www.bastinaobjave.

com

Ali izmeu ljubavi i netrpeljivosti

Autor: Murteza Mutahhari
S perzijskog preveo: Muamer Kodri
Sadraj:
Predgovor
Zakon privlaenja i odbijanja
Privlaenje i odbijanje u svijetu ljudi
Razlike meu ljudima u pogledu privlanosti i odbojnosti
`Ali dvosnana linost
`Alijeva snaga privlanosti; Snane privlanosti
iizam kola ljubavi
Eliksir ljubavi
Slamanje barijera
Izgraditelj ili ruitelj
Ljubav i naklonost prema bogougodnicima
Snaga ljubavi u drutvu
Najbolje sredstvo za ienje due
Primjeri iz historije islama
Ljubav prema `Aliju u Kuranu i Sunnetu
Tajna `Alijeve privlanosti
Kako je `Ali stekao neprijatelje
Nakisini, Qasitini i Mariqini
Pojava haridija
Osnove haridijskog uvjerenja
Stav haridija o hilafetu
Nestanak haridija
Slogan ili duh?
`Alijeva demokratija
Protest i pobuna haridija
Osobenosti haridija
Meu-utjecaj sljedbi u islamu
Politika zloupotrebe Kurana
Nunost suprotstavljanja licemjerstvu
`Ali istinski predvodnik

Predgovor
Uzviena i iroka linost Voe vjernika `Alija, mir neka je na njega, ira i obuhvatnija
je nego to to ovjek moe svojim umom obuhvatiti i pojmiti. Najvea mogunost
pojedinca pri tome je da odabere jednu ili nekoliko specifinih, ogranienih oblasti
koje e prouavati i istraivati, ime se on treba zadovoljiti.
Jedna od bitnih osobina ove velike linosti jeste utjecaj kojeg je ostvarivao na ljude,
pa bio taj utjecaj pozitivan ili negativan. Ili drugim rijeima, radi se o njegovoj
snanoj "privlanosti" i "odbojnosti" koje je izazivao kod ljudi, ime emo se
pozabaviti u ovom djelu.
Svi ljudi nisu isti s obzirom na utjecaj koji ostvaruju na due drugih. Slabija linost
privlai manju panju i slabije pokree srce. to je neka linost vea i snanija,
utoliko vie pobuuje reakciju u umovima drugih ljudi, premda ta reakcija moe biti
pozitivna ili negativna. Osobe koje pobuuju panju i izazivaju reakcije postaju teme
rasprava, oni o kojima se govori, teme poezije, slikarstva i ostalih umjetnosti, postaju
junaci pria i knjievnih djela. Sve ovo itekako se odnosi i na linost `Alija, mir neka
je na njega, i to toliko da se ne bi mogao nai slian primjer, a ako ve postoji onda ih
je jako malo.
Kau da je Muhammed ibn ehraub Al Mazendarani, koji je bio jedan od najveih
iitskih znanstvenika 7/13 stoljea, u vrijeme kada je pisao svoje uveno djelo:
Manaqib (Plemenite besprijekornosti), posjedovao hiljadu knjiga u svojoj biblioteci
koje su nosile isti naslov, a sve su se odnosile na linost `Alija, mir neka je s njim.
Osnovno obiljeje `Alija, mir neka je s njim, i ostalih ljudi koji su bili prosvijetljeni
zrakom Istine, jeste to da su oni okupirali ljudsku svijest i pobuivali na razmiljanje,
ali i osvjetljavali i grijali ljudska srca due i vjeru.
Filozofi poput Sokrata, Platona, Aristotela, Ibn Sinaa ili Dekarta, takoer su jako
dobro umjeli navesti ljude na razmiljanje. Voe drutvenih revolucija, posebno u
posljednja dva stoljea su pored toga uspijevali stvoriti i jednu posebnu vrstu
privrenosti meu svojim sljedbenicima. Sufijski ejhovi dovode katkada svoje
sljedbenike u fazu pokornosti, tako da:
Piri mugan ako znak nam dadne
nek pred vinom sve na seddu padne
Neka vino za stolom nam toe
ako tako Vlasnik krme hoe1
Meutim, ni u jednom od ovih sluajeva ne vidimo gorljivost i revnost kombinovane
sa njenou, ljubaznou, iskrenou i samilosti, onako kako je historija to pokazala
kod `Alijevih sljedbenika. Ako su Safavidi obratili dervie u armiju sposobnih boraca,
onda su to uspjeli uiniti radi `Alijevog, a ne svoga imena.
Dobrota i duhovna ljepota su neto sasvim drugo naspram vladavine, traenja koristi i
prednosti, to je sve prisutno kod drutvenih lidera, koritenja umom i filozofijom, to
ine filozofi, ili dokazivanja vlastite prednosti i nadmonosti, to je sluaj kod
gnostika.
Poznato je da je jedan uenik Ibn Sinaa rekao svome uitelju: "Ako vi uz svu svoju
pamet i inteligenciju ustvrdite da ste poslanik, ljudi bi vas prihvatili."
Ibn Sina na to nije rekao nita. Jedne zime prilikom njihovog zajednikog putovanja
Ibn Sina se probudio i zatraio od svog uenika da mu donese vode. Uenik je
oklijevao i pokuavao da nae neki izgovor. Koliko god da je Ibn Sina insistirao,
njegov uenik se nije mogao odluiti da na velikoj hladnoi napusti svoju toplu
1

Divan, Hafiz irazi.

postelju. U tom momentu se sa munare zauo glas mujezina koji je pozivao na namaz.
Ibn Sina je uoio da je to dobra prilika da prui odgovor svome ueniku. Rekao mu je:
Ti si tvrdio da bi me ljudi prihvatili ukoliko bih se proglasio za poslanika, a ti koji si
ve godinama moj uenik skanjiva se da na ovoj hladnoi izae i donese mi vode.
Meutim, ovaj mujezin se nakon etiri stotine godina pokorava Poslanikovoj naredbi,
pa je stoga napustio svoju toplu postelju i ispeo se na munaru da posvjedoi Boiju
Jednou i Muhammedovo, a.s., poslanstvo. Pa, pogledaj sada kako je to velika
razlika."
I zaista, filozofi posjeduju uenike, ali ne i sljedbenike. Drutvene voe posjeduju
sljedbenike, ali nisu u stanju da stvore i kompletne ljude. Sufijski ejhovi mogu
postii da im ljudi budu pokorni, ali ne mogu uvijek od njih nainiti i vjernike. `Ali,
pak, posjeduje i osobine filozofa i osobine revolucionarnog lidera, i svojstva sufijskog
ejha, pa ak i neka obiljeja poslanika. Njegova kola je istovremeno i kola uma i
promiljanja, i kola revolucije i kola poslunosti i discipline, ali i kola dobrote,
ljepote i privlanosti.
Prije nego to je postao pravedni voa meu ljudima, ovjek koji je po pravdi
presuivao meu njima, `Ali, mir neka je s njim, prvo je upotpunio i izgradio
pravednost u vlastitoj linosti. Sabrao je u sebi sve vrline ljudskog bia. Posjedovao je
dubok i dalekosean um i njene i obilne osjeaje. Sjedinio je u sebi savrenstvo tijela
i duha. Nou se pri ibadetu odvajao od ovog svijeta, a tokom dana bio je aktivan meu
ljudima. Danju bi ljudi osjeali njegovu ljubaznost i nesebinost, sluali njegove
savjete, preporuke i mudre rijei, a nou su zvijezde obarale svoj pogled pred
njegovim pobonim plaem, a nebesa sluala njegovo zaljubljeniko hvaljenje Boga.
On je bio i vladar i mudrac. Bio je i gnostik, ali i voa drutva; asketa, ali i vojnik. Bio
je pisac i govornik. Ukratko, bio je potpuni ovjek, sa svim vrlinama koje takva
linost moe posjedovati.
Ova knjiga predstavlja zbirku etiri predavanja odrana od osamnaestog do dvadeset
prvog blagoslovljenog mjeseca ramazana 1388 (1969) godine u Husejnije iradu u
Teheranu. Kniga se sastoji od uvoda i dva dijela. U uvodu se raspravlja openito o
pojmovima privlanosti i odbojnosti, a posebno o privlanosti i odbojnosti ljudske
linosti. U prvom dijelu razmotrena je privlanost `Alija, mir neka je s njim, s
obzirom da je on uvijek osvajao i osvaja srca ljudi, a takoer filozofija i korist te
njegove snage privlanosti. U drugom dijelu prikazana je i pojanjena `Alijeva snaga
odbojnosti, preko koje je on snano suzbijao i uklanjao sve to nije bilo u redu.
Dokazali smo da je `Ali, mir neka je s njim posjedovao dvije vrste snaga, koje mora
posjedovati svako ko eli biti njegov iskreni sljedbenik
Meutim, da bi se shvatio `Alijev put nije dovoljno samo biti svjestan dvosnanosti
njegove linosti. U ovom djelu je pokuano, koliko je to bilo mogue, da se prikae
kakvi su to tipovi linosti onih koje je `Ali privlaio, a kakvi su bili oni koje je
suzbijao svojom snagom odbojnosti. Kako esto neki od nas koji tvrdimo da smo
`Alijevi sljedbenici odbijamo od sebe onakve linosti kakve je `Ali privlaio, a
privlaimo sebi one kojima je on bio odbojan. U dijelu o `Alijevoj snazi odbijanja
raspravu smo ograniili na haridije, premda postoje i druge grupe koje je `Ali
odbijao od sebe. Moda emo nekom drugom prilikom, ili barem prilikom pripreme
za drugo izdanje knjige, uz ostale ispraviti i ovaj nedostatak. Tekoe vezane za
kompletiranje i redigovanje ovih predavanja umanjene su uz pomo cijenjenog
gospodina Fethullaha Umidija. Polovina knjige djelo je njegovog vrsnog pera, s
obzirom da je poslije preuzimanja snimljenih vrpci on zapisivao govorenja,
korigirajui ih i dotjerujui gdje god je to smatrao za shodno. Druga polovina knjige
jeste moje izvorno govorenje, ili ono to sam nakon sreivanja predavanja naknadno
3

dodao. Nadam se da e ova knjiga predstavljati korisno i pouno tivo. Molimo

Uzvienog Boga da nas uini istinskim `Alijevim, mir neka je s njim, sljedbenicima.
Zakon privlaenja i odbijanja
Zakon privlaenja i odbijanja je jedan opi zakon koji vai u cijelom poretku
stvaranja. Shodno dananjim naunim saznanjima izvjesno je da nijedan djeli svijeta
egzistencije nije izuzet od opeg zakona privlanosti. I najkrupnija tijela, ali i njihovi
najsitniji atomi posjeduju ovu tajanstvenu snagu koju nazivamo silom privlanosti, i
svi su oni istovremeno i obuhvaeni njenim utjecajem.
Drevni ovjek nije shvatio postojanje ovog opeg zakona, ali je primjeivao
privlanost meu istovrsnim tijelima, a neke materije poput magneta ili ilibara
smatrao je simbolima te snage. Svakako on nije shvatao opi odnos privlanosti meu
stvarima, budui da je bio upoznat samo s odreenim odnosima, kako npr. odnos
magneta sa eljezom ili ilibara sa slamom.
Sve su stvari pod ovom kapom nebeskom
u odnosu istom kao ililbar sa slamom.2
U to doba nije se govorilo nita o sili privlanosti meu ostalim tijelima, izuzev to se
postavljalo pitanje zbog ega se Zemlja nalazi u sredini svemira. Vjerovalo se da
Zemlja plovi u samom sreditu svemira zbog toga to na nju sa svih strana djeluju sile
privlaenja, tako da ona prirodno ostaje u sredini i ne naginje ni na jednu stranu.
Drugi su, pak, smarali da nebesa ne privlae Zemlju, nego je odbijaju, a poto je ta
sila odbijanja usmjerena ka Zemlji sa svih strana, stvorena je ravnotea, i kao rezultat
toga Zemlja se nalazi u sredini i ne mijenja svoj poloaj.
Takoer je postojalo ope uvjerenje o sili privlaenja i odbijanja meu biljakama i
ivotinjama, u tom smislu to su bile pretpostavljene tri osnovne sile: sila ishrane, sila
rasta i sila reprodukcije. Vezano za silu ishrane, smatralo se da ona u sebi sjedinjuje
nekoliko drugih sila: privlaee, odbijajue, digestivne i zadravajue. Dralo se da u
elucu postoji privlaea sila koja vue hranu prema njemu, i koja istovremeno odbija
neprikladnu hranu. Vjerovalo se da i u jetri postoji sila koja privlai vodu.
Kruhu je eludac pravo utoite
digerica topla sebi vodu ite
Privlaenje i odbijanje u svijetu ljudi
Kad ovdje govorimo o privlaenju i odbijanju ne mislimo na takav odnos meu
spolovima, iako se i tu radi o specifinoj vrsti privlanosti. To, meutim, nije tema
nae rasprave i, tavie, to je tema koja trai posebno razmatranje. Dakle, ovdje je
rije o privlaenju i odbijanju koje postoje meu individuama u drutvenom ivotu
ljudi. U ljudskom drutvu postoje neki oblici saradnje koja je zasnovana na
ostvarivanju koristi. Naravno, ni to nije u domenu nae rasprave. Veina prijateljstava
i bliskosti ili neprijateljstava i mrnji manifestacija su ljudske privlanosti ili
odbojnosti. Ta privlanost ili odbojnost utemeljeni su na meusobnoj slinosti ili
razliitosti, meusobnoj suprotstavljenosti ili averziji. Uistinu, osnovni uzrok
privlanosti ili odbojnosti treba traiti u slinosti ili suprotstavljenosti, kao to je iz
filozofskih rasprava jasno da je slinost uzrok saveza.
Ponekad dva ljudska bia privlae jedno drugo i oni od srca ele da uspostave
meusobno prijateljstvo. Tajna ove pojave ne lei ni u emu drugom nego u
2

Mesnevija, Delaludin Rumi.

postojanju slinosti meu njima. Kada ne bi bilo slinosti u pogledima te dvije osobe,
one ne bi privlaile jedna drugu, niti bi eljele da stvore meusobno prijateljstvo.
Openito, njihova meusobna bliskost je dokaz neke slinosti koja meu njima
postoji. U drugom svesku Mesnevije sree se jedna zgodna pria koja govori o
ovome. Naime, neki mudrac vidio je gavrana i rodu kako ive zajedno kao prijatelji.
Naravno, bilo mu je udno da dvije razliite ptice ive skupa. Gavran ni izgledom ni
bojom ne nalikuje rodi. Mudraca je zanimalo zbog ega su skupa, pribliio se i vidio
da su oboje hromi.
Onaj mudrac priao je jednu udnu zgodu
gledao sam, kae, skupa gavrana i rodu
Sav zapanjen ostadoh pred ovakvom stvari
htjedoh znati ta je to to njih dvoje spari
Kada prioh blie, rekoh: "Vidi uda
Bez jedne su noge oba sirotana huda!
Hromost je dakle zbliila ove ivotinje. Ljudi, takoer, nikada bez razloga nisu u
meusobnom prijateljstvu, kao to ni bez razloga nisu neprijatelji jedan drugom.
Prema nekim miljenjima osnov ove privlanosti ili odbojnosti jeste potreba ili
otklanjanje potrebe. ovjek je bie koje ima potrebe i u svojoj biti je stvoren
potrebitim. On kroz stalnu aktivnost nastoji popuniti ovu prazninu i zadovoljiti svoje
potrebe. To je, meutim, neizvodljivo ukoliko se ovjek ne pridrui grupi i kroz
zajednicu pokua ostvariti korist za sebe, a zatititi se od tete. U ljudskom biu
neemo primijetiti nikakvu tendenciju koja nije proistekla iz njegovog instinkta da se
neim okoristi ili od neega zatititi. Prema tome, ivotno iskustvo i iskonska priroda
ovjeka su uinili takvim da ga neto privlai ili odbija. On stoga trai ono u emu
vidi dobro po sebe, a udaljuje se od onoga za to smatra da se ne slae s njegovim
ciljevima. Pasivan je spram onoga to mu niti koristi niti teti. Uistinu, privlanost ili
odbojnost su temelj ljudskog ivljenja i to su oni manje prisutni u ljudskom ivotu to
je poredak samog ivota vie poremeen.
Naposlijetku, onaj koji posjeduje sposobnost da popuni ove praznine u ivotima
drugih smatrat e se privlanim, dok e onaj koji ne popunjava, nego ak iri ove
praznine, biti odbaen od ljudi.
Razlike meu ljudima u pogledu privlanosti i odbojnosti
to se tie privlanosti ili odbojnosti koju izazivaju kod drugih, svi ljudi nisu isti.
Mogu se podijeliti u vie grupa:
1. Ljudi koji niti privlae, niti odbijaju, niti ih neko voli, niti im je neko neprijatelj.
Niti izazivaju neiju ljubav, interes i naklonost, niti bilo ije neprijateljstvo, zavist,
mrnju ili zlobu. Oni ive meu ljudima poput kamenia koji ne privlai niiju
panju.
Takvo bie je pasivno i bez ikakvog utjecaja. ovjek kod koga ne postoji nikakva
poticajna crta (pod poticajnim ne mislimo samo na vrline, nego i na loe strane
linosti) je poput ivotinje koja samo jede, spava i ivi meu ljudima. On je kao ovca
koja niti je iji prijatelj, niti iji neprijatelj, pa ako se pazi na nju i daje joj se da jede i
pije, to je zato to e se ovjek jednom okoristiti njenim mesom. Takva osoba ne
izaziva niti naklonost, niti suprotstavljenost. Takvi ljudi su bezvrijedni, prazni i
siromani, jer ljudsko bie ima potrebu da voli i da bude voljeno, ali moemo
slobodno rei i potrebu da bude neprijatelj drugome, ali i da njega smatraju
neprijateljem.
5

2. Ljudi koji privlae, ali ne odbijaju. Sa svima su srdani i prijazni, pa ih potuju

ljudi iz razliitih slojeva. Svi ih vole i niko nema nita protiv njih. Kao to pjesnik
kae, po njihovoj smrti muslimani ih okupaju zemzem vodom, a Hindusi spale
njihovo tijelo.
Sa svima budi toliko dobar
da te svi ljudi hvale
muslimani te Zemzemom okupaju,
a Hindusi ti tijelo spale3
Dakle, prema savjetu ovog pjesnika, ovjek bi u drutvu koga polovinu ine
muslimani koji kupaju svoje mrtve, i to u znak potovanja vodom Zemzem, a druga
polovina su Hindusi koji spaljuju mrtve i rasipaju njihov pepeo u vjetar, treba da ivi
tako da ga muslimani prihvataju kao jednog od svojih i ele da ga po njegovoj smrti
okupaju Zemzem vodom, a Hindusi ga takoer smatraju svojim i ele po njegovoj
smrti spaliti mu tijelo.
Obino se misli da se pod pristojnou i onim to se danas naziva drutvenou
podrazumijeva takvo ponaanje kojim ovjek postie da ga svi vole. Meutim, ovo
nee prihvatiti ovjek koji ima pred sobom odreeni cilj i koji slijedi odreenu ideju i
drutveni stav, jer on od svoga ponaanja ne trai takvu vrstu line koristi. Ovakvi
ljudi, svialo se to nekome ili ne imaju samo jedno lice i izriiti su u svojim
stavovima, izuzev naravno ako se ne radi o dvolinjaku. Svi ljudi dakako nisu isti, ne
razmiljaju na isti nain i ne osjeaju isto. Meu ljudima postoje pravedni i nasilnici,
dobri i loi. U drutvu postoje ljudi koji su ispravni i oni koji izrabljuju druge, postoje
oni koji su pravedni, ali i nepravedni, pa stoga svi oni ne mogu voljeti osobu koja je
ozbiljno shvatila odreeni cilj zbog koga se sukobljava sa nekim njihovim interesima.
Naklonost razliitih slojeva i sljedbenika razliitih ideja moe stei samo laac i
dvolinjak koji se ulaguje ljudima i govori im ono to ele da uju. Meutim, iskren i
postojan ovjek e uvijek biti voljen od jedne skupine ljudi, dok ga neka druga grupa
nee voljeti. Oni koji slijede isti put kao i on e ga podrati, a oni koji koraaju nekom
drugom stazom odbacit e ga i suprotstaviti mu se.
Krani koji svoju vjeru predstavljaju kao vjeru ljubavi tvrde da u savrenom ovjeku
postoji samo ljubav i nita drugo. Dakle, on posjeduje samo snagu privlanosti.
Moda i neki hindusi zastupaju ovakvo stajalite.
U hinduizmu i kranstvu ljubav je ono to najvie upada u oi. Oni kau kako ovjek
mora biti ljubazan, odnosno voljeti sve to postoji, poto e nas tako svi voljeti.
Dakle, tada e nas voljeti i oni koji su zli poto e shvatiti da mi volimo njih.
Meutim, ova gospoda moraju znati da nije dovoljno biti ispunjen ljubavlju, nego se
mora i slijediti neki put; reci ono Gandijevo: "Ovo je moja vjera". injenica da se
slijedi neki put sama po sebi stvara neprijatelja. Ljubav mora biti proeta istinom, a
istina uvijek u sebi sadri odreenu odbojnost i neki e joj obavezno biti
suprotstavljeni.
I u islamu, takoer, postoji princip ljubavi. Kuran predstavlja asnog Poslanika kao
milost svjetovima:
"A tebe smo samo kao milost svjetovima poslali" (Kuran 21:107)
Ali, ljubav koju Kuran nareuje nije ona ljubav radi koje e ovjek sa drugima
postupati onako kako bi se to njima svialo, a da bi se oni priklonili nama. Ljubav ne
znai prepustiti svakoga njegovim htijenjima ili potvrivati ta njegova htijenja. To
nije ljubav, ve licemjerstvo i dvolinost. Prava ljubav je proeta istinom. Ljubav
3

Urfi.

