UVOD

- Voltaire prvi put povezuje filozofiju i povijest u filozofiju povijesti. Do

njega radilo se o striktno teolokopovijesnoj konstrukciji, stoga je novo
vienje suprotno starom. U Lowithovom istraivanju filozofija povijesti
znai sistematsko tumaenje svjetske povijesti na nain da se sagledava
povezanost dogaanja u odnosu na aspekt krajnjeg smisla.
- Ako je tako shvaena, zavisi o teologiji, pa onda nije znanstvena.
Filozofija povijesti sve do Voltairea ne daje nikakvo znanstveno tumaenje
zbiljske povijesti, nego dogmatsko uenje. Lowith negira da je od Voltairea
nadalje prisutno pravo historijsko miljenje, ve da i ono proizlazi iz
biblijskog vjerovanja u iskupljenje i da zavrava samo u sekularizaciji
uzora.
- Lowith kree u kronoloki obratnom smjeru, tako da prvo obrauje um
blizak modernom miljenju, a zatim odlazi dalje u povijest prema
poecima. Primjenjuje retrogradno tumaenje koje se moe opravdati
didaktiki, metodiki i stvarno.
- Vjera u napredak zamijenila je vjeru u providnost, stoga iz tog stajalita
kree moderni mislioc. Samim time, didaktiki je valjano krenuti od
Burckhardta koji negira i providnost i napredak kao zadnji stadij. Lake je
ono nekadanje razumjeti kroz kritiku. ive generacije pritom uvijek iznova
usvajaju, promiljaju i istrauju povijest. Faktor stvarnog nalazi se u tome
to se pretpostavlja da se itatelj/spisatelj nalazi na kraju modernog
historijskog miljenja, stoga Lowith pretpostavlja da je potrebno postepeno
se prisjeati/uiti o izvornijem.
- Tumaenje povijesti je i pokuaj da se shvati smisao patnje i povijesnog
djelovanja.
- Smisao povijesti bi se teoloki mogao najbolje shvatiti na primjeru
kranskog razumijevanja patnje. Na pitanje o patnji zapadni je svijet dao
2 odgovora: Mit o Prometeju i vjerovanje u Raspetog.
- Poganstvo i kranstvo nemaju modernu iluziju o postepenom
odstranjivanju zla.
- Filozofija i teologija imaju za povlasticu postaviti pitanje koje se empirijski
ne moe dokazivati. Jedno od takvih pitanja ukljuuje smisao povijesti.
Krani i idovi osmislili su smisao kao konano spasenje. Bez empirizma,
ovisi o vjeri i nadi.
- Grci nisu prelazili u transcendenciju ve su ostali u prirodi i uredili svijet
kao vjeno vraanje na isto. Nestajanje je stvaranje. Gotovo pa pretea
ciklike teorije. Grci pitaju za logos kozmosa (zakon ureenosti), a ne boga
povijesti (vrhovnog ureivaa). Grcima bi filozofija povijesti bila
besmislena. Povijest/Historija pripada politici.
- Smisao, svrha i cilj nisu ista stvar. Smisao je egzistencijalistiki vrijednost
ivljenja/bivanja, svrha je emu to ivljenje i bivanje, to ukljuuje cilj koji je
krajnji rezultat. Telos.
- Povijesna zbivanja su smislena kada upuuju na neku svrhu, a ta svrha
biti e samo u budunosti jer povijest ima vremenski slijed.
- Pretpostavka da povijest ima krajnji smisao anticipira svrhu iznad
stvarnih zbivanja.

- Eshatoloka svrha ini biblijsko i postkransko vienje budunosti

futuristikim. Prolost i sadanjost za njih je priprema budunosti, dok u
Grka prema logosu e biti ista sadanjost i prolosti. Budunost je
nevana. Nepostojea tovie.
- Herodotova vremenska shema povijesti je kruno kretanje utvreno
hibrisom i nemezisom. Za Tukidida je povijest ovjeka politika povijest.
Kako se ovjek ne mijenja previe, nee se ni budua dogaanja mijenjati.
Mogu biti mudriji i mudrije djelovati, ali kretanja unutar povijesti se nee
bitno mijenjati. Polibije je smatrao da se povijest kree krunim tokom
politikih promjena, ali je ipak smatrao da vode krajnjem cilju: svjetskoj
dominaciji Rima.
- Promjena se pojavljuje kao vrhovni zakon politike povijesti. Promjena iz
jednog ekstrema u drugih. Pad jednog carstva i nastanak drugog. Moralni
nauk koji Polibije iz uoenog izvlai jest ne-pretjerivanje u oholosti i s
preokretom sudbine na umu. Polibije je takoer smatrao da je budunost
lako mogue predvidjeti. U tom smatranju se razlikuje od kranstva, gdje
je budunost samo Boja spoznaja. Burckhardt smatra da je taj stav ono
to moderno drutvo odvaja od antike, stav da se budunost moe
pretkazati prolou. Danas, openito, vlada i stajalite da predvianje
tone budunosti nije poeljno.
- Burckhardt Budunost koju bi unaprijed znali bila bi besmislena.
Predvianje budunosti za nas nije samo nepoeljno nego i nevjerojatno.
- Vano je u burckhardtovoj analizi uoiti odnos prema budunosti. Antiko
i pred-antiko doba sklono je vjerovati mogunostima proricanja,
kransko i postkransko doba smanjuje vrijednost proricanja iako ini
svijet infinitivno predodreenim spasenjem, a moderni ovjek vjeruje da
sam gradi budunost.
- Idejno, Burckhardtu se suprotstavljaju raniji Spengler, Tocquevilla i
Toynbee. Oni su vjerovali u povijesno nunu sudbinu. Za Tocquevillu to je
napredovanje demokracije u bojoj primisli. (Definira opipljiv uvjet u
drutvu kao demokraciju i daje joj svemo time to je stavlja pod boji
naum, ono neopipljivo drutvu, sile na koju se ne moe utjecati).
- Spengler na poetku Propast Zapada kae kako prvi put nastoji
predvidjeti budunost, nadalje pretpostavka je da je tok unaprijed
determiniran. Utjecaj na nju nema ni ovjek ni Bog. Ali unato ciklinoj
teoriji Spengler uvodi dimenziju historijskog vremena. Prema njemu,
smisao e biti budunost.
- Spenglerova knjiga Propast Zapada krajnji je motiv i Toynbeea kroz
njegovu analizu 21 civilizacije Zapada. Cikliar, htio je svojom
historijskom svijesti objasniti ritminost ponovnog vraanja. Pritom
dezintegracija moe izgledati kao rast. Njegovo propadanje ne pripada
ponavljanju u kozmikim zakonima nego je propadanje s uzrokom u njima
samima. Toynbee takoer bira determinizam, raspadanje se odvija u
odreenom trotaknom ritmu i Zapad se nalazi na jednom i pol.
- Povijest nije samo povijest kulture nego i religije. Za Toynbeea religija je
iznad kulture i drugaija od kulture i nije oblik izraaja kulture (kao to je
Spengleru). Raspadanje sekularne, poganske ili nominalno kranske

kulture pogoduje nastanku univerzalne religije. Jedinstvo univerzalne

povijesti nadomjeta procesom parcijalnog ujedinjavanja i rtvuje
tradicionalnu koncepciju kranskog zapada o podjeli vremena prije i
kasnije, ali je svejedno pod utjecajem kranskog miljenja i zanimaju ga
izgledi drutva u budunosti.
- Klasini historiar pita: Kako je do toga dolo?; Moderni historiar pita:
Kako e ii dalje?.
- Osnove te brige za budunost je idovski profetizam i kranska
eshatologija.
- Pojam povijesti tvorevina je profetizma. Grci se budunou nisu bavili,
koju je profetizam uveo, stoga oko pitanja razrijeenja povijesti nije bilo
problema jer se o tome nije mislilo. Profetizam uvodi budunost, pa bi
budunost trebala biti na temeljima sadanjosti, a sadanjost na prolosti,
stoga poinje briga oko prolosti i budunosti.
- Budunost e u tom smislu biti arite povijesti, pod pretpostavkom da
poiva na fundamentu kranskog Zapada, ija je historijska svijest
odreena eshatolokim motivom od Izaije do Marxa, od Augustina do
Hegela i od Joachima do Schellinga.
- U vidu eshatolokih odreenja povijesnog procesa povijest je
univerzalna. Poiva na vjeri u jednog svemonog gospodara i podaruje
ljudskoj povijesti jedinstvo jer kao svemono upravlja njime od poetka do
kraja.
- Dakle
1) Grki historiari priaju povijest koja je centrirana na velike dogaaje
2) Crkveni oci razvijaju teologiju povijesti iz idovskog prorotva i
kranske eshatologije, orijentirani na nadhistorijske dogaaje stvaranja,
inkarnacije, suda i iskupljenja.
3) Moderni je ovjek sekularizirao teoloke principe u smislu napretka ka
iskupljenju i primijenio ih na stalno rstui broj empirijskih znanja koji
dovode u pitanje jedinstvo povijesnog napretka i svjetske povijesti.
Obje velike koncepcije antike i kranstva, cikliko kretanje i eshatoloko
postignue, iscrpljuju temeljne mogunosti razumijevanja povijesti. Noviji
pokuaji tumaenja samo su varijacije.
1. BURCKHARDT
- Burckhardt (BH) nije elio konkretno konstruirati svjetsku povijest ili
unaprijediti uenje o tome ve je nastojao usavriti povijesno znanje.
- Za njega: Povijest nije znanost o neutralnim injenicama nego izvjee o
injenicama vrijednim panje koje jedno doba otkriva u drugome. Tj. cilj je
da se svaka generacija iznova podsjea prolosti kako ne bi izgubila
supstanciju vlastitog povijesnog bitka.
- Razumijevanje povijesti kao izvjetaja (uvida u) o korisnim injenicama
ukljuuje
1) odabiranje, 2) akcentuiranje i 3) prosuivanje. Dakle glavno je pitanje
koje su injenice uope povijesno znaajne, a do toga se moe doi
tumaenjem i prosuivanjem zasnovanim na izboru.

