Professional Documents
Culture Documents
Salmedin Mesihovic - ORBIS ROMANVS Udzbenik Za Historiju Klasicne Rimske Civilizacije PDF
Salmedin Mesihovic - ORBIS ROMANVS Udzbenik Za Historiju Klasicne Rimske Civilizacije PDF
Mesihovi Salmedin
Sarajevo, 2015
ORBIS ROMANVS
ii
ORBIS ROMANVS
ORBIS ROMANVS
(Udbenik za historiju klasine rimske civilizacije)
Izdanje:
Prvo
Izdava:
Autorsko izdanje
Sarajevo, 2015
Elektronsko izdanje
------------------------------------------------CIP - Katalogizacija u publikaciji
Nacionalna i univerzitetska biblioteka
Bosne i Hercegovine, Sarajevo
94(37)(075.8)
MESIHOVI, Salmedin
Orbis Romanvs : (udbenik za historiju klasine
rimske civilizacije) [Elektronski izvor] /
Salmedin Mesihovi. - Sarajevo : autor, 2015. - 1
elektronski optiki disk (CD-ROM) : tekst, slike ;
12 cm
Nasl. s naslovnog ekrana.
ISBN 978-9958-0311-2-0
COBISS.BH-ID 21888006
-------------------------------------------------
iii
ORBIS ROMANVS
iv
ORBIS ROMANVS
SALMEDIN MESIHOVI
ORBIS ROMANVS
(Udbenik za historiju klasine rimske civilizacije)
Sarajevo, 2015
v
ORBIS ROMANVS
nama ili ne, Rimljani su svuda oko nas. Pismo, zakoni, arhitektura, ceste,
vodovodi, politika sa kojima se svakodnevno sreemo. Stalno ih
oivljavamo u filmovima i literaturi. Divimo im se, osuujemo ih,
podraavamo ih.
Livije : Radije zaponimo, kao to je obiaj kod pjesnika, dobrim predznacima i zavjetima, molitvama
bogovima i boginjama da omogue uspjeh velikom djelu koje smo zapoeli.
vi
ORBIS ROMANVS
Svjetiljka od terakote sa prikazom boginje Pobjede (Victoria) koja ima krila i koja nosi tit sa ispisanom
eljom za sretnu Novu godinu. Oko nje se nalaze reprezentacije stvari koje se uobiajeno daju kao pokloni
za proslavu Nove godine : novac (u formi 3 novia) i suho voe. Datacija druga polovina I. st. n. e. Danas
se nalazi u Metropolitan Museum of Art u Njujorku.
vii
ORBIS ROMANVS
Saetak
viii
ORBIS ROMANVS
Predgovor
Polibije : Ko bi naime, bio tako lakovjeran ili nemaran da ne poeli da sazna kako i zaslugom kojeg
ureenja je skoro itav svijet bio nadvladan i za manje od 53 godine potpao pod jedinstvenu vlast Rimljana,
to nikada ranije nije zabiljeeno? Ko je toliko obuzet nekim drugim predmetom posmatranja ili nekom
drugom naukom da bi ih smatrao potrebnijim od ovog iskustva i spoznaje.
Livije : Ono to izuavanje historije ini zdravim i plodonosnim je upravo to to ti dozvoljava da vidi
poune primjere uzidane u spomenik slave. Tu je tebi i dravi dato da vidi kakve primjere treba
podravati, a ta treba izbjegavati jer je sramno i po pobudama i po posljedicama. Uostalom, ili me ljubav
prema zapoetom poslu vara, ili stvarno nije nikad postojala drava ni vea ni zdravija od rimske, niti
bogatija dobrim primjerima. Nema drave u koju su tako kasno prodrli luksuz i gramzivost, nigdje tako
dugo nije znailo ast biti skroman i tedljiv. Istina je da ukoliko ima manje bogatstva, manje je i pohlepe.
Bogatstvo je odnedavno rodilo lakomost, a prevelika zadovoljstva su izazvala elju za luksuzom i
razuzdanost. To je povuklo za sobom opte propadanje i sunovrat.
ORBIS ROMANVS
ORBIS ROMANVS
1941. i 1942. god. I zbog svoje univerzalnosti, rimski svijet je uvijek predstavljao dobar
objekt za koritenje u svrhe kasnijih imperijalnih tvorevina. Zato je i razumljivo da su
sve one tvorevine sa imperijalnim ambicijama uvijek promovirale izuavanje rimskog
svijeta.
Zanimljivo je da najvie podataka o ivotu rimskog svijeta imamo zahvaljujui smrti u
njemu. Velika veina reljefnih prikaza potie sa nadgrobnih spomenika. Najvie podataka
o svakodnevnom ivotu u rimskom svijetu potie iz Pompeja i Herkulanuma koji su
konzervirani zahvaljujui smrtonosnoj erupciji Vezuva. Literarna vrela prosto odiu
izvjeima o neijoj smrti. Dok se kod velikana rimske historiografije kao to su Polibije,
Livije, Tacit, Dion Kasije i Amijan Marcelin roenja skoro da i ne spominju, smrt je
stalno prisutna. Zanimljivo je da se i rekonstrukcija najranijeg palatinskog sela moe
izvriti zahvaljujui modelima koliba koji su sluili kao urne.
Temeljni cilj izrade djela ORBIS ROMANVS je da uvidom u postojanje jednog
povijesnog fenomena budue generacije imaju dobar urnek, uzor, primjer, pa i inspiraciju
za oblikovanje buduih pojava. Po Polibiju : ...za ljude nema prikladnijeg sredstva za
formiranje karaktera od poznavanja prolih dogaaja.... ... i svi govore da je pravo
obrazovanje i priprema za politiku djelatnost znanje koje potie iz historije, i da je
najubjedljiviji i jedini pravi uitelj dostojanstvenog podnoenja nestalnosti ljudske sree
podsjeanje na neoekivane i neprijatne promjene u ivotima drugih ljudi....
Napisati jedno sveobuhvatno djelo koje se bavi povijesti rimskog svijeta nije nimalo jednostavan zadatak.
Prevelik obim, enormnost informacija i previe historiografskih tumaenja pred svakoga onoga koji ima tu
elju i ambiciju nameu veliko zalaganje, rtvovanje, promiljanje i upornost. I zato svako onaj ko hoe da
ostvari jedno takvo djelo opisa rimskog svijeta u kvalitetnom i sveobuhvatnom obliku mora da i sam
posjeduje kvalitete i osobine koje su naelno oblikovale Rimljanina. Samo tako e se to djelo i moi
ostvariti, ali i shvatiti rimski svijet, koji je neizmjerno kompleksan u svojoj jednostavnosti. Djelo mora
imati dovoljno potrebnih informacija za itatelja, ali istovremeno ne smije biti ni preveliko kako se itatelj
ne bi izgubio u njemu. On ne smije biti ni samo preglednog, ali ni previe specijalistikog tipa. Posebno je
sloen problem kako izvriti sistematizaciju djela i kako u njega ugraditi svu tu masu podataka. Naelno je
odabrana sljedea metoda. Vojna, politika, drutvena, opa ekonomija, ideoloko religijska povijest su
obraivane na kronoloki nain, dok su druge tematike obraivane na fenomenoloki nain. U pojedinim
sluajevima dolo je i do mijeanja kronolokih i fenomenolokih metoda, npr. u dijelu u kojem se govori o
ropstvu, kolonatu, jedinicama lokalne autonomije. A i fenomenolokim poglavljima se nastojalo to je
mogue dati prikaz koji se kronoloki odvija. Zato je djelo i podijeljeno na sljedee segmente : Origines,
Annales, Historiae, Fenomeni i Chronicae, od kojih su I., II., III. i V. segment naelno kronoloke prirode,
a IV. fenomenoloke naravi.
Olakavajuu okolnost za izradu jedne velike, masivne sinteze predstavljalo je bogatstvo naeg jezika sa
nizom pojmova i sinonima koji piscu olakavaju kretanje u izradi ambicioznog pisanog projekta. Pojedini
termini su i dodatno specijalizirani. Tako se pod izrazom povijest obuhvata sva naa prolost, odnosno ono
to se dogodilo, dok se pod izrazom historija/istorija podrazumijevalo ono to se zna iz povijesti ili ono
kako se povijest na historiografski nain pokuava rekonstruisati. Na ovom mjestu je potrebno objasniti i
odreena pojmovna koritenja. U starogrkom jeziku ne postoji glas V nego glas B, pa su zato oni koji
su govorili grkim jezikom do kasnorimskog doba izgovarali Bizant, Babilon. Sa poetkom ranoromejskog
perioda grki jezik je evoluirao i glas B je zamijenjen sa glasom V. Kada se rimski svijet raspao i
xi
ORBIS ROMANVS
podijelio na tri kulturoloke komponente (latinski zapad, vizantijski istok i islamsko podrucje), na
latinskom zapadu se starogrki konzervirao, dok je na vizantijskom istoku on kao govorni jezik dalje
evoluirao. Tako su oni jezici koji su pripadali latinskom zapadu dobili konzervirane oblike grkog jezika, a
oni koji su pripadali vizantijskom istoku dobili evoluirane oblike. Slino je i sa oblicima Atena, Kreta koji
dolaze starogrkog i sa oblicima Atina, Krit koji dolaze iz novogrkog. Isto se desilo sa latinskim rijeima
koje su se na vizantijskom istoku i islamskom podruju nale u konzerviranom obliku, za razliku od
evolutivnog razvitka na latinskom zapadu. Zato se izgovor klasinog latinskog i crkvenog/tradicionalnog
razlikuje (npr. Kajsar = Cezar; Kikero = Cicero, Kipar = Cipar, Okean = Ocean). Znaci nema govora da su
se ove rijei u bosanskom, srpskom i hrvatskom jeziku razvile takve kakve su zbog samosvojnog razvitka,
one su u jezik ule uslijed utjecaja dominantnih kulturolokih i regijskih koncepata.
xii
ORBIS ROMANVS
Sadraj
1. Uvod .....................................................................................................................................1
1. Periodizacija, kontinuitet i tradicija Rimske Drave ............................................................8
2. ORIGINES..........................................................................................................................11
TOPOGRAFIJA RIMSKOG SVIJETA
Obalna linija
Orografija i hidrografija
Klimatski i zemljini uvjeti, flora i fauna
Regije Italije
Europa
Azija
Afrika
Latinska i grka sfera
IZVORNA GRAA
Osobenosti literarnih izvora
Ljetopisi (Anali) i dokumenti
Pisci III. i II. st. p. n. e.
Analisti
Marko Porcije Katon Stariji
Polibije
Marko Tulije Ciceron
Gaj Julije Cezar
Salustije
Tit Livije
Druga historijska, knjievna i struna djela kraja Republike i augustovskog doba
Grki historiari Augustovog doba
Rimska historiografija u prvom stoljeu Carstva
Prozna i struna djela I. st. n. e.
Plinije Stariji
Plinije Mlai, Juvenal, Marcijal
Kornelije Tacit
Svetonije Trankvil
Historijske kompilacije i prozna djela II. st. n. e.
Filon Aleksandrijski i Josip Flavije
Apijan, Atenej iz Naukratisa, Arijan iz Nikomedije i Sekst Pompej Flak
Dion Kasije
Govori, pisma, umjetnika, filozofska i druga struna djela
Herodijan i Deksip
Poetak kranske historiografije.
Nekranska rimska literarna vrela IV. st. n. e.
Amijan Marcelin
Historijska vrela V. i VI. st. n. e.
Pravni kodeksi
Zemljopisna djela
Notitia Dignitatum
Scholia
Glavne crte antike historiografije
xiii
ORBIS ROMANVS
Epigrafski spomenici
Paleografski materijal
Diptih
Uvoenje u upotrebu denariusa/denara/dinara i sustava zasnovanog na njemu
Dominatski monetarni sustav
Prikazi, dizajni
Devalvacija
Provincijski i lokalni novac
Nalazi novca
etoni
Prouavanje rimske povijesti do poetka XVIII. stoljea
Historiografija XVIII. st. i XIX. st,
TEMELJI NASTANKA RIMSKOG SVIJETA
Mediteran
Indoeuropljani
eljezno doba Europe
Paleolit i neolit
Kultura teramara
Vilanova kultura
Porijeklo Etruraca
Socijalni poredak Etruraca
Religija Etruraca
Umjetnost Etruraca
Politika historija Etruraca
DOBA KRALJEVA
Eneja
Romul i Rem
Romul (vl. na osnovi legendi i tradicije 753 716. god. p. n. e.)
Numa Pompilije (vl. na osnovi legendi i tradicije 714 672. god. p. n. e.)
Tul Hostilije (vl. na osnovi legendi i tradicije 672 640. god. p. n. e.)
Anko Marcije (vl. na osnovi legendi i tradicije 640 616. god. p. n. e.)
Tarkvinije Stariji Prisk (vl. na osnovi legendi i tradicije 616 578. god. p. n. e.)
Servije Tulije (vl. na osnovi legendi i tradicije 578 534. god. p. n. e.)
Kralj
Senat
Komicije/Skuptine
Ostaci totemizma
Animizam
Rodovski kultovi i porodina religija
Rimski panteon
Rimski kult
Sveti prostori, svetilita, hramovi
Postanak sveenikih organizacija
Snoljivost
Praznici
Vlasnitvo
3. ANNALES........................................................................................................................223
RANA REPUBLIKA
Institucije rane Republike
Odbrana Republike
Rim i latinski gradovi
Sukob patricija i plebejaca
Prva secesija i osnivanje plebejskog tribunata
Borba s Ekvima, Volscima i Etrurcima
Nastavak sukoba plebejaca i patricija
xiv
ORBIS ROMANVS
Hospitium
Regrutiranje
Raspored i oprema trupa
Sastav vojske
Zapovjedna hijerarhija
Poredak
Plijen
Kazne
Trijumf, ovacija i odlikovanja
Ratna mornarica
Brojno stanje
Javni prihodi i rashodi
Kartagina
Odnos Rima i Kartagine
Povod ratu
I.punski rat od 264. do 241. god. p. n. e.
Pobuna kartaginskih plaenika
Provincija
I. ilirski rat 229. 228. god. p. n. e.
Kartaginsko irenje u Iberiji/paniji
II. ilirski rat 219. god. p. n. e.
Nastavak demokratske preobrazbe Rimske Republike i rat sa Padskim Galima
Put u rat i povod za II. punski rat
Poetak rata
Rimski odgovor i bitke kod Ticina i Trebije
Novi neuspjesi - Bitka kod Trazimenskog jezera 217. god. p. n. e.
Rimski preustroj i Fabije Maksim Oklijevalo
Katastrofa kod Kane 216. god. p. n. e.
Rimska stabilizacija
makedonski rat od 215. do 205. god. p. n. e. , front na Siciliji i front u Iberiji
Pad Kapue i nastavak ratovanja u junoj Italiji
Prelazak u Afriku i bitka kod Zame
Mirovni ugovor i postratna Kartagina
Posljedice Drugog punskog rata
xv
ORBIS ROMANVS
4. HISTORIAE .....................................................................................................................496
KASNA REPUBLIKA OD 133. GOD. P. N. E. (DOBA GRAANSKIH RATOVA)
Tiberije Sempronije Grakh
Atakiv testament
Ubistvo Tiberija Grakha
Narodnjaci i Optimati
Scipion Emilijan i odnos prema reformi
Ustanak Aristonika
Marko Fulvije Flak otvaranje saveznikog pitanja
Ekspanzija u transalpinsku Galiju
Gaj Grakh
Rezultati reformi brae Grakha
Balkanske operacije
Optimatska hegemonija
Prva razdoblja rata sa Jugurtom
xvi
ORBIS ROMANVS
Gaj Marije
Marijeva vojna reforma profesionalizacija
Kraj rata u Numidiji
Prvi susret sa germanskim svijetomKimbri i Teutoni
II. sicilski ustanak robova
Dominacija populara
Saturnin i Glaukija
Optimatska reakcija
Marko Livije Druz
Savezniki rat 91 88. god. p. n. e.
I. graanski rat prva faza
STVARANJE RIMSKOG LEVANTA
I. Mitridatov rat od 89. do 84. god. p. n. e.
Buenje Irana
Nastavak I. rimskog graanskog rata
Sulina uprava nad Republikom i Italijom
Zakonodavno i institucionalno ureenje Republike po Luciju Korneliju Suli
Sulino povlaenje i smrt
Ocjena Suline linosti i djelatnosti
Postsulinski Rim
Pojava Gaja Julija Cezara
Marko Tulije Ciceron
Lepidova buna
Sertorijev rat od 80. do 71. god. p. n. e.
Balkan
Gusarstvo
II. i III. Mitridatov rat
Jermenija
Spartakov rat od 73. do 71. god. p. n. e.
Konzulat Pompeja i Krasa 70. god. p. n. e.
Rjeavanje gusarskog pitanja
Manlijev zakon i Pompejevo zapovjednitvo na istoku
Pompej na Levantu
Zapleti Orijenta
Predizborna kampanja i izbori
Uzavreli Rim
Katilinine zavjere
Agrarni zakon Servilija Rula
Procesi iz 64. i 63. god. p. n. e.
Kreendo Katilinine zavjere
Nakon Katiline
Pompejev povratak
I. trijumvirat
Uzavrela tromea
Gaj Julije Cezar na granici helvetska epizoda
Epizoda Ariovist
Epizoda sa Belgima
Cezar i atlansko primorje
Cezarov prelazak preko Rajne
xvii
ORBIS ROMANVS
xviii
ORBIS ROMANVS
xix
ORBIS ROMANVS
Vlasnitvo i posjed
Bonitarno vlasnitvo
Izmjene u obveznom pravu
Promjene u podruju obiteljskog prava
Poveanje luksuza kod viih slojeva
Familija
Religijska slika Kasne Republike
Filozofija
De rerum natura
Grko helenistiki utjecaj
Znanost
Tehnologija
Latinski i grki jezik kasne Republike
Knjievnost
Pjesnitvo i neoterici
Teatarska umjetnost
Umjetnost
5. PHAENOMENA ..............................................................................................................852
Kalendar
Dan i no
Mjere
Roenje
Djetinjstvo
Obrazovanje
Znanost
Latinica i druga pisma rimskog svijeta
Tehnika pisanja
Rodni odnosi
Brak
Seksualnost u rimskom svijetu
Medicina
Sahrana
Rimska imena
GRAEVINARSTVO, ARHITEKTURA, PROIZVODNJA
Forum Romanum
Beton i stilovi za prikaz lica graevine
Ceste
Mostovi
Putovanja vodenim tokovima i brodogradnja
Rudnici
Metalurgija
Circus/Cirkus
Teatri
Amfiteatri
Trijumfalni lukovi/slavoluci
Domus, villa, insula
Vrtovi
Hramovi
Bazilika
Vojna inenjerija
VIZUELNA UMJETNOST
xx
ORBIS ROMANVS
Mozaik
Skulpture, portreti i reljefi
Freske
PROIZVODI OD KERAMIKE
Terra sigillata
Ostali vidovi keramike
Amfore/amphorae, krazi/dolia, Oenochoai
Svjetiljke
Terakota figurice
Graevinski materijal
PROIZVODI OD STAKLA
GEME I KAMEJE
RIMSKI SVIJET I VODA
Akvadukti
Kupalita
Odvodni kanali
ISHRANA
ODIJEVANJE RIMSKOG SVIJETA
Odjea
Obua
Uljepavanje
Frizura
POPULARNE IGRE i MUZIKA
Ludi
Gladijatorske borbe
Muzika
xxi
ORBIS ROMANVS
Popisi stanovnitva
Teritorijalno ureenje Rimskog imperija 14. god. n. e.
Carski i dravni kult
Kultura augustovskog doba
Graevinska i arhitektonska djelatnost i odravanje infrastrukture
Ara Pacis Augustae i portretna umjetnost
Knjievnost
Publije Vergilije Maron (Publius Vergilius Maro; 70. 19. god. p. n. e.)
Kvint Horacije Flak (Quintus Horatius Flaccus; 65. 8. god. p. n. e.)
Kornelije Gal (Gaius Cornelius Gallus; cc. 70. 26. god. p. n. e.),
Albije Tibul (Albius Tibullus; cc 55. 19. god. p. n. e.),
Sulpicija (Sulpicia ? - ? Augustovo doba)
Sekst Propercije (Sextus Aurelius Propertius; 49. 15. god. p. n. e.)
Publije Ovidije Nazon (Publius Ovidius Naso; 43. god. p. n. e. 17./18. god. n. e.)
Augustova religijska politika
Familia Augusti
Augustovi prijatelji i saputnici
August kao pisac
Mjesec August
Augustova smrt i nasljedstvo
Historiografija o Augustu
Zakljuak
VOJSKA U RANOM PRINCIPATU
Pretorijanci/praetoriani
Legije
Zapovjedni lanac komandovanja u legijama
Zadatci legionara
Oprema legionara
Raspored legija
Auksilijari/auxiliaries
Gradske kohorte, nona straa, specijalne jedinice, lokalne trupe
Ratna mornarica
Status vojske
Taktike doktrine
Brojnost oruanih snaga
VLADAVINA TIBERIJA 14. god. n. e. 37. god. n. e.
Stupanje na carsko dostojanstvo
Eliminiranje Augustove linije
Pobuna vojske
Rajnski rat od 14. do 17. god. n. e.
Zakon o uvredi velianstva
Tiberijeva ekonomska politika u Rimu i Italiji
Odnos prema provincijama
Takfarinatov ustanak od 17. do 24. god. n. e.
Ustanak u Galiji 21. god. n. e.
Balkanske provincije
Tiberije, familija, Kapri
Tiberijeva smrt
VLADAVINA KALIGULE 37. 41. god. n. e.
Reforme
Arhitektonska, graevinska i konstrukciona djelatnost za Kaligule
Kriza
Kaligulina represija
Ubistvo Ptolemeja Mauritanskog i Maurski rat (40. 44. god. n. e.)
Kaligulin pohod na Zapad
Boanstvo Kaligula
xxii
ORBIS ROMANVS
xxiii
ORBIS ROMANVS
xxiv
ORBIS ROMANVS
Unutarnji poslovi
Ratovi u Podunavlju (prvi dio/period 166. - 175. god. n. e.)
(bellum Germanicum ili expeditio Germanica; expeditio Sarmatica)
Pobuna Avidija Kasija 175. god. n. e.
Ratovi u Podunavlju (drugi dio/period 177. 180. god. n. e.)
Aurelijev stup
Konjanika statua Marka Aurelija
Smrt i nasljee
Meditacije ili Samome sebi ( )
V L A D A V I N A K O M O D A. 180. 192. god. n. e. C A R G L A D I J A T O R
Financije
Zavjera iz 182. god. n. e. i kasnije navodne i stvarne konspiracije
Kleander, korupcija, zloini
Komod, Herkul i gladijator
Komodova smrt
RIMSKI SVIJET NA SVOME ZENITU
Ope karakteristike
LOKALNE JEDINICE AUTONOMIJE/SAMOUPRAVE
Lokalna autonomija
Jedinice municipalne autonomije
Peregrinske civitates
Opi podaci
Grad
DRUTVENA i SOCIJALNA STRATIFIKACIJA
Senatorski red
Vitezovi
Stanovnitvo rimskog svijeta
Zemljoposjed
ITALIJA i GRAD RIM, PROVINCIJE
Rim
Sicilija, Sardinija i Korzika
Hispanske provincije
Britanija
Galske provincije
Germanske provincije
Alpske provincije
Dunavske, ilirske i trake provincije
Grka i Makedonija
Afrike provincije
Maloazijske provincije
Levantske provincije
Egipat
Kirenajka i Kreta
Periferne zone
IRENJE ORIJENTALNIH KULTOVA
Razvoj kranstva
DINASTIJA SEVERA 193. 235. god. n. e.
V. RIMSKI GRAANSKI RAT
Pertinaks
Pertinaksova uprava
Didije Julijan
Aukcija princepske vlasti
Vladavina Didija Julijana
VLADAVINA SEPTIMIJA SEVERA 193. 211. god. n. e.
Nastavak V. graanskog rata
Drugi pohod na Iran (197. 199. god. n. e.)
xxv
ORBIS ROMANVS
xxvi
ORBIS ROMANVS
7. CHRONICAE DOMINORVM.......................................................................................2090
TETRAHIJA
VLADAVINA DIOKLECIJAN A 284. 305. god. n. e.
Poetak vladavine
Suvladarsto sa Maksimijanom, zaeci tetrahije
Dioklecijan na istoku
Problem Bagauda
Uzurpacija Karausija 286. 293. god. n. e.
Alektova uzurpacija u Britaniji 293. 296. god. n. e.
Dalje razvijanje suvladarstva Dioklecijana i Maksimijana
Rat na Rajni
Zajednika kampanja protiv Alamana i pohod Konstancija I. na sjeverozapad
Dioklecijanov povratak na istok
Sastanak Dioklecijana i Maksimijana
Uspostava tetrahije, odnosno kolegija etvorice
Carski protokol
Centralizacija i birokratizacija
Teritorijalna reorganizacija, dioba provincija, uvoenje dijeceza i formiranje vojvodske institucije
xxvii
ORBIS ROMANVS
xxviii
ORBIS ROMANVS
xxix
ORBIS ROMANVS
Hipatija
VLADAVINA ARKADIJA i (Istok) i HONORIJA (Zapad) 395. 408 god. n. e.
Poetak Arkadijeve vladavine
Gotski ustanak
Nastavak dvorskih spletki u Konstantinopolisu
Nastavak antipaganske kampanje
Poetak Honorijeve vladavine
Pobuna Gilda 398. god. n. e. u sjevernoj Africi
Prvi gotski upad u Italiju
Veliki barbarski upad u Italiju pod vodstvom Radagaisa
Prelaz rijeke Rajne 31. XII. 406. god. n. e.
Uzurpacije na zapadu i naputanje Britanije
Pad i smrt Stilihona
VLADAVINA HONORIJA (Zapad) i TEODOSIJA II. (istok) 408 god. n. e. 423. god. n. e.
Antemijeva uprava na istoku
Teodosijeve zidine
Alarik u Italiji po drugi put
Trea opsada i pad Rima 24. VIII. 410. god. n. e.
Gala Placidija
Put na jug Italije, smrt Alarika i pokret prema Galiji
Konstantin III., Gerontije, Jovin i Zapadna Europa
Goti u Galiji
Privremeni oporavak Zapadnog Carstva
Teodosije II. na istoku i rat sa Iranom
Vladavina Joanesa
VLADAVINA TEODOSIJA II. (istok) i VALENTINIJANA III. (zapad) 423 450. god. n. e.
Uvoenje visokog obrazovanja u Konstantinopolisu i Teodosijev kodeks
Kristoloka problematika na istoku - Nestorijanstvo
Kristoloka problematika na istoku - Monofizitstvo
Stanje u Crkvi V. st. n. e.
Zapadni dvor
Ecijeve pobjede u Galiji
Dvorski obrauni, prelaz Vandala i Alana u Afriku i stvaranje Vandalsko alanskog kartaginskog
kraljevstva
Nastavak dvorskih sukoba
Dominacija Ecija na zapadu
Atila i Istono Carstvo
Konstantinopoljska izaslanstva
Smrt Teodosija II.
Atila i okretanje prema zapadu
Smrt Gala Placidije i njen mauzolej u Raveni
VLADAVINE VALENTINIJANA III. (zapad) i MARCIJANA (istok) 450. 455./457. god. n. e.
Poetak vladavine Marcijana
Atilin pohod na Germaniju i Galiju
Bitka na Katalunskim poljima 20. VI. 451. god. n. e.
Atilin pohod na Italiju
Atilina smrt i raspad Hunskog carstva
Umorstva Ecija i Valentinijana III.
Marcijanova uprava na istoku
POSLJEDNJI RAVENSKI DOMINUSI NA ZAPADU i
LAVSKO ISAURIJANSKA DINASTIJA NA ISTOKU
VLADAVINA PETRONIJA MAKSIMA i AVITA 455. 456. god.
Vladavina Petronija Maksima
Pad Rima 2. juna 455. god. n. e.
Avitova uprava
Avitova uprava
xxx
ORBIS ROMANVS
Situacija u Hispaniji
VLADAVINA MAJORIJANA, FLAVIJA LIBIJA, ANTEMIJA, OLIBRIJA, GLICERIJA (zapad) i LAVA
TRAKOG (istok) 457. 474. god. n. e.
Proglaenje Majorijana za zapadnog cara
Odbrana Italije
Pobjede u Galiji
Pobjede na Siciliji
Pobjede u Hispaniji
Unutarnja politika Majorijana
Urota protiv Majorijana i Ricimerov prevrat
Dolazak Libija Severa na zapadni tron
Dunavska granica i Ostrogoti
Situacija u Galiji
Kraj vladavine Libija Severa
Dolazak na vlast Antemija
Uprava za Antemija
Rat sa Genserikovim kraljevstvom i pokuaj unitavanja Genserikovog kraljevstva 468. god. n. e.
Problemi u Galiji
Antemijevi problemi sa senatorima i njegov pad
Olibrijeva vladavina
Lav I. kao istonorimski car
SAMOSTALNA DALMACIJA
VLADAVINA JULIJA NEPOTA, ROMULA AUGUSTULA, ODOAKARA (zapad) i LAVA II. i
ZENONA (istok) 474. 491. god. n. e.
Vladavina Julija Nepota
Vladavina Romula Augustula
Kriza na konstantinopoljskom dvoru
Pobuna Marcijana
Smrt Julija Nepota, posljednjeg oficijelnog zapadnog cara, 480. god. n. e.
Pojmovna terminologija : Rimljani, Romani, Romeji, Romaioi, Grci, Heleni
Pobuna Ilusa 484. 488. god. n. e.
Odnosi sa Ostrogotima
Akt o Uniji iz 482. god. n. e.
Pobuna Samaritanaca iz 484. god. n. e.
Horapollo
Smrt i nasljedstvo Zenona
Odoakarova vladavina 476. 493. god. n. e.
Pad vlasti i smrt Odoakara
POSTUPNO GAENJE RIMSKOG SVIJETA NA ZAPADU
Raanje jedinstvenog franakog kraljevstva Klodovika i pad kraljevstva Sijagrija
Burgundsko kraljevstvo
Vizigotsko kraljevstvo
Svebsko galicijsko kraljevstvo
Britanija
VLADAVINA ANASTAZIJA 491. 518. god. n. e.
Dolazak na vlast
Isaurijanski rat od 492. do 498. god. n. e.
Anastazijev iranski rat od 502. do 506. god. n. e.
Anastazijev zid
Slaveni
Vjerska politika Anastazija i Vitalijanova pobuna
Smrt Anastazija
JUSTINIJANSKA DINASTIJA
VLADAVINA JUSTINA 518. 527. god. n. e.
Vladavina Justina I.
Istona politika Romejskog Carstva za vrijeme Justina I.
xxxi
ORBIS ROMANVS
xxxii
ORBIS ROMANVS
xxxiii
ORBIS ROMANVS
UVOD
Zakoni koji rukovode Postojanjem su doveli do toga da par sela na breuljcima pokraj Tibra
postanu sjeme iz kojeg je proizala Rimska Drava. Tako je u historiji stvoreno djelo koje jo
uvijek nije prevazieno.
Rimski svijet je kao ljudski organizam koji je roen u italskih i etrurskih roditelja. Preboljevi djeije bolesti,
otresao se staratelja i postao samostalno bie. Uzevi u svojoj mladikoj dobi za uitelja grko helenistiki
svijet, odrastao je i postao ozbiljniji. U zreloj dobi je pokazivao svu velianstvenost i impresivnost svoga odgoja,
obrazovanja i djelovanja. Tada su i obljesci njegovih enormnih akumuliranih bogatstava, znanja i umijea najbolje
i najljepe svijetlili. Kako je stario, poele su se javljati i bore na njegovom licu, ali i sa sijedom kosom i
naruenim zdravljem rimski svijet je za svoje susjede bio jo uvijek velianstven. Ali ivot ide dalje i u strahu od
sopstvene smrtnosti, okrenuo se orijentalnom misticizmu i mesijanstvu. Na kraju je senilnost uinila svoje, i umro
je u naruju svoje mnogobrojne djece kojima je ostavio bogato nasljee.
Pria o rimskom svijetu ima sve zaplete kakve zahtjeva jedna dobro izreirana predstava, pa imamo itav splet
likova koji se smjenjuju po inovima ove drame. Tu ima i dramaturki dobrih postavki, i pozitivnih i negativnih
uloga i i heroja i muenika i tlaitelja i spletkaroa.....itd...
Pet stotina godina svijet Mediterana je bio ujedinjen, od plodnih dolina Tigrisa i Eufrata do
hladnih uma i planina Highlanda, od pjeanih dina i oaza Sahare i slapova Nila pa do hladnih
i beskrajnih uma Germanije i od sarmatskih stepa do obala Oceana vladalo se u ime jednog
grada Rima. Sve do danas ovaj prostor nije doivio due razdoblje ujedinjenosti. Stotine
naroda, zemalja, jezika je ujedinjeno pod rimskim imenom. Ratovi su voeni negdje na
dalekim granicama, a unutranje zemlje su ak znale i po dva stoljea da ive u neprekidnom
miru. A hiljadama milja pruali su se po tome prostranstvu putevi koji su dolazili do
najudaljenijih taaka, povezujui ljude, zemlje i njihove kulture. To je svijet u kome je i
Nubijac crne koe i blijedi, crvenokosi German mogao prosperirati i nadati se ostvarivanju
rimskog sna. Svi su bili ujedinjeni u jednoj viziji i ideji, jednoj vladi. U skoro dvanaest
stoljea postojanja klasine Rimske Drave, tako su duboko usaeni temelji antike
mediteranske civilizacije da se moderni svijet i danas na njih naslanja. Dovoljno je analizirati
samo praktino funkcioniranje zakonodavnih institucija i vidjeti da se ono ne samo temelji
nego i odvija u okviru naela koja su postavljena u radu Senata Rima (predsjedavajui,
kvorum, zapisnik, slubene novine).
Polibije : "Ima li igdje toliko lakomislenog ili nemarnog ovjeka koji ne bi elio da zna na koji je nain i pri
kakvom drutvenom ureenju itav poznati svijet potpao pod vlast Rimljana...." Salustije : "Narod je ivio
slobodno zbog toga to niija mo nije bila iznad zakona". Apijan : "Rimljani se nisu zanosili kod prvih uspjeha,
ve su zapoetu stvar sprovodili do kraja, niti su klonuli duhom kad bi ih snala nesrea".
Biti Rimljaninom je znailo pripadati instituciji rimskog graanstva, bez obzira na rasno,
etniko, narodnosno porijeklo. Na kraju su svi slobodni stanovnici Drave postali rimski
graani. Samim tim i ono to nazivamo rimskim svijetom nije uope neka posebna
etnokulturoloka pojava, nego je rije o jednoj pojavi koja je u sebe apsorbirala sve okolne
1
ORBIS ROMANVS
zajednice i kulture. Zato je i teko promatrati i analizirati rimski svijet odvojen od drugih
kulturnih svjetova, jer se on sa njima uveliko proima, dopunjuje, nadograuje. Od samih
poetaka svoga postojanja rimski svijet je konglomerat nastao sinkretizmom, a na kraju se pod
ovim izrazom podrazumijeva jedan osebujni, eklektiki i kosmopolitski svijet. Po svemu
sudei historijski zadatak Rimljana je bio da ujedine Mediteran i gravitirajue zemlje i da
stvore jedan kosmopolitski svijet u kome e se ujedinjavati i meusobno proimati razliite
kulture. Ostvarivi od sudbine, provienja i historije povjereni cilj, Rimljani su omoguili da
taj interaktivni kulturoloki prostor nazvan rimskim svijetom ili rimskom klasinom
civilizacijom bude inspiracija i za mnoge narataje nakon to je ispunjena njegova povijesna
uloga.
Zato je potpuno pogreno rimski svijet (bar od Augusta i ranog principata) svoditi samo na
Grad, ili Lacij ili Italiju, jer je rije o jedinstvenom euromediteranskom kosmopolitskom
svijetu u koji su svoje opekulturne tekovine ugradile ne samo italske zajednice, nego i grko
helenistiki, keltski, iberski, berberski, semitski, ilirski, traki, germanski, semitski svijetovi. I
zato je pogreno govoriti da taj jedinstveni, sinkretizirani i kosmopolitizirani svijet nominiran
rimskim imenom pripada nekome posebno npr. samo Gradu ili Italiji. On je skupni doprinos,
rezultat postojanja jednog velikog broja euromediteranskih kultura i zajednica. Svaka kultura i
zajednica koja ulazi u taj rimski svijet u njega unosi i svoje nasljee, jer se nasilno ne briu
njena kultura i ranija dostignua koja u veoj ili manjoj mjeri nalaze svoje mjesto u rimskom
svijetu. Koliko e to mjesto biti zavisilo je od samoga stupnja razvijenosti apsorbirane kulture.
to je kultura bila razvijenija i imala vie ponuditi zajednikom projektu to se u njoj u
jedinstvenom svijetu otvaralo vie prostora. I radi toga je rimski svijet i italski, i grko
helenistiki i berberski i egipatski i semitski i ilirski i traki i germanski i iberski i maloazijski
.... itd... I na osnovi navedene injenice se rimski svijet mora i promatrati, i analizirati i
tumaiti. I na kraju e iz toga jedinstvenog, rimskog svijeta proizai mnogobrojne kasnije
euromediteranske kulturne pojave.
To do dana dananjeg na zapadnom dijelu Euroazije i svijetu Mediterana nikome nije uspjelo. I
u tome se ogleda snaga i vizija jednog naroda, jedne skupine sela sa brda na sjeveroistonom
uglu Lacija prema Etruriji koja je prvo prerasla u malu Republika da bi na kraju postala veliko
Carstvo koje je irilo civilizaciju po zapadnim krajevima Euroazije, naalost praeno i
plaanjem i velike cijene u ljudskoj patnji i krvlju. Mnogo je patnje i krvi izliveno da bi se
izgradila ta mona Rimska Drava. Tu krvarinu za ulazak u svijet rimskog imperija nisu platili
svojim ljudima i svojim bogatstvima samo narodi i zajednice koje su osjetile na sebi gladius
rimskog vojnika, nego i sami Rimljani. Rim je tako bio ujedno i dar, ali i kazna ovjeanstvu.
Moglo bi se rei da je rimski svijet neto najbolje to je zadesilo ovjeanstvo, i istovremeno
neto najgore to je moglo zadesiti obinog ovjeka. Uvoenje razvijenog mediteranskog
naina ivota (ukljuujui i pismenost i knjievnost) koje su provodili Rimljani uvijek je
praeno marom rimskih legija, paljevinom, porobljavanjem, razapinjanjem. To je bilo jedno
drutvo iznimnih kontradiktornosti u kojem su robovi smatrani oruem koje govori, ali i u
kojem su osloboenici po automatizmu postajali rimski graani, od kojih su se neki znali i
2
ORBIS ROMANVS
znatno obogatiti i biti iznimno utjecajni. Svijet u kome su potomci onih naroda koji su se
najvie suprostavljali rimskoj armiji, postali najbolji zapovjednici i vojnici te iste armije. To je
bilo i slobodoumno i tolerantno drutvo koje se na svome samome kraju pretvorilo u suprotnost
navijetajui srednjovjekovni dogmatizam i netoleranciju.
I pored toga to su svoju (iako su uvijek tvrdili da su na ratove bili prisiljeni, a ne da su eljeli
osvajati) vlast irili kopljem, maem i titom...Rimljani nisu bili ruitelji drugih kultura, nego
njihovi asimilatori. Iskustvo rimskih generacija politiara i graana, kao i mudrost njihovih
politikih voa su tako razvili jednu zanimljivu, promuurnu, praktinu i nadasve dalekovidnu
politiku koja je omoguila tako dugotrajno postojanje jednog imperija. Rimljani su
primjenjivali jednostavnu politiku u odnosu prema potinjenima zajednicama i narodima, a to
je da dok oni ispunjavaju ugovorima propisane obaveze nema prisile u nametanju rimskog
naina ivota. Tako dok su stavljali velika euromediteranska podruja pod svoju vlast,
Rimljani nisu pokuavali silom da nametnu svoju kulturu kao eksluzivno jedino dozvoljenu. I
na ovom polju je primjenjena politika da se rimski nain ivot predstavi kao bolji, efikasniji,
korisniji i superiorniji i time privlanijim za subordinirane pojedince i zajednice koji bi tako
eljeli da se apsorbiraju. Praktinost i eklektinost svojstvene rimskom duhu su ustvari
omoguavale i otvorenost i za strane kulturne utjecaje i vrijednosti, pa se i zato esto deavalo
da Rimljani uzmu neto to tue (zemlju, ljude, politike, ekonomske, drutvene, kulturne,
religijske, umjetnike, tehnike forme i ...itd...) i to pretvore u svoje. Posebno je ta apsorpcija
primjenjivana u odnosu na starije i razvijenije kulture i civilizacije iz kojih se itekako ta
moglo uzeti. Rimljani se nisu stidili uzimati i apsorbirati iz zajednica na niem kulturnom
nivou razvitka ono to su smatrali korisnim. I tako su za razliku od srednjovjekovnih i
kolonijalnih osvajaa, Rimljani i prihvatali kulture ili bar neke njihove elemente, i pobijeenih
i onih koji su se skrasili u zagrljaju rimskog imperija. Rimska civilizacija je u pravom smislu
rijei bila melting pot antikog svijeta, ali i sredstvo njegovog daljeg kulturolokog
nadograivanja. Mediteranske civilizacijske vrijednosti, milenijumima koncentirane uz obale i
u neposrednoj unutranjosti, su zahvaljujui Rimljanima proirene u daleke dubine barbarske
Europe i sjeverne Afrike. Sa njima su dolazila i sva ona shvatanja koja su predstavljale
nesumnjivi skok i u humanistikom shvatanju postojanja, i koja najbolje odravaju : Celzova
(Publius Iuventius Celsus Titus Aufidius Hoenius Severianus) definicija ius est ars boni et
aequi (pravo je umijee onoga, to je dobro i pravino) i pouke Ulpijana (Domitius Ulpianus)
honeste vivere, alterum non laedere, suum cuique tribuere (ivjeti poteno, drugoga
nevrijeati, svakome svoje dati).
A sve se to desilo zahvaljujui narodu koji je po sopstvenoj legendi stvoren od apatrida, onih
koji vie nisu imali ni svoj narod ni svoju dravu, pa su morali stvarati novu, bolju, savreniju i
jau koja je na kraju progutala i apsorbirala u sebe i sve ostale zemlje i narode. Rimska vrlina
(virtus) i sklonost ka praktinom rjeenju su vodili Rim da od skupine udruenih sela
eljeznodobne prirode sa breuljaka sa lijeve obale Tibra, koji se nisu razlikovali od dobrog
dijela istovremenih ilirskih, keltskih ili iberskih naselja, postane nakon vie stoljea sjedite
klasinog rimskog svijeta. Ali ipak su samo ta udruena sela na kraju prerasla u najvee
3
ORBIS ROMANVS
euromediteransko carstvo kosmopolitskog tipa, dok to nije uspjelo nikome iz te mnoine starije
eljeznodobnih naselja. Sasvim razumljivo se postavlja itanje ta je to uvjetovalo tako
izuzetnu sudbinu? Odgovor na ovom pitanje ne moe biti jednostavan, jer kompleksnost
stoljea rimskog svijeta, koja su tako naglo obasjala svjetlou povijesni razvitak
euromediteranskog podruja, je takva da je praktino nemogue simplificirati njen razvitak
samo na jedan segment koji je kao presudan za izdvajanje Rima iz mora malih starije
eljeznodobnih naselja. Uglavnom se to trailo u vojsci, ratnikom mentalitetu, politikom
ureenju...i slino... Naravno da je sve to imalo znaajan efekt po povijesnu predestiniranost
Rima, ali bilo je i drugih inilaca, namjernog ili sluajnog tipa.
Ti Rimljani staroga kova koji su stvarali Republiku i Imperiju, ljudi od asti i ponosa, ali
istovremeno i surovi i odluni, koji nisu sakrivali svoja osjeanja niti ih se stidili, su postepeno
uspjeli izgraditi, poevi od jedne male take (od mnogih slinih) sa karte Lacija, djelo
neprocjenjive vanosti po historiju ljudske civilizacije.
Klasini rimski svijet se odlikovao jo jednom bitnom stvari, a to je bilo znatno manje izraena licemjernost. Kao
da ti eklektiki Rimljani nisu znali sakriti svoja osjeanja, elje, stremljenja, ideje, opaske. Sve je to izlazilo na
vidjelo bilo u oralnoj bilo u pisanoj formi. Za razliku od abrahamistike religijske ekumene, klasini rimski svijet
nije batinio previe tabu i stidnih ograda. Ljudi su nesumnjivo bili slobodniji u svome prihvatanju ivota i
onoga to on donosi nego u kasnijim razdobljima. Nepostojanje neke dominantne dogmatske teorije koja utie na
mnoge segmente ovjekovog ivota, je isto doprinosilo da se ne osjea strah od izraavanja misli i djelovanja.
Tamo se nije poprijeko gledalo niti se kanjavala osoba koja bi jela pogrenu hranu ili jela u nedoputeno
vrijeme. Zato i nije bilo potrebe za licemjerstvom i hipokrizijom, skrivanjem ili voenjem dvostrukog ivota
ketmena. Isto tako ni ustruavanje ili politika korektnost nisu imale ni priblino znaenje kao danas.
ablonizirane moralne postavke su bile slabo izraene. Zato je i humor (posebno onaj ironini i sarkastiki) bio
jedna od izraenih odlika rimskog svijeta. Naravno to e se sve izmijeniti nakon nasilnog nametanja jedne dogme
u V. st. n. e.
To je bio proces koji je trajao stoljeima, jer Rim nije izgraen u jednom danu. Rim je
najbolji primjer kako je od jedne palatinske seoske kolibe nastala velianstvena gradska palata.
Uspjehu te gradnje je doprinosila i injenica da u naelu Rimljani, i pored svoje nesumnjive
odlunosti, upornosti i prkosa zahvaljujui kojima su uspjevali prevazii mnoga iskuenja sa
kojima su se suoavali u toku svoje burne i uvijek aktivne historije, nisu bili tvrdoglavi i oholi.
Osobina kompromisa radi viih ciljeva, a to nije ba svojstveno veini ljudskih zajednica, je
uvijek krasila rimsko drutvo i kulturu. Samim tim se isticala i njihova sposobnost apsorbiranja
u svoje narodnosno tkivo i kompletnih drugih naroda (koji su uglavnom nekada bili i rimski
neprijatelji) i elemenata njihove kulture. Rimljani su posjedovali i dar odgovornosti i osjeaja
stabilnog ureenja, te su tako postupno razvili i osjeaj za upravljanje imperijom. A taj rimski
imperij je ustvari predstavljao federaciju stotina i stotina malih autonomnih polisa na elu sa
Rimom, shvaenim isto kao polis. Te autonomije nisu bile formalne, nego sutinske i po
svome opsegu svaka od tih jedinica uklopljenih u rimski svijet je imala samostalnost, koja je
bila ograniena u domeni vanjske politike, odbrane i financija. Ta injenica je doprinosila da se
stanovnici rimskog svijeta ne sputavaju, nego da budu aktivni uesnici u njegovom svestranom
razvitku. Rimljani su tek na samom kraju rimske civilizacije uspjeli da se izdignu iznad toga,
ORBIS ROMANVS
antici vrlo svojstvenog i dragog, naela o zajednici politija i gradova (civitates, municipalnih
jedinica) i napuste ga preuzimajui orijentalne ideje o imperiji. I kada se izgovori Rimsko
Drava uvijek se pomisli na sustav koji je u svojim temeljima baziran na ideji o premoi
gradskoj (naravno shvaeno u smislu polisa, a ne modernog poimanja gradskog i
urbanog) i njegovih institucija i pravila, a ne o Carstvu zasnovanom na naelima orijetalnih
despocija ili srednjovjekovnih po milosti bojoj carstava i kraljevstava. Za Rimljanina
drava nije bila neka metafizika apstrakcija sa kojom bi se vezao nekim nejasnim
emocionalnim osjeajem ili demagokim pozivom, nego pragmatina tvorevina koja postoji
kako bi zadovoljila raznorazne potrebe (utilitas) graanina i bila im korisna. Drava je u
pravom smislu smatrana i vlasnitvom graana kao zajednika stvar (res publica = javna
stvar). Voeno upravo ovom idejom shvatanja drave i njenih institucije kao praktino
korisne stvari, stvoren je taj monolit nazvan rimski svijet. Paradoksalnim sticajem historijskih
okolnosti, to se desilo i kroz neto to bi se moglo nazvati odbrambenom agresijom. Rimljani
nikada nisu tvrdili da ele imati neku veliku, prostranu dravu i izgleda da im to nije ni bila
namjera, bar u prvo vrijeme. Tako ni rimska osvajanja nisu bila samo radi pukog osvajanja,
nego su bila rezultat praktinog shvatanja potreba Drave i njenih graana; a esto su bila
posljedica pobjeda u nametnutim okolnostima (odbrana, saveznike obaveze, preventivni
ratovi, ouvanje ili zadobijanje stratekih pozicija, zavisno od situacije kanjavanje za neto
uinjeno ili ne uinjeno, ekonomski i egzistencijalni razlozi ili politiki interesi pojedinaca ili
grupa/stranaka). Osvajanja tipa onih koje je poduzimao Aleksandar III. Argead Makedonski
Veliki, samo radi osvajanja i ugledanja na junake Ilijade ili samo radi slave, bila su potpuno
strana rimskom duhu. Ali radi toga su i rimska osvajanja bila stabilnija, jer su izvoena kao
posljedica rjeavanja pragmatikih potreba. Rimski svijet je do uvoenja dominata nudio i
iroko shvaeno (ne i apsolutno) pravo slobode kretanja i slobode izbora, naravno rezervirano
samo za one koji nisu bili robovi. Uspjenost te gradnje nije zavisila samo od ljudi, nego i od
zemljopisa na kojem se ona poela vriti. I poloaj grada Rima, i Lacija i Italije imaju osobito
znaenje, i bez toga inioca nezamislivo bi bilo oekivati da Rim postane ono to je bio, bez
obzira na sve kvalitete njegovih ljudi.
Samo je Kineska Drava, civilizacija sa istonih krajeva Euroazije, dostojan partner one
rimske. Naalost po ideju o Rimu, Rimska Drava nije uspjela da Kini parira po
kontinuiranoj dugovjenosti (koja jo uvijek vrlo djelotvorno traje). Nakon ostvarivanja svoje
historijske uloge, rimska civilizacija se ugasila (ali ostajui i aktivno, tinjajue ognjite na
kojima su se uvijek palile vatre buduih civilizacija i kultura Mediterana i Europe). Razlozi
toga gaenja plamena mogu se objasniti upravo onom injenicom da se prelaskom na naela
orijentalnih despocija (kao kratkoronim pokuajem rjeavanja trenutnih problema) zaustavila i
pokretaka energija koja je nadahnjivala antiku grko rimsku civilizaciju, tu zajednicu
autonomnih polisa i graana. To je onda dovelo do umanjivanja lokalnih autonomija,
centralizacije i birokratizacije sustava, i ograniavanja kretanja i na kraju potpunog suavanja
prava izbora. To je neminovno vodilo u katastrofu. Tome je dodatni, skoro i presudni impuls
dalo i skoro nezaustavljivo (i pored pokuaja odgovornih pojedinaca da se taj proces zapoet
ORBIS ROMANVS
Ali i na svome umoru je Rimska Drava ostavila novo, raajuim civilizacijama itav niz
tekovina od tradicije, jezika, umjetnosti, znanosti, javne uprave i javnog reda ali i ideju o
dravi graana.
Bez naslanjanja i pozivanja na batinu klasinog svijeta, sigurno se ne bi javili renesansa, humanizam,
prosvjetiteljstvo, racionalizam i neoklasicizam. Bez ovih navedenih historijsko - kulturolokih procesa sadanji
svijet ne bi postojao. Uostalom klasini rimski svijet je iza sebe ostavio prebogato nasljee. Pismo kojim se danas
koristi najvei dio ovjeanstva je rimska adaptacija etrurske adaptacije kimske adaptacije grkog alfabeta koji je
opet adaptacija fenianskog alfabeta. Jezicima koji su direktno proizlali iz latinskog jezika danas govori veliki
dio ovjeanstva (kastilijanski, katalonski, portugalski, galicijski, provansalski, francuski, italijanski,
retoromanski, aromunski, rumunski), a u nekim jezicima romanska jezika zaostavtina u vokabularu je golema
(engleski). Bez poznavanja rimskog politikog ustroja, prakse i terminologije je nemogue shvatiti moderno
politiko ureenje. Politiki ustroj koji danas postoji je izvedenica iz rimske politike prakse. Mnogobrojne
skuptine irom svijeta praktino funkcioniraju po obrascima rada rimskog Senata. Opsjednutost klasinim
ORBIS ROMANVS
tekovinama i nasljeem se oituje i u umjetnosti, jer je tematika mnogih umjetnikih djela (posebno u
novovjekovnom dobu) pozajmljena iz mitologije, tradicije i historije grkog rimske kulturne ekumene. Bez
poznavanja grko rimske medicine i njenih temeljnih teorijskih postavki je nemogue shvatiti ono to se danas
zove zapadna medicina. Bez postojanja rimskog prava dati pravni sustavi i terminologija bi bili znatno siromaniji
u velikoj veini zemalja svijeta. Bez postojanja naela rimske arhitekture i tehnologija graditeljstva, danas bi
svijet bio siromaniji za mnoge graevinske objekte. Oni su bili ti koji su udarili temelje razvitku cestogradnje,
mostogradnje, sustavu zagrijavanja, vodovoda, odvodnih i kanalizacionih kanala...itd.... Vojna sila klasinog
rimskog svijeta je osnova i za razvitak oruanih snaga ubjedljive veine armija sadanjice. Ustroj njene unutarnje
strukture, motivacija, disciplina, obuka, zapovijedni lanac, posebno u varijantama nastalim uslijed i nakon
Marijeve profesionalizacije vojske, su bili dobri temelji za samo kasnije nadogradnje.
Ali veliina i dugotrajnost organizma koji je predstavljao rimski svijet, su morali nakon svoga
preobraavanja u novi mediavelni poredak proizvesti i fenomen kontinuiteta. Sve do modernog
vremena, mnoge politike jedinice su se pozivale pa i tvrdile da imaju kontinuitet sa Rimskom
dravom sa vie ili manje realne osnove. Tako se opravdavala tenja za univerzalnom,
imperijalnom vlau ili se pozivanjem na staru slavu nastojala dii cijena sopstvenim
politikim projektima. Naravno bilo je i onih uvjerenih idealista kao to je bio Cola di Rienzo
koji su nastojali obnoviti Republiku. Zanimljivo je da je i u politikim tvorevinama i drutvima
koja se nisu pozivala na kontinuitet sa Rimskog dravom, postojao dosta izraeni kontinuitet sa
tekovinama klasinog rimskog svijeta. Zato je i potpuno opravdano da se sve kasnije
mediavalne, novovjekovne i suvremene politike pojave Euromediteranskog podruja, bez
obzira pozivale se one formalno ili ne na kontinuitet sa rimskom dravnou ili nekim njenim
aspektom, smatraju samo izvedenicama originala olienog u velianstvu rimskog naroda.
ORBIS ROMANVS
ORBIS ROMANVS
Na istoku :
Romejsko Carstvo do 1204. god.
Bugarsko Carstvo 913. 968./971. god. i 976. 1018. god. Carstvo Bugara i Vlaha i njegovi
epigoni 1185. 1396. god. Bugarsko Carstvo 1908. 1946.
Sultanat Rum od 1077. do 1307. god.
Imperium Romaniae (Latinsko Carstvo) 1204. 1261. god.
Trapezuntsko Carstvo od 1204. do 1461. god.
Epirska despotovina od 1204 1479. god.
Nikejsko Carstvo od 1204. god. (obnovilo Romejsko Carstvo 1261. god.).
Obnovljeno Romejsko Carstvo do 1453 god.
Morejska despotovina 1346. 1460. god.
Carstvo Srba i Grka 1345. 1371. god.
Osmansko Carstvo od vremena kada je Mehmed II. El Fatih zauzeo Konstantinopolis.
Rusko Carstvo / Trei Rim od 1547. do marta 1917. god. (februarska revolucija).
Na zapadu :
Karolinko Rimsko Carstvo (od krunidbe Karla Velikog za rimskog cara 800. god.
Papska Rimska mediavelna i novovjekovna drava (danas Vatikan) je direktno proizala iz
rimskog ranomediavelnog vojvodstva, apsorbiranjem i jezgre nekadanjeg ravenskog
eksarhata.
Mletaka Republika, proizala iz venecijanskog ranomediavelnog vojvodstva.
ORBIS ROMANVS
Sveto Rimsko Carstvo od krunidbe Otona I 2. II. 962 do 6. VIII. 1806. god. kada se Franc II.
Hasburgovac odrekao titule cara Svetog Rimskog Carstva i tako ga oficijelno raspustio.
10
ORBIS ROMANVS
Origines
11
ORBIS ROMANVS
Z E M LJ O P I S I T A L I J E
Ime Italija je jo uvijek etiomoloki nerazjanjeno. Pretpostavlja se da je ili rije o nekom
malom, opskurnom narodu Italima, koji je prebivao na krajnjem jugu dananje Italije ili su
Grci preradili osaku rije vteli, u znaenju zemlja mlade stoke (lat. vitulus =tele; na
jeziku Umbra vitlo = tele). Bik je inae bio simbol junih italskih naroda, poglavito radi
njihove zavisnosti od stoarstva. Naziv Italija se u poetku odnosio samo na dio june Italje,
odnosno na dananji poluotok Kalabriju. Neto kasnije se ime proirilo na itav jug Italije, a
zatim su ga Grci prenijeli i na sjevernija podruja pa je ovaj zemljopisni pojam poeo
poprimati i aspekte geografskog, kulturolokog pa i etnikog identiteta.
Ime Oenotria (Enotria) i Italija su tada postali kod Grka i neka vrsta sinonima. Enotrijani su bili drevna etnika
zajednica koja je zauzimala znaajne dijelove june Italije. Grci su osnovali niz kolonija na njihovom teritoriju.
Od V. st. p. n. e. nali su se pod pritiskom sabelskih zajednica (Samnita), pa su vremenom i nestali kao zasebni
etniki kompleks.
Rimljani su ga preuzeli i samo dodatno nadograivali. Ipak sve do Augusta pod Italijom u
politikom smislu se podrazumijevalo podruje juno od rjeice Rubikon. Tek je August,
vjerojatno voen stratekim interesima prilikom teritorijalne reorganizacije rimskog imperija, i
Padsku ravnicu i sjevernojadransko zalee ukljuio u Italiju. Tada je Italija i poprimila i onaj
zemljopisni opis koji je, uz manje granine ispravke, zadrala i danas. U antikom periodu
Sicilija i Sardinija nisu pripadale Italiji, nego su bile zasebne provincije, ali je augustovskoj
Italiji pripadao vei dio Istre do rijeke Rae. Italija je inae i zanimljivog oblika, jer je znatno
dua, nego ira.
12
ORBIS ROMANVS
Obalna linija
Italija je i zemlja sa iznimno dugakom obalnom linijom, to je posljedica injenice da je ona
znatno dua nego ira. Apeninski poluotok sa zapada oplakuje Tirensko, a sa istoka Jadransko
more. Meutim i pored tolike duine, obale Apeninskog poluotoka su mnogo manje razuene
od zapadne i june obale Balkanskog poluotoka. Radi toga u Italiji nije bilo velikog broja
udobnih luka i otoka blizu obale, kao to je to na Zapadnom Balkanu i u Grkoj (gdje je
karakter obale i otoka doprinio razvoju pomorstva u najranijim razdobljima njenog povijesnog
ivota). Na uu Tibera je jo u rano rimsko doba nastala luka Ostija. Tirenska strana
italijanske obale je bila pristupanija za smjetaj luka i pristanita u Amalfiju, Salernu i du
napuljskog zaliva (historijska pristanita u Napulju i Puteoli). U tome podruju se nalaze i otoci
Kapri i Ishija. to se tie junog dijela Tirenskog mora, zaljevi i zatoni koje ono oblikuje
pogodni su samo za manje brodove, na kojima su vrene krae plovidbe. Nekoliko luka
nalazilo se i na obali Jadranskog mora, ija se obalna linija znatno pomakla prema istoku (radi
mulja i zemlje koje nanose rijeke, poglavito Po i radi tektonskog izdizanja tla) u odnosu na
antiki period. Tako se gradovi Adrija (po kojem je Jadransko more dobilo ime) i Ravena, koji
su nekada bili obalni gradovi, sada nalaze u dubini kopna. Du obale tog mora protee se
plovna zona velike duine, koja prelazi u pliak, zbog ega su brodovi mogli bacati sidro samo
na nekoliko kilometara od obale. Na tome dijelu obale vana je i luka Ankona (od grke rijei
= lakat), kao i junije pristanite Bari. Pliak je oteavao prilaz ak i ka izvrsnoj
prirodnoj luci u kojoj je leao u rimsko doba vaan luki grad Brindisium. Neto ranije od
Brindisiuma stekao je znaenje Tarent, koji se nalazio na prevlaci izmeu irokog zaljeva i
prilino velike lagune. Juno od Tarenta more oblikuje nekoliko manjih luka, oko kojih su
leali grki gradovi. Juni kraj Italije samo je uskim sicilskim ili mesinskim tjesnacem (po
grkoj mitologiji tu su se nalazile Scila i Haridba) odvojen od otoka Sicilije, koji je u
geolokom pogledu takoer nastavak kontinenta.
Dok su indoeuropski italski (Latini i Umbro-sabelci) narodi bili malo zainteresirani za veze sa
prekomorskim zemljama, Etrurci i Grci lako su osvojili najbolje luke Apeninskog poluotoka. U
razdoblju VI - IV. st. p. n. e. izmeu raznih naroda koji su nastanjivali Italiju ve se vodi borba
za izlaz na more i pomorske putove. Po primorskim mjestima razvija se niz privrednih grana,
koje su bile od velikog znaenja za ivot italskih naroda. Tako su se, npr. na uu Tibera od
davnina nalazile solane. Na mnogim mjestima bili je razvijeno ribarstvo, a po nekim centrima
(npr. u Tarentu) vaene su koljke i morski puevi koji su koriteni za dobijanje boja. Inae,
riba i morski plodovi su imali veliku ulogu u ishrani Rimljana.
Orografija i hidrografija
Sa sjevera Italiju od ostalih europskih zemalja odvaja lanac visokih, teko prohodnih Alpa,
koje osiguravaju Padsku dolinu i ulazak u samu Italiju. Tako je Italija sa sjevera prilino dobro
zatiena od prirode stvorenom odbranom, izuzev svoje strane prema Balkanskom poluotoku
(po Ciceronu Alpe su prirodni zid Italije i boija odbrana : Alpibus Italiam munierat ante
natura, non sine aliquo divino numine). Meutim, ako bi neprijatelj zagospodario sjeverom
13
ORBIS ROMANVS
ili zapadom Alpa, Italija bi se teko mogla oduprijeti stranim invazijama (Kelti, Cimbri i
Teutoni, Langobardi). Apenini predstavljaju ogranak Alpa,1 ali su za razliku od njih znatno
nii, sa vie prolaza i udolina. Oni se proteu du itavog poluotoka, granajui se na nekoliko
vijenaca. Njihov su nastavak sicilske planine i Atlas u sjevernoj Africi. Apenini se veim
dijelom sastoje od nevisokih planinskih vijenaca i samo neki od njih doseu 2500 m.
nadmorske visine. Planinski vijenci nisu spreavali komunikaciju izmeu raznih
podruja poluotoka, i u tom pogledu Italija je imala znatnu prednost u odnosu na Grku. Veliku
ulogu u raznim geolokim promjenama na Poluotoku odigrali su i vulkani. Na
mnogim mjestima tlo Italije je vulkanskog podrijetla. Od vulkana najpoznatiji su Etna na
Siciliji i Vezuv na junoj obali Italije. Vezuv je u antici dugo vremena smatran za konano
ugaen vulkan, ali je u augustu 79. god. n. e. iznenada dolo do strane erupcije, i otada pa sve
do danas Vezuv je neprestano aktivan vulkan. Ispod apeninskih vijenaca pruaju se ne samo
doline, nego i vee ravnice kao to su lacijska, toskanska, Kampanija. Na mnogim mjestima
rijeke razne veliine (u Jadransko more se ulijevaju Soa, Po, Piave, Adige, Reno, a u Tirensko
Arno, Tiber, Volturno) presijecaju italijanske planine. Najvea od njih je rijeka Po (u antici
Padus). U srednjoj Italiji plovna je bila samo rijeka Tiber. Pored rijeka, Italija obiluje itavim
nizom rjeica od kojih su u historiji kao poznate ostale zabiljee Metauro i Rubikon. Na
sjeveru Italije se nalazi niz jezera, od kojih je najvee jezero Garda.
Klimatski i zemljini uvjeti, flora i fauna
Italija je u odnosu na sve druge europske i mediteranske zemlje, sa najraznolikijim klimatskim
i zemljinim tipovima. Ta heterogenost predstavlja ustvari blagoslov jer direktno uvjetuje
bogatstvo i raznolikost u proizvodnji hrane. Klima ne zavisi toliko od geografske irine ili
duine, nego primarno od rasporeda i pruanja brdsko planinskih lanaca, vjetrova i tokova
mnogih rijeka, rjeica i potoka. Zavisno od predjela tlo je sainjeno od razliitih elemenata i
minerala. Italija je u predrimsko i rimsko doba, kao uostalom i ostatak Europe i Mediterana,
bila znatno bogatija umskim prostranstvima nego danas. Naalost, neracionalna sjea, radi
dobijanja polja za obradu i panjaka, te zbog potreba za grijanjem i gradnjom, je dugorono
dovela do znaajne erozije i gubitka produktivnog i plodnog zemljita. Sa gubicima u umama,
koje su na breuljcima i planinama zadravale vlagu, dolo je do poremeaja i u klimi
godinjih doba u nizinama.
Italija se odlikuje blagom klimom, tipinom za mnoge krajeve Sredozemnog mora. Zime
su relativno hladne u sjevernom dijelu zemlje, gdje temperatura ponekad pada do 10, pa ak i
do - 12 stupnjeva C. U tom podruju padavine su dosta znaajne, naroito ujesen i zimi, a ni
ljeta nisu oskudna kiama. Srednja temperatura u julu iznosi 23 -25 stupnjeva C. U srednjoj
Italiji zima je znatno toplija, snijeg pada vrlo rijetko, ljeta su toplija i siromanija padavinama
nego sjeverni dio poluotoka, a kie padaju samo u proljee i jesen. Kia inae vie pada na
zapadnoj, nego na istonoj strani. Klima june Italije i Sicilije smatra se suptropskom i tu su
ljeta arka, za vrijeme njega gotovo uope nema kie, dok je zima topla i blaga. Podruje
1
14
ORBIS ROMANVS
Padske doline, sa svojim dubokim aluvijalnim tlom, je vrlo plodno, to je njenim stanovnicima
prualo mogunost za ugodan ivot i prebivanje. Ostali dio Italije ispresjecan apeninskim
gorjem i malim ravninama sa svoje strane prua raznolik izgleda. Vulkanski pepeo koji je
formirao predio Lacija daje zemlju bogatu u fosfatima. Naalost ovaj lacijski povrinski sloj je
bio tanak i brzo se iscrpljivao. Vrtovi sa junim voem, vinogradi i maslinici nalaze se u
neposrednoj blizini gorskih podruja gdje je stoarstvo primarna grana. Uz listopadno drvee,
koje je obina pojava za zemlje umjerene klime ( hrast, topola, joha ), tu rastu ipak, zimzeleno
drvee (lovorika, mirta), a na jugu mogu uspijevati palme, dovezene iz tropskih
zemalja. Posebno mjesto zauzimaju hladniji alpski i subalpski predjeli na sjeveru, sjeveroistoku
i sjeverozapadu. Ova klimatska i zemljina raznolikost doprinijela je da se u njoj, uz plodno
tlo, mogu nai skoro sve vrste itarica, voa i povra umjerenog i suptropskog pojasa. Poto je
i flora i fauna Italije bogata i raznolika, ona se jo u antiko doba smatrala vrtom Europe i
Mediterana. Gledano openito, prirodni uvjeti Italije su takvi da daju dostatno hrane, pia i
sunca ljudima, ivotinjama i biljkama.
U Italiji su se jo od ranog neolitika uzgajale itarice (penica, jeam, proso), a koristili su bob,
graak, grah, slanutak, leu. Ra nisu sijali, a udili su se Germanima zbog toga to ovi od zobi
(ovsa) kau jedu. Tada su se pojavili i empres i pinija, jedno od najkarakteristinijih drvea za
dananju Italiju. Povre (npr. crveni luk, bijeli luk, kupus, salata, zelje, repa, ratika, artioka,
paroga, argarepa, rotkve, mak, bundeve, praziluk, krastavci, salata, ljez, cikorija...itd) je isto
bilo i prisutno i vrlo koriteno. I neko zainsko bilje je bilo poznato kao npr. kim, komora,
metvica. Paprika, paradajz i krompir nisu bili poznati tadanjim Mediterancima.
Voa je bilo u izobilju, i moglo se nai na svakom koraku. Ve do Ciceronovog doba, dobar
dio Italije je bio prekriven vonjacima. Posebno mjesto zauzima kultura vinove loze. Groe i
vino su jo od prahistorijskog doba predstavljali sastavni element ishrane. Postojao je itav niz
razliitih vrsta vina, koja su uglavnom nosila imena po mjestu proizvodnje. Uz groe
(ukljuujui i sve njegove preraevine) i maslina je bila jedan od stubova preko kojih se
oblikovao nain ivota u rimskom svijetu. Pod utjecajem Grka vinogradi i maslinici uzgajani
su gotovo po itavom poluotoku. I danas se maslinjaci praktino nalaze na svakom koraku,
posebice u junoj Italiji. Moe se slobodno rei da su kulture vinove loze i maslina
najprepoznatljivije karakteristike ne samo grkog i rimskog svijeta, nego i antike kulture
Mediterana. Tako su ove kulture imale veliko znaenje za euro-mediteranski svijet jer je domet
njihovog dominantnog uzgajanja dijelio civiliziranu Europu od one barbarske koja koristi pivo
i puter (iako su i Rimljani upotrebljavali puter i pivo, ali daleko, nemjerljivo manje u odnosu
na koritenje vina i maslina). Italici su, jo od ranih vremena, uzgajali i smokve (vrlo prisutnu u
ishrani Rimljana), kruke, jabuke i ljive. Hurmina palma je sa istoka presaena u Grku, a
odatle je dosta rano prebaena i u Italiju... i tamo je bila kultivirana 300 god. p. n. e. Italici su u
velikim koliinama koristili i lubenice i dunje (posebice ljeti), te orahe, ljenike, bademe,
pinjule. Pistacija je donesena tek u vrijeme princepsa Tiberija. U rimsko doba poelo se s
uzgajanjem kestena (do 850 m. visine), marelice/kajsije (malum armeniacum; praecox;
praecoquium; kako im ime govori, donesenih iz Jermenije) i breskve (malum persicum;
15
ORBIS ROMANVS
prenesenih iz Persije). Nar je nosio naziv malum Punicum ili granatum, dok je Lukul iz
maloazijskog Ponta (iz grada Cerarus) prenio trenju (cerasus). Rimljani se nisu ustruavali da
u Italiju unesu svaku novu biljnu kulturu, pa je tako svaki novi vanjski pohod kao rezultat imao
i obogaivanje flore Italije. Rimljani su i irili na druge zemlje razne biljne kulture, pa je 47.
god. n. e. (samo etiri godine po upadu u Britaniju) u ovu zemlju prenesena kultura trenji.
Voe se i suilo i postojala je razvijena trgovina suhim voem. Rimljani skoro da i nisu
poznavali agrume, danas vrlo rasprostranjene u Italiji. Limun (u rimsko doba nazivan malum
medicum) se sporadino uzgajao od vremena Aleksandra Velikog (kada je prenesen sa srednjeg
Istoka), dok su narande stigle tek u X. st. i to posredstvom Arapa. Mandarine se uzgajaju tek
od novog vijeka.
Fauna Apeninskog poluotoka nije se razlikovala od ivotinjskog svijeta zemalja Srednje
Europe. U antici na Apeninskom poluotoku su ivjele gazele, divokoze, divlji ovnovi, a po
umama, koje su rasle po planinskim padinama, ivjeli su medvjedi i vukovi, te divlje svinje. I
u domaim ivotinjama Italici se nisu razlikovali od drugih sredinjih Europljana, pa su
uzgajali svinje, ovce, koze, goveda... itd. Ono to je potrebno istai da Rimljani nisu bili
mnogo izbirljivi u koritenju mesa, pa su se na njihovim jelovnicima pored za nas
uobiajenih vrsta mesa nalazili i golubovi, fazani, jarebice, prepelice, nojevi, dralovi,
flamingosi, veprovi, jeleni, srndai, zeevi, abe, puevi, puhovi .... itd.... U antiko doba
Sredozemno more je bilo bogatije ribom nego u moderno doba, a tadanji stanovnici su
praktino jeli sve to su mogli dobiti i iz slane i iz slatke vode. Iz svega izloenog, jasno je da
je poljoprivreda bila osnovno privredno zanimanje Italika.
Regije Italije
Italija je tek za vrijeme prvog princepsa Augusta oko 7. god. p. n. e. ureena kao jedinstvena
upravna cjelina i podijeljena na 11 regija (regiones) koja su nosila uglavnom etnika imena
starih naroda i etnija Italije.:
1.Regio I Lacij i Kampanija (Latium et Campania), je bila sastavljena od dvije drevne
italijanske oblasti i to : Lacija koji je pripadao sredinjoj Italiji i u kojem se nalazio
Rim i junije Kampanije. Lacij je obuhvaao podruje donjeg toka rijeke Tibera i koji
je od susjednih podruja odvojen osrednjim planinama, od kojih su osobito znaenje u
povijesti stekle Albanske planine. Kampanija je po svojoj plodnosti bila osobito na
glasu, kao zemlja polja, maslinika i vinograda. Kampaniji je pripadao Napuljski zaliv i
njemu gravitirajui otoci (kao Kapri). Ove oblasti i danas nose svoja drevna imena.
2. Regio II Apulija i Kalabrija (Apulia et Calabria), je isto bila sastavljena od dvije
pokrajine june Italije, orijentirane prema Jadranskom moru. I one su sauvale drevna
imena.
3. Regio III Lukanija i Brutija (Lucania et Brutii), isto pripada junoj Italiji. Zajedno sa
Kalabrijom ove oblasti su cvjetale u VIII. V. st. p. n. e., u razdoblju moi grkih
16
ORBIS ROMANVS
Kada su Gali/Kelti provalili u Italiju i stavili pod svoju kontrolu vei dio doline rijeke Po (Padske ravnice),
Rimljani su kompletan prostor koji su Gali drali pod kontrolom sa ove strane Alpa nazvali Cisalpinska Galija
nasuprot prostora sa one strane Alpa nazvanim Transalpinska Galija. Ta Cisalpinska Galija je dalje podijeljena
na podruje koje su galske zajednice kontrolirale sa ove strane (juno od) rijeke Po i koje je nazvano
Cispadanska Galija i podruje sa one strane (sjeverno od) rijeke Po nazvano Transpadanska Galija.
17
ORBIS ROMANVS
VANITALSKA PODRUJA
Europa
Glavne granine odrednice rasprostriranja rimskog svijeta u Europi su rijeke Rajna i Dunav.
Naelno gledano, zemlje zapadno i juno od ovih rijeka su se nalazile u okviru provincijalne
organizacije Rimske Drave. Rimska vlast i legije su prelazile i preko ovih rijeka, a neka
podruja kao to je Dakija (nalazila se na prostoru dananje Rumunije) bila su i rimska
provincije jedan dui period. I druga podruja sjeverno od Dunava su se znala nai pod
rimskom okupacijom ili su preko njih esto prelazile rimske legije, a i podruja Germanije
izmeu Rajne i Labe su bila i pod privremenom vlau Rima. Zapadno od Rajne, prostirao se
jedan iroki prostor koji se nalazio pod dominacijom keltskog etnikog kompleksa (sa
odreenim germanskim udjelom uz samu Rajnu, jo uvijek prisutnim predindoeuropskim
stratumom na jugozapadu i grkim kolonijama na jugoistoku), od kojih najvei dio pripada
zemlji koja se nazivala Galija (Gallia). Iako se na Galiju kao svoga neposrednog predasnika
poziva francuska nacionalna ideja, u svijesti antiki ljudi to je bilo jedno iroko podruje koje
je obuhvatalo vie provincija. Ona bi se mogla podijeliti na Galiju Komatu (Gallia Comata),
Galiju Togatu (Gallia Togata) i rajnske provincije. U rimskoj historiji Galija je imala veliko
znaenje, kao jedna bogata i plodna zemlja i kao pozadina rajnske granice. Galija e biti
romanizirana, to je karakter koji je i danas uglavnom zadrala (izuzev Porajnja i krajnjeg
sjeverozapada). Uz Galiju, Rimljani su na zapadu Europe kontrolirali i Pirinejski poluotok, koji
je bio etniki mozaik (Baski, Iberi, Feniani, Grci, Kelti). I preko Iberije se prostiralo vie
provincija, koje su veim dijelom bile dobro romanizirane (izuzev Baskije) to je karakter koji
su zemlje Pirinejskog poluotoka zadrale do danas. panske provincije su Rimljanima donosile
18
ORBIS ROMANVS
19
ORBIS ROMANVS
Rimljani su poznavali etnografsku sliku vanrimske Europe relativno dobro, o emu na najbolji
nain svjedoi Tacitova Germanija u kojoj se navode podaci i o Fincima i moda Slavenima
(u dubini istone Europe). Rajna i Dunav nisu bile stroge kulturoloke i politike granice, i
preko njih su, i u mirnodopsko doba, strujali kulturni, ekonomski i demografski impulsti,
stvarajui preduvjete da se civilizacija potekla sa Mediterana u srednjem vijeku proiri i na
ostatak Europe.
Iako je Rim potekao na europskom tlu i iako se najvei dio provincija nalazio u Europi, rimska
civilizacija nije samo ili primarno europska civilizacija (kako se to esto pokuava u
modernom vijeku predstaviti). Ona je bila u istoj mjeri i maloazijska i bliskoistona, ali i
sjevernoafrika civilizacija. Ove oblasti su rimskoj civilizaciji dale nemjerljiv kulturoki,
ekonomski i populacioni doprinos. Moda bi najbolje bilo rei da je rimska civilizacija
klasina mediteranska civilizacija, proizala iz originalnih korijena, ali i uz znaajan primarno
etrurski i grko - helenistiki doprinos, ali i znatne udjele keltske, semitske i egipatske, pa i
ilirske kulture (istina ove posljednje u manjoj mjeri).
Azija
Rimski azijski posjedi bi se mogli podijeliti na dva dijela i to 1. maloazijske (sa manjim
dijelom kavkaskog podruja) provincije i 2. bliskoistone i srednjoistone provincije. Obje ove
zone su jo od najranijih razdoblja predstavljale razliite zemljopisne, kulturoloke i etnike
oblasti. Mala Azija (Asia Minor) je spadala u jedan od najveih izvora rimskog bogatstva, a
njeni gradovi su bili i nosioci znatnog kulturnog razvitka u rimsko doba. Mala Azija je bila
konglomerat razliitih etnikih kompleksa, sa dugim kulturnim kontinuitetom. Ove zone su u
antiko doba bile izloene intenzivnoj helenizacija, ali se i pored toga u pojedinim oblastima
uspio ouvati identitet negrkih zajednica Male Azije (posebno u dubljoj unutranjosti).
Interesantno je navesti da je u sreditu Male Azije bila i zona keltskog prisustva (oko dananje
Ankare), koja je i sam a na kraju helenizirana. Na istoku Male Azije i na granicama kavkaskih
zemalja nalazila se Jermenija, koja je bila izloena snanom rimskom utjecaju i pritisku. Iako
je povremeno bila pretvarana u provinciju, najvei dio rimskog perioda Jermenija je bila od
Rima zavisna kraljevina (sa svojom dinastijom), zona razdvajanja prema Iranu/Persiji
(Parta/Arsakida i Sasanida).
Bliski Istok je bio pozornica rimske vlasti od sredine I. st. p. n. e. Bliskoistone provincije su
znaajne po iznimno najstarijem civilizacijskom kontinuitetu, i samim tim izvor ekonomske
snage. Sredite rimske vlasti na tome podruju je bila Sirija, dok su u poetku u ostalim
oblastima Rimljani vlast odravali preko potinjenih saveznikih dravica (kao Judeja, i
neka mala arapska kraljevstva na granicama pustinje). Kasnije je itav Bliski istok (izuzev
polupustinjskih zona, gdje je jo bilo saveznikih i potinjenih saveznikih arapskih
kraljevstava) uklopljen u provincijalni sustav. Temeljna etnika odrednica ovoga podruja je
semitska (Aramejci, Hebreji/Judejci, Feniani, Asirci, Arapi), ali i sa helenistikim
elementima, posebice u pojedinim velikim gradovima (npr. Antiohija, Seleukija, Cezareja).
Semitska osnovica je ostala dominatna, sve do samoga kraja rimskog doba, kao to je uostalom
20
ORBIS ROMANVS
i danas. Rimska vlast je zahvatala i dio srednjeg Istoka, i to gornje dijelove Mezopotamije, a
jedno vrijeme je i itava Mezopotamija sve do Persijskog zaliva bila pretvorena u rimsku
provinciju. Inae Rimljani su esto upadali i okupirali Mezopotamiju ili neke njene dijelove na
krai ili dui period, a rimske legije su znale prodirati i u dubinu Irana. Istona granica rimskog
svijeta (nekada na Eufratu, a nekada pomaknuta i na rijeku Tigris) je bila popunjena sa
prilinim vojnim snagama, to je posljedica postojanja Iranskog Carstva (prvo u vidu Partije do
tree decenije III. st. n. e., a kasnije sasanidske Persije). Za razliku od europskih sjevernih i
istonih susjeda rimskog svijeta (koje su Rimljani tretirali kao barbare u pravom smislu), Iran
je bio visoko sofisticirana zemlja sa razvijenom i drevnom civilizacijom autohtonog porijekla
(istina sa odreenom dozom i helenistikih primjesa) i dobro izgraenim politikim,
ekonomskim i drutvenim sustavom. Odnosi rimskog svijeta i iranskog svijeta Azije su
prolazili kroz razliite faze, ali uglavnom su bazirani na odreenoj dozi meusobnog
suparnitva koje je trajalo skoro sedam stoljea, ali bez radikalnih teritorijalnih promjena.
Afrika
Rimskom svijetu je pripadala sjeverna Afrika, odnosno sve ono to se nalazilo od Sahare do
mediteranske obale. Poto se sredinji dio toga pojasa (Tunis) nalazi u neposrednoj blizini
Sicilije i june Italije, logino je bilo i oekivati da se prvi rimski ozbiljniji vanitalski eksurz
odigrao vezano za odnose sa sjevernom Afrikom. Punski ratovi su obiljeili itavo jedno
razdoblje rimske historije. Rimski posjedi u Africi bi se mogli podijeliti na tri dijela i to :
zapadnomediteranski svijet sjeverne Afrike (koji se sastojao od vie provincija), Kirenajku i
Egipat. Prvonavedeni prostor se prostirao od Atlanske obale sve do granica Kirenajke i imao je
iznimno ekonomsko i strateko znaenje za Rim, jer je predstavljao i jednu od glavnih itnica
Imperije. Etniki gledano ovo podruje je naelno pripadalo dvjema etnikim kompleksima i to
domorodakom hamitskom elementu (Berberi, Mauri) i koloniziranim semitskim Fenianima.
Pojas je proao kroz djelominu romanizaciju, i to uglavnom u rimskim kolonijama i u viim i
u gradskim slojevima stanovnitva. U kulturnom pogledu afriki prostor je isto dao znaajan
doprinos rimskoj kulturi, posebno u njegovim ranim fazama i u njegovim najkasnijim fazama
(u vrijeme kranstva). Sa ovoga prostora je i potekla dinastija Severa, koja predstavlja
semitsku fazu Rimske drave, sa samoga kraja II. i u prve etiri decenije III. st. n. e. Druga
oblast Kirenajka je bila relativno izolirano podruje u odnosu na zapadnomediteransku Afriku,
i uglavnom se bazirala na dva elementa i to : starosjediocima Hamitima i koloniziranim
Grcima. Egipat je bio jedna od najvanijih provincija u carskom periodu Rimske Drave. To je
i posljednja helenistika drava, ali i posljednja mediteranska zemlja koja je pala pod rimsku
vlast. Dinastija Ptolemeida ujedno predstavlja i posljednji bastion helenistikog Mediterana, ali
i posljednju XXX. egipatsku dinastiju. Egipat, sa plodnom dolinom Nila je itnica Carstva,
okosnica ekonomske i drutvene stabilnosti Rima i drave u cjelini. Njegovo brojno i radino
stanovnitvo je tako bilo jedan od glavnih stubova rimske vlasti na Mediteranu. Egipat je bio
dobro ureena provincija, sa skoro 3000 godina dugim kontinuitetom civilizacije, i mnogo je
doprinio rimskom svijetu, sa kulturolokim eksportom jo i prije nego to je pao pod rimsku
vlast. U Egiptu je bila i Aleksandrija, veliki i bogati grad koji je bio jedno od glavnih sredita
21
ORBIS ROMANVS
22
ORBIS ROMANVS
23
ORBIS ROMANVS
I ZVORNA GRAA
Sve ono to slui za rekonstruiranje rimske historije naziva se izvorna graa, odnosno rije je o
svemu onome to je nastalo u antikom periodu a odnosi se u potpunosti, djelimino ili samo
fragmentarno na rimski svijet. Naelno se izvorna graa dijeli na literarne izvore, epigrafske
spomenike (ukljuujui i papiruse i natpise na metalu), ostatke materijalne kulture i filoloke
relikte.
Na izvoru je uvijek voda najljepa, najslaa i najistija, zato i svako onaj ko eli da se napaja vodom
historiografije mora je prvo i najvie uzimati sa vrela.
Kada se radi sa izvornom graom mora se imati u vidu da uglavnom njen sadraj takav da se primarno obazire na
tzv. visoka deavanja, kao to su ratovi, politika, ekonomika, drutvo, ili monumentalni i grandiozni objekti. I
tako pored nas skoro neprimjetno prolaze obini, intimni ivoti pojedinaca ili injenica da je i u rimskom svijetu
mnogo vie bilo prostih seoskih koliba nego raskonih seoskih i gradskih vila i domusa. Posebno je taj intimni
ivot teko otkrivati iz sauvane izvorne grae.
LITERARNA VRELA
Temeljni izvor za rekonstruiranje historije rimskog svijeta su sauvana i poznata knjievna
djela nastala u antikom razdoblju, a koja se odnose na taj svijet u veoj ili manjoj mjeri. Ta
knjievna djela su sauvana veim dijelom u srednjovjekovnim rukopisima, a neto manjim
dijelom na otkrivenim papirusima. Naalost injenica da je sauvano i poznato samo neto oko
1 % antike literature samo dokazuje koliko je i ta rekonstrukcija okvirna, i koliko jo lakuna
ima u naem izuavanju antike historije. Jo od kasnoantikog perioda i ranog srednjeg vijeka
kada je nastupila korjenita ideoloka transformacija zemalja i naroda Mediterana i Bliskog
Istoka, traje nestajanje klasine knjievnosti, bilo sekularne ili paganske (neabrahamistike)
prirode,i to iz niza razliitih razloga.
U abrahamistikom kasnoantikom i mediavelnom svijetu i njegovom ideolokom i dogmatskom obrascu djela
klasine literature u veini sluajeva su automatski smatrana manje vrijednim, nepotrebnim ili ak nepoeljnim pa
su ili zaputana ili zatirana. Da je ovakav stav taan, dokazuje injenica o velikom broju sauvanih ranokranskih
djela i spisa. Njihov procentualni udio u sauvanoj kasnoantikoj literaturi je neuporedivo vei, nego to je bio u
periodu kada su ta djela nastajala. Tako npr. sauvanih djela (nastalih u periodu IV. VI. st. n. e.) o crkvenoj
historiji ima znaajan broj i to od autora kao to su Eusebije iz Cezareje, Sozomen, Sokrat Skolastika, Teodoret,
Filostorgij, Sulpicije Sever, Tiranije Rufin, Zakarije iz Gaze (biskup Mitilene na Lesbosu), Viktor iz Tunnuna,
Liberat iz Kartagine, Evagrije Skolastik ...itd... Ta djela, pa i ona najmanjeg karaktera (ako se tiu crkvenih
poslova i teolokih pitanja) su sauvana, ali nije npr. sauvan vei dio djela Amijana Marcelina. Najvei dio opusa
sv. Jeronima je bio spaen stalnim obnavljanjem u multipliciranim kopijama, dok su unitavani, stavljani u stranu
i zaboravljani dijelovi opusa mnogih istaknutih klasinih pisaca. Npr. djela Cicerona su sklanjanja u stranu, kako
bi se oslobodio prostor za djela kranskih otaca. Nestao je veliki broj djela koja su obraivala paganske,
mitraistike, manihejske itd... tematike, kao i sekularnog sadraja. O raspravama protivnika kranstva se najvie
zna iz djela, spisa i rasprava apologeta kranstva koji su odgovarali tim antikranskim traktatima. Moe se
slobodno rei da je krajem antikog doba i poetkom srednjem vijeka bila veoma izraena cenzura, koja je pod
24
ORBIS ROMANVS
prijetnjom kazne zabranjivala kopiranje djela koja su okvalificirana kao antikranska. Taj kulturocid nad
literaturom klasinog historijskog razdoblja je imao katastrofalne posljedice po razvitak ovjeanstva.
Unitenju kulturne batine su doprinijeli i ratovi i razaranja seobe naroda, u doba kasne antike i
ranoga srednjeg vijeka. A i djela napisana na papirusu su brzo propadala, dok su izdrljivija
bila ona napisana na pergamentu, iako je veliki dio i njih nestao. Zato je latinska i grka
epigrafika (pisana na trajnijem materijalu) mnogo poznatija u odnosu na latinsku i grku
paleografiju rimskog svijeta. Isto tako su razliiti i razlozi zato su neki autori imali tu sreu da
u turbulentnim razdobljima njihova djela ostanu sauvana, odnosno da se smatra shodnim i
potrebnim da se prepisuju i da se ne zaboravi na njih, da se ne unite i da se ne koriste kao
palimpset.
Palimpsest (v od v = ponovo i v = ostrugan; codex rescriptus) ponovo sastrugan je
pergament u sekudandarnoj upotrebi, odnosno raniji tekst bi bio odstranjem posebnom procedurom ili sastrugan, a
onda bi se ispisivao novi tekst. Ova praksa je primjenjivana na pergameni, jer je bila skupa i bila je esta u VII. i
VIII. st., kada je trebalo materijala za pisanje novih tekstova teoloke naravi pa su brisani tekstovi mnogih
klasinih autora. Ima primjera da se na istom kodeksu tri puta pisao novi tekst i u tom sluaju se tekstovi nazivaju
: scriptura anterior, scriptura intermedia, scriptura posterior. Ali kako tragovi starog teksta ipak ostaju, mogue
je izviti pokuaj restauriranja ranijeg teksta. Prve palimpsete je otkrio prefekt Vatikanske biblioteke kardinal
Angelo Mai (ivio 1782. 1854. god.), pa su tako na svjetlo dana izala djela Cicerona, Plauta, Frontina i Simaha.
Sadanjim izuavateljima klasinih kultura Mediterana poznat je itav spisak djela koja su
nestala (posebno je nenadoknadiv gubitak djela Katona Starijeg pod nazivom Origines).
Pored toga, i dio sauvanih djela sadrava u sebi vee ili manje lakune (Anali i Historije
od Tacita su najbolji primjer), neki su poznati samo preko romejskih excerpta (vei dio djela
Kasija Diona), ili su pronaeni zahvaljujui tome to su bili palimpsest (kao to su Institucije
od Gaja). Posebno je vrijedno bilo i otkrie palimpseta Ciceronovog djela De re publica
(pisano uncijalom sa poetka V. st. n. e.), preko kojeg je bio ispisan komentar sv. Augustina o
psalmima i to uncijalom iz VII. st.
25
ORBIS ROMANVS
Fragment
kodeksa
palimpseta djela De re
publica od Cicerona.
Vidljiva su oba teksta.
Danas se nalazi u
Vatikanskoj biblioteci.
26
ORBIS ROMANVS
dvoru u Samari, jer jedan dio tih djela (poglavito sekularne prirode) ve nije postojao u
romejsko grko - vizantijskom i zapadno-latinskom svijetu. Iza Fotija je ostao i Leksikon,
koji je trebao biti neka vrsta udbenika i sadravati reference koje bi olakale itanje
paganskih i svetih autora.
Fotije i u svojim prikazima proitanih knjiga zadrava ideoloku premisu srednjeg vijeka, to se najbolje
primjeuje kada govori o djelu (u etiri knjige) Logoi Paradoxoi od Damascija. Fotije naziva Damascija
nepobonim i bezbonikom, koji je dok se svjetlo istinske religije irilo svijetom ostao ustrajan u gustoj tami
idolatrije.
27
ORBIS ROMANVS
Istoka, Egipta i sjeverne Afrike zbog njenih klimatskih osobenosti, u kojima je mogue da se
sauvaju papirusi.
Interes za stari Rim, kao i za itavu antiku povijest, uvijek je bio prisutan. Razlozi za to su prvenstveno bili
politike prirode, jer su srednjovjekovne politike jedinice pokuavale potvrditi i istai svoju legitimnost
pozivajui se i na antiki, posebno rimski, period. Tako se Romejsko Carstvo, proisteklo iz Istonog Rimskog
Carstva, uporno pozivalo na kontinuitet sa Rimskom Dravom, dok je na zapadu obnovljeno Rimsko Carstvo
pokuavalo utvrditi svoj legitimitet isto se pozivajui na rimske tradicije. Interes za rimsku kulturu, i to ne samo
vezano za njen politiki segment, posebno se pojavljuje u vrijeme renesanse i humanizma. Humanisti su nastojali
u antici pronai oslonac u svojoj borbi protiv vjerskih predrasuda srednjega vijeka, borbi za harmonian razvoj
ljudske linosti. Glavna zadaa humanista sastoji se u tome to su oni znali sauvati od propasti, prikupiti i
ak objaviti veliki broj latinskih i grkih rukopisa. Glavna djela antikih pisaca pronaena su i prikupljena
uglavnom u XIV - XVI. stoljeu. Duboki pijetet prema antici nije humanistima doputao sumnju u istinitost
antike historijske tradicije.
28
ORBIS ROMANVS
Mitoloke prie ne treba automatski odbacivati prilikom rekonstruiranja povijesti i prolih zbivanja. U njima se
uvijek krije bar osnovna misao koja se odnosi na neki stvarni dogaaj. Vrlo su ilustrativni primjeri mitova o
rtvovanju Pelopa, Likaonu i Abrahamu i Isaku (odnosno Ismaelu u islamskoj verziji) koji kada odbacimo
mitoloko-religiozni plat otkrivaju kako se naputa ljudsko rtvovanje jo u neko predhistorijsko doba, i prelazi
na vii nivo ljudske svijesti o svetom rtvovanju.
Posebno mjesto u analizi literarnih vrela nastalih u antiko doba, a koji se odnose na rana
razdoblja, zauzima injenica da se njihovi pisci nisu ba uvelikoj mjeri posveivali kritinoj
analizi podataka i grae koju su koristili, posebno to se tie one tradicijske prirode. Neke
stvari su se prihvatale takve-kakve su, pa je i pored nekih modificiranja (kako bi se eliminirale
neke ba dosta vidljive neloginosti) tradicijska historija ostala u naelu nekritiki obraena i
prezentirana javnosti, i kao takva dola do nas. A i poradi patriotskih razloga, rana herojska
prolost se nije preispitivala u svome temelju, ve je esto sluila kao inspiracija i uporedba sa
vremenima dekadensa. Naravno ne bi trebalo sa druge strane ni ulaziti u pretjeranu
hiperkritinost, pa po automatizmu odbacivati tradicijsko nasljee najranije rimske prolosti.
Ljetopisi (Anali) i dokumenti
Kao i druge antike drave i Rimljani su vodili redovite slubene spiskove osoba koje su
obnaale javne (najvie) slube i ljetopise (anale) kao dravni zadatak.
Zanimljiv je obiaj zabijanja avala u stijenu kapitolinskog hrama svakih sto godina, poev od 463. god. p. n. e.,
kao spomen velike epidemije kuge. Pored Rima, i drugi italski gradovi (pogotovu etrurski) su isto imali svoje
zvanine kronike i povijesne anale, naalost od toga apsolutno nita nije sauvano.
Jedan od najranijih izvora koje su koristili rimski historiari bili su i fasti consulares, registri
najviih rimskih magistrata (konzula) sa glavnim dogaajima (kao to su ratovi, naseobine,
epidemije, neimatina ili dobar urod, pomraenje nebeskih tijela, uda, osmrtnice sveenika i
dravnih uglednika, nove dravne i javne zakljuke, cenzus... itd.) koji su se desili za vrijeme
jednogodinje uprave svakog od ovih magistrata.
Latinska rije fasti je plural pridjeva fastus, ali se esto koristi kao imenica izvedenica iz fas (fas est=doputeno je,
dolikuje) u smislu ta je dozvoljeno po boanskom pravu, suprotno od nefas=grijeh, bezbonost. Fasti dies su bili
sudbeni dani, a dies nefasti kada sudovi nisu mogli zasjedati, a da ne uine bezbonitvo. Kada se koristi kao
imenica fasti, orum, m tada oznaava kalendar. Openito se ovaj termin koristi za odreivanje vremenskih ciklusa
i onoga to je vezano za njih i to se u njima dogaa, a nesumnjivo je ogrnut i religioznim platem. U skladu s
tim rije fasti je koritena i za oznaavanje listi ili registra razliitih vrsta. Fasti su bili i naziv i za jednu Ovidijevu
poemu.
Konzulski fasti su imali veliko znaenje, jer su se po imenima konzula raunale godine, a bez
pomena imena konzula nije mogao biti ni jedan zvanini dokument (neto slino dananjem
memorandumu).
Takav postupak postojao je od poetka Republike, ali slubeni spiskovi pojavili su se tek u drugoj polovici IV.
stoljea. Od tog vremena oni su sustavno voeni, to se tie ranijih godina, popisi su sastavljeni na osnovu
privatnih zapisa, tako da su uz autentine podatke sadravali i iskrivljenja, koja se objanjavaju eljom rimske
aristokracije da proslavi svoje pretke. Konzulski fasti predstavljali su za sastavljae rimske povijesti historijsku
potku svoje vrste: fiktivni i stvarni dogaaji iz ranih vremena stavljani su u vrijeme upravljanja ovih ili onih
konzula.
29
ORBIS ROMANVS
Pored njih su koriteni i fasti triumphales koji su po kronolokom redu navodili osobe koje su
odrale trijumf, zajedno sa imenima pobijeenih i pokorenih naroda i fasti sacerdotales koji su
po istome redu navodili imena sveenika. Fasti Diurni, podijeljeni u urbani i rustici, bili su
neka vrsta zvaninog almanaha sa datumima i uputama za religijske ceremonije, sudske dane,
pijane dane, podjelu mjeseca i sl. Do 304. god. p. n. e. posveivanje u calendaria je bilo
monopol sveenstva (koje dolaze iz reda patricija). Te godine edil Gnej Flavije, osloboenik
Apija Klaudija Ceka, je popisao i objavio pravila sudskog postupka (legis actiones) zajedno sa
sudskim kalendarom.4 Rustic fasti su sadravali uglavnom kalende, none i ide i ceremonije
vezane za njih, sajmove, znakove horoskopa, odreene upute za poljoprivredne radove i drugo.
Podaci iz fasti su se sauvali i u sinkronistikim tabelama, koje najee paralelno daju rimske konzule i atenske
arhonte (Diodor sa Sicilije; Dionizije iz Halikarnasa), a znatno kasnije i godine kranske ere (ranokranski
kroniari), a djelomice i na natpisima. Znaajni dijelovi fasti su naeni i u Ostiji. Natpisi sa Augustovog slavoluka
na Forumu daju listu rimskih konzula od 483. god. p. n. e. do 19. god. p. n. e. i svih zapovjednika koji su bili
nagraeni trijumfom od 753. god. p. n. e. do 19. god. p. n. e. Ovi natpisi su sauvani kao dio veeg natpisa Fasti
Capitolini, koji je izloen u Palazzo dei Conservatori u okviru Kapitolinskih muzeja u Rimu.
Ova mjera bila je uperena protiv sveenikog kolegija pontifik, koji su smatrani za jedine poznavatelje i
tumae prava i u ijoj se nadlenosti nalazio kalendar, sa sloenim sustavom radnih i neradnih dana.
30
ORBIS ROMANVS
Fasti Capitolini. Pohranjeni 1547. god. u dvorite Palazzo dei Conservatori. Mikelanelo koji je dizajnirao
kompleks od tri palate na Kapitolu, je takoe restaurirao tablice ovih fasti.
31
ORBIS ROMANVS
razjanjenja u kalendaru. Kasnije je pontifeks maximus (Veliki pontifik) krajem svake godine
biljeio imena konzula i ispod njih zapisivao najvanije dogaaje koji su se desili u toku
njihovog upravljanja. Od III. st. p. n. e. godinji zapisi su na bijeloj tabli u najkraem moguem
maniru isticani u javnosti (na zidu rezidencije - Regije) kako bi ih svako mogao vidjeti (tabulae
pontificum). Njihovo kopiranje je bilo dozvoljeno svakome, da bi na kraju godine te table sa
zapisima bile pohranjivane u arhivu. Mogue je da se to desilo i uslijed toga to su plebejci
dobili pravo ulaska u kolegij pontifika, pa je i za tadanje rimske uvjete bitna javna djelatnost
pontifika postala otvorenija. Sveteniki ljetopisi nisu sauvani u prvobitnom obliku, ali se na
osnovi poznatih podataka moe tvrditi da su u njima bili zapisivani uglavnom dogaaji i
zbivanja vezani za kult i obredne aktivnosti kao to su praznici, ratovi, udesne pojave, ali i
neke svjetovnije aktivnosti kao to su politiki ivot i borbe i mnoga druga pitanja.
Anali nisu ostajali nepromijenjeni i ponekad su dopunjavani i preraivani. Na osnovi tradicije,
privatnih zapisa, sauvanih rukopisa i natpisa sastavljani su i zapisi u Analima za drevnija
vremena za koje ili nisu postojali ti zapisi ili su bili uniteni i fragmentirani. Slian postupak za
drevnija razdoblja se primjenjivao i u sluaju fasta. Keltska najezda i osvajanje Rima 387. god.
p. n. e. su bili period koji je ustvari najvie doprinio nestanku ranijih zapisa. To je dovelo i
do toga da se historiografija klasinog razdoblja u prilinoj mjeri za opise ranije povijesti u
velikoj mjeri naslanjala na tradiciju, a ne na sauvane dokumente. To je doprinijelo da se u
historijske opise predkraljevskog, kraljevskog i ranorepublikanskog doba usadi znaajan broj
legendarnih ili bar polupovijesnih pria. Moda su i herojske pripovijesti iz prve tri Livijeve
knjige potekle iz drevnih balada koja su slavila pobjede u ranim prepadima i upadima u zoni
sela koja e stvoriti Grad Rim. Ove balade bi se onda prenosile kroz generacije unutar
patricijskih rodova, dok ih neko ne bi stoljeima kasnije (u ve modificiranoj formi u odnosu
na originalnu, stvarnu priu) zapisao. I elje pojedinih rimskih uglednika da proslave svoje
pretke i njihove zasluge, neshvaanja ranijih sustava (to je neminovno dovodilo do
moderniziranja ranijih razdoblja i zbivanja) od prireivaa i korisnika te svakodnevni
interesi (politike ili ekonomske prirode) su dovodili do iskrivljavanja ili pojednostavljanja
ranijih podataka u fastima i analima. Anale, ukljuujui i one preraene i dopunjene izdao je
oko 130 god. p. n. e. veliki pontifik Publije Mucije Skevola (P. Mucius Scaevola) u 80 knjiga,
pod nazivom Veliki Ljetopisi (ANNALES MAXIMI). Po Ciceronu, Veliki Anali su
poinjali od vremena osnivanja grada Rima.
Slino pontificima, i sveenici auguri su vodili svoje knjige (libri augurales). Ustvari sve
rimske dravne i javne slube su vodile svoje fasti koje su odgovarale po karakteru konzulskim
fastima. Samo ovo pokazuje koliku je produkciju grae pruala Rimska drava za sve one koji
su eljeli da se upoznaju sa njenom prolou. Rimska Drava kao ozbiljna politika
organizacija vodila je rauna i o svome javnom funkcioniranju. U okviru toga su postojali i
arhivi zvaninih dokumenata, sporazuma, odluka, zakona. Neki zakoni su bili i javno izvjeeni
kao npr. Zakoni 12 ploa (to je bila u rano doba i prva stavka u odgoju i opismenjavanju
djece). Jo jedan vid vrijednih izvora za rimske historiare bili su i govori javnih funkcionera,
senatora, drugih uglednika te govori na sudskim raspravama koji su mogli biti zapisani,
32
ORBIS ROMANVS
obraeni ili preraeni i objavljeni ili su mogli ostati u sjeanju i kao tradicija prenoeni.
Zanimljive su bile i Libri Lintei, koje su se uvale u hramu Junone Monete. Rije je vjerojatno
o knjigama na platnu (tehnika koja se pripisivala Etrurcima). O Libri Lintei se vrlo malo
pouzdano zna.
Pored javnih zapisa, postojali su i porodini dokumenti i tradicije, koje su prenoene s koljeno
na koljeno. Tako je ve za vrijeme Republike postojao jedan sustav koji se sastojao od libri
pontificum, libri magistratuum, zatim acta, commentarii, annales javnih i privatnih arhiva.
Vrlo rano su nastali i elogiji, kratki zapisi sastavljani u ast pokojnika. Najraniji poznati
zapisani elogij je onaj na spomeniku Lucija Kornelija Scipiona Barbata, vojskovoe iz III.
samnitskog rata i konzula za 298. god. p. n. e. Za vrijeme samih sahrana su drani i posebni
govori (laudationes), koja su mogla biti zapisani i objavljeni. Rimski historiari se nisu
ustruavali ni od koritenja stranih, originalno nerimskih izvora (i to ne samo literarnog
karaktera) u svojim djelima. Tako su koriteni i etrurski i drugi italski te poglavito i najvie
grki izvori, i to ne samo onih sa historiografskim sadrajem, nego ak i strane mitologije i
epike. Tako je i dolo do zanimljivih spajanja ranih italskih i rimskih tradicija sa grkom
mitologijom u jedan prilino sinkretiki prikaz temeljnog preduvjeta koji je vodio ka stvaranju
Rima =legende o princu Eneji. Potrebno je obratiti panju i na rane rimske pjesme (carmina) sa
saturninskim stihom (versus saturnius), zatim tubalice (nenia), zapisi (tituli ili elogia) pod
maskama predaka, pohvalne besjede o pogrebima (laudation funebris), aljive pjesme
(fescennini versus), dramska satura, osaka farsa (atellana fabula), mim (mimus), Od ove vrste
narodnog stvaralatva ostali su sauvani samo fragmenti.
Posebno su znaajne pjesme sveenikih kolegija (carmina Saliaria - primjer takve pjesme je sauvan, carmen
Arvale), pjesme protiv uroka recitovane u trijumfu (carmina triumphalia), gozbene pjesme (carmina convivalia).
Zanimljivo je navesti i da Rimljani nisu imali svoju latinsku rije za pjesnika, nego su preuzeli grki poeta i
keltski vates. Versus saturnius je italski slobodni stih, koji nema analogije u usmenoj poeziji drugih
naroda. Atelane su bile veseli komadi, iji je sadraj uziman iz seoskog ivota i ivota malih gradova. U
atelanama glavne uloge igrali su jedni te isti tipovi, s karakteristinim maskama (prodrljivac,
hvastavi besposliar, priglupi starac, grbavi prepredenjak i dr. ). Atelane su prvobitno improvizirane i u I. st. p. n.
e. rimski dramski pjesnici (Lucije Pomponije iz Bononije i Novije) iskoristili su taj improvizirani oblik kao
poseban anr poezije. One su se prvotno pojavile u Etruriji i bile su u vezi s kultnim radnjama, ali su taj
oblik razvili Osci, tako da i sam naziv "atelana" vodi porijeklo od kampanskog grada Atele.
33
ORBIS ROMANVS
Punski rat (Bellum Poenicum) u kome je i sam uestvovao. I on je kao i Livije Andronik
obraivao grka djela na latinskom jeziku, ali je napisao i neka djela sa rimskom tematikom.
Obrade djela u kojima su glumci bili obueni u grko odijelo (pallium) i koje su imale temu iz grko-helenistikog
svijeta zvale su se palijate (palliata), a djela koja su imala rimsko-italsku temu i u kojima su glumci bili obueni u
togu zvale su se fabula togata.
Kvint Enije (Quintus Ennius 239. 169. god. p. n. e.) je sastavio ep Annales/Anali izloivi
itavu rimsku historiju od Eneje do pievog doba. I Enije je bio u tadanjem Rimu poznati
dramski pisac i pjesnik. Nevijev i Enijev spjevovi su sauvani samo djelomino. U ovo vrijeme
djeluju dramaturzi (i komediografi i tragiari) Tit Makije Plaut (Titus Maccius Plautus, cc 254
ili 251. 184. god. p. n. e.), Cecilije Stacije (Caecilius Statius, cc 230 168. god. p. n. e.),
Publije Terencije Afrikanac (P.Terentius Afer, cc 195 159. god. p. n. e.), Marko Pakuvije
(Marcus Pacuvius 220 cc 130. god. p. n. e.) sestri Enijev, Lucije Akije (Lucius Accius 170
cc 85. god. p. n. e.) i satiriar Gaj Lucilije (Caius Lucilius cc 180 102. god. p. n. e.).
Grki pisci su vrlo rano primijetili rastui grad u Laciju, pa o Laciju i ranom Rimu i od njih
imamo izvjesnih obavijesti. O italskim stvarima je pisao i historiar Timej (cc. 354. cc. 250.
god. p. n. e.), i u svome djelu je priznao vanost Rima, koji je upravo tada sticao hegemoniju u
Italiji. Vrijedno je bilo, naalost u potpunosti izgubljeno, djelo grkog vojskovoe i historiara
Hijeronima iz Kardije (354. 250. god. p. n. e.) koji je pisao i o ratovima epirskog kralja Pira.
Analisti
Analisti je skupni naziv za autore rimskih historija koji su okvirno djelovali od II. punskog rata
pa do vremena Sule. Ti historiari su u svojim djelima odravali analistiku formu izlaganja.
Rimska historiografska analistika se dijelila na stariju i mlau. Djela starijih analista su kraa i
pisana jednostavnijim i arhainim stilom, ali je i njihova historijska vrijednost vea. Ciceron je
starije analiste uporedio sa starim jonskim logografima. Prvo prozno historijsko djelo napisao
je krajem III. st. p. n. e. na grkom jeziku ugledni rimski graanin Kvint Fabije Piktor (Quintus
Fabius Pictor). Njegovo djelo je analitikog tipa, znai dogaaji su bili izloeni po godinama
upravljanja konzula, i poinjalo je sa priom o Eneji i zavravala je sa opisom punskih ratova.
Fabije Piktor je udario temelje rimske analistike i on i njegovi neposredni nastavljai nazivaju
se stariji analisti. Njegovo djelo je bilo primarno namijenjeno grkom svijetu, u svrhu i rimske
propagandne djelatnosti vezano za punske ratove. Grki pisci koji su do Piktora obraivali
punske ratove su imali esto prokartaginske tendencije. Fabiju Piktoru se pripisuju i spisi o ius
pontificiumu. Uz Fabija Piktora od starijih analista vrijedi istai i Lucija Cincija Alimenta
(L.Cincius Alimentus; koji je bio i Hanibalov zarobljenik pa je od njega saznao i detalje o
uvenom Hanibalovom prijelazu preko Alpa), Aula Postumija Albina (Aulus Postumius
Albinus; konzul za 151. god. p. n. e.), Gaja Acilija (Gaius Acilius), Lucija Kasija Heminu
(L.Cassius Hemina), Lucija Kalpurnija Pizona (L.Calpurnius Piso) i Gaja Fanija (konzul za
122. god. p. n. e.) ija se djela takoe nisu sauvala. Djela starijih analista temeljila su se na
prouavanju neposrednih izvora, ali i na koritenju legendarnih i mitolokih materijala (koje su
uzimali i iz grke knjievnosti) i tradicije, ukljuujui i etioloke mitove.
34
ORBIS ROMANVS
Etioloki mitovi su stvarani radi objanjavanja nejasnih starih naziva, obiaja, tradicija pa i objekata (ukljuujui i
skulpture), graevina i odreenih prostora.
I grka djela su utjecala na stvaranje ove vrste rimske historiografije, pa su mogue i neki
dogaaji iz rane rimske historije obraivani i prezentirani analogijom sa odreenim dogaajima
iz grke tradicije i historije.
Mogue je da je pria o desetogodinjoj opsadi etrurskog grada Veje nastala po uzoru na desetogodinju opsadu
Troje, a tradicija o pogibiji Fabijevaca u borbi sa etrurskim Vejentincima 477. god. p. n. e. podsjea na herojsku
pogibiju 300 Spartanaca u bici kod Termopila 480. god. p. n. e. Nesumnjivo su u Rimu, u periodu helenizacije,
voljeli svoje i javne i privatne kronike ispunjavati grkim i po grkom nainu skovanim mitovima i
izmiljotinama. I Aristotel (ivio 384. - 322. p. n. e.) pripovijeda da je jedan dio Ahejaca zalutao na obalu Lacija,
pa da su im trojanske robinje spalile brodove, radi ega su morali ostati u Italiji, pa su onda Latini znai potomci
Ahejaca i trojanskih robinja. Sicilski Grk Kalija je 289. god. p. n. e. sjedinio prie o postanku Rima sa priom o
Odiseju. No takvom spajanju grke mitologije i tradicije sa starom italskom i rimskom tradicijom najvie je
doprinio historiar, isto sicilski Grk, Timej te se rairila pria o Eneji i Laviniju (i Polibije je upozorio da ne treba
vjerovati u izmiljotine i hiperbole Timeja). Prie o zajednikom porijeklu Trojanaca i Latina su, zbog svoje
nesumnjive privlanosti u svijetu u kojem su Homerovi epovi pokazatelj kulture, vrlo rano uhvatile korijenje u
Rimu, Laciju i Italiji. Tako se ve 282. god. p. n. e. Rim zauzima za porijeklom srodne Ilijce, ili Trojance.
Slino tomu popunie i rodoslovlje i obiteljske zapise pretjeranim i i iskrivljenim, po grkom nainu, vijestima i
dodacima. Tako na primjer rodovi Emilija, Kalpurnija, Pinarija i Pomponija izvode svoje navodno porijeklo od
etiri sina kralja Nume Pompilija.
Od strane starijih analista Rimu je gotovo od samog njegovog postanka pripisivan onaj
politiki znaaj koji je imao u III. st. p. n. e. Od 130 - 120 god. p. n. e. zapoinje razdoblje
mlae analistike. Trudei se vie od svojih prethodnika da im izlaganje bude zanimljivo,
predstavnici tog pravca teili su da dogaaje dramatiziraju i razraivali su svoje historije u
detalje. Mlaa analistika je stilski znatno bolja, ali je i manje vjerodostojna jer njeni autori
esto pribjegavaju izmiljanju, falsificiranju ili preraivanju podataka. Nastavljajui i
razvijajui patriotsku tradiciju svojih prethodnika, mlai analisti su prenosili u daleka vremena
suvremene politike i socijalne motive s kraja II. i iz I. st. p. n. e. iz vremena irokih
socijalnih reformi i graanskih ratova. Mnoge od onih historija, punih dramskih scena, iz
vremena borbe patricija i plebejaca, na koje se nailazi u sauvanim djelima antikih pisaca,
napisali su mlai analisti, koji su u usta legendarnih i polulegendarnih linosti stavljali
politike ideje koje su njih interesirale. Tako, npr. Servije Tulije (VI. st. p. n. e.) u jednom od
djela iz ovog razdoblja dri govor koji potpuno odgovara programu brae Grakha, a patricij
Apije Klaudije ( V. st. p. n. e.) navodi iste argumente koje su obino navodili konzervativci s
kraja II. i poetka I. st. p. n. e. Najpoznatiji predstavnici mlae analistike bili su Kvint Klaudije
Kvadrigarije (Quintus Claudius Quadrigarius, oko 78. god. p. n. e.), Valerije Ancija (Valerius
Antias), Gaj Licinije Macer (Caius Licinius Macer, otac pjesnika Kalva; njegova kronika je
bila tendenciozno propopularski napisana), Lucije Celije Antipater (Lucius Caelius Antipater),
Sempronije Aselije (Sempronius Asellio), Elije Tuberon, Gnej Aufidije Orest (Gnaeus Aufidius
Orestes, konzul za 71. god. p. n. e.; napisao anale na grkom jeziku) i Lucije Kornelije Sizena
(L. Cornelius Sisenna; pretor za 78. god. p. n. e.) koji je opisivao savezniki i I. rimski
graanski rat. Sizenina historija je bila slikovitija u odnosu na stare suhoparne kronike, ali je
35
ORBIS ROMANVS
stilski bila slabija, jer se Sizena mnogo sluio novim rijeima (neologizmima) i govorom
proste svjetine. Uzor mu je bio grko - helenistiki historiar Kleitarh (),
ivotopisac Aleksandra Velikog, koji je ustvari pisao romansiranu a ne pravu povijest.
Historiju svoga vremena je izgleda pisao i Tit Ampije Balb (Titus Ampius Balbus), plebejski
tribun za 63. god. n. e. i pristalica pompejansko tradicionalistike frakcije u II. Rimskom
graanskom ratu. Ni djela mlaih analista nisu sauvana. Kasnija rimska historiografija (Livije,
Dionizije iz Halikarnasa i Plutarh) je bila pod snanim utjecajem mlaih analista i njihovih
sinteza koje su za ranija razdoblja ustvari bile legende i mitovi pretoeni u historiju.
Pored analistike, kod utjecajnih Rimljana je bilo popularno i pisanje memoara, pa u tome
smislu treba istai Publija Kornelija Scipiona Afrikanca, Marka Emilija Skaura (konzul za 115.
god. p. n. e.), Publija Rutilija Rufa (Publius Rutilius Rufus 158. poslije 78. god. p. n. e.;
konzul za 105. god. p. n. e.), Kvinta Katula (konzul za 102. god. p. n. e.) i Kornelija Sulu
(Commentarii de rebus suis u 22 knjige, koje je nakon njegove smrti dopunio i dovrio
osloboenik Epikad). Naalost ova memoarska graa je nestala. U historijskom anru su se
okusili i Lucije Licinije Lukul, koji je u svojoj mladosti na grkom pisao o marsikom
(saveznikom ratu, voenom na podruju Marsa), zatim Gaj Pizon koji je opisao I. rimski
graanski rat, a Lucije Manlije je napisao putne crtice. Historiju je pisao i osloboenik Lucije
Voltacilije Pilut, a otvorio je i kolu u Rimu. Zanimljivo je bilo djelo grkog polihistora
Aleksandra, koji je napisao trivijalnu, punu ljubavnih pria romanesknu historiju u pet knjiga o
Rimu. On je po svoj prilici ispunio doba izmeu razaranja Troje i sagraenja Rima ispunio
mitovima i bajkama o kraljevima Aventinu i Tiberinu, dodavi godine i imena. Naalost, to su
kasniji kompilatori i pisci znali uzimati zdravo za gotovo i prebacivati u svoja djela. Zanimljiva
je bila i kronika na grkom od Kastora, zeta galatijskog kralja Dejotara (sredina I. st. p. n. e.),
koja je bila tako sastavljena da je prije zanemarivanu rimsku historiju donosila zajedno sa
grkom. Plutarh spominje i knjiicu koju je napisao Gaj Grakh, ali koja isto nije sauvana.
Autobiografska djela brae Grakh, koja je vjerojatno napisao Gaj, koritena su i mogla su se nai i dva stoljea
nakon svretka politike djelatnosti brae. Plinije Stariji je tako vidio neke od tih djela u privatnoj biblioteci
potomaka brae Grakh. Zahvaljujui Korneliju Nepotu sauvan je, istina vrlo mali dio, obimne korespondencije
izmeu Kornelije i njenih sinova Tiberija i Gaja Grakha. Pored Nepota, fragmente Kornelijinih pisama sauvali su
i Ciceron i Kvintilijan. Tako su sauvana do danas samo dva odlomka Kornelijinog pisma upuenog Gaju.
Za rana razdoblja rimske povijesti vrijedno svjedoanstvo su predstavljala i djela etrurske knjievnosti. Uglavnom
je rije o djelima sa vjerskom i religiozno kultnom sadrinom. Ova djela se uglavnom razvrstavaju u tri temeljne
grupe : Libri haruspicini, Libri fulgurales i Libri rituales. Postojala su i rana etrurska analitika i historijska djela,
jer Varon spominje Tuscae historiae (Toskanske historije). Varon spominje da su njegovo vrijeme postojale i
tragedije napisane na etrurskom jeziku, navodei i ime jednog etrurskog dramaturgaVolnija.
36
ORBIS ROMANVS
zajednica. Naalost, ovo vrijedno djelo nije sauvano, ali su ga koristili drugi rimski historiari
i pisci.
Iako je bio veliki protivnik helenistike kulture koja je u tadanjoj Italiji i Rimu sve vie jaala, Katon Stariji je u
oblikovanju svoje povijesti mogue bio inspiriran grkim osnivanjima (vV), omiljenom rodu helenistike
historiografije u kojima se govorilo o postancima i historijama raznih grkih i helenistikih drava i gradova.
On je bio i jedan od najveih rimskih govornika (po Ciceronu napisao je oko 150 govora), a
zna se da je napisao i upustva sinu (Praecepta ad Filium) i uputsva za svakodnevni ivot u
stihovima (Carmen de Monibus). U cjelini je sauvana samo njegova rasprava O
poljoprivredi (De agricultura).
Polibije
Najbitniji i najsadrajniji izvor za izuavanje sva tri punska rata su Historije od Polibija,
napisane na grkom jeziku. Polibije (oko 203. 120. god. p. n. e.) je rodom iz Megalopolja iz
peloponeske pokrajine Arkadije. Megalopolj je bio aktivni lan Ahajskog saveza, pa je i
Polibije obnaao visoke politike dunosti u Savezu. Nakon III. makedonskog rata, i Polibije se
naao meu skoro 1000 uglednih Ahajaca koji su kao taoci bili poslani u Italiju. U Rimu je
Polibije uao u krugove rimskog nobiliteta i postao je osobni prijatelj Publija Kornelija
Scipiona Emilijana, a zajedno sa njim je prisustvovao i opsadi i konanom osvajanju
Kartagine. Ahajskim taocima je 150. god. p. n. e. dozvoljen povratak u domovinu, ali Polibije
se i nakon toga esto vraao u Rim i obilazio je mediteranski svijet. Uspio je i da, nakon
razaranja Korinta 146. god. p. n. e., izdejstvuje kod Rimljana neke povlastice za svoje
sunarodnike, zbog ega su ga slavili u mnogim grkim gradovima. Umro je oko 120. god. p. n.
e.
Polibijeve "Historije" obuhvaale su razdoblje od 264. do 146. g. p. n. e. i bile su prvo ope
historiografsko djelo koje je obuhvatilo itav tadanji antiki svijet oko Sredozemnog mora.
Tako da Polibije ne govori samo o rimskoj historiji, niti samo o punskim ratovima, nego
pokriva i deavanja u grkom i helenistikom svijetu u istom periodu. Polibije smatra da,
poevi od odreenog vremena, historijska deavanja u Italiji, sjevernoj Africi se isprepliu sa
onima u helenistikom svijetu i da sva tee jednom kraju. Pod tim krajem Polibije
podrazumijeva potpadanje svih naroda bazena Sredozemnog mora pod vlast Rimljana. I
osnovna vodilja Polibijevog djela je prikaz deavanja koja su dovela do toga da Rim
zagospodari mediteranskim svijetom. Polibije je htio pokazati da su uspjesi Rimljana
neizbjeni i ujedno blagotvorni za druge narode. U sreditu Polibijeve pozornosti nalazi se
politika povijest (pitanja socijalnog i gospodarskog ivota dodiruje on samo uzgred ). Veliki
znaaj pridaje on politikom ureenju raznih zemalja, to je i razumljivo ako se ima u vidu
njegova dravnika i politika karijera. Polibije je i koristei svoje analitike sposobnosti,
pokuavao i to dosta uspjeno da prezentira i uzroke i posljedice rasta rimske moi. Pa je tako i
dao teorijsku osnovu za tezu o rimskoj historijskoj misiji i sudbini koja kao osnovni cilj ima
ujedinjavanje tada poznatog svijeta. Po njemu je sudbina to predoredila Rimu, emu se kao
neumitnoj injenici trebaju pokoriti ili prilagoditi i ostali narodi i drave.
37
ORBIS ROMANVS
Njegova analiza rimskog politikog sustava i danas se smatra jednom od najboljih procjena
koji su to uzroci doveli do toga da Rim zagospodari mediteranskim svijetom i postane batinik
i Aleksandrovog carstva. Polibije je primijetio da je upravo ravnotea, meusobna harmonija i
kombinacija moi i odnosa rimskih politikih institucija i tri osnovne antike ideoloke misli
(monarhije, oligarhije i demokratije) uzrok rimske stabilnosti i moi. Po njemu su u rimskom
sustavu bili spojeni i demokratski i oligarhijski i monarhijski oblici, i to preko itave mree
rimskih politikih institucija.
Polibije je temi svojih Historija pristupio studiozno i pokuavao je proniknuti i u procese, a nije
samo navodio i deavanja. Pa je u skladu sa tim dao i teorijsku postavku za historijske procese
i to u vidu tzv. organskog razvitka drutva po kome se politiki oblici raaju, mijenjaju i
polako umiru, kako bi se izrodili novi oblici. A to je po njemu posljedica i spoljanjih utjecaja i
unutarnje dekadencije. Polibije tei i da historijska zbivanja promatra u njihovoj cjelini, ujedno
traei i njihove uzroke i objanjavajui posljedice, i da tako da jednu sliku uzajamne
povezanosti. Time je on otkrio i jednu od najvanijih historijskih zakonitostiuzronoposljedine veze.
Polibije se kritiki odnosi prema raznolikim izvorima, nastojei svoje izlaganje obrazloiti
podacima iz dokumenata. Najvei znaaj pridavao je Polibije vlastitom iskustvu, istiui da se
pred historiara moraju postavljati veliki zahtjevi: on mora poznavati ljude, predmet o kome
pie, biti iskusan u vojnim i politikim stvarima, posjeivati razne zemlje. Uz izvjesne ograde
priznavao je Polibije ulogu Sudbine, ali je smatrao da historiar mora nalaziti prave uzroke
pojavama, a ne objanjavati ih voljom bogova. Veliki znaaj pridavao je Polibije i ulozi
linosti u povijesti. Scipion Stariji, Hanibal, Flaminije, Perzej odreivali su, po njegovom
miljenju, tijek politikih dogaaja. Po Polibiju kada su Rimljani zauzimali Sirakuzu, oni su
raunali da e brzo osvojiti grad, jer su imali mnogo radnih ruku, ali su zanemarili Arhimeda i
njegov um. Na historijski razvitak naroda i njegov nain ivota utjeu, po Polibiju, i prirodni
uvjeti.
Polibije kao vrstan historiar se u svome djelu prikazuje i kao teoretiar historiografske nauke pa tako navodi da
historiar u ime istine mora da zaboravi na naklonosti i netrpeljivosti. Pa tako on kae : U ivotu, inae moda ne
bismo odbacivali takvu pristrasnost, jer dobar ovjek treba da voli svoje prijatelje i domovinu i zajedno sa
prijateljima da mrzi njihove neprijatelje i voli prijatelje. No, kada se neko bavi historijom, treba sve to da zaboravi
i da esto slavi i obasipa najveim pohvalama svoje neprijatelje kada to njihova djela zahtijevaju, i da esto kori i
nemilosrdno grdi sebi najblie ljude kada na to upuuju greke u njihovim postupcima. Naime, kao to se cijelo
bie onesposobljava ako mu se oduzme vid, tako i u historiji ostaje samo nekorisna pria kada joj se oduzme
istina.
38
ORBIS ROMANVS
osnovu iskustva iz prolosti predviaju budunost. Polibije je prvi uveo pojam "pragmatina
historija", istiui time da on izlae "djela" ( na grkom prxeis ) naroda i monarha,
namjenjujui svoje knjige dravnicima. Polibije dogaaje izlae kronolokim redom, ali, poto
tretira povijest raznih zemalja i oblasti, on se je ponekad morao vraati na ovaj ili onaj polazni
datum. Polibijevo izlaganje nije osloboeno retorikih ukrasa, ali je on kritizirao one
historiare koji tee jedino zanimljivom izlaganju. Jednu od karakteristinih osobina antike
historiografije predstavlja slobodno sastavljanje govora pojedinih historijskih linosti. Takvog
sastavljanja govora ima i kod Polibija, ali je on tu metodu zloupotrebljavao manje nego drugi
antiki historiari. Naalost, Polibijevo djelo nije sauvano u punom obimu. U cijelosti je
sauvano samo prvih pet knjiga, u kojima je uglavnom rije o dogaajima iz punskih ratova,
zakljuno sa bitkom kod Kane. Ostale knjige Polibijevih Historija su sauvane samo
djelomino ili u fragmentima.
Od drugih grkih povjesniara iz helenistikog razdoblja najvaniji je Posejdonije iz sirijske
Apameje (135 cc 45. god. p. n.e.), koji je napisao historijsko djelo isto pod nazivom
Historije, koje se nastavlja na Polibijeve Historije pa prati deavanja sve do vremena Sule.
Izuzev pojedinih fragmenata sauvanih kod drugih autora, Historije od Posejdonija nisu
sauvane, iako su bile dobro poznate u tadanjem grko rimskom svijetu i koritene od
drugih pisaca. Sudei po tim fragmentima i Posejdonije je pristaa rimske nobilske elite. Inae
Posejdonije je bio i stoiki filozof, astronom, geolog, etnolog, geograf, poliar itd u pravom
smislu jedna svestrana osoba helenistikog tipa.
Marko Tulije Ciceron
Opus Cicerona (Marcus Tullius Cicero 3. I. 106 7. XII. 43 god. p. n. e.) ima veliko znaenje
ne samo za izuavanje rimske historije, nego ima iznimnu vrijednost po kulturu cjelokupnog
ovjeanstva. Iako Ciceron nije napisao neko posebno djelo historiografske prirode, iza sebe je
ostavio toliko napisanog korisnog i upotrebljivog materijala da je za izuavanje rimske
historije nemogue zaobii njegov opus. Ciceron je bio veliki rimski dravnik (senator, konzul
i prokonzul), advokat, filozof, politiki teoretiar, lingvista, zakonodavac i skriboman u
pravom smislu rijei, a pokuao se istaknuti i kao vojskovoa u Kilikiji. Ciceron je odigrao
izvanredno znaajnu ulogu i u razvoju kulture; ne govori se uzalud o Ciceronovoj epohi i ak o
Ciceronovoj kulturi. Jo za Ciceronovog ivota njegovi govori, rasprave i pisma smatrani su za
priznate uzore latinske proze; svojim filozofskim djelima on je doprinio irenju helenistikih
filozofskih sustava. Iako nije bio originalan filozof, Ciceron je bio sjajan popularizator grkih i
helenistikih filozofskih sustava. Osobito znaenje imale su njegove filozofske rasprave za
utvrivanje latinske filozofske terminologije, koja je do tog vremena bila neizgraena. U
njegovim politikim raspravama zrcalili su se ideali senatorske elite, a njegova prepiska, koja
je dugo vremena smatrana obrascem epistolarnog stila, uvodi nas u svakodnevni ivot najviih
krugova rimskog drutva.
Porijeklom je iz italskog grada Arpina. Ciceron je bio snana politika linost, istaknuti
govornik, jedan od najobrazovanijih ljudi svoga vremena. Za sobom je ostavio bogat i golem
39
ORBIS ROMANVS
opus, koji je na sreu dobrim dijelom sauvan (zahvaljujui tome to je od rane Crkve bio
proglaen pravednim paganinom, pa su radi toga mnogi njegovi radovi bili vrijedni
spaavanja). Najvei dio opusa pripada govorima, od kojih je 88 evidentirano, a 52 su
sauvana.
Sudsko advokatski govori: Pro Quinctio (81. god. p. n. e.); Pro Roscio Amerino (80. god. p.
n. e.); Pro Q. Roscio Comoedo (77. god. p. n. e.); Divinatio in Caecilium (70. god. p. n. e.); In
Verrem (70. god. p. n. e.); Pro Tullio (71. god. p. n. e.); Pro Fonteio (69. god. p. n. e.); Pro
Caecina (69. god. p. n. e.); Pro Cluentio (66. god. p. n. e.); Pro Rabirio Perduellionis Reo (63.
god. p. n. e.); Pro Murena (63. god. p. n. e.); Pro Sulla (62. god. p. n. e.); Pro Archia Poeta
(62. god. p. n. e.); Pro Antonio (59. god. p. n. e., ili je potpuno izgubljen ili nije nikad napisan);
Pro Flacco (59. god. p. n. e.); Pro Sestio (56. god. p. n. e.); In Vatinium testem (56. god. p. n.
e.); Pro Caelio (56. god. p. n. e.); Pro Balbo (56. god. p. n. e.); Pro Plancio (54. god. p. n. e.);
Pro Rabirio Postumo (54. god. p. n. e.);
Politiki govori : Pro Lege Manilia or De Imperio Cn. Pompei (66. god. p. n. e.); De Lege
Agraria contra Rullum (63. god. p. n. e.); In Catilinam I-IV (63. god. p. n. e.); Pro Flacco (59.
god. p. n. e.); Post Reditum in Quirites (57. god. p. n. e.); Post Reditum in Senatu (57. god. p.
n. e.); De Domo Sua (57. god. p. n. e.); De Haruspicum Responsis (57. god. p.n. e.); De
Provinciis Consularibus (56. god. p. n. e.); In Pisonem (55. god. p. n. e.); Pro Milone (52. god.
p. n. e.; smatra se najboljim govorom, ali ga nije uspio odrati zbog prevelike galame
Klodijevih pristalica); Pro Marcello (46. god. p. n. e.); Pro Ligario (46. god. p. n. e.); Pro Rege
Deiotaro (46. god. p. n. e.); Philippicae IXIV (44. god. p. n. e.)
Pored govora, Ciceron je ostavio i veliki broj djela politike, retorske, filozofske i teorijske
prirode. Retorska i politika djela : De Inventione (84. god. p. n. e.); De Oratore ad Quintum
fratrem libri tres (55. god. p. n. e.); De Partitionibus Oratoriae (54. god. p. n. e.); De Optimo
Genere Oratorum (52. god. p. n. e.); De Re Publica (51. god. p. n. e.; u ovom djelu se dokazuje
historijsko filozofski temelj rimskog ustavnog ureenja. Ovo djelo je bilo vrlo popularno);
Paradoxa Stoicorum (46. god. p. n. e.); Brutus (46. god. p. n. e.); Orator ad M. Brutum (46.
god. p. n. e.); De Fato (45. god. p. n. e.); Topica (44. god. p. n. e.); De Legibus; De Consulatu
Suo (epska poezija sauvani samo fragmenti); De temporibus suis (epska autobiografska
poezija)
Filozofska djela : Hortensius (45. god. p. n. e.); Lucullus or Academica Priora, liber II (45.
god. p. n. e.); Academica Posteriora (45. god. p. n. e.); Consolatio (45. god. p. n. e.); De
Finibus Bonorum et Malorum (45. god. p. n. e.); Tusculanae Quaestiones (45. god. p. n. e.); De
Natura Deorum (45. god. p. n. e.); De Divinatione (45. god. p. n. e.); Cato Maior de Senectute
(44. god. p. n. e.); Laelius de Amicitia (44. god. p. n. e.); De Officiis (44. god. p. n. e.);
Djela koja se pripisuju Ciceronu, ali ije je stvarno autorstvo nepouzdano i nepoznato :
Rhetorica ad Herennium (kraj 2. decenije I. st. p. n. e. autor je neki promarijevac i popular,
koji je simpatizirao plebejskog tribuna Publija Sulpicija Rufa (Publius Sulpicius Rufus). Moda
40
ORBIS ROMANVS
41
ORBIS ROMANVS
42
ORBIS ROMANVS
43
ORBIS ROMANVS
44
ORBIS ROMANVS
naravi) je poznato samo preko citiranja kod kasnijih autora. Granije je inae bio znaajan jurista u ovom periodu, i
u Digestama Justinijanovog Kodeksa se spominje da je bio pisac djela o ius Papirianum, koji se pripisuje
pontifeksu Papiriju iz VI. st. p. n. e. (odnosi se na zakone kraljeva : leges regiae, koji su bili sveti i koji su
zahtijevali znanje zapisa pontifika).
Tit Livije
Od historiara koji su pisali na poetku Principata osobitu popularnost uivao je Tit Livije ( 59.
god. p. n. e. 17. god. n. e.). On se rodio u italskom gradu Pataviji (dananjoj Padovi). Stekao
je retoriko obrazovanje, a za razliku od mnogih svojih prethodnika nije sudjelovao ni u
politikom ivotu, ni u ratnim akcijama. itavog ivota ostao je retor literat. Ubrzo poslije
osnivanja principata Tit Livije je poeo pisati svoju historiju. U predgovoru on ovako definira
zadatke svoga djela: opisati ivot i obiaje starih Rimljana, koji su doprinijeli stvaranju rimske
veliine, izloiti kakvim su sredstvima i metodama Rimljani stvorili svoju mo. I Tit Livije je
govorio o opadanju morala, ali je, za razliku od Salustija, smatrao da su Rimljani due nego
ijedan antiki narod potovali siromatvo i umjerenost; gramzivost i rasko prodrli su k njima
kasnije nego drugim narodima. Tit Livije je smatrao da prouavanje povijesti moe pomoi
ispravljanju naravi. On slavi legendarne junake Rimske Republike, koji su rtvovali svoje
ivote za domovinu. Tako Livije visoko cijeni i posljednje republikance, Bruta i Kasija.
Politike simpatije Tita Livija ne nalaze se u sadanjosti, ve u prolosti. Meutim, nema
osnova za to da se govori o oporbenom stavu Tita Livija prema novom politikom poretku.
Slavljenje starine i velikih podviga bila je slubena parola Augustove vlade. Retor i pisac Tit
Livije ne ispituje rimsku povijest, nego je izlae. On u potpunosti zavisi od svojih prethodnika,
preuzimajui od njih podatke bez ikakvog provjeravanja. Odreeno razdoblje ili neke dogaaje
Livije je izlagao po jednom izvoru. U pojedinim sluajevima on je upotrebljavao i ak
usporeivao podatke raznih pisaca, ali sam nije istraivao pitanje, nije dolazio do neposrednih
izvora, ak ni onda kada su mu bili pristupani. U onim sluajevima kada moemo utvrditi
izvore kojima se Livije sluio, moemo se uvjeriti da je on npr., ako ga usporeujemo sa
Polibijem samo izlagao posuene podatke. Skladnost i zanimljivost stoje kod Livija na
prvom mjestu. Ljepota kakve legende esto ga nagoni da joj rtvuje historijsku istinu. Teko da
je mogao vjerovati u svu onu predaju koju iznosi, ali ga je ona privlaila kao umjetnika.
Pounom i zanimljivom on je posveivao vie panje nego onom to je historijski vano; zato
su fantastine prie o podvizima znamenitih Rimljana, o udesima i znamenjima, zauzimale
kod njega vie mjesta nego izlaganje zakona vanih za rimski politiki i socijalni poredak.
Junaci Tita Livija esto dre govore sastavljene po svim pravilima retorikog umijea. Pisac se
ne trudi da te govore individualizira prema osobama koje ih dre i prigodi povodom koje ih
dre. U trenucima opasnosti Livijevi junaci dre duge govore, kao da zaboravljaju na ono to
se dogaa. Kod Livija se esto nalaze karakteristike povijesnih linosti. U pogledu stila one su
sjajno napisane, ali su, kao i govori, malo individualne. Tit Livije je bio jedan od
najpopularnijih historiara antike. Politiki smjer Tita Livija je umjereni republikanizam i
lojalnost Augustu; mirni ton njegovog pripovijedanja, blistavo i zanimljivo izlaganje odlino
su odgovarali ukusima njegovih suvremenika i njihovih potomaka. Njega su itali, oponaali
45
ORBIS ROMANVS
ga, poslije njega ljudi se nisu odluivali na pisanje rimske historije na latinskom jeziku, ve su
se ograniavali samo na prepriavanje njegovog ogromnog djela. itavo djelo Tita Livija
sastoji se od 142 knjige. U izlaganju dogaaja doao je do smrti Augustovog posinka Druza (
9. god. p. n. e.). Kasnije je usvojeno da se itavo djelo dijeli na dekade, po deset knjiga u
svakoj. Sauvano je 35 knjiga: u cijelosti prva dekada ( od najstarijih vremena do 293. p. n. e.),
trea dekada, etvrta i polovina pete ( knjige 21-45), u kojima se govori o dogaajima iz 218168 god. p. n. e. Sadraj ostalih knjiga poznat nam je po kratkim prikazima kasnijih autora, po
izvodima i po pregledu sadraja pojedinih glava. Te takozvane epitomae postoje za sve 141
knjige, sa izuzetkom 136. i 137. knjige.
Druga historijska, knjievna i struna djela kraja Republike i augustovskog doba
U augustovsko doba djeluju i drugi veliki historiari kao to je je bio Nikola iz Damaska, koji
je ivio na Augustovu dvoru, napisao je "Historija svijeta" u 144 knjige, u kojoj je bila
obuhvaena i rimska historija. Osim toga, njemu pripada Augustov ivotopis, napisan u
apologetskom tonu. I jedno i drugo djelo sauvano nam je u fragmentima Za vrijeme
Augustove vladavine pojavila se historija svijeta na latinskom jeziku. Nju je napisao jedan
romanizirani Gal Gnej Pompej Trog, i zvala se Historiae philippicae et totius mundi origines
et terrae situs u 44 knjige jer je Makedonsko carstvo koje je utemeljio Filip II sredinja tema
izlaganja. To je bila opa historija onih dijelova svijeta koji su pali pod vlast Aleksandra
Makedonskog i njegovih nasljednika. Trogovo djelo je poinjalo od vremena asirskog cara
Nina i dopiralo do vremena pievog ivota (do otprilike 9. god. n. e.). Dogaaje rimske
povijesti on je izlagao od onog trenutka kada su Rimljani zapoeli s prekomorskim osvajanjima
u Heladi i Orijentu, ali je na kraju djela dao i najstariju rimsku historiju. Ovo djelo nije u
potpunosti sauvano, i o njemu se danas uglavnom sudi na osnovu izvoda i ekscerpata u djelu
(pod naslovom Historiarum Philippicarum libri XLIV) izvjesnog Justina (Marcus
Junianius ili Junianus Justinus, moda II. ili III. Ili ak IV. st. n. e.). Justin je ipak sebi
dopustio znaajnu slobodu digresije, umjesto da je mehaniki sumirao Trogov tekst u vidu
epitoma. Uz Justinovo djelo, prologe ili saetke 44 knjige, fragmenti djela Pompeja Troga se
nalaze citirani i u djelima Vopiska, Jeronima i Augustina. Pompej Trog je napisao i knjige iz
prirodoslovlja, koje je esto citirao Plinije Stariji. Nesauvana je i historija Sulpicija Galbe
(djeda cara Galbe iz 68/69. god. n. e.), za koje Svetonije istie da je bilo opirno i savjesno
uraeno. Iz Augustovog vremena potie, naalost nesauvana, i historija Azinija Poliona
(Caius Asinius Pollio 76. god. p. n. e. 5. god. n. e.), a iz istog perioda potie i znatan broj
pjesnika (Vergilije, Horacije, Kornelije Gal, Propercije, Tibul, Domicije Mars, Ovidije) u ijim
djelima se isto mogu pronai historijski podaci.
Od strunih djela iz kasnorepublikanskog i ranog augustovskog perioda, koja isto na neki nain
oslikavaju rimski svijet i nain ivota, potrebno je navesti Vitruvija (Marcus Vitruvius
Pollioborn cc. 8070. god. p. n. e. - nakon cc. 15. god. p. n. e.) i njegovo uveno djelo O
Arhitekturi (De architectura libri decem), koje je ostalo sauvano. Rije je o obimnom i
detaljnom djelu koje predstavlja ne samo uvid u arhitekturu i graditeljstvo grkog rimskog
46
ORBIS ROMANVS
ORBIS ROMANVS
jeziku. U tom pogledu Diodorovi podaci imaju esto vei znaaj nego izvjetaj Livija, koji se
zasnivao poglavito na kazivanju mlaih analista.
Vrlo vrijedno djelo za ranu historiju rimskog svijeta je "Rimska arheologija" (
) od Dionizija iz Halikarnasa ( ; ivio cc 60.
nakon 7. god. p. n. e.), historiara i uitelja retorike. Rimska arheologija je obraivala
rimsku povijest od mitolokih vremena do poetka (odnosno povoda za) I. punskog rata u 20
knjiga, od kojih je prvih devet ostalo sauvano u potpunosti, 10. i 11. skoro kompletno
sauvane. U njima je rimska povijest izloena do 443. god. p. n. e. Ostale knjige postoje samo
u fragmentima i ekscerptima Konstantina Porfirogenita i u epitomama koje je otkrio Angelo
Mai u milanskom manuskriptu. Pisac je nastojao pokazati srodstvo Rimljana sa Grcima,
mudrost rimskih zakona i rimsko junatvo. Zato je i porijeklo Rimljana nastojao detaljno i
predstaviti i objasniti uvezano sa starohelenskom mitologijom i drevnim Grcima i Trojancima,
odnosno prikazati ih kao neke potomke stanovnika egejskog svijeta. Sve je to imalo za cilj da
pomiri Grke sa rimskom vladavinom. Dionizije je bio retor po svom obrazovanju, tako da kod
njega u prvom planu stoji zanimljivo izlaganje i pitanje stila. Sa tog gledita on je ocjenjivao i
druge pisce. Prema svojim izvorima Dionizije se odnosio bez kritike; on je koristio uglavnom
radove mlaih analista. Dionizije nije imao jasne predodbe o starom rimskom pravu, on
kasnije ustanove ponekad brka sa starim, ali nam ipak usporeivanje njegovih podataka sa
podacima iz Tita Livija i odlomcima iz Diodorove "Biblioteke" prua materijal za prosuivanje
o najstarijem razdoblju rimske povijesti. Djelo Dionizija iz Halikarnasa, uz Livijevo djelo, je
osnova poznavanja drevne mitologije, tradicije i povijesti predrimske i ranorimske Italije.
Posebna vrijednost djela Dionizija iz Halikarnasa je da u pojedinim svojim dijelovima prilino
detaljie, pa tako vezano za doba kraljeva nudi znatno vie podataka nego Livije, Diodor ili
Strabon. Sam Dionizije iz Halikarnasa kao jednu od datacija nastanka svoga djela daje
konzulat Tiberija Klaudija Nerona (po drugi put; Tiberius Claudius Nero = Augustov
nasljednik na mjestu princepsa) i Gneja Kalpurnija Pizona (Cn. Calpurnius Piso) iz 7. god. p.
n. e. ili 193. Olimpijadu. Dionizije iz Halikarnasa je autor i nekoliko retorikih rasprava : 1.
, De compositione verborum. 2. . 3. .
4. . 5. . 6.
.
Strabon sa Ponta (oko 60. god. p. n. e. oko 25. god. p. n. e.) napisao je u 17
knjiga "Geografiju", u kojoj je, pored geografskih, dao i mnogo historijskih podataka, tako da
se Strabon s punim pravom moe nazvati ocem historijske geografije. Nije sauvano
Strabonovo historijsko djelo, koje opisivalo vrijeme od pretvaranja Makedonije u provinciju do
Gaja Julija Cezara
Rimska historiografija u prvom stoljeu Principata
Glavna panja rimskih povjesniara iz doba Principata usmjerena je na prouavanje
posljednjih godina Republike i prvih desetljea Principata. U to vrijeme formiraju se osnove
politikog pogleda na svijet senatorske elite iz doba Principata, i taj pogled nalazi svoj glavni
48
ORBIS ROMANVS
49
ORBIS ROMANVS
50
ORBIS ROMANVS
Iz I. st. n. e. vrijedi istai i agronomsku raspravu Kolumele, o emu e u kasnijem tekstu biti
vie rasprave. Od pisaca tehnolokih i strunih djela potrebno je istai i Frontina (Sextus Iulius
Frontinus) koji je nakon niza vojnih i politikih dunosti od princepsa Nerve imenovan za
obnaanje vrlo znaajne i odgovorne funkcije za Rimljane nadzornika akvadukta (curator
aquarum), u emu je bio uspjean spreavajui raznorazne zloupotrebe u organizaciji
vodovodne mree. Iza sebe je ostavio nezaobilazno djelo De aquaeductu. Frontin je takoe
napisao, danas izgubljenu, i raspravu iz vojne struke. Sauvalo mu se djelo Strategemata, koje
je ustvari kolekcija primjera vojnih taktikih i stratekih poteza iz grko rimske historije.
Od djela umjetnike proze iz I. st. n. e. treba obratiti naroitu pozornost na roman Gaja
Petronija (Caius Petronius; cc. 27 65. god. n. e.), poznat pod imenom "Satirikon"/Satyricon.
Petronijev "Satirikon" daje predodbu o raznim krugovima italskog drutva na poetku
principata. U Neronovo doba je djelovao i uveni pjesnik Marko Enije Lukan iz Kordove
(Marcus Annaeus Lucanus; 3. XI. 39. god. n. e. 30. IV. 65. god. n. e.), koji je ostavio epsko
djelo Pharsalia. U ovom periodu je djelovao i pjesnik i satiriar Persije (Aulus Persius
Flaccus; 34 62. god. n. e.; porijeklom iz Etrurije), koji je u svojim djelima, poemama i
satirama pokazivao stoiku mudrost i snaan i odgovoran kriticizam za negativne pojave. On je
bio bliski prijatelj sa Trazejom Petom, senatorom iz Neronovog doba, ija ena Arija je bila
Persijeva rodica. Umro je relativno mlad od bolesti, a pjesme mu je nakon smrti objavio
prijatelj Lucije Anej Kornut.
Zanimljiva je i biografija uvenog vojskovoe Korbula pod naslovom Commentarii rerum
suarum, koja je danas izgubljena ali je u antiko doba predstavljala glavni izvor za veliki rat
na Istoku za vrijeme vladavine princepsa Nerona. Nakon Enija Lukana, sljedei vei pjesnik je
51
ORBIS ROMANVS
bio Kampanac Publije Papinije Stacije (Publius Papinius Statius; cc. 45. god. n. e. cc. 96.
god. n. e.). Stacijeva sauvana djela su : 1. epska poema Thebais. 2. Silvae, i 3. nezavrena
epska poema Achilleis. Izgubljene su njegove poeme sa takmienja, mim Agave i poema De
Bello Germanico o Domicijanovoj vojnoj kampanji.
Plinije Stariji
Jedno od najvrijednijih djela nastalih u I. st. n. e. je sauvana enciklopedija Naturalis historia
od Plinija Starijeg (Caius Plinius Secundus; 23. god. n. e. 25, VIII. 79. god. n. e,). Plinije
Starije je bio rimski pisac, prirodnjak, filozof, zapovjednik kopnenih trupa i mornarice, a bio je
osobni prijatelj princepsa Vespazijana. On je bio Rimljanin starog kova, svestrana osoba koju
je sve interesirala, sa pronicljivim duhom, slobodom spoznaje i sposobnou zapaanja, erudita
u punom smislu koji je svoje slobodno vrijeme koristio za znanstvena istraivanja. Njegova
marljivost i hrabrost te elja za stalnim sticanjem novih znanja su ostali osvjedoeni u historiji.
Plinije Stariji je porijeklom iz grada Koma, tada ve sjeverne Italije (nekadanja Cisalpinska
Galija), jedne sredine sa raznorodnim etnikim i kulturolokim porijeklom, naravno tada
ujedinjenim pod imenom rimskog graanstva. Svoj uspon u javnoj hijerarhiji je zapoeo sa
slubom u vojsci i to dugogodinjim boravkom na rajnskoj granici. Plinije Stariji je kao oficir i
dunosnik Drave (esto kao prokurator) proputovao mnoge zemlje tadanjeg rimskog svijeta.
Na kraju je postao i prefekt flote u Misenumu i osobno je vodio spasilaku akciju prilikom
uvene erupcije Vezuva 79. god. n. e., kada su zatrpani pod vulkanskim pepelom Pompeji i
Herkulanum. Na spaavanje ljudi iz pakla koji je nastupio toga augustovskog dana nije krenuo
samo iz osjeaja odgovornosti te uroene hrabrosti, nego i iz znanstvenike radoznalosti, jer je
elio da ispita vulkansku erupciju iz prve ruke. Prilikom akcije koje je vodio Plinije Stariji je i
poginuo.
Rezultate svojih zapaanja i istraivanja je ostavio u svome epohalnom djelu, enciklopediji
Naturalis historia, koja se sastoji od 37 knjiga. Naturalis historia je na svu sreu sauvana i
prua uvid u antiko znanje I. st. n. e. i na najbolji nain pokazuje svestranost i slobodoumnost
(osloboeno ideolokih okova) znanstvenog prouavanja tadanjih Rimljana. Naturalis historia
u sebi sadrava podatke iz botanike, zoologije, poljoprivrede, astronomije, kosmografije,
geologije, mineralogije, zemljopisa, medicine, prirodnih fenomena, rudarstva, tehnologije,
umjetnosti, historije, demografije, etnografije... itd. Plinije Stariji je tako koristio podatke od
najmanje 146 rimska i 327 grka autora, te druge izvore informacija. Tako je koristio i
topografske podatke Vipsanija Agripe, te uenjaka i mauritanskog kralja Jube II., koji mu je
bio glavni vodi u botanici. Ovo enciklopedijsko djelo je imalo nemjerljiv utjecaj na kasniji
razvitak znanosti ne samo u antici, nego i u srednjem vijeku te u doba humanizma i renesanse.
I. knjiga
II. knjiga
Geografija i etnografija
52
ORBIS ROMANVS
Zoologija
Farmakologija
Za vrijeme boravka na germanskoj granici, napisao je svoju prvu knjigu o upotrebi streljatva u
konjici (De jaculatione equestri). Isto u Germaniji, on je usnio duh Druza (oca princepsa
Klaudija i velikog pobjednika nad Germanima) koji ga je molio da spasi sjeanje na njega. To
ga je motiviralo da napie historiju (u 20 knjiga) svih ratova izmeu Rimljana i Germana. Ovo
djelo o germansko rimskim odnosima je bilo glavno vrelo za Tacitove prve knjige Anala u
kojima govori o ratovima sa Arminijem i Tacitovu Germaniju. Naalost ovo djelo je
postepeno nestajalo. Plinije Stariji je napisao i biografsko djelo o svome zapovjedniku u
Gornjoj Germaniji Pomponiju Sekundu (Publius Pomponius Secundus; polubrat po majci
uvenog rimskog vojskovoe Korbula) u dvije knjigu. Napisao je i edukativno djelo o retorici
nazvano Studiosus, a neto kasnije i djelo Dubii sermonis. Plinije Stariji je nastavio i historiju
Aufidija Basa (Aufidius Bassus) koji je ivio za vrijeme princepsa Tiberija.5 Izuzev Naturalis
historia, sva ostala djela Plinija Starijeg su izgubljena.
Plinije Mlai, Juvenal, Marcijal, Silije Italik
Plinija Starijeg je naslijedio njegov neak (sin njegove sestre) kojeg je on i adoptirao Plinije
Mlai (Caius Plinius Caecilius Secundus; 61. 112. god. n. e.), isto jedan veliki rimski pisac i
prijatelj velikog rimskog historiara Kornelija Tacita. Plinije Mlai je poznat poradi stotina
njegovih sauvanih pisama (Epistulae) i privatnog i javnog karaktera. Mnoga od pisama su
adresirana na vladajue careve ili na najblie prijatelje, kao npr. Tacitu. Plinije Mlai je bio
istaknuti dunosnik i namjesnik u provinciji Bitiniji, i smatran je potenim i umjerenim
ovjekom. Preko pisama se direktno upoznajemo sa rimskim nainom ivota u periodu
prijelaza iz I. u II. st. n. e., odnosima i mentalitetu viih dutvenih slojeva, politikim i
drutvenim zbivanjima, pa i u odnosu prema kranima. Sam Plinije bio je vlasnik vie vila,
briljivi domain, i istovremeno oboavatelj knjievnosti, sudionik u recitacijama, ovjek
eljan knjievne slavu.On je mnogo pisao, ali je veina njegovih poetskih, dramskih i
govornikih djela nestala, izuzev govora Panegyricus Traiani.
Za period prijelaza iz I. u II. st. n. e. bitan je i Juvenal (Decimus Iunius Iuvenalis), o ijem
ivotu ima malo poznatih podataka. Rodio se je u italskom gradu Akvinu (Aquinum), u drugoj
polovici I. st. n. e. i stekao retoriku naobrazbu. Stvarao je na kraju I. i poetkom II. st. n. e., u
vrijeme prelaska sa flavijevskog reima na antoninijanski sustav. Pretpostavlja se da je bio
5
53
ORBIS ROMANVS
uenik Kvintilijana, i da je prakticirao retoriku sve do svojih srednjih godina kada se upustio u
satiru. Juvenal je postao glasovit kao nepomirljiv i strog satiriar. Zbog svoga otrog jezika
kojim je uvrijedio jednog glumca sa znaajnim utjecajem na dvoru, Juvenal je bio i prognan
vjerojatno u Egipat. Kasnije je rehabilitiran i vratio se u Rim.
U Akvinu je pronaen epigrafski spomenik CIL X 5382 (posveta boginji Cereri) na kome se vjerojatno spominje
Juvenalov srodnik po agnatskoj liniji, koji je ostvario karijeru kao visoki oficir (vojni tribun) i lokalni dunosnik.
Cerera je jedino boanstvo za koje Juvenal u svojim Satirama pokazuje potovanje.
Njegovo djelo Satire/ Satires (koje se sastoje od 16 poznatih satirinih poema podijeljenih u 5
knjiga) daje jedan slikovit, satirian i dosta kritiki pregled ivota u Rimu i rimskom svijetu u
ovom periodu. Osuda suvremenih karaktera granii kod Juvenala sa potpunim pesimizmom.
On je obraivao istu temu kao i Marcijal kad je pisao o tome kako je teko potenom i
talentiranom ovjeku pronai patrona koji bi ga podigao po zasluzi, i o tome koliko je
poniavajui poloaj klijenata. Jedna od satira posveena je porocima rimskih ena. Juvenal
ismijava poroke aristokrata, njihovu tatinu, hvalisanje dalekim precima. Istovremeno on
donosi slike iz ivota niih slojeva rimskog drutva, ivota punog bijede i neimatine. Juvenal
nigdje ne spominje imena svojih suvremenika. On je ismijavao Domicijana, ali nikada nije
spominjao imena vladajuih careva. Sva njegova djela napisana su pod snanim utjecajem
retorike. Otuda odreena monotonija, jednolina patetinost koja je karakteristina za sve
njegove satire. Nesumnjivo je da su njegove prosudbe pune pretjerivanja. Juvenal je bio veoma
cijenjen u antici i njega su prevodili i oponaali i pjesnici novog vijeka. Neki njegovi izrazi
postali su opepoznati kao aforizmi: mens sana in corpore sano (zdrav duh u zdravom
tijelu), panem et circenses (kruha i igara; aluzija na gubljenje politike svijesti i
odgovornosti kod naroda, i zadovoljavanje prozainim i instinktivnim), rara avis in terris
nigroque simillima cycno (rijetka ptica na zemlji i najvie slina crnom labudu; aluzija da je
savrena ena rijetka ptica), quis custodiet ipsos custodes (ko moe da pazi na one koji paze;
aluzija na to kome sa moima se moe vjerovati.) I njegove poeme su bile pogreno shvaene
kao da su antipaganske, pa su zahvaljujui tome i prepisivane u kranskim, manastirskim
skriptorijima.
Marko Valerije Marcijal (Marcus Valerius Martialis 1. III. cc 40. izmeu 102. i 104. god. n.
e.) je porijeklom Hispanac, iz Augusta Bilbilis (danas Calatayud u paniji). Uobiajeno
obrazovanje sa retorskim nivoom je stekao u svojom domovini, u kolama Katula (Catullus),
Peda (Pedo) i Marsa (Marsus). U Rim je doao 64. god. n. e. za vrijeme Neronove vladavine.
Moda su Seneka i Lukan bili njegovi prvi patroni. Kasnije je stekao niz utjecajnih i monih
prijatelja, izmeu ostalog uivao je milost princepsa Tita i Domicija, od kojih je dobio i neke
privilegije. Na dvoru je imao i protivnika, kap to su Krispin i moda Paris. Marcijal je
nesumnjivo bio veoma socijalna osoba, pa su mu prijatelji bili Lukan, Kvintilijan, Silije Italik,
Juvenal, Plinije Mlai...itd..., ali izgleda sa pjesnikom Stacijem nije bio u dobrim odnosima. U
Hispaniju se vratio 98. god. n. e. Marcijal je najpoznatiji po svojih 12 knjiga Epigrama, koji su
objavljeni u Rimu izmeu 83. i 103. god. n. e. Napisao je ukupno 1561 epigram, od ega 1235
u elegijskom kupletu. Marcijal se smatra osnivaem modernog epigrama. U ovim kratkim
54
ORBIS ROMANVS
55
ORBIS ROMANVS
Tac. Ann. III, 26 27 : U najstarija vremena, ljudi jo nisu znali za zlo, zloinstvo i prijestup. Tako su ivjeli bez
kazni, bez prinuda. Nije bilo potrebe za nagradama, svi su po svojoj prirodi teili potenju. I poto nisu ni eljeli
nita mimo obiaja, nije ni bilo zabrana zasnovanih na strahu. Ali kada je nestalo jednakosti, a skromnost i stid
ustupili mjesto elji za vlau, pojavile su se tiranije, i kod mnogih naroda zauvijek i ostale. Drugi narodi su, bilo
na samom poetku, ili kad su im dojadili kraljevi, odabrali zakone. Ti zakoni su u poetku bili jednostavni, kao to
su jednostavnim duhom bili i ti ljudi. Slavni su zakoni koje je Kreanima propisao Minoj, Spartancima Likurg, i
oni koje je, kasnije Atenjanima dao Solon. Ovih posljednjih bilo je ve vie, i obuhvatali su i kompliciranije
sluajeve. Kod nas je Romul imao neogranienu vlast. Potom je Numa dao narodu religijsko i boansko pravo.
Tome su doprinijeli unekoliko i Tul i Anko. Ali glavni zakonodavac je bio Servije Tulije. On je donio zakone
kojima su i kraljevi bili duni da se pokoravaju. Poslije protjerivanja Tarkvinija, plebejci donesu cijeli niz odredbi
uperenih protiv senatora, sa ciljem da osiguraju slobodu i uvrste jedinstvo. Izabrani su decemviri koji su iz svih
dotadanjih zakona uzeli one koji su bili najbolji i sastavili Zakone 12 tablica najvii izraz ravnopravnosti.
Po Tacitu nakon Zakonika 12 ploa, kasniji zakoni su esto bili izraz stalekih borbi i donoeni
su silom da bi predstavnici naroda otvorili put ka dotada nepristupanim poloajima, da bi
prognali istaknute ljude, ili postigli sline naopake ciljeve. Zato su se po Tacitu pojavili
podbunjivai naroda kao to su Grakhi i Saturnin, te Druz, demagog senatske frakcije. U
nastavku svoga izlaganja Tacit jasno potvruje svoje prooptimatske stavove, i glavnu krivicu
za zakonodavni i politiki kaos Kasne Republike prebacuje na plebejske tribune koji su dobili
punu slobodu da hukaju narod po miloj volji. Po Tacitu, to je vea korupcija u dravi, to
vie ima zakona. Tek je August uspio zavesti mir, ali je taj mir kotao Rimljane gubitka
slobode : Cezar August, sada ve siguran u svoju vlast, ukinuo je odluke koje je kao triumvir
donio, i dao nam zakone po kojima treba da ivimo u miru, pod vlau princepsa
Tacit nije vjerovao u mogunost potpune obnove slobode i Republike. On se zadovoljavao
time to su Nerva i Trajan uspjeli spojiti principat i slobodu, pa se moe rei i da je on bio
klasini predstavnik sustava dinastije Antonina. Tacit je zavidio onima koji su pisali o
republikanskoj prolosti: o ratovima, raspravama konzula sa tribunima, o agrarnim i itnim
zakonima. Povjesniar Principata, po njegovim rijeima, mora pisati o miru, koji je tek rijetko
prekidan ratovima, o okrutnim nareenjima, stradanju nevinih i vjerolomstvu prijatelja; "i
svaka stvar je oito nalik na drugu, i izaziva gaenje". Tacit je sebi stavio u zadatak da pie bez
mrnje i pristranosti ( sine ira et studio). Meutim, teko je nai neko drugo djelo iz antike u
kome bi se toliko izraavala povjesniareva pristranost. Didaktizam je kod Tacita izraen
jasnije nego kod Polibija i Livija. Cilj historije, po njegovim rijeima, se sastoji u tome da se
"ne prelazi utke preko vrlina i da se loe rijei i djela plae potomstva i sramote" Vrlina
(virtus) je kod Tacita u prvom planu. Od ljudi i njihovih postupaka u prvom redu zavisi tijek
povijesti. Motivima kojima se ljudi rukovode pridaje on veliko znaenje. Glavnu
panju posveuje on onim osobama koja stoje na elu drave. Zato je prirodno to se car i ivot
carskog dvora nalaze kod Tacita u sreditu pozornosti. Njega je zanimao odnos princepsa
prema najviem staleu, on je pratio kako su i zbog ega propadali "pravi" predstavnici rimske
aristokracije. Simpatizirajui posljednje republikance, Tacit je osuivao one koji su,
pekulirajui niskim strastima vlastodraca, postajali moni, stizali do bogatstva i asti. Tacit u
raznim prilikama spominje rimski plebs, italske gradove i provincije, ali ga njihov ivot malo
interesira. Na osnovu djela o Germanima moe se pretpostaviti da je Tacit pridavao znaenje
56
ORBIS ROMANVS
ORBIS ROMANVS
58
ORBIS ROMANVS
pojavljuju i misli o srodnosti nekih elemenata judaizma i grke filozofije. To se uglavnom deavalo u jevrejskim
opinama u dijaspori. Osobito dosljedno je te zamisli tumaio i prezentirao Filon. On je dokazivao da je u
judejskim knjigama dana "sva mudrost", i zadatak tumaa sastoji se u tome da otkriju njen smisao. Ovo je i
osnova kasnije dogme o apsolutnom znaenju svetih knjiga, kao ovozemaljske, fizike manifestacije
boanskog. Po Filonu svemogue boanstvo razliito je od svijeta po svom biu. Posrednici izmeu svijeta i
boanstva su sile, koje Filon usporeuje sa anelima judejske religije i demonima grke filozofije. Vrhovnu silu
predstavlja Logos (rije), "ona je u boga i ona je sama bog"; to je ideja svih ideja, da upotrijebimo Platonove
pojmove, ona je istovremeno sin boji. Filon najviim ovjekovim ciljem smatra mistiko sjedinjenje, stapanje sa
boanstvom. Ono se ne postie putem prinoenja rtvi, ve putem iskrenog pokajanja. Filonove ideje, samo u
vulgariziranom obliku, i njima bliske postavke irile su se meu jevrejskim opinama dijaspore. Judejske
mesijanistike nade kod Jevreja izvan Judeje, Galileje i Samarije, od kojih mnogi ak nisu znali hebrejski jezik,
dobile su apstraktan, mistian karakter. Budui Mesija nije prikazivan kao politiki spasitelj naroda, ve kao
osloboditelj itavog ovjeanstva od njegovog grijenog bitka, sutine i esencije. Filonove postavke jevrejstva su
postale ideoloki izvor na osnovu kojeg e se moi razviti mlae grane abrahamizma kranstvo i islam.
U drugoj polovici I. st. n. e. je djelovao jo jedan jevrejski pisac Josip () Flavije (Titus
Flavius Iosephus 37 cc 100. god. n. e.; takoe hebrejski zvan , izvorno ime po
roenju Yosef ben Matityahu, Josip sin Matije). Ovaj plodni, kontroverzni i obrazovani Jevrej
je poticao iz jedne od najuglednijih i bogatih sveenikih familija tadanje Judeje, i ostavio je
za sobom itav niz djela. Preko majine familije je bio povezan i sa nekadanjom
hasmonejskom dinastijom. Prije izbijanja Judejskog ustanka je kao mladi boravio u Rimu
(kao lan oficijelnog izaslanstva), a za vrijeme rata je bio zapovjednik ustanika u Galileji. Na
jedan vrlo zanimljiv nain Josip u julu 67. god. n. e. se predao tadanjim rimskim
zapovjednicima Vespazijanu i Titu, da bi od njih bio osloboen 69. god. n. e. Josip je uivao
veliko povjerenje kod Vespazijana i Tita, pa je dobio 71. god. n. e. i rimsko graanstvo i
njihovo gentilno ime Flavije. Tamo se nalazio pod patronatom flavijevskih princepsa, pa je
dobijao godinju penziju i ivio u palati.
Njegov mastodonski opus se sastoji od sljedeih djela : Judejski rat, Judejske starine,
polemike Protiv Apiona, Govora Grcima o Hadu i autobiografije. Njegova djela daju
obilje podataka ne samo o historiji, tradiciji, religiji i ivotu Jevreja, nego i o helenistikom i
posebno rimskom dobu. Meutim, njegova djela su pisana dok je bio u Rimu, pa se njegove
kredibilnost u tumaenju pojedinih deavanja (posebno u Judejskom ratu) dovodi u pitanje.
Naelno Josip Flavije se vrlo negativno odnosi prema voama radikalnog dijela pobune, dok
umjerene jevrejske lidere te Vespazijana i Tita prikazuje u povoljnijem svjetlu. Zbog svoga
karaktera, ova djela su bila naveliko koritena i od kranskih pisaca, jer su jednim dijelom
pratila i starozavjetnu, abrahamistiku tradiciju. I princeps Vespazijan je pisao svoja sjeanja
na rat sa Jevrejima, ali to djelo nije sauvano. Josip Flavije je posvetio i panju apologiji
jevrejske kulture i religije, posebno odgovarajui na Apionov negativistiki stav prema
jevrejstvu openito.
Mestrije Plutarh
Pred kraj I. i poetkom II. st. n. e. djelovao je Mestrije Plutarh ( oko 46. - 126. god. n. e.), iz
beotskog grada Heroneje. Plutarh je stekao obrazovanje u Ateni. Nekoliko puta je boravio u
59
ORBIS ROMANVS
Rimu, gdje je imao poznanika meu viim slojevima rimskog drutva i ak dobio titulu
konzulara. Pod Hadrijanom je bio prokurator carskih imanja u Ahaji. Plutarh je napisao veliki
broj djela. Njemu pripadaju rasprave o najrazliitijim pitanjima (iz etike, religije i dr.). Osobito
znaenje za prouavanje rimske povijesti imaju njegovi "Usporedni ivotopisi". U njima se
usporedno donose ivotopisi istaknutih osoba grke i rimske povijesti. Plutarh je parove
stvarao na osnovi svojih tumaenja odreenih slinosti u djelovanju tih mitolokih, tradicijskih
i historijskih linosti : Tezej = Romu, Likurg = Numa, Solon = Publikola, Alkibijad =
Koriolan, spartanski kraljevi Agis i Kleomen = braa Grakh, Pir = Gaj Marije, Lisandar = Sula,
Nikija = Kras, Demosten = Ciceron, Aleksandar Veliki = Cezar...itd... ). Plutarh je imao i etiri
lika koja nisu bila uparena (Grk : Arat, Rimljani : Galba i Oton i Perzijanac : Artakserks).
Spajanjem grkog lika sa rimskim likom, Plutarh, kao ubijeeni helenofil, je elio da tadanjoj
rimskoj javnosti pokae da je i Grka imala velike heroje u pravom smislu dostojne onih
rimskih velikana. Usporeivanjem Rimljana sa Grcima Plutarh je htio istai i duhovno srodstvo
tih naroda.
Priznavanje iskljuive uloge velikih ljudi u povijesti i individualizam karakteristini su za
shvaanja Plutarha, kao i nekih drugih pisaca iz doba Principata. Po Plutarhovom miljenju,
cilj sastavljanja ivotopisa razliit je od zadatka historiar. Biograf treba razotkriti porok i
vrlinu, i za to nije dovoljno da uzima u obzir samo sjajne podvige: "Kakav neznatan postupak,
rije ili ala mogu esto ovjekov karakter pokazati bolje nego bitka u kojoj je palo vie
hiljada/tisua ljudi". Plutarhove karakteristike nose u veini sluajeva apologetski karakter.
Plutarh je bio veoma obrazovan, svestran, dobar pisac i stilista, ali se u odnosu na one autore
koji su pisali historijska djela klasinog tipa, on rukovodio drugaijim interesima i ciljevima u
izradi svoga rada, ujedno teei i literarnoj stilistici. U prvom planu stoje kod Plutarha
moralistiki zadaci, koji su kod njega naglaeni jae nego kod grkih i rimskih default
povjesniara. Historijska vjerodostojnost nije Plutarhu glavni zadatak, tako da on ak izraava
sumnju u mogunost utvrivanja objektivne istine. Plutarhovo djelo obiluje i simpatinim
priama i anegdotama. Bez obzira da li su one bile istinito prenesene do Plutarha ili je rije o
fikciji, on je smatrao vrijednim da ih ukljui u svoje ivotopise, sa ciljem da sa vremena na
vrijeme osvjeava svoje djelo, kako bi ono dobilo crticu popularnog, ime bi bilo i prijemivo
za itaoca. Plutarh nije bio dosljedan pristaa nijedne politike doktrine i primjer je eklektikog
mislioca i stvaraoca, iako je pomalo naginjao prema neoplatonizmu. Na njega su utjecale i
helenistike politike teorije, koje daju prednost prosvjeenom monarhizmu. On cijeni prave
rimske republikanske vrline, ali u isto vrijeme priznaje nunost monarhije. Ocjena nekih osoba,
po Plutarhu, zavisi od njenog karaktera, a ne od njene politike uloge. Plutarh, npr., visoko
cijeni Tiberija Grakha, iako na momente kritizira njega Tiberija i njegove saradnike zbog
popustljivosti i blagosti prema "onima koji bi trebali biti kanjeni zbog neposlunosti i uz
plaanje kazne ustupiti zemlju ije su plodove protuzakonito uivali, on je samo naloio da
napuste nepravedno steene posjede poto prime odtetu...". Plutarh cijeni i vou pobunjenih
robova Spartaka. U tome se oituje humanizam, koji je svojstven nekim predstavnicima
helenizirane inteligencije rimskog doba. Plutarh dijeli njena uvjerenja i predrasude. Religija
60
ORBIS ROMANVS
igra kod njega veliku ulogu. On nikad ne proputa priliku da istie svakovrsna znamenja i
uda, vezana za ove ili one povijesne dogaaje. I uz svu svoju subjektivnost, Plutarhovi
"Usporedni ivotopisi" imaju veliko znaenje za povjesniara Rima. Plutarh je imao kolosalnu
erudiciju. On je koristio djela mnogih grkih i rimskih pisaca. Kod izlaganja dogaaja nastojao
je biti taan, ali vjerodostojnost njegovih podataka nije podjednaka, jer se nije uvijek sluio
pouzdanim izvorima. Onda kada je nailazio na proturjena podatke, Plutarh nije ispitivao
materijal, ve je birao ono saopenje koje je odgovaralo njegovoj tendenciji.
Kao i drugim njemu suvremenim autorima Plutarhu je svojstven humanizam, interes za ljudsku
linost. Realistinost je takoer specifina osobina njegovog pogleda na svijet. Plutarh se je
posebno bavio egipatskim mitovima i misterijima, u kojim on pronalazi mnogo slinosti sa
grkim. On mnogo dri do raznih vjerskih obreda istonih, grkih i rimskih. Njih su u starini
uveli mudri ljudi, a potomci ih trebaju odravati.
Apijan, Atenej iz Naukratisa, Arijan iz Nikomedije i Sekst Pompej Flak
Sredinom II. st. n. e. pojavilo se jedno ope djelo iz rimske historije, napisano na grkom
jeziku od Apijana. Apijan je ivio u vrijeme najvee stabilnosti Rimske drave, za vrijeme
vladavine Pet Dobrih Careva. Apijan nije bio historiar ni pisac po pozivu, on je po svojoj
osnovnoj profesionalnoj vokaciji bio javni slubenik. On se rodio u Aleksandriji, vrio je
poasne dunosti u svom rodnom gradu, ali je nakon jevrejskog rata napustio Egipat i preselio
se u Rim. U prijestolnici je Apijan dobio pravo rimskog graanstva, uvrten je u viteki red i
bio najprije advokat fiska, a zatim (uz proteiranje Frontona) prokurator. Svoju Rimsku
historiju u 24 knjige finalizirao je oko 160. god. n. e. Apijanovo djelo pribliava se po tipu
opim povijestima Polibija i Diodora, ali mu u osnovi nisu kronoloka, ve teritorijalna naela
raspodjele gradiva. Apijan donosi povijest pojedinih podruja Rimske Drave od poetka
borbe sa Rimljanima pa do njihovog konanog podinjavanja od strane Rima. Ta podruja su :
Italija, Samnium, Galija, Sicilija, panija, Kartagina i Numidija, Makedonija i Ilirik, Grka i
Azija, Sirija, Egipat, Dakija, Arabija. Od toga naela je odstupljeno u I. knjizi (posveenoj
kraljevima), VII. knjizi (o Hanibalu), XII. knjizi (o Mitridatu), u XIII. XVII. knjigama (opis
graanskih ratova u Kasnoj Republici), XXII. knjizi (o prvom stoljeu principata). Sauvano je
11 knjiga, a ostalo samo u fragmentima. Tako su sauvani samo povijest panjolskih ratova,
rata sa Hanibalom, ratova u Africi (Kartaga i Numidija), povijest sirijskih ratova. Od drugih
knjiga (o razdoblju kraljeva, o samnitskim ratovima, ratovi sa Ilirima i dr.) sauvani su samo
fragmenti.
Apijan je koristio znaajnu izvornu grau, koja je u sebi mogla ponuditi i odreene
proturjenosti za rad historiografa. Djelo ima posebno znaenje jer sadri podatke iz danas
izgubljenih djela. U svim svojim radovima Apijan provodi potpuno odreenu prorimsku
tendenciju. Na poetku svoga djela on kae da ga je na rad ponukalo divljenje prema
velianstvu rimske povijesti. U podinjavanju drugih naroda Rimu on vidi
volju sudbine. Apijan je pristaa monarhistikog poretka. Cezarovo ubojstvo on smatra
grenim i zloinakim djelom, osveta za to ini mu se pravednom. Ali Apijan visoko cijeni i
61
ORBIS ROMANVS
neke republikanske djelatnike. Vrijednost Apijanova djela sastoji se u tome to su njemu manje
nego njegovim prethodnicima svojstvene moralistike tendencije Rima. Apijan je za svoje
radove iskoristio veliki materijal. U povijesti ratova republikanskog doba on je iroko
upotrijebio Polibija i Tita Livija, u povijesti graanskih ratova uzimao je materijal, uz nama
poznate izvore, i iz nesauvanih djela (Augustova autobiografija, djelo Aziona Poliona i dr.).
Meutim, Apijan nije svoje izvore koristio dovoljno paljivo: kod izlaganja pojedinih dogaaja
kod datuma i imena ima kod njega dosta zbrke, ne vidi se uvijek jasno red kojim se dogaaji
razvijaju, ima netonosti u geografskim podacima. Apijan nije uvijek dosljedan u
svojim sudovima. U "Graanskim ratovima" nale su odraz razliite tendencije. Tako on s
jedne strane, opravdava Cezara, a s druge visoko cijeni Bruta; brani Oktavijana, u nekim
sluajevima velia Antonija. U Apijanovim djelima utjecaj retorike izrazio se uglavnom u
sastavljanju govora, kojih je naroito mnogo u III. knjizi "Graanskih ratova".
Iako Apijan ne spada u velike historiare antike, njegovi "Graanski ratovi" su jedini potpuno cjeloviti prikaz
jednog od najburnijih razdoblja historije rimske Republike, koje zapoinje sa Tiberijem Grakhom, a zavrava sa
proglaenjem principata pod Augustom Oktavijanom. On je kao nesumnjivo, openito gledajui na njegov rad,
pronicljiv i analitian historiar na najbolji nain jasno i precizno prepoznao i prezentirao socijalne uzroke
rimskih graanskih ratova. U Apijanovom djelu se moe osjetiti uzrono-posljedina veza koja rukovodi
stranakim sukobima, i prijelazom sa starog republikanskog na novi sistem u kome dominacija i odgovornost
dravom sve vie poiva na jednom ovjeku, "vladaru Republike. Na taj nain je Apijan elio i da prikae kako
su Rimljani koji su zahvaljujui hrabrosti, istrajnosti, izdrljivosti i razboritosti postigli mo i blagostanje sada se
nali suoeni da sve izgube. Kod Apijana nema moraliziranja, retorike, a kako nije imao ni nekog osobitog
knjievnog dara ni gubljenja u leksikim frazama i figurama. Kao dravni inovnik on je mogao dati samo jedna
realni i kruti prikaz. To ne znai da su Apijanovi "Graanski ratovi" nezanimljivi, naprotiv, pojedine prikazane
epizode su snane i dramatine. Moda tu i lee razlozi koji su doprinijeli tome da se uspjelo sauvati tako dugo.
Apijan je uspio i da ue u sutinu historijskog procesa i da na samom poetku "Graanskih ratova" pravilno
detektira da je agrarna kriza stvarni uzrok raspada rimskog republikanskog sistema. Kod Apijana, odnosno izvora
koji je reproducirao nalazimo i jedan od najboljih prikaza agrarnih odnosa i problema za vrijeme Republike,
posebno vezano za plebejski tribunat Tiberija Grakha.
Posebnu vanost za izuavanje i grke i rimske historije i tadanjeg naina ivota daje Atenej
iz Naukratisa ( N; Athenaeus Naucratita), koji je djelovao u drugoj
polovici II. i poetkom III. st. n. e. On je napisao vie djela (izmeu ostalog i historiju sirijskih
kraljeva), od kojih je sauvano (u veem dijelu teksta) samo djelo (Banket
uenih ljudi) u 15 knjiga. Rije je o jednoj velikoj kolekciji informacija (izmeu ostalog su
natuknice o muzici, pjesmama, plesu, igrama, seksualnosti, uljudnosti, luksuzu, teatru,
pijanstvu, mnogim anegdotama...itd...) skoro enciklopedijskog karaktera. Atenej se poziva na
skoro 800 pisaca i 2500 razliitih djela, to govori o njegovoj izuzetnoj erudiciji.
Flavije Arijan (Lucius Flavius Arrianus) je bio historiar, filozof, dunosnik i vojskovoa
rodom iz Nikomedije. Porijeklom je bio iz lokalne elite, a kasnije je bio i visoki dravni
funkcioner, a bio je i namjesnik Kapadokije. Kao historiar Flavije Arijan je dobro znao koje
su bile greke Krasa i Marka Antonija za vrijeme njihovih neuspjelih kampanja na istoku, a
dobro se pripremio i u obavjetajnom smislu pa je upoznao i uobiajenu taktiku koju su Alani
primjenjivali u bitkama, posebno njihov fingirani bijeg. Sa samo jednom legijom i to XV.
62
ORBIS ROMANVS
Dion Kasije
Veliku popularnost u antici uivala je "Rimska historija" Lucija Diona Kasija (155- oko 235
god. n. e.). Lucije Dion Kasije pripadao je onom sloju nobiliteta koji se pojavio u
vrijeme Antonina, kada se poelo iroko prakticirati uvoenje u Senat stanovnika heleniziranih
gradova Istoka. Dion Kasije rodio se u Nikeji, stekao retoriku naobrazbu, bio je dvaput
konzul, a upravljao je raznim provincijama (Afrika, Dalmacija, Gornja Panonija). "Rimsku
historiju" u 80 knjiga pisao je neke 22 godine. Ona je poinjala priama o Eneji i dopirala do
229. god. n. e. Rad na tom djelu pisac je zavrio neto pred svoju smrt. Nama su u cijelosti
6
Pavle akon (Paulus Diaconus; ivio cc. 720. 13. IV. izmeu 796. i 799. god.) je bio benediktinski monah i historiar
aristokratskog langobardskog porijekla. Njegova djela su Historia Langobardorum, Historia Romana, Liber de episcopis
Mettensibus, epitome djela De significatu verborum Seksta Pompeja Festa.
63
ORBIS ROMANVS
sauvane samo knjige 36-60 (kraj Republike i prva desetljea Principata), od prvih knjiga
ostali su fragmenti, a od knjiga 61-80 saeti prikazi bizantskog monaha Ksifilina (XI. st.) i
ekscerpti kod Zonare ( XII. st.).7 Kasije Dion je je poticao iz jedne od najuglednijih porodica i
bio vrlo obrazovan i marljiv. U nainu izlaganja Dion Kasije ugledao se na Polibija i Tukidida,
ali je taj uzor u mnogim sluajevima ostao samo izvanjski. Kod Diona Kasija nema smiljene
filozofije povijesti, historijski proces ostaje iracionalan, njega ljudski um ne moe objasniti,
dogaaji mogu zavisiti od sudbine i natprirodnih sila. udesno igra kod Dion Kasija veliku
ulogu, ak i u onim dijelovima koji su pisani na osnovu njegovih osobnih sjeanja. Pisanju
povijesti pristupio je Dion Kasije, po vlastitim rijeima, zato to mu je tako naredila Sudbina,
koja mu se javila u snu; ona mu je prorekla i besmrtnost njegova djela. I uz svoje grko
podrijetlo i odgoj, Dion Kasije dijelio je poglede rimske aristokracije, premda je na njega
utjecala i grka politika publicistika II. st. n. e. On je veliao vremena Republike
(osobito stare), ali je prijelaz na monarhiju smatrao neizbjenim. Njegova razmiljanja o tome
koji oblik vladavine treba smatrati najboljim nala su odraza u govorima Agripe i Mecene,
upuenim Augustu. Prvi mu savjetuje da obnovi Republiku, a drugi da uvede monarhistiki
nain upravljanja. U Meceninom govoru nali su odraza politiki pogledi samog Diona Kasija,
koji je sanjao o caru biranom od Senata, i Senatu koji e u Principatu imati poasan poloaj
najvieg rukovodeeg organa. Republika igra kod Dion Kasija veliku ulogu. Radi efekta, on
dogaaje ponekad ukraava i ak pomalo mijenja. Govori povijesnih osoba kod Dion Kasija
veoma su dugaki. Pitanje o izvorima Dion Kasija veoma je sloeno. Nesumnjivo je da je
iskoristio veliki izvorni materijal, koji se ne moe svesti na nama sauvana historijska djela. Za
rana razdoblja Rima upotrijebio je djela starijih analista. U nekim dijelovima (posljednje doba
Republike) dri se Livija, ali se slui i drugim piscima, naroito u onim knjigama koje su
posveene graanskim ratovima. Kao izvori za povijest Principata sluila su Dionu Kasiju
uglavnom historijska djela: naroito je opsean bio njegov materijal za Augustovu povijest.
Pored monumentalne Rimske historije, koja je i glavno djelo opusa Kasija Diona, on je
napisao jo neka historiografska djela kao to su : Rad o snovima i udima koji su
najavljivali uspon Septimija Severa na carski tron (djelo je izgubljeno), Historija vladavine
Komoda (koju je on kasnije inkorporirao u Rimsku historiju), O vladavini Trajana (djelo
se spominje u romejskoj ekciklopediji Suda/; vjerojatno isto inkorporirano u Rimsku
historiju). Suda mu pripisuje i Historiju Persije, ali ovo je vjerojatno greka. Ista romejska
enciklopedija navodi da je on napisao i Itinerarije, ali i u ovom sluaju je dvojbeno da li je to
djelo Kasija Diona, kao i sluaju djela ivot Arijana i Getika koja mu se isto pripisuju.
Govori, pisma, umjetnika, filozofska i druga struna djela
Vrlo zanimljiva i vana svjedoanstva o periodu od kraja I. st. n. e. pa zakljuno sa Severima
pruaju i autori koji svoja djela nisu zamislili kao primarno historijska. U prvom redu u obzir
tu dolaze pisci na grkom jeziku iz vremena Druge sofistike, koji su za sobom ostavljali
7
Slino njima je i carigradski patrijarh iz IX. st. Focije sastavio je opis 280 djela, snabdjevi ga izvorima iz
originala.
64
ORBIS ROMANVS
govore, pisma, rasprave i knjievna djela najrazliitije vrste od kojih je dosta sauvano bilo u
svojoj cjelosti bilo fragmentarno. U taj period se tako moe datirati i najstarije poznato djelo iz
anra naune fantastike i to Istinita pria ( ) od Lukijana iz Samostate.
Lukijan ( ; Lucianus Samosatensis; ivio cc.125. nakon 180. god. n.
e.) se rodio u Samostati u Siriji. Iako je pisao na grkom jeziku, on je po etnikom porijeklu
bio Asirac. On je veoma dosta putovao, i to ne samo po istonim provincijama. Njemu se
pripisuje ak vie od 80 djela (deklamacije, laudativni i satirini eseji i epigrami, dijalozi i
simpoziji...itd...), od kojih neka sigurno on nije napisao. Pored Istinite prie, od njegovih
djela vrijedi istai i Dijalog bogova ( ) i Dijalog mrtvih (
). U Atici je izuavao filozofiju i grku knjievnost. U svojim djelima sluio se
oblikom dijaloga, narativnim pripovijedanjem, imitiranjem uenih rasprava itd. Lukijan se
pokazao kao precizan promatra svijeta oko sebe. Vjerskom pitanju on je posveivao mnogo
pozornosti. U svojim "Dijalozima bogova" on ironizira tradicionalna vjerovanja, u drugim
djelima ismijava pomodne istonjake kultove. Jedno od njegovih djela (O Peregrinovoj
smrti") prikazivalo je u obliku karikature kranskog proroka. Lukijan je satiriki prikazivao i
predstavnike svoje profesije retore, filozofe itd. Neka djela koja mu se pripisuju kao to su o
"O sirijskoj boginji" ( /De Dea Syria), Ljubavi i Magarac (
O) su vjerojatno od nekog drugog autora (uobiajeno se citiraju kao Pseudo-Lukijan).
Pored Lukijana treba istai jo jednog Sirijca, koji je dao znaajan doprinos umjetnikoj
knjievnosti kasne faze antoninijanskog doba. To je bio Jamblih, iji je maternji jezik bio
aramejski, ali je pisao na grkom. Napisao je novelu Babilonika ili Rodanes i Sinonis, kao
tipinu romantinu priu o dvoje zaljubljenih koje okolnosti rastavljaju.
Elije Aristid Teodor (Aelius Aristides Theodorus, ivio 117. - 181. god. n. e.) je bio popularni
govornik za vrijeme Druge sofistike. On je maloazijskog porijekla iz grada Adriani u Miziji.
Rije je o jednom veoma talentiranom pojedincu, koji se isticao jo u svojoj ranoj mladosti.
Uitelji su mu bili retor Herod Atiki, Aristokl iz Pergama, Polomena iz Smirne i gramatiar
Aleksandar iz Kotiejona. Elije Aristid je imao odreenih zdravstvenih i psihosomatskih
problema. On je i mnogo putovao po tadanjem svijetu i na kraju se skrasio u Smirni (danas
Izmir), gdje je uivao veliki ugled. On je bio i izrazit dobroinitelj Smirne, a bio je i prijatelj
princepsa Marka Aurelija. Tako se pripovijeda da kada je 178. god. n. e. Smirna bila unitena
zemljotresom, da je on pred princepsom odrao govor u kome je vrlo slikovito predstavio teko
stanje stanovnika da je i sam princeps zaplakao, i onda velikoduno pomogao Smirnanjima da
obnove svoj grad. Sauvano je 55 Aristidovih govora i deklamacija i dvije rasprave o retorskim
pitanjima.
Pored Druge sofistike, vrijedi istai i vrijedna filozofska djela, kao npr. Epiktetov prirunik i
Meditacije (ili Samome sebi) princepsa Marka Aurelija te pisma i rasprave Frontona,
uvenog oratora na latinskom jeziku. Opus ljekara Galena prua uvid u medicinsku i
zdravstvenu situaciju rimskog svijeta sredinom i u drugoj polovici II. st. n. e.
65
ORBIS ROMANVS
Vrlo vrijedan knjievni doprinos je pruio i Apulej (Lucius Apuleius; cc ivio 125. cc 180.
god. n. e.) iz numidskog grada Madaura. Apulej je stekao naobrazbu u Kartagu i Ateni. Kao
pisac, mislilac, govornik, filozof i advokat Apulej je izraavao ideje karakteristine za svoje
vrijeme. On je bio vjet govornik i na latinskom i na grkom, prouavao je filozofiju i istakao
se kao filozof-platoniar. Izuavao je razne nauke i umjetnost i pisao djela najrazliitiej
sadrine. Njegova svestranost se najbolje ogleda u tome to je elio istovremeno da bude
Empedokle, Platon, Sokrat, Epiharm, Ksenofont i Kratet. Istovremeno bio je ukljuen u razne
mistine kultove, pa je bio i optuen za magiju od ega se branio uvenim govorom na suenju
u Sabrati. Iza njega su ostala knjievna djela velike vrijednosti od kojih je najpoznatije ono pod
nazivom Zlatni magarac (Asinus Aureus) ili Metarmofoze (Metamorphoses) koji govori o
mladiu Luciju kojeg je pomou magije jedna tesalijska arobnica pretvorila u magarca, kao
takav doivljava itav niz avantura, da bi potom bio spaen od ari zahvaljujui boginji Izidi.
Posebno je zanimljiva novela o Amoru i Psihi, koja je umetnuta u roman i koja je izazvala niz
najraznovrsnijih imitacija. Karakteristian je i kraj djela: avanturistiki roman, pun raznih
anegdotskih epizoda frivolnog karaktera, zavrava se intervencijom boanstva. Slavljenje
Izide, kojim Apulej zavrava svoje "Metamorfoze", ne odgovara tonu romanu. To je odraz
njegovih mistinih doivljaja. Apulejeva druga djela su : 1. Apologia (Govor o magiji). 2.
Florida (kompilacija od 23 ekscerpta iz njegovih razliitih govora i predavanja). 3. De
Dogmate Platonis. 4. De Deo Socratis. Apulej je napisao i mnoga druga djela (iz poezije,
fantazije, tehnike, politike, dendrologije, poljoprivrede, medicine, prirodoslovlja, astronomije,
muzike, aritmetike) koja nisu sauvana. On je i preveo na latinski jetik i Platonovog Fedona i
djelo /De Mundo nepoznatog autora (tzv. Pseudo - Aristotel) iz IV. ili III. st. p.
n. e.. Njemu su se pripisivala i djela O intrepetaciji i Asclepius.
Apulej je spadao u red imunijih pojedinaca. Sam on biljei da je bogatstvo njegovog oca iznosilo 2 miliona
sestercija, a da je vjenanjem sa Pudentilom (Pudentilla) dobio dodatna 4 miliona sestercija. Pudentila je
posjedovala ak 600 robova.
Apulej i Lukijan su dva posljednja znaajna pisca II. st. n. e. I uz razliitosti u svjetonazoru, za oba pisca
karakteristino je nezadovoljstvo, potrga za neim novim.
Vrijedne podatke o grkom svijetu i u rimsko doba prua i putopis Pauzanije (, cc.
110. cc 180. god. n. e.) pod naslovom (Opis Helade.) Pauzanija je
rodom bio iz Magnezije u Maloj Aziji, blizu Sipila u Lidiji. Njegov putopis je jedno enormno
djelo u kome je prilino detaljno prikazao stotine naselja, svetilita i spomenika. Danas je
vrijednost tih podataka neprocjenjiva, posebno za ona naselja i spomenike koji su nestali
netragom. Na svojim putovanjima se Pauzanija interesirao i za lokalne kultove, mitologiju,
tradiciju, antikvarne i povijesne podatke.
Izvorna graa koja govori o ishrani i konzumiranju hrane i pia je relativno dobro sauvana.
Rimska kulinarska literatura najvjerojatnije poinje sa Enijevim spisom Poslastice. Poto su
grko helenistiki pisci imali djela koja govore o kulinarskoj vjetini, to su i na ovom polju
Rimljani imali obrade grkih orginala. Pod imenom Apicije (Apicius) sauvana je kolekcija
rimskih recepata, koja je sistematizirana u deset knjiga na nain koji prilino slii dananjim
66
ORBIS ROMANVS
kuharima. Ovaj kuhar, odnosno zbirka recepata, se pripisivala rimskom kuharu ili majstoru
gozbe Marku Gaviju Apiciju (Marcus Gavius Apicius; navodno ivio za princepsa Augusta i
Tiberija), o kojem su antiki pisci ostavili niz interesantnih podataka i anegdota. Meutim
pitanje stvarnog autorstvo Apicijevog kuhara je jo uvijek otvoreno, i vjerojatno je rije o
jednoj kompilaciji koja se oblikovala u kasnoj antici (kraj IV. ili poetak V. st. n. e.).
Nepoznati autor kompilacije nazvane Apicijev kuhar (drugi naziv je O kulinarskoj vjetini/De re coquinaria)
je u nju uvrstio i recepte samoga Apicija. Mogue je da oko 1/3 recepata potie iz pera samoga Apicija, iako samo
sedam nosi njegovo ime. Ostale recepte je nepoznati autor uzimao iz izvora na grkom jeziku.
Svjedoanstva o kuhinji, hrani i piu u rimskom svijetu nailazimo i u djelima Katona Starijeg i Kolumele o
poljoprivredi, Petronijevom opisu veere Trimalhiona (odjeljak Satirikona), kod Ateneja iz Naukratisa, u djelu
koje se naziva Izvodi iz Apicija, od slavnog Vindarija ali koje nema nikakve veze sa Apicijevim kuharom. O
Vinidariju (Vinidarius; V. st. n. e.) se skoro nita ne zna, moda je bio gotskog porijekla.
Izgubljena su djela Ambivija, Licinija i Gaja Matija, te dvije knjige ve pomenutog Gavija Apicija. O ishrani u
rimskom svijetu vrijedno svjedoanstvo daju i sauvani slikovni prikazi (mozaici i freske) u kojima se nailazi na
slike gozbi, hrane i pia. Posebno su ilustrativni prikazi iz Pompeja i Herkulanuma.
Zanimljivo je i djelo Vetija Valensa (Vettius Valens; ivio 8. II. 120. cc. 175. god. n. e.), astrologa i astronoma.
Njegovo glavno djelo je Antologija u 10 tomova, koja predstavlja najveu i najdetaljniju antiku raspravu o
astrologiji, a koja se uspjela sauvati. Porijeklom je bio iz Antiohije, ali je putovao u egipatsku Aleksandriju koja
je bila centar uenosti. Njegovo djelo je vrijedno jer citira miljenja znaajnog broja ranijih autora i autoriteta, i
tako ih spasivi od zaborava. Valens je bio suvremenik drugog velikog astrologa, astronoma i geografa Ptolemeja
Klaudija, a koji je isto ivio Aleksandriji. Valens je istakavi da su tradicionalne religije beskorisne, smisao
pronaao u vjerovanju u apsolutni determinizam, fatalizam i sudbinu.
Kvint Gargilije Marcijal (Quintus Gargilius Martialis) je bio rimski poljoprivredni pisac. Sauvani su znaajni
fragmenti njegovog djela, vjerojatno pod djelom De hortis, u kojima se govori o kultiviranju drvea (uglavnom
voki) i povra, i takoe o njihovim medicinskim svojstvima. Ovi fragmenti su sauvani uglavnom kao apendix
djelu Medicina Plinii, anonimnog autora iz IV. st. n. e. koje daje medicinske recepte koji su bazirani na podacima
iz Naturalis historia Plinija Starijeg. Gargilije je takoe napisao i raspravu o brizi o stoci (De curis bourn).
Historia Augusta mu pripisuje i biografiju princepsa Aleksandra Severa. Na osnovi jednog latinskog epigrafskog
spomenika iz cc 260. god. n. e., kod pojedinih historiara on se identificira sa vojnim komandantom istog imena
koji je izgubio ivot u koloniji Auzia u Mauretania Caesariensis.
Elijan Taktik (Aelianus Tacticus; , kraj I. i poetak II. st. n. e.) je bio pisac (na grkom jeziku)
vojne taktike i strategije. Njegovo glavno djelo je rasprava . To je prirunik
o grkoj, makedonskoj i helenistikoj vojnoj tematici. Posebno se pozivao na izgubljenu Polibijevu raspravu o
navedenoj tematici. On je dao i krai opis stanja oruanih snaga Rimske drave u njegovo vrijeme. Elijanovo
djelo je imalo nemjerljivo znaenje u kasnijim epohama, prvo u vizantijskoj kulturnoj ekumeni i islamskom
svijetu, a neto kasnije i na latinskom zapadu.
67
ORBIS ROMANVS
U prvoj polovici ili sredinom III. st. n. e. djelovao je i gramatiar Gaj Julije Solin (Caius Iulius
Solinus). On je bio autor djela De mirabilibus mundi (koje se javlja i pod nazivima Collectanea
rerum memorabilium i Polyhistor). Kao graa su mu sluila poglavito djela Plinija Starijeg i
Pomponija Mele, a moda i kronika Kornelija Bokha (Lucius Cornelius Bocchus, Luzitanac
koji je napisao danas izgubljeno djelo enciklopedijskog tipa)8 i epitome Plinijevog rada
(nastale za vrijeme Hadrijana) pod nazivom Chorographia pliniana. Postoje dvije verzije
Solinovog djela, a znatno vee, revidirano izdanje je izgleda uradio kasnije sam Solin.
Solinovo djelo obiluje itavim nizom enciklopedijskih podataka, a posebno je vrijedno zbog
govora o nekim stvarima iz drevne starine.
U periodu izmeu 100. i 300. god. n. e. djelovao je i Antonin Liberal (Antoninus Liberalis,
), ije je jedino sauvano djelo (Kolekcija
transformacija). Rije je o kolekciji od 41 prozne prie o mistinim metarmofozama.
Herodijan i Deksip
Dogaaje od smrti Marka Aurelija 180. god. n. e. pa do 238. god. n. e. (zavretak vladavine
Aleksandra Severa) izloio je sirijski Grk Herodijan. Posljedni samostalni historiar na grkom
jeziku bio je Atenjanin Deksip (sredina III. st. n. e.), od ijih su djela Kronika (od najstarijih
vremena do Aurelijana 270. god. n. e.), Dogaaji nakon Aleksandra (mogue epitome
Arijanovog djela) i Historija ratova sa barbarima (Scythica) sauvani samo pojedini
fragmenti. Deksip je inae aktivno uestvovao u ratovima prilikom invazije na Balkan za
vrijeme vladavine Galijena. Kroniku je nastavio Eunapije iz Sarda, koji je inae napisao i djelo
ivoti sofista koje je sauvano za razliku od nastavka Kronije od koje su ostali samo
fragmenti. Pretpostavlja se da je Kronika sluila i kao izvor za pisce Historija Augusta za
period od 238. do 270. god. n. e.
Jedno od bitnijih historijskih djela iz ovog razdoblja napisao je senator i visoki dunosnik za severijanskog reima
Marije Maksim (Marius Maximus) u formi ivotopisa 12 careva, po uzoru na Svetonija. Ovo djelo koje je danas
izgubljeno, je bilo veoma cijenjeno, itano i citirano u antikom periodu. Nestalo je i djelo biografa Ignota
(Ignotus).
U turbulentno vrijeme uzdizanja Palmirenskog carstva u istonim provincijama djelovao je Kalinik (Callinicus; :
; poznat i pod nadimkom Sutorius ili Suetorius) iz Petre, historiar na grkom jeziku, orator, filozof.
Porijeklom je iz ugledne familije iz Arabije Petreje ili Sirije. On je bio prijatelj i cara Galijena i kraljice Zenobije
iz Palmire. Zbog svoga prijateljstva i odanosti Zenobiji Kalinik je 273. god. n. e. pogubljen zajedno sa Kasijem
Longinom (Cassius Longinus), filozofom sofistom i glavnim savjetnikom Zenobije po nareenju cara
68
ORBIS ROMANVS
Aurelijana. Kalinik je napisao razliita literarna djela, ukljuujui i dosta govora. Vrijedi istai : O loem ukusu u
retorici, Pozdrav Galijenu, Historija Aleksandrije u 10 knjiga, Obnova Rima, Protiv filozofskih sekti.
Na kraju II. i u III. st. n. e. djelovao je Julije Titijan/Iulius Titianus. On je napisao djelo Chorographia, koji je
vjerojatno bio provinciarum libri iz Historia Augusta. On se kod Ausonija navodi i kao autor pisama uvenih
ena, prozvanih Oratorum Simia.
Pored svoja dva glavna svoja djela, Eusebije je napisao i niz martologija, epistula,
Onomasticon (Ili o imenima mjesta u svetim spisima), apologetskih, doktrinalnih i drugih
radova, bavio se ureivanjem i editiranjem biblijskih tekstova. I "Historija crkve" i "Kronika"
nale su svoje nastavljae. Eusebije je prilino koristio danas izgubljeno historijsko djelo
Chronographiai od ranokranskog pisca Seksta Julija Afrikanca (Sextus Julius Africanus),
koje je pokrivala period od abrahamistikog shvatanja nastanka do 221. god. n. e. Eusebijeva
djela prevedena su na latinski jezik. Pored Eusebija, potrebno je navesti i Laktancija (Lucius
Caecilius Firmianus Lactantius; ivio cc 240. cc 320. god. n. e.) koji je najpoznatiji po djelu
69
ORBIS ROMANVS
O smrtima progonitelja (De mortibus persecutorum), u kojoj se dokazuje da su svi oni koji
su progonili krane umrli nasilnom smru. Laktancije je bio plodan pisac i ideolog i pored ve
navedenog djela De mortibus persecutorum napisao je i : 1. De Opificio Dei. 2. Divinarum
Institutionum Libri VII. 3. Epitome na Divinarum Institutionum. 4. De Ira Dei. 5. Njemu se
pripisuje i poema de Ave Phoenice, iako ne pokazuje bilo kakve elemente kranstva.
Laktancije je bio savjetnik dominusa Konstantina i tutor njegovog sina.
Radi ideoloke prevlasti kranstva u srednjem vijeku, ostao je sauvani veliki broj radova i
djela kranske ili prokranske provenijencije, kao to su ivoti svetaca, muenika, pisma,
radovi i knjige crkvenih otaca (npr. Jeronima i Augustina). Veliku vanost ima i edicija Acta
Sanctorum.
Temeljna osobenost kranske historiografije jeste da je ona namjenski ideologizirana. Njena svrha je da
promovira dogmatski pogled, suprotno od poimanja klasine grko rimske kulture po kojoj historija ima ulogu
da ui, poui i zabavi. Zato je rije o konceptualno potpuno drugaijem smislu odnosa prema historiji. U okviru
toga se deava i jedna skoro neprimjetna novina u neklasinoj historiografiji, a to je da ona kao svoju preuzima
raniju abrahamistiko hebrejsku mitologiju, tradiciju i historiju. Tako se deava da kristijanizirani pisci na
grkom i latinskom odbacuju svoju ranu tradiciju i svoje porijeklo trae u hebrejskim patrijarsima, u mitolokim i
legendarnim osnivaima jevrejskog naroda protiv kojeg su Helenisti i Rimljani vodili toliko teke ratove. Pored
kranske historiografije i kasnija islamska historiografija promovira hebreiziranu prolost i porijeklo. I zato se
dolazi u paradoksalnu situaciju da se polulegendarni i u historijskom kontekstu vrlo efemerni vladari tipa
Davida/Davuda i Solomona/Sulejmana doivljavaju kao nai veliki kraljevi.
70
ORBIS ROMANVS
Poradi namjenske i pretjerane ideologiziranosti ranokranske historiografije, ona njoj suvremena jo uvijek
nekranska historiografija je ipak vjerodostojnija. Razlog je jednostavan, iskrivljavanja povijesti uslijed
ideologiziranosti kod svih abrahamistikih spisa je ustvari cilj, dok je kod one druge ona samo sredstvo.
U knjievnosti, kao i drugim podrujima ivota Rimskog Carstva IV. i V. st., takoer se opaaju crte opadanja.
Istina, ovo razdoblje povijesti rimske kulture nije proteklo ne ostavivi za sobom traga. U raznim granama
umjetnosti stvorena su znaajna djela, koja ne zaostaju za spomenicima klasinog doba. Za IV. st. karakteristino
je to da je vie drutvo jo ostajalo vjerno paganskim tradicijama. U knjievnosti ovog doba jo su se sauvali
paganski motivi i uli glasovi otrog prosvjeda paganstva protiv kranstva. Na Zapadu, veliku ulogu u
kulturnom ivotu igrale su provincije, osobito Galija.
Posebno mjesto meu izvorima za povijest Rimskog Carstva zauzima niz ivotopisa
careva koji su ujedinjene u zbornik pod naslovom Scriptores historiae Augustae (Pisci
povijesti augusta) ili kako se ee navodi pod naslovom Historia Augusta. U tom zborniku
donijeti su ivotopisi careva, poevi od Hadrijana pa sve do Numerijana. Sastavljanje tih
ivotopisa pripisuje se estorici povjesniara (Eliju Spartijanu, Vulkaciju Galikanu, Eliju
Lampridiju, Juliju Kapitolinu, Trebeliju Polionu i Flaviju Vopisku), o kojima, osim imena,
nita vie ne znamo. Neki od tih ivotopisa posveeni su caru Dioklecijanu, drugi Konstantinu.
Ova nepretenciozna djela, kojima je cilj bila zanimljivost, napisana su na osnovu ogranienih
izvora razliite kvalitete, uz mnoge podatke i direktna izmiljanja. Ono to je vrijedno za ova
djela jeste da ona ponekad imenuju svoja vrela, odnosno druge autore ija su djela izgubljena, a
i ija bi imena isto tako bila izgubljena da nisu uzgred referentno spomenuta u Historia
Augusta. Tako su navedeni Elije Junije Kord/Aelius Iunius Cordus, Aurelije Filip/Aurelius
Philippus (osloboenik oca Aleksandra Severa), Fabije Marcelin/Fabius Marcellinus, Aurelije
Ver/Aurelius Verus, Stacije Valens/Statius Valens, Septimije/Septimius, Aholije/Acholius,
Enkolpije/Encolpius, Elije Sabin/Aelius Sabinus, Vulkatije Terentije/Vulcatius Terentianus,
Kurcije Fortunacije/Curtius Fortunatianus.Zbornik je podvrgavan preradama, i po svoj prilici
sauvan je u redakciji s kraja IV. st. n. e. ivotopisi careva nisu pouzdan izvor, ali, naalost,
ostaju za pojedina razdoblja jedini izvor. Karakteristina crta historijske literature IV. st. n. e.
bila je pojava svakovrsnih skraenih prikaza.
Oko 360. god. n. e. Sekst Aurelije Viktor, porijeklom iz Afrike, napisao je kratke ivotopise
rimskih careva "De Caesaribus". Njemu se pripisuju i djela : Origo Gentis Romanae, De Viris
Illustribus Romae i Epitome de Caesaribus (koje izgleda da nisu njegovo djelo). U IV. st. je
djelovao i pisao i Rufije Fest, ije je djelo Breviarium rerum gestarum populi Romani
kompletirano oko 379. god. n. e.
Veliku popularnost stekla je Eutropijeva kompilacija, koja je napisana oko 367. god. n. e. po
nalogu cara Valensa. Maleno Eutropijevo djelo "Breviarium historiae Romanae", u 10 knjiga,
obuhvaa itavu rimsku povijest od osnutka grada Rima do vladavine cara Valensa. Inae ovaj
istonorimski dominus je od svoga sekretara Eutropija naruio to historijsko djelo. Smatra se
da je Valens na ovaj in bio motiviran potrebom za uenjem rimske historije, kako bi se on,
carska familija i njihovi slubenici mogli bolje uvezati sa rimskim senatorskim redom.Tijekom
mnogih stoljea Eutropijevo djelo je bilo opepriznati udbenik rimske povijesti.
71
ORBIS ROMANVS
Iako se kranstvo u IV. st. n. e. rairilo meu irokim krugovima stanovnitva Rimskog
Carstva, meu aristokracijom i inteligencijom bilo je jo dosta pristaa tradicionalne religije.
Tijekom itavog IV. st. n. e. vodi se ogorena polemika izmeu pristaa nove religije i
privrenika starine. Opa historiografija IV. st. n. e. ostaje jo uvijek nekranska. U to vrijeme
ponovo stjeu odreene utjecaj latinska djela.
Posebnu vrijednosti imaju djela Publija Flavija Vegecija Renata (Publius Flavius Vegetius
Renatus) pod nazivom Saetak vojne vjetine (Epitoma rei militaris ili De Re Militari) i
Digesta Artis Mulomedicinae. Prvo djelo se detaljno bavi vojnom strukom i daje niz odlinih
podataka iz razliitih perioda rimske historije, dok je drugo djelo vodi kroz veterinarsku
struku. Zbog svoje praktine vrijednost djelo o vojnim stvarima je bilo vrlo popularno u
srednjem vijeku. Djela su nastala na kraju IV. ili poetkom V. st. n. e. Autor u etiri knjige
(poglavlja) Saetka... sustavno izlae vojna znanja i vjetine. Prva knjiga raspravlja o izboru
novaka i o vojnim vjebama. Druga obuhvaa uobiajeni ustroj stare vojske prema kojemu se
moe postaviti pjeaka vojska. Trea knjiga izlae sve vrste strategijskog umijea za kopnenu
bitku. etvrta knjiga nabraja sve sprave za osvajanje ili obranu gradova, a kao dodatak ima
pravila pomorskoga ratovanja.
Odreenu historijsku vrijednost ima i kolekcija XII Panegyrici Latini, koja je skup 12
pohvalnih govora i od kojih se 11 odnosi na vrijeme dominata. Za vrijeme Konstantina I. i
njegovih nasljednika je ivio Julije Firm Matern (Iulius Firmicus Maternus), i od njega su
ostala dva velika djela : Matheseos Libri Octo i De errore profanarum religionum. Za
rekonstrukciju povijesti IV. st. n. e. vrijedi istai i opus Libanija iz Antiohije (, ivio
cc 314. cc 394. god. n. e.). Libanije je tako ostavio 64 govora, 51 deklamaciju, 57 hipoteza ili
uvoda u Demostenove govore, nekoliko vjebi (Progymnasmata), 1545 sauvanih pisama. U
svojim govorima, upuenim carevima, vojskovoama i istaknutim inovnicima, Libanije
obrauje najaktualnija pitanja svoga vremena. On se as pokazuje kao panegiriar, as dri
pohvale, as nekog brani, as opet ukazuje na kakvo drutveno zlo ( na primjer, jedan od
njegovih govora raspravlja o tome kakvu tetu donosi dravi patrocinij ). Libanije je ostao
privrenik paganstva i tradicionalnih vrijednosti. Na kranstvo gleda kao na polubarbarsko
praznovjerje. Njega naroito smetaju monasi, koje on smatra neprijateljima razuma i ljepote.
Libanije je bio oboavatelj i privrenik Julijana Apostate i sam uivao njegovu zatitu. On se
moe smatrati jednim od posljednjih paganskih govornika i sofista. Vie manje paralelno
sa Libanijem je ivio i dravnik, govornik i filozof Temistije (, ivio 317. cc 390.
god. n. e.). Od mnogih njegovih djela, sauvana su 33 govora kao i razliiti komentari i
epitome Aristotelovih djela. U Ateni je sredinom IV. st. n. e. predavao Himerije.
Inae je u povijesti grke knjievnosti IV. st. obiljeeno novim preporodom sofistike. Nakon opadanja u III. st. n.
e., retorike kole sad ponovo stjeu znaenje. U njima stjeu naobrazbu budui inovnici, u njima se obrazuju i
budui kranski propovjednici. Sofistika IV. st. n. e. je siromana u idejnom pogledu. Uitelji govornitva
tumae djela filozofa i analiziraju pojedine etike postavke. Glavna panja obraena je na kompoziciju govora i na
vanjske efekte. Retorike kole odravale su se i u V. st., ali je nastava obiljeena bezidejnou i ablonom.
72
ORBIS ROMANVS
Znaajne podatke o ivotu u IV. st. n. e. daje i pjesnik, pisac i uitelj retorike Auzonije
(Decimius Magnus Ausonius; cc. 310. cc. 394. god. n. e.) iz Burdigala (Bordo u junoj
Francuskoj; inae po ocu grkog porijekla, a po majci ugledne galske familije). Ausonije je
stekao odlino obrazovanje u Bordou i Tuluzu, gdje je Emilije Magnus Arborije (Aemilius
Magnus Arborius) brat njegove majke bio profesor. Auzonije je pratio Arborija i u tek
osnovani Konstantinopolis, kada je ovaj postao tutor sinova dominusa Konstantina I. Po
povratku u Bordo, Auzonije je prvo bio grammaticus (neka vrsta nieg nastavnika), a zatim i
retorik (pravi profesor) u tamonjoj retorskoj koli. Njegov najpoznatiji uenik je bio pjesnik
Paulin (Paulinus), koji je kasnije postao kranski biskup Nole. Kao ve istaknuti profesor
Auzonije je pozvan i da bude tutor buduem dominusu Gracijanu. Dominusi Valentijan i
njegov sin Gracijan su veoma cijenili Auzonija, pa su on i njegova familija znaajne poasti i
dunosti.
Auzonije je bio i kvestor, a 375. god. n. e. namjesnik u Galiji gdje se istakao i u vojnoj kampanji protiv Alemana
kada je kao svoj dio ratnog plijena dobio zarobljenicu - djevojku Bisulu (Bissula). Auzonijev otac Julije Auzonije
(Iulius Ausonius; ljekar po profesiji), iako je imao skoro 90 godina je postao prefekt Ilirika, a njegov sin Hesperije
(Hesperius) je postao 376. god. n. e. prokonzul provincije Afrike. Konano je 379. god. n. e. Auzonije dobio i
konzulat. Kasnije se povukao iz javnog ivota na svoje junogalsko imanje, gdje je i umro.
Iza Auzonija je ostao znaajan literarni opus, kao to su : Epigramata de diversis rebus (oko
120 epigrama o razliitim temama), Ephemeris (izvjetaj o tipinom danu njegovog ivota,
fragmentarno sauvano), Parentalia (30 poema), Commemoratio professorum Burdigalensium
ili Professores (govori o uvenim uiteljima iz Bordoa, a koje je on znao), Epitaphia (26
epitafa herojima Trojanskog rata), Caesares (o 12 princepsa koje je opisao Svetonije), Ordo
urbium nobilium (bavi se sa 17 gradova, pisano u heksametru), Ludus VII Sapientium, Idyllia
(skupni naziv za 20 djela, od kojih je najpoznatija poema Mosella), Eglogarum liber,
Epistolarum liber, Ad Gratianum gratiarum actio pro consulatu, Praefatiunculae, Periochae
Homeri Iliadis et Odyssiae (iako mu se ovo djelo pripisuje, vjerojatno Auzonije nije bio njegov
autor).
Poema Mosella je posveena opisu rijeke Meze, njenih ivopisnih obala pokrivenih vinogradima, raznih vrsta
riba. Djelo se odlikuje svjeinom i iskrenou.
Novovjekovna i moderna historiografija pretpostavlja postojanje jednog povijesnog dijela, napisanog u IV. st. n.
e., a danas u potpunosti izgubljenog. To hipotetiko djelo se naziva Enmannsche Kaisergeschichte/Enmann's
Kaisergeschichte/Historija imperatora. Pretpostavka potie od njemakog naunika Alexandera Enmmanna
koji je 1884. god. izvrio komparaciju nekoliko kasnorimskih historijskih djela i naao niz podudarnosti. Tako je
on postavio teoriju o izgubljenom povijesnom djelu koje je bilo zajedniko vrelo za autore Historia Augusta,
Aurelija Viktora, Eutropija, Festa, anonima koji je napisao Epitome de Caesaribus, Jeronima i druge. Ovo djelo bi
pokrivalo vrijeme od Augusta do 337. ili 357. god. n. e.
Krajem IV. i poetkom V. st. djelovao je Maur Servije Honorat (Maurus Sevius Honoratus),
koji je vaio za najuenijeg ovjeka tadanjeg vremena u Italiji. On je bio autor skupine
komentara na Vergilijev opus, koji su prilino bitni za antikvarna istraivanja daleke italske i
rimske prolosti (u historijskom, religijskom jezikom smislu). Pored komentara na Vergilijev
73
ORBIS ROMANVS
opus Maur Honorat je napisao i delo Ars grammatica, raspravu De finalibus i rad De centum
metris.
U IV. st. n. e. je djelovao i Postumije Rufije Fest Avijenije/Postumius Rufius Festus (qui et)
Avienius, rodom iz etrurskog Volsinija. Ostvario je zavidnu karijeru i dva puta je bio konzul.
Avijenije je preveo na sa grkog na latinski Aratovu poemu Phaenomena i Perijegezu Dionisija
Putnika. Njegovo originalno djelo je poema Ora Maritima, za koju se tvrdi da sadrava i
odreene podatke i sadraje iz mistinog Masilijanskog Periplusa koji se datira u VI. st. p. n.
e. i koji je opisivao plovidbu i trgovake puteve od Masilije zapadnim Mediteranom i
atlanskom obalom Europe sve do Britanije i Irske. Avijenije je citirao i Himilkov Periplus,
koji je opisivao feniansku punsku ekspediciju du obala Zapadne Europe koja se desila u
isto vrijeme kada i Hanonova plovidba oko Afrike (cc. 500. god. p. n. e.). Poznato djelo koje je
govorilo o plovidbi iz Mediterana u Atlantik i koje je otkrivalo obale Zapadne Euope tadanjem civiliziranom
svijetu bilo je ono od Pitije iz Masilije.
Amijan Marcelin
Posljednji veliki predstavnik rimske i itave antike historiografije bio je Amijan
Marcelin (oko 330 400 god. n. e.). Rodio se u sirijskoj Antiohiji u uglednoj obitelji, i kao
mladi je stupio u vojnu slubu u kojoj se zadrao barem do 363. god. n. e. Prvo je vojniku
karijeru zapoeo kao protector, a zatim je bio tabni oficir kod Ursicina, koji je bio magister
equitum. Prikljuio se Julijanu Apostati prilikom njegovog pohoda na Iran.
Po povratku iz Julijanovog iranskog rata, Amijan je dao ostavku na slubu i ivio najprije u
svom rodnom mjestu Antiohiji, a zatim u Rimu, posvetivi svoje slobodno vrijeme radu na
historijskom djelu, koje je poznato pod naslovom "Rerum gestarum libri XXXI". Ono je
izlagalo rimsku historiju od vremena Nerve do smrti Valensove. Sauvane su samo posljednje
knjige (14-31), koje obuhvaaju razdoblje od 353. do 378. god. n. e. Amijan Marcelin je svoje
izlaganje zapoeo ondje gdje prestaju Tacitove "Historije". U metodi izlaganja, grupiranju
materijala i karakteristika povijesnih osoba, Amijan ide za Tacitom, ali to nije bilo obino
oponaanje. Amijan je samostalan historiar, koji se ozbiljno odnosi prema svojim zadacima.
On prosvjeduje protiv onih kritiara koji su navikli da u povijesti vide samo obinu zbirku
anegdota. Ljudsko pamenje ne moe zadrati itavo mnotvo pojedinih injenica, zato
historiar mora opisivati vane dogaaje i ne uputati se u sitnice. Istina je glavni cilj
historiara, on je ne smije izvrtati, i on navodi : "Za historiara koji svjesno preuuje dogaaje
rekao bih da obmanjuje isto toliko koliko i onaj koji izmilja ono ega nikad nije bilo". Amijan
od historiara zahtijeva objektivnost i nepristranost. Zavravajui svoje djelo, on kae: "ini
mi se da nigdje nisam svjesno pokuao pokvariti djelo koje je obealo da e kazivati istinu
bilo time to bih togod preutio, bilo lano prikazao". Meutim, injenica je da je Amijan
Marcelin gajio divljenje prema Julijanu Apostati, pa neki dijelovi teksta predstavljaju eulogiju
ovom rimskom dominusu. Stie se i utisak da je on Julijanove akcije ocjenjivao pozitivnim, a
njegovih neprijatelja negativnim.
74
ORBIS ROMANVS
Sauvane Amijanove knjige izlau njemu suvremene dogaaje. Kao to se to moe zakljuiti iz
raznih pievih navoda, one su napisane na osnovu svjedoanstava oevidaca i sudionika u
dogaajima. Pisac visoko cijeni podatke iz dokumenata, ali oni, po njegovom miljenju, kao i
dravni akti koji se uvaju u arhivu ne moraju biti vjerodostojni. Amijan je bio vojnik i to se
odrazilo na njegovom djelu. Vojnoj historiji on posveuje veliku pozornost. Govori careva i
vojskovoa, koje Amijan navodi, upueni su uglavnom vojnicima. On podrobno opisuje
pohode i bitke, i u tim opisima on u odreenom pogledu stoji iznad svog uzora - Tacita. Na
kraju svog djela on izjavljuje: "Eto toliko sam ja , nekadanji vojnik i Grk, imao za kazati, u
granicama svojih mogunosti, poevi od principata Cezara Nerve pa sve do Valensovog
kraja". Veliku panju posveuje Amijan dvorskom ivotu, koji mu je bio dobro poznat. O
ivotu irokih slojeva stanovnitva mi nemamo kod Amijana sustavnih podataka; njegovi
navodi svode se samo na pojedine primjedbe. Tacitov utjecaj oitovao se u tome to Amijan
obraa pozornost na ljudsku linost. Pred nama defilira galerija raznovrsnih tipova, pri emu
Amijan u jednim sluajevima daje samo nekoliko snanih poteza, a u drugim podrobnu
karakteristiku. Najveom potpunou odlikuju se karakteristike careva. One se donose uz
saopenja o smrti, daju moralni lik pokojnika i pregled njegove djelatnosti. Carevi su, po
Amijanovom miljenju, odgovorni za mnoge nesree drave. Njegov ideal bio je Julijan
Apostata (361 - 363 god. n. e.), kod koga je Amijan cijenio junatvo, visoku inteligenciju,
tenju za ouvanjem i restauracijom starih rimskih obiaja, ali je ujedno kritizirao Julijanovu
vjersku netrpeljivost, koja prelazi u neopravdanu okrutnost. Amijan veoma velia Rim i
njegovu prolost. Rim je za njega urbs aeterna vjeni grad; on se uzdigao zahvaljujui
junatvu i srei ljudi, koji obino ive u neslozi. Rim je preao svoje mladenako i zrelo doba,
on se nalazi u starosti, i svi ga narodi potuju kao gospodara i cara. Amijanovom pogledu nisu
mogle izmai crte opadanja, koje su se jasno oitovale u njegovo vrijeme. On ih objanjava
porocima malog broja ljudi, njihovom pokvarenou, tatinom i raskoi. On esto osuuje
dvorjane, koji radi osobnih interesa vre lo utjecaj na careve. Amijan je dobro poznavao
knjievnost i filozofiju, ali je dijelio predrasude svog vremena. Kao veina antikih
povjesniara, i on priznaje utjecaj sudbine na ivot ljudi i tijek povijesti. Neizmijenjenu volju
udesa moe otkriti Temida, koja sjedi na Jupiterovom prijestolju, a njoj su podinjeni demoni.
Ti se demoni mogu udobrovoljiti i od njih se mogu doznati proroanske rijei. Amijan vjeruje
u svakovrsna gatanja i znamenja (istina, on to u svome djelu ne zloupotrebljava). Praznovjerje,
uskoa vidokruga i retorika ne smetaju Amijanu da bude znaajan povjesniar.
Historijska vrela za V. VII. st. n. e.
Krajem IV. i poetkom V. st. je djelovao Sulpicije Aleksandar, koji je bio historiar
germanskih naroda. Njegovo djelo Historia je izgubljeno, ali ga je citirao Grgur iz Tura
(galorimski historiar i biskup iz druge polovice VI. st.) u svome djelu Decem Libri
Historiarum/Historia Francorum. Sulpicijevo djelo se moda nadovezivalo na djelo Amijana
Marcelina i moda je obraivalo dogaaje do smrti Valentijana II. 392. god. n. e. U istom
periodu je djelovao i Klaudijan (Claudius Claudianus; ivio cc 370. 404. god. n. e.),
aleksandrijskog porijekla. On je pisao pjesme, eulogije, panegirike i invektive, a najpoznatije
75
ORBIS ROMANVS
djelo (iako nedovreno) mu je epska poema De raptu Proserpinae. Klaudijan je u svome opisu
tretirao njemu suvremene dogaaje, opisivao ratove koje su Rimljani vodili, opjevao dvorski
ivot, veliao Stilihona, a svim sredstvima osuivao i ismijavao njegovog protivnika Rufina,
koji se uzdigao na konstantinopoljskom dvoru dominusa Arkadija. Klaudijanova poezija je
imitatorska, ali je on talentiran pjesnik, koji vlada stilom. Najzad, Klaudijan je jedan od
posljednjih Rimljana koji vole prolost velikog grada i koji vjeruju u njegovu slavnu
budunost.
O posljednjim decenijama IV. st. n. e. svjedoanstva prua i sauvani opus Simaha (Quintus
Aurelius Symmachus), dravnika i oratora koji je podravao staru tradicijsku religiju. Simahov
sauvani opus se sastoji od 9 knjiga pisama, Relationes, Panegyrics i fragmente raznih govora.
Nasuprot Simahu stajao je kranski pjesnik i pisac Prudentije, koji je izmeu ostalih djela i
sakupljanja kranskih poema napisao i djelo protiv Simaha Poetkom V. st. n. e. djelovao je i
galski pjesnik Klaudije Rutilije Namacijan, opjevavi Rim koji je postao domovinom tolikim
razliitim narodima. Privrenik starine, Namacijan je mrzio krane, naroito monahe. Poznat
je po latinskoj poemi De Reditu Suo, koja opisuje obalno putovanje 416. god. n. e. iz Rima u
Galiju. Od ove poeme je sauvano samo oko 700 stihova. U ovom periodu je nastala i najvea
do danas sauvana antika poema pod nazivom Dionysiaca/ u 48 knjiga od Nona
ija je osnovna tema ivot Dionisa, njegova ekspedicija u Indiju i trijumfalni povratak na
zapad. Poema je nastala u kasnom IV. ili poetkom V. st. n. e. Non/Nonnus () iz
egipatskog Panopolisa je bio epski pjesnik, koji je bio pored paganskog bio dobar
poznavalac i kranstva pa je napisao i parafraze na Ivanovo evanelje. U prvoj polovici V. st.
n. e. je djelovao i retorik i pjesnik Flavije Merobaud (Flavius Merobaudes).
Za V. st. n. e. vrijedne podatke je davalo i djelo Malha, koji je ivio u Konstantinopolisu.
Naalost njegovo djelo je izgubljeno, izuzev pojedinih fragmenata sauvanih u Fotijevom
prikazu, excerptima koje je Konstantin VII. Porfirogenit dao da se izrade i u romejskoj
enciklopediji Suda. U doba dominusa Honorija i Arkadija ivio je i Makrobije Ambrozije
Teodozije (Macrobius Ambrosius Theodosius) koji je bio gramatiar, neoplatonistiki filozof i
pisac. On je poznat prije svega po djelu Saturnalia koje predstavlja i jedan od vrijednih izvora
o drevnim rimskim obiajima, tradicijama i vjerovanjima. Makrobije je napisao i Commentarii
in Somnium Scipionis (komentari na Ciceronov tekst Scipionov san), koji je postao vaan
izvor za platonizam i filozofsku misao na mediavelnom latinskom zapadu. Izgubljen je njegov
rad De differentiis et societatibus graeci latinique verbi (O razlikama i slinostima grkih i
latinskih glagola). Iako o njegovom ivotu, ukljuujui i religijske poglede, nema pouzdanih
podataka, tradicionalno ga se smatra jednim od posljednjih nekranskih autora rimske
knjievnosti. Makrobije je nesumnjivo bio javni dunosnik, jer se esto titulira kao vir
clarissimus et inlustris.
76
ORBIS ROMANVS
U historiografiji V. st. n. e. nala je odraza vjerska borba koja se vodila meu viim
slojevima rimskog drutva. Glavni povod za tu borbu bilo je ruenje Rima od strane Alarika.
Pagani su optuivali krane i uporno zahtijevali vraanje kultu starih vjerovanja. U obranu
kranstva ustao je biskup sjevernoafrikog grada Hipona Aurelije Augustin, koji je napisao
polemiko djelo "O dravi bojoj" (De civitate dei). Pored djela O dravi bojoj osobitu
popularnost stekao je njegov rad Ispovijesti" (Confessiones), u kome Augustin istie pobude
koje su ga dovele u kransku crkvu. Pored navedenih djela iza Augustina je ostalo i drugo
bogato pisano nasljee koje se sastoji od pisama i rasprava razliitog sadraja. Njegova djela su
imala izvanredan utjecaj na kasnija razdoblja. On inae na cijelu rimsku povijest gleda kao na
neprekidne ratove i meusobne borbe, koje poinju od onog dana kad je Romul ubio Rema.
Ovu Augustinovu postavku o grenosti Rima razvio je i obrazloio panski sveenik Orozije,
koji je 417. god. n. e. napisao djelo pod naslovom "Povijest protiv pagana" (Historia adversus
paganos). Po tipu djela to je opa povijest. Ona poinje kratkim opisom Zemlje i priom o
stvaranju svijeta, i dopire do pievog vremena. Orozije pobija miljenje onih koji misle da je
uzrok svih nesrea bilo naputanje starih bogova. itava povijest Rima ispunjena je zlom i
stradanjima. Ako trijumfiraju jedni, trpe nesreu drugi. Posljednji alosni dogaaji samo su
odmazda za ranije zloine. injenice koje Orozije navodi uzete su iz raznih skraenih
prirunika (iz Flora i drugih kratkih povijesnih prikaza). Orozijevo djelo zanimljivo je po
svojoj koncepciji, koja je suprotna onoj to se pojavila jo u vrijeme starijih analista.
Zahvaljujui toj koncepciji, Orozijeva kompilacija imala je velikog uspjeha sve do doba
renesanse.
Znaajan je i opus Ilira sv. Jeronima, (Eusebius Sophronius Hieronymus;
; ivio cc. 347 30. IX. 420. god. n. e.) rodom iz ilirskog grada Stridona. On je
autor itavog niza literarnih djela i pisama, kao i prijevoda s grkog jezika. Najvanija njegova
djela su prijevod Biblije na latinski (Vulgata), Kronika (Chronicon ili Temporum liber) koja
77
ORBIS ROMANVS
je ustvari prijevod (uz odreeni dodatak za period od 325. do 379. god. n. e.) na latinski
kronolokih tablica koje je sastavio u drugom dijelu svoje Kronike Eusebije iz Cezareje, De
viris illustribus, mnogobrojni komentari i hagiografije.
Za ovaj period je bitno istai i Elija Donata (Aelius Donatus, sredina IV. st. n. e.), gramatika i
uitelja retorike. Njegova djela su : 1. Djelimino nekompletni komentari na Terencija,
kompilirani od drugih komentatora. 2. ivot Vergilija, za koji se misli da je baziran na
izgubljenom ivotopisu od Svetonija. U Donatovom djelu se nalazi i uvod u njegove
komentare Vergilijevog opusa. 3. Ars grammatica. Komentiranjem Vergilija se bavio i Tiberije
Klaudije Donat (Tiberius Claudius Donatus, prva polovina V. st. n. e.) sa svojim djelom
Interpretationes Vergilianae, koje je ponovo pronaeno 1438. god.
Iz reda kranske i crkvene historiografije vrijedi istai i Sulpicija Severa iz Akvitanije (umro
cc 425. god. n. e.), ije je glavno djelo Chronicorum Libri duo ili Historia sacra. Kranskom
historiografijom su se bavili i Filostorgije (; kraj ivio 368. 439. god. n. e.),
Teodoret ( ; cc 393. cc 457. god. n. e.), Tiranije Rufin (Tyrannius
Rufinus), Sokrat iz Konstantinpolisa (kraj IV. i prva polovica V. st. n. e.; napisao Historiju
Crkve) i Sozomen (Salminius Hermias Sozomenus; ; iz prve polovice V. st. n. e.).
Sozomen je napisao dva djela iz crkvene historije, od kojih je sauvano samo drugo u devet
knjiga i koje pokriva razdoblje od vladavine Konstantina I. do Valentijana III. Za izuavanje
arijanskog kranstva i ivota Vulfile, apostola Gota, vrijedno vrelo je Pismo Auksentija,
Za historiju rimskog svijeta su i bitna djela koja za temu imaju historiju drava i naroda van
okvira rimskog svijeta. U tom kontekstu vrijedi istai Fausta iz Bizanta (
) koji je napisao historiju Jermenije u est volumena (dva prva su izgubljena)
Poetkom V. st. n. e. pisao je historiju i Olimpijador (Olympiodorus) iz egipatske Tebe. On je
bio klasinog obrazovanja i obavljao je diplomatsku misiju za zapadnog cara Honorija meu
Hunima oko 412. god. n. e. Kasnije je ivio na dvoru Teodozija II., kome je i posvetio svoje
historijsko djelo u 22 knjige koje zahvata period od 407. do 425. god. n. e. Sauvan je abstrakt
zahvaljujui Fotiju. Sredinom V. st. n. e. u Istonom Carstvu pisao je i Prisk (Priscus),
diplomata i dunosnik porijeklom iz Trakije. Njegovo djelo je bilo Kronika u 8 knjiga, u kojoj
su opisana zbivanja iz sredine V. st. n. e. Naalost sauvani su samo fragmenti (i to uglavnom
u romejskim excerptima), od kojih su neki vrlo vrijedni kao npr. opis poslanstva Atili (u kojem
je Prisk uestvovao) i njegovom dvoru.
Drukije tumaenje dao je historiar Zosim (), koji je otprilike krajem V. i poetkom
VI. st. n. e. (za vrijeme istonog cara Anastazija) napisao na grkom jeziku "Novu povijest" (u
est knjiga), u kojoj se nabrajaju dogaaji od Augusta do 410. god. n. e. (kada je Prisk Atal bio
svrgnut). Doba Aleksandra Velikog, helenistiko razdoblje, drevnu Republiku, graanske
ratove, Oktavijana, i carski period od prve polovice III. st. n. e. opisuje dosta saeto. Za period
od 238. do 270. god. n. e. koristio je atenskog historiara Deksipa (Dexippus), za period od
270. do 404. god. n. e. neoplatonistikog historiara Eunapija, a poslije 407. god. n. e.
78
ORBIS ROMANVS
Olimpijadora. Kasnije knjige koje obrauju IV. i V. st. su prilino detaljne. Zosim je jedini
historiar ovog razdoblja koji ne pripada kranskom miljeu. Propast paganstva, po
Zosimovom miljenju, glavni je uzrok slabljenja rimske moi. Sudei po poetnim poglavljima
svoje prve knjige, Zosim ima i negativno miljenje openito o autokratiji i monarhiji, pa se
moe rei i da je ne samo posljednji apologeta drevnih vrijednosti, nego i posljednji nostalgini
republikanac. U VI. st. n. e. djelovao je i Jovan iz Lidije, koji se bavio antikvarskim radom.
Napisao je vie djela o antikvarskoj povijesti rimskog svijeta, od kojih su tri sauvana :
, (posebno vrijedna zbog opisa administracije
u vrijeme Justinijana), (o povijesti raznih godinjih neabrahamistikih
praznika i festivala). Jovan se sluio mnogim danas izgubljenim djelima starijih autora.
Justinijan je zaduio Jovana da napie panegirik posveen ovom caru i historiju ratova sa
sasanidskim Iranom, naalost ova dva djela zajedno sa nekim poetskim djelima su izgubljeni.
Bitan je i opus Marcijana Mineja Feliksa Kapele (Martianus Minneus Felix Capella, iz prve
polovice V. st. n. e.) koji je pisao na latinskom jeziku. Po Kasiodoru, Marcijan Kapela je
rodom iz grada Madaura u sjevernoj Africi. Marcijan Kapela izgleda da se u svojim djelima i
idejama oslanjao na neoplatonizam. Glavno djelo Marcijana Kapele je De nuptiis Philologiae
et Mercurii, nekada zvano i De septem disciplines, i ono je vrlo bitno za historiju edukacije,
retorike i openito znanosti. Marcijan Kapela se smatra jednim od najranijih tvoraca sistema
sedam slobodnih vjetina (studia liberalia ili septem artes liberals) koji je predstavljao
strukturu srednjovjekovne edukacije na latinskom, rimokatolikom zapadu.
Pored Marcijana Kapele, jo je jedan kasnoantiki uenjak iz sjeverne Afrike iza sebe ostavio
literarni opus na latinskom jeziku. Fabije Plancijad Fulgentije (Fabius Planciades Fulgentius,
kraj V. poetak VI. st. n. e.) je napisao etiri sauvana djela i to : 1. Mythologiae ili
Mitologiarum libri III koji se bavi mitologijom klasine civilizacije. 2. Expositio continentiae
Virgilianae secundum philosophos moralis koji se bavi Vergilijem i njegovom Enejidom. 3.
Expositio sermonum antiquorum koji se bavi objanjavanjem 62 drevne latinske rijei. 4. De
aetatibus mundi et hominis je saeti pregled svjetske historije klasine civilizacije i biblijske
historije. Pored ovih sauvanih djela, poznato je da je Fulgentije napisao jo djela koja su
naalost izgubljena. Ranije mu se pripisavalo jo jedno djelo i to Super Thebaiden.
U posljednjim decenijama Zapadnog Carstva djelovao je i Sidonije Apolinarije (Sidonius
Apollinaris), pisac, dunosnik i biskup/episkop galskog porijekla. Iza njega su ostali Panegirici
(Panegyrics), nekoliko stihova i 9 knjiga Pisama u kojima se opisuje stanje u posljednjim
godinama Zapadnog Carstva. Panegirike na kraju IV. i V. st. n. e. je pisao i Pakat Drepanije
(Pacatus Drepanius), koji je porijeklom iz june Galije. On je bio prijatelj Ausonija. Njegov
govor u poast dominusa Teodosija I. (izreen u Senatu 389. god. n. e.) je sauvan. U V. st. n.
e. djelovao je u jugoistonoj Galiji Polemije Silvije (Polemius Silvius) koji je bio autor
julijanskog kalendara koji je nastojao da spoji tradicionalni rimski festivalski ciklus sa novim,
kranskim svetim danima.
79
ORBIS ROMANVS
Inae je Theodore Mommsen 1892. god. izdao kolekciju pod nazivom Consularia Italica konzularnih fasta koja
se sastojala od : Anonymi valesiani pars posterior, Fasti vindobonenses priores, Fasti vindobonenses posteriores,
Paschale campanum, Continuatio hauniensis Prosperi, Excerpta ex Barbaro Scaligeri, Excerpta ex Agnelli Libro
pontificali ecclesiae ravennati.
80
ORBIS ROMANVS
10
Radio i djelovao sigurno u vrijeme vladavine princepsa Hadrijana. Diogenijan je bio autor leksikona (poznatog pod
naslovom ), antologije epigrama o rijekama, jezerima, stijenama, planinama i planinskim vrhovima
( ) i spiska sa kartom svih gradova na svijetu.
11
nijedno nije sauvano (izuzev u fragmentima), izmeu ostalih Aegyptiacorum. Veliki neprijatelj judaizma.
14
15
ivio u I. st. n. e.
ivio u III. st. p. n. e. Amerije je bio makedonskog porijekla i sastavio je 1. rjenik , 2. etimoloku
raspravu.
81
ORBIS ROMANVS
82
ORBIS ROMANVS
autori tri mitografska (o helenskoj i rimskoj mitologiji i tradiciji) teksta na latinskom jeziku
koja su cirkulirala u toku srednjeg vijeka.
Pravni kodeksi
Posebnu kategoriju izvora ine kodifikacije prava. Pravna literatura bila je opsena, ali je do
nas u cijelosti doao samo mali broj zbornika i djela. Ona nisu vana samo za prouavanje
rimskog prava. Podaci pravnih spomenika omoguuju nam da rekonstruiramo sliku socijalnih
odnosa i politikog poretka rimskog svijeta. U prvom redu je rije o Institucijama od Gaja
(udbenik rimskog prava iz II. st. n. e.), te o istonorimskim kodifikacijama : Teodozijevom
kodeksu (Codex Theodosianus) iz V.st. n. e. i Justinijanovom kodeksu (Corpus Iuris Civilis) iz
VI. st. n. e.
Zemljopisna djela
Za izuavanje topografije rimskog svijeta su bitna i zemljopisna djela (ukljuujui i karte i
itinerarije/popise putnih stanica sa udaljenostima izmeu njih) kao to su : Periplus
Eritrejskog mora ( , Periplus Maris Erythraei; sredina I. st.
n. e.), Perijegeza od Dionizija Putnika ( ; Dionysius Periegeta;
moda rodom iz Aleksandrije i moda ivio u vrijeme princepsa Hadrijana ili krajem III. st. n.
e.) u grkom stihu heksametru, Geografija Klaudija Ptolemeja, Antoninov Itinerarij
(Itinerarium Antonini Augusti et Hierosolymitanum), Pojtingerova karta (Tabula
Peutingeriana) i Kosmografija Anonima Ravenjanina (Ravennatis anonymi Cosmographia),
koja je nastala oko 700. god.
83
ORBIS ROMANVS
84
ORBIS ROMANVS
Odjeljak Pojtingerove karte koji prikazuju dijelove sjeverne Afrike (donje prikazano kopno), june Italije
(sredinje kopno) i Ilirika (gornje prikazano kopno).
Flumina (rijeke)
Fontes (izvori)
Lacus (jezera)
Nemora (ume)
Paludes (movare)
Montes (planine)
Gentes (narodi)
Notitia Dignitatum
Vrlo dragocjen izvor za kasnorimsko razdoblje predstavljaju Notitia Dignitatum, odnosno
popis javnih dunosti, slubi od dvora pa do nivoa provincija, jedinica upravno
administrativne podjele (prefekture, dijeceze, provincije), zapovjednitva, vojnih jedinica,
85
ORBIS ROMANVS
trezora i privrednih pogona u javnom vlasnitvu Naelno je popis podijeljen na istoni dio i na
zapadni dio. Pretpostavlja se da se popis za istoni dio odnosi na stanje oko 395. - 400. god. n.
e., a za zapadni oko 420. god. n. e. Pojedinici podaci u istonoj i zapadnoj sekcijama su i
reminisencija i na prijanje periode (cc 20 godina ranije), pa tako se neki podaci za Istoni dio
odnose i na 379. god. n. e. kada je za istonog dominusa postavljen Teodozije I. Ovo unosi
odreene probleme u analizu popisa, jer se deava da postoje jedinice pod istim nazivom ali
pod razliitim zapovjednitvima. Vrlo je teko odrediti da li je rije o cijeloj jedinici i njenoj
poziciji u razliitim periodima, ili je rije o detamanima jedinice stacioniranim na razliitim
lokacijama u isto vrijeme. Ono to posebno daje vrijednost ovom dokumentu su mnogobrojne
ilustracije koje dopunjavaju tekst. Vrlo su zanimljivi prikazi amblema pojedinih vojnih
jedinica, izraeni preko dizajna na njihovim titovima.
86
ORBIS ROMANVS
87
ORBIS ROMANVS
upotrebi alternativnih objanjenja uvedenim izrazima kao to su: "ili ovako", "alternativno",
"prema nekima", ili pak po eksplicitnom citiranju drugih izvora informacija.
Za grku knjievnost najvanije su sholije uz Homerovu Ilijadu (naroito one u rukopisima iz
X. st.), Hesioda, Pindara, Sofokla i Apolonija Roanina, a one uz Aristofana (ukljuujui tzv.
Prolegomena de comoedia) predstavljaju vaan izvor za poznavanje historije i razvoja grke
komedije, koji dopunjuje oskudne informacije koje se o toj temi nalaze u
Aristotelovoj Poetici i kod Sude. Za rimsku knjievnost najznaajnije su Servijeve sholije
uz Vergilija, zatim sholije Helenija Akrona i Pomponija Porfirija uz Horacija, kao i
sholije Elija Donata uz Terencija.
Glavne crte antike historiografije
Glavni izvor za rimsku povijest jesu historijska djela. Ona nas upoznaju sa tijekom
dogaaja rimske povijesti, omoguuju nam da ih vie ili manje tono datiramo i daju nam
potrebne podatke o raznim stranama historijskog procesa. Moderna historijska znanost
nasljednica je antike historije. Istai emo one crte koju se svojstvene antikoj historiji i koje
je moderna znanost razvila. Antika historija stavila je sebi u zadatak da sazna prolost. Njoj je
bila poznata ideja razvitka ovjeanstva; najbolji predstavnici antike historiografije teili su za
tim da povijesne dogaaje promatraju u njihovoj uzajamnoj povezanosti. Antiki historiari
postavili su pitanje i o povijesnoj uzronosti. Oni su formulirali misao o vjerodostojnosti
povijesnih izvjetaja i samim time udarili temelj povijesnoj kritici. Sa tim u svezi stajala je
tenja za objektivnou izlaganja, iako je ona, zbog itavog niza uzroka, ostala samo idealna
elja. Antika historiografija imala je svojih osobitosti, na koje ne treba zaboravljati kad
se koristimo njenim podacima. Kod izlaganja mnogih historijskih pojava povjesniari su
uvodili iracionalan moment, pozivali su se na sudbinu, ije su odluke smatrali neobjanjivim
i neizmjenjivim. Ta ideja predstavlja ostatak religijskog miljenja. Specifinost drutvenog
ivota antikog svijeta nala je odraza u tome to su povjesniari u svojim djelima u prvi plan
stavljali politiki ivot; socijalne pojave ostale su kod njih u sjeni, a pitanja gospodarske
povijesti gotovo da nisu ni doticana. Pojedinim osobama u povijesti pripisivana je izuzetna
uloga. Pregled rimske historiografije pokazuje da je krug interesa antikih historiara,
generalno gledano, bio veoma ogranien. U doba Republike itava se rimska povijest svodila
samo na politiku povijest grada Rima (historia Romana), a u doba Principata i Dominata to je
poglavito historia Augusta, tj. povijest careva. To se stanje malo mijenjalo i onda kad je rimska
povijest kad je rimska povijest stavljana u okvire ope povijesti. Treba imati u vidu klasnu
uvjetovanost rimske historiografije. Publicistiki motivi igrali su u njoj veliku ulogu, naroito u
doba njenog procvata. Na poetku svog razvoja rimska je historiografija bila poglavito
aristokratska; demokratske ideje unesene su u nju tek u vrijeme mlae analistike. Uz politiku
tendencioznost bilo je i drugih momenata koji su historiare republikanskog doba sprjeavali
da objektivno prikazuju historijsku prolost a to je elja za uzdizanjem svoga roda, rimske
drave i njene prolosti. U doba Principata i Dominata povijeu se bave uglavnom
predstavnici oporbene senatorske aristokracije. Slavljenje prolih vremena (laudatio temporis
88
ORBIS ROMANVS
acti) glavna je tendencija veine historiara toga doba. Pisci koji su bili bliski dvoru i bili
apologetski raspoloeni prema caru nisu vrili bitan utjecaj na razvoj historiografije; oni su o
republikanskoj prolosti pisali po obrascima koje je stvorila senatorska historiografija. Bitna
razlika izmeu antike i moderne historiografije sastoji se u tome to u antici povijest nije
smatrana znanou u uem smislu te rijei; ona se nalazila izmeu znanosti i
umjetnosti. Povjesniari nisu samo istraivali prolost i utvrivali odreene povijesne
zakonitosti, oni su teili za tim da donesu ive slike prolosti, pa su u povijest unosili metode
karakteristine za umjetniki rad. Osim toga, povjesniari su pred sobom imali praktine
ciljeve: izuavanje povijesti trebalo je da pomoi vojskovoama i dravnicima da pravilno
ocijene suvremeno stanje, a obinim smrtnicima da pokae primjere junatva i poroka. To se
moralo odraziti i na izboru materijala i na ocjenjivanju historijskih pojava. Kod predstavnika
antike historiografije oblik izlaganja imao je esto vee znaenje nego sadraj. Pisci su teili
da njihova djela imaju dramatinu i ivu povijest, na obazirui se uvijek na tonost i
vjerodostojnost dogaaja koje opisuju. Oni su pribjegavali kontrastima i preuveliavanju,
izmiljali su detalje, stavljali svojim junacima u usta govore sastavljene po retorikim
pravilima. Nisu svi povjesniari imali umjetniki dar Livija i Tacita: otuda vladavina ablona,
naroito kod opisivanja bitaka, karakteristika linosti itd. Oduevljavanje oblikom udaljavalo je
povjesniare od istraivakih zadaa. Mali je broj njih poao za primjerom grkih povjesniara
Tukidida i Polibija, tako da je tehnika istraivanja ostala na niskom nivou. esto su isti
povijesni podaci, pa ak i jedni te isti citati prelazili iz ruke u ruku; oni su uzimani iz raznih
hrestomatija, koje su davale historijske primjere za govornike. U antici nije postojao pojam
knjievnog vlasnitva, i zato doslovno prenoenje izvora, bez navoenja njegovog pisca, nije
smatrano za djelo dostojno osude; u onim pak sluajevima kad je navoen tekst uz spominjanje
pisca, taj je tekst esto izostavljan. Jedan od glavnih nedostataka antikih historiara jest
podcjenjivanje brojanih podataka i inae statistikih pregleda. Historiari kao da su ih se
bojali i, ako si ih i navodili, inili bi to bez ikakvog kritikog provjeravanja. Sve to ini da
podaci antikih historiara nisu ni izdaleka pouzdani. Njihovi se sudovi ne mogu primiti bez
prethodne kritike.
