Da bi neka znaajna duhovna tvorevina umah izvrila irok i dubok utjecaj, mora

postojati stanovito tajno srodstvo, pa i suglasnost, izmeu osobne sudbine

njezina autora i ope sudbine njegovih suvremenika. Ljudi ne znaju zato slave
neko umjetniko djelo. Daleko od toga da budu pravi znalci, oni vjeruju da su
otkrili stotinu odlika da bi opravdali svoje divljenje, ali je pravi razlog njihovu
odobravanju neto nedokuivo,puka simpatija.
Aschenbach je jednom, na prilino nezapaenu mjestu, izravno ustvrdio da je
gotovo sve veliko to postoji nastalo neemu usprkos, usprkos alosti i patnji,
siromatvu, naputenosti, tjelesnoj slabosti, poroku, strasti i tisui drugih
zapreka.Ali to je bilo neto vie od obine napomene, bilo je to iskustvo, bila je to
formula njegova ivota i slave, klju njegova djela. Pa zar je onda udo to je to
bio i moralni znaaj, vanjska gesta njegovih najkarakteristinijih likova?
O novom tipu junaka koji se ponavljao u raznovrsnim individualnim pojavama i
koji je bio prirastao srcu ovog pisca, napisao je ve prilino rano jedan mudri
analitiar: da je on zapravo ideja "jedne intelektualne i mladenake mukosti koja
ponosito i stidljivo stee zube i mirno stoji dok joj maevi i sulice probadaju
tijelo". Bijae to lijepo, duhovito i tono, iako naoko previe pasivno reeno. Jer
sabrano dranje pod udarcima sudbine; ljupkost u patnji nije samo trpljenje; to je
djelatno dostignue, pozitivni trijumf, a lik svetog Sebastijana najljepi je simbol,
ako ne ba svekolike umjetnosti, a ono bar umjetnosti o kojoj je upravo rije.
Ako je i osobno shvatimo, umjetnost je ivot na viem stupnju. Ona ovjeka
dublje usreuje i bre izjeda. Ona urezuje u obraz svoga sluge tragove
imaginarnih i duhovnih pustolovina, i stvara s vremenom, ak i u samostanskom
miru vanjske opstojnosti, mekoputnost, profinjenost, nervozan umor i radoznalost
kakve teko da bi mogao proizvesti i ivot pun razuzdanih strasti i uitaka.
Gotovo je svakoj umjetnikoj naravi priroena bujna i izdajnika sklonost da se
pokloni nepravdi koja stvara ljepotu, i da iskazuje naklonost i potovanje
aristokratskom preferiranju pojedinca.
Kakva se disciplina, kakva preciznost misli ogledala u tom ispruenom i
mladenaki savrenom tijelu! Ipak, stroga i ista volja koja se iza toga krila i
uspjela iznijeti na vidjelo taj boanstveni kip - nije li to neto poznato i blisko
njemu, umjetniku?
Ne djeluje li ta volja i u njemu kad, proet trijeznom strau, iz jezine mramorne
mase oslobaa vitki lik koji je najprije vidio u duhu i koji doarava ljudima kao kip
i zrcalo duhovne ljepote?
Kip i zrcalo! Obuhvaao je pogledom plemenitu figuru ondje na rubu plavetnila i,
pun zanosnog ushita, osjeao kako tim pogledom prima samu ljepotu, formu kao
Boju misao, jedino i isto savrenstvo, to ivi u duhu, a tu pred njim stoji lako i
ljupko ljudska slika i prilika tog savrenstva izloena njegovu oboavanju. Bio je
opijen; i bez razmiljanja, upravo poudno, pozdravljao ga je ostarjeli umjetnik.
Duh mu je bio u poroajnim bolovima, naobrazba mu se uskomeala,, pamenje
iznosilo na vidjelo prastare misli koje je usvojio u mladosti i koje nikad nije oivio
vlastitim arom.