- Za BH je filozofija povijesti besmislena budui da historija koordinira

poglede, a filozofija ih podvrgava jednom principu, kao uostalom i
teologija, stoga BHov interes nije filozofija povijesti nego svrstavanje
mnotva tih povijesti unutar filozofije povijesti u jedan tok. Odbacuje i
vjeru.
- BH pokazuje da Augustin i Hegel nastoje objasniti itav sustav izlazei iz
jednog principa, boga/apsolutnog svjetskog duha. BH e rei da oni
prekorauju doseg ljudske spoznaje i smatra da je to u rezonu iznad naeg
poimanja jer ne posjeduje mogunost vjene mudrosti (Drugim rijeima Ag
i Heg idu toliko daleko da su gotovo nebitni).
- Neigrajui filozofiju i teologiju povijesti negira konane ciljeve ili prvotne
razloga, stoga time
porie i konani smisao, a centar promatranja je samo ono uvijek
dostupno, ovjek koji trpi.
- Za BH, postoji jedan povijesni kontinuitet kao prepoznatljivi povijesni
proces, kao spoznatljivi princip i kao kriterij. Kontinuitet nije niti samo
trajanje niti progresivan razvoj, nego je vie kao nadodavanje novog na
prijanje koje se uva, odnosno ne prima samo, nego i obnavlja. Stoga je
znaajan, a zbog toga mora u ljudskoj svijesti biti iv.
- Ouvanje prolog znai i pamenje onog to je bilo bez obzira na
revolucije. Pa i sredinom 19. stoljea tijekom radikalnih pokreta smatrao je
da demokracija ne vodi slobodi nego novom obliku despotizma, predvidio
je omasovljenje, podinjavanje tiranima, ljudi ne vjeruju u principe, ali se
povlae za spasiocima.
- Lowith veli da za BH-a povijesni kontinuitet ima sakralni karakter, da e
to biti njegova konana religija. BH zadrava elemente teolokog.
- Za BH, na vlastiti historijski kontinuitet omoguen je heleniziranjem
istoka, a trajnost zapadne kulture omoguila je kranska crkva. Jedan
historijski cilj velikih razmjera je stvaranje zajednike svjetske kulture koje
je pak omoguilo irenje svjetske religije.
- BH pritom napominje da je rimsko carstvo izgraeno na krvi i da se zlo ne
moe odbaciti time to je postignut nekakav uspjeh. A upravo je zlo
najlake iitati iz naeg postojanja i povijesti. Nita ne oituje taj krajnji
smisao.
- BHov zakljuak je da se ne treba tjeiti svjetskim planom ve
promiljenije vrednovati zemaljsku egzistenciju. Prema njemu, historijska
veliina jedne nacije nije utjeha za unitenje jednog jedinog individuuma,
ali jo narodi kao takvi polau pravo na opstanak.
- Ideja kontinuuma onemoguuje razvijanje sistema, stoga na osnovi ovog
gledanja ne moe biti osnovana ni filozofija ni teologija povijesti, ali e od
svih modernih pogleda BH biti najblii prirodi povijesti. BH hvali prvotno
kranstvo i antiki duh, ali se ne povodi za njima smatrajui da duh antike
nije vie na, a da nas od prvog kranstva dijeli 18 stoljea.
Burckhardtov stav prema kranstvu
- BH smatra dok je svijet sa svojim svjetskim snagama propadao irila je
kranska Crkva ljubav prema blinjem, disciplinu i askezu. Ti ljudi koji su
za vrijeme barbarstva podlegli dubokoj potrebi nadosjetilnog za BH-a su

junaci. BH Mi, koji jo uvijek studij znanost i slobodu duhovnog stvaranja

shvaamo kao neto samorazumljivo, suvie lako zaboravljamo koliko smo
obavezni Crkvi onih tamnih vremena za njegovanje nadosjetilne spoznaje,
koju ne obavezuju nikakvi praktini ciljevi.
- Time e se BHova nada usmjeriti na ljude vrsta karaktera koji posjeduju
odvanost odricanja i odustajanja umjesto elje za napretkom.
Oslobaajue moe se samo pojaviti u protivljenju moi. Smatrao je i da
religija spaava od skrnavljenja due, izvor za idealnu religiju je izvorno
kranstvo, asketski duh. Moderno kranstvo BH odbija jer je ono u
kompromisu sa svijetom. Novo kranstvo nije religija. Vjera nije pitanje
etike prirode, vjera je sila koja nadilazi ovjeka. Ne vidi izgleda za
reformiranje. Moderni duh vremena, duh neograniene svjetovnosti, rada,
trgovanja i stjecanja nema interesa za spas dua u buduem svijetu i
odbojno se odnosi prema svakoj vrsti duhovne discipline i kontemplacije.
Izvorno kranstvo opreno je dananjim mjerilima.
- Danas e religija biti korisni element svjetske civilizacije. Sredstvo.
Imanje.
- Nota bene, BH navodi ak i injenica da je kranstvo stupilo u svjetsku
povijest trek poto je preuzela grku kulturu i rimsko dravno umijee, ne
moe ugasiti izvorni i stalni konflikt sa saeculum-om.
- BH nije nudio vlastito rjeenje, nego ukazivao na problem. inio je
obratno od Hegela koji je u posvijesti vidio proces progresivnog razvoja u
kojem se ideja kranstva treba uozbiljavati. Za razliku od Hegela, BH vidi
u modernom kranstvu proturjeje.
2. MARX
Historijski materijalizam
- Dok je BH iznosio poznu mudrost u predavanjima, Marx je pripremio
Kapital u kome je itava povijest reducirana na socijalno-ekonomski proces
koji zavrava svjetskom revolucijom i svjetskom obnovom. Marx nije elio
propast kapitalistikog drutva nego ubrzanje drutva do zavretka
procesa.
- Marx je daleko manje filozof povijesti u svojim historijskim spisima (npr.
klasne borbe u Francuskoj) nego u Komunistikom manifestu i Kapitalu.
Najvanija osobina ovih dvaju djela nije dogmatsko isticanje klasnih borbi i
odnosa izmeu rada i kapitala, nego ukljuivanje svih ovih kategorija u
jednu obuhvatnu historijsku konstrukciju. Kao to je to Hegel uinio u
filozofiji, a F.C. Bauer u teologiji, tako je i Marx pretvorio probleme svoje
specijalne znanosti u problem povijesti.
- Jednako kao to je svijet u Hegelu postao filozofijski, uspostavljajui
jedinstvo uma i zbilje, biti i egzistencije, tako je s Marxom postao politika
ekonomija. Diktatura proletarijata vodi iz carstva nunosti u carstvo
slobode, s onu stranu svih pretpovijesnih antagonizama. Kapitalistiko
drutvo posljednja je antagonistika forma drutvenog procesa
proizvodnje. Graansko.kapitalistiko drutvo zakljuuje pretpovijest
ljudskog drutva.
- Marx: U naem vremenu svaka stvar izgleda bremenita svojom
suprotnou; maina ima udesnu mo da skrati i oplodotvori ljudski rad,