Sve dosadanje historijske rekonstrukcije zavise od izvorne grae i stavova i opredjeljenja istraivaa. I sama
izvorna graa je djelo ljudi, koji su isto tako imali svoje naine ivota, ideje i opredjeljenja, pa je zato i ona
proeta subjektivizmom (posebno ona literarne prirode koja je isto rezultat istraivanja pojedinca). Svaki
pojedinac (i to u svim historijskim razdobljima) svoje istraivako djelo unosi i dio sebe, svoja shvatanja, nada,
opredjeljenja, elje, svoje trenutno stanje i raspoloenje. Bez obzira koliko se neko pokuao udaljiti od
subjetivnog odnosa prema svome radu, injenica je da ne postoji nijedno djelo koje je u potpunosti osloboeno
subjektivistike kontaminiranosti. Jednostavno reeno, istraiva je moe pokuavati smanjiti i svesti na to je
mogue manju mjeru, ali je praktino nemogue da ona bar u nekom vidu ne postoji. Svi ovi navodi jasno
pokazuju svu problematiku kretanja u historiografskim istraivanjima, jer i izvorna graa i literatura imaju
odreene naslage subjektivistike kontaminiranosti. Vezano sa navedenim problemom historiografije je i est
obiaj da se istraivau suvremeni politki, drutveni, ekonomski, kulturni i religijski odnosi projiciraju, odnosno
transferiraju u povijesno doba kojim se bavi. Time on svjesno ili nesvjesno, namjerno ili sluajno nastoji ili na
laki nain i sebi i javnosti olakati razumijevanje djela ili pokuava opravdati ili legitimirati odreene pojave ili
planove u njemu suvremenom dobu. Posebna pria su oni koji praktino izmiljaju historiju u svrhu
zadovoljavanja odreenih osobnih, politikih i drutveno ekonomskih interesa.
89
ORBIS ROMANVS
Drugi veoma vrijedan materijal koji slui kao izvorna graa za otkrivanje povijesnih slojeva u
rimskom svijetu potie iz originalnih natpisa i tekstova ostavljenih na odreenim predmetima.
U oblast izuavanja epigrafije spadaju oni natpisi koji su zapisani na tzv. trajnim
materijalima (kamen, iva stijena, zidine, metal izuzev novca -, keramika), dok u oblast
paleografije spadaju tekstovi zapisani na tablicama (izuzev metalnih vojnikih diploma),
papirusu, pergameni, platnu... Tekstovi zapisani na metalnom novcu spadaju u okvire
izuavanja numizmatike, dok izuavanje peata spada u sfragistiku ili sigilografiju.
Epigrafski spomenici
Drugu vrstu spomenika predstavljaju epigrafski spomenici, tj. natpisi na trajnijim materijalama
(poglavito kamenu, rjee na ivoj stijeni, ali i na metalnim predmetima). Epigrafski spomenici
su jedan vrlo vrijedan segment izvorne grae, jer daju masu podataka o dataciji (npr. popisi
upravljaa i vladara, gradnje neega ili nekog politikog ili drugog drutvenog dogaaja),
religiji i kultovima (npr. posvete bogovima), onomastici (imenima ljudi na koje se nailazi na
tim natpisima), toponimiji, vojnim jedinicama, mortalitetu, natalitetu, obinim osjeanjima
ljudi (npr. u britanskom Bathu se nailo na natpis koji poinje rijeima : Neka se onaj koji mi
je oteo Vilbiju sav rastoi).
Za najstariji do danas poznati epigrafski spomenik na latinskom jeziku smatra se natpis na
crnom kamenom bloku (cipus), radi ega se i naziva Lapis niger (Crni kamen). Ovaj
spomenik je pronaen u jednoj od zona Foruma (ispred julijevske kurije), odnosno drevnog
komicija, koji je imao posebno sveto znaenje jo od najranijeg perioda rimskog postojanja. Po
pronaenom crnom kamenom bloku i itava ta zona se naziva Lapis niger.
Lapis niger (u smislu zone) je ustvari drevno svetilite na Forumu, i zajedno sa svetilitem boga Vulkana
(Vulcanal) predstavlja jedini ostatak starog komicija, i vjerojatno potie iz jednog arhainog kultnog mjesta iz
VIII. ili VII. st. p. n. e. iji su ostaci pronaeni 1,5 m. ispod originalnog sloja zone Lapis niger. Zona je bila
otkrivena i arheoloki ispitana u periodu od 1899. do 1905. god. u kampanji pod vodstvom Giacoma Bonia. Lapis
niger je bio opisivan jo u vrijeme Republike, ali je za tadanje Rimljane koji su ga smatrali mjestom velike
svetosti, njegovo stvarno znaenje bilo vie-manje misteriozno. Upravo i ta injenica dovoljno govori o njegovoj
drevnosti. Zato se u rimskoj tradiciji razvilo vie tumaenja i verzija nastanka i postojanja zone Lapis niger, koja
prenose Dionizije iz Halikarnasa, Plutarh i Pompej Fest.Tako se govorilo da je to ili grob Romula ili mjesto
njegovog umorstva ili grob Hosta Hostilija (Hostus Hostilius; djed kralja Tula Hostilija) ili lokacija gdje je Faust
(pooim Romula i Rema) poginuo.... Moda je samo rije o prostoru odakle su se rani kraljevi obraali narodu i
senatorima. Originalna verzija zone Lapis niger je bila prekrivena za vrijeme Sulinog ili Cezarovog preureivanja
Foruma. Njeno iskopavanje je donijelo na svjetlo dana mnogo vrijednih arheolokih ostataka iz vremena
kraljevstva ili Rane Republike. Druga verzija zone Lapis niger izgraena u I. st. p. n. e. je bila znatno
jednostavnije svetilite.
90
ORBIS ROMANVS
Lapis niger
Sam natpis je teko razumljiv. Njegova slova su
blia grkim slovima nego ijedan drugi latinski
natpis, jer su kronoloki blia grkom, kimskom
alfabetu koji su narodi Italije preuzeli i
adaptirali.Natpis je napisan bustrofedonski, kao i
mnogi drugi najstariji latinski natpisi. Iz onoga
koliko se moe saznati iz teksta, rije je o
dedikaciji kralju ili sveeniku rex sacrorumu, i
davanju tekih kletvi onome ko uznemiri
svetilite. Nastanak natpisa se datira u VI. st. p.
n. e.
Iz doba Republike, naroito iz njenog starijeg razdoblja, sauvano je relativno malo natpisa, od
kojih najstariji ne prelaze III. st. p. n. e., ali je zato iz doba principata i dominata sauvan
ogroman broj natpisa. Zakljuno sa 10. V. 2014. god. u bazi podataka Epigraphische
Datenbank Clauss - Slaby je evidentirano ak 459 872 natpisa na latinskom jeziku. Na grkom
jeziku je isto do danas evidentirano vie stotina hiljada natpisa koji potiu iz rimskog razdoblja.
Na prostoru dananje BiH do danas je poznato preko 800 epigrafskih spomenika.
Razlikuju se votivni natpisi, upueni bogovima, poasni natpisi u ast istaknutih i znamenitih
ljudi (u postrepublikansko doba bilo je osobito mnogo natpisa posveeno carevima,
namjesnicima provincija i patronima lokalnih zajednica), monumentalni natpisi (na zgradama i
drugim objektima), nadgrobni natpisi, koji u jednim sluajevima sadre samo pokojnikovo
ime, u drugim izlau njegov ivotni put, a ponekad predstavljaju epitaf u stihovima. Posvetni
natpisi (na koje se nailazi irom rimskog svijeta) istaknutim pojedincima otkrivaju njihov
cursus honorum, i ovi epigrafski podaci umnogome ispravljaju neke greke koje se nalazi u
literarnim vrelima. Nadgrobni, epigrafski spomenici mogu dati obilje podataka o
pokojniku/pokojnici, ukljuujui ne samo ivotni put, imena roditelja i djece, doivljene
godine starosti, nego i zanimanje. Kao da su ti natpisi predstavljali svojevrsni izraz ovjekove
elje da pobjegne iz anonimnosti.
Zasebnu grupu ine dokumenti u obliku natpisa. To su zakoni, senatske odluke, dokumenti koji
potjeu od rimskih princepsa i dominusa ili magistrata, odluke vijea i magistrata lokalnih
zajednica, kolegija, vjerskih udruenja itd. Iz doba Republike sauvano je nekoliko vanih
91
ORBIS ROMANVS
zakona (npr. Agrarni zakon iz 111. god. p. n. e.). Od natpisa iz postrepublikanskog doba valja
istai "Djela boanskog Augusta" (Res gestae divi Augusti) iz Ankare, koja predstavljaju
knjievno djelo u pravom smislu rijei.
92
ORBIS ROMANVS
93
ORBIS ROMANVS
Natpis Volusija Saturnina AE 1972, 174 = AE 1982, 268 iz Lucus Feroniae, Etrurija
94
ORBIS ROMANVS
Epigrafski spomenici se mogu nai na najrazliitijim kamenim oblicima. Pored tekstova na ivoj stijeni, zidovima
i miljokazima, najei kameni oblici na kojima se nalazi natpisi su : cipus (cippus), stela i ara.
U epigrafici obina zagrada ( ) oznaava tekst koji se u natpisu nije trebao nalaziti, nego je njega definirala
odreena kratica, uglasta zagrada [ ] oznaava tekst koji se na natpisu trebao nalaziti, ali je nestao uslijed
odreenih sluajnih ili namjernih oteenja epigrafskog spomenika. Radi utede prostora kratice su bile vrlo este
na epigrafskim spomenicima, i postojali su razraeni sustavi kratica koji su u tekstu zamjenjivali itave rijei.
Ovladavanje sustavom kratica je esencijalni element poznavanja rimske epigrafike. U epigrafskim tekstovima su
este i ligature, odnosno da se pojedina slova spajaju ili da se na jednom slovu nailazi i na znak koji predstavlja
drugo slovo. I to je raeno zbog utede prostora. Rimski svijet nije poznavao znakove interpunkcije, pa su rijei
bile esto sastavljene. Jedina iznimka je znak koji se nekada postavlja izmeu rijei (bez obzira da li bile
predstavljene kraticom ili punom sadrinom). Znak / u rekonstruiranom tekstu natpisa oznaava novi red na
originalnom tekstu.
Dobar dio epigrafskih spomenika predstavlja i umjetniko djelo, jer pored teksta na njima su nekada uklesani
veoma vrijedni umjetniki dekorativni elementi te reljefi osoba (posebno pokojnika i njegove familije i prijatelja
na nadgrobnim spomenicima), boanstava i ivotinja. Ti slikovni prikazi, koji imaju nekada i simboliko
znaenje, vrlo esto imaju ulogu uspjenog nadopunjavanja samoga teksta, i slue u procesu rekonstruiranja
mnogih elemenata rimskog ivota.
95
ORBIS ROMANVS
Epigrafski
nadgrobni
spomenik (kenotaf/cenotaph)
CIL XIII, 8648, sa reljefnim
prikazima prvog centuriona
(centurio
primi
ordinis)
XVIII. legije Marka Celija
(Marcus Caelius; prikazan u
sredini) i njegova dva
osloboenika. Marko Celije i
njegovi
osloboenici
su
poginuli za vrijeme bitke u
Teutoburkoj
umi
u
septembru 9. god. n. e.
Publije, brat Marka Celija, je
dao da se izradi ovaj
nadgrobni spomenik, koji je
naen u zoni velikog
legionarskog tabora Castra
Vetera (Xanten Birten;
preciznije u Frstenbergu;
rije je o prvom kastrumu
pod ovim imenom koji je
postojao do godine etiri
cara)
u
Njemakoj.
Zanimljivo je da je ovaj
spomenik iznad praznog
groba, jer su tijela Marka
Celija
i
njegovih
osloboenika ostala u dubini
Njemake. Spomenik se
danas nalazi u
Rheinisches Landesmuseum
u Bonu, Njemaka.
Zanimljiv element u rimskoj pisanoj tradiciji ine Acta Diurna (Acta Popidi, Acta Publica).
Rije je o dnevnim zvaninim zabiljekama, nekoj pretei dnevnih i slubenih novina. One su
bile zapisivane na kamenu ili metalu i prezentirane na javnom mjestu, kao to je Rimski
Forum. Prva forma Akata se pojavila oko 131. god. p. n. e., i njen originalan sadraj je
ukljuivao rezultate zakonske procedure i suenja. Kasnije je sadraj proiren i na javne
obavijesti i obavjetenja, i druge bitnije vijesti, kao to su roenja, vjenanja i smrti pripadnika
istaknutih familija. Nakon nekoliko dana, novosti su bile skidane i arhivirane. Druge forme
Akata su bile legalne, municipalne i vojne obavijesti. Acta Senatus ili Commentarii Senatus
(diskusije i odluke Senata) nisu bile oficijelno i kontinuirano objavljivane (iako to nije bilo
zabranjeno), sve dok ih konzul Julije Cezar nije uinio javnim 59. god. p. n. e. Ustvari Cezar
je uveo slubeni zapisnik na sjednice Senata, koji je onda prezentiran javnosti na uvid kao
oficijelni dokument (neka vrsta slubenih novina). Praksu voenja slubenog zapisnika, ali sa
zabranom objavljivanja, je nastavio August. Zapisnici su se uvali u dravnom arhivu i javnim
bibliotekama. U vrijeme principata i dominata, oni su se mogli pregledati i istraivati samo ako
96
ORBIS ROMANVS
se dobije specijalna dozvola gradskog prefekta. Kasniji vladari su esto cenzorirali Akta, i
njihovo publiciranje je prestalo kada je dolo do raspada Carstva. Znaenje ovih Akata je
veliko, jer su oni uveli frazu publicare et propagare, koja se po pravilu smjetala na kraj
teksta i time potvivala naelo transparentnosti.
Zanimljivi su i natpisi pronaeni na zidovima Pompeja, gdje je rije o grafitima, predizbornim
porukama, ili nekim drugim porukama (nekada i sa lascivnim sadrajem). Ovi grafiti tako
otkrivaju stanovnike rimskog svijeta sa svim njihovim jetkim i duhovitim mislima, pa se tako u
Pompejima nailo na grafit : Careva majka je samo ena. Inae grafiti su bili vrlo esta
pojava za izraavanje misli i irenje poruka u rimskom drutvu, koje ne poznaje ni papir ni
tamparsku mainu.
Posebnu kategoriju natpisa ine natpisi na raznim predmetima, koji mogu biti najrazliitijeg
karaktera. Tako mogu sadravati neke osnovne podatke, kao to su imena majstora koji su te
predmete izraivali, vrijeme popravka kakve graevine, posvete (bogovima, vladarima,
magistratima, istaknutim i drugim pojedincima), magijske i druge formule itd. Uz njih se
nalaze i tekstovi zapisani na metalnim ploicama ili drugim metalnim objektima, u prvom redu
to se najvie odnosi na bronzane vojnike diplome koje su se davale prilikom asnog
otputanja iz vojske.
Antiki epigrafski spomenici na latinskom jeziku su dobrim dijelom sistematizirani u nizu
edicija kao to su CIL - Corpus Inscriptiones Latinarum (koju je zapoeo Theodor Mommsen),
AE - LAnne pigraphique.... itd. Za prostore ilirskih provincija bitne su edicije : ILJug Inscriptiones Latinae quae in Iugoslavia, AHB ANTIQVI
HOMINES
BOSNAE,
AEHercegovine. Glavne baze podataka za rimske epigrafske spomenike na latinskom jeziku
nalaze se na EDCS - Epigraphik-Datenbank
Clauss / Slaby (http://oracle-vm.kueichstaett.de:8888/epigr/epigraphik_en ) i EDH - Epigraphische Datenbank Heidelberg
(http://edh-www.adw.uni-heidelberg.de/offen/suchen2.html?benutzer=gast&kennwort=g2dhst.
Glavna baza podataka za natpise na grkom jeziku (od kojih veliki broj potie iz perioda
rimskog
svijeta)
nalazi
se
na
PHI
Packard
Humanities
Institute
(http://epigraphy.packhum.org/inscriptions/main ).
97
ORBIS ROMANVS
Paleografski materijal
Za razliku od epigrafske grae, koje je sauvan znaajan broj, sauvanog paleografskog
materijala ima znatno manje, to je rezultat lakeg propadanja materijala kao to su vosak,
drvo, gips, papirus, pa i pergamena.
Rimski svijet je u velikoj mjeri koristio tablice (tabulae). Dok izuavanje bronanih vojnikih
diploma (u obliku tablica) spada u oblast epigrafike, dotle sve vrste ispisanih tablica spadaju u
paleografska istraivanja. U tu grupu spadaju tablice (izraene od jelovog ili drugog drveta,
bjelokosti...itd...) sa votanom povrinom, tablice izraene samo od drveta (bez bilo kakve
posebne povrine od druge materije) i tablice sa gipsanom povrinom. Ove tablice se pronalaze
irom rimskog svijeta, iako ih je veoma veliki broj propao (ako ve nije drvo propalo, nestala
je votana povrina). Najstarija poznata kolekcija (127 primjeraka datiranih od 15. do 62. god.
n. e.) kako tako sauvanih votanih tablica, pisanih kurzivom, je naena u Pompejima, i
njihov vlasnik je bio pompejanski financijer Lucije Cecilije Jukund (Lucius Caecilius
Iucundus). Sadraj su im trgovaki rauni, ugovori o najmu i potvrde plaenih rauna. Druga
znaajnija kolekcija (25 primjeraka) potie iz naselja Vicus Pirustarum, u zoni rudnika zlata
Alburnus Maior u Dakiji (dananja pokrajina Transilvanija/Erdelj). Ove tablice, u veini
sluajeva triptihi, su pisane kurzivnom majuskulom i datirane su u period od 131. do 167. god.
n. e. Za nas su ove transilvanijske tablice posebno zanimljive jer govore o ilirskim kolonistima
koji su se naselili u zlatonosnoj zoni, i njihovim uglavnom poslovnim aktivnostima. Trea
skupina (iz II. i III. st. n. e.) votanih tablica je naena u Egiptu. etvrta vrlo znaajna skupina
potie iz otkria pisama (pisanih karbonskom tintom na samo drvenim tablicama i stylusom na
votanim tablicama) iz rimskog vojnog garnizona u Vindolandi (danas Chesterholm), na
granici provincije Britanije sa Kaledonijom. Pisma sa sjeverne britanske granice (jedne od
najnemirnijih linija razgranienja rimskog svijeta), mnogo govore o obinom, svakodnevnom
ivotu rimskih oficira, vojnika i njihovih familija te civila na neki nain povezanih sa
vindolandskim garnizonom. Ona otkrivaju onaj duboki intimni ivot pojedinaca i njihovih
doivljaja, koji literarna vrela teko pruaju u svojim visokim opisima. Tako se zahvaljujui
njima moe doi u dodir sa pravim bogatstvom ljudskih osjeanja i meusobnih odnosa.
Rimljani klasine epohe se inae nisu ustruavali da svoja osjeanja javno iskazuju.
Uglavnom su itljivi vindolandski tekstovi pisani samo na drvenim tablicama, dok su u neto
manjoj mjeri sauvani i tekstovi pisani na votanim tablicama. U svim sauvanim
vindolandskim votanim tablicama vosak je nestao, ostavljajui samo ogrebotine nastale
koritenjem stylusa.
98
ORBIS ROMANVS
Tablice iz Vindolande. Pismo (Tablet 343) Oktavija (Octavius) Kandidu (Candidus) vezano za zalihe penice,
koe i tetiva.
99
ORBIS ROMANVS
100
ORBIS ROMANVS
Papirus za koji se vjeruje da sadrava i tekst Karakalinog edikta (Constitutio Antoniniana). Danas se nalazi u
Giessen univerzitetu.
101
ORBIS ROMANVS
Diptih
Diptihi iz kasne antike predstavljaju vrijedno svjedoanstvo za izuavanje prosopografije i
umjetnosti posljednja dva stoljea rimskog svijeta. Diptih (od grkog ) je bio bilo koji
objekt (a ne samo votana tablica) sa dvije ravne ploe koje su meusobno uvezane, i ovaj
dizajn je bio vrlo popularan u grko rimskoj kulturnoj ekumeni, pa i kasnije u mediavelnom
razdoblju. U kasnoj antici, diptihi od bjelokosti, drveta i metala i sa izrezbarenim reljefom
iznimne umjetnike vrijednosti su bili veoma popularni. Sauvan i poznat je 71 takav diptih iz
perioda kraj IV. poetak VII. st. n. e. Najei vid su bili konzularni diptihi, koji su se dali
uraditi (u privatnoj reiji) u znak proslave da je neko postao konzul ordinarius. Jedan diptih se
moe smatrati imperijalnim, a bilo je i onih koji su se odnosili na neije dobijanje manje
uglednije tradicionalne javne dunosti i poasti, kao i onih koji su bili leernijeg karaktera i
sadraja. Svi ovi kasnoantiki diptihi sa lijepo, umjetniki izraenim rezbarijama su koriteni
kao votane tablice ili su bili smatrani posebnim dekorativnim objektom koji se dijelio.
Vrijeme nastanka ovih diptiha je izmeu 384. i 541. god. n. e. Mnogi kasnoantiki diptihi su
spaeni, jer su koriteni kao vrijedne i kvalitetne korice za kasnije knjige, posebno ako su oni
bili liturgijske ili openito crkvene naravi. Ako su bile tri ravne ploe, onda bi se taj objekt
zvao triptih, a oni sa jo vie ploa/tablica su nazivani poliptihi.
102
ORBIS ROMANVS
prikazuje
njihovim
V. st. n. e.
u muzeju
Diptih
koji
pjesnike
sa
muzama. Datacija
Danas se nalazi
Louvre u Parizu.
103
ORBIS ROMANVS
Imperijalni diptih koji prikazuje istonog dominusa iz prvih decenija VI. st. n. e., kako trijumfira nad svojim
neprijateljima. Danas se nalazi u muzeju Louvre u Parizu.
104
ORBIS ROMANVS
NUMIZMATIKA
Rimska numizmatika je posebno bitna za izuavanje rimske historije, posebno za
ekonomiku. Mjesto na kome se pronae rimski novac i koliina tog novca, naena na raznim
mjestima, govore o trgovakoj vezi ovog ili onog podruja za rimskim sreditima. Neobino su
vane predodbe na novcu. Na ranijem novcu predstavljana su rimska boanstva, simboli koji
se tiu kulta ili tradicionalne rimske prolosti (npr. vuica koja hrani djecu). Od kraja
Republike na novcu se predstavljaju i politike linosti, koje pokazuju portretsku slinost.
Preko njih se bar djelimino ima uvid u fizionimiju lica pojedinca, te tako mogu pokuavati
detektirati i njegove karakterne osobine. Novac iz doba Carstva donosi ikonografiju princepsa i
dominusa. Na osnovi toga se moe izvriti i uvid u odreene modne stilove koji
omoguavaju odreivanje kronologije odreenih nalaza. Pojedine rijei ili izrazi (legende),
urezani na novcu, esto predstavljahu politike navode iz ovog ili onog razdoblja. Zbog svega
toga je za znanost izvanredno vano istraivanje novca koji spada u razdoblja nedovoljno
osvijetljena literarnim izvorima (npr. III. st. n. e.).
Veina pisanih podataka o novcu, koji omoguavaju postavljanje kakve takve slike o strukturiranosti i sloenosti
monetarnog sustava u rimskom svijetu pored niza razbacanih u literarnim vrelima, daju i sauvani egipatski
papirusi.
Prije uvoenja novca u pravom smislu meu Italike, mjerilo vrijednosti su bili stoka (pecus,
odakle potie i rije pecunia) i neravnomjerno oblikovani dijelovi bronze poznati kao aes rude,
koji su se morali mjeriti na vagi prilikom svake transakcije. Sa grkom kolonizacijom u Italiji
je dola i institucija kovanog novca, kao mjerila vrijednosti i razmjene. Grke kolonije kao to
su Kima, Neapolis, Tarent, Velia, Metapont, Turij, Kroton, Sibaris, Regij su bile dravice sa
razvijenom robno novanom privredom i tehnologijom izrade novca. One su u toku V. i IV.
st. n. e. producirale velike koliine novca, izmeu ostalog i poradi ratova koje su vodili bilo
meusobno bilo protiv Etruraca ili italskih zajednica iz svoga zalea. Preko njih su se i
Rimljani upoznali sa novcem u pravom smislu rijei, pa su oni prije nego to su preli na
emitovanje sopstvenog novca koristili i grke monete. Drava je poela emitiranje sopstvene
monete i iz financijsko - ekonomskih, ali i kulturolokih razloga.
Temeljna grka i helenistika novana jedinica je bila drahma (), i u vrijeme o kojem se govori to je bila
standardna srebrna kovanica. Njena manja denominacija je bio obol (1/6 drahme). Vee denominacije od drahme
su bile didrahme (, 2 drahme), tetradrahme (, 4 drahme), decadrahme,
pentakaidecadrahme i zlatnici pentadrahmei octadrahme. 1 obol je vrijedio 8 halkoi, a 100 drahmi je iznosilo 1
minu, a 60 mina jedan atenski/atiki talent. Mina i talent se nikada nisu kovali, i predstavljali su samo mjere.
Atenski ili Atiki standard drahme je teio neto vie od 4,3 grama. Rije drahma se sauvala u mnogim kasnijim
novanim jedinicama kao to je arapaska jedinica dirham/.
105
ORBIS ROMANVS
Prema pravniku Pomponiju (II. st. n. e.), 289. god. n. e. ustanovljena je sluba tresviri
monetales ili triumviri monetales. lanovi ovog komiteta su oficijelno bili poznati kao tresviri
aere argento auro flando feriundo (kratica III. VIR. AAAFF ili III. V. A.A.A.F.F ili III. VIR.
A.P.F/(tresviri ad pecuniam feriundum/; Trojica koji su odgovorni za kovanje i lijevanje
bronze, srebra i zlata). Ova sluba monetara je trajala sve do sredine III. st. n. e. Iako su u
poetku bila trojica monetara, Julije Cezar je broj nakratko poveao na etvoricu. Kovnica je
bila locirana u ili blizu hrama Junone Monete na Kapitolu. Ovi nii magistrati su bili direktno
odgovorni za produkciju novca, i proces njegove proizvodnje. Biti monetar znailo je esto i
prvu stepenicu u cursus honorumu. Pojedine kovanice legendu S C ili EX S C (ex senatus
consulto), to je znailo da je rije o specijalnim emisijama. Neke od ovih specijalnih emisija
nisu nosile simbol, znak ili potpis monetara, nego samo natpis CVR. X. FL. (curator
denariorum flandorum) ili su bile potpisane od pretora (P), edila (CVR AED), ili kvestora (Q).
Poto je Republika u prvo vrijeme raspolagala sa mnogo vie bakra i bronze u odnosu na
srebro, ubjedljivo najvei broj ranih rimskih kovanica, oficijelnog novca cirkularnog oblika, je
bio izraen od teko lijevane bronze, i u numizmatici ove emisije su poznate kao aes grave.
Standardni novi se zvao as, to je bila rije koja je oznaavala takoe i jedinicu teine.
Monetarni as je originalno teio kao 1 rimska funta/libra, odnosno njenih 12 unci (unciae). As
je imao i manje denominacije koje su sa vremena na vrijeme izdavane kao to su : bes (2/3
asa), semis (1/2 asa), quincunx (5/12 asa), triens (1/3 asa), quadrans (1/4 asa), sextans (1/6
asa), uncia (1/12 asa) i semuncia (1/24 asa). Teina, odnosno vrijednost asa se promijenila
kada je cc 270. god. p. n. e. dolo do opadanja teine aes grave na oko 10 teinski (ne
monetarnih) unci. Opadanje teine se nastavilo do poetka II. punskog rata kada je pao na 5
teinskih unci, da bi oko 211. god. p. n. e. konano pao na jo znatno niu teinsku vrijednost
106
ORBIS ROMANVS
od cc 32 grama. U toku III. st. p. n. e. i u sluaju bronanih asa i njihovih manjih denominacija
se prelo na izraivanjem kovanim, a ne vie lijevanim postupkom.
Kada je Rimska drava poela da emitira svoj srebrni novac, to je raeno tako to su imitirani
stilovi koji su producirani u grkim kolonijama u junoj Italiji. Oni su producirani na nain
proizvodnje, koji je tada primjenjivan u Neapolisu (postoji i miljenje da su tamo i bili
producirani). Ovi na grki nain kovani novii su oko 300. god. p. n. e. bili producirani u
manjim koliinama i imali su grki natpis . Republika je svoj prvi srebrni novac tipa
didrahme izdala u kontekstu rata sa Pirom.
Na aversu ovog novca se nalazila glava
boga Marsa, sa ljemom korintskog tipa.
Na reversu se nalazila glava konja, klas
ita i natpis ROMANO. Ovaj novac je
moda prethodio novcu tipa aes grave,
ali je izdavan i koriten uglavnom u
Magna
Graecia
i
Kampaniji.
Pretpostavlja se da je ova serija, u ime
Republike, kovana u Neapolisu.
107
ORBIS ROMANVS
108
ORBIS ROMANVS
Kako izgleda II. punski rat je imao enorman utjecaj na ubrzani razvoj i preobraaj rimskog
monetarnog sustava, njegovih vrijednosti i standardizacije. U narednom periodu denar je gubio
na teini, to je rezultat i velikih trokova rata i visokog javnog duga koji je Republika imala
nakon zavretka II. punskog rata. Tako je ve 206. god. p. n. e. denar teio 4,2 grama, u
periodu 199. 190. god. p. n. e. 3, 9 grama i 179. 170. god. p. n. e. 3,7 grama. U augustovsko
doba je teina iznosila cc 3,9 grama, da bi se za princepsa Nerona smanjila na ak 3,4 grama. U
znatno kasnijim razdobljima se jo vie smanjivala. Za razliku od smanjivanja teine, istoa
denara i njegovih denominacija se u republikansko doba nije sutinski mijenjala i ostala je
iznad 90 %, ak i iznad 95 %. Izuzetak su jedino bili srebrni novii koje je dao emitirati Marko Aurelije,
neposredno prije bitke kod Akcija, kada je dolo do znaajne devalvacije. Ovi denari su bili neto manji u
U principatu se procentualni
udio srebra se postupno smanjivao (posebno za Antonina) i 186. god. n. e. udio srebra u
ukupnoj masi denara je smanjena na 74%,
dijametru od normalnih denara i bili su napravljeni sa primjetno manje srebra.
Oko 141/140. god. p. n. e. denar je redefiniran i od tada je vrijedio 16 asa (kako bi se bolje
reflektirao pad teine asa), to je onda automatski znailo da je sestercij vrijedio 4 asa, a
quinarius 8 asa. Ovaj novi odnos e trajati i u narednim stoljeima, sve dok se ne prestane
koristiti monetarni denarski sustav. U isto vrijeme je jedinica raunanja promijenjena sa asa na
sestercije, to je moda indikator inflacije. Uz denarski sustav nastavili su cirkulirati i
viktorijati, i postali su kasnije popularni u Cislalpinskoj Galiji gdje su bili u upotrebi zajedno sa
masalijanskom drahmom.
109
ORBIS ROMANVS
110
ORBIS ROMANVS
Zlatnici/aurei su se ponovo javili u vrijeme Sule, a u velikom broju su bili kovani za vrijeme
Julija Cezara iz razloga priprema za njegove planirane ratove na istoku. Nakon kraja
Republike, upotreba zlatnika se rairila. Zlatnik/aureus je vrijedio 25 denara ili 100 sestercija.
Aureus je bio skoro iste veliine kao denar, ali je bio tei od njega zbog toga to je zlato tee od
srebra. Teina zlatnika/aureus je standardizirana za vrijeme Julija Cezara na oko 8 grama, da bi
za vrijeme Nerona bila smanjena na oko 7,3 grama. Nakon vladavine princepsa Marka Aurelija
smanjila se produkcija aureja, a i njihova teina se nadalje smanjivala do 6,5 grama u vrijeme
princepsa Karakale. Bez obzira na smanjivanje teine, zlatnici/aurei nisu gubili na istoi i bili
su blizu 24karatu. Za vrijeme krize i inflacije u III. st. n. e., te posebno uslijed devalvacije
srebrnog novca vrijednost zlatnika je naglo porasla u odnosu na srebrnjake i druge mesingane i
bakarne denominacije. To je dovelo i do niza socijalnih problema, jer iako je Drava izdavala i
mesingani i bakarni novac, ona je nazad u vidu taksi primala isplate samo u zlatnom ili
srebrnom novcu. U kaosu III. st. n. e. zlatnici su bili emitirani u velikom broju varijacija. Ova
vrsta zlatnika je proizvoena sve do poetka IV. st. n. e. kada je zamijenjena sa zlatnikom
solidus.
111
ORBIS ROMANVS
ORBIS ROMANVS
Republikanski sestercij. Na
aversu glava Rome pod vojnom
kacigom. Na reversu prikazani
dioskuri.
113
ORBIS ROMANVS
114
ORBIS ROMANVS
U vrijeme dinastije Severa uvedena je nova kovanica (tzv. dupli denar) koja e postupno
istisnuti denarski sustav. Ovaj novi novac se danas obino naziva antoninianus ili
zrakastima. Naziv antoninianus nosi po princepsu Karakali koji je uveo tu vrstu kovanice
215. god. n. e., dok se zrakastim zove zbog krune sa zrakama koje su na portretima nosili
princepsi, to je kako je ve reeno neto to je duplirano u monetarnom smislu. Antoninijani
su prikazivali i ene (uobiajeno supruge princepsa) u vidu biste koja se nalazi na polumjesecu.
Iako je nominalno vrijedio 2 denara, antoninijan nikada nije sadravao vie od 1,6 puta
koliine srebra 1 denara. Oito je bila rije o radikalnoj devalvaciji novca, pa i dravnoj prevari
javnosti i korisnika novca. Kada je uveden antoninijan, denari nisu automatski povueni iz
opticaja nego su se i dalje koristili. Ali pod firmom fiktivne vrijednosti, antoninijani su se sve
vie kovali i emitirali, dok su se denari sa faktikom vrijednosti sve manje kovali i emitirali da
bi se prestali znaajnije producirati oko sredine III. st. n. e. Uvoenje antoninijana i njihova
dalja devalvacija su prilino potpomogli razvoj inflacije u III. st. n. e., posebno nakon to su
prodavai i kupci postali svjesni njegove stvarne, a ne nominalne vrijednosti. Sa druge strane
denari, sa stvarnom vrijednosti, su povlaeni u riznice. I tako je poradi oitog nastojanja
Drave da prevari korisnike novca, istisnut iz monetarnog sustava denarski sustav.
I nakon to se denar prestao regularno emitirati, nastavio se koristio kao raunovodstvena i mjerna jedinica. Ovaj
naziv su kasnije preuzeli Arapi koji su izdavali zlatne dinare. Za vrijeme Raidun kalifata i ranih Umajada kao
oficijelna moneta se koristio romejski novac, kao to je i grki jezik bio slubeni u Siriji, koptski u Egiptu, a
srednjeperzijski (Pahlavi) u Iranu. Ali takva liberalna pozicija se izmijenila sa uvenim dravnikom, vojskovoom
i administratorom (inae ozloglaenim u islamskoj historiografiji) po imenu Al-Hajjaj ibn Yusuf koji je ubijedio
umajadskog kalifu da se pone kovati sopstveni novac. Njegovom zaslugom je uveden i arapski jezik kao slubeni
115
ORBIS ROMANVS
u kalifatu. Ali zanimljivo je da je nova moneta bila ustvari sinkretizam jer je srebrenjak nosio naziv dirham (po
drahmi), zlatnik dinar a motivi na njima su esto bili perzijsko sasanidske naravi. I danas znaajan broj
nacionalnih moneta nosi slubeni naziv koji je izveden iz rimskog denarius, a u mnogim jezicima te izvedenice
slue i kao rije za novac ili kovanicu.
116
ORBIS ROMANVS
Umjesto denara, uvodi se novi srebrenjak nazvan argenteus, i bio je sline teine i istoe kao
denar iz vremena Nerona.
U ranom IV. st. n. e. u upotrebu je uveden i srebrna kovanica pod nazivom miliarense, teka
izmeu 3,8 i 6 grama. Nju je prvi dao kovati i emitirati dominus Konstantin I. Bile su dvije
varijante ovog tipa srebrnjaka i to : laki i tei, pa je 18 lakih i 14 teih vrijedilo 1 solid.
Varijanta ovog srebrnjaka se koristila i u Romejskom Carstvu. Siliqua je moderno ime koje su
numizmatiari dali malom, tankomsrebrnom novcu koji se emitirao u IV. st. n. e. i kasnije.
Zrakasti novi, koji je po izgledu bio slian nekadanjem antoninijanu je isto uveo
Dioklecijan, i imao je vrlo malo ili je bio bez srebra. Za vrijeme tetrahije se pojavila i nova,
velika posrebrenja bronana kovanica od cc 10 grama (cc 4 % srebra). Njeno oficijelno ime je
vjerojatno bilo nummus, iako je meu numizmatiarima poznato i kao follis. Od Konstantina I.
follis je bio manji i skoro da je jedva sadravao ita srebra. Specifine emisije bronanog novca
u dominatu, u numizmatici terminoloki odreenog kao follis, su oznaena kao AE1, AE2,
117
ORBIS ROMANVS
AE3 i AE4. Zbog ovoga se termin nummus u numizmatici uobiajeno primjenjuje na male,
romejske emisije loe (iz period V. VII. st. n. e.) izraenih kovanica koje su teile samo 1
gram. Dominusi Konstans i Konstancije II. su uveli veliki bronani novac zvan centenionalis.
Dominus Anastazije I. je 498. god. n. e. izvrio monetarnu reformu uvoenjem vie verzija
numusa, sa denominacijama od 40 numa (poznatu takoe kao follis), 20 numa (semifollis), 10
numa (). Fals, izvedenica iz latinskog follis, je bio bronani novac koji su
emitirali Umajadski i Abasidski kalifati, u poetku kao imitaciju romejskih folisa.
1
1
Dupondius 1/5
4/5
1
As
1/10
2/5
Semis
1/20
1/5
Triens
1/30
2/15
1/6
Quadrans 1/40
1/10
1/8
Quincunx
1/24
1/6
5/24
Uncia
1/120
1/30
1/24
Augustovski i rano principatski odnosi :
Aureus Quinarius Denarius
Aureus
Aureus
1
2
25
Quinarius
1
12
Aureus
Denarius
1/25
2/25
1
Quinarius 1/50
1/25
Argenteus
Sestertius
1/100
1/50
Dupondius 1/200
1/100
1/8
As
1/400
1/200
1/16
Semis
1/800
1/400
1/32
Quadrans 1/1600 1/800
1/64
As
10
2
2
1
1/3
1/4
5/12
1/12
Semis
20
5
4
2
1
2/3
5/6
1/6
Triens
30
7
6
3
1
1
Quadrans
40
10
8
4
2
1 1/3
1
1 2/3
1/3
Quincunx
24
6
4 4/5
2 2/5
1 1/5
4/5
3/5
1
1/5
Uncia
120
30
24
12
6
4
3
5
1
Quinarius
Argenteus
50
25
Sestertius
Dupondius
As
Semis
Quadrans
100
50
200
100
400
200
800
400
1600
800
2
1
4
2
8
4
16
8
32
16
64
32
1/4
1/8
1/16
1/32
1/4
1/8
1/16
2
1
1/2
1/4
1/8
4
2
1
1/2
1/4
8
4
2
1
16
8
4
2
1
118
ORBIS ROMANVS
Dioklecijanski odnosi :
Solidus
Argenteus
Solidus
1
10
Argenteus
1/10
1
Nummus
1/40
Radiate
1/200
1/20
Laureate
1/500
1/50
Denarius
1/1000
1/100
Odnosi od Konstantina pa nadalje :
Solidus
Miliarense
Solidus
1
12
Miliarense
1/12
1
Siliqua
1/24
1/2
Follis
1/180
1/15
Nummus
1/7200
1/600
Nummus
40
4
1
1/5
2/25
1/25
Siliqua
24
2
1
2/15
1/300
Radiate
200
20
5
1
2/5
1/5
Follis
180
15
7 1/2
1
1/40
Laureate
500
50
12
2
1
Denarius
1000
100
25
5
2
1
Nummus
7200
600
300
40
1
Zlatni standard, i potpuno devalviranje srebnih kovanica, u monetarnoj politici od Konstantina pa nadalje je imalo
prilinog negativnog efekta po socijalnu strukturu rimskog drutva. Tako anonimni autor vojne rasprave De Rebus
Bellicis smatra je posljedica voenja ovakve politike poveanje socijalnih razlika. Bogatai su mogli uveevati
svoje bogatstvo, dok su siromaniji (humiles) morali nositi sa sve vie degradirajuim bronanim kovanicama.
Nesumnjivo je i ova injenica doprinosila opadanju socijalne kohezije u rimskom svijetu, to je opet vodilo i ka
njegovom raspadu.
119
ORBIS ROMANVS
Razlike u relativnim veliinama izmeu pojedinih rimskih kovanica. 1. red (sa lijeva na desno) : aureus iz
vremena vladavine princepsa Marka Aurelija, solidus iz vremena dominata, AE3 iz IV. st. n. e., AE4 iz IV. st. n.
e. 2. red (sa lijeva na desno) : denarius, tremissis, sestertius iz doba Antonina. 3. red (sa lijeva na desno) :
antoninianus iz III. st. n. e., siliqua iz vremena dominata. 4. red (sa lijeva na desno) : as, follis iz vremena
uspostave dominata, dupondius iz vremena principata. Jasno se vidi da je tip mesinganog sestercija uveden sa
Augustovom rekonstrukcijom monetarnog sustava ubjedljivo fiziki najvei.
120
ORBIS ROMANVS
Prikazi, dizajni
U rimskom svijetu novac nije imao samo financijsko ekonomsku ulogu, nego je sluio i kao
prijenos odreene poruke, stava, pozicije, ideje, propagande i to preko prikaza i natpisa na sebi.
Tako se preko prikaza na novcu lako moe utvrditi kronologija, politiko drutveno
ekonomsko ureenje, stanje u Dravi i drutvu, odreene tendencije razvitka, elje i stremljenja
pojedinaca ali i itave populacije. Npr. prilino ujednaeniji prikazi na reversima vojnih careva
od sredine pa do u drugu polovicu III. st. n. e. moda ukazuju da je nedostatak originalnosti
ustvari namjera da se predstavljanjem konzervativnijih prikaza ojaa njihova legitimnost i
autoritet, jer su oni do princepske asti dolazili na prilino tmuran nain. Zato i njihovi portreti
odaju strogi pogled, a daju se ak i njihove biste u oklopu. U vrijeme ove krize, kada je
dominat smjenjivao principat, kao poruke na novcu se esto sreu elje i nade za boljim
vremenima, nostalgija ka dobrim starim vremenima i sl.
Za dizajn i prikaze na novcima su bili odgovorni monetari, odnosno tresviri monetales. Oni su
imali prilinu slobodu u tome to da predloe i usvoje kao dizajn. Dizajn okruglih novia u
ranim periodima pokazuje odreenu dozu konzervativizma, uobiajeno prikazujui scene iz
mitologije ili personifikacije boanstava. Na aversima najranijih denara pojavljuje se esto
bista boginje Rome, a na reversu boanstvo (u poetku Luna, kasnije Pobjeda/Viktorija) kako
vozi biga ili quadriga. Ranije se nije pojavljivalo ime monetara, iako povremeno novci
pokazuju neke oznake kao to su mali simboli (zvijezda, sidro), slova, monogrami, pa i
anagrami koji su moda bili koriteni kako bi ukazivali ko je bio odgovoran za odreeni novac.
Vremenom su simboli, monogrami, anagrami i drugi simboli bili zamijenjeni sa skraenim
formama monetarovog imena, a na prikazima se pojavljuju i motivi koji reprezentiraju
porijeklo monetarove familije.
Primjer ovog pruaju novci Seksta Pompeje Fostula (Sextus Pompeius Fostulus), koji prikazuju njegovog mitskog
pretka Fostula, kako promatra blizance Romula i Rema dok doje vuicu.
Nakon to su se na novac poela stavljati i njihova imena, monetari su poeli da koriste novac i
kako bi prikazali neto to je vezano za njih same ili za njihovu familiju. Tako su novci postali
i objekt politike propagande i ambicija politiara, posebno u vremenu krize Kasne Republike.
Kako se situacija zaotravala tako su i
politike poruke na novcu postajale
sve snanije i oitije. Dobar primjer
prua novi iz 54. god. p. n. e. kada
je monetar Marko Junije Brut (koji je
bio protivnik vlasti prvih triumvira)
vrlo indikativno na novie stavio
dvije osobe iz drevne rimske povijesti
Aversi Brutovih denara iz 54. god. p. n. e. Desno (na naoj i svoja navodna pretka i to :
strani) je lik Lucija Bruta, a lijevo Ahale.
121
ORBIS ROMANVS
Lucija Junija Bruta (praktinog osnivaa Republike) i Gaja Servilija Ahala, koji je bio
odgovoran za smrt Spurija Melija, koji je optuen da tei tiraniji. Imena monetara su se
pojavljivala sve do sredine Augustove vladavine, kada su se u potpunosti prestala stavljati i
bila zamijenjena sa imenima vladara ili lanova njihove ue familije.
Dok su monetari ranije izdavali novie sa portretima i prikazima svojih preminulih predaka,
Julije Cezar je unio jednu sutinsku novinu i bio je prvi Rimljanin koji je dao da se izrade
novci sa portretom ivue osobe, odnosno sebe. To se desilo 44. god. p. n. e. kada je u okviru
priprema za osvetniki pohod na iranske Arsakide dolo do masovne emisije novca, i to denara
i zlatnika. Ovo je bio radikalan raskid sa tradicijom, i vieno je u tadanjoj javnosti kao
namjera da se Cezar proglasi za kralja, to je bila anatema u Rimu jo od protjerivanja
Tarkvinija.
Denar koji je dao iskovati
izvjesni Lucije Emilije Buka
(Lucius Aemilius Buca) 44. god.
p. n. e. Na aversu je portret Julija
Cezara sa zlatnim vijencem, a na
reversu Venera dri boginju
Pobjede, to je referenca na
porijeklo julijevskog gensa. Lik
Cezara na novcu je samo
dodatno dolio ulje na vatru i
doprinio da se na njega izvri
atentat, jer je taj in nesumnjivo
bio duboko uvredljiv za tadanje
tradicionalistike i republikanske
krugove.
ORBIS ROMANVS
123
ORBIS ROMANVS
Prvi koji je pokuao da izae na kraj sa katastrofalnim stanjem novca u ovom periodu je bio Aurelijan sa
monetarnom reformom iz 274. god. n. e. Uspostavljen je standard za srebro u antoninijanima na 20 dijelova bakra
na jedan srebra, pa su kao takvi i oznaavani. Ali i pored toga antoninijan je i dalje padao u vrijednosti.
esto su ovi novci bili nastavak indigenih monetarnih sustava prije potinjavanja Rimskoj
dravi. Oni su se izdavali uvijek u bronzi i srebru, i nikada u zlatu. Ubjedljiva veina ovih
novaca je bila od bronze ili bakra, dok se na srebrni novac nailazi uglavnom u istonim
provincijama, i to posebno u Aleksandriji. Potrebno je naglasiti da je emitiranje srebrnog novca
u pojedinim istonim oblastima i zajednicama naelno biti kontrolirano od sredinje vlasti, jer
je time ona mogla imati nadzor nad situacijom u provincijama. Uz to taj provincijski i lokalni
srebrni novac je koriten samo u regionalnom cirkuliranju i samo za zadovoljavanje odreenih
lokalnih potreba.
Novac koji bi izdavala odreena lokalna zajednica su uglavnom koriteni od stanovnika te
zajednice u njihovim unutarnjim transakcijama. U postrepublikansko doba i na ovim
provincijskim i lokalnim novcima na aversima bi se nalazili portreti trenutno obnaajuih
vladara.
Bilo je preko 600 provincijskih kovnica novca za vrijeme rimskog perioda, sa veom koncentracijom na
bogatijem i ekonomski razvijenijem istonom dijelu, gdje je i tradicija robno-novane privrede bila mnogo dua.
Kovnice su bile locirane i u glavnim gradovima provincija kao to su Korint i Antiohija; neke kovnice su emitirale
novac samo za lokalnu zajednicu u kojoj su se nalazile, npr. Viminacium, dok su neke izdavale novac za cijelu
provinciju. U rimsko doba grki obol, koji je originalno bio od srebra sada se izdavao u bronzi. injenica je da je
vrijednost ovih provincijskih i lokalnih novaca bila mala, ali su se u upotrebi znali zdrati prilino dugo je to tako
odgovaralo provincijskim i lokalnim gospodarstvima.
1.
2.
124
ORBIS ROMANVS
3.
4.
1. Novi kovan u fenianskom/libanskom Tiru, sa portretom princepsa Elagabala. 2. Novi kovan u kilikijskom
Tarsusu, sa portretom princepsa Maksima Traanina. 3. Tetradrahma Volusijana iz Antiohije. 4. Novac uzurpatora
Uranija Antonina (datacija 253. 254. n. e. originalno datirano po 565. god. seleukidske ere) iz sirijske Emese.
Zanimljiv je na reversu prikaz hrama u kome se nalazi crni konini kamen - meteorit boga El Gabala (dekoriranog
sa slikom orla).
Novce su izdavale i Rimskoj dravi vazalne dravice, kneevine i kraljevine, kao to su npr. na
istoku bili Jermenija, Nabatejsko kraljevstvo, Komagena, Osroene/Edesa i Emesa.
Nalazi novca
Novci se mogu nai i pojedinano, sluajnim pronalaskom (npr. zanimljiv je nalaz novia
Julija Didijana u koritu rijeke Miljacke), razbacano u zoni nekog naseobinskog kompleksa ili u
okviru zakopanih rizinica. Preko nalaza novca je mogue pratiti i trgovake, kopnene
komunikacije i lokalizirati odreena naselja kao i i utvrivanje njihovu kronologiju, te
stupnjeve drutveno ekonomskog, pa i politikog razvitka. Za istraivaa koji se bavi
numizmatikom je bitno da ima na umu kontekst nalaza i njegovu sadrinu, i da onda sve to
logiki analizira. Zakopavanje u riznice, posebno u vremenima krize i opasnosti je bilo vrlo
125
ORBIS ROMANVS
rasprostranjeno. U vrijeme II. graanskog rata toliko je bilo intenzivno, da je izazvalo krizu
likvidnosti financijskog trita.
etoni
U rimskom svijetu su se koristili i etoni. Najpoznatiji su bili oni nazvani spintriae, izraeni od
bronce ili mesinga, uobiajeno za upotrebu u bordelima. Na njima su se uglavnom nalazili
prikazi ili simboli vezani za seksualnost. Prikazi su bili uglavnom heteroseksualne prirode, ali
bilo je i onih sa homoseksualnom tematikom.
Jo uvijek je nejasno zato su tano spintriae koritene
i moda su imali svrhu zamjenskih etona, jer je za
vrijeme pojedinih princepsa bilo zabranjeno da se
novac sa likom vladara unosi u latrine ili bordele. Po
Svetoniju u vrijeme princepsa Tiberija to se smatralo
uvredom velianstva (zakon maiestas), a Karakala je
jednog viteza osudio na smrt zato to je unio novi sa
princepskim likom u bordel. Inae je vitez poteen, jer
je Karakala umro.
126
ORBIS ROMANVS
FILOLOKI RELIKTI
Iako formalno latinski jezik spada u grupu mrtvih jezika, on je ustvari i danas vrlo prisutan, u
medicini i pravu je praktino slubeni jezik. Iz latinskog jezika su proizali romanski jezici koji
i dalje dominiraju u veini zemalja koje su pripadale zapadnoj, latinskoj zoni Rimske Drave
(izuzev Britanije, Porajnja, sjeverne Afrike i Ilirika). Toponimija i posebno onomastika mogu
pomoi u detektiranju rimske historije.
T E M E LJ I M O D E R N E H I S T O R I O G R A F I J E
O STAROM RIMU
127
ORBIS ROMANVS
utvrde odreene zakonitosti njenog razvoja pripada poznatom djelatniku i misliocu francuskog
prosvjetiteljstva Montesquieu (1698-1755), koji je napisao "Razmatranja o uzrocima veliine i
opadanja Rimljana". Posebnu vanost ima i djelo Edvarda Gibbona (1737-1794) koje nosi
naslov "Opadanje i pad Rimskog Carstva". Pisac poinje svoje djelo od doba Antonina i
dovodi ga do pada Carigrada 1453. god. Za njega je romejska srednjovjekovna historija u
stvari samo nastavak historije Rimskog Carstva.
Osniva novog, kritikog smjera u prouavanju rane rimske prolosti bio je Barthold Georg
Niebuhr (ivio 1776. - 1831.). Sin putnika-orijentalista, Niebuhr se rodio Kopenhagenu i
proveo djetinjasto u Holsteinu, Niebuhr nije bio znanstvenik-profesionalac; on je bio praktini
djelatnik. Glavno Niebuhrovo djelo je njegova "Rimska historija"/Rmische Geschichte.
Ona je poela izlaziti jo 1811/1812. god. (I. i II. tom su revidirani i ponovno objavljeni 18271828. god.), ali se njen posljednji, trei tom pojavio tek 1832. god., poslije pieve smrti. Djelo
je ostalo nezavreno. Izlaganje rimske historije dopire u njemu do kraja I. punskog
rata. Niebuhr je osniva kritike metode u prouavanju historije. Niebuhr je objavio jo niz
radova iz rimske historije, a poznat je kao i pronalaza Gajevih Institucija i fragmenata drugih
djela klasine knjievnosti. On je objavio i djelo Historija grkih heroja/Griechische
Heroengeschichte.
Pored Niebuhra potrebno je istai i Alberta Schweglera (ivio 1819.-1857. god.) koji je
zapoeo sa pisanjem rimske historije (vol. I III, 1853. 1857. god.) koju je doveo samo do
Licinijevih zakona. U kritici rimske tradicije on je osobit znaaj pridavao etiolokim mitovima
(taj pojam je on uveo u znanost), koji su objanjavali obiaje ili osobna imena, ije je pravo
znaenje bilo zaboravljeno. Sa Niebuhrovim shvaanjima i drugim naprednim idejama
zapadnoeuropske historijske misli upoznao je rusku javnost T. N. Granovski (ivio 1815. 1855.). Granovski je dao niz sjajnih slika iz rimske prolosti.
William Smith (20. V. 1813. 7. X.1893. god.) je bio britanski leksikograf koji je
najzasluniji za objavljivanje niza epohalanih leksikografskih rjenika koji su se bavili
batinom klasine grko rimske civilizacije:
1. Prvo je 1842. god. objavljen A Dictionary of Greek and Roman Antiquities. Drugo
vee i poboljano izdanje je iz 1848, a i kasnije izlazio u editiranih izdanja sve do 1890.
Vei dio ovoga rjenika za grke i rimske starine je sam William Smith napisao.
2. Zzatim je 1849. slijedio Dictionary of Greek and Roman Biography and Mythology
u tri volumena. Ustvari ovo djelo je originalno objavljeno 1844. pod neto drugaijim
naslovom. Uz urednika W.Smitha u stvaranju ovoga rjenika grke i rimske biografije i
mitologije je uestvovalo jo 35 autora (uenjaka klasine civilizacije) lanaka,
natuknica i definicija.
3. I na kraju Dictionary of Greek and Roman Geography. Prvi tom rjenika za grku i
rimsku geografiju je izaao 1854, a drugi tom 1857. god. Uz urednika W.Smitha u
128
ORBIS ROMANVS
Onda se 1885. g. pojavio odjednom peti tom (koji se publicira nekada i kao zasebno djelo pod
nazivom Provincije Rimskog Carstva od Cezara do Dioklecijana), koji se po
svojoj metodologiji razlikuje od prva tri. U njemu Mommsen prouava sve rimske provincije,
on donosi historiju uprave pojedinih provincija i izlae njihov kulturni ivot.
Od drugih Mommsenovih vanijih djela treba spomenuti :
1. Rimska kronologija do vremena Cezara (1858. god.), napisana zajedno sa
njegovim bratom Augustom.
2. Rimsko ustavno pravo (1871. 1888. god.) u tri volumena. Umjesto
fragmentarnih podataka i zapaanja o rimskom politikom poretku,
Mommsen je prvi pokuao rekonstruirati itav sustav rimskog dravnog
129
ORBIS ROMANVS
130
ORBIS ROMANVS
Umjetnika slika koja prikazuje Theodora Mommsena. Autor Ludwig Knaus. Datum nastanka 1881. god., Danas
se nalazi u Nationalgalerie Berlin.
131
ORBIS ROMANVS
Jedan od Mommsenovih kritiara bio je Karl Nitzsch, koji se moe nazvati jednim od
istaknutijih predstavnika Niebuhrove kole, iako nije bio njegov neposredni uenik. Nitzsch je
izdao studiju o brai Grakho, djelo o rimskoj aristokraciji, a poslije njegove smrti izdana je i
"Historija rimske republike".
U Francuskoj je u doba cara Napoleona III. rimskoj povijesti posveivana velika pozornost.
Jean Victor Duruy (ivio 1811. 1894. god.) je napisao djelo Histoire des Romains et des
peuples soumis leur domination u sedam tomova (objavljeno 1843 1844. god.). Za vrijeme
vladavine Napoleona III. bio je ministar prosvjete iji se mandat odlikovao kreativnim,
sekularnim, svestranim i naprednim reformama obrazovnog sistema. Nakon toga je objavio
revidirano izdanje svoje rimske historije, koje se pojavilo u znaajno veem obimu u pet
volumena pod naslovom Histoire des Romains depuis les temps les plus reculs jusqu' la
mort de Thodose (objavljeno u periodu 1879 - 1885). Njegova Histoire des Grecs u tri
volumena je objavljena od 1886 do 1891. god. Pored ovih djela, napisao je jo itav niz drugih
historiografskih knjiga i radova. Iako nije bio istraiva u pravom smislu, Duruy je ipak dobro
poznavao izvore, a njegovo izlaganje odlikovalo se ivou. Knjiga Fustel de Coulangesa pod
naslovom "Antiki grad drava " se pojavila 1864. god. Po svojim filozofskim shvaanjima
Coulanges je bio pozitivist, i njegovo djelo imalo je zadatak da pokae zavisnost drutvenog
poretka od ljudskog miljenja. Osnovu graanskog ivota u Heladi i Rimu inila je, po
njegovom miljenju, religija. Kult predaka, ije je sredite bilo domae ognjite, bio je glavni
sadraj te religije.
Krajem devedesetih godina XIX. i na samom poetku XX. st. sve vie se ustaljuje praksa
skepticizma, koji vodi i ka hiperkriticizmu. Ova pojava najjasnije se zapaa u radovima
talijanskog znanstvenika Ettora Paisa (ivio 1856. 1939. god.). Njegova "Kritika povijest
prvih pet stoljea rimske povijesti" poela je izlaziti 1898. U njoj se on vraa na pitanja koja su
postavili de Beaufort i Niebuhr. Pais porie svaku vjerodostojnost tradicije. Po njegovom
miljenju, Rimljani nisu znali za historijsku predaju i nita ne dokazuje da su postojali privatni
rimski ljetopisi, ak ni ono to je poznato o rimskim ustanovama, uzeto je uglavnom iz izvora
I. st. p. n. e., koji ne mogu dati potpunu predodbu o starom politikom poretku. O ranoj
tradiciji Pais tvrdi da su na nju u mnogo emu utjecala grka historijska kazivanja, a osim toga
i rimska drama. Simptomatian za kraj XIX. st. je rad Guglielma Ferrera "Propast antike
civilizacije". Ovo djelo, koje je izdano na poetku XX. st., pojavilo se je na mnogim europskim
jezicima. Pisac je glavnu panju posvetio kraju rimske Republike. Ferrero je stajao donekle
pod utjecajem marksizma. On govori o porastu krupnog zemljoposjeda, o proletarizaciji
stanovnitva, o degradaciji vieg stalea u vezi sa irenjem pretjeranog luksuza. Potrebno je
istaknuti i djelatnost moskovskog profesora V. I. Gerjea (1831.-1919.), koji je napisao vie
radova iz povijesti starog Rima: "Predavanja iz rimske povijesti", raspravu o Augustu i knjigu
o blaenom Augustinu.
132
ORBIS ROMANVS
T E M E LJ I N A S T A N K A
RIMSKOG SVIJETA
Mediteran
Sredozemno more je bilo jedno od najvanijih okosnica razvitaka ljudskih civilizacija; ono
rastavlja ili bolje rei spaja tri kontinenta (june dijelove Europe, zapadne dijelove Azije i
sjevernu Afriku). Zemlje koje njemu gravitiraju su bile temelji nastanka civilizacije na
zapadnom kraju kontinenata Staroga svijeta. Bez Mediterana kao takvog dananji ljudski svijet
bi bio znatno drugaiji. Na istonom dijelu mediteranskih zemalja, u plodnom Polumjesecu, je
zapoela neolitska ekonomska i kulturna revolucija. Na istoku Mediterana je zapoela i
upotreba metala, kao i raanje prvih civilizacija i velikih drava kao to je Egipat. Preko
morskih puteva Mediterana te su tekovine razvijenijeg naina ivota brzo dolazile na obale
drugih zemalja, izazivajui kulturoku lananu reakciju u dubljem kontinentalnom zaleu.
Dodatni impuls civilizacijskoj misiji Mediterana je dala kretsko minojska civilizacija koja je,
na osnovi dosadanjeg znanja i istraivanja, prva poznata civilizacija na europskom tlu. Egejski
bazen je tako otvorio ulazna vrata Europe historijskim razdobljima (u kojima je istoni
Mediteran ve ivio bar jedan milenijum due). Koliko je poznato na osnovi dosadanjih
istraivanja, upravo su kretsko minojski pomorci bili prvi koji su jezdili Sredozemnim
morem, a sjeanje na to je ostalo zamagljeno u mitologiji starih Grka. Kasno bronano doba
ostalo je i poljem i svjedokom velikog migracionog pokreta skupine poznate u vrelima kao
pomorski narod. Njihov obujam je zahvatio jedno iroko prostranstvo i obale istonog i
sredinjeg Mediterana. Nakon Minojaca i pomorskih naroda, pomorskim putevima
Sredozemnog mora su zagospodarili Feniani koji su se otisnuvi sa libanskih obala doli i do
njegovih najzapadnijih podruja. Ali kulturu mediteranskog svijeta je zaokruila tek Velika
grka kolonizacija od VIII. do VI. st. p. n. e., kada su se Grci naselili na niz taaka oko
Sredozemnog mora, kao abe oko bare.
Istoni Mediteran je zbog neposredne blizine pojasa Plodnog polumjeseca i doline Nila jo
od najranijih vremena pokreta kulturnog razvitka. Hiljadama godina tu su nastajale
civilizacije i kulture Egipta, Kaanana (kasnije Filistejaca i Hebreja), Hetita, Minojaca,
Aramejaca, Feniana, Grka... koje su bile u uskoj vezi sa svijetom Mezopotamije (Sumercima,
Akaanima, Babiloncima, Asircima, Irancima). Zapadni Mediteran je prolazio kroz slabiji
intenzitet razvitka, meutim ni njegova kultura nije zanemariva, to se oslikava u megalitskoj
kulturi. Zapadni Mediteran je dao i jednu svoju, autohtonu razvijenu kulturu koja se razvila u
junoj Iberiji i koja e u fenianskim, grkim i rimskim zapisima ostati poznata kao Tartes
133
ORBIS ROMANVS
Tarteka kultura je bila najzapadnija mediteranska razvijena kultura sa oblicima i urbanog naina ivota,
zahvatajui dijelove dananje zapadne Andaluzije i junog Portugala. Rije je o prilino tajnovitoj kulturi, o kojoj
izuzev zapisa kog grkih i rimskih pisaca (koji predstavljaju jednu reminisenciju u daleku prolost) i oskudnih
arheolokih nalaza, se vrlo malo konkretno zna. Tarteani su imali poseban jezik, a razvili su i svoje pismo.
Njihova civilizacija se poela razvijati u kasnom bronanom dobu, da bi vrhunac razvitka dostigli u starijem
eljeznom dobu, najvie zahvaljujui trgovini sa metalom (kositar, srebro). Oni su i prvi koristili atlanske rute
prema zapadnoevropskim obalama i izvorima neophodnog (za izradu bronze) i skupog kositra.
134
ORBIS ROMANVS
etniki kompleks. Jo uvijek se podruje njihove pradomovine nije sa sigurnou odredilo, niti
se utvrdilo vrijeme postojanja protoindoeuropskog jezika i poetaka njegove diferencijacije.
Tako se Protoindoeuropljani datiraju i u neolit, pa i paleolitsko razdoblje posljednjeg vrhunca
glacijacije, a pradomovina smjeta od paleolitskih europskih refugija (Gravetijen kultura) do
neolitskih kompleksa Balkana i Male Azije. Ipak uglavnom se u znanstvenim tumaenjima
Protoindoeruopljani datiraju u eneolitsko doba petog i etvrtog milenijuma, i smjetaju u
pontsko (crnomorske) kaspijske stepe u istonoj Europi i sredinjoj Aziji. Po ovoj kurgan
teoriji (iji je tvorac Marija Gimbutas), nomadske zajednice su se u narednim stoljeima su se
otisnule u seobe i u prilino udaljena podruja. Naravno, rane indoeuropske zajednice su
poznavale i zemljoradnju, o emu rjeito svjedoe izrazi vezani za oranje (aro, aratrum na
latinskom) i mlin.
Zajednice indoeuropskih govornika su sigurno, koristei pripitomljenog konja i dobru i
kvalitetnu metalurgiju, ostvarivale strateku prednost nad okolnim zajednicama. Bez obzira da
li ova teorija odgovara stvarnosti, injenica je da je civilizacija Inda (Harapa Mohendo
Daro) nestala i da je umjesto nje iznikla indijska, arijska kultura (indoeuropskog jezika, kulture
i porijekla). Indoeuropljani u svojim kretanjima nisu drugim zajednicama donosili samo jezik
ili neke njegove elemente, nego i religiju, nain ivota (koji je izrazito patrijahalan i
patrilinearan kao kontrast mediteranskim poglavito matrilinearnim drutvima), pa i ratniku
kulturu (koja je svojstvena indoeuropskim kulturama). U susretu sa drugim zajednicama
Indoeuropljani nisu ostvarivali samo ratnu komunikaciju, nego je interakcija odvijana u
praktino svim aspektima. Radi toga je i populaciono i opekulturno mijeanje indoeuropskih
zajednica sa neindoeuropskim bilo vrlo intenzivno. Posljedica toga je i prilina genetika
raznolikost Indoeuropljana, posebno u Europi, ali i stvaranje novih kultura i naroda (koje se
baziraju na navedenom sinkretizmu). Uslijed simbioza i sinkretizma doseljenika i
starosjedilaca (poglavito neidoeuropljana) iznikla je i prva velika indoeuropska civilizacija i to
na tlu Male Azije (Hetiti/Nesili) ije je znaenje za Indoeuropljane nemjerljivo. Nakon nje,
slijedile su druge civilizacije sa indoeuropskim govornicima kao mikenska (kretsko-minojska
nije bila indoeuropska), i velika carstva kao perzijsko carstvo Iranaca pod dinastijom
Ahemenida i Maurijsko Carstvo u Indiji. Indoeuropskom irenju su mnogo doprinijeli i Grci u
arhajskom, klasinom i helenistikom razdoblju njihove historije te keltske migracije u
zapadnoj i sredinjoj Europi.
eljezno doba Europe
Nastanak Rima i prvi period njegovog razvitka se datira i po tradiciji i po arheolokim
podacima u starije eljezno doba, odnosno odgovara zavrnim fazama homerskog doba i
arhajskom dobu grkog i egejskog svijeta. To je vrijeme kada grko egejski svijet u punom
kulturokom, politikom i drutvenom kapacitetu izbija na pozornicu Mediterana.
Sa periodom nastanka Rima korenspodira i poetak razvitka glasinake kulture starijeg
eljeznog doba na Zapadnom Balkanu, i eventualno ilijakoj dinastiji. Osobenosti toga doba u
metalurgiji, ekonomskim, drutvenim, politikim i kulturnim odnosima su se nesumnjivo
135
ORBIS ROMANVS
136
ORBIS ROMANVS
RANA ITALIJA
Paleolit i neolit
U raznim dijelovima dananje Italije i na Siciliji sauvali su se najstariji spomenici
ljudske kulture. Od stanovnika starijeg kamenog doba ( paleolita ), koji su ivjeli po peinama,
bavili se lovom i skupljanjem plodova, ostale su kamene sjekire, strugai od kremena i iljci
kopalja, ukrasi od kostiju i koljki. Arheoloka iskopavanja svjedoe o tome da su u doba
kasnog paleolita pokojnici sahranjivani u plitkim jamama; leevi su bojani crvenom bojom, u
grob je stavljano oruje i alat. Pri kraju paleolitskog doba na Apeninskom poluotoku dogodile
su se znaajne geoloke i klimatske promjene i postepeno su stvoreni oni prirodni uvjeti koji su
karakteristini za povijesnu Italiju. U slijedeoj epohi neolitu pojavljuju se okrugle i ovalne
kolibe, grupirane u sela. U to vrijeme javlja se zemljoradnja, pripitomljuju se ivotinje i
poinje se izraivati posue od gline, ukraeno cik-cak ornamentom. Leevi su sahranjivani u
jamama ili u peinama. Nositelji ove neolitske kulture u Italiji bili su, po svemu sudei, u vezi
s centrima egejske kulture. Ovo naroito vrijedi za Siciliju i junoitalske oblasti. Naprotiv,
druge oblasti Italije, kao i Korzika, stajale su u vezi s kulturom stare panjolske i transalpskih
zemalja. Arheoloka otkria posljednjih desetljea svjedoe o tome da u nekim dijelovima
Apeninskog poluotoka i na oblinjim otocima u razno doba nicala kulturna sredita, koja su
utjecala jedna na druge. Na osnovu toga moemo govoriti o odreenim linijama opeitalskog
razvoja, koji vodi porijeklo od tih starih epoha.
Kultura teramara
Od druge polovice treeg milenijuma prije nove ere poinje prijelaz u eneolitsko
(halkolitsko) doba. Sa Krete, kao i iz sredinje Europe, prodiru u Italiju zlato i bakar, ali je ovaj
posljednji jo luksuzni artikl. Centara halkolitske kulture bilo je u srednjoj Italiji i na otocima.
Osobito se istiu ostaci grandioznih graevina na otoku Malti, koje spadaju u ovo
vrijeme. Prijelaz na broncu takoer se moe pratiti u raznim podrujima Italije. U Apuliji taj se
proces dogaa pod utjecajem Sicilije, koja je stajala u vezi sa centrima kretsko-mikenske
kulture. U sjevernim pak podrujima Italije u tom pogledu od naroitog je znaaja pojava
novih stanovnika, oko 1800. god. p. n. e. Oni su svoja naselja gradili na kolibama (palafitte ) i
nastanjivali se prvobitno samo na rijekama i jezerima, ali se kasnije sojenice javljaju i na
kopnu. Ostatke tih naselja dananji Talijani nazivaju terramara (masna zemlja), pa otuda i
itava kultura nosi naziv terramara kultura. Na mjestima terramara naselja naeni su razni
objekti od bronce: oruje, kuni predmeti, alat, nakit i drugi ukrasi; nailazi se i na predmete
izraene od roga i kostiju. Velike uspjehe u istovremeno postigla je keramika proizvodnja.
Stanovnici teramarra stajali su na relativno visokom stupnju kulture. Oni su se bavili
stoarstvom, uzgajali rogatu stoku i svinje. U isto vrijeme pojavio se je u Italiji konj, a prvi put
su se poela upotrebljavati kola na dva kotaa. Uz stoarstvo vanu ulogu igrala je
zemljoradnja. Uzgajana je penica i mahunasto povre. Ve u to vrijeme pada
137
ORBIS ROMANVS
poetak uzgajanja vinove loze i voa. Stanovnici teramarra spaljivali su leeve i pepeo
pokojnika uvali u posebnim posudama. Teramarra kultura razvijala se uglavnom u sjevernoj
Italiji, ali je utjecala i na druge njene oblasti, np. na Lacij.
Vilanova kultura
Krajem drugog tisuljea novi migracijski val doveo je u Italiju novu kulturu, koja se
po mjesto arheolokih nalaza u selu Villanovi nedaleko grada Bologne u sjevernoj Italiji,
naziva vilanova kultura. Osnovno obiljeje ove kulture bila je uporaba eljeza, uz broncu.
Posue od gline i bronce ukraava se sloenim geometrijskim ornamentom. Za nositelje ove
kulture karakteristino je i spaljivanje pokojnika; pepeo je sakupljan u specijalne
dvostoaste posude i uvan u grobovima, koji nose naziv tombo a pozzo (grobovi u obliku
bunara ). Villanova kultura postojala je otprilike izmeu 1000 i 800. god. p. n. e. U isto doba u
Italiji se pojavljuju i utvrena naselja ograena zidovima, "gradovi" u starinskom znaenju te
rijei.
Za kulturoloki i etniki razvitak u Laciju bitna je podvarijanta vilanova kulture pod nazivom
Lacijska kultura. Glavna karakteristika lacijske kulture u odnosu na mainstream vilanova
kulturu su urne u obliku maketa kua.
Lacijska urna (od terakote) u obliku ovalne kolibe. Datacija IX. st. p. n. e.
Ova urna model eljeznodobne kue pokazuje vjetinu tadanjih
majstora koji su pazili i na najmanji detalj, kako bi urna u potpunosti
reflektirala izgled tadanjih kua/koliba.
Zanimljivo je da ove urne rekonstruiraju oblik tadanjih kua, i ujedno
pokazuju da se grob kod ovih ranih Italika doivljavao i tretirao kao dom.
Ovo shvatanje e se veoma dugo sauvati i prenijeti u svijest Rimljana.
Vjerovalo se da rogovi na vrhu krova tjeraju zle duhove.
138
ORBIS ROMANVS
Rekonstrukcija palatinskog sela od koliba iz IX. i VIII. st. p. n. e., napravljena na osnovi pronaenih urni u obliku
koliba. Ova slika na najbolji nain ilustrira put rimskog svijeta od najprostijih koliba palatinskog sela pa do
monumentalne, kosmopolitske euromediteranske civilizacije. Na kraju je ovo rimsko brdo zahvaljujui ljudima
koji su na njemu osnovali obino selo, dalo i pojam za velelebnu zgradu palatu. Historija rimskog svijeta bi se
tako mogla promatrati i kao evolucija od kolibe do palate. Kako i zato su ove palatinske kolibe evoluirale u
palate su glavna pitanja na koja e u ovoj knjizi nastojati odgovoriti.
ETRURCI
Porijeklo Etruraca
Naa znanje o Etrurcima zasniva se uglavnom na arheolokim spomenicima otkrivenim u
Italiji, prije svega u samoj Etruriji. Pitanja o porijeklu Etruraca, o etrurskom jeziku i o
socijalnoj strukturi i znaenju Etruraca za kulturni razvitak Italije su jedna od najsloenijih i
najzamrenijih u itavoj znanosti o antikom svijetu. Sve do danas istraivai zastupaju tri
razne teorije o etrurskom podrijetlu, teorije koje u krajnjoj liniji potjeu od miljenja to su ih
izrekli antiki pisci. Najrairenijom treba smatrati teoriju istonog porijekla Etruraca. Pristae
te teorije smatraju da su Etrurci doli pomorskim putem u Italiju i nastanili se na obalama
Tirenskog mora. Druga teorija tvrdi da su Etrurci doli u Italiju s one stre Alpa. Po treoj pak
teoriji Etrurci su prastari stanovnici Italije, odnosno oni su autohtoni.
O pitanju porijekla Etruraca jo u antici nije postojalo jedinstveno miljenje. Herodot govori da
su doli iz Male Azije, iz Lidije, jo u XIII. st. p. n. e. U skladu sa Herodotom rjeavali su
139
ORBIS ROMANVS
to pitanje Strabon, Plinije Stariji i Tacit. Grki pisac Helanik iz Mitlene smatrao je da su
Etrurci Pelazgi koji su doli iz Grke i koji su se najprije iskrcali na uu rijeke Po. Dionizije
iz Halikarnasa smatrao je Etrurce prastarim stanovnicima Italije, autohtonima, jer, po
njegovim rijeima, ni u prolosti ni u njegovo vrijeme nije ni kod jednog naroda bilo niti ima
jezika i obiaja slinih etrurskim.
U novom vijeku Herodotovo shvaanje o istonom porijeklu Etruraca razvio je meu
prvima Dempster (1579.-1625.), koji se moe smatrati osnivaem etruskologije. Njega su se
drali i etruskolozi XVIII. st. U XIX. st. tu teoriju poeli su zastupati i orijentalisti. U
potvrdu Herodotovog miljenja navoen je izvjetaj o napadu pomorskih naroda na Egipat.
Meu napadaima spominje se i narod Tura. Rue i Maspero identificirali su Ture sa
Tursenima ili Tuscima, tj. sa Etrurcima. Toj teoriji pruili su podrku i arheolozi. Jedan od
uvjerenih njenih pristaa bio je poznati ruski znanstvenik B. I. Modestov, ije je djelo "Uvod u
rimsku povijest" steklo veliku popularnost. U posljednje vrijeme miljenje o maloazijskom
porijeklu Etruraca dijele mnogi arheolozi i povjesniari. U potvrdu te teorije oni se pozivaju na
jedan epigrafski spomenik (Stela sa Lemnosa) i fragmente natpisa sa lokalne keramike
naene na otoku Lemnosu, kao i na hetitske dokumente. Pristae te teorije bili su istraivai
Omo, Piganjol i Dukati, koji je saeo zakljuke po tom pitanju i odustao od nekih ekstremnih
gledita, npr. od tenje da se etrurski nain sahranjivanja dovodi u vezu s maloazijskim, jer je
ovaj posljednji kasnijeg porijekla.
Drugu teoriju razvio je meu prvima Freret, koji je ukazao na bliskost naziva "Rasena" i "Reti"
(koji su u rimsko doba prebivali u istonim Alpima, a moda su potekli od Padskih Etruraca
izbjeglih u alpske zone, nakon keltske najezde). Niebuhr smatra domovinom Etruraca Alpe.
Hipotezu o tome da su Etrurci doli s one strane Alpa razvijali su Schwengler i Mommsen, od
arheologa nju je potkrepljivao Helbig, koji je smatrao da su Etrurci doli sa Retskih Alpa i
smijenili nositelje Vilanova kulture. Od kasnijih povjesniara sline poglede razvijali su
Eduard Meyer i De Sanctis. Ovaj potonji vidio je Protoetrurce u stanovnicima teramarra.
Poslije otkria hetitskih spomenika Norara je iznio hipotezu da su Hetiti i Etrurci srodni narodi.
Po njegovom miljenju Etrurci su se u Italiju doselili iz crnomorskih stepa i to preko Dunava,
Save i Drave.
Teorija o autohtonosti Etruraca, koja se zasniva na miljenju Dionizija iz Halikarnasa,
pojavila se kasnije od drugih. Jedan od njenih prvih tvoraca bio je Mikali (1769.-1844.). Od
kasnijih znanstvenika nju su zastupali Veloh i Lest, autor nekih tekstova u "The Cambridge of
old history", i dr. Od lingvista tu teoriju razvijali su Trombetti i istaknuti sovjetski lingvist, N.
J. Mar. On je nastojao obrazloiti ovu teoriju zakljucima iz novog uenja o jeziku, koje je
on razvio.
Poetak prouavanja etrurskog jezika pada u doba renesanse, kad su naene bronane tablice
sa etrurskim natpisima. U XVI. st. pojavili su se prvi radovi, koji su teili deifriranju etrurskog
pisma. Teko je utvrditi kojoj porodici jezika pripada etrurski jezik. Do danas znanstvenici
su uspjeli utvrditi znaenje nekoliko desetaka rijei, ali ti rezultati jo ne omoguuju
140
ORBIS ROMANVS
izvoenje bilo kakvog odreenog zakljuka. Ono za to se sa sigurnou jedino moe tvrditi
jeste da etrurski jezik ne pripada indoeuropskoj porodici. Neki istraivai smatraju da klju za
rjeenje pitanja o karakteru etrurskog jezika treba traiti na Istoku. Mar je iznio pretpostavku
da etrurski jezik predstavlja odreeni stadij u razvitku jezika, koji je prethodio pojavi
takozvanih indoeuropskih jezika, ali ta postavka jo ne moe sluiti kao dokaz za autohtono
porijeklo Etruraca, na emu je N. J. Mar insistirao. Pitanja o porijeklu Etruraca i o etrurskom
jeziku ostaju otvorena. Hipoteza o autohtonom porijeklu Etruraca ima odreene osnove.
Mogue je da je neka grana najstarijih stanovnika poluotoka inila osnovno jezgro
stanovnitva, kome su se mogli prikljuiti doseljenici iz drugih zemalja, a napose iz Male
Azije. Mijeanje raznih plemena dovelo je do formiranja Etruraca.
Drutveni, socijalni i ekonomski odnosi
Ve rani arheoloki spomenici svjedoe o visokom stupnju etrurskog drutvenog, socijalnog i
ekonomskog razvitka. Dok naselja vilanova kulture jo uvijek predstavljaju ostatke
prapovijesne metalnodobne naseobene kulture i naina ivota, sa etrurskom civilizacijom se
pojavljuju pravi gradovi, koji se po svom urbanom tipu pribliavaju onima sa razvijenog
Istonog Mediterana. Ti gradovi lee obino na prirodno zatienim mjestima, ograeni su
zidovima, pravilno planirani i znatnim svojim dijelom sastoje se od kamenih
graevina. Tijekom itave etrurske povijesti odrali su se izvjesni ostaci rodovsko - plemenskih
odnosa. Potpuno je mogue da i nazivi nekih etrurskih gradova vode porijeklo od imena
utjecajnih rodova ili plemena. Grad Tarkvinij se moe dovesti u vezu s rodom Takvinijevaca
(etrurski Tarhna). Podjela rada, razvitak razmjene, osvajanja sve je to doprinosilo raspadanju
rodovskog poretka i izdvajanju vladajuih porodica. Socijalni poredak Etruraca koliko
moemo prosuivati na osnovu oskudnih pisanih izvora i raspoloivih arheolokih spomenika
bio je strogo aristokratski; vojniko-sveenika aristokracija inila je povlateni dio drutva,
kome su bili podinjeni ostali slojevi stanovnitava. Osobitou etrurskih socijalnih odnosa
treba smatrati slobodan poloaj ene, koja je uivala odreene privilegije. Po pretpostavci
nekih ispitivaa, rjeavanje mnogih pitanja domaeg ivota zavisilo je od majke, a ne od oca
obitelji. Ropstvo se po svemu sudei rano pojavilo u Etruriji. Kao jedan od dokaza za
postojanje ropstva mogu posluiti gladijatorske borbe, koje su prireivane na dvorovima
etrurskih aristokrata. One su nastale jo u doba kad su zarobljeni neprijatelji prisiljavani da se
tuku na grobu poginulih vojskovoa, a kasnije su prireivane radi razonode, pa su ih iz Etrurije
preuzeli drugi italski narodi.
Etrurskim gradovima upravljali su prvobitno kraljevi (lars, ili lauchme/leuchume/na
latinskom lucumo). Na osnovu indirektnih podataka moemo zakljuiti da je kraljevska vlast u
Etruriiji bila izborna i da ju je tijekom politikog razvitka ukinula aristokracija, zbog ega su u
nekim gradovima kraljeve smijenili izborni magistrati. Sa svojim druinama, koje su se
sastojale od robova i zavisnih ljudi, lukumoni su napadali susjedne oblasti i bavili se
gusarstvom. Nain sahranjivanja etrurskih lukumona i predodbe na grobovima daju nam
odreenu sliku o njihovom nainu ivota, raskoi i svakodnevnici. Poznate titule za visoke
141
ORBIS ROMANVS
Po Katonu Starijem fasces su Rimljani primili preko etrurskog grada Vetulonije. U Vetuloniji su inae otkrivene
reljefne predstave i fasces i sjekira na stelama iz perioda oko 600 god. p. n. e. Sjekira se ve od bronanog doba
smatrala simbolom vlasti i moi. Dionizije Halikaranin pie da je kralj svakog etrurskog grada nosio jedan
sveanj prua i jednu sjekiru, a da je dvanaest imao samo vrhovni etrurski zapovjednik u ratu. Prema prii koju on
i prenosi Etrurci su se pokorili Tarkviniju Starijem u Rimu i predali mu 12 sjekira i fasces.
142
ORBIS ROMANVS
od Etruraca, a uglavnom preko spomenika likovne umjetnosti. Etrurski religiozni sustav je bio
politeistiki. Za etrurski panteon potrebno je navesti : Tin ili Tinija, boanstvo neba i njegovu
boansku suprugu Uni, zatim boginju zemlje Cel, Sethlans (koji se identificira sa Hefestom),
Turms (koji se identificira sa Hermesom), Turan (koji se identificira sa Afroditom), Maris (koji
se identificira sa Aresom). I u podruju religije Grci su izvrili na Etrurce snaan utjecaj
(uvoenje boanstava Aritimi/Artemida, Menerva/Minerva/Atena, Pacha/Bakh/Dionis,
Herkle/Herkul/Herakle, Dioskuri i to za vrijeme orijentalizirajue faze etrurske kulture
750/700 600. god. p. n. e. ). Za razliku od grke, itava je etrurska religija obojena mranim
tonovima. Misao o zagrobnom svijetu, o odmazdi i stranom sudu igrala je kod Etruraca znatno
veu ulogu nego kod Grka. Meu etrurskim boanstvima naroito popularnost uivale su dvije
grupe od po tri (trijade) boanstva. U prvu su spadali Tinij, Uni i Minerva. Ova etrurska trijada
se kasnije (poevi od dinastije Tarkvinijevaca) pretvorila u rimsku kapitolsku trijadu (Jupiter,
Junona i Minerva).
143
ORBIS ROMANVS
Druga
trijada
sastojala
se
od
boanstava podzemnog carstva : Mant, koji
odgovara grkom Dionizu ili Hadu, Manija ili
Perzefona i najzad boanstvo zemlje, koje
odgovara grkoj Demetri. Tinija je smatran za
vrhovno boanstvo neba. Uz njega je bilo
vijee dvanaestorice najviih bogova i drugih
boanstva nieg ranga. Nebo, je po etrurskom
uenju, podijeljeno na 16 oblasti, od kojih je
svaka nastanjena posebnim boanstvom.
Etrurci su potovali boanstvo mora, kao i
boanstva drugih prirodnih sila. Etrurci su
imali i zajedniko svetilite Voltumne (ad
Fanum Voltumnae), gdje su se svake godine
odigravale sveane igre i sportska takmienja.
Skupove Etruraca kod svetilita Voltumne
Livije naziva Concilium Etruriae. U poetku
je na elu saveza bio lukumo ili reks, a od
poetka V. st. p. n. e. (kada je nestala
kraljevska vlast) sveenik, kojeg su Etrurci
nazivali zilath mechl rasnul. Moda se ovo
svetilite nalazilo kod grada Volsinija.
Demonologija je kod njih bila razvijena vie
nego
kod
drugih
naroda
Italije.
Etrurski aristokrati, koji su se bavili
gusarenjem i stanovali po nepristupanim
zamkovima, naselili su prirodu mranim
biima, koja trae da ih ljudi umilostive.
Etrurski vjerski kult predstavljao je sloen i
razgranat sustav koji je utjecao na
Terakota - skulptura Apolona. Datacija cc 500. god. p. susjedne narode.
n. e.
Pored sloenog sustava promatranja okolnih prirodnih pojava, na osnovu kojih se,
po vjerovanju Etruraca, moe predvidjeti budunost i saznati volja bogova, u etrurskom
kultu sauvale su se crte primitivnih obreda, sve do ljudskih rtava. Etrursko umijee
tumaenja boanske volje uivalo je naroitu popularnost. Njihovim gatarima, haruspicima ,
pripisivano je umijee odreivanja budunosti prema utrobi rtvenih ivotinja, prema udarcu
groma i drugim prirodnim pojavama. Tako je nastalo posebno uenje, disciplina etrusca , koje
je kodificirano u II. st. p. n. e.
144
ORBIS ROMANVS
Rekonstrukcija etrurskog hrama u Vejama, sa prednjim stupovima, uzdignutim podiumom, visokom skulpturom
na krovu, izgraenom od drveta i terakote i samo jednim ulazom.
Etrurski tumul
145
ORBIS ROMANVS
Umjetnost Etruraca
146
ORBIS ROMANVS
O
visokom
stupnju
etrurske
umjetnosti
svjedoe
sauvani
sarkofazi
sa
skupocjenim predodbama, statue, freske i ostaci etrurske arhitekture. Pitanje o porijeklu
etrurske umjetnosti sloeno je pitanje, osobito kad je rije o njenim izvorima. Nesumnjivo je da
su u etrurskoj umjetnosti postojale crte karakteristine rane italske kulture. Osim toga, Etrurci
su bili pod utjecajem istonih ( naroito maloazijskih ) podruja Sredozemlja, a zatim pod
utjecajem Kartaginjana i Grka. Poevi od VI. st. p. n. e. grka umjetnost je vrila na Etrurce
ogroman utjecaj, ali ona nije uguila samostalne etrurske crte, koje moda vode porijeklo jo
od vremena teramarre i Villanove.18 Siei iz grke mitologije dobili su u Etruriji specifinu
obradu i tumaenje. Jedna od karakteristinih crta etrurske likovne umjetnosti bio je realizam.
Nadgrobne predodbe Etruraca osloboene su svake idealizacije. Tako je na jednom od
spomenika predstavljen jedan debeli Etrurac. Pri tome je njegova punoa tako naglaena da
itava predodba dobiva groteskan karakter. Kod obrade vjerskih siea etrurski umjetnici
pokazuju vie ljudskih crta od svojih grkih uzora. Taj je realizam i ak naturalizam
karakteristian za predodbu uvene rimske vuice, koja je ispruila njuku, kao da oslukuje.
Crte istog anra i uz konvencionalnosti kompozicije, nalazimo i kod etrurske himere, koja
pripada kasnijem razdoblju. U etrurskom slikarstvu karakteristini su elementi tzv.
"neprekidnih predodbi", kod kojih sie jedne slike slui kao nastavak druge. To je poetak
specijalnog "sukcesivno-narativnog" stila u slikarstvu, koji su kasnije razvili rimski
umjetnici. Etrurska se arhitektura takoer nalazila pod utjecajem grke, ali se u planu
etrurskih gradova i pojedinih graevina zapaa neto samostalno i originalno. Kod Grka su,
npr., hramovi stvarani po uzoru kua za stanovanje, jer je hram smatran rezidencijom
boanstva. U etrurskom hramu velik znaaj imao je sa svih strana otvoreni portik (trijem), koji
je sluio kao mjesto za promatranje neba. Etrurska umjetnost utjecala je na susjedne zajednice i
doprinijela razvitku raznih grana ljudske umjetnosti, od kojih je isprva naroit znaaj imala
kampanijska umjetnost, a kasnije rimska.
18
I pored kontinuiranog neprijateljstva i suparnitva sa grkim kolonistima, Etrurci i Grci su ipak imali vrlo
intenzivnu trgovaku, kulturnu i mitoloko-religijsku interakciju (poglavito u smjeru od Grka prema Etrurcima).
O tome govori i pria o Damaratu (iz porodice Bahijada) iz Korinta (ocu Lucija Tarkvinija Priska) koji se nastanio
u Etruriji sa znatnim brojem zanatlija i umjetnika. Veze izmeu grada Tarkvinija i grkog svijeta potvruju i
arheoloki dokazi, kao to je veliki broj pronaenih korintskih vaza u navedenom etrurskom gradu iz VII. st. p. n.
e. U gradu Vulci otkriveno je oko 5000 grkih vaza (produkcija iz Atene, Korinta, crnomorskih gradova ili
Halkide).
147
ORBIS ROMANVS
Bronana "Chimera di Arezzo". Vrlo lijep primjerak etrurske umjetnosti. Danas se nalazi u Museo archeologico u
Firenci.
148
ORBIS ROMANVS
19
Samniti 424. god. p. n. e. zauzimaju grad Kapuu koja je do tada bila pod etrurskom kontrolom, ali 421. god. p.
n. e. i grki grad Kimu. Tako je osaki element postupno u Kampaniji zamijenio etrurski (koji je jednim njenim
dijelom dominirao jo od VIII. st. p. n. e.) a djelomice i grki. Jedini grad na kampanskoj obali koji je nakon
samnitske ekspanzije ostao pod grkom kontrolom bio je Neapolis, ali ni on nije izbjegao postupnu inflitraciju
elemenata sa brdovitog i planinskog Samnija.
149
ORBIS ROMANVS
E T N I KA S L I K A
ITALIJE
ORBIS ROMANVS
2. Umbro sabelsku. Ova skupina se isto dijeli na Umbre i sabelsku zajednicu. Umbri su
naseljavali sredinje dijelove Italije. Arheoloki nalazi pokazali su da je kod Umbra, moda jo
od vremena naselja vilanova kulture, postojao obiaj spaljivanja pokojnika. Zbog etrurske
blizine, prihvatali su tekovine razvijene kulture i naina ivota. Ali su i kao etrurski susjedi
osjetili pritisak Kelta, izgubivi znatan teritorij poetkom IV. st. p. n. e, Sabelska zajednica je
zahvatala iroki etnografski pojas sredinje i june Italije. U nju bi se mogli sistematizirati :
a) Sabinjani. Koji su prebivali juno od Umbra i bili susjedi Latina.
b) Piceni (i to oni koji su govorili junopicenskim, jer je sjevernopicenski izgleda
neindoeuropski jezik). Naziv Piceni je totemskog porijekla (od picus = djetli, ptice posveene
bogu Marsu).
c) Marsi, Vestini, Peligni i Marucini koji su zauzimali brdsko planinske zone sredinjih
Apenina. Rije je o vrlo ratobornim gortakim zajednicama koje su davala znatan broj
kvalitetnih vojnika Rimskoj Dravi.
d) Samniti su naseljavali sredinje Apenine june Italije i bili su dosta brojna zajednica
(sastavljena od vie plemena : Pentri, Karakeni, Kaudini, Hirpini, Frentani) koja je govorila
osakim jezikom kojim su takoer govorili i Osci20 (shvaeni u uem smislu, koji su
naseljavali Kampaniju), Vestini, Aurunci, Bruti, Lukanci, stanovnici Kalabrije. Samniti u
Kampaniji su ostvarili vii kulturni razvitak, za razliku od onih koji su ostali u apeninskoj
unutranjosti i koji su vremenom stvorili monu samnitsku federaciju.
e) Volsci (juno od Latina u podruju koje je djelimino breuljkasto i movarno).
Za razliku od Umbra, kod sabelskih plemena (Sabinjani, osake zajednice itd.) postojao je
obred sahranjivanja pokojnika. Ova injenica je od velikog znaenja za odreivanje teritorija
koji je zauzimala ova ili ona grana italskih skupina.
Uz navedene italske narode potrebno je navesti i Ekve, koji su ivjeli istono od Rima, a juno
od Sabinjana te Hernike koji su naseljavali pojas izmeu Latina, Ekva i Volska, i Venete u
sjeveroistonoj Italiji. Uz Etrurce i Italike Italiju su naseljavali i zajednice ilirskog i balkanskog
porijekla kao to su Japigi i Mesapi na jugoistoku Italije. Inae zapadnojadranska obala je esto
bila izloena inkursima, pa i naseljavanjem ilirsko balkanskog elementa. Ipak ovi ilirski
stanovnici Italije nisu igrali bitnu ulogu u historiji stare Italije. Na sjeverozapadu Italije nailazi
se na neindoeuropske Ligure, koji su se nalazili u obalnom zaleu. I Pijemont je dobio ime po
ligurskom gradu Pedemontium.
Padsku ravnicu su za vrijeme svoje hegemonije kontrolirali etrurski gradovi, ali su ih od V. i
poetaka IV. st. p. n. e. uz druge starosjedilake narode potukli Kelti/Gali koji su prodrli sve do
jadranske obale. Na ovome irokom prostoru koji su Rimljani nazvali Cisalpinska Galija
20
Grci su Kampaniju prozvali Opike, Opikia radi naroda Opici (Opikoi), te se kasniji izraz Oscus, Osci razvio iz
Opscus, toje znailo i seljaka od rijei operari = obraivati zemlju. Odatle je opet izvedeno obscenus = u
poetku seljaki, a kasnije vulgarno, prostaki, neizobraeno. Zato se i osca (opsca) lingua nazivala seljakim
jezikom.
151
ORBIS ROMANVS
glavne keltske zajednice su bili Cenomani, Insubri (koji su 396. god. p. n. e. pobijedili Etrurce i
razorili im grad Melpum i na njegovom mjestu podigli Mediolanum/Milano), Boji i Senoni.
Potrebno je naglasiti da keltska invazija i naseljavanje i dvostoljetna dominacija nisu zbrisali
ranije starosjedilake zajednice Padske ravnice, u kojoj su se u, u keltskom zasjenku, uspjeli
sauvati i etrurski i ligurski i alpski i indoeuropski italski elementi. Arheoloki nalazi potvruju
da Kelti nisu potpuno izmijenili ranije padsko stanovnitvo, nego da se desila simbioza
(naravno pod keltskom hegemonijom), pa se tako etrurski elementi jo uvijek nalaze u tome
podruju i nakon poetka IV. st. p. n. e. Sjeverno od ravnica Pada koje su kontrolirali Kelti
ivio je spektar malih zajednica, naroda i plemena koja su se tamo sklanjala. One su bile i
keltskog (Karni) i nekeltskog, ak i neindoeuropskog jezika i porijekla (Reti).
Izuzev razvijenih Etruraca i Grka, osnovna ekonomska grana je bilo stoarstvo, a naselja
Italika su se uglavnom nalazila na uzvienim, utvrenim mjestima (slino istovremenim
zapadnobalkanskim gradinama).
Dugo vremena Italici, za razliku od Etruraca, su zadrali crte rodovsko - plemenskog poretka,
pa je bila vrlo prisutna podjela na plemena, bratstva i rodove. Prirodni prirast stanovnitva pri
niskom stupnju razvoja dovodio je do prenaseljenosti i prisiljavao pojedine zajednice da trae
nova mjesta boravita. Dugo vremena odrao se kod nekih italskih zajednica obiaj svetog
proljea (ver sacrum). Italici su dugo zadravali i ostatke totemizma, i to je nalo odraza u
priama o seobi Picena, koje je toboe u novu postojbinu doveo djetli (picus), bik je vodio
Samnite, a vuk Hirpine itd.
152
ORBIS ROMANVS
GRCI U ITALIJI
153
ORBIS ROMANVS
ORBIS ROMANVS
Sirakuzi). Na Siciliji je rano ponikla retorika, koja je odigrala vanu ulogu u grkom
obrazovanju. Sjajno kovani novac, ostaci velianstvenih graevina na Siciliji i u junoj Italiji
svjedoe o visini zapadne grke kulture. Grke socijalne i politike ustanove, grka tehnika,
kiparstvo, religija i mitologija, kao i umjetnost i literatura izvrili su ogroman utjecaj na
kulturu Italika. Posebnu ulogu odigrao je polis Kima u Kampaniji. Odatle su Etrurci preuzeli
grki alfabet i mnoge grke obiaje i vjerovanja. Za stanovnike Kampanije grki utjecaj imao
je izvanredan znaaj. Pod utjecajem Grka tu je stvorena posebna kampanska kultura, ija se
specifinost sauvala i poslije osvajanja Kampanije od strane Rima.
155
ORBIS ROMANVS
D O B A K R A LJ E V A
L E G E N D E O O S N I V A NJ U R I M A
Po Liviju : Ono to je prethodilo osnivanju Rima poznato je vie na osnovi poetskih kazivanja negoli pouzdanih
dokumenata o historijskim zbivanjima, te se ne moe ni prihvatiti ni odbaciti. Dubokoj prolosti je pak dozvoljeno
da mijea boanske i ljudske stvari da bi tako poetke gradova uinila to velianstvenijim. A ako je ijednom
narodu dozvoljeno da rtvuje istinu o svojim poecima i da se poziva na bogove kao osnivae, onda su to
Rimljani, ija je ratna slava takva da ako oni za svoga osnivaa i praoca uzimaju Marsa, onda ostali narodi to treba
da prihvate kao to prihvataju i njegovu vlast. No ja ipak tim i slinim legendama, mada su vrijedne panje i
potovanja, neu dati odluujuu vanost.
Eneja
Za sada ne postoje potpuno sigurni historijski i arheoloki podaci koji bi precizno govorili o
procesu i o samom osnivanju grada Rima. Jedan od razloga je i keltsko unitavanje Rima
poetkom IV. st. p. n. e., kada su stradali mnogi arhivski zapisi. Rimska tradicija je radi toga
jedini mogui prostor u kome se mogu traiti naznake stvarnog nastanka Rima. Ta tradicija je
optereena ne samo iskvarenim usmenim predanjima i latinskom i italskom mitologijom
(ukljuujui i etrursku), nego i uvezivanjem sa grkom mitolokom, pa i historijskom
tradicijom. Ve je grka mitologija povezivala italsko, pa i lacijsko tlo sa svojim junacima
(Herakle/Herkul, Odisej/Uliks), dok naroitu popularnost pa i odreenu priznatost u rimskoj i
grkoj javnosti dobiva pria o trojansko-dardanskom junaku Eneji, sinu Afrodite (kod
Rimljana Venere) i Anhiza. Eneja je sa preivjelim Trojancima lutao Sredozemnim morem,
boravei i u Tunisu, gdje je stupio u vezu sa Didonom, legendarnom osnivaicom Kartagine.
Napokon se Eneja smjestio u Laciju, gdje je oenio Laviniju, kerku Latina (kralja Aborigina).
Ipak Eneja je morao da vodi i rat sa Turnom, kraljem Rutula i njegovim saveznicima Etrurcem
Mezentijem iz Cere i latinskom kraljicom Amatom. Nakon pobjede osnovao je grad Lavinij.
Po Livijevoj kronologiji prvo je osnovan grad Lavinij, a onda je dolo do rata sa Rutulima i
Etrurcima. Po Liviju je Eneja ujedinio Trojance i Aborigine u jedan narod i dao im ime po
svome preminulom puncu Latinu. Askanije (ili Jul), sin Eneje i njegove prve ene trojanske
princeze Kreuze je gotovo 30 godina nakon osnivanja Lavinija osnovao novi grad Alba Longu
(Dugi Bijeli Grad). Izmeu Etruraca i Latina je utvren mir, sa granicom na rijeci Tibru.
Askanija je naslijedio kao kralj Alba Longe, koja je postala stjecite itavog Lacija, njegov
polubrat Silvije (sin Eneje i Lavinije).
Livije i sam priznaje da mu je nejasno ko je majka Askanija ili da je to ista osoba kao Jul (kojeg je rodila Kreuza).
Naelno se u samom tekstu on ipak vie dri toga da je Askanije sin Eneje i Lavinije.
156
ORBIS ROMANVS
Umjetnika slika koja prikazuje Eneju na Delosu, u idealiziranom krajoliku i pejsau. Autor Claude Lorrain.
Datuma nastanka 1672. Danas se nalazi u National Gallery u Londonu.
Romul i Rem
Rimska tradicija navodi jo 11 kraljeva Alba Longe nakon Silvija, da bi u 12 generaciji od
njega kraljevsku ast preuzeo Numitor. Meutim, njegov brat Amulije ga je zbacio sa
prijestolja, naredio da se ubiju sinovi Numitora, a kerku Reju Silviju je posvetio za vestalku
(kako bi ostala djevica i tako ne bi dala nasljednike i eventualne pretendente na kraljevsku
vlast). Mitologija dalje navodi da je Reja Silvija sa bogom Marsom (kod Grka je to Ares)
dobila blizance Romula i Rema. Da bi ih se oslobodio Amulije je naredio da se blizanci bace u
rijeku Tibar, ali kolijevka sa blizancima se zaustavila na obali kod jednog smokvinog stabla
Ruminal (ranije se zvalo Romular) u podnoju brda Palatin.21 Tu ih je nala vuica, pa ih
napojila svojim mlijekom. Tako spaene blizance je kasnije pronaao pastir Faustul pa ih je
predao supruzi Larenciji i odgojio kao svoje sinove. Livije navodi : Ima onih koji smatraju da
je Larencija, jer je bila bludnica meu ljudima nazivana vuica (lupa). Kako su odrastali braa
su se sve vie isticala meu svojim vrnjacima, a na kraju su saznala i istinu o svome porijeklu.
21
Smatralo se da su braa-blizanci spaeni u peini nazvanoj Lupercal (lupa - vuica), a 15. februara se odravao
religijski festival Lupercalia, koji se djelimino odravao i u ast Lupa, vuice koja je podojila Romula i Rema.
157
ORBIS ROMANVS
Nakon toga, blizanci okupivi vojnu druinu zauzmu Alba Longu, zbace i ubiju Amulija a
svome djedu Numitoru vrate prijestolje.
Umjetnika slika koja prikazuje pastira Faustula kako pronalazi blizance. Autor Peter Paul Rubens. Uraena
1615/1616. god. Danas se nalazi u Pinacoteca Capitolina u Rimu.
U znak zahvalnosti djed im je poklonio u posjed zemlju du Tibra, ukljuujui i mjesto gdje su
bili spaeni iz rijeke. Braa su odluila da osnuju novi grad, ali se nisu mogli sloiti ni oko
mjesta gradnje, a ni oko imena novoga grada, pa ni oko toga ko e njime vladati. Romul je
predlagao da sredite novoga grada bude brdo Palatin, a Rem oblinje brdo Aventin. Na
prijedlog sabinskog augura, odluku je trebalo prepustiti nebu, odnosno letu ptica. Rem je na
Aventinu vidio 6 jastrebova (ptica koja je smatrana svetom za boga Marsa), a Romul u isti mah
na Palatinu 12 jastrebova, pa je tako Romul bio taj koji je pobijedio. Meutim, to je dovelo do
158
ORBIS ROMANVS
ozbiljne svae meu braom. Po etrurskom obredu, Romul je morao sa upregnutim bikom i
bronanim plugom da iskopa brazdu oko Palatina, to bi bila mea grada. Po rimskoj tradiciji
(po verziji koju je zastupao i prezentirao Varon) to se desilo 20. ili 21. IV. 753. ili 754. god. p.
n. e.22 (ili 758. god. p. n. e./8. olimpijade kod Dionizija Halikaranina, vjerojatno preuzeto od
Fabija Piktora). Uvrijeeni Rem je preskoio iskopani sveti jarak, to se tumailo loim
znamenjem jer je znailo da e gradske fortifikacije biti lako premoavane. Na to ga je sam
brat Romul ubio sa rijeima : Tako neka pogine svatko, koji bi preskoio ove zidine. Nakon
sahrane Rema, nastavljeno je podizanje novoga grada, kojem je Romul dao ime po sebi Roma Rim.
Pria o ubistvu Rema ima i svoju simboliku potvrdu, a to je da je svaki graanin duan da poradi interesa i
sigurnosti drave ak da rtvuje i svoje najblie srodnike.
Kapitolinska vuica sa
blizancima Romulom i
Remom. Danas se nalazi u
Museo Nuovo u Palazzo
dei
Conservatori,
Kapitolinskih muzeja u
Rimu. Figure Romula i
Rema
su
dodane
u
renesansnom periodu u
XV. st.
21. aprila se inae proslavljala religijska svetkovina Parilia, u ast boanstva Pales, zatitnika/zatitnice pastira
i stoke.
159
ORBIS ROMANVS
160
ORBIS ROMANVS
Isuuje se ranije movarni Forum, a oko grada se diu zidovi. Gradska granica nosila je naziv
pomerium. Prema tome, Rim nastaje sjedinjavanjem (sinoikizmom) prvo latinskih seoskih
zajednica meu sobom, a onda sa doseljenim sabinjanskim zajednicama. Rimsko podruje se
nalazilo u neposrednoj blizini Etrurije, pa je logiki oekivati i etrurski utjecaj (i kulturni i
demografski) u procesu formiranja ranog Rima. Pa uz Latine i Sabinjane i Etrurci sudjeluju u
ranoj povijesti Rima. Etrurci, kao znatno kulturoloki, politiki i ekonomski razvijenija
zajednica su Rim podvrgli najprije kulturnom, a zatim i politikom utjecaju. Neki znanstvenici
rije Roma dovode u vezu sa genitilnim etrurskim imenom ruma. Ta etnika trojnost (latinska
sabinjanska - etrurska) koja je uestvovala u oblikovanja rane povijesti Rima ogleda se i u
prvim rimskim plemenima : Ramnes, Tities i Luceres. Moda je mogue rimsko ime izvesti iz
imena plemena Ramnes, koji su bili latinska komponenta u izgradnji Rima. Ne bi nemogue
bilo pretpostaviti da se ustvari Ramnes odnosilo na onu prvu zajednicu latinskih naselja
(Septimonium) sa Palatina, Eskvilina i Celija, dok bi se Tities (Ticiji) odnosilo na kasnije
naseljene Sabinjane na Kapitolu i Kvirinalu, a Luceres na etrursku komponentu. Ta tri plemena
su inila prvobitni Rimski narod (populus Romanus). Naelo trojnosti se dugo sauvalo u
rimskoj historiji, pa je tako i latinski naziv za pleme tribus ustvari prvobitno oznaavalo
treinu, a trojka je imala odreenu ulogu i kod nekih vjerskih, vojnikih i dravnih stvari
(lanovi starih kolegija : svetih djevica, plesaa, uvara polja). Sve to dokazuje nain na koji se
sinoikizam ostvario spajanjem tri plemena, tri razliite etnike komponente koje su praktino
davale neki oblik vrlo rane federacije. Ova rana rimska federacija je nesumnjivo morala imati i
zajednike institucije (kao to je kralj - rex) i zajedniku vijenicu i javni, zajedniki prostor.
Na tome zajednikom, vjerojatno utvrenom, prostoru su se deavale zajednika okupljanja i
obavljalje zajednike svetkovine. Praznik Septimontium (festival 7 brda), koji se slavio 11.
decembra je vjerojatno odravao sjeanje na tu prvu rimsku federaciju sela sa oblinjih brda i
udolina i neposredne obale Tibra. Rano rimsko podruje je imalo i dobar zemljopisni poloaj,
jer se nalazi na krajnjem sjeverno-zapadnom dijelu Lacija uz obalu Tibra, pa je bio odlina
postaja za trgovaku aktivnost. Svojom pozicijom, Rim je praktino nadzirao tok rijeke Tibra,
vrlo bitne prometnice u srednjoj Italiji. Rimsko podruje je bilo i prva zapreka eventualnom
napadu etrurskih, sabinjskih i drugih zajednica na Lacij, pa su radi njegovi stanovnici morali
razviti i dobre vojnike kvalitete i organizacijske sposobnosti. Nalazei se praktino i na
tromei Lacija, sabinske zemlje i Etrurije, rimsko podruje je postalo i pribjeite za apatride,
skitnice i avanturiste. Uslijed toga se postupno razvijala i sposobnost brzog asimiliranja, ali i
otvorenosti koja je toliko karakteristina za rimski duh.
R I M S K I K R A LJ E V I
Literarni izvori sadre detaljno izlaganje rimske povijesti u prvom njenom razdoblju, koje se
naziva razdoblje kraljeva (na latinskom kralj je rex). To izlaganje sadri legendarni materijal,
161
ORBIS ROMANVS
koji ipak u pojedinim svojim momentima odraava i objektivnu stvarnost. Tradicija se naelno
dri prie o 7 kraljeva.
Romul (vl. na osnovi legendi i tradicije 753 716. god. p. n. e.)
Romul je nastojao poveati broj stanovnika svoga grada (ustvari malo veeg sela na Palatinu),
pa je tako ustanovio i pribjeite za one koji su postali apatridi i koji su bili mranog i niskog
porijekla.
Po Liviju ti prvi Rimljani : Na mjestu gdje je poinjao uspon na brijeg, u ogradi izmeu dva luga, otvorie azil.
Tada su nagrnule svakakve gomile iz susjednih naroda, bez razlike da li su robovi ili slobodni ljudi eljni novih
doivljaja. Zanimljiva je i Livijeva sljedea konstatacija kada je govorio o tome kako su Rimljani traili pravo na
brak sa susjednim zajednicama : Stoga neka nita ne stoji na putu tome da ljudi sa ljudima mjeaju krv i rod.
162
ORBIS ROMANVS
Tada je proslavljen i prvi rimski trijumf 1. III. 752. god. p. n. e. Trijumf nad Caeninenses, koji
su zabiljeili Fasti Triumphales, i postupak prema njima bio je predloak za odnos prema
poraenim narodima (nad kojima su se slavili trijumfi) za narednih 1000 godina. Jer su sve te
zajednice i narodi nad kojima su se slavili trijumfi na kraju postali i sami Rimljani.
Sa pobjedom nad Keninenjanima vee se i tradicija prvog posveenog svetilita Jupiteru Feretriju na Kapitolu, u
koji se donosio najslavniji plijen (oruje i bojna oprema) kada se ubiju neprijateljske voe i kraljevi u dvobojima.
Plijen je prinosio onaj ko bi ih pobijedio u dvoboju. Nakon Romulovog ubijanja Akrona, do Livijevog doba su jo
samo dva takva plijena ostvarena.
163
ORBIS ROMANVS
Umjetnika slika koja prikazuje Sabinjanke kako interveniraju da zaustave sukoba Rimljana i Sabinjana. Autor
Jacques-Louis David, uraena 1799. god. Danas se nalazi u muzeju Louvre.
Prostor svetilita boga Vulkana (koji je ustvari bio predrimskog porijekla) se tradicionalno smatrao mjestom gdje
su Romul i Tit Tacije postigli dogovor o miru izmeu palatinskih Romulovih Rimljana i Sabinjana sa Kvirinala i
Eskvilina. Vulcanal se nalazio na prostoru Komicija, odnosno sjeverozapdnog dijela Foruma i u prvo vrijeme je
sluio kao mjesto odakle se govornik obraao narodu. Kasnije je to zamijenjeno sa oblinjom Rostrom. Tako je
svetilite boga Vulkana bilo i prvobitno mjesto okupljanja naroda na skuptinska zasjedanja i druge prigode
(suggestum).
Pet godina kasnije Tit Tacije je ubijen od strane latinskih Laurentana dok je boravio u Laviniju,
a Romul je nastavio samostalno vladati. U slubenom jeziku Sabinjani koji su se ujedinili sa
ranim Rimljanima su se zvali Quirites (prema njihovom naselju Cures), pa se nova zajednica
zvala Populus Romanus Quirites. Mitoloka obrada Otmice Sabinjanki i rat ranih Rimljana
sa Sabinjanima je vjerojatno iskvarena reminisencija na sabinjansko naseljavanje Kapitola i
Kvirinala i sukladno tome na njihovo ujedinjavanje sa latinskom protorimskom zajednicom. Za
vrijeme Romula su poraeni i Etrurci iz Fidene i Veja. Tradicija Romulu pripisuje i osnivanje
rimskih institucija (Senat, kurijatske komicije, vojska) i podjelu rimskih graana na patricije i
plebejce. Senat je prvobitno imao 100 lanova, a nakon ujedinjena sa Sabinjanima dobio je jo
100 lanova. O njegovoj smrti navode se dvije verzije. Po prvoj verziji dok je odravao
skuptinu na polju kod Kozjeg jezera radi popisivanja vojske Romul je bio iv odnesen na nebo
164
ORBIS ROMANVS
pa je potovan pod imenom Kvirin (Quirin). Po drugoj verziji je ubijen od patricija. Potonja
verzija je vjerojatno rezultat umetanja u tradiciju uslijed sukoba stalea iz III. i II. st. p. n. e.
Po Liviju jedini strani kult koji je Romul prihvatio bio je onnaj vezan za Herakla/Herkula.
Numa Pompilije (vl. na osnovi legendi i tradicije 714 672. god. p. n. e.)
Nakon smrti Romula, razvila se rasprava ko e biti novi kralj. Poto se stanje bez kralja
oduilo, senatori su uveli pravilo interregnum po kojem su se senatori meusobno izmjenjivali
u vrhovnoj vlasti. Ipak, zbog nezadovoljstva naroda, Senat je odluio da narod u cjelosti vri
izbor kralja, ali da taj izbor postane punovaan kada dobije odobrenje Senata. Za kralja je tako
izabran Numa Pompilije, koji je prema Liviju i prije izbora za kralja bio poznat po pravinosti i
pobonosti. Rodno mjesto Nume Pompilija je bila Kura, gdje je on i prebivao do svoga izbora
za kralja. Po podacima tradicije ovaj Romulov nasljednik vodi miroljubivu politiku. Njemu se
pripisivala reguliranje sustava starinske rimske religije, ukljuujui i uvoenje novog kalendara
sa preciziranim praznicima.
Po Liviju : Kada je doao na vlast, Numa se spremao da novi grad, ve osnovan silom i orujem, ponovo osnuje
po zakonima i obiajima. Vidjevi da se Rimljani ne mogu privii na to da uslijed ratova koji ljude ini divljima
smatrao je da ih treba kultivirati odvikavanjem od oruja, pa stoga sagradi hram Janusu u podnoju Aventina da bi
pokazivao stanje rata i mira. Da otvoren oznaava da je drava u ratu, a zatvoren da su svi okolni narodi umireni.
Samo je dva puta bio zatvoren poslije Numine vlade. Prvi put pod konzulom Manlijem poslije zavretka prvog
punskog rata, drugi put u nae doba dadoe bogovi da ga vidimo zatvorenog poslije rata kod Akcija poto je Cezar
August uspostavio mir na kopnu i na moru. Kada je Numa zatvorio hram stupio je u prijateljske odnose sa gotovo
svim susjedima i sklapao saveze i ugovore. Poto je otklonio brigu oko spoljnih ratova trebalo se pobrinuti da
narod, koga su suzdravali strah od neprijatelja i vojnika disciplina, ne postane razuzdan u miru, pa je smatrao da
e biti najbolje da u neukom narodu, jo sirovom u tim ranim stoljeima, probudi strah od bogova. Poto strah nije
mogao prodrijeti u ovjekovu duu bez nekog uda, on je izmislio da se nou sastaje sa boginjom Egerijom, te da
je po njenom savjetu ustanovio ono to je za bogove najprihvatljivije i da je potrebno imenovati sveenika za
svakog od njih.
Uvedeni su raznorazni religijski kolegiji, kao sveeniki kolegiji (fecijali, flameni Jupitera,
Marsa, Kvirina, vestalke boginji ognjita Vesti, salijci, auguri i pontifici kao vrhovni religijski
kolegij sa Pontifex Maximus na elu). Sudei po tradiciji Numa Pompilije je predstavljao osobu
koja je ustanovila starinsku rimsku religiju, pa se zato za nju u klasinom rimskom svijetu
koristila i sinonimna fraza religija Nume. Tradicija je drala da je Numa Pompilije ustanovio
i kolegije obrtnika. Tradicija kralju Numi Pompiliju pripisuje i da je bio prvi koji je graanima
bezemljaima podijelio zemljita koja je njegov prethodnik osvojio, pa bi to bio prvi pravi
agrarni zakon.
Tul Hostilije (vl. na osnovi legendi i tradicije 672 640. god. p. n. e.)
Trei rimski kralj Tul Hostilije (latinskog porijekla) je bio unuk Hostija Hostilija koji je vodio
rimske snage prilikom borbe sa Ticijevim Sabinjanima izmeu Kapitola i Palatina, i tom
prilikom poginuo. On je napustio mirovnu politiku Numa Pompilija i ponovo su se razbuktale
ratne strasti. Prvi je bio rat sa Alba Longom, kojoj je kralj bio Gaj Kluilije. Kao povod ratu je
posluio nesporazum kada su rimski seljaci odnijeli prinos sa albanskih polja, a ovi opet sa
165
ORBIS ROMANVS
rimskih. Tul je vjeto iskoristio situaciju, kako bi Albani bili krivi i odgovorni za poetak rata.
Prema Liviju ovaj rat je bio slian graanskom ratu, kao da se vodi izmeu roditelja i djece.
Prvo su Albani izveli ofanzivu i podigli tabor u blizini Rima u kojem je umro prirodnom smru
Kluilije, a naslijedio ga je u svojstvu diktatora Metije Fufetije. Uskoro je dolo do susreta dvije
vojske, i za tu priliku je vezana i legenda o Horacijima i Kurijacijima. Fufetije i Tul Hostilije
ugovorili su da dvoboj izmeu pojedinih ratnika rijei ishod borbe, i da dominacija pripadne
onoj politiji ija duelnici pobijede. Rimljane su predstavljala trojica brae blizanaca Horacija,
a Albane takoer trojica brae blizanaca Kurijacija. Livije navodi da u grai koju je koristio
vlada zbrka oko toga ko su od ovih trojki bili Rimljani, a ko Albani, ali da veina pisaca ipak
tvrdi da su Horaciji Rimljani, a Kurijaciji Albani. Dva Rimljanina ranila su trojicu Kurijacija,
ali su i sami bili ubijeni. Trei Horacije uspio je savladati svoje protivnike. Trijumfirajui, on
je iao ispred vojske i nosio oruje ubijenih protivnika. Ali, njegova je sestra, koja je bila
zaruena za jednog od Kurijacija, u znak alosti je rasplela kosu i dozivala svog mladoenju.
Zato ju je razljueni Horacije ubio uz sljedee rijei : Idi i ti svom vjereniku sa svojom
nerazumnom ljubavlju jer si zaboravila dva mrtva i jednog ivog brata i svoju domovinu.
Ovako neka proe svaki Rimljanin koji oplakuje neprijatelja. Primjer kako rat tragino utie
na ivote obinih ljudi. Albani su bili nezadovoljni to su radi ishoda duela postali potinjeni
saveznici Rimljanima, pa je Fufetije poeo podsticati druge narode da uu u rat sa Rim. Tako
je na odmetnue od Rima podstakao Fidenu, a u rat uvukao Veje sa obeanjem da e i Alba
Longa prei na njihovu stranu. Pred samu odluujuu bitku Albani su predvoeni Fufutijem
napustili Hostilija. Iz veoma teke taktike situacije Tul Hostilije se ipak uspio izvui prvo
lukavstvom, zatim pobjedom nad Fidenjanima, i na kraju nad Vejanima. Livije istie da nikad
prije toga Rim nije vodio tako krvavu bitku. Albani nisu uestvovali u bitci, ali su nakon
rimske pobjede doli u tabor Tula Hostilija. Sutradan je sazvao skuptinu i rimskih i albanskih
vojnika, na kojoj je optuio Metija Fufetija za izdaju, i poruio Albanima da se ukida njihova
politija i da se oni preseljavaju u Rim kao rimski graani, kako bi se stvorio jedan grad i jedna
drava. Metije Fufetije je pogubljen stranom smrti raetvorenjem sa dva etveroprega. Alba
Longa je sruena, izuzev hramova bogova. Gradu je dodan i brijeg Celij. Uglednije albanske
rodove (Julijevci, Serviliji, Kvinkciji, Geganiji, Kurijaciji, Kloeliji) je Tul Hostilije uvrstio u
senatorski red, odnosno tada patricijski stale. Time je praktino uduplano rimsko
stanovnitvo, a Rim postao vrlo bitna politija u Laciju. Zanimljivo je da e ovi albanski rodovi
kasnije igrati veoma veliku ulogu u politikom ivotu Rimske drave, a Julijevci su bili i prva
princepska dinastija.
166
ORBIS ROMANVS
Umjetnika slika koja prikazuje zakletvu brae Horacija. Autor Jacques-Louis David, uraena 1784/1785. god.
Danas se nalazi u muzeju Louvre.
Vezano za pad Alba Longe, Livije prenosi interesantnu priu. Nakon razaranja Alba Longe i preseljavanja njenog
stanovnitva, javljeno je kralju i Senatu da se deava padanje kamena sa neba na albanskom gorju. Poslana je
delegaciju da ispita te glasine i dok je ona bila tamo, zadesila ih je oluja kamenja koje je padalo sa neba. Oni su
ak umislili da su uli glas iz jednog gaja (vjerojatno nekog albanskog posveenog mjesta) na vrhu koji je pozivao
preseljene stanovnike Alba Longe da slave svete obred i kultove po obiaju svojih predaka. Po Liviju, ove
svetkovine su preseljeni stanovnici Alba Longe poslali u zaborav i napustili svoje bogove i ili prihvatili rimske
obrede ili ogoreni zbog svoga poraza odustali od slube bogovima. Poradi ovog uda sa albanskog gorja,
Rimljani su odrali sveti festival u trajanju od 9 dana, ili zbog glasa iz gaja sa albanskog gorja ili zbog upozorenja
i savjeta svojih vraeva. Nakon toga, kada god bi se desilo ovo udo, devetnodnevni praznik bi se odrao.
Nakon toga je Hostilije pobijedio Sabinjane (koje su indirektno podravali Vejani) u bitci kod
Zle ume. Na kraju vladavine Hostilija, Rim je pogodila teka epidemija.
Anko Marcije (vl. na osnovi legendi i tradicije 640 616. god. p. n. e.)
Poslije Tula Hostilija vladao je Anko Marcije, koji je bio sabinjanskog porijekla (unuk Numa
Pompilija preko njegove kerke). On je vladavinu zapoeo naredbom sveteniku da iz
kraljevskih komentara iznese sve vezano za Numinu religiju na nabijeljenu tablu (album) i
tako njena ritualna, stroga i cjepidlaka pravila obznani javnosti. Ali ubrzo se uvukao u rat sa
167
ORBIS ROMANVS
Nakon ureivanja religijsko kultnih sadraja, Anko Marcije je pokrenuo vojsku protiv niza
latinskih zajednica. Tom prilikom su Rimljani i zagospodarili zemljom izmeu samoga Rima i
morske, lacijske obale. Stanovnici poraenih latinskih zajednica (Telenam, Fikan,
Politorij/Politorium i Medulij/Medullia), slijedei obiaje apsorbiranja koje su uveli raniji
kraljevi, su preseljeni ili na Aventin ili na prostor izmeu Aventina i Palatina (zona kod
Murcije). Livije navodi da je tada Palatin bio sjedite starih Rimljana, odnosno rodova nastalih
u najranije romulovsko vrijeme; da je Kapitol naseljen od Sabinjana, a Celij od Albana.
Mogue je i da je ovo masovno naseljevanje poraenih latinskih zajednica unutar Rima
doprinijelo i izgradnji plebejskog stalea. Anku Marciju se pripisuje i osnivanje luke Ostije (u
ijoj okolici su napravljene solane) kao i gradnja mosta preko Tibra koji je povezao Rim sa
brdom Janikulom. Ovom zadnjom mjerom je izgleda utvrivana odbrana prema nadiruim
Etrurcima. Po Fasti Triumphales, Anko Marcije je proslavio pobjedu i nad Vejentincima i
Sabinjanima.
Praksa preseljavanja pobijeenih zajednica na matino rimsko podruje je u ovo najranije razdoblje imala i te
kakvo opravdanje. Time se spreavalo ponovno uzdizanje tih zajednica u neposrednoj i potencijalno opasnoj
blizini Rima. Njihova oppida su bila sravnjena, a stanovnici (kojima je bio oduzet teritorijalni identitet) bi ubrzano
bili asimilirani u rimsku politiju, i postupno su razvijali svijest o svojoj rimsko plebejskoj pripadnosti, izuzev
onih koji su uvrtavani u patricijski stale.
168
ORBIS ROMANVS
Tarkvinije Stariji Prisk (vl. na osnovi legendi i tradicije 616 578. god. p. n. e.)
Sljedei kralj je bio Etrurac Lucije Tarkvinije Prisk, koji je bio odreen za skrbnika sinova
Anka Marcija. Spajanjem sa grkom historijskom tradicijom, ovaj Tarkvinije Prisk je doveden
u vezu sa Korintom, odakle je njegov otac Demarat pobjegao (radi neke bune) u etrurski grad
Tarkvinij. Izvorno ime ovog petog rimskog kralja je bilo Lukumo, a njegova ena se zvala
Tanakvil, i po Liviju je bila visokog etrurskog porijekla. Po tradiciji, koju prenosi Livije, zbog
toga to su Etrurci prezirali Lukuma zbog njegovog stranog, prognanikog porijekla on je
nagovoren od supruge odluio da se iseli iz Tarkvinija i da se doseli u Rim, koji je imao areolu
grada i politije u koji se svako moe doseliti, apsorbirati i traiti svoj put do sree. U Rim je
doao za vrijeme vladavine Anka Marcija. Po dolasku u Rim, Lukumo je uzeo ime Lucije
Tarkvinije Prisk, i brzo je stekao ugled meu Rimljanima, pa se probio i do kraljevskog dvora
gdje je postao osobni prijatelj Anka Marcija. Tako je mogao da uestuvuje savjetom
podjednako u dravnim i privatnim stvarima, u ratu i miru, pa je najzad zbog iskustva u svemu
odreen testamentom za tutora kraljevoj djeci.Tarkvinije Prisk je uspio da vjeto izmanipulira
situaciju nakon Ankove smrti, pa ga je skuptina izabrala za novog kralja.
Ipak, njegovo originalno (na osnovi tradicije) ime Lukumo otkriva da je ipak rije o izvornom Etrurcu
aristokratskog (moda kraljevskog) porijekla, a ne Grku-Korinaninu. Na osnovi podataka iz izvorne grae koji
Tarkvinija Priska imenuju kao Lucumo i koji govore o tome da su mu se etrurski gradovi (odnosno njihov savez)
potinili i u znak toga poslali mu 12 svenjeva prua sa sjekirama mogli bi se izvesti i sljedei zakljuci da je
Tarkvinije Prisk bio ustvari stvarno etrurski hegemon, pod ijom se vlau nalazio i Rim.
Tarkvinije Prisk je poveao Senat za jo sto lanova (tzv. oci manjih rodova), ime je
konano u prvobitni rimski narod ukljuena i njegova trea etrurska komponenta. Nastavio je
ratove protiv latinskih zajednica, pobijedivi grad Apiolae, vrativi se sa velikim plijenom.
Prema Fasti Triumphales, ovaj rat se desio prije 588. god. p. n. e. Zbog teine rata sa
Sabinjanima, Tarkvinije Prisk je elio izvriti vojnu reformu, tako to bi uveo nove konjike
jedinice van troplemenske strukture koju je ustanovio Romul, i koje bi nazvao po sebi. To se
naravno nije dopadalo tradicionalnim slojevima, koji su sa pravom to promatrali kao
mogunost jaanja kraljevske institucije. Ovu reformu je sprijeio augur Atije Navije, sluei
se augurskim proricanjem. Od tada su auguri stekli veliko znaenje u ivotu rimskog svijeta, pa
se nita nije preduzimalo ni u ratu ni u miru bez prethodnog promatranja leta ptica : skuptina,
regrutiranje, politike odluke i zakoni. Ukoliko ptice u okviru augurskog obreda ne daju
odobrenje, sve bi bilo otkazivano. Tarkvinije Prisk se morao zadovoljiti samo nekim
kozmetikim izmjenama tako to je poveao broj konjanika, ali nije dirao u samu sutinu
strukture organizacije konjanitva. Nakon toga je nastavljen rat sa Sabinjamima, koji se zavrio
pobjedonosno i potpunim porazom Sabinjana koji su se po mirovnom sporazumu morali odrei
grada Kolatija.. Po Fasti Triumphales, u znak ove pobjede Tarkvinije Prisk je proslavio trijumf
13. IX. 585. god. p. n. e.
Za upravitelja Kolatija postavljen je Aruns Egerije Tarkvinije (Aruns Egerius Tarquinius), sin Arunsa, brata
Tarkvinija Priska. Njegov sin je dobio kognomen Kolatin (suprug zlosretne Lukrecije). Dionizije iz Halikarnasa
daje i alternativnu mogunost da je Kolatin ustvari bio unuk Egerija.
169
ORBIS ROMANVS
170
ORBIS ROMANVS
Za njegovo porijeklo se vee itav niz legendi, koje mu uglavnom pridaju opskurno porijeklo
kao sina robinje. Livije je prikazao njegovu majku Okrisiju kao kraljicu latinske zajednice
Kornikulum (Corniculum), koja je zarobljena, ali je zahvaljujui kraljici Tanakvil boravila na
rimskom kraljevskom dvoru. Ona je ve ranije zatrudnjela sa vladarem Kornikuluma, koji je
poginuo u ratu sa Rimljanima, pa se porodila u dvoru Tarkvinija Priska. Legende su Serviju
Tuliju pripisivale i poluboansko porijeklo, odnosno da je njegova djevianska majka
zatrudnjela sa kunim boanstvom kraljevskog dvora (Lar Familiaris). Njeno dijete je
predodreeno za kralja, nakon to je vatreni krug vien oko njegove glave. Meutim princeps
(car) Klaudije je opisao Servija Tulija kao etrurskog plaenika po imenu Mastarna koji se borio
za Celija Vibena (legendarnog etrurskog vou i heroja), pa je nakon smrti svoga poslodavca
doveo ostatak njegove armije u Rim i naselio se na Celiju (kojem je Mastarna dao takvo ime po
Celiju Vibenu, umjesto ranijeg Querquetulanus).23 Klaudijeva (koji je bio odlian poznavalac
etrurske historije i jezika i pisac izgubljene Etrurske historije) pria dolazi do nas preko
Oratio Claudii Caesaris, sa natpisa (CIL XIII, 1668) pronaenog u Lionu (antiki Lugdunum).
Kako bi se uvrstila tarkvinijevska dinastija, i sprijeila eventualna restauracija marcijevaca i
ranije latinsko sabinjanske dinastije, Servije Tulije je svoje dvije kerke udao za sinove
Tarkvinija Priska po imenu Lucije i Aruncije.
Nakon to je doao na prijestol, Servije Tulije je vodio rat protiv Veje. Po Fasti Triumphales
Servije Tulije je proslavio tri trijumfa u znak pobjede nad pojedinim etrurskim zajednicama
(25. XI. 571., 25. V. 567. i trei datum je nepoznat). Ipak rimska tradicija Servija Tulija
primarno vidi kao velikog reformatora politikih i drutvenih odnosa u ranom Rimu. Tim
reformama su i plebejci ukljueni kao aktivni sudionici rimske politike i prelo se na
timokratski sustav. Po rimskoj tradiciji, Servije Tulije je formirao centurijatske komicije
(comitia centuriata) koje su zamijenile dotadanje kurijatske komicije (comitia curiata) kao
glavno zakonodavno tijelo. U strukturu centurijatskih reformi graani su uvrtavani na osnovi
njihove imovine, a ne porijekla i plemensko-bratstvene pripadnosti. Kao to samo ime govori,
osnivanje centurijatskih komicija je povezano sa vojnom reformom i odravalo je sve vee
znaenje vojnih okolnosti i potreba u rimskom javnom ivotu. Nesumnjivo je servijanskoj
reformi doprinijela i injenica da su i plebejci (koji su inili veinu stanovnitva) sluili u
vojsci, a nisu imali nikakvih politikih prava jer se nisu nalazili unutar struktura tri prvobitna
rimska plemena Ramnes, Tities i Luceres. Servijanska reforma je bila mogue motivirana i
nastojanjem da se pobolja i usavri vojno odbrambeni sustav, uslijed opekulturnog razvitka
koji se intenzivirao sa dolaskom na vlast tarkvinijevske dinastije i suoavanja sa sve sloenijim
zahtjevima koji su se pred Kraljevinu postavljali. Uz to je i sve izraajniji pritisak gortakih
zajednica izisivao kvalitetnije i ureenje i oruane snage.
Po servijanskoj reformi svi punoljetni, muki rimski graani su bili podijeljeni na pet klasa,
prema visini imovinskog cenzusa. Po servijanskoj reformi svi muki rimski graani su svrstani
23
Predstava koja prikazuje brau (Celija/Kaile i Aula) Vibene i Mastarnu pronaena je u etrurskom gradu Vulci.
171
ORBIS ROMANVS
u klase (classis) i one koji nisu u okviru sustava klasa (infra classem). Najdetaljnije opise
serijanske reforme daju Livije i Dionizije iz Halikarnasa.
Po Liviju Servije Tulije : Uspostavio je census koji se pokazao kao veoma dobra stvar za dravu koja e postati
tako velika, jer obaveze i dunosti u ratu i miru nisu bile jednake za sve kao ranije, nego su utvrene prema
imovinskom stanju. Podijelio je narod u klase i centurije, to se pokazalo kao dobro i u ratu i u miru. Od onih koji
su imali 100 000 asa i vie po cenzusu nainio je 80 centurija, po 40 seniora i juniora. Svi su nazvani prva klasa.
Seniorima je bila dunost da uvijek budu spremni da uvaju grad, a juniori da vode rat van granica. Od njih je
traeno da od oruja imaju kacigu, tit, potkoljenice, oklop za grudi sve od bronze da bi im tijelo bilo
pokriveno. Oruje za napad su bili koplje i ma. Ovoj klasi su dodane dvije centurije zanatlija - majstora koje su
sluile bez oruja, a dunost im je bila da prave ratne maine. Drugu klasu su inili oni iji je godinji prihod bio
od 75 000 do 100 000 asa. Meu njima je regrutirano 20 centurija seniora i juniora. Od oruja je trebalo da imaju
veliki tit umjesto ovalnog, a osim oklopa je sve ostalo bilo isto kao kod prve klase. Za treu klasu je zahtijevano
da cenzus bude 50 000 asa. Od nje je traen i isti broj centurija, a one su bile na isti nain podijeljene po godinama
starosti. U naoruanju im nita nije bilo promijenjeno osim to su im oduzete potkoljenice. Cenzus u etvrtoj klasi
iznosio je 25 000 asa i davala je isti broj centurija. Oruje im je drugaije, nije im bilo ostavljeno nita drugo sem
koplja za borbu i koplja za bacanje. U petoj klasi je broj regruta povean i ona je formirala 30 centurija. Regruti su
nosili prake i kamenje za bacanje. Ovima su bili prikljueni duvai u rog i trubai, podijeljeni u dvije centurije.
Po cenzusu, ova klasa je imala 11 000 asa. Ostala masa je imala cenzus nii od ovoga, inili su jednu centuriju, a
ostali su bili osloboeni vojske. Poto je tako uredio i podijelio pjeadiju obrazovao je i 12 centurija konjanika od
vodeih ljudi u dravi. est drugih centurija - tri je uveo Romul uzeo pod imenima pod kojim su osnovane. Za
kupovinu konja isplaeno je iz dravne kase 10 000 asa, a udovice su odreene da hrane konje. Svaka od njih je
davala po 2000 asa svake godine. Tako je sav teret obaveza prenijet sa siromanih na bogate. Zatim su podijeljene
poasti i dunosti. Nisu svakom bez razlike dati ista prava i ista mo, kao to je bilo nasljeeno od Romula i od
ostalih kraljeva prihvaeno, nego je nainjena gradacija tako da nikom nije bilo nita uskraeno, a vlast je ipak
ostala u rukama dravnih prvaka. Konjanici su prvi prozivani da glasaju, a potom 80 centurija prve klase. Ukoliko
bi postojala razlika meu njima, to se rijetko dogaalo, bilo je ureeno tako da se proziva druga klasa, a gotovo
nikad nisu ili toliko nanie da bi doli do posljednje klase. ... .... Poto je izvrio cenzus kome su svi pristupili iz
straha od zakona koji je prijetio smru ili zatvorom onima koji se ne prijave, kralj je naredio da svi rimski graani,
pjeadinci i konjanici, svaki u svojoj centuriji, u osvit zore dou na Marsovo polje. Ovdje je opremljenu vojsku
podvrgao sveanom proienju, uz rtvovanje svinje, ovna i bika. Naziva se izvreni lustrum otuda to oznaava
kraj izvrenog cenzusa. Kau da je u ovom cenzusu bilo popisano 80 000 graana. Fabije Piktor dodaje da je to
bio broj onih koji su mogli nositi oruje.
Po Dioniziju iz Halikarnasa, Servije Tulije je od onih ije bogatstvo iznosi ne manje od 100 mina (1 mina = 100
drahmi) formirao 80 centurija, podijeljenih u dvije grupe : 40 centurija mlaih koji su ili na bojno polje i 40
centurija starijih ija je dunost bila da kada mladi odu na front da ostanu u Gradu. Vojnici ove klase su bili
obavezni da imaju titnike, koplja, mesingane kacige, prsne oklope, potkoljenice i maeve. Od onih ija je
imovina iznosila od 75 mina do 100 mina formirao je 20 centurija, isto podijeljenih na iuniores i seniores. Oni su
nosili skoro istu opremu kao prva klasa, bez oklopa na prsima i umjesto titnika dobili su titove. U borbenim
redovima, vojnici druge klase su se nalazili iza onih iz prve klase. Treu klasu su inili oni sa imovinom od 50
mina do 75 mina i oni su inili 20 centurija, isto podijeljenih u iuniores i seniores. Ovi vojnici nisu imali prsni
oklop niti potkoljenice. Oni su bili rasporeeni u treu liniju. etvrtu klasu su inili oni sa imovinom od 25 mina
pa do 5000 drahmi, isto u 20 centurija podijeljenih u iuniores i seniores. Oni su nosili titove, maeve i koplja.
Peta klasa se sastojala od onih sa imovinom od 12 mina do 25 mina u 30 centurija podijeljenih isto podjednako
(kao u sluaju I., II., III., i IV.) na iuniores i seniores. Oni su bili naoruani kopljima na bacanje i prakama, i van
glavnog borbenog poretka. Servije Tulije je naredio formiranje jo 4 centurije, koje su trebale slijediti naoruane
centurije. Dvije centurije su bile sainjene od orunika, drvodjelja i drugog tehniko logistikog osoblja, dvije
centurije su bile muziari (trubai i svirai u rog). Zanatlije su pridruene II. klasi i podijeljene isto po svojoj
172
ORBIS ROMANVS
starosti, a muziari IV. klasi, podijeljenih po starosti. Najhrabriji od svih ovih centuriona su bili izabrani za
centurione. Za konjicu je on izabrao 18 centurija. Ostatak graana koji je imao imovinu manju od 12 mina, a koji
su bili dosta brojni, Servije Tulije je smjestio samo u jednu centuriju. Oni su bili izuzeti iz vojne slube i od
poreznog optereenja. Po Dioniziju Halikarnasu u cenzusu je popisano 84 700 graana. Eutropije navodi brojku
od 83 000 graana. Rije je o mukarcima sposobnim za vojnu slubu.
Svaka je klasa davala odreeni broj vojnih jedinica (centurija; centuriae; centuries). Svaka
klasa imala je odreeno oruje. Od prve klase zahtijevano je puno (hoplitsko) teko
naoruanje: kaciga, okrugli tit (zvan clipeus i slian grkom aspis), koljenice, oklop ( sve od
bronce ), ma i koplje. Od ostalih klasa zahtijevano je manje. Graani druge i tree klase su bili
kopljanici i bili su lake oklopljeni. Graani etvrte klase nisu mogli sebi priutiti oklop, i
predstavljali su laku pjeadiju nosei koplje i od zatite moda samo mali tit. Graani pete
klase bili su naoruani samo prakama i nosili su rezervu kamenja za bacanje. Od osoba koje
su posjedovale isti cenzus kao i graani prve klase formirano je 18 centurija konjanika.
Na taj nain prema podacima tradicije, izvedena je sljedea podjela graanstva:
a)Konjanici vitezovi (equites) sa cenzusom od 100000 asa daju 18 centurija.
b)Prva klasa sa cenzusom od najmanje 100000 asa daje 80 centurija + 2 centurije vojne inenjerije (pioniri i
tehniko - zanatlijska podrka).
c) Druga klasa sa cenzusom od najmanje 75000 asa daje 20 centurija.
d) Trea klasa sa cenzusom od najmanje 50000 asa daje 20 centurija.
e)etvrta klasa sa cenzusom od najmanje 25000 asa daje 20 centurija.
f) Peta klasa sa cenzusom od najmanje 11000 asa daje 30 centurija + 2 centurije vojne muzike (trubai i
duvai)
g)Proleteri24 bez cenzusa (bez imovine, izuzev svoje djece) daju 1 centuriju.
Vitezovi i prva klasa su imali 100 potencijalnih glasova, u odnosu na 93 glasa ostalih klasa i proletera. Potrebno je
navesti da su cifre navedene kao odrednice pojedinih klasa rezultat kasnijih tumaenja historiara iz rimskog
svijeta. Navedene cifre su vjerojatno rezultat znatno kasnijih modificiranja imovinskih kvalifikacija za pripadnost
odreenoj klasi. Odrednice imovinskog cenzusa u izvornom, servijanskom odreenju klasa su jo uvijek
nepoznate.
Na osnovi servijanske reforme centurije nisu bile samo vojne, nego i politike jedinice, to
jasno potvruje usku vezanost politikih i vojnih struktura u ovom ranohistorijskom dobu.
Skupljajui se na skuptine, graani su se dijelili na centurije, i svaka je klasa dobivala onoliko
glasova koliko je davala centurija. Zato se ova skuptina naziva i comitia centuriata. I pored
svoga imena, centurije nisu imale isto ili priblino brojno stanje. Brojno stanje centurija I. klase
i konjanika je uvijek bilo znatno manje nego u niim klasama. Posljednja, proleterska centurija
je imala golem broj pripadnika, jer su u nju spadali svi siromani. Graani su glasali samo u
okviru svojih centurija, i od veine dobivenih centurija je zavisio glas centurije u opem
glasanju. Sistem je bar naelno slian elektorskom glasanju za predsjednika USA. Poto je
jedna centurija znaila jedan glas, to je znailo da bogatiji slojevi stanovnitva uvijek raspolau
sa veim glasakim potencijalom. Prednost pri glasanju je imala prva klasa, kojoj je zajedno s
konjanicima pripadalo 100 od 193 centurije, pa su tako vitezovi i prva klasa imali veinu u
centurijatskim komicijama, naravno ako sve njihove centurije glasaju isto. Iako je teoretski
24
Stale capite censi, to jest proleteri ija su jedina imovina bila njihova djeca.
173
ORBIS ROMANVS
ovom reformom svaki rimski graanin dobio pravo glasa (naravno u okviru svojih centurija),
esto glasanje nije dolazilo ne samo do posljednjih, nego ak ni do srednjih klasa. im bi se
osigurala veina za ili protiv nekog prijedloga dalje glasanje u komicijama se prekidalo.
Teorijski je bilo mogue u ovakvom sustavu glasanja, da pobijedi onaj prijedlog koji je imao
na svojoj strani veinu centurija, ali ostao u manjini u ukupnom zbiru glasova.
Centurijatske komicije su se sastajale van pomeriuma (svete granice unutar koje nije smjela
boraviti vojska) na Marsovom polju (Campus Martius; ukljuivao je sva ravnija podruja
izmeu Kapitola i Kvirinala). Servijanska reforma je iziskivala i potrebu censuza, odnosno
utvrivanja visine imovine i popisa stanovnika. Svaki graanin je pod zakletvom morao da da
izjavu o svojom imovini i svome domainstvu, to se unosilo u javni registar. Do danas
historiografija nije uspjela rijeiti dilemu da li se servijanska reforma stvarno desila za
vrijeme kraljevske vlasti i to ba moda za legendarnog Servija Tulija, ili je rije o naknadnim
deavanjima za vrijeme rane Republike koja su se desila jednim inom ili u okviru jednog
dueg procesa poznatog kao borba stalea (patricija i plebejaca). U historiografskim
krugovima se pretpostavljalo i da je moda rimska tradicija, oliena u analima i analistima,
jednostavno itav proces prelaska na timokratski sustav i dominaciju centurijatskih komicija
prebacila u kraljevsko doba i pripisala ih Serviju Tuliju. Uvoenje centurijatskih komicija kao
dominatnog skuptinskog elementa u rimskom politikom ivotu neizostavno je bilo vezano sa
snaenjem vojnih potreba i vojnih institucija, te sa jaanjem odreenih plebejskih slojeva.
Servijanske reforme su ukljuile plebejce ne samo u politiki sustav, nego i u vojnu
organizaciju, koja je do tada bila bazirana na plemenskom naelu patricijske trijade. To bi
znailo da se desilo sigurno prije poetka V. st. p. n. e. (za vrijeme I. secesije plebejaca 494.
god. p. n. e.), jer su tada plebejci ve aktivno i sustavno ukljueni u vojnu organizaciju Rimske
Drave. Znai ne bi se trebala odbaciti ni mogunost da se servijanska reforma stvarno desila
za vrijeme dinastije Tarkvinijevaca, moda ba u okviru jednog reformnog zahvata (kao u
sluaju Solonovih reformi), a ne u toku postupnog procesa. Uostalom, rimska tradicija je
pokuaj reforme vojne organizacije pripisala i Tarkviniju Prisku, koji je od nje morao odustati
pod pritiskom augura Atija Nevija (Attus Navius) i religioznih pravila u vezi vojne organizacije
koje je kao propisao jo Romul. Potrebno je navesti da su na religiozne manifestacije,
religiozne zakone i sveenike kolegije u tom periodu imali monopol patriciji. Znai da je
pitanje preustroja vojske bilo direktno povezano sa statusom plebejeca i dominacijom patricija,
jer u doba kada je vojska ustvari graanska milicija status graanina i njegova prava proizlaze
iz vojne slube i statusa i poloaja unutar vojne organizacije. Oni koji su imali imovinu,
smatralo se logikim da je i prvi brane, i da se opskrbe neophodnom opremom za to. Zato su
oni i imali vei udio u politikom i upravnom ivotu Drave. Za one za koje se Drava morala
pobrinuti za vojno opremanje, smatralo se da ne mogu biti u politikim pravima biti u
potpunosti izjednaeni sa onima koji su se sami brinuli o svome opremanju. To je bila idejna
postavka nastanka servijanskog timokratskog ureenja.
Da je narodna skuptina kod indoeuropskih naroda u svojim osnovama imala primarno vojniko znaenje,
odnosno da su termini politiki punopravan narod i vojska jedno te isto, slikovit primjer prua i latinski jezik jer
174
ORBIS ROMANVS
rijei populus (narod) i populari (pustoiti u vojnikom smislu) i quirites (graani) i quiris (koplje) pokazuju
nesumnjivu slinost i zajedniko podrijetlo. U rimskoj historiji uvijek su vojne reforme bile usko vezane sa
drutvenim i politikim pitanjima, vodei do stalekih i klasnih sukoba. Najbolji primjer prua velika Marijeva
vojna reforma sa samoga kraja II. st. p. n. e., koja nije bila na volju senatorske, nobilske aristokratije ali koju je
ona ipak na kraju bila prisiljena prihvatiti zbog Jugurtinog rata i opasnosti od Kimbra i Teutona.
ORBIS ROMANVS
brijega i to Kvirinal i Viminal, a potom se odatle proirio na Eskvilin, gdje je i sam Servije
Tulije stanovao da bi mjesto dobilo dobru reputaciju. Tako je i proiren pomerium. Serviju
Tuliju se pripisuje i zidanje zida oko Rima, kao i podizanje Dijaninog hrama na Aventinu kao
zajednikog latinskog svetilita.
Servije Tulije je pridobivao plebejce dijelei zemlju zauzetu od neprijatelja, a onda je ipak
potvrdio svoju vlast uz opu saglasnost na skuptini. Ali ve tada je zapoela kampanja Lucija
Tarkvinija Mlaeg protiv kralja, posebno jer je bio uo da je dodjeljivanje zemlje izvreno
protiv volje Senata. Kada su Aruncije i Tulija, brat i supruga Tarkvinija Mlaeg umrli (moda i
kao rtve svoje ene, sestre i mua), onda je Tarkvinije Mlai oenio ambicioznu, divlju i
bezkrupuloznu udovicu svoga preminulog brata. Ova druga Tulija je bila glavni pokreta
planova i izvrenja Tarkvinija Mlaeg na putu ka prijestolju. Predstavljajui se kao protivnik
proplebejske i prosocijalne politike Servija Tulija, raunao je na podrku patricija i izvrio je
dravni udar. Tom prilikom je i Servije Tulije ubijen.
Livije : Pria se o sramnom i neljudskom postupku spomen na to je ovo mjesto koje se zove Ulica zloina da
je Tulija, bezumna i gonjena furijama sestre i prvog mua, naredila da kola preu preko tijela njenog oca i tako je
na krvlju poprskanim kolima, i sama poprskana i okrvavljena, svojim penatima i penatima svoga mua donijela
dio krvi ubijenog roditelja. Obijest njenog mua je zlosretnom poetku vladavine ubrzo pripremila slian kraj.
Za ove kapije se pretpostavlja da su se nalazile na danas poznatom servijanskom zidu : Porta Flumentana, Porta
Carmentalis, Porta Fontinalis, Porta Sanqualis, Porta Salutaris, Porta Quirinalis, Porta Collina, Porta
Viminalis, Porta Esquilina, Porta Querquetulana, Porta Caelimontana, Porta Capena, Porta Naevia, Porta
Raudusculana, Porta Lavernalis, Porta Trigemina.
176
ORBIS ROMANVS
Lucije Tarkvinije Superbus/Oholi (vl. na osnovi legendi i tradicije 534 510. ili 509. ili
god. p. n. e.)
Lucije Tarkvinije je, sudei po rimskoj tradiciji, bio lo kralj koji se po svome djelovanju
prilino razlikovao od svojih predasnika. Primjenjivao je ubijanje ili protjerivanje svojih
protivnika ili onih za koje je samo sumnjao da bi mu mogli biti suparnici. Sve je to inio i kako
bi se dopokao njihovih imanja. Po tradiciji on je samovoljno vladao bez obzira na dravne
institucije (Senat i komicije). Po Liviju, Tarkviniju Mlaem su : ...njegovi postupci donijeli
nadimak Oholi, jer je kao zet zabranio sahranu svoga punca, govorei da je i Romul nestao bez
pogreba. Senatore za koje je vjerovao da su bili Servijeve pristalice pogubio je. Livije navodi i
da je sam bez savjetnika sudio u najvanijim procesima, jer je pod tim izgovorom mogao
pogubiti, prognati i liiti imovine. Iako se na vlast dolazei predstavljao kao pobornik prava
patricija, on je im je uvrstio vlast poeo namjerno umanjivati znaaj. Livije konstatira :
Kau da je on bio prvi kralj koji je prekinuo obiaj predaka da se u svim dravnim stvarima
savjetuje sa Senatom, upravljao je savjetujui se jedino sa svojima u kui. Sam je zapoinjao
rat i sklapao mir, saveze i prijateljstva po svojoj volji ne pitajui ni Senat ni narod. Najvie se
povezao sa latinskim narodom da bi uz pomo stranaca bio sigurniji meu sopstvenim
graanima.
Kada se ita i analizira Livijev opis stie se dojam da preko ponaanja Tarkvinija Oholog, Livije ustvari
preslikava situacija sa samoga kraja Republike (diktatura Julija Cezara i II. trijumvirat i duovirat) i uspostave
principata, i tako indirektno izraava svoj osobni protivni stav prema gaenju republikanskog sustava. Kao da
Livijeve ocjene vladavine Tarkvinija Oholog proizlaze i iz njegovog iskustva proskripcija i likvidacija senatora i
vitezova sa samoga kraja Republike. U ovom dijelu Livijevog teksta se nesumnjivo krije njegova skrivena
poruka itateljima vezano za politiku situaciju njegove epohe.
177
ORBIS ROMANVS
Lukrecija je bila supruga Lucija Tarkvinija Kolatina (Lucius Tarquinius Collatinus, bliskog
roaka samoga kralja) i kerka uglednog Rimljanina Spurija Lukrecija Tricipitina (Spurius
Lucretius Tricipitinus; tada prefekta grada Rima). Pobunu su pored navedene dvojice
predvodili i Lucije Junije Brut (Lucius Iunius Brutus, ija je majka Tarkvinija bila sestra kralja
178
ORBIS ROMANVS
Tarkvinija Oholog), koji je ustvari bio glavni voa bune i Publije Valerije kasnije nazvan
Publikola (Publius Valerius Poplicola ili Publicola prijatelj naroda). Smatralo se da je
Tarkvinije Oholi odgovoran i za smrt oca i starijeg brata Lucija Junija, koji je da bi izbjegao da
bude smatran za potencijalnu opasnost, hinio da je glup, radi ega je i dobio nadimak Brut
(brutus - glup). Meutim, u tim kritinim momentima kada se ruila kraljevska vlast, pokazao
je iznimnu pronicljivost i intelektualnu snagu, sa svojim pristalicama je zauzeo Rim i odlueno
je da se kraljevska porodica (u uem smislu) protjera iz Rima. Poto se sam Tarkvinije Oholi
nalazio pred Ardeom, bio je zateen sa razvojem situacije i brzo krenu prema Rimu, gdje su ga
doekala zatvorena vrata i gdje mu je izreeno javno progonstvo. Brut je stigao sa svojim
pristalicama u tabor pred Ardeom, i u kojem su vojnici pristali uz revoluciju, a iz tabora su
izgnani kraljevi sinovi. I na kraju Tarkviniju nije nita drugo preostalo nego da sa suprugom i
dva sina Titom i Arunsom (najmlai sin Sekst je nastradao od Gabijevaca) napusti rimsko
podruje i ode u progonstvo u etrurski grad Caere. Tako je uspostavljene sruena kraljevska
vlast i uspostavljen republikanski sustav u Rimskoj Dravi.
Livije i Dionizije iz Halikarnasa detaljno prepriavaju deavanja vezana za silovanje Lukrecije i uslijed toga
revoluciju i zbacivanje kraljevske vlasti. Meutim njihove verzije prie se razlikuju u detaljima.
Po Liviju, u rimskom taboru pred gradom Ardea, Sekst Tarkvinije je priredio zabavu, kojoj je prisustvovao i
Tarkvinije Kolatin. Ubrzo se razgovor prenio na temu supruga, i svako je hvalio svoju enu. Poto se rasprava
uarila, Kolatin je predloio da oni odmah iznenadno odu da posjete svoje supruge i saznaju ta im supruge
uistinu rade kada njih nema. Poto ih je malo i opilo vino, svi se sloe sa Kolatinovom idejom i galopirajui prvo
odu u Rim, u koji su stigli kada se ve no spustila. Nakon Rima krenuli su u Kolatij. Dok su kraljevske snahe u
Rimu vrijeme provodile u raskoi i zabavljajui se na gozbama, Lukreciju su zatekli u Kolatiju kako provodi
vrijeme tkajui vunu, zajedno sa svojim sluavkama koje su drale svjetlosnu lu (jer je no bila poodmakla).
Poto je Kolatin bio u pravu, palmina grana koja simbolizira pobjedu je predata Lukreciji. Lukrecija je pozdravila
dolazak svoga supruga i Seksta, a Kolatin je pozvao princa da ostane u Kolatiju kao njegov gost. Meutim, ljepota
i primjerna ednost Lukrecije su kod Seksta izazvali pohotnu elju za njom. Nakon kraeg boravka u Kolatiju, i
Sekst i Kolatin su se sa ostalima koji su ih pratili vratili na front. Nekoliko dana kasnije Sekst Tarkvinije je, ne
obavjestivi Kolatina, sa jednim pratiocem odjahao u Kolatij. On je toplo primljen i nakon veere je odveden u
gostinsku sobu. U toku noi, Sekst je doao do Lukrecije sa maem i prvo ju je pokuavao da je zavede
kombinirajui i prijetnje i molbe. Kada je uvidio da time nita ne uspijeva, promijenio je taktiku i zaprijetio je da
e uz njeno mrtvo tijelo ostaviti golo tijelo nekog roba (kojeg e zaklati), kako bi okaljao njenu ast i kako bi se
reklo da je ona ubijena u prekraju preljube. Nakon toga je Lukrecija morala popustiti i Sekt Tarkvinije ju je
obljubio. Nakon silovanja Sekst je napustio Kolatiju, a Lukrecija je poslala poruku svome ocu u Rim i suprugu
koji se nalazio na frontu kod Ardee, molei ih da je posjete tako to e svaki od njih dovesti sa sobom jednog
prijatelja od povjerenja. Otac je doao sa Publijem Valerijem, a Kolatin sa Junijem Brutom. Oni su zatekli ojaenu
Lukreciju koja im je ispriala o silovanju koje je uinjeno nad njom. Oni su je pokuavali smiriti prebacujui
krivicu sa rtve na izvrioca i govorei da je um taj koji moe sagrijeiti, a ne tijelo i gdje nema pristanka nema
krivice. Ova Livijeva konstacija koju ubacuje u usta etvorice istaknutih Rimljana sa kraja VI. st. p. n. e. izgleda
veoma napredna, imajui u vidu da i danas ima zajednica koje smatraju da i rtva silovanja snosi krivicu i koje
stigmatiziraju po defaultu rtvu silovanja. Meutim, Lukrecija se nije dala umiriti i izvukla je no i izvrila
samoubistvo. Dok su otac i suprug zapali u pla i tugu, Junije Brut je izvukao no iz Lukrecije i drei ga krvavog
ispred sebe se zakleo na zbacivanje kralja Tarkvinija i openito kraljevske vlasti. Nakon toga je on predao no
ostaloj trojici koja su se isto zaklela, i ubrzo je etvorka predvoena Junijem Brutom krenula da srui monarhiju.
Oni su na svojim rukama donijeli tijelo Lukrecije na trg Kolatija, gdje se skupila masa. Brut se obratio i naredio
da prestanu plakati i lamentirati i pozvao ih je da djeluju i uzmu oruje u ruke. Ubrzo se sakupila vojska, koja je
179
ORBIS ROMANVS
predvoena Brutom krenula na Rim. Na Forumu se isto okupila velika masa stanovnika Grada, a glasnik ih je
pozvao da sasluaju tribuna Celeresa (dunost koju je Brut tada obnaao; jedan od konjanikih asnika). Brut je
odrao govor kojim je govorio i zloinu nad Lukrecijom, ali i o ostalim zloinakim potezima kraljevske vlasti, te
ih pozvao na ukidanje kraljevske vlasti. Svojim vatrenim govorom je nagodio ve zapaljenu masu da proglasi da
se kraljevska vlast ukida.
Brutov govor na Forumu, koji parafrazira Livije donosi jo neke zanimljive detalje o moguim razlozima
nezadovoljstva sa vlau tarkvinijevaca. Tako je po Liviju on govorio : o nasilju i pohoti Seksta Tarkvinija, o
neuvenom obeaenju Lukrecije, o traginoj smrti, o Tricipitinu koji je ostao bez djece, a kome je i sama
kerkina smrt manje teka od razloga njene smrti. Ovome je dodao i kraljevu oholost i bijedu i kuluenje plebsa,
zagnjurenog u jarke i kloake koje mora prokopavati. Rimljani, pobjednici svih okolnih naroda, pretvoreni su u
zanatlije i kamenoresce umjesto da budu ratnici. Pomenuo je i nedostojno ubistvo kralja Servija Tulija.... Po
svemu sudei proces urbanizacije i kulturizacije seoskog rimskog stanovnitva, koji je provodila vlast
tarkvinijevaca po uzoru na etrursku civilizaciju nije se ba sviala odreenim slojevima stanovnitva. Taj proces
je nesumnjivo iziskivao napor i naputanje ranijih jednostavnijih oblika i naina ivota pastira i zemljoradnika, a
poto je provoen sa vrha prema dole i realiziran preko kuluka i zapoljavanja na fizikim poslovima ljudi logino
je izazovao nezadovoljstvo kod ljudi koji su imali ustaljeni eljeznodobni ritam funkcioniranja. Slino je
uporediva situacija sa periodom nagle i ubrzane industrijalizacije i urbanizacije koja se deavala u periodu 1945.
1955. u ex YU zemljama, kada je drava na utrb tada brojnog seljatva sutinski mijenjala kulturnu, urbanu i
privrednu osnovu tadanjeg drutva. U rimskom sluaju, proces urbanizacije i kulturizacije ije su temelje
postavili etrurski kraljevi iz tarkvinijevske dinastije je ipak bio nepovratan, jer su temelji bili dobro postavljeni a
jer je i stanovnitvo nakon to su poslovi zavreni i prestala fizika tlaka ubrzo shvatilo sve beneficije i prednosti
postojanja urbanog naina ivota i onoga to se gradilo kao npr. Velika Kloaka koja je uklonila neistoe i
drenirala zemljite. I kada vide te prednosti, Rimljanima e biti lake, razumljivije i prihvatljivije da se odvae na
nove urbanistike, graevinske i kulturoloke projekte, pa i one monumentalnog karaktera. I ubrzo e postati
najbolji i najvei majstori u graevinskoj djelatnosti (i u kvantitativnoj i u kvalitativnoj dimenziji), posebno onoj
utilitarne prirode. Progres se jednostavno ne moe zaustaviti.
Po Dioniziju iz Halikarnasa, za vrijeme opsade kralj je poslao svoga sina Seksta u Kolatij radi nekih vojnih stvari.
On je kao gost prihvaen u Kolatinovoj kui, dok je ovaj bio na frontu. I Dionizije iz Halikarnasa navodi da je
Lukrecija nadvisivala sve Rimljanke u ljepoti i vrlini, i da ju je Sekst elio zavesti tako to je u toku noi doao u
njenu sobu sa maem. On joj je ponudio izbor izmeu neasne smrti i pristanka da ga zadovolji. U drugoj opciji
Sekts je obeao da e je uiniti svojom suprugom i tako predodrediti za buduu kraljicu. I Dionizije daje isti
podatak kao i Livije da je Sekst prijetio da e je u sluaju ako ga odbije poniziti tako to je prikazati kao
preljubnicu sa robom. Sekst je rekao da e on slagati da ih je uhvatio u preljubi i da ih je kaznio kako bi osvetio
povredu asti svoga roaka. Nakon toga je Sekst obljubio Lukreciju. Nakon to je Sekst napustio Kolatij,
Lukrecija je u koiji obuena u crnu odjeu (u koju je sakrila no) otila u Rim ka domu svoga oca. Tu ga je
obavijestila da joj je ukaljana ast i zamolila ga da pozove to je mogue vie prijatelja kako bi im pruila puni
izvjetaj ta se desilo i ko je bio izvrilac. Kada su se sakupili mnogi ugledni Rimljani u domu njenog oca ona je
ispriala sve to se desilo, a zatim je izvukla no i ubila se direktno u srce. Ta scena je imala katarzino dejstvo na
prisutne, meu kojima je bio i Publije Valerije, za kojeg Dionizije iz Halikarnasa kae da je bio ovjek od akcije i
razboritosti. On je bio poslan u tabor pred gradom Ardea, kako bi obavijestio Kolatina ta se desilo i da sa
njegovom pomoi pobuni vojsku. Na putu je sreo Kolatina i Junija Bruta. Kada je Brut saznao ta se desilo,
podigao je ruke prema nebu i obratio Jupiteru i ostalim bogovima sa rijeima : O Jupiteru, i svi vi bogovi koji
pazite na ivote ljude, je li dolo sada oekivano vrijeme radi kojeg sam se pretvarao u mome nainu ivota. Je li
sudbina odredila da e Rimljani biti od mene i preko mene biti izbavljeni iz ove nepodnoljive tiranije.Nakon
toga je Junije Brut pokrenuo akciju zbacivanja vlasti kralja.
Silovanje Lukrecije (ako se ono uope desilo) je bilo samo povod za pobunu protiv kraljevske vlasti Lucija
Tarkvinija. Uzroci su vjerojatno proizlazili iz nezadovoljstva patricijskih rodova sa autokratskim tipom uprave,
180
ORBIS ROMANVS
samovoljom pa i zloinima poinjenim od strane ue kraljevske familije. injenica je da to bilo i vrijeme kada je
zapoelo doba etrurskog uzmicanja. Konzulski fasti zapoinju sa prvom godinom Republike, odnosno sa prvim
ranorepublikanskim pretorima.
V J E R O D O S T O J N O S T K R A LJ E V S K O G D O B A
Ve na prvi pogled moe se uoiti odreena distinkcija u spisku rimskih kraljeva, odnosno
podjela na latinsko sabinjanske kraljeve (dinastiju) i etrurske kraljeve (dinastija
Tarkvinijevaca). Dok je prva dinastija odravala vrlo rano razdoblje rimske povijesti sa
legendama i mitovima, za dinastiju Tarkvinijevaca se moe rei da ima i odreenu historijsku
objektivnost, bar u odreenim dijelovima. U priama o kraljevima ima itav niz nedoumica i
proturjenostima, koje rimska tradicija (a koju prenose do danas sauvan djela Livije, Dionizije
Halikaranin i Plutarh) nije znala objasniti.25 Najbolji primjer pruaju podaci po kojima je
Romul uspostavio sveenike augure (a oni bili pojava etrurskog porijekla, a pojavljuju se u
mitovima prije samoga osnivanja Rima) i da je Numa Pompilije uspostavio vestalinke (a ve je
Rea Silvija bila vestalinka). Zatim, duine vladanja 7 rimskih kraljeva su vrlo slabo vjerojatne i
mogu se odbaciti. A i sam broj 7 ima sveti karakter. Nije nemogue pomisliti da je bilo i vie
od 7 kraljeva (+ Tit Tacije), ali ija imena tradicija nije zabiljeila. Problem sa odreivanjem
stvarnosti kraljevskog Rima rezultat je nedostatka izvora (i zbog keltske najezde ali i slabije
kulturoloke razvijenosti ranog Rima, posebno prije dinastije Tarkvinijevaca) i domiranja
nepouzdanog usmenog predanja (za to vrijeme) pa su rimska tradicija i njeni nositelji (analisti)
dopunjavali, mijenjali (pa i izmiljali), koristili helenski mitoloki i historijski kalup i tako
oblikovali ranorimsku povijest. U vezi kraljevskog Rima, prie esto mijeaju boansko
(metafiziko) sa ljudima. Romul je boiji sin, koji je uznesen na nebo (po jednoj verziji nakon
to je muki ubijen od patricija) da bi postao i sam boanstvo. Po pojedinim verzijama i Servije
Tulije je boanski sin, kojeg je rodila djevica (isti sluaj kao i kod Romula). Numa Pompilije i
Servije Tulije imaju boginje za ene, dok je Tula Hostilija usmrtio Jupiter u gnjevu bojem.
Postoji i vie ili manje vjerojatno objanjenja za razne momente rimske tradicije o
razdoblju kraljeva. Gotovo sva imena kraljeva nose etioloki karakter. Romul je bio eponim
grada Rima (etruanski ruma, ili plemenski Ramnes, latinski Roma, otud Romulus). Prvobitno
ime eponima grada Rima bio je Rom (Rhomos). Potom se uz njega pojavljuje Romul
(Romulus). Iz ta dva imena stvara se legenda o dvojici brae Romulu i Remu. Ime Tita Tacija
se moe dovesti u vezu sa sabinjanskim plemenom Tities, pa bi suvladarstvo Romula i Tita
Tacija oznaavalo sinoikizam ranorimskih, poglavito latinskih elemenata, sa doseljenim
Sabinjanima. A injenica da Romul nadivljava svoga suvladara, govorila bi da je i latinski
element bio taj koji je u tome simbiostikom procesu ipak prevladao. Ime Nume Pompilija
25
Navodno su bila sauvane i dvije povelje iz doba kraljeva i to : ugovor o savezu izmeu latinskih gradova za
vrijeme Servija Tulija i ugovor izmeu Rima i Gabijaca (koji je po sopstvenom svjedoanstvu vidio Dionizije
Halikaranin ) koji je pisan na goveoj koi i koja je bila razapeta na dasci.
181
ORBIS ROMANVS
dovodi se u vezu sa rijeju numen (boanstvo) i sa plebejskim rodom Pompilijevaca. Ime Tula
Hostilija moglo je nastati kao objanjenje imena zgrade Hostilijeve kurije (Curia Hostilia).
Poto je Hostilijeva kurija sluila za sastajanje Senata, uskoro e termin kurija postati generiki za sve javne
objekte u kojima su se sastajala senatori.
To ime stoji u vezi sa plebejskim rodom Hostilijevaca, isto onako kao ime Anka Marcija sa
uglednim plebejskim rodom Marcij. Ime Servija Tulija dovodi se u vezu sa patricijskim
rodom Servilij. Ali, treba istaknuti da je izvjestan broj legendi odraz stvarnosti, i to ne samo
one o otmici Sabinjanki i o Titu Taciju. Prie o Tarkvinijevcima odraavaju razdoblje etrurske
vladavine u Rimu, koje pada u VI. st. p. n. e. Samo ime Tarkvinije moe se smatrati
historijskim. U etrurskom gradu Ceri postojao je u historijsko doba rod Tarkvinijevaca. Na
fresko slikama iz etrurskog grada Vulca predstavljena je scena otmice Gneve Tarchunies
Rumacha, odnosno Gneja Tarkvinija iz Rima. Isto u Vulcima je pronaena jo jedna
predstava koja govori o ubistvu Gneve Tarhunies Rumah od strane Marce Kamitilinas
(Marcus Camitilius). Mogue da je to bio jedan od potomaka dinastije Tarkvinijevaca,
prognane iz Rima. Mnoge legende nastale su u patricijskim rodovima i vodile porijeklo od
dalekih historijskih dogaaja. Meu takve treba uvrstiti predaju o Horacijima i Kurijacijima.
Titu Liviju nije bilo jasno koji su od njih bili Rimljani a koji Albanci. Oba roda su se sebe
smatrali glavnim sudionicima u vanom dogaaju ruenju grda Alba Longe. Epizoda sa
suenjem Horaciju objanjavala je starinsko pravo rimskih graana da se obraaju narodnoj
skuptini sa apelacijom na odluku magistrata (ius provocationis). Legenda je sa rodom
Horacija dovoena u vezu zato to su samo predstavnici toga roda prinosili svake godine 1.
oktobra rtvu Janusu i Junoni, na naroitom mjestu, koje se zvalo Tigillum sororium
(Sestrinska gredica). Porijeklo toga naziva bilo je nejasno u povijesno doba, pa se zato
pokuavalo vezati za Horacijevo ubojstvo sestre. Uz etioloke mitove, na formiranje rimske
tradicije utjecala su i grka historijska kazivanja. Pa se zato protjerivanje kraljeva datiralo u
vrijeme koje bi odgovaralo protjerivanju Hipije Pizistratida iz Atene i ruenju tiranije u njoj.
Zatim se spominjala posjeta Tita i Arunsa, sinova Tarkvinija Oholog u Delfe u pratnji Lucija
Junija Bruta, gdje je proroite na dosta uvijen i indirektan nain reklo ko e biti nasljednik
Tarkvinija Oholog, izjavivi : Vrhovnu vlast e imati onaj od vas, mladii, ko prvi poljubi
majku. Brut je shvatio pravilno sutinu delfijskog proroanstva, pa se sagnuo i poljubio
majku zemlju.
Neke legende odraavaju razne politike tendencije rimskih politikih stranaka II. I. st. p. n.
e. (po aristokratskoj verziji, Romul je bio iv odnesen na nebo, a po demokratskoj ubijen
od patricija). Treba primijetiti da u posljednje vrijeme skepticizam u pogledu itave tradicije o
vremenu rimskih kraljeva ustupa mjesto priznavanju nekih momenata vjerodostojnima, pa i
svih kraljeva osim Romula. U prilog tome bi govorila i sama zona Lapis niger, koja odraava i
odreeni stupanj ranog rimskog politikog i kulturnog razvitka. Pronaeni istoimeni natpis
potvruje koritenje pisma kao adekvatnog sustava prijenosa informacija meu Rimljanima VI.
st. p. n. e.
182
ORBIS ROMANVS
P O R O D I C A ( F A M I L I A) R O D (G E N S) B R A T S T V O (C V R I A)
P L E M E (T R I B V S) N A R O D (P O P V L V S)
Za vrijeme kraljevstva temeljna drutvena jedinica je bio patrijarhalni rod (gens), a njegovi
lanovi su se zvali gentiles. Oni su imali zajednike vjerske blagdane i kultne obrede (sacra
gentilicia). lanovi roda bili su povezani uzajamnim pravom naslijea. Kada bi lan gensa
umro bez oporuke i ivih nasljednika, njegovu imovinu je nasljeivao rod kao nadpersonalna
zajednica. Samim tim je gens imao i zajedniku riznicu. U ranije doba rod je imao zajednike
zemljine posjede. Svaki lan roda je imao pravo na tu zajedniku imovinu i mogao je, ako je
to elio, da bude sahranjen na zajednikom groblju (ako ih je gens uope odravao). Pojedine
porodice mogle su primati u rod strance, i ovi su postajali lanovi roda. Poglavari rodova
(principes) bili su po svemu sudei izborni.
Rodovi su se dijelili na porodice (familia). Rimsku familiju je potrebno shvatiti u drevnom, a
ne modernom znaenju. Te rimske familije su ustvari odgovarale zapadnobalkanskim
porodinim zadrugama, a ne nuklearnim porodicama kao to je to danas sluaj. Rimljani su
imali vrlo ozbiljna shvatanja o statusu, znaenju i poziciji familije i postojala je itava jedna
regulativa obiajnog porijekla koja je odreivala odnose, prava i obaveze izmeu roditelja,
djece i drugih ukuana. Rimska familia, kao i zapadnobalkanska porodina zadruga se sastojala
od tri ili etiri generacije na ijem elu se nalazio pater familias (koji je bio sui iuris), najstariji
i najutjecajniji mukarac, dok je veliko znaenje imala i mater familias, supruga ili majka oca
familije. Pravilnije reeno pod rimskom familijom u uem smislu bi se podrazumijevali svi
oni koji bi se nalazili pod patria potestas jednog pojedinca i koji bi bili alieno iuri subiecti.
Pod sui iuris se podrazumijevala legalna kompetencija da neko upravlja svojim poslovima; neko koje je mogao da
tui ili da bude tuen u pravno - zakonskoj proceduri u svoje ime. Ova rije korenspodira sa grkom rijei
ili sa naom samostalan.
lanovi familije su uglavnom vezani genetskim i rodbinskim vezama (udate ene ako su bile u
braku cum manu), ali su se lanovima domainstva familije smatrali i adoptirani pojedinci,
sluge, klijenti, robovi, itd... U irem znaenju rije familija se primjenjivala na veu skupinu
osoba sa biolokim ili adoptiranim porijeklom. Teorijski gledano i sam gens se razvio iz
odreene familije, koja se kasnije granala i irila da bi na kraju i sama postala skupina srodnih
familija po agnatskoj (mukoj) liniji rod ili gens. Nekada se rije familija primjenjivala na
skup onih ogranaka gensa koji su imali isti kognomen.
Bilo je mogue da pojedini lanovi familije imali odvojene zgrade za prebivanje, ali je bilo
samo jedno ognjite, koje je imalo odreenu simboliku svetosti, jedinstva i postojanja familije.
To ognjite je ustvari i sredite itave familije. Pojedine familije su mogle imati i na desetine
lanova. Familijom se upravljalo na osnovi obiajnog prava, koje je kasnije djelimino i
183
ORBIS ROMANVS
kodificirano i zapisano (rani oblik porodinog zakonodavstava kojim se javna vlast, radi viih
interesa, petljala i u unutarnje familijarne odnose).
U rimskoj familiji pater familias je imao neogranienu oinsku vlast (patria potestats;
nekada se nazivala i patria maiestas, patrium ius i imperium paternum) nad lanovima svoga
domainstva, i to bez obzira na njihovu starost ili pol. Teorijski Rimljani su imali najvie
zasnovanu vlast i opseg ovlatenja oca familije u odnosu na sve ostale narode i kulture u
ljudskoj historiji. On je nad njima imao pravo ivota i smrti (ius vitae ac necis ), a mogao je
svoju djecu prodati u ropstvo. Pater familias ima potpuno pravo raspolaganja svojom
imovinom (u apsolutnom privatnom smislu), pa moe imetak ostaviti oporukom kome hoe.
Odrasli sin moe imati posebnu imovinu i kuanstvo (peculium = u bukvalnom smislu stoka),
ali i to se u krajnjem sluaju smatra vlasnitvom oca familije, jer se bez njegove saglasnosti
ne moe niti prodati niti oporuno ostaviti (pravo na peculium su imali i rimski robovi). Pater
familias je bio i neka vrsta sveenika kulta familije (sacra familiaria), a drugi ukuani bi mu
pomagali u molitvama i darovima.
Kada se razmatra pitanje vlasnitva imovine familije od strane pater familias, ne bi se ona smjela ni promatrati ni
analizirati samo imajui u vidu striktno slovo zakona, i potrebno se prema njoj pomalo relativizirajue odnositi.
Moda bi preciznije imovinu familije tumaiti kao neto to pripada itavoj familiji, pa bi tada otac familije bio
samo onaj kome je ona povjerena na uvanje i upravu radi zajednike koristi. To bi dokazivala injenica da nije
bilo tee uvrede po javni moral, ne vee mrlje po neiji karakter, nego da se nekome dokae da je izigrao ovo
povjerenje o pravilnoj upravi nad imovinom (patrimonium profundere), tj. da se neko njom koristio neodgovorno
i da je zanemarivao opi imovinski interes familije. To je bila znaajno ogranienje kojim se otac familije
spreavao da koristi imovinu samo za svoje elje, interese ili da se ponaa rastrono.
Po strogom slovu zakona svi ukuani (ukljuujui i sinove ma koliko oni bili stari) su u neku
ruku smatrati nesamostalnim. Meu njih nisu spadali samo oni koji su stajali u genetikoj ili
adoptivnoj vezi sa ocem familije, nego i posinci, kao i ene koje su se udale (u tipu braka
cum manu) za djecu i unuke oca familije. Oinska vlast se isto manifestirala i prema
sinovima i prema kerima. Ipak je potrebno naglasiti da su svi punoljetni mukarci Rimljani,
bez obzira da li se nalaze pod oinskom vlau ili su sami oevi porodice, pred Dravom
jednaki. Odnosno na komicijama svi su oni imali pravo glasa u istoj mjeri (i otac porodice i
njegovi sinovi i unuci/ako su punoljetni). Naravno, sa druge strane i otac, odnosno roditelji su
bili obavezni da se dostojno brinu o djeci. Maloljetnike su po smrti oevoj titili roaci kao
skrbnici.
Naravno, ova teorijski velika ovlatenja oca familije su ve u ranim, tradicijskim razdobljima bila ograniavana,
poglavito obiajima predaka i zakonima. Tako tradicija prenosi da je ve Romul odredio da se svi sinovi i sve
prvoroene kerke moraju odgajati i da se nijedno dijete ne moe ubiti do njegove tree godine, izuzev ako nije
deformirano. Tradicija prenosi da je kralj Numa Pompilije zabranio prodaju u ropstvo sina koji se oenio sa
pristankom oca familije. Kada bi otac familije elio da nekoga (sina, kerku, unuad, ili suprugu i snahu ako
su one bile u braku cum manu...i sl.) kazni ozbiljnom kaznom, on to ipak nije mogao mandatorno da uradi bez
obzira na teorijsku mo patria potestas, nego je morao na osnovi obiaja predaka sazvati vijee familije, roaka
i prijatelja (iudicium domesticum). Javno mnenje je prisiljavalo oca familije da se povinuje odlukama ovih
vijea, koji su u konkretnim sluajevima imali odgovornost neke vrste familijarnim sudova. ak i u dosta rijetkim
sluajevima, a koje prenose sauvana tradicija i historija, u kojima je izvrena smrtna kazna otac familije je bio
184
ORBIS ROMANVS
dunosnik, magistrat i djelovao je u tim okvirima, a djeca bi poinila krivino djelo iz javnog djelokruga (npr.
izdaja). Dobar primjer prua sluaj koji prenosi Salustije u svome djelu o Katilininoj zavjeri Pristalica Katiline
po imenu Aul Fulvije (Aulus Fulvius), sin jednog senatora, je bio uhapen a njegov otac je naredio da se pogubi na
osnovi svoje patria potestas. Time se ustvari nastojala izbjei sramota javnog sudbenog procesa i egzekucije.
Autoritet oca familije nad imovinom se naziva dominica potestas, i to pravo nad odreenom stvari (robovi,
pokretna i nepokretna imovina) je mogao izgubiti samo njegovim dobrovoljnim inom. Sve do vremena careva,
rob nije mogao da ali ni kakvu odluku gospodara i po strogom slovu zakonu, on se nije nije razlikovao od drugih
imovinskih stvari kao to su domae ivotinje ili neke neive stvari. Tek u vrijeme principata robovi poinju
dobijati odreene elemente zatite.
Otac familije je mogao emancipirati svoga sina (izuzeti od svoje potestas) formalnom procedurom zvanom
emancipatio, kojom bi svaki sin u tom sluaju postajao pater familias nove familije, ak i ako bi oni bili bez
djece, ili bili neoenjeni pa ak i ako su jo uvijek djeca. On je mogao emancipirati i svoju kerku (neudatu ili u
braku sine manu), ili ju je mogao predati (u sluaju braka cum manu) u novu familiju gdje bi potpala pod tuu
potestas. Potrebno je naglasiti da sinovljevo vjenanje (bez obzira da li njegova supruga bila u statusu cum manu
ili sine manu), nije znailo da e on postati po automatizmu otac familije ili da e biti osloboen vlasti svoga
oca familije bar u nekom stepenu. Sama emancipacija ukuana nije bila uobiajena, posebno u ovim ranim
razdobljima rimske historije. Uglavnom se familija disperzirala u sluaju smrti oca familije, kada bi se njegova
imovina podijelila meu njegovim nasljednicima. Po strogom slovu zakonu, one osobe koje su se nalazile u
trenutku smrti oca familije u prvom redu odnosa njegove potestas, kao to su supruga (ako je udata u smislu
cum manu), sinovi, neudate kerke ili one udate u smislu sine manu, snahe preminulog sina (ako su bile udate u
smislu cum manu) unuci preminulih sinova, pa ak i oni robovi koji bi bili oporukom osloboeni i adoptirani kao
djeca oca familije. Najstariji ivui sin ili unuk bi preuzeli formalni kontinuitet stare familije. U ovom sluaju
maloljetni sinovi, unuci i neudata kerka ili udata kerka u smislu braka sine manu su u tom sluaju dobijali neku
vrstu tutota, izabranog iz istoga gensa. esto bi to bio punoljetni brat ili neki drugi bliski roak.
Navedene disperzije familija su i zaslune za nastanak agnatskih rodova. Svi oni koji su povezani agnatskom
linijom (koja je mogla biti i biolokog i adopcijskog karaktera) su se zvali agnati. Teorijski to su bili svi oni koji
bi se u sluaju da je njihov stvarni ili legendarni predak jo uvijek iv, nalazili pod njegovom patria potestas.
Zanimljivo je da su u agnatio spadale i ene koje su u familije povezane agnatskog linijom stizale brakom cum
manu, ali ne i emancipirani sinovi ili oni koji su na neki nain izgubili rimsko graanstvo.
Ispod patria potestas se moglo izai, ako je osoba izgubila svoje rimsko graanstvo (jer je ovaj pravno obiajni
fenomen bio striktno rimska osobina), ako je sin ili unuk (teorijski mogue i praunuk) postao flamen Dialis, a
kerka virgo vestalis, ako je sin ili unuk ili praunuk postao magistrat patria potestas nad njim je bila suspendirana
za vrijeme njegovog mandata (i na oinsku vlast se protezalo pravo imuniteta).
185
ORBIS ROMANVS
dokazuje koliko su Rimljani polagali puno u porodine veze. To je razliito od npr. engleskog jezika koji ima
prilino siromaan porodini pojmovnik. Porodini pojmovnik naeg jezika u odnosu na engleski je znaajnije
bogatiji, ali je opet siromaniji u odnosu na latinski.
U doba kraljeva javlja se i ropstvo, ali mi nemamo nikakvih podataka ni o broju robova, ni
o njihovom poloaju. Moemo samo rei da je robova bilo relativno malo i da je ropstvo
nosilo patrijarhalni karakter. Robovi su bili najnii lanovi familije i pribavljani su uglavnom
ratovima. Zbog iznimno slabe razvijenosti robovlasnike privrede (ali i njene nepotrebnosti u
to doba), i ti malobrojni robovi su bili oslobaani i apsorbirani u familije u koje su pripadali. U
to doba razvija se i poseban klijentski oblik odnosa, koji se sauvao tijekom itave rimske
povijesti, mijenjajui pri tome svoju socijalnu sr i strukturu.
I pored postupnog raspadanja gentilne organizacije, slabljenja veza unutar jednog roda i
nestajanja gentilnih institucija, ipak su se mnoge crte toga poretka i dalje zadrale u vidu
ostataka. Rodovi su se pretvorili u izolirane korporacije.A to su vie slabile rodovske veze, to
vie je jaala rimska familija, koja je tijekom stoljea bila osnovna gospodarska i drutvena
jedinica. Broj lanova roda bio je nejednak. Postojalo je uvjerenje da je npr. broj Flavijevaca
na poetku Republike iznosio oko 300 lanova. Rod Klaudijevaca, zajedno s klijentima, brojao
je u isto to vrijeme 5000 ljudi. Kao to su se u Grkoj rodovi grupirali u fratrije, a fratrije u
file, tako je i u Rimu deset rodova inilo bratstvo ili kuriju (curia od curare, coerare = odjel), a
deset kurija je inilo pleme ili tribus.
Na elu svake kurije nalazio se curio, koji je morao biti stariji od 50 godina i obnaao je ovu funkciju doivotno.
Njima je predsjedavao curio maximus, koji je u vrijeme Rane Republike bio uvijek patricij i slubovao je kao
senior interrex. Curio maximus je bio i sveenik i predsjedavao je festivalu Quirinalia, i takoe festivalima
Fordicidia i Fornacalia. Curio maximus je je skupljao i odreenu kontribuciju od kurija (curionium aes).
Najraniji poznati curio maximus je bio Servije Sulpicije Kamerin Kornut (Servius Sulpicius Camerinus Cornutus;
ranorepublikanski pretor za 500. god. p. n. e.) koji je decenijama drao ovu funkciju. Prvi plebejac koji je 209.
god. p. n. e. izabran za curio maximusa bio je Gaj Mamilije Atel (Caius Mamilius Attelus) koji je ovu funkciju
obnaao do 175. god. p. n. e. (kada je umro od kuge). Njegov nasljednik Gaj Skribonije/Caius Scribonius (isto
plebejac), koji je dobio i kognomen Kurion/Curio i prenio ga svojim agnatskim potomcima. Svaka kurija je imala
i svoga posebnog sveenika koji se zvao flamen curialis.
P O L I T I K E I N S T I T U C I J E R I M S K O G K R A LJ E V S T V A
Kralj
Kralj (rex; od latinskog regere = vladati; bukvalno prevedeno vladar) je bio najvia izvrna
institucija, meutim ne u despotskom ili apsolutistikom smislu. Njegova svojstva su bila
slina grkim basileusima (v) iz homerskog doba. Inae rije je o drevnoj instituciji
indoeuropskog porijekla (uporediti latinskog reksa sa indijskim raom). Ustvari, najranija
politika struktura rimske politije je bila dosta slina onoj na koju se nailazi u homerskoj
Grkoj. Iz svih podataka proizlazi, da su kralja birale komicije i da je njegova vlast bila
ograniena. Izabrani kralj obavlja odmah svoje redovne poslove, ali vjernost i poslunost
186
ORBIS ROMANVS
podanici su mu duni tek nakon sabrane skuptine za oruje sposobnih ljudi (a koji u smatrani
Rimljanima). Kralj je bio vrhovni zapovjednik vojske i predsjedao je odreenim sudovima.
Kralj je imao pravo da u ime zajednice kojom vlada komunicira obredima sa bogovima
(auspicia publica), on imenuje sveenike a ima pravo da sklapa ugovore sa drugim
zajednicama. Ako je van grada (npr. na vojnom pohodu) kralj imenuje zamjenika (praefectus
urbi) koji upravlja gradom. Pravno formalno kralj nije bio zakonodavac (to su bile komicije),
on je mogao predlagati zakone i trebao provoditi. Sa poetka je kralj jedini govorio u komicija,
dok su graani primali njegove prijedloge (rogationes), a kasnije postajae zakonom samo ono
to je izmeu graana i kralja ugovoreno da svakoga vee (lex = zakon, opi ugovor potie od
ligare = vezati). Kralj je mogao nekoga osuditi na smrt, ali ga nije mogao pomilovati jer je to
bilo pravo na priziv komicijama (provocatio). Za svoju slubu kralj je dobivao prihode u naturi
sa javnih posjeda i prihoda. Pored ranije opisanih vanjskih obiljeja kraljevske vlasti, ispred
kralja je ilo 12 liktora, koji su nosili svenjeve prua s utaknutim sjekirama. Kralj je imao i
imperium, odnosno najviu vlast.
Senat
Pored komicija i kralja nalazio se i Senat. Po tradiciji, on se prvobitno sastojao od 100 ljudi, a
zatim je broj njegovih lanova povean prvo na 200, a onda na 300. Rije "Senat" (Senatus)
dolazi od senex (starac). Po svemu sudei, Senat se u rano doba sastojao od starjeina
patricijskih rodova (kojih je bilo 300 iz 30 kurija i 3 plemena). To je vijee staraca, na koje se
na ranom stupnju razvoja nailazi kod mnogih naroda. Sve odluke komicija morale su dobiti
suglasnost Senata (auctoritas patrum), koji je bio uvar obiaja predaka i kraljev savjetnik u
vanim pitanjima. lanovi Senata nazivani su oevima (patres) i oni su imali odreenu
simboliku na odjei kao to je purpurna pruga i crvene cipele. Po kraljevoj smrti, odnosno u
periodu meuvlaa (interregnum), po jedan senator je vladao po pet dana (interrex) sve do
izbora novoga kralja. Ovaj obiaj se nastavio i za vrijeme Republike, i u sluaju da poginu oba
konzula, do isteka roka njihovih oblasti i stupanja na vlast novih magistrata Senat je takoer
birao privremenog kralja, na koga je prelazila vrhovna vlast. Senat je imao i pravo prosvjeda
(auctoritas patrum).
Komicije/Skuptine
Rani Rim jo zadrava crte vojne demokratije. U prvo vrijeme se radi rjeavanja najvanijih
pitanja rimski se narod sakupljao u kurijama, i te su se skuptine nosile naziv kurijatske
komicije. Svaka kurija je imala jedan glas, a glasalo se unutar svake kurije. Ukupno je bilo 30
kurija. U kurijama su sudjelovali svi odrasli mukarci. Neki znanstvenici usporeuju rimske
kurije sa "mukim kuama", na koje se nailazi kod nekih suvremenih naroda na niskom stupnju
kulture. Kurijatske komicije rjeavale su pitanja koja se tiu kulta, obiteljskih odnosa i ivota
itave zajednice. Po svemu sudei, u komicijama su vreni izbori kraljeva i donoene odluke o
objavljivanju rata. Komicije su mogle suditi graanima ako bi bili optueni za teke zloine.
Na komicijama su otvarani testamenti, vrena usinovljenja i primani novi rodovi u sastav
zajednice. Kurijatske komicije su bile primarno institucija patricijskih rodova i bratstava.
187
ORBIS ROMANVS
Meutim, uslijed servijanskih reformi, kurijatske komicije gube svoje znaenje preputajui
svoja glavna ovlatenja, autoritet i suverenitet odluivanja (posebno ukljuujui zakonodavno
pravo) na centurijatske centurije koje donose zakone (leges). Na kraju su kurijatske komicije
imale samo simboliko znaenje, Teorijski gledano, komicije su predstavljale najviu
instituciju, jer su bile odraz suvereniteta (i vrhovnog autoriteta) naroda iz kojeg su proisticale i
ostale institucije (kao kralj i Senat).
PATRICIJI I PLEBEJCI
Drutveno socijalna stratifikacija rimskog svijeta u toku njegovog 1200 godinjeg postojanja nikada nije bila
uniformna niti ista. Rimsko drutvo je uvijek, nekada bre, nekada sporije prolazilo kroz preobraaje svojih
drutvenih, ekonomskih i socijalnih struktura. Sustav i sastav elita se kontinuirano mijenjao. Takva fleksibilnost
hijerarhijskog drutvenog ureenja je omoguavala i prilagoavanja novonastalnim povijesnim uvjetima. Zato je i
vrlo teko dati jedinstvene prikaze drutvene, socijalne i ekonomskih modela rimskog svijeta jer to nije ni
postojalo. Naelno je te modele mogue pratiti kroz odreene epohe, a i to sa odreenom zadrkom. Poseban
problem ini i obiaj da se pod istim pojmom (npr. patriciji i plebs) u razliitim periodima i povijesnim uvjetima
krije razliita sadrina. Rimski patriciji Kraljevine i Rane Republike uope ne odgovaraju po svojoj sadrini
onima koji su bili patriciji u dominatu. Zbog svih navedenih injenica, vrlo je nezahvalno pokuavati dati
predstavu o drutvenoj strukturi rimskog svijeta, koristei terminologiju svojstvenu drugim periodima. Koritenje
izraza aristokratija, plemstvo, puk i stale vrlo lako mogu da navedu itatelja na pogrene zakljuke, jer u sebi
nose prizvuk onoga to se u historiografiji uvrijeilo nazivati feudalnim sustavom. Rimska drutvena struktura je
bila u naelu razliito koncipirana u odnosu na onu feudalnu, a stroga podjela na slojeve stanovnitva rimskog
svijeta nikada nije bila tako otra kao u mediavelnoj, feudalnoj Europi. Rimska elita i plemika feudalna elita su
bila dva svijeta, razdvojena i epohom, strukturalnim odnosima i unutarnjim poimanjem o sebi. I sve predloene
stratifikacije rimskog drutva se moraju uzeti samo naelno, jer postojali su i meuslojevi (emu je doprinosila
pojava klijenture i osloboenika), a promjene koje su se deavale bile su kontinuirane i u skladu sa nastalim
politikim i ekonomskim uvjetima.
Kao i u grkim polisima arhajskog i klasinog doba, gdje su postojali razliiti stalei (u Sparti
spartijati perijeci heloti; u Ateni eupatridi demos; u Tesaliji dinasti i penesti) i u ranom
Rimu se razvila podjela na dva glavna sloja stanovnitva sa razliitim pravima i obavezama.
Punopravni lanovi rimske zajednice, odnosno oni koji su ulazili u sastav tri prvobitna plemena
su se zvali patricijima (patricii = oni, koji imaju oeve; slian sluaj je i sa nazivom
eupatridi/vv to bi znailo oni koji imaju plemenite oeve) i u poetku su samo oni
inili populus Romanus. Prije servijanskih reformi patriciji su imali potpuni monopol na
politike i religijske institucije. Nasuprot patricijima stajali su plebejci (plebeii), koji nisu imali
politika prava, ali su smatrani slobodnim i imali su iste obaveze kao patriciji (npr. sluba u
vojsci). Pretpostavlja se da sam naziv potie od rijei pleo, koja se u klasinom latinitetu vie
nije upotrebljavala osim u sloenicama (npr. expleo, impleo), a koja znai "puniti". Prema ovoj
etimologiji, koja ipak nije sasvim pouzdana niti opteprihvaena, rije plebs bi se doslovno
mogla prevesti kao "mnotvo" (usporediti stale nasuprot atenskim eupatridima koji se kod
antikih pisaca nazivaju plethos/, isto u znaenju mnotvo, masa). Zanimljiva je
188
ORBIS ROMANVS
Za razliku od modernog doba, u ranijim razdobljima cilj pokoravanja neke zajednice nije znaio i njeno fiziko
eliminiranje (genocidom ili etnikim ienjem), nego dobivanjenovih ljudi (kao radne ili vojne snage ili radi
pukog poveevanja sopstvene populacije).
189
ORBIS ROMANVS
Regillensis / je rodonaelnik patricijskog roda Klaudijevaca ili Klodijevaca /po umbrosabelskom izgovoru/,27 ali istovremeno postoji i njihov plebejski ekvivalent Claudii Marcelli)
sa mnogobrojnom pratnjom (lanovi roda, familije, klijenti) na rimsko podruje. Sigurno se
slian obrazac odvijao i sa drugim pobijeenim i preseljavanim zajednicama, kao i sa
dobrovoljnim doseljenicama. Tako bi svi oni stanovnici rimske politije, a koji nisu bili robovi
(kojih je u to doba zanemarljiv broj) i koji su ostajali izvan prvobitne rimske plemenske trijade
bili osnovica za nastanak plebsa. A poto su oni bili sve brojniji, da bi ubrzo postali i ubjedljiva
veina, jednostavno su bili od strane vladajuih patricija nazvani mnotvom i masom.
Mogue je da u poetku taj termin imao peorativan karakter, ali koji bi se u kasno kraljevsko
doba ve bio izgubio.
Sudei po rimskoj tradiciji, na rano rimsko podruje i u rimsku politiju su najveim dijelom
bili preseljavani ili doseljavani pripadnici latinske etnike pripadnosti i latinskog jezika. To je
sigurno jo vie ojaavalo latinsku komponentu rimskog podruja, pa su vremenom i
sabinjanska i etrurska komponenta latinizirane u lingvistikom pogledu. Tako su i ovi rani
plebejci, iako iskljueni iz sustava plemenske trijade i aktivnog politikog ivota, prilino
doprinijeli da Rim ima latinski karakter. Uz to praksa da se najvei dio pobijeene i
preseljavane populacije uvrtava u plebejski stale, kao direktnu posljedicu je imalo stalno
poveavanje procentualnog udjela plebejaca na raun patriciji. I ve u kraljevsko doba, plebejci
su znaajno brojano nadmasili patricije.
Ipak, injenica je i da su oni koji su ulazili u patricijski stale naknadno (bilo da su preseljavani
ili dobrovoljno doseljavani) uglavnom dolazili iz ve utjecajnih, uglednijih, monijih pa i
bogatijih rodova i familija. Time su patriciji praktino u svoje redove apsorbirali strane elite
(koje ipak ine znatnu manjinu u odnosu na ostatak stanovnitva), ime su se dodatno
ojaavali. Tu praksu su Rimljani uvijek primjenjivali u izgradnji i ouvanju svoje imperije,
kada su prvo u sastav rimskog graanstva uvodili elite pokorenih naroda, za razliku od nekih
drugih politija i drava koje su strane elite eliminirali ili ih automatski zamjenjivali sa svojom.
I takva praksa je nesumnjivo jedan od razloga uspona rimske moi i njene iznimne
dugotrajnosti i stabilnosti. Prvobitni patriciji su imali vrlo razvijenu gentilnu organizaciju i to
je ih izgleda i karakteriziralo. Kako bude vrijeme odmicalo, i smanjivala se razlika izmeu
patricija i plebejaca, tako e i plebejski rodovi svoju gentilnu unutarnju strukturu (prava,
privilegije, obaveze) pribliavati patricijskim oblicima.
27
Zanimljivo je da su Klaudijevci, ukljuujui i prvog Apija Klaudija Sabinjanina, bili jedni od najekstremnijih
patricija u odnosu prema plebejcima i njihovim pravima. Isto je tako potrebno je rei da, rimska tradicija (po
Liviju), Julijevce isto smatra za postromulovske i Rimljane i patricije. Tako bi ustvari prva carska dinastija
Julijevaca Klaudijevaca ustvari bila albansko sabinjanskog porijekla, a ne iz vremena prvih, romulovskih
Rimljana.
190
ORBIS ROMANVS
R E L I G I J S K I S V I J E T R A N I H R I M LJ A N A
Kada se sa protohistorijskih formi politikog ureenja (politije) prelazilo u dravni sustav, u
tome procesu je znaajnu ulogu imala i religija i kultni sustav. Religija kod Rimljana nikad nije
predstavljala potpuno zaokruen i dogmatiziran sustav, ali je kod ranih Rimljana ona imala
izvanrednu ulogu u privatnom i javnom ivotu. Ostaci starinskih vjerovanja i kultova (religija
Nume) postojali su u njoj paralelno sa vjerskim predodbama uzetim od narod na viem
stupnju kulturnog razvitka. Sinkretizam (spajanje razliitih vjerovanja u jedan fenomen ili
proces) je bio vrlo uobiajena pojava. Rimljani su imali bezbroj boanstva, manjih i
poluboanstava odgovorne za prirodne pojave, mjesta, sezonska kruenja, ljudske
karakteristike, institucije, rat, mir, apstraktne pojmove, ideje itd.... Rimljanima je inae uvijek
bila vanija ortopraksa/j (uiniti pravu stvar), nego ortodoksija/
(vjerovati u pravu stvar). Dnevni ivot je bio uvezan sa religioznom praksom, prava stvar je
morala biti uinjena u pravo vrijeme. Rimljani kao praktian narod su i u religiji zanemarivali
teoriju, fantaziju, mistiku i dogmu, pa i nemaju neku bogatu i bujnu mitologiju (kao stari Grci
na primjer) niti su imali zaokruenu dogmu, pa samim tim nisu ni bili religijski fanatici.
Naprotiv, u religijskim pitanjima su uvijek pokazivali prilinu otvorenost.
U ranijim razdobljima rimska religiozna misao (religija Nume) je odavala karakteristike
jednostavnog, radinog poljoprivrednog naroda. O znaenju poljodjelstva u oblikovanju i
funkcioniranju drevnih i ranih religijskih shvatanja rimskog svijeta dokazuje i injenica da su
rustini festivali imali veliko znaanje i u rimskom kalendaru i u nainu ivota. Rimljani su se
nalazili u stalnoj interakciji sa drugim narodima i kulturama po pitanjima religiozne predodbe.
Oni su od njih preuzeli i neke vjerske predodbe, ali su i sami utjecali na religiju svojih
susjeda. I tako e se kasnije, kako se rimski svijet bude irio i proirivao svoje vidike, desiti i
uzajamna proimanja i apsorbiranja drugih religijskih vjerovanja i manifestacija. To je kao
posljedicu imalo i da se religija jednog malog poljoprivrednog italsko - rimskog svijeta mora
neminovno mijenjati i nadograivati, u skladu sa njegovim transfomiranjem u kompleksni
kosmopolitski rimski svijet. Taj proces je dodatno ubrzavala ve spomenuta poslovina
otvorenost i i zainteresiranost za neto drugo, neto korisnije i bolje. Ali na kraju e se desiti
da je ta prevelika otvorenost rimskog drutva dovela i do toga da klasini rimski svijet bude
preslojen od kranskog svijeta.
Ostaci totemizma
U starinskoj rimskoj religiji (religija Nume), kao i drugim italskim kultovima, sauvali su se
ostaci oboavanja prirodnih pojava (sila, fenomena, objekata) i totemizma (kao vrlo ranih
religijskih predstava). O totemizmu svjedoe legende o vuici koja je odgojila osnivae Rima.
Za vuka su (latinski vuk = lupus), po svemu sudei, bili vezani i praznici Luperkalija (dosta
drevan rimski kultni praznik koji je slavio Fauna/Luperkula) i posebno svetilite posveeno
Faunu28 (boanstvo pastira, bregova i polja koji stada brani i uva od vukova pod imenom
28
191
ORBIS ROMANVS
Lupercus), sveeniki kolegij luperci itd. Luperkalije su bile koji je slavio Luperkala,
pastirskog boanstva Italika. Druga boanstva takoer su imala sebi posveene ivotinje.
Djetli, vuk i bik bili su ivotinje posveene Marsu, guske Junoni itd. Treba istaknuti da se u
Rimu historijskog doba nisu mogle zapaziti crte totemistikih kultova koji pretpostavljaju
identificiranje ivotinje sa praroditeljem roda. Taj stadij duhovnog razvitka italski narodi su
ve prevazili.
Zanimljiv je status zmije u totemizmu, Plinije Stariji je u svojoj Naturalis historia naveo da se zmije (vjerojatno
neotrovnice) dre i kao kuni ljubimci. Zmija je ustvari smatrana simbol genija vlasnika kue, doma. Zato se
nalazi i na freskama (otkrivenim u Pompejima) oslikanih na zidu od svetilita kunih boanstava i uz figure lara i
penata. Kult zmije je bio veoma izraen i meu ilirskim narodima, a pria i tradicija o zmiji (koja uva dom) se
ouvala sve do dananjih dana na nekadanjem ilirskom podruju. Meutim, kada se razmatra kult zmije,
potrebno je pojasniti neke stvari. U grupu zmija se u klasino doba sistematiziralo sve ono to lii i to ima isti ili
slian oblik kao i zmija. Preciznije reeno, sve ono to se kretalo bez nogu na nain zmije. Tako su zmijama
smatrani i slijepii i blavori i jegulje... itd... Vjerojatno su slijepii i blavori (koji su neotrovni) bili ti koji su
najvie bili oko domainstava.
Animizam
Krug vjerovanja koja se odnose na porodinu i rodovsku religiju, kao i predodbe
o postmortem ivotu, karakteriziraju religiju Nume kao skup vjerovanja koja su u svojoj
izvornosti animistika. To je vjerovanje u duhovne sile (numina) koje su povezane sa svim
stvarima i biima i sa svim ovjekovim aktima. To je praktino znailo da po rimskom
religioznom vjerovanju svako bie, objekt, pojava, postupak, aktivnost, ideja ili pojam iz
ovostranog (fizikog) svijeta ima svoju duhovnu presliku, koja ima i boanski karakter. Tako
su i svi ljudi imali i neku vrstu svoga boanskog i duhovnog pratioca. Osobitost rimskog
animizma inile su njegova apstraktnost i bezlinost, i sve do prihvatanja grkog
antropomorfizma rimski svijet nee te sile personificirati u nekom ljudskom ili bilo kom
drugom fizikom obliku. Starinska rimska religiozna predoba daleko je od antropomorfizma
(rimska tradicija navodi da je kralj Numa Pompilije zabranio praviti kipove bogovima i
predstavljati ih antropomorfno). Njoj nije bilo svojstveno ni personificiranje prirode u obliku
boanstava sa ljudskim osobinama, i u tom pogledu ona predstavlja potpunu suprotnost grkoj
religiji. Geniji kue, penati i lari, mani i lemuri su bezline sile, duhovi od kojih zavisi
blagostanje porodice i na koje se moe utjecati molitvama i prinoenjem rtava. Za rimski
animizam naroito su karakteristine predodbe o posebnim mistinim silama koje se nalaze u
prirodnim pojavama, a te sile predstavljaju boanstva koja ovjeku mogu donositi korist i tetu.
Procese koji se dogaaju u prirodi, npr. klijanje sjemena ili sazrijevanje ploda, Rimljani su
zamiljali u obliku posebnih boanstva. Rimljani su deificirali i razliita svojstva ovjekovog
bivstvovanja (osjeanja i djelovanja) kao to su vjernost (Fides), strah (Pavor ili Pallor), slast
(Volupia), spas (Salus), pa i ak vrata (Forculus), prag (Limenatus), tab/stoer (Cardea). Sva
ta svojstva i predmete rimska religijska mata je pretvorila u genije (dobra i povoljna boanska,
metafizika bia). Razvitkom javnog i politikog ivota ulo je u obiaj da se deificiraju takvi
apstraktni pojmovi kao to su nada, ast, sloga, pobjeda pa i sama Drava. Dakle, starinska
rimska boanstva su apstraktna i bezlina. Zato u ovim ranim periodima nije bilo ni hramovnih
192
ORBIS ROMANVS
zgrada niti statua bogova i boanskih sila, a obredi su bili jednostavni i isti provoeni sa
iznimnom preciznou i tanou kako bi se zadovoljile boanske sile, koje bi bile prijateljski
raspoloene kada bi bile bogosluene. Postupno su se iz mnotva bogova izdvojili oni koji su
stekli znaenje za itavu drutvenu zajednicu.
Fenomen smrti u rimskoj svijesti nije smatran velikim zlom ili nesreom, jer se vjerovalo da duhovni, boanski
pratilac preminule osobe nastavlja svoje postojanje, i da se nalazi tu oko jo uvijek ivih, vezan za ognjite,
grobno mjesto i kultove predaka. Familija i agnatio su bili vrlo bitno Rimljanima i zbog kulta predaka, jer bi njeni
lanovi i pripadnici bili obavezni da brinu (izvoenjem propisanih kultnih perfomansi) o daljem postojanju dua
svojih predaka, koje po njihovom vjerovanju nisu prebivale na nekom metafizikom drugom svijetu (kao to to
vjeruju abrahamistike denominacije) nego su tu bile na ovom svijetu. Tim duama bi se prinosili darovi (hrana,
pie i slino), to je obiaj to se sauvao i do danas. Te due su mogle biti dobre, ali i loe ako se nisu ispunjavale
propisane kultne obaveze. Naravno i te due su bile obavezne da brinu o ivuim lanovima zajednice (odnosno o
zajednici kao takvoj) kojoj pripadaju. I radi toga odravanja postojanja i svojih i od svojih predaka spiritualnih
pratilaca, moralo se osigurati dalje postojanje familije i agnatio. Vjerovalo se da se baca prokletstvo na onoga koji
je ostao bez djece. Problem bi nastupio i u onome trenutku kada bi pater familias ostao bez mukih nasljednika
koji bi mogli produiti lozu. Osiguravanje nasljednika bilo biolokim ili adopcijskim putem se postavljalo kao
imperativ i esencijalna potreba. I jedan od razloga zato je u klasinom rimskom svijetu bila tako uobiajena
praksa adoptiranja i u familiju i u dravnu zajednicu, lei izmeu ostalog i u ovom arhainom rimskom
vjerovanju. Jer postojanje se moglo nastaviti samo ako postoji familija i drava koji te kultove (posveene
preminulima) njeguju. Radi toga i strah od prestanka fizikog postojanja nije bio toliko izraen kod Rimljana, to
je bilo u skladu i sa njihovom vojnikom tradicijom i ratnikom spremnou. Samim tim i samoubojstvo nije
smatrano grijehom, nego se uvijek insistiralo na ouvanju zajednice (familije, roda, drave) jer je ona esencijalni
element, preko sustava porodinih i dravnih kultova, odranja duhova predaka (odnosno daljeg postojanja
preminulih). Samoubistvo je esto gledano i kao mogui izlaz iz odreene situacije. Samoubice nisu bile
stigmatizirane, kao u abrahamistikoj tradiciji. Smrt nije bila najvea kazna, nego je to bio gubitak asti i ponosa
ili izopenje iz zajednice kada pojedinac (a samim tim i njegov boanski-duhovni pratilac) postaje apatrid i
lutalica bez mira i spokoja (gubitak prava na vatru i vodu). Geniji istaknutih ljudi (npr. Platona, Ciceron, Vergilije,
pa i Abraham) su isto tako potovani i kao zatitnici i pomagai u svakodnevnom radu. Kasnije su pod utjecajem
etrurskih i grkih ideja razvile i ideje o nekim mjestima gdje bi due bile sretne ili muene.
Od svih kultura i civilizacija, adopcija je bila najprisutnija u rimskom svijetu i to skoro sve do samoga njegovog
kraja. Posebno je to bilo izraeno u viim drutvenim slojevima. Sam proces adopcije osobe koja nije bila u
statusu pater familias (to je bio znatno ei sluaj) se zvao adoptio i provoen je po odreenoj proceduri. U
sluaju kada bi se adoptirao ve postojei pater familias, to je bila mnogo ozbiljnija stvar, jer je predviao
nestanak jedne familije kako bi se spasila od izumiranja druga familija. Ovo je zvano adrogatio i moralo je proi
javnu proceduru, tako to bi dobilo pristanak pontifika koji su vjerojatno morali utvrditi da adrogatus (onaj koji se
usvaja) ima dovoljno brae ili sinovaca koji su mogli nastaviti odravati kult njegovih predaka. Ako bi se pontifici
sloili adrogatio je ipak morao da jo bude prihvaen na drugoj instanci od kurijatskih komicija. Osobe koje bi po
adoptio i adrogatio bile usvojene prelazile bi pod patria potestas osobe koja bi ih usvojila. Zanimljivo je da bi oni
koji su bili pater familias, po provedenom adrogatio izgubili svoju sui iuris i bili teorijski derogirani na status
ukuana. Nisu samo razlozi vjerske prirode leali u fenomenu rimske adopcije, nego su bili ukljueni i imovinsko
financijski razlozi (kako iza smrti pater familiasa bez potomaka njegova imovina ne bi ula u zajedniku
gentilnu imovinu), drutveni, emotivni... itd...Adopcija je bila i sredstvo kojim su se uvrivale veze meu
pojedinim rodovima i familijama. Kasnije kada je natalitet u viim slojevima za Kasne Republike i ranog
principata naglo opao, adopcija je bila posluila da ne nestanu stari rodovi i drevne familije. Adoptirana osoba nije
nosila nikakvu stigmu, kao to se to naalost danas esto deava. Adoptirana osoba je zakonski smatrana potpuno
jednakom biolokim potomcima, i na sebe je prenosila i status (staleki, klasni itd...) svoga adoptiranog oca. Pravo
davanja u adopciju i primanja u adopciju su po rimskim obiajima i zakonima proizlazili iz pater potestas. Iako je
193
ORBIS ROMANVS
sa usvajanjem adoptirani dobivao i ime novog zakonskog oca i prelazio pod njegovu pater potestas, od njega se
nije oekivalo da prekine veze sa svojom biolokom familijom, i mogao je uivati privilegije koje je dobivao iz
oba dijela i onog biolokog i adoptiranog. Poto rimsko zakonodavstvo nije predvialo da otac mora biti stariji od
sina, bilo je i sluajeva kada je adoptirani sin stariji od oca (npr. sluaju Klodija). I ene su mogle biti objektom
usvajanja. Iako tehniki i zakonski to nije bila adopcija, bilo je mogue i da se djeca ostave na staranje drugom
ovjeku, koji bi u tom sluaju svoj pater potestas prenosio i na tu djecu. To je uglavnom sluaj bio kada su djeca
bila maloljetna, a bioloki otac bi bio na samrti, umro ili ih napustio iz raznoraznih razloga. Staranje bi preuzimali
bliski prijatelji biolokog oca (npr. Sula je na staranje predao svoju djecu Lukulu) ili prvi roaci. Sa uspostavom
Carstva, adopcija je postala jedno od glavnih sredstava osigruavanja nasljedstva na princepskom tronu. Skoro
ubjedljivo najvei dio princepsa je to postajao tako to bi bili adoptirani.
Kada se razmatra teologija antikog grko rimskog svijeta potrebno je na umu imati i injenicu da se ona razliku
od abrahamistikog poimanja u jo jednoj sutinskoj stvari. U Abrahamizmu ovozemaljski svijet (definiran kao
materijalistiki) je produkt onozemaljskog (definiran kao tzv. duhovni), i njemu je u potpunosti podreen i
smatra se prolaznim. U grko rimskim religijskim, filozofskim i misaonim predobama takva podjela ne samo
da ne postoji, nego je ustvari ovozemaljski svijet taj koji postoji i on je bitan. Had i Olimp su tako sastavnice
ovozemaljskog, a ne pripadaju onozemaljskom kao to to pripadaju Raj, Pakao, istilite. Ustvari Had je
potpuno pogreno tumaiti ili prevoditi kao pakao, jer je rije o totalno razliitim poimanjima i shvatanjima. Kao i
Olimp i Had ima svoju zemljopisnu poziciju, pa i rijeku Styx koja ga dijeli od svijeta ivih. Za antike Grke i
Rimljane ovaj svijet u sebi objedinjava i materijalno i duhovno.
194
ORBIS ROMANVS
Svaki lan porodice imao je svoga "genija" (genius) , koji je smatran izrazom snage odreenog
ovjeka, njegove energije, sposobnosti, izrazom itavog njegovog bia, i u isto vrijeme
njegovim uvarem. Genija oca familije potovali su svi ukuani. To je bio i genius familiae
ili genius domus. Majka porodice takoer je imala svoga genija, koji je nazivan Junonom.
Junona je uvodila nevjestu u kuu, ona je majci olakavala poroaj. Svaka kua imala je
mnotvo drugih boanstava koja je uvaju. Osobit znaaj stekao je bog vrata Janus, koji je
uvao ulaz u kuu. Porodica se starala o umrlim precima. Predodbe o zagrobnom ivotu nisu
bile razvijene kod Rimljana. Poslije smrti ljudski duh, po vjerovanjima Rimljana, i dalje ivi u
istom grobu u koji su pokojnikovi roaci stavili njegov pepeo i na koji donose hranu. To
donoenje hrane bilo je u prvo vrijeme veoma skromno : zdjelice, kolai natopljen u vino,
pregrt boba. Umrli preci o kojima se staraju njihovi potomci bili su dobra boanstva i nazivani
su mani. Ako se potomci o pokojnicima ne bi starali, ovi bi postajali zle i osvetoljubive sile i
nazivani su lemuri. Genij predaka bio je inkarniran u ocu porodice, ija je vlast (potestas)
dobivala time religiozno opravdanje.
Kada je antropomorfizam zavladao u odnosu na animistike predstave religije Nume, genij oca familije je
predstavljan kao mukarac sa togom koja je pokrivala i njegovu glavu, kao to se deavalo za vrijeme obavljala
kultnih radnji u stvarnom svijetu. esto se, sudei po nalazima u Pompejima, genij predstavljao i kao zmija. U
pompejanskim kunim svetilitima se tako nailazi na dva genija, i to onoga za oca familije i drugoga za njegovu
suprugu.
Najpoboniji su se molili i neto posvetno darivali svako jutro, ali uobiajeno vrijeme za familijsko izraavanje
pobonosti bilo je u pauzi veere, prije secunda mensa, kada se vrilo darivanje kunih boanstava. Kalende, none
i ide su bile svete Larima i na ove dane vijenci su vjeani iznad ognjita, lari su okrunjivanji sa vijencima i vrena
su jednostavna posvetna darivanja. Uglavnom su tamjan i vino inili darove, dok je svinja bila rtvovana kada je
to bilo mogue. Horacije opisuje seljaka Fidila (Phidyle) koji okrunjuje svoje male lare sa ruzmarinom i mirtom i
nudi tamjan, novo ito i svinju. Sva familijska deavanja od roenja do smrti pojedinca su bila praena sa
odgovarajuim ritualima, a posebno je familija bila duna da potuje sjeni umrlih predaka. Snana osjeanja
vezana za familijske kultove i uobiajene praznike religije Nume doprinijela su da su se ovi segmenti starinske
rimske religije odravali, ak i kada je ona zapala u formalizam a strani kultovi i boanstva se znaajno rairili
rimski svijetom.
Svaki gens je isto imao svoje obrede, i odravanje ovih sacra je smatrano neophodnim ne samo
za rod, nego i za dobrobit itave drave, koja je mogla da pati od boanskog nezadovoljstva
ako bi se obredi zanemarivali.
Rimski panteon
Razmatranje pitanja boanstava u italsko rimskoj religijskoj predobi je veoma kompliciran zahvat.
Nedogmatizirani i praktini smisao u odnosu prema religiji, se ogleda u itavoj arolikosti boanstava, koja se
zavisno od situacije i potrebe mijeaju, sinkretiziraju, odvajaju, naputaju, uvode , obnavljaju... itd... To je jedan
vrlo dinamian i raznolik proces koji se kontinuirano odvija u rimskom svijetu. Posebno se uslonjava kada se u
taj proces uvodi i sustav interpretatio, odnosno identifikacije svoga boanstva sa onim stranim. Od samoga
poetka rimskog svijeta u jednostavnu religiju Nume su prodirala raznorazna boanstva iz drugih italskih, a
kasnije i prekomorskih zajednica. Radi toga su neka boanstva koja se danas doivljavaju i tumae kao rimska,
ustvari i sama bila dovuena sa strane (i to u dosta rana vremena) i apsorbirana. Poto je skoro za svaku priliku,
dogaaj, doivljaj i pojavu postojala neka boanska analogija, ni samim Rimljanima nije bilo ba najjasnije kada
je rije o nekom posebnom boanskom entitetu ili samo nekoj njegovoj manifestaciji (dobar primjer prua odnos
195
ORBIS ROMANVS
Inuusa prema Faunu i Silvanu). Jedno boanstvo je tako moglo imati i veliki broj manifestacija, i to sa razliitim
imenima koje se onda sudaruju, prepliu i podudaraju sa manifestacijama drugih bogova. Ovaj splet skupova i
podskupova manifestiranja odreenih boanstava jasno pokazuje da je veoma teko odrediti precizno odreenje
samoga boanstva (Mars je u ovom pogledu veoma ilustrativan). Konfuziji dodatno kumuju i mnogi pisci
klasinog (posebno pjesnici augustovskog doba i raznorazni komentatori na djela klasine knjievnosti) i
ranokranskog doba koji daju svoja razliita objanjenja i tumaenja o pojedinim boanstvima, njihovim
manifestacijama i odreenjima, porijeklu i praznicima izvoenim u njihovu ast. Zato i postoji mnotvo verzija o
mitolokom prikazivanju odreenih boanstava.
Za praktine Rimljane su boanstva bila ta koja treba da slue ljudima (koji za uzvrat daju molitve, rtve i
posveenost), a poto ih je postojao veliki broj, logino je da je bila i konkurencija. I zato nije bilo nita neobino
da se ako se vidi da odreeno boanstvo ne slui svrsi, da se napusti njegov kult i prihvati novi bog/boginja ili
neka njihova manifestacija, od kojih se oekuje bolja pomo. Ovaj fenomen rimskog promiljanja je jedan od
glavnih kontributora prihvatanja i apsorbiranja velikog broja stranih kultova. Zato i nije bilo neobino da se
pojedini, poradi odreene svrhe, kultovi i slubeno donose u klasini rimski svijet. Najbolji primjer u ovom
kontekstu prua kult Kibele koji je oficijelno prenesen krajem II. punskog rata kako bi pomogao da se iz Italije
otjera Hanibal. ak su prihvatani i bogovi i kultovi drava, naroda i zajednica sa kojima su Rimljani bili u ratu. To
je raeno kako bi se ti bogovi i nadprirodne sile privukli na rimsku stranu, a napustili neprijatelja. Dobar primjer
prua sluaj vejetinske Junone. Ono to je radila javna vlast u interesu drave, sasvim logino su prihvatali raditi i
privatni graani, pa su radi svojih potreba i interesa unosili strane kultove u klasini rimski svijet. Taj interesni
odnos klasinog rimskog svijeta u svojoj sutini nije razliit i od abrahamistikog i modernog bogosluja, jer se
velika veina modernih religioznih osoba isto moli interesno (iz straha ili kako bi im se ispunile neke prozaine,
svakidanje elje), samo to je to za razliku od klasinog rimskog svijeta uvijek uvueno u okvire neke
uzvienije i idealistikije oblande i forme. Klasinom rimskom svijetu nije bila svojstvena ta oblanda
licemjernosti. injenica je da se samo vrlo mali broj ljudi unosi u bogosluje iz shvaenog uvjerenja i traenja
smisla i istine.
196
ORBIS ROMANVS
Faunov enski boanski parnjak sa slinim atributima se zvala Fauna ili Faula. Kao to je
grki Pan bio okruen sa malim panima (paniskoi), tako je prepostavljano da postoje i mnogi
fauni koji bi bili i duhovi (geniji) neukroenih uma. Faun je tumaen ili kao otac ili kao
suprug ili kao brat boginje Bona Dea. Ovi mali fauni su po interpretatio romana bili
povezivani sa grkim satirima, koji su bili divlji i orgijastiki pratioci Dionisa. Tako Ovidije
197
ORBIS ROMANVS
koristi frazu fauni et satyri fratres. U Rimu je postojao okrugli hram Fauna, okruen stupovima
na brdu Celiju, a 196. god. p. n. e. je izgraen drugi na otoku rijeke Tiber. U ovom drugom
hramu za februarskih ida (13. II.) su mu nuene rtve. U ast Fauna je postojao seoski praznik
Faunalia, koji se slavio 5. XII., kada su mu seljaci prinosili rustine darove i zabavljali se
meusobno pleui. Faun je po interpretatio romana vezan sa grkim bogom Panom, od kojeg
je preuzeo i njegov izgled. Rimljani su u ranijim razdobljima svoja boanstva vie doivljavali
animistiki, a ne fiziki i tek su pod grkim utjecajem i uslijed nekritike i pomodne
interpretatio prihvatali grke teorije i ideje o izgledu bogova. Tako je i Faun dobio rogove i
kozje noge. Zanimljivo je da neki nisu prihvatali ovakvu interpretatio, kao npr. Vergilije koji u
Enejidi spominje Fauna i Pana odvojeno. Faun je bio veoma raireno boanstvo u rimskom
svijetu, i njegov kult je bio dosta snaan i u vremenima kada je kranstvo napredovalo u IV. i
V. st. n. e. U Galiji je Faun po metodi interpretatio vezan za keltsko boanstvo Dusios.
Sa Faunom je usko vezano i jo jedno seosko pastoralno boanstvo Silvan (Silvanus, od silva,
ae, f =uma; u prijevodu umnjak), boanstvo uma i polja. Silvan i Faun su nekada mijeani
i interpretirani kao manifestacije istog boanstva. Silvan je spadao u red najvanijih seoskih
boanstava. On je bio i zatitnik uma (sylvestris deus) i stada (brinuo je i o njihovoj plodnosti
i titio ih od vukova), nadzirao je zasade, polja (posebno titei njihov integritet i mee) i
uivao u rastu drvea. Zato je kod Vergilija opisan kako nosi debrlo empresa. Slino etrursko
boanstvo se zvalo Selvans. Vergilije navodi da su mu Tirenski Pelazgi posvetili gaj i praznik.
Higin govori da je Silvan bio prvi koji je postavio kamenje da oznai mee polja i da svaki
posjed ima tri Silvana : 1. Silvanus domesticus (na natpisima nazivan i Silvanus Larum i
Silvanus sanctus sacer Larum), 2. Silvanus agrestis (nazivan i salutaris) i koji je bio potovan
od pastira, 3. Silvanus orientalis. Silvan je opisivan kao ljubitelj muzike i instrument siringa
(syrinx) je bio vezan za njega Za njega su vezane i nimfe. Kod pjesnika na latinskom jeziku
(Vergilije, Horacije, Ovidije) kao i u umjetnikim djelima, on se uvijek prikazuje kao veseli,
stariji ovjek u ljubavi sa Pomonom. Njemu su se kao darovi prinosilo groe, mlijeko, meso,
vino, svinje. I njega je kao i Fauna interpretatio romana vezala sa grkim Panom. ak je bio
identificiran i sa Inuus i Aegipan (; nejasno je li rije o zasebnom boanskom identitetu
ili je identian sa Panom). Moda je bio u nekom kontekstu povezan i sa italskim Marsom, jer
ga Katon Stariji naziva Mars Silvanus. Katon Stariji opisuje da se Marsu Silvanu nude darovi
kako bi se osiguralo zdravlje stoke. Moda je njegov agrikulturni kult bio vezan samo za rad
koji su izvodili mukarci, dok bi ene bile iskljuene iz njegovog potivanja. U provincijama
van Italije, Silvan je bio identificiran sa mnogim domorodakim boanstvima. U galskim i
germanskim provincijama sa Sucellos, Poeninus, Sinquas i Tettus, u Britaniji sa Callirius,
Cocidius i Vinotonus, u hispanskim provincijama sa Calaedicus, u Panoniji sa Mogiae. U
provinciji Dalmaciji, Silvan (sam, ili sa Dijanom, ili sa nimfama) je najei prikaz nekog
boanstva koji se sree na reljefima. Njegov (odnosno njegovih raznoranih interpretatio)
kult je bio veoma rairen i potovan irom rimskog svijeta. Razlog lei u tome da je rije o
agrikulturno umskom boanstvu za koje se vjeruje da praktino pomae ljudima.
198
ORBIS ROMANVS
Inuus je bio boanstvo, ili neki aspekt boga, koje utjelovljuje parenje. Drugi nazivi za njega su bili Fatuus,
Fatulcus i Incubus. Nejasno je da li je on zasebni boanski entitet, ili samo obina manifestacija nekog boanstva
kao npr. Fauna i Silvana. Livije ga spominje kao formu Fauna/Pana, radi kojeg se po njemu slavi praznik
Lupercalia. Inae Rimljanima, od Kasne Republike pa nadalje, nije bilo ba najjasnije kojem boanstvu ili nekoj
njegovoj manifestaciji izvorno pripada praznik Lupercalia.
Toliko su meu poljoprivrednim zajednicama Europe i Mediterana bili ukorijenjeni i raireni kultovi
Pana/Fauna/Silvana/...itd (razliiti regionalni i lokalni nazivi po interpretatio).../ da je ranokranstvo najeu i
najdugotrajniju borbu vodilo sa njima. Neoplatonizam je bio ogranien samo na veoma obrazovanu elitu,
mitraizam na uski krug posveenih, dok su agrikulturna boanstva bila rairena meu irokom populacijom. I dok
je borba kranstva sa neoplatonizma, poradi pismenosti njenih uesnika na obje strane, dobro osvjedoena u
vrelima, dotle izgleda da se obraun kranstva sa Silvanom odvija u tiini. Ta tiina je ustvari rezultat samo
utnje izvorne grae, a ona je u stvarnosti bila veoma intenzivna i vatrena. Na kraju je ranokranstvo
Fauna/Silvana/Pana/...itd.../ preobrazilo u svoga najveeg neprijatelja, antipoda ideje svoga postojanja, i njegovu
vanjsku simboliku prenijelo na odreenje iskonskog zla. Vanjska manifestacija ovog agrikulturnog boanstva je
tako postala vanjski izgled avola, to se kasnije prenijelo i u masovnu kulturu. Zato se i danas avoli esto
prikazuju sa kozjim nogama i rogovima na glavi. Ovo je oigledan primjer kako pobjednika ideologija u
propagandnom smislu od svoga neprijatelja moe uspjeno napraviti odreenje onoga najgoreg. Jedno
dobroudno agrikulturno umsko boanstvo koje pomae ljudima je pretvoreno u simbol najveeg zla.
Saturn, u klasino rimsko doba smatran dobrotvorom ovjeanstva (u rano doba su mu bili
prinoene ljudske rtve) kao boanstvo poljodjelstva i plodnosti. Saturn prvobitno tovan u
etrurskom rodu Sartijevaca, a kasnije je stekao ope priznanje. Njegovo ime je vezivano
za latinsku rije sator sija, a njegovi simboli su srp i kosijer. Boanske supruge su mu Lua i
Ops. On je prvi dao ljudima hranu i prvobitno upravljao svijetom. Njegovo doba bilo je zlatno
doba za ljude. Kasnije stvorena legenda imala je, vjerojatno, za cilj da opravda smisao praznika
Saturnalija. Njegov praznik, Saturnalia slavi se vie dana od 17. decembra i jedna je od
glavnih rimskih sveanosti. Tada nije bilo ni gospodara, ni slugu, ni robova. Sveanost je
odravala reminisenciju na Saturnovo doba, kada su svi bili sretni i slobodni, pa su zato i
robovi ceremonijalno bili slobodni neko vrijeme. Ve u rano doba nalazio se u podnoju
Kapitola hram posveen Saturnu. Opis mitskog nastanka ovog praznika daje Herodijan. Sol je
starosabinjansko boanstvo sunca. U ranom periodu identificiran sa Janusom. Luna je isto
starosabinjansko boanstvo. U ranom periodu identificirana sa Janom, koja se opet identificira
sa Dijanom (koja je i boginja divljai, uma i vegetativnosti uope i zatitnica ena). Vrlo bitno
rimsko ensko boanstvo je Bona Dea. Minerva je italska boginja plemenitog koju su Etrurci
preuzeli, i koja je iz Falerija prenijeta i u Rim, gdje se pretvorila u zatitnicu obrtnika i njihovih
kolegija. Fortuna je bila boginja sree, a Venera je u poetku bila zatitnica vonjaka i u isto
vrijeme boanstvo obilja i procvata prirode isto kao i Flora. Kasnije je Venera, pod grkim
utjecajem i interpretatio, postala i boginja ljubavi i dobila veliko znaenje za vrijeme
Julijevaca. Kult Veste, uvarice i zatitnice domaeg ognjita, bio je jedan od najvie
potovanih u Rimu. Vesta je potivana i bogosluena na ognjitu kao duh ognjine vatre koja je
bila neophodna za ovjekovu egzistenciju. U podnoju su se nalazili gaj i hram posveeni
Vesti, a u blizini se nalazila i Regia (slubena rezidencija pontifeks maksimuma). Junona je
isprva takoer bila starinska italska boginja i ona je smatrana za genija-uvara ene, prela je u
Etruriju pod imenu Uni, i vrativi se u Rim, postala jedna od potovanih boginja. Smatrana je
199
ORBIS ROMANVS
boanskom suprugom Jupitera. Dijana je bila izvorno umski duh iz Aricija. Zbog gladi koja je
izbila 493. god. p. n. e. Sibilske knjige su savjetovale dovoenje u Rim i kultova Bakha,
Cerere (boginje ita i njiva) i Prozerpine.
Pod utjecajem Etruraca u rimskoj religioznoj misli se pojavljuju i trijade bogova. Relativno
rano pojavilo se trojstvo: Jupiter, Mars, Kvirin. A zatim se pojavljuje trojstvo Jupiter Junona
Minerva. Do etrurske dominacije, nije bio obiaj na rimskom podruju graditi hramove, ve
su se boanstva predstavljala samo simboliki, pa npr. kamen bijae mjesto Jupitera, sveta
sulica (malo koplje za bacanje) mjesto Marsa, sveta vatra kao Vesta...itd. Vjeruje se da su
etrurski kraljevi bili ti koji su dali da se izgrade (po etrurskom obrascu) prvi hramovi i da se
postave prve statue bogova. Veliki dogaaj u povijesti rimske religije bilo je zidanje na
Kapitolu hrama posveenog trojstvu: Jupiteru, Junoni i Minervi. Hram Dijane na Aventinu
sagraen je, po predaji, za vrijeme Servija Tulija. Od tog vremena i kod Rimljana se pojavljuju
likovne predodbe bogova. Od Etruraca Rimljani su preuzeli ritual i onaj specifini sustav
praznovjerja i gatanja koji je bio poznat pod imenom disciplina etrusca.
Meutim, jo u rano doba utjecale su na Rimljane i grke vjerske predodbe, grka boanstva i
rituali. One su bile preuzete iz grkih gradova u Kampaniji i junoj Italiji. Grke predodbe o
pojedinim boanstvima vezivane su za latinska imena. Po interpretatio romana mnoga rimska
boanstva su identificirana sa grkim, olimpskim bogovima (to je inae bila praksa u
politeistikom shvaanju religiozne svijesti). Tako je Jupiter identificiran sa Zeusom i
etrurskim Tinia (pa i sa egipatskim Amonom, kojeg su ve ranije Grci identificirali po
interpretatio graeca sa Zeusom), Caelus sa Uranom, Saturn sa Kronom, Neptun sa
Posejdonom, Pluton sa Hadom (etrurski Aita), Junona sa Herom, Mars sa Aresom, Minerva sa
Atenom, Vulkan sa Hefestom, Dijana sa Artemidom, Venera sa Afroditom, Silvan i Faun sa
Panom, Sol sa Helijem, Luna sa Selenom. Cerera (ceres hrana, plodovi) asocirala se sa
grkom Demetrom i pretvorila u boginju biljnog carstva, a osim toga i u boginju mrtvih. Grki
bog vinogradarstva, vina i veselja, Dioniz poeo se nazivati Liberom, dok se grka Kora, ker
Demetrina, pretvorila u Liberu. Trojstvo Cerera, Liber i Libera potivani su po grkom uzoru i
bili su plebejska boanstva, dok su hramovi kapitolskog trojstva i Veste bili patricijska vjerska
sredita. Apolon je grko boanstvo koje je primarno kod Rimljana boanstvo zdravlja i
lijeenja, i koje je primljeno preko Kime. Hram posveen Apolonu je u Rimu podignut 432.
god. p. n. e. Od Grka prelazilo je u Rim i potivanje Hermesa (u rimskoj verziji Merkura) i
drugih boanstava. Znaajno mjesto su imali preneseni grki kultovi posveeni Heraklu (u
latinskoj verziji Herkula) i Dioskurima (Kastoru i Poluksu). Grke erinije su tako odgovorale
furijama. Na kraju je praktino rimski panteon identificiran sa Olimpskim panteonom, pa su i
grke legende i mitovi dobile i rimsku varijantu, pa je npr. Jupiter smatran ocem Herakla,
Venera je bila majka Eneje (odatle veza sa julijevskim gensom). Najvaniji utjecaj koji su
grka religiozna misao, mitologija i ikologija ostvarili na rimski svijet bilo je njegovo
prihvatanje antropomorfizma za boanske i duhovne predstave. to je bilo vie grkog i
helenistikog elementa u Rimu i Italiji, sve vie su prodirale njihove religijske i obredne
manifestacije, a hramovi i skulpture su sve vie liile na one iz grkog i helenistikog svijeta.
200
ORBIS ROMANVS
Kao to je ve reeno, rimski panteon nije ostao zatvoren. Rimljani su primali u njega i druge
bogove. Tako su se oni za vrijeme ratova esto nastojali doznati kojim se boanstvima mole
njihovi protivnici, da bi te bogove pridobili na svoju stranu. itav niz praznika stajao je u vezi
sa porodinim i javnim ivotom, sa spomenima na pokojnike, sa poljoprivrednim kalendarom.
Zatim se pojavljuju specijalni vojni praznici i najzad praznici obrtnika, trgovaca i
pomoraca. Istovremeno sa podizanjem kapitolskog hrama, ili ubrzo poslije toga, u Rimu su se,
po etrurskom uzoru, poele prireivati igre (ludi), koje su se prvobitno sastojale od kolskih
trka i natjecanja atletiara.
Poto je Liber vezan za ulazak u punoljetstvo i izlazak iz starateljstva roditelja, odnosno dobijanje slobode sa
njegovim imenom je povezana i latinska rije za slobodu (libertas).
Rimski kult
U rimskim vjerskim obredima i obiajima nali su svog odraza veoma stari stadiji
religijskog razvitka. Najstariji kultovi su oni vezani za plodnost ili poljoprivredne aktivnosti.
itav niz vjerskih zabrana potjee od prastarog tabu. Bogosluenju Silvanu (boanstvu ume)
nisu mogle nazoiti ene, a na praznik Dobre boginje (Bona dea) nisu mogli mukarci. Neke
sveenike dunosti bile su vezane za najraznovrsnije zabrane: Jupiterov flamin nije smio
gledati oruanu vojsku, nositi prsten i pojas. Pontifeks maksimus se nije smio brijati
eljeznom, nego samo bronanom britvom. Prekraji nekih zabrana kao zavjeta djevianstva od
strane djevica-vestalki, kanjavani su smru. Posebno kultno mjesto je bilo dravno ognjite, o
kojemu su brinule vestalke i u kojem se nije smjela ugasiti vatra. To dravno ognjite je
simboliko oznaavalo jedinstvo i harmoniju dravne zajednice, slino kao i kod familijarnih
ognjita. Veliku ulogu u rimskom kultu igrale su svakovrsne magijske radnje i rijei. Kult se
kod Rimljana sastojao od prinoenja rtava u ivotinjama i biljnim plodovima, od molitvi i
specijalnih ritualnih radnji. Molitva je Rimljaninu bila sredstvo za magijski utjecaj na
boanstvo ili na neku pojavu. Bogu je prinoena odreena rtva, a on je bio duan molitvu
ispuniti. Molitve su se sastojale od mnogo rijei, jer su se eljeli predvidjeti svi sluajevi i da se
bogovima ne dopusti mogunost da trae iznad obeanog. Ako se ne kae "primi na dar ovo
vino koje ti prinosim", bog moe pomisliti da mu se obeava sve vino to se nalazi u
podrumu. Starinska legenda kae kako se Numa Pompilije pogaao s Jupiterom: "Prinijeti e
mi na rtvu glavu" zahtijeva Jupiter. "Vrlo dobro, - odgovorio je kralj dobiti e glavicu
bijelog luka, koju u smjesta iupati iz svog vrta". "Ne, ja podrazumijevam neto ljudsko".
"Dobro, dobiti e ljudsku kosu". "Ali ne, ja hou neto ivo". "U redu, na sve to dodati
emo jednu malu ribu". Jupiter je prasnuo u smijeh i na sve pristao. Tako su Rimljani rtvovali
glavice od luka i maka kako bi grom udario u njih, a ne u ljudske glave.
Ova pria ima i simboliko znaenje jer govori kako Rimljanin ni pred kim ne smije da klei, makar to bili i
bogovi.
U svoje najranije doba Rimljani su primjenjivali i ljudsko rtvovanje (npr. Saturnu; po legendi
je Herakle doavi u Italiju tamo dokinuo rtvovanje ljudi), od ega su kasnije proizale
gladijatorske igre i ubijanje zarobljenih neprijateljskih voa nakon obavljenog trijumfa. Prie o
201
ORBIS ROMANVS
202
ORBIS ROMANVS
Aedicula (deminutiv od aedes) je graevina u vidu minijaturnog hrama i malog svetilita u koji
je postavljan mali oltar ili statue nekih boanstava i njihovih manifestacija. Edikule bi u
okvirima veih hramova bila i mala svetilita, uobiajeno postavljana na bazu, i okruena
stupovima. Mnoge edikule su bila i kuna svetilita sa statuama lara i penata. Ovaj naziv se
koristi i za nie u grobnim graevinama koje su sluile da se u odloe urne ili postave biste
pokojnika.
Fanum je posveeno tlo, sveto utoite i svetilite, i na kome se hram ili svetilite grade.
Fanum je tradicionalno bio italski (slini pojmovi za istu sadrinu se nalaze i u oskanskom,
umrijskom, pelignianskom) sveti prostor kao to je to gaj/lug (lucus) boginje Dijane
Nemorensis. Fanum je bio i sveti prostor ili struktura za nerimske i neitalske kultove i
boanstva, kap to su Iseum i Mitrej/Mitreum/Mithraeum. Fanum rimske Galije je esto graen
nad originalno keltskim religijskim svetilitem i predstavljao je njegov kultni kontinuitet.
Karakteristina zidana konstrukcija je imala sredinji prostor (cella) i perifernu galerijsku
strukturu. Izraz fanum se dugo ouvao u jezicima euromediteranskog pojasa kao oznaka za
neto sveto, pa se tako i naem jeziku nalazi u formi rijei profano.
Delubrum je bio svetilite ili oltar. Varon navodi da je to bila zgrada u kojoj se nalazio prikaz
boga, i naglaava ljudsku ulogu u posveivanju statue. Isto prema Varonu, koji je jedan od
najveih rimskih antikvara, delubrum je bio i najstarija forma aedes, strukture u kojoj je bio
smjeten bog. Delubrum je bio i dvosmisleni termin i za zgradu i za okolno podruje ubi
aqua currit (gdje voda tee), prema etimologiji antikvara Cincija/Cincius. Festova
etimologija rijei delubrum je bila fustem delibratum (oerupani/ogoljeli kolac), tj. drvo
lieno svoje kore uslijed udara munje. Takva stabla su u arhajska vremena bila tovana kao
bogovi. Kasnije je znaenje pojma proireno da oznai svetilite izgraeno u kome bi bilo
smjeteno takvo ogoljelo drvo. Isidor je povezao delubrum sa glagolom diluere (oprati), i
opisujui ga kao proljetno svetilite, ponekad sa bazenom gdje bi se ljudi prije oprali prije
pristupanja svetilitu.
Kao to je ve reeno pojam templum je izvorno oznaavao sveti prostor (a ne neku zgradu ili
fiziki objekat), koji je definirao augur kroz odreeni obred. Templum je tako ustvari
predstavljao prostor koji je (u privremenoj ili trajnoj formi, zavisno od svrhe radi koje je
inauguriran) odsjeen od ostatka prostora i pretvoren u profanu zonu na kojoj se nije morao
nalaziti nijedan posebni sveti objekt. Sjednice javnih institucija, ako bi se odvijale pod
auspicijama, bi bile nelegalne ako nisu bile odravane u templum prostoru. Ako senatska kurija
nije bila dostupna iz odreenih razloga, augur je mogao primijeniti odgovarajue vjerske
formule i rituse kako bi se osigurala zakonska alternativa. I sam grad Rim je predstavljao neku
vrstu templuma, sa pomeriumom kao svetom granicom i sa arx (citadelom), i Kvirinal i Palatin
su bile referentne take za kreiranje svakog drugog templuma unutar pomeriuma. Auguri su
imali autoritet i pravo da ustanovljuju mnoge temlume izvan pomeriuma, koristei ista naela
svoje sveenike slube. Do augustovskog perioda, pojmovi fanum, edes, templum i delubrum
se jedva razlikuju u upotrebi. Fanum je ipak bio vie generalni, opi termin.
203
ORBIS ROMANVS
U drevnoj rimskoj religiji, sacellum je malo svetilite (rije je o deminutivu rijei sacer =
sveto, ono to pripada bogu). Mnogobrojna sacella (nominativ mnoine srednjeg roda)
klasinog rimskog svijeta, ukljuivala su i oltare/svetilita koja su odravana u privatnoj reiji i
javne oltare/svetilita. Sacellum je mogao biti pravougaonog ili okruglog oblika.
Varon opisuje sacella u njihovim cjelostima kao ekvivalent celi, koja je bila specifini ograeni prostor, dok
Verije Flak navodi da sacellum nema krov. Sacellum je bio manje sloen i manje razraeno definiran nego hram u
pravom smislu. Znaenje sacellum se moe preklapati sa onim od sacrariuma, mjesta gdje su sveti objekti (sacra)
ostavljani. Npr. sacella Argei su zvana i sacraria. U privatnim domainstvima sacrarium je bio dio kue gdje su
drani prikazi penata, dok je njegova forma lararium bio predvien za lare.
Ritual Argei je bio arhaini religijski obred koji se odravao 16. i 17. III. i ponovo 14. i 15. V. Do vremena
Augusta, njegovog znaenje je postalo nepoznato ak i onima koji su ga odravali. U majskom obredu, odravala
se procesija pontifika, vestalki i pretora koja je obilazila (zavisno od izvora) 24 ili 27 postaja (sacella ili sacraria)
unutar zone servijanskog zida i na svakom su onda kupljene figure u ljudskom obliku od rogoza, trske i slame
(effigies ili simulacra; one su bile postavljane na ove postaje prije nego to je ritual zapoinjao), da bi ih na pons
Sublicius (najstarijem poznatom mostu u Gradu) bacili u rijeku Tibar. Precizna ruta procesije je nepoznata.
I figure i postaje su zvane Argei/sacra Argeorum. Postojanje rituala tipa Argei do duboko u historijski period,
kada oni vie nisu imali smisla niti bili razumljivi, ukazuju na snaan formalistiki tradicionalizam kod Rimljana.
Mogue je da su figure trebale u sebe apsrobirati svo zagaenje unutar zone i njihovo rtvovanje bacanjem u
rijeku je moda imalo znaenje proienja Grada. Po Ovidiju, ritual je izvorno ustanovljen davno prije osnivanja
Rima kao rezultat odgovora Zeusa/Jupitera Bukvastog u njegovom proroitu Dodona, prema kojem je po jedan
mukarac iz svakog roda koji je prebivao blizu obale rijeke Tibar trebao da bude rtvovan bogu Saturnu. Ova rana
populacija je po mitologiji bila grkog porijekla i da zato Argei dolazi iz Argivi (peloponeski Argivci) koji su bili
pratioci Euandera i kasnije Herkula i koji su odluili ostati u podruju Tibra. Zanimljivo je da Ovidije daje jo
jedan pokuaj interpretacije nastanka rituala Argei, po kojem su rani predrimski naseljenici (grkog porijekla) uz
obale Tibra traili da budu sahranjeni u rijeci kao vid simbolikog povratka u svoju domovinu. Dok je prva
Ovidijeva interpretacija bila reminisencija na drevno rtvovanje ljudi, njegova druga interpretacija je bila moda
reminisencija na drevni obiaj sahranjivanja u toku rijeke. I pored Ovidijevog antikvarskog detaljnog opisa rituala
Argei i njegovih etimolokih rjeenja vezanih za navedeni ritual, ipak su i nastanak rituala i njegova etimologija
jo uvijek nepoznati. Dionizije iz Halikarnasa isto objanjava ritual u izvornom drevnom obliku kao rtvovanje
ljudi, koji su bili uvijek mukarci stariji od 60 godina, odakle bi proisticala i latinska fraza sexagenarios de ponte
(ezdesetgodinjaci sa mosta). Mogue je da se u dubokoj, pradavnoj osnovi rituala Argei ustvari krije obiaj
lapota, koji je bio est kod niza zajednica na znatno niem kulturnom i ekonomskom nivou razvitka i sa
ogranienim resursima. Postoji i moderna interpretacija da je ritual Argei ustvari bio obred prizivanja kie, ili
godinja reminisencija na pogubljenje davljenjem 27 grkih ratnih zarobljenika.
