Professional Documents
Culture Documents
SMRT U Veneciji - Bilješke
SMRT U Veneciji - Bilješke
Zar nije reeno da nam sunce skree pozornost s duhovnih pojava na osjetilne?
Ono nam, kau, omamljuje i oarava razum i pamenje tako te dua od pukog
uitka posve zaboravlja na svoje pravo stanje i prianja, zapanjeno i zadivljeno, uz
najljepe suncem obasjane predmete: da, samo uz pomo tijela moe se dua
vinuti do uzvienih razmatranja. Amor uistinu ini ono isto to ine matematiari
kad priglupoj djeci pokazuju opipljive slike istih oblika. Isto tako i Bog radi da
nam duhovno uini vidljivim sluei se najradije likom i bojom ljudske mladosti
koje pretvara u orue sjeanja i ukraava svim sjajem ljepote tako da se palimo
pri pogledu na njih bolom i nadom.
Tako je razmiljao taj zaneseni ovjek; takvi su ga osjeaji obuzimali. A iz
mrmorenja mora i sunanog blijeska rodila se u njemu draesna slika. Bijae to
stara platana nedaleko od atenskih zidina - bijae to ono sjenovito i sveto mjesto
proeto mirisom cvata drveta ednosti okieno posveenim i pobonim darovima
u ast nimfa i Aheloja. Posve bistar potok tekao je podno iroko razgranatog
stabla po glatkom ljunku; zrikavci su zrikali. A na tratini to se blago sputala
tako da je ovjek mogao leati na njoj uzdignute glave, poivala su dvojica
zaklonjena od dnevne ege: jedan postariji i jedan mlai, jedan runiji i jedan
ljepi, mudrac uz milolikog. I pun ljubaznosti, duhovitih i privlanih ala, Sokrat je
pouavao Fedra o udnji i vrlini. Govorio mu je o arkoj prepasti to obuzme
onoga koji osjea kad mu oko ugleda olienje vjene ljepote; govorio mu je o
pohoti neposveenog i loeg ovjeka koji ne vidi ljepotu kad gleda njenu sliku, i
koji nita ne potuje; govorio mu je o svetom strahu to spopada plemenita
ovjeka kad mu se ukae boanstveno lice, savreno tijelo - kako tada sav
zatreperi i izbezumi se, i kako se jedva usuuje pogledati na tu stranu, i kako
potuje onoga to posjeduje ljepotu, pae, prinio bi mu i rtvu kao kipu kad se ne
bi bojao da bi ljudi pomislili da je lud. Jer ljepota, moj Fedre, samo je ljepota u isti
mah vrijedna ljubavi i vidljiva: ona je, upamti to dobro! jedini oblik duhovnog
svijeta koji moemo primiti svojim osjetilima, koji moemo podnijeti svojim
osjetilima. Jer to bi bilo od nas kad bi nam boansko, kad bi nam se razumno i
vrlina i istina javljali u osjetilnu obliku? Zar ne bismo propali i izgorjeli od ljubavi,
kao to je neko izgorio Semela pred Zeusom? Stoga je ljepota onome koji osjea
put do duha - samo put, samo sredstvo, mali moj Fedre... A onda je izgovorio ono
najprofinjenije, taj prepredeni udvara: to da je onaj koji voli boanskiji od
voljenoga, jer je u prvome bog a u drugome nije - tu moda najistananiju,
najpodrugljiviju misao koja je ikad izreena iiz koje izvire svekoliko vragolanstvo i
najskrovitija slast udnje. ( Platon Fedar )
Radost je piscu misao koja sva moe postati osjeaj, i osjeaj koji moe sav
postati misao. Takva misao koja pulsira, takav toni osjeaj pripadali su tada i
pokoravali se samotniku: naime, da priroda drhti od zanosa kad se duh smjerno
klanja pred ljepotom! Iznenada poeli pisati. Eros dodue, kau, voli dokolicu i
samo je za nju stvoren. Ali na ovoj toci krize isku-enikovo je uzbuenje bilo
usmjereno na stvaranje. Povod gotovo da i nije bio vaan. Upit, poziv da se
ispovjedi i izjasni o jednom odreenom velikom i goruem problemu upuen je
Taj korak koji je propustio uiniti, moda bi taj korak okrenuo sve na dobro, lako i
veselo, moda bi ga izlijeio i otrijeznio? Ali reklo bi se da se ostarjeli pisac ne eli
otrijezniti, da mu je previe stalo do te opijenosti: Tko bi odgonetnuo tajnu
umjetnike naravi i karaktera! Tko bi shvatio onu duboku, nagonsku stopljenost
stege i neobuzdanosti na kojoj ona poiva! Jer ne htjeti se izlijeiti i otrijezniti
prava je neobuzdanost. Aschenbach nije vie bio sklon samokritici; ukus, duhovni
sklop njegovih godina, samopotovanje, zrelost i pozna jednostavnost, sve ga je
to odvraalo od ralanjivanja vlastitih pobuda i od prosuivanja da li svoj naum
nije izvrio iz savjesnosti ili iz porone slabosti.
Ali u samo praskozorje budio se od njene i otre strepnje, srce bi mu se prisjetilo
svoje pustolovine, nije vie mogao ostati na jastucima pa bi ustao i, lako
zaogrnut, da ne ozebe na jutarnjoj svjeini, sjeo uz otvoren prozor da doeka
izlazak sunca. Taj mu je udesni dogaaj ispunjao pobonou duu posveenu
snom.
Nebo, zemlja i more bijahu jo zaodjeveni sablasnom, staklastom jutarnjom
izmaglicom; jo je u praznini plutala i gasila se posljednja zvijezda. Ali dopro je
lahor, krilata poruka iz nedostupnih prebivalita da Eos ustaje i naputa mua na
logu, i javilo se ono prvo, slatko rumenilo na najdaljim rubovima neba i mora to
najavljuje puteno otkrivanje stvaranja. Bliila se boica, otmiarka mladaca, koja
je otela Kleita, Kefala i, prkosei zavisti svih bogova na Olimpu, naslaivala se
ljubavlju lijepog Oriona. Ondje na rubu svijeta poelo je prosipanje rua,
neizrecivo ljubak sjaj i cvat, a djetinji oblaci, ozareni i prozrani, lebdjeli su poput
anelaka u ruiastoj, plaviastoj izmaglici, rumeno je svjetlo padalo na more
koje ga je kanda odnosilo valovljem prema obali, zlatna su koplja letjela odozdo u
nebeske visine, sjaj se pretvorio u poar, bezglasno, boanski nadmono dizali su
Ali dan, koji je tako jarko i sveano zapoeo, bio je sav nekako neobino uzvien i
mitski preobraen. Odakle je doao i potekao lahor koji mu je odjednom onako
blago i znaajno, slian boanskom aptu, zastrujio oko sljepoonica i uiju? Na
nebu su bili nebrojeni bijeli runasti oblaii u velikim skupinama nalik na stada
koje su bogovi istjerali na pau. Podigao se neto jai vjetar i Posejdonovi su konji
dojurili propinjui se, pa i bikovi to pripadaju tom bogu plavih uvojaka i to su
riui nadirali sputenih rogova. Ali meu hridima na daleku alu valovi su
poigravali kao koze kad skau. Neki sveti poremeeni svijet pun panskog ivota
okruivao je zanesenjaka, a srce mu sanjalo njene bajke. Vieput je, kad bi sunce
zalazilo za Veneciju, sjedio na klupi u parku da moe promatrati Tadzia, koji se, u
bijeloj odjei sa arenim pojasom, igrao loptom na poravnatom ljunku, pa mu se
inilo da gleda Hijacinta, koji je morao umrijeti jer su ga dva boga voljela. Da,
osjeao je Zefirovu bolnu zavist na suparnika, koji je zaboravio na svoje
proroanstvo, na luk i kitaru, kako bi se vjeito igrao s ljepotanom; vidio je disk
kako, voen okrutnom ljubomorom, pogaa ljupku glavu te dohvaa, i on blijed,
klonulo tijelo, a cvijet koji je niknuo iz slatke krvi nosi na sebi zapis njegove
beskrajne alopojke.
Nita nije udnije ni delikatnije od odnosa ljudi koji se poznaju samo iz vienja koji se svakog dana, pa i svakog sata, susreu i promatraju, a ipak moraju, zbog
pristojnosti ili svoje udi, drati se toboe ravnoduno, ne pozdravljati se niti
razgovarati meu sobom. Izmeu njih vlada nelagoda i pretjerana radoznalost,
histerija neke nezadovoljene i neprirodno potisnute potrebe za upoznavanjem i
razmjenom mislila nadasve neka vrsta suzdrana potovanja. Jer ovjek voli i
potuje ovjeka dok ga god ne moe procijeniti, a udnja i nastaje iz nedostatnog
poznavanja. (misterija privlanost potovanje )
Bio je neopisivo lijep, i Aschenbach osjeti, bolno kao i vie puta prije toga, da se
rijeima moe samo hvaliti putena ljepota, ali se ne moe njima iskazati.
Bijae to smijeak Narcisa dok se saginje nad svoj odraz u vodi, onaj duboki,
oarani, otegnuti smijeak s kojim pri pogledu na vlastitu ljepotu prua ruke - tek
malice iskrivljen smijeak, iskrivljen zbog bezizglednosti nastojanja da poljubi
- Jer ljepota, Fedre, samo je ljepota, upamti to dobro, boanstvena i vidljiva u isti
mah, pa je upravo stoga ona put putenosti, mali moj Fedre, umjetnikov put do
duha. Vjeruje li ti, dragi moj, da ikad mudrost i pravo muko dostojanstvo moe
zadobiti onaj koga put do duhovnosti vodi preko osjetila? Ili moda vjeruje
(preputam ti da sam bira) da je to put opasne ljupkosti, uistinu greni put i
stranputica koja te nuno vodi u zabludu? Jer mora znati da mi pjesnici ne
moemo ii putom ljepote a da nam se ne pridrui Eros i nametne se kao vodi;
pa ako i jesmo na svoj nain junaci i disciplinirani ratnici, svi smo ti mi poput ena
jer nas strast uzdie, a naa udnja mora ostati ljubav - to je naa radost i naa
sramota. Uvia li sad da mi pjesnici ne moemo biti mudri ni dostojanstveni? Da
nuno moramo zabludjeti, da nuno moramo ostati poroni i raspusni pustolovi?
Uzoritost je naega stila puka la i budalatina, naa slava i drutveni poloaj
puka su farsa, povjerenje mnotva u nas krajnje je smijeno, a odgajanje puka i
mladei umjetnou smion je pothvat koji bi trebalo zabraniti. Jer, kako moe
odgojitelj biti netko komu je uroena nepopravljiva i prirodna sklonost ponoru? Mi
bismo najradije porekli taj ponor i stekli dostojanstvo, ali kako se god okrenuli, on
nas privlai. Stoga se odriemo, recimo,: razorne spoznaje, jer spoznaja, Fedre,
nema dostojanstva ni strogosti; ona zna, razumije, oprata, bez oslonca i oblika;
spoznaja je naklonjena ponoru, ona je sama ponor. Nju dakle odluno
odbacujemo i stoga teimo jedino za ljepotom, to e rei za jednostavnou,
veliinom i novom strogou, za drugom bezazlenou i formom. Ali forma i
bezazlenost, Fedre, vode nas do opijenosti i poude, vode plemenita ovjeka
moda i do jezovitih opakih osjeaja, koje njegova lijepa strogost odbacuje kao
neto sramotno, vode ga do ponora, one ga takoer vode do ponora. Nas
pjesnike, velim ti, vode onamo jer se mi ne moemo vinuti u visine, mi se
moemo samo izopaiti. A sad ja, Fedre, idem, a ti ostani ovdje; i tek kad me ne
bude vie vidio, otii i ti. ( Platon Fedar )