treba da donese dobro, a ponekad ono to donosi dobro ne uiva nau naklonost.
Koliko li je mnogo onih koje neko voli, ali oni ne prihvataju tu ljubav, jer je ona u
suprotnosti s njihovim eljama, pa na ljubav uzvraaju neprijateljstvom. Pored toga,
logina i racionalna ljubav je ona koja je u interesu zajednice, a ne u interesu
pojedinca ili ue grupe. Mnogo je onoga to moe predstavljati dobro za pojedinca,
dok istovremeno znai zlo za zajednicu.
U historiji vidimo mnogo velikih reformatora koji su podnosili velike nedae da bi
popravili drutvo, ali im je nagrada koju su za to dobili bilo neprihvatanje i progon.
Dakle, ni ljubav u svakoj situaciji ne znai privlanost, nego ona ponekada predstavlja
veliku odbojnost i sjedinjuje zajednicu protiv nekog pojedinca.
Abdurahman ibn Muldem je bio jedan od najljuih `Alijevih neprijatelja. `Ali je
dobro znao da mu taj ovjek predstavlja opasnog neprijatelja. I drugi su mu govorili
da se radi o opasnom ovjeku koga bi se trebalo rijeiti. Ipak, `Ali je na to odgovarao:
"Zar da ga kaznim prije poinjenog zloina? Ako i jeste moj ubica, onda ja njega ne
mogu ubiti, jer on treba ubiti mene, a ne ja njega."
O njemu je `Ali rekao i sljedee: "Ja elim njemu da ivi, dok on eli da me ubije."
Drugo, ljubav nije jedini lijek za probleme ovjeanstva. U odreenim situacijama
nuni su i strogost, sukobi, pobune i progoni. Islam je vjera privlanosti i ljubavi, ali i
vjera odbijanja i kanjavanja.
3. Ljudi koji odbijaju, ali ne privlae. Stvaraju neprijatelje, ali ne i prijatelje. Ovo su,
takoer, manjkave osobe, i poto su manjkavi, to se tie ljudskih kvaliteta oni nemaju
makar i malobrojnu grupu svojih pomagaa, poto meu ljudima uvijek postoje oni
koji su naklonjeni dobru, mada ponekada njihov broj moe biti jako mali. Kada bi svi
ljudi bili pokvareni i zli, onda bi suprotstavljenost ovoj grupi znaila ispravnost, ali
ba svi ljudi nikada nisu zli, ba kao to nikada svi nisu ni dobri. Prirodno, ukoliko su
svi ljudi neprijatelji odreene osobe, onda problem treba traiti u samoj toj osobi, jer
kako bi bilo mogue da u njemu postoji dobro, a da ga ba niko ne voli. Ovakvi ljudi,
dakle, nemaju nikakvih pozitivnih crta i u njihovom zlu nema nikakvog dobra.
Njihovo bie je oporo i tu oporost svi osjeaju. U njima ne postoji nita to bi se
svialo barem nekolicini.
`Ali, mir neka je s njim, je rekao: "Najnemoniji od ljudi svih je onaj koji ne moe
stei prijatelja, a od njega je jo nemoniji onaj ko stekne prijatelja, pa ga izgubi."
4. Ljudi koji privlae, ali i odbijaju. To su ljudi koji se dre svoga puta i koji se
ponaaju sukladno svojim principima. Neke ljude privlae sebi i zadobijaju njihovu
ljubav i naklonost, dok druge odbijaju od sebe. Oni sebi stvaraju prijatelje, ali i
neprijatelje. S jednima se slau, dok su s drugima u nesporazumu.
I ovakvih osoba postoji nekoliko vrsta. Kod nekih je i privlanost i odbojnost jaka,
ponekad su oboje slabi, a nekada je njihov inetenzitet razliit. Karakterne linosti su
one koje posjeduju i snanu privlanost i snanu odbojnost, to zavisi od toga koliko
je pozitivan ili negativan duh onih s kojima se sueljavaju. Svakako, i ta snaga ima
svoje stupnjeve, koji seu do te take da e oni prijatelji koje su privukli biti spremni
dati za njih ivot, dok e oni koje odbijaju takoer biti spremni da poginu
ispoljavajui svoje neprijateljstvo. Ta trojaka snaga privlanosti je osobenost Bogu
bliskih ljudi, isto kao to je trojaki nain pozivanja i upuivanja osobenost Boijih
poslanika.
S druge strane treba vidjeti koji su to elementi koji privlae, a koji su oni koji
odbijaju. Naprimjer, ponekada neki element privlai uene ljude, a odbija neuke, dok
je ponekad potpuno obrnuto. Ponekada plemeniti i estiti ljudi bivaju privueni nekim
7

elementom, dok taj isti element odbija zle i nemoralne osobe, a ponekad vidimo da je
situacija sasvim obrnuta. Prema tome prijatelji i neprijatelji, oni koji su privueni i oni
koji su odbijeni neijom linou, ustvari dokazuju sutinu te linosti.
Nije dovoljno posjedovati samo snagu privlanosti ili odbojnosti, ili imati ove snage
jako izraene da bi neka osoba bila dostojna potovanja. Prije e biti da je uzrok tih
efekata sama linost, a niija linost samim tim to je neko posjeduje ne znai da je ta
linost dobra. Sve voe u historiji ovjeanstva, pa ak i veliki zloinci poput Dingis
Kana, Haddada ili Muavije, bili su ljudi koji su posjedovali i snagu odbojnosti i
snagu privlanosti. Ukoliko u neijem duhu ne postoji nikakva pozitivna strana, on
nikada nee moi sakupiti hiljade vojnika koji su mu odani i pokorni njegovoj volji.
Ako neko ne posjeduje snagu voenja, on ne moe okupiti toliki broj ljudi oko sebe.
Nadir ah je bio jedna od takvih osoba. Koliko je on samo glava odsjekao i koliko
oiju izvadio, ali se ipak moe konstatovati da je njegova linost bila iznimno snana.
Od poraenog i iscrpljenog Irana na kraju safavidske vladavine on je stvorio zapaenu
armiju i poput magneta je okupio oko sebe hrabre ratnike, koji su ne samo oslobodili
Iran od tuinske vlasti, nego prodrli do najudaljenijih dijelova Indije i podvrgli pod
iransku vlast nove teritorije.
Prema tome, svaka osoba privlai sebi sline, a odbija od sebe drugaije linosti.
Pravedna i plemenita osoba privlai sebi dobrohotne i pravdoljubive ljude, dok odbija
od sebe pokvarenjake, materijaliste i licemjere. Linost zloinca, pak, okuplja oko
sebe zloince, a odbija od sebe one koji su dobri.
Kao to smo ukazali, postoji jo jedna razlika u stepenu snage privlanosti. Ba kao
to je reeno u Njutnovom zakonu gravitacije da je stupanj privlanosti vei
proprcionalno masi tijela i obnuto proporcionalno udaljenosti meu njima, i kod ljudi
je snaga privlanosti ovisna o linosti koja izaziva privlanost i razliita je.
`Ali dvosnana linost
`Ali je jedna od osoba koje su posjedovale i snagu privlanosti i snagu odbojnosti, a
obje ove snage su kod njega bile izvanredno snane. Moda kroz sva stoljea i epohe
neemo naii na linost ije su snage privlanosti i odbojnosti bile jednake `Alijevim.
Imao je istinske prijatelje, vjerne, spremne na rtve, ljude koji su kao oganj izgarali od
ljubavi prema njemu. Njihov najvei ideal i ponos bio je dati ivot na njegovom putu i
zbog prijateljstva prema njemu zaboravljali su na sve ostalo. Od `Alijeve smrti prole
su godine, pa ak i stoljea, ali ova `Alijeva privlanost jo uvijek sija istim sjajem.
Za vrijeme njegovog ivota oko `Alija su se okupljali plemeniti i asni ljudi,
bogobojaznici, odane osobe, strpljivi, vjerni, milostivi i pravedni ljudi, i ivotopis
svakog od njih predstavlja jedno pouno djelo, a nakon njegove smrti tokom hilafeta
Muavije i Umejada mnogi ljudi su hapeni zbog zloina prijateljstva prema `Aliju,
izlagani su najokrutnijim muenjima, ali niti koraka nisu ustuknuli u svojoj ljubavi
prema `Aliju, ostajui mu vjerni do kraja svojih ivota.
Meutim, sa drugim linostima nije ovakav sluaj. Sa njihovom smru umire i
spomen na njih, tako da se moe rei da su oni zaista pokopani. to se ljudi Istine,
pak, tie, oni tijelom umiru, ali ljubav i sklonost koje oni potiu proticanjem vijekova
bivaju sve briljantniji. U historiji itamo da su godinama i stoljeima nakon `Alijeve
smrti ljudi koji su ga voljeli smiono stajali pred kopljima neprijatelja.
Meu onima koji su bili privueni `Alijevom linou i zadivljeni njome moe se
pomenuti Mejsam El-Tummar koji je dvadeset godina nakon ehadeta svoga voe,
kada je bio razapet od strane munafika, u posljednjim asovima svoga ivota priao o
`Alijevim vrlinama i ljudskim kvalitetima. U tim danima, kada je cijeli islamski svijet
8

bio potonuo u tamu, kada su svi slobodoumni ljudi bili ubijani, a due ostajale
zarobljenici u prsima, kada se ledena mirnoa kao tmina smrti odraavala na ljudskim
licima, ovaj ovjek je sa vjeala povikao: "Doite da bih vam pripovijedao o `Aliju."
Ljudi su vrvjeli sa svih strana da bi uli ta je htio da kae. Okrutna vlast Umejada,
koja je u tome jasno vidjela opasnost po vlastite interese, naredila je da mu se zaepe
usta i on je ubrzo pogubljen. U historiji sreemo brojne primjere ovakve privrenosti
`Aliju. Ovakva specifina privrenost ne vee se samo za jedno odreeno doba. U
svim vremenima vidimo izvanredne primjere ove privrenosti
Ibn Sekkejd bio je veliki alim i jedan od velikana arapske knjievnosti. Njegovo ime
jo uvijek spada u isti red sa imenima uvenih arapskih lingvista poput Sibevejha i
drugih. Ovaj ovjek ivio je u doba vladavine abasidskog halife Mutevekkila, dakle,
otprilike dvjesto godina po `Alijevom ehadetu. Od Mutevekkilovih slubenika je
optuen da je iia, ali poto se radilo o iznimno plemenitom i uenom ovjeku
Mutevekkil ga je odabrao za uitelja svoje djece.
Jednog dana dok je Ibn Sekkejd propitivao Mutevekkilovu djecu u prisustvu samog
Mutevekkila pokazalo se da su djeca dobro savladala do tada preeno gradivo.
Mutevekkil nije krio zadovoljstvo Ibn Sekkejdovim radom, ali moda zbog sumnje da
je ovaj naklonjen iizmu, upitao je:
"Da li su ti draa ta dvojica ispred tebe, ili `Alijevi sinovi Hasan i Husein?"
Ibn Sekkejdu je provrela krv u ilama. Pitao se: "Zar je ovaj ovjek doao dotle da
svoje sinove poredi sa Hasanom i Huseinom? To je moja krivica, poto sam ja njihov
uitelj." Kao odgovor je rekao Mutevekkilu: "Kunem se Bogom da mi je `Alijev rob
Kamber zasigurno drai od ove dvojice i njihovog oca."
Mutevekkil je odmah naredio svojim slugama da se Ibn Sekkejdu otkine jezik.
Historija svjedoi o brojnim ljudima koji su bez oklijevanja rtvovali svoje ivote iz
ljubavi prema `Aliju. Gdje se jo moe sresti takva privlanost?! Teko je zamisliti da
postoji slian primjer.
`Ali je meutim imao isto tako ustrajne neprijatelje, koji bi uzdrhtali od bijesa na sam
pomen njegovog imena. `Ali nije ime samo jednog ovjeka, nego se tako moe
nazvati cijela jedna ivua kola. Iz tog razloga on je privlaio sebi odreenu grupu
ljudi, dok je drugu grupu odbijao od sebe. I stoga je `Ali zaista dvosnana linost.
`Alijeva snaga privlanosti Snane privlanosti
U uvodu prvog dijela knjige "Peat poslanika", u poglavlju "Pozivi", itamo sljedee:
"Pozivi koji su se javljali meu ljudima nisu bili istovrsni niti su izazivali jednake
efekte. Neki pozivi i misaoni sistemi su jednostrani i usmjereni su u jednom pravcu. U
vrijeme kada se jave obuhvataju irok krug ljudi, slijede ih milioni, ali nakon
izvjesnog vremena bivaju odbaeni i preputeni zaboravu.
Drugi pozivi su dvojaki i ire se u dva pravca. Ne samo da obuhvataju svojim
utjecajem iroki krug ljudi nego se protokom vremena broj njihovih sljedbenika
poveava.
Postoje i one vrste poziva koji su viestrani. Prostori na kojima se osjea njihov
utjecaj bivaju takoer vremenom sve iri. Ovi pozivi ne odnose se samo na jedno
odreeno vrijeme, nego svojom snagom dominiraju iz stoljea u stoljee. Oni su
ukorijenjeni duboko u ljudskom duhu i proimaju ovjekovo bie stvarajui u njemu
duboke emocije. Ova vrsta trojakih poziva je specifinost Boijih poslanika."
Zar postoji ijedna intelektualna ili filozofska kola koja bi se mogla uporediti sa
velikim svjetskim religijama koje su ve dvadeset, trideset, pa i cijelih etrdeset

stoljea autoritet stotinama miliona ljudi ija su bia duboko proeta njihovim
uenjima?!
Isti sluaj je i sa snagama privlanosti. I one mogu biti jednostrane, dvostrane ili
trostrane. `Alijeva privlanost spada u ovu treu grupu. Ona je privlaila veliki broj
ljudi, ali nije trajala samo stoljee ili dva, nego je vremenom sve vie jaala i irila se.
injenica je da ta snaga privlanosti svijetli kroz stoljea i see do krajnjih dubina
srca, tako da mnogo stoljea nakon `Alija oni koji sluaju o njegovim moralnim
kvalitetima u zanosu liju suze, pa makar se radilo i o njegovim neprijateljima. To je,
dakle, krajnji stepen snage privlanosti.
Iz ovoga se moe shvatiti da veza ovjeka sa religijom nije materijalne prirode i da je
ova veza s obzirom na njen utjecaj na due ljudi besprimjerna. Da `Ali nije bio ovjek
predan Bogu on bi ubrzo nakon svoje smrti bio zaboravljen. Kroz historiju
ovjeanstva prodefilovale su brojne istaknute linosti. Neke od njih bili su velikani
retorike, neki veliki znalci i filozofi, neki su bili vladari i monici, neki istaknuti
ratnici, ali su ih ljudi vremenom zaboravili ili ih nikada nisu ni pamtili. `Ali, meutim,
ne samo da nakon smrti nije umro, nego je smru postao jo ivlji. On sam kae:
"Oni koji gomilaju imetke umrli su, makar bili ivi, dok e oni znanjem obdareni
ostati ivi sve dok je vremena. Tijela su njihova nestala, ali likovi njihovi ive u
srcima."
`Ali o samome sebi kae sljedee: "Sutra ete gledati u dane moje, pa e vam se
raskriti unutarnjosti moje. I upoznat ete me nakon to mjesto moje ostane prazno i
drugi ga zauzme umjesto mene."
Muhammed Iqbal u svojim stihovima kae ovako:
Moje doba nikakve tajne ne prihvata
Moj Jusuf nije za ovog sajmita
U stare drugove napusti me nada
Sav Sinaj plamti, Kalim stie sada
Ko rosa njihovo more miruje
A moja rosa ko more plaha je
Iz drukijeg svijeta moje su rijei
Pred drugom karavanom moje zvono zvei
Koliko je poeta to se tek nakon smrti rodie
Sklopie svoje oi, ali nae otvorie
Izbavie se od nitavnosti svijeta
Ba kao rua to im na grobu cvjeta
Kroz moj Oman rijeka protei ne moe
Treba pojmiti oluju to se u meni podie
Negdje u meni zaspala munja ivi
Pustinjom i planinom moj se duh iri
S vrela ivota ja sam se napio
Od tada, njegovu tajnu sam shvatio
Ovakve misli jo niko nije kazao
Ni bisernicu ovih tajni nanizao
Nebesa mi otkrie svoje misterije
Pa zar pred prijateljima da ih sakrijem4
Ustvari, `Ali je poput zakona prirode koji vremenom ostaju nepromijenjeni. Prema
rijeima Halila Dubrana, on je jedna od linosti koje su roene prije svog vremena:

Osobne tajne, Muhammed Iqbal.

10

"Neke linosti su predvodnici samo u svom dobu, a neke jo izvjesno vrijeme nakon
toga misaono predvode ljude, ali i oni vremenom bivaju zaboravljeni. `Ali i ostali
pobrojani su vjeni predvodnici ovjeanstva."
iizam kola ljubavi
Jedno od najbitnijih razlikovnih obiljeja iizma jeste njegova utemeljenost na
ljubavi. Jo od vremena asnog Poslanika, koji je postavio smjernice ovog uenja,
kroz iizam se provlai apat ljubavi. Ako osluhnemo Poslanikovu reenicu: "`Ali i
njegovi sljedbenici e uspjeti."
primijetit emo grupu ljudi okupljenih oko `Alija, ljudi koji ga vole, podravaju, i koji
su mu odani. Stoga je iizam stekao epitet uenja ljubavi. Uzeti `Alija za svog
prijatelja jeste put ljubavi. Element ljubavi u potpunosti je proeo iizam. Historija
iizma zaduena je imenima niza zaljubljenika, predanika i samoportvovanih ljudi
ija su imena ostala nepoznata.
`Ali je onaj protiv koga se ljudi nisu okrenuli premda je nad njima izvravao od Boga
propisane kazne za njihove prijestupe, pa je tako jednom od njih npr. odsijekao ruku.
Sam `Ali kae: "ak i ako odsijeem nos vjerniku ovom sabljom svojom da bi me
mrzio on me nee mrziti. Ako dvolinjaka ak obaspem svim dobrima ovosvjetskim
da bi me volio on me nee voljeti. To je zato jer je to presuda izreena rijeima
Vjerovijesnika istog, mir i blagoslov Boiji neka su s njim i njegovima, kada je
saopio: "O `Ali, vjernik te ne mrzi, a dvolinjak te ne voli."
`Ali je kriterij za ispitivanje ljudske prirode i temperamenta. Onaj ija priroda je
ouvana zdravom ne bi povrijedio `Alija ak i ako bi mu se njegov ma spustio na
glavu. Onaj, pak, ija priroda je iskvarena ne bi mu bio privren ak i kada bi mu `Ali
uinio svako dobro, jer `Ali nije nita drugo do utjelovljenje istine. `Ali je imao
jednog dobrog prijatelja, ovjeka koji je bio plemenit i dobar vjernik, ali koji je na
alost uinio jednu greku radi koje je morao biti kanjen. Voa pravovjernih je stoga
odsijekao prste njegove desne ruke. ovjek je svojom lijevom rukom pridravao
patrljak desne iz koga je kapala krv i otiao. Ibn Kavva, buntovni haridija, se htio
okoristiti ovakvim tokom dogaaja i okrenuti ovog ovjeka protiv `Alija. Sa
saaljivim izrazom lica otiao je do onog ovjeka i upitao: "Ko ti je odsijekao ruku?"
ovjek mu je odgovorio: "Prvak nasljednika Boijeg Poslanika, predvodnik onih
svijetloga lica na Danu Sudnjem, najpravedniji meu vjernicima, `Ali Ibn Ebi Talib,
Imam upute. On je prvi od onih koji e stei blagodati dennetske, junak hrabri, onaj
koji se sveti utemeljivaima neznanja, davatelj zekjata, vodi na putu napretka i
usavrenja, govoritelj istine i dobra, prvak Mekke, nepokolebljivi.
Ibn Kavva ree: "Teko tebi." Odsijekao ti je ruku, a ti ga ovako hvali."
ovjek odgovori: "Zato da ga ne hvalim kada je prijateljstvo prema njemu
izmijeano sa mojom krvi i mesom?! Kunem ti se Bogom da mi nije odsijekao ruku ni
zbog ega drugog do li radi prava koje mu je Uzvieni Bog dao."
Ovakva ljubav i naklonost kakve primjeujemo kod `Alija i njegovih prijatelja vode
nas ka raspravi o ljubavi.
Eliksir ljubavi
Perzijski pjesnici ljubav nazivaju eliksirom. Alkemiari su, pak, bili ubijeeni da u
svijetu postoji materija zvana eliksir ili alkemija pomou koje se tvari mogu pretvarati
jedna u drugu. Stoljeima su traili ovu materiju. Pjesnici su preuzeli ovaj termin,
rekavi da je ljubav stvarni eliksir koji ima mo preobraavanja stvari. Stoga to je
11

ljubav ono to preobauje srca. Tako su u ljubavi prisutna ista ova svojstva kao i u
materiji za kojom su tragali teoretiari. Zato pjesnici ljubav ponekad zovu lijenik,
lijek, ili izljeitelj.
U uvodu Mesnevije Rumi kae:
Sretno budi, o ljubavi, naa radosti,
o lijenie svake nae slabosti.
Od oholosti nae ti si nam spas
Platon i Galen ti si za nas
Ljubav, dakle, metaforiki kazano,
pretvara metal u zlato.
Sami ljudi ovdje su razliite vrste metala.
Ljubav ini da srce srcem postane
Od srca bez ljubavi samo prah i voda ostane
I nije pravo srce ono to ne gori
Hladno srce u dui tek blato tvori
O Boe, u plamenu moje grudi dri
U grudima srce mi neka sve spri5
Kokoka dok je sama dri svoja krila skupljena. Ona mirno etka dvoritem traei
crve kojima se hrani. Trza se na svaki zvuk i preplaeno ustukne pred nejakim
djetetom. Meutim, kada ta ista kokoka sa sobom ima pilie ljubav postaje glavna
emocija u njenom biu, ime se situacija potpuno mijenja. Ona branei pilie, iri
svoja do tada skupljena krila, zauzima agresivnu pozu, pa ak i njeno kvocanje postaje
snanije i hrabrije. Prije je odstupala pred svakim znakom opasnosti, ali joj se sada
hrabro suprotstavlja juriajui na nju. Ljubav je ono to plaljivu kokoku pretvara u
hrabru i smionu ivotinju.
Ljubav spore i lijene ljude ini okretnim i vjetim, pa ak i tupoglave ini
pronicljivim. Mladi i djevojka koji prije nisu razmiljali ni o emu to nije izravno
vezano za njihovu osobu, kada se zaljube jedno u drugo i zasnuju porodicu, po prvi
put prestaju biti zainteresovani iskljuivo za svoju sudbinu. Spektar njihovih
interesovanja se iri, a kada postanu roditelji njihov duh se u potpunosti mijenja.
Momak koji je do tada bio lijen i trom postaje vispren i okretan, a djevojka koja se do
tada ni silom nije mogla dii iz postelje, hitro ustaje im zauje pla svoga djeteta u
kolijevci. Kakva je to snaga koja topi lijenost i tromost u ovim dvjema mladim,
osobama? To nije nita drugo nego ljubav. Ljubav je ta koja tvrdicu preobraa u
darovatelja, a nestrpljivu i netolerntnu osobu pretvara u istrajnu i tolerantnu. Ljubav
ini da sebina ptica koja je razmiljala samo o tome kako nai zrnevlje za sebe i
zatiti se, postaje dareljivo stvorenje, koje im nae jedno zrno poziva svoje ptie da
se nahrane. Ljubav je ta koja ini da jedna do juer razmaena, razdraena i
nestrpljiva djevojka koja je samo spavala i jela, odjednom postane izdrljiva pred
glau, nedostatkom sna i meteom. Ljubav joj daje strpljenja da izdri sve tekoe
materinstva.
Raanje njenosti u duhu, nadvladavanje tekoa, proiavanje osjeanje, istrajnost u
dosezanju cilja i prevazilaenja rastresitosti su posljedice ljubavi. U jeziku poezije se
uglavnom insistira na jednoj posljedici ljubavi, odnosno njenoj inspirativnosti.
Milou rue slavuj je pjevati nauio
Bez nje on nikad ne bi iz grla pjesme vio6

5
6

Vahi Kermani.
Hafiz irazi.

12

Premda je naklonost prema rui neto to je naizgled izvan slavujevog bia. U zbilji se
ovdje ne radi ni o emu drugom do li o snazi ljubavi.
Nemoj mislit' da je Mednun
sam od sebe poludio
Smijeak Lejlin Mednuna je
meu zvijezde odaslao7
Ljubav budi uspavane i zapretene snage i oslobaa okovane i sputane sile, isto kao to
cijepanje atoma oslobaa atomsku energiju. Ona nadahnjuje i gradi junake. Koliko je
samo poeta, filozofa i umjetnika stvoreno posredstvom snage ljubavi.
Ljubav usavrava duu i iznosi na vidjelo zapanjujue skrivene sposobnosti. Ljubav
nadahnjuje snagu razumijevanja i jaa osjeanja, volju i odlunost. Na svome vrhuncu
ljubav moe da ini i nadnaravna djela. Ona isti duu od zabluda ili drugim rijeima ljubav je proiujua. Ona uklanja sve posljedice samoljublja i nedostatka topline,
kao to su zavist, pohlepa, kukaviluk, lijenost, oholost, i samozadovoljstvo. Ona
uklanja kivnost i pakost, premda je mogue da ljubav stvori odreene komplekse i
averzije.
Ljubavlju i gorko postaje slatko
Ljubavlju i bakar postaje zlato
Efekat ljubavi na duu jeste njen razvoj i izgradnja, dok je njen efekat na tijelo
nazadak i razgradnja. Efekat ljubavi na tijelo je, dakle, oprean efektu na duu. Ljubav
slabi tijelo, izaziva bljedilo i pomanjkanje apetita. Moglo bi se rei da su svi efekti
ljubavi na tijelo negativni. Meutim, to se due tie, stvar je potpuno suprotna.
Naravno, i to e ovisiti o objektu ljubavi, dui zaljubljenika, odnosno njegovoj
linosti. Ostavljajui po strani njene drutvene efekte, moe se rei da ljubav
uglavnom usavrava duu pojedinca, jer proizvodi snagu, samilost, vedrinu, istrajnost
u dosezanju cilja i odlunost, dok ponitava slabost, osjeaj beznaajnosti, dosadu,
nesabranost i lijenost. Ljubav otklanja zbunjenost, odnosno ono to se u Kuranu
podrazumijeva pod pojmom dassa (Kuran 91:10). Ona razotkriva zablude i razdvaja
isto od neistog.
Mevlana kae:
Kralj ljubav tijelo razara
A onda ga nanovo stvara
O sretna duo to za ljubav i uitak
Daje srce, kuu, posjed i imetak
Rui svoju kuu da bi nala blago
Pa da sa tim blagom gradi to ti drago
Ti oisti korito kojim tee rijeka
Da bi pitka voda kroz njega potekla
Ti zasijeci kou i izvadi strijele
Ako hoe da ti rane se zacijele
Savreni koji tajnu zbilju znaju
Smeteni su i zbunjeni, k'o pijani bauljaju
Ne zbunjeni tako da su okrenuli Njemu lea
Nego svaki zbunjeno za Ljubljenim ea
Slamanje barijera

Hafiz irazi.