Svaka kurija je imala sopstveni sacellum, o kojem su brinuli celeres, izvorno neka vrsta
tjelesne strae kralja, a koja je kasnije sauvala svoju religijsku funkciju i svrhu. Ova sacella su
bila vezana sa ritualom Argei, ali vjerojatno su bili i drugi rituali vezani za njih. Kako dokazuje
jedan sudski sluaj iz septembra 50. god. p. n. e. javna sacella su mogla biti i na privatnom
posjedu, uz uvjet da ostanu otvorena za javnost. Tako se navodi da je tueni Apije Klaudije
Pulher, cenzor u to vrijeme, nije odravao javni prilaz do sacelluma na njegovom posjedu.
Nekompletni spisak boanstava ili grupa boanstava za koja se zna da su imala sacellum ili sacrarium u Gradu : 1.
Janusov sacellum, navodno izgraen za vrijeme Romula, je bio pravougaon i sadravao je prikaz boga i imao
dvije kapije. 2. Sacellum lara, navodno izgraen za Romula. 3. Marsov sacrarium of Mars, u Regiji. 4. Herkulov
sacellum ili aedes u forumu Boarium. 5. Kakin sacellum, sestre Kaka koga je Herkul pobijedio. 6. Argei sacella ili
204
ORBIS ROMANVS
sacraria. 7. Dijanin sacellum na Celiju. 8. Sacellum ili delubrum Zarobljene Minerve (Minerva capta), svetilite
na Celiju koja sadrava statuu Minerve otetu iz Falerija kada su je ovaj grad bio zauzet 241. god. p. n. e. 9.
Sacellum Jupitera Fagutala/Bukvastog na Lucus Fagutalis na Eskvilinu ("Bukvin Gaj). 10. Sacellum Nenija.
11. Sacellum od Pudicitia Patricia. 12. Sacellum od Dea Murcia, u podnoju Aventina.
Jedan dio ovih sakralnih pojmova, koji potiu iz duboke drevne paganske prolosti, je uao i
rimokatoliku terminologiju.
Postanak sveenikih organizacija
Kao ni u Grkoj ni u Rimu se nije razvijalo profesionalno sveenstvo, zatvoreno u
poseban stale. Religija u Rimu nije odvajana od drave, ve je sa njom inila jednu cjelinu.
Sveenici su takoer slubene osobe, koje vre odreene funkcije. Ustvari, rije je o graanima
koji su izabani na odreenu sveeniku dunost, bilo na mandatni period ili doivotno. Oni su
udrueni u posebna bratstva/kolegije, koja se popunjavaju uglavnom putem kooptacije. Neka
od najstarijih udruenja/kolegija sveenika bili su kolegij arvalske brae (fratres arvales,
braa orai) i kolegij salijaca (skakaa).
Po rimskoj tradiciji kult je osnovao Romul. Arvalska braa su bili posveeni boanstvu Dea Dia, drevnoj boginji
plodnosti (moda je rije o nekom aspektu boginji Cerere) koja je imala svoj trodnevni festival (Ambarvalia ili
segetes lustrantur ili amburbia) u mjesecu maju. Tada su arvalski sveenici prinosili rtve i pjevali arvalske
pjesme (carmen arvale) unutar hrama boginje, koje su dugo zadrale svoj arhaini jeziki oblik i ve u vrijeme
kasne Republike i principata su bile nerazumljive. Ritual i pjesme/himne su trebale garantirati uspjenost etve.
Ukupno je bilo 12 sveenika kolegija arvalske brae, i obavljali su dunost doivotno. Arvalska braa su se
okupljala u Regiji. Rituali su zabranjivali upotrebu eljeza, koje je kao i kod ostalih naroda smatrano neistim
metalom (poto je sluilo primarno za izradu ofanzivnog oruja, eljezo je tako krivo za ubijanje i prolivanje
krvi). Znaenje ovog kolegija je prilino opalo za vrijeme Republike, ali ga August u okviru svoje konzervativno
restauracijske politike obnovio. Najmanje dvojica princepsa i to Marko Aurelije i Heliogabal su postali lanovi
arvalske brae. Sauvani su natpisi koji daju podatke o njihovim zakletvama, ritualima i rtvama. Sauvani su i
protokoli majskog praznika. U jednom od njih (sa natpisa koji se datira u 218. god. n. e.) navodi se ritualna
pjesma, koja je sauvala starinski latinski jezik.
Suovetaurilia ili suovitaurilia je bio jedan od najsvjetijih rituala i sastoji se od rtvovanja svinje (sus), ovce (ovis)
i bika (taurus) Marsu kako bi se blagosiljalo proienje zemlje (lustratio). Opis obreda je sauvao Katon Stariji u
svome djelo o poljoprivredi. U rimskom svijetu je ovaj obred izvoen i u javnoj i u privatnoj formi. Privatni rituali
su se deavali za vrijeme majskog festivala, i ukljuivali su hodanje oko polja sa ivotinjama odreenim za
rtvovanje. Javni rituali su izvoeni prilikom odreenih ceremonija, kao to su agrikulturni festivali, zakljuenje
cenzusa, poradi okajanja jer je uinjena neka sluajna ritualna greka, kada bi neki hram bio uniten prije njegove
rekonstrukcije to mjesto je moralo biti proieno sa navedenom rtvom, i kada bi se kretalo na velike vojne
kampanje. Tako je na Trajanovom stubu prikazan princeps kako prinosi navedenu rtvu kako bi proistio armiju.
Mogue je da je ovaj obred rtvovanja i proienja drevnog indoeuropskog porijekla jer se slino rtvovanje
nalazi i kod mnogih drugih indoeuropskih naroda.
Salijci (Salii) su bili kolegij sveenika Marsa (sa epitetom Gradivus, u znaenju onaj koji hoda u bitku) koje je
navodno kreirao kralj Numa Pompilije. Bilo ih je 12 i popunjavali su se iz reda patricijske omladine, i bili su
obueni kao drevni ratnici (vezene tunike, oklop, kratki crveni plat (paludamentum), ma i sa frizurom u obliku
iljka (apex). Da bi se postao salijac, patricij mladi je morao da ima oba roditelja iva. Salijci su bili zadueni
za 12 bronanih titova (ancilia). Za jedan od tih titova se govorilo da je pao sa neba u vrijeme kralja Nume, a
onda je napravljeno 11 njegovih kopija da zatite identitet svetog tita. To je uraeno na savjet nimfe Egerije, koja
je prorekla da dok god je originalni tit sauvan da e rimski narod biti dominantan na svijetu. Ancilia su uvani u
205
ORBIS ROMANVS
hramu Marsa. Na Quinquatria (Agonium Martiale 19. III.) i Armilustrium (19. X.) salijci su javno plesali
naoruani oznaavajui poetak i kraj vojne sezone (odnosno godinjeg razdoblja kada se ratovalo). Za vrijeme
drugih dana marta (za vrijeme festivala Marsa od 1. do 24. III.) oni su marirali ulicama Rima, zaustavljajui se u
intervalima kako bi izveli svoje ritualne plesove, udarali svoje titove i pjevali drevne salijske pjesme (carmen
saliare). Ove pjesme su zadrale staru arhainu formu i jezik, i Ovidije sa prijelaza era smatrao je da su i pjesme
(sveene himne) i sam ritual teko razumljivi. Dekretom Senata, poetkom principata u sveanu himnu je uvrteno
i Augustovo ime. Salijci su dan rituala zavravali sa sveanim banketom (saliaris cena). Pored Nume, i kralj Tul
Hostilije je formirao drugi salijski kolegij (istog oblika i forme kao i Numin) koj je bio posveen Kvirinu. Ovi
Hostilijevi salijci su zvani salii Collini, Agonales ili Agonenses. Numini salijci su bili smjeteni na Palatinu, a
Hostilijevi salijci su bili smjeteni na Kvirinalu. Mogue je da su postojale i salijske djevice (saliae virgines),
koje su isto nosile opremu i frizuru kao i salijci. One su pomagale sveenicima u izvoenju rtvovanja u zgradi
Regia.
Pored tradicijsko mitoloke prie o Numi kao osnivau salijevaca, postoje i druge tradicijske i mitoloke prie o
nainu njihovog osnivanja i njegovim osnivaima. Inae u modernoj nauci postoji itav niz razliitih miljenja o
stvarnom porijeklu kolegija salijaca. Moda je isto rije o drevnom indoeuropskom porijeklu. Inae ovo nije bio
originalno rimski sveeniki kolegij i salijci su postojali i u gradovima Tiburu, Tuskulu i Vejama.
Sveenik boga Jupitera se zvao flamen Dialis (njemu nije dozvoljeno da dodirne konja, da vie
od tri noi spava van svoga kreveta, a jednu no van Rima), a boga Marsa se zvao flamen
Martialis (palitelj Marsa), boga Kvirina flamen Quirinalis. Zatim postoje i flamines curiales.
Flameni i sveenici salijci su kao znak distinkcije i uvaavanja nosili i jednu veoma zanimljivu
kapu koja se zvala apex. Flamenima je bilo zakonski zabranjeno da idu u javnosti ili na svje
zrak/otvoren prostor bez apexa.
Flameni su za Kraljevstva i Republike bili sveenici zadueni za jedno od 15 glavnih rimskih boanstava. Tri ve
spomenuta flamena su pripadala grupi flamines maiores, dok su ostali bili u grupi flamines minores. U carsko
doba i deificirani princepsi su dobijali svoje flamene, pa se njihov broj znatno poveao.
U hramu boginje Veste (aedes Vestae) uvijek je morala goriti sveta vatra (simboliko ognjite
rimske dravne zajednice), koje su samo ruke djevica-sveenica vestalki (virgines vestales)
mogle paliti. Pored ove obaveze, vestalke su imale i odreenu ulogu u veini starinskih
praznika. Vestalke su uivale iznimno veliki ugled u rimskom drutvu (na ulici je iao uvijek
liktor pred njima), i uglavnom su izabirane iz monih i neporonih rimskih familija (sa oba
iva roditelja). One su bile dune sluiti 30 godina.
Kolegij vestalki je smatran fundamentalnim za odranje i sigurnost Rimske drave. Livije, Plutarh i Aul Gelije
osnivanje kolegija vestalki u Rimu pripisuju kralju Numa Pompiliju. Najvjerojatnije porijeklo slube vestalki je
jo drevnije i Livije ga smjeta u Alba Longu. Po Varonu prve rimske vestalke su se zvale Geganija (Gegania),
Veneneija (Veneneia), Kanuleja (Canuleia) i Tarpeja (Tarpeia). Broj vestalki se kroz historiju poveavao. Na
kraju je broj dostigao ak 18 djevojaka i ena, ali od kojih su samo est najstarijih smatrane pravim vestalkama i
bile sveenice u punom kapacitetu, ostalih 12 su bile djevojice novaci i djevojke - pomonice. Za vrijeme
Republike svakih pet godina bi se vrio izbor nove 3 djevojice umjesto 3 vestalke. I umjesto umrle vestalke se
birala nova. Djevojice koje bi ulazile u vestalski sustav nisu smjele biti mlae od est, a starije od deset godina,
morale su biti bez bilo kakvog fizikog defekta i neokaljanog ugleda. 10 godina su djevojke provodile u uenju
svojih dunosti, 10 u obnaanju tih dunosti, a 10 u obuci djevojica novaka.
Sa ulaskom u red vestalki, djevojka je automatski izlazila iz okvira potestas nekog mukarca. U najranijem dobu,
vestalke su bile jedine ene koje se nisu nalazile pod zakonskim starateljstvom i potestas nekog mukarca i bile su
odgovorne samo vrhovnom sveeniku. Vestalke su bile veoma mone, privilegirane i uticajne i njihova rije i
206
ORBIS ROMANVS
proteiranje su mogle odrigrati veliku ulogu. One su mogle stei i veliko znaajno bogatstvo. Vestalke su bile
obavezne da zavjet ednosti i nevinosti za period svoje dunosti. Prekraj ovog zavjeta se smatrao direktnom
uvredom po interese Rimske drave kao zajednice i kazne su bile vrlo otre. Vestalkin gubitak ednosti se smatrao
prekrajem rimskog sporazuma sa bogovima (pax deorum), i bio je tipino praen sa promatranjem loih znakova
(prodigia). U kasnorepublikansko doba je bilo i lanih optubi za gubitak ednosti vestalki, motiviranim
tadanjom turbulentnom politikom i stranakom borbom. Vestalke su uestovale bar simboliki u svakom
zvaninom javnom rtvovanju, poto su one bile odgovorne za pripremu neophodne ritualne tvari mola salsa
(posoljeno brano). Kada bi odsluile svoj period, bive vestalke su dobijale neku vrstu penzije, i mogle su se
udati. Vjenanje sa bivom vestalkom se smatralo visokom au i da donosi sreu, kao i dobru penziju.
August je kasnije ukljuio vestalke u sva glavna posveivanja i ceremonije. Vrhovna vestalka se zvala Virgo
Vestalis Maxima ili Vestalium Maxima, i bila je prisutna na kolegiju pontifika. Neke od vrhovnih vestalki su
predsjedavale kolegijem vestalki prilino dugo, tako Tacit spominje Ociju (Occia) koja je obnaala tu dunost ak
57 godina. Posljednja poznata po imenu vrhovna vestalka je bila Koelija Konkordija (Coelia Concordia) cc 380.
god. n. e. Pored vrhovne vestalke, koja je bila najvanija rimska sveenica, vrijedi istai i druge rimske sveenice
kao to su Flaminica Dialis i regina sacrorum. Glavni praznik boginje Veste su bile Vestalia koja se slavila od 7.
VI. do 15. VI.
Ostaci Atrium Vestae, rezidencija vestalki (koja se nalazila iza Vestinog hrama) sa postoljima za kipove u prvom
planu.
207
ORBIS ROMANVS
Umjetnika slika U hramu Veste. Autor Constantin Hlscher, uraena 1902. god.
208
ORBIS ROMANVS
Izvorno je Vestin hram bio u obliku okrugle kolibe izraene od stubova, slame i gline sa
iljatim krovm, u kojoj su seoske djevojke uvale vatru ije je odravanje bilo neophodno za
malu, primitivnu seosku zajednicu. ak ni kasnije razvojne faze preureenja i redizajniranja
hrama u mramoru i bronzi nisu odstupile od osnovnog plana, oblika i veliine. O arhainosti
Vestinog hrama i bogosluja u njemu dovoljno govori i podatak da se zahtijevalo da se sveta
vatra, u svim razdobljima, raspali samo koritenjem trenja. U Hramu Veste se uvao i
trojanski Paladij.
Paladij (Palladium ili Palladion) je bio drevni prikaz. Smatralo se da od njega zavisi sigurnost odreenog grada,
drave, zajednice. Njegovo postojanje u rimskom kontekstu je direktno vezano za legenedu o navodnom
trojanskom nasljeu. Po Ilijadi i trojanskom ciklusu trojanski paladij je bio drveni prikaz - statua (xoanon) Pallasa
(koju su Grci identificirali sa Atenom, a Rimljani sa Minervom) koji je pao sa neba kao odgovor na molitvu Ilusa,
osnivaa Troje. Po grkoj mitologiji, trojanski paladij su uspjeli ukrasti Odisej i Diomed. Paladij je sa sobom uzeo
Diomed kada je napustio Troju. Postoji itav niz varijacija o daljoj sudbini Paladija, i kuda se on sve kretao. Po
rimskim verzijama : 1. Diomed je uspio da ukrade samo kopiju/imitaciju Paladija, dok je original ponio sa sobom
Eneja. 2. Diomed je predao Paladij. Ovaj Paladij je uvan u hramu Veste stoljeima. Plinije Stariji navodi da je
Lucije Cecilije Metel (Lucius Caecilius Metellus) oslijepljen vatrom kada je spaavao Paladij prilikom poara u
hramu Veste 241. god. p. n. e., to je aluzija i na nain smrti trojanskog kralja Ilusa. Kada je kontroverzni car
Elagabal vrio religijsku revoluciju, on je prebacio (ukljuujui i Paladij) najsvetije rimske i druge relikte u
Elagabalium. Navodno je Konstantin prebacio Paladij iz Rim u Konstantinpolis, i zakopan je pod Konstantinovim
stupom u konstantinpolskom forumu. Ovakav potez je trebao umanjiti primat Grada Rima i pojaati legitimitet
Konstantina, njegove vladavine i radikalnih reformi. I u gradu Ateni je bio kult Atene Polis (Zatitnice grada).
Prikaz Polisa je bilo drvenog oblija, napravljenog od maslinovog drveta.
209
ORBIS ROMANVS
Rimska freska iz Pompeja (atrij Casa del Menandro) koja prikazuje scenu iz trojanskog rata. Ajant Mali nastoji da
odvue Kasandru od Xoanona, drvenog kipa Atene.
Postojali su i fetiales, dravni vjesnici koji su bili odgovorni za ugovore, posebno sa stranim
zajednicama. Oni su prosuivali da li ima opravdanja za rat ili ne. Osobito znaenje nakon
pada kraljevske vlasti stekli su pontifici, na koje postepeno prelazi funkcija vrenja nadzora na
itavim vjerskim ivotom, javnim i privatnim bogosluenjem. Ime pontifika je proizalo iz
210
ORBIS ROMANVS
rijei pons = most, vjerojatno jer je taj kolegij u najranije doba bio zaduen i za izgradnju
mostova; ta injenica bi upravo potvrivala kod Rimljana usku povezanost graanstva i
njegovih praktinih potreba sa religioznou. Pontifici su kao i republikanski magistrati nosili
togu pretekstu (toga praetexta = bijela togu orubljena purpurnom bojom). Na elu pontifika
se nalazio vrhovni sveenik (pontifex maximus). Pod etrurskim utjecajem stekla su popularnost
gatanja. U osobito vanim sluajevima vojskovoe u ratu i starjeine u samom Rimu obraali
su se haruspicima , koji su odgonetavali volju bogova po letu ptica i po tome kako svete kokoi
kljucaju zrno. Sa velikim ugledom su bili i sveenici auguri, odnosno njihov kolegij.
Glavni zadatak augura je bio da interpretiraju volju bogova promatrajui i tumaei let ptica, u kojem pravcu lete,
da li su same ili u grupi, koju vrstu zvuka prave dok lete i koje su vrste. Ova djelatnost augura je nazivana
uzimanje auspicija (auspices). Utjecaj augura je bio veoma izraen u rimskom i javnom i privatnom ivotu. Po
Liviju sve djelatnosti koje su poduzimane i u ratu i u miru i u domovini i u inostranstvu su uinjene nakon
uzimanja auspicija. Dumenzil smatra da auspicije predstavljaju tehniki proces rada augura, dok bi augurium
predstavljao rezultat njegovog rada i procesa uzimanja auspicija. Ako je njegova koncepcija tana, augurium bi
bio odgovor bogova, odnosno njihova determinacija. Auguri su predstavljali jednu veoma drevnu religijsku
manifestaciju, koja potie jo iz protohistorijskog doba i vjerojatno su originalno latinskog porijekla. U kolegij
augura se ulazilo kooptacijom, na upranjena mjesta. Za vrijeme kraljevstva po tradiciji su bila tri augura u
kolegiju, ali se taj broj popeo do 15 u vrijeme Sule (za Kasne Republike). Auguri su posjedovali ius augurii.
Ovo pravo bi im davalo vrlo iroke ovlasti, pa su oni mogli da proglase konzulskim izbore ili donoenje nekih
zakona nevaeim zbog neke eventualne proceduralne i inauguralne greke ili pojave. U javnoj djelatnosti auguri
su pitali za boansku volju za svaku predloenu akciju koja bi se mogla ticati ili uticati na pax, fortuna i salus
(zdravlje) Rimske drave. Boanski ureeno stanje mira (pax deorum) se smatralo uspjenim augurskim
predvianjem, dok bi se za one ije je djelovanje dovelo do boanske srbe (ira deorum) smatralo da nisu
posjedovali istinsko pravo proricanja.
Za augure je nebo bilo od esencijalne vanosti, jer je ono u nekom metafizikom smislu smatrano i svetim, pravim
hramom. Nebo je tako bilo podijeljeno u etiri dijela (sekcije, regiona) : dextera, sinistra, antica i postica (desno,
lijevo, prednji, zadnji). Po arhainim italsko rimskim shvatanjima, augur bi uskladio svoju zonu promatranja
(auguraculum) sa glavnim takama/pozicijama meusobnog odnosa neba i zemlje. Prije nego to bi se pristupilo
uzimanju auspicija, taj sveti prostor nazivan templum (odnosno preslika stvarnog nebeskog svetog prostora),
unutar kojeg se odvijala operacija morao je biti ustanovljen i razgranien (uvijek je bio kvadrat sa samo jednim
ulazom) i proien. Oltar i ulaz su bili smjeteni u osovini istok zapad, rtvenik je bio okrenut prema istoku.
Tako je templum bio effatum et liberatum (definiran i osloboen). U veini sluajeva, znakovi koji dolaze sa
lijeve, sjeverne strane augura pokazuju boansko odobravanje, a oni koji dolaze sa desne, june strane boansko
neslaganje. Kasnije se termin templum prenio na graevinu koja je sluila u svete, religijske svrhe.
I haruspici i auguri ukazuju na vanost sujeverne misli kod drevnih Rimljana, koja je prilino pazila na tzv.
specifine vanjske znakove koji su dolazili iz prirodnog okruenja. Te znakove je ta sujevjerna misao tretirala
kao neku vrstu predodreenog odgovora bogova na pitanja, elje ili tenje pojedinaca, zajednica ili drave u
cjelini, odnosno da li postoji boanska satisfakcija za planiranu akciju ili djelatnost.
Postojali su sveenici luperki (luperci) koji su bili organizirani u dva kolegija, kasnije u tri i uestvovali su u
prazniku Lupercalia, kada su sveenici bili obueni u kozje koe i udarali promatrae sa pojasevima izraenim od
kozje koe. Najpoznatiji luperk je bio Marko Antonije. Mogue je da je izvorno praznik Lupercalia posveen
Faunu Inuusu u njegovoj manifestaciji zatitnika stada, a praznik bi se slavio na godinjicu osnivanja njegovog
hrama.
211
ORBIS ROMANVS
ORBIS ROMANVS
stvarima, sve do uvoenja abrahamistikih shvatanja u kasnoj antici, nisu smatrali da znaju
apsolutnu istinu niti su priznavali da je neka dogma upravo manifestacija te apsolutne
istine. Naravno kroz rimsku historiju bilo je pojava i odreenih pokuaja da se kontroliraju (na
momente i u vidu progona) odreene religijske manifestacije koje su smatrane suvie
mistinim i egzotinim, ili opasnim po Rimsku Dravu. A neke religijske manifestacije i obredi
su radi toga to su smatrane za nehumane i surove bile i zabranjivane (kao u sluaju zabrane
kulta druida i ljudskog rtovanja od princepsa Klaudija 54. god. p. n. e.). Ali i pored ovih
sporadinih incidenata, koji su uvijek motivirani (neopravdanom ili opravdanom) brigom za
dravu (a ne borbom za dogmatsko ideoloku iskljuivost). Rimska snoljivost je i posljedica
antike (a kod Rimljana posebice) sklonosti eklekticizmu,29 ijoj je temeljnoj filozofskoj misli
nesnoljivost naelno u potpunosti strana, Upravo je znanost proizala iz takvog grko
rimskog shvatanja, koje je razliito od semitskog misterijskog i dogmatskog pristupa.
Praznici
Jedan od neizostavnih elemenata rimske kulture bili su praznici/festivali, rasporeeni u
godinji kalendar zbivanja. Praznici su odravani i slavljeni u ime odreenih boanstava,
kultnih i religijskih tradicija ili odreenog dogaaja koji je poprimio elemente svetosti. Ovi
praznici su imali javne oblike izraavanja, ukljuujui i ludi i gozbe. Najvaniji praznici su bili
Saturnalia, Consualia i Lupercalia i obredi Bona Dea. Praznici nisu odjednom nastali, nego su
se formirali i zauzimali svoje mjesto u kalendru du itave historije rimskog svijeta, sve dok ga
ne prekrije kranski svijet. Mnogi od praznika su nastali u drevnoj prolosti, u periodima
samoga nastanka Rima. Poto Rimljani nisu bili uskogrudi, pojedini praznici su bili
posveivani i boanstvima i kultovima stranog, ak i neitalskog porijekla. Najbolji primjer su
praznici u ast Velike Majke i boga Bakha.
1. I. kalende Ianuarius (nova godina od sredine II. st. p. n. e.).
2. I. Compitalia.
9. I. prva Agonalia u ast boga Janusa.
11. i 15. I. Carmentalia u ast boginje Karmente (Carmenta).
24. 26. I. Sementivae (u seoskom podruju nazivane Paganalia) u ast boginje Cere i boginje Zemlje.
9. II. praznika boga Apolona.
13. 22. II. Parentalia u spomen predaka.
29
Eklekticizam je naelo koje smatra da se ne treba drati dogmatskog naina miljenja i ne pristajati na
manifestiranje apsolutizirajueg dranja i promoviranja samo jedne dogme, a bez kritikog, empirijskog i
injeninog pristupa. Eklekticizam se tako bazira na koritenju razliitih teorija i praksi kako bi se dolo do boljih,
korisnijih i praktinijih rjeenja. Pojam potie od grke rijei Eklektikos (ejklektikovV), birati najbolje. Eklektici
su oni koji ne pripadaju bezuvjetno, i to na dogmatski nain, nijednom sustavu, nego biraju iz svakoga poneto.
Znai rijei je onima koji se ne dre rigidno dogmatski, niti prihvataju neku religiju ili ideologiju kao apsolutnu
istinu, nego biraju najbolje.
213
ORBIS ROMANVS
214
ORBIS ROMANVS
215
ORBIS ROMANVS
216
ORBIS ROMANVS
okovi mu se moraju skinuti; a osueniku na smrt je poklonjen ivot ako je na putu ka stratitu
sreo vestalku (koja se morala zakleti da se to desilo sluajno). Postojalo je kao i u Grkoj
pravilo azila na svetom prostoru. U sluaju da je rije o familijarnim stvarima, sudbeni odnos
se prepusta ocu porodice. Dobar dio obiajnog prava koji se primjenjivao za vrijeme
posljednjih kraljeva, vjerojatno je naao odraza i u Zakoniku 12 ploa (prvom kodificiranom,
zapisanom i objavljenom rimskom pravu) iz sredine V. st. p. n. e.
EKONOMIKA
Ekonomsku osnovicu rimske zajednice u kraljevsko doba inila je poljoprivreda.
Poljoprivredna djelatnost je milenijumima prije nego to je rimski svijet zapoeo svoj ivot bila
glavna privredna grana Italije i Mediterana. I to svoje znaenje je kontinuirano zadrala sve do
poetka industrijske epohe. O toj drevnosti i bitnosti poljoprivredne djelatnosti najbolje
svjedoanstvo pruaju i mnogobrojni festivali direktno ili indirektno vezani za agrikulturu. Za
Rimljane svih razdoblja bavljenje poljoprivredom se smatralo najdostojnijim zanimanjem.
Mnogi pisci koji su nostalgino govorili o starim dobrim vremenima, opisivali su ih u
pastoralnom smislu, u idilinom i idealnom okrunju kada je svaki graanin imao svoj posjed i
kada bi odgovorni i ozbiljni graanin sa svoga oranja i rada na zemlji bio pozivan na dunost.
Zato se u tom nekom javnom poimanju socijalno - ekonomskog ureenja bavljenje
poljoprivredom nije smatralo samo neim to je neophodno za ivot, nego i kao idealizirani
nain ivota.
I do samoga kraja Rimske drave agrarno pitanje je imao primarnu ulogu u ivotu rimskog drutva. Od
servijanskih reformi pa praktino sve do kraja Republike se i neiji drutveni, politiki i vojni status temeljio na
imovini koja proizlazi iz poljoprivrede (i zemljoradnje i stoarstva). Zato je i pitanje posjedovanja ili ne
posjedovanja zemlje bilo esto kljuan element neijeg ivota. Ratovi su voeni kako bi se dolo do vie zemlje (u
smislu povrine koja se moe iskoritavati, a ne pukog poveanja prostora), a nakon marijevskih vojnih reformi i
stvaranja profesionalne vojske, ljudi su postajali vojnici i sa nadom da e nakon asnog otpusta dobiti i svoje
pare zemlje.
O poljoprivredi u rimskom svijetu osnovne informacije daju sauvane agrikulturne rasprave Katona Starijeg (kraj
III. prva polovina II. st. p. n. e.), Varona (sredina I. st. p. n. e.), Kolumele (I. st. n. e.), Paladija (iz IV. st. n. e.) te
odreeni podaci Plinija Starijeg (posebno od XII. do XIX. knjige, i naroito u XVIII. knjizi svoga djela Naturalis
historia) kao i pastoralni pjesniki opus Vergilija. O razvitku poljoprivrednih odnosa vrijedne podatke daju i drugi
pisci, kao npr. Apijan u uvodu svojih Graanskih ratova. Uz to, i arheoloki nalazi daju vrijedne informacije o
poljoprivrednoj djelatnosti, ukljuujui iskopavanja seoskih gazdinstava, pronalaske alatki, kao i odreene prizore
na mozaicima, freskama, reljefima, keramici, metalnim predmetima i drugim objektima.
O vanosti stoarstva u ranim periodima govore i imena Porcius (porcus, i, m = svinja), Asinius (asinus, i, m =
magarac), Vitellius (vitellus, i, m = tele), Ovidius (ovis, is, f = ovca). Iako je stoka imala veliku vanost, nisu bili
zanemareni ni zemljoradnja i povrtlarstvo. To dokazuju i imena Fabius (faba, ae, f = grah), Cicero
(slanutak/leblebija), Piso (pisum, i, n = graak), Caepio (caepa ili cepa, ae, f = crveni luk). Vremenom su u ishrani
sve vie dominirali poljodjelski proizvodi (zajedno sa mlijenim proizvodima i jajima) u odnosu na meso.
itarice, groe i masline su postajali osnovni sastojci ishrane.
217
ORBIS ROMANVS
Po predaji, prilikom osnivanja grada Romul je razdijelio zemlju, u privatno vlasnitvo, izmeu
graana pri emu je svaki graanin dobio po dva jugera ( juger je iznosio oko hektara30 ), s
tim da taj zemljini posjed prelazi u nasljedstvo ( heredium, od rijei heres nasljednik ). Po
svemu sudei, ovdje je rije o poljoprivrednom gospodarstvu i zemlji oko njega. Znatan dio
zemljita bio je u javnom vlasnitvu i zvao se ager publicus.
Osnovni temelj bogatstva inila je stoka (nije sluajnost to rije pecunia novac dolazi od
rijei pecus stoka), to objanjava vanost pastirskih kultova, te niz italsko rimskih
mitolokih i tradicijskih pria u kojima su sredinje mjesto imali pastiri. Klasini novani
sustav u rimskom kraljevstvu jo uvijek nije bio zaivio pa je logino oekivati da stoka i njena
veliina i kvaliteta odravaju glavno mjerilo vrijednosti.
Kao drugo sredstvo trgovine i prometa vrlo rano upotrebljivan je i bakar (aes), a odatle je
nastao izraz bakrenka, bakrena vrijednost, procjena (aestimatio od aes). Odreeni oblici
metalurgije, zanatstva (svirai, zlatari, kotlari, tesari, bojadisari, lonari, izmari) i trgovine
(koja je u najranije doba sa vanitalskim svijetom bila u rukama fenikih i grkih trgovaca i
pomoraca), kao vanpoljoprivredne grane, postojali su i za vrijeme vladavine tradicionalnih
latinsko sabinjanskih kraljeva. Meutim, tek se za dinastije Tarkvinijevaca Rim poeo
transformirati i u znatan trgovaki i zanatski centar, to je rezultat i kulturolkog progresa
uslijed etrurske dominacije. Ipak, i tada je poljoprivreda bila dominatna ekonomska grana, i
Rim je i dalje imao obiljeje seljakog grada. Potrebno je istai da imovinske razlike u to
vrijem jo nisu bile znatne, da se nain ivota i patricija i plebejaca odlikovao jednostavnou i
30
1 hektar = 10 000 m2
218
ORBIS ROMANVS
skromnou. Zemljini posjedi su vie manje bile sline veliine i tada nije postojao sustav
velikih imanja. Fiziki rad nije bio sramota, naprotiv smatran je vrlinom (virtus) i ak mnogi
tada istaknuti patriciji su i sami radili na svome malom posjedu. I iz istaknutijih rimskih
familija ene su vodile domainstvo i same se bavile fizikim radom (esto je rije o predenju,
to je postala odrednica za moralne i estite Rimljanke). Ali, i pored slabijih imovinskih razlika
unutar tadanjeg rimskog drutva, postupno se poelo pojavljivati zelenaenje i lihvarstvo. A sa
tim je sve vie poela da se i javlja pojava dugovanja i dunikih problema, iako to vie
pripada narednom republikanskom periodu.
Vlasnitvo
Naelo privatnog vlasnitva se u poetku razvijalo na osnovi robova i stoke (familia
pecuniaque). U rano doba rimsko pravo jo uvijek nije znalo za razliku nepokretne i pokretne
imovine, niti za zalaganje (umjesto toga se odmah odreuje prijenos kao na kupca). Ugovori
koje Drava sklopi sa graaninom imaju valjanost bez formaliteta. Ali u vlasnika pitanja koja
se pojave meu pojedinim graanima se javna vlast ne uplie, i tu se sve zasniva na zadanoj
rijei (fiducia) i strahu od krive kletve pred bogovima. Javnoj vlasti se moglo tuiti kada otac
ne da zarucenu djevojku ili zbog kupovine (mancipatio) i zajma (nexum). Duznik mora i
glavnicu i kamate (od deset posto) vratiti. Ako duznik nije dravi platio dug, bio je odmah
prodan sa svim sto je imao. Ako privatni duznik nije htio platiti, tuzitelj je imao pravo uhvatiti
ga (manus iniectio), pa ga pred sud dovesti. Ako optuenik nije imao niti odtete niti branitelja,
kralj bi ga predao tuitelju kao roba. Za 60 dana je tuitelj tri puta izloio dosuenoga roba kao
dunika te vikao na trgu u say glas, neka mu se tko smiluje; ako se nije nitko naao, koji bi se
za njega zauzeo, tada ga je vjerovnik smio u ubiti i njegov le meu druge vjerovnike
podijeliti, ili njega s obitelji prodati kao roba van rimskog podruja, ili ga pako kod sebe
zadrati za roba.
VOJSKA
Rimski svijet je gotovo unikantan u antikom periodu u smislu da je njegova vojna historija dobro dokumentirana
od samoga njegovog poetka pa do kraja. Ustvari, historiografska djela o periodu rimskog svijeta ubjedljivo
najvie podataka daju o ratovima. I pored toga to su neke historije sa obiljem vojno ratnih podataka nestale u
vihoru povijesti, a da su prie o najranijem periodu poluapokrifne, vojna i ratna historija rimskog svijeta je
najbolje poznati aspekt njegovog postojanja. To ujedno jasno ukazuje na to kolika bila uloga vojske u rimskom
svijetu.
Kada se analizira, objanjava i vodi rasprava o oruanoj sili Rimske drave (exercitus Romanorum), potrebno je
uvijek imati na umu da je rije o fleksibilnoj instituciji koja je proivljavala unutarnje promjene, prilagoavanja,
adoptiranja u praktino svim svojim segmentima i epohama kroz koje je postojala. Ona je poela zasnovana na
rodovsko plemenskoj organizaciji, da bi kasnije prela na centurijatsku organizaciju graanske milicije to je
forma koju je zadrala skoro pet stoljea, da bi onda postala profesionalna vojska. Razliite su bile i formacije i
rasporedi jedinica u pojedinim epohama historije rimskog svijeta. Ona se mijenjala i u odnosu prema stratekim i
taktikim doktrinama, kao i u koritenju tipova i ofanzivnog i defanzivnog oruja, oklopa i uniformi. Mijenjale su
se i osnovne borbene jedinice, njihova brojnost i sastav, uvoene su nove formacijske forme, izbacivane
ranije...itd... Nekada su glavne operativne jedinice bile centurije, zatim manipule i onda kohorte...Neke jedinice
219
ORBIS ROMANVS
karakteristine za Srednju Republike vie uope ne postoje u principatu, a javljaju se novi tipovi vojnih rodova,
dok se u dominatu deava jo radikalnija transformacija. Danas se potpuno pogreno u masovnoj kulturi oruana
sila rimskog svijeta predstavlja prilino pojednostavljeno, uglavnom kroz vizuru stanja, oblika i tipova I. i II. st. n.
e., potpuno prenebregavajui injenicu da je rije o institucija koja se mijenjala sukladno vremenu i historijskim
okolnostima i mogunostima. Kacige i oklop koji se u nekoj modernoj kolektivnoj svijesti uglavnom veu za
legionare, su ustvari bili karakteristini i noeni samo u jednom, relativno kratkom, vremenskom odjeljku
postojanja rimskog svijeta. Poto je oruana sila rimskog svijeta kontinuirano doivljavala promjene i
transformacije, vrlo je teko izvriti neku vrstu sistematizacije ove vrlo bitne institucije rimskog svijeta. Moda bi
se samo naelno, i to sa velikom zadrkom, mogla sistematizirati na sljedei nain : 1. Romulijanska vojska, 2.
Servijanska vojska, 3. Srednjorepublikanska vojska, 4. Marijevska profesionalna vojska, 5. Augustovska,
principatska vojska, 6. Dioklecijanska, dominatska vojska. Vojska Srednje Republike se u velikoj mjeri u svojoj
sutini, pa djelimino i u formalistikoj terminologiji, razlikovala od vojske dominata. Ono to je zajedniko svim
tim tipovima oruanih snaga jeste uska povezanost sa mijenama politikog sustava i dravnog ureenja kao i
ekonomskim, drutvenim i opekulturnim razvitkom i rimskog svijeta i openito euromediteranskog podruja.
Moda bi se kao zajednika karakteristika oruanih snaga mogla povui i tendencija ka standardizaciji i
sistematizaciji, pragmatinom posuivanju, kopiranju i adaptiranju, fleksibilnosti na svim poljima vojne politike,
izraenoj disciplini, upornosti u ratu (i pored nekada velikih gubitaka i znaajnih poraza), kohezivnosti oko
institucije rimskog graanstva.
Prije servijanskih reformi vojska je bila zasnovana na plemenskoj organizaciji, slino drugim
eljeznodobnim zajednicama. Vojna sluba je znai imala karakter plemenske milicije, i
smatrana je i pravom i obavezom onih koji imaju zemljine posjede. Svi mukarci, sposobni i u
dobi za vojnitvo su smatrani vojnicima. Opremanje vojnika je zavisilo od njihove imovinske
sposobnosti. I taktika doktrina je bila zasnovana na nainima sukobljavanja i ratovanja njima
suvremenim europskim eljeznodobnim zajednicama. esti su bili prepadi i upadi, dvoboji
istaknutih pojedinaca...itd... Po rimskoj tradiciji, Romul je bio taj koji je osnovao rimsku
vojsku. Vojna formacija je nazvana legija (legio, onis, f. od legere = skupljati, izabrati, pozvati,
unovaiti; sama rije je indoeuropskog porijekla i ima protoindoeuropski korijen *leg- sakupiti,
govoriti; uporediti sa grkim v = brojiti, brati, govoriti).
Sve do marijevskih reformi, legije su bile godinje ili ad hoc skupljane, koritene i rasputane. I zato je sve do
marijevskih reformi postojalo na stotine i stotine imenovanih i numeriranih legija, od kojih je samo oko 50
identificirano. ak i u periodu od marijevskih reformi pa do konane augustovske regulacije legijskog suatava,
bilo je dosta legija koje su osnivane, pa onda rasputane, pa bi se podizale nove ... itd... Tek sa uspostavom
principata utemeljen je i sustav stalnih legija, koje se u regularnim periodima popunjavaju. I te legije su sve
poznate po imenima, brojevima i borbenim itinerarijima, i znaajan broj ih je postojao puna etiri stoljea. Legija
je naelno pripadala samo rimskim graanima, ali je bilo i domiljanja kada je ljudstvo bilo neophodno. Tako su u
vrijeme II. punskog rata robovi oslobaani, dobijali bi i graanstvo i automatski mobilizirani u vojsku. Julije
Cezar je za galskih kampanja podigao jednu legiju od samih Gala, koji su naravno po automatizmu dobili
graanstvo.
220
ORBIS ROMANVS
Pored obaveze (ili privilegije; zavisno od situacije i statusa pojedinca) rimski graani su u prvo
vrijeme imali obavezu i javnih radova, koji su bili vezani za odbrambene poslove (latinska rije
za nasip, bedem = moenia je oznaavala i tlaku, kuluk). Za vrijeme dinastije Tarkvinijevaca,
pored rimske milicije, izgleda da je bilo angairanja i profesionalnih vojnika, kao to su
uglavnom bile plaenike druine (kojima se bio kao tjelesnom straom okruio Tarkvinije
Oholi). Ovakvo servijansko ureenje vojske se prenijelo i u ranorepublikansko doba, samo
sa tom razlikom to su vrhovni zapovjednici, umjesto kraljeva, postali ranorepublikanski
pretori.
Od servijanskog ustrojstva i u ranorepublikansko doba, oruana sila Rimske drave je liila po
ustrojstvu, opremljenosti i vojno - taktikoj doktrini na grku hoplitsku strukturu. Borbe su
vodile na ravnijem terenu, sa kopljanicima koji su formirali prednje redove i koji su pritiskali
protivnike redove uz pomo strijelaca, bacaa sulica i prakara. Konjica je podravala
221
ORBIS ROMANVS
pjeadiju. Iako je rije o snanoj formaciji, ona nije bila manevarski fleksibilna. I ovakav nain
borbe je ipak u sukobu sa planinskim narodima Volscima, Ekvima i kasnije Samnitima
pokazivala svoje nedostatke. I nakon servijanske reforme zadrali su se i rudimenti
plemensko rodovske organizacije u pojedinim sluajevima vojne aktivnosti, o emu svjedoi
pohod roda Fabija na Veju, istina pod dravnim odobrenjem i pod vodstvom dravnog
magistrata.
222
ORBIS ROMANVS
Annales
223
ORBIS ROMANVS
RANA REPUBLIKA
S T V A R A NJ E
REPUBLIKE
224
ORBIS ROMANVS
225
ORBIS ROMANVS
predlagao kolegij pontifika. Njegova inauguracija je izvoena pred skuptinom sazvanom samo za tu svrhu
koja se nazivala comitia calata. Sveti kralj je nosio i ceremonijalnu sjekiru, a in rtvovanja je izvodio
capite velato (pokrivene glave) na kalende svakog mjeseca. Na none je objavljivao praznike za taj mjesec,
a 23. III. i 24. V. je izvodio rtvovanje u Komiciju. Drugi rimski sveenik koji je nosio titulu kralja je bio
rex Nemorensis. Inae sveti kralj je bio osobenost italskih zajednica, pa se na ovu titulu nailazi i u
latinskim gradovima Lanuviju i Tuskulu te u etrurskoj Velitri. Flamini, pontifici, rex sacrorum su
predstavljali glavni oslonac koji se brinuo za religiju Nume.
Poto su ranorepublikanski pretori primarno bili i vrhovne vojne starjeine, oni su birani
u centurijatskim, a ne kurijatskim (koji su ih ipak potvrivali) komicijama. U najstarije
doba iao bi samo jedan ranorepublikanski pretor u rat, dok bi drugi ostao u Rimu (ako
nije bilo na nekoj drugoj strani rata). Ako je neprijatelj bio jak, pojaae silu i sjedinie se
oba, te su ratovali zajedno. Ranorepublikanski pretori su imali imunitet za vrijeme
obnaanja funkcije, nisu bili javno plaani i nakon odstupanja sa dunosti mogli su biti
pozvani na odgovornost za ono to su uinili dok su bili najvii magistrate Drave.
Ranorepublikanski pretori su sazivali Senat i komicije, a oni i dovode strane poslanike u
Senat. Oni su i predlagali zakonske prijedloge za glasanje, a onda su morali i provoditi
zakone koje su izglasale komicije, te bi time nadzirali i sav unutarnji ivot Drave.
Ranorepublikanski pretori su imali i pravo pozivanja i hapenja (vocatio et prensio) i u
znak svoje vlasti raspolau sa po 12 liktora koji nose fasces, bez kojih javno nikada
neizlaze. Ali unutar pomeriuma (svete gradske granice) u fasces se nisu smjele nalaziti
sjekire (kao znak da na tome prostoru nisu vojvode, jer unutar pomeriuma nije smjela
boraviti vojska). Vei djelokrug ranorepublikanski pretori imaju kao vojskovoe izvan
pomeriuma, ili izvan rimskog podruja. Tada su imali potpuno i neprikosnoveno
zapovjednitvo (u okviru toga imaju i najire kazneno pravo sa pravom ivota i smrti).
Upravo zbog iznimnih izvrnih ovlaenja koja su imali, ova najvea rimska magistratura
je bila kolegijalnog tipa (protiv odredbi jednog ranorepublikanskog pretora vaio je priziv
na drugoga). Drugi, ograniavajui faktor njihovoj potencijalnoj samovolji je bilo
mogue pozivanje na odgovornost nakon polaganja slube. esto se znalo dogoditi, da su
zbog nezakonita postupanja i posebno radi skrivljene nesree u ratu, najvii magistrati
(nakon predaje dunosti) bili optueni i osueni.
Centurijatske komicije su se sazivale javnim pozivom tri nundine (tjedan sa osam dana)
prije dana odravanja (dies comitialis). Mjesto za odravanje komicija je bilo na
Marsovom polju, gdje je bilo za to odabrano mjesto pod nazivom saepta ili ovile
(doslovce ograda, obor ili ovarnica). Nakon boanskog odobrenja, koje su potvrivali
auspicijama, skuptina je otvarana sa rtvom i molitvom quod bonum feIix faustum
fortunatumque sit (da bi dobro, sretno, estito i u dobri as bilo). Za tim se pred
komicije stavlja predmet na glasanje (velitis, iubeatis, Quirites, hoc fieri). Predmetom
bijae obino ili izbor, ili zakon, ili priziv u kriminalnim stvarima. Kod zakona komicije
su mogle samo prijedloge podnosioca ili odobriti ili odbaciti (nije bilo diskusije). Ako su
ga odobrili, onda je tek dolo pred comitia curiata, koje bi ga potvrivale. Centurijatske
komicije su mogle kao posljednja instanca odluivati i o prizivu na smrtnu presudu.
226
ORBIS ROMANVS
227
ORBIS ROMANVS
pretora moe aliti u odgovarajuoj proceduri, obnovljen je sastav Senata koji je pretpio
gubitke uslijed ponaanja kralja, prevrata i ratova. Tada je utvreno naelo da zakonite
vlasti nema, koja ne bi bila izabrana od naroda (u skuptinama) veinom glasova (per
suffragia populi). Svako ko bi pokuao da doe do dravne funkcije a da nije izabran
narodnim glasanjem i zakonitim putem suoio bi se sa egzekucijom. Uveden je i zakon
(lex Valeriae) po kojem bi svako bio lien prava ko bi nastojao oko uspostave kraljevske
vlasti, te bi mogao biti izloen egzekuciji bez suenja. Na ovaj zakon su se pozivali
Liberatores kako bi opravdali umorstvo Julija Cezara za martovskih ida. Publije Valerije
je u okviru svoje zakonodavne djelatnosti izuzeo slabo stojee Rimljane iz oporezivanja,
a odlueno je i da se patriciji stroe kanjavaju od plebejaca ako ne sluaju
ranorepublikanske pretore (to se opravdava time da oni imaju vee privilegije i dunosti
upravljanju dravom, pa im je samim tim i odgovornost proporcionalno vea). Javni
trezor je prenio u hram Saturna (gdje e i ostati sve do kraja rimskog svijeta), ime ga je i
fiziki odvojio od kontrole ranorepublikanskih pretora. Publije Valerije je zapoeo i sa
obiajem da se sjekire uklanjaju iz prua fasces, kada se nose unutar svete granice
Pomeriuma. Zbog svih tih razloga Publije Valerije je nazvan Publikola to znai prijatelj
naroda. Publije Valerije Publikola je bio ukupno etiri puta ranorepublikanski pretor.
Naelo izbornosti se nije odnosilo jedino na diktatore, koje je samo u vanrednim
okolnostima koji su prijetili opstanku Republike birao Senat. Diktatura je bila jedna
drevna latinska institucija i na elu Latinskog saveza je stajao (prema svjedoanstvu
zavjetnog natpisa iz Nemija) dictator Latinus. Zvanje diktatora se sauvalo kao naziv
najvieg magistrate i u nekim latinskim zajednicama (u Ariciji, Lanuviju/zvanje dictator
Lanuvianus se zadralo i duboko u historijsko doba; nosio ga je i Milon, politiar iz
Ciceronovog doba/, Nomentu, a vjerojatno i u Tuskulu). U kontekstu Rima, znaenje
institucije diktator je bilo znatno drugaije. To nije bila redovna, nego vanredna
magistratura i on bi bio naimenovan za ad-hoc rjeavanje vanredne situacije na mandat
od 6 mjeseci. Diktator je imenovan (dicere dictatorem) na osnovi odluke Senata, bez
mijeanja komicija. Po rimskoj tradiciji prvi diktator je bio T. Lartij 501. god. p. n. e., a
uzrok je bio rat sa tarkvinijevcima i Latinama. Diktatura je bila najvia magistratura, sa
najveim opsegom imperiuma i ovlaenja (ukljuujui i sudbenu vlast bez mogunosti
priziva). Diktator bi sebi imenovao pomonika (ne kolegu u vlasti) sa titulom magister
equitum (zapovjednik konjice).
Odbrana Republike
Meutim, uspostava republikanskog sustava je morala da se suoi i sa pokuajima
restauracije kraljevske vlasti, dinastije Tarkvinijevaca i etrurske hegemonije (iako su i
sami oevi Republike bar jednim dijelom bili i etrurskog porijekla).
Skoro sa samim prevratom, dolo je i do pogoravanja sigurnosne i odbrambene situacije. Po Floru :
Njihovi susjedi, na svakoj strani, su ih kontinuirano napadali.... i bez obzira na koju kapiju da su izali,
suoili bi se sa neprijateljom. Sa ovim inom se automatski raspala itava vojno-odbrambena struktura
228
ORBIS ROMANVS
koju su oko Rima izgraivali kraljevi, posebno onaj posljednji. Nepoznato je i kako se zavrio rat sa
Rutulima.
Tarkvinije Oholi je pokuavao prvo izazvati bunu kod svojih pristalica u Rimu (kojih nije
bio mali broj). Zavjera je bila povezana sa pojedinim pripadnicima rodova Akvilija
(Aquillii) i Vitelija (Vitellii) koji su prosperirali u bivem reimu. U zavjeru sa ciljem
povratka monarhije upletena su i dva sina samoga Junija Bruta. Meutim, zahvaljujui
robu Vindiciju (Vindicius), koji je informirao Publikolu o zavjeri namjera je bila
otkrivena i osujeena, a zavjerenici su bili nakon istrage i javnog suenja (koje su vodili
tadanji ranorepublikanski pretori Brut i Publije Valerije Publikola) kanjeni smru
(ukljuujui i Tita i Tiberija, sinove Junija Bruta koji je svoje sinove dao smaknuti kao
primjer drugima kako Rimljanin umije i najjae emocije podrediti graanskim i dravnim
interesima).
Prilikom istrage Publikola je na imanju Akvilija pronaao inkriminirajue dokaze, i na osnovi ovih dokaza
zapoelo je suenje.
Umjetnika slika neoklasicistikog stila Liktori donose Brutu tijela njegovih sinova. Autor Jacques-Louis
David, uraena 1789. god. Danas se nalazi u muzeju Louvre u Parizu.
Zemlju Tarkvinija Oholog izmeu Kapitola i Tibra su Rimljani oduzeli i pretvorili u javni
prostor pod imenom Campus Martius. Nakon toga, Tarkvinije Oholi se sa vojnom
pomoi etrurskih gradova Veja i Tarkvinij pokuao vratiti u Rim. Republikanski Rimljani
229
ORBIS ROMANVS
230
ORBIS ROMANVS
bio je zasluan za dolazak u Rimu Sabinjanina Atija Klausa (Attius Clausus), koji je na rimsku teritoriju
preao sa 5 000 Sabinjana i svojih klijenata. Atije Klaus je uzeo novo, rimsko ime Apije Klaudije/Appius
Claudius i bio je rodonaelnik uvenog roda Klaudijevaca. Kada su Sabinjani pokuali da opsjednu Rim,
Publikola je komandirao vojskom, uspjeno se oduprijevi napadaima. Zatim je on napao i pobijedio
Sabinjane. Publikola je umro 503. god. p. n. e., a poto nije imao dovoljno novca, dravnom odlukom je
svaki graanin financijski doprinio da se odri dostojan pogreb. Ostaci Publikole su sahranjeni na
Velijskom brdu. Publikola je svojim djelovanjem utisnuo snaan peat u historiju modernog zapadnog
svijeta. Posebno su se sa njim poistovjeivali founding fathers Sjedinjenih drava.
231
ORBIS ROMANVS
Stoga i borba bijae ogorenija i surovija od drugih. Vojskovoe nisu bile tu samo zato da bi stvar vodile
svojim zapovjestima, nego su se i lino umijeali u borbu i borei se, gotovo svi komandanti i na jednoj i na
drugoj strani su bili ranjeni sem diktatora. Na Postumija, koji je bio u prvom redu i hrabrio i usmjeravao
svoje vojnike ustremio je svoga konja Tarkvinije Oholi, premda je ve bio onemoao od godina. Udarenog
sa boka spasili su ga njegovi ljudi koji su brzo dotrali. Na drugom krilu je Ebutije, komandant konjice,
napao na Oktavija Mamilija. No njegov napad ne promae tuskulanskom voi i on okrenu svoga konja
prema njemu. I takva je bila udarna snaga neprijatelja koji su dolazili jedan drugom u susret da je Ebutiju
odsjeena ruka, a Mamiliju su probodena prsa. Ovoga prihvatie Latini iz drugog bojnog reda, a Ebutije
napusti borbu poto sa ranjenom rukom nije mogao drati koplje. Latinski voa, koga rana nije zaplaila,
podstrekivao je borbu, a kada je vidio da su njegovi razbijeni pozvao je kohortu rimskih emigranata koju je
predvodio Tarkvinijev sin. I poto se on borio veoma ogoreno zbog oduzetog imanja i izgubljene
domovine, za kratko vrijeme je uspio da oivi boj. Rimljani su ve poeli da se povlae na ovom dijelu,
kada Publikolin brat Marko Valerije, opazivi mladog Tarkvinija u prvom bojnom redu neprijatelja, gorei
porodinim slavoljubljem da poto se familija proslavila istjerivanjem kraljeva, njegova slava bude ubistvo
kralja, obode konja mamuzama i ustremi se na Tarkvinija sa uperenim kopljem. Tarkvinije izmae u redove
svojih vojnika pred ogorenim neprijateljem, a Valerija, koji je neoprezno upao u neprijateljski bojni red,
neko sa strane napade i pogodi. Kako ranjeni jaha nije mogao zaustaviti konja, umirui Rimljanin pade na
zemlju pod orujem koje ga pokri. Vidjevi da takav ovjek pade i da emigrantska kohorta nezadrivo
napada dok se njegovi povlae, diktaror Postumije naredi kohorti koja se oko njega nalazila kao zatita da
svakog Rimljanina koji bude bjeao smatra za neprijatelja. Naavi se tako izmeu dvije opasnosti,
Rimljani su odustali od bjekstva i okrenuli se na neprijatelja. Tako je ponovo uspostavljen bojni red. I tada
diktatorova kohorta ue u borbu. Svjei snagom i duhom, ratnici napadoe umorne emigrante i razbie ih.
Potom nasta drugi dvojoj izmeu voa. Kada je latinski imperator vidio da je diktator gotovo potisnuo
kohortu emigranata, on uze iz rezervi nekoliko manipula i ubaci se sa njma u prvi bojni red. Ugledavi ove
kako dolaze u bojnom poretku i prepoznavi meu njima Mamilija koji se isticao po oruju i odjei, legat
Tit Herminije, zapoe boj sa voom neprijatelja, sa estinom koja je bila vea od one komandanta konjice
malo prije toga, pa je tako jednim udarcem pogodio Mamilija u prsa i na mjestu ga je ubio. Ali dok je
skidao oruje sa neprijatelja bio je i sam pogoen kopljem. Kao pobjednika ga prenesoe u vojni tabor, gdje
pri prvom vidanju rane izdahnu. Tada diktator odjuri konjanicima i pozva ih da sjau sa konja i nastave
borbu poto je pjeadija ve umorna. Pokorie se zapovijedi, i skoivi sa konja odjurie naprijed i
postavie titove ispred boraca u prvim redovima. Time se podie duh pjeadijskih odreda im vidjee da
povlateni borci, na isti nain kao i oni, preuzimaju na sebe dio opasnosti u boju. Tako je najzad zadan
udarac Latinima, pa je njihov slomljeni vojni poredak popustio. Konjanici su potom ponovo uzjahali konje
da bi mogli goniti neprijatelja, a slijedila ih je i pjeadija. Nato se diktator, ne zapostavljajujui nita od
ljudskih ili boanskih stvari to bi moglo pomoi, zavjetova da e podii hram Kastoru. Kau da je obeao i
nagradu vojnicima koji kao prvi i kao drugi uu u neprijateljski tabor. I toliko je poveao estinu rimskog
napada da su u istom trenu razbili neprijatelja i uli u njegov tabor. Tako se borilo na Regilskom jezeru.
Diktator i komandant konjice trijumfalno su se vratili u Rim. Livijev prezentirani opis u znaajnom dijelu
pati od moderniziranja podataka, pa se tako spominju kohorte i manipule, odnosno vojne formacije
karakteristine za znatno kasnije epohe. Sudei po opisu bitka je dobrim dijelom liila na okraje iz
mikensko homerske epohe, gdje su se voe sukobljavale u dvobojima, a ne na sofisticirane, ureene bitke
za koje su karakteristine formacije tipa manipula i kohorti.
232
ORBIS ROMANVS
Tarkvinije Oholi se skrasio u Kimi kod tiranina Aristodema, gdje je i umro. Vijest o smrti kralja po Liviju
je obradovala patricije, a isto tako i plebejce. Meutim, ova radost je kod patricija bila suvie razuzdana, a
za plebs, ijim se zahtjevima dotad ugaalo, zapoee nepravde koje su im inili prvaci.
233
ORBIS ROMANVS
P R V O S T O LJ E E R I M S K E R E P U B L I K E
Sukob patricija i plebejaca
Uspostava Republike je ustvari znaila pobjedu patricijske aristokratije, koja je preuzela
punu odgovornost za upravljanje Rimskog dravom, jer su za vrhovne magistrate birani
samo pojedinci iz patricijskog stalea. Moda je zbacivanje kraljevske vlasti mogue
tumaiti i kao patricijsku reakciju proizalu iz straha od sve snanije kraljevske vlasti i
moi Tarkvinija i samim tim erozije patricijskih privilegija. injenica je da je vladavina
tarkvinijevske dinastije (Tarkvinije Stariji, Servije Tulije i Tarkvinije Oholi) doprinijela
snaenju plebejskog elementa (poglavito zahvaljujui servijanskoj reformi). Istaknuti
patriciji su tako u zbacivanju kraljevske vlasti i segmentiranju kraljevske institucije (na
nove politike institucije koje bi trebalo da eksluzivno obnaaju samo patriciji) vidjeli
mogunost da se preduprijedi dalja razgradnja patricijskog povlatenog poloaja. Zato su
i sve te prie o oholosti i zloinima posljednjeg tarkvinijevskog kralja ustvari rezultat
propagandistikog patricijskog opravdavanja zbacivanje kraljevske vlasti i uvoenja
novog sustava. Kao takve one su se i prenijele u drevnu rimsku tradiciju, a preko nje i u
historiografiju klasinog, odnosno modernog razdoblja. Ipak ispostaviti e se da su
patricijske nade ipak bile zasnovane na pogrenim aksiomima. Moda su oni prevratom,
koji je bio vie patricijskog nego demokratskog karaktera, i proglaenjem Republike
uspjeli kratkorono da uvrste svoje pozicije, ali na duge staze pokazalo se da je
proglaenje Republike ipak pogodovalo interesima plebejaca. To ih je postavilo u status
aktivnog subjekta - sudionika u borbi za svoja prava, u odnosu na ranije kraljevsko
vrijeme kada su aamo bili objekti interesa kraljeva. Da je kojim sluajem na vlasti ostao
kraljevski sustav, moda bi se u nekim podruijima, zavisno od interesa kraljeva,
nastavilo derogiranje patricijskog privilegiranog poloaja, ali bi se dugorono gledano
stanje konzerviralo jer kraljevima nikako ne bi odgovarale radikalne turbulencije i
unutranji politiki, drutveni i socijalni prevrati. Uvoenjem republikanske vlasti,
politiki ivot je po prirodi morao postati ivlji, aktivniji i intenzivniji, a to je dugorono
nesumnjivo pogodovalo interesima plebejaca i njihovih predstavnika. Plebejaca je bilo
sve vie u odnosu na patricije, pa su postavi aktivni faktor mogli bolje da iskoriste svoje
kvantitativne prednosti, a pojedini rodovi su postajali i bogatiji i utjecajniji.
Ova injenica se pokazala kao bitnom u buduim unutarnjim previranjima Rima i
intenziviranjem sukoba izmeu patricija i plebejaca. U osnovi te borbe lei borba za
zemlju i podjelu politike odgovornosti za upravljanje Republikom. Jo u ranim etapama
zapaa se koncentriranje zemlje u rukama patricija. Prirodna posljedica toga to je plebsu
ostajalo malo zemlje je porast njegove zaduenosti. Povijest tog razdoblja govori o
agrarnim odnosima, donesenim pod pritiskom plebsa, kao i o zakonima koji ograniavaju
zelenatvo. U isto vrijeme vodi se borba za proirenje politikih prava plebejaca. Plebejci
su uivali prava rimskog graanstva: oni su sluili u vojsci, sudjelovali u narodnoj
skuptini, ali nisu mogli biti birani za magistrate, niti biti lanovi Senata. Tijek
234
ORBIS ROMANVS
235
ORBIS ROMANVS
236
ORBIS ROMANVS
Tulije) i brzo ih poveo protiv svoga rodnog grada. Rimljani nisu mogli pruiti otpor, pa
su morali povesti pregovore, ali je Koriolan postavio takve uvjete da se na njih
nije moglo pristati. Onda su Koriolanu pristupile rimske matrone meu kojima su se
nalazile njegova majka Veturija i supruga Volumnija. Pred njihovim molbama (kada je
Koriolan krenuo zagrliti majku, ona ga je odbila sa rijeima : Prije nego to me zagrli,
moram znati da li si dumanin Rimu i meni, ili si sin moj; dali zemlju koja te rodila i
othranila jo misli pustoiti i u ropstvo strovaliti). Izdajnik nije mogao izdrati i naredio
je svojoj vojsci da odstupi sa rijeima upuenim majci : Majko moja, ti si odabrala
izmeu Rima i svoga sina. Ti si pobijedila i grad spasila, ali si sina izgubila. Zahvalni
Rimljani podigli su u ast matrona hram enske sree ( Fortuna muliebris ). Koriolan se
nikada vie nije vratio u Rim. Niebuhr je prvi ukazao na niz anakronizama u prii o
Koriolanu i uvrstio je u red legendi koje predstavljaju odraz dogaaja znatno kasnijih od
vremena u koje ih legenda stavlja. Mommsen je istakao niz neslaganja u toj prii i iznio
pretpostavku da je motiv za njen nastanak bila elja plebejskih rodova Vetrurija i
Volumnija, od kojih su vodili porijeklo Koriolanova majka i ena, da istaknu svoje
starinsko podrijetlo. U isto vrijeme, plebejci su irenjem i ukraavanjem te legende
naglaavali svoju snagu. Postanak legende Mommsen je stavljao u III. st. p. n. e.
Drugi istraivai ukazivali su na etioloki karakter legende o Koriolanu ( objanjenje
podizanja hrama enskoj srei ). Isto tako je teko shvatljivo da bi Volsci vrhovno
zapovjednitvo povjerili Koriolanu ili da su se tek tako povukli, nakon uspjene vojne
kampanje.
Jos se spominju i ratovi sa Volscima, zatim i sa Ekvima koji su prodrli i pred zidine Rima
pa bi se grad bio valjda i predao 463. god. p. n. e. da se nisu Ekvi bojali kuge, koja je tad
a u Rimu vladala. Mnogo je ei bio rat na sjeveru sa etrurskim Vejima, koji je trajao od
485. do 480. god. p. n. e. i koji su Rimljani uz mnoga teka iskuenja vodili. Ali poto su
Vejentinci i kasnije neprestano provaljivali i plijenili po rimskom zemljitu, ponudi se
rod Fabijevaca, na celu sa ranorepublikanskim pretorom Kesom Fabijem Vibulanom
(Kaeso Fabius Vibulanus) da e, ostavivi kod kue samo jednog starca, Veje pobijediti.
Poto je Republika bila istovremeno angairana u ratu sa Ekvima i Volscima, doputena
je jedna takva akcija kako bi se rasteretio angaman oficijelnih legija. Ukupno je krenulo
306 odraslih Fabijevaca, zajedno sa svojim klijentima. Fabijevci su izgradili utvrdu na
rijeci Kremera, blizu Veja. Prvo su Vejentinci bili tamo poraeni od Fabijevaca i
regularne rimske vojske pod zapovjednitvom ranorepublikanskog pretora Lucija Emilija
Mamercina (Lucius Aemilius Mamercinus), pa su traili mir. Ali kada je sporazum bio
prekren, oni su nastavili sa upadima koje su odbijali Fabijevci. Ohrabreni ovim
uspjesima Fabijevci su napali vejetinsku teritoriju. I tako su 477. god. p. n. e. kod rijeke
Kremere upali u zamku Vejentinaca koji su ih opkolili i poubijali. Jedino je od
Fabijevaca preivio Kvitn Fabije Vibulan (Quintus Fabius Vibulanus), koji je bio suvie
mlad da bude poslan u rat. Nakon tekog poraza i pokolja Fabijevaca, situacija se
pogorala po Rimljane i Vejetinci su bili zauzeli breuljak Janikul. Tek su ih naredne
237
ORBIS ROMANVS
U godinu 486. god. p. n. e. tradicija stavlja projekt agrarnog zakona vojskovoe, patricija
i za tu godinu ranorepublikanskog pretora Spurija Kasija Viscelina (Spurius Cassius
Viscellinus ili Vecellinus; on je bio ranorepublikanski pretor i 502. i 493. god. p. n. e.),
koji je predlagao da se osvojena zemlja i podijeli plebejcima. On je radi toga optuen,
nakon zavretka ranorepublikanske preture 485. god. p. n. e., da tei tiraniji i pogubljen.
Nakon Spurija Kasija se jo vie dramatiziraju sukobi patricija i plebejaca, sa plebejskim
tribunima kao nosiocima emancipatorske plebejske borbe (plebejski tribun Gaj Menij je
483. god. p. n. e. ak zaprijeio regrutiranje; a u svojim plebejskim komicijama su svoje
protivnike znali osuivati na smrt ili progonstvo uglavnom pod optubom za loe
vojevanje ili izdaju). U postelji je tajno bio ubijen plebejski tribun Gnej Genucije 473.
god. p. n. e. (radi toga jer je na odgovornost pozvao bive ranorepublikanske pretore).
Posljedica toga umorstva je bio Publilijev zakon (lex PubliIia) nazvan po plebejskom
tribunu Publiliju Voleru, kojim je konano reguliran izbor plebejskih tribuna i edila i
sprijeeno mijeanje patricija u to. Ali ni patriciji nisu mirovali, posebno njihov
ekstremista Apije Klaudije koji je bio zapovjednik u ratu protiv Volska. On je toliko
muio vojsku, da mu je ona uskratila poslunost. Apije Klaudije, povrativi se na rimsko
zemljiste s vojskom, dade sve centurione poubiti, a od vojske drijebom svakoga
desetoga vojnika. Za to ga sljedee godine optuie tribuni, ali je on sam sebi skonao
ivot prije nego je dolo do suda.
238
ORBIS ROMANVS
Znaajno polje sukobljavanja bilo je i pravo, do tada potpuno u rukama patricija. Jedini
koji su imali pravo na tumaenje prava (usmenog i obiajnog) bili su sveenici, a na te
poloaje su monopol imali samo patriciji. Borba je zapoela sa prijedlogom zakona iz
koji je 462. god. p. n. e. podnio plebejski tribun Gaj Terentilije Harsa (Caius Terentilius
Harsa). Nova faza sukobljavanja je dola u vrlo nezgodno vrijeme za mladu Republiku,
jer je njena sigurnost bila ugroena i na vanjskim granicama. Sabinjani su 460. god. p. n.
e. bili provalili i u sam grad, dok su plebejci prvo odbili pomoi i tek uz molbu i obeanje
(da se vie nee smetati u radu plebejskim skuptinama) ranorepublikanskog pretora P.
Valerija Publikole su se pridruili odbrani. Plebiscitom je 456. god. n. e. odlueno da se
izvri preraspodjela javnog zemljita na breuljku Aventin, uz isplatu naknade patricijima
od kojih je uzeta zemlja.
U ovoj intenzivnoj i grevitoj politikoj borbi aktivni sudionici na patricijskoj strani bili
su Kezo Kvincije Cincinat (koji je otiao u svojevoljno progonstvo) i njegov otac Lucije
Kvinkcije Cincinat (Lucius Quintius Cincinnatus, ivio cc 520. 430. god. p. n. e.). Kezo
je u odsustvu osuen na smrt, a njegov otac je morao isplatiti znaajnu novanu kaznu.
Kako bi isplatio kaznu Cincinat je prodao veinu svoje zemlje, i ostao mu je samo jedna
mala farma. Cincinat je ipak postao ranorepublikanski pretor sufekt 460. god. p. n. e.,
nastavljujui sukobljavanje sa Terentilijem. Poto je Senat bio zaokupljen ratom sa
Volscima, Terentilije je to koristio da progura seriju zakonskih prijedloga, ukljuujui i
prijedlog da se izae sa kodificiranim zapisanim zakonima koji bi bili jednaki i za
patricije i za plebejce. Plebejci su uspjeli 457. god. p. n. e. broj plebejskih tribuna
poveati na deset.
Meu ove domae borbe upletoe se opet ratne provale Ekva 458 - 457. i 455. god. p. n.
e., te su Rimljani ve na poetku sukoba nali u velikoj nevolji. Tadanji
ranorepublikanski pretor Minucije Eskvilin (Minucius Esquilinus) poveo je vojsku na
Sabine i Ekve, ali je upao u klopku koju su napravili Ekvi na albanskim planinama. Kada
su saznali ta se desilo u Senatu je zavladala panika, i designirani ranorepublikanski
pretor za iduu godinu Horacije Pulvil (Horatius Pulvillus) ovlaten je da izabere
diktatora. Odluka je pala na Cincinata. Izaslanici Senata zatekli su Cincinata na radu
kopao je jarak ili orao njivu (koja se sastojala od 4 jugera=1 hektar) vlastitim rukama.
Obukavi togu (koju mu je donijela ena Racilia iz malene kolibe) i obrisavi znoj i
otresavi prainu, Cincinat je sasluao poruku Senata, i preuzeo povjereni mandat.
Cincinat je za svoga zamjenika imenovao Lucija Tarkvitija (Lucius Tarquitius), koji je
smatran jednim od najboljih rimskih vojnika. Zatim je proglasio opu mobilizaciju,
sakupio na Marsovom polju novu armiju i poveo ih na Ekve koji su poraeni u bici na
Mons Algidus.
Pobjeda je bila potpuna, i ne samo da je spaena opkoljena armija, nego su i Ekvi molili
Cincinata da ih ne poubija. Cincinat i sam nije elio bilo kakvo nepotrebno krvoprolie i
od Ekva je samo zahtijevao da Rimljanima i to u okovima isporue svoga vou Grakha
239
ORBIS ROMANVS
Cincinat je jo jednom izabran za diktatora i to 439. god. p. n. e. radi suzbijanja konspiracije Spurija Melija.
Nakon uspjenog zavretka povjerenog posla, Cincinat se ponovo vratio u privatni ivot. Iako je imao dva
puta najviu vlast u Republici, Cincinat je nije obnaao ni dana due nego to je trebao i nije je pokuavao
zloupotrebiti izvan povjerenog mandata.
240
ORBIS ROMANVS
ORBIS ROMANVS
Zakoni koje su decemviri zapisali bili su objavljeni, da bi svakome mogli biti dostupni. Ti
su zakoni poznati u povijesti pod imenom Zakonik dvanaest ploa (Lex duodecim
tabularum). Oni pretpostavljaju zapisano obiajno pravo. Zakonik 12 ploa nije
sastavljen na grkom, niti je sistematino i dosljedno sloeno po jednom pravnom naelu,
vec je starolatinsko obiajno pravo prepisano, i prema novim okolnostima poboljano i
sastavljeno. Po rijeima Tita Livija, Dvanaest ploa bile su osnovni izvor rimskog prava i
to kako javnog, tako i privatnog (fons omnis publici privatique iuris ). Oni utvruju
obveznost sudskog postupka. Pozvani se mora javiti na sud. Zakoni dvanaest ploa
poinjali su rijeima "Ako je tko pozvan na sud, neka ide" (Si in ius vocat, ito). Meutim,
vlasti ne poduzimaju mjere da dovedu okrivljenog i tuitelj ga mora sam privesti. Sud
predstavlja u prvom redu parnienje, dravni organi reguliraju sudski proces i pojavljuju
se takoer u ulozi suca-izmiritelja. Ali, Zakonik dvanaest ploa pretpostavlja obvezno
izvravanje odluka donesenih od strane sudskih vlasti. Zakonik svjedoi o uspjehu
svjetovnog prava (ius), ali je, u isto vrijeme, sudski postupak ispunjen nizom formalnosti
i rituala, ije nepridravanje moe dovesti do gubitka parnice. Zakonik dvanaest ploa
odraava u svojim odredbama razvitak razmjene. Oni znaju za jedan od osnovnih naina
stjecanja vlasnitva mancipaciju. To je bio specijalni obred, koji pretpostavlja obveznu
nazonost dobitnika stvari i ranijeg vlasnika (otuivaa ). Osim toga, moralo je nazoiti
pet punoljetnih graana, kao svjedoka, i esti koji je drao bakrenu vagu. Dodirujui
rukom predmet koji mu ju je predavan, novi vlasnik je udarao komadom bakra (koji je
simbolizirao plaanje za stvar) o vagu, predavao ga otuivau i izgovarao odreenu
formulu. Zakonik dvanaest ploa poznaje podjelu svih stvari na dvije kategorije: na stvari
koje se otuuju putem mancipacije (res mancipi) i na stvari koje se ne smiju prodavati
putem mancipacije (res nec mancipi). Definicija tih pojmova poznata nam je iz djela
pravnika carskoga doba. Oni su u prvu kategoriju (res mancipi) uvrtavali nepokretnu
imovinu (zemlju i zgrade) u granicama Italije, robove i etveronone ivotinje koje slue
za prenoenje tereta (konje, volove, magarce i mule) i poljoprivredne usluge (pravo na
prolaenje, tjeranje stoke i sprovoenje vode preko susjednog zemljinog posjeda). Druge
stvari uvrtavane su u res nec macipi i one se nisu mogle predavati putem mancipacije.
Sve to svjedoi o razvitku privatnog vlasnitva, u prvom redu vlasnitva na stvarima iz
seljake domene. U to doba raa se pojam o neogranienom kviritskom vlasnitvu
(dominum ex iure Quiritium), koji po uenju kasnijih pravnika mogu imati samo
Rimljani i koju uvaju rani rimski zakoni. Naruavanje vlasnitva okrutno se kanjavalo.
Onaj tko bi preko noi napasao stoku ili eo na tuoj njivi, obraenoj plugom, osuivan
je da bude rtvovan podzemnim bogovima i pogubljivan. Smrtna kazna prijetila je i
potpaljivaima, kao i onima koji bi poinili krau za vrijeme noi. Za krau izvrenu
danju, za svojevoljnu sjeu drveta i druge sline prijestupe propisivana je velika novana
kazna. Zakonik dvanaest ploa priznaje slobodu oporuke, ali je naelo kolektivnog
(rodovskog) vlasnitva i dalje postojalo. Ako rimski graanin umre bez oporuke, po
Zakoniku dvanaest ploa nasljeivali su ga "njegovi nasljednici" (sui heredes), pod kojim
242
ORBIS ROMANVS
243
ORBIS ROMANVS
244
ORBIS ROMANVS
245
ORBIS ROMANVS
246
ORBIS ROMANVS
hram dostojan tebe i tvoje veliine. Ovaj odlomak na najbolji nain pokazuje pragmatinu narav starih
Rimljana u odnosu prema boanstvima. Furije Kamil se uope ne ustruava da trai pomo i od stranih
boanstava, pa ak i od onih koji pripadaju kultu neprijatelja. Tako on obeava Junoni iz Veje da donese
pobjedu Rimljanima, a ona e zauzvrat dobiti kult u Rimu i znaajan hram. Rimljani su stvarno prenijeli
statuu Junone iz Veje i njen vejanski kult u Rim, preciznije na Aventin gdje je Furije Kamil dao podignuti
hram kako je i obeao.
itelje Vejentince prodae kao i prije Fidence u roblje, te je Veji grad prestao biti
samostalnim, a etrurska sila bijae tim porazom skroz slomljena. Ubrzo poslije ruenja
Veje na mjestu toga grada osnivaju se etiri rimska seoska tribusa. Rimljani zauzee i
gradove Kapenu i falianski grad Falerije, koji su pristajali uz Vejentince. Pad Falerije
rimska tradicija predstavlja tako to istie vrline i ast drevnih Rimljana. Falerijci se
opirahu i Rimljani su se bojali da ce opsada tako dugo trajati kao i kod Veja. Po Liviju i
Plutarhu, kod Falerijaca je bio obiaj da isti uitelj ui djecu i da vri nadzor nad njima, i
mnogi djeaci su povjeravani brizi jednoga ovjeka. Tako je i djecu falerijskih prvaka
poduavao ovjek koji se isticao znanjem. On je imao i obiaj da u miru izvodi djeake
izvan grada radi igre i vjebe, to nije prekidao ni kada je izbio rat. I kada je jednom
otiao dalje nego obino, doveo je djecu u rimski tabor. Ovdje je Kamilu rekao da mu
predaje djecu falerijskih prvaka, a samim tim i grad Falerije. Furije Kamil je tu
nemoralnu ponudu sa zgraavanjem odbio uz sljedee rijei (koje prenosi Livije) : Nisi
doao sebi slinom ni narodu ni vojskovoi, ti, zloine, koji si donio zloinaki dar.
Izmeu nas i Faliska ne postoji nikakav savez nastao po ljudskom ugovoru, ali onaj koji
je prirodno uroen, taj postoji izmeu nas i njih i uvijek e postojati. Postoji zakon i u
ratu i u miru, i mi smo nauili da ga sprovodimo isto toliko pravino koliko i hrabro.
Oruje ne nosimo protiv onog uzrasta koji biva poteen i kad se zauzme neki grad, nego
protiv ratnika, protiv onih koji su, premda ih nismo ni uvrijedili ni izazvali, napali rimski
tabor kod Veja. Koliko je do tebe stajalo, ti sih ih pobijedio neuvenim zloinom, a ja u
ih kao i Veje pobijediti hrabrou, naporom i orujem.
Za razliku od Livija koji citira govor (nepoznato sa kolikom preciznou), Plutarh u svome ivotopisu
Kamila parafrazira taj govor sa donekle razliitom sadrinom u odnosu na ono to prezentira Livije :
uvi to, Kamilu se uini da mu se ukazala sva grozota njegova ina, i rekavi prisutnima da je rat strana
stvar i da se privodi kraju preko mnogih nepravdi i nasilja, ali da za asne ljude ipak i u ratu postoje neki
zakoni i da se ne smije stremiti za pobjedom uz cijenu prihvaanja usluga koje proizlaze iz neasnih i
bezbonih djela (jer veliki vojskovoa treba da vojuje oslanjajui se na vlastitu vrlinu, a ne na tuu
opakost).
Furije Kamil je zatim dao skinuti uitelja i svezati mu ruke na lea, a onda predade djeci
ibe u ruke, neka tako gone svoga uitelja u svoj grad. Falerijci, vidjevi to rimsko
velikoduje, astoljubivost i moralnost, predadoe se svojevoljno 394. god. p. n. e.
Rimljanima i dobili su povoljnu pogodbu. Ali ubrzo nakon niza ovih velikih pobjeda u
junoj Etruriji, desilo se jedno od najstranijih iskuenja za mladu Rimsku dravu.
247
ORBIS ROMANVS
Bronana drka sa poklopca jednog sanduka (iz Preneste) koja prikazuje vojnike. Datacija IV. st. p. n. e.
Danas se nalazi u Nacionalnom Etrurskom Muzeju u Vila Julija.
Najezda Gala
Posljednjih desetljea V. st. p. n. e. keltska plemena su prela Alpe i naselila dolinu rijeke
Po slomivi etrursku hegemoniju na ovom podruju. Ovo je bila jedna od sukcesivnih
faza velike keltske migracije koja se uglavnom deavala nasilnim putem (antiki izvori su
puni opisa uasa i unitavanja koje su poinili Kelti u Italiji, ilirskim zemljama,
Makedoniji, Grkoj, Trakiji), a zahvatila je iroko podruje od obala Atlantika, britanskih
otoka i sjeverne Iberije sve do sredinje Male Azije. Kelti su bili jedna ekspanzivna
etnika zajednica, sa dobro ureenom ratnikom organizacijom i naoruanjem (dobar dio
keltskog/galskog i ofanzivnog i defanzivnog naoruanja su kasnije preuzeli i sami
Rimljani). Njihovu pojavu u Italiji, italska i rimska tradicija povezuje sa jednom
zanimljivom priom o prevari i osveti jednog Etrurca po imenom Arunt koji je pozvao
Kelti da napadnu Italiju.
248
ORBIS ROMANVS
Plutarh na sljedei nain opisuje dolazak Gala/Kelta : Za Gale, koji su keltskoga roda, pripovijeda se da
su, zbog svojega mnotva, ostavivi vlastitu zemlju jer nije bila dostatna da ih sve hrani, krenuli u potragu
za drugom. Kada ih se nalo mnogo desetaka hiljada mladih i ratnikih ljudi, a vodili su sa sobom jo vie
ena i djece, jedni, preavi Ripejske planine u pravcu sjevernog Okeana, razlie se i zaposjedoe
najudaljenije krajeve Europe, a drugi, naselivi se izmeu Pirinejskoga gorja i Alpa, dugo vremena
obitavahu u susjedstvu Senonaca i Keltibera, ali kada kasnije okusie vino tada prvi puta dopremljeno iz
Italije, tako se, kau zadivie tome piu i tako ih sve zanese taj novi uitak da su, zgrabivi oruje i uzevi
sa sobom svoje porodice, krenuli prema Alpama u potrazi za zemljom koja daje takav plod, jer su ostali
svijet smatrali neplodnim i divljim.
Onaj pak, koji je meu njih donio vino i prvi put u njih potakao elju za Italijom, bio je, pripovijeda se,
Etrurac Aruns, ovjek ugledan i po naravi nipoto lo, ali ga je zadesila sljedea nesrea. Bio je staratelj
djeak bez roditelja, ali bogatstvom prvoga u gradu i udesne ljepote po imenu Lukomona. Ovaj je od
mladosti ivio sa Aruntom i postavi mlad ovjek, ne napusti kuu, nego se pretvarao da uiva u
zajednikome ivotu sa njime. I dugo je vremena ostalo neopaeno da je zaveo Aruntovu suprugu, a ona
njega. Ali kada je njihova strast ve daleko dotjerala i niti su je se mogli osloboditi niti je vie skrivati,
mladi je otvoreno pokua odvui i oeniti se njome, a mu iznese stvar pred sud, ali bi nadvladan od
Lukomona velikim brojem njegovih prijatelja i izdanim troenjem novca, pa ostavi svoju domovinu.
Doznavi o Galima, doe ka njima i postade im vodiem na vojnom pohodu u Italiju.
Odmah poto provalie Gali postadoe gospodari sve zemlje (misli se na podruje Padske doline, a ne na
Toskanu op. a.) koju su od davnina drali Etrurci, a protezala se od Alpa na obje strane do oba mora, kao
to posvjedouju i njihova imena. Jer sjeverno se more naziva Jadranskim po etrurskom gradu Adriji, a ono
koje lei prema jugu upravo se i zove Etrurskim (Tirenskim op. a.). Sva je ta zemlja obrasla drveem,
bogata panjacima za stoku i natapana rijekama. Ima i osamnaest gradova, lijepih i velikih, dobro ureenih
kako za unosno poslovanje, tako i za gizdav ivot, koje Gali, istjeravi Etrurce, sami zaposjedoe. Ali to se
dogodilo davno prije vremena o kojem govorimo (Plutarh misli na vrijeme kada su se dogodili keltski
napadi na Kluzij i grad Rim op. a.).
Istu ovu priu, samo u neto kraoj verziji prepriava i Livije, samo to je on ne vee za prvi galski
prelazak preko Alpa, nego za direktni napad na Kluzij. Po njemu su Aruns i Lukumon bili graani Kluzija.
Meutim, po smislu kompletnog Livijevog odjeljka koje govori o dolasku Kelta u Italiji, izgleda da ni
Livije nije ba uvjeren u tanost prie o Arunsu i Lukumonu. Livije sljedee govori o dolasku Gala u Italiju
: Dok se Gradu pribliavala sudbonosna propast stigoe poslanici iz Kluzija da zatrae pomo protiv Gala.
Ovaj narod, kae predanje, prelo je Alpe i zauzelo polja koja su ranije obraivali Etrurci, privueno
plodovima nae zemlje, a najvie vinom koje je tada za njih predstavljalo novo zadovoljstvo. A vino je u
Galiju izvezao Aruns iz Kluzija da bi namamio ovaj narod. On je bio ljut na Lukumona, iji je tutor bio,
zato to mu je ovaj zaveo enu. Kako je mladi bio veoma moan, Aruns mu se nije mogao osvetiti sem uz
pomo strane sile. On je bio voa Galima pri prelasku Alpa i podstreka napada na Kluzij. Dakle, ja ne
poriem da je Gale doveo na Kluzij Aruns, ili neko drugi iz ovog grada. No opte je poznato da Gali koji su
napali Kluzij nisu bili prvi koji su preli Alpe. Dva stoljea prije napada na Kluzij i zauzimanja Rima, Gali
su preli u Italiju, pa ovi iz Kluzija nisu bili prvi Etrurci sa kojima su oni ratovali. Mnogo ranije se galska
vojska esto sukobljavala sa ljudima koji su ivjeli izmeu Apenina i Alpa. Etrurska vlast se prije rimske
prostirala daleko na kopnu i na moru. Kolika im je bila mo pokazuju nazivi Gornjeg i Donjeg mora kojima
je Italija opkoljena kao neko ostrvo, jer su italska plemena jedno zvali Toskansko po opem nazivu za
narod, a drugo Hatrijatsko po etrurskoj koloniji Hatriji, dok su Grci ova mora nazivali Tirenskim i
Adriatskim. Okrenuti prema jednom i drugom moru, Etrurci su naseljavali dvaput po dvanaest gradova,
najprije sa ove strane Apenina, prema Donjem moru, a zatim isto toliko sa one strane Apenina, osnivajui
onoliko kolonija koliko je prvobitno bilo gradova i one su drale sva mjesta od rijeke Po do Alpa sem ugla
to su ga drali Veneti koji su ivjeli oko morskog zaliva. Alpski narodi su bez sumnje istoga porijekla,
249
ORBIS ROMANVS
naroito Reti koji su zbog prirode tla postali tako divlji da od starine nisu sauvali nita sem svoga govora,
pa i to iskvareno
O prelasku Gala u Italiju saznali smo ovo. U vrijeme kada je Tarkvinije Prisk vladao u Rimu, tada su nad
Keltima, koji su inili treinu Galije, vrhovnu vlast imali Biturigi, oni su Keltima davali kralja. Ambigat,
koji je tada vladao, zahvaljujui srei i hrabrosti kako svojoj tako i svoga naroda bio je veoma moan, tako
da je Galija u vrijeme njegove vlasti obilovala i u plodovima zemlje i u ljudima, pa je izgledalo da se
takvim mnotvom ljudi jedva moe upravljati. I sam ve u godinama, Ambigat je, u elji da rastereti
kraljevstvo od tolike mase ljudi koji su ga ve pritiskivali, objavio da e sinove svoje sestre Beloveza i
Segoveza, dva valjana mladia, poslati da trae nova sjedita koja e im bogovi pokazati preko znamenja.
Dozvolie im da povedu oniliko ljudi koliko ele kako ih nijedan narod ne bi mogao odbiti kada dou.
Segovezu je kockom pripala Herenijska gora, a Belovezu koji je bio mnogo sretniji, bogovi odredie put u
Italiju. On odvede sa sobom one koji su bili prekobrojni : Biturige, Arverne, Senone, Heduance, Ambare,
Karnute i Aulerke (misli se samo na dijelove tih narode op. a.). Krenuvi sa ogromnim mnotvo konjanika
i pjeadinaca stie do Trikastina. Ovdje su kao velika prepreka stajali Alpi. Ne udim se to su izgledali
neprelazni, jer preko njih nije bilo puta od vremena dokle dopire ljudsko pamenje sem ako se ne povjeruje
u legendu o Herkulu. Dok je visina planina drala Gale ovdje kao odsjeene, oni su gledali sve strane preko
kojih e od prijelaza to su se spajali sa nebom, prijei na drugu stranu svijeta. Drao ih je i religijski strah,
jer se irio glas da doljake koji trae zemlju napada narod Salvi. To su bili Masilijanci koji su brodovi
doli iz Fokeje. Smatrajui da je to predznak njihove sree, Gali im (Masilijancima koje su napadali Salvi
op. a.) pomogoe da utvrde prvo mjesto na koje su se iskrcali, to su Salvi dopustili. Sami su mirno preli
Alpe preko Taurinskog prijevoja i prijevoja Durija, te Etrurce razbili nedaleko od rijeke Ticina. Kada su
uli da zemlja koju su zauzeli nosi isti naziv Insubrija, kao i jedna oblast kod Heduanaca, i smatrajui to
dobrim predznakom za mjesto, osnovali su tu grad koji su nazvali Mediolanum (Livije ovdje grijei, jer je
na mjestu kelskog Milana, jo ranije postojalo etrursko gradsko naselje op. a.).
Uskoro je uslijedila nova grupa stopama prethodnika. Cenomani su pod vodstvom Etovijem preli preko
istoga prijevoja uz pomo Beloveza i naselili se tamo gdje su danas gradovi Brea i Verona. Poslije njih su
se naselili Libui i Saluviji u blizini staroga naroda Levi Liguri koji su ivjeli oko Ticina. Potom su Peninske
Alpe preli Boji i Lingoni, pa kako su sve zemlje izmeu Alpa i rijeke Po bile ve zauzete, oni preoe
preko rijeke Po splavovima i otjerae sa njihove zemlje ne samo Etrurce nego i Umbre. Ipak su se zadrali
na Apeninima. Tada su Senoni, koji su kao doljaci stigli posljednji, zauzeli zemlje od rijeke Utenta do
granice Ezisa. To su bili oni Gali koji su doli do Kluzija i do Rima, kako sam doznao. Meutim, nije
sigurno da li su to bili jedino oni, ili su im se pridruili i narodi iz Ovostrane/Cisalpinske Galije.
250
ORBIS ROMANVS
U isto ovo doba, kada su Gali ruili etrurske i italske pozicije u sjevernoj Italiji, Rimljani
su izgubili svoga najboljeg zapovjednika Furija Kamila, jer je on morao 391. god. p. n. e.
u progonstvo, budui da je optuen zbog navodne pronevjere vejetinskog plijena.
Ostavljajui domovinu umoli bogove, neka prisile njegove sugradjane, da se pokaju za
svoju neblagodarnost, te da ga natrag pozovu. No ti nezahvalni sugraani osudie ga
odsutna na globu od 15 000 asa. Inae M. Furije Kamil je bio istaknuti patricij i pobornik
patricijskih prava i nije bio blagonaklon prema plebejskim interesima. Krajem prve i
poetkom druge decenije IV. st. p. n. e. keltski invazori, vjerojatno narod Senona, preli
su Apenine, upali u Srednju Italiju i opkolili etrurski grad Kluzij. Njegovi stanovnici
obratili su se za pomo Rimu. Po tradiciji, Rimljani su uputili poslanike (trojicu brae,
sinove M. Fabija Ambusta), koji su imali zadatak da od Gala zatrae da ne napadaju ljude
koji im nisu uinili zla. Meutim, poslanici se nisu ograniili na pregovore, nego su se
upustili u borbu (jedan od poslanika je ubio istaknutog keltskog poglavicu) i to je
posluilo kao povod za pohod Gala protiv Rimljana. Prvo je poslano keltsko poslanstvo
u Rim, da trai zadovoljtinu od Rimljana i da predaju one poslanike. U mjesto toga
izabrae Rimljani za sljedecu godinu 390. god. p. n. e. kao za nagradu Fabije konsularnim
tribunima. Na to krenu Kelti na Rim. Kod rjeice Alije, pritoke Tibera, 18. jula (ili 16
jula) 390. god. (po drugoj verziji 387. god.) p. n. e. Rimljani su pretrpjeli teak poraz i
put za Rim bio je otvoren.
251
ORBIS ROMANVS
Poto je bilo jasno da se grad ne moe efikasno braniti, uslijedila je (pomalo kaotina)
evakuacija Grada. Odlueno je da se na Kapitolu ostavi jedna skupina ratnika sa enama i
djecom i senatorima, a da se ostatak graanstva (zajedno sa vestalkama) evakuira.
Livije i Plutarh navode i da su rimski starci mukarci, posebno oni ugledni i koji su
obnaali sveenike i dravne dunosti, odluili da ostanu u Gradu i tako se odluili da
doekaju neprijatelja kada prodre u Grad. Oni patriciji koji su bili obnaali visoke
magistrature, obukoe nasjveaniju odjeu, i sjedoe usred svojih domova u stolice od
slonovae.
Jo prije evakuacije Grada Livije opisuje njihovu odluku da ostanu u Gradu : Da bi masa plebejaca ovo
lake podnijela (misli se na evakuaciju i ostanak staraca u Gradu), starci koji su nekada trijumfovali i bili
konzuli, javno su izjavili da e zajedno sa ostalima umrijeti i da svojim tijelima koja su preslaba da nose
oruje, pa ne mogu braniti domovinu, nee optereivati oskudno snabdjevanje ratnika.
252
ORBIS ROMANVS
253
ORBIS ROMANVS
254
ORBIS ROMANVS
S R E D NJ A R E P U B L I K A
Zakoni Licinija i Sekstija
Ipak, stanje patricijske dominacije u politikom i drutvenom ivotu Rimske drave nije
se moglo due odrati. Samo zbog svoje brojnosti, a i zbog ponovnog obnavljanja
ekonomske moi u postgalskom periodu, plebejci su inili vrlo bitan fakto na koji se
moralo raunati. Posebno se ta injenica odrazila kada su na njihovi predstavnici bile jake
i umne linosti, kao to su bili Gaj Licinije Stolo (Gaius Licinius Stolo) i Lucije Sekstij
Lateran (Lucius Sextius Lateranus) ija je reformna djelatnost postala prelomna taka
daljeg razvitka Rimske Republika, i sa kojom zavrava razdoblje rane Republike i
zapoinje doba srednje Republike i kada Rimska Drava konano prerasta usko,
regionalno znaenje sredinje Italije i Lacija i postaje prvo opeitalski dominatni faktor, a
zatim i mediteranski dominirajui faktor. Njihova aktivna reformna djelatnost zapoinje
376. god. p. n. e. kada je Licinije Stolo postao plebejski tribun (sam je bio oenjen
patricijkom, koja je po tradicijskoj prii bila vrlo umijeana u motivaciju Licinija Stola
da se upusti u politiku arenu) i trajala je skoro 10 godina.
Odmah po izboru za plebejskog tribuna on je nastojao sa kolegom u tribunatu Lucijem
Sekstijem da sprovede niz mjera kako bi se izjednaila oba stalea, Oni su predloili (i
pored prosvjeda ostalih osam plebejskih tribuna) tri zakonske osnove. Prvi se ticao
odreenih olakavanja akutnog problema dugovanja; kamata na pozajmice uraunavana
je u visinu duga, pri emu se preostali dio duga mogao platiti tijekom tri godine. Drugi je
imao po rimsku historiju sveobuhvatnije dejstvo (postao je i orue populara i optimata na
samom poetku kasne Republike) i ticao se zemljinog vlasnitva, odnosno koritenja
javnog zemljita. Po tome zakonu niko nije smio koristiti vie od 500 jugera iz fonda
rimskog javnog zemljita (ager publicus), niti uzgajati vie od 100 glava krupne stoke i
500 glava sitne stoke na javnom zemljitu. Da bi se umanjila nezaposlenost zakoni su
regulisali da korisnik javnog zemljita mora zaposliti i izvjestan broj slobodnih ljudi koji
e obavljati funkciju nadzornika. Zakoni bi bili potvreni zakletvom i predviali su i
kazne u sluaju neprimjenjivanja. Privatni posjed se nije dirao, a mjera je bila provedena
radi zatite od akutnog problema uzurpacije dravnog zemljita od bogatijih pojedinaca
koji su onda samo uveavali svoje bogatstvo na raun dravnih i graanskih potreba. Sa
druge strane bi omoguavala da se viak javnog zemljita da na koritenje (ne i
vlasnitvo) obinim ljudima (skoro potpuno iz reda plebejaca). Trei zakon ukida
instituciju konzularnih tribuna i uvodi u ivot ponovo staru instituciju najvie izvrne
magistrature, ali sa obavezom da jedan od dvojice kolega uvijek bude izabran meu
plebejcima. Pravna borba u vezi zakonskih prijedloga Licinija i Sekstija potrajala je
godinama, dovodei Dravu i njene institucije na momente u stanje opstrukcije (ak je
bio izabran za dikatora Furije Kamil i to dva puta/drugi put je imao i ulogu
posredovanja/, ali ni on nije uspio da stvari ponovo navede na stazu patricijskih interesa).
255
ORBIS ROMANVS
Predlagani su i kompromisi od strane patricija (da se prva dva zakona priznaju, ali ne i
trei u vezi izbora plebejca na mjesto najvie magistrature). Na kraju su ipak sva tri
zakona usvojena 367. god. p. n. e. to je predstavljalo jednu od najveih pobjeda
plebejaca u dosadanjoj historiji Rima.
Zakoni o konzulima ne pobuuju sumnju u historiografiji, jer se poslije 367. god. p. n. e.
u konzulskim fastima stvarno pojavljuju imena plebejaca. Sumnju je izazvala
vjerodostojnost drugog, agrarnog zakona, neki znanstvenici ukazivali su na to da u IV. st.
p. n. e. ne moe biti rijei o parcelama od 500 jugera. Osloniti se u potpunosti na rimsku
tradiciju o agrarnim odnosima u ranorepublikansko doba koju je prenio Livije je dosta
nesigurno, i tu tradiciju moramo prihvatati sa visokim nivoom rezervi. Livije je
vjerovatno bio pod utjecajem stranakih borbi i prenosio je iskustva politikih i
ekonomskih odnose svoga vremena u ranorepublikansko doba. Ali tradiciju ne bi trebalo
ni apriori odbaciti, i ono to iz nje moemo izvui kao historijsku injenicu jeste da su i u
ranorepublikanskom razdoblju rimske historije bili donoeni zakoni o regulaciji javnih
zemljita i o maksimiranju dozvoljene veliine posjeda.
Nise, De Sanctis, Beloh i drugi istraivai stavljali su ovaj zakon u kasnije razdoblje ( pod kraj III. i ak u
II.st. p. n. e.). Meutim, tradicija sasvim odreeno vee utvrivanje maksimuma okupirane zemlje za
zakone Licinija i Sekstija. Pojedini istraivai, kao Teni, Frank i Lest, ne vide osnovu za sumnju
u vjerodostojnost agrarnog zakona Licinija i Sekstija. Frank istie da je razvitak ekstenzivne stoarske
privrede doveo do toga da su pojedine osobe okupirale sve vee parcele dravne zemlje.
ORBIS ROMANVS
recuperatores, iudices), ili stalnim sudstvenim kolegijem (decemviri, centumviri), iIi ako
je bila hitna i bitna stvar, te je nije htio prepustiti onim drugim, sudio bi sam (extra
ordinem). Praetor urbanus je mogao suditi sarno na dies fasti, to jest na dane za osude,
jer je samo onda smio (f as, po pravu) izreci tri odlune rijei: do (iudicium, iudicem) =
sudim; dico (ius) =govorim ili krojim pravdu; i addico (litem, rem) dosuujem stvar.
Mjesto gdje gradski sudac sudi u tribunalu ili sudnici, bilo je na Forumu. injenica da
nova institucija nosi naziv pretura moda bi ipak ukazivala da je nakon zakonodavsta
Licinija Sekstija dolo i do uvoenja termina konzuli za najvie dravne magistrate.
Tada je stvorena i nova institucija kurulskih (patricijskih) edila.
Pobjeda plebejaca sa zakonodavstvom Licinija Sekstija je definitivno otvorila put
konanom izjednaavanju stalea i stvaranju novih klasnih i drutvenih realnosti. To je u
pravom smislu bila potpuno nova etapa rimske historije i njenog daljeg razvitka. Prvi
plebejac diktator je bio Gaj Marcije Rutil (Gaius Marcius Rutilus) 356. god. p. n. e., a isti
Rutil je bio i prvi plebejski cenzor 351. god. p. n. e. Zakon Publilija Filona iz 339. god. p.
n. e. nalagao je da jedan od cenzora obavezno mora biti plebejac. Oba plebejca su ipak
bili konzuli tek 171. god. p. n. e., a da oba konzula ne budu patriciji, toga se drahu
strogo jo onda, kada to vec nije imalo nikakva znaenja ni vrijednosti. Do preture
dooe plebejci vec 336. god. p. n. e. Ogulnijevim zakonom (Iex Ogulnia) od 300. god.
p. n. e. plebejci su mogli ui i u kolegije augura i pontifika. Plebejski cenzor obavi
lustrum 269. god. p. n. e. (a tek 131. god. p. n. e. oba cenzora su bili plebejci) te i
pontifex maximus i curio maximus su mogli biti plebejcem. Ali plebejci su ostali
iskljueni od asti flamina i rex sacrificulusa, ali to bijase bez politicke vanosti. Ranije
su bila dva patricija koji su brinuli nad Sibilskim knjigama, ali od 368. god. p. n. e.
odredi zakon, da se mjesto dvojice (duumvira) biraju desetorica (decemviri), i to pola
patricija, pola plebejaca.
Obnova rimske moi
Nakon pomirbe plebejaca i patricija nastupa vrijeme obnove rimske moi u Laciju i
sredinjoj Italiji, uz kontinuirane sukobe sa Galima. U njima je aktivnog uea imao i
Furije Kamil (7 puta konzularni tribun i 5 puta diktator) koji je i pobijedio Gale blizu
Albe 367. god. p. n. e., ali je 365. god. p. n. e. umro. Rimljani su postupno pobjeivali
Hernike, Gale, pojedine latinske zajednice i Etrurce.
Borbu sa Galima karakteriziraju : 1. dvoboj T. Manlija i galskog junaka, koji je dobio prvospomenuti i kao
plijen uzme zlatnu vratnu ogrlicu/torkves, koju su uobiavale nositi galske poglavice i zato dobi kognomen
Torquatus; 2. dvoboj Marka Valerija i jo jednog galskog junaka. U znak sjeanja na drugospomenuti
dvoboj Rimljanin je dobio kognomen gavran Korvin/Corvus, jer je jedan gavran sletio na Valerijev ljem i
ometao panju protivnika (koji je bio snane i visoke grae) letei prema njegovom licu.
257
ORBIS ROMANVS
godine Rimljani su uspjeli odnijeti pobjedu nad Galima, sa kojim je poslije nekoliko
godina ( 332. god. p. n. e.) zakljuen dugotrajni mirovni ugovor. Rim se od poetka IV.
st. p. n. e. do sredine IV. st. p. n. e. i znatno teritorijalno proirio na raun svojih susjeda.
Ubrzo poslije ruenja Veje na mjestu toga grada osnivaju se etiri seoska tribusa. U
godinu 357. god. p. n. e. tradicija stavlja osnivanje dva seoska tribusa na teritoriju
Volska. Sa irenjem svog teritorija Rim osniva kolonije u podrujima koja se ne nalaze
neposredno uz rimske posjede. Najzad, jedan dio osvojenog zemljita ostao je
nepodijeljen, i rimski su graani dobivali pravo okupacije ( tj. pravo slobodnog uzimanja
dravne zemlje ). Ovo doba karakterizira i pria da se 362. god. p. n. e. iznenada otvorila
izvanredno duboka jama na Forumu, te je propalo zasipanje zemljom. Proroanstvo je
reklo da se mora bogovima rtvovati najdragocjenije blago. Zato se mladi Marko
Kurcije sa konjem strovali u jamu, koja se odmah zaklopi (po ovome Kurciju se zvalo i
Kurcijevo jezero/lacus Curtius). Ovim mitom se eljelo rei da je rimska mladost to
najdragocjenije to Rim ima.
Zakoni Licinija i Sekstija predstavljaju i kronoloku granicu izmeu Rane i Srednje
Republike. Sa njima je zavrila glavna borba izmeu patricija i plebejaca i ustanovili su
se novi socijalni strukturalni odnosi, karakteristini za naredna stoljea. Srednja
Republike je razdoblje uobliavanja klasinog tipa dravnih institucija, te vrijeme
izraenog irenja rimskog svijeta. Skoro dva i po stoljea duga srednjerepublikanska
epoha se i sama moe podijeliti u dvije faze svoga razvitka i to u I. fazu (od 367. do 264.
god. p. n. e.) koju karakterizira put ka hegemoniji nad Italijom i II. fazu koja predstavlja
ostvarivanje rimske hegemonije nad Mediteranom. Obje faze imaju i svoje opekulturne,
drutvene, ekonomske i populacijske specifinosti.
PRODOR NA JUG
I. samnitski rat
Sredinom IV. st. p. n. e. irenje prostora pod vlau, kontrolom i utjecajem sve snanije
Republike neizostavno je moralo dovesti do direktnog oruanog sraza sa drugim monim
iniocem italske politike. Ta sraz e se razviti u prvi od mnogih ciklino periodinih
ratova koje e Rimska drava voditi u toku svoje historije. U te ratove e biti ukljuene
skoro sve politike jedinice Italije, te je sasvim razumljivo pobjednik koji je toga
polustoljetnog sukobljavanja proizaao postao i hegemon Italije.
Na jugu Italije, u njenim brdsko-planinskim zonama nalazila se velika i mona samnitska
federacija.
Samnitska federacija je obuhvatala Pentre (najvanija skupina, prijestolnica Bovianum), Karakeni (vanija
naselja Cluviae i Iuvanum), Kaudini (prijestolnica Caudium) i Hirpini (prijestolnica Beneventum). Kasnije
258
ORBIS ROMANVS
su se ovoj federaciji prikljuili i Frentani (prijestolnica Larinum). Glavno sredite samnitske federacije je
bio Bovianum, izuzev za kratak period izmeu IV. i III. st. p. n. e. kada je to bila Aquilonia.
Velika osaka zajednica, kojoj su pripadali Samniti, nije bila jedinstvena i Samniti iz
gorskih krajeva (pravog Samnija) su ivjeli u kontinuiranom neprijateljstvu sa osakim
srodnicima u Kampaniji. esti su bili upadi gorski Samnita u kampansko podruje, kao i
u podruja grkih kolonija na jugu Italije. Kako je ve reeno Rim je od 354. god. p. n. e.
imao savez sa Samnitima, ali zbog pitanja Kampanije taj savez nije bio trajan i Rim je
uao u historijski proces koji ga je definitivno odveo na same june granice Italije.
Samnitska federacija obuhvaala je vei teritorij od latinskog i samnitski vojnici
odlikovali su se hrabrou, ali se prednost latinske federacije, na ijem je elu stajao Rim,
sastojala u njenoj veoj centralizaciji, a i u drutvenom i ekonomskom pogledu stajali su
Rimljani i njihovi saveznici iznad Samnita, kod kojih je jo bilo crta poretka rodovsko plemenske zajednice. Po rimskoj tradiciji Rimljani su pozvani od Kampanaca (preciznije
Kapuanaca) ugroenih od napada gorskih Samnita da im pomognu. Kapuanci su se i
stavili pod vlast Rima, kako bi ih Rimljani zatitili. Poto su Samniti odbili da obustave
napade na Kapuance, jer su ovi sada pod rimskim vrhovnitvom, dolo je do rata i to je
bio I. samnitski rat koji je trajao od 343. do 341. god. p. n. e. Rimljani su uspjeli da
pobjede i da osiguraju Kapuu. U ratu su se istakli konzul Marko Valerij Korvin (koji je
uestvovao u navedenom dvoboju sa Galom) i vojni tribun Publij Decij (koji se istakao u
borbama u Kaudinskom klancu, planinskom prolazu koji je vodio u Samnij). Za ovaj rat
vezana je i epizoda koju prepriava Livije prilino opirno o pobuni vojske 342. god. p.
n. e. koju je smirio Marko Valerije Korvin (koji je radi te situacije bio imenovan
diktatorom). Donoenje Lex Sacrata, kojim se realizirao dogovor Korvina i pobunjenih
vojnika, je bio posljedica pobune (Livije je naziva secesijom) iz 342. god. p. n. e.
Prianja antikih autora o I. samnitskom ratu izazvala su niz kritikih
primjedbi istraivaa. Taj rat ne spominje se u najstarijoj tradiciji, koja je sauvana kod
Diodora. Niebuhr i Mommsen poricali su i samu injenicu da je I. samnitski rat postojao
te su smatrali da je dolo do zajednikog djelovanja Rimljana i Samnita protiv Latina.
Meutim, neki istraivai ne smatraju vjerodostojnim detalje kazivanja o I. samnitskom
ratu, ali smatraju da nije mogue poricati injenicu da je u tom razdoblju dolo do sukoba
izmeu Rimljana i Samniana.
Latinski rat
Odmah po zavretku I. samnitskog rata Rimljani su bili prisiljeni da se upuste u teak rat
sa svojim latinskim saveznicima. Latinski saveznici, kojima je u okviru Latinskog saveza
Republika bila hegemon, su pretendirali na podjednaka prava s Rimljanima (primanje
punopravnog rimskog graanstva i tako pristup do konzulata, drugih magistratura i
samim tim do lanstva u Senatu). Kada je latinski pretor (voa) Lucije Anije (Lucius
Annius) te zahtjeve predloio rimskomu Senatu, naiao je na veliku opoziciju. Konzul za
340. god. n. e. Tit Manlije Imperiosus Torkvat (Titus Manlius Imperiosus Torquatus) je
rekao "Ako bi na to pristao Senat, tada u ja maem opasan doi u kuriju i sasjei
259
ORBIS ROMANVS
svakoga Latina, koga naem unutra. I rat je bio neizbjean i zapoeo je 340. i trajao je
sve do 337. god. p. n. e. Pobunjenim Latinima su se pridruili i Volsci i Kampanci, ali su
Rimljani zajedno nastupili sa Samnitima i Hernicima.
Uviajui da e rat biti teak konzuli Torkvat i Publije Decije Mus (Publius Decius Mus)
su odluili da osnae unutarnju strukturu rimske vojske. To je podrazumijevalo jaanje
discipline i potivanje lanca zapovijedanja i hijerarhijskog potivanja naredbi i pozicija.
Gotovo je sigurno to predstavljalo stepenicu vie u procesu izgradnje rimskih oruanih
snaga kao ubojite vojne maine. Tako su konzuli naredili da nijedan ovjek ne smije
napustiti svoju poziciju, izuzev ukoliko mu je nareeno da to uradi. Ovim su nastojali
odrati borbene linije i cjelovitost nastupanja ili odbrane, ali su time praktino zabranili
pojedinane borbe i dvoboje koje su bile este u dosadanjim ratovima koje su Rimljani
vodili. Naredba konzula ukazuje na jaanje unutarnjeg ustrojstva rimske vojske i njeno
pretvaranje u pravu discipliniranu borbenu silu, u kome interesi pojedinca gube na raun
pobjede cjeline. Ovo je bila vrlo delikatna situacija, jer je pobjeda u dvobojima donosila
ast i slavu (kao u mikenskoj i homerovskoj Grkoj). Meutim, ovo nareenje je prvo
prekrio Torkvatov sin koji je vodio patrolu u u latinsku teritoriju i bio je izazvan na
dvoboj od strane Gemina Mecija (Geminus Maecius; dobro poznat latinski ratnik iz
Tuskula). Torkvatov sin je prihvatio izazov i pobijedio u dvoboju. Po povratku u tabor sa
zadobijenim plijenom, on je izazvao oev bijes, koji ga je izgrdio a onda na zaprepatenje
i uas vojnika predao na pogubljenje (jer je prekrio direktno i jasno nareenje).
Odrubljivanje glave Torkvatovom sinu je sluilo kao primjer drugima za odranje
discipline. Strogost Manlija Torkvata postala je poslovicom kao imperia Manliana.
Jedna od vanijih bitaka desila se u blizini Vezuva, kod rijeke Veseris. Rimske trupe su
predvodili konzuli Publije Decije Mus i Tit Manlije Torkvat. Prema Liviju, dok je rimska
armija marirala blizu Kapue, dvojica konzula su imala isti san po kojem e ona armija
iji se zapovjednik obavee da se rtvuje bogovima Manima i boanstvu Zemlje, biti
pobjednika. Nakon to su haruspici potvrdili to, konzuli su otkrili plan oficirima i armiji
kako oni ne bi izgubili hrabrost i postojanost po kojem bi onaj ije krilo pone prvo
posustajati trebao da zaloi svoj ivot bogovima podzemlja i Zemlje. Kada je bitka
poela, lijevo Decijevo krilo je poelo posustajati i on je pozvao vrhovnog sveenika
Marka Valerija kako bi mu ovaj rekao na koji nain da spasi armiju. Pontifex maximus je
propisao odgovarajue ritualne ini i molitvu (devotio). Nakon obavljanja obreda, Decije
je kao konjanik pojurio prema latinskim linijama, gdje je naao svoju smrt. Rimske i
njima saveznike trupe su onda izvojevale veliku pobjedu unitivi ili zarobivi
neprijateljske ive sile. I Rimljani su imali velike rtve. Rimska historijska tradicijae isti
in (devotio), samortvovanja podzemnih bogovima prenijeti i na sudbinu istoimenih sina
i unuka Decija Musa, konzula iz 340. god. p. n. e.
260
ORBIS ROMANVS
Umjetnika slika koja prikazuje devotio, in samortvovanja Decija Musa u bitci kod Vesuva. Autor je
Peter Paul Rubens. Slika je nastala 1618. god. i danas se nalazi u Sammlungen des Frsten von und zu
Liechtenstein.
U drevnoj rimskoj religijskoj svijesti, devotio je predstavljao ekstremni oblik zavjeta radi ispunjenja
prethodnog obeanja. Po devotio rimski zapovjednik bi se zavjetovao htonikim bogovima da e rtvovati
svoj ivot u bitci zajedno sa neprijateljskom armijom, u zamjenu za pobjedu. Najbolji opis ovog obreda
daje Livije upravo vezano za samortvovanje Decija Musa. Livije je sauvao i molitvenu formulu za
devotio. I Makrobije daje odreene podatke o izvoenju samoga rituala devotio. Meutim, kasnije je
devotio izgubio svoj izvorni smisao samortvovanja i pojmovno je poelo oznaavati znatnu iru sadrinu,
ukljuujui i magijske formule u kojima je i pojedinac traio nanoenje tete ili smrti nekom drugom
pojedincu.
Pored devotio, postoji jo jedan obred koji bi zapovjednik vrio na bojnom polju i koji se nazivao evocatio.
Po njemu bi se titularno boanstvo neprijatelja (posebno prilikom opsade nekog grada) nastojalo prevesti
na rimsku stranu obeanjem boljeg odranja kulta nego to ga je ono imalo do tada. Primjere evocatio
imamo u transferiranju kulta Junone Regine iz Veja u Rim 396. god. p. n. e., ritual koji je proveo Scipion
Emilijan prilikom opsade Kartagine 146. god. p. n. e. a koji je ukljuivao boginju Tanit (kod Rimljana
poznata kao Iuno Caelestis). Pretpostavlja se da je zahvaljujui i ovoj obredu i etrursko boanstvo
Voltumna/Vortumnus doneseno u Rim 264. god. p. n. e. kao rezultat pobjede Marka Fulvija Flaka nad
Volsinijem. Rimljani su ovaj obred vezali za mit iz trojanskog ciklusa o krai trojanskog paladiona.
Formalna drevna evocatio je bila poznata samo za vrijeme Republike.
261
ORBIS ROMANVS
zidine, u druge poslae svoje koloniste, a treim su uzeli ili spalili lae. Prednjim
dijelovima laa grada Ancija ukraeno je rimsko besjednitvo pa je ono nazvano Rostra. I
gradovi u Kampaniji: Kapua, Fundi, Formij, Susela i Kime isto dobili umanjeno rimsko
graanstvo. Umanjeno rimsko graanstvo je podrazumijevalo da su izjednaeni sa
Rimljanima u pogledu graanskih prava (oni su dobili ius commerci pravo da se bave
trgovinom i da stjeu vlasnitvo, neki od njih i ius conubii pravo sklapanja brakova
sa rimskim graanima) i graanskih obaveza i zakonodavstva, ali nisu imali ni aktivno ni
pasivno birako pravo. Samo su dva grada (Tibur i Preneste) smatrana rimskim
saveznicima.
D O B A II. i III. S A M N I T S K O G R A T A
Grka intervencija
Vremenski paralelno sa osvajanjima Aleksandra Velikog na istoku, njegovi bliski roaci
sa majine strane su se upustili u vojne avanture na zapadu. Grki Tarentinci su uli u
sukob sa italskim Lukancima radi kontrole nad tarentinskim zalivom. Tarentinci su prvo
pozvali spartanskog kralja Arhidama, koji je i doao sa velikom plaenikom vojskom,
ali je izgubio i bitku i ivot na isti dan 338. god. p. n. e. kada je makedonski kralj Filip II.
kod Heroneje pobijedio zdruenu atensko tebansku vojsku i tako zapeatio slobodu
Grke. Nakon Arhidama, na junoitalijansko poprite je 334. god. p. n. e. stigao
Aleksandar Moloki, epirski kralj i brat kraljice Olimpijade (majke Aleksandra Velikog) i
suprug Kleopatre (sestre Aleksandra Velikog). Aleksandar Moloki je koristei
profesionalnu vojnu silu je nizao pobjede nad Lukancima i Brutima i uspio je
zagospodariti junom Italijom. Nakon pobjede nad Samnitima i Lukancima blizu grada
Pestuma 332. god. p. n. e. sklopio je i sporazum sa Rimljanima. Meutim, iste 332. god.
p. n. e. Aleksandra Molokog je ubio iz potaje neki lukanski prognanik. Aleksandar
Moloki je vodio iznimne teke bitke na jednom vrlo uzanom prostoru (u odnosu na brza
i prostrana osvajanja roaka Aleksandra Makedonskog), pa je poredei svoje i od roaka
vojevanje rekao da se njegov sestri bori sa babama (mislei na slabu sposobnost
perzijskih vojski), a on sa mukarcima. Smrt Aleksandra Molokog je ponovo ojaala
samnitske interese na jugu.
II. samnitski rat
Dok su Samniti bili umijeani u sukobe sa Aleksandrom Molokim, Rimljani su polako
uvravali vlast u Kampaniju, osnivajui i jaku naseobinu u gradu Kalesu, te je to mjesto
postalo jakom utvrdom prema Samnitima. Rimske pozicije u Kampaniji postajale su
nesumnjiva smetnja interesima Samnita. I 327. god. p. n. e. je zapoeo II. samnitski rat.
Povod ratu je bio grad Palaeopolis u blizini Napulja, koji se odupro rimskom politikom
pritisku pa su mu Rimljani navijestili rat. Palaeopolis se obratio Samnitima za pomo, pa
su Rimljani zahtijevali od njih da se okanu pomoi. Samniti su sa druge strane ukazali na
262
ORBIS ROMANVS
niz rimskih povreda sa rimske strane, ukljuujui posebno pitanje grada Fregela koji su
Rimljani ponovo uspostavili 328. god. p. n. e. nakon samnitskog razaranja i to na
zemljitu koje je pripadalo Samnitima po mirovnom sporazumu iz 341. god. p. n. e. i rat
je bio neizbjean. Sljedee 326. god. p. n. e. konzul Kvint Publije Filon je osvojio
Palaeopolis i zapoeo je opi 23 godinji rat, koji je odluio praktino gospodstvo nad
Italijom. Poetak rata, dok su Rimljani djelovali protiv samnitskih garnizona po
kampanskim gradovima, bio je uspjean po Rim. Na stranu Rimljana preli su Lukanci i
Apulci. Oni su trebali upadati u Samnij s istoka, dok je Rim vodio operacije na zapadu
(meutim Lukanci su ubrzo napustili Rimljane). Meutim, Rimljanima je bilo izvanredno
teko voditi rat protiv samnitske federacije po planinskim predjelima, na koje oni nisu bili
navikli, pa je poslije prvih rimskih uspjeha (rimska tradicija iznosi itav niz pria koje
govore o pojedinim zanimljivim sluajevima sa rimske strane kao to su npr. odnos
izmeu diktatora Lucija Papirija Kursora i magister equitem Kvinta Fabija Rulijana,
pobjednika kod Imbrinija) doao teak poraz i to bez prave borbe. To se desilo u
Kaudinskom klancu 321. god. p. n. e., gdje je novi i sposobni samnitski vojvoda Gaj
Pontij odnio veliku pobjedu nad Rimljanima. Rimski konzuli Tit Veturije Kalvin i
Spurije Postumije su prevarom sa vojskom namamljeni u Kaudinski klanac i opkoljeni na
jednom bezvodnom mjestu. Rimska vojska je morala kapitulirati, a njihovi zapovjednici i
oficiri prisiljeni na ugovor (po zakletvama) po kojem su morala biti ispranjena
okupirana naselja i druge rimske pozicije u Kampaniji i Apuliji. Ostavljeno je 600 talaca
iz reda vitezova, a vojska je morala poloiti oruje i proi ispod kaudinskog jarma
(sramotna stara ratnika ceremonija za pobijeene po kojem su pobijeeni vojnici
prolazili kroz vrata/iugum napravljena od kopalja). Nakon toga su vojnici bili dovedeni
do granice i rasputeni. Rimljani su odbili ratificirati ugovor i odluili su da se konzuli i
oficiri koji su se zakleli Samnitima na ugovor da se vrate Samnitima na njihovo
raspoloenje. Pontij je sa prezirom odbio takvu ponudu, A zvanini Rim je smatrao da se
takvom formalnou odrijeio obaveza (i da je njihova sramota zbog vjerolomstva
izbrisana) i rat se nastavio. Narednih 320. i 319. god. p. n. e. armije Republike su
napadale Samnite i uspjeli su da po Liviju nanesu teak poraz Samnitima. Ipak 315. god.
p. n. e. Rimljani su pretrpili poraz u bici kod Lautule, to je pozicije Republike dovelo u
teku poziciju, jer su se poeli kolebati i neki rimski saveznici u Kampaniji.
U nastavku rata Rimljani su se uspjeli prilagoditi osobenostima brdsko planinskog rata
(promjena taktike, reorganizacija vojske i stvaranje manjih, pokretnih jedinica,
naoruanih kratkim kopljima i maevima) i nizali su niz pobjeda (posebno je strateki
vano bilo zauzimanje grada Lucerije u Apuliji i njeno utvrivanje). Umijee da se
izdignu nakon tekog poraza je jedna od najkarakteristinijih osobina rimske ratne
politike. Samnitima su se bili pridruili i drugi italski narodi kao Umbri, Marsi, Peligni,
Hernici, Ekvi, ali bez veeg efekta. Tek je ulazak Etruraca u rat na moment omoguio
Samnitima osjeaj da se mogu odbraniti. No nakon trogodinje borbe od 311. do 308.
god. p. n. e. konzul Lucije Fabije Rulijan porazio je Etrurce u dvije velike bitke na
263
ORBIS ROMANVS
ORBIS ROMANVS
Za vrijeme II. samnitskog rata desila se cenzura Apija Klaudija Ceka5 (340 273. god. p.
n. e.) iz 312. god. p. n. e. Apije Klaudije Cek je odigrao je enormnu ulogu u izgradnju
Rimske Drave i oblikovanju rimskog i italskog drutva. On je primarno ostao poznat u
iroj javnosti po velikim javnim radovima i izgradnji infrastrukture (cesta, vodovod), a
zalagao se i za osnivanje niza kolonija u Laciju i Kampaniji kako bi sluile kao
fortifikacije protiv Samnita i Etruraca. Apije Klaudije bio je u neprijateljstvu sa
Fabijevcima, koji su tada igrali vanu ulogu u politikom ivotu Rima. On se nije slagao
ni sa nekim predstavnicima plebejaca npr. sa uvenim vojskovoom Manijem Kurijem
Dentaatom. Apije Klaudije potpomagao je osloboenike i gradske plebejce i po svemu
sudei titio interese trgovako-zelenakih krugova. U svojstvu cenzora Apije Klaudije
je, kao protuteu staroj aristokraciji, uveo u Senat osobe iji su roditelji bili osloboenici.
Osim toga, on je dopustio siromanim graanima da se upisuju ne samo u gradske nego i
u seoske tribuse. To je stvaralo povoljne uvjete za osloboenike i oni su se, ne
posjedujui zemljino vlasnitvo, mogli upisati u svaki tribus i na taj su nain dobivali
mogunost utjecanja na odluke tributskih komicija. Na osnovu toga moe se rei da je
novani cenzus stvarno bio izjednaen sa zemljarinom. Potpuno je mogue da u to
vrijeme pada konana redakcija tzv. Servijevog ustava. Apiju Klaudiju pripisuje se i niz
drugih mjera. On je usavrio latinski alfabet, prebacio kult Herkula iz privatnog u
operimski, bio jedan od osnivaa pravne znanosti. Apije Klaudije Cek je bio dva puta
konzul i to 307. i 296. god. p. n. e., a 292. i 285. god. p. n. e. je bio diktator. Oslijepio je
280. god. p. n. e. (po Liviju on je bio proklet), radi ega je dobio nadimak Slijepi.
Djelovanje Apija Klaudija Ceka je nesumnjivo imalo jedan interes, a to je jaanje Rimske
Republike na svim poljima. To je namjeravao postizati tako to bi privukao do tada na
jednoj strani siromanije mase, a na drugoj novo obogaene elemente (ali koji su bili
politiki autsajderi radi svoga porijekla). Svojim reformama Apije Klaudije Cek je
nesumnjivo prilino oslabio okove tradicionalizma i konzervativizma i pruio Rimskoj
Dravi i njenim institucijama i drutvenim slojevima i dodatnu fleksibilnost i unutarnju
vrstou kako bi se mogla uspjeno izboriti u borbi za hegemoniju u Italiji.
Apije Klaudije Cek zastupao umjerenu poziciju u odnosima izmeu patricija i plebejaca, i to izmeu
konzervativne na elu sa Kvintom Fabijem Maksimom Rulijanom (koja se opirala daljnjim ustupcima
plebejcima) i demokratske koju je predvodio Publije Decije Mus i ona je zastupala interese svih plebejskih
slojeva.
Apije Klaudije Cek potie iz jedne vrlo ugledne i bogate familije sa izraenom politikom tradicijom i
njegov otac Gaj Klaudije Kras/Gaius Claudius Crassus je bio diktator 337. god. p. n. e.
265
ORBIS ROMANVS
266
ORBIS ROMANVS
Kornelijem Scipionom Barbat (Lucius Cornelius Scipio Barbatus) da napadnu Senone. To je oznailo
rimsku pobjedu i na ovom dijelu fronta. Bitka je bila veoma krvava i poginulo je cc 8000 rimskih i njima
saveznikih vojnika i cc 25 000 Gala i Samnita.
Ovom bitkom je praktino odluen ishod rata. Nakon bitke, nastavili su se boriti jo samo
Samniti, ali su ponovo i pored herojskog otpora i ak izvjesnih pobjeda bili teko
poraeni u bici kod Akvilonije 293. god. p. n. e. (jedno vrijeme glavni grad samnitske
federacije. Ranije je glavni grad bio Bovianum, sjedite samnitski Pentra), koju su
Rimljani prilino opljakali i razorili Ali rat u gorskim oblastima Apenina se nastavio jo
tri godine, i ak su jednom prilikom 292. god. p. n. e. porazili jednu rimsku vojsku. Ipak,
Rimljani su uspjeli da uhvate samnitskog vou Gaja Pontija, kojeg su proveli kroz Rim u
trijumfu, a onda pogubili. Nakon toga su Samniti sklopili mir sa konzulom Manijem
Kurijem Dentatom (Manius Curius Dentatus), kojim su priznali rimsko vrhovnitvo u
savezu sa njima (ukljuujui i obaveze koje proizlaze iz toga saveza sa Rimom).
Zaninmljivo je da Rimljani u uvjetima prema Samnitima nisu bili previe otri i postupili
su dosta obzirno.
U svrhu jaanja svojih pozicija na jugu, Rimljani su utemeljili latinsku koloniju Venusiju
u Apuliji na jugoistonoj granici sa Samnijem. U to vrijeme konzul Manije Kurije Dentat
je porazio i Sabinjane i zemlju podijelio meu rimske graane, a same Sabinjane uvrstio
kao graane sa umanjenim pravima. Rimska tradicija pripovjeda da su Sabinjani eljeli
da Kurija Dentata podmite velikom svotom zlata. Njihovo izaslanstvo je nalo Dentata u
njegovoj prostoj kolibi, gdje jede obinu hranu sa drvena pladnja i on im ree : Javite
onima koji su vas poslali, da se Kurije Dentat ne da zlatom, kao to se nije dao orujem
sabinjanskim pobijediti, te da e za veu sreu vladati nad bogatima, nego li sam biti
bogat. Senat je elio pokloniti Kuriju Dentatu 50 jugera zemlje kao narodnu nagradu, ali
je on to odbio. Manije Kurije Detant, navodno roen sa zubima radi ega je i dobio
kognomen Dentatus, bio je plebejac i "skorojevi" (homo novus), koji je postao jedan od
najistaknutijih tadanjih rimskih politiara (etiri puta konzul : 290., sufekt 284. i 275. i
274. god. p. n. e.) zahvaljujui svojim osobnim kvalitetama i podrci od strane plebsa
(bio je plebejski tribun i inicijator i voditelj mnogih javnih radova kao to su isuivanje
jezera Velinus), a ne rodovskim vezama. Njegov je ivotopis tijekom vie stoljea sluio
kao uzor rimske nepotkupljivosti, jednostavnosti i umjerenosti u privatnom ivotu za
vrijeme Rane i prva dva stoljea Srednje Republike.
267
ORBIS ROMANVS
Umjetnika slika koja prikazuje kako Dentat odbija mito. Autor Jacopo Amigoni (ivio 16821752. god.).
Danas se nalazi u Museo Bredius u Hagu.
U Apoftegmama (mudrim, dosjetljivim izrekama) drevnih rimski vojskovoa i konzula Dentatu se pripisuje
i sljedea anegdota. Kada je Kada je Dentat podijelio svakome od svojih isluenih vojnika po 14 jutara
zemlje, pa razabrao da oni trae vie, Dentat je rekao : Ne rodio se meu Rimljanima takav koji smatra
malenom zemlju dovoljnu da ga izdrava. U Plutarhovom ivotopisu Krasa ova anegdota se pripisuje
Mariju. Meutim, imajui u vidu Dentatovu jednostavnost i poslovinu ravnodunost prema novcu,
268
ORBIS ROMANVS
vjerojatno je u rukopisu Plutarhovog ivotopisa pravilnije itati Manije nego Marije. Do greke je dolo
mogue u toku prepisa i naknadnih redakcija originalnog rukopisa.
edan od istaknutih vojskovoa na poetku rata bio je Lucije Kornelije Scipion Barbat,
koga spominje Tit Livije i iji je nadgrobni spomenik sa natpisom sauvan. To je
najraniji rimski natpis koji spominje ime jedne historijske osobe. Scipion Barbat je bio
otac Lucija Kornelija Scipiona i Gneja Kornelija Scipiona Asina i pradjed uvenog
Scipiona Afrikanca.
Po Fabiju Piktoru (podatku nama poznatom preko navoda Strabona) Rimljani su tek u III. samnitskom ratu
prvi put okusili bogatstvo tj. domogli su se vee i bogatije koliine ratnog plijena.
269
ORBIS ROMANVS
P R V I R I M S K I R A T S A H E L E N I S T I K I M S V I J E T O M.
P I R, K R A LJ
EPIRSKI
Povod rata
Nakon ekspanzije iz posljednjih decenija IV. i prvih decenija III. st. p. n. e. rimski posjedi
i zone moi i utjecaja su izbile i na obale Jadranskog i Jonskog mora. To ih je dovelo u
direktni dodir sa junoitalskim grkim gradovima i njihovim interesima. Najsnaniji
grki grad u Italiji na poetku III. st. p. n. e. bio je Tarent, koji je bio na glasu po svojem
bogatstvu, a predano je uvao svoju dravnu nezavisnost. Politiko ureenje toga grada
bilo je isprva strogo aristokratsko, ali se kasnije u Tarentu uvrstila
demokracija, meutim, vlast je i dalje bila u rukama bogatijih trgovaca i vlasnika
brodova. Tarent nije imao svoju vojsku, nego se koristio uslugama grkih kraljeva,
vojskovoa i plaenika. Na grki grad Turij su navalili Lukanci, i da bi se odbranili
Turijci su se ponudie da bude Rimu saveznik, ako im prui pomo. Rimljani radi toga
naloie svojim lukanskim saveznicima da prestanu napadati Turijce. Ali umjesto toga,
posredovanjem Tarentinaca (koji su ve decenijama hukali june Italije protiv Rima,
shvatajui da je rimsko jaanje definitivno dovodilo u pitanje njihove interese i
samostalnost) 282. god. p. n. e. sklopi se novi savez izmeu Lukanaca, Bruta i Samnita.
Meutim, taj sukob je bio kratkog vijeka, jer je konzul Fabricije spasio Turij od napada
Lukanaca i Bruta. Iste godine su Rimljani konano porazili i Etrurce u bitci kod
Populonije.
Rimljani su 281. god. p. n. e. poslali brodovlje (od 10 brodova) koje je krenulo u
Jadransko more i usidrilo se u Tarentskom zaljevu. Tarentinci su u tome vidjeli prekraj
ugovora koji su prije toga sklopili s Rimljanima, napali su rimske brodove i jedan njihov
dio potopili. Zatim su Tarentinci zauzeli Turij i prisilili rimski garnizon na naputanje
grada. Na to su Rimljani uputili u Tarent poslanike, ali su oni tamo bili izloeni uvredama
i ismijavanju (posebno prema Luciju Postumiju koji je vodio poslanstvo, pa im je ovaj na
odlasku rekao da e se smijeh Tarentinaca pretvoriti u pla, a da e se rijekama krvi
oprati njegova zaprljana haljina), to je Rimljanima posluilo kao povod za objavu
rata (casus belli).
Kako bi mogli efektivno da vode rat, Tarentinci su se obratili Piru, kralju Epira, jednog
od monih vojskovoa (na kraju razdoblja dijadokih ratova za nasljee Aleksandra
Velikog) toga vremena, koji je sanjao o stvaranju jake zapadne drave (po uzoru na ono
to je na istoku uradio Aleksandar Makedonski) i rado prihvatio prijedlog
Tarentinaca. Odnosi Italije i grkog svijeta su uvijek bili vrlo isprepleteni, i bilo je samo
pitanje vremena kada e se raajua rimska mo sudariti sa grkim, odnosno od smrti
Aleksandra Makedonskog (11. juni 323. god. p. n. e.) helenistikim svijetom. Aleksandar
je i sam vjerojatno bio bar u nekim detaljima upuen u zbivanja u Italiji, posebno onoj
junoj. Rimska tradicija ak navodi da su i Rimljani poslali poslanstvo u Babilon
(prijestolnicu carstva Aleksandra Makedonskog) da se poklone Aleksandru
270
ORBIS ROMANVS
Buntovnici su istjerali ili pobili regijske graane, a njihovu imovinu podijelili meu sobom.
271
ORBIS ROMANVS
Senat doe ugledni, stari i ve slijepi bivi cenzor Apije Klaudije Cek sa etiri svoja sina
(svi su ve bili konzuli). Njegov govor odvrati Senat od mira sve dok Pir ne napusti
Italiju i tek tada moe doi do dogovaranja (za ovaj Klaudijev govor znao je jo Ciceron i
to je bio jedan od prvih primjera rimskog politikog govornitva). Ovo je prvi zabiljeeni
politiki govor na latinskom i izvor je fraze svaki ovjek je kova svoje sree (quisque
faber suae fortunae). Kineja je tada Rim opisao kao grad bogova, a Senat kao skup
kraljeva i rat se nastavio. Proavi kroz Samnij i Kampaniju, Pir je uao na
teritorij Lacija, ali nije naiao na podrku od strane Latina, Rimljani su pak koncentrirali
u Laciju znatne vojne snage, i Pir je bio prisiljen okrenuti svoje jedinice i vratiti se na jug
(on osobno je zimovao u Tarentu).
Umjetnika slika koja prikazuje dolazak Apija Klaudija Ceka u Senat kako bi ga uvjerio da odbiju mirovnu
ponudu Pira. Autor Cesare Maccari, uraena 1891. Danas se nalazi u Palazzo Madama u Rimu.
272
ORBIS ROMANVS
digao svoju nogu iznad Fabricijeve glave. Ali Rimljanin se nimalo ne uplai, ve se
nasmijei i ree : Kao to me juer, kralju, nije zaslijepilo tvoje bogatstvo, tako e me
danas jo manje uplaiti ovaj tvoj slon. Pored toga, Fabricije je odbio i sramotnu ponudu
Pirova lijenika koji je za dobar novac bio spreman otrovati kralja. A to je i prijavio Piru,
koji je lijenika pogubio a otpustio sve rimske zarobljenike bez otkupa (isto to su uradili i
Rimljani, ali o miru bez Pirovog naputanja Italije nehtjedoe nita uti).
Pobjeda Rima
U proljee 279. god. p. n. e. desila se nova bitka kod Askula u Apuliji. Rimljani su sada
protiv slonova primijenili taktiku upotrebe bojnih kola iz kojih su izvirivali eljezni
bodei. I ovaj put su slonovi donijeli Piru pobjedu.
U bitci kod Askula je in samortvovanja (devotio) uinio i tadanji konzul Publije Decije Mus (unuk
konzula iz 340. god. p. n. e.)
Sam Pir je bio ranjen i ovaj put nije uspio potpuno poraziti Rimljane niti im rasturiti
savez, a i njegovi saveznici u Italiji nisu ba bili na visini povjerenja pa se morao povui
u Tarent. Tada Sirakuza zatrai od Pira pomo, jer su se sicilski Grci (nakon smrti
sirakukog tiranina Agatokla/koji je bio Pirov punac/ 289. god. p. n. e. nastupilo je
vrijeme podjela i razdora) nali pod tekim pritiskom i ofanzivom Kartagine. Pir se
odazvao, ali je to dovelo i do vojnog protu-Pirskog saveza Kartagine i Rimske Republike.
Rim je ponovo odbio Pirovu molbu za mirom (izgleda da je Kineja ponovo bio u Rimu) i
Pir je bio prisiljen da sa glavninom vojske prijee na Siciliju (ograniivi se na odbranu
Tarenta i Lokra, iji su se stanovnici ipak prikljuili Rimu pobivi epirsku posadu) i
prepusti svoje lukanske i samnitske saveznike same. Rimljani su tada zapoeli iroku
ofanzivu na jugu Italije. Sam Pir je na Siciliji nastavio nizati pobjede protiv Kartaginjana,
koje je suzbio na krajnji zapad Sicilije u Lilibej, a Mamertince u Mesanu. On se nosio
milju da na elu velike mornarice napadne protivnika u samoj Africi i da mu tamo
nanese odluan udarac, ali je to zahtijevalo ogromnih rtava od strane sicilskih grkih
gradova. Pir se je na Siciliji poeo ponaati isto onako kao to su se helenistiki kraljevi
ponaali u podinjenim zemljama; zbog toga su sicilski Grci, nezadovoljni Pirom, stupili
u vezu s Kartagom. Kartaginska vojska se ponovo pojavila na Siciliji, ali je opet bila
poraena od Pira. Stalne molbe pritisnutih Lukanaca i Samnita su doprinijele Pirovom
povratku u Italiju, prije nego to je potpuno porazio Kartagu i istjerao njihove posljednje
garnizone sa Sicilije. I pored izvjesnih uspjeha, u stratekom pogledu njegovo stanje je
postajalo sve tee. U proljee 275. god. p. n. e. Pir se kod Beneventa susreo sa vojskom
kojom je zapovijedao Manije Kurije Dentat. Ovaj put Rimljani izvojevae odlunu
pobjedu, a zadobie i neizmjeran plijen koji upotrijebie za izgradnju vodovoda (Anio
Vetus), kroz koji je dolazila voda od Tibura u Rim. Sam Dentat je iskoristio svoj dio od
ratnog plijena za izgradnju vodovoda a i bio je jedan od dvojice koji su nadgledali
njegovu izgradnju. Dentat je umro za vrijeme njegove izgradnje. Nakon bitke se Pir vrati
u balkansku Grku (koja je u meuvremenu, dok je Pir imao svoju zapadnu avanturu,
273
ORBIS ROMANVS
doivjela stravinu invaziju dunavskih Kelta), gdje je po svome obiaju nastavio nizati
pobjede, ali ne i dobivati rat i to sve dok 272. god. p. n. e. nije poginuo u borbama pred
Argosom na Peloponezu. Manije Kurije Dentat je poslije bitke kod Beneventa proslavio
na ulicama Rima trijumf u kolima pred kojima su bila upregnuta etiri zarobljena slona.
Idue godine, 274. god. p. n. e. Dentat je porazio i Lukance i rat se praktino zavrio.
Pobjeda nad Pirom je uvela Rimsku Republiku u sferu interesovanja helenistikih
monarha i drava (egipatski Ptolomeidi su uspostavili diplomatski savez sa Republikom
273. god. p. n. e.) i oni su smatranu gospodarima Italije. Nakon Pirove smrti, vojskovoa
Milon je predao Tarent Rimljanima (radije nego Kartaginjanima). Konzul Lucije Papirije
dozvoli Milonu i njegovom garnizonu slobodan odlazak, ime se te 272. god. p. n. e.
zakljuilo poglavlje o grkoj nezavisnosti u junoj Italiji.
274
ORBIS ROMANVS
ustvari znaila da je tadanja Italija neka vrsta federativne drave ili konfederativne
zajednice sa Rimskom Republikom kao hegemonom, odnosno najsnanijom i
najvanijom lanicom. Italski savez koji je oko sebe izgradila Republika je nastao na
razvalinama nekadanjeg Latinskog saveza. Ovakav teritorijalni i populacioni odnos je
ostao vie manje slian u naredne 174 godine (do poetka saveznikog rata).
Uspostavljeni sustav rimsko italskog saveza se pokazao veoma funkcionalan i
djelotvoran.
I. Teritorija Rimske Republike
Ager Romanus, znai teritorija same Republike je smatrana dravnom teritorijom rimskih
graana. Ta teritorija je 264. god. p. n. e. uglavnom zahvatala neposrednu okolicu grada
Rima i donji tok rijeke Tibra, vei dio Lacija i Kampanije, june Etrurije i posebno iroki
pojas u sredinjoj Italiji koji je povezivao Lacij sa rimskim jadranskim posjedima. Biti
Rimljaninom, znailo je imati rimsko graanstvo (Civitas Romanae). Civitas Romanae je
elementarna institucija Rimske drave koja je odreivala pripadnost rimskom narodu
(Populus Romanus), i samim tim se posredno nalazila i u slubenom nazivu rimske
drave SPQR (Senatus populsque Romanus - -Senat i Rimski narod). Ona je conditio sine
qua non postojanja i funkcioniranja Rimske drave jer je bila temelj dravnog zdanja
Rima. Dobivanje rimskog graanstva nije nikada bila ogranieno kao u sluaju dobivanja
graanstava grkih polisa, i ono je uvijek imalo karakteristiku stalne apsorbcije stranaca i
osloboenika (u nekim periodima vie, u nekim manje). Tako da broj rimskih graana i u
fazi kada je Republika bila samo hegemon Italije nije rastao samo prirodnim priratajem,
nego i stalnom dodjelom rimskog graanstva ne samo pojedincima i libertinima, nego i
kompletnim zajednicama (gradovima, plemenima). Praktino, rimsko graanstvo se
stalno regeneriralo obnavljanjem svoga sastava, to je samo doprinosilo njegovoj
dugovjenosti. Meu saveznicima, prijateljima, gostima, dediticijama i ostalim
peregrinskim zajednicama pod svojom hegemonijom, rimske javne institucije su imale
obiaj i odlikovati pojedince (nekada i itave zajednice) sa rimskim punim graanstvom.
Takva odlikovanja su bila smiljena politika kako bi se na rimsku stranu u potpunosti
privukli odliniji, ugledniji, bogatiji, moniji i utjecajniji pojedinci... odnosno oni su
pretvarani u Rimljane. Tako je rimska politika apsorbiranja postajala vrlo uinkovita.
Npr. Lucije Kornelije Balb, porijeklom iz hispanskog Gadesa je postao rimskim
graaninom i konzulom.
Biti rimskim graaninom znailo je posjedovati jedan skup prava, privilegija i dunosti.
Rimsko graanstvo nije bilo unificirana institucija, postojali su i njegove razliite
kategorije i vrste, sa obzirom na opseg prava koje su pojedinac ili odreena zajednica
uivali. Posebno se uslonila insitucija rimskog graanstva kada je Rim prestao da bude
mala seljaka republika postajui hegemon Italije. U sklopu koritenja rimskog
graanstva postoji vie razliitih stupnjeva koja su se ogledala u visini uivanja prava
275
ORBIS ROMANVS
koja proizlaze iz graanstva. Punopravni rimski graani su bili cives optimo iure.
posjedovali su iure publica i iura private.
Iura publica su obuhvatala:
Ius suffragai (aktivno birako pravo), odnosno pravo glasovanja u komicijama.
Ius honorum (pasivno birako pravo), pravo da budu birani, pravo na magistarske
poloaje i pravo na ast.
Ius militiae, pravo sluenja u legijama.
Ius procationis ad populum, pravo albe narodnim skuptinama, u carsko doba vladaru
na odluku magistarskih sudova o tjelesnim ili smrtnim kaznama.
Iura privata su se sastojala su se od raznih graanskih prava :
Ius conubii- pravo zakonitog (po rimskim zakonima) sklapanja braka, tj. pravo stupanja
u kviritski brak, koji su pratile odreene pravne posljedice (oinska vlast, pravo djece
na nasljedstvo oca obitelji i dr.),
Ius comerciii-pravo privrednog poslovanja po rimskim zakonskim normama, to je
ukljuivalo puno imovinsko pravo, zajedno sa pravom obraanja rimskom sudu radi
zatite svojih materijalnih interesa.
Rimski graani su imali i drugih privilegija
Pored punopravnog graanstva postojalo je i graanstvo sa smanjenim ili ogranienim
pravima (cives minuto iure). I oni koji su imali nepunopravno graanstvo bili su rimski
graani. Ovi graani uglavnom nisu imali ius suffragai (samim tim i ius honorum). Jedan
broj italskih zajednica je u rano republikansko doba imao ovakav status. Ti cives minuto
iure bili su ogranieni u svome aktivnom i pasivnom birakom pravu. U kategoriju
graana sa umanjenim pravom mogle bi se kao posebna skupina uvrstiti i Rimljanke, koje
su imale rimsko graanstvo, odnosno bili su rimski graani, samo nisu imale ius publica
a i ius comercii im je bio ogranien. Ova ogranienja nisu podrazumijevala da one nisu
bile rimski graani.7 I osloboenici (libertini) su spadali u kategoriju graana sa
umanjenim pravima (nisu imale iure publica), ali su njihova djeca (ako su roena od
roditelja u slobodi) imala po automatizmu punopravno rimsko graanstvo.
Rimski graani van grada Rima su bili nastanjeni u naseljima/oblastima koja su imala
definiran status. Colonia civium Romanorum je naselje/oblast punopravnih rimskih
graana. Kolonije su se osnivale dedukcijom (u tome sluaju, prilikom osnivanja kolonije
uobiajeno je bilo oko 300 familija kolonista) ili bi nekim uroenikim zajednicama
(posebno u carsko doba) bio dodjeljivan status kolonije. injenica da je rije kolonija
7
Uostalom, i u klasinoj Ateni, gdje je poloaj ene bio znatno loiji nego u Rimu, smatrano je da su i
Atenjanke uivaoci atenskog graanstva, istina sa znatno umanjenim pravima koja su proizlazila iz toga
graanstva. O tome najbolje svjedoanstva uva odluka da se atenskim graanima smatraju samo oni koji
imaju oba roditelja Atenjanina.
276
ORBIS ROMANVS
Prvobitne kolonije su tako ustvari bile neka vrsta stajaih garnizona naseobina koje su
odravale rimsku vlast na osvojenom ili potinjenom podruju i osiguravale lojalnost
okolnog nerimskog stanovnitva, kao i njegovu postepenu romanizaciju. Praktini rimski
duh e ovakvu sutinu osnivanja kolonija zadrati i u svim kasnijim epohama. Te
kolonije su osnivane tako bi se prvo traili dobrovoljci, i ako ih se nije prijavio dovoljan
broj, tada bi se taj broj popunio kockom izmeu graana koji su u ratu stekli najvie
iskustva. Osnivanje kolonija je sluilo i kao ispuni ventil u sluaju pojaanih
socijalnih tenzija, jer se time osiguravala zemlja za bezemljae i oni koji su eljeli da
imaju svoje imanje.
Kolonija je bila autonomno naselje, kerka metropole, u pravom smislu mali Rim.
Kolonije su bile razasute irom drave. Gradovi koje su inili cives Romani optimo iure
imali su narodnu skuptinu (comitia), magistrate (duoviri, ili praetores, poput konzula),
ordo decurionum, to je vrsta gradskog senata koji sainjavaju decuriones), i druge
politike ustanove i upravne institucije potrebne autonomnoj zajednici. Municipium je
naziv za autonomni rimski grad iji graani imaju umanjeno ili ogranieno graansko
pravo, odnosno oni (graani municipija su cives Romani sine suffragio) su imali prema
Rimskoj dravi iste obaveze kao i punopravni graani (vojna obaveza), ali ne i prava.
Municipiji su veinom bili peregrinski gradovi Italije koji su dobijali rimsko graanstvo
za vrijeme rane i srednje Republike. Znai osnovna razlika izmeu kolonije i municipija
je u tome to su graani kolonije imali ius suffragii i ius honorum u gradu Rimu, a
graani municipija nisu. Municipiji su kao i kolonije obino imali svoje upravne
institucije. Neki municipiji su dobijali prefekte direktno iz Rima (praefecti iure dicundo).
Nakon zavretka svoga mandata municipalni magistrati su u naelu dobijali punopravno
graanstvo, odnosno postajali bi cives Romani optimo iure. Vremenom se status
municipija izjednaio sa statusom kolonije, pogotovu kada se ugasila potreba za
postojanjem graanstva sa smanjenim pravima. Ageri i kolonija i municipija su su bili
sastavni dijelovi civitas Romanae, odnosno bili su ager Romanus. Punoljetnih mukaraca
rimskih graana 338. god. p. n. e. bilo je 165 000, a oko poetka I. punskog rata bilo ih je
280 290 000. To bi onda moglo procjeniti ukupno brojno stanje Rimljana (ukljuujui i
mukarce i ene i djecu, odnosno rimske graane sa razliitim statusima i pravima)
izmeu 750 000 i 1 000 000 osoba.
Rimske kolonije su bile :
277
ORBIS ROMANVS
1.Osnovane izmeu 338. i 273. god. p. n. e. Antium (oko 338. god. p. n. e.), Ostia
(338. god. p. n. e.), Tarracina (329. god. p. n. e.), Sinuessa (295. god. p. n. e.),
Minturnae (295. god. p. n. e.), Sena Gallica (283. god. p. n. e.).
2.Osnovane poslije 273. god. p. n. e. Pyrgi (264. god. p. n. e.), Castrum Novum
(264. god. p. n. e.), Alsium (247. god. p. n. e.), Fregenae (245. god. p. n. e.),
Croton (194. god. p. n. e.), Tempsa (194. god. p. n. e.), Buxentum (194. god. p. n.
e.), Salernum (194. god. p. n. e.), Sipontum (194. god. p. n. e.), Puteoli (194. god.
p. n. e.), Liternum (194. god. p. n. e.), Volturnum (194. god. p. n. e.), Potentia
(184. god. p. n. e.), Pisaurum (184. god. p. n. e.), Mutina (183. god. p. n. e.),
Parma (183. god. p. n. e.), Saturnia (183. god. p. n. e.), Graviscae (181. god. p. n.
e.), Luna (177. god. p. n. e.), Auximum (157.ili 128. god. p. n. e.), Scolacium (122.
god. p. n. e.), Tarentum (122. god. p. n. e.).
II. Latinske kolonije
Latini8 ili graani latinske kolonije, koji su imali znatno priviligovaniji poloaj u odnosu
na druge saveznike/socii. Latinske kolonije su osnivane na stratekim mjestima i bile su
po broju stanovnika znatno vee od osnovanih rimskih kolonija. U latinske kolonije
odvoeno je od 2 do 6 hiljada ljudi. Svaki kolonist imao je posjed od 30 do 50 jugera i
bio je duan vriti garnizonsku slubu. Kolonisti (koji su mogli vrlo mijeanog porijekla)
u ovim naseljima postajali su graani formalno gledano samostalne drave/polisa
(naravno u savezu sa Rimskom Republikom kao privilegirani socii). Ako su kolonisti
latinske kolonije bili i rimski graani, oni su gubili svoje rimsko graanstvo, ali u sluaju
da su odluili da prestanu bili nadalje graani odreene latinske kolonije vrate se na
neposrednu teritoriju Republike, oni su mogli rimsko graanstvo povratiti. Pozicija
graana latinskih kolonija na osnovu latinskog prava (iura Latina) je bila vrlo slina
rimskim graanima sa umanjenim pravima (cives minuto iure), ali tehniki gledano oni
su bili stranci bez rimskog graanstva. Latinske kolonije su imale veliku autonomiju,
ukljuujui u to i pravo kovanja novca, i gradsko ureenje koje je podsjealo na rimsko.
Osobe koje su u latinskim kolonijama vrile godinje magistrature dobivale su po
automatizmu rimsko graanstvo.
Latinske kolonije su :
1.Osnovane prije 381. god. p. n. e. Cora (501. god. p. n. e.), Signia (495.
god. p. n. e.), Velitrae (494. god. p. n. e.), Norba (492. god. p. n. e.), Ardea
(442. god. p. n. e.), Labici (418. god. p. n. e.), Vitellia (395. god. p. n. e.),
Circeii (393. god. p. n. e.), Satricum (385. god. p. n. e.), Setia (383. god. p.
n. e.), Sutrium (382. god. p. n. e.), Nepete (382. god. p. n. e.),
2.Osnovane izmeu 334. i 273. god. p. n. e. Cales (334. god. p. n. e.),
Fregellae (328. god. p. n. e.), Luceria (314. god. p. n. e.), Saticula (313.
8
278
ORBIS ROMANVS
god. p. n. e.), Suessa Aurunca (313. god. p. n. e.), Interamna (312. god. p.
n. e.), Sora (303. god. p. n. e.), (303. god. p. n. e.), Narnia (299. god. p. n.
e.), Carsioli (298. god. p. n. e.), Venusia (291. god. p. n. e.), Alba Fucens
Hadria (289 - 283. god. p. n. e.), Paestum (273. god. p. n. e.), Cosa (272.
god. p. n. e.).
3.Osnovane poslije 273. god. p. n. e. Ariminum (268. god. p. n. e.),
Beneventum (268. god. p. n. e.), Firmum (264. god. p. n. e.), Aesernia
(263. god. p. n. e.), Brundisium (244. god. p. n. e.), Spoletium (241. god. p.
n. e.), Placentia (218. god. p. n. e.), Cremona (218. god. p. n. e.), Thurii
Copia (193. god. p. n. e.), Vibo Valentia (192. god. p. n. e.), Bononia (189.
god. p. n. e.), Aquileia (181. god. p. n. e.),
279
ORBIS ROMANVS
Bez obzira na iznimne vojne obaveze i prenesene ingerencije, postojanje Italskog saveza
pod rimskom hegemonijom je imalo i znatne beneficije po italske saveznike.
Uspostavljen je mir (jer vie niko nije strepio od agresije svoga susjeda), a Italija je
osigurana od vanjskih prijetnji, a u podjeli plijena su ravnopravno uestvovali i
saveznici. Bez obzira na gubitak prava na voenje samostalne vanjske i vojne politike,
svaki saveznik je imao u ostalim pitanjima zagarantiranu autonomiju, sa svojim
zakonima, sustavom uprave i unutarnjim ureenjem, sopstvenim institucijama,
sopstvenom elitom koja je vodila dravicu, sa svojim novcem i elementima kulture
(jezik, pismo, kultovi...itd...). Ratni plijen su saveznici i Rimljani dijelili na bazi 50 %
svakome. Republika u odnosu prema svojim latinskim i ostalim italskim saveznicima
nije zahtijevala neki kontinuirani novani ili materijalni namet (kao to je to npr. bio
foros koji su Atenjani nametnuli svojim saveznicima), niti su saveznike tretirali kao
totalne podlonike sa kojima su mogli raditi ta su htjeli, niti su uope pokuavali
nametnuti strogu centralizaciju Italiji i njenim dravicama (kao to su to pokuavali
Teba u Beotskom savezu, Sparta u svome savezu nakon zavretka Peloponeskih ratova
404. god. p. n. e.), niti su pokuavali mijenjati njihova unutranja politika i drutvena
ureenja (kao to su to radili skoro svi grki polisi koji su postali hegemoni). Sve do kraja
Saveznikog rata, Italija je ostala zajednica, pravno - formalno gledano, niza malih
italskih dravica sa visokom autonomijom, a kojoj je na elu stajala italska drava
Rimska Republika kao hegemon i garant ujedinjenja. Snaga Rimske Republike i njeno
budue irenje po Mediteranu mnogo duguje i ovim latinskim kolonijama i
saveznikim dravicama. U toku vojno borbenih kampanja socii su naelno
osiguravali oko polovine pjeadijskih trupa i u konjici ak sastava. Oni su se nalazili
na krilima/alae, dok su rimske legije bile u centru borbene linije, naravno pod potpunim
rimskim zapovjednitvom.
Onoga trena kada su neki saveznici odluili da taj garant ujedinjenja ne bude vie
Rimska Republika, nego da se trai novi put za ujedinjenu Italiju bez da hegemon bude
samo jedna italska drava, izbio je Savezniki rat, o kojem e biti znatno vie rijei u
kasnijim poglavljima. Pored saveznika, naredni stepenik rimske vlasti inili su oni koji su
sa SPQR bili vezani pomou formule amititia, tj.prijateljstva. Takav status su imale
mnoge helenistike drave kao Pergamsko kraljevstvo i Ptolomejski Egipat u posljednja
dva stoljea stare ere. U stvarnosti amititia je podrazumijevala neku vrstu preutnog
rimskog protektorata nad spomenutim dravama.
Na rimskom podruju je oduvijek bilo dozvoljeno prebivanje i strancima peregrinima
(koji nisu morali ni biti u statusu saveznika ili prijatelja), koji su mogli i kupiti
odreeni posjed (i samim tim plaali su porez). Inae kako bude rasla rimska hegemonija,
tako e se na rimskom podruju sve vie i vie poveavati broj nastanjenih peregrina. U
sluaju sudbenih predmeta za njih je bio zaduen peregrinski pretor, Oni su imali punu
osobnu slobodu i pravo izbora : npr. pravo na ili ne privatno obavljanje svojih religijskih
280
ORBIS ROMANVS
281
ORBIS ROMANVS
282
ORBIS ROMANVS
lojalnosti klijenata prema patronima, koja je ravna shvatanju asti i lojalnosti kotskih
Gortaka (Highlanders) prema poglavarima svojih klanova.
Patron je pruao klijentu obiajnu, pravnu i drugu zatitu, pomagao mu je u poslovima, davao zajmove,
titio je i podravao njegove interese, pomagao u ugovaranju braka, znao je platiti i trokove kako bi se
klijent dostojno sahranio. Patron je i savjetovao klijenta, bio je staratelj njegovoj djeci ako bi klijent umro,
a ako klijent nije imao nasljednika, onda bi patron preuzimao imovinu. Klijent osloboenik se obavezivao
da e biti vjeran, da e prema njemu uvijek pokazivati respekt, da e zastupati njegove stavove, i da e mu
stajati na raspolaganju ako se patron nae u nevolji. Klijent je bio obavezan da prati politiki, drutveni i
vojni angaman svoga patrona, kao i da pomogne u isplaivanju otkupnine ako bi patron bio zarobljen.
Klijenti su pruali i neke druge usluge patronima, npr. u poljodjelskim radovima i sl. Klijent i patron nisu
se mogli meusobno tuiti na sudu niti da svjedoe jedan protiv drugog, niti im je bilo dozvoljeno da
nanesu neku tetu jedan drugom. Klijent je ak smatran i niim lanom (gentilicius) patronovog gensa,
imao je pravo da pomae u religioznim obredima te je bio obavezan i da doprinese njihovim trokovima.
Klijent je bio i podloan jurisdikciji i disciplini gensa patrona.
283
ORBIS ROMANVS
pokroviteljske klijenture su bili pojedinci koji nisu imali nikakav talent, i uglavnom su
sluili kao pratnja rimskih odlinika, koji su masovnou svoga okruenja eljeli ostaviti
snanu impresiju na javnost. to je vei bio broj klijenata, bio bi i vei presti odreenog
pojedinca.
Takve osobe su esto bile opskurnog porijekla i znaenja, i one su prislanjanjem na
bogate i mone pojedince eljele da osiguravaju svoju egzistenciju. Moe se slobodno
rei da je jaanje pokroviteljske klijenture proporcionalno vezano sa agrarnom krizom i
slabljenjem srednjeg i sitnog seljatva. Proletarijat i lumpenproletarijat Rima i italskih
gradova je bio savrena masa iz koje se regrutirala ta vrsta pokroviteljske klijenture.
Pokrovitelj patron je ovu vrstu klijenata koristio u politikim aktivnostima, kao glasae
ili propagatore. Pokroviteljska klijentura nije bila nasljedna, i oni koji su zavisili od
pokrovitelja patrona nisu bili imali isti status kao klijenti iz vremena drevne italsko rimske klijenture ili osloboenike klijenture. Veza izmeu pokroviteljskih klijenata i
njihovih patrona nije bila tako obiajno i dubinski snana kao u odnosu drevne italsko rimske klijenture. Pokroviteljski patroni i klijenti su mogli raskidati svoje veze i stvarati
nove, zavisno od potreba, interesa i mogunosti.
Glavna manifestacija pokroviteljske klijenture je bio salutatio, kada bi se klijenti u rano jutro sveano
obueni okupili u atriju svoga patrona kako bi ga pozdravili. Patron bi tada radi pametne dosjetke,
komplimenta, pohvale, laskanja, ulizivanja ili odreene informacije svakog klijenta nagradio sa
poklonom, novcem ili hranom. U vrijeme agrarne krize i kaosa Kasne Republike tako se ak oblikovao i
stale pokroviteljske klijenture u vidu profesije. Takvi klijenti su mogli imati i vie patrona, na koje bi se
nakaili kako bi parazitirali, pruajui zauzvrat odreene prozaine usluge u javnosti.
Nisu samo pojedinci i familije bili uvuene u klijentski sustav, nego su to mogle biti i
itave zajednice, ukljuujui ak i drave. Zahvaljujui epigrafskom spomeniku ILJug, I
90 = AHB p 107 = AE 1948, 241 iz Sarajeva zna se da je Sekst Katij Klementin
Priskilijan (Sextus Catius Clementinus Priscillianus; konzul ordinarius 230. god. n. e.)
bio patron municipalne jedinice Aquae (sa urbanim i upravnim sreditem u sarajevskom
naselju Aquae). I profesionalne korporacije su mogle imati svoje patrone, pa su
nagraivali svoje dobroinitelje titulama patronus ili pater patratus.
Klijentski sustav, proistekao iz drevne italsko - rimske institucije, se sauvao prilino
dugo u drutvenim strukturma mediteranskog svijeta (ilustrativan je primjer mafije).
Hospitium
Uz klijentski sustav (bez obzira na tip odnosa) postojao je jo jedan meuzavisni sustav
koji se nazivao hospitium (na grkom : , ). Za razliku od klijenture koja se
temeljno bazirala na naelu nejednakosti ukljuenih strana, hospitium je bio odnos na
naelu jednakih strana. Hospites su tako bili vezani meusobnom pomoi, suradnjom i
podrkom. U klijenturi je klijent teorijski, a esto i praktino zavisan od patrona koji je
uvijek hijerarhijski na viem poloaju u odnosu na svoje klijente. U hospitiumu nije bila
na takav nain odreena meuzavisnost, i nije bilo nikoga koji bi po defaultu zauzimao
284
ORBIS ROMANVS
viu hijerarhijsku poziciju. Ako je u nekom trenutku jedna od strana zavisila od druge
radi pruanja pomoi, to se moglo sticajem okolnosti promijeniti i moda bi se uloge
zamijenile. Izvorno hospitium je nastao u vremenima kada nisu postojala razvijena
pravila meunarodnih odnosa, kada je samo jedna rije (hostis) odreivala i stranca i
neprijatelja. U tome partikuliziranom okruenju, svaki putnik i stranac je gledan sa
sumnjom, i nailazio bi na potekoe da se snabdije neophodnim potreptinama. Uz to i
ivot bi mu se mogao nai u opasnosti. Kako bi se prevazili ti potencijalni problemi,
uspostavljane su veze putnika (esto su to bili trgovci i izaslanici) sa pojedincima u
podruijima u koja bi dolazio. Uspostavivi prijateljske veze tipa gost domain putnik
bi mogao raunati na potreptine i pomo i zatitu svake vrste. Ako je putnik namjeravao
da ide i dalje, domain bi se pobrinuo o tome da se ovaj osigura sa neophodnim stvarima
kako bi mogao nastaviti put. ak i ako bi putnik umro, domain bi morao osigurati
dostojnu sahranu. Ovakva veza zvana hospitium je po pravilu uvijek recipronog
karaktera. Ovaj sustav je karakteristian za sve narode u prapovijesnom i
protohistorijskom razdoblju, kada je kult gostoprimstva bio vrlo izraen kao garancija
postojanja trgovakih i drugih veza izmeu vie manje srodnih ili nesrodnih zajednica.
Kada je Rimska drava prerasla protohistorijsku formu i postala snana historijska
pojava, hospitium kao institucija nije naputen, nego se i dalje nastavljao razvijati.
Smatrano je da hospitium ima najsvetiji karakter i svaka njegova povreda je tumaena
kao veliko svetogre, a na krivca bi se sruio bijes boga Iuppitera Hospitalisa.
Uspostavljane veza je bila nasljednja, i tako se prenosila na naredne generacije. Kao
sredstvo identifikacije oni pojedinci koji su stvorili odreeni hospitium su razmjenili
tessera hospitalis, na osnovi kojih bi i njihovi potomci mogli znati koje sa njima u ovoj
vezi. Hospitium se mogao otkazati tek nakon formalnog i javnog obavjetenja o svojim
namjerama, a nipoto unilateralno. Hospitium je pored privatnog, mogao imati i javni
karakter. Tako su stranci, bez obzira da li je njihov boravak u Rimu bio oficijelnog ili
privatnog karaktera, mogli dobiti javno gostoprimstvo koje bi im do kraja
republikanskog razdoblja dodjeljivao Senat, a nakon toga princeps ili dominus. Ovi javni
gosti su imali pravo boravka na javni troak, pristup na igre i javna rtvovanja i
religijske obrede, da kupoprodaju ....itd...
Grci su jo u arhajsko doba razvili i obiaj prema kojem je neki polis imenovao graanina drugog polisa
kao svoga predstavnika u tome polisu. Taj predstavnik () je onda brinuo o putnicima iz polisa koji
ga je imenovao, ako bi oni boravili u njegovom polisu. Odravao je slinu funkciju kao danas poasni
konzuli. Nekada bi se pojedinci i sami prijavljivali da budu predstavnici drugih polisa u svome polisu.
285
ORBIS ROMANVS
S R E D NJ E R E P U B L I K A N S K A V O J S K A
Osnovna institucija bez koje je bilo teko ostvariti rimsko gospodstvo nad Italijom je vojska Republike.
Organizacija, hijerarhijsko ustrojstvo, kao i vojna doktrina i posebno kodeks stroge i vrste discipline su
ono to je dalo i strateku i taktiku prednost rimskoj oruanoj sili u odnosu na okolne zajednice. Rimska se
vojska sastojala od slobodnih ljudi, zainteresiranih za pobjedu nad neprijateljem, jer se radilo o obrani
rodnog grada ( kao to je to bilo za vrijeme galske najezde ili rata s Pirom), ili pak o osvajanju novih
zemljita za njive i panjake. Za razliku od ranijih epoha o oruanoj sili Srednje Republike se zna mnogo
vie, i to najvie zahvaljujui detaljnom opisu, specifino analitike prirode, koji daje Polibije. Zato se i
srednjerepublikanska vojska uzima u historiografiji kao neki standardni oblik vojnog ureenja rimskog
svijeta prije marijevskih reformi. Pored Polibija o srednjerepublikanskoj vojsci, podatke daju i Livije,
Salustije i Plutarh (u biografijama vojskovoa iz ovog perioda).
Za razliku od kasnijih epoha, malo je sauvano slikovno reljefnih prikaza na kojima bi se vidjeli
pripadnici vojske. Neto je bolja situacija sa arheolokim nalazima, iako su i oni kvantitativno znatno manji
u odnosu na kasnije epohe. Najvie je pronaeno nalaza koji se tiu vojske na lokalitetima u okolici
Numancije (Renieblas, Castillejo, Pea Redonda), vrijedne podatke daje i bogata riznica oruja pronaena
na lokalitetu mihel u dananjoj Sloveniji.
286
ORBIS ROMANVS
Doktrina poglavito graanske milicije/teritorijalne odbrane sainjene od seljaka je kao posljedicu imala i to
da osvajanja budu isplativa za unovaene vojnike, jer su mogli doi do nove zemlje. Posebno je to bilo
atraktivno za pojedince koji bi poticali iz seljakih familija sa vie djece ili za oeve koji bi imali vie
sinova, a takvih je u to vrijeme bio znatan broj. Novi posjed je osiguravao da ne dolazi do racjepkavanja
zemljinog posjeda izmeu brae i sestara koje ne bi bile u braku cum manu. Tako je osvajanje novih
zemljita predstavljalo i ispuni ventil za potencijalne socijalne turbulencije nastale poveanjem
stanovnitva na jednom ogranienom podruju. Kako se vidi i u osnovi rimske osvajake vojske je leala
potreba za zemljom. Meutim, kada ratovi budu odvodili seljaku vojsku sve dalje od Italije, u udaljene
zemlje Mediterana, i kada ratovi poprime primarno kontekst imperijalnog i hegemonistikog irenja na
korist poglavito interesa elite, a ne vie radi samo praktinih razloga odbrane ili dobivanja novih zemljita
za naseljavanja seljaka pojaviti e se i prvi nedostatci ureenja vojne sile na doktrini teritorijalne obrane.
287
ORBIS ROMANVS
oni narodnoj skuptini unaprijed objave dan kada svi punoljetni rimski graani treba da dou u Rim. Ovako
postupaju svake godine. Dogovorenog dana pristiu svi graani sposobni za vojnu slubu i sakupljaju se na
Kapitolu. Tamo se mlai vojni tribuni podijele u 4 grupe po onom redu kojim su ih birali konzuli ili narod,
zato to je prva i osnovna podjela rimske vojske podjela na 4 legije. etvorica tribuna iz prve grupe
dodjeljuju se prvoj legiji, trojica iz druge grupe drugoj legiji, sljedea etvorica treoj, i posljednja trojica
etvrtoj legiji. Kod starijih tribuna prvu dvojicu dodjeljuju prvoj legiji, sljedeu trojicu drugoj, dvojicu za
njima treoj i posljednju trojicu etvrtoj legiji. Kada se tribuni grupiu i raspodjele po legijama, estorica na
svaku, izdvoje se po legijama i kockom izvlae jednu po jednu tribu, izvikujui svaki put ime one koja je
izvuena. Meu prisutnim lanovima izvuene tribe najprije odaberu etvoricu mladia slinih godina i
stasa. Kada ih izvedu, prvi biraju tribuni prve legije, zatim druge, onda tree i na kraju etvrte. Zatim
ponovo izvode sljedeu etvorku i tada prvi biraju tribuni druge legije i ostali za njima, dok su tribuni prve
legije ovaj put posljednji. Potom se izvodi trea etvorka i prva bira trea legija, a posljednja druga. Kako
pravo prvog biranja vojnika uvijek na isti nain ide u krug, svaka legija dobija ljude istih kvaliteta. Kada
izaberu odreeni broj, tj. 4200 pjeaka (ponekad i 5000 ako im prijeti vea opasnost) po legiji, nastavljaju
da biraju konjanike. Po starom obiaju, ranije su ih birali posljednje, nakon odabira 4200 pjeaka, a sada
prvo njih biraju, po 300 u svaku legiju. Spiskove konjanika sastavlja cenzor po bogatstvu. Kada obave
mobilizaciju, tribuni koji su za to zadueni sakupljaju nove vojnike po legijama, odaberu najsposobnije
meu njima i zakunu ga da e se pokoravati i prema svojim sposobnostima izvravati nareenja oficira.
Ostali vojnici prilaze jedan po jedan i polau zakletvu, govorei da e u svemu postupati isto kao prvi.
Konzuli u isto vrijeme alju poruke magistratima saveznikih gradova Italije koji treb da daju svoje
vojnike. Obavjetavaju ih koliko vojnika, kada i kamo da upute. Odabir ljudi i polaganje zakletve saveznici
obavljaju slino kao Rimljani, potom izaberu komandanta i blagajnika ratne kase, a onda alju vojnike u
Rim. Kada se u Rimu poloi zakletva, tribuni obavjetavaju vojnike svake legije kada i gdje da se pojave
nenaoruani, a onda ih putaju kuama.
288
ORBIS ROMANVS
Svi vojno sposobni graani (od 17. do 46 godine nazivaju se iuniores, a od 46. do 60.
godine seniores) prolaze ispred vojnih tribuna, koji ih u skladu sa vojnim vrijednostima
razvrstavaju u regrute, iskusne vojnike i veterane. U ovo razdoblje rane i (posebno)
srednje Republike armija je najee imala etiri legije, koje su se prikupljale svake
godine. Ako je to bilo potrebno, uslijed razvitka vojne situacije na terenu i ratnih potreba
prikupljali bi i po nekoliko armija (grupa od 4 legije). Kako je ljudi sposobnih za vojsku
bilo uvijek vie nego to je tim legijama trebalo nasumice bi se izvlaili tribusi u kojima
su odabirali budue vojnike. Nakon novaenja, vojnici su se zaklinjali na poslunost.
Veteran bi izgovarao rijei zakletve, a ostali samo idem in me (isto vrijedi i za mene).
Slijedila bi smotra i rtvovanje.
Kada vojni tribuni podijele trupe i izdaju nareena o naoruanju, puste draftirane vojnike kuama. U onaj
dan koji se u vojnikoj zakletvi spominje kao vrijeme obaveznog dolaska na zborno mjesto koje su odredili
konzuli (obino svaki konzul svojim trupama odreuje posebno zborno mjesto i za legionare i za saveznike,
a svaki dobija dio saveznikih trupa i dvije rimske legije) oni su obavezni da dou pod bojnom opremom.
Jedino se od ovih zakletih vojnika prihvata kao izgovor da ne dou na vrijeme nepovoljni predznaci i vie
sile protiv kojih je ovjek nemoan.
ORBIS ROMANVS
eljeznih kolutova (iani oklop; iana koulja = lorica hamata). 3. Principes (iskusni
vojnici zrele dobi) koji su bili glavna snaga legije. Nosili su istu opremu i ukrase kao i
hastati, samo su umjesto sulica nosili koplja, koja su upotrebljavali u borbi prsa o prsa, a
ne kao bojni projektil. U bitci su hastati bili u prvim bojnim redovima, a principi odmah
iza njih. Iza principa su slijedili 4. Triarii koji su bili najstariji vojnici, su (po Polibiju)
nosili istu opremu i ukrase kao principes. Triariji su ulazili u borbu jedino ako su linije
hastata i principa bile probijene. Njihova borba je oznaavala telu taktiku situaciju, pa
je nastala uzreica : res ad triarios rediit (stvar je spala na triarije), naznaujui najveu
pogibao.
Hastati su bili vojnici do 25 godina, principi izmeu 26 i 35 godina i trijariji od 36 do 46 godina.
290
ORBIS ROMANVS
291
ORBIS ROMANVS
smatrano najbolje kvalitetnim, jer je sadravalo i malu, ali dovoljnu koliinu karbona).
Uskoro je isto empirijski (ne i teorijski) ovladano tehnologijom apsorbiranja karbona u
eljezo (to mu daje dodatnu vrstou i snagu), u toku same proizvodnje gladiusa. Ovaj
tip maa je bio superioran u odnosu na njemu savremene maeve, nanosio je veoma teke
rane i samim tim izazivao strah kod neprijatelja. Pored maa, vojnici su nosili i no/bode
(pugio), i to onaj tip koji je isto porijeklom hispanski. Ova no je tipino imao oblik lista
sa velikim sjeivom ili je mogao biti suen do otprilike polovine duine, kada se opet
irio, da bi se na kraju ponovo suzio u vrh noa.
Sulica je koplje za bacanje, a ne za zabijanje. Kratko koplje za bacanje (duine cc 1,1 m.)
koje su koristili veliti se zvalo verutum (plur. : veruta), i bilo je adoptirano od Volska i
Samnita. Veliti su znali nositi i 7 veruta u borbu, i pokazalo se kao veoma uinkovito
oruje. Kada je formacija velita prestala postojati, iz uporebe je izbaen i verutum (vratio
se tek stoljeima kasnije u dominatu). Rije hastati u prijevodu znai oni koji nose hastae
(duga koplja, koja se nisu bacala nego su se zabijala), pa se pretpostavlja da su originalno
sve tri borbene linije bile opremljene sa hastae. Ali sa uvoenjem u upotrebu pila (sulice
duine od cc 2 m.) samo su ih trijariji zadrali. Po Polibiju : Postoje dvije vrste sulica, teke i
lake. Kod prvih razlikujemo okrugle, prenika jedne podlanice i etvrtaste ija svaka strana mjeri jednu
podlanicu. Lake sulice, koje se nose zajedno sa teim, lie na koplja za lov umjerene duine. I tekim i
lakim sulicama dralje je dugo oko tri stope, i za njega je privren savijeni eljezni vrh iste duine.
Pomenuti vrh do polovine njegove duine stavljaju u drveno dralje i privruju mnogim eljeznim
sponkama, te ga tako priveu i toliko osiguraju njegovu upotrebu, da e se u bitke prije eljezo polomiti
nego ovaj spoj popustiti, bez obzira na to to irina vrha na njegovom donjem kraju, tamo gdje se spaja sa
292
ORBIS ROMANVS
panski ma i no.
Ilustracije preuzete
Connolly, 1991:15.
293
iz
ORBIS ROMANVS
Sastav vojske
Rimljani su imali tri naela vojevanja : postojanje rezerve, spajanje ofanzive sa
defanzivom (ili obrnuto) i umijee boja iz bliza i iz daleka. Rimljani su se tako
osposobljavali da su mogli rukovati i kopljima (koja su se bacala kao projektil) i maem.
Rimljani su i usavrili metodu utaborenja, nainivi od toga jednu posve novu vojnu
doktrinu i umijee. Ako je rimska vojska po neemu postala prepoznatljiva, to je nain
njihovog utaborenja i logorovanja koje se odvijalo po jasnim i preciznim uputama.
Contubernium je bio najmanja organizirana vojnika jedinica i sastojala se od osam vojnika. Vojnici unutar
jednog contuberniuma su se nazivali contubernales, a deset contuberniuma je inilo jednu centuriju.
Vojnici jedne contubernium su dijelili zajedniki ator i mogli su biti i kolektivno nagraeni, ali i
kolektivno kanjeni. Zapovjednik ove jedinice zvao se desetar/decanus (kasnije je nosio naziv caput
contubernii). Svaka ova jedinica je imala dvojicu pomonika koji su bili zadueni za logistiku i drugu
podrku, kao to su briga o jediniinoj muli, osiguravanje da vojnici imaju vode za vrijeme mara, a esto
su imali i specijalna umijea kao to su kovaki ili drvodjeljski zanat.
Svaka legija naelno ima oko 4200 pripadnika, odnosno 60 centurija (u dananjem rangu
manje ete) i to : 20 centurija sa po 30 triarija, 20 centurija sa po 60 principa, 20 centurija
sa po 60 hastata. Zatim je bilo jo i oko 1200 velita rasporeenih u tri razreda. Raspored
bojnih poredaka je bio takav da je uvijek ostavljao dovoljno prostora za manevriranje, a i
da se pojedinac moe lake kretati i uspjenije boriti u borbi, a da pritom ne narui
jedinstvo akcije borbene cjeline kojoj pripada. Svaka legije je imala jo i 300 stotine
konjanika (vitezova), koji su bili rasporeeni u deset turmi (turmae), i u svakoj se
biraju tri dekuriona, a ovi sebi odreuju tri zamjenika (optiones). Prvi koji je izabran
predvodi turmu, a ostala dvojica imaju in desetara. Ako prvi dekurion nije prisutan,
drugi preuzima komandu. U ranije doba oprema konjanika je bila slabija, jer nisu nosili
oklope, koplja su im bila loa i neprecizna, tit im je bio od volovske koe i nisu ih mogli
koristiti u napadu jer nisu bili dovoljno vrsti i brzo su postajali neupotrebljivi. Meutim,
Rimljani su uvidjevi loe stanje svoga konjanitva, usvojili helenske metode
naoruavanja i organizacije, pa je naoruanje rimskih konjanika u Polibijevo vrijeme bilo
slino onome helenskih konjanika, sa oklopom i kacigom od metala. Veina konjanika je
nosila i koplje i mali, okrugli tit (parma equestris). Krajem II. st. p. n. e. izgleda da su
neki konjanici nosili i dugo koplje (contus), koje se dri u obje ruke.
Kada govori o preuzimanju helenskog konjanikog naoruanja, Polibije konstatira sljedee : Doista, nema
naroda spremnijeg da mijenja obiaje i navike i ugleda se na ono to je kod drugih bolje.
I pored toga, rimsko konjanitvo je ostalo dosta slabije u odnosu na legionarsku pjeadiju,
radi ega su se u konjanitvu uglavnom naslanjali na saveznike, kasnije na auksilijare i
plaenike. Posebno su se od sklapanja saveza sa Masinisom, Rimljani oslanjali na
numidsko konjanitvo. Rimsko konjanitvo je nekada ostvarivalo i uspjehe kao na
primjeru bitki kod Sentinuma, Herakleje i Telamona, ali i teke poraze kada se suoilo sa
Hanibalovom konjicom, koja je bila znatno brojnija i kvalitetnija (posebno zahvaljujui
294
ORBIS ROMANVS
Reljef koji prikazuje legendu o Marku Kurciju kako upada u Kurcijevo jezero. Naen na Forumu. Konjanik
nosi koplje i okrugli tit (parma equestris).
295
ORBIS ROMANVS
nije primjenjivala nijedna vojska na svijetu. Pokuaj odreenih trockistiko anarhistikih jedinica u
panskom graanskom ratu da izgrade demokratsko odluivanje u vojsci se pokazalo katastrofalnim.
Razlog je bio jednostavan, dok je u graanskoj miliciji Republike demokratsko odluivanje bilo ogranieno
samo na izbor komandanata i starjeina, a ne i na odluivanje o voenju borbenih i vojnih operacija, dotle
su ovi panski utopisti primjenjivali demokratski nain odluivanja na sve aspekte vojnog funkcioniranja.
Eventualnu samovolju u zapovijedanju, te potencijalnu zloupotrebu vojnih snaga Republika je nastojala
rijeiti uvoenjem sustava kolegijalnosti i rotacije i u legijsku i u manipulsku strukturu.
Legije su imale 4 bojna znaka i to sa predstavom vuka, bika sa ovjeijom glavom, konja
i vepra.
Socii
Za skupljanje saveznikih italskih trupa su bili zadueni conquisitores. Rasporeivanje i
voenje saveznikih trupa je posao 12 prefekta (praefecti sociorum), koje odreuju
konzuli. Prefekti najprije za potrebe konzula biraju konjanike i pjeake najsposobnije da
im prue pravu pomo u borbi, tzv. odabrane/ekstraordinarije (extraordinarii). Broj
296
ORBIS ROMANVS
297
ORBIS ROMANVS
U bitkama, formacijski raspored je bio sljedei : dvije rimske legije zauzimaju sredinji
poloaj, saveznike dextra ala i laeva ala zauzimaju svoje odgovarajue pozicije na
krilima. Rimska konjica je uobiajeno bila na desnom krilu, a italska saveznika na
lijevom. To je dovodilo do odreene neravnomjernosti, jer je saveznika konjica bila
znatno brojnija od rimske. Svaki manipul je tvorio pravokutnik sa obje centurije
(postavljene jedna do druge) od 10 redova po 6 ljudi u jednoj centuriji, ako bi veliti bili
uvrteni u manipule. Izmeu dva manipula hastata je ostavljan prostor (veliine koju bi
zauzimao jedan manipul) koji su u sljedeem redu titila dva manipula principa. Manipuli
trijarija pokrivali su prostor iza manipula principata. Ovo je bio unakrsni poredak
(quincunx) sa tri linije (triplex acies) pokrivanja. Izmeu vojnika u centuriji je bilo
prosjeno cc 90 cm. razmaka. Ovisno o razvoju bitke, bojni redovi su se otvarali ili
zatvarali. Legionari su najvjerojatnije kretali u napad u otvorenim bojnim redovima koje
298
ORBIS ROMANVS
bi poto bi bacili duge sulice, zatvarali. Koliko e redova biti u bojnom poretku, i da li e
oni biti otvoreni ili zatvoreni, zavisilo je i od neprijateljske formacije i zahtjeva u toku
same bitke. Npr. u bici kod Pidne gdje su se legije suprotstavile falangi, manipule su
morali biti zbijenije kako bi se suprotstavile zbijenoj formaciji falange. Oruane snage
Republike su se borile u dugim tankim linijama, to im je omoguavalo da i u sluaju
da su brojano slabiji zaobilaze neprijatelja koristei dubinsku formaciju. Prvi su bacali
koplja i zapoinjali arkanje veliti sa konjanicima na krilima, dok bi teka pjeadija
zapoela napredovanje. Zatim bi se veliki povlaili, a hastati i trijariji bi bacili pravu kiu
sulica na neprijateljski poredak, nastojei ga poremetiti. Onda bi krenuo pjeadijski udar
hastata. Ako bi on bio uspjean, njima bi se pridruili principi kako bi popunjavali prazne
zone i vrili dodatni pritisak na neprijetelja. U ovom sluaju bi trijariji krenuli da preko
krila zaobiu neprijatelja. Ako je napad hastata bio neuspjean, oni bi se povlaili iza
principa koji su preuzimali njihovu ulogu. Trijariji bi bili posljednja linija.
Neposredno prije bitke vojskovoa bi pozivao augure koji bi saznavali jesu li im bogovi
naklonjeni, zatim bi se obratio javno vojnicima. Bitku su uglavnom prvo zapoinjali veliti
i konjanici, a legije su kretale u napad na znak trube. Hastati bi prvi udarili na
neprijateljske linije, udarajui protivnika u lice sa svojim titovima, i koristei svoje
maeve da sijeku i probadaju neprijatelja i tako izazivaju paniku u njegovim redovima.
Glavna taktika se sastojala u tome da se neprijatelj natjera u bijeg, to je mogue bre.
Time bi se naruila njegova borbena linija, a legionari i saveznici bi mogli da naprave
pravi pokolj meu tako razbijenim neprijateljima. Preferirali su ubadanje u zonu jetre, jer
bi tako izazivali najvee krvarenje kod protivnika.
U velikoj veini sluajeva zapovjednici na terenu nisu bili veliki i talentirani taktiari, i uglavnom su se
oslanjali na okretnost, pokretljivost i disciplinu vojnika i ablonski pristup borbenom poretku. Zato su
pobjede oruanih snaga Rimske drave esto rezultat ne taktike umjenosti komandanta, nego snage i
umijea redova i iskustva i odgovornosti centuriona. Doktrinarni cilj je bio samo jedan : unititi sredite
neprijateljskog poretka i tako razbiti njegovo jedinstvo i borbeni duh. Meutim kada bi nasuprot sebe imali
neke taktike genije kao to je bio Hanibal, takva taktika je mogla zavriti katastrofom. Ipak je poslovina
rimske osobina brze prilagodbe i usvajanja, omoguavala i improvizaciju i prilagoavanje uobiajene
taktike i borbenog poretka. Ma koliko borbeni poredak oruanih snaga Rimske drave bio abloniziran, on
je u odnosu na druge borbene poretke (falangu, hoplitski poredak...itd...) tadanjeg vremena ipak bio
najvie pogodan za elastinije pristupe i prilagodbu stanju na terenu i potrebama rata. Umjeniji i
inteligentniji komandanti su tu njegovu osobinu mogli odlino iskoristiti, kao npr. Tit Flaminin u bici kod
Kinoskefale, Scipion Afrikanac kod Zame, Cezar u nizu bitaka. Vojska se nekada koristila i posebnim
poretcima, kao to su klinasti bojni red (cuneus) po kojemu se kolona ire stvarajui otri ugao, tzv. orbis
kada se vojnici rasporede u krug kako bi odolijevali napadu sa svih strana i etverougaoni poredak.
Ono to je bitno rei za organizaciju oruanih snaga Rimske drave to je da je ona bila
dosta fleksibilna i prilagodljiva novonastalim uvjetima. Tako se nisu samo preuzimali
tipovi oruja, nego i poretci, rasporedi pa i strateko taktike zamisli. Zato se i strategija
i taktika oruanih snaga Rimske drave mijenjala, doraivala i usavravala.
299
ORBIS ROMANVS
Plijen
Ratni plijen se sabirao i bio je predavan kvestorima koji bi ga prodavali u ime erarija, ali
esto zapovjednik dosudi vojsci plijen, koji se onda raspodijelio na jednake dijelove.
Zapovjednik je mogao i da plijen po kvestorima rasproda i onda novce da podijeli meu
vojnike i oficire. Dobit od ratnog plijena se dijela na osnovi jasno utvrenih kriterija. I
zato je pogreno tumaiti raspodjelu plijena meu rimsko italskim vojnicima kao neku
vrstu kaotine masovne grabei i pljake i trke vojnika da uzmu to je mogue vie. U
svemu je postojao javno preciziran red, pa i po ovom pitanju. Ono to je neprijatelj oteo
Rimljanima ili njihovim saveznicima, povratilo se pravim vlasnicima. Ako je koji vojnik
to zarobio i oteo u toku bitke, ostalo mu je i kasnije kao svojina. A da bi neko mogao
prepoznati svoje stvari meu sakupljenim plijenom, plijen je neko vrijeme javno izloen.
I zarobljenici su smatrani ratnim plijenom, te su prodavani u roblje (pri emu su
oznaavani vijencem na glavi) ili zadravani kao robovi Republike. Rijetko bi se
dozvoljavalo da zapovjednik dopusti da pojedinac prisvoji roba. Zarobljenici su se mogli
i otkupiti od svojih srodnika ili svoje zajednice.
Kazne
Disciplina je i u Srednjoj Republici ostala vrlo stroga, te je zapovjednik ili vojskovoa
mogao svakog oficira ili vojnika kazniti smru ili ga dati iibati i bievati. I to ne samo
zbog zloina i izdaje, nego i zbog toga ako se oficir nije drao zapovijedi, ili ako je neko
vojno odjeljenje dalo zaskoiti ili je ostavilo bojite. To pravo im je davao sacramentum.
Vojskovoe su zbog neposlunosti ubijale i vlastite srodnike, a kanjavali su i itave
legije. Preivjeli pojedinci iz vojske koju je porazio Hanibal, su bili protjerani iz Italije,
da bi se vratili kui tek nakon 14 godina.
Konzul izdaje potrebna nareenja vojnim tribunima, oni ih predaju centurionima i konjanicima, a ovi kada
za to doe vrijeme vojnicima. Posebna se panja posveuje straarskoj dunosti i sustavu lozinki, o emu
Polibije vrlo detaljno govori. Kazne za one koji su se ogrijeili o straarske dunosti su bile vrlo stroge, kao
to je kolektivno batinjanje i kamenovanje (fustuarium), od strane svojih suboraca iji su ivoti dovedeni u
opasnost nepanjom osuenoga. Onima koji su uspjeli preivjeti ovu kaznu i pobjei, je zabranjeno da se
vrate u domovinu, a nijedan roak se ne bi usudio da im prui utoite u svome domu. Kazne za
neizvravanje straarske dunosti nisu ograniene samo na vojnike u taboru, nego i na njihove starjeine.
Po Polibiju : Vojnici su obavezni da sluaju tribune, a tribuni konzule. Tribun moe da izrie novane
kazne, plijeni imovinu i biuje vojnike, a kod saveznika isto pravo pirpada prefektima. Batinjanjem se
kanjava i svako ko neto ukrade iz tabora, zatim onaj ko lano svjedoi, onaj ko se otkrije u zloupotrebi
svoga tijela (odnosno u homoseksualnom aktu op. a.) i onaj ko je tri puta kanjen zbog istog prekraja. To
su prekraji koji se smatraju zloinima. U kukaviluk i ponaanje nedostojno vojnika ubrajaju sljedee
prekraje : ako neko tribune lano izvjesti o svojoj hrabrosti da bi dobio odlikovanje, ako vojnik odreen u
zatitnicu iz straha napusti svoj poloaj, ili ako neki vojnik iz straha u toku bitke odbaci oruje. Zato
pojedini vojnici iz obezbjeenja svjesno odlaze u smrt, tj. ne naputaju poloaj ni pred navalom brojnijeg
neprijatelja, plaei se pomenute kazne. Isti strah navodi i borce koji su u borbi ispustili tit, ma ili neki
drugi dio naoruanja da se nerazumno bacaju meu neprijatelje, nadajui se da e povratiti ono to su
izgubili ili smru izbjei javnu sramotu i nasilje svojih drugova. Polibije nadalje opisuje i kolektivno
kanjavanje, odnosno kada itava jedinica napusti poloaj, poznato kao decimacija. Rije je da se iz reda
300
ORBIS ROMANVS
jedinice koja je pobjegla, kockom izabere 10% vojnika i da se oni kazne bespotednim batinjanjem. Ostali
vojnici iz kaenjene jedinice umjesto sljedovanje penice dobivaju sljedovanja jema i borave van tabora i
njegove sigurnosti. Postojale su i blae kazne, kao to su oduzimanje ina, gubitci povlastica, sramotno
otputanje iz vojske i tjelesne kazne.
Najvea nagrada je bio trijumf. Rimski trijumf (triumphus) je bio i graanska i religijska
ceremonija. Njegovo porijeklo ostaje nepoznato, a rimska tradicija prve trijumfe smjeta
jo u vrijeme prvih kraljeva. Trijumf je bila javna proslava vojnog uspjeha odreenog
zapovjednika, kojim je uspjeno zavrio vanjski, strani rat. Zapovjednik koji proslavlja
trijumf je u danu trijumfalne procesije se po svome statusu pribliavao kraljevskom ili
boanskom aspektu. On je nosio regalia (odnosno corona triumphalis, tunica palmata,
toga picta), koja se tradicionalno vee za drevnu rimsku monarhiju i za statuu
Kapitolinskog Jupitera, odnosno imao je potpuno obojenu u purpur (trijumfalnu), zlatom
ukraenu, togu (toga picta/obojena toga), lovorov vijenac na glavi, crvene izme i moda
u crveno obojeno lice (kao rimsko vrhovno boanstvo). Trijumfalni zapovjednik je
nazivan vir triumphalis do kraja svoga ivota. Nakon smrti, on je na sahrani svakoga od
svojih potomaka bio predstavljan od unajmljenog glumca koji je nosio njegovu posmrtnu
masku (imago) i obuen u trijumfalnu togu.
Za vrijeme Republike, trijumf je bio najvea poast, ali da bi se zadovoljilo dobivanje
prava na trijumf zapovjednik je morao da ostvari odreene uvjete :
1.Izvojuje pobjedu nad vanjskim neprijateljem (onima koji nemaju rimsko
graanstvo) u kojoj je ubijeno najmanje 5 000 neprijateljskih ratnika/vojnika.
2.Da od vojnika dobije naziv imperator i da je u trenutku toga ina bio izabrani
magistrat ili promagistrat sa imperium.
3.Dovede vojsku kojom je zapovjedao kui, oznaavajui tako da je rat zaista gotov i
da vojska vie nije potrebna. Ovo pravilo se samo primjenjivalo na graansku
miliciju.
301
ORBIS ROMANVS
4.U republikanskom sustavu, Senat je bio taj koji je davao dozvolu za odravanje
trijumfa na osnovi zadovoljavanja gore navedenih uvjeta.
Unutarnji (graanski) ratovi teorijski ne zasluuju trijumf, a poto poraena vojska mora
biti teorijski gledano prava vojska, ona ni uguivanje ustanaka robova (ma koliko bili
snani i opasni) ne zasluuje pravo na trijumf. U postrepublikansko doba, pravi trijumf je
bio rezerviran samo za cara ili njegovu familiju. Ako je zapovjednik bio od cara nagraen
trijumfom, on je marirao sa odreenim brojem svojih vojnika.
Sama trijumfalna procesija poinje van servijanskih zidina na Marsovom polju. vir
triumphalis ulazi u grad u zaprenim kolima kroz Porta triumphalis, koja se samo
otvaraju za ove prilike. Kako ulazi u grad, definiran sa pomerium, trijumfalni
zapovjednik se sree sa senatorima i magistratima i zakonski predaje svoje
zapovjednitvo. Procesija zatim nastavlja du Via triumphalis preko Circus Flaminius do
Circus Maximus. Zarobljeni neprijateljski voa je mogao biti odveden u Tullianum i
zadavljen (neki su doivjeli takvu sudbinu, neki nisu). Procesija zatim nastavlja du Via
sacra do Foruma i penje se na Kapitol do hrama Kapitolinskog Jupitera, gdje se nalazi i
njena finalna destinacija. Na Kapitolu je trijumfalni zapovjednik rtvovao bijele bikove
Jupiteru. Zatim je ulazio u hram da ponudi svoj lovorov vijenac kao znak da on nema
intencija da postane kralj Rima. itava linija procesije je bila obrubljena sa masom koja
je pozdravlja trijumfalnog zapovjednika, Rim, vojsku i zasipala ih cvijeem. Sam red
povorke je isto bio preciziran i to prvo idu trubai, zatim kola sa ratnim plijenom, onda
bijeli bikovi radi rtvovanja, zatim oruje i simboli poraene zemlje, zarobljene
neprijateljske voe sa svojim blinjima i drugim zarobljenicima, zatim liktori
zapovjednika/imperatora koji slavi trijumf sa fasces na kojima se nalaze vijenci, lino vir
triumphalis u kolima koje vuku dva (kasnije) etiri konja, odrasli sinovi i oficiri
trijumfalnog zapovjednika, i na kraju vojska ali bez oruja i opreme (jer se procesija
odrava unutar pomeriuma), ali obuena u toge i sa vijencima na glavama. Ovo je isto
potpuno drugaije od uobiajene, ali pogrene, predstave rimskog trijumfa u modernoj
kulturi po kojoj su naoruani i u potpunosti oklopljeni vojnici stupali u trijumfu. U
trijumfu su ili i camilli, djeca koja su posluivala sveenike pri rtvovanju. Pored kola
trijumfatora tiskalo se mnotvo glumaca (ludiones) koji su po etrurskom obiaju plesali i
svirali i izvodili aljive pokrete. Iza trijumfatorovih kola su ili i graani koje je
neprijatelj bio zarobio, a koje je pobjeda oslobodila. Oni su na obrijanoj glavi nosili kapu
osloboenika. U pojedinim opisima trijumfa se spominju i egzotine ivotinje, muziari i
robovi koji nose slike pokorenih gradova i znakove sa imenima pokorenih naroda.
Uesnici u procesiji kao i okupljeni narod je esto pjevao aljive (koje su mogle biti i
prilino otre) pjesme na raun svoga trijumfalnog zapovjednika, kako bi se odagnali
uroci. Vir triumphalis je na svojim kolima bio u drutvu i roba koji je drao zlatni
vijenac iznad trijumfatorove glave i konstantno ga podsjea na njegovu smrtnost apuui
na njegovo uho. Tane rijei koje rob izgovara nisu poznate, ali moda su bile respica te,
hominem te memento (gledaj oko sebe, sjeti se da si samo ovjek) i memento mori
302
ORBIS ROMANVS
Corona civica
corona obsidionalis
Corona classica
corona muralis
303
corona vallaris
ORBIS ROMANVS
Po Polibiju : Ovakvim podsticajima Rimljani navode na takmienje i revnost u borbama ne samo koji su
prisutni i sve sluaju, nego i one koji ostaju kod kue. Naime, dobitnici pomenutih darova ne samo da stiu
slavu u vojsci i domovini, ve po povratku u svoje gradove u punom sjaju uestvuju u svim sveanostima
zato to je samo onima koje su konzuli odlikovali za hrabrost dozvoljeno da nose svoja odlikovanja. U
kuama osvojeno oruje iz plijena postavljaju na najistaknutija mjesta i na taj nain istiu dokaze i znake
svoje hrabrosti. Da zakljuim, kad Rimljani poastima i kaznama u vojsci posveuju toliku panju i brigu,
prirodno je da se njihovi ratni poduhvati zavravaju uspjeno i sjajno.
esti ratovi doprinijeli su tome da je vojni ivot bio svakodnevna pojava, da se vojnici
nisu odvikavali od vojne slube, ve se eliili i stjecali ratno iskustvo. Viem staleu
Rimljana samo je sluba u vojsci mogla otvoriti politiku karijeru. U IV. i III. st. p. n.
e.vojna se sluba jo nije bila pretvorila u profesiju i vojska je uvala raniji seljaki
karakter, tako da je poslije pohoda veina vojnik teila povratku kui.
Ratna mornarica
Za razliku od kopnene vojske, na moru je stanje bilo kvalitativno drugaije. Za razliku od
Grka i Kartaginjana Rimljani nisu imali izraenu pomorsku tradiciju. Da to nadoknade
Republika je sklapala sporazume sa pomorskim silama kako bi imala kakvu takvu
podrku i na moru, te je uvrivala obalu naseobinama i utvrdama. Porijeklo same ratne
mornarice (classis) Republike je nejasno. Tako se spominje jedan ratni brod koji je vodio
izaslanstvo u Delfe 394. god. p. n. e. Ako je ratna mornarica i postojala u ovim ranim
periodima Republike, ona je morala biti neznatna. Republika je 311. god. p. n. e. birala
dvojicu dunosnika duumviri navales classis ornandae reficiendaeque causa, iji je
zadatak bio da se brinu o ratnoj mornarici. Uskoro je Republika dobila i prvu flotu, koja
se sastojala od 20 brodova, najvjerojatnije trirema (sa tri reda vesala), a svaki od dvojice
dunosnika je zapovijedao eskadronom od 10 brodova. Tako su i na primjeru mornarice,
Rimljani utvrdili pravo kolegijalne uprave. Ali i tada je mornarica ostala efemerna
borbena formacija, koja se odravala vie u smislu obalne strae (koja se obraunava sa
piraterijom), nego stvarne vojne sile. Zato se i desilo da je bila lako poraena 282. god. p.
n. e. od iskusnije i bolje tarentinske mornarice. U mornarici su sluili najsiromaniji
graani (capite censi; proleteri), osloboenici, stranci, raznorazne skitnice i sl. Nakon
samnitskih i Pirovog rata Rimljani su se za eventualne borbene potrebe sluili i
mornaricama grkih gradova june Italije, koji su postali socii navales Republike. Prvi
ozbiljniji korak ka stvaranju organiziranog mornarikog sustava uinjen je tek 267. god.
p. n. e., kada su imenovana 4 pomorska kvestora (quaestores classici) u Ostiji, Kalesu,
Ariminiju i na jednom za sada jo uvijek nepoznatom mjestu. Mogue je da je njihov
zadatak bila i koordinacija i nadzor nad junoitalskim saveznikim brodovljem. I sa tom
situacijom je Republika doekala 264. god. p. n. e.
Brojno stanje
Nain ustrojstva srednjerepublikanske vojske je bio takav da su praktino svi mukarci
graani sluili u vojsci, i to u vie kampanja. Za vrijeme samnitskih ratova u godinjim
kampanjama se u vojsci nalazilo 16 % svih mukih vojnih obveznika, a u vrijeme
304
ORBIS ROMANVS
iznimne opasnosti ta bi brojka rasla na 25 %. U vrijeme II. punskog rata ovaj procent e
se uveliko poveati, posebno u postkanskom razdoblju. Tada e se skoro 2/3 svih rimskih
graana u statusu iuniores nalazi u kontinuiranoj, viegodinjoj slubi i pod orujem.
Nakon Kane su u vojsku mobilizirani ak i osloboeni robovi, te djeaci koji jo uvijek
nisu dostigli uobiajenu i propisanu dob za novaenje. To je naravno imalo devastirajui
efekt po privredu Italije, jer je nedostajalo radne snage na poljima.
Ujedinjenje Italije pod ezlom Rimske Republike, je imalo kao posljedicu nesumnjivu
demokratizaciju politikog sustava rimskog doba, to je rezultiralo u kreiranju klasinog
institucionalnog sustava Rimske Republike. Razlozi za to su moda leali upravo u sve
veem prioritetu i znaenju vojske, u kojoj su veliku veinu inili plebejci, to je moralo
biti imajui u vidu skoro kontinuirane, teke ratove od 343. god. p. n. e. pa sve do 272.
god. p. n. e. Sa druge strane, uspon niza uspjenih plebejskih vojskovoa kao to je npr.
Manije Kurije Dentat je nesumnjivo morao imati efekta na demokratizaciju rimske
politike. To jaanje demokratskih tendencija direktno je uvezano sa jaanjem institucije
tributskih komicija na raun centurijatskih (u kojima su veinu imale bogatije klase) u
prvoj fazi razvitka Srednje Republike. Tributske komicije su temeljene na rimskoj
organizaciji teritorijalnih tribusa, znai stanovnitvo je podijeljeno naelno temeljeno na
teritorijalnoj pripadnosti a ne na klasnoj (kao centurijatske) ili rodovsko plemenskoj
(kao kurijatske). Tributske komicije su ustvari i nastale po modelu plebejske skuptine
(zasnovane na tribusima), ali su one ukljuivale i plebejce i patricije u svome glasakom
tijelu za razliku od plebejske skuptine. Tributske komicije su izgleda imale vrlo dugaak
period razvitka i oblikovanja.
Rimski narod je u svome prvobitnom razvitku bio podijeljen na tri treine (tribuse; na
na jezik se ovaj izraz uobiajeno prevodi kao pleme), zasnovane na rodovskobratsveno-plemenskom naelu i to plemena Ramnes, Tities i Luceres. Rimska tradicija
pripisuje Serviju Tuliju reformu tirbutskog sustava i praktino ukidanje navedena tri stara
rimska tribusa i umjesto njega formiranje nova 4 tribusa : Gradski prostor, unutar
pomeriuma koji je proiren na okolna brda, je podijeljen u etiri gradska tribusa
Suburana, Esquilina, Collina i Palatina. Kako se razvijala Rimska Drava, tako se
poveavao broj teritorijalnih tribusa ili smanjivao (npr. nakon pohoda Porsene). Konano
se nakon dodavanja jo dva tribusa u Picenumu 241. god. p. n. e. broj tribusa ustalio na
brojci 35 (4 urbana i 31 seoski/rustini ,to je ostalo do samoga kraja) i to (abecednim
redom i sa kraticama) :
1.Aemilia (AEM)
2.Aniensis (ANI)
305
ORBIS ROMANVS
3.Arnensis (ARN)
4.Camilia (CAM)
5.Claudia (CLA)
6.Clustumina (CLU)
7.Collina (COL)
8.Cornelia (COR)
9.Esquilina (ESQ)
10.Fabia (FAB)
11.Falerna (FAL)
12.Galeria (GAL)
13.Horatia (HOR)
14.Lemonia (LEM)
15.Maecia (MAEC)
16.Menenia (MEN)
17.Oufentina (OVF)
18.Palantina (PAL)
19.Papiria (PAP)
20.Pollia (POL)
21.Pomptina (POM)
22.Publilia (PVB)
23.Pupinia (PVP)
24.Quirina (QVIR)
25.Romilia (ROM)
26.Sabatina (SAB)
27.Scaptia (SCAP)
28.Sergia (SER)
29.Stellatina (STE)
30.Suburana (SVC)
31.Terentina (TER)
32.Tromentina (TRO)
33.Velina (VEL)
34.Voltina (VOL)
35.Voturia (VOT)
Nakon 241. god. p. n. e. je odlueno da se vie ne formiraju novi tribusi, nego da se u
postojee ukljui sva nova i dodana teritorija, kao i novi graani (koji su primali rimsko
graanstvo). To je kao rezultat imalo da su tribusi prestali biti jedinstveni teritorijalni
distrikti/oblasti, nego su mogli ukljuivati razliite teritorije u razliitim dijelovima Italije
i mediteranskog svijeta. I vrlo brzo su tribusi izgubili svoje osnovno teritorijalno
znaenje, postavi obine glasake jedinice (npr. naseljenici u nekoj rimskoj koloniji ili
naseobini nastaloj nakon 241. god. p. n. e. mogli su biti razliitih tribusa, ali stanovnici
istoga grada), ali i kao baza vojno regrutiranje, cenzus i oporezivanje. Svaki od tribusa je
u tributskim komicijama predstavljao jednu izbornu cjelinu, odnosno jedan glas (koji
rezultat glasanja pripadnika-glasaa). Svaki rimski graanin je morao pripadati nekom
tribusu, pravilo koje se nastavilo primjenjivati i u carsko doba, ak i za provincijalce koji
306
ORBIS ROMANVS
ORBIS ROMANVS
pobijeenih naroda osnivali kolonije rimskih graana. Drugi dio koji je bio ve obraen
su prodavali ili dijelili, u tom sluaju zemljite bi poslije prodaje ili djelidbe prelazilo u
ager privatus pojedinca koji ga je kupio ili dobio. Trei dio, koji je uglavnom bio
neobraen i koji je po prostranstvu bio najvei, Rimljani su pretvarali u ager publicus
(javna zemljita). U toku cjelokupne svoje ekspanzije Rimljani su primjenjivali ovaj
postupak prema osvojenim zemljitima. Konfiskacija zemljita pobijeenih naroda je
mogla biti potpuna ili samo djelomina.
U Italiji je kompletno zemljite etrurskog grada Veje 396. god. p. n. e. pretvoreno u ager publicus, dok je
Hernicima oduzeto 2/3 njihovog zemljita. Kapua je zbog izdaje Republike nakon bitke kod Kane,
kanjena oduzimanjem cjelokupnog agera. Takav postupak Rimljani e primjenjivati sve dok su bili u
stanju ekspanzije i on nee biti ogranien samo na Italiju, nego e se protezati i na provincije. Poslije
zauzimanja Kartage i Korinta njihova podruja e biti proglaena za ager publicus.
308
ORBIS ROMANVS
Auspic (auspicium iz auspex; u bukvalnom znaenju je onaj ko gleda ptice) je bilaosoba koja je itala i
objanjavala znamenja na osnovi leta ptica. Proricanje na osnovi leta ptica ima vrlo dugu tradiciju, jo iz
egipatske i istonomediteranske prakse, pa preko Mikenjana i postmikenjanskih Grka. U starom Rimu,
auspicije su obezbjeivale znak od boanskog, koji je bio interpretiran od sveenika augura. Odgovor je
mogao biti ili povoljan ili nepovoljan (auspicious ili inauspicious) i mogao je puno utjecati na politiki
ivot Rimske Drave i njenih institucija. Zato je i borba plebejaca da mogu biti birani za augure bila toliko
bitna. Kasnije su, kada je o starih vjerovanja ostala samo uplja forma, auguri mogli biti i podmieni (ili bi
to radili iz viih politikih motiva) kako bi dali odgovarajui odgovor.
309
ORBIS ROMANVS
ORBIS ROMANVS
311
ORBIS ROMANVS
ORBIS ROMANVS
Lictores
Liktori su spadali u posebnu kategoriju dravnih slubi. Oni nisu u rimskom politikom i
upravnom sistemu smatrani magistratima, nego slubenicima pojedinih magistrata. Broj
liktora koji se nalazio uz svakog magistrata je odreivao i stepen vanosti magistrature.
Uz pretora se nalazilo 6 liktora, uz konzula 12 liktora, a najvie uz diktatora 24 liktora.
Liktori su ili ispred svog magistrata nosei fasce (svenjevi prua, u koje se u sluaju
rata i kada bi magistrati boravili van gradskog podruja Pomeriuma stavljala sjekirica
koja je simbolizirala imperium, najvii stepen vlasti). Liktori su raspolagali i sa
ovlatenjima i da vre hapenja, a mogli su i na licu mjesta da izvravaju kazne koje je
izricao magistrat.
Tresviri capitales
Tresviri capitales su od 289. god. p. n. e. bili nii magistrati, koji su imali odgovornost za
zatvorenike. Oni su i izvravali pogubljenja osuenika i obavljali neke druge policijske
313
ORBIS ROMANVS
314
ORBIS ROMANVS
institucija gradskog prefekta (iako nije zvanino ukinuta) je praktino iezla. Sa uvoenjem principata,
August je i reaktivirao instituciju gradskog prefekta, i to samo u periodima njegovog odsustva iz Italije.
Tiberije je ad hoc formu postojanja ove institucije pretvorio u stalnu. Izvorno je gradski prefekt bio
zaduen i za krivinu jurisdikciju kada bi za to bio delegiran od princepsa. Kasnije su se njegova ovlatenja
poveala i od Septimija Severa i Quaestiones perpetuae njegove kompetencije u krivinim predmetima su
postale skoro neograniene ne samo u Gradu, nego i na teritoriji unutar 100 rimskih milja od Grada. U
kasnom Carstvu, gradski prefekt je postao naelnik administracije u civilnim i krivinim stvarima. On je
bio i sudija - prva instanca u sluajevima u koje su bili ukljuene i osobe senatorskog ranga. albe na
odluke praefectus annonae i praefectus vigilum i drugih civilnih dunosnika (cognitio extra ordinem) su
ile gradskom prefektu kao drugoj instanci, ako se to ticalo poretka u Gradu.
Plebejski Tribuni su po svojoj osnovnoj vokaciji trebali biti branioci interesa plebejaca i
mogli su biti birani jedino iz njihovih redova. U poetku su bila dva tribuna (po nekim
verzijama etiri tribuna za svaki od prva etiri teritorijalna tribusa) koja su inila kolegij,
i koji su mogli djelovati nezavisno jedan od drugog, s time da u sluaju ako im se
miljenja razilaze, tribun koji stavlja veto ima prednost. Kasnije se broj tribuna poveao,
prvo na pet, a zatim i na deset, ali i tada je bilo dovoljno da samo jedan tribun stavi veto i
da se neka odluka derogira, makar je podravao i ostatak kolegija. Tribuni su posjedovali
pravo da prosvjeduju (ius intercedendi) na bilo kakav zakon ili odluku Senata, rimskog
magistrata (izuzev diktatora i cenzora) ili drugog tribuna, ali i da obustave izvrenje takve
odluke samo jednom rijei veto-zabranjujem (od lat. rijei veto,1,vetui,vettitum, zabraniti.). Pravom veta tribuni su mogli da sprijee i usvajanje bilo kog zakona. Tribun
nije imao obavezu da obrazloi razloge zbog kojih je primijenio veto. Pored veta,
institucija tribuna je imala itav niz ingerencija i ovlatenja. Tribuni su pod svojim
okriljem imali pravo da pomau i tite interese pojedinih svojih plebejskih tienika (ius
auxilii). Njihove ingerencije u strukturi rimskih dravnih institucija su bile toliko velike
da su imali pravo da pozovu na odgovornost bilo kog magistrata republike (ius coercendi
et prensionis) i da mu se izrekne kazna. U sklopu svojih zakonodavnih prava uivali su i
prava sazivanja i voenja sjednica narodne skuptine (ius agendi cum populo) i
predlaganja zakona narodnoj skuptini, koji bi u sluaju da ih skuptina usvoji postali
punovani i izvrni. U poetku plebejski tribuni nisu imali pravo govoriti u Senatu (iako
su mogli uloiti prosvjed na odluke Senata), nego se samo nalaziti ispred vrata prostorije
u kojoj je odravana senatska sjednica. Kasnije su tribuni dobili pravo ulaska u Senat i
sudjelovanja u diskusiji. Pri kraju Republike dobili su i pravo sazivanja i voenja sjednica
Senata (ius agendi cum patribus). Smatralo se da se tribuni nalaze pod boanskom
zatitom, odnosno bili su sakrosanktni (od lat. rijei sacer,-cra,-crum-svet, posveen).
Jednim od mnogih zakona koji su donijeli pretori Valerije i Horacije proglaavao bi se
izvan zakona svako ko bi nanio tjelesnu povredu tribunu ili bilo kojem drugom
plebejskom funkcioneru i prijestupnik bi se kanjavao sacratio capitis (smrtnom
kaznom). Sva ova ovlatenja samo su jo vie pojaala snagu i utvrdila poziciju institucije
narodnog tribuna, pretvorivi je u jednu od najmonijih u dravnoj i drutvenoj strukturi
Republike. Ustvari plebejski tribun po rimskom politikom vokabularu rimske drave
nije spadao, i pored vanredno velikih ovlatenja, u magistrature.
315
ORBIS ROMANVS
316
ORBIS ROMANVS
Sjednica Senata
ORBIS ROMANVS
318
ORBIS ROMANVS
Centurijatske
skuptine su se sastajale van gradskog ograenog prostora (pomerium)
i uvijek im je predsjedavao magistrat sa imperiumom koji ih je jedini
dravnoj strukturi, i analogno tome i tributskim komicijama.
319
ORBIS ROMANVS
Zakon koji je omoguavao okrivljenom, ako je imao status rimskog graanina, da se pozove na narod, i
izloi mu svoj sluaj. Nakon nestanka republikanskog sistema, pravo pozivanja se prenijelo na cara.
320
ORBIS ROMANVS
rimske graane da mogu uestvovati u radu skuptina je bio da se nalaze u gradu Rimu u
danima kada je zasjedala skuptina. Rimske skuptine nisu propisivale pravilo o broju
prisutnih, kako bi mogle punovano odluivati. Komiciji su se sastajali samo na odreene
dane (dies comitiales), ali samo ako su sazvane od nekog magistrate. Ukoliko su
znamenja bila povoljna, magistrat je otvarao sjednice komicija sa sveanim rtvama i
molitvama, a onda je pretresan prijedlog (rogatio) iznesen pred komicije. Narod na
skuptini je mogao ili da prihvati prijedlog koji je iznio ovlateni magistrat ili da ga
odbaci, a moglo se govoriti samo uz doputenje ovlatenog magistrata. Graani nisu
mogli da modifikuju predloeni zakon na samoj sjednici skuptini.
Na kraju bi se pristupalo glasanju (vocare
ili mittere in suffragio). Rezultat glasanja bi
se javno objavio i ukoliko bi se zakonski
prijedlog usvojio postajao bi lex perlata,
urezivao bi se u bronzu, postavljao na
Forumu, Kapitolu ili na nekom drugom
vanijem i vidljivijem mjestu ili bi se
arhivirao u erariju.
Denar koji prikazuje graanina kako glasa.
Komicijska metoda glasanja ustvari je neki vid mijeanja neposredne demokratije i posrednog zastupanja.
Dok je atenska eklesija odluivala po sustavu jedan ovjek jedan glas, u komicijskom sustavu jedna
komicija (kurija, centurija ili tribus) je imala jedan glas bez obzira koliko imala potencijalnih glasaa ili
koliko je ljudi u njoj stvarno glasalo. U uvjetima kada je broj potencijalnih glasaa mogao iznositi na
stotine hiljada, komicijski nain glasanja je na neki nain ispravljao odreene nedosljednosti funkcioniranja
neposredne demokratije. Time su i udaljenije zajednice imale istu glasaku mogunost odluivanja, kao i
zajednice gradskih tribusa.
Trezor u Saturnovom hramu na Forum Romanum (istono od Kapitola) je takoe uvao i standarde
(simbole) legija, javne zakone ugravirane na bakarnim ili bronanim ploama, dekrete Senata i druge
zapise i registre od dravne vanosti. Tako je Saturnov hram bio i neka vrsta javne arhive.
321
ORBIS ROMANVS
dravnih prihoda su bili neposredni porezi na osnovi imetka (tributum ex censu) koji su
cenzori procjenjivali na osnovi izjava graana pod zakletvom (koje su se u ranijim
razdobljima Rimljani pridravali radi toga to je zakletva, kao i sam cenzus, imala i
religiozni karakter). Porez su ubirali kuratori (curatori) i magistri pagorum (naelnici
sela), a kasnije su to radili erarski tribuni (to su bili bolji graani, koji su birani na tu
slubu). U izvanrednoj situaciji je bio ubiran tributum temerarium, pri emu je svako sam
sebi procjenjivao imetak. Kako bi se u vanrednim i tekim okolnostima dolazilo do
sredstava, kao npr. za Hanibalovog rata u Italiji, narodnim zajmom su se pokrivali javni
nuni trokovi. Javne prihode bi pojaavale i dotacije bogatih pojedinaca, kao npr. kada
se 242. god. p. n. e. grupa bogatih Rimljana udruila i o svome troku sagradila 200
brodova. Drava bi se i zaduivala, ali je i sama mogla biti kreditor. Prihodi su dolazili i
na osnovi dranja ili zakupnine javnih zemljita, dravnih dobara, carina, dravnih
rudnika, indirektnih poreza (npr. na trgovinu soli). Drugi dohodci su bili i danci
potinjenih zajednica, ratni plijen, globe, ratna odteta...itd. Od indirektnih poreza treba
istai
20-itinu
vrijednosti
osloboenika
kao
taksa
na
manumisiju
(manumissio)/oslobaanje robova. Pretpostavlja se da su dravni prihodi oko 250. god. p.
n. e. godinje iznosili izmeu 4 i 8 miliona sestercija. Kako se Republike bude irila i
razvijala, poveavati e se i prihodovna strana, pa je do 150. god. p. n. e. ona iznosila 50
60 miliona sestercija.
Izdaci su uglavnom u ratnim trokovima, koji su bili enormni, pa u nekim trokovima
kako bi funkcionirala javna uprava, bili odravani javni kultovi (npr. hranjenje
kapitolinskih gusaka) i graena i odravana javna infrastruktura (javne zgrade, ceste,
vodovodi, mostovi). U izdatke je ila i briga i izdravanje stranih poslanstava, onda i
pogrebi istaknutih pojedinaca, pa i podizanje spomenika. Da bi neki izdatak mogao biti
legalan, potrebna je bila saglasnost javnih institucija.
SVEENICI
Kao to je ve izloeno u dijelu teksta koji je obraivao doba kraljeva, pitanja religije
nisu u Rimu bila odvojena od politikog ivota. Svi najvii magistrati imali su ove ili one
vjerske funkcije. Sveenstvo kao stale nije postojalo u Rimu. Sveeniki kolegiji bili su
magistrature svoje vrste, ali samo vjerske magistrature. Osobito znaenje stekao je
kolegij pontifik (najprije je imao tri a kasnije est lanova), kojima je na elu stajao
veliki pontifik (pontifeks maksimus). Ovlasti velikog pontifika bile su raznovrsne. U
vjerskom pogledu on je bio neka vrsta pater familias itave Rimske Drave. On je vrio
razne vjerske ceremonije, prisustvovao vjerskim obredima koje su vrili razni magistrati,
davao savjete magistratima u svezi pitanja kulta, rukovodio kalendarom, vodio anale itd.
Po svim pitanjima on se savjetovao sa kolegijem pontifika. Veliki pontifik ivio je u kui
koja je, po tradiciji bila dvorac Nume (Regia). Pontifici su postavljani putem kooptacije,
a veliki pontifik, od kraja III.st. p. n. e. biran je na posebnim komicijama. Pontifik je bio
tijesno povezan sa aristokracijom i zastupao njene interese, ali su kao rezultat djelatnosti
322
ORBIS ROMANVS
Gneja Flavija, prava pontifika su bila poneto ograniena, a 300. god. p. n. e., po
zakonu Ogulnija, pontifikat je bio otvoren i za plebejce. Ali prvi pontifik-plebejac bio je
imenovan tek 252. god. p. n. e. Ostatak kraljevske vlasti zadrao se u tituli rex sacrorum.
To je bio u prvom redu sveenik Janusa, ali je imao i druge funkcije. Rex sacrorum je bio
podinjen velikom pontifiku, Za tu dunost birani su uvijek patriciji. Sveenici raznih
hramova nosili su naziv flamina. Meu njima osobito znaenje imali su flamin Jupitera
(flamen Dialis), flamin Marsa i flamin Kvirina (flamen Quirinalis). U historiji rimskih
meunarodnih odnosa veliku ulogu odigrao je sveeniki kolegij fecijala. On je nastao u
kraljevsko doba i glavna njegova dunost bila je uvanje i provoenje fecijalnog
prava (ius fetiale), pod kojim se podrazumijevao skup svih obreda i obiaj koji se tiu
meunarodnih odnosa. Kolegiji fecijala postojali su ne samo u Rimu, nego i u drugim
srednjoitalskim gradovima. Obiaji i obredi fecijalnog prava bili su zajedniki
Rimljanima i drugim Italicima. Fecijali su vrili dunost poslanika, oni su vrili obrede
kojim je popraivana objava rata i sklapanje mira, i samo onda kada su ti obredi strogo
izvravani, rat je smatran pravednim (bellum iustum), a ugovor valjanim. Klaudijevci,
sabinjanski rod, su zasluni za uvoenje i kulta boginje Belone u Rim. Vjerojatno
sabinjanskog porijekla Belona/Bellona je bila rimska boginja rata, usko vezana sa
Marsom kao njegov pratilac (iako se ona moe zvati i njegovom suprugom, kerkom,
sestrom ili koijaem). Njen hram je izgraen na Marsovom polju (gdje su se sastajale
centurijatske komicije i skupljala vojska), van pomeriuma.
Belona se uobiajeno prikativala sa ljemom i oklopom, naoruana sa maem i maem i nosi tit; nekada je
nosila i baklju sa krvavocrvenim plamenom. Opisuje se kao glasna i vrlo aktivna, a njoj se pripisuje
nasilje, poetak ratova i slanje vojnika u bitku. Njen originalni praznini dan je 3. juni. Takoe je zvana i
Bellola, Duellona (odakle i ranija latinska rije za rat duellum), Bellona Pulvinensis, Bellona Insulensis
(od svetilita na jednom tibarskom ostrvu).
U njenom hramu, koji je znai bio izvan svete granice domovine, se Senat sastajao sa
stranim izaslanstvima (ambasadorima), primao pobjednike zapovjednike i tu se rat
javno proglaavao i objavljivao. Iza njenog hrama je bila columna bellica, koja je
simboliki predstavljala granicu Rima, i da bi se objavio rat jedan od sveenika fecijala je
bacao koplje preko columna bellica, to je simboliziralo napad na stranu zemlju, odnosno
javnu objavu rata. Belona je nesumnjivo izazivala ratoborno raspoloenje i najranije rtve
koje su joj se prinosile su bile ljudske. I u republikanskom sustavu veliki ugled i utjecaj
su imale vestalke. Poseban kolegij sveenika, koji se sastojao isprava od dva, a poevi
od IV. st. p. n. e. od deset ljudi, rukovodio je Sibilskim knjigama. Osim toga, postojao
je i kolegij augura, sveenika-vidovnjaka. Auguri su imali odreen utjecaj i na politiki
ivot, jer su se Rimljani rukovodili njihovim tumaenjima raznih gatanja i znamena kod
odreivanja rokova za skuptine i za kretanje u pohod. Dugo vremena auguri su birani iz
redova patricija, i tek su po zakonu Ogulgija plebejci dobili pristup u kolegij augura.
Vrline starih Rimljana i mos maiorum
323
ORBIS ROMANVS
Za vrijeme graanskih ratova Kasne Republike, kaosa i sloma starog sustava vrijednosti i
morala ranija razdoblja Rane i Srednje Republike su prilino idealizirana. Rimljani Rane
i Srednje Republike su tako predstavljani kao antipod i totalna suprotnost izopaenim
potomcima koji djeluju samodestruktivno i unitavaju Republiku. Posebno se u promociji
takvog stava isticao Salustije Krisp, inae i sam aktivni uesnik stranakih borbi i II.
graanskog rata. On na sljedei nain opisuje te Rimljane starog kova, istina u
idealiziranoj i pomalo nostalginoj:
Nevjerovatno je kad se spomene, koliko je drava stekavi slobodu (izgonom kralja
Tarkvinija Oholog i uspostavom Republike op.a.) u kratko vrijeme narasla".
"...za hvalom su (Rimljani op.a.) bili pohlepni, u novcu dareljivi, eljeli su veliku
slavu i poteno (steeno op.a.) bogatstvo".
"...u miru i u ratu su se gajili dobri obiaji, sloga je bila velika, a lakomost mala".
"Graani (rimski op.a.) su se meusobno takmiili u vrlini...kod kue tedljivi,
prema prijateljima vjerni. Ovim dvjema osobinama, smionou u ratu a kad bi
nastao mir pravednou brinuli su se za sebe i za dravu".
" ...Vlast su vie provodili dobroinstvima negoli strahom, a kad bi pretrpjeli kakvu
uvredu, vie su je voljeli oprostiti negoli se za nju svetiti" .
"Oni su (Rimljani) ...domove svoje slavom kitili, a pobijeenima nisu otimali nita
negoli samovolju da ine nepravdu".
"...kod kue radinost, vani pravedna vlast, duh slobodan u odluivanju, niti grijehu
niti poudi podloni".
Salustije je elio da ovim izrazima, a voen sopstvenom politikom agendom, oslika taj
rimski duh koji je bio tvorac Republike i Imperije. Genije seljakog, rimskog naroda uz
navedene kvalitete, posjedovao je i odgovornost, ozbiljnost, upornost, izdrljivost, prkos i
energinost ali i onu crtu koju nisu imali Atenjani i Spartanci, a koja se izraavala u
smislu za red i organizaciju, a koja je bila, conditio sine que non stvaranja Rimske drave
i njene moi. Ali sa agrarnom krizom koja e se poput bolesti rairiti rimskim svijetom za
vrijeme posljednjih decenija Srednje Republike, ove vrijednosti e se nai u opasnosti da
budu istisnute od strane pohlepnog ara.
Nain ivota i odnosa prema okolini i prilikama, a koje istie Svetonije, su ustvari
rezultat neega to se nazivalo mos maiorum (obiaji predaka). Rije je o nepisanom
kodeksu iz kojeg su drevni Rimljani izvodili drutvene, moralne i vrijednosne norme. To
je bila sr rimskog tradicionalizma u kasnijim historijskim epohama rimskog svijeta. Ipak
i bez obzira na elje tradicionalista, poto obiaji predaka nisu bili zapisani, moralo je
doi i do njihovih transformiranja i prilagoavanja u skladu sa protokom vremena. Borba
za obiaje predake je esto bila i fraza politike borbe za Republike, kao i ideolokog
opravdanja uvoenja principata. Bez obzira na promjene naina ivota rimskog svijeta
324
ORBIS ROMANVS
325
ORBIS ROMANVS
326
ORBIS ROMANVS
Virtus ideal istinskog rimskog graanina. Lucilije raspravlja u svome djelu o pojmu
virtus, smatrajui da je to ovjekovo razluivanje ta je dobro, ta je zlo, ta je
nepotrebno, ta je sramotno, ta je neasno. Pod ovim pojmom se nekada
podrazumijevala i hrabrost, mukost, izvrsnost. U javnoj sferi to je podrazumijevalo
hrabrost dravnih dunosnika i drutvenih uglednika.
Clementia milostivost, blagost, njenost koju pokazuje i pojedinac (prema drugim
ljudima) i drava (prema drugim zajednicama).
Fides povjerenje, dobra vjera, vjernost, pouzdanost, vjerodostojnost. U uvjetima
nepisanih dogovora, ova vrlina se smatrala veoma bitnom. Ove osobine su se prenosile i
na javne poslove. Fides je bila i personificirana boginja, sa hramom na Kapitolu od cc.
254. god. p. n. e.
Pietas potovanje, pobonost, odgovornost prema bogovima, domovini, roditeljima i
djeci, familiji u cjelini, svojim pretcima i svojim nasljednicima, i svome agnatima i
kognatima i pojedinca i zajednice. I Pietas je bila personificirana boginja sa hramom
posveenoj njoj 181. god. p. n. e. (gradnja je poela deset godina ranije).
Mnoge od ovih vrlina e propagirati i princeps Marko Aurelije.
I Z B I J A NJ E R I M A N A P O Z O R N I C U
MEDITERANSKE
POLITIKE
264. god. p. n. e. (ili konzulske godine Apija Klaudija Kaudeksa/Appius Claudius Caudex
i Marka Fulvija Flaka/Marcus Fulvius Flaccus ili 489. god. od osnivanja Grada/AUC =
anno urbe condita po Varonovoj eri) je kljuna za rimsku i svjetsku historiju. Tada je
zapoeo period punskih ratova. kako su ih zvali Rimljani (Bella Punica ili Poenica
proizlazi iz latinske rijei Punicus (ili Poenicus) to je oznaavalo Kartaginjanina kao
referenca na njihovo feniko porijeklo (na latinskom Phoenicia = Fenikija). U tome
razdoblju se Rimska Republika (Res Publica Romana) iz regionalne, lokalne sile
preobrazila u silu koja je hegemon tadanjeg mediteranskog svijeta, odnosno transformira
se u dugovjenu imperiju. I tako je ova godina jedan od temeljnih vremenskih meaa
(odrednica) u razvitku ljudske historije (poglavito one sa zapada starog svijeta). Tada je
zapoela skoro jedno stoljee duga borba za gospodstvo nad sredinjim i zapadnim
Mediteranom izmeu Rimske Republike i Kartaginske Drave (isto sa republikanskom
327
ORBIS ROMANVS
328
ORBIS ROMANVS
Leptis Magnu, Tingis, Lilibej, Karalis, Gades, Malaka, Abdera itd... Fenianska
pomorska i trgovaka aktivnost protezala se na jednom irokom prostoru od Kornvala
(gdje su bili rudnici dragocjenog kalaja) u dananjoj junoj Engleskoj, pa sve do
malabarske obale (izvori zaina, dragog kamenja) u Indiji. Kao glavni nosioci
posrednike trgovine, kartaginski trgovci dovozili su u zapadne i istone luke
Sredozemnog mora kalaj i cink iz Britanije, zlato i slonovu kost iz afrikih podruja,
kovine sa Sardinije i iz panjolske, jantar iz sjevernih zemlja, robove iz raznih podruja i
drugu najraznovrsniju robu. Fenianski moreplovci su po nalogu egipatskog faraona
Nekaa II. iz XXVI. dinastije oko 600. god. p. n. e. oplovili Afriku i vratili se kroz
Herkulove stubove (dananji Gibraltarski prolaz) nakon 3 godine.13 Do velike grke
kolonizacije, fenianski gradovi metropole (Tir, Sidon i Biblos) i niz kolonija su drali
trgovaki i pomorski monopol na Mediteranu ve stoljeima. I pored snanog trgovakog
i pomorskog prisustva, Feniani nisu uspjeli stvoriti jedinstveno pomorsko carstvo u
dravotvornoj formi i ostali su naelno rascijepljeni na zonu istonog Mediterana
(ukljujui i podruje domovine) i zonu zapadnog Mediterana. Njihova domovina na
obalama Levanta (kaanansko fenianska obala) je bila izloena upadima hebrejskih
plemena i mijenjala je okvire kraljevstava i carstava u koje je ulazila (asirsko,
novobabilonsko, perzijsko, i na kraju grko makedonsko, odnosno seleukidsko helenistiko). Utika, najstarija fenianska kolonija u Africi, izgubila je svoj prijanji
znaaj i potpala pod vlast Kartagine, kojoj su se podinili i drugi feniki gradovi
na sjevernoafrikoj obali. Malo pomalo Kartagina je proirila svoj utjecaj i na druga
podruja zapadnog dijela Sredozemnog mora (ukljuujui i Baleare i Maltu). I tako se
Kartagina uspjela nametnuti kao hegemon nizu fenianskih kolonija u sjevernoj Africi i
stvoriti svoju politiki interesnu i gospodarsku sferu na Zapadnom i dijelu sredinjeg
Mediterana, koju je vrlo ljubomorno uvala (po geografu Eratostenu Kartaginjani su
svakoga mornara stranca koji bi plovio za Sardiniju ili Gades u junoj Iberiji bacali u
more). Pojava grkih kolonija je prilino nakodila fenianskom monopolu na
Mediteranu, radi ega su grke kolonije (predvoene Masilijom i Sirakuzom) bile
kontinuirani protivnik Kartagini. Sicilija je bila glavno bojite i pet puta su Kartaginjani
nastojali da pobijede sicilske Grke, ali su uvijek bili suzbijani od strane grko sicilskih i
sirakukih tirana ili grkih vojskovoa, dravnika i kraljeva sa Balkana (480. god. p. n. e.
od strane Gelona i bitka kod Himere; poetkom IV. st. p. n. e. od strane Dionizija
Starijeg; 340. god. p. n. e. od strane Timoleona i bitka kod rijeke Krimisus; 278. god. p.
n. e. od strane Pira)
Kartagina i druge fenianske kolonije (pod njenom hegemonijom) su u svome dubljem
kontinentalnom zaleu graniile sa zemljama koje su naseljavale zajednice hamitsko
berbersko maurskog porijekla (koji su starosjedioci sjeverne Afrike), od kojih su
najvanije Numidija (tada se sastojala od dvije kraljevine) i Mauritanija. Sa ovim
13
329
ORBIS ROMANVS
330
ORBIS ROMANVS
ORBIS ROMANVS
Sa druge strane uplitanje Rimske Republike u sicilska zbivanja bi oznailo i prvu rimsku
prekomorsku intervenciju, u emu jednostavno oni nisu imali iskustva (u odnosu na
Kartaginu, Rimljani su raspolagali sa slabim pomorskim snagama). Suoen sa tekim
izborom, Rimski Senat se kolebao i nije donio odreenu odluku. Ali su komicije,
priznavi Mamertince za rimske sunarodnike, odluile da im se prui pomo i tako su
uzeli u zatitu i savez zloglasne Mamertince. Na odluku komicija utjecali su bez sumnje
predstavnici senatorskih obitelji, koje su bile povezane sa sabelskim plemenima, srodnim
Mamertincima, a tako isto i sa trgovakim grkim gradovima (npr. Atiliji, koji su vodili
porijeklo iz Kampanije, i Otaciliji od sabelskih plemena).
332
ORBIS ROMANVS
333
ORBIS ROMANVS
334
ORBIS ROMANVS
Ilustracija koja prikazuje rimsku kvinkveremu iz vremena punskih ratova, sa corvus na prednjoj strani.
Ovaj tip broda je imao posadu 420 ljudi i to od 300 veslaa i 120 vojnika marinaca. Na njoj se nalazio i
odreen broj mornara. Jedro i jarbol su sputeni, i obavljaju se pripreme za bitku. Ilustracija preuzeta iz
Connolly, 1991:17.
Ilustracija koja prikazuje napad rimske mornarine pjeadije na suparniki brod, preko corvusa. Marinci su
prelazili u grupama po dvojica, zatieni titovima i drvenim poprenim zidovima visokim do koljena.
Most se inae mogao okretati oko pramevog jarbola, pa se sa njim moglo i manevrirati. Inae je glavno
oruje brodova u klasinoj antici bio ovan (zailjeni dio na vrhu broda = rostra, odakle i naziva navis
rostrata za ratni brod) koji se koristio za razbijanje brodskog trupa. Ali za njegovo efikasno dejstvo bila je
potrebna iskusna i vjeta posada, kao i brz i pokretljiv brod. Ali kako su se poveavali i sofisticirali
brodovi, na njih su se smjetale i maine za izbacivanje projektila. To je dovelo i do promjene pomorske
taktike, jer su se umjesto ranijih udara broda u brod, borba sada vodila razmjenjivanjem artiljerijske paljbe.
Ilustracija preuzeta iz Connolly, 1991:17.
335
ORBIS ROMANVS
U naveim bitkama moglo se 120 legionara boriti na pojedinom brodu. Sada je Gaj
Duilije iao sa mornaricom protiv Kartaginjana i u bici kod Mila 260. god. p. n. e., rimska
mornarica je odnijela veliku pobjedu nad kartaginskom mornaricom. Duilije je proslavio
trijumf, a Rimljani svoju pobjedu ovjekovjeie stupom, koji bijae ukraen kljunovima
od neprijateljskih brodova i sa napisom Duiliju na slavu. Sada je prevaga u ratu na moru
bila je na stani Rimljana, i oni su odluili napasti Kartaginjane u samoj Africi. Konzuli
Lucije Manlije Volso Long (Lucius Manlius Vulso Longus) i Marko Atilije Regul
(Marcus Atilius Regulus; on je ustvari tada bio konzul sufekt; prvi put je konzul bio za
267. god. p. n. e.) su se 256. god. p. n. e. uputili prema afrikoj obali sa brodovljem od
330 ratnih brodova. Kod rta Eknoma dolo je do jedne od najveih pomorskih bitaka u
antici i u njoj je kartaginska mornarica bila razbijena, a poslije toga Rimljani su se
iskrcali na afrikoj obali. Nakon iskrcavanja, Rimljani su uspostavili stabilan mostobran
na afrikoj obali i odatle su napadali kartaginske pozicije ili provaljivali radi plijena (do
20 000 robova su poslali u Italiju). Toliko su se osjeali sigurnim da se Manlije Volso
vratio u Rim, ostavivi samo Regula sa 15 000 pjeadinaca i samo 500 konjanika. Ali i sa
tom malom vojskom, Regul je nizao pobjede. Regulu je polo za rukom odvojiti i od
Kartaginjana zajednice (i domorodake i fenianske) koja su se nalazila pod njihovom
vlau. Kartaginjani su poveli pregovore o miru, ali je Regul postavio takve uvjete da su
oni odluili nastaviti rat. Unajmljeni su novi odredi grkih plaenika na elu sa
Lakedemonjaninom Ksantipom, koji je izvrsno shvatio gdje lee problemi kartaginske
taktike. U sukobu s ovom novom kartaginskom vojskom Rimljani su bili do nogu
potueni, a konzul Regul zarobljen. Od itave velike vojske spasilo se bijegom samo
2000 ljudi. Kao vrhunac svega, rimska mornarica koja se vraala iz Afrike sa
evakuiranim preivjelim vojnicima u Italiju bila je gotovo sasvim unitena u velikom
nevremenu.
No za tri mjeseca sagradie Rimljani novih 220 brodova, koji se sjedinie sa preostalih
(nakon stradanja u buri) 80 brodova i ponovo se rimska mornarica uputi u pomorske
pohode. Prvotne uspjehe 254. i 253. god. p. n. e. te rimske mornarice ponovo zaustavie
vjetrovi i morske oluje koji je razbie. Nakon i te pomorske katastrofe, uzrokovane
neiskustvom zapovjednika i mornara rimske mornarice u snalaenju na moru, Rimljani su
se privremeno povukli iz pomorskih avantura. Ali, Kartaginjani nisu znali iskoristiti
svoju prednost na moru. Zato su Rimljani, zahvaljujui sjajnim kvalitetama svoje
pjeadije, potisnuli Kartaginjane u sjeverozapadni dio Sicilije (posebno je znaajna
pobjeda konzula Metela iz 250. god. p. n. e. kod Panorma/Palerma nad kartaginskom
vojskom koju je predvodio Hasdrubal), tako da su ovima ostala samo dva velika
pristanita Lilibej i Drepanu. Pobjeda kod Panorma je ohrabrila Rimljane da ponovo
izgrade 200 brodova. Tada su zapoeli i pregovori o miru, u kojoj se nalazi i pripovijest o
Regulu. U Kartaginskom poslanstvu nalazio se i Regul, preko kojeg su se Kartaginjani
nadali doi do povoljnijeg mira. Kada je Regul u Rim doao, nije htio da vidi ni enu ni
svoju djecu, jer nije on vie ni Regul ni Rimljanin, nego zarobljenik kartaginski. Kada je
336
ORBIS ROMANVS
Umjetnika slika koja prikazuje povratak Regula u Kartaginu. Autor Andries Cornelis Lens,
uraena 1791. god.
Rimljani odbie ponude mira, te su se spremali da osvoje Lilibej i Drepanu. Ali uzaludni
su bili svi naapori Rimljana, da osvoje reena mjesta. Kao i u sluaju kopnenih bitaka, i
na moru se uzimale auspicije. Konzul Publije Klaudije Pulher/ Publius Claudius Pulcher
14
, unuk slijepog cenzora Apija Klaudija i brat Apija Klaudija Kaudeksa, u svojoj
oholosti, kada mu kokoi nisu dale povoljna znaka jer nisu htjele zobati, baci ih u more,
sa rijeima : neka piju kada nee da jedu (ut biberent, quando esse nollent). On je kod
Drepane 249. god. p. n. e. izgubio pomorsku bitku uz velike gubitke. Nakon toga je bio
opozvan u Rim i zahtijevano je da on (po zakonu) imenuje diktatora, to je P. Klaudije
14
337
ORBIS ROMANVS
Pulher i uradio imenovavi Marka Klaudija Glikija (Marcus Claudius Glicia), koji je bio
sin osloboenika i njegov klijent. Ovo imenovanje je bilo poniteno, a P.Klaudije Pulher
je bio suen za nesposobnost i nepobonost i bio je otputen (nakon toga je umro,
vjerojatno izvrivi samoubistvo). Ni drugi rimski zapovjednici nisu uspijevali da zauzmu
ova kartaginska uporita. Kartaginske pozicije postale su bolje od 247. god. p. n. e., kada
je na Siciliju stigao mladi i energini vojskovoa Hamilkar Barkas, koji je
reorganizirao kartaginsku vojsku. On nije samo pruio Rimljanima energian otpor, ve
je i sam preao u ofenzivu. Zauzevi tvravu Eriks, Hamilkar nije dao mira neprijatelju.
Tada su Rimljani, uz velika odricanja i iskoritavanje svih dravnih i privatnih
potencijala, sagradili novu mornaricu, kojoj je 242. god. p. n. e. na elo stao konzul Gaj
Lutacije Katul (Caius Lutatius Catulus). Rimska mornarica pod zapovjednitvom pretora
Publija Valerija Falta (konzul Lutacije Katul se oporavljao od rane zadobijene neto
ranije u borbama kod Drepane) kod Egatskih otoka je 10. marta 241. god. p. n. e. teko
porazila kartaginsku mornaricu, to se pokazalo kao presudni udarac kartaginskim vojnim
naporima u I. punskom ratu. Uskoro poslije toga Hamilkar i Lutacije Katul sklopili su
mirovni ugovor, po kojem Kartagina naputa Siciliju i sve svoje baze i pozicije na njoj
(ukljuujui i otoke izmeu Sicilije i Italije), da nee ratovati protiv Hijeronima
Sirakukog niti bilo kojeg drugog rimskog saveznika, morali su platiti visoku ratnu
odtetu (u roku od deset godina isplatiti kontribuciju od 3 200 talenata) i vratiti
zarobljenike bez odtete. I tako su Kartaginjani morali otii sa Sicilije za koju su se due
od 5 stoljea borili sa njenim starosjediocima i grkim kolonistima, to je moralo imati
traumatine posljedice po tadanje kartaginsku politiku i drutvo o emu e ubrzo biti
vie rijei.
Rimljani su i pored pobjede u I. punskom ratu, itav rat vodili prilino nesigurno,
posebno se to osjealo u pomorstvu. Osjeao se jasan nedostatak kvalitetne pomorske sile
sa iskusnom posadom i zapovjednitvom, a problemi su se osjeali i u tradicionalnom
rimskom sustavu zapovijedanja i nad kopnenom vojskom, koje su vrili izabrani rimski
magistrati, a ne prokuane vojskovoe i dobri stratezi. Tadanje vojno i hijerarhijsko
ustrojstvo, a koje je bilo preslika rimskog dravnog i institucionalnog ustrojstva,
jednostavno nije vie odgovaralo za prekomorske, vanitalske ratove. Jednogodinji
mandata konzula i pretora postao je velika zapreka za odvijanje kontinuiranih borbenih
operacija na udaljenijim podruijima. I nedostatak kvalitetnog zapojednitva e se u svim
svojim negativnim, skoro katastrofalnim posljedicama osjetiti u narednom punskom ratu
kada su se rimski graanski funkcioneri, u svojstvu vojnih zapovjednika, morali suoiti sa
taktikom genijalnou i smjelou protivnikog zapovjednika. Srednji i nii zapovjedni
sloj rimske mornarice su inili Grci ili drugi tuinci, a mornarska posada (izuzev
mornarike pjeadije/marinaca koja je dolazila iz redova legionara) skupljena iz
najrazliitijih izvora (saveznici, plaenici, osloboenici, robovi). Rimski seljak se plaio
morske vode, i dok se sluba u kopnenoj vojsci visoko cijenila, ona u mornarici se
cijenila malo ili nimalo. Pa ipak je pobjedu Rimu u ovom I. punskom ratu donijela takva
338
ORBIS ROMANVS
339
ORBIS ROMANVS
15
Sardinija ni priblino nije imala takvu vanost kao Sicilija, njeni starosjedioci (Sardi) su mediteranskog,
neindoeuropskog porijekla. Njena obalna podruja su bila prvo kontrolom Etruraca, a zatim i Kartaginjana.
Glavno kartaginsko uporite je bio Caralis na jugu otoka.
Korzika je nazvana po neindoeuropskom, ligursko mediteranskom narodu Korsa, na vrlo niskom stupnju
razvitka. Za Korziku se vodilo estoko suparnitvo izmeu fokejskih Grka na jednoj strani i Etruraca i
Kartaginjana na drugoj, najvie jer se u njenoj blizini nalazio otok Elba, bogat eljeznom rudom. Na kraju
su fokejski Grci bili prisiljeni odustati od Korzike.
340
ORBIS ROMANVS
INTERBELLVM
Provincija
Nakon zavretka rata ukazala se potreba ureenja vanitalskih zemalja koje su potpale pod
vlast rimskog naroda. Rije je o tri velika mediteranska otoka (Sicilija dobivena 241. god.
p. n. e. i Sardinija i Korzika od 238. god. p. n. e.). Ti prekomorski teritoriji organizirani
su po razliitim naelima nego italsko podruje koje je imalo oblik
federacije/konfederacije sa Rimskom Republikom na elu. Ove nove oblasti su
pretvorene u dvije provincije i to : 1. Sicilija (u to doba , do II. punskog rata, Sirakuza
nije ulazila u sastav provincije) i 2. Sardinija i Korzika. Institucija provincije e
vremenom postati temeljna teritorijalno upravna i administrativna jedinica Rimske
Drave za posjede van Italije (od Dioklecijana je i Italija ukljuena u sustav provincija).
Tako se sustav provincija razvio u jednu od glavnih prepoznatljivih osobenosti Rimske
Drave pa i ukidanje toga sustava (prelaskom na sustav tema) moe, uz sve ostale
znaajke transformacije, predstavljati konano prerastanje Istonog Rimskog Carstva u
novu politiku jedinicu Romejsko mediavelno Carstvo grkog jezika. U pravnom
pogledu provincije su smatrane posjedom rimskog naroda (praedia populi Romani).
Pojam "provincija" (provincia) znaio je prvobitno mandat (obino vojni) koji je davan
najviem magistratu, i prije uspostave prekomorskih provincija nije shvatan u
teritorijalnom smislu vladanja nad odreenom zemljom u ime rimskog naroda. Izraz
provincia je i u poetku svoga postojanja i primjene na vanitalske zemlje shvaan i
predstavljan kao odgovornost magistrata (u vidu mandata) izabranih i odreenih od
rimskog naroda za upravljanje odnosima van Italije, odnosno posjedima rimskog
naroda. I tek su za vrijeme kasne Republike provincije dobile jasno definirane granice i
pojam provincija se striktno odnosi na odreeno podruje, kao teritorijalnu sastavnicu
Rimske Drave, a ne samo na mandatno upravljanje.