mi vidimo kako ona dovodi do gladi i prekovremenog rada. ovjeanstvo

gospodar prirode, ovjek ovjeku rob.
- Zametak modernog ovjeka po Marxu je najmizernije stvorenje
kapitalistikog drutva, proleter, koji je do krajnosti otuen od samog sebe,
poto se mora prodavati za nadnicu kapitalistikom vlasniku sredstava za
proizvodnju. Marx u njemu vidi instrument za dostizanje eshatolokog cilja
sve povijesti kroz svjetsku revoluciju. Proletarijat je upravo zato izabrani
narod historijskog materijalizma, jer je iskljuen iz privilegija vladajueg
drutva. Proletarijat nije klasa unutar, nego izvan postojeeg drutva i time
omoguuje besklasno drutvo.
- Proleter otjelovljuje ekonomiju kao ljudsku sudbinu da se njegov posebni
interes podudara s opim interesom nasuprot privatnom interesu
privatnog vlasnitva ili kapitala.
- Povijest itavog dosadanjeg drutva je povijest klasnih borbi. Borba
zavrava ili revolucionarnim preobraajem drutva ili zajednikom
propau sukobljenih partija. Moderno graansko drutvo samo je stvorilo
nove uvjete iskoritavanja, novo tlo sukoba. OVA epoha buroaskograanskog drutva nije jednaka ranijim, drutvo je rascijepano na dva
tabora, meusobno su direktno postavljeni do konanog obrauna.
- Nuspojava moderne industrije je okonavanje ljudskih odnosa. Oni su
svedeni na goli interes, plaanje u gotovom, ne-ljudsko. Sve radne
skupine, ukljuujui i pjesnika, sveenika, lijenika, pravnika i ovjeka
nauke pretvorene su u najamne radnike.
- Buroaska epoha razlikuje se od ranijih industrijskih klasa po tome to je
u ranijih prvi uvjet bio zadravanje naina proizvodnje, a ne neprekidno
razvijanje.
- Povijest industrije i trgovine postaje sve vie povijest pobune modernih
proizvodnih snaga protiv drutvenih i ekonomskih proizvodnih odnosa.
Epidemija hiperprodukcije.
- U istoj mjeri u kojoj se razvija kapital razvija se i proletarijat, klasa
modernih radnika, koji ive dotle nalaze posla, a posla nalaze dotle njihov
rad uveava kapital. Radnici jesu roba.
- Svi dosadanji pokreti bili su pokreti manjina ili u interesu manjina.
Proleterski pokret je samostalni pokret ogromne veine u interesu
ogromne veine. On spaava cijelo ljudsko drutvo, jer on u razliitim
zemljama ostvaruje zajednike interese itavog proletarijata tj
komunistike tenje radnike klase. Kao klasa ukinuti e vladavinu klasa.
- Konani cilj Marxove teorije je historijski mesijanizam, carstvo slobode uz
pomo jedne uzviene zajednice komunistikog kova, kraljevstvo boje bez
Boga.
- Prema shvaanju Marxa i Engelsa, otkrie Komunistikog manifesta nije u
shemi svjetske povijesti nego u materijalistikoj tezi da u svakoj povijesnoj
epohi vladajui ekonomski naini proizvodnje i prometa, kao i socijalna
struktura koja iz tog proizlazi, tvore bazu na kojoj se izgrauje politika i
duhovna povijest jedne epohe koju samo ona razumije.
- Materijalistika interpretacija saeta je u stavu Ne odreuje svijest ljudi
njihov bitak, nego obrnuto, njihov drutveni bitak odreuje njihovu
svijest.

- Skrivena povijest Komunistikog manifesta nije njegov svjesni

materijalizam i to to Marx sam o tome misli, nego duh profetizma.
Komunistiki manifest je u prvom redu profetski dokument, jedno izricanje
presude i poziv na akciju, a ni u kom sluaju isto znanstvena, na
empirijskim datostima zasnovana analiza.
- Ako prihvatimo da je itava povijest povijest klasnih borbi, znanstvena
analiza ne moe iz tog zakljuivati da je klasna borba bitni uslovljavajui
faktor sveg ostalog. U Komunistikom manifestu, antagonizam lei u tome
to su pripadnici jedne klase djeca mraka a druge djeca svjetla. Nita od
toga ne moe se empirijski dokazati. Takorei, sva povijest je povijest
klasnih borbi samo u Marxovoj ideolokoj svijesti. Stvarna sila koja pokree
ovu koncepciju je oito mesijanizam.
. Nije sluajno to posljednje borbe odgovaraju borbi Krista i Antikrista.
Univerzalna funkcija iskupljenja potlaene klase odgovara religioznoj
dijalektici kria i uskrsnua i pretvaranja carstva nunosti u carstvo
slobode i prelaska starog u novi vijek.
- itav povijesni proces, kako se on predstavlja u Komunistikom
manifestu, odraava openito shemu idokranske interpretacije povijesti
kao providencijalno dogaanje spasa prema smislenom krajnjem cilju.
- Historijski materijalizam je povijest spasa u jeziku nacionalne ekonomije.
Eshatologija.
- Nemogue je znanstveno dokazati viziju mesijanskog poziva proletarijata
i pukim odreenjem injenica nadahnuti milijune pristalica.
Kritika religije
- Mada je komunistiko vjerovanje pseudomorf za idovsko-kranskog
mesijanizma, nedostaju mu njegove osnove: dobrovoljno prihvaanje
ponienja i iskupljujue patnje kao pretpostavki trijumfa. Kod Marxa
izostaje svaki pravi interes i razumijevanje za probleme religiozne svijesti.
- Kritika religije bila je za njega kao znanstvenog ateista gotova injenica,
kao i povijesni kraj kranstva uope. Skupa s Feuerbachom, a i
Kierkegaardom, istie Marx apsolutnu nepomirljivost svih normi,
svjetovnog djelovanja s temeljnom naukom evanelja i crkvenih otaca.
- Postojee kranstvo za Marxa je religija kapitalizma. Ateistiko
zasnivanje materijalizma najjasnije se istie u Marxovoj disertaciji. Konano
osloboenje religiozne svijesti prva je pretpostavka za vladavinu ovjeka
nad njegovim svijetom. Ateistika pretpostavka materijalne svjetske
revolucije jest osporavanje ljudske zavisnosti od postojeeg poretka
stvaranja. Pripremni rad na razaranju religiozne svijesti obavljen je ve od
strane lijevohegelijanaca Straua, Feuerbacha, Bauera i Stirnera. Kritika
religije je pretpostavka svake druge kritike.
- Feuerbach je zakljuio da je bog projekcija konanog ovjeka u
beskonano i da je sutina teologije antropologija.
- Engels je takoer vjerovao u povijesnu objavu, ali nije odobravao ideju
apartne povijesti kraljevstva Bojeg u povijesti se ne vidi oitovanje Boga
nego ovjeka.
- Religija je lana svijest, ali ostaje pitanje zato ovaj zbiljski svijet razvija
njemu neprimjerenu svijesti? Ako pretpostavimo da je religiozni svijet

projekcija ljudskog svijeta, zato ovaj posljednji uope projicira prvi i stvara
sebi religioznu nadogradnju?
- Zadaa historijskog materijalizma sastoji se dakle u tome da analizira
posebna proturjeja i nevolje u stvarnom svijetu, koje omoguavaju
religiju. Otuda slijedea kritika Feuerbacha: Podvaja svijet na religiozni i
svjetovni gdje e religija biti samosvijest ovjeka koji sebe u svom
samootuenju jo nije ponovno naao niti se snaao u svojim svjetovnim
odnosima. Religija je izokrenuti svijet a taj e nuno opstojati dotle dok
bie ovjeka ne dostigne njemu primjerenu zbilju u komunistikom poretku
slobode.
- Marx je uvjeren da e konano odumiranje religije na osnovi volje za
zemaljskom sreom biti dovedeno do svjetovne forme elje za spasenjem.
Materijalistika kritika religije sastoji se u pozitivnom zahtjevu da se stvore
prilike koje e religiju liiti njenog izvora i njene motivacijske snage.
- Za Marxa, uslijed pretvaranja tradicionalne religiozne kritike u
materijalistiku, mijenja se takoer i smisao ateizma. Za Marxa vie nije
teoloki problem nego borba protiv zemaljskih idola.
- Najznaajniji idol kapitalistikog svijeta je fetiki karakter roba, koji
pretvaranjem korisnih proizvodnih sredstava u objektivirane stvari,
pretvara konkretne upotrebne vrijednosti u apstraktne prometne
vrijednosti.
- Marx i Engels su vjerovali da historijski materijalizam dovrava Hegelovu
filozofiju i da je njemaki radniki pokret nasljednik klasine njemake
filozofije.
- Materijalistika filozofija po Marxu u principu se ne misli samo kao
negacija, nego istovremeno kao materijalistiko ozbiljenje Hegelova
idealizma. Opiji Marxov princip je onaj Hegelov: jedinstvo uma i zbilje,
ope sutine i posebne egzistencije.
- Marksist se u principu slae s Hegelovom filozofijom povijesti, koja je,
iako ne u primjeni, neposredna pretpostavka materijalistikog naina
promatranja.
- Historiziranje umne zbilje odreuje revolucionarni karakter Hegelove
filozofije koja proturijei sama sebi pokuavajui da povijesni razvoj ukljui
u jedan apsolutni sistem. Ali i uz ovo ograniavanje Hegel je nadmoan u
odnosu na Feuerbachovo nepovijesno miljenje jer je Feuerbach samo
formalno realistian, time to polazi od ovjeka, ali on nita ne govori o
zbiljskom povijesnom svijetu u kome ovjek egzistira. Suprotno tome, kod
Hegela su sve oblasti zblje, pa i filozofija, koncipirane na povijesnoj osnovi,
premda su idealistiki izopaene, poto on ideoloki omalovaava istinske
pokretake sile povijesti.
- Razlika izmeu materijalistike i idealistike pozicije lei u primjeni.
- Hegelov je historijski izvor idealizma grko-kranska tradicija. Kao i itav
njemaki idealizam njegova se filozofija duha temelji na grko-kranskom
pojmu logosa koji Hegel pretvara u metafiziki duh, to se sam razvija u
povijesnom procesu. Poto je on sjedinio povijest svijeta s povijeu duha,
njegovo shvaanje povijesti zadrava mnogo manje od svog religioznog
porijekla nego materijalistiki ateizam.