13

Ljubav izvodi ovjeka iz egoizma bez obzira koje vrste ona bila ivotinjska i spolna
ili ljudska, i bez obzira na to kakve osobine ima voljeni hrabrost i smionost, umijee
i mudrost, moralnost i sl. Samoljublje je posebno ogranienje i barijera. Ljubav tu
barijeru u potpunosti slama. ovjek je slab sve dok ne napusti sebe, i sve do tada on je
plaljiv i krt zavidljiv i zlonamjeran, nestrpljiv i samodopadan, u njegovoj dui nema
nikakve iskre ivosti. On je stalno hladan i skuen. U svakom sluaju, to prije
zakorai izvan sebe, to e prije prevladati ove rune osobine.
iju god je haljinu ljubav poderala
Taj je sasvim oien od pohlepe zala8
Samoljublje, kao neto to mora biti odstranjeno, ustvari i nije neto to zaista postoji.
Dakle, ne mislimo kazati da ovjek mora unititi zainteresovanost za samog sebe da bi
se izbavio od samoljublja. Nema nikakvog smisla da ovjek pokuava ne voljeti
samog sebe. Zainteresovanost za sebe, koju moemo nazvati iskonskom ljubavlju, nije
grekom usaena u ovjeka, pa da bi bilo potrebno da bude uklonjena. Reforma i
usavrenje ovjeka ne znai da se mora pretpostaviti kako u ovjeku postoji niz
neutemeljenih i tetnih stvari koje moraju biti odstranjene. Drugim rijeima, reforma
ovjeka ne znai njegovo prilagoavanje, nego usavravanje i potpomaganje
ljudskosti. Odgovornost koju je stvaranje dodijelilo ovjeku usmjerena je ka samom
cilju stvaranja, dakle, dosezanju savrenstva, a ne nazatku i destrukciji.
Borba sa samoljubljem znai borbu sa ogranienjima svoga "ja". To "ja" treba razviti.
Ona barijera koja postoji oko "ja" i koja smatra stranim i tuim sve ono to nije "ja"
mora biti probijena. Linost se mora razvijati tako da prihvata ne samo sve ljude, ve
da prihvata stvaranje uopte. Dakle, borba sa samoljubljem znai borbu sa
ogranienjima koje postavlja "ja". Prema tome, samoljublje nije nita drugo nego dio
ograniavanja djelovanja i htijenja. Ljubav, naklonost i htijenje ine ovjeka svjesnim
onoga to je van njegovog bia. Ljubav razvija njegovo bie i mijenja temelj njegovog
bivstvovanja. Iz tog razloga, ljubav je jedan bitan moralni i odgojni inilac, naravno,
pod uvjetom da bude ispravno usmjerena i pravilno iskoritena.
Izgraditelj ili ruitelj
Kada naklonost prema neemu ili nekome dosegne vrhunac, tako da obuzme ili
ovlada cijelim ovjekovim biem, onda se takva naklonost naziva ljubav. Ljubav je
vrhunac naklonosti i emotivne vezanosti.
Ipak, ne treba misliti da je sve ono to se naziva ljubavlju istovrsno. Postoje dvije
meusobno potpuno razliite vrste ljubavi. Jedna njena vrsta je ljubav iz koje
proizilaze dobre posljedice, dok su efekti druge vrste ljubavi potpuno suprotni i
destruktivni.
ovjekova osjeanja su razliitih vrsta i stepena. Neka od njih spadaju u domen
strasti, posebno seksualnih strasti, i ona ine sponu izmeu ovjeka i ivotinje, s tom
razlikom to i ta osjeanja u ovjeku, iz posebnih razloga koje sada neemo
analizirati, mogu dosei svoj vrhunac i neopisivi intenzitet tako da zasluuju da se
nazovu ljubavlju. Kod ivotinje, meutim, te se strasti nikada ne javljaju u ovom
obliku, nego su iskljuivo tek bujica strasti koja izvire iz seksualne potrebe i na njoj se
zavrava. U svakom sluaju, ova strast je povezana sa fiziolokom aktivnou
genitalnih organa i ovisi o starosti osobe. Ti nagoni se smanjuju starenjem i, svakako,
njihovim zadovoljenjem.

Mesnevija, Rumi.

14

Mladi koji zadrhti pri pogledu na lijepo lice ili uvojak kose ili osjeti uitak pri dodiru
njene ruke treba znati da se u njemu ne deava nita drugo do li materijalni proces
koji je svojstven i ivotinjama. Ovakva vrsta ljubavi se brzo javi, ali i brzo iezne.
Ona nije postojana, opasna je i naruava vrline. Ona moe koristiti ljudskom biu
samo ako je povezana sa pokornou Bogu i pobonou. Znai, sama ova snaga
ovjeku ne moe donijeti nikakvo poboljanje njegovih vrlina. Ali, ako ona prome
ljudsko bie, a skupa s njom su prisutni i ednost i pobonost (svakako duh treba da je
podnese, ali da joj ne podlegne), ona tada moe ojaati duh i potpomoi usavrenju
ovjeka.
Ljudsko bie posjeduje i druga osjeanja koja se po svojoj zbilji i sutini razlikuju od
strasti. Ta osjeanja mogla bi se nazvati njenou, ili da se posluimo kuranskim
terminima muveddet (ljubav, prijateljevanje, naklonost) i rahmet (milost, milostivost,
samilosnost).
I onda kad se ovjek nae pod utjecajem svojih strasti, on ipak nije udaljen od svoga
"ja", poto se ljudsko bie u svakom sluaju orjentie ka traenju nekoga ili neega to
mu se svia i to arko eli. Kada ovjek razmilja o objektu svoje ljubavi i
naklonosti, to se ipak svodi na pitanje: "Kakvu korist on moe dobiti od njega ili
kakav uitak preko njega moe ostvariti?". Jasno je da ovakvo stanje ne moe biti
usavritelj i odgojitelj ljudskog duha niti ga moe unaprijediti.
Meutim, ovjek se nekada nae pod utjecajem viih ljudskih osjeanja. Voljeni u
njemu budi osjeaj potovanja i uzbuenosti i on iskreno eli njegov boljitak. ovjek
je tada spreman da se rtvuje za svog voljenog. Ovakve emocije izazivaju iskrenost,
njenost, samilost i samoodricanje, to je suprotno od prve vrste emocija iji su
proizvod sirovost, surovost i zlo. U ovu vrstu pozitivnih emocija spada ljubav prema
istim i pobonim ljudima, patriotizam i slino.
Ukoliko ova osjeanja dou do svog vrhunca i potpunosti, ona e rezultirati svim
onim pozitivnim to smo naprijed nabrojali. Ova vrsta osjeanja uzrokuje procvat
duha i linosti, za razliku od prve vrste osjeanja koja su destruktivna. Ova vrsta
ljubavi je postojana i spajanjem s voljenim postaje sve jaa i intenzivnija, za razliku
od prve vrste koja je nepostojana i koja je spajanjem s voljenim sve slabija.
U Kuranu asnom odnos meu suprunicima se opisuje terminima "ljubav i
samilost" (muveddet i rahmet):
"Jedan od dokaza Njegovih je to to za vas, od vrste vae, stvara ene da se uz njih
smirite, i to izmeu vas uspostavlja ljubav i samilost." (Kuran, 30:21)
Ovo je izuzetno bitna injenica. Ona ukazuje na ljudskost, odnosno, na ono to je
nadivotinjsko u branoj zajednici. To ukazuje da faktor strasti nije jedini prirodni
uzrok izgradnje brane zajednice. Osnovni uzrok jeste ednost, iskrenost, bliskost
dvije due, ili drugim rijeima, ono to stvara vezu meu suprunicima nije strast koja
je i ivotinjska odlika, nego samilost, bliskost i iskrenost meu njima.
Mevlana svojim profinjenim stilom ukazuje na razliku izmeu strasti i ljubavi. On
prvo naziva ivotinjom, a drugo ovjekom:
I stoka strast i bijes ima
Samilost i ljubav su samo u ljudima
Ljubav je, dakle, svojstvo Adema
U stoci niega takvog nema
Materijalistiki filozofi, takoer, nisu mogli porei ovo stanje duha koje je
suprotstavljeno materijalizmu i ne da se usaglasiti sa ovjekovom materijalnou.
Bertrand Russel u svom djelu "Brak i moral" pie:
"Djelo iji je smisao iskljuivo materijalna korist ne moe uroditi korisnim
rezultatima. Za to je potrebno djelo koje u sebi nosi vjerovanje u neku individuu, ideju
15

ili viziju. Ukoliko smisao ljubavi bude tek u posjedovanju voljenog bia, onda ljubav
nee upotpuniti nau linost, poto e ona naliiti djelu koje se ini iskljuivo zbog
novca. Zarad dosezanja potpunosti u ljubavi potrebno je voljeno bie doivljavati kao
samog sebe, a osjeanja i elje voljenog bia smatrati ravnim vlastitim eljama i
osjeanjima."
Druga stvar koju treba spomenuti i na nju obratiti panju jeste ono to smo kazali da
postoji vjerovatnoa da i ljubav iz strasti donese stvarnu korist, a to u sluaju da je ona
povezana sa pobonou i ednou. Ovdje se ustvari misli na odnos izmeu
odvojenosti od voljenog bia i mogunosti da se doe do njega s jedne i ednosti,
pritisaka i tekoa zbog kojih je dua tome izloena s druge strane. To je ono na to
gnostici misle kada govore o imaginarnoj ljubavi koja se pretvara u zbiljsku ljubav,
dakle, u ljubav prema Biu Jedinom. Na to se odnosi i sljedea predaja:
"Onaj ko se zaljubi, pa je iskren u svojoj ljubavi i umre u takvom stanju, umro je kao
ehid."
Ipak, ne treba zaboraviti da ova vrsta ljubavi, sa svim prednostima koje bi, pod
odreenim okolnostima vjerovatno donijela, nije preporuljiva. Takva ljubav je
izuzetno opasna dolina. Ona je poput nevolje koju, ako ovjek izdri, strpi se i bude
zadovoljan njome, ona onda usavri i oisti njegovu duu. Meutim, nevolja nipoto
nije preporuljiva. Ne smiju se izazivati nevolje radi okoritenja njihovim odgojnim
uinkom.
Russel u vezi s ovim izrie vrijedan sud. On kae: "Patnja u ovjeku kao protuteu
stvara neprocjenjivu energiju. Onaj ko sebe smatra potpuno sretnim ne vidi razloga za
dalji trud u dosezanju sree. Ipak, ne mislim da to moe biti dovoljan razlog da druge
stavljamo na patnju da bi oni na taj nain ostvarili korist za sebe. To esto daje
suprotan rezultat i unitava ovjeka. Stoga se u ovom sluaju bolje suoiti s onim
dogaanjima koja nam stoje na putu."
Kao to znamo, u islamskom nauavanju mnogo se ukazuje na korisnost raznih
nedaa i nevolja koje se deavaju i one se smatraju Boijim znacima. Meutim,
nikome nije doputeno da iz tog razloga sebi ili drugima izaziva nevolje.
Pored toga, postoji razlika izmeu ljubavi i nevolje. Naroito uzevi u obzir da je
ljubav vie nego bilo ta drugo neracionalna. Gdje god se ona javi, razum prestaje
dominirati. Iz tog razloga se u gnostikoj literaturi ljubav i razum predstavljaju kako
takmaci. Rivalitet izmeu filozofa i gnostika potie ba iz suprotstavljenosti
filozofskog racionalizma i gnostikog oslanjanja na ljubav. U knjievnosti
gnosticizma razum je u ovom sukobu uvijek gubitnik:
Prijatelji dobri meni savjet daju
Na morsku se povrinu cigle ne stavljaju
enja uvijek strpljenje nadvlada
A razum uvijek pred ljubavlju pada
Jedan drugi pjesnik kae:
Pogledah prosudbu uma
Na putu ljubavi
I naoh da ona
Kaplji rose
naspram mora nalii
Nikako ne moe biti preporuljiva snaga koja je toliko jaka da moe preuzeti uzde
volje iz naih ruku ili koja, kao to Rumi kae, baca ovjeka tamo - ovamo, ba kao
to to oluja ini s vlati trave, i koja, kao to Russel ree: "Jeste neto to je sklono
anarhiji."

16

U svakom sluaju, mogunost korisnosti je jedna stvar, a izazivati i preporuivati

neto ovakvo je sasvim druga stvar.
Otuda je jasno da su neosnovane primjedbe i prigovori koje su neki strunjaci za
eriatsko pravo upuivali islamskim teozofima koji su u svojim metafizikim djelima
tretirali ovo pitanje, ukazavi na prednosti i koristi ovakvog stanja duha. Ovi juristi su
pretpostavljali da su filozofi vjerovali kako je ova vrsta ljubavi preporuljiva, dok su
oni, ustvari, samo tretirali korisne efekte ove vrste ljubavi, koji su mogui pod
uvjetom postojanja pobonosti i estitosti.
Ljubav i naklonost prema bogougodnicima
Rekli smo da ljubav nije ograniena samo na seksualne potrebe koje su svojstvene i
ivotinjama, niti se vee samo za sklonost ka suprotnom spolu, nego postoji i druga
vrsta ljubavi i naklonosti koja je uzvienije prirode i sasvim nematerijalna. Ova vrsta
ljubavi proistjee iz neega puno uzvienijeg nego je to instinkt ka produenju vrste, i
ustvari je ona ono to odvaja ljudski od ivotinjskog svijeta. To je istinska ljudska i
duhovna ljubav, zaljubljivanje u vrline i dobrotu, odnosnu u zbiljsku ljepotu.
Ona ljubav koja je zbog boje
Nije ljubav, ve besae to je
Voljeti prolaznog nestalnim se pie
Jer onaj ko umre ne vraa se vie
Ljubav prema ivom nikada ne prestaje
U dui i oku k'`o pupoljak svjea je
Izaberi ljubav ivog, Onoga bez kraja
to vinom ivota tebe napaja
Izaberi ljubav Onog Kojega su svi
Poslanici ljudima ludo voljeli
Pojam ljubavi se sree i u mnogim Kur'anskim ajetima, gdje se najee sree termin
"muhabbet", a rjee termini "vudd" i "muveddet". Ovi ajeti mogu se podijeliti u
nekoliko grupa:
1. Ajeti koji govore o vjernicima i njihovoj ljubavi i naklonosti prema Bogu i drugim
vjernicima.
"...ali pravi vjernici jo vie vole Allaha." (Kuran, 2:165)
"I onima koji su Medinu za ivljenje izabrali i domom prave vjere jo prije njih
uinili; oni vole one koji im se doseljavaju i u grudima svojim nikakvu tegobu, zato
to im se daje, ne osjeaju, i vie vole njima nego sebi, mada im je i samim potrebno."
(Kur'an, 59:9)
2. Ajeti koji govore o Boijoj ljubavi prema vjernicima:
"Allah zaista voli one koji se esto kaju i voli one koji se mnogo iste." (Kuran,
2:222)
"...a Allah voli one koji dobra djela ine." (Kuran, 3:148 i 5:13)
"... a Allah zaista voli pobone." (Kuran, 9:4 i 9:7)
"...a Allah voli one koji se puno iste." (Kuran, 9:108)
"Allah zaista pravedne voli." (Kuran, 49:9 i 60:8)
3. Ajeti koji govore o dvosmjernoj ljubavi, dakle, ljubavi Boga prema vjernicima i
ljubavi vjernika prema Bogu, a spominje se i ljubav meu vjernicima:
"Reci: Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas e Allah voljeti i grijehe vam oprostiti."
(Kuran3:31)
17

"Allah e sigurno mjesto njih dovesti ljude koje On voli i koji Njega vole." (Kuran,
5:54)
"One koji su vjerovali i dobra djela inili Milostivi e sigurno voljenim uiniti."
(Kuran, 9:96)
"...i to izmeu vas uspostavlja ljubav i samilost." (Kuran, 30:21)
To je ista ona ljubav koju je hazreti Ibrahim elio za svoje potomstvo (Kuran, 14 37)
i koju je Muhammed, s.a.v.a., po zapovijedi Boijoj traio za svoju rodbinu (Kuran,
42 23)
Iz onoga to proizilazi iz islamskih predaja duh ili sutina vjere nije nita drugo nego
ljubav. Burejd Idli kae:
"Bio sam kod Imama Bakira kada je stigao neki ovjek iz Horasana koji je taj dugi put
bio prevalio pjeice. Njegove noge koje su izvirivale iz cipela su bile rasjeene, pa se
on izuo.
Tada je rekao Imamu: "Tako mi Boga, nita drugo me nije dovelo ovdje do li ljubav
prema vama, Ehlu-l-Bejtu."
Imam na to ree: "Tako mi Boga, kada bi nas kamen volio, Bog bi ga doveo do nas i
pridruio ga nama. Zar je vjera ita drugo nego ljubav?!"
Neki ovjek je rekao imamu Sadiqu: "Mi smo svoju djecu nazvali po vama i vaim
oevima. Hoe li od toga biti neke koristi za nas?"
Imam mu odgovori: "Da, tako mi Boga! Zar je vjera ita drugo do ljubav?!", a potom
je prouio ajet:
"Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas e Allah voljeti."
U principu, ljubav i naklonost izazivaju poslunost. Nije istinski zaljubljen onaj ko se
ne osvre na elje voljenog. I sami smo tako esto vidjeli kako zaljubljeni mladi koji
se naao sa svojom voljenom zaboravlja na sve ostalo i sve rtvuje za nju. Pokornost i
poslunost prema Uzvienom proporcionalni su ljubavi koju ovjek osjea prema
Njemu. Imam Sadiq je rekao: "ivota mi moga, zaudno je da ovjek voli Boga, a da
mu se ne pokorava. Kad bi tvoja ljubav bila istinska, ti bi mu se pokoravao, jer
zaljubljeni je uvijek pokoran onome koga voli."
Snaga ljubavi u drutvu
S drutvenog gledita, snaga ljubavi je izuzetno velika i djelotvorna. Najbolja drutva
su ona kojima se upravlja snagom ljubavi.
Naklonost i ljubav vladara prema zajednici je bitan faktor za uspjenost i
dugovjenost njegove vladavine. Ukoliko ne bude prisutan faktor ljubavi, voa nee
moi, ili e mu to barem biti izuzetno teko, ispravno predvoditi zajednicu, upuivati
ljude ka estitosti, stvoriti vladavinu prava i uspostaviti pravdu i ravnopravnost u
drutvu. Ljudi e se ponaati sukladno zakonima tek onda kada vide da vladar iz
ljubavi prema njima samima trai da mu budu pokorni i da ga slijede.
Kuran se ovako obraa Boijem Poslaniku, s.a.v.a.:
"Samo Allahovom milou ti si blag prema njima, a da si osoran i grub razbjegli bi se
iz tvoje blizine. Zato im prataj i moli se da im bude oproteno i dogovaraj se s
njima." (Kuran, 3:159)
Ovdje je kao uzrok naklonosti ljudi prema Poslaniku prikazana ljubav koju je on
prema njima ispoljavao. Ponovo se nareuje Poslaniku da on oprosti ljudima, da
zatrai od Boga oprost za njih i da se dogovara s njima. To su dakle efekti ljubavi i
prijateljstva. Treba rei da su i blagost, njenost, trpeljivost, ustvari, stupnjevi ljubavi.
Maem dobrote je mnoge izbavio
i od maa elinog vratove im skrio
18

Ma dobrote od elinog maa je otriji

od stotinu vojski taj ma je opasniji
Kuran, takoer, kae:
"Dobro i zlo nisu isto! Zlo dobrim uzvrati, pa e ti dumanin tvoj odjednom prisni
prijatelj postati." (Kuran 41: 34)
Oprosti, sine, ovjeku ak i ako vara
milou se zlo u dobro pretvara
Ti dumanu okove od milosti stavi
Od takvih se okova niko ne izbavi9
Hazreti `Ali ovako savjetuje Malika Atara onda kada ga je odredio za upravitelja
Egipta, upuujui ga kakvo treba da bude njegovo ponaanje prema narodu:
"Privikni srce svoje na samilost prema podanicima, raspoloenje i prijaznost prema
njima... Dodijeli im zato oprost svoj i pomilovanje na isti nain kako bi ti volio da ti
Allah udijeli oprost Svoj i smiluje ti Se..."
Srce vladara mora biti arite ljubavi i naklonosti prema narodu. Mo i sila nisu
dovoljne. Moi i silom ljudi se mogu natjerati da budu poput ovaca, ali se ne moe
probuditi skrivene snage u njima niti ih upotrijebiti u praksi. Ne samo da nisu dovoljni
mo i sila, nego nije dovoljna ni sirova izvrna pravda, ukoliko ona nije praena
ljubavlju vladara spram svoga naroda. Vladar treba biti brini otac svome narodu,
voljeti svoje podanike, a takoer se mora odlikovati i snagom privlanosti, i tek tako
e moi da volje, ambicije i ljudske snage svojih podanika iskoristi za ostvarenje svog
svetog cilja.
Najbolje sredstvo za ienje due
Prethodna rasprava o ljubavi i naklonosti bila je uvodna, a sada emo pokuati
postepeno iz nje izvesti rezultate. Ono to je najbitnije, i to je ustvari temelj nae
rasprave, jeste pitanje: "Da li je ljubav i naklonost prema osobama bliskim Bogu i
dobrohotnicima sama po sebi cilj ili tek sredstvo za ienje due, reformu morala i
usavravanje vrlina?"
Kod ivotinjske vrste ljubavi, svi interesi i tenje zaljubljenika usmjerene su ka ljepoti
forme voljenog. ovjek je time instinktivno privuen. Meutim, nakon to ovi
instinkti budu zadovoljeni, vatra se stiava i gasi.
Meutim, ljudska ljubav je kao to smo rekli ivotvorna i zainje pokornost i lojalnost
u ovjeku. Ova ljubav ini da se zaljubljeni poistovjeuje sa voljenim, nastoji da bude
odraz voljenog i vjerna kopija voljenog u svakom smislu. Shejh Nasruddin Tusi u
svome komentaru Ibn Sinaovog "Iarata" kae: "Ljubav due je ono to ini da su
zaljubljeni i voljeni sutinski slini. Glavna radost zaljubljenog jeste posmatrati
osobine voljenog, odnosno svojstva njegove due. Ljubav ini duu njenom,
eznutljivom i zanesenom, tako da je zaljubljeni odvojen od ovosvjetskih prljavtina."
Ljubav usmjerava ka poistovjeivanju, tako da zaljubljeni nastoji da se u svakom
smislu poistovjeti sa onim koga voli. Ljubav je poput elektrine ice koja spaja
voljenog sa zaljubljenim, prenosei na zaljubljenog kvalitete voljenog. Ba zbog toga,
izuzetno je bitan odabir onoga koga e se voljeti.
Islam poklanja veliku panju odabiru prijatelja. O ovome govore brojni ajeti i hadisi, a
to zbog toga to ljubav ljude ini slinima, uljepava ih ili ih ini jo gorima. Tamo

Bustan, Sadi
19

gdje padne svjetlo ljubavi i mahana se ini lijepom, a trn se doima kao najljepi cvijet.
Ljubav prema nekome ini da se previaju njegovi nedostaci.
Svako svoju pamet dri potpunom
a roenu djecu smatra najljepom (Sadi, "ulistan")
tavie, ljubav ne samo da ini da se previaju nedostaci nego se ti nedostaci u ljubavi
doimaju kao vrline. Ljubav i najmanje dobro uini ogromnim i svaku tamu svijetlom.
U zjenicu oka moga ako biste sjeli
nita ve dobrotu Lejle ne biste vidjeli (Vahi)
Neki Kuranski ajeti i predaje asnog Poslanika osuuju naklonost i druenje sa zlim
i nevaljalim ljudima, a neki pozivaju na prijateljevanje sa ljudima istoga srca. Ibn
Abbas kae: "Bio sam kod Boijeg Poslanika kada su ga upitali: "Koga je najbolje
uzeti za prijatelja?"
Odgovorio je: "Onu osobu koju kada vidite, sjetite se Boga; kada govori, vae znanje
se poveava, a njegovo ponaanje ini da se prisjetite Sudnjeg Dana i budueg
svijeta."
ovjeanstvo treba eliksir ljubavi prema dobrim i istim ljudima. Takva ljubav, kroz
koju bi se ljudi poistovjeivali s dobrima, oplemenila bi ljudski rod.
U cilju reforme morala i oienja due predlagani su i sprovoeni razliiti metodi i
naini. Jedan od tih metoda je i onaj Sokratov. Prema njemu, ovjek se mora
reformisati koritenjem vlastitog razuma i moi prosuivanja. ovjek prije svega
mora uvrstiti svoju vjeru u korisnost moralnosti i uoiti svu tetu koju izaziva
konfuzija moralnih vrijednosti. Tek potom, koritenjem vlastitog razuma, ovjek e
moi odstraniti sva loa svojstva iz svoje due, ba poput zemljoradnika koji trijebi
korov iz svoga vrta. Dakle, sukladno ovome metodu, svu destruktivnost vlastite due
treba postepeno oistiti strpljenjem, pribranou i promiljanjem. Moda bi trebalo
rei da je to ustvari primarni zadatak intelekta.
Filozofi ele reformu morala preko razuma i prosuivanja. Npr. oni kau kako su
pristojnost i ednost uzrok potivanja neke linosti od strane drugih ljudi, dok pohlepa
i krtost uzrokuju inferiornost prema takvima. Isto tako, tvrde da je znanje uzrok moi
i sposobnosti, znanje nazivaju "peatom Sulejmanovog kraljevstva", "bljeteom
svjetiljkom na stazi ovjeanstva i sl."
S druge strane, zavidnost i zlonamjernost smatraju se duhovnim bolestima, koje
donose loe posljedice i u opedrutvenom smislu.
Nema sumnje da je ovaj put ispravan i da je ovaj metod valjan metod. Meutim,
potrebno je uporediti njegovu vrijednost sa vrijednou nekih drugih metoda. Npr.
automobil je veoma dobro prevozno sredstvo, ali u usporedbi sa avionom njegova
vrijednost biva manja.
Ve smo rekli kako se racionalnom metodu nema ta prigovoriti. Dakle, nema dileme
da upravljanje racionalnim argumentima i njihova primjena na etika pitanja jeste
ispravna. Recimo samo da postoje brojne razliite filozofske i pedagoke kole koje se
bave pitanjima etike u okvirima racionalnih argumenata. Isto tako, znamo da su
gnostici sloni u stavu:
U filozofa noga je drvena
a drvena noga nije stamena (Rumi, Mesnevija)
Ipak, to u ovom momentu nije bitno za nau raspravu. Nas ovdje interesuje nivo
upotrebljivosti svakog od ovih metoda.
Mistici i sljedbenici duhovnog puta preporuuju umjesto metoda intelekta i
promiljanja slijeenje puta ljubavi i zbliavanja. Oni kau kako je potrebno pronai
savreno voljeno bie i vezati svoje srce za njega, to je nemogue postii racionalnim
metodom ili je barem manje opasno, a puno bre. Ako napravimo usporedbu ova dva
20

metoda, vidjeemo da je razlika meu njima poput razlike stare rune alatke i
moderne maine. Oekivati da intelekt u potpunosti iskorijeni moralne destrukcije je
poput oekivanja da se rukom istrijebe sitni komadii eljeza pomijeani sa prainom.
Tako neto bilo bi mogue samo ako bismo posjedovali magnet. Snaga ljubavi i
bliskosti poput magneta izdvaja i odbacuje sve loe karakteristike due. Gnostici
smatraju da ljubav i naklonost prema istim i savrenim ljudima sama po sebi
odstranjuje loe osobine. Jedno od najboljih stanja ljudskog bia jeste stanje
privuenosti istinski vrijednim objektom ljubavi.
Zaista, oni koji idu ovim putem nastoje da svoj moral reformiu snagom ljubavi i u
potpunosti se oslanjaju na mo ljubavi. Iskustvo im je pokazalo da prijateljstvo sa
bogougodnicima i ljubav prema njima izaziva bolje efekte po duu nego iitavanje
stotinu knjiga o etici.
Je li iko osjetio ono to je naj
poput njega zaljubljenog nee nai znaj
iju god je odjeu ljubav poderala
taj potpuno ist je od pohlepe zala.
iva bila o ljubavi puna koristi
o lijenie svake nae bolesti
Ponekad vidimo da sljedbenici nekog velikana svoj uzor oponaaju ak i u nainu
hoda, oblaenju, nainu govorenja i gestikulacije. To oponaanje nije hotimino. Ono
nastaje samo po sebi i sasvim je prirodno. Snaga ljubavi i naklonosti utjee na sve
djelie zaljubljenikovog bia i ini ga slinim voljenom u svakom od njegovih stanja.
Ba zbog toga bi svaki ovjek morao, zarad reforme vlastitog morala, slijediti one
koje su spoznali Zbilju, zaljubivi se u njih.
O Hafize, ako kani s Bogom se sjediniti
tad ti valja kao glina grnareva postati (Hafiz, Divan)
Ukoliko ovjek koji je vrsto odluio da se okrene bogotovlju i dobrim djelima, ipak
osjeti slabost na ovom putu, on e okretanjem ljubavi i bliskosti odbaciti od sebe
slabost i ponovo osnaiti svoju odluku.
Ljubav spram dobrih obuzme
svako srce slijepo
ne moe kula u ahu odnijeti
koliko lice lijepo
Nemoj mislit' da je Mednun
sam od sebe poludio
osmjeh Lejlin Mednuna je
meu zvijezde odaslao
Ja nisam sam otkrio
put do izvora Sunca
ja bijah praka, a ljubav spram Tebe
die me do vrhunca (Allame Tabatabai)
Historija nam svjedoi o brojnim velikanima koji su izvodili revolucije oslanjajui se
na ljubav i naklonost prema savrenstvu. Mevlana Rumi je jedan od takvih. On uvijek
nije bio onako proet ljubavlju kao to to vidimo u njegovim djelima. I prije je bio
uenjak, ali hladan karakter i zatvoren u zidove svoje sobe, gdje se bavio izuavanjem
knjiga. Meutim, od onog dana kada se susreo sa emsom Tabrizijem rasplamsala se
vatra u njegovom srcu zbog elje za bliskou sa emsom. Sasvim je promijenio svoje
dotadanje manire i izgledalo je kao da je Mevlana bio magacin baruta koga se
dotakla vatra, pa je eksplodirao. Mevlana je bio naizgled earitskog usmjerenja, ali je
njegova Mesnevija, bez sumnje, jedno od najveih djela svjetske knjievnosti. Sva
21

Mevlanina poezija odlikuje se neim to bi mogli nazvati ustalasanost ili pokretljivost.