U prvo vrijeme Rimljani nisu imali nikakvih pravila za upravljanje provincijama, i
preputalo se to ili odgovornom zapovjedniku koji je podjarmio odreenu teritoriju,
naravno ako te odluke i mjere odobri Senat ili komisiji od deset senatora koji bi to uredili
po naputku Senata (nekada zajedno sa odgovornim zapovjednikom). I tek kasnije se
kreiraju dunosti promagistrata koji upravljaju provincijama i to od 227. god. p. n. e. za
Siciliju i Sardiniju sa Korzikom (nakon II. punskog rata od 197. god. p. n. e. uvode se i
dvije nove promagistrature za dvije novoformirane hispanske provincije). Promagistrat
(promagistratus) je osoba koja djeluje sa autoritetom i kapacitetom magistrata, ali bez
obnaanja konkretne magistrature. Kao legalna novina zadnje faze Srednje Republike,
promagistratura je bila izumljena da osigura Rim sa namjesnicima provincija, umjesto da
se biraju vie novih magistrata svake godine. Promagistrat je imao jednak autoritet kao i
njemu paralelni magistrat, praen je sa istim brojem liktora (ali samo u okviru svoga
provincijalnog mandata) i generalno govorei imao je autokratska prava unutar
provincije. Promagistrati su uobiajeno ve drali odgovarajue ekvivalentne (prema
341
ORBIS ROMANVS
njegovoj promagistraturi) magistrature (iako ovo nije bilo obavezno pravilo). Najvia
uprava nad provincijom je tako predavana promagistratima, koji su uglavnom dolazili iz
reda konzula i pretora (a odsluili su svoj jednogodinji mandat). Tim isluenim
magistratima bi se produavao mandat, ali samo za odreeno podruje (provinciju), a ne
za itavu Dravu. Zato bi namjesnici provincija nosili nazive prokonzul (proconsul) ili
propretor (propraetor). Kao svoje pomonike namjesnici provincija su imali kvestori,
koji su poglavito upravljali sa blagajnom. Osim toga, uz namjesnika provincije obino su
se nalazili senatori u svojstvu legata. a imali su u svojoj pratnji i dodatno osoblje (pisari,
pravnici, tumai, lijenici, glasnici, itd...a mogao je voditi sa sobom i svoje prijatelje,
pristalice i klijente), koje je ustvari inilo kancelariju namjesnika ili njegovu kohortu.
Namjesnik je uz sebe imao i consilium, koje je bilo savjetodavno tijelo i ije lanove je
birao sam namjesnik. Namjesnici provincija, kao i drugi magistrati, birani su na godinu
dana. Ali se rok upravljanja provincijom mogao produiti posebnom Senatskom odlukom
(prorogatio imperii). Dok su bili namjesnici provincija, prokonzuli i propretori su imali
veliku vlast sa imunitetom, ogranienu samo rimskim zakonodavstvom i ugovorima koji
su postojali sa odreenim provincijskim, peregrinskim zajednicama (na slian nain
utvren na osnovi foedus iniquum). U granicama povjerenih provincija namjesnici su
imali istu vlast (imperium) kao i svi najvii magistrati, ali izvan granica svoje oblasti oni
su bili privatne osobe. Nakon slube, namjesnici su gubili imunitet i peregrinske
zajednice ili individualni provincijalci su mogli tuiti rimskim sudovima, Senatu i
komicijama isluenog namjesnika radi njegovih eventulnih zloupotreba prilikom
upravljanja provincijom. Iz izloenog se jasno vidi da se i sustav uprave provincijama
formirao postepeno. Nije bilo nikakvih opih zakonskih odredbi koje bi se odnosile na
upravu i poloaj svih provincija. Postojali su pojedini statuti za ove ili one provincije
(leges provinciae), koje su odreivali Senat ili upravnici provincija. Stupajui na dunost,
provincijski magistrat izdavao je obino edikt (edictum provinciale), u kome
je naznaavo kojim e se naelima rukovoditi pri upravljanju.
Jedan dio (osvojenog ili na drugi nain pridobijenog) teritorija u provincijama
proglaavan je za dravnu zemlju (ager publicus; plodne zone, ali i rudnici), ali je
potinjenim peregrinskim zajednicama ostavljena autonomija (institucionalna, drutvena,
ekonomska i kulturna) u unutarnjim pitanjima (slino kao u odnosu prema italskim
saveznicima) i Rimljani se nisu mijeali u unutarnju upravu izuzev ako nisu ugroeni
njihovi interesi, ako je dolo do krenja ugovora ili nastupio kaos. Svaka zajednica u
statusu peregrinske civitas je mogla imati svoj posebni pravno zakonski sustav, koji se
ticao odnosa meu njenim graanima i podanicima, izuzev ako pravni predmet ne bi
indirektno ili direktno imao doticaja sa Rimljanima. Ali za razliku od italskih saveznika,
provincijalci su morali plaati Rimljanima poseban porez i imati odreene carinske
obaveze (uz pomo u auksilijarnim,pomonim trupama u sluaju rata i uz gubitak prava
voenja vanjske politike).
342
ORBIS ROMANVS
Slavenske zajednice nisu bile u aktivnom, svestranom i sustavnom dodiru sa antikim svijetom u vrijeme
dok se pod v i civitas podrazumijevala i sadrina narodnosne ili politike suverenosti, tako da kada
slavenski govornici dolaze u izravni i masovniji dodir sa antikim svijetom ove stare institucije antikog
drutva vie ne postoje. Tako da slavenski jezici i dijalekti nisu mogli razviti adekvatan prijevod ili neku
svoju ak i izvedenu rije za prvotno shvaenu sadrinu grkog v i latinskog civitas.
Inae prevoenje naziva za specifino antike ustanove i politike institucije moe dovesti do korumpiranja
njihove pojmovne sadrine i izvornog znaenja i tumaenja u skladu sa modernim pojmovnim
odreenjima, pa tako treba biti prilino oprezan u tumaenju termina kao npr. princeps, civitas, rex,
concilium itd., koja se pojavljuju u tekstovima antikih pisaca kada opisuju barbarske zajednice kao npr.
u Tacitovoj Germaniji. Tacit kada govori o pojedinim germanskim narodima esto ih terminoloki
determinira kao civitas i znatno ree kao res publica, to bi ukazivalo da je on time elio ukazati na
odreenu politiku samosvojnost pojedinih zajednica. To je posebno oigledno u odjeljku (Ger. 43) u kome
se govori o Ligijcima i tome da su oni podijeljeni na vie civitates. Inae i sam Tacit, kada opisuje pojedine
autentine germanske ustanove, upada u istu zamku i prevodi ih tada uobiajenim rimskim terminima to se
najbolje primijeti na sluaju zavisnog seljatva koje je sastavljeno od robova, a koje Tacit dodatno
pojanjava koristei latinski termin colonus (Ger. 25). Koloni su bili zakupci zemlje sa odreenim
obavezama ali koji su pravno smatrani slobodnim graanima, za razliku od onoga to se moe zakljuiti iz
Tacitovog opisa germanske ustanove zavisnog seljatva kojem bi adekvatnije odgovarao termin servi
casati, koji su po zakonu bili smatrani robovima.
17
I tek sa punim prerastanjem ustrojstva Rimske Drave u municipalni sustav (poetkom III. st. n. e.)
pojmovi v i civitas izgubili svoju sadrinu izvornog suvereniteta i pod njima se samo podrazumijevala
sadrina jedne administrativno-upravne jedinice, sa izvjesnom lokalnom autonomijom.
343
ORBIS ROMANVS
liberae), koje su se dalje dijelili na vie kategorija i to civitates foederatae koje su uivale
punu autonomiju, nisu plaale poreze, ali su za vrijeme rata bile dune davati trupe ili
brodove. U pojedinim sluajevima odreenoj civitas jamio je slobodu sam Senat. Takvi
su gradovi uivali autonomiju, zadravali pravo gradnje brodova, ali su pritom jedni
od njih bili osloboeni porez ( civitates liberae et immunes ), dok su drugi morali
polagati odreen novani iznos. Na Siciliji je tako postojalo vie razina autonomije i
statusa lokalnih zajednica i podruja (pored rimskog ager publicus) i to 1. Civitates
foederatae/saveznike dravice (npr. civitates Mamertina i Tauromenitana) 2. Civitates
liberae et immunes (civitates Centuripa, Halesa, Segesta, Halicya i Panormus) 3.
Civitates decumanae (ostatak sicilijanskih civitates). U rimskim provincijama je bio
iznimno veliki broj zajednica (na desetine u Africi, Ahaji i Aziji).
Pravilo stupnjevite hijerarhije u statusu peregrinskih civitates u provincijama koje je
primjenjivala rimska uprava bila je vrlo praktino i djelotvorno sredstvo u stabiliziranju i
ouvanju rimske uprave. Uz to, status svake od civitates nije bio zacementiran i on se
mogao, zavisno od ponaanja i odnosa prema hegemonu (tj. Rimskoj Dravi u njenoj
cjelini) mogao i unaprijediti ili pogorati (tj. peregrinske zajednice su se mogle uspinjati
ili silaziti na toj hijerarhijskoj ljestvici koju su postavili Rimljani). Upravo je ta injenica
na jednoj strani spreavala zajedniki nastup peregrinskih civitates unutar jedne
provincije (jer su im i interesi, elje i potrebe bili razliiti, nekada i suprostavljeni), dok je
na drugoj motivirala peregrine (i individualno i kolektivno) da budu ne samo lojalni, nego
i aktivni u podrci i daljem razvitku Rimske Drave. Nagrada za to im je mogla biti i
unapreenje zajednice u pravima i unutarnjoj slobodi, pa na kraju i dobivanje latinskog i
rimskog graanstva (i u individualnoj i u kolektivnoj formi). U suprotnom, njihova
pozicija je mogla biti derogirana. Pojedine zajednice u provincijama mogle su dobiti i
latinsko pravo (ius Latii), a bez da u njih bude poslana naseobina. I rimsko graanstvo
su pored pojedinaca, mogle dobiti i kompletne zajednice, a opet da u njih ne budu
upueni kolonisti. Posebna pojava koja je uvrivala veze izmeu provincijskih
zajednica i Rima bila je to to su mnoge provincijske zajednice ule u sustav klijentstva
ili gostinstva (hospitium), stavljajui se pod zatitu ili patronat utjecajnog i uglednog
pojedinca u rimskoj politici (ili i njegove familije). Tako da su te zajednice uvijek u
glavnom sreditu rimske moi imale svoga predstavnika, koji je zastupao njene interese.
Do zavretka razdoblja Srednje Republike 133. god. p. n. e. pored Sicilije i Sardinije sa
Korzikom, formirane su i druge provincije i to 197. god. p. n. e. ve spomenute hispanske
provincije (Hispania Citerior i Hispania Ulterior), Makedonija/Macedonia 146. god. p.
n. e. (inkorporiranim dijelovima balkanske Grke), Prokonzularna Afrika/Africa
proconsularis 146. god. p. n. e., i za vrijeme previranja vezana za reforme brae Grakh su
dodane Azija/Asia 129. god. p. n. e. i Transalpinska Galija/ Gallia Transalpina (kasnije
nazvana Narbonska Galija/Gallia Narbonensis) 121. god. p. n. e. Cisalpinska Galija i
manji obalni posjedi u ilirskim zemljama nisu pretvoreni u klasinu provinciju.
344
ORBIS ROMANVS
345
ORBIS ROMANVS
profit. Radi toga su licitacije dravnih poreza uvijek bile vrlo primamljive za poduzetne
pojedince sa kapitalom, a bez skrupula i morala. A kako bi utjerali svoja financijska
potraivanja kompanija publikana nisu prezali ni od ega, i samo im je profit bio bitan.
Kakvi su mogli biti rezultati djelatnosti publikana, moe se vidjeti iz rijei Tita Livija: "
Tamo gdje se pojave publikani, ili se javno pravo pretvara u praznu frazu, ili saveznicima
ne ostaje nimalo slobode". Namjesnici provincija, koji su vodili porijeklo od senatora,
pribjegavali su svakovrsnim iznuivanjima, da bi se obogatili na raun provincija.
Namjesnici su odreivali, odkada se odustalo cenzorirati provincije (izuzev Sicilije), i
provincijske dohotke, to je omoguavalo brojne zloupotrebe.
Uz zakupce poreza publikane, u provincijama su se nalazili i negotiatores (financijski
meetari), koji su bili zajmodavci (uz visoke kamate) provincijalcima, kako bi ovi mogli
izmirivati porezne obaveze. Poto su provincije mogle postati plijen nezajaljivosti
dunosnika i publikana, u njima je raslo nezadovoljstvo, to je dovodilo i do nemira, buna
pa i otvorenih ustanaka. Za uguivanje tih ustanaka, Drava je morala angairati znatne
snage, ali i pretrpiti gubitke i u ljudtsvu i u resursima. A to praktini Rimljani sebi nisu
mogli dopustiti, pa su se poele i donositi odluke koje bi trebale prevenitati eventualne
probleme u provincijama.
Stanovnici provincija nisu imali pravo albe na svog magistrata za sve vrijeme dok
se nalazio na vlasti; oni su se mogli aliti na upravnikove odluke tek poto ovaj preda
svoju punomo. Toliko je bio veliki obujam iznuivanja i iskoritavanja provincija da je
moralo dejstvovati rimsko zakonodavstvo kako bi se taj proces ublaio. I po zakonu
Lucija Kalpurnija Pizona Frugija, plebejskog tribuna za 149. god. p. n. e. donesen je
zakon za kanjavanje za iznuivanje u provincijama (Lex Calpurnia de Repetundis), te su
po tome zakonu uvedeni i posebni sudovi, tzv. stalne sudske komisije za razmatranje
sluajeva iznuivanja (quaestiones perpetuae de rebus repetundis). esto su ti sudovi u
vrijeme Kasne Republike sluili kao odlino orue u stranakim borbama koje su u to
doba potresale Republiku. Rimljani su bili odgovorni za sigurnost provincija, radi ega su
morali odravati i trupe, pa su provincijalci (u posebnim uvjetima) morali snositi i vojne
rekvizicije (ukljuujui i konaita). Nekada su se znale primijeniti i mjere koje su
ograniavale ekonomiku provincija, kako ne bi mogle biti konkurencija italskoj privredi.
I. ilirski rat 229. 228. god. p. n. e.
Do kraja I. punskog rata Jadransko more je u odnosu na Tirensko more bilo od manjeg
prioritetnog znaenja. Kontinentalna unutranjost i zalee istonojadranske obale su u
eljezno doba pripadale etnikom kompleksu (indoeuropske pripadnosti) koji se naziva
ilirski. Iliri su ustvari predstavljali jedan veliki konglomerat naroda, koji se u vrijeme
poetaka rimske ekspanzije na Balkan pruao sve do Drave i srednjeg Dunava. Oni su
batinili odreene zajednike nazivnike (izgleda u jezikoj slinosti), ali i odreene
kulturoloke razlike. Ilirski narodi i pored toga to su neki od njih u toku starijeg
eljeznog doba ostvarili zavidan ope kulturoloki i politiki razvitak (kao Autarijati za
346
ORBIS ROMANVS
koje Strabon kae da su, u periodu protohistorije, bili najvei i najmoniji ilirski narod)
nisu uspjeli da dostignu i tu zadnju stepenicu i svoje politije/politike entitete18
transformiraju u dravotvorne jedinice. Najblii tome su bili Ardijejci, ilirski narod koji
je u starijem eljeznom dobu naseljavao unutranjost dananje Istone Hercegovine. Pod
pritiskom Autarijata oni su morali napustiti panjake Gornje Hercegovine i kalinovakog
platoa i premjestiti se na morsku obalu juno od Neretve. Tu su polako pod svoju vlast
stavljali druge domorodake zajednice, polako izgraujui svoju politiju koja je izgleda
isto predstavljala neku vrstu federacije itavog niza zajednica. Nakon to su Kelti unitili
autarijatsku politiju oko 310. god. p. n. e., Ardijejci kao i Dardanci izbijaju na pozornicu
mediteranskih politikih i drutvenih zbivanja. U historiografiji se politika jedinica
kojoj na elu stoji ardijejska dinastija Agronida (po najveem od kraljeva po imenu
Agronu) ili Pleuratida (po Pleuratu, ocu i kraljevskom prethodniku Agrona) naziva
Ilirskom dravom. Veliko je pitanje da li bi se ova politika tvorevina mogla nazvati
dravom u punom i pravom smislu, ali da je od svih ilirskih zajednica ona bila najblia
tome cilju to je sigurno. Agron se upetljao u turbulentne odnose balkanskih Grka (kao
saveznik makedonskog kralja Demetrija II. Antigonida), i uspio je tom prilikom da
pokae snagu svoje kraljevine. Meutim, ve 230. god. p. n. e. je umro (slavei svoju
pobjedu nad Etolcima je toliko popio vina da mu organizam to nije mogao vie izdrati),
a naslijedio ga je dvogodinji sin Pines, u ije ime je kao regent upravljala Teuta (prva
supruga Agrona. Pines je bio sin Agronove tree supruge Triteute). Dok je Agron
uspjeno jaao jedinstvo svoje kraljevine, zabranjujui gusarstvo, regentica Teuta je bila
prisiljena da smanji stegu i unutranju centralizaciju i da dozvoli ponovno aktiviranje
privatnih poduzea svojih podanika u smislu gusarstva. Inae fenomen gusarstva je bio
vrlo uobiajen kod istonojadranskih zajednica i praktino je smatran uobiajenim
nainom ivota i privreivanja. Istovremeno Teuta je pokrenula novu etapu ekspanzije,
poglavito usmjereno na grke gradove na srednjem Jadranu (bila je ugroena grka
kolonija Issa dananji otok Vis) i prema heleniziranim i grkim zemljama u junom
pravcu (Epir, Akarnanija, Etolija). Ilirsko gusarstvo je nanosilo veliku tetu i rimskim i
italskim trgovcima i inae pomorskoj aktivnosti. Uz to i ugroeni Grci, poglavito oni sa
Isse, sada su se obratili rastuoj zvijezdi Rimske Republike za pomo, a ne nekoj drugoj
grkoj i helenistikoj dravi. I Republika je poslala svoju zvaninu delegaciju (koju su
predvodila braa Korunkaniji i u kojoj su se nalazili i Isejci) Teuti sa zahtjevom da se
prekinu napadi na ugroene grke zajednice i da se obustavi gusarstvo. Teuta je odbila
zahtjev za zabranom gusarstva, obrazlaui da je rije o narodnom obiaju, odnosno o
privatnoj stvari pojedinaca na koje ona ne moe uticati. Na to je jedan od rimskih
izaslanika (Lucije Korunkanije/Lucius Coruncanius) izjavio da e se Rimljani postarati
da Iliri promijene obiaje (to je sigurno zvualo kao uvreda upuena Teuti i njenoj
18
Izrazom politija (v) se podrazumijeva zajednica koja je izgradila vlastiti sustav politikog
upravljanja samom sobom (s funkcionalnim institucijama). Politijogeneza je proces nastajanja takve
zajednice.
347
ORBIS ROMANVS
348
ORBIS ROMANVS
349
ORBIS ROMANVS
350
ORBIS ROMANVS
351
ORBIS ROMANVS
unitavanja sve do Kluzija, tri dana hoda od Rima. Ovo je bilo totalno iznenaenje za
rimsko italski savez, jer je napad oekivan na drugim mjestima, pa je konzulska armija
(22 000 rimskih i 32 000 saveznikih vojnika) Lucija Emilija Papa (Lucius Aemilius
Papus) uvala pozicije kod Ariminiuma, a tek je sa Sardinije dolazio sa svojom
konzulskom armijom drugi konzul Gaj Atilije Regul (Gaius Atilius Regulus).
Papo je i 54 000 vojnika Sabinjana i Etruraca stavio pod komandu jednog rimskog pretora, a poslao je i 40
000 Umbra, Sarsinata, Veneta i Cenomana da napadnu teritoriju Boja. Kao rezerva su sluile armija od 21
500 rimskih i 32 000 saveznikih vojnika u Rimu, i dvije legije na Siciliji i Tarentu. Kao to se vidi
mobilizacija u Italiji je bila potpuna.
Kod Fesule (Faesulae) su upavi u klopku, teko poraene rimsko italske trupe koje je
vodio rimski pretor. Od totalnog unitenja je ovu armiju spasio samo dolazak konzulske
armije Emilija Papa, koja je saznavi za galski prodor bre bolje napustila svoje
pozicije oko Ariminiuma. Do glavne bitke je dolo u podruju Campo Regio kod
Telamona (danas Talamone). Prvo su se sa Galima sukobile jedinice Regulove armija
koja se iskrcala kod Pize i marirala na front. Borba se vodila za jedno brdo iznad puta
kojim su Gali morali proi. Boji i Taurisci su postavljeni prema Regulovim trupama, a
Gesati i Insubri prema Papovim trupama, dok su im krila titili kola i koije. Bitka za
navedeno brdo je bila estoka i Regul je poginuo, a njegova glava je bila odsjeena i
donesena galskim voama. Ipak je na kraju rimsko italska konjica uspjela staviti pod
svoju kontrolu brdo. Tada je nastalo ope napredovanje rimsko italskih, brojnijih snaga,
koje je posebno nanijelo gubitke Gesatima koji su se borili goli sa malim titovima i
ginuli su od izbacivanih sulica. Nakon toga su probijene i linije Insubra, Boja i Tauriska,
jer su panski maevi i vei titovi bili mnogo efektniji u borbi od galskih manjih
titova i dugakih maeva. Na kraju je konjica nahrupila sa brda na galska krila i to je
dovelo do unitvanja galske pjeadije i bjekstva njihove konjice. Ubijeno je oko 40 000
Gala, a 10 000 (ukljuujui i Concolitanusa) je bilo zarobljeno. Anerostes je sa grupom
sljedbenika koji su uspjeli pobjei, izvrio samoubistvo. I tako su nakon teke bitke,
Rimljani izvojevali veliku pobjedu i nanijeli cisalpinskim Galima goleme gubitke,
praktino unitivi njihovu vojnu silu. Nakon toga je nastupilo razdoblje rimske ofanzive
u Padskom podruju, sjeverno od granica tadanje Italije. Papo je preduzeo kaznenu
ekspediciju protiv Boja, i proslavio je trijumf. Ova bitka je zabiljeena i kao posljednja u
kontinentalnoj Europi u kojoj su se koristile bojne koije.
U toku 225. i 224. god. p. n. e. Rimljani i njihovi saveznici su zauzeli svu zemlju do
rijeke Po. Gaj Flaminije je kao konzul 223. god. p. n. e. sa kolegom Publijem Furijem
Filom (Publius Furius Philus) krenuo u pohod i razbio Gale, a i 222. god. p. n. e.
Rimljani su nastavljali napadati preko rijeke Po u zemlju Insubra (glavnih neprijatelja
Rimljana tada). Galski Cenomani su bili na rimskoj strani, a i Veneti nisu intervenirali u
sukobu. U bici kod Klastidija (Clastidium) 222. god. p. n. e. konzul Marko Klaudije
Marcel (Marcus Claudius Marcellus) je uinio veliko djelo za rimske pojmove osobno u
dvoboju ubivi vou Insubra po imenu Viridomar, za to je dobio najvee odlije spolia
352
ORBIS ROMANVS
opima, to je bio trei primjer od Romula. Nakon toga i poraza Gesata Insubri su bili
prisiljeni prihvatiti okupaciju Mediolanuma/Milana 221. god. p. n. e. Nakon to su se
Insubri podloili Rimljanima, rimska vlast doprijee do obronaka Alpa. Manje sukobe na
ovom sjevernom podruju u ovom periodu su imali sa Ligurima i Histrima.
Gaj Flaminije Nepot je 220. god. p. n. e. izabran za cenzora. Za vrijeme njegovog
cenzorskog mandara ureena je izgradnja ceste Via Flaminia od Rima do Arimina, ime
je udario temelj rimskom prodoru i naseljavanju na sjever u padsku zonu, isto kao to je
stoljee ranije cenzor Apije Klaudije Slijepi sa Via Appia povezao jug Italije sa Rimom.
Na zemljitu padskih Gala su osnovane kolonije Kremona (Cremona) i Placentija
(Placentia) i tako se udaraju temelji romanizacije i latinizacije ovoga bogatog i plodnog
podruja. U Rimu je izgraen Circus Flaminius. Uz njegovu veliku podrku donesen je
218. god. p. n. e. zakon plebejskog tribuna Kvinta Klaudija/Quintus Claudius (lex
Claudia), po kome senatori i njihovi sinovi nisu mogli posjedovati brodove u koje moe
stati vie od 300 amfora (90 hektolitara). Ovim se nobilitet odvaja od pomorske
trgovine, koja prelazi uglavnom u ruke vitezova.
Senatorima je inae bilo zabranjeno uestvovanje u trgovakim aktivnostima, jer je privreivanje kroz
trgovinu smatrano nedostojnim senatora. Oslonac na zemljini posjed je smatran najprihvatljivijim oblikom
egzistencije i za tadaanju elitu, ali i za ostatak populacije. I pored toga, poto je trgovina mogla donijeti
znatan profit, nobili su se trudili da zaobiu ova pravila. Mogue je pretpostaviti da su sa poetkom II.
punskog rata demokratski elementi donoenjem ovog zakona eljeli da sprijee nobile da se financijski
okoriste uslijed voenja prekomorskih ratova, koji bi uvjetovali i intenzivnije kontakte sa prekomorskim
zemljama koje bi se mogle i nai u posjedu Republike. U pozadini donoenja Klaudijevog zakona bi moda
leala i namjera da se senatori navedu da u vremenu rata koji je tek zapoeo, vie misle o opim interesima
Republike, a ne da razmiljaju o svojim osobnim materijalnim i financijskim interesima. Time se
osiguravala lojalnost i posveenost najvie elite. I pored toga to je u Senatu naiao na estoku opoziciju,
ovaj zakon je ipak usvojen. Iz izloenog je sasvim jasno da se kontekst donoenja Klaudijevog zakona, koji
e dugorono imati velike posljedice po drutveno ekonomski razvitak Republike, mora promatrati kroz
vizuru zapoinjanja II. punskog rata.
ORBIS ROMANVS
Poetak rata
Rimljani i njihovi saveznici su u to vrijeme raspolagali sa golemim vojnim snagama
(detaljnije v. o tome u poglavlju Hegemon Italije = Rimska Republika. Brojno stanje).
Hanibal je raspolagao sa znatno manje brojnom vojskom od oko 112 120 000
pjeadinaca i 16 000 konjanika, 58 slonova, 32 broda sa mornarima i 18 pentera bez
mornara. Izuzev malo lako naoruanih Liguraca i nekih punskih eskadrona, veinu vojske
su mu inili sjeverni Afrikanci (kojima je pod zakletvom obeao kartaginsko graanstvo
ako pobijede u ratu) i panci. Od te vojske je odvojio oko 20 000 vojnika i poslao u
Afriku da brani samu Kartaginu i afriku obalu od eventualnog rimskog napada, Za
odbranu kartaginskih posjeda u paniji je ostavio 12 000 pjeadinaca i 2 500 konjanika,
sa polovinom slonova i tamonjom mornaricom i za zapovjednika im je postavio svoga
mlaeg brata Hasdrubala. U Saguntu je ostavio taoce od panskih naroda i zajednica
(uglavnom djeca njihovih velikaa i vladara), kao garanciju vjernosti. Jedan dio
mornarice je poslao da napada italske obale, a drugi prema Lilibeju. Sam je sa glavnim
dijelom vojske planirao provaliti u Italiju sa sjevera, preko Alpa (kako je to izgleda ve
ranije zamislio Hamilkar; a na jednu kartaginsku izvidnicu u alpsko padskom podruju
su Rimljani naletili ve 230. god. p. n. e.). U toj zamisli on se oslanjao na pomo Kelta i
to Insubra i Boja. Hanibal je odluio u potpunosti koristiti kopneni put za upad u Padsku
ravnicu, a ne morski (sa iskrcavanjem na ligurskoj obali).
Upad sa sjevera kopnenim putem u Italiju je bio smjela operacija, kojom su se ne samo eljeli iznenaditi
rimsko italske snage, nego i anulirati njihova glavna strateka prednost. I. punski rat je pokazao da rimsko
italski savez ima obimne resurse u ljudstvu, hrani, logistici koje im je osiguravalo matino italijansko
podruje. Za razliku od Kartaginjana, oni su svoje gubitke brzo nadoknaivali. Zato je Hanibal, moda se
oslanjajui na ranije zamisli Hamilkara, odluio da udari direktno upravo u tu resursnu osnovu Republike.
Tako se iskristalizirala strateka zamisao da bi uspjean upad u Italiju mogao dovesti do kolapsa prvo
Saveza, a onda i same Republike.
354
ORBIS ROMANVS
I u Novoj Kartagini Hanibal je skupio oko 90 000 pjeadinaca i 12 000 konjanika (od
toga dvije treine Afrikanaca, a jedna panaca) sa 37 slonova i pokrenuo se prema
sjeveru krajem marta 218. god. p. n. e. Ve po prelasku Ebra suoio se sa otporom
domorodaca, izgubivi dobar dio vojnika a morao je dio vojnika ostaviti i posade na tome
putu do Pirineja. Na domaku Pirineja, dolo je kod jednog dijela vojske do pokazivanja
nezadovoljstva, pa je Hanibal bio prisiljen otpustiti dio vojske. Ve tada mu se brojno
stanje vojske prilino smanjila (ostalo mu je oko 50 000 pjeadinaca i 9 000 konjanika).
Preavi Pirineje, on je svoj put kroz keltsku zemlju probijao bilo borbom bilo
ugovaranjem i pridobijanjem (esto novcem) i na rijeku Ronu je izbio u blizini Avinjona
(Avenio tj. Avinjon su osnovali Fokejci 539. p. n. e. iz masalijanske kolonije, na podruju
jedne galske zajednice).
Rimljani su planirali poslati dvije vojske : ona pod zapovjednitvom konzula Tiberija
Sempronija Longa trebala je napasti neposredno kartaginsko podruje u Africi, a ona pod
zapovjednitvom drugog konzula Publija Kornelija Scipiona je trebala ii u Iberiju. Na
putu u Iberiju, pristao je krajem juna 218. god. p. n. e. u Masiliji gdje je doznao za
napredak Hanibala, tu se Scipion ukotvio i planirao je sa Masalijancima i keltskim
zajednicama u zaleu da sprijei Hanibalov prijelaz preko Rone. Sam Scipion je imao na
raspolaganju oko 22 000 pjeadinaca i 2000 konjanika. Ipak je Hanibal uspio taktikim
zahvatom da probije keltsku zapreku na Ron i prijee rijeku, a rimske trupe su stigle
prekasno i Hanibalove trupe su im izmakle u pravcu Alpa. Scipio je vei dio vojske (pod
zapovjednitvom brata Gneja) je poslao u Iberiju, a sa manjim se vratio u Pizu kako bi se
u sjevernoj Italiji suprostavio Hanibalu. Za to vrijeme Hanibal se polako probijao kroz
domorodake zajednice (kod keltskih Alobroga je i intervenirao u njihovom
unutarplemenskom sukobu, na zadovoljstvo jedne strane) i doao je do podnoja Alpa.
Prijelaz preko Alpa Hanibalove vojske postao je jedna od najveih epskih epizoda u
historiji, ravna poduhvatima Aleksandra Velikog ili Cezara. Uz velike tekoe, napade
alpskih zajednica, teak teren kartaginska vojska se probijala preko prolaza Mali sv.
Bernhard. Nakon mnogo peripetija i sukoba Hanibalova vojska je izbila na glavnu
prolaznu visinu bernhardsku i odatle je iznurenoj vojsci, kako bi je ohrabrio i poveao
moral, pokazivao Padsku nizinu i Italiju. Sputanje sa Alpa u sjevernu Italiju je zapoeto
poetkom septembra 218. god. p. n. e. i ono je bilo skopano sa prolaskom kroz iznimno
teak teren sa klisurama, meavama, zametenim putevima. I konano je uspio da u toku
septembra 218. god. p. n. e. proe kroz zemlju Salasa i ue u Padsko podruje. Prelazak
Alpa je donio ogromne gubitke Hanibalovoj vojsci i od 38 000 pjeadinaca i 8000
konjanika koje je imao prije prijelaza preko Malog sv. Bernharda, preostalo mu je samo
20 000 pjeadinaca i 6000 konjanika (12 000 Afrikanaca, 8 000 panaca, a konjanici su
bili Numiani). Uz to, je i preostala vojska bila i vie nego iscrpljena napornim putem.
Ipak i pored svega Hanibal je uspio ostvariti svoj naum, a to je prodor u Italiju preko
nebranjenog sjevera gdje je raunao na podrku Boja i Insubra (sa kojima je ve ranije
imao kontakte i koji su mu obeali pomo). Osim toga, Hanibal je raunao da e italski
355
ORBIS ROMANVS
saveznici poslije prvih njegovih pobjeda otpasti od Rima i prei na njegovu stranu.
Ustvari kompletna strateka zamisao Hanibala za dobijanje rata je poivala na tome, a ne
da sa vojskom kojom je krenuo iz panije pobijedi Rimljane i njihove saveznike. Zato je
sebi i mogao dopustiti goleme gubitke, sve kako bi stigao u rimsko zalee na sjeveru gdje
bi mu se pridruili Gali (koje su Rimljani samo par godina ranije pobijedili) i obnovili mu
ljudstvo. Onda je planirao provaliti u Italiju i pokuati odvojiti italske saveznike od
Rimske Republike i tako je izolirati i na kraju unititi. Znai jedan od najveih generala u
svjetskoj historiji je planirao pobjedu ostvariti primarno politikom (koristei vojne
metode samo kao sredstvo ostvarivanje politike zamisli), a ne vojnim udarom. Da li je u
toj svojoj stratekoj procjeni veliki taktiar pogrijeio i da li je uope vojnik (bez obzira
koliko bio genijalan taktiar) mogao uspjeno izvriti politike zamisli (kao to je
rasturanje rimsko italskog saveza). I na primjeru Hanibala precizno e se oitovati da je
politika ipak znatno sofisticiranije i osjetljivije podruje u odnosu na vojnu znanost i da je
rijetko koji vojnik sposoban da joj uspjeno odgovori. I primjer Hanibala pokazuje da
odliar taktiar ne znai i odlian strateg, a posebno ne odlian politiar. Sa druge strane,
tadanja Republika je imala dobre politiare i dobre globalne strateke zamisli, ali ne i
dobre taktike zapovjednike koji bi mogli parirati Hanibalu.
Rimski odgovor i bitke kod Ticina i Trebije
Dok je Hanibal prelazio Alpe, borbe su se ve vodile u Iberiji i oko Lilibeja (koji su
Kartaginjani neuspjeno pokuali zauzeti) na Siciliji (gdje se nalazio konzul Tiberije
Sempronije Long koji se nije iskrcao u Africi). 218. god. p. n. e. je izbila pobuna Boja
(zbog utemeljenja kolonija u Placentiji, Kremoni i Mutini) protiv koje su Rimljani poslali
pretorske vojske pod zapovjednicima Lucijem Manlijem (koji je bio poraen) i Lucijem
Atilijem. Hanibal je zauzeo Turin (dananji Torin) nakon trodnevne opsade, a na ovo
podruje je stigao i konzul Scipion. Dvije vojske su se srele kod rijeke Ticina. Tu je
Hanibal pobijedio Rimljane zahvaljujui svojoj konjici, a i sam se konzul ranjen jedva
spasio, a i to spaavanje ima zahvaliti svome 17- godinjem sinu Publiju Korneliju
Scipionu (Publius Cornelius Scipio, kasnije poznatom i kao Afrikanac/Africanus ili
Scipion Stariji). Nakon toga se rimska vojska povukla, a dolo je do opeg pristajanja
padskih galskih zajednica Hanibalu (izuzev Cenomana koji su istali lojalni Rimu). Zbog
upada Hanibala, sa Sicilije je pozvan u Italiju konzul Tiberije Sempronije Long sa
vojskom. Kod rijeke Trebije (u blizini Placentije) u decembru 218. god. p. n. e. je dolo
do nove bitke. Rimskom vojskom je zapovijedao konzul Sempronije (Scipion se
oporavljao od rana). Hanibal je taktiki nadmudrio Rimljane i zahvaljujui slonovima i
iznenadnim napadom koji je predvodio Hanibalov brat Mago izvojevana je velika
pobjeda (od 40 000 rimsko-italskih vojnika izvuklo se samo oko 10 000).
Novi neuspjesi - Bitka kod Trasimenskog jezera 217. god. p. n. e.
Pobjeda kod Trebije izazvala je masovni ustanak Kelta i Ligura. Vise od 60 000 Boja,
Insubara i Liguraca povealo je Hanibalovu vojsku, tako da je ona poprimila veinski
356
ORBIS ROMANVS
keltski karakter. Ali to je imalo i drugu stranu, jer se Kelti hrabro bore, ali se nerado
pokoravaju disciplini, pogotovu onakvoj kakvu je odravao Hanibal. Radi toga su se bili
pojavili i odreeni problemi sa keltskim prebjezima, posebno jer su oni smatrali da e ih
Hanibal voditi direktno na Rim (dok je on planirao taktike vojne poteze, a ne pljakaki
upad), usput pljakajui i harajui po Italiji (Hanibal je kako bi pridobio Italije, tedio
italske zarobljenike). Kelti su sumnjiili Hanibala i da im namjerava zemlju jer je morao
zimovati u njihovim podruijima i na njihov teret. Ali i pored svega (bio mu je ak i ivot
ugroen), Hanibal je uspio da sauva koheziju proturimskog saveza. Rezultat prve godine
ratovanja je bio da je Hanibal postao gospodar Padskog podruja, izuzev Placentije u
kojoj je ostatak razbijene rimske vojske bio opkoljen.
Vijest o neuspjesima dviju konzulskih vojski predstavljala je za Rimljane potpuno
iznenaenje i izazvala u Rimu borbu raznih politikih grupacija. Prevlast su odnijele
demokratske skupine, koje su za konzula za 217. god. p. n. e. izabrale Gaja Flaminija
(popularnog jabnog radnika) sa kolegom konzulom Gnejom Servilijem. Demokratske
tendencije u Republici su tada nastojale da se rat zavri brzo, odlunim udarom jer je
Hanibalovo prisustvu najvie tete nanosilo seoskim domainstvima srednje i sitne
veliine. Zato su konzuli brzo pokrenuli svoje vojske prema sjeveru. Konzuli su imali
zadatak da uvaju klance i pristupana mjesta protiv Hanibala, pa se konzul Servilije
postavio kod Arimina, a Flaminije kod Arecija u Toskani. U proljee 217. god. p. n. e.
Hanibal je napustio zimski logor, da bi nastavio ofenzivu na Italiju. Kako bi izbjegao
konzulske vojske Hanibal je izvrio smio manevar, preavi kroz movarnu nizinu
rijeke Arno. Kartaginska ka vojska je marirala etiri dana i tri noi do pojasa i grudi u
vodi, a vojnici su se mogli odmarati samo na leevima uginulih konja. Ovaj prijelaz
kotao je Hanibala veoma skupo u resursima : nastradalo je mnogo vojnika, uginulo
mnogo konja a ostao je samo jedan slon. Sam vojskovoa izgubio je oko. Ali kao rezultat
ovog stranog prelaska Hanibalova je vojska zaobila utvrene poloaje Rimljana. Poto
je zaobiao Flaminijevu vojsku, Hanibal je krenuo dalje prema jugu, pustoei sve oko
sebe (to je bio inio kako bi isprovocirao Flaminija da napusti svoje pozicije i praktino
ga dovede sebi na noge). Flaminije je sa svojom vojskom napustio utvrene linije i
krenuo je za neprijateljem, ali bez dovoljno mjera opreza i ne ekajui svoga kolegu koji
mu je iao u pomo. Na to je Hanibal i raunao jer se njegova taktika uvijek zasnivala na
tome da neprijatelja izvue sa njegovih pozicija i dovede na teren koji njemu odgovara, u
ve pripremljenu zamku, i tu da ga uniti brzim manevarskim udarima (to je ve i
priredio kod Trebije). Flaminije, veliki pobjednik nad Galima, je raunao da e
vlastitim snagama postii uspjeh i opravdati svoju misiju. Meutim, iako se vei dio
Hanibalove vojske sastojao od Gala, ipak Hanibal nije bio obini galski poglavica. Zbog
slabe sigurnosne pripreme, Flaminijevo kretanje je bilo poznato Hanibalu, koji je imao
dobro organiziranu izvidnicu. Flaminijev put vodio je kroz usku dolinu, koja je
leala izmeu planina i Trasimenskog jezera. Hanibal je preko noi proao kroz dolinu,
zauzeo uzvisine i rasporedio svoje trupe iza breuljaka koji su se nalazili na rubu ravnice.
357
ORBIS ROMANVS
Bilo je tmurno jutro. Kada je rimska vojska izbila, nita ne slutei, na put pokraj obale,
iznenada su je sa svih strana napale Hanibalove jedinice. Na samom poetku boja (koji se
desio u junu 217. god. p. n. e.) ubijen je Flaminije. Jedan dio rimske vojske bio je
sasjeen, a drugi je konjica bacila u jezero. Samo je jedan odred, od oko 6 000 ljudi,
zauzeo brijeg, ali se, opkoljen od neprijatelja, predao pod uvjetom da dobije
slobodan odstup. U toj bici poginulo je ukupno oko 15 000 Rimljana, a isto toliko je bilo
zarobljeno. Sama Hanibalova vojska je izgubila oko 1500 vojnika (uglavnom Gala).
Zadravi Rimljane u zarobljenitvu, Hanibal je pustio italske saveznike kuama (i to bez
otkupnine), istiui da on nije doao ratovati protiv Italika, ve protiv Rimljana, za
osloboenje Italika. Zanimljivo je da je Hanibal vie vojske gubio u svojim manevrima
(prijelaz preko Alpa, prolaz kroz movare rijeke Arno) nego u bitkama.
Rimski preustroj i Fabije Maksim Oklijevalo
Poslije pobjede kod Trasimenskog jezera Hanibal je krenuo ka obali Jadranskog mora, da
bi sebi osigurao neprekinutu vezu sa Kartaginom i kako bi nastojao italske saveznike
odvojiti od Republike. Proavi kroz Umbriju i Picenum, koje je dobro opustoio, i kroz
zemlje Marucina i Frentana Hanibal se zaustavio u Apuliji, gdje je pustio svoje trupe da
se odmore i gdje je reorganizirao pjeadiju po rimskom uzoru.
Vijest o trasimenskoj katastrofi izazvala je u Rimu, kako kae Polibije, opu potitenost
(bili su ak porueni i mostovi na rijeci Tibru, kako bi se otealo eventualno Hanibalovo
prodiranje na sam Rim). U toku nekoliko dana Senat je vijeao o novonastalim prilikama.
Flaminijev poraz i smrt doprinijeli su snaenju frakcije nobiliteta. Senat je odluio
imenovati diktatorom Kvinta Fabija Maksima Verukosa (Quintus Fabius Maximus
Verrucosus; ivio od 280. god. p. n. e. do 203. god. p. n. e.), koji je bio poznat po
konzervativnim nazorima. Ujedno podigoe na noge dvije nove legije, a i mornaricu
podigoe i bolje opremie. Fabije Maksim je napravio novi ratni plan, usmjeren na
iscrpljivanje protivnika, koji se nalazi u tuoj zemlji. Po Plinijevim rijeima, Fabije je bio
svjestan toga da su "Kartaginjani raskinuli sve veze iza sebe i da je pobjeda jedina
mogunost spasa. Poloaj rimske vojske bio je sasvim drugaiji. Zato je Fabije predviao
neizbjean poraz u presudnoj bici ali je bio neodluan da se u nju upusti. Shvativi u
emu se sastoje prednosti njegovog poloaja u usporedbi s neprijateljem, on je na njih
jedino i raunao, i u skladu s njima je vodio rat, a ta prednost Rimljana sastojala se
u neiscrpnim priuvama i brojnoj prevazi njihove vojske." Fabije Maksim je krenuo
prema Hanibalu sa 4 nove legije i sa preostalom vojskom bivega konzula Servilija, ali ne
sa namjerom da ue u otvorenu bitku sa Hanibalom. Promuurni rimski diktator se drao
uzvisina i nije elio sa vojskom da sie u ravnine. Fabije je izbjegavao presudne
sukobe. On je uznemiravao neprijatelja sitnim arkama, napadajui u prvom redu
kartaginsku komoru. Ovakva taktika upornog praenja Hanibalove vojske, i povremenog
uznemiravanja u prilinoj mjeri je frustrirala Hanibala koji je nesupjeno pokuavao
svoga protivnika izvesti na otvoreno bojite pustoei Samnij i Kampaniju. Tako je
358
ORBIS ROMANVS
359
ORBIS ROMANVS
Sempronije Log i Gaj Flaminije. Hanibal se isto pokrenuo i zauzeo kastel Kanu izmeu
Kanose i Barlete, koji je kontrolirao Kanusinskom ravninom koja je sluila kao glavna
itnica za Rimljane. I armija dvojice konzula se pokrenu prema Apuliji poetkom ljeta
216. god. p. n. e. Suparnike vojske su se susrele na rijeci Aufidu kod Kane. Rimsko
italske snage su se zaustavile na nekih 10 km. Udaljenosti od pozicija Hanibalove armije.
Isti dan po dolasku zdruene armije dvojice konzula je dolo i do prve vee arke prilikom neuspjelog
pokuaja Hanibalovih jedinica da postave zasjedu rimsko italskih snagama.
360
ORBIS ROMANVS
361
ORBIS ROMANVS
Gala, dok su Rimljani izgubili gro vojske (bilo pogibijom bilo zarobljavanjem). Poginuo
je i konzul Emilije Paul zajedno sa prokonzulom Servilijem, dvojica kvestora, 2/3 asnika
(29 od 48 vojnih tribuna) i 80 senatora i desetina hiljada vojnika. Prema Polibiju kod
Kane je poginulo 70 000, a zarobljeno 10 000 rimskih i saveznikih pjeadinaca, a da je
od 6 000 konjanika preivjelo samo njih 370. Po Liviju gubici rimsko italske armije su
bili ipak znatno manji, pa je bilo 45 500 ubijenih pjeadinaca i 2 700 ubijenih konjanika,
kao i 3 000 zarobljenih pjeaka i 1 500 konjanika.
362
ORBIS ROMANVS
to se tradicionalno opisuje, odnosno da ak ni Hanibalova konjica nije mogla u potpunosti sprijeiti bijeg
hiljada rimskih vojnika iz obrua. Time se nastoji objasniti zato su, zapravo, Rimljani ne samo nastavili
rat, nego vodili borbe s Hanibalom i trpili poraze. Drastino manji broj ubijenih rimskih vojnika bi takoer
posluio kao mogui razlog zato Hanibal nije odmah eksploatirao svoj trijumf i marirao na Rim. Dio
historiara pekulira kako je Polibije bitku kod Kane opisao kao nezamislivu katastrofu prije svega iz
propagandnih razloga, odnosno kako bi postepeni rimski oporavak uinio to dramatinijim, a konanu
pobjedu to impresivnijim. Polibije je takoer predmet sumnji zbog toga to je kao glavnog krivca za poraz
naveo konzula Varona, koji je usprkos toga kod svojih suvremenika slavljen kao heroj te je primio brojne
poasti. Njegov kolega Emilije Paul, koga Polibije opisuje kao opreznog komandanta koji se protivio bitci,
je bio djed Polibijevog pokrovitelja Scipiona Emilijana, pa se zbog toga u pitanje dovodi Polibijeva
vjedostojnost.
Iz poraza kod Kane, Rimljani su izvukli i vrijedne pouke. Tako je promijenjen borbeni poredak, koji vie
nikada nee liiti na grki hoplitski poredak falange, zbog njegove nefleksibilnosti. Vie se nee stvarati
zdruene armije sa dva zapovjednika. Bitka kod Kane je sluila kao inspiracija generaltabnim planerima i
u drugim historijskim razdobljima. Posebno su za njene karakteristike obuhvata, opkoljavanja i unitavanja
neprijateljske sile bili zainteresirani njemaki vojni stratezi. U tome je najeksplicitniji bio Alfred von
Schlieffen, naelnik njemakog Generaltaba, koji je svoje ideje o konceptu unitavajue bitke
(Vernichtungsgedanke) objavio u knjizi po imenu Cannae. Pokuaji da se Hanibalov uspjeh ponovi na
stratekoj razini su bili poznati Schlieffenov plan, te kasnije razvijena doktrina Blitzkriega. Iako to u I.
svjetskom ratu Nijemci nisu uspjeli ostvariti, u II. svjetskom ratu primjenom strategije obuhvata unitena je
francuska vojska, a samo zahvaljujui nadljudskim naporima i odlunosti izbjegnuto je unitenje britanske
vojske.
Rimska stabilizacija
Rimska Republika je bila na koljenima, slino kao Atena nakon katastrofe na Siciliji 413.
god. p. n. e. U Rimu nije bilo familije koja nije imala koga aliti, jer je poginuo ili bio
zarobljen. Hanibalov upad u Italiju je tako uspio proizvesti prvu namjeru Hanibala, a to je
da se ugrzi resursni potencijal rimsko italskog saveza. Zajedno sa Kanom, ljudski
gubici Republike i Italije su bili enormni. A poelo se initi da se ispunjava i druga
namjera, jer nakon Kane su se konano poeli pojedini saveznici u junoj Italiji odmetati
od rimskog hegemona i pridruivati se Hanibalu.
Nakon zavretka bitke kod Kane, dio politiara Republike je traio da se sa Kartaginom sklopi mir, vojni
tribun Lucije Cecilije Metel je ak predloio da se grad napusti, a Rimljani pokuaju traiti sreu kao
najamnici u helenistikim dravama Azije. Hanibal je u Rim svog oficira Kartalona s mirovnom ponudom
koju su antiki izvori opisali kao "umjerenu", te nekoliko zarobljenika kao zalog za pregovore o otkupu.
Senat je, meutim, odbio pregovarati o miru te je naloio zarobljenicima da se vrate u Hanibalov logor.
Donesena je odluka da se rat, usprkos svemu nastavi.
Ostavi bez vojske, a poto su odbili mir Rimljani su bili spremni na to da e Hanibal
napasti Rim i uinjeno je sve da se stvore novi odredi sposobni za borbu. Rimljani i tada
pokazae svoje umijee i snagu upornosti i ustrajnosti. Poslije bitke kod Kane zabranjeno
je bilo enama da slobodno plau, a Senat je odbio da zarobljenike novcem iskupi.
Ostatak vojske poraene kod Kane, poslan je na Siciliju da tamo neasno i besplatno
slui. Slanjem preivjelih trupa sa Kane, Senat je elio da izbjegne prenoenje njihovog
eventualnog defetizma i mogue steene predrasude o nepobjedivosti Hanibalove armije
363
ORBIS ROMANVS
na novopodignute armije. Dan bitke uvrstie meu nesretne dane, onako kako su to
uradili i sa danom bitke kod Alije. U vojnu slubu pozvani su svi graani koji su ostali
u Rimu, od sedamnaeste godine navie. Senat se odluio na krajnje sredstvo i dvije
legije sastavljene su od robova, koje je drava kupila. Da umire bogove Rimljani su
rtvovali i jedan galski i jedan grki ljudski par, to je predstavljao jedan od posljednjih
takvih rituala u historiji rimskog svijeta (ne raunajui pogubljenja zarobljenika i
osuenika). U Sibilskim knjigama su potraeni savjetima ta da se radi, a u Delfe po
savjet poslae Kvinta Fabija Piktora. Bitka kod Kane je kao posljedicu imala i gaenje
snage demokratskih tendencija i ustupanje primata u voenju rimske politike
predstavnicima frakcije nobiliteta. O sve veem slabljenju demokratskih snaga svjedoi i
sluaj sa komediografom Nevijem, koji u svojim djelima nije krio svoje demokratsko
uvjerenje. U jednoj komediji on se ironino izrazio o Publiju Scipionu Starijem, a o
Metelima je rekao: "Uslijed zle sudbine Meteli kozuluju u Rimu" (fato Metelii Romae
fiunt consules ). Zbog svojih stihova Nevije je dospio u tamnicu i spasio se iz nje
zahvaljujui zauzimanju plebejskih tribuna. Ipak je morao otii iz Rima, i umro je u
kartaginskom gradu Utici.
Stabilizaciju rimskih oruanih snaga su uspjeno izvrili imenovani diktator Marko Junije
Pera/ Marcus Iunius Pera (koji je bio i posljednji diktator rei gerundae causa) i pretor
Marko Klaudije Marcel. I pored toga to je odmah po bitki kod Kane jedan dio italskih
saveznika odmetnuo se od Rima, injenica je ipak da je veina saveznika ostala lojalna,
posebno onih kljunih kao to su latinske kolonije i onih koje su zapreavali prilaz
samome Rimu. U taj odbrambeni i dobro utvreni kompleks je bilo jako teko prodrijeti,
makar i sa vojskom kakvu je imao Hanibal. Upravo je ta injenica odredila da Hanibal ne
krene nakon Kane direktno na Rim.
Hanibalovi asnici su njega nagovarali da krene na Rim odmah po pobjedi kod Kane, ali je to on odbio.
Vjerojatno su razlozi leali ne samo poradi toga to se moralo probijati kroz utvreni kompleks, nego i jer
su i njegove jedinice bile dosta iscrpljene a i nisu bile pripremljene za bitke opsade. Hanibalova strategija
se zasnivala primarno na tome da se razbije rimsko italski savez.
I kada su propali pokuaji mirovnih pregovora sa Senatom, Hanibal je sve svoje snage
usmjerio na odvajanje saveznika od Republike, jer je dobro procijenio da oni ine ivotnu
snagu rimske moi. Kao to je ve reeno dio saveznika je napustio Rim ili se kolebao.
Hanibal je na svoju stranu uspio da privue neke apulske, samnitske i brutijske zajednice
te grki grad Tarent. U Kampaniji Hanibalu je prila Kapua, ali su Kuma, Napulj i Nola
ostale vjerne Rimu. Hanibal je iz Kapue pokuao da se doepa i Neapolisa (Napulja)
kako bi dobio luku za kontakt sa Kartaginom. Ali zidine i lojalnost graana odbie
Hanibalov napad. Kod Nole ga je suzbio Marko Klaudije Marcel ubivi 2 800
Hanibalovih vojnika, a izgubivi samo 500 rimskih vojnika. To je za Rimljane bila velika
moralna dobit, jer su se duhom klonuli Rimljani opet ohrabrili.
Za sljedeu 215. god. p. n. e. za konzule su izabrani Tiberije Sempronije Grakh i Fabije
Maksim (Marcel je ustvari bio izabran, ali poto je kod prilikom izbornih komicija grmilo
364
ORBIS ROMANVS
to se smatralo loim znamenjem - njegov izbor nije potvren).19 Marcel je ipak dobio
posebno zapovjednitvo. Tada su Rimljani pod orujem imali najmanje 12 legija pod
zapovjednitvima konzula, prokonzula pretora i propretora. Opet se desila bitka kod
Nole u kojoj je nakon tri dana Hanibal opet bio suzbijen (uz njegove velike gubitke).
Tada se desilo i da je jedan povei numidski kontigent preao na rimsku stranu, a i
Tiberije Sempronije Long je potukao kartaginsku vojsku.
Za godinu 214. god. p. n. e. izabrani su za konzule Kvint Fabija Maksima (po trei put) i
Marka Klaudija Marcela. Fabije je dobio i nadimaka tit, a Marcel ma Rima. Broj
legija se povea novom regrutacijom na 18, mornarica se umnoi na 150 brodova, od
kojih je 100 odreeno za Siciliju. Senatoru i bogatijim klasama je razrezan novi porez
kako bi se mogla financirati flota. Hanibal je ponovo (na poziv Kapue) ostavio Apuliju i
upao u Kampaniju, ali ni ovaj put nije uspio zauzeti prikladno uporite na kampanskoj
obali. I on se opet vrati u Apuliju, te je namjeravao zauzeti Tarent kako bi dobio
prikladnu luku. Zahvaljujui izdaji Hanibal je uspio 213. god. p. n. e. da preuzme
kontrolu nad Tarentom, Turijem i Metapontom.20 Odatle je traio pomo iz Kartagine
(Magona je ve ranije poslao, odmah poslije Kane), ali je dobio malo samo 4 000
Numiana i 40 slonova, dok su u paniju poslali 12 000 pjeadinaca i 1 500 konjanika
kako bi istjerali odatle Rimljani, a poslali su i vojsku na Sardiniju koju je potukao T.
Manlije Torkvat. Ovo je bio jasan dokaz da je Hanibal jo uvijek imao snanu opoziciju
unutar kartaginske vladajue elite, koja se plaila da bi Hanibal mogao vrlo lako da
preraste, zahvaljujui svojim pobjedama i njihovim procjenama, u tiranina ili
demogokog predvodnika naroda i tako potencijalno ugrozi njihove partikularne
imovinske i druge interese.
I. makedonski rat od 215. do 205. god. p. n. e. , front na Siciliji i front u Iberiji
Ubrzo nakon bitke kod Kane Hanibal je zakljuio savez sa makedonskim kraljev Filipom
V. koji je trebao stupiti u borbu protiv Rima (u tome je dosta doprinijelo i proturimsko
lobiranje Demetrija Hvarskog kod Filipa V.). Po tom ugovoru Filip je trebao prijei u
Italiju i pomoi Hanibalu da skri Rimljane, a onda bi Hanibal pomogao Makedoncima
da pokore Grku i pobijede Ilire. Tako bi Apeninski poluotok potpao pod hegemoniju
Kartagine, a Balkanski poluotok pod hegemoniju Makedonije. Na Siciliji protiv Rima je
ustao sirakuki vladar mladi Hijeronim II. Poslije poraza kod Kane Rimljani su, kako je
ve govoreno, izbjegavali presudne bitke u samoj Italiji. Oni su se ograniavali na
pruanje pomoi gradovima koji su stajali na njihovoj strani, ometali su Hanibala kod
nabavljanja hrane i sprijeavali su mu dovoenje pojaanja iz Kartagine. Glavna panja i
napori Rimljana bili su koncentrirani na voenje ratnih operacija izvan Italije.
19
Ustvari i Sempronije Grakh i Klaudije Marcel su bili plebejci, pa patriciji nisu eljeli da oba konzula
budu plebejci.
20
Sami su Rimljani krivi za to jer su zbog pokuaja bijega, dali prvo javno izbatinati, a onda baciti niz
Tarpejsku stijenu tarentske i turijske taoce.
365
ORBIS ROMANVS
U Iliriji je makedonski kralj Filip V. (vladao 220 - 179 god. p. n. e.) otpoeo rat protiv
Rima 215. god. p. n. e. Ali su Rimljani putem diplomatskih pregovora uspjeli uvui u
borbu protiv Makedonije Etolski savez i neke druge grke gradove (Atena, Elida,
Mesenija, pa i Sparta) kao i ilirsko ardijejskog kralja Skerdilaidu i neke trake
poglavice, a zatim je antimakedonskoj koaliciji pristupio i pergamski kralj Atal I. A ve
214. god. p. n. e., na samom poetku rata pretor Levin je porazio Filipa V. u borbi u
ilirskim zemljama. Ipak glavni teret rata protiv Filipa V. i Makedonaca je pao na lea te
velike grko ilirsko trako pergamske koalicije, koja je toliko uspjela vezati
makedonskih snaga da je za Filipa V. bilo nemogue da poalje trupe u Italiju. Uz to su
Rimljani ponovo sklopili 210. god. p. n. e. savez sa Ptolemeidima. Prvi makedonski rat je
zavren 205. god. p. n. e. i zakljuen je mir u epirskom gradu Feniki, po kome su
Rimljani morali Filipu ustupiti neke teritorije u Iliriji. Ali su glavni ciljevi rimske
diplomacije bili postignuti: rat se vodio uglavnom na teritoriju Grke, vodili su ga veim
dijelom rimski saveznici, a to je glavno Rimljani su uspjeli sprijeiti napad Filipa V.
na Italiju i tako onemoguiti njegovo pruanje pomoi Hanibalu.
Daleko veu vanost i ozbiljnost za Rimljane je imao front na Siciliji. Hijeronim, unuk
ranijeg kralja (koji je 50 godina odravao savez sa Republikom) je preuzeo sirakuki tron,
je bio prilino mlad, rasipan i nerazborit. On je odustao od saveza sa Rimom i uao u
savez sa drevnim sirakukim neprijateljem Kartaginom. Taj njegov in e doprinijeti
nestanku nezavisnosti stare sirakuke drave. Nakon Hijeronimove pogibije krajem 215.
god. ili poetkom 214. god. p. n. e. u Sirakuzi je zavladala pometnja iz koje je proizae
opet proturimska frakcija (na elu sa Hipokratom i Epikidom), koja sa Kartaginom
obnovi savez. Na Siciliju ju upuen Marko Klaudije Marcel i on zajedno sa propretorom
Apijem Klaudijem napadae na Sirakuzu od 214. god. p. n. e. i sa mora i sa kopna. Ali
grad je bilo teko zauzeti, jer je imao sve to mu je bilo potrebno, a kod podizanja
obrambenih utvrda i maina aktivno je sudjelovao i glasoviti fiziar i matematiar antike
Arhimed. Djelovanje Arhimeda je imalo esto pogubne efekte za rimske jedinice i
brodove, ali rimska upornost je ipak odnijela prevagu. A i pokuaji Kartaginjana da
razbiju opsadu nisu uspjeli.
I rimska strana je pokazivala domiljatost u vrijeme opsade Sirakuze. Tako su Rimljani na povezanim
brodovima postavili pokretni toranj, pa su i sa mora direktno napadali gradske zidine.
366
ORBIS ROMANVS
ORBIS ROMANVS
Tom prilikom je Publije Scipion poginuo. 29. dan od smrti svoga brata poginuo je u boju
sa Kartaginjanima i Gnej Scipion. I Hanibalova braa sa svojim vojskama ponovo dobie
vojnu inicijativu u Iberiji. Zato Rimljani poslae Gaja Klaudija Nerona sa vojskom od 15
000 ljudi koji se sukobi sa Hasdrubalom, bratom Hanibala. Porazom i pogibijom obaju
Scipiona, poloaj Rimljana je postao teak. Rimljani su smatrali nunim osloboditi
Iberiju od Kartagine, odakle su oni dobivali srebro i gdje su novaili vojnike. Zato je 210.
god. p. n. e. upuena nova ekspedicija sa zapovjednitvom 24-godinjeg Publije Kornelija
Scipiona, sina konzula iz 218. god. p. n. e. (koji je kod Ticina spasio oca, a poslije Kane
kao vojni tribun skupljao razbijene rimsko italske jedinice u Kanusiju) i koji je uivao
izniman ugled i popularnost u rimskim masama (ak i meu enama) a bio je i vrlo
diplomatian, inteligentan i sposoban (ne samo u vojnim, nego i u politikim pitanjima).
A bio je i odlino obrazovan (posebno naklonjen grko helenistikoj kulturi i znanosti)
i vaspitan i uvjerljiv u govornitvu kao npr. u Kanusiju, neposredno nakon bitke kod
Kane kada je odrao vojnu formaciju. On je trebao da pobijedi Kartaginjane i da osveti
pogibiju svoga oca i strica. Posebnom odlukom komicija mladom Scipionu je dodijeljen
imperium i dana su mu prava prokonzula. To je bio prvi sluaj u rimskoj povijesti da se
imperij dodjeljuje privatnoj osobi, a ne magistratu.
Mladi Scipion se iskrcao sa 10 000 pjeadinaca i 1000 konjanika i nakon spajanja sa tamo
ve prisutnim rimskim snagama (ukupno je imao 25 000 pjeadinaca i 2 500 konjanika)
vrlo uspjeno je djelovao. Neke domorodake zajednice, nezadovoljne kartaginskom
upravom, djelovale su u savezu s Rimom. Godine 209. god. p. n. e. zauzeo je Novu
Kartaginu i tako zauzeo najvaniju bazu kartaginske vlasti u Iberiji. Tvrava Nove
Kartagine je bila nepristupana s kopna, zato je mladi Scipion iskoristio oseku, i Rimljani
su prodrli u onaj dio tvrave koji je bio okrenut prema moru. U Novoj Kartagini je mladi
Scipion oslobodio 300 hispanskih talaca, ime je dobio na prestiu meu Hispancima,
kojima je inae bilo dosta kartaginske pohlepe i okrutnosti. U osvojenom gradu zarobio je
i velike koliine blaga, a sa svima je nastojao postupati uljudno i umjereno. Kada su mu
vojnici zarobljenu djevojku izvanredne ljepote doveli kao plijen, mladi Scipion nije je
elio uzeti, nego je pozvao njene roditelje sa zarunikom (Alucije/Allucius, poglavica
jednog keltiberskog naroda) pa je njima preda. Djevojini roditelji darovae mladog
Scipiona, ali on darove povrati kako bi se dali zarunicima. Svojom mudrom politikom,
Scipion je na svoju stranu privukao znaajan broj domaih zajednica, ime je popunjavao
redove svoju ne ba brojnu armiju. Dok su se stari rimski zapovjednici odlikovali
strogou i okrutnou, mladi Scipion je bio iznimka od toga. Dosta vremena je provodio
u hramu, pa su vojnici mislili da mu je bog Neptun kod Nove Kartagine bio na pomoi.
Nakon pada Nove Kartagine, nastavljene su estoke borbe u Iberiji izmeu Scipionove
armije i kartaginskih snaga. U tome periodu su se u Iberiji nalazile tri kartaginske armije,
ali meusobno razdvojene, to je omoguilo Scipionu da se obraunava sa njima
posebice. Tako je poetkom 208. god. p. n. e. pokrenuo svoje vojnike na Hasdrubala, ija
je armija zimovala u mjestu Bekula (Baecula) na rijeci Baetis (dananji Gvadalakivir).
368
ORBIS ROMANVS
Na ovom mjestu se Scipion pokazao kao odgovoran i dobar zapovjednik, koji je uzimao
sve u obzir i nita nije elio prepustiti riziku ili srei. I pored pobjede koju je Scipion
izvojevao, glavni dio Hasdrubalove armije se uspio izvui (zajedno sa slonovima). Tome
je doprinijela injenica da su rimsko italski vojnici preferirali da pljakaju zauzeti
kartaginski tabor, nego da nastave progoni Hasdrubala. Nakon bitke Hasdrubal je proveo
svoju armiju preko Pirineja u Galiju, odakle je provalio u Italiju sa oko 60 000 ljudi
(uglavnom iz reda Gala koji su mu se prikljuili) sa namjerom da se spoji sa Hanibalom.
Scipion nije progonio Hasdrubala, i ostao je u Iberiji sklapajui saveznitva sa lokalnim
narodima i zajednicama.
Nakon bitke kod Bekule i odlaska Hasdrubala, u Iberiju su se u zimu 208/207. god. p. n.
e. iskrcala nova kartaginska pojaanja pod komandom Hana, kojem se pridruio ubrzo i
Mago Barka (Hanibalov brat). Oni su zajedniki raspolagali sa monom armijom,
uglavnom sainjenom od Keltibera. U meuvremenu je iz pravca Gadesa napredovala jo
jedna kartaginska armija kojom je zapovijedao Hasdrubal Gisko. Scipion se sada suoio
sa napredovanjem neprijatelja iz dva pravca, i primijenio je briljantan manevar kojim je
prvo njegov dozapovjednik Silan pobijedio Magove i Hanove trupe, sa tim da je Hano i
zarobljen. Trupe Hasdrubala Giske su se sklonile iza utvrenih gradova. U proljee
naredne 206. god. p. n. e. dolo je do novog kartaginskog ofanzivnog pokreta, i kod
mjesta Ilipa (nekih 15-tak km sjeverno od dananje Sevilje) su se spojile preostale
Magove i Giskine trupe, formirajui armiju izmeu 54 000 i 70 000 vojnika. Nasuprot
njima Scipion je raspolagao sa zdruenom armijom (koju su sainjavali rimsko italski
vojnici i iberski saveznici) od 43 000 vojnika. Nakon manjih konjikih sukoba, u roku par
dana dolo je do konane bitke na otvorenom. Ovaj put Scipion je ispoljio svu svoju
zapovjedniku mudrost i manevarsku genijalnost, I bitka se zavrila uvjerljivom
Scipionovom pobjedom. Bitka kod Ilipa se smatra najbriljantnijom pobjedom Scipiona u
itavoj njegovoj vojnoj karijeri. Nakon ove bitke, Kartaginjani su izgubili i posljednju
nadu da bi mogli na neki nain zadrati Iberiju. Bitka kod Ilipa je predestinirala historiju
iberskog poluotoka kao rimske zemlje.
Poto je situaciju u Iberiji stabilizirana Scipion je prvo nakratko posjetio kraljeve Sifaksa i Masinisu, kako
bi osigurao njihovu podrku. Po povratku u Iberiju Scipion se suoio sa pobunom svojih vlastitih vojnika
(8000 ljudi) u taboru Sucro. Scipion je uspio da ugui pobunu, ije kolovoe su pogubljene. Hasdrubal
Gisko je pobjegao u Afriku, gdje je posjetio numidijskog kralja Sifaksa, na ijem dvoru je sreo i Scipiona.
Mago Barka je pobjegao na Balearske otoke, odakle je otplovio u Liguriju i prebacio se u Cisalpinsku
Galiju, gdje je namjeravao otpoeti novu invaziju Italije. Scipion se 205. god. p. n. e. vratio u Rim.
369
ORBIS ROMANVS
370
ORBIS ROMANVS
371
ORBIS ROMANVS
372
ORBIS ROMANVS
373
ORBIS ROMANVS
slonove predati, moraju platiti 10 000 eubojskih talenata (koju su morali isplatiti u roku
od 50 godina, sa 200 talenata godinje), nadoknaditi tetu nanesenu povredom primirja, a
do zakljuenja mira uzdravati i hraniti prisutnu rimsku vojsku u Africi, predati 100
talaca, sva posjedovanja izvan Afrike napustiti, obavezati se da nee nikakav rat zapoeti
bez dozvole Rimljana, a i Masinisa je dobio svu Numidiju, a Kartaginjani mu moraju
vratiti to su njemu ili njegovim pretcima ikada bili oteli. Hanibal je bio za mir i na kraju
su Kartaginjani pristali na mir. I u Rimu potvrdie mir, ali tek onda kada su novi konzuli
nastupili na dunost 15. marta 201. god. p. n.e., koji su htjeli da se odbaci uvjeti i rat
nastavi do unitenja Kartagine (jer su se htjeli proslaviti). No tome se usprotivio Senat, te
posredovanjem plebejskih tribuna i tributske komicije potvrdie uvjete mira. Scipion je
proslavio velianstven trijumf, a dobio je kao znak pobjede i nadimak Afrikanac, po
kojem e i ostati zapamen u historiji.
Poslije sklapanja mira Hanibal je svu svoju panju posvetio ureenju svoje drave.
Pod njegovim utjecajem sprovedene su demokratske reforme, pravilna kontrola nad
financijama omoguila je brzo isplaivanje kontribucije Rimljanima, a da pritom graani
nisu bili optereeni pretjeranim porezima. Ali je ta djelatnost izazvala nezadovoljstvo
oligarhijske stranke u Kartagi i poveala oprez Rimljana koji su tada ratovali na
helenistikom istoku i plaili su se ponovnog uspona Kartagine i njene mornarice.
Hanibal je 195. god. p.n.e. morao napustiti, ovaj put zauvijek, Kartaginu (jer je dolo
rimsko izaslanstvo sa zahtjevom za predaju Hanibala), i sve do posljednjeg dana nije ga
naputala misao o osveti Rimu. Kartagina je postala drava koja se nakon II. punskog rata
nesumnjivo odrekla svojih tenji za hegemonijom i kontrolom na Mediteranu, potpuno se
posvetivi svome poslovnom razvitku i to dosta uspjeno. Ali dok su uspjeno poslovali i
bogatili se, suoavali su se sa nizom problema u vanjskim odnosima, od kojih je
najakutniji bio onaj sa Masinisom (238. 149. god. p. n. e.), dugovjenim kraljem
Numidije. Masinisa je povremeno uznemiravao kartaginske granice i posjede (npr.
Posebno izraeno 193. god. p. n. e.), i otimao itava sela. Kartaginjani su se redovno
alili u Rimu na postupke Masinise (koji je bio saveznik Republike), traei ili da se
urgira kako bi se zaustavile nepravde koje se ine prema njima ili neka Rim dopusti da se
Kartaginjani smiju sami braniti (po mirovnom sporazumu iz 201. god. p. n. e. za to im je
trebala rimska dozvola) ili neka urede mee, da bi se znalo, to imaju izgubiti, a to mogu
drati i braniti. Kartaginjani su se alili i 172. god. p. n. e. na otimanje njihovih sela (u
dvije godine ak 70 sela). I pored dolazaka rimskih povjerenstava koja su trebala izviditi i
rijeiti situaciju, konkretno se nita nije uradilo kako bi se djelotvorno zaustavila
uznemiravanja Numiana Masinise i nesumnjive nepravde koje se ine prema Kartagini.
Rimljani su u narednim desetljeima nesumnjivo patili od neke vrste fobije prema
punskom. Uvijek su kruile, esto neosnovane, prie i informacije o navodnim spletkama
Kartaginjana sa rimskim neprijateljima na Balkanu i helenistikom istoku. Za to vrijeme,
nisu primjeivali kako raste mo Numidije, koja se transformirala u stabilnu, bogatu i
monu dravu (sa prijestolnicom u Cirti), a i sami Numiani su se prilino kultivirali u
374
ORBIS ROMANVS
375
ORBIS ROMANVS
17- godinji rat je prilino opustoio Italiju, pojedini krajevi su vrlo teko stradali,
posebno oni na jugu gdje su se vodile kontinuirane borbene operacije od 216. do 202.
god. p. n. e. Rauna se da je stradalo oko 400 naseljenih mjesta. Nakon bitke kod Kane
moralo se naimenovati novih 170 senatora kako bi Senat morao normalno funkcionirati.
Naroito je stradalo seljatvo, i to i u biolokoj sferi (ljudski gubici su bili enormni
smatra se da je sama Republika izgubila oko 300 000 ljudi -, posebno u mukoj
populaciji), i u ekonomskoj (unitenja mnogobrojnih imanja, esta izbjeglitva,
osiromaenje, gubitak steenog kapitala) i u drutvenoj sferi (slabljenje demokratskog
pokreta). Moral je pao (to e se u narednim decenijama naroito poeti osjeati kada se
poeo gubiti stari rimski sustav vrijednosti), a narod bio prilino umoran, a razbojnitvo
(ete odmetnika/hajduka su bile vrlo brojne) je prosto cvalo na jugu Italije (pojava koja se
zadrala sve do modernih vremena). Nekada bogati i cavtui jug Italije, koji je uz Etruriju
bio temelj razvitka civilizacije na ovom poluotoku, bio je u Hanibalovom ratu nepovratno
uniten. Gradovi i podruja koji su se odmetnuli od Rima podvrgnuti su egzekuciji i
pretvaranju u roblje (Kapua, Tarent, Bruti), praenoj konfiskacijom zemlje (na koju se
naseljavaju rimski i latinski kolonisti). Od vremena II. punskog rata pojaava se kontrola
Senata nad italskim saveznicima. Dok su rimske vlasti do tog vremena vodile rauna o
autonomiji italskih gradova, dotle je od poetka II. st. p. n. e. rimski Senat
paljivo motrio na sve to se dogaa u italskim podrujima. Kaznene ekspedicije guile
su pokuaje ustanaka, kao i nemire robova u raznim pokrajinama Italije. Krnjena su prava
saveznika (osobito u vojsci) i Rimljani poinju na njih gledati kao na svoje podanike
(izuzev naravno latinskih kolonija koje su ostale privilegirane). Uostalom, pojedine
mjere nailaze na podrku municipalne aristokracije, koja je u rimskom Senatu vidjela
bedem protiv nemirnih demokratskih elemenata. Nakon rata se krenulo se sa obnovom.
Vec poslije bitke kod Metaura Senat umanji rimsku vojsku, da se mogu polja obraivati,
a naseobine se razgranie po Kampaniji i Brutiji. Scipionovi veterani porazmjestie se po
Lukaniji i Apuliji. Tako se pokualo da ponovo napui opustoeno zemljite, a dravne
dugove namirie, podijelivi zemljita onima koji su bili Dravi dali novaca. Meutim, te
mjere, koje su kratkorono obnavljale ivot, ipak nisu mogle zaustaviti proces razgradnje
drutva i ekonomike Srednje Republike, jer je Hanibalov rat prouzroio sistemsku greku
u drutveno ekonomskom i politikom sustavu i funkcioniranju Republike, koje
Rimljani poetkom II. st. p. n. e. jo uvijek nisu bili svjesni (tek e je decenijama kasnije
spoznati, ali ve je bilo i suvie kasno da se ona tek tako ukloni). Ove promjene u rimskoj
ekonomici i socijalnim odnosima ija klica razvitka je leala u posljedicama II. punskog
rata osobito su se jasno oitovale sredinom II. stoljea i biti e jedan od glavnih uzroka
propasti sustava Srednje Republike. I na kraju se ispostavilo da je ipak Hanibal bio taj
koji je pokrenuo proces koji e zavriti unitenjem Rimske Republike od strane samih
Rimljana. Posthumna pobjeda Hanibala!?
376
ORBIS ROMANVS
Nakon smrti Aleksandra Velikog 323. god. p. n. e., njegova drava se raspala u vihoru
dijadokih ratova, odnosno u borbama njegovih generala. To nesreeno i nestabilno
stanje je bilo pravilo od rijeke Inda i Baktrije na istoku do Epira, june Ilirije i Kirenajke
na zapadu. Nakon vie decenija meusobnih borbi grko makedonskih ambicioznih i
bezkrupulosnih vojskovoa koji su praktino rasturili nasljee svoga vrhovnog
zapovjednika, polako su se kristalizirate glavne helenistike drave :
1.Egipatska kraljevina Ptolemeida ili Lagida je predstavljala centraliziranu politiku
tvorevinu, koja je posjedovala ogromne izvore sredstava. Njen osniva (po kojem
dinastija nosi ime) bio je Ptolemej I. Soter, sin Laga (vl. 323. 283. god. p. n. e.,
a od 305/304 god. p. n. e. je uzeo titulu faraona), koji je bio jedan od
najracionalnijih i najmudrijih od svih dijadoha i Aleksandrovih generala. On se
odrekao meu prvima tenje za svjetskom vladavinom i obratio panju na
konsolidaciju i jaanje svoje drave. Ali su i on i njegovi najblii nasljednici,
oslanjajui se na veliku plaeniku vojsku, vodili agresivnu vanjsku politiku u
istonom dijelu mediteranskog bazena. Kraljevi Ptolomeida, iako makedonskog
porijekla, grkog jezika i nesumnjivo helenistike kulturne pripadnosti smatrali su
se legitimnim faraonima Egipta, kao njegova XXX. dinastija. Vladari ove
dinastije su po pravilu nosili Ptolemej i pod njihovom vlau nalazili su
se: Kirenajka, veliki dio levantske obale Sredozemnog mora, otok Kipar, kao i niz
377
ORBIS ROMANVS
378
ORBIS ROMANVS
ORBIS ROMANVS
obrazovnog centra, ali nije igrala nikakvu vaniju ulogu u vanjskoj politici. Sparta
se nala u dubokoj ekonomskoj, imovinskoj, drutvenoj i samim tim politikoj
krizi, koja je rezultirala tekim unutarnjim borbama i pokuajima revolucionarnog
i ultrademokratskog (shvaeno u antikom, a ne modernom smislu) prevrata od
strane Agisa IV. i konkretnije od Kleomena III., to je zavrilo u
kontrarevolucionarnoj interevnciji, bitki kod Selasije 222. god. p. n. e. i prvoj
stranoj vojnoj okupaciji Sparte. U balkanskoj Grkoj se javljaju sada savezi
federalnog ili konfederalnog tipa, od kojih su najznaajniji Ahajski (sa sreditem
na Peloponezu) najvaniji ahajski lider je bio Atal iz Sikiona - i Etolski (sa
dominacijom u sredinjoj i sjevernoj Grkoj). Oba saveza su teili uvrenju
svog poloaja, koristei se vanjskopolitikim proturjenostima i suparnitvima
helenistikog svijeta. Dugo vremena Ptolomeidi su podravali te saveze, da bi
oslabili Makedoniju, ali radi borbe protiv spartanskog kralja-reformatora
Kleomena III., Ahajski savez napustio je svoju tradicionalnu politiku i stupio u
savez sa Makedonijom, plaei se jaanja revolucionarnih i ultrademokratskih struja na Balkanskom poluotoku. Nasuprot njima, Etolski savez je
ostao u neprijateljstvu prema antigonidskoj Makedoniji i uao je u savez sa
Rimskom Republikom. Borbu balkanskih Grka protiv Antigonida i njihovih
saveznika potpomagali su Pergam i Rodos, koji su se plaili da Makedonija ne
monopolizira trgovinu u podruju Helesponta i Crnog mora, pa su teili njenom
slabljenju i uvanju postojeih odnosa (status quo).
Poetak raspada helenistikog sustava
Kraj III. i poetak II. st. p. n. e. donijeti e konano raspetljavanje odnosa na
helenistikom istoku. Poslije uspjenih pohoda na Istoku Antioh III. je uvrstio poloaj
svoje kraljevine i teio je proirenju njenih granica na zapadu. Kada je 204. god. p. n. e.
umro Ptolomej IV. i kao nasljednik ostao njegov estogodinji sin Ptolomej V. Epifan,
kraljevi Sirije i Makedonije Antioh III. i Filip V. sklopili su savez, koji je za glavni cilj
imao podjelu posjeda Ptolomeida i ofenzivu na male nezavisne drave (Filip V. bi dobio
Kiklade, Joniju i Kirenajku, a Antioh III. bi dobio Egipat, ostatak ptolemeidskog Levanta
i Kipar). Antioh je upao u junu Siriju, a Filip V. osvajao je posjede Ptolomeida u
egejskom bazenu i vrio pritisak na druge grke zajednice u ovom podruju. Male istone
drave ( Pergam, Rodos, Atena ), kao i Egipat, koji je u to vrijeme oslabljen u vojnom
pogledu, obratili su se za pomo Rimu. Jaanje jedne od drava ili obiju
agresivnih drava na raun malih susjeda, tj. naruavanje tradicionalnog sustava
ravnotee, nije ilo u prilog Rimu, kojemu je za vrijeme II. punskog rata zaprijetila
opasnost od makedonske invazije na Italiju.
Rimska diplomatska aktivnost
Prema tome, od poetka III. st. p. n. e. Rim vodi aktivnu vanjsku politiku.
Vanjskopolitikim stvarima rukovodi Senat. Komicije su zadrale u naelu vrhovna
380
ORBIS ROMANVS
prava objavu rata i sklapanje mira, ali su njoj podnoene na potvrdu ve gotove odluke.
I samo u rijetkim sluajevima njene odluke kosile su se sa odlukama Senata. U vezi sa
novim prilikama oblikuju se i usavravaju metode rimske diplomatije. Diplomatija je
odigrala prilino veliku ulogu i u doba borbe Rima za hegemoniju u Italiji, i u vrijeme
punskih ratova. U III. st. p. n. e. Rimljani su mnogo to preuzeli iz postojee diplomatske
prakse helenistikih zemlja (parola borbe za slobodu grkih gradova, sustav protektorata,
podjela sfera utjecaja). Kao ni ostale zemlje antikog svijeta, ni Rim nije imao stalnih
diplomatskih predstavnika nalik na dananje poslanike i konzule. Veliku ulogu u
diplomatskom ivotu igrale su delegacije. Isprva dunost poslanika vre sveenici
fecijali, ali tijekom vremena fecijalima ostaje samo vrenje tradicionalnih vjerskih obreda
koji su pratili razne vanjskopolitike akte, dok se pregovori i druge diplomatske misije
povjeravaju posebnim poslanicima (legationes), koje imenuje i kojima rukovodi Senat i
koja se sastoje od njegovih lanova. Poslanstva su uivala posebne privilegije, linost
poslanika smatrana je svetom. Ubojstvo ili uvreda poslanika esto su sluili kao povod
ratu. U to vrijeme u Rimu se formiraju obiaji u vezi sa prijemom poslanika. Pritisnuti
ptolemeidski dvor u Egiptu je zamolio Rimljane neka preuzmu skrbnitvo nad
malodobnim kraljem, na sto su u Rimu pristali, te je poslanik mladi Marko Emilije Lepid
201. god. p. n. e. u Aleksandriji preuzeo to skrbnitvo.
II. makedonski rat od 200. do 197. god. p. n. e.
Kraj rata sa Hanibalom, nesumnjivo je otvorio pitanje reguliranja odnosa na Balkanu (na
kojem su Rimljani bili prisiljeni da se djelomice povuku pred Filipom V.). A i pritisak
Filipa V. se nastavljao na balkanske i zapadno maloazijske Grke, koji se za pomo sada
okretali prema Republici. Vojnim operacijama na junom Balkanu prethodili su sloeni
diplomatski pregovori. U Rim su upuene delegacije helenistikih kraljevina i polisa.
Veoma malo je bilo stvari koje bi se ticale direktno Rimljana vezano za aktivnu politiku
Filipa V. na junom Balkanu i egejskom bazenu od 204. god. p. n. e. Posebno se Filipova
agresija intenzivirala od 201. god. p. n. e. zauzimanjem Perinta, koji je bio zatitom
Bizanta, Lizimahije (ime je ponovo navukao neprijateljstvo Etolaca), Kalhedona i Hiosa
(ije itelje je prodao u ropstvo). Rimljani su sasluali apel sa Rodosa i Pergama i poslali
su trolano izaslanstvo da ispitaju stvari. Poslanici nisu pokazali neki veliki entuzijazam
za rat protiv Filipa V., dok nisu doli u Atenu gdje su sreli kralja Atala I. od Pergama i
diplomate sa Rodosa. U isto vrijeme Atena je objavila rat (zbog zavade sa Akarnancima
koji su bili proteirani od Filipa V.) Makedoncima i Filip V. je poslao snage da napadnu
Atiku. Rimski izaslanici su odrali sastanak sa makedonskim zapovjednikom koji je
napao Atiku i urgirali su da Makedonija napusti svaki grki polis u miru i da postigne
sporazum sa Rodosom i Pergamskim kraljevstvom. Filip V. je odbio rimske zahtjeve,
obnovio napad na Atiku i poeo u proljee 200. god. p. n. e. dosta uspjenu kampanju na
europskoj trakoj obali i Dardanelima, opsjedajui i zauzimajui bitan grad Abidos.
Ovdje su 200. god. p. n. e. rimski izaslanici (na elu sa Markom Emilijem Lepidom, koji
se vraao iz Egipta i Sirije) Filipu V. dali drugi ultimatum, zahtijevajui da ne napada
381
ORBIS ROMANVS
bilo koju grku dravu i prekid vojnih operacija, ne zauzima bilo koju teritoriju koja
pripada Ptolemeidima i da vrati ono to je osvojio, i da ide na arbitrau sa Rodosom i
Pergamom. Postalo je oigledno da Republika sada ima namjeru da vodi rat sa Filipom
V., i u isto vrijeme kada je Filipu V. predavan drugi ultimatum rimske jedinice su se
iskrcavale u junoj Iliriji. Filip V. je na rimske zahtjeve odgovorio da on nije povredio
nijedan zakljuak mira iz Fenike i da Emiliju Lepidu oprata estinu govora jer je mlad,
lijep i Rimljanin. Filipovo odbijanje ispunjavanja ovih zahtjeva posluilo je kao povod
ratu. U prvo vrijeme rimske komicije su nerado gledale na mijeanje Senata u
helenistiko grke poslove. Rimski narod, izmuen tekim Hanibalovim ratom i
nemirima i ratovima na sjevernoj granici nije htio u prvi mah pristati na rat na Balkanu. I
tek kada se vidjelo da Filip V. napada rimske saveznike popustie komicije, ali i pored
toga bilo je nezadovoljstva u vojsci (dolo je i do pobune vojske u Apoloniji neto
kasnije).
Protiv antigonidske Makedonije je stvorena znaajna koalicija sa Republikom kao
predvodnikom. Osobito aktivnu ulogu u njoj igrali su Pergam i Rodos. Pergamski kralj
Atal I. nastojao je svoju kraljevinu pretvoriti u maloazijsku dravu koja po svom
znaenju ne bi zaostajala za Makedonijom, a Rodos je jo uvao svoje
dominantno trgovako znaenje u bazenu Egejskog mora. Uz Rimljane su pristali i
Atamani, Dardanci (sa kraljem Batonom), Pleurat (kralj Ilirske drave). Tijekom rata
koaliciji su se pridruili Etolci. Veliki uspjeh rimske diplomacije predstavljalo
je sklapanje sporazuma sa Antiohom III., po kome Rim de facto nije imao nita protiv
Antiohovog osvajanja, dok se Antioh, sa svoje strane, obvezivao da nee voditi rat u
Europi, tj. da nee pomagati Filipu za vrijeme njegovog rata sa Rimom.
Rimljani su zapoeli ofanzivu preko junoilirskih zemalja, ali su na samom poetku
vojne operacije bile bez velikih rezultata. Operacijama u 200. i 199. god. p. n. e. je
rukovodio Publije Sulpicije Galba (Publius Sulpicius Galba), a njegov nasljednik na
zapovjednom mjestu Publije Vilije morao je da se bavi i pobunom u vojsci. Na moru je
protiv gradova makedonske obale djelovala saveznika mornarica. Prve dvije godine tako
su prole bez veih sukoba, i tek kada je Tit Kvinktije Flaminin (Titus Quinctius
Flamininus), brat Lucija Kvinktija Flaminina koji je bio od Katona Starijeg optuen za
ratni zloin u Padskoj regiji, izabran za konzula 198. god. p. n. e. (tada je imao 30
godina) rat se naglo intenzivirao. Tit Flaminin je bio helenofil, darovit, obrazovan,
sposoban, popularan, vjet vojskovoa i diplomat, slian Scipionu Afrikancu Starijem.
Tit Flaminin je uspjenim nizom manevara i sukoba uspio da potisne Filipa V. u klanac i
dolinu Tempe, prava juna vrata Makedonije. Prije potiskivanja Filip V. i Tit Flaminin su
pregovarali o uvjetima mira, ali se do toga nije dolo jer je Flaminin traio da se Filip V.
odrekne Tesalije. Nakon toga je Tit Flaminin uspio pridobiti na rimsku stranu i Epirce i
mnoge grke gradove, a i Ahajce je pridobio za rimsku stvar a protiv Makedonije. Tako
je u zimu 198/197. god. p. n. e. stajala gotovo sva balkanska i egejska Grka na rimskoj
strani (izuzev Korinta, Arga, spartanskog revolucionara tiranina Nabisa, Akarnanija i jo
382
ORBIS ROMANVS
neki gradovi kao osobito vani grad Demetrias u Tesaliji). Filip V. je pokuao ponovo
pregovarati sa Flamininom i Rimskim Senatom, ali i ovaj put nesupjeno. Plebejski
tribuni su isposlovali da se Titu Flamininu produi zapovjednitvo i za iduu 197. god. p.
n. e. U proljee iste godine Nabise je otpao iz saveza sa Filipom V, a Flaminin je
pridobio i Beotski savez, zauzimajui Tebu. Sada se samo ekalo na odluujuu bitku do
koje je i dolo kod Kinoskefale (Pasje glave), mesta koje nije bilo pogodno za
nastupanje makedonske falange. Obje strane su vie manje bile jednake brojem vojnika,
samo su Rimljani imali vie konjanika. Tit Flaminin je izvojevao veliku pobjedu, 8 000
makedonskih vojnika je poginulo, a 5 000 zarobljeno, dok su Rimljani imali samo oko
700 poginulih. Uz dodatne poraze na drugim frontovima i dalji gubitak svojih saveznika,
Filip V. je bio prisiljen na mir.
Etolci su insistirali na nastavljanju rata do potpunog unitenja Makedonije. Flaminin je
odgovorio Etolcima da Rimljani nemaju obiaj unititi pobijeene, ali je on dobro znao
da bi unitenjem Makedonije bili otvoreni putevi za napade barbarskih keltskih, trakih i
ilirskih naroda na grko egejski svijet. Flaminin je postupao dostojno sa Filipom V, i
on je najprije zakljuio s Filipom V. primirje, a zatim je Filip V. bio prisiljen na uvjete za
mir koje mu je Rim predloio. Po tim uvjetima Rim nije dobivao nikakav novi teritorij
(zadrali su samo pokretni ratni plijen, koji nije bio mali), a Filip V. se odricao svih
svojih osvojenih teritorija, morao je Rimu platiti 1000 talenata kao naknadu za ratne
trokove. Rimljanima je morao predati i svoju mornaricu (osobito onu lijepu i veliku
svoju lau), sa izuzetkom 6 brodova, i bio je obavezan svoju suhozemnu vojsku smanjiti
na 5 000 ljudi (koja bi sluila samo za odbranu od napada balkanskih zajednica). Bez
dozvole Rimljana Makedonija ne smije ratovati izvan svojih granica (to je bila prednost
u odnosu na uvjete sa Kartaginom, koja je za svaki sukob morala traiti dozvolu
Republike), i kao taoca je morao dati svoga sina Demetrija.
Najvanija taka u uvjetima za mir bilo je priznavanje slobode grkim gradovima. Na
Istamskim igrama 196. god. p. n. e. Flaminin (na osnovi odluke rimskog Senata) je
proglasio slobodu grkih gradova. Rijei njegovog edikta doekane su sa izvanrednim
entuzijazmom. Glasnik ih je morao dvaput ponoviti, i poslije drugog itanja, kae
Polibije, "nastala je takva eksplozija aplauza, da to dananji itatelj teko moe sebi
predoiti". Izuzeti od osloboenja su bili neki predjeli istono od Epidamnosa koje je
dobio Pleurat, neka mjesta u zapadnoj Tesaliji kao i tri otoka : Paros, Skiros i Imbros koje
dobie Atenjani. Okupacija raznih podruja Grke za vrijeme II. makedonskog
rata dovodila je pravog pustoenja grkih naselja. Usprkos tome, Tit Flaminin je u Grkoj
stekao veliku popularnost. U jednom od gradova on je ak bio deificiran, pa je prema
tome bio prvi Rimljanin kome su ukazane boanske poasti. U unutarnjoj politici Grke
Flaminin je potpomagao aristokratske stranke. U ime svih Grka objavljen je rat
spartanskom/lakonskom tiraninu Nabisu. Protiv Nabisa i njegove spartanske vojske su
krenule kombinirane trupe Republike i Ahajskog saveza uz pomo Pergamaca i Roana,
sve ukupno oko 50 000 vojnika.
383
ORBIS ROMANVS
Nabis je vladao Lakonskom dravom od 207. do 192. god. p. n. e. i sproveo je niz krucijalnih socijalnih
reformi (stilu Kleomena III.) u nastojanju da povrati staru slavu. Tako je oslobodio veliki broj robova (iako
nije oficijelno ukinuo drevno helotstvo) i obraunao se sa viim slojevima drutva. On je uz pomo jedne
arolike i brojne lakonske vojske koja se po Polibijevim (koji ga je otvoreno mrzio) rijeima sastojala od
gomile ubojica, provalnika, sjecikesa, drumskih razbojnika ( , ,
). Njegova vrlo rairena revolucionarna djelatnost je predstavljala opasnost po aristokratske i
bogatake krugove grkih gradova, jer je Nabis, po Polibijevim rijeima, "protjerivao graane, oslobaao
robovepretvorio svoju dravu u neku vrstu neprikosnovenog utoita za one koji bi pobjegli iz svoje
domovine". Posebno je bio veliki neprijatelj Ahajskog saveza, iako ga je Filopomen (), daroviti
vojskovoa i strateg ovog saveza uspio poraziti vie puta.
Zdruene snage su zauzele dobar dio kljunih stratekih pozicija u Lakoniji, opkolile
Spartu, pa su ak uspjele zauzeti zidine i provaliti u grad, ali su se morale povui zbog
namjerno postavljenog poara u zgrade najblie zidinama (to je naredio Nabisov
promuurni vojskovoa Pitagora). Ipak je Nabis vrlo brzo shvatio bezizlaznost situacije i
morao je prihvatiti uvjere koje mu je postavio Flaminin, odnosno napustiti osvojena
podruja na Peloponezu, te odrei se i nekih lakonskih podruja koja su postala kvazisamostalna.
Nabis je 192. god. p. n. e. ponovo pokuao da povrati svoje pozicije, ali ga je i pored sporadinih uspjeha
uspio poraziti Filopomen. Sam Nabis je ubijen od strane vojnika, koje mu je kao savezniku pomo uputio
Etolski savez. Nakon toga je Filopomen uao i zauzeo Spartu, uinivi ono to je preostalo od nekadanje
mone Drave Lakedemonjana lanicom Ahajskom saveza. Spartanci su 189. god. p. n. e. pokuali da
uine oajniki pokuaj spasa, pa su napali grad Las i otcijepili se od Ahajskog saveza. Naredne 188. god.
p. n. e. Filopomen je sa vojskom zauzeo Spartu i praktino ukinuo samostalnost Lakedemonske drave.
Meutim, nisu svi u balkansko egejskoj Grkoj bili zadovoljni sa politikom rimskom
politikom koju je provodio Tit Flaminin. Etolci nisu dobili mirom, koliko su oekivali,
Ahajski savez se nadao da e dobiti itav Peloponez, nakon poraza Nabisa, a umjesto
toga je Nabis ostavljen u Sparti. Etolci su podrugljivo govorili da je Tit Flaminin
naslijedio ili batinio okove Helade, kako je Filip V. nazivao tri grke utvrde (Korint,
Halkida, Demetrias) u kojima je imao svoje stalne posade. Tit Flaminin je morao i da
intervenira i u Beotiji. Nakon toga je 194. god. p. n. e. u Korintu sazvao zastupnike
grkih zajednica sa opomenom neka se umjereno i pametno slue dobivenom slobodom.
Jedino je traio da mu za 30 dana poalju one Rimljane i Italike koji su bili prodani u
grko egejskom svijetu kao robovi za Hanibalovog rata u Italiji. Time je Tit Flaminin
tim ljudima donio slobodu nakon vie od dvije decenije. Nakon toga Tit Flaminin povue
rimsko-italske garnizone iz grkih gradova i podruja i vrati se u Italiju, ime je
opovrgnuo primjedbe Etolaca, da namjerava odrati trajnu rimsku okupaciju balkanske
Grke. U svojim odnosima prema grkim gradovima Rimljani su se sluili politikom
helenistikih drava, koje su Grcima proglaavale slobodu, da bi time oslabile svog
monog protivnika. Rimljani su tu politiku sproveli u velikim razmjerima.
384
ORBIS ROMANVS
385
ORBIS ROMANVS
uveni Filopomen iz Megalopolisa (ivio 253. 183. god. p. n. e.) i koji je bio nazvan
Posljednji od Grka. Etolci su bili Nabisu poslali pomo, ali je taj kontigent ubio Nabisa
i privremeno preuzee kontrolu nad Spartom. To je iskoristio Filopomen koji je iz pomo
spartanskih emigranata (izbjeglih uslijed dugogodinje vladavine socijal-revolucionarnog
reima) do 188. god. p. n. e. zauzeo spartansko lakonsko podruje i ukljuio ga u
Ahajski savez.
Krajem 192. god. p. n. e. Antioh III. se prebacio u balkansku Grku sa 10 000
pjeadinaca, 500 konjanika i 6 slonova, to je bila jedna vrlo mala vojska. Antioh III. je
izgleda raunao na podrku u samoj balkanskoj Grkoj, ali je nije dobio ba kako je
oekivao, a i izgubio je dosta vremena slavei svoje vjenanje sa jednom Halkiankom.
Iste godine Republika je poslala vojsku radi zatite svojih saveznika, a 191. god. p. n. e.
su objavili rat Antiohu III. Ahajci su stajali na stani Rimljana. Rim je obeanjima
postigao i to da je Filip V. ostao lojalan prema ranijim ugovorima i ak
pomagao Rimljane. Republici su pruili pomo i Rodos i Pergam. Pod pritiskom rimskih
trupa (pod zapovjednitvom konzula Manija Acilija Glabrio/ Manius Acilius Glabrio koji
je doao sa 20 000 pjeadinaca, 2 000 konjanika i 15 slonova i zdruio se sa vojskom
pretora Marka Bebija) Antioh III. je bio prisiljen da se povlai. U bici kod Termopila
191. god. p. n. e. Antioh III. i njegovi etolski saveznici su bili poraeni (u bici se istakao
kao legat Marko Porcije Katon koji je razbio Etolce i Sirijce). Nakon toga je Antioh sa
akom vojske koja mu je preostala napustio balkansku Grku. Uskoro je grka mornarica,
koja je bila rimski saveznik, odnijela pobjedu na moru, i rat se prenio u Malu Aziju.
Meutim, Rimljani su morali jo itavu godinu da se na Balkanu bore sa odvanim
Etolcima i nisu nastavili progoniti Antioha III. Idue 190. god. p. n. e. Acilija je
zamijenio na bojitu konzul Lucije Kornelije Scipion (Lucius Cornelius Scipio), mlai
brat uvenog Scipiona Afrikanca (koji je i sam se uputio u rat kao bratov legat, a u stvari
glavni rukovoditelj vojnih operacija i diplomatskih pregovora).
Najzasluniji za pobjedu nad Etolcima je bio Marko Fulvije Nobilior (Marcus Fulvius Nobilior; pretor 193.
god. p. n. e.; konzul za 189. god. p. n. e.) koji je vodei konzulsku armiju u potpunosti slomio otpor
Etolskog Saveza. Povratkom u Rim, Nobilior je proslavio trijumf, u detaljima opisan od Livija, i koji je
znaajan zbog velianstvenosti ratnog plijena koji je tada bio izloen. Za vrijeme ove etolske kampanje
Nobiliora je pratio i pjesnik Enije, koji je od zauzimanja Ambrakije nainio jednu od svojih predstava.
Zanimljivo je da se zbog ovog ina Nobilior bio strogo kritikovan od strane Katona Starijeg, jer je tako
kompromitirao dignitet rimskog visokog dunosnika i zapvojednika.
Publije Scipion je sa Etolcima sklopio mir (kako ne bi vie troio resurse i ljude na borbu
sa njima; i pored neslaganja svoga mlaeg brata), i nakon toga rimska vojske krene preko
Makedonije i Trakije protiv Antioha III. Kada su Rimljani preli u Aziji (to je tada bio
prvi upad rimske vojske na azijsko zemljite), Antioh III. je poslao izaslanike sa
ponudom za mir, koji su Scipionu bili nedovoljni. Na Scipionove uvjete opet nije elio
pristati Antioh III. i kod grada Magnezije je 190. god. p. n. e. dolo do bitke u kojoj
Lucije Scipion (brat Publije mu je tada bio bolestan) je sa manje vojnika (i uz pomo
386
ORBIS ROMANVS
pergamskog kralja Eumena II. sina umrlog kralja Atala I.) pobijedio Antioha III. Sa
bitkom kod Magnezije se i zavrio rat sa Antiohom III., koji je morao moliti za uvjete
mira. Publije Scipion odredio je uvjete mira i poslao ih u Rim na potvrdu Senatu. U znak
pobjede nad Antiohom III. u Maloj Aziji Lucije Kornelije Scipion je dobio poasni
nadimak Azijski/Azijatik/ Asiaticus.
Jo prije ratifikacije mira, konzul Gnej Manlij Vulso (Gnaeus Manlius Vulso) je 189. god.
p. n. e. (uz nalog da sa 10 povjerenika ratificira mir sa Antiohom III.) je poveo veliki
pohod u unutranjost Male Azije. On je sa trupama pod svojim zapovjednitvom
(podran od Pergamske kraljevine) preao kroz Kariju, Pizidiju, Pamfiliju i Frigiju sve do
Galatije (sredinje maloazijskog podruja kojeg su kontrolirali Gali, tamo doseljeni
nakon velikog pohoda na Makedoniju i Grku iz 280. god. p. n. e.). Rimski konzul je
pobijedio Galaane nakon niza tekih bitaka kod planine Olimpus i Ankare, ubivi i
zarobivi veliki broj Galaana. Ova kampanja je donijela iznimno veliki ratni plijen, jer
su Galaani bili nagomilali veliko bogatstvo zahvaljujui i svojim uspjenim pohodima
na susjedne maloazijske oblasti.
I tek nakon galatske kampanje ratificiran je mir sa Antiohom III. i Seleukidskom
kraljevinom. Mir je konano zakljuen u Apameji 188. god. p. n. e., i po njemu se Antioh
III. morao odrei svojih posjeda u Maloj Aziji i povui iza planine Taurus, ime je
praktino za seleukidsku kraljevinu bila izgubljena Mala Azija. Uz to je morao platiti
kao ratnu odtetu 15 000 eubejskih talenata i to 500 odmah, 2 500 nakon potvrenja mira,
a onda u narednih 12 godina po 1 000 godinje. Antioh III. se obavezao da e imati svega
10 brodova i da nee drati ratne slonove. Uz to je morao platiti 400 talenata Eumenu II,
izdati Hanibala i jo neke istaknute emigrante, te dati 20 talaca. Do ratifikacije mira je
Seleukidska kraljevina morala je izdravanje rimske okupacione vojske platiti 3 000
talenata. Zakljuci mira u Apameji su se uglavnom zasnivali na uvjetima koje je odredio
Scipion (uz dodatak odredbe o brodovima i slonovima). Potrebno je naglasiti i da se na
ovom primjeru vidi odreena umjerenost Scipiona, jer uvjeti ponueni potpuno
poraenom neprijatelju nisu bili toliko teki. Poto je slino postupio i u sluaju
Kartagine, koja je rimskim trupama, kojima je zapovijedao, nakon bitke kod Zame leala
na milost i nemilost, moglo bi se zakljuiti i da je rije o njegovoj politikoj intenciji i
namjerama, moda bolje rei viziji koja nije predviala stvaranje jednog osvajakog
carstva na Mediteranu. Poslije rata Rimljani nisu stekli nikakve nove teritorije (ali su
zadobili bogat ratni plijen u pokretnom materijalu i ljudstvu, i stekli nove zone utjecaja i
hegemonije), ali je zato znatno proirio svoj teritorij pergamski kralj Eumen II., a i Rodos
je dobio zemljita u Maloj Aziji. Neki maloazijski gradovi proglaeni su slobodnim. I u
Aziji Rimljani su primjenjivali politiku divide et impera, pa su Likijcima (koji su potpali
pod vlast Rodosa) bili tajno obeali slobodu. Maloazijski saveznici Antioha III. (
Galaani, Kapadokijci i drugi ) bili su oslabljeni. Nakon bitke kod Magnezije, doao je
red na Etolski savez, koji je poslao poslanike u Rim da trae mir. Rimljani su ponovili
svoje ranije uvjete: da se predaju na milost ili nemilost, ili da plate 1 000 talenata. Kada
387
ORBIS ROMANVS
Etolci na to nisu pristali, odreen je 189. god. p. n. e. konzul Marko Fulvije da vodi rat
protiv Etolaca. Rat se uglavnom vodio oko grada Ambrakije, koji je pripadao Etolskom
savezu. Etolci su nakon otpora izgubili i morali su pristati na mir, po kojem su duni
platiti 500 talenata, dati taoce i zavjeriti se da e "potovati velianstvo rimskoga naroda"
(maiestatem populi Romani).
Republika je iz rata izala sa javnim dugom koji je bio ekvivalent 25godinjem iznosu direktnog poreza, i
tek sa mirom u Apameji i golemom koliinom novca sa kojom se Manlije Vulso vratio taj je dug u
potpunosti i konano anuliran.
388
ORBIS ROMANVS
Scipion Afrikanac, tada princeps senatus (u periodu od 199. do 184. god. p. n. e.) je iz
ruku svoga brata istrgnuo financijske izvjetaje vezane za kampanju protiv Antioha III. i
demonstrativno ih poderao pred oima senatora, izjavivi da je nedostojno od njega traiti
raun od 3 000 talenata, kada je on dravnoj blagajni pribavio 15 000 talenata. Nakon
toga ina je izgledalo da je optuba protiv Lucija Azijskog povuena. Meutim, 185.
god. p. n. e. sam Scipion Afrikanac je optuen da je bio podmien od Antioha III. Kada
se raspravljalo o ovom pitanju pred narodom, napomenu Publije Scipion Afrikanac da je
na taj dan bila bitka kod Zame, pa pozove da svaki estiti graanin poe sa njim na
Kapitol, kako bi se bogovima iskazala zahvala. Na to narod ostavi komicije, i ode za
Scipionom Afrikancem Starijim kako bi zahvalio bogovima i molio ih da Rimu podari jo
graana kakav je Scipion Afrikanac. Na Forumu je ostao sam tuitelj. Meutim, uprkos
narodne podrke, bilo je jo ponovljenih pokuaja da se Scipion Afrikanac dovede pred
sud, ali izgleda da su oni bili osujeeni od Tiberija Sempronija Grakha Starijeg. Nakon
toga se povue u grad Liternum na obali Kampanije (odakle je pokuavao da sprijei
proganjanje Hanibala od strane Rima), te se vie nikada nije elio vratiti u Rim, ni nakon
ponovljenih molbi svojih prijatelja. Tamo je i umro, pod sumnjivim i nejasnim
okolnostima, 183. god. p. n. e. u 53. godini, a testamentom je odredio da ga tamo
389
ORBIS ROMANVS
390
ORBIS ROMANVS
Pretpostavlja se da prva, mramorna bista mukarca sa bradom predstavlja Hanibala. Naena je u Kapui.
Danas se nalazi u Museo Archeologico Nazionale u Napulju. Druga bronana bista mukarca bez brade i
kose predstavlja Scipiona Afrikanca Starijeg u njegovoj starosti. Naena je u tabliniumu Villa dei Papirii u
Herkulanumu. Danas se nalazi u Museo Archeologico Nazionale u Napulju.
ORBIS ROMANVS
izvjesnih mjera u korist saveznika, pa je tako osnovan veliki broj novih latinskih kolonija
u koje su prihvaani Italici, rimsko graanstvo je dodijeljeno graanima Formija, Funda i
Arpina, vraena su prava onim Kampancima kojima su zbog pobune i nelojalnosti bila
oduzeta 211. god. p. n. e. i doputeno je velikom broju porodica sa latinskim pravom da
se dosele u sam grad Rim i u mnogobrojne rimske kolonije (dobijajui na nain i rimsko
graanstvo). U okvirima spoljne politike Scipionov kruok zalagao se stvaranje neke
vrste konfederacije ili samo saveza civiliziranih drava Mediterana na elu sa
Republikom kao voditeljem i garantom njegovog postojanja i funkcioniranja.
Smjernice ovakve politike, ne samo prema helenistikim dravama i kraljevima, nego i prema iberskim i
ilirskim narodima, Scipion Afrikanac je izloio u svom pismu (a koji prenosi Polibije) upuenom bitinskom
kralju Prusiji, navodei u njemu i konkretne primjere rimske velikodunosti i zahvalnosti.
392
ORBIS ROMANVS
neku vrstu tiranije u Republici. On sam, je sigurno bio vjeran republikanskom idealu slobode, rimskom
narodu i ustavnom poretku, i unato svim kunjama, kojima je kao i svaki drugi ovjek na visokom
poloaju i sa takvom slavom bio izloen, nikada nije ni pomislio da zloupotrebi svoju mo kako bi
nametnuo linu vlast Republici.
393
ORBIS ROMANVS
uvijek u skuptinama bio proglaavan nevinim. Za vrijeme svoje cenzure 184. god. p. n.
e. je, izmeu mnogih drugi uraenih stvari, iz spiska vitezova izbrisao Lucija Scipiona
Azijca, a iz spiska senatora Lucija Flaminina. Katon se za vrijeme svoje cenzure estoko
borio i protiv luksuza i naruavanja starog rimsko italskog naina ivota i kod kue i
unutar familije. Potranja i potreba za luksuznim i estetskim stvarima, ija je cijena
prevazilazila cijenu za praktine i potrebne stvari, i koja je sve vie rasla i rasla u rimskoitalskom drutvu posebno je bila na meti kritika Katona. Katon Stariji je nastojao ivjeti
po uzoru na drevne rimske pretke. Hvalio se da nikada nije nosio skupo odijelo. A kao
pretor i konzul pio je isto vino kao i njegovi radnici. Svoju provinciju Sardiniju je preao
pjeke, kako ne bi Dravi pravio dodatne trokove. Sardinci su govorili da nikada nisu
imali ni stroiju ni bolju upravu od one Katonove. On je uvijek bio spreman da se posveti
dravnim poslovima, u bilo koje doba dana i zanemarujui svoje poslove. Strogo je korio
Rimljane zbog njihova ponaanja, kao npr. kod posjete Eumena II., kojega su Rimljana
primali vrlo srdano pa je Katon to prokomentirao rijeima:"...ta ivotinja poznata pod
nazivom kralj po prirodi je mesoderka". Pri tome je naglaavao da najbolji kraljevi na
svijetu nisu ravni Epaminondi, Periklu, Temistoklu, Maniju Kuriju Dentatu ili Hamilkaru
Barki. Osuivao je nemoral po njegovom shvatanju (istjerao je iz Senata Manilija jer je
svoju suprugu poljubio po danu na oi svoje kerke!?) i rasipnost i bio je vrlo strog, ali i
pravedan u ophoenju sa robovima i ukuanima... ali je i osuivao i nasilje nad enama i
djecom. enu je smatrao kao nuno zlo (malum necessarium), a mnogo je drao i do
odgajanja djece, pa je osobno uestovao u obrazovanju djece. On je praktino imao
vremena za sve : za familiju (koju je smatrao sreditem svega), dravu, za prijatelje i
roake, ali za zabave.
Katon je bio i revoltiran time to je u Rim 155. god. p. n. e. stigla atenska delegacija
predstavnika triju filozofskih kola, sa akademiarem Karneadom na elu, povodom
sukoba izmeu Atene i Orona. Katon se bojao da e nova uenja, koja su pobudila
ogroman interes u rimskom drutvu, tetno utjecati na istou naravi. Tijekom mnogih
godina Katon se borio protiv raskoi, a 184. god. p. n. e. on je izabran za cenzora (radi
ega je poznat i kao Katon Cenzor). Katonova cenzura stekla je osobito znaenje. On je
uveo porez na luksuz, a neki senatori, iju je vladavinu Katon smatrao nedostojnom tog
visokog zvanja, nisu uneseni u nove spiskove. Smanjen je i broj vitezova. Strogost
Katonove cenzure ula je u poslovicu. Najbolji primjer njegove strogosti prua
izbacivanje iz senatorskog reda Lucija Kvinktija Flaminina (Lucius Quinctius
Flamininus), radi ratnog zloina i neasnog postupanja sa istaknutim zarobljenikom.
Lucije Kvinktije Flaminin je bio konzul za 192. god. p. n. e. Razlog njegovog izbacivanja je bio sljedei.
Mladi po imenu Lucije (po drugim verzijama zvao se Filip i bio je kartaginskog porijekla), dugogodinji
ljubavnik Lucija Flaminina (koji se sa homoseksualnom pederastijom zarazio boravei u grkohelenistikom svijetu) se stalno nalazio uz njega, ukljuujui i vojnu kampanju u Padskom podruju.
Upravo u Padskom podruju, prilikom jednog banketa, mladi se poalio da nije stigao ii na gladijatorske
igre (i da vidi kako se ubija ovjek) jer je urio da se sretne sa svojim ljubavnikom. Lucije Flaminin je da bi
394
ORBIS ROMANVS
udovoljio poronom i feminiziranom mladiu svojim rukama ubio jednog galskog poglavicu - pribjeglicu
koji je molio za milost, i to pred njegovom djecom.
Protiv njega udruile su se razne grupe nobiliteta. Cenzori izabrani za sljedei rok ukinuli
su mnoge Katonove reforme. Katon Stariji doivio je osamdeset i pet godina i umro je
iste godine koje je poeo posljednji rat s Kartaginom, rat za koji se on tako dugo i zduno
zalagao. Katon je inae svoj dugi ivot posvetio borbi protiv sve veeg utjecaja
helenizma u Rimskoj dravi i Italiji i kao vatreni pobornik rimsko-italske starine.
Konzervativci su kompletnu Scipionovu politiku djelatnost, posebno njegovo nastojanje
ukljuivanje rimsko italskog svijeta u helenistiki kulturni obrazac, ocjenjivali kao
neadekvatnu i moralno neprihvatljivu rimskoj dravi i drutvu. Zahtijevali su povratak na
staru rimsku vrlinu (virtus) i drevne obiaje predaka nasuprot lakoumnosti, povrnosti i
nedostatku moralnih naela to su oznaavali skupnim izrazom levitas. Po miljenu
Porcija Katona i njegovih istomiljenika sve spomenute levitas, negativnosti koje se
javljaju u rimskom drutvu su bile posljedica prodiranja helenistike kulture. Po Katonu
Grcima rijei idu iz usta, a u Rimljana iz srca. Kada je sa Atenjanima imao posla,
govorio je latinski, pa je tuma prevodio (iako je dobro znao grki). Kada se u Senatu
dugo raspravljalo da li dozvoliti povratak ahajskih talaca u Grku (kojis u decenijama
boravili u Italiji), Katon je tu raspravu prokomentirao na sebi svojstven nain da je to
gubljenje vremena na pitanju da li e stare Grie pokopati rimski ili ahajski grobari. On
sam se suprostavljao tada sve rairenijoj upotrebi grko helenistikih ljekara, pa je pa je
sam napisao knjigu o domaim nainima lijeenja.
Pod firmom navodne borbe protiv helenskog kulturnog prodiranja i za ouvanje starih
rimskih moralnih vrijednosti i pradjedovskih obiaja krio se u stvari strah izvjesnih
krugova senatorske oligarhije od mogue prevlasti jedne porodice i pojedinaca koji su joj
stajali na elu, u konkretnom sluaju porodice Scipiona, koja je po miljenju visokih
krugova rimske politike prigrabila isuvie vlasti. Tit Kvinktije Flaminin, izabran je za
konzula za 198. god. p. n. e., protiv elje Scipiona Afrikanca, koji se zalagao za druge
kandidate.
Zakoni protiv raskoi i luksuza
Kako je vrijeme odmicalo i sve vea bogatstva se slijevala, ivot je postajao i luksuzniji i
raskoniji. Kako bi se to sprijeilo za vrijeme Republike su donoeni zakoni protiv
luksuza. Lex Oppia je doneen 215. god. p. n. e., nakon katastrofe kod Kane, na
prijedlog plebejskog tribuna Gaja Opija (Caius Oppius) i bio je prvi u seriji zakona protiv
luksuza i raskoi. Ovaj zakon je bio primarno uperen protiv pokazivanja od strane ena
luksuznog i raskonog naina ivota, kao to je pokazivanje zlata i srebra (bilo u vidu
novca bilo u vidu nakita), skupu viebojnu odjeu (posebno onu obojenu u purpurnu
boju) i njihovo nepotrebno koritenje koija i nosiljki (unutar bilo kojeg grada ili
unutar jedne milje od njih), izuzev u sluaju javnih praznika. Razlog donoenja zakona
395
ORBIS ROMANVS
nije bila neka enomrzaka namjera, nego promoviranje tedljivosti i skromnosti u tekim
uvjetima za Republiku nakon bitke kod Kane, poradi osiguranja financijske i ekonomske
stabilnosti Republike i Italije i jaanja morala na unutarnjem planu.Ubrzo po kraju II.
punskog rata i pobjedama u II. makedonskom ratu zbog naglov priliva velike koliine
bogatstava u Italiju, dolo je i do transformiranja tenji rimskog i italskog graanstva,
posebno njihovih elita koje su se najvie materijalno okoristile pobjedama u navedenim
ratovima. Stara, tradicionalna jednostavnost je poela da se polako gubi, jer je elita
postajala svjesna uivanja u ugodnijem i komfornijem okruenju i ivotnom stilu. Uz to,
sa nametanjem svoje uloge kao hegemona Mediterana, u Republiku su se poeli slivati i
egzotini i luksuzni proizvodi iz mnogih okolnih zemalja, a sve bogatija elita je teila da
doe do njih. A poto su nestale ekonomske i financijske potekoe postkanskog perioda,
mnogi su smatrali da vie nema razloga za lex Oppia, i da se enama ograniava troenje.
I dvojica plebejskih tribuna za 195. god. p. n. e. Marko Fundanije (Marcus Fundanius) i
Lucije Valerije (Lucius Valerius) su predloili ukidanje lex Oppia. Njih je podravao
konzul Lucije Valerije Flak (Lucius Valerius Flaccus). Njihovom prijedlogu su se
suprotstavljali dvojica drugih plebejskih tribuna Marko Junije Brut (Marcus Iunius
Brutus) i Publije Junije Brut (Publius Iunius Brutus), i posebno tadanji drugi konzul
Katon Stariji. Glavna argumentacija Katona Starijeg je bila da ovaj zakon uklanja
sramotu siromatva, jer se sve ene oblae na slian nain. On je zastupao stav da ako bi
se ene takmiile u tome ija je odjea dotjeranija i raskonija, da bi to izazvalo negativne
posljedice jer bi jedne osjeale sramotu, a duge se radovale zbog pobjede koja je nastala
zbog prevelikog troenja. Katon Stariji je bio miljenja da je elja ena za troenjem
ustvari bolest koja se ne moe lijeiti, nego samo suzdravati, a iznosio je i druge sline
stavove kojima je pokuavao dokazati sklonost ena prema troenju, luksuzu i
raskonosti. Argumenti Valerija Flaka su bili u tome da ne bi bilo rivaliteta meu
Rimljankama kada one ne bi niim podsjeale javnost na patnju i mrnju koje osjeaju
kada vide ene latinskih saveznika kako nose nakit, koje ne smiju nositi. Dok je trajala
senatska rasprava, dolo je do demonstracija ena predvoenih matronama na Kapitolu.
One su blokirale ulice Grada i prilaze Forumu i preklinjali su Rimljane da pomognu da se
ukine lex Oppia. Sljedeeg dana su demonstracije Rimljanki bile i masovnije i opkolile su
kapije plebejskih tribuna dvojice Bruta. Pod snanim pritiskom ovi plebejski tribuni su
povukli svoje protivljenje i lex Oppia je bio 195. god. p. n. e. ukinut.
Kasniji zakoni protiv raskoi su bili lex Fannia iz 161. god. p. n. e. i lex Didia iz 143.
god. p. n. e. Prvospomenuti zakon je ak ograniavao troenje za sveane veere, vrstu
hrane koja bi se iznosila i broj gostiju. Lex Didia ustvari bila neka vrsta amandmana na
lex Fannia, kojim se on proirivao na cijelu Italiju i kojim su uvedene sankcije na one
koji prireuju i one koji prisustvuju ilegalnim veerama. Kasniji zakoni protiv raskoi,
luksuza i ekstravagancije koji su donoeni na osnovi postojanja lex Oppia su ipak vie
imali drutvenu, nego ekonomsku osnovu i nisu bili polno segrerirani. Osnova za borbu
protiv raskoi i luksuza je leala u pravilnom uvjerenju da te pojave vode ka uruavanju
396
ORBIS ROMANVS
397
ORBIS ROMANVS
U umjenosti provoenja takve politike Senat prve polovice II. st. p. n. e. ostao je
neprevazien u itavoj historiji. Osim toga, u gotovo svakoj od mediteranskih drava,
posebno u grkim polisima, bilo je prorimskih frakcija. Tih prorimskim elemenata u
grkim polisima i helenistikim, maloazijskim i levantskim dravama nije bio mali broj.
Rimskoj politikoj sposobnosti Grci jednostavno nisu bili dorasli. Proglaavajui sebe za
pristae grke slobode, Rimljani po pojedinim polisima organiziraju i potpomau
romanofilske stranke, oslanjajui se obino na aristokraciju i oligarhiju. Meutim
potrebno je i naglasiti i da su se u prvoj polovini II. st. p. n. e Rimljani dugo suzdravali
da se direktno i otvoreno umijeaju u unutranje odnose helenskih gradova. Meutim
potrebno je i naglasiti i da su se u prvoj polovini II. st. p. n. e Rimljani dugo suzdravali
da se direktno i otvoreno umijeaju u unutranje odnose grkih polisa i helenistikih
drava. Tek se od Kalikratovog savjeta Senat odluio aktivnije umijeati u politike
borbe u gradovima balkanske Helade, slabei one pojedince, stranke i grupe koje su se
suprotstavljale rimskim "savjetima i preporukama", a jaajui one koji su ih bezrezervno
podravali. Kao po pravilu u toku II. st. p. n. e. oligarhijske stranke u grkim i
helenistikim polisima i gradovima bile su i prorimske, dok su demokratske uglavnom
zauzimale proturimski stav. Vrlo lahko se tako znalo desiti da demokratski pokreti u nizu
gradova koji su poprimili i izraziti antirimski karakter, podre i sve one druge snage koje
su bile spremne da se suprotstave Rimljanima i stave na elo otpora, kao na primjer
makedonske i seleukidske kraljeve. A i sami kraljevi su teei masovnijoj podrci u
svome suprotstavljanju Rimu, esto izlazili u susret demokratskim elementima u grkim
gradovima. Rimska Republika, voena senatorskim nobilitetom, postati e i zatitnik
interesa oligarhije irom tada poznatog svijeta.
Rimski Senat je znao i da dijeli itave zemlje i gradove po svom nahoenju, zatim bi ih
oduzimao od one dravice kojoj bi ih predao i zatim dodjeljivao drugoj. Tako su uradili i
u sluaju Likijaca i Roana. Nikada Rim nije pokazivao vie vjerolomstva nego u tom
398
ORBIS ROMANVS
399
ORBIS ROMANVS
strana, zgraavali nad intenzitetom rimskog nasilja. Rimska osvajanja bila su praena
pravim pokoljima, razaranjima i odvoenjem u ropstvo kompletnih naroda. Centri otpora
su nemilosrdno, kao po pravilu, razarani tako da i danas od tih nekada uvenih, bogatih i
velikih gradova imamo samo ruevine. Njihovo zemljite je pretvarano u ager publicus ili
je na njega bacano prokletstvo, a stanovnitvo ili istrebljivano ili pretvarano u roblje.
Primjer Epira, koji je sistematski opustoen, a njegovo stanovnitvo pretvoreno u roblje samo zato to je
Senat na taj nain elio obetetiti svoje i saveznike vojnike koji su uestvovali u III. makedonskom. Ostaci
epirskih gradova i sela koji su bili preputeni na milost i nemilost vojske, najbolji su pokazatelj rimske
hegemonistike politike, nakon to je nova generacija napustila stare vrijednosti na kojima je poivala
Republika i smjernice Scipionove liberalne vanjske politike. I odnos rimskih poslanika postajao je sve
bahatiji, kao na primjer Kvinta Cecilija prema Ahajcima (koji opisuje Polibije), izgubivi bar i formalnu
utivost kao u prethodnom razdoblju. Sada je gotovo uvijek pobjeda u ratu vodila i aneksiji osvojenih
zemalja i stvaranju novih provincija. U svrhu pacifikacije pojedinih podruja, Rimljani su poeli
primjenjivati i metodu prisilnog preseljavanja stanovnitva. Tako su u Samnium preselili blizu 40 000
Ligura.
ORBIS ROMANVS
22
401
ORBIS ROMANVS
Quadrigatus ili didrahma iz 215. 213. god. p. n. e. Na aversu portreti dioskura, a na reversu Jupiter dri
skeptar na kolima sa etiri konja (quadriga) koja vozi boginja Viktorija.
Denar iz 211. god. p. n. e. Na aversu je portret boginje Rome sa ljemom, a na reversu dioskuri.
402
ORBIS ROMANVS
Denar iz cc 134 - 132. god. p. n. e. Na aversu je portret Rome, a na reversu je prikaz boga Sola kako vozi
kola sa etiri konja (quadriga).
R E P U B L I K A I I S K U E NJ A N A
ZAPADU
403
ORBIS ROMANVS
Ligure (radi toga je Senat proglasio veliku regrutaciju). Dolo je do bitke kod Placentije u
kojoj su Boji poraeni. I konano, naredne godine kod Mutine doe do odlune borbe u
kojoj su Padski Gali (odnosno Boji) konano i potpuno poraeni od rimsko italske
vojske. Samo je bilo 2000 zarobljenika, dok je 40 000 ostalo na bojnom polju. Ali je ova
pobjeda skupo kotala i rimsko italsku armiju, koju je vodio Merula.
Rimljani su vrlo okrutno postupili sa Padskim Galima, kao da je iz njih prokljuvio sav
bijes uzrokovan tekim 25- godinjim ratom sa Kartaginjanima, Padskim Galima i
Ligurima. Poinjen je veliki broj okrutnosti i bezpotrebnog nasilja (posebno je ostao
zabiljeen sluaj konzula Lucija Kvinktija Flaminina, koji se zbog svoga ina naao i pod
udarom rimskih zakona), a i prilikom trijumfa Scipiona Nazike sa zarobljenim Galima se
postupalo kao sa zvijerima, a ne sa ljudima (makar oni bili i zarobljeni). Rimljani su
zaplijenili golem plijen, to pokazuje da su Boji bili iznimno bogat narod. Kada je 191.
god. p. n. e. Senat naloio Scipionu Naziki da potpuno pokori Boje, jedan dio ovoga
velikog keltskog naroda napusti Padsku zemlju i preseli se u zemlju keltskih Tauriska u
panonsko dunavskom podruju (gdje je ve ivjela narodnosna, keltska skupina pod
istim imenom, od koje su moda i potekli Padski Boji; od imena Boja potie i naziv za
Bohemiju, sinomin za dananju eku). Rimljani uvrstie posjed naseobinama:
Bononiom (Bologna) Mutinom (Modena) i Parmom, kao i Emilijevom cestom od
Ariminuma pa do Placentije. Nakon toga ova zemlja je brzo bila romanizirana.
Prestraeni postupkom prema Bojima, Insubri se podvrgnue rimskoj vlasti 187. god. p.
n. e. Nakon toga i Veneti priznae rimsku vlast. I Republika konano utvrdi svoju vlast
do Alpa. Romanizacija ovog podruja, do Augustove organizacije Italije, poznatog kao
Cisalpinska Galija je bila brza i Polibije je ve naao keltski jezik samo u pojedinim
selima. Cisalpinska Galija je imala specifian poloaj u okviru imperija Rimske
Republike, ona nije ulazila u sastav tadanje (republikanske) Italije a nije bila ni
provincija u obliku kakve su bile Sicilija, Sardinija sa Korzikom, dvije hispanske
provincije, a kasnije (od sredine II. st. p. n. e.) i provincije Makedonija, Afrika,
Azija...itd. Ona nije imala redovnu magistraturu, ali je mogla biti povjerena pojedinim
rimskim dunosnicima na upravljanje na odreeni mandatni period i iz odreenog
razloga. Da bi uvrstili sjeveroistonu granicu utemeljena je izmeu 183. i 181. god. p.
n.e . Akvileja, koja je postala najvaniji grad u rimskom prodoru prema Zapadnom
Balkanu, panonskom bazenu i srednjem Dunavu. Za konanim pokoravanjem Padskih
Gala, slijedilo je pokoravanje Ligura. Meutim, njih Rimljani nisu uspjeli potpuno
podloiti, zahvaljujui i samom terenu. 180. god. p. n. e. preselie 40 000 Ligura u
Samnij. Kao to su se muili u Liguriji, tako je bilo i sa unutranjou Sardinije i
Korzike. Tiberije Sempronije Grakh (pomiritelj iz panije i otac buduih uvenih
plebejskih tribuna) je 177. god. p. n. e. je u ropstvo odveo 80 000 Sardinaca, pa je nastala
poslovica : jeftin kao Sardinac, jer je velika masa robova stigavi skoro u isto vrijeme
naglo oborila cijene na trnicama roblja.
404
ORBIS ROMANVS
405
ORBIS ROMANVS
406
ORBIS ROMANVS
poetka nove godine (i odrava se i danas). Rat gerilsko partizanskog tipa, koji je tada
izbio, antiki pisci su nazvali "vatreni rat", eljei da tim izrazom opiu nain ratovanja
koji je bio neuobiajen u dotadanjoj helenskoj i rimskoj praksi ratovanja (temeljenoj na
bitkama na otvorenom ili na opsadama). Rimljani i njihovi italski saveznici na takav
nain ratovanja nisu imali pripremljen odgovor. Inae do kraja svoje historije Rimska
Drava nije znala pronai djelotvoran nain kako bi se suprostavili gerilcima i
partizanima. Hispanski rat je sve vie za rimske legionare i njihove saveznike postajao
iscrpljujua kampanja, mjesto ogromnog troenja resursa, ljudi i ivaca. U tako tekoj
situaciji, 151. god. p. n. e. kao dobrovoljac (to je tada bila iznimna rijetkost) se za slubu
u Hispaniji javio Publije Kornelije Scipion Emilijan/Publius Cornelius Scipio
Aemilianus, kasnije nazvan i Afrikanac/Africanus,
Numantinac/Numantinus,
Mlai/Minor (ivio od 185. do 129. god. p. n. e.). bioloki sin Emilija Paula (pobjednika
u Hispaniji i pobjednika nad makedonskim kraljem Persejem, koji je opet bio sin konzula
Emilija Paula koji je poginuo kod Kane), i adoptivni unuk Publija Kornelija Scipiona
Afrikanca Starijeg (usvojio ga je najstariji sin Scipiona Afrikanca). Teina rata u
Hispaniji je bila toliko velika, da je Scipion Emilijan u zimu 151 150. god. p. n. e.
otiao u posjetu numidskom kralju Masinisi, kako bi nabavio slonove za vojsku Lucija
Licinija Lukula (namjesnika Blie Hispanije) koja je trebala krenuti u novu kampanju u
Hispaniji. I tom prilikom Scipiona Emilijana (gdje se vrlo istakao ubivi u dvoboju
istaknutog hispanskog poglavicu i zaradivi odlikovanje corona muralis) je pratio
Polibije. I pored estokog otpora Keltibera, na kraju su Rimljani uspjeli da bar prividno
pacificiraju pojedine keltoiberske narode, i tok tek nakon to je na desetine hiljada
Hispanaca poginulo u borbama sa Rimljanima. Temeljni razlog uspjeha Rimljana je
nesumnjivo leao u nejedinstvu i neslozi Keltibera, jer oni smogli ni snage ni volje da se
suprotstave u isto vrijeme Rimljanima. Rimska politika u Hispaniji je ovaj put imala
sree. Zapovjednici rimske vojske u hispanskom ratu su bili daleko od asti i ponosa
svojih predaka (npr. scena sa Kamilom Furijem i Faliscima iz Falerije) i esto su se
sluili prevarom, vjerolomstvom, izvrgavanjem dogovorenih sporazuma, bezpotrebnim
pokoljima. A i njihova pohlepa za ratnim plijenom i bogatstvom Hispanaca je bila daleko
od rimskih dravnika i vojskovoa prethodnih generacija i njihovog osjeaja za pravdu,
slobodu i ast. Lucije Licinije Lukul je 151, god. p. n. e. gotovo istrijebio odraslu muku
populaciju jednog plemena iz naroda Vakeja, i to na vjerolomno jer je prvo ugovorio mir
sa njima, a onda naredio pokolj.
Postupci pretora Servija Sulpicija Galbe (namjesnika Dalje Hispanije) ubrzali su
izbijanje novog sukoba u Iberiji. Galba je 150. god. p. n. e. prodro u Luzitaniju (dananji
Portugal i dio zap. panije) i zakljuio sa Luzitancima mir po kome su oni trebali predati
oruje, a kao nadoknadu za to, uz rimsku dozvolilo bi im se preseljavanje u bogatu
rimsku pokrajinu Betiku (dananja Andaluzija). Meutim kada su Luzitanci predali
oruje, Galba, kao klasian predstavnik nove generacije agresivnih Rimljana koji nije
poznavao rije ast, poinio je vjerolomstvo, dijelom izvrivi masakr nad Luzitancima, a
407
ORBIS ROMANVS
ORBIS ROMANVS
409
ORBIS ROMANVS
NOVA SAPIENTIA
ORBIS ROMANVS
njegovog ua u Crno more, koji su po tim planovima trebali pokoriti ilirske Dardance, a
onda bi se zajedniki preko sjeverozapadnog Balkana provalilo u Italiju. Mogue je da su
upravo radi toga, to su osjeali mogunost ponavljanja Hanibalovog prelaska u Italiju
(ali ovaj put sa istone strane) uvrstili Akvileju 181. god. p. n. e., kao glavnu naseobinu,
utvrdu i odbrambenu, ali i ofanzivnu poziciju prema kopnenoj granici sa Balkanskim
polutokom. Ali otpor Dardanaca i neuspjeh prijelaza Bastarna preko Dunava su osujetili
realizaciju ovih vrlo ambiciozno zamiljenih planova.
Nakon mira u Apameji, situacija na Balkanu se poela postupno uslonjavati, jer je Filip
V. morao podnositi raznorazna omalovaavanja i naruavanja makedonskog autoriteta u
grko balkanskom i egejskom svijetu. Situacija izmeu Filipa V. i Republike je bila
iznimno napeta, pa je zamalo 183. god. p. n. e. dolo do rata, ali je zahvaljujui aktivnosti
Demetrija, mlaeg sina Filipa V., otvoreni oruani sukob sprijeen.
U Rimu se 180. god. p. n. e. (149. olimpijade po Polibiju) okupio veliki broj poslanstava iz balkanske
Helade i Male Azije, vei nego ikada ranije. Povod za okupljanje je bilo ponaanje nasljednika kralja Filipa
prema susjedima.
Senat je izgleda u Makedoniji nastojao stvoriti prorimsku frakciju (kao to je to bio sluaj
u dobrom dijelu grkih i helenistikih drava) na elu sa Demetrijem (koji je nekoliko
godina u Rimu boravio kao taoc i postao vrlo naklonjen Republici) kojeg se eljelo
dovesti na makedonski tron. Posebno je na tome insistirao Tit Flaminin, koji je bio dobar
poznavalac grkog i helenistikog svijeta i esto nastupao kao uesnik i arbitar u
tamonjima raspravama. Proteiranje Demetrija je dovelo do sukoba unutar vladajue
makedonske porodice, jer je jo ranije Filip V. bio odredio za nasljednika Perseja, starijeg
sina i polubrata Demetrijeva. Persej se potrudio da osigura svoje nasljedstvo i eliminira
Demetrija podmeui navodno Flamininovo pismo upueno Demetriju. Filip V. je ne
znajui za Persejeve spletke, dao da se Demetrije pogubi 179. god. p. n. e., i tako je
Persej, nakon Filipove smrti, u svojoj 31. godini postao novi kralj Makedonije. Persej je
bio dobar vojni zapovjednik i odluio se pripremati za odluujui rat sa Republikom,
kako bi povratio i ugled i snagu Makedonske kraljevine. Persej je uspio i skupiti velike
koliine novca, ali sa kojim se i teko rastajao (iako ga je skupljao u svrhu rata). Persej je
nastojao doi do saveznike i to u Ilirskoj dravi Agronida, odnosno kod njihovog
novog kralja Gencija (sina Pleurata II, unuka Skerdilaide). Gencije je zvanino bio u
dobrim odnosima sa Republikom, ali se potajno nadao slomu rimske hegemonije (isejski
izaslanici su bili odali Gencija rimskom Senatu). Osim Gencija, Persej je naao saveznika
i u Kotisu, kralju trakih Odrisa. Mnogo simpatizera za nastup protiv Rima Persej je
naao i u Grkoj. Sloboda Grke, koju je Tit Flaminin proglasio, pretvorila se u strogo
tutorstvo i sustavno mijeanje Rima u unutarnje stvari grkih polisa i saveza. Rimljani su
gotov svuda podravali oligarhijske grupe. Zato su demokrati bili proeti antirimskim
stavovima i rado pruali podrku Perzeju. Tako je makedonski kralj zadobio snanu
podrku u redovima najradikalnijih demokrata i najsiromanijih slojeva, koji su traili
korjenite socijalne, politike i drutveno ekonomske promjene. Makedonskom kralju su
411
ORBIS ROMANVS
24
412
ORBIS ROMANVS
413
ORBIS ROMANVS
Taktika Emilija Paula se sastojala u tome da prisili Perseja na odlunu bitku na otvorenu. eljei ga na to
primorati, presjekao je sve njegove veze, koristei ekstraordinarije. Do tada rimsko italske snage nisu
uspijevale da poraze Persejevu vojsku, jer je ona dobijala resurse i imala logistiku podrku.
21. VI. rimsko italse trupe su podigle tabor nekih 1500 km. udaljen od neprijatelja, iskrivi 800 m2
prostora na jednom obronku sa rijekom. Poto je glavnina vojske stigla tek u podne, a i radi dugog
ubrzanog mara pod arkim suncem, Emilije Paul je odluio odmoriti svoju armiju i bitku zapoeti sutra
ujutro 22. VI.
Sama bitka je bila vrlo teka, ega je na samom poetku postao veoma svjestan i sam
Emilije Paul. U falangi je bilo 16 redova vojnika naoruanih kopljima dugakim 6 metara
(sarisi). Koplja su prvih pet redova isturena, tvorei tako pravi zid isturenih iljaka. Tako
Plutarh navodi da je vidjevi pritisak makedonske falange Emilija Paula obuzelo
zaprepatenje i strah, jer je osjetio da jo nikada nije vidio vema zastraujui prizor.
esto se kasnije znao prisjetiti svojih ondanjih uvstava i onoga pogleda. Ovo Paulovo
priznanje je moda i najbolji hommage makedonskim falangama, koje su krstarile
prostorom od Jadranskog i Jonskog mora pa sve do Pendaba.
Po Plutarhu falangu rimsko italska armija nije uspijevala probiti sve dok izvjesni : ...Salvije, komandant
Peligna, zgrabivi bojni znak svoje jedinice baci ga meu neprijatelje. A kad su Peligni (jer za Italike je
neprirodno i bezbono ostaviti bojni znak) potrali prema onome mjestu, u srazu jednih i drugih strane su
gubitke zadavali i trpili. Jedni (saveznici Peligni op. a.) su nastojali maevima odgurnuti u stranu sarise,
pritiskivati ih titovima prema dole ili su ih ak odvraali hvatajui ih rukama. Drugi (makedonski
falangisti op. a.) drei ih (sarise op. a.) vrsto uperene objema rukama i probadajui skupa sa orujem one
koji bi na njih nalijetali, jer ni tit, ni oklop nisu odolijevali snazi udarca sarise, bacali su uvis preko glave
trupla Peligna i Marucina, koji su bez ikakva razmiljanja, u zvjerskom bjesnilu, jurili u susret udarcima i
sigurnoj smrti. Kada su tako izginuli oni u prvom redu, oni postrojeni iza njih se zaustavie. I nije to bio
pravi bijeg, ali uzmakoe prema gori zvanoj Olokro tako da je i Emilije, kako kae Posejdonije, kada je to
vidio razderao svoju haljinu, jer se taj dio povlaio, a ostali su se Rimljani odvraali zaplaeni od falange
koja nije doputala pristup, nego ih je sueljavala kao sa nekom gustom palisadom od sarisa neodoljivom
odasvud. Ali kako je zemljite bilo neravno i bojni red zbog svoje duine nije mogao odravati vrstou
niza gusto povezanih titova, pa kad Emilije ugleda kako nastaju brojne usjekline i pukotine u falangi kao
to je prirodno kada su vojske velike i naprezanje boraca nejednako, jer su neki dijelovi bili pod jakim
pritiskom, a drugi su iskakivali naprijed, brzo priavi i razdijelivi kohorte, on zapovijeda neka se u te
razmake i praznine ubacuju njegovi ljudi i neka zameu boj prsa u prsa, te ne vode jednu bitku protiv svih
Makedonaca, nego mnogo pojedinanih i uzastopnih bitaka. Kada je Emilije tako uputio asnike, a oni
vojnike, im su se uvukli meu neprijateljske redove i rascijepili ih, jedni napadajui iskosa nebranjene
take, a drugi, obiavi ih, udarajui odostrag, pa je falanga tako izgubila povezanost, odmah joj je propala
snaga i zajednika djelotvornost. Pa kako su se sada Makedonci morali boriti ovjek sa ovjekom ili u
malobrojnim grupicama udarajui svojim kratkim maevima o vrste titove legionara koji su sezali do
zemlje, a kako su pruali slab otpor svojim lakim titovima od pletera njihovim maevima koji su teinom i
snagom zamaha prodirali kroz njihovo naoruanje u tijelo, udarie u bijeg. Ali borba sa njima bila je
estoka. Ondje je i Marko, sin Katonov, a Emilijev zet, pokazujui vrsnou svake vrste, izgubi ma. Budui
da je bio mladi odgojen najveom briljivou i velikom ocu dugovao dokaze velike vrline, pomisli da
ivot nije vrijedan ivljenja ako neprijatelju prepusti osobni plijen dok je jo iv, pa se baci u bitku
govorei svakom prijatelju i znancu koga bi ugledao to ga je zadesilo i molei da mu pritekne u pomo.
Kako se nalo mnogo tih valjanih ljudi su se jednim zaletom probili kroz ostale, pod njegovim vodstvom
udare na neprijatelje. U estoku boju te uz silno krvoprolie i mnotvo rana potisnue ih odande i osvojie
to mjesto prazno i naputeno od neprijatelja, a onda se dadoe u potragu za maem. I kada ga najzad
414
ORBIS ROMANVS
pronaoe u hrpi oruja i palih vojnika pokrivena leevima, veoma se obradovavi i zapjevavi pobjednu
pjesmu, jo sjajnije nasrtahu na neprijatelje koji su se jo drali na okupu. I najzad tri hiljade probranih
vojnika Makedonaca, ostajui na svome mjestu i nastavljajui da se bore, svi budu sasjeeni. Pokolj ostalih
to su bjeali bio je tako golem da se ravnica i obronci gorja napunie leevima, a vode rijeke Leuka jo su
bile izmijeane sa krvlju kad su je Rimljani preli dan poslije bitke. Kau, naime, da je poginulo preko 25
000 ljudi. Rimljana je, kako tvrdi Posejdonije, palo 100, a prema Naziki 80.
Pobjedom kod Pidne, zavrio je za Rimljane teak i muan III. makedonski rat. U ovoj
bici veliku vrijednost su pokazali i pojedini italski saveznici, npr. Peligni. Kod Pidne
Makedonci su imali strane gubitke od 20 000 poginulih i 11 000 zarobljenih. I tako je
slavna makedonska falanga, koja je samo stoljee i po ranije bile strah i trepet od Jadrana
do Inda, konano u potpunosti potuena i sila sa povijesne pozornice.
Ilustracija koja prikazuje bitku kod Pidne. Na lijevoj strani su rimsko italski legionari i vojnici, a a na
desnoj makedonski falangisti. Ilustracija preuzeta iz Connolly, 1991:4-5.
ORBIS ROMANVS
Sauvani frizovi sa monumenta Emilija Paula u Delfima. Danas se nalaze u muzeju u Delfima.
Ni nakon Pidne Rimljani nisu izvrili aneksiju, ali su, prema zakljucima iznesenim na
saboru u Amfipolu, unitili makedonsku dravu podijelivi je na etiri zasebne pupit
dravice (Amfipol, Tesalonika, Pela i Pelagonija). Svaka od ovih dravica je proglaena
samostalnim, imala je svoj novac, ali nije smjela sa drugim makedonskim dravicama
stupati u kakav odnos (ak je zabranjen meusobni brak izmeu graana pojedinih
dravica i meusobna trgovina). Dravice su bile obavezne da plaaju danak Republici u
iznosu od polovice koja se isplaivala Perseju (znai rimski namet je bio manji, to je bila
proraunata mjera). Dravicama je bilo zabranjeno ak i rudarstvo, i da javna zemljita u
zakup daju, kao i uvoz soli i izvoz drva. Dozvoljeno im je da imaju samo malo vojske,
kako bi se mogli suprostavljati sjevernim balkanskim barbarima, dok je utvrda Demetrias
bila razorena. Persejevi visoki funkcioneri i njihovi odrasli sinovi su preseljeni u Italiju.
Hiljadu najistaknutijih graana Ahajskog saveza su postali taoci i upueni su u Rim i
Italiju (meu njima i Polibije). Rodos je, zbog toga to su njegovi predstavnici otvoreno
izraavali nezadovoljstvo ratom (jer im gubi trgovina), izgubio svoje posjede na
kontinentu (u Likiji), koji su mu donosili veliki prihod. Osim toga, otok Delos
416
ORBIS ROMANVS
417
ORBIS ROMANVS
Japodi
Iz dobro utvreene Akvileje Rimljani poduzimaju operacije prema Zapadnom Balkanu.
Nakon pokoravanja Histra, Rimljani su imali zajedniku meu sa Japodima, velikim
ilirskim narodom koji je zauzimao jedno prostrano podruje od srednjeg Pounja, preko
Like sve dok Kupe i Kvarnera. arke na granici su neminovno vodili ka eim
sukobima pa je tako konzul Kornelije izmeu 159. i 156. god. p. n. e. prodirao do dubinu
teritorija na istonom pravcu, prema Segestici (Sisak), ali je bio poraen, pa se morao
vratiti. Gaj Sempronije Tuditan, inae poznati historiar i govornik, je 129. god. p. n. e.
pokrenuo pohod protiv Japoda. Nakon poetnih neuspjeha je uspio doprijeti sve do rijeke
Titius (dananja Krka).
III. punski rat od 149 do 146. god. p. n. e.
Nakon poraza u II. punskom ratu Kartagina je uspjela da preivi jo pola stoljea. Nakon
gubitka politike moi, prekomorskih teritorija i hegemonije, Kartaginjani su se usmjerili
418
ORBIS ROMANVS
Masinisa je bio svjestan rimske moi, i zato je po svome sinu poruio u Rim, da se on smatra samo
korisnikom kraljevstva koje je vlasnitvo Rimljana. Za vrije vladavine Masinise u Numidiji se odigrava
veliki kulturoloki skok, dok rastu stari i niu novi gradovi, jaa i numidska vojska i ekonomija. Brodove
natovarene itom Masinisa je slao ak u Egejsko more, na otok Delos. Radi toga on i eli da se jo vie
proiri na plodno podruje Kartagine. Meutim, Masinisa nije imao namjeru da uniti Kartaginu, niti da
slabijeg kartaginskog susjeda zamijeni sa rimskim. Numiani, a posebno Masinisa, su se nadali da e
preuzeti Kartaginu kao glavni grad svoga kraljevstva, a nikako kao gomilu ruevina pod rimskom vlau.
Ta numidska politika se jasno vidjela kada su Kartaginjani preko Gulusa pokuali iskamiti neke povoljne
uvjete za mir.
419
ORBIS ROMANVS
ORBIS ROMANVS
421
ORBIS ROMANVS
stolovao u Utici, koja se razvila u veliki i bogati grad. Veliki dio zemljita proglaen je
dravnim (ager publicus), stanovnici su morali plaati porez (stipendium). Samo su neki
gradovi ( Utika, Hadrumetum i dr. ), koji su pruili pomo Rimu, zadrali slobodu i ak
dobili jedan dio kartaginskog teritorija. Povean je teritorij i numidske kraljevine, kojom
su vladali sinovi Masinise, koji je umro za vrijeme III. punskog rata u dubokoj
starosti. Rimsko italski trgovci su nakon unitenja Kartagine preplavili sjevernu Afriku,
potpuno preuzimajui u svoje ruke trgovaku aktivnost na ovom prostoru.
Makedonija postaje provincija (IV. makedonski rat)
Gotovo paralelno sa III. punskim ratom deavali su se i odsutni momenti po budunost
Makedonije i Helade. Situacija u podijeljenim makedonskim dravicama nije bila nimalo
jednostavno, izmeu male 4 dravice uvijek su se javljali razdori i sukobi. Samim tim je
raslo i nezadovoljstvo stanovnitva. Rimljani su slali komisije u makedonske dravice
radi odranja mira (164. god. p. n.e., a 151. god. p. n. e. tamo je po slubenoj dunosti
boravio i Scipion Emilijan). Makedonski identitet, odravan stotinama godina i hranjen
uspjesima Filipa II, Aleksadnra Velikog, Antigona Gonate, Antigona Dosona, jo uvijek
je bio dosta snaan i bila je prisutna tenja za ujedinjenjem i eliminiranjem rimskog
hegemonizma. Tako se u javila jedna zanimljiva linost po imenu Andriks (u to vrijeme
vladar grada Adramyttium u maloazijskoj Eolidi), koji je za sebe tvrdio da je princ Filip,
sin Perseja i Laodikeje. On je uspio oko sebe privui veliki broj pristalica, ali ga je bio
uhvatio seleukidski kralj Demetrije Soter koji ga predade Rimljanima. Meutim, Rimljani
nisu ozbiljno shvatali opasnost od Andriksa (ili Pseudo-Filipa) i on im je uspio pobjei u
Milet. I tamo je bio uhvaen sa nakanom da ga se preda Rimljanima, ali Rimljani izjavie
da se pusti na slobodu. Rimsko ignoriranje Andriksa/Pseudo-Filipa, pokazati e se vrlo
brzo kao jedna od njihovih veih greaka u procjeni. Andriks je uspio doi u Trakiju, gdje
je okupio vojsku (uz pomo trakih poglavica) i napade makedonske dravice. Nakon
poetnog neuspjeha, Andriks je ipak uspio prodrijeti u Makedoniju i izvojevati niz
pobjeda i pridobiti svu Makedoniju na svoju stranu, praktino je pod svojom osobom
ponovo ujedinivi. I tada Rimljani su Andriksa smatrali da neozbiljnog, i poslali su
poslanika Kornelija Scipiona Naziku bez vojske da ozbiljno opomene Makedonce da
napuste lanog Filipa. Pokuaj ubjeivanje Makedonaca da je pravi Filip umro, i da je
rije o prevarantu nije imala uspjeha. Vjerojatno su i sami Makedonci znali da je rije o
prevarantu, ali jednostavno im je trebala jedna osoba, koja se poziva na kraljevsko
porijeklo, oko koje e se moi ujediniti. Nazika je morao da moli za pomo ahajske i
pergamske trupe, dok ne doe pretor Publija Juvencija sa jednom legijom. Meutim u
bici do koje je dolo 149. god. p. n. e. Andriks je teko porazio Rimljane, unitivi itavu
jednu legiju, a poginuo je i sam pretor Juvencije. I tako je jedan obini ovjek,
pretvarajui se da je kraljevski sin, uspio uiniti ono to mnogi pravi kraljevski sinovi u
tim decenijama nisu mogli, a to je uniti itavu jednu rimsku legiju. Nakon toga Andriks
je zavladao i Tesalijom i sklopio savez sa Kartaginom. Sada je u Makedoniju upuena
dosta jaka rimska vojska pod zapovjednitvom pretora Kvinta Cecilija Metela (Quintus
422
ORBIS ROMANVS
423
ORBIS ROMANVS
Ahajskog saveza (vezanu za ranijeg stratega Menalkida, Kalikrata i njega samog) Diaeos
iz Megalopolja, novi strateg Ahajskog saveza za 150 149. god. p. n. e., je uveo Ahajce
u novi rat.
Iako je bila prisiljena ui u Ahajski savez, Sparta se esto suprostavljala savezu kao
cjelini, posebno tuakanjem Rimu. Zato je ahajska skuptina 149. god. p. n. e. donijela
odluku da Sparta nema nadlenost u krivinom zakonodavstvu, a niti pravo da alje
posebna poslanstva u Rim. Sparta se ponovo alila Senatu, koji je poslao istranu
komisiju da provjeri ta se deava. Ahajci, koji su u Tesaliji ratovali na rimskoj strani
protiv Pseudo Filipa, su odluili 148. god. p. n. e. da udare na Spartu pod strategom
Damokritom. I pored rimske opomene, Ahajci napadnu i teko poraze Spartance. Diaeos,
novi stari strateg, nastavi rat, ali i uvjeravati Rimljane u odanost. U to vrijeme dolo je
rimsko poslanstvo na elu sa Aurelijem Orestom, koje u Korintu obavijesti ahajsku
skuptinu da se mora odrei ne samo Sparte, nego i svih drugih gradova i oblasti od II.
makedonskog rata, te bi doveli Ahajski savez u stanje u kome se nalazio za Hanibalova
rata. To je dovelo do neviene razjarenosti meu Ahajskim savezom i doe do pobune
naroda (koju je na protulakedemonskim i proturimskim porukama pothranjivala
demokratska frakcija). I sami rimski poslanici su bili izloeni uvredama i neugodnostima,
pa je Senat poslao novo izaslanstvo na elu sa Sekstom Julijem Cezarom traei da se
Ahajci ipak podvrgnu zahtjevima Republike. Na ahajskoj skuptini u Egionu u proljee
147. god. p. n. e. ponovi se od Ahajaca, na elu sa novim strategom Kritolajem iz
Megalopolja, vrijeanje Rimljana i njihovog poslanstva. Ahajci su isticali da Rimu ne ide
ba najbolje pred Kartaginom, to je dokaz da su rimski promaaji u prvim godinama III.
punskog rata davali nadu i Andriksovim pristalicama i radikalnim demokratima u
Ahajskom savezu da e se moi otarasiti rimskog sizerenstva. Neto slino su mislili i
Kartaginjani kada su neuspjehe Republike u tekom ratovanju u Iberiju od 153. god. p. n.
e. tumaili kao mogunost da e se uspjeti oduprijeti Rimu. Sekst Julije Cezar je pokuao
posredovati i smiriti situaciju na skuptini u Tegeji, ali neuspjeno (za to snose krivicu
Ahajci). I na prijedlog Kritolaja zakljui se rat protiv Sparte i rat sa Republikom je bio
sve blii. Rimski vojskovoa Metel Makedonski pokuao je ponovo posredovati preko
poslanika u Korintu, ali su ahajski sabornici toliko vikali da su rimski poslanici morali
napustiti skuptinu i rat je poeo. Ahajcima su se pridruili Tebanci, Halkiani i mnogi
drugi Grci, ali u bitki kod Skarfeje Metel Makedonski potpuno porazi ahajsko tebansku
vojsku (u bici je nestao i sam Kritolaj). Ponovno nastojanje Metela Makedonskog da
uspostavi mir, nije uspjelo jer je ahajsko ratno-demokratska stranka dominirala i jer je za
stratega imenovan ponovo Diaeos iz Megalopolja. On je primijenio mjere koje se
preduzimaju samo u sluaju oaja i krajnje nude. Zatraio je oslobaanje 12 000
odraslih robova koji su roeni i odgojeni na teritoriji Ahajskog saveza, naoruao ih je i
poslao u Korint. Proglaena je opa mobilizaciju svih graana, i uvedene su vanredne
namete kako bi se popunila savezna blagajna. Populistiki postupci Kritolaja i Diaeosa
nisu naili na odobravanje gornjih slojeva ahajskog drutva, to se najbolje ogleda kod
424
ORBIS ROMANVS
Ahajca Polibija koji je imao negativan stav, ne samo prema Kritolaju i Diaeosu i njihovoj
unutarnjoj politici, nego i prema ahajskom otporu Rimljanima uope. Nije se dugo ekao
konaan kraj helenskog otpora i rimski konzul Romul Lucije Mumije je porazio zbrdazdola skupljenu ahajsku vojsku kod Leukopetre. Diaeos je pobjegao, ubio prvo suprugu,
a onda otrovom izvrio samoubistvo. I svi ahajski gradovi, ukljuujui i Korint, se
predadoe. Korint je uz mnoga krvoprolia, po naredbi Senata 146. god. p. n. e. sustavno
opljakan i zapaljen. U ovom ratu po na oficijelnom nalogu u Rim i Italiju je bilo
preneseno i golemo opljakano umjetniko blago. U konkretnom sluaju zadatak
prijenosa vrijednih umjetnikih djela je povjeren Mumiju, za koga se ne bi ba moglo rei
da je bio kultiviran u helenistikom duhu... naprotiv rije je o jednoj slabo obrazovanoj
osobi o ijoj sirovosti su postojale u tadanjem Rimu i Italiji mnoge anegdote. Nakon
razaranja Korinta, Mumije vie nije nailazio na otpor. Odnose u balkanskoj Grki uredi
zajedno sa povjerenstvom od 10 senatora, a dobio je i poasni nadimak Ahajski. Ovaj
put nije stvorena nova provincija, nego su potinjeni (naelno i slubeno slobodni) polisi
(civitates), u kojima su izvrene i upravne promjene (uglavnom ukidanjem demokratskih
elemenata i predajom vlasti u ruke lokalne oligarhije), predani pod kontrolu namjesnika
Makedonije. Samo su Sparta i Atena ostale samostalnim polisima.
Stanovnitvo Korinta je bilo prodano u roblje, a gradsko podruje postade ager
publicus, izuzev malog dijela koji je predan susjednom Sikionu. Sada je grad Argos
postao sreditem za rimsko italsku trgovinu na Peloponezu. Vjerojatno su upravo
ekonomski razlozi opet vodili Senat da zahtijeva potpuno unitenje Korinta, glavnog
trgovakog sredita tadanje Grke. Tako je uz Kartaginu, 146. god. p. n. e. Rim
eliminirao jo jednog velikog trgovako ekonomskog konkurenta. I historijskom
koincidencijom istovremeno kada se pala Kartagina, pao je i Korint i ugasila se sloboda
antike Grke. Meutim za razliku od feniansko kartaginskog nasljea (koje je nakon
146. god. p. n. e. baeno u duboku sjenu), antika Grka e preko svoje kulture ustvari
biti ta koja e trijumfirati, izmeu ostalog zahvaljujui i svome rimskom osvajau.
injenica je ipak da je, izuzev brutalnosti razaranja Korinta, postupak Republike prema
balkanskoj Grkoj u periodu 147 146. god. p. n. e. ipak bio mnogo blai nego prema
hispanskim zajednicama ili Kartagini. To je vjerojatno i rezultat iznimnog heleniziranja
rimske kulture i naina ivota u prethodnim decenijima.
Konani slom Ardijejaca 135. god. p. n. e.
I pored pobjeda u tri ilirska rata i unitenja Ilirske drave 168/167. god. p. n. e.
Ardijejci se nisu smirivali. Zbog ponovog gusarstva, Rimljani su reagirali i dvije rimske
legije (10 000 pjeadinaca i 600 konjanika) pod zapovjednitvom konzula Servija Fulvija
Flaka su 135. god. p. n. e. su vrlo brzo porazile Ardijejce i drugi ilirski narod Plerejce i
preselili ih u unutranjost, gdje su Ardijejci nenaviknuti na ivot u kontinentalnoj
unutranjosti polako izumirali.
425
ORBIS ROMANVS
RIMSKO DRUTVO
Nobilitet
Nakon vie stoljea sukobljavanja i turbulencija na drutvenoj sceni Republike dolo je
do zakonskog izjednaavanja patricija i plebejaca. To je uslovilo i transformaciju
drutvene strukture to je izrodilo novi element u rimskom drutvu, koji je nastao
spajanjem starih patricijskih rodova (samo npr. Fabijevci, Emilijevci, Kornelijevci,
Klaudijevci, Valerijevci, Julijevci) sa onim dijelom plebejaca i saveznika koji je bio
bogatiji i politiki utjecajniji (samo npr. Liciniji, Liviji, Ceciliji, Meteli, Genuciji,
Flamininijevci, Semproniji, Aurelijevci, Porciji). Tako se formirao sloj poznat kao
Nobilitet (sing. nobilis =poznat, slavan uven, plemenit, odlian; plur. nobiles ), koji je u
razdoblju koje obraujemo bio najbogatiji i najmoniji element socijalne strukture
Rimske drave. Pripadnicima nobiliteta su se smatrale one osobe koje su ili iji su preci
obnaali kurulne dunosti (kvestura, pretura, konzulat).
To da se smatralo da su nobiles/nobili oni koji su bili plemeniti na osnovi obnaanja dravnih funkcija, je
predstavljalo temeljnu razliku u odnosu na raniju drutvenu stratifikaciju u rimskom svijetu zasnovanu na
staleima patriciji plebejci u rimskom svijetu. Po ovoj ranijoj drutvenoj stratifikaciji uvjet da neko moe
obnaati dravne izvrne funkcije je bilo da je plemenit po porijeklu, to potvruje i samo patricijsko
ime. Sada se sa nobilima koncept plemenitosti elite potpuno izokrenuo, i sada je uvjet da neko bude
plemenit to da je on ili neko od njegovih neposrednih predaka obnaao dravnu izvrnu funkciju. Samo
porijeklo bez dravnog funkcionalnog iskustva ili nasljea nije vie znailo nita. Nesumnjivo je ovaj novi
poredak predstavljao demokratiniji oblik odreenja elite, jer je sada u nju mogao teorijski ui bilo ko bez
obzira na porijeklo, pod uvjetom da bude izabran na neku dravnu funkciju i da proe kroz itav njen
jednogodinji mandat. Zavisno od razdoblja i politikih i drutveno ekonomskih konstelacija ta kapija
ulaska u nobilsku elitu e biti nekada vie a nekada manje otvorena, ali nikada zatvorena. Da bi se ulo u
nobilsku elitu nije bilo potrebno ni da se prvo pree u viteki red, nego se teorijski moglo direktno iz sloja
seoskog ili gradskog plebsa prebaciti u nobilsku elitu. Svaki punopravni rimski graanin ingenuii se mogao
na izbornim komicijama kandidirati za neku od kurulnih dunosti. Naravno sasvim je drugo pitanje bilo da
li e on dobiti dovoljan broj glasova, jer su oni sa boljim bacgroundom, bolji vezama i sa vie novca
naelno imali mnogo bolju startnu poziciju. Sada ni vaa pripadnost odreenom rodu nije znaila da ste
lan nobiliteta, kao to je to bilo ranije gdje je pripadnost patricijskom rodu odreivala pojedinevu
predodreenost za pristup u elitu. Sasvim je bilo mogue da je bili i ogranaka i familija nekada poznatih
patricijskih rodova iji pripadnici nisu nikada obnaali javne funkcije koje bi ih slale u red nobiliteta.
Pripadnost familiji je sada odreivala pojedinevu pripadnost odreenom sloju.
Bez obzira na sve politike turbulencije Srednje i Kasne Republike, ipak je nova drutvena stratifikacija
oficijelno uspostavljena sa zakonima Licinija i Sekstija bila demokratinija i nekastirana u odnosu na ono
to je dolo sa uspostavom principata. I tako je tek augustovki reim u nastojanju konsolidiranja i
uvrivanja struktura koje su bile prilino oslabljene uslijed politikog i drutvenog kaosa Kasne
Republike, izvrio i fiksiranje drutvene stratifikacije.
ORBIS ROMANVS
Prvi plebejski konzul bio je Lucije Sekstije, dok je njegov kolega iz redova patricija bio Marko Emilije.
Prvi plebejac, Gaj Marcije Rutil izabran je za diktatora 356. god. p. n. e., prvi cenzor plebejac izabran je
351. god. p. n. e., a od zakona Publija Filona iz 339. god. p. n. e. obavezno je jedan od cenzora morao biti
plebejac. Neto kasnije 337. god. p. n. e. prvi plebejac je postao pretor. Konano su na kraju IV stoljea i
sveenike dunosti, do tada rezervisane za patricije postale, otvorene po lex Ogulnia i plebejci su otada
mogli biti birani i u sveenike kolegije augura i pontifika, ime je i posljednja institucija koja je bila
monopol samo patricija otvorena i za plebejce.
Poto je Senat bio sastavljen od isluenih magistrata, nobilske i senatorske familije su praktino bili jedno
te isto i ova institucija e postati stub nobliske moi.
427
ORBIS ROMANVS
pruali jedni drugima podrku ako bi netko od lanova odreene politike grupacije
odgovarao pred sudom.
II. punski rat postao je kljuna prekretnica u daljem razvitku nobiliteta. Nakon njega
ustaljeni poredak nobliteta karakteristian za IV. i III. st. p. n. e. doivjeti e naglu (u
okviru samo jedne generacije) i radikalnu unutarnju transformaciju u skoro svim svojim
aspektima. Taj preobraaj je direktno uvjetovan pojavom i razvitkom procesa nazvanih
nova sapientia i agrarna kriza. Indirektno je tome doprinio i Klaudijev zakon iz 218. god.
p. n. e. koji je ograniio trgovake aktivnosti nobiliteta. Ovim zakonom su demokratski
elementi tadanjeg rimskog svijeta eljeli ograniiti mo nobiliteta i Senata. Historijskim
paradoksom, dugorono gledano ovaj zakon je imao potpuno drugaiji efekt jer je
doprinio jaanju nobiliteta i samim tim i Senata. Poto nisu mogli da se direktno bave
trgovakim aktivnostima, sve vei prinos u svojim prihodima (dobijenim od ratnog
plijena i pljaki provincija) nobilitet je bio prisiljen da ulae u zemlju, odnosno u irenje
svojih zemljinih posjeda. I tako e nekadanja skromnost i jednostavnost ustupiti mjesto
raskoi.
Nobilske familije starale su se o svom prestiu. U oima tadanjeg rimskog javnog mnijenja veliki utjecaj
imala je starost odreenog roda i ugled njegovih predaka. Zato su porodini zapisi znali biti i krivotvoreni, i
pojavljivali su se preci kojima su pripisivani fantastini podvizi ili bi se pojedinci rodoslovnim stablima
(vie manje doraivanim i fiktivnim) povezivali sa istaknutim linostima rane rimske, italske pa i grke
historije. Posebno e to biti izraeno u II. i I. st. p. n. e. Postojanosti porodinih tradicija doprinosilo je
pravo dranja maski i kipova predaka izraenih od voska (ius imaginum). Oni su uvani u glavnom dijelu
kue, u atriju, i iznoeni su za vrijeme sveanih procesija prilikom sahrane, odreenih sveanosti ili nekih
drugih obiljeavanja. Ta prezentacija je ustvari pokazivala neije pravo na pripadnost nobilitetu.
Vitezovi
Drugi sloj Rimskog naroda inili su vitezovi (equesterian order). Iako su terminoloki
podudarni sa staleom srednjovjekovnih vitezova, rije je od dvije sasvim razliite
socijalne kategorije. Prvobitno su vitezovi bili oni graani koji su raspolagali sa
imovinom tolike visine da su u ratu sluili kao konjanici. Pod vitezovima su
podrazumijevani Rimljani zapisani u 18 konjanikih centurija (eques - konjanik, vitez).
Po pravilu, oni su pripadali najosiguranijim plebejcima koji jo nisu proli kroz
magistrature i koji nisu bili uneseni u senatorski spisak. Tri su se razreda vitezova
razlikovala : oni koji su od drave dobivali konja, oni koji su ga sami morali drati i
izdravati i oni koji su imali viteki status, ali ga stvarno nisu sluili. Njihov dan je bio
15. juli kada su se prikazivali sveanim ophodom, ovjenani maslinovim granicama i
poredani u centurije i turme, a obueni u trabeu (sveano odijelo rimskih vitezova). Kod
naimenovanja u red vitezova postojao je imovinski cenzus. Kasnije u timokratskom
ureenju Rima, vitezovi predstavljaju bogati i poslovno najpreduzimljiviji sloj rimskog
stanovnitva. Od vremena Gaja Flaminija i Klaudijevog zakona, koji senatorima
ograniava trgovaku aktivnost, u ruke vitezova prelaze postepeno trgovako-financijski
428
ORBIS ROMANVS
poslovi. Tako su oni postali i neka vrsta antikih kapitalista. Bilo samostalno, bilo
formirajui poslovna drutva ulagali su novac u dravne zakupe i rudnike, otkupljivali
dravne poreze, postajali publikani i tako prikupljali i direktne (tributum) i indirektne
(vectigalis) poreze iz osvojenih zemalja, te zakupljivali itav niz drugih javnih doprinosa.
Bavili su se i trgovinom irokih razmjera, zelenatvom, lihvarstvom a mogli su ulagati i u
zemlju i biti posjednici ili veleposjednici, ali nikada ne dostiui zamljoposjedniki
obujam nobilskog sloja. Mogli su preko svojih korporacija uestvovati u javnim
radovima i gradnjama. U rimskom svijetu njihovu poslovnu aktivnosti nije pratila i
stigma, kakva je npr. bila prisutna za neposjednike stalee u srednjem, pa i ranom
novom vijeku.
Od kraja II. punskog rata moralnost u njihovom poslovanju je imala sve manju ulogu,
paralelno pratei opi tok degeneracije starog rimskog sustava vrijednosti i morala.
Zakupnine poreza u provincijama su se esto pretvarale u prava cijeenja bogatstava, bez
imalo obzira. Zelenako lihvarske operacije su opet vodile sve jaem znaenju sirovih i
surovih oblika pohlepe (sa visokim kamatama). Radi neisplaenih poreza i zajmova
dolazilo je do naplate odvoenjem u roblje onih koji nisu imali rimsko ili latinsko
graanstvo (na slian nain na koji je u prvim decenijama Rane Republike postojalo
duniko ropstvo). Vitezovi (i to ne samo rimski graani, nego i oni sa latinskim
graanstvom i Italici) su se kao nosioci vanjske trgovine bavili sve unosnijom trgovinom
robovima. Iz svih ovih privrednih aktivnosti vitezova poticao je i njihov politiki utjecaj i
znaenje, i zbog toga nas ne treba uditi da su upravo oni bili onaj sloj rimskog
stanovnitva koji je najvie bio zainteresiran za teritorijalnu i privrednu ekspanziju
rimske drave. Tako bi na politikoj klackalici Republike vitezovi uzeli ulogu balasta
izmeu nobiliteta i demokratskih elemenata. Viteki stale je i pored odreenih
zajednikih interesa, ipak u politikim, stranakim i frakcijskim sukobima esto nastupao
protiv nobiliteta. Vitezovi su na svojoj tunici nosili uski purpurni pojas (angusticlavus).
Plebs
Najvei dobitnici politike borbe (koja je trajala due od jednog stoljea) izmeu patricija i plebejaca su
ustvari bili bogatiji i utjecajniji plebejski slojevi, koji su sa preostalim patricijima stvorili nobilitet. Iz
ostatka plebejske mase je nakon zavretka transformiranja drutvenih struktura sredinom IV. st. p. n. e.
proizaao nova socijalna kategorija koja se naziva plebs. Iako su zadrali ime starih plebejaca, po svojoj
sadrini, popunjavanju i djelovanju, rimski plebs od sredine IV. st. p. n. e. pa nadalje je sasvim nova
drutvena kategorija.
ORBIS ROMANVS
430
ORBIS ROMANVS
na nobilitet i vitezova. Tako je krajem IV. st. p. n. e. udjel nobila i vitezova u ukupnom
rimskom graanstvu bio vei, nego tri stoljea kasnije. To e naravno imati i svoje
politike posljedice, jer je puka inflacija udjela plebsa u rimskom graanstvu indirektno
dovodila i do devalvacije vrijednosti njegove pozicije u rimskom drutvu. Posebno je
vrijednost plebsa opadala jer su iz njega poradi uvrtavanja u senatorski ili viteki stale
otpadali najbistriji, najutjecajniji i najbolji predstavnici.
Rimski plebs, posebno onaj gradski, je posjedovao jo jednu zanimljivu osobinu. Sa
zavretkom politike borbe plebejaca i patricija, politika prava su se naelno izjednaila
u okviru rimskog graanstva. Ali sama ekonomska pozicija plebsa se nije neto radikalno
popravila. Izlaz iz tog stanja plebe je traioi u osvajanjima. U nekim sluajevima plebs je
bio znatno agresivniji od nobiliteta. U IV. i do II. punskog rata seoski plebs je bio
izraeno ratoborniji, jer su nove pobjede i nova osvajanja omoguavale dobijanje nove
zemlje. Seljak je raunao da bi se time rijeio problem adekvatnog zbrinjavanja njegovog
potomstva, a da on ne mora da vri cijepanje svoga posjeda na manje parcele. Kasnije je
za ratovanje bio vie zainteresiraniji gradski plebs (nadasve proleteri), posebno nakon
Marijeve profesionalizacije armije.
Erariji
Osobit poloaj su imali tzv. aerarii, to su bili rimski graani koje su cenzori kaznili
brisanjem iz albuma matine centurije, gubljenjem prava glasanja u centurijatskim
komicijama i brisanjem iz matinog tribusa. Oni nisu plaali porez prema svome imetku,
nego glavarinu kako je odredio cenzor. Ali su mogli obnaati slube i morali sluiti
vojsku. To je praktino bio najsramotniji stale graana, i u njega bi se dolo poinjenim
prijestupom (koji bi cenzori sankcionirali). Degradirani graani su za sramotu i primjer
bili zabiljeeni u tzv. caeritske ploe.
EKONOMIKA
U privrednom smislu u rimskom svijetu je voena relativno liberalna poslovna politika, i
glavno naelo privrednog ivota je njegova korisnost. Izuzev zabrana senatorima da se
bave trgovakim aktivnostima, posebno osnaene 218. god. p. n. e. Donoenjem
Klaudijevog zakona koji je ograniavao trgovaku aktivnost senatorima i njihovim
sinovima, rimski svijet (do dominata) se nije odlikovao ograniavanjem privredne
djelatnosti niti je vrio kastiziranje odreenih slojeva za odreena zanimanja. Teorijski
svako se mogao baviti onim im je elio. Privredna aktivnost u svim aspektima je bila
doputena i rimskim graanima, i osloboenicima, i saveznicima i drugim strancima,
naravno u okvirima donesene zakonske regulative. Npr. italski saveznici (sa ili bez
latinskog statusa) bez rimskog graanstva su mogli koristiti podruja rimskog ager
publicusa. Kako je Rim postao politika metropola Mediterana u toku prve polovice II.
431
ORBIS ROMANVS
st. p. n. e. u njega i u druge italske gradove doselio se znaajan broj stranaca koji su ili
traiti nove poslovne i druge prilike.
Poljoprivreda
I u prva tri stoljea rimske Republike glavna ekonomska djelatnost bila je poljoprivreda
sa srednjim i sitnim seljatvom kao svojom glavnom polugom. U prva tri stoljea
Republike ti seljaci su inili i ubjedljivu veinu u ukupnom stanovnitvu rimskog svijeta
(i to ne samo u okviru broja onih koji su bili rimski graani). Izuzev grkih polisa, slina
je situacija bila i u veini drugih politija u Italiji. Ti seljaki slojevi su u pravom smislu
predstavljali rimsku republikansku srednju klasu (za razliku od kasnijih postrimskih
historijskih razdoblja, kada se srednja klasa uglavnom identificirala sa gradskim
slojevima) i bili su ona masa koja je davala ivot rimskoj vojsci i rimskom drutvu i
politici i njihovim institucijama.
Sigurno od VI. st. p. n. e. je evidentno postojanje i dravnog (kolektivnog) vlasnitva i
razvitak privatnog vlasnitva nad zemljom. Smisao rimskog agrarnog
zakonodavstva, kako ranog tako i kasnog, sastoji se na prvom mjestu u tome da se to
vei broj graana opskrbi zemljom. Osvajanja, praena konfiskacijom zemlje pokorenog
stanovnitva u prilinoj su mjeri olakavala provoenje takve politike i zadovoljavanje
gladi za zemljom. Iako i u ovim stoljeima ima pokuaja koncentracije
zemljinog vlasnitva i pokuajima njegovog irenja na raun dravnog zemljinog fonda
(ager publicus), ono jo uvijek nije intenzivno i voe plebejaca su to osujeivale, branei
interese seljatva. Potrebno je rei i da su u prva tri stoljea Republike mnogi pripadnici
viih slojeva radili na zemlji. Zanimljivo je da su i pojedinci koji su nastupali na strani
plebejaca znali iriti svoja zemljitva koristei javna zemljita. Moemo kao primjer
navesti Licinija, koji je bio osuen zato to je prekrio zakon (donesen na njegovu
inicijativu) o maksimumu ager publicusa koji je jedan pojedinac smio koristiti.
O poljoprivrednoj djelatnosti prije samoga kraja III. i poetka II. st. n. e. nije sauvana
nijedna rasprava ili neko specijalizirano djelo. Podaci o agrikulturi i farmama u tome
periodu su dosta oskudni i uglavnom su fragmentarnog i usputnog karaktera. Gotovo
sigurno su u periodu prva tri republikanska stoljea Rimljani zahvaljujui kontaktima sa
grkim, kasnije helenistikim i kartaginsko fenianskim svijetovima (koji su imali ve
dosta razvijene i dobre metode poljoprivredne djelatnosti), poboljali i sopstvenu
agrikulturu.
Rane farme su bile veoma male, pa se tako nailazi u literarnim vrelima na podatke koji
govore o privatnom posjedu o samo 2 jugera, to je nedovoljno za zadovoljavajuu
prehranu familije. Mogue je da se dostatna ishrana osiguravala koritenjem i javnih
zemljita. Kasnije se ee spominju farme od 7 jugera, i to posebno kada je 393. god. p.
n. e. izvrena podjela zemlje iz fonda ager publicus. Ove male farme od cc 7 jugera sum
432
ORBIS ROMANVS
ogle biti obraivane ne samo od samog vlasnika i njegovih ukuana, nego i uz pomo
unajmljenog radnika pa i jednog ili dva roba.
Kue su bile grupirane u sela (to je i danas sluaj), a ljudi su onda ili na posjed kako bi
ga obraivali. Italici su inae bili vrijedni i dobri poljodjelci, koji su uspjeli da odravaju
visok nivo poljoprivredne proizvodnje.
Zemljita su drenirana sa posebnom panjom, i to sa otvorenim i zatvorenim kanalima. Otvorene brazde su
ostavljane du polja kako bi se praznile u kanale. Zbog vrlo dobrog umijea u pravljenju drenane mree,
Italici su bili uspjeni i u postavljanju produktivnih farmi na nekim movarnim ili vlanim zonama.
Dreniranje je pomagalo i u eliminiranju uzroka malarije, jer je isuivalo podruja na kojima bi se
razmnoavali komarci. Postojala su etiri naina ograivanja : ivica, kolii, vojnom ogradom
(kanalima i nasipima), zidovima od suhozida ili cigli (bez obzira bile peene ili suene na suncu) ili betona.
Uobiajeno je bilo da se sadi drvee du puteva, linija razgraniena i redova ograde, a nekada i radi
zadravanja vjetrova.
Svoja tehnoloka agrikulturna, dosta praktina, rjeenja Italici su rairili sa irenjem rimskog svijeta po
cijelom euromediteranskom podruju. Italici su bili i veoma voljni da prihvataju i tua dostignua u
agrikulturnoj proizvodnji, to objanjava rasprostranjenost grko helenistikih i feniansko kartaginskih
znanstvenih i teorijskih rasprava o poljoprivredi.
433
ORBIS ROMANVS
Katon Stariji paljivo razmatra i savjetuje kako treba kupovati posjed (fundus).
On smatra da idealna farma treba da se nalazi u podnoju breuljka i da je okrenuta prema jugu. Prilikom
kupovine potrebno je i razmotriti i klimatske uvjete podruja. Vano je da se izabere zdrava lokacija, sa
plodnim i bogatim tlom i sa odgovarajuim snabdjevanjem vodom. Kako bi se omoguila drenaa,
zemljite ne bi trebalo da bude preravno. Farma bi se trebala nalaziti u ekonomski i kulturno razvijenijem
okruenju, u blizini kakvog boljeg gradskog trgovita, na ili u blizini ceste ako ne ve u blizini plovne
rijeke i mora. Farma bi se trebala nalaziti i na prostoru sa znaajnijom populacijom, kako bi se mogla
unajmiti sezonska radna snaga od slobodnih ljudi (npr. za vrijeme etve). Katon Stariji savjetuje i da se
kupi farma u dobrom stanju i sa ouvanim zgradama i objektima. Nije samo posjed koji se kupuje trebalo
da bude u dobrom stanju, nego su i susjedi morali odravati svoje farme isto tako dobro. Po njemu dobar
zemljoradnik mora biti posveen da pregleda farmu do u najmanji detalj.
434
ORBIS ROMANVS
Bronana figurica koja prikazuje seljaka sa volovima i plugom. Porijeklom iz etrurskog grada Cerveteri.
Datacija VI. V. st. p. n. e. Danas se nalazi u Museo Nazionale Etrusco di Villa Giuli u Rimu.
I pored toga to nisu imali spoznaju o samom procesu kako i zato biljka koristi zemlju i ubrivo, Rimljani
su vrlo dobro poznavali potrebu ubrenja zemlje. Antiki pisci savjetuju da ako se ne dri stoka, da bi
zemljoradnik trebao da napravi gnojivo gomilanjem lia, slame, korova, sa pepelom od spaljivanja ivica i
drugog smea koje nije propadalo lako. Oni su znali i kako da testiraju tlo kako bi odredili njegovu kiselost.
Rimsko italski seljak je razumio neto o sjemenskoj selekciji i praktinoj rotaciji usjeva. Tako je penicu
zamjenjivao sa rai, jenom ili zobi. Druge ili etvrte godine grah ili graak se mogao saditi. Lucerka
(medica; koristi se kao stona hrana i medonosna biljka) je bila ve prilino usaena u Italiji prije kraja
stare ere. Prema Pliniju Starijem lucerka je bila donesena iz Grke, a tamo je dola iz Azije. U drugim
sluajevima odreena parcela je ostavljana na ugaru svake druge ili tree godine. Nekada bi parcela bila
ostavljena na ugaru godinu prije planirane sadnje penice na nju. Tako je ustvari jedno imanje bilo
podijeljeno na dio (otprilike 2/3) na kome se sije i sadi i dio na ugaru. Ovi dijelovi bi se svake godine
rotirali. Oralo bi se u proljee i ljeto, kao i u jesen.
Penica bi se sadila u jesen i kultivirala sa motikom u proljee , a u vrijeme etve bi bila rezana pomou
srpa. Ponekad bi eteoci sijekli ito blie tlu, pa bi se nakon gomilanja snopova sjekli vrhovi za vridbu, a
nekad bi se sjekla prvo vrhovi sa zrnima ita, a slama bi se sjekla kasnije. Zanimljivo je da je postojala i
neka primitivna i jednostavna forma kombajna kojeg bi vukao vo, ali bi se ovo koristilo samo tamo gdje je
zemlja bila ravna.
Ne samo seljaci, nego i mnogi drugi Italici su se bavili i povrtlarstvom u svojim vrtovima. Prinos vrtnih
biljaka su koristili ne samo za ishranu, nego i za lijekove. ak su i sitni posjednici mogli uzgojiti dovoljno
povra i voa, pa bi se viak donosio na gradske pijace za sajmenih dana. U vrtovima je uvijek bilo mjesta i
za cvijee. Ako je seosko imanje bilo blizu nekog grada sa znaajnijim trgovitem, uzgajalo se i cvijee za
prodaju. Cvijee se inae sadilo ne samo zbog mirisa i ljepote, nego i za pravljenje vijenaca za praznika te
da bude posvetni dar boanstvima. Oni koji su se imali vrtove u svojim gradskim domovima koristili su ih
isto za sadnju povra, voa i cvijea. Rimski svijet je inae veoma cijenio povrtlarstvo, i rada u vrtu se nisu
stidili ni oni na najviim pozicijama.
435
ORBIS ROMANVS
Trska i vrbe su saene na vlanim mjestima. Vrbe su bile korisne za pravljenje korpi, vezica za vinovu
lozu, za ograivanje ivicom, kada cvjeta za pele i druge poljoprivredne svrhe. Drvo je naravno koriteno
za kuhanje i grijanje. Rije arbustum (koja se esto prevodi kao vonjak) se odnosila na redova stabala
brijesta, topole, smokve, duda koja su sluila i za privrenje vinove loze. Izmeu ovih redova se nalazila
trava, lucerka ili neko povre i nie bilje.
Bez obzira na veliinu farme, nastojalo se da se na njoj dri stoka i perad. Volovi su koriteni za oranje,
dok su krave producirale mlijeko, od kojeg su pravljeni razliiti mlijeni proizvodi. Ovce su koritene
najvie radi vune i mlijeka i mlijenih proizvoda. I koze su koritene radi mlijeka i mlijenih proizvoda.
Ako su postojali maslinjaci, ovce bi pasle u njihovim umarcima. Problem sa velikim stadima ovaca je bio
u tome to su se za njih morala primjenjivati metastazika (sezonska) kretanja. U ljeto bi nizinska ispasita
bila sa osuenom travom, pa bi se stada morala voditi na ispasita na brdima i planinama. Ova metastazika
kretanja su i danas svojstvena na naem podruju. Naravno od ove nabrojane stoke se koristilo i meso, a
dobijale su se i velike koliine ubriva. Volovi, mule i magarci su se koristili za teke radove i prijenos
materijala i proizvoda. Konji nisu u velikoj mjeri koriteni za rad na farmama, i uglavnom su ih odravali
zbog vojnih potreba ili trka. Striktno samo za meso koristile su se svinje, koje su bile hranjene i u hrastovim
gajevima, jer su se tamo nalazili irevi. Ptice su drane za razliite potrebe, i pored jaja koje su se davale
koriteno je i njihovo meso i perje. Pored kokoi, guski, patki i biserki, gajili su se i golubovi, drozdovi,
pauni kao i druge ptice. Zanimljivo je da su se na nekim farmama uzgajali i puevi.
Pelarstvo je bilo veoma razvijeno u Italiji i ostatku mediteranskog podruja. Inae je pelarstvo usko
vezano bilo sa zemljoradnjom i stoarstvom. Pele nisu bile znaajne samo zbog proizvodnje meda, nego i
zbog toga to su opraivale biljke pa su tako inile veliku uslugu u poljoprivrednim prinosima.
U ranim razdobljima seljaci su morali poznavati i astronomiju, jer su protok vremena i orijentiranje u
sezonama za njih bili veoma bitni. Poetak i zavretak odreenih sezona su bili fiksirani sa pozicijama
odreni zvijezdi ili sazvjea. Ovaj problem je tek rijeen sa Cezarovim uvoenjem julijanskog sunevog
kalendara. Sve do nedavno su se i nai preci rukovodili poljoprivrednim radovima oslanjajui se primarno
na nebeske pojave, a ne na vaei kalendar.
Orua koja su koritena za agrikulturne djelatnosti se nisu milenijumima mijenjala, pa se koristile razliite
vrste motika, grablji, vilica, aova i lopata. Koristili su se i noevi za obrezivanje, srpovi, kose i druge
sline naprave. Poznate su bile i primitivne forme drljaa. U vinogradima i maslinjacima bile su uobiajene
prese i krazi za skladitenje.
Uobiajeni ivot sitnih i srednjih posjednika je slabije poznat. Dva su glavna razloga za
to : 1. Agrikulturne rasprave odnose na vea imanja, jer su im i autori uglavnom vei
posjednici. 2. Pjesnici po pravilu daju nerealnu idilinu sliku pastoralnog, seoskog ivota
na farmama i pastoralnim predjelima, gdje ljudi ive i rade sretni i zadovoljni kao u
starim idealnim, nostalginim, saturnovskim vremenima. U realnom svijetu, seljak je
teko radio sedam dana, a osmog, sajmenog dana je iao u oblinji grad na trnicu, gdje
nije samo prodavao svoje proizvode, nego bi se sretao sa prijateljima i saznavao vijesti.
Seljak bi se u glavni grad uputio ako bi imao neke javne poslove i obaveze, npr.
uestvovanje u komicijama, sudbeni razlozi ili mobilizacija. ene bi se brinule o
domainstvu i familiji. Seoskom ivotu odreenu ivost i kolorit davali su festivali,
posebno oni vezani za agrikulturne kultove. Seosko okruenje je uvijek bilo i
tradicionalnije i konzervativnije, pa je uvalo svoje kultove i vjerovanja due.
Termin pagus, i, m je imao itav niz razliitih znaenja, i to je variralo zavisno od perioda rimske historije,
socijalnih prilika i teritorijalnih upravno administrativnih odreenja, specifikacija i podjela. esto su ga
436
ORBIS ROMANVS
pisci na latinskom jeziku aplicirali i na odreene unutarnje teritorijalne jedinice nerimskih zajednica.
Naelno se ova rije primjenjivala i na ono to je lokalnog karaktera, udaljeno od upravnog sredita (bez
obzira da li to sredite bilo urbanog ili neurbanog karaktera). Poto je u prvo vrijeme kranske dominacije,
najvie ilavosti i otpora nametanju nove ideologije dolazilo u ovim seoskim predjelima, kranska
terminologija (na latinskom zapadu) je oznaila u peorativnom smislu sve te koji se dre starih vjerovanja
i kultova paganima (pagani mnoina od paganus, i, m). To bi otprilike odgovaralo naem veoma
peorativnom nazivanju nekoga seljakom (ne u smislu poljoprivrednika, nego u smislu socioloke
kategorije). Kasnije se to ime prenijelo i na sve one koji nisu pripadali abrahamizmu. U kontekstu naeg
djela rije paganstvo (ukljuujui sve njene izvedenice) je samo obini terminus technicus kojim se
skupno (prilikom poreenja sa abrahamistikim denominacija) nazivaju odreuju svi oblici i manifestacije
drevne, nebrahamistike religioznosti (koje je imala bezbrojne razliite oblike) na Euromediteranu i to bez
obzira kojeg oblika oni bili (monoteistikog, dualistikog, politeistikog, filozofsko - mistinog). Navodni
znaci na rijei paganin su stavljeni kako bi se na neki nain pokazalo da ova rije ne oznaava nikakvu
specifinu religiju, nikakav specifini kult, nikakav specifini obred, nego samo grupno ime koje nita ne
prejudicira. Koritenje rijei pogan je neprihvatljivo jer je izvedenica iz pagus, a ne pogus, a posebno
zbog toga to je rije o uvredljivom oznaavanju prema nosiocima drevne euromediteranske religioznosti.
Zanimljivo je da je i vie poznat ivot gradskog stanovnitva, ak i proletera, nego slobodnih seljakaposjednika rimskog svijeta. Time se stie prilino neuravnoteena slika, jer su seljaci inili ubjedljivu
veinu stanovnitva. Panja literarne izvorne grae je gotovo po pravilu uvijek prvo i najvie usmjerena na
malobrojnu elitu i njene poslove, a zatim na red dolazi gradski ivot jer je bio sadrajniji i bogatiji
anegdotama, i tek onda bi se moda davali neki podatci o seoskom svakodnevnom ivotu.
Navedeni primjer jasno pokazuje koliko je posao historiara i arheologa zahtjevan, odgovoran i ozbiljan.
Poto je dostupna izvorna graa ta koja usmjerava arheologa i historiara u njihovim rekonstrukcijama
povijesti, moe se desiti i da zbog neuravnoteenog karaktera te grae doe i do odreenih razmimoilaenja
izmeu povijesti kakva je bila i njenog historijskog tumaenja. Zato je uvijek potrebno da se ima i odreena
rezerva i kritiki odnos prema izvornoj grai. U suprotnom bi se na primjeru rimskog svijeta stekla
pogrena predstava po kojem bi se nain ivota elite ili gradskog stanovnitva automatski transferirao na
seljake.
Pravila za sjetvu, etvu, vridbu, izbor i ureenje gumna, uvanje gotove ljetine sve to
paljiv domain mora predvidjeti. Uzgoj vinove loze i maslina, cijeenje vina i
maslinovog ulja, njihovo uvanje i, najzad, prodaja sve je to predmet Katonovog
prouavanja. On daje recepte pomou kojih italski domain moe cijediti vino koje nee
biti gore od vina sa otoka Kosa. On takoer savjetuje kako ga najunosnije plasirati na
trite. Kod Katona se nalaze savjeti i za uzgoj voa. On predlae da se sa posebnom
panjom uzgaja stoka i daje savjet kao treba graditi staje, drati i hraniti stoku. Katonova
djela ne sumiraju samo iskustvo italskih zemljoposjednika. Iako protivnik
svega inozemnog, pisac je koristio savjete helenistikih agronoma i radove svojih
konkurenata, kartaginskih agronoma. Katonovo djelo ne sadri samo racionalne savjete o
poljoprivredi. Ono u isto vrijeme ui vlasnika imanja kako se treba moliti bogovima,
kako se pogaati. Po Katonu Starijem, dobar gospodar prvi ustaje i silazi u dvorite, a
zadnji ide spavati i on bi trebao biti strog i prema sebi i prema svojim potinjenim. U
sluaju da dolazi na svoje imanje, posjednik treba da nakon odavanja pote svojim
kunim boanstvima obie posjed i da tek onda pozove vilika da podnese izvjetaj o
stanju i zbivanjima. Poslije primanja izvjetaja, razgovora i davanja nareenja i naloga,
437
ORBIS ROMANVS
posjednik treba da pregleda raune i pripremi planove za prodaju proizvoda i vika stoke.
Taj idealni gospodar u redu dri orue i domainstvo, ne zaduuje se novcem niti
zaduuje druge, a brine se samo za domaa i poljska boanstva. Nasuprot njega, lo je
gospodar onaj koji kupuje ono to moe dobiti na svome imanju i koji izbjegava raditi
korisne poslove.
Katonovo djelo predstavlja zbornik istaknutih savjeta, ije izvrenje osigurava uspjeh
poljoprivredniku. Mnogo panje posveuje on tome kako treba izgraditi vilu, kako
upravljati imanjem i organizirati rad. Pitanju o racionalnom koritenju radne snage on
takoer posveuje veliku panju. Dobar poljoprivrednik to je robovlasnik koji mora do
maksimuma iskoritavati radnu snagu svojih robova, koji ine glavni kontingent radne
snage. Broj robova relativno je mali: u masliniku 13, u vinogradu 16. Ali treba imati u
vidu da Katon govori o "idealnim vilama", a ne o velikim latifundijama.
Poljoprivredni radovi nose sezonski karakter, pa bi stoga bilo nerentabilno izdravati
robove itavu godinu, da bi se oni iskoristili u toku jednoj kratkog vremena. Zato Katon
predvia i koritenje slobodne radne snage. Mi doznajemo da berbu maslina uzimaju na
sebe, po pogodbi, kompanije radnika sa strane. Ponekad je etva ita povjeravana
slobodnim radnicima, moda seljacima slabog imovnog stanja koji su ivjeli u blizini, i to
ivjeli od odreenog, obino neznatnog dijela etve. Pored specijaliziranih kultura, u
tadanjoj rimsko italskoj poljoprivredi su se obino sijali i penica, pir, jeam, proso,
repa, rotkva, luk (i crveni i bijeli), mak, graak, bob... itd. Pravilno se sijalo u jesen, a
iznimno u proljee. Italici su jo vrlo rano se osposobili za metode navodnjavanja,
natapanja, isuivanja i drenae. Polja su se orala volovima, tovar se prevozio magarcima.
esto je vlasnik prodao etvu jo u klasju ili jo nesazrelo groe, pa je kupac to morao
onda sam pobrati sa svojim ljudima. U ovom periodu poinje da jaa utjecaj stoarstva,
koje se pokazalo profitabilnijim od zemljoradnje. Uglavnom su se uzgajale ovce, svinje i
u neto manjoj mjeri goveda, te kokoi, golubovi, zeevi, a esti su bili i ribnjaci.
Katonovo djelo daje pravo da izvedemo zakljuak o irenju intenzivnih
oblika poljoprivrede u Italiji u II. st. p. n. e. Drugim rijeima, on ima u vidu u prvom redu
domainstvo u okolici grada. Iz pojedinih njegovih primjedbi moe se zakljuiti da vila o
kojoj on govori lei nedaleko Rima, u Laciju ili Kampaniji. U udaljenijim podrujima i
dalje su zadravali svoje znaenje uzgoj itarica i stoarstvo. Katonova rasuivanja
rentabilnosti pojedinog domainstva i razni njegovi savjeti svjedoe da se sa priljevom
jeftinog prekomorskog ita u Italiju uzgoj itarica postaje nerentabilan, to je
imalo velikog znaenja za rimsku socijalnu historiju sljedeeg razdoblja. Pored srednjih
intenzivnih poljoprivrednih domainstava tipa Katonovih vila, na poetku II. st. p. n. e.
poinju se pojavljivati i krupna domainstva.
Poljoprivreda je bila i glavni oslonac socijalne politike u rimskom svijetu od njegovog
samog poetka pa do kraja. Za vrijeme Republike, briga o snabdjevanju hranom (cura
annona) je bila dio dunosti edila. I sama annona je bila personificirana kao boginja
438
ORBIS ROMANVS
snabdjevanja itom, a dotacije ita su bile distribuirane iz hrama Cerere. Najranije 440.
god. p. n. e. Senat je imenovao i specijalnog dunosnika pod nazivom praefectus
annonae sa znaajno uveanim moima. Inae su, zbog esencijalnog znaenja
poljoprivredne proizvodnje za egistenciju tadanjeg svijeta, upravljanje i kontrola nad
procesom osiguravanja hrane donosili veliku mo. I politika aktivnost se dobrim dijelom
bavila agrikulturnim odnosima, to e uostalom na najbolji nain pokazati vrijeme brae
Grakh jer je jedan predloeni i na netradicionalni i neuvrijeeni nain usvojen agrarni
zakon oznaio i formalni kraj Srednje i poetak Kasne Republike.
Zanatstvo i manufaktura
Novi privredni odnosi utjecali su i na razvoj nepoljoprivrednih privrednih djelatnosti. Jo
od ranog doba u Rimu i raznim italskim gradovima postojale su radionice (po svemu
sudei sitne), koje su radile za podmirivanje potreba seljaka i vojnika. Tako je zanatstvo
uvijek bilo prisutno u rimskom svijetu.
Kako je opekulturni razvitak postajao sve sadrajniji i napredniji, tako je i zanatstvo
postajalo sofisticiranije i specijaliziranije. Autarkina zanatska djelatnost je davno
nestala, i zanati su se diferencirali i profesionalizirali. Pod utjecajem dobro uraenih
predmeta iz vanjskog okruenja, poboljavao se i nivo zanatske djelatnosti u rimskom
svijetu. U skladu sa svojim biem (koje je odbacivalo uskogrudnost i etniko kulturnu
eksluzivnost), Rimljani se nisu ustruavali ni da preuzimaju oblike i metode proizvodnje
od drugih naroda i zajednica i da ih dalje usavravaju. Tome je doprinijelo i doseljavanje
iskusnih majstora, koji su mogli biti dovedeni kao robovi ili su mogli doi dobrovoljno
traei bolje prilike u metropoli Mediterana. I vrlo brzo e nivo rimsko italske zanatske
i manufakturne proizvodnje ne samo dostii kvalitetu grko helenistikih i orijentalnih
radionicu nego e je i prestii. Proizvodi zanatskih radionica i manufaktura nee vie
zadovoljavati samo potrebe lokalnih poljoprivrednika i stanovnika okolnih gradova, nego
su slani i za vee trite. Vea potranja i sve istananiji ukus, kao i nova tehnoloka
dostignua (posebno izraena u gradnji) su doprinijela da u pojedinim sluajevima iz
zanatske djelatnosti proizae i manufakturna djelatnost. Posebno je to bilo izraeno u
kamenolomima, u proizvodnji opeka, crepova, keramike, amfora. Poto je senatorima
bilo samo zabranjeno direktno bavljenje trgovinom, u ovim poslovnim aktivnostima koje
su znale donositi znaajan prihod su mogli uestvovati i oni isto kao i pojedinci iz drugih
socijalnih slojeva.
Pojedini gradovi specijalizirali su se za proizvodnju ovih ili onih predmeta, potrebnih
u poljoprivredi. Katon kae da su tunike, ogrtai i obua za robove kupovani u Rimu, u
Kapui i Noli (u Kampaniji) nabavljana su vjedra, urne za maslinovo ulje i vino te razno
bakreno posue. Kampanija i Etrurija bile su podruja u kojim je zanatska proizvodnja
bila razvijenija nego u ostalim podrujima. U Etruriji toga vremena zapaa se opadanje
keramikog obrta, ali se zato i dalje razvija tehnika obrade metala, izrauju bronani i
eljezni predmeti za domau upotrebu i orua za rad.
439
ORBIS ROMANVS
Trgovina
Luksuzni predmeti dovoeni su u Italiju iz Grke i drugih zemlja helenistikog Istoka.
Zapadne pak zemlje dostavljale su poljoprivrede proizvode. Uvoz je u znatnoj
mjeri premaivao izvoz. Meutim, promjene koje su se dogodile u poljoprivredi utjecale
su i na italsku trgovinu. Italsko vino pojavljuje se u raznim podrujima Egejskog mora,
osvajajui sebi trita i potiskujui grka vina. O tome svjedoe natpisi sa Delosa i velika
koliina fragmenata amfora za vino sa italskim igovima.
Rimska hegemonija nad Mediteranom je imala i jednu korisnu stvar za mediteranski
prostor, jer je on od prve polovice II. st. p. n. e. postao jedinstvena trgovaka zona.
Trgovina sa prekomorskim zemljama je naglo porasla, i to ne samo na korist rimsko
italskih trgovaca. Mediteran je prvi put u svojoj povijesti ujedinjen, to je kao posljedicu
imalo cirkuliranje ideja, naina ivota, stajalita, jezika i ljudi sa jednog kraja Mediterana
na drugi, sa Orijenta na Ocident i obratno. A snana i slobodna trgovaka aktivnost tome
procesu daje odluujui i primarni podsticaj. Dovoljno primjera nudi tadanja
knjievnost, jer sve vrvi od grkih i polugrkih fraza, a na pozornici feniki trgovci
govore svojim semitskim jezikom. A rimski novac putuje po svim stranama tadanjeg
mediteranskog svijeta, pojavljujui se i u dubljoj kontinentalnoj unutranjosti.
Pored Rima, glavni trgovaki centri nalazili su se na Istoku. Izvanrednu ulogu u svjetskoj
trgovini igrao je u III. i II. st. p. n. e., a poslije 167. god. p. n. e. stekao je veliko znaenje
Delos , na kome su se sastajali trgovci iz raznih zemlja i gdje su postojala razliita
udruenja Italika, uglavnom profesionalnog i vjerskog karaktera. Pad Kartagine doprinio
je jo veem jaanju Delosa. Rimska osvajanja otvorila su iroko polje rada uglavnom
Grcima iz june Italije i kampanskim trgovcima. U sve mogue pekulacije bili su
uvueni i razni slojevi rimskog stanovnitva. Prvo mjesto zauzimali su, razumije se,
vitezovi. Ali su u tome sudjelovali i nobili, koji su poslovali u prvom redu preko svojih
klijenata. ak se i apologet poljoprivrede Katon, kao to se vidi iz njegove biografije koju
je napisao Plutarh, bavio unosnim trgovakim pekulacijama. On je kupovao
i preprodavao produktivna jezera, mjesta pogodna za gradnju valjaonica sukna, davao
novac na zajam, pri emu su kao zalog sluili brodovi itd. Poto pomorski promet nije bio
uvijek pouzdan, Katon je stvarao kompanije, od kojih je svaka opremala brodove za
prijevoz robe. Njegova materijalna sredstava bila su podijeljena na vie kompanija. Time
je rizik od gubitak novca u sluaju propasti brodova bio smanjen, a izgled za profit
povean. Izmijenilo se i financijsko stanje rimske drave. Sve do 200. god. p. n. e. Rim je
osjeao odreen nedostatak u srebrenoj moneti, ali poslije osvajanja, naroito poslije
prikljuenja panjolske s njenim bogatim srebrenim rudnicima, rimska je drava stekla
mogunost da u potpunosti osigura srebrnu podlogu svoga novanog, denarskog
sustava. Za vrijeme Hanibalovog rata bronani as je spao od dvije na jednu unciju, a sada
se njegova teina smanjila na pola uncije. As je poeo igrati ulogu sitnog novca. Rimljani
su poeli i da koriste zlatni novac. Rimljani su inae bili vrlo ozbiljni kada je u pitanju
440
ORBIS ROMANVS
bio novac i imovina, i uvijek su vodili rauna o prihodima i rashodima i rauni su bili
pedatno voeni i arhivirani u sobi zvanoj tablinum. Sa tim je povezano i pitanje
testamenta, jer jedna od osobina Rimljana je bila da za sobom ne ostave nerijeena
financijsko imovinska pitanja. Katon tako ali to je bio jedan dan bez oporuke.
Robno novana privreda
Od poetaka Republike poinje polagano prodirati i koritenje novca, a za uzor je
koriteno grko i helenistiko iskustvo. Postupnost razvoja monetarnih odnosa u rimskom
svijetu, i pored razvitka trgovine i znatnog irenja zelenakih poslova, i dalje govori o
znaajnom udjelu naturalnog gospodarstva. O postupnosti razvijanja rimskog monetarnog
sustava je ve govoreno u dijelu koji se bavi numizmatikom. Zato e se dati samo neke
kratke i osnovne opservacije. U srednjoj Italiji postalo je jedinstvenim novcem i mjerilom
bakar. Veliki komadi bronze kao novac pod imenom as ravnali su se prema srebru 250 :
1, a u Rimu as je imao vrijednost 1/288 srebrne funte. Redovno kovanje bakrenih asova
pada u drugu polovicu IV. st. p. n. e., a i dotadanje koritenje lijevanog metala umjesto
kovanog, pravog novca polako prestaje. Sa irenjem rimske moi, a samim tim i
uslonjavanja ekonomskih potencijala Republike i Italskog saveza, poinje se koristiti i
kovani srebrni novac u znatnijoj mjeri. Za vrijeme rata sa Samnitima i sa Pirom u Rimu
su u opticaju srebrne drahme iz Kampanije i Velike Grke. Odnos srebra prema bronci
bio je 1:120. I tako neto kasnije, po uzoru na grke gradove, ali i zbog financijsko
ekonomskih potreba i uslonjavanja sve ireg rimskog svijeta, i sama Republika prelazi
na kovanje srebrnog novca. O pojaavanju znaenja srebra i njegove monetarne
cirkulacije dovoljno govori podatak da je dolo i do personifikacije srebra i srebrnog
novca, te je od 269. god. p. n. e. slavljen kao boanstvo Srebrnjak (Argentinus), kao to
je prije bio slavljen Bakrenjak (Aesculanus) koji je smatran boanskim ocem
Srebrnjaka. Za uvanje i javnih i privatnih depozita u ovim periodima Republike
koristili su se hramovni trezori.
Financijsko poslovanje
Iako je rimski svijet uspio da unese neke nove forme u financijsko poslovanje, on nikada nije uspio da
pree na one nivoe koji se od italijanskog mediavelnog i ranorenesansnog doba prepoznaju kao poslovanje
ureenih banaka. Financijsko poslovanje rimskog svijet tako nije izlazilo iz okvira zelenatva, lihvarenja ili
mijenjanica novca. Rimljani nikada nisu uspijevali nai pravilna rjeenja regulacije financijskog
poslovanja u rimskom svijetu, to je jo od samih poetaka rimske monetarne politike produciralo dosta
problema, posebno u vidu dunikog pitanja. Ta injenica je dodatno dobila na teini kada rimski svijet,
uslijed svoga razvitka i irenja, dublje i svestranije utone u robno novanu privredu, sustav kontinuirane
cirkulacije novca i kada uslijed ekspanzije u njega se apsorbira velika koliina novca. Polovina rjeenja
koja su poduzimana sa vremena na vrijeme nisu uspijevala da rijee taj problem u samoj sri, i uglavnom su
se bazirala na otklanjanje posljedica, a ne na lijeenje uzroka. I ta neregulacija i neprelazak na vie nivoe
financijskog poslovanja (izraene u stvaranju banaka) su bili, uz agrarnu krizu i kontinuiranu
latifundizaciju (od posljednjih decenija Srednje Republike) jedan od glavnih uzroka svih drutveno
ekonomskih i politikih problema koji su zahvatali rimski svijet. Zanimljivo je i da se izuzev pokuaja
441
ORBIS ROMANVS
grakhovskih reformi, odnos prema procesu latifundizacije zasnivao isto na saniranju posljedica, a ne na
lijeenju uzroka.
Plebejci su uspjeli izboriti ukidanje dunikog ropstva, ali zakoni protiv zelenatva (koji
su esto ponavljani) nisu mogli zaustaviti njegov sve jai pritisak. Plebejci su 352. god. p.
n. e. bili u znaajnoj nevolji i morali su da posude novac od novih kreditora kako bi
isplatili glavnicu i kamate starih dugova. Tako su samo padali dublje u sustav dugova.
Ovom prilikom su imenovani novi javni dunosnici nazvani quinqueviri mensarii, koji su
pozajmljivali novac iz javne blagajne osobama koje bi mogle da ponude sigurnost. Mjere
ovog tipa su poduzimane vie puta u svrhu olakavanja skromnijim i siromanijim
slojevima onda kada je pritisak dugova postajao veoma izraen. Novarske radnje su
otvorene na gradskim forumima u periodu od 318. do 310.g do. p. n. e. Mensularii i
numularii su radili za dravu i primali su depozite od privatnih osoba. Oni su od drave
bili autorizirani i da djeluju kao mijenjai novca, davajui rimski novac za onaj strani po
fiksiranom kursu. Oni mijenjai novca koji nisu radili za dravu, nego u privatnoj reiji
zvali su se argentarii. Mijenjai novca su bili vrlo bitan inilac za financijsko poslovanje
i trgovaku aktivnost, jer je prije konano ujednaavanja monetarne politike, cirkulirao
veliki broj najrazliitih moneta sa vrlo heterogenim sastavom i vrijednostima. Privatni
financijski poduzetnici (kreditori, mijenjai...itd...) su obavljali sline transakcije, kao
kasnije bankarsko poslovanje. Oni su drali raune muterija/komitenata i uveli su
plaanje pomou neke vrste eka ili vrijednosnog papira (attributio ili prescriptio).
Radnje u kojima bi se obavljale transakcije zvale su se taberae argentarioe i mensoe
Numularioe.
Sa razvitkom robno novane privrede, i prilivom novca i plemenitih metala u Rim
nakon II. punskog rata, dolazi i do dubljeg i izraajnijeg razvitka financijskog poslovanja.
Onih koji su iznajmljivali novac (kreditora), onih koji su uzajmljivali novac (fenerator) i
mjenjaa novca (argentarii) bilo je dosta ve za Katona Starijeg. Oni nisu prebivali samo
u Rimu, uu uticanja novca nego i na njegovim vrelima u provincijama i bogatim
mediteranskim zemljama na istoku. Ljudi koji su poslovali novcem otvarali
su mjenjanice, koje su odgovarale bankarskim kontoarima sa kraja srednjeg i poetka
novog vijeka. Vlasnici tih mjenjanica bili su uglavnom osloboenici ili stranci, veim
dijelom Grci. Oni su uvijek raspolagali gotovim novcem, pratili stanje na tritu novca,
vrili razmjenu moneta, odreivali njihovu kvalitetu, uvali i prenosili novane iznose
s rauna jednog ulagaa na raun drugog i davali novac na zajam, uz kamatu. Ali ne
treba preuveliavati znaaj argentarija jer u Republici nije bilo pravog kredita
bankarskog tipa, i sve su novane operacije nosile poglavito zelenaki
karakter. Lihvarstvo se toliko rairilo, da je Katon govorio da nije velika razlika izmeu
ubojice i onoga, koji uz kamate drugima novac daje.
Zajmodavci i mijenjai novca su postavljali svoje tezge na dugoj klupi zvanoj bancu (odakle potie i naa
rije banka) i to u sredini zatvorenog dvorita (macella).
442
ORBIS ROMANVS
K U L T U R N A, N A U N A , O B R A Z O V N A, P R A V N A D J E L A T N
OST I IVOT
Grko - helenistiko zauzimanje Rima i Italije
Kako se rimski svijet irio, u njegovo drutveno i kulturno tkivo je sve vie ulazio grki i
helenistiki duh, koji je postupno zamjenjivao prvotni etrurski kulturoloki impuls. To se
praktino ogleda u svim poljima (ponajvie u prosvjeti), a u IV. st. p. n. e. postoji i tribina
"graecostasis" na rimskom trgu za ugledne Grke (ponajprije za Masalijance), A u III. st.
p. n. e. pojavljuju se i grki nadimci. Po grkom obiaju (suprotno drevnom italskom
obiaju) ve ima i nadgrobnih natpisa, kao sto to svjedoi grobni natpis konzula Lucija
Scipiona od 298. god. p. n. e. (istina na latinskom jeziku). Ovaj grki obiaj je uveo veliki
novotar Apije Klaudije Cek, kada je u novom hramu Belloni na asnu uspomenu objesio
312. god. p. n. e. bronane titove sa slikama i elogijama svojih predaka (po starom
rimskom obiaju to se nije moglo uraditi bez zakljuka Senata ili komicija ili plebejske
skuptine). Po grckom obiaju odlikovahu pobjednike kod pukih igara ve od 293. god.
p. n. e. Grki obiaji prodiru i u rimsku familiju. Ne sjedi se vie kod stola na rimskim
klupama, ve na udobnijim sofama (ovo naravno samo kod bogatijih familija, dok se
drveni stol sa klupama zadrava u srednjim i niim slojevima). Ne objeduje se vie oko
podne, nego po grki izmeu drugog i treeg sata poslije podne. Poznavanje grkog
jezika je ve bilo prilino rasprostranjeno meu Rimljanima (to se smatralo uvjetom da
bi se neko smatrao obrazovanim, zamijenivi etrurski) tako da Pirovom poslaniku Kineji
nije bio potreban tuma u pregovorima sa rimskim dunosnicima i politiarima.
Postupno se, po grkim utjecajem, iz tkiva rimskog kolektivizma poinju izdvajati
posebni ambiciozni individualiteti (ali koji za razliku od grkog svijeta se ipak nee
razvijati do te mjere da mogu ugroziti egzistencijalni opi interes rimskog kolektiviteta).
Posebno je Marko Klaudije Marcel, pobjednik kod Nole 215. god. p. n, e. i tri godine
kasnije osvaja Sirakuze, doprinosio uvoenju helenizma u rimsko drutvo sa svim
njegovim pozitivnim i negativnim posljedicama. Marcel se time to je helensku kulturu u
velikoj mjeri prenio u Rim i javno hvalio. Veliki zastupnici grke i helenistike kulture su
bili i braa Scipion Afrikanac Stariji i Scipion Azijski. U II. st. p. n. e. moda prihvatanja
tekovina helenstva i helenizma bila je punom razvoju u Rimu. Posebno je Marko Fulvije
Nobilior (pobjednik nad Etolcima) bio uven kao veliki ljubitelj i entuzijasta za grku
kulturu i umjetnost, i donio je mnoga remek djela grke umjetnosti u Rim (ukljuujui i
sliku Muza od Zeuxisa iz Ambrakije).
Nobilior je 179. god. p. n. e. bio cenzor zajedno sa Marko Emilijem Lepidom (Marcus Aemilius Lepidus), a
i obnovio je hram Herkula i Muza u Circus Flaminiusu.
443
ORBIS ROMANVS
Rimljane su u tolikoj mjeri privlaili helenski duh i kultura da i helenofobija Katona, iako
na momente snana. nije mogla da zaustavi prodor helenizma. Rimsko drutvo je imalo
jednu znaajnu prednost u odnosu na ostale zajednice tadanjeg svijeta, a to je bila
njegova sposobnost apsorpcije svega to se moglo asimilirati iz drugih kultura, (prvo
etrurske kulture, a kasnije i helenske) i da iz sve te mjeavine usvojenog i originalno
njihovog stvore suvislu cjelinu. Veliki broj helenskih obiaja, ideja, stila ivota,
pronalazaka i drugih tehnikih sredstava bio je inkorporiran u rimsko drutvo, i helenski
utjecaj poeo se osjeati i u religiji, umjetnosti, arhitekturi, graditeljstvu itd. Tako se iz
simbioze stare italske kulture, helenskog i helenistikog nasljea stvarala osebujna grkorimska kulturna ekumena koja je potrajala narednih est-sedam stoljea i koja je mnogo
zaduila budua evropska, bliskoistona i sjevernoafrika drutva. Grci su u Rim i
ostatak Italije dolazili na razliite naine, kao ratni zarobljenici, kao avanturisti, kao
uitelji, ljekari, umjetnici koji su traili patrone, i kao jedna velika masa zanatlija koja je
u emigraciji traila bolju ivotnu sreu. Ali helenistike tekovine su prodirale i boravkom
vojske u grko helenistikim podruijima, trgovakom i diplomatskom aktivnou. I na
kraju je po Horaciju pobijeena Grka divljeg latinskog pobjednika pokorila (Graecia
capta ferum victorem cepit et artes intulit agresti Latio).
Izloenost helenskom utjecaju bila je proporcionalna drutvenom statusu. Vii slojevi su
posebno bili izloeni helenizaciji i poznavanje grkog jezika bio je znak dobre
obrazovanosti i intelektualnog umijea. Nijedan Rimljanin iz viih drutvenih slojeva II.
st. p. n. e. nije mogao izbjei taj helenski doprinos izgradnji njegove linosti, makar on
bio i sasvim mali. Pa i sam Katon, kao istaknuti helenofob, aktivno je poznavao grki
jezik i u njegovim radovima se moe prepoznati dosta toga to bi se moglo tumaiti
Katonovom izloenosti utjecaju helenizma (npr. u njegovim Origines, koje imaju uzor ili
izvor u grkom ktiseisu/v). Meu mnogim rimskim patricijskim porodicama, kao
na primjer kod Emilijevaca, na momente je ta sklonost prema grkom nainu ivota
prerastala u opsesiju, traei i svoje korijene u legendarnoj i historijskoj Grkoj.
Tradicija, vjerovatno snano podrana i od samog emilijevskog roda, kao rodonaelnika
je smatrala legendarnog Mamerka, sina Pitagore, uvenog grkog filozofa i
matematiara. Julijevci su tvrdili da je njihov rodonaelnik bio Jul, Enejin sin, a Fabijevci
da im je rodonaelnik bio izvjesni Fabije, sin Herakla i nimfe koja je prebivala u vodama
i obali rijeke Tibra. Helenomanija je tada bila trend ne samo meu Rimljanima, nego i
meu ostalim Italicima (npr. Sabinjani). I tako je praktino potinjeni grki svijet,
kulturoloki nadjaao rimsko italski svijet.
Posebno mjesto u prodoru grko-helenistikih vrijednosti u rimsko italski ivot imala je
medicina, i ve je od 219. god. p. n. e. u Rimu ivio kao stalni ljekar
Arhagatas/Archagathas, rodom sa Peloponeza. On je vrlo brzo stekao veliki ugled, da je
dobio i rimsko graanstvo. Njegov uspjeh je u Republiku domamio veliki broj njegovih
kolega koji su irili medicinsko znanje, uprkos otporu Katona koji se zalagao za staru
medicinu(mjeavinu magije i lijeenja biljem), u kojoj pater familias ima dominatnu
444
ORBIS ROMANVS
rije. Medicinski zanat, koji je bio dosta isplativ, je ostao monopol Grka i drugih
stranaca jo prilino dugo.
Sa irenjem medicinskih ideja i vjerovanja iz grko
helenistikog podruja, u rimsko italski svijet je
prodro i kult Asklepija (boga medicine i ozdravljenja;
, Aesculapius). Ovaj kult je bio vrlo rairen i
postojali su mnogi hramovi (asclepieions ili
asklepieions) koji su obavljali i funkciju ljeilita.
Sadravali su kupalila, vrtove i druge kapacitete za
pomo bolesnicima ili svima onima koji su traili
pomo. Tamo su se obavljali i sloeni kirurki zahvati.
Mozaik koji prikazuje Asklepijev dolazak na otok Kos.
Datacija II. III. st. n. e. Danas se nalazi u Arheolokom
muzeju Kosa, Grka.
Na jednom od dva otoka u toku rijeke Tibar, i to na onom manjem, koji se i nalazi u okviru grada Rima, je
izgraen hram Asklepiju. Kada se 293. god. n. e. pojavila epidemija u Rimu, konsultirane su Sibilske
knjige i Senat je odluio da podigne hram Asklepiju. Poslana je delegacija u grki grad Epidaurus da
nabave statuu Asklepija. Delegacija je izvrila zadatak, a sa sobom je povela i zmiju (ova ivotinja se
vezuje za kult Asklepija) koja je dok je brod (na kojem se nalazila delegacija), na povratku u Rim, iao
Tibrom skoila u rijeku i otplovila na otok. Smatralo se da je ovo znak od Asklepija koji eli da mu se na
tom otoku izgradi hram. Ovaj otok je ranije imao vrlo lou reputaciju, gdje su se skupljali kriminalci i
druge osobe sumnjivog ponaanja. Sa druge strane, lokaliziranje hrama na otoku moda je imalo i realnije
osnove, jer su se tako odvajali bolesnici od ostatka grada i time spreavala zaraza. Sa kopnom sa obje
strane Tibra otok je povezan sa dva mosta. Tako je Rim dobio jednu instituciju koja se bavila bolesnicima.
Nakon Asklepijevog hrama, na otoku su nastala kasnije i svetilita drugim boanstvima.
Scipion Emilijan
Sredinom II. st. p. n. e. glavni nosilac filohelenstva je bio Publije Kornelije Scipion
Emilijan, kasnije nazvan i Afrikanac, Numantinac Mlai (ivio 185/184. god. 129. god.
p. n. e.), tada najmonijem rimskom politiaru. Rije je o ve pominjanom biolokom
sinu Emilija Paula koji je adoptiran u porodicu Kornelija Scipiona Afrikanaca, uesniku
bitke kod Pidne, zapovjedniku u tekom hispanskom ratu, unitavatelju Kartagine i
Numancije. Jo od od ranoga djetinjstva on je bio okruen gramatiarima, uiteljima
filozofije, retoriarima, lovcima, slikarima i ostalim mnogobrojnim slugama koji su svi
odreda bili Grci26. Ovo je samo jo jedan dokaz o stepenu opsesije helenstvom koji je
tada vladao u krugovima nobiliteta. Scipion Emilijan, koji je bio odlino obrazovana
osoba, je bio praktino opsjednut grko helenistikim znanjem, pa je tako nakon
predaje kralja Perseja, Emilije Paul (koji je i sam bio veliki i poklonik i promotor grkohelenistike kulture) svome biolokom sinu podario uvenu Persejevu biblioteku i
prepustio upravu nad kraljevskim rezervatima i kraljevske lovce. Ostatak vremena
26
445
ORBIS ROMANVS
ORBIS ROMANVS
447
ORBIS ROMANVS
Pred kraj II. punskog rata 204. god. p. n. e. na osnovu upustava iz Sibilskih knjiga,
odlueno je da se u Rim prenese kult vrhovnog enskog boanstva Velike Majke
bogova ( v v , Magna mater), jer je bilo proreeno da
Hanibal i njegova vojska nee biti protjerani iz Italije, sve dok u Rim ne bude prenesena
"Velika Majka". Za inkarnaciju Velike Majke smatran je crni meteorit, koji se nalazio u
maloazijskom gradu Pesinuntu. Taj crni kamen meteorit je iz Pesinunta prenesen u Rim.
Izgleda da je inae crni kamen meteorit povezivan sa Velikom Majkom bogova.
Herodijan vrlo detaljno opisuje kult i objekt oboavanja Velike Majke iz Pesinunta, kao i
njeno prebacivanje u Rim i dogaaje vezane sa tim.
Rimljani su ve 205. god. p. n. e., ponukani meteorskim kiama koje su se deavale za vrijeme rata, i
nakon konsultiranja sa Sibilskim knjigama, odluili da prenesu kult Velike Majke u Grad. Potraili su
savjet i od tadanjeg pergamskog kralja Atala I., koji ih je instruirao da odu u Pesinunt i da odatle uzmu
najvaniju boginjinu inkarnaciju crni meteorit.
Publije Kornelije Scipion Nazika (Publius Cornelius Scipio Nasica; konzul za 191. god.
p. n. e.) je bio proglaen za najboljeg graanina i kao takav je bio odreen da na elu
velike procesije primi simbol Velike Majke koji su Rimljani za vrijeme II. punskog rata
prenijeli iz maloazijskog Penisunta u Rim.
Za prijenos crnog meteorita iz Pesinunta u Rim vezana je i pria o Klaudiji Kvinti (Claudia Quinta),
matroni legendarne slave. Klaudija Kvinta je bila specifina ena koja je zbog svoje ekscentrinosti
odudarala od onoga to je karakteriziralo Rimljanku toga doba. Imala je veliku garderobu i i uvijek je bila
lijepo odjevena i pretjerano naminkana. Odavala je utisak odvane i smjele ene, i njen izgled i gard su za
tadanje Rimljanke bile olienje neednosti i neasnosti. Kada je crni meteorit trebao doi u Grad, nareeno
je Scipionu Naziki (koji je bio zaduen za donoenje inkarnacije Velike Majke) da skupi sve udate ene
Rima i da budu odvedene kako bi doekale inkarnaciju Velike Majke kada prispije u luku Ostiju. Ali prije
uplovljavanja u luku, brod se 12. IV. 204. god. p. n. e. nasukao na pjeanom sprudu na uu rijeke Tibar i
nije mogao nastaviti ploviti dalje. Kako bi se rijeila situacija, konopcima se pokuao izvui brod koristei
snagu skoro svih mladia iz toga podruja. Svi pokuaji su ostali uzaludni. Tada se obratilo za pomo
Klaudiji Kvinti i ona je prvo molila ispred njih (okupljenog naroda) a zatim je naredila da se konopci veu
za njenu earpu, i da se mukarci sklone. Klaudija Kvinta je zatim vukla konopce dok se brod nije odglavio
i nastavio ploviti do luke. Klaudija Kvinta je postala heroina tadanjeg Rima. Pria vjerojatno ima
legendarni karakter.
448
ORBIS ROMANVS
Spomenik sa natpisom i reljefom je posveta izvjesne Klaudije Sintihe (Claudia Syntyche) Kibeli. Reljef
prikazuje scenu kada Klaudija Kvinta, koristei sveto vuneno ue (infula) izvlai brod pod imenom Salvia,
koji nosi predstavu Velike Majke (na sredini broda). Datacija I. st. n. e. Danas se nalazi u Museo
Montemartini Kapitolinskih muzeja.
Velikoj Majci je u Rimu prireen sveani doek a crni kamen-meteorit je prvo bio
smjeten u hram boginje Pobjede na Palatinu, da bi 191. god. p. n. e. bio prenesen u
novosagraeni hram posveen Velikoj Majci koji se nalazio isto na Palatinu.27 Zajedno sa
crnim meteoritom, u Rim je prenesen i tron, koji je dva puta nastradao od poara i to 111.
god. p. n. e. i 3. god. n. e. i oba puta je bio obnavljan. Kult Velike Majke imao izrazito
orgijastiko-mistini karakter. I prilikom bogosluja sveenici, koji su bili eunusi,
su padali u ekstazu. Oni su proricali i izvodili svete igre, praene samounakazivanjem. To
je bio jedan od najgrubljih kultova koji su postojali na Istoku. On je prenesen u Rim, ali
poto su obredi takve vrste proturjeili rimskim vjerskim obiajima, Senat je zabranio
rimskim graanima da budu sveenici Velike majke. Ta zabrana je uglavnom rezultat
27
Hanibal je zaista nakon godinu dana pozvan iz Kartagine da se vrati u Afriku, kako bi se suprostavio
rimskom iskrcavanju koje je vodio Publije Kornelije Scipion.
449
ORBIS ROMANVS
tadanje rimske odbojnosti prema fenomenu eunuha. I tako za vrijeme Republike rimski
graani nisu uestvovali u orgijastikim aspektima kulta, nego su samo uestvovali u
ritualnom kupanju kultne statue Velike Majke u rijeci Almo, pritoci Tibra. U njenu ast
su svake godine odravane i sveane igre nazvane Ludi Megalenses. Od vremena
vladavine princepsa Klaudija (vl. 41. 54. god. n. e.) u martu je svetkovan i praznik u
ast Velike Majke i njenog miljenika Atisa (koji svake godine umire, da se ponovo vrati
u ivot), koji je trajao od 15. marta do 27. marta kada se zavravao ritualnim kupanjem
(lavatio). Uskrsnue Atisa se slavilo 25. III., koje su vjernici sa neopisivom radou. U
likovnoj umjetnosti Velika Majka je najee prikazivana na prijestolju koji je okruen
lavovima. Kult Velike Majke, zatitnice plodnosti, je bio usko vezan za poljoprivredu.
Tako su ak mitovi i legende vezani za poljoprivredu, i u patrijarhalnim zajednicama,
tumaili da je Velika Majka nauila ljude umijeu poljoprivrede.
Velika Majka je jedan od najrairenijih i najstarijih kultova u svijetu, ije zaetke treba
traiti jo u vremenima matrijarhata i kamenog doba. Velika Majka je smatrana majkom i
bogova i ljudi, ali i cjelokupnog Univerzuma, poetkom svakog ivota. Slavila se irom
mediteranskog bazena pod raznim imenima kao to su Rea, Gea, Demetra, (Grka), Izida
(Egipat), Itar (Babilon), Astarta (Sirija), i najrairenije Kibela (Mala Azija i dijelovi
Bliskog istoka). Rudimenti prahistorijskog i starovjekovnog kulta Velike Majke ostali su
vrlo "ivi" i prisutni i u duhovnom ivotu modernog svijeta, i usvojile su ih i dananje
abrahamistike religije/denominacije.
Jo prije II. punskog rata pojavili su se po italskim grkim gradovima
orijentalni helenistiki kultovi. Oni su u Rim poeli prodirati zajedno sa stanovnicima tih
gradova, ali uglavnom zajedno s robovima porijeklom iz istonih zemlja, koji su i u Rimu
ostajali privreni svojim vjerskim obiajima i tradicijama. Robovi su ih irili po kuama u
kojima su ivjeli, vrlo esto su usaivali svoje vjerske obiaje maloljetnim slobodnim
Rimljanima koje su uvali i odgajali.
Posebnu popularnost je stekao kult Bakha/Dionisa i njegov divlji i mistini festival
Bakhanalije (Bacchanalia), koji je uveden oko 200. god. p. n. e. (navodno ga je donio
neki grki sveenik u Etruriju). Bakhanalije su prvobitno bili pohoeni samo od ena
(odravao se u prvo vrijeme blizu Aventina 16. i 17. marta). Kasnije je pristup proiren i
na mukarce i proslave su se deavale 5 puta mjeseno. Po Liviju, ovo proirenje se
desilo kada je voa kulta Bakha bila Pakula Ania (Paculla Annia), iako se vjeruje da su i
prije mukarci uestovali u kultu. Misterijski kult Bakhanalije je vien kao prijetnja
politikom status quo, a i ozloglaen je kao mjesto za deavanje raznih kriminalnih i
urotnikih stvari. To je sve vodilo da se izda uredba Senatus consultum de Bacchanalibus
donesena 186. god. p. n. e., a poznata zahvaljujui nalazu bronane ploe otkrivene u
Apuliji 1640. god. i podacima iz Livijevog djela. Strogi sud Tita Livija o tovateljima
Dioniza svjedoi o tome da je senatska odluka bila izraz vjerske reakcije, na ijem su
elu, po svemu sudei, stajali pontifici. Ovom odlukom Senat je zabranio Bakhanalije u
450
ORBIS ROMANVS
Italiji, izuzev u izvjesnim sluajevima koji su morali biti odobreni od Senata. Uprkos
otrom kanjavanju po zakonu iz 186. god. p. n. e. (navodno 7000 zloinaca osudie
veom dijelom na smrt; a 180. god. p. n. e. naeno je jo 3000 prekritelja.), Bakhanalije
su preivjele u junoj Italiji, gdje su bile i najrairenije i upetljane u veze sa robovima,
dugo poslije represije. Dionis je, pored Bakha, identificiran i sa boanstvom Liber
(takoe Liber Pater). Liber (onaj koji je slobodan) je boanstvo plodnosti, vina i rasta
vjenan sa Liberom. Njegov festival se slavio 17. marta (ali su se neki mitovi odravali 5.
marta). Nesumnjivo je irenje orijentalnih kultova u Republici i Italiji moralo na neki
nain izazvati reakciju. Za tradicionalnu religiju vezivana je politika postojanost i
nepokolebljivost rimske drave, itavog njenog sustava. Kultovi meu ijim je pristaama
bilo ljudi iz niih klasa smatrani su sumnjivim. Ekstaza i entuzijazam, karakteristini za
te kultove, bili su za predstavnike slubene religije izraz praznovjerja (superstitio). Po
uzoru na helenistiko razdoblje uvode se kod bogosluenja i bogatije i skupocjenije
slube sa sve veim rtvovanjem i ostavljanjem zadubina, pa je kao mjera ogranienja
toga uveden 186. god. p. n. e. kolegij trojice (tres viri epulones), koji je nadzirao takve
religijske svetkovine i gozbe. Inae je prevelik formalizam (znalo se desiti da sveenik
ak i do 30 puta odbaci ivotinju odreenu za rtvu zbog kakve spoljanje odlike) rimskih
sveenika doprinio i irenju ravnodunosti pa i bezbonitva po uzoru grko
helenistiki svijet. Naravno glavnu opoziciju prema tim procesima je vodio Katon
(Sokrata je nazivao bogomrziteljem i kvariteljem morala). Katon Stariji je bio zabranio
da bez njegova znanja i dozvole upravitelj imanja rtvuje i pita sveenika za savjet, a
posebno ne haldejce. Katon je imao izreku da se sveenik pred sveenikom jedva
moe uzdrati od smijeha, kada jedan drugog sretne na ulici. Jo stoljeima ranije, u
Italiju su uvedeni haldejski astrolozi,28 pa se rairilo i vjerovanje u horoskop,
astrologiju i tumaenje sudbine, budunosti prema zvijezdama. Haldejci su svojim
djelovanjem predstavljali veliku konkurenciju tradicionalnom etrurskom i rimskom
proricanju. Astrologija je izazivala opoziciju, pa su po nareenju pretora 139. god. p. n. e.
svi haldejci morali ostaviti Rim i Italiju u roku od 10 dana. Kasnije je ipak horoskop
postao jo popularniji, to se uostalom zadralo do danas.
Meu viim slojevima rimskog drutva ire se razni pogledi grkih filozofa po
pitanjima religije. Prevedeno je na latinski jezik djelo Euhemera, koji je sve bogove
smatrao ljudima koji su ranije ivjeli. Scipionu Emilijanu bliski filozof Panaiatije bio je
skeptik u pitanjima religije. Ali sam Scipion Emilijan, iako je moda dijelio te poglede,
svjesno je vrio sve propise slubene religije, smatrajui je osnovom dravnog ivota.
Ljudima iz njegovog kruoka bio je jasan znaaj religije. Pjesnik Lucilije, Panaitijev
uenik, govorio je: "Da bi ljudi vladali nad masom, morali su se , htjeli ne htjeli, obratiti
strahotama nepoznatog i izmiljanju raznih zastraujuih fikcija ". Ali se tako govorilo
samo u uskom krugu. Kada se pojavilo pitanje o predaji prava izbora sveenika narodu,
28
Izraz Haldejac u ovom kontekstu se koristi za one koji prakticiraju astroloke vjetine, a ne na
narodnosnu haldejsku skupinu iz june Mezopozamije.
451
ORBIS ROMANVS
Gaj Lelije (Caius Laelius), blizak Scipionu Emilijanu, odrao je vatreni govor, u kome je
veliao starinske kultove. Po Ciceronovim rijeima, on je "govorio zlatnim ustima" u
obranu tradicija predaka. Prema tome, helenistiki utjecaji ne samo da su izmijenili
vjerske predodbe Rimljana, ve su i doprinijeli pojavi krize rimske religije, krize koja je
nala izraz kako u irenju orgijastikih kultova, tako i u skeptikom stavu prema
tradicionalnoj religiji.
Prodor grke i helenistike filozofije
Rimljani, kao narod sa nedogmatskim shvatanjima i praktinim nainom ivota, nisu
uvijek bili zadovoljni sa objanjenjima i radnjama koje im je nudila njihova prilino
raznovrsna religijska tradicija i misao ili sa onima to im je dolazilo iz istonih religijskih
sustava (ukljuujui i orijentalni misticizam i misterije). Zadovoljavanje te potrebe oni su
nali u grko helenistikoj filozofiji, koja se brzo irila po Republici i Italiji, posebno u
viim i obrazovanijim slojevima. Ti slojevi su bili u potpunosti zahvaeni upijanjem
filozofskih ideja, vrijednosti, morala i naina ivota, jer je za tadanje obrazovanje
obrazovanje po grko helenistikom obrazcu, to je ukljuivalo i uitelje sa grko
helenistikim shvatanjima, postalo pravilo. Tako se i desilo da se filozofske norme usvoje
kao praktina realizacija, dok se religijska shvatanja sve vie formaliziraju i postaju puko
zadovoljavanje forme i vanjtine. Zato i nije bilo sluajno to su Atenjani (radi sluaja
grada Oropa) kao svoje poslanstvo u Rim poslali trojicu istaknutih filozofa i to
akademiara Karneada (koji je od 155. do 137. god. p. n. e. bio upravnik Atenske
akademije, najveeg i najvanijeg obrazovnog centra sa dugom tradicijom u cijelom
mediteranskom bazenu), stoiara Diogena (ivio 240 152. p. n. e.) i peripetiara
Kritolaja, koji je bio i upravnik peripatetike kole. Njihova velika popularnost meu
rimskom omladinom, izazvala je kontra-akciju starog neprijatelja helenistike kulture
Katona Starijeg, koji je uspio izdejstvovati da se filozofima i pored diplomatskog
imuniteta uskrati gostoprimstvo u Rimu, ali sjeme helenske filozofije, i pored otpora
konzervativaca je bilo ve usaeno u tkivo rimskog naroda.
Sokratov uenik Platon je razvio uenje prema kojem postoje ideje kao metafizike supstancije. Te su ideje
osnova i razlog svakog zbiljskog i stvarnog postojanja. Platonizam je temelj svakog kasnijeg objektivnog
idealizma, a time i svake metafizike. Platonizam obuhvata raznorodne filozofske kole kojima je
zajedniko to to uglavnom daju malu vanost ulnoj spoznaji koja, budui da se temelji na onome to je
promjenjivo i mnotveno, ne moe utemeljiti istinsko znanje. Na metafizikom planu apsolutnom znanju
odgovara inteligibilni svet ideja. Materijalni, ulni svijet je samo privid i trajno nastajanje. Nakon povratka
sa Sicilije, Platon (427. - 347 god. p. n. e.) je u Ateni kupio imanje koje se nalazilo blizu gaja heroja
Akadema i ta tom mjestu je osnovao najstariju atensku filozofsku kolu. Akademija je kontinuirano radila u
vidu stare, srednje i nove Akademije sve do 529. god. n. e. znai blizu 900 godina. U II. st. nove ere
Platonovo uenje je obnovljeno u vidu neoplatonizma, koje e imati veliki utjecaj na vie, obrazovane
slojeve rimskog drutva. Akademija je radila sve do zabrane ortodoksnog kranina istonorimskog cara
Justinijana. Ukidanje Atenske Akademije je oznailo i konaan kraj egzistencije antikog zapada, i stupanje
na svjetsku pozornicu novih drutveo-ekonomskih poredaka. Znanja i tradicije Akademije u Evropu su se
vratili preko islamskog posrednika.
452
ORBIS ROMANVS
Najuveniji uenik proizaao iz Akademije bio je Aristotel (384. - 333 p. n. e.). Ali Aristotel je osnovao
novu filozofsku kolu-peripatetiku. Peripatetik () je ime koje su nosili Aristotelovi
sljedbenici. Naziv se odnosi na in hodanja, a kao particip "peripatetik" se esto prevodi kao "hodajui",
"etajui" ili "lutajui". kola je ime dobila po peripatoima (kolonadama) Liceja u Ateni gdje su se lanovi
sretali, iako su kasnije legende naziv pripisivale Aristotelovoj navodnoj sklonosti da predaje hodajui.
Najpoznatiji uenici Aristotela i njegovi predstavnici su bili Teofrant, Aristoksen iz Tarenta, straton i
Dikearh. Peripatetiari su se vie fokusirali na prouavanje prirodnih nauka nego na istu filozofiju. Kasniji
su se lanovi vie bavili komentiranjem Aristotelovih djela nego njihovom nadogradnjom, te je kola
iezla u 3. vijeku n.e., iako su tradiciju komentiranja Aristotelovih djela nastavili neoplatonisti. Nakon
pada rimskog svijeta djela peripatetike kole su bila vie manje izgubljena na latinskom zapadu, ali su na
Istoku ukljuena u ranu islamsku filozofiju, to e s vremenom igrati vanu ulogu u srednjovjekovnoj
obnovi Aristotelovih doktrina u Evropi.
Od svih filozofskih uenja kod Rimljana je najvie uspjeha imao stoicizam. Utemeljitelj
stoike filozofske kole bio je Zenon (350 258. god. p. n. e.) rodom iz grada Kitiona na
Kipru. Zenon je bio uenik kinikog filozofa Kratera, a boravei u Ateni, Zenon je u
svoje uenje ugradio i dosta Sokratove filozofije. Stoici () su dobili ime po
arenom trijemu ( ), koji se nalazio na atenskom Akropolju i koji je bio
ukraenom stubovima i slikama poznatog grkog slikara Polignata. Na tome mjestu je
Zenon poeo propovijedati svoje filozofsko uenje i to je postalo prvo mjesto gdje su se
okupljali oni koji su prihvatali novo uenje. Po Zenonu svijet postoji od dvaju poetaka,
materije i u njoj prebivajueg boanstva, koje materiji dodjeljuje razliite oblike, ali je i
ta promjenljivost materije ograniena nepromjenljivim prirodnim zakonima. Stoika
filozofska kola je u toku svog razvitka prola kroz tri faze razvitka; stariju, srednju i
novu stou.Osnovna naela stoicizma u praktinom smislu su propagiranje asketizma,
kreposti, vrline, ozbiljnosti i ivljenja u skladu i slozi sa prirodnim zakonima, to je po
stoiarima glavni uslov postizanja sree u ivotu i u odbacivanju heodnizma. Vrlina je
najvee blago, a grijeh sve to se protivi umnoj naravi ovjeka, prava vrlina pokazuje se u
savrenom unutarnjem miru i nesalomivoj vlasti nad strau. Vrlina sadri sama u sebi
nagradu, jer vodi ljudsko bie srei, identinoj sa duevnim mirom. Po stoikoj nauci
postoje etiri osnovne vrline; mudrost (prudentia), pravednost (iustitia), hrabrost
(fortitudo) i umjerenost (temperantia).29 Stoicizam je upuivao ljude kako da se snau i
svladavaju tekoe ivljenja, jer ivimo da bismo ivjeli, a ne uivali. Najvaniji zadatak
ovjeka je djelovanje, a ne teoretisanje, pravednost i hrabrost, te puno svjesno i aktivno
obnaanje svojih obaveza i dunosti. Stoici su smatrali zajednicu neophodnom, no ta
zajednica nije bio mali polis-grad drava, nego itav svijet, koji se prema Kleantesu i
Hrisipu manifestirao kao savren red u kosmosu. Stoicizam je samim tim kao svoj ideal
ljudske zajednice, imao i uspostavu svjetske drave u kojoj ne bi bilo razlike izmeu
siromanih i bogatih, izmeu Helena i barbara. Rimljani kao zajednica pragmatinih
ljudi, od filozofa su najvie traili odgovore kako da ive u praktinom, svakodnevnom
ivotu i kako da umru. I upravo je stoicizam najvie od svih filozofskih kola nudio
29
Ciceron je svoje djelo "O dunostima", zasnovao na temelju ove etiri osnovne stoike vrline.
453
ORBIS ROMANVS
odgovora na takva pitanja. i zato nas ne treba uditi to je ostvario veliki utjecaj meu
Rimljanima. Najzasluniji za utvrivanje stoikog uenja u Rim bio je Panatije, koji ga je
prilagodio uslovima rimskog ivota, razvijajui uglavnom aspekte moralne i drutvene
filozofije.
Pored navedenih filozofskih kola, ne bi trebalo zanemariti ni uenje Epikura sa Samosa
(323 - 270 god. p. n. e.) koje je bilo i meu Rimljanima raireno. Po epikurejskoj koli
srea i duevni mir predstavljaju najvii ivotni cilj. A ta srea i duevni mir se mogu
postii jedino kroz ataraksiju-savreno spokojstvo i nepomuenost duevne ravnotee.
Epikureizam je uio da je kosmos rezultat sluajnosti i da nema boga koji predodreuje.
Epikurovo uenje je samo fragmentarno sauvano i to uglavnom u djelima antikih
pisaca. Najcjeloviti prikaz filizofskog sistema epikurovog uenja opisao je i objasnio
rimski pjesnik Tit Lukrecije Kar u svom djelu od 6 knjiga "De rerum natura".30 Poto
Rimljani nisu bili toliko raspoloeni za pekuliranje kao Grci, druge filozofske kole i
struje koje se vie bave teoretisanjem, kao to su euhemerizam i sofistika, su imale manje
utjecaja na rimsko drutvo.
Razvitak pravne djelatnosti i ius gentium
Glavni izvor prava od sredine V. st. p. n. e. je bio Zakonik 12 ploa, njemu su se
pridruili zakoni koje su donosile centurijatske i tributske komicije. Tumaenje zakona i
rjeavanje raznih pravnih pitanja i dalje su bili u rukama pontifik. Zakoni na 12 ploa
ve ublaie mnoge odredbe prava, a taj proces se polako nastavljao u toku srednje
Republike. Tako se moe rei da su tadanji Rimljani bili blai u tumaenju zakona i
prava u odnosu na prijanje. Sudac se morao drati pisanoga zakona, a ne da sudi po
svojoj volji ili svojoj predobi. Civilno parnini postupak bio je olakan time, to su i
tuitelj i optuenik tano morali formulirati svoje postupke, tube i prigovore (na tubu,
odnosno odbranu).
Sudski postupak toga doba odlikuje se istim formalizmom i konvencionalnou kao i
svi poslovni odnosi. Svaka tuba morala je biti zasnovana na zakonu i izraena rijeima
zakona. Pontifici su sastavili tubene formule za razne sluajeve, i samo se tim
formulama moglo sluiti tijekom sudskog postupka. Te su formule nosile naziv legis
actiones. Izgovaranje formula praeno je odreenim gestama i formalnim frazama, koje
30
Prije svih ovih kola, nastala je kola Pitagore sa Samosa (580 500. god. p. n. e.). U junoitalskom
gradu Krotonu, ovaj veliki grki matematiar, filozof i fiziar osnovao je prvu filozofsku kolu, koja je
ujedno bila i vjerska sekta, u koju su ravnopravno uee imale i ene, to je za tadanji grki svijet bilo
neto revolucionarno. Pitagorejci su razvili i uenje o metempsihozi (reinkarnaciji), seljenju dua ivih bia,
koja se moe ponovo otjeljoveliti ne samo u tijelu ovjeka nego i u ivotinjama i biljkama. Pitagora i
njegovi uenici su doprinjeli i razvoju naunih disciplina i bili odgovorni za niz otkria. Alkmeon,
pitagorejac i ljekar iz Krotona je tako tvrdio da osjeti imaju sjedite u mozgu, a pitagorejci su i prvi uili da
je Zemlja okrugla i to zato to je kugla najljepe i najsavrenije geometrijsko tijelo. Utjecaj pitagorejaca,
posebno njihov ideal matematike proporcije, bio je dosta prisutan u javnom, kulturnom i svakodnevnom
ivotu antikog svijeta.
454
ORBIS ROMANVS
su takoer bile stalne i obavezne. Sudski postupak dijelio se na dvije faze. Najprije je
predmet razmatrao magistrat, a zatim sudac. U prvoj polovici postupka pred magistratom
se izgovarala tubena formula. Vrste i oblici postupka pred magistratom bili su strogo
odreeni i nazivani su takoer legis actiones. Jedan od tih oblika bio je sudski postupak
putem zaloga (legis actio sacramento). Stranke u parnici javljale bi se magistratu,
odreivale zalog, i svaka stranka bi rijeima uobiajene formule (praenim odreenim
radnjama) izjavljivala da ima pravo na nju. Magistrat nije raspravljao o stvari niti donosio
odluku. On je izgovarao odreene rijei i zajedno sa strankama odreivao suca ili suce od
privatnih osoba, koje su donosile odluku o tom tko je izgubio zalog. Isti formalizam
karakteristian je i za ostale legis actiones. Djelatnost Gneja Flavija , koji je objavio legis
actiones, olakala je postupak, ali je starinski formalizma i dalje postojao.
U postupcima u vezi vlasnitva i prava koritenja razvilo se postupno svojinsko
(posjedniko) pravo. Vlasniki odnosi, koji su se rano razvili, nalaze svoj odraz upravo
u pravnim normama. Pravo vlasnitva oznaavano je obino spominjanjem vlasnikog
imena u genitivu i rijeima "po kviritskom pravu" "ovo je rod Sempronija po
kviritskom pravu" ( hic homo Sempronii ex iure Quiritium). Kasnije je za oznaku
vlasnitva upotrebljavana rije dominium. Glavni nain stjecanja imovine u toku itavog
ovog razdoblja i dalje je bila mancipacija. Meutim, pojavile su se i druge vrste
prijenosa. Jedan od njih bio je fiktivan sudski spor ( tzv. in iure cessio). Otuiva i
dobitnik odlazili bi magistratu, i onaj koji eli stei stvar izjavljivao bi da stvar pripada
njemu. Magistrat bi pitao prijanjeg vlasnika hoe li proturjeiti. Ovaj bi utio
ili odgovarao negativno. Na ovaj nain mogle su se stjecati kako res mancipi tako i res
nec mancipi, ali su res nec mancipi prelazile u vlasnitvo i poslije obine predaje
(traditio), ako je za takvu predaju bilo zakonske osnove (kupovina, predaja i miraz itd.).
Najzad, stvari su mogle postati vlasnitvom na osnovu davnanjeg posjedovanja
(usuacapio). Najstarija vrsta obveznikih odnosa bio je nexum, koji je poslije
Petelijevog zakona izgubio svaku valjanost. Imovinski obrt postao je pokretniji
zahvaljujui pojavi novca i stvari su poele ee prelaziti iz ruke u ruku. Novi
obvezniki odnosi zaogrnuti su u manje sveane forme, ali su i za njih karakteristini
formalizam i konvencionalnost. Jedna od najvanijih vrsta novih obveznih ugovora bila
je stipulacija (stipulatio). Ona se sastojala u odreenom pitanju vjerovnika i u odreenom
odgovoru dunika. Prvi je pitao : "obeava li da e mi dati sto? (spondesne mihi
centum dare). Drugi je odgovorio "obeavam da u ti dati sto" (spondeo tibi centum
dare). Pitanje i odgovor morali su se davati neizostavno usmeno, i to odreenim rijeima.
