5. ARIJANIZAM I NICEJSKI SABOR 325.

GODINE
U 4. st. voa novog uenja o Ocu i Sinu bio je Arije, koji je nauavao da je Logos prvo Oevo
stvorenje, ali da ga Otac nije posve stavio meu stvorove, ve ga je ostavio u nekom
meupoloaju izmeu Boga i svijeta. Time je Arije u samoj klici zanijekao botvo Logosa,
njegovu istobitnost s Ocem i njegovu vjenost. Logos kao posredniko bie stvoren je i nije
vjean. Arije je pojmove roen i stvoren smatrao istovjetnima, te je zahtijevao da budu
drani u iskljuivom odnosu samo sa stvaranjem iz niega. Time je Sina oznaio kao djelo i
stvorenje Oevo u formalnom smislu rijei. Ustvrdio je da je postojalo vrijeme kada Sina
(Logosa) nije bilo. Tu je u korijenu neoplatonistiko uvjerenje da je apsolutni boanski bitak
bitno razliit od svakog drugog bitka. Sin je na temelju svoje etinosti zasluio boansko Ime,
pa ga je Otac proklamirao svojim Sinom Sin Boji po milosti, a ne po naravi.
Rasprava s arijancima zapoinje kada je Arije izravno napao svog biskupa Aleksandra
Antiohijskog te je biskup zbog Arija 320. sazvao sinodu u Aleksandriji gdje je njegovo
uenje i uenja nekih drugih arijanskih voa bilo anatemizirano jer nisu htjeli ispraviti svoje
krive teoloke nazore. Poetkom 325. Antiohijska sinoda je Arijevo uenje proglasila
krivovjernim te anatemizirala njega i njegove pristae. Konstantin se nadao da e stati na kraj
toj borbi te zabrinutosti za jedinstvo carstva 325. sazvao carsku sinodu u Niceji. Rijeenje
ortodoksne skupine je da se u Euzebijev vjeroispovijesni obrazac unese izraz homoousios
(istobitan). U taj isti obrazac je ubaeno da se za Sina kae da je on iz Oeve biti, pravi
Bog od pravoga Boga, roen, ne stvoren. Nedvosmisleno je utvrena istobitnost Oca i
Sina, te je iskljuen privid subordinacionizma. No, na Niceji nije bilo dodirnuto pitanje
kako Sin izlazi od Oca, niti je koncil u svoj simbol uvrstio vjeno raanje Sina on Oca.
Nita nije reeno o odnosu boanskog jedinstva naspram svojstva ili trojstva osoba. Nije
dotaknuto ni pitanje osobnog odnosa Sina prema Ocu.
Izraz homoousios to Patri se pokazao nedovoljno utvrenim i arijanci su onda zastupali da
je to samo kvalitativna istovjetnost koja se pridaje dvoma razliitim subjektima kao izvanjski
predikat (npr. Jednodunost dvojice prijatelja). Kasnije su latini tumaili homoousios
jednoznano u smislu numerikog jedinstva supstancije ili biti, a neki istonjaci su ga
uglavnom tumaili kao generiko il rodno zajednitvo biti.