavili u samoj strukturi jezika, a jo jasnije su ovi tragovi vidljivi u
toponomastici, odnosno u nazivima naseljenih mesta. Talasi naseljavanja Alpskih Slovena meali
su se na prostoru istonih Alpa, pa se smatra da ovo meusobno meanje vrlo srodnih etnikih
elemenata predstavlja glavnu komponentu etnogeneze alpskih Slovena. Ona je u gornjem toku
Drave i gornjem toku Mure kao rezultat imala relativno brzo formiranje jezgra Karantanaca. Uz
podrku Avarskih plemena Alpski Sloveni su u periodu od desetak godina stekli vlast u oblasti
Istonih Alpa, u gornjem toku Save i Drave. Teritorija koju su zauzeli bila je naseljena retko i
neravnomerno, to je delimino bila posledica geografskih uslova u tim krajevima. Veliki alpski
masivi, a ni movarne ravnice, nisu ni u kom sluaju bili pogodni za kolonizaciju, nego su oni
sluili pre svega kao pojasevi za razgraniavanje. Slovenski doljaci su za kolonizaciju birali
staro obradivo zemljite, koje je bilo naseljeno jo u antiko doba. Smatra se da je na prostoru
koji su naselili u to vreme ivelo izmeu 150.000 i 200.000 stanovnika. Obraivali su njive koje
su ve bile ranije formirane, a najradije su zaposedali ve iskreno i obraivano zemljite.
Slovenska plemena su od starosedelaca preuzela kultivisano zemljite, rimske puteve i
postojee graevine koje su im bile potrebne. Starosedelako romansko stanovnitvo, od kojeg
su preuzeli nain obrade zemljita i druge civilizacijske tekovine, Sloveni su nazivali Vlasima.
Pod tim imenom su podrazumevali veinom Ilire i Kelte nastanjene u Alpima1. Jaz izmeu
antike i slovenskog doba bio je ogroman, a samo sporadino se javlja neki kontinuitet. Dolaskom
slovenskih plemena gradovi su veinom porueni i spaljeni, pripadnici hrianske religije su
retki, a nain obrade zemlje je bio u znatnoj meri izmenjen. Izuzetak su gradovi uz Jadransko
more, pre svega u Istri, u kojima se ivot odrao i pored najezde slovenskih plemena.
imperije, s one strane limesa, vremenom su predstavljala sve veu opasnost. Njihove jedinice
iznad Celoveca (Klagenfurta), a iz tog vremena se ouvao obred ustolienja korukih vojvoda,
koji se odvijao na slovenakom jeziku2. Karantanija je postojala skoro 300 godina, i kad su ovi
krajevi doli pod franaku vlast.
U drugoj polovini 7. veka Avari opet jaaju, a njihova vlast se iz Panonske nizije iri samo uz
prirodne puteve prema srednjoj Evropi, Italiji i Vizantiji. Avari tako vladaju oblastima u slivu
Dunava do Anie, a prema Italiji do Furlanske nizije. Ubrzo poinju njihove ponovne borbe oko
osvajanja Furlanske nizije, koje prerastaju u borbe izmeu Slovena i Furlana, tokom kojih se
Sloveni naseljavaju u takozvanoj Benekoj Sloveniji, teritoriji koja se prostire se do Venecije. Na
taj nain se slovenako-furlanska granica definitivno utvruje izmeu mora i Alpa na
langobardskom limesu i na ovom prostoru se odrala sve do danas.
Karantanija, odnosno ostatak Samovog saveza, obuhvatala je oko 25.000 km2 povrine uz
gornju Dravu i Muru zatiene planinskim masivima. Ostala je slobodna uprkos jaanju avarske
moi, a njeno sredite se nalazilo u Krnskom gradu na Gosposvetskom polju. Zbog centralnog
poloaja Karantanije na teritoriji alpskih Slovena, ime Karantanac postaje ve u franako doba
etniko ime alpskih, a u 9. veku i panonskih Slovena. U tom smislu poznato je sve do 13. veka i
svedoi o odreenoj svesti o postojanju slovenake etnike zajednice, iz koje je mnogo vekova
kasnije nastao dananji slovenaki narod.
U 9. veku su Slovenci bili podeljeni na vie grupa, imali su svoje knezove i poglavare
plemenskih jedinica. Jo se nisu bili oformili kao jedna celina. Slovenski jezik u Alpima i na
Balkanskom poluostrvu bio je jedan organizam iz koga su se tek kasnije razvili junoslovenski
jezici. Geografski poloaj Slovenije imao je znaajan uticaj na formiranje ovdanjih kultura.