U protivnom sluaju pogodba je smatrana nevaeom. Postepeno se javljaju i drugi oblici
obveznikih odnosa, kod kojih konvencionalnost igra manju ulogu.
Najtei zloini su oni koji su upereni protiv dostojanstva, velianstva i interesa rimskog
naroda. Originalno oni su se najvie odnosili na djela uinjena u vojnoj slubi, kao to je
npr. izdaja. Naziv za taj zloin u drevnom rimskom pravu je bio perduellio, a perduelles
su izvorno bili oni javni neprijatelji koji su se podigli na oruje protiv Drave. Zakonik
455
ORBIS ROMANVS
12 ploa je predviao smrtnu kaznu zbog suradnje sa neprijateljem ili izdaju graanina
neprijatelju. Kasnije dopune zakona o izdaji su ukljuile i druge vojnike prijestupe
(slanje poruka neprijateljima, predaja bojnih znakova ili utvrde neprijatelju, dezertiranje
itd...). Druge kazne predviene za perduellio su ukljuivale izgon (odnosno protjerivanje
od vode i vatre/ aquae et ignis interdictio).Ova vrsta zloina se procesuirala na
specijalnom tribunalu (quaestio) koji se sastojao od dvojice dunosnika (duumviri
perduellionis). Iz zakona koji su tretirali perduellio, razviti e se kasnije zakoni o zatiti
velianstva rimskog naroda (leges maiestatis), koji e u carsko doba poprimiti neko
sasvim drugo znaenje od onoga radi ega su kreirani.
U krivinim i kriminalnim predmetima optuenik ili osuenik se mogao prizvati na
plebejsku skuptinu ili dravne komicije, te je sudac morao javno razloiti svoju presudu.
Komicije su mogle osloboditi ili potvrditi osudu (anquisitio). Ustvari, rimsko pravo se
razvijalo u pravcu zatite protiv samovolje sudaca i dravnih inovnika. To znailo i da
su kazne ublaavane, nego je rije o reguliranju samoga postupka kako bi izreena kazna
bila zasnovanu to je mogue u veoj mjeri na zakonu, pravu i pravdi, a ne tumaenju
monih i utjecajnih pojedinaca. Kod Rimljana ne postoji istrani zatvor (niti uope
institucija zatvora u novovjekovnom ili modernom smislu). Svaki optueni rimski
graanin (koji jo nije bio pravosnano osuen) se mogao spasiti osobno, ali i ne
imovinski, ako se odrekao rimskog graanstva. Ali kazna izopenja se inae smatrala
najgorom i najteom, stranijom i sramotnijom i od smrtne.
U obiteljskom pravu u doba rane Republike dogaa se relativno malo promjena, u odnosu
na ranija razdoblja. Kako se ini, rimska familija je bila drutvena zajednica koja se
najsporije mijenjala. Oinska vlast (patria potestas) ostaje nenaruena. Neke promjene
zapaaju se tek u pravnim odnosima meu suprunicima.
Pravno-teorijski gledano glava familije je mogla biti samo mukarac, a nipoto ena (u
praksi, ak i u ranim razdobljima, je ipak znalo biti i drugaije). Ako je mu umro, ena
je batinila od njegovog imetka kao da je zakonski njegova kerka. Ako je umro bez
oporuke i potomaka, onda sva zaostavtina pripadala njoj kao svojina. Ako je imao djece,
supruga bi batinila dio djeji. ena ako je batinila od oca ili mua svoga imetak, ipak
nije mogla samostalno (izuzev vestalki) niti prodati niti oporuno ostaviti bez privole
svojih skrbnika.
Razvitak odnosa vlasnitva nalazi svoj odraz i u nasljednom pravu. Vlasnik je mogao
u posebnoj oporuci (testamentum) naznaiti kome pripada njegova imovina nakon smrti.
On je mogao pojedinim osobama uskratiti dijelove svoje imovine ili pojedina prava
(takva uskraivana nazivana su legata), to je prilino razliito od zapadnobalkanskog
nasljednog prava (koje ne priznaje apsolutno raspolaganje privatnom imovinom niti
potpuno odricanje i uskraivanja imovine biolokim i pravnim srodnicima). Ako je pak
vlasnik umirao bez oporuke, stupao je snagu propis Zakonika 12 ploa. U prvom redu
priznavana su prava najbliim nasljednicima, zatim agnatima i najzad kognatima.
456
ORBIS ROMANVS
ORBIS ROMANVS
pravila ius gentium prilino dugo, i u ratu i u miru. Ustvari ius gentium svoje korijenje
nastanka ima upravo u vezi reguliranja rata, odnosno definiranja njegove pravednosti i
opravdanosti, te sklapanja, primjenjivanja i odravanja ugovora (a to je sve bila zadaa
fecijala). Znai, klica nastanka staze po kojoj e se kretati kreiranje i oblikovanje ius
gentium nastala je u drevna vremena rimske historije.
Osnovni elementi ius gentium su bili :
a)Potovanje tue zemlje i svega to se u njoj nalazi, a povrede se smatraju
razbojnitvom (latrocinium). Ako je povreda uinjena od drave (publico
consilio), tada se ima pravo na naknadu (ad res repetendas.) Ako je povreda
uinjena od pojedinaca, tada fecijali moraju kultnim ceremonijalom predati
krivca.
b) Potovanje zvaninih izaslanstava. Takvi poslanici su bili smatrani svetim i
nepovredivim. I ovoga pravila Rimljani su se strogo drali. Poslanike saveznikih
naroda i drava su smjetali u kue uglednih graana, dok su one iz neprijateljskih
zajednica ostavljali van pomeriuma, i Senat ih je primao u hramu Beloninu. Ko bi
povrijedio poslanika, bio bi predan od fecijala. Poslanici su bili slobodni i kada su
pregovori propali, ali su morali do odreena roka napustiti Rim i Republiku.
Povredu svojih izaslanika Rimljani su smatrali najveom uvredom.
c) Pravo na zadovoljtvinu radi nanesene povrede, makar to bio i rat (ius gentium est,
ut vim atque iniuriam propulsemus). Rat je bio krajnje sredstvo (kada pregovori
sa izaslanstvima nisu uspjeli), ali i religiozno kultna obaveza za namirivanje
povrede, pa je i ulazak u rat morao imati precizno utvren ceremonijal. Fecijali bi
izmeu sebe izabrali predstavnika (pater patratus), koji ode na granicu prema
onoj zajednici koja je po rimskom shvatanju bila prekritelj ili povreditelj. Na
mei, predstavnik fecijala glasno najavi sebe i svoje poslanstvo i zakletvom
potvrdi istinu svoga govora. A onda tako dalje govorae prvom na koga naie na
putu... (clarigatio = glasno i sveano navjetanje). U sluaju kada je povreda
uinjena od javne zajednice traila se zadovoljtina, a ako je od pojedinca onda je
traeno njegovo izruenje. Ako u roku od 33 dana nije bilo zahtjevu zadovoljeno,
vratie se fecijali i izjavie da po boanskom pravu ratu nita ne stoji na putu.
d)Kada je rat ve zakljuen, morao se i ceremonijalno objaviti i to tako to je fecijal
sveano bacio koplje na tue zemljite. Kako se Republika irila, a njeni
neprijatelji postajali oni sa prekomorskim posjedima, onda se pristupilo
specifinim i domiljatim rjeenjima koje su mogli da izmisle i primijene samo
praktini Rimljani. Tako su npr. rat Piru navijestili to su nastojali i uspjeli
uhvatiti jednog neprijateljskog vojnika kojem dadoe da formalno kupi mjesto u
Flaminijevom cirkusu (koje je tako postalo tua, neprijateljsko zemljite). I tako
su formalno zadovoljili obred objave rata bacanjem koplja na neprijateljsko
458
ORBIS ROMANVS
459
ORBIS ROMANVS
Kao to su ugovori bili razliiti, tako su statusi i odnosi tih zajednica prema Rimu bili
razliiti. Jedan vrlo sloena organizacija koja je ukljuivala hegemona i njegove posjede,
njegove saveznike, dediticije, prijatelje i goste, a uvezana je spletom ugovora i zakona... a
ne tumaenjima monika.
Ovo jasno ukazuje na opinjenost Rimljana pravom i zakonima (posebno u republikansko
doba), jer po njihovom shvatanju praktino nita izvan sustava prava i zakona ne moe
postojati. Oni su uvijek isticali da drava i bez prava i zakona (ukljuujui i njihovo
provoenje za koje su zaduene javne institucije) ne moe postojati i da se rimski graani
jedino smiju pokoravati zakonima (koji uvijek imaju i religiozni plat). Zato je bilo i
razumljivo da su Rimljani svaki segment ne samo svoga i ljudskog djelovanja, nego i
opeg postojanja sistematiziraju kao ius civile (odreen za rimske graane), ius gentium
(zajedniki za sve ljude) ili ius naturalis (zajedniki za prirodu).
Astronomija i matematika
U teorijskoj matematici, za razliku od Grka, rani italski Rimljani se nisu ba proslavili.
Astronomija je bila vrlo popularna kod Rimljana, posebno onaj njen praktini aspekt.
263. god. p. n. e. bio je postavljen i prvi sunani sat na trgu, koji je oznaavao sate na
grki nain ({ hora, naa ura). A konzuli Manije Acilije Glabrion (za 191. god. p. n.
e.) i Marko Fulvije Nobilior su nastojali da se ispravi kalendar. Konzul za 166. god. p. n.
e. Gaj Sulpicije Gal je ne samo prorekao pomraenje mjeseca, nego je i izraunao
udaljenost mjeseca od Zemlje, emu su se divili mnogi njegovi suvremenici.
Kiparstvo
Relativno rano pojavile su se u Rimu i kiparske predodbe. Istina, starinska rimska
boanstva su amorfna i starinska rimska religija bila je daleko od jasno izraenog
antropomorfizma, koji je, npr., bio svojstven grkim vjerskim predodbama, ali su se i tu
izrazili utjecaji razvijenih naroda. U Kapitolskom hramu nalazila se je obojena terakotna
statua Jupitera, i u svim kasnije podignutim hamovima nalaze se predodbe boanstava i
heroja, stvorenih po etrurskim ili grkim uzorima. U III. i II. st. p. n. e. iz osvojenih
grkih gradova donose se u Rim sjajna kiparska djela znamenitih majstora. Meu
rimskim vojskovoama bilo je takvih "oboavatelja grke umjetnosti" koji su doslovno
pljakali grke gradove. Prvoklasni kipovi ukraavaju rimske hramove, javne zgrade i
privatne kue. Ali ni u III. ni u II. st. p. n. e. nisu sami Rimljani stvorili originalne
statue boanstava i heroja i oni ne idu dalje od kopiranja i oponaanja grkih uzora.
Zasluge Rimljana sastoje se u usavravanju i razvijanju dvaju tipova kiparskih djela:
odjevnih kipova i realistinih portreta. U tom pogledu oni nastavljaju etrursko-italsku
tradiciju. Majstorstvo portreta stoji u tijesnoj vezi sa kultom predaka, s predodbom o
tome da zagrobni ivot pokojnika zavisi od njegovog pravilnog lika koji je ostao kod
ivih. Jo se rani etruanski kipovi odlikuju realizmom i ak naturalizmom. Odreenog
znaaja za razvitak individualnog portreta imali su votani otisci sa lica pokojnik
460
ORBIS ROMANVS
ORBIS ROMANVS
462
ORBIS ROMANVS
463
ORBIS ROMANVS
Emilije Lepid (konzul za 187. i 175. god. p. n. e.)31 odredio, kako bi umanjio trokove, da
njegova djeca ne smiju na njegov pogreb potroiti vie od 1 miliona asa. Kockanje je
uvijek bilo prisutno kod Rimljana, ali se u ovom razdoblju i to sve vie irilo.
Jezik
Latinski jezik i pismo su bili tvar koja se stalno mijenjala i oni su ve u ranoj Republici
bili razvijeni. U stoljeima rane i srednje Republike se nastojalo oko usavravanja i
unapreivanja jezika. Slova /g/ i /k/ se razdruie, te svako dobi svoj znak. Oko 450. god.
p. n. e. jo uvijek nije bilo znaka /g/, a oko 250. god. p. n. e. sree se na sve strane. Na
pojedinim mjestima se umjesto /s/ poeo upotrebljavati glas i znak /r/, pa se 336. god. p.
n. e. zvao konzul Papisius umjestno Papirius.
A G R A R N A K R I Z A, B R A A
G R AK H I I
K R A J S R E D NJ E R E P U B L I K E
M.Emilije Lepid, namjesnik Sicilije, pobjednik nad Ligurima, od 180. god. p. n. e. pontifeks maksimus,
od 179. god. p. n. e. princeps Senata i cenzor. Odgovoran za izgradnju uvene Via Aemilia iz 187. god. p.
n. e. i ustanovljenje kolonija Parme i Modene.
464
ORBIS ROMANVS
javnog zemljita mora zaposliti i izvjestan broj slobodnih ljudi koji e obavljati funkciju
nadzornika. Zakoni su bili potvrivani zakletvom i sadravali su i kazne u sluaju
neprimjenjivanja. Ali zakonima je nedostajala jedna kljuna stavka, a to je regulativa
njegove realizacije. Republikansko agrarno zakonodavstvo je nizom odredbi
pokuavavalo da potpuno uredi agrarne odnose u dravi, kako bi se sauvala njena
ekonomska osnovica i unutranja struktura, kohezija i snaga rimskog drutva. U naelu
ilo se za zatitom srednjeg i sitnog posjeda, i pokuavalo se sprijeiti zloupotrebe.
Da bi se pravilno shvatili rimski agrarni zakoni, potrebno je podvui jednu osobitost rimskog agrarnog
zakonodavstva. Rimski agrarni zakoni do vremena Kasne Republike naelno nisu zadirali u privatno
vlasnitvo pojedinca-rimskog graanina, i oni su se uglavnom odnosili na javno zemljite. Privatno
vlasnitvo je bilo neprikosnoveno i nita ga nije smjelo ugroziti.Nikada nije bio donesen ni jedan zakon koji
je ugroavao ager privatus rimskog graanina (bar nam nije poznat), odnosno maksimizirao njegovu
veliinu ili vrio preraspodjelu privatnog zemljita bezemljaima, za razliku od prakse koja je vladala u
helenskim dravama. Inae u republikanskom Rimu je naelo privatne imovine bilo razvijeno do perfekcije
i ugroavanje privatnog posjeda pojedinca smatrano je i religijskim prekrajem i za takvo djelo bila je
predviena uz otre svjetovne kazne i religiozna sankcija.
Hanibalov upad u Italiju i boravak kartaginske vojske oko 15 godina u njoj, donijeli su
sistematska pustoenja, unitavanja i spaljivanja imanja. Ovo se posebno osjetilo na jugu
poluostrva, gdje su i ratna dejstva bila i najizrazitija i najdugotrajnija. Kada se vojnik
465
ORBIS ROMANVS
seljak vratio na svoje imanje zaticao ga je ili razorenog ili zaputenog i da bi ga ponovo
osposobio, bio mu je potreban kapital, kojeg esto nije imao. Opadanju snage rimsko
italskog seljatva doprinijeli su i golemi gubitci u ljudtsvu. Najvei dio poginulih vojnika
je poticao iz reda sitnih i srednjih seljaka, i to u dobi kada su bili najvitalniji i najkorisniji
za poljodjelske radove.
Rat i znaajni gubici u ljudstvu su uslovili i znaajniju mobilizaciju seljaka, ime su oni
obavljajui vojniku slubu, bili odvueni sa zemlje i vie godina. I nakon zavretka rata
sa Kartaginom, stalno su izbijali novi ratovi koji su odvodili rimske seljake u sve
udaljenije zemlje, i na sve dui rok. Teret ratova koje je vodila Republika i ostalih
prateih nedaa padao je tako najvie na zemljoradniku klasu. Ona je snosila i teinu
tributa, ratnog poreza koji se esto ubirao. Ratovi su prilino oslabili i bioloku masu
zemljoradnike klase, jer su seljaci bili ti koji su snosili i najvee gubitke u ljudstvu. Ta
injenica o biolokoj degradaciji seljakog stalea dobiva posebnu teinu kada se ima u
vidu da su najee ginuli upravo najjai i najzdraviji seljaci radno sposobnih godita,
koji su najvie i mogli doprinijeti razvitku italske privrede. Obini rimski vojnik nije ni
od svoje pobjede mnogo zaradio, jer se glavnina ratnog plijena, bogatstava dobivenih iz
kontribucija i ratne odtete koje su isplaivali poraeni i novca i resursa iscijeenih iz
iskoritavanja provincija slijevala u ruke zapovjednika rimskih armija, inovnika,
namjesnika, preduzimljivih privatnika i korporacija (societates publicanorum) koji su
najveim dijelom dolazili iz redova nobiliteta i vitezova.
Razmjere naglog priliva velikih koliina novca u Republiku i Italiju nakon II. punskog rata potvruju
sljedei primjeri. Nakon poraza u ratu, Kartagina je bila obavezna da Republici isplati 10 000 talenata32
odtete, po 200 godinje. Nakon unitavanja i raseljavanja galskog naroda Boja iz Padske doline, Rimljani
su donijeli ogromno bogatstvo u zlatu i srebru. Makedonski kralj Filip V. je morao poslije poraza, da
Rimljanima isplati 1000 talenata, pola odmah, a ostatak u ratama u roku od deset godina. Istina, neto
kasnije Filip je radi svoga neutralnog dranja za vrijeme rimskog rata sa Antiohom III. osloboen dijela
duga. Sam Antioh III. je poslije poraza, bio primoran da isplati 15 000 eubejskih talenata, i to 500 odmah,
2500 kada rimski narod potvrdi mir, a ostalo u roku od 12 godina i to svake godine po 1000 talenata. Prema
Salustiju, Antioh je morao platiti 10 000 talenata, po Liviju iznos koji je Antioh III morao platiti iznosio je
12 000 atikih talenata "izvrsna srebra". I pored neslaganja trojice antikih historiara o visini ratne odtete
koju je morao isplatiti seleukidski kralj prednost dajemo podatku Polibija koji je bio savremenik dogaaja o
kojem govori. Etolci su 189. god. p. n. e, prisiljeni da isplate 200 eubejskih talenata odmah Rimljanima, a u
toku narednih est godina jo 300. Tiberije Sempronije Grakh Stariji je iz Hispanije donio 40 000 funti
srebra, a njegov kolega Postumije 20 000. U kraljevskoj riznici Makedonije Emilije Paul je, nakon Pidne, u
ime rimske drave zaplijenio vie od 6000 talenata zlata i srebra. Ukupno je Emilije Paul iz Makedonije u
Rim prenio oko 200 miliona sestercija. Svaki novi pobjedonosni rat ( u vidu ratnog plijena ili ratne odtete)
donosio je ogromne koliine novca, plemenitih metala i drugih resursa (ukljuujui i ljudske) u Italiji, a i
stalni prinosi iz provincija (raznorazni direktni i indirektni porezi te rudnici metala) donosili su znatne
koliine bogatstva. I bogati "pokloni" poraenih ili onih koji su traili neku uslugu ili milost rimskog
naroda, a koji su uruivani bilo Rimskoj Republici kao cjelini ili samo pojedinim rimskim
dostojanstvenicima i vojskovoama mogli su biti veliki. Konzulu Marku Fulviju Nobilionu je tako prilikom
32
Talenat je bio antika mjera, ali on nije uvijek i svugdje imao istu vrijednost, atiki talenat koji se i najvie koristio
iznosio je oko 26,2 kg. Rimska funta,(libra, livra) teila je 0.33 kg, a grka 0.27 kg.
466
ORBIS ROMANVS
ulaska u helenski grad Ambrakiju u jesen 189. god. p. n. e. bio dodijeljen vijenac vrijedan 150 talenata, a
konzul Gnej Manlije je prilikom svog pohoda protiv maloazijskih Galata, od tiranina Kibire, grada u
jugozapadnoj Maloj Aziji, dobio 100 talenata, od grada Termesa 50 talenata, a od grada Sagalasa jo 50
talenata.
Stvaranje poslovnih udruenja, nakon II. punskog rata je postalo vrlo raireno kod Rimljana i Italika, pa i
Katon savjetuje da je bolje uloiti svoj kapital u 50 poduzea, nego u jedno (koje ako propadne, sve je
propalo). Poveanje financijskih aranmana i pekulacija je direktno urokovano irenjem rimske
hegemonije po mediteranskom svijetu i poveanjem trgovinske aktivnosti. Iako je senatorima po lex
Claudia iz 218. god. p. n. e. bila ograniena trgovaka aktivnost, postojao je i nain kako da se izvrda
zakon i omogui im se indirektnim putem bavljenje trgovinom i zelenatvom. Senatori su mogli preko
svojih osloboenika koji su imali status klijenta ili ak i osoba koje su jo uvijek imale status robova, da
posjeduju brodove i da uestvuju u prekomorskoj trgovini. Poto su senatori imali pravo da pozajmljuju
novac uz interes, na taj nain su mogli postati i finansijeri velikih trgovakih pothvata.
Od prve polovine II. st. p. n. e. na helenistiki istok prodire i rimsko-italski zelenaki kapital koji, kako
vrijeme odmie, igra sve veu ulogu u ekonomskom ivotu, a preko njega posredno i u politikom ivotu
Grke i istono-mediteranskih zemalja. Nosioci ove ekspanzionistike ekonomske politike bili su rimskoitalski poslovni ljudi (u velikoj veini iz reda vitezova), koji su djelovali ili kao samostalni poduzetnici, ili
su bili udrueni u korporacije - societates publicanorum. Rimsko-italski poreznici, zakupci, kreditori su
prosto isisavali novac i ostale resurse (ukljuujui i ljudske) sa bogatog istoka u velikim razmjerama.
Posljedice neopisive pohlepe korporacija su imale potpuno negativan efekat na ekonomski, a posredno i na
kulturni i politiki ivot zemalja u kojima su poslovale. U pojedinim suverenim dravama ak je u
njihovim rukama bila u potpunosti i kontrola budeta, a i mnogi vladari su bili do gue kreditno zadueni
i uhvaeni u kamatne makaze kod rimsko-italskih poslovnih krugova. Ipak sva dobit ostvarena u
navedenim poslovnim operacijama ostajala je u rukama samo vrlo malobrojnog sloja, tako da najvei dio
rimsko-italskog stanovnitva olienog u srednjem i sitnom seljatvu nije imao nikave koristi od ovog
kapitala. Naprotiv, zelenaki kapital i nain rada, ponaanja i morala proistekao iz zelenatva donijeti e
samo tete rimskom seljatvu.
Tako je razdoblje nakon II. punskog rata donijelo i promjenu u agrarnim odnosima u
Italiji. Klica propadanja seljatva zaela se u vremenu II. punskog rata. Nastupio je
proces postupnog propadanja rimskih i italskih srednjih i u veoj mjeri sitnih posjednika
(koji su do II. punskog rata bili ubjedljiva veina stanovnitva Republike i Italije), to je
dovodilo do rascjepa nekadanje naelne socijalne i ekonomske egalitarnosti koja je bila
osnovna karakteristika rimsko italsko drutvo u predHanibalovo doba.
Rimsko osvajanje i nametanje hegemonije irom Mediterana donosilo je jo jednu
negativnost za znatan dio rimskog seljatva. Rimske provincije, u prvom redu Sicilija te
vazalne i saveznike drave kao Egipat, otvorile su svoja plodna itna polja Italiji. Uvoz
itarica je sada postao jeftiniji nego njegova proizvodnja u Italiji. Sitnoposjednik koji je
svoju egzistenciju zasnivao na uzgoju itarica i prodaji eventualnog vika uroda, nije se
mogao nositi sa konkurencijom sicilskog, afrikog i egipatskog ita. Polibije izvjetava
da je samo u jednom sluaju sa Sicilije je uvezeno 100 000 medimni ita. Pomorski
transport je bio i jeftiniji od kopnenog, to je bio jo jedan od faktora koji je utjecao na
cijenu proizvoda koji su dolazili iz prekomorskih zemalja.
Tako su rimski seljaci, paradoksalno, kao kljuni elementi rimske osvajake vojske ija je
hrabrost, discipliniranost i umijee najvie doprinijela stvaranju Rimske Imperije, sami
467
ORBIS ROMANVS
sebi unitili ekonomsku osnovicu svoje egzistencije. Nausprot njima naglo obogaeni
sloj je bio prinuen da svoj kapital, do kojeg su doli ratnim plijenom i iscrpljivanjem
provincija, ulae u zemlju.
Prosjeno pristojan dohodak rimskoga senatora iznosio je 3 miliona sestercija, a imetak viteza 2 milijuna
sestercija. Imetak najveeg bogataa iz grakhovskog doba konzula Publija Licinija Krasa je iznosio do 100
miliona sestercija.
A ta zemlja je bila ager publicus, koji se koristio i praktino uzurpirao u velikoj mjeri od
strane bogatijih, utjecajnijih i monijih pojedinaca i porodica. A onda bi na taj nain
kreirani veleposjednici poeli da prisvajaju i privatna zemljita srednjih i sitnih
posjednika, kupujui ih jeftino, iskoritavajui seljakovu zaduenost ili su se sluili ak i
golom silom i nasiljem prosto otimajui zemlju od svojih slabijih i siromanijih susjeda.
Na taj nain veleposjednici su zaokruivali svoje prostrane posjede, stvarajui latifundije
( sloenica od lat. rijei latus, 3 =irok i fundus,i, m = zemljite, posjed), apsorbirajui u
njih mnoge male posjede. Kasnije e italski latifundisti imati i veleposjede u
provincijama. Poto su veleposjednici teili samo ostvarivanju to je mogue vee dobiti
sa svojih zemljinjih posjeda, na latifundijama je dolazilo i do promjene uzgoja kultura i
openito namjene zemljita, kao i naina i metoda njegovog iskoritavanja. Latifundije su
se poele specijalizirati prema uzgoju samo odreene visokoprofitabilne kulture kao
maslina i vinove loze ili su postajale panjaci. Stoarstvo je zahtijevalo manje ljudi za rad
a moglo je donijeti veliku dobit. Krave su drane poglavito radi mlijeka i mlijenih
proizvoda, ovce poglavito radi vune (glavnog sastojka za izradu odjee) i mlijenih
proizvoda, a svinje radi mesa. Veliki posjedi su omoguavali i masovniju proizvodnju to
je dovodilo i do jeftinije cijene za one proizvode koji su dolazili sa latifundija. Tako se
latifundija pokazala kao vrlo profitabilna za njenog vlasnika Za razliku od
sitnoposjednika, cilj veleposjednika nije bio izdravanje porodice, nego prodaja
proizvoda na tritu. Latifundista vie nije ni trajno boravio na svojim imanjima koja su
sluila za sticanje prinosa i profita. On je uglavnom ivio u gradskim naseljima ili na
posjedima koji su sluili za uitak (sa parkovima, lovitima, bazenima i ribogojilitima).
Ovi ljetnikovci su bili i sami u blizini nekog naselja ili morske obale i na podruju koje
odie lijepim pejsaom i zdravim okruenjem.
Primjer odsustvovanja latifundista sa poljoprivrednih dobara na najbolji nain oslikava sutinsku
transformaciju tadanjeg rimskog drutva u vremenima agrarne krize. U ranijim periodima velikani i visoki
dunosnici Republike su cijenili i rad na zemlji. Cincinat je doekao delegaciju Senata koja mu je donijela
imenovanje za diktatora, dok je orao svoj komad zemlje. Dentat je doekao sabinsku delegaciju dok je jeo
obinu hranu sa pladnja, a Gaj Atilije Regul (Caius Atilius Regulus, konzul za 257. i 250. god. n. e.) je sijao
sjeme kada su mu javili da je izabran za konzula.
Znatno kasnije Kolumela navodi sljedee : ...mi smo obraivanje zemlje prepustili najgorim robovima,
kao da smo je predali elatu da je kazni, dok su se meutim najbolji ljudi meu naim precima sami bavili
njenim obraivanjem, uz najvee staranje.
I dok se na jednoj strani odvijao proces stvaranja velikih zemljinih posjeda, na drugoj
strani se kod preostalih sitnoposjednika odvijao proces daljneg usitnjavanja posjeda.
468
ORBIS ROMANVS
Robovski rad
Jedna od prvih asocijacija kod veine obinih ljudi kada se spomene klasini rimski svijet
jeste sustav gospodar (dominus) rob (servus). Marksistika ideologija ak je rimski
svijet uzela kao glavnu paradigmu tzv. robovlasnikog drutva, kao jedne o pet razina
historijski determiniranog razvitka ljudskog drutva. To je ipak prilina pojednostavljena
i djelimino pogrena predstava. Rimski svijet je kroz svojih 12 stoljea postojanja bio
znatno sloenija socijalna, ekonomska, politika i kulturoloka formacija nego to bi se to
469
ORBIS ROMANVS
ORBIS ROMANVS
471
ORBIS ROMANVS
Reljef iz Smirne (danas Izmira) prikazuje rimskog vojnika kako vodi zarobljenike. Datacija cc 200. god. n.
e. Danas se nalazi u Ashmolean Museum u Oxfordu.
Preprodavai su onda kupljenu robu vodili na glavne trnice robljem, gdje bi se odravala
maloprodaja. Oni koji bi bili izloeni prodaji bi imali vijence na glavi, kao to ih imaju i
rtvene ivotinje kada se nude na kultnim rtvovanjima, i tablicu o vratu (titulus) na kojoj
je ispisana historija, te prednosti i mane roba ili robinje. Ako gospodar nije garantirao
za njega, tada je ovaj imao eir na glavi. Tako su izrazi sub hasta venire i sub corona
venire imali praktino isto znaenje kao i izraz biti prodan kao robovi.
Trgovci robljem su svoju robu izlagali na javnim drabama, koje su bile pod supervizijom edila koji su
odreivale mjesto prodaje i donosili regulativu vezanu za nju. Postojala je i taksa na uvezene robove.
Onima koji su bili nueni na prodaju, stopala su bila izbjeljena kredom, a oni su sa istoka su imali i
probuene ui, to je bio uobiajen znak ropstva na istoku. Robovi su izlagani na platformi, po pravilu goli,
kako bi kupac mogao bolje ispitati robu. Nekada bi ak i ljekari pomagali kupcu prilikom kupovine robova.
Ako nije bilo natpisa koji bi prezentirao historiju i ostalog to se tie ponuene robe, na glavu roba bi se
stavljala kapa koja bi stavljana na znanje da kupac preuzima na sebe sav rizik kupovine takvog roba. Ako je
kupljeni rob imao neki defekt, koji nije bio naveden na titulusu, prodavac je bio duan da ga uzme natrag u
roku od pola godina ili da nadoknadi kupcu njegov troak. Trgovac robljem je, posebno u sluajevima kada
472
ORBIS ROMANVS
je bila rije o robovima velike i neobine vrijednosti (npr. vanredne ljepote ili nekog drugog kvaliteta), je
mogao ponuditi svoju robu i u privatnom aranmanu. Ovi robovi ne bi bili izloeni masi na nekom javnom
trgu, nego maloj skupini potencijalnih specijalnih kupaca. Mogue su bile i prodaje robova izmeu i samih
graana, bez intermedijacije profesionalnih trgovaca, i to se tretiralo kao prodaja bilo kakve druge robe.
Dok nije postojala javna stigma na ovu kupoprodajnu aktivnost obinih graana, mangones su smatrani
zloglasnim i neasnim zanimanjem. Posebno su odvratnim smatrani lenones, odnosno oni koji su prodavali
ene samo radi seksualnog uitka ili prostitucije (slino dananjim trgovcima bijelim robljem). Cijena
robova je varirala i zavisila od trita, ponude i potranje pa i samog tipa roba koji se prodaje. Preprodavci
su kupovali neposredno od zapovjednika roblje za nominalnu cijenu, jer su morali raunati na znaajan
gubitak dok budu robu prebacivali do glavnih trnica (umiranja od bolesti i iscrpljenosti, samoubistva,
bjekstva). Obini fiziki radnici su ostvarivali niu cijenu, a obrazovani robovi (posebno uitelji i ljekari) ili
sa nekim umijeem (mehaniari, kovai, stolari, pekari, zidari, mornari, umjetnici, gladijatori...itd...) su
mogli dostii veliku cijenu, kao i osobe vanredne ljepote. Od posljednjih decenija Srednje Republike i za
Kasne Republike rasprostranjenost robova dovela je i do pada cijene roba koji se tada mogao prilino
jeftino nabaviti. Zapisi iz Pompeja govore o jednom robu koji je na aukciji prodan za 6252 sestercija, dok
jedna londonska tablica (koja se datira cc 75. 125 god. n. e.) tretira kupoprodaju jedne galske ropkinje po
imenu Fortunata za 600 denara = 2400 sestercija mukarcu po imenu Vegetus. Cijene su zavisile i od niza
drugih faktora, npr. zemljopisnog podruja, onda razloga kupovine, zemlje iz koje potiu robovi, stanja na
tritu.
473
ORBIS ROMANVS
smatralo se da iz grko egejskog i helenistikog podruja dolaze obrazovani robovi, pisari, raunovoe,
uitelji kao i lijepe djevojke i djeaci, a iz Ilirije i Epira bi dolazili iskusni pastiri, te iz Kapadokije strpljivi i
ustrajni radnici.
Broj robova nije rastao samo dovoenjem u Italiju nego i njihovim prirodnim priratajem.
Meutim, za razliku od novovjekovnog ropstva u sjevernoj i junoj Americi u
republikansko doba i u vrijeme principata rijetko je ko bio rob u drugoj, a jo rjee u
treoj generaciji. Razlog tome je leao i u stalnom prilivu velikog broja novih robova, pa
je bilo jeftinije kupiti nove robove, a one starije osloboditi i pretvoriti u klijente. U
vrijeme dominata se situacija uneto izmijenila i tada ima vie generacijskih robova.
Robovi roeni u domainstvu (robovi roeni od robova su se zvali vernae) su imali odreenu vrijednost, jer
se nisu morali aklimatizirati na novo podneblje, jer su od malih nogu usmjeravani i obuavani za zadatke
koji im predstoje, jer su poznavali jezik i nain ivota i nije ih se moralo dodatno usmjeravati, jer su
razvijali osjeaj pripadnosti za to domainstvo i emotivnu vezanost za lanove gospodareve familije. Oni su
mogli biti od visokog povjerenja i onda bi preuzimali poslove, koji su mogli biti i osjetljive i indiskretne
prirode. Naravno, to bi dovodilo i do prevelike familijarnosti sa pojedinim lanovima robovlasnikove
familije, to je onda logino vodilo ka njihovoj manumisiji.
ORBIS ROMANVS
profita ili prinosa i skupinu koja se iznajmljivala drugima radi obavljanja najrazliitijih
poslova. Od ovih zaposlenih robova najbrojniji su bili oni koji su obavljali poljodjelske
poslove (familia rustica).
U ranije vrijeme osnovicu familia urbana inio je atriensis (po opisu posla slino novovjekovnom i
modernom batleru), koji je vodio glavnu brigu o kuanstvu. Za vrijeme Kasne Republike, uslijed poveanja
broja robova, dolo je do odreeni promjena. Kuanski robovi sa nazivom procurator i dispensator su
preuzeli odgovornost za nabavku namirnica i voenje rauna, ostavljajui batleru robu samo superviziju
svih poslova. to je gospodar bio bogatiji, broj njegovih kuanskih robova je bio vei, a njihove
specijalizacije raznolikije. Postojao je enorman broj pojedinih specijaliziranosti za kuanske robove da je to
nepraktino sve navoditi. Zanimljivo je postojanje roba sa nazivom nomenclator, koji je uvijek pratio
gospodara ili njegovu neto stariju djecu, a ija je dunost bila da napomene na imena ljudi koje bi na putu
sretala osobu koju je pratio. Gospodar, gospodarica i njihova djeca ako nisu pjeaila, bila su noena na
nosiljci sa nosaima u raskonoj, livrejskoj odjei. Ustvari ove kuanske robove rimskog svijeta je
najpriblinije uporediti sa sustavom kuanstva u aristokratskim britanskim familijama XVIII., XIX. i
poetka XX. st., sa tim da su britanske sluge teorijski bile slobodne, a rimske bile u statusu robova.
Uporedba sa amerikim robovskim sustavom je neodgovarajua, jer zbog rasnih i drugih (npr. nivoa
obrazovanosti) distinkcija crni robovi nikada nisu u kuanstvu mogli zauzimati takve pozicije kao rimski
familia urbana robovi. Inae su gospodar, gospodarica i njihovi bioloki ili adoptivni potomci bili praeni
sa znatnim brojem ovih kunih robova, koji su mogli stei i znatan utjecaj ali i svoju neprikosnovenu
poziciju.
475
ORBIS ROMANVS
se nazivao vilik (vilicus), i koji je isto dolazio iz reda robova ili je mogao (u rjeim sluajevima) da bude
osloboenik ili unajmljeni slobodnjak. Vilik je bio odgovoran za kompletno funkcioniranje veleposjeda (od
toga da njemu podreeni budu odgovarajue hranjeni i smjeteni pa do toga da se rad odvija efikasno) i sve
odnose (od meuljudskih do potivanja kultova) na njemu. Nadzornik je u odsustvu gospodara vlasnika i
lanova njegove familije bio najvanija osoba na posjedu, pa je zato bilo znaajno da se na ovom mjesto
postavi odgovorna, sposobna i povjerljiva osoba. Vlasnik je morao biti siguran da nadzornik nee vriti
pronevjeru. Naravno to je podrazumijevalo i da vilik bude adekvatno motiviran, pa i privilegiran, da vodi i
izvrava svoje poslove kako treba.
Ako je veleposjed zahvatao znaajno veliki prostor, predstavljao je i prilino samodostatnu autarkinu
zajednicu koja je svoje potrebe rjeavala na licu mjestu. Tamo se uz visokoprofitabilne kulture, proizvodila
i hrana za robove latifundije, bili su i mlinovi i pekare, tkala se odjea od vune, popravljale se alatke i
podizale se zgrade. Tako su se na latifundijama drali i umjeni majstori, koje su znali iznajmljivati i
sitnosopstveniki i srednjosopstveniki susjedi latifundija za svoje potrebe. ene robove je nadgledala
supruga vilika koja se nazivala vilica. Poloaj ovih robova koji su bili izloeni stalno fizikom radu je bio
znatno fiziki tei u odnosu na prethodne vrste koritenja robova. Najtei poloaj je bio onih robova koji su
radili u kamenolomima, koji su bili vezani za galije i posebno kod onih koji su morali raditi najtee poslove
u rudnicima.
Mozaik iz tuniskog grada Dougga prikazuje dva roba u tipinoj robovskoj odjei kako nose vinske krage.
Rob djeak sa lijeve strane nosi vodu i pekire, a onaj sa desne strane granu i koaru sa cvijeem. Datacija
II. st. n. e. Danas se nalazi u Bardo muzeju.
Pravno uzevi, rob je smatran vlasnitvom svoga gospodara, spadao je u res mancipi,
tj. mogao se natjerati na bilo koji zadatak i na bilo koji posao, mogao se prodati,
476
ORBIS ROMANVS
pokloniti, oporuno ostaviti, kazniti, pa ak i ubiti ili otjerati kako bi umro od gladi,
starosti i bolesti. Sa robovima se u veini sluajeva loe postupalo, posebno sa onima
koji su ivjeli na latifundijama ili radili u kamenolomima, na galijama (kao veslai),
rudnicima (koji su se znali davati pod zakup preduzimljivim pojedincima ili poslovnim
udruenjima). U principu robovi su smatrani oruima koja govore. Robovi su izdravani
loijom hranom i piem (ali koja se nije razlikovala od onoga to bi jeli siromani
slobodni Rimljani i Italici). Oni su mogli biti i ostavljani i prodavani (za nisku cijenu) ako
su ostarili ili se razbolili. Veina robova je stanovala u prostorima koji su bili nie
kvalitete u odnosu na one koje su koristili slobodni lanovi familije, ali koji se opet nisu
mnogo razlikovali od prostora koji su koristili siromaniji Rimljani (posebno u
gradovima). Bilo je i onih robova koji su stanovali u prostoru koji je bio bolji, ali i znatan
broj onih koji su nekada bili zatvarani u ergastulume.33 U pojedinim sluajevima su
robovi bili i okovani u lance i negve, a mogli su biti i igosani kao stoka. Bilo je i dosta
sluajeva da su robovlasnici kako bi smanjili trokove dranja velikih masa robova na
svojim latifundijama, preputali svoje robove da se sami snalaze za svoju odjeu i
ishranu, a to je samo poveavalo bezakonje u ruralnim sredinama. Gospodar je na
robovima tedio i hranu i odjeu i pie.
Opis odnosa prema robovima na poljoprivrednom dobu iz zadnjeg poljustoljea Srednje Republike ostavio
je Katon Stariji u svojoj raspravi O poljoprivredi. Po njemu, odgovoran domain i veleposjednik iz
robova mora izvlaiti maksimum vika proizvoda; ako je rob ostario ili se razbolio, ne treba ga vie drati,
ve ga treba prodati kao stara zaprena kola, stari alat ili neto drugo suvino u domainstvu. Robovi ne
trebaju sjediti bez posla: ako je kino vrijeme, treba ih zaposliti na drugim poslovima, npr. na pranju
baava, izbacivanju gnojiva, na ienju sjemena, pletenju uadi i sl. Robovi nemaju praznika; na seoske
praznike, kad je zabranjeno raditi na njivi, robovi trebaju popravljati ceste, okopavati povrtnjak, istiti
prostorije. Neki robovi, po svemu sudei oni nepouzdani, radili su, po kartaginskom primjeru, u okovima.
Izdravanje robova svodi se na minimum. Njima se daje relativno mnogo kruha i to do 5 rimskih funti (
rimska funta = 327.5 grama) dnevno u vrijeme tekih radova, ali im se zato ne daje gotovo nikakvo kuhano
jelo. Njima se i daje kiselo vino i ulje najgore kvalitete. Od odjee robovima se daje svega jedna tunika i
jedan ogrta za cijelu godinu. Sam gospodar ne ivi uvijek u vili. Imanjem upravlja upravitelj
(villicus), postavljen iz redova robova. Vilik je bio osoba od visokog povjerenja. Ovaj vilik u odsutnosti
gospodara praktino upravlja imanjem, bavi se prinosima, raunima, poloajem zaposlenika i robova, daje
nareenja i uputstva, osiguravanjem resursa...itd. Vlasnik iz reda nobiliteta je dolazio samo od vremena do
vremena, da sve pregleda i uredi, a onda je odlazio da se bavi civilnim ili vojnim dunostima. Inae da bi se
odrala stabilnost na imanju, podupirana je nesloga meu robovima, pa i Platon, Aristotel i Kartaginjanin
Magon su spominjali da nije dobro zajedno drati robove iste zemlje, iste narodnosti i istog maternjeg
jezika, jer se mogu ujediniti i lake urotiti. Iz pojedinih Katonovih primjedbi moemo utvrditi da je bijeg
robova bio obina pojava, a da bi robove drao u pokornosti, Katon je, po Plutarhovim rjeima, "stalno
nastojao meu robovima poticati razdor, jer je slogu smatrao opasnom i bojao je se". Katon Stariji je u
pravom smislu robove tretirao kao korisne stvari. Ustvari, osnovno naelo kojim su se Rimljani rukovodili
u odnosu na robove je bilo da oni donose dobit i profit, jer je rob najee procjenjivan preko njegovog
ekonomskog znaenja. I zato je bio nebitan nain na koji rob obavlja svoj posao, bilo je vano samo da je
lukrativan. U skladu sa takvim shvatanjem i Seneka smatra da rob prema kojem se ima dobar odnos radi
bolje, nego onaj prema kome se loe postupa. Zato i ne udi da se poslovi preputaju preduzimljivim i
33
Ergastulumi su bile zgrade, veinom podzemne, u kojima su bile smjetene vee mase robova,
477
ORBIS ROMANVS
sposobnim robovima, to je tako razliito u odnosu na novovjekovno ropstvo crnaca, gdje je rasna granina
konstrukcija doprinijela drugaijim rjeenjima. Naelo da je najbitniji prinos, dobit i profit vremenom su
doveli do toga da se smanjuje kontrola nad djelatnou robova (posebno na latifundijama) i da ustaljuje
fiksirana razina novca ili robe koja bi se isporuivala gospodaru, odnosno vlasniku. To se onda polako
poelo utapati u osnovu na kojoj e se stoljeima kasnije razvijati euromediteranski feudalni odnosi.
U trgovini robovima porodice su bile razdvajane, a ene i djeca su esto mogli postati i
rtve seksualnog nasilja gospodara i nadzornika (koji su isto esto bili robovi) ili su
prisiljavani na prostituciju. Robovi su radili i u radionicama i manufakturama kao
visokospecijalizovane zanatlije. Iako je bilo kanjavanja robova, ono je u svome principu
bilo razliito od novovjekovnog crnakog ropstva. Kanjavanje se primjenjivalo
uglavnom zbog neposlunosti robova, a ne kao neka arbitrarna odluka (npr. u vidu prakse
linovanja).
Najea kazna je bila ibanje sa tapom, palicom ili ibom izraenom od brijesta. Kada
bi prekraj bio ozbiljniji, na taj tap bi se dodavali komadii kosti, pa ak i metalni
dijelovi kako bi razdirali kou i miie i u tom sluaju bi se taj predmet zvao flagrum ili
flagellum. Druga vrsta kanjavanje je ukljuivala izlaganje na podsmijeh tako to bi mu
bilo ogranieno kretanje udovima. Varijacija ovakvog kanjavanja je bila furca, koja je
postala toliko uobiajena da je furcifer postao oznaka za zlostavljanje. Furca je bila
uraena od drveta u formi obrnutog slova A, i bila je smjetena na ramena krivca, ije
su ruke bile vezane za krajeve ralji ovog objekta. Onda bi se krivac tako kanjen,
nosei na sebi teki teret morao kretati okolo kako bi sluio kao upozorenje ta se
dobiva za neposlunost. Nekada bi se rob i ibao dok bi se kretao.
Flagellum
Iako je najee koritena za kanjavanje robova, furca je bila i sredstvo izvravanja smrtne kazne nad
pojedincima (koji nisu morali biti u statusu roba; posebno u ranijim periodima), tako to bi oni bili
prikaeni za nju i onda bievani do smrti. Slino sredstvo za kanjavanje i muenje je zvano patibulum i
koje je bilo u obliku grkog slova . I furca i patibulum su bili koriteni i kao krievi na koje bi se
kriminalci nieg statusa nabijali (bez obzira bili robovi ili slobodni ljudi). Izvoenje kazni je povjeravano
robovima koji su (ad - hoc) nazivani carnifex ili lorarius, iako ove rijei ne znae da su ti robovi implicitno
bili odreeni samo za ove poslove kanjavani. Rije carnifex je postala i sinonim za zlostavljanje i
muenje, a mogla se koristiti i kao uvreda. Robovi su mogli biti kanjavani i tako to bi im bio odreivanje
teeg ili poniavajueg rada, nego to su uobiajeno radili. Za gradskog roba je teka kazna bila i
degradacija u status latifundijskog roba. Teka kazna je bila i okivanje u negve i okove, ili prodaja za galije,
kamenolome i rudnike. Meutim, gospodari i njihovi nadzornici su morali biti obazrivi da ne pretjeraju sa
kanjavanjem, muenjem ili iscrpljivanjem robova. Kako je rastao broj robova, i kako su oni obavljali sve
bitnije poslove za gospodara i njegovu familiju rasla je i opasnost po i sam ivot i imovinu robovlasnike
familije. Zato su i gospodari morali prilagoavati svoje ponaanje kako ne bi prevrili mjeru i izazvali svoju
smrt, ili ak i bunu robova. A kako bi se zatitili gospodari donoene su i zakonske mjere. Robovi su mogli
za sud dati vaei iskaz, samo ako bi bili izloeni muenju. Najtea kazna za robove je bilo razapinjanje za
krst, gdje bi kao primjer umirali u tekoj agoniji. Zato je i rije crux (kri) sluila meu robovima i
proklinjanje nekoga ad (malam) crucem.
Zanimljiva pria o kanjavanju roba vezana je za Plutarha, a koju prenosi Aul Gelije u svojim Atikim
noima. Po toj anegdoti Plutarh je imao nevaljala i lijena roba koji je, meutim, esto sluao i itao
gospodareve rasprave i predavanja te se tako prilino izvjetio u filozofiji. Kada je uradio neku
nepodoptinu, Plutarh je naredio da ga svuku i iibaju remenom. Isprva je krivac samo srdito protestirao da
nije uinio nikakvo zlo, ali kako se kanjavanje nastavljalo, poeo je jadikovati da se Plutarh ne ponaa
478
ORBIS ROMANVS
kako prilii pravom filozofu, jer je sramora za njega da se preputa gnjevu jer je esto uio o tetnosti
gnjeva a napisao je o tome i posebnu raspravu, doista lijepu raspravu k tome. Ono to preporuuje u
raspravi slabo se slae sa njegovim sadanjim preputanjem runim emocijama. Tada Plutarh odgovori
polagano i blagim glasom : Misli da sam srdit. Jesi li zakljuio po mom licu, glasu, rumenilu i rijeima da
aam srdit? Moje rijei ne sijevaju, moj govor nije zbrkan, ja ne viem; niti mi je pjena na ustima, niti
crvenilo na licu. Ne govorim nita ega bih se trebao stidjeti ili to bih kasnije morao aliti. Ne drhtim od
gnjeva niti se naokolo bacajam u paroksizmu. U sluaju da ti nije poznato, to su znaci napada ljutine. Tada
se okrenuo onome koji je ibao krivca i ree mu : Dok ovaj i ja raspravljamo o tim stvarima, ti samo
nastavi.
Naravno, bilo je pokuaja bjekstva robova, samo je to bilo tee izvesti u politiki ujedinjenom svijetu, nego
u partikulariziranoj Grkoj klasinog i helenistikog doba. Za razliku od grkih polisa, u Republici i kasnije
Carstvu rob nije mogao nai utoita (npr. refugij na svetom mjestu) i nitko mu nije mogao niti smio pruiti
zatitu. Ipak su izbjegli robovi (fugitivi) nekada uspijevali da stvore i bande koje bi razbojnikom
djelatnou nanosile dosta tete. Postojale su i profesionalne druine specijalizirane za hvatanje bjegunaca,
jer su esto bili izvjeane potjernice sa ponuenom nagradom. Uhvaeni bjegunci su znali biti teko fiziki
kanjavani, prepodavani i slani na najtee poslove, a mogli su biti i oznaeni na elu sa slovom F, i imati
metalnu ogrlicu oko vrata koje su mogle imati i natpis. Jedan natpis je i sauvan FVGI. TENE ME.
CVM REVOCAVERIS ME D. M. ZONINO, ACCIPIS SOLIDVM (Ja sam pobjegao, uhvaen sam, ako
me vratite nazad mome gospodaru Zoninu, biti e te nagraeni).
Zanimljiv je Plutarhov opis Krasovog odnosa prema robovima : Tako su brojni i tako sposobni bili oni
koje je stekao, otai, pisari, srebrari, nadstojnici imanja, posluitelji kod stola, a sam je nadzirao njihovu
izobrazbu, posveivao joj veliku panju, osobno ih obuavao i uope smatrao da je glavna dunost
gospodara briga za svoje robove kao ivo orue gospodarstva. I u tome je Kras imao pravo ako je, kako je
obiavao govoriti, smatrao da sve ostalo treba obavljati preko robova, ali da robovima treba da upravlja
gospodar sam. Jer vidimo da je gospodarstvo vjetina stjecanja utoliko ukoliko se bavi neivim
predmetima, ali grana politike kada se bavi ljudima. Ovaj Plutarhov podatak ukazuje da u postupanju
prema robovima nije bilo nekog openitog pravila, nego je to sve zavisilo od indivualnog pristupa
gospodara.
479
ORBIS ROMANVS
480
ORBIS ROMANVS
Gladijatori robovi su bili i najopasniji robovi, jer su bili obueni, izvjebani i bili su snane fizike grae.
Inae su robovi, zaposleni u svim granama privrede, po kuama ne samo uglednih i bogatih osoba ve i u
ljudi srednjeg sloja, bespravni i iskoritavani, bili u to vrijeme strana politika snaga koja je mogla
eksplodirati svaki tren, i ekao se samo povod. Pretjerano iskoritavanje i koncentriranje ogromnog broja
robova po posjedima u gradovima neminovno je moralo voditi prema izbijanju velikog ustanka robova. U
Kasnoj Republici, posebno njenom posljednjem polustoljeu velike mase robova su bile koritene u
stranakim borbama (Marije, Sula, Sekst Pompej su imali armije sastavljene od robova koje su oslobaali
ili koji bi im prebjegli). U kriznim situacijama, rimski dravni vrh je donosio odluke o oslobaanju snanih
robova u vojnim goditima en masse, kako bi ih mogao unovaiti u vojsku. I Mitridat je radi rata protiv
Rimljana u Aziji oslobaao robove i koristio ih kao vojnike.
Osloboenici
I pored nasilja i openito loeg postupanja sa robovima, rimsko drutvo je spadalo ipak u
jedno od slobodoumnijih drutava u odnosu na oslobaanje robova. Gotovo kroz cijelo
trajanje Rimske drave uvijek se gledalo blagonaklono na oslobaanje robova. Rob je bio
pravno-ekonomsko-socijalna kategorija prolaznog karaktera, ne omeena ni rasnim, ni
vjerskim ni etnikim niti bilo kojim drugim odrednicama. Poto je status roba bio
definiran kao privremeni poloaj zavisan od volje gospodara, a ne stalni status odreen
zakonom (kao to je to bio sluaj sa sjevernoamerikim crncima) osloboditi roba iz
raznoraznih razloga je bila sasvim normalna pojava.
Radi toga to su robovi predstavljali heterogenu skupinu, postojale su i razlike u stepenu osloboanja
pojedinih skupina robova. ee i vie su se oslobaali robovi koji su pripadali familia urbana, posebno
oni koji su bili obrazovaniji, sa odreenim vjetinama i umijeima, koji su obavljali povjerljive tajnike i
poslovne dunosti, uitelji, pedagozi, ljekari, njegovateljice, i koji su bili u intimnim odnosima sa
gospodarem/gospodaricom ili lanovima njihove familije. I djeca koju su gospodari imali sa svojim
robinjama su osloboana, a mnoga su i bila priznavana (kvalitetno razliito u odnosu na praksu u
junjakim dravama USA), pa su bila i nasljednici. Manje su oslobaali robovi zaposleni na latifundijama
i koji su bili obini fiziki radnici. Oslobaanje je bilo najree meu robovima koji su radili u kamenolomu,
rudnicima ili su bili veslai na galijama. U etnikom pogledu, osloboenici su najvie poticali iz
razvijenijih oblasti, posebno iz zona grko helenistike kulture, iako je bilo dosta i osloboenika iz drugih
oblasti. Marije se npr. okruio osloboenicima koji su vjerojatno bili ilirskog porijekla.
Razlozi oslobaanja robova su bili najrazliitije prirode i dobrim dijelom su bili motivirani isto utilitarnim
potrebama. Osloboenici su i nakon manumisije ostajali vezani klijentskim odnosom prema bivem
gospodaru i njegovim potomcima, a prestajala je obaveza kontinuirane brige gospodara za njihovo
izdravanje. Osloboenici su esto bili vrlo pouzdani suradnici i poslovni partneri. Oslobaanjem robova,
gospodar se i na vrlo elegantan nain i rjeavao onih koji su prestarili i nisu vie bile sposobni za kvalitet
rad, i ije izdravanje vie nije bilo isplativo. Naravno, bilo je i sluajeva da se robovi putaju na slobodu i
iz filantropskih pobuda, te uz znak zahvalnosti ili zbog specifinih razloga (ljubavno seksualna veza,
odreeno dobroinstvo, ukazano povjerenje). Putanju robova na slobodu doprinio je i sustav prevoenja
robova na pekulij. Kao pekulij rob je mogao dobiti radionicu, ili duan. Jedno vrijeme on je plaao
odreeni doprinos gospodaru, ali je istovremeno skupljao sredstva i otkupljivao svoju slobodu.
Osloboenici su esto bili samo podmetnute osobe, preko kojih su njihovi bivi gospodari sudjelovali u
trgovakim i zelenakim poslovima.
Broj osloboenika, je oduvijek bio veliki i stalno je popunjavao gradski plebs, i oni su
predstavljali jednu od znaajnijih drutvenih kategorija rimskog svijeta. Nemogue je
481
ORBIS ROMANVS
danas spoznati udio osloboenika u broju stanovnika rimskog svijeta, jer su oni, a
posebno njihovi potomci potpuno srastali u rimsko drutvo.
Zavisno od odreenog podruja, procentualni udio osloboenika je bio razliiti. Vei je bio u samom
Gradu, veim gradskim centrima i provincijama sa razvijenijim robovlasnikim sustavom, koje i nemaju
vei procenat slobodnog sitnog i srednjeg seljatva. Pored Grada i veih urbanih centara broj osloboenika
je bio velik i po krupnim posjedima. Na prostoru dananje Bosne za vrijeme klasine historijske epohe, a na
osnovi dosadanje razine znanja, osloboenici nisu prelazili vie od 1,1 %.
Manumisija je imala pozitivne efekte. Mogunost osloboanja je esto bila motivacija robovima da budu
ambiciozni, radini i lojalni. Poto su robovi poticali iz najrazliitijih zemalja, njihovo osloboanje i
apsorbiranje en masse je samo obogaivalo i kosmopolitiziralo rimsko drutvo, i olakavalo njegovu
transformaciju u univerzalistiki rimski svijet. I preko ovog sloja su tako sa rimskom kulturom saivljavale
neke strane forme razliitog tipa i sadraja. Uobiajeno su se robovi grkog i orijentalnog porijekla
uspjenije adaptirali na date situacije i samim tim su lake pronalazili puteve ka svome oslobaanju. Poto
su poticali iz zemalja sa viemilenijumskim civilizacijskim nainom ivota, oni su esto bili obrazovaniji i
umjeniji od robova koji bi dolazili iz drugih, zaostalijih predjela. Meutim, ovakva vrsta apsorbiranja u
bie rimskog naroda je donosila i neke loe osobine. Veliki broj osloboenika nije bio toliko vezan za
drevne tradicije rimskog politikog ivota, niti je cijenio dravne institucije i prava kao Rimljani i Italici
Rane i Srednje Republike. Posebno su Orijentalci, koji su dolazili iz zemalja koje su poznavale samo
despotiju kao oblik vladavine, bili slabije upueni pa i raspoloeni i zainteresirani za kompleksnosti i finese
politikih odnosa. Oni jednostavno nisu poznavali sutinu drevnih institucija i zakona, niti su dovoljno
razumijevali njihov duh i njihove tradicije. Njihovo utapanje u rimski narod je, uz mnoge druge faktore,
doprinosilo procesu uproavanja rimskog politikog ivota i opadanju interesa rimskog naroda za aktivno
uee u politikom odluivanju, odnosno u pretvaranju rimskog politikog graanstva u rimsku politiku
masu koja se zadovoljava malim. Ovaj negativan efekt apsorbcije je direktan rezultat brze, loe, slabe i
povren politike integriranja.
482
ORBIS ROMANVS
manumisija, jer je su pretori davali zatitu robovima (vindicatio servitutis) osloboenim na privatni
nain. Zakon Junija i Norbana (lex Iunia Norbana; moda iz 19. god. n. e.), koji je donesen za vrijeme
princepsa Tiberija, je regulirao ovu pomalo nesreenu pravnu oblast. Pretori su po njemu davali zatitu
onima koji su osloboeni sa manumissio inter amicos et manumissio per epistulam, i ovakvi osloboenici
na privatni nain ne bi imali status rimskog graanina i bili su nazivani Latini Iuniani, odnosno smatrani
su slobodnim dok ive, ali su umirali smatrani robovima (tako nisu imali pravo na nasljedstvo, pa je u
trenutku smrti njihova imovina pripadala patronu.). Gospodar je u njihovom sluaju mogao da opozove akt
o osloboenju. Tek je za vrijeme Justinijana ureeno da robovi osloboeni na ovaj nain ostaju slobodni.
483
ORBIS ROMANVS
ponekad su se, kao to je to bio sluaj u vrijeme Klaudija ili Komoda, pretvarali u mone
favorite.
U literarnoj grai ti bogati i moni osloboenici su prikazivani kao bezkrupulozne,
vulgarne, razmetljive osobe niskog morala, koje su jo donedavno bili robovi, a zatim
stekli ogromno bogatstvo i utjecaj u drutvo, ali zadrali manire i obiaje skorojevia.
Jednog takvog osloboenika, koji u Falernu posjeduje 1000 jugera zemlje, spominje
Horacije. Osloboenik Trimalhion, vlasnik ogromnih imanja, jedna je od glavnih osoba u
Petronijevom "Satirikonu". Trimalhionu sline osloboenike spominju Marcijal i drugi
pisci iz doba principata. Mnogi predstavnici tradicionalnog nobiliteta nisu podnosili te
skorojevike plutokratske osloboenike, pa su ih ili prezirali ili ih prikazivali kao
karikature. Posebno je to dolo do izraaja onda kada su za princepsa Klaudija
osloboenici postajali i okosnica vladajueg reima. Najbolji primjer je ve spomenuti
Petronijev opis Trimalhiona.
Raskona
grobna
urna
izraena za osloboenika
Tiberija Klaudija Hrisera
(Tiberius
Claudius
Chryseros) i dvije ene (Iulia
Theonoes i Claudia Dorcas),
vjerojatno njegovu suprugu i
kerku.
Plutokratski osloboenici su, razumije se, bili manjina. Pojedini osloboenici su bili i
odlino obrazovani i oni bi sluila kao uitelji, umjetnici, pisari...itd... Bilo je i dosta
dobro obuenih i umjenih poduzetnika, trgovaca i zanatlija. Veina osloboenika stapala
se uglavnom sa slobodnim plebsom. Osloboenici su, prema tome, predstavljali
drugi izvor porasta slobodnog gradskog stanovnitva. Bilo je i osloboenika koji su
nastavljali raditi za svoje bive gospodare isti posao kao kada su bili robovi. Siromaniji
osloboenici su uglavnom sluili u mornarici, kao i dobar dio proletera. O ovim
skromnijim osloboenicima bar kakvu takvu predobu daju epigrafski i arheoloki
podaci. Predodbe osloboenika na nadgrobnim spomenicima prikazuju ih kao prosjene
ljude, energine i skromne, koji uvaju svoje osobno dostojanstvo. Osloboenici su bili
produktivan sloj stanovnitva rimskog svijeta i oni su, bez sumnje, odigrali veliku ulogu
u razvoju njegovog gospodarskog ivota.
484
ORBIS ROMANVS
Ako su rimski graani oslobaali robove po rimskim zakonima, oni su postajali rimski
graani, ali sa umanjenim pravima. Izuzetak bi inili oni osloboenici koji su stekli
slobodu na ve opisani privatni nain i koji su dobijali status Latini Iuniani. Naelno
osloboenici nisu imali odreena politika prava, nisu mogli obnaati magistrature, iako
su mogli biti slubenici (apparitor i scriba) i sekretari magistrata.
Sve ve!e upoljavanje oslobo&enika na ove slubeni%ke poslove je moralo imati efekta po rimske
politi%ke strukture. Za vrijeme svoga jednogodinjeg mandata magistrati su se u velikoj mjeri oslanjali
na slubenike, jer su oni nesumnjivo posjedovali viegodinje iskustvo na ovim poslovima. To je moralo
dovesti do toga da se polako stvori slubeni%ki sloj koji nije bio toliko tradicionalno vezan za rimsko
italsku tradiciju politi%kog ivota, a koji je imao realnu (istina posrednu) mo! odlu%ivanja. To navo&enje
djelovanja magistrata u %ijoj su se slubi nalazili, a koje nije bilo motivirano interesima drevnog rimskog
politi%kog sustava i obi%ajima predaka je isto vodilo degradiranju politi%kog i drutveno - ekonomskog
ustrojstva republikanskog rimskog svijeta baziranog na na%elima ravnotee i harmonije u odnosima
klasa i slojeva stanovnitva, politi%kih ideja i ideologija, institucija i zakona.
Osloboenik nije mogao ni da dostigne visoki rang u vojsci, a i nisu se mogli vjenanjem
povezati ni sa senatorskim redom. Iako nisu mogli obnaati visoke sveenike dunosti,
mogli su biti sveenici odreenih kultova. Djeca osloboenika su postajali punopravni
rimski graani, a oni pojedinci iz redova osloboenika koji su uspjeli da se prilino
obogate svom su potomstvu mogli osigurati sjajnu sjajnu budunost. U republikansko
doba, istina znatno rjee nego u carsko doba kada e sinovi osloboenika postajati i
imperatori, znalo se desiti da potomci libertina u drugoj ili treoj generaciji uu i u sastav
rimskog nobiliteta. Naelno, potomci osloboenih (ako su bili roeni u slobodi) su se
zakonski izjednaavali sa potomcima gospodara. Ovo pokazuje znaajnu liberalnost
rimskog svijeta, jer je u mnogim drugim drutvima bilo teko zamislivo da djeca
osloboenika postanu zakonski potpuno ravnopravna sa djecom gospodara.
Upravo radi masovne manumisije robova, nije se mogla razviti neka zajednika klasna ili staleka svijest
robova u trajnijem obliku, niti se stvoriti neka antirobovlasnika ideja. Uglavnom se onaj elitniji dio
robova (osobe koje su vodile gospodareve poslove, nadzornici, uitelji, ljekari, njegovateljice, robovi u
javnoj slubi, tajnici i povjerenici gospodara ili njihove djece, ljubavnici ili seksualni partneri) uvijek nadao
svome osobnom probitku, odnosno osloboanju i zgrtanju novca, nego to bi postao nosilac neke idejne
antirobovlasnike borbe. Uostalom i sami takvi osloboenici su posebno u vrijeme principata popunjavali
redove najbogatijih slojeva stanovnitva, pa su i sami imali robove. Petronijeva satira Trimalhiona (nekada
roba, a tada bogataa) upravo pokazuje primjer jednog takvog osloboenika. Uostalom, robovi su mogli i
sami sebe (i druge robove) otkupiti (ako bi imali dovoljno novca za to), a mogli su biti otkupljeni i od
drugih lica.
Posljedice krize
Prva i temeljna posljedica agrarne krize bila je sve vea pauperizacija (osiromaanje)
sitnog i srednjeg sloja italskog seljatva. Taj sloj srednjih i sitnih posjednika je
predstavljao uzdanicu Rimske Republike. Italsko seljatvo je inilo stubove rimske i
saveznike vojske koja je predstavljala najveim dijelom graansku miliciju.
Kada je Hanibal u bitkama kod Ticine, Trasimenskog jezera i posebno kod Kane potpuno porazio rimsku
vojsku i naao se u blizini Rima, Republika se nije predala niti se veina saveznika odmetnula od nje, ve
485
ORBIS ROMANVS
se njena i saveznika vojska (ovjekovjeujui upornost i snagu) sastavljena od italskih seljaka nastavila
boriti protiv Hanibalovog genija i njegovih vojnika-najamnika koji su dolazili iz raznih dijelova Mediterana
i june Evrope (Numidijci, Libijci, Iberi, Heleni, Kelti). Bez srednjeg i sitnog posjeda Rimska Republika
nikada ne bi mogla akumulirati takvu snagu da se prvo suprotstavi geniju Hanibala i snazi njegovih
profesionalnih vojnika, a kasnije i da zagospodari itavim svijetom Mediterana.
486
ORBIS ROMANVS
pojedinca odreenim centurijama. Proleteri su bili oni bez imovine, koji nisu sluili u kopnenoj vojsci,
nego u ratnoj mornarici.
Kraj rat je donio stabilizaciju na brojci od 214 000 punoljetnih mukih rimskih graana
posjednika (u statusu assidui). Taj broj je zatim poveavan sve do 163. god. p. n. e. kada
je cenzor Emilije Paul izbrojio 337 452 punoljetnih mukih rimskih graana assidui. Od
toga momenta posljedice krize poinju da se naglo javljaju i njihov broj naglo opada
(tako je evidentirano za 159. god. p. n. e. 328 316, za 154. god. p. n. e.324 000, za
147 god. p. n. e. 322 000 i za 136. god. p. n. e.317 933 rimskih graana assidui).
Statistiki pregled koji pokazuje osiromaenje stanovnitva dodatno dobiva na veliini
(znai na upropatavanju seoskog plebsa i njihovom proleteriziranju) ako se ima u vidu
da je u toku II. st. p. n. e. vreno konstantno smanjivanje visine imovine kojom se
odreivala kvalifikacija assiduia. U poetku je ona iznosila 11000 asa (ili 1100 grkih
drahmi). Polibije navodi da je 216. god. p. n. e. imovinska kvalifikacija ve iznosila 4000
asa (ili 400 drahmi). Do sredine II. st. p. n. e. je dolo do radikalnog smanjivanja nivoa
imovinske kvalifikacije, pa je 141/140. god. p. n. e. ona iznosila samo 1500 asa (manje
od 100 drahmi). Ove mjere smanjivanja donje imovinske granice su sigurno poduzimane
u svrhu kompenzacije sve veeg i izraajnijeg gubitka broja assidui. Devalvacija
vrijednosti assidui u imovinskom smislu (od II. punskog rata do Tiberija Grakha od ak
preko 62 %), osiromaenje i smanjivanje srednjeg i sitnog zemljinog sloja dobiva jo
mnogo drastinije vidove, nego to ih moe suhoparna statistika izraziti. Ni kratkorone
mjere Rimske drave, koje uostalom nisu ni ile za rjeavanjem uzroka nego samo za
privremenim pokuajima saniranja posljedica krize, nisu uspijevale da zaustave brojano
smanjivanje.
Jedan od najbitnijih razloga toga neuspjeha odravanja sloja assidui bio je evidentni pad nataliteta, jer
jednostavno, vie fiziki, nije bilo mogue bez obzira na ogromno smanjivanje imovinske granice da se
nadomjesti gubitak assidui, jer nije se samo smanjivao njihov broj nego i ukupni zbir rimske muke
slobodne punoljetne populacije. To posredno dokazuje i Polibije kada kae da u njegovo vrijeme (sredina
II. st. p. n. e.), Rimljani nisu mogli da dre broj posada ratne mornarice u onoj veliini kao za vrijeme I
punskog rata. Posade brodova ratne mornarice su sakupljane veinom iz redova proletera, tj. onih graana
koji nisu imali imovinu koja bi ih uvrtavala u assidui, i ako je i mornarica osjeala nedostatak ljudstva,
onda postaje jasno da je depopulacija pogodila kompletno stanovnitvo. Ako bi se ovi pokazatelji brojnog
stanja punoljetnih mukih rimskih graana proporcionalno prenijeli i na ostatak rimskog stanovnitva (ene
i djecu) kao i na italske saveznike moe se primijetiti da je ne samo prirodni prirataj bio zaustavljen, nego
je u jednom kratkom periodu od tri decenije u kome je Italija bila poteena ratnih razaranja (izmeu 163. i
136. god. p. n. e.) dolo i do izraene depopulacije to jasno govori o brzini razvoja krize. Livije taj period
slikovito opisuje : Siromani lieni zemlje, nisu vie dobrovoljno ili u vojsku niti su marili za odgoj djece.
Brzo se osjetilo da je cijela Italija oslabljena brojem slobodnih ljudi, a da se napunila tamnicama robova.
Smanjivanje imovinske kvalifikacije je ipak prualo i priliku ambicioznim pojedincima da se u vojsci
poluprofesionalno angairaju. To pokazuje primjer Spurija Ligustina (Spurius Ligustinus), koji se prijavio u
vojsku 200. god. p. n. e., i ukupno je sluio 22 godine, dostigavi in starijeg centuriona. Ovaj Rimljanin je
posjedovao vrlo mali komad zemlje od samo 1 jugera.
487
ORBIS ROMANVS
488
ORBIS ROMANVS
Rimskog Carstva. Uveano stanovnitvo grada Rima sve vie je postajalo i latentna
prijetnja javnom redu i miru. Da bi se predupredili nemiri, drava je sve vie na sebe
preuzimala brigu o ishrani stanovnitva, subvencionirajui cijenu uvezenog ita. Ali ova
mjera je samo pretvarala lumpenproleterske stanovnike grada Rima u parazite. Skoro dva
stoljea kasnije veliki rimski enciklopedista je zakljuio da su latifundije unitile Italiju
(Latifundia perdidere Italiam).
Poto vie nisu boravili na svojim poljoprivrednim dobrima, nobili su se mogli prepustiti
nefizikim zanimacijama, posebno aktivnom ueu u politici. Zahvaljujui svojoj
ekonomskoj moi nobili su ostvarivali i sve utjecaj na sve brojnije nezaposleno gradsko
stanovnitvo, koje je bilo dobro tlo za manipulacije i posluna, ali i podmitljiva glasaka
maina. Tome je posebno doprinosio i sustav klijenata. Kao patroni mnogih plebejaca
nobili su vjeto znali iskoritavati masu, koja je dobrim dijelom i sluila ostvarivanju
njihovih linih interesa. Jaanje senatorske oligarhije odrazilo se u zakonodavstvu prve
polovice II. st. p. n. e. Zakon Vilija (Lex Villia annalis) iz 180. god. p. n. e. utvrdio je red
za dobivanje magistratura. Najvie magistrature ( konzulat, preturu ) mogli su zauzimati
smo oni koji su prethodno proli kroz nie izborne dunosti (kvesturu, edilitete).
Pretendent za prvu magistraturu nije mogao bit mlai od 28 godina. Izbornim dunostima
mogla je prethoditi vojna sluba. Prema tome, pretorom se nije moglo postati prije 40.,
konzulom prije 43. godine ivota. Ovim zakonom se htjelo pomoi nobilitetu u njihovoj
borbi protiv ljudi popularnih meu plebsom, a koji bi mogli zahvaljujui pobjedi u
izbornim komicijama doi do najviih magistratura. To je ujedno suavalo manevarski
prostor za uzdizanje iz plebsa sposobnih i nadarenih ljudi iz plebsa, a ujedno
omoguavalo prosjenim pa i nesposobnim pojedincima iz nobiliteta da se lake uspinju
u politikoj hijerarhiji Republike. Tako je u potpunosti zaustavljen razvitak demokratskih
tendencija koji je bio odlika razvitka Republike do poetka II. punskog rata. U
novonastalim okolnostima u tadanjem rimskom politikom ivotu, nije vie bilo mjesta
za voe poput Manija Kurija Dentata, Fabricija i Gaja Atilija Regula i postalo je malo
vjerovatno da se oni neznatnog porijekla i bogatstva, koji su ivjeli od rada vlastitih ruku
uspinju od "pluga i motike na govornicu" kao visoki dostojanstvenici i voe Republike. I
rimska politika scena naviknula se da se obazire na visoki i ugledni rod, na veliinu
bogatstva, na dijeljenje hrane i izborne manipulacije. Na ukupno 200 konzula u razdoblju
233 133. god. p. n. e. pet gensova je dalo 62 konzula. Rod Kornelija u tom periodu dao
je 22 konzula. Izmeu 200. i 146. god. p. n. e. spominju se samo etiri konzula homo
novus. Za razliku od ranijih perioda, samo su se izuzetno uspijevali probiti na
zapovjednike i vie upravne poloaje ljudi iz seoskog plebsa. Trebalo je ekati
posljednju deceniju II. st. p. n. e. kako bi se iz italskog sela pojavio jedan Marije.
Ovakvim procesom naruena je i ravnotea u odnosima meu staleima i klasama, na
kojoj je leala rimska ustavna struktura, to je neminovno vodilo u neeljenom pravcu.
Drugi punski rat je zaustavio jaanje demokratskih opcija u Rimskoj dravi, koje je bilo openito prisutno
unazad jednog stoljea od poetka punskih ratova. Demokratski lideri Gaj Flaminije i Terencije Veron su
489
ORBIS ROMANVS
predvodei rimske vojske doivjeli teke poraze, prvi kod Trasimenskog jezera, a drugi kod Kane. Spasilac
Rima Publije Kornelije Scipion Afrikanac Stariji proiziao je iz jednog od najstarijih i najuglednijih
patricijskih rodova. Takvu oligarhijsku reakciju primijetio je jo u vremenu izmeu bitaka kod
Trasimenskog jezera i Kane narodni tribun Metilije koji je optuio najmonije nobile da su izazvali rat
samo kako bi sruili demokratiju i Rim skuili pod "jaram neodgovorna samovlaa". Ratovi su doveli i do
jaanja politikog znaaja Senata koji je bio sredite nobiliteta, jer su ratne prilike uslovile postojanje tijela
kao to je bio Senat koje bi bilo efektivno i brzo u odlukama. Nasuprot Senatu, komicije su bile trome i
nezgrapne u odnosu na ono to su prilike u II. punskom ratu zahtijevale. Narodne skuptine su sada samo
aminovale ve donesene zakljuke u Senatu.
Stvarajui velike zemljine posjede, krupni zemljoposjednici zadobijali bi i znaajnu ekonomsku mo, iz
koje je proisticao i sve vei utjecaj na politiki ivot rimske drave i Italije. Nasuprot tome dolo je do
proporcionalnog smanjenja politikog i ekonomskog utjecaja srednjih i sitnih posjednika. Pauperizacijom
je i smanjena i demokratska sposobnost graana Republike jer je veina rimskih graana i Italika sada
mislila samo na osiguravanje gole egzistencije, nemajui vremena da se posvete javnim poslovima.
Nasuprot seljatvu obogaeni nobilitet je sada raspolagao i vremenom i novcem u tolikoj mjeri da su se oni
komotno mogli posvetiti samo upravljanju dravom. Iz redova nobiliteta sada su se u velikoj veini
popunjavale magistarske slube a po njihovoj volji se sada i ratovalo. Tako da su po Salustiju i "dravna
blagajna i provincije, slave i trijumfi" bili u njihovim rukama. I plebejski tribuni su sada po pravilu bili
birani iz redova nobiliteta. Tako se vlast najveim dijelom skoncentrirala u rukama malobrojnog sloja
pojedinih ogranaka pet najuglednijih rimskih rodova (od roda Kornelija-Scipioni, od Cecilija-Meteli, od
Valerija -Mesale, od Emilija-Pauli i od Fabija -Maskimi).
Agrarna kriza, nova sapientia i posljedice tih procesa se sa pravom mogu okarakterizirati kao geneza zla
koja e unititi Republiku. Upravo je genije rimskog seljakog naroda koji je posjedovao itav niz kvaliteta
u svome biu (izmeu ostalog, ozbiljnost, odgovornost, energinost, praktinost, smisao za red i
funkcionalnu organizaciju, ali i fleksibilnost) stvorio Republiku i njenu mo. Za Rimljanina je njegov
privatni posjed (ager privatus), ma koliko bio velik, njegovo utoite, koje mu osigurava i egzistenciju i
odreuje drutveni poloaj. Otrgnuti Rimljanina sa njegovog zemljinog posjeda, ma koliko on bio mali,
znailo je istrgnuti korijenje njega samog i naruiti sistem vrijednosti koji su Rimsku Republiku doveli na
prvo mjesto u svijetu Mediterana.
490
ORBIS ROMANVS
svojim obiajima i zakonima... nijedan Rimljanin ne bi uinio neto slino (tj, sluio se
podmiivanjem), sada ve (sredina II. st. p. n. e.) ne bi smio da to kaem za sve bez
izuzetka". Tako je rimski politiki ivot koji je u potpunosti zavisio od nobiliteta postajao
je sve vie korumpiraniji. I glasai i magistrati su se mogli kupiti. Timarh, poslanik
Antioha Epifana je sa uspjehom podmitio Senat. Darivanje rimskih senatora postalo je
tako obino, da je svima za oi zapelo kada je Scipion Emilijan pred Numancijom u ratnu
blagajnu prebacio darove koje mu je poslao seleukidski kralj.
Nije samo korupcija i podmitljivost bila problem, nego i pronevjera javnih sredstava.
Kako je nisko pao moral kod tadanjih Rimljana, dokaz je i to to su kupljeno umorstvo
Virijata smatrali uspjehom svoje diplomatije. Zanimljivo je da je i Mancina, koji je gol
predan Numantincima, a oni ga vratili, dao da se postavi kip za, tobonji patriotizam,
gdje je predstavljen gol i svezan. Tadanja rimska elita je sve vie preferirala oslanjanje
na korupciju, aroganciju i dekadentno ponaanja u odnosu na stare vrline, vrijednosti i
moralne osobine. Kada strukture Republike postanu iskvarene, neminovno mora doi do
njenog sunovrata.
O zaetcima toga procesa je govorio i Katon Stariji kada navodi : Ko graanina pokrade zavri svoj ivot u
okovima, a ko orobi dravu umre u zlatu i grimizu. Rijedak je ovjek koji posjeduje dovoljno unutranje
snage da ne podlegne iskuenju kada se iznenada suoi sa dobivanjem tolikog bogatstva, i da ne izgubi
prijanje vrline. Zato nas ne treba uditi i da se kod mnogih Rimljana iz nobilskog ili vitekog reda poela
javljati iskvarenost. Pa kao to su se i pojedini takvi Rimljani iskvarili, tako ni drava u cjelini suoena sa
tolikim naglim prilivom bogatstva jednostavno nije imala snage da odoli iskuenjima, koje je bogatstvo
donosilo sa sobom, i da sauva svoje vrline i sistem vrijednosti koji je bio osnovica snage Republike.
Slino se desilo i sa dravom Lakedemonjana koja je zapoela svoje postupno propadanje kada se nakon
pobjede u Peloponeskom ratu u nju sruilo znaajno bogatstvo.
Socijalno raslojavanje i naglo bogaenje jednog sloja stanovnitva je pospjeilo i rast luksuza meu dotada
relativno skromnim Rimljanima. Bogataima je sve vie bila neophodna skupa luksuzna roba sa Istoka
kako bi mogli uivati u naviknutoj raskoi. Iz dalekih istonih zemalja dolazila su umjetnika djela, radovi
primijenjene umjetnosti u zlatu, srebru, dijamantima, draguljima, slonovai itd, obrazovani ili lijepi robovi i
robinje, rijetka i visokocijenjena vina, zaini i mnogi drugi proizvodi. Istanani ukus nove generacije
Rimljana sada je nalazio za shodno da uiva u tekovinama civilizacije. Ali da bi se sve to moglo nabaviti
bio je potreban novac. Luksuzna roba je tako na istok slijevala ogromne koliine rimskog novca i to je bio
poetak procesa koji je na kraju doveo do pojave hroninog deficita rimske drave.
491
ORBIS ROMANVS
Vojne tribune (vie vojne oficire) je od 362. god. p. n. e birao narod u tributskim komicijama izmeu
prijavljenih kandidata, a kasnije ih je mogao imenovati i vojskovoa. Izabrani od naroda vojni tribuni su se
zvali tribuni comitiati, a od vojskovoe tribuni rufuli. U svakoj legiji se nalazilo po est vojnih tribuna.
492
ORBIS ROMANVS
narodu od 145. god. p. n. e. i lex Gabinia tabellaria iz 139. god. p. n. e., kojim je uvedeno
tajno glasanje u centurijatskim komicijama prilikom izbora za magistrate. U iroj javnosti
je tada bilo veoma raireno miljenje o preraspodjeli javne zemlje kao jednom od naina
rjeavanja krize. Gaj Lelije (prijatelj Scipiona Emilijana) je 140. god. p. n. e. pokuao da
rijei krizu predlaui redistribuciju javnih zemljita. Meutim kada su se nobili
usprotivili, Lelije se uplaio i oprezno povukao, napustivi u potpunosti svoje namjere.
Zbog svoje obazrivosti stekao je nadimak Sapiens. Snaga onih koji su se suprostavljali
reformama koje bi kao cilj imale rjeavanje agrarne krize je bil dosta i vidljiva i iznimna.
Rije je o bogatim, utjecajnim, monim pojedincima sa irokom klijentskom mreom, i
koji su esto bili okrueni i druinama, sastavljenim od klijenata, osloboenika i robova).
Meutim, polako se poeo oblikovati i organizirati otpor onima koji su izigravali zakone,
zloupotrebili imovinske odnose i koji su dominirali ekonomskim, drutvenim i politikim
ivotom Republike. Zanimljivo je da su nosioci toga otpora, koji su ve bili izradili i
program djelovanja i reformne aktivnosti, uglavnom dolazili iz reda afirmiranih lanova
nobiliteta. I onda su dole okantne vijesti sa Sicilije...
I.sicilski ustanak robova od 135. do 132. god. p. n. e.
Dranje robova uvijek kao prateu pojavu ima i to da se robovi nastoje osloboditi, na
bilo koji nain ili bar poboljati svoj poloaj. Biti rob nije prirodno stanje ovjeka i radi
toga je bilo za oekivati i bjekstva robova, ali i njihove ispade, bune pa i prave ratove
usmjerene protiv njihovih gospodara. Proporcionalno poveavanju broja robova i
njihovom znaenju u ekonomici, poveava se i opasnost od pobuna robova. Od kraja II.
punskog rata bilo je pokreta robova sa kojima je Republika uspjela izai na kraj bez veih
problema. Iz 199. god. p. n. e. je neuspjela zavjera kartaginskih talaca i afrikih robova;
pobuna u Prenesti zavrena je pogubljenjem 500 robova; 196. god. p. n. e. je dolo do
ustanka u Etruriji; u drugoj deceniji II. st. p. n. e. desio se ustanak u Apuliji robova
pastira koji je zavrio osudom na smrt oko 7000 ljudi). Situacija na Siciliji je posebno
bila alarmantna na Siciliji, prvoj i najbogatijoj rimskoj provinciji, u kojoj je od II.
punskog rata vladao potpuni mir. Sicilija je za razliku od Italije, jo iz znatno ranijih
perioda, imala razvijeniju privredu zasnovanu i na ropskom radom, to je rezultat
kartaginskog i grkog prisustva. Ali i ta solidna osnova veleposjeda i ropskog rada je jo
dodatno produbljena slinim procesom (izazvanim agrarnom krizom) koji se
istovremeno odvijao u Italiji. Sicilija je bila i itnica, koja je izvozila velike koliine
itarica u Italiji, donosei latifundistima veliki profit. Pojedinci su se doepali golemog
bogatstva i nagomilavali su sve vei broj robova, koji su praktino preplavili ostrvo.
Takva velika koncentracija robova, od kojih je veina bila etniki srodna, jer su veinom
bili porijeklom iz Sirije, morala je rezultirati tekim posljedicama za rimsku upravu u
provinciji Siciliji. Tekom stanju na Siciliji su doprinijeli i postupci robovlasnika, koji su
sa svojim robovima postupali gore nego sa stokom, igosali ih, davali im teke poslove,
tukli i bievali bez esto bez razloga, a kako bi smanjili svoje trokove nisu se nimalo
brinuli o njihovoj ishrani i odjei. Radi toga su robovi esto sami morali brinuti o svojoj
493
ORBIS ROMANVS
ORBIS ROMANVS
495
ORBIS ROMANVS
Historiae
496
ORBIS ROMANVS
497
ORBIS ROMANVS
KASNA REPUBLIKA
O D 133. GOD. P. N. E. D O 27. GOD. P. N. E.
(D O B A G R A A N S K I H R A T O V A)
REFORME BRAE GRAKH
498
ORBIS ROMANVS
protivnik. I on je Republiku vidio kao centar koji bi trebao okupljati oko sebe itav niz
naroda i dravica Mediterana. Tiberije Stariji je zbog svojih karakternih osobina (estitosti i
hrabrosti) uivao ugled ne samo u visokim krugovima rimskog naroda, nego i meu obinim
narodom, saveznicima i provincijalcima. Majka Kornelija Afrikanka poticala je iz
patricijskog roda Kornelija Scipiona (u prijevodu ceremonijalni tap) i bila je kerka
Publija Scipiona Afrikanca Starijeg, pobjednika nad Hanibalom i spasioca Rima. Korneliji su
jedan od najstarijih rimskih patricijskih rodova. Njegovi ogranci kao Scipioni, Cine, Sule,
Dolabele, Lentuli, Cethegi i drugi igrali su veliku ulogu u rimskom politikom ivotu, i
praktino nalazimo u svakom razdoblju Republike po jednog od Kornelija kako ima, ako ne
najvei onda bar znatan politiki utjecaj na zbivanja u dravi. Liberalni intelektualni utjecaj
koji je otac imao na kerku odigrao je krucijalnu ulogu u oblikovanju Kornelije. Kornelija je
primila prilino dobru edukaciju, posebno iz grke literature, ali ni njeno latinsko
obrazovanje nije ostalo zanemareno. Antiki pisci Plutarh, Orozije i Velej Paterkul kada
spominju Korneliju istiu njenu ljubav za literaturu. Kornelija je spadala u red
najobrazovanijih i najinteligentnijih osoba tadanjeg rimskog drutva, i bila je vrlo aktivna i
ugledna u turbulentnim drutvenim zbivanjima koja su dovela do prelaska iz doba Srednje u
doba Rane Republike. I pored toga to je izmeu Tiberija Starijeg i Kornelije bila prilina
starosna granica, njihov brak je bio prilino stabilan i iznio je 12 djece od kojih je samo troje
preivjelo pubertet (kerka Sempronija, Tiberije roen izmeu 165. i 163. god. p. n. e. i
devet godina mlai Gaj). Nakon smrti suprugove smrti (nedugo nakon Gajeva roenja)
Kornelija je odluila da ostane univira i da se vie ne udaje (i pored branih ponuda),
potpuno se posvetivi odgoju i obrazovanju svoje preivjele djece i njihovom buduem
usmjeravanju. Jo antiki historiari su primijetili veliku privrenost Tiberija, Gaja i sestre
Sempronije svojoj majci, za koju e ostati vrsto vezani sve do kraja svojih ivota.
499
ORBIS ROMANVS
Prema prii (koju prenosi Valerije Maksim) kada je izvjesna bogata rimska patricijka zamolila Korneliju da vidi
njene dragulje, ona je pokazujui svoju djecu rekla "ovo su moji dragulji". Umjetnika slika prikazuje navedeni
dogaaj. Autor Angelika Kauffman, uraena 1785. god. Danas se nalazi u Virginia Museum of Fine Arts u
Richmond, USA.
500
ORBIS ROMANVS
Skulptura koja prikazuje Korneliju sa sinovima Tiberijem i Gajem. Autor Pierre-Jules Cavelier, uraena 1861.
god. Danas se nalazi u Muse d'Orsay u Parizu.
501
ORBIS ROMANVS
Kao uitelji Tiberija spominju se retoriar Diofan rodom iz Mitilene, zabiljeen kao jedan od
najmonijih govornika Grke tih vremena, i Gaj Blosije, Italski Grk rodom iz Kime, osoba
nevjerojatne energije i vatrenog duha. I Diofan i Blosije su bili sljedbenici stoike filozofske
kole i zastupnici helenskih demokratskih ideja, i preko njih su u duu Grakha, posebno
starijeg Tiberija, usaeni helenska filozofija i ideali helenistikog svijeta po kojima treba
"magistrature obnaati za narod, a ne za vjerovnika, i veliinu duha pokazivati jaanjem, a ne
potkradanjem drave". I Diofan i Blosije e do kraja ostati vezani i za Tiberija Grakha i za
revolucionarne ideje.
Tiberije Grakh je kao 17-godinjak uestovao u opsadi Kartagine, i boravio je u neposrednoj
blizini zapovjednika opsade Scipiona Emilijana, koji je bio vjenan sa Sempronijom, sestrom
Tiberija Grakha. Tu na zidinama Kartagine, Tiberije je pokazao svoju hrabrost, uspevi se
zajedno sa Gajem Fanijem (koji je Tiberijev podvig i opisao u svome historijskom delu)
meu prvima na njene zidine. Tim svojim postignuem Tiberije je vjerovatno zasluio i svoje
prvo ratno odlikovanje- corona muralis. Nakon razaranja Kartagine, Tiberije Grakh se vratio
u Rim, gdje je izabran za sveenika augura. Vjenao se sa Klaudijom, sa kojom je imao dosta
stabilan brak i bioloko potomstvo. Klaudija je bila kerka Apija Klaudija Pulhera koji je bio
vrlo ugledna i utjecajna osoba u rimskom politikom ivotu (obnaao je i konzulsku i
cenzorsku ast, a bio je princeps senatus). Brana veza je imala dodatni efekt u daljem
usmjeravanju politike karijere mladoga Tiberija Grakha, jer je njegov punac bio jedan od
onih koji su zastupali potrebu reformi (posebno u agrarnim odnosima). Nakon zavretka
obnaanja sveenike slube, svoj cursus honorum Tiberije Grakh je nastavio izborom za
jednog od kvestora. U tim trenucima Rimljani su opremali novu konzulsku vojsku protiv
Numancije i jedan od kvestora trebao je da prati konzula, i drijeb je odredio 26-godinjeg
Tiberija Grakha da bude kvestor u vojsci konzula Gaja Mancine.
Tiberijev brat Gaj je u svome vjerovatno politikom pamfletu, a koji Plutarh naziva
knjiicom, zapisao da se ve na putu za Numanciju Tiberije susreo sa posljedicama krize.
Tako je u Etruriji vidio zemljita naputena od seljaka, a koja sada obrauje mnotvo
dovedenih barbarskih robova ili su jednostavno nekadanja obradiva podruja pretvorena u
ogromna prostranstva panjaka na kojima su lutala stada stoke. Po Gaju, vidjevi svojim
oima posljedice agrarne krize Tiberije je donio odluku da svoj ivot i politiku karijeru
posveti borbi za reforme. Deavanja kod i nakon Numancije su samo dodatno jo djelovali na
Tiberija Grakha da preuzme kormilo predvoenja velikog reformnog zahvata kojim bi se
rijeila agrarna kriza, i skrene svoju do tada uspjenu politiku karijeru i uspinjanje u rimskoj
hijerarhiji na drugi, mnogo riziniji kolosjek. Na ubrzavanje donoenja odluke o aktivnom
nastupanju, reformatori i Tiberije Grakh su nesumnjivo bili motivirani i izbijanjem velikog i
opasnog ustanka robova na Siciliji, koji je i sam bio jedna od posljedica poremeaja agrarnih
odnosa. Sam Tiberije Grakh je iznosio primjer teinu ustanka na Siciliji, kada je elio da
naglasi tetnost primjenjivanja velikog robovskog rada, na utrb slobodnog rimsko italskog
seljatva.
502
ORBIS ROMANVS
ORBIS ROMANVS
504
ORBIS ROMANVS
Tiberije Grakh se obraa narodu na komicijama. Scena iz BBC serije Ancient Rome: The Rise and Fall of an
Empire, epizoda Revolution. U ulozi Tiberija Grakha je bio britanski glumac James D'Arcy.
505
ORBIS ROMANVS
Iako je zakon bio prilino uravnoteen i umjeren, kako bi zadovoljio i protivnike reformi
nudei jedan kompromis (u duhu rimske dravne tradicije), ipak je onaj dio nobiliteta i
veleposjednika koji je bio nezadovoljan agrarnom reformom odluio da je blokira.
Najogoreniji protivnik Tiberija Grakha je njegov prvi roak Publije Kornelije Scipion
Nazika Skorpion (Serapio) konzul za 138. god. p. n. e., pontifex maximus i sin onog Nazike
koji se protivio Katonovom pozivu na unitenje Kartagine. Oko Nazike Skorpiona se
okupljala sva opozija agrarnom zakonodavstvu. Instruiran od snane nobilske opozicije jedan
od 10 plebejskih tribuna po imenu Marko Oktavije, i sam jedan o uzurpatora-veleposjednika,
stavio je veto na donoenje agrarnog zakona. Poto pokuaji ubjeivanja i pritisaka na
Oktavija da promijeni odluku nisu uspjeli, Tiberije Grakh je kako bi slomio opoziciju
primjenio pravilo opstrukcije. Tiberije je zabranio ediktom sa zakonskom snagom svim
magistratima da obavljaju svoje dunosti, sve dok se ne obavi glasnje o njegovom
zakonskom prijedlogu, ime je praktino suspendiran rad institucija i slubi Rimske
Republike. Zatvoren je i hram Saturna, gdje se nalazila dravna blagajna i kvestori vie nisu
mogli ni uzimati niti unositi u nju novac. Tiberije Grakh se odvaio i na donoenje zakona o
opozivu Marka Oktavija kao plebejskog tribuna, to je bila mjera bez presedana u
dotadanjem rimskom politikom iskustvu (plebejski tribun je bio religijski zatien). Ali
popularnost Tiberija Grakha u narodu i elja za donoenjem agrarnog zakona su bili toliki da
je Marko Oktavije smjenjen i umjesto njega je izabran Kvint Mumije, klijent Tiberija
Grakha. I sada se moglo pristupiti glasanju o zakonu koji je i usvojen (poznat je kao lex
Sempronia), uz izmjenu da je iz ranijeg prijedloga izbaena stavka o pravu naknade za
vrijednost oduzetog zemljita. Imenovana je i agrarna komisija u sastavu : sam Tiberije,
njegov tast Apije Klaudije Pulher i brat Gaj Grakh. Ova komisija je predstavljala kvalitativni
dodatak, jer je omoguavala konkretnu operacionalizaciju donoenog zakona na terenu.
Meutim, realizaciji samoga zakona na terenu su senatori pravili velike probleme,
oteavajui rad komisije, a navodno su bile unamljene i plaene ubice koje bi trebale ubiti
Tiberija Grakha. Komisija je posebno imala tekoa u odreivanju to je javno zemljite, a
to privatno, jer je granicu javnog zemljita nekada bilo praktino nemogue odrediti. To je
dovodilo i do problema na terenu, a kod razgraniavanja esto se moralo dirati i u prava
saveznika (jer je i dio njihovih veleposjednika bio korisnik rimskih javnih zemljita).
Ovaj agrarni zakon je indirektno pokrenuo i otvaranje saveznikog pitanja. Iako su graani saveznikih
dravica u Italskoj federaciji/konfederaciji profitirali od ustanovljene hegemonije Republike, ipak su postojala i
odreena nezadovoljstva meu pojedinim saveznicima zbog osjeanja da su graani drugog reda. Zemljita
ager publicusa su kao zakupci mogli koristiti i saveznici, pa su neki od njih iskoristili agrarnu krizu i sami
stvorili latifundije na raun javnog zemljita. Po ovom zakonu i njihova posjedi na ager publicusu su podlijegali
reviziji i oduzimanju vika od predviene veliine. Meutim, taj oduzeti viak je bio predvien da se dijeli samo
bezemljaima sa rimskim graanstvom, ali ne i sa graanstvom neke od 150 saveznikih dravica. Dok su elite
saveznikih dravica stajale na liniji protooptimatskih rimskih krugova, dotle su njeni slabostojei graani
smatrali velikom nepravdom to i oni ne mogu uestvovati u redistribuiranju javne zemlje. Samim tim se
postavilo pitanje dodjele rimskog graanstva svim saveznicima. Kao to se vidi iza zahtjeva za dodjelom
rimskog graanstva su leali isto ekonomsko socijalni razlozi.
506
ORBIS ROMANVS
Atalov testament
U godini kada su se Rim i Italija nalazili u previranjima, na istoku je umro pergamski kralj
Atala III. Filometora (vl. 138 133. god. p. n. e.), sin Eumena II. Oporukom je Atal III. koji
nije imao direktnog nasljednika, svoje helenistiko kraljevstvo ostavio rimskom narodu (on
sam ustvari nije bio uope bio zainteresiran za upravu kraljevstvom, i uglavnom se posvetio
medicini, batovanstvu i botanici). U Rim je kraljevu oporuku i riznicu donio Euden
Pergamljanin, upoznajui rimsku javnost sa sadrajem kraljevih elja. Rim se nije puno
kolebao i prihvatio je Atalovu oporuku kojom je doao u posjed bogate teritorije na zapadu
Male Azije. Ali sada su se javile razliite tendencije realizacije Atalovog testamenta. Tiberije
Grakh je predloio zakon u kome je prva stavka predviala da se novac iz kraljevske riznice
dopremljene u Rim, trebao podijeliti graanima koji su dobili zemljine posjede prilikom
preraspodjele radi njihovog ureenja i poetnih trokova obraivanja, te i onim graanima
koji su bili aplicirali, ali za koje je, zbog nestaice raspoloivog zemljita, bila mala
mogunost da dobiju zemljini posjed. Tiberijev prijedlog zakona o provinciji Aziji je
predviao i da odreivanje statusa pergamskih gradova nije u nadlenosti Senata nego
narodne skuptine, odnosno u rukama tribuna koji su izraz narodnih interesa. Ovaj dio
zakonskog prijedloga je posebno ogorio Senat, jer je iz njegove nadlenosti iskljuivao
upravljanje vanitalskim posjedima koji su predstavljali izvor znaajne finansijske i
ekonomske dobiti iz koje je proizilazila i politika mo, a naruavan je i monopol Senata na
voenje spoljne politike. Otvoreni sukob sa predstavnicima nobilske opozicije za Tiberija
Grakha i njegove najvjernije pristalice je sada bio neminovan. Glavna optuba protiv Tiberija
Grakha je bila lana vijest da on namjerava da se, koristei popularnost u narodu i
demagoke mjere, proglasi za kralja.
Kako se pribliavao i rok za izbor, u julu 133. god. p. n. e., novih plebejskih tribuna za
narednu godinu. Nobilska opozicija je sve jasnije pokazivala elju da se izaberu za plebejske
tribune oni pojedinci koji su bili najvei neprijatelji Tiberija Grakha. Uz to, Tiberijevi
protivnici su kako se dan izbora pribliavao, sve vie javno govorili da im mu prestane
tribunska vlast, on nee dobro proi. Radi toga se Tiberije Grakh odluio na jo jednu
mjeru (neubiajenu u tadanjoj rimskoj politici), a to je da se ponovo kandidira za plebejskog
tribuna.
Ubistvo Tiberija Grakha
Tiberije Grakh je kao svoj izborni program ponudio sljedee prijedloge : skraenje trajanja
vojne slube, pravo priziva na narod protiv sudskih osuda koje bi donio senatski sud,
mijenjanje sastava sudova, u kojima bi sada polovinu sastava inili vitezovi. Ovim
prijedlozima je on nastojao da i dalje popravi stanje seoskog plebsa (njegove baze), ali i da
pridobije vitezove i gradski plebs i da oduzme senatorima jo jednu ingerenciju sudstvo.
Seoski plebs je u tim ljetnim mjesecima bio zauzet poljskim radovima, pa je Tiberije Grakh
morao potraiti podrku i meu gradskim plebsom i vitezovima kako bi dobio dovoljan broj
glasaa. Nezadovoljni senatori nisu mogli dopustiti jo jedan tribunat Tiberija Grakha (bilo je
507
ORBIS ROMANVS
ORBIS ROMANVS
509
ORBIS ROMANVS
510
ORBIS ROMANVS
511
ORBIS ROMANVS
Protiv Aristonika je upuena rimska vojskom pod zapovjednitvom konzula Publija Licinija
Krasa Mucijana, koja je poraena a konzul zarobljen (u zarobljenitvu je i stradao). Tri
godine trajao je teak rat Aristonika i njegovih Heliopolita protiv udruenih snaga Republike,
Bitinije, Ponta, Paflagonije, Kapadokije i domaih proturevolucionarnih snaga. I konano je
konzul za 130. god. p. n. e. Marko Perperna (Marcus Perperna) uspio da pobijedi Heliopolite
i 129. god. p. n. e. pod opsadu stavi grad Stratonikeju, u koju se Aristonik sklonio. Grad je
uslijed gladi bio prisiljen da se preda, pa je i Aristonik zarobljen a rat zavren. Nakon to je
proveden u trijumfu Aristonik je umoren. Meutim otpor Heliopolita se nastavio i Rimljani i
njihovi saveznici su imali velike muke da se suprostave njihovoj gerilskoj taktici. Ipak
primjenjujui teke mjere kao to je politika sprene zemlje, heliopolitski gerilci su poraeni,
a red u novoj provinciji Aziji uspostavljen. Red je uspostavio Manije Akvilije (Manius
Aquillius) konzul za 129. god. p. n. e. Kada je propao pokret heliopolita, i Gaj Blosije je
izvrio samoubistvo. Nekadanji atalidski posjedi u Trakiji su pripojeni provinciji
Makedoniji, krajnje istone dijelove nekadanjeg atalidsko pergamskog kraljevstva predali
su maloazijskim dinastima, a od ostatka je nastala provincija Azija. Gradovi koji su ostali
lojalni Rimljanima tokom Aristonikovog rata osloboeni tributa.
Marko Fulvije Flak otvaranje saveznikog pitanja
Brutalno ubistvo Tiberija Grakha je neminovno kao posljedicu moralo imati produetak linije
osvete, sukoba, nasilja i prolijevanja krvi. Nije se dugo ekalo da se nastave krvavi unutranji
nemiri u Rimu. Tih godina poinje da se pojavljuje i pitanje daljeg statusa italskih saveznika.
To pitanje se sastojalo u tome da li italski saveznici kolektivno i po sistemu automatizma
treba da dobiju rimsko graanstvo ili ne. Porcijevim zakonom (lex Porcia) iz 190. god. p. n.
e. zabrani se ibanje ili osuivanje na smrt rimskog graanina, a od 167. god. p. n. e. rimski
graani su bili osloboeni direktnih poreza. Te nove privilegije za rimske graane su bile
primamljive i za italske saveznike, posebno one sa latinskim pravom, te su oni nastojali doi
do rimskog graanstva na bilo koji nain. Sami saveznici su to pitanje, odnosno zahtjev da
dobiju punopravno rimsko graanstvo i tako se izjednae sa graanima Republike postavili
kao svoj krucijalni prioritet. Tako bi italski saveznici, koji su se borili zajedniki sa rimskim
legijama, konano bili izjednaeni sa Rimljanima. Inae se rimski odnos prema italskim
saveznicima u periodu nova sapientia prilino promijenio, i sada su se prema njima poeli
ponaati kao prema potinjenom stanovnitvu. Pitanje dodjeljivanja prava graanstva
saveznicima bilo je povezano i sa ekonomskim razlozima. Saveznici su zajedno s
Rimljanima sudjelovali u pohodima, ali njih nisu obuhvaale podjele zemljita koje su
provoene poevi od brae Grakho. Osim toga, porast krupnog zemljoposjeda dovodio je do
toga da su zauzete oblasti koje su oduvijek koristile italske zajednice. Npr. krupna stoarska
gospodarstva rimskih magnata pojavila su se u Apuliji, kuda su oduvijek italske zajednice
nastanjene u brdsko planinskim zonama, vodile svoju stoku u redovitim sezonskim
kretanjima. Za prava graanstva borili su se i predstavnici italskih gradova i njihovi interesi
bili su vezani za rimske provincije, gdje su morali konkurirati rimskim vitezovima, koji su
uivali razne privilegije.
512
ORBIS ROMANVS
ORBIS ROMANVS
Maksim je pobijedio i Alobroge i Arverne u prvoj i drugoj bitci kod Avinjona, radi ega je
nagraen trijumfom i dobijanjem poasnog naziva Alobroki/Allobrogicus. Odrani trijumf
je bio uven zbog svoga spektakla, ukljuujui i arvenskog vou Bituita u njegovom
srebrenom bojnom oklopu. Od pljake Overnja (Auvergne) Fabije Maksim je podigao Fornix
Fabianus koji prelazi preko Via Sacra. Vrlo bitna rimska pozicija Aquae Sextiae (Sekstijeve
banje, na mjestu termalnih izvora) koju je 122. god. p. n. e. osnovao Gaj Sekstij
Kalvin/Caius Sextius Calvinus (konzul za 124. god. p. n. e.) A 118. god. p. n. e. u stari galski
grad Narbon upuena je rimska kolonija. Zahvaljujui ovim pohodima ustanovljena je
provincija Transalpinska Galija/ Gallia Transalpina (kasnije nazvana Narbonska
Galija/Gallia Narbonensis) 121. god. p. n. e. Ovim je otvoren put ka rimskom napredovanju
prema Zapadnoj Europi i irenju imperijalnog obujma i na prostore van mediteranskog
bazena. Ujedno je konano stvorena i kopnena veza Italije sa hispanskim provincijama. Ta
cesta se po njenom zaetniku Domiciju Ahenobarbu zvala Domicijeva cesta. Osvajanje
Balearskih otoka, koji su sluili kao uporite gusara, osiguralo je i pomorske komunikacije sa
Pirenejskim poluotokom.
Gaj Grakh
Pravi nastavak Tiberijevog rada doao je sa njegovim bratom mlaim bratem Gajem.
Epizoda sa Gajem je bila neto dua i imala iri obujam u odnosu na onu od Tiberija. U
godini umorstva brata, Gaj je imao oko 20 godina. On je odsluio vojsku (u kojoj je po
sopstvenim rijeima proveo 12 godina), oenio se Licinijom, kerkom Licinija Mucijana,
bliskog suradnika Tiberije Grakha (iako pojedini izvori navode da je bio oenjen sa kerkom
Decima Junija Bruta Kalaika/Decimus Junius Brutus Callaicus, konzula za 138. god. p. n.
e.). Za vrijeme numantinske kampanje njegovog zeta Scipion Emilijana, Gaj je sluio kao
tabni oficir. Ali poto postoji svjedoanstvo da je bio prisutan u Rimu, kada se dogodilo
ubistvo njegovog brata, Gaj se kui vratio prije zavretka ratnih operacija kod Numancije.
Gaj je inae bio lan agrarne komicije, a zatim je kao kvestor upuen na Sardiniju (gdje je
proveo razdoblje od 126. do 124. god. p. n. e.; a svoju vojno i civilnu dunost na Sardiniji je
obavio poteno), a nakon povrataka je bio pozvan na odgovornost kao uzronik pobune u
Fregeli. Ali je plebs bio na njegovoj strani i optuba je bila povuena.
Gajeva linost je bila dosta sloena, kao i stariji brat i on sam je bio odlino obrazovan, i
usmjeravan u stoikom pravcu kao ustrajne osobe uvjerene u pravinu ideju. Sa druge strane,
umorstvo brata i njegovih pristalica je imalo prilian efekt u oblikovanju politike djelatnosti
Gaja Grakha. On je tako bio voen ne samo idealizmom i programom narodnjaka, nego i
snanom eljom za osvetom. Sam Tiberije Grakh je imao velikog utjecaja na svoga mlaeg
brata. Gaj je tako u svojim javnim nastupima uvijek idealizirao svoga starijeg brata, a
navodno mu se jednom i u snu javio (kako bi ga podstakao na odlunu politiku akciju), kada
je Gaj poeo da oklijeva sa svojim politikim angamamom. Radi svih tih osjeanja koja su
se u njemu samom izmijeala Gaj Grakh je imao i agresivniji i manje popustljiviji nastup u
odnosu na svoga starijeg brata, nije bio toliko sklon kompromisima i poeo je zauzimati
514
ORBIS ROMANVS
515
ORBIS ROMANVS
Gradski plebs je nastojao privui provoenjem iroko zasnovanih javnih radova ( u prvom
redu izgradnje puteva irom Italije koji su bili kostur mree rimskih puteva), kako bi se
smanjila nezaposlenost i zakonom o itu (lex frumentaria), kojim je ozakonjena prodaja
dravnog ita gradskom plebsu po vrlo jeftinim cijenama (jedan modij davan je po 6 asa).
Neto kasnije e demagozi na temelju spomenutog zakona razviti sistem besplatne podjele
ita.
Poto se stanovnitvo Grada uveliko uveavalo zbog pristizanja pauperiziranih masa, koje su ivjele na granici
puke egzistencije. Takvo stanje je ostajalo i latentna prijetnja javnom redu i miru, i plodno tlo za potencijalne
nemire. Nesumnjivo je Gaj Grakh sa lex frumentaria elio privui na svoju stranu glasaku masu gradskog
plebsa, ali je kasnije ovaj sustav podjele hrane (u poetku po veoma niskim cijenama a kasnije i besplatno)
predstavljao prije svega mjeru socijalne politike. Tako je drava, subvencionirajui cijenu uvezenog ita, na
sebe preuzimala brigu o minimalnom zbrinjavanju gradskog plebsa. Ali kako je ve reeno, ova mjera je na
due staze imala negativne posljedice, jer je polako ali sigurno stanovnike grada Rima pretvarala u parazite.
Tako je Gajeva izvorna namjera poboljavanja poloaja gradskog plebsa, u svome praktinom odvijanju vrlo
brzo u potpunosti bila izvrnuta i pretvorena u vrlo lo obiaj izdravanja na raun marljivih stanovnika plodnih
provincija, a koju e naslijediti i Konstantinov novi Rim na Bosforu. Pitanje podjele dravnog ita po niim
cijenama ili besplatno je esto predstavljalo i znaajan segment kasnijih politikih agendi pojedinaca, pogotovu
iz redova populara. U okviru ovog pitanja djelovali su i optimati, o emu svjedoe npr. zakoni lex Octavia i lex
Terentia Cassia. Podjele ita mogue (posebno u postrepublikansko doba) je promatrati i kao neki vid
protosocijalne politike, odnosno dravne intervencije kako bi se osigurala najnunija egzistencija
najsiromanijih graana.
Vitezove je pokuao da privue na stranu stranke populara zakonom o provinciji Aziji (lex
de provincia Asia) i sudskim zakonom (lex iudiciaria). Zakonom o provinciji Aziji je uveden
porez desetina za ovu provinciju, a njegovo ubiranje je preputeno kompanijama publikana.
Davanje zakupa za ubiranje poreza, po ovom zakonu, se trebalo vriti na licitaciji koje su se
morale odravati u Rimu, a ne u provinciji (kao npr. na Siciliji) ime je otpadala
mogunost konkurencije lokalnih financijera. Na taj nain, vitezovi su dobivali neograniena
prava za ekonomsko iskoritavanje bogate provincije Azije. Natpisi sa otoka Delosa ukazuju
na to da od ovog vremena raste uloga rimskih zelenaa u financijskom ivotu istonih
podruja. Po sudskom zakonu u stalnim sudskim komisijama za pretresanje sluajeva
zloupotreba po provincijama (quaestiones perpetuae de repetundis) su trebali sjediti vitezovi.
To je zadavalo teak udarac nobilitetu. Apijan govori da je Gaj, nakon usvajanja zakona
rekao da je "jednim udarcem skrio Senat". Odsad su vitezovi morali pretresati sluajeve
senatora, bivih namjesnika provincija, koje stanovnici provincije tue sudu, a takvi su
sluajevi bili obina pojava. Zloupotrebe pak publikana ostajale se nekanjene, jer su oni bili
ortaci rimskih sudaca. Da bi privukao saveznike na svoju stranu Gaj i Fulvije Flak su obeali
proirenje rimskog graanstva sve do obronaka Alpa.
U sklopu svoje zakonodavne aktivnosti irokog spektra Gaj je sruio i prevlast bogatijih klasa
u centurijatskim komicijama, tako to je izmijenio pravilo o redu glasanja centurijatskih
komicija i od Gajevog tribunata su sve centurijatske komicije glasale zajedno. Djelatnost
mlaeg Grakha nije bila samo ograniena politikim okvirima. Zahvaljujui njemu izgraeni
su mnogi putevi i magacini za ito. Pored gradnje puteva Gaj je pristupio i osnivanju novih
516
ORBIS ROMANVS
kolonija. U svojoj aktivnosti Gaj je imao i veliku podrku od Kornelije, koja je bila aktivni
sudionik kampanje njenog sina. Pune dvije godine (123. 122. god. p. n. e.) Gaj Grakh je bio
glavni pokreta politikih deavanja u Republici, i vrlo uspjeno je odreivao pravac u kojem
se kree Republika. Meutim, ta injenica da je on skoro, pa apsolutno, upravljao politikom
Republikom, dovela je do toga da i on bude lano optuen da tei tiraniji ili monarhiji.
Ali dvogodinja intenzivna kampanja Gaja Grakha nije mogla ostati i bez optimatske
reakcije, kojoj se na elu nalazi konzul (za 121. god. p. n. e.) Lucije Opimije (Lucius
Opimius). Veliku podrku Opimiju davao je drugi plebejski tribun za 121. god. p. n. e. Marko
Livije Druz (Marcus Livius Drusus). Po starim obiajima, plebejski tribun nije smio naputati
Rim, ali je Gaj Grakh otputovao u Afriku, da osobno rukovodi osnivanjem Junonije, to su
iskoristili njegovo protivnici koji su u njegovom odsustvu (od 7 sedmica) zapoeli vrlo
aktivnu kampanju. Livije Druz je kako bi od Gaja odvojio mase, predloio demagoke mjere
kao to je osnivanje 12 kolonija sa po 3000 naseljenika (odnosno 3000 zemljinih estica) i
olakavanje rente za zemlju dodijeljenu 133. god. p. n. e., kao i da se latinski saveznici ne bi
trebali loe tretirati od rimskih zapovjednika. Ovi Leges Liviae nisu bili realizirani (izgleda
da je bila osnovana samo jedna manja kolonija Skilacij), jer je Senat njima samo
namjeravao da odvoji mase od Gaja Grakha i preusmjeri na Livija Druza. Tako je i odbijen
zakon o dodjeli rimskog graanstva italskim saveznicima. Gajevo odsustvo iz Rima je bila
njegova kljuna politika greka, jer kada se vratio zatekao je potpuno izmijenjenu
konstelaciju politikih odnosa, na njegovu tetu. Na kraju nije mu uspjelo ni da bude izabran
za novog plebejskog tribuna za 121. god. p. n. e. Nakon neuspjeha na izborima za plebejskog
tribuna Gaj Grakh se povukao u privatni ivot. Meutim, te iste godine je pokrenuto i pitanje
kolonije Junonije. Optimati su iskoristili glasove o nepovoljnim znamenjima, koja su toboe
zapaena pri osnivanju kolonije. Priali su, kako su vuci preko noi podigli kamene meae
koji su dan ranije postavljeni na granici budue kolonije. To su auguri protumaili kao izraz
gnjeva bogova zbog osnivanja kolonija na prokletom zemljitu. Konzul Lucije Opimije,
jedan od glavnih Grakhovih protivnika, sazvao je komicije, da ukine Rubrijev zakon o
koloniji Junoniji. Situacija u Rimu je postajala vrlo teka i suparnike stranke su se okupljale
na Kapitolu, gdje je trebalo da se odre komicije. Tada se i desio incident, kada je u jednom
nesretnom spletu okolnosti ubijen Kvint Antilije, liktor konzula Opimija, od jednog pristalice
Gaja Grakha.
Taj in je posluio kao odlian povod za obraun sa popularima, i Opimije je sazvao sjednicu
Senata koji je donio odluku da je drava u opasnosti i da se konzulu daje specijalno
ovlatenje senatus consultus ultimum (exstremum), koji je glasio: "Videant consules ne quid
detrimenti res publica capiat" (neka se postaraju konzuli da Republika ne pretrpi nikakvu
tetu). Time je optimatski Senat dao odrijeene ruke konzulu Opimiju da se razrauna sa
popularima i Gajem Grakhom. Na Kapitolu su se okupile optimatske snage i to senatori i
jedan dio vitezova naoruani, zajedno sa jedinicom kretskih plaenika strijelaca. Gaj Grakh
i Fulvije Flak su se koncentrirali sa popularima na Aventin. U posljednjem trenutku Gaj i
Fulvije obratili su se za pomo robovima obeavajui im slobodu, ali bilo je ve suvie
517
ORBIS ROMANVS
kasno. Kretski strijelci su odluili bitku, zasuvi slabo naoruane populare sa kiom strijela.
Optimati su ponovo izvrili pokolj na ulicama Rima, ovaj put znatno vei i oko 3000
populara je bilo ubijno. Gaj, koji je uspio da izmakne prvom udaru koji su izveli grki
najamnici-kretski strijelci, ne eljei da padne u ruke svojih neprijatelja, naloio je svome
vjernom robu Luciju Viteliju da ga ubije. Po Veleju Paterkulu i Aureliju Viktoru rob kojem
je Gaj naloio da ga ubije zvao se Euporus (Euphorus). Vjerovatno je ime koje spominju
Velej i Viktor njegovo ime po roenju dok je Lucije Vitelije dobio od strane svojih rimskih
gospodara. Nakon to je izvrio Gajev nalog Euporus (Lucije Vitelius) je i sam izvrio
samoubistvo. Njihova tijela su pronaena u umarku Furina sa druge strane Tibra na
obroncima Janikulskog brijega. Fulvije, koji je isto izmakao tom prvom pokolju koji se
dogodio na Aventinu, ubijen je u radionici svoga klijenta. Za glave Gaja i Fulvija koje
donesoe Opimiju, donosioci su od njega nagraeni zlatom one teine koliko su bile teke
odsjeene glave dvojice narodnjakih prvaka. I sin Fulvija Flaka, 18-godinji Kvint, koji je
bio nevin, bio je okrutno umoren. Tijela ubijenih su zavrila na isti nain kao to je to bilo
uinjeno sa Tiberijem i njegovim pristalicama, baena su u Tibar. Porodicama ubijenih u
drugom masakru je bilo zabranjeno da nose alobna odijela. Opimije je izvrio sveano
oienje grada i podigao hram Sloge (Concordia). koji je ve ranije podigao Furije Kamilo.
Ali u toku noi neko je na netom obnovljeni hram dopisao sljedei stih:"Djelo bezumlja
izgradi hram Sloge.
Tiberije i Gaj Grakh. Skulptura autora Jean-Baptiste Claude Eugne Guillaume, uraena 1853. god. Danas se
nalazi u Muse d'Orsay, Paris.
518
ORBIS ROMANVS
ORBIS ROMANVS
Grakha. Zakon iz 111. god. p. n. e. i dalje priznaje lex Sempronia vaeim, ali je i omoguio
da se proces latifundizacije legalizira formalnim pretvaranjem javnog zemljita u privatno. I
tako je poslije grakhovskog doba ponovo poeo jaati proces latinfundizacije, ali sa
razliitim intenzitetom u razliitim dijelovima Italije. Seljaki srednji i sitni posjed
najvre se drao u sjevernoj i nekim dijelovima srednje Italije, za razliku od june Italije,
koja je u potpunosti bila latifundizirana. Ipak na kraju procesa e stvaranjem latifundija biti
obuhvaena itava Italija, a onda se sa isto katastrofalnim posljedicama taj proces nastavio i
u provincijama.
Rimski narod nije zaboravio rad brae i njihovu rtvu, i po Plutarhu izgradio je kipove
Grakha, smjestivi ih na vidljivom mjestu i posvetivi mjesto gdje su bili ubijeni. Obini
rimski seljaci su odlazili tamo svake godine donosei prvijence plodova godinjih doba, ak
su mnogi prinosili i rtve ispod njihovih kipova i na koljenima se klanjali njihovim sjenima
kao da obilaze svetilita bogova. Kornelija je bila svjedokom umorstva oba svoja sina i
jedino joj je jo preostala kerka Sempronija i djeca sinova. Kornelija je sve nesree
podnijela stoiki, plemenita i uzviena duha, tako da je i o posveenim mjestima rekla da
njeni sinovi imaju dostojne grobove. Nakon ubistva Gaja, Kornelija se povukla u Misenum
(danas Miseno), grad u Kampaniji da izuava grku i latinsku knjievnost. Svojim
posjetiocima je esto priala o ivotu i smrti svoga oca Scipiona Afrikanca Starijeg, ali bi
najdivnija bila i izazivala najvie emocija kada je govorila, bez suza i drugih vanjskih izraza
tuge, o svojim sinovima. Poslije njene smrti, rimski narod je u spomen Korneliji podigao
bronzanu statuu sa natpisom "Kornelija, majka Grakha" (Cornelia, mater Gracchorum). I
tako se zavrila pria o Scipionu Afrikancu Starijem, koja je poela negdje oko rijeke Ticine
218. god. p. n. e. u jednoj bici u kojoj je Hanibal izvojevao prvu pobjedu nad Rimljanima.
Balkanske operacije
Samo desetak godina nakon Tuditanovih operacija protiv Japoda, ponovo su Rimljani morali
intervenirati na Zapadnom Balkanu. Konzuli Lucije Kornelije Kota/Lucius Cornelius Cotta i
Lucije Cecilije Metel/Lucius Caecilius Mettelus su 119. god. p. n. e. sa vojskom krenuli iz
Cisalpinske Galije protiv Japoda i drugih Ilira. Doavi do Segestike, Kota se vratio u Italiju,
dok je Metel produio na jug i stigao sve do Salone (u kojoj je prezimio) opljakavi zemlju
Delmata i nanijevi im veliku tetu i gubitke. U znak pobjeda nad Delmatima, Lucije Metel
odrao trijumf 117. god. p. n. e. i dobio poasni nadimak Delmatski/Delmaticus. Od ratnog
plijena financirao je izgradnju hrama Kastora. Od tada Salona postaje najznaajnije rimsko
sijelo na Zapadnom Balkanu, odakle se i pokreu operacije u unutranjosti.
Nakon pretvaranja Makedoniju u rimsku provinciju, Sredinji Balkan postaje polje
kontinuiranih malih ratova i sukoba Rimljana sa Dardancima, Skordiscima, Traanima koji
520
ORBIS ROMANVS
pokuavaju ili se zatititi od rimskih trupa ili pljakati provinciju ili prodrijeti na grkobalkansko podruje. Postoje pretpostavke da je 156. god. p. n. e. pored Delmata voen
opseniji ratni poduhvat na poluotoku koji je obuhvatio i Panone i Skordiske. Posebno su
intenzivne kampanje bile sa Skordiscima, koji su bili temeljno keltski narod ali i sa znatnim
ilirskim i trakim udjelom, oblikovan nakon neuspjeha velikog keltskog pohoda u Grkoj
279. god. p. n. e., sa sreditem u zoni utoka Save u Dunav (Singidunum je bio jedno od
njihovih vanijih naselja). Sa Skordiscima su bile voene borbe 141 god. p. n. e., a 135. god.
p. n. e. sa njima se borio pretor Marko Koskonije. Posebno teak rat sa Skordiscima je voen
u periodu nakon 120. god. p. n. e. i koji se sastojao od niza faza :
1. 119. god. p. n. e. se desila velika pobjeda kvestora Marka Anija nad Skordiscima i
Medima.
2. 116. god. p. n.e., rat izvjesnog Fabija (moda se odnosi na Kvinta Fabija Maksima
Eburna, konzula za 116. god. p. n. e.).
3. 114/113. god. p. n. e., rat i katastrofalan poraz Gaja Porcija Katona.
4. 113/112. god. p. n. e., rat i uspjene operacije Gaja Cecilija Metela Kaprarije.
5. 112/111. god. p. n. e., rat i uspjeh Marka Livija Druza, koji je prvi sa vojskom izbio na
Dunav.
6. 110/109. god. p. n. e., vrlo uspjean rat Marka Minucija Rufa ukljuujui i pobjede nad
nekim drugim srednjobalkanskim i trakim narodima.
Ofanzivna mo Skordiska je konano slomljena pohodom Lucija Kornelija Scipiona
Azijagena (popularski konzul iz 83. god. p. n. e.) iz 84. god. p. n. e. Nakon dueg
viedecenijskog zatija posljednji zabiljeeni u nama poznatim izvorima, rat sa Skordiscima
je vodio Tiberije 16. god. p. n. e. Uz ratove sa Skordicima, rimski namjesnici i vojskovoe su
vodili borbe i sa drugim srednjobalkanskim i trakim narodima pa su tako voeni ratovi :
1.Protiv Traana, vodio iznimno uspjeno Tit Didije ili 104. god. p. n. e. ili 101/100. god. p.
n. e.
2.Rat sa Dardancima i Medima 97. god. p. n. e.
Borbe sa trakim narodima i Skordiscima se intenziviraju od poetaka drugog desetljea I. st.
p. n. e., navoene i od Mitridata koji je i time ugroavao rimske pozicije na Balkanu-Mitridat
je i okupirao Trakiju i dobar dio Makedonije 87. i 86. god. p. n. e. :
3.Rat Gaja Sentija Saturnina protiv Meda i itavog niza trakih naroda koji su opljakali i
Dodonu.
4.Sulin pohod na Trakiju i sredinji Balkan 85. god. p. n. e.
5.Veliki rat i pobjeda Lucija Kornelija nad Skordiscima.
6. Bellum Dardanicum iz 75-73. god. p. n. e., koji je sa rimske strane vodio Gaj Skribonije
521
ORBIS ROMANVS
ORBIS ROMANVS
ORBIS ROMANVS
pretora Lucija Kasija (koji je bio opepoznat kao poten), doao u Rim. Gaj Memije je
ustvari elio iskoristiti Jugurtu kako bi on pred komicijama javno otkrio koga je podmitio, te
su tako zbivanja u Numidiji postala obina moneta za potkusurivanje u rimskim stranakim
borbama. Ali ispitivanje Jugurte je pravom veta zaprijeio drugi plebejski tribun Gaj Bebij,
isto podmien od Jugurte. Dok je boravio u Rimu, Jugurta je inicirao i umorstvo svoga
roaka Masive (sina Guluse) i koji je izgleda od nekih rimskih krugova bio smatran i
kandidatom za numidskog kralja. Nakon toga, ni Jugurtini podmieni pouzdanici nisu ga vie
mogli braniti i Jugurta je protjeran iz Italije. Prilikom naputanja Rima, Jugurta je izjavio :
O urbem venalem et mature perituram, si emptorem invenerit (O, podmitljiva Grada, koji
e uskoro propasti, ako mu se nae kupac). Rat se nastavio i 110. god. p. n. e. borbene
operacije je nastavio dosta blijedo konzul Spurije Postumije Albin. Nakon konzulovog
povratka u Rim, njegov brat Aul je doivio teak poraz (Jugurta je uspio da pridobije i na
izdaju navede jedan dio rimske vojske) i bio je prisiljen da ugovor, po kome je rimska vojska
morala ostaviti Numidiju i sramotno proi ispod jarma. I ta vijest prouzroi u Rimu jo vee
nezadovoljstvo i Gaj Memije je predloio pokretanje istrage protiv svih onih koji su od
Jugurte bili podmieni. Prijedlog je prihvaen i imenovana je komisija koja treba da to istrai
(u koju se uspio uvui Skaur, i tako spasiti). Na osnovi istrage kanjeni su Lucije Opimije,
Kalpurnije Bestija, Postumije Albin, Gaj Galba, Gaj Katon... , a odbaen je i ugovor koji je
sklopio Aul. Novi konzul (za 109. god. p. n. e.) Kvint Cecilije Metel, isto jedan od
zapovjednika pred Numancijom iz 133. god. p. n. e. i mlai brata Metela Delmatskog, trebao
je nastaviti rat. On je rimsku vojsku naao u rasulu i bez discipline. Jugurta je i Metelu poslao
ponudu za ugovor, to je Metel iskoristio da dobije na vremenu, kako bi osposobio vojnu
silu, zaveo disciplinu i iz vojnog tabora protjerao trgovce i ene. Do otvorenog rata je ipak
dolo, i rimske trupe su provalile u Numidiju. Kod rijeke Mutul se 109. god. p. n. e. je dolo
do bitke u kojoj su se Rimljani nali u tekoj situaciji, ali zahvaljujui odlunom
zapovijedanju vieg oficira po imenu Gaj Marije/Caius Marius Jugurtine trupe su ipak bile
potisnute. Nakon bitke Jugurta je primijenio gerilsko-partizansku taktiku udarajui na rimske
trupe koje su nemilosrdno pustoile Numidiju. Dolo je novih pregovora, u kojima je Jugurta
bio spreman da sve teke uvjete koje mu je postavio Metel, izuzev da se i sam preda. I opet
pregovori nisu uspjeli, a Jugurta se sve vie nalazio u tekoj situaciji, jer su ga ostavljali i
najblii suradnici kao sposobni Bomilkar (koji je neupjeno kovao zavjeru protiv Jugurte). U
ljeto 108. god. p. n. e. Metel je uspio nakon 40-dnevnog opsjedanja da zauzme vanu utvrdu
Talu/Thala, a nakon toga Jugurta je pobjegao berberskim Getulima gdje je uspio da sastavi
vojsku. U rat protiv Republike tada je uao i mauritanski kralj Bokho, koji je bio Jugurtin
punac. Zajednika vojska pod komandom Jugurte i Bokha je krenula protiv Cirte, a Metel
pokrenu vojsku na njih.
Gaj Marije
Sporost u ratovanju i nemogunost da se rat rijei brzim udarom imali su frustrirajue dejstvo
na rimsko drutvo, ali i na pojedine zapovjednike na terenu. Jedan od njih je bio i homo
novus Gaj Marije (roen 157. god. p. n. e. u junolacijskom gradu Arpinu, preciznije u selu
524
ORBIS ROMANVS
Cereatae, koje je kasnije dobilo status grada pod imenom Cereatae Marianae) koji je do
viih poloaja doao samo zahvaljujui svojim sposobnostima, vjetinom i hrabrou, a ne
nobilskom porijeklu. Po legendi, Marije je kao tinejer naao orlovo gnijezdo sa 7 pilia, to
je tumaeno kao predskazanje da e biti izabran za konzula 7 puta. Kasnije, kao konzul on je
izdao dekret da e orao biti simbol Senata i Rimskog naroda (odnosno Rimske drave). Gaj
Marije je rano uao u vojsku, i tu je otkrio da je vojska ustvari njegova najvea ljubav. I on je
bio jedan od onih koji su svoju vojniku karijeru uspjeno zapoeli pred Numancijom, i to
kao centurion. Marije se polako uspinjao stepenicama rimske politike, bio se i kandidirao za
jednog 24 vojnika tribuna, a onda je nakon neuspjeha na izborima za magistrata u rodnom
Arpinu, poloio kandidaturu i za rimskog kvestora u emu je i uspio. Uspio je da bude
izabran za plebejskog tribuna za 120. god. p. n. e., zahvaljujui i podrci Kvinta Cecilija
Metela (koji je bio njegov naslijeeni patron, jer su Mariji bili klijenti Cecilija Metela). Za
vrijeme svoga tribunata Marije je poeo zastupati interese populara, i suprostavljati se
optimatima i nobilitetu. Marije je , kako bi sprijeio korupciju i podmiivanje na izborima,
predloio zakon koji je suavao prolaz do glasakog mjesta (ime je ustvari sprijeavao
inspekciju onih koji bi eljeli da znaju kako je ko glasao). Tom prilikom se i estoko sukobio
sa Metelom, i radi toga novosteenog neprijateljstva Marije je izgubio na izborima za edila.
Ali je uspio da (prilino jedva) bude izabran za pretora za 115. god. p. n. e., ali je ubrzo
optuen za ambitus (izbornu korupciju). Marije je ipak uspio dobiti sluaj na sudu, a 114.
god. p. n. e. bio je poslao kao propretor u Luzitaniju. Iz Marijevog cursus honorum jasno se
vidi njegovo dosta postupno, pa i tegobno uspinjanje u rimskoj politikoj hijerarhiji. Po
povratku iz Iberije, desilo se neto to e predodrediti dalju rimsku historiju jer je oenio
Juliju, djevojku znatno mlau od njega, koja je pripadala gentilnom ogranku Julijima
Cezarima. Juliji Cezari nisu do tada bili neto istaknuti u rimskoj visokoj politici, ali su vaili
za ugledni patricijski rod. Sa ovim vjenanjem Marije je uspio da dobije jo dodatnog
drutvenog ugleda i utjecaja. Kada je Metel pokretao vojnu na Jugurtu, i pored mrnje koju je
gajio prema Mariju, uzeo ga je za legata, radi nesumnjivih njegovih sposobnosti. Jo dok je
boravio u Africi, Marije se elio kandidirati za konzula, ali mu Metel namjerno nije davao
dopust (jer se u Rimu mogao kandidirati samo osobno), sve do 12 dana prije isteka izbornog
roka. Metel se ak ironino izraavao da Marije saeka da se zajedniki natjee za konzulat
sa njegovim sinom (koji je tada imao tek 20 godina). Marije je bio motiviran i jednim
proroanstvom da e on uiniti velike i divne stvari. Marije je nesumnjivo uivao veliku
podrku kod vojnika, koji su bili glavna glasaka baza, jer je pored vojnikih sposobnosti on
jeo zajedno sa njima i nije se ustruavao ni da radi zajedno sa njima. A i italske trgovce je
uvjeravao da e uhvatiti Jugurtu sa pola ljudstva kojim je Metel zapovijedao za samo par
dana. Ta kampanje se proirila na Italiju i ne samo da je Marije izabran za konzula za 107.
god. p. n. e. (uspio je stii na vrijeme za izbore) nego su mu povjerene i Metelove trupe, i
pored pokuaja Senata da numidski rat zadri u nadlenosti Metela. To je bila velika pobjeda
populara, koji su sada dobili novoga lidera... moda i najsnanijeg, izabran u talogu propale
vladavine potkupljive oligarhije. Kada je uo za svoju smjenu, Metel je plakao, a po povratku
525
ORBIS ROMANVS
526
ORBIS ROMANVS
Vojne etape i vojni logori su se pretvorili u prave male gradove, gdje je uz vojni sastav ila i
masa neborakog ivlja iz najrazliitijih razloga. Graanska milicija je bila odgovarajua
vojna sila za jedno vie-manje egalitarnije drutvo kao to je bilo rimsko italsko do II.
punskog rata, i za Ranu i Srednju Republiku. Ali ona je potpuno neodgovarajua da bude
vojna imperijalna sila, posebno u drutvu koje je doivjelo radikalnu socijalnu transformaciju
i raslojavanje, u kojoj je naglo propadalo seljatvo, baza rimske graanske milicije.
Imperijalna uloga nije bila za graansku miliciju, bilo je potrebno traiti nova rjeenja. A i
broj regruta je uslijed agrarne krize padao. Odmah po izboru za 107. god. p. n. e. Marije je,
vidjevi potrebu za poveanjem broja vojnika kao i za boljom obukom i opremom, zapoeo
sa reformom i promjenom naina popunjavanja. Marije je svoju panju usmjerio na proletere,
kojih je bio veliki broj u Rimu i drugim italskim gradovima, i kojima je dozvolio da kao
dobrovoljci uu u vojsku. On je tako praktino ukinuo imovinski cenzus za ukljuivanje i
rasporeivanje u vojsci i otvorio je proleterima, koji su masovno stupili u nju. Karijera u
vojsci je nudila izlaz i perspektivu za rimske graane koji su po gradskim ulicama ivjeli na
ivici egzistencije ili koji su lutali Italijom kao bezemljai. Vojna sluba im je otvarala
mogunost da nau zaposlenje i novac, dou do ratnog plijena, i ako preive da se mogu
realno nadati dobivanju dobre otpremnine (u zemlji ili novcu). Prednost ove vrste vojnika je
bila i u tome to se oni nisu eljeli vratiti kui to je mogue prije, nego su ostajali u vojsci,
to e neminovno voditi etabliranju stajae vojske. Dok su predmarijevske trupe skupljane na
godinjoj osnovi i legije bile formirane na privremenoj ili ad hoc osnovi, nakon marijevske
reforme sve vie se legijski sustav ustaljuje na permanentnoj osnovi. Radi toga su takve
legije postajale uinkovitije i bolje borbene maine. Meutim, poto je ulazak u vojsku bio
otvoren svim rimskim graanima, legije su postajale dobro pribjeite velike mase
siromanih proletera, osloboenika i osoba sa margina rimskog svijeta. Time se naruavala
tradicionalna osnova na kojoj je poivala vrijednost legija, kao oruane sile Republike. Takvi
slojevi, posebno osloboenici i marginalci nisu ba bili toliko povezani sa interesima
Republike, koliko sa svojim prozainijim interesima. Njihovo poimanje tradicionalnih
graanskih dunosti i prava je bilo sasvim drugaije od onoga koje su imali assidui.
Uostalom oni i nemaju neku imovinu koju bi branili ulaskom u vojsku, oni se ustvari nadaju
da e ulaskom u vojsku doi do znaajnije imovine. Ta njihova motivacija je djelimino i bila
odgovorna za poduzimanje velikih vojno osvajakih pohoda u Kasnoj Republici, kao i za
davanje podrke onome od koga su se nadali da bi im mogao ostvariti tu elju.
Osim toga, sluba u vojsci na osnovi marijevskih vojnih reformi, je imala i psiholoki efekt
za proletere jer im je dala i osjeaj pripadnosti i da imaju neki bitnu zadau. Od tada vojska
se poela uglavnom popunjavati iz redova siromanijih graana iz reda capite censi, tj.
proletere ija su jedina imovina bila njihova djeca. Tako je taj element, ije je znaenje u
rimskoj politici bilo znaajno samo kao glasaka maina koja se moe potkupiti i nita vie,
sada dobilo oruje u ruke i organiziralo se u vojnu mainu... koja je samo trebala ambiciozne
i sposobne zapovjednike i voe. Meutim, ta proleterska vojska se nije mogla sama
financirati, niti snabdjevati. Plata ove vrste proleterskih legionara je poveana, a oni su svi
527
ORBIS ROMANVS
bili jednobrazno naoruani, opremljeni i obueni, jer je o tome morala voditi brigu Drava.
To je dovelo do masovne proizvodnje jeftine vojne opreme (npr. jeftine i praktine bojne
kacige). Svi legionari e biti isto naoruani maem i dugom sulicom (pilum). Radi toga su
nestale i razlike izmeu teko i lako naoruanih vojnika, a veliti su potpuno nestali kao vojna
komponenta lake pjeadije. I manipuli trijarija, hastata i principa e biti izjednaeni po snazi i
sjedinjeni u kohorte (sastoji se od 3 manipule : po jedna iz sastava trijarija, hastata i
principa). Ubrzo e starosna kvalifikacija tipova jedinica izgubiti svaki smisao.
Novi proleterski, profesionalni legionar je bio jednobrazno uniformiran i oruano opremljen. Tako su nosili
bronanu kacigu, oklop od iane koulje, duguljasti tit, panski mal, teku i laku sulicu - pilum. Tek sa
marijevskom vojnom reformom rimska vojska je poela da i vizuelno lii na pravu armiju. Vojnici bi nosili i
orua kao to su pijuk krampa (dolabra), strugalo tratine i malu vojniku lopatu - riljau.
528
ORBIS ROMANVS
Rijetki su nalazi i pisana svjedoanstva koja govore o vojnikoj opremljenosti za vrijeme Kasne Republike.
Najvanije djelo sa prikazima uniformiranih, oklopljenih i naoruanih legionara je reljefni prikaz sa rtvenika spomenika vjerojatno Gneja Domicija Ahenobarba (Gnaeus Domitius Ahenobarbus; konzul za 122. god. p. n.
e.). Spomenik je otkriven na Marsovom polju i datira se na kraj II. st. p. n. e. Reljefni friz predstavlja vojni
cenzus, lustrum i rtvovanje bika, ovna i svinje bogu Marsu (ceremonija suovetaurilia). Danas se nalazi u
muzeju Louvre. Kao i na reljefu Emilija Paula iz Delfa i u ovom sluaju legionari nose iane koulje sa
dodatnim pojaanjem na ramenima, veliki duguljasti tit (scutum), gladius. Jedan legionar ima kacigu nalik na
tip pronaen iz Montefortina, dok trojica legionara nose kacige etrursko korintskog tipa. Tip kacige konjanika
je teko utvrditi. Sve kacige su ukraene sa konjskim repovima, a ne vie perjem. Na prikazanim legionarima se
ne vide vie potkoljenice. Prikazani starjeina/oficir (mogue je da je rije i o predstavi samoga boga Marsa)
nosi kacigu sloenijeg tipa (vjerojatno spoj dva tipa; moda atiki tip), kratki gravirani bronani oklop na
prsima, noni titnik, koplje, okrugli tit, plat i pteruges (ukrasna suknja od koe ili tkanine koju su nosili oko
struka grki i rimski ratnici i vojnici. I ovaj spomenik je vjerojatno, kao i drugi rimski spomenici, bio obojen ali
je boja u vihoru historije nestala. Platevi su inae sluili i kao vojniko hijerarhijska distinkcija, pa su
vojskovoe nosili grimizni plat, vojni tribuni i centurioni arko crvene, a redovi rie plateve. Iz jednog dijela
kovani oklop, prilagoen poprsju (slian grko helenistikim tipovima), su inae i u doba Republike i u
postrepublikansko doba nosili samo visoki oficiri i zapovjednici, dok su vojnici nosili iane koulje, pa
segmentirani oklop i na kraju opet iane koulje (to se prenijelo i u mediavelno razdoblje). Spomenik se danas
nalazi u muzeju Louvre u Parizu.
529
ORBIS ROMANVS
Kraj graanske milicije je stvorio novu, profesionalnu vojsku rimskih graana. Osnovna
taktika jedinica legije je umjesto manipule postala kohorta kojih ima 10 u jednoj legiji.
Uslijed toga dolazi i do vea koncentriranosti zapovjednitva ( ne 30, ve samo 10 taktikih
jedinica ). Svaka kohorta je imala izmeu 500 i 600 vojnika, pa je legija brojila izmeu 5 000
i 6 000 ljudi. Uvedene su i neke druge promjene koje su imale simboliko znaenje, pa su
izbaene stare zastave i simboli i umjesto njih su uvedeni novi znakovi koji su postali
klasini simboli rimskog legionarstva. Tako je svaka legija dobila svoga srebrnog orla
(aquila), kao svoj sveti i prepoznatljivi simbol. I sa tom novom simbolikom, i uvlaenjem
orla u nju, Marije je elio da pojaa unutarnju koheziju svake od legija, i tako emotivno vee
svoje vojnike za taktike jedinice kojima pripadaju. Smatrano je za veliku sramotu ako
legionarski orlovi padnu u ruke neprijatelja. Uz to, vojnici su stalno bili na poslu, ako nisu
imali vojnike-borbene dunosti. Tako je vrena kontinuirana obuka, vojnici su radili u
logoru, gradili puteve, podizala utvrenja i sl., ime je i disciplina dovedena do samoga
vrhunca. Nekada je vojska imala i veliku pratnju, koja je usporavala napredovanje vojske,
bila teak teret i predstavljala iskuenje za neprijatelja pa je trebalo troiti ljude i resurse i na
njenu zatitu. Radi toga je Marije odluio da legionari nose to je mogue vie svoje prtljagu
na sopstvenim leima, pa su radi toga ovi novi legionari dobili i nadimak Marijeve mule.
Ovaj paket koji su vojnici u toku mara nosili na svojim leima se nazivao sarcina. Izgled i sastav sarkine je
poznat preko prikaza na Trajanovom stupu. Ona je bila prikaena za tap/pritku zvan furca i ukljuivala je :
konu torbu (loculus), ogrta, uturu za vodu (izraenu od koe), posudu za kuhanje, pateru tavu, sljedovanje
hrane i druge neke objekte.
530
ORBIS ROMANVS
Prenoenjem skoro svih fizikih poslova na same vojnike, prestala je potreba za veim
prateim osobljem, ime se poveavala i borbena uinkovitost i manevarska brzina rimske
armije. Nova vojna pravila su bila i kodificirana u slubovniku koji je izradio Publije Rutilije
Ruf/Publius Rutilius Rufus (isto jednog od pripadnika numantinske kampanje Scipiona
Emilijana), konzul za 105. god. p. n. e.
Marije je u jednom govoru, koji prenosi Salustije, ukazao na razloge i smjernice reforme,
posebno po pitanju zapovjednitva koja treba da dre osobe sa vojnim iskustvom i znanjem i
navikli na vojni ivot, a ne oni sa plemenitim porijeklom i slavnim precima a koji su odrasli u
raskoi i mekoputnosti. Meutim, historijskom ironijom ovom reformom, Marije je, voa
narodnjaka, upravo iz ruku onih ije je interese zastupao izbio najvanije i najmonije oruje
a stvarnu mo prebacio na autoritativne i popularne vojskovoe. Kada je vojska postala
profesionalna, ona se vie nije obazirala na interese seoskog plebsa. Potrebno je naglasiti da
su mnoge reforme u korist plebejaca i skromnijih slojeva stanovnitva, jo iz vremena prve
secesije, provoene najvie zahvaljujui tome to je obini narod ucjenjivao dominirajue
slojeve rimske politike sa svojim ueem u vojsci. Sada su tu mogunost izgubili. Kako je
nestala stara motivacija koja je hranila drevnu graansku vojsku, za novu vojsku je izgraena
nova motivacija koja nije imala nita zajedniko sa motiviranou seoske milicije.
Profesionalni vojnici su bili plaeni za svoju slubu, i njima je bilo u interesu da na taj nain
osiguraju svoju egzistenciju kao i da nakon slube dobiju penziono, veteransko obeteenje.
Profesionalni vojnici nisu bili vie egzistencijalno vezani za neki svoj zemljini posjed, nego
je tu ulogu preuzela plata. To je dovodilo i do udaljavanja profesionalnih vojnika od familija
i domainstava iz kojih bi potekli. Slabljenje takvih veze je prirodno jaalo veze meu samim
vojnicima, kojima su strukovni interesi postajali primarniji od interesa familija i zajednica iz
kojih bi potekli. Marijevska vojna reforma je kao posljedicu imala jo jednu kontradiktornu
posljedicu, jer se sa inom profesionalizacije u njoj gasilo i demokratsko ureenje. asnici
nisu bili vie birani izborima, nego bi ih postavljale vojskovoe. Sa ukidanjem manipula, u
profesionalnoj vojsci je nestalo i kolegijalnosti, jer je sada samo jedna osoba bila odgovorna
za jedinicu. Ove mjere su nesumnjivo jaale unutarnju koheziju vojne jedinice i rimska
oruana sila je poela liiti na vojnu strukturu kakvu poznaju moderne armije, ali su uruile
narodno i demokratsko ureenje vojske. Najvea ironija je da je to posljedica reforme koju je
poduzeo Marije, tadanji voa populara, prodemokratske strane. On je ovom reformom
nesumnjivo elio da umanji mo oligarhijske frakcije, i da stvori oruani argument
popularima u nadmetanju za mo u Republici. Meutim, karakter ovog oruanog argumenta
je bio takav da se vrlo lako mogla nad njim izgubiti kontrola. I to se na kraju desilo, pa je
profesionalna oruana vojska zapeatila sudbinu ne samo oligahijskih optimata nego i
narodnjaka.
Ta nova profesionalna vojska je meutim na duge staze pokazala i negativne posljedice po
sami republikanski sustav. Poto su se novi vojnici pretvarali u profesionalce, oni vie nisu
imali elju za zavretkom rata i povratkom kui na svoja imanje, nego su teili za novim
531
ORBIS ROMANVS
Moe se slobodno rei da je profesionalizacija vojske bila temeljni preduvjet i oslonac pojavi
graanskih ratova u narednom stoljeu. Ipak je vojnika karijera i dalje bila bitna za sve one
koji su eljeli da se uspinju stepenicama politikog ivota. Tako iz reda vitezova i nobiliteta
jo uvijek dolazili vii zapovjednici i oficiri. Ali kako vrijeme bude prolazilo, pripadnici ovih
rimskih vodeih stalea sve e se vie odvikavati od vojne slube i ratnitva, pa e birati za
slubovanje mirne i bogate provincije kao npr. Siciliju ili e uope poeti izbjegavati vojnu
slubu.
Sa Marijevom reformom se razvila i posebna garda uz vojskovou, koja je ustvari bila
njegova tjelesna straa. Zaetci toga su se pojavili ve kada je Scipion Emilijan skupljao
vojsku za napad na Numanciju, pa je on pored uvrtavanja u vojsku i dobrovoljaca i svojih
prijatelja i klijenata morao od dobrovoljaca sastaviti i svoju tjelesnu strau od 500 vojnika.
Ta kohorta, koja je predstavljala vojskovoinu gardu, nazvana je praetoriani (od praetorium
glavni tab/stoer). Ta jedinica povlatenih vojnika, koji su imali i veu platu i uivali vei
ugled, je u kasnijim periodima imala sve vee znaenje postajui kljuni element moi u
periodima carske vlasti do kraja II. st. n. e. I tako je Marijev orao oznaio pravac budueg
razvitka Republike u novi upravni sustav poznat u historiografiji kao Carstvo.
Marijevska reforma nije znaila i da je potpuno ukinuto regrutiranje po starom sustavu.
Rimski graani su i nadalje smatrani vojnim obveznicima, i sa vremena na vrijeme su se
deavala i regrutiranja, bolje rei mobiliziranja rimskih graana u vojsku na osnovi
oficijelnih poziva za to nadlenih institucija.
Sa zavretkom saveznikog rata, i masovnom dodjelom rimskog graanstva italskim
saveznicima, nestao je i savezniki segment vojne organizacije. Dolo je do apsorbiranja
nekadanjih saveznika u rimsko graanstvo, samim tim i u legijsku strukturu. Ali to nije
znailo da je dolo do naputanja postojanja nerimske komponente u oruanim snagama.
532
ORBIS ROMANVS
Veliki broj stranih trupa je upoljavan i nadalje, i to uglavnom u vidu teke ili lake pjeadije
koja je regrutirana u paniji, Galiji i Trakiji ili strijelaca i drugih specijalista iz Trakije, Male
Azije, Krete i Sirije. Ove jedinice nisu bile integrirane u legije, i ostale su zasebne trupne
formacije sa tradicionalnim vodstvom, organizacijom, orujem i opremom.
ORBIS ROMANVS
Denar izdat 56. god. p. n. e. Monetar Faust Kornelije Sula. Kovnica u Rimu. Na aversu prikazana boginja
Dijana sa dijademom i bogatim nakitom. Na reversu Sula (otac monetara) sjedi na podignutom sjeditu u prvom
planu. Ispred njega klei mauritanski kralj Bokho koji mu nudi maslinovu granu. Iza njih klei Jugurta sa
zavezanim rukama na leima.
ORBIS ROMANVS
535
ORBIS ROMANVS
koji su bili saveznici Kimbra. Kvint Servilije Cepion (konzul za 106. god. p. n. e.) je kao
prokonzul Cisalpinske Galije zajedno sa konzulom (za 105. god. p. n. e.) Gnejom Malijem
Maksimom (Gnaeus Mallius Maximus) pokrenuo veliku ofanzivu protiv sjevernjakih
invazora. Dok je napredovao prema Arausiju, gdje e se odigrati jedna od najveih bitaka u
rimskoj historiji, Cepion je opljakao hramove u gradu Tolosa (dananji Tuluz) gdje je
zarobio golemo blago (zlatni dio toga blaga je Cepion na prljav nain zadrao za sebe i
navodno se to tolosansko zlato prenosilo generacijski sve do posljednjeg nasljednika
Marka Junija Bruta). Po legendi to tolosansko blago je ustvari bilo od Gala ugrabljeno
delfijsko blago. Kod Arausija, Cepion je napravio jo jednu greku jer je odbio da surauje sa
konzulom Malijem Maksimom (inae u tome trenutku formalno njemu nadreenom), koji je
bio homo novus, pa ga je stari nobil Cepion prezirao. ak je odbio da se zajedniki ulogori sa
trupama konzula (on je bio na jednoj strani rijeke Rone, o konzul na drugoj), a kada je
Maksim poeo pregovore sa voom Kimbra (koji su mogli zavriti i dogovorom), Cepion je
unilateralno otpoeo napad na Germane. Bitka kod Arausija, na rijeci Roni (6. X. 105. god. p.
n. e,) je bila nova Kana, jedan od najveih poraza Rimljana. Ukupno je uniteno do 80 000
rimskih vojnika i do 40 000 saveznika i prateeg osoblja. Voa Kimbra u toj velikoj pobjedi
je bio kralj Bojoriks, a Teutona kralj Teutobod. Nakon poraza Cepion je bio suen za gubitak
vojske od plebejskog tribuna Gaja Norbana, a nakon to je osuen izgubio je rimsko
graanstvo i uskraeno mu je pravo na vatru i vodu (aquae et ignis interdictio tj. progonstvo)
unutar 800 milja od Rima, i kanjen sa tekom globom i zabranom da vidi ili da razgovara sa
svojom familijom ili prijateljima dok ne ode u progonstvo. Ostatak svoga ivota je proveo u
Smirni u Maloj Aziji. Kanjen je i Malije Maksim (i pored toga to su mu sinovi poginuli u
bitci), na prijedlog Saturnina, isto na aquae et ignis interdictio, to je bila najtea kazna.
Serija poraza, koja je kulminirala sa Arausijem, je imala niz posljedica. Stravian gubitak u
ljudstvu (vei u odnosu na onaj kod Kane) je dodatno motivirao prelazak na primanje
proletera u vojsku, a narodno nezadovoljstvo prema optimatima se dodatno pojaalo. Inae
poraz se pripisivao Cepionovoj aroganciji, a ne slabosti rimske vojske. Rimski izvori su
napominjali da je tlo polja na kojima se odigrala bitka bilo toliko plodno, zahvaljujui
ljudskim ostacima, da je moglo da proizvodi magna copia" etvi u toku mnogih godina.
Inae, neto prije bitke kod Arausija, dolo je do sukoba sa galskim Helvetima, u kojem su
ivot izgubili konzul Lucije Kasije Longin i konzular Gaj Pizon. Sada se Italija nala u
neposrednoj opasnosti, jer su se na njenim sjevernim granicama naao vrlo opasan neprijatelj
i prijetila je velika invazija. Meutim, na iznenaenje mnogih, Germani su, umjesto upada u
Italiju, sukobili se sa galskim Avernjima i uputili se prema Iberiji. To je dalo Rimljanima
vremena da se reorganiziraju, popune vojne redove i pripreme za novi sraz. A trebao im je i
novi voa, a jedini spasilac Rima bio je Gaj Marije, koji je upravo pobjedonosno zavrio rat u
Africi. Marije je bio, u izvanrednim okolnostima i bez presedana, izabiran za konzula u
periodu pet godine (104. 100. god. p. n. e.). Marije je uspio konsolidirati rimsku politiku i
srediti stanje u vojsci, uzimajui u vojsku iskusne vojnike i oficire (ukljuujui i Sulu). Sa
tom vojskom je ve 104. god. p. n. e. doao u Galiju, ali tamo Germane nije naao, jer su oni
536
ORBIS ROMANVS
provalili u Iberiju i tamo vodili teke borbe sa domorodcima. To iskoristi Marije i sredi
situaciju u Narbonskoj Galiji, utvrdivi saveznitvo sa keltskim Alobrogima i Sekvanima, te
sa grkim Masalijancima, koji su svi bili iznimno ugroenii germanskim prisustvom.
Konano, 102. god. p. n. e. vratie se Germani iz Iberije i prodrijee sve do rijeke Sene, gdje
potinie mnoge zajednice, ali ih zaustavie Belgi. A poto nisu mogli prodrijeti prema
sjeveru, ponovo se pokrenue prema jugu, ovaj put prema Italiji. Germanski narodi su se
razdvojili, planirajui upad u Italiju iz dva pravca i to Teutoni du mediteranske obale,
Kimbri su namjeravali da prodru preko Alpa (preko prolaza Brener) a Tigurini (savezniki
Kelti) sa sjeveroistoka. Marije je odluio da se prvo obrauna sa Teutonima i to se desilo na
mjesto i u vrijeme koje je on elio i to kod Aquae Sextiae. Marije je na tome mjestu odravao
defanzivnu poziciju, na dobroj taktikoj poziciji, i prvo su uniteni Ambroni, a onda su,
zahvaljujui jednom Marijevom manevru sa 4 000 vojnika, uniteni i Teutoni, i to u
potpunosti (rauna se da je poginulo oko 90 000 Teutona, a 20 000 zajedno sa kraljem
Teutobodom zarobljeno). Tom prilikom je 300 uglednih Teutonki izvilo masovni suicid,
kako bi izbjegle ponienje ropstva. U jednom danu jedan narod pod imenom Teutoni je
prestao da postoji. Po Plutarhu, toliki je bio broj mrtvih Germana da su Masalijanci svoje
vinograde zagraivali sa kostima poginulih, i da je tlo nakon zime, nakon to su tijela
istruhnula, postalo tako bogato da je produciralo izuzetno bogate etve u narednim godinama.
Rimskoj pobjedi veliki doprinos su dali Liguri.
537
ORBIS ROMANVS
Ali u vezi Kimbra situacija je stajala loije. Marijev kolega Kvint Lutacije Katul/ Quintus
Lutatius Catulus nije bio takve sree, jer su Kimbri prodrli preko Brenera u Padsko podruje.
I Marije je nakon to je u Rimu izabran za konzula i za 101. god. p. n. e. i nakon proslave
trijumfa nad Teutonima brzo se uputio sa svojim trupama na sjever, gdje se trebao pridruiti
Katulu. Konano 30. jula 101. god. p. n. e. kod Vercele u Cisalpinskoj Galiji dolo je do
teke bitke. U bici su Kimbri potpuno pregaeni i uniteni, a poginuo je i njihov veliki i
hrabri kralj Bojoriks. Po rimskim izvorima ubijeno je oko 140 000 Kimbra, a oko 60 000 je
bilo zarobljeno (brojke su sigurno pretjerane). Velike zasluge za pobjedu imale su akcije
Lucija Kornelije Sule, koji je bio legat u vojsci prokonzula Kvinta Lutacija Katula i koji je
vodio rimsko i italsko-savezniko konjanitvo. Na vijest o porazu Kimbra, i Tigurini su
odustali od prodora u Italiju i povukli su se u svoju matinu zemlju. I tako se zavrila jedna
epizoda koja je skoro dvije decenije unosila turbulencije u ivotu Europe. Unitenje
Ambrona, Teutona, Kimbra u pojedinanim bitkama je bilo mogue jer su oni bili putujui
narodi, i ratnicima su ile i njihove porodice i ostala pratnja, koji bi u vrijeme bitke bili u
neposrednoj pozadini. I ako bi njihovi ratnici izgubili bitku, njihova sudbina bi isto tako bila
odluena, jer se nisu imali nigdje povui niti su imali rezervne snage u unutranjosti, za
razliku od Rimsko italskih snaga. Katul i Marije su proslavili zajedniki trijumf, ali u
narodnoj svijesti sve zasluge za pobjedu su otile Mariju. Inae njih dvojica su bili suparnici i
na terenu oko Vercele, a Katul je pripisivao pobjedu svojim snagama (koje su zarobile 31
neprijateljski bojni znak, a Marijevi vojnici samo 2). I radi toga je Katul kasnije postao jedan
od najveih suparnika Mariju i njegovoj politici. Moe se rei i da je rat sa Jugurtom sruio
vlast optimata, a rat i pobjede nad Germanima na vlast dovele populare, kod kojih su se javile
i ekstremne frakcije. Marije je ak dodijelio i rimsko graanstvo svojim italskim saveznikim
vojnicima (rije je o dvije kohorte), a da nije konsultirao niti traio dozvolu od Senata, to je
bilo da prvi put pobjedniki vojskovoa prenebregava Senat. Uz sve to, Marije je bio za
konzula izabran i po esti put za 100. god. p. n. e., godinu u kojoj se deava radikalizacija
popularskog nastupa i novi krvavi obraun izmeu populara i optimata.
II. sicilski ustanak robova
Istovremeno sa zavrnim i odlunim borbama sa Germanima, Rimljani su se upetljali u novi
teak rat sa robovima na Siciliji. Teka situacija i na vanjskim granicama, ali i zategnuti
unutarnji odnosi su rezultirali novim valom ustanaka robova. U blizini Kapue je 104. god. p.
n. e. izbio ustanak robova, kojim je rukovodio propali rimski vitez Municije koji je naoruao
3 500 robova. Znatno opasniji po Rim bio je II. ustanak robova na Siciliji koji je otpoeo iste
godine. Povod ustanku bio je sljedei. Za vrijeme rata sa Germanima Senat je Mariju dao
pravo da se obraa za pomo u ljudstvu saveznikim kraljevinama. Kada se Marije obratio za
pomo kralju Bitinije, ovaj je odgovorio da su mu veina podanika odveli rimski publikani i
da oni ame u ropstvu po raznim provincijama. Onda je Senat donio odluku da se podanici
saveznikih drava, koji su nezakonito lieni slobode, oslobode ropstva. Rimski pretor
Publije Licinije Nerva, koji je upravljao Sicilijom, pristupio je izvrenju senatske odluke, i za
kratko vrijeme oslobodio 800 robova. Ali su sicilijski robovlasnici mitom i prijetnjama
538
ORBIS ROMANVS
natjerali upravnika provincije Nervu da obustavi dalje oslobaanje ljudi nezakonito baenih u
ropstvo. Ovo je i posluilo kao povod za ustanak, koji je poeo u raznim mjestima. Rimski
pretor uspio je izai na kraj s jednom grupom ustanika, ali je drugi dio ustanika napao na
rimski odred, pobio ga i naoruao se njegovim orujem. Ovaj dogaaj je doprinio irenju
ustanka na znatan teritorij.
Kao i za vrijeme prvog sicilskog ustanka, ustanici su izabrali kralja i stvorili Vijee uz njega.
Za kralja je proglaen Sirijac Salvije koji je smatran za iskusnog gatara po utrobi
ivotinje. Salvije je uzeo ime Trifon ( tako se zvao jedan od seleukidskih kraljeva-uzurpatora,
rob po porijeklu ) i izabrao za svoju rezidenciju grad Triokalu. Sa znatnom vojskom Trifon je
pristupio opsadi grada Morgantine. On je objavio robovima u opsjednutom gradu da e dobiti
slobodu ako preu na stranu ustanika. Onda su morgantinski robovlasnici sa svoje strane
obeali robovima slobodu ako pomognu obranu grada, i oni su izabrali slobodu koju bi im
podijelili gospodari a ne slobodu koju bi im donijeli drugi robovi. Trifon je razbio na brzu
ruku sakupljeni rimski odred koji je krenuo u pomo opsjednutima. Ali su Morgantinci, uz
pomo robova, uspjeli obraniti grad. Meutim, robove koji su se nadali osloboenju ekalo je
razoarenje: pretor je obeanje robovlasnika proglasio nevaeim, jer je bilo iznueno i
nezakonito. Istovremeno sa Trifonovom vojskom na zapadu je djelovala druga vojska, na
ijem se elu nalazio Kilikijac Atenion, koji je uivao slavu proricatelja po zvijezdama.
Atenion se takoer proglasio kraljem i, poto je sakupio znatnu vojsku, pristupio je opsadi
Lilibeja, koja se meutim zavrila neuspjehom. U Triokali je izvreno ujedinjenje dviju
ustanikih vojski. Atenion je priznao vlast Trifona i u svemu se podinio njemu. Jako
utvreni grad Triokala je izabran za prijestolnicu druge sicilske drave robova. U njemu se
nalazio kraljevski dvorac, pred kojim se sastajala narodna skuptina, koja je rjeavala pitanja
prethodno razmotrena u vijeu. Trifon, a zatim i Atenion, pojavljivali su se pred narodom sa
dijademom na glavi, u irokom hitonu i purpurnoj togi; ispred njih ili su liktori. Prema tome,
oni su helenistike oznake vlasti spojili sa rimskim. Ustanak robova doveo je do nemira
izazvanih od strane slobodne sirotinje, koja je plijenila stada i imovinu bogatih.
Pokuaji Rimljana da pokore ustanike zavrili su se 103. i 102. god. p. n. e. neuspjehom i niti
pretor Lucije Licinije Lukul niti Gaj Servilije ne uinie nita osobito. Tek 101. god. p. n. e.
uspio je Manije Akvilije, Marijev prijatelj i kolega po konzulatu, uguiti ustanak, sa
bezprimjernom okrutnou. U to vrijeme Trifon je umro i na njegovo mjesto je doao Atenion,
koga je Akvilije, po Diodorovim rijeima, ubio u herojskom dvoboju. Uskoro je osvojeno
posljednje uporite robova. Time je slomljen otpor ustanika, a preko 40 000 robova je
poginulo tom prilikom. Ubudue je robovima bilo zabranjeno nositi oruje. II. sicilski
ustanak robova, kao i prvi, naiao je na odjek i u drugim dijelovima Mediterana: na otoku
Delosu i u Atici.
539
ORBIS ROMANVS
E S K A L A C I J A U N U T A R NJ I H S U K O B A
Dominacija populara
Sa Marijevim usponom i politika situacija u Republici se razvijala u pravcu jaanja
populara, koji su poetkom 100. god. p. n. e. praktino kontrolirali i unutarnju i vanjsku
politiku. U okviru toga treba promatrati i zakon Lucija Kasija Longina koji je proglaavao
nevrijednim da bude senator svakoga kome je zakljukom komicija bilo jednom oduzeto
zapovjednitvo nad vojskom. A po zakonu plebejskog tribuna iz 104. god. p. n. e. Gneja
Domicija, izvrena je reforma izbora sveenika i augura na korist interesa naroda, pa su ih
umjesto kooptiranja sada birale komicije i to 17 od 35 tribusa. A na elu toga pokreta je
stajao Gaj Marije, osoba koja je snagu svoje politike aktivnosti primarno crpila iz svoga
vojnog djelovanja, i zato je uivao veliki ugled primarno u redovima svojih legionara. On je i
sam i navikao i mogao podnositi teke uvjete vojnih etapa, a u vojnoj slubi se pokazao kao
poten i nepodmitljiv vojskovoa koji se prema svima odnosio strogo, ali i pravedno i
nesebino. Bio je odlian organizator, pa je tako i mogao da novu, proletersku vojsku uredi
za kratko vrijeme u ubitanu borbenu mainu. Marije je u rimskoj javnosti smatran za treeg
osnivaa Rima (nakon Romula i Furija Kamila), a njemu u ast su se i rtvovale tekuine
(libacija), kao da je boanstvo. Inae je bio i sujevjeran i esto je vjerovao ohrabrujuim
proroanstvima koja su ga samo jo vie odvaivala na djelovanje i odlunu akciju. Kada je
sirijska proroica Marta, koja je ponudila Senatu da e pokazati naine i sredstva kako bi se
mogli svladati Kimbri i teutoni, bila sa prezirom odbijena od Senata, rimske matrone
(posebno Marijeva ena) ipak je poslae u glavni tab rimske vojske, gdje ju je Marije rado
primio i u ijoj je blizini ostala do poraza germanskih naroda.
Marije je zbog svoje neto slabije potkovanosti u tradicionalni sustav i njegove norme i
vrijednosti (a ne zato to ih je prezirao), slabo je mario za tradicionalne obiaje, stari poredak
i ustaljene odnos, pa je npr. jednom prilikom u Senat doao u trijumfalnom odijelu. Time je
samo izazivao zlovolju Senata, a u redovima starog nobiliteta on je uvijek smatran obinim
skorojeviem, bez obzira na sve njegove pobjede. injenica je ipak, da je Gaj Marije bio
spretniji na bojnom polju i u vojnim etapama, nego na pozornici svakodnevne politike u
Rimu. Njegovi optimatski oponenti su ipak bili i obrazovaniji i znatno bolje pripremljeni i
osposobljeni za snalaenje u politici tadanjeg republikanskog Rima, sa znatnim klijentskim
vezama. A bio je i slabiji govornik od najvanijih predstavnika optimata. Njegovo
nedovoljno poznavanje politikih odnosa i uvjerenja, doprinijeli su i odreenom nesnalaenju
kako da sebe situira u odnosu prema naglo steenoj slavi i moi. On se ak i uzoholio i preko
mjere, pa je sebe uporeivao sa Dionisom i zato je dao nainiti veliku au po primjeru
Bakha.
540
ORBIS ROMANVS
Saturnin i Glaukija
U ovom periodu posebno mjesto zauzimaju populari Lucije Apulej Saturnin i Gaj Servilije
Glaukija, koji su se svojim sposobnostima (posebno govornitvom i drskou) uzdignuli iz
nenobilskih slojeva. Oni su uvijek isticali da su im uzori Grakhi, pa su imali i znaajan
utjecaj u narodu, a zastupali su sve vie ekstremne popularske pozicije. Saturnin je stekao
popularnost time to je otvoreno govorio na forumu o potkupljivanju vladajueg nobiliteta. I
Marije je koristio njihove usluge i podrku, i na izborima je dobivao izmeu ostalog i
zahvaljujui podrci ovih popularskih predstavnika. Glaukija je zakonom sudove opet vratio
u nadlenost vitezova, dok je Saturnin za vrijeme svoga prvog plebejskog tribunata 103. god.
p. n. e. posebnim zakonom Marijevim veteranima podijelio po 100 jugera zemlje u Africi.
Istovremeno je Saturnin vodio kampanju protiv voe optimatske stranke Kvinta Metela
Numidskog, koji je izabran za cenzora za 102. god. p. n. e. Metel je kao cenzor pokuao da
Saturnina izbaci iz Senata, ali bezuspjeno. Na izborima za magistrature i plebejski tribunat
za 100. god. p. n. e. populari su izvojevali odluujuu pobjedu, pa je pored izbora Marija na
njegov esti konzulat, za pretora izabran Glaukija, a Saturnin ponovo za plebejskog tribuna,
istina uz velike probleme i koritenje nasilja. Tako je svjetina (uglavnom Marijevi veterani)
za vrijeme izborne borbe ubila Aula Nonija, glavnog Saturninovog konkurenta. Aul Nonije je
prvo bio protjeran sa Foruma, a onda izvuen iz privatne kue i umoren.
Saturninova zakonodavna djelatnost u novom plebejskom tribunatu je bila vrlo ambiciozna, i
sastojala se od vie zakonskih prijedloga. U interesu gradskog plebsa predloio je da cijena
za jedan modij ita bude sniena na pet estina asa. Meutim, vrlo estok otpor je pruio
Senat, na prijedlog Kvinta Cepiona, a opirali su se i pojedini drugi plebejski tribuni. Cepion
je ak sa oruanom silom bio prodro na Forum na zasjedanje komicija, pa je rastjerao
skuptinare. Ali ni Saturnin se nije libio upotrebe svih sredstava kako bi doao do svoga cilja.
Jasno je bilo da Republika srlja u kaos. Saturnin je predloio i novi agrarni zakon po kojem
su Marijevi veterani trebali dobiti zemlju na Siciliji, Ahaji, Makedoniji i posebno u Galiji.
Znai po tome zakonu trebala se podijeliti i galska zemlja osvojena od Kimbra (nije uzimano
u obzir to to su ta podruja pripadala saveznicima rimskog naroda, a samo su ih Germani
privremeno okupirali). Tu zemlju Marijevi veterani dobivali su u privatan posjed i nisu
trebali nita platiti za svoju esticu. I pored opozicije veeg dijela Senata i optimata, a uz
pomo Marijevih veterana rad komicija je priveden kraju i zakon je proao. Taj zakon je
imao i bitan dodatak, jer je predviao da se senatori, pod prijetnjom tekih kazni, u roku od 5
dana moraju javno zakleti da e se tome zakonu pokoravati bez oklijevanja i opstruiranja.
Ovom mjerom je se pokuavalo preduprijediti optimatsko izbjegavanje realizacije narodnih
zakljuaka stalnim odlaganjem i oklijevanjem. Nijedan od senatora nije imao hrabrosti da se
usprotivi tom zahtjevu, osim Metela Numidskog, koji je odbio poloiti prisegu i bio je
prisiljen dobrovoljno napustiti Italiju.
Kako bi dobio podrku gradskog plebsa, sniavanje cijena ita je isto ulazilo u politiku platformu Saturnina.
541
ORBIS ROMANVS
542
ORBIS ROMANVS
ORBIS ROMANVS
Naravno, ova politika je poprimila potpuno drugaije posljedice u odnosu na intencije njenih
inspiratora i nosilaca. Ta aktivnost primarno vee za linost Marka Livija Druza, plebejskog
tribuna za 91. god. p. n. e. Rije je o sinu onoga M.Livija Druza koji je trideset godina ranije
bio glavno orue optimatske borbe protiv Gaja Grakha. Za razliku od svoga oca, mlai Livije
Druz je postao pristalica odreenih popularskih ideja, a sigurno je rije o osobi dobrih i
plemenitih namjera (koji je bio i strogi Rimljanin starih uvjerenja) koji je elio da svojim
obimnim zakonodavstvom (u maniri Gaja Grakha, ali ovaj put da zadovolji sve interesne,
staleke, klasne i stranake interese) konano stavi taku na stranake borbe, sukobe stalea i
klasa i sva sporna pitanja, nudei niz kompromisnih rjeenja. To je planirao uraditi tako to
bi predloio da se jurisdikcija nad sudovima ponovo sa vitezova prenese na mijeani sud
sastavljen od senatora i vitezova. U interesu vitezova opet je predloio da se broj senatora
duplira (sa 300 na 600), i to iz reda najmonijih i najbogatijih vitezova (ako oni to ele ili ako
je neko od njihove familije postao senator). Da dobije podrku seoskog plebsa predloio je
komisiju da dodjelu zemlje, i to i oko Rima i u novim kolonijama (u Kampaniji i Siciliji).
Druz je htio kolonijama u Italiji dodijeliti nepodijeljeni dio italskog zemljinog fonda. Time
je oduzimana mogunost buduim reformatorima-demagozima da podnose zakonske projekte
o podjeli italskog zemljita. Druzu se pripisuju rijei da e se ubudue moi dijeliti samo
blato i zrak. Gradski plebs je naravno pokuao privui na svoju stranu smanjivanjem cijene
ita, i to predlaui devalvaciju novca. M. Livije Druz je do zakljuno sa ovom mjerom uspio
da dobije podrku istaknutih politiara kao princepsa Senata Marka Emilija Skaura/ Marcus
Aemilius Scaurus i Gaja Marija. Glavni problem je nastao sa Druzovim prijedlogom da se
rimsko graanstvo dodijeli italskim saveznicima. Bila je stvorena i tajna organizacija, iji su
lanovi, ukljuujui i M. Livija Druza i najistaknutije predstavnike Italija, meusobno
povezani sveanom zakletvom. Po miljenju M. Livija Druza dodjeljivanje rimskog
graanstva je imalo za cilj uvrenje poloaja Rimske Republike.
I na pitanju dodjele rimskog graanstva Italicima se nailo na veliku opoziciju, i to praktino
u svim slojevima rimskog drutva i kod bogatih italijanskih zemljoposjednika. Opoziciju je
predvodio konzul za 91. god. p. n. e. i istaknuti orator Lucije Marcije Filip/ Lucius Marcius
Philippus (njegov konzulski kolega je bio Sekst Julije Cezar/ Sextus Julius Caesar) i Druzov
zet pretor Kvint Servilije Cepion (prvi suprug Druzove sestre i sin onoga Cepiona koji je
doivio katastrofu kod Arausija). Ipak Druz je raunao na podrku velikog oratora Lucija
Licinija Krasa. Navodno se cijela nerimska Italija zaklela da e postati Druzova klijentela,
ako dobije rimsko graanstvo, a to bi nesumnjivo dalo Druzu golemu mo. Filip je iskoristio
septembar 91. god. p. n. e. (kada javni poslovi miruju, a rimski politiari se povlae na selo,
ukljuujui i L.Licinija Krasa koji je otiao na svoje tuskulansko imanje) da ostane u Rimu i
zapone pred narodom javnu kampanju da Senat vie ne funkcionira, i da ga treba zamijeniti
(mislio je na sastav Senata). Druz ga je pozvao na odgovornost i u Senatu Licinijeva (koji se
vratio u Rim) i Druzova retorika dobie Filipa. Kada je Marcije Filip na vrlo posjeenoj
sjednici komicija (na kojima su se usvajali prijedlozi zakona M.Livija Druza) pokuao da
prekine usvajanje Druzovih zakona, Druz je naredio svojim klijentima da konzula Filipa
544
ORBIS ROMANVS
odvuku u zatvor. Naredba je izvrena uz nasilje, i rimski konzul za 91. god. p. n. e. je nasilno
odvuen u zatvor. I tako su zakoni predloeni od M. Livija Druza usvojeni na komicijama.
Meutim, Licinije Kras se ozbiljno razboli i umre, a otkrile su se i Druzove tajne veze sa
saveznicima. Nakon toga Senat stane na stranu Marcija Filipa (koji je bio i augur), koji je
tvrdio da su Druzovi zakoni proturani toboe protiv auspicija. Tako je Druzova zakonodavna
djelatnost proglaena nitavnom na bazi nekih religijskih tehnikalija, ime su njegovi zakoni
iako usvojeni u komicija postali nevaeim. U to vrijeme Druzove pristalice su pokuale ubiti
Filipa, ali je sam Druz osujetio njihovu namjeru. Meutim, dok se Druz pripremao na
izlaganje svojih namjera, izvren je atentat na njega. Kada se vraao sa Foruma uobiajeno
praen od velike mase, bio je proboden noem i nakon nekoliko sati je podlegao ranama.
Navodno su njegove zadnje rijei bile : "kada cete imati meni ravna graanina?". M. Livije
Druz je iza sebe ostavio znaajno nasljedstvo, jer je njegov adoptirani sin bio Marko Livije
Druz Klaudijan/ Marcus Livius Drusus Claudianus, otac Livije, supruge Augusta. Njegova
sestra Livija Druza je iz svoga prvog braka (sa K.Servilijem Cepionom) imala kerku
Serviliju, uvenu ljubavnicu Gaja Julija Cezara i majku Marka Junija Bruta (Cezarovog ubice
za vrijeme martovskih ida), a iz drugog braka sa Markom Porcijem Katonom (unukom
Katona Starijeg Cenzora) je imala sina uvenog rimskog politiara Katona Mlaeg.
Savezniki rat 91 88. god. p. n. e.
Atentat na M. Livija Druza je bio odlian povod da italski saveznici otvoreno oruano
nastupe. Oni su ve od ranije tajno i neprimjeeno od Rimljana vrili detaljne pripreme za taj
in, i ekali su da Rimljani ili odobre ili odbiju dodjelu rimskog graanstva. Jo jednom su
poslali izaslanstvo u Rim, ali sve je bilo uzalud i vratilo se sa oholim odgovorom od strane
rimskog establishmenta. I rimska oholost, opijenost u svoju veliinu i samozadovoljstvo (tri
osobine koje sigurno vode u propast) e se vrlo brzo obiti Rimu o glavu. Izmeu pojedinih
italskih saveznikih dravica je vrena razmjena talaca kao garancija. Rimski prokonzul
Servilije koji je bio u Picenumu, doznao je da su iz picenskog grada Askula poslani taoci u
Korfinij. Zato je otiao u Askul, gdje je naao narod okupljen radi neke sveanosti, i pred
masom koja se sakupila u gradskom teatru je odrao prijetei govor. I ubrzo dolo je do
nereda i razgnjevnena masa ga je ubila, zajedno sa svojim legatom i straom koja ga je titila.
Gradska vrata bila su zatvorena, svi Rimljani koji su se nalazili u Askulu su pobijeni, a
njihova imovina opljakana. Dogaaji u Askulu su posluili kao signal za opi ustanak protiv
Rima i krajem 91. god. p. n. e. zapoeo je savezniki rat. Zajednice Samnita, Marsa, Peligna,
Vestina, Picena, Marucina, Frentana, Japiga i Lukanaca stupie u zajedniki savez protiv
Republike. Italijanskom Savezu se ak prikljuila nekada Rimu najlojalnija latinska kolonija
Venusija. Oni su odluili stvoriti zajedniku italijansku federativnu dravu sa glavnim
gradom u Korfiniju (Corfinium; moderni Abruzzo) kojem je promijenjeno ime u Italica ili
osaki Vitellia, o emu svjedoe i nalazi emisija novca koje su izdavali pobunjeni saveznici.
Italijanski Savez je kopirao politiko upravni i institucionalni sustav Republike, pa su imali
Senat od 500 lanova, koji je izabrao 2 konzula i 12 pretora, koji su zajedno trebali voditi rat
545
ORBIS ROMANVS
protiv Republike. Prva dvojica konzula Saveza su bili Kvint Popedije Silon/ Quintus
Poppaedius Silo iz naroda Marsa i Samnit Gaj Papije Mutil/ Caius Papius Mutilus. Pored
navedene dvojice od istaknutih vojskovoa Italijanskog Saveza potrebno je istai i Marsa
Tita Lafrenija/ Titus Lafrenius, Frauk/Fraucus, Tita Vetija Skata/ Titus Vettius Scato, Gaj
Pontidije/ Caius Pontidius, Herije Asinije/ Herius Asinius, Obsidije/ Obsidius, Gaj
Vidacilije/ Caius Vidacilius, Publije Presentije/ Publius Praesentius, Numerije Lucilije/
Numerius Lucilius, Minat Jegije/ Minatus Iegius ili Minius Iegius, Lucije Kluentije/ Lucius
Cluentius, Tit Herenije/ Titus Herennius, Trebatije/ Trebatius, Marko Lamponije/ Marcus
Lamponius, Marije Egnatije/ Marius Egnatius, Pontije Telesin/ Pontius Telesinus. Italijanski
Savez je elio da brzo da sebi legitimitet formirajui sve atribute dravnosti, pa je puten u
opticaj poseban novac sa odgovarajuim simbolikim predodbama :npr. na jednoj vrsti tog
novca predstavljen je italski bik kako gazi rimsku vuicu, a pojedini novci prikazuju osam
ratnika koji uzimaju zakletvu. Italijanski saveznici su mobilizirali prilino veliku vojsku, a
italijanski vojnici su bili isto obueni kao i rimski, a njihovi zapovjednici su imali istu ratnu
doktrinu kao i rimske vojskovoe. I Rimljani su se pripremali za rat, a jedan dio italskih
saveznika im je i ostao lojalan u prvom redu oni iz Etrurije (Toskane) i Umbrije. U drugim
dijelovima Italije na strani Republike su bili samo pojedini gradovi kao npr. Nola i Nucerija u
Kampaniji. Najzad, glavni oslonac Rima inile su rimske i latinske (izuzev Venusije)
kolonije osnovane u razdoblju pokoravanja Italije na raznim dijelovima Poluotoka. Znai
pobunjeno italsko podruje je uglavnom obuhvatalo junu i dobar dio sredinje Italije. Kao
najozbiljniji sudionici u ustanku pokazali su se Marsi (uslijed ega se i rat ponekad naziva
Marsijskim ratom).
Pravi rat je izbio 90. god. p. n, e., i zvanini Rim je poslao oba svoja konzula na bojite, i to
Publija Rutilija Lupa uz legate Gaja Marija (koji se vratio sa istonog Mediterana) i Gneja
Pompeja Strabona na sredinje italijansko ratite, a na jug Lucija Julija Cezara sa legatima
Lucijem Kornelijem Sulom i Titom Didijem. Prijedlog ustanika da poloe svoje oruje ako se
Italicima daju prava graanstva Rimljani su odbacili, i protiv Italika ujedinile su se sve
grupacije rimskog drutva. Sudovi su privremeno obustavili svoj rad, dijeljenje ita bilo je
ogranieno. Inae, ovaj rat je po estini i borbenosti prevaziao sve ranije ratove i on je
voen sa neuvenom ogorenou i na raznim mjestima. Ustanici nigdje nisu koncentrirali
svoje snage, tako da su Rimljani morali rascjepkati svoje vojske. Rimska vojska koja je
djelovala na jugu teila je za tim da, oslanjajui se na gradove koji su Rimu ostali vjerni,
zadri Kampaniju i krene u ofanzivu na nepokorne zajednice. Ali su Rimljani imali uspjeha
samo u pojedinim bitkama i prevaga je bila na strani saveznika, tako da se konzul Lucije
Julije Cezar morao povui. U toku estokih borbi ginuli su i izabrani rimski konzuli, a mnogi
istaknute vojskovoe su bile poraene. Gotovo itava Kampanija prela je u ruke saveznika,
pored ostalog i grad Nola, koji je sada postao glavni oslonac Italika u Kampaniji. Na sjeveru
rezultati ratnih operacija bili su manje odreeni. U borbi protiv Mars poginuo je konzul
Rutilije Lupus. Tek je Marije, koji je poslije njega preuzeo zapovjednitvo na tom vojskom,
546
ORBIS ROMANVS
postigao izvjesne uspjehe i uspio da stabilizira front. Sa promjenjivim uspjehom voen je rat
i u Picenumu.
Uz vrlo teke i krvave borbe, i u samom Rimu je dolo do zaotravanja politike situacije, to
je bilo posljedica prijedloga plebejskog tribuna Kvinta Varija Hibrida (inae roenog
Hispanca) da se povede istraga nad istaknutim politiarima koji su poputali italskim
saveznicima (jer su po njemu tako prouzroili rat). Meu optuenima su bili : M. Emilije
Skaur, Marko Antonije, Lucije Memije (brat ubijenog Gaja), Kvint Pompej, Lucije Mumije
Ahajski ... itd. Ova mjera jasno pokazuje prilinu nepomirljivu ekstremnost tada vodee
politike u Republiku, koja je nesumnjivo bila izrazito uskogrudna i kontraproduktivna. A i
itav proces je trajao itavu godinu, i imao je golemu tetu po rimsku politiku i ratne
aktivnosti. Meutim, kada se uvidjelo da je teina rata ipak znatna, a otpor pobunjenih Italika
prilian, rimska zvanina politika je shvatila da mora olabaviti svoje stavove, ako uope eli
da ne doivi poraz. Uostalom neizvjesnost rata je polako dovodila i do kolebanja Etruraca i
Umbra. Upravo ta opasnost od odmetanja lojalnih saveznika i teki gubici ipak su primorali
Rimljane na ustupke. U zimu 90/89. god. p. n. e. na prijedlog konzula Lucija Julija Cezara je
usvojen zakon (lex Iulia) po kojem se dodjeljuje rimsko graanstvo onim italskim
saveunicima koji su ostali vjerni Republici. Ubrzo je donesen i zakon plebejskih tribuna
Marko Plaucija Silvana i Gaja Papirija Karbona (lex Plautia Papiria), po kojem se rimsko
graanstvo dodjeljuje onim italskim saveznicima koji se u toku od 60 dana prijave gradskom
pretoru. Plaucije Silvan je donio i zakon po kojem se u tributskim komicijama biraju sudije i
to po 15 iz svakoga tribusa, bez obzira na staleku pripadnost. To je bila velika pobjeda
plebsa, jer sudovi vie nisu bili monopol ni senatora niti vitezova. Proces rimskog otvaranja
prema italskim saveznicima je nastavljen i 89. god. p. n. e. preko zakona konzula Gneja
Pompeja Strabona, po kojem se rimsko graanstvo trebalo protegnuti i na cispadansku
Galiju, a transpadanskim (cisalpinskim) zajednicama je dodijeljeno latinsko pravo. Ovim
praktinim mjerama Rimljani su predobili mnoge na svoju stranu, to je dovelo da mnogi od
pobunjenih italskih saveznika napuste opeitalijansku stvar. I tako je 89. god. p. n. e. glavna
snaga pobunjenih ustanika uspjeno slomljena od strane rimskih trupa pod zapovjednitvom
Gneja Pompeja Strabona i Lucija Porcija Katona (koji je poginuo u toku borbi). Pompej
Strabon je uspio da nakon opsade prisili Askul na predaju, dok je Sula porazio Samnite.
Naredne 88. god. p. n. e. poginuo je Kvint Popedije Silon, a sa njim je bio upokoren i
Italijanski Savez, izuzev samnitsko-lukanskih snaga i npr. grada Nole u Kampaniji koji su se
jo drali na jugu. Inae, nakon niza poraza 88. god. p. n. e. saveznici su se obratili za pomo
pontskom kralju Mitridatu, ali im on im nije pruio podrku
Masovnom dodjelom rimskog graanstva naglo je narastao broj rimskih graana, za preko
polovicu. I gotovo kompletno slobodno stanovnitvo Italije je dobilo rimsko graanstvo,
ime je stari Italski savez na elu sa Rimskom Republikom praktino prestao da postoji i
umjesto njega je proizala ujedinjena Italija, kao sinonim za metropolu Rimske Republike (tj.
Drave). I u Italiji je nestalo razlike izmeu rimskih graana i njihovih saveznika (bez obzira
nosili oni latinsko pravo ili ne). Tako su jednim historijskim paradoksom Rimljani koji su bili
547
ORBIS ROMANVS
pobjednici u saveznikom ratu, na kraju poraenima dali ono to su poraeni traili prije
rata...i to je bio uostalom i uzrok rata. Samo bilo je potrebno da pogine na stotine hiljada
ljudi i da se Rim suoi sa tekim ratom na samom svome pragu kako bi rimski zvaninici
shvatili svoju greku. Italski gradovi su zadrali lokalnu autonomiju, u skladu sa rimskim
naelom decentraliziranog upravljanja, i smatralo se da u njima ive rimski graani, koji
imaju pravo uzimati uea u rimskom politikom i drutvenom ivotu. I poslije Saveznikog
rata poinje porast i uspon mnogih italskih gradova, porast koji je i pored burnih potresa u
razdoblju graanskih ratova trajao sve do sredine I. st. n. e. Romanizacija je postizala velike
uspjehe, i samo su neke planinske oblasti sauvale svoj prvobitni karakter. Ali da bi oslabili
politiki utjecaj i znaenje novih rimskih graana (koji bi mogli initi veinu glasakog
tijela), rimski establishment je planirao da ih sve uvrsti u 8 novih tribusa, umjesto
razvrstavanja u svih 35 tribusa (gdje bi vjerojatno dominirali svojim brojem). A i tih
planiranih 8 tribusa bi glasali zadnji.
I. graanski rat prva faza
Savezniki rat je samo jo vie produbio stranake podjele u rimskoj politici i drutvu. Kada
je pretor Aul Sempronije Aselio/Aulus Sempronius Asellio elio pomoi dunicima pred
vjerovnicima, bio je napadnut za vrijeme prinoenja rtve i ubijen i to zahvaljujui hukanju
Lucija Kasija/Lucius Cassius, plebejskog tribuna za 89. god. p. n. e. Ubice pretora uope nisu
bili kanjene, to dovoljno govori o totalnoj destrukciji republikanskog sustava. Poseban
problem je bio raspored novih rimskih graana u stare tribuse ili u novoformirane. To pitanje
e posluiti kao jedan od glavnih povoda koji e Republiku odvesti u I. rimski graanski rat.
Tada se na politikoj pozornici pojavljuje Publije Sulpicije Ruf, plebejski tribun za 88. god.
p. n. e. (koji je priao popularima), dok su konzuli za tu godinu bili Lucije Kornelije Sula i
Kvint Pompej Ruf. Plebejski tribun Sulpicije Ruf je predloio niz zakona : o povratku onih
koji su 100. god. p. n. e. prognani u svezi sa sluajem Apuleja Saturnina, zatim da se iz
Senata iskljuuje svaki senator koji ima vie od 2000 denara duga (a takvih senatora je bilo
dosta) i da se novi rimski graani imaju porazdjeliti unutar postojeih 35 tribusa (a ne da
formiraju 8 novih), Sam Sulpicije se okrui sa 3000 naoruanih ljudi i 600 vitezova (koje
nazivae protusenatom) i namjeravao i silom ako treba provesti svoje zakone. Poto je
optimatska stranka, kako bi zaprijeila usvajanje zakona, po konzulima proglasila praznike u
kojima se nisu smjeli obavljati javni poslovi, dolo je do otvorene bune koju je poveo
Sulpicije Ruf i u kojoj je ubijen sin konzula Pompeja Rufa, a Sula pobjegao vojsci pred Nolu.
Inae Senat je povjerio Suli da predvodei kampansku armiju, krene u rat protiv Mitridata u
egejskom bazenu i Maloj Aziji. im je Sula ostavio Rim i doao u Kampaniju, Sulpicije Ruf
je to iskoristio i progurao ne samo zakon o novim rimskim graanima, nego i novi zakon po
kojem je Suli oduzeto zapovjednitvo za rat protiv Mitridata i prenijeto na Gaja Marija. Ta
odluka je dovela do otvorenog sukoba Marija i Sule. Marije je inae odmah poslao dva
plebejska tribuna u Kampaniju. Inae ova odluka prenoenja zapovjednitva sa Sule na
Marija, je moda i rezultat elja vitekog sloja Rima koji nije elio da Kornelije Sula,
548
ORBIS ROMANVS
ORBIS ROMANVS
veterana osnivane su nove kolonije. Za narednu 87. god. p. n. e. izabrae se novi konzuli i to
Gnej Oktavije i Lucije Kornelije Cina. Ovaj posljednji je inae bio sumnjiv zbog
propopularskih stavova, ali se Sula zadovoljio time da Cina da zakletvu da nee nita
poduzimati protiv Sule i njegovih interesa.
Sula vrlo brzo ostavi Rim, i sa svojom vojskom krene na pohod na istok protiv Mitridata. Ali
im je Sula pokrenuo svoju vojsku, Cina se ohrabri i pokrenu popularsku reakciju, predlaui
komicijama da se pozovu iz progonstva oni koji su prognani uslijed Sulinog prevrata i
reafirmirajui Sulpicijev zakon po kojem su se novi graani trebali podijeliti na sve tribuse.
Cina se pouzdao u masu novih rimskih graana koji su mu doli u Grad pomoi, ali i drugi
konzul Oktavije je sabrao vojsku i provali kroz Via Sacra na Forum i rastjera Cinine
pristalice. Cina je morao da pobjegne iz Grada, a Senat ga je i zvanino zbacio sa konzulske
asti i umjesto njega imenovao Lucija Kornelija Merulu. Ali i Cina je skupljao vojsku od
svojih pristalica po Laciju i Kampaniji, a raunao je i na vojnu i financijsku podrku bivih
italskih saveznika. Cina je vrlo mudro sa velikom koliinom novca doao pred rimsku vojsku
stacioniranu u Kampaniji pod zapovjednitvom Apija Klaudija i nakon pridobijanja oficira
obrati joj se govorom u kome se predstavi kao rtva Senata i teko stanje Republike. Vojsku
je uspio pridobiti na svoju stranu i Cina je nastavio ii po cijeloj Italiji kako bi skupio jo
novca i irio ustanak protiv optimata. I onda se pokrenu direktno na Rim, gdje se utabori
kako bi saekao Marija, koji je doivio niz avantura nakon svoga bjekstva iz Rima. On je
prvo pobjegao u Ostiju, pa je onda boravio u kolibi obinoga ribara, a zatim je pobjegao u
movare kod grada Minturna, ali je bio uhvaen i na sretan nain izbjegao svoje umorstvo.
Ipak je bio puten iz Minturna i pobjegao je u provinciju Afriku, gdje je sa svojim sinom i
ostalim bjeguncima lutao po obalama Numidije. I tada mu stigoe vijesti o zapletu situacije u
Italiji i odmah krenu na put. im se iskrcao u Etruriji, okupio je znatan odred sastavljen od
raznoraznih elemenata i sa njim pohita prema Gradu, eljan osvete. Tada se kao jo jedan
istaknuti popularski zapovjednik pojavljuje Kvint Sertorije/ Quintus Sertorius. Optimatski
Senat je pokuavao da se suprostavi snagama Cine i Sertorija, ali je bitka zavrila neodluno.
Ubrzo Marije zauze Ostiju i izolira Grad i optimatske snage u njemu, dok se Cina i Sertorije
utaborie pred samim gradom. Popularske snage su se poveavale i raznoraznim prebjezima
(posebno iz redova vojnika koji su sluili u trupama optimata), ukljuujui i robove, jer je
Cina proglasio slobodu svim robovima koji prebjegnu njemu iz Rima. Uslijed toga je bio
otpoeo masovni bijeg neslobodnih elemenata. U gradu je zavladala glad, a zatim je poela
bijesniti epidemija. Optimatski Senat je bio prisiljen na pregovore, a Cina je zahtijevao da ga
protivniki izaslanici oslovljavaju kao konzula (jer on nije priznavao svoje derogiranje sa
konzulske asti). Senat je i na to pristao, ali je zahtijevao da se Cina zakletvom obavee da
niko nee biti pogubljen. Cina je samo odgovorio da i to bez zakletve da on nee biti
pogubljen njegovom voljom. Ali Marije, koji se nalazio uz Cinu, je samo utio. Izaslanici
optimatskog Senata su pozvali i Marija da se vrati u Rim, ali je on sarkastino izjavio da to
nije dostojno, sve dok ga formalno ne pozovu, jer je on jo uvijek prognanik. I dok se
optimatski Senat pripremao da donese odluke o zvaninom ukidanju progonstva za Marija, u
550
ORBIS ROMANVS
ORBIS ROMANVS
bezdunim ubijanjem i cinizmom. Poto je meu senatorima bilo pristaa Sule i kolebljivaca
spremnih na sporazum sa Sulom, otpoeli su pregovori o Sulinom povratku u Italiju. Ne
vodei rauna o njima, Cina je 84. god. p. n. e. krenuo vojsci kako bi je ukrcao na brodove i
uputio protiv Sule, ali je u Ankoni pao kao rtva vojnike pobune i to upravo kada se
spremao da preveze vojsku preko Jadranskog mora na susjednu ilirsku obalu. Pregovori sa
Sulom nisu ni do ega doveli.
S T V A R A NJ E
RIMSKOG LEVANTA
Od poraza Antioha III. rimski favoriti Atalidi su odravali kakvu takvu ravnoteu odnosa
meu maloazijskim dravama, kraljevstvima i dinastima (uz Pergamsko kraljevstvo, vrijedi
istai i Bitiniju, Galatiju, Pont). Atalidsko Pergamsko kraljevstvo se u rimsko provinciju
pretvorilo nakon poraza Aristonika, ime su Rimljani stekli i prvi teritorijalni posjed na
azijskom tlu, koji e im sluiti kao mostobran preko kojeg su krenuli u zauzimanje Istonog
Mediterana. Sa provincijom Azijom u svome posjedu, Republika je jednostavno bila
prisiljena da se iri prema istoku, jer su to od nje zahtijevale okolnosti. Mala Azija je, kao
most koji se pruao izmeu Balkana i Bliskog Istoka, bila jedno heterogeno podruje sa
razliitim jezicima, narodima i kulturama. Zato je i razumljivo da se tu razvijao jedan vrlo
zanimljiv nain ivota, koji je u odlikama bio pluralan, pa je tako i razumljivo da je npr. kralj
Mitridat Pontski znao 22 jezika. Meutim, unutarnji stranaki sukobi, rat sa Jugurtom,
germanske invazije i savezniki rat skrenuli su panju zvaninog Rima sa Istonog
Mediterana u toku cijele jedne generacije. Samo su u Kilikiji 102. god. p. n. e. ostavili
odreene manje snage, koje su trebale brinuti protiv razbojnika i divljaka. Ipak su neke za
Rimljane neoekivane okolnosti dovele do toga da moraju uspostavljati svoju vlast na
obalama Istonog Mediterana. Tako je Ptolemej Apion (sin Ptolemeja VIII. Euergeta II.
Debeljaka koji mu je ostavio u nasljedstvo nakon svoje smrti 116. god. p. n. e. Kirenu),
umrijevi bez nasljednika u 96. god. p. n. e. je Rimskoj Republici zavjetao Kirenu. Slabo je
poznato kako je tekao proces preuzimanja nasljedstva u Kireni, i vjerojatno je zbog niza
unutarnjih problema u Republici i Italiji to ilo prilino sporo i aljkavo. I tek je 78. god.
uspostavljena nova provincija od nekadanje drave Ptolemeja Apiona i Krete pod nazivom
provincija Creta et Cyrenaica. U Egiptu se nastavljao uobiajeni unutar ptolemeidski
cirkus, i kraljica Kleopatra se prepirala sa svojim sinovima Soterom II. Latirom i
Aleksandrom I. poradi vlasti, a dotle izgubie Kipar. Unutarnji dinastiki sukobi su se
zbivali i u drugim zemljama na istoku, pa su se u Seleukidskom kraljevstvu prepirali za vlast
polubraa Antioh Grip i Antioh od Kizika, a po njihovij smrti (96. i 95. god. p. n. e.) svau
nastavie njihovi sinovi. Tada zapoinje i uspon Jermenije pod njenim vladarom Tigranom II.
Izmeu navedenih zemalja i rimske provincije Azije, kao najisturenijeg dijela rimskog
imperija, nalazio se splet maloazijskih drava kao to su Galatija, Pont, Bitinija, Paflagonija,
552
ORBIS ROMANVS
Kapadokija. I upravo e rimsku panju prema Istoku ponovo okrenuti ambicija, odlunost ali
i megalomizam jednog od tih maloazijskih dinasta.
I. Mitridatov rat od 89. do 84. god. p. n. e.
Istovremeno sa posljednjim bitkama saveznikog rata, u Maloj Aziji je poeo rat protiv
pontskog kalja Mitridata VI. (na perzijskom Dar od Mitre), koji e se razvui decenijama i
na kraju kao posljedicu imati i irenje direktne rimske vlasti i na Istoni Mediteran i Levant.
Mitridat VI. Eupator Dionis/Dionysius, kasnije nazvan i Veliki (cc. 130. - 63. god. p. n. e.)
vodio je porijeklo po ocu od perzijskih Ahmenida, a po majci od helenistikih Seleukida.
Navodno je jedan predak Mitridata VI. (koji su bili stari perzijski velikau) za vrijeme
dijadokih ratova izvojevao gospodstvo nad Pontom. Njegov otac Mitridat V. je bio saveznik
Rimljana u III. punskom ratu i protiv Aristonika. Za nagradu je dobio u posjed Veliku
Frigiju. On je umro, ostavivi za nasljednika nejakog djeaka Mitridata VI. Njegovo
djetinjstvo je bilo traumatino i frustrirajue, to je posljedica djelovanja ne samo njegovih
skrbnika, nego i vlastite majke Laodikeje. Tajna ubojstva, pored ostalih i ljudi bliskih
(ukljuujui i brau) Mitridatu VI., bila su obina pojava na dvoru pontskog kralja. Za
njegove malodobnosti i Rimljani su mu oteli Veliku Frigiju, pa je i to utjecalo na raanje
njegove mrnje prema Republici. Upravo te okolnosti su utjecale na izgradnju njegove
osobnosti i karaktera, doprinijevi iznimnoj sloenosti linosti. Mitridat VI. nije dobio
sustavno obrazovanje, ali je i pored toga poznavao 22 jezika, bio upoznat sa najboljim
predstavnicima helenistike kulture svog vremena i sam napisao djela iz povijesti prirode,
uivajui glas zatitnike znanosti, kulture i umjetnosti. Mitridat VI. je bio energian i
sposoban ovjek spreman na samostalno i aktivno odluivanje, a koji je raspolagao i sa
golemom tjelesnom snagom.Ali i pored toga, njegovu karakteristinu crtu inili su
praznovjerje, podmuklost, hirovitost, okrutnost, rasputenost i raskonost. To je bio tipian
azijatski despot, koji zauzima jedno od prvih mjesta meu neprijateljima Rima zbog svoje
energije, ustrajnosti i stalnog otpora. Glavni grad Ponta je bio grki grad Sinope na
crnomorskoj obali.
im je preuzeo kontrolu nad svojom Kraljevinom (od 120. god. p. n. e. je bio kralj, a od 113.
god. p. n. e. je samostalno vladao; cc 115. god. p. n. e. je dao zatvoriti svoju majku), zapoeo
je proces njenog irenja. On je osvojio i pretvorio u pontsku satrapiju gruzijsku dravicu
Kolhidu, koja je leala na istonoj obali Crnog mora. Zatim je panja usmjerena na sjeverno
crnomorsku i azovsku obalu, gdje su se nalazile brojne davnanje grke kolonije i bogate
skitske i sarmatske zemlje.
Stepski prostor sjeverno od Crnog Mora (koji je bio matian protoindoeuropskim zajednicama) je jo od
davnine pripadao iranskim narodima koji se na osnovi antikih vrela uobiajeno diferenciraju na Kimerijce,
Skite i Sarmate. Ovi iranski narodi su se pruali u jednom irokom stepskom podruju od ak sredinjeg
Dunava preko dananje Ukrajine, june Rusije sve do u dubini sredinje Azije. Ovi nomadi su razvili vrlo
osebujnu, izraajnu, kreativnu i bogatu kulturu koja je imala golemo znaenje za okolne indoeuropske i
neindoeuropske (npr. one turkijskih jezika) zajednice. Najraniji zapisi spominju Kimerijce (od kojih potie
naziv za poluotok Krim), zatim su dominatni sjeverno od Crnog Mora bili Skiti, ali su to prvenstvo kasnije
553
ORBIS ROMANVS
preuzeli sarmatski narodi (koji su u prvo vrijeme ivjeli istono od rijeke Don i juno od planine Ural), koji su
vie-manje preslojili Skite. Na samom poetku nove ere Strabon u svojoj Geografiji imenuje glavne sarmatske
narode : Jazige (Iazyges), Roksolane (Roxolani), Aorse (Aorsi) i Sirake (Siraces). Skiti i Sarmati su bili vrlo
prisutni u grkim literarnim vrelima, poevi od Herodota koji opisuje Skite. Sjeverna obala Crnog mora je bila
vitalni izvor resursa za balkansko-egejsku Grku klasinog doba (ito, robovi). Sjeverozapadni iranski narodi su
imali vrlo izraenu ne samo sa grkim, rimskim i openito mediteranskim svijetom, nego i sa svojim sjevernim
ratarskim susjedima iz kojih e se razviti slavenska etnika i jezika zajednica (npr.nae rijei bog, demon,
svet i raj su sjeverozapadno-iranskog porijekla to ukazuje na znaajan religijski utjecaj koji su ovi iranski
nomadi imali na rane Slavene). Sjeverozapadni iranski element je dao veliki doprinos u etnogenezi i
politijogenezi istonih (ruskih) Slavena, i formiranju tih naroda i to posebno izraeno kod Malorusa/Ukrajinaca
i junih Velikorusa/Rusa. Inae su pojedini segmenti skitsko sarmatskog naina ivota (u rodnim odnosima)
dali grkoj mitologiji obrazac za mit o amazonkama. Imena velikih rijeka Don, Donjec, Dnjepar, Dnjestar,
Dunav i jezero Donuzlav imaju sjeverozapadno iransko porijeklo. Mogue je da vode porijeklo od
rekonstruirane rijeu danu = voda, rijeka. Tako bi Dnjepar potekao od danu apara = stranja rijeka, a Dnjestar
od danu nazdya = prednja rijeka. Nakon procesa turkizacije i posebno slavenizacije kojima su podlegli, jedini
narod koji jo govori sjeverozapadnim iranskim dijalektima su Oseti (inae pravoslavni i proruski narod na
Kavkazu).
Oko sredine II. st. p. n. e. na Krimu je stvorena jaka skitska kraljevina na elu sa kraljem
Palakom/Palacus, koja je teila izlazu na more. Najvaniji grki centri na ovoj obali i to
Tauridski Hersonez i Bosporsko kraljevstvo zatraili su pomo od Mitridata VI. kako bi se
zatitili od Skita, nudei za uzvrat prelazak pod njegovu vlast. Tako se i bosporski kralj,
posljednji predstavnik stare dinastije Spartokid, odrekao vlasti u korist Mitridata VI. Nakon
vie pokuaja Skiti i njihovi saveznici Roksolani su pretrpjeli teke gubitke od strane
pontskog generala Diofanta i prihvatili su da priznaje vrhovnu vlast Mitridata VI. U to
vrijeme u Bosporskoj kraljevini izbio je ustanak robova pod rukovodstvom Saumaka, koji se
je uspio odrati na vlasti itavih godinu dana. Mitridatove trupe uguile su pokret robova.
Mitridat VI. je uspostavio kontrolu nad jednim irokim pojasem u bogatim zemljama Krima i
ono ovoga poluotoka, ukljuujui i posjede Spartokida, a stupio je i u savez sa Skitima,
Bastarnima i Traanima. I tako je za relativno kratko vrijeme Mitridat VI. je uspio da podloi
na ovome podruju raznorazne zajednice i grkog i negrkog porijekla. Grki crnomorski
gradovi i Bosporska kraljevina davali su Mitridatu ito i novana sredstva, dok su
barbarski narodi popunjavali redove njegove vojske. Istovremeno je stupio u savez sa
monim jermenskim kraljem Tigranom II., udavi svoju kerku za njega i pomogavi mu u
borbi protiv Kapadokije i Seleukida. Mitridat VI. je i dobre diplomatske relacije i sa
Partijom, seleukidskom Sirijom, ptolemeidskim Egiptom i Kretom. Istovremeno se poeo
petljati u unutarnje poslove svojih maloazijskih susjeda (koji su bile u odreenim vie
manje vazalnim saveznikim odnosima sa Republikom), namjeravajui da podjeli
Paflagoniju i Galatiju sa bitinijskim kraljem Nikomedom III. (Bitinija je bila tradicionalni
rival Pontu). Meutim, ubrzo je dolo meu njima do razmirica, jer je Nikomed III. poeo
stvarati neku vrstu protu-pontske alijanse sa Rimskom Republikom. Njihov otvoreni sukob
izbio je zbog pitanja Kapadokije. U kraljevini Kapadokiji je Mitridat VI. je organizirao
ubistvo njenog kralja Arijarata VI. (inae i svoga zeta), uz pomo kapadokijskog velikaa
Gordija, ostavljajui upravu nad kraljevinom u rukama svoje sestre Laodikeje koja je vladala
554
ORBIS ROMANVS
kao regent u ime njenog sina Arijarata VII. Meutim, Nikomed III. je oenio Laodikeju i
okupirao je Kapadokiju, na to je Mitridat VI. odgovorio brzom i uinkovitom vojnom
akcijom, uspostavljajui sebe kao patrona neaka. Meutim, kada je mladi Arijarat VII.
odbio da povrati Gordija nazad, Mitridat VI. je ponovo izvrio invaziju, ubio svoga neaka i
na njegovo mjesto postavio sopstvenog sina, isto po imenu Arijarat ali pod zatitom Gordija.
Nikomed III. je tada apelirao na Rim da intervenira. Republika je dvaput diplomatski
intervenirala u konfliktu, uglavnom u korist Nikomeda III. i to 95. i 92. god. p. n. e. Pa je
tako Lucije Kornelije Sula, koji je 92. god. p. n. e. upravljao Kilikijom, povratio samostalnost
Kapadokijske kraljevine, a Senat je imenovao Ariobarzana I. za kralja Kapadokije. Ali ubrzo
nakon Sulinog odlaska Mitridat VI. je protjerao kraljeve Kapadokije (uz pomo svoga zeta
Tigrana II. Velikog Jermenskog) i Bitinije i postavio na njihova mjesta svoje tienike. Tako
je on konano proirio svoj utjecaj na susjedne maloazijske drave i naslijedivi od oca malu
kneevinu, Mitridat VI. je svojom aktivnou stvorio veliku dravu. Takav razvoj odnosa u
blizini granica bogate provincije Azije je zabrinjavao zvanini Rim i po nalogu rimskog
Senata poslana je senatorska delegacija 90. god. p. n. e. sa konzularom Manijem Akvilijem
(koji je svojedobno uguio ustanak robova na Siciliji) i Manlijem Maltinom/Manlius
Maltinus da ciljem da uspostavi ranije stanje u Bitiniji i Kapadokiji. Tome se Mitridat nije
mogao suprotstaviti, ne elei u tom trenutku ratovati s Rimom. Tada je mirnim putem u
jesen 90. god. p. n. e. na bitinijsko prijestolje vraena prorimska marioneta Nikomed III., a na
kapadokijski tron Ariobarzan I. Ali se situacija u Maloj Aziji poela ubrzano uslonjavati. Po
nagovoru Manija Akvilija (po Marijevim tajnim instrukcijama kojima je trebalo isprovocirati
rat) i sopstvenih kreditora Nikomed III. je u proljee 89. god. p. n. e. provalio na Mitridatovo
podruje. Mitridat VI. se, preko svoga poslanika Pelopida, obratio na rimskog namjesnika
Lucija Kasija i senatske legate, ali i nakon dijaloga i razmjene argumenata sve je bilo uzalud.
Istovremeno se i sam Mitridat VI. pripremao za akciju i nakon povratka Pelopide, njegov sin
Arijarat je sa velikom armijom ponovo okupirao Kapadokiju u ljeto 89. god. p. n. e., a
Ariobarzan I. je ponovo bio protjeran i to je znailo de facto objavu rata Republici. Ipak je
jedna pontska delegacija otila u Rim, kako bi se ipak nalo kakvo takvo rjeenje. Mitridat
VI. pokrenu akciju i na Bitiniju i njegovi zapovjednici Neoptolem i Arhelaj teko porazie
Nikomeda IV. kod rijeke Amnije. Poraeni su i rimski zapovjednici Manije Akvilije, Kvint
Opije i Lucije Kasije i Mitridat VI. je 88. god. p. n. e. zauzeo skoro kompletnu provinciju
Aziju, gdje je doekan kao oslobodilac od rimskog nesnosnog jarma. Za pola stoljea svoje
vladavine Rimljani su uspjeli pobuditi mrnju prema sebi kod stanovnitva bive Pergamske
kraljevine, jer su gulili gradove i stanovnitvo porezima, kao i svojom zelenako-luhvarskom
aktivnou (dajui zajmove sa izrazito pretjeranim kamatama). I Mitridat VI., ulazei u
Aziju, mogao uzeti na sebe ulogu oslobodioca. Po grkim gradovima doekivali su ga sa
likovanjem, a u Efez je stigla delegacija odjevena u prazninu odjeu i pozdravila ga kao
novog Dioniza, oca i spasitelja Azije. Osvojeni teritoriji Mitridat je podijelio na satrapijea, a
to se tie grkih gradova, oni su bili proglaeni slobodnima i za pet godina osloboeni svih
poreza. Samo se nisu htjeli podvri Mitridatu VI. otok Rodos i neki gradovi u Kariji i Likiji.
555
ORBIS ROMANVS
ORBIS ROMANVS
Grke i provincije Azije. Sula je sa svojim trupama prvo krenuo prema Ateni i Pireje,
presjecajui veze meu njima, izolirajui Atenu i stavljajui je pod opsadu. Sula je i poslao
svoga kvestora, kasnije uvenog Lucija Licinija Lukula/Lucius Licinius Lucullus da od
preostalih rimskih saveznika u Istonom Mediteranu sakupi mornaricu, kojom bi se
suprostavio Arhelaju koji je neuspjeno pokuavao da razbije opsadu Atene. Sula je radi
dobivanja materijala za svoje ratne maine, posjekao okolne ume i gajeve, ukljuujui i
Likej i Akademiju. Uskoro je Sulin kamp u Atici bio popunjavan sa mnogobrojnim
optimatskim izbjeglicama iz Italije, kao meu kojima su bili i njegova supruga Metela
Delmatska i djeca. U samoj Ateni je zavladala glad, i jedna atenska delegacija je poslana Suli
radi pregovora. Meutim, umjesto ozbiljnih pregovora atenski izaslanici su izlagali slavu
svoga grada. Vrlo obrazovani Sula ih je otpravio rijeima : Ja sam poslan u Atenu, ne da
uzimam lekcije, nego da prisilim buntovnike na poslunost. I tek je 1. III. 86. god. p. n. e.
Sula uspio da zauzme Atenu, prilikom ega su rimski vojnici opljakali grad i ubili dosta
njegovih stanovnika, i je krv tekla ulicama. Ipak je na molbe svojih grkih prijatelja Midije
i Kalifona i rimskih senatora u svome logoru, Sula prekinuo pljaku i ubijanje ironino
rekavi da "voli ive zbog mrtvih", mislei na drevnu slavu Atene. Malo zatim Rimljani su
zauzeli i Pirej, a Arhelaj se povue u drugu atensku luku Munihiju, gdje je bio zatien jer
Sula nije raspolagao sa adekvatnom mornaricom. Ipak Akropolj u koji se sklonio Aristion sa
svojim sljedbenicima, a za iju opsadu je bio zaduen Gaj Skribonije Kurion, je odolijevao
jo neko vrijeme. Ipak na kraju se i Aristion predao, i bio je odvuen na egzekuciju od oltara
boginje Atene (to je predstavljalo boanski azil) i otrovan. Pisac Pauzanija u svome opisu
Atike, istie da je neprijatna bolest koju je zaradio Sula bila boanska osveta za ovo
svetogre. Sula je izdao naredbu da se i pirejska luka spali do temelja. Tada je u Grku dola
druga pontska vojska pod zapovjednitvom Taksila i koja je brojila oko 100 000 ljudi i bila
sastavljena od raznoraznih naroda kao to su Traani, Ponani, Skiti, Kapadokijci, Bitinjani,
Galaani, Friani ... itd. Ta vojska se udrui sa Arhelajevom a susret im krenu Sula sa svojim
trupama. Dvije vojske su se susrele u Beotiji i dugo su se odmjeravale. I na kraju kada se
pontska vojska pokrenula u okolinu Heroneje, koja je bila taktiki prikladnija Rimljanima,
Sula se odluio za bitku. Suli su pomogli i neki Heronejci koji su mu ponudili da mu pokau
put kojim se moe za lea udariti neprijatelju. U bici kod Heroneje 86. god. p. n. e. Suline
trupe su potpuno porazile pontske trupe pod zapovjednitvom Arhelaja. Po Suli, on je sam
izgubio samo 13 vojnika, dok je ubijeno ili zarobljeno ak 90 000 vojnika, to je sigurno
izrazito pretjerana tvrdnja. Ipak bez obzira na Sulino pretjerivanje, Arhelejeva vojska je bila
do nogu potuena, a on sam je pobjegao na Eubeju. I Licinije Lukul je izvojevao veliku
pobjedu nad flotom Mitridata VI., kojom je zapovijedao Neoptolem, kod otoka Tenedos, i
oistio je otoke Egejskog mora. Stanovnici otonih i maloazijskih gradova, u kojim su
prevlast imale skupine naklonjenije Rimljanima, poele su prelaziti na njihovu stranu. Tada
je u Tesaliju dola i popularska vojska koju je predvodio Valerije Flak. Obje vojske su se
srele kod Melite i uglavnom su odmjeravale snagu, i kako su Flakovi vojnici poeli prelaziti
na Sulinu stranu popularski zapovjednik je smatrao shodnim da produi dalje na istok (kako
557
ORBIS ROMANVS
bi izbjegao dalja dezertiranja zbog blizine Suline vojske), a Sula je prezimio u Tesaliji.
Mitridat VI. je skupljao novu vojsku i u zimu 86/85. god. p. n. e. u Grku je stigla nova
vojska pod Dorilajem i koja se zdruila sa ostacima Arhelajevih trupa i ukupno sada brojae
oko 120 000 vojnika. I ovaj Sulina rimska vojska i pontska vojska se sukobie u Beotiji kod
Orhomena 85. god. p. n. e. Bitka je bila vrlo estoka i u poetku se poela odvijati
nepovoljno po Rimljane, koji je zgrabio bojni znak te stao pred vojnike koji su se bjeei
povlaili sa rijeima : "Ako vas ko zaapita, gdje ste svoga vou ostavili, odgovorite mu, da
ste ga kod Orhomena izdali." Tako se bjeanje zaustavi i bitka se nastavila prilino uspjeno
po Rimljane, koji su sutradan zauzeli i neprijateljski tabor. Tako je i druga velika Mitridatova
vojska totalno unitena. Istovremeno je i Mitridat dolazio u sukob sa helenistikim
gradovima u Aziji zbog svoga despotskog naina upravljanja, to je nesumnjivo slabilo
njegove pozicije. Meu aristokracijom i zemljinim krugovima, bilo je dosta pristaa
Rimljana. Mobilizacija vojnika za voenje rata u Grkoj izazvala je nezadovoljstvo
naroda. 86. god. p. n. e. u Efezu je izbio ustanak, koji je pripremila prorimska stranka. Pokret
u Efezu naiao je, po svemu sudei, na odjek i u drugim gradovima, i Mitridat je poduzeo
krajnje mjere. Svim maloazijskim gradovima dao je slobodu, proglasio je kasaciju dugova,
robovi su puteni na slobodu, a meteci su dobili pravo graanstva. Na taj nain, Mitridat je
iskoristio demokratske parole stare mnogo stoljea. Ali se izgubljena mo nije vie mogla
povratiti.
I dvije popularske legije pod zapovjednitvom Valerija Flaka su imale uspjeha, i proavi
kroz Makedoniju ule su u Malu Aziju. Meutim, sukob izmeu Flaka i njemu potinjenog
Fimbrije se poeo ispoljavati, jer je ovaj potonji doputao vojsci pljaku velikih razmjera, a
bilo je izgleda i drugih razloga za razmimoilaenje. Flak je oslobodio Fimbriju dunosti i
poslao ga natrag u Italiju, ali je ovaj otiao u Bizant gdje se postavio za zapovjednika
garnizona. Valerije Flak je krenuo da to pitanje rijei, ali je dolo do pobune u vojsci, pri
emu je ubijen konzular, a Fimbrija se stavi na elo vojske i nastavi rat protiv Mitridata na
azijskom tlu. Fimbrijine jedinice su bile dosta uspjene i izbacile su Mitridatove jedinice iz
dobrog dijela provincije Azije, zauzevi i Pergam. Jasno je bilo da je Mitridat VI. doivio
totalni poraz od rimskih jedinica, makar one bile zavaene na stranakoj osnovi. Jedino to je
preostalo pontskom vladaru bilo je da se nada povoljnom miru, kojim bi sprijeio unitenje
svoje kraljevine. Pronicljivi Mitridat VI. je vjerojatno pretpostavljao da je i Suli u interesu
brzo zakljuenje mira, kako bi svoje trupe okrenuo prema Italiji i obraunu sa popularima.
Zato je pontski kralj od Sule zatraio mir, a uvjeti koje je od Sule dobio bili su sljedei :
predaja mornarice, plaanje 2000 talenata odtete, evakuiranje pontskih garnizona iz zauzetih
naselja i podruja, da se odrekne svega to je bio zarobio. Arhelaj je pristao na te
preliminarne uvjete, ali ne i Mitridat VI., smatrajui da Suli istie vrijeme, koji nije elio
pristati na predaju mornarice i naputanje Paflagonije. I Sula je nastavio rat, sada
namjeravajui prijei sa trupama u Aziju 84. god. p. n. e. i kada je stigao do Helesponta,
Mitridat VI. je tek tada shvatio ozbiljnost situacije i zatraio je da se osobno nae sa Sulom.
Susret se desio u u jesen 85. god. u gradu Dardanu, gdje je Mitridat VI. pristao na sve ranije
558
ORBIS ROMANVS
uvjete i zakljuen je mir. Mitridat VI. je bio prisiljen da se povue u granice svoje originalne
kraljevine. Ali time stvari na istoku jo uvijek nisu bile rjeene, jer je Fimbrija bio apsolutni
gospodar provincije Azije i radi toga je Sula zapoeo pokret trupa prema njemu. Nakon to je
ostavljen od svoje vojske, pobjegao je u Pergam gdje je izvrio samoubistvo u Asklepijevom
hramu. Zarobljene Fimbrijine vojnike, Sula je kaznio tako to im je zabranio povratak u
Italiju nego da moraju sluiti u Aziji, te su kasnije postali poznati pod imenom Valerianaca.
Kraj 85. god. p. n. e. i jedan dio 84. god. p. n. e. Sula je proveo u Aziji. Protivnici Rimljana i
sudionici u istrebljivanju Italika 88. god. p. n. e. bili su okrutno kanjeni. Stanovnike
provincije Azije, koji su stali na stranu Mitridata VI., je kaznio tako to su ne samo morali
platiti dio ratnih trokova, nego i platiti petogodinji iznos provincijskog danka i to u visini
od 20 000 talenata. Da bi mogli isplatiti tu svotu, morali su se dodatno zaduivati kod
rimsko-italskih lihvara i zelenaa. Osloboenje robova i kasacija dugova bili su ukinuti.
Kantoniranje (smjetaj vojnika po privatnim kuama) trupa i ve spomenuta golema
kontribucija potkopavali su blagostanje Azije. Samo je mali broj gradova koji su ostali vjerni
Rimu i bili nastradali od Mitridata, nagraen i dobio niz privilegija. Nakon rata nekada
bogata provincija je bila opustoena i osiromaena i oporavak je tek morao uslijediti. Drugu
polovicu 84. god. p. n. e. Sula je proveo u Grkoj. Rat je teko nakodio i balkanskoj Grkoj
u kojoj su se vodile glavne bitke. Boravak velikih vojski je nanio golemu ekonomsku tetu
balkanskoj Grkoj. I mnogi gradovi su takoer veoma nastradali od rata, mnogi od njih bili
su opustoeni, a riznice hramova opljakane. Sula je svuda uspostavio stare odnose. Vlast
Rimljana, kako po grkim gradovima tako i u Makedoniji, bila je uvrena i otada vie
nikada rimska vlast nee doi u pitanje na jugu Balkanskog poluotoka. Sa ovim ratom je i
konano odluena sudbina grkog svijeta i neprikosnovenost rimskog vladanja nad njim, a i
Atenska drava se nala pod direktnom vlau Republike. I poto je zavrio pripreme za
pohod protiv marijevaca, Sula je otplovio u Italiju.
Buenje Irana
Iranski svijet u svojoj cjelosti predstavlja za povijest ovjeanstva jednu od vrlo bitnih
pojava. Dok su iranski narodi Kimerijci, Skiti i Sarmati sa svojim bogatim i osebujnim
kulturama dominirali irokim nomadskim pojasom od Dunava pa skoro granica Kine,
ostavljajui neizbrisiv peat na kulturne, demografske, etnogenetske i politijogenetske
procese, dotle su njihovi juniji srodnici Meani i Persijanci razvili u pravom smislu jednu
veliku civilizaciju koja svojim silnicama i danas obasjava. Prouavati rimski svijet bez
obraanja dostojne panje na iranski svijet proizvodi nedostatan i nedovren rad. Iz Persije se
prvo ujedinio Iran, zatim itav Bliski i Srednji istok a onda se neuspjeno upustilo u sraz sa
grkim klasinim svijetom. Mo dinastije persijske dinastije Ahemenida sruio je Aleksandar
Veliki i iranski svijet je jedan dugi period morao trpiti mo i dominaciju helenizma. Ovi
juni, civilizirani Iranci su stvorili i svoj posebni i originalni, kompleksni religijski sustav
poznat kao zaratustrizam, koji i danas postoji, a koji je u velikoj mjeri uticao i na razvitke
drugih religijskih sustava (posebno u denominacijama abrahamizma).
559
ORBIS ROMANVS
Zaratustrizam je sve do arapskog osvajanja Irana u VII. st., bio zvanina religija Irana. Ime je dobila po svome
polulegendarnom osnivau Zaratustri. Ustvari zaratustrizam je bio reformirana verzija mazdizma, religije koja
je postojala u junoiranskom podruju i znatno ranije. Jo uvijek se ne zna sa preciznosti kada je Zaratustra
ivio i kada se zaratustrizam razvio iz mazdizma. Nakon niza rasprava i postavljenih teza, danas je u
historiografiji prisutno miljenje da je Zaratustra ivio i djelovao u ranija razdoblja kada su juni Iranci bili na
niem drutveno-ekonomskom i kulturnom nivou razvitka. To bi ga datiralo u vie stoljea prije dolaska na
vlast aha nad ahovima Kira Velikog (558. - 529. god. p. n. e.). Poznavanje zaratustrizma temelji se na
prouavanju svete knjige Aveste (koja sadri ukupno 72 poglavlja), napisane na staroiranskom jeziku i
pahlavijskim tekstovima pisanim na srednjoperzijskom. Osnovica zaratustrizma je dualizam, borbu izmeu
dobra i zla. Zaratustrizam je religija za koju se (sa sadanjim nivoom razvitka) smatra da je vjerojatno najstarija
dualistika religija. Dobro u Zoroastrizmu je Ahura Mazda i predstavljala ga je vatra, kao simbol istoe i moi.
Zlo je prirodna sila odvojena od Ahure Mazde i suprostavljena njemu i njegovu delu, a egzistira samo
na duhovnom planu, za razliku od duhovne i fizike egzistencije onog to je stvorio Ahura Mazda. Ahura
Mazda je vrhovni Bog koji je stvorio vidljivi i nevidljivi svet. On nema ni poetak ni kraj, ve je vean.
Svo zlo na svetu je stvorio Ahriman ili Angra Mainyu (zao duh ili Zloduh) koji je svojim priklanjanjem zlu
stvorio smrt. On je takoer oduvek postojao kao i Ahura Mazda, ali e biti poraen na Sudnji dan. Zaratustrizam
tako predvia i pobedu Dobra, to jest Ahura Mazde, na kraju povijesti. Potovanje prema njemu pripadnici
zaratustrizma pokazuju potovanjem "istih supstanci" koje je Bog stvorio: zemlje, vode, a naroito vatre. To je
dovelo do toga da ih mnogi ljudi smatraju vjernicima koji oboavaju vatru.
Suprotstavljeni zlu su i Amesha Spentas ili "Sveti besmrtnici". Oni su u poetku bili line osobine Ahura
Mazde. Ima ih sedam: Celovitost, Dobre misli, Pravednost, Snaga, Odanost vjeri, Savrenstvo i Besmrtnost. Oni
predstavljaju neku vrstu anela. Amesha Spentas ustvari predstavljaju neku vrstu zaratustrijskog panteona, i
rije je o preruenim drevnim indoeuropskim-arijevskim i iranskim boanstvima.1 Ahriman i Amesha Spentas
simboliziraju izbor izmeu Dobra i Zla, stvaranja i unitavanja. Ljudi se u njihovoj dugotrajnoj borbi, koja po
legendi traje 9 vekova, mogu prikloniti jednoj ili drugoj strani, to ovisi od toga jesu li oni dobre i pravedne ili
loe i zle osobe. Zaratustrijska etika se sastoji iz dobrih misli, dobrih rijei i dobrih dela. Ljudi poslije smrti
prelaze most koji vodi preko pakla. Ako su bili loi, most e se suziti i oni e propasti u pakao. Nasuprot njima,
pravednici e nai put do "raja". Nada postoji i za one koji zavre u paklu, jer e i oni biti spaeni kada Dobro
najzad trijumfira. Ova religija smatra da je Bog stvorio po prirodi dobar svijet, u kojem treba ivjeti lijepo, ali
bez pretjerivanja ili odricanja, kao to je post.
(slino se desilo i sa primanjem kranstva kada je znaajan dio starih boanstava i festivala vezanih za njih
preruen u svece i njihovo tovanje.
560
ORBIS ROMANVS
ORBIS ROMANVS
je sad konjica, koja se sastojala od dvije vrste: teko naoruanih i lako naoruanih vojnika.
Teko naoruani konjanici bili su odjeveni u oklop ispleten od metalnih prstena ( koji nije
pokrivao samo konjanika, nego i konja ) i naoruani konjima i maevima. Pored teke udarne
konjice stekli su veliko znaenje i lako naoruani konjaniki odredi sastavljeni od strijelaca,
koji su neprijatelja zasipali kiom strijela.
562
ORBIS ROMANVS
Sulom, ali mu je u tome smetao Sertorije, uvijek lojalan narodnjakoj stvari kako ju je
definirao Gaj Marije. U to Scipionova vojska pree na stranu pobjednikog Sule. Gnej
Papirije Karbon (inae sinovac Gaja Papirija Karbona, uvenog politiara iz grakhovske
epohe) ode iz Narbonova tabora u Rim i dade da se Sula i njegove pristalice zvanino
proglase za neprijatelje domovine. Ujedno se za nove konzule za 82. god. p. n. e. izabrae
Karbon i Gaj Marije Mlai (sin Gaja Marija iz braka sa Julijom, tetkom Gaja Julija Cezara).
Sertorije tada ode u Hispaniju. U julu 83. god. p. n. e. bio je izgorio hram Kapitolinskog
Jupitera, to je imalo efekta po raspoloenje poslovino sujevjernih Rimljana. U 82. god. p.
n. e. konzul Marije Mlai je krenuo na jug protiv Sulinih trupa, a Karbon na sjever protiv
Metela i Pompeja. Do bitke popularskih snaga pod Marijem Mlaim i Sulinih trupa je dolo
kod Sacriportusa i poto se bitka odvijala nepovoljno po Marija Mlaeg, jer su mnogi njegovi
vojnici preli na Sulinu stranu, ovaj se sa ostatkom vojske povukao u grad Preneste. Problem
dezerterstava je bio vrlo ozbiljan za popularsku snagu, i radi nedostatka autoritativnih
vojskovoa kao to je Gaj Marije, populari su mnogo trpili svog pobuna i prelazaka na
suprotnu stranu svojih vojnika. Tako je profesionalizacija vojska imala ustvari ubitaan efekt
za stranake interese njenog utemeljitela Gaja Marija, jer su vojnici jednostavno birali po
trinom naelu boljeg i efikasnijeg zapovjednika od kojeg su mogli vie profitirati. Sula je
pred Prenestom ostavio Kvinta Lukrecija Ofela/Quintus Lucretius Ofella, a sam je krenuo na
sjever gdje je napao popularske protivnike u Eturiji. Do bitke sa Karbonovim trupama je
dolo do Kluzija, u koja je i nakon duge borbe ostala neodluna. Karbon je tada otiao prema
sjeveru, ali je i tamo doivio teak poraz prilikom napada na snage Metela Pobonog blizu
grada Faventije (u blizini Ravene). Tom prilikom Kod Faventije je bilo izgubljeno (poginulih
i zarobljenih) oko 7 000 popularskih vojnika. Uzalud je Karbon nastojao da probije blokadu
Preneste i izvue Marija Mlaeg, kojeg je i potukao Pompej. Nakon toga, Karbon je, i pored
toga to je jo uvijek znatnu vojsku i podrku Samnita, uvidio svu bezizglednost situacije i
pobjegao je u Afriku, a zatim na otok Cossyra (dananja Pantelleria), gdje je bio uhapen,
okovan i predat Pompeju u Lilibeju, gdje je pogubljen. Norban je pobjegao na Rodos, ali
kada je saznao da Roani odluuju da ga predaju Suli i optimatima, on je izvrio
samoubistvo. Za to vrijeme borbe su se jo vodile u Italiji, jer je Marije Mlai bio opkoljen u
Prenesti, a estok otpor Suli i optimatskim trupama su pruali i Samniti. Inae, potrebno je
ukazati na ponaanje starih italskih saveznika, koji su uglavnom podravali populare,
posebno Samniti koji u trenutku poetka I. graanskog rata jo uvijek nisu bili poraeni (u
toku saveznikog rata). Samniti su jednostavno svoje vojevanje iz saveznikog rata nastavili i
u toku I. graanskog rata i to sada na popularskoj strani. Sula je bio objavio da stanovnicima
Italije jami sva steena prava, ukljuujui i dobijeno rimsko graanstvo i rasporeivanje u
35 tribusa, jer je znao da bi se u suprotnom doveo u nemoguu taktiku poziciju, kada bi svi
novi rimski graani po default postali njegovi neprijatelji. Meutim, i pored Sulinih garancija
(kojih se on i pridravao) dio bivih saveznika (pored Samniti to je bio sluaj i sa Etrurijom)
je uao u sastav popularskog fronta, i do kraja je ostao nepomirljiv prema Suli. Samniti pod
zapovjednitvom Poncija Telesina/ Pontius Telesinus i druge popularske snage su pokuale
563
ORBIS ROMANVS
ORBIS ROMANVS
inae predstavljao upravo kao nosilac pokreta koji je teio povratku na stare tradicionalne
vrijednosti. Sula je imao za pomagae : Metela Pobonog, Lucija Valerija Flaka Starijeg,
Lucija Filipa, Kvinta Ofela, Gneja Pompeja, i on je elio uspostaviti takav ustavno-zakonski i
institucionalni ustroj koji bi osigurao vlast optimatskog nobiliteta, a njegovom djelovanju dao
plat legaliteta. Da bi u tome uspio zahtijevao je da mu se dodijele specijalna ovlatenja za
uspostavu reda sa pravom dijeljenja pravde i suenja u prvoj i posljednjoj molbi nad ivotom
i vlasnitvom graana, odnosno apsolutna vlast nad svime i svaime ("ut omnia, quaecunque
ille fecisset, essent rata"). Krajem 82. god. p. n. e. interrex L. Valerije Flak Stariji sproveo je
u komicijama zakon o vrhovnoj vlasti (lex Valeria de imperio) i imenovao Sulu za
apsolutnog upravljaa na neodreeno vrijeme. Time mu je ujedno odobreno i sve ono to je
bio uinio u prolosti kao konzul i prokonzul, ime je praktino bio amnestiran za sva svoja
djela od 88. god. p. n. e., koja su ujedno bila i legalizirana. Nakon toga je uao u sam Grad.
Suli je posebno bilo stalo da sve njegove odluke i aktivnosti budu pokrivene ustavnozakonskim odredbama, jer je on isticao upravo borbu za legalitet protiv tiranije popularskih
voa. Slubeni naziv Suline nove funkcije je bio diktator za stvaranje zakona i za ureenje
obnove Republike (dictator legibus scribundis et reipubliceae constituendae). Ta vlast je bila
mnogo vea od stare diktature (koja je nestala za vrijeme Hanibalovog rata) i izuzev imena
nije imala nita zajedniko sa njom, i bila je slina vlasti decemvira iz sredine V. st. p. n. e.
Sula je imao neograniene ovlasti, raspolagao je sa ivotima i imovinama graana, mogao je
dati vrhovnu vlast imperium pojedinim osobama, osnivati osnivati kolonije, voditi vanjsku
politiku i izdavati zakone u vezi s bilo kojim pitanjem. Ve su suvremenici opravdavali Sulu,
da je bolje imati kraljeve, nego zle zakone (satius est uti regibus, quam uti malis legibus), jer
je antikoj politikoj teoriji (posebno rimsko-republikanskoj) vailo uvjerenje da zakon, a ne
pojedinac ili neka skupina, treba upravljati. Ovo je prvi pokazatelj poetka detroiranja
teorijskih postavki na kojima poiva sustav Rimske Republike u svijesti kasnorepublikanskih
Rimljana, to e na kraju dovesti i do pada republikanskog sustava.
Sula je bio vrlo surov, to je dokazivao jo za vrijeme kampanje protiv Mitridata VI., a u
Italiji je stvorio pravi sustav organiziranog zloina, kojim je namjeravao da ugui i najmanju
klicu narodnjatva. Nakon predaje grada Preneste, dao je da se bez suda pogubi 12 000 ljudi,
sve izuzev ena i djece. Odmah po pobjedi kod Kolinskih vrata Sula je naredio da se na
Marsovom polju smakne na hiljade samnitskih zarobljenika, Kada su krici nesretnika stigli
do hrama Velone, u kome je zasjedao Senat, Sula je lakonski i hladnokrvno rekao da to
po njegovoj zapovijedi kanjavanju nekoliko zlikovaca, i zamolio je senatore da sauvaju
mirnou. Sula je naredio i da se Marijev grob otvori i njegov pepeo baci u rijeicu Anijenu, a
spomenici koji su prikazivali Marijeve pobjede nad Numianima, Teutonima i Kimbrima su
bili porueni. Poto se nije mogao osobno osvetiti Mariju i njegovom sinu on je dao da se sin
Marijeve sestre Marko Marije Gratidijan/ Marcus Marius Gratidianus (a kojeg je kao svoga
sina adoptirao Marijev brat Marko), koji je bio istaknuti popularski funkcioner (dva puta
pretor), na grobu Lutacija Katula (odnosno na grobnici gens Lutatia) ubije na vrlo muan
nain, moda kao vid i ljudskog rtvovanja. Marije Gratidijan je bio vrlo voljen i potovan ko
565
ORBIS ROMANVS
naroda, jer je kao pretor za 85. god. p. n. e. izdao edikt o monetarnoj reformi, koja je
stabilizirala monetarni sustav.
Velik broj gradova i zajednica u Italiji je izgubio ne sarno gradske zidove, nego i zemljita
(ili sve ili polovicu), jer su uestvovali i podupirali popularski pokret. U Samnij, Etruriju i
Lukaniju su poslane kaznene ekspedicije, koje su izvrile niz pustoenja i unitavanja. Pri
tome je Samnij bio toliko opustoen da se poslije toga nije vie mogao potpuno oporaviti.
Kaznene ekspedicije trajale su sve do 79. god. p. n. e., i slomile su snagu mnogih italskih
zajednica olakavi proces romanizacije u narednim decenijima. U gradu Rimu, odmah
poslije Sulinog ulaska u grad otpoelo je razraunavanje sa politikim protivnicima i
neistomiljenicima. Svako je bio na smrt osuen ko je sudjelovao u popularskom pokretu,
nakon Sulinog pregovaranja sa Scipionom. Pojedinac je bio ucijenjen na 12 000 denara, a
odreeno je i da se i djeca osuenika imaju liiti imovine. Tada je Suli sugerirano da kako bi
unio odreenog reda u sustav pogubljivanja, da se imenuju i stave na javnu listu oni koje se
namjerava pogubiti, kako bi se ostali oslobodili smrtnog straha, Tako je i zapoela primjena
zloglasnih proskripcija, odnosno sastavljanja specijalnih spiskova u koje u koje su unoene
osobe koje su se Suli inile sumnjivim. Te liste su bile izloene na rimskom Forumu.
Proskribirani graani su bili de facto stavljeni van zakona (oduzimajui im bilo kakvu
zakonsku zatitu). Svako onaj ko bi dao informacije gdje se proskribirani nalazi dobivao bi
nagradu, a onaj ko bi ga ubio dobivao je i dio njegove imovine. Ostali dio imovine je
konfiscirala Drava (ime je popunjava dravna blagajna Aerarium), a robovi su postajali
slobodni. Glave ubijenih proskribiranih graana izlagane su na kopljima na Forumu. Niko
nije mogao naslijediti imovinu ni novac od proskribiranih graana, a njihove supruge se nisu
mogle preudati. Prvi dan se sastavi lista od 80 osoba, a drugi i trei dan po 220 nesretnika, a
stavljanje na proskripcije se nastavilo i nakon 1. juna 81. god. p. n. e., datuma koji je sam
Sula postavio kao posljednji za proskripcije. Poto je Sula uvijek imao obzira prema svojim
pristaama i ljubimcima, desio se i veliki broj zloupotreba na proskripcijskim listama, pa je
izvren veliki broj nekanjenih umorstava iz osobnih razloga i koristoljublja. Na
proskripcione liste su stavljali i one i koji su ve bili pogubljeni, samo kako bi se dolo do
njihove imovine, a proskribirani su i mnogi koji uope nisu bili upleteni u stranaka
razraunavanje i borbe, ali su imali nesreu da su raspolagali sa impozantnom imovinom.
Procedura odvoenja proskribiranih graana iz njihovih domova, da se vie nikada ne pojave,
se uglavnom odvijala po noi i to izvoena od strane grupa ljudi koji su svi nosili ime
Lucius Cornelius (rije je o Sulinim osloboenicima Sullani). I od toga vremena praksa
odvoenja u toku noi je postala uobiajena za hapenja politike prirode (koja zavravaju
muenjem ili likvidiranjem), to se u naem jeziku izraava u frazi progutala ga no. Sula
je za egzekutore u Gradu upotrebljavao Kelte. Iako se stvaran broj ubijen ne zna, po nekim
podacima, pobijeno je 90 senatora i 2 600 vitezova (ovaj plutokratski sloj je bio prilino na
udaru proskripcija). Konfiscirani imetak se cijeni na oko 350 miliona sestercija. Imovina
osuenih prodavana je na licitaciji, i bilo je doputeno da Sulina supruga Metela Delmatska i
drugi privrenici kupe za male iznose veliki imetak. Suline pristae, meu kojima je posebno
566
ORBIS ROMANVS
bilo njegovih osloboenika (od kojih su neki postali prilino moni) i veterana, stekle su za
kratko vrijeme golemu imovinu. Suline proskripcije su bile izrazito birokratizirane i imena i
informatora i onih koji su profitirali od ubijanja proskribiranih su uneena u javne zapise, a
poto je rimsko pravo moglo kriminalizirati djela po naelu ex post facto, mnogi od njih su
bili kasnije procesuirani. Ovi pojedinci su koristei svoju svemonu poziciju su poinili jo
niz drugih zloupotreba, nevezano za proskripcije, kako bi doli do jo veeg bogatstva.
Posebno se u tome isticao Sulin osloboenik i sekretar/tajnik Lucije Kornelije Hrisogon/
Lucius Cornelius Chrysogonus, koji je bio i prilino korumpiran. To silno bogaenje Sulinih
osloboenika je izazivalo opoziciju i u redovima nobiliteta.
Neposredni oslonac Suline vlasti bila je vojska, zahvaljujui kojoj je i doao na vlast.
Radi trupa sprovedena je konfiskacija zemljita italskih gradova i u Etruriji, kao i na teritoriju
nekih gradova Lacija i Kampanije, osnovane su kolonije, u koje je naseljeno oko 100 000
Sulinih veterana. Raseljavajui bive vojnike, Sula je prije svega ispunjavao svoje obeanje,
a raseljavanjem veterana trebalo je u Italiji obnoviti srednji i sitni zemljoposjed. A uz to Suli
je na raspolaganju stajala itava armija, koju je u sluaju potrebe mogao pozvati. Nisu
svi Sulini kolonisti mogli racionalno iskoristiti svoje posjede. Mnogi od njih nisu bili
vini poljoprivredi, zapadali su u dugove i naputali zemlju, dok su se drugi vjeto odrali i
racionalno vodili svoje imanje. U samom Rimu Sula se oslanjao na 10 000 Kornelijevaca,
odnosno na robove graana osuenih i poginulih za vrijeme proskripcija, a koji su dobili
slobodu i prava graanstva (ukljuujui i osobno i gentilno ime Sule). Preko njih Sula je
mogao vriti pritisak na komicije, a predstavljali su i neku vrstu tjelesne strae za Sulu
odravajui Sulin red u Gradu. Za Suline diktature je nestalo svake slobode govora, i trgovi i
besjedita zanijemie. Tako je Italija za vrijeme desetogodinjeg unutarnjih i graanskih
ratova opustoena gore, nego za vrijeme bilo kojeg drugog rata. Do toga vremena nije bilo
vanjskog invazora, koji je vie razorio Italiju od njenih samih stanovnika.
Zakonodavno i institucionalno ureenje Republike po Luciju Korneliju Suli
Suline dalje mjere u izgradnji Republike, nakon desetogodinjih ratova, proete su izrazito
konzervativnim duhom, i tee uspostavi poretka koji je postojao prije Grakh, ili ak prije
Hortenzijevog zakona. Po zakonima koje je Sula donio, Senat se stvarno pretvarao u najvii
dravnu i upravnu instituciju i njegov sastav bio je obnovljen i povean od 300 na 600 ljudi.
Novi lanovi Senata potjecali su uglavnom iz redova isluenih Sulinih vojskovoa i mladih
senatorskih sinova (naravno iz reda onih koji su podravali optmatsku stranku). Senatorski
stale je postao izrazito privilegiran, a uslijed novih naela kod sastavljanja spiskova,
zvanje senatora postalo je faktiki doivotno. Sula je praktino eliminirao do tada primarnu
ulogu cenzora u odreivanju ko e biti senator (reguliranu Ovinijevim zakonom iz 312. god.
p. n. e.), a pravo na senatsku ast je vezao sa obnaanjem kvesture. Otrica Sulinih zakona je
bila usmjerena prema staleu vitezova, koji su veinom bili promarijevski raspoloeni, i ili
eliminiranju ili ograniavanju njihove moi. U prvom redu rije je o redefiniranju sudova, i
od Sule za porotnike se biraju senatori, kao to je to bilo i prije Grakha, a komisijama
567
ORBIS ROMANVS
ORBIS ROMANVS
praktino stavio taku na podjelu na stare i nove Rimljane. Kornelije Sula je ustvari imao
relativno oportunistiki stav prema dodjeli rimskog graanstva, pa je za vrijeme njegove
uprave veliki broj ljudi (bez obzira na etniko porijeklo ili drutveni status) dobio rimsko
graanstvo. U doba Suline hegemonije, spada i razvoj municipalnih jedinica, pa su se
imenovali zamjenici (prefekti) pretora koji su smjesta rjeavali nune stvari. Sulino
zakonodavstvo je vratilo i staro pravo kooptiranja u sveenike kolegije, to je bilo
Domicijevim zakonom iz 104. god. p. n. e. preneseno na komicije. Sula je i proirio svetu
granicu Rima (pomerium), koja se nije mijenjala jo od kraljevskog doba.
Sulino povlaenje i smrt
Sula je bio neogranieni vladar Rima, ali nije namjeravao da svoju novu ad-hoc funkciju
pretvori u stalnu instituciju. Nesumnjivo je on elio da se koristei svoje izvanredne ovlasti
(kakve do tada niko nije imao u Rimskoj Dravi) obrauna sa narodnjacima, i da kreira takav
ustavno-zakonski i institucionalni okvir u kome bi vladavina optimatskog nobiliteta bila
zagarantirana. Komicije su jo uvijek donosile zakone (naravno uvijek sa prosulinskom
veinom), a za 81. god. p. n. e. se izabrae i konzuli Marko Tulije Dekula/Marcus Tullius
Decula i Gnej Kornelije Dolabela/Gnaeus Cornelius Dolabella, a naredne je Sula sa
Metelom Pobonim obnaao konzulat. I kada je izgleda osjetio da je uspostavio zakonsku
osnovu za novi, redefirani optimatski sustav Republike, Lucije Kornelije Sula Sretni je 79.
god. p. n. e. iznenada vratio ovlasti specijalnog diktatora i nakon toga ivio na svom imanju
kao privatna osoba (a odbio je i konzulsku ast za tu godinu). Kada je zvanino predavao
dunosti i ovlasti, Sula je otpustio liktore, pa je na Forumu pred sakupljenim narodom
poloio dunost, a onda je pozvao svakoga ko eli da trai raun od njega. Poto se niko nije
javio, on je pjeke bez zvanine strae napustio Forum. I pored svoga zvaninog povlaenja
sa svojom familijom u vilu kod grada Puteoli u Kampaniji, on je i dalje vrio indirektan
utjecaj na politiki ivot Republike. Sula je u svojoj mirovini napisao i (danas izgubljene)
memoare, koje je finalizirao 78. god. p. n. e., upravo prije svoje smrti. Te 78. god. p. n. e.
godine je i umro Lucije Kornelije Sula Sretni (Felix), a inae se on nikada nije oporavio od
bolesti koju je zaradio dok je ratovao na istoku. Njegovo tijelo preneseno je iz Kime u
Rim, u pratnji ogromnog broja ljudi veterana, osloboenika, deputata italskih gradova. U
samom Rimu, u pogrebnoj povorci sudjelovali su svi sveenici, magistrati i senatori,
aristokratska mlade u ratnoj opremi i vitezovi, a u procesiji su noene 2000 zlatnih vijenaca
od legija, gradova i prijatelja. Sulina elja je bila da se sahrani skeletno kao je to bio obiaj
u rodu Kornelija (za razliku od svih ostalih rimskih rodova koji su pokojnike obredno
spaljivali). Meutim prooptimatski i prosulinski Senat je, plaei se da bi neko mogao
oskrnaviti Sulin le, je odredio da se izvri spaljivanje/inceneracija. Na Marsovom polju
Sulino tijelo je spaljeno i tamo sahranjeno pokraj grobnica rimskih kraljeva. Utjecaj
Sulinih pristaa bio je toliko velik da nitko nije prosvjedovao protiv luksuznog pogreba koji
Rim dotad nije vidio. Po Apijanovim rijeima, Sula je "bio straan ak i nakon svoje
smrti". Sula je sam sebi napiao epitaf : Niko nije nikada vie dobra uinio svojim
prijateljima, niti ko vie zla svojim neprijateljima. Vrlo jednostavna filozofska misao.