On je spjevao "Divan-e-ems" kao sjeanje na voljenu osobu. U Mesneviji esto
sreemo Mevlanu kako nastoji rijeiti neki problem i tek kada se sjeti emsa u
njegovom duhu se uskovitla oluja. On kae:
To bijae zavoj tvoje obrve i tvoja ruka mila
to sluila me dok sam banio i srce veselila
Iz mojih se skuta dua odmae
koulje je Jusufove miris privue
Tajnu ovih stanja divnih de mi reci
nebesa i Zemlja kad postaju vei
Rekoh, o ti, daleko od ljubavi
ko odvojen od lijenika bolnik si
Prijatelja bez primjera kako da ti opiem
patnju i krv digerica ne mogu da nariem
Pusti, zato, nemoj da ti priam sada
odvojenost ova kakvih nanese mi jada
Ne prizivaj nevolje ni krvave kie
o emsu Tabriziju ne govori vie
Iz navedenih stihova moe se zakljuiti da nastojanje i privlanost, odnosno
djelovanje i privlanost moraju ii skupa. Nita se ne moe postii trudom ukoliko ne
postoji privlanost, ali ni privlanost bez truda ne znai nita.
Primjeri iz historije islama
U historiji islama sreemo besprimjerne i uzviene izraaje ljubavi i naklonosti
muslimana prema Boijem Poslaniku. U principu razlika izmeu kole poslanika i
kole filozofa jeste ba to da su uenici filozofa, tek uenici i filozofi na njih ne mogu
utjecati vie nego to utjee jedan uitelj na uenika. Meutim, utjecaj poslanika je,
ustvari, utjecaj voljenog bia na onoga ko je zaljubljen u njega. Voljeni proima
zaljubljenog do dubina njegove due i u potpunosti obuhvaa svaki aspekt njegovog
ivota.
Jedan od onih koji su srce vezali za asnog Poslanika bio je i Ebu Zerr Gafari. Boiji
Poslanik izdao je naredbu da se krene ka Tebuku (priblino 400 milja sjeverno od
Medine, u blizini sirijske granice. Neki su iznalazili izgovore za svoj ostanak,
licemjeri su nastojali da unesu razdor, ali je snana armija naposlijetku ipak krenula iz
Medine. Oskudijevali su s vojnom opremom, a imali su problema sa ishranom tako da
su se ponekada zadovoljavali samo sa jednom hurmom po osobi. Ipak, svi su bili puni
snage i vedrine. Ljubav ih je inila snanim, a Poslanikova privlanost monim.
I Ebu Zerr je sa ovom armijom krenuo prema Tebuku. Usput su tri osobe, jedna za
drugom, poele zaostajati. O svakom koji bi zaostao bio je obavijeten Boiji
Poslanik. Svaki put kada bi ga obavijestili da neko zaostaje, on bi rekao:
"Ako ima ikakvog dobra u njemu, Bog e nam ga vratiti, a ako nema nikakvog dobra,
onda je i bolje da ide."
Onda je poela zaostajati mrava i slaba Ebu Zerrova deva. Ljudi su to primijetili i
zavikali: "O Allahov Poslanie, i Ebu Zerr zaostaje!" Poslanik odgovori kao i prije:
"Ako u njemu ima nekog dobra, Bog e ga vratiti nama, a ako nema bolje da ide."
Vojska je tako nastavila svoj put, a Ebu Zerr je ostao iza njih. Nita nije mogao
uiniti, poto je njegova deva bila u tekom stanju. Koliko god da se trudio nije
mogao da je natjera da nastavi dalje. Onda je oslobodio devu i sav teret sa nje
prebacio na rame, pa je po arkom suncu krenuo preko prueg pijeska. Muila ga je
22

e i to ga je razdiralo. Doao je do nekog kamenjara u podnoju planine. Tu je naao

neto hladne i svjee kinice. Meutim, Ebu Zerr ree sebi: "Neu se napiti sve dok se
ne napije Poslanik Boiji."
Napunio je svoju mjeinu, prebacio je preko ramena i nastavio za muslimanima.
Muslimani su ga izdaleka opazili. Povikali su: "O Boiji Poslanie neko nam se iz
daljine pribliava." Poslanik odgovori: "To mora da je Ebu Zerr."
Kada se pribliio vidjeli su da se zaista radi o Ebu Zerru. Umor i e su ga oborili s
nogu. im je stigao muslimane, pao je. Poslanik tada ree: "Brzo mu dajte vode."
Meutim, Ebu Zerr slabim glasom odgovori: "Ja imam vode uza se."
Poslanik ga iznenaeno upita: "Imao si vode, a umalo nisi umro od ei?!"
Ebu Zerr odgovori: "Da, o Poslanie Boiji. Kada sam naao vodu, odluio sam da je
ne pijem prije moga prijatelja Poslanika Boijeg."
I zaista, u kojoj to drugoj koli miljenja moemo naii na ovakvu ljubav, upornost i
nesebinost?! Navedimo jo jedan primjer.
Jo jedan od ovih nesebinih ljudi srca ispunjenog ljubavlju bio je Bilal Habei.
Kurejije su ga u Mekki podvrgavale nesnoljivim muenjima, tjerajui ga da lei na
uarenom pijesku i stavljajui na njega vrelo kamenje. Traili su od njega da izgovara
imena njihovih idola, da izjavi da vjeruje u njih odriui se svoje vjere u rijei
Muhammeda, s.a.v.a. Mevlana u estom svesku Mesnevije pripovijeda ovu bolnu
priu o Bilalu i s pravom od ovog motiva pravi knjievno remek djelo. Mevlana
pripovijeda kako je Ebu Bekr savjetovao Bilala da prikrije svoje vjerovanje, ali da
Bilal nije bio tip koji je mogao sakriti svoje ubjeenje. Ljubav je uvijek bila buntovna
i krvava.
Bilal je tijelo trnju dao
vlasnik ga korbaem tui stao
Zborei: Zato spominje Ahmeda?
pod arkim Suncem trnjem ga probada
Vjeru mi vrijea, robe bezvrijedan
a Bilal ponosno ponavlja:"Jedan!"
Siddik je tuda prolazio
povike:"Jedan!", njegove uo
Potom ga u osami posavjetova
da vjerovanje mora da prikriva
Znalac zna tajne, prikrij enju svoju!
Tako je, o Prine, prihvatam rije tvoju
Zbog prijanjeg postupka kajao se mnogo
naposlijetku prestade sebi sudit strogo
Pa ponovo tijelo on predade trnju:
"Muhammede, zbog tebe zar je mjesta kajanju?!"
Tijelo i vene ti mi ispunja
kajanju mjesta mi ne ostavlja
Kajanje u iz svog srca istjerati
jer zbog vjenog ivota, zato se kajati?!
Ljubav je pobjednik, ona me obori
od sljepila ljubavi poput sunca gorim
Ja sam poput lista koji vjetar bije
kako mogu znati svretak gdje mi je
Bilal hoe mlad Mjesec da postane
na putanji tvog sunca da ostane
Bio mlaak ili pun, to Mjesecu vano je
23

kada stalno kao sjenka za petama Suncu je

Bujica je zaljubljene ponijela
pred presudom Ljubavi ih povila
Ko kamen su mlinski to se okree
danju, nou, neprestano jaue
Historiari islama spominju jedan uveni dogaaj iz ranog perioda islama pod
nazivom "Gazvetu r-radi", a dan u kome se desio poznat je kao "jewmu r-radi". I
ovdje se radi o jednoj interesantnoj i zapanjujuoj prii.
Tree godine po hidri, grupa ljudi iz plemena Adal i Qaret, koja su iz iste rodovske
loze kao i Kurejije, i koji su ivjeli u okolici Mekke, doli su Boijem Poslaniku, te
mu se obratili: "Neki iz naeg plemena su prihvatili islam, pa poalji jednu grupu
muslimana meu nas da nas podue vjeri, Kuranu i osnovama islama." Poslanik je
poslao estoricu svojih ashaba da krenu s njima, a starjeinstvo u ovoj grupi povjerio
je Mersedu ibn ebi Mersedu ili moda Asimu ibn Sabitu.
U svakom sluaju, Poslanikovi predstavnici su krenuli na put skupa sa delegacijom
ovih plemena, dok nisu stigli do podruja u kome je ivjelo pleme Huzejl, gdje su se
zaustavili. Prijatelji Boijeg Poslanika ne oekujui nita mirno su krenuli na
spavanje, kad ih je iznenada sa isukanim sabljama napala grupa iz plemena Huzejl.
Bilo je jasno da je ona delegacija koja je posjetila Medinu bila upletena u sve ovo ili
da su se moda usput predomislili i odluili da ovako postupe.
Kada su muslimani shvatili ta se zbiva potrali su ka svome oruju i bili su spremni
da se brane. Meutim, Huzejlije se poee zaklinjati da nisu imali namjeru da ih ubiju
nego da su ih htjeli predati Mekkelijama i uzeti novac za to. Zato su predloili
dogovor prema kome e se muslimani predati, a Huzejlije se obavezuju da ih nee
ubiti. Trojica muslimana meu kojima je bio i Asim ibn Sabit odbili su bilo kakav
dogovor sa muricima, borili su se i bili ubijeni. Druga trojica, odnosno Zejd ibn
Dasinne, Hunejb ibn `Adi i Abdullah ibn Tarik, pokazali su se mirnijim i predali su
se. Huzejlije su vezale ovu trojicu i odveli ih u Mekku. Abdullah ibn Tarik je kada su
bili blizu Mekke uspio da se oslobodi veza, izvukao je sablju, meutim, nije imao
nikakvih ansi i Huzejlije su ga dotukli kamenicama.
Zejda i Hunejba su odveli u Mekku, gdje su ih razmijenili za dvojicu Huzejlija
zatoenih u Mekki. Safwan ibn Umejje Kureji kupio je Zejda s namjerom da ga ubije
i tako osveti krv svoga oca koji je poginuo na Bedru. Poveo je Zejda izvan Mekke s
namjerom da ga tamo smakne. Kurejije su se okupile da vide ta e se dogoditi. Zejd
je doveden na gubilite. Muki je istupio i na njemu se nije mogao primijetiti ni
najmanji znak straha.
Ebu Sufjan je bio jedan od onih koji su sve ovo posmatrali. Pomislio je da se moe
okoristiti ovim zadnjim trenucima Zejdovog ivota i izvui od njega kajanje ili grinju
savjesti, a moda ga ak i navesti da izjavi kako mrzi Boijeg Poslanika. Stoga je
istupio naprijed i rekao Zejdu: "Tako ti Boga, Zejde, zar ne bi volio da je sada
Muhammed umjesto tebe ovdje i da otkinemo njegovu glavu, dok ti mirno sjedi sa
svojim ukuanima?" Zejd mu odgovori: "Tako mi Boga, ja ne bih volio da
Muhammeda ubode trn, a da ja mirno sjedim u svojoj kui." Ebu Sufjan je od
iznenaenja ostao otvorenih usta. Okrenuo se Kurejijama i rekao: "Boga mi, nikada
nisam vidio da nekoga toliko vole prijatelji kao Muhammeda njegovi."
Malo nakon toga doao je red i na Hubejba ibn `Adija. I njega su poveli na vjeanje
izvan Mekke. Kada su doli na gubilite zamolio je da mu dopuste da klanja dva
rekata namaza. Dopustili su mu i obavio je namaz izuzetno skrueno i smireno. Zatim
se obratio gomili rekavi: "Tako mi Boga, kada vi ne biste pomislili da to inim iz
straha od smrti, jo bih produio svoj namaz." Tada su odluili da Hubejba razapnu.
24

Hubejb ibn Adi, uz potpunu prisutnost duha, to je sve prisutne opinilo, pa neki ak
poee gledati preda se, prijatnim glasom poe moliti Boga Uzvienog ovim rijeima:
"O Boe moj, mi smo uinili ono to nam je nareeno preko Tvoga Poslanika, pa te
molimo da mu javi ta se sa nama desilo. O Boe, zbroj sve ove, pa ih ubij jednog po
jednog i ne dozvoli da ijedan od njih preostane.
Ili da navedemo jo jedan primjer. Kao to znamo, bitka na Uhudu se ipak zavrila
tuno po muslimane. Poginulo je sedamdeset muslimana, meu kojima i Hamza,
amida Poslanikov. Muslimani su u poetku borbe pobjeivali, meutim, kasnije su
se, zbog nediscipline grupe koju je Boiji Poslanik postavio na vrh jednoga brda, nali
pod iznenadnim napadom neprijatelja.Jedan dio muslimana je pobijen, mnogi su se
dali u bijeg, a samo jedna mala grupa je ostala sa Boijim Poslanikom. Jedino to je
ova prorijeena grupa mogla uraditi bilo je da jo jednom sakupe snagu i pokuaju
sprijeiti dalje napredovanje neprijatelja. Glasina da je Boiji Posalnik ubijen izazvala
je dodatno rasulo meu muslimanima, koji su ipak uspjeli da povrate duh im su se
uvjerili da je Poslanik iv.
Mnogo ranjenika lealo je na zemlji i njihova sudbina je bila neizvjesna. Jedan od tih
ranjenika bio je i Sa`d ibn Rebi` koji je zadobio dvanaest rana. Tada mu jedan od
muslimana koji su bjeali ree da je Poslanik ubijen. Sa`d mu odgovori: "ak i ako je
ubijen Muhammed, pa Allah nije ubijen. Zato se ne vrati i ne brani svoju vjeru?"
Nakon svega Boiji Poslanik je sabrao sve svoje ashabe, htjevi da vidi ko je poginuo,
a ko preivio. Poto nije naao Sa`da ibn Rabi`a, zapitao je ko je spreman da se vrati
na vojno polje i vidi ta se stvarno desilo sa Sa`dom.
Jedan ensarija se javio i nakon to je naao Sa`da na izdisaju rekao mu je: "O Sa`de,
Poslanik Boiji me poslao da vidim da li si jo uvijek iv ili si poginuo. Sa`d mu je
odgovorio: "Prenesi moj selam Boijem Poslaniku i reci da je Sa`d mrtav ovjek, nije
mi preostalo vie od nekoliko daaka ivota. Reci Boijem Poslaniku da je Sa`d
kazao: "Neka ti Allah nas uini boljima nego to je drugim poslanicima uinio njihove
narode."
Zatim se obratio onom ensariji i rekao mu: "Prenesi moju poruku brai ensarijama i
ostalim prijateljima Poslanika Boijeg. Reci im da im je Sa`d poruio: "Nemate pred
Bogom nikakve isprike, ako se ita desi Njegovom Poslaniku sve dok vi budete mogli
micati kapcima oiju svojih.
Stranice rane historije islama pune su ovakvih zadivljujuih primjera predanosti i
ljubavi. U cijeloj historiji ovjeanstva ne moe se pronai linost koja je bila toliko
voljena od strane svojih prijatelja, ena, djece, kao to je to bio asni Poslanik, koji je
voljen duboko i iskreno.
Ibn ebi Hadid u svom komentaru Nehdu-l-belage kae: "Niko ne bi uo rijei
Poslanika Boijeg, a da mu se u srcu ne bi javila ljubav i naklonost prema njemu.
Stoga su Kurejije muslimane u Mekki nazivale "subat" (zaneseni). Govorili su:
"Strah nas je da Velid ibn Mugejre ne prihvati Muhammedovu vjeru, jer ako je
prihvati on koji je cvijet Kurejija, prihvatit e je sve Kurejije." Govorili su i: "Ono
to on govori je vradbina koja opija gore nego vino." Branili su svojoj djeci da
sluaju Poslanika da ih ne bi privukao svojim govorom i manirima. Kada bi god
Poslanik sjeo kod Ismailovog kamena u blizini Kabe i uio naglas Kuran ili
podsjeao ljude na Boga Uzvienog Kurejije bi stavljale prste u ui da ga ne bi uli i
pali pod utjecaj njegovih arolija, kako su nazivali Kuran. Navlaili su svoje ogrtae
preko glave da ih ne bi privukla Poslanikova izuzetna pojava. Uprkos tome, veina
onih koji su prihvatili islam uinili su to uvi prvi put Poslanika, vidjevi njegovo
lice i osjetivi slast njegovih rijei.

25

Meu injenicama iz historije islama koje zapanjuju svakog posmatraa, a naroito

antropologe i sociologe, jeste svakako i kvalitet revolucije koju je islam izazvao meu
neznaboakim Arapima. Koritenjem uobiajenih sredstava obrazovanja i odgoja
ovakva drutvena reforma kakvu je izazvao islam morala bi trajati mnogo due
vremena, dakle, onoliko koliko je potrebno da porona stara generacija bude
zasjenjena, a nova generacija usmjerena pravilno.
I zaista, bilo bi tako ukoliko bismo zanemarili uinak snage privlanosti za koju smo
rekli da poput plamenih jezika pri korjene zla.
Veina drugova Poslanika Boijeg bili su potpuno obuzeti ljubavlju prema njemu, pa
su stoga jaui na jahalici ljubavi uspjeli za tako kratko vrijeme prevaliti tako dug put
i reformirati svoju zajednicu.
Ljubavi spram Njega krila nas nose
na brdo Prijatelja ona nas uznose
Kakvo svjetlo da mi svijetli sprijeda, straga
ako svjetlu Prijatelja nema niti traga
Ljubav prema `Aliju u Kuranu i Sunnetu
Do sada kazano rasvijetlilo je vrijednost i utjecaj ljubavi i objasnilo nam da ljubav
nije sama sebi cilj, ve sredstvo za ienje, preustroj i unapreenje due. Pogledajmo
sada da li nam sam islam, odnosno Kuran, odabiraju one koje trebamo voljeti ili ne.
Kada Kuran govori o preanjim poslanicima uoavamo da su svi oni govorili: "Ne
traimo od ljudi nikakvu nagradu za svoje poslanstvo, jer naa nagrada je kod Boga."
Meutim, Peatu poslanika se kae:
"Reci: Ne traim od vas za ovo nikakve nagrade osim panje prema blinjim."
(Kuran 42:23)
Neizbjeno, javlja nam se pitanje zbog ega ostali poslanici nisu traili nikakvu
protuuslugu za svoje poslanstvo, dok, Poslanik islama to ini. On ljubav prema svojim
blinjima dri naknadom od ljudi za poslanicu koja je dostavljena. Sam Kuran prua
odgovor na ovo pitanje:
"Reci: Kakvu god nagradu da zatraim od vas neka ostane vama, mene e nagraditi
Allah, On nad svim bdi." (Kuran 34:47)
Dakle, ono to traim od vas kao nagradu pritjee vama samima, a ne meni. Ovo to
nazivam naknadom slui vaem vlastitom usavravanju. Nazivam to naknadom, dok
je to ustvari jo jedno dobro koje sam vam preporuio. Porodica i potomci Boijeg
Poslanika su ljudi koji se ne okupljaju oko nevaljaltine, koji su isti i neokaljani.
Ljubav prema njima ne moe uroditi niim drugim, nego ljubavlju i pokornou
spram Boga Uzvienog i izgradnjom plemenitih osobina u sebi.
Fahr Razi kae: "Zamaheri u svom Keafu prenosi: Kada je ovaj ajet objavljen ljudi
su kazali: "O Poslanie Boiji ko je rodbina prema kojoj nam je ljubav nareena?" On
im odgovori: "`Ali, Fatima i njihovi sinovi."
Ova predaja dokazuje da su ovo etvero Poslanikovi blinji na koje se odnosi
navedeni ajet, tako da oni moraju biti potovani i voljeni od ljudi, to se moe
dokazati na nekoliko naina:
1. Samim navedenim ajetom
2. Neosporno je da je Muhammed, s.a.v.a., izuzetno volio hazreti Fatimu. Poznato je
da je kazao: "Fatima je dio mene, ko nju ljuti mene je naljutio."
Poslanik je, takoer, izuzetno volio hazreti `Alija i Hasana i Huseina, o emu nam
svjedoe brojne pouzdane predaje. Dakle, ljubav prema njima obaveza je cijeloga
ummeta. asni Kuran kae:
26

"Njega (Poslanika) slijedite - da biste na pravom putu bili." (Kuran 7:158)

Na drugom mjestu se sree:
"Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor..." (Kuran 23:21)
Naravno Poslanikva ljubav prema Fatimi, `Aliju, Hasanu i Huseinu nije bila linog
karaktera. On ih dakle nije volio iskljuivo zbog toga to se radilo o njegovoj keri,
zetu i unucima. Poslanik bi isto tako volio bilo koga drugog ko bi bio na poloaju ovo
etvero. Dakle, Poslanik ih je volio jer se radilo o uzoritim osobama koje Bog voli.
Sem toga, Poslanik je imao i drugih keri prema kojima nije ispoljavao ovakvu vrstu
ljubavi, niti je ljubavlju prema njima zaduio svoj ummet.
Brojne predaje govore o Poslanikovoj ljubavi i naklonosti prema hazreti `Aliju. Ibn
Asir prenosi da je Poslanik asni kazao:
"O `Ali Bog Uzvieni te uljepao stvarima od kojih mu nema draih meu ukrasima
Njegovim: uzdranou od svijeta ovoga tako da niti se ti njime okoriuje, a niti on
tobom. Podarena ti je ljubav nevoljnika, oni su ponosni na tvoje vostvo, a ti time to
te oni slijede. Blago onom ko te voli i ko ti je istinski prijatelj, a teko tvome
neprijatelju i onome ko lae na tebe."
Sujuti prenosi da je Poslanik rekao: "Ljubav prema `Aliju je iman, a neprijateljstvo
prema njemu licemjerstvo."
Ebu Naim prenosi da je Boiji Poslanik kazao ensarijama: "Hoete li da vas uputim na
neto ega ako se budete drali neete nakon mene zalutati?"
Odgovorie: "Da, o Poslanie Boiji."
On im tada ree: "Ovo je `Ali, pa ga volite ljubavlju kojom mene volite i potujte ga
kao to mene potujete, jer mi je Bog Uzvieni preko Dibrila naredio da vam ovo
kaem."
I u sunnitskim izvorima prenose se brojne predaje od asnog Poslanika koje govore o
`Alijevoj vrijednosti, poput npr. one predaje u kojoj se kae da je gledanje u `Alijevo
lice i razgovor o njegovim vrlinama rauna se poput ibadeta.
Muhib Taberi prenosi od Aie: "Vidjela sam svoga oca da dugo gleda u `Alija. Pa ga
upitah: Oe vidim da mnogo gleda u `Alija, zato? Odgovori mi: Keri moja uo sam
Poslanika Boijeg da je rekao: Gledanje u `Alijevo lice je ibadet."
Ibn Hader prenosi od Aie da je Poslanik rekao: `Ali je najbolji od moje brae, a
Hamza najbolji od mojih amida. Sjeanje na `Alija i razgovor o njemu je ibadet.
`Ali je bio ovjek koga su najvie voljeli Allah i njegov Poslanik, pa je onda logino
da je on najbolji objekat ljubavi.
Enes ibn Malik kae: Svakog dana bi jedno od djece ensarija pomagalo u kuci Boijeg
Poslanika. Jednog dana doao je red na mene. Umi Ejmen donijela je Boijem
Poslaniku piletinu i rekla: O Poslanie Boiji uhvatila sam ovu svoju koko i ispekla
je za tebe.
On tada ree: O Boe, poalji od Tvojih robova onoga koga najvie voli da podijelim
sa njim ovo jelo.
Ba tada, neko pokuca na vrata. Poslanik mi ree: Enese, idi otvori vrata.
Pomislih: Daj Boe da bude neko od ensarija. Meutim, vidjeh da ispred vrata stoji
`Ali. Ja mu rekoh: Boiji Poslanik je zauzet nekim poslom, i vratih se u kuu. Uskoro
se ponovo zau kucanje i Poslanik mi ree da odem otvoriti vrata. Ponovo sam molio
Boga da to bude neko od ensarija. Ipak, to je ponovo bio `Ali. Ja mu opet rekoh da je
Poslanik neim zauzet i vratih se u kuu. Meutim, kucanje se zau ponovo.
Poslanik tad ree: Enese, idi otvori vrata i uvedi ga u kuu. Ti nisi prvi koji voli svoj
narod. Meutim, on nije ensarija.
Tada otioh i uvedoh `Alija u kuu i on je jeo skupa sa Boijim Poslanikom.

27

Tajna `Alijeve privlanosti

ta je razlog ovog prijateljstva i naklonosti prema `Aliju koji se javljaju u ljudskim
srcima? Tajnu ljubavi, naravno, jo niko nije otkrio. Ne moe se napisati formula
ljubavi ni kazati: "U ovom sluaju e djelovati ovako, a u drugom ovako." Ipak, tajna
ljubavi sigurno postoji. Postoji neto pri voljenom to je sa gledita ljepote
oaravajue za zaljubljenog, pa ga stoga privlai. Privlanost i naklonost se na svojim
viim stepenima nazivaju ljubavlju.
`Ali je onaj koga srca vole i u koga su ljudi zaljubljeni. Zato? Zbog ega? U emu se
ogleda ta `Alijeva izvanrednost kojom okuplja zaljubljenike, privlai srca i koja je jo
pri tom neprolazna i vjeno svjea? Zato ljudska srca u `Aliju otkrivaju sebe i zato
ne osjeaju da je on mrtav, nego ga nalaze ivim.
Naravno, temelj ljubavi prema njemu nije njegovo tijelo, jer on tijelom vie nije meu
nama niti smo ga mi ikada prije vidjeli. Ljubav prema `Aliju, takoer, nije ljubav
prema hrabrom ratniku kakva postoji u svakom narodu. Pogreno je ak i rei da je
ljubav prema `Aliju ljubav prema moralnim i ljudskim kvalitetima, odnosno, da je
ljubav prema `Aliju ljubav prema ljudskosti. Tano je da je `Ali bio manifestacija
savrenog ovjeka i tano je da se ljudima svia uzvieni primjer ljudskosti. Meutim,
da je `Ali i posjedovao sve one ljudske kvalitete koje je posjedovao, da je bio, dakle,
obdaren i mudrou i znanjem, nesebinou i samoportvovanjem, poniznou i
ednou, lijepim manirima, milostivou i njenou, obzirnou prema slabima,
pravednou, ljubavlju prema slobodi, hrabrou, ali i velikodunou prema
neprijatelju, da je, dakle, `Ali bio samo ono kako o njemu Mevlana kae: "Ti si lav
Boiji, a po ovjenosti ti nema ravna", ali da nije posjedovao Boiju boju u sebi,
sigurno je da do danas ne bi preostalo toliko simpatije i ljubavi prema njemu.
`Ali je voljen stoga to je posjedovao vezu s Bogom Uzvienim. Naa srca su i
nesvjesno u svojoj dubini proeta Istinom. `Alija i volimo zato to je on veliki znak
Istine i manifestacija njenih svojstava. Uistinu, temelj ljubavi prema `Aliju jeste veza
naih dua sa Istinom, veza koja je zauvijek usaena u nau izvornu prirodu. Ba zato
to je ta ovjekova priroda vjena,vjena je ljubav prema `Aliju.
Mnogo je svijetlih osobina `Alijeve linosti, ali ono to ini da njegova linost bude
zauvijek voljena jeste njegova vjera i iskrenost u njoj. To je ono to bismo mogli
nazvati `Alijevom bogomdanom privlanou.
Sude Hamdani, samoportvovana i odana `Alijeva sljedbenica, hvalila je `Alija i pred
Muavijom, govorei ovako o njegovim vrlinama: "Neka je blagoslovljena dua onoga
ije je tijelo prekrila zemlja i sa kojim je i pravda sahranjena. Imao je ugovor sa
istinom koju nizato nije mijenjao, pa je tako on bio u sprezi s vjerom i istinom."
Sa`sa`t ibn Savhan `Abdi je bio jo jedan od zaljubljenika u `Alija. Jedan je od onih
koji su bili prisutni na `Alijevoj sahrani obavljenoj usred noi. Nakon to su ga
sahranili, Sa`sa`t ibn Savhan je stavio jednu ruku na srce, a drugom rukom je posipao
zemlju po `Alijevom tijelu i govorio:
"Neka ti smrt bude ugodna, kao to je tvoje roenje bilo isto, strpljenje vrsto i tvoja
borba uzviena. Postigao si ono to si namjeravao i trgovina tvoja je bila uspjena.
Vratio si se svome Stvoritelju, a On te prihvatio i okruio melecima Svojim. Bio si
blizu Poslanika odabranika, a Bog Uzvieni te uinio Njemu bliskim. Bio si brat
Mustafin i pio si iz njegovog prepunog pehara.
Molim Boga da budem od tvojih sljedbenika i postupam onako kako si ti postupao.
Da volim tvoje prijatelje i budem neprijatelj tvojim neprijateljima, pa da tako budem
ubrojan u prijatelje tvoje.

28

Shvatio si ono to drugi nisu shvatali i dosegao ono do ega drugi nisu dosegli. Borio
si se uz brata tvoga Poslanika asnoga i ustao si se zbog vjere Boije kada je to bilo
potrebno da bi uspravio Sunnet i ispravio iskrivljeno, te tako sauvao islam. Neka su
najvei blagoslovi ne tebe.
Tobom su uvrena lea vjernika, putevi osvijetljeni, a Sunnet uspravljen. Vrline i
estitost tvoju nije niko u sebi objedinio. Odgovorio si na poziv Poslanika Boijeg i
skoio prije drugih da mu se odazove. urio si da mu pomogne i titio si ga svojim
ivotom. Napadao si svojim maem Zulfikarom na mjesta straha i divljatva i skrio si
kimu nasilnika. Rasuo si temelj mnogobotva i podlosti, a u krv i prainu svalio
pobornike zablude. Pa budi sobom zadovoljan, o Zapovjednie vjernika.
Bio si najblii od ljudi Poslaniku Boijem. Prvi meu njima si prihvatio islam. Bio si
uvjerenja vrstog i srca postojanog, samoportvovaniji od svih i tvoj udio u dobru je
najvei. Da nam Bog ne uskrati nagradu za nae muke i da nas ne prezre nakon to si
ti otiao.
Kunem se Bogom da je ivot tvoj bio klju dobra svakog i brava na zlu svakom. Smrt
tvoja otkljuala je zlo, a zakljuala dobro. Da su te ljudi prihvatili s nebesa i Zemlje bi
im stizale blagodati, ali su oni svijetu ovome dali prednost nad buduim."
I zaista, ljudi su izabrali ovaj svijet i suprotstavili se `Alijevoj pravednosti.
Naposlijetku, ruka oholosti i zaostalosti izvukla se iz skuta takvog naroda i ubila
`Alija.
`Ali, mir neka je s njim, bez premca je to se tie posjedovanja prijatelja i onih koji su
ga voljeli. To su bili oni koji su gubili glavu zbog ljubavi prema njemu. Blistave i
zadivljujue prie o njima su najponosnije stranice historije islama. Zloinake ruke
prezrenih kao to su Zejd ibn Ebih i njegov sin Abdullah, Haddad ibn Jusuf i
Mutevekkil i iznad svih njih Muavija ibn ebi Sufjan uprljane su krvlju ovih odlinika
ljudskosti sve do lakata.
Kako je `Ali stekao neprijatelje
Svoju raspravu o ovoj temi ograniit emo na period `Alijevog hilafeta, koji je trajao
neto vie od etiri godine. Svo to vrijeme `Ali je bio dvojaka linost, u smislu da je
jedne privlaio, a druge odbijao od sebe. Od samog poetka islamske ere mi vidimo
grupu ljudi okupljenih oko `Alija i grupu kojima se on ba nije sviao.
Meutim, period `Alijevog hilafeta i vrijeme po njegovoj smrti, dakle, period
`Alijevog izlaska na pozornicu historije, doba je kada se najjasnije ispoljava ova
kontraverza oko `Alijeve linosti. Privlano ili odbojno djelovanje `Alijeve linosti na
druge nije se tako jasno uoavalo prije njegovog preuzimanja hilafeta iz prostog
razloga to je njegov dodir, odnosno odnos sa zajednicom, bio slabiji.
`Ali je stvarao sebi neprijatelje i mnogi su bili nezadovoljni njime. Meutim, to je
samo jo jedna od odlika njegove linosti. Svaki principijelan i ustar ovjek, naroito
revolucionar koji nastoji da ostvari svoje svete ciljeve, dakle, onaj na koga se odnose
Allahove rijei:
"...oni e se na Allahovom putu boriti i nee se niijeg prijekora bojati." (Kuran, 5:
54)
Svakako stvara neprijatelje i mnogi su nezadovoljni njime. Dakle, `Alijevi neprijatelji,
i u njegovo doba, ali i danas, ako nisu mnogobrojniji od njegovih prijatelja, sigurno
nisu malobrojniji. Da `Alijeva linost danas nije predstavljena pogreno i da se ona
prezentuje onakvom kakva je doista bila, mnogi od onih koji tvrde za sebe da su
naklonjeni `Aliju svrstali bi se u red njegovih neprijatelja.

29

Boiji Poslanik poslao je armiju na elu sa `Alijem prema Jemenu. Po svom povratku
`Ali je krenuo u Mekku da posjeti Poslanika. Kada su stigli u blizinu Mekke postavio
je jednog od saboraca na svoje mjesto, a sam je pourio da podnese Poslaniku
izvjetaj o pohodu. ovjek koga je postavio da ga zamjenjuje podijelio je vojnicima
odjeu koju je `Ali stekao kao ratni plijen, elei da u novoj odjei ue u Mekku.
Kada je `Ali to vidio, najotrije je osudio taj postupak, jer nijedna odluka o toj odjei
nije trebala biti donesena, a da je ne odobri Boiji Poslanik. Zato je `Ali ovakav
postupak ocijenio kao uzurpaciju Bejtu-l-mala, odnosno koritenje zajednikom
imovinom muslimana bez doputenja Voe. `Ali je naredio da vojnici skinu odjeu i
odloe je na posebno mjesto da bi Boiji Poslanik odluio ta da se uini s njom.
Njegovi vojnici su bili oneraspoloeni zbog takve odluke, pa su se prvom prilikom
poalili Boijem Poslaniku na `Alijevu strogou po ovom pitanju. Boiji Poslanik je
na to odgovorio:
"O ljudi, ne prigovarajte `Aliju. Kunem se Bogom da je on jo otriji na Boijem putu
nego to mu vi moete prigovoriti."
`Ali se na Boijem putu zaista nije osvrtao ni na koga i ukoliko bi pokazao obzirnost
prema nekome onda bi to sigurno bilo radi Boga Uzvienog. Svakako, takav pristup
stvara neprijatelje i vrijea pohlepne i astoljubive due. Nijedan od ashaba Boijeg
Poslanika nije imao vjerne prijatelje poput `Alija, ali ni okrutnije i opasnije
neprijatelje nego to ih je on imao. Bio je ovjek kome su neprijatelji napali ak i
mrtvo tijelo. On sam znao je za tu mrnju, pa je stoga oporuio da se tajno sahrani i da
mjesto njegovog kabura bude nepoznato svima osim njegovim potomcima. Tek jedno
stoljee nakon toga, dakle nakon to su zbaene emevije kada vie nije bilo traga
haridijama, kada je smanjen broj neprijateljskih frakcija, imam Sadiq objelodanio je
gdje se nalazi kabur hazreti `Alija.
Nakisini, Qasitini i Mariqini
`Ali je za vrijeme svoga hilafeta odbio od sebe tri grupe ljudi i tavie vodio je i
ratove protiv njih. Prvu grupu ine oni protiv kojih se borio u bici na Demalu, a koje
je on sam nazvao Nakisin (oni koji kre datu prisegu).
Druga grupa su ljudi protiv kojih se `Ali borio u bici na Sifinu i koje je nazvao
Qasitinima (oni koji su zastranili).
Trea grupa su haridije protiv kojih se `Ali borio u bici na Nehravanu i koje je
nazvao Mariqin (oni koji ne poznaju zbilju vjere)
Tim imenima ove ljude nazvao je Boiji Poslanik rekavi jo prije `Aliju:
"Nakon mene borit e se protiv Nakisina, Qasitina i Mariqina."
Sam `Ali o tome kae sljedee:
"Kada uzeh uzde vostva dravnog, jedna se stranka odcijepi, druga posta neposluna,
dok ostatak zapoe djelovati nezakonito..."
Nakisini su po svom mentalitetu bili materijalisti, pohlepni ljudi i zagovornici
predrasuda. `Alijevi govori o pravdi i jednakosti tiu se uglavnom ove grupe.
Qasitini su meutim bili vie politiki orjentiranog karaktera. Nastojali su da preuzmu
vlast i srue temelje `Alijeve vladavine. Neki su ak savjetovali `Alija da napravi
kompromis sa njima i da im prepusti odreeni dio vlasti. On, meutim, to nije
prihvatio. Bio je spreman da se bori protiv nepravde, a ne da je ovjeri svojim
potpisom. Muavija i tipovi poput njega bili su otro suprotstavljeni `Alijevoj vlasti.
Oni su ustvari htjeli prigrabiti hilafet za sebe, tako da je `Alijev rat protiv njih bio rat
protiv licemjerstva i dvolinjatva.

30

Marikini su bili trea grupa koji su se karakterizirali jakim fanatizmom, sirovim

pristupom vjeri i opasnim neznanjem. `Ali je za sve tri ove grupe bio osoba koju nisu
podnosili, niti je on sam mogao prihvatiti bilo kakav kompromis sa njima.
Jedna od najjasnijih manifestacija potpunosti `Alijeve linosti ogleda se ba u ovom
njegovom suprotstavljanju razliitim grupama i frakcijama sa kojima se suoavao i
borio se protiv njih. Nekada vidimo `Alija kako se bori protiv ljudi predanih novcu i
ovome svijetu, drugi put ga sreemo u borbi protiv profesionalnih i licemjernih
politiara, a trei put ga posmatramo u borbi protiv ljudi koji neispravno shvataju
vjeru i time ine svetogre.
Nau raspravu emo sada usmjeriti na posljednju grupu `Alijevih neprijatelja, dakle
haridije.
Mada oni zvanino vie ne postoje, samo podsjeanje ne njih i historiju njihovog
pokreta moe biti jako pouno. Njihov nain razmiljanja uhvatio je korjena meu
nekim muslimanima kroz svih ovih proteklih etrnaest stoljea, pa tako iako su
haridije zvanino nestale sa scene, jo uvijek se mogu smatrati opasnom preprekom
napretku i razvoju muslimana.
Pojava haridija
Termin haridije bismo mogli prevesti i kao ustanici ili pobunjenici. Njihova pojava
vee se za period `Alijeve vladavine, odnosno konkretno posljedica je arbitrae u bici
na Sifinu.
Zadnjeg dana borbe bitka na Sifinu okrenula se u `Alijevu korist pa je Muavija u
dogovoru sa `Amrom ibn `Asom dogovorio lukavu strategiju. Shvatio je da svi
njegovi napori nisu urodili plodom i da ga od poraza dijeli tek jedan korak, te da je
izazivanje smutnje jedini nain da se spasi. Naredio je svojim vojnicima da na koplja
izvjese Kurane i kazu svojim protivnicima:
"I mi smo ljudi vae kible i Kurana, pa neka nam zato Kuran sudi."
Ova inicijativa meutim nije bila nita novo. `Ali je to predlagao jo prije poetka
sukoba, ali se oni tada nisu slagali s njim, kao to se nisu slagali ni sada, ali im je to
ovaj put trebalo posluiti kao spas od sigurnog poraza.
`Ali je na to povikao: "Napadnite ih, jer oni koriste stranice Kurana kao sredstvo
spletke. Oni se ele zatititi rijeima Kurana, a potom nastaviti sa svojim postupcima
koji su suprotstavljeni Kuranu. Papir i korice Kurana u usporedbi s njegovom
zbiljom nemaju nikakvu vrijednost. Ja sam zbilja istinska manifestacija Kurana. Oni
se stranicama i tekstom Kurana koriste kao izgovorom da bi unitili njegovu zbilju i
smisao."
Brojna grupa neznalica i neukih osoba se na to uskomea i rekoe: "ta to `Ali pria?
Trai od nas da ratujemo protiv Kurana. Mi se borimo za oivljavanje Kurana, a
zato ratovati sada kada su se i oni pokorili Kuranu."
`Ali im na to odgovara: "Ja takoer traim od vas da ratujete zbog Kurana. Ovi,
meutim, nemaju nita s njim i Kuranske rijei koriste kao sredstvo kojim e spasiti
svoje ivote."
U fikhskim propisima, na mjestu gdje se govori o propisima dihada, tretira se i sluaj
pokrivanja nevjernika muslimanima. Radi se ustvari o tome da neprijatelji islama u
ratu protiv muslimana koriste prethodno zarobljene muslimane kao ivi tit, tako da je
muslimanska vojska pri sukobu sa nevjernicima prisiljena eliminisati i svoju brau
muslimane. Prema fikhskim propisima, ubijanje muslimana u ovakvom sluaju, dakle,
radi zatite vitalnih interesa islama i spasa ivota muslimanske veine, dozvoljeno je.
I ovi muslimani u ivom titu su u ovom sluaju vojnici islama i smatraju se ehidima
31

na Boijem putu. Ipak, krvarina za njih mora biti isplaena njihovim ivim roacima,
i to novcem iz kase islamske drave.
Ovo naravno nije iskljuivo osobitost islamskog zakona. Gotovo isti zakon postoji i u
meunarodnim pravilima i regulativama rata, gdje se jasno kae da ukoliko jedna
strana koristi u ratnim dejstvima zarobljenike druge strane, ova napadnuta strana
moe radi suzbijanja napada ubijati vlastite ljude. U sluaju kada ivi primjer
muslimana kae:
"Napadnite, jer od toga zavisi pobjeda islama i ne obraajte panju na stranice
Kurana koje su istakli na koplja", treba tako uiniti.
Stranice i korice Kurana potovane su radi onog sadraja koji je u njima. Kada se
vodi rat za sadrinu Kurana, mora se obratiti panja na one koji se njegovim
listovima slue kao sredstvom kojim e zatrijeti njegovu sadrinu.
Meutim, neuki i neobavijeteni ljudi kao da su navukli crn zastor na svoje oi i kao
da su sami sebi zastrli istinu. Oni rekoe: "Pored toga to neemo ratovati protiv
Kurana, mi emo se boriti protiv onih koji ratuju protiv njega."
Do konane `Alijeve pobjede nad Muavijom bilo je jo potrebno manje od sat
vremena. Malik Atar, hrabri i odani `Alijev oficir, ve je bio krenuo ka samom
Muavijinom tabu, ime bi oistio i posljednju prepreku na putu islama. `Ali mu tada
posla poruku u kojoj je stajalo: "Zaustavi borbu i vrati se do mene."
On odgovara `Aliju kako mu je potrebno samo jo malo vremena da zavri borbu i
uniti neprijatelja. Meutim, haridije su izvukli svoje maeve i traili od `Alija da
naredi Maliku Ataru da se vrati. Malik se najzad povukao, a neprijatelji su likovali
jer se njihova strategija pokazala uspjenom.
Borbe su tako prekinute, da bi se konana presuda mogla prepustiti Kuranu.
Oformljeno je arbitrano vijee, tako da su njegovi lanovi odabrani iz redova obiju
zaraenih strana trebali na osnovu Kurana i Sunneta iznai rjeenje sukoba i privesti
nasilje kraju, ili moda nastaviti sukob i produbiti suprotstavljenost.
`Ali je zatraio da Muavijin tabor prvi odredi svoga arbitra, da bi on potom odredio
svog. Muavijina strana je bez ikakve dvojbe i oklijevanja odabrala `Amra ibn `Asa za
svoga predstavnika. `Ali je sa svoje strane predloio Abdullaha ibn `Abbasa, ovjeka
vinog politici, ili odanog i pronicljivog vjernika Malika Atara. Meutim,
maloumnici u njegovim redovima koji su se obazirali na plemensku srodnost odabrali
su naposlijetku Ebu Musaa koji nije bio u dobrim odnosima s `Alijem, a koji je uz to
bio nesposoban ovjek.
Koliko god da su `Ali i njegovi prijatelji nastojali da objasne ovim ljudima da Ebu
Musa nije ovjek dostojan te zadae, oni nisu htjeli prihvatiti nikoga drugog. Stoga im
`Ali prepusti da ine to god ih je volja u vezi s izborom predstavnika. Naposlijetku,
Ebu Musa je poslan na presuivanje kao predstavnik `Alija i njegovih pomagaa.
Nakon viemjesenog savjetovanja, `Amr `As predlozi Ebu Musau: "Zarad mira meu
muslimanima bolje je da halifa ne bude ni `Ali ni Muavija. Izaberimo zato nekog
treeg, a nema nikog prikladnijeg za to od tvoga zeta Abdulaha ibn Omera."
Ebu Musa se sloi i upita ta je u tom sluaju njegova dunost. `Amr mu onda ree:
"Ti treba ukloniti `Alija, a ja u isto uiniti s Muavijom. Potom e muslimani
odabrati dostojnu osobu, a to je zasigurno Abdullah ibn Omer. Tako e korijeni
smutnje biti uniteni."
Poto su postigli ovakav dogovor, odluie da sazovu muslimane i saopte im svoje
zakljuke.
Nakon to se ljudi okupie, Ebu Musa se okrenu `Amru `Asu i zatrai od njega da se
popne na govornicu i iznese svoj stav. `Amr `As, meutim, na to odgovori: "Ja?! Ti si

32

ovjek bijele brade i jedan od ashaba Boijeg Poslanika. Gluho bilo da ja sebi
dopustim da govorim prije tebe."
Na to Ebu Musa ustade i izae za govornicu. Svima prisutnim srca poee bre kucati,
oi im se zacaklie i stade im dah u grudima. Uzbueno su iekivali ta e se desiti.
Ebu Musa zapoe: "Nakon to se posavjetovasmo o tome ta uiniti za boljitak
ummeta, zakljuili smo da nam ne trebaju ni `Ali ni Muavija. Ostalo je na samim
muslimanima da izaberu onoga koga hoe."
Na to skide prsten sa svoje desne ruke i ree: "Kao to skidoh ovaj prsten sa svoje
ruke, tako skidoh `Alija s mjesta halife."
Potom za govornicu izae `Amr `As i ree: "uli ste ono to je rekao Ebu Musa i uli
ste kako je oduzeo `Aliju hilafet. Ja `Alija takoer skidam s mjesta halife kao to je to
uinio i Ebu Musa."
Na to skide prsten sa desne ruke, pa ga prebaci na lijevu rekavi: Postavljam Muaviju
na mjesto halife, kao to sam postavio ovaj prsten. Poto to ree, sie s govornice.
Meu prisutnima nasta komeanje. Ljudi poee napadati Ebu Musaa, a neki ga ak
poee i udarati bievima. On pobjee u Mekku, a `Amr `As ode za Damask.
Haridije, koje su ustvari bili uzronici ovakve situacije, svojim oima se uvjerie u
apsurdnost ovakve arbitrae i shvatie svoju greku. Meutim, nisu shvatali svoju
osnovnu zabludu. Oni nisu rekli da su pogrijeili zato to su naivno prihvatili
Muavijin i `Amrov plan te bez razloga zaustavili rat, niti su prihvatali da su pogrijeili
pri odabiru svoga predstavnika, odredivi Ebu Musaa za takmaca `Amr ibn `Asu.
Umjesto toga oni su rekli: "Pogrijeili smo to smo odredili dva ovjeka da presuuju
u pitanjima Boije vjere. Time smo uinili irk i nevjerstvo, jer je sudac iskljuivo
Bog, a to nije ljudski posao."
Potom odoe `Aliju i rekoe mu: "Mi nismo ispravno razumijevali i odredili smo
ovjeka za suca. Time smo nevjernici postali i mi i ti. Mi smo se pokajali, pa se pokaj
i ti. U suprotnom, nesrea bi se mogla ponoviti."
`Ali im na to ree: "Pokajanje je u svakom sluaju dobro. Kajemo se uvijek za svaki
svoj grijeh."
Oni, meutim, time nisu bili zadovoljni, pa uzvratie: "Time nas nisi zadovoljio.
Treba priznati da je arbitraa bila grijeh, pa se pokaj zbog tog grijeha."
`Ali im odgovori kako on nije bio taj koji je traio arbitrau, nego da su oni bili ti koji
su se sloili s Muavijinim prijedlogom iji su rezultat na kraju vidjeli. Sem toga, kako
se moe smatrati grijehom neto to je islam ozakonio, ili kako priznati grijeh koji se
nije poinio.
Od tada, haridije poinju djelovati kao vjerska frakcija. Ispoetka se ovdje radilo tek
o jednoj buntovnikoj grupi, pa su otuda i nazvani haridijama. Meutim, oni su
postepeno ustrojili principe svoga uenja. Tako ova u poetku politika grupacija
postepeno izrasta u jednu vjersku sljedbu. Haridije su kasnije razvile jaku
propagandnu djelatnost radi irenja svoga uenja. Malo po malo, doli su i do
zakljuka kako su otkrili korijen izopaenosti islamskog svijeta. Tvrdili su da su, i
Osman, i `Ali, i Muavija bili u krivu i poinili grijeh. Svojom dunou smatrali su
iskorjenjivanje opaina koje su se zbog ovih greki javile meu muslimanima. Kao
osnovni princip svog uenja uzeli su islamsku dunost pozivanja na dobro i
odvraanje od zla.
Meutim, za razliku od onoga kako su ga haridije poimale, princip "pozivanja na
dobro i odvraanje od zla" uvjetovan je dvjema stvarima.
Prva od njih je postojanje temeljitog i poimateljskog uvida u vjeru, kao to je to jasno
iz brojnih Poslanikovih predaja. Ukoliko ovaj uvjet ne bude ispunjen, teta e sigurno
biti vea od koristi. Temeljit uvid u pravilan nain djelovanja ovisi o dva uvjeta koji
33

se u islamskoj juristici nazivaju "ihtimal-i-tasir" i "ademu terettubi mufsidihi", dakle,

postojanja vjerovatnoe da e se ostvariti neki utjecaj i nepostojanja mogunosti da se
stvori smutnja. Jasno je da je ova dunost blisko povezana s logikom.
Znai, dunost je nareivati dobro i odvraati od zla ondje gdje postoji mogunost da
se ostvari efekat. Kako se ovaj princip moe smatrati obaveznim u sluajevima kada
je izvjesno da se nee poluiti nikakakav rezultat?!
Smisao ovg principa jeste popravljanje nekog trenutnog stanja i situacije. Dakle, on
mora biti upotrebljen ondje gdje je sigurno da njegova primjena nee jo vie
pogorati situaciju. Otuda je jasno da je za njegovu primjenu nuno temeljito
shvatanje pravilnog postupanja. ovjek koji ga ne posjeduje nee moi procijeniti da
li e kao rezultat njegovog djelovanja moda nastati jo vee zlo.
to se tie ostalih vjerskih dunosti, niti za jednu od njih nije reeno da je uvjet za
njeno obavljanje obavezno proizvoenje dobrog rezultata. Premda svaka vjerska
dunost nosi u sebi korist, nije nuno da ljudi spoznaju korist od nje da bi je poeli
obavljati.
Za namaz se, naprimjer, nigdje ne kae da ga treba obavjati samo ako se osjeti njegov
pozitivan utjecaj, a da u suprotnom nije obavezan. Isto tako, ni za post nije reeno da
ga treba obavljati samo ako je korist od njega oita (premda je za post reeno da ga se
prekine ako postoji mogunost tete).
Slino tome, ni za had, zekjat ili dihad ne postoje ovakva uslovljavanja. Ona dakle,
postoji samo u sluaju principa pozivanja na dobro i odvraanja od zla. Samo u ovom
sluaju nuno je da se onaj ko eli da djeluje zamisli nad vjerovatnoom krajnjeg
rezultata i procijeni da li e njegovo djelovanje biti u interesu islama i muslimana ili
ne.
Ovaj uvjet, dakle, neophodnost poznavanja krajnjeg rezultata, u smislu kako smo to
ve pojasnili, prihvataju svi islamski pravci, osim haridija. Zbog svoje
nefleksibilnosti, okotalosti i fanatizma, oni dre da je nareivanje dobra i odvraanje
od zla bezuvjetna vjerska dunost. Prema njihovom miljenju, nije potrebno uopte
razmiljati o eventualnim posljedicama djelovanja ove vrste. Zbog ovakvog svog
stava oni se i jesu ustali protiv `Alija, znajui da e biti ubijeni.
Haridije nisu posjedovale ispravno poimanje vjere niti je njihovo djelovanje bilo
razborito. Bili su to neuki ljudi koji su bili uskraeni za istinsko znanje. tavie, oni su
poricali nunost poznavanja smisla djelovanja, jer su navedeni islamski princip drali
strogom dunou koja se mora slijepo izvravati.
Osnove haridijskog uvjerenja
Kao temelje haridizma moglo bi se navesti nekoliko stvari:
1. Dranje `Alija, Osmana, Muavije, uesnika bitke na Demalu, i svih onih koji su
prihvatili arbitrau, izuzev onih koji su se nakon toga pokajali, nevjernicima.
2. Dranje nevjernicima svih onih koji nisu krivovjernicima smatrali `Alija, Osmana i
ostale koje smo naprijed spomenuli.
3. Vjera nije samo ubjeenje srca nego je dio vjere i postupanje po naredbama i
odustajanje od zabranjenog. Vjera je sloena od uvjerenja i djelovanja.
4. Bezuslovna obaveza ustanka protiv vladara, nasilnika i tlaitelja. Haridije su
smatrale da pozivanje na dobro, a odvraanje od zla nije niim uvjetovano i da je to
Boija zapovijed koja se bez izuzetka uvijek i svugdje mora vriti.
Sukladno ovakvim stavovima oni su svoj odnos prema ljudima temeljili na stavu da su
svi ljudi na Zemlji nevjernici ija je krv dozvoljena i da su svi osueni na Vatru,
izuzev ako se ne priklone njihovim stavovima.
34

Stav haridija o hilafetu

Jedina ideja haridija koju dananji reformisti religije ocjenjuju pozitivno jeste njihov
stav o hilafetu. Njihova ideja hilafeta bila je jedna demokratska vizija. Smatrali su da
se halifa mora birati na slobodnim izborima, a da je najprikladnija osoba za taj poloaj
ovjek ispravnog vjerovanja i visokog stepena pobonosti, pa bio on od Kurejija ili
ne, bio iz uvenog ili iz manje vrijednog plemena, bio Arapin ili nearapin.
Ukoliko nakon to bude izabran i poloi mu se prisega, halifa skrene u pravcu koji je
suprotan interesima muslimanske zajednice, on treba da bude svrgnut sa tog poloaja,
a u sluaju da ne prihvati takvu odluku, dunost se boriti protiv njega sve dok ne bude
ubijen.
Haridijski stav o hilafetu suprotstavljen je iitskom koji smatra da je hilafet Boija
odredba, odnosno da je halifa Bogom odreena osoba.
Haridijski stav razliit je i od sunitskog, sukladno kome halifa moe biti iskljuivo
od Kurejija i suniti se vrsto dre ovog principa.
Oigledno je da haridijska teorija o hilafetu nije nastala skupa sa ovim pokretom.
Poznata nam je njihova uvena parola iz vremena borbi protiv `Alija "Presuda pripada
samo Bogu".
Iz Nehdu-l-belage se takoer da zakljuiti da je prvobitni haridijski stav bio da
drutvo nema nikakve potrebe za voom niti vlau, nego da se ljudi po vlastitom
nahoenju trebaju drati Boije Knjige.
Haridije su inae Ebu Bekra i Omera drali ispravnim halifama, smatrajui da su njih
dvojica izabrani na pravedan nain i da su se legalno domogli hilafeta. Izbor Osmana i
`Alija za halife smatrali su takoer ispravnim, s tim to su prigovarali da je Osman
krajem este godine svoga hilafeta napustio svoj dotadanji pravac i zanemario
interese muslimana. Iz tog razloga trebalo ga je ukloniti s mjesta halife, a s obzirom
da je on nastavio na pogrean nain obavljati tu funkciju, ubijen je kao nevjernik, a
ubiti ga je bila vjerska dunost.
to se pak `Alija tie budui da je prihvatio arbitrau i nije se nakon toga pokajao i on
je nevjernik ije je ubistvo vjerska dunost. Tako su oni opovrgavali Osmanov hilafet
od sedme godine njegovog obavljanja ove dunosti, kao i `Alijev od doba arbitrae sa
Muavijom. to se tie narednih halifa, haridije su ih prezirale i bili su u stalnom
sukobu s njima.
Nestanak haridija
Ova grupa nastala je krajem etvrte decenije prvog hidretskog stoljea, kao
posljedica opasnih zabluda, i nije postojala due od stoljea i pol. Zbog svoje
nerazboritosti i drskosti bili su proganjani od strane halifa, tako da je ta grupacija s
vremenom iezavala, da bi poetkom vladavine Abbasida bila potpuno unitena.
Njihova opora logika liena svake duhovnosti, kao i njihovo sirovo ponaanje,
neusaglaenost njihovih stavova sa stvarnim ivotom, i naposlijetku njihova estina
(koja je ukidala i odbacivala princip teqijje ak i u njegovom najblaem znaenju),
doveli su ih do unitenja i nestanka.
Haridijska kola i nije bila kola koja bi mogla opstati, ali je iza sebe ipak ostavljala
izvjesni utjecaj. Uenja i stavovi haridija utjecali su na razliite druge sljedbe u
islamu, tako da "Nahravanije" i danas postoje u znatnom broju i kao i u `Alijevo doba
najopasniji su neprijatelji islama, neprijatelji koji ga napadaju iznutra. Kao to je

35

uvijek bilo i bit e Muavija i `Amra ibn `Asaa, oni e se uvijek i koristiti u pogodnim
trenucima postojanjem haridija, pa ak iako ih dre svojim neprijateljima.
Slogan ili duh?
Govoriti danas o haridijama kao vjerskoj sljedbi ne bi bilo uputno, poto takva
sljedba danas zvanino nije prisutna. Ipak, rasprava o haridijama i nainu njihovog
razmiljanja i djelovanja izuzetno je pouna i za drutvo naeg doba, poto koliko god
da je haridijska sljedba institucionalno nestala, ona svojim duhom jo uvijek nije
mrtva. Duh haridizma reinkarnirao se u tijelima mnogih od nas.
Bilo bi uputno napraviti jedan krai uvod u vezi s ovim. Mogue je da neke sekte
gledano sa aspekta njihovih slogana mogu izumrijeti, ali da nihov duh nastavi ivjeti.
I obratno, neki pravac moe ivjeti to se tie slogana, ali biti mrtav duhom. Isto tako,
mogue je da osobe budu smatrani sljedbenicima ili pristaama nekog uenja, ali da
mu po svome duhu ne pripadaju, kao to je mogue da neko duhom pripada
odreenom uenju, ali da se zvanino ne smatra njegovim sljedbenikom.
Naprimjer, kao to svi znamo, odmah poslije smrti Boijeg Poslanika, muslimani su
se podijelili na dva pravca sunitski i iitski. Suniti se dre jednog odreenog okvira
vjerovanja, a iiti drugog.
iiti smatraju da hilafet poslije Boijeg Poslanika pripada `Aliju i da je Poslanik po
Boijoj naredbi odredio `Alija za halifu i svoga nasljednika. To je dakle, specifini
poloaj koji pripada `Aliju nakon Poslanika.
Suniti smatraju da islam s gledita pravila i zakona o izboru halife nije predvidio nita
posebno. Oni dre da je biranje voe i nain tog biranja preputen samim ljudima.
iiti kritikuju mnoge Poslanikove ashabe koji se obino smtraju velikim i istaknutim
ljudima. Suniti s druge strane su u vezi s tim pitanjem potpuno drugaiji od iita. Oni
svakoga ko se naziva ashabom potuju jednom zauujuom poniznou. Smatraju da
su svi Poslanikovi ashabi bili pravedni i ispravni.
Temelj iizma jeste kritika, preispitivanje i protest, nekada bi se ak moglo rei i
traenje dlake u jajetu.
Osnov sunizma jeste podnoenje, strpljivost u tekoama i stav "Ako Bog da, to je
bila maka".
U doba u kojem mi ivimo dovoljno je da neko kae kako smatra da je `Ali trebao biti
halifa nakon Boijeg Poslanika, pa da odmah bude proglaen iitom. Nita drugo se
ne zahtijeva od njega. Smatra ga se iitom, ma kakav da je njegov duh i njegov nain
razmiljanja.
Meutim, ako se vratimo u osvit islama uoit emo jedan poseban mentalitet,
mentalitet koji je bio iitski. Smao takav mentalitet mogao je u potpunosti prihvatiti
Poslanikovu oporuku u vezi s `Alijem, a da pri tom ne padne ni u kakvu sumnju niti
bude bilo ime poljuljan. Takvom mentalitetu i nainu razmiljanja suprotstavljen je
jedan drugi mentalitet i nain razmiljanja. To je onaj koji je pored potpune vjere u
Boijeg Poslanika ignorisao njegovu oporuku, traei neku vrstu opravdanja,
objanjenja ili drugaijeg tumaenja.
I doista, raskol u islamu nastaje ovdje. Onda kada jedna grupa, koja je svakako bila
izrazito veinska, posmatra samo spoljanje, pri emu im vid ne dopire daleko niti
duboko, tako da oni ne uvijaju unutranje, odnosno, zbilju stvari. Gledali su samo u
spoljanje i rezonovali na osnovu njega.
Govorili su: "Veliki Poslanikovi ashabi i utemeljitelji vjere zauzeli su jedan pravac, i
ne moe se rei da su oni pogrijeili."

36

Ona manjinska grupa odgovarala je na to: "Mi potujemo ovjeka onoliko koliko on
potuje Istinu. Mi nemamo potovanja prema onima koji su meu prvima prihvatili
islam, onda kada vidimo da se njihovim rukama uruavaju principi islama. Mi smo
pristalice principa, a ne pristalice osoba." iizam je utemeljen na ovakvom
mentalitetu.
Ako se osvrnemo na historiju islama i u njoj na linosti poput Selmana Farsija, Ebu
Zera Gaffarija, Miqdada Kindija, `Ammara Jasira i slinih, sigurno emo se upitati:
ta je bilo to to ih je tjeralo da istupe iz veine i stanu uz `Alija. Ustanovit emo da
su to bili principijelni ljudi i ljudi koji su znali ta su to ispravni principi. Bili su
vjernici, ali oni koji razumijevaju vjeru.
Govorili su: "Mi ne smijemo dopustiti da drugi misle za nas, niti dopustiti da mi
grijeimo zbog toga to grijee drugi."
I zaista njihov duh bio je duh kojim su vladali principi i istina, a ne bilo koja linost.
Jedan od `Alijevih prijatelja u bici na Demalu zapao je u sumnju i malodunost.
Zbunjivale su ga dvije strane. Na jednoj strani vidio je `Alija i velikane islama koji su
uz njega isukali svoje maeve, a na drugoj, enu asnoga Poslanika, Aiu, jednu od
onih za koje se u Kuranu kae da su vjernicima poput majki njihovih. Uz Aiu gleda
Talhu, jednoga od prvih koji su primili islam, ovjeka blistave prolosti i vjetog
iskusnog borca iz ratova koji su muslimani do tada vodili. Uz njega je i Zubejr, ija je
prolost ak i blistavija od Talhine, jedan je od onih koji su se na dan Saqife bili
okupili u `Alijevoj kui.
Onaj ovjek je, dakle, bio zbunjen. Pitao se emu sve to. `Ali, Talha i Zubejr su
utemeljitelji islama, njegovi odlinici i snane tvrave. Koji od njih je blii istini? ta
initi u ovakvoj situaciji? I zaista, ovog ovjeka se ne moe kriviti za njegovu
zbunjenost. Da se bilo ko od nas naao u takvim uvjetima u kojima je bio on, bio bi
zaslijepljen prolou i ugledom Talhe i Zubejra.
Kada danas usporedimo `Alija, `Ammara, `Uvejsa Karanija i ostale sa Aiom, Talhom
i Zubejrom, ne zapadamo ni u kakvu sumnju. To stoga to ovu drugu grupu drimo
izdajnicima, ije je izdajstvo oito, i ini nam se da je bilo itljivo sa njihovih lica.
Meutim, da smo ivjeli u to vrijeme i bili izbliza upoznati s njihovom prolou, da
smo ih izbliza poznavali, vjerovatno bismo i sami zapali u slinu sumnju.
To to danas znamo da je prva grupa bila uz istinu, dok je druga skrenula u zabludu,
jeste zbog toga to smo upoznali `Alija i Ammara s jedne i Zubejra, Talhu i Aiu s
druge strane kroz protok historije i poznavanje injenica. Stoga smo danas u situaciji
da pravilno prosuujemo. ak i ako nismo ljudi koji se posebno zanimaju za
prouavanje historije, ipak smo od djetinjstva upoznati s ovakvim injeninim
stanjem. Meutim, u vrijeme samih ovih deavanja na ljude nije utjecao nijedan od
ova dva faktora.
U svakom sluaju, onaj ovjek priao je zbunjen Voi vjernika i upitao: "Zar je
mogue da se Talha, Zubejr i Aia okupe oko zablude? Kako mogu pogrijeiti ljudi
koji su bili drugovi Poslanikovi? Zar je mogue da oni skrenu na put neistine? "
U svome odgovoru `Ali govori ono zato Taha Husein, egipatski knjievnik i uenjak,
kae da nikada nita jae i uzvienije od toga nije ni kazano. Nakon to je Objava
okonana i nakon to se prestala sputati Nebeska Poslanica, nisu se ule ovako velike
rijei.
`Ali dakle ovako odgovara onom ovjeku: "Ti si prevaren i istina je za tebe postala
zabluda. Ispravno i neispravno ne vae se mjerilom linosti. Nije ispravno da prvo
prosuuje osobe, a da onda na osnovu toga prosuuje ta je pravo, a ta krivo.
Ispravno i krivo su ono to treba biti mjera pri prosuivanju o linostima."

37

ovjek mora biti upuen u to ta je ispravno, a ta krivo, a ne mora poznavati neku

osobu. Nikada se neka linost, bila ona vie ili manje poznata, ne moe uzeti kao neko
prei od istine. Ako je njeno ponaanje sukladno istini, treba je prihvatiti, u suprotnom
nipoto ne.
`Ali ovdje kao kriterij istine postavlja istinu samu. Duh iizma je ba to. iitski
pravac uistinu roen je iz jednog posebnog pogleda koji daje vanost islamskim
principima, a ne linostima. Stoga su iiti prvi kritiari i protivnici politeizma.
Nakon Poslanikove smrti `Ali je tridesetrogodinji mladi oko koga je okupljeno tako
malo ljudi da se mogu na prste pobrojati. Nasuprot njega je esdesetogodinji ovjek
koga podrava veina. Logika te veine jeste kako je to put prethodnika koji ne mogu
pogrijeiti i kako se zato treba drati tog puta. Logika one manjine, pak, je da samo
Istina ne moe biti u krivu i da predvodnici trebaju uskladiti sebe sa njom. Iz ovoga je
jasno koliko je mnogo onih koji stoje iza iitskog slogana, ali njihov duh nije duh
iizma.
Pravac i duh iizma jeste odreivanje Istine i zastranjenja. Jedan od najveih
njegovih efekata je izazivanje naklonosti ili odbojnosti. I to ne bilo kakve naklonosti
ili odbojnosti ve smo rekli da ovjek moe biti naklonjen neispravnosti, zlu i
opaini ili da moe imati odbojnost prema istini i ljudskim vrlinama. Treba biti
privlaan ili odobojan poput `Alija. Znai i'ia mora biti kopija `Alijevog karaktera,
odnosno mora ostvariti ove dvije vrste utjecaja.
Sav ovaj uvod bio je zbog toga da bismo shvatili kako je mogue da neko uenje bude
mrtvo, ali da njegov duh bude iv, i to meu ljudima koji zvanino ne pripadaju tom
uenju i koji su mu prema vlastitom tvrenju suprotstavljeni. Haridijsko uenje
danas je mrtvo. Dakle, danas se vie niko ne zove imenom haridija niti zvanino
slijedi ovaj pravac. Meutim, da li je i duh haridijskog uenja mrtav? Da li se moda
taj duh reinkarnirao u nekim drugim uenjima? Da li je, ne daj Boe, i meu nama,
koji za sebe tvrdimo da smo predvodnici u dobru, ovaj duh prisutan?
Ova pitanja treba razmotriti odvojeno. Ukoliko ispravno upoznamo duh haridijskog
uenja, moi emo pruiti odgovor na ova pitanja. Vrijednost rasprave o haridijama
lei ba u tome. Treba znati zbog ega ih je `Ali odbijao, odnosno zato ih nije
privukla `Alijeva linost.
Sigurno, kao to emo i kasnije vidjeti, razliiti duhovni elementi utjecali su na
formiranje mentaliteta haridija, tako da oni nisu bili privueni `Alijem. U njihvom
mentalitetu postojale su i mnoge dobre strane i da nije bilo onih loih elemenata `Ali
bi ih sigurno privukao. Meutim, tamna strana njihovog mentaliteta bila je toliko
izraena da su se oni svrstali u red `Alijevih neprijatelja.
`Alijeva demokratija
Voa vjernika je s haridijama postupao na najvioj razini liberalizma i demokratije.
On je bio halifa, a oni njegovi podanici. Svako politiko djelovanje bilo mu je
dostupno, ali ih on nije zatvarao niti proganjao, pa ak nije ni ukinuo njihov udio u
dravnoj blagajni. Posmatrao ih je kao i sve ostale svoje podanike.
S obzirom da poznajemo `Alija to nas mnogo ne zauuje, ali je sigurno neto to se u
historiji rijetko sree. Haridije su mogle slobodno propagirati svoje stavove, a `Ali
im se skupa sa svojim drugovima suprotstavljao iznosei vlastite stavove. Obje strane
iznosile su svoje argumente i njima oponirale drugoj strani.
Moda ovakav stepen slobode nije zabiljeen u historiji ovjeanstva. Moda se
nijedna vlast prema svojim oponentima nije ophodila ovako demokratski.

38

Haridije su dolazile u damiju i prekidale `Alija dok bi govorio. Jednog dana Voa
vjernika je bio na mimberu, kada doe jedan ovjek i neto ga upita. `Ali mu smjesta
odgovori. Na to jedan od prisutnih haridija ree: "Bog ga ubio, kako je samo uen."
Prisutni htjedoe da ga izbace, ali ih `Ali sprijei, rekavi: "Pa on je uvrijedio samo
mene."
Poto su haridije `Alija drale nevjernikom, nisu htjeli obavljati namaz za njim. Ipak,
dolazili su u damiju i uznemiravali `Alija. Kad je jednom prilikom `Ali ustao da
obavi namaz, ljudi pristadoe za njim, a haridija Ibn Kevva proui glasno ovaj
Kuranski ajet:
"A objavljeno je tebi i onima prije tebe: Ako bude pripisivao Bogu druga, sigurno e
ti propasti prijanja djela i bit e od onih koji su na gubitku." (Kuran, 39:69)
`Ali nije nita odgovorio s obzirom na ajet:
"A kada se ui Kuran sluajte ga i utite, da bi vam se On smilovao." (Kuran, 7:
203)
Uinio je to znajui da dok imam demata ui Kuran svi klanjai moraju utjeti.
Nakon to je nekoliko puta ponovio ovaj ajet, elei pokvariti `Alijev namaz, `Ali je
prouio: "Strpi se! Zaista je Boije obeanje Istina i neka te ne uznemiruju oni koji ne
vjeruju." (Kuran 30:60)
Nakon toga nije vie obraao panju na njega i nastavio je obavljati namaz.
Protest i pobuna haridija
Haridije su u poetku bili mirni i oslanjali su se uglavnom na prigovore i izazivanje
rasprava. `Ali je prema njima postupao onako kako smo ve rekli. Znai, ni u kom
sluaju ih nije uznemiravao niti je ak uskratio njihovo pravo na prihode iz dravne
blagajne. Meutim, kada su izgubili nadu da e ih `Ali posluati i pokajati se,
haridije su malo po malo postajali sve agresivniji. Naposlijetku, odluie da izvre
prevrat.
Okupili su se u kui jednog svog istomiljenika koji je odrao agresivan i
provokativan govor, pozivajui ih da se podignu u ime pozivanja na dobro i
odvraanja od zla. Obratio im se sljedeim rijeima:
"Nakon zahvale Bogu, kunem se Njime da nije primjereno grupi koja vjeruje u Allaha
i slijedi Kuran da joj ovaj svijet bude drai od nareivanja dobra i zabranjivanja zla,
pa da ne govore istinu, jer ona moe donijeti gubitak i povui opasnost za sobom.
Svako ko pretrpi gubitak na ovom svijetu na Sudnjem Danu e njegova naknada biti
zadovoljstvo Istinitog i vjeni dennet. Brao, izaimo iz ovog grada u kome
obitavaju nepravedni i krenimo u planine ili druge gradove odakle emo se moi
suprotstaviti ovim izgubljenim novotarima i sprijeiti ih."
Ovim rijeima jo je vie raspalio njihove ionako uzavrele duhove. Odmah su odluili
da izvre prevrat. Poeli su ugroavati sigurnost puteva, odali su se hajdukovanju i
zloinima. Na taj nain htjeli su oslabiti dravnu upravu i oboriti vlast.
Od tada ih se vie nije moglo pustiti na miru, jer se sada nije radilo samo o
propagiranju uvjerenja, nego je u pitanju bila sigurnost zajednice i oruana pobuna
protiv vlasti. Stoga je `Ali krenuo na njih i na obroncima Nehravana se otvoreno
sukobio sa njima. Obratio im se, posavjetovao ih i pruio im nepobitne dokaze. Potom
je zastavu vjere predao u ruke Ebu Ejuba Ensarije, zatraivi da oni koji pripadaju
istinskom vjerovanju stanu pod nju. Od dvanaest hiljada prisutnih, osam hiljada njih
su se odvojili od haridija, dok su preostali i dalje ispoljavali tvrdoglavost. Pretrpjeli
su tako teak poraz da su skoro svi izginuli.

39

Osobenosti haridija
Mentalitet haridija svakako je osobit mentalitet. Oni su bili mjeavina lijepog i
runog, a kao ukupnost to dvoje svrstali su se na stranu `Alijevih neprijatelja. `Alijeva
linost ih je odbijala, umjesto da budu privueni njome.
Naveemo ovdje dobre i loe strane njihovog mentaliteta, da bismo vidjeli kako
strana opasnost se iz njih izrodila:
1. Imali su borben i ustar duh i hrabro su ustrajavali na svojim idejama i
ubjeenjima. U historiji haridija sreemo samoportvovanost kakva se kod ljudi
rijetko sree. Ta samoportvovanost davala je krila njihovoj hrabrosti. Ibn
Abdurabbih o njima kae:
"Meu svim sljedbama nijedna nije bila postojanija ni vie se trudila od haridija.
Niko nije bio spremniji na smrt od njih. Jedanput je jedan od njih bio pogoen
kopljem koje se zarilo duboko u njega. Uprkos tome, on je napredovao prema svom
ubici govorei: O Boe, urim Tebi da bi Ti bio zadovoljan."
Muavija je pustio nekog ovjeka da ode odvratiti svog sina koji je bio haridija. Otac
nije mogao promijeniti sinovljevu odluku. Naposlijetku mu ree: "Sine moj, vratit u
se i donijeti tvoje novoroene, ne bi li te oinska ljubav odvratila od tvoje odluke."
Ovaj mu odgovori: "Kunem se Bogom, ja sam revniji za maem, nego za svojim
sinom."
2. Haridije su bili bogobojazni i predani ljudi. Noi su provodili u ibadetu. Nisu imali
nikakvog interesa za ovim svijetom i njegovim uitcima. Kada je `Ali poslao Ibn
Abbasa da posavjetuje haridije okupljene na Nehravanu, Ibn Abbas ga po povratku
izvijesti sljedee:
"Radi se o dvanaest hiljada ljudi ija su ela okorjela od injenja sedde. Ruke su im
postale vrste poput kamiljih stopala od dodirivanja suhe i vrele zemlje i padanja u
prainu pred svojim Gospodarom. Koulje su im iznoene i izderane, tako da im se
kroz njih vidi koa. Uz sve to, nepokolebljivi su i odluni."
Haridije su bili estoko istrajni na spoljanjim obiljejima islama. Nipoto se nisu
pribliavali bilo emu to su drali za grijeh. Uspostavili su vlastite kriterije kojih su
se strogo drali, osuujui svakoga ko je odstupao od tih kriterija. Zijad ibn Ebih ubio
je jednog od njih, a zatim je pozvao njegovog slugu da bi se raspitao o ubijenom. Ovaj
mu je prenio da svome gazdi nikada tokom dana nije donosio hranu, niti mu je nou
pripremao postelju, poto je ovaj danju postio, a noi je provodio u molitvi.
Gdje god bi se pojavili,haridije bi propagirali svoje vjerovanje. Bili su ustrajni na
svom uvjerenju i spremni da ubiju zbog njega. Hazreti `Ali o njima kae:
"Ne ubijajte haridije poslije mene, jer onaj koji trai Istinu, ali je ne nalazi, nije
jednak onome koji trai neistinu pa je nalazi!"
Dakle, haridije se razlikuju od Muavijinih ljudi. Oni tee Istini, ali su zapali u
pogreke, dok Muavijini ljudi od poetka vrdaju od istine i ustrajavaju na stranputici.
Ako nakon mene budete ubijali haridije, eli rei `Ali, to e biti u korist Muavije koji
je gori i opasniji od njih.
Prije nego se osvrnemo na ostale osobine haridija potrebno je osvrnuti se na jednu
stvar koja se tie njihove predanosti, pobonosti i samoodricanja. Naime, radi se o
jednoj bitnoj karakteristici `Alijevog ivotopisa, odnosno njegovoj hrabroj odlunosti
u borbi protiv ovih ispraznih praktikanata svetih inova. `Ali je izvukao ma i prinio
ga pod grlo svih onih koji su se ukrasili spoljanjim znacima predanosti Bogu, ija su
lica odraavala ganutost Istinom, koji su hodali u dronjcima i vjeru uzeli za svoju
profesiju.

40

Da smo mi bili na mjestu njegovih drugova i gledali u ovakva lica, sigurno bi nas
obuzeo osjeaj saaljenja i protestovali bi kod `Alija zato to je sabljom krenuo protiv
ovakvih ljudi. Ba zato je pria o haridijama pouna lekcija islamu uope, a iizmu
osobito. Sam `Ali je bio svjestan izvanredne vanosti ovog svog postupka, pa stoga
kae:
"Izbio sam oko pobuni. Niko osim mene nije istupio prema njoj kada je tama njezina
nadolazila, a bjesnilo njezino bilo estoko."
Imam `Ali ovdje isprazno bogotovlje naziva "kalab".
Kalab znai bjesnilo. Bjesnilo je, znamo, napad ludosti koji se javlja kod psa. On tada
ujeda sve okolo. Budui da se ovdje radi o infektivnoj bolesti, kada se zubi psa zariju
u tijelo ovjeka ili ivotinje i kada se pljuvakom prenese mikrob bjesnila i ujedeni
biva zaraen ovom boleu. I on sam pobjesni i ujeda sve oko sebe prenosei zarazu
dalje. Ukoliko to ne bude sprijeeno, opasnost od zaraze je sve vea. Stoga mudri
ljudi ubijaju psa, da bi time druge izbavili od opasnosti da budu zaraeni.
`Ali, dakle, sudi o njima kako o zaraenim psima. Nije bilo lijeka za njih, a oni su
ujedali i irili bjesnilo dalje. Kakve li nesree za muslimansku zajednicu onog doba
jer je grupa sirovih vjernika neznalica hodala okolo sa obuom na samo jednoj nozi i
utjecala na due ljudi. ta je moglo stati na put ovim armantnim zmijama? Kakav je
to snaan duh mogao da se isprijei pred ove bogobojazne i isposnike face? Koja to
ruka smije isukati sablju i podii je iznad glava onih koji ovako izgledaju? Zbog toga
`Ali kae: Osim mene, niko se nije smio usuditi na ovaj korak.
Izuzev `Alija i grupe okupljene oko njega, niko od onih koji su vjerovali u Boga i
Njegovog Poslanika nije se usuivao da izvue sablju na haridije. Za njih je takvo
neto bilo dolino samo nevjernicima, a nipoto ljudima koji vjeruju.
Zbog toga `Ali moe ponosno rei da je on i samo on bio taj koji je shvatio ogromnu
opasnost koja prijeti islamu od strane ovih sirovih tovatelja Boga. Niko drugi nije se
usudio da im se ovako suprotstavi. Ovi ljudi, ela otvrdlih od ibadeta, odani
bogotovlju, bili su prepreka na putu islama. Umiljali su da rade za dobrobit islama,
ali su mu ustvari bili istinski neprijatelji. `Ali, koji je ratovao protiv njih, otvorio je
put drugim islamskim vladarima poslije njega da se upuste u borbu protiv ovakvih, a
da ih pri tome vojska islama slijedi, znajui da je i `Ali tako postupao.
3. Haridije su bili neupuene neznalice. U svom neznanju nisu razumijevali zbilju i
koristili su se pogrenim tumaenjima. To pogreno shvatanje kome su bili odani ih je
malo po malo oblikovalo u jednu posebnu frakciju. Islamski princip odvraanja od
zla, na koji su se u poetku oslanjali, preoblikovali su tako da je ispadalo kako im je
jedini cilj oivljenje te islamske tradicije.
Ovdje je nuno stati i paljivije se osvrnuti na jednu taku iz historije islama. Ukoliko
pogledamo ivotopis Poslanikov, vidjeemo da on za trinaest godina Mekkanskog
perioda nije imao doputenje od Boga da se bori, pa ak ni da se brani. Tako je bilo
sve dok muslimani nisu zaista zapali u nevolju, pa je sa Poslanikovom dozvolom
jedna grupa njih emigrirala u Abesiniju. Preostali su ostali u Mekki i dalje trpei
zlostavljanje. Tek u drugoj godini po hidri doputen je dihad.
U Mekkanskom periodu muslimani su uili. Upoznavali su duh islama i islamski
nain ivota duboko je proeo njihov duh. Rezultat toga bilo je da je po dolasku u
Medinu svaki od njih bio istinski emisar islama i Boijeg Poslanika, koji ih je razaslao
po cijelom regionu. Oni su tada mogli da valjano obavljaju svoju zadau. Kada bi
kretali u dihad, znali su s kakvim ciljem i radi koje ideje se bore. Kao to kae Voa
vjernika:
"Oni su svoja duboka poimanja nosili na vrcima svojih sablji."

41

Dakle, sa sabljom su postupali razborito, jer se radilo o uenim ljudima koji su mogli
izvravati svoju vjersku poslanicu. Kada itamo historiju bivamo zapanjeni dubokim
mislima i pronicljivim praktikovanjem islama od strane ovih ljudi koji do prije
nekoliko godina nisu znali ni za ta drugo osim za sablju i kamilu.
U doba halifa je, naalost vie panje poklanjano osvajanjima, zapostavljajui to da
uporedo sa otvaranjem vrata islama drugim narodima treba imati na umu da je ono to
ih zasigurno najvie privlai islamu, pa radilo se o Arapima ili nearapima, ba
islamski monoteizam, pravednost i jednakost. Ljude je trebalo ispravno pouiti
islamskoj kulturi, duhu i nainu ivota.
Haridije su uglavnom bili Arapi, premda je meu njima bilo i neto nearapa.
Meutim, svi oni bili su istinske neznalice i nisu poznavali kulturu islama. Sve svoje
nedostatke htjeli su ukloniti dugim pritiskanjem ela na zemlju. `Ali, mir neka je s
njim, opisuje ih ovako: "Svijet prost, nizak i robovi bijedni! Skupljeni su sa strana
svih i uzeti iz gomile svake. Trebalo bi ih pouiti razumijevanju vjere i odgojiti,
obrazovati i navikavati radu, upravljati ih i susprezati. Nisu ni Iseljenici ni Pomagai,
niti oni koji su sagradili stanove svoje u Boravitu i vjeri."
Pojava ovog sloja neukih bogotovatelja, iji su haridije samo jedan dio, skupo je
kotala islam. Pored haridija, koji su se odlikovali hrabrou i odanou, javio se
jedan broj ljudi ovakvog sirovog tipa koji nisu posjedovali ove vrline haridija. Takvi
su islam predali vlastodrcima, a otuili ga od obinog svijeta. Rairili su razliite
fikcije i predrasude. Poto nisu posjedovali haridijske vrline, te nisu potezali maeve
protiv imatelja moi, jezicima su se oborili na ljude od vrline. Vrle ljude nazivali su
nevjernicima i nemoralnima.
U svakom sluaju, jedna od najbitnijih karakteristika haridija svakako je njihovo
neznanje. Jasan primjer toga jeste njihova nemo da razlikuju spoljanjost Kurana,
dakle njegov tekst i korice, od Kuranskog nauka. Zbog toga su tako jeftino i nasjeli
na zamku Muavije i `Amra `Asa.
Kod ovih ljudi neznanje i bogotovlje ili su ruku pod ruku. `Ali je htio da se bori
protiv njihovog neznanja, ali nije bilo mogue odvojiti to neznanje od njihovog naina
bogotovlja i bogobojaznosti, jer je i to bogotovlje bilo u sprezi sa neznanjem. S
gledita `Alija, koji je bio vrhunski poimatelj islama, ibadet nadahnut neznanjem nije
imao vrijednosti. Stoga je on i unitio haridije, a njihov ibadet i bogobojaznost nisu
mogli posluiti kao tit pred `Alijem. Opasnost od neznanja ove vrste ljudi lei u tome
to oni postaju alatka u rukama prepredenih i brana na putu interesa islama.
Licemjeri su uvijek koristili glupe vjernike da se suprotstave islamskom usmjerenju.
Sami licemjeri stavljali su ma u ruke takvih vjernika i napinjali strelice u njihovim
lukovima.
Kako samo lijepo i nadahnuto `Ali, mir neka je s njim, opisuje njihovo stanje:
"Vi ste ljudi najgori. Strijele ste u ruci ejtanovoj koje on koristi da bi pogodio svoju
metu. Preko vas on ljude dovodi u zbunjenost, nedoumicu i zabludu."
Ve smo rekli da se stranka haridija u poetku javlja sa eljom oivljavanja jedne
islamske tradicije. Meutim, nedostatak pronicljivosti i neznanje doveli su ih do toga
da su poeli pogreno tumaiti Kuranske ajete i naposlijetku se uobliili u jednu novu
sektu s vjerskim utemeljenjem. U jednom Kuranskom ajetu se, zaista, kae:
Presuda je samo Boija. On iznosi istinu i On je najbolje lui od neistine. (Kuran, 6:
57)
U ovom ajetu presuda (hukm) predstavlja se kao jedan od posebnih atributa Bia
Boijeg, ali je neophodno vidjeti kakvo je ovdje znaenje ove rijei. Bez sumnje,
ovdje se pod presudom misli na princip, odnosno ustroj ljudskog ivota. U ovom ajetu
se odrie pravo drugima pored Boga da uspostavljaju zakone ljudskog ivljenja, tako
42

da to treba shvatiti kao jedan od atributa Boijeg Bia. Meutim, haridije su ovu rije
uzeli u znaenju vlasti koja obuhvata i upravu ovosvjetskim stvarima poput, npr.
zajednice. Otuda su oni izali sa sloganom: Presuda pripada samo Bogu.
Kanili su time rei da i presuivanje meu ljudima i njihovo predvoenje jeste
iskljuivo u Boijoj nadlenosti. Po njihovom miljenju, niko osim Boga nema pravo
da se postavi kao sudac ili vladar meu ljudima.
Dok bi `Ali predvodio namaz ili se s mimbera obraao ljudima, iz mase bi se esto
zauo povik: "Presuda pripada samo Bogu! O `Ali, ne dolikuje tebi niti tvojim
drugovima da vladate i presuujete."
U odgovoru na to, `Ali je jednom prilikom rekao: "Ta je izreka pravilna, ali ono to se
njome smjera - krivo je! Da! Presuda doista pripada samo Bogu! Ali, ti ljudi kau da
je vladavina samo Boija. injenica je da za ljude nema umaknua od vladara, dobrog
ili loeg. Pod upravom njegovom radi i vjernik i uiva nevjernik. Tokom se njezinim
ispunjavaju rokovi Boiji. Preko vladara porez je skupljan, neprijatelj suzbijan, putevi
osiguravani, a pravo slaboga oduzimano od jakog. ovjek estit uiva mir i dobiva
zatitu od prijestupnika."
Ukratko, zakon se ne moe sprovesti sam od sebe. Mora postojati pojedinac ili grupa
koji e ga primijeniti u praksi.
4. Haridije su bili slaboumni i kratkovidi ljudi. Njihovo razmiljanje bilo je na jako
niskom nivou. Islam i muslimane htjeli su svesti na jako uzak okvir shvatanja. Poput
svih ostalih ogranienih ljudi, bili su ubijeeni da svako ko im ne pripada, slabo ili
nikako razumijeva, da su svi ostali u zabludi i da e svriti u dehennemu. Prvo to
ine ovakvi maloumnici jeste to da svojim stavovima daju dimenziju
neprikosnovenog vjerskog uenja. Oni ograniavaju Boije svojstvo milostivosti,
prikazuju Uzvienog kao bie koje uvijek sjedi srdito na svom Prijestolju, jedva
ekajui da Njegov rob uini neki grijeh ne bi li ga bacio u Vatru. Jedno od temeljnih
vjerovanja haridija bilo je to da poinilac nekog velikog grijeha poput lai,
ogovaranja ili konzumiranja alkohola postaje nevjernik i otpada od islama. Svretak
takvog je u Vatri. Stoga su smatrali da e svi osim njih samih dospjeti u vatru
dehenmsku. Vjerska kratkovidost osnovno je svojstvo haridija, a danas to svojstvo
esto primjeujemo u islamskom drutvu. To je ono na to smo smjerali kada smo
rekli da je slogan haridija iezao, ali da je njihov duh jo uvijek prisutan meu
nekim ljudima i skupinama.
I mi vijamo praznoglavce koji svakoga osim sebe i njima slinih dre nevjernicima,
umiljajui tako da su islam i muslimani ogranieni njihovim okvirima. U
prethodnom poglavlju smo rekli da haridije nisu poznavali duh islama, ali su ipak
bili hrabri ljudi. Poto su bili neznalice, shvatanje im je bilo usko, a zbog toga su
olako ljude svrstavali u nevjernike i neznaboce. Biti musliman smatrali su
ekskluzivno svojim pravom, a sve koji nisu prihvatali njihovo poimanje principa
islama drali su nevjernicima. Poto su bili hrabri, esto su se zapuivali vladarima,
odvraajui ih od zla i pozivajui ih na dobro onako kako su oni to zamiljali. Zbog
toga su i sami stradavali. Rekli smo da su u kasnijim periodima historije islama i dalje
zadrali svoje neznanje, fanatizam i odanost vjerskim propisima, ali su izgubili onu
prijanju hrabrost i odvanost.
Tako su haridije bez odvanosti, dakle, plaljivi bogotovatelji, prestali da poteu
sablju na one koje su smatrali nevjernicima i odrekli su se pozivanja na dobro i
odvraanja od zla vlastodraca koje su smatrali opasnou po sebe. Od tada su poeli
da se jezicima obaraju iskljuivo na vrle ljude. Toliko su kinjili vrle osobe da je u
novijoj historiji islama teko nai ijednu asnu osobu a da nije bila predmet njihovih
napada. Jedne su optuivali za nevjerstvo, druge da ne vjeruju u proivljenje, tree su
43

optuivali da negiraju tjelesnost mirada, etvrte su zlonamjerno nazivali derviima,

pete su optuivali za ko zna ta, ali uglavnom, skoro niko nje bio musliman mjereno
njihovim glupavim kriterijima. Kada su ve `Alija optuili da je bio neznaboac,
sasvim je jasno kako je bilo drugima. Ibn Sina, Nasiruddin Tusi, Mula Sadra, Fejs
Kaani, Demaluddin Asad Abadi i naposlijetku Muhammed Iqbal, bili su mete
njihovih progona. U vezi s tim Ibn Sina je spjevao:
Nije ala nazvati me nevjernikom
Jer da mu je vra vjera, ne priznajem nikom
Ako neko poput mene nevjernik bi bio
Ko bi, onda, mogao zvati se vjernikom?
U svakom sluaju bitna karakteristika haridija bila je njihova kratkovidost i
tupoglavost, zbog kojih su sve okolo nazivali nevjernicima i otpadnicima. `Ali je
jasno ukazao na njihovu tupoglavost i nerazumnost rekavi:
"Znate da je Vjerovjesnik Boiji, mir i milost Boiji neka su s njim i s porodicom
njegovom, kamenovao preljubnika oenjenog i nakon toga mu obavio molitvu i
dopustio nasljednicima njegovim da ga naslijede. Odsjekao je ruku kradljivcu i
bievao preljubnika neoenjenog, ali je toj dvojici dodijelio udio u plijenu ratnom i
oni su oenili muslimanke. Tako ih je Poslanik Boiji, mir i milost Boiji neka su s
njim i porodicom njegovom, kaznio za grijehe njihove i izvrio kaznu Boiju u
pogledu njih, ali im nije uskratio prava njihova, to ih je dao islam, niti je izbrisao
imena njihova meu sljedbenicima svojim. Doista, vi ste ljudi najgori i vi ste oni koje
je ejtan svrstao u redove svoje i otjerao u besputnu zemlju svoju."
Time im je, ustvari, rekao da ako ve optuuju njega da je pogrijeio i postao
nevjernik, pa zato onda cijelu zajednicu vjernika optuuju za nevjerstvo. Zar
nevjerovanje jedne osobe treba da znai da su i drugi ljudi nevjernici?! Kao to kae
sam `Ali:
"Ako ne prestanete vjerovati da idem krivo i zavedeno, zato smatrate da su ljudi
obini meu sljedbenicima Muhammeda, mir i blagoslovi Boiji neka su na nj i na
porodicu njegovu, zalutali poput mene, te ih optuujete s krivicom mojom i drite ih
nevjernicima na raun grijeha mojih. Sablje vae drite na ramenima i koristite ih
pravo i krivo. Zabunom zamjenjujete one koji su poinili grijehe s onima koji nisu."
Voa vjernika im, dakle, ovdje iznalazi dvije mahane i odbija ih od sebe iz dva
razloga - jedno je to da nevine optuuju za grijeh i pozivaju na odgovornost, a drugo
da su injenje grijeha smatrali razlogom izlaska iz islama, ime su suavali okvire
islama. Time su povrijedili islamske propise o tome na koji nain se odreuje
otpadnitvo od vjere.
`Ali, dakle, osuuje tupoglavost i kratkovidost, tako da je `Alijev sukob s haridijama
bio, ustvari, sukob sa ovakvim nainom razmiljanja. Dakle, da haridije nisu
zastupali takve stavove, `Ali ne bi s njima postupio onako kako je postupio. Prolio je
njihovu krv da bi time sasjekao takva shvatanja i da bi pomogao da se Kuran
razumijeva onako kako treba, odnosno da bi muslimani islam shvatili onako kako to
od njih njegov Zakonodavac trai.
Rezultat haridijske zatupljenosti i kratkovidosti bilo je to da su se oni dali zavarati
vjeanjem vanjtine Kurana na koplja, ime su dopustili da se izrodi ogromna
opasnost po islam. Odustali su od borbe protiv Muavije ba onda kada je `Ali imao
odluujuu priliku da porazi licemjerstvo i sasjee ga u korjenu zauvijek. Kakvu su
samo time nesreu uinili islamu!
Veina muslimana suglasna je oko toga da je najozbiljnija nesrea koja je pala na
muslimane bilo duhovno zastranjenje. asni Kuran je svoj poziv ljudima utemeljio
na promiljanju i preporuio je koritenje razuma i stjecanje znanja:
44

"Neka se po nekoliko njih iz svake zajednice njihove potrudi da se upute u vjerske

nauke i neka opominju narod svoj da mu se vrate, da bi se Allaha pobojali." (Kuran
9:122)
Termin "tefaqqaha" koji se ovdje sree ne znai jednostavno uenje, ve prikupljanje
znanja kroz napor i promiljanje.
"O pravovjerni, ako se budete bojali Boga, On e vam dati mo rasuivanja." (Kuran
8:29)
"A one koji se radi Nas budu borili, Mi emo putevima koji Nama vode uputiti."
(Kuran 29:69)
Haridije su se upravo suprotstavile Kuranskom nauku koji islamski zakon uva
pokretnim i ivim. Oni su islamsko uenje shvatali mrtvim i pasivnim, pokuavajui
islamu nametnuti strogo definiranu formu.
Islam se, pak, nikad nije osvrtao na vanjtinu odnosno formalizam. On je uvijek bio
okrenut duhu i smislu, odnosno predstavljao je put koji ovjeka vodi cilju njegovog
ivljenja. Islam jeste predvidio put za dosezanje tog smisla, odnosno cilja, ali je
ovjeka ipak ostavio slobodnim, pa stoga i nije dolazio u sukob sa razvojem
civilizacije i istinskom kulturom.
U islamu odreeno materijalno sredstvo ili neki definirani spoljanji oblik nikada ne
moe imati rang svetosti, tako da muslimanima ne moe pasti u dunost da moraju
sauvati neku formu. Stoga je ovo izbjegavanje suprotstavljanja vanjtini znanstvenog
ili kulturnog razvoja uinilo lakim usklaivanje islamske religije sa specifinostima
vremena. Time je otklonjena velika prepreka na putu vjenog opstanka islama.
Islam je splet intelektualnosti i religioznosti. On, s jedne strane posjeduje utvrene i
postojane principe, ali je, s druge strane, odbacio strogi formalizam. Time je
postignuta univerzalnost i osigurano ouvanje zbilje islama i pored izvjesnih
formalistikih izmjena.
Ipak, usklaivanje zbilje sa njenim spoljnjim manifestacijama nije tako jednostavan
posao da bi ga se svako mogao prihvatiti. On zahtijeva duboko promiljanje i ispravno
razumijevanje, dok su haridije bili ljudi ograniene intelektualnosti, osobe razapete
izmeu onoga to su uli i onoga to nisu shvatili. Kada je Voa vjernika poslao Ibn
Abbasa da pregovara sa njima, znajui ovo, rekao mu je:
"Ne raspravljaj s njima pomou Kurana, jer Kuran nosi mnoga znaenja. Ti e rei
svoje, a oni e rei svoje. Ali raspravljaj s njima pomou Sunneta, budui da oni ne
mogu pronai umaknue od njega."
Znai, Kuran je openitost. Time `Ali hoe rei:
"U raspravi e oni svoj stav argumentovati na jedan nain, a ti na drugi. Svakako, to
nee donijeti rezultate. Oni nemaju razumijevanje za zbilju Kurana, tako da se ne
mogu prilagoditi ispravnom. Stoga razgovaraj s njima pomou Sunneta koji je izriit i
utemeljen na sluajevima iz prolosti."
`Ali je ovdje ukazao na krutost i suhoparnost haridija koji nisu uspijevali uskladiti
inetelektualizam i religiju.
Haridije su bile djeca neznanja i intelektualne pasivnosti. Nisu posjedovali
sposobnost analize, niti su mogli razluiti openito od pojedinanog. Umiljali su da
ako je arbitraa ve otila na pogrenu stranu, da je sama ideja arbitrae bila
neispravna, previdjevi mogunost da je mogue da neka ideja bude ispravna, ali da
njeno sprovoenje ne bude. Prema tome, u vezi s arbitraom postoje tri faze:
1. Prema historijskim svjedoanstvima, `Ali nije bio zadovoljan idejom arbitrae. On
je prijedlog Muavijinih prijatelja nazvao obmanom i prevarom. Bio je istrajan na
takvom stavu.

45

2. `Ali je smatrao da, ako ve mora da se pristupi arbitrai, Ebu Musa nije proniciv
ovjek koji bi mogao ispravno postupiti. Drao je da treba izabrati dostojnog ovjeka i
sam je predloio Ibn Abbasa ili Malika Atara.
3. Osnova arbitrae je ispravna. U vezi s tim se slae i sam `Ali. Ebu Abbas Mubarrad
u El-Kamilu fi-l-lugat-i ve-l-adab, knjiga II str. 134, donosi:
`Ali je lino raspravljao sa haridijama, rekavi im:
"Tako vam Boga, zar ne da niko od vas nije vie od mene protivan presuivanju?!"
Oni odgovorie: "O Boe, Ti si svjedok da je tako."
Potom ih upita:
"Zar me vi niste natjerali da to prihvatim?!"
Odgovorie mu: "O Boe, Ti si svjedok da jesmo."
Tada `Ali upita: "Pa zato mi se sada suprotstavljate i okreete se protiv mene?"
Na to oni rekoe: "Poinili smo veliki grijeh i moramo se pokajati. Mi smo se
pokajali, uini to i ti."
Na to `Ali ree: "O Boe, oprosti mi svaki grijeh."
Tada haridije, kojih je bilo oko est hiljada, rekoe kako se `Ali pokajao i kako su oni
spremni da na njegovu naredbu krenu prema Siriji. E'`as ibn Qajs el Kindi doe
`Aliju i ree: "Ljudi priaju da ti presuivanje smatra grijehom i odstupanjem od
islama.
`Ali se tada ispe na mimber i ree sljedee: "Svako ko umilja da sam se odrekao
presuivanje lae, a svako ko to smatra zastranjenjem, sam je zastranio."
Haridije na to izaoe iz mesdida i opet se okrenue protiv `Alija.
`Ali je, dakle, drao da je u arbitrai bilo pogreno to to se Muavija njome koristio
kao prevarom, i to to Ebu Musa nije bio dostojan predstavnik. On je od poetka
smatrao da ne treba prihvatiti arbitrau, ali time nije htio rei da je sam pojam
arbitrae grijeh.
Ljudi nisu razlikovali ideju vladavine Kurana od vladavine ovjeka. Prihvatiti
vladavinu Kurana znai ponaati se uvijek onako kako to Kuran nalae. Meutim,
prihvatiti vladavinu ovjeka znai slijediti odluke i miljenje te osobe. Poto Kuran
govori openito, iz njegove zbilje treba iscrpiti primjenjiv stav, a to je nemogue bez
umne osobe.
O tome `Ali kae: "Obraanje Bogu znai da sudimo po Knjizi Njegovoj, dok
obraanje Poslaniku znai da slijedimo Sunnet njegov. I zato, ako bi presuivanje u
sporu uistinu bilo obavljeno prema Knjizi Boijoj, mi bismo od svih ljudi bili
najpravedniji njemu; i ako bi bilo presueno prema Sunnetu Poslanika Boijeg - mir i
blagoslovi Boiji neka su na nj i na porodicu njegovu - mi bismo bili najprei i
najdostojniji toga."
`Ali kae i ovo:
"Mi uistinu nismo postavili ljude za presuditelje ve smo uzeli Kuran za presuditelja.
Ovaj je Kuran knjiga napisan izmeu korica dviju i ne govori jezikom. Zato on nuno
mora imati tumaa. Samo ljudi mogu biti tumai takvi. Kad su nas ljudi pozvali da
postavimo Kuran za presuditelja meu nama, mi nismo mogli biti stranka koja se
odvraa od Knjige Boga Uzvienog. A Allah Uzvieni kae: "A ako se u neemu ne
slaete, obratite se Bogu i Poslaniku."
Ovdje se javlja problem u vezi s usklaenjem iitskog vjerovanja i linosti Voe
vjernika (Nehdu-l-belaga, posljednji dio govora 2)
Imamet u islamu poiva na Boijem odreenju i tekstualnoj utvrenosti. Pa zato je
onda `Ali prihvatio arbitrau i potom je branio?
Iz samih njegovih govorenja proizilazi odgovor na ovaj prigovor. Kao to on sam
kae, da su presuivanje i odreivanje bili ispravno izvedeni iz Kurana ne bi se
46

moglo zakljuiti nita drugo nego njegovo pravo na hilafet i imamet. I Sunnet Boijeg
Poslanika dovodi do istog zakljuka.
Meu-utjecaj sljedbi u islamu
Prouavanje haridizma za nas je vrijedno utoliko to moemo uoiti do koje su mjere
oni s politikog, dogmatskog i pravnog gledita utjecali na historiju islama. Razliite
sljedbe, koliko god da se razlikuju po svojim sloganima, posjeduju isti duh i istjeu iz
istog pravca. Koliko god da jedna sljedba moe biti suprotstavljena drugoj, ona moe
posjedovati isti duh kao i ta. Priroda ovjeka je lupeka. Ponekad sreemo ljude koji
su zvanino npr. sunniti, ali je njihov duh iitski, ili obrnuto. Neko je naizgled
dogmata, ali je njegov duh sufijski. Mogue je da neko javno i zvanino tvrdi da je
iit, ali da njegov duh bude haridijski. Sve ovo prisutno je na nivou pojedinca,
zajednice ili nacije.
Kada doe do proimanja razliitih zajednica, koliko god da svaka uva vlastiti
slogan, uvjerenja i stavovi e se meusobno razmijeniti. Takav sluaj je i to to ljudi
udaraju sami sebe bodeima po glavi u vrijeme obiljeavanja aure, udaraju bubnjem i
puu u rogove, to se rairilo po Iranu. Duh ljudi sukladan je takvim ceremonijama i
one se ire nezaustavljivo poput poara.
Prema tome, treba shvatiti duh razliitih sljedbi. Neke sljedbe roene su iz dobre
namjere, elje da se "kod svoga brata vidi samo dobro". Npr. sunniti su nastali iz elje
za ouvanjem pozitivnog stava prema odreenim linostima. Neke sljedbe mogu biti
roene iz jednog posebnog odnosa prema principima islama, a ne vezano za neku
linost. Takvi e ponekada biti veoma kritini, poput ranih iita. Sljedba moe biti
roena i iz davanja prednosti ezoterikom nad egzoterikim, kao to je to sluaj sa
sufijama. Ona moe biti i tvorevina oporosti i tvrdoglavosti, poput, recimo, haridija.
Nakon to smo prvo upoznali duh sljedbe i njen historijski razvoj, moemo bolje
prosuditi koje ideje te sljedbe su kroz povijest preuzele neke druge sljedbe, koje su
ipak sauvale svoj vlastiti slogan i naziv. Ideje i vjerovanja su poput rijei, koje i bez
namjere prelaze iz jednog jezika u drugi. Znamo da su nakon osvajnja Irana preko
muslimana u perzijski jezik ule mnoge arapske rijei, kao to je i obrnuto u arapski
ulo ak nekoliko hiljada perzijskih termina. I utjecaj turskog, npr. u vrijeme halife
Mutevekkila ili u doba Selduka i Mongola, na perzijski i arapski jezik bio je veliki.
Takav je sluaj i sa drugim jezicima svijeta, modom i obiajima.
Nain haridijskog razmiljanja, njihova intelektualna okotalost i tvrdoglavost, kroz
historiju islama javljale su se u muslimanskom drutvu u razliitim oblicima. Mada
mnoge sljedbe sebe dre oponentima haridija, pronalazimo haridijsko miljenje i
duh haridizma u njihovom uenju. Rekli smo ve da je ljudska priroda lupeka, tako
da se lako okupiti oko lupetine.
Jedan broj haridija vjerovao je, to je i danas prisutno, da se treba suprotstaviti
svemu novom. Takav stav zagovarali su i u vezi sa sredstvima koja olakavaju ivot,
tako da su svako takvo novo sredstvo proglaavali nevjernikim, mada smo ve naveli
da u islamu nikakva materijalna stvar ili odreena forma ne mogu imati rang svetosti.
Meu dogmatskim, naunim, pa i juristikim islamskim kolama, vidimo one koje su
roene iz duha odvojenosti intelekta i religije. Takve kole su savren primjer
haridijske misli. Oni u potpunosti odbacuju koritenje razumom u svrhu
razotkrivanja zbilje, drei to novotarijom i nevjerstvom, premda Kuran u mnogim
svojim ajetima poziva ovjeka na koritenje razumom i ljudsku otroumnost smatra
osloncem Boijeg poziva.

47

Mutezeliti, koji se javljaju poetkom drugog hidretskog stoljea, nastaju kao

proizvod rasprava o poimanju vjerovanja i nevjerovanja, odnosno rasprava da li veliki
grijeh izvodi ili ne izvodi iz vjere, ime je njihov nastanak povezan sa idejama
haridija. Mutezeliti su eljeli stvoriti jednu u potpunosti slobodnu inetelektualnu
atmosferu. Premda se nisu mnogo oslanjali na nauna saznanja, islamsku
problematiku su analizirali krajnje slobodoumno. Kritiki su pristupali hadisima,
prihvatajui samo ona vjerovanja koja su mogla potvrditi vlastitim analizama i
promiljanjima.
Ovi ljudi su se od poetka suprotstavili onima koji su slijepo slijedili hadise i vrsto se
drali njihovog egzoterikog znaenja. Oni koji su svoje argumente zasnivali
iskljuivo na spoljanjosti hadisa i nisu se osvrtali na sam duh ili smisao Kurana i
hadisa, otro su osuivali svako racionalisanje u pitanjima vjere. Koliko god da su
mutezeliti pridavali znaaj promiljanju, toliko su njihovi oponenti bili privreni
izvanjskom tumaenju hadisa.
U toku jednog i po stoljea ivota ove intelektualne kole deavali su im se zauujui
usponi i padovi, sve dok se na poslijetku nisu pojavili e`ariti, ime je jo jednom
negirana vrijednost promiljanja, intelektualizma i iste filozofije. E`ariti su bili
uvjereni da je stroga dunost muslimanima da postupaju u skladu sa vanjtinom
Poslanikovih predaja i da ne treba traiti dublji smisao u njima. Oni su svako
udubljivanje u takva pitanja smatrali novotarijama. Imam Ahmed ibn Hanbel, jedan
od etvorice utemeljitelja sunnitskih mezheba, bio je toliko suprotstavljen
mutezelitskim stavovima da je zbog toga ak bio i zatoen, to ga, meutim, nije
pokolebalo u njegovom oponiranju mutezelitima.
Naposlijetku, e`ariti su pobijedili, ime su zapeatili razvoj intelektualizma i nanijeli
veliki udarac intelektualnom ivotu u islamskom svijetu. E`ariti su mutezelite drali
novotarima, tako da je jedan e`aritski pjesnik u povodu njihovog trijumfa kae:
Vladavina novotara je okonana
njihovo ue se olinjalo i prekinulo.
Stranka koju je ejtan okupio
meusobno se zavadila i podijelila.
O istomiljenici, jesu li oni imali fakiha
ili imama da ih vodi novotariji?
Ahbarijska kola, jedan iitski pravac, koji je svoj vrhunac dostigao u dvanaestom
hidretskom stoljeu i koji je jako slian egzoteriima u sunnitskom svijetu, tako da je
jedina razlika meu njima u hadisima na koje se oslanjaju, predstavljala je jo jednog
zagovornika odvojenosti intelekta i religije.
Ahbarije su u potpunosti odbacivale racionalizam i poricali svaku vrijednost
promiljanju i racionalnoj argumentaciji u pitanjima islamskih propisa. Takvo to
smatrali su haramom. U svojim djelima estoko su se obarali na usulije, jednu drugu
iitsku kolu, insistirajui na tome da jedini argument u pitanjima vjere moe biti
Knjiga Boija i Sunnet. Naravno, i Kuran su tumaili iskljuivo na osnovu
spoljanjosti hadisa koje su prihvatali.
Ne elimo sada ulaziti u metodoloke razlike meu razliitim pravcima u islamu niti u
detalje razmatrati one kole koje su bile zagovornici odvojenosti intelekta i religije,
to je, kako smo kazali, odlika haridijskog duha. To bi nas odvelo u opsenu
raspravu, a ovdje smo htjeli samo ukazati na utjecaj koji su ti pravci ostvarivali jedni
na druge, kao i na to da haridijska sljedba, premda je bila kratkoga vijeka jeste kroz
sva stoljea islama predstavljala prepreku napretku, a i danas sreemo autore i
mislioce iz islamskog svijeta koji u jednom modernom obliku zastupaju njihove
stavove zamotane u empirijsku filozofiju.
48

Politika zloupotrebe Kurana

Politika zloupotrebe Kurana ve je trinaest stoljea, manje ili vie, prisutna meu
muslimanima. Zloupotreba Kurana izraena je naroito onda kada poraste broj
sirovih vjernika koji bogobojaznost vide iskljuivo u formalizmu. Iz toga, zato, treba
izvui sljedee pouke:
1. Prva lekcija jeste to da kada god neznalaki suhoparni vjernici postanu meu
ljudima simbolom praktinog muslimana, prua se dobra prilika za djelovanje
podmuklim spletkaroima. Ovi spletkaroi takve uvijek koriste kao sredstvo za
ostvarenje vlastitih ciljeva i branu osnaenju istinskih reformatora. Mnogo puta je
vieno kako se antiislamski elementi ovim sredstvom oigledno koriste, troei snagu
takvih za borbu protiv islama.
Zapadnjaki imperijalizam ima za sobom veliko iskustvo u upotrebi ovakvih
sredstava i naroito je vian buenju lane sentimentalnosti kod muslimana pri emu
se okoritava nastankom sektaenja meu njima. alosno je vidjeti kako se na putu
iskrenog muslimana koji se eli suprotstvaiti stranim utjecajima isprijee ljudi koji
kau da zagovaraju vjeru.
I zaista, kada su god mase neuke, licemjeri se okoriste samim islamom. I u naem
Iranu, gdje se ljudi ponose svojom ljubavlju prema Ehlu-l-Bejtu, licemjeri svjetost
vladavine Ehlu-l-Bejta koriste da bi pomogli Jevreje i posluili se tim sloganom u
borbi protiv Kurana, islama i samog Ehlu-l-Bejta.
asni Poslanik je rekao: "Ne brine me siromatvo moga ummeta, nego me brine
njihovo krivo razmiljanje. Ono to mom ummetu moe nanijeti misaono siromatvo,
ne moe mu nanijeti materijalna neimatina."
2. Drugi zakljuak je taj da se moramo potruditi da na metod pristupa Kuranu bude
ispravan. Kuran je uputitelj onda kada se tumai ispravno, kada se koristi stavovima
onih koji su upueni u njega. Sve dok na pristup Kuranu ne bude ispravan i dok se
ne nauimo njime koristiti, on nam nee biti od koristi. Profiteri ili neznalice ue
Kuran, ali slijede neispravnost. Kao to se kae u Nehdu-l-belagi, oni govore pravo,
ali smjeraju krivo. Takvi postupci nisu u skladu s Kuranom niti doprinose njegovom
oivljavanju, ve ga umrtvljuju. Po Kuranu se moe postupati tek poto se on
ispravno shvati.
Kuran stvari posmatra openito i principijelno, dok je poimanje i usporedba
pojedinanosti preputena naem ispravnom razumijevanju. U Kuranu, npr., ne stoji
izriito da je u sukobu izmeu `Alija i Muavije pravda na `Alijevoj strani. U Kuranu
tek stoji:
"Ako se dvije skupine vjernika sukobe, izmirite ih; a ako jedna od njih ipak uini
nasilje drugoj, onda se borite protiv one koja je uinila nasilje, sve dok se Allahovim
propisima ne prikloni." (Kuran 49:9)
Takav je Kuran i njegova pojanjenja. On ne kae da je u nekom odreenom sukobu
pravda na strani neke odreene osobe. Kuran ne navodi imena pojedinaca, ne kae da
e za etrdeset, manje ili vie godina, javiti se osoba koja se zove Muavija i da e se
on sukobiti s `Alijem. Ne kae da se tada treba staviti na `Alijevu stranu.
Kuran niti ne treba da se uputa u takve detalje. On ne treba navoditi odreena
zbivanja i uprijeti prstom u pravo ili krivo. Kuran je doao da ostane zauvijek, pa on
treba da pojasni principe i openitost, tako da ljudima da opi kriterij za bilo koje
doba u kome se desi sukob Istine i zastranjenja. Dalje je dunost samih ljudi da se
osvrnu na princip o kome se govori u ajetu "Ako se dvije skupine vjernika sukobe...",
i razlue koja strana je zalutala, a koja ne.
49

Vjernici se, ak i ako zalutala skupina pokua da se lukavstvom spasi od poraza,

moraju pripremiti za novi napad, sjetiti se onoga "... a ako jedna od njih ipak uini
nasilje drugoj...", istrajati i ne dopustiti da spletka trijumfuje.
Razluiti sve to obaveza je samih ljudi. Kuran eli da ljudi u intelektualnom i
drutvenom smislu napreduju i da posredstvom svog intelektualnog napretka
razluuju ispravno od neispravnog. Kuran jeste tu da ostane zauvijek sa ljudima, ali
ne zato da im on bude poput staratelja nad malodobnikom koji e se brinuti izriito o
svakom detalju njihovog ivota i osvrtati se na svako konkretno deavanje u njemu. U
principu, prepoznavanje osoba, njihove podobnosti i vezanosti za islam, dunost je
koja lei na ljudima. Dunost na koju esto zaboravljamo.
`Ali, mir neka je na nj, kae: "Znajte da nikada neete znati Puta pravog, sve dok ne
upoznate onoga koji ga je napustio."
Dakle, poznavanje principa i openitosti ne koristi ako se ne upotrijebi i ne uporedi sa
pojedinanostima. Mogue je da radi nepoznavanja osobe ili konkretnog sluaja
postupimo u ime Istine i islama suprotno onome to je ispravno.
U Kuranu se govori o nasilnitvu i nasilniku, o pravdi i istini, ali treba vidjeti na to
se konkretno odnose ovi arhetipovi. To zato da nasilje ne bismo prepoznali kao istinu,
a istinu kao nasilje, pogreno primjenivi Kuransku openitost, povodei se za svojim
iluzijama, ime bismo prerezali vrat pravdi i istini.
Nunost suprotstavljanja licemjerstvu
Najtea borba je borba protiv licemjerstva. To je borba protiv lukavih koji kao
sredstvo koriste glupe. Ta borba sloenija je od borbe protiv nevjerstva, poto je borba
protiv nevjerstva sukob sa jasnim i neskrivenim usmjerenjem, dok je borba protiv
licemjerja sukob s prikrivenim nevjerovanjem.
Licemjerstvo ima dva lica. Jedno je ono vanjsko koje je islamsko i muslimansko, a
drugo je skriveno lice nevjerstva i okrenutosti ejtanu. Poimanje toga jako je teko, pa
ak i nemogue, masama i obinom svijetu. Zbog toga se borba protiv licemjerja esto
izjalovi. Veina ljudi ne moe svoje poimanje uzdii iznad spoljnjih oblika i uiniti da
im skriveno postane vidljivo. Njihovo promiljanje nije tako duboko da bi doprlo do
unutranje prirode stvari.
Voa vjernika, mir neka je na nj, u svome pismu Muhammedu ibn Ebu Bekru kae:
"Boiji Poslanik, mir i blagoslovi Boiji neka su s njim i njegovima, rekao mi je: U
pogledu sljedbenika mojih, ne bojim se ni vjernika ni sluitelja kumira. to se
vjernika tie Allah e ga sprijeiti vjerovanjem njegovim, a kad je rije o sluitelju
kumira Allah e ga svladati zato to slui kumirima. Ali bojim se za vas od svakog
dvolinog u srcu, znalca na jeziku, koji govori ono to vi smatrate dobrim, a ini ono
to vam se ne dopada."
Vjerovjesnik ovdje ukazuje na opasnost od licemjerstva i licemjera. Ona potie otuda
to je veina ummeta nesvjesna i neobavijetena, pa se lako da prevariti onim to je
vanjsko.
Kroz historiju islama vidimo da kada god bi se pojavio istinski vjerski drutveni
reformator koji bi zagovarao buenje muslimana i koji bi ugrozio interese
nepravednih i profitera, oni bi odmah navukli na sebe odjeu svjetosti i
bogobojaznosti.
Ma`mun Ar-Raid, abasidski halifa poznat po svojoj ekstravaganciji i zastranjenosti,
kada bi god uvidio da jaa utjecaj `Alijevih potovalaca, "promijenio bi dres" i u
javnosti bi se pokazao u novom svjetlu. Tako je i Ebu Hanife Al - Iskafi, koji nikada

50

nije uzeo ni dinara od Ma`muna niti mu se ikada dodvoravao, spjevao stihove u

pohvalu Ma`munu.
Mnogi su tako koristili politiku vjeanja Kurana na koplja, ruei tako sav trud
ispravnih. Uspijevali su to zahvaljujui neznanju ljudi koji nisu razlikovali slogan od
stvarnosti, i koji su tako zatvarali sebi put reforme, a tek naknadno uviali da je sva
priprema boljitka propala i da se mora krenuti ispoetka.
Meu bitnim lekcijama koje treba nauiti iz `Alijevog ivota jeste i to da se borba
protiv licemjerja ne odnosi na jednu odreenu grupu ili doba, nego da uvijek i svugdje
jedna grupa muslimana koji su se podigli u odori vjere postaje alat pomou koga
nemuslimani ostvaruju prednost. Nevjernici ovakve koriste kao tit. Ne moe im se
prii, sve dok im se taj tit ne istrgne iz ruku.
Pria o haridijama ui nas tome da svaki napredni pokret mora prvo rijeiti "problem
titova", odnosno upustiti se u borbu protiv gluposti i nesuvislosti. Ba kako to se
`Ali nakon arbitrae prvo obraunao sa haridijama, a tek potom se ponovo okrenuo
borbi protiv Muavije.
`Ali - istinski predvodnik
Cijelo `Alijevo bie, njegov ivotopis, karakter, njegovo ponaanje, rijei, `Alijeva
boja i miris, su uputa, primjer za slijeenje, uenje i vostvo.
Kao to je `Alijeva privlanost pouna za nas, tako nam je pouan i nain i razlog
njegovog odbijanja nekih ljudi od sebe. Obino u svojim dovama u kojima se
spominje `Ali tvrdimo da smo prijatelji njegovih prijatelja i neprijatelji njegovih
neprijatelja. Treba to shvatiti isto onako kao da smo kazali: "Usmjeravamo se za
tvojom privlanou, skupa s onima koje privlai, i odabiremo da budemo daleko od
onih kojima si odbojan."
Sve to smo kazali samo je djeli rasprave o fenomenu `Alijeve "privlanosti i
odbojnosti". Govorili smo posebno saeto o odbojnosti koju neki ispoljavaju prema
`Aliju. Ipak, iz reenog je jasno da su oni koje `Ali odbija uglavnom, ili podmukli
licemjeri, ili zaglupljeni pobonjaci.
Ova lekcija dovoljan je dokaz naklonjenima iizmu da moraju irom otvoriti oi da bi
se sauvali prevare licemjera. Dokaz da moraju biti otroumni i napustiti vezivanje za
vanjtinu, dakle, osvrnuti se na ova dva problema radi kojih je iitska zajednica
mnogo propatila.
Neka je mir na onoga koji slijedi Uputu!

51