Uvod

" Neka je hvala Allahu, Gospodaru svjetova i neka je salavat i spas na njegovog iskrenog i vjernog Poslanika
a.s. , našeg Poslanika Muhameda a.s. i na njegovu porodicu i sve njegove ashabe.
Ova knjiga govori o vjeri u jednog Boga na sažet i jednostavan način, a izvore sam tražio u
spisima naših velikih imama, naročito Šejhul-Islama Ibni Tejmije, Ibnul-Kajima i Muhameda bin Abdul
Vehaba i -njegovih učenika koji su bili vodeći u pozivu na Allahov put.
| Nema sumnje da je nauka o Islamskom vjerovanju (Akaid) temeljna nauka koja zahtjeva pažnju
bilo da se radi o studiranju, poučavanju drugih ili pak o djelovanju to sve
radi ljudskih djela da bi bila ispravna i primljena kod Allaha i koristila onima koji ih čine.Ovo je naročito
važno kad se ima na umu da živimo u vremenu u Kome su učestala razna zastranjivanja kao nevjerstvo,
mistični pravci, monaštvo, te idopoklonstvo spram mrtvih.tu su i novotarije suprotne uputi Posalanika
a.s., a to su sva opasna zastranjivanja za muslimana koji nije naoružan oružjem ispravnog vjerovanja
koje se temelji na Kur ami i Sunnetu i na praksi naših ispravnih prethodnika i bojazan je da će ga ti pravci
usmjeriti prema zabludi. Zato je nužno potrebno povesti računa da muslimani nauče ispravno vjerovanje iz
orginalnih izvora...
Neka je Allahov spas na našeg posalnika Muhammeda a.s.s nejgovu porodicu i drugove.

IZOPAČENOST U ŽIVOTU ČOVJEČANSTVA

Allah je stvorio ljude kako bi Mu bili pokorni. Na tom putu im je obezbjedio nafaku kako bi
mogli istrajati:
»Nisam stvorio ljude i džinove nego da me obožavaju, Ne tražim od njih opskrbu niti da me
održavaju. Allah je taj koji daje oskrbu. On je moćan i jak.« (Ed-Dariyat: 57-58)
Duša u svom izvornom, prirodnom obliku vidi u Allahu, jedino božanstvo, ljubav, i samo se
njemu klanja bez primjesa trunke idolopoklonstva.
Međutim upropaštavaju je i vode u zastranjivanje šejtani (zli nagoni) džina i ljudi koji jedni
drugima uljepšavaju misli što ih vodi u oholost. Vjera u Jednog Jedinog Boga je u izvornoj naravi
čovjeka, a idolopoklonstvo je strano tijelo u toj naravi:
»Ti upravi lice svoje vjeri, kao pravi vjernik,vjeri, djelu Allahovu, prema kojoj je On ljude načinio,
ne treba da se mjenja Allahova vjera, jer to je prava vjera, ali većina ljudi to ne zna...« (Er-Rum: 30)

Božiji Poslanik s.a.v.s je rekao:

»Svako se djete rodi čisto u pravoj vjeri pa roditelji od njega naprave jevreja, kršćanina ili
medžusiju.«
Prava vjera je u prirodi čovjeka. Na pravu vjeru Islam obavezao se prvi čovjek Adem a.s i
njegova pokoljenja kroz duga stoljeća poslije njega:
»Svi ljudi su sačinjavali jednu zajednicu, i Allah je slao vjerovjesnike da donose radosne vijesti i
opomene...« (El-Bekare: 213)
Prvo uvlačenje idolopoklonstva i zastranjivanje od prave vjere desilo se u narodu Nuha a.s. i
tako se on smatra prvim Poslanikom-resulom.
»Mi objavljujemo tebi isto što smo objavili Nuhu i poslanicima poslije njega.« (En-Nisa: 63)
Ibnu Abbas kaže daje između Adema a.s. i Nuha a.s. proteklo deset stoljeća a vjera im je bila
Islam. ibnul-Kajim smatra da je ovo apsulutno ispravan stav uzimajući zato ajet i sure. Ibnul-Kajimu stvari
želi Kazati da je razlog slanja Poslanika razmimoilaženje među ljudima u pitanju ispravne vjere. To je kao
slučaj Arapa u vezi vjere Ibrahima a.s. kad se pojavio Amr bin Lahi Elhazai i promjenio Ibrahimovu vjeru
donoseći idole na arapsko tlo, posebno u Hidžaz, koje su onda ljudi obožavali mimo Allaha, te se tako
idolopoklonstvo na ovim svetim mjestima ili okolo njih proširilo. To je trajalo sve dok nije Allah dž.š.
poslao Muhameda a.s. kao posljednjeg Poslanika.
Kao što je izgradnja nadgrobnih spomenika na grobovima velikana i dobrih pobožnih ljudi
iskazujući im tobože ljubav. Tako su nastala turbeta na njihovim mezarima. Počelo je obožavanje idola
umjesto Allaha sa različitim svrhama, upućivane su im dove i molbe za pomoć, prinošene žrtve na tim
mjestima. Oni u stvari smatraju da izražavaju samo ljubav prema tim dobrim tražeći od njih
posredovanje i to ne smatraju obožavanjem. To se u stvari zove širk-idolatrija. Zaboravili su riječi prvih
idolopoklonika:
 "Mi im se klanjamo samo zato da bi nas što više Allahu približili." (Ez-Zumer: 3)

Tako ove idolatrije postoje među ljudima od davnina do danas, ipak većina ljudi smatra da vjeruje
u postojanje jednog Gospodara. Međutim oni u svojoj poboznosti čine širk odnosno Bogu pripisuju druga
kako to Allah dž.š. kaže:
Većina ovih ne vjeruje u Allaha, nego druge smatra Njemu ravnim." Jusuf 106.
Protiv vjere u postojanje jednog Gospodara se uvjek borila samo manja grupa, kao Faraoni njegom
narod, zatim pristalice ateističke grupacije koja vjeruje u vrijeme kao jedini stvarni faktor te komunisti u novije
vrijeme. Njihova borba je u stvari stavljanje sebe na mjesto Gospodara iako u svojoj dubini su bili prisiljeni na
određeno priznanje Gospodara.
"I oni ih, nepravedni i oholi porekoše (dokaze svog Gospodara) ah su u sebi vjerovali da su istinita,
kako su skončali smutljivci." En Neml 14.
Oni naravno razumiju da svako stvorenje mora imati stvoritelja, i svako postojanje onog koji mu je
dao da postoji. Savršena precizna harmonija koja vlada ovim svemirom odaje da mora biti neko ko tim mudro
upravlja, postavlja i zna. Ko to niječe ili je izgubio zdravo rasuđivanje ili je uistinu ohol, negirajući tim svoj
vlastiti um i ličnost i nema se smisla na takvog obraćati.

IDOLOPOKLONSTVO,SIRK,DEFINICJA I PODJELA

DEFINICIJA:

Idolopoklonstvo znači pripisati ili učiniti sudruga Uzvišenom Allahu kao Gospodaru i Božanstvu. Uglavnom
je to pripisivanje uz Božanstvo tj. moli se i priziva neko drugi pored Allaha ili mu u svojim pobožnim
radnjama daje mjesto kao što su prinošenje žrtve, u strahu, nadi ili ljubavi. Idolopoklonstvo se smatra jednim od
najvećih grijeha iz slijedećih razloga:
Poistovjećuje se stvoreno sa Stvoriteljem u Božanskim svojstvima. Pa ko pripiše Allahu sudruga znači smatra ga
Božanstvom kao što je i Allah. To je najveća vrsta nasilja i nepravde.

Uistinu j e širk golemo nasilj e." Lukman 13.

Nasilje ovde znači postaviti nešto tamo gdje ne pripada. Pa ko obožava nešto mimo Allaha, taj je
pobožnost stavio tamo gdje ne pripada i usmjerio je prema onome kome to ne dolikuje niti pripada. Zato je to
najveće nasilje.
Allah dž.š. je objavio da ne oprašta širk onom ko se ranije nije pokajao za to:

"Allah neće oprostiti da mu se pripisuje drug, a drugo sve oprašta onom kome hoće."En Niša 48.s

Allah je takođe objavio da je Džennet zabranjen za mušrike i da će im vječno boravište biti vatra
Džehennema.

"Onaj ko pripisuje Allahu druga, Allah mu je zabranio Džennet i boravište će mu biti vatra. Nasilnici
uistinu neće imati pomagača." El Maide 72.

Širk upropaštava sva ostala djela.

Ako Allahu pripišu druga sva ostala djela će im propasti." El Enam 88.
"Objavljeno ti je, kao i onima prije tebe, da ako Allahu pripišeš draga sav posao će ti propasti, i
sigurno češ biti od onih koji su propali." Ez Zummer 65.

Dozvoljeno je likvidirat mušrika i konfiskovati mu imovinu. "Ubijte mušrike gdje god ih nađete,ščepajte ih i

opkolite i svaku zasjedu im postavite." Et Tevbe 5.

Božiji Poslanik s.a.v.s. kaže :

"Naređeno mi je da se borim sve dok ljudi ne kažu da nema drugog Boga osim Allaha, pa ako kažu
onda su im životi i imovina slobodni osim prema zakonu."

Širk se smatra najvećim među velikim grijesima.

Božiji Poslanik a.s. kaže :
"Hoćete li da vam kažem koji su najveći grijesi? " Da, Božiji Poslanice, rekoše ashabi. "To je
pripisivanje Allahu druga i neposlušnost roditeljima" (Buharija i Muslim)

Ibnu Kajim kaže da je Allah obznanio namjeru stvorenja i naredbe, da se On (Allah) upoznaje kroz
njegova imena i svojstva i da se On jedino obožava i da se njemu jedino klanja i da mu se ne pripisuje sudrug.
A na ljudima je da čine pravdu i istinu jer na njima opstoje Nebesa i Zemlja."

"Mi smo naše Poslanike sa jasnim uputama slali i po njima knjige i terezije objavljivali da bi ljudi
pravedno postupali." El Hadid 25.

Tako je Allah Uzvišeni obznanio slanje Poslanika i Njegovih knjiga kako bi ljudi znali ispravno
postupati, a to znači da budu pravedni. Najveća pravda je držati se prave vjere i to je vrhunac pravde i njen
temelj. Zato je širk nasilje odnosno nepravda.
"Uistinu je širk golema nepravda." Lukman 13

Dakle širk je najgora nepravda a prava vjera jedina iskrena pravda. Zato je i postavljen kao najveća
suprotnost odnosno najveći grijeh. Širk je negacija cilja koji je Allah postavio stvaranjem te kao posljedica toga
je i apsulutno najveći grijeh radi koga je počiniocu zabranjen pristup Džennetu a dozvoljena likvidacija i
konfiskovanje imovine među pripadnicima društva prave vjere. Allah dž.š. je odbio da prihvati bilo koje drugo
djelo od mušrika koji se smatra dobrim. On nema pravo na zagovorništvo-šefa'at niti mu dova na Ahiretu može
biti primljena. Mušrik se smatra najvećom suprotnošću znanja. Njegovo postojanje je »oličenje negativnosti
življenja a nasilje odnosno nepravda oličenje nepravednosti. U suštini, on nanosi u krajnjem slučaju nepravdu
samom sebi, a ne Gospodaru.
Širk se smatra skrnavljenje i omalovažavanje Božije veličine. Pripisivajući Allahu sudruga on
pripisuje Allahu svojstva koja on kao stvorenje ima a to je stvarno prekoračenje svih granica prema Uzvišenom
Allahu i nepopustljiva tvrtoglavost i izazivanje.

VRSTE ŠIRKA

Postoje dvije vrste širka:

VELIKI ŠIRK izvodi iz pravovjerne zajednice i vodi u Božiju kaznu onog koji ga čini, ukoliko se m,
prije smrti pokajao. On zapravo usmjerava neku pobožnost nekom drugom mimo Allaha, kao upućivanje dove
nekom mimo Allaha, prinošenje žrtve u ime nekog drugog mimo Allaha, zavjetovanje na grobovima,
mezarima, dozivanjem džina i šejtana. Strahovanje da mrtvi, džini i šejtani mogu naštetiti ili razboljeti,
smatrajući i moleći da drugi mimo Allaha mogu učiniti nešto nad čime je čovjek nemoćan a to je jedino u moći
Allaha da riješi. Da bi se oslobodio nevolje upražnjava obraćanja na turbetima sagrađenim na mezarima
velikana i dobrih ljudi.

"Obožavaju mimo Allaha one koji im nemogu naštetiti niti pomoći i kažu ovo su naši zagovornici kod
Allaha." Junus 18.

MALI ŠIRK ne izvodi čovjeka iz vjere ali šteti pravoj vjeri a istovremeno ga vodi prema velikom
širku.

Mali širk se dijeli na:

-Vidljivi širk koji se izražava kroz riječi i djela kao kroz riječi zakletve nečim drugim mimo Allaha.

Božiji Poslanik a.s. je rekao:

"Ko se zakune nečim drugim mimo Allaha izašao je iz vjere i upustio se u širk".
 Zatim dolazi izgovaranje riječi: "Što je Allah htio i ti što si htio."
Povodom ovakvog izražavanja, Božiji Poslanik je rekao:
"Zar si me učinio Allahovim suparnikom, reci jedino što je Allah htio da bude."

Ili riječi: "Da nije Allah htio zatim da ti nisi htio... Ispravno je reći: "Što je Allah htio zatim taj i taj"
ili "Da nije Allah htio zatim da ti nisi htio". Jer riječ razlučuje redosljed, ovdje čini volju čovjeka usaglašenu
volji Allaha, kako to Uzvišeni Allah kaže:
"Vi nemožete ništa htijeti nego ono što Allah hoće, On je Gospodar svijetova."
A veznik -i- u (predhodnim izrazima) znači opštu vezu redosljeda u rečenici i niz se može zamjenjivati
ispred i iza veznika jer veznik -i- ne razlučuje redosljed i njegovo značenje kao npr. u riječima: "Nemam nikog
osim tebe i Allaha" ili" Ovo je Božija blagodat i tvoja."

Širk u djelima
U postupcima se pojavljuje širk kao npr. stavljanje narukvica ili konca radi skidanja neke nesreće ili njeno
izbjegavanje ili nošenje privjeska radi straha od uroka i sličnog. Ako je stvarno čovjek ubjeđen da će mu to
pomoći kao sredstvo da skine nevolju ili je izbjegne onda je to mali širk, jer Allah nije u tim stvarima učinio
uzroke navolja. Ako je ubjeđen da ove stvari imaju moć same posebi da dignu ili spriječe nevolju onda je to
veliki širk jer vjeruje u nešto drugo mimo Allaha.

Skriveni širk se očituje u namjerama i odlukama kao što je pretvaranje pred drugima ili radi svoje
lične popularnosti. Tako radi neki posao kojim se inače približava Allahu a stvarno želi naklonost ljudi. Klanja
namaz i dijeli sadaku da bi bio pohvaljen od nakoga, ili čini zikr ili ima lijep glas pa uči Kur'an a sve to da bi
ga čuli ljudi i divili mu se i hvalili ga. Ako pretvaranje ima udjela u poslu, onda upropaštava posao.

"Ko želi susret sa svojim Gospodarom, neka čini dobro djelo i neka svom Gospodaru ne pripisuje
druga." ElKehf 110.

Božiji Poslanik a.s. je rekao:

"Najviše se bojim za vas malog širka." Ashabi upitaše: šta je to mali širk Božiji Poslanice:
"Pretvaranje da te drugi vide."

Tu spada rad radi dunjalučke dobiti.

npr. Ti čini hadž ili mujezini ili imami kako bi ušićario novac ili poučava vjerske nauke ili ide u
džihad radi novca.

Božiji Poslanik a.s. je rekao:

"Neka je proklet rob dinara i neka je proklet rob dirhema, neka je prokleta nezasititost želuca i
lijenčina, ako mu se da zadovoljan je ako neda rasrdi se."

Ibnul-Kajim kaže: "Širk u namjerama i htijenjima je more bez obale i rijetko ko se spasi iz njega."
Ko želi uraditi nekakav posao ne u ime Allaha i želi nešto drugo osim da se približi Allahu i zato traži
naknadu, napravio je širk u svojim namjerama i htijenjima. Pokornost je da se pokoriš samo Allahu, riječima,
djelima', namjerama i željama. To bi bio ispravan put, put zajednice Ibrahima a.s. i Allah dž.š je naredio svim
svojim robovima da budu pripadnici te zajednice, jer druga neće biti primljena kod Allaha ni od kog, a to je
ustvari Islam.

"Ko traži sebi drugu vjeru osim Islama neće mu biti primljena i on će na Ahiretu biti među
gubitnicima. "Ali Imran 85.
Ko ne želi pristup zajednici Ibrahima a.s. propao je.

Razlike između velikog i malog širka

Veliki širk izvodi iz vjere, dok mali širk ne izvodi.

 Veliki širk uvodi čovjeka u vječnu kaznu, dok mah širk kod kog se nađe ne ostavlja vječno u kazni
iako će je iskusiti.
Veliki širk upropaštava sva druga djela dok mali širk ne upropaštava sva djela nego ona kao
pretvaranje posao radi dunjalučke nadoknade i posao u kome širk bude jedan dio.
Kod pripadnika velikog širka dozvoljeno je lišavanje života i imovine.

NEVJERSTVO- DEFINICIJA I VRSTE DEFINICIJA:

U arapskom jeziku za riječ nevjerstvo se kaže kufr što u izvornom značenju znači pokriti, zastrijeti. U
vjerskom smislu znači suprotnost vjeri. Nevjerstvo znači ne postojanje vjere u Boga i Njegove Poslanike bilo
da se radi o opovrgavanju ili ne ili čak ako se radi o sumnji, napuštanju, zavidnosti, oholosti u odnosu na vjeru
ili slijeđenje proizvoljnosti koje se kose sa Poslanstvom. Onaj koji opovrgava i smatra vjeru lažnom je najveće
nevjerstvo. Takođe onaj koji potvara i donosi laži u vezi vjere sa pobudom zavisti makar u sebi i vjerovao u
istinitost Božijih Poslanika. (Ibni Tejmijje-Međmu Fetova-12-330)
Vrste nevjerstva

Radi se o dvije vrste.

-Veliko nevjerstvo koje izvodi iz vjere i ono se grana u pet podvrsta:
Nevjerstvo potvaranja i laži za to su dokaz Allahove riječi:
"Ko čini veću nepravdu od onog koji izmišlja laži na Allaha i poriče istinu koja mu dolazi. Zar
nevjernicima nije mjesto u Džehennemu."

Odbijanje i oholost sa činom potvrđivanja:

"I kad rekosmo melekima da učine sedždu Ademu, Oni učiniše osim Misa, odbio je i uzoholio se. On
je jedan od nevjernika." El Bekare 34.
Nevjerstvo sumnje:
"I uđe u vrt svoj nezahvalan Gospodaru svome na blagodatima govoreči: "Ne mislim da će ovaj ikada
propasti i ne mislim da će smak svjeta ikada doći a ako budem vraćen Gospodaru svom, sigurno ću nešto bolje
od ovoga naći. Reče mu drug njegov dok je snjim razgovarao. " Zar ne vjeruješ u Onoga koji te je od zemlje
stvorio zatim od kapi sjemena i najzad te potpunim čovjekom učinio, što se mene tiče, On, Allah, moj je
Gospodar i ja Gospodaru svome ne smatram ravnim nikoga." El Kehf 35-38.
Nevjerstvo okretanja (napuštanja)
"... Ali nevjernici okreću glavu od onoga čime im se prijeti."El Ahkaf 3.
Nevjerstvo dvoličnjaštva.
"To je zato što su vjernici bili, pa nevjernici postali i onda su im srca zapečaćena, pa ne shvataju." El
Munafikun 3.

- Malo nevjerstvo ne izvodi iz vjere a to je nevjerstvo čina-djela.

To su grijesi koji su nazvani u Kur anu i Sunnetu nevjerstvom ali oni ne dostižu granicu velikog
nevjerstva kao npr. nijekanje blagodati pomenutu u riječima uzvišenog Allaha:

Allah vam navodi kao primjer grad, bezbjedan i spokojan kome je u obilju dolazila hrana sa svih
strana a koji je nezahvalan na Allahovim blagodatima bio pa mu je Allah zbog onoga što je radio dao da iskusi
i glad i strah."En- Nahl ll2.

Isto tako u riječima Božijeg Poslanika a.s. o borbi protiv muslimana: "Psovanje muslimana je grijeh a
borba protiv muslimana je nevjerstvo".

Takođe je Božiji Poslanik a.s. rekao:

"Ne vračajte se poslije moje smrti u nevjerstvo boreći se jedni protiv drugih."