569
ORBIS ROMANVS
ORBIS ROMANVS
naredbama moda najbolje oslikava sluaj sa Kvintom Lukrecijem Ofelom. Ofel je bio
lojalni i talentirani Sulin legat, koji je svome zapovjedniku donio glavu Marija Mlaeg.
Meutim, Ofel je odluio da se kandidira za konzula i pored toga to je Sula bio protiv toga.
Kornelije Sula je prvo pokuao sugestiranjem da ga zaustavi u njegovoj namjeri, ali kada je
Ofel uao na Forum sa velikom masom, situacija se promijenila. Sula je naredio egzekuciju
Ofele, a okupljenom narodu je to opravdao na sebi svojstven nain ispriavi priu o seljaku
kojem su pri oranju smetale ui koje su mu se uvukle u kabanicu i poto je i pored vie
pokuaja nije uspio oistiti, seljak je bacio kabanicu u vatru kako mu ui ne bi smetale u
njegovom radu.
Pitanje o uzroku Sulinog odricanja od vlasti zanimalo je i moderne povjesniare. Po
miljenju Mommsena, Sula je stvorio oligarhiji nezavisan poloaj, osigurao joj vlast, "pa
poto je posao bio zavren, tvorac je ustupio mjesto svom djelu". U stvari Sulin reim nije
bio vrst. Protiv njega rasla je opozicija i meu nobilitetom, tako da je odricanje od diktature,
uz ouvanje ostalih osnova Sulinog ustava, bio jedini izlaz. Sulina diktatura bila je vaan
moment u rimskoj povijesti. Oruani sukobi raznih politikih grupacija postali su od vremena
brae Grakho obina pojava. Osamdesetih godina ti su se oruani sukobi pretvorili u
dugotrajan i uporan graanski rat, praen okrutnim razraunavanjem s protivnicima. Ne
vodei rauna o starim rimskim obiajima Marije i Sula su nastojali pomou vojske zadobiti
politiku vlast. Dosljedniji od svojih protivnika, Sula je u graanskom ratu osvojio vlast i
postao neogranieni vladar. On je nastojao ostvariti politike ciljeve one grupacije koja ga je
istaknula. Ali, iako je Sula provodio reforme koje su slubeno imale za cilj obnovu starog
rimskog politikog poretka, ipak karakter njegove vlasti obiljeava novu etapu u rimskim
politikim odnosima. Stari rimski ustav bio je republikanski, i on je pretpostavljao vrhovnu
vlast narodne skuptine, autoritet Senata, ovlasti magistrata zasnovane na zakonu i obiaju.
Sula je samo formalno obnavljao politiki poredak iz vremena prije brae Grakho, ili ak i
ranije. U stvari, on je imao neku vrstu neograniene monarhijske vlasti, ustavno-zakonski
poredak koji je on stvorio osiguravao je vladavinu oligarhije, ne itavog nobiliteta uzetog
u cjelini, ve odreene njegove grupe. To je bio prvi pokuaj oruanog osvajanja politike
vlasti, to je bio presedan, primjer, za kojim e ubudue poi druge rimske vojskovoepolitiari. Sulina diktatura nije bila potpuno neoekivana i neobina pojava za rimski ivot,
ali njene presedane ne treba traiti u starinskoj rimskoj diktaturi iz vremena samnitskih
ratova i borbe patricija s plebejcima, ve u izvanrednim ovlastima koje su uvoene od
vremena borbe Senata protiv Gaja Grakha. Sulina diktatura bila je odreena vrsta izvanredne
magistrature. Ova politika pojava ukazuje na krizu rimskog politikog poretka, formiranog
prije vie stoljea. Sula je zadobio vlast oslanjajui se u prvom redu na najamniku vojsku
koju je stvorio Marije, Najamnika vojska mogla se iskoristiti ne samo u borbi sa vanjskim
neprijateljem; ona je postajala i oruje unutarnje politike borbe. Na to je skrenuo panju jo
Monteskje, u svojim "Razmatranjima o uzrocima veliine i propasti Rimljana".
571
ORBIS ROMANVS
Bista
Julija
Cezara. Danas
se nalazi u
Museo
Archeologico
Nazionale
u
Napulju. Bista
je
znaajno
restaurirana.
572
ORBIS ROMANVS
Postsulinski Rim
Ve odmah nakon Suline smrti 78. god. p. n. e., pokazalo se da njegovo osiguravanje
optimatskog sustava nije dugovjeno. I pored tekog graanskog rata, proskripcija i ubijanja
odreeni duh opozicije prema Sulinim mjerama i zakonima se ipak uspio sauvati. To su bili
ne samo ostaci razbijene popularske stranke, nego i mnogi nezadovoljnici kojima je zemlja
573
ORBIS ROMANVS
konfiscirana, zatim dijelovi gradskog plebsa koji su izgubili pravo na jeftino ito, a vitezovi
su bili kivni zbog gubitka sudova. Opozicija je ak mogla raunati i na neke elemente koji su
ranije podravali Sulu, kao npr. neke njegove veterane koji su dobili zemlju, ali se nisu snali
kao seljaci. Politiki ivot se postupno prenosio na nove oblike udruivanje i to zajednice ili
klubove, koji su imali i svoje predvodnike (divisores tribuum). Ovi klubovi su postajali
moni, i oni su se starali o izborima, o tubama i odbranama a vladali su, na skoro mafijaki
nain, i nad gradskim ulicama.
U tom periodu poinje uspon pojedinaca, kao Publija Cetega, koji je bio pristalica Marija, ali
je prebjegao Suli. Ceteg je bio poznati spletkaro koji je lukavo utjecao na javni ivot
Republike. Inae je i sam bio pod velikim utjecajem svoje prilenice Precije. Kao zastupnike
Sulinog reima, nakon njegove smrti, treba istai i Kvinta Metela Pobonog, Kvinta Lutacija
Katula (konzula za 78. god. p. n. e. i sina pobjednika kod Vercele), brau Lucija (koji je
uspjeno vojevao na istoku pod Sulom) i Marka Lukula. Od istaknutijih pojedinaca u ovom
periodu vrijedi istai i Kvinta Hortenzija, Decima Junija Bruta, Mamerka Emilija Lepida
Livijana i Gaja Kota (prijatelja i suradnika ubijenog Druza). Ali posebno mjesto meu svima
njima zauzima Gnej Pompej kojem je bilo 28 godina u trenutku Suline smrti (roen je 29. IX.
106. god. p. n. e.). On se ve u bitkama u Italiji, Siciliji i Africi bio itekako istakao i bio je
vrlo popularan u vojsci (koja ga je proglasila i imperatorom, u tadanjem republikanskom
kontekstu), a i bio je dobrog zdravlja i u odlinoj fizikoj spremi. Uz sve to, Pompej je bio i
jedan od krupnijih nobila, a posjedovao je zemlju kako u Italiji (posebno u Picenumu), tako i
u provincijama (posebno nakon Sertorijevog rata u Iberiji). Pompej je imao razvijenu
klijentelu i uivao je popularnost meu svojim vojnicima. Potrebno je naglasiti da Pompej
nije bio bezuvjetni pristaa Sulinog zakonsko ustavnog ureenja. On je esto nastupao kao
individualac, a ne kao pripadnik optimatske, senatske oligarhije i ponekad je njenim
predstavnicima izgledao kao previe ambiciozni vojskovoa i politiar koji se nastoji uzdii
iznad dozvoljenog. Kao i u predgrakhovskom razdoblju, senatorska oligarhija spreavala je
uzdizanje pojedinih svojih lanova.
Iako je nizao pobjede, Pompej nije bio genijalni vojskovoa i nije bio sklon rizicima (iako je
bio osobno hrabar) i u bitku je stupao kada je u potpunosti bio siguran da nadvladava
protivnika. Vrijedi istai da je Pompej bio astan i moralan ovjek, koji po svojoj prirodi nije
bio zao, i koji je bio prijatna osoba i prema familiji, i prema prijateljima pa i prema rimskom
narodu. On nije u trijumfu provedene zarobljene neprijateljske vojvode i kraljeve dao
smaknuti, to je bio est obiaj. Meutim, i pored iznimnih kvaliteta i velike popularnosti
Pompej nije odavao da je osoba sa vizijom, koja je stvorena radi neega, i nije ba djelovao
voen nekom unutarnjom strau. Jednostavno reeno, on nije imao neki zacrtani cilj svoje
politike karijere. I pored odreenog nivoa tatine, on je znao biti i osoba sa ne ba vrstim
stavom, i neke njegove odluke su bile produkt miljenja i stavova njegovog okruenja. Tako
se poradi Suline volje rastavio od supruge, a veliki utjecaj na njega su imali pojedini
osloboenici i klijenti. Uz to, on je uvijek bio vjeran osnovnim naelima rimske politike i
nikada se nije usudio da uradi neto nezakonito, kao npr. Sula. Pored Pompeja, u ovom
574
ORBIS ROMANVS
postsulinskom periodu veliku ulogu je imao i Marko Licinije Kras, koji je vodio porijeklo iz
starog nobilskog plebejskog roda Licinija. I pored nesumnjivih zapovjednikih kvaliteta, on
je mo stekao enormnim nagomilavanjem bogatstva, koristei okolnosti nastale uslijed
Sulinog prevrata (posebno konfiskacije imovine proskribiranih i njihovu prodaju na
aukcijama). Tako je doao u posjed velikog broja zemljita, kao i gradnjama u samome
Rimu, a imetak je poveavao i raznoraznim financijskim pekulacijama i ulaganjem i
novarstvom i to uz pomo svojih klijenata, osloboenika i robova. Te nekretnine je onda
davao pod zakup ili prodavao gradilita uz visoku cijenu; osim toga, posjedovao je rudnike
srebra, zemlju i veliki broj robova. Pri sticanju svoga bogatstva nije prezao ni od kakvog
sredstva, i nije ba bio olienje morala u tadanjem, ve iskvarenom rimskom drutvu. Tako
se pripovijedalo da je u Brutiju ak dao nekoga unijeti u liste proskribiranih bez Sulinog
naloga, kako bi se domogao njegova imetka. Kada je Sula saznao za to, nije vie Krasa
koristio ni za kakav javni posao. I tako je za kratko vrijeme M. Licinije Kras od obinog
senatora postao najbogatiji Rimljanin. Krasova imovina je pred njegovu smrt, i nakon
izvanrednih trokova u tome periodu, iznosila 170 miliona sestercija.
Plutarh tako navodi : Rimljani, istina, kau da je brojne Krasove vrline zasjenila njegova jedina mana, udnja
za bogatstvom. Ali vjerojatno je da je ta jedna mana, postavi jaom od sviju drugih njegovih slabosti, oslabila
ostale. Ali glavni dokaz njegove gramzljivosti predstavljaju nain stjecanja i veliina njegova imetka. Jer
premda u poetku nije posjedovao vie od 300 talenata....kad je uoi pohoda na Parte sam sastavio procjenu
svoje imovine, naao je da joj je vrijednost 7100 talenata. Najvei pak dio toga, ako treba rei sablanjivu istinu,
izvukao je iz vatre i rata uinivi javne nesree svojim najveim izvorom prihoda. Jer kada je Sula zauzevi
Rim, prodavao imovinu ljudi koje je dao smaknuti i smatrajui i nazivajui to ratnim plijenom, a eljei to vei
broj najutjecajnijih ljudi okaljati tom zloinakom ljagom, Kras nije nikada izostao primajui ili kupujui to.
Pored toga vidjevi da su uroene i stalne nevolje Rima poari i uruavanje zgrada zbog njihove prevelike
teine i velikog broja spratova, dao se na kupovanje robova graditelja i zidara. Zatim kada ih je imao preko 500
stotina, kupovao je u velikom broju zgarita i susjedne zgrade jer su mu ih vlasnici iz straja i nesigurnosti
preputali za malu cijenu tako da je najvei dio Rima doao u njegovo vlasnitvo.
ORBIS ROMANVS
ORBIS ROMANVS
zajedno sa vojnicima sve ratne tegobe. Za vrijeme Aleksandrijskog rata samo je neobian
tjelesni napor spasio Cezara propasti. Poseban problem u kasnijem ivotu za Cezara biti e
njegova elavost, koju e pokuavati prikrivati na razliite naine. Posebno mjesto u
njegovom ivotu ima njegov i pomalo hedonizirani nain ivota, kada nije bio na vojnim
kampanjama. On je bio strasni ljubitelj raskoi i elegancije, pa je troio ogromna sredstva na
svoje vile, slike i kipove. O njegovoj raskalaenosti sastavljali su epigrame ak i njemu odani
vojnici.
Karijera mladoga Julija Cezara je zapoela sa obnaanjem odreenih sveenilkih dunosti, i
84. god. p. n. e. on je nominiran za flamen Dialis, visokog sveenika Jupitera (i to
protekcijom Marija). Julije Cezar je sa popularima bio vezan i preko svoje supruge Kornelije
(ivjela 94. 69 ili 68. god. p. n. e.), kerke Kornelije Cine. Prije Kornelije, Julije Cezar je
bio zaruen sa izvjesnom Kosutijom (Cossutia), iz bogate i viteke familije koja je pripadala
plebejskom gensu. Sa Kornelijom Julije Cezar e dobiti kerku Juliju (ljubimicu svoga oca).
Meutim, nakon Sulinog osvajanja Rima, situacija se za mladia naglo pogorala i oduzeta
mu je sveenika ast, suprugin miraz, oteto mu je nasljedstvo i zahtijevano je da se razvede
od Kornelije, to je on odbio. Odluno odbijanje Sulinog nareenja izloilo ga je smrtnoj
opasnosti i prijetnja je uklonjena tek na intervenciju familije Aurelije, koja je ukljuivala
istaknute pristalice Sule, i Vestalki. Sula je potedio ivot mladia, ali je proroanski rekao
da se u djeaku (tj. Gaju Juliju Cezaru) kriju mnogi Mariji. Osjeajui se, sa pravom, ipak
nesigurnim u Rimu (jer je Sula lako mogao promijeniti miljenje) Julije Cezar je napustio
Italiju i otiao na istok. Tamo se pridruio vojsci sluei pod zapovjednitvima Marka
Minucija Terma/Marcus Minucius Thermus u provinciji Aziji i Servilija Isaurijskog/Servilius
Isauricus u Kilikiji. Za isticanje u opsadi Mitilene na Lesbosu odlikovan je sa corona civica,
Kako bi se osigurala flota, Cezar je posjetio bitinijskog kralja Nikomeda, zadravi se na
njegovom dvoru neuobiajeno dugo. To je rairilo prie o njegovom eventualnom
homoseksualnom odnosu sa Nikomedom, a koje e kasnije postati i orue u rukama njegovih
politikih protivnika pratei ga do kraja ivota. Njegov emocionalni i familijarni ivot je bio
zanimljiv. Inae Cezarov ljubavni i seksualni ivot e biti vrlo koriten od strane njegovih
politikih protivnika, kao vrlo dobro oruje za njegovu diskvalifikaciju pa i oito vrijeanje
(rimski javni diskurs za vrijeme Republike nije poznavao niti je primjenjivao politiku
korektnost).
Cezar je bio vrlo zaljubljive prirode i imao je neto izraajniju emocionalnu potrebu, kao i
istaknutiji libido,on je nesumnjivo bio izrazito armantan i uglaenog ponaanja. On je
sigurno imao seksualne i ljubavne odnose sa oba pola (u galskom trijumfu su vojnici pjevali
podsmjeljive pjesmice na taj raun svoga vojskovoe) i imao je veliki broj ljubavnica i
ljubavnika, ali je ipak vee emocionalno povezivanje imao sa enama. Taj odnos sa enama
e biti vrlo karakteristian za Cezara, i imati e velikog utjecaja na njegovu politiku i
dravniku karijeru, to je moda rezultat rane smrti oca i preputanja na brigu majke. On je
upravo zahvaljujui enama iz svoga ivota bio povezan sa narodnjacima (tetka Julija i
supruga Kornelija). Majka Aurelija je imala prilino znaenje za Cezara, koji e je iznimno
577
ORBIS ROMANVS
tovati sve do kraja njenog dugog ivota, a i sa svojim sestrama je gajio bliske bratske i
sestrinske veze. A kerka Julija e u njegovom srcu zauzimati posebno mjesto. I supruga
Kornelija je utisnula snaan peat na njegovo oblikovanje, a i bez obzira na oevidno
politiki dogovoreni brak sa Kalpurnijom Pizonis, ni prema njoj nije bio ravnoduan. A
posebnu priu e zauzimati viedecenijska ljubavnica Servilija (koju je izrazito volio), majka
Bruta (koji je vodio zavjeru protiv Cezara za martovske ide). Odnos sa mladom i lukavom
Kleopatrom e uvelike utjecati na zadnje tri godine njegovog ivota, i indirektno e
proizvesti i njegov raskid sa dijelom rimske javnosti.
Na vijest o Sulinoj smrti, Cezar se vratio u Rim, i posvetio se advokaturi. Njegovo tadanje
imovinske stanje je bilo slabo, jer mu je imovina zaplijenjena i radi toga je ivio u umjerenoj
i pristojnoj kui u Suburi, rimskoj etvrti u kojoj su prebivale nie klase. Cezar je postao
poznat po svome dobrom govornitvu, a kako bi ga jo vie usavrio otiao je 75. god. p. n. e.
na Rodos na dodatne studije kod Apolonija Molona (koji je ranije poduavao Cicerona).
Meutim, na putu je bio otet od gusara i dran kao zarobljenik na otoku Farmakuza
(Dodekanski otoci). Nakon isplate otkupa i oslobaanja, Cezar je sam podigao flotu i zarobio
gusare koji su ga bili oteli, zatoivi ih u Pergamu. Poto je Marko Junkt/ Marcus Iunctus,
namjenik Azije, odbio da gusare pogubi (preferirajui da ih proda kao robove), sam ih je
Julije Cezar razapeo (kao to im je bio obeao dok su ga drali u zarobljenitvu, a oni to
smatrali alom). Nakon toga je produio za Rodos, ali je ponovo pozvan natrag u provinciju
Aziju gdje se desio vojni upad iz Ponta. Po povratku u Rim Julije Cezar je izabran za vojnog
tribuna, a izabran je za kvestora za 69. god. p. n. e., i svoju karijeru je postizao tekim, ali
upornim putem. Za vrijeme svoje kvesture Julije Cezar je izveo vrlo smion potez, na pogrebu
svoje tetke Julije (udovice Marijeve) odrao je pogrebni govor (koji je ustvari bio velianje
julijevskog roda i politika promarijevska demonstracija), a u procesiji su bile noene i slike
Marija (nevieno od dana Sule). Tim inom je Julije Cezar na simboliki nain rehabilitirao
narodnjaku stranku, postavi njen novi, mladi lider. Meutim te godine mu je umrla i
supruga Kornelija Cina, i nakon pogreba (koji je isto iskoristio kao politiku propularsku
demonstraciju) Cezar je otiao da slui u Iberiji pod Antistijem Vetusom (Antistius Vetus).
Dok je bio tamo u jednom hramu je vidio statuu Aleksandra Velikog, i osjetio je alost jer je
on tada bio u godinama u kojima je Aleksandar Veliki osvojio svijet, dok je on sam dotada
ostvario malo. Po svome povratku 67. god. p. n. e. ponovo se oenio, ovoga puta sa
Pompejom, kerkom Kvinta Pompeja Rufa/Quintus Pompeius Rufus i Kornelije, kerke L.
Kornelija Sule. Cezar je 65. god. p. n. e. bio izabran za edila i u okviru svojih ovlasti je
obnovio spomenike Marijevih pobjeda (dok je zvanino jo uvijek sulinski reim), poduzeo
je optube protiv ljudi koji su profitirali od Sulinih proskripcija i potroio je jako mnogo na
javne radove i igre. Cezarova odlunost, pa i drskost u poduzimanju akcija i poslova za
vrijeme edilstva se najbolje vidi prilikom ponovnog podizanja Marijevih likova, trofeja i
spomenika na Kapitolu, a koje je Sula naredio da se odstrane. Tako su po Cezarovom
nareenju u toku samo jedne noi, i pored optimatskog protivljenja (posebno je negodovanje
bili izraeno od strane nekih upornih Sulinih pristalica), vraeni spomenici u ast Marija i
578
ORBIS ROMANVS
njegovih pobjeda. Time je 65. god. p. n. e. dolo do nove velike simbolike pobjede
narodnjakaime su oni nakon dvije decenije konano i zauvijek rehabilitirani. Svoje
edilstvo Cezar je obiljeio raskonim predstavama (on je izveo na scenu 320 parova
gladijatora) i graevinama. Mnogi veterani iz Marijevih borbenih etapa su se okupljali i
javno demonstrirali pred Marijevim kipom, a Senat se nije usudio tome suprotstaviti (iako su
sulinski zakoni to jo uvijek zabranjivali). Nakon poteza povuenih za vrijeme edilske slube
G. Julije Cezar je bio neprikosnoveni i novi voa narodnjaka.
Marko Tulije Ciceron
U ovom periodu iznikla je jo jedna linost, ali koja slavu i karijeru nije eljela stei na
bojnom polju i u oklopu, nego obuen u togu u sudnici kao najvei i najbolji govornik i
advokat. Ciceron se smatra jednim od najbriljantijih umova staroga Rima, a po prirodi je bio
darovit, svestran (po tome su mu u rimskoj historiji ravni samo Varon i kasniji Plinije
Starije), pronicljiv, plemenit, vjet, dosta vezan za familiju, ali na momente i pomalo plaljiv
i neodluan, pa i tat i astoljubiv.
Krug osoba koje su dobivale kvalitetno i odlino obrazovanje znatno se proirio pred kraj Republike. Veliku
ulogu u razvitku rimske kulture odigrali su ljudi porijeklom iz raznih italskih municipija. Poslije Saveznikog
rata postepeno poinje iezavati izoliranost italskih gradova i oblasti, koja je dugo trajala. Djeca municipalne
aristokracije dobivaju obrazovanje u Rimu i ulaze u kruoke rimske aristokratske mladei. Meu tim Italicima,
"skorojeviima" (homines novi), kako su ih u Rimu nazivali, naao se prilian broj talenata, koji su kasnije
stekli veliku popularnost.
ORBIS ROMANVS
p. n. e. Njegov prvi veliki i glavni sluaj (zabiljeen u sauvanim izvorima), je bila odbrana
Seksta Roscija/Sextus Roscius iz 80. god. p. n. e., optuenog za oceubistvo. Ovo je bio vrlo
hrabar potez od strane Cicerona, jer je optuba bila inscenirana od strane tada svemogueg
Sulinog osloboenika Hrisogona koji se nastojao u to vrijeme kaosa pokuao doepati
Roscijevog posjeda. U procesu je Ciceron djelovao otro, odluno, koristei znanstvene
metode i teoretske postulate i bio je u potpunosti odan interesima Roscija, kojeg je uspio
osloboditi optube i tako se proslaviti. Ipak je naredne 79. god. p. n. e. Ciceron otiao na
istok, u Grku, Atenu, Malu Aziju i Rodos, gdje se upoznao na licu mjesta sa tekovinama
tamonje civilizacije i gdje je nastavio spoznavati nova znanja i usavravati svoja umijea. U
Ateni ga je govornitvu poduavao Demetrije, a filozofiju Antioh, Fedro i Zenon, a u Maloj
Aziji je sluao znamenitog retora Menipa iz Stratonikeje. Njegov ipak glavni instruktor je bio
retoriar Apolonije Molon sa Rodosa, koji ga je pouio takvim oratorskim stilskim formama
kojih e se Ciceron naelno pridravati u toku svoje karijere. Ciceron je tako brzo uio kod
Apolonija, da je ovaj izjavio : Rimljani nam eto otee i ono zadnje, ime smo ih
nadkriljavali. Iako je primarno bio eklektiar, Ciceron je od svih filozofskih pravaca najvie
bio inspiriran uenjem Platona (kojeg je ak nazivao svojim bogom, iako je odbacivao
njegovu teoriju o idejama), odnosno Akademije (to je zapoelo jo sa dolaskom Fila iz
Larise, tadanjeg upravitelja Akademije 87. god. p. n. e. u Rim). U to rano doba svoje
karijere je preveo sa grkog Ksenofontov spis Oeconomicus i nekoliko Platonovih dijaloga,
ali su se od svih ovih prijevoda sauvali samo fragmenti.
Ciceronov porodini ivot je bio manje zanimljiv od Cezarovog, i on se vjerojatno 79. god. p.
n. e. vjenao sa Terencijom (koja je poticala iz bogate plebejsko-nobilske familije Terencija
Varona) sa kojom je ostao u braku nekih 30 godina i sa kojom je imao kerku Tuliju (koju je
veoma volio) i sina Marka. Terencija je imala utjecaja na politiku i pravnu karijeru svoga
mua. Ciceron je 75. god. p. n. e. bio kvestor na Siciliji, i pokazao je zavidno potenje i
integritet u poslovima sa provincijalcima, to je vrlina koju e dugo zadrati. Sa kvesturom je
zapoela i njegova politika karijera (nakon kvesture automatski ulazi u Senat, zatim je 69.
god. p. n. e. izabran za kurulskog edila, a 66. god. p. n. e. pretorom).
Ciceron je kao i veina tadanji rimskih politiara bio izrazito dobro i temeljno obrazovan, sa razvijenim
istananim umjetnikim ukusom, pa zato i ne treba da udi da je znao troiti velike svote na nabavku knjiga,
rukopisa i umjetnikih djela razliitih tipova. Koliko mu je stalo do knjiga, najbolje svjedoi njegova prepiska
sa Vatinijem koji je tada bio zapovjednik u ilirskoj Naroni. Ciceron pie Vatiniju da mu pomogne pronai
njegova knjiniara roba Dionizija koji je pobjegao i usput mu pokrao knjige. Vatinije mu odgovara da je
saznao da je Dionizije preao na podruje Ardijejaca, i da je on izdao naredbe da se lovi i na kopnu i na moru.
Ovo ujedno pokazuje koliko su znaenje knjige imali za tadanje rimsko drutvo. Zanimljivo je da je rob
Dionizije smatrao shodnim da ukrade knjige i da ih sa sobom nosi sve do Narone, pa i na ardijejsku teritoriju.
Lepidova buna
Marko Emilije Lepid/Marcus Aemilius Lepidus, otac budueg istoimenog trijumvira, je bio
pristalica Sule, to mu je omoguilo da stekne bogatstvo (najvie zahvaljujui
proskripcijama) i mo. Bio je namjesnik Sicilije, gdje je nizom zloupotreba doao do velikog
580
ORBIS ROMANVS
bogatstva, pa mu je prijetila i tuba. Ali kada je Sula podnio ostavku, Lepid je pokuao da
postane centar protusulinske opozicije. On je bio izabrani konzul za 78. god. p. n. e., i
nastojao je da sprijei da Sula bude sahranjen na Marsovom polju. Ali je Pompej uspio da
osigura punu sahranu Sule. Za vrijeme svoga konzulskog mandata Lepid se sve vie
svrstavao na stranu populara, pokuavajui da se opet uspostavi stara vlast plebejskih tribuna,
da se uspostavi subvencionirano dijeljenje ita, da se omogui povratak prognanim, a
ponudio je da povrati i zemlju oduzetu od Sule njenim starim vlasnicima. Ti potezi su oko
njega okupili veliki broj nezadovoljnika. U Etruriji je izbila i pobuna lokalnih stanovnika
(kojima je oduzeta zemlja) protiv Sulinih veterana. U cilju guenja tog pokreta u Etruriju su
poslana oba konzula. Ali je Lepid svoj boravak u Etruriji iskoristio za pripremu novog
ustanka. On se oslanjao u prvom redu na zemljoposjednike koje je Sula upropastio, na
Marijeve veterane i na stanovnitvo, nezadovoljno podjelom zemlje Sulinim veteranima.
Senat je morao i popustiti i ponovo omoguiti prodaju subvencioniranog ita (uz odreena
ogranienja) siromanom gradskom plebsu. Meutim, njegovi drugi prijedlozi (a posebno
onaj o vraanju stare vlasti plebejskim tribunima) su bili odbaeni. Lepid je doao u sukob sa
drugim konzulom Kvintom Lutacijem Katulom/Quintus Lutatius Catulus, i Senat je morao
arbitrirati natjeravi ih da se zakunu da se nee boriti, a Lepid je kao namjesnik poslan u
Narbonsku Galiju. Ali idue godine Lepid se, i pored zakletve, vratio sa vojskom a i onima
koje je Sula prognao, on je ponudio mogunost povratka i povratak oduzetih dobara, a traio
je i novi konzulat za iduu godinu. Senat je reagirao protiv Lepidovih namjera i opozvan je iz
provincije, a protiv njega je poslana vojska sa Pompejem na elu. Meutim, Lepid se uspio sa
vojskom iznenada pojaviti pred Rimom i na Marsovom polju je dolo do bitke u kojoj je
Katul ipak uspio poraziti Lepida, koji se povukao u Etruriju. Lepidov suradnik Marko Junije
Brut Stariji/Marcus Junius Brutus Maior, otac Bruta (uvenog ubice Cezara za martovskih
ida), je ostao u gradu Mutini i predao se Pompeju. Brut Stariji je ipak ubrzo likvidiran,
uprkos obeanju i zadatoj rijei. Sada je Lepid bio prisiljen da napusti i Etruriju i da pobjegne
na Sardiniju (gdje je neuspjeno pokuavao da pobijedi tamonjeg namjesnika) gdje je i umro
77. god. p. n. e. Ostatke Lepidovih trupa odveo je jedan od istaknutih marijevaca Marko
Perperna, u panjolsku, da bi ih prikljuio vojsci Kvinta Sertorija.
Sertorijev rat od 80. do 71. god. p. n. e.
Ali i pored optimatske hegemonije u Italiji, hispanske provincije su bile poprite estokog
otpora koji je predvodio Kvint Sertorije (123. 72. god. p. n. e.). Ovaj sposobni Marijevac je
rodom iz Nursije u sabinskoj zemlji. Zanimljivo je da je i on kao i drugi veliki popularski
lideri (Tiberije Grakh i njegova majka Kornelija; Gaj Julije Cezar i njegova majka Aurelija)
bio blizak sa majkom. Sertorije je u poetku zapoeo pravno govorniku karijeru, ali se
ubrzo naao u vojsci, gdje je pokazao sve svoje kvalitete. Uspio je preivjeti katastrofu kod
Arausia, gdje je pokazao neobinu hrabrost. U Marijevoj vojsci se pokazao kao odlian
obavjetajac, pribavi Mariju odline informacije o lutajuim germanskim narodima i borio
se kod Akve Sekstije. Svoju kanije sudbinsku vezu sa Iberijom zapoeo je 97. god. p. n. e.
kao vojni tribun pod zapovjednitvom Titija Didija, a za svoje poduhvate u Iberiji je
581
ORBIS ROMANVS
ORBIS ROMANVS
jednostavno elio da u Hispaniji stvori novi Rim, novu Republiku, i zato mu je bila
neophodna romanizacija i kultiviranje domorodaca u mediteranskom grko rimskom stilu,
a koji bi inili masu populacije te nove hispano-rimske Republike. Sertoriju su pripisivali i
posebnu boansku snagu. Prialo se da Sertorija prati kouta, koja mu prenosi volju bogova.
Rimska vojska koja je poslana na Sertorijev pokret se procjenivala na oko 120 000
pjeadinaca, 6 000 konjanika i 2 000 prakara i strijelaca, jedna prilino impozantna vojna
sila, I protiv te velike vojske Sertorije se uspjeno borio, pa je pod kontrolom svoga pokreta
imao vei dio hispanskih provincija. Sertorijeva vojska bi narasla nekada i do 150 000 ljudi,
ali bi se isto tako brzo i razilazila (jer svojim veim dijelom nije bila profesionalna i stalna,
nego skupih raznoraznih hispanskih elemenata), pa ni oko njega ostajao sami manji stajai
odred. Sertoriju se pridruio ve ranije spominjani Perpena, koji je doao sa vojskom i
prilinim bogatstvom (prvo je pobjegao u Liguriju, a onda odatle u Hispaniju). Sertorije je
razvio i jaku antioptimatsku (koja je sada dobivala i konture antirimske) diplomatsku
aktivnost, pa su i alpski klanci postajali nesigurni za prijelaz. On je imao kontakata sa
gusarima i pobunjenim robovima u Italiji, a sa Mitridatom je sklopio i formalni savez. Tada
je i Pompej zatraio prokonzulski imperium za Hispaniju, kako bi se obraunao sa
Sertorijem. Sulinsko optimatski Senat se plaio mladog, uspjenog i ambicioznog Pompeja,
koji je bio odluan da dobije zapovjednitvo u Hispaniji. Pompej jo uvijek nije biran za
magistrata i njegovog imenovanje za prokonzula u hispanskim provincijama je proturjeilo
tradiciji, ali je poloaj uprave bio bezizlazan. Pompej je odbijao da raspusti svoje legije dok
njegov zahtjev ne bude ispunjen. I konano je Senat odredio Pompeja za novog zapovjednika
hispanskog rata, davi mu prokonzulska prava (i to bez odluke komicija), i on se sa vojskom
zaputi tamo u ljeto 77. god. p. n. e. Pompej je dobio ista prokonzulska ovlatenja jednaka
onim koje je imao Metel Poboni, kako bi se odravala ravnotea moi i bar na neki
kontroliralo Pompeja, u koga sulinski optimati nisu ba imali neko veliko povjerenje. Ipak
pacifikacija odreenih pobunjenih galskih zajednica u blizini Masilije i izgradnja novog,
kraeg puta preko Kotijskih Alpa su ga usporili i u Hispaniju je stigao tek na jesen iste
godine. Sertorije je nastojao da se suprotstavi Pompeju na sve mogue naine dok on
zaustavlja Metelovo napredovanje, na Ebru je Perpena neuspjeno pokuao zaprijeiti
prijelaz Pompejevim trupama 76. god. p. n. e. Pompej je potukao i Sertorijeva zapovjednika
Herenija kod Valencije, pa je i zauzeo taj bitan grad. Ali kada se Sertorije direktno sukobio
sa tada najvanijim rimskim i optimatskim vojskovoom (do tada nepobjedivim) situacija je
postajala sasvim drugaija. I kod Laura, juno od Valencije, Sertorije je nadmudrio i potukao
Pompeja, uslijed ega su mnogi hispanski gradovi i zajednice pristali uz pobjedonosnog
Sertorija. Ipak na drugoj strani Metel je imao uspjeha protiv drugog sertorijevskog
zapovjednika Hirtuleja, koji se morao povui u Luzitaniju. Kada je krenuo prema Valenciji
da se spoji sa Pompejem, na putu je kod Segovije dolo ponovo do borbe sa Hirtulejevim
trupama, koje je potukao, a i Hirtulej je poginuo. Ali ti uspjesi nisu praeni sa Pompejeve
strane kojeg je Sertorije ponovo potukao kod rijeke Sucra, a i sam Pompej je bio ranjen.
Metel ipak pobijedi Perpenu i uspije se spojiti sa Pompejevim trupama. U novoj bitci sa
583
ORBIS ROMANVS
Pompej kod rijeke Turije (Gvadalakivir), opet je Sertorije bio taj koji je pobijedio (tada je
poginuo i Pompejev urjak i kvestor Lucije Memije). Sa druge strane Metel je pobijedio
Perpenu. Rimsko optimatska vojska je opsjela Sertorija u Kluniju, ali je ovaj uspio pobjei
i ponovo na kraju 75. god. p. n. e. staviti se na elo vojske. Sertorije je sada poeo
primijenjivati gerilsko partizanski nain ratovanja, to je uz opu iscrpljenost Republike,
hispanskih provincija i june Galije doprinosilo dodatno tekom stanju na ratitu. Pojaana
gusarska aktivnost u ovom dobu je samo ila u korist Sertoriju i njegovom otporu. Rimsko
optimatska vojska 2 godine nije dobila platu, pa se htjela razii a i Pompeju je bilo dosta i
pomiljao je na to da ostavi zapovjednitvo u hispanskim provincijama. Istovremeno sa
sertorijevskim ratom u hispanskim provincijama optimatski Rim se suoio sa velikim
ustankog robova u Italiji predvoenim Spartakom, ratom u Makedoniji, i sa Mitridatom VI.
ponovo u Maloj Aziji. Optimatski Rim ine sve kako bi Sertorija oslabio, nude velike
nagrade i obeaju amnestije. Radi toga je Sertorije svoju sigurnost povjerio domorodcima, a
ne vie Rimljanima; a nesumnjivo je postajao sumnjiav i paranoian. Tako je dolo i do
pogubljenja sumnjivih osoba, i to naglo bez predviene zakonske procedure. To je sve vie
raalo nezadovoljstva, a u tome se naao i Perpena. Na jednoj gozbi 72. god. p. n. e. koju je
priredio Perpena u gradu Osci (koji je bio glavno hispano-rimsko uporite), Sertorije je bio
na prevaru umoren od strane urotnika kojima je na elu stajao Perpena. I tako je poginuo
jedan od najveih Rimljana.
Novi vojskovoa hispano-rimskih snaga postao je sada Perpena, ali bez Sertorijevog
autoriteta situacija se stalno pogoravala. Jedan dio luzitanskih vojnika se raziao, a i moral i
spremnost na borbu je naglo opala. I ve kod prvoga sukoba Perpena pade u Pompejevo
zarobljenitvo. Vjerolomni Perpena je elio da svoj ivot zatiti tako to je ponudio
Sertorijevu prepisku, gdje bi se mnogi istaknuti Rimljani nali kompromitirani. Pompej je
dao da se neproitana prepiska spali, kako ne bi unosila nove nemire i probleme, a Perpenu je
dao pogubiti. Od ostalih popularske emigracije u Hispaniji, jedan dio se vratio u Italiju
koristei amnestiju (koju je najvie zagovarao mladi Cezar), dio je pobjegao u mauritanijske
pustinje, a dio se ak pridruio gusarima. Osca i ostali hispanski gradovi su se postepeno
predavali i zvanini Rim je ponovo potvrdio svoju vlast nad dvije provincije na ovom
europskom poluotoku. Pompej je pokazao i talent za efikasnu organizaciju i potenu
administraciju u ovim provincijama, to je njegov autoritet, popularnost i patronat proirilo i
nad hispanskim zemljama.
Balkan
injenica je da je od atentata na Druza rimski svijet bio u stanju intenzivne napetosti, sukoba,
nasilja i kontinuiranih ratova. im bi se jedan rat zavrio, kao hidra nicala su nova arita. Na
Zapadnom Balkanu su Delmati zauzeli Salonu (vjerojatno iskoritavajui graanske i
stranake sukobe), pa je Rim morao 78. god. p. n. e. poslati vojsku pod zapovjednitvom
Gaja Koskonija. Pune dvije godine su trebale Koskoniju da pacifizira delmatski rat i povrati
Salonu. Jo je aktivnija bila makedonska granica na sredinjem Balkanu. Ta granica je esto
584
ORBIS ROMANVS
585
ORBIS ROMANVS
tako i sa Mitridatom VI. Pontskim i rimskim popularima. Borba protiv gusara je bila
preputana lokalnim vlastima i namjesnicima, a Republika nije protiv njih poduzimala pravu
cjelovitu akciju. Tako da rimska reakcija nije uope bila uinkovita sve do 79. god. p. n. e.
kada je konzul Publije Servilije u Kilikiji pobijedio gusarsku mornaricu i osvojio niz
gusarskih utvrenja i naselja, a u borbama je poginuo i gusarski poglavica Zeniketes. Nakon
toga je Servilije udario na Isauriju na sjeverozapadu Kilikije na sjevernim obroncima
planinskog vijenca Taurusa, koji odvaja Malu Aziju od Levanta. Servilije je osvojio snana
gusarska gnijezda Oroandu i Isauru, a kao prvi je sa rimskom vojskom preao preko
Taurusa. Publije Servilije je odlikovan poasni nadimak Isaurijski/Isauricus, ali to nije
znailo i uguenje gusarske aktivnosti. Nedugo nakon toga, gusarska aktivnost je ponovo
poela cvjetati.
II. i III. Mitridatov rat
Nakon to je Sula sa velikom vojskom napustio Malu Aziju i egejski bazen, situacija na tome
podruju i pored mira u Dardanu, je bila daleko od stalno mira. Jo neko vrijeme tamo je
boravio Lucije Licinije Lukul, koji je skupljao poreze i odtete koje je Sula nametnuo, a
vodio je i borbe protiv Mitilene na Lezbosu i 80. god. p. n. e. Lukul se vratio u Italiju. Nakon
mira u Dardanu za zapovjednika dviju legija Fimbrijevaca, odnosno namjesnika provincije
Azije, je ostavljen Lucije Licinije Murena/ Lucius Licinius Murena, koji je izazvao II. rat sa
Mitridatom VI. od 83. do 81. god. p. n. e. Povod je bila Murenina tvrdnja da Mitridat VI.
ponovo naoruava svoje trupe, to se smatralo pretnjom po sigurnost provincije i ne
izvravanjem uvjeta Dardanskog mira, dok je pravi razlog bila elja Murene da opljaka
oslabljenog ( kako se njemu inilo ) i vrlo bogatog susjeda. Nakon nekoliko neodlunih
sukoba, Mitridat VI. je uspio da zada jedan manji poraz Mureni i natjera ga da napusti Pont.
Mir je ubrzo obnovljen po Sulinim nareenjima, jer mu se Mitridat VI. obratio. Nakon
Mureninog odlaska, njegov nasljednik Minucije Term je uspio da zauzme Mitilene, koja je u
stanju pobune bila ve prilino dugo, a ovaj grko lezboski sumnjiilo da aktivno ili
taktiki pomae gusarstvo.
Zbog zbivanja u Italiji i zapadnim provincijama, zvanini Rim pokuava da se to je mogue
manje bavi zbivanjima na istoku, i uglavnom su diplomatski manevrirali. Sula se intenzivno
mijeao u pitanja nasljea u ptolemeidskom Egiptu u kome su narodne bune Aleksandrinaca
zbacivale i ubijale kraljeve/faraone. Ptolemej IX. Soter II. ili Lathyros 81. god. p. n. e. je
ubijen u pobuni Aleksandrinaca, zato to je dao da se zlatni sarkofag Aleksandra Velikog
zamijeni sa staklenim, kako bi zlato upotrebio za izdavanje zlatnih kovanica. Tada je na
Sulino insistiranje za kralja postavljen Ptolemej XI. Aleksandar II. koji je 80. god. p. n. e.
samo nakon 19 dana vladanja linovan od Aleksandrinaca zbog umorstva popularne
Berenike III. Iako je oporukom rimski narod postavljen za batinika Egipta, Republika nije
anektirala Egipat i za novog faraona/kralja je postavljen Ptolemej XII. Aulet (vl. 80. 58.
god. p. n. e. i ponovo 55. 51. god. p. n. e.), otac posljednje vladarice drevnoga Egipta
Kleopatre VII. Filopatora (ljubavnice i supruge Julija Cezara i Marka Aurelija). Za to vrijeme
586
ORBIS ROMANVS
dolo je do naglog irenja Jermenije pod njenih agilnim i sposobnim kraljem Tigranom
Velikim ( vl. 95. 55. god. p. n. e.). Tigran Veliki je prvo uspjeno
centralizirao partikularnu strukturu Jermenije, a onda se pokrenuo u osvajanje okolnih
zemalja. Tigran je stvorio strateko partnerstvo sa Mitridatom VI., tako to je oenio njegovu
kerku Kleopatru. Tazbinsko partnerstvo pretvorilo se ubrzo i u strateko saveznitvo sa
podjelom interesnih sfera i pravaca i zona irenja dominacije. Mitridat VI. je svoja osvajanja
usmjerio prema sjeveru i zapadu, a Tigran prema jugu i istoku. Taj posao mu je olakala smrt
partskog kralja Mitridata II. Arsakida 88. god. p. n. e., skitski inkursi na partsku teritoriju,
kao i unutarnje turbulencije u Partiji. Jermenija je tako zavladala jednim irokim pojasem u
istonoj Maloj Aziji, Levantu i sjevernoj Mezopotamiji, postajui za kratko vrijeme
dominantna sila na ovom podruju. Pojedine nekadanje partske vazalne kraljevine kao npr. .
Medija Atropatena ( na prostoru dananjeg Azerbejdan) sada su prele po jermensko
sizerenstvo. Tigran je najprije uvrstio svoju vlast u Mezopotamiji, Kapadokiji i Kilikiji. Iz
june Mesopotamije Tigran preseli jedno arapsko pleme i naseli ga u Edesu ili Osroenu.
Prema Pliniju, nomadsko arapsko nabatejsko pleme zvano Orrhoei je zauzelo Edesu oko 130. god. p. n. e. Oni
su osnovali malo kraljevstvo kojim su vladari njihovi poglavari, a itava zemlja je nazvana Orrhoene, to se
vremenom izmijenilo u Osroene. Ova kraljevina je bila pod utjecajem aramejske kulture i izgubila je svoj
izvorni arapski karakter.
ORBIS ROMANVS
ORBIS ROMANVS
589
ORBIS ROMANVS
Po Lukulovom izvjetaju (vjerojatno pretjeranom) u bitci je palo oko 100 000 Tigranovih
vojnika i oko 5 000 rimskih vojnika. Nakon bitke Tigran Veliki se povukao u sjeverna
podruja prave Jermenije i u staru prijestolnicu Artaksatu. Lukul je zatim provalio u sjevernu
Siriju, zauzevi grad Samosatu, a mnoge helenistike, aramejske, jevrejske i arapske
zajednice, kraljevi, velikai, gradovi su poslali izaslanstva kako bi se poklonili Rimljanima.
Samo se Tigranov brat Guras odravao u gradu Nisibisu u sjevernoj Mezopotamiji. Lukul je
pristupio i ureivanju odnosa na Levantu, proteirajui helenistike zajednice, U Komageni
je na prijestolje postavio Antioha I., dok je Antioha Azijata priznao za kralja Sirije. Lukul je
doao i u podruje kurdskog kraljevstva (Korduene) na granici Jermenskog i Partskog
carstva. Stanovnicima Tigranokerte, koje je u nju Tigran Veliki silom preselio, Lukul je
dopustio povratak u svoje zaviaje. Rimljani su zaplijenili i golemo Tigranovo bogatstvo, i u
resursima i u novcu (8 000 talenata), pa je Lukul ne samo namirio ratne trokove (ne
zahtijevajui nita od dravne blagajne) nego je i svakoga vojnika osigurao svime
neophodnim, darujui mu i po 800 denara. Ali ni ova katastrofa Jermenije nije pokoljebala
upornog Mitridata VI., koji je nastojao utjecati na Tigrana Velikog da se izmiri sa Partima,
kako bi se zapoeo opi rat na Levantu i Srednjem Istoku protiv Lukulovih trupa. Inae u
toku zime 69/68 god. p. n. e. obje strane su pregovarale sa Partima, ali je partski kralj Fraat
III. (vl. 71. 58. god. p. n. e.; nasljednik Mitridata II.) nakon pada Tigranokerte sa Lukulom
utvrdio Eufrat kao graninu rijeku izmeu rimske interesne zone i Partije. Po miljenju
Mitridata VI., trebalo je i propagandno djelovati, irei vijest da Lukul namjerava da opljaka
poznato i veoma bogati svetilite u Elamu (dananji Luristan). To je prouzrokovalo ponovnu
mobilizaciju na Istoku pod zastave Mitridata VI. i Tigrana Velikog, a sa Lukulom su bili
nezadovoljni i oficiri u vojsci i pojedini utjecajni krugovi u Rimu. Tako su poele stizati
tube da je na svoju ruku zapoeo rat sa Jermenijom, da ima prevelike ovlasti u
provincijama, da moe postati preopasan za Republiku. Senat je radi toga nezadovoljstva
morao da modifica raspored ovlasti na istoku, pa je provinciju Aziju prepustio pretoru, a
Kilikiju konzulu. Lukulu je ostalo samo zapovjednitvo za rat protiv Mitridata VI. i Tigrana
Velikog.
U vojsci je inae raslo nezadovoljstvo, koje je dodatno raspirivao Publije Klodije Pulher
(inae zet Lukula) tvrdnjom da Lukul namjerava da nastavi rat i protiv Parta. Poto Tigran
nije htio na mir pristati Lukul je morao nastaviti rat, pa je pokrenuo vojsku u dolinu istonog
Eufrata. Lukul je namjeravao da kod stare jermenske prijestolnice Artaksate izazove Tigrana
Velikog na novu odlunu bitku. Ali klimatski i zemljopisni uvjeti u ovom dijelu Jermenije
(planinski masiv Ararata, duge i otre zime, i sl.) su se pokazali kao velika smetnja
Lukulovom napredovanju. U ljeto 68. god. p. n. e., Lukul je sa vojskom preao preko klanca
kod Bitlisa i doao na visoravan kod Mua. Ali prije nego to je doao do Artaksate, radi
loih klimatskih uvjeta (jer je poela zima, a sa njom snijeg i led) dolo je do vojnike bune,
koja je prisilila Lukula na povlaenje (koje je vjeto izveo). Nakon to se spustio sa
planinskog pojasa, Lukul je zauzeo grad Nisibis (posljednje jermensko uporite u
Mezopotamiji), gdje je zarobio golem plijen. To povlaenje Lukula, iskoristili su njegovi
590
ORBIS ROMANVS
neprijatelji udarivi na malobrojnije rimske trupe u Pontu i Jermeniji. U proljee 67. god. p.
n. e. dolo je ponovo do bune u Lukulovoj vojsci, koja je htjela napustiti Nisibis, i to bez
svoga zapovjednika Lukula, i vratiti se preko Eufrata. Zato je Lukul bio prisiljen da napusti
Mesopotamiju i Tigranokertu, a na povratku je saznao da su Rimljani kod Ziele u Pontu
potueni od Mitridatove vojske (pontski kralj je bio i sam teko ranjen u toj bitci). Ve je
Senat dao otpust onim vojnicima kojima je isteklo vrijeme slube, a Lukulov zamjenik
konzul Marko Acilije Glabrion se iskrcao u Maloj Aziji. Kod Talaure su ponovo stajale
jermenske trupe protiv Rimljana i Lukul je zamolio od novoga namjesnika Kilikije da mu
poalje jo vojske, ali je umjesto vojnika dobio odgovor da oni nee da idu. Nakon toga je
Lukul zamolio Glabriona da on preuzme zapovjednitvo u ratu protiv Jermenije i Ponta, ali
se ovaj ustruavao to prihvatiti. Lukul je tada naredio da se krene protiv jermenske vojske, ali
kada je doao do raskra puta koji je vodio u Jermeniju i Kapadokiju vojnici su na svoju
ruku krenuli prema rimskoj provinciji Aziji. Uzaludne su bile molbe i zaklinjanja Lukula,
vojska je jednostavno otkazala poslunost i odbila nastaviti pokret prema neprijateljima. Tim
inom su Rimljani izgubili sve ono to su u toku viegodinjeg ratovanja bili zauzeli, a
njihove pozicije su se povratile (samo zbog raspoloenja sopstvene vojske) u provinciju
Aziju. Mitridat VI. ne samo da je povratio Pont, nego su njegovi konjanici provaljivali i u
Kapadokiju i ak do Bitinije.
Spartakov rat od 73. do 71. god. p. n. e.
I kada se optimatska Republika nalazila u svome najveem naprezanju, zbog rata sa
Sertorijem na zapadu, obnovljenog rata sa Mitridatom na istoku, gusarskog gospodarenja
Sredozemnim morem, u Italiji je buknuo novi rat koji je prijetio da eskalira u najvee
iskuenje po Rimsku dravu. Stalni ratovi i razvitak latifundijskog i zelenakog kapitala u
Rimu i Italiji doprinio je naglom porastu broja robova, meu kojima su bile zastupljene
najrazliitije etnike grupe: Gali, Germani, Trani, helenizirani stanovnici Azije i Sirije.
Glavna masa robova radila je u poljoprivredi i ivjela pod krajnje tekim uvjetima. Paralelno
se odvijao i proces dalje pauperizacije i proletarizacije rimsko italskog slobodnog seljatva.
Istovremeno su oni bogatiji, kao npr. Marko Licinije Kras, postajali jo bogatiji sluei se
itavim nizom sredstava. Sve je to bila potencijalna socijalna bomba kojoj je trebao samo
upalja i da eksplodira i u ponor odvue itav sustav. Posebno je sloj robova gladijatora
predstavljao potencijalnu opasnost, jer je bio dobro obuen i u blizini oruja. U I. st. p. n. e.
bez gladijatorskih predstava nije u Rimu mogao proi nijedan praznik. Jedni od njih borili su
se u tekom oklopu, drugi su bili naoruani samo trozupcem i bacali na protivnika mree, da
bi mu zadali udarac, trei su imali velike etverokutne titove i male maeve, etvrti opet
duge maeve i male titove; bilo je gladijatora koji su se borili na konjima. Kad bi u boju
netko pao kao pobijeen, gledatelji su kricima davali do znanja, trebali li mu potedjeti ivot,
ili ga pobjednik treba ubiti.
Takvo stanje je samo kljualo i ustanak je bio neminovan. Sada se samo trebao nai neki
voa. Spartak (; Spartacus; ivio od oko 109. do 71. god. p. n. e.), ije ime je
591
ORBIS ROMANVS
postalo sinonim za III. robovski rat, je bio trakog porijekla (moda iz naroda Meda). Malo
je pouzdanih informacija o Spartaku prije izbijanja samoga ustanka 73. god. p. n. e. Sudei
po podacima antikih pisaca (Plutarh, Apijan, Flor) Spartak, inae u odreenoj mjeri i
heleniziran, je sluio u okvirima rimskih oruanih snaga iz kojih je dezertirao i prikljuio se
razbojnicima. Nakon to je uhvaen pretvoren je u roba, i prodat je da postane gladijator. Po
Plutarhu, Spartakova ena (isto trakog porijekla) je bila proroica i arobnica i bila je
zarobljena zajedno sa Spartakom. Gladijatori su prije nastupa u areni prolazili temeljitu
obuku i naporne treninge. Postojale su posebne kole, u kojima su robovi stjecali
gladijatorsko umijee. Sama profesija zahtijevala je od gladijatora smjelost i hrabrost. Za
gladijatora je Spartak treniran u uvenoj gladijatorskoj koli (ludus) blizu Kapue, koja je
pripadala Lentulu Batijatu (Lentulus Batiatus). Kasnije je, zbog svoje tjelesne snage i
hrabrosti, dobio slobodu i stupio kao uitelj maevanja u gladijatorsku kolu Lentula Batijata.
O njegovoj snazi i visokoj intelektualnoj nadarenosti Plutarh kae: "on je vie liio na
obrazovanog Helena nego na barbara". Salustije je o njemu rekao: "neobino velik snagom
tijela i due".
Spartak je bio meu grupom gladijatora koji su planirali bijeg, ali je ta urota (u kojoj je uzelo
uea oko 200 ljudi) bila izdana i oko njih 70 je uspjelo da pobjegne iz kole i da doe do
gladijatorskog oruja i oklopa. Izbjegli robovi su izabrali Spartaka kao svoga vou, sa Galom
Kriksom i Grkom Onomajem kao njemu subordiniranim. Ve na samom poetku su uspjeli
da poraze jedan manji odred koji je poslan na njih, a poeli su i pustoiti okolicu Kapue. Kao
svoje utoite izbjegli i pobunjeni robovi su uzeli padine Vesuva, a njihov broj se vrlo brzo
poe poveavati stalnim bjekstvima robova sa susjednih posjeda. Izgleda da su se
pobunjenicima pridruivali i "slobodni ljudi s polja", kako kae Apijan. Vjerojatno su to bili
propali seljaci, kojih je bilo puno u Kampaniji. Rimske vlasti nisu isprva posveivale ustanku
naroitu panju, jer su bjekstva robova od svojih gospodara bili svakodnevni. Protiv Spartaka
poslani su samo lokalni odredi; ustanici su ih potukli i zaplijenili oruje. Sada je situacija je
postajala opasnija i iz Rima je poslana vojska od 3 000 ljudi na elu sa pretorom Gajem
Klodijem Glaberom. Glaber je pokuao da posjedanjem podnoja Vesuva izolira pobunjenika
i da ih glau prisili na predaju, pa je tako zauzeo jedini put koji vodi u planine, tako da je
robovima odstupnica bila presjeena. Meutim, u svome potcjenjivanju vojske pobunjenih
robova, on nije izvrio sve potrebne mjere zatite i bio je jednim briljantnim taktikim
potezom Spartaka i ustanika iznenaen i poraen. Nakon toga, Spartakova vojska je i brojno i
oruano znatno ojaala, i Rim je bio prisiljen da u Kampaniju poalje novu vojsku pod
zapovjednitvom pretora Publija Varinija. Spartak je ipak uspio sa vojskom i masom
neborake pratnje da prodre u Lukaniju, Varinije je krenuo za njim i bio teko poraen, sam
pretor se jedva spasio da ne bude zarobljen, a mnogi rimski zapovjednici su poginuli dok je
dosta vojne opreme zarobljeno. "Sada je Spartak" pie Plutrah "postao ve velika i strana
snaga". Tada vojska pobunjenih robova naraste na oko 70 000 pripadnika i ponovo provali u
Kampaniju, Zimu 73/72. god. p. n. e. Spartak je proveo naoruavajui, trenirajui i
organizirajui mase pobunjenih robova (koji je nesumnjivo nedostajalo vojnog, borbenog
592
ORBIS ROMANVS
iskustva i discipline), a napadi pobunjenika su se irili irom june Italije. Ovo sada vie nije
bio lokalni incident (kako se u Rimu potcjenjivaki gledalo na pokret robova), ve je buna
prerasla u pravi rat u kojem su pobunjeni robovi uspjeli da zauzmu i gradove kao Konsentiju
u Brutiju, Turij i Metapont u Lukaniji, Nolu i Nuceriju u Kampaniji i da napravi sustavno
pustoenje i razaranje. Ovaj put se srea preokrenula i pobunjeni robovi su bili ti koji su se
nametnuli svojim bivim gospodarima, a u rukama Spartakove vojske se naao veliki broj
zarobljenih Rimljana. Prilikom pogreba jednog od voa pobunjenika, prisiljeno je 300
rimskih zarobljenika da se poubijaju u za to priliku izvedenim gladijatorskim igrama.
Posebno oteavajua okolnost po Republiku bila je ta da su njene legije bile angairane u
tekom ratu u Hispaniji sa Sertoriji i na istoku u Maloj Aziji, sa glavnim zapovjednicima
Pompejem i Lukulom na frontu koji se nalazio daleko od Italije. Jedini istaknutiji Rimljanin
koji se tada nalazio u Rimu bio je Marko Licinije Kras, koji e na kraju odigrati i glavnu
ulogu u suzbijanju pobunjenika. Ali za razliku od I. i II. robovskog rata na Siciliji, pitanje
zapovjednitva i vrhovnog autoriteta u vojsci pobunjenih robova nije bilo na zadovoljavajui
nain rijeeno. Spartak je bio nesumnjivo odlian taktiar, primjenjujui nekonvencionalne
naine upotrebe raspoloivih vojnih i materijalnih resursa i neuobiajenu taktiku kako bi se
suprostavio discipliniranim rimskim vojskama. I pored vojnikog genija, Spartak nije uspio
da nametne svoj potpuni autoritet nad sebi subordiniranim, pa se u vezi definiranja cilja
pobune pojavio razdor i to izmeu Spartaka i Kriksa (Onomaj je poginuo ve na poetku
borbi). Spartakovoj vojsci je nedostajala i konjica, koje je on pokuavao bezuspjeno
ustrojiti.
U proljee 72. god. p. n. e. pobunjena robovska vojska je napustila zimske tabore i poela se
kretati prema sjeveru. Senat je bio prisiljen da protiv pobunjenih robova poalje dvije
konzulske vojske pod komandom Lucija Gelija Publikole (Lucius Gellius Publicola) i Gneja
Kornelija Lentula Klodijanu (Gnaeus Cornelius Lentulus Clodianus). Rimske trupe su u
poetku bile uspjene, i jedna od robovskih vojski (u jaini od oko 30 000 pobunjenika), koja
se odvojila od svoje glavnine, pod vodstvom Kriksa je unitena kod Gargana u Apuliji. Ipak
Spartak je kreui se prema sjevernoj granici rimskog imperija, izvojevao velike pobjede nad
rimskim vojskama. Kod Mutine je odnio pobjedu nad vojskom namjesnika Cisalpinske
Galije i put prema Alpama bio je otvoren. Spartakova namjera je bila da robovsku vojsku,
koja se pretvorila u pravu seobu naroda sainjenog od pobunjenih i odmetnutih robova,
izvede iz Italije preko Alpa, mogue u slobodne keltske, balkanske i germanske zemlje. Ta
Spartakova namjera bi konstituirala masu pobunjenih robova u posebni politiki i narodnosni
faktor, meutim raspoloenje meu masom pobunjenika je bilo drugaije. Veina
pobunjenika je dugi niz godina ve boravila u Italiji, aklimatizirali i navikli su se na ovu
zemlju. Uz to, Italija je bila i plodno podruje za dalje haranje i dobar plijen i dok je Spartak
namjeravao da zavri rat to prije i prebaci se van rimskog dosega (to je bila odlina
zamisao), veina pobunjenika je bila za to da se ostane i dalje u Italiji (sa neizvjesnim
ishodom itave avanture). Potrebno je i rei da Spartak u dolini rijeke Po i po planinskim
593
ORBIS ROMANVS
mjestima, gdje je srednji zemljoposjed postojao jo u vrijeme Vergilija i gdje je bilo malo
robova, nije mogao raunati na podrku lokalnog stanovnitva.
Odbijanje stratekih odluka Spartaka je postala kobna greka i na kraju e se to pokazati kao
jedan od glavnih razloga sloma pobunjenikog robovskog pokreta. Spartak je morao da
preokrene vojsku prema jugu ka srednjoj Italiji, i u Picenumu je potukao vojske oba konzula.
Pod Spartakovim zapovjednitvom nalazila se ogromna vojska od najmanje 60 tisua ljudi,
kako kae Eutropije, Apijan pak misli da je Spartakova vojska imala 120 tisua ljudi. Spartak
je poduzeo sve mjere da uzdigne disciplinu i ojaa borbenu sposobnost svoje ogromne
vojske. On nije primao prebjege, nije doputao da se u njegovim trupama prodaju zlatne i
srebrene stvari; nabavljali su samo bakar i eljezo, za izradu oruja. Imajui dobro
organiziranu i discipliniranu vojsku, Spartak je namjeravao krenuti i na sam Rim, kako bi ga
blokirao. Ali ni ovu njegovu zamisao pobunjenici nisu eljeli posluati. Rim je tada
zapovjednitvo u III. robovskom ratu dao pretoru Marku Liciniju Krasu (najbogatijem
Rimljaninu i jedinom koji se dobrovoljno javio za ovo zapovjednitvo), koji je raspolagao sa
osam legija. Kras je zapoeo sa vrlo strogim preustrojem vojske i kada je jedan odjel vojske
pobjegao pred Spartakovim pobunjenicima, Licinije Kras je sproveo decimaciju. Ovaj obiaj
kanjavanja vojske (naelno pogubljenje svakog desetog vojnika, koje je vreno pred oima
itave vojske i bilo praeno mranim odredima) koja je pobjegla sa bojita je bio legalan u
ustrojstvu rimske vojske, ali se nije esto primjenjivao. To je nesumnjivo uvrstilo disciplinu
u rimskoj vojsci, koja se trebala ponovo suoiti sa Spartakom. Iako mu je nareeno da ne
napada Spartaka, Krasov legat Mumije je sa dvije legije napao (u naizgled povoljnoj prilici) i
bio poraen. Ipak su nakon toga Krasove legije bile pobjedonosne u nekoliko okraja, ubijai
vie hiljada pobunjenika, prisiljavajui Spartaka da se povlai dalje prema jugu. Pobunjena
robovska masa se kretala preko Lukanije prema Regiju i mesinskom tjesnacu, jer je sada
Spartak namjeravao da se, uz pomo kilikijskih gusara, prebaci na Siciliji i tamo uspostavi
novo uporite (gdje je inae postojala velika koncentracija robova). Ali gusari su prevarili
Spartaka i iako su plaeni, oni nisu doli sa svojim brodovima. Prebacivanje splavima nije
uspjelo, uz to je propretor Ver, koji je tada upravljao Sicilijom, uvrstio sicilijsku obalu.
Spartak je sada ostao blokiran na krajnjem jugu Italije (na jugu brutjskog poluotoka), jer je
Kras naredio da se 50 km dalje iskopaju anevi i podignu nasipi od jedne brutijske obale do
druge. Iz ove prilino neugodne situacije Spartak se ipak uspio izvui, na jedan vrlo lukav
nain je prevario Krasa i preao bez veih potekoa blokadu i ponovo se naao u Lukaniji.
Kras se bojao da robovi ne krenu na Rim, ali se Spartak uputio u Brindizij, namjeravajui
ukrcati svoju vojsku na lae i prebjei u Grku. Dva istaknuta zapovjednika njegove vojske,
Ganik i Kast, odbili su se pokoriti toj odluci i odvojili su se od Spartaka. Tada se u Italiju
vratio i Pompej sa svojim legijama i njemu je od Senata bilo nareeno da ide na jug i
pomogne Krasu. Spartak je pokuavao bezuspjeno da postigne dogovor sa Krasom, koji je
plaio da kredit za pobjedu nad pobunjenim robovima ne preuzme Pompej (koji je po obiaju
preuzimao vojne uspjehe drugih rimskih zapovjednika). Kras je odbio sporazum, a dio
Spartakovih snaga je otiao prema planinama zapadno od dananjeg grada Strongoli u
594
ORBIS ROMANVS
Brutiju. Kada su Krasove legije uspjele da uhvate dio pobunjenika odvojen od glavne armije
(poginulo je preko 12 000 pobunjenika), disciplina u pobunjenikim redovima je pukla. Radi
toga je Spartak pokrenuo kompletnu svoju vojsku i 71. god. p. n. e. uao u odlunu borbu sa
Krasovim trupama. Prije bitke, Spartak je ubio svoga konja da pokae da e se boriti do kraja
(ako pogine konj mu ne treba, a ako pobijede imati e dosta zarobljenih konja). S maem u
rukama Spartak se je pokuavao probiti do samog Krasa. U estokoj borbi Spartak je ubio
dva centuriona i svoj ivot je zavrio borei se do posljednjeg daha. Njegovo tijelo nije
nikada pronaeno. Pobunjenika robovska vojska je totalno unitena, a ostatak se razbjeao
po okolnim podruijima. Na jedan dio pobunjenih robova je naila i vojska koju je predvodio
Pompej (koji se upravo vratio iz Hispanije i kojem je od Senata nareeno da sa svojim
legijama pomogne Krasu). Taj ostatak Spartakove vojske su Pompejeve trupe unitile,
zarobivi ih oko 5 000, pa je Pompej u svome pismu Senatu tvrdio da je on zasluan za
konano uguenje ustanka. Taj in je dodatno rasrdio Krasa, posebno to je Pompej bio vrlo
popularan u Rimu. Kras je surovo kaznio zarobljene pobunjenike i njih 6 000 je kao opomena
razapeto na krstove na putu od Kapue do Rima, du Via Appia. Ipak su se pojedini manji
odredi Spartakove vojske drali u Italiji jo skoro itavo desetljee.
Spartakov ustanak imao je znaajne posljedice za rimsku povijest. Opravdana je pretpostavka
nekih istraivaa da su uslijed istrebljivanja robova, kao i uslijed opasnosti od novog ustanka,
upojedinim sluajevima krupna imanja dijeljena na sitne estice i davana pod zakup
kolonima. U spomenicima iz ovog vremena mi prvi put nailazimo na upotrebu rijei kolon
(colonus) upravo u tom znaenju zakupca. Spartakov ustanak doprinio je izvjesnoj
konsolidaciji vladajuih grupa rimskog drutva nobiliteta i vitezova. Nije sluajnost to su
obojica vojskovoa-takmaca, Pompej i Kras, izabrani za konzule za 70. god. p. n. e., iako su
obojica bili pristae Sule, oni su bili prisiljeni sprovesti niz mjera za uspostavljanje ustava iz
vremena prije Sule. Za razliku od I. i II. robovskog rata, Spartakov rat je usjekao znatno vee
znaenje u kolektivnom sjeanju ovjeanstva i esto je sluio kao uzor za one ljude, slojeve
i zajednice koje su se osjeale pritisnute nepravdom i izrabljivanjem. Tako je Spartak sluio
kao inspiracija u toku cjelokupne ljudske historije, a posebno od XIX. st., to je posebno
nalo izraza i u politikoj sferi, ali i u umjetnosti. Npr. poslije Cezara, Spartak je lik iz rimske
historije koji je najee ovjekovjeen u filmskoj industriji (izuzev tema iz ranokranske
historije).
Konzulat Pompeja i Krasa 70. god. p. n. e.
Od poetka saveznikog rata, Republika je bila u kontinuiranom stanju naprezanja, vodei
gotovo stalno ratove, i vanjske i graanske i muei se sa robovskim bunama. To je imalo
negativan efekt po strukture i institucije Drave, ruei njihov autoritet i snagu, ali sa druge
strane to je i vrijeme najvee rimske ekspanzije na okolna podruja. Upravo je izraena
unutarnja turbulencija, dovela do oslobaanja goleme energije to se najvie manifestiralo u
iznimnoj ekspanziji. Uz to proporcionalno slabljenju utjecaja javnih institucija, jaala je
uloga snanih i ambicioznih pojedinaca koji su smatrali da svoje karijere i autoritet najvie
595
ORBIS ROMANVS
mogu izdii ako imaju pobjedonosne ratove, koji su donosili i veliko bogatstvo kao i
zapovjednitvo nad velikim i odanim vojskama. Upravo ovo razdoblje kada se bude
uruavala Rimska Republika, je postalo i doba najvee ekspanzije rimskog imperija. Sa
uruavanjem Republike u kontinuiranim stranakim borbama, iao je i pad morala, nestajanja
starog vrijednosnog sistema, odnos meu ljudima se prilino promijenio. Nestajale su i stare
rimsko italske drutvene stege, i ivot se prilino liberalizirao u skoro svim aspektima. To
je bilo savreno vrijeme i za pohlepne i ambiciozne, ali i za sposobne i ambiciozne pojedince.
Sulinski ustavno zakonski sustav je jo uvijek bio vaei, ali se u prilinoj mjeri ljuljao.
Posebno je pitanje vraanje oduzetih ovlatanje i prava plebejskim tribunima bilo zahtijevao
od naroda, a i senatorski sudovi su izazivali nezadovoljstvo. Pojedinci kao Lucije Sicinije,
Lucije Kvinto i Gaj Licinije Macer su se zauzimali za reforme, ali njihova nastojanja su bila
uzaludna. Posebno su zloupotrebe namjesnika u provincijama postale evidentne, a opozicioni
elementi sulinskom ureenju su u tome polju vidjeli ansu za dobivanje poena. Samovolja
namjesnika u provincijama je u pojedinim sluajevima prelazila sve granice, ali su oni nakon
naputanja svoje dunosti postajali ranjivi za tube, to su provincijalci preko pojedinih
uglednih Rimljana znali iskoristiti. Tako je mladi Gaj Julije Cezar, koji se zauzimao za
obnovu tribunske vlasti kakva je bila prije sulinskog zakonodavstva, 77. god. p. n. e. vodio
optubu protiv konzulara Gneja Dolabele (inae jednog od najistaknutijih sulinsko
optimatskih pristalica), a sljedee 76. god. p. n. e. je optuio i Gaha Antonija. Posebno je
vaan proces protiv zloupotreba u provincijama bio onaj protiv zloglasnog namjesnika
Sicilije po imenu Gaj Ver. Tubu je uspjeno vodio Marko Tulije Ciceron 70. god. p. n. e., a
proces je ostao zapisan u okviru Ciceronovog opusa. Zato je ta opozicija prosto vapila ne
samo za vraanjem ovlasti plebejskog tribunata, nego i za ponovnim uvoenjem cenzure i
preputanjem sudova vitezovima, kako bi se uspostavila kakva takva ravnotea u moi. Svi
ti opozicioni zahtjevi su ostajali neusliani, sve dok se u samoj postsulinskoj optimatskoj
stranci ne pojavi neko, sa dovoljno osobnog autoriteta i moi, sruiti njenu dominaciju.
Postsulinski veinski optimatski Senat nije imao neko veliko povjerenje u Pompeja, koji je
nakon povratka iz Hispanije zahtijevao za svoje vjerne vojnike dodjelu zemljita a sebi novi
trijumf i konzulat. Posljednja dva zahtjeva su bila protivna zakonu i suprotna veinskoj volji
Senata, jer Pompej (paradoksalno) jo uvijek nije obnaao ni jednu redovitu magistraturu
(ak ni kvesturu), a nije bio ni lanom Senata. Radi toga Pompej, koji nikada nije bio
apsolutni zagrienik sulinske politike, je poeo naginjati prema narodnjakoj opciji nadajui
se tamo podrci za svoje zahtjeve. Inae zbliavanje vojskovoe s voama popularske
demokratije postati e simptomatino za sljedee razdoblje. Pompej je poeo traiti oslonac u
popularskim krugovima, da bi dobio nova imenovanja, da bi komicije stavio nasuprot
svemonome Senatu. Sa svoje strane, predstavnici populara traili su podrku u vojsci, radi
borbe sa Senatom u pitanjima vanjske i unutarnje politike.
Nakon uguenja Spartakove pobune, jedno vrijeme su obje vojske (Pompejeva i Krasova)
stajale u blizini Rima, jedna nasuprot drugoj i situacija je bila vrlo zategnuta. Meutim, do
sukoba nije dolo i kompromisnim rjeenjem obojica su izabrana za konzule za narednu 70.
596
ORBIS ROMANVS
god. p. n. e. (Pompej je dobio golemu veinu glasova). Tim inom je stvorena pukotina u
optimatsko sulinskom ureenju, a najviu izvrnu funkciju su preuzeli da vode tada
najugledniji vojskovoa Rima i najbogatiji graanin Rima. Zategnuta situacija, koja je pretila
izbijanjem graanskog rata, te neposredno zavreni teki rat sa Spartakovim robovima,
nesumnjivo su ipak vodili ka konsolidaciji raznih interesnih grupa rimskog drutva, dogovoru
Pompeja i Krasa s voama populara i popustljivosti Senata, koji je na kraju krajeva pristao na
Pompejeve elje. Pompej je dobio i pravo na odravanje trijumfa za pobjedu u Hispaniji (koji
je odran 31. XII. 71. god. p. n. e.), i dodjelu zemlje svojim vojnicima. Kras je dobio kao
unitavatelj robovske vojske pravo na ovaciju i lovorov vijenac, iako je neposredna opasnost
po Rim koju je on elimirao bila znatno vea od one sa kojom se borio Pompej. Kras je kako
bi zadobio podrku u masama priredio gozbu na 10 000 stolova i distribuirao je dovoljno ita
za svaku familiju u Gradu da joj bude dovoljno za tri mjeseca. Senat je kao protuteu
Pompejevim i Krasovim zahtjevima, mogao jo raunati samo na vojsku Metela Pobonog,
koja se vraala iz Hispanije. Ali Metel Poboni je ovu vojsku raspustio, im je preao Alpe.
Kako bi se zadovoljili u neku ruku i narodnjaki zahtjevi Pompej je izveo i neke reforme, pa
su plebejskim tribunima vraena ovlatenja koja im je oduzeo Sula, ukljuujui i
zakonodavnu djelatnost. I sudovi se promijenie u korist narodnjaka, ali Senat ipak nije bio
potpuno iskljuen iz sudova zahvaljujui Krasu i onim optimatima koji su podravali vladu
Pompeja i Krasa. Po zakonu Aurelija (Lex Aurelia iudiciaria) reformirani su sudovi i stalne
sudske komisije sastojale su se odsada od predstavnika triju grupa: jedna treina
popunjavanja je iz redova senatora, druga iz redova vitezova, a trea iz redova erarnih
tribuna. I za provinciju Aziju su izmijenjene Suline uredbe o poreznom sustavu, pa je ponovo
uspostavljen grakhovski reim zakupa. Obnovljena je i cenzura, i novi cenzori su poeli
radikalno istiti Senat i tom prilikom su odstranili iz njega 64 lana (izmeu ostalih i Gaja
Antonija, koga je ranije uzalud sudu tuio Gaj Julije Cezar). Kasnije su ukidane i druge
ustanove sulinskog ureenja, ali Pompej i Kras nisu mogli da pristanu na druge narodnjake
zahtjeve kao to su rehabilitacija narodnjakih voa, da se kazne ubice narodnjaka, da se
prognanici vrate u domovinu i da ukinu kazne njihovoj djeci, da se izvri povrat
konfisciranih imanja, a teta da se naplati imetkom Sulinih batinika (nasljednika). I pored
kakvog - takvog zajednikog rada odnos izmeu Krasa i Pompeja nije bio ba srdaan, i za
vrijeme itavog razdoblja njihovog konzulata izmeu njih su trajale nesuglasice. Ni Kras ni
Pompej nisu rasputali svoju vojsku. Tek pred kraj godine dolo je do njihove pomirbe,
poslije ega su vojske bile rasputene.
Inae Pompej je tada bio vrlo mona osoba, i za svoje oboavaoce je bio najvei i
najbriljatnijih vojskovoa svoga doba. Narodu se predstavio kao pristalica njegovih prava i
onaj ko se suoio sa sulinskim Senatom, restaurirajui dio prava narodnih institucija
(izgubljenih sulinskom reformom). Sa druge strane, vei dio nobilske aristokratije ije
interese je kao trebao braniti, nikada mu to nije oprostio. Nesumnjivo je postajala mogunost
da Pompej preuzme vlast i postane samovladar, koji bi iz korijena reformirao nesumnjivo
zastarjele institucije i odnose Republike, i mnogima se inilo da bi se tako neto i moglo
597
ORBIS ROMANVS
desiti. Ali Pompejeva osobnost, karakter i ciljevi su bili opreni tome. On je ipak u svojoj
osnovi odan tradicionalnim rjeenjima, nije imao namjeru za odluni prevrat i sklon je
kompromisima i polovinim rjeenjima. Sigurno ni u svojim krajnjim zamislima nije
pomiljao na unitenje republikanskog sustava i dominacije senatorske aristokratije. Ukratko
reeno Pompej je nedostajalo sve ono to je imao i to je namjeravao Gaj Julije Cezar. I tako
se Pompej polaui konzulsku vlast krajem 70. god. p. n. e. povukao u privatan ivot, i u
narednih par godina vodio je ivot van glavnih tokova rimske politike (bar u javnoj formi),
iako bi se znao nekada pojaviti uz veliku pratnju i znatan sjaj (samo kako bi pokazao svoje
znaenje).
Rjeavanje gusarskog pitanja
I pored odreenih uspjeha (sa Publijem Servilijem Isaurijskim), problem gusarstva je jo
uvijek bio evidentan, pa se ak ponovo uslonjavao. Gusari su ak potukli rimsku mornaricu
pod zapovjednitvom Marka Antonija kod Kidonije, Sam Marko Antonije je bio okovan
istim onim okovima koje je nosio kako bi okovao gusare, i umro je na Kreti 71. god. p. n. e.
To je bio vrhunac rimskog ponienja u njihovim odnosima sa gusarima, a potrebno je rei i
da su neki senatori primali mito od Kreana. Ipak je Senat poslao prokonzula Kvinta Metela
protiv kretskih gusara. Pune dvije godine 68. i 67. god. p. n. e. je trebalo Kvintu Metelu da
porazi kretske gusare i njihovu vojsku od 24 000 ljudi. Ali ni Metelov trijumf i dobivanje
poasnog nadimka Kretski/Creticus, nisu zaustavili gusarenje i njihovu snagu od oko 1000
brodova. Tako je gusar Atenodor 69. god. p. n. e. napao otok Delos, opljakao ga a
zarobljene itelje odvede u ropstvo. Gusarski voa Pirganion se iskrcao 70. god. p. n. e. u
sirakukoj luci i plijenio je po Siciliji dok ga namjesnik nije prislio da napusti otok. Liparski
otoci, u blizini Sicilije, su plaali godinji danak gusarima. U Krotonu su opljakali Herin
hram, a iskrcavali su se i u Brundiziumu, Misenumu, etrurskim lukama, pa ak i u Ostiji.
Mnogi istaknuti Rimljani su se nali u gusarskom zarobljenitvu, kao zapovjednika vojske u
Kilikiji i dva pretora sa kompletnom pratnjom. Iz jedne vile kod Misenuma su oteli i sestru
Marka Antonija (koji je umro na Kreti), a i kretanje Apijevom cestom je postajalo rizino. U
Ostiji su unitili mornaricu kojom je zapovijedao sam konzul i koja je trebala biti upuena
protiv gusara. Stanje nesigurnosti je postajalo alarmantno, a zbog gusarske aktivnosti i
presretanja brodova i konvoja, dolo je naglog poskupljenja ita (koje se u Rim uglavnom
dopremalo iz prekomorskih provincija i zemalja). I u toj tekoj situaciji, ponovo se pomislilo
na Pompeja i dvije godine nakon njegovog konzulata, ponuena mu je komanda nad
pomorskim snagama koje bi se trebale obraunati sa gusarima.
Optimatskiji elementi u Senatu su bili sumnjiavi prema Pompeju, i to zapovjednitvo im je
izgledalo suprotno republikanskim tradicijama. Zbog goleme Pompejeve popularnosti u
narodu, Senat je bio vrlo obazriv da da veliku mo jednom ovjeku, plaei se da bi to moglo
proizvesti nekog novog samodrca koji bi ukinuo ili bar smanjio njihovu dominaciju.
Mogue je isto tako da su Pompejevi agitatori namjerno pretjerivali sa opasnou od gusara,
posebno sa obzirom na konvoje sa itom koji su dolazili iz Sicilije, Afrike i Egipta na to su
598
ORBIS ROMANVS
Rimljani bili posebno osjetljivi. Sami Pompejevi podravatelji (meu njima i neki
prepoznatljivi narodnjaci kao Gaj Julije Cezar i pretor Lucije Kvinktije) su bili u manjini i
izgledalo je da e se Pompej suoiti sa problemom u dobijanju kvalitetnog zapovjednitva po
njegovim eljama. Tada je nastupio plebejski tribun Aul Gabinije/Aulus Gabinius koji je
predloio zakon (lex Gabinia) po kojem je Pompej dobivao izvanredna prokonzulska
ovlatenja nad morem i du obalne linije do 50 milja u unutranjost od Herkulovih stupova
kroz itavo Sredozemno more. Ovo mu je davalo veu vojnu vlast nego bilo kojem drugom
rimskom zapovjedniku u ranijoj historiji Republike, izuzev diktatora. Praktino je najvei dio
teritorija rimskog imperija po ovom zakonu pao pod apsolutnu vlast Pompeja (tada starom
samo 39 godina), istina vremenski ogranieno. Krajnje optimatske struje su bile vrlo ljute na
Gabiniju, da mu je pretilo i umorstvo, ali i sa druge strane optimatskog zastupnika konzula
Pizona bi narod razderao da ga Gabinije nije zatitio. Razdraenost u rimskoj javnosti je bila
vrlo velika i malo je nedostajalo da doe do otvorenog sukoba. Optimatski senatori su
posebno bili razdraeni to se Pompej za izvanredovitog zapovjednika birao bez kolege, i to
bi on sam birao dozapovjednike. I pored izraene opozicije Gabinijev zakon je u komicijama
usvojen 67. god. p. n. e., i Pompej je dobio ta izuzetna ovlatenja kako bi se obraunao sa
ovom pogubnom gusarskom opasnou, koja se stalno kao hidra pojavljivala. Pompej je
dobio vlast na 3 godine, sa 25 dozapovjednika sa pretorskim insignijama i vlau iz
senatorskog stalea, dvojicom blagajnika sa kvestorskom vlau, a mogao je raspolagati i sa
dravnom blagajnom. Sve ih je osobno izabrao. Imao je komandu nad 500 brodova, 120 000
pjeadinaca, oko 5 000 konjanika, te radi toga raspolagati sa neogranienim sredstvima
provincija i potinjenih saveznikih drava. Lex Gabinia je imala veliko znaenje po
rimsku konstitucionalnu budunost i praktino je postala plodno tlo na kojem e se razviti
budua specifina konstitucionalna rjeenja koja e voditi ka izrastanju carske vlasti. Do tada
je bilo neuobiajeno da zakoni ovakvog tipa prolaze na komicijama, suprotno eljama Senata
Republike. Usvajanje lex Gabinia je bio kljuna taka u procesu daljeg kolapsa Senata kao
najjsnanije politike institucije Republike, jer se on pokazao nesposobnim da zaustavi toliku
koncentraciju moi u rukama jednog ovjeka. Ipak kasnije e se pokazati da Pompej nije bio
taj koga se trebao plaiti optimatski Senat, i da je njihov strah bio potpuno neopravdan da bi
Pompej mogao tu vlast zadrati. Neko drugi e indirektno i na duge staze profitirati od
presedana, koji je napravilo donoenje Gabinijevog zakona.
Do kraja zime, sve pripreme su bile izvrene. Pompej je podijelio pomorsko podruje na 30
zona, a za svaku operativnu zonu su bili zadueni njegovi legati sa odreenim brojem ratnih
laa. Ipak i u tim danima je bilo problema, jer je konzul Gaj Pizon u Narbonskoj Galiji
ometao regrutaciju Pompejevu legatu, pa se Pompej morao vratiti u Rim da regulira i tu
stvar. Operativne zone rimskog brodovlja su napadale i osvajale gusarske brodove, ili ih pak
gonile u posebno organizirane zasjede.
599
ORBIS ROMANVS
600
ORBIS ROMANVS
stiu iz te oblasti, ona zauzima prvo mjesto meu svim rimskim provincijama. Najzad, rat
dovodi u opasnost imovinu mnogih rimskih graana. Gubitak provincije Azije predstavljao je
opasnost u prvom redu za rimske publikane, ije bi se materijalno upropatavanje, po
Ciceronu, moglo odraziti i na stanje ljudi iz drugih stalea. Drugi dio govora posveen je
dokazivanju teze da vrhovno zapovjednitvo u tom ratu treba povjeriti Pompeju, koji se
odlikuje umjerenou, vjernou, pristupanou u ophoenju, umom i humanou. Ali je od
naroitog znaenja autoritet ( auctoritas ) Pompeja kao vojskovoe i upravljaa.
Senatorski optimati su se suprotstavljali i lex Manilia, ali je i pored njihovog negodovanja
ovaj zakon proao. I ovim zakonom Pompej je dobio golema ovlatenja, netipina za
dotadanje republikansko ustrojstvo. Pompej je na istoku vie izgledao kao helenistiki
vladar u odnosu prema azijskom stanovnitvu, a ne kao oficijelni dunosnik Republike (to je
po zakonima stvarno i bio). Tako je Gabinijevim i Manilijevim zakonima jo i dalje krnjen
autoritet Senata i posebno njegove optimatske frakcije. in prenosa zapovjednitva je
Lukula, koji je jednom relativno malom armijom izvojevao itav niz velikih pobjeda, prilino
pogodio i on i Pompej su iznimijenili niz uvreda. Lukul je Pompeja nazvao leinarom koji se
hrani radom drugih, aludirajui da on dolazi na kraju samoga posla (rata) i onda sebi
pripisuje pobjedu.
Pompej je prvo poslao jedno poslanstvo Mitridatu VI., vie sa ciljem snimanja situacije nego
stvarne elje za pomirenjem. Istovremeno je u Jermeniji dolo do pobune Tigranovog
istoimenog sina protiv svoga oca. Tigran Veliki je uspio svladati pobunu svoga sina, ali je
ovaj umakao u Ktesifon, partsku prijestolnicu gdje se stavio pod zatitu kralja Fraata III.
Inae prisustvo izbjeglog jermenskog princa u Ktesifonu je utjecalo da Fraat III. sklopi
sporazum sa Pompejem uz uvjet da se Partima prepusti onaj dio Mesopotamije koji su
Jermeni jo uvijek drali. Ova pobuna jermenskog princa je kao posljedicu imala i slom
saveza sa Mitridatom VI, jer je Tigran Veliki sumnjao da su inspiracija za bunu bili Mitridat
VI. i njegova kerka, inae majka pobunjenog princa. Pompej je cijelo to vrijeme iskoristio
za pripreme za pohod na Mitridata VI., i sa vojnom silom od 40 50 000 vojnika (bez
pomonih/auksilijarnih trupa) on se pokrenuo u proljee 66. god. p. n. e. prema Galatiji kako
bi osobno preuzeo zapovjednitvo nad Lukulovim trupama. I pored nastojanja da se Pompej i
Lukul izmire, do toga nije dolo i Lukul je napustio Malu Aziju u velikoj ljutnji, posebno jer
je Pompej anulirao njegove zadnje odluke.
Mitridat VI. je uspio djelimice obnoviti vojne snage i raspolagao je sa oko 30 000
pjeadinaca i 3 000 konjanika, i pokuao je postii neki sporazum sa Pompejem, ali je
Rimljanin zahtijevao bezuvjetnu predaju o emu pontski kralj nije elio ni da raspravlja.
Mitridat VI. se ovaj put nije elio uputati u otvorenu bitku, nego je vrio neku vrstu gerilskih
prepada (posebno svojom konjicom) na rimske trupe koje su napredovale i njihovu logistiku.
Pompej tada preusmjeri kretanje prema gornjem toku Eufrata, koji je i preao i tako uao u
istoni dio pontske kraljevine. Mitridat VI. je Rimljanima zatvorio put kod utvrde Dasteire,
pa se Pompej (bez jedinica iz Kilikije) morao ponovo vratiti preko Eufrata. I tek kada je
601
ORBIS ROMANVS
dobio oekivane trupe, Pompej je ponovo i to estoko provalio preko Eufrata, opkolivi i
tabor Mitridata VI. u kojem je brzo zavladala velika glad. I nakon 45-dnevne opsade Mitridat
VI. je uspio da se probiju kroz opsadu (prije toga umorivi ranjenike i bolesne, kako ih ne bi
Rimljani zarobili). Pompej je nastavio sa progonom pontskog kralja, i napokon je do bitke
dolo kod rijeke Lykos (Jeil-Irmak kod dananjeg Enderesa) na mjestu gdje je kasnije
izgraen grad Nikopolis. Tada je pontska vojska ponovo totalno potuena, a Mitridat VI. se
jedva uspio pobjei sa svojicom konjanika i jednom prilenicom svojoj drugoj vojsci kod
Sinorije. Tu je svoje blago od 6 000 talenata zlata podijelio meu svoje najvjernije podanike,
a pontski kralj se uzalud nadao ponovnom savezu sa Jermenijom, jer su Parti provalili u
Jermeniju i ak poeli opsjedati Artaksatu. Tigran Veliki je na kraju ipak uspio suzbiti
partske trupe, ali nije bio sklon da ponovo rizikuje i uputa se u borbe sa Rimljanima, a
posebno iz razloga jer je saznao da njegov buntovni sin namjerava da se prebaci kod
Mitridata VI. Ujedno je Tigran obeao i nagradu od 100 talenata za onoga ko uhvati
Mitridata VI., a njegove izaslanike je predao Rimljanima. Mitridat VI. je tako ostao sam i
naao se u bjekstvu. nadajui se da moe doi do Bosporske kraljevine u kojoj je vladao
njegov nevjerni sin Mahares. I kada je Mitridat VI. preao granicu Male Azije i Zakavkazja
Pompej ga je prestao progoniti i pokrenuo se prema Artaksati i u njenoj blizini se utaborio.
Tu je doao princ Tigran koji se nadao da e mu Pompej predati na upravu oevu kraljevinu,
ali i sam Tigran Veliki. Tu se Tigran Veliki poklonio velianstvu rimskog naroda i Pompeja,
kojem je u znak bezuvjetne predaje predao kraljevske insignije (dijademu i tijaru). Pompej je
ipak ostavio vlast Tigranu Velikom (vrativi mu insignije), dogovorio sa njim mirovni
sporazum po kojem je jermenski kralj morao isplatiti odtetu od 6 000 talenata rimskoj
vojnoj blagajni, a kao poseban dar svakome rimskom i njima saveznikom vojniku darovati
po 50 denara. Jermenija je izgubila i sva Tigranova osvajanja, preutajui Rimljanima oblasti
u Fenikiji, Siriji, Kilikiji i Kapadokiji, kao i zone na desnoj strani Eufrata, ime ova rijeka
postaje krajnja istona granina linija rimskog imperija. Sama Jermenija, vraena u svoje
stare granice, je dobila poloaj rimskog vazala. Nikada vie u historiji Jermenija se nee
razviti u ekspanzionistiku imperiju i uvijek e zadrati status tampon zone i drave, oko
koje se spore velike sile. Rimske jedinice su prezimile na jermenskom i openito
zakavkaskom podruju, od Eufrata pa do Kura. Na tome jugu Kavkaza, rimske legije su se
susrele i sa kavkakim planinskim starosjedilakim narodima, kao sa Iberima koji su ivjeli
na prostoru dananje Gruzije, koji su bili zemljoradnika ratoborna i organizirana zajednica.
Pored kavkaskih Ibera, drugi narod na ovom podruju su bili stoarski Albani, neto
primitivnija i zaostalija zajednica u odnosu na Ibere. Za to vrijeme Mitridat VI. je lutao po
Zakavkazju i Kavkazu (zimovao je u Dioskuriasu), a poto je kruila vijest da e velika
rimska vojska krenuti u progon Mitridata VI. Albani su se odluili za preventivni napad na
rimske pozicije u zimu 66/65. god. p. n. e. Nakon to je rimskom zapovjedniku Celeru
osobno doao u pomo Pompej, Albani su suzbijeni preko rijeke Kura. Za to vrijeme,
starjeina zakavkaskih Ibera Artokes je ostao mir, formalno obeavi Rimljanima mir i
prijateljstvo. Pompej je ipak uspio da dozna da je to samo rije o pretvaranju kako bi se
602
ORBIS ROMANVS
ORBIS ROMANVS
Kastor koji je Mitridatove sinove (koji su se nalazili u utvrdi kojom je Kastor zapovijedao)
predao Rimljanima. Pobunili su se i drugi u Hersonezu, Teodosiji (Kaffa) i Nimfeju, a uskoro
se i Mitridatov sin Farnak pobunio i stavio itavoj pobuni na elo. Mitridat VI. je poslao
vojsku protiv svoga sina, ali i ona prijee u tabor princa Farnaka, kojem su prili ak i italski
dezerteri koji su se nalazili u Mitridatovoj pratnji. Konano i glavni grad Pantikapej otvori
svoje kapije ustanicima, dok se Mitridat VI. sklonio u dvorac. Nakon toga je Mitridat VI.
(poto mu nije uspjelo da molbama umilostivi sina da mu potedi ivot) prisilio svoje dvije
keri i svoju pratnju da ispiju smrtonosni otrov, to je na kraju i on sam uinio. Radi toga to
otrov nije djelovao brzo (svakako otuda to je Mitridat stalno uzimao protuotrove, otrov nije
djelovao), zamolio je svoga keltskog plaenika Betuita da mu odsee glavu i tako je 63. god.
p. n. e. u 68. godini zavrio ivot Mitridata VI. Farnak je, kako bi dokazao svoju lojalnost
Rimljanima, je poslao oevo mrtvo tijelo Pompeju, koji je ipak postupio asno prema
posmrtnim ostacima velikog protivnika Rima. Mitridat VI. je pokopan u kraljevskoj grobnici
svojih predaka u Sinopi. Farnaku su ostavljeni bosporski posjedi. On je priznat za prijatelja i
saveznika rimskog naroda. Fanagorija je proglaena slobodnim gradom. Kao to je poraz
Hanibala predstavljao slom Afrike, tako je smrt Mitridata VI. simboliki oznaila slom
efektivnog otpora Azije rimskom imperiju.
I tako je zavrena epizoda rimske historije u kojoj je glavni negativac bio Mitridat VI., i sa
njenim krajem maloazijsko podruje je konano inkorporirano u rimski svijet. Tako je Rim
zagospodario Malom Azijom, jednom od svojih najvrijednijih teevina. Mala Azija, taj
euroazijski most na Mediteranu e sa rimskim imenom dijeliti jednu dugaku zajedniku
sudbinu.Naslijeene i osvojene zemlje Bitinije i Ponta su pretvorene u novu rimsku
provinciju Bitinija i Pont, i tako su ove dvije zemlje konano ujedinjene u jednu upravno
administrativnu i teritorijalnu jedinice... ali sasvim suprotno od naina na koji je to elio
uiniti Mitridat VI. Smrt pontskog kralja je Pompeju donijela golemu slavu.
Pompej na Levantu
Pompej je nastavio svoj pohod po istoku, i 64. god. p. n. e. je prodro u Siriju, gdje se upleo u
skoro anarhino stanje nastalo nakon nestanka seleukidske drave i sloma kratkotrajne
jermenske hegemonije koja je pretendirala da zamijeni Seleukide. Levant je tada bio poligon
borbe za irenje svoje moi ili sopstveno odranje niza helenistikih gradova, posljednjih
seleukidskih aspiranata, lokalnih velikaa i uzurpatora i semitskih sirijsko aramejskih
zajednica, Jevreja iz Judeje i arapskih plemena. esto su te rasprave prelazile i u otvorene
sukobe, pa i ratove. Neka beduinska arapska plemena je sam Tigran Veliki naselio u
sjevernoj Siriji. Posebno je zanimljiv sluaj izvjesnog Ptolemeja, sina Meneosa, koji je bio
jedan od najmonijih i najbogatijih velikaa u postseleukidskoj Siriji i raspolagao je sa
privatnom vojskom (samo konjanika je bilo 8 000). Ovaj Ptolemej je bio gospodar u
libanskom prostoru, dok su Tripolisom i Biblosom gospodovali Dionizij i Kiniras, a na
Orontu u Lisiji, blizu Apameje vladao je Jevrej Silas. U Judeji su kao kraljevi i veliki
sveenici vladali Hasmonejci (Makabejci), koji su iskoristili kraj seleukidske vlade da utvrde
604
ORBIS ROMANVS
605
ORBIS ROMANVS
tradicije. Kako su prihvatali i usmenu tradiciju (i "apokrifne" spise nastale u II. i I. st. p.n.e.),
farizeji su su otvoreniji za razliite interpretacije zapisanih svetih spisa judaizma. Dok
sadukeji doslovno ponavljaju tekst tih spisa u obredima, farizeji su usmjereni na
razumijevanje njegovog znaaja za svakodnevni ivot. To je dovodilo i do formiranja
razliitih farisejskih kola. Fariseji su i oekivali uspostavu Bojeg kraljevstva na zemlji i
gajili mesijansku nadu. Farisejska vjerovanja su kasnije, nakon unitenja drugog Hrama 70.
god. n. e., postala osnova za rabinski Judaizam, koji je kreirao normative tradicionalistikog
Judaizma koji su temelj za sve suvremene oblike Judaizma izuzev Karaizma. Nakon
razaranja Hrama u Jeruzalemu 70. god. n.e. farizejski rabini preuzimaju punu kontrolu,
osnivaju novi sinedrij i teoloku kolu u Jamniji, te postavljaju nove osnove judaizam, koji
traju do danas. U tome su prestali biti "odvojeni", pa se rije "farisej" prestala koristiti. U
prenesenom smislu, "farisej" u europskim jezicima oznaava licemjera. Iz redova fariseja su
potekli veliki rabini Hilel i amaj sa kraja I. st. p. n. e. (osnivai dvije osnovne kole u
tumaenju judejskih zakona), onda i uveni historiar Josip Flavije i kranski apostol
Savle/Pavle. Farizeji su jo za vrijeme prvih Makabejaca obnovili ukoenu i formaliziranu
ortodoksiju sa dominacijom sveenika i sa dosadnim ceremonijalom, a sredinju mo bi imao
konsistorij kod Jerusalimskog hrama. Dok su se populistiki raspoloeni fariseji oslanjali na
svjetinu, sadukeji su se oslanjali na hasmonejsku dinastiju i vojsku (u kojoj je bilo mnogo
pisidijskih i kilikijskih plaenika). Pored sadukeja i fariseja, u tadanjem jevrejskom drutvu
djelovala je jo jedna religijska frakcija po imenu eseni. Za razliku od navedene dvije
skupine eseni se nisu petljali u javni ivot, potpuno otiavi u asketizam i religijsku
povuenost i predanost. Eseni su stekli slavu u modernoj znanosti, jer im se pripisuju uveni
Svici sa Mrtvog mora. Eseni su primjenjivali celibat (iako Josip Flavije govori i o redu
Esena koji se vjenavaju), i strogo se drali religijskih pravila i ritusa. Oni su izgleda imali
kolektivno vlasnitvo i neku vrstu komunalnog, autarkinog ureenja. Tek znatno kasnije e
se javiti stranka zelota, radikalnih jevrejskih ekstremista (za teroristike ekstremne napadae
Rimljani e kasnije upotrebljavati termin sicarii /sikariji= bodeari).
Janeos Aleksandar Hasmonejac je znao kontrolirati sveenstvo, ali za njegovih sinova 69.
god. p. n. e. dolo je do graanskog rata, jer fariseji podupirae Hirkana II. protiv snanijeg i
odlunijeg Aristobula. Na poziv fariseja u taj sukob su se umijeali Nabatejci, koji su
utemeljili snanu dravu sa centrom u Petri. Fariseji su arapsko-nabatejskom kralju Aretu III.
(vl. 87. 62, god. n. e.) obeali da e mu vratiti sve zemlje koje je Janeos zauzeo na
nabatejskom podruju. Inae i Hirkana II. je i njegov moni savjetnik i vojni i politiki
dunosnik Antipater Idumejac savjetovao da se stavi pod zatitu nabatejskog kralja. Aret III.
je (zajedno sa Hirkanom i Antipaterom) sa vojskom od moda 50 000 vojnika zapoeo
opsjedati Aristobula u Jerusalimu.
Aret III. je bio jedan od najveih nabatejskih kraljeva, koji je ovu arapsku i levantsku dravu znatno uzdigao i
kultivirao. On je naslijedio svoga brata Oboda I., i proirio je svoje kraljevstvo. Uspio je zauzeti i veliki i
drutveno i ekonomski bitan grad Damask. Tako je Arat III. svoje nomadsko kraljevstvo pretvorio u civiliziranu
dravu, a sebe je na kovanicama novca nazivao Aret III. Filohelen (Prijatelj Grka). Naredio je i da se izdaje
novac u damaanskim kovnicama tako to e njegovo ime na srebrnim noviima pisati na grkom, a ne
606
ORBIS ROMANVS
semitskom aramejskom. Svoju prijestolnicu Petru je dao urediti po grko rimskom arhitektonskom modelu,
ukljuujui i akvadukt u duini 26,8 km. Prvo su Damask 72. god. p. n. e. zauzeli Jermeni, da bi ga Aret III. tri
godine kasnije povratio.
607
ORBIS ROMANVS
ORBIS ROMANVS
kraljevine. Pompej, koji je smatrao da je njegova misija na Istoku zavrena, vratio se 62. god.
p. n. e. u Rim. Pompejevo pretvaranje niza bogatih maloazijskih i levantskih zemalja u
provincijsku shemu Rimske Republike je predstavljalo novi stepenik u razvitku rimskog
imperija. Ova osvajanja su nesumnjivo poveala dravne prihode (samo godinji prihodi od
tributa poveali su se za gotovo 70 %). Pompej je dareljivo nagradio vojnike i unio veliki
novac u dravnu blagajnu. Priliv novca i bogatstva je nesumnjivo pogodovao financijskim
krugovima, poduzetnicima i pekulantima, pa su oni krugovi vitezova koji su ranije isticali
Pompeja protiv Lukula bili su apsolutno u dobitku. Gotovo sve one grandiozne pekulacije,
koje Ciceron spominje u govorima, vezane su za Pompjeve pohode.
Zapleti Orijenta
Zaposjedanjem Levanta, Rim je uspostavio zajedniku granicu sa Partijom, ime su dva
indoeuropska svijeta (rimski i iranski) dola u sudbinski kontakt koji e zadrati i u narednih
est stoljea. Srednjoazijski Iran (pod obje dinastije i partsko-arsakidskom i perzijskosasanidskom) je nesumnjivo jedna od najznaajnijih civilizacija u historiji, koja u sebi
dobrim dijelom batini i tekovine ranijih srednjoistonih civilizacija. Upravo ta dugotrajna
tradicija srednjoazijske iranske civilizacije i jake centrifugalne silnice koje su karakteristine
za srednjoazijsko iransko bie su doprinijele njegovoj dugovjenosti, i pored niza iskuenja
sa kojima je bio suoen u toku svoje historije. Tako je i nakon sloma Ahemenidske Perzije i
skoro dvostoljetne helenistike prevlasti, uspjela ponovo da se artikulira iranska sila i to u
vidu Partije i njene vladajue dinastije Arsakida. U poetku je Fraat Partski indirektno
pomogao Pompeju prilikom njegove kampanje na istoku, ali Pompej se nakon pacifiziranja
Male Azije pokazao vie kao pragmatian, a manje kao lojalan politiar. Tako je kao arbitar
presudio u korist Jermenije u vezi razgranienja ove zemlje sa Partijom, a i nije priznavao
naslov kralja kraljeva Fraatu. Pompejevo neprincipijelno ponaanje nesumnjivo e odigrati
ulogu u stvaranju meusobnog nepovjerenja Rima i Partije, to e jednoga dana eskalirati u
sukob koji e trajati stotinama godina.
Pompej je ostatak vremena na Istoku proveo utvrujui rimsku vlast, koja je trebala biti
neposredna (preko provincijskog namjesnika) ili indirektna (preko lokalnih dinasta). Od tih
Rimu vazalnih kraljevina treba istai Kapadokiju i Galatiju kojom je vladao uvijek lojalni
Dejotarus I., kojim je za nagradu dobio na upravu i istonu polovicu pontske kraljevine sa
gradovima Trapezuntom i Farnakijom, kao i tzv. Malu Jermeniju i Pompej mu je jo
dodijelio i titulu kralja (to je Senat potvrdio i legalizirao). Dejotarus I., koji je doivio
duboku starost, e imati znatnu ulogu u kasnijim deavanjima za vrijeme II. rimskog
graanskog rata. Iz sastava galatske vojske koju je ustanovio Dejotarus u augustovsko doba
e se formirati legija XXII. Deiotariana. Pompejevi natpisi, nesumnjivo sa pretjeranim
sadrajem, navode da je on podloio 12 miliona ljudi i osvojio 1538 gradova i utvrda, a
tvrdio je da je pobijedio ak 22 kralja. U novoj provinciji Siriji najvaniji gradovi su bili
Antiohija, Seleukija i Damask, i sam Pompej je u istonim oblastima osnovao niz gradova,
npr. u Kilikiji se njemu pripisuje osnivanje oko 20 gradova. Pompej je lojalnost rimskoj
609
ORBIS ROMANVS
vlasti osiguravao i brigom za status sveenstva orijentalnih religija i kultova, u prvom redu za
velikog sveenika majke bogova u Pesinuntu, zatim dva velika sveenika boginje Ma u
Maloj Aziji kojima je ostavljena posebna autonomija u sudstvu i 6 000 robova za potrebe
hramova. Veliki sveenik je gospodar i hrama Zeusova i njegove okolice u Kilikiji. Pompej
je 61. god. p. n. e. odrao veliki trijumf (na njegov 46. roendan) u kojem su se nalazila djeca
Mitridata VI., Tigrana Velikog i Fraata, kao i kraljevske insignije pontskog kralja. Za ta
postignua, Rim je nagradio Pompeja sa zlatnim vijencem i doivotnim simbolima
magistrature, a kovani su i novci njemu na ast kao trijumfatoru nad tri dijela svijeta : Afrike,
panije i Azije. Konano osvajanje bogatog istoka donijelo je golemo bogatstvo rimskim
financijama, jer su nove provincije, podloni kraljevi i poglavice, sveenici i gradovi
donosile veliki novac. Sam Pompej je u javnu blagajnu poloio oko 200 miliona sestercija,
dok je meu oficire i vojnike razdijeljeno oko 16 000 talenata...dok je nepoznato koliko su
Pompej i Lukul uzeli za sebe (ali sigurno mnogo bogststva).
Ali Levant je Rimu donio i nove obaveze, jer je trebalo tamo osiguravati vlast, sigurnost i
stabilnost to nije bilo nimalo jednostavno na jednom turbulentnom podruju. Posebno su
njegovi juni dijelovi bili problematini sa skoro kroninim jevrejskim bunama i
nezadovoljstvima, to je Rimljane prisiljavalo da se mijeaju u poslove Judeje. Za
namjesnika Aula Gabinija (57. 54. god. p. n. e.) dolo je do ak tri bune u Judeji, a posebno
je ozbiljna bila posljednja u kojoj su jevrejski ekstremisti napadali i ubijali Rimljane. Rimska
intervencija je bila brza i uinkovita, a Jevreji su za kaznu izgubili svoju sveeniko
monarhijsku autonomiju, a Judeja je bila podijeljena na 5 dijelova, dok su od Judejaca
razorena mjesta kao Samareju ponovo podigli kako bi bila protutea Jerusalimu. Jevrejima je
nametnut i vei danak nego drugim zajednicama i narodima.
Jedina jo preostala nezavisna helenistika kraljevina bila je ona ptolemeidska u Egiptu. Ova
kraljevina na elu sa Ptolemejem XII. Auletom nesumnjivo je bila lak plijen, bez snane
odbrane i Rimljani su je mogli zauzeti ako su to htjeli. Meutim, esto suprostavljeni, interesi
rimskih politikih stranaka, frakcija i utjecajnih politiara ali i iznimno lojalno ponaanje
ptolemeidskog dvora, kao i njihovo stalno podmiivanje Rimljana, su ipak doprinosili
odranju bar prividne nezavisnosti Egipta. XXX. egipatskoj dinastiji vie su tada prijetili
unutarnji sukobi, nego Rimljani, ali koje e uzrokovati snishodljiv odnos kralja/faraona
prema Rimljanima. Kada je 63. god. p. n. e. postalo jasno da je Pompej glavna sila na
Levantu, Ptolemej XII. Aulet je svoju vlast elio osigurati i dobivanjem Pompejeve podrke i
stavljanjem sebe u poziciju klijenta prema patronu Pompeju, tako to je poslao bogate darove
Pompeju sa pozivnicom za posjetu Aleksandriji. Pompej je uzeo darove, ali je odbio
pozivnicu. Egipatski faraon/kralj je putovao i u Rim, kako bi podmitio znatnim novcem
istaknute rimske politiare (Cezara i Pompeja) i dobio zvanino priznanje svoje kraljevske
vlasti. I tako je Aulet svoje gospodstvo u Egiptu ipak uspio odrati isplativi Rimljanima 59.
god. p. n. e. iznos od 6 000 talenata. Izmeu Republike i Egipta je uspostavljen formalni
savez (foedus), a Ptolemejevo ime je upisano u listu prijatelja i saveznika rimskog naroda
610
ORBIS ROMANVS
(amici et socii populi Romani). Novac kojim su se podmitili rimski politiari trebao se
osigurati novim porezima u Egiptu.
Unutarnje stranake borbe i elja da se Marko Katon Mlai odstrani iz arene svakodnevne
politike borbe u Rimu doveli su 58. god. p. n. e. do anektiranja Kipra. Tako je trijumvirska
frakcija odredila da, njihov estoki i vispreni protivnik, Marko Katon izvede tu aneksiju,
kojom bi se Kipar pripojio provinciji Kilikiji. Aneksija je izvrena bez ikakvog otpora, a
vladar Kipra iz ptolemeidske dinastije (brat tadanjeg kralja/faraona Egipta) je izvrio
samoubistvo. I tom prilikom su Rimljani doli u posjed velikog blaga iz trezora nesretnog
kiparskog kralja. Ptolemej XII. Auleta. Nereagiranje Ptolemeja XII. Auleta na kiparsku
epizodu, kao i novi porezi doveli su 58. god. p. n. e. do pobune u Egiptu i protjerivanja
kralja/faraona Auleta, koji je pobjegao u Rim (vjerojatno sa kerkom Kleopatrom). Novi
vladar Egipta je postala Auletova kerka Berenika IV., koja je vladala zajedno sa Kleopatrom
VI. Trifenom (svojom majkom ili sestrom; umrla 57. god. p. n. e.). Berenika se i vjenala sa
Arhelajem (vrhovnim sveenikom boginje Ma iz Komane u Maloj Aziji). Aulet se u Rimu
zadrao znatno vrijeme, i uivao je veliku podrku Pompeja koji je u Senatu zastupao
Ptolemejevu restauraciju na egipatski tron. Ptolemej XII. je u Senatu nailazio na izraenu
opoziciju, ali su rimski kreditori vrili pritisak u korist njegovih zahtjeva jer su znali da svoje
zajmove egipatskom kralju mogu povratiti samo ako se izvri restauracija. I 57. god. p. n. e.
pritisak rimske javnosti je primorao Senat da prui podrku Ptolemeja XII, ali bez vojne
intervencije jer su Sibilske knjige prorekle da e ako egipatski kralj zamoli za pomo, a
Rimljani na to odgovore vojnom intervencijom, doi do velike nesree. Konano je Aulet
uspio da osigura i intervenciju plativi Aulu Gabiniju 10 000 talenata. Arhelaj i Berenika se
oruano suprostavie rimskim trupama i Ptolemeju XII. Auletu. Radi toga je protiv Egipta
krenula vojska sa Markom Antonijem (kasnije uvenim lanom II. trijumvirata). Pohod je bio
pojedonosan, prvo se predala jevrejske posada u Peluziju, a rimska vojska je prvi put u
historiji dola na obale Nila. Arhelaj je poginuo i brzo je okupirana i Aleksandrija, i samim
tim uguena egipatska pobuna a Ptolemej XII. Auletu je vraena vlast nad Egiptom. Rimske
trupe su tako 55. god. p. n. e. restauirale vlast Ptolemeja XII. Auleta u Egiptu, koji je dao da
se Berenika i njene pristalice pogube. Oko 2 000 rimskih vojnika i plaenika (tzv. Gabiniani)
je bilo stacionirano u Aleksandriji radi odravanja kraljevog autoriteta. Nakon toga, duboko
zadueni Egipat, nekada bogata zemlja, je samo ekao trenutak da se konano utopi u rimsku
dravu.
Predizborna kampanja i izbori
Nakon djelomine restauracije demokratskih institucija i zakona, prevlast optimatske
oligarhije je prilino uzdrmana. Odluke narodne skuptine ponovo su stekle veliko znaenje i
mogle su se donijeti mimo volje i elje rukovodeih osoba senatorske stranke kao to to
pokazuju primjeri dvaju zakona o izvanrednim ovlastima danim Pompeju. Nakon
dvanaestogodinje vladavine oligarhije, demokracija je ponovo dobivala snagu. Veliku ulogu
u politikom ivotu Rima igrali su u to vrijeme i izbori magistrata, koji su zavisili ne samo od
611
ORBIS ROMANVS
dogovora najviih senatorskih krugova, nego i od volje centurijatskih komicija. Poredak koji
je zaveo Sula, po kome su konzuli i pretori mogli dobiti dunost u provinciji tek nakon
prolaska kroz magistrature u Rimu, i dalje je bio na snazi, premda ga se nisu uvijek strogo
pridravali. Na taj nain, osoba izabrana za magistrata mogla je raunati na dobivanje
poloaja u provinciji, a uprava provincijom bila je, po pravilu, izvor bogaenja. Uslijed toga,
kandidati su teili da svim sredstvima privuku birae na svoju stranu; zato su izbori
magistrata, naroito konzula, vreni vrlo esto u napetoj situaciji i mogli su biti vrlo
zanimljivi. To je iziskivalo i odreene vjetine kandidata u nainu voenja predizborne
kampanje.
Jedno vrlo sadrajno svjedoanstvo o nainu voenja predizborne kampanje u ovom periodu
sauvano je i poznato pod imenom Commentariolum Petitionis ili De petitione consulatus.
Rije je o eseju koji se pripisuje (iako ne bez sumnje u njegovu autorsku autentinost) Kvintu
Tuliju Ciceronu (Quintus Tullius Cicero), i u kojem se govori o nainu i uputama kako se
treba boriti u predizbornoj kampanji za konzula. Vjerojatno je napisan 65 64. god. p. n. e.
kao vodi Kvintovom starijem bratu Marku Tuliju Ciceronu, prilikom njegove kampanje za
konzulsku ast. Ovo djelo je vrlo vrijedan izvor o rimskoj politici, i nainima njenog voenja
i prua itav niz praktinih savjeta, koji su vie nego korisni i u modernoj politikoj praksi.
Poloaj Marka Cicerona bio je otean time to je on bio skorojevi ( homo novus ), pa nije
imao prednosti koju donosi porijeklo i ugledni preci. Uslijed toga, Ciceron je, za razliku od
svojih konkurenata, mogao raunati jedino na svoju slavu istaknutog govornika i odvjetnika.
Ali je to bilo nedovoljno. Po Kvintovom miljenju, dvije okolnosti mogu kandidatu osigurati
glasove biraa: usrdnost prijatelj i raspoloenje naroda. Prijateljske veze treba jaati i iriti, i
svim sredstvima privlaiti na svoju stranu magistrate, senatore i vitezove. Ne treba
zanemarivati ni obine ljude klijente, osloboenike, graane svojeg tribusa, pa ak ni
robove; iako oni ne sudjeluju u izborima, ipak ovjekov ugled u mnogome ovisi od miljenja
posluge. Sama pojava kandidata na ulici treba ulijevati biraima potovanje. "Potrebno je da
se svakodnevno okruuje ljudima razliite obrazovanosti, starosti i svih drutvenih slojeva i
sam njihov broj treba stvoriti predodbu ...o autoritetu koji e ti uivati...". Raspoloenje
naroda moe se postii raznim sredstvima. Kandidat treba biti ljubazan, nastojati zapamtiti
to je mogue vie ljudi, pri susretu svakoga bi trebao nazvati njegovim imenom, napreui
svoje pamenje i koristei se uslugama nomenklatora roba koji e na uho doapnuti ime
prolaznika. Laskavost je porok u svakodnevnom ivotu, ali je ona nuna kod borbe za
konzulat. Kandidat treba pred biraima biti dareljiv, i ako ne raspolae dovoljnim
sredstvima da bi ih sve gostio, treba postii to da njegovi prijatelji hvale dobrotu i
raspoloenje budueg konzula prema narodu. Na osnovu "instrukcije" Kvinta Cicerona moe
se suditi o tome da je demokratizacija rimskog ivota bila kombinirana sa starim principom
patronata i klijentele. Zasnovana na hijerarhijskim naelima ( klijenti su mogli imati svoje
klijente itd.), razvijena klijentela bila je oslonac rimskog magnatstva. U sastav klijentele
ulazili su itavi gradovi, koji su sklapali posebne ugovore o stupanju u klijentelu kakvog
istaknutog rimskog nobila. Kandidati su se dodvoravali mnotvu, ali su oni u stvari bili
612
ORBIS ROMANVS
613
ORBIS ROMANVS
Svake godine za vrijeme izbora natjecalo se po vie kandidata. Metode borbe bile su
najraznovrsnije. Veliku ulogu igrale su "invektive", tj. osobni napadi na protivnike, njegovo
podrijetlo, njegov rad i osobni ivot. esto je stvar dolazila do prave klevete, ali ni to nije
smatrano za osudu. Ljudi koji su eljeli igrati politiku ulogu drali su demokratske govore,
vodili odgovarajue sudske procese, pozivajui na odgovornost istaknute magistrate, davali
narodu ova ili ona obeanja. Tako je postupao do 64. god. p. n. e. Marko Tulije Ciceron, dok
je jo dosljednije i energinije djelovao Gaj Julije Cezar.
Uzavreli Rim
U deceniji kada se Pompej nalazio na istoku, Rim je predstavljao pozornicu estoke politike
borbe u kojoj su se tradicionalisti, veinski olieni u Senatu, sukobljavali sa obnovljenom
narodnjakom strankom koju je predvodio Gaj Julije Cezar, te bili ljuti na Pompeja i njegovo
djelovanje. Posebno mjesto meu tradicionalistima, koji su isticali vrijednosti i norme starog
republikanskog sustava (naravno sa dominacijom nobiliteta) zauzimao je Marko Porcije
Katon Mlai (kasnije u historiografiji prozvan Utiki. Marcus Porcius Cato Uticensis). On je
roen 95. god. p. n. e. u porodici koja je poticala od mlaeg sina Katona Starijeg Cenzora, i
bio je praunuk ovog uvenog rimskog politiara. Jo od najranije mladosti Katon Mlai se
isticao nizom vrlina i sposobnosti. Ne samo da je bio vrlo obrazovan, nego je bio neobino
(za tadanje rimsko drutvo) poten i neporoan, a kao ivotni cilj je postavio odanost
starom, tradicionalnom konstitucionalnom ureenju Republike. Slino M.Liviju Druzu bio je
vrlo ozbiljan i odlian govornik, skoro bez izliva naglih strasti, a prihvatio je sa punim arom
stoiku filozofsku kolu. Nesumnjivo su njegovi uzori (ak i u manirima) bili Katon Stariji i
Livije Druz i zato se pokuavao predstaviti i nosiocem starih vrlina (virtus) i drevnih obiaja
u odnosu na tadanje iskvareno i korumpirano drutvo. Takve svoje stavove je pokuavao
primijeniti i u svakodnevnom ivotu, pa je elio stalno pokazivati skromnost pa nije jahao
nego pjeke iao, nije uzimao kamate na pozajmice, nije primao vojnikih asti i obiavao je
hodati bez koulje, po navodnom primjeru Romula. Katon Mlai je bio uvjereni pristaa
republikanskog sustava, vatreni branitelj rimske starine. Jo kao kvestor on je reformirao
upravu erarijem ( dravnom blagajnom ), pokazao se kao poten i energian administrator,
dosljedno se borio protiv svih zloupotreba. Katonovo potenje i beskompromisnost uli su u
poslovicu. Katon Mlai je svoje ime tako posebno istakao u sluajevima vezanim za
finansije i nadziranje bueta Republike i poreznih zakupnika, sa kojima je neprestano imao
estoke sukobe. Moe se slobodno rei da je njegovo djelovanje u pravcu finansijske
kontrole i suprostavljanje zloupotrebama imalo pozitivan efekt. Radi svoje izraene
konzervativnosti, popularnosti (koje je stekao svojim ponaanjem) ali i odlunosti,
konzistentnosti i hrabrosti, postao je vremenom glavni predstavnik tradicionalistike frakcije
(koja se razvila iz optimatske stranke).
Ipak tradicionalistima i Katonu Mlaem je nedostajala ona optimatska snaga, oliena u
vojnim pobjedama u vanjskim ratovima, kako bi mogli da se uspjeno suprostavljaju udarima
na autoritet Senata i vlasti aristokratije. Katon Mlai i njegovi istomiljenici su uglavnom
614
ORBIS ROMANVS
imali defanzivnu taktiku, kojom su se ustvari kao bedem suprostavljali onima koji su teili
reformama. To ih je dovelo u poziciju da su inicijativu skoro u potpunosti prepustili svojim
politikim protivnicima i neistomiljenicima, koji su obilato koristili komicije kao orue
preko kojeg su ozakonavljali svoje namjere. Senatu su tako bili odreeni dani kada se moraju
primati strana poslanstva, kako se ne bi vie audijencijama (koje su bile este) odgaalo
rjeavanje unutarnjih politikih pitanja. A upravo je ova praksa odgaanja bila esto
koritena kao opstrukciono orue kojim su tradicionalisti koji dominiraju Senatom otezali
stalnu inicijativu svojih protivnika. Kako bi se sprijeilo podmiivanje senatora od strane
stranih delegacija, odreeno je da ono to se uzajmi stranim poslanicima, nemoe utjerivati.
I pravo dispezovanja od zakona u pojedinim sluajevima, koje je pripadalo Senatu je
ogranieno 67. god. p. n. e., a 63. god. p. n. e. je ogranieno i pravo Senata da ugledni rimski
graani koji imaju privatne poslove u provincijama moraju u ovoj instituciji isposlovati
znaenje rimskog poslanika. Ovom mjerom je dobivena puna sloboda kretanja utjecajnih i
ambicioznih rimskih politiara, a bez nadzora i odobrenja Senata. Pootrene su i kazne protiv
korupcije na izborima, jer su se tim sredstvom esto sluili oni pojedinci, koji su izbaeni iz
Senata i koji su nastojali izborima na magistrature ponovo se uvui u Senat. Zakonom
plebejskog tribuna Tita Labijena 63. god. p. n. e. ponovo je uspostavljen izbor sveenika u
posebnim komicijama, to je bio ukinuo Sula. Sudije su morale suditi po normama koje su
postavili prilikom nastupa svoje slube, ime je i sudbeni proces polako dovoen u red. Ipak
i pored stalnih inicijativa svojih protivnika i njihovih pojedinih uspjeha, ipak su se i u toj
defanzivnoj poziciji tradicionalisti znali pokazati kao vrsni borci u politikoj areni
posljednjih decenija republikanskog Rima. Vrlo intenzivno polje sukobljavanja je bio i status
Cisalpinske Galije, odnosno zahtjevi i planovi da i njeni stanovnici po automatizmu postanu
rimski graani, kao to je to bio sluaj u Italiji juno od Rubikona. Dok su tradicionalisti bili
protiv toga, narodnjaci i ostali iji su interesi izlazili iz tradicionalistikih okvira su naelno
ne samo podravali te zahtjeve, nego su i proteirali, pa i predlagali. Tako je u tu svrhu
putovao po cisalpinskim naseljima Gaj Julije Cezar, a Marko Licinije Kras je kao cenzor ve
65. god. p. n. e. Cisalpince namjeravao uvesti u liste graana, ali se tome suprostavio njegov
kolega. Sa drugom mjerom (anektiranje Egipta i njegovo pretvaranje u provinciju) koju je
predloio kao cenzor, Kras je nastojao ograniiti i oslabiti Pompejev utjecaj na istoku. Ali i
ovaj prijedlog nije prihvaen od Senata. Kras je stalno nailazio na otpor svoga kolege po
cenzuri, tako da su cenzori vratili svoje ovlasti, ne izvrivi cenzus i ne revidiravi ak ni
spisak senatora.Populari su stalno nastojali, preko redovnih sudova, i vratiti prava djeci
stradalih i prognanih u Sulinim istkama i proskripcijama, i radi toga se porodio veliki broj
parnica i osobnih sukoba. Lukul je morao pune 3 godine (od 66. do 63. god. p. n. e.) na
trijumf, a problema je imao i Kvint Metel Kretski zbog sudjelovanja u Sulinom pogromu. U
tome se poslu posebno isticao sve istaknutiji novi lider narodnjaka Gaj Julije Cezar koji je na
sud bio pozvao mnoge istaknute Suline pristalice.
Ali ubrzo su se i u okvirima protutradicionalistike koalicije poele pojavljivati pukotine i
razmimoilaenja. injenica je da je i sama ta koalicija sastavljena od i ideoloki i osobno
615
ORBIS ROMANVS
Katilinine zavjere
U vremenu dok je Pompej imao svoju orijentalnu avanturu, Rim je zahvatila urotnika
groznica sa ciljem preuzimanja vlasti neuobiajenim i nasilnim putem, a preko stvaranja
tajnih udruenja u kojem su njegovi lanovi meusobno povezani zakletvom vjernosti
(coniuratio). U historiji ove zavjere (urote) se veu za ime Lucija Sergija Katiline. Politika
situacija u Rimu i Italiji se nalazila u stanje stalne napetosti, i bilo je jasno da je i sulinska
konstitucija, ali i stari republikanski sustav u dubokoj krizi i da je potrebno traiti novi pravac
kojim bi se Rim kretao. To je bilo savreno vrijeme za ambiciozne i poduzetne ljude, bez
ikakvih skrupula kao to su bili Lucije Katilina i Gnej Kalpurnije Pizon, da se pokuaju
domoi vlasti i sruiti stari poredak. Lucije Sergije Katilina ( 108. 62. god. p. n. e.), je bio
jedan od najbezkrupuloznijih rimskih politiara, koji je posjedovao dobru inteligenciju i
616
ORBIS ROMANVS
617
ORBIS ROMANVS
povodom Katilininog predmeta koju su pokrenuli Afrikanci, otegla se, tako da Katilina, iako
je bio osloboen sumnje, nije uspio postaviti svoju kandidaturu za konzula za 64. god. p. n. e.
Ipak prava pria o Katilininoj zavjeri zapoinje vezano za konzulske izbora za 63. god. p. n.
e. Za konzule su se kandidirali Katilina i Gaj Antonije, brat zlosretnog Antonija koji je
stradao na Kreti. Gaj Antonije je ranije iskljue iz Senata na osnovi narodnjake optube, a
bio je slabije snage linosti i nesposoban za vou. Iako je bio Sulin pristalica, kako bi bio
izabran za konzula Gaj Antonije se pribliio demagokim i populistikim krugovima
tadanjeg Rima, koje je je izmeu ostalog najvie reprezentirao Lucije Katilina. Katilina i
njegovi najblii zavjerenici su nade polagali u pobjedu na izborima, zatim bi uzeli
Pompejevu djecu za taoce, kako bi se ovaj ucjenjivao jer je raspolagao sa znatnim snagama
sa kojima je mogao intervenirati u zatiti ustavnog poretka. U isto vrijeme se namjeravala
dii frakcijska vojska u Italiji, kao i trupe u Blioj Hispaniji pod zapovjednitvom Gneja
Pizona, a planiralo se i saveznitvo sa pojedinim galskim narodima. Po Africi i Hispaniji je
subverzivno djelovao i urotu raspirivao izvjesni Publije Sitij iz Nucerije, koji je izgnan iz
Italije zbog nekih svojih financijskih malverzacija. Ipak, kao glavna brana vrlo opasnoj
zavjeri postavio se tada Marko Tulije Ciceron, koji se isto kandidirao za konzula. Ovaj
arpinski homo novus je bio popularan kao advokat, a ve tada je smatran izvrsnim
govornikom i osobom odanom republikanskom sustavu u njegovoj osnovnoj konstrukciji i
ideji. Poto nije bio dogmatski optimat, Ciceron je mogao raunati i na podrku odreenih
narodnjakih krugova, a sa druge strane tradicionalisti i Pompejevci su ga podrali kao
glavnog suparnika (za njih) opasnom demagogu Katilini. Dok su se prije toga za Cicerona
zalagali uglavnom vitezovi i populari, na samim izborima za njega su glasovali i neki
senatori, koji su se bojali nereda u sluaju pobjede Katilininih ljudi. Bojei se agitacije
Katilininih pristaa meu plebskom, Senat je raspustio kvartalne kolegije, koji su se sastojali
od demokratskih elemenata. Po broju glasova Ciceron je proao kao prvi, dok je za drugog
konzula izabran Gaj Antonije, a Katilina je bio trei na spisku, i opet nije bio izabran za
konzula.Da Da Rezultati izbora su tako bili poraavajui za Katilinu, jer je premono
pobijedio Ciceron, zajedno sa Gajem Antonijem. To je bio dodatni udar na zavjerenike, jer je
Pison ve prije bio umoren u Hispaniji, kako se sumnjalo na osnovi tajnog dogovora sa
Pompejem. Ciceron je uspio i Gaja Antonija da privue na svoju stranu, jer mu je prepustio
upravljanje (nakon odsluenog konzulata) nad bogatom provincijom Makedonijom (koja je
ustvari bila drijebom dodijeljena Ciceronu).
Agrarni zakon Servilija Rula
Sa druge strane, i Pompej je zavravao svoju istonu kampanju i mogao se oekivati njegov
skori povratak, sa velikom vojskom. Radi toga su zavjerenici morali znatno bre i radikalnije
djelovati, sa manje sigurnosti i pronicljivosti, ali sa istim ciljem i istim metodama, a to e se
pokazati kao ubitana kombinacija za namjere zavjerenika, pa i same njihove ivote.
Zavjerenici su se zato upustili u vrlo opasnu igru koja je zapoela sa prijedlogom zakona
plebejskog tribuna Publija Servilija Rula koji je predviao novi agrarni zakon, sa osnivanjem
618
ORBIS ROMANVS
novih kolonija, kako bi se rijeio problem siromanih slojeva. Rulov prijedlog bio je detaljno
razraen, njegovi tvorci uzeli su u obzir viestoljetno iskustvo rimskog agrarnog
zakonodavstva i nastojali su predvidjeti sve sluajeve na koje se moe naii prilikom
provoenja zakona u ivot. Predviano je osnivanje novih kolonija, iskljuivo u granicama
Italije. U tu svrhu inicijatori zakona namjeravali su podijeliti, u prvom redu, jo nedirnutu
dravnu zemlju ( ager publicus ) u Kampaniji. Ali, poto je ta zemlja bila oito nedovoljna,
oni su htjeli nairoko organizirati kupovinu privatnih italskih zemljita. Zemljita su se
trebala otuiti uz suglasnost vlasnika, koji su za njih dobivali punu vrijednost. Sredstva za
provoenje te reforme trebala su se osigurati prodajom dravnih zemljita u granicama svih
provincija. Osim toga, projekt je imao u vidu prodaju privatnim osobama prava na koritenje
raznih prihoda u provincijama. Po projektu, trebao se je iskoristiti i ratni plijen Gneja
Pompjea. Zemlju su trebali dobiti slabostojei graani, u prvom redu seoskih, a zatim i
gradskih tribusa.
Po tome zakonu, za njegovu realizaciju je bio zaduen kolegij desetorice sa mandatom na 5
godina, koji su imali i posebnu jurisdikciju i imperij. Kao svoje pomonike oni bi imali i 200
slubenika iz reda vitezova. U sastav te komisije trebao je ui i sam inicijator zakona
Servilije Rul. Zbog irokih ovlatenja koja bi dobila izabrana desetorica, ovaj prijedlog
zakona je bio slian Gabinijevom i Manilijevom zakonima, samo to se ticao mirnodopskih,
a ne vojnih i ratnih potreba i poslova. Tome prijedlogu je bio dodata i odredba, po kojoj se
izbor odsutnih iz Rima iskljuuje, to je bila mjera da se onemogui Pompejev izbor. Marko
Tulije Ciceron ustao je jo prije stupanja na konzulsku dunost protiv Rulovog zakona u
Senatu, a zatim je, 63. god. p. n. e., ve kao konzul, dvaput istupio protiv tog zakona pred
Senatom i narodom. Ciceron je uinio sve da taj zakonski projekt prikae pred gradskim
plebsom sa nepovoljne strane. Servilije Rul imao je u vidu, nesumnjivo, osloboenje Rima
od izvjesnog dijela lumpenproleterskih elemenata, koji je smetao odreenim slojevima u
Rimu. Prigovarajui Ciceronu u Senatu, on je neoprezno rekao da je "gradski plebs postao
suvie moan u dravi: treba ga iz nje iistiti" (exhauriendem esse ). Koristei se ovim
izrazom, Ciceron je rekao narodu: "Vidite, upotrijebio je tu rije, kao da govori o kakvom
olou, a ne o najboljem sloju graana. Sluajte mene, kviriti: drite se vrsto dareljivosti,
slobode, davanja glasova, svog dostojanstva, samoga Grada i Foruma, igara i praznika;
nastojte u svojim rukama sauvati i sve druge koristi gradskog ivota; ili vam je moda drae
sve to ostaviti, i taj sjaj Republike, pa da se, s Rulom na elu nastanite u Sipontnskoj pustinji
ili u kunim krajevima Salapinkih movara". U svojoj argumentaciji Ciceron nastoji da
gradski plebs odvoji od seoskog. Iz njegovih rijei moemo zakljuiti da je gradski plebs bio
malo zainteresiran za dobivanje zemlje. U njemu su bili jaki lumpenproleterski elementi, koje
je u prvom redu sablanjavao parazitski ivot u Rimu. U svom govoru protiv agrarnog
zakona Ciceron je obeao narodu da e za vrijeme njegovog konzulata u dravi vladati mir,
spokojstvo i dokolica ( pax, tranquillitas, otium ), a kasnije je esto govorio da drava njemu
duguje za svoj spas, za zatitu od opasnog prevrata. Ciceron se tako pokuavao predstaviti i
619
ORBIS ROMANVS
kao ovjek koji u svome politikom programu nudi i stabilnost i ouvanje tradicionalnih
institucija i ureenja Republike, ime je je raunao i na podrku tradicionalista.
Uvidjevi oigledni neuspjeh svoga zakonskog prijedloga, Servilije Rul ga je povukao i on
nije ni iznesen na glasanje. Propau Rulovog agrarnog zakona zavrena je viestoljetna
tradicija agrarnog zakonodavsta (u njegovom klasinom republikanskom smislu i duhu).
Praksa dodjele zemljita veteranima, koja je zapoela jo u ranijim periodima, sada e u
potpunosti zamijeniti staro, republikansko agrarno zakonodavstvo. Razlozi neuspjeha
prijedloga Servilija Rula lee prvenstveno u nesumnjivom opadanju tradicionalnih
popularskih (odnosno) demokratskih vrijednosti, naela i frakcija. Uslijed propadanja
seljatva, seoski plebs je izgubio politiki utjecaj, premda nije sasvim iezao. Uz to,
uestvovanje na komicija je bilo povezano sa dolaskom u Rim i to na dane odreene za
skuptinska zasjedanja. A puotvanje je bilo povezano i sa trokovima, ali i sa naputanjem
seoskih radova i drugih poslova na vie dana. Jednostavno reeno, rimskim graanima koji
su ivjeli u udaljenijim oblastima od Rima (npr. u Brutiji, Picenumu i Cisalpinskoj Galiji)
odlazak u Rim samo kako bi glasali bio je neisplativa, loa investicija. Tako se desilo da u
praksi u politikom ivotu Republike uope ne uestvuje velika veina rimskih graana. Oni
koji su najvie uestvovali u izbornom i zakonodavnom procesu posljednjih decenija Kasne
Republike dolazili su iz reda rimskog gradskog plebsa (iji se broj uslijed agrarne krize
uveliko poveao). Rimski gradski plebs je imao i dovoljno vjere i motiva da uestvuje
aktivno i u velikom broju u izbornoj i zakonodavnoj djelatnosti. Radi te oite injenice,
mijenjali su se i naini rimske politike borbe, kao i pravci djelovanja ambicioznih rimskih
politiara. Rimski politiari sada u potpunosti usmjeravaju svoje djelovanje i panju prema
gradskom rimskom plebsu. Vrijednosti starog popularizma i demokratizma grakhovskog tipa
su nestajale, a umjesto toga se razvijao demagoki pristup manipuliranja masama. Proces
proletarizacije rimskog slobodnog stanovnitva nije prestajao, jer je konkurencija robovskog
rada odvlaila plebs od proizvodne djelatnosti. Uslijed toga je duniko pitanje, koje je jo od
davnih vremena igralo veliku ulogu u rimskoj dravi, dobilo u ovom periodu godina osobitu
aktualnost. Za zakonsko mijeanje u odnose izmeu dunika i vjerovnika bili su
zainteresirani predstavnici raznih socijalnih krugova.
Procesi iz 64. i 63. god. p. n. e.
Cezar je 64. god. p. n. e. pozvao na sud dvojicu Sulinih pristaa, koje je optuio za ubojstvo
graana unesenih u proskripcijske spiskove. Tim inom Cezar je izvojevao pravnu pobjedu
populara, jer se tako ukidala od od Sule proklamirana nekanjivost za ubojstvo proskribiranih
graana. Naredne 63. god. p. n. e. plebejski tribun Tit Labijen (inae bliski prijatelj Julija
Cezara) pojavio se kao tuitelj izvjesnog Gaja Rabirija, kome se inkriminiralo da je
sudjelovao u ubojstvu Apuleja Saturnina. Kao Rabirijev branitelj pojavio se Ciceron. On nije
samo nastojao dokazati nevinost Rabirija u zloinima koji su mu pripisivani, ve je ujedno
iskoristio priliku da se zaloi za pravo Senata da proglaava izvanredno stanje na osnovu
senatus consultum ultimum, to predstavnici stranke populara po svemu sudei nisu
620
ORBIS ROMANVS
priznavali. Prema tome, procesi iz 64. i 63. god. p. n. e. bili su upereni protiv izvanrednih
zakona koji su ograniavali suverenitet narodne skuptine. Oni su nosili nesumnjivo
agitacijski karakter i svjedoili o radikalnoj usmjerenosti rimskog plebsa u tim godinama.
Kreendo Katilinine zavjere
I pored toga to ovaj vrlo ambiciozni agrarni zakonski prijedlog nije naiao na snanu
podrku i bio povuen 63. god. p. n. e., nita nije moglo obeshrabriti zavjereniko vodstvo i
zavjera na elu sa Katilinom se nastavila. Katilina je kao svoju glavnu politiku parolu
istakao tabulae novae, tj. kasaciju dugova. U prolosti pristaa Sule i optimata, Katilina se
63. god. p. n. e. pojavljuje kao branitelj sirotinje. Ciceron navodi Katilinine rijei koje je ovaj
rekao pred njemu bliskim ljudima: " Vjeran branitelj bijednik moe biti samo onaj tvrdio
je Katilina tko je i sam bijednik; oni koji su ranjeni i bijedni, ne trebaju vjerovati
obeanjima onih koji su zdravi i itavi i koji ive u blagostanju...voa i zastavnik nevoljnika (
dux et signifer calamitosorum ) treba biti onaj koji je najmanje kukavica i tko je ljuti
nevoljnik". Katilinin politiki program bio je neodreen. On se svodio na osvajanje
konzulske vlasti putem izbora ili nasilja. Za kasnije se predvialo ograniavanje vlasti
Senata. To je Katilina izrazio zagonetnim i dvosmislenim rijeima, izgovorenim Senatu:
"Drava rekao je on ima dva tijela: jedno nemono, sa slabom glavom, drugo vrsto, ali
bez glave; ovo posljednje moe nai svoju glavu u meni, samo ako budem iv". Pod
nemonim tijelom Katilina je imao u vidu Senat, pod vrstim i snanim veinu graana, na
koju se je htio osloniti. Katilinina agitacija imala je odreenog uspjeha. Njega su
simpatizirali nobili koji su zapadali u dugove. Za njim su poli oni predstavnici aristokracije
koji su raunali da e se, oslanjajui se na njega, ne samo osloboditi dugova, nego i dokopati
najviih poloaja. Katilina je imao svojih privrenika ne samo u Rimu nego i u municipijima.
Preko sebi bliskih ljudi on je poveo agitaciju meu propalim Sulinim veteranima. i u
etrurskom mjestu Fesule/Faesulae (istom onom gdje je 15 godina ranije bunu digao Lepid) je
zapoelo okupljanje i organiziranje protivnika oficijelnog sustava. To je sada postao centar
oko kojeg se grupirala oruana opozicija i tabor skupljanja zavjerenike vojske iji
zapovjednik je postao bivi Sulin oficir Gaj Manlije. Urotnici su se organizirali i po drugim
mjestima i oblastima, a posebno je situacija bila napeta na jugu gdje su jo uvijek postojale
bande pobunjenih robova, ostatci nekadanje velike Spartakove vojske. I u samome Rimu je
postojala snana zavjerenika jezgra, koja je ustvari trebala da predstavlja petu kolonu i da
izvede odluujui udar. Dravna vlast je osjeala konspiraciju u samome gradu na osnovi
nekih indirektnih pokazatelje, i radi toga su i provoene neke mjere kao to je stroga zabrana
izvoza srebra i zlata, a poelo je i nadziranje glavnih luka. Meutim, jo uvijek tada legitimna
vlast na eku sa Ciceronom jo uvijek nije imala pouzdane i jasne dokaze o konspiraciji,
kako bi se moglo direktno djelovati protiv pojedinaca. Stvari su se jo uvijek odvijale u
rukavicama, u pokuaju da se konspiraciji da neki legitimirajui oblik. Zavjerenici u gradu su
planirali da Katilina bude izabran za konzula 62. god. p. n. e., a pri tome su namjeravali i da
pobiju i uklone sve svoje protivnike, a da naoruane jedinice iz pobunjenog tabora u Etruriji i
iz drugih podruja provale u Rim i preuzmu vlast.
621
ORBIS ROMANVS
Ali zavjerenici jednostavno nisu racunali na konzula Cicerona, koji je vrlo vjeto kontrolirao
itavu situaciju i uspio da preko svoje informativne mree doe do informacija koje su
otkrivale osnove konspiracije. Ciceron je paljivo pratio rad urotnika; preko provokator on
je dobivao informacije o tome to se dogaa u Katilininom taboru. A i sam Katilina izazivao
je svojim ponaanjem. Na prijetnju Katona Mlaeg da e ga pozvati na sud, Katilina je
odgovorio ako mu potpale kuu, on poar nee gasiti vodom, ve ruevinama. Na dan
izbora Ciceron je javno pred senatorima otkrio namjere konspiracije, i to u prisustvu
zavjerenikih voa. Katilina se ak nije ni opravdavao za ono to namjerava uiniti sa svojim
pristalicama. Dravnoj vlasti je ipak jo uvijek nedostajalo konkretnih dokaza za direktni
nastup, a nisu eljeli rizikovati u ovoj napetoj situaciji gdje se svaki potez pomno promatrao i
ocijenjivati. Ni Ciceronu ni drugim pristalicama tradicionalnog republikanskog sustava
(posebno onim u Senatu), koji su se zaklinjali na zakonitost i legalnu proceduru, nije
pristajalo da se sa svojim protivnicima obraunaju bez konkretnih dokaza i bez legalne
procedure. Uostalom, zbog pozicija koje su uivali u politikoj hijerarhiji Republike, to je za
njih bilo i strateki nemogue uiniti, ak i kontraproduktivno. A i Katilina je imao dosta
uglednih i monih zatitnika (ako ne i podravatelja u njegovim nakanama), tako da njegovi
protivnici nisu mogli poduzimati odlune mjere. Radi toga su se oni za predstojei sukob
pripremali indirektnim mjerama, pa je Ciceron dobio tjelesnu strau od mladih ljudi, osobito
regrutiranih iz trgovakog stalea. Tek 21. X. 63. god. p. n. e. kada je Ciceron dobio
obavjetenje o konspirativnom sastanku na kome je utvren rok za prevrat, uspio je postii
donoenje senatske odluke o donoenju izvanrednih ovlasti konzulima ( senatus consultum
ultimum ). Izbor konzula je bio odgoen za 28. oktobar 63. god. p. n. e., i Ciceron je naredio
da vojnici zaposjednu toga dan Marsovo polje, na kojem su se trebali odrati izbori za nove
konzule. Na konzulskim izborima Ciceron, koji ih je provodio, pojavio se u oklopu ispod
toge i praen straom mladih vitezova. Te su mjere nosile bezuvjetno demonstrativni
karakter. One su imale za cilj da mirnim graanima pokau da su konzuli i drava u
opasnosti. Ciceronova demonstracija, potkupljivanje biraa ali i strah graana od eventualnog
kaosa, pobune i graanskog rata odigrali su svoju ulogu i Katilina je ponovo propao na
izborima. Tako su I ovaj put zavjerenici bili nesupjeni, jer niti su uspjeli ubiti konzula niti
izbore okrenuti na svoju korist, a i 27. X. 63. god. p. n. e. Manlije je u Fesuli pozvao na
oruje, ime je i zvanino otpoeo bunu. Izdatim proglasom, Manlije je obeao osloboenje
od dugova i ublaavanje parninog postupka u svezi sa dugovima, to su uostalom i bile
stvari koje su najvie zanimale Katilinine pristalice. Iako su se zavjerenici uzdali u nagli
ustanak i u drugim mjestima u Italiji, do toga zbog odreene neodlunosti nije dolo, i pored
skupljanja oruja. Dravni aparat je na sve to reagirao slanjem svojih oficira, jedinica i
agenata na sve strane u Italiji, a gladijatore je protjerao iz Rima. Gladijatori su se smatrali
nepouzdanim slojem koji je mogao vrlo lako da postane elitni i udarni dio zavjerenikih
odreda u samome gradu. Vladini agenti (koji su se inflitrirali u zavjerenike grupe) su uspjeli
da dou do informacija o planovima zavjerenika o napadima na pojedina mjesta u Italiji, pa
su unaprijed strae i lokalne uprave bile obavjetene o prepadima, uspijevi da osujete
622
ORBIS ROMANVS
zauzimanje niza gradova. Tako nije uspio plan da doe do lanane pobune za vrijeme izbora i
u Etruriji i u gradu Rimu, pa su djelimino poremeeni planovi Katiline, koji je poetkom
novembra odluio napustiti Rim. A prije odlaska Katilina se sastao sa zavjerenikom grupom
u gradu Rimu, i tom prilikom je odlueno da se Ciceron likvidira u toku noi 6/7 XI. 63. god.
p. n. e., zatim da se iskoriste Manlijeve trupe, da se povede ofenziva na Rim, osvoji grad i
okrutno razrauna sa svim protivnicama. Ali i ovo nije uspjelo, jer su ubice doavi do
Ciceronove kue, naile na pojaane strae, koje su ih sprijeile u njihovom poduhvatu. I
ovaj put obavjetajna mrea Cicerona je odlino odradila svoj posao, jer je ustvari Ciceron
ve znao za njihove namjere. Konzul je za sljedei dan 8. XI. sazvao sjednicu Senata, na koju
je bio doao i Katilina (koji se jo uvijek nalazio u Rimu). Ciceron je na sjednici Senata
otvoreno optuio Katilinu za zavjeru, i dolo je do estokog verbalnog sukoba jer se Katilina
usudio braniti i konzulove stavove pobijati. Ali vei dio senatora odbijao je uope vie sluati
Katilinu, pa se udaljie i svoja sjedita ispraznie oni koji su sjedili blizu voe konspiracije,
to je bio simboliki gest kojim je Katilini stavljeno do znanja da je izmeu njega i zvanine
vlasti Republike nepremostiv ponor, koji se vie ne moe premoavati. Katilina je napustio
sjednicu i ode pravo u Etruriju, gdje je sam sebe proglasio konzulom i odluio je da saeka
da njegove pristalice u gradu podignu ustanak, kako bi i on krenuo sa sakupljenom vojskom
prema Rimu. I sada su konzuli i Senat dobili odrijeene ruke i vlada Republike je proglasila
Katilinu i Manlija sa njihovim pristaama, ako ne poloe oruje do zadanog roka, za
izdajnike i neprijatelje. Na elo vojske koja je trebala da se suprotstavi pobunjenicima u
Etruriji postavljen je konzul Antonije, koji je u potpunosti otpao sa zavjerenike strane. Ali
poto je Ciceron ekao dodatne dokaze, protiv zavjerenika u samome gradu, iako su veim
dijelom ve bili poznati javnosti, jo uvijek nije poduzeta odluna akcija. Ta zavjerenika
skupina je pripremila novi plan po kojem je jedan od plebejskih tribuna trebao dati znak
sazivom skuptine, a podijeljena su i zaduenja. Pa je tako Ceteg bio zaduen da ve sljedee
noi bude ubijen konzul Ciceron, a Gabinije i Statilije su bili odgovorni za podmetanje
poara u Rimu na 12 mjesta, to bi izazvalo totalni kaos, dok bi se dotle Katilina sa vojskom
pribliio Rimu. Meutim, oklijevanje Lentula voe zavjerenike skupine u Rimu, i pored
Cetegovih opomena, je doprinijelo prilinom razvodnjavanju akcije i eventulanog njenog
uspjeha. A Lentul je napravio i kljunu greku, koja e dovesti do konanog raspetljavanja
itave situacije, jer se upustio u tajne pregovore sa poslanicima galskog naroda Alobroga,
kako bi se i ovaj galski narod uvukao u zavjereniku mreu. Ipak ispostaviti e se da su
alobroki poslanici ustvari vie radili za interese vlade Republike, nego za zavjerenike. I tako
su se pisma u kojima su se Alobrozi pozivali u zavjeru (to je bio teak optuujui dokaz)
nala u rukama Cicerona, i sada je konzul konano raspolagao sa konkretnim
inkriminirajuim dokazima. I akcije je zapoela u rano jutro 3. XII. 63. god. p. n. e.,
hapenjem najistaknutijih zavjerenika u Gradu i to Publija Lentula, Publija Gabinija i Lucija
Statilija, dok su neki drugi uspjeli pobjei. Pored pisma, tom prilikom saznalo se i za
skupljeno oruje i planove zavjerenika u Gradu kako izazvati ustanak i preuzimanje vlasti, a
Ciceron se potrudio da se vijesti o tome raire po Gradu. Posebno ogorenje je izazvala
623
ORBIS ROMANVS
624
ORBIS ROMANVS
Freska koja prikazuje kako Ciceron ukazuje na opasnost od Katiline. Autor Cesare Maccari, uraena 1899. god.
Danas se nalazi u Palazzo Madama u Rimu (zgrada italijanskog Senata). Navedeni artistiki prikaz Senata je u
potpunosti pogrean. Ova i mnoge druge ilustracije senatore prikazuju poredane u polukrugu oko otvorenog
prostora, gdje bi govornici stajali. Kako pokazuje sauvana struktura julijevske kurije, senatori su vjerojatno
sjedili u ravnim i paralelnim linijama na obje strane unutranjosti zgrade, a ne u polukrugu.
ORBIS ROMANVS
prvi put upotrijebljen. Ali ovaj in je nosio i negativne posljedice, jer je to bio presedan,
kojim je praktino ukinut priziv na komicije, odnosno na narod. Nakon spreavanje pobune u
Gradu, pristupilo se obraunu sa Katalininim buntovnicima u Etruriji. Ova vojska koju su
predvodili Katilina i Manlije, nakon propasti bune u Gradu, se poela rasipati, pa je morala
promijeniti prioritete i pregrupirati se, poevi se povlaiti prema Cisalpinskoj Galiji. Ali,
Katilina se ubrzo kod Pistorije naao izmeu dvije vojske, jer se ispred njega nalazio Kvint
Metel sa vojskom i koji je doao iz Ravene i Arimina, a za njim Antonije koga su oficiri
prisilili na vojnu kampanju u toku zime, kako bi se itava ta pria zavrila. Suoen sa
ulaskom u protivnike makaze, Katilina je zapoeo sa napadom na Antonijeve trupe, kojima
je tada zapovijedao Marko Petrej (kojem je Antonije prepustio zapovjednitvo). I pored
iskazane hrabrosti i odlunosti Katiline, njegova vojska je bila potpuno poraena, a on je
poginuo zajedno sa drugim vodeim zavjerenicima. "Kada je Katilina vidio govori Salustije
da su mu ete razbijene i da je ostao s malim brojem ljudi, on, sjeajui se svoga porijekla i
nekadanjeg dostojanstva, jurne u najguu masu neprijatelja, i tamo, borei se, padne
proboden".Kao glavnokomandujui Antonije je dobio poasni naslov imperator, iako je za
vrijeme bitke bio prenio zapovjednitvo. Istovremeno je kod Turija uguen pokret robova.
Pokuaj oruanog osvajanja vlasti pretrpio je neuspjeh. Neko vrijeme Katilina je uivao
nesumnjivu podrku irokih slojeva plebsa, koji su trpjeli od vladavine nobiliteta i zelenatva.
On je imao pristaa u raznim dijelovima Italije, i njegovi rimski prijatelji bili su voljni
pozvati na uee u borbi ak i robove. Ali i pored toga to je Katilinin pokret nosio masovni
karakter, on nije sliio na ranije akcije popularske stranke. U programu brae Grakho,
Saturnina, Livija Druza i ak Sulpicija Rufa sredinje mjesto zauzimao je ovaj ili onaj
zakonski projekt. Kod Katiline je pak u prvom planu stajalo osvajanje vlasti, i on je, ne
obazirui se na izborne parole, iao Sulinim putem. Ali ni prijelaz na monarhiju nije u
irokim slojevima rimskog drutva nailazio na potrebnu podrku. Za republikanski oblik
vladavine zalagali su se mnogi, i kako optimati tako i populari. Time se znao vrlo dobro
okoristiti Ciceron. Najzad, sama organizacija pokreta nosila je konspirativan, urotniki
karakter. U njegove planove bio je upuen samo mali broj pokretu odanih prijatelja, propalih
nobila, koji su bili daleko od naroda. Zanimljivo je da su kao aktivni sudionici zavjere bile
ukljuene i pojedine ene iz visokih krugova tadanjeg rimskog drutva, kao izvjesna
Sempronija. I pored mrnje prema optimatima, mnotvo nije odobrilo nasilne mjere u borbi.
Ipak su rimski plebejci uvali Katilininu uspomenu. Pet godina kasnije Ciceron je prognan iz
Rima kao krivac za nezakonito ubojstvo Katilininh pristaa. Katilinin pak grob ukraavan je
cvijeem i na njemu su prireivane karmine. Odredi Katilininih ljudi, poslije smrti njihovog
predvodnika, borili su se zajedno sa ostacima Spartakove vojske.
Slomom Katilinine zavjere, tradicionalistika frakcija je dobila bitku, i postala ponovo
dominirajua struja rimske politike. Posebno je nezahvalna situacija bila za Cezara, koji je
moda na neki nain sa Krasom bio upoznat sa zavjerom. Mnogi ekstremni tradicionalisti su
sada traili i politiki razraun sa Cezarom, ali za njegovu upletenost u zavjeru jednostavno
nisu postojali jasni pravni dokazi. injenica je da su Kras i Cezar podravali Katilininu
626
ORBIS ROMANVS
ORBIS ROMANVS
na rimskoj sceni, jer e se Pompej ponovo morati osloniti na Cezarove narodnjake i Krasa
kako bi pogurao svoje zahtjeve. Tako e ta taktika greka uskgrudnih i politiki neumjenih
senatskih tradicionalista pomoi Krasu, a posebno Cezaru da se ponovo izdignu, nakon
politikih greaka vezanih za Katilinine avanture. Nepot je uspio da bude izabran za
plebejskog tribuna i javno se stavio na stranu protivnika tradicionalista. Uostalom, nisu ni
izdaleka svi plebejci simpatizirali Cicerona, i kada je on posljednjeg dana svog konzulata htio
odrati govori, plebejski tribun Metel Nepot ( pristaa Pompeja ) stavio je svoj veto, uz
odobravanje nazonih. Onda je Ciceron poslije tradicionalne prisege koju je konzul
izgovarao prilikom predaje punomoi dodao da je on spasio Rim. Ali je to, po rijeima
Diona Kasija, razdrailo nazone i nimalo nije doprinijelo njegovoj popularnosti.
Cezar je ovakvu situaciju nesumnjivo znao iskoristiti za podizanje svoje popularnosti i
otvorilo se novo poglavlje politike raomonijade Rimske Republike. Kao pretor Cezar je
pozvao na polaganje rauna Kvinta Katula u vezi gradnje Kapitolinskog hrama, da bi
nastavak gradnje prenio na Pompeja. Sukob se nastavio, posebno jer su drugi plebejski
tribuni Katon Mlai i Kvint Minucije ometali Nepota (pravom veta su ). Senat sa
tradicionalistikom veinom je ak suspendirao Nepota i Cezara (pretorske za 62. god. p. n.
e.) sa njihovih pozicija. Cezar je odbio da se povinuje odluci Senata i malo je nedostajalo da
doe do oruanog sukoba, ali je ipak dolo do smirivanja situacije i okupljene Cezarove
pristalice su se razile, a Senat je povukao svoju odluku. Po zavretku svoje preture Cezar je
dobio dunost u panjolskoj. Ali njegovi mnogobrojni vjerovnici nisu ga htjeli pustiti iz
Rima sve dok ne isplati sve dugove. On je uspio otii iz grada samo zahvaljujui novanoj
pomoi i jamstva Krasa, koji se nakon Katiline povukao u politiku zavjetrinu. Cezar je u
tome periodu konano uspio i da se oslobodi kronine dunike krize, jer mu je Kras da
isplati povjerioce i kreditore. Jo od Katilinine urote, za Cezara nije ba bila najpovoljnija
politika klima i trebao mu je neki razvoj dogaaja, van njegove kontrole, koji bi mu
omoguio novi pokuaj jaeg etabliranja na rimskoj politikoj sceni (ukljuujui i njegove
zamisli). I onda se pojavio Pompej.
Pompejev povratak
U Republiku se vratio mir, ali su mnogi sa zebnjom oekivali Pompejev povratak, plaei se
da bi on, kao Sula, mogao osvojiti vlast oslanjajui se na svoju vojsku. Nepot je odmah
nakon suspenzije, ne ekajui razreenje situacije kompromisom, otiao Pompeju u Aziju.
Pompej ipak na to nepotivanje njegovog autoriteta nije reagirao tako to bi odmah
intervenirao u Italiji, nego je Aziju napustio tek u jesen 62. god. p. n. e. I samo to se sa
svojom velikom vojskom iskrcao u Brundiziumu u decembru 62. god. p. n. e., Pompej je
raspustio svoje legije, ime nije ponovio djelo Sule, i u Rim se uputio samo sa malom
pratnjom. Pompej je ipak isuvie u sebi batinio osjeaja za republikansko ureenje, da je bio
spreman za neki radikalni in kao to je mar na Rim. Pompej se odrekao vojske i kao orua
kojim bi indirektno nametao svoju politiku volju i zakone. Ta injenica nije ila na ruku
interesima Pompeja, koji nije bio dobar u politikoj areni Rima, kao na bojnom polju. Zbog
628
ORBIS ROMANVS
svoje neodlunosti i laviranja izmeu razliitih strana u njega nisu imale povjerenja tada
zavaene politike frakcije Republike, pa nije mogao ni raunati na bezuvjetnu podrku ni
jedne od tih frakcija za svoje prijedloge, koji su ukljuivali kandidaturu za novi konzulat,
sankcioniranje odluka koje je donio za maloazijske i levantske oblast i dodjela zemljita
isluenim vojnicima.
I u januaru 61. god. p. n. e. Pompej se pojavio pred rimskim pomeriumom. Ne ulazei u grad,
on je oekivao svoj trijumf, oigledno nadajui se da e mu ratna slava osigurati prevlast u
dravi. Istovremeno on je, po svemu sudei, imao u vidu da njegovo osvajanje vlasti nee
naii na simpatije kod optimata, jer se oni sjeaju Katiline, koji je izvrio atak na slobodu
Republike. Udruivanje pak s popularima i istupanje protiv postojeeg poretka moglo je
Pompeju izgledati riskantan poduhvat koji dovodi u opasnost rezultate njegove dotadanje
djelatnosti. Pompejeve nade da e mu ratni uspjesi osigurati utjecaj u dravi nisu se
opravdale. Na te njegove prijedloge odmah je nastupila opozicija u Senatu na elu sa
Lukulom (koji Pompeju nikada nije prealio gubitak zapovjednitva na Istoku), Metelom
Kretskim (koji je sa Pompejem imao neraiene odnose jo iz vremena kampanje protiv
gusara) i Katonom Mlaim. Pompej nije naiao na potrebne simpatije ni u redovima
populara. Iako je Pompej 28. i 29. decembra 61. g. proslavio sjajan trijumf, on je u
politikom pogledu bio izoliran. Senat je pristajao samo na raspravu, taku po taku, svih
promjena koje je Pompej izvrio u istonim zemljama. Uz to je i Lukul insistirao da budu
priznate i njegove naredbe u istonim oblastima. Nakon duge rasprave i Lukulovih
primjedbi, ipak su bar Pompejeve odluke vezane za istone oblasti sankcionirane. Meutim,
situacija je sasvim drugaije stajala sa ostalim prijedlozima. Senat je pristajao na podjelu
zemljita vojnicima, ali samo ako se ta odluka vee ne samo na Pompejeve veterane, nego i
na Metelove. A za takvo obeteenje jednostavno nije bilo dovoljno novca, pa nije ni
izvreno. Radi toga se Pompej morao obratiti za podrku masi, i to preko plebejskog tribuna
Lucija Fulvija koji je predloio agrarni zakon, u okviru kojeg je bila predviena i podjela
zemljita Pompejevim veteranima. Ali i ovaj put je Pompej naiao na veliku opoziciju i
morao je traiti nova rjeenja i nova, vra saveznitva... a posebno prema narodnjacima i
njihovom voi Cezaru.
I. trijumvirat
Nemogunost Pompeja da sprovede svoje zamisli, na indirektan nain je doprinijela
afirmaciji Cezara i narodnjaka. Cezar je nakon preture, za propretorsko namjesnitvo dobio
Dalju Hispaniju, gdje je za vrijeme svog upravljanja uspio postii znaajne uspjehe, ali i stei
veliko bogatstvo. On je sa vojskom preao preko visokog planinskog lanca Serra da Estrela
(u dananjem Portugalu), podloio stanovnitvo sa obje strane rijeke Duro, pobijedio narode
Callaeci (ili Gallaeci), koji su bili keltske jezine pripadnosti i ivjeli su u podruju dananje
Galicije i sjevernog Portugala i Luzitance, te je bio proglaen imperatorom od trupa kojima je
zapovijedao. Tom prilikom Cezar je sa svojim vojnicima zauzeo i grad Brigantium (dananja
Korunja/Coruna na krajnjem sjeverozapadu panije). Cezar se u svome namjesnitvu
629
ORBIS ROMANVS
630
ORBIS ROMANVS
zadovolje njegovi zahtjevi. Nemogunost da ispuni obeanje svojim veteranima (radi otpora
senatske veine), od kojih je najvie zavisio njegov utjecaj u Italiji, primoralo je Pompeja da
se udrui sa istinskim supranikom tradicionalista, sa Cezarom. Iako je, poradi sklapanja
politikog saveznitva (koalicije), Pompej kratkorono bio na dobitku, ispostaviti e se da je
na duge staze i on bio taj koji je bio na gubitku. Od I. trijumvirata (kako je u historiji nazvano
ovo politiko saveznitvo/koaliranje Pompeja, Cezara i Krasa; a nominiranje je izvrio
Ciceron) najvie e profitirati Gaj Julije Cezar. Pompej je neposredno prije sklapanja I.
trijumvirata bio znatno moniji i utjecajniji (uivao je slavu, popularnost a mogao je raunati
na podrku velikog broja svojih veterana, a utjecaj mu je bio snaan ne samo u Italiji, nego i
u provincijama) i od Cezara i od Krasa, ali e stvaranjem I. trijumvirata na ravnopravnoj
osnovi njegovih uesnika, on praktino jednakim proglasiti i drugu dvojicu. Tako je prvi put
nakon Sule, popularska stranka dola u priliku da bude ravnopravni uesnik u upravi i
plodovima vlasti, a ne kao do tada samo kao mlai ili podravajui partner jedne od
frakcija proizalih iz sulinsko optimatske stranke. I u ljeto 60. god. p. n. e. dolo je do
konanog stvaranja I. trijumvirata, odnosno politika koalicija Pompeja, Cezara i Krasa,
kojim se nastojala dobiti veina u komicijama, kako bi se progurao program I. trijumvirata
(Cezarov konzulat za 59. god. p. n. e.; Pompeju zemlja za vojnike i odobravanje odluka na
Istoku; ). Politika koalicija izmeu njih trojice je uvrena i porodinim vezivanjem, pa je
tako dogovoreno vjenanje Pompeja sa Cezarovom kerkom Julijom, a i Cezar se ponovo
oenio i to sa Kalpurnijom, kerkom Lucija Kalpurnija Pizona Cezonina/ Lucius Calpurnius
Piso Caesoninus (koji je bio izabran za konzulstvo za 58. god. p. n. e.). U prvo vrijeme
triumvirski sporazum je dran u tajnosti.
Onda je Cezar, odrekavi se trijumfa, doao u Rim, osobno uzevi uea u izborima. Tri
kandidata su se takmiila za dvije konzulske asti za 59. god. p. n. e., i to pored Julija
Cezara i Marko Kalpurnije Bibul/ Marcus Calpurnius Bibulu i bogati Lucije Lukej/Lucius
Lucceius. U jednoj dosta prljavoj izbornoj kampanji, Cezar je izabran za konzula za 59. god.
p. n. e., a senatskim tradicionalistima je polo za rukom (sluei se izbornim podmiivanjem)
izabrati za sukonzula Marka Kalpurnija Bibula, koji je bio ekstremni optimat, ali i dosta
ograniena i pasivna osoba. Bibul je po karakternim osobinama bio suprotnost aktivnom,
preduzetnom i punom ideja Gaju Juliju Cezaru.
im je izabran, Cezar je dao na razmatranje zakone o dodjeli zemlje Pompejevim vojnicima i
siromanijim graanima. Za njih je predvien ager publicus oko Kapue, a ako ne bude
dovoljno zemljita, onda je trebalo drugdje u Italiji kupiti zemljita. Ustvari, rije je o dva
agrarna zakona, koja su bila zasnovana na istim principima kao i projekt agrarnog zakona
Servilija Rula, iako su razmjeri tih zakona bili znatno manji i skromniji. Pod diobu su
potpadala dotad jo nepodijeljena italska zemljita ( po prvom zakonu, od toga su izuzeta
kampanska dravna polja; drugi pak zakon ukljuio je u njih i fond zemljita koja podlijeu
podjeli ). Osim toga, Republika je (uslijed manjka raspoloivog zemljita) trebala kupiti
zemlju i od privatnih osoba, po cijenama odreenim u cenzorovim spiskovima. Bilo je
predvieno da zemljine estice dobije 20 000 ljudi, u prvom redu Pompejevi veterani, a
631
ORBIS ROMANVS
zatim slabostojei graani koji imaju najmanje troje djece. (ime su forsirali prirodni
prirataj) Svi su oni trebali osnovati kolonije i dobivali su manje estice, koje se nisu mogle
otuivati u roku od dvadeset godina.
Senat je ponovo odbio taj zakonodavni paket, ali je zahvaljujui upornosti Cezara, koji nije
prezao ni od upotrebe sile zakonodavni paket ipak usvojen na komicijama. Ustvari grad je u
vrijeme skuptinskog zasjedanja bio preplavljen Pompejevim veteranima (koji su se pojavili
na Forumu sa orujem sakrivenim ispod odjee). Bibul je pokuao da regularnost usvajanja
zakona, tako to bi proglasio znamenja nepovoljnim. Ali je bio otjeran (zajedno sa Katonom
Mlaim) od strane Cezarovih naoruanih pristalica, a tom prilikom je bio i povrijeenih. Na
intercesiju tribun Cezar jednostavno nije obraao panju. Napokon, osnovni zakon bio je
prihvaen, a poslije nekog vremena prola je i dopuna uz njega ( o podjeli kampanskog polja
). U cilju provoenja zakona izabrana je komisija od 20 osoba, u koju su uli istaknuti
senatori, meu kojima i Ciceron. Pod prijetnjom stroge kazne senatore su natjerali da se
zakunu na vjernost zakonu, i oni su se bili prisiljeni podiniti, a samo su Katon Mlai i jo
jedan senator jo neko vrijeme uporno ostajali pri svome, ali su zatim i oni poloili prisegu.
Inae, proces usvajanja ovog agrarnog zakonodavnog paketa je na svjetlo dana iznijelo i
triumvirski sporazum, jer je nakon to je Senat odbio Cezarov prijedlog, ovaj odrao govor
na komicijama (koje su trebale usvajati zakon) u kome se otkrila njegova politika veza sa
Krasom i Pompejem.
U strahu za svoj ivot, Bibul se povukao u svoju kue gdje je proveo ostatak svoje konzulske
godine. Radi toga su rimski satiriari konzulsku 59. god. p. n. e. nazivali godinom
konzulstva Julija i Cezara. Inae je Cezarov konzulat bio vrlo plodan u zakonodavnom i
reformnom smislu, pa je tako donesen i zakon po kome je sniena otkupna suma poreza u
Aziji, to je zadovoljavalo Krasa i njegove prijatelje iz stalea vitezova, a sproveden je
Julijev zakon o iznuivanju (lex Iulia de repetundis), kojim je poveana kazna za iznuivanje
u provincijama i tonije odreena kompetencija provincijskih namjesnika. U svojim glavnim
crtama ovaj zakon je ostao na snazi sve vrijeme trajanja Carstva. Uvedeno je objavljivanje
senatskih odluka, koje je sliilo na moderne slubene novine i spreavalo krivotvorenje
senatskih odluka. Objavljen je i niz drugih zakona, koji se tiu raznih podruja uprave.
Kako se pribliavao kraj godine i kraj Cezarovog konzulata, on je namjeravao da po
Pompejevom presedanu (na osnovi Gabinijevog i Manilijevog zakona) dobije odreenu
provinciju i vlast u njoj na vie godina. Kada su i Cezar i Bibul izabrani, tradicionalisti u
Senatu su nastojali da ogranie Cezarovu postkonzulsku mo, tako to bi mu se dodijelile u
prokonzulsku upravu ume i panjaci Italije (odnosno odreena nevanija oblast Italije)
umjesto regularnog namjesnitva nad nekom provincijom i sukladno tome zapovjednitva
nad legijama (stacioniranim u toj provinciji). Plebejski tribun i Cezarova pristalica Publije
Vatinije je prijedloio zakon po kojem je Cezar dobijao prokonzulsku upravu na pet godina
od poetka 58. do kraja 54. god. p. n. e. -- (ukljuujui i imunitet dok je namjesnik) nad
Cisalpinskom Galijom i Ilirikom (odnosno uskim priobalnim pojasom sa otocima), vrhovno
632
ORBIS ROMANVS
zapovjednitvo nad 3 legije a njegovi suradnici su dobili propretorski rang (kao to je bilo u
Pompejevom sluaju). Trijumviri i njihove pristalice su u tome periodu praktino uspijevali
da sve svoje politike namjere pretoe u stvarnost. Popularnost su odravali prireivanjem
igara, a brzo su i popravljali svoje financijsko stanje. Uspjeli su da za narednu 58. god. p. n.
e. izaberu i svoje kandidate za konzule i to pored Cezarovog punca Lucija Pizona i
Pompejevog pristalicu Aula Gabinija. Pompej je na elu 20 povjerenika nadzirao podjelu
zemljita meu oko 20 000 graana i vojnika oko Kapue. Kada je zavrena Cezarova
konzulska godina, on je jedva uspio da izbjegne optunicu za neregularnosti za vrijeme
slubovanja i brzo je otiao za svoju novu provinciju. Kasnije je Cezaru pripalo i
namjesnitvo nad Narbonskom Galijom i njenom 1 legijom, nakon smrti njenog dotadanjeg
namjesnika Kvinta Cecilija Metela Celera (Quintus Caecilius Metellus Celer).
Uzavrela tromea
Odlazak Cezara za prokonzula zemalja sjeverno od Rubikona, i ono to e neposredno potom
uslijediti kao posljedicu e imati roenje zapadnoeuropske civilizacije. U pravom smislu
Gaja Julija Cezara moemo nazvati kovaem koji je izlio prvu, temeljnu leguru
zapadnoeuropske kulture, jer bez njega rimski svijet bi vjeno ostao orijentiran samo na
Mediteran, a zemlje sjeverno od Alpa bi zauvijek ostale neka druga Europa. Cezar je
prodorom u Transalpinsku Galiju, izbijanjem na Rajnu (i njenim prelaskom), iskrcavanjem u
Britaniju u ovaj svijet (nesumnjivo nasilno) unio mediteranske kulturne vrijednosti. Te vie,
civilizacijske vrijednosti stare hiljadama godina onda su se pomijeale sa drevnim
prapovijesnim i protohistorijskim tekovinama zapadne i sjevernoalpske Europe kako bi
stvorile podlogu na kojoj je iznikla zapadnoeuropska kultura. Stvorena galorimska kultura e
biti temeljna boja za sliku na kojoj e se iscrtati zapadnoeuropska kultura.
Uz to, Galija je imala i simboliko znaenje za tadanju Rimsku Republiku, jer su Gali bili
jedini narod koji je do tada zauzeo grad Rim i najopasniji njegov protivnik. Naravno, Galija
iz I. st. p. n. e. je po svojoj ratobornosti bila daleko od onih opasnih Gala/Kelta koji su se od
V. st. p. n. e. irili od obala Irske do sredinje Male Azije. Uz, to jo uvijek nepokorena
Galija (do 59. god. p. n. e.) je bila i vrlo prostrana i bogata zemlja sa brojnom,
viemilionskom populacijom. Uz to pruala se i mogunost kolonizacije i romanizacije, kao
to se to uspjeno deavalo u junoj Galiji.
633
ORBIS ROMANVS
634
ORBIS ROMANVS
Zato su i donosioci vijesti i putnici bili na cijeni, pa su se i trgovci zadravali sve dok ne bi
sve ispriao to zna. To je znalo dovesti i do pojave irenja lanih vijesti i fantastinih pria.
Posebno poglavlje u galskoj kulturu zauzimaju druidi, odnosno sveeniki stale. O ovom
vrlo znaajnom sloju keltskog svijeta u Galiji, Britaniji i Irskoj svjedoansto su ostavili
antiki autori kao Gaj Julije Cezar (koji je osobno bio u dobroj prilici da promatra i analizira
druidski kult i sloj koji ga je odravao), Ciceron, Diodor, Strabon, Lukan, Plinije Stariji,
Tacit, Svetonije, Pomponije Mela. A neki elementi se mogu nai i u irskoj i britanskoj
mitologiji i legendama, ranokranskim hagiografijama, kao i filoloko lingvistikim
ostacima. Druidi su predstavljali ne samo religijsko sveeniki, nego i intelektualni sloj
galskog drutva, i bili su vrlo utjecajni i moni. Oni su inili jednu relativno zatvorenu klasu,
koja se koja se nije starala samo o vjerskim pitanjima, nego je i uvala starinsku predaju,
predviala budunost i tumaila obiajno pravo. Druidi su sveto uvali svoje obrede i svoje
uenje u tajnosti od neposveenih. A posveivanju je prethodilo studijsko uenje koje se
odravalo u peinama ili umama i moglo je trajati prilino dugo, ak i do 20 godina. Uenici
su morali napamet nauiti veliki broj stihova.
Druidi su se bavili i vidarstvom, a pored specifinog odnosa koji su gajili i odravali prema
prirodi, kod pojedinih druida su se mogli nazreti i obrisi poznavanja filozofije (nesumnjivo je
bilo i onih koji su upoznati sa grkom filozofijom). Druidi su se sluili pismom, sastavljenim
na osnovu grke grafike, ali koje se znatno razlikovalo od grkog alfabeta. Druidi su imali i
posebne kole (gdje su se odgajali i sinovi galskih uglednika), u kojima su se uile i uvale
stare predaje te sticala znanja, a bili su osloboeni poreznih i vojnih obaveza. Po
fragmentarnim podacima koje imamo o druidizmu moemo pretpostaviti da su vjerske
predodbe druida imale mraan karakter. Znatnu ulogu u njihovom vjerskom sustavu igralo
je vjerovanje u odmazdu nakon smrti i seljenje dua (reinkarnacija). Ove predodbe trebale
su utjecati na masu i poticati keltske vojnike na hrabrost i neustraivost.
Kult druida bio je pun tajanstvenosti i zadrao je u sebi ostatke dalekih stadija ljudskog
razvitka. Druidi nisu znali za hramove, njihovi kultni sastanci odravani su u gustim
umama. Ustvari druidski kult je bio prilino uvezan sa odnosom prema hrastu. Kod artra
(Chartres) su se svake godine odravale druidske skuptine. Prilikom pojedinih rituala druidi
su znali prinositi i ljudske rtve. rtve su prinoene bogovima Teutates, Esus i Taranis.
Kasnije su ova boanstva nala svoje mjesto i u okviru apsorbiranog rimskog svijeta i po
interpretatio romana identificirana su sa razliitim bogovima iz rimskog politeistikog
panteona. Druidi su utjecali i na politiki ivot galskih zajednica, rukovodili su izborima
dunosnika, a imali su i odreene pravno zakonske i sudbene prerogative.
Druidi su uz galsku aristokratiju bili najvaniji socijalni sloj u Galiji, i da su bili odgovorni za organiziranje
bogosluja, rtvovanja, proricanja i sudskh procedura. Sudbene i religijske ovlasti su im same po sebi davale
veliko znaenje u galsko britansko irskoj kulturi i nainu ivota. Druidi su bili izuzeti od vojne slube i od
plaanja taksi, a imali su i pravo ekskomunikacije pojedinaca iz kulta i njegovih radnji, ime su ih pretvarali u
autsajdere.Oni su uivali takav utjecaj i spiritualnu i kultnu snagu da su mogli da svojom intervencijom
635
ORBIS ROMANVS
zaustave bitku izmeu sukobljenih galskih vojski.Druidi su ustvari smatrani direktnom i kljunom vezom
obinih ljudi sa bogovima.
ORBIS ROMANVS
637
ORBIS ROMANVS
Ariovist je sa svojim ratnicima bio saveznik Sekvana i Arvenjana u njihovom ratu protiv
Heduanaca (koji su inae bili tradicionalni rimski saveznik). Sa presudnom germanskom
pomoi, Heduanci i njihov voa Epoderix su bili poraeni u bitci kod Magetobriga. Po
sklopljenom miru (oko 61. god. p. n. e.) Heduanci su morali godinji danak plaati
Sekvanima, dati taoce i obavezati se da nee zvati Republiku u pomo. U Rim je otiao i
druid i heduanski prvak Divitiak, koji je bio izrazito prorimski nastrojen. Dok je boravio u
Rimu, Divitiak je bio gost Cicerona, koji je govorio o njegovom znanju o bogotovlju,
astronomiji i prirodnim znanostima. Uz Cezarovu pohvalu njegovim diplomatskim
umijeima, nesumnjivo je Divitiak bio i obrazovana i inteligentna osoba, koja je mogla voditi
ravnopravan diskurs i sa Ciceronom i sa Cezarom (osoba nesumnjive visoke kulturne
naobrazbe). Divitiak je pred Senatom zatraio rimsku vojnu pomo, ali oficijelni Rim nije
uinio nita. Naprotiv Ariovist je ak od rimskog Senata bio priznat kao kralj i rimski
prijatelj 59. god. p. n. e. Jedina rimska intervencija u Galiji je tada bila usmjerena na pobunu
Alobroga.
Ali posljedica pobjede Ariovista i Sekvana je bilo i germansko naseljavanje u velikim
masama u Galiji. Navodno je 58. god. p. n. e. ve 120 000 germanskih doseljenika bilo u
podruju zapadno od Rajne. Ariovist se toliko mono osjeao da je poeo smatrati
nekadanje svoje keltske saveznike za obine podanike, polako ureujui svoju politiju.
Sekvani su Ariovistu i Svebima morali ustupiti treinu svoga zemljita i to u dananjem
Alzasu. Neto kasnije je Ariovist zahtijevao da mu Sekvani ustupe jo jednu treinu kako bi
tu naselio jo jedan germanski narod. Kako se situacija razvijala, sve se vie ocrtavala jedna
teritorijalno prostrana hegemonija na elu sa Ariovistom sa zapadne strane Rajne, koja je
okupljala ne samo Svebe, nego i druge narodnosne germanske elemente, dok bi se galske
zajednice nalazile u sve teem poloaju. Svebi su pritiskali i keltske Helvete sa graninog
638
ORBIS ROMANVS
639
ORBIS ROMANVS
Velika masa Helveta se ipak odluila pokrenuti i napustiti svoja stara prebivalita (na
podruju dananje vajcarske/Helvetske konfederacije) i preseliti se na pitomija zapadna
podruja. Helveti su kako bi pokazali svoju odlunost za seobom tako to su spalili svojih 12
oppida i oko 400 sela. To su uradili i zato to nisu eljeli Germanima koji bi sigurno
popunili ispranjeni prostor, ostaviti bilo ta od svoje infrastrukture. Helvetima se pridruio
veliki broj i drugih zajednica kao to su Raurici, Latobrigi, Tulingi i skupina Boja. Helvetska
i njihovih suputnika intencija je bila da se nasele u zemlju galskih Santona (Santones) na
zapadu Galije. Put koji bi se kretali je iao du doline rijeke Rone, i kroz rimsku provinciju
Narbonsku Galiju, kojom je upravljao Cezar. To ih je direktno vodilo u sraz sa Cezarovim
trupama. Helveti su tako izbili u proljee 58. god. p. n. e. pred enevu (koju su drali
Rimljani). Helveti su od Cezara traili miran prolaz kroz provinciju, ali Cezar nije mogao
imati povjerenja u tu golemu masu, i nastojao je pregovorima dobiti na vremenu kako bi mu
se kod eneve pridruile jo tri legije koje su bile smjetene kod Akvileje. Cezar je naredio
ruenje mosta preko Rajne, koji je za migracione Helvete imao veliko znaenje, a dao je i
iskopati aneve sa nasipima i jamama na svojoj, junoj strani rijeke. Kada je utvrdio svoje
poloaje i bio dovoljno osnaen pojaanjima, Cezar je rezolutno odbio helvetske zahtjeve i
migranti su morali odustati od ovog pravca i uputiti se teim putem. Sada su zaobilazili
provinciju, prolazei kroz teritoriju Sekvana i prelazei Jurske Alpe. Helvete je u zemlju
Heduanaca bio pozvao i Dumnorix, inae predvodnik proturimske stranke i brat prorimskog
Divitiaka. Ipak Helveti su pustoili zemlje Heduanaca, koji su se obratili rimskom
prokonzulu za pomo. Cezar je i ovaj pokret Helveta smatrao ugroavanjem rimskih interesa
(iako su se ove zemlje nalazile van opsega njegove provincije), a bio je pozvan i od
prorimske stranke Heduanaca, koji su se smatrali rimskim prijateljima. Cezar je brzo prvo
otiao u Italiju, gdje je regrutirao nove dvije legije, te sve svoje trupe sjedini kod Rone, i
zatim provali u zemlju Heduanaca (gdje mu se priduila i heduanska prorimska stranka).
Prilikom prelaska rijeke Saone (kako bi prodirali dublje u unutranjost), koje im oduzelo
nekoliko dana, Helveti i njihovi saveznici su bili napadnuti od Cezarovih trupa. Tom
prilikom su nastradali Tigurini. Opet su nastupili pregovori, i helvetsko izaslanstvo koje je
predvodio Diviko je predloilo da se Helveti i njihovi migracioni pratioci nasele tamo gdje tu
bude Cezarova elja, ali u sluaju da Cezar to odbije prijetili su otvorenom bitkom. Cezar je
zahtijevao taoce i reparacije prema Heduancima i Alobrozima za tetu koju su im Helveti
nanijeli. Diviko je odgovorio da su Helveti navikli da primaju, a ne da daju taoce, injenica
koju i Rimljani mogu da posvjedoe. Odluna bitka je bila neminovna. U konjikoj bitci koja
je neposredno slijedila Helveti su nadvladali Cezarove heduanske saveznike (a za to je bio
odgovoran Dumnorix, koji je zapovijedo dotikom konjikom heduanskom jedinicom) i
nastavili su svoje putovanje, dok je rimska armija bila u zakanjenju radi opstrukcije sa
snabdjevanjem kod Heduanaca, koje su prouzrokovali Dumnorix i njegove pristalice. Do
odlune bitke je ipak dolo i to kod heduanskog glavnog opiduma (sredita) Bibrakte, kojom
prilikom su Helveti pretrpili teak poraz. Helveti su ipak nastavili sa svojim kretanjem, koje
su ak ubrzali doavi do zemlje Lingona. Cezar je inae izdao proglas da e one koji budu
640
ORBIS ROMANVS
pomagali Helvete u bijegu smatrati neprijateljima i sukladno tome sa njima i postupati. Dolo
je do novih pregovora, i sada su Helveti ponudili potpunu predaju, predaju talaca i predaju
oruja. Po Cezarovom reguliranju mira, Bojima su Heduanci morali dati dio zemljita za
naseljavanje. Preivjele Helvete i Raurake je Cezar vratio nazad na prostore dananje
vajcarske koje su napustili, kako bi se onemoguilo germansko naseljavanje na tome
prostoru. Cezar je naveo da je prema tablicama napisanim grkim pismenima koje su bile
naene u zarobljenom helvetskom logoru, bilo ukupno u seobi 263 000 Helveta, 36 000
Tulinga, 14 000 Latobriga, 23 000 Rauraka i 32 000 Boja, ukupno 368 000 osoba, od ega 92
000 ratnika. Gotovo je sigurno da je Cezar namjerno pretjerano uveao broj i masu
neprijatelja. Po Cezaru u matinu teritoriju se vratilo samo 110 000 preivjelih.
Epizoda Ariovist
Nakon to je pobjedom nad Helvetima, uspostavio uporite u sredinjoj Galiji, Cezar se
neminovno morao uplesti i u druga pitanja tada vrlo kriznog galskog prostora. I sljedee to
je trebalo rijeiti bilo je germansko prisustvo na zapadnoj strani Rajne. Ova epizoda galskih
ratova je bio ujedno prvi okraj Rimljana i Germana za gospodstvo nad obalama Rajne.
Galski predstavnici (prvenstveno heduanski Divitiak) su sada zatraili od Cezara da zatiti
galske zemlje od intenzivnog germanskog naseljavanja i pritiska. Cezar je poslao izaslanike
Ariovistu, ali je germanski voa imao stav da ako Cezar eli da govori sa njim, on bi trebao i
da doe kod njega. Cezar je ipak ponovo poslao izaslanike i to sa sljedeim zahtjevima : da
se prestane doseljavanje Germana na lijevu obalu Rajne, da se povrate heduanski taoci koje
su drali Ariovist i njegovi saveznici i da se obavee da ne pokree rat na Heduance. Cezar je
stavio da znanja da e Ariovist ostati prijatelj Rima ako prihvati zahtjeve, ali u suprotnom da
se pritisak na Heduance i pustoenje njihove zemlje ne moe ostaviti nekanjeno. Ariovist je
odbio zahtjeve, smatrajui da po pravu osvajanja ima pravo na danak od pobjeenog, te da on
od Heduanaca ima pravo traiti i ubirati danak, isto kao to to Rimljani zahtijevaju od
Alobroga. Po Ariovistu, njemu je po osnovi prava osvojenja pripadala sjeverna Galija, na isti
nain na koji je Narbonska (juna) Galija pripadala Rimljanima.Germanski voa je i
ismijavao rimsku sposobnost da zatiti svoje saveznike i podcrtavajui germansku
nepobjedivost, pozvao je Cezara da ga napadne ako eli. Ipak dogaaji e kasnije pokazati da
je Ariovist precijenio svoje potencijale, a potcijenio rimske (posebno Cezarovu odlunost da
napadne). Cezarova diplomatska aktivnost je prvenstveno bila usmjerena prema tome da se
rat sa Ariovistom prikae kao pravedan, a ne kao zaetnik oruane agresije na podruje koje
je bila van orbite Rimske Drave. Cezar je tada primio i vijesti da germanski Harudi (pod
Ariovistovom kontrolom) pustoe heduansku zemlju, i da nova velika grupa Sveba ide da
pree Rajnu. Cezar je pokrenuo svoje snage, i krenuo prema dolini Saone. Cezar je prvi
stigao do Vesontio (dananji Bezanson), najveeg i glavnog naselja Sekvana, koje je bilo i
vrlo bitna strateka taka. Cezar se suoio i sa problemom panike meu svojim vojnicima, jer
je meu legionarskim sastavom kruio mit o germanskoj superiornoj snazi. Cezar je taj
problem rijeio jednim svojim uvenim govorom okupljenoj vojsci, gdje ih je podsjetio na
dunost i zaprijetio da e rano ujutro marirati samo sa X. legijom, u iju vrijednost je imao
641
ORBIS ROMANVS
puno povjerenje. To je dovelo do snaenja lojalnosti X. legije i pojave srama kod ostalih
jedinica. I Cezarova armija je nastavila borbeni pokret, koristei Divitiaka kao vodia,
preavi 80 km (50 rimskih milja) za 7 dana. Kada je Ariovist saznao za rimsko prisustvo, on
se zaustavio sa svojim snagama i ekao (i sam je bio namjeravao da zauzme Vesontio. Ali ga
je Cezar preduhitrio). Ariovist je poslao izaslanike Cezaru, sloivi se za odravanje
pregovora. Dvojica vojskovoa su se sastali izmeu svojih logora, na svojim konjima praeni
sa konjanikim jedinicima (Cezara je praena skupina vojnika X. legije pretvorenih u
konjanike). Cezar je u svojim Komentarima o galskom ratu detaljno opisao svoj razgovor,
u kojem se Ariovist pokazao kao zanimljiva i dobro informirana osoba, koja se dobro
razumjela i u politiku. ak je komentirao i politiku i stranaku situaciju u Rimu, jer je znao
za Cezarove protivnike u visokim krugovima Republike. Ovo dokazuje da je Ariovist imao
dobre veze u Rimu i nesumnjivo je odravao informacioni kanal, vjerojatno preko
antitriumvirskih krugova. Sam tok pregovora je propao, a Cezar je morao i da bjei do svoje
oruane pratnje. Sljedeeg dana, Ariovist je pozvao Cezara na druge razgovore, ali je ovaj
poslao samo dva nia oficira (Gaja Valerija Procila/Caius Valerius Procillus i Marka
Metija/Marcus Mettius) koji su nali Ariovista u procesu borbenog pokreta i bili su uhapeni.
Narednih dana, germanske snage su svoj logor premjestile jo blie rimskim pozicijama, a
poelo je dolaziti i do oruanih arki i povremenih sukoba. Ariovist je presjekao i liniju
snabdjevanja rimskih trupa i praktino ih stavio pod opsadu, nastojei ih izgladniti i iscrpiti.
Ali, rimska armija je tom prilikom pokazala svu svoju vrijednost. Cezar je odluio djelovati
ofanzivno sa svojih 6 legija i auksilijarnim jedinicima, a ne odravati defanzivnu poziciju
nasuprot brojnijem neprijatelju (ak je izgraen jo jedan logor u koji je smjeten dio trupa,
jo blie germanskom glavnom logoru). Rimski napad je zapoeo prema samom
germanskom logoru, koji je bio branjen sa linijom kola, iza germanskih snaga, a na kojem su
se nalazile germanske ene koje su vriskom i plaem pokuavale uticati na svoje mukarce da
se bore snanije i bezkompromisno do samoga kraja. Tako je dolo do jedne vrlo teke bitke,
u kojoj je Cezar bitku poeo napadom na germansko lijevo krilo, koje je izgledalo slabije.
Jednom smjelom i samoincijativnom akcijom Publija Licinija Krasa, sina triumvira, rimska
strana je ipak ponijela prevagu. Germanska linija je pukla i dolo je do opeg bjeksta prema
Rajni (15 milja udaljenoj od mjesta bitke = naih 24 km.). Ariovist se uspio spasiti, preavi
Rajnu, ali je veina sasjeena od strane Rimljana (ukljuujui i Ariovistove supruge i jednu
kerku; drugu kerka je zarobljena). Dvojica zarobljenih rimskih poslanika su bila
osloboena. Ovo je bila jedna od najveih rimskih pobjeda u historiji rimskog svijeta, u kojoj
je unitena jedna velika i arolika vojska sastavljena od raznoraznih germanskih naroda pod
vodstvom Sveba Ariovista. Meutim, Cezar nije unitio germanske naseobine zapadno od
Rajne, nego ih je odluio iskoristiti u svoje politike ciljeve. Tako je ostavio Triboke oko
dananjeg Strazbura (u Alzasu), Nemete oko Spiera i Vangione oko Wormsa. Motiv ovog
poteza je vie nego oigledan, jer je Cezar elio da ovih germanskih zajednica sporadino
naseljenih u zoni neposredno zapadno od Rajne stvori lojalni element koji bi uvao rajnsku
granicu, ali i pazio na galske narode, poslovino promjenljive vrijednosti. Vjerojatno slinu
642
ORBIS ROMANVS
ORBIS ROMANVS
oruje i sprave. Cezar im je obeao milost, ako se predaju, tako su Atuatuci otvorili svoje
kapije i predali oruje Rimljanima. Ovo je ustvari bio trik klopka za Rimljane kako bi se
oni iznenadili u kasnijem napadu. Cezar je odrao svoju rije i poslao je rimske vojnike van
naselja, kako bi se izbjegla pljaka i nasilje. Ali su Atuatuci koristei improvizirane titove i
oruje napali Rimljane u iznenadnom napadu iste noi. Iako su se Atuatuci borili dobro,
Rimljani su ipak pobijedili. Mnogi Atuatuci su poginuli u bitci, a Cezar je bio prilino otar u
postupanju sa ovim narodom, jer je bio bijesan zbog njihovog vjerolomstva. Atuatuci su
praktino uniteni kao zaseban narod, jer je Cezar u ropstvo prodao 53 000 pripadnika ovog
naroda. Nakon toga su Belgi vie manje priznali rimsko vrhovnitvo, a van Cezarovog
domaaja su ostali samo neki periferni narodi i zajednice u Belgiji (ukljuujui i neke
zajednice germanskog jezika).
Umjetnika slika koja prikazuje Cezarovu pobjedu nad Belgima. Autor Louis van Engelen.
ORBIS ROMANVS
Ali oni su se ve idue godine 56. god. p. n. e. pobunili, i uhapsili rimske dunosnike
zaduene za skupljanje ita za vojnu opskrbu, kako bi ih drali kao taoce i upotrijebili za
razmjenu za svoje taoce. To je za sobom povuklo i druge domorodake zajednice od ua
Loare i uzdu morske obale, a raunalo se i na pomo iz Britanije i germanske protivnike
Cezara. Uslijed toga postojala je opravdana zabrinutost u Cezarovom zapovjednitvu vezano
za situaciju u Galiji, pa je Labijen sa kojanitvom poslan na Rajnu, kako bi zaprijeio
eventualni prelazak Germana, dok je Kvint Titurij Sabin sa tri legije krenuo u Armoriku, gdje
je bilo glavno arite ustanka kome su na elu stajali Veneti, dok je sam Cezar (koji je bio
vrlo gnjevan zbog vjerolomstva atlanskih Gala) sa dijelom vojskom prodro u zemlju Veneta.
Meutim, rimske kopnene operacije su uvijek nailazile na problem, jer su Veneti koristei
svoju mornaricu uspjeno manevrirali du obale (koristei i snane plime i oseke),
prebacujui ili evakuirajui snage i stanovnitvo. To je natjeralo Cezara na konstrukciju
kakve - takve pomorske snage, kako bi se elimirala venetska mornarica i neprijatelj primorao
na pokornost. Naravno, Rimljani su se tada morali suoiti i sa dobro uraenim brzim
venetskim jedrenjacima koji su bili tanji u odnosu na rimske tek izgraene galije na vesla, ali
i dobrom umjenou protivnika koje odlino poznavao lokalno more. Rimska improvizirana
mornarica, kojom je zapovijedao legat Decim Junije Brut Albin (Decimus Iunius Brutus
Albinus), je bila stacionirana kod ua Loare, a onda se uputila ka obalama dananje
Bretanje, gdje je kod Morbihana (u zalivu Kviberon, u dananjoj Bretanji) ula u bitku sa
venetskom mornaricom od oko 220 laa. Nakon dosta teke borbe rimske trupe su ipak
uspjele (i to najvie zahvaljujui koritenju dugakih kuka) da pobijede venetsku mornaricu.
Posljedica pobjede Decima Bruta je bila da su se i Veneti i dobar dio galskog atlanskog
primorja pokorili a njihova uporita bila zauzeta. Cezar je strogo i surovo kaznio buntovnike
(radi toga to su bli vjerolomni), ubijajui vijenike i pretvarajui stanovnitvo u roblje.
Postupak prema Venetima je trebao da poslui kao primjer i upozorenje drugim Galima da ne
izazivaju Cezara i Rimljane. Jedini manji neuspjeh Cezara je bio kada je krenuo protiv
Morina i Menapija, ali je slabo napredovao zbog nepogodnog terena u umama Ardena
(podruju vrlo borbeno aktivnom kroz historiju). Tada je uspio da podloi samo mali dio
Morina.
Kako bi uvrstio vlast nad Galijom, Cezar je preduzeo niz inenjerijskih radova, posebno
gradei ceste. Cezar je tako nastojao da preko prolaza Velikog Bernhardta osigurati vezu sve
do enevskog jezera, pa je u svrhu zaposjedanja Wallisa poslao Servija Galbu 57. god. p. n.
e., zauzimajui i naselje Octodurum. Kako bi se osigurala veza sa hispanskim provincijama,
Cezar je poslao Publija Krasa 56. god. p. n. e. u Akvitaniju. Meutim, Akvitanci (koji su u
etnikom pogledu batinili dosta baskijskih tradicija i elemenata) su pruali ei i
djelotvorniji otpor (meu njima su se nalazili i neki rimski Sertorijevi oficiri). Ipak su na
kraju i Akvitanci morali priznati rimsku vrhovnu vlast, pa je tako i podruje izmeu Pirineja i
rijeke Garone upokoren. Tako se krajem 56. god. p. n. e. pokoravanje Galije moglo se
smatrati zavrenim. Pobjeda je Rimljanima pribavila ogroman plijen mnotvo stoke,
skupocjene metale, desetine i ak stotine hiljada robova. Cezarovi uspjesi izazvali su
645
ORBIS ROMANVS
646
ORBIS ROMANVS
Hibernima ), Thule (dananja Skandinavija ili Island) i mnogo drugih malih otoka (kanalski otoci, etlandski
otoci... itd.)
Vremenom e se ime Britanija odnositi samo na glavni britanski otok, odnosno na rimsku provinciju juno od
Hadrijanovog zida i Kaledonije (sjeverni i sredinji dio dananje kotske).
U prvo vrijeme (kod Piteasa) su stanovnici otoka nazivani Pretani (; u bukvalnom prijevodu
Obojeni, vjerojatno iz britanske uobiajene prakse bojenja u plavo lica i dijelova tijela ili obiaja tetoviranja),
ali se /P/ kod Rimljana transformiralo u /B/ u cezarovsko vrijeme. Ustvari Piteas je Pretanima nazivao sve
stanovnike okeanske zone koju on naziva Britanski otoci. I otada se stanovnitvo glavnog britanskog otoka
openito naziva Briti.
647
ORBIS ROMANVS
ORBIS ROMANVS
brodogradnje. I ovaj put je Portus Itius odreen kao polazina luka, a flota koje je trebala
krenuti na Britaniju je bila golema od oko 800 brodova (transportni, borbeni i trgovaki
brodovi koji su pokuavali iskoristiti priliku). U luci je ostavljen Labijen da brine o
logistikoj opskrbi trupa koje bi se iskrcale u Britaniji (preko Pas de Calais). Ovom
iskrcavanju rimskih, pomonih i saveznikih trupa Briti se nisu suprostavljali, ili iz razloga
to su bili zateeni veliinom flote ili zato to su vrili skupljanje odbrambenih snaga. Po
iskrcavanju na obali je ostavljen Kvint Atrije sa dijelom trupa (u funkciji zatitnice), dok je
Cezar odmah sa usiljenim marem prodro duboko u unutranjost, stvarajui strateki
mostobran. Prilikom mara, primijeene su britanske snage na prelazu moda rijeke Stour
(kod dananjeg Kantebrija). Briti su napali, ali su bili odbijeni i pokuali su se pregrupirati u
utvrenom naselju u umi, ali su ih Rimljani ponovo porazili i rasprili. Ali ponovo je oluja
na obali nanijela veliku tetu usidrednom brodovlju, radi ega su se trupe morale vratiti na
obalu, kako bi se popravila teta. Danononim radom u periodu od 10 dana brodovi su
opravljali a izgraen je i dobro utvren logor, dok je od Labijena zatraeno da poalje jo
brodova. Tom prilikom je Cezar iz Italije dobio i vijest o traginoj smrti njegove jedinice
Julije (na porodu), to ga je vrlo teko potreslo.
Nakon tih nedaa, Cezar je ponovo krenuo u unutranjost naavi ponovo koncentraciju
britskih snaga. Voa britskog otpora Rimljanima je postao Kasivelaunus, ratni vojvoda iz
podruju sjeverno od rijeke Temze (na prostoru dananjeg Middlesexa). On je nedavno
svrgnuo kralja Trinovanta (koji prebivali na podruju dananjeg Essexa) prisilivi njegovog
sina Mandubracija u izgnanstvo. Nakon nekoliko manjih sukoba, Briti su napali grupaciju od
tri legije pod zapovjednitvom Gaja Trebonija, ali su bili odbaeni i opkoljeni od rimske
konjice. Nakon toga je Kasivelaunus promijenio taktiku i od tada je primjenjivao gerilske
napade, koristei mobilnost 4 000 borbenih kola. Cezar je ipak uspio da pree Temzu
(vjerojatno izmedju dananjih Kingstona i Brentforda) i probije britsku odbranu. Trinovanti,
koji su po Cezaru bili najmoniji narod u iroj oblasti, su poslali izaslanike Cezaru
obeavajui mu pomo i logistiku podrku. Mandubracije, koji je pratio Cezara, je ponovo
postavljen za njihovog kralja, dok su Rimljani dobili ito i taoce. I drugih pet britskih naroda,
Kenimagni, Segontiaci, Ankaliti, Bibroci i Kasi su se predali Cezaru, usput mu otkrivi i
mjesto uporita Kasivelaunusa. Uporite je stavljeno pod opsadu, a Kasivelaunus je zatraio
pomo od etiri kralja Kenta kako bi izvili diverzioni napad na rimske obalske trupe. Ali
nakon propasti ovog napada, Kasivelaunus je poslao izaslanike da pregovaraju predaju sa
Cezarom, koji je bio eljan da se vrati u Galiju preko zime. Sporazum je postignut
zahvaljujui Komiju kao medijatoru. Kasivelaunus je predao taoce, pristao na godinji danak
i obavezao se da ne napada Trinovante i Mandubracija. Rezultate kampanje je Cezar opisao u
pismu Ciceronu datiranom na 26. IX. 54. god. p. n. e. Nakon toga se Cezar vratio na
kontinent, u potpunosti napustivi Britaniju. to se tie danka, rije je izgleda o isto
formalnoj obavezi, jer ga Britanci nisu plaali. Ali ipak sa Cezarovim pohodom, Britanci su
prestali podupirati galski otpor na kontinentu.
649
ORBIS ROMANVS
Prelazak preko Rajne (ma koliko bilo rije o simbolikom pokretu) i iskrcavanja u Britaniji
(bez obzira to nije bilo nikakvog konkretnog dobitka) imali su za Rimljane i Mediterance
nemjerljiv moralni efekt, i podigli su Cezarov ugled i utjecaj u Rimu, Italiji, provincijama i
potinjenim saveznikim dravicama.
Pobune u Galiji
Cezarova kontrola nad Galijom se ipak morala suoiti sa jo iskuenja, jer galski narodi su
sve tee osjeali na sebi rimsko prisustvo. Rimska politika je sve vie nailazila na antipatije
kod veine galskog stanovnitva. Galski odredi morali su se boriti na strani Rimljana, obveza
dostava ita i drugih proizvoda potrebnih za izdravanje rimske vojske sve su se vie
poveavale. Rimljani su se mijeali u unutarnje poslove galskih plemena, podravali jednu
stranu protiv druge ili uzdizali jedno pleme na raun drugog, i tako po sustavu zavadi pa
vladaj (divide et impera) unosili nemire u unutarnje poslove zajednica. Cezarova politika nije
se razlikovala od politike ostalih osvajaa. Nezadovoljstvo i tenja za oslobaanjem zemlje
ujedinila je sve slojeve galskog drutva od druida i plemenskih voa do upropatenih i
osiromaenih Gala. Cezarove pobjede su usto otklonile glavni uzrok galske nesloge, a to je
borba za hegemoniju u svijetu Kosmate Galije. Unutarnje razmirice su sada izgledale znatno
manje, nego prije rimskog upada, a elja za narodnom slobodom se znatno poveala.
injenica je da su rimske snage u samoj Galiji bile znatno malobrojnije od sveukupne mase
domorodake populacije, i nesumnjivo se mogao oekivati novi pokret galskih naroda. Jo
prije druge britanske ekspedicije je Cezar morao da ode u zemlju Trevera i sa sobom u
Britaniju povede njihovog lidera Indutiomara, navodno kao oficira, a stvarno kao taoca. Sa
sobom je bio na slian nain poveo i Heduanca Dumnorixa, ali je ovaj kada je doao do
Kalea, dezertirao i vratio se kui. Ipak Cezarova potjera ga je uhvatila i bio je smaknut. A
poele su se javljati i otvorene oruane pobune, pa su se na istoku na oruje digli Eburoni, i
opkolie rimski logor pod zapovjednitvom Kvinta Titurijem Sabinom (Quintus Titurius
Sabinus). Voe buntovnika Ambiorix i Katuvolk su obeale slobodan prolaz opkoljenom
Sabinu i njegovim trupama, ali ga Eburoni vjerolomno napadnu na polasku i u vjeto
postavljenoj zasjedi unite rimsku vojsku (odnosno XIV. legiju). Pogibija Sabina i unitenje
jedinica kojima je on zapovijedao je prvi ozbiljniji poraz Rimljana u Galiji, i vijest o tome je
prostrujala Galijom i Germanijom. Sada su svi osim Heduanaca i Rema bili protiv Cezara.
Eburoni, pojaani Aduatucima i Menapijima su provalili u zemlju Nerva koji im se odmah
pridruie. I ta velika buntovnika vojska od oko 60 000 pripadnika napala je rimski tabor
koji je zapovijedao Kvint Ciceron (brat govornika Marka Cicerona). Jedina nada za
opkoljene trupe pod Kvintovim zapovjednitvom bio je Cezar koji je zimovao oko Amiena sa
oko tri legije, i da se nije jedan keltski konjanik, u rimskoj slubi, provukao kroz opsadu i
javio ta se deava Cezaru, Kvintove trupe bi doivjele sudbinu Sabina. Cezar je odmah
pohitao to je bre mogao sa 7 000 pjeadinaca i 400 konjanika u pomo Kvintovom taboru.
im su za to saznali buntovnici, oni odustanu od opsade i krenu prema Cezaru, koji je dobro
rasporedio trupe kako bi se stekao utisak da ih je znatno vie nego to ih je stvarno bilo. U
jednom okraju buntovnici izgube od Rimljana i odustae od daljeg ratovanja u podloie se
650
ORBIS ROMANVS
ponovo Rimljanima. Ali rimska osveta je sada bila ubojita, i sve to se nije dragovoljno
podloilo, moralo se suoiti sa rimskom silom. I Treveri, koje je pobunio Indutiomar, su se
nakon njegove pogibije i prekasnog dolaska germanske pomoi ponovo podloili Rimu. Novi
voa Trevera je postao Cingetorix, zet Indutiomara i prorimski raspoloen. Nakon toga su
Rimljani pokorili Menapije. Cezar se ustremio posebno na Eburone, rekavi da e alobno
crno ruho (koje je nosio radi unitenja Sabinove vojske) skinuti tek nakon to se osveti.
Rimljani su preavi preko Ardena, Eburone zatekli potpuno nespremne, pa je tako npr.
Ambiorix u zadnji as uspio pobjei u Germaniju, dok je Katuvolk izvrio samoubistvo.
Rimljani su skoro iskorijenili Eburone. Dvije godine, nakon to je podignut prvi most preko
Rajne, Cezar je naredio podizanje i drugog mosta preko Rajne i to na mjestu blizu podizanja
preanjeg mosta. Taj drugi most je izgraen za samo nekoliko dana, kako je opisano u VI.
knjizi Cezarovih Galskih komentara. Eskpediciona jedinica koja je prela Rajnu, je
opustoila okolicu, ali su Svebi povuklo, pa nije dolo do eih borbi. Nakon povratka u
Galiju, most je ponovo uniten. Iako su rimski eksurzi preko Rajne bili kratkotrajni i bez
veeg vojnog uinka, brzim podizanjem mostova i prelaskom trupa Cezar je elio da pokae
prekorajnskim Germanima da ih uvijek moe brzo i uinkovito dosegnuti rimsko oruje.
Tako su ustvari mostovi posluili kao opomena onima koji bi eljeli da ugroze istone
granice Cezarove Galije, i ujedno kao demontracija rimske vojne i inenjerijske moi koja bi
trebala impresionirati prekorajnske Germane. I taj psiholoki rat je Cezar dobio, jer je ova
granica bila mirna za vrijeme II. rimskog graanskog rata.
Nakon toga smirivanja Galije, Cezar je mogao ponovo kasne jeseni 53. god. p. n. e. prijei
preko Alpa na jug, kako bi se promatrala politika zbivanja u prijestolnici.
Vercingetorixov ustanak
Ipak Cezar nije mogao ostati miran, jer se pripremala najvea od svih galskih oluja koja e
staviti taku na sudbinu Galije. U unaprijed dogovoreni dan u zimu 53/52. god. p. n. e. na
ustanak su se podigli Karnuti (u Genabumu, dananji Orlean), iji je ugledni voa Ako bio
pogubljen od strane Rimljana. Ustanak su vodili karnutski plemenitai Gutruatus i
Konkonetodumnus, i Karnuti su pobili Rimljane naseljene na njihovoj teritoriji. Njihov
primjer uskoro slijedie i drugi, a posebno Arverni (koji su bili brojni, bogati i snani). Na
elu Arverna, a uskoro i drugih pobunjenih Gala stao je Vercingetorix, ugledni i sposobni
arvernski plemenita. Vercingetorix je roen oko 82. god. p. n. e. u jednoj od najuglednijih
aristokratskih porodica Arverna, i u mladosti je doivio prvu tragediju jer je njegov otac
Keltilus bio pogubljen od sunarodnika zbog navodne namjere za tiraniju nad Galijom.
Vercingetorix je imao i obrazovan i dobro je poznavao i Rimljane i Gale, i njihove
meusobne odnose i prilagodio je taktiku rimskom vojnom umijeu. Ono na emu je posebno
insistirao Vercingetorix je bilo galsko jedinstvo i unutarnja disciplina. Izbijanje i
rasplamsavanje ustanka je posjeila i injenica da je Cezar bio u Cisalpinskoj Galiji gdje je
novaio nove trupe. Inae galski ustanici su se nadali da e se Cezar uplesti u novonastala
651
ORBIS ROMANVS
turbulentna zbivanja i sukobe stranaka u Rimu, nakon umorstva Cezarovog suradnika Publija
Klodija Pulhera od strane tradicionalista.
Ustvari Vercingetorix i njegove pristalice su u poetku naili na snanu opoziciju od jednog
dijela arvernske aristokratije (ukljuujui i njegova strica Gobanitia), koja je mislila da je
pobuna protiv Cezara prevelik rizik. Zato su Vercingetorix i njegove pristalice bili istjerani iz
Gergovije, glavnog naselja Arverna. Vecingetorix je zato digao vojsku sastavljenu od
obinih stanovnika i siromanijih slojeva, i zauzeo Gergoviju i bio je pozdravljen kao kralj.
ak su se i Heduanci nekako u tiini prikljuili proturimskom pokretu. Ovo je prvi put u
galskoj historiji da se ostvarilo kakvo takvo jedinstvo. Kako bi se savez ouvao, uvedena je
stroga disciplina i razmjenjeni su taoci. Izbijanje ustanka je i irenje nasilja je direktno bilo
povezano i sa pokoljem rimskih graana, trgovaca, vojnika i naseljenika u glavnim galskim
naseljima iji su se stanovnici pridruili pobuni. Vercingetorix je udario in a Boje, naseljene
na heduanskoj zemlji, koji su se drali prorimski.
Cezar je morao da odlui da li da intervenira odmah i pomogne svojim saveznicima i
prorimskim elementima ili da saeka da proe zima. On se odluio za ovaj drugi, riskantniji
poduhvat i pokrenuo je trupe. Cezar je u vrlo smionom pokretu preao preko Alpa, koje su
bile pokrivene snijegom, sa trupama koje su trpile i oskudicu u snabdjevanju u osnovnim
potreptinama. Cezarov povratak u Transalpinsku Galiju je iznenadio buntovnike, i napadnuti
su Vellaunodunum (oppidum od Senona; predao se pod uvjetima), Genabum (kod Karnuta;
opljakan i pretvoren u prah i pepeo), Kada je Cezar preao preko rijeke Loare u zemlju
Bituriga, Vercingetorix je odustao od opsade glavnog naselja Boja. Kod Noviodunum
Biturigum Vercingetorix se sukobio sa Cezarom u otvorenoj bitci, koju je izgubio.
Vercingetorixova strategija se sastojala u povlaenju pred glavninom rimskih trupa, koristei
naelo sprene zemlje (ukljuujui i unitavanje gradova) kako bi iscrpio Rimljane.
Ustanike galske jedinice su imale neke manje okraje sa rimskim trupama, ali vea se bitka
izbjegavala. Ipak Avarik (dananji Bourges) glavno naselje Bituriga je odbio
Vercingetorixovu evakuaciju i naputanje, iako je samo u toku jednog dana spaljeno preko 20
naselja u zemlji Bituriga.
Biturigi su smatrali da je Avarik nemogue osvojiti, pa se Vercingetorix morao povinovati
njihovom prijedlogu. Ali Cezar i rimske trupe su ponovo pokazale zavidnu umjenost u
opsadnoj inenjeriji i uspjeli su svladati otpor Bituriga i provaliti u Avarik. I tako su Rimljani
u zimu 52. god. p. n. e. zauzeli Avarik i poinili jedan od najstranijih ratnih zloina u
historiji ovjeanstva, poubijavi kompletno njegovo stanovnitvo (oko 40 000 ljudi, a samo
se 800 spasilo bjekstvom od pokolja). Masovnosti pokolja je doprinijela injenica da su
rimska vojska i njeni saveznici praktino gladovali (uslijed radikalnog smanjivanja opskrbe) i
da su se radi galske taktike i ponovnog ustanka nagomilavale unutarnje frustracije u vojsci.
Posebno su Rimljani bili bijesni radi umorstava rimskih graana u razliitim pobunjenim
oblastima Galije. Sa druge strane Vercingetorix, iako je pokuavao da skrene Cezarovu
panju, jednostavno nije mogao da djelotvorno pomogne Avariku, niti da sprijei pokolj. Sve
652
ORBIS ROMANVS
dok poetka juna 52. god. p. n. e. Cezar je odmarao i obnavljao izmorenu vojsku, a osobno je
otiao meu Heduance da povrati njihovu podrku, a poslao je i etiri legije pod
zapovjednitvom Tita Labijena meu Senone i Parizije. Luteciju (sredinje naselje Parizija;
dananji Pariz) je stari voa Kamulogen dao spaliti, a mostove preko rijeke spaliti, ali se ipak
nije usudio upustiti u otvorenu bitku sa Labijenovim legijama.
Sam Cezar je sa est legija, heduanskim pomonim snagama i germanskom plaenikom
konjicom krenuo prema Gergoviji. Kod Gergovije je bila drugaija pria, otpor je bio
djelotvnorniji a u bici je osobno uestvovao i Vecingetorix, koji se sa svojim galskim
snagama uspjeno i brzo povlaio pred Cezarom. Nakon pet dana Cezar je stigao pred
Gergoviju i odluio je da okrui ovo brdsko planinsko uporite. Cezar se tada suoio sa
otpadom Heduanaca koje je predvodio Litavik i sa kojima se morao boriti u tekoj borbi.
Nakon pobjede nad otpadnicima, ponovo je panju usmjerio na Gergoviju. U bici do koje je
dolo, Gali su izvojevali veliku pobjedu nad Cezarovim trupama i Rimljani su morali podii
opsadu i povui se. U bitci je poginulo oko 700 legionara i 46 centuriona, to i nisu veliki
gubitci, ali je nanoenje poraza Cezarovim snagama, imalo izrazito veliki efekt po galske
ustanike. Uspjeh Vercingetorixa kod Gergovije je ponovo privukao Heduance na galsku,
ustaniku stranu. Oni su kod Noviodunuma na rijeci Loari zauzeli blagajnu i magacine sa
opskrbom za rimsku vojsku. Vijest o tome ta se desilo kod Gergovije je odjeknula irom
Galije, i doe do novih pobuna (npr. kod Belga), a Belovaci su odluili napasti sa lea
Labijenove trupe kod Lutecije. Na stranu opegalske oslobodilake akcije prelazili su i drugi
narodi i pojedinci, koji su do tada djelovali prorimski, kao npr. Komije, voa Atrebata i jedan
od bitnijih likova vezanih za Cezarove ekspedicije u Britaniju. Komije je ostao lojalan
Cezaru za vrijeme pobune iz 54. god. p. n. e., i zauzvrat su Atrebati ostali formalno nezavisni
i osloboeni danka, a Komije je imenovan i da upravlja nad narodom Morini. Meutim, ova
lojalnost nije trajala, jer je nakon izbijanja nove pobune, Labijen bio u uvjerenju da je i
Komije uvezan u konspiraciju, i poslao je tribuna Gaja Volusena (Caius Volusenus) i neke
centurione da ga na prevaru likvidiraju. Iako teko ranjen, Komije se uspio spasiti, i uskoro
se naao u ustanikim redovima. Rimljani su jo mogli da raunaju samo na lojalnost Rema,
a i Lingoni su ostali mirni.
Tada su se u rimskom zapovjednitvu javili i prijedlozi da bi se trebalo povui na mandatni
teritorij, ali je Cezar ipak odluio da se treba zdruiti sa Labijenovim trupama. Cezar je usput
rasprio pojedine jedinice Heduanaca, a Labijen je na lijevoj obali Sene pobijedio
Kamulogena, koji je i poginuo. Cezar se uspio spojiti sa Labijenovim trupama i tako ojaati
svoju poziciju. U meuvremenu se i Vercingetorix naao na skuptini ustanike Galije i to u
heduanskoj prijestolnici Bibrakte. Meutim, na skuptini Galije su se poele ispoljavati i
odreene razlike u pristupu daljem voenju ustanikog galskog saveza. Uostalom, bilo je i za
oekivati da onog momenta kada se krene u proces jasnijeg institucionaliziranja galskog
ustanikog saveza da e se ponovo javiti stari animoziteti i unutarnje razmirice i
nepovjerenja, te tenja za sopstvenom dominacijom. Heduanci su na skuptini zahtijevali da
se umjesto Vercingetorixa imenuje njihov ovjek za zapovjednika ustanike vojske. Ali ostali
653
ORBIS ROMANVS
654
ORBIS ROMANVS
Kako je vrijeme prolazilo, stanje u Alesiji se naglo pogoravalo, zbog sve veeg pomanjkanja
resursa (posebno hrane) i prevelike mase ljudi na jednom ogranienom prostoru. Uslijed vrlo
djelotvorne rimske blokade, situacija je postala oajna i doneena je odluka da se iz naselja
istjeraju ene i djeca, nadajui se da e ih Cezar primiti, otvarajui barem dio opsade. Ali
Cezar je izdao nareenje da se nita ne smije uraditi niti pomoi ovim izgnanicima. Tako su
ene i djeca ostavljeni da polako skapavaju na niijoj zemlji. To je dodatno doprinijelo i padu
morala Vercingetorixovih ratnika. Ipak velika galska vojska (procjene se kreu od 80 000 do
250 000 pripadnika) koja je trebala osloboditi Alesiju je ipak stigla (Belovaci nisu doli, iako
su i dalje bili odluni u borbi protiv Rimljana, ali samo na svojoj teritoriji), i dolo je do
simultanog napada na rimske pozicije i sa vanjske (koji je vodio Komije iz Atrebata) i sa
unutranje strane. Ali ovi napadi nisu bili uspjeni. Sljedeeg dana galski napad je izveden,
sa vanjske strane, pod zatitom noi i ostvareni su neki manji uspjesi, jer je Cezar bio
prisiljen da napusti neke manje dijelove svojih odbrambenih linija i tek je brz i uinkovit
napad konjice kojom su zapovijedali Marko Antonije i Gaj Trebonije spasio rimske pozicije.
I sa unutarnje strane je pokuan napad, ali nije bio uspjean. I rimske snage su bile iscrpljene,
i odravale su se na ivici izdrljivosti. 2. oktobra 52. god. p. n. e. Vercacivelaunus, roak
Vercingetorixa je sa vanjske strane izveo jedan veliki napad, fokusirajui se na slabost u
rimskim fortifikacijama i u kombinaciji sa Vercingetorixovim snagama. Rimske
disciplinirane trupe, kao i osobno vodstvo Cezara, su se tada suoile sa vrlo estokim
udarom. I u trenutku kada se inilo da e popusti rimske linije, Cezar je sa 13 konjanikih
kohorti izveo smion napad na napadaku armiju. To je okurailo rimske trupe i dolo je do
prenoenja pritiska na Gale, koji su poeli podlijegati panici. Gali u povlaenju su postali lak
plijen za Rimljane i nastalo je unitavanje galske vojske sa vanjskog prstena. Uvidjevi
stravian poraz, Vecingetorix se sutradan predao Cezaru, zavravajui i opsadu Alesije, ali i
bilo kakav djelotvoran otpor Rimskoj Dravi. Kod Alesije je zarobljena velika masa Gala, od
kojih je veina prodata u roblje ili predata kao ratni plijen legionarima (po jedan svakom
legionaru), jedino su Heduanci i Arverni bili osloboeni, kako bi se osigurala alijansa sa
ovim galskim politijama. Vercingetorix je bio godinama zatvoren u tamnici u Tullianumu u
655
ORBIS ROMANVS
Rimu, a ritualno je pogubljen nakon Cezarovog trijumfa u Rimu 46. god. p. n. e. Iako je u
Republici tada zapoinjala estoka politika borba tradicionalista i pompejevaca na jednoj
strani i cezarovaca na drugoj, Senat je ipak proglasio 20 dana zahvalnosti radi ove velike
pobjede, ali je zahvaljujui manipulacijama Katona Mlaeg i Cezara odbijena proslava
trijumfa Cezaru.
Nakon Alesije
Sa bitkom kod Alesije zavrava i organizirani otpor Galije, koja vie jednostavno nema snage
da suprotstavi konanoj okupaciji. Po Plutarhovom ivotopisu Cezara, za deset godina rata
koji je Cezar vodio, zauzeo je vie nego 800 gradova (u galskom smislu utvrenih oppida),
pokorio 300 naroda i vodio estoke borbe u razliita vremena protiv tri miliona ljudi (misli se
na stanovnitvo Galije i rajnskih oblasti), od kojih je jedan milion ubijen, a mnogi pretvoreni
u roblje. Pored neupitnog Cezarovog vojnikog i politikog genija i organiziranosti,
obuenosti i discipliniranosti rimske armije, pobjedi ipak znatno malobrojnije vojske je
doprinijela i injenica da je Galija bilo razjedinjena sa nizom naroda koji se jednostavno
reeno nisu uspijevali zajedniki djelotvorno djelovati. Upravo na primjeru Galije primjeuje
se tradicionalno rimsko pravilo u odnosu prema drugim (posebno onima na koje namjeravaju
proiriti svoju vlast), a to je zavadi pa vladaj. Nakon Alesije otpor je jo bio samo
sporadian, od kojih je onaj kod Belovaka bio i nailaviji, ali je i on u konanici smiren a
njihov voa Korejem je poginuo. Posljednja vanija utvrda koja se odupirala bio je
Uxelodunum, protiv koje je i Cezar osobno krenuo. Nakon inenjerijskog djelovanja i
skretanja vodenog toka, uporni branioci su se predali, ali je Cezar naredio da se
zarobljenicima odsijeku ruke i onda ih je takve oslobodio. Sa Komijem je ipak sklopio mir, a
potomci ovog galskog voe e u narednim periodima vladati i u pojedinim regijama
Britanije. Tako je uz neke manje predjele na krajnjem sjeverozapadu i sjeveroistoku Galije u
potpunosti pacifizirana i pod rimskom kontrolom. Cezar je sada ponovo ublaio svoju
politiku, jer se plaio izbijanja novog ustanka, u uvjetima kada se politika borba u Rimu
poela zaotravati i kada je Pompej potpuno preao na stranu tradicionalista. Cezar sebi nije
mogao dopustiti da ratuje na dva fronta, radi ega je i smatrao da mu trebaju galski saveznici,
pa je primijenjivao politiku clementia. Tako je npr. Heduancima u potpunosti oproteno
njihovo vjerolomstvo za vrijeme zadnjeg ustanka, a prestala su i dalja razaranja i ubijanja.
ak su i opstale politike politije galskih naroda sa svojim institucijama i unutarnjom
autonomijom (naravno sada u formi zavisnih peregrinskih civitates) pa su i Arverni i Treveri
i Senoni i Sekvani i drugi nastavili svoje postojanje. Cezar je nastojao u svakoj od galskih
politija oformiti prorimske, bolje rei procezarovske stranke. Radi toga je mnoge uglednike
odlikovao na najrazliitije naine, ukljuujui i dodjelu rimskog graanstva, zbog ega se u
Galijama nailazi na veliki broj osoba sa julijevskim gentilnim imenom. Remi, Lingoni i
Heduanci (kojima je ponovo vraeno povjerenje i prijateljstvo rimskog naroda) su dobili
privilegiraniji poloaj na osnovi ugovora (foedus) sa Rimskom Dravom (koju je
zahvaljujui svome mandatu predstavljao Gaj Julije Cezar). Poloaj galskih peregrinskih
civitates nije bio ujednaen i zavisio je od odnosa koji su one imale u procesu rimskog
656
ORBIS ROMANVS
zaposjedanja Galije. Cezar, kao areligiozna osoba, je bio i izrazito tolerantan i prema galskim
religijskim i kultnim odnosima, kao i prema sveenstvu (druidima). Cezar je bio i pravilno
shvatio da je najbolji put za odranje rimske vlasti ubrzavanje procesa romanizacije, koji bi
se predstavio u vidu podizanja kvalitete ivota (bar za vie slojeve), promicanju vrijednosti
mediteranske grko rimske kulture, pa i kao privilegija. Cezar je pojedinim galskim
politijama ostavio i djelominu monetarnu autonomiju, pa su tako one mogle kovati i bakreni
novac, dok je na kovanje zlatnih i srebrnih novaca privilegij imala samo Rimska Drava.
Ono to su potinjene politije morale izmirivati Rimu su bili porezi, ali Cezar je njihovo
ubiranje prenio na institucije samih tih politija, ime su smanjene mogunosti zloupotreba
korporacija publikana. Galije su Rimu donosile velike prihode i to godinje oko 40 miliona
sestercija, to e se pokazati kao veliki doprinos izgradnji budue carske vojske za vrijeme
Augusta. Zanimljivo je da u narednim decenijama nakon Cezarovog galskog pohoda, kada
su Italija i itav mediteranski svijet bili zahvaeni nesmiljenim i razornim graanskim
ratovima, koji su oduzeo veliki broj ivota i iz korijena izmijenili sutinu rimskog politikog
sistema i transformirali Republiku u Carstvo, da je Galija bila miran (bez pobuna ili
znaajnijih upada Germana). Osvojena Kosmata Galija je upravno spojena sa Narbonskom
provincijom (iji namjesnik je imao nadzor nad galskim politijama koje su smatrane
saveznikim) i tek kasnije e doi do formiranja novih provincija na od Cezara osvojenom
podruju.
Cezar je u Italiju otposlao velike koliine zaplijenjenog bogatstva (ak i iz galskih hramova),
da je vrijednost srebra devalvirala za oko 25 %. Ova devalvacija novca je donijela odreene
materijalne gubitke bogatijim optimatima, to je samo jo vie pojaavalo njihovo
neprijateljstvo prema Cezaru. Ali je sa druge strane to samo poveavalo popularnost Cezara u
obinim masama Rima i Italije. Uz enormno bogatstvo otpremljeno za Italiju, tamo je poslan
i veliki broj galskih, germanskih i britanskih robova. Uz to, bogatei se sam, Cezar nije
zaboravljao ni svoje prijatelje i suborce. Mnogi od njih obogatili su se i postali magnati.
Galski plijen omoguio je Cezarovim pristaama, da razviju iroku demagoku politiku.
Galskim novcem pokrivani su rashodi na prireivanju predstava, praznika, na distribucije,
poklone i mita.
Vremenom e Galija biti u prilinoj mjeri romanizirana i njene provincije e predstavljati
jedan od glavnih dijelova rimskog imperija u budunosti, posebno se istiui po privrednoj
snazi (poljoprivreda, trgovina, zanatstvu), a bogatstvo galske romanizirane aristokratije e
postati njeno poslovino odreenje. U nekim momentima Galija e vie simbolizirati ono
to se podrazumijevalo pod rimskim u kasnoj antici, nego sam Rim. Zanimljivo je da e
Zapadno Rimsko Carstvo trajati u dijelovima Galije i nakon to Odoakar svrgne posljednjeg
zapadnog cara 476. god. n. e., a i obnova Zapadnog Carstva 800. god. n. e. desila se
zahvaljujui djelovanju vladara i kraljevstva koje se primarno oslanjalo na galske zemlje.
Galo-rimsko kultura, kao poseban segment/podskup ireg okvira/skupa rimske civilizacije je
postala osnova na kojoj e izrasti budua zapadnoeuropska kultura. Ali i pored romaniziranja
657
ORBIS ROMANVS
658
ORBIS ROMANVS
Situacija je bila teka i na junijim predjelima ilirskog svijeta, jer je narod Pirusta (koji su
prebivali u zaleu Skadarskog jezera i sjevernoj Albaniji) napadao pozicije Rimljana i
njihovih saveznika na podruju oko Lissosa (dananji Lje u Albaniji). Pirusti su se prije
167. god. p. n. e. nalazili u okvirima Ilirske drave Agronida, ali su zbog suradnje sa
Rimljanima bili nagraeni time to su ostali samostalni. Ovaj put, nakon vie od 110 godina,
situacija se izmijenila i Pirusti su uznemiravali granice rimskog imperija na jadranskoj obali.
Radi toga se i Cezar (napravivi tako krai intermezzo svoga boravka u Galiji) 54. god. p. n.
e. morao uputiti u Ilirik. im je stigao, zapoeo je mobilizaciju vojnika kod zajednica koje su
priznavale vrhovnu vlast Rima, odredivi i mjesto i vrijeme okupljanja te vojske. Namjera je
bila jasna da se krene na Piruste, i kada su oni saznali za to, poslali su izaslanstvo koje je
javno izjavilo da nije bilo djelovanja sa njihove strane po odluci politije i njenih institucija.
Izaslanstvo je tako praktino krivicu prebacilo na neke neodgovorne elemente, a ponudilo
je i kompenzaciju tete. Nakon to ih je sasluao, Cezar zatrai da daju taoce i odredi dan za
njihovu primopredaju, a jo ih je i upozorio da ako ne ispune zadato povee rat na njih.
Taoci stigoe u odreeni dan i zatim Cezar odredi arbitrau meu narodima na ovom
podruju da se izraunaju tete i nain obeteenja.
Ipak najtei sukobi su se deavali u zoni Srednjeg Jadrana i njegovog neposrednog zalea,
gdje je zapoeo viedecenijski rat sa Delmatima. Sukob je zapoeo 50. god. p. n. e. zbog
spora Liburna, domorodakog naroda koji je ivio sjeverno od rijeke Krke (i koji su bili vie
prorimski orijentirani), i Delmata oko graninog utvrenog naselja Promona (na dananjoj
planini Promina). Delmati su bili najvei ilirski narod i politija koja se protezala od rijeke
Krke pa do u Zapadnu Hercegovinu sa sreditem na dijelovima dananje zapadne Bosne (na
duvanjskom polju u naselju Delminij). Delmati su oteli Liburnima Promonu i Liburni se za
pomo obrate Cezaru, koji je pozvao Delmate da vrate Promonu. Meutim, ovaj ilirski narod
je to odbio, radi ega je Cezar poslao na njih vojsku koju su Delmati, po Apijanu, pobijedili i
poubijali do posljednjeg ovjeka. Ovaj rat zbog Promone e se nastaviti, zadavajui u
narednim godinama dosta posla cezarovcima i njihovim saveznicima Salonitancima,
Liburnima i Daorsima. Ovaj sukob sa Delmatima e se kasnije nastaviti i kao epizoda
rimskog graanskog rata na istono-jadranskoj obali, jer su se Delmati stavili na stranu
Senata i trupa kojima je zapovijedao Pompej.
Istoni Balkan
Istvoremeno da deavanjima u Galiji i Zapadnom Balkanu, situacija se poela komplicirati i
na istonom Balkanu. U periodu 62 61. god. p. n. e. trake zajednice sa prostora dananje
Dobrue, uz pomo germanskih Bastarna, su potukli Gaja Antonija kod Istropolisa. Traki
Denteleti su pustoili du rijeke Strimon (dananja Strumica) 56. god. p. n. e., i njima se
suprostavljao vojska pod zapovjednitvom Marka Pizona. Ipak, glavni politiki i vojni faktor
na ovom podruju se tada javio u vidu dake kraljevine (koja ugrubo pokriva podruje
dananje Rumunije), ije uzdizanje je vezano za kralja Bojrebistu i Dekaneja (zakonodavca,
astronoma, savjetnika Bojrebiste, i neke vrste vrhovnog sveenika). Dake (vie orijentirane
659
ORBIS ROMANVS
na karpatsko gorje; raniji njihov vladar je bio Rubobostes) i getske zajednice (dananja
Vlaka ravnica sa centrom u Argedava) sa donjeg Dunava, ravnica sjeverno od Dunava i
karpatskih masiva su pripadale u irem kontekstu trakoj etnikoj zajednici i Bojrebista je bio
prvi koji ih je ujedinio. Bojrebista je vladao izmeu 82. i 44. god. p. n. e., i vodio je
novouspostavljenu mo Daana (koji su do tada bili na marginama historijskih i
kulturolokih procesa na Balkanu) u pohodima, pustoenjima i osvajanjima irom
jugoistone Europe i Podunavlja. Veliko je jo uvijek pitanje u kojoj mjeri je bila
centralizirana i na kojoj nain organizirana politija koju je ujedinio Bojrebista. Rije je o
nekoj vrsti teokratske drave (u antikom, neabrahamskom smislu), koja se zasnivala na
uenju Zamolkisa, koji je bio legendarni prorok, zakonodavac, socijalni i religiozni
reformator iz drevnih vremena. Vremenom se Zamolkis kod Daana i Geta preobrazio u
boanstvo, i po Herodotu Geti, koji su vjerovali u besmrtnost due, su vjerovali da po smrti
idu Zalmokisu. Po grkim i rimskim piscima Zamolkis je stvarno postojao i bio je getskog
porijekla, i na Samosu je bio uenik (moda rob) Pitagore. Nakon to je stekao veliko
bogatstvo (i moda nakon svoga osloboenja!?) Zamolkis se vratio u svoju domovinu. Po
Herodotu je Zamolkis putovao i u Egipat. Ipak mogue je da je Zamolkis ipak bio znatno
stariji od Pitagore i njegovog uenja, i da je putovao po istonomediteranskim zemljama. Za
Zamolkisa su se povezivale i podzemne prostorije (moda prirodne peine) na svatoj planini
Kogaion, a vjerovanje u njegov kult (koji se razvio poslije njegove smrti) je podrazumijevalo
i neku vrstu uskrsnua (ali za razliku od drugih uskrsnua kao to su ona Tammuza ili Isusa,
Zamolkisovo uskrsnue se desilo nakon tri godine nakon njegovog nestanka). Nakon
izvjesnih reformi Dekaneja (npr. restrikcija upotrebe vina), kult Zamolkisa je bio za vrijeme
Bojrebiste vrlo mona religiozna pojava (nejasno je da li je rije o nekoj vrsti monoteizma ili
henoteizma = rana faza monoteizma, koja oboava jednog boga, ali prihvata i egzistenciju i
drugih boanskih bia, nekada i u vidu preuzimanja razliitih oblika i personaliteta od samo
jednog boanskog entiteta), a tradicionalna godina njegovog roenja (713. god. p. n. e.) se
smatrala prvom godinom dakog kalendara. Daani pod Bojrebistom su predstavljali onu
snagu koja je konano slomila hegemoniju keltskih politija na sjevernom Balkanu i
Podunavlju. Daani su 60/59. god. p. n. e. napali i pobijedili keltske narode Boje i Tauriske u
Podunavlju, a uspjeno su napali i do tada zloglasne tlaitelje Balkana, keltske Skordiske i
slomili njihovu mo. Poslije 55. god. p. n. e. (a prije 48. god. p. n. e.) daka hegemonija se
proirila na crnomorsku obalu, podreujui i grke utvrde od Olbije do Apolonije. Ali
pojedini grki polisi na crnomorskoj obali su imali i dobre odnose sa Bojrebistom, kao to je
grad Dionysopolis, iji je graanin Akornion bio i glavni savjetnik Bojrebiste. Bojrebista i
njegova daka imperija su morali biti primijeeni od Rimljana, jer je vrlo lako mogao
ugroziti Rimljane na Balkanu. Bojrebista je za vrijeme graanskog rata koji je izbio izmeu
Cezara i tradicionalista (na elu sa Pompejem) 48. god. p. n. e. stao na stranu potonjih, radi
ega je Cezar planirao veliku oruanu intervenciju (nakon pobjede nad Pompejem, Katonom
Mlaim i tradicionalistima). Bojrebista je 44. god. p. n. e. bio ubijen atentatom, koji je
izveden uslijed zavjere plemenske aristokratije koja se plaila da bi Bojrebistina sve vea
660
ORBIS ROMANVS
autokratija ugrozila njihove tradicionalne pozicije, moi, privilegije. Nakon njegove smrti, i
daka imperija se raspala na razliite politije (za vrijeme Augusta postojati e etiri
dravice). Istoni Balkan, posebno pitanje bogate Dakije (koja e kasnije ponovo ujediniti)
e nakon uspostave carskog reima u velikoj mjeri zaokupljati panju zvaninog Rima.
BUREVJESNIK
Klodije i Milon
U posljednjem povijesnom razdoblja postojanja republikanskog sustava u samom Rimu je
moan igra bio vrlo drski plebejski tribun Publije Klodije, Publije Klodije Pulher (Publius
Clodius Pulcher ivio od 93/92. 53. god. p. n. e.), inae politiki saveznik Gaja Julija
Cezara. Klodije, inae izvorno patricij je bio vrlo zanimljiva i osebujna pojava u tadanjem
rimskom javnom i politikom ivotu. On je spadao u broj one aristokratske zlatne mladei
koja je u svojoj javnoj djelatnosti stavljala u prvi plan osobne ciljeve, smatrajui sva sredstva
doputenima. Klodije je sluio u Lukulovoj vojsci. On je bio nezadovoljan svojim
zapovjednikom i ak je pokuavao dii bunu protiv njega. Svoju politiku karijeru Klodije je
poeo optubom Katiline za iznuivanje, ali je tu optubu, neenergino podravao i kasnije i
sam moda bio meu njegovim pristaa. Klodije je imao i intrigantno privatno i ljubavno
ponaanje, uostalom kao i njegova tada vrlo poznata sestra Klodija. Za vrijeme praznika u
ast Dobre boginje (Dea Bona) 62. god. p. n. e., na kome su mogle prisustvovati samo ene,
Klodije se, preobuen u ensku odjeu, provukao u kuu vrhovnog sveenika Julija Cezara,
gdje se odravao taj praznik, na sastanak s njegovom enom Pompejom. Klodije je optuen
za skrnavljene svetinje, ali je Cezar (iz razloga politikog saveznitva) odustao od podizanja
optunice i ograniio se jedino na to da dopusti razvod svojoj eni. Sudska rasprava o
skrnavljenu svetinje zavrila je Klodijevim osloboenjem od krivnje. Meu onim koji su
traili Klodijevu osudu bio je Ciceron (koji je i svjedoio i govorio protiv Klodija po ovom
predmetu), to je dovelo do osobne mrnje izmeu Klodija i Cicerona.
Nakon povratka sa Sicilije (gdje je bio kvestor u periodu 62. 61. god. p. n. e.) Klodije je
odluio da se kandidira za plebejskog tribuna. Poto je bio patricijskog porijekla, Klodije se
za vrijeme Cezarovog konzulata 59. god. p. n. e., dao adoptirati od plebejca P. Fonteja (P.
Fonteius) koji je bio mlai od njega (ali rimsko tadanje zakonodavstvo nije uope bilo
definiralo da sin mora biti mlai od oca). Ova adopcija je povredila niz tradicionalnih pravila
i rituala vezanih za proces adoptiranja koji su bili uobiajeni u tadanjem rimskom drutvu. I
pored toga Klodije je izabran za plebejskog tribuna za 58. god. p. n. e. i odmah se obruio na
Cicerona (prema kojem je imao i vrlo izraenu i osobnu antipatiju). Klodije je tako zasluan
za donoenje zakona po kojem je kanjava progonstvom svako onaj ko je naredio egzekuciju
rimskog graanina bez suda (uskraivanje vatre i vode). Ovo je direktno bilo upereno protiv
Cicerona i njegovog odnosa prema pogubljenju Katilininih pristalica. Na taj nain, senatska
odluka o pogubljenju Katilininih pristalica bila bi proglaena nezakonitom. Ciceron i njemu
bliske osobe poduzeli su sve mjere da sprijee progonstvo. Pojedini senatori i vitezovi
661
ORBIS ROMANVS
662
ORBIS ROMANVS
663
ORBIS ROMANVS
ORBIS ROMANVS
Italiji u etrurskom (ranije ligurskom) gradu Luki radi ponovnog ureenja trijumvirske
koalicije. Nesumnjivo je Cezaru, koji je tada imao jo dosta posla u Galiji, bio neophodno
dobivanje na vremenu i samim tim odranje triumvirata. U suprotnom, a poto mu mandat
istie moglo se desiti da mu se oduzme i namjesnitvo, i zapovjednitvo i vojska i sasvim
legalno prenese na nekog drugog. A i Cezar je nastojao da odri saveznitvo, jer bi prelazak
klimavog Pompeja na stranu tradicionalista donijelo dosta neprilika Cezaru. Poetkom IV.
mjeseca 56. god. Kras je otiao na sjever i u Raveni se naao sa Cezarom, odakle su obojica
krenuli u Luku, u koju je doao i Pompej 11. IV., pod izlikom da ima poslova oko
pospjeivanja snabdjevanja itom sa Sardinije i Afrike. U Luku su na sastanak doli i
prokonzul Blie Hispanije Metel Nepot, propretor Sardinije Apije Klaudije, te preko 200
senatora i 120 liktora (ime se ukazivalo na visoki autoritet skupa) i mnogih drugih.
U Luki je postignut sporazum po kojem su Pompej i Kras ponovo kandidati za konzule za 55.
god. p. n. e., i im budu izabrani produili bi Cezarovo namjesnitvo u Cisalpinskoj i
Narbonskoj Galijama (iz ega je proizlazilo i zapovjednitvo nad Kosmatom Galijom) i
Iliriku za jo pet godina (njegov mandat je isticao sa 31. XII. 54. god. p. n. e.) i taj produeni
mandat bi trajao do 31. XII. 49. god. p. n. e., i ukljuivao je poveanje legijskog sastava na
deset legija (koje bi bile financirane javnim sredstvima). Sporazum u Luki je predviao da
nakon konzulske godine Kras dobije prokonzulsko namjesnitvo u Siriji (na pet godina), koje
bi mu posluilo za invaziju Partije na istoku (gdje se nadao da e doi do slave i bogatstva
slino onome to je Cezar uinio u Galiji). Pompej je dobio obje Hispanije za upravu isto na
pet godina, ali u odsustvu (in absentia). Bitno je istai jo jednu saglasnost, a to je da je
Cezar pridrao pravo na konzulat nakon zavretka nejgovog drugog petogodinjeg mandata.
Pokazati e se da je ovo Cezarovo pravo, jedno od glavnih pitanja koje su na kraju dovele do
poetka II. rimskog graanskog rata. Zahvaljujui veini koju su mogli osigurati prilikom
izbora i glasanja (praeno sada uobiajenim podmiivanjem glasaa i izbornim nasiljem),
triumvirska koalicija je uspjela u toku 55. god. p. n. e. progurati sve svoje namjere. Odluke o
prokonzulstvima i mandatima triumvira su leglizirani i odobreni Trebonijevim zakonom (lex
Trebonia). Sporazum u Luki je predviao utvrivanje pozicija triumvirske koalicije uz
navedene i druge uobiajene metode (kao to je odgovarajua legislativa, zatim i promocija
podobnih kadrova; i sustav patron - klijent)
Cezar se sa svoje strane obavezao i da smiri Klodija, kako ovaj ne bi napadao Pompeja i
njegove interese u Rimu. Senat je nakon uspjeha sastanak u Luki i obnove triumvirske
koalicije, praktino kapitulirao, raniji triumvirski zakoni (npr. onaj vezan za raspodjelu
zemlje oko Kapue) nisu derogirani, a potvrene su i odluke iz Luke. Ciceron se ak javno
pokajao, to je prenaglio (me asinum germanum fuisse, u pismu Atiku). Ponaanje triumvira i
njihovih legata je sada sve vie zaobilazilo Senat, pa je Cezar bez Senata ureivao svoje
provincije i osnivao kolonije (npr. Novum Comum, dananji Komo na sjeveru Italije), Pizon
ratuje u Trakiji, Gabinije u Egiptu (koji je vratio Ptolemeja XII. Auleta na prijestolje), a Kras
pokree invaziju Partije (sve bez miljenja Senata). Po sporazumu u Luki, Krasovoj
ekspediciji se pridruio i njegov sin Publije, Triumvirska koalicija ipak nije uspjela osigurati
665
ORBIS ROMANVS
i kontrolu nad porotnim sudovima. Cezar je inae vodio mudru politiku, tako to nije nije
elio da stvori totalni animozitet prema tradicionalistima. Tako je bio dosta obziran prema
Ciceronu, iako ipak nije elio da rtvuje Klodija. A pomogao je i Ciceronu da se rijei
dugova, sudjelovanjem kod izgradnje velikih graevina. Krajem 56. god. p. n. e. u Rim se
vraa Katon Mlai, kako bi se pomoglo tradicionalistikoj opoziciji koju je predvodio
tvrdoglavi senator Marko Bibul. A vrlo brzo e se desiti i dva dogaaja koja e iz temelja
poremetiti odnose unutar triumvirske koalicije i na kraju dovesti do njenog nestanka u krvi
drugog graanskog rata.
Prestanak porodine veze Cezara i Pompeja
Prvo to e poremetiti triumvirsku koaliciju je bila smrt Cezarove kerke Julije u jesen 54.
god. p. n. e. i to prilikom poroaja, a neto kasnije i dijete je umrlo. Iako su i Cezar i Pompej
dijelili duboku alost zbog nesree koja se desila mladoj eni, ova smrt je ipak na due staze
utjecala na udaljavanje Pompeja od Cezara. Kako bi sprijeio ovakav razvoj situacije, Cezar
je predloio jo jednu branu vezu i to tako to bi ponudio unuku svoje sestre Julije,
mlaahnu Oktaviju (inae sestru Gaja Oktavija, kasnijeg Oktavijana i Augusta) za suprugu
Pompeju. A ta veza bi bila pojaana i vjenanjem Cezara sa Pompejevom kerkom. Ove
prijedloge Pompej je odbio i 52. god. p. n. e. je oenio Korneliju Metelu, udovicu Krasovog
sina Publija i kerku Kvinta Cecilija Metela Pija Kornelijana Scipiona Nazike (Quintus
Caecilius Metellus Pius Cornelianus Scipio Nasica), jednog od Cezarovih najveih
oponenata i zagrienog optimata (oni su upotrebljavali i drugo ime boni = dobri ljudi).
Ovim brakom je Pompej jasno ukazao u kojem pravcu e se razvijati njegova dalja
privrenost i to prema tradicionalistima sa kojima se on definitivno povezao. Pompej se
jednostavno vratio svojim ideolokim korijenima. Pompejeva kerka se udala za Fausta Sulu,
sina nekadanjeg diktatora i voe optimatske stranke Lucija Kornelija Sule. Kada se govori o
ovim pitanjima potrebno je imati na umu da su brakovi u visokim rimskim politikim
krugovima uglavnom podrazumijevala i politiki aspekt. Brak je bio javna, dravna
institucija i kao takav se shvatao, dok se ljubav mogla traiti na drugim stranama.
Bitka kod Kare 53. god. p. n. e., prvi sraz rimskog i iranskog svijeta
Kras je od svih lanova triumvirata bio najmanje zapaen i uglavnom se zanimao za
materijalnu dobit, i na posredovanje izmeu Cezara u usponu i Pompeja u stagnaciji. Kras je
i u osvajanju Partije gledao kako da doe do bogatog iranskog blaga, koje bi stekao
osvajanjem ove drevne zemlje. Kako je stariji, i njegova krtost i pohlepa (inae izraena) su
postajali sve vei. Motivi koji se navode za Krasovu ekspediciju na istoku su razliiti, u
prvom planu istie se njegova pohlepa, zatim elja za slavom kao to je bila ona Pompejeva i
Cezarova (Partija se smatrala slabim orijentalnim neprijateljem), a moda je i na to utjecala i
ambicija sina Publija, visoko odlikovanog oficira. Uostalom po Plutarhu je i sam Cezar u
svojim pismima Krasu (koje je slao iz Galije) govorio o planovima za invaziju Partije.