- Hegel, za kojeg je vjera jedan nain uma ili opaanja, se opredijelio za

pomirenje sa svijetom kakav jest. Usporeena s Marxom, Hegelova je
filozofija realistina.
3. HEGEL
- Opa misao, prva kategorija koja se nadaje iz povijesti je kategorija
promjene.
- Prizor ruevina stare moi navodi na to da promjenu gledamo s njene
negativne strane. Na tu kategoriju promjene, meutim, nadovezuje se
odmah druga strana, da iz smrti uskrsava ivot.
- Izgleda da su najdjelotvorniji izvori svega povijesnog djelovanja i trpljenja
ljudski interesi, strasti i zadovoljenje sebinih elja, bez obzira na zakon,
pravo i moral.
- Ako promatramo povijest kao klaonicu na kojoj se kao rtva prinosi srea
naroda, mudrost drava i krepost individuuma, javlja se s tom milju i
pitanje kome, kakvoj su krajnoj svrsi prinosile te najvee rtve.
- Poto je opisao povijest kao neprekidnu mijenu unutar koje ivot i smrt
uvijek iznova nastaju jedno iz drugog, Hegel nastavlja da je orijentalna ona
misao koja pokazuje prirodni ivot tako kao da onaj samom sebi kao mitski
Feniks priprema lomau i potom se unitava, da bi se iz njegovog pepela
rodio novi ivot. Ta slika, meutim, nije zapadnjaka. Za nas je povijest
povijest duha, pa iako duh razara upravo sebe, on se ipak ne vraa u istom
liku, nego se pojavljuje uzvien, preobraen. Sa svakom fazom on samom
sebi postaje materijal ime duhovna povijest ovjeanstva napreduje
prema sve viim stupnjevima ispunjenja. Na taj se nain predodba puke
mijene zamjenjuje predodbom duhovnog savrenstva koje obuhvaa i
prirodne uvjete povijesti.
- Zapadno shvaanje povijesti, koje za pretpostavku ima neopozivu
usmjerenost ka buduem cilju, nije samo zapadno. Specifina je biblijska
predodba da je povijest usmjerena ka jednom konanom cilju i da njome
upravlja providnost Boje volje, u Hegelovom poimanju duh ili um kao
apsolutno mona bit.
- Za Hegela je jednostavna misao da um vlada svijetom.
- Hegel raspravlja kransko vjerovanje u providnost. Ono je po njemu
jedna istina koja se slae s njegovim vlastitim stavom da um upravlja
svijetom. Ipak ope vjerovanje u providnost je filozofijski neprimjereno.
- Pojam providnosti mora se dokazati u pojedinostima velikih povijesnih
dogaaja. Ako objanjenje tih dogaaja ne polazi za rukom teologiji onda
filozofija mora preuzeti zadau kranske religije i dokazati da bog postie
svoje ciljeve u povijesti svijeta. Naa spoznaja tei k tome da stekne uvid
da je ono to je odreeno vjenom mudrou nastalo kako na tlu prirode
tako i na tlu u svijetu djelatnog i zbiljskog duha. Utoliko je nae
razmatranje jedna teodiceja, opravdanje boga. Nesreu u svijetu uope,
zajedno sa zlom, treba pojmiti pomirujui misaoni duh s negativnim. Nigdje
u stvari ne lei vei zahtjev za takvom pomirujuom spoznajom nego u
svjetskoj povijesti.
- Da bi pomirio svjetsku povijest sa svjetskim planom i putovima
Gospodnjim, Hegel uvodi lukavstvo uma koje je djelatno preko i iza

svojih agenata, ljudskih strasti. Nije sluajno, nego lei u biti povijesti da
su konani rezultati velikih povijesnih akcija uvijek razliiti od onoga to su
ljudi namjeravali. Cezar i Napoleon nisu znali, a nisu ni mogli znati, to su
uinili kad su uvrivali svoju vladavinu. Oni su nesvjesno ispunjavali
jedan opi cilj zapadne povijesti.
- Opi cilj i posebna namjera podudaraju se u ovoj dijalektici djelovanja na
osnovi strasti. Jer ono emu svjetskopovijesne individue nesvjesno tee
nije neto to se svjesno hoe, nego neto to one moraju htjeti na osnovi
jednog poriva koji se ini slijep, a koji ipak vidi dalje od svjesnih osobnih
interesa. Zato takvi ljudi instinktivno izvravaju ono to se s njima
namjeravalo. Oni djeluju povijesno, poto su natjerani snagom lukavstva
uma koje je racionalni pojam za providnost. Tako istina strasti i interesi
stvarno jesu ono to oni na prvi pogled izgledaju, tj. ljudski supstrat
povijesti, ali u okviru ope svrhe koja ih prevladava i koja zahtijeva cilj koji
nije bio svjesno postavljen.
- Narodi i individue ne znaju kuda zbilja idu. Oni su orua u bojoj ruci. Plan
svjetskog duha prevladava i ak preokree ljudske planove.
- Hegel razvija drugi pogled na svijet, vien umnim oima, prua uman
prizor.
- Umni prizor je u svom osnovnom nacrtu sljedei:
Svjetska povijest poinje na istoku i zavrava na zapadu. Ona poinje
s velikim orijentalnim carstvima Kine, Indije i Perzije. S odlunom
pobjedom Grka nad Perzijancima premeta se umno dogaanje u svijest
Sredozemnog mora i zavrava u kransko-germanskim carstvima zapada.
Europa je apsolutno kraj povijesti. U tom kretanju od istoka prema
zapadu duh se ozbiljuje i dolazi do svijesti o slobodi, tj. kada je konano
kod sebe u drugobitku i prisvojio je sve drugo. Na orijentu je bio samo
jedan slobodan, u smislu neograniene samovolje, despotski vladar: u
Grkoj i Rimu bili su slobodni samo neki graani za razliku od robova.
- Germanska je svijest postigao pod utjecajem kranstva da je ovjek
slobodan kao takav. Orijent je bio djetinjstvo svjetske povijesti. Grka i
Rim mladiko i muevno doba, kransko-germanski narodi su zrelo doba.
- Unutarnja granica klasinog svijeta bila je u tome da se on osjeao
zavisnim od vanjskog fatuma prorotva i divinacije. Kranstvo je
oslobodilo ovjeka od svih spoljnih autoriteta poto ga je dovelo do
vlastitog odnosa prema apsolutnom.
- S Kristom je ispunjeno vrijeme a povijesni svijet u principu dovren. Samo
je kranski bog istinski duh i istovremeno ovjek. Taj princip je stoer oko
kojeg se odvija svjetska povijest.
- Time je za Hegela svjetska povijest bitno ante i post Christum.
- Hegel je posljedni filozof povijest ijer je posljedni filozof iji je ogromni
historijski smisao jo bio odreen i opredijeljen kranskom predajom.
- Ono to Hegela od Augustina dijeli je da je on (Hegel) kransku religiju
izlagao spekulativno a providnost pretvorio u lukavstvo uma. Posao
povijesti je jednostavno taj da religiju pokae kao ljudski um, da religiozni
princip, koji je bitno u ljudskom srcu proizvede kao svjetvnu slobodu.
- Hegel: Kao ozbiljenje i posvjetovljenje kranskog duha povijest svijeta je
zbiljska teodiceja, opravdanje boga u povijesti svijeta.

- Lowith: S tim posvjetovljenjem kranskog vjerovanja tj ozbiljenjem duha,

on je vjerovao da je ostao vjeran kranstvu i da je eksplicirao kraljevstvo
Boje na zemlji. Poto je kransko oekivanje konanog ispunjenja
premjestio u povijesni proces kao takav, smatrao je da svjetska povijest
opravdava samu sebe. Svjetska povijest je svjetsko sudite.
- Sto godina poslije Hegela mogu se pokazati granice njegovog vienja
historije. Npr. pruska monarhija ili liberalni protestantizam. Hegelov svijet
je jo bio svijet kranskog Zapada i stare Europe. Amerika i Rusija leale
su na rubu njegovog interesa. Hegel nije predvidio uinke tehnikih
znanosti na ujedinjavanje povijesnog svijeta, koje sada svatko moe
vidjeti.
- Problem je i unutranji: Da je kranska vjera mogla postati zbiljskima, a
usprkos tome ostati vjera u nevidljivo (Mislim da je Lowith fulao. Hegel je
pod zbiljskim vjerojatno teio tome da kranska misao postane apsolutna
okosnica, time postajui objektivno zbiljska).

4. NAPREDAK NASUPROT PROVIDNOSTI

- Hegelovo naelo o svjetovnom ozbiljenju kranskog principa u liku
ljudskog uma i slobode zajedniko je svim prosvjetiteljskim filozofijma
povijesti, razlika je kod Hegela ta to u prosvjetiteljsku vjeru u napredak
unosi tvrdnju o ispunjenju vremena posredstvom Krista. Teoloki element.
- U svojoj studiji The IDea of Progress J.B. Bury je pokazao kako se u 17.
stoljeu pojavljuje ideja napretka i razvija u opi pogled na svijet. Vjera u
ovostrani i neogranieni napredak sve vie zamjenjuje vjeru u providnost
nadsvjetskog boga. Uravo je ideja napretka morala preuzeti funkciju
providnosti, to jest da predvia i da brine za budunost.
- R.A.Knox: Oni koji su izgubili osjeanje religiozne izvjesnosti okupili su se
pod zastavu optimizma; umjesto da razmiljaju o buduem svijetu oni
misle o budunosti svijeta i zapadaju, u nekoj vrsti obrnutog
konfucijonizma, u oboavanje svoje praunuadi.
- Condorcet, Comte i Proudhon ne smatraju vie ozbiljnim pitanje da li su
moderni nadmaili starinu. Za njih se problem sastoji u tome da li se mogu
nadomjestiti i zamijeniti osnovna uenja i socijalni sistem kranske Crkve.
Oni su istovremeno bili svjesni toga da napredak modernog
revolucionarnog doba nije jednostavna i neposredna posljedica novih
spoznaja u prirodnoj znanost ii povijesti, nego je posredovan kranstvom,
koje je prekoraio preko kaslinog poganstva, nakon to je tek uope uvelo
ideju napretka u zapadnu povijest, to jest od Starog ka Novom zavjetu.
- Moderna je misao napretka dvoznana: Po svom porijeklu je kranska, a
po tradiciji antikranska. Konstrukcije o povijesnom napretku ili
povijesnom propadanju od Voltairea i Rousseaua do Marxa i Sorela jesu
pozni, ali jo uvijek moan rezultat biblijskog nauka o propadanju i spasu.
Proudhon
- Proudhon je najbolje shvatio antikranski i sljedsveno tome kranski
sadraj moderne religije napretka. On je teolog napretka i kao takav
najradikalniji kritiar providnosti.
- Priznanje pogasnkog fatuma kao i koranske providnost je nespojivo s
vjerom u napredak. Napredak je svjetovna i revolucionarna pojava.
- ovjek e zamijeniti boga, a vjera u ljudski napredak vjeru u
providnost.
- Proundhon razlikuje ovjeka kao socijalno ili koletivno bie od ovjeka kao
individuuma. Dok posljednji djeluje svjesno, promiljeno i slobodno, izgleda
da je drutvo izloeno djelovanju nesvjesnih nagona i voeno jednom
viom, prividno nadljudskom voljom koja neodoljivom snagom tjera ljude
ka nepoznatom cilju. Otuda religiozni obiaj obraanja proroitima, javnih
molitvi i rtava za osiguranje povijesnih odluka i filozofsko objanjenje
povijesti providencijalnom sudbinom (Bossuet, Vico, Herder, Hegel) koja
unaprijed odreuje sve ljudsko djelovanje.
- Boja providnost nije nita drugo nego kolektivni instinkt ili unverzalni
um ovjeka kao socijalnog bia. Bog povijesti je ovjekova vlastita
tvorevina, a ateizam, to jest humanizam, do sada skrivena osnova svake
teodiceje. Humanitarni ateizam je posljednji stupanj u duhovnom i

moralnom osloboenju ovjeka i on istodobno slui osvjednoenju i

opravdavanju svih dogmi koje su razorene posredstvom racionalne analize
neumornog sotone koji neprekidno istrauje.
- Povijest nije voena providnou nego je naprijed tjeraju revolucionarne
krize, koje raaju nove poglede na pravednost.
- Prvu je krizu izazvao Isus kada je navijestio jednakost svih ljudi pred
Bogom. Drugu je krizu provela Reformacija i Descartes, uspostavljajui
jednakost pred savjeu i razumom. Trea je zapoela s Francuskom
revolucijom i ostvarila jednakost pred zakonom. Budua revolucija koja e
biti socijalna i ekonomska, dokrajit e vijek religije, aristokracije i
buroazije. Izjednaiti e ovjeka s ovjeanstvom. Da bi to ostvario ovjek
mora prihvatiti i rijeiti vjenu borbu izmeu ovjeka i boga.
- Bog ili apsolutno velika je smetnja ljudskom napretku i veliki izvor svih
apsolutizama ekonomske, politike i regionalne vrste. Proudhon: Istinska
vrlina kojom emo stei vjeni ivot je u borbi protiv religije i samog boga
jer bog je zlo. Kao providencijalni bog stvoritelj, kranski bog oduzima
ljudima vlastitu stvaralaku snagu i mo predvianja.
koje pizdarije
- Svaki napredak je pobjeda koja negira boanstvo. ovjek nije stvoren
prema slici bojoj, ve je bog stvoren kao slika ljudskih slutnji i brige.
Oduzmi mu tu providnost i bog nestaje. Bog je utvara nae savjesti i svi
atributi boje providnost kao otac, kralj i sudac, nisu nita drugo nego
karikatura humaniteta, nespojiva sa slobodnom civilizacijom i opovrgnuta
katastrofama povijesti.
- Valja zapamtiti, ono to je dalo krila Proudhonovoj borbi protiv Boga i
providnost u ime napretka je vjera u budue kraljevstvo Boje.
Comte
I pozitivno tumaenje povijesti
- Kao i Hegel, tako je i Comte uvjeren da se nijedan fenomen ne moe
shvatiti, a da se ne shvati povijesno utvrivanje njegovog vremenskog
porijekla i odreenja, njegove funkcije i relativne opravdanosti u ukupnom
toku zbivanja. To historijsko stajalite prevladalo je tek u 19. stoljeu, ali
njegov korijen see unatrag do kranskog shvaanja svijeta kao tvorevine
koja je jednom stvorena prema jednoj kranskoj svrsi. Samo unutar takve
vremenske iako natpovijesne sheme, mogu se i moraju sva zbivanja vezati
za jedan izvor i cilj: bez nje historijski kontinuitet ne bi imao nikakvog
oslonca.
- Ovakva historijska shema omoguava i povijesno-filozofijsku teodiceju
koju svsaka epoa proklamira kao nunu i spasonosnu fazu u kontinuiranom
proticanju od poetka prema kraju, cilj je pomiriti svijest s bogom u
povijesti i pomou nje, to je zajednika namjera Comtea kao i Hegela.
- Povijesni razvitak ovjeanstva nije univerzalan u nekom rasplinutom
smislu, nego on svoje jedinstveno i odreeno ishodite ima u bijeloj rasi
kranskog Okcidenta. Samo je zapadna civilizacija dinamina, progresivna
i univerzalna u svom misionarskom zahtjevu. Meutim, dok Hegel jo

prednost Zapada temelji na apsolutnoj religiji kranstva, Comte pokuava

da je pozitivno objasni fizikalnim, kemijskim i biolokim osobinama bijele
rase.
- Pozitivna filozofija se temeljito razlikuje od teoloko-metafizike filozofije
time to relativizira sve pojmove koji su prije bili apsolutni.
- Usprkos Comteovom naelnom odbijanju svakog zahtijeva za
apsolutnou, njegovo sistematiko prikazivanje nae duhovne i moralne,
socijalne i politike povijesti ipak poiva na onome to on odbacuje. Jer da
bi zamijenio teoloki apsolutizam znanstvenim relativizmom, morao je on
potvrditi sam relativitet kao apsolutni princip budui da je sve fenomene
povezao jednim apsolutnim zakonom progresivnog razvitka. Vodea misao
vremenskog napretka prema buduem konanom cilju pokazuje da
pozitivna filozofija potjee od teolokog izlaganja povijesti kao dogaanja
spasa, koji se ostvaruje u budunosti.
- Vodea misao vremenskog napretka prema buduem konanom cilju
pokazuje da pozitivna filozofija potjee od teolokog izlaganja povijesti kao
dogaanja spasa, koji se ostvaruje u budunosti.
- Iz prouavanja opeg razvitka izvodi Comte veliki fundamentalni zakon
da svaki ogranak nae civilizacije i znanja prolazi jedan za drugim tri
razliita stadija: teoloki ili fiktivni (djetinjstvo), metafiziki ili apstraktni
(mladost) i znanstveni ili pozitivni (zrelo doba). Ba kao to je kranska
epoha shvaena kao posljednja epoha i znanstvena era je, takoer,
posljednje razdoblje koje zakljuuje tradiciju povijesnog napretka
ovjeanstva.
- U ovom progresivnom razvoju ishodite je teologijski pojmovni sistem,
metafiziki je prelazni stadij, a znanstveni posljednja faza.
- U prvom stadiju ljudski duh traga za pravom prirodom svih stvari,
njihovim prvim i krajnjim uzrocima, njihovim izvorom i ciljem. Metafizike
sile bivaju u metafizikom stadiju zamijenjene apstraktnim sutinama.
Pitanja koja postavlja metafizika jo su uvijek teoloka; samo je nain
odgovora metafiziki. U pozitivnom stadiju duh uvia da ne moe poimati
apsolutno. On je odustao od uzaludnog traganja za izvorom i odreenjem
svemira i povezivanjem empirijskog promatranja i logikog miljenja,
ograniio svoje istraivanje na nepromjenjive odnose fenomenalnih
uzronost ii slinosti u kojima su sadrani prirodni zakoni.
- Comteova filozofija je relativizam u radikalnom smislu. Umuje iskljuivo u
odnosu prema neemu. Traganje za prirodom stvari mora biti apsolutno.
Istraivanje zakona dogaanja mora biti relativno.
- Objasniti jedan fenomen za pozitivni duh znai uspostaviti odnos izmeu
pojedinanih fenomena i nekoliko zakona.
- Pozitivna filozofija bavi se samo pitanjima iji odgovor lei u naem
domaaju.
- Comte: Kada ovjek ne bi polazio od preuveliane ocjene svoje
spoznajne sposobnosti i svog vlastitog znaenja u svemiru, nikada ne bi
uradio i nauio to to stvarno moe znati i initi.
- Opi cilj Comteove univerzalne povijesti je otvorena mogunost
pravolinijskog napretka od primitivnih do razvijenijih stadija. Taj napredak
se jasnije pokazuje na intelektualnom nego na moralnom podruju, a

odlunije je prodro u prirodnim nego u socijalnim znanostima. Konani cilj i

zadaa primjena je rezultata prirodnih znanosti na socijalnu fiziku ili
sociologiju u svrhu nove drutvene preobrazbe.
- Velika politika i moralna kriza ima svoj temelj u dubokoj anarhiji.
Nestabilnost osnovnih maksima i socijalnog poretka moe se svesti na
simultanost triju razliitih filozofija:
a) teoloku, b) metafiziku i c) pozitivnu.
Svaka od njih bi mogla da osigura jednu vrstu socijalnog poretka, ali
njihovo istovremeno postojanje neutralizira svaku pojedinano i
onemoguava svaki poredak.
- Sistem koji sjedinjuje konzervativni poredak i revolucionarni napredak
moe dovesti do njegovog konanog i pozitivnog cilja stanja.
- Poredak i napredak, koji se prema starijim pogledima meusobno
iskljuuju, ine u modernoj civilizaciji dva uvjeta koja moraju biti
istovremeno ispunjena.
- Novi poredak nee biti ni katoliki ni protestantski, nego jednostavno
pozitivan i prirodan, kao to je i prirodni zakon socijalne povijesti.
- Klasinoj starini hod povijesti nije napredak nego cikliki slijed
samoponavljajuih faza.
- Prvu slutnju ljudskog napretka posredovalo je kranstvo.
. prvo zadovoljavajue uenje o opem napretku iznio je kranski vjernik i
veliki uenjak. Pascal je promatrao itav povijesni slijed generacija tokom
stoljea kao jednog jedinog ovjeka koji neprestano ui.
- Najznaajniji korak ka pravom razumijevanju socijalne povijesti uinili su
Montesquieu i Condorcet.
Comteova ocjena katolicizma i protestantitzma
- Srodnost katolikog i pozitivnog sistema temelji se na njihovom
zajednikom cilju u njihovoj sposobnosti da stvore istinski socijalni
organizam. Nadalje ih ujedinjuje zajednika opozicija prema socijalnoj
neplodnosti protestantske filozofije koja proturjei zdravoj politikoj
koncepciji.
- U Comteovom pozitivnom kultu ovjeanstva nije Isus, nego Pavao taj
veliki ovjek koji stoji u istom redu sa Cezarom i Karlom Velikim. Comte
smatra da je srednji vijek tako savren da se moramo ugledati na njega i
ponovno izgraditi isti sistem na boljim osnovama. Pozitivna filozofija je
prva filozofija koja je povratila pravednost katolianskom sistemu kao
najveoj tekovini ljudske mudrosti.
- Rjeenje problema moi i degeneracije katolicizma lei prema Comteu u
razlikovanju katolikog uenja i katolike organizacije. Prvo je osueno na
propast, a drugo odreeno za budui razvoj.
- U katolikom sistemu Comte prije svega cijeli odvojenost duhovne od
svjetovne moi, a osnovi ega se univerzalna etika kranstva mogla
odrati izvan i iznad sfere politike moi.
- Nezavisna od svjetovne moi, mogla se duhovna organizacija Crkve
gotovo neogranieno rairiti preko nacionalnih granica i na taj nain
postati najjaa veza meu europskim narodima.

- Da bi pokazao da je katoliki sistem koristio napretku i da je u okviru

katolikog reima ve pripremio elemente pozitivnog, Comte opisuje
najvanije rezultate katolikog napretka na planu osobnog, porodinog,
drutvenog morala. Primjerice samoubojstvo koje je bilo asno, sada je
osueno.
- Porodini ivot bio je u velikoj mjeri oplemenjen kada je katoliki utjecaj
proeo svaki ljudski odnos i na uzajamnosti bez tiranije razvio utemeljeni
osjeaj obaveze, ojaao oinski autoritet i ukinuo patrijarhalni despotizam
antike. Katolicizam je ublaio divlji patriotizam starih viim osjeajem
opeljudskog bratstva. Budui da je katolicizam rairio opi osjeaj
zajednike pripadnosti, on je povezao sva razdoblja, prostore i socijalne
slojeve i na taj nain, unutar svjetovne moi drave i pored nje, stvorio
trajan sistem.
- Univerzalno-historijsko miljenje kako ga je zasnova Augustin ima korijen
u duhu katolicizma.
- Navodno se novovjekovno duhovno kretanje izvodi iz, prema
protestantizmu, mranog srednjeg vijeka.
- Prema Comteu reformacija potvruje stanje modernog drutva
- Revolucionarni pokret sastojao se u emancipaciji svjetovnog,
podinjavanju duhovne vlasti.
- Lutherovo djelo bio je prvi stadij opadanja katolike moi
- U kalvinistikoj fazi kler se podinjuje politici (la), zabrinut za
egzistenciju.
- Protestantizam je bio organ duhovne emancipacije i stvorio meufazu
koja sazrijeva podsredstvom Descartesa, Hobbsa, Voltairea i Rousseaua.
- Dogma neograniene slobode miljenja i savjesti glavna je toka
revolucionarnog kretanja.
- Socijalni je poredak nespojiv s dovoenjem u pitanje temelja drutva
posredstvom majoriteta. Majoritet je nesposoban za najtee odluke.
- Neograniena sloboda i jednakost osuuju nadmone na zavisnost od
velike veine manje vrijednih.
- Luther je unitio crkvenu discpilinu, hijerarhiju i pretvorio vjeru u deizam.
- Degeneraciji europskog sistema uzrok je negativna filozofija
protestantizma, doputanje nezrelima odluivanje o najvanijem.
- Za Comtea, nauk o razdvajanju je najvanije naslijee katolicizma, ali su
ljudi zastranili. Jedni su teili apsolutnoj svjetskoj vladavini, drugi
apsolutnoj vladavini duha.
Zakljuno razmatranje Comte
- Comteovo predvianje nove budunosti istog je karaktera kao i
iekivanje novog svijeta i spasenja. Comteu promie injenica da je
njegov sveobuhvatni princip pozitivizma identian principu kranstva,
to rei, proizlazi iz te misli.
- Tome u korist ide proreligijsko odabiranje voa novog poretka koji
sasvim sluajno odgovaraju njegovom profilu.

- Comte je zajebao predvianja jer ustanovljuje da je znanstveno doba

nuno pacifistiko i ukinuti e ratove. Za razliku od njega, Burckhardt je
proricao spajanje moderne industrije s militaristikom vladavinom.
Comte stvara sanjarski ideal.
- Problem je to Comte kao i mnogi drugi filozofi povijesti imaju u vidu
uvijek kolektiv, a ne individuum i ne na nain da se u promiljanju kroz
individuum radi na kolektivu, ve kao da kolektiv sam po sebi postoji.
Etika se mora vezati za nauku o dravi.
- Od pozitivizma je napravio konanu religiju. Comte je danas iluzoran.
3. Condorcet et Turgot
-

Comteov princip poretka i napretka obznanje je kod Condorceta, a

zakon 3 stadijuma kod Turgota i Saint-Simmona.
Ovo dvoje je preoblikovalo teologiju povijesti u filozofiju povijesti
Predmet Condorcetova istraivanja je razvoj ljudskih sposobnosti
tijekom povijesti. Cilj postupka je usavravanje znanja i postizanja
sree. Doprinos prirodnom toku je osiguravanje i ubrzavanje.
Perfektabilnost nije retrogradna.
Ako se iz napretka prolosti izvuku pravi zakljuci, moe se
predvidjeti tok budunosti
Obrnuti slippery slope do blagostanja i besmrtnosti, istonjaci su
djetinjasti, anglo-saksonci i francuzi su uber.
Zloini koji su uinili krani pobijaju uenje o politikoj korisnosti
religije.
Condorcetova prognoza budunosti nije znanstvena ve je to jedno
vjerovanje.

- Turgot je u 23. godini izloio fragmentni nacrt povijesti za koji Toynbee

kae da vrijedi vie nego Actonova historijska industrija.
- Turgotova filozofija svodi se na 2 izlaganja. Tema je napredak ljudskog
roda i duha te doprinos koji je dalo kranstvo.
- Tok povijesti ima periode nazadovanja ali se generalno kree u
napredak.
- ovjek je ivio u prirodnom stanju dok ga kranstvo i filozofija nisu
pouili bratstvu.
- Trgovina i politika ujedinjuje svijet, ovjek se kree prema veem
savrenstvu.
- Turgot je stroga opozicija Burckhardtovoj tvrdnji bavljenja ovjekom
kakav jest, bio i biti e.
- Kranstvo je ublailo strahote rata. Netono.
- Turgot zna da je povijesno napredovanje dijalektika i razumije da
putevi nisu isti.
- Razlika izmeu vidljivih akcija i skrivenih pokretnih sila povijesnog
dogaanja svodi se na teoloku razliku izmeu boje i ljudske volje.
- To je osnova dvodimenzionalnosti dogaanja spasa i svjetske povijesti
na kojoj se temelji teoloko razumijevanje povijesti.
5. VOLTAIRE

- Kriza europskog duha je kada napredak stupa na mjesto provednosti a

dogaa se koncem 17. stoljea i na poetku 18. stoljea. To se dogodilo
izmeu posljednje knjige teologije povijesti po uzoru na Augustina do
Voltairove filozofije povijesti.
- Na poetku takve filozofije stoji oslobaanje od teologije i antireligija.
- Svi su bili tada impresionirani Kinom, pa ih je zanimalo bi li se i
prilagoavali Kini. Crkva odbija, Voltaire potie.
- Pitanje je bilo kako istona znanja pomiriti sa zapadnom tradicijom
- U svom prvom poglavlju Voltaire odmah diskreditira biblijsku historiju.
- Voltaire nakon Kine govori o svim drugim istonim kulturama i istie to da
je filozof i povjesniar, onaj tko zna to je ljudsko i odvaja sakralno od
povijesnog.
- Za Voltairea je napredak civilizacije u znanosti, umjetnosti i industriji, a
prepreke su u religiji i ratovi
- Ako je boga, bog se odrekao vladavine ili vlada ne upliui se.
- Veliki potres u Lisabonu 1753. godine doao je kao potvrda Voltaireu.
- Voltaire je htio dokazati preko Bousseta koji je ponudio novo shvaanje
da njegova povijest nije univerzalna, a da providnost tokom povijesti nije
pokazala. Dokazao je ogranienja Bousseta, te kao da je zemlja idova
sredite sveg historijskog smisla i interesa.
- Ako je vjera u Boga koji centrira povijest uzela maha kroz stoljea, teko
e se neki ovjek okrenuti besciljnim ciklikom modelu
- Voltaire je bio dovoljno mudar da ne forsira apsolutni napredak, ve da
vidi umjerenost.
-

Ako pretpostavimo da se ideja napretka moe izvesti iz kranske

nade, ipak se moramo upitati: kako je kranstvo moglo uroditi
antikranskim posljedicama?
- Kranstvo ne ostvaruje napredak jer se religiozni napredak za krane
sastoji u slijeenju Krista, a ne izvravanju reformi. Nije ih izvravao niti
Krist.
- Religiozni napredak u vjeri neovisan je po razvoju ili propasti neke religije.
- Moderna religija napretka vjeruje u usavravanje ovjeka.
6. VICO
- Velika kriza u povijesti historijske svijesti nala je svoj znaaj u Novoj
znanosti Gianbattista Vica.
- Njegovo djelo je sistem fragmenata univerzalne povijesti.
- Djelo anticipira osnovne misli Herdera i Hegela, Dilthea i Spenglera.
Otkria Niebuhra i Mommsena na podruju rimske povijesti, Wolfovu
teoriju o Homeru, Bachofenovu interpretaciju mitologije, rekonstrukciju
antikog ivota zahvaljujui Grimmovoj etimologiji i Savigneyevom
shvaanju prava, Cite Antiqque Fustel de Coulangensa i Marxovo i Sorelovo
uenje o klasnoj borbi.
- Empirijska konstrukcija ljudske povijesti.
Princip i metoda Nove znanosti

Nova
a)
b)
c)
d)
e)
f)
g)

znanost je:
Dokaz boje providnosti u socijalnoj povijesti
Filozofija autoriteta i porijekla vlasnitva
Povijest ljudskih ideja
Filozofska kritika starih religija
Vjena povijest po kojoj se odvijaju povijesti svih naroda
Sistem prirodnog prava naroda
Znanost pogana

> Historijsko znanje za Descartesa nije znanost, pogotovo zato jer niti
jedan historiar ne poznaje drevni rim bolje od tadanjeg obinog kuhara.
Descartes je nastojao reformirati filozofiju prema mjerilu matematikih
znanosti.
- Vico je zauzeo stav da je sve zbiljsko znanje znanje uzroka i znamo samo
ono to smo sami prouzrokovali.
- Jedina istina je da je povijesno-civilni svijet stvoren od ovjeka, stoga se
njegovi principi mogu pronai u mijenama vlastitog ljudskog duha. Mogu
se otkriti interpretacijom.
- Posljednji odjeljak prve knjige Nove znanosti bavi se izriito providnou
kao ispunjennjem svih principa nove znanosti. Providnost ima poseban
znaaj kao metoda nove znansosti, kao zakonomjeran put na kome
povijest dobiva svoj smjer i poredak. Po Vicu ne postoji povijesni svijet
izgraen na ateizmu. Sve poiva na religijskom obredu.
- Filozofija ne moe zamijeniti religiju jer nema filozofa bez prethodne
zajednice koja sa svoje strane ne moe nastati bez religije.
- Vico sputa nadrealnu providnost na razinu ljudskog odvijanja zakona
- Vicovo isticanje providnosti povezano je s polemikom protiv stoikog i
epikurejskog vjerovanja u sudbinu i sluaj.
Dijalektika povijesti
- Da bi izbjegao dojam stvaranja ideje o ovjeku bogu svoje povijesti, uvodi
razlike u shvaanju povijesti.
- Rok povijesti shvaa kao jedan svijet koji je stvorio ovjek, no koji
istodobno biva nadmaen neim to je blie nunosti sudbine nego
slobodnom izboru. Povijest nije samo slobodan in, odluka i djelatnost
nego i zbivanje i dogaanje. Stoga je povijest dvoznana, tj ona je
dijalektika.
- ovjek je sam stvorio svijet svog naroda, ali on proizlazi iz zajednikog
duha. Bog je ljudske namjere podinio svojim obuhvatnijim ciljevima. Ljudi
ne znaju to u povijesti ine jer se s njima eli neto to je razliito od
njihove spostvene volje.
- Ta dijalektika posebnih namjera i opih ciljeva ljudskih postupaka i
nesvjesnih rezultata nije komedija zabluda Crocea nego boanska
komedija istine.
Prava i lane religije

- Vicovo razlikovanje istinske od lanih religija, kranstvo od poganstva,

nema veze s njegovom filozofijom. Ali u njegovo teoriji, obje povezuje
sveobuhvatna providnost historijskog stupnja razvoja.
- Providnost koja u povijesti brine za ovjeka dala je ljudima prve lane
religije jer ovjek nije bio u mogunosti shvatiti pravu religiju.
- Vico ne napada pogane. Ne brani kransku vjeru i ne napada pogansko
praznovjerje. Bio je oduevljen poganskom mudrou antike, grka, i
ostalih, pa i vie nego Augustinom
- Vico religiju izlae kao civilni, profani fenomen.
- Promatrajui prisutnost providnosti u pogana, Vico je duboko uvjeren u
zadrenje tradicije kranstva, tj prisutnosti
- Vico uglavnom iskljuuje Bibliju kao historijski izvor
Napredovanje i nazadak povijesti
- Vic razlikuje 3 doba koja slijede nakon prahistorije:
a) Vijek bogova, pod vlasti bogova
b) Vijek heroja, pod vlasti aristokracije
c) Vijek ljudi, svi ravnopravni po prirodi
Boanski je teokratski, heroja je mitoloki, ljudi je racionalan
- Za Vica nema konanog napredovanja nego se zapravo radi o ponovnom
nazadovanju koje vodi do ponovnog napretka
- Kruni tok za Vica, kao za Augustina, nije beznadan, ve uma forma
razvitka. Antiar
- Ponavljanje se dogaa kako bi odgajalo. Povratak u barbarstvo je
potrebno kako se civilzacija ne bi u napretku samounitila
- Tako da Vicov rad nije teologija povijesti ili filozofija povijesti nego neto
poput civilne teologije.
7. BOUSSET
- Bousset smatra da sve vodi providnost.
- Uenje o providnosti je najmonija prepreka nemoralu (netono)
- Bousset ne osporava da se pri prvom pogledu ne vide um i pravdenost
u povijesti.
- Nered se vidi samo kada se promatra suvie blizu svom stanju.
- Za sada nema pravednog postupka jer ovjeka eka tek neto u
budunosti
- Vjera u providnost stvara nedivljenje zemaljskoj veliini i neplaenje
zemaljske bijede
- U povijesti se ne dogaa nita to bogom nije bilo odreeno
- Smatra da je francuska nasljednik rima
Bousset, sveeniki:
Ljudski i Boji sin ne umire bez vidljivog znaka boanske zatite her obian
ovjek u svojoj nevolji ne zahtijeva ono to nije bilo dozvoljeno Kristu.
Nedostatak svakog vidljivog znaka providnosti u povijest svijeta je ono to
ukazuje na nunost vjerovanja u nevidljivo i to pobuuje vjeru. Vjera ne
poiva na objektivno demonstrabilnoj izvjesnosti ili pedesetprocentnoj
vjerojatnosti, nego na njihovom odsustvu. Ona je vjera u ono to je bez nje

nevjerojatno. eljeti da se providnost u politikoj svjetskoj povijesti uini

transparentnom i razumljivom post festum, je pokuaj nevjernika.
8. JOACHIM iz FLORISA
- Apokaliptine spekulacije i oekivanja neposrednog kraja svijeta doveo je
Joachim u dosljedan sistem historijsko-alegorijskog tumaenja. Zbog revo
konzekvenci doveo je do estokih borbi miljenja unutar Crkve.
Providencijalni napredak ka povijesnom eshatonu
- Joachim je primijenio povijesnu logiku Novog zavjeta na prolost i
budunost i uoio likove i ivotinje tajnog znaenja, zakljuio da osobe i
dogaaji ine dogaanje spasenja u povijesti.
- Meu likovima Apokalipse razlikuje one ispunjene od neispunjenih, tako
kao periodni sustav elemenata ureujui budunost. Razdoblje razluke je,
jasno, njegovo stoljee
- Uenje o trinitetu:
Tri razliita poretka razvijaju se u tri razliite epohe u kojima se oituju tri
osobe trojstva.
- Periodi svakog poretka ne raunaju se godinama nego generacijama, a
razlika je u 30 generacija.
- Cilj i smisao dogaanja spasenja je unutar povijesnog vremena
beskompromisno slijeenje zapovijedi i opomena evanelja, posebno
propovijedi na gori.
- Ako se pretpostavi da je svjetska povijest stvarno zbivanje spasenja i da
joj je povijest crkve uzor onda jedini odgovarajui kljuevi za njeno
religiozno razumijevanje moraju biti sveti spisi.
- Poto povijest tee nakon Krista, a prema Otkrivenju e se ipak okonati,
ostvarenje vremena se ne shvaa kao jedinstven dogaaj prolosti nego
neto to e se u budunosti razabrati tako da Crkva od Isusa do danas
nije vjeni fundament nego nepotpuni predznak.
- Joachimova eshatoloka shema je jedan dvostruki eshaton, jedna
konana povijesna faza zbivanja spasenja koja prethodi
transcendentalnom eshatonu novog eona, zapoetog Kristovim povratkom.
Carstvo Duha je konano oitovanje Boje volje na zemlji i u vremenu.
- Premda se crkva temelji na Kristu ona e morati uzmaknuti pred
buduom crkvom kada se dovri povijest spasenja. Ukinuti e se
propovijedi i sakramenti.
- Joachimovo tumaenje je isticalo da e se pojaviti mesijanski voa i
otkriti ono to je do tada bilo sakriveno u simbolikim likovima i
sakramentima.
- Dolo je do revolucija i krvi
- Kranska dogma od Augustina do Tome je u samom poetku iskljuila
povijesnu interpretaciju konanih stvari i time teoloki ovladala povijeu
svijeta.
Drastine razlike Joachima i Augustina:
- Po Augustinu religiozno savrenstvo jednako je mogue na svakom
povijesnom stupnju nakon Krista, u Joachimovom miljenju samo u
jednom odreenom periodu stjecanjem odreenih okolnosti.

Po Augustinu povijesna istina se oituje u jednom dogaaju, po

Joachimu u slijedu poredaka
Za Augustina je sve prolazno, za Joachima sve ide u susret promjeni
Joachimovo miljenje je teoloki historizam

Augustin
Opovrgavanje antikog pogleda na svijet
- Kransko tumaenje upravlja svoj pogled na budunost kao vremenski
horizont jednog odreenog cilja i konanog ozbiljenja. Svi pokuaji da se
svijet prikae kao smisleno kretanje prema cilju temelje se na istoj
teoloko spasonosno-povijesnoj shemi.
- U vrijeme Augustina bilo je jo prisutno shvaanje krunog vremena
- U Bojoj dravi Augustin opovrgava i nastoji pokazati smjer ovjeanstva
kojim upravlja Bog
- Ne nastoji je opovrgnuti teorijsko kozmoloki ve moralno-teoloki.
- Grka kozmologija ne moe biti opovrgnuta kranstvom jer je grki
sustav vidljiv, dok s novi nazor temelji na vjeri.
Sa svijetom je stvoreno vrijeme. Nema jednog ili drugog prije drugog.
- Augustinovi loi argumenti stvaranja svijeta na temelju tkzv. Svetog
Pisma
-ovjek nije tvorevina raanja nego apsolutno bie.
- Odluujui argument protiv klasinog poimanja je moralni:
Pogansko uenje je lieno nade jer je nada usmjerena ka budunosti,
vjeno kruno to nema.
- Augustin u potpunosti temelji svoje argumente na nefaktikom,
vjernikom tlu. Pretpostavlja da je Krist uskrsnuo, iako nema to kako
potvrditi i na tome temelji sve reeno.
- Moderno miljenje grijei kada pokuava spojiti kranski i grki nazor jer
su nespojivi zbog naravi stvari.
Teologija povijesti
- Boja drava nije filozofija povijesti nego dogmatino izlaganje
kranstva u svjetskom zbivanju.
- Zadaa crkve nije u razvoju istine nego irenju istine jer je jasno utvrena
- Vjera nadilazi povijesne rezultate i krize.
- Carstva i drave nisu avolja ni dobra, proizlaze iz grijeha ali je relativni
znaaj odravanje mira.
- Povijest kao cjelina ima smisla samo zahvaljujui apsolutnom poetku i
kraju
- Povijest je neprekidna borba izmeu vjerovanja i nevjerovanja
- Augustinovu djelu slui cilj opravdanja Boga u povijesti
- Augustin dijeli svijet po 6 epoha prema 6 dana stvaranja, ali i na tri
epohe:
a) epoha djetinstva (prije zakona)
b) epoha zrelosti (po zakonu)
c) epoha milosti
- Augustin je propustio povezati primarne uzrok providencijalni plan boji
sa sekundarnim uzrocima uinak na proces povijesti kao takav.

- Taj nedostatak odnosa svjetovnog i sakralnog razlikuje njegov rad od

ostalih
X. OROSIUS
- Orosius ima iste nazore kao i Augustin, s tom razlikom to u njega ima
puno vie historijskog znaaja i bavi se odnosima sree i nesree.
- Zanimljivo je to Orosius smatra i da barbari nisu zli koliko se govori jer
bez njihove invazije nikad veliki broj ljudi ne bi spoznao istinu.
- Povijest ovjekova otkupljenja moe se sastojati samo iz stege i kazne.
Prav i milost
- Cilj Orosiusove povijesne teologije je opisivanje ovjekove patnje i kazne
grenika.
- Gledano kao povijest grijeha, ljudska povijest je u sutini jednaka. to
god je ljudskom rukom izgraeno, vremenom skonava i propada.
- Kao vrednujua miljenja, Orosius i Burckhardt su suprotstavljeni, B se
suprotstavlja optimizmu i sreu negira, Orosius apologetski
LOWITH: Zbivanje spasenja se uope ne tie svjetsko-povijesnih carstava,
nacija i naroda, nego spasa svake pojedine due. Neshvatljivo je zato
kranstvo nije moglo biti pozitivno indiferentno prema svjetskopovijesnim razlikama, ak prema razlici kulture i barbarstva.
Oboje u razliitm uvjetima ipak oituje istu prirodu ovjeka koji na poetku
povijestinije bo manje ovjek no to e biti na kraju.
ZAKLJUAK
- Problem povijesti se ne moe rijeiti samo unutar njezinog podruja.
- Povijesni dogaaji ne pokazuju konaan smisao.
- to se odlazi dalje u prolost to tragovi nacrta spasenja manje opstaju
- Najznaajnija crta kranske tradicije je dualizam Starog-Novog zavjeta.
Izabrani narod i pogani, vrijednost svijeta i boje kraljevstvo.
Augustin je razvio kransku teologiju povijesti u odnosu na oprene
dimenzije svete i profane povijesti.
Bousset je obnovio Augustinovo, naglasio nezavisnost profane povijesti,
podredio sakralnoj
Voltaire i Vico emancipiraju zemaljsku povijest od nebeske, religijsku
povijest podredili povijesti civilizacije
Hegel je kransku teologiju povijesti pretvorio u spekulativan sistem.
Comte, Proudhon i Marx kategoriki poriu boju providnost, naglaavaju
vjeru u napredak
Burckhardt odbacio teoloki, filozofski i socijalistiki metoda tumaenja
povijesti, sveo je na puki kontinuitet bez poetka, napretka i kraja
Vjera u apsolutnu relevantnost povijesti koja je uinila Spenglerove i
Toynbeejeve radove bestsellerima omoguena je emancipacijom moderne
povijesne svijesti od njenih prvobitnih ogranienja klasinom kozmologijom
i kranskom teologijom. Obje ograniuju povijesno iskustvo. Za modernu
povijest vai da se ne moe shvatiti niti antiki niti kranski

Nemogunost da se stvorijedan proresivni sistem profane povijesti na bazi

vjerovanja ima svoj pandan u neogunosti da se na osnovi uma projicira
jedan smisleni plan povijesti.
Oigledna sluajnost povijesnih dogaaja ima beskonaan niz prijera.
Lowithveli da se sve moglo dogoditi i drugaije.
Augustin je dobro uoio podudaranje poganskog i kranskog uvaavanja
sudbine i providnosti. Dvije vrste fatalizma: jedan vjeruje u horoskope i
oslanja se na astrologiju, drugi se zasniva na priznavanju jedne vie moi.
Sva moalna, duhovna, socialna i politika povijest zapada je u ijesnim
granicama kranska pa ipak podriva kranstvo time to na svjetovne
stvari primjenjuje kranska naela
Jedini zakljuak koji vjera i nada izvlae iz injenice to ovaj svijet ve 2
tisue godina i dalje ivi kao da se nije dogodilo nita od onoga to
predouje bliskost eshatona jeste taj da je kraj odgoen i da e upravo zvog
toga doi. lol
Vjera u nevidljive stvari nee moi biti uzdrmana osvjedoenjem u vidljivo.
Vjerska nada ne uklanja nauni konflikt izmeu povjerenja i evidencije
nego ga tavie pojaava.
nadu opravdaa vjera, a vjera opravdava samu sebe.
Nietzscheovo obnavljanje uenja o vjenom vraanju