Zakletva nečim drugim osim Allahom:

Ko se zakune nečim drugim mimo Allaha ulazi u nevjerstvo ili širk. Allah dž.š. je odredio daje
počinilac velikog grijeha vjernik:

"O vjernici propisana vam je odmazda za ubijene." El Bekare 178.

Dakle ubica nije izašao iz društva vjernika nego je određen da bude brat onom koji treba da izvrši
odmazdu.

"A onaj kome rod ubijenog oprosti, neka oni velikodušno postupe, a neka im on dobročinstvom
uzvrati." El Bekare 178.

Nema sumnje da je cilj postizanje bratstva po vjeri:

"Ako se dvije skupine vjernika sukobe pomirite ih." El Huđurat 9.
"Vjernici su braća pa pomirite vašu braću" ."El Huđurat 10 .

Sažetak o razlikama između velikog i malog nevierstva.

Veliko nevjerstvo izvodi iz vjere i upropaštava sva ostala djela.

Malo nevjerstvo ne izvodi iz vjere niti upropaštava ostala djela, međutim ugrožava ih prema veličini i
izlaže počinioca Allahovoj kazni.
Veliko nevjerstvo ostavlja počinioca u vječnoj kazni ali malo nevjerstvo iako ga uvodi u kaznu ne traje
vječno. Možda mu Allah i oprosti i ne uvede ga u vatru.
Veliko nevjerstvo dozvoljava lišavanje života i imetka počinioca a malo ne dozvoljava.
Veliko nevjerstvo nužno postavlja stvarno neprijateljstvo između njegovog nosioca i vjernika i nije
dozvoljeno vjernicima gajiti prema nevjernicima ljubav i prijateljstvo makar mu bili i najbliži. Međutim malo
nevjerstvo ne zabranjuje prijateljstvo nego vjernik gaji to do mjere koliko ima imana a mrzi i suprodstavlja se
onoliko koliko je na drugoj strani grijeha.

Riječ licemjerstvo - dvoličnost u arapskom nifak izvedena je iz riječi rupa udubljenje skočimiša koji
traži od jedne do druge rupe ili jazbina u kojoj se nešto skriva. U vjerskoj nauci nifak odnosno licemjerstvo
ači vanjska pripadnost Islamu a unutrašnjost nevjerstvo i zlo. Zato je nazvan licemjer, dvoličnjak jer na jedna
vrata ulazi a na druga izlazi.
Allah dž.š.je upozorio na dvoličnjake:

DVOLIČNOST (LICEMJERSTVO)

Definicija i vrste

"Uistinu su dvoličnjaci griješnici." Et Tevbe-67

tj. izvan vjere, čak ih je Allah učinio gorim od običnih nevjernika.

„Munaficima je zaista mjesto u najdonjim katovima Džehennema."En - Nisa 145

"Varaju Allaha i vjernike ali oni varaju sami sebe ali to ne osjećaju".
"U njihovim srcima je bolest, pa imje Allah tu bolest povećao, njih čeka bolna kazna za ono što su
lagali. " El Bekare 9-10.

Vrste licemjerstva

Postoje dvije vrste licemjerstva.

Prva vrsta licemjerstava je licemjerstvo sa ubjeđenjem ili veliko licemjerstvo čiji nosilac prikazuje
Islam a u suštini je nevjernik. Ovo stanje izvodi iz vjere potpuno i mjesto mu je u donjem katu Džehennema.
Uzvišeni Allah je to opisao sa svim svojstvima kojima se opisuje zlo, nevjerstvo, suprotnost vjeri, ismijavanje
vjere i vjernika, težnja prema neprijateljima vjere i saučestvovanje sa njima protiv Islama.
Ovakvi postoje u svim vremenima, a naročito ukoliko se pojavi snaga Islama i kad se nemogu sa njom
nositi javno. Zato se oni predstavljaju da su u redovima vjernika kako bi iznutra djelovali protiv vjere i
vjernika, i živeći sa Muslimanima čuvaju svoje i osiguravaju svoje živote i imovinu.
Dvoličnjak predstavlja i izjavljuje svoju vjeru u Allaha, Meleke, Božije Knjige, Poslanike i Sudnji
dan. Iznutra je on potpuno čist od tih principa i smatra ih lažnim, nema on uopšte vjere u Allaha. Allah
Objavljuje svoju Objavu ljudima šaljući Poslanika da ih uputi sa Njegovom dozvolom opominjući ih na svoju
kaznu. Tako je Allah kroz Objavu obznanio postojanje dvoličnjaka i otkrio njihove tajne u Kur anu dajući na
znanje vjernicima djelovanje munafika-licemjera kako bi bili na oprezu. Na početku sure El Bekare spomenute
su tri grupe ljudi: vjernici, nevjernici i dvoličnjaci.
O vjernicima govore četiri ajeta o nevjernicima dva i dvoličnjacima trinaest ajeta. Razlog je svakako u njihovoj
brojnosti i svekolikom okruženju kao i žestini iskušenja i smutnji sa kojima se suočava Islam i vjernici u
odnosu na dvoličnjake. Iskušenje Islama sa ovakvima je bilo jako žestoko jer su se predstavljali da pripadaju
Islamu i da pomažu Islam a u stvari su njegovi neprijatelji. U svakoj prigodnoj situaciji iskazuju svoje
neprijateljstvo i neslaganje a neznalica misli da se radi o nauci ili preporodu a u stvari je krajnje neznanje i
nered.
Ovo licemjerstvo se može podjeliti u šest vrsta :
o Smatranje lažnim Poslanika s.a.v.s.
o Smatranje lažnim nešto od onoga što je donio Poslanik s.a.v.s.
o Mržnja prema Poslaniku.
o Mržnja prema djelu onoga što je donio Poslanik.
o Radovanje nazadovanju stanja vjere Poslanika s.a.v.s.
o Mržnja kad vjera Poslanika s.a.v.s. pobjeđuje.

Druga vrsta licemjerstva je praktično licemjerstvo.

To je kad se radi nešto što se smatra da je posao dvoličnjaka, a istovremeno postoji vjera-iman u srcu.
Ovakav čin ne izvodi iz vjere međutim može uzrokovati to. Čovjek u kome ima i vjere i dvoličnosti, i ako često
djeluje kao dvoličnjak on to i postaje uistinu a nato ukazuje govor Božijeg Poslanika a.s:
Četiri stvari u kog se nađu smatra se potpunim dvoličnjakom, a u koga se nađe imalo od toga toliko ima
svojstvo munafika dok se toga ne okani. Ako mu se povjeri izda, kada priča laže ako nešto dogovori to
iznevjeri kad raspravlja čini grijehe".

U koga se ovo sastavi, ova četiri svojstva u njemu se ugnijezdilo zlo i stiče naziv dvoličnjaka. U kog se nađe
bar jedno ima sjeme munafika u sebi. Nekad se u čovjeku nađe dio zla kod čovjeka nađe dio dobra i dio zla, dio
vjere i nevjerstva i dvoličnjaštva. Tako zaslužuje nagradu i kaznu shodno koliko ima tog kod njega kac npr.
lijenost u odustajanju od namaza u džematu, u džamiji, a to je svojstvo dvoličnjaka. Licemjerstvo je opasno
zlo pa su ga se ashabi jako čuvali.

Ibni Ebu Malik kaže: ,,Doživio sam susret sa trideset ashaba Božijeg Poslanika a.s. i svi su se bojali da
ne padnu u licemjerstvo."

Razlika između velikog i malog licemjerstva

o Veliko licemjerstvo izvodi iz vjere a malo ne izvodi.

o Veliko licemjerstvo razlikuje tajnost i javnost što se tiče ubjeđenja.
o Malo licemjerstvo razlikuje između javnosti i tajnosti u djelovanju a ne u ubjeđenju.
o Veliko licemjerstvo ne dolazi od vjernika ali malo može biti od vjernika.
o Nosilac velikog licemjerstva se u većini ne pokaje a iako se pokaje nije sigurno da će mu
pokajanje biti primljeno kod Vrhovnog sudije.
o Za razliku od toga nosilac malog licemjerstva se možda pokaje i pokajanje mu bude primljeno
kod Allaha.
 U tom smislu kaže Ibn Tejmije: " Vjernik je često izložen da ga dotakne nešto od svojstava munafika
pa mu to Allah oprosti, ili mu navali na srce nešto što bi ga činilo munafikom pa ga Allah odvrati od toga."

Vjernik se iskušava šejtanskim uplitanjem kao i uplitanjem nevjerstva u njegove misli čime ga čini
tjeskobnim.

Ashabi su pitali Božijeg Poslanika a.s. :

" Dešava se nekima od nas da osjeti u sebi nešto što zaslužuje prijekor a volio bi da se na njega sve
sruči nego da progovori o tome". Božiji Poslanik a.s. je odgovorio : "To je pravi iman,vjera.", a drugoj predaji:
„Ne usuđuje se da govori o tome a Božiji Poslanik a.s. je odgovorio: „Hvala Allahu koji je odbio spletku
prema onima koji je bacaju".
To znači ako se dogodi ovakvo uplitanje dočeka je golema mržnja i odbijane iz srca a to je znak
iskrenog imana-vjere.
U vezi velikog licemjerstva Allah dž.š. kaže: „Gluhi, slijepi i nijemi se ne vraćaju". El Bekare 18
(tj. ne vraćaju se u Islam).
Zar ne shvaćaju da budu iskušavani svake godine jedanput ili dva puta,a oni se poslije toga ne kaju
niti osvješćuju" Et Tevbe 126.

Ibn Tejmije kaže: Ulema se razišla po pitanju primanja pokajanja munafika javno pošto se oni javno
predstavljaju da pripadaju Islamu.

STVARNOST DŽAHILIJETA, GRIEŠENJA, ZABLUDE I OTPADNIŠTVA ( PODJELA I

SUŠTINA )

Džahilije
Džahilijet se naziva stanje Arapa prije Islama u odnosu na Allaha, Poslanike, poštovanje vjere,
zaslijepljenost porijeklom, oholost, nasilništvo i slično. Riječ džahil ili neznanje ovdje znači neposjedovanje
nauke znanja i življenje u tom smislu.

Ibn Tejmije to objašnjava ovako: „Onaj ko ne poznaje istinu smatra se džahilom, neznalicom
(neupućenim). To je jednostavna, prosta neupućenost. Onaj ko je svjestan svog neznanja i toga se uporno drži
e smatra „složenim džahilijetom."

Onaj koji se smatra učenjakom i takođe onaj koji to nije a odstupa od istine -vjere to se smatra takođe
džahilijetom. Kad je istina došla sa Božijim Poslanikom, život prije njega se zove džahilijet-neznanje. Sve
misaone i druge djelatnosti iz tog perioda su džahilijetske jer su proizvod džahila. Takođe sve ono što se
suprodstavlja Poslanikovoj a.s. misiji a što je došlo od strane kršćanstva i jevrejstva u tom periodu smatra se da
pripada džahilijetu. Dakle to je sveopšti džahilijet.
Nakon dolaska Poslanika s.a.v.s. stvari uzimaju drugi tok, gledaju se pojedinačno. Jedno mjesto može
se smatrati da pripada džahilijetu a drugo ne,tako i čovjek pojedinac, jedan može živjeti kao džahil a drugi ne.

Čovjek prije nego što primi Islam, bio je smatran prvim Poslanikom-resulom.

"Mi objavljujemo tebi isto što smo objavili Nuhu i Poslanicima poslije njega." En Niša 163.

Ibnu Abas kaže daje između Adema a. s. i Nuha a. s. proteklo deset stoljeća a vjera im je bila Islam.
Ibnul-Kajim smatra da je ovo apsulutno ispravan stav uzimajući za to ajet i sure " ostatka džahilijeta" i slični
hadis. Ukratko rečeno džahilijet je neupućenost, neznanje i može se podijeliti na opšti džahilijet i poseban
žahilijet. Opšti bi bio period prije Poslanstva Muhameda s.a.v.s. kad se i završava.

Posebni džahilijet je onaj koji se nalazi u pojedinim zemljama ili mjestima ili ljudima pojedincima.
Ova vrsta još uvijek postoji i danas. Tim se ispravlja greška onih koji uopštavaju i kažu da je ovo stoljeće
džahilijeta i slično. Ispravno je reći: džahilijet nekih u ovom stoljeću ili pak džahilijet većine, a ne to uopštavati
jer je opšti džahilijet nestao pojavom Božijeg Poslanika s.a.v.s.
 Griješenje

U arapskom jeziku riječ fisk-griješenje znači izlaz-napuštanje.

U vjerskom značenju to je izlazak ili napuštanje pokornosti Allahu. To obuhvata potpuno napuštanje
kao što se kaže za nevjernika da je griješnik i djelimično napuštanje odnosno griješenje kao što se kaže za
vjernika da je griješnik koji je počinio veliki grijeh.
Grješenje se dijeli na dvoje: Griješenje koje izvodi iz vjere a to je nevjerstvo, a griješnik je u tom
slučaju nevjernik.
Allah dž.š. spominje primjer Iblisa:
,,I ogriješio se o zapovjed svog Gospodara." El Kehf 50.

Taj njegov grijeh je nevjerstvo. Allah dž.š. kaže: ,,A oni koji su se ogriješili (nisu
vjerovali) vatra će biti boravište" Es Sedžde 20.

Misli se na nevjernike. To pojašnjava dio ajeta:

„Kad god žele da izađu iz nje biće vraćeni u nju i reći će im se kušajte kaznu vatre koju ste smatrali
lažnom."Es Sedžde 20.

Musliman kad napravi grijeh, taj ga grijeh ne izvodi iz Islama:

"Oni koji okrive poštene žene a ne dokažu to sa četiri svjedoka, sa osamdeset udara biča izbičujte i nikada
više svjedočenje njihovo ne primajte, to su nečasni ljudi." En Nur 4.

„Onaj ko se obaveže da će u njima obaviti hadž nema snošaja sa ženama, nema griješenja i nema
svađe u danima hadža.". El Bekare 197.

U ovim slučajevima ulema drži da je griješenje činjenje zabranjenih dijela.

ZABLUDA
Zabluda je napuštanje pravog puta, znači suprotno od upute.

„Ko ide pravim putem, od toga će samo on koristi imati, a onaj ko luta na svoju štetu luta." El Isra 15.

Zabluda ima više značenja:

To se kaže za nevjerstvo.
„Ko nevjeruje u Allaha i Njegove meleke, Njegove Poslanike, Njegove objave Sudnji dan, taj je u
dubokoj zabludi'' En Nis a 13 6.

To se odnosi na širk- pripisivanje Allahu sudruga:

„Ko Allahu pripiše druga taj je daleko zalutao." En Niša 116.

To se kaže i za prekoračenje odnosno griješenje ali koje ne ulazi u nevjerstvo. Zatim se

odnosi na pogrešku kao u slučaju Musa a.s.: „Učinio sam to dok sam bio u zabludi".
Eš Šuara.20.

Takođe se odnosi i na zaborav. „Ako jedna od njih zaluta neka je druga

podsjeti." El Bekare 282.

Zabluda se kaže u arapskom i za izgubljenost i zalutalost.

Odmetništvo u arapskom jeziku se izvodi iz riječi povratak. „Ne

uzmičite nazad" El Maide 21.

(znači ne vračajte se). U islamskom pravu to znači vratiti se u

nevjerstvo nakon Islama. "Ko od vas napusti svoju vjeru pa umre
taj je nevjernik i propadaju mu sva dijela i na Dunjaluku i Ahiretu.
To će biti stanovnici vatre u kojoj će vječno boraviti."

PODJELA ODMETNIŠTVA

ODMETNIŠTVO RIJEČ JU-JEZIKOM.

Psovanje Allaha, Poslanika, meleka ili bilo koga drugog Poslanika.
Predstavljati se da zna neviđeno Ilmul-gajb smatrati se Poslanikom ili povjerovati daje neko Poslanik.
Upućivati dove drugom mimo Allaha ili tražiti pomoć od nekoga u stvarima koje pripadaju Allahovoj moći ili
se nekom drugom mimo Allaha uticati.

ODMETNISTVO DJELOM
Činjenje sedžde kipovima, drveću, kamenu, mezarima, prinošenje žrtve nekom drugom osim Allaha,
bacanje Kur ana na nečista mjesta, bavljenje magijom-sihrom, podučavanju tome i stvarima koje nemaju
osnove u vjerovanju.

ODMETNISTVO SA UVJERENJEM - UBIJEĐENJEM

 Kao što je ubjeđenje u širk ili da su blud, alkohol kamata dozvoljene stvari, ili da je hljeb npr.
zabranjen ili namaz da nije obavezan i slične stvari. Dakle dozvoljavati zabranjene stvari i obratno a u čemu
postoje jasne odredbe.

ODMETNISTVO KROZ SUMNJU

U stvarima koje su već pomenute .

Kao sumnja da je širk zabranjen ili blud, alkohol ili sumnja u Poslanstvo s.a.v.s. ili u bilo koje
Poslanstvo. Takođe sumnja u vjeru Islam kao i da je ona odgovarajuća za naše vrijeme.

Kakve su poslijedice nakon što se utvrdi odmetništvo:

Zahtijev odmetniku da se pokaje i vrati u Islam nakon tri dana.
Ukoliko odbije pokajanje lišava se života. Božiji Poslanik je rekao „Ko promjeni vjeru ubijte ga"
Zabranjuje mu se da upravlja imovinom dok je u periodu roka za kajanje i ako se povrati slobodno
upravlja. U protivnom to potpada pod Bejtulmal nakon što umre ili se liši života. Imetak se daje za opštu
upotrebu.
Ne naslijeđu]e svoju rodbinu niti obratno.
Ako umre ili bude ubijen dok je odmetnik od vjere ne kupa se (ne gusuli) niti mu se klanja dženaza,
niti se ukopaje u muslimansko mezarje, nego u groblje nevjernika ih negdje drugo izvan muslimanskog
mezarja.

RIJEČI I DJELA KOJA SU SUPROTNA PRAVOJ VJERI U JEDNOG BOGA ILI ŠTETE TOME

Tvrdnja da neko posjeduje znanje o nevidljivim stvarima ili budućnosti kroz gledanje u dlanove,
filđane, zvijezde i si.
SIHR PRORICANJE I GATANJE

Sve su ovo u stvari šejtanski poslovi i kao takvi zabranjeni, suprotstavljene pravoj vjeri i ubjeđenju.
One dolaze sa idolopokloničke strane.

Sihir kao tajanstvenost sa ugodnim djelovanjem.

Takva djelatnost prozvana je sihirom jer se postiže tajnim stvarima, nevidljivim za oči. Radi se o
papirnatim stvarima, čudnim riječima ili napitcima i stvarima u vidu raznih duhana. Sihir ima i svoju stvarnu
istinu. To ima uticaj na duše i tijela, obolijeva ljude, ubija, rastavlja supružnike i sa Božijom dozvolom ima
planetarni, određeni uticaj. To je šejtanski posao. Da bih se to većinom postiglo mora se raditi pomoću širka, i
zlih nagona. Dakle u tim bavljenjima širk je neizbježan.
Zato je i bavljenje tim stvarima slično širku kako kaže Božiji Poslanik:
„Klonite se sedam pogubnih poslova. " Koji su to?" upitaše, a on odgovori: od njih je širk i sihir."
Bavljenje sihirom je dvostruko vezano za širk. Prvo, tu se upotrebljavaju šejtani i veze se sa njima
čineći ono sve što je njima drago da bih čovjek mogao činiti sihir. Sihir je ostavština šejtana.

"Šejtani su postali nevjernici i uče ljude sihiru-čarolijama." El Bekare 102.

Drugo, predstavljanje čovjeka da posjeduje tajne Gajba-nevidljivog svjeta znači da se predstavlja da

učestvuje sa Allahom u znanju svjeta tajni. Naravno daje to nevjerstvo i zabluda.

„Oni su znali da onaj koji tom vještinom vlada neće na Ahiretu od toga koristi imati". El Bekare 102.

Pošto je to tako, nema sumnje da se radi o širku i kufru-nevjerstvu koje se suprostavlja pravom
ubjeđenju i zato treba lišavati takve djelatnosti i djelatnike tog posla kao što je učinila grupa ashaba.
Ljudi olako drže bavljenje sihirom i ljude koji se time bave. Možda čak to smatraju nekom vrstom
umjetnosti kojoj se dive dajući čak nagrade i ohrabrenja onima koji se bave sihirima.
Osnivaju se društva, svečanosti i natjecanja onih koji se bave sihirom kojima prisustvuje hiljade
gledalaca i navijača. Ovo je izvor neznanja u vjeri i slabost vjerovanja.

PRORICANJE I GATANJE

Oni koji se bave ovim poslovima i drže da znaju tajanstveni svijet Gajba i tajne koje će se desiti i
budućnosti, gdje se nalaze nestale stvari. To kažu da znaju od šejtana koji kradu nebeske tajne prisluškivanjem.