Raspoloenje za rat sa Partijom i otvaranje iranske stranice rimske historije u samoj
Republici je bilo razliito, i bilo je i dosta protivljenja tome ratu. Ciceron ga je nazivao nulla
666
ORBIS ROMANVS
causa (rat bez opravdanja), jer je Partija imala kakav takav sporazum sa Republikom.
Posebno se ekspediciji protivo plebejski tribun Atej Kapit (Ateius Capito), a i znamenja su
bila loa. Ali uprkos svemu Kras je napustio Rim 14. XI. 55. god. p. n. e. (jo dok mu nije
istekao konzulat), i u kasno doba iste godine stigao u Siriju. im je Kras stigao u stigao u
Siriju, odmah je zapoeo pripreme za rat na Bliskom i Srednjem Istoku. Za vrijeme zime
54/53. god. p. n. e. u Siriji mu se pridruio sin Publije. koji je iz Galije sa sobom doveo 1000
galskih konjanika iskusnih vojnika.
Podlogu za rat je ve godinama ranije pripremio sam Pompej, nizom poteza kojima je
pogoravao odnose sa iranskom dinastijom Arsakida koja je vladala iranskim platoom,
Mezopotamijom i dijelom sredinje Azije. Sukob rimskog i iranskog svijeta je bio
neminovan i to upravo na onom historijskom, etnikom i kulturolokom rasjedu koji postoji
do danas. U odnosu na vrijeme boravka Pompeja na ovom podruju, situacija se uneliko
izmijenila. Tigran Veliki Jermenski je nedavno umro, a partski prinevi Mitridat III. i Orod
su 58. god. p. n. e. umorili svoga oca Fraata III. Mitridat III. je 56. god. p. n. e. i otpoeo rat
protiv jermenskog novog kralja Artavazda II., koji je bio rimski tienik, ime je praktino
dolo do rata i sa Republikom. Tadanji namjesnik Sirije Gabinije je krenuo preko rijeke
Eufrat, ali se tada i kod Parta desila promjena, jer je dravnim udarom (u kojem e znaajnu
ulogu imati velika Surena) sruen Mitridat III., a na njegovo mjesto postavljen Orod II.
Mitridat je pobjegao iz Irana i preavi na stranu Rimljana doao u Gabinijev tabora. Ali je za
Gabinija dola nova naredba koja je upuivala u Egipat (kako bi tamo ustoliio Ptolemeja
XII. Auleta), zemlju koja je za Rimljane imala mnogo vei vrijednost nego mezopotamijsko i
iransko podruje. Dok je Gabinije krenuo prema Egiptu, ostavio je Mitridata da sam ratuje.
Na stranu izgnanog arsakidskog kralja su prela dva velika i bitna grada i to helenistika
kolonija Seleukija i drevni Babilon. Ali Orodov zapovjednik Surena je uspio da zauzme
Seleukiju, a da Mitridata opsjedne u Babilonu. Prisiljen glau, Mitridat se predao i po
zapovijedi njegovog brata Oroda je pogubljen. Ali to nije bio kraj rata i upravo kada je
Gabinije, nakon uspjene intervencije u Egiptu, namjeravao da nastavi rat sa Partima, u Siriju
je stigao Kras. Novi namjesnik je prezirao protivniku silu i ne samo da je mislio da e
pobijediti Parte na granici, nego da e ponoviti djelo Aleksandra III. Argeada Velikog
(mnogi kasniji rimski zapovjednici i carevi e isto biti opsjednuti tom idejom ponavljanja
Aleksandrovih osvajanja na istoku.) i osvojiti Iran, Baktriju i Indiju. Ali Kras nije bio
Aleksandar, i umjesto brzih i odlunih akcija u aleksandrovskom stilu, Kras je gubio vrijeme
pljakajui hramove u Siriji i Judeji, sakupljajui veliko blago. Prva vojna akcija je bio
prelazak Eufrata i zauzimanje grada Nikeforiona, ali umjesto da nastavi pohod on je samo
ostavio posadu i vratio se u Siriju. Kras se predomiljao kojim putem da udari na arsakidsku
dravu. Jedan put je iao preko Jermenije i bio je dui, ali i sigurniji i njega je zagovarao
Artavazda II., dok bi drugi krai, ali i nesigurniji vodio u Mezopotamiju. Artavazd II. je
ponudio, pod uvjetom da Kras invaziju izvri preko Jermenije, pomo od skoro 16 000
konjanika i 30 000 pjeadinaca. Ali je time to je odabrao put preko Eufrata, Kras je i odbio
ovu vrijednu pomo jermenskog kralja. I Kras se tako na svoju i rimsku nesreu odluio za
667
ORBIS ROMANVS
ovu drugu opciju. U Krasov tabor je doao i arapski eik Ariamnes/Abgar II bar Abgar (koji
je ranije pomagao Pompeju u njegovoj istonoj kampanji), koji je vladao pustinjom od Edese
do Kare (odnosno kraljevinom Osroene/Edesa), znai i nad komunikacijom do Eufrata, koji
je Krasa uvjerio u svoju vjernost, nudei se i kao vodi. Kras je lakomisleno prihvatio ovog
arapskog poglavicu, i 53. god. p. n. e. je preao Eufrat. Sa mjesta gdje je preao Eufrat, Kras
je mogao krenuti prema Seleukiji, gdje je najua udaljenost izmeu rijeka Eufrata i Tigrisa,
ime bi prodro u samo srce Mezopotamije i izbio neposredno pred glavni arsakidski grad
Ktesifon, ali bio je jo jedan krai put preko velike mezopotamijske pustinje. Prvi put prema
Seleukiji su predlagali mnogi oficiri u rimskom stoeru (posebno imajui na umu teinu
pokreta preko pustinje), ali Ariamnes je zagovarao krai, pustinjsku put, govorei da su Parti
u panici i da ve bjee pa da je bolje da ih stignu to prije i tomo golemo blago. Pohlepni
Kras prihvati prijedloge arapskog eika i krenu preko pustinje sa 4 000 konjanika, 4 000 lakih
pjeadinaca, 1 000 Gala konjanika te 7 legija = ukupno oko 44 000 ljudi. Za razliku od
rimske vojne doktrine, koja se temeljila na tekoj legionarskoj pjeadiji, partska doktrina se
bazirala na konjici koja je obuena i za izbacivanje strijela. Poseban tip partske konjice bili
su teki konjanici = katafrakti (), gdje su i konjanik i konj bili zatieni
oklopom. Orod II. je podijelio svoje snage, pa je sa sobom uzeo vei dio vojnika i napao
Jermene, dok je ostatak njegovih snaga od 9 000 konjanika strelaca i 1 000 katafrakta pod
zapovjednitvom spahboda Surene (istaknutog velikaa iz jedne od najmonijih i
najuglednijih partsko iranskih porodica; ivio od 84. do 52. god. p. n. e., i bio je praktino
druga osoba u kraljevstvu) trebao paziti i povremeno ugroavati glavninu Krasove armije.
Izgleda da prava namjera Oroda II. nije bila da Surena porazi Krasa, nego da samo usporava
napredovanje njegove vojske, dok se on ne obrauna sa jermenskim kraljem. Meutim,
situacija se ipak odvijala na drugaiji nain.
Ulazei sve vie u dubinu protivnikog teritorija, ta velika vojska uope nije nailazila na
neprijatelja, ali je zato sve vie stradala od gladi, ei i iscrpljenosti. Zavlaenje rimske
vojske je u stvari bila strategija Parana, i arapski eik je to namjerno radio udaljavajui ih od
vode. Kras je primio i poruku od jermenskog kralja koji je molio za pomo, jer je glavnina
partske vojske u Jermeniji. Kras je ignorirao poruku i nastavio svoj pohod. I konano kada
dooe do rijeke Balissosa, ukazali su se prvi neprijateljski konjanici. Kras je poslao
Ariamnesa i njegove arapsku jedinicu u izvianje. Parti izmicahu sve dalje i dalje, dok se
Ariamnes i Arapi nisu vraali (oni su svoj zadatak ostvarili, jer su prevarom Krasa namamili
u dubinu partskog podruja i onda ga ostavili). Bez vodia, Rimljani nastavie kretanje
nagaanjem pravca. I odjednom se pojavi na svim stranama partska vojska, a uz Surenu
nalazio se i Ariamnes sa svojim beduinima. I tek tada je Kras shvatio da je prevaren, a Parti
su imali mnogo vie vojske, mogli su lake podnositi vruinu a i taktiki poloaj na samom
terenu je bio mnogo pogodniji od onoga koji su Rimljani zauzimali. Do prvog sukoba je
dolo nekih 45 km. od Kare (danas Harran u jugoistonoj Turskoj, u Kurdistanu).
Podzapovjednik kvestor Gaj Kasije Longin (Caius Cassius Longinus, ivio 85. 42. god. p.
n. e.) je predlagao da se rimska vojska postroji u borbeni poredak koji bi omoguavao i
668
ORBIS ROMANVS
mobilnost (sa pjeadijom u centru, i konjicom na krilima), ali je Kras (iako je prvo taj
prijedlog prihvatio) na kraju trupe ipak rasporedio tako da im smanjena manevarska
sposobnost. Rimski zapovjednici su predlagali i da se sagradi tabor, i da se tek napadne sutra
ujutro, ali Publije je bio eljan bitke i uspio je da njegovo stajalite o momentalnom napadu
prevlada.
Surena je primijenio i psiholoko ratovanje (pokuaji izazivanja zabune meu rimskim
legionarima koristei galamu i kakofoniju, te pokuaj odsjaja sa oklopa katafrakta). I onda je
poslao konjanike strijelce u napad na rimske linije (iako je prvo pomiljao na napad
katafrakta). Na rimske trupe su se sruivale kie strijela nanosei im goleme gubitke. Partski
lukovi su imali dovoljno snage da svojim ispaljenim strijelama probiju oklope i djelimino
titove, jer veliki rimski titovi scuta nisu mogli pokriti cijelo tijelo. Iako su rimske formacije
stalno napredovali, konjanici strijelci su uvijek izmicali, a onda su formirali i testudo
(kornjaa) formaciju. Onda su nastupili katafrakti, uzrokujui paniku (razbijajui
formaciju) i nanosei teke rtve. I onda bi ponovo nastupili strijelci i itav proces bi se
ponavljao. Kras je mislio da e Parti ostati bez strijela, to se nije desilo zbog odline
logistike podrke (deve su prenosile nove i nove zalihe strijela) I onda je Kras poslao svoga
sina Publija i njegove Gale u napad na konjanike strijelce. Pod pritiskom partskih strelaca, i
Krasov sin Publije (koji se kao vii oficir kod Cezara kao u Galiji odlino pokazao) se morao
povui na jednu uzvisinu. Mezopotamijski Grci koji su poznavali podruju, preporuivali su
Publiju da se moe spasiti bijegom, ali on je ve bio ranjen i odluio je da umre na bojitu
(dao se probosti od svoga titonoe), nego da izgubi ast bjekstvom. Od njegovih 6 000
ljudi, samo je 500 preivjelo (predavi se Partima), dok su oficiri vrili samoubistva.
Nakon to je na poprite stigao i sam Kras, saznao je za smrt sina i unitenje prethodnice, a i
sam se upustio u bitku koja je potrajala do noi, Ovaj put su partski konjanici pokazali svoju
punu vrijednost i samo je dolazak noi sprijeio puno unitenje Rimljana. Kras je potpuno
izgubio glavu i jednostavno nije znao ta da radi. I podzapovjednici vojske odrede da se
odmah treba povui pod zatitu zidina Kare, ostavljajui veliki broj ranjenika koje su Parti
zarobili. Sljedeeg dana je Surena poslao poruku predlaui pregovore..Kras je bio prisiljen
od vojske da ode na sastanak (gdje je Kras dostojanstveno primljen i doekan), na kojem je
partski predstavnik nudio mirovni sporazum po kojem bi se rimskoj vojsci dopustio siguran
odlazak u Siriju, a zauzvrat bi se sva teritorija istono od Eufrata prepustila Partima. Zbog
odreenog nesporazuma prilikom odlaska Krasa, dolo je do sukoba, u kojemu su poubijani
rimski oficiri. I sam Kras ne eljei da bude zarobljen od Parta, izvri samoubistvo. 9. VI. 53.
god. p. n. e. Preostali Rimljani su iz Kare pokuali umai, ali je dobar dio bio likvidiran ili
zarobljen.
Kralj Orod II. je upravo slavio vjenanje svoga sina Pakora sa sestrom svoga novog
saveznika, kralja Jermenije Artavazda II., kada je dola vijest o velikoj pobjedi nad Krasom.
U tadanjoj javnosti se pojavila i vijest (historijski nepotvrena) da su nakon Krasove smrti
Parti u njegova usta izlili istopljeno zlato, kao simbol njegove ei za bogatstvom. U
669
ORBIS ROMANVS
ORBIS ROMANVS
Uspon tradicionalista
Uz sve to za 54. god. p. n. e. je za konzula izabran tradicionalista i vrlo bogati Lucije
Domicije Ahenobarb (Lucius Domitius Ahenobarbus). Tradicionalistika opozicija, iji je
glavni stup inio Katon Mlai, je uspjela da koristei nezavisnost sudova (jer je triumvirskoj
koaliciji bilo sve tee da pridobije ili zastrai porotnike i sudije) da otkrije velika bezakonja
triumvira, a poele su se i dizati tube protiv pristaa triumvirske koalicije, koje su esto
zavravale uspjeno. Tako je radi globljenja kanjen progonstvom konzular Gabinije, dok je
Vatinije spaen na jedvite jade spaen samo zalaganjem samoga Cezara. Tradicionalistiku
opoziciju je jo tee bilo zauzdati na planu propagande, jer su opozicionari koristili
knjievnost i svoja govornika i literarna umijea. irili su se pamfleti, pjesme, epigrafi,
grafiti, zapisani govori pa i itava knjievna djela ija je otrica (esto ironina i podrugljiva)
bila uperena prema triumvirima. U tome nainu djelovanja isticali su se Marko Terencije
Varon (izdao je vrlo otru satiru protiv trimvira pod naslovom Troglavo udovite), Gaj
Licinije Klavo, Marko Furije Bibakul i uveni pjesnik Kvint Valerije Katul (ivio 87. 45.
god. p. n. e.). Cezar je bio shvatio snagu ovog vida antitriumvirskog djelovanja i zato je
nastojao da pridobije pojedine uglednije pisce, a sa mladim Katulom se osobno izmirio
zahvaljujui posredovanju pjesnikovog oca. A i sam Cezar je vrio propagandnu aktivnost i
to najvie koristei svoje izvjetaje (komentare) o ratu Galiji.
671
ORBIS ROMANVS
Situacija u Rimu se naglo zaotrila vezano za konani obraun Milona i Klodija, a kaos koji
je nastupio bio je po volji Pompeja koji je nastupao kao spasilac Republike i osoba koja moe
zaustaviti anarhiju na ulicama Grada. ak je i interrex (jer sedam mjeseci nisu bili provedeni
izbori za konzule) Marko Lepid bio u svojoj kui opsjedan pet dana, jer nije htio da odmah
naredi izbore za konzule (kako bi onda Pompejeve pristalice bile izabrane). Senat je ipak
iskoristio spaljivanje kurije za vanredne mjere, a i kako bi se anarhiji konano stalo na kraj.
Na prijedlog Katona Mlaeg i Bibula Pompej je dobio konzulat bez kolege (sine collega),
tj. do tada za Republiku neuobiajene ovlasti kako bi se uveo red u Dravi. Tradicionalisti su
jednostavno tada zakljuili da bi savez sa Pompejem bio uinkovit (koji je po njihovom
miljenju bio znatno manje zlo od Cezara), jer bi time bila u potpunosti zavrena epoha I.
triumvirata, a raskid Pompeja sa Cezarom neminovan. Pompej je tada u svojim rukama
koncentrirao razne magistrature (konzulat bez kolege, prokonzulat u panjolskim
provincijama, izvanredne ovlasti za opskrbu Rima namirnicama). Ovakvo spajanje dunosti
bilo je neuobiajeno u prijanjim razdobljima rimske povijesti, ono je predstavljalo presedan
za budue dogaaje. Pompej se odmah pokrenuo kako bi sredio situaciju, i izdao je
obavezujue odredbe protiv agitacije na izborima (koja su postala obina legla nereda),
obnovivi i stare propise. Pompejev konzulat je regulirao i proceduru prilikom izbora za
najvie dunosti i utvrdio novi sustav podjele provincija. Bitnija odredba je bila po kojoj
konzul ili pretor, po isteku svoje vlasti, ne moe odmah dobiti namjesnitvo nego tek nakon
pet godina (to je indirektno bilo usmjereno protiv Cezarovih namjera). Kod sudova je
odreen vremenski maksimum preko kojeg govor ne moe trajati, revidirani su spiskovi
sudija, a i ogranien je broj advokata. Uz to Pompej je izvrio i mobilizaciju, jer je Senat
izjavio da je domovina u opasnosti, i ta vojska je dobila dunost da kod izbora i rasprava
bude prisutna, kako bi se sprijeili neredi i dri pod kontrolom naruitelje mira i stranake
bundije. Pompej je sproveo stroge zakone protiv krivaca za nasilje i potkupljivanje. Pompej
je bio dosta uinkovit i u toku 52. god. p. n. e. u Rimu je uspostavljen kakav- takav red i mir,
i on je 1. VIII. 52. god. p. n. e. vrati svoja posebna ovlatenja, odnosno dobio je kolegu u
konzulatu i to svoga tasta Metela Scipiona. Uspostavljanje reda nakon godina klodijevskog
kaosa na ulicama Grada, i eliminiranje ulinih paravojski je nesumnjivo bio veliki uspjeh
Pompeja, koji je to uspio rijeiti vjetim kombiniranjem politike djelatnosti i vojnog
pritiska.
Ali za vrijeme Pompejevog specifinog obnaanja konzulata bez kolege, donesen je i jedan
zakon (lex Pompeia De Magistratibus) kojim je kandidat za magistrature morao da bude
prisutan u Rimu (unutar pomeriuma) i samim tim nije mogao da sa sobom dovlai legije u
Rimu radi svoje zatite (iako je ranijim zakonima bilo omogueno kandidiranje in absentia).
Kasnije e se pokazati i da je ovaj zakon bio uperen protiv Cezara. Ustvari jedan dio
Pompejeve i tradicionalistike zakonodavne aktivnosti za vrijeme ovog razdoblja 52. god. p.
n. e. bio usmjeren na oteavanje produenja Cezarovih ovlasti i njegov eventualni izbor u
odsustvu za konzula za 48. god. p. n. e., odnosno za novo prokonzulstvo i novi imunitet koji
bi slijedli automatski nakon zavretka konzulata. Naredne 51. god. p. n. e. Pompej je bio
672
ORBIS ROMANVS
izriitiji, i Cezaru nee biti dozvoljeno da se kandidira za konzula dok ne raspusti svoju
vojsku.
Galski ratovi su Cezaru donijeli enormno bogatstvo, i to najvie preko prodaje zarobljenika u
roblje i ratnog plijena. Iz bogatih i plodnih galskih zemalja se izlilo i veliko bogatstvo u Rim,
Italiju i provincije. To je nesumnjivo imalo utjecaja i na Cezarovu popularnost, pa samim tim
i na poveavanje njegovog ugleda i politike snage. Ali taj Cezarov uspjeh je imao i drugu
stranu medalju, jer je homogenizirao sve druge necezarovske elemente u protivniki tabor.
Prvi trijumvirat, ta politika alijansa narodnjaka, Pompeja i Krasa se praktino ugasio
traginom pogibijom Publija Krasa kod Kare 54. god. p. n. e., a veza sa Pompejem je oslabila
i poradi smrti Julije I tek roenog djeteta. Pompej se sve vie pribliavao tradicionalistikoj
struji, posebno jer je postajao sve obazriviji vezano za Cezarovu kampanju u Galiji. Posebno
se u toj anticezarovskoj kampanji isticao Katon Mlai, koji je optuivao Cezara da tei da
postane rimski kralj. To je i bilo vrijeme kada se narodnjaka stranka transformirala u
cezarovsku stranku. Vrijeme grakhovskog idealizma i marijevskog narodnjatva je neumitno
prestalo i sada je na djelu bio cezarizam, kao obini spin off nekadanje narodnjake
stranke.
Uzroci i povod II. graanskog rata
Nakon smrti Julije i novog porodinog preslagavanja odnova, te pogibije Krasa triumvirska
koalicija je praktino prestala da postoji. Pompej se u potpunosti stavio na stranu
tradicionalista i ponovo se stavio nasuprot Cezaru i njegovoj stranci. Ali do direktnog sukoba
nije dolo, jer je Cezar imao preeg posla u Galiji poradi Galskog ustanka iz 53/52. god. p. n.
e., a mandat mu je jo uvijek bio na snazi. Sam Pompej je dao sebi produiti namjesnitvo u
hispanskim provincijama za jo pet godina, dok uope nije bio raspoloen za produenje
mandata Cezaru u Galijama i Iliriku. Ali ipak je oklijevao da ita uini prije nego to Cezaru
istekne mandat, iako su neki tradicionalistiki radikali bili za to da se udari na Cezara to
prije. Pompej je bio legalista prije svega, a Cezarov mandat je pravno gledano bio legalan i
vaei, a isto tako i pojedine Pompejeve ovlasti su dijelom proisticali iz istog zakonodavnog
paketa u kojem se nalazilo i izglasavanje produenje Cezarovog mandata. Pa bi u tome
sluaju bilo nelogino da se tek tako derogira Cezarova mandatna pozicija.
Tako je i Cezar, poradi poslovine Pompejeve sklonosti odugovlaenju, mogao na miru da
sreuje poslove u svome mandatnom podruju, ali i da konsolidira svoju frakciju pred
neminovni sukob sa Pompejem i tradicionalistima. Ove godine od konanog uvezivanja
tradicionalista i Pompeja (otprilike oko 52. god. p. n. e.) i Cezarovog dolaska na Rubikon su
praktino bile godine koje su (po interese Pompeja i tradicionalista) pojeli skakavci. Za to
vrijeme Cezar je obnovio vojsku nakon Galskog ustanka iz 53/52. god. p. n. e. (poveao je
svoje trupe na 11 legija), i preusmjerio svoje ljude u Rimu i Italiji sa tranica triumvirske
koalicije na kolosjek samostalnog djelovanja. Ono to je bitno naglasiti jeste da su obje
strane tvrdile da se bore za Republiku i njene interese (niko nije isticao da eli monarhiju ili
tiraniju) protiv uzurpatora i prekritelja zakona i politikih institucija. Uzroci onoga to e se
673
ORBIS ROMANVS
desiti su duboki i seu u doba stranake borbe populara i optimata. Triumvirska koalicija je
samo odgodila ono to je bilo neminovno, a to je borbu za konani preustroj Rimske Drave.
Stari republikanski sustav, nagrien u svojoj sri uslijed agrarne krize i sloma starih sustava
morala i vrijednosti se jednostavno morao zamijeniti. Osjetljiva harmonija i ravnotea odnosa
izmeu razliitih politikih ideja, stalea, klasa, stranaka i interesa, na kojoj se temeljila
Republika i njen uspon su toliko bili narueni da je jedini izlaz kako bi Rimska Drava mogla
nastaviti postojati bio preustroj i zamjena republikanskog sustava koji je bio udna
kombinacija oligarhijskih, demokratskih i monarhijskih naela sa novim sustavom.
Uostalom, stare politike institucije su se sve vie pokazivale glomaznim i neuinkovitim u
vremenu kada je Rim postao neosporni gospodara Mediterana. A jaanje profesionalne
vojske kao novog snanog politikog faktora i institucije koja je sve vie postajala
nezaobilazna u sustavu Drave se vie nije moglo zanemarivati. I upravo je vojska ta koja e
dati peat daljem razvoju situacije. Ali naravno, stare tradicije su jo uvijek bile jake i
njihovi reprezenti nisu tek tako eljeli da ustuknu (i da napuste svoje politike i druge
interese) i prepuste mjesto novim tenjama. I sukob je morao biti neminovan, samo je bio
potreban povod. Ali injenica je i da njegovi sudionici nisu ba srljali u taj novi rat, ali silnice
historijskog razvitka su bile jae od njih samih.
Povod rata je bio u problemu istjecanja mandata Cezaru, koji je zavravao sa 31. XII. 49.
god. p. n. e. Nakon toga datuma Cezar bi postajao privatno lice, bez ikakve zatite imuniteta
(to je imao kao magistrat ili promagistrat Republike) i mogao bi lako da bude optuen za
ono to je radio kao magistrat ili promagistrat i da bude izveden pred sud. injenica je da su
na tadanjim sudovima dominirali tradicionalisti i Cezar je sa pravom mogao sumnjati u
njihovu pravednost, i da je izaao pred neki takav sud vjerojatno bi osjetio tradicionalistiku
pristrasnost i elju za osvetom. A nije nedostajalo ni moguih optubi (uglavnom vezanih za
zloupotrebe u provincijama), a ni ljudi koji bi poveli proces protiv Cezara. Ekstremni
tradicionalisti su mrzili Cezara punom snagom, za njih je on predstavljao najveu prijetnju
ustaljenom poretku, osobu koja je oivila narodnjaku stranku, osoba koja je imala najvie
kvalifikacija i mogunosti da postane tiranin Republike, osobu koja je kreiranjem triumvirske
koalicije tradicionaliste skoro itavu deceniju gurnula u opoziciju, osobu koja je kao konzul
59. god. p. n. e. provodila popularski program, osobu koja je imala radikalne ideje o
preustroju Drave, i osobu kojoj se ne moe vjerovati. Potencijalne optube protiv Cezara
vezane bi bile za neregularnosti koje su se desile za vrijeme njegovog konzulata 59. god. p. n.
e. i za ratne zloine poinjene u borbenim kampanjama u Kosmatoj Galiji. Ekstremniji
tradicionalisti su Cezarove kampanje u Kosmatoj Galiji, na Rajni, u Germaniji i Britaniji
smatrali nelegitimnim, jer Senat nije autorizirao rat u Germaniji. Ustvari, mnogi su tvrdili
zatita Narbonske i Cisalpinske Galije nad kojima je Cezar imao mandat nije
podrazumijevala i rat u veem dijelu Kosmate Galije i sukladno tome njeno osvajanje. Cilj
optuivanja i izvoenja na sud Cezara je bilo dobijanje osude u vidu smrtne kazne, egzila ili
nekog drugog naina njegovog eliminiranja iz politikog ivota, kako bi bio sprijeen da
ostvari svoj popularski program (koji se sve vie transfomirao u cezarovski osobni program).
674
ORBIS ROMANVS
675
ORBIS ROMANVS
676
ORBIS ROMANVS
677
ORBIS ROMANVS
cezarovaca na drugoj. Senat donio jednu novu odluku kojom je prividno elio da pokae
svoju nepristrasnost, ali u sutini da oslabi Cezara. Senat je tako zahtijevao da i Pompej i
Cezar daju po jednu legiju, koje bi se poslale na istok protiv Parta. U jednom otroumnom
potezu tradicionalistiko pompejevska frakcija je tako praktino Cezaru oduzela dvije
legije, jer je ta druga Pompejeva legija ustvari bila kod Cezara (nju je za vrijeme Galskog
ustanka Pompej posudio Cezaru). Ova vojska nije poslana na istok, nego je ostala u Italiji
(oko Kapue) i preputene su praktino Pompeju.
Situacija se nesumnjivo uslonjavala i Cezaru je elio da isproba sve mogunosti, pa je tako
predloio kompromis, koji bi samo podrzaumijevao njegovu sigurnost. Tako je u decembru
50. god. p. n. e. Cezar je pisao Senatu, slaui se sa tim da i napusti svoje pozicije kao
zapovjednika velike vojske i promagistrata, ali samo pod uvjetom i da Pompej to isto uradi.
Cezar je znai i pristajao da postane obino privatno lice, ako to uini i Pompej. Meutim,
Senat je zahtijevao da on odmah raspusti vojsku ili e biti proglaen neprijateljem naroda.
Ovaj potez Senata je bio van zakonskih okvira, jer je on uvijek bio pod mandatom i mogao je
sukladno sa tim i da dri vojsku do kraja mandata.
U oktobru 50. god. p. n. e. pronijela se nepotvrena vijest da je Cezar iz Transalpinske Galije
u Cisalpinsku Galiju prebacio etiri legije i smjestio ih oko Placentije. Iako je Cezar
demantirao tu vijest, uzbueni tradicionalistiki Senat (kojem je ova vijest posluila kao
dobar povod) kojim dominiraju tradicionalisti su prihvatili prijedlog konzula Gaja Klaudija
Marcela Mlaeg (konzul za 50. god. p. n. e.) da se pozove Pompej da sa vojskom krene na
Cezara. Senatska delegacija (Marcel Mlai i dva izabrana konzula za 49. god. p. n. e.) je
otila kod Pompeja i zamolila ga da se stavi na elo trupa utaborenih kod Kapue i da na
oruje pozove Italike, ve prema svojim eljama. Pompej je na to pristao, iako je rije o
nesumnjivom naruavanju zakonitosti od strane tradicionalistike frakcije jer se praktino
time navjetao rat Cezaru i njegovoj frakciji, a bez da je ovaj ozbiljnije povrijedio interese
Republike. Odmah se zapoelo sa ratnim pripremama i regrutiranjem, a Pompej je kako bi
pospjeio ratne pripreme i napustio Rim.
Kurion je isto vjeto manipulirao senatskim sjednicama, pa je tako 1. XII. 50. god. p. n. e. on
predloio odluku da i Pompej i Cezar simultano predaju i namjesnitva i zapovjednitva, i
ovaj prijedlog je dobio 370 glasova prema 22 protiv. Ovo glasanje nije bilo iznenaujue, jer
je dobar dio senatora teio da izbjegne graanski rat. Ali je anticezarovski konzul zatvorio
sjednicu rijeima: "...Pobjeujete, da biste dobili u Cezaru despota" i odluka Senata nije
dobila formu. Sljedeeg dana, konzuli Gaj Klaudije Marcel i Lucije Kornelije Lentul Krus su
prosto ignorirali senatsko glasanje, i naredili su (formalno kao najvii izvrni fukcioneri
Republike) Pompeju da preuzme komandu od lokalnih legija i da podigne jo vojske kako bi
branio Rim i Italiju od Cezara i njegove vojske. Vjerojatno je i ova akcija konzula bila
sinkronizirana sa Pompejem i tradicionalistikim voama, i ne bi se ovaj nesumnjivo ilegalni
in trebao prebacivati samo na odgovornost navedenih konzula. Anticezarovski plan je
678
ORBIS ROMANVS
sigurno ve ranije bio formuliran. Ciceron je isto pokuao da ostvari neki kompromis, i on se
sreo sa Pompejem i pokuao je bezuspjeno utjecati na njega da se napravi neki kompromis.
U takvoj situaciji, Kurion je u decembru 50. god. p. n. e. poloio svoju tribunsku ast i onda
je otiao u Ravenu, na podruje pod Cezarovim mandatom, gdje mu je izloio stanje stvari. I
Cezar je zapoeo sa borbenim pripremama i odredio je da se legije okupe u Padskom
podruju. Cezar i njegova frakcija je ipak odluila da uini jo jedan pokuaj pomirenja, u
vidu prijedloga sporazuma a koji je Kurion odnio i predstavio u Rimu. Rizik novog
graanskog rata u Republici je bio prevelik, pa se pokualo sa jo jednim kompromisom. Po
tome prijedlogu on je obeao da e poloiti namjesnitvo Transalpinske Galije, a zahtijeva
namjesnitvo samo Cisalpinske Galije sa dvije legije, dok bi ostale legije raspustio. A kao
krajnji kompromis je nudio da mu ostave samo Ilirik sa samo 1 legijom, i to samo dotle dok
ne prou izbori za konzule za 48. god. p. n. e., i on ue u Rim, bez opasnosti da bude
procesiran, Cezar je isticao da je on samih krajnosti insistirao na zakonitosti, dok Pompej radi
protiv zakonitosti, te da je ovo njegov posljednji pokuaj za izmirenje na zakonit nain.
Naravno, potrebno je imati na umu da dobar dio podataka koji se odnose na ovo razdoblje
potie iz Cezarovih komentara (a u njima se Cezar nastojao opravdati zbog izbijanja
graanskog rata), pa se ima treba imati na umu uravnoteeniji pristup kada se obrauju ovi
posljednji mjeseci mira pred II. rimski graanski rat.
Konzuli za 49. god. p. n. e. Gaj Klaudije Marcel Stariji (Caius Claudius Marcellus Maior;
roak konzula iz prethodne 50. god. p. n. e. i brat Marka Klaudija Marcela, konzula iz 51.
god. p. n. e.) i Lucije Kornelije Lentul Krus (L. Cornelius Lentulus Crus) sazvae sjednicu
Senata na kojoj su plebejski tribuni i Kurion insistirali da se proita Cezarova poruka. U
Senatu je situacija bila zategnuta i veoma se vatreno diskutiralo o tome, ali konzuli nisu
davali na glasanje prijedlog cezarovaca da se glasa o tome da se obojici naredi da u isto
vrijeme poloe ovlasti. Pompej je po Kvintu Scipionu izjavio da je on spreman za sukob, ali
da e ukoliko Senat i dalje bude oklijevao da e napustiti poziciju predvodnika u sukobu sa
Cezarom. I konzul Lentul izjavi da e on sa svojim istomiljenicima raditi ono to misli da
treba bez obzira na eventualne zakljuke Senata. I tako pod odreenim pritiskom
tradicionalista i Pompeja senatska veina donese zakljuak da Cezar mora predati
namjesnitvo i Transalpinske Galije Luciju Domiciju Ahenobarbu, a Cisalpinsku Galiju
Marku Serviliju Nonijanu a vojsku raspustiti. U suprotnom e biti proglaen veleizdajnikom.
Tada je Kurion krajem decembra 50. god. p. n. e. ponudio novi prijedlog da bi se Cezar
sloio sa onim (Kurionovim) prijedlogom koji je Senat usvojio velikom veinom da on i
Pompej simultano odustanu od svoje vlasti i vojske. Ovaj put je bila velika debata u Senatu,
jer je bilo i dosta onih koji su stajali na tome da se prihvati ovaj prijedlog, pa je Senat bio
podijeljen. Ciceron, koji se je malo prije toga vrtio iz Kilikije, gdje je bio prokonzul 51. 50.
god. p. n. e. (tamo je uspjeno upravljao i pobijedio je gusare, pa je od vojske pozdravljen
kao imperator), pokuao je nai mogunost pomirbe. Ciceronovo jednogodinje odsustvo se
desilo u najloije vrijeme, kada je sukob cezarovaca i tradicionalista doveo do usijanja.
Gotovo je sigurno da je Ciceronovo odsustvo dodatno doprinijelo zaotravanju situacije, jer
679
ORBIS ROMANVS
Sjednica Senata
koja se odravala
u vrijeme sukoba
tradicionalistikih
elemenata
sa
cezarovcima.
U
prvom planu je
Katon
Mlai,
prezentiran
kao
grki
filozof.
Scena iz HBO
serije Rome .
Kada su plebejski tribuni (Marka Antonije i Kvint Kasije Longin/ Quintus Cassius Longinus)
svojim vetom eljeli sprijeiti ovaj senatski zakljuak, bili su napadnuti od tradicionalista i
pompejevaca i nasilno izbaeni iz Senata. Oni su jedva izvukli ive glave i pobjegli su iz
Rima, preobueni u robove na Cezarovo mandatno podruje u Ariminium (dananji Rimini).
Senat je njihov pokuaj stavljanja veta zanemario, smatravi ga prevratnim inom, te je
proglasio da je domovina u opasnosti i onda pozvao rimske graane na oruje i da budu
spremni na ono to se moe desiti. injenica je da onemoguavanje stavljanja veta od strane
plebejskih tribuna, i njegovo derogiranje, predstavljalo teak udar na uobiajenu rimsku
politiku praksu koja traje ve stotinama godina. I upravo e to posluiti Cezaru (vijest o
deavanju u Rimu dola je do njega oko 10. I. 49. god. p. n. e.) kao povod za napad na Italiju.
Kada su plebejski tribuni sa Antonijem doli do Cezara i sve su mu objasnili ta se deava, pa
je ovaj pozvao svoju XIII. legiju iz Tergeste (dananji Trst) i onda je okupljenim vojnicima
predoio stanje u Republici, i ta radi tradicionalistiko-pompejevska frakcija (koja je
proizala iz optimatske stranke) i kako kri zakonitost, te da je on sve pokuao kako bi se
izbjegao graanski rat. Cezar je vojnicima prikazao i plebejske tribune jo onako krvave i
izranjavane, kao primjer nelegalnih akata njegovih politikih protivnika, koji su udarili u
plebejske tribune koje je titila svetost i ija je institucija bila jedan od glavnih stubova
680
ORBIS ROMANVS
rimskog zakonskog i politikog poretka. I na kraju je vojnike pozvao da pou sa njim kako
bi oslobodili Republike nesnosnog i alosnog stanja i rimskim graanima osigurali prava i
slobodu. Vojska je krenula za njim napustila Ravenu i Cezar se tog 11. I. 49. god. p. n. e.
naao pred rjeicom Rubikon, koja je predstavljala granicu tadanje Italije od svijeta
provincija. Za djelovanje sa vojskom juno od Rubikona, Cezar nije imao mandat i podruje
Italije se smatralo metropolom, u odnosu na provincije. Prelaskom 10. I. 49. god. p. n. e. (po
predjulijanskom kalendaru.) sa vojskom preko Rubikona, i zvanino bi zapoeo rat sa
Senatom i Republikom, poinivi nesumnjivo nelegalan in. Prekoraivi Rubikon sa
naoruanom vojskom pod svoji zapovjednitvom, Cezar je izaao van legalnih okvira svoga
mandata i tako se direktno uputio na stazu graanskog rata. Tom prilikom je izjavio alea
iacta est (kocka je baena), povratka vie nije bilo i zapoelo je konano odbrojavanje
postojanja stare Republike.
II. R I M S K I G R A A N S K I R A T
(49. 45. god. p. n. e.)
Raspored snaga
Protivnike strane su raspolagale i kvantitativno i kvalitetno sa razliitim snagama i
podrkom. Potrebno je naglasiti da je Cezarova frakcija bila i jednoduna i prilino
koherentna, za razliku od protivnikog tabora, u kojoj je vladalo i arenilo i neujednaenost.
Tradicionalistiko pompejevska frakcija je ustvari bila skup itavog niza jakih pojedinaca
sa Pompejem na elu, i tu je bilo i dosta pametovanja i usaglaavanja i osobnih ambicija i
nuenja razliitih rjeenja i diskutiranja. Kod Cezara je vladala jasna linija zapovijedanja i
znalo se ko je gazda i ko je posljednji u lancu zapovijedanja koji izdaje nareenja. Samim
tim su njegova i frakcija i vojska bile jedinstvena politika i borbena struktura. Cezaru je bilo
znatno lake rukovoditi svojom frakcijom, nego Pompeju (koji je zapovijedao ustvari jednom
koalicijom), to e se na kraju pokazati i kao ona presudna i kljuna prednost. Kako je
Ciceron primijetio, Pompej je bio pritisnut godinama, neizvjesnou i svojim strahom od
Cezara i naprezan jer je bio orue svaalake optimatske oligarhije.
Pored toga, legije pod Cezarovim zapovjednitvom su bile izvanredno borbeno iskusne i
prokuane u mnogim ratnim situacijama, bile suoene i sa mnogim klimatskim, zemljopisnim
i drugim nedaama za vrijeme ratova u Galiji, na Rajni i u Britaniji. Pompejeve jedinice sa
pohoda protiv gusara i istone kampanje su bile ve rasputene deceniju ranije, i tek su se
pojedine skupine okupljale, dok su regrutirane legije bile sa manjim borbenim iskustvom. Uz
to, Cezarove legije su bile dobro uvjebane (osposobljene za brzo kretanje i manevriranje) i
potpuno, do samoga kraja, odane Cezaru koji je uivao nemjerljiv zapovjedniki autoritet. I
disciplina Cezarovih trupa je bila na visokom nivou, ak i za ionako visoke rimske standarde
po ovom pitanju. Cezar je mogao raunati i na kvalitetno i lojalno germansko, galsko i
noriko konjanitvo, Sa druge strane i Cezar je odlino brinuo o svojim vojnicima (nagrade,
681
ORBIS ROMANVS
odlikovanja i unapreenja su bila esta za sve oni koji su se istakli, a vojni plijen se pravedno
dijelio), a i sa njima je dijelio i dobro i zlo i pokazivao da je spreman da se suoi sa istim
nedaama i oskudicom kao i redovi. A prema vojnicima je zadrao prijazan odnos,
izbjegavajui pretjeranu zapovjednu aroganciju, radi ega su vojnici i bili spremniji za teke
bitke ali i da pomognu Cezaru u odreenim financijskim problemima (oni su bili spremni
kreditirati obeanu dvostruku platu do zavretka rat). Takav svoj stav je pokazivao i u
verbalnom ophoenju sa vojnicima, koje je uobiavao zvati drugovima, a ne vojnicima ili
graanima. Cezarova vojska je bila i dobar primjer uzajamne solidarnosti, jer su se
siromaniji suborci znali podupirati iz zajednikog fonda. Regrutna baza Cezarovih legija je
uglavnom sa podruja Cisalpinske Galije i sjeverne Italije, pa je on dobro pazio i na ove
krajeve.
Podrka Cezaru od strane rimskog plebsa nije mogla biti vrsta ni dovoljna, tim prije to su i
Cezarovi protivnici imali meu plebejcima mnogobrojne klijente. Prilian broj pristaa imao
je Cezar i meu stanovnitvom italskih municipija. Veina municipija stajala je na strani
Cezara za vrijeme njegove borbe s Pompejem. Meu stanovnicima municipija bilo je
poduzetnika, koji su se koristili Cezarovom provincijskom politikom; novi italski kolonisti
dobivali su od njega zemljine estice; iz redova italskih stanovnika popunjavane su
Cezarove legije. Ali su i neprijateljske grupe takoer imale u gradovima podrku, koja se
zasnivala na istim tim klijentskim vezama. Oko Cezara okupili su se neki moni rimski
poslovni ljudi, tijesno povezani s provincijama. U njihovom interesu bilo je stvaranje takvih
uvjeta koji e uvrstit trgovake veze. Cezar je nastojao na svoju stanu privui vladajue
grupe provincijskog stanovnitva i samim tim proiriti svoju socijalnu bazu. On je dareljivo
dijelio prava rimskog graanstva ne samo pojedinim osobama, ve i itavim gradovima.
Zajednice Cisalpinske Galije dobijale su od njega pravo rimskog graanstva. Prava rimska
graanstva dodjeljivana su pojedinim panjolskim gradovima, kao i mnogim stanovnicima
novoosvojenih podruja slobodne Galije. Nadaleko se iri latinsko pravo, koje je dano raznim
gradovima Narbonske provincije, mnogim panjolskim opinama, sicilijskim gradovima i
nekim afrikim gradovima. Romanizaciji zapadnih podruja doprinijelo je osnivanje rimskih
kolonija po ranim provincijama. Naselja italskih kolonista pojavila su se i u istonim
provincijama na junoj obali Crnog mora i u Siriji. Sve ove mjere poveale su broj
Cezarovih pristaa u oblastima zavisnim od Rima, ali su Cezarove pristae po provincijama
bile malo utjecajne u politikom pogledu.
Galske provincije su i bile jedina podruja rimskog imperija u kojima je Cezar imao
bezuvjetnu podrku krajem 50. god. p. n. e. U samoj Italiji su tradicionalisti (iji je tada
najznaajniji lik bio Katon Mlai) i Pompej su vie manje irili uvjerenje da su oni
branitelji Republike i zakona, dok bi Cezar bio uzurpator. A i Pompejevo ime je imalo jo
uvijek snano dejstvo u drugim provincijama. Ustvari izuzev galskih provincija i pojedinih
zona na jadranskoj obali Ilirika, ostale provincije su poetkom 49. god. p. n. e. bile pod
kontrolom tradicionalista i pompejevaca. Tako je Pompej mogao raunati i na njihova
sredstva i vojsku, ali i na podrku itavog niza kraljeva i potinjenih saveznikih dravica
682
ORBIS ROMANVS
ORBIS ROMANVS
684
ORBIS ROMANVS
senatori sa konzulima su pobjegli u Kapuu, gdje je bio stacioniran dio trupa. Smetnja koja je
nastala je bila tolika da konzuli nisu stigli dravnu blagajnu smjestiti na sigurno. Kada im je
Pompej izdao nareenje da to uine, on su mu poruili da bi bilo bolje da on posjedne
Picenum. Kako bi se kako tako smirila situacija, 23. I. 49. god. p. n. e. sazvalo se ratno vijee
pompejevsko tradicionalistike frakcije u Teanum Sidicinumu. I tada je Cezar predlagao
prestanak rata, da e vojsku raspustiti i provincije predati novim namjesnicima, te kandidirati
za konzula, ako Pompej razorua trupe u Italiji i ode u hispanske provincije. Cezaru je
odgovoreno da e se Italija demilitarizirati i da e Pompej otii u hispanske provincije, samo
onda kada to i Senat u zvaninoj legislativi odlui. Do tada Cezar je porueno da se vrati u
svoje mandatno podruje. Cezar je bio poruio i Pompeju da se eli sa njim sastati, ali je i
ovaj poziv odbijen.
Za to vrijeme, Cezar nije gubio vrijeme, nego je spojio svoje trupe i preko Ankone uao u
Picenum. U blizini Auxima u sjevernom Picenumu je dolo do prvog ozbiljnijeg sukoba.
Vrlo bitan detalj blitzkriega u Italiji se desio u gradu Korfiniju, u koji je doao Lucije
Domicije, tradicionalistiki aristokrata. Meutim, ovaj protucezarovski zapovjednik nije
sluao Pompejeve naloge da krene naprijed prema Cezaru i usporava njegovog napredovanje,
niti je pripremio dobro trupe kojima je bio nadreen, a niti odbranu Korfinija. itava njegova
taktika se zasnivala na tome da e Pompej doi sa jo vojske. Cezar je sa vojskom (koja se
naglo poveavala dolaskom pojaanja) 14. II. 49. god. p. n. e. izbio pred Korfiniji. Domicije
je pokuao pobjei iz Grada, to je izazvalo nezadovoljstvo vojske, pa nije to uspio izvesti. I
20. II. 49. god. p. n. e., uz vrlo malo pruenog otpora, Domicije je predao Korfinij i
kompletnu vojsku Cezaru. Taj in je bio vojnika katastrofa tradicionalistiko pompejanske
frakcije na italijanskom ratitu. Odmah je nastupio val predaja garnizona kao u Albi (3000
vojnika), Teracini (1500) i Sulmonu (3500). Pompej je postao u potpunosti svjestan da je
Italija izgubljena, i preostale tradicionalistiko pompejanske snage i mnotvo bjegunaca
civila su upueni u luku Brundizium. Odatle su trebale biti prebaene na Balkanski poluotok.
Poto je bilo dosta onih koje je trebalo prebaciti, a malo brodova odlueno je da se prelazak
obavi u dva navrata. Prvi prelazak je obavljen 4. III., dok je Pompej ostao sa dijelom trupa u
Brundiziumu. Ali, u to je stigao Cezar i sa kopnene strane je zatvorio ovu luku, ali poto je
bio bez mornarice, ostavljen je izlaz pompejevskim trupama. I kada su doli brodovi sa
balkanske obale, iz Brundiziuma je evakuiran i ostatak trupa. I tako je u samo dva mjeseca
Cezar maestralno zauzeo Italiju, bez veih problema je razoruao veliki broj protivnikih
vojnika a pod njegovu kontrolu su dole dravne financije. Pompejevsko tradicionalistika
frakcija se alilana stranu brzinu, uviajnost i energiju nemani (mislilo se na Cezara).
Cezar u kontroli nad Italijom i Rimom
Ali i pored zauzimanja Italije, Cezarova pozicija nije ba bila dobra. Dio vojske je morao
ostaviti po nizu gradova i stratekih taki kao posadne garnizone, novac iz zarobljenih
blagajni se potroio, a priliv novca i resursa sa istoka je presjeen. Uz to, vladala je bojazan,
da e doi do radikalnog obrauna i promjena u svojinskim odnosima, po uzoru na ono to je
685
ORBIS ROMANVS
ORBIS ROMANVS
687
ORBIS ROMANVS
Pirineja. Cezar je osobno neko vrijeme ostao kod opsade Masilije, ali je tri legije pod
legatom Fabijem poslao naprijed. I ovaj potez je bio uspjean, i kada su zapadna Pompejeva
vojska dola do pirinejskih prolaza, oni su bili zauzeti od strane cezarovaca. Poto su izgubili
pirinejsku liniju odbrane (koja im je predstavljala temeljnu strateku osnovu borbe na
zapadnom frontu za anticezarovce), Afranij i Petrej su se utaborili kod grada Ilerde (izmeu
Pirineja i rijeke Ebro). Ubrzo stie i cezarovska vojska, koja se utabori u delti kod Ilerde
izmeu dviju rijeka Sikorisa i Cinge. Napad cezarovaca je zapoeo 23. VI. 49. god. p. n. e.
kada je doao i Cezar (koji je napustio sukob sa Masilijom, prepustivi ga svojim
dozapovjednicima Gaju Treboniju i Decimu Juniju Brutu Albinu/ Decimus Junius Brutus
Albinus) sa ostatkom vojskom, i dolo je do bitke, koja je zavrila bez oitog pobjednika
(iako su pompejanci imali bolju taktiku poziciju). Nesretnim sticajem okolnosti, zbog vee
vode (uslijed proljetnih oluja i topljenja snijega na planinama) u Sikorisu, dolo je do ruenja
dva drvena mosta preko ove rijeke. Tako je Cezar sa svojim trupama ostao u poplavljenom
taboru (koji je bio nie situiran u odnosu na pompejevce), i odsjeen i bez zaliha i resursa i sa
pojavljivanjem bolesti, ali to njegovi protivnici nisu znali iskoristiti kako bi ga ili izgladnili
ili unitili ili bar odbacili nazad u Galiju. Kada se voda konano povukla, Cezar je naredio
dizanje novog mosta, te je vojska ponovo mogla dobivati hranu i druge potreptine, i samim
tim napredovati prema rijeci Ebru. Uslijed toga Petrej i Afranije su morali da napuste svoj
tabor i grad Ilerdu, i ponu se povlaiti u pravcu vojske kojom je zapovijedao Varon.
Tada su mnoge zajednice na ovom podruju poele prelaziti na Cezarovu stranu. Cezar je
naredio svojim trupama da krenu na protivnika, tako da se njihovo povlaenje blokira. I on je
dobrim manevarskim potezom praktino zaobiao protivniku glavninu trupa. Uvidjevi to
pompejanski zapovjednici su se povukli ponovo prema Ilerdi, gdje su se nali potpuno
opkoljeni (do 30. jula su bili potpuno zaokrueni u svome taboru) i odsjeeni od ostatka
hispanskih provincija, odakle su dobijali resurse i oekivali pomo. I kada je glad zavladala
meu pompejanskim trupama (pet legija, i mnotvo auksilijarnih jedinica) one su se predale
2. VIII. 49. god. p. n. e. I sa njima je Cezar vrlo dobro i blago postupao. Predaja kod Ilerde je
praktino rasturila zapadni front i oslobodila lijevo krilo za budue Cezarove operacije i
stavila provinciju Bliu Hispaniju pod Cezarovu kontrolu. Nakon to se vijest o predaji
zapadne vojske kod Ilerde i Ebra rairila, vanije hispanske zajednice (Korduba, Gades) su se
predale Cezaru. A kada je i Italica zatvorila kapije pompejanskim trupama, predao se i Varon
sa svojom vojskom (2 legije) bez borbe. Sama kampanja na zapadnom frontu je isto liila ne
neku vrstu blitzkriega i sve se odigralo brzo i bez veih gubitaka i stradanja na obje strane
(cezarovci su pretrpili oko 700 poginulih, a pompejevci oko 200 poginulih i 600 ranjenin), ali
sa puno manevriranja u emu je Cezar pokazao sav svoj raskoni genij. Moglo bi se rei da
su gubici i vojnika i civila bili minimalni u odnosu na liniju sukoba i obm angairanih snaga.
Cezar je u Daljoj Hispaniji (Hispania Ulterior) ostavio kao legata Kvinta Kasija Longina,
brata ili roaka tradicionaliste Gaja Kasija Longina, sa zapovjednitvom nad 4 legije, koje su
djelimino bile sastavljene od vojnika koji su se predali ili prebjegli u Cezarov tabor. Uprava
u Hispaniji Kvinta Longina (sutribuna sa Antonijem za 49. god. p. n. e.) je bila totalni
688
ORBIS ROMANVS
ORBIS ROMANVS
ORBIS ROMANVS
samostalni ivot niza mlae eljeznodobnih politija kao to su Mezeji, Dezitijati, Breuci,
Naresi, Deretini, Dindari... itd. Ove zajednice uope nisu imale dodira sa rimskim trupama,
jer je delmatsko japodski bedem bio tada jo uvijek dovoljno snaan i vitalan da na sebi
(ve neto due od jednog stoljea) zadrava rimski pritisak i tako ne dozvoli prodor rimskih
legija u dublju unutranjost.
Najvaniji rimski saveznici na srednjem Jadranu su bili Liburni i Daorsi, a poradi spora
Liburna sa susjednim Delmatima i Cezar je kao legalni prokonzul bio uvuen u sukob sa
ovim najveim ilirskim narodom koji je imao dosta snanu politiju. Za oekivati je bilo i da
oni gradovi, zajednice, dravice, politije, narodi i plemena koja su bila lojalna Cezaru kao
prokonzulu ostanu na njegovoj strani, dok bi oni koji bi ranije imali antirimsku agendu, sada
postali saveznici i pristalice tradicionalistiko pompejanske frakcije. Tako su se i Delmati
nali u ovom potonjem taboru. Jadransko i Jonsko more su bili bitni za obje strane, jer se
preko njih prelazilo iz Italije na Balkan i obrnuto. Ovladavanje ovim akvatorijem je bilo
strateka prednost i tu su se opet umijeali i sukobi mornarica i ranije narodnosno
plemenske razmirice. Ali na poetku rata, stvari nisu dobro stajale po cezarovce, jer je
njihova flotila pod zapovjednitvom Publija Kornelija Dolabele (Publius Cornelius
Dolabella) doivjela poraz izmeu kopna i otoka Krka (Curicta), kod otoia Sv. Marko. Na
otoku Krku su se nalazile i cezarovske trupe pod zapovjednitvom Gaja Antonija (Caius
Antonius, mlai brat Marka Antonija), koje nisu dobile ni pojaanje ni resurse. Radi toga se
Gaj Antonije predao Marku Oktaviju (Marcus Octavius; edil za 50. god. p. n. e.),
zapovjedniku pompejanske flote u Jadranu. Pored M.Oktavija na ovom podruju je vaan
zapovjednik protucezarske vojske bio i Skribonije Libon, ali je on nakon pobjede na
sjevernom Jadranu napustio navedenu zonu. Marko Oktavije je nastavio uspjeno voditi
borbene operacije na ovom Cezarovom mandatnom podruju, a sa Delmatima je sklopio i
protucezarski savez. Oktavije je uspio pridobiti, neto prijetnjama, neto obeanjima mnoge
gradove. Grka kolonija Issa (Vis) koja je zauzimala strateki poloaj na Jadranu je prela na
pompejansko tradicionalistiku stranu (tako to je primila pompejansko tradicionalistiku
mornaricu). Isejci su bili i uvrijeeni to su rimski graani iz Salone uzimali sve vie maha,
oslanjajui se na Cezara i previe ne marei za prava Isse, koje je i Cezar potvrdio u
prethodnoj deceniji. Ali Salona i njeni rimski graani su se pokazali lojalnim Cezaru i
uporno su se branili od opsade snaga kojima je zapovjedao Oktavije. Salonitanci su se tako
dobro branili, da je Marko Oktavije morao da napusti napad na Salonu kako bi otplovio za
Dirahij gdje je prezimio 49/48. god. p. n. e.
Nakon bitke kod Farsale, situacija se poela mijenjati u korist cezarovaca i za zapovjednika
cezarovskih snaga je postavljen Kornificije (kao quaestor pro praetore), koji je uspio da, uz
pomo brodovlja liburnskih Jadestinaca (Zadrana), kako tako stabilizira situaciju a 48. god.
p. n. e. je uspio da zauzme i Promonu. Ali, uskoro se u Jadransko more vratio Marko
Oktavije sa svojom mornaricom, jer je nakon Pompejevog poraza kod Farsale, bio prisiljen
da trai kakvo takvo pribjeite. On je Jadransko more odlino poznavao, a na njegovim
istonim obalama je mogao raunati na vjerne saveznike. Inae su u Ilirik tada stizali razni
691
ORBIS ROMANVS
ORBIS ROMANVS
pismu Ciceronu, bilo najvanije i moglo je odluiti rat. Nakon martovskih ida i atentata na
Cezara, Vatinije se povukao sa vojskom na jug u Dirahij.
U ovom periodu se vjerojatno desio i poraz Daorsa, koji su tradicionalno bili na rimskoj,
odnosno u konkretnom ratu cezarovskoj strani i razaranje njihovog sredita Daorsona.
Terminus post quem poraza Daorsa je poetak graanskog rata u januaru 49. god. p. n. e.,
kada se razbuktao rat irom mediteranskog svijeta, a terminus ante quem je proljee 47. god.
p. n. e., odnosno povlaenje Marka Oktavija, zapovjednika pompejevsko-optimatskih snaga
na Jadranu (moda bi ga ak mogli i prezicnije odrediti izmeu Gabinijevog poraza i proljea
47. god. p. n. e. kada je bio najei pritisak na Salonu i Epidaurum).
Nakon martovskih ida 44. god. p. n. e. na Zapadnom Balkanu je novi rimski predstavnik
postao Decim Junije Brut Albin (koji je kao propreturu dobio Cisalpinsku Galiju, a sa njom
zajedno i Ilirik), ali je on imao isuvie drugog posla u borbi sa Markom Antonijem da bi se
mogao baviti upravom Ilirika, a najmanje borbom sa Delmatima. Rimska vojska, koja je jo
bila ostala u sjevernom Iliriku, morala se poslije uzmaka Vatinijeva povui, vjerojatno na
otoke. Sam Decim Brut je bio i teko poraen od Japoda. Delmati ak napadnu Salonu i
zauzmu je.
Ve od 44. god. p. n. e. rimska vlast u sjevernom Iliriku bila je ograniena samo na neke
otoke i vjerojatno na Liburniju. Delmati i svi oni koji su im se pridruili ili koje su pokorili,
bijahu izvan njenog domaaja. U junom Iliriku od Rima su otpali Juni Partheni. Kako bi se
stabilizirala situacija u Iliriku, tamo je 40/39. god. p. n. e. poslan vojskovoa i historiar
Azinije Polion. Ukrcavi vosku na brodove, Polion se zaputio iz sjeverne Italije, du obale,
prema Saloni koja se nalazila u rukama Delmata. Zauzevi Salonu, i dobivi pojaanja od
Marka Antonija, Azinije Polion krenuo je na June Parthene koje je svladao i pokorio. Kako
se nastavio rat sa Delmatima se ne zna jer postoji malo podataka. Po povratku u Rim Azinije
Polion je proslavio trijumf nad Delmatima i dao je svome sinu,koji mu se rodio za vrijeme
njegovog prokonzulata u Dalmaciji, ime Saloninus, u ast svoga zauzimanja Salone. Od
plijena, to ga je zarobio u ilirskim zemljama Azinije Polion je sagradio prvu javnu
biblioteku u gradu Rimu. Ali ni to nije znailo da je rat zavren. Naprotiv, i Delmati i Japodi
su se nalazili van dosega rimske vlasti.
Junobalkansko ratite
Najvanija borbena zona cjelokupnog graanskog rata je bio juni Balkan. Tu su se
skoncentrirale pozicije glavnine snaga tradicionalistiko pompejanske frakcije sa njenim
glavnim liderima. Tako su se tu nali i Pompej, kao glavnokomandujui, zatim Katon Mlai
koji je doao sa Sicilije, Lucije Domicije je doao iz Masilije, a iz Hispanije je dolo dosta
vojnika i oficira sa Afranijem i Varonom. Tamo je uskoro preao i Ciceron, koji je ipak na
kraju odabrao pompejansko tradicionalistiku stranu, i pored Cezarovih nastojanja da ga
pridobije. Ali tamo Ciceron nije ba naiao na oduevljeni doek, pa mu je ak Katon Mlai
sarkastino odbrusio da bi on bio korisniji po optimatsku stvar da je ostao u Rimu.
693
ORBIS ROMANVS
ORBIS ROMANVS
mogao u proljee 48. god. p. n. e. prebaciti u Italiju. Ipak to okupljanje je prolazilo ipak
sporije, pa je Cezar ipak dobio na vremenu i da priprema svoju vojsku za ofanzivu. Glavna
baza cezarovaca je bila luka Brundizium.
Meutim, i Cezar je imao prolema, jer se kod Placentije pobunila jedna njegova legija, ali je
ipak on uspio da brzo uspostavi svoj autoritet. Uz to, jo uvijek cezarovska frakcija nije
raspolagala sa dostatnim brodovljem. Tako je Cezar mogao u jednom valu samo polovinu
vojske sa kojom je raspolagao (12 legija i 10 000 konjanika) sa dostupnim brodovima
prebaciti na Balkan. To je bila prilina manevarska prepreka za neku brzu i uinkovitu
ofanzivu na junom Balkanu, posebno kada se ima u vidu injenica da je pompejevsko
optimatska mornarica gospodarila Jadranskim i Jonskim morem, Otranskim prolazom i
otocima. Ali, Cezar nije imao izbora, jer je prelazak mora i desant negdje na junoilirskoj
(danas albanskoj) ili epirskoj obali bila jedina optimalna solucija. Kopneni prelazak iz
Cisalpinske Galije i Venetske regije preko sjeverno i srednjoilirskih zemalja je bio nemogu,
poradi injenice da bi se trebalo probijati stotine kilometara kroz izrazito neprijateljsko
podruje, koje je uz to zemljopisno nepogodno (brda, planine, ume, prelasci preko rijeka) i
slabo poznato (posebno u zaleu primorja). Po povratku iz Hispanije, Cezar je odluio
legalizirati svoju poziciju, pa je imenovan za diktatora, sa Markom Antonijem kao njegovih
zapovjednikom u zvanju Zapovjednika konjice. Cezar je to iskoristio kako bi definitivno
vratio prava svima onima koje je Sula bio proskribirao, te presjedavao konzulskim izborima
za 48. god. p. n. e., na kojima je dobio svoj drugi konzulat i zatim je nakon 11 dana dao
ostavku na diktatorsku slubu. Cezarov kolega konzul za 48. god. p. n. e., je bio Publije
Servilijem Vatijem Isaurijskim (Publius Servilius Vatia Isauricus; pretor za 54. god. p. n. e.),
koji je poetkom II. graanskog rata preao sa tradicionalistike strane u cezarovsku frakciju.
Izborom za konzula Cezar je imao najviu izvrnu dravnu funkciju, ime je njegova pozicija
u rimskoj ustavnoj hijerarhiji ozvaniena. Poto je namjeravao da pree na Balkan Cezar je
ostavio Vatija Isaurijskog kao upravitelja Italije, to e vrlo brzo pokazati kao promaaj.
I 4. I. 48. god. p. n. e. (po predjulijanskom kalendaru; a po julijanskom 5. XI. 49. god. p. n.
e.) Cezar je pokrenuo ovu smjelu operaciju, ukrcavi se sa prvom turom trupa (6 nepotpunih
legija i 600 konjanika). Cezarova flotila je bila primjeena i od protivnike flotile u luci Orik
(18 brodova), i od njihove glavne pomorske baze kod Korkire. Ali nijedna grupacija nije
reagirala (jedni jer su smatrali da su preslabi, drugi su bili zateeni i nespremni), i cezarovci
su se uspjeno iskrcali. Dok se cezarovsko brodovlje vraalo po novu turu vojske, Cezar je
ponovo pokazao svoju brzinu i ve iste veeri je preao preko Akrokeraunskog gorja. I opet
je iznenadio svoga protivnika, a zauzete su luke Orik i Apolonija, a zaprijetilo se i bitnom
pompejevskom uporitu Dirahiju (nekadanji Epidamnos, danas Dra na albanskoj obali).
Ipak situacija se poela mijenjati, jer je poela djelovati i protivnika strana i desio se prvi
poraz cezarovskih snaga i to od strane neprijateljske mornarice, koja se tako nonalantno
ponijela prilikom prvotnog iskrcavanja cezarovskih snaga. Poto je iskrcao vojnike u prvoj
turi, Cezar je iste noi poslao brodove nazad prema Brundiziumu, kako bi one mogle prevesti
695
ORBIS ROMANVS
ostale legije i konjicu. Za taj zadatak je bio odreen Kvint Fufije Kalen/ Quintus Fufius
Calenus (plebejski tribun za 61. god. p. n. e.; pretor za 59. god. p. n. e.). Meutim, ti brodovi
su kasnije isplovili i nisu koristile noni vjetar, pa su naletile na Bibulovu eskadru.
Zarobljeno je oko 30 brodova (koji su spaljeni, a mornari i zapovjednici ubijeni), a sam
Kalen se jedva uspio spasiti bjekstvom.
Libon koji je zamijenio preminulog Bibula je blokirao brundiziumsku luku, ali zbog
pomanjkanja vode nije mogao due odrati blokadu. Ipak i to je bilo dovoljno da se poremeti
prevoz ostalih cezarovskih trupa iz Italije na Balkan. Ovo je poelo dovoditi Cezaru u
poziciju da bude sve vie izoliraniji, a posebno jer (bez pojaanja koja su trebala stii) nije
mogao da zauzme Dirahij. Pompejevske snage su se uspjele konsolidirati i iako su po
kvaliteti bile slabije, ipak su kvantitavno bile duplo brojnije. Uz to i resursi cezarovske
vojske su se smanjivali, i on nije jednostavno nije mogao ponuditi Pompeju odlunu bitku.
Ipak na Cezarovu sreu, i Pompej nije izveo napad, nego se u zoni Dirahija utaborio nasuprot
njemu, na lijevom brijegu rijeke Apsos (danas Seman). Tu je oprezni Pompej namjeravao da
prezimi i da saeka nove legije i trupe iz Male Azije, a onda bi tako pojaan u proljee udario
na neprijatelja, potpuno ga unistivi. Pompej je elio igrati na sigurnu kartu i nije elio da sa
sadanjom vojskom previe riskira. Situacija nije bila nimalo bezazlena za Cezara i on je ak
pomiljao da sam poe po ostatak vojske u Brundiziumu, ali ga niko nije elio prevesti po
zimskom, olujnom vremenu kada se inae u antici malo ili nimalo plovilo. Na ovom mjestu
je potrebno zakljuiti da je Pompejeva poslovina opreznost ipak nanijela tetu optimatskoj
stvari, jer bi brzi i odluno napad na cezarovce zakljuio njihovo iskrcavanje na juni Balkan
i donio Pompeju veliku pobjedu. Na Cezarovu sreu, ipak se Marko Antonije dovoljno
odvaio da zaplovi sa dodatnih 5 legija i 800 konjanika, i uspjeno izbjegavi Libona uplovio
je u luku Lissos (dananji Lje), koja je ipak bila isuvie sjeverno od mjesta gdje se stvarno
trebao iskrcati (na to pomjeranje prema sjeveru su Antonijevu flotilu prisilili snani vjetrovi).
Marko Antonije je sa sjevera krenuo prema Cezaru, dok je prema njemu krenuo Pompej sa
svojim trupama. Cezar je ipak pratio Pompeja, koji se opravdano plaio da bi se mogao nain
u ukljeten izmeu dvije neprijateljske vojske. Zato je Pompej morao da manevrira kako bi
izaao iz ovakve situacije. Cezarove i Antonijeve snahe su se uspjele spojiti na desnoj strani
rijeke Apsos. Sada se situacija popravila po Cezara i mogao se oekivati odluni boj.
Pompej se ni ovaj put nije usudio da ue u otvorenu bitku, i utabori se kod Asparagiona kod
rijeke Genusus (danas kumbi), koja tee izmeu Apsosa i Dirahija, i to sa njene june
strane. U svome stilu, Cezar je pokuao prevariti Pompeja manevriranjem, kao to je to
uinio kod Ilerde, pa se utaborio izmeu Dirahija i protivnikova tabora, sjeverno od rijeke
Genusus. Ali Cezarova vojska je i dalje imala problema sa nabavkom hrane, a nije bila ni
presjeena Pompejeva veza sa morem (ako je ve bila presjeena veza sa garnizonom u
Dirahiju). Cezar je protiv svoga protivnika odluio da primijeni istu taktiku kao kod Alesije,
odnosno da ga sa brojno manjim snagama opkoli i tako ugui, pa je dao da se naprave
anevi i drugi slini oblici fortifikacija. Kada je to uvidio Pompej, zapoeli su fortifikacijski
696
ORBIS ROMANVS
radovi i sa njegove strane fronta, a sve je to praeno stalnim manjim okrajima i arkama radi
kontrole nad istaknutim strategijskim poloajima i breuljcima od taktike vrijednosti.
Meutim, sa ovakvom taktikom se Cezar preao, jer je Pompeja prilino potcijenio. Prvo
Pompej nije bio ni Petrej ni Afranije da bi se tek tako manevarskim varkama u stilu Ilerde,
doveo u bezizlaznu situaciju, a posebno nije bio Vercingetorix da bi se navukao kao ovaj u
Alesiji. A i vojska pod Pompejevom komandom je bila veinski rimska, a ne galska ili
germanska i borila se na isti nain kao i cezarovska vojska i jednostavno reeno na njih se
nije mogla primijeniti taktika Alesije. Tu greku u procjeni e Cezar vrlo brzo skupo platiti.
Pompej je uoio slabosti u liniji opsade i izveden je napad na tu stranu. Rije je o dijelu linije
gdje se doticala sa morem i gdje je bila stacionirana IX. cezarovska legija. Mnogobrojnije
pompejevsko tradicionalistike trupe su slomile cezarovce i probile njihove linije. Cezar je
uspio da izvede jedan uspjeniji kontranapad sa pojaanjem od 20 kohorti pod Antonijevim
zapovjednitvom kojim je potisnuo protivnika, ali pompejevske trupe su zatim probile desno
krilo, i poraz je bio neminovan. Iako je ak i osobno pokuavao zaustaviti povlaenje, Cezar
je ipak na kraju shvatio da je organizirano povlaenje najbolja opcija.
Od totalnog poraza, cezarovce je spasila samo irina prostora na kojem se bitka deavala, a i
to to se Pompej plaio mogue ratne varke Cezara pa se nije usudio krenuti u odluno
razraunavanje, ime nije uspio iskoristiti pobjedu. Pompej se zadovoljio ovom pobjedom
kod Dirahija (koja se odigrala 10. VII. 48. god. p. n. e.), a ubrzo je i mornarica pod
zapovjednitvom Pompejevog starijeg sina Gneja unitila (spalivi ili zarobivi) cezarovske
brodove kod Orika i Lissosa. Cezar se sada naao u prilino tekoj situaciji, bez resursa,
odsjeen od italijanskih baza, na podruju koje nije prualo neke mogunosti velikog
snabdjevanja, izloen stalnim napadima protivnike konjice. Da se kompletna cezarovska
vojska u tim danima nije raspala, ima se zahvaliti Cezarovoj osobnoj energiji, sranosti, ne
odustajanju i upornosti, njegovoj snazi volje, ali i disciplini i odanosti njegovih veteranskih i
prokuanih vojnika.
Bitka kod Farsale 48. god. p. n. e.
Pompej je sada mogao birati, da li pree u Italiju ili da krene u potjeru za Cezarom.
Izabrana je druga opcija, to je moda bila greka, jer je iskrcavanjem u Italiji, Pompej
mogao brzo povratiti Rim. Samo su poslane pomorske snage na Siciliju i prema italijanskoj
obali. Cezar se od Dirahija, povukao prema Apoloniji a zatim je krenuo prema Tesaliji. Kod
Eginiona blizu izvora rijeke Peneos, spojio se i sa snagama koje je vodio Gnej Domicije
Kalvin/Gnaeus Domitius Calvinus. Tesalski grad Gomphoi je zatvorio kapije pred
cezarovskom vojskom, pa je grad zauzet na juri, opljakan i kanjen. To je imalo dejstvo po
ostale tesalske zajednice pa su se one Cezaru predavale bez veih borbi. A cezarovska vojska
je i ovaj put pokazala svu svoju vrijednost, jer je uspjela da se preporodi nakon jednog od
najteih poraza i ponovo postane respektabilna borbena maina. Ubrzo je u Tesaliju stigla i
Pompejeva vojska, koja se kod Larise spojila sa vojskom kojom je zapovijedao Metel
Scipion (Pompejev punac i zagrien optimat). Meutim u Tesaliji Pompej nije zatekao
697
ORBIS ROMANVS
698
ORBIS ROMANVS
699
ORBIS ROMANVS
tradicionalistikoj stvari je ostao lojalan jo sam kralj Juba, koji je i previe zaglibio u
anticezarizmu, da bi tek tako mogao promijeniti stranu. Mnogi optimati, ukljuujui i
Cicerona, iz pompejevske vojske su se poklonili Cezaru, ali su istaknutiji i odluniji ipak i to
odbili, pa su otili u dragovoljno progonstvo ili su se nastavili boriti. Marko Marcel je tako
otiao na Lezbos, dok je nepomirljivi Katon Mlai, nastavio da se bori. Ni Pompej nije
mogao da trai mir, i jo uvijek je imao nadu da bi se nekako mogao izvui, pa je zato mislio
da e na istoku uspjeti da sakupi novu vojsku. Od tradicionalistike frakcije nakon Farsale je
poginuo Lucije Domicije Ahenobarb, ali je velika veina njenih predstavnika preivjela bitku
i uspjela se probiti do Korkire, gdje je Katon Mlai zapovijedao flotom i preostalim vojnim
rezervama. Tu su tako Katon Mlai, Metel Scipion, Tit Labijen, Lucije Afranije, Pompejev
sin Gnej i mnogi drugi diskutirali ta initi dalje. Ali (i zbog Pompejevog nedolaska) nije se
uspjelo doi do zajednikog stava. Ipak je na kraju provincija Afrika postala utoite za
veinu tradicionalistikih lidera, jer je ona uz Numidiju predstavljala najjae preostalo
anticezarovsko uporite. Nasuprot njima, Ciceron se vratio u Rim, i dobio je od Cezara
amnestiju, pa se posvetio svome znanstvenom radu, nadajui se da bi Cezar moda mogao da
obnovi institucije Republike.
Sam Cezar je sa relativno malo vojske krenuo preko Helesponta u potjeru za Pompejem,
smatrajui da sve ostale optimate treba ostaviti za kasnije, nakon to u potpunosti ne
eliminira bilo kakvu dalju opasnost od njihovog vrhovnog zapovjednika. Smatrao je da e
otpor protivnika (koji je zapoeo sa obnavljanjem snaga u Africi, Iberiji, a imao je jo uvijek
i snanu flotu, kao i saveznike u Iliriku) lake prestati, ako se prekine njihova meusobna
veza preko vrhovnog zapovjednika. Pompej je otplovio za Lesbos po svoju enu i sina Seksta
(Sextus Pompeius Magnus Pius, 67. 35. god. p. n. e.), a onda se preko Male Azije zaputio u
Kilikiju, a zatim na Kipar, Izgleda da je namjeravao prebjei dalje na istok, ka arsakidskom
vladaru, izvan mogueg i cezarovskog, ali i rimskog dosega. injenica je da je u tim
trenucima partski Iran preduzeo ofanzivu na Levant, da bi se Rimljani nali u tekoj poziciji
jer na istoku nije bilo skoro uope prave vojne snage. Dok je na Kipru sakupljao novac i
vojsk, Pompeju je stigla vijest da je Antiohija prela na stranu Cezara, ime mu je put ka
istoku zatvoren.
Poto su Mala Azija i Sirija uglavnom ispraenjene od rimskih legija (izuzev manjih posada),
jedina jo preostala znatnija vojska na Istoku je bila u Egiptu, koja se tamo nalazila jo iz
vremena Gabinijevog pohoda poradi ustolienja Ptolemeja. Uz to je Egipat raspolagao sa
golemim sredstvima i resursima. Zato je Pompej odluio da se preusmjeri na jug, prema
ptolemeidskom Egiptu.
Egipat, Pompej i Cezar
Sa Pompejevim otplovljavanjem za Aleksandriju i Egipat zapoinje jedna od najveih pria
iz rimske epohe. U Egiptu je tada bilo turbulentno stanje, jer su se nakon smrti Ptolemeja
XII. Auleta (u maju 51. god. p. n. e.) za vlast borila njegova djeca. Po testamentu Auleta,
suvladari i suprunici su trebali biti 16-godinja Kleopatra VII. i njen 10-godinji brat
700
ORBIS ROMANVS
Ptolemej XIII. Teos Filopator (Theos Philopator). Ipak je sukob izbio ubrzo, i to zahvaljujui
spletkama Filopatorovog savjetnika i skrbnika Potina pa je Kleopatra morala bjeati u Aziju.
A postavljena je i vojska na istonu egipatsku granicu kod Pelusija, kako bi se sprijeio
eventualni povratak Kleopatre, koja je u Palestini poela skupljati plaeniku vojsku. Kada se
Pompej pribliio Aleksandriji, zatraio je dozvolu za iskrcavanje, to je (znajui za poraz kod
Farsale) ptolemeidski dvor elio u poetku odbiti. Meutim, faraonov uitelj retorike Teodot
sa Hiosa predloio je da je ovo dobra prilika da se rijee Pompeja, jer bi on mogao sa svojim
autoritetom moda pobuniti vojsku u Egiptu, to je u uvjetima unutar dinastikog sukoba bila
vrlo opasna opcija. Dvor je pristao na taj prijedlog, pa su poslali vojskovou Ahileja sa
nekoliko bivih Pompejevih vojnika sa pozivom ovom nekada vodeem Rimljaninu da
posjeti mladog kralja/faraona. Kada je Pompej silazio na barku koja ga je trebala odvesti u
Aleksandriju, ubio ga je Lucije Septimije (zapovjednik rimskih vojnika stacioniranih u
Egiptu tzv. gabiniani, koji su inae bili glavni oslonac filopatorovske frakcije) i to na oi
Pompejeve ene i sina Seksta. Tako je Pompej muki ubijen 28. IX. 48. god. p. n. e., i to na
isti dana kada je prije 13 godina u trijumfu uao u grad Rim. Pompejeva familija je uspjela sa
brodom pobjei dalje prema zonama u koje su se mogli skloniti. Ali pompejevsko ime je
nastavilo da bude faktor graanskih sukoba u ovim posljednjih decenijima republikanskog
sustava. Njegovi sinovi Gnej i Sekst preuzee njegovo nasljee i utjecaj, pa su i nastavili sa
borbom. Kasnija rimska politika tradicija predstavljala ga je kao muenika za slobodu, za
republiku, za tradicije predaka. Ova predodba nije odraavala prave namjere Pompeja, koji
je esto mijenjao svoje politike pozicije; kao Cezar, i on je teio apsolutnoj vlasti. Pred njim
je lebdio ideal helenistikog heroja-pobjednika. Nije uzalud on sebe smatrao novim
Aleksandrom i nastojao je u mnogo emu oponaati makedonskog osvajaa.
Tri dana kasnije je u aleksandrijsku luku uplovila i flotila sa Cezarom osobno, koja je pratila
Pompeja. Meutim, ptolemeidski dvorjani su se prevarili sa umorstvom Pompeja, mislei da
e time oraspoloiti Cezara. Kada je Cezaru, odmah po iskrcavanju, donesena Pompejeva
glava, Cezar je bio vrlo neraspoloen i moe se rei da je bio pogoen, i da je procjena
Filopatorovog dvora da e Cezar biti oduevljen time to su oni ubili Pompeja bila totalno
pogrena. Cezar je namjeravao doi do ivoga Pompeja, sa kojim je imao dvije decenije vrlo
bliske i politike i familijarne odnose. Pompejevo umorstvo je moralo zato imati efekta na
Cezara, a posljedica toga je bilo Cezarovo petljanje u unutarnje ptolemeidske odnose i
naruavanje dominacije filopatorovske frakcije. Naravno, na ovom mjestu je potrebno
zamijetiti da je Cezar bio vrlo alostan zbog smrti Pompeja, svoga glavnog protivnika, ali ta
je jedna smrt u odnosu na desetine hiljada ve poginulih u II. rimskog graanskom ratu.
Pitanje je koliko je Cezaru bilo ao zbog pogibije svih tih legionara i vojnika, koji su
nastradali poradi politikih ambicija i Cezara i Pompeja i mnogih drugih istaknutih Rimljana.
Cezar je naredio i dostojan rimski pogreb Pompejevog tijela.
Cezar se odluio zadrati u Aleksandriji, uza se imajui samo 3 200 pjeadinaca i 800
konjanika, ije izdravanje je prebacio na Egipat i njegove resurse. Uz to je zahtijevao da se
isplati dug prethodnog faraona radi vojne intervencije koja je Ptolemeju XII. vratila
701
ORBIS ROMANVS
702
ORBIS ROMANVS
703
ORBIS ROMANVS
Kilikijom u zajedniku provinciju, dok je radi sigurnosti strateki i resursno bitnog Egipta,
kao i radi osiguranja aleksandrijske luke ostavio je posadu pod zapovjednikom Rufinom.
Ukupno je u u ovim zbivanjima u Egiptu on izgubio razdoblje od oktobra 48. god. p. n. e. do
marta 47. god. p. n. e. Cezar se onda prepustio leernijem nainu ivota, uivajui u
bogatstvu ove plodne i kulturno civilizacijski snane zemlje, a posebice u emotivno
seksualnom odnosu sa Kleopatrom VII. Iz veze sa Kleopatrom rodio se i sin po ime Ptolemej
Cezar, ali uobiajeno nazivan Cezarion (Mali Cezar). Kleopatra je Cezara mogue
upoznala i sa astronomom Sosigenom.
Arsinoja IV. je bila zarobljena i prebaena u Italiju i Rimu, i bila je izloena prilikom
Cezarovog trijumfa u Rimu 46. god. p. n. e. Cezar je potedio ivot Arsinoji i garantirani su
joj azil i utoite u Artemidinom hramu u Efesu. Ali 41. god. p. n. e. na Kleopatrin zahtjev
Marko Antonije je naredio da se Arsinoja ubije na stepenicama hrama, to je bilo teko
svetogre i povreda svetosti i prava hrama. Taj in je skandalizirao i Rim i Italiju i itav
mediteranski svijet.
Marko Antonije
Nezaobilazna osoba u ovo doba bio je glavni Cezarov ovjek, a to je bio Marko Antonije,
koji je zanimljivo po majci Juliji pripadao onom ogranku julijevsko-cezarovskog roda, koji je
bio prooptimatski raspoloen (kerka Lucija Cezara, konzula za 90. god. p. n. e. i cenzora za
89. god. p. n. e.; ubijen u marijevskim istkama). On je bio najstariji sin Marka Antonija
Kretika (pretora za 74. god. p. n. e.) i unuk uvenog Marka Antonija Oratora/Govornika
(konzula za 99. god. p. n. e. i cenzora za 97-96. god. p. n. e.; isto rtve marijanskog terora u
zimu 87/86. god. p. n. e.). Bioloki otac Marka Antonija je umro 71. god. p. n. e. (za vrijeme
zapovjednitva protiv mediteranskih gusara), i majka se preudala za Publija Kornelija
Lentula Suru (Publius Cornelius Lentulus Sura), patricijskog politiara koji je bio jedan od
voa Katilinine zavjere. Njegova mlaa braa (Gaj pretor za 44. god. p. n. e. i Lucije
kvestor za 50. i konzul za 41. god. p. n. e.) e isto kasnije igrati znaajnu ulogu u ivotu
posljednih godina Republike. Zanimljivo je da e ovaj potomak istaknutih optimatskih
obitelji postati najblii suradnik Gaja Julija Cezara. Ta preobrazba je vie rezultat trenutnih i
osobnih potreba Marka Antonija, nego neke njegove ideoloke odreenosti i tradicije.
Prema Plutarhu, Marko Antonije je mladost provodio raskalaenije na ulicama Rimu, druei
se sa Gajem Skribonijem Kurionom (koji je postao uveni plebejski tribun za 50. god. p. n. e.
; Rimom je kruio tra da su imali i homoseksualnu vezu). Zbog svoga naina ivota je jo u
ranoj mladosti upao u velike dugove (oko 250 talenata), pa je kako bi izbjegao kreditore,
pobjegao u Grku (gdje je i studirao retoriku). Zatim se prikljuio Aulu Gabiniju u kampanji
protiv Aristobula II. u Judeji i u egipatskoj kampanji. Tada se Marko Antonije pokazao kao
talentirani, sposobni i hrabri konjaniki zapovjednik. Sa Cezarom se povezao 54. god. p. n. e.
kada je postao lano taba njegove armije u Galiji, gdje se isto pokazao kao vrijedan
zapovjednik. Tu se u potpunosti pridruio Cezaru, i zahvaljujui njegovom proteiranju
napredovao je u rimskom politikom cursus honorum (kvestor, augur i plebejski tribun).
704
ORBIS ROMANVS
705
ORBIS ROMANVS
kraljevinu predao nezakonitom Farnakovom polubratu Mitridatu, koji je Cezaru bio doveo
presudno pojaanje u Egipat. Cezar se jo neko vrijeme zadrao u Maloj Aziji, ureujui
poslove i odnose u njoj. Mitridat od Pergama je kako bi doao do kraljevske asti voditi rat
protiv neakinje Dinamis i njenog supruga Asandera, koji su preuzeli Bosporsko kraljevstvo.
Na kraju su Dinamis i Asander bili poraeni od Mitridata i njegove vojske, Mitridat od
Pergama je postao kralj Bospora, ali ipak nakon Cezarovog ubistva 44. god. p. n. e. Na kraju
je ipak Oktavijan na bosporsko prijestolje povratio Dinamis i Asandera, a Mitridat od
Pergama je, ubrzo nakon abdikacije, preminuo.
Socijalni nemiri i bune u Italiji
II. rimski graanski rata nije bio samo izraz sukoba jakih osobenosti kao to su Cezar,
Pompej, Katon Mlai (kako se esto i pogreno predstavlja u historiografiji), niti samo
razliitih vizija preustroja Republike, nego je i predstavljao kulminaciju krize republikanskog
sustava, odnosno kreendo niza nagomilanih (i nerijeenih) drutvenih, socijalnih i
ekonomskih problema, proturjenosti i nedosljednosti. Rije je ustvari bilo o posljednjim
stadijima agrarne krize, koja je nastala prolo stoljee i producirala Kasnu Republiku. I sam
Cezar je po zauzimanju Italije i stavljanju pod kontrolu politikih institucija Republika,
morao se pozabaviti tim pitanjima. Iako je cezaristiki pokret II. rimskog graanskog rata
izroena nekadanja narodnjaka (popularska) stranka, on je u sebi ipak okupljao i dosta
pojedinaca koji su mu se prikljuili i aktivno u njemu uestovali jer su zadrali narodnjake,
demokratske (esto u demagokoj formi) ideje i stavove, a ne zato to ih je oarala Cezarova
osobnost. Nekada su ovi pojedinci djelovali i u svoju koristi, koristei kao svoju zastavu
stare popularsko demokratske stavove. Uz to se i ekonomsko stanje, uslijed tekog
graanskog rata, poelo dodatno pogoravati. Privredno stanje Rima pogoravalo se za
vrijeme graanskog rata. Vrijednost novca je opadala, ivot je poskupljivao, i posljedica toga
bilo je zaotravanje dunikog pitanja.
Parola "brisanje dugova" ponovo je postala aktualna. Radikalni demokrati/narodnjaci su se
pozivali na drevni zakon iz 342. god. p. n. e. po kojem nije bilo doputeno uzimanje kamata
na dug. Cezar se naao pod pritiskom onih koji su traili anuliranje dugova, i morao je
djelovati. Zato je ve 49. god. p. n. e. proveo sljedee mjere : kamate su ukljuene u dug,
imovina koja je sluila kao pokrie za novac uzet na posudbu trebala se je kupovati po
cijeni koja je bila prije graanskog rata. Cezarove mjere su bile kompromisne i polovine, jer
su na jednoj strani pokuavale da zadovolje one elemente koji su pruali tradicionalnu
podrku narodnjacima (dunici, siromaniji gradski i seoski plebs), ali i da ne potpuno otue
one skupine koje je Cezar nastojao pridobiti. Po Cezarovim odredbama koje reguliraju
dunitvo, vjerovnici su izgubili otprilike oko 25 %, ali sa druge strane dugovi niti kamate
nisu otpisani. Cezar nije bio ba toliko radikalan, a i sve je vie mislio na interese svoje
pozicije i svoje karijere, nego na interese narodnjakih ideja. A da bi pobijedio protivnika u
graanskom ratu i ostvario svoje ideje o preustroju Republike i osobnoj vlasti, Cezaru su bili
potrebni i oni koji nisu izvorno narodnjaci. Tako je on morao lavirati izmeu narodnjaka na
706
ORBIS ROMANVS
jednoj strani i onih koje je elio pridobiti, kakvi su bili financijski monici i predstavnici
nobiliteta. Uostalom, Cezar se nije smio ni previe suprostavljati interesima zajmodavaca, jer
su oni jednostavno mogli da mu uskrate kapital koji mu je u tom vremenu bio itekako
potreban. Ostale je mogao zamijeniti ili protjerati, ali bogate kreditore je morao trpiti.
Nesumnjivo e Cezarovo djelovanje u toku II. graanskog rata kao posljedicu imati i
udaljavanje od njega istaknutijih narodnjaka, koji su rat primarno shvatili kao obraun sa
protivnikom strankom i provoenje narodnjakog programa, a ne kao proces izgradnje
osobne vlasti Cezara u Repulici. Oni su eljeli stari republikanski sustav preureen po
narodnjakoj shemi, a ne sustav u kojem bi imali autoritativnog Vladara Republike (pa makar
se on zvao i Gaj Julije Cezar). Vrlo brzo e se izmeu Cezara i ovih narodnjaka javiti
proscjep, koji e se vremenom sve vie produbljivati kako Cezar bude izgraivao svoju
osobnu vlast, a zanemarivao realiziranje demokratskih i narodnjakih ideja. Radi odranja
stabilnosti svoje vlasti Cezar je iao i ka nekoj vrsti sporazuma i kompromisa sa
predstavnicima nobiliteta. To je podrazumijevalo da se ne ide u neke socijalne i demokratske
reforme i promjene, to naravno radikalnim popularima nije moglo biti nimalo po volji.
Cezarove odluke o dugovima nije zadovoljavale ni dunike ni vjerovnike, i za vrijeme
Cezarovog boravka na istoku 48. god. p. n. e. dolo je do otvorenog sukoba. Rimski orator i
politiar Marko Celije Ruf (Marcus Caelius Rufus, 87. 48. god. p. n. e.) je bio izabrani
pretor (praetor peregrinus) za 48. god. p. n. e., i predloio je program dunikog
rastereenja, po kojem bi se na est godina produio rok dunicima za isplatu dugova. Ali
kada je taj prijedlog naiao na otpor, Celije je komicijama predloio novi zakonski projekt
kojim se anuliraju svi dugovi i zakupci stana oslobaaju plaanja najamnine za proteklo
vrijeme stanovanja. Ovo je bilo previe za tadanji Senat (pod kontrolom cezarovaca) i Celije
je smijenjen sa svoje funkcije. Ali Celije ni tada nije odustao, nego se odluio na radikalniji
pristup, i otiao je na jug Italije, gdje se iz progonstva vratio Milon. Njih dvojica su se
udruila i sastavila jednu aroliku i zanimljivu ustaniku vojsku od pristalica Pompeja,
gladijatora, radikalnih demokrata/populara i robova (kojima je obeana sloboba). Celije je sa
pobunjenim i naoruanim robovima namjeravao da napadne i zauzme Kapuu, ali su to
osujetili sami Kapuanci. Rim je reagirao i protiv njih su poslane trupe pod zapovjednitvom
Kvinta Pedija, koje su ustanike uspjele da ugue ustanak bez veih problema, a voe su
ubijene. Sam Milon je poginuo kod Kompse, blizu Turija u Lukaniji, tako to ga je pogodio
kamen ispaljen sa gradskih foritifikacija.
Ali poraz Celijevske bune nije smirio duhove u Italiji, i ve sljedee 47. god. p. n. e. dolo je
do novog pokreta. Na scenu stupa mladi, vrlo ambiciozni i odluni plebejski tribun za 47.
god. p. n. e. Publije Kornelije Dolabela (Publius Cornelius Dolabella; 70. 43. god. p. n. e.;
suprug Ciceronove kerke Tulije). Dolabela je prvo bio na strani Pompeja, ali je preao
Cezaru i bio je prisutan na njegovoj strani za vrijeme bitke kod Farsale. Kao plebejski tribun,
u okviru svoga pokuaja ustavno zakonodavne reforme, je podnio zakonski prijedlog o
brisanju dugova i osloboenju zakupaca od zakupnine. Na svoju stranu je pokuao i privui
707
ORBIS ROMANVS
Marka Antonija, koji je nakon Farsale i za vrijeme Cezarovog boravka na Istoku, bio njegov
predstavnik za Rim i Italiju. Ali su drugi plebejski tribuni Gaj Azinije Polion (Caius Asinius
Pollio) i Lucije Trebelije Fides (Lucius Trebellius Fides) savjetovali Antonija da ne podri
Dolabeline prijedloge. Ubrzo je situacija poela kljuati i Dolabela je sa svojim
sljedbenicima zauzeo Forum kako bi se (koristei silu) zakonski prijedlog progurao na
komicijama, pa je Antonije morao oruano intervenirati. I Senat je glasao dajui podrki
Antonijevoj intervenciji. U Dolabelinoj buni su uestvovali i osloboenici, ali je Antonije
uspio da bzo ugui bunu.
Meutim, kada se Cezar vratio sa istoka u Rim, shvatio je da bi preveliko otuenje od svoje
prirodne baze, moglo biti pogubno za njega jer je neprijatelj sakupio novu vojsku u Afriku.
Radi toga je amnestirao Dolabelu i povratio ga u Rim, pa ga ak i uzeo kao jednog od
zapovjednika u predstojeoj afrikoj kampanji. Ali Antonije je zadrao distancu i
neprijateljsvo prema Dolabeli. Cezar je u Italiji 47. god. p. n. e. morao ponovo da provodi
reforme, posebno u korist plebsa (jer je sa jaanjem afrike tradicionalistiko optimatske
vojske rasla i anticezarovska opozicija u redovima dijela nobiliteta i vitezova). Iako nije
prihvatio kompletan Dolabelin program, Cezar je ipak sproveo brisanje zakupnikih dugova
za vrijeme od godinu dana za one koji u Rimu plaaju 2000, a po italskim gradovima 500
sestercija. U interesu dunika utvreno je da se kamate raunaju u dug, a ne kamata na
kamatu. Da bi podigao italsku poljoprivredu, Cezar je proveo obavezni zajam i prodao na
licitaciji imovinu svojih protivnika, poginulih za vrijeme posljednjeg graanskog rata.
Pobuna vojske
Uz sve to, dolo je i do nemira u junoj Italiji meu cezarovskim legionarima, kojima je
izgleda bilo dosta ratovanja irom mediteranskog svijeta. Rije je bilo o 4 legije pod
zapovjednitvom Marka Antonija (koji se nakon Farsale vratio u Italiju), koje su bile
utaborene van Rima. Ti legionari su su ekali da budu asno otputeni iz vojske sa nagradom
koju im je Cezar obeao prije bitke kod Farsale. Dok je Cezar provodio vrijeme po Egiptu,
Antonije je izgubio kontrolu nad legijama i vojnici su zapoeli pljake imanja juno od
Rima. Nekoliko delegacija je bilo upueno da pokua da smiri bunu, ali nisu uspjele u svome
naumu i buntovni vojnici su zahtijevali demobilizaciju i nagrade. Vojnici su otjerali svoje
oficire a nisu eljeli ni uti o afrikom frontu, dok im se ne isplate obeane nagrade. Prilikom
svih tih zbivanja vojnici su ak bili i umorili neke oficire koji su pokuavali da ih zaustave u
njihovom kretanju.
Nakon nekoliko mjeseci nesreenog stanja u junoj Italiji i blizini Rima, Cezar je osobno
doao u Rim i Italiju i obratio se pobunjenim vojnicima. Cezaru su evidentno trebale te legije
za predstojeu kampanju u afrikoj provinciji, ali nije raspolagao sa dovoljno sredstava kako
bi namirio vojnike obeanim nagradama. Cezar se zato lino pojavio pred buntovnim
vojnicima i hladnokrvnim i odlunim glasom pitao ih ta ele. Poto su bili posramljeni da
trae novac, oni su poeli da zazivaju demobilizaciju. Cezar je odmah na to pristao (i tako ih
praktino demobiliziravi), ironino poruivi da se za nagrade prijave kada bude odravao
708
ORBIS ROMANVS
trijumf sa drugim vojnicima. Cezarova poruka je bila dobro smiljena i taktina, jer je tako
kod vojnika izazvao osjeaj asti. Vojnici su mislili i da e moi ucjenjivati Cezara, jer su
smatrali da se bez njih ne smije uputiti u Afriku, ali su se prevarili u procjeni. Uz to, vojnike
je namjerno verbalno povrijedio, tako to ih nije vie zvao drugovi (... ;kao do tada), nego
samo graani (cives). Time im je elio rei da su oni sami sebe demobilizirali poradi
nelojalnosti. Nakon kratke stanke i tiine, vojnici su ponovo poeli moliti Cezara da ih ipak
uzme za vojnike i vodi sa sobom u Afriku, to je on nakon ponovne molbe i uinio (izazvavi
oduevljenje meu okupljenim vojnicima). Cezar je tako u ovom psiholokom ratu sa
sopstvenim vojnicima (sa nekima je bio zajedno 12 godina) izaao kao pobjednik, jer ih je
svojim odlinim nastupom uspio okirati i kod njih izazvati osjeaj vojnike sramote. I uspio
je i svojom karizmom i mudrou da za svoju afriku kampanju pridobije 4 legije, a da
potroi nijedan dodatni sestercij radi potkupljivanja vojske.
Nakon smirivanja situacije u Italiji, i uvoenja reda ponovo su izabrani konzula, a Senat je
popunjen novim lanovima, meu kojima je bio i prilian broj Cezarovih centuriona. Time
je Cezar nastojao jaati svoju osobnu poziciju u Senatu.
Afriki rat
I pored poraza kod Farsale i umorstva Pompeja, tradicionalistiko pompejanska stranka jo
uvijek nije bila u potpunosti poraena. Njihove snage su se poele koncentrirati u zapadnom
Mediteranu, sa sreditem u provinciji Africi i sa naslonom na anticezarovskog vladara
Numidije. Tamo su otilo svi ugledniji tradicionalisti, koji se nisu eljeli pokoriti Cezaru.
Tradicionalistiki Senat u izbjeglitvu je sada imao sjedite u gradu Utici, a glavni likovi
nastavka protucezarovskog otpora su bili Katon Mlai i kralj Juba I. Dok je Cezar u Egiptu
gubio vrijeme upletavi se u unutarptolemeidske sukobe i u seksualno emocionalnu vezu sa
Kleopatrom, njegovi protivnici su se pripremali, skupljali i opremali vojsku. Katon Mlai se
vrlo ozbiljno prihvatio toga poslao, jer je znao da ga eka sukob sa Cezarom.
Protucezarovska vojska u Africi je narasla na 14 legija, 1 600 konjanika (i to bez dobre
numidske vojske) i na 55 brodova pod zapovjednitvom Marka Oktavija i Publija Vara. Uz
sve to je i Juba I. raspolagao sa 120 slonova. Ipak meu tradicionalistikim glavarima
okupljenim u Africi je nastala rasprava ko e biti glavnokomandujui. Vojska je bila za
Katona Mlaeg, ali na kraju su se ipak sloili da to bude Metel Scipion. Upravo je na
insistiranje Katona Mlaeg, dotadanji zapovjednik i namjesnik (sa titulom legatus pro
praetore) tradicionalistikih trupa u afrikoj provinciji Atije Var, predao zapovjednitvo
Metelu Scipionu. A to e se pokazati kao katastrofalna greka. Cezarovo vojevanje, a kasnije
besposliarenje u Egiptu su omoguili protivnicima da se reorganiziraju i da se dobro
pripreme za predstojei sukob. Da je Cezar odmah poslije Pompejeve smrti napustio Egipat,
mogao je lake zauzeo afriku provinciju. Istine radi Cezar je jo prije odlaska u Egipat, bio
odredio Kvinta Longina da iz Dalje Hispanije napadne Afriku, zajedno sa mauritanskim
kraljem Bogudom. Ali katastrofalna uprava Kvinta Longina je rezultirala da ne samo da ne
709
ORBIS ROMANVS
doe do napada na afriku provinciju, nego i do gubitka Cezarovog autoriteta u samoj Daljoj
Hispaniji.
Cezar je planirao u afriku provinciju prevesti 10 legija, ali mu je morski vjetar razbacao
brodove, tako da se uspio iskrcati na afriku obalu sa samo 3 000 pjeadinaca (uglavnom
regruta) i 150 konjanika blizu Hadrumetuma 28. XII. 47. god. p. n. e. Uspio je zauzeti dvije
luke i to Ruspinu i Leptis Minor, gdje se i utaborio. Meutim, njegova pozicija je bila
nesigurna, pa je ostavio otvorenu mogunost za ukrcavanje i naputanje afrike obale. Ipak je
imao sree i 3. I. 46. god. p. n. e. su prispjeli oni brodovi koje je oluja bila razbacala po moru.
A ve sljedeeg dana je provalio sa tri legije u unutranjost.
Kod Ruspine se 4. I. 46. god. p. n. e. sukobio sa Labijenovim znatno brojnijim trupama, te je
bio opkoljen od protivnike konjice i lake pjeadije. Da se ovaj afriki grad nije nalazio tako
blizu cezarovskih trupa, u koji su se oni sklonili, one bi ( poradi uspjenog manevra
Labijenovih snaga) doivjele sudbinu Krasove vojske kod Kare. U bici kod Ruspine, i pored
toga to su se uspjeli izvui cezarovci su pretrpili velike gubitke i izbaena je iz stroja treina
sastava njihove vojske. Cezar je sada bio prisiljen ostati u defanzivu, dok mu je prispiju
veteranske jedinice. Cezar je u tome periodu iekivanja pripremao budue djelovanje protiv
neprijatelja, ukljuujui i ustanak getulskih nomadskih plemena protiv Jube I. Getuli nisu
simpatisali Pompeja jo iz vremena I. graanskog rata, kada ih je on potinio numidskoj
kraljevini. Cezar je na sjeveru Afrike mogao raunati i na pomo mauritanskih kraljeva
Boguda i Bokka, koji su bili suparnici Jube I. Uz to, sjeverom Afrike se potucao i Publije
Sitije, koji je jedini jo preostao iz Katilinine zavjerenike skupine, i koji se sada nalazio na
cezarovskoj strani, sa svojom privatnom vojskom. Bokho i Sitije su sa svojom vojskom
napali Numidiju i zauzee grad Cirtu. Radi toga je Juba I. morao odvojiti dio vojske i poslati
ga u pravcu zapada. Ali i pored tih saveznikih djelovanja, sama pozicija cezarovaca u
afrikoj provinciji je bila jo uvijek teka, jer su bili stjenjeni na jednom uskom obalnom
prostoru, koje je oskudijevalo u osnovnim resursima (posebno za konjicu, odnosno ishranu
konja). Usprkos savjetu Katona Mlaeg, glavni zapovjednik Metel Scipion se odluio za
borbu na obalnoj liniji. Vjerojatno bi bila uspjenija taktika da se borbena linija povukla u
unutranjost i da se dopustilo cezarovcima da uu u afriku dubinu, gdje bi im se mogla
namijeniti ista sudbina kao u sluaju Krasove vojske. Metel Scipion je sa vojskom krenuo
prema cezarovcima, koji su bili u zoni Ruspina Leptis Minor, te je zaposjednuo
Hadrumetum na sjeveru, a Taps (Thapsus) na jugu. Tu se spojio i sa numidskim snagama
koje je predvodio Juba I. Ali Cezar nije prihvatao otvorenu bitku i jo uvijek je ekao
kontingente svojih veterana, koji su postupno prispjevali. Oko dva mjeseca su prola u
arkanju i izazivakim, manjim sukobima u ovoj zoni od Ruspine do Tapsa. Napokon se
pokrenuo Cezar i to prema Tapsu i poetkom februara, Cezar je opseo Taps, blokirajui juni
ulaz sa tri linije fortifkacija. Vojska Metela Scipiona, koji nije smio dopustiti pad grada, se
kretala zaokruujui Taps, sa namjerom da mu se priblii sa sjeverne strane. Na njenim
krilima su se nalazili slonovi i konjica. Metel Scipion je sa svojom vojskom poeo
utaborivati na zemljite koje posebno odgovara pjeadijskom nainu borbe, to je bila
710
ORBIS ROMANVS
ORBIS ROMANVS
ORBIS ROMANVS
prava, kojima se naglaavala njegova nova specijalna pozicija u dravi, kao to je pravo da u
Senatu uvijek sjedi izmeu konzula i to na kurulnoj stolici ili da kod javnih igara on daje
znakove.
Cezar je u etiri dana slavio etverostruki trijumf, i to nad Galijom, Egiptom (odnosno nad
protu-kleopatrovskom frakcijom), Pontom (odnosno nad kraljem Farnakom) i Afrikom
(odnosno nad numidskim kraljem Jubom I.). Nad poraenom tradicionalistiko
pompejevskom strankom se nije mogao slaviti trijumf (koji nije bio predvien za pobjede u
graanskim, nego samo u vanjskim ratovima), jer se smatralo da ne moe trijumfirati nad
poraenim sugraanima. U toku ta etiri dana, kada su prolazile trijumfalne trijumfalne
povorke, Cezar je izloio 65 000 talenata, 2822 zlatne krune, i mnoge druge vrijednosti. Po
drevnom obiaju vojnici su pjevali podrugljive pjesme na raun svoga zapovjednika (po
vjerovanju da tako odagnaju uroke i spreavaju bogove da budu zavidni trijumfatoru). Tom
prilikom Cezar nije bio poteen ni svoga odnosa sa Kleopatrom ni svoje osebujne seksualne
aktivnosti. Za vrijeme galskog trijumfa izloen je bio i Vercingetorix, nakon kojeg je i bio i
pogubljen. Za vrijeme egipatskog trijumfa bila je izloena Arsinoja IV., ali je ona bila
poteena. Cezar je ak praen kui sa 20 slonova, koji su nosili baklje. Prireen je i lov
(venationes) koji je trajao 5 dana i u kojem je uestvovalo 400 lovaca, i u kojem je 400
lavova bilo ubijeno. Uz lov su prireene i gladijatorske borbe, kao i pomorska bitka na
poplavljenom dijelu Marsovog polja. Konano, dvije vojske ratnih zarobljenika (2000
ljudi, 200 konja i 20 slonova) su se u Circus Makximus borili do smrti. Pored zemljinih
estica, Cezar je dijelio i novac, pa su tako velike novane iznose dobili redovi, centurioni,
vojni tribuni i konjaniki komandiri. Uz vojsku, podijeljene su velike koliine novca i
obinom narodu, kojem je dijeljeno i ito i ulje, a prireen je i golemi javni besplatni objed
na oko 22 000 stolova. Meutim, toliko prolijevanje krvi i neizrecivi trokovi su izazvali i
odreene nemire stanovnitva Rima, koji su ipak djelotvorno zaustavljeni od samoga Cezara
koji je dao da se dvojica podstrekaa nemira rtvuju od sveenika na Marsovom polju. Cezar
je u pravom smislu priredio veliki spektakl, nevien dotada u Rimu, u stilu istonjakih
despota. Ovo je bio najbolji uvod u novi Rim koji se raao, Rim imperatora i careva i njihove
ekstravagancije, a ne vie Rim odgovornih i skromnih graana.
Nakon trijumfa, koji je ustvari predstavljao i pokuaj dodvoravanja rimskim masama i
vojnicima, Cezar se poeo posveivati preustroju Republike, njenih institucija i zakonodavno
ustavnog sustava, kao i drutva rimskog imperija openito. Meutim, u toj svojoj zamisli je
morao napraviti pauzu, jer su se preivjeli ostaci tradicionalista i pompejevaca ponovo
uzdigli i na u Hispaniji.
panski rat 46/45. god. p. n. e.
Na Iberijski poluotok su uspjeli da pobjegnu mnogi preivjeli tradicionalisti i pompejevci. I
na tom podruju e ponovo pojaviti respektabilna anticezarovska opozicija predstavljena u
prvom redu sa izrazito talentiranim vojskovoom Titom Labijenom, Atijem Varom i
sinovima Pompeja (Gnej/Gnaeus i Sekst/Sextus). Odgovornost za ponovno uzdizanje
713
ORBIS ROMANVS
opozicije snosi neodgovorni namjesnik Kvint Lentul, koji je svojom upravom i ponaanjem
izazvao niz pobuna provincijalaca i dijela vojske. Ove nemire nije uspio da ugui ni Gaj
Trebonije, koga je Cezar 47. god. p. n. e. poslao kao zamjenu Kvintu Lentulu. Takvo stanje
su iskoristili Cezarovi protivnici te su preuzimali kontrolu nad iberijskim podrujem. U
proljee 46. god. p. n. e. dvije legije iz provincije Dalja Hispanija, koje su inae veinski bile
formirane od bivih Pompejevih veterana (koji su nakon sloma zapadnog fronta 49. god. p. n.
e. bili pridrueni cezarovskoj armiji) su se javno opredijelili za Gneja Pompeja, otjeravi
cezaristikog namjesnika. Uskoro su se njima pridruili i drugi ostaci tradicionalistiko
pompejanskih snaga. Koristei resurse bogate i plodne provincije, anticezarovci su uspjeli da
izgrade i snanu armiju i vrstu poziciju. Podignuta je jo jedna legija regrutirana od rimskih
graana i lokalnih stanovnika u provinciji. Vrlo brzo su kontrolirali skoro kompletnu
provinciju Dalju Hispaniju, ukljuujui i bitne gradove Italika i Korduba (koja je bila
provincijska prijestolnica), a vojska je narasla na 13 legija.
U junu 46. god. p. n. e., kada je naputao Afriku, Cezar je sa Sardinije 31. juna poslao Gaja
Didija sa mornaricom i Kvinta Fabija Maksima (Quintus Fabius Maximus) sa kopnenom
vojskom u paniju. Dok je Didiju polo za rukom da kod Karteje pobijedi protivniku
mornaricu, na kopnu je situacija bila drugaija i ustanak se nije mogao uguiti. Cezarovi
zapovjednici Kvint Maksim i Kvint Pedije (Quintus Pedius) se nisu usuivali upustiti u
otvorenu bitku i ostali su utaboreni u Okulbu, oko 56 km istono od Kordube, traei pomo
od Cezar. Na kraju se i Cezar morao osobno ukljuiti u rat u paniji, i u novembru je krenuo
prema pobunjenom podruju. I ovaj put je pokazao uobiajenu brzinu i za samo 27 dana je
bio na frontu, vodei sa sobom prekaljene X. Equestris, V. Alaudae, te manje iskusne III.
Gallica i VI. Ferrata. Cezar je tom prilikom napisao i danas izgubljenu kratku poemu Item
(Put). Cezar je pozvao i unuka svoje sestre Julije po imenu Gaj Oktavije da mu se pridrui
u hispanskoj kampanji, ali radi svoga slabog zdravlja i brodoloma koji ga je zadesio na putu
u paniju mladi Gaj Oktavije mu se mogao pridruiti u Hispaniji tek nakon zakljuivanja
kampanje.
im je prispio na hispansko ratote, Cezar je prvo krenuo prema Kordubi (koju je branio
Sekst Pompej), ali ne sa namjerom da je zauzme, nego da protivnike trupe pod komandom
Gneja Pompeja odvrati sa Ulije, jedinog grada u Betici (dananja Andaluzija), koji je ostao
lojalan. Ovaj manevar je bio uspjean, ali je zahvaljujui Labijenovom savjetu, Gnej Pompej
izbjegavao uputanje u otvorenu bitku. To je prisililo Cezara na odugovlaenje kampanje i
preko zime, to mu je nametalo i obavezu osiguravanja hrane (i drugih resursa) i sklonita za
vojnike. Od Kordube, koju nije zauzeo, Cezar je sa vojskom skrenuo prema utvrenom gradu
Ategua, na desnoj obali rijeke Gvadajoz. Gnej Pompej je sa svojim trupama krenuo prema
ovom gradu, ali se nije usudio upustiti u otvorenu bitku i Ategua se predala 19. II. 45. god. p.
n. e. Pad toga grada je bio teak udarac za moral protivnika, a i pojedine domorodake
zajednice koje su bile u savezu sa Pompejevim sinovima su poele dezertirati na Cezarovu
stranu. Anticezarovske trupe su se tada povukle prema Hispalisu (dananja Sevilja), i prema
granadskom gorju. I naredni okraj kod Sorikarija koji se odigrao 7. III. 45. god. p. n. e. je
714
ORBIS ROMANVS
iao u Cezarovu koristi, a i mnogi rimski graani iz protivnike vojske su poeli prelaziti na
stranu Cezara. Sve je to prisiljavalo Gneja Pompeja da se ipak upusti u otvorenu bitku.
Bitka se odigrala kod Munde 17. III. 53. god. p. n. e. u junoj paniji. Iako je anticezarovska
vojska (kojom je zapovijedao Gnej Pompej) bila brojnija (13 legija, 6000 lako naoruanih
pjeadinaca i oko 6 000 konjanika), u kvalitativnom smislu je ta vojska bila znatno slabija od
one kojom je zapovijedao Cezar (8 legija, 8 000 konjanika). Ipak su Pompejevi sinovi mogli
raunati i na jednu vrlo bitnu injenicu u moralu svoje vojske, a to je da su dobar dio njenog
sastava inili raniji pompejevski i tradicionalistiki vojnici, koji su se ve jednom predali
Cezaru, pa onda prebjegli Pompejevim sinovima. Oni su smatrali da ne mogu raunati na
amnestiju i zato su bili odluniji kao vojnici. Vojska Gneja Pompeja je zauzela defanzivnu
poziciju, manje od jedne rimske milje od zidina Munde. Cezar je naredio frontalni napad sa
lozinkom Venus (Venera), imenom boginje (helenska Afrodita) koja je bila mitski predak
julijevskog roda (pa samim tim i Julija Cezara). Borba je trajala neko vrijeme bez prevage na
bilo kojoj od strana, prisiljavajui i glavne zapovjednike da se pridrue trupama u okraju.
Cezar je kasnije izjavio da se borio mnogo puta za pobjedu, ali da se samo kod Munde morao
boriti za svoj ivot. Cezar je preuzeo zapovjednitvo nad desnim krilom, gdje je njegova
elitna X. Equestris vodila izrazito teku bitku. I tek tada je X. legija poela da potiskuje
protivnika. I tada je Gnej Pompej napravio taktiku greku, jer je prebacio jedinice sa svoga
desnog krila na svoje ugroeno lijevo krilo. I onda je Cezarova konjica izvela odluujui
napad na krilo sa kojeg je povuena jedna legija, razbijajui Pompejeve snage. Zatim je
konjica Cezarova saveznika mauritanskog kralja Boguda napala pozadinu tabora
anticezarovskih snaga. Labijen, koji je zapovijedao anticezarovskom konjicom, ih je pokuao
presresti. Meutim taj Labijenov manevar su anticezarovski legionari pogreno protumaili
kao povlaenje konjice. To je izazvalo paniku i dolo je do potpunog pucanja linija
anticezarovskih snaga, i njihovog bjekstva u neredu i panici. Iako su se neki uspjeli spasiti
iza zidina Munde, veina je bila ubijena u ovom paninom i dezorganiziranom bjekstvu. I
tako se bitka kod Munde zavrila velikim gubicima na anticezarovskoj strani (sa navodno 30
000 mrtvih). Zarobljeno je i svih 13 legijskih znakova, Tit Labijen je poginuo na bojitu, dok
su Pompejevi sinovi uspjeli da pobjegnu. Cezar je dozvolio pogreb Labijenu, ali je po
Apijanu, njegova glava donijeta Cezaru, zajedno sa glavom Atija Vara (koji je isto poginuo u
bici kod Munde). Na vijest o pobjedi kod Munde, u Rimu su u aprilu odrane igre i
sveanosti.
Nakon bitke kod Munde, Cezar je ostavio Kvinta Maksima da opsjeda Mundu, dok se on sam
uputio u pacifikaciju provincije Dalja Hispanija. Korduba se predala, a nad onima koji su bili
naoruani u gradu (uglavnom naoruani robovi) je izvrena egzekucija, dok je sam grad
morao platiti veliku odtetu. Munda je ipak odolijevala jo neko vrijeme, ali se ipak nakon
neuspjeha proboja blokade, predala sa svih 14 000 branilaca. Mornariki zapovjednik
cezarovaca Gaj Didije je uspio uloviti veinu protivnikih brodova. Gnej Pompej je uspio
pobjei u Karteju, ali je ipak ubrzo zarobljen i pogubljen. Ali je Sekst Pompej uspio pobjei
(sakrivi se u oblinjem gorju), kako bi u narednim godinama ponovo na svjetlo dana u
715
ORBIS ROMANVS
punom sjaju i moi izvukao pompejevsko ime. Pria o Pompejima u rimskoj historiji jo
uvijek nije bila zavrena.
Ova pobjeda kod Munde i panska kampanja 46/45. god. p. n. e. su ipak utjecali i na javno
mnenje u Rimu i Italiju, koje je poelo izraavati i nezadovoljstvo prema Cezarovoj diktaturi
i postupcima. Kada se Cezar vratio sa dijelom vojske u Rim u septembru 45. god. p. n. e.,
napravljen je opasan presedan jer se slavio trijumf ali ovaj put radi pobjede nad rimskim
graanima. I ovaj trijumf je bio raskoan, sa aavanjem vojnika i naroda, a cezarovski
Senat je donio zakljuak da se 50 dana mora slaviti svetkovina blagodarnosti. Po Plutarhu,
trijumf koji je Cezar odrao u Rimu izazvao je neraspoloenje graana, jer se nije slavila
pobjeda nad stranim zapovjednicima i barbarskim kraljevima, nego unitenje familije jednog
od najveih Rimljana (Pompeja Velikog). Afrika i panska kampanja su ipak utjecali na
Cezara, koji je izgleda sa svojim protivnicima gubio strpljenje, postajao je suroviji i
bezkrupulozniji i sve vie se otuivao od tradicionalnog rimskog poretka i ideja na kojima je
poivala Republika. Poinjao se stjecati dojam da on vie nije revolucionarni, demokratski
reformator (koji je slomio mo optimatske oligarhije) nego osoba koja tei samovlasti.
Sa panskom kampanjom se i konano zavrio teki i krvavi II. rimski graanski rat, ali
ujedno i I. mediteranski graanski rat (jer je obuhvatio cjelokupno mediteransko podruje). Iz
toga rata je proizaao jedan apsolutni pobjednik, a to je bio Gaj Julije Cezar, koji se u
historiji prvi put pojavio za vrijeme prethodnog I. rimskog graanskog rata. Iako su i u ovom
graanskom ratu rtve bile goleme, ipak je postojao itav niz razlika u odnosu na I. graanski
rat. Proskripcije nije primjenjivala ni jedna strana (optimati to nisu ni bili u mogunosti, dok
Cezar i njegove pristalice to nisu inili, iako su mogli). Cezar nije ni vrio masovne
konfiskacije zemljita, niti je oduzimao opinska zemljita gradovima u Italiju, i njihovu
preraspodjelu veteranima i svojim pristalicama. Nije dolazilo ni do oslobaanja robova
protivnika, kao to je to radio Sula. Potrebno je istai da Cezar nije ni planirao da slijedi
marijevske (iako mu je bio rodbinski blisko vezan) i sulinske metode razrauna i
prarospodjela.
INTERREGNVM
G O D I N A C E Z A R O V E S A M O V L A S T I 45 44. god. p. n. e.
716
ORBIS ROMANVS
mjeri istaknute familije u dravnom cursus honorum. Oktaviji/Octavii su bili rod plebejskog
porijekla, a ogranak roda kojem je bioloki pripadao Gaj Oktavije je u poetku bio vitekog
ranga, i obogatio se bankarskim poslovima u gradu Velitri (u Laciju), gdje je familija bila
dio lokalne aristokratije. Njegov istoimeni otac (cc. 100 59. god. p. n. e.) je bio prvi koji je
kao homo novus, uao u senatorski stale i to nakon to je obnaao kvesturu oko 70. god. p.
n. e. Otac je kasnije bio pretor za 61. god. p. n. e., a kao propretor 60. god. p. n. e. je uguio
pokrete robova (koji su ranije uestvovali u Spartakovom ustanku) u Turiju (radi ega je
dobio poasni nadimak Turinac) i bio uspjeni namjesnik Makedonije. Naredne 59. god. p. n.
e. je krenuo u Rimu, kako bi se kandidirao za konzula, ali je umro u gradu Noli prije nego to
je stigao u Rim, ostavljajui za sobom djecu iz dva braka. Iz ranijeg braka sa izvjesnom
Anharijom (Ancharia) je imao kerku Oktaviju Stariju (Octavia Maior), a iz kasnijeg braka
sa Atijom Balbom Cezonis ili Sekudom (Atia Balba Caesonia- Secunda; 85 43. god. p. n.
e.) dvoje djece i to Oktaviju Mlau (Octavia Minor) i Gaja Oktavija. Preko svoje majke Gaj
Oktavije je bio uvezan sa jednim od najstarijih patricijskih rodova Julijevcima i sa Gajem
Julijem Cezarom. Atija Balba je bila kerka Marka Atija Balba (Marcus Atius Balbus; 105
51. god. p. n. e.) i Julije Cezaris Mlaa (Iulia Caesaris Minor; 101 51. god. p. n. e.), sestre
Julija Cezara (imao je dvije starije sestre Juliju Stariju i Juliju Mlau).
Nakon smrti oca, Gaj Oktavije je kao djeak postao vezan za svoga roba tutora po imenu
Sferus/Sphaerus, koji je na njega ostvario znaajan utjecaj i koji ga je uvijek pratio u kolu
(bilo da je rije o Rimu ili Velitri). Kasnije je Sferus dobio slobodu, a nakon smrti je dobio i
pravo na javnu sahranu. Atija Balba se kasnije preudala i to za Lucija Marcija Filipa (Lucius
Marcius Philippus), pristalicu Julija Cezara i biveg pretora za 60. god. p. n. e. i namjesnika
Sirije, i konzula za 56. god. p. n. e. (zajedno sa Gnejom Kornelijem Lentulom
Macelinom/Gnaeus Cornelius Lentulus Marcellinus). Gaj Oktavije je prvi javni nastup imao
na pogrebu svoje bake Julije Cezaris Mlae, kada je izrekao posmrtnu besjedu, i mogue je
da je tada privukao panju Julija Cezara. Gaj Oktavije je kao petnaestogodinjak, po starom
rimskom obiaju, 18. oktobra 48. god. p. n. e. postao formalno punoljetan i obukao togu
virilis, a ubrzo je (na proteiranje Cezara) bio izabran na pvru javnu funkciju kao pontifik u
kolegiju pontifika. Ubrzo su se proteiranja nastavljala, pa je Cezar dok je slavio Latinsku
svetkovinu, postavio Gaja Oktavija na poasnu slubu gradskog prefekta do svoga povratka.
Ova funkcija u datim okolnostima nije imala autoritet, ali je ipak izloila mladog Gaja
Oktavija oima javnosti.
Postajala je jasno da je Cezar sve vie poeo uz sebe vezati Gaja Oktavija, kako bi ga poeo
pripremati moda za svoga eventualnog nasljednika. Ali djeaku je trebalo i vojno iskustvo,
to je tada bilo nezaobilazno za svakog rimskog graanina koji je elio napraviti politiku
javnu funkciju. Kada je zapoinjala afrika kampanja, Cezar je predoio da sa sobom povede
Gaja Oktavija (koji je tada bio bolestan), ali se tome (po Nikoli iz Damaska) suprostavila
Atija Balba, i Gaj Oktavije nije otiao u afriku provinciju. Od 46. god. p. n. e. Gaj Oktavije
se sve ee nalazio u Cezarovom okruenju, pa je zajedno sa njim posjeivao teatre, bankete
i druga drutvena zbivanja, a i ak je primio vojna odlikovanja i jahao sa Cezarom za vrijeme
717
ORBIS ROMANVS
njegovog afrikog trijumfa (iako uope nije uestvovao u borbama). Ipak se Gaj Oktavije
pokuao prikljuiti Cezaru za vrijeme panske kampanje, ali je nakon niza peripetija (bolest i
brodolom) doao na sami zavretak borbi. Na putu u paniju Gaj Oktavije e biti praen sa
nekoliko prijatelja, od kojih e neki kao daroviti i lojalni Marko Vipsanije Agripa (Marcus
Vipsanius Agrippa cc 64/62 12. god. p. n. e.) postati njegovi najbolji i najblii suradnici. U
Hispaniji se nakon brodoloma Gaj Oktavije morao sa svojim prijateljima probijati kroz
neprijateljsko podruje dok nije doao do Cezara, to je isto impresioniralo Gajevog
praujaka. Cezar je Gaja Oktavija nastavio da ui nainima provincijske uprave, i ostali su u
paniji do juna 45. god. p. n. e. Po Veleju Paterkulu, u povratku su Cezar i Gaj Oktavije
dijelili istu koiju. Za Gaja Oktavija je potrebno istai jo jednu znaajku, a to je da bio
krhkog zdravlja sa estim pobolijevanjem. Ali je taj nedostatak uspio prevazii snagom volje,
upornou i pronicljivosti.
Po povratku u Rim, Cezar je kod Vestalki deponirao svoj novi testament u kojem je tajno
imenovao Gaja Oktavija kao svoga glavnog nasljednika (ukljuujui i usinovljenje i pravo da
nosi njegovo ime). eljei da se Gaj Oktavije dodatno pripremi za ulogu koju mu je
namijenio, Cezar ga je krajem 45. god. p. n. e. poslao na dodatnu edukaciju, zajedno sa
prijateljima Markom Agripom, Gajem Mecenom (Caius Maecenas; 13. april 70.? oktobar
8. god. p.n.e.) i Kvintom Salvidijenom Rufom (Quintus Salvidienus Rufus) u primorski grad
Apoloniju u provinciji Makedoniji. Zanimljivo je istai da ni jedan od pratilaca Gaja Oktavija
nije bio pripadnik starog rimskog nobiliteta. U Apoloniji na ilirskoj obali, Gaj Oktavije je
sticao akademska i vojna znanja. U makedonskoj provinciji se tada nalazilo i pet legija koje
je Cezar bio planirao da upotrebi u planiranom predstojeem napadu na Partiju. U okviru tih
priprema za veliki rat na istoku, Cezar je imenovao i Gaja Oktavija kao zapovjednika konjice
(formalno zamjenika sebe kao diktatora) za 43. god. p. n. e. Ali to toga nikada nije dolo, jer
je u Apoloniju stigla vijest o martovskim idama 44. god. p. n. e., i za mladia Gaja Oktavija
svijet je krenuo u drugom pravcu.
Cezarova agenda
Odmah po dolasku u Rimu, Cezar je pristupio opsenom reformnom zahvatu u sustav
upravljanja i nain ivota u Rimskoj Dravi. Institucije, komicije i cezarovcima popunjeni
Senat, su u potpunosti bile pod njegovom kontrolom i samo su aminovale njegove elje.
Povrnom promatrau je izgledalo da je opozicija u potpunosti elimirana. Poslije pobjede
nad Pompejem Cezar je bio apsolutni gospodar, ali je ta vlast ipak izraavana u
tradicionalnim republikanskim oblicima.
Gaj Julije Cezar je bio pronicljiva osoba, iji je itav ivot obiljeen stranakim borbama
narodnjaka i optimata. On je u tome kaosu i sukobima karakteristinim za drugu polovicu
kasne Republike polako izgraivao svoj politiki stav. Shvatio je da je kima republikanskog
sustava postala previe deformirana uslijed agrarne krize i totalnog poremeaja osnovne tvari
i zakonitosti postojanja Republike i to harmonije i ravnotee ideja, institucija, slojeva, stalea
i interesa. Ta kima vie nije mogla drati na sebi breme sve veeg imperija, i novih tereta
718
ORBIS ROMANVS
koji su se nadvijali nad Rimom. Sredinja uprava je sve vie slabila, a provincijski namjesnici
su se pretvarali u neodgovorne (u odnosu na interese podruja kojim su upravljali),
apsolutistike vladare. Vojska, koja se u potpunosti profesionalizirala, je sve vie izmicala
nadzoru i sve ju je vie obiljeavala odanost prema svojim vrhovnim zapovjednicima, a ne
prema Republici i njenim institucijama. Ono to se desilo sa vojskom i njena transformacija
iz graanske milicije (neke vrste teritorijalne odbrane) u profesionalnu soldatesku, to je
zapoeo Marije, je samo udarila posljednji avao u lijes koji se pripremao Republici.
Korupcija je postala sasvim normalna injenica koja je kao najgori neizljeivi rak brutalno
razgraivala i nemilosrdno razarala tijelo Republike.
Cezar je odluno prionuo na posao kako bi izgradio sustav, kakav je mislio da treba biti.
Temelj ideje o preustroju dravnog ureenja koju je razvio zakljuno sa afrikom i panskom
kampanjom se sastojao u tome da treba stvoriti jaku, funkcionalnu i brzu sredinju vlast u
Rimu, koju bi reprezentirao on osobno. U okviru toga, itav imperij rimskog naroda je
trebalo transformirati u kohezivnu jedinicu, to bi smanjilo itav niz razlika koje su u njemu
tradicionalno postojale. To nastojanje ka jedinstvenoj imperiji, koje je za tadanje vrijeme
predstavljalo u pravom smislu preobraaj revolucionarnog karaktera, je podrazumijevalo i
ujednaavanje uprave, prava, sustava mjera i teina.
Rimski svijet je u to doba bio jedna dosta heterogena zajednica, koju je jedino objedinjavala mo sredinje
vlasti u Rimu. Mnoge oblasti i narodi unutar okvira rimskog imperija su imale svoje zasebne pravne ustroje,
svoje posebne politike institucije, razliito se mjerilo i ivjelo. Takva heterogenost je direknta posljedica
naela rimske politike da se ne mijeaju u unutarnje poslove lokalnih jedinica autonomije, ako se oni ponaaju i
funkcioniraju na osnovi ugovora koji su imali sa Rimom.
ORBIS ROMANVS
sprijeio izbor nepoudnih). Cezar je 46. god. p. n. e. dobio jo jedno bitno zvanje i to
Prefekta morala (praefectus morum) za tri godine, koje je samo po imenu bilo nova funkcija,
a ustvari je rije o instituciji ije su ovlasti identine cenzorskim ovlatenjima. Zahvaljujui
toj vrsti prikrivenih cenzorskih ovlatenja Cezar je kontrolirao kandidature i popunjavao
sastav Senata. Uslijed graanskog rata, sastav Senata je bio prilino prorijeen, i Cezar je
koristei navedene ovlasti imenovao mnoge nove senatore, u emu je daleko prevaziao
uobiajeni broj senatora. Tako se sastav Senata za Cezara poveao na 900 lanova, a svi
novoimenovani su bili njegove pristalice, ime je osiguravao lojalnost Senata. Mnogi od tih
novoimenovanih senatora uope nisu bili dostojni noenja toga zvanja, ak su direktno u
Senat imenovani i neki centurioni (preskaui viteki rang), stranci iz Galija i panije koji su
tek tada poeli uiti latinski jezik i ak bivi osloboenici. Time je prilino okrnjio snagu
nobilske aristokratije, kojoj je Senat bio glavna poluga moi i vlasti. A upravo su
predstavnici nobiliteta bili oni koji su se bili najvie konzervativni i surevnjivi prema
Cezarovom reformnom paketu preureenja drave. Dok se primarno pozivao na svoje
diktatorske, tribunske i cenzorske ovlasti, izmjenjivao se u konzulatima i prokonzulatima.
Ve od ranije je Cezar imao titulu vrhovnog sveenika, pa se formalno nalazio na elu toga
vrlo sloenog sustava rimske oficijelne religije (koja je jo iz drevnih vemena bila proeta sa
dravnim poretkom i tradicijom). Njegov kip postavlja se u hram uz kipove bogova, on se
naziva boanstvom na nekim natpisima, koji su, dodue, privatnog karaktera. Cezar se svuda
pojavljuje u purpurnoj odjei koju su nosili trijumfatori i koju su, po tradiciji, nosili rimski
kraljevi.
Cezar je uz to postavio i presedan, koji e slijediti kasniji cezari, da mu Senat dodjeljuje
razliite poasne titule, kao to su otac domovine (pater patriae) i imperator (to e se za
vrijeme kasnijih cezara iz poasnog naslova praktino transformirati u najviu titularu
carskog zvanja). Uz to, dobio je i pravo da i naslov imperatora moe prenijeti na svoje
potomke, to je bila podloga na kojoj e se iz ovog naslova koji su od svojih vojnika dobijali
aklamacijom pobjednike vojskovoe razviti praktino sinonim za carsku titulu i vlast.
injenica da je naslov imperator postao taj sinonim i njegova glavna odrednica dokazuje
koliko je znaenje vojska kao institucija imala za uspostavljanje i odranje i Cezarove vlasti,
ali i za uspostavu (za vrijeme Oktavijana Augusta) i odranje carskog reima. Jednostavno
reeno, carska vlast je primarno i stvarno poivala na djelotvornoj kontroli nad
profesionalnom vojskom, i zato je logino da se i ovaj vojni naslov imperator preobrazi u
najsnaniju titulu vrhovnog poglavara drave. Ustvari vojska je bila i glavni instrument
Cezarove vlasti, bez nje ne bi mogao doi do legitimizirajuih titula, dunosti i funkcija.
Oslanjajui se na vojsku, Cezar je uspio stei slavu i bogatstvo, a pomou svojih legija on je
uspio zadobiti vlast u dravi. Popularnost Cezara, talentiranog stratega i dareljivog
vojskovoe, bila je meu vojnicima veoma velika, ali to nije otklanjalo opasnost od vojnikih
ustanaka, a pri guenju tih ustanka Cezar je pokazivao podjednaku inventivnost kao i za
vrijeme ratnih pohoda. Inae Cezar je dobio i vrhovno pravo rata i mira.
720
ORBIS ROMANVS
Cezar je u jednom kratkom vremenu pristupio vrlo opsenoj djelatnosti, pa je tako naredio
novi cenzus koji je rezultirao u smanjivanju broja korisnika subvencionirane dodjele ita sa
oko 320 000 na 150 000, te u njihovom fiksiranju i uvoenju/popisu u posebni registar). Da
bi smanjio broj rimske sirotinje bez kue i poslam Cezar je iselio u kolonije 80 000 gradskih
proletera. Zatim je odredio da sudije mogu biti samo iz senatorskog ili vitekog ranga.
Donesen je i zakon koji je restrukturirao dugove. Ovim zakonom Cezar je pokuao da
konano rijei kronini duniki problem, tako to je faktiki otpisao dugova. Cezar je
zapoeo i sa intenziviranjem graevinskih radova, pa su tako uz mnoge druge javne objekte
izgraeni i ureeni Cezarov Forum sa Hramom Venus Genetrix (Venere Roditeljka), koja
je bila njegovo osobno boanstvo.
Cezar je izgradnjom svoga foruma u Rimu sa hramom Venere Roditeljke elio da zadubinski konkurira
Pompejevom teatru, koji je u sebi sadravao i hram Venere Pobjednika.
Cezar je planirao i velike javne radove, pa je tako u zamislima imao izgradnju ceste preko
Apenina do jadranske obale, te isuivanje Fucinskog jezera (to bi koristilo
zemljoradnicima). Cezar je u planu imao i izgradnju golemog hrama Marsu, velikog teatra, i
velike biblioteke u rangu one u Aleksandriji. Imao je u planu i preureenje (produbljivanje)
luke u Ostiji u veliku i glavnu luku Mediterana, te izgradnju kanala na Istamskoj prevlaci kod
Korinta (kako bi se izbjegla duga plovidba oko Peloponeza). Kako bi smanjio broj robova i
time automatski snizio visoku stopu nezaposlenosti Cezar je naloio da se najmanje treina
pastira mora uzimati iz reda slobodnih ljudi. Izvrio je i neku vrstu agrarne reforme, pa je dio
dravnih i sveenikih imanja dao po mogunosti podijeliti meu siromane seljake, i
veterane uz uvjet da 20 godina nesmiju nita prodati, kako ta imanja ne bi pala u ruke
latifundista i zemljinih pekulanata. Cezar je pravio i planove za distribuciju zemljinih
estica meu 15 000 svojih veterana. itav niz mjera imao je za cilj da doprinese uzdizanju
poljoprivrede. Zakon koji je ograniavao iznos gotovine koju pojedinac moe posjedovati
imao je za cilj poveanje sredstava koja se ulau u zemljine posjede. U interesu italskog
seoskog proletarijata on je utvrdio da se najmanje jedna treina pastira zaposlenih po
latifundijima mora sastojati od slobodnih ljudi. Cezar je proveo i reformu skupljanja poreza,
po je i stavljena pod kontrolu djelatnost publikana; i dalje su zadrani zakupci posrednih
poreza, dok su neposredne poreze u nekim provincijama odsada plaali dravi izravno
predstavnici opina. Od Cezarovog vremena poeo se je redovito kovati zlatni novac. Rimski
denarij konano se pretvara u jedinstvenu monetu za itav Zapad. Na Istoku je dodue u dalje
ostala ranija arolikost monetarnih sustava. Uz to Cezar je dobio i pravo raspolaganja
dravnom blagajnom.
Cezar je koristei pravo preporuivanja kandidat (ius commendationis) kontrolirao i proces
kandidatura i izbora za magistrature (kako bi proli od njega odreeni kandidati), imenovao
je kao senatore svoje pristalice i spreavao je komicije u usvajanju mjera koje mu se nisu
sviale. I pod cezaristikim reimom su se sastajale komicije, ali poto je Cezar bio taj koji je
birao kandidate za izbore i slao zakone na izglasavanje, one su postale praktino nemone i
samo su sluile za legaliziranje Cezarovih elja. U komicija je nestala bilo kakva opozicija i
721
ORBIS ROMANVS
one su bile obina Cezarova maina za legaliziranje njegovog sustava. Ovo je bio paradoks,
jer je Cezar izvorno potekao iz narodnjake (popularske) stranke koja je svoju borbu
ideoloku borbu temeljila na ideji suverenosti i pravima komicija. I tako je posljednji lider
rimskih narodnjaka praktino, ne i formalno, uguio stvarnu suverenost najvanije
popularske politike institucije. Cezar je kontrolirao u potpunosti i vojsku, i javne financije a
i izbore namjesnika. Uslijed nesumnjive samovlasti i sudovi (kojima su u Gradu rukovodili
pretori, a u provincijama namjesnici) su izgubili svoju nezavisnost, a mogao se i sam Cezar
vidjeti kako sjedi na Forumu i presuuje u nekim bitnijim predmetima. Istine radi, kazne su
ublaene i progonstvo je zamijenilo izricanje smrtne kazne. Naravno, advokatura nije time
oteena, pa se i nadalje nastavila razvijati.
Sam Cezar je u oktobru 45. god. p. n. e. dao ostavku na svoju poziciju kao jedinog konzula i
proveo je izbore dva nasljednika za ostatak godine, to je teorijski restauiralo raniji oblik
konzulske institucije, ali sada u uvjetima da je ova najvia izvrna institucija republikanskog
sustava podreena postojeem diktatoru. Ali ovo sa uvoenjem konzula sufekta je
predstavljalo i uzor, koji e vrlo esto primjenjivati i kasniji carevi. Cezar je inae znatno
poveao broj magistrata-kolega za jednogodinje izvrne institucije ( pretora na 16, edila na 6
i kvestora na 40 ), ime je elio da ugodi ambicijama i eljama svojih pristalica i suradnika,
ali ujedno i da dobije i vei broj iskusnih magistrata. Ovo nije bilo nikakvo optereenje za
dravne financije, jer se obnaanje ovih institucija nije nadoknaivalo u vidu neke vrste plate
iz javnih resursa. Time je ujedno jo i dodatno devalvirao znaenje tradicionalnih institucija
u vidu kolegijalnih magistratura. Kako bi se minimizirao rizik da neki drugi ambiciozni u
uspjeni politiar i vojskovoa moe da ga izazove, Cezar je proveo zakon koji je namjesnike
obavezivao na vremenski limit. Tako su propretori morali da napuste svoje funkcije, nakon
jedne godine, dok su prokonzulari naputali svoje funkcije nakon dvije godine. Cezar je
naruavao integritet i autoritet drevnih institucija republikanskog sustava i kada je u vrenju
nekih poslova prednost davao svojim pouzdanicima, a ne nosiocima tih institucija. Tako ga
npr. kada bi nakratko bio odsutan iz samoga Grada, ne bi ga zastupao gradski prefekt, nego
neko drugi, kao financijski monik, zelena i trgovac Lucije Kornelije Balbo (Lucius
Cornelius Balbus) iz iberskog Gadesa (koji uope nije bio italskog i rimskog porijekla).
Cezarove reforme su trebale i da reguliraju arenilo u teritorijalnim i upravno
administrativnim poslovima municipalnih jedinica. Njima je po cezarovskoj agendi
predvieno odranje i irenje lokalne autonomije. Tako je odredbama (Julijev zakon o
municipijima iji je znatan dio poznat po sauvanom natpisu) iz 49. god. p. n. e. tim
jedinicama ostavljena sloboda i autonomija u rjeavanju lokalnih pitanja i izboru lokalnih
dunosnika i slubenika (iako su utvrena neka pravila za te izbore lokalnih magistrata) te
pravo na, istina ogranienu, graansku i krivinu sudbenost.
Kratko prije atentata na martovske ide, Cezar je proveo jo niz reformi, dok su neke
planirane i zapoete ostale neuraene i nedovrene zbog atentata. Cezar je tako uspostavio u
gradu Rimu neku vrstu jedinica javnog reda i mira, imenovao je zvaninike da provode
722
ORBIS ROMANVS
zemljinu reformu i naredio je ponovnu izgradnju Kartagine i Korinta (to e tek zavriti
njegov nasljednik Oktavijan August). Nakanio je i utemeljiti rimsku koloniju u Buthrotonu,
preko puta otoka Krfa, a utemeljene su i rimske naseobine u crnomorskoj Herakleji i Sinopi,
kao i u Bejrutu na feniko libanskoj obali. Ove rimske kolonije su trebale da poslue kao
most spajanja latinskog, helenistikog i semitskog svijeta u jednu imperijalnu cjelinu. Isto
tako, je proireno latinsko pravo kroz cijeli rimski svijet. Cezar je u svojim dalekosenim
planovima imao ideju o izjednaavanju, ili bar veem niveliranju stanovnika rimskog
imperija, i smanjivanju meusobnog jaza izmeu Italije, provincija i potinjenih
saveznikih dravica. U praktinom smislu to bi vodilo ka stvaranju jedinstvene imperije.
Meutim, taj njegov plan je bio vie nego preambiciozan i rimski graani jo uvijek nisu bili
spremni da se odreknu osjeaja (ali i faktinosti) svoje supremacije koje im je donosilo
rimsko graanstvo (bez obzira da se ono dijelilo dareljivo). Globalistiki pristup jo je
uvijek bio stran rimskim graanima, koji se nisu eljeli tek tako odrei ni svojih prava ni
privilegija, a ni odreenih sloboda, dok bi za uzvrat dobili jedinstvenu, unificiranu globalnu
dravu.
U vojnom pogledu, njegovi planovi su bili precizni. On je elio da se to je mogue bre
upusti u nove vojne i osvajake pohode i avanture. Planirane su kampanje na istok i to prema
Bojrebistinoj Dakiji i partskom Iranu (kako bi se osvetio poraz kod Kare i povratila ast
rimskom imenu na istonoj granici). Bile bi izvrene i invazije Kavkaza i Skitije, pa bi se
prodrlo u Germaniju dolazei iz istone Europe. Taj vrlo ambiciozni plan je trebao da zasjeni
i ono to je uinio Aleksandar III. Argead Veliki (ije je djelo mnogo utjecalo na samoga
Cezara). Radi toga su nareene velike pripreme, kako se nita nebi prepustilo sluaju. Kako
bi u Rimu i Italiji odravao funkcionalno i nadalje svoj autoritet, dok je odsutan na istoku,
Cezar je proveo i zakon koji mu je omoguavao da imenuje sve magistrate za 43. god. p. n.
e., a konzule i plebejske tribune za 42. god. p. n. e. Ovaj zakon je praktino transformirao
magistrate iz forme predstavnika naroda u predstavnike samovlasnog diktatora, ime su
nadalje krnjena i prava i autoritet i komicija, ali i samih magistratura (koje su se pretvarale iz
dravnih funkcija u dravne slube). Cezar je namjeravao kodificirati rimsko pravo, to je
bilo ostvareno tek u doba kasnog Rimskog Carstva.
Cezar nije provodio samo politiki program, njegovi reformni zahvati su zahvatali i nain
ivota, pa je donio i zakon kojim se ograniavao luksuz. Potom se otisnuo i u porodino
zakonodavstvo, pa je donesen i zakon po kojem su se nagraivale familije koje su imale
mnogo djece, dok je prema rastavama brakova postupao stroije (iako on sam nije ba bio po
tome pitanju uzoran). Ipak za porodino zakonodavstvo nije imao dovoljno vremena da ga
provede, pa je tak zadatak ostavljen tek Oktavijanu Augustu da ga rjeava strogo i ozbiljno.
U interesu najutjecajnijih krugova nobiliteta neke su senatorske porodice uvrtene u patricije
( lex Cassia ). Kako bi zaustavio bezakonje po ulicama, zabranio je raznorazne kolegije
(izuzev onih koji su imali drevno porijeklo), jer je veina takvih kolegija bila ustvari
koritena kao plat prikrivenosti za djelovanje politikih klubova ili najobinijih ulinih
bandi. Najpoznatija reforma u ovom kontekstu je bila reforma kalendara, koja je trebala biti u
723
ORBIS ROMANVS
ORBIS ROMANVS
ORBIS ROMANVS
pred Senat i onda ih raalovao sa funkcije. Ovim je nainio vrlo opasan presedan, ali i opasan
paradoks jer je upravo on kao glavni povod za poetak graanskog rata i prelazak Rubikona,
uzimao injenicu da su povrijeena sveta prava plebejskih tribuna. A sada je upravo Cezar
bio taj koji je vrlo brutalno krio ta ista sveta prava (inei tako i svetogre). Ovim inom je
Cezar okrnjio i drugu instituciju, u koju su se narodnjaci zaklinjali i koja je 500 godina
predstavljala izraz zatite plebsa. Cezar je takoer i uvrijedio plebejske tribune u govoru kada
ih je dao raalovati, ime je posredno uvrijedio i plebs. Potrebno je navesti da je, po Plutarhu,
prilikom hapenja oni koji su pozdravljali Cezara kao kralja, okupljena masa aplaudirala na
taj in i nazivala plebejske tribune kao Brutuses/Brute (po uzoru na legendarnog osnivaa
Republike Lucija Junija Bruta). Raalovani Marula i Flav su otili u egzil, a imena su im
izbrisana iz javnih zapisa. Za vrijeme praznika Luperkalija 15. II. 44. god. p. n. e. Marko
Antonije (koji je inae aktivnije od ostalih podravao Cezarove monarhijske tenje) je javno
ponudio Cezaru (dok je drao govor na Rostri) kraljevsku dijademu (koju je vie puta
pokuavao da stavi na Cezarovu glavu), ali je ovaj demonstrativno odbijao i stavio na stranu
kako bi bila upotrebljena kao rtva Jupiteru, Najboljem, Najviem. Taj njegov in je izazvao
oduevljenje u masi, koja je ipak bila jo uvijek prorepublikanski nastrojena. Nepoznato je da
li je ovaj dogaaj za Luperkalija bio dobro natimana predstava ili je rije o stvarno
spontanom deavanju. Lucije Kota navodno je u Sibilskim knjigama protumaio da Parte
moe pobijediti samo kralj i predloio je Senatu da Cezaru treba dodijeliti tu titulu. A javna
je tajna bila da se priprema pohod na Iran u velikom stilu. Prema Kasiju Dionu, senatska
delegacija je otila da informira Cezara o novim poastima koji su mu namijenili u 44. god.
p. n. e. Cezar ih je primio sjedei u hramu Venere Roditeljke, a ne nije ustao da se sretne sa
njima, to bi bila uobiajena protokolarna gesta. Ovo je bila direktna uvreda za senatore (ne u
osobnom smislu, nego u smislu institucije koju obnaaju). To je bila toliko teka povreda
uobiajenog protokola, da su Cezarove najvjernije pristalice morale traiti opravdanje u
navodnom napadu proljeva koji je imao (radi ega nije mogao ustati), ali su njegovi
protivnici odgovarali da mu to nije smetalo da ode kui hodajui.
I tako je Cezar sve vie srljao u ono za ta tadanji rimski svijet uope nije bio spreman, a
istovremeno su svi ti dogaaji, kao i prie koje su sve vie kruile Rimom samo ubrzavale
uobliavanje tajne skupine republikanskih zavjerenika, ali i pokretali ih na odluno i brzo
djelovanje. Inae. Buenje opozicije je bilo vidljivo i preko broura, grafita i satirinih
pogrdnih stihova koji su sijali anticezarovsko raspoloenje po ulicama Grada. I u teatrima su
se znale upuivati aoke na Cezara. Polako se i kod Cezara smanjivao nivo tolerancije, pa su
se poeli primjenjivati nadzor i cenzura.
Republikanski zavjerenici
Po historijskim vrelima i historiografiji voenje republikanske zavjerenike skupine se
uglavnom povezuje sa dvije osobe i to Gajem Kasijem Longinom (prije 85. 23. X. 42. god.
p. n. e.) i Markom Junijem Brutom (Marcus Junius Brutus rani juni 85. 23. X. 42. god. p. n.
e.). Kasije Longin je bio heroj rimske Sirije, nakon katastrofe kod Kare, uspjevi da
726
ORBIS ROMANVS
konsolidira granicu i ouva ovu provinciju u rimskim rukama. Kada se dvije godine kasnije
vratio u Rim, bio je optuen radi navodne iznude dok je upravljao Sirijom, ali je izbijanje
graanskog rata spasilo Kasija od izvoenja pred sud, a ak je i izabran za plebejskog
tribuna za 49. god. p. n. e. Kasije se prikljuio tradicionalistiko pompejanskoj frakciji, i
pobjegao je iz Italije nakon to je Cezar preao Rubikon. Pompej ga je bio izabrao za
zapovjednika flotile, i 48. god. p. n. e. je sa svojim brodovima krenuo prema Siciliji, gdje je
napao i spalio veliki dio cezaristike mornarice. Zatim je nastavio da napada du italijanske
obale, ali je poraz kod Farsale, uzrokovao da Kasije otplovi do Helesponta gdje se nadao da
e uspostaviti saveznitvo sa kraljem Farnakom II, Ali je ipak bio prisiljen da se bezuvjetno
preda Cezaru, koji ga je ipak amnestirao, pa ak i imenovao legatom i koristei ga u u
borbama protiv samoga Farnaka II. Ipak je Kasije kasnije odbio da uestvuje u afrikoj
kampanji protiv tradicionalistikih trupa, birajui da ostane u Rimu. Naredne dvije godine je
proveo bez ikakve javne funkcije, ali se sve vie kreui u krugu oko Cicerona. Ipak je
izabran za praetor peregrinus za 44. god. p. n. e., sa obeanjem da e dobiti u propretorsko
namjesnitvo Siriju, ali ga je izbor mlaega Marka Junija Bruta za praetor urbanus duboko
uvrijedilo. I onda se i ta osobna povrijeenost, Cezarovim nesumnjivim proteiranjem Bruta
spojila sa njegovim republikanskim osjeanjima i nesumnjivo nelagodom koju je imao prema
novom reimu. Ta osobna povrijeenost je tako samo posluila kao incijalna kapisla, za
konkretno pokretanje zavjere i njeno realiziranje. Ali lider cijele zavjerenike skupine nije
postao Kasije, nego upravo Marko Junije Brut, koji je uivao vei ugled i imao bolju
reputaciju, ali i snanije porodino zalee.
Marko Junije Brut (uobiajeno u vrelima i historiografiji nazivan samo Brut) je bio legalni
sin istoimenog oca i Servilije Cepionis (Servilia Caepionis; prije 107. poslije 42. god. p. n.
e.), starije polusestre Katona Mlaeg. Brutov otac je priao Lepidovoj buni, i bio je ubijen od
vojnika Pompeja Velikog pod sumnjivim okolnostima. Brutov ujak Kvint Servilije Cepion ga
je adoptirao oko 59. god. p. n. e., dobivi ime Kvint Servilije Cepion Brut (Quintus Servilius
Caepio Brutus), ali je kasnije poeo ponovo upotrebljavati svoje roeno ime. Ali je nakon
martovskih ida poeo ponovo upotrebljavati adoptirano ime, kako bi elio da pokae vezu sa
uvenim tiranoubojicom Gajem Servilijem Ahalom (Caius Servilius Structus Ahala; iji je
bio potomak po majinoj liniji). Brut je tvrdio i da je on potomak (po oevoj liniji ) i prvog
ranorepublikanskog pretora Lucija Junija Bruta (rodonaelnika brutovskog kognomena i
voe istjerivanja kralja).
Meutim, Brutova linost je mnogo kompleksnija nego to izgleda, jer je njegova majka bila
uvena dugogodinja ljubavnica Julija Cezara (on joj je bio veoma privren i npr. kada se
vratio u Rim, nakon Galskih ratova, poklonio je Serviliji neprocjenjivi crni biser). U
tadanjoj javnosti se pojavljivala i pria da je Brut ustvari bioloki sin Julija Cezara. Po
svemu sudei i sam Brut je u dubini svoje podsvjesti sumnjao u stvarno oinstvo, to je
nesumnjivo kod njega izazivalo krizu identiteta, i vodilo ga prema radikalnijim pozicijama.
Meutim, najvjerojatnije je da je ipak rije o obinom trau koji je cirkulirao Rimom, jer je
razlika izmeu Cezara i Bruta ipak bila mala (izmeu 15 i 17 godina) da bi se Cezar u toj
727
ORBIS ROMANVS
svojoj ranoj mladosti (ispunjenoj deavanjima vezanim za I. rimski graanski rat) upustio u
ljubavnu vezu sa neto starijom Servilijom. Uz to je i patricid kod Rimljana smatran jednim
od najgorih zloina (pa je pitanje kako bi se tradicionalni Brut odvaio na voenje
anticezarovskih zavjerenika). Ali na kraju krajeva u vezi Cezarovog ljubavnog i seksualnog
ivota je sve mogue, tako da se ni danas ne moe ba sa apsolutnom sigurnou staviti taka
na ovaj zanimljivi rimski tra.
Brut je od rane mladosti bio vrsto vezan za Katona Mlaeg, pa je i svoju politiku karijeru
zapoeo tako to mu je bio pomonik za vrijeme Katonove uprave na Kipru. Vezanost za
Katona Mlaeg, vodila je ne samo sve veem uvaavanju prema stavovima ovog rimskog
politiara, nego i prihvatanju stoikih i platonistikih nazora i stila ivota svoga polu-ujaka. I
pored toga to mu je prouavanje najboljih uzora grke filozofije bilo njegovo omiljeno
zanimanje, Brutu nije smetalo da se bavi lihvarstvom i zgrne veliko bogatstvo. Tako su
stanovnici kiparskog grada Salamine dobili su od njega zajam uz godinju kamatu od 48 %;
kasnije su Brutu bliski zelenai sa izvanrednom okrutnou traili plaanje zajma. Po
povratku u Rim se oenio sa Klaudijom Pulhrom (Claudia Pulchra Major, starije kerke
Apija Klaudija Pulhera/Appius Claudius Pulcher, pretora za 57. god. p. n. e. i konzula za 54.
god. p. n. e., starijeg brata uvenog Klodija). Brut je od samoga poetka i svoga ulaska u
sastav Senata bio sljedbenik optimatskih tradicionalista. On je bio besprijekornog ponaanja,
bio je dobar govornik i okretna osoba. Kada je izbio graanski rat, Brut je slijedio put
tradicionalistiko pompejanske frakcije i uestvovao je u bici kod Farsale.
Brutov odnos sa Cezarom je slojevit i dubiozan, posebno od strane ovog potonjeg. Kada je
poela bitka kod Farsale, Cezar je naredio svojim oficirima da zarobe ivoga Bruta ako im se
dobrovoljno preda, ili ako on bude pruao otpor zarobljavanju da ga puste da ode, ne uinivi
mu nikakvo nasilje. itav niz injenica pokazuje odreenu Cezarovu posveenost prema
Brutu, ili (vjerojatnije) iz razloga emocionalne vezanosti za Serviliju ili moda iz fakta da
pitanje oinstva nije bilo jasno ni kod samoga Cezara. U svome novom testamentu, Cezar je
naveo i da u sluaju da Oktavije umre prije nego to on umre, da je sljedei u liniji
nasljeivanja Marko Junije Brut.
Nakon Farsale, Cezar je amnestirao Bruta i praktino zaboravio njegovo pristajanje uz
protivniku stranku. Cezar ga je kasnije ak uveo u svoj ui krug i imenovao za namjesnika
Cisalpinske Galije, kada je krenuo u afriku kampanju. I onda je kao vrhunac, imenovao
Bruta za gradskog pretora za 45. god. p. n. e. Brut je nesumnjivo imao izraene kvalitete, to
nije moglo proi nezapaeno od Cezara koji je izjavio : ta hoe taj mladi, ne znam, ali to
hoe, hoe valjano.
U junu 45. god. p. n. e. Brut se razveo od svoje supruge, i oenio je svoju prvu rodicu Porciju
Katonis (Porcia Catonis 70. juni 43. god. p. n. e.. kerku svoga mentora Katona Mlaeg).
Ovaj detalj iz Brutovog porodinog ivota je prema Ciceronu izazvao skandal u tadanjoj
rimskoj javnosti, poto Brut nije dao nikakav valjan razlog za razvod, izuzev da eli da se
vjena sa Porcijom. To je dovelo i do udaljavanja Bruta od svoje majke.
728
ORBIS ROMANVS
729
ORBIS ROMANVS
730
ORBIS ROMANVS
731
ORBIS ROMANVS
povijesti Cezara Napoleon III. je pisao: "Providnost uzdie takve ljude kao to su Cezar,
Karlo Veliki, Napoleon, da bi prokrili narodima put kojim oni trebaju ii... Teko onima
koji ih ne priznaju i koji im se protive!" U Njemakoj, jedan od prvih cezarijanski nastrojenih
povjesniara bio je Druman, koji se sa oduevljenjem izraavao o Cezaru i esto kritizirao
njegove protivnike. Ali je naroito veliku ulogu u historiografiji o Cezaru odigrao III. tom
Mommsenove "Rimske povijesti". Mommsen na Cezara gleda kao na demokratskog
monarha i velia ga kao idealnog junaka ne samo rimske ve i itave svjetske historije.
Mommsenova koncepcija naila je na mnoge prigovore. Priznajui Cezaru osobni talent,
Nitzsche je na njega ukazivao kao na jednog od uzronika pada rimske demokratije. Jedan od
najodlunijih Mommsenovih protivnika bio je Ferrero. On je odbijao Cezaru priznati ma
kakvu izvanrednu ulogu. Po Ferrerovom miljenju, ne moe se smatrati da je itava Cezarova
djelatnost podinjena nekom odreenom planu. Ferrero je Cezara smatrao "velikim
pustolovom" i "genijalnim nesretnikom". Cezarovi postupci zavisili su od stjecaja sluajnih
okolnosti, on je trpio mnoge poraze i neuspjehe, a njegovi uspjesi esto su bili rezultat
sluajnosti. Cezar nije uspio ostvariti cilj koji je sebi postavio, jer on, po Ferrerovom
miljenju, nije vodio rauna o realnom stanju. 1918. g. izala je velika monografija Eduarda
Meyera, pod naslovom "Cezarova monarhija i Pompejev principat". Slino Mommsenu,
Meyer smatra da je Cezarova monarhija bila natklasna. On priznaje da je Cezarova djelatnost
bilo podinjena odreenom programu, ali smatra da njegovi planovi nisu sazreli jo prvih
dana po stupanju na politiku pozornicu, ve da su stvoreni pred kraj njegove politike
djelatnosti. Cezar je nastojao ostvariti prijelaz Rima na svjetsku monarhiju helenistikog tipa,
u kojoj bi se rastopio i sam grad Rim. Odajui duno priznanje osobnim Cezarovim
vrijednostima, Meyer smatra da su ti planovi bili preuranjeni. Oni su se mogli ostvariti tek
nakon vie stoljea, u vrijeme Konstantina Velikog. Daleko je realnija bila djelatnost
Pompeja: on je bio prvi osniva principata; u principatu osoba koja zauzima poseban poloaj
i uva vlast aristokracije, Rim i dalje igra izvanrednu ulogu u sudbini drave, a Italija
zauzima privilegirano mjesto. U politikom pogledu August nije nastavio politiku Cezara,
ve Pompeja. Meyerova knjiga utjecala je na nain obrade povijesti zadnjih desetljea
Republike. Neki povjesniari prihvatili su osnovne teze teorije Eduarda Meyera, ali su, u isto
vrijeme, njegovoj koncepciji stavljeni u historijskoj literaturi nasuprot i drugi pogledi.
Novovjekovni engleski povjesniari ( od kojih treba spomenuti Edkoka, pisca lanaka o
Cezaru u "The Cambridge old history", i Seima, koji je 1939. g. objavio monografiju pod
naslovom "Rimska revolucija" ) smatraju da nema osnova za to da se govori kako je Cezar
teio stvaranju monarhije helenistikog tipa. Novovjekovni historiari ispitali su razne etape
Cezarove djelatnosti i iznijeli niz objanjenja za pojedine dogaaje njegovog doba. Ali je
glavna njihova panja bila usmjerena na pitanje o ulozi Cezarove osobnosti a ne na
ispitivanje odnosa klasnih snaga i karakteristike njegove socijalne politike u vezi s tim
odnosom. Ovaj nedostatak podvukao je jo 1908. g. ruski historiar R. J. Viper, koji je
nastojao Cezarovu djelatnost dovesti u svezu s rimskom vanjskom i unutarnjom politikom i
porastom magnatstva. Historiju Cezarovog uzdizanja prikazan je u knjizi R. J. Vipera na
732
ORBIS ROMANVS
podlozi ogorene klasne borbe u Rimu. Od novijih zapadnih povjesniara pitanje o socijalnoj
osnovici Cezarove vlasti najjasnije je postavio Seim. Po njegovom miljenu, Cezaru su
pruali podrku u prvom redu italski gradovi, iz kojih se potjecali njegovi vojnici i asnici
glavni oslonac njegove vlasti; na Cezarovoj strani bili su i rimski plebs i poslovni rimski
krugovi. Svi ti elementi pojavljuju se kao Cezarova stranka, koja je sebi stavila u cilj
obrazovanje vlade "nacionalne koncentracije". U Seimovoj studiji ima dosta novog i
interesantnog, ali on u svojim zakljucima modernizira dogaaje rimske povijesti, prenosi u
prolost pojmove i parole karakteristine za povijest kapitalistikih drava njegovog doba.
Od sovjetskih povjesniara karakteristici Cezarove djelatnosti najveu je panju posvetio
profesor V. S. Sergejev u svojim "Ogledima iz povijesti starog Rima". Pisac je iroko
iskoristio izvore i literaturu o Cezaru, koga on smatra osnivaem monarhije vojnikog tipa, u
izvjesnoj mjeri prethodnikom Sever. V. S. Sergejev daje podrobnu karakteristiku Cezarovih
politikih planova i njegove socijalno-gospodarske politike.
P O S LJ E D NJ I U Z D A H R E P U B L I K E
Post Ceasaris
Po Plutarhu, poslije izvrenog ina, Brut je pokuao da odri govor ostalim liberatorima, ali u
tome nije uspio jer su se oni razbjeali iz Pompejevog teatra. Brut, njegova pratnja i drugi
istaknutiji liberatori su onda i sami izali iz zgrade, i kreui se ulicama Rima prema
Kapitolu su uzvikivali : Rimski narode, mi smo ponovo slobodni. Meutim, oekivana
podrka je izostala, i veina graana se jednostavno zakljuala i zatvorila u svojim domovima
im su glasovi o tome to se desilo prostrujali Gradom, ponajvie iz razloga sigurnosti.
Brutovoj koloni su se prikljuili tek neki ugledniji pojedinci, kao izvjesni Oktavije/Octavius i
Lentul Spinter/ Lentulus Spinther, Favonije, Akvin, Dolabela, Murko, Patisk, koji nisu
uestvovali u umorstvu, ali su htjeli da imaju slavu vezanu za dogaaje za martovske ide. Po
Apijanu slavu nisu stekli, ali su bili kanjeni zajedno sa krivcima. Liberatori su se sa
svojim pristalicima, gladijatorima (koje je doveo Decim Brut) i robovima utaborili na
Kapitolu. Nad Rimom se nadvila sjenka neizvjesnosti i straha. Cezarovo beivotno tijelo je
lealo nepomaknuto neko vrijeme, i konano su ga tri opinska roba (u javnom vlasnitvu,
djeluju praktino kao dravni slubenici) stavila na nosila i odnijela domu.
Konzul Marko Antonije se uspio spasiti kao i zapovjednik konjice Lepid, sklanjajui se u
kue drugih, a onda se utvrdio u svojoj kui. Ciceron je mislio da su liberatori trebali takoe
likvidirati i Marka Antonija, ali su oni smatrali da je smrt Cezara dovoljna. Vrlo brzo e se to
pokazati kao jedna od glavnih greki liberatora u procjeni osoba i situacije. Pronicljivi
Ciceron je bio u pravu. Iako nije bio lan konspiracije niti liberator, i iako je bio iznenaen sa
deavanjima na martovskim idama, Ciceron je javno podrao liberatore i njihov in i sam je
733
ORBIS ROMANVS
kasnije pisao u februaru 43. god. p. n. e. Treboniju da je elio da i on bude pozvan na taj
izvanredni banket na martovske ide (mislei na in atentata). Liberatori su bili uvjereni da bi
ih Ciceron simpatizirao, pa je Brut kada je podizao okrvavljeni bode izvikao Ciceronovo
ime molei ga da obnovi Republiku.Oklijevanje liberatora da se obraunaju sa ostalim
istaknutim cezarovcima, pruilo je suparnikoj opciji priliku i vrijeme da se konsolidira.
Zapovjednik konjice Marko Emilije Lepid, sabrao je oko sebe veterane (jaine jedne legije)
utaborene na Tibarskom otoiu, i odveo ih je na polje, kako bi je imao spremnu za akciju,
ako doe naredba od Marka Antonija. Kako su tada Cezar i Marko Antonije bili konzuli,
umorstvom prvospomenutog, jedini konzul i najvii dravni funkcioner po rimskim
zakonima i tradiciji bio je Marko Antonije. Meutim, i Antonije i Lepid nisu bili u tim
momentima dovoljno snani, da bi mogli odluno djelovati i obraunati se sa liberatorima.
Nejasna im je bila i pozicija Senata i ponaanje masa, i jednostavno nisu eljeli rizikovati.
U poetku je u Gradu vladalo neko udno stanje neizvjesnosti, a onda se pojavio pretor
Lucije Kornelije Cina (Lucius Cornelius Cinna na Forumu, gdje se okupila velika masa
(onih koji su podravali Cezara, ali i kasijevaca). Cina je simboliki skinuo pretorsku odedu,
kao znak prezira jer mu je to zvanje dodijelio Cezar, kojeg je ovaj nazvao tiraninom, a
njegove ubice tiranoubojicama. On je tada pozvao i da se liberatori sa Kapitola pozovu da
siu i da se nagrade. Njemu se prikljuio i mladi i astoljubivi, ali ne i pretjerano astan
Publije Kornelije Dolabela, kojega je Cezar pred namjeravano naputanje Rima, imenovao za
konzula sufekta za preostali dio 44. god. p. n. e. Dolabela je na osnovi toga, odmah po
umorstvu Cezara, obukao konzulsko odijelo i proglasio se konzulom. On je isto govorio
protiv Cezara, pravei se da je i sam bio uesnik zavjere (iako to nije bio i iako ga je Cezar za
ivota proteirao). Kasije i Marko Brut (koji je bio ranjen u ruku u guvi prilikom ubijanja
Cezara) su sili sa Kapitola i govorili na Forumu. Ali su nesigurni jo uvijek u situaciju u
Gradu, ponovo su se vratili u zaklon na Kapitolu. Liberatori su ipak smatrali da se situacija
treba smiriti i poslali su izaslanike Antoniju i Lepidu. Iako su nesumnjivo mrzili liberatore,
oni tada nisu mogli praktino nita efikasno uradili, posebno jer su morali raunati na brojnu
i snanu cisalpinsku vojsku, a mandat za zapovijedanje njome je dobio Decim brut. Radi toga
su odluili da odugovlae i poruili su izaslanicima da e sazvati senatsku sjednicu. Poto su
raunali da e Senat biti naklonjen liberatorima, izaslanici su bili zadovoljni.
U meuvremenu je Antonije u svoju kuu prenio Cezarovu arhive i blagajnu, a posegao je i
za dravnom blagajnom, koju je dao prenijeti u svoj stan. Pokazati e da je to bila jedna
dobra odluka i odlian potez, bez obzira da li je to inicirala Cezarova udovica ili je to
samoincijativna Antonijeva odluka. Tako su Lepid i Antonije, nakon prvotnog oka, pokazali
zavidnu incijativnost i uspjeli su da nametnu svoje potezanje poteza.
Senatska sjednica
Antonije je sazvao sjednicu Senata u hramu boginje Zemlje (Tellus), koji je bio sasvim blizu
njegove kue. Namjerno je nije sazvao u vijenicu, jer je ona bila ispod Kapitola, znai
suvie blizu Kapitola. Lepid je u Grad bio uveo i vojsku, radi odranja reda. Tada je malo
734
ORBIS ROMANVS
nedostajalo da pretor Cina strada, jer je krenuvi na sjednicu Senata (ponovo obukavi
pretorsko odijelo), bio napadnut od veterana, ali ga je od sigurne smrti spasio Lepid. Iz
straha, ili iz neodlunosti na sjednicu Senata nisu doli utaboreni liberatori na Kapitolu. Ipak,
i pored njihovog odsustva, sjednica je bila burna. Dobar dio senatora, ukljuujui i neke koji
su se do martovskih ida predstavljali kao cezarovci, je elio da Cezara proglasi tiraninom i
uzurpatorom. Meutim, Antonije je izjavio da bi se u tom sluaju (to je znailo da je Cezara
nelegalno i nezakonski upravljao) po automatizmu ponitile sve odluke i zakoni koje je
Cezar donio, to bi na jednoj strani izazvalo kaos, a na drugoj bi direktno ugrozilo mnoge
interese i dijela senatora koji su traili proglaenje Cezara tiraninom, a njegovih ubica
tiranoubojicama. ak bi u tom sluaju i mnogi liberatori izgubili naimenovanja, funkcije i
ovlasti koja im je Cezar odredio. Sa druge strane, ako se Cezar ne proglasi tiraninom i
uzurpatorom, onda su po zakonu liberatori obine ubice, koje su muki i hladnokrvno ubile
najvieg dravnog funkcionera. I sukladno tome bi se onda trebali i tretirati. Naravno i ova
druga opcija je bila teko provodiva. Taj paradoks se morao nekako prevazii, jer je bila
injenica da se pojedinci (a koji su eljeli proglaenje Cezara za tiranina, a i oni koji su i
uestvovali u njegovom umorstvu) nisu eljeli odrei pozicija koje su dobili zahvaljujui
Cezaru. To je izazivalo i vrlo zanimljive prijelome u miljenju, kao npr. kod mladog
Dolabela, koji je shvatio da bi mogao izgubiti konzulat i sukladno tome kasniji prokonzulat,
Pred zgradom gdje se sastao Senat, okupila se velika masa, procezarovskog uvjerenja, i njima
su se obratili i Antonije i Lepid, jo uvijek je razdraujui protiv liberatora.
Kompromis je bio neminovan, jer ni jedna strana nije imala dovoljno snage da se nametne.
Tako je i predloena odluka, koja bi izmirivala sve interese. Po tom prijedlogu (koji je
predloio Ciceron), Cezar ne bi bio proglaen tiraninom, ime bi njegove odluke ostale na
snazi, ali bi se proglasila opa amnestija liberatorima, kao da se nita nije desilo i da se tako
nastavi ivjeti. Po Apijanu odluka je glasila : da se nikome ne sudi zbog Cezarovog ubistva,
a sva Cezarova djela i odluke da se potvrde poto su korisne po dravu. Donijeti su i
amandmani toj odluci, i to o isticanju da su Cezarova djela vanija po korisnosti, nego po
pravu (to su traili anticezarovci), te o potvrivanju naseobina za veterane (to su traili
cezarovski veterani) i onih koji su trebali biti naseljeni i oni koji su ve bili naseljeni.
Antonije je upravo svoj poloaj pokuao uvrstiti oslanjajui se na Cezarove trupe i veterane.
Zato je u njihovom interesu sproveden niz zakona, od kojih je osobit znaaj imao taj agrarni
zakon koji je predloio brat Marka Antonija, plebejski tribun Lucije.
Senat je na sve pristao, kao i Antonije (ispostaviti e se kasnije samo iz taktikih razloga). I
tako se proglasi mir, a komicije (koje su sazvali konzuli) utaborene liberatore pozvae da
siu sa Kapitola, a ak su im Lepid i Antonije kao garanciju poslali svoje sinove za taoce.
Zanimljivo je da su Brut i Kasije ipak uivali odreenu podrku, pa su kada su se pojavili
pred komicijama, bili doekani pljeskom i odobravanjem. To je bio znak konzulima da
paljivije vode kampanju protiv liberatora.
735
ORBIS ROMANVS
Kao potvrdu toga mira, Kasije je doao na veeru kod Antonija, a Brut kod Lepida. Antonije
je kao konzul uspio isposlovati i da se prognanici nepozivaju kui, niti da se osloboenje od
poreza dodjeljuje. Posebnim zakonom je ukinuta i diktatura za sva vremena, a Sekst Pompej
je pozvan da se vrati u Rim.
Cezarov pogreb
Poto Cezar nije proglaen zvanino tiraninom, onda se morala prihvatiti i njegova oporuka
kao legalna, a i mogao se javno obaviti pogreb o dravnom troku. Prvo je proitana oporuka,
po kojoj je Gaj Oktavije glavni batinik, a Cezar ga je i posinio i dao mu svoje ime. Ostali
batinici, u sluaju smrti Gaj Oktavija, su bili Marko Antonije i Decim Brut (jedan od
liberatora). Po oporuci je Cezar svakom stanovniku - graaninu Grada ostavio po 300
sestercija, a puku je ostavio i svoj lijepi perivoj sa druge strane Tibra. Nakon toga se trebao
obaviti pogreb, a taj javni in vrlo dobro e iskoristiti Marko Antonije. Po obiaju je prvo
javno izloeno Cezarovo tijelo na Forumu, a Marko Antonije je preuzeo na sebe odravanje
govora. Antonije je tako prvo naglasio njegova vojnika djela, dareljivost i naklonost prema
narodu. Zatim je naglasio kako ga je Senat odlikovao velikim i izvanrednim astima.
Napokon je pokazao velikoj masi koja se okupila da prisustvuje pogrebu, krvavo i bodeima
probadano Cezarovo odijelo. U istom trenutku, odlino i namjenski sinkronizirano, nad
Cezarovim odrom je neko podigao njegov kip od voska sa 23 rane, koji se pomou
mehanike naprave okretao na sve strane. Za tim su pjevane posmrtne pjesme i hvalospjevi
na ast velikom junaku, a jo veem dobrotvoru. itav taj spektakl na Forumu, a posebno
Antonijev teatralni, vatreni i osvetniki govor su razdraili masu do usijanja. Cezar je uvijek
bio popularan u srednjim i niim slojevima rimskog drutva, i upravo je masa koja je dolazila
iz takvih struktura bila okupljena na Forumu. Ta rimska masa je ustvari tada bila daleko od
onog rimskog gradskog plebsa iz vremena Rane i Srednje Republike. Rimljani i Italici su ve
odavno bili izmijeani sa strancima, koji su se proporcionalno irenju rimskog imperija sve
vie slijevali u Rim iz raznoraznih razloga. Osloboenici su dobili graanstvo, a njihova
djeca su zakonski jednaka sa djecom gospodara. U tadanjem Rimu ni robovi se po odjei
nisu razlikovali od slobodnih stanovnika (izuzev ako oni senatorskog ranga). A poto se ito
siromanim graanima izdavalo u samom Gradu, iz Italije su kao rijeka pristizali
besposliari, prosjaci i nepouzdana svjetina. A u vrijeme pogreba Cezara u Gradu se nalazio i
veliki broj njegovih veterana.
Masa je tada poela na lomau koja je gorila spaljujui Cezarovo tijela bacati suhe grane,
namjetaj, odjeu, ime su samo pojaavali plamen koji se irio Forumom. Veterani su bacali
u vatru i svoje oruje i odlikovanja, a ene i djeca svoj nakit. Uskoro je masa toliko bila
razdraena da se njeno stanje pretvorilo u nekontrolirani bijes, a to je izgleda bila i skrivena
namjera Antonija. Nasilje se proirilo ulicama Grada, a napadnute su i kue Bruta, Kasija i
drugih liberatora - ubojica, od kojih je masa odbijena tek tekom mukom, i to zahvaljujui
otporu sluga, molbi susjeda da se ne pale njihove kue (jer bi lako mogao izbiti veliki poar),
te intervenciji Antonija. Ali, bez obzira to je spasio kue urotnika Antonije je izgleda ovu
736
ORBIS ROMANVS
ORBIS ROMANVS
konfisciranog imanja njegovog oca iz dravne blagajne dodijeli nadoknada od 200 miliona
sestercija. I to je bio kompromisni prijedlog, jer je imanje Pompeja Velikog uglavnom uivao
sam Antonije. Antonije je jo uvijek djelovao pod krinkom navodne elje za mirom i
sporazumom sa liberatorima i senatorskim tradicionalistima i republikancima, Cilj je jasan,
staviti sebe u moniju poziciju, i praktino prevariti senatore. U tome je djelimino i uspio,
jer mu je Senat nepromiljeno dodijelio i pravo na tjelesnu strau (koju bi sastavio od
veterena), navodno jer mu je prijetila opasnost od radikalnih elemenata narodnjaka. Antonije
je to dobro iskoristio i poveao je tjelesnu strau na oko 6 000 ljudi, i to uglavnom od samih
prekaljenih i iskusnih centuriona i svojih suboraca iz Galskih ratova. Tako je stvorio jednu
privatnu vojsku, kojoj je otvoreno povjerovao svoje stvarne namjere i koja mu je bila u
potpunosti odana. Tek tada je Senat poeo da osjea bojazan da su Antonijeve stvarne
namjere opasne i neizvjesne, i savjetovao je Antoniju da smanji broj svoje tjelesne strae,
navodno kako ne bi izazivao zavist. Antonije je rekao da e to uiniti kada se ugue svi
nemiri. Antonije je nastavio sa manipuliranjem, posebno jer je bio i u posjedu Cezarove
arhive. A i Cezarov pisar (zvanini sekretar) Faberije je bio posluan Antoniju. Tako je njih
selektivno itao i koristio, ono to bi mu u datom trenutku trebalo ili je ak izmiljao navodne
Cezarove odluke. Tako je vjetim manipuliranjem, dijelio asti, funkcije, provincije, gradove,
drave... itd. Tako je galatski kralj Dejotar od njega kupio Malu Jermeniju, a Kreta je za
velike novce ponovo dobila samostalnost. Prije je imao 8 miliona sestercija duga, a sada je za
kratko vrijeme dug otplatio i dao se i sam u lihvarstvo dajui na kamate 135 miliona
sestercija. Taj novac je upotrebljavao da sebi die vojsku, te da podmiuje senatore i narod.
Nastojao je i da uvrsti savez sa Lepidom. Jo ranije je Cezar predvidio da Gaj Oktavije
zamijeni Marka Lepida kao zapovjednik konjice/magister equitum za ostatak 44. god. p. n. e.
od trenutka odlaska vojne ekspedicije iz Rima i Italije prema partskom Iranu. Lepidu je u tom
sluaju bila namijenjena uprava nad Transalpinskom Galijom i Bliom Hispanijom. Poto do
martovskih ida vojni pokret Cezara iz Rima i Italije nije zapoeo, i Lepid je jo uvijek bio u
Rimu, i nije krenuo za provincije. Meutim sa smrti Cezara, nestalo je i diktature, pa samim
tim i potrebe za zamjenikom konjice (to je zvanina titula zamjenika diktatora). Na
navoenje Antonijevo, Lepid je prije odlaska za svoje provincije nominiran i izabran za
vrhovnog sveenika/pontifex maximus (mjesto koje je ostalo upranjeno sa Cezarovom
smrti) do kraja svoga ivota. A i Lepidov sin je vjeren sa Antonijom, kerkom konzula (do
braka nije nikada dolo). Kada se osjetio dovoljno sigurnim i monim odluio je kasnije i da
lii Bruta i Kasija njihovih provincija.
Za M. Bruta i Kasija je situacija u Rimu postajala sve nesnoljivija, i osjeali su
neraspoloenje i neprijateljstvo mase i veterana, a nisu bili sigurni ni u Antonija, ija je
pretvornost postajala oita. Oni su odluili da odu u svoje provincije, koje im je jo Cezar
namijenio. Poto im jo nije istekao pretorski mandat, Senat je kao izliku za njihovo
udaljavanje iz Rima (gdje se nisu osjeali prijatno) donio odluku da im se dodjeljuje briga da
nabavljaju ito za Grad, sve dok im ne doe vrijeme da odu svoje provincije. Tako je na
elegantan nain Senat izbjegao da odlazak M. Bruta i Kasija iz Rima izgleda kao bjekstvo.
738
ORBIS ROMANVS
Ali odlazak M. Bruta i Kasija (nakon to su proveli ljeto u Italiji, oni su otili na istok) je
samo dodatno ojaao poziciju Antonija u samom Gradu. Iz Rima je otputovao i Ciceron, ali
ne daleko.
Kako bi dodatno zakuhao situaciju Antonije je nagovorio Dolabelu da za sebe trai Siriju i
vojsku koja je prikupljena za rat protiv Parta, ali ne od Senata, nego direktno po zakonu od
komicija. Dolabela je nasjeo na ovaj Antonijev prijedlog, i odmah je predloio zakon, koji je
praktino znaio oduzimanje Kasiju provincije Sirije. Senatori su, kako bi sprijeili
donoenje ovog zakona, uspjeli da nagovore plebejskog tribuna Asprenu da na glasanju
tributskih komicija objavi loa znamenja, kako bi se zasjedanje prekinulo i tako sprijeilo
usvajanje zakona. Republikanski senatori su raunali i da e im u spreavanju Dolabele
pomoi Antonije. Meutim, kada je Asprena (iako na to nije imao pravo) objavio loa
znamenja, Antonije je pokazao svoje prave karte i naredio je da tribe ipak glasaju o
prijedlogu. I tako je Dolabela dobio Siriju i predvieni rat sa partskim Iranom (sa golemom
vojskom). Antonije je tada za sebe zatraio Makedoniju, i Senat mu je nerado dodijeli. Inae
po ovim odlukama Antonije bi formalno ostao bez provincijske vojske, jer je makedonski
garnizon bio predvien da se uputi na istok, u novi iranski rat. Senat je kao nadoknadu za M.
Bruta i Kasija zatraio nove provincije, i tako je prvi dobio Bitiniju, a potonji Kretu sa
Kirenom. Antonije je izgledao kao svemoni vladar Rima, i zato je Ciceron izjavio : Tiranin
je umro, ali tiranija ivi podjednako.
Dolazak Gaja Oktavija
Gaja Oktavija je vijest o deavanjima za martovske ide doekala na studijima i vojnoj obuci
u Apoloniji. Pojedini prijatelji iz Rima su savjetovali da se obrati trupama u Makedoniji i
zatrai zatitu i pomo od njih (a to bi odmah izazvalo graanski rat), ali njegova majka
Atija i njen drugi suprug Marcije Filip su mu pisali da ne poduzima nita riskantno, i da mu
je bolje da se uzdri kao privatno lice i da se pouri njima u Rim, uvajui se dobro. Oni su
nastojali da ubijede Oktavija da ne prihvati nasljedstvo kako ne bi doao u opasnost za svoj
ivot, posebno od Marka Antonija. Majinska briga i posvemanja sklonost pooima ka
izbjegavanju konflikta su vjerojatno uticali na ovakav stav.
Oktavije je odluio da ipak ode za Italiju. Nakon to je uplovio u gradi Lupiju, blizu
Brudiziuma. Tamo je dobio detaljne izvjetaje o martovskim idama, i to se nakon toga
deavalo u Rimu, te saznao za sadraj Cezarove oporuke. I tada je, bez obzira na savjete
porodice i nekih prijatelja, odluio da postane Cezarov legalni nasljednik (kojem je po
oporuci pripadalo i 2/3 Cezarovog posjeda), i krenuo je u Brundizium. Kada je doao u
Brundizium, Oktavije je od vojnika tamo stacioniranih bio toplo doekan, te se ohrabrio i
zvanino prihvatio usvojenje. On je odmah uzeo i Cezarovo ime, to mu je kao usvojeniku po
pravu pripadalo. Kod Rimljana je inae bio obiaj da usvojenik (ili onaj ko se osloboa
ropstva ili onaj ko dobija rimsko graanstvo) dobija ime (posebno gentilni nomen) onoga ko
ih usvaja (ili oslobaa ili im dodjeljuje rimsko graanstvo). Gaj Oktavije je preuzeo
kompletno Cezarovo ime i od tada se (do januara 27. god. p. n. e.) zvanino zvao Gaj Julije
739
ORBIS ROMANVS
Cezar. Iako su po nekom pravilu Rimljani kada bi se adoptirali uzimali svoj stari nomen u
formi agnomena sa dodatkom anus, ne postoji dokaz da je Cezarov nasljednik ikada
koristio agnomen Oktavijan/ Octavianus, kako se uobiajeno naziva u znanstvenoj literaturi.
Meutim, uprkos tome da on oficijelno nikada nije koristio ime Oktavijan, kako bi se
izbjegla konfuzija sa diktatorom Gajem Julijem Cezarom, za Gaja Oktavija se za period
nakon njegovog usinovljavanja pa sve do dobijanja poasnog naziva August, koristi ime
Oktavijan (kao terminus technicus).
Znatno kasnije Marko Antonije je, kada se naao sa ovim Cezarovim nasljednikom u sukobu,
optuio ga da je do adopcije i nasljedstva doao pruajui seksualne usluge Cezaru.
Historiar Svetonije je ipak ovu Antonijevu optubu ocijenio kao klevetu bez ikakvih
osnova. M. Antonije je vjerojatno lagao po ovom pitanju.
U Brundiziumu se nalazila i velika koliina novca (700 miliona sestercija), koja je
predstavljala fond predvien za predstojei partsko iranski rat., a poto je bio bez dovoljno
novca, Oktavijan je zatraio dio fonda koji se nalazio u Brundiziumu. Kasnija senatska
istraga vezano za nestanak javnih fondova nije provela nikakvu akciju prema Oktavijanu (jer
je on novac iskoristio da podigne vojsku protiv Marka Antonija). Oktavijan je napravio jo
jedan potez, bez zvaninog odobrenja, a to da je preuzeo godinji tribut koji je u Italiju
poslan iz istonih provincija. Oktavijan je kao Cezarov nasljednik, dobivao potporu
Cezarovih veterana (posebno su mu prili veterani stacionirani u Kampaniji) i vojnika, Tako
je na tome maru kroz Italiju sakupio armiju od oko 3 000 vojnika (svaki je kao platu dobio
500 denara). Prilikom povratka u Rim, kod Kime je Oktavijan saznao da se u blizini nalazi
Ciceron, i odmah ode da ga posjeti. Uskoro e se pokazati da je to bio jedan od
najpromiljenijih poteza mladog Oktavijana, koji je uspio da Cicerona pridobije. U Rim je
stigao 6. V., gdje se sreo sa majkom i Filipom, koji su ponovo izrazili strahovanja. Ve
sutradan Oktavijan se predstavio preturi (koju je drao Gaj Antonije, brat Marka Antonija) te
javno izjavio da prima batinu i adopciju Cezara. Nakon toga ode na besjedite i obea
sabranom narodu da e izvriti sve odredbe oporuke i isplatiti svotu koju je on ostavio
narodu.
U Rimu je zatekao vrlo zanimljivu situaciju, kojom je dominirao i manipulirao M. Antonije.
Zbog zbivanja vezanih za amnestiju od 17. III, te prvotno odbijanje uzdizanje Cezara na
boanski status i uguivanje pobune lanog Marija, Antonije je izgubio dio pristalica koji
nisu razumjeli njegove strateke i taktike poteze. I tada se pojavljuje Oktavijan, koji je
zatraio Cezarovo nasljee, koje je Antonije koristio kako je elio i koliko je elio. Antonije
je odbio da mu preda novac, a i vrlo grubo mu je inae odgovorio. Antonije se prema
Oktavijanu odnosio s visine, izjavivi da je on jo mlad i neiskusan da bi preuzeo Cezarovo
naslijee. Onda je Oktavijan poveo protiv Antonija agitaciju, optuujui ga za pomirbu s
Cezarovim ubojicama, i podsjeao plebs na njegovo razraunavanje iz 47. god. p. n. e.
Oktavijanova agitacija podrivala je Antonijev autoritet. Antonije je dao i nadzirati
Oktavijana, i kada je uvidio da ovaj mladi uiva sve vee uvaavanje i ugled kod naroda i
740
ORBIS ROMANVS
ORBIS ROMANVS
krajem 44. i poetkom 43. god. p. n. e., za vrijeme Mutinskog rata. U prvom govoru Ciceron
priznaje odreene zasluge Antoniju, ali mu stavlja u krivnju prekraj rimskog ustava i
princip pod kojim je izvrena pomirba od 17. marta. U svojim daljnjim govorima Ciceron
nabraja stvarne i fiktivne Antonijeve delikte, zahtjeva borbu protiv njega, ujedinjenje svih
dobronamjernih elementa rimskog drutva: senatorskog stalea, vitezova, italske municipalne
aristokracije. Antonijevu pobjedu on prikazuje kao trijumf razuzdane soldateske koja prijeti
unitenju pradjedovskih ognjita i svetinja. On nastoji svoje sluatelje uvjeriti da e iza
Antonijeve pobjede doi pljake i nasilja, da e vojnici po pravu ratu dobiti kue i izvriti
ponovnu podjelu zemljita.
Novi, trei graanski rat je bio i najdui graanski rat i ustvari predstavlja skup itavog niza
malih ratova, sa razliitim fazama razvitka, odreenim intervalima primirja (sa ak
dogovorenim mirovnim sporazumima), stalnim promjenama saveznitava, petljanjima
vanjskih faktora, golemim rtvama u ljudstvu, materijalu i resursima. Iz ovog rata ne samo
Rimska drava, nego kompletno rimsko italsko i mediteransko drutvo je izalo u svojoj
sutini promijenjeno. Na kraju e od svih uesnika ostati samo jedan, i to onaj na kojeg je 44.
god. p. n. e. bilo najmanje uloga. Uzroci rata su bili slini onima iz prethodna dva graanska
rata, sa tim da su se na to nadovezali i sukobi vezani za Cezarovo nasljee. injenica je da od
martovskih ida ipak nije dolo do otvorenog vojnog sraza protivnikih snaga, i mjesecima se
vodila jedna politika utrka sa nadmudrivanjem, kalkuriranjem i manipuliranjem. Uglavnom
su se tada razbistravala situacija i skupljalje snage. Ipak takvo stanje nesigurnog mira, sa
stalnom politikom napetou i povremenim nemirima i eskcesima radikalnih i ekstremnih
elemenata, nije se moglo odrati jer su razlike ipak postajale sve nepomirljivije, a tenje i
ciljevi svih politikih faktora tadanjeg Rima ostajali u svojoj sutini nepromijenjeni. Kako je
vrijeme prolazilo, postajalo je oito da Antonije nije ba uspio da u potpunosti uvrsti svoju
poziciju i apsolutizira svoju mo meu cezarovcima. Sa krajem godine je isticao njegov
konzulski mandat i on je na neki nain morao da i nakon kraja mandata bude u posjedu
odreene vojne i teritorijalne moi. Poto se kako bi pridobio Dolabelu, odrekao vojske u
Makedoniji (provinciji gdje je trebao da ima prokonzularnu vlast), sada je morao traiti
podruje koje bi mu dalo i vojsku, ali i zemlju iz koje bi mogao direktno da utie na poslove
u Italiji i Rimu. Naravno, najbolje rjeenje bi bilo preuzimanje Cisalpinske Galije u kojoj je
upravu imao Decim Brut. I to e posluiti kao povod za izbijanje novog, III. rimskog
graanskog rata. Antonije je provinciju odluio prenijeti na sebe, koristei komicije pred koje
je izloen prijedlog o zamjeni provincija. Komicije su prihvatile ovaj zakon o zamjeni
provincija/lex de permutatione provinciarum, i Antonije je zakonski doao u prokonzularni
posjed Cisalpinske Galije. Republikanci u Senatu su bili prilino razdraljivi na ovu odluku, i
742
ORBIS ROMANVS
jednostavno nisu mogli dozvoliti da Antonije doe u posjed strateki vrlo bitne Cisalpinske
Galije. Ne treba zaboraviti da je pet godina ranije Cezar upravo iz Cisalpinske Galije zapoeo
II. graanski rat. A i odnosi Oktavijana i Antonija su bili pogorani, jer se konkurenti za
Cezarovo nasljee i vodstvo cezaristike stranke nisu mogli nikako dogovoriti o zajednikom
nastupu.
Mutinski rat 43. god. p. n. e.
Prvi sukob je dobio ime po cisalpinskom gradu Mutina (dananja Modena, inae naselju
izvorno etrurskog porijekla), koji je obnovljen kao rimska kolonija 183. god. p. n. e. Ovaj
grad je postao bitno sredite u Cisalpinskoj Galiji, jer se nalazilo na vanom raskru Via
Aemilia i puta koji je iao u Veronu. U samom Rimu i Italiji, Antonije nije bio ba toliko
moan kao to je to bio sluaj u prva dva - tri mjeseca nakon martovskih ida, jer je u borbi za
liderstvo nad cezaristikom strankom dobio snanog konkurenta u Oktavijanovoj osobi.
Oktavijan je 28. XI. ak na svoju stranu (nudei privlanu novanu dobit) privukao i dvije
legije (Marsovu i IV. legiju) kojima je zapovijedao Antonije. Ovaj je uvidio da se opasnost
za njega poveava, i odluio je na olakanje Senata da ode ka Cisalpinskoj Galiji, koja bi mu
se trebala predati 1. I. 43. god. p. n. e. Meutim, Decim Brut je odbio (vjerojatno voen
naputcima republikanske struje u Rimu) da preda Cisalpinsku Galiju Antoniju i krajem 44.
god. p. n. e. i poetkom 43. god. p. n. e. Antonije je sa 6 legija napao Decima Bruta,
opsjedajui ga u Mutini. Antonije se nadao da e unititi Decima iscrpljivajui ga i
izgladnjujui. A osvajanjem Cisalpinske Galije bi popravio svoju prilino teku strateku
situaciju.
Ohrabren Ciceronom, Senat (na prijedlog Cicerona) je u januaru 43. god. p. n. e. donio niz
odluka kojima se otvoreno udarilo na Antonija. Ciceron je nagovorio Senat da odobri sve
unaprijed ve uinjene korake Decima Bruta i Oktavijana. Napokon je opozvao Senat pravo
Antonijevo na Cisalpinsku Galiju, a predao ju je ponovo Decimu Brutu, ime je
legitimizirana njegova pozicija. Sa druge strane je Antonijev rat protiv Decima Bruta
proglaen nezakonitim. Uz to je Ciceron jasno pred narodnom skuptinom izjavio u etvrtoj
filipici, da je tim Antonije proglaen neprijateljem domovine. Cicerona je na to narod
odlikovao po drugi put naslovom oca i spasitelja otabine. Senat je 2. I. 43. god. p. n. e.
dekretom odluio da se Oktavijan treba smatrati quaestorius, i samim tim po automatizmu i
senatorom. Njemu je i dato pravo da glasa uz konzulare (bive konzule), to su bile
nesumnjivo velike poasti za jednog mladia, do tada nezabiljeene u rimskoj historiji. Na
Ciceronov prijedlog Oktavijan je dobio i pretorsku ast (samim tim i imperium, pravo da
zapovijeda vojskom), te je tako legitimizirana i njegova pozicija kao zapovjednika. Naravno,
rije je o pretvornoj taktici, gdje se Oktavijan smatrao potronom robom, koja je morala
uvaavati samo zato to je imao dosta pristalica, i utjecaj meu cezarovskim veteranima i
legijama, a sve samo zbog svoga imena. Republikanci u Senatu su inae mislili time da to
je mogue vie prodube jaz meu cezaristima, i da Oktavijana veu privremeno za sebe dok
se ne ukloni Antonije, koji je smatran mnogo opasnijim neprijateljem. Za ovakav stav
743
ORBIS ROMANVS
744
ORBIS ROMANVS
je od rana umor nekoliko dana kasnije (nakon bitke kod Mutine u Bononiji), a ljekar je bio
uhapen, jer se sumnjalo da je otrovao konzula. est dana kasnije 21. IV. dolo je do nove
bitke kod same Mutine. I ovaj put je Antonije bio poraen, ali je i Hircije poginuo prilikom
napada na Antonijev tabor. Oktavijanove trupe su upale u protivniki tabor, uzele Hircijevo
tijelo i zauzele tabor, ali su malo kasnije konzulsko oktavijanske trupe bile odbijene od
antonijevaca.
Iako je bitka bila praktino nerijeena Antonije se odluio povui prema Alpima i spojiti sa
trupama Ventidija i moda uspostaviti savezniku vezu sa Lepidom i Lucijem Munatijem
Plankom (Lucius Munatius Plancus, cc 87. cc. 15. god. p. n. e.; u to vrijeme prokonzul
Galije Komate) i njihovim trupama, i protiv savjeta svojih prijatelja koji su predlagali da se
nastavi opsada Mutine (jer su grad i posada u njemu dovedeni do ruba izdrljivosti, a
raspolagali su i sa boljom konjicom). Meutim, Antonije je ipak pravilno procijenio, jer bi se
ostavi pred Mutinom naao u sedviu, ukljeten izmeu Decima Bruta u Mutini i konzulsko
oktavijanskih trupa van zone opsade. Tako bi bio doveden u poziciju duplog obrua i
nesumnjivo bi doivio kad - tad sudbinu totalnog poraza. Radi toga je pokrenuo svoje trupe
prema Transalpinskoj Galiji, na veoma muan, teak i iscrpljujui put. Kada je opsada
Mutine podignuta, Decim Brut se zahvalio Oktavijanu zato to je spaen, poslavi poslanike
na drugu stranu rijeke (gdje se nalazio Oktavijan). Oktavijan je hladno i ljutito odgovorio
poslanicima da je doao da se suprotstavi Antoniju, a ne da pomae Cezarovim ubojicama
(po Apijanu Oktavijan je rekao da on nije doap da Decima spasava, nego da ratuje sa
Antonijem, sa kojim e se jednom moi pregovarati.).
Nakon to je i Pansa umro, tijela poginulih konzula je Oktavijan poslao za Rim, nakon to im
je osigurao sveanu pratnju. I Pansa i Hircije su poaeni javnim pogrebom, a Antonijev
poraz je slavljen i 14. filipikom i 50-dnevnim svetkovanjem. Bez obzira na saveznitvo sa
Oktavijanom (koje se smatralo prolaznim i potronim), republikanci u Rimu (posebno
skoncentrirani u Senatu) su sve svoje nade polagali u republikanske snage na Balkanu i
istonim provincijama, odnosno u Marka Bruta i Gaja Kasija. Republikanski senatori u Rimu
su tada napravili potpuno pogrenu procjenu situacije, koja e ih vrlo brzo skupo kotati.
Pobjeda kod Mutine ih je potpuno zaslijepila i smatrali su se dovoljno monim i sigurnim
jer eto Antonije je poraen i baen u Transalpinsku Galiju sa ostacima vojske. U tom sluaju,
vie se ne moraju ulagivati Oktavijanu, niti ga uvaavati vie, jer je po njihovom miljenju
svrha ovog mladia odraena. Senat je vie nagradio za pobjedu u mutinskoj kampanji
Decima Bruta, nego Oktavijana, koga nisu ni spomenuli. Istovremeno je prorepublikanski
Senat odluio da prenese komandu nad konzularnim legijama (jer su konzuli poginuli) na
Decima Bruta. Tako je ovaj liberator dobio zapovjednitvo za rat protiv Antonija, a ve ranije
je zabranio Oktavijanu da prelazi rijeku (i time boravak u njegovoj provinciji). Po nalogu
Senata kvestor je nakon Pansine smrti predao konzulske vojske Decimu Brutu.
Prorepublikanski Senat je poslao i zvanina pisma Lepidu, Aziniju Polionu i Planku da zarate
sa Antonijevim snagama im im se priblii ili ue na njihovo podruje.
745
ORBIS ROMANVS
746
ORBIS ROMANVS
747
ORBIS ROMANVS
ORBIS ROMANVS
i svratio u provinciju Aziju kako bi se snabdio novcem i resursima. Meutim, tamo je naiao
na neprijateljstvo namjesnika Trebonija, koji je podravao republikance. Ubrzo je dolo i do
otvorenog sukoba, te je na prevaru zauzeta Smirna a Trebonije ubijen (u februaru 43. god. p.
n. e.; jedna verzija je bila da je ubijen u kreveru, a po drugoj koju iznosi Ciceron on je bio
muen dva dana prije nego to je ubijen), kao prvi Cezarov ubojica koji je platio glavom
(kronoloki to se desilo prije ubistva Decima Bruta). Tijelo i glava Trebonija je bilo na
uasan nain unakaeno. Uskoro je Senat i Dolabelu proglasio dravnim neprijateljem, a
Siriju vratio i zvanino Kasiju. U samom provinciji Aziji, koju je Dolabela nelegalno zauzeo,
zapoeo je sa masovnim i brutalnim (bez ikakvih skrupula) utjerivanjem novca i resursa.
U Siriji je jo prije martovskih ida dolo do pobune vojske na elu sa Cecilijem Basom, i u
kojoj je ubijen Cezarov roak Julije Sekst. Protiv pobunjenika Cecilija Basa (2 legije) je
otposlana vojska (3 legije) pod zapovjednitvom Stacija Murka, kojem se prikljuio i
namjesnik Bitinije Marcije Krisp sa tri legije. Kada su Murkove i Krispove trupe opsjeli
pobunjenike, u Siriji se pojavio Gaj Kasije, koji je pridobio svu vojsku sa obje strane za sebe
(ukupno 8 legija). Uskoro se u Siriji pojavio i Dolabelin zapovjednik Alijen, koji je u Egiptu
pokupio 4 legije, Njegove trupe je u Palestini
opkolio Kasije i primorao da preu na njegovu stranu. U Siriju je doao i Dolabela sa 2 legije
i zauzeo je Laodikeju (dananja Latakija). Kasije je ipak bio moniji i pobijedio je Dolabelu i
povratio ovaj grad. Dolabela je kako ne bi iv pao u ruke svojih neprijatelja, naredio jednom
od svojih vojnika da ga ubije.
Iako je brojni i snani makedonski garnizon trebao pripasti Dolabeli, ipak je sticajem
okolnosti dolo do drugaijeg rjeenja. Pronijela se lana vijest da su Geti upali u
Makedoniju, i Antonije je uspio da uvjeri Senat i Dolabeline prijatelje da mu se povjeri jedna
legija. Marko Antonije je u Makedoniju sa ovom odlukom poslao brata Gaja Antonija. Kada
je Marko Antonije proglaen za dravnog neprijatelja, Makedonija je zvanino vraena
Marku Brutu, koji je ve raspolagao sa znatnom vojskom i novcem. U Makedoniji i na
Balkanu su se sukobili Marko Brut i Gaj Antonije, koji je raspolagao sa samo 1 legijom. Na
kraju je Gajeva vojska prela na Brutovu stranu, a sam Gaj se predao i kasnije je bio ubijen.
Marko Brut je tako imao 6 legija, a regrutirao je i obuio i dvije legije meu Makedoncima.
Kasije i Brut su ubrzo raspolagali sa velikom vojnom silom od oko 21 legije i 20 000
konjanika. Oni su se u jesen 43. god. p. n. e. sastali u Smirni, kako bi dogovorili zajedniki
nastup. Nakon toga su njih dvojica dovrili pacifiziranje onih gradova, oblasti i zajednica
koje su jo bile nepokorne. U lidijskom gradu Sardu su se ponovo sastali i donijeli zakljuak
da krenu prema zapadu. Kod Abidosa su preli Helespont i uli u Trakiju.
II. triumvirat
Sa raspadom vojske Decima Bruta, jedine respektabilne vojne snage zapadno od Jadranskog
mora su bile u rukama cezarista i to u dva vida. Oktavijanovci su kontrolirali Rim i Italiju, a
antonijevsko lepidske zdruene trupe su se pribliavale iz zapadnih provincija i galskih
749
ORBIS ROMANVS
zemalja. injenica je da njihov meusobni odnos nije bio na visini, ali u uvjetima formiranja
velike republikanske armije istono od Jadranskog mora, te jo uvijek postojanja snane
republikanske opozicije u Rimu i Italiji, cezaristi nisu smjeli sebi dopustiti meusobni sukob.
To bi u tom vremenu bio i preveliki luksuz, koji bi samo pomogao protivnikoj,
republikanskoj strani. Pored Balkana i istonih provincija republikanci su drali i Afriku, u
kojoj je bio namjesnik Korfinije, koji je zastupao stare republikanske principe. A Siciliju, kao
prvu susjednu provinciju Italiji je drao Sekst Pompej, koji je tamo pobjegao nakon to mu je
brat poraen u paniji, i ija vojna i politika naklonost sigurno nije bila na strani triumvira. I
Afrika i Sicilija u bile znaajne provincije po Italiju i po svome bogatstvu i po svojoj
stratekoj poziciji.
Cezaristike voe su se sastale kod grada Bononije (dananja Bolonja) u oktobru 43. god.
p.n. e. na jednom malom i ravnom rijeke Lavinije. I Oktavijan i Antonije su sa sobom vodili
po 5 legija, a na most su doli sa po 300 vojnika. Ostrvo je osobno prvo ispitao Lepid.
Antonije, Oktavijan i Lepid su vijeali puna dva dana. Glavni njihov zakljuak je bio da se
uspostavi nova vlast radi obustave graanskih ratova, koju e initi njih trojica u mandatnom
periodu od 5 godina, i ta vlast bi po ovlatenjima bila jednaka konzulskoj. Pored toga je
Oktavijan trebao ostaviti konzulsku ast, koju e za ostatak godine preuzeti Ventidije, a njih
trojica e odmah imenovati dravne vlasti za period od 5 godina. I provincije su podijeljene i
to tako to je Antonije dobio vei dio Galija, Lepid Hispaniju sa Narbonskom Galijom, dok
je Oktavijanu pripala Afrika sa ostrvima. Ovo je prvi put, ali ne i naalost posljednji put, da
su rimski vrhovnici samovoljno dijelili Dravu i provincije kao privatnu svojinu meusobom.
Oni su se dogovorili i da u rat protiv Bruta i Kasija krenu Antonije i Oktavijan (svaki bi
poveo u rat po 20 legija), dok bi u Italiji sa 3 legije ostao Lepid (jer je bio predvien za
konzula za iduu godinu). Vojnicima su obeane nagrade, u vidu naseljavanja na zemljitu
(zajedno sa zgradama) koje bi bilo oduzeto od 18 italskih gradova (Kapua, Regija, Venusija,
Benevent, Nucerija, Arimin, Vibona... itd). Ova odluka je bila vrlo problematina jer je od
potpuno nevinih zajednica na jedan brutalan i samovoljan nain konfiscirala goleme koliine
imovine i predavala ih u ruke vojske, kao da je zadobijena u ratu od vanjskog neprijatelja.
Oni su donijeli jo jednu odluka, a to su nove proskripcije koje e po svome obimu i uasu
prevazii i prve proskripcije iz vremena Sule.
Nova vladajua trojka je ipak odluila da ozvanii novu vlast, koristei naelo temeljnog
narodnog suvereniteta. Nakon izvrenih prvih proskripcija, ulaska triumvira u Grad i njegove
vojne okupacije, odmah je pod takvim uvjetima sazvana narodna skuptina na kojoj je 27.
XI. 43. god. p. n. e. donesen lex Titia (po predlagau plebejskom tribunu Publiju Titiju),
kojim je legalizirana nova triumvirska vlast i njihova ovlatenja. Time je legalizirana nova
vlast koja je poznata u historiografiji kao drugi triumvirat, iako je i narodna skuptina i
kompletna procedura donoenja zakona izvedena pod pritiskom i nesumnjivom vojnom
okupacijom. Dok je prvi triumvirat predstavljao samo politiku alijansu/koaliciju i nije imao
dravni i zakonski karakter, drugi triumvirat je dobio dravnu, zvaninu i zakonsku formu i
predstavljao je ne neku politiku koaliciju nego pravu vladajuu instituciju. Oktavijan,
750
ORBIS ROMANVS
Antonije i Lepid su zvanino nosili titulu Triumviri Rei Publicae Constituendae Consulari
Potestate. Savez meu triumvirima je dodatno uvren sa vjenanjem Klodije Pulhre
(kerke Klodija i Fulvije, odnosno Antonijeve pastorke) sa Oktavijanom. Ovaj brak ipak
nikada nee biti konzumiran.
Proskripcije
Jedan od najgnusnijih perioda III. graanskog rata su bile proskripcije graana, koje su
izvedene neposredno po uvoenju II. triumvirata. One su bile uvane kao tajna i nisu bile
objavljene kada i ostale odluke iz sporazuma o nastanku triumvirata. Razlozi novih
proskripcija su bili ne samo eliminiranje republikanske stranke u samom Rimu, meu
senatorima i vitezovima, nego i popunjavanje fondova koji su bili neophodni ako se htio
voditi teak rat sa republikanskom vojskom na istoku. Triumviri su bili u financijskom
kripcu i u kroninoj potrebi za novcem, a konfisciranje imovine proskribiranih je bio odlian
nain da se popune njihovi prihodi. Za razliku od njih Brut i Kasije su mogli koristiti bogate
balkanske i istone zemlje, te financirati i resursima odravati veliku vojsku. Uostalom, njih
dvojica su kada su triumviri zaposjeli zapadne provincije i Italiju, presjekli dotok novca i
resursa sa bogatog istoka.
Spiskove proskribiranih graana napravili su sami triumviri, i u njih nisu stavljani samo oni
koji su bili najvei neprijatelji i voe republikanske stranke, nego su stradali i njihovi osobni
neprijatelji, onda prijatelji njihovih neprijatelji, neprijatelji njihovih prijatelja. zatim neki koji
su se isticali bogatstvom ili samo zbog lijepe kue ili vile. Nesumnjivo je meu stradalima
bilo i dosta nevinih, ak i apolitinih. Ukupno je bilo proskribirano sa konfiskacijom imovine
oko 300 senatora i 2 000 vitezova, praktino cvijet rimske aristokratije. Meu njima je bilo i
brae i prvih roaka triumvira i Cezara, pa i njihovih legata koji se neim zamjerili
triumvirima. Biti proskribiran je znailo da si stavljen van zakona i da te svako moe ubiti,
odredi centuriona i vojnika su slati na sve strane da bi se pronali proskribirani. Toliki je bio
pritisak da je ak i konzul Pedije (koji je pokuavao da iznae nain da se proskripcije i
stradanja ogranie) umro ve druge noi od prvih pogubljenja. Nakon prvih proskripcija
(ubijeno je 17 ljudi), u Grad su sa vojskom uli i triumviri, i to tako da je jednog dana uao
jedan, drugog drugi i treeg trei, svaki sa po zatitnim odredom i po jednom legijom. Grad
je praktino bio okupiran od strane cezaristikih triumvira. Odmah nakon legaliziranja
triumvirske vlast sa lex Titia zapoele su nove proskripcije, i ubijanja su postala masovna.
Bilo je i propisano da se glave svih pogubljenih nose triumvirima za naznaenu nagradu (25
000 drahmi) i to slobodnom ovjeku novac (10 000 drahmi), a robu sloboda, graanstvo i
novac, ako izdaju gospodare koji su pali u nemilost. Svako je morao dopustiti pretraivanje
u svojoj kui, a podjednako je kanjavan onaj ko bi primio proskribiranog ili sakrio ga kao i
onaj ko ne bi dopustio pretragu. To vrijeme koje je zapoelo i trajalo u toku kasne jeseni i
rane zime 43. god. p. n. e. (na poetak 42. god. p. n. e.) je bilo svjedokom sloma svih normi i
vrijednosti starog Rima, ali i primjera rtvovanja i hrabrosti. Tako su se neki proskribirani
vie plaili svojih ena ili sinova sa kojima su bili u zavadi (primjeri pretora Anala i
751
ORBIS ROMANVS
propretora Turanija), ili svojih robova, dunika pa i pohlepnih susjeda, nego vojnika. Izvori
mnogo govore o tome kako su osuenicima bliske osobe, njihova djeca i ene potkazivali
svoje mueve, da bi dobili nagradu i prije vremena doli do naslijea. I odreen broj robova
koristio se ovom ponudom. Ono to se deavalo tih dana u Rimu i Italiji na svjetlo dana je
izbacilo sve ono ega se tadanji Rim stidio, ali i ono ime se antiki Rim ponosio. Tako su
se u tome mraku zloina, izdaja, potkazivanja, pojavljivali i svjetli primjeri odanosti,
rtvovanja i ljubavi. Literarna i epigrafska graa daju podatke o pojedinim suprugama i
robovima koji su pokazivali veliku energiju i ustrajnost kako bi zatitili svoje mueve i
gospodare.
Apijan vrlo detaljno opisuje vrijeme drugih proskripcija, ilustrirajui ta deavanja sa nizom primjera : Od tih
dogaaja neke u sada ukratko izloiti, sjajne kao i rune, koji se vie pamte poto su se posljednji dogodili; ali
ne sve. Triumviri nisu prezali da u liste proskribiranih stave i osobe na dunosti i one koje su svetou
zatiene. Tako je pogubljen plebejski tribun Salvije, koji je ranije bio sprijeio svojim vetom da se Antonije
proglasi neprijateljem, ali koji je kasnije u svemu pomagao Ciceronu. Pretor Minucije je pogubljen dok je drao
skuptinu na Forumu. Drugi pretor Anal je naen i pogubljen zahvaljujui izdaji sopstvenog sina, koji je
zauzvrat od triumvira dobio oevo imanje i zvanje edila. Za smrt propretora Turanija je direktno odgovoran
njegov rasputeni sina koji je bio prijatelj sa Antonijem. Kada je Turanije molio centurione da mu malo odloe
smrt, dok ga sin ne izmoli od Antonija, oni se samo nasmijae i rekoe: Izmolio te je, ali za suprotno. Turanije
je tada pozvao svoju kerku i posavjetovao je da se suzdri od oinskog nasljedstva, kako i nju brat ne bi
izmolio kod Antonija. Otac i sin Egnaciji su zagrljeni pogubljeni od samo jdnog udarca. Balb je prvo poslao
svoga sina prema moru, a sam je krenuo za njim (putovali su razdvojeno kako ne bi pali u oi progoniteljima).
Kada je dobio lanu vijest da mu je sin uhvaen, on se vratio i predao delatima. A i njegov sin je stradao u
brodolomu. Aruncije je jedva uspio svoga sina da natjera na bjekstvo. Njega je majka ispratila, a onda se vratila
da sahrani pogubljenog mua. Kada je saznala da joj je i sin stradao u brodolomu, izvrila je samoubistvo glau.
Nastradala su i braa Ligariji, i to izgleda zahvaljujui robovima. Bilo je inae dosta primjera bratske odanosti,
kao u sluaju kada je neki Rimljanin (koji nije znao da je i on proskribiran) vidio da mu hvataju brata, dotrao je
i rekao : Mene ubijte prije njega. A centurion, koji je imao spisak sa imenima proskribiranih je odgovorio :
Sa pravom to trai, jer si ti prije njega zapisan. Tada su obojica ubijeni. Jednog Ligarija je pokuala sakriti
supruga, ali ga je izdala robinja. Supruga je kasnije izvrila samoubistvo glau. Izvjesni Septimije je stavljen na
listu proskribiranih zato to je njegova ena od svoga ljubavnika, inae Antonijevog prijatelja, to traila
(nadajui se da e postati supruga toga Antonijevog prijatelja). Istoga dana kada joj je mu bio ubijen, ona je
proslavila drugu svadbu. Jednog Salasa je isto izdala ena, osobno dovodei delate. Nekog Fulvija je izdala
njegova osloboenica, koja mu je ranije bila ljubavnica, jer je bila ljubomorna na ene koje je kasnije uzeo kao
konkubine. Samnit Stacije, proskribiran je radi samo svoga bogatstva, iako je bio star 80 godina. On je otvorio
svoju kuu narodu i svojim robovima da iznose to god ele, pa im je i sam stvari dobacivao. Kada je kuu
ispraznio, zakljua je i zapali, pa izgori zajedno sa njom. Tom prilikom je izazvao i poar u Gradu. Pojedinci su
pruali i hrabar otpor kao izvjesni Kapiton, koji je prije nego to je poginuo ubio veliki broj napadaa. Neki
Vetulin je skupio i odred odmetnika kod Regija, sastavljen od drugih proskribiranih i stanovnika onih 18
italijanskih zajednica koji su bili odreeni kao nagrada triumvirskim vojnicima. Vetulin je nanosio veliku tetu
triumvirskim snagama i iako je poginuo junakom smru, spasio je prebacivanjem na Siciliju veliki broj svojih
sljedbenika i svoga sina. Izvjesnog Nasona je izdao njegov osloboenik i ljubavnik. Bilo je primjera i vjernosti,
pa je tako jedan rob nasrnuo na vojnike koji su ubijali njegovog gospodara (koji je ve bio na izdisaju), ubivi
tom prilikom jednog centuriona. Rob je izvrio samoubistvo. Labijen je izaao ispred svoje kue i sjeo na
stolicu ekajui delate. Cestije je izvrio samoubistvo, iako se bio sklonio na selu kod odanih robova. Aponije
se bio sakrio na sigurnom mjestu, ali kako nije mogao da podnese slabu ishranu, predao se delatima. Drugi
neki ovjek koji je dobrovoljno sjedio na vidnom mjestu, poto su dealti oklijevali sam se objesi. Lucije
752
ORBIS ROMANVS
Kvinktije (Lucius Quinctius), tast tadanjeg konzula i antonijevca Azinija Poliona, je uspio da pobjegne
brodom, ali kako mu je pozlilo od morske boelsti, on je izvrio samoubistvo bacivi se u more. Neki Cezinije,
dok je bjeao od progonitelja, vikao je da on nije proskribiran, nego da mu zbog novca rade o glavi. Oni ga
odvedu pred spiskove proskribiranih, i narede mu da proita svoje ime. Izvjesni Emilije, ne znajui da je
proskribiran i vidjevi da nekoga drugog gone, upita centuriona ko je proskribiran. Centurion je poznavao
Emilija pa mu je rekao : Ti i on, pa ubi obojicu. Senatore Kilona i Decija je odalo to su u panici bjeali.
Sudija Ilicije je proskribiran jer je javno glasao da se Brut i Kasije oslobode prilikom procesa protiv njih koji je
zbog umorstva Cezara pokrenuo Oktavijan. Ilicije je pokuao pobjei tako to se pridruio pogrebnoj procesiji
koja je iz Grada na groblje nosila tijelo pokojnika. Ilicije je ak i prihvatio odar, kao da je i on nosilac. Ipak na
izlaznoj kapiji je bio otkriven i ubijen. Konzulara Gaja Kasija Vara je izdao osloboenik, ali je uspio pobjei i
sakriti se u Miturnijsku movaru. Tu ga uhvatie Miturnjani mislei da je rije o razbojnika, u Miturni ga je
prepoznao jedan centurion i pogubio ga je. Nekog Larga su uhvatili u polju dok su gonili drugog, ali se
progonitelji smilovae na njega i pustie. Kada su ga drugi krenuli goniti, on se vrati prvima jer je vie volio da
ga ubiju oni prvi milostiviji, kako bi primili nagradu za njega. Cezetije Ruf je ubijen samo zato to je imao
lijepu kuu koja se svidjela Fulviji, i njegov primjer je najbolje svjedoanstvo kaosa, bezvlaa i samovolje koji
su vladali u periodu proskripcija. Drugi neki ovjek je bio vjerojatno proskribiran i pogubljen jer je imao veoma
lijepu vilu, u kojoj je bila i neka duga peina. Ovog ovjeka je pokuao spasiti jedan rob, ali ga je izdao drugi
rob. Aterija je prokazao rob, koji je postavi odmah slobodan otkupljivao njegovo imanje sa velikom lihvom od
njegovih sinova. On je prevrio svaku mjeru, pa ga triumviri vrate u robovsko stanje i predaju Aterijevim
sinovima. ak je i jedno siroe, ubijeno zajedno sa svojim vaspitaem, koji je zagrlio dijete i nije ga putao.
Atilije, koji je upravo ulazio u punoljetstvo je stavljen na spisak proskribiranih, je pobjegao (ak ga ni majka iz
straha nije primila) u planinu. Kada je zbog gladi siao sa planine uhvatio ga je ovjek koji je navikao da lovi
prolaznike i da ih tjera u robovsku radionicu. Kao njean djea koji nije mogao da podnese napore, on pobjee
sa okovima na cestu te se prijavi centurionima. Pojedine ene su se veoma istakle kako bi zatitile svoje
mueve. Jedan epitaf pod nazivom Laudatio Turiae je sauvao muevljevu (izvjesni Kvint Lukrecije
Vespil/Quintus Lucretius Vespillo) eulogiju za svojom enom Turijom (Turia), koja je za vrijeme III.
graanskog rata koja je izlaui opasnosti svoj vlastiti ivot poslala njemu (dok se nalazio u izbjeglitvu) svoj
nakit kako bi se on mogao izdravati u tekoj situaciji.
753
ORBIS ROMANVS
Meu najpoznatijim rtvama proskripcija bio je Marko Tulije Ciceron. Potrebno je istai da
se Oktavijan dva dana ubjeivao da se Ciceron ne stavi na liste proskribiranih, ali je Marko
Antonije po ovom pitanju posebno insistirao smatrajui ga najveim neprijateljem. A
Antonijeva supruga Fulvija, voena i osobnom mrnjom prema uvenom govorniku, je bila
754
ORBIS ROMANVS
ORBIS ROMANVS
tada proslavio i hispanski trijumf. Apijan kae sljedee: Kue proskribirani su pljakane.
Mnogi nisu htjeli da kupuju takva imanja i stidjeli su se da koriste tuu nesreu. Smatrali su
da im tua nesrea nee donijeti sreu, i da uope nije dobro da budu vieni sa zlatom i
srebrom. Da novo sticanje nije sada bez opasnosti, pa ak da je opasno i ono to imaju.
Samo su pekulanti kupovali ta imanja i to vrlo jeftino. Radi toga je triumvirima za ratne
pripreme nedostajalo jo 800 miliona sestercija.
Pobuna rimskih ena
Kako bi namirili novac, triumviri su primijenili i jednu do tada neuobiajenu mjeru i to
oporezivanje 1 400 ena koje su se najvie isticale bogatstvom. One su morale da procijene
svoju imovinu i da za ratne potrebe daju onoliko koliko zatrae triumviri. One koje sakriju
neto ili ne procijene dobro svoju imovinu su trebale biti kanjene, a potkazivaima je
obeana nagrada. Meutim, u tom vremenu zla, te ene e uiniti jedan od najherojskih
inova u ljudskoj historiji. Bez obzira na to to nisu imale vojske, ene su odbile da daju
novac za graanski rat. Prvo su pokuale da utiu na ene iz familija triumvira, ali ih je u toj
namjeri odbila Fulvija. Zato je okupljena masa ena krenula prema Forumu, probila se do
govornice i onda je Hortenzija, kerka uvenog govornika Hortenzija odrala okupljenom
narodu besmrtni i vrlo hrabar govor. U govoru je istakla da one nisu ni eljele ni povele
graanski rat, niti su ikoga proglaavale za dravne neprijatelje, i zato onda moraju dijeliti
kaznu kada nisu uestvovale u krivici. Po Hortenziji neka nastupi rat sa Galima ili Partima
(znai neki vanjski rat) i one nee biti gore u spasavanju domovine, ali u graanskom ratu
nee niti e podnostiti namete niti pomagati u meusobnom sukobu. Na hrabre Hortenzijine
rijei triumviri, koji su bili na Forumu, su se naljutili poruivi da dok mukarci ute, ene su
drske. Triumviri su svojim slugama naredili da odvuku pobunjene ene sa govornice, ali
nastade povika iz nase okupljenog naroda, te su sluge sprijeene u svojoj namjeri. Triumviri
su bili prisiljeni da popuste i idueg dana je umjesto 1 400 ena, odreeno samo 400 za
procjenu imovine. I tako su Hortenzijine Rimljanke sauvale kod sebe dovoljno drevnog
rimskog ojstva... i prisilile su svemone i krvolone triumvire na poputanje. Kako bi ipak
namaknuli sredstva triumviri su natjerali pod prijetnjom kazne i sve one sa imovinom viom
od 400 000 sestercija da daju 10 %, i jednogodinji prihod za rat sa republikanskim vojskama
na Balkanu i istoku. Oni sa 100 000 sestercija su morali dati 50 %, dok se u triumvirsku
blagajnu morala uplatiti i godinja ili polugodinja stanarina u Rimu, dok se od seoskih
imanja uzela polovica godinjeg prihoda. Kako bi snabdjeli brodove veslaima i mornarima,
triumviri su oduzimali robove bez naknade, a preivjeli senatori su morali na svoje trokove
izdravati ceste. Svim graanima je bilo naloeno, da sav svoj imetak dravu povjeriti, koja
im onda povrati treinu, i to na osnovi loe procjenjenog cenzusa.
Bitka kod Filipa 42. god. p. n. e.
Sa 1. januarom 42. god. p. n. e. je nastupila je i godina u kojoj e se odluiti sudbinu
republikanskog sustava. Dvije snane sile jedna triumvirska i druga republikanska odmjeriti
e snage konanim srazom, i odluiti e konano sudbinu drevne Republike. 1. I. 42. god. p.
756
ORBIS ROMANVS
757
ORBIS ROMANVS
758
ORBIS ROMANVS
su mogle primati resurse u velikoj mjeri i neometano sa bogatog istoka, dok se triumvirska
vojska suoavala sa nestaicom, jer su Makedonija i Trakija ve bile dobrano iscrpljene
graanskim ratom. Radi toga su triumviri bili prisiljeni da u Ahaju poalju jednu legiju koja
bi mogla da se dodatno opskrbi resursima, a morali su vojnicima uvrivati moral sa
dodatnim obeanjima od 5 000 sestercija svakom vojniku, a 25 000 sestercija svakom
centurionu. I Brut je obeao vojnicima dar (obino mito) od 1000 denara. Tako su
vojskovoe sa samoga kraja Republike zapoele sramni obiaj potplaivanja vojnika, kako bi
se borili za njihove osobne i stranake, a ne za javne i dravne interese. I tako se sruio itav
sustav vrste i pouzdane vojsne sile, a vojna ast je bila na prodaju.
Brut je odluio da primijeni originalni plan republikanskog taba i da se ne uputa u otvorenu
bitku, nego da eka da pomorskom prevlau oslabi protivnika. Meutim, veina njegovih
oficira i vojnika je bila umorna od odlaganja sukoba i zahtijevala je novu otvorenu bitku. U
ovom kontekstu treba imati u vidu da su Brut i njegovi najblii suradnici imali na umu da se
odugovlaenjem bitke, poveava i rizik od dezertiranja vojnika i prelaska na protivniku
stranu. I kada su neki istonjaki saveznici i plaenici poeli dezertirati, Marko Brut je
poslijepodne 23. X. 42. god. p. n. e. zapoeo drugu bitku kod Filipa, rekavi : Izgleda da se
nosim sa ratom slino Pomeju Velikom, ne toliko da komandujem, nego da mi se
komandujem. Bitka uglavnom voena u stilu licem i licem je bila estoka, a gubici su bili
golemi. Na kraju je Brutov napad bio odbijen i u republikanskim jedinicama je zavladala
konfuzija, a njihove linije su bile probijene. Oktavijanovi vojnici su zauzeli kapije Brutovog
tabora prije nego su Brutovi vojnici mogli zauzeti odbrambene pozicije. Tako je druga bitka
kod Filipa zakljuena triumvirskom pobjedom. Marko Brut se uspio povui na oblinje
breuljke sa snagom od oko 4 legije, ali vidjevi da je poraz neminovan (jer ga ni preostala
vojska nije eljela posluati da se probijaju), on je izvrio samoubistvo maem, uz pomo
retora Stratona. Sa Brutovim tijelom su njegovi protivnici postupali sa potovanjem, te su ga
primjereno spalili po rimskim pogrebnim obiajima, a pepeo su poslali njegovoj majci
Serviliji.
Sa dvije bitke kod Filipa, republikanska stvar je zavrena. Po Plutarhu, rema tijelu Marka
Bruta Antonije je postupio asno, prekrivi ga purpurnim pokrivaem. Antonije je uostalom
znao da je Brut bio taj koji je sprijeio da i on bude umoren za martovskih ida. U bici su
poginuli, zarobljeni i pogubljeni ili izvrili samoubistvo nakon bitke i Marko Porcije Katon
(sin Katona Mlaeg, poginuo), Lucije Kasije (sinovac Gaja Kasija, poginuo), sin velikog
govornika Hortenzija (pogubljen), Marko Lukul (pogubljen), zatim Marko Livije Druz
Klaudijan (Marcus Livius Drusus Claudianus; otac Livije, budue supruge Oktavijana
Augusta, samoubistvo), Kvint Antistije Labeon (samoubistvo), Sekst Kvintilije Kar
(samoubistvo)...itd. Hrabra i odvana Brutova supruga Porcija je izvrila samoubistvo tako
to je progutala usijani ugljen. Neki su uspjeli i da pobjegnu i prikljue se Antoniju (kao
Lucije Kalpurnije Bibul/Lucius Calpurnius Bibulus i Marko Valerije Mesala Korvin/Marcus
Valerius Messalla Corvinus), koji je i uspjeno posredovao da se sa zarobljenom vojskom
postupa primjereno vojniki. Ostatak republikanske vojske je bio zarobljen i ak ih je oko 14
759
ORBIS ROMANVS
000 bilo ukljueno u triumvirsku vojsku. Filipi su postali i rimska kolonija pod zvaninim
imenom Colonia Victrix Philippensium. Sa oktobarskim borbama kod Filipa ugasio se i
zadnji plamen drevne Republike.
Umjetnika slika koja prikazuje samoubistvo Porcije, kerke Katona Mlaeg i supruge Bruta.
Autor Elisabetta Sirani, uraena 1664. god. Slika se sada nalazi u Ross Miles Foundation, Houston, USA
760
ORBIS ROMANVS
Umjetnika slika koja prikazuje samoubistvo Porcije. Autor Pierre Mignard (ivio 1612. 1695. god.). Danas
se nalazi u Muse des beaux-arts de Rennes
ORBIS ROMANVS
koji je sa svojom flotom od 70 brodova i dvije legije pustoio obale Jonskog mora. U toku
42. god. p. n. e. triumvirska vojska je porazila i prorepublikanskog Kvinta
Kornificija/Quintus Cornificius koji je upravljao provincijom Stara Afrika. Namjesnik
Numidije/Nove Afrike Tit Sekstije je, uz pomo mauritanskog kralja Arabiona, napao
Kornificija i pobijedio kod Utike, kojom prilikom je poginuo i sam Kornificije. Nakon Filipa
i zadobijanja i zemalja koje su republikanci dobili, triumviri su izvrili novu redistribuciju
rimskog svijeta meu sobom, ali i zaduenja i ovlatenja. Poto su Oktavijan i Antonije
krivili Lepida da je vodio sa Sekstom Pompejem pregovore, oduzeli su mu posjede na
zapadu, pa su hispanske provincije pripale Antoniju, a Narbonska Galija Oktavijanu. Za
uzvrat je dobio Afriku, dok je Antonije dobio i bogati i prostrani svijet Istonog Mediterana.
Oktavijan je dobio i zaduenje, da se nakon povratka u Italiju pobrine za golemu masu
veterana, odnosno da osigura zemljita u Italiji za veliku masu vojnika koji bi se trebali
otpustiti iz vojske, a na osnovi ranijeg obeanja koje su vojnicima dali triumviri. Oktavijan je
imao vrlo teak zadatak. Osim zemlje bilo je svakom redovu obeano 5 000 denara, a
centurionu pet puta toliko, a vojnom tribunu deset puta toliko. Ukupno je za 170 000 vojnika
obeana svota iznosila oko milijardu denara.
Bitka kod Filipa je predstavljala i vrhunac karijere M.Antonija, jer je u tim momentima on
bio tada najmoniji rimski zapovjednik i stariji partner u okviru II. triumvirata. Trebala mu
je jo samo jedna velika pobjeda u vanjskom ratu, a istona granica je kao poruena za to. A
boravkom na Istoku je trebao da regulira odnose u istonomediteranskim i maloazijskim
provincijama, te da pojaa i financijske mogunosti i resurse, izvlaei ih iz bogatih (ali ve i
dobrano iscrpljenih) provincija, a sve kako bi se osigurala sredstva za isplatu vojnika.
Antonije je najprije posjetio Grku, osobito Atenu, Megaru i druge gradove, gdje je bio vrlo
slavljen, to mu se svidjelo. To neiskreno grko helenistiko i orijentalno slavljenje e vrlo
utjecati na njegovu osobu u negativnom smislu. U Efesu je dao da se izvode bakhanalije. Na
te raskone i razbludne zabave su se troile velike svote koje su dolazile iz provincijskih
dabina. Antonije je izgubio kontrolu, i prepustio se hedonistikom i autokratskom
upravljanju na istoku. Antonije je kanjavao gradove koji su pruali podrku Brutu i Kasiju,
nagraivao i davao privilegije onima koji su im pruali otpor, vrio dinastike promjene u
sitnim, od Rima zavisnim kraljevinama, ubirui pri tome ogromne poreze. Antonije se u
Tarsusu u oktobru 41. god. p. n. e. sastao sa ptolemeidsko egipatskom kraljicom
Kleopatrom, to e biti poetak jedne od najveih ljubavnih pria u ljudskoj historiji. Iz Tarsa
je Antonije zajedno sa Kleopatrom, otiao u Aleksandriju, gdje su njih dvoje proveli zimu
41/40. god. p. n. e. Kleopatra je sa sobom donosila i bogatstvo Egipta, toliko neophodno za
iscrpljenu vojsku Antonija. Interesi i Antonija i Kleopatre su bili slini, ona je eljela
odravati svoju i egipatsku poziciju, a Antonije se borio da bude glavni upravitelj nad
rimskim svijetom. Ali njihov savez je sigurno imao i stvarnu emocionalnu crtu, koja je njih
dvoje jo vre uvezivala. Taj ljubavno interesni savez i veza e uskoro da preraste u
pokuaj stvaranja nove monarhije, koja bi bila organizirana po helenistikom i orijentalnom
obrascu.
762
ORBIS ROMANVS
Ali nakon sloma republikanske armije kod Filipa, na svjetlo dana su poele ponovo da
izbijaju stare surevnjivosti meu triumvirima. Poto je republikanska prijetnja otklonjena,
triumviri su mogli nastaviti tamo gdje su stali u meusobnom okraju. Jednostavno reeno,
konstitucija odnosa meu triumvirima, a i sama logika i priroda cezaristikog poretka
zahtijevali su samo jednog prvaka, a ne tri prvaka koji dijele vlast. Samo je jedan mogao
ostati. injenica je da je najvie zasluga za trijumf kod Filipa imao Antonije, koji je to
pokuavao i kapitalizirati, ali i diskreditirati svoga starog suparnika za vodstvo nad
cezaristikom strankom. Antonije je tako opanjkavao Oktavijana kao kukavicu, koji je
predao stvarno vojno zapovjednitvo nad svojim snagama Agripi, nesumnjivo sposobnom i
odlunom vojskovoi.
Peruzijski rat 41. god. p. n. e.
Oktavijanov zadatak u vezi dodjele obeanih zemljinih estica veteranima se pokazao kao
izrazito teak. Zemlju su traili ne samo vojnici triumvirske vojske, nego i oni koji su se
borili na strani Marka Bruta i Kasija, a koje Oktavijan nije mogao zanemariti, jer su se mogli
ako im se ne bi udovoljilo prebaciti u tabore Oktavijanovih suparnika. Problem za Oktavijana
je bio da vie nije bilo dostatnog ager publicusa u Italiji na raspolaganju za dodjelu zemljita.
Oktavijan je jednostavno morao da izvri iroko zasnovanu konfiskaciju javnih i privatnih
zemljita u nizu italskih zajednica, a to neminovno vodi provali nezadovoljstva i pokree
nasilje. U suprotnom, Oktavijan bi nesumnjivo izazvao nezadovoljstvo vojnika, od kojih je u
potpunosti zavisio. Oktavijan nije mogao u uvjetima, kada se ponovo poela pojavljivati
rasjeklina meu triumvirima da izgubi vojnike. Izabrano je 18 italskih zajednica poglavito
sjeverne i srednje Italije ( Ankona, Arimin, Kapua i dr.) koje e biti pogoene konfiskacijama
i naseljavanjem veterana. To su bili stari i znaajni gradovi. Zemljita koja su pripadala
stanovnicima tih gradova konfiscirana su, stanovnici su protjerani sa zemlje, a novi vlasnici
dobivali su obraenu zemlju zajedno sa robovima, sa ivim i mrtvim inventarom. Prema
mirnim italskim stanovnicima veterani su se ponaali kao osvajai. Veterani su birali najbolje
estice, uzimali i vie od onog to im je dodijeljeno i odmah stupali u neprijateljske odnose
sa svojim susjedima starim vlasnicima. Uz to vojnici su zahtijevali i obeani novac, koji je
Antonije trebao sabrati na istoku. Meutim, umjesto da taj novac poalje Oktavijanu, on ga je
troio po Istoku i Egiptu. Vojnici, nestrpljivi da dobiju novac, poeli su se otimati kontroli i
disciplini i dolo je do porasta vojnikog nasilja i otimaine. Sama vojska u Italiji je narasla
na 34 legije.
Sve to to se deavalo u Italiji, izazivalo je veliko nezadovoljstvo i nemire, a situacija se
dodatno pogoravala jer je Oktavijan bio bolestan u Brundiziumu. A poto se meu
triumvirima ponono poela razvijati surevnjivost, tu situaciju je pokupala da iskoristi
antonijevska frakcija koju su u Italiji vodili Fulvija i Lucije Antonije (koji je bio i konzul za
41. god. p. n. e.). Nakon to je Oktavijan zatraio razvod od Klodije (uz napomenu da brak
nikada nije konzumiran), Fulvija je stupila u akciju, zajedno sa Lucijem Antonijem je
zapoela antioktavijanska kampanja. Oni su na Oktavijana bacali odgovornost za nasilja koja
763
ORBIS ROMANVS
764
ORBIS ROMANVS
ORBIS ROMANVS
766
ORBIS ROMANVS
Klaudije, mlai sin Druzov, je na neki nain i sam oivljavao te glasine kada je postao princeps, kako bi kod
naroda izgledao kao Augustov unuk.
767
ORBIS ROMANVS
daljem razvitku situacije, oktavijanska stranka je vrlo uspjeno ostvarila ovo zbliavanje sa
tim tradicionalistikim slojevima rimskog drutva.
Livija i Oktavijan nee uspjeti imati zajednike bioloke djece (izuzev jednog pobaaja), ali i
pored toga njen utjecaj na supruga i njegovo okruenje e biti nemjerljivo veliki. Ona je
uvijek uivala status privilegiranog savjetnika, a osobno se i otvoreno petljala u politika i
druga pitanja, usmjeravajui i oblikujui tako politiku onoga to e u historiografiji ostati
obiljeeno kao augustovski reim. Tako je i ona, uz Agripu i Mecenu, doprinijela
stabiliziranju novog sustava u Rimskoj Dravi koji se povezuje sa imenom Oktavijana
Augusta.
Rat sa Sekstom Pompejem 38 36. god. p. n. e.
Prvih godina nakon Cezarove smrti mnogi u republikanskoj frakciji su se nadali da e Sekst
Pompje osloboditi Italiju od vladavine trijumvir i uskrsnuti Republiku. Ali kako je vrijeme
odmicalo te se nade nisu opravdale. Sekst je vodio istu autokratsku politiku kao i trijumviri i
samovoljno postupao sa senatorima koji su se nalazili u njegovom taboru. Poslije mizenskog
sporazuma veina aristokrata vratila se u Italiju, a Sekst Pompeju su ostali vjerni
osloboenici njegovog oca. Dominirajui krugovi italskog drutva poeli su se sada prema
Pompeju ponaati kao prema gusaru, koji koristi osloboenike i robove prebjege, i poinje
da vodi neku svoju radikalnu politiku. Ovu promjenu raspoloenja nastojao je iskoristio
Oktavijan, koji je paralelno voenje oportunije politike prema tradicionalnijim slojevima
elio rat sa Sekstom Pompjem prikazati kao opeitalsku stvar. I tako je nezavisno od
Antonija Oktavijan stupio u borbu sa Sekstom Pompejem.
Zapovjednik Sekstove mornarice Menas, koji se ranije istakao kao vrstan zapovjednik, je 38.
god. p. n. e. sa svojim brodovljem preao na Oktavijanovu stranu i predao mu Korziku i
Sardiniju sa tamonjim kopnenim jedinicama. Zauzvrat je dobio rang viteza i nagradu. Poto
ga Oktavijan nije elio predati Sekstu na njegovo traenje, dolo je do rata nazvanog sicilski
rat. Oktavijan je zahtijevao pomo i od Antonija i Lepida, ali prvopomenuti je to odbio
izgovarajui se planiranim ratom sa Partima, a potonji nije ni odgovorio. Oktavijan je
pripremao dvije mornarice (sa dvije strane italskog poluotoka), koje su se trebale spojiti kod
Regija. Sekstovi zapovjednici su uspjeli da raspre obje Oktavijanove mornarice, i to
zapadnu kod Kime, a onu koja je dolazila iz jadranske Ravene u sicilskom tjesnacu kod
Mesine. Da je Sekst energino nakon Mesine iao dalje za potuenom oktavijanovskom
mornaricom, on je mogao da potpuno dokraji protivniku snagu na moru. U bici kod Kime,
na oktavijanskoj strani pod zapovjednitvom Kalvisija Sabina (Calvisius Sabinus) se borio i
Menas. Nakon ovih uspjeha, Sekst Pompej se proglasio Neptunovim sinom i nosio je odijelo
koje je asociralo na ovo boanstvo mora.
Poslije toga tekog poraza, Oktavijan je morao da pone graditi novu mornaricu, a zbog
nastavka rata sa Sekstom, nije mogao poslati Antoniju obeane trupe koje je ovaj trebao zbog
rata sa Partima. To je dovelo do ponovnog razmimoilaenja meu njima dvojicom. Ali ipak
je i ovo prevazieno, zahvaljujui pomoi Oktavije, i postignut je novi sporazum u Tarentu
768
ORBIS ROMANVS
37. god. p. n. e. kojim je produen mandat drugog triumvirata za novih pet godina, poevi
od 36. god. p. n. e. (zavrava sa krajem 33. god. p. n. e.).3 Antonije je sa svoje strane zauzvrat
oekivao pomo za kampanju protiv partskog Irana. Tako je Antonije snabdio Oktavijana sa
120 brodova kojima je komandovao homo novus Tit Statilije Taur (Titus Statilius Taurus),
dok je ovaj na istok Antoniju trebao poslati 20 000 legionara. Meutim, Oktavijan nije
izvrio u potpunosti dogovoreno, nego je poslao samo 10 % obeanog vojnog sastava.
Novu oktavijansku flotu 37. god. p. n. e. je opremao i vodio Agripa kod Lukrinskog jezera,
koje je spojeno kanalom sa Arvenskim jezerom i morem, i to tako to je Agripa naredio da se
presjee Via Ercolana. Namjera ovog velikog infrastrukturnog posla je bilo stvaranje luke
nazvane Portus Iulius, gdje bi se opremala i obuavala nova flota. Izgraeni brodovi su bili
sagraeni po posljednjim uzorima helenistike tehnike. Oni su bili i znatno vei, kako bi
mogli da transportiraju to je mogue vie vojnih jedinica. U mornare -veslae koje je Agripa
opremljao i obuavao uvrteno je i oko 20 000 robova, kojima je Oktavijan poklonio
slobodu. A pomo Oktavijanu je ipak sada dola i od Antonija i Lepida. Agripa je pobijedio
Sekstovu flotu kod Mile, ali je ovaj za uzvrat pobijedio onu flotilu koju je neposredno vodio
Oktavijan, koji je sa tekom mukom uspio da se spasi. Tada se i Menas vratio na stranu
Seksta Pompeja. Poto ga je Sekst dao da se promatra kao sumnjivog, Menas, nezadovoljan
to je tako tretiran je ponovo prebjegao Oktavijanu. Prevrtljivi Menas je poginuo kasnije za
vrijeme Oktavijanove kampanje u Iliriku.
Ipak je oktavijanska frakcija uspjela da sabere sve svoje snage, a i Lepid se prikljuio novoj
ofanzivi. U julu 36. god. p. n. e., dvije flote su isplovile iz Italije, a trea koju je predvodio
Lepid iz Afrike. Ipak u poetku je bilo iskuenja za triumvirske vojske. Agripa je u augustu
pobijedio Seksta u pomorskoj bici kod Mile, ali je i Oktavijan doivio poraz u pomorskoj bici
blizu Taormine. Konano je u bici kod Nauloha 3. IX. 36. god. p. n. e., Agripa uspio da u
potpunosti uniti Sekstovo brodovlje, jer je vrlo dobro znao taktiki iskoristiti svoje tee
naoruane jedinice i posebno harpax (neka vrsta harpuna koji se zabijao u protivniki brod;
djelo Agripinog genija). On je uspio da blokira Sekstove brodove koji su mogli bolje da
manevriraju i tako im je izbio iz ruku osnovnu taktiku prednost. Obje flote su imale oko 300
brodova, i dok je Agripa izgubio 3 broda, os Sekstove mornarice su ostali samo ostaci. U
narednim borbama je poginulo oko 200 000 ljudi, a uniteno je i oko 1 000 brodova.
Sekst Pompej je pobjegao prvo u Mesanu, a onda u Mitilenu u Egejskom moru, gdje je i
prezimio. On je tada zapoeo pregovore sa Antonijem, ali i napadati neke oblasti u Aziji i
zapoeo je pregovore sa Partima. Za to je na njega krenula vojska pod komandom Marka
Titija, koji ga je porazio. Nakon toga je i Sekst Pompej bez suenja ubijen u Miletu 35. god.
p. n. e. Ovaj in je bio ilegalan, jer je Sekst Pompej bio rimski graanin i nije po zakonu
mogao biti ubijen bez odgovarajueg suenja i osude. Odmah nakon Sekstova bijega,
3
Prvi petogodinji mandat triumvira je poeo 27. XI. 43. god. p. n. e., i taj prvi quinquennium je trebao zavriti
sa 31. XII. 38. god. p. n. e. Triumviri su de facto, ali ne i de iure funkcionirali kroz 37. god. p. n. e., jer je drugi
quinquennium trebao zapoeti sa 1. I. 36. god. p. n. e. i zavriti 31. XII. 32. god. p. n. e.
769
ORBIS ROMANVS
njegova vojska na Siciliji se predala triumvirskoj vojsci. Trupe Seksta Pompeja, koje su se
predale, upuene su u razne provincije, iji su upravnici dobili nareenje da odbjegle robove
razoruaju i upute u Italiju.
Ali okupacija Sicilije je izazvala i sukob meu Oktavijanom i Lepidom, jer je potonji traio
da mu se preda Sicilija, tvrdei da je on zauzeo najvei broj sicilskih gradova i nareujui
Oktavijanu da napusti Siciliju. Oktavijan nije na to pristao, ve je poeo na svoju stranu da
privlai Lepidove trupe, obeavajui i novac. I kada su Lepidovi vojnici preli na
Oktavijanovu stranu, i ovaj se morao pokoriti. Lepidu je razvlaen i jedino to mu je od
ovlasti ostalo bila je titula vrhovnog sveenika/pontifex maximus. Lepid se povukao u
privatni ivot, nije se vie mijeao u politike i dravne poslove, ime je prestao i da postoji
triumvirat. Nakon poraza Seksta i odstupanja Lepida, Oktavijan je u Afriku poslao Statilija
Taura, koji ju je osigurao bez veih problema, radi ega je bio nagraen trijumfom 34. god.
p. n. e.
Nakon pobjede na Siciliji i ujedinjena Zapada
Sicilija je teko stradala za vrijeme ovog rata sa cijelim pojasevima opustoenim i
naputenim, a dobar dio zemljita je bio podijeljen meu legionare koji su se borili na Siciliji.
Nakon zauzimanja Sicilije i otpadanja Lepida, rimskim svijetom je upravljao duovirat
Oktavijana i Antonija. Oktavijan je nakon sicilske pobjede i izbacivanja Lepida iz
triumvirata, raspolagao sa enormnom vojnom moi, do tada nevienom u rimskom svijetu.
Ukupno je kontrolirao 45 legija, 25 000 konjanika i 600 ratnih brodova. Ipak, je radi jaanja
discipline i poslunosti poeo u vojsku uvoditi red. Jedan dio koji je bio i previe razuzdan i
prevelike nagrade zahtijevao je otpustio iz vojske, a kod drugih je odrao i uvrstio svoj
autoritet poputanjem i svojim ozbiljnim, strogim i odgovornim dranjem. Oktavijan, koji je
postao faktiki gospodar Rima, Italije, zapadnih provincija je sve to vrijeme popravljao svoje
odnose sa tradicionalnim nobilskim slojevima, a sve sa ciljem stabiliziranja situacije u Italiji i
Zapadu (posebno ako se ima u vidu da su se odnosi sa Antonijem pogoravali iz godine u
godinu). Poraz Seksta Pompjea uzdigao je u Italiji presti Oktavijana, ali je oslonac samo na
profesionalnu vojsku bio nedovoljan, i Oktavijan je traio podrku vladajuih klasa, nastojei
naglasiti svoju miroljubivost i potovanje tradicionalnog ustava. Tako je sada om svoju
poziciju u potpunosti zaokrenuo i po pitanju privatne imovine i poeo se postavljati kao
zatitnik i garant imovinskih prava graana. Od tada je svoje vojnike kao veterane poeo
naseljavati van Italije. Usprkos mizenskog sporazuma i svih Oktavijanovih obeanja, oko 30
000 robova koji su pobjegli i pridruili se Sekstu Pompeju vratio njihovim vlasnicima. 6 000
zarobljenih bivih robova je bilo kanjeno munom smru kao primjer. Oktavijan i njegove
pristae prikazivali su kasnije rat sa Sekstom Pompjem kao borbu sa gusarima i odbjeglim
robovima. U popisu svojih djela (Res Gestae) Oktavijana je pisao: "More sam oistio od
gusara. Zarobivi u tom rat oko 30 tisua robova, koji su bili pobjegli od svojih gospodara i
digli oruje protiv drave, predao sam ih gospodarima da ih kazne".
770
ORBIS ROMANVS
Nakon sicilskog rata, Senat je odlikovao Oktavijana i nekim formalnim astima kao to je
pravo da uvijek nosi lovorov vijenac i da presjeda kod svih javnih svetkovina. Donesena je i
odluka i da se dani pobjeda Oktavijana slave kao javne svetkovine, i da za te dane Oktavijan
moe blagovati sa svojom familijom u hramu Jupitera Kapitolinskog, Njegova trijumfalna
kola sa kurulskom stolicom trebala su se izloiti pred besjeditem, a na Forumu mu se trebao
podii kup na stupu, koji je ukraen kljunovima od unitenih i zarobljenih neprijateljskih
brodova, i koji je imao natpis na kojem se govori o Oktavijanu koji je uspostavio mir na
kopnu i na moru. Oktavijan je trijumf odrao 13. XI. 36. god. p. n. e. a senatori i narod su ga
doekali prije ulaza u grad. Oktavijan je u dobro pripremljenom i proraunatom govoru
pokazao promjenu svoje politike te je obeao da e poloiti vanredne ovlasti to prije.
Ujedno je izjavio da e se zaostali porezi i nameti otpisati. Nakon toga je bilo zakljueno da
mu se na dravni troak ima sagraditi kua. A kako bi osigurao sigurnost za sebe, Liviju i
Oktaviju, Oktavijan se pobrinuo i da Senat dodjeli njemu, njegovoj supruzi i sestri tribunski
imunitet i svetost (sacrosanctita). Oktavijan je dobio i pravo sjediti kod javnih deavanja
pored plebejskih tribuna. Nakon pobjede na Siciliji, Oktavijan je jo vie poeo uvrivati
svoje veze sa tradicionalistikim krugovima rimskog drutva. Poeo se pokazivati kao
umjeren, obziran i razloan politiar koji uvaava druge. Svoje nove tendencije dao je
posvjedoiti i time to je pisma svojih protivnika dao unititi, a Valerija Mesalu, koji je
nekada bio proskribiran, izabrati za augura. Isto tako zapoeo je vraati prilino uzdrmani i
ukaljani autoritet Senatu.
Uz sve to, prihvatio se mnogo i gradnje, i to ne samo on nego i njegovi najblii suradnici kao
Agripa. Tako su sagraeni kurija i zgrada za biblioteku. Agripa je kasnije kao edil dao graditi
vodovode i ceste, istiti kloake (kanalizaciono drenane sisteme), a i uljepava cirkus sa
raznim umotvorinama. A kako bi se narod zabavio, svetkovine na kojima su dijeljeni darovi
narodu, su odravane 59 dana.
Rat sa partskim Iranom
Razlozi Antonijevog pohoda na Iran, nisu leali samo u elji da se osveti Krasov poraz i
stekne slava i bogatstvo, i da se primijene Cezarovi planovi za osvajanje Irana. Parti su
podravali Marka Bruta i Kasija, poslavi ak i odreene jedinice da se bore za njih kod
Filipa. Kod partskog aha nad ahovima Oroda je boravio Kvint Labijen/Quintus Labienus,
sin Tita Labijena (uvenog Cezarovog zapovjednika iz Galskih ratova a kasnije njegovog
estokog protivnika za vrijeme II. graanskog rata). On je nagovarao Parte da provale preko
rimske granice. Tako su nakon triumvirske pobjede nad republikancima, Parti iskoristili
rasulo rimskog realnog autoriteta na istoku i izvrili su invaziju 40. god. p. n. e. Orodov sin
princ Pakor je osvojio Levant, dok je mlai Labijen provalio sa vojskom u Malu Aziju, gdje
je porazio Decidija Saxa. Parti su uspjeli i da instaliraju Antigona,4 kao svoga marionetskog
Antigon je jedini preostali sin biveg hasmonejskog kralja Aristobula II, koga su skinuli Rimljani i umjesto
njega kao vrhovnog svecenika postavili slabog Hirkana II. 63. god. p. n. e. Nakon to su Parti zarobili Hirkana,
771
ORBIS ROMANVS
kralja u Judeji, umjesto prorimskog Hirkana II, koji je zarobljen i interniran u Seleukiju.
Kako bi ponovo otrgao Levant iz ruku domacije Parta, Parti su uspjenu ofanzivu nastavili i
39. god. p. n. e., nailazei ak i na podrku domorodakog levantskog i maloazijskog
stanovnitva koje je mnogo propatilo zbog raznoraznih iznuivanja rimskih zapovjednika i
namjesnika. ak su i neke rimske jedinice, prele na stranu Parta.
Situacija je bila vrlo ozbiljna, a za Antonija i sramotna, jer je on bio odgovoran za taj dio
rimskog imperija, posebno jer je on zimu 41/40. god. p. n. e. provodio u beskrajnim
zabavama i gozbama. Radi toga je on tamo poslao svoga odlinog zapovjednika Publija
Ventidija Basa (Publius Ventidius Bassus). Ventidije je bio rodom iz Picenuma, i izvorni nije
bio rimski graanin. Za vrijeme saveznikog rata, njegova zajednica se nala u proturimskom
taboru, te su on i njegova majka bili zarobljeni i oboje prisiljeni da prou kao izloeni
zarobljenici za vrijeme trijumfalne procesije Pompeja Strabona ulicama Rima. Nakon rata,
dobio je rimsko graanstvo i zapoeo je karijeru izgraivati u rimskoj vojsci. Uestvovao je i
u Galskim ratovima i u II. graanskom ratu, gdje se istakao kao odlian zapovjednik u
cezaristikoj vojsci. Nakon uspostave II. triumvirata Ventidije je imenovan za konzula
sufekta.
Ventidije je prvo porazio Labijena (koji je bio zarobljen i nakon toga likvidiran) i najboljeg
partsko iranskog zapovjednika Franipata. Nakon to je Antonije uo vijest o ovoj velikoj
pobjedi dok je boravio u Ateni, on je priredio javnu sveanost, a onda je produio na Levant
da mu se pridrui. Napredujui dalje kroz Malu Aziju, Ventidije je prisilio Parte da se
povuku do prolaza Aman, gdje ih je ponovo porazio. Ali partska vojska je ponovo izvela
novi ofanzivni napad u Siriju, koji je predvodio Pakor. Ventidije je vrlo dobro znao iskoristiti
jednu obavjetajno pijunsku smicalicu i prevariti Pakora, koji je Eufrat preao upravo na
onom mjestu gdje je to Rimljanin elio.Trupe koje je predvodio Ventidije su se sa
Pakorovom velikom vojskom srazile 38. god. p. n. e. u bitci kod Kirhestike (ili bitka na brdu
Gindar) gdje je nanio vrlo teak poraz Partima. Tom prilikom je poginuo i princ Pakor. U
ovoj bitci se jasno vidjelo kako je Ventidije dobro nauio lekciju iz Krasovog poraza. Zato se
potrudio da ima dovoljno strijelaca i prakara, ali i da se bori na neravnom, brdovitom terenu
gdje se prednost partske konjice naglo smanjuje. Ova pobjeda je prisilila Irance na
povlaenje u Mediju i Mesopotamiju, a imala je i veliki psiholoki efekt jer je doprinijela
smanjivanju rimske frustracije zbog poraza kod Kare. Toliki su bili iranski gubitci da je
Ventidije mogao i nastaviti ofanzivu, ali je morao odustati kako ne bi izazvao ljubomoru
Antonija, i umjesto toga se zadovoljio potinjavanjem onih koji su se pobunili protiv Rima.
Jedan takav otpadnik je bio Antioh I. iz Komagene, koga je Ventidije opsjeo u Samosati.
Antioh je pokuao da ponudi mir Ventidiju (nudei odtetu od 1000 talenata), ali ga je ovaj
uputio na Antonija. Meutim triumvir je elio neto od slave sa levantske kampanje za sebe,
pa je odbio mir i sam je preuzeo opsadu. Ispostavilo se da je Antonijeva opsada bila manje
Antigon je dao dam u se odreu ui, kako bi ga na taj nain diskvalificirao da ponovo slui kao vrhovni
sveenik.
772
ORBIS ROMANVS
uinkovita od one Ventidijeve, pa je na kraju Antonije ipak morao da sklopi mir sa Antiohom
koji je morao platiti 300 talenata (3 puta manje nego to je nudio Ventidiju). Nakon toga je
Ventidije otiao u Rim, gdje je proslavio trijumf, kao prva i posljednja osoba koja je
trijumfovala ulicama Rima radi pobjede nad Partima. Ujedno je Ventidije bio i jedina osoba
u rimskoj historiji koja je jednom bila kao zarobljenik provedena u trijumfu, onda decenijama
kasnije i sama slavila trijumf ulicama Rima (istim onim kojim je on iao sa svojom majkom).
Antonije u Aleksandriji
Ali i pored sporazuma u Tarentu, Antonije je bio skeptian prema namjerama Oktavijana.
Tako je ostavivi trudnu Oktaviju, on oplovio u Aleksandriju gdje je oekivao financijsku
potporu od Kleopatre, sa kojom je poradi ljubavno seksualne veze iz 41/40. god. p. n. e.
imao blizance (roene 25. XII. 40. god. p. n. e.) Aleksandra Helija/ (po
bogu sunca) i Kleopatru Selenu (po boginji mjeseca) II. Ovaj odlazak u Aleksandriju je
predstavljao prijelomnu taku u ivotu Marka Antonija, sa kreendom u ponovnom
ujedinjenju rimskog svijeta. Antonije je ne samo nastavio svoju ljubavnu priu sa
Kleopatrom, nego je i dobio novac od nje, sa kojim je zapoeo niz operacija na Levantu. U
Egiptu je usprkos svih rimskih obiaja proslavio i svoj brak sa Kleopatrom, ne razvodei se u
isto vrijeme sa Oktavijom. Sa Kleopatrom je dobio jo jednog sina Ptolemeja Filadelfa
(roen u augustu ili septembru 36. god. p. n. e.). Potrebno je naglasiti da su sva imena
Antonijeve i Kleopatrine djece imala simbolika znaenja, kojima je njihova majka eljela
istai njihovu veliinu.
Judeja
Antonijev vojskovoa Gaj Sosije/Caius Sosius je sa vojskom je 37. god. p. n. e. je zauzeo
Jerusalim i Judeju i smijenio partsko iransku marionetu Antigona sa Herodom Idumejcem
(cc 74./73. 4. god. p. n. e.), koji e obiljeiti narednih 40 godina hebrejske i judejske
historije i kulture i duboko usaditi peat u historiju itavog Zapadnog i mediteranskog svijeta.
Sosije e za uspjeh zauzimanja Jerusalima biti nagraen trijumfalnom procesijom 34. god. p.
n. e. u Rimu. Herod je bio drugi sin ranije ve spomenutog Antipatera Idumejca i nabatejske
aristokratkinje po imenu Kipra. Idumeja ili Edom je bila zemlja izmeu Mrtvog mora i
Akabskog zaliva, koju su nastanjivala semitska plemena, koja su prisilno judaizirana za
vrijema Jovana Hirkana oko 125. god. p. n. e. Tom judaiziranju su se inae protivili fariseji,
koji ga nisu priznali. Tako su iako su se Antipater i Herod smatrali pripadnicima judaizma,
oni nisu bili pravi Jevreji u oima konzervativnih i religijski zatucanih Judejaca, nego kao
Idumejci/Edomci, a posebno zbog njihove sklonosti helenistikoj kulturi i prorimskoj
politici.
Iako Idumejac po porijeklu, Antipater je postao vrlo moan dunosnik za vrijeme posljednjih
hasmonejskih vladara (podravao je vrlo aktivno, odluno i presudno Hirkana II. u njegovom
sukobu sa Aristobulom), a postao je i klijent Pompeja Velikog, kada je ovaj preuzeo kontrolu
nad Judejom. Za vrijeme II. graanskog rata i kada je Pompej poraen, Antipater je pomogao
Cezaru za vrijeme sukoba u Aleksandriji i ovaj ga je imenovao za glavnog ministra Judeje
773
ORBIS ROMANVS
(de facto upravljaa, dok je de iure to jo uvijek bila hasmonejska dinastija), sa pravom da
skuplja poreze. Antipater je imenovao svoje sinove Fesala i Heroda za guvernere Jerusalima i
Galileje. Nakon martovskih ida Antipater je bio financijski potpomagao republikansku
stranku Kasija i Bruta. Ipak je prorimska politika Antipatera bila vrlo nepopularna meu
neheleniziranim, konzervativnim Jevrejima i on je bio otrovan 43. god. p. n. e. Oca je osvetio
Herod, kada je potpomognut rimskom vojskom, izvrio egzekuciju nad ubicama. Kada je
Antonije doao u Aziju, imenovao je Heroda za tetrarha Galileje. Ipak 2 godine kasnije
Antigon, neak Hirkana, je uz pomo Parta skinuo sa kraljevskog trona Hirkana II. Herod je
tada pobjegao u Rim da moli pomo od Rimljana. U Rimu je on bio 39. god. p. n. e.
proglaen za kralja Jevreja od strane Rimskog Senata. Kada se vratio u Judeju oenio je
hasmonejsku princezu Mariamne, kako bi dobio odreeni legitimitet u oima Jevreja. Tako je
zapoela sa kraljevanjem u Judeji idumejska dinastija.
Antonijev pohod na Parte
Ventidijeve pobjede je Antonije shvatao samo kao uvod u dugoplaniranu invaziju
Mezopotamije i Irana. Antonije je nesumnjivo elio da pobjedom u velikom stilu i
osvajanjem ovog prostranog i bogatog podruja dosegne slavu i mo Cezara nakon osvajanja
Kosmate Galije. Time bi se u potpunosti zasjenio Oktavijan, a Antonije bi onda svoju volju
mogao nametnuti rimskom svijetu, bez nekih veih problema. Antonije je odluio da
iskoristi odreene probleme unutar vladajue arsakidske dinastije. Zbog smrti Pakora, ah
nad ahovima Orod je vlast prepustio drugom sinu Fraatu IV., ija je vladavina ve sa
poetka postala krvava. Fraat IV. je dao poubijati svu svoju preostalu brau, kako bi sprijeio
eventualnu konkurenciju, a zatim je dao i oca umoriti. Mnogi partski velikai su prebjegli na
rimsku teritoriju, gdje su oni Antonija nagovarali da krene na Partiju. Pomo je Antoniju
ponudio i jermenski kralj Artavasdes II. (vl. 53. 34. god. p. n. e.), inae sin Tigrana
Velikog. On je inae iako prvotno rimski saveznik, nakon bitke kod Kare bio prisiljen da se
pridrui Partima. U okviru toga je dao da se njegova sestra uda za Pakora, sina partsko
iranskog aha nad ahovima Oroda.
Antonije je krenuo na Iran sa velikom armijom od oko 100 000 vojnika, od kojih 60 000
rimskih vojnika. Antonije je bio potpomognut saveznikim kraljevima Galatije,
Kapadokije i Ponta. Meutim, Antonijev pohod se ve na poetku suoio sa nizom problema.
Prvo se izgubilo mnogo vremena u Laodikeji, gdje je Antonije bio pozvao svoju Kleopatru
da doe (Oktaviju je ve otpravio ka Italiji). Glavni uzronik svih neuspjeha je bio jermenski
kralj, koji je vodio dvolinu politiku i vie je bio izdajnik Antonijevog pohoda nego njegov
saveznik. Artavasdes je ubijedio Antonija, da preduzme prvi vojni udar protiv Medije
Atropatene i njene prijestolnice Fraati, gdje je bilo mnogo blaga. Posluavi Artavasdesa,
Antonije se pokrenuo prema Mediji Atropateni, a legatu Opiju Statijanu je dao zapovijed da
ga sa prtljagom i logistikom pratnjom prati. Uzimajui u obzir iskustvo sa Krasom, Antonije
je izabrao put preko Armenskih planina, umjesto pustinjskog puta peko Mezopotamije.
774
ORBIS ROMANVS
Tada jermenski kralj napusti Antonijeve trupe i vrati se u Jermeniju, a partske trupe napadoe
kolonu koju je predvodio Opije, te ili unite ili opljakaju rimsku logistiku, ukljuujui i
opsadne maine. Antonije opet sa svoje strane nije uspio da zauzme prijestolnicu Medije
Atropatene. Ubrzo su zapoeli i napadi partsko iranskih snaga sa svih strana na
antonijevsku vojsku. Antonije je bio prisiljen na povlaenje, i njegove trupe su morale da
preu 450 km., kako bi dole do rijeke Araksesa na granici Medije i Jermenije. Nakon 27dnevnog munog mara Antonije se uspio izvui i doi do Jermenije, ali je usput izgubio oko
20 000 pjeadinaca i 4 000 konjanika. Jermenski kralj se nije usudio otvoreno nastupiti protiv
Antonija, nego je hinio jo uvijek prijateljstvo. Kreui se po gorskoj Jermeniji, Antonije je
izgubio jo 8 000 vojnika. Tako se itava ta kampanja zavrila bez ikakvog uspjeha, a sa
golemim gubicima, i sa dosta umanjenim Antonijevim ugledom.
Oktavijanove kampanje u Alpima i Iliriji 35. 33. god. p. n. e.
Zaposjedanje i podinjavanje ilirskih zemalja, koje je zapoela jo Republika dva stoljea
ranije i koje se odvijalo u nizu sporadinih pohoda bez ratova u velikom stilu i uope bez
izraene motivacije za konanim rjeenjem ilirskog i uope zapadno-balkanskog pitanja, sa
dolaskom Oktavijana na elo Drave sada se nalo uklopljeno u primarne strateke zamisli
novog reima. Tako je nastupilo odluujue razdoblje u kome se desio presudni sraz ilirskih
naroda sa rimskom silom, i u kome se bespovratno predodredila sudbina zemalja od Jadrana
do Dunava i one uvukle u nove civilizacijske tokove.
Nakon kratkotrajnog brundiziumskog rata 40. god. p. n. e., dvojica trijumvira i njihovi
predstavnici ugovorili su brundiziumski sporazum, po kome su podijeljene interesne sfere i
teritorijalna uprava u Rimskoj dravi. Tako su i zvanino zapadnobalkanske zemlje ule u
interesnu sferu i mandat Oktavijana. Jedina oblast na kojom je Oktavijan teorijski imao
mandat 36. god. p. n. e., a koja se drala neprijateljski prema Rimljanima jo od Cezarovog
prokonzulstva bile su istonojadranske ilirske oblasti. Sasvim je realno bilo oekivati da e se
kao prvi naredni cilj Oktavijanove vojne politike postaviti rjeavanje zapadno-balkanskog
ilirskog pitanja i to u stilu iroke vojne operacije sa ciljem konane pobjede i zaposjedanja
teritorija i to iz vie razloga. Do tada Oktavijan nije proveo ni dana u vanjskim ratovima,
nego se uglavnom borio u graanskim ratovima. Neophodno je bilo, radi pojaavanja
vlastitog ugleda i autoriteta pa i popularnosti, da se on proslavi i nekim vanjskim ratom i
pripajanjem novih oblasti velianstvu rimskog naroda. Poto je sukob sa Markom
Antonijem bio pitanje samo vremena, Oktavijan je morao da pojaa svoje pozicije na
Balkanu, na kojem su se trebale voditi odluujue borbe. Potencijalna ilirska prijetnja je
morala biti potpuno eliminirana, a njihova strateka pozicija stavljena pod kontrolu, kako mu
se ne bi moglo dogoditi da vri razvlaenje snaga na jadranskom frontu i time oslabi
neophodno koncentriranje snaga na frontu prema Marku Antoniju i Kleopatri. Delmati i
drugi Iliri bi sigurno iskoristili i ovaj graanski rat (kao uostalom i onaj Pompeja i Cezara) da
pojaaju svoju aktivnost na terenu i to upravo protiv pozicija oktavijanovaca, jer je od
dvojice trijumvira on jedini imao kontrolu (po osnovi brundiziumskog sporazuma) nad
775
ORBIS ROMANVS
rimskim posjedima na istonom Jadranu. Oktavijan bi tako faktiki zauzeo onu poziciju koju
je imao njegov praujak Julije Cezar. Pobjedom nad Japodima, pojedinim alpskim i zapadnim
panonskim narodima i plemenima bilo je potrebno osigurati i sjeverno-istone granice Italije
u trenutku kada glavnina Oktavijanovih trupa i panje bude pokrenuta na rjeavanje
eventualnog sukoba sa Antonijem i Kleopatrom. Osim toga trebalo je i kazniti Delmate i
druge nepokorne Ilire (Japodi i Liburni-Kasije Dion, XLIX, 34, 2) za njihovo stalno
uznemiravanje rimske vlasti na istonom Jadranu. A Oktavijan je sigurno imao u vidu i
delmatsko uee u graanskom ratu Cezara i Pompeja koje je u izvjesnoj mjeri oslabilo
rimsko prisustvo na srednjem Jadranu i donjoj Neretvi.
Osvajanjem dinarskih ilirskih zemalja i pojedinih bitnih stratekih toaka u Panoniji stvorili
bi se uvjeti i za dalje napredovanje u dublju panonsku i podunavsku unutranjost, ali i
osigurala strateka (u sluaju Segestike) i pozadinska pozicija u eventualnom sukobu sa
Daanima koji su u graanskom ratu Oktavijana sa Markom Antonijem figurirali kao
saveznici potonjeg. Oktavijan je jednostavno morao da sebi osigura kompletan prostor
zapadnog Balkana, kako bi izbjegao neke neprijatnosti kada doe do rata sa Antonijem i
Kleopatrom. Na kraju krajeva, Oktavijan je nakon zauzimanja Sicilije i otpadanja Lepida
raspolagao i sa golemom vojskom koju je trebalo zaposliti. Oktavijanovi napori za
osvajanjem zapadnobalkanskih zemalja imali su vjerojatno i ekonomsku motivaciju. Ilirske
zemlje su uz Hispaniju za Imperiju bile izvor najvaniji izvor plemenitih metala. Sve vee
iscrpljivanje hispanskih rudnika primoravalo je rimski politiki i gospodarski sustav da trai
nove resurse, poglavito na zapadnom Balkanu ije su bogate rezerve minerala sigurno bile
poznate Rimljanima.
I tako je 35. god. p. n. e., pokrenuta Oktavijanova ilirska kampanja koja se odvijala u vie
faza i zahvatila je jedno iroko podruje od alpskih oblasti do dunavskih predjela. Kampanja
35-33. god. p. n. e. se ustvari nije odvijala kao jedna i ujednaena vojna kampanja, nego je
ona sudei prema podacima iz sauvane izvorne grae bila skup itavog niza operacija protiv
domorodakih naroda i zajednica zapadnog Balkana, dijela panonskog bazena i alpskog
pojasa, koja su dotada bar nominalno priznavala vrhovnu rimsku vlast ali i onih koja su bila u
potpunosti politiki nezavisna u odnosu na Rimsku dravu. Kampanja je izvoena u
razliitim pravcima kojima i nije morao neposredno zapovijedati Oktavijan. Tako bi se itava
kampanja mogla podijeliti u vie segmenata. Teke viegodinje borbe na alpskom pojasu sa
alpskim Salasima, koje se jednim svojim i to posebno zavrnim dijelom, vie-manje
istovremeno odvijaju sa ostalim operacijama i njih je konano pobijedio Marko Valerije
Mesala Korvin, vjerojatno 34. god. p. n. e. Inae ova kampanja ukljuuje iznimnu aktivnost i
na alpskom pojasu, prilikom ega su zahvaeni Karni i keltski Taurisci.5
35. god. p. n. e. nastupalo se na sjeverozapadu istonog Jadrana i njegovom zaleu prvo
protiv Japoda, Jedno za drugim padala su japodska naselja Monetium, Avendo, Arupium i
Terponus, a onda je Oktavijanova vojska napala i vjerojatno japodsko sredinje naselje
5
App. Ill. 16
776
ORBIS ROMANVS
Metulum. U napadu na to jako utvreno naselje, ija se precizna lokacija ni do danas nije
precizno utvrdila, ranjen je i sam Oktavijan. Na kraju su ga Rimljani ipak uspjeli osvojiti.
Rimske trupe su prodrle i u dio Japodije, koji oni nazivaju translalpinska (onostrana)
Japodija. Nakon pobjede nad Japodima, posebno onim onostranim, fokus operacije usmjerio
prema Segestici (kasnija Siscia/Siskia) i prema nekim drugim panonskim narodima u tome
dijelu ireg savskog podruja. Oktavijan je uspio i da zauzme i taj grad, sa namjerom da
stvori uporite za eventualnu borbu protiv Daana. Sam Oktavijan je napustio ubrzo
Segestiku, ostavivi u njoj garnizon pod komandom Fufija Gemina. Meutim, u gradu je
dolo do ustanka i Oktavijan se morao vratiti u podruje Segestike. Ali ve prije samog
povratka Oktavijana, Gemin je uspio uguiti pobunu.
Naredne 34. god. p. n. e., pokrenuta je operacija protiv Delmata/Dalmata i to upadom sa
sjevernog pravca prema Promoni i odatle dalje u delmatsku unutranjost. Suoivi se sa
znaajnim, brojnim i snanim invazionim trupama Delmati/Dalmati su odluili primijeniti
dvostruku taktiku. Tako su se utvrdili u svojim gradinskim naseljima, a izvodili bi gerilske i
partizanske napade na rimske trupe. Delmatski vojskovoa Verzo se utaborio sa oko 12 000
boraca u gradu Promoni na liburnskoj granici. Inae Oktavijan je na invaziju Delmatske
teritorije krenuo sa podruja Liburna (sjeverno od rijeke Krke), kojima su Delmati bili
oduzeli ranije strateki vrlo bitno naselje Promona. Doavi pred Promonu, Oktavijan je prvo
zauzeo okolne strateke pozicije, a onda je zapoeo i sam napadom na samo naselje. Drugi
delmatski vojskovoa Testimos je krenuo u pomo opsjednutom naselju, ali su mu Rimljani
uspjeno preprijeili put, i prisilili na povlaenje. I pored niza neprilika, i pojedinih uspjeha,
Verso i delmatska vojska u Promoni na kraju su se morali ipak predati. Sada je Rimljanima
bio otvoren put u samu unutranjost delmatske zemlje. Testimos je pruao otpor
primjenjujui gerilsko partizansku taktiku, pa je esto i iznenadno napadao rimske trupe.
Kako bi izbjeglo da bude uvueno u klopku i uniteno kao to se znalo desiti sa nekim
ranijim rimskim vojskama upuenim u unutranjost delmatskog podruja (npr. Gabinijeva
vojska), zapovjednitvo oktavijanskih trupa odluilo da se napreduje sporo, oprezno ali i
odluno. Napredujui osvojena su gradinska naselja Sinodium i Andetrium, a onda je
oktavijanska vojska stigla i pred Setoviju, gdje se utaborila glavnina delmatske vojske. Tako
je pod i na fortifikacijama toga naselja zapoela odluna bitka. U jednom okraju Oktavijan
je ponovo bio ranjen, a onda se i povukao u Rim kako bi preuzeo novo konzulstvo. Da
nastavi kampanju protiv Delmata ostavljen je Statilije Taur. Nakon preuzimanja konzulstva
Oktavijan se vraa pred Setoviju. Opsada naselja je bila uporna i iscrpljeni branioci su na
kraju kada je u Setoviji zavladala glad bili prisiljeni da se predaju. Oktavijan je Delmatima
nanio teke uvjete. Morali su plaati danak, predati bojne znake to su ih oduzeli Aulu
Gabinija i dati kao taoce 700 mladia iz uglednih i utjecajnih porodica.
Velikim pobjedama nad Delmatima i Japodima konano je slomljena japodsko delmatska
barijera koja je skoro 120 godina onemoguavala rimski prodor u unutranjost zapadnog
Balkana. Izvori ne daju dovoljno informacija ta se tano desilo nakon pobjede nad
Delmatima. Ono to se sa sigurnou moe rei jeste da je Oktavijan nastavio pohod prema
777
ORBIS ROMANVS
narodu Derbanoi (mogue Deurima), koje je isto uspio pokoriti. Tako se nesumnjivo nakon
slamanja delmatskog otpora, poetkom 33. god. p. n. e., operacije nastavljaju prema dubljoj
kontinentalnoj unutranjosti gdje se rimske trupe sreu sa dezitijatskim politikim entitetom,
koji mu je (sudei po jednom Apijanovom podatku, koji je on preuzeo iz memoara
Oktavijana Augusta) pruio otpor. Ipak i Dezitijati su se morali pokoriti sili oktavijanske
vojske. Poslije potinjavanja i Dezitijata koji su naseljavali prostor Gornje Bosne i
lavanskog porjeja, Oktavijan je krenuo ponovo u panonsko podruje i to prema srednjem
Dunavu. Sudei po govoru koji po Kasiju Dionu izrie Oktavijan vojnicima pred bitku kod
Akcija 31. god. p. n. e., on je ranije sa vojskom bio doao i do Dunava. Jedino kada je ta
vojska mogla doi do Dunava bilo je u nastavku kampanje 35-33. god.p. n. e., odnosno u
pokretu trupa nakon svladavanja Dezitijata, kada su trupe pokrenute dolinom Bosne prema
panonskim zemljama. Ipak ovaj pokret i izbijanje na Dunav su bili samo eksurzi, i rimska
vlast na ovom podruju nije uspostavljena i tek e za dvije decenije krenuti nova kampanja sa
ciljem potinjavanja panonskog svijeta i njihovog ukljuenja u rimski imperij. Oktavijan se
na morsku obalu vratio kreui vjerojatno istonim pravcem du Drine, preko jugozapadne
Srbije i sjeverne Albanije do u dolinu Zete i Morae. Zatim se skretalo prema zapadu neto
sjevernijom linijom i prema Neretvi, odnosno koloniji Naroni. Tom prilikom u unutranjosti
Zapadnog Balkana su pobijeeni i potinjeni i drugi ilirski narodi kao Ozuaei, sjeverni
Partheni, Pirusti, Melkumani, Dokleati, Naresi, Glindicioni, Taulanti, Oktavijan je tako uspio
da odnese veliku pobjedu jer je po Apijanovim rijeima potinio itavu Iliriju, onu koja
se odmetnula od Rimljana i onu koja prije nije bila pod njihovom vlau. Ipak potinjeni su
i ukljueni u provincijsku organizaciju samo predjeli dinarskog pojasa i djelomino
panonskog bazena (na njegovom jugozapadu). Sjeverna podruja u panonskom bazenu su
ostala nezavisna jo dvije decenije. Vrativi se u Rim, Oktavijan je od plijena zadobijenog u
Iliriku dao da se sagradi velika javna knjinica/biblioteka koju je nazvao u ast svoje sestre
Octaviana. Tako je Oktavijan slijedio praksu Azinija Poliona, koji je od plijena
zadobijenog u pohod na Ilire 39. god. p. n. e., dao izgraditi prvu javnu biblioteku u Rimu.
Tako su udnom ironijom sudbine zapadnobalkanski domorodci zasluni za irenje znanja
i prosvjete u rimsko italskom svijetu, i odranje tekovina razvijene mediteranske
civilizacije. Oktavijan je provinciju Ilirik (Illyricum) 27. god. p. n. e. predao Senatu na
upravu.
Novi Antonijev pohod na istoku
Nakon zlosretnog pohoda na Parte, Antonije je u zimu 36/35. god. p. n. e. otiao grad Leuke
Kome, izmeu Bejruta i Sidona u Fenikiji, gdje je pozvao i Kleopatru da doe, gdje je sa
njom provodio vrijeme u zabavama. Same vojnike je odravao uz sebe darovima u novcu i
novom odijelu, to im ga je davao u ime Kleopatre, koja je na taj nain isto snaila svoj
utjecaj meu istonom rimskom vojskom. Nakon toga je sa Kleopatrkom otiao u
Aleksandriju i Egipat. Ali ubrzo se Antonije morao pokrenuti na novi pohod prema Partima.
Ranije spomenuti kralj Medije Komagene (zvao se Artavasdes, isto kao i tadanji jermenski
kralj) uao je u zavadu sa partskim vladarem, te je ponudio savez Antoniju i pozvao ga na
778
ORBIS ROMANVS
zajedniko vojevanje protiv Parta. Antonije je novonastalu situaciju pokuao da iskoristi tako
to bi se osvetio jermenskom kralju, pa ga je pozvao na sastanak u Aleksandriju. Ali oprezni
jermenski kralj nije elio doi u vjerojatno pripremljenu zamku. Antonija zatim napusti
Egipat, sakupivi veliku vojsku, krenu toboe prema Iranu, a u stvari prema Jermeniji. Ali
Antonije nije mogao daleko otii od Kleopatre, pa se opet vratio u Aleksandriju.
Jo uvijek zakonita Antonijeva supruga Oktavija htjela se vratiti Antoniju, vodei sa sobom
pojaanje od 2000 dobro uvjebanih vojnika, ali joj je on poslao zapovijed u Atenu, da se
mora vratiti u Atenu.
Antonije je u Jermeniju prvo poslao svoga prijatelja Kvinta Delija (Quintus Dellius) koji je
predloio u Antonijevo ime vjenanje Aleksandra Helija i kerke Artavasdesa. Meutim,
jermenski kralj je po ovom pitanju oklijevao. Napokon je i Antonije krenuo protiv Jermenije
i to 34. god. p. n. e. Brzo i uinkovito je provalio u Jermeniju i doao do glavnog jermenskog
grada Artaxate. Artavasdes se dobrovoljno predao Antoniju u njegovom taboru. Antonije se
nadao da e se uz pomo zarobljenika domoi i velikih bogatstava iz jermenskih utvrda.
Jermenski kralj i zarobljeni lanovi njegove porodice su okovani zlatnim lancima su morali
da slijede Antonija u trijumfalnoj procesiji koja se odravala u Aleksandriji, a ne u Rimu.
Odravanje trijumfa u Aleksandriji je bilo vrlo znakovito i ukazivalo je na totalnu promjenu
Antonijeve percepcije o ureenju rimskog imperija, koji je izgleda sada u Antonijevim i
Kleopatrinim kombinacijama zamiljan kao neka vrsta helenistikog kraljevstva, praktino u
privatnom vlasnitvu vladara. Kleopatra VII. je oekivala Antonija sjedei na zlatnom tronu,
gdje je i oekivano da se i Artavasdes pokloni Kleopatri proskinezom. On i njegovi lanovi
porodice su to odbili, ime su se izloili Kleopatrinom gnjevu. Jermenski kralj je bio
pogubljen nakon bitke kod Akcija, a njegova glava je bila poslana Artavasdesu I. kralju
Medije Atropatene, koji je bio ranije bio neprijatelj jermenskog kralja. Po Plutarhu, tragini
jermenski kralj je bio vrlo obrazovani uenjak, koji je sastavljao tragedije i historije na
grkom jeziku. Antonije je odrao i veliki javni banket u rimskom stilu, na kojem je on bio
obuen kao bog Dioniz. Zarobljena kraljevska porodica je bila dovedena pred Kleopatru,
gdje je oekivano da joj se poklone. Nakon to su to odbili, lanovi jermenske kraljevske
porodice su izloeni njenom gnjevu.
U Jermeniji je ipak dolo do pobune protiv antonijevskih trupa, te buntovnici na prijestolje
posadie Artaxiasa, sina Artavasdesa. Ipak su ih rimske trupe uspjele poraziti i osvojiti
Jermeniju, dok je Artaxias pobjegao na iransku teritoriju. Antonije je 33. god. p. n. e. ponovo
provalio u Jermeniju kako bi je osigurao jednom od sinova koje je imao sa Kleopatrom.
Pored nesumnjive ljubavne veze i Antonije i Kleopatra imali su pred sobom odreen
politike ciljeve. Antonije je raunao da e mu neiscrpna sredstva egipatskih kraljeva
omoguiti organiziranje pohoda protiv Parta, a Kleopatra je matala da e uz podrku rimske
vojske uskrsnuti kraljevinu Lagida u granicama koje su postojale na poetku III. st. p. n. e.
Aleksandijske donacije
779
ORBIS ROMANVS
ORBIS ROMANVS
Antonije se ve ranije vjenao sa Kleopatrom prema egipatskom obiaju i ritualu, a da se nije jo bio razveo
od Oktavije. Po rimskim zakonima dozvoljen je i predvien samo monogamni brak. U oima Rimljana
poligamni brakovi su ono to definira strance, a ne rimske graane. Ipak injenica je da rimski zakoni nisu
priznavali za pravnovaljani brak Antonija sa Kleopatrom koji je uinjen samo po egipatskim pravilima.
781
ORBIS ROMANVS
prijedlog protiv Oktavijanu. Kada se Oktavijan vratio u Rim, odgovorio je vrlo otro na te
primjedbe proantonijevskih konzula, koji se nisu usudili vie suprostavljati Oktavijanu, pa su
pobjegli u Atenu. I u antonijevskoj stranci je dolo do razmimoilaenja, pa su neki razboritiji
savjetovali Antonija da raisti sa Kleopatrom, to je ovaj odbio. Uvidjevi njegovu
tvrdoglavost, mnogi su ostavili Antonija i prebjegli Oktavijanu, meu kojima i Lucije Plank i
Marko Titije. Oni su Oktavijanu prenijeli vrlo bitnu informaciju da se Antonijeva oporuka
nalazi pohranjena kod vestalinki. Oktavijan je kako bi ojaao antiantonijevsko raspoloenje u
Rimu, Italiji i zapadnim provincijama, prekrio nepovredivost i svetost mjesta, i ilegalno
doao u posjed Antonijevog testamenta iz hrama Veste. Po tome testamentu, ije se iznoenje
u javnost prije smrti dedikanta smatralo svetogrem, je Antonije priznao Cezariona za
Cezarovog legalnog nasljednika, ostavio je svoje posjede svojoj djeci sa Kleopatrom i na
kraju je kao posljednju elju imao da bude sahranjen zajedno sa Kleopatrom u Aleksandriji,
umjesto u Rimu. Oktavijan je kao iskusan politiar svu krivicu bacao na Kleopatru, kako bi
bar na neki nain neutralizirao antonijevce u Rimu i Italiji, kojih je jo uvijek bio znatan broj.
Antonijevim pristaama bilo je doputeno napustiti Rim, nakon ega je Rim ostavilo oko tri
stotine senatora, meu kojim oba konzula.
Oktavijan i njegovo okruenje su eljeli da akciju protiv Antonija predstave kao zvaninu
stvar Rimske drave i kao reakciju njenih legalnih institucija. Tako je ustvari Senat zvanino
objavio rat ptolemeidskom Egiptu, odnosno Kleopatri. Ali jasno se znalo da e se u ovaj rat
oficijelnog Rima protiv Kleopatre umijeati Antonije. Oktavijan i njegovi suradnici su vrlo
umjeno Antonija formalno gurnuli na proturimsku stranu, dok su sebe predstavili kao
istinske predstavnike Rimske drave i njenih starih institucija. U isto vrijeme Oktavijan je
zatraio prisegu stanovnika Italije i zapadnih provincija, koji su mu povjerili zapovjednitvo
u ratu protiv Antonija. Oktavijan je morao angairati bogate slojeve, u cilju izgradnje flote.
Kada je Kleopatra dobila vijest o objavi rata, Antonije je sasvim oekivano ponudio svoju
pomo Egiptu. Senat je na to odmah razrijeio Antonija svih funkcija i legalnih moi koje je
imao (ukljuujui i predvieno konzulstvo za narednu 31. god. p. n. e.) i proglasio ga
izdajnikom i otpadnikom.
Ovo je bio trei put u zadnje dvije decenije da su se trebale sukobiti vojske koje su se
okupljale na zapadu i na istoku (prvi put Cezar i Pompej, drugi put triumviri protiv Bruta i
Kasija). Antonije je raunao i na podrku saveznikih kraljeva i dravica na istoku, meu
kojima Malha iz Arabije (misli se na prostor dananjeg Jordana), Heroda iz Judeje. Antonije
je raspolagao sa 100 000 pjeadinaca i 12 000 konjanika. Kleopatra je dala 200 brodova i 20
000 talenata u novcu, pa je antonijevsko - egipatska flota sada imala oko 800 brodova (od
kojih 500 ratnih). Oktavijan je na samom poetku raspolagao sa preko 80 000 pjeadinaca i
oko 12 000 konjanika, te sa manje brodova od antonijevsko egipatske flote. Uz sve to Istok
je bio znatno bogatiji od ratom dobro opustoenog Zapada, koji se tek obnavljao od ratnih
pustoenja, proskripcija i eksproprijacija. Poto je raspolagao sa manje resursa, Oktavijan je
bio prisiljen da povisi poreze i namete, Od osloboenika koji su imali preko 50 000 denara,
zahtijevana je 1/8 imetka, a od ostalih slobodnih je zahtijevana godinjih dohodaka. To je
782
ORBIS ROMANVS
783
ORBIS ROMANVS
Rimljani koji su se nalazili u taboru Antonija i Kleopatre su prebjegli Oktavijanu, npr. Gnej
Domicije i Ahenobarb. Antonije je pomorske snage poveao sa 20 000 legionara i 2 000
strijelaca. I tako je Antonije pokrenuo flotu, i 2. IX. 31. god. p. n. e. namjestio je svoju flotu
na ulazu u zaliv tako da je predstavljalo vrstu skupinu poput lanca. Agripa i Oktavijan su
doveli svoju flotu pred zaliv u blizini od 8 stadija, postavivi je u bojni red.
Antonijeve velike kvinkvereme su se nale nasuprot manevarski podesnijih i manjih
Agripinih liburni (tip brodova koji je naelno nastao na istonojadranskoj obali). Kleopatra je
ostala iza Antonijevih linija na svome kraljevskom brodu. Antonije je u startu bio u loijoj
poziciji, jer je jedan od ranijih Antonijevih zapovjednika predao Oktavijanu ratni plan
antonijevskih i egipatskih snaga. Antonije se nadao da upotrijebi svoje najvee brodove i da
potisne Agripino krilo na sjevernom kraju borbene linije. Meutim, Agripina flota je ostala
oprezno van dometa. Nakon podneva, Antonije je bio prisiljen da proiri svoje linije i da
konano krene na protivnika, tako to je Sosije sa svojom eskadrom krenuo naprijed.
Agripina flota je u sukobu uspjela da pobijedi antonijevske i egipatske brodove, i da probije
Antonijev lanani borbeni poredak. Kopnene trupe su stajale svaka na svojoj strani i
promatrale poraz antonijevsko egipatskih brodova u jednoj vrlo estokoj i krvavoj bitci.
Kleopatra je shvativi da je rije o porazu, sa svojim brodovima isplovila na otvoreno more i
poela bjeati, iskoritavajui otvor koji se pojavio u liniji blokade Agripine linije. Antonije
se uspio spasiti tako to se povukao na manji brod i pobjegao u Aleksandriju. Do kraja dana,
skoro kompletna antonijevsko egipatska flota je bila unitena i to je bio zavretak jedne od
najveih pomorskih bitaka u historiji. Zapovjednici antonijevskih kopnenih snaga umjesto da
ga slijede u Aziju (gdje im je Antonije neposredno nakon poraza kod Akcija, naloio da se
povuku), su svoje legije sedam dana nakon pobjede kod Akcija predali Oktavijanu i to bez
borbe. Tome je pogodovala i injenica da je pobjegao njen glavni zapovjednik Kanidije.
Posljednji in
Sada je Oktavijan imao pod kontrolom blizu 60 legija (oko 360 000 vojnika) i bio je praktini
pobjednik rimskih graanskih ratova. Oktavijan je poloio temelje gradu Nikopolis, te je
dijelio pravdu, milost i kazne. Za razliku od perioda proskripcija i neposredno nakon bitke
kod Filipa, kada je Oktavijan bio brutalan i surov, sada je djelovao drugaije u skladu sa
politikom pomirenja amnestiranja. Veinu je pomilovao, ali bilo je i kanjenih kao u sluaju
jednog od sinova Kuriona. Oktavijan je namjeravao da odmah krene i zavri posao sa
Antonijem i Kleopatrom, i doao je do Samosa, na kojem je odluio da prezimi. Ali su mnogi
od njegovih veterana bili nezadovoljni time to im nisu isplaene obeane nagrade i htjeli su
da se demobiliziraju, pa je dolo i do bune u Italiji. Radi toga se Oktavijan vratio u
Brundizium, gdje mu je u susret dolo mnogo senatora i vitezova iz Rima. Nagrade
vojnicima je isplatio donekle nagrade prodajom svojih i svojih prijatelja imanja, te
uvjeravavi ih novim obeanjima za budunost. Oktavijan dozvolio svojim veteranima sa
najduim staom (mnogi od njih su bili uesnici i Cezarovih legija i ratova) da se asno
otpuste iz vojske (po nekim izvjetajima u visini od 10 legija). U Italiji on se ponovo latio
784
ORBIS ROMANVS
dijeljenja zemlje veteranima, ali ovog puta nisu bila podijeljena konfiscirana zemljita, ve
zemljita kupljena za novac od italskih gradova. Nakon 27- dnevnog boravka u Italiji brzo se
povrati vojsci, kako bi nastavio rat protiv Egipta. Nakon zime 31/30. god. p. n. e. Oktavijan
se pokrenuo da zavri priu sa Antonijem i Kleopatrom. Oktavijan se odluio na dui pokret
kreui se kroz azijske provincije i zemlje, ime je oteavao i primanje pomoi Antoniju od
strane saveznikih kraljevstava i dravica, a njih primoravao na novu lojalnost njemu =
Oktavijanu. Tako je posjetio grke i maloazijske gradove, i prebacio se u Siriju, koja je prela
na njegovu stranu.
Nalazei se u vrlo tekoj situaciji, Antonije je nastojao da osigura pomo kirenajske vojske
pod zapovjednitvom Lucija Pinarija (Lucius Pinarius). Meutim, i ovaj je preao na
Oktavijanovu stranu a Antonijeve poslanike je dao umoriti, i njemu je Oktavijan naredio da
pokrene svoje 4 legije prema Aleksandriji, dok e trupe pod neposrednim Oktavijanovim
zapovjednitvom doi sa druge strane. Tako bi se Aleksandrija nala ukljetena sa dvije
strane. Da bi im se suprostavili, Antonije i Kleopatra su raspolagali sa slabim snagama.
Antonije je sa oko 10 000 vojnika napao Pinarija, ali je tome prilikom bio poraen i izgubio i
ono malo vojske to mu je preostalo. Antonije je uspio da pobjegne u Aleksandriju, prije
nego to je Oktavijan stigao. Kako se Oktavijan pribliavao, i ono to je ostalo od
antonijevske pjeadije, konjice i flote se predalo Oktavijanu.7 Poto je poraz i kraj bio
neminovan, Antonije je 1. VIII. 30. god. p. n. e. odluio da sebi presudi na drevni rimski
asni nain tako to je sam sebe probo maem.8 Tome je doprinijela i lana vijest da je
Kleopatra izvrila samoubistvo. Ali prema literarnim vrelima, pokuaj samoubistva nije bio
uspjean, i ranjeni, ali jo uvijek ivui Antonije je odveden (u jednoj dosta emocionalnoj
situaciji) kod Kleopatre koja je pobjegla sa svojim sluavkama u svoj mauzolej. Tu je
Antonije izdahnuo na rukama svoje voljene Kleopatre, ostavljajui je da se sama suoi sa
Oktavijanom. Ona se zatvorila u neku vrstu grobnice u svojoj palati, gdje je dovukla i svoje
blago i gorivo, kako bi se mogla spaliti. Time je eljela da Oktavijana prisili na povoljnije
uvjete za predaju, jer je ovome itekako bilo stalo da je zarobi ivu. Ali zahvaljujui lukavosti
Oktavijanovih izaslanika Gaja Prokuleja i Kornelija Gala Kleopatra je uhvaena iva. Nakon
svoga trijumfalnog ulaska u Aleksandriju, Oktavijan se sastao sa Kleopatrom, i tom prilikom
joj je dozvolio da Antonija sveano sahrani. Kleopatra je odvedena u palatu, gdje se relativno
dobro postupalo sa njom, ali pod strogim nadzorom. Kleopatra je pokuavala da utie na
razliite naine na Oktavijana kako bi poboljala svoj i svoje djece poloaj, ali Oktavijan je
na sve to ostajao hladan.
Kada je Oktavijanova vojska zauzela Peluzij, postalo je jasno da se Egipat nee moi odbraniti. Jedini manji
uspjeh antonijevskih snaga je bilo to to su napali oktavijanovsku konjicu pred Aleksandrijom i uspjeli je
suzbiti. To je Antonija osmjelilo da se pokua upustiti u posljednjoj bitci koja bi se vodila i na moru i na kopnu.
Ali njegovo brodovlje i konjica preoe na Oktavijanovu stranu, a pjeadija je bila potuena. Tako je Antonije
izgubio svaku nadu.
8
Antonije je prvo zapovijedio svome robu Erosu da ga ubije, ali je ovaj umjesto toga ma zario u sebe.
785
ORBIS ROMANVS
ORBIS ROMANVS
egejsko grko helenistikog svijeta, koja je trajala najmanje 1 500 godina. Zanimljivo je
da se poetak historije grkog svijeta esto obiljeava sa deavanjima vezanim za ljubavnu
priu Helene i Parisa, i sukladno sa tim Trojanskim ratom i Ilijadom. A evo i zavretak
njegove historije je omeen sa isto jednom ljubavnom priom i to Marka Antonija i
Kleopatre. I sa smru Antonija, rimski svijet se konano naao nakon skoro 470 godina
ponovo naao u rukama samo jednog ovjeka. Republika je nestala, triumvirati i duovirati su
nestali, ostao je samo jedan autokrata. Ali ako je nestala drevna sloboda, doao je i mir za
kojim je rimski svijet eznuo ve decenijama. Oktavijan je sada samo trebao da odredi u
kojem pravcu e se razvijati nova vlast i novi sustav kojem e se neminovno na elu nalaziti
jedan ovjek. Put koji je on, odnosno njegovo okruenje izabralo, voditi e neminovnoj
transformaciji stare Republike (sa oligarhijskim i demokratskim elementima) u sustav u
kojem dominiraju vie monarhijski elementi.
ta dalje ?
Nakon zauzimanja Egipta i kada je postala jasna injenica da se na elu itavog rimskog
svijeta nalazi samo jedan ovjek, pred njim ali i pred njegovim okruenjem se jasno postavilo
pitanje ta dalje?, odnosno kako urediti novi sustav, koji bi bio i funkcionalan i trajan.
Restauracija starog republikanskog sustava sa svim njegovim institucijama u punoj snazi je
praktino bila neizvodiva. ak i da je elio Oktavijan nije mogao tek tako da se razrijei svih
ovlasti i povue u privatni ivot. Niko nije garantirao da se ponovo ne bi pojavili neki
ambiciozni pojedinci koji bi, pozivajui se na neke ideoloke principe, ne bi upustili u
avanture sa nasiljem i ratovima. Nesumnjivo bi ponovo uskrsnule i stare stranke koje bi
nastavile sa unitavanjem rimskog drutva. Strah od obnavljanja ratova, nereda i sa tim
povezanih nedaa i nesigurnosti kod stanovnita Rima, Italije i provincija se isto morao uzeti
u obzir. Upravo zbog toga je pobjeda Oktavijana izazvala val optimizma u Italiji. Obino
stanovnitvo je garanciju za rjeavanje itavog niza nagomilanih problema vidjelo sada samo
u Oktavijanu. Kako se situacija stabilizirala tako su cijene zemlje i nekretnina poele rasti, a
trgovina se obnavljala.
Graanski ratovi i nasilni slom starog sustava uslijed borbi stranaka i ambicioznih pojedinaca
doveli su Rim i Italiju, kao i dobar dio provincija u stanje kaosa. Potreba za redom i
uspostavom sustava koji bi garantirao rimsku upravu i imovinske odnose, je bila vie nego
jasna. Meutim, iako je sada vladalo jako raspoloenje za uspostavom mira i stabilnosti,
istovremeno taj isti rimski svijet jo uvijek nije bio spreman da prihvati neku vrstu
samovoljne autokratije, despotije, kraljevine u klasinom smislu ili Cezarovog univerzalnog
carstva. Tradicije republikanskog osjeaja i graanskih prava su jo uvijek bile prisutne, i
nisu se mogle tek tako uguiti. Oktavijan i njegovi suradnici, u prvom redu Agripa, Mecena i
Livija su uostalom pred sobom imali i iskustvo samog Cezara, koji je potcijenio
republikanska i graanska osjeanja Rimljana. Naravno, nakon zavretka i III. graanskog
rata moralo se raunati sa jo jednim monim faktorom, a to je bila rimska profesionalna
armija. Ta institucija se pokazala kao vrlo moan segment uprave i vlasti, i na ije se
787
ORBIS ROMANVS
raspoloenje moralo raunati u svakom oblikovanju novog sustava. Kako se ini rjeenje
ovog pitanja nije preputeno brzini, jer je nakon zauzimanja Aleksandrije, jo par godina (29.
i 28. god. p. n. e.) prolo u nekoj nejasnoj i nedefiniranoj politikoj i upravnoj poziciji.
Proces nastanka principata se tako odvijao sigurno u prilino detaljnoj analizi, i vaganju
svih faktora, potencijala i potreba. Oktavijan je inae u ovom periodu obnaao praktino
kontinuirano dunost konzula. A za 28. god. p. n. e. dobio je za kolegu sukonzula Marka
Vipsanija Agripu, to je bilo predvieno i za narednu 27. god. p. n. e. Konzulska ovlatenja
su mu davala pravo zapovijedanja vojskom, a ve ranije dobivena tribunska mo mu je
osiguravala nepovredivost linosti i pravo kontrole nad Senatom i narodom. Ipak to
nedefinirano stanje nije se moglo zadrati zauvijek. U tome pogledu je zanimljiv opis, koji
daje Kasije Dion, razgovora Oktavijana, Mecene i Agripe o tome koji je najbolji put
rjeavanja ovog politiko - sistemskog vakuma. Po tome vrlo opirnom dijelu Kasijevo djela
(knjiga LII, 1 - 41) Agripa je savjetovao obnovu republikanskog sustava, Mecena je bio
suprotnog miljenja zastupajui centralizirano monarhijsko ureenje. Po Kasiju Dionu,
Oktavijan se ipak vie pribliavao miljenju Mecene, nego Agripe. Isto po Dionu, on ipak
nije odluio da prihvati odjednom sve savjete Macene. Ustvari kada se bude iskristaliziralo i
profiliralo miljenje kakva Rimska drava treba da izgleda ubudue, to e najvie liiti na
kompromis izmeu onih stavova koje je Dion pripisivao Agripi i onih koje je pripisivao
Meceni. Sada je samo trebalo da se to i provede kroz zvanine institucije i da se tako
legalizira, formalizira i postane funkcionalan novi sustav. I u januaru 27. god. p. n. e. e biti
sazvana senatska sjednica na kojoj bi se trebali poloiti temelji novog sustava principata, i
tako formalno zavriti sa republikanskim sustavom (koji je efektivno prestao funkcionirati
par decenija ranije.)
Razlozi nestanka Republike
Kostur politikog ustavno zakonskog sustava Rimske Republike formirao se u ono vrijeme
kad je Rim bio relativno mali grad-drava. Osnovna naela rimskog politikog ureenja
ostajala su nepromijenjena, iako je Rimska Republika obuhvatala sve vei teritorij, da bi na
kraju bile podinjene sve zemlje Sredozemnog mora. Novo stanje nije nailo na adekvatana
odgovor u rimskom politikom sustavu. Na provincije se nije gledalo kao na dijelove
jedinstvene drave, ve kao na posjede rimskog naroda ( praedia populi Romani ), kao na
oblasti na koje se protee njegova vlast ( imperium ). Nemilosrdno iskoritavanje provincija,
koje je neke oblasti dovodio do potpunog upropatavanja, izazivalo je ustanke, koji su
dovodili u pitanje vladavinu Rima nad pokorenim teritorijima. Rimsko zakonodavstvo
predvialo je stroge kazne za zloupotrebe u provincijama. Sudski procesi, koji su esto
voeni u to doba, nisu imali u vidu interese rimskih podanika, ve su samo bili sredstvo za
borbu izmeu pojedinih predstavnika vladajuih grupa. Objektivnu nunost predstavljao je
prijelaz na takvo politiko ureenje koje e izmijeniti metode i oblike upravljanja
iskoritavanja provincija. Senatorski nobilitet se pokazao nemonim da izvri izmjene u
dravnom ureenju koje bi odgovarale objektivnom stanju stvari prerastanju Rima od
italske politije u svjetsku imperiju, dotada nezabiljeenu u historiji mediteranskog i
788
ORBIS ROMANVS
europskog svijeta. Sredinom I. st. p. n. e. vitezovi nisu igrali samostalnu politiku ulogu.
Pojedini njihovi predstavnici pruali su podrku senatorskim grupacijama, drugi su pak
nastojali sauvati svoju neutralnost i ostati izvan politike, zadovoljavajui se ekonomskim i
poslovnim radnjama. Zajedno s propadanjem seljatva i raspadanjem rimsko italske
demokratije nestajalo je preduvjeta za daljnju demokratizaciju rimskog politikog ureenja.
Meu gradskim plebsom bile su jo ive tradicije stranke populara, ali su demokratske parole
gubile svoj realan sadraj, pretvarajui se u obine demagoke poklie ambicioznih i
bezkrupuloznih pojedinaca. Tijekom borbe izmeu rimskih stranakih grupacija, kao to se
to moe vidjeti na primjerima Marija, Sule, Katiline i istog tog Cezara, predstavnici stranaka
(po pravilu iz reda nobiliteta ili vitezova) obraali su se slobodnoj gradskoj sirotinji, pa ak i
robovima, to je u odreenoj mjeri predstavljalo prepreku za guenje revolucionarnog
pokreta donjih slojeva slobodnog stanovnitva (kao npr. za vrijeme Rane Republike, Srednje
Republike i u doba Grakha), pa i robova. Iskustvo klasne borbe u razdoblju nakon Sule
pokazalo je da je prijelaz na vojnu diktaturu bio neizbjean. Cezar je bio dosljedniji od
Pompeja, koji je htio zadobiti apsolutnu vlast, a istovremeno sauvati vladavinu nobiliteta,
koji je branio starorepublikanska naela.
Republika je poivala na osjetljivom sustavu ravnotee i harmonije izmeu ideja monarhije,
demokratije i oligarhije, te razliitih javnih institucija, stalea, klasa, tribusa, gradova,
provincija i interesa. Onog trenutka kada je ta klackalica naruena, uslijed agrarne krize,
otvoren je put ka tome da na kraju prevlada samo jedna ideja i to ona monarhijska. Tako je
ustvari cjelokupna historija Kasne Republike bila doba kontinuiranog ruiniranja rimskog
republikanskog sustava i njegovih institucija, a jaanja novih institucija u prvom redu
svemone soldateske. Profesionalna vojska se u toku graanskih ratova pretvorila u argument
sile, koji se uvijek morao primarno uvaavati. Stari rimski republikanski ideal je bilo civilno
drutvo, to je Ciceron u svome djelu De Officiis izrazio rijeima cedant arma togae, u
znaenju da oruje i vojska uvijek mora uzmaknuti pred civilnim ovlastima i dunostima.
Sada kada je nestalo republikanskog sustava, i profesionalna vojska je dola na svoje, kao
najmonija institucija Drave. Uz to je uslijed ponovnih podjela zemljita dolo do promjena
u italskom zemljinom vlasnitvu. Oktavijanu bliski ljudi bili su vlasnici ogromnih
latifundija; istovremeno stekli su vei znaaj nego prijanji vlasnici srednjih zemljinih
estica. To su bili Cezarovi veterani, naseljeni po italskim gradovima, koji su za sve to
imaju dugovali Cezarovom nasljedniku. Sve te promjene u socijalnim odnosima nale se svoj
odraz u ideologiji tog vremena. e za mirom, tenja ka povratku starinskih obiaja,
odricanje od aktivne politike borbe sve je to doprinijelo ideolokom opravdanju i
teorijskom zasnivanju vladavine Oktavijana Augusta nad Rimskom dravom. Istina, u Rimu i
Italiji ostao je prilian broj pristaa republikanskog oblika uprave; mnogi su bili uvjereni da
se treba vratiti idealnom poretku daleke starine. Otvoreni prijelaz na apsolutnu monarhiju,
kao to je to pokazao primjer Julija Cezara, bio je za Rim neprihvatljiv. I zbog toga poslije
graanskih ratova formirao se specifian politiki oblik, koji je dobio naziv principat.
Rimljani iznureni graanskim ratovima, proskripcijama, prekomjernim porezima, pljakama,
789
ORBIS ROMANVS
790
ORBIS ROMANVS
Sa druge strane injenica je da je stari politiki sustav sa poetkom II. graanskog rata
praktino prestao da funkcionira i se vie nije moglo ii u obnavljanje neega to je propalo.
Uz to Pax Romana, koji je ustanovio Oktavijan August je bio jedan od najduih perioda mira
u zabiljeenoj historiji Europe i Mediterana. Mir je donio mogunosti za smanjivanje
nagomilanog stresa u zajednicama Mediterana. Stabilnost je donijela mogunosti svestranog
rada na itavom nizu polja, od knjievnosti do graditeljstva. Tek roeni principat e u u
svojim prvim decenijama nesumnjivo imati pozitivan efekt po ivot stanovnika Imperija. Uz
to, potrebno je navesti da je reim principata najdugovjeniji sustav koji e u svojoj historiji
imati Europa i Mediterana, jer e trajati neto vie od tri stoljea. Oktavijan August i njegovi
suradnici su nesumnjivo bili postavili dobre temelje za efikasnu upravu.
Zatvaranje vrata hrama Janusa
Za vrijeme svoga petog konzulstva, Oktavijan je dobio vrlo vrijedno odlikovanje. Rimski
Senat je 29. god. p. n. e. naredio da se zatvore vrata hrama Janusa na Forumu prvi put nakon
perioda od preko 200 godina. U rimskoj drevnoj simbolici otvorena vrata hrama Janusa9 su
znak da je u tijeku ratno stanje, a zatvaranje bi znailo dovrenje ratova. Ovo je bilo tree
zatvaranje vrata hramova u dotadanjoj rimskoj historiji. Prvo je tradicionalnog karaktera i
navodno se desilo za vrijeme Numa Pompilija, a drugo je uradio Tit Manlije 235. god. p. n. e.
Ovim inom je Senat elio odati veliko priznanje Oktavijanu, kao osobi koja je donijela mir.
I upravo e to donoenje i proklamiranje mira postati kljuna ideoloka mantrica budueg
augustovskog reima. Nakon Oktavijanovog zatvaranja, vrata hrama Janusa su jo dva puta
zatvorena i to etvrti put za vrijeme Nerona 66. god. n. e. i konano peti put za vrijeme
Vespazijana 70. god. n. e.
Ali i pored simbolikog zatvaranja vrata hrama Janusa, stanje na granicama je bilo daleko od
mirnog. itav niz sukoba manjeg intenziteta na granicama mogao je vrlo lako da eskaliraju u
vee vojne pokrete, pa i otvorene ratove.
Sukobi u Galiji
Narodi Morini i Treveri iz Kosmate Galije, su se 30. god. p. n. e. pobunili protiv rimske
vlasti. Germanski Svebi su preli Rajnu kako bi pobunjenicima dali podrku. Morini su bili
poraeni od Gaja Karina (Caius Carrinas) prokonzula Galije (od 31. god. p. n. e.), koji je
nastavio da potiskuje i Svebe. Za svoje uspjehe na Galskoj granici Gaj Karin je nagraen
zajednikim trijumfom sa Oktavijanom 29. god. p. n. e. Treveri su se sukobili sa novim
prokonzulom Gajem Nonijem Galom (C. Nonius Gallus) 29. god. p. n. e. i bili su poraeni,
dok je Nonije poastvovan nazivom imperator.
Egipat
Prefekt Egipta Gaj Kornelije Gal (Caius Cornelius Gallus; uveni rimski pjesnik, govornik i
politiar) je 30. god. p. n. e. uguio dva manja revolta u Heroonpolisu u delti Nila i u Tebaidi
9
Hram Janusa je imao vrata na oba svoja kraja, a unutar hrama se nalazila statua boga Janusa sa dva lica.
791
ORBIS ROMANVS
na jugu. Gal je ak poveo i vojsku junije od Prve katarakte na Nilu. U tom pojasu je
ustanovio marionetsku puppet dravicu Triacontaschoenos, koja je sa svojim marionetskim
kraljem trebala Rimljanima da slui kao tampon zona prema Etiopiji, odnosno semitsko
afrikom kraljevstvu Aksum. I pored ovih uspjeha Kornelije Gal je izazvao neraspoloenje
Oktavijana jer je podigao spomenik u Philae, kako bi proslavio svoje uspjehe. Egipat je
smatran privatnim posjedom Oktavijana, i ovo je na neki nain znailo ugroavanje njegovog
autoriteta. Gal je optuen po nekim razliitim optubama i protjeran, a 26. god. p. n. e. je
zavrio sa ivotom. U Egiptu ga je zamijenio novi prefekt Elije Gal (Aelius Gallus).
Pohod Marka Licinija Krasa na sredinji Balkan 29. 28. god. p. n. e.
Jo uvijek principat nije bio zvanino proglaen (deavati e se u ovom intermezzo periodu,
kada se tek trebala utvrditi naela budue uprave.), a jedan primjer e vrlo slikovito ukazivati
u kojem pravcu e se ubudue i Rimska drava i rimsko svijet kretati. Rije je o odnosu
prema briljantnoj pobjedi Marka Licinija Krasa na sredinjem Balkanu. Marko Licinije Kras
Mlai, inae unuk triumvira Licinija Krasa (koji je poginuo kod Kare), je bio konzul za 30.
god. p. n. e., (iako ranije nije bio pretor) zajedno sa Oktavijanom. Zanimljivo je da je Kras
Mlai ranije ratovao na strani Seksta Pompeja i Marka Antonija, prije nego to je preao na
stranu Oktavijana. Kao prokonzulsko namjesnitvo je dobio Makedoniju. Ve po dolasku
upetljao se u sukob sa sredinjo balkanskim narodima sa sjeverne makedonske granice.
Povod za taj pohod je bio prelazak Bastarna preko Dunava i zaposjedanje dijela Mezije
(dananja sjeveroistona Srbija i sjeverna Bugarska), te potinjavanje Tribala i drugih
sredinjobalkanskih zajednica. A kada su preli planinu Hem (dananja planina Balkan u
Bugarskoj), i provalili u zemlju trakih Denteleta (koji su bili ugovor o savezu vezani sa
Rimom) Kras Mlai je odluio intervenirati u korist slijepog Sitasa, kralja Denteleta.
Aktiviranje Krasa i njegove vojske je dovelo do paninog bjekstva Bastarna. Kras Mlai je
nastavio pohod i preao je u Meziju, gdje je uspjeno vodio osvajanja. Kada su pobijeeni
Mezi, Kras Mlai se sa Bastarnima suoio kod rijeke Ciabrus (dananja Tsibritsa u
Bugarskoj),. Bastarni su poslali izaslanstvo sa molbom da ih ne proganja dalje, jer oni
Rimljanima nisu uinili nikakvu tetu. Kras Mlai je prevario izaslanstvo odugovlaei sa
odgovorom, a ak ih je i napio vinom kako bi od njih izvukao informacije o planovima
Bastarna. Za to vrijeme Kras Mlai je pregrupio vojsku, povlaei vojsku dublje u umu, dok
je manji odred vojske kao mamac ostavio ispred te vojne glavnine. Bastarni mislei da je taj
izviaki odred rimske vojske usamljen, su napali mamac i uli dublje u gustu umu gdje su
bili sasjeeni. To je bio veliki poraz Bastarna, germanskog naroda koji je dugo vremena
ugroavao Balkanski poluotok. Sam Kras Mlai je izvojevao jednu veliku pobjedu, jer je
osobno ubio bastarnskog vou Delda, to je vrlo rijedak dogaaj u rimskoj historiji. Borbenu
opremu Delda, bi po starim rimskim obiajima, Kras Mlai trebao posvetiti kao spolia opima
Jupiteru Feretriju. Kras Mlai je nastavio sa unitavanjem Bastarna juno od Dunava, i to
koristei i pomo Rola, kralja Geta. Veliki broj zarobljenika je bio podijeljen meu
vojnicima. Nakon sloma Bastarna, Kras Mlai je ponovo posvetio panju Mezima, uspjevi
da ih potini koristei raznorazna sredstva. Kada je dola zima, Kras Mlai se povratio na
792
ORBIS ROMANVS
prijateljska podruju (uz put je stalno bio ugroavan i napadan od nekih trakih zajednica),
izgleda zadovoljavajui se onim to je postigao prve godine rata.
Naredne godine Bastarni, eljei se osvetiti za poraz a smatrajui da ih Mlai Kras sa svojom
vojskom nee ponovo ugroavati, su ponovo preli Dunav i napali Sitasa i Dentelete. U
procjeni su se prevarili, i Kras Mlai je usiljenim marem doao do njih, porazio ih i
primorao na mir po njegovim uvjetima. Nakon te pobjede, odluio se osvetiti onim trakim
zajednicama koje su ga uznemiravale za vrijeme zimskog povlaenja. Ne bez tekoa je
uspio da porazi neke od tih zajednica kao to su Medi i Serdi, koristei i zastraivanje kao to
je sjea ruku zarobljenika. Kras Mlai je jedino potedio trake Odrize, jer su bili povezani
sa slubom kulta Dioniza i jer su njihovi predstavnici doli do Krasa Mlaeg bez oruja
(praktino se predajui). Kras Mlai je Odrizima ak predao dio teritorija gdje su oni slavili
Dioniza, a koji je bio okupiran od trakih Besa. Kras Mlai se morao ponovo upustiti u
poslove na sjeveru, prema Dunavu, jer je Rol zatraio pomo Rimljana zbog njegovog
sukoba sa Dapiksom, isto kraljem jednog od getskih zajednica. I tu je Kras Mlai izvojevao
pobjedu, prosto unitavajui neprijateljski snage, i na kraju stavivi pod opsadu Dapiksa u
jednoj utvrdi. Ipak jedan stanovnik utvrde, koji je znao grki, je ponudio i izdejstvovao pad
utvrde. Dapiks je tom prilikom nastradao, a njegov brat je zarobljen, da bi ga kasnije Kras
Mlai oslobodio. Rimljanin je poveo i uspjenu operaciju protiv velike peine Ciris, u koju se
sklonio veliki broj domorodaca. Kras Mlai je jednostavno zazidao sve ulaze u peinu, i
tako domorodce primorao glau na pokoravanje. Ali Kras Mlai se nije zaustavio, nego je
nastavio uspjeno potinjavanje Geta i Mezije i podruja Donjeg Dunava. On je npr. napao
kraljevstvo Ziraksa, jer je uo da se u najvanijoj utvrdi Genukla toga kraljevsta nalaze
standardi koje su Bastarni bili oteli Gaju Antoniju. Velikim pohodom Krasa Mlaeg, rimski
imperij se i teritorijalno pomakao sve do obala Donjeg Dunava, ime je Rim konano nakon
skoro 120 godina na zadovoljavajui nain rijeio pitanje sjeverne i istone granice
makedonske provincije, koja je bila redovno ugroavana. I pored briljantnih pobjeda, sa
relativno malim vojnim snagama, Marko Licinije Kras nije dobio sve ono to bi u
republikansko doba doekalo jednog tako uspjenog zapovjednika. Oktavijan jednostavno
nije elio da uspjeh jednog individualnog zapovjednika, koji nije bio ni lan njegove familije
niti njegovog neposrednog okruenja, zasjeni njegovu poziciju i njegov presti kao vrhovnog
voe rimskog naroda i rimske vojske. Kras Mlai tako nije primio agnomen Scythicus u
znak svoje pobjede, a nije primio ni titulu imperator, koja se do tada dodjeljivala
pobjednicima u ratu. Time je Oktavijan jasno stavio do znanja da on ima eksluzivno pravo na
tu titulu, to e biti i prvi korak ka transformaciji te nekada ad hoc dodjeljivanog naziva
razliitim pojedincima u osnovnu carsku titulaciju. Ovakvim ponaanjem prema Krasu
Mlaem, Oktavijan je naglasio da je on kao vrhovni poglavar cjelokupne vojske taj koji je i
vrhovni uivatelj pobjeda i uspjeha svojih zapovjednika i namjesnika, makar se uope ne
pojavljivao na bojnom polju ili ugroenoj provinciji. To naelo e slijediti i svi budui
princepsi i dominusi rimskog imperija. Ipak Kras Mlai je dobio pravo na trijumfalnu
procesiju u Rimu.
793
ORBIS ROMANVS
R I M, I T A L I J A I P R O V I N C I J E
Grad i Italija
Za vrijeme kasne Republike, grad Rim se u potpunosti transformirao iz grada sa italskim
odlikama u kosmopolitski grad. Peat tome razvitku davao je veliki broj robova,
osloboenika, i slobodnih ljudi koji su u Grad stizali iz najrazliitijih razloga iz najrazliitijih
dijelova tadanjeg svijeta. To je naravno u Grad i Italiju unosilo i njihove tradicije, kulturne i
religijske i kultne elemente. Strani, posebno orijentalno mistini kultovi su ostvarivali
znaajnu impresiju po stanovnike. Kosmopolitsko raspoloeni Cezar je i legalistiki dopustio
tovanje kult Izide i jevrejskog Jehove.
Rimska osvajanja i uspostava hegemonije na Mediteranu i u Zapadnoj Europi su nesumnjivo
vodila kosmopolitizaciji ne samo Grada, nego i Italije i itavog mediteranskog i
zapadnoeuropskog svijeta. Tome je doprinosilo znatno poveanje kretanje i to se samo onih
koji su bili obavezni ili prisiljeni na to (vojska, dunosnici, zarobljenici, sluge, robovi), nego
i posebno onih koji su se selili i kretali po svojom volji ili po svojim interesima (i to iz
raznoraznih razloga kao to su npr. kolonizacija, trgovina i druge privredne i vanprivredne
djelatnosti, sticanje obrazovanje, pa i obini avanturizam i emocionalne potrebe). Iz Italije je
tako otiao dio stanovnitva i razlio se irom Mediterana i Zapadne Europe, a Rim i Italiju su
se slijevale rijeke stranaca (posebno sa istoka). Posebno brojne zajednice stranaca trgovaca,
lihvara i poslovnih predstavnika bile u lukama kao to su Ostija, Puteoli i Brundizium.
Inae injenica je da su pojedini predjeli Italije, uslijed odvijanja agrarne krize i procesa
latinfundizacije doivjeli depopulaciju. Nekada gusto naseljeni predjeli su bili raseljeni, i
pauperizovani seljaci su se pretvarali i gradski plebs, koji se zbog nepostojanja industrije u
koju bi bio uposlen, pretvarao dobrim dijelom u lumpenproletarijat. Manufakturna
proizvodnja, trgovina i zanatstvo jednostavno nisu mogli uposliti ne samo osloboenike i
strance, nego i seljake koji su trbuhom za kruhom stizali u gradove Italije, posebice Rim.
Zato se i tui Varon da su nekada gusto naseljene zajednice sada opustjele. Cezar je nastojao
da zadri u Italijane to je mogue vie u samoj Italiji, pa je tako donosio odredbe da senatori
nesmiju, izuzev po dravnim i slubenim poslovima, izostajati iz Italije. Ostali Italijani
rimski graani, u starosti od 20 do 40 godina a koji su sposobni za zenidbu se zabrani
boravak vak Italije u neprekidnom roku preko 3 godine. Uostalom uslijed saveznikog rata i
dva graanska rata koja su se vrlo estoko vodila, Italija i njene zajednice su prilino stradale
i uveliko promjenile, i Italija oko 100. god. p. n. e. i ona iz 44. god. p. n. e. bile su razliite
zemlje. Zanimljivo je da su navedena tri rata dodatno pospjeila proces romanizacije i
etnikog i jezikog unificiranja Italije.
Predstavnici rimsko-italskih bogatijih i viih slojeva u Grad su dolazili radi karijere, boljeg
obrazovanja, dok su nii slojevi dolazili iz ekonomskih i socijalnih razloga (kako bi
794
ORBIS ROMANVS
uestvovali u dobijanju ita). Komunalna uprava samog Grada nije bila na visini, posebno je
njen sigurnosti aspekt bio lo. Lumpenproleterski sloj se naglo poveao, i bilo ga je sve tee
kontrolirati. Oni su se organizirali u kolegije, koji su esto bili pandan za raznorazne
kriminalne aktivnosti, pekuliranja, iznuivanja i uline razuzdanosti. Lumpenproletarijatu
nije bilo loe u tadanjem Gradu, stranake borbe su stvorile kaotinu situaciju, iz koje je
ovaj sloj izvlaio korist. Njihove usluge su koristili razni ambiciozni politiari, dobijali su
ito, a ak 62 dana u godini su zapremale razliite religijske i kultne svetkovine, pa su vrlo
este bile slave i uline zabave i procesije. Vrijeme se provodilo na ulicama, u krmama,
javnim kuama i toaletima. A najeljenija zabava su bile gladijatorske borbe, zatim druge
igre i na kraju teatar. Lumpenproletarijat je unosno prodavao i svoja politika prava, posebno
glas u komicijama. Umiljavanje gradskom plebsu, preko raznih javnih zabava i igara, te
klasinom korupcijom i kupovinom glasova su uzeli velikog maha i svako ko je elio da
postigne visoku politiku karijeru je morao da pribjegava ovim mjerama. Tako je 54. god. p.
n. e. kupljena konzulska ast za 10 miliona sestercija. Inae sa sve veim turbulencijama u
rimsko italskom drutvu, graanskim ratovima i stranakim nemirima, kao i dubokim
socijalnim raslojavanjem moral je prilino pao, i stare vrijednosti su se topile. A to je vrlo
plodno tlo za korupciju, pad udorea, falsificiranje, krenje zakletvi i dogovora. O tome
slikovito govore sluajevi Aula Kluentija Habita (Aulus Cluentius Habitus), bogatog i
uglednog graanina iz samnijskog Larina iz 74. god. p. n. e. i 66. god. p. n. e., gdje su se
preplitale lai, korupcija sudstva, izvrtanje istine, advokatska umjenost, pohlepa koja je
razarala i familiju, kao i otrovi koji su izgleda postali popularno sredstvo za rjeavanje
problema, ali i za neije optuivanje.
Cezar je i na ovom polju poeo uvoditi red. Komunalne odredbe iz Cezarovog doba su
pootravale krivine zakone, osnaivale sigurnosne mjere, brinule o istoi, prisilio je i
bogatae da ispred svojih kua imaju dobre plonike od izdubena ili nasjeckana kamenja. U
Gradu se i pored graanskih ratova i kriza, ipak puno gradilo. Cezar je tako npr. dao da se
podignu palate i hramovi, vijenica/bazilika, teatar, biblioteku po primjeru one u
Aleksandriji. Za Cezara su ureena i kupalita (koja po rimski nain ivota imaju veliko
znaenje), i odreeno je da godinje dobivaju 1, 75 miliona litara ulja besplatno (jer je u
rimskom svijetu uobiajeno bilo mazanje uljem u kupalitima). Ureeni su i trgovi, osobito
Julijevski forum, izmeu Kapitola i Palatina. Cezar je dao i da se regulira tok Tibra, tako da
su Rimljani kod Taracine dobili novu luku.
Provincije
Zakljuno sa zavretkom II. graanskog rata, rimski imperij je zahvatao metropolu Italiju i
14 provincija. Sedam europskih provincija su Blia Hispanija, Dalja Hispanija, Narbonska
Galija (sa Kosmatom Galijom), Makedonija (sa balkanskom Heladom), Sicilija, Sardinija sa
Korzikom, dok je Cisalpinska Galija (sa posjedima u Iliriku) imala dosta specifian poloaj i
bila ba karakteristina provincija. Bilo je pet azijskih provincija i to Azija, Bitinija i Pont,
Kilikija i Kipar, Sirija i Kreta, i dvije afrike Afrika i Kirena. U provincijama za vrijeme
795
ORBIS ROMANVS
kasne Republike situacija esto nije bila na zadovoljavajuem nivou poradi korupcije i
pohlepe namjesnika i korporacija publikana, te zloupotrebe, izvrgavanja i izvrtanja prava.
Rimsko zakonodavstvo je davalo mogunost da se tue rimski namjesnici i slubenici, ali za
to je trebalo doputovati u Rim (znai prijei dugaak put), imati utjecajne patrone i upustiti se
u zahtjevan sudski proces. Namjesnik je esto vladao kako je elio, bez prevelikog obaziranja
na zakone i propise. I nisu samo stradali samo provincijalci, nego esto i rimski graani, kao
npr. na Siciliji gdje je trogodinje zloglasno namjesnikovanje Gaja Vera veliku tetu nanosilo
rimskim graanima i to imunim posjednicima sa ovog otoka. Nije samo namjesnik
zloupotrebljavao svoju poziciju, nego je to inilo i njegovo neposredno upravno okruenje i
prijatelji koji su ga pratili. Vratiti se znatno bogatiji iz provincije je skoro postalo pravilo, pa
je odlazak na upravnu funkciju u provincije znaio i mogunost lakog i brzog bogaenja i
izvlaenja iz dugova i financijskog kripca.
A i rimska vojska koja je garnizonirala u provincijama je znala plijeniti i harati, da su sami
Rimljani kazivali da je svejedno da li je neprijatelj zauzeo neki grad ili u njemu zimuju
rimske trupe. Provincije su veliku nepravdu morale podnositi radi nepravedno i nejednako
razrezana poreza i izvanrednih danaka, kada su morale ito i druge stvari davati. Uz to
provincije su se morale pobrinuti i za umjetnika djela i divlje zvijeri za rimske teatre i
cirkuse. Naravno korporacije publikana i lihvari su samo dodatno crpile sredstva i resurse iz
provincija. Posebno je teka situacija bila u potinjenim saveznikim dravicama, jer je
njeno stanovnitvo sa svojim mogunostima i resursima moralo zadovoljavati ne samo
Rimljane nego i lokalne, domae poglavare (sitne kraljeve i kneeve). Rimsko italski i
nerimski lihvari su zahvaljujui sustavu dunikih obaveza postajali pravi mali gospodari
itavih zajednica u provincijama i potinjenim saveznikim dravicama. Bilo je sluajeva
kada su lokalne zajednice uzimale kredite sa kamatom od 4 % mjeseno, to je bila enormna
suma za isplatiti. Zajmovi su postajali veliki teret i za lokalne vladare, koji su onda da bi
mogli isplaivati dug uz visoke, lihvarske kamate, jo vie optereivali domae stanovnitvo i
resurse zemlje. Nekada se znalo desiti da pojedini lihvar zajmodavac od Senata dobije
naslov slobodnoga izaslanika (libera legatio), ili ga namjesnik imenuje za odgovarajueg
dunosnika, pa dobije i neto vojske na raspolaganje pa se onda pretvori u stvarnog
gospodara odreene zaduene oblasti. Tako je npr. jedan financijer u kiparskoj Salamini
blokirao gradsko vijee u samoj vijenici, radi duga, pa je ak pet vijenika od gladi i umrlo.
A i ratovi i vanjski i graanski su provincijama nanosili velike tete, jer su protivnike vojske
pustoile i rekvirirale golema sredstva i resurse. A esto se znalo desiti da su pojedine
provincijske zajednice preputene same sebe prilikom barbarskih, razbojnikih i gusarskih
napada.
Zbog takvog stanja nije bilo neobino da su Rimljani bili omrznuti u provincijama i u
drugom periodu Kasne Republike, i da su se znala desiti ubistva rimskih inovnika i lihvara.
Naravno nikada se vie nije desio pokolj kao to je bio onaj za vrijeme azijskog veernja.
Cezar je u svojim planovima imao i reviziju i reformu provincijskog ureenja, koje za
vrijeme republikanskog sustava uope nije bilo kodificirano. Cezar je tako nastojao ograniiti
796
ORBIS ROMANVS
samovolju i umanjiti bezakonja kao i poreze i namete. Desetina je bila uvedena za Afriku i
Sardiniju sa Korzikom. Kako bi se olakao poloaj provincija pod jarmom lihvara, Cezar je
zabranio naslove izvanrednih poslanika te se nije moglo vie kao ranije lihvariti i zulumariti.
Ustvari po cezarovskoj agendi provincije su se trebalo postupno stopiti sa Italijom u jednu
veliku domovinu (to e se desiti tek u kasnijim stoljeima).
Ipak nije sve bilo loe to su Rimljani donijeli u provincije, proces romaniziranja i
latiniziranja je u zapadnim provincijama uzimao maha, i to ne samo zahvaljujui kolonijama
i naseljenicima. Pojedini namjesnici, politiari i zapovjednici su mnogo uinili na ubrzavanju
i urvivanju ovog proces. Tako je djelo Sertorija na romaniziranju panije (prvenstveno
preko obrazovanja i uvoenja vieg i kulturnijeg naina ivota) donijelo za kratko vrijeme
velike rezultate, pa je tako Cezar u paniji ve naiao na mnoge domorodce koji su se
oblaili kao Rimljani, i toliko dobro latinski govorili da su i stihove na tome jeziku stvarali.
U istonim zemljama sa viemilenijumskom tradicijom razvijenog kulturnog ivota, situacija
je bila drugaija i helenistiki element, zajedno sa starosjedilakim semitskim na Levantu i
hamitskim u Egiptu se odravao. Ustvari rimska kultura Kasne Republike je bila italsko
helenistika kultura, pa je i grki duh prodirao zajedno sa rimskim vojskama. Heleni,
helenizirani i nehelenizirani Istonjaci su se doseljavali ne samo u Rim i Italiju, nego su
dolazili i u druge zapadne provincije. I sada su se i grki uitelji nalazili i na obalama
hispanske rijeke Gvadalakavir. A Pompej je sa rimskim zaposjedanjem istone Male Azije i
Levanta ustvari ponovo oivio helenistiki duh (koji se povlaio uporedo sa slabljenjem
Seleukida) i sprijeio uzdizanje i jaanje na ovom podruju iranskog i semitskog elementa.
Tako je Rimska drava postala zajednica sa dva jezika i to sa latinskim i koine grkim.
EKONOMSKI IVOT
Razvitak poljoprivrede
I za vrijeme kasne Republike, i dalje je glavna privredna grana u Italiji poljoprivreda, koja se
uslijed razvitka dodatno unapreuje i specijalizira. O dinamici njenog razvoja moemo stei
predodbu ako Katonove podatke, iz sredine II. st. p. n. e., usporedimo sa onim to kae
rimski pisac Marko Terencije Varon u svom djelu o poljoprivredi. Svoju agronomsku
raspravu Varon je pisao oko sedme decenije I. st. p. n. e., ali se puno toga to on govori o
poljoprivrednim odnosima moe datirati i u ranija razdoblja I. st. p. n. e. Katonovi savjeti tiu
se uglavnom Lacija i Kampanije, dok Varon ima u vidu itavu Italiju, iju plodnost on visoko
cijeni. "Imali li ieg korisnog u privredi to ne bi u Italiji ne samo uspijevalo nego i bilo
izvrsno? Koja se druga zob moe usporediti s kampanijskom ? Koja penica sa apulskom ?
Koje vino sa falernskim ? Koje maslinovo ulje s venafarskim ? Zar nije itava Italija skroz
zasaena drveem, tako da slii na kakav vrt".
797
ORBIS ROMANVS
I u Kasnoj Republici, poljoprivreda nije izgubila na svome znaenju, pa i Ciceron u svojoj raspravi O
dunostima kae : da od svih zanimanja u kojima je dobit sigurna, nijedno nije bolje nego poljoprivreda,
nijedno vie profitabilno, nijedno ne donosi vie zadovoljstva, nijedno vie da se bude slobodan ovjek. Kada
je jedan od njegovih klijenata bio ismijavan na sudu zbog toga to preferira ruralni nain ivota, Ciceron je
branio seoski ivot kao uitelja ekonomije, marljivosti i pravde (parsimonia, diligentia, iustitia).
Imanja koja Varon ima u vidu vea su i ira po dimenzijama od Katonovih. Varon se zalae
za to da se sve radi temeljito i racionalno. U svojim razmatranjima on obuhvaa gotovo sve
grane poljoprivrede. Ali pitanje o tome koja je od tih grana najunosnija, Varon ne rjeava
onako jednostavno kao njegov prethodnik. Navodei tablicu relativne isplativosti raznih
kultura, koju daje Katon, Varon primjeuje: "Ali se svi s tim ne slau, neki daju prednost
dobrim livadama. Neki kau da trokovi oko odravanja vinograda gutaju prihod". Varon
posveuje mnogo mjesta stoarskom gospodarenju. Prema tome, porast krupnih posjeda
vodio je irenju ekstenzivnih oblika iskoritavanja imanja. Varon daje prednost imanjima
koja su povezana s tritem. "Poznato je pie on - da mnogi vlasnici gospodarstava moraju
uvoziti na svoja imanja ono to im nedostaje (ito, vino itd. ); naprotiv, ima dosta takvih koji
moraju izvoziti neke proizvode." Ali ova primjedba ukazuje na to da su mogli postojati i
takvi posjedi koji su izlazili na kraj vlastitim sredstvima, vodili izolirano gospodarstvo.
Varon zna za latifundije koje su imale svoje kovae, tekstilce i druge obrtnike. Iz toga
moemo zakljuiti da su u granicama Italije postojala krupna gospodarstva koja su stajala u
slabim vezama s tritem, proizvodila uglavnom za vlastitu potronju i zadravala karakter
naturalne privrede. Varon njih samo spominje.
Robovi predstavljaju glavnu radnu snagu na Varonovom imanju. Varonu pripada
znamenita definicija roba kao orua koje govori. "Sredstvo za rad kae on dijeli se na tri
djela: na orua koja govore (instrumentum vocale), na orua koja putaju neartikulirane
glasove (semivocale) i nijema orua (mutum)"; meu orua koja govore spadaju robovi,
meu ona koja putaju neartikulirane glasove volovi, a meu nijema zaprena kola. Ali
pored robova na veleposjedima je upotrebljavan i rad slobodnih ljudi. Najamni radnici
uzimani su vjerojatno za vrijeme sezonskih radova, ali su oni, osim toga, mogli biti i
arendatori ili zakupnici. "Po nezdravim mjestima savjetuje Varon unosnije je obraivati
zemlju pomou najamnih radnika, nego pomou robova". Smisao ovog savjeta je jasna: rob
kota novca i, prema tome, o njegovom se zdravlju treba u odreenoj mjeri starati, dok je
slobodan radnik za vlasnika bio strani ovjek koji se svakog trenutka moe zamijeniti drugim
ili otpustiti s posla. Znai to to je smatran vrijednom imovinom, robu je bila prednost u
odnosu na slobodnog ovjeka, koji se sam brinuo o svome izljeenju. I na ovom primjeru se
vidi opsjednutost latifundista profitom.
Pisci agronomskih rasprava davali su savjete kako treba postupati s robovima. Varon kae
da ne treba nabavljati robove iste narodnosti, "jer je to u veini sluajeva uzrok domaih
nereda". Pisac ne porie znaaj tjelesnih kazni za robove, ali on govori i o
opomenama."Volja prema radu moe se pobuditi slobodnijim reimom, dareljivijim
mjerama u hrani i odjei, smanjenjem koliine rada, ili doputenjem robu da na panjake
798
ORBIS ROMANVS
imanja izgoni nekoliko grla vlastite stoke, ili ma kojim drugim sredstvima". Varon predlae
da se vilici stavljaju u drugaiji poloaj. Njima treba dodjeljivati pekulijum, tj. takvu imovinu
kojom oni mogu raspolagati po svom nahoenju, ali koja ostaje u vlasnitvu vlasnika
posjeda; njima treba doputati da imaju ene-robinje, s kojima mogu imati djecu."To ini da
oni postaju mirniji i privreniji imanju". Unijeti podvojenost meu robove i, na taj
nain, drati ih u pokornosti to je glavna Varonova misao. Meutim, Varon ima u vidu
idealno imanje. On je uzeo o obzir iskustvo posjednika svoga vremena i prethodnog doba.
Njegovi savjeti odraavaju interese onih latifundista koji su teili da svoje prihode uveaju
putem maksimalne racionalizacije svog gospodarstva. Dogaaji za vrijeme Spartakovog
ustanka pokazali su da se robovlasnici nikako nisu odnosili prema svojim robovima onako
blago kako to Varon preporuuje. Mogue je da je Varon pri tome uzeo u obzir iskustvo
velikog ustanka robova u Italiji. U vrijeme Sule i u sljedeem desetljeu pada procvat
latifundijskog gospodarstva. Posjedi rimskih magnata obuhvaali su ogromne teritorije. Tako
su npr., posjedi Domicija Ahenobarba iznosili preko 40 000 jugera. Rasprodaja
zemljita poslije Sulinih proskripcija doprinijela je koncentraciji malih posjeda u rukama
veleposjednika. Krupna imanja nisu bila koncentrirana na jednom mjestu. Ona su se esto
sastojala od posjeda koji se nalaze u raznim dijelovima Italije. Kao izvjesna protutea toj
latifundijalnom vlasnitvu sluila su naselja veterana, ali ona, razumije se, nisu mogla
utjecati na odnos izmeu krupnog i srednjeg zemljoposjeda. Upravo zahvaljujui stalnim
dodjelama zemljita veteranima, srednji i sitni posjed se nekako uspijevao odravati, ali to je
samo usporavalo latifundizaciju a nije je nipoto zaustavljalo. Ipak i u ovo vrijeme u Italiji
ima obinih seoskih gazdinstava.
Zanimjivo je da je rimski svijet tada u poljoprivredi primjenjivao naela selekcije, kako bi se
dobile bolje sorte biljaka i ivotinja. Zato su i cijene za rasplodnu stoku, konje i magarce bile
vrlo velike. Tako je dobar rasplodni magarac mogao kotati i 60 000 i 100 000 sestercija (u
nekim sluajevima i 400 000 sestercija). Novac je u Italiji, uslijed razvijene privrede, bio
jeftiniji nego u drugim zemljama starog svijeta.
Zanatstvo
U kasnoj Republici i zanatska djelatnost se razvija i specijalizira. Rimsko - italski majstori
stiu i znanja i vjetine koje dolaze sa razvijenog Istoka. Italski obrt u tom razdoblju nije
samo podmirivao lokalne, italske potrebe jer su neke radionice poele raditi i za izvoz u
druge zemlje. Bronani i bakreni proizvodi kampanskih gradova, proizvodi sjevernoitalske
keramike poinju se izvoziti izvan granica Italije. Oni su sebi nalazili prou u prvom redu u
galskim oblastima, u kojima je romanizacija postizala sigurne uspjehe. Ipak je poglavito po
italskim gradovima prevladavala sitna obrtnika proizvodnja. U malim radionicama radilo je
po nekoliko ljudi (slobodni ljudi/radnici, egrti, kalfe/ ili robovi), pod prismotrom vlasnika,
njegovog osloboenika ili roba. U ovoj privrednoj djelatnosti je, iako u manjoj mjeri, isto bio
zastupljen rad robova. Iskusni i vjeti majstori (i slobodni i robovi) su bili vrlo cijenjeni, i
799
ORBIS ROMANVS
njihovi radovi znali su postii vrlo veliku cijenu. Ako je umjeni zanatlija bio rob, on se
nalazio u znatno boljem poloaju od onih koji su radili u poljoprivredi ili rudnicima.
Trgovina
U Kasnoj Republici, trgovinska aktivnost je obuhvatila skoro sav tadanji poznat svijet. Ali,
iako su mnogi italski gradovi i oblasti bili uvueni u razmjenu, italska je trgovina i dalje bila
pasivna. Vrijednosti italskog izvoza bila je znatno nia od vrijednosti robe koja je u
Italiju uvoena. Glavnu poziciju u uvozu zauzimali su robovi i ito, a odmah za njima
dolazili su luksuzni artikli, koji su se ticali najraznovrsnijih strana rimskog ivota. Pomorska
trgovina donosila je velike prihode, ali je bila povezana s rizikom, jer je pomorski transport
esto stradao i od elementarnih nepogoda, i od napada gusara. Trgovina se neposredno
nalazila uglavnom u rukama Italika (naroito Kampanaca) i italskih Grka. Rimski poslovni
ljudi vie su voljeli u njoj sudjelovati samo sa svojim kapitalom. Naseobine Sirijaca i Grka u
Puteoli svjedoe o tome da su se odreene grane italske trgovine nalazile u rukama
stranaca. Kao kompenzacija za pasivnu bilancu italske trgovine sluilo je to to su u Rim,
uslijed izvanekonomske prinude, pritjecala ogromna sredstva iz provincija i zavisnih
helenistikih drava.
Financijsko poslovanje
Kao to je ve ranije reeno, zelenatvo se u rimskom svijetu pojavilo jo u ranim
razdobljima, a u Sulino vrijeme i u narednim decenijama Kasne Republike ono dostie
izrazito veliki opseg. To je direktno bilo povezano i sa sve veom cirkulacijom gotovog
novca, iznimno velikim potrebama pojedinih politiara i pojedinaca, uzavrelom politikom
atmosferom, slomom ranijih vrijednosnih i moralnih normi, promjenama u ekonomici
mediteranskog podruja i transformacijama kasnorepublikanskog strukturalnog ureenja
rimskog svijeta. Poto su pojedinci i korporacije raspolagali sa veim koliinama gotovog
novca u jednom novom kosmopolitiziranijem svijetu (sa liberalnijim odnosom prema
ekonomskom ivotu), u kome su strujali razliiti proizvodi, razliite metode i naini
poslovanja jasno je da je i financijsko poslovanje postajalo svestranije, angairanije i
sadrajnije.
Iako se na kreditorske poslove (zelenatvo; lihvarenje) u rimskom drutvu nije gledalo kao ba na asnu
zanimaciju i nain privreivanja, ipak je veliki profit koji su takve vrste poslova donosile bio i previe
primamljiv da se u njega ne upuste i osobe iz vrhova tadanje elite. Nobili su esto obavljali kreditorske poslove
u diskreciji preko osloboenika. Naravno, ubjedljivo najvei dio kreditora je dolazio iz reda vitezova.
Financijski meetari nisu samo posuivali novac uz kamate i ekali isplate, oni su mogli i biti aktivno ukljueni
u investicije i transakcije zajmoprimalaca. Isto tako znali su i koristei svoju strane veze i sustave klijenture i
hospitiuma snadjevati putnike sa kreditnim pismima, koje bi onda oni unovavali na konkretnom podruju.
800
ORBIS ROMANVS
801
ORBIS ROMANVS
(argentarii) su mogli ujedno biti i kreditori. Inae je uloga mijenjaa novca bila vrlo
neophodna i u vrijeme Kasne Republike.
Dravni prihodi i rashodi
Nakon III. makedonskog rata dravni prihodi, nakon ukidanja direktnih poreza (zemljarine)
na italskom podruju Republike, su se u velikoj mjeri oslanjali na indirektne poreze i prihode
iz provincija. Tako su u dravnu blagajnu erarij/aerarium stabulum (od latinskog aes), koja
se nalazila u hramu Saturna na Forumu, ili prihodi iz razliitih dravnih monopola i javnih
posjeda (rudnika, javnih zemljita), te carina, cestarina, mostarina, osloboanja robova...itd.
Saturnov hram (odnosno erarij) je sluio i kao neka vrsta arhive, jer su se u njemu uvali i
simboli legija, javni zakoni urezani u bakarne ploice, senatski dekreti i drugi bitni javni
zapisi i registri. Za erarij su za vrijeme Republike bili odgovorni kvestori, a pod supervizijom
i kontrolom Senata. Pored obinog erarija, u hramu Saturna se nalazio i specijalni rezervni
fond aerarium sanctum (ili sanctius) koji se originalno sastojao od ratnog plijena, a kasnije
se odravao sa 5 % taksom na vrijednost osloboenih robova. Ovaj izvor prihoda je bio
uveden sa lex Manila iz 357. god. p. n. e. Specijalni fond se smio koristiti samo u
sluajevima krajnje nephodnosti.
U provincijama je Republika prisvojila i posjede imanja i dohodke bivih vladara, a izuzev
onih koji su osloboeni od nameta, provincijske zajednice su plaale direktni porez. Sama
visina direktnih poreza nametnutih provincijskim zajednicama nije bila visoka (po pravilu je
bila manja u odnosu na poreze ranijih indigenih vladara i uprava), ali problem je bio u nainu
i metodama prikupljanja tih poreza, koji se zasnivao na zakupu koji su otkupljivale pohlepne
kompanije publikana. A kompanije publikana su esto bile uzrok mnogih zloupotreba u
nainu prikupljanja poreza, pa je tako injenica da je oficijelno porez bio manji u odnosu na
ranije razdoblje gubila na svome smislu. Formalno je porez bio manji, ali su zbog metoda
njegovog prikupljanja bio vei.
A i ponaanje rimskih namjesnika u provincijama je esto vodilo korupciji, zloupotrebama pa
i najobinijim iznuivanjima, a sve kako bi se ovi namjesnici i njihovo okruenje prilino
obogatili za vrijeme svoje relativno kratkotrajne uprave. Rimljani su pored redovnih nameta
u vanrednim okolnostima zahtijevali i rekvizicije, posebno u osiguranju potreptina za vojsku
(odnosno rije je o logistikom zbrinjavanju). Zanimjivo je napomenuti, da ako se zanemare
zloupotrebe publikana i namjesnike uprave, da zvanini rimski prihodi (poto porezi, koje je
Republika oficijelno odredila, nisu bili visoki) nisu ba bili preveliki. Izuzev provincije
Azije, od ostalih provincija javni prihodi nisu ba imali neke osobite koristi, jer je odravanje
uprave nad njima Republiku stajalo gotovo onoliko koliko su dobivali iz njih. Desetina od
ita dobijana iz provincija se rauna na 200 miliona sestercija, a to je tek 2/3 prihoda koju je
dobivao ptolemeidski-egipatski vladar od svojih zemalja. Ali radi sustava zakupa poreza,
trokovi prilikom njihovih utjerivanja su bili znatni, pa je ustvari Republika dobijala samo
manji dio onoga to su stanovnici provincija, obavezni na porezne dabine, u stvarno plaali.
Praktino je najvei dio novca dobijenog od utjerivanja poreza zavravao u rukama
802
ORBIS ROMANVS
ORBIS ROMANVS
radove i podizanje javnih zgrada (samo za vrijeme Galskih ratova je potroio za ovu namjenu
160 miliona sestercija). Cezar je smanjio ili fiksirao poreze mnogim zajednicama u Aziji,
paniji, Galiji i Balkanu. U Galiji su peregrinske civitates plaale fiksni porez koji je ukupno
iznosio 40 miliona sestercija. Kada se podvue crta, Cezar je ipak dravne financije ostavio u
znaajnom suficitu, pa je tako 44. god. p. n. e., nakon martovskih ida u dravnoj blagajni bilo
700 miliona sestercija. Ali se i sam Cezar prilino obogatio, pa je u svojoj blagajni ostavio
100 miliona sestercija.
Ekonomska stratifikacija
Rimsko italski svijet kasne Republike se nastavljao socijalno produbljivati, i nekadanja za
rimsko drutvo karakteristina egalitarnost se nastavila topiti. Tome je samo dodatno
doprinosilo stanje konstantnih ratova i nemira, kao i dovlaenje velikog bogatstva iz
osvojenih zemalja. I dalje je odravanje imanja uivalo veliki ugled, pa tako Ciceron kae da
je za slobodna ovjeka imanje ili posjed najbolje i najestije zanimanje, dok su ostala
zanimanja kao to su zanatstvo, trgovina, lihvarstvo i druge financijske pekulacije
nedostojna i nepotena zanimanja.
U drugoj polovici kasne Republike smatrao se bogatim onaj koji bi imao 2 miliona sestercija.
Sekst Roscij, koji je bio meu ubijenim 81. god. p. n. e. je imao imetak od 6 miliona
sestercija (to je bio i jedan od uzroka njegovog umorstva). Broj velebogatih se naglo
poveao u kasnoj Republici, to je postalo tako razliito od ranijih republikanskih razdoblja.
Pojam bogatstva u kasnoj Republici je bio triumvir Kras, koji je imao imovinu od 170
miliona sestercija (po Pliniju Starijem 200 miliona sestercija), dok je Pompej bio manje
imuan sa vrijednou od 70 miliona sestercija. U ovo vrijeme i neka neproduktivna
zanimanja iz privredne djelatnosti zabave mogla su donijeti veliko bogatstvo, pa su se tako
enormno obogatili i pojedinci koji nisu ulazili u okir nobiliteta. Tako je npr. glumac
Esop/Aesopus imao 20 miliona sestercija.
Nasuprot bogatima se poveavao broj proletarijata koji se popunjavao i iz reda
pauperiziranog seljatva, ali i libertina i drugih doseljenika. Velika masa je praktino ivjela
na ivici egzistencije. Moe se sa punim pravom rei da je duboko socijalno raslojavanje
prilino doprinijelo rastakanju republikanskog sustava i njegovom konanom uruavanju.
Ipak se zadravao u odreenom broju i srednji sloj imunijih zemljoposjednika, koji su imali
imetak od 100 000, preko pola miliona pa do milion sestercija. Takvi imuniji
zemljoposjednici su se smatrali uzornim domainima i oevima familija (pater familias
rusticanus).
Prostorna djelatnost
Saobraajna (cestovna) mrea je bila jedna od najvanijih metoda stabiliziranja rimske vlasti
i uprave. U Italiji je ona nesumnjivo odigrala i ulogu orua ujedinjavanja i uobliavanja
italskog identiteta. Via Appia je dobila produetak sve do jadransko jonske obale, pa je
povezivala Rim preko Kapue, Beneventa, Venusije, sa Brundusijem i Tarentom. Ova ceste se
804
ORBIS ROMANVS
preko Otranskog tjesnaca naslanjala na Via Egnatia, ilu kucavicu tadanjeg rimskog
gospodstva na istonom Mediteranu. Za konzula za 132. god. p. n. e. Publija Popilija Lenata
je izgraena Via Popilia, koja je povezivala Kapuu sa Regijem na Mesinskom tjesnacu. Pod
nazivom Via Popilia je bio poznat i produetak Via Flaminia od Arimina du sjevernog
Jadrana i kroz venetsko podruje. Arimin je tako bio saobraajno vorite u kojem su se
ukrtale Via Flaminia (iz Rima), Via Aemilia (du doline rijeke Po) i sjeverna Via Popilia. I u
Cisalpinskoj Galiji i venetskom podruju konano je 148. god. p. n. e. zavrena cesta od
Genove, preko Dertone, Placentije, Kremone, Verone pa sve do Akvilije, ime su spojene
sjeverno-jadranska i sjeverno-tirenska obala.
Veliku vanost po poljoprivrednu djelatnost je imalo isuivanje movara, irigacija i
melioracija zemljita. 160. god. p. n. e. radilo se na isuivanju Pomptinskih (Ponptinskih)
movara, a 109. god. p. n. e. isuile su se nizine izmeu Parme i Placentije. I vodovodna
mrea se irila i dograivala, pa ne samo da su 144. god. p. n. e. stari vodovodi bili
popravljeni, nego su sagraena i dva nova i to : iste godine Marcijev i 19. godina kasnije jo
jedan.
DRUTVENA STRATIFIKACIJA
Nobilitet
Kao i u prethodnom razdoblju, nobilitet je i sada zauzimao dominantan poloaj u dravi, ali
se u njegovim redovima vri izvjesna diferencijacija. Tako se izdvaja relativno mala grupa
nobila, koji se oslanjaju na razvijenu klijentelu, u koju mogu spadati i itave provincijske
lokalne zajednice. Istaknuti nobili su praeni sa velikim brojem klijenata, kako bi davali
javnu impresiju o svome utjecaju. Prilikom politikih borbi ovi klijenti bi igrali aktivnu ulogu
u podravanju politikih aktivnosti svoga patrona. Politika karijera je bila za nobile Kasne
Republike glavno zanimanje. Zato je i politika kampanja dobijala na intenzitetu. A da bi se
moglo napredovati u politikom ivotu i na ljestvici cursus honorum, nije se moglo raunati
samo na klijente, nego se morala stei znatno vea popularnost u masama i meu glasaima.
Zato su ambiciozni pojedinci koji bi bili izbrani na neku niu magistraturu (npr. edilsku) i
time zapoeli uspon ka glavnim, viim magistraturama, znali troiti velike sume svoga novca
za prireivanje igara i javne radove. To ulaganje u popularnost je iziskivalo ogromna
sredstva, pa su ambiciozni politiari troili i zaduivali se preko svojih mogunosti. Jedina
nada im je bila da uspiju ostvariti svoju namjeru i doi do neke vie magistrature, odnosno do
promagistrature u nekoj od provincija. Jedino bi u tom sluaju izbjegli da potpuno ne
propadnu pod pritiskom kreditora. Raunali su da bi se u provincijama ne samo doli do
sredstava za otplatu dugova, nego i za dodatno bogaenje. Navedena politika praksa koja se
deavala za vrijeme Kasne Republike je dovela do toga da se provincije i mandati za vanjske
poslove (ukljuujui i diplomatiju i ratove) promatraju kao jedini realni izvor iz kojeg se
mogu izvui dostatna sredstva kako bi se namirili svi dugovi voenja politike kampanje.
805
ORBIS ROMANVS
Naravno, bio je i znaajan broj asnih i sposobnih pojedinaca (i koji nisu toliko bili pod
pritiskom kreditora) i koji su odlazili na slubu u provinciju i tamo zaraivali ulaganjem u
profitabilne investicije, a ne sluei se zloupotrebama i korupcijom najgore vrste i najveeg
obima. Ovi promagistrati su zbog dobre uprave esto bili izabirani od provincijskih lokalnih
zajednica (koje su mogle imati i rimski i peregrinski karakter), pa i od samih provincija da
budu njihovi patroni i brinu o njihovim interesima u Gradu. Ova pojava je isto nudila
znaajan dobitak za pojedinca, jer mu je osiguravala veoma brojnu i znaajnu podrku.
Ciceron je najbolji primjer, jer je njegova pravedna i umjerena politika kao kvestora na
Siciliji donijela mu i nagradu kada su ga Sicilijanci odredili kao svoga tuitelja u procesu
protiv biveg namjesnika Vera. To je patronima od tih lokalnih zajednica i provincija
donosilo i vrijedne poklone. I glas o tako dobrom i potenom ponaanju u provincijama bi se
rairilo meu glasakim tijelom, pa je i to doprinosilo popularnosti pojedinca.
Materijalnu bazu rimskog nobiliteta, kao i u prethodnom razdoblju, ini krupni zemljoposjed,
pri emu bogati Rimljanin, pored imanja u Italiji, stjeu i velike posjede po provincijama.
Bilo je i drugih metoda za eksploataciju provincija od strane rimskog nobiliteta.
Upravljanje raznim oblastima sluilo je mahom kao izvor bogaenja. Stanovnici provincija
podnosili su albe, ali su u sudskim komisijama od Sulinog vremena zasjedali ti isti senatori.
Sredstva stjecanja po provincijama troena su na potkupljivanje biraa u Rimu. Ali nije svim
predstavnicima najvieg stalea ilo dobro. Znatan dio nobila je propadao, neproduktivno
troei svoje prihode, pri emu su neki on naina tog troenja bili rashodi prilikom izbora za
magistrate. Propali nobili, uz profesionalne vojnike, upravo su i inili oslonce politikih
frakcija Kasne Republike. Izmeu raznih predstavnika nobiliteta voena je borba za utjecaj,
za vlast, za bogatstvo.
Vitezovi
806
ORBIS ROMANVS
807
ORBIS ROMANVS
koji se po bogatstvu nalazio odmah ispod vitezova, pa bi se samim tim i erarni tribuni
ubrajali u imunije slojeve rimskog drutva.
Seoski plebs
Agrarne reforme nisu mogle zaustaviti propadanje seljatva. Iako ono nije sasvim iezlo,
iako je jo bilo oblasti u kojima se sauvao srednji i sitni zemljoposjed, ipak je seljatvo u
politikom pogledu gubilo svoj znaaj. Poslije 100. i 91. god. p. n. e. mi vie ne ujemo da
su ovi ili oni zakoni proli zahvaljujui aktivnom ueu seoskog plebsa. Pred propalim
seljacima stajala su dva puta: ili u vojsku da se znatan dio svog ivota bore za nekog
istaknutog vojskovou, ili u Rim, gdje su popunjavali redove rimskog
lumpenproletarijata. Propali seljaci i lumpenproleteri inili su onu rezervu iz koje je
popunjavana najamnika vojska, koja je odigrala izvanredno vanu ulogu kako u borbi
izmeu Marija i Sule, tako i u graanskim ratovima sljedeeg razdoblja. Agrarno pitanje nije
izgubilo svoju aktualnost. Stupajui u vosku, seljaci bezemljai raunali su na to da e, poto
odslue vosku, dobiti zemljine estice, u agrarnim zakonima toga vremena mi esto
nailazimo na toke o dodjeljivanju zemlje veteranima. Ali je tu zemlju trebalo nai, i
inicijatori zakon morali su stupati u borbu sa onima koji ve koriste ili namjeravaju u okviru
krupnih imanja koristiti zemljita predviena za podjelu meu veteranima. Pretresanje
projekata agrarnih zakona uvijek se odlikovalo osobitom otrinom.
Gradski plebs
U Kasnoj Republici, poveanju gradskog plebsa su doprinijela i dva graanska rata kada su
se izbjeglice i svi oni koji bi izgubili imovinu (a nisu mogli nai neki posao u poljoprivredi)
slivali u gradove, posebno u sam Rim. Doseljavanje u Grad je motivirala i injenica da se
tamo dijelilo subvencionirano ito, pa je i ta mjera socijalne politike doprinijela poveavanju
gradskog plebsa. Uz to, gradski plebs se poveavao i sve veim brojem osloboenika.
Zanimljivo je da je jedan dio gospodara oslobaao robove i pretvarao ih tako u svoje klijente
osloboenike kako bi ih prebacio na dravno izdravanje (preko subvencija ita).
Nije samo proletarijat (sa svojom lumpenproleterskom varijacijom) inio gradski plebs. Kao i
u ranijim razdobljima, i za Kasne Republike gradski plebs je socijalno i strukovno
najheterogeniji sloj rimskog svijeta. Jedan njegov dio se bavio i produktivnim radom u
najirem spektru zanimanja (srednji i sitni trgovci, zanatlije, fiziki radnici, prodavai,
pisari...itd...).
Meu gradskim proletarijatom (najsiromaniji graani) lumpenproleterski elementi (sitni
kriminalci, prosjaci, prodavai glasova, besposliari) igrali su veliku ulogu. Drava je
troila ogromna sredstva na distribucije. Pomou predstava i distribucija politiari su
privlaili gradski plebs na svoju stranu, a znatan dio gradskog plebsa je inio klijentelu
rimskih magnata. Sredstva troena na potkupljivanje izravno ili neizravno, dobivana su
uglavnom iz provincija, i to je bio onaj "viak profita" koji je dominirajui sloj rimskog
drutva dijelio sa siromanijim rimskim graanima. Rimski lumpenproletarijat pripadao je
808
ORBIS ROMANVS
809
ORBIS ROMANVS
kulturnog i jezikog kruga na istonom Mediteranu. Rimski graani u konventi, i pored svoje
privilegirane pozicije, naelno su isto bili fleksibilni i otvoreni i bili su u snanoj meusobnoj
interakciji u svim pogledima (kultura, religija, ekonomika, familija, nain ivota...itd) sa
stanovnicima zajednica u kojima su prebivali. A to je moralo doprinositi ubrzavanju
romanizacije. Rimljani nisu bili ni sebini ni arogantni, i kao to su uvijek bili spremni da
prime od drugih ono to su smatrali praktinijim, boljim, svrsishodnijim i potrebnijim, isto
tako su irom otvorili kapije svoje simbiostike kulture drugima. Tako su nastajale
simbiostike zajednice, posebno u zapadnim provincijama, gdje je domaa populacija u
veini sluajeva kulturno zaostalija u odnosu na Rimljane i Italije, kao npr. u hispanskim
Karteji i Valentiji. Meusobno proimanje svih tih utjecaja i kulturolokih tekovina samo je
pospjeivalo uspjenu izgradnju univerzalnog rimskog svijeta, koji e dobiti svoj klasini
oblik u prva dva stoljea carskog doba. Rimsku vlast u provincijama je jaalo prisustvo
italskih naseljenika, ali i romanizacija koja je zahvatila peregrine.
Ali zanimljivo je da kako napreduje latiniziranje i romaniziranje, uporedo napreduje i
heleniziranje rimskog drutva (posebno viih slojeva), a grki jezik postaje drugi govorni
jezik Rimske drave. Ve je Sula dopustio da strani izaslanici smiju pred Senatom govoriti
grki, i to bez tumaa. To je i razumljivo ako se ima u vidu da je u to doba grko
helenistika naobrazba sastavni dio rimsko - latinske naobrazbe. A Rim je postao stjecite
ljudi koji su dolazili sa svih strana, pa tako imamo i pjesnika Arhiju iz Antiohije kojeg je
Marije proteirao. Mnogi uitelji, filozofi i strunjaci grko helenistikog svijeta su u Rimu
i Italiji vidjeli jedno vrlo plodno trite i mnogi su se tamo doselili (jedan dio uitelja,
sekretara i neposrednih suradnika su bili i robovi). I plate i naknade za izobraene slobodne
ljude i cijene za obrazovane robove, koji su poduavali, su bile vrlo visoke. Na tadanje
kulturoloko oblikovanje Rima i Italije veliki utjecaj nisu imali samo obrazovani, talentirani i
tehniki izobraeni doseljenici, nego i jedna velika masa robova (posebno onih koji su
dolazili iz Male Azije i Levanta - Sirije) te obinih siromanih pojedinaca koji su dolazili
traei bolji ivot u prijestolnici Mediterana. Oni su se, kao i masa osloboenika, brzo stapali
sa rimskim gradskim plebsom unosei tako u njega neke nove opekulturoloke silnice.
Posebna je ta simbiostika zajednica primjetna u lukim italijanskim gradovima kao Ostiji,
Puteolima i Brundiziju. Tako su po provincijama se raseljavali Italici, a u Italiju se
doseljavali Grci, Sirijci, Feniani, Jevreji, Egipani, Gali, Maloazijci, Hispanci itd...
Mediteran je konano postao, i to zahvaljujui Republici, globalno sijelo, zajednica
kosmopolitske kulture.
Vojska
U ovom periodu se vojska u potpunosti profesionalizirala, iako je jo uvijek postojala
obaveza sluenja vojnog roka za sve sposobne graane (koja se mogla aktivirati ako je bilo
potrebe). Meutim, u sluaju aktiviranja vojne obaveze, dolazilo je do sve veeg pokuaja
izbjegavanja, pa je ipak primanje dobrovoljaca i oslanjanje na te elemente postajalo sve
prisutnije. Institucija vojske je postajala sve opasnija po republikanski sustava, jer je ona
810
ORBIS ROMANVS
prestala biti sredstvom opeg, javnog interesa nego se ravnala po svome ili interesu svoga
zapovjednika a koji je esto znao biti tetan po javne interese Republike. I to e postati i
ostati rak rana rimskog dravnog sustava sve do kraja njegovog postojanja, i stoljeima
nakon nestanka republikanskog sustava vojska e se na tetu drave petljati u njene poslove, i
svojim ubitanim djelovanjem razarati njene ustanove.
Financiranje vojske i briga o njoj su esto preputani zapovjednicima, ime su obni vojnici
sve vie osjeali vezu lojalnosti prema njima, a ne prema Republici (kako je to bilo u vrijeme
graanske milicije). Odnos prema zapovjedniku uskoro postaje kljuan u odranju
stabilnosti, discipline i borbene gotovosti vojske. Ako je vojska uvaavala zapovjednika npr.
u sluaju Cezara ili Gabinija onda je sve bilo u redu, ali ako se zapovjednik naao u
proturjeju sa vojskom kao u sluaju Lukula, onda je moglo biti problema po koheziju i
disciplinu. Ipak za razliku od kartaginske drave, grkih postklasinih polisa i helenistikih
kraljevina u ijim profesionalnim vojskama su uglavnom sluili stranci, u legije su se ipak
primali samo rimski graani, ime su i u toku te profesionalizacije uspjeli bar sauvati rimski
identitet legija. Vei procent stranaca se nalazio u pomonim konjikim jedinicama i u lakoj
pjeadiji. Uz legije (rimsku teko oklopljenu pjeadiju) uvijek su se nalazile i pomone
jedinice iz peregrinskih civitates i saveznikih dravica. Mornarica je i nadalje ostajala u
sekundarnom znaenju u rimskoj vojnoj organizaciji, i pored nesumnjivih potreba za
snanom mornaricom u ovom periodu (gusarski rat, II. graanski rat, Sekst Pompej i
pomorsko carstvo, bitka kod Akcija).
injenica je i da je u drugoj polovici Kasne Republike, uslijed procesa profesionalizacije
vojske (a koji nije u potpunosti zaokruen, kodificiran i definiran), graanskih ratova i
stranakih sukoba, te sve veih potreba za prekomorskim ratovima dolo i do dezorganizacije
vojnog sustava Republike. Radi toga, im je pobijedio u II. graanskom ratu, Cezar je
pristupio kodifiranju vojnog sustava i jasnom definiranju stajae oruane sile (to e tek
uspjeno zavriti Oktavijan August), kojim je nastojao u njega uvesti vie reda, discipline i
jasno naelo zapovjedne odgovornosti i linije komandovanja. U korist vojnika je ilo
skraivanje vojnike slube. Kako bi prisilio vie slojeve da sudjeluju u vojsci, Cezar je
ozakonio da niko ne moe biti magistrat ko nije prije sluio u vojsci, i to u konjici najmanje
3, a u pjeadiji najmanje 6 godina. Cezar je poeo u veoj mjeri koristiti i strane plaenike, pa
je osobito uzimao Germane kao plaenike u konjanitvu. Kao novu funkciju legijskom
sastavu uveo je i legijske pomonike (legati legionis pro praetore), koji su od sada
komandovali legijom, umjesto ranijeg republikanskog sustava u kojem se 6 vojnih tribuna
smjenjivalo u komandi. Ovo je uvedeno radi centraliziranja zapovjednitva i izbacivanja
demokratskog naina upravljanja legijom.
Iako je uslijed profesionalizacije kvantitativno opadala, rimska oruana snaga je nesumnjivo
postajala kvalitetnija. Vojnici po profesiji su bili znatno spremniji, obueniji, znali su
djelovati u situacijama i manevriranju, a i tehniki su se jo bolje specijalizirali (njihovo
811
ORBIS ROMANVS
umijee u podizanju utvrda, koritenju opsadnih maina i obrtu za vojne potrebe je postalo
znatno bolje).
Ratni plijen
Ratni plijen je bio veliki izvor bogatstva za pojedinca i utoliko je ovaj nain bogaenja bio
primamljiviji jer je smatran legitimnim, za razliku od pukog iskoritavanja provincije
klasinom korupcijom i zloupotrebama. U sluaju nezakonitog i nepravednog bogaenja na
raun mirnih provincijskih zajednica, pojedinac se mogao suoiti sa tim da u uzavreloj
politikoj atmosferi kasnorepublikanskog Rima bude lako optuen za iznudu i zloupotrebe i
da bude suoen sa potencijalnom kaznom ili u najboljem sluaju sa gubljenjem ugleda u
javnosti. Zato je i uputanje u vanjske, pobjedonosne ratove, bilo jedno od rjeenja kojim bi
se dolo u mogunost sticanja velikog bogatstva, utjecaja i ugleda, a bez velikih opasnosti da
se bude izvrgnut udljivosti rimskih sudova i umjenosti advokata. Uz to, vanjski ratovi su
omoguavali i zapovijedanje armijama, to je u naelektrisanoj atmosferi Kasne Republike
postojao sve bitniji argument. Samo ako nije dolo do nekih tekih prekraja u voenju rata,
sa stajalita rimskih normi zakona i interesa, dozvoljeno je bilo zgrtanje plijena iz vanjskih
ratova. Naravno, uz vojskovoe i njihovu pratnju i vojnike, i dravna blagajna je uvijek
profitirala od pobjedonosnih ratova, to bi vojskovou onda prikazivalo kao osobu koja brine
o javnim interesima. To je naravno onda moralo imati efekta i na njegovu popularnost. Ratni
plijen je mogao biti najraznovrsnijeg karaktera, od gotovog novca, plemenitih metala, robova
i stoke pa do itavih biblioteka i umjetnikih djela. Naini sticanja novca u ratovima nisu se
zasnivali samo preko grabljenja ratnog plijena, nego su se mogli odvijati nekim drugim
metodoma. Od onih koji bi se poteivali uzimane su otkupnine, prodavane su iatve zemlje i
kraljevine, dobijali bi se pokloni od pojedinih zajednica, gradova, prineva i velikaa. Ratna
odteta je isto imala veliko znaenje, a ulazilo se i u najrazliitije poslovne aranmane. Cezar
je bio dobro plaen od Heduanaca zato to je pobjedom nad Helvetima, njima osigurao
supremaciju u sredinjoj Galiji. Rat je pruao jo jednu mogunost zarade, istina manje
cijenjenu, a to je obavljanje liferacija za vojsku po visokim cijenama. Neki slabiji, a
pohlepniji zapovjednici politiari bi znali i da vojne liferacije koriste u svoje privatne
svrhe. Naravno i ovdje se liferant i onaj koji bi zloupotrebljavao liferacije mogao suoiti sa
potencijalnim optubama i kaznom.
Gotovo kontinuirana potreba za novcem ambicioznih pojedinaca i pretendenata na vlast u
Kasnoj Republici kao posljedicu je imalo to da oni tee za mandatima u provincijama sa
nestabilnim granicama ili u ratovima u kojima se oekivala laka pobjeda uz golemi plijen. To
je opet kao posljedicu imalo sve vei broj ratova, sa dalekosenim pokretima trupa u kojima
je sva odgovornost leala na zapovjednicima politiarima koji bi imali dodijeljeni mandat.
Uz to i karakter novog vojnog ustrojstva zasnovanog na profesionalnim armijama je doprinio
i da vojnici budu primarno motivirani takvim ratovanjem u kojem bi dolazili do plijena i
bogatstva. Sa profesionalnim vojnicima koji nisu mislili na svoje imanje negdje u pozadini,
nego sa primarnom milju kako da dou do novca, vojskovoe politiari su sada mogli
812
ORBIS ROMANVS
PRAVO I ADVOKATURA
813
ORBIS ROMANVS
Ateju Kapitu (Caius Ateius Capito), a Cezar mu je dao da izradi ukupni graanski zakonik
(ius civile).
Ovo je i doba ubrzanog razvitka prava i posebno advokatske profesije, koja se sve vie vezala
i za politiku karijeru pojedinca. Obnaanje advokatskih poslova je bila i odlina prilika da se
pojedinac istakne u javnom ivotu i doe sa svojim govornikim vjetinama do odreenog
ugleda i znaenja. Posebno je advokatura bila poeljna metoda za one ambiciozne i vjete
pojedince koji nisu imali porodini background, nego bi zapoinjali karijeru kao homo novus,
bez oslanjanja na votane prikaze svojih predaka. Sudske arene su tako u Kasnoj Republici
postajala i razbojita na kojima su se sukobljavale i politike ambicije, interesi i ideje. Za
razliku od dananje advokature, zvanino nisu bile potrebne ikakve slubene i formalne
kvalifikacije da bi se neko bavio odvjetnikim poslom (bilo kao tuitelj, bio kao branitelj).
Svaki graanin je mogao podnijeti tubu i po privatnom i po javnom predmetu protiv bilo
koga.
Ustvari, teorija posjedovanja graanstva i sama graanska dunost, koja je iz te teorije proizlazila, su
podrazumijevale da je svaki graanin duan boriti i tititi javne interese u suditu isto tako kao i na bojnom
polju i politikim, dravnim institucijama. Poto nije postojala institucija javnog tuitelja (odnosno dravnog
slubenika koji bi na sudu zastupao interese drave), onda su tu ulogu na sebe preuzimali obini graani. Ali
nisu iskrene elje pojedinaca da zatite javne i ope interese te pravdoljubivost igrali ulogu u sudskim
procesima po javnim predmetima, nego su u tu esto bili upetljani i motivi politike, stranake i pa osobne
provenijencije.
Posebno je poznat sluaj Protiv Vera (In Verrem). Pretor Gaj Ver, koji je upravljao
Sicilijom od 73. do 71. god. p. n. e., bio je ozloglaen kao iznuiva i osoba koja je
korupcijom i loom upravom nanijela veliku tetu sicilskim zajednicama. Nijedan lan
sicilijskih gradskih vijea nije mogao biti izabran ako prethodno ne da Veru mito. Bogati
nasljednici plaali su mu ogromne iznose. Stanovnici jednog grada, koji su se naumili aliti
na visoke namete, morali su mu platiti veliku koliinu ita i novca. Za kupovinu namirnica za
grad Rim Ver je dobio 37 miliona sestercija. Taj novac on je ostavio kod sebe, a u Rim
poslao opljakano ito. Svuda je kupio umjetnika djela. uvene statue, lijepu bronanu
posudu, zlatne predmete sve je to Ver konfiscirao u svoju korist. Njegovo gospodarenje na
Siciliji imalo je skoro iste posljedice kao i osvajanje ili kuga. Gotovo polovica obradive
zemlje bila je zaputena. Stanovnitvo se razbjealo, i u nekim oblastima ostala je najvie
jedna treina svih zemljoposjednika. Ver se prouo svojom gramzivou i samovoljom u
upravi. Verova samovolja na Siciliji dola je dotle da je on naredio da se jedan rimski
graanin, koji se je htio aliti na njega, podvrgne tjelesnoj kazni, a zatim razapne na kri.
Umirui u mukama, nesretnik je ponavljao: "Ja sam rimski graanin", a Ver je rekao: "Neka
pogleda... na domovinu. Neka umre gledajui zakone i slobodu". I im se Ver vratio u Rim
70. god. p. n. e. protiv njega je podignuta optuba, iji je nosilac bio advokat Marko Tulije
Ciceron, i to u upravo u vrijeme sudske reforme koja je zapoela sa konzulatom Pompeja i
Krasa. Sicilijanci su zamolili Cicerona, koga su dobro upoznali za vrijeme njegove kvesture
na Siciliji, da zastupa njihov sluaj protiv Gaja Vera. Ciceron je briljivo prikupio materijal
814
ORBIS ROMANVS
U Kasnoj Republici rairila se i korupcija u sudovima. Izvorna graa koja govori o tome ne
spominju u tolikoj mjeri sudije kao korumpirane, jer su oni (esto pretori) mogunosti
bogaenja mogli lake i u veeme obimu ostvarivati na slubi u provincijama, nego da sebe
kompromitiraju malim dobicima u sudskim procesima. Uglavnom se korupcija na sudovima
u vrelima vee za porotnike (iudices). Rimska javnost i za vrijeme Kasne Republike je
posebno bila senzibilna po pitanju ove vrste korupcije, radi ega su donoeni zakoni koji bi tu
korupciju spreavali, ograniavali i kanjavali. Ali nesreena politika situacija nije
omoguavali da takvi zakoni u punoj mjeri i dugorono zaive.
Govornitvo
U temelju itavog sustava dobrog obrazovanja i politike i drutvene karijere Rimljanina
leala je retorika, odnosno govornitvo. Razvitak govornikog umijea bio je u tijesnoj vezi s
815
ORBIS ROMANVS
816
ORBIS ROMANVS
Posebno mjesto u govornitvu u ovom dobu zauzima i jedna ena Hortenzija, koja je odrala
uveni kritiki govor trimvirima u vrijeme najeeg provoenja proskripcija. U teorijskom didaktikom pogledu veliki doprinos je dao Ciceron u svome djelu Brutus u kome obrauje
historiju rimskog govornitva. Tada se dodatno razvijaju i umjetniki obraeni dijalozi, kao
posebna struka.
Govornike metode usavravale su se i komplicirale. Teoretiari govornitva smatrali se
nedovoljnim ako govornik samo dobro govori latinskim jezikom. On je morao znati
rasuivati i pouavati, izazivati kod ljudi strah: auditorij mu se morao diviti, "smatrati ga
takorei bogom meu ljudima". Ali je socijalna stvarnost kasne Republike stavila svoj peat i
na rimsko govornitvo. Oratorsko umijee razvijalo se na tetu jednostavnosti, iskrenosti i
istinitosti. U sudskom govornitvu, npr. pravna istina stavljana je u pozadinu. "Veoma se
vara onaj kae Ciceron - tko u naim govorima, odranim na sudu, misli da ima u aci
takorei potpisane obveznice s naim uvjerenjima. Kroz sve ove govore ne uju se sami ljudi
i patroni, nego i procesi i suvremene prilike". Govorniku nije bilo vano da mu teza bude
istinita, ve da ona izgleda vjerodostojna. Uobiajena metoda politikog govora bila je
invektivna: u njoj su politiki protivnici prikazivani u loem svjetlu, govornici su
iskoritavali svakakve glasine i spletke, pekulirali s lakovjernou i ak, sa praznovjerjem
svojih sluatelja. Kakvu je vanost u drutvenom ivotu imalo govornitvo pokazuju ove
Ciceronove rijei: "Postoje dvije umjetnosti koje ovjeka mogu dovesti do najvieg stupnja
poasti: prva je umijee vojskovoe, druga umijee dobrog govornika". Govorniko
umijee u vrijeme pred kraj Republike bilo je tijesno povezana sa ivotom. Svoj sadraj ona
je crpla iz rimskih dravnih i privatnih odnosa. I pored odreene neprirodnosti on je uzimala
oblik koji je bio pristupaan veini. U to doba govornitvo je nosilo u odreenoj mjeri
narodni karakter. Uloga retorike ne moe se svesti samo na umijee sastavljanja govor. Na
elemente retorike nailazi se u raznovrsnim publicistikim djelima toga vremena, u rimskoj
historiografiji i lijepoj knjievnosti; izvjestan utjecaj izvrila je retorika i na obradu rimskog
prava. Govorniko umijee doprinijelo je razvitku i usavravanju latinskog jezika, jer je
pridavan velik znaaj pravilnosti i preciznosti izraza, kao i plastinosti, eleganciji i zvunosti
govora.
Razvoj rimskog prava
Knjievni razvitak ovog doba, stvaranje uzorne latinske proze, povoljno su utjecali i na
obraivanje rimskog prava. Rimski pravnici koristili su teevine rimske proze, i u ovo doba
stvara se onaj jasan i precizan jezik kojim su napisana istaknuta djela pravne knjievnosti
carskog doba. U doba rane Republike udareni su temelji graanskog prava. Za njega je
karakteristian formalizam; ono je reguliralo samo odnose izmeu rimskih graana. Uslijed
ratova i promijenjenih socijalnih odnosa, u rimski graanski promet pritjecalo je mnotvo
vrijednih predmeta. Rimski graani sada su stupali u razne odnose sa stanovnicima
provincija i podanicima drugih drava. Sve je to stvaralo potrebu za novim pravnim norama i
novim propisima. Stari oblici prilagoavani su novim odnosima. Osim toga, na rimsko pravo
817
ORBIS ROMANVS
utjecale su pravne norme drugih naroda, u prvom redu grko i helenistiko pravo, a na same
principe obrade prava utjecala je kako helenistika filozofija tako i grka retorika. Sauvani
pravni spomenici spadaju u kasnija razdoblja, te stoga nije mogue tono datirati pojavu
pojedinih pravnih odnosa i pojmova. Mogue je samo skicirati opi tijek razvitka prava.
Pretorsko pravo
Veliku ulogu u razvoju rimskog prava ovog razdoblja odigrao je pretorski edikt. Kao i drugi
magistrati, i pretori su imali pravo objavljivanja edikata, tj. odluka koje su se ticale pitanja iz
njihovog djelokruga. U svojim ediktima pretori su iznosili pravila kojim e se rukovoditi kod
razmatanja pojedinih pitanja. U poetku pretorski su edikti stavljali sebi u cilj sluenje starim
pravom, "pomaganje tom pravu"; ali su kasnije poeli unositi ispravke, tako da je pored
starog graanskog prava poniklo i posebno pretorsko pravo.
Formalizam u openarodnom pravu prestao je biti vladajui princip. Individualizam,
svojstven epohi kasne Republike, naao je svog odraza i u graanskom pravu; on je doprinio
kompliciranju odnosa izmeu pojedinaca, pripomogao tome da se svlada formalizam i utvrde
novi principi za rjeavanje pravnih pitanja, kako opih, tako i posebnih. Naglasak nije
stavljan na formu nagodbi, na odredbe i izgovorene rijei, ve na bit odnos, na namjeru
obiju strana. U pravo se uvodi pojam jednakosti i pravinosti ( aequitas ) i
dobronamjernosti ( bona fides ) osoba koje sklapaju razne nagodbe, kao osnovno naelo svih
imovinskih odnosa. Kod pravnika se javlja misao da postoji neko pravo koje je ope za sve
narode i koje se sastoji od pravila koja svi priznaju ( srodstvo, potovanje roditelja, borba
protiv zloin ). Pod utjecajem stoike filozofije openarodno pravo ( ius gentium )
pribliava s pojmu prirodnog prava ( ius naturale ), koje je takorei diktirano samom
prirodom. Openarodno pravo utjecalo je i na graansko pravo/ius civile, tj. na propise koji
su trebali regulirati odnose samo izmeu rimskih graana.
Reforma sudskog postupka
Pravna disciplina u ovo doba izala je iz djelokruga pontifik. Ona se pretvorila u posebnu
disciplinu, koju su prouavali i obraivali specijalisti. Bavljenje pravom smatralo se u Rimu
asnim: istaknuti pravnici bili su predstavnici uglednih rimskih obitelji. Oni su izricali svoja
miljenja povodom ovog ili onog pitanja, sastavljali obrasce raznih nagodbi, davali savjete
strankama u pogledu postupka na sudu. U samom sudskom postupku dogodio se oko 150.
god. p. n. e. pravi prevrat. Poslije te reforme suenje se, kao i ranije, sastojalo iz postupka in
iure i postupka in iudicio. Ali je pri starom sustavu magistrat samo pazio da li obje stane
pravilno postupaju, da li se pridravaju obreda propisanih raznim legis actiones. U novom
pak sudskom postupku magistrat je poeo igrati aktivnu ulogu. One se upoznavao sa
predmetom i sastavljao formulu, tj. dokument u kome je ukratko izlagao potraivanja
tuitelja i prigovore okrivljenoga; u tom dokumentu davana je i uputa sucu, kakvo rjeenje
treba donijeti, ako se pokae da je pravda na jednoj ili na drugoj strani. Na primjer, vodi se
spor oko toga kome pripada neki rob. Magistrat se upoznaje sa predmetom i pie. "Oktavije
neka bude sudac: Ako se pokae da rob Stih predstavlja vlasnitvo Aula Agerija, onda ti,
818
ORBIS ROMANVS
sue, optui Numerija Nigidija u korist Aula Agerija, a ako se to ne pokae, opravdaj ga".
Prisegnuti sudac ( ili suci ) razmotrio bi sluaj i donosio rjeenje predvieno u formuli. Ovaj
takozvani formularni proces omoguavao je da se obuhvate odnosi za koje okviri starog
graanskog prava nisu vie bili dovoljni. Pretor i pravnici razraivali su razne oblike parnica
kako onih oko imovine tako i osobnih.
Vlasnitvo i posjed
U podruju graanskog prava izvrene su u ovo doba bitne promjene. Jedna od vanih
novosti ovog razdoblja bilo je utvrivanje razlike izmeu vlasnitva i posjeda. Vlasnitvo
(dominium) je pravo na danu stvar, ali nije uvijek mogue to pravo spojiti sa stvarnim
posjedovanje stvari (npr. kad je stvar dana u zalog, pod zakup itd.). Posjed (possessio) je po
rimskom pravu stvarno posjedovanje neke stvari, spojeno sa razumnom tenjom za
vladavinom nad njom. Pretorsko pravo je priznavalo da se posjed u nizu sluajeva moe ne
poklapati sa pravom vlasnitva, i utvrdio odreene oblike zatite posjeda od nezakonitih
pretenzija. Jedan od starinskih oblika posjeda bile su zemljine estice na dravnom polju.
Zemljino vlasnitvo, po rimskom pravu, moglo je postojati smo u Italiji; u provincijama pak
zemlja se mogla nalaziti samo u posjedu.
Bonitarno vlasnitvo
Jedna od najvanijih pojava u povijesti graanskog prava bio je postanak nove vrste
vlasnitva, koje se naziva bonitarnim ili pretorskim. Staro kviritsko vlasnitvo moglo je
nastati samo poslije odreenih formalnih akata (u prvom redu mancipacijom). Ako se neka
stvar predavala na kakav drugi nain, predvien graanskim pravom, ona se nije mogla
smatrati vlasnitvom. Pretori nisu proirivali naine za stjecanje kviritskog vlasnitva, ali su u
nizu sluajeva poeli braniti posjednika kao vlasnika, i na taj nain dobivala se nova vrsta
vlasnitva. Pojava bonitarnog vlasnitva vezana je za promjene u graanskom prometu.
Pojavili su se sluajevi kad se res mancipi nisu predavale putem macipacije, ve putem
obine kupoprodaje. Postoji hipoteza, da je postanku bonitarnog vlasnitva doprinijela
trgovina robljem. Robovi su kupovani u velikim skupinama, tako da je bilo teko vriti nad
svakim od njih akt mancipacije. Ako bi kasnije prodava ili neka druga osoba zahtijevala da
im se njihov bivi rob vrati, zato to nije mancipiran, pretor je smatrao svojom dunou
zatititi kupca. U isto ovo doba nastaje uenje o raznim nainima stjecanja vlasnitva ( na
primjer, okupacija, tj. osvajanje stvari koje nikom ne pripadaju; stjecanje "plodova stvari" itd.
). Dosljedna obrada prava privatnog vlasnitva pada u doba Carstva, ali su temelji tog uenja
poloeni pred kraj Republike.
Izmjene u obveznom pravu
Novi oblici odnosa dovode do promjena u obveznom pravu. ak i u stari oblik ugovor
stavlja se ograda o dobronamjernosti (bona fides). Pojavljuju se novi oblici ugovor. Npr,
priznaju se zakoniti kontakti koji su zasnovani samo na obinom sporazumu. Meu takve su,
na primjer, spadali kupoprodaja ( emptio-venditio ), najma (locatio-conductio).
819
ORBIS ROMANVS
NAIN IVOTA
ORBIS ROMANVS
u napuljskom zalivu bila vrlo skupocjene i luksuzne vile. Isto tako se poee kupovati i drugi
luksuzni i vrlo skupi proizvodi, kao npr. odjea od svile (koja je dolazila iz daleke Hanske
Kine) i orijentalni parfemi i masti. Bogatiji slojevi su dosta izdvajali sredstava i na gozbe
(dobri kuhari su bili na cijeni), ribnjake. Glavni objed je bila cena (veera), a ne ruak koji je
bio siromaan. Redovno su se donosili protu-luksuzni zakoni i to 161., 115., 89. i 81. god. p.
n. e., koji su ograniavali pretjeranu rasko, odreivale maksimume i zabranjivali mogo toga.
Posebno je bila pomama za srebrnim posuem, i davno je bilo prolo vrijeme kada su se
Kartaginjanina rugali Rimljanima to su njihovi poslanici u Rimu u svakoj kui nailazili na
istu srebrninu. Potranja za srebrnim predmetima se uveliko i naglo poveavala, pa dok je
Scipion Emilijan imao 32 libre izraena srebra (to je u to vrijeme bila velika svota), njegov
bioloki sinovac Kvint Fabij imao je 121. god. p. n. e. ak 1000 libri, a Marko Druz, uveni
plebejski tribun iz 91. god. p. n. e., je posjedovao vrijednost od 10 000 libri izraene
srebrnine. Lucije Licinije Kras je platio srebrnaru 100 000 sestercija za dvije lijepo izraene
ae od srebra. Uz srebrno posue i predmeti od drugih metala su bili traeni i masno
plaani, tako su manji kipovi od bronze kotali od 3 000 do 4 500 sestercija. Skupocjeni sag
je stajao ak 200 000 sestercija. Dobro izraena bakrena posuda za kuhanje je bila vrlo
skupa.
Rimski bogatai su velike svote troili na udobne i raskone kue. Osobita vanost se
polagala ako je uz kuu bio bolji ribnjak, ili golubinjak. Smatralo se potrebnim da se imaju
dvije kue, i to jedna na albanskim bregovima, i jedna na kampanskim obalama. Velike svote
su se troile i na grobove. Na luksuzu se nije tedilo, pa se tako znalo da se bolji konj proda
za 24 000 sestercija, a cijenili su se i rasni psi, a i na pokustvo i odjeu su se davale velike
svote. Ta pomama za luksuzom je bila toliko razliita od one uobiajene skromnosti koja se
vezala za ranije generacije Rimljana. Uslijed poveanja luksuza i mekoputnost i leernost se
rairila meu nekad vrstim i odlunim rimskim namjesnicima i zapovjednicima. Tako je
Ciceron govorio o namjesniku koji se dao na nositi na nosiljci sa mekanim jastukom, koju je
nosilo osam nosaa, i to sa jednim vijencem na glavi, a sa drugim oko vrata i drei pred
nosom jastui napunjen miomirisnim ruama.
Cezar je namjeravao i da donese zakone koji bi ograniavali luksuz. Tako je ogranieno
kienje biserima i purpurnom nonjom, a propisan je i maksimum troenja na gozbe. To
ustvari nisu bile nove, vec stare odredbe, koje su se samo ponovo zakonski aktualizirale. ak
je cenzor nadzirao i trg sa poslasticama, i mogao je konfiscirati zabranjene luksuzne zdjele i
jela. Meutim, u praktinom pogledu ti zakonu i odredbe protiv javnog pokazivanja
prevelikog luksuza su postale puko slovo na papiru, jer je zabranjeno voe uvijek slae ili
nitimur in vetitum semper, cupimusque negata. Borba protiv luksuza je preputena
Oktavijanu Augustu.
821
ORBIS ROMANVS
Familija
Tijekom mnogih vjekova rimsko je drutvo uvalo odreene crte patrijarhalnog ureenja. Ali
su izmijenjene socijalne i gospodarske prilike, utjecaj grkih obiaja i helenistikih kulturnih
strujanja djelovali destruktivno, tako da je vrsta porodica bila prije socijalni ideal nego
stvarnost. Pri sklapanju brakova veliku ulogu igrali su politiki motivi i financijski razlozi.
Razvodi su bili obina pojava, a natalitet se smanjivao. Ve je grakhovsko zakonodavstvo
poelo stimulirati natalitet. Tako je cenzor, za 131. god. p. n. e., Metel Makedonski
preporuivao svojim sugraanima da ive porodinim ivotom i da kao patrioti teret djece
moraju snositi. Metel je izjavio tako : Da moemo, graani, mi bismo se toga tereta
oslobodili. Ali poto je priroda tako uredila, da niti se moe udobno ivjeti sa enama, a niti
bez njih uope, to se pristoji, da gledamo vie na trajno blagostanje, nego li na kratko, slatko
uivanje. Meutim, i iz ove izjave se polako ogleda promjena u svijesti Rimljana iz najviih
slojeva (nobiliteta i vitezova), po kojem djeca i brak postaju teret i obaveza, a ne vie
potreba, svrha i cilj (kako su to shvatale prethodne rimske generacije). A kada se neto to se
eli, uslijed promijenjenih historijskih i drutveno ekonomskih i opekulturnih silnica,
transformisalo u neto to se namee (poradi viih ciljeva), onda je bio potreban samo jedan
mali korak i da se kompletna struktura rasturi. I zato je u ovo vrijeme pojava razvoda, nekada
vrlo rijetka i izuzetna, sada poela pojavljivati kao normalna i obina stvar. Meu seoskim i
gradskim plebsom se ipak jo uvijek uvalo starinsko shvatanje potomstva i braka. Ali brak u
ovo doba je skoro uvijek zasnovan na naelu sine manu, po kojem ena nije prelazila pod
potestas svoga mua, ili njegovog oca i djeda, dok je cum manu bio vrlo, vrlo rijedak.
Prostitucija je uzela u to vrijeme znaajne razmjere. Ljubavne avanture dama iz najvieg
drutva bile su opepoznate i samo u iznimnim sluajevima privlaile pozornost ( kao npr.
sastanak Cezarove ene s Klodijem, preobuenim u ensku odjeu, za vrijeme praznika u
ast Dobre boginje). Raspad starog rimskog i italskog morala i sustava vrijednosti doveo je i
do pojave do tada slabo ili nikako prisutne kod Rimljana, a to su sukobi i razdori izmeu
roditelja i djece. Stare, tradicionalne veze su uslijed pritiska novih okolnosti i kulturnih,
politikih, religijskih i plutokratskih strujanja su se raspadale. Bilo je i pojava da su djeca
radi bogatog naslijea eljela smrt roditelja. Osobito mnogo primjera u tom pogledu prua
povijest proskripicija iz 43. god. p. n. e. Raspadanje patrijarhalnog ivota izazivalo je
prosvjed od strane konzervativno raspoloenih predstavnika aristokracije. Neki od njih bili su
uvjereni da se strogim zakonima moe vratiti tradicionalni moral i samim tim ispraviti
suvremeno drutvo. Salustije, npr., kritizira postojei poredak i predlae Cezaru da izvri niz
reformi, koje bi trebale uskrsnuti moral i vrijednosti iz razdoblja rane i prve faze srednje
Republike, koji je on smatrao idealnim. Drutveni ivot toga vremena pun je frapantnih
proturjenosti. Moe se navesti prilian broj sluajeva prodaje i izdaje politikih uvjerenja,
kao i primjera pravog samortvovanja i junatva.
U ovom periodu kada se raspadao republikanski sustav, kada se drevna drutvena struktura
(ukljuujui i familiju) nalazila u dekadensu, traili su se novi modaliteti uzajamne podrke i
822
ORBIS ROMANVS
RELIGIJA I FILOZOFIJA
823
ORBIS ROMANVS
malo (izuzev ako nisu spominjanja u kontekstu visoke politike ili nekih govornikih i
poetskih izraaja). Rasko vladajuih klasa i bijeda siromanih slojeva stanovnitva dostigli
su u to doba krajnje granice, to je bilo toliko razliito od poslovine skromnosti Rimljana iz
ranijih perioda. Upravo je ovaj period primjer kako se i zajednice sa najveim vrlinama mogu
preobraziti u dekadentna drutva. Potrebni trokovi esto su predstavnike aristokracije
dovodili do propasti, prezaduenost nobila ( osobito mladih ) gurala ih je u sve mogue
politike avanture.
Religijska slika Kasne Republike
Kriza religioznosti se u doba graanskih ratova dodatno produbila, i moe se slobodno rei
da se stara rimska religioznost nala pred tekim iskuenjima. Poto je rimska religija (ve
prethodnoj epohi izmijeana i isprepletena sa grkom religioznou) bila usko i esencijalno
proimana sa rimskim dravnim sustavom i ivotom familije, jasno je da je destrukcija toga
sustava i propadanja starih vrijednosti i morala rimske familije moralo imati utjecaja i na
slabljenje rimske religioznosti. Paralelno sa slabljenjem politikih institucija Republike,
slabile su i institucije rimske religije, pa su one u ovome razdoblju obina prazna forma,
ljutura bez sadrine i sveenike slube slue samo kao jedan od stepenika u karijeri rimskih
politiara (bez obzira da li su oni i stvarno religiozni po starom rimskom obrazcu). Prema
staroj religiji se sve vie irio osjeaj ravnodunosti, ili tek formaliziranog potivanja u svrhu
npr. javnih potreba. Tako su se proturjenosti kasne Republike osjeale i u religioznom
aspektu ivota. injenica je da u slubenoj rimskoj religiji jo od kraja III. st. p. n. e. nije
dolo ni do kakvih bitnih promjena. I nadalje su odravani tradicionalni praznici, svaki akt
politikog ivota bio je praen prinoenjem rtvi i auspicijima, u ast novih pobjeda
prireivani su velianstveni viednevni trijumfi. Usprkos tome tradicionalna religija nije
igrala svoju prijanju ulogu. Meu obrazovanim Rimljanima bilo je prilian broj filozofa,
racionalista i skeptiara, koji su se dodue zanimali za nacionalnu religiju i prouavali je, ali
koji su bili daleko do iskrenog vjerovanja. Toliko su stara religija i njene institucije postale
koljka bez stvarnog sadraja i sutine i obine formalne stvari koje su sluile samo kao
dobar stepenik u graenju politike karijere za ambiciozne politiare, da su se znale desiti i
proturjene stvari. Tako je npr. Gaj Julije Cezar, kao nereligiozna pa i ateizirana osoba,
izabrana da bude vrhovni sveenik (pontifex maximus), jer je ovaj tada narodnjaki lider
smatrao da je kandidiranje i izbor za vrhovnog sveenika odlina pozicija za nastavak
politike karijere.
Teko unutarnje stanje, protkano ratovima, sukobima, nemirima i nesluenim nasiljem
doprinijeli su traenju novim puteva u smislu religioznosti, to se posebno odraavalo u
misterijskim orijentalnim kultovima. Filozofska uenja su ipak bila i previe zahtjevna za
obini puk, tako da je kriza duhovnosti i nesumnjiva sve vea ravnodunost prema drevnim
vjerovanjima kao rezultat imala da se obini ljudi okreu prema novom misticizmu i
misterijskim kultovima, traei rjeenje za svoje probleme, strahove, pa i elje. A orijentalni
kultovi (koji su jo od uvoenja kulta Velike Majke/Kibele postajali sve popularniji) su sa
824
ORBIS ROMANVS
svojim osobenostima bili kao porueni za takvo duhovno stanje na zapadu. Misterijski
orijentalni kultovi i posebno njihovi obredi su bili prijemivi, jer su u svojoj ponudi imali
proienje od grehova i mogunost ostvarivanja preko njih zagrobne sree. Orijentalne
kultove su irili i mnogobrojni doseljenici (koji dolaze u Italiju i zapadne provincije iz
raznoraznih razloga, a najvie traei bolje mogunosti za ivot) i robovi. Jedna od pozitivnih
osobenosti Republike bilo je to pravo slobode kretanja (naravno za one koji nisu robovi) i
traenja boljeg ivota, tako da Rim i Italija nisu bile zatvorene teritorije, i tamo se mogao
doseliti ko je elio. Uz to je i razvijena trgovina sa bogatim istokom doprinosila jaanju
orijentalnih kultova, koji bi se irili koristei luke kao svoje polazne take. Procesu uvoenju
orijentalnih kultova su dodatno doprinosili vojnici koji su se u Italiju, zapadne provincije i
Balkan vraali iz kampanja u Maloj Aziji i Levantu. Ali injenica da se transfomirala u
praktino sredstvo svakidanje politike i stranarenja, ipak je omoguila rimskoj religiji i
njenim drevnim sveenikim redovima da se uspijevaju odravati u ovom vrlo turbulentnom
vremenu. Tako su pojedinci odravali javne obrede ili bili sveenici, a sve u svrhu svoje
politike i drutvene pozicije, a da uope u to nisu ni vjerovali. Veza sa helenistikim
Istokom doprinijela je prodiranju raznovrsnih mistinih kultova u Rim. Grko-traki kult
Dioniza, egipatski kult Izide i Ozirisa, kultovi maloazijske boginje Ma, frigijske Velike
boginje i ak judejskog Jahve nalazili su prilian broj potovatelja u raznim drutvenim
slojevima.
Nove kultove donosili su iz dalekih zemalja vojnici, trgovci, doseljenici (koji su dolazili iz
najrazliitijih pobuda u Rim i Italiju) a veliku ulogu igrali su u tom pogledu i robovi. Sa
njima su istona vjerovanja prodirala ak i u kue rimskih aristokrata; osloboenici
porijeklom sa helenistikog Istoka pretapali su se u gradski plebs, i irili svoje vjerske
poglede meu rimskim stanovnitvom. U ovom periodu orijentalni kult Velike majke
oficijelno donesen iz Pesinunta za vrijeme Hanibalovog rata, je imao i odlike zvaninog
kulta. Za vrijeme tekog rata sa Kimbrima u Rim je iz Pesinuntu doao veliki sveenik
Batakes, koji je zastupao svoju boginju govorei i inei uda, stekavi popularnost u
prostim masama i meu enama (i pored ljutnje koju je izazivao kod obrazovanijih
Rimljana). Marije je i sam hodoastio u Pesinunt (nakon sloma bune Saturnina i Glaukije).
Kult kapadokijske boginje Ma je u Rim i Italiju donio Sula, kojem se navodno ova boginja
ukazala u snu. Nju su Rimljani poeli potovati pod imenom svoje stare boginje rata
Belone. Bogosluja u ast Ma-Belone pratile su ekstaze jo vee nego tijekom obreda u ast
Velike majke.
irili su se razni sirijski kultovi, od kojih je naroito poznat bio kult velike boginje Atargatis, koju su nekad
potovali pobunjeni robovi na Siciliji.
Od Sulinog doba i egipatski kultovi Izide i Ozirisa zapoinju svoj uspon u Italiji. I jo neki
egipatski kultovi kao to u oni Serapisa, utljivog i ozbiljnog Harpokratesa i Anubisa
nalaze svoje mjesto u rimskom drutvu. Katul zagovara i brani frigijska (maloazijska)
boanstva pred drevnim bogovima. Ovo je bilo i vrijeme irenja raznoraznih subreligijskih
pojava, kao to su vraanje, proricanje budunosti, okultizam i astrologija.Tako je Lucije
825
ORBIS ROMANVS
826
ORBIS ROMANVS
vjernika. Tako je hebrejski kult ostao vie manje u Rimu, Italiji i zapadnim provincijama
vezan samo za doseljene Jevreje.
Kada se govori o Abrahamizmu i njegovim denominacijama, potrebno je naglasiti da on u svim svojim oblicima
ne pokazuje strogi monoteizam. Bez obzira na eksluzivno pozivanje na monoteizam, potrebno je istai da se u
sklopu abrahamske religioznosti nalaze mnoga tumaenja i mnogi elementi koji su u nesuglasju sa
proklamiranim monoteizmom, pa tako nailazimo na sveto trojstvo, anele/meleke, svece, svete duhove,
dualistiki odnos bog sotona, ine i sl. Postojanje i odravanje vjerovanja u njih u skoro svim religioznim
abrahamistikim denominacijama jasno ukazuje na njihove sinkretistike mono/duo/poli/teistiki karaktere.
Tako po njima ne postoji samo jedan Theos, nego itav niz jo manjih theosa sa slabijom boanskom moi, ali
ipak sa kakvim-takvim posjedovanjem boanske moi koji su po abrahamskim religioznim dogmama
subordinirani vrhovnom Theosu. Tako je u osnovi propovijedana i odravana abrahamska religioznost slina u
nekom pogledu sa npr. olimpskim pantheonom.
827
ORBIS ROMANVS
828
ORBIS ROMANVS
De rerum natura
Njegov jedini poznati i sauvani rad je filozofska poema o epikureizmu pod naslovom De
rerum natura (o prirodi stvari). Veoma se malo zna o ivotu Lukrecija, i jedina sigurna
injenica je da je on bio ili prijatelj ili klijent Gaja Memija, kome je posveena De Rerum
Natura. Moda je mogue da je pripadao viim krugovima, iako ga neki smatraju ovjekom
demokratskog podrijetla. Djelo De rerum natura je bilo poznato iroj rimskoj javnosti, i
poznato je da su ga itala braa Kvint i Marko Ciceron koji su ga ocijenili kao genijalno djelo
(iako je bila publicirana bez konane redakcije i revizije, moda zbog autorove iznenadne
smrti). I Vergilije je itao Lukrecijevo djelo i cijenio ga, a da je Lukrecije bio poznat u
tadanjem rimskom drutvu pokazuju i drugi podaci. Kornelije Nepot ( u svome ivotu
Atika) spominje Lukrecija kao jednog od najveih pjesnika njegovog vremena. Ovidije u
svojim Ljubavima pie da e stihovi Lukrecija nestati samo kada doe kraj svijeta.
Vitruvije u De Architectura, Kvintilijan u Institutiones Oratoriae, i Statije u Silvae pokazuju
veliko divljenje za Lukrecijevo djelo. Elije Donat/Aelius Donatus je, vjerojatno se pozivajui
na ranije Svetonijevo djelo, je spominjao i vrijeme smrti pjesnika Lukrecija, a o Titu
Lukreciju je govorio i Jeronim, i to da je ovaj poludio jer je upotrebljavao ljubavni napitak,
da je svoj spjev pisao u svjesnim trenucima, da mu je knjige ispravljao Ciceron, te da je
izvrio samoubistvo u 44. godini ivota. Meutim, u spjevu nema nikakvih tragova bolesne
svijesti; ova verzija po svemu sudei pripada kasnijem vremenu i plod je protivnik
Lukrecijeve filozofije. Lukrecijevo djelo je i moda najbolji izglaga kompletne epikurejske
filozofije, a sam Lukrecije je uvjereni pristaa i strastan propovjednik Epikurovg uenja,
koje, po njegovom miljenju, treba ljude izbaviti praznovjerja i uiniti ih sretnim. Iako je
spjev "O prirodi" naelno filozofsko djelo, pisac je iskoristio ritmiki govor i raznovrsne
oblike pjesnikog izlaganja, da bi predmet svog djela inio pristupanim itatelju. Izlaui
svoje uenje "u zvunim i slatkim stihovima", on, po vlastitim rijeima, postupa kao lijenik
koji "mae medom rubove ae kad djeci daje gorak lijek".
Sama poema se sastoji od 6 knjiga, podijeljenih u dva glavna dijela po 3 knjige. Prvi dio
obezbjeuje osnovni izvjetaj o bivstvovanju, stvarima i prostoru, atomima i njihovom
pokrenuti, beskonanosti Univerzuma (ukljuujui i vrijeme i prostor), pravilima
reprodukcije, prirodi uma i duha kao mterijalnim entitetima i njihovoj smrtnosti (poto oni i
njihove funkcije kao to su svjesnost i bol zavravaju sa tijelima koja ih sadravaju). Sama
prva knjiga i poema ujedno poinju sa himnom preblagoj Veneri, personifikaciji jedinstvene i
vjeito ive prirode (ali ne u smislu boanstva). U prvoj knjizi je i formuliran zakon
vjenosti materije, kao osnova uenja o svemu postojeem: iz niega nita ne postaje, ve se
sve raa i raste iz najsitnijih prvobitnih tijela ( principes ), od kojih se sastoje sva tijela.
Razvijajui ove misli posveen je i znatan dio sljedee knjige. U treoj knjizi obrauje se
pitanje ivota i smrti. Lukrecije porie besmrtnost due. ovjekov duh i dua raaju se i
umiru zajedno s tijelom. Zato je smrt neizbjean kraj postojanja. U etvrtoj knjizi utvruje se
da su naa ula osnovni izvor spoznaje. Drugi dio poeme daje atomistiko i materijalistiko
objanjenje fenomena koji preokupiraju ljudsku predobu. U petoj knjizi razvijena je
829
ORBIS ROMANVS
velianstvena slika kozmosa. Svijet je nastao uslijed raznovrsnih spajanja pojedinih tijela.
Svijet ne ostaje nepomian u svom poloaju, sve je prolazno, priroda se vjeno mijenja.
Lukrecije izlae povijest oblikovanja zemlje i pojavu ivih bia na njoj. On daje skicu
razvitka prvobitnog drutva. Prvi ljudi vie su sliili ivotinjama, nisu imali zakona ni pravila
drutvenog ivota, meu njima je vladalo nasilje. Ali su ljudi postepeno podinili sebi
prirodne sile, ovladali vatrom, poeli se sluiti ivotinjskim koama, pojavila se obitelj, kao
rezultat ugovora nastalo je i drutvo. U estoj knjizi objanjavaju se razne prirodne pojave:
oluje, potresi, kolebanja temperature, epidemije. Spjev pokazuje cjelovit, u svojoj osnovi
materijalistiki i mehanistki pogled na svijet. Pisac spjeva nije samo racionalist-mislilac,
nego i pjesnik; on prirodu ne samo da prouava, nego i oboava. Neki opisi (oluje, oblaka)
svjedoe o snazi pievog pjesnikog opaanja prirodnih pojava.
Prema Lukrecijevim frekventnim izjavama u poemi cilj rad je bio da oslobodi um Gaja
Memija (odnosno kompletnog ovjeanstva) od praznovjerja i straha od smrti. To je inio
tako to je predstavljao filozofski sistem Epikura. Lukrecije identificira praznovjerje (religio
na latinskom) sa idejom da bogovi/nadprirodne sile kreiraju na svijet ili se u njega
upetljavaju u nekom vidu sa svojim djelovanjem. Lukrecije je zastupao stav protiv straha od
takvih natprirodnih sila/bogova, podupirui ga promatranjem okruenja i logikim
argumentima. Sa tim argumentima je dokazivao da se sve pojave u svijetu mogu smatrati
prirodnim fenomenima, odnosno pokretima i interakcijom atoma u praznom prostoru,
umjesto voljom bogova/natprirodnih sila. Prirodna slika svijeta ne ostavlja mjesta boanskoj
intervenciji. U skladu sa Epikurom, Lukrecije govori o tome da bogovi vode bezbrian ivot i
da se ne mijeaju u ljudske stvari. ovjekova premo nad prirodom i njegova bespomonost
kod tumaenja njenih pojava bili su uzrok zabluda, koje mogu biti izvor svakakvih zala.
Lukrecije je zastupao i stav protiv straha od smrti, tvrdei da je smrt rastereenje od
materijalnog. Lukrecije je koristio analogiju sa brodom, kojeg je uporedio sa fizikim tijelom
koji dri i um (mens) i duh (anima) ovjeka. Ni um ni duh ne mogu preivjeti nezavisno od
tijela. Tako Lukrecije tvrdi da jednom kada tijelo umre, da i njegov sastav ne moe vie
egzistirati. Po tome ne moe biti ni dobra ni loa stvar po ovjeka. Po Lukreciju, strah od
smrti je projekcija terora i trauma iskuanih u ivotu, u boli koje samo ivui um moe
osjeati. Zanimljiva je Lukrecijeva opaska protiv straha od smrti, (na osnovi simetrijskog
argumenta) da bi ljudi koji se boje mogunosti vjene neegzistencije nakon smrti, trebali
pomisliti na vjenu neegzistenciju prije svoga roenja, koje se vjerojatno ne plae. Ukratko
Lukrecije vodi borbu protiv boanstava, kultova i sujevjerja, kao i Enije (na koga se u
epskom stilu ugleda), i kae da se bogovi ne brinu za sudbinu ljudi, te da nema ivota poslije
smrti, pa da se samim tim ne trebaa plaiti ni smrti ni navodnih muka poslije smrti. Mogao bi
se ak stei utisak da je Lukrecije umoran i nezadovoljan sa ivotom, pa se i u tome pogledu
ugleda na Enija i dio grkih klasinih pisaca, koji su govorili da bi najbolje bilo da se nisu ni
rodili. Ali kada je ve tako, da je smrt dobra, jer oslobaa od patnje i bijede.
830
ORBIS ROMANVS
Lukrecijev ideal predstavlja mudrac koji je saznao zakone ivota i prirode i oslobodio se
praznovjerja, udaljio od trzavica, i uiva u svom duevnom miru. Epikurejska etika je u
svojoj osnovi apolitina. Ona opravdava individualizam, ovjekov otklon od drutvenog
ivota, to je praksa i poruka prilino razliita od one koja je tipina za ranija antika i rimska
razdoblja (gdje se bavljenje javnim poslom i cijenilo i opravdavalo, ali i trailo od graana).
Iskustvo rimskih graanskih ratova druge polovice Kasne Republike je nesumnjivo imalo
efekt na pojavu i razvijanje apolitinog ponaanja (koje se ranije preziralo i smatralo
nedostojnim graanina), koje je postajalo sve vie i hvaljeno. ivotu punom tekih briga,
udaljenom od prirode i oteanom borbom, Lukrecije pretpostavlja ivot prvobitnog drutva.
Ali je Lukreciju stran pesimizam. Klanjanje prirodi, vjera u njene neiscrpne snage kombinira
se kod njega sa apologijom ljudskog razuma koji prodire u najdublje tajne kozmosa i koji je
izvor prave mudrosti. U tome je snaga Lukrecijeva optimizma.
Lukrecijeva poema odrava visok intelektualni, pa i znanstveni nivo tadanjih Rimljana.
Nesumnjivo je rije o jednom fenomenalnom djelu, koje e i u narednim stoljeima i
milenijumima utjecati na razvitak ovjeanstva, posebno u znanstvenom smislu. Ujedno
Lukrecije i njegovo djelo govore o slobodi savjesti i spoznaje, kao i dubokom promiljanju
autora, ali posredno i o drutvenoj i intelektualnoj atmosferi posljednjih decenija
republikanskog sustava koja je omoguavala i kreiranje, ali i publiciranje jednog ovakvog
djela. Kada se danas ita i izuava Lukrecijeva poema, moe se ostati samo zateenim sa
kolikom intelektualnom snagom i znanjem je raspolagao autor i koliko je bio ispred vremena.
Lukrecije je bio najbolji antiki glasnik modernog vremena. Svoje uenje, koje u biti stoji u
opreci s mnogim pojavama rimskog drutvenog ureenja, punog kultova i praznovjerja,
Lukrecije je obukao u tradicionalni latinski pjesniki oblik. On nije iao za aleksandrijskim
uzorima, ve za rimskim pjesnikom Enijem, prema kome je gajio duboko potovanje. Kako
se pridrava Enijevog stila, Lukrecijeva poema se odluno dri i klasine grke knjievnosti,
a ne aleksandrijskog i helenistikog utjecaja, a u svome obliku slijedi Empedokla. Kao i
Enije, i Lukrecije prezire u poeziji mitoloku uenost (koja je prisutna u aleksandrizmu) te
oekuje od itatelja da ve poznaje ope prie, odnosno da ima dobre obrazovne temelje.
Lukrecije se protivi i modernom purizmu (jezikom istunstvu), i ne ustruava se da koristi i
grke rijei i izraze, ako u latinskom nije nalazio adekvatne rijei i izraze za misao i pojam
koje je elio izraziti (propter egestatem patrii serrmonis). Lukrecijevi dikcija i heksametri su
bolju od Enijevih, ali ipak jo uvijek nisu bili u dovoljnoj mjeri uglaeni i izglancani kao u
tada suvremenim kolama. Zato taj njegov nain pisanja ne nailazi veeg odziva kod njemu
suvremenih pisaca, ali na potonje pisce iz Augustovog doba, djeluje znatno. Lukrecijeva
reforma Enijevog stiha bila je od vanosti za kasnije pjesnike, naroito za Vergilija.
Grko helenistiki utjecaj
I u ovom periodu grko helenistiki utjecaj je bio vrlo prisutan u Rimu, Italiji i zapadnim
provincijama. Kao to je ve spomenuto, za vrijeme Kasne Republike, dolo je do konanog
saimanja rimsko italske kulture sa grko helenistikom u novu, jedinstvenu kulturu. Ta
831
ORBIS ROMANVS
Ali grko helenistiki utjecaj je imao i dekadentnih osobina, jer je rairio poniznost i
udvornitvo (koje je bilo svojstveno dvorskim i salonskim uenjacima i piscima) meu
Rimljanima, kojima te osobine nisu ba bile svojstvene. Tako se npr. Aristodem iz Nise
preporuivao svome patronu tako to je kao dokazao da je Homer bio porijeklom Rimljanin.
832
ORBIS ROMANVS
833
ORBIS ROMANVS
Varon je veliki dio svojih radova posvetio latinskom jeziku, njegovoj gramatici i pravopisu,
te se i on moe uz Cicerona smatrati osobom koja je standardizirala latinski knjievni jezik.
Jedno od vrijednih Varonovih djela je i Disciplinarum libri IX, enciklopedija koja je
upotrebljavala tzv. slobodne vjetine (artes liberales) kao naela organiziranja studija i
nauke. Varon identificira 9 takvih slobodnih vjetina : gramatiku, retoriku, logiku,
aritmetiku, geometriju, astronomiju, muziku teoriju, medicinu i arhitekturu. Ove Varonove
slobodne vjetine su posluile kao osnova za kasnije autore koji su definirali 7 klasinih
slobodnih vjetina mediavelnih kola i studija. Prva knjiga ove vrlo koritene enciklopedije
se bavila gramatikom. Varonova enciklopedija je posluila kao model za kasnije
enciklopediste, posebno Plinija Starijeg. Naroito znaenje za rimsku antikvarsku znanost je
imalo njegovo djelo koje je nosilo naslov "Starine ljudskih i boanskih stvari" ( Antiquitates
rerum humanarum et divinarum). Naalost to djelo nije sauvano, ali ga drugi pisci esto
spominju. Varonovo djelo predstavljalo je kompilaciju, ali ona je sadravala prilian broj
vanih i interesantnih podataka iz drevnog doba Rima i njegovih institucija i naina ivota.
Neka djelomina pitanja Varon je i sam pokuao ispitati.
Varon nije bio cjepidlaka u stilskom pisanju, a rado je upotrebljavao i humor. Kao uzor za
ozbiljne znanstvene i strune rasprave sluio mu je Herakleid iz crnomorske Herakleje (koji
je umro oko 300 god. p. n. e.), a za satire Menip iz Gadare u Siriji (ivio sredinom III. st. p.
n. e.). Taj je njegov izbor karakteristian za doba u kojem su nestajale sve ranije vrijednosne
i moralne skrupule i norme rimsko italskog drutva. Herakleid je mnogo citao i mnogo
znao, te bio ugodan pisac, ali ne i filozof. Ni Menip nije bio filozof, ve mudrac, a kao
zastupnik Diogenove kinike filozofije ostale filozofe izvrgava ruglu. Menipu od estita
zivota na zemlji i na nebu nema nita veega ni boljega, a nita tatijeg od prepirki meu
mudracima. Za to kae Varon, da se moe filozofiju nauiti tako brzo, kao to rob kruh pei.
Nita, veli na drugom mjestu, nije jo nijedan bolesnik tako ludo sanjao, da toga nebi bio ve
koji filozof uio. Iako su mu stranci uzori, Varon ipak nastoji svuda samostalno, a osobito
rodoljubivo obraditi gradivo, koje uzima najradije iz rimskoga ivota i rimskih odnosa. Na
osnovu sauvanih fragmenata moemo rei da su one imale odreene politike i didaktike
ciljeve. Na primjer, besplodnim filozofskim rezoniranjima stavljana je nasuprot rimska
ivotna mudrost. Tako je on u satirama i sadrajem i oblikom originalan i razliit od Menipa
koji nije mijeao stihove sa prozom, kao sto je to radio Varon. Nazivi Varonovih satira
(Herkulovi stubovi ili o slavi, Lonac nae svoj poklopac, ili o dunosti supruga, Vr
ima svoju mjeru, ili o pijanevanju, Seran ili o izborima, Pasji retor, pasji vitez, pasji
vodopija, Herkul Sokratik, Poludrugi Odisej, ovjek od 60 godina) mnogo govore o
njegovim ciljevima vezanim za pisanje i objavljivanje satira. Neke satire su napisane po
Diogenovoj kinikoj filozofiji. U tim satirama Varon ismijava pokvarenost tadanjih
Rimljana, a hvali starije generacije i njihove vrijednosti i moral. Prije su ene bile kod kue,
pa su plele, tkale i kuhale, a u Varonovo doba se samo kite nakitom i uvijek su u pokretu.
Nekada su djeca bila radost i ponos kue i domainstva, a sada odgovara ena da vie voli tri
puta poi u bitku, nego roditi. Nekada je otac opratao sinu, a sada sin oprata ocu, a ima
834
ORBIS ROMANVS
sluajeva kada se i otrov upotrijebi. Po Varonu se mladi psi bolje i razumnije odgajaju u
kasnorepublikansko doba nego djeca. Izbori slue kako bi se zaraivalo, a parnice su zlatni
rudnici za porotnike. Nekada su kukavice prodavali u robove, a sada ih cenzor nekanjeno
puta, pa ga za to jo i hvale. Po Varonu sve su krijeposti i vrline nestale.
Zanimljive su mnoge Varonove opaske, koje pokazuju njegovu izrazitu otroumnost i
intelektualnu snagu. Tako je primijetio i objanjavao neke pojave koje bi odgovarale
dananjoj mikrobiologiji i epidemiologiji. Varon je upozoravao svoje suvremenike da
izbjegavaju movare i bare, jer takva podruja hrane i uzgajaju izvjesna bia koja se ne mogu
vidjeti golim okom, nego se kreu kroz zrak i ulaze u tijelo kroz usta i nos i uzrokuju ozbiljne
bolesti (izgleda kao da je teorijski shvatio postojanje bakterija, virusa i drugih mikroskopskih
parazita). Varon je u znanosti poznat i kao osoba koja je ustanovila Varonovu kronologiju
Rimske Drave. Rije je o pokuaju da se odredi precizna godina za godinom kronologija
rimske historije do njegovog doba. Varonova kronologija je bazirana na tradicionalnim
spiskovima konzula Republike, a tamo gdje su se pojavljivale konzulske lakune Varon ih
je popunjavao sa diktatorskim i anarhijskim godinama. Iako je u odreenim pogledima
(posebno to se tie najranijih razdoblja) kronologija pogrena, ona je ipak postala
opeprihvaena standardna rimska kronologija. Razlog za to lei i u injenica da je u svome
velikom dijelu ona bila ispisana na Augustovom slavoluku. Iako slavoluk vie ne stoji, veliki
dio njegove kronologije je sauvan pod imenom Fasti Capitolini. Po Varonovoj kronologiji
1. godina od osnivanja (kratica AVC = Ab urbe condita) Grada je 3. godina este Olimpijade,
odnosno 754/753. god. p. n. e., dok je prva godina Republike bila 245. godina AVC =
510/509. god. p. n. e. Varon je prvi uveo u knjievnost biografski anr. On je dao oko 700
skica biografija istaknutih Rimljana i Grka (Imagines).
Zanimljivo je da kognomen Varro pripada ilirskoj onomastici (ime je evidentirano i na
dezitijatskom podruju), ali na Varon nije ilirskog podrijetla, nego je to postao naziv jednog
od ogranaka roda Terencija, nakon to je jedan njegov lan u dvoboju ubio ilirskog
neprijatelja po imenu Varro, za vrijeme I. ilirskog rata 229-228. god. p. n. e. Inae Varon je
pisao i o ilirskim zemljama.
Tehnologija
Rimska tehnologija se i dalje razvijala, naravno pod velikim utjecajem grko helenistikog
i etrurskog nasljea. Brodogradnja, zidanje kua, zgrada, palata, teatara, mostogradnja,
cestogradnja, iziskivali su iskusne i vrsne inenjere i majstore. A toga ne bi bilo da se nije
razvijala i teorijska i praktina matematika i fizika. I uspjena Cezarova reforma kalendara
ukazuje na dobro poznavanje matematika (u konkretnom sluaju vezano sa astronomijom).
Inae matematika i fizika su bile sastavni dio obrazovanja. Matematika je ulazilo i i mistiku i
filozofsko religijska shvatanja i to poglavito preko pitagorejske kole i neopitagorizma. U
graevinarstvu, i to posebno za monumentalne objekte, koristio se mramor i to esto uti
numidijski (giallo antico) i lunenski (carrarski).
Latinski i grki jezik kasne Republike
835
ORBIS ROMANVS
Jezik se razvijao u ovo doba izmeu klasine latintine i prostoga govora, Ve se u krugu
Scipiona Emilijana bockalo "istom latintinom", jer je klasinost bila plod isto italske
naobrazbe, doim se sada mijeaju grki izrazi u govor naobraenih, a po mogunosti se
izbjegava govor prostoga puka, Ali se u ovo doba javlja i reakcija protiv govoru tih viih
slojeva i vladajueg klasicizma u knjievnosti. Poticaj i za to je dao Grk i to maloazijski
grki retor i romanopisac Hegesias iz Magnesije, On je poeo zahtijevati u saglasnosti
mnogo svojih retorskih i knjievnih pristaa, da se da obinom, svakodnevnom jeziku
(posebno ukljuujui vokabular) pravo da bude knjievni jezik, a ne da se ugleda na klasini
aticizam. Tako bi se u knjievni jezik uvrstile i rijei ili fraze koje su se odomaile u opoj
upotrebi, bez obzira da li one dolazile iz Atike, Karije, Frigije itd... Hegeesias i njegove
pristalice i istomiljenici nisu pisali po pravilima i ukusu uenjaka, vec prema izraavanju
velikoga dijela govornika. Oni su tako uveli u knjievni jezik maloazijski vulgarizam, o
emu Ciceron govori : "ko poznaje Hegesiasa, zna, ta je ludo".
Ali kao sve to je grko, tako je i ovaj nain pisanja sebi brzo utro put u rimske krugove i
knjievnost na latinskom jeziku. Glavna zasluga za to pripada Kvintu Hortenziju, Rimska
javnost nije vie marila za starinsku istou, nego je brzo pristala uz ovu jeziku promjenu
koja je dola iz helenistikog istonog svijeta, koja je knjievni i retorski jezik pribliavala
obinom, svakodnevnom pukom govoru. Zbog toga je samo onaj govornik ili pisac bio
popularan, koji je umio vulgarizmu udariti peat umjetnosti. Dok su se u prostoru dominacije
grkog jezika borba za uvoenje novog izraavanja vodila u retorskim kolama, u Rimu se
to deavalo u sudnicama gdje su advokati - oratori koji su koristili novo izraavanje
uspjeno predstavljali taj novi vid jezikog izraavanja. Hortenzijeve bravure su tako
istiskale klasicizam sa rimskih besjedita, pa bi se moglo sa pravom rei da je rimska
advokatura oblikovala knjievno izraavanje na latinskom jeziku.
U retorskoj koli na otoku Rodosu javila se i tendencija koja je pokuavala ii srednjim
putem u odnosu prema starom atikom klasicizmu i novog izraavanja. Rodska kola je
tako posebnu poklanjala na stilistiku i jeziku istou, te na izbor rijei i redanje izreka. U
ovom pravcu e djelovati nekadanji uenik Hortenzija, a sada pristalica rodske kole Marko
Tulije Ciceron, Ovaj rimski advokat, orator, pisac, politiar, filozof... e sa svojim
knjievnim i lingvistikim pristalicama, poradi svoga golemog i svestranog opus, stvoriti
zlatno doba knjievnosti na latinskom jeziku, ali e i kodificirati latinski jezik u onaj oblik
koji se danas prepoznaje i naziva klasinim. Prevoenjem grkih filozofskih i drugih djela
Ciceron je stvarao i odgovarajui latinski vokabular, te je tako omoguio svestrani razvitak
latinskog jezika. Time je latinski jezik postao dostojan grkog jezika u mnogim pogledima,
ak ga polako i zamjenjujui u nekim oblastima. Uz Cicerona, mnogo za kodificiranje i
jaanje vokabulara uinili su i Varon, Cezar i Katul, te drugi rimski pisci. Cezar je
preporuivao da se tuice izbjegavaju, kao to brodar izbjegava grebene u moru, a da se valja
uvati i seljakih, prostih izraza, kao i poetskih i zastarjelih rijei iz drevnog doba. Kasna
Republika je tako razdoblje intenzivnih filolokih studija. Prvo je Stilo udario temelje
znanstvenoj rimsko latinskoj filologiji, a to su onda nastavili Varon sa svojim opusom i
836
ORBIS ROMANVS
ORBIS ROMANVS
idioma, koji je uslijed primjesa narodnih narjeja i stranih primjesa (uslijed helenistike
simbiozne na istonom Mediteranu i srednjem Istoku), postajao argonom. Tako se dobila. U
samoj Aleksandriji uenjaci i pisci ipak njeguju i dalje grku knjievnost na stari nain, pa je
tako aleksandrizam slina pojava kao renesansa (koja je rairila i produbila zanimanje za
antike kulturne vrijednosti). Relativno cvjetanje Aleksandrijske knjievnosti poinje
neposredno prije I. punskog rata, ali tadanji rimsko italski pisci kao Nevije, Enije,
Pakuvije pa sve do Varona i Lukrecija nisu se nalazili pod utjecajem aleksandrizma. Oni su
se direktno nadahnjivali Homerom, Euripidom, Menandrom i sa drugim klasinim grkim
piscima, a ne sa aleksandrijskim posrednikom i prespojem. Ipak su na kraju i rimski pisci
pristali uz aleksandrizam, to bi se moglo objasniti i time to se kako se pribliavalo kraju
stare Republike, dolazilo do sve snanije i djelotvornije simbioze kultura i stvaranja
jedinstvene kulture, kojoj e grko helenistika kultura dati nemjerljiv doprinos. Meu
znatnije iritelje Aleksandrijske knjievnosti u Rimu spada elegiar Partenije, koji je oko 54.
god. p. n. e. otvorio u Rimu kolu za knjievnost i poeziju. Od njega su se sauvali excerpti
po kojima je nauavao. Iako su Rimljani prosto upijali grke i helenistike romane, fikcije i
fantastine prie, na latinskom jeziku jo uvijek nije bilo veeg zamaha u ovom anru. Jedini
bitniji izuzetak prua prijevod Aristidovih lascivnih pripovjesti od strane historiara Sizene.
Pjesnitvo i neoterici
Kasna Republika je dala veliki broj i lirskih pjesnika, da ih je samo u Rimu bilo toliko kao u
Tarsusu ili Aleksandriji. Bilo je i takvih koji su mogli po 500 heksametara odjednom
napisati, da im uitelj nije imao to prigovoriti, ali niti itatelj ba posebno ni pohvaliti. I ne
samo rimski mladii, nego i ene su se bavile pisanjem stihova i ivo zanimale za
knjievnost. Tako je posljednje stoljee Republike obiljeeno ne samo procvatom latinske
proze, nego i vidnim uspjesima u podruju pjesnikog stvaranja. Versifikacija se je uila u
kolama, a umijee sastavljanja stihova bilo je znak bontona. Sastavljanje stihova je postalo
vrlo uobiajeno u tadanjem, posebno viem, rimskom drutvu, pa su esto prireivale
poetske veeri, a sastavljanje stihova za opkladu je postalo esta pojava. To sastavljanje
stihova je bilo i na latinskom i na grkom (kojim su se teno sluili svi tadanji obrazovani
Rimljani). U rimskoj poeziji toga doba borila su se dva pravca: Jedan smjer branio je
tradicionalni nain sastavljanja stihova koji potjeu od Enija. Ciceron je sebe smatrao
pristaom ovog pravca; istom pravcu pripadao je i Tit Lukrecije Kar, pisac znamenitog
filozofskog spjeva "O prirodi". Drugi pravac je traio nove pjesnike oblike, nastojao
iskoristiti raznovrsne pjesnike metode koje su gajili helenistiki, naroito aleksandrijski
pjesnici. Ovaj pravac je ponikao na dvoru Ptolomeida i za njega su karakteristine sljedee
crte: 1. podvuena erudicije pieva ( naroito u pitanjima mitologije ); 2. elegancija i
profinjenost oblika: 3. osobita panja prema osobnim doivljajima, naroito ljubavnim. Pred
kraj prve polovice I. st. p. n. e. aleksandrizam ulazi u modu i u Rimu. On nalazi prilian broj
pristaa, uglavnom meu aristokratskom mladei. Tako se lirika na latinskom jeziku u drugoj
polovici Kasne Republike poela ugledati na metriku poeziju Aleksandrinaca. Predvodnik
toga novog stila je bio jedan pjesnik koji je doao sa sjevera, sa prostora koji tada uope nije
838
ORBIS ROMANVS
ulazio u sastav Italije. Njegovo ime je bilo Gaj Valerij Katul/ Caius Valerius Catullus (cc 87.
ili 84. god. p. n. e. cc 54. god. p. n. e.) iz Verone. Katul je bio najvei i najvaniji lirski
pjesnik ne samo kod tadanjih Rimljana, nego i u opoj historiji, a njegov utjecaj se osjea
jo i danas. Katul je porijeklom iz viteke familije iz Cisalpinske Galije i prema svetom
Jeronimu, on je bio roen u gradu. Njegova familija je spadala u red uglednijih cisalpinskih
familija, pa je Katulov otac ugostio Cezara, tada prokonzula Cisalpinske Galije. U jednoj od
svojih poema Katul opisuje svoj sretni povratak u familijarnu vilu u mjesu Sirmio na jezeru
Garda kod Verone. Ipak izgleda da je Katul najvei dio vremena kao odrasla osoba proveo u
Rimu, a njegovi prijatelji su bili pjesnici Licinije Kalvo/Licinius Calvus, Kvint
Hortenzije/Quintus Hortensius (sin Hortenzija, uvenog oratora i advokata, uitelja i kasnije
rivala Cicerona), Helvije Cina/Helvius Cinna, i biograf Kornelije Nepot (kojem je posvetio
libellus, koji je osnova njegove slave). Izgleda da je bio prijatelj i sa pjesnikom Markom
Furijem Bibakulom (Marcus Furius Bibaculus), a i veliki broj uglednih suvremenika se
pojavljuje u njegovoj poeziji, kao to su Ciceron, Cezar i Pompej. Prema anegdoti koju
prenosi Svetonije, Cezar nije opovrgavao da su Katulove zlobne satire ostavile neizbrisive
mrlje na njegovoj reputaciji, ali kada se Katul izvinio, Cezar je pozvao pjesnika istog dana
(po izvinjenju) na zajedniku veeru. Katul je dobro poznavao grku i helenistiku poeziju.
Niz njegovih pjesma napisan je u isto aleksandrijskom duhu ( "Svadba Peleja i Tetide", dva
svatovca-epitalamija i druge). Katul je i sam bio pod utjecajem one naglaene uenosti koju
je zahtijevala aleksandrijska kola, ali je on u isto vrijeme davao tone, pune realizma
karakteristike ljudskih osjeaja i strasti.
U Rimu e ostvariti i ono specifino emocionalno iskustvo koje e presudno djelovati na
njegovu poeziju. U Rimu je upoznao i beskrajno se zaljubio u Klodiju Pulhru
Metelovu/Clodia Pulchra Metelli, sofisticiranu i vrlo opasnu enu iz nobilskih krugova.
Klodija je bila sestra uvenog narodnjakog demagoga Publija Klodija Pulhera, i zajedno je
sa bratom (koji se kasnije dao adoptirati u plebejski rod) izvorno poticala iz patricijskog roda
Claudii Pulchri. Klodija Pulhra, iako je bila supruga Kvinta Cecilija Metela Celara (Quintus
Caecilius Metellus Celer) je bila vrlo aktivna u ljubavnim i seksualnim aferama tadanjeg
Rima, i imala je veliki broj kratkotrajnih i dugotrajnih seksualnih i ljubavnih partnera.
Klodija Pulhra, koja je bila iznimno atraktivnog izgleda, je vaila i kao kockar i osoba koja
moe dosta popiti, a sumnjiila se da je i otrovala supruga, nakon to je on umro 59. god. p.
n. e. u udnim okolnostima. Katul je vjerojatno spadao u kategoriju kratkotrajnih partnera, i
jednostavno nije mogao podnijeti da ga je ona ostavila. U svojim poemama on ju je
imenovao kao Lesbia, po ugledu na grku pjesnikinju Sapho sa Lezbosa. U svojim
poemama, Katul opisuje nekoliko stupnjeva njihovog odnosa : poetnu euforiju
(zaljubljenost), sumnje, odvojenog i osjeanje gubitka. Katulove poeme su nabijene
emocijama i ljubavnim ushienjima i razoarenjima. On doivljava suprotne osjea, koje je
osobito snano izrazio u distihu koji poinje rijeima: "Mrzim i volim..." On moli bogove da
ga izbave ljubavne bolesti, on je razoaran u ljubavi i kasnije se ne eli vie vratiti ranijoj
ljubavnici. Razlozi raskida Katula i Klodije Pulhre su ostali do danas nepoznati, i taj ga je
839
ORBIS ROMANVS
raskid gotovo otupio. On pie stihove o smrti voljenog brata i mnogobrojne i raznovrsne
pjesme posveuje prijateljima. Sjajni su Katulovi stihovi o prirodi. Pjesmu posveenu
zaviajnom poluotoku Sirmiju napisao je pjesnik nakon povratka iz Bitinije; rodni kraj drai
je Katulu od svih drugih "otoka i poluotoka, tinsikih i bitinskih polja". Na taj nain,
Kautulova lirika predstavlja odraz sloene ljestvice osobnih pjesnikovih doivljaja. Na njega
nisu utjecali smo aleksndrinici: on je bio pod utjecajem i ranih grkih liriara ( naroito Sapfe
i Arhiloha). Katul je uspio nai po svojoj snazi i ljepoti izvanredne rijei, da bi izrazio
sloene ljudske doivljaje; on se s punim pravom moe smatrati prvim rimskim lirskim
pjesnikom. U Katulovim lirskim pjesmama najjasnije se zrcalio razvoj individualizma u
rimskom drutvu.
Katul se nalazio i u provincijskom zapovjednitvu propretora Gaja Memija/Caius Memmius u
Bitiniji i to u periodu od ljeta 57. do ljeta 56. god. p. n. e. (poto je ivio rasipniki, morao je
da se upusti i u ovaj posao, nadajui se da e doi do bogatstva). Dok je bio na istoku,
putovao je do Troade, da provode odgovarajui ritual na bratovom grobu, to je zabiljeio u
jednoj poemi. Katulov opus je sauvan u antologiji od 2400 stihova u 116 carmina, koje bi se
mogle sistematizirati u tri dijela i to : 60 kratkih poema u razliitim stihovima (nazvane
polymetra). 8 dugih poema (7 himni, od kojih dvije epitalamije - literarne svadbene pjesme
koje su ujedno prvi takvi tekstovi na latinskom --- i jedan mali ep ili epyllion o svadbi Peleja
i Tetide) i 48 epigrama u elegijskom distihu. Polymetra i epigrami mogli bi se podijeliti u
etiri glavne tematske skupine i to : poeme prijateljima, erotske poeme (velika veima
izraava heteroseksualni odnos, posebno prema Lesbiji, ali ima i onih koje indiciraju
homoseksualni odnos), invektive (esto uvredljive, lascivne i opscene poeme koje su
upuene prijateljima koji su ga izdali, drugim ljubavnicima Lesbije, politiarima, retorima,
drugim poznatim pjesnicima), saaljive poeme (npr. lament zbog smrti brata). Katulove
poeme su ve tada bile vrlo cijenjene, iako ih Ciceron nije podnosio zbog pretpostavljene
amoralnosti. Katulove poeme e imati velikog utjecaja na Vergilija, Horacija i Ovidija. Katul
je svojim nainom ivota potpuno odstupao od onog drevnog kanona kako se trebao
dokazivati i ivjeti jedan Rimljanin. Drevne vrline na njega nemaju nikakvog utjecaja. Njega
i njegove prijatelje ne zanima ni politika ni vojna dunost, on je posve u svojim emocijama i
javne stvari ga ne interesiraju mnogo, izuzev kada je kao privrenik tradicionalistike
frakcije napadao Cezara u svojim poemama. On je bio taj koji je neke stvari uobiajene u
politikom vokabularu, kao to je fides (vjernost) iz sfere politikih i drutvenih odnosa (gdje
su oznaavali vjernost politikih saveznika) u sferu emocionalnih vrijednosti (gdje su se
zadrali do danas).
Na Katulovu poeziju je utjecala inovativna poezija helenistikog doba i posebno Kalimah
(neke Katulove poeme su izravni prijevodi pjesmi Sapho i Kalimaha) i njegova
aleksandrijska kola, koja je propagirala novi poetski izraz, koji je prilino odstupao od
klasine epske i herojske poezije. Ciceron je ove nove pjesnike i njihov stil nazvao neoterici
(neoteroi ; poetae novi = novi pjesnici), Katul i Kalimah nisu opisivali drevne
heroje i bogove, nego su se fokusirali na personalne i emocionalne teme. Katul je opisao svoj
840
ORBIS ROMANVS
rad kao expolitum = uglaen, kako bi pokazao da je jezik koji koristi bio veoma paljivo i
umjetniki sastavljen. Katul je pisao u razliitim metrima preuzetim iz grke lirike, a neke
tehnike koje je primjenjivao koriste se i danas u pjesnitvu. Pored Katula kao pjesnike
neoterike u ovom razdoblju je potrebno spomenuti i Gaja Helviju Cinu (sa njegovim
mitolokim epom Zmyrna) i Licinija Kalva (Licinius Calvus).
Pred kraj ovog razdoblja poeli su svoju djelatnost istaknuti pjesnici iz vremena poetka
principata i Carstva. Vergilije i Horacije; ali se njihova djela koja su objavili u vrijeme
posljednjih graanskih ratova, ne mogu odvojiti od itavog njihovog knjievnog stvaranja,
koje je tijesno povezano uz politike i socijalne prilike iz vremena Augustovog principata.
Teatarska umjetnost
Teatarska umjetnost je imala veliku ulogu u ivotu klasinog rimskog svijeta, a i tu je grki
upliv bio znatan. U Rimu i Italiji, kao i u grko helenistikom svijetu teatarske i druge
predstave davale su se samo prigodom godinjih svetkovina i javnih zabava. U klasinom
rimskom svijetu nije postojao komercijalni teatar, u dananjem smislu. Glumci i drugi
teatarski radnici nisu uivali veliki javni ugled u tadanjem Rimu, pa je i sam direktnor
glumako teatarskog ansambla (dominus gregis, factionis i choragus), obino glavni
glumac, bio u veini sluajeva osloboenik. Dramske predstave su se sastojale od komedija,
tragedija, mima (farces) i pantomime. Mim i pantomima su uglavnom koriteni u
interludijima inova, ali su i pored toga bile vrlo popularne meu obinim narodom.
Za razliku od Grka, Rimljani su vie preferirali komedije od tragedija (iako su gledali i ove
potonje), a i postavljanje tragedija je bilo skuplje od komedija. Kao uzor rimskih
komediografa je sluio novoatiki tip komedije i to na Filemona iz Kilikije (301. 262. god.
p. n. e.) i Menandra iz Atene (342. 292. god. p. n. e.), koji su bili i najbolji. Za razliku od
stare atike komedije koja ismijava, parodira i satirizira, novoatika komedija je komedija
situacije i uglavnom ima vie manje abloniziranu radnju (slino dananjim sit-com).
Lucije Livije Andronik je u Rim doao kao rob (vjerojatno grko tarentinskog porijekla),
ali je bio osloboen (i bavio se pouavanjem djece svoga patrona Marka Livija
Salinatora/Marcus Livius Salinator-- i drugih utjecajnih Rimljana) i smatra se za najstarijeg
rimskog knjievnika. Prijevod "Odiseje" izvren je u saturninskom stihu. Njegov jezik nije se
odlikovao elegancijom, bio je tvrd i hrapav, a slog prostaki i naduven; a u njemu je bilo i
neologizama, dotad nepoznatih latinskom jeziku. To je bilo prvo pjesniko djelo napisano na
latinskom jeziku. U rimskim kolama tijekom mnogih godina uilo se po Andronikovom
prijevodu "Odiseje". Livije Andronik napisao je i nekoliko komedija i tragedija, koje
predstavljaju prijevode ili prerade grkih djela. 240. god. p. n. e. nakon I. punskog rata. na
rimskoj pozornici je prvi put izvedena drama. I Republika je odlikovala Andronika davi mu
da nakon sretnog obrata u Hanibalovom rata da sastavi pjesmu zahvalnicu/himnu (za hor od
27 djevojaka u ast Junone koja je trebalo da bude izvedena kao dio religijskih ceremonija
207. god. p. n. e.), radi ega je ak cehu/esnafu pjesnika-pisaca i glumaca (collegium
scribarum histrionumque) dozvolila posebno mjesto za bogosluenje u hramu Minerve na
841
ORBIS ROMANVS
Aventinu. Gnej Nevije je bio rimski graanin (rodom iz Kampanije, ali latinskog porijekla i
pripadnik plebejskog gensa) koji je u svome djelu Bellum Poenicum dao i kratki prikaz ranije
rimske historije. I on je kao i Livije Andronik obraivao grka djela na latinskom jeziku. Uz
djelo o I. punskom ratu Nevije je napisao nekoliko tragedija, meu kojima i takve za koje je
sie uzeo iz rimskih legendi. Poto su se u Nevijevim tragedijama pojavljivali Rimljani
odjeveni u rimsko sveano odijelo togu s grimiznim obrubom (toga praetexta), ta se djela
nazivaju fabulae praetextae. Kvint Enije je bio Italik, rodom iz Kalabrije (u mesapskom
gradu Rudiae, u multijezikom podruju gdje su mesapski, grki, osaki i latinski bili u
stalnom kontaktu). Sudjelovao je u II. punskom ratu, a poslije njega sluio kao centurion na
otoku Sardiniji, gdje se sreo sa Katonom Starijim, koji ga je doveo sa sobom u Rim. Od tog
vremena Enije je ivio u Rimu i bavio se nastavnikim i knjievnim radom. Enije je
dobio pravo rimskog graanstva 184. god. p. n. e. i kretao se u krugu uglednika Rimljana, a
osobito je popularan bio u kruoku Scipion. On je oskudno zivio, te se uzdravao
poduavanjem u latinskom i grkom jeziku (dobro je poznavao grku knjievnost), i
donacijama za svoje komade od prohelenistikih uglednika (Scipion Afrikanac Stariji, Tit
Flaminin, Marko Fulvije Nobilior/Marcus Fulvius Nobilior). I Enije je bio u tadanjem Rimu
poznati dramski pisac i pjesnik. Osim Anala, po ugledu na svoje prethodnike, je pisao
tragedije i komedije. Enije je bio jedan od rijetkih uspjenih pisaca-pjesnika tragedija, a kao
uzor mu je sluio Euripid. Enije je prvi uveo u latinsku knjievnost heksametar. Na taj nain,
grki metri, zasnovani na odreenom smjenjivanju dugih i kratkih slogova, mogli su
se koristiti za latinsku poeziju. Enije je uivao slavu jo za svog ivota, a poslije smrti
potovan je kao jedan od najboljih pjesnika, a sam se smatrao reinkarnacijom Homera (to je
posljedica znaenja pitagorejskog uenja u junoj Italiji). Enije je i tvorac znatnog broja
poslovinih latinskih poslovica (koji su bili sastavni dio njegovih djela). Od djel sve trojice
nabrojanih pjesnika (Livija Andronika, Nevija i Enija) sauvani su samo fragmenti ili
naslovi djela. Naslovi Andronikovih tragedija su Achilles, Aegisthus, Aiax Mastigophorus,
Andromeda, Antiopa, Danae, Equus Troianus, Hermonia, Tereus, a od komedija
Gladiolus/Mali ma i Ludius i moda Virgo. Od Nevija znamo za adaptirane grke drame
pod nazivima Aegisthus, Lycurgus, Andromache ili Hector Proficiscens, Equus Troianus, a
od fabula preteksta sauvani su naslovi za Odgoj Romula i Rema ili Vuk/ Lupus ili
Alimonium Romuli et Remi i Clastidium, koja slavi pobjedu Marka Klaudija Marcela nad
Keltima 222. god. p. n. e. Opus Enija ukljuuje i Epicharmus, Euhemerus, Hedyphagetica i
Saturae, kao i Ambrakiju, koju je opjevao u ast opsjedanja toga grada od strane svoga
dobrotvora Nobiliora 189. god. p. n. e.
Plaut se rodio u Umbriji (moda iz ve latinizirana umbrijskoga mjesta Sarsine). Dospjevi u
Rim, stupio je kao sluga u skupinu glumaca, zatim se bavio trgovinom, ali bez uspjeha, pa je
onda radio pod najam, piui u slobodno vrijeme komedije, koje je uspijevao prodati. Plaut je
imao prilike mnogo putovati, sretati se s ljudima koji su pripadali najrazliitijim slojevima
stanovnitva Italije. Po sieu, kompoziciji i karakteru tipova, Plautove su komedije
imitatorske. I one su stvorene pod utjecajem nove atike komedije, koja nema intenciju da
842
ORBIS ROMANVS
bude politika i drutvena komedija kao stara atika komedija, nego se zadovoljava jezikom
politike korektnosti. Plautovi junaci nose grka imena, radnja njegovih komedija dogaa
se po grkim gradovima. U Plautovim komedijama, kao i u novoj atikoj komediji, figuriraju
odreeni tipovi. Veliku ulogu u komadima igraju robovi, a gotovo uvijek figuriraju u
komediji lijenina i svodnik dok su enske uloge (koje uglavnom igraju mukarci) donekle
sline i umjetne. U osnovi Plautove komedije obino lei ljubavna intriga i one se zavravaju
sretno po glavne likove. Plautove komedije obino se izdaju abecednim redom. I pored toga
to se radnja Plautovih komedija dogaa u grkim gradovima i to njihovi junaci nose grka
imena, u njima ima dosta ivih odjeka rimske stvarnosti.
Prva nosi naslov "Amfitrion". Njen sie je sljedei. Tebanac Amfitrion kree u rat. Njegovoj eni dolazi Jupiter,
uzevi na sebe lik samog Amfitriona, i Merkura, preruen kao Amitrionov sluga. Poslije nekog vremena vraa
se pravi sluga da javi eni svog gospodara njegovo dolazak, ali ga ona istjeruju iz kue. Ista sudbina stie i
samog Amfitriona. ena ga ne priznaje za mua i uvjerava da se njen mu ve odavno vratio. Najzad, bogovi su
se odluili povui. Jupiter je otkrio Amfitrionu itavu tajnu, i zajedno s Merkurom odletio na nebo. Amfitrion je
sretan to je sam Jupiter siao njegovoj eni. Veliku popularnost uivala je komedija "Hvalisavi vojnik" ("Miles
gloriosus"). Radnja se dogaa u Efezu. Glavni lik Pirgopolinik je vojnik u slubi kralja Seleuka. Njemu je
polo za rukom odvui iz Atene djevojku. U Efez stie atenski mladi, njen zarunik, koji nastoji osloboditi
djevojku. Glavni pomagai pri tome su mu rob Palestron i dobri starac, vojnikov susjed. Stareva klijentkinja
pone se pretvarati da je zaljubljena u vojnika, odredi mu sastanak, i on, elei se osloboditi Atenjanke, otpusti
ju s bogatim darovima. U posljednjem inu intriga izbija na vidjelo, robovi mudrog starca tuku hvalisavog
vojnika, uz opi smijeh.
ORBIS ROMANVS
Plocium (45 stihova). Fabula togata se prvotno razvila u italskim zajednicama sa latinskim
pravom. Najstariji togata je bio Titinije/Titinius. U tim togatama radnja se deava u Italiji, a
teme su iz narodnog ivota, a i enske uloge imaju veinu, jer od 15 Titinijevih komedija ima
ih 9 sa enskim, a 6 sa mukim ulogama. Uz Enijevog sestria Marka Pakuvija, rodom iz
Brindizija (od kojeg dosta fragmentarno poznajemo 12 tragedija i 1 pretekstu), potrebno je
spomenuti i Trabeja, Atilija, Akvilija, Licinija Imbreksa i Luscija Lavinija. Kao pjesnike
pisce palijata potrebno je spomenuti jo i Turpilija, Juvencija i Valerije, te Kvinta Fabija
Labeona i Marka Popilija Lenata. Sve ovo ukazuje da je ovo razdoblje bilo iznimno
produktivno u produkciji dramskog stvaralatva, naravno kvantitet ne znai i da je rije o
kvaliteti, jer rimska dramaturgija ipak je zaostajala za onom grkom.
Krugu Scipiona Emilijana (u koji su bili ukljueni i Gaj Lelije, Furije Filon, Spurije Mumije,
Polibije...itd.) pripadao je i pisac komedija Terencije, koji je bio rodom iz Kartagine i jo u
ranoj mladosti dospio je u Rim kao rob. Njegov gospodar (senator Terencije Lukan) dao mu
je obrazovanje i pustio ga na slobodu. Terencije se kretao u najviem sloju rimskog drutva, i
njegove komedije usmjerene su ka obrazovanom gledatelju. Terencije je takoer oponaao
grke pisce, a najvie Menandra, znamenitog pisca nove antike komedije. Sve Terencijeve
komedije odlikovale su se elengacijom stila. U tom pogledu one su smatrane uzorom i bile
predmet mnogih komentara gramatiara. Sauvano je est njegovih komedija :
8.Adelphoe (Braa) (iz 160. god. p. n. e.)
9.Andria (Djevojka sa Androsa) (iz 166. god. p. n. e.)
10.Eunuchus (Eunuh) (iz 161. god. p. n. e.)
11.Heauton Timorumenos (Samomuitelj) (iz 163. god. p. n. e.)
12.Hecyra (Punica) (iz 165. god. p. n. e.)
13.Phormio (iz 161. god. p. n. e.)
Ima i pretpostavki (na osnovi prologa u Brai) da su mu Scipion Emilijan i Lelije pomagali
u izradi djela. Terencije je umro na povratku iz Grke u svojoj 26. godini, ostavivi samo
kerku jedinicu iza sebe. Terencije je upravo najbolji primjer kako je rimsko drutvo
sposobno da kvalitetno apsorbira strani element, pretvori ga u Rimljanina koji dodatno
doprinosti razvitku rimske kulture. Afrikanac Terencije, potomak fenianskih kolonista i
rimskih neprijatelja, ne samo da je postao Rimljanin, nego i jedan od najvanijih nosilaca
rimske kulturne djelatnosti i to sve za samo dvije decenije. Prohelenistikom krugu je
pripadao i satiriar Gaj Lucilije, porijeklom iz uglednxe familije iz latinske kolonije Suessa
Aurunca, koji je poznat po svojim satirama u kojim se zrcalio drutveni ivot toga
doba. Lucilije je napadao poroke suvremenog drutva i on je osuivao krivokletstvo,
gramzivost i rasko, ali pored toga obraivao je i knjievne i druge teme. Gaj Lucilije je bio
prijatelj sa Scipionom Emilijanom i u mladosti se borio pred Numancijom. Rije satura
znaila je prvobitno jelo koje se sastoji od raznih plodova, i prije Lucilija imala je razliita
844
ORBIS ROMANVS
znaenja. Lucilije ju je upotrijebio za svoja djela da bi ukazao na mjeovit knjievni oblik, ali
se od tog vremena ovaj pojam obino odnosi na didaktika djela koja imaju za cilj da na
satirian (komian) nain osude poroka i ispravljanje naravi suvremenog drutva. Lucilije
je I. knjigu posvetio utemeljitelju rimske filologije Luciju Stilu. Od Lucilijevih satira
sauvani su samo fragmenti. Od Lucilijevog vremena satira je postala isto rimski knjievni
rod i bila je razvijena u slijedeem razdoblju. I tako u razdoblju od kraja III. st. p. n. e. do
polovice II. st. p. n. e. rimska knjievnost, isprava imitatorska, dobiva postepeno originalne
crte i razvija se samostalno. Knjievnost je rimsko drutvo upoznavala s novim idejama, ona
je doprinosila stvaranju onog latinskog jezika koji je prouavan tijekom slijedeih stoljea.
Prikazivane komedije su vie liila na dananje komine opere, jer su veliki dijelovi teksta ustvari bili recitali
praeni muzikom, a bilo je i plesa. Predstave u klasinom rimskom svijetu su po pravilu izvoene po danu, jer
se nije koristilo osvjetljenje po noi. Ranije su se davale nakon podnevnog ruka, ali od Plautovog vremena su
se prireivale u jutro. Prosjeno je komedija trajala oko dva sata.
Za predstave prireivane za ludi je bio zaduen dravni dunosnik, koji je ugovarao poslove produkcije
menaeru (dominus gregis) koji je uobiajeno bio i sam glumac i vezan sa glumakom trupom (grex). Sama
produkcija nije zahtijevala mnogo sredstava. Inae nije postojalo nikakvo ogranienje vezano za broj uesnika
glumaca u predstavi, ali su producenti uvijek nastojali da smanje trokove uzimajui manji broj glumaca. I
kostimografija nije bila u mnogoemu zahtijevna. Jedina minka koja se zahtijevala u danima Terencija i Plauta
je bilo bojenje lica, posebno za mukarce koji su uzimali uloge ena.
Perike su koritene kako se reprezentirali razliiti karakteri (sijeda za
starije ljude, crna za mlade, crvena za robove). Radi diferencijacije
karaktera i odreivanja vrste dramske predstave koritene su u velikoj
mjeri i maske. Bijela odjea je odavala karakter starije osobe, purpurna
mlae osobe, a uta ene. Inae u ranijim razdobljima, enske uloge su
glumili mukarci, da bi kako je napredovala rimska teatarska
knjievnost robinje preuzimale enske uloge.
845
ORBIS ROMANVS
846
ORBIS ROMANVS
prikazivanje dobro prireene basne ili dijaloga napravi neka vesela i zabavna igra. Od ranijih
veselih igara se razlikovao po tome to je bio nerazdruiv od plesa i lascivnosti, i to se nije
igrao na teatarskim daskama, nego na parteru. U mimu su aktivno uestvovale i ene, i to bez
potrebe da nose maske i bez cipela, koje su bacale na stranu. Taj novi mim je u teatar uveden
tek od 82. god. p. n. e. Predmeti mima su uglavnom bili ljubavne i lascivne prirode, i to esto
prireeni na raskalaeni nain. U mimu se, kao i atelani, opisivao prosti (sa lascivnim
elementima) ivot, pri emu su prednost imala slobodna i razuzdana deavanja u gradu
(slino kao i u Aleksandriji), a ne kao ranije u seoskim predjelima. Dosta gradiva za mim je
uzimano iz svijeta zanatlija. Repertoar je mogao biti vrlo raznovrstan, a kratke znaajne, lako
shvatljive reenice su odlikovale te komade. Mim se nekada koristio i kako bi se indirektno
uputila politika poruka ili satira, a nije se ba pazilo na neku pravilnost i uglaenost
graenja stihova. Jedino su mimi koje je stvarao vitez Laberije (ivio 105. 43. god. p. n. e.),
premda puni prostote, ipak su bili to se tie koritenog jezika, metra kvalitetni. Drugi
uveniji autor mima Marko Furije nazvan i Bibaculus ili Vivaculus, je roen u Kremoni oko
103. god. p. n. e., a sastavljao je vrlo podrugljive pjesme, osobito protiv prvih triumvira i
cezarovaca (duplici toga involutus). Od njega su i lucubrationes, a pripisuje mu se i jedan
epos o galskom ratu, naalost izgubljen. Njegova prostota u izrazu je bila tolika da su se
protiv nje izraavali i tadanji Rimljani.
Uz teatarske komade, od latinske knjievnosti vrijedi istai i Aula Furija i njegove Annales
u heksametrima, zatim i poetska pisma Spurija Mumija, brata Lucija Mumija, koje je on
pisao iz vojnog tabora svojim prijateljima u Rimu, pa epigramiare Kvinta Katula, konzul za
102. god. p. n. e., i senatora Lucija Manlija koji je pisao oko 97. god. p. n. e.
847
ORBIS ROMANVS
848
ORBIS ROMANVS
Mozaik koji prikazuje trupu glumaca. Danas se nalazi u Museo Archeologico Nazionale u Napulju.
Umjetnost
Kasna Republika je bila i razdoblje istananijeg umjetnikog ukusa i izraza. Pripadnici
najbogatijih i najutjecajnijih slojeva, ve dobrano apsorbirani u svijet jedinstvene grko
rimske kulture smatraju shodnim da uivaju u estetskom izrazu. Tako se podovi u sobama
ispunjavaju mozaicima, a u modu su ulazile umjetnike zbirke, pa su se stare umjetnine
traile i skupo plaale. I putovalo se kako bi se vidjele neke umjetnine. U ovom dobu su
dobro prolazili tumai ili exegeti slika i umjetnina, neka vrsta protohistoriara umjetnosti.
Mnogo je umjetnina, uz veliku cijenu, dolo iz Grke i sa Istoka kako bi ukrasilo kue
rimskih nobila, vitezova i bogatih osloboenika. Privatnu kuu prvi je ukrasio mramornim
849
ORBIS ROMANVS
stubovima govornik Lucije Kras na Palatinu. Sula je stubovima sa Zeusovog hrama u Ateni
ukrasio Kapitol. Lukul je iskoristio svoje namjesnitvo da pribavi veliki broj umjetnina i time
obogati svoju palatu. Za razliku od palata i privatnih kua, u rimske hramove jo uvijek ne
ulaze u velikom broju grke i orijentalne umjetnine, ve su rimski bogovi bili zadovoljni sa
rezbarijama od drveta. Rimljani jo uvijek nemaju velikih kipara, izuzev Arelija koji je
kipove boginja predstavljao prema izgledu svojih ljubavnica.
Rimljani su i dalje bili samostalni u umjetnosti realistikog portreta. U doba Sule i u toj je
oblasti pojaan utjecaj helenistike umjetnosti, ali se ve u razdoblju poslije njegove smrti, tj.
sedamdesetih i ezdesetih godina I. st. p. n. e. zapaa reakcija. Tako se, na primjer, kiparski
portret Pompeja odlikuju briljivom obradom i finom modelacijom povrine biste ( u tom
pogledu kipar je koristio metode visoke helenistike tehnike, ali, prikazujui lice, umjetnik se
u duhu rimske tradicije trudio da d sve individualne crte. On je daleko od idealizacije,
svojstvene grkim i helenistikim kiparima. U duhu svojih etrursko-rimskih prethodnika,
umjetnik je naglasio prirodne nedostatke prikazanog ovjeka. On je predstavio nepokretno,
mesnato lice, sa sitnim, malo izrazitim oima, malim prastim nosom... Kao jedan od
najboljih primjera portretnog majstorstva ovog vremena moe posluiti bista Cicerona. I na
njoj se helenistika tehnika obrade materijala metode uopenog prikazivanja kombiniraju s
rimskim realizmom. Ciceron je prikazan kao ovjek u godinama, s neto oteanim licem,
visoka ela i otra pogleda, dok mu na usnama lei lagan i prirodna osmijeh. Pred nama nije
prosjean ovjek, ve mislilac i javni djelatnik. Kolosalna Cezarova statua, koja pada u
kasnije doba, ali koja vodi porijeklo od originala iz Cezarovog vremena odlikuje se
vrstinom linija u prikazivanju individualnih crta Cezara, koji je prikazan kao ovjek srednjih
godina, strog i jake volje. Na osnovu toga mi moemo suditi da je za kraj ovog razdoblja
karakteristina reakcija, tenja ka povratku ranijim italskim uzorima. Umjetnici doba
Republike obratili su panju na to da prenesu individualne crte lica: figura odjevena u togu
prikazivana je gotovo uvijek stereotipno. Pored mukog, u ovom razdoblju pojavljuje se i
enski individualni portret, iji procvat pada u doba Carstva. Veliki uspjeh postiu u ovom
razdoblju i reljefi. I tu zapaamo kombiniranje helenistikih crta s rimskim, koje je dodue u
prvo vrijeme bilo eklektino. Jedan bareljef, na primjer, predstavlja kombinaciju mitolokih
scena koje su po svojim sieima i tehnici helenistike sa predodbom rimskog prinoenja
rtve poslije cenza, predodbom koja je dana u tradicionalnom rimskom realistikom stilu.
Reljefi iz Cezarovog doba, kao i drugi umjetniki spomenici toga vremena, svjedoe o
pokuajima sinteze tih dvaju stilova. Slikarstvo se u I. st. p. n. e. sve vie upotrebljava u
dekorativne svrhe. U to vrijem formiraju se razni stilovi zidnog slikarstva, iji su nam sjajni
primjeri sauvani u Pompejima.
Muzika i ples su u Kasnoj Republici su dobili vee znaenje. Profesionalni muzikanti i
plesai se naruuju i za privatne zabave. Muzika je bila i obavezni predmet u obrazovanju.
Ples je u rimskom drutvu isto bio prisutan i na privatnim zabavama su i ene plesale zajedno
sa mukarcima.
850
ORBIS ROMANVS
851
ORBIS ROMANVS
Phaenomena
852
ORBIS ROMANVS
Kalendar
U vrlo uskoj vezi sa drevnom rimskom religijom je i kalendar, koji je do danas ostao uz
latinicu najprisutnija tekovina rimskog svijeta. Kao i sam rimski svijet, i njegov kalendar
je mijenjao forme, dopunjavao i prilagoavao se, pokazujui praktinu vrijednost. Zato i
ne treba uditi da se toliko dugo sauvao.
Vjerojatno je u poetku rimski kalendar bio lunarni sa 10 mjeseci i po tradiciji je bio
uveden za vrijeme Romula. Prvi mjesec u rimskom ranom kalendaru bio je mart (martius;
imao 31 dan), prozvan po bogu Marsu. April/aprilis (imao 30 dana) je dobio ime od
aperire - otvarati, jer sa njim poinje pravo proljee. Maj/maius (imao 31 dan) je dobio
ime po Maji, boginji majci Merkura, a juni/iunius (imao 30 dana) po Junoni. Quintilis
(imao 31 dan) od quinque - pet je u ast Julija Cezara 44. god. p. n. e. promijenjen u juli,
a sextilis (imao 30 dana) od sex - est je 8. god. p. n. e. dobio ime august po imenu
Oktavijana Augusta. Septembar (imao 30 dana) od septem = sedam je bio sedmi mjesec,
oktobar (imao 31 dan) od octo = osam je bio osmi mjesec, novembar (imao 30 dana) od
novem = devet je bio deveti mjesec, a decembar (imao 30 dana) od decem = deset je bio
deseti mjesec. Ovaj romulovski kalendar je iamo u godini 304. dana, a preostali zimski
dani od kraja decembra pa do poetka marta nisu bili pridodati nijednom mjesecu. Po
tradiciji kalendar je nadalje ureen od strane kralja Nume Pompilija, koji je u kalendar
dodao jo dva mjeseca. Numina dva mjeseca su bila januar/ianuarius (posveen bogu
Janusu)1 i februar/februarius (mjesec proienja, pomirenja, pokajanja i pokore) u kome
su se obavljala i rtvovanja (proienja; februare = oistiti, okajati). Poto su Rimljani
bili sujevjerni, i smatrali su da su neparni brojevi sretni, Numa Pompilije je morao izvriti
potpunu reviziju ranijeg kalendara, pa je dodao 51 dan na romulovski kalendar. Godina je
sada imala 355 dana. Izgleda da su konanu reviziju ovog kalendara uinili decemviri.
Od svakog romulovskog 30dnevnog mjeseca je uzet po dan i ti dani su podijeljeni izmeu
januara (dobio 29 dana) i februara (dobio 28 dana i jedini bio parni). Preostala etiri
mjeseca su imala 31 dan, a sedam mjeseci 29 dana. Februar je bio podijeljen u dva dijela,
svaki sa neparnim brojem dana. Prvi dio je zavravao sa praznikom Terminalia 23. II.,
koji je smatran krajem religiozne godine. Preostalih pet dana je formiralo drugi dio
februara. Kako bi se lunarna godina odravala kako tako u skladu sa tropskom
godinom, sa vremena na vrijeme bi izmeu ova dva dijela februara bio ubacivan posebni
mjesec (mensis intercalaris, nazivan i mercedonius ili mercedinus i njegove none su bile
5. dana, a ide 13. dana). U tom sluaju bi drugi dio februara bio inkorporian u mensis
intercalaris kao njegovih zadnjih pet dana, pa bi tako ovaj ubaeni mjesec imao ukupno
1
Varon prenosi da je prema Marku Fulviju Nobilioru (sastavlja fasta koji su bili smjeteni u hram Herkula
i Muza/Hercules Musarum koji se nalazio u Circus Flaminius) januar nazvan po Janusu jer ovaj bog ima
dva lica, odnosno okrenut je prema oba puta.
853
ORBIS ROMANVS
27 dana. Godina sa ubaenim mensis intercalaris je imala 377 dana. Odluka o uvoenju
mensis intercalaris je spadala u domenu pontifex maximusa.
Prema Censorinu i Makrobiju, idealni ciklus bi podrazumijevao smjenjivanje obine godine sa onom u koju
je ubaen mensis intercalaris, i u tom sluaju bi prosjeno rimska godina trajala 366 dana. Makrobije
opisuje i dalju doradu u kojoj su u 8 godina (u periodu od 24 godine) 3 godine sa mensis intercalaris. Po
ovoj doradi u periodu od 24 godine prosjeno godina traje 365 dana. Meutim, odluivanje vrhovnog
sveenika o uvoenju mensis intercalaris nije se samo zasnivalo na ovim shemama. Njegovo diskreciono
pravo da odluuje o uvoenju mensis intercalaris ga je stavljalo u poziciju u kojoj je mogao prihvatiti ove
sheme ili je mogao raditi po svome nahoenju. Ako bi se upravljalo pravilno sa ovim sustavom sa
ubaenim kalendarskim mjesecom, onda bi rimska godina bila kako tako u prosjenom smislu vezana
za tropsku godinu.2 Bilo je vrhovnih sveenika koji su odgovorno rukovodili ovim pitanjem, ali se to
izmijenilo u Kasnoj Republici.
Ovaj kalendarski pomalo komplicirani sustav je, sudei po izvornoj grai, kolabirao
najmanje dva puta. To je znailo da je kalendar radikalno odstupio u odnosu na tropsku
godinu. Prvi put se to desilo za vrijeme ili nakon II. punskog rata (uslijed toga to nisu
ubacivani mensis intercalaris), to je dovelo do reforme izraene u lex Acilia iz 191. god.
p. n. e., koja je izgleda uspjeno regulirala uvoenje mensis intercalaris za itavo jedno
stoljee. Drugo kolabiranje se desilo sredinom I. st. p.n. e. i vezano je kaos koji je tada
vladao u politikom ivotu Rima. Pontifex maximus nije bio sveenik u dananjem smislu
rijei, nego je to uvijek bio neki pripadnik vladajue elite koji je poslove vrhovnog
sveenika obnaao usput, dok su mu politiki i stranaki interesi Kasne Republike bili
primarni. Zato se deavalo da pontifex maximus bude aktivno ukljuen u mahinacije
tadanje politike, pa je koristio svoje ovlasti kako bi to je mogue vie produio
mandatnu godinu u kojoj su on ili njegovi saveznici i prijatelji bili dunosnici ili bi je
skraivao kada su njegovi politiki oponenti imali funkcije. Poseban problem je bio ako
bi se graani nalazili udaljeni od Rima, kada bi se objavljivalo uvoenje mensis
intercalaris, i nisu na vrijeme bili o tome obavjeteni. Problem je postao prilino akutan
upravo u periodu 63. 46. god. p. n. e. (kada je Julije Cezar bio vrhovni sveenik). U
ovih 17 godina samo su u 5 godina bili ubaeni mensis intercalaris, i nijedan u pet godina
prije 46. god. p. n. e. To je posljednje godine predjulijanskog kalendara dovelo u veoma
konfuznu poziciju. Nepravilnost je tako iznosila ak 67 dana, pa se cvjetna svetkovina
slavila u ljeto 11. VII., umjesto u proljee 28. IV. Rjeavanje novonastanog kalendarskog
cirkusa je postao jedan od prioriteta politike Julija Cezara, im je izaao kao pobjednik iz
graanskog rata. Bilo je jasno da je vrijeme lunarnog kalendara i svih njegovih
kombinatorika neumitno prolo. Trebalo je stvoriti kalendar vezan za sunce i koji bi
funkcionirao bez ljudskog uplitanja (kao to se to deavalo u odnosu vrhovnog sveenika
2
Tropska godina (takoer poznata i kao solarna godina) oznaava vremenski period potreban da bi se
Sunce - gledano sa Zemlje - vratilo na istovjetnu taku i ciklusu godinjih doba, npr. od jedne jesenske
ravnodnevnice do druge jesenske ravnodnevnice ili jednog ljetnog solsticija do drugog ljetnog solsticija.
Inae svake godine tropska godina varira, i prosjeno trajanje tropske godine iznosi 365 dana, 5 sati, 48
minuta i 45,5 sekundi. Tropska/solarna godina se razlikuje od zvjezdane/siderike godine koja predstavlja
orbitalni period Zemlje oko Sunca i koja iznosi 365,2564 dana.
854
ORBIS ROMANVS
i mensis intercalaris), na praktino mehanikoj osnovi. Tako bi svaki ovjek bez obzira
gdje ivio na prostoru rimskog svijeta tano znao koji je datum.
Fasti Antiates Maiores, fragmentirana freska predjulijanskog rimskog kalendara. Naena u ruevinama
Neronove vile u Anciju (Antium; Anzio). Danas se nalazi u Palazzo Massimo (u okviru Museo Nazionale
Romano) u Rimu.
Procjena da tropska godina traje cc 365 dana je bila poznata u starom vijeku ali nije bila direktno
koritena jer veina drevnih i antikih kalendara (izuzev egipatskog) nisu bili solarni kalendari.
Astronomija, astrologija i sa njima vezana matematika su bile dosta razvijene znanosti u ranijim
razdobljima, pa je i julijanska reforma zasnovana na rezultatima ovih viestoljetnih istraivanja. Od tih
istraivaa iji su rezultati vodila ka stvaranju julijanskog kalendara vrijedi istai Kleostrata iz Tenedosa
(ivio cc druga polovica VI. prva polovica V. st. p. n. e.), Kaldejca/Babilonca Naburimana, Metona iz
Atene ( ; ivio u V. st. p. n. e.), Eudoksa iz Knida (ivio u periodu kraj V. sredina IV.
st. p. n. e.), Kalipa (; ivio cc. 370. cc. 300. god. p. n. e.), Aristarha sa Samosa (;
310. cc. 230. god. p. n. e.), Hiparha iz Nikeje (; ivio 190. cc 120. god. p. n. e. Natpis iz
Kanope u Egiptu iz 238. god. p. n. e., uz itav niz drugih podataka (politike, ekonomske i religijske
naravi) inaugurira novi kalendar zasnovan na Suncu od 365 dana. Ptolomeidska reforma, koja inae nije
zaivjela, je predviala da se na pet dana (koji su bili van sustava 12 regularnih egipatskih mjeseci) starog
egipatskog kalendara doda svake etvrte godine po jedan dan. Ova reforma je konano implementirana u
Egiptu od Augusta 26/25. god. p. n. e. i taj se kalendar naziva aleksandrijski.
Cezara je vjerojatno na radikalno zasnovana reformu kalendara ispirirao njegov boravak u Egiptu. Lukan
opisuje kako je na gozbi (prireenoj u ast postignutog sporazuma koji je trebao rijeiti konflikte unutar
tadanjih ptolemeidskih pretendenata na prijestolje Egipta) Cezar razgovarao sa uenjakom Akorejem,
interesirajui se za egipatsku historiju i kulturu (ukljuujui i kalendar). Tada je Cezar i saznao za egipatsku
sunanu godinu i naelo od cc 365 dana u tropskoj godini, pa je i nagovjestio svoju namjeru da napravi
bolji kalendar od onoga koji je napravio Eudoks. Prema Plutarhu, Cezar je po povratku u Rim pozvao
najbolje uenjake kako bi se rijeio problem sa kalendarom. Plinije Stariji navodi da se u ovoj reformi
Cezar najvie oslonio na helenistikog i aleksandrijskog matematiara i astronoma Sosigena koji je ustvari
smatran i glavnim tvorcem julijanskog kalendara. Sosigen je moda bio i autor astronomskog djela koje je
855
ORBIS ROMANVS
Cezar da se izda kako bi se olakalo prihvatanje reforme. Julijanski kalendar je bio sinkretizam starog
rimskog kalendara, egipatskog solarnog kalendara i 365 dana koje je ustanovila grka astronomija.
Prema Makrobiju, Cezaru je u ovome poslu asistirao izvjesni Marko Flavije (Marcus Flavius).
Tako je i u prestupnoj godini februar formalno imao 28 dana, a praktino 29 dana. Poto
je godina poveana za 10 dana, moralo je doi i do prekrajanja dotadanjih mjeseci.
Teorijski je tako svaka julijanska godina imala 365 dana.
Kalendarski mjesec
Romulovski
kalendar
Predjulijanska duina
u danima
Julijanska duina u
danima
Ianuarius
Nije postojao
29
31
Februarius
Nije postojao
28 (u godini kada je
ubaen mensis
intercalaris 23 dana )
28 (prestupna godina
29)
Mensis intercalaris
Nije postojao
27
Ukinut
Martius
31
31
31
Aprilis
30
29
30
Maius
31
31
31
Iunius
30
29
30
856
ORBIS ROMANVS
Quintilis (Iulius)
31
31
31
Sextilis (Augustus)
30
29
31
September
30
29
30
October
31
31
31
November
30
29
30
December
30
29
31
Stabilnost julijanskog kalendara je vrlo brzo pokazana i vie nije dolazilo do takvog
stupnja konfuzija, kao to se to deavalo za vrijeme Republike. Julijanski kalendar
nastavljen da bude koriten i na mediavelnom ranonovovjekovnom latinskom zapadu (uz
odreene dorade, npr. u nazivlju kalendarskih mjeseci koje je uinio Karlo Veliki) i na
vizantijskom istoku. Sjevernoafriki Berberi su koristili i jo koriste kao svoj kalendar
ustvari modificiranu verziju julijanskog (ak su i nazivi mjeseci latinske izvedenice).
Zanimljivo je da su sjevernoafrikanci jo u XI. st. koristili januarske kalende. I
Osmansko Carstvo je koristilo modificiranu verziju julijanskog kalendara, pod nazivom
Rumi takvim.
Ba defterdar (glavni rizniar) Hasan paa je 1677. god. predloio sultanu Mehmedu IV. ispravku
finansijskih zapisa, tako to bi se svakih 33 godine izostavljala jedna godina, koja je nastala iz razlike
lunarnog religijskog i solarnog julijanskog kalendara, koji e se nadalje upotrebljavati za fiskalne svrhe. Za
vrijeme vladavine sultana Mahmuda I., usvojen je 1740. god. mart kao prvi mesec fiskalne godine za
plaanje poreza i bavljenje sa vladinim slubenicima, umesto muharema (prvog meseca religijske godine) i
to po predlogu defterdara Atif efendije. Takva godina e se nazivati Marti godina. Po predlogu defterdara
Morali Osman efendije, tokom vladavine sultana Abdul Hamida I., primena fiskalnog kalendara je 1794.
proirena na dravne trokove i isplate, kako bi se spreio suvini troak usled duinske razlike izmeu
religijskog i julijanskog kalendara. Rumi takvim je 13. III. 1840. god. proglaen za zvanini kalendar svih
graanskih i sekularnih poslova, pod imenom "Rumi takvim" (tj. "rimski" kalendar, jer je poreklom iz
Romejskog, odn. Istonog Rimskog Carstva). Poetna godina osmanskog Rumi takvim je bila Hidra 622.
god. Zanimljivo je da je ovaj kalendar za prvi mjesec uzeo mart, to je bila i najranija rimska tradicija.
Rumi takvim je ukinut nakon turske revolucije 1925. god. i zamijenjen je sa gregorijanskim kalendatom.
Za vrijeme srednjeg vijeka ni na latinskom zapadu nije bilo usklaenosti kada poinje nova godina
(odnosno njeno raunanje), pa je zavisno od zemlje i od naroda vladalo pravo arenilo (25. XII.; 1.III.; 25.
III.; 1. IX.; Uskrs), iako je zadrano da je 1.I. prvi dan kalendarskog ciklusa. Uglavnom se standardizirao
1.I. kao prvi dan nove godine (i kako bi se izbjeglo njegovo nekransko porijeklo nazvan je stilus
circumcisionis = dan kada je Isus obrezan/osuneen) u veini rimokatolikih i protestantskih zajednica u
XVI. st., a u Engleskoj (ukljuujui i amerike kolonije iz kojih su nastale USA) tek 1752. god.
857
ORBIS ROMANVS
Rimska godina je poinjala onda kada su magistrati stupali na svoje izabrane dunosti.
Ustvari godina za Rimljane predstavlja mandatni i dunosniki period za obnaanje
magistratura (izuzev cenzora i diktatora) i plebejskog tribunata. Najee je to bilo 1. III.
i 15. III., iako postoje indicije i za druge datume kada su konzuli stupali na dunost.
Konani prijenos na 1. I. desio se 154/153. god. p. n. e. poradi situacije u Hispaniji. Dok
je nepoznato kako su se godine identificirale i nazivale, za vrijeme Republike, principata
i dominata godine su se nazivale po ranorepublikanskim pretorima, konzularnim
858
ORBIS ROMANVS
Ipak se kao ustalio datum 21. IV. 753. god. p. n. e., koji je predloio Varon. Do ovog
datuma Varon je doao tako to je koristio konzulske faste, zbrajajui godinu po godinu, i
preuzevi od Dionizija iz Halikarnasa da je period kraljevske vlasti trajao 244 godine. Po
tome je on onda zakljuio da je 753 god. bilo osnivanje Rima, a da je prva konzulska
godina bila 245 AVC. Na osnovi Varonove kronologije, koja je izgleda pogrena,
ustanovljena je i kasnija tradicijska kronologija vladavina pojedinih kraljeva.
Metoda AVC se nikada nije upotrebljavala za oficijelno datiranje, nego je samo koritena
u historijskim djelima. Interesantno je da su eru AVC vie koristili renesansni urednici i
859
ORBIS ROMANVS
860
ORBIS ROMANVS
776. god. p. n. e. Iako je odravanje Olimpijskih igara zabranjeno 393. god. n. e., u iznimnim sluajevima
se nastavilo koritenje Olimpijske ere i kasnije, u mediavelnom razdoblju.
Iako bi se razni lokalni kalendari usklaivali sa julijanskim, mnogi bi ipak zapoinjali godinu razliitih
datuma. Nova godina za aleksandrijski kalendar je poinjala prvo 29. VIII. (ili 30. VIII. u prestupnoj
godini), a nekoliko provincijskih kalendara je poinjalo godinu na Augustov roendan 23. IX. Oko 9. god.
p. n. e. za vrijeme namjesnikovanja Paula Fabija Maksima (Paullus Fabius Maximus) sabor provincije
Azije je odluio da je potrebno nai neki jedinstveni nain na koji bi se odala poast August. Zato je sabor
odluio da izda neku vrstu idejnog natjeaja, a predviana nagrada je bila sveani vijenac. Pobjednik
natjeaja je bio sam prokonzul Paul Fabije Maksim, koji je predloio donoenje novog kalendara za
provinciju Aziju u kojem bi nova godina zapoinjala sa Augustovim roendanom.
Od kranskih era vrijedi navesti : 1. Muenika era (nekada zvana i anno Diocletiani) koja je vezana za
aleksandrijski kalendar, nastavljane da bude koritena od koptskih krana i etiopskih crkvi, a uticala je i na
moderni etiopski kalendar. 2. Od stvaranja svijeta ( ; anno Mundis), poela se koristiti u
V. st. n. e. Ova era (poinje 5493. god. p. n. e.) se obino naziva i "Antiohijska era" a ponekad i
"Aleksandrijska era". Nova godina je takoe prebaena na 1. septembar. Njena izvedenica je vizantijska
era, koja je dugo koritena kod pravoslavnih zajednica, i ona je zapoinjala 5509. god. p. n. e. Jevreji su jo
iz davnina koristili eru od postanka svijeta, samo to su oni smatrali da je svijet nastao 3760. god. p. n. e. 3.
U V. st. n. e. kroniar Prosper iz Akvitanije je koristio eru koja bi poinjala sa Isusovom pasijom
(muenikom smrti), ali ovo nije zaivjelo. 4. Rimski opat i kanonista Dionizije Mali/Dionysius Exiguus
(porijeklom iz Scythia Minor/dananja Dobrua) je 525. god. n. e. predloio eru anno ab incarnatione
Domini (AD), koja se raunala od pretpostavljene (pogrene) godine Isusovog roenja. I ova era je
zaivjela na mediavelnom latinskom zapadu (posebno zahvaljujui Bedi Venerabilisu i Karlu Velikom) i
odatle se proirila i danas je, i pored nesumnjive Dionizijeve greke u proraunu Isusove godine roenja,
opeprihvaena. Poto u vrijeme kada je Dionizije objavio eru AD nije bilo koncepcije broja nula, 1. AD
godina korenspodira sa 754. AVC.
861
ORBIS ROMANVS
862
ORBIS ROMANVS
Sunce, Venera, Merkur, Mjesec. I u ovom sedmodnevnom ciklusu su dani po uzoru na nundinae
oznaavani slovima, a oznaavani su po tzv. ferijama (npr. nedjelja = feria prima; ponedjeljak = feria
secunda...itd...). Dominus Konstantin je zvanino usvojio sedmodnevni ciklus 321. god. n. e. i tako je
ciklus nundinae iziao iz upotrebe. Konstantin je ovo uinio jer je sedmodnevni rimski ciklus odgovarao
abrahamistikom sedmodnevnom ciklusu. Tako je ustvari naa sedmica nastala simbioziranjem
abrahamistike sedmice sa rimskim sedmodnevni ciklusom. Dok je za Jevreje i kranski sedmica imala i
karakter svetosti i bila glavni element podjele vremena, rimski sedmodnevni ciklus nije imao ni priblino
takvo znaenje. Zato je ova simbioza bila zasnovana na nejednakim udjelima. Hebrejska sedmica se
zasniva na starozavjetnoj prii o sedam dana stvaranja svijeta. Ustvari, vrlo je mogue pretpostaviti da je
izvor nastanka hebrejske sedmice i njenog sedmog dana mnogo drevniji i nebrahamistiki, i da potie iz
Mesopotamije i jo iz sumerskog doba. Narodi i zajednice koje su prelazile na kransku ili islamsku
varijaciju hebrejskog abrahamizma su je preuzimali kao jedan od vidova podjele vremena. Naa sedmica je
od hebrejske sedmice primila i koncepciju svetog dana (jevrejska varijacija subota (Shabbat), kranska
varijacijanedjelja, islamska varijacijapetak), tako da je sedmodnevni ciklus imao i religioznu
posveenost to nijedan rimski tjedni ciklus (bez obzira na broj dana) nije imao.
Zanimljivo je ipak da i pored abrahamistikog porijekla sedmice i njene nesumnjive svetosti, da imena
dana u sedmicu esto imaju pagansko porijeklo. I dok je koncept svetog dana sedmice udjel
abrahamistike (preciznije reeno hebrejske sedmice), nazivi sedminih dana odravaju udjel rimske
neabrahamistike sedmice. Tako je na latinskom jeziku ponedjeljak = dies Lunae (dan boginje Mjeseca
Lune), utorak = Dies Martis (dan boga Marsa/Aresa), srijeda = dies Mercuris (dan boga
Merkura/Hermesa), etvrtak = dies Iovis (dan boga Jupitera/Zeusa), petak = dies Veneris (dan boginje
Venere/Afrodite), subota = dies Saturni (dan boga Saturna/Krona; upotrebljava se i hebrejski izraz
sabathum koji potiskuje vremenom Saturnov dan), nedjelja = dies Solis (dan boga Sunca, ali brzo je
dobila abrahamistiki pojam dominica, dies dominica, dies dominicus, dan Gospodnji kada se ne radi/ne
djela). Ovi nazivi su vie manje ostali u svim romanskim izvedenicama latinskog jezika. I Germani
(vjerojatno u zadnjim stoljeima rimskog svijeta) su adaptirali latinske nazive za sedmine dane, ali su ih
preveli na imena svojih domaih bogova (koji su po interpretatio germanica imali odgovarajui ekvivalent
u grkim i rimskim boanstvima). Jedino na engleskom jeziku nije preveden i interpretiran Saturday
(Saturnov dan = subota). Za razliku od veine europskih jezika, kao i u sluaju kalendarskih mjeseci, i u
nazivlju sedmice su slavenski jezici pokazali veu ilavost i odrali su svoje narodne termine. Zajednice
slavenskih jezika su razliito od grko rimskog sustava (kojeg je preuzela i romanska i germanska
Europa) po kojem nova sedmica poinje Sunevim danom (nedjelja), novu sedmicu zapoinjale sa
ponedjeljkom.
Svaki dan rimskog kalendara je imao neku povezanost, neki svoj identitet koji je kao takav oznaen u
fastima, esto evocirajui i neke datume i dogaaje iz tradicije i historije. Dies fasti su bili oznaeni sa F,
dies nefasti sa N, dies comitiales (kada se dozvoljavalo sazivanje komicija i skuptina) sa C, nekoliko dana
je imalo razliite oznake npr. EN (endotercissus ili moda endoitio exitio nefas) kada su pravne radnje bile
dozvoljene samo u toku pola dana, i NP kada su bili javni praznici. Ova praksa identificiranja dana je ve
krajem I. st. n. e. prestala da se upotrebljava. Jurista Gaj govori o dies nefasti kao o stvari prolosti.
Dan i no
Rimljani su dijelili dan (od izlaska pa do zalaska sunca) na 12 sati koji nisu bili jednaki, a
to je ovisilo o godinjem dobu (horae inaquales). Ljeti je dan due trajao nego no, a
budui da je broj sati u danu uvijek jednak, ljeti su rimski sati bili dui a zimi krai. Tako
je ljetni rimski sat trajao ak sat i po po naem raunanju, a zimski rimski sat samo pola
sadanjeg sata. Podne je u svako doba godine padalo u 6 sati (po naim satima to je podne
863
ORBIS ROMANVS
= 12 sati). U doba ekvinokcija sati su bili jednaki. Raspored rimskih sati (u odnosu na
nae sate) se moe predstaviti i preko sljedee dvije tabele :
Datum
23. XII.
8 54'
44' 30"
6. II.
9 50'
49' 10"
23. III.
12 00'
1 00' 00"
9. V.
14 10'
1 10' 50"
25. VI.
15 6'
1 15' 30"
10. VIII.
14 10'
1 10' 50"
25. IX.
12 00'
1 00' 00"
9. XI.
9 50'
49' 10"
Rimski sati
25. VI.
(nai sati).
23. XII.
(nai sati).
Rimski sati
23. XII.
(nai sati).
Izlazak sunca
4 27' 00"
7 33' 00"
7. sat
1 15' 30"
12 44' 30"
1. sat
5 42' 30"
8 17' 30"
8. sat
2 31' 00"
1 29' 00"
2. sat
6 58' 00"
9 2' 00"
9. sat
3 46' 30"
2 13' 00
3. sat
8 13' 30"
9 46' 30"
10. sat
5 2' 00"
2 58' 00"
4. sat
9 29' 00"
10 31' 00"
11. sat
6 17' 30"
3 42' 30"
5. sat
10 44'
30"
11 15' 30"
12. sat
7 33' 00"
4 27' 00"
6. sat
12 00'
00"
12 00' 00"
Ovi rimski sati su se vrlo lako preraunavali pomou sunevih asovnika. Rimljani su
dijelili i noni period na 4 vigilije koje su poinjale zalaskom sunca. To je bilo i vrijeme
kada su se mijenjale none strae. Jednaki sati (horae aequales) su uvedeni tek u XIV. st.
Nain na koji su Rimljani provodili dan zavisio je od epohe u kojoj su ivjeli, da li su
ivjeli u urbanoj ili ruralnoj sredini, podneblja u kojem bi prebivali, profesije, drutvene i
politike pozicije, sezone i konkretnog dana. Uobiajena dnevna rutina prosjenog
pripadnika (i to mukarca civila) viih, bogatih drutvenih slojeva za vrijeme Kasne
Republike i prva dva stoljea principata, a koji je ivio u urbanoj sredini, je izgledala na
864
ORBIS ROMANVS
sljedei nain. On bi se probudio pred samo svanue, kako bi u doba kada nije bilo
elektrinog osvjetljanja ugrabio od dana to je mogue vie. Nakon jednostavnog
doruka, on bi provodio neko vrijeme kod kue kako bi zavrio neke privatne poslove,
pregledajui raune, pisma, podijelio instrukcije u svome kuanstvu, i razgovarao sa
lanovima svoje familije. Ciceron i Plinije Stariji su smatrali da su ovi sati zore i jutra
najbolji za intelektualni i literarni rad, pa su tada oni najvie pisali i stvarali. Nakon to bi
zavrio svoje privatne poslove i ako bi imao klijente, pojedinac bi u svome atriju obavio
salutatio. Navedene jutarnje obaveze pojedinac nije obavljao, ako bi imao neke vanredne
situacije privatnog, javnog ili polujavnog karaktera (vjenanja, imendani, roenja,
vanredni dogaaji, ulazak u pubertet svoga sina ili sinova brae, roaka i bliskih
prijatelja). Nakon salutatio, pojedinac bi odlazio na forum, praen klijentima i robovima i
posebno sa svojim nomenklatorom.
Rimljani su bili narod posveen javnom ivotu i povuenost se nije cijenila. Zato se smatralo prikladnim da
se poznaje to je mogue vei ljudi, i da se oni oslovljavaju i pozdravljaju po imenu. Posebno je to bilo
bitno za one pojedince koji bi eljeli da grade javnu i politiku karijeru. To je podrazumijevalo da se
upamti veliki broj imena, to nimalo nije bilo lako, posebno ako se imaju u vidu osobenosti rimskih imena.
Radi toga su se koristili nomenklatori. Nomenclator je bio dobro obueni rob ija je dunost bila da
zapamti to je mogue vie lica i imena, i da svoga gospodara podsjea na imena osoba koje bi sretao.
On je mogao doi na gradski forum pjeke ili noen u nosiljci. Poslovi na sudovima,
Senatu, lokalnim vijeima (ako je pojedinac nije ivio u Gradu) i drugim javnim
poslovima poinjali bi oko 3. rimskog sata i mogli su trajati do 9. ili 10. rimskog sata.
Senat je uobiajeno zavravao sa poslovima u poveerje. Izuzev u izvanrednim
okolnostima, svi poslovi bi bili zavreni prije 11. rimskog sata. U ovom dnevnom
rasporedu u mediteranskim zonama, dolazila bi podnevna siesta (meridiatio), koja je bila
toliko uobiajena da su tada ulice bile prazne kao da je pono. Zanimljivo je da je jedan
od rimskih pisaca ovo doba dana ak koristio kao prikladno vrijeme u koje je smjestio
priu o duhovima. Siesta je i danas karakteristika itavog mediteranskog podneblja, ali i
zemalja Latinske Amerike. Nakon sieste koja je trajala jedan sat ili neto vie, pojedinac
je bio spreman da vrijeme provede u kupatilima ili atletskim vjebama. Poslije je
pojedinac imao promenadu do sudova i forumom to mu je davalo mogunost da
razgovara sa suradnicima, prijateljima i poznanicima te da uje najnovije vijesti. Kako bi
se dan pribliivao kraju, nastupalo bi i vrijeme za veeru (cena) bilo u svome domu ili
domovima roaka, prijatelja, saveznika i politikih suradnika. Slinu rutinu, samo bez
obnaanja javnih poslova u komicijama, Senatu, lokalnim skuptinama i vijeima bi
imale i ene iz odgovarajueg sloja. One su mogle sudjelovati u sudbenim stvarima. Kada
se razmatra ovaj opis idealnog dana bogatog i visokorangiranog pojedinca potrebno je
uvijek imati na umu da je ubjedljiva veina rimskih graana u navedenom periodu ivjela
skromnijim ivotom. Dosta rimskih graana je prebivalo i u seoskim podruijima.
Sjednica Senata, sudova, komicija, lokalnih skuptina i vijea nije bilo za vrijeme javnih
praznika, i tada bi se vrijeme provodilo u cirkusima, teatrima i amfiteatrima. Zanimljivo
865
ORBIS ROMANVS
je da su neki ugledni i obrazovani Rimljani izbjegavali ove predstave, izuzev ako nisu bili
oficijelno vezani za njih. Oni su nekada vie voljeli da za vrijeme praznika posjete svoje
ladanjske vile i posjede. Ovakav dnevni ritam Rimljani nastojali prenijeti i u druga
podruja u unutranjosti Europe i Male Azije.
Mjere
Rimski svijet je, kao i u drugim segmentima svoga funkcioniranja, u sustavu mjerenja pokazivao svoju
univerzalnost, pa je prihvatao i modificirao i mjerne jedinice kultura i naroda koje je apsorbirao. Zato i nije
neobino da se u mjernom sustavu rimskog svijeta osjeaju grko helenistiki, egipatski, mesopotamijski
pa i hebrejski utjecaji.
866
ORBIS ROMANVS
1/16 pes
18,5 mm.
1/12 pes
24,6 mm.
Palmus
pes
74 mm.
Palmus maior
pes
Pes
cc 296 mm.
Palmipes
1 pedes
370 mm.
Cubitus
1 pedes
444 mm.
2 pedes
0,74 m.
Passus
5 pedes
1,48 m.
10 pedes
2,96 m.
120 pedes
35, 5 m.
5000 pedes
Galska leuga
7500 pedes
2, 22 km.
Crte dijela rimske mjere stopa, napravljene od kosti i naene u ili u blizini Via della Fontana in 1897.
god. Sauvana je samo polovina mjere, a originalno je bila 29,6 cm. duga.
Povrina
867
ORBIS ROMANVS
Osnovna rimska mjera za povrinu je bio juger/iugerum (sa varijacima iugera i iugus) od
73 m. duine i 37 m. irine. To bi odgovaralo otprilike naim 0,65 akri ili oko 0,26 ili
hektara. Jedan na hektar iznosi 10 000 m2, pa bi u tom sluaju juger iznosio cc 2600 m2.
U tabeli su dati primjeri rimskih mjera za povrinu, i njihovi ekvivalenti u naim
mjerama. Kao osnova za izraunavanje uzeta je pretpostavljena duina rimske stope od
296 mm.
Pes quadratus
8,76 m2
Actus simplex
480 pedes
42,1 m2
Uncia
2400 pedes
210 m2
Clima
3600 pedes
315 m2
14400 pedes
Iugerum
28800 pedes
Heredium
(na
osnovi 2 jugera
Romulove prvotne podjele
zemlje
na
nasljednju
batinu)
5047 m2
Centuria
200 jugera
jugera)
Saltus
4 centurije
(ranije
Kolumela opisuje i druge jedinice povrinske mjere : porca (cc 473 m2 ili 180 x 30
rimskih stopa) i koja se koristila u Betici, candetum ili cadetum (100 rimskih stopa u
gradu i 150 stopa u u seoskom podruju) i koja se koristila u Galiji.
Volumen
Osnova za mjerenje volumena (i za tene i za suhe materije) je sextarius, ija se tana
mjera jo uvijek nije utvrdila i kree se izmeu 0,53 litre do 0,58 litre.
U prezentiranoj tabeli su predstavljene pretpostavljene veliine za tene materije. Kao
osnova za izraunavanje uzeta je pretpostavljena veliina sextariusa od 546 mililitara.
868
ORBIS ROMANVS
Ligula
1/48 sextarius
11,4 ml.
Cyathus
1/12 sextarius
45 ml.
Acetabulum
1/8 sextarius
68 ml.
Quartarius
sextarius
136 ml.
sextarius
273 ml.
Sextarius
546 ml.
Congius
6 sextarius
3,27 l.
Urna
4 congii
13,1 l.
amphora quadrantal
8 congii
26,2 l.
Culeus
160 congii
524 l.
1/48 sextarius
11,4 ml.
Cyathus
1/12