Teritorija dananje Slovenije povezuje podruje Sredozemlja i srednju Evropu, Panoniju i Italiju,
Alpe i Balkansko poluostrvo. Od velikog znaaja je bila i injenica to ovo podruje ima
tranzitni karakter, pa do Slovenije dopiru uticaji svih kulturnih i politikih sila koje imaju svoja
sredita bilo u istonom ili zapadnom Sredozemlju, bilo u Panoniji, srednjem Podunavlju ili na
Balkanu. Tokom vremena je stvoreno alpsko sredite, u okviru kojeg je teritorija naseljena
pridolim slovenskim stanovnitvom uvek imala vanu ulogu. Slovenaki prostor je po svom
geografskom poloaju bio znaajan iz strategijskih i ekonomskih razloga. Sa strategijskog
stanovita je bio vaan zato to su se ovi predeli u sukobima veih politikih i privrednih jedinica
na prostoru istonih Alpa odnosno zapadnog Balkana s jedne strane, i severne Italije s druge
strane, u sluaju ratova brzo pretvarala u geopolitiko arite, a sa ekonomskog stanovita je ovaj
prostor bio vaan zato to su stanovnici imali priliku da naplauju carine i sline dabine za
tranzit. Istovremeno su se u ovim tranzitnim krajevima razvijali razliiti zanati iji su proizvodi
bili potrebni putnicima.
Karantanija i period franake vlasti
Prilikom naseljavanja dananjih teritorija, Slovenci su, kao i ostali Sloveni, iveli u rodovskoplemenskim zajednicama, odnosno u drutvenom ureenju koje je u to vreme poelo da se
transformie. Sredinom 7. veka formirana je prva slovenaka dravna tvorevina, Karantanija, u
kojoj je ivela veina slovenakog stanovnitva. Karantanija je krajem 8. veka postala franaka
vazalna kneevina i u to vreme je stvoren savez slovenakih i bavarskih plemena. Meutim,
Karlo Veliki koji je vladao u periodu od 768. do 814. uspeo je da potini i Karantaniju i njene
saveznike. Osim toga, Karlo Veliki je okupirao i teritorije na kojima su iveli pripadnici
slovenskih plemena van granica Karantanije, tako da se celokupno slovenako stanovnitvo
nalo pod franakom vlau. Iako su bili pod franakom vlau, Slovenci su uspeli da zadre
svoje knezove. Slovenaki istoriari3 navode da je obred, kojim su Karantanci imenovali svoje
knezove tokom vremena menjan i prilagoavan prilikama, ali da je ovaj obred ustolienja
knezova imao ogroman znaaj za ouvanje i razvoj slovenakog jezika, jer se odvijao upravo na
slovenakom jeziku i svedoio o tome, da je slovenaki jezik bio u upotrebi kao zvanini jezik u
Karantaniji.
Sredinom 8. veka se odnos Alpskih Slovena prema zapadnim susedima u odnosu na prethodni
period potpuno menja. Karantanci su posle niza ratova bili prinueni da priznaju vlast franakih
kraljeva, iako je Karantaniji uspelo da kao poluvazalna kneevina s unutranjom samoupravom
pod franakom vlau zadri svoje knezove do prve polovine 8. veka. Jedini uslov je bio da
njihov izbor potvrdi franaki kralj. Cilj strane vlasti bio je da pre svega utie na uvoenje
hrianstva, s namerom da na taj nain Karantaniju vre vee za franaku dravu. Pokrtavanje
je napredovalo bez veih prepreka, iako je, naravno, najee bivalo ogranieno samo na
spoljanji izgled, a u sutini su i dalje bila veoma iva paganska shvatanja i paganski obiaji.
Misionarski metod pokrtavanja oslanjao se pre svega na domai vii drutveni sloj. Sve to je do
sredine 15. veka u sauvanim rukopisima zapisano na slovenakom jeziku, uglavnom je nastalo
jo u doba karolinke drave i tadanje misionarske akcije.
Za vladavine Karla Velikog Franci proiruju svoju vlast i na ostale slovenske zemlje: osvojili
su vizantijsku Istru, pod njenu vlast su pali Sloveni u dolini Dunava, gornjem toku Save i u
Panoniji. Franci se nisu meali u unutranje poslove ovih kneevina i jedina obaveza potinjenog
stanovnitva je bila da uestvuju u franakim ratovima u susedstvu, kao i da plaaju odreeni
danak.
Dvesta godina posle plemenskog saveza pod vostvom Sama, Alpski Sloveni su ponovo
zdrueni pod imenom Karantanci. Meutim, Karantanija u to vreme nije samostalna, ve su njeni
gospodari franaki feudalci, koji sve vie uvruju svoj poloaj uvoenjem franakog
feudalizma.
Sredinom 12. veka naziru se osnovne crte glavnih istorijskih pokrajina na koje je podeljena
slovenaka teritorija: Koruka, tajerska, Kranjska. Zavretak formiranja vlastelinstava i
napredak poljoprivrede koji je bio povezan sa ovim procesom, oslobodio je brojna zemljita i na
taj nain se do 12. veka formiraju sela u plodnim ravniarskim podrujima. U junijim predelima
vri se unutranja kolonizacija, i to uglavnom selidbama domaeg stanovnitva. elei da to pre
iskoriste to vee povrine obradive zemlje, feudalci dovode u slovenake pokrajine i koloniste
sa svojih poseda u nemakim krajevima. Ovi kolonisti do 12. veka bivaju usmeravani pre svega
na stara naseljena podruja, gde se ve nalaze Slovenci, pa tako slovenako i nemako
stanovnitvo u tom periodu ivi bilo u istom, bilo u susednom selu.
Na teritoriji dananje Austrije je proces naseljavanja nemakog stanovnitva bio veoma
intenzivan, i slovenake naseobine su tu propale ve do kraja 13. veka. U unutranjosti
slovenake teritorije stvaraju se iroka podruja etniki meovitog stanovnitva, koje ne deli
jasna etnika granica. Slian proces se odvijao i u Furlaniji, gde se zapadno od slovenakoromanske etnike granice tokom 10. veka naseljava oko 70 slovenakih sela okruenih
romanskim stanovnitvom, o emu svedoe slovenaka imena naselja.
U ovom periodu vri se manje-vie nasilno pokrtavanje kojim se slovenako stanovnitvo na
odreen nain ukljuuje u zapadnoevropske okvire. U okviru ovog procesa, pod vlau Karla
Velikog (768-814), nastaju verski tekstovi na slovenakom jeziku. S kraja desetog i poetka 11.
veka, odnosno iz vremena oko 1000. godine sauvani su tekstovi napisani na slovenakom
jeziku. Ovi tekstovi, pisani za potrebe irenja hrianstva i pokrtavanja, svedoe o postojanju
slovenakog jezika u tom vremenu i o njegovoj ivoj, pre svega usmenoj, upotrebi. Naime, na
osnovu karakteristika naenih tekstova, smatra se da su ih zapisivali stranci, sluajui govornike
slovenakog jezika.
Najstariji pisani spomenici na slovenakom jeziku
Prvi pisani spomenici na slovenakom jeziku pojavili su se ve tokom 9. veka, a njihov
nastanak vezuje se za misiju irila i Metodija u Velikoj Moravskoj, gde su doli na poziv kneza
Kocelja u cilju irenja pismenosti meu slovenskim stanovnitvom. Prvi sauvani rukopis na
slovenakom jeziku napisan je oko 1000. godine i naen je u nemakom gradu Frajzingu, iji
slovenaki naziv glasi Briine. Briinski odnosno Frajzinki rukopisi naeni su u jednom
kodeksu, meu drugim tekstovima napisanim na latinskom jeziku. Smatra se da su ih koristili
svetenici tokom svoje misionarske delatnosti, a sastoje se od tri teksta na slovenakom jeziku.
Prvi i trei spomenik predstavljaju opte obrasce ispovesti, a u drugom je napisana pridika o
grehu i pokori. U Briinskim (Frajzinkim) rukopisima korien je prvobitni slovenaki jezik,
korien u periodu pre formiranja dijalekata. Spomenici su napisani latinicom, odnosno
karolinkom minuskulom, koja se koristila u periodu vladavine Karla Velikog.
Leksika u Briinskim spomenicima je slovenska, bez germanizama. Na tragove
germanizama se u Briinskim spomenicima nailazi na sintaksikom nivou, a smatra se da su makar
tekstovi ispovedi prevedeni sa nemakog. Na osnovu greaka u ortografiji, smatra se da je tekstove
Briinskih spomenika beleio Nemac, po diktatu Slovenca.
Moe se rei da je u srednjem veku, usled velikih istorijskih previranja, bio ugroen i
opstanak slovenakog naroda i opstanak slovenakog jezika. Podruja sa slovenakim
stanovnitvom, koja su se nalazila izvan matice, vremenom su se utapala u narode koji su ih
okruivali. Meutim u predelima koja su bila gusto naseljena Slovencima, slovenaki jezik je
oduvek predstavljao izuzetno jak kohezioni faktor i smatra se najsnanijim veznim elementom
slovenakog naroda. Osim u privatnoj komunikaciji, slovenaki jezik se u to vreme upotrebljavao u
crkvi, kao i u pravnim poslovima. Centri pismenosti bili su, kao i kod drugih naroda, manastiri, a
svetenici su nosioci pisane rei. Negde izmeu 11. i 14. veka do tada jedinstven slovenaki jezik
podelio se u vie dijalekata, pod uticajem promena u nainu ivota stanovnitva. Na stvaranje
dijalekata u mnogome je uticao i geografski faktor, odnosno injenica da su Slovenci iveli i u teko
dostupnim, planinskim krajevima.
Iz perioda 14. i 15. veka sauvani su rukopisi u kojima su
zabeleeni slovenaki
dijalekti. Rateki ili Celovki rukopis bio je napisan oko 1380. godine u Rateama, dananja
Gorenjska, a sadri zapise glavnih hrianskih molitava (Oe na, Vjeruju, Zdravo Marijo).
Smatra se da su ove molitve bile prevedene na slovenaki jezik jo prilikom pokrtavanja u 9.
veku, u vreme Karla Velikog, ali da su se do 14. veka prenosile usmenim putem. U Ratekom
odnosno Celovkom rukopisu zabeleen je gorenjski dijalekat.
Stiki rukopis, naen u mestu Stina u Dolenjskoj, sastoji se iz dva dela. Prvi deo je oko
1430. napisao eki monah, a sadri obrazac opte ispovedi i dve molitve, dok je drugi deo
nastao deset godina kasnija i osim molitava sadri i zapis slovenake narodne uskrnje pesme
(Na gospud je od smrti vstal). Ovaj zapis se smatra prvim zapisom slovenake poezije. U
Stikom rukopisu je zabeleen dolenjski dijalekat.
Starogorski ili edadski rukopis bio je napisan krajem 15. odnosno poetkom 16. veka u
okolini mesta Gorica, na granici izmeu Slovenije i Italije. U njemu se nalaze tekstovi glavnih
molitava (Oe na, Vjeruju, Zdravo Marijo) i u njemu se nalaze elementi gorenjskog i
notranjskog dijalekta slovenakog jezika.
Smatra se da su od nastanka prve slovenake dravne tvorevine, Karantanije i stvaranja
prvih slovenakih gradova, tekstovi na slovenakom jeziku redovno zapisivani i to ne samo za
crkvene potrebe, nego i za razliite pravne potrebe. Beleena su lina imena, meseci, brojevi,
popis imovine i slino. Veina ovih zapisa je tokom izuzetno nemirnog istorijskog perioda, u
kojem su se dogaale seljake bune i napadi Turaka, spaljena i unitena. Ovi rukopisi
predstavljaju dokaz da postoji predknjievna tradicija, na kojoj se kasnije, tokom 16. veka
zasniva formiranje slovenakog knjievnog jezika.
Slovenci ime i etnike granice
Ime jednog naroda zauzima vano mesto u prouavanju njegovog porekla. Ono moe biti
autohtono ili ne, moe svedoiti o mestu na kojem je taj narod ranije iveo ili o prostoru koji je
kasnije naselio, esto svedoi o tome kako su predstavnike datog naroda nazivali predstavnici
drugih naroda itd. Iako je u nauci dosta panje posveeno pitanju porekla etnonima Sloveni, do
sada se nije dolo do opteprihvaenog odgovora na to pitanje. Pored etnonima Sloveni, koji
deobe obradive zemlje meu svoje lanove ona istie i svoje vrhovno vlasnitvo na tu zemlju.
Ponegde radi to i vie optina u prirodno zaokruenim podrujima (upa). Sa slovenake
teritorije potie i najstariji spomen slovenakog upana s kraja 8. veka, kao stareine na takvom
podruju. Naroito tamo gde su se graniile s tuim narodima, upe su bile osigurane i
takozvanim Utvrenim mestima (gradie, gradec). Nove drutvene pojave su u velikoj
meri potisnule ostatke plemenskog ureenja.