„Hoćete li da vas obavjestim kome dolaze šejtani. Oni dolaze svakom lašcu griješniku, oni
prisluškuju i većinom oni lažu." Eš Šuara 221-223

Sejtan u svome poslu prisluškuje govor meleka i prenosi ga vračarima a ovaj prenosi dodajući još"
stotinu laži. Ljudi povjeruju sve zbog te jedine riječi koja je došla. A Allah je jedini koji zna nevidljivi svijet a
ko smatra da sa Njime učestvuje u tome od vračara i drugih, taj je Allahu pripisao druga u onom što je
isključivo Njegova moć. Isto je i sa onima koji u to vjeruju. Vračari nose širk u sebi jer su u vezi sa šejtanom,
radeći što šejtan voli. Dakle ovdje se radi o širku gdje se Allahu kao Gospodaru pripisuje drug.Isto tako mu se
pripisuje drug u Božanskoj naravi jer se obraća drugom mimo Allaha sa činom obožavanja.

Ebu Hurejre prenosi hadis od Božijeg Poslanika:

„Ko dođe vračaru i povjeruje mu ono što kaže taj je zanijekao ono što je obavljeno
Muhammedu s.a.v.s."

Mora se upozoriti na to da oni koji se bave shrom, proricanjem i gatanjem da se oni ustvari igraju sa
vjerom ljudi, predstavljajući se kao vrsta ljekara. Tako npr. naređuju prinošenje žrtve nekom mimo Allaha.
Zato se kolje bravče ili kokoš, pišu se zapisi hamajlije, medaljoni, koji se onda nose na vratu, stavljaju na razna
mjesta u kući. Drugi opet šire vijesti o nevidljivim stvarima, mjestima gdje se nalaze izgubljene stvari ljudi
dolaze i pitaju a ovi im to donose pomoću šejtana. Treći se predstavljaju da su dobri-evlije čineći natprirodne
stvari kao bacanje u vatru koja mu ne može nauditi. Udaraju se i probadaju raznim predmetima, liježu pod
točkove auta i mnoge slične stvari. U suštini radi se o vrstama sihra ili obične magije ,obično uz pomoć šejtana
što uglavnom izaziva smutnju. Često se radi o običnoj magiji ili samo izvođenju vješto napravljenih trikova
pomoću užadi i slično što pred posmatračima izgleda kao stvarni sihir. Takav je slučaj bio sa magičarima
Faraona pomoću štapova i užadi.

Ibni-Tejmije kaže u raspravi povodom sihira koje su izvodili pripadnici Rufaija i Ahmedija. Oni su
rekli da mogu činiti čudne stvari sa vatrom i mnogim drugim stvarima. „Ja sam se rasrdio i podigao svoj glas;
Pozivam svakoga od vas Ahmedija sa istoka do zapada da što god učini sa vatrom uči niću i ja pa ko izgori taj
je poražen ili rekoh neka je na njega Božije prokletstvo. Ali to će mo učiniti nakon što se okupamo u sirćetu i
toploj vodi. Emiri i narod me je pitao o tome pa sam im rekao „Oni se koriste trikovima u dodiru sa vatrom,
koriste žablje ulje i koru divlje narandže i oblovi kamen." Ljudi to razglasiše. Ja sam to uspješno probao.
Ahmedija mi reče da nas dvojica uskočimo u bunar nakon što plamen dotakne naša tijela Rekao sam: „Idemo
la sam mu to demonstrirao nekoliko puta. Pružio je ruku da skine košulju a ja rekoh: „Ne prije nego se okupaš
vrućom vodom i sirćetom a on ustuknu kao što im je i običaj i reče: „Ko voli vladara neka donese drva"
Odgovorio sam da je to samo zamajavanje i razgonjenje naroda a nije u stanju uraditi što želi. Rekao sam da
upalimo lampu, operemo ruke i stavimo prste u vatru pa ko se oprži, taje pobjeđen i neka je Božije prokletstvo
na njega. Kad sam to rekao on je pobjegao."
Namjera ovog je da se obznani da ovi lasci varaju ljude ovim tajnim trikovima.

ŠTAJE NEVIDLJIVO

To su stvari budućnosti i prošlosti koje ljudi ne vide i ne dolaze u dodir sa njima. To znanje pripada
samo Allahu dž. š.
„Reci niko osim Allaha ne zna šta se krije na nebesima i zemlji"
" Nevidljive stvari zna samo Allah i Poslanici kojima On otkrije radi svoje mudrosti i cilja".
„On je taj koji zna nevidljivo i svoje tajne ne otkriva nikome, osim onoga koje On za Poslanike
odabere". El Džinn 26-27.

Dakle Allah otkriva ono što hoće i koliko hoće onima koje je On odabrao. U mu'đizama Poslanstva je
Allah otkrivao nešto iz svijeta tajni. To obuhvata Poslanstvo melekima i ljudima. Tako ko god se predstavlja da
.a tajne na bilo koji način od mogućih načina smatra se lašcem i nevjernikom bilo da se to radi kroz čitanje
dlana, fildžana, magije, astrologije, vidovnjaštva i si. To se događa od onih koji se bave vračanjem smatrajući
a znaju tajne izgubljenih i nevidljivih stvari. Isto tako misle da znaju tajne nekih bolesti pa kažu taj ti uradi to
i ta te pogodila bolest zbog toga. Tu upotrebljavaju pomoćnike šejtane i džinne koji im objavljuju da se nekom
desilo nešto upotrebljavajući prevaru kao sredstvo.

Ibn Tejmije kaže: „Neki čarobnjak drži da poznaje šejtana koji mu odaje tajne nevidljivog koje je
prisluškivao. Mješaju istinite i lažne stvari. Jednom od ovih vračara je kako kaže dolazio šejtan i donosi razne
vrste hrane i poslastica kojih nema u tom mjestu a drugog nosi do Meke, Kudsa i drugih mjesta. Te vijesti oni
možda dobivaju kroz čitanje zvijezda. To je tumačenje događaja na Zemlji pomaću kretanja Nebeskih tijela kao
što je dolazak vjetrova, kiša, promjena cijena na tržištu kao i druge stvari. Oni smatraju da to znaju iz položaja
zvijezda te njihovo kretanje, približavanja i udaljavanja. Smatraju da ako se neko oženi u periodu određenog
zvijezdanog sistema desit će mu se tako i tako. Ili ako putuje u periodu određenog položaja zvijezda događa se
tako. Isto je tako i sa rođenjem i drugim poslovima. Pritom se prave horoskopi za razne novine i časopise u
kojima se proriče sreća. Ljudi slabog znanja i vjere dolaze ovim astrolozima tražeći tajne o budućnosti svog
života. Onaj ko smatra da zna tajni nevidljivi svjet i onaj koji mu povjeruje smatra se kafirom, mušrikom. Taj
ipisuje Allahu sudruga u onom u čemu je samo on Gospodar. Zvjezde su Njegova stvorenja i Njemu su
potčinjene i nemaju veze sa nečijim uspjehom, neuspjehom, životom ih smrti. To su samo šejtanski poslovi
kojima šejtan prisluškuje i ubacuje spletke.

PRINOŠENJE ŽRTAVA, KURBANA I POKLONE MEZARMA, GROBLJIMA I NJIHOVO

VELIČANJE

Božiji Poslanik je zatvorio svaki put koji vodi prema širku i na to uputio jasno upozorenje. Tu je
pitanje mezara za koje je postavio jasno ograničenje i načine ponašanja kao i upozorio na pretjerivanja. Božiji
Poslanik je upozorio na pretjerivanja prema dobrim i pobožnim ljudima, jer to može voditi da im se odaje neka
vrsta pobožnosti:
"Čuvajte se pretjerivanja jer je to upropastilo one prije vas." „Nemojte me uzdizati kao što su kršćani
uzdizali sina Mejremina jer sam ja rob, recite, Božiji rob i Božiji Poslanik".

Božiji Poslanik je upozorio na izgradnju mezara. Ebu Elheradž Elesed prenosi da mu je hazreti Alija
rekao: „Hoćeš li da ti prenosim ono što mi je prenio Božiji Poslanik s.a.v.s.:
„Ne ostavljaj kip da ga ne uništiš niti mezara velikog a da ga ne urediš sa zemljom."

Božiji Poslanik je zabranio ukrašavanje mezara i gradnju na njima. Džabir prenosi da je Božiji
Poslanik zabranio ukrašavanje mazara, pravljenje nešto na njima i sjedenje na mezaru.
Božiji Poslanik je zabranio da se klanja kod mezara.

Hazreti Aiša prenosi:

„Kad bi Božiji Poslanik primao objave stavio bi crni prekrivač na lice i kad završi otkrivao bi lice,
tada je rekao:" Allah je prokleo Jevreje i krišćane jer su mezare svojih Poslanika uzeli kao bogomolje. Zabranio
je to što su oni radili. Da nije to označio bi svoj mezar ali se bojao da ga uzmu kao bogomolju". Rekao je: „Oni
prije vas su uzeli mezare svojih Poslanika za bogomolje: Ne uzimajte mezare za mesdžide. Ja vam to
zabranjujem."

Uzimati mezare za mesdžide i bogomolje znači obavljati namaz kod njih makar se na njima i ne pravio
mesdžid. Jer svako mjesto na kome se želi obaviti namaz smatra se mesdžidom.

Božiji Poslanik je rekao:

„Cijela zemlja mi je učinjena mesdžidom i čistom".
 Ako se na mezaru pravi mesdžid stvar postaje opasna. Mnogo ljudi krše ovu zabranu i rade ono što je
Božiji Poslanik zabranio. To ih je odvelo u činjenje velikog širka. Grade neke vrste mesdžida na mezarima,
zatim turbeta i obilježja da bi ih posjećivali. Tada čine veliki širk na mezarima, prinose žrtve uče dove, tražeći
pomoć od onih u grobovima.

Imam Ibnul-Kajim kaže: " Ko može sastaviti Sunnet Poslanika u vezi mezareva ono što je naredio i
zabranio, i ono što su radili Ashabi sa onim, što većina ljudi radi danas. Jedno prema drugom je sasvin
suprotno i nemoguće ih je objediniti. Božiji Poslanik je zabranio namaz u grobljima a ljudi to danas rade.
Zabranio je da se tu prave mesdžidi a ljudi ih prave i zovu ih svetištima. To je potcjenjivanje Božijih kuća.
Božiji Poslanik je zabranio paljenje svijeća na mezarima a oni danas prave čitave sesije od paljenja svijeća.
Zabranio je da se od toga prave blagdani i javna sjećanja a oni to danas rade. Skupljaju se na načine daje to
svetkovina ili više. Naredio je da se skoro poravne sa zemljom kako smo napomenuli u predaji.

Semam bin Šufij prenosi:

"Bili smo sa Fadalom bin Ubejdim na tlu Vizantije na Rodosu kad je umro naš prijatelj pa je Fadale
naredio da se ukopa u mezar i da se mezar poravna govoreći: " čuo sam Božijeg Poslanika kad je naredio da se
mezari izravnjaju".

Ovi danas pretjeruju praveći na njima kuće i na njima kupole. Pogledaj ovu veliku razliku između
onog što je radio Božiji Poslanik i zabranio i što ovi rade. Nema sumnje da je to upropašteno da to čovjek ne
može opisati. Pogledaj dalje kako se to upropaštava. Božiji Poslanik je odredio da se mezari posjećuju kr
sjećanje na Ahiret i da pri tom moli Allaha za oprost i milost umrlog. Tako on čini dobro i sebi i umrlom. Ovi
sadašnji mušrici su potpuno izvrnuli stvari i iskrivili vjeru čineći od posjete mezara širk dozivajući ga molbama
da im pomogne u njihovim potrebama za dunjalukom i pomoći nad neprijateljem itd. Tako štete i sebi i
mrtvima. Allah je odredio da se Njemu dove čine i od Njega milost i oprost traže.

Jasno je da prinošenje žrtava davanje zavjeta mezarima znači veliki širk, jer se tu krši uputa Božijeg
Poslanika kako urediti odnose prema mezarima. Nema gradnje nad mezarima niti pravljenja mesdžida ili
džamija od mezara. Jer kad se naprave građevine sa kubama na mezarima i oko njih se počelo klanjati i
posjećivati, to daje neupućenom da misli kako mrtvi mogu pomoći ili naštetiti. Tu se mole mrtvima, traže
pomoć za podmirenje svojih potreba,prinose žrtve i daju zavjete. Postaju idoli za obožavanje mimo Allaha.

Božiji Poslanik je rekao:

„Gospodaru moj, ne moj učiniti moj mezar idolom za obožavanje".

Tu je dovu učio da se ne bi dogodilo i sa drugim mezarima. To se stvarno dogodilo sa mnogim

mezarima širom Islamskog svijeta. Njegov kabur je ostao pošteđen Allahovom milošću i ako se ponekad
dešavaju neke protivriječnosti od strane neupućenih i ljudi sklonih maštarijama. Međutim ne mogu doprijeti do
mezara Poslanika jer je kabur u njegovoj kući a nije u džamiji i okružen je zidovima. Ibnul-Kajim povodom
toga kaže u stihu: „Udovolji Gospodar svjetova njegovoj dovi i okruži ga sa tri zida".
OBJAŠNJENJE POSTUPKA U POŠTOVANJU KIPOVA I KUMIRA

Kip je otjelovljena slika u liku čovjeka, životinje ili nečeg drugog što ima dušu. Kumiri su zdanja ili
kamenje kojima su mušrici (idolopoklonici) predstavljali svoje prvake ili božanstva i kojima su prinosili žrtve.
Muhamed s.a.v.s. je zabranio slikanje živih bića. Naročito se to odnosi na slikanje ljudskih velikana kao što su
učenjaci, vladari, vođe sveštenici predsjednici bilo da se to radi crtanjem slike na tabli drvetu, zidu ili odjeći ili
izradom kipova sa likom. Poslanik s.a.v.s. je zabranio vješanje slika na zidove bilo da se radi o figurama ili
slikama. To vodi prema širku. Prvi širk na zemlji pačeo je upravo tako. U narodu Nuha a.s. živjeli su dobri
ljudi. Nakon što su umrli zavladala je za njima velika žalost pa ih je šejtan naveo da na svojim sastancima
postave kumire kao sjećanje na te ljude. Svaki od tih kumira nosio je ime čovjeka, ah još nije to prešlo u
obožavanje. Nakon smrti ovih koji su stavili kumire došli su drugi koji su ih počeli obožavati. Allah dž.š. je
poslao Nuha da ih odvrati od širka kog su uzrokovali pomenuti kumiri ali je njegov narod odbio poziv i
ustrajao na obožavanju kipova:
,,I rekoše ne ostavljajte vaše bogove ne ostavljajte Vedu, niti Suva ni Jegusa ni Jeuka ni Nesra" Nuh
23.
 To su u stvari imena ljudi kojima su napravljene slike prema njihovom liku kako bi im se oživjela
pomen i veličanje. Pogledaj dokle je došla stvar zbog ovih kumira za uspomenu. Došlo je do pripisivanju
Allahu druga i odbijanje Allahove upute preko Poslanika. To je uzrokovalo njihovu propast potopom i kaznom
od Allaha. To pokazuje opasnost slikanja i izrade kipova. Božiji Poslanik je prokleo slikare i rekao da će oni
iti izloženi najtežoj kazni na Ahiretu. Zato je naredio da se takve slike unište. Takođe je naredio da meleki ne
ulaze u kuće u kojoj su slike. Razlog je što se vjerska ubjeđenja upropaštavaju i uništavaju posredstvom tih
djela. Već je rečeno da je prvi širk idolopoklonstvo počelo sa slikama i kipovima bez obzira gdje se nalazili u
kući, vrtu i parkovima. Seri'at je to zabranio zbog opasnosti za vjeru. Ako danas nevjernici to rade jer nemaju
vjeru koju bi trebali čuvati, to je za muslimane zabranjeno jer se upoređuju sa nevjernicima i saučestvuju i u
tom poslu. To je zbog čuvanja svoje vjere u kojoj im je snaga i veličina.

ISMIJAVANJE VJERE I OMALOVAŽAVANJE VJERSKIH SVETOSTI

Ismijavanje vjere smatra se otpadništvom od Islama i kompletan izlaz iz vjere.

„Reci: Zar se niste Allahu i riječima Njegovim i Poslaniku Njegovu rugali." Nemojte se ispričavati,
jasno je da ste nevjernici postali nakon što ste vjerovali".Tevbe 65-66.

Ovaj ajet pokazuje da je ismijavanje Allahu nevjerstvo, isto tako i Poslaniku i Allahovim ajetima.
ismijavanje svih zajedno ili jednog od njih je očito nevjerstvo. Dogodilo se da su se munafici rugali Poslaniku
lviuhamedu a.s. i njegovim ashabima pa je objavljen ovaj ajet. Ismijavanje ovih svetinja je međusobno
povezano, ako se ismijava jedna to odmah uključuje i drugu itd. Omaložavanje vjere u Allaha vodi obraćanje
drugima mimo njega tj. mrtvima.

„Kad te vide rugaju ti se: „Je li ovo onaj kojeg je Allah kao Poslanika poslao . Umalo da nas od
božanstva naših nije odvratio, ali mi im vjerni ostadosmo." El Furkan 41-42.

Oni su se izrugivali Poslaniku dok ih je odvraćao od širka-idolatrije. Tako idolopoklonici

omalovažavaju Poslanike i smatraju ih ludim, zabludjelim kad ih Poslanici pozivaju vjeri u jednog boga.
Razlog je u dubokoj ukorjenjenosti idolatrije u njima. Tako ćeš vidjeti da postupa svatko onaj koji ima u sebi
tragove idolatrije kad se poziva u pravu vjeru.

„Ima ljudi koji mimo Allaha uzimaju druge za božanstvo i vole ih kao što se Allah voli" El Bekare
165.

Onaj ko obožava i voli stvorenje kao što obožava i voli Allaha taj čini širk. Može se praviti razlika
između voljeti u ime Allaha i voljeti drugo uz Allaha. Oni koji uzimaju mezareve za idole, vidjet ćeš da se
izruguju onom što pripada čistoj vjeri u jednog Boga i u pravoj pobožnosti Njemu. Oni veličaju druge mimo
Allaha i traže od njih zagovorništvo i zauzimanje . Spreman se lažno zakleti na sve ali se ne usuđuje lažno
zakleti svojim šejhom. Mnogo grupa smatra da molba upućena svom šejhu ili kod mezara ili negdje drugo je
korisnija od dove Allahu u džamiji. Izruguje se onima koji ne slijede njihov put. Mnogi od njih ruše džamije a
prave svoja svetišta. Nisu li ovo primjeri omalovažavanja Allaha Njegovih ajeta i Poslanika a veličanje
idolatrije. Danas mnogi upadaju u zamke obožavanja mezara. Izrugivanje se može podijeliti u dvije vrste Prvo
je otvoreno izrugivanje kao ono pomenuto u prethodnim ajetima, kad idolopoklonici izražavaju svoju
prvrženost božanstvima-kipovima. Zatim se izruguju vjernicima govoreći, vaša vjera je sasvim nešto drugo,
zabludjelo. Kad vidi da se naređuje dobro odvraća od zla podrugljivo kaže eto vam vjernika i tako redom...
Druga je vrsta skriveno izrugivanje a to je more bez obale kao i izrugivanje, namigivanje očima, pokazivanje
jezika, neodgojeno kretanje ruku prilikom slušanja Kur ana ili Sunneta, ili kad neko želi uputiti na dobro a
odvratiti od zla. Ovdje spadaju i oni koji kažu da Islam ne odgovara ovom vremenu dvadesetog stoljeća, nego
odgovara srednjem vijeku. Drži daje Islam nazadan i zaostao i zatim da sadrži divlje i okrutne kazne, i odredbe.
Isto tako da ugrožava prava žene dozvoljavajući razvod i višeženstvo. Misli da su sekularistički zakoni bolji za
ljude od Islama Smatraju da je nastran ko poziva iskrenoj i pravoj vjeri u Boga a odbija vjerovati u mezareve i
svetišta ili želi zavaditi muslimane ili to je vehabija ili neki peti mezheb. Nisu li ove misli vrsta psovanja vjere i
njenih pripadnika i izrugivanje pravom ubjeđenju. Isto se tako izruguju onima koji se pridržavaju Sunneta
govoreći da vjera nije u kosi. Izrugivaju se onima koji puštaju bradu neprimjernim izrazima. Nema moći ni
snage osim Allahove.
 VLADANJE PO ONOME ŠTO NIJE ALLAH OBJAVIO

Sastavni dijelovi vjere u Uzvišenog Allaha i ibadeta je pokornost njegovoj odredbi i zadovoljstvo
onim što je propisao. Izvori toga su u Njegovoj Knjizi i Sunnetu Poslanika. Na njih se vraća ukoliko dođe dc
mimoilaženja u mišljenju, raspravama i izvorima oko ljudskih života, imovine i svih drugih prava. Allah je taj
koji je sudija i on donosi presude Oni koji vladaju morali bi vladati po onome što je Uzvišeni Allah objavio.
Isto tako je i sa podanicima da se odnose u životu prema odredbama koje je Allah objavio.

„Allah vam naređuje da ispunite obaveze prema onima prema kojima ste se obavezali, a ako sudite
sudite po pravdi." En Niša 58.

Za potčinjene vrijedi sledeća odredba:

"Vjernici pokoravajte se Allahu, Njegovom Poslaniku i vašim pretpostavljenim. Ako se u nečem
raziđete, vratite se Allahu i Njegovom Poslaniku ako vjerujete u Allaha i Sudnji dan. To će vam biti najbolji i
najljepši puf'.En Niša 59.

Zatim je pojašnjeno da ne idu skupa vjera i vladanje po nečem drugom koje nije objavio Allah.

„Zar ne vidiš one koji tvrde da vjeruju u ono što je tebi objavljeno, i ono što je objavljeno prije tebe,
pa ipak žele da im se pred šejtanom sudi a naređeno im je da ne vjeruju u njega. Šejtan želi da ih u veliku
zabludu odvede." En Niša 60.

Uzvišeni Allah je strogo negirao da se može sastati vjera i ono što se sudi mimo prakse Njegovog
Poslanika. On je prozvao takve nevjernicima koji sude i vladaju po onom što nije Allah objavio. Naziva ih
takođe nasilnicim i griješnicima.
„Ko ne sudi po onom što je Allah objavio takvi su nevjernici" El Maide 44
„Ko ne sudi po onom što je Allah objavio takvi su nasilnici" El Maide 45.
„Ko ne sudi po onom što je Allah objavio takvi su griješnici". El Maide 47

Obaveznost je prosuđivanjem po onom što je Allah objavio kao i vraćanje na taj izvor u
mimoilaženjima kad je u pitanju i^p^^Dmeđu Ulemom. Od njih se ne prihvaća mišljenje ukoliko se ne
temelji na Kur anu i Sunnetu, bez slijepe privrženosti određenom fikskom pravcu ili imamu. To se odnosi na
sve probleme i rasprave a ne samo na bračno pravo kako se dešava u nekim zemljama koje drže da su uređene
po Islamu. Islam je cjelokupan sistem i neda se cjepati.

„O vjernici u potpunosti se pokoravajte Allahu..." El Bekare 208 „Zar

vjerujete u dio Knjige a odbacujete dio." El Bekare 85
To se odnosi i na sljedbenike određenog mezheba da vrate mišljenje svog imama na izvore Kur ana i
Sunneta. U koliko su odredbe u suglasnosti sa Kur anom i Sunnetom prihvataju se, a ako nisu onda se odbacuju
bez pristrasnosti. To se naročito odnosi na odredbe u vjerovanju. Ko tome protivrječi ne smatra se pripadnikom
makar on to i mislio.

„Oni pored Allaha, bogovima smatraju svećenike i monahe svoje i Mesiha sina Merjemina a naređeno
im je da se samo Jedniom Bogu klanjaju. "Et Tevbe 31

Ovaj ajet se ne odnosi samo na kršćane nego i na sve one koji slično čine.
Onaj ko se suprostavlj Allahovoj i Poslanikovoj odredbi ,a to znači da sudi i vlada među ljudima po
svojoj prosudbi i volji, taj je skinuo ogrtač Islama i imana sa sebe, makar sam sebe smatrao vjernikom. Allah je
to obezvrijedio i opovrgao. Njihova uvjerenja da su vjernici negiraju njihova dijela koja čine.

„Naređeno im je da ne vjeruju u šejtana" En Niša 60.

Odbacivanje vjere u šejtana je sastavni dio Tevhida, vjere u Jednog Jedinog Boga. Tevhida je osnova
imana po kome se uređuju sva djela a gubljenje iskrenog Tevhida znači gubljenje i propadanje dijela.
 „Onaj ko odbaci vjeru u šejtana a vjeruje u Allaha taj je prihvatio najčvršću vezu." El Bekare 256.

Vladanje po onome što je šejtansko znači i vjeru u njega. Negiranje imana onom koji vlada po zakonu
što ga nije objavio Allah znači da je musliman obavezan držati se propisa imana uvjerenja, ibadeta i svih
zakona koje je šerijat donio, šerijatske odredbe se ne uzimaju samo za ono što se smatra od ovosvjetskih
interesa ljudi ili njihove sigurnosti nego tu spada i obaveza primjene ibadeta prema Uzvišenom Allahu. Jedni
ljudi se upravo oslanjaju na Seri'jat tako. Dio uzimaju a dio zapostavljaju.

„Kad se pozovu Allahu i Poslaniku da im presude, grupa njih se odmetne. Samo ako je pravda na
njihovoj strani onda dolaze poslušno". En Nur 48-49

Dakle njih ne interesuje osim ono što im odgovara. Ako im ne odgovara, okreću se jer oni u stvarnosti
ne prznaju obavezu da sude po Allahovoj odredbi i da se za to obrate Poslaniku.

STAV PREMA ONOM KOJI VLADA PREMA ONOME STO NIJE OBJAVIO ALLAH
Uzvišeni Allah kaže:
„Ko ne sudi po onome što je Allah objavio, ti su nevjernici."El Maide 44

U ovom časnom ajetu vladanje mimo Allahovog zakona smatra se nevjerstvom. Ovo se nevjerstvo
ponekad smatra da izvodi iz vjere, a nekad se smatra manjim nevjerstvom koje ne izvodi iz vjere. To ovisi od
stanja onog koji vlada. Ako je ubjeđen da ono što je objavio Allah nije obavezno nego on ima pravo izbora,
time omalovažava Božije odredbe. Ako smatra da su drugi zakoni i sistemi bolji od Božijeg zakona, i da Božiji
zakon ne odgovara ovom vremenu, ili želi odobrovoljiti nevjernike i licemjere to se onda smatra velikim
nevjerstvom. U koliko vjeruje daje Božiji zakon obavezan i vjeruje da on zaslužuje kaznu zastupajući od njega
tad se smatra griješnikom na stepenu manjeg nevjerstva. Ako nije upućen u Božiji zakon ali ulaže napor da
sazna pa pogriješi, on dobiva nagradu za svoj idžtihad i njemu će biti oprošteno. Ovo je posebno a ne opšte
pravilo. U opštim odredbama pravila su različita. Ukoliko onaj koji vlada smatra sebe pobožnim a ne sudi po
Božijoj odredbi drži se da mu je kazna Džehennem. Ako je vladar učen ali ne sudi po Božijoj odredbi koju zna
pripada mu Džehennem. Ako vlada i ne zna, niti je pravedan vjerovatno ga slijedi Džehennem. Ovo se odnosi
ako sudi pojedincima. Sudi li opštim odredbama u vjeri muslimana pa od istine pravi neistinu i obratno, a
sunnet pretvara u novotariju i obratno, dobro u loše i obratno, te sprečava ono što je naredio Allah i Njegov
Poslanik a naređuje ono što su Allah i Njegov Poslanik zabranili njegov slučaj je kod Allaha, Gospodara
svjetova, Vladara Sudnjeg dana, Gospodara Dunjaluka i Ahireta.
„Allahu pripada odredba i Njemu se sve vraća". El Kasaš 88
„On je taj koji je poslao Poslanika sa uputom i istinitom vjerom da svugdje objavi vjeru a Allah je
dovoljan svjedok. El Feth 28

Ovo je mišljenje Imama Ibni Tejmije koji nastavlja dalje: „Nema sumnje da onaj ko ne vjeruje daje
Allahova odredba obavezujeća i da se po tome treba vladati, taj je nevjernik. Onaj ko dozvoli da među ljudima
bude suđeno po njegovom nahođenju, odbijajući Božiju odredbu, on je nevjernik. Svaka zajednica misli da
slijedi pravdu. Možda drže da je pravda ono što smatraju njihove starješine. Dešava se da mnogi koji se
smatraju pripadnicim Islama vladaju po svoim zakonima i običajma koji nemaju veze sa Allahovim
odredbama. To rade obično na osnovu svoih prethodnika. Njihovi vladari vide u tom zakone i ostavljaju
odredbe Kur ana i Sunneta. To se smatra nevjerstvom. Mnogi su prešli na Islam a ostavili su svoje zakone u
upotrebi. Ovakvi kad saznaju za Allahove odredbe ne pridržavaju se nego i dalje dozvoljavaju stare odredbe.
Oni se smatraju nevjernicima. Postoji onaj koji upravlja po odredbama koje nisu Allahove a ubjeđen je da
griješi i vjeruje daje Allahova odredba istina, taj je griješnik."
Onaj koji donosi i uređuje zakone i sprovodi ih i iskrivljava šerijatske odredbe taj se smatra
nevjernikom. To ga izvodi iz vjere. Ovo je mišljenje šejha Muhameda Ibni Ibrahima. On rastavlja između da se
primjenjuju sekularistički zakoni što ukazuje date zakone smatra boljim od šerijatskih. Nema sumnje daje to
nevjerstvo koje izvodi iz vjere i protivriječi vjeri u Jednog i Jedinog Allaha.

POLAGANJE PRAVA NA DONOŠENJE ZAKONA NAREDBI I ZABRANA

 Određivanje propisa kojima se vjernicima reguliše ibadet, poslovanje i druge djelatnosti kao i stvari
koje regulišu sukobe i rasprave među njima pravo je Uzvišenog Allaha, Gospodara ljudi i njihova stvoritelja.

„Samo on stvara i upravlja Uzvišen neka je Allah, Gospodar svjetova" El Araf 54

On zna najbolje šta odgovara ljudskoj prirodi i zato On i donosi naredbe. Činjenica da im je Gospodar
daje mu pravo donošenja zakona i odredbi. A ljudi po prirodi ustvari Njega obožavaju i trebaju prihvatiti^
Njegove odredbe. To je njihova korist i interes.

„Ako se u nečem ne slažete obratite se Allahu i Poslaniku ako vjerujete u Allaha i onaj svijet, to je
najbolje za vas i najbolje riješenje." En Niša 59
„Ma u čemu se razišli presudu treba dati Allah, to vam je eto Allah Gospodar ..." Eš Sura 10.
„Zar oni imaju bogove koji im propisuju da vjeruju u ono što im Allah nije naredio. "Eš Sura 21.

Ko prihvati propisivanje zakona nekog drugog mimo Allaha taj je učinio širk. A ono što Allah
' njegov Poslanik nisu propisali u ibadetu smatra se novotarijom. A svaka novotarija je zabluda.

Božiji Poslanik s.a.v.s. je rekao „Ko unese u ovu našu vjeru nešto taj je otpadnik." ili u predaji „Ko
uradi posao koji nije u našoj vjeri taj je otpadnik "

Ono što Allah i Njegov Poslanik nisu propisali u odnosima među ljudima smatra se propisima
šejtana ili džahilijeta. „Zar oni traže da im se kao u pagansko doba sudi. A ko je od Allaha bolji sudija narodu
koji tvrdo vjeruje." El Maide 50.

Šta je dozvoljeno a šta zabranjeno je pravo Uzvišenog Allaha i niko se nema pravo u to miješati.

„Nemojte jesti ono pri čijem klanju nije spomenuto Božije ime. To je grijeh.Šejtani savjetuju svoje
prijatelje da sa vama raspravljaju. Ako im se pokorite onda ste i vi idolopoklonici."El E1 nam 121

Allah je odredio da je širk pokoravanje šejtanu i njegovim štićenicima u onom što je Allah zabranio.
Isto tako ko se pokori ulemi i vladarima u stvarima koje je Allah dozvolio a oni ih zabranjuju taj uzima njih
za božanstva mimo Allaha.
„Uzeli su svoje svećenike i monahe i Mesiha sina Merjemina za božanstva mimo Allaha a naređeno
iin je da obožavaju samo Jednog Boga. Nema drugog boga osim Njega, neka je uzvišen On nad onim što mu
oni pridružuju" Et Tevbe 31.

Imam Tirmizi i drugi prenose hadis da je Božiji Poslanik proučio ovaj ajet ashabu Hatimu Etaiiju pa je
ovaj odgovorio:
„Božiji Poslanice mi ih ne obožavamo." Poslanik s.a.v.s. reče: "Ne dozvoljavaju li vam oni ono što je
Allah zabranio i zabranjuju ono što je Allah dozvolio pa ih vi u tome slijedite. Odgovorio je: Da, tako je. Božiji
Poslanik reče: To znači da ih obožavate"

Tako pokoravanje njima u halalu i haramu znači širk, i to veliki širk koji protivriječi Tevhidu vjeri u
jednog Boga koji se očituje u šehadetu ,,La ilahe illallah."
Kelime i šehadet znači da pravo odredbe u halalu i haramu pripada samo Uzvišenom Allahu. Zašto se
onda pokoravati učenjacima i vladarima koji protivriječe Allahovoj odredbi, mada bi oni trebali najviše
poznavati nauku i vjeru. Ovdje je izuzetak samo u idžtihadutj. kad oni traže riješenje pa pogriješe. Oni zato
dobivaju nagradu. Šta reći za one koji se pokoravaju sekularističkim zakonima koje predstavljaju nevjernici i
donoseih u zemlje Muslimana i po njima se sudi. La havle vela kuvvete illa billah.
U ovom slučaju znači da se nevjernici uzimaju božanstvima i gospodarima mimo Allaha. Oni
dozvoljavaju zabranjeno i zabranjuju dozvoljeno.

PRIPADANJE NEVJERNIČKIM PRAVCIMA IDŽAHILIJETSKM STRANKAMA

Pripadnost pravcima kao što je komunizam, sekularizam, kapitalizam i slično smatra se otpadništvom
od Islama. Ako onaj ko pripada ovim pravcima a misli da je musliman onda je to veliko licemjerje. Licemjeri
vanjštinom pripadaju Islamu a u suštini su nevjernici:

„Kad susretnu vjernike kažu i mi vjerujemo a kad dođu svojim šejtanima kažu mi smo sa vama,a
njima se samo ismijavamo." El Bekare 14.

Oni koji iščekuju šta će biti sa vama, pa ako vam Allah daruje pobjedu oni reknu: „Zar nismo bili uz vas, a
ako sreća posluži nevjernike onda govore njima. Zar vas nismo mogli pobijediti i zar vas nismo odbranili
od vjernika..." En Niša 141.

Ovi licemjeri varalice imaju dva lica, jedno za vjernike a drugo za svoju stvarnu braću nevjernike. On
saobraća sa dva jezika, jedan za vjernike onaj sporedni a glavni istinski drugima.

Kad sretnu vjernika mi vjerujemo, a kad dođu svojim šejtanima kažu mi smo sa vama a njima se samo
ismijavamo. "El Bekare 14.

Oni su se okrenuli od Kur na i Sunneta, ismijavanjem i ponižavanjem sljedbenika istine. Odbijaju da

se pridruže Objavi misleći da oni samo posjeduju znanje koje ustvari ne koriste i znači samo zlo.

„Allah ismijava njih i ostavlja ih da u tami lutaju."El Bekare 15.

Allah je naredio da se pripada vjernicima.

„O vi koji vjerujete,bojte se Allaha i budite sa onima koji su iskreni." Et Tevbe 119.

Pomenuti ateistički pravci su neprihvatljivi jer se baziraju na zabludi u vjeri. Komunizam negira
postojanje Uzvišenog Tvorca i sustavno vodi uništavanju objavljenih vjera. Onaj koji dopušta sebi da živi bez
vjere i negira osnovne postulate ponaša se nerazumno. Sekularizam negira vjere i oslanja se isključivo na
materijalno i svodi sve postojanje na udovoljenje nagona kao i kod životinja. Kapitalizam se bazira na
sakupljanju bogatstva bez ograničenja i ne prezajući da li je nešto zabranjeno ili dozvoljeno. Ne postoji milost i
obzir prema siromašnima i nemoćnima. Osnova ekonomije je kamata a što u Islamu znači objava rata Allahu i
Poslaniku. To razara ljude i države i crpi krv siromašnih naroda. Svako onaj pametan ko ima trunku vjere u
sebi kako može sebi dozvoliti da živi bez vjere! bez pravog rasuđivanja, bez stvarnog,uzvišenog cilja u životu.
Ovi su pravci napravili invaziju na muslimanske zemlje nakon što se prava vjera izgubila kod većine, kada je
počelo nazadovanje i slijepo slijeđenje drugih. Pripadnost džahilijetskim strankama, nacionalistima i
šovinistima je druga vrsta nevjerstva koja znači otpadništvo od Islama. Islam odbija nacionalne i
nacionalističke netrpeljivosti kao džahilijetska obilježja.

,,O ljudi stvorili smo vas od istog čovjeka i jedne žene pa smo vas učinili narodima i plemenima da se
međusobno upoznajete. Najbolji je onaj od vas koji je najbogobojazni"El Hudžurat 13.

Božiji Poslanik je rekao:

,,Nije od nas ko poziva nacionalizmu niti ko se bori za nacionalizam niti je od nas ko se rasrdi radi
nacionalizma." Zatim je rekao „Allah vam je zabranio džahilijetski nacionalizam i dičenje vašim očevima.
Postoji samo vjernik pobožan i pokvaren griješnik. Ljudi su Ademova djeca a Adem je od zemlje. Nema
prednosti arap nad nearapom osim u pobožnosti."

Ove podjele na stranke razjedinjuju Muslimane a Allah je naredio zajednicu i saradnju na dobru i
pobožnosti. Zabranio je razilaženje i podvajanje.

„Držite se čvrsto Božijeg užeta i nemoj te se razilaziti. Spominjite Allahovu blagodat koju vam je dao
kad ste bili neprijatelji jedni drugima pa je On ujedinio vaša srca i njegovom blagodati ste postali braća" A
Imran 103.

Allah traži od nas da budemo jedna zajednica, uspješna Allahova zajednica. Nažalost Islamski svijet je
nakon evropske invazije postao pokoran sistemima koji razdvajaju rase, narode, nacionalnosti. Vjerujući daje
to nauka, istina i jedina moguća stvarnost. Tako su muslimanski narodi vatreno prigrabili oživljavanje ovih
grupacija koje je Islam ranije umrtvio. Islam ih je tada nazvao džahilijetom, neznanjem i zabludom. Allah je
dao da Muslimani već u početku da izađu iz toga i podstiče ih da Allahu zahvaljuju na toj blagodati. Prirodno
je da Musliman spominje džahilijet sa mržnjom, ne odobravanjem i gnušanjem bez obzira dali se radilo o s
davnom ili sadašnjem džahilijetu. To je kao kad zatvorenik koji je oslobođen iz zatvora pa se sa gnušanjem i
užasom sjeća nevolja i muka u zatvoru. Treba znati da su ove podjele Allahova kazna zbog napuštanja
Allahovih zakona i zapostavljanje vjere.

,,Reci On je kadar da vam pošalje kaznu iznad vaših glava i ispod vaših nogu ili da se u stranke
pretvorite, ili da jedni na druge udarite." El Enam 65.

Božiji Poslanik je rekao:

,,U koliko vođe ne budu vladale po Allahovoj Knjizi među ljude će bit spuštena kazna"

Netrpeljivost među partijama zbog neprihvatanja stavova jedni drugih je kao slučaj sa Jevrejima za
koje Allah dž.š. kaže:
"ubjeđen je da griješi i vjeruje da je Allahova odredba istina, taj je grijšnik."

Onaj koji donosi i uređuje zakone i sprovodi ih i iskrivljava šerijatske odredbe taj se smatra
nevjernikom. To ga izvodi iz vjere. Ovo je mišljenje šejha Muhameda Ibni Ibrahima. On rastavlja između
griješi i vjeruje da je Allahova odredba istina, taj je grijšnik. Onaj koji donosi i uređuje zakone i sprovodi ih i
iskrivljava šerijatske odredbe.

MATERIJALISTIČKA TEORIJA ŽIVOTA I POGUBNOSTI OVE TEORIJE

Postoje uglavnom dvije vrste teorije života, materijalistička kao pogrešna i druga ispravna. Ali svaka
ima svoje uticaje.

Materijalistička teorija
Marerijalistička teorija se na kraju svodi da se postignu brzi tjelesni užici tako da se suština čitavog
djelovanja svodi na to. Tako razmišljanje ne prelazi dalje granice niti se bavi posljedicama takvog života, niti
poznaje Allaha koji je stvorio ovaj svijet na kome se zarađuje budući. A Allah dž.š. je učinio poljem rada ovaj
svijet da bi se na Ahiretu uzeli rezultati. Onaj ko iskoristi ovaj svijet radeći dobro dobije obadva. Ko se izgubi
na Dunjaluku propao mu je i Ahiret:
„Izgubio je i Dunjaluk i Ahiret, a to je uistinu veliki gubitak." El Hadž 11

Allah nije uzalud stvorio ovaj svijet nego se u tome krije velika mudrost.

„Onaj koji je stvorio život i smrt da vas iskuša ko će bolje raditi" El Mulk 2
„Mi smo ukrasili zemlju da vas iskušamo ko će više dobro raditi." El Kehf 7

On je uspostavio na ovome svijetu, prolazna zadovoljstva, ukrašenu vanjštinu u obliku novca i

materijalnog bogatstva, poroda, ugleda vlasti i ostalih zadovoljstava čiji broj zna samo Allah. Većina ljudi
ograničava svoje viđenje na ovaj pojavni svijet, nastojeći samo uživati u njemu, ne dajući sebi da razmisli
dublje. Radi isključivo na što većem grabljenju i uživanju. Čak šta više poriče da pored toga ima i drugi svijet.

„Oni kažu, preostaje nam samo ovaj svijet i nećemo biti proživljeni." El Enam 29

Allah dž.š. je upozorio na ovakvo gledanje:

„Oni koji se ne nadaju susretu sa Nama, zadovoljili su se Dunjalučkim životom i u njem su sigurni i
A zanemaruju naše dokaze. Njihovo boravište biće vatra za ono što su stekli." Junus 7-8
„Ko želi ovaj svijet i njegove ukrase, Mi ćemo im dati plodove truda njihova, i neće im se u njemu
ništa uskratiti. Oni na Ahiretu neće imati ništa osim vatre, neće imati nikakve nagrade za ono što su na zemlji
radili i biće uzaludno sve što su činili." Hud 15-16.
 Ovo je prijetnja upućena onim koji usvajaju materijalističku teoriju, bilo da su od onih koji rade
poslove za Ahiret želeći time Dunjaluk kao što su licemjeri-munafici čiji cilj je pretvaranje i pokazivanje pred
drugima, ili su deklarirani nevjernici. Ti nevjernici odbacuju proživljenje i polaganje računa, a to su pripadnici
džahilijeta,zatim uništavajućih pravaca, kapitalisti, komunisti, sekularsti, i drugi ateistički pravci. Oni su krivo
procijenili život i pogled im se na kraju ne razlikuje od ostalih živih bića. Čak se može reći i gori od njih, jer su
svoje umne sposobnosti usmjerili u pogrešnom pravcu krivo trošili svoju energiju i vrijeme u onome što neće
moći zadržati niti će ih to zadržati na ovome svijetu. Ne znaju za ono što ih konačno čeka i što se nikako ne
može izbjeći. Životinje nemaju konačni cilj koji svjesno sačekuju jer nemaju razum koji bi ih tamo vodio.

„Misliš li ti da većina njih hoće da čuje ili da nastoji da shvati? Kao stoka su oni, čak su oni dalje s
puta pravog skrenuli" El Furkan 44.

Allah dž. š. je opisao pobornike ovakvog pogleda na svijet kao neznalice: „Većina ljudi ne zna." „Oni
znaju spoljašnju stranu života na ovom svijetu a prema onom svijetu su ravnodušni" Er Rum 6-7.

Uprkos što oni posjeduju znanja tehnike i naučnih materijalnih otkrića, oni su ipak džahili, ignoranti, i
ne mogu se opisati da posjeduju stvarno znanje jer im ono ne prelazi granice vidljivog svijeta. Njihovo znanje
je nepotpuno i ne može se za njih reći da su ulema, jer se to dozvoljava onima koji imaju znanje o Allahu i
njega se samo boje.

„Allaha se boje od njegovih robova, učeni." Fatir 28.

Kur an spominje jednog od najpoznatijih pristalica materijalističkog puta Karana kome je Allah dao
bogatstvo.

„I on izađe pred svoj narod nagizdan, a oni koji žele samo ovaj svijet rekoše: „Da bogdo imamo mi
ono što je dato Karunu, on zaista ima veliku sreću." El Kasaš 79.

Oni su pobornici istog puta, jer njihove želje ne dopiru dalje i u njemu vide pravu i veliku sreću. Ovo
se isto dešava danas u zemljama kafira koje su ekonomski i industrijski vrlo napredne, pa Muslimani zbog
slabe vjere gledaju u njih sa divljenjem a ne gledaju problem kufra i nevjerstva. Zbog ovakvog pogrešnog stava
pokazuju prema njima golemo poštovanje i nastoje ih oponašati u njihovu ponašanju i ružnim običajima. Ne
oponašaju ih u spremanju snage, moći i korisnih naučnih i tehnički otkrića.

ISPRAVAN POGLED NA SVUET

To je da čovjek traži na ovom svijetu imetak, vlast, snagu i sredstva kako bi ih iskoristio za Ahiret.
Ovaj svijet nije loš sam po sebi. Veličina i poniženje proizilazi iz čovjekovih djela na ovome svijetu i preko
njih se postiže Ahiret i nagrada. Pravi život će postići pripadnici Dženeta zbog onog što su posijali na ovom
svijetu. A to su djela džihada, namaza, posta, trošenja na Božijem putu i natjecanju u dobrim djelima. Allah
dž.š. ih opisuje:
„Jedite i pijte radosni za ono što ste u danima minulim zaradili" El Haka 24.

ZAPISI I HAMAJLIJE

Zapisi se prave kako bi se osobe zaštitile od određenih bolesti npr. groznica, padavica i drugi a ima ih
obično dvije vrste:
Prva je ona koja nema u sebi širka, gdje se uči bolesniku nešto iz Kur ana ili se uče dove kojima se
traži utočište kod Allaha dž.š. To se sastoji od učenja Božijih imena i svojstava. Ovaj načinje dozvoljen, jer je
to radio i Božiji Poslanik.

Ašfb. Malik prenosi:

Pitali smo Božijeg Poslanika o zapisima koje smo radili u džahilijetu. Rekao je: „Donesite mi da
vidim, ukoliko nema u njima širka to je uredu."

Es Sjujuti drži da je ulema dozvolila zapise pod tri uslova:

Da zapis sadrži Allahov govor ih imena, svojstva, daje na arapskom jeziku, da se zna šta sadrži i da se
to radi sa čvrstim ubjeđenjem da zapis ne djeluje sam po sebi nego uz dozvolu i moć Allaha.
Zapis se radi tako što se uči i puše u bolesnika ili se uči na vodu koju bolesnik pije. Sabit bin Kaj kaže
da je njemu to učinio Božiji Poslanik s.a.v.s. uzimajući šaku zemlje zatim je poprskao vodom i prosuo po
njemu.

Druga vrsta su zapisi koji sadrže širk. U njima se traži pomoć i utočište mimo Allaha. Dodaju se imena
džinna, imena meleka, Poslanika i dobrih ljudi. Ove dove nisu upućene Allahu i smatraju se velikim širkom.
Ovo nije na arapskom jeziku ili se značenje uopšte ne zna i bojazan je da sadrže nevjerstvo i širk. To je
zabranjeno. Hamajlije one se vješaju djeci obično na vrat radi čuvanje od uroka. Takođe je nose ljudi i žen p
Jedna vrsta ovih hamajlija sadrži Kur anske ajete ili Božija imena i svojstva te se to piše i stavlja na tijelo raki
ozdravljenja. Ulema se razišla u vezi ovog pitanja. Prvi smatraju daje to dozvoljeno na osnovu riječi Abdulaha
b. Amra el Asa koji izgleda prenosi to od Hazreti Aiše. To drže i Ebu Džafer Elbakir, Ahmed b. Hanbel.
Prenose hadis koji zabranjuje stavljanje hamajlija koje sadrže širk. Druga grupa to zabranjuje. To smatra Ibni
Mesud i Ibni Abas. Isto tako smatraju Huzejbe, Ukbe, Ibni Amir, Ibni Akim i grupa tabina koji su sreli Ibni
Mesuda i Ahmeda. Svi se oslanjaju na predaju koju prenosi veliki broj ashaba što je kasnije i mnoga ulema
preuzela.

To je hadis koji prenosi Ibni Mesud:

"Čuo sam Božijeg Poslanika s.a.v.s. kako kaže: Zapisi, hamajlije, gatanja i čarolije su širk."
(Hadis prenosi Ahmed Ebu Davud, Ibni Madže i Hakim)

Ovdje je Božiji Poslanik s.a.v.s. spomenuo Tivele, a to je zapis ili čarolija koja se pravi da bi se žena i
čovjek voljeli.
Ovo zadnje mišljenje se smatra ispravnim iz tri razloga:
1. Zabrana je opšta u hadisu, a pojedinačni slučaj ne dozvoljava uopštavanje.
2. Nije dozvoljeno kao sredstvo jer sadrži stavljanje na tijelo što nije dozvoljeno.
3. Ako se nešto iz Kur ana stavlja i nosi onda se uvijek mora ostaviti kada se nosi u zahod ili
obavljaju tahareti ili slične stvari. Druga vrsta hamajlija je strogo zabranjena. To je nošenje onoga što nije iz
Kur ana kao, školjki kosti, konaca, eksera, imena, šejtana džirina i drugi talismani. To je strogo zabranjeno jer
sadrže širka mimo ajeta, Božijih imena i svojstava.

Božiji Poslanik kaže:

,,Ko na sebe objesi nešto to je njegov zaštitnik",

tj. traži utočište i oslonac u tome. Ko traži oslonac u Allahu i njemu predaje stvari to ga približava
Allahu i On podiže sa njega nevolje. A ko to traži kod drugih bolesti nego zbog duševnih, kao što su strah,
uroci, zavidnost. To stavlja u kola ili na životinje u kuću, dućane i si. To je sve izraz slabosti ubjeđanja i
oslonca na Allaha dž.š. To je stvarno bolest i ona se mora liječiti boljim upoznavanjem čiste i ispravne vjere u
Jednog i Jedinog Allaha.

ZAKLINJANJE DRUGIM MIMO ALLAHA MOLBE I TRAŽENJE POMOĆI OD STVORENJA

Zakletva je potvrđivanje sigurnosti tvrdnje sa upotrebom veličine u konkretnom slučaju. Veličina je

pravo Uzvišenog Allaha te zato nije dozvoljeno zaklinjanje osim Njega. Ulema se usaglasila da zakletva nije
ispravna bez pominjanja Allaha i Njegovih imena i svojstava. Dakle složili su se na zabrani korištenja zakletve
nečim drugim imenom. Zaklinjanje nekim ih nečim drugim smatra se širkom na osnovu hadisa koji prenosi
Ibni Omer gdje je Božiji Poslanik a.s. rekao:
„Ko se zakune nečim drugim mimo Allaha prelazi u nevjerstvo ili širk."

To je mali širk, osim ako je onaj ko se zaklinje uzeo za Gospodara i Veličinu onog čime se zaklinje
mimo Allaha. To prelazi u veliki širk jer dostiže stepen obožavanja. To je slučaj npr. kad se danas neki zaklinju
u grobove i pokopane u njima kojih se boje i poštuju više od Allaha. Tako se dašava da ako se od takvog
čovjeka traže da se zakune nekim koga smatra svetim on to odbija. Ali ako se traži od takvog da se zakune
Allahom on će to učiniti makar lagao. Zakletva znači veličanje onog čime se kunemo a to dolikuje samo
Allahu. Takvu zakletvu treba poštovati i održati i ne koristiti je često.

„Ne slušaj ni jednog krivokletnika prezrena1

ElKalemlO.

To znači nemoj se zaklinjati bez stvarne potrebe ili u slučaju prave istine i dobra. Mnoštvo zaklinjanja
u kom ima i laži znači slaba bogobojaznost i poštovanje Božije veličine a to se kosi sa pravom vjerom.

Božiji Poslanik je rekao :

,,Sa trojicom Allah neće razgovarati niti ih očistiti i pripada im bolna kazna među njima je "čovjek
čiju je robu Allah učinio da je nemože kupiti bez zakletve niti prodati bez zakletve."

Zato je Allah dž.š. oštro zaprijetio onima koji se mnogo kunu. Ta zabrana ukazuje na potrebu
poštovanja AUahova imena i Njegove veličine. Zabranjeno se zaklinjati Allahom za nešto što je lažno. Allah
dž.š.je opisao munafike da su to oni koji se zaklinju lažno i to rade svjesno.
Ukratko rečeno:
o Zabranjeno se zaklinjati nečim drugim mimo Allaha kao časti, kjabom, Poslanikom jer je to širk.
o Zabranjeno se namjerno zaklinjati Allahom za ono što je lažno. To je krivokletstvo.
o Zabranjeno se mnogo zaklinjati Allahom makar i za istinu, ako zato nema velike potrebe jer se
time omalovažava Allah.
 Dozvoljeno se zakleti Allahom za istinu ako je stvarna potreba.

TRAŽENJE PRIBLIŽAVANJA ALLAHU dž.š.

„Nastojte da Mu se približite" ElMaide35. tj. približite se Uzvišenom Allahu svojom pokornošću

Njemu i držanju onog čime je On zadovoljan.
Propisano približavanje Allahu.
To je uz pomoć Njegovih imena i svojstava kako je i naredio.

„Allah ima Svoja lijepa imena pa ga njima dozivajte. Okanite se onih koji niječu Njegova imena, oni će bit
kažnjeni za ono što su radili." ElA'raf 180

Drugi način približavanja je sa imanom-vjerom i dobrim djelima kojima je Allah opisao vjernike:
„Gospodaru naš mi smo čuli glasnika koji poziva u vjeru. Vjerujte u Gospodara Vašeg, i mi smo mu
se odazvali. Gospodaru naš, oprosti nam grijehe pređi preko naših hrđavih djela i učini da se poslije smrti
pridružimo dobrima."
ElA'raf 193

Iz hadisa Poslanika se prenosi da su trojica ljudi ostala zatvorena u pećini bez izlaza, pa su molili
Allahu i približavali se dobrim djelima pa im otklonio nevolju.

Približavanje Allahu iskrenim pravim priznanjem Njegove opstojnosti i jedinstva kao slučaj sa Junusa
a.s.

„Pa zovnu u tminama, Nema drugog boga osim Tebe, neka Si Slavljen."
El Enbija 87.

Približavanje Allahu u trenucima slabosti, nemoći i potrebe kao kod Ejuba a.s.
„Zadesila me teška nevolja a ti si Najmilostivi." El Enbija 83.
 Traženje približavanja dovom od pobožnih živih ljudi kao što su radili ashabi tražeći od Božijeg-
Poslanika s.a.v.s. da uputi molbu Allahu. Nakon njegove smrti to su tražili od njegovog amidže Abasa da za
njih moli Allaha. Traženje približavanja Allahu nakon učinjenih grijeha.

„I reče, Gospodaru ja sam sebi učinio nasilje pa mi oprosti"

El Kasaš 16

NEDOZVOLJEN NAČIN TRAŽENJA PRIBLIŽAVANJA ALLAHU

To je kad se upućuje dova ili zagovorništvo od mrtvih ili čašću Poslanika s.a.v.s. ili drugih stvorenja.

Traženje dove od mrtvih.

Takvo nešto nije dozvoljeno jer to mrtvi ne mogu učiniti kao kad su bili živi. Isto tako traženje
zagovorništva-šefa'ata je zabranjeno od mrtvih.
Hazreti Omer, Muavija i drugi ashabi i tabini su tražili od živih kao amidže Poslanika s.a.v.s. Abasa da
moli za njih i zagovara. To su tražili i od Jesida bin Esvada. To nisu tražili od Poslanika nakon njegove smrti
kod njegova mezara ili negdje drugo.

Hazreti Omer je rekao: "Gospodaru naš, tražili smo od Poslanika da se moli tebi za nas pa si nam
uslišao, sad tražimo od njegovog amidže Abasa pa te molimo da nam uslišaš."

To ukazuje na ispravan način kako se pomoću drugih dovom traži približavanje Allahu. Naravno, da je
bilo dozvoljeno oni bi došli do kabura Poslanika. Božiji Poslanik je zasigurno ostavio dokaz da nije dozvoljeno
tj. obraćanje mrtvima da posreduju kod Allaha bilo što. Da je to bilo ispravno nebi se obraćali nekom drugom.
Traženje pomoći i približavanje putem dostojanstva Poslanika ili nekog drugog nije dozvoljeno.

Hadis: „Ako za nešto molite Allaha činite to u ime mog dostojanstva jer je ono kod Allaha
veliko" ,

je lažan hadis i ne postoji u ispravnim knjigama Muslimana na koje se oslanjamo. Niko od hadiskih
učenjaka ne spominje ovaj hadis. Obzirom da nema nikakva dokaza za ispravnost ovog hadisa, to nije ni
dozvoljeno jer se ibadet temelji na jasnom i ispravnom dokazu.

Molba Allahu u ime prava njegovih stvorenja nije dozvoljeno iz dva razloga.
Niko nemože polagati svoje pravo Allahu dž.š. tražeći nešto od njega jer je to ustvari samo Njegovo
pravo nad stvorenjima

,,I On je taj koji bira Naše je pravo bilo pomoći vjernike ."
ErRum47

Pokorni Njemu zaslužuju nagradu i zaslugu dobrotu i blagodat. Nije to vrsta zasluga kao što je slučaj u
međusobnom poslovanju ljudi.

Drugi razlog je da ovo pravo koje Allah daje svom robu pripada samo isključivo Allahu i niko stim
nema veze. Ako se obrati Allahu uz pomoć nekog drugog nedostojnog za kog misli da je zaslužan taj se smatra
nedostojnim niti ima pravo na to.

Što se tiče hadisa :

„Molim te pravom onih koji te mole."

To je slab hadis, nepotvrđen jer mu se u lancu nalazi Atije Elavfi koji je nepouzdan prema hadijskim
učenjacima. Nadalje to se ne može koristiti u ovako važnim pitanjima vjere i uvjerenja.Isto tako se ne misli
imenom određene ličnosti nego onih koji mole, dakle opšte ime. Allah je obećao i dao obavezu da će im
udovoljiti i to mu niko nije naložio niti to može učiniti. Ovde je približavanje Allahu molbom u Njegovo
istinito obećanje koje je dao a ne pravom stvorenja.

Traženje pomoći od drugih stvorenja u djelovanju i traženju da se otkloni nedaća

Ovakvo obraćanje je dozvoljeno tj. da pomogne u onom što čovjek inače može svojom snagom i
sposobnostima učiniti.

„Pomozite se u dobročinstvu i pobožnosti"

El Maide 2.
„Pa ga pozva u pomoć onaj iz njegovog naroda protiv svog neprijatelja" El
Kasaš 15.

Traženje pomoći od drugih stvorenja u onome što čovjek ne može po svojoj prirodi uraditi nije
dozvoljeno i smatra se velikim širkom. To se odnosi npr. na traženje od mrtvih da podignu nevolje bolesti i
nedaće.
U vremenu Poslanika s.a.v.s. bio je jedan munafik koji je mnogo štetio ljudima. Tražili su da im
Poslanik s.a.v.s. ukaže moć i pomogne protiv njega. Božiji Poslanik je odgovorio: „Pomoć se ne traži od mene
nego od Allaha" Božiji Poslanik je mrzio da se koristi izraz ,,moć-pomaganje" uz njegovu ličnost. On je kao
Poslanik bio u stanju da u svom životu učini na zaštiti prave vjere i omete spletke mušrika. Međutim iz svog
odgoja i poštovanja prema Allahu nije se upuštao u ono što je Allahova kompetencija istovremeno
upozoravajući svoj Ummet da se odmaknu od svega što bi vodilo prema širku, bilo da se to radi kroz riječi ili
djela. Kako se onda to može tražiti od Poslanika nakon smrti kad je on to izbjegavao u životu. Kad to nije
slučaj sa Poslanikom s.a.v.s. kako može biti slučaj sa nekim drugim koji to nije.

ODNOS PREMA POSLANIKU s.a.v.s. NJEGOVOJ ČASNOJ PORODICI IASHABIMA

OBAVEZA POŠTOVANJA LJUBAVI PREMA POSLANIKU s.a.v.s. i ZABRANA

PRETJERIVANJA U POHVALAMA-NJEGOVO MJESTO

Obaveza ljubavi i poštovanja prema Poslaniku s.a.v.s.

Božiji rob bi trebao iskazivati ljubav prije svega prema Allahu dž.š. i to je najveći stepen ibadeta.

„Oni koji vjeruju, najviše vole Allaha"

ElBekarel65

On je Gospodar svojih robova i nadvisuje ih u svemu vidljivom i nevidljivom. Poslije toga dolazi
ljubav prema Njegovom Poslaniku s.a.v.s. jer je on pozvao Allahu, predstavio Allahovu veličinu ljudima,
prenio Allahov zakon, pojasnio njegove odredbe. Ono što se dalo od dobra Muslimanima na dunjaluku i
Ahiretu dolazi preko ovog Poslanika. Niko neće ući u Džennet ako se nije njemu pokoravao i slijedio ga.

Božiji Poslanik kaže:

,,U kog se nađu sljedeća tri svojstva osjetiće slast Imana, da mu Allah i Njegov Poslanik bude draži
od bilo kog drugog, da voli svog brata samo radi Allaha i da mrzi da se vrati u nevjerstvo nakon što ga je Allah
izbavio iz njega kao što mrzi da bude bačen u vatru."

Ljubav prema Poslaniku prirodno slijedi nakon ljubavi prema Allahu. U hadisu se govori daje
obaveza voljeti Poslanika i ispoljiti je više nego prema bilo kome osim Allaha.
 Božiji poslanik kaže:
„Niko od vas naće biti vjernik sve dok mu ja ne budem draži od njegova djeteta, roditelja i svih ljudi."

Čak šta više ta ljubav mora biti veća od ljubavi čovjeka prema samom sebi.

Omer bin Hatab je rekao: "Božiji Poslanice draži si mi od svakoga osim mene samog. Poslanik s.a.v.s.
je odgovorio:
„Tako mi onoga u čijoj je ruci moja duša nećeš bit vjernik dok ti ja ne budem draži od samog sebt,.
Omer je odgovorio: Volim te više od samog sebe. Tako je sad Omere."

Dakle ljubav prema Poslaniku je obaveza i iznad svih stvorenja, odmah poslije ljubavi prema Allahu.
To je ljubav u ime Allaha i radi Allaha, povećava se kada se povećava ljubav prema Allahu u srcu vjernika a
smanjuje se kad se smanjuje ljubav prema Allahu. Ljubav prema Poslaniku obuhvata poštovanje i odanost
prema njemu. To znači slijediti njegov put, poštovati njegov govor nad govorima ostalih ljudi i poštovanje
njegovog cijelog suneta.
Imam Ibnul Kajim kaže: " Ljubav i poštovanje svih ljudi treba da dođe nakon ljubavi prema Allahu i
Njegovom Poslaniku. Njegovi ga sljedbanici vole i poštuju zbog Allahove pažnje prema njemu. Allah dž .š. je
na njega Spustio svoju milost i ljubav. Zato ljubav i odanost ljudi jednih prema drugima se ne može mjeriti sa
njihovom ljubavi prema Poslaniku. To je bilo najveće i najjače u društvu njegovih ashaba.
Priča Amr bin el As da mu niko nije bio mrzi od Poslanika prije nego je prešao na Islam. A kad je
prešao na Islam Poslanik s.a.v.s. mu je postao najdraža osoba. Kad bi me pitali da to opišem nebih mogao.
Nisam nikog vidio veličanstvenoj eg od njega.
Urve bin Mesud je rekao Kurejšijama: „Tako mi Allaha narode, posjetio sam perzijske i vizantijske
careve i kraljeve ali nisam vidio da ljudi više poštuju nekoga kao što Muhammedovi drugovi poštuju
Muhameda s.a.v.s. Ne okreću pogled od njega iz poštovanja prema njemu. U svakoj prilici su uz njega.
ZABRANA PRETJERIVANJA U VELIČANJU I POHVALI BOŽIJEG POSLANIKA

To znači prelaženje graniea stvarnosti.

„Nemojte pretjerivati u svojoj vjeri"

En Niša 171.

To znači ne prelazite granicu. U slučaju Božijeg Poslanika to znači, zabrana prelaženja granica kojima
bi se digao na stepen obožavanja. To bi značilo davanje božanskih svojstava, što bi značilo da se njemu moli i
traži od njega pomoč mimo Allaha. Preuvaličavanje u pohvali je zabranio sam Poslanik s.a.v.s. :
„Ne veličajte me kao što kršćani veličaju Isaa sina Mejremina. Jer ja sam rob. Recite Božiji rob i
Božiji Poslanik."

To znači ne hvaliti sa onim što nije dostojno niti prelaziti granice kao što su uradili kršćani, uzdižući
ga na nivo božanstva. Poslanik se opisuje onako kako gaje opisao Allah dž.š. tj. Allahov rob i Poslanik. Kad su
neki ashabi rekli ti si naš Gospod odgovorio je Gospod (Esseid) je uzvišeni Allah.
Pa su rekli ti sa najbolji i najveći od nas. Odgovorio je govorite to riječima koje upotrebljavate za sebe
nemojte da vas zauzda šejtan. Ljudi su rekli ti si najbolji od nas i sin najboljeg, ti si naš gospodin i sin našeg
ospodina. Odgovorio je:
„0 ljudi, govorite kao što govorite za sebe, nemojte da vas zauzda šejtan. Ja sam Muhamed Božiji rob
i Božiji Poslanik.

Božiji Poslanik nije volio da ga zovu imenima koje smo čuli i ako je on nad svim stvorenjima i naj
časniji od njih. To je učinio da bi ih odvratio od pretjerivanja i preuveličavanja i tako čuvao pravu vjeru.
Uputio ih je da ga opisuju sa dva najveća svojstva koja se mogu dati. Božiji rob i Poslanik. Nije dozvolio da ga
podignu iznad onog što mu je dao Allah. Ljudi to nisu poštovali pa su ga dozivali i molili za pomoć, kunu se
njime i traže ono što se traži samo od Allaha. To se naročito očituje kroz razne kaside, mevlude i pjesme. Ne
razlikuju između prava Allaha i prava Njegovog Poslanika.

Ibnul Kajim kaže: " Allahovo je pravo koje nema niko drugi. I rob ima svoje pravo a to su dva prava.
Ne činite od dva prava jedno, ne razlikujući ih."

STEPEN BOZIJEG POSLANIKA s. a.v.s.

Nije zgoreg pohvaliti pohvale Poslanika koje mu je dao Uzvišeni Allah. To je najveća deredža. Kao
Božiji rob i Poslanik je najodabrani čovjek. On je Poslanik svim ljudima i džinnima. On je najodabraniji
Poslanik, posljednji iza koga više nema Poslanika. Allah dž.š. je otvorio njegovo srce, podigao mu pomen a
one koji ga ne slijede učinio malim i poniženim.

„Gospodar tvoj će ti na onom svijetu hvale dostojno mjesto darovati."

Ellsra79.

To je mjesto na kome će zagovarati za ljude da im olakša boravište. To nije dato ni jednom drugom
Poslaniku. On je najpobovniji i najbogobojazniji čovjek. Zabranjeno je podizati glas u prisustvu Poslanika, a
pohvaljeni su oni koji su ponizni kod njega.

"Ovjernici, ne dižite glasove svoje iznad Vjerovjesnikova glasa, i ne razgovarajte s njim glasno, kao
što glasno jedan sa drugim razgovarate, da ne bi bila poništena vaša djela, a da vi ne primjetite. Oni koji
utišavaju glasove svoje pred Allahovim Poslanikom a to su oni čija ja srca Allah prekalio u čestitosti. Njih čeka
oprost i nagrada velika. Većina onih koji te dozivaju ispred soba, nije dovoljno pametna. A da su se oni strpjeli
dok im ti sam izađeš, bilo bi im bolje."
 El Hudurat 2-5

Imam Ibni Kesir kaže da Allah odgaja ovim ajetima svoje robove-vjernike kako da postupaju prema
Poslaniku u poštovanju i uvažavanju.
Allah je zabranio podizati glas nad glasom Poslanika. Nije dao da ga zovu po imenu kao što se zovu
ostali ljudi. Nazvao ga je Poslanikom.

„Ne smatrajte Poslanikov poziv upućen vama kao poziv koji vi jedni drugima upućujete.
En Nur 63 .

U ajetima Kur ana Allah ga zove:

,,O Poslanice i na njega On i meleki donose salavat i to se naređuje vjernicima da čine.

„Allah i njegovi meleki donose salavat na Poslanika, vjernici donosite i vi salavat na njega iskreno." El
Ahzab 56.

Međutim to se treba raditi na osnovu pravih izvora Kur ana i Sunneta. Oni koji su uveli praznikovati
dan rođenja Poslanika uveli su lošu novotariju. Prvo poštovanje je poštovanje njegovog sunneta a to znači
djelovati prema Sunnetu kao drugom izvoru Islama poslije Kur ana. To je takođe objava od Allaha.

„Ništa on ne govori od sebe. To je objava koja mu se daje"

EnNeđm3-4

Zato nije dozvoljeno sumnjati u Sunnet niti umanjivati njegovu važnost. Niti treba vršiti neke
ispravke, ili smatrati nešto nedovoljnim u tekstovima ili lancima prenošenja ili tumačenja. To se jednostavno
uočava i pamti. Danas vlada prilično nepoznavanje Sunneta naročito kod mladih ljudi koji su tek u prvim
fazama nauke. Oni pokušavaju vratiti ispravke i sumnjaju u prenosioce a da pri tome nemaju dovoljno znanja.
To je velika opasnost i za njih i za cjelokupni Ummet. Tu se moraju više bojati Allaha i naći granice.

OBAVEZA SLIJEĐENJA POSLANIKA I OBAVEZA SLIJEĐENJA NJEGOVOG PUTA

Obaveza Muslimana je da bude pokoran Poslaniku čineći ono što je naredio a izbjegavajući ono što je
zabranio. Ta obaveza je sadržana u kelime i šehadetu da je on Božiji Poslanik. Tu nam obavezu Allah
napominje u brojnim ajetima a negdje je ta obaveza povezana sa pokornošću Allahu..

,,O vjernici pokoravajte se Allahu i Njegovom Poslaniku."

En Niša 59.

Ta se odredba ponekad odnosi samo na pokoravanju Poslaniku:

„Ko se pokorio Poslaniku taj se pokorio Allahu."
EnNisa80.
" Pokoravajte se Poslaniku da bi postigli milost"
EnNur52

Nekada se uključuju prijetnje onima koji su neposlušni prema putu Poslanika.

„Neka se paze oni koji ne slušaju njegovu naredbu, mogla bi ih pogoditi smutnja ili snaći bolna kazna"
EnNur 63.

To jasno znači da bi se ta sumnja mogla očitovati kroz nevjerstvo ili licemjerstvo ili zastranjivanje. A
bolna kazna bi bila još na duljaluku, ugrožavanjem života na bilo koji način. Allah je učinio pokornost
Poslaniku u svakom postizanju Božije milosti, ljubavi i oprosta.

„Reci ako volite Allaha, slijedite me pa će vas Allah zavoljeti i grijehe vam vaše oprostiti."
Alilmran31
 Pokornost Poslaniku znači uputa, griješenje prema njemu je zabluda.

„ Ako se njemu pokorite bitćete upućeni."

EnNur54.
,,Pa ako ti se ne odazovu,onda znaj da se oni povode jedino za strastima svojim. A zar je i ko gore zalutao
od onoga koji slijedi strast svoju a ne Allahovu uputu. Allah uistinu neće ukazati na pravi put narodu koji
sam sebi nasilje čini." El Kasaš 50.

Takođe je je Allah objavio da mi imamo najljepši uzor u Poslaniku

„Vi imate najljepši uzor u Božijem Poslaniku, ako se nadate Božijoj milosti i nagradi na onom svijetu i koji
često Allaha spominje." ElAhzab21.

Ibnu Kesir kaže da su ovi ajeti glavna osnova za uzimanje Božijeg Poslanika kao uzora u onome što je
sam rekao i radio. Zato je Allah naredio da se slijedi Poslanik na dan bitke Partija u njegovom saburu, borbi i
čekanju da dođe Allahova odredba. Spas i mir će biti na njega sve do Kijametskog dana. Na skoro četredeset
jesta u Kur anu se spominje pokornost i slijeđenje Poslanika. To je potreba Muslimana kao što trebaju hranu i
vodu ili čak više. Ako se propusti poznavanje Poslanikovog puta i otkaže njemu pokornost granice kazne
prelaze ovaj svijet na Ahiretsku vječnost. Poslanik je naredio da se slijedi i u ibadetima i načina njihovog
izvođenja.

„Klanjaj tekao što vidite da ja klanjam."

„Uzmite od mene hadžske obrede."
"Ko radi nešto u našoj vjeri što nije od nje ta je odmetnik."
„Ko ne želi moj put taj nije od nas."

I mnogi drugi hadisi ovakvog sadržaja.

PROPISANOST SALATA ISELAMA NA POSLANIKA S.A.V.S.

Allah d.š. je propisao pravo Poslaniku da ga se njegov Ummet sjeća salavatom i selamom.

„Allah i Njegovi meleki donose salavat na Poslanika, O vjernici donesite i vi salavat na njega i njemu
^potpuno predajte." ElAhzab56.

Salavat znači blagosivljanje i sjećanje od strane Allaha. A kod meleka je to dova. Salat za ljude znači
obraćanje za oprost. Ovdje Allah daje do znanja koliki je stepen Poslanika kod Njega jer na njega donose
salavat i selam meleki najbliži Allahu -Elmukarebun. Nakon što meleki donose salavat, Allah je to naredio i
nižem svijetu, svijetu ljudi na zemlji kako bi se spojila ta dva svijeta. Selam znači pozdrav islamom i predanje
sebe. Allah je spojio salat i selam zajedno naredio da se zajedno donose na Poslanika. Donošenje salata na
Poslanika je obavezno ili pohvalno na mnogim mjestima u Ibadetu.

Ibnul Kajim kaže da je to na 21 mjestu. Najvažnije je poslije etehijata u namazu. Zatim se salavat
donosi u drugim prilikama, na džumi bajramima dovama, nakon ezana, pri ulasku i izlasku iz mesdžida itd.
Zatim Ibnul Kajim spominje i mnoge koristi od donošenja salata na Poslanika. Nagrada za jedan salat je
desetorostruka. Približava pravu zagovorništva Poslanika za osobu koja donosi salat. Salavat na Poslanika je u
znak oprosta grijeha. Neka je salavat i selam na ovog časnog Poslanika a.s.

POŠTOVANJE POSLANIKOVE PORODICE I KAKO SE TREBA PREMA NJOJ ODNOSITI BEZ

PRETJERIVANJA
 Ehlul bejt se zove porodica Poslanika s.a.v.s. kojima je zabranjeno davanje. Ta porodica vodi lozama
nazreti Alije, Džafera, Akiba, Abasa bin Harisa bin Abdul Mutaliba, zatim žene i kćerke Poslanik s.a.v.s.

„Allah želi da od vas ,o porodico Poslanikova, grijehe odstrani i potpuno vas očisti"
ElAhzab33.

Imam Ibn Kesir kaže da nema sumnje da u porodicu spadaju i žene Poslanika prema ovom ajetu.
Poslije dolazi govor o njima:

,,I pamtite Allahove ajete i mudrost koji se kazuju u domovima vašim. Allah je uistinu dobar i sve
zna."
El Ahzab 34.

To ih obavezuje da žive i rade u svojim kućama prema Kur anu i Sunnetu. Isto tako da spominju
blagodati kojima ih je Allah obasuo mimo drugih ljudi. Objava je dolazila u njihovim kućama. Hazreti Aiša r.a.
kćer Ebu Bekira Essidika je u prednosti, kad se tiče ove neizmjerne Allahove milosti. Objava je dolazila dok je
Poslanik bio sa njome. Ona je bila inače jedina djevojka koju je Poslanik oženio od svojih žena. pošto su one
dio časne Poslanikove porodice ehlul bejt to znači da je prirodno da je i ona dio te porodice.

Ehli Sunnet vel džemae imaju posebnu pažnju i ljubav prema Poslanikovoj porodici. U hadisu Boži^
Poslanik kaže:
"Napominjem vam u ime Allaha pažnju prema mojoj porodici".

Muslimani u svojoj pažnji prema porodici Poslanika iskazuju svoju ljubav prema samom Poslaniku
s.a.v.s., a to je i uslov da budemo na njegovom putu i u ispravnoj vjeri. Na tom putu su bili i članovi njegove
porodice kao Abas i njegova djeca, i Alija i njegova djeca. A oni koji su protivriječili Sunnetu i nisu bili u
pravoj vjeri prema njima se nema nikakvih obaveza makar bili iz porodice Poslanika. Taj odnos prema Ehlul
Bejtu mora biti pravilan i odmjeren. Poštovanje onih koji su bili na pravom putu a odricanje onih koji se nisu
držali vjere. Ukoliko neko iz porodice Poslanika nije slijedio to mu ništa neće pomoći što je bio sa njim u
rodbinskoj vezi. Ebu Hurejre prenosi hadis koji je rekao Boižji Poslanik nakon silaska ajeta:

„Upozori svoju najbliu rodbinu." Eš

Sura 214.

,,O Kurejšije, obezbjedite se sami jer vam ja neću moći pomoći kod Allaha. O Abase sin Abdul
Mutalibov ja ti neću moći kod Allaha ništa pomoći. Safija strina Poslanika ni tebi neću moći kod Allah ~-
pomoći, Fatima kćeri traži imetka koliko hoćeš od mene ali ti kod Allaha ništa neću moći pomoći."

Isto tako u hadisu:

„Ko uspori svoj posao, porijeklo mu ga neće ubrzati"

Muslimani nemaju ništa sa pretjerivanjem u odnosu na Poslanikovu porodicu kao što to čine Rafidije
derviški red. Oni pozivaju na pojedine iz Ehlil-bejta i smatraju ih bezgriješnim. Suprotno od toga čine red
Novosibija koji mrze neke pripadnike Ehlil bejta koji su bili pravi vjernici. Mnogi drugi su uveli novotarije i
boljke u traženju posredništva od Ehlil bejta, uzimajući ih za božanstva. Pripadnici Sunneta su u ovom slučaju
umjereni bez ikakvog pretjerivanja. Nema ni umanjivanja ni povećavanja uloge u njihovom pravu kao
pripadnika Ehlil Bejta. Sami pripadnici Ehlil Bejta odbijaju pretjerivanje i odriču se onih koji to rade. Hazreti
Alija kao Halifa je bacio u vatru one koji su pretjerivali u smatranju njega samog uzvišenim. To je potvrdio i
Ibni Abas samo ih je on ubijao sabljom. Hazreti Alija je tražio glavu Abdullaha bin Sebe vođu da ga ubije ali je
pobjegao.

MJESTO ASHABA POSLANIKA I ODNOS PREMA NJIMA PRAVAC EHLI SUNNETA VEL
DŽEMA ATA U VEZI ODNOS A MEĐU ASHABMA
 Ko su ashabi i kako se odnositi prema njima?
Ashab se smatra onaj koji se susreo sa Poslanikom s.a.v.s., a bio je vjernik i kao takav umro. Oni su
najbolji dio ovog Ummeta i najbolji period u istoriji ovog Ummeta. Oni su bili sa Poslanikom, išli u Džihad sa
njim i sa njime uspostavljali Božiji Zakon, prenoseći ga onima koji su dolazili kasnije.

„Allah je zadovoljan prvim Muslimanima, Muhadžirima i Ensarijama i svim onima koji ih slijede dobra
djela čineći a i oni su zadovoljni Njime. Za njih je On pripremio dženeske bašče kroz koje će rijeke teći i oni će
vječno i zauvjek u njima boraviti. To je veliki uspjeh." EtTevbelOO

„Muhamed je Allahov Poslanik, a njegovi sljedbenici su strogi prema nevjernicima a samilosni među
sobom. Vidiš ih kako se klanjaju i licem na tlo padaju želeći Allahovu nagradu i zadovoljstvo, na licima su im
tragovi od sedžde. Tako su opisani u Tevratu. A u Indžilu oni su kao biljka kad izdanak svoj izbaci pa ga onda
učvrsti i on ojača, ispravi se na svojoj stabljici izazivajući divljenje sijača. Da bi on vjernicima ozlojedio
nevjernike, a onima koji vjeruju i dobra djela čine Allah obećava oprost i nagradu veliku."
El Feth 29

,,I siromašnim muhadžirima koji su iz rodnog kraja protjerani i imovine svoje lišeni, koji žele da
Allahovu milost i naklonost steknu, i Allaha i Poslanika njegova pomognu, to su zaista pravi vjernici."

"I oni koji su Medinu za življenje izabrali i domom prave vjere još prija njih je učinili, oni vole one
koji im se doseljavaju i u grudima svojim nikakvu tegobu ne osjećaju zato što im se daje, i više vole njima nego
sebi mada im je i samima potrebno. A oni koji se čuvaju lakomosti, oni će sigurno uspjeti."
ElHašr8-9.

U ovim ajetima Allah hvali Muhadžire i Ensarije, opisivajući ih kao one koji se natječu u dobrim
djelima. Allah je izrekao svoje zadovoljstvo njima i obećao im Džennet. Oni se odlikuju samilošću među
sobom kao Muslimani a žestoki su prema neprijatelju. Oni mnogo klanjaju čineći ruku i sedždu kako Allah
reče. Njihova pokornost Allahu i dubina njihovog imana su vidljivi na njihovim čelima. Allah ih je izabrao da
budu drugovi Poslanika s.a.v.s. i uzor neprijateljstva prema nevjernicima. Muhadžiri su opisani kao oni koji su
ostavili svoje domove i imetak radi vjere tražeći Božije zadovoljstvo. Njihova iskrenost u tome je provjerena.
Ensarije su opisani kao domaćini, pomagači sa iskrenom vjerom i stvarnom bratskom ljubavlju prema
Muhadžirima. Nikakvu tegobu u svojim srcima nisu našli zato što su sve morali dijeliti sa svojom braćom.
Tako su i postigli uspjeh. To su neke glavne odlike jednih i drugih kojima su postigli Allahovo zadovoljstvo.
Oni su prvi Muslimani, prvi učesnici borbe i hidžre.
Najodabraniji ashabi su prva četvorica Halifa, Ebu Bekr, Omer, Osman i Alija, zatim šestorica ostalih
xvoji su obavješteni da su pripadnici Dženneta. Pored prve četvorice to su Talha, Zubejr, Abdurrahman bin Auf,
Ebu Ubeide bin Džerah, Saad bin Ebi Vekas, Se'id bin Zejd. Prednost se daje Muhadžirima nad Ensarijama
zatim učesnicima Bedra i svima pomenutim odabranicima zatim onima koji su prešli na Islam i borili se prije
osvajanja Meke.

STAV EHLI SUNNETA VEL DŽEMA ATA U VEZI DOGAĐANJA, BORBI I SMUTNJI MEĐU
ASHABMA

Uzroci smutnje.
Jevreji su napravili urotu protiv Islama šaljući u redove Muslimana Abdullaha bin Sebe'a koji se
pretvarao da je prešao na Islam. On je bio Jevrej porijeklom iz Jemena. Počeo je rovariti protiv trećeg Halife
hazreti Osmana. Uspio je okupiti oko sebe nešto pripadnika koji su bili mahom kratkovidni i slabe vjere.
Zavjera se završila ubistvom halife Osmana. To je bio uzrok da dođe do razdora među Muslimanima i
razilaženja među ashabima.

Sejh Tahavi u tom smislu kaže: ,,U osnovi do nevolja dolazi uplitanjem licemjera i odpadnika čiji je
cilj uništavanje Islama i nanošenje štete Poslaniku."
 Abdulah bin Sebe koji je lažno prešao na Islam, imao je za cilj uništenje vjere baš kao što je to učinio
sveti Pavle sa kršćanstvom. Abdullah Ibni Sebe' je počeo javno da radi kao Musliman da bi napravio urotu
protiv nazreti Osmana, zatim je otišao u Kufu kako bi izazvao smutnju među nazreti Alijom i njegovim
pristalicama. Radio je to veličajući Aliju. Hazreti Alija je prozreo namjere Abdulaha bin Sebea i tražio da ga
ubije ali je ovaj pobjegao u Kirgiz.
Sebino djelovanje u istoriji je vrlo poznato.

"Ibni Tejmije veli: „Nakon ubistva Osmana srca su se razjedinila, a nevolje rasle, na čelo su došli zli
ljudi a odabrani gurnuti u stranu. Smutnju je podržavao i ko ništa nije znao. Oni koji su željeli dobro nisu mogli
ništa učiniti. Na kraju su ipak uspjeli izabrati Aliju za Halifu koji je na to i imao tada najviše pravo jer je bio
jedan od onih prvih odabranih. Međutim smutnja je rasla i vatra se razgorijevala. Riječ se nije mogla ujediniti
niti red uspostaviti. Halifa i oni najbolji nisu mogli sve urediti i desilo se što se desilo."
Zatim kaže u vezi sukoba Alije i Muavije: „Muavija nije smatrao sebe Halifom kad se borio protiv
Alije, niti ga je ko birao. A niti se borio protiv Alije kao Halife. To je on potvrđivao kad je bio pitan za to.
Hazreti Alija je smatrao da nakon što je izabran za Halifu, da to znači prisegu i pokornost drugih, pošto ne
može biti nego samo jedan Halifa. Bila je to stroga obaveza da se svi podrede tome. Muavija sa svojima nije
smatrao to obavezom. Držao je da ako na to bude prisiljen, onda to znači da im se čini nepravda. To su
opravdavali da je Halifa Osman nepravedno ubijen, a oni koji su ga ubili bili su u redovima vojske Hazreti
Alije. U koliko se nastavi tako ovi će htjeti isto pobiti i Muaviju i njegove sledbenike, a Alija to ne mož
zaustaviti kao što ih nije mogao zaustaviti u ubistvu Hazreti Osmana. Tražili su da se bira Halifa koji će biti
nepristrasan u tom sukobu."

Pravac Ehli Sunneta vel Džema'ta u ovim nesporazumima među ashabima gleda ovako: Uzdržavaju se
o prosudbama sukoba među ashabima, niti o tome mnogo istražuju.

,,I oni koji poslije dolaze govore: „Gospodaru naš, oprosti nama i našoj braći koja su nas u vjeri
pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima. Gospodaru naš, Ti si zaista dobar i
milostiv."
El - Hašr lO.

U vještima koje se pronose kroz istoriju o ovim događajima ima mnogo laži, izmišljanja i
pretjerivanja kako bi se ocrnio protivnik. I nema sumnje, daje mnogo toga oduzeto i dodato kao i mnogo laži
umetnuto, te ih za to ne treba previše uzimati u obzir. Za ono što se može potvrditi kao ispravno, a toga je vrlo
malo, da se zaključiti da su ashabi učesnici tih događaja nevini. Oni su mudžtehidi koji ili pogode ili pogriješe.
Dakle to sesvrstava u idžtihad, ako pogode dvije su nagrade a ako pogriješe jedna prema hadisuBožije'
Poslanika. Nadalje oni su ljudi i neki od njih pogriješe, tj. kao pojedinci nisu izuzeti od greške. U koliko se desi
pogreška tu je i način da se ona ispravi kao što je pokajanje-tevba. Njihova prethodna djela i zasluge daju im
oprost.

„Uistinu dobra djela brišu loša"

Hudll4.

Njihov udio u dobrim djelima je viši nego bilo čiji niti se sa njima može neko mjeriti.To potvrđuje
hadis Božijeg Poslanika:

„Oni su najbolje generacije, ako neko od njih dade koliko malu sadaku bolja je od brda zlata kao
Uhud od drugih".

Allah dž.š. je sa njima zadovoljan i oni s Njim.

Ibni Tejmije kaže da je opšta saglasnos Ehli Sunneta i Imama da se oni ashabi ne smatraju
nepogrješivim, a niti bilo ko drugi. Greške su moguće kod njih a one im se brišu pokajanjem i tako im se
podiže stepen kod Allaha. Njihova dobra djela im takođe brišu loša, ili je to na druge načine.
 ,,A onaj koji donosi Istinu i oni koji u nju vjeruju oni su bogobojazni. Sve što zažele od Gospodara
svoga naći će, to će biti nagrada onima koji su dobra djela činili. Da bi Allah preko ružnih postupaka njihovih
prešao i da bi ih za lijepa djela koja su radili nagradio."
EzZumer 33-35.

" A kad (čovjek) dospije u muževno doba, i kad dostigne četrdeset godina, on rekne: „Gospodaru moj, dozvoli
mi da ti budem zahvalan na blagodat koju si dao meni i mojim roditeljima, i pomozi mi da činim dobra djela
kojima ćeš zadovoljan biti, i učini dobrim potomke moje, ja se zaista kajem i odan sam tebi. Eto, od takvih će
mo mi dobra djela koja su radili primiti, a preko ružnih postupaka njihovih preći. Oni će biti stanovnici
Dženneta." ElAhkaf 15-16

Allahovi neprijatelji su od ovih vremena smutnji i sukoba iskoristili priliku da ubace svoje laži i
pokušaju ugroziti časnost ashaba. Na ovom putu su se naročito istakli neki savremeni pisci, pokušavajući
odlučiti da je neko bio u pravu a neko u zabludi, imenujući ih. Sve to rade bez valjanih dokaza. Oni uglavnom
slijede svoju proizvoljnost ili uzimaju za dokaze mišljenja orjentalista. To unosi smutnju u Muslimanske
naraštaje, i njihovu vjeru i kulturu i odnos prema slavnoj istoriji ovog Ummeta i slavne dobre generacije tog
Ummeta. Cilj je udariti na Islam i unijeti smutnju među njihove pripadnike ili pak uvesti razdor između zadnjih
današnjih generacija i onih prvih kako se ovi ne bi ugledali na svoje ispravne prethodnike.

„Oni koji poslije njih dolaze govore: „Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri
pretekla, i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima. Gospodaru naš, ti si zaista dobar i
milostiv."
El – Hašr lO

ZABRANA PSOVANJA ASHABA I MAMA PRAVOG PUTA

Jedna od osnova Ehli Sunneta vel Džema'ta je da su njihova srca i jezici sa Ashabima Božijeg
Poslanika s.a.v.s. kako je to Allah dž.š. opisao u prethodnom ajetu iz sure El Hašr 10.

Božiji Poslanik a.s. je rekao:

„Ne mojte psovati moje ashabe jer tako mi Allaha u čijoj je ruci moja duša, kad bi neko od vas
potrošio zlata kao brdo Uhud ne bi dosegao njihov znoj ili pola toga".

Mi nemamo ništa sa Rafidijama ili Haridžijama koji psuju ashabe, neke od njih mrze, odbacuju ' nhove
prvake ili smatraju većinu nevjernicima. Ehli Sunnet prihvataju ono što je o njima u Kur anu i sunnetu,
smatrajući ih najboljom generacijom prema riječima Poslanika s.a.v.s.: , ,Oni su najbolja generacija."

Zatim je Poslanik rekao da će se njegov Ummet podijeliti na sedamdeset i tri grupe a samo će jedna
biti spašena :
„Oni koji slijede ono na čemu sam ja sada i moji ashabi."

Ebu Zer, jedan od učitelja Imama Muslima kaže: „Ko umanjuje vrijednost bilo kog od ashaba taj je
otpadnik. Jer Kur an je istina, Poslanik je istina i ono što je donio je istina. A niko drugi nam to nije prenio
nego ashabi. Ko njih povrijedi taj želi obezvrijediti Kur an i sunnet. Vrijeđanje takvog čovjeka je otpadništvo i
zabluda.
Ibni Hamdam kaže: „Ko psuje nekog od ashaba ili je nevjernik ili veliki griješnik. Ko ih optuži za
grijehe ili im dira vjeru ili ih smatra nevjernicima taj je sam nevjernik."
 ZABRANA PSOVANJA IMAMA PRAVOG PUTA OVOG UMETA
U poštovanju i časti poslije ashaba dolaze Imami-vođe iz generacije tabi'ina (oni koji su vidjeli
ashabe) i oni koji su iza njih a to su najbolja stoljeća ovog Ummeta, kao i svi oni poslije koji slijede ashabe.

„Allah je zadovoljan prvim Muslimanima, Muhadžirima i Ensarijama i svim onima koji ih slijede, dobra
djela čineći. Allah je zadovoljan njima i oni su zadovoljni Allahom." Et – Tevbe lOO.

Njihovo vrijeđanje nije dozvoljeno jer su oni svetionici ovog Ummeta.

„Onoga koji se suprostavi Poslaniku, a poznat mu je pravi put i koji pođe putem koji nije put vjernika, pustićemo
da čini Što hoće, i bacićemo ga u Džehennem, a užasno je to boravište." EnNisall5.

U komentaru Tahavije stoji: "Obaveza svakog Muslimana je da nakon poštovanja i slijeđenja Allaha i
Njegovog Poslanika poštuju i slijede vjernike. Tako donosi Kur an, naročito se to odnosi na naslijednike
Poslanika. Njih je Allah učinio kao zvijezdama prema kojima se orijentiše u tami na moru i kopnu. To su oni
za koje se svi Muslimani slažu da su ispravni u vjeri i imaju znanje. Oni su naslijednici Poslanika s.a.v.s.
ovom Ummetu. Oni oživljavaju od Sunneta ove vjere što zamre. Oni progovaraju Kur anom. Svi se oni slažu
na obavezu slijeđenja Poslanika s.a.v.s. Ako neko od njih donese neki sud pa se nađe ispravan hadis koji to
opovrgava dužan je napustiti taj sud jer za to postoji razlog. Postoje uglavnom tri razloga učenjaku za
donošenje svog mišljenja. Ako nije ubjeđen da je neki hadis uistinu od Božijeg Poslanika. Drži da određeno
riješenje treba riješiti na taj način. Uvjerenje daje određeni sud derogiran.
Ulema-imami imaju prednost nad nama običnim ljudima. Prije svih oni prenose ono sa čim je došao
Božiji Poslanik kao i pojašnjenje onoga što nam nije jasno. Allah je izrazić zadovoljstvo njima a i oni su
zadovoljni Allanom.

„Gospodaru naš oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude
imalo zlobe prema vjernicima. Gospodaru naš ti si zaista dobar i milostiv". ElHašrlO.

Ponižavanje vrijednosti uleme ukoliko naprave grešku u svom idžtihadu od strane nekih, je vrsta
novotarije kojima je za cilj borba protiv Islama i unošenje razdora među Muslimane. Isto tako žele razdvajanje
između Muslimana na nazadne i napredne. Unose razdor između mladih generacija danas i uleme. Zato treh
upozoriti neke studente-početnike da ne ponižavaju udio islamskih pravnika i fikha kao nauke, ne posvjećujuci
tome dovoljno pažnje. Oni se moraju ponositi fikhkom naukom i ulemom te nedati da ih prevare zabludjele
propagande.

NOVOTARIJA - VRSTE I STAV PREMA NOVOTARIJI

Definicija: U arapskom jeziku bidat znači stvoriti izumiti. Ta

riječ je upotrijebljena u Kur nu npr. : „Tvorac nebesa i
Zemlje." ElBekarell7.
,,Reci ja nisam prvi među Poslanicima."
El Ahkaf 9,

što znači nije bio prvi koji je došao sa Poslanstvom od Allaha, nego mu je prethodilo mnogo
Poslanika. Riječ Ibtida znači izumiti nešto novo što nije bilo ranije.

Novotarije se dijele u dvoje:

Prve su one koje se unose u običaje života ljudi kao što su moderna tehnološka otkrića i to je
dozvoljeno jer se radi o običajima u kojima je u osnovi dozvoljeno mijenjanje.
 Drugo su novotarije u vjeri. To je strogo zabranjeno jer je osnova ovdje zaustavljan]e-tevekuf.

Božiji Poslanik je rekao:

„Ko u našu vjeru unese nešto novo što nije od nje taj je otpadnik."

I ovde imaju dvije vrste novotarija:

Prvo su razni stavovi i uvjerenja kao što su kod raznih pravaca Džuhejrnija, Mu'težila, Rafidija i svih
ostalih, čija su uvjerenja očito zabluda.
Druga vrsta je novotarija u ibadetima-pobožnostima kao obožavanje Allaha na načine na koje nije On
propisivao.

;Novotarija u osnovu ibadeta.

To je uvođenje ibadeta koji nema svoje osnove u vjeri kao namaz koji nije propisan ili post ili
svečanosti ili mevludi itd.
Dodavanje propisanim ibadetima kao npr. dodavanje petog rekjata podne ili ikindije itd. Obavljanje
propisanih ibadeta na način na koji to nije propisano npr.raditi propisane zikrove u džematima sa
napjevima ili izlagati sebe u ibadetima do granice koja izlazi iz sunneta Poslanika s.a.v.s.
Uzimanje nekog vremena za neki ibadet za koji Šeriat nije odredio to vrijeme kao npr. noć i dan
olovice mjeseca Ša'bana za post i kijam. Tako je post i kijamprppisan ali da bi se radili u određeno tačno
ijeme za koje mora postojati dokaz da se tada radi.

STAV PREMA NOVOTARIJI U VJERI BEZ OBZIRA NA VRSTU NOVOTARIJE

Svaka novotarija u vjeri je zabranjena i smatra se zabludom.

Poslanik s.a.v.s. je rekao:
„Pazite se uvođenja novih stvari u vjeru. Svako uvođenje je novotarija,a svaka novotarija je zabluda."
„Ko unese nešto u našu vjeru što nije od nje taj je odmetnik".

U drugoj verziji:
„Ko radi posao a nije od naše vjere, taj je odmetnik".

Ovi hadisi ukazuju da sve novo što se unosi u vjeru smatra se novotarijom. A svaka novotarija je zabluda,
koja se treba odbaciti. To znači svaka novotarija u ibadetima i vjerovanju je zabranjena ali težina °brane
varira prema vrsti novotarije. Neke su otvoreno nevjerstvo kao što je tavaf (kruženje) oko mezareva jvdko bi
se stekla samilost onih koji su tu ukopam. Isto je tako i sa zavjetima i prinošenjem žrtava, mezarevima i
upućivanjem dova njima i traženje pomoći od njih. To se odnosi i na pretjerivanje određenih pravaca i škola
kao što su džuhemije i mutezile. Druge vrste novotarija vode u širk kao što je građenje spomenika na
mezarevima ili obavljanje namaza i dova kod njih, misleći da je to bolje nego na drugom mjestu. Zatim su
novotarije koje se smatraju grijesima u vjerovanju kao što su kod haredžija, kaderija i murdžija pošto se njihovi
stavovi i ubjeđenja protive ispravnim stavovima vjere. Tu je, naprimjer, novotarija da se čovjek odvoji u
izolaziju ili izloži vatrenoj žegi sunca za vrijeme posta ili traženje sredstava za uništavanje seksualnog nagona.
Važno je upozoriti da se smatra pogrešnim dijeliti novotarije na dobre i loše. To je suprotno hadisu: "... Svaka
je novotarija zabluda."

To je sud Božijeg Poslanika.

Poslije ovoga nema mjesta za mišljenje onog koji kaže da ima dobrih novotarija. U komentaru
"četerdeset hadisa " Hafiz Redžep kaže, tumačeći hadis daje svaka novotarija zabluda".

Opšte pravilo u koje nema sumnje da se nešto dodaje i to je jaka osnova u izvorima vjere. Isto tako je i
sa pomenutim hadisom o unošenju stvari u vjeru kao otpadništvo. Dakle suština je da svako unošenje u vjeru
nečeg novog smatra se zabludom. Prava vjera nema nikakve veze sa tim bez obzira radilo se o ubjeđenjima,
poslovima javnim ili tajnim govorima. Oni koji drže da postoji dobra novotarija nemaju dokaza za to, osim u
slučaju Hazreti Omera za teraviju: " Lijepa li je ova novina."
 Neki kažu da su unošene neke stvari, stvari koje prvi Muslimani nisu odbacili kao što je skupljanje
Kur ana u jednu knjigu ili pisanje hadisa u zbirke. Odgovor je da za ove stvari postoji vjerski dokaz i nisij
novina. Riječi nazreti Omera „Lijepa li je ova novina" ima samo jezičku stranu ali ne i vjersku. Razlika je u
tome što se u propise unosi ono što nema osnove to se zove novotarija. Skupljanje Kur ana u jednu knjigu ima
svoju osnovu u vjeri jer je Poslanik s.a.v.s. naredio pisanje ali su ga ashabi skupili u jednu knjigu radi čuvanja.
Teraviju je klanjao Božiji Poslanik sa ashabima, ali je u poslijednje vrijeme odustao od klanjanja u džema'tu
bojeći se da će je uzeti kao farz. Ashabi su je klanjali pojedinačno u vrijeme Poslanika s.a.v.s. Poslije njegove
smrti, Omer ih je sakupio da je klanjaju za imamom kao što je to ranije radio i Poslanik s.a.v.s. Tu nema
govora o novotariji. Pisanje hadisa ima svoju osnovu jer je Poslanik s.a.v.s. naredio da se neki hadisi zapisu i to
je tražio od pojedinih ashaba. Nije bilo dozvoljeno da svako piše, pošto Kur an još nije bio upotpunjen.
Muslimani su nastavili pisanje nakon upotpunjavanja Kur ana. Tako su napravili neprocjenjivu uslugu Islamu i
Muslimanima, čuvanjem Božije Knjige i Poslanikovog s.a.v.s. sunneta. To je spriječilo nemarne da poremete
stvari i da se nešto od toga zagubi.

POJAVA NOVOTARIJA U ŽIVOTU MUSLIMANA I RAZLOZI KOJI SU DOVELI DO TOGA

Vrijeme pojave novotarije

Ibni Tejmije kaže: ,,Znaj da se novotarija uopšteno pojavila u vezi nauka i ibadeta i to pri kraju
perioda hulefairašidina.
To je navjestio Poslanik s.a.v.s.:
„Ko pozivi od vas vidjeće mnogo razilaženja. Držite se mog Sunneta i prakse upušenih i ispravm
mojih nasljednika."

Prva se pojavila novotarija u vezi sudbine i slobode izbora, zatim podjela na frakcije i Haridžije nakon
ubistva nazreti Osmana.
Pri kraju stoljeća ashaba Ibni Omera, Ibni Abasa, Džabira i drugih pojavile su se Kaderije koji su
vjerovali u predodređenost, zatim su došle Murdžije iza njih, te džuhemije pri kraju perioda tabi'ina nakon
smrti Omera bin Abdulaziza koji je upozorio na tu opasnost. Džuhemije su djelovale u Horosanu u periodu
Halife Hišama bin Abdul Melika. Ove novotarije su zanijekali ashabi koji su još bih živi. Poslije dolaze
mutezile i mnogo dragih frakcija i razilaženja u stavovima i pravcima, zatim je došao Tesavvuf te podizanje
spomenika na mezareve. Kako je vrijeme odmicalo novotarije su se javljale sve više.

Mjesta gdje su se pojavile novotarije.

Novotarije su se pojavile u raznim krajevima. Ibni Tejmije kaže:„Velika mjesta koja su naseljavali
.shabi i iz kojih je dolazila nauka ivjera su: dva harema (Meka i Medina) u Iraku Kufa i Basra i Sama. Iz njih
su dolazili Kur an, Hadis, Fikh, Ibadet i drugo što se tiče Islama. Odavde su pošle i prve novotarije izuze~
Medine. Iz Kufe dolazi šiizam, Murdžije, iz Basre Kaderije, Mutezile, nedolični tesavuf. To se širilo dalje, b
Samu su bili Nusubije i Kaderije. Džuhemije su pošli iz Horosana a to je i najopasnija novotarija. Kako su
mjesta bila dalje od Poslanika tako su se javljale opasnije novotarije. Razdor dolazi nakon ubistva hazreti
Osmana. Medina je bila izuzeta od ovih događanja. Kad bi neki od tih pravaca dolazili u Medinu bili su
odbacivani i ponižavani, za razliku npr. od šija ili Murdžija u Kufi ili Mutezila i Tesavufa u Basri ili Nusubija u
Samu. Svi su oni djelovali bez smetnji.
U hadisu je Božiji Poslanik s.a.v.s. rekao da Dedžal neće ući u Medinu. Nauka i vjera su u njoj
cvijetale do dolaska drugova Malika a to je četvrto stoljeće. U ta tri stoljeća zabluda u Medini se nije mogla
udomaćiti novotarija sa strane niti je iz nje dolazila ikakva novotarija u vezi osnova vjere kao što se dešavalo
na drugim mjestima.

RAZLOZI POJAVA NOVOTARIJA

Nema sumnje da pridržavanje Kur ana i sunneta spašava od zapadanja u novotarije i zablude.

„Ovo je moj pravi put pa ga slijedite, a ne slijedite druge puteve jer će te se razići i napustiti pravi
put".
 ElEnam 153.

To je pojasnio Božiji Poslanik s.a.v.s. u hadisu koji prenosi Ibni Mes'ud:

„Božiji Poslanik nam je nacrtao put povukavši liniju i rekao ovo je Allahov put a zatim je dodao liniju
sa lijeva i desna i rekao a ovo su putevi i do njih vode drugi putevi na koje poziva šejtan. Zatim je citirao ovaj
prethodni ajet."

Ko napusti Kur an i Sunnet to će ga odvesti na puteve novotarija i zabluda. Razlozi koji vode pojavi
novotarija mogu se svesti na slijedeće: nepoznavanje propisa vjere, slijeđenje proizvoljnosti, pristrasnost za
određena mišljenja i pojedince, oponašanje nevjernika i slijeđenje njih. Pogledajmo to malo detaljnije

Nepoznavanje propisa vjere.

Kako je god odmicalo vrijeme i ljudi se udaljavali od sadržaja Poslanstva ili reci nauke, širio se džehl-
neznanje kako je to i Poslanik s.a.v.s. najavio:
„Ko pozivi od vas vidjet će mnogo razdora".

Allah ne odnosi nauku uzimajući je od ljudi nego je odnosi uzimajući učenjake tako da ne ostane ni
jedan učenjak i onda ljudi slijede svoje vladare-neznalice a oni dijele riješenja bez znanja, lutajući i sami i
druge zavodeći. Kad se oni zanemare novotarija dobije priliku da se pojavi i širi.

Slijeđenje proizvoljnosti
Ko se udalji od Kur ana i Sunneta taj će slijediti svoje nahođenje kako to kaže Kur an: ,,Ako se oni tebi ne
odazovu znaj da će oni slijediti svoje strasti i nahođenje. Ko je više zalutao od onog koji slijedi svoje strasti
već da slijedi uputu od Allaha". El Kasaš 50.
Nisi li vidio onog koji je za svoje božanstvo uzeo svoju strast, onog koga je Allah znajući ga ostavio u
zabludi i zapečatio njegov sluh i srce, a na oči mu spustio koprenu, ko će ga na pravi put uputiti ako Allah
nije."
El Džatiya23.

Novotarija je slijeđenje strasti i proizvoljnosti.

Slijepa odanost nečijem mišljenju ili pojedincu.

Postoji neusklađenost između čovjeka, slijeđenje dokaza i poznavanja istine.
Uzvišeni Allah kaže:
„Kad im se kaže slijedite ono što vam je Allah objavio, kažu mi slijedimo ono na čemu smo našli naše
očeve".
El Bekare 170.

Ovako postupaju danas oni koji su slijepo odani nekim pravcima kao sufije ih oni koji drže do
grobova. To čine kad se pozovu da slijede Kur an i Sunnet i da se njihova stajališta kose sa izvorima. Oni se
pozivaju tada na svoje pravce, učitelje i prethodnike.

Oponašanje nevjernika.
Ovo je najopasnija stvar koja vodi u novotarije kao što se to navodi u hadisu od Ebu Vakida Ellejsa:
„Išli smo sa Poslanikom u bitku na Hunejn i razgovarali o vremenu iz nevjerstva. Vidjeli smo kod
mušrika kip od lotosa kako oko njega kruže i na njega kite oružje zvano envat. Rekli smo Poslaniku da i nama
nešto slično napravi a on je rekao: "Allahu ekber, rekli ste isto ono što su rekli Izraelčani Musa a.s.: „Napravi
nam bogove kao što oni imaju bogove, On reče: Vi ste uistinu neznalice" El A'raf 138. Poslanik s.a.v.s. je
rekao: ,,Uzimaćete običaje onih koji su bili prije vas."

U ovom se hadisu donosi poređenje sa nevjernicima kao što su učinili Izraelčani tražeći ružnu stvar da
im se naprave božanstva da ih obožavaju. Tako su počeli neki tražiti i u doba Muhameda s.a.v.s., tražeći stablo
drveta da mu se obraćaju mimo Allaha. To se dešava danas gdje većina Muslimana oponaša nevjernike uvodeći
novotarije i stvari koje pripadaju širku. To se dešava u proslavama rođendana uspostavljanju određenih dana i
sedmica za posebne svetkovine vjerskog karaktera. Zatim prave razne idole i kipove i mnoštvo novotarija na
dženazama i mezarima.

STAV ISLAMSKOG UMETA PREMA ONIMA KOJI UNOSE NOVOTARIJE IMETOD EHLI
SUNNETA U ODGOVORU

Ehli Sunnet vel džemaat stalno odgovaraju onima koji unose novotarije obezvrjeđujući novotarije i
sprečavajući ih u djelovanju. Umu Derda prenosi daje kod nje došao Ebu Derda ljut i rekao: ,,Tako mi Allaha
ne vidim ništa kod njih od onog što je donio Muhamed s.a.v.s. osim što klanjaju u džema'tu.

Omer bin Jahja prenosi da je njegov otac prenio od svog oca tj. od djeda: „Sjedili smo pred kućom
abdulaha bin Mes'uda prije ikindije namaza kad je izašao krenuli smo u džamiju. Tada nam je došao Ebi
Musa El-ešari i rekao: ,,Je li vam došao Ebu Abdurahman." Rekli smo nije. Sačekali smo da dođe i tada mu o
rekao: "Ebu Abdurahmane vidio sam malo prije u džamiji stvar koju bi zabranio. To što sam vidio hvala Allahu
bilo je novo. Ebu Abdurahman ga upita, šta je to vidjet ćeš ako poživiš. Vidio sam ljude u džamiji sjede u krug
i čekaju namaz. U svakom krugu po jedan čovjek sa kamenčićima i govori tekbirite sto puta, oni to učine, zatim
zahvalite sto puta slavite (subhanalah sto puta) i oni to učine. Ebu Abdurahman ga upita: šta si im ti rekao ?
Nisam ništa, čekam tvoje mišljenje. Zar im nisi naredio da se okanu ružnih poslova i garantuj im da će izbjeći
gubljenje svojih dobrih djela. Zatim smo zajedno došli do halke i on ih upita šta to radite? Okanite se ružnih
navika i ja vam garantujem da nećete ništa izgubiti od vaših dobrih djela. Umete Muhamedov kako li brzo
žurite u propast. Ovdje ima mnogo njegovih drugova, njegova se (Poslanikova) odjeća još nije uništila niti se
njegov vrč razbio. Tako mi onog u čijoj je ruci moja duša vi ste narod ili upućeniji od Ummeta Muhameda ili
stvarate put zablude odgovoriše: „Ebu Abdurahmane mi želimo samo dobro" On reče: „Koliko ih samo želi
dobro a neće ga dobiti. Koliko ih samo uči Kur an a on im ne dostiše dalje od grla. Ja ne znam koji ste vi od
tih, vjerovatno ste većina od zalutalih." Amr Ibni Seleme je tada rekao: "Većinu smo ovakvih vidjeli sa
haridžijama u Iraku. Došao je jednom čovjek Imamu Maliku bin Enesu i pitao odakle da počne ihram Hadža.
Odgovorio je od: "Mikata, od kog je počeo Božiji Poslanik. A on reče: Ako počnem iz daljega?". Malik je
skao: „Mislim da to nije ispravno." Čovjek upita : "Šta vidiš loše u tome ." Imam je odgovorio: „Bojim se da
ćeš početi smutnju". "Kakva je smutnja ako više činiš dobra ?" . Malik je citirao ajet:
„Neka se čuvaju oni koji postupaju suprotno naređenju Njegovu da ih iskušnje kakvo ne stigne ili a« ih patnja
bolna ne snađe" EnNur 63.

Može li biti veće iskušenje da se upuštaš u ono što nije bilo određeno Poslaniku s.a.v.s.
Ovo su primjeri kako je ulema reagovala stoljećima na novotarije. Ellhamdulilah.

METOD EHLI SUNNETA U ODGOVORU ONIMA KOJI UNOSE NOVOTARIJE

Njihov metod se temelji na Kur anu i Sunnetu. To je uvjerljiv metod koji obezvrijeđuje novotariju sa
dokazima iz Kur ana i Sunneta i istovremeno nameće prihvatanje Sunneta i zabranu novotarija.

PRIMJERI S AVREMENIH NOVOTARIJA

Proslava Poslanikova rođendana.

Traženje sreće na nekim mjestima, istorijskim spomenicima i od mrtvih.
 Novotarije u ibadetima i načinima približavanja Allahu

Danas ima mnogo novotarija zbog poodmaklog vremena, malo nauke i mnogo onih koji uživaju u
novotarijama i prekoračenjima, oponašanju nevjernika u njihovim običajima i obredima onako kako je to
Poslanik a.s. objasnio u hadisu:
„Slijedićete običaje onih koji su bili prije vas".

Proslava Poslanikova rođendana prvog Rebiul Evela.

To je oponašanje kršćana u onome što se zove proslava Isusovog rođenja. Tako neuki svijet i zalutala
ulema uzimaju Rebiul Evel za rođendan Poslanika s.a.v.s. Neki to organizuju u džamijama neki u kućama a
neki na posebno pripremljenim mjestima. Tom prisustvuje mnoštvo svijeta sa svojim prvacima. To je kako smo
rekli povođenje za kršćanima u proslavi rođenja Isa a.s. Dodajući samoj proslavi kao novotariji i povođenjem
za kršćanima tu je mnoštvo stvari od širka i drugih zabrana kao što su Kaside sa pretjerivanjem u vezi
Poslanika. To je dovedeno do stepena dova upućenih mimo Allaha, traženje pomoći od Poslanika. Poslanik
s.a.v.s. je to zabranio u hadisu:

„Ne pretjerujte u vezi mene kao što su to uradili kršćani sa Isaom sinom Merjeminim jer ja sam rob
božiji ,recite Božiji rob i Božiji Poslanik."

Pretjerivanje je u hvalospjevima kao da vjeruju da Poslanik s.a.v.s. prisustvuje proslavama. To prate i

druge zabrane kao zajedničko učenje popraćeno muzikom. Tu je i mnogo drugog naročito kod Sufija
stoljećima Islama. To su uveli nakon četvrtog hidžretskog stoljeća, dinastija, Fatimija koji su bili šije.
Imam Fakahani kaže: „Ljudi pitaju o skupovima koji se obrazuju za prvog Rebiul Evela i zovu ga
mevludom i da li ima osnovu u vjeri. Oni traže da se to pojasni. Rekao sam ja ne znam da ovaj mevlud ima
osnovu u Kur anu, Sunnetu niti je ko šta prenio da je radila ulema koja se drži uzorima ovog Ummeta. A oni se
drže prvih predaja. To je novotarija koju su uveli oni koji šire zabludu, slijadeći svoju neobuzdanu strast."
Sejh Ibni Tejmije dodaje : „To što rade neki ljudi ili zbog oponašanja kršćana u vezi Isaa a.s. ili
prevelike ljubavi i poštovanja prema Poslaniku s.a.v.s. uzimajući od rođendana Poslanika s.a.v.s. praznik iako
se ljudi razilaze u datumu rođenja. Ovo prvi Muslimani nisu radili. Daje ovo stvarno dobro i dozvoljeno oni bi
ga radili i tu bi imali prednost nad nama. Oni su najviše dobra i činili i najviše voljeli i pazili na Poslanika
s.a.v.s. Oni su voljeli i poštovali Poslanika slijedeći ga i pokoravajući mu se, poštujući njegove naredbe,
oživljavali njegov Sunnet po njemu živjeli i javno i tajno. Oni su prenijeli ono što je Poslanik s.a.v.s. govorio i
sa njim bili u džihadu srcem, rukama i jezikom. Ovo je put prvih prethodnika Muhadžira i Ensarija i onih koji
ih slijede. O ovoj temi je napisano i ranije i kasnije. To je novotarija oponašanja drugih dodajući da su se
uspostavile i proslave rođendana drugih kao što su evlija, šejhova,vođa ...itd. Tako se otvaraju vrata širka.

TRAŽENJE BLAGOSLOVA I SREĆE OD NEKIH MJESTA , ISTORIJSKIH SPOMENIKA I

LJUDI ŽIVIH I MRTVIH

Jedna od novotarija je traženja utočišta kod stvorenja. To nosi boje idolopoklonstva ili je neka je vrsta
gdje pojedinci uzimaju novac i sredstva od neupućenih ljudi. Ovdje se radi o traženju blagoslova i berićeta da
se isposluje neko dobro ili uveća. U suštini to se traži jedino od Allaha jer samo On ima za to moć. On spušta
milost i berićet, stvorenje to ne posjeduje niti može da ga zadrži. Ovakav postupak traženja blagoslova i
berićeta od mjesta spomena ili ljudi može biti širk ukoliko se vjeruje da to ove nabrojane stvari mogu učiniti ili
ako se vjeruje da posjete ovima, njihovo diranje, obredi uzrokuju da se to dobije od Allaha. To je širk. Ono što
su radili Ashabi sa dlakom iz kose Poslanika s.a.v.s. ili nečim drugim od njega, to je važilo za Poslanika dok je
bio živ jer oni poslije njegove smrti nisu ništa od toga radili niti dolazili povodom toga do njegove kuće ili
mezara. To je bilo poštovanje i divljenje Poslaniku dok je bio među njima u zajednici. Oni poslije njegove
smrti nisu posjećivali mjesta gdje je klanjao ili sjedio da bi tu tražili blagoslov ili dobit. Nisu to tražili ni od
poznatih ličnosti kao što je Ebu Bekir, Omer i drugi. A oni su dvojica najodabranijih ashaba. Nisu to radili za
njihova života niti poslije njihove smrti.
Dodirivanje mjesta i njihovo ljubljenje kod islamske uleme je skretanje od Islama i nije od propis
Božijeg Poslanika s.a.v.s.
Novotarije na polju Ibadeta i približavanje Allahu
 U ovom vremenu su unošene mnoge novotarije na polju Ibadeta.
Aosnovajeulbadetutj. činima pobožnosti da se čini orio što je utvrđeno i ništa novo se ne
propisuje ako nema za to dokaz. Ukoliko nema dokaza za to onda se smatra novotarijom
prema hadisu:
,,Ko radi nešto što nije od naše vjere taj je odmetnik."

Danas je mnogo ibadeta koji se rade bez dokaza. Jedan od njih je izgovaranje
nijeta namaza na glas kao kad se kaže: ,,Zanijetio sam to i to da klanjam". Ovo nema u
Sunnetu Poslanika s.a.v.s. a Allah dž.š. kaže:

„Zar će te vi Allaha učiti o vašoj vjeri a Allah zna staje na nebesima i

zemlji, On sve zna." El - Hudžurat l6.

Mjesto nijeta je srce i to je posao srca a ne jezika. Isto tako zikr u džematu poslije
selama. propisao je da se zikr radi pojedinačno. Tako je i sa učenjem fatihe za mrtve na
raznim povodima. Spravljanje gozbi u pomen mrtvim, pozivanjem učača Kur ana i si. su
novotarije. Oni misle da je to način izražavanja sućuti i da to koristi mrtvima. To su sve
novotarije bez dokaza i osnove i okvira koje je Allah dž.š. postavio^Tu su proslave Isra,
Miradža i Hidžre. To nema osnove u vjerozakonu. Činjenje umre u mjesecu Redžebu
posebno zatim razni dobrovoljni postovi i namazi u određenim periodima. To se naročito
odnosi na Ibadete Sufija a to* su novotarije i protivriječja propisanim zikrovima u njihovim
oblicima ,načinima i vremenima.
Petnaesta noć šabana za Kijam i petnaesti dan za post ja novotarija, to nije
potvrđeno od Poslanik? s.a.v.s.
Gradnja nadgrobnih spomenika i pravljenje od njih džamija te njihovo posjećivanje
su novotarije.
Traženje blagoslova, pomoći i posredništva od mrtvih na tim mjestima su stvari
širka. Poslanik s.a.v.s.je prokleo žene koje su posjećivale mezare i one koji su od mezara
pravili mjesta za ibadete.

Završna riječ
Tvrdimo da su novotarije pismonoše nevjerstva. To je dodavanje u vjeri onog što
nije propisano od Allaha i njegovog Poslanika s.a.v.s. Novotarija je jedan od velikih
grijeha.Šejtan se novotarijama ponosi i raduje više nego ostalim velikim grijesima, jer ako
griješnik učini grijeh i toga je svjestan, može se pokajatb Onaj ko donese novotarije uzima
je kao svoje uvjerenje , kao dio vjere pomoću koje misli da se približava Allahu. Novotarije
uništavaju Sunnete, čine da ljudi zanemaruju Sunnete. Novotarije navlače Božiji gnjev i
srdžbu i udaljavaju od Allaha. One upropaštavaju srca i skreću ih sa pravoga puta.

Kako se odnositi prema onima koji unose novotarije ?

Zabranjuje se posjećivanje ili druženje sa njima osim kao način da se odvrate od
toga. U protivnom to može vrlo negativno uticati na druge. Na njih treba upozoriti i na
njihovo djelovanje. Muslimanska ulema, i njihovi prvaci moraju spriječavati novotarije i
odgovarati onima koji to šire. Njihova opasnost za Islam velika.
Treba imati na umu da nevjernici pomažu širenje novotarija i to rade na različite načine,
jer to im pomaže na razaranju Islama i njegovo omalovažavanje. Molimo Allaha da
pomogne Njegovu vjeru, i uzdigne Njegovu riječ i pbnizi Svoje neprijatelje. NekajeSalavat
na našeg Poslanika, na njegovu porodicu i njegove drugove.

40