Zar nije reeno da nam sunce skree pozornost s duhovnih pojava na osjetilne?
Ono nam, kau, omamljuje i oarava razum i pamenje tako te dua od pukog
uitka posve zaboravlja na svoje pravo stanje i prianja, zapanjeno i zadivljeno, uz
najljepe suncem obasjane predmete: da, samo uz pomo tijela moe se dua
vinuti do uzvienih razmatranja. Amor uistinu ini ono isto to ine matematiari
kad priglupoj djeci pokazuju opipljive slike istih oblika. Isto tako i Bog radi da
nam duhovno uini vidljivim sluei se najradije likom i bojom ljudske mladosti
koje pretvara u orue sjeanja i ukraava svim sjajem ljepote tako da se palimo
pri pogledu na njih bolom i nadom.
Tako je razmiljao taj zaneseni ovjek; takvi su ga osjeaji obuzimali. A iz
mrmorenja mora i sunanog blijeska rodila se u njemu draesna slika. Bijae to
stara platana nedaleko od atenskih zidina - bijae to ono sjenovito i sveto mjesto
proeto mirisom cvata drveta ednosti okieno posveenim i pobonim darovima
u ast nimfa i Aheloja. Posve bistar potok tekao je podno iroko razgranatog
stabla po glatkom ljunku; zrikavci su zrikali. A na tratini to se blago sputala
tako da je ovjek mogao leati na njoj uzdignute glave, poivala su dvojica
zaklonjena od dnevne ege: jedan postariji i jedan mlai, jedan runiji i jedan
ljepi, mudrac uz milolikog. I pun ljubaznosti, duhovitih i privlanih ala, Sokrat je
pouavao Fedra o udnji i vrlini. Govorio mu je o arkoj prepasti to obuzme
onoga koji osjea kad mu oko ugleda olienje vjene ljepote; govorio mu je o
pohoti neposveenog i loeg ovjeka koji ne vidi ljepotu kad gleda njenu sliku, i
koji nita ne potuje; govorio mu je o svetom strahu to spopada plemenita
ovjeka kad mu se ukae boanstveno lice, savreno tijelo - kako tada sav
zatreperi i izbezumi se, i kako se jedva usuuje pogledati na tu stranu, i kako
potuje onoga to posjeduje ljepotu, pae, prinio bi mu i rtvu kao kipu kad se ne
bi bojao da bi ljudi pomislili da je lud. Jer ljepota, moj Fedre, samo je ljepota u isti
mah vrijedna ljubavi i vidljiva: ona je, upamti to dobro! jedini oblik duhovnog
svijeta koji moemo primiti svojim osjetilima, koji moemo podnijeti svojim
osjetilima. Jer to bi bilo od nas kad bi nam boansko, kad bi nam se razumno i
vrlina i istina javljali u osjetilnu obliku? Zar ne bismo propali i izgorjeli od ljubavi,
kao to je neko izgorio Semela pred Zeusom? Stoga je ljepota onome koji osjea
put do duha - samo put, samo sredstvo, mali moj Fedre... A onda je izgovorio ono
najprofinjenije, taj prepredeni udvara: to da je onaj koji voli boanskiji od
voljenoga, jer je u prvome bog a u drugome nije - tu moda najistananiju,
najpodrugljiviju misao koja je ikad izreena iiz koje izvire svekoliko vragolanstvo i
najskrovitija slast udnje. ( Platon Fedar )

Radost je piscu misao koja sva moe postati osjeaj, i osjeaj koji moe sav
postati misao. Takva misao koja pulsira, takav toni osjeaj pripadali su tada i
pokoravali se samotniku: naime, da priroda drhti od zanosa kad se duh smjerno
klanja pred ljepotom! Iznenada poeli pisati. Eros dodue, kau, voli dokolicu i
samo je za nju stvoren. Ali na ovoj toci krize isku-enikovo je uzbuenje bilo
usmjereno na stvaranje. Povod gotovo da i nije bio vaan. Upit, poziv da se
ispovjedi i izjasni o jednom odreenom velikom i goruem problemu upuen je

duhovnom svijetu i stigao je i do ovog putnika. Tema mu je bila dobro poznata,

bliska njegovu iskustvu, a elja da je rasvijetli svojim rijeima odjednom je
postala neodoljiva. I udio je za tim da to radi u Tadziovoj prisutnosti, da mu pri
pisanju uzor bude stas djeakov, da mu stil slijedi linije tog tijela koji mu se ini
boanskim, i da njegovu ljepotu prenese u duhovne sfere, kao to je neko orao
odnio u eter trojanskog pastira. Nikad mu slast rijei nije bila slaa, nikad nije
tako dobro znao da Eros prebiva u rijei kao u tim opasnim i divnim trenucima, u
kojima je, za svojim grubim stolom, u sjeni razapetog platna, pred svojim idolom i
s glazbom njegova glasa u uhu, pisao svoju malu raspravu po uzoru na Tadziovu
ljepotu onu stranicu i pol birane proze ija e bistrina, plemenitost i treperava,
napeta strast uskoro zadiviti mnoge itatelje. Jamano je dobro to svijet poznaje
samo lijepo djelo, a ne i njegovo porijeklo, uvjete pod kojima je nastalo; jer
poznavanje izvora iz kojih je poteklo umjetnikovo nadahnue esto bi svijet
zbunilo, prepalo i tako dokinulo djelovanje vrsnog djela. Neobinih li sati!
Neobina li napora kad malaku ivci! Neobina li openja i zaea izmeu duha i
tijela! Kad je Aschenbach odloio svoje djelo i poao sa ala, bio je iscrpljen, pae
rastrojen, i reklo bi se da ga savjest optuuje kao da je poinio kakvo sramno
djelo. (Eros)

Taj korak koji je propustio uiniti, moda bi taj korak okrenuo sve na dobro, lako i
veselo, moda bi ga izlijeio i otrijeznio? Ali reklo bi se da se ostarjeli pisac ne eli
otrijezniti, da mu je previe stalo do te opijenosti: Tko bi odgonetnuo tajnu
umjetnike naravi i karaktera! Tko bi shvatio onu duboku, nagonsku stopljenost
stege i neobuzdanosti na kojoj ona poiva! Jer ne htjeti se izlijeiti i otrijezniti
prava je neobuzdanost. Aschenbach nije vie bio sklon samokritici; ukus, duhovni
sklop njegovih godina, samopotovanje, zrelost i pozna jednostavnost, sve ga je
to odvraalo od ralanjivanja vlastitih pobuda i od prosuivanja da li svoj naum
nije izvrio iz savjesnosti ili iz porone slabosti.
Ali u samo praskozorje budio se od njene i otre strepnje, srce bi mu se prisjetilo
svoje pustolovine, nije vie mogao ostati na jastucima pa bi ustao i, lako
zaogrnut, da ne ozebe na jutarnjoj svjeini, sjeo uz otvoren prozor da doeka
izlazak sunca. Taj mu je udesni dogaaj ispunjao pobonou duu posveenu
snom.
Nebo, zemlja i more bijahu jo zaodjeveni sablasnom, staklastom jutarnjom
izmaglicom; jo je u praznini plutala i gasila se posljednja zvijezda. Ali dopro je
lahor, krilata poruka iz nedostupnih prebivalita da Eos ustaje i naputa mua na
logu, i javilo se ono prvo, slatko rumenilo na najdaljim rubovima neba i mora to
najavljuje puteno otkrivanje stvaranja. Bliila se boica, otmiarka mladaca, koja
je otela Kleita, Kefala i, prkosei zavisti svih bogova na Olimpu, naslaivala se
ljubavlju lijepog Oriona. Ondje na rubu svijeta poelo je prosipanje rua,
neizrecivo ljubak sjaj i cvat, a djetinji oblaci, ozareni i prozrani, lebdjeli su poput
anelaka u ruiastoj, plaviastoj izmaglici, rumeno je svjetlo padalo na more
koje ga je kanda odnosilo valovljem prema obali, zlatna su koplja letjela odozdo u
nebeske visine, sjaj se pretvorio u poar, bezglasno, boanski nadmono dizali su

se uvis ar i oganj i razbuktani plamenovi, a sveti trkai grabili su kopitima i

penjali se iznad kugle zemaljske. Obasjan sjajem bojim, sjedio je budni samotnik,
sklopio oi i pustio da mu ta divota ljubi vjee. Negdanji osjeaji, rani, divni jadi
srca to su bili zamrli u strogoj slubi njegova ivota i sad se vratili neobino
preobraeni - prepoznao ih je sa zbunjenim, zauenim osmijehom na usnama.
Premiljao je i snatrio, a usne su mu polako oblikovale jedno ime, i svejednako se
smijeei, s nagore okrenutim licem, ruku sklopljenih u krilu, zadrijemao je jo
jednom na svojoj stolici.

Ali dan, koji je tako jarko i sveano zapoeo, bio je sav nekako neobino uzvien i
mitski preobraen. Odakle je doao i potekao lahor koji mu je odjednom onako
blago i znaajno, slian boanskom aptu, zastrujio oko sljepoonica i uiju? Na
nebu su bili nebrojeni bijeli runasti oblaii u velikim skupinama nalik na stada
koje su bogovi istjerali na pau. Podigao se neto jai vjetar i Posejdonovi su konji
dojurili propinjui se, pa i bikovi to pripadaju tom bogu plavih uvojaka i to su
riui nadirali sputenih rogova. Ali meu hridima na daleku alu valovi su
poigravali kao koze kad skau. Neki sveti poremeeni svijet pun panskog ivota
okruivao je zanesenjaka, a srce mu sanjalo njene bajke. Vieput je, kad bi sunce
zalazilo za Veneciju, sjedio na klupi u parku da moe promatrati Tadzia, koji se, u
bijeloj odjei sa arenim pojasom, igrao loptom na poravnatom ljunku, pa mu se
inilo da gleda Hijacinta, koji je morao umrijeti jer su ga dva boga voljela. Da,
osjeao je Zefirovu bolnu zavist na suparnika, koji je zaboravio na svoje
proroanstvo, na luk i kitaru, kako bi se vjeito igrao s ljepotanom; vidio je disk
kako, voen okrutnom ljubomorom, pogaa ljupku glavu te dohvaa, i on blijed,
klonulo tijelo, a cvijet koji je niknuo iz slatke krvi nosi na sebi zapis njegove
beskrajne alopojke.

Nita nije udnije ni delikatnije od odnosa ljudi koji se poznaju samo iz vienja koji se svakog dana, pa i svakog sata, susreu i promatraju, a ipak moraju, zbog
pristojnosti ili svoje udi, drati se toboe ravnoduno, ne pozdravljati se niti
razgovarati meu sobom. Izmeu njih vlada nelagoda i pretjerana radoznalost,
histerija neke nezadovoljene i neprirodno potisnute potrebe za upoznavanjem i
razmjenom mislila nadasve neka vrsta suzdrana potovanja. Jer ovjek voli i
potuje ovjeka dok ga god ne moe procijeniti, a udnja i nastaje iz nedostatnog
poznavanja. (misterija privlanost potovanje )

Bio je neopisivo lijep, i Aschenbach osjeti, bolno kao i vie puta prije toga, da se
rijeima moe samo hvaliti putena ljepota, ali se ne moe njima iskazati.

Bijae to smijeak Narcisa dok se saginje nad svoj odraz u vodi, onaj duboki,
oarani, otegnuti smijeak s kojim pri pogledu na vlastitu ljepotu prua ruke - tek
malice iskrivljen smijeak, iskrivljen zbog bezizglednosti nastojanja da poljubi

ljupke usne svoje sjene, koketno, radoznalo i malice uznemireno, oarano i

arobno.
Onako naslonjen, sputenih ruku, skren i sav proet trncima, izusti uobiajenu
formulu udnje - ovdje nemoguu, apsurdnu, izopaenu, smijenu a opet svetu,
jo i ovdje asnu:
- Volim te!

U posljednje vrijeme nije se vie zadovoljavao time da ljepotana via i bude u

njegovoj blizini samo zahvaljujui dnevnom programu i pukoj srei; progonio ga je
i vrebao. Nedjeljom, recimo, Poljaci nisu nikad dolazili na plau; dosjetio se da
odlaze na misu u San Marco, pa je pohitao onamo. Poto je s uarenog trga stupio
u zlaani polumrak svetita, zatekao je onoga koji mu je nedostajao kako sjedi
sagnut nad klecalom pri slubi Bojoj. Zatim je Aschenbach stajao u pozadini, na
popucanom podu od mozaika, meu vjernicima to su kleali, mrmljali i kriali se,
a raskona sabijena divota istonjakog hrama poivala mu je na osjetilima.
Sprijeda je amo-tamo hodao, bogosluio i pjevao teko okieni sveenik, tamjan
je kuljao i obavijao nemone plamike na oltaru, te se inilo da se s tekim i
slatkim rtvenikim mirisom polako mijea jedan drugi miris: vonj oboljelog
grada. Ali kroz dim i treperenje svijea opazi Aschenbach kako je ljepotan tamo
sprijeda okrenuo glavu, potraio pogledom njega i spazio ga. Kad je zatim
mnotvo nagrnulo van kroz otvorena vrata na blistavi trg to je vrvio od
golubova, sklonio se opinjeni zaljubljenik u predvorje, sakrio se i vrebao. Gledao
je Poljake kako izlaze iz crkve, kako se djeca na ceremonijalan nain oprataju s
majkom i kako ova odlazi u hotel skreui nalijevo Piazzettom. Opazio je zatim
kako ljepotan i njegove sestre nalik na koludrice s guvernantom odlaze nadesno
kroz vrata tornja sa satom, put Mercerije. Poto ih je pustio da malo odmaknu,
poao je za njima i potajno ih slijedio u njihovoj etnji kroz Veneciju. Morao je
zastati im bi se oni gdjegod zaustavili, morao se sklanjati u prvarnice i dvorita
da ih propusti kad bi se vraali; gubio ih je i traio sav zaaren, i umoran, po
mostovima i prljavim slijepim ulicama. Pretrpio je trenutke grdne neugodnosti kad
ih je iznenada ugledao kako mu dolaze u susret u uskom prolazu gdje im nije
mogao izmaknuti. Ipak se ne bi moglo rei da je patio. Glava i srce bijahu mu
opijeni, a koraci mu sluali naloge zloduha koji uiva u tome da ljudima gazi
razum i dostojanstvo. Potom su se Tadzio i njegovi negdje ukrcali u gondolu.
Aschenbach je, dok su se oni ukrcavali, stajao iza nekog zaklona ili fontane, a
onda je i sam sjeo u gondolu. Govorio je brzoreicom i priguenim glasom
gondolijeru, kojem je obeao masnu napojnicu, samo neka prati nenapadno, sa
stanovite udaljenosti, onu gondolu to upravo zaokree za ugao. Najeio se kad
ga je taj, s lupekom susretljivou svodnika, uzeo uvjeravati da e ga usluiti, da
e ga savjesno usluiti. I tako je on klizio i njihao se zavaljen na meke, crne
jastuke za onom drugom crnom, kljunastom barkom, za koju je bio vezan strau.
Pokatkad bi mu iezla iz oiju: tad bi ga obuzeli jad i nemir. Ali njegov vesla kao
da je bio vian takvim zadacima, uvijek bi ga lukavim manevrima, skretanjem u
poprene kanale i skraivanjem puta ponovo dovodio do eljenog cilja. Zrak je bio
ustajao i smrdljiv, sunce je snano peklo kroz izmaglicu to je nebo bojilo bojom

kriljevca. Voda je klokotala udarajui o drvo i kamen. Na gondolijerov povik,

napol opomenu napol pozdrav, odazvao bi se iz daljine, iz tiine labirinta, drugi
gondolijer, prema nekom udnom obiaju. Iz malih vrtova nad glavom, na tronim
zidovima, visili su grozdovi cvijea, bijeli i purpurni, miriui na bademe. U mutnoj
vodi zrcalili su se maurski prozori. Mramorne stube jedne crkve sputale su se do
vode; na njima je sjedio prosjak upozoravajui na svoju bijedu i pruajui eir, te
iskolaujui oi kao da je slijep; neki staretinar pozivao je ispred svoga bijednog
duana dodvorljivim kretnjama prolaznike neka uu ne bi li ih prevario. To je sve
bila Venecija, umiljata i sumnjiva ljepotica - ovaj grad, napol bajka napol klopka
za turiste, u ijem je gnjilom zraku neko raskono bujala umjetnost, i koja je
glazbenike nadahnjivala na tonove to se njiu i zavodniki uspavljuju ovjeka.
Zanesen svojom pustolovinom, putniku se inilo da mu oi upijaju svu tu rasko i
da mu takve melodije snube ui; prisjetio se i da je grad bolestan a da to iz
koristoljublja taji, pa je jo mahnitije gledao za onom gondolom kako lebdi pred
njim. (Pria koja nosi)

Kao i svaki ovjek koga prirodne zasluge navode na aristokratsko zanimanje za

svoje porijeklo, bio je navikao, kad god bi u ivotu neto uradio ili postigao neki
uspjeh, prisjetiti se ivota svojih predaka i u duhu se uvjeriti da mu oni
odobravaju, da su zadovoljni, da mu iskazuju duno potovanje.

I on je sluio, i on je bio vojnik i ratnik, kao i mnogi od njih - jer umjetnost je

ratovanje, zamorna borba, za koju malo tko danas dugo ima snage. ivot
pregaranja i prkosne upornosti, ivot opor, postojan i suzdrljiv, koji je on
pretvorio u simbol suvremenog junatva pojedinaca njene grae - smije ga
valjda nazvati muevnim, smije ga valjda nazvati hrabrim? Sve mu se nekako
inilo da je Eros, koji je zagospodario njime, takvu ivotu na neki nain primjeren i
sklon. Nije li Eros i u najhrabrijih naroda uivao visok ugled, pae, nije li reeno da
je cvao u njihovim gradovima nadahnjujui ih na hrabra djela? Nebrojeni junaci iz
davnine nosili su drage volje njegov jaram, jer nije bilo nikakvo ponienje ono to
je taj bog nalagao, a djela koja bi bila proglaena kukavilukom da su poinjena iz
nekih drugih pobuda: padanje na koljena, oajniko preklinjanje i ropsko
ponaanje, sve to nije bila sramota za zaljubljenika, tovie, zbog toga su ga jo i
slavili.
Korupcija visokih dunosnika, udruena s opom nesigurnou i izvanrednim
stanjem u koje je prijeka smrt dovela grad, sve je to izazvalo stanovit pad morala
meu niim drutvenim slojevima i ohrabrilo mrane i antisocijalne nagone, to
se oitovalo u neumjerenosti, bestidnosti i porastu kriminala. Uveer se po
ulicama vialo neuobiajeno mnogo pijanaca; prialo se da je nou opasno izlaziti
na ulice zbog lopova i razbojnika; uestali su prepadi pa i ubojstva; ve dva puta
se pokazalo da su ljude koji su navodno umrli od poasti zapravo otrovali njihovi
najblii roaci; profesionalna poronost zadobila je nametljive i izopaene oblike
koji ovdje ipak nisu bili uobiajeni, za razliku od juga zemlje i Orijenta.
( Paradoksalna predrasuda )

- Jer ljepota, Fedre, samo je ljepota, upamti to dobro, boanstvena i vidljiva u isti
mah, pa je upravo stoga ona put putenosti, mali moj Fedre, umjetnikov put do
duha. Vjeruje li ti, dragi moj, da ikad mudrost i pravo muko dostojanstvo moe
zadobiti onaj koga put do duhovnosti vodi preko osjetila? Ili moda vjeruje
(preputam ti da sam bira) da je to put opasne ljupkosti, uistinu greni put i
stranputica koja te nuno vodi u zabludu? Jer mora znati da mi pjesnici ne
moemo ii putom ljepote a da nam se ne pridrui Eros i nametne se kao vodi;
pa ako i jesmo na svoj nain junaci i disciplinirani ratnici, svi smo ti mi poput ena
jer nas strast uzdie, a naa udnja mora ostati ljubav - to je naa radost i naa
sramota. Uvia li sad da mi pjesnici ne moemo biti mudri ni dostojanstveni? Da
nuno moramo zabludjeti, da nuno moramo ostati poroni i raspusni pustolovi?
Uzoritost je naega stila puka la i budalatina, naa slava i drutveni poloaj
puka su farsa, povjerenje mnotva u nas krajnje je smijeno, a odgajanje puka i
mladei umjetnou smion je pothvat koji bi trebalo zabraniti. Jer, kako moe
odgojitelj biti netko komu je uroena nepopravljiva i prirodna sklonost ponoru? Mi
bismo najradije porekli taj ponor i stekli dostojanstvo, ali kako se god okrenuli, on
nas privlai. Stoga se odriemo, recimo,: razorne spoznaje, jer spoznaja, Fedre,
nema dostojanstva ni strogosti; ona zna, razumije, oprata, bez oslonca i oblika;
spoznaja je naklonjena ponoru, ona je sama ponor. Nju dakle odluno
odbacujemo i stoga teimo jedino za ljepotom, to e rei za jednostavnou,
veliinom i novom strogou, za drugom bezazlenou i formom. Ali forma i
bezazlenost, Fedre, vode nas do opijenosti i poude, vode plemenita ovjeka
moda i do jezovitih opakih osjeaja, koje njegova lijepa strogost odbacuje kao
neto sramotno, vode ga do ponora, one ga takoer vode do ponora. Nas
pjesnike, velim ti, vode onamo jer se mi ne moemo vinuti u visine, mi se
moemo samo izopaiti. A sad ja, Fedre, idem, a ti ostani ovdje; i tek kad me ne
bude vie vidio, otii i ti. ( Platon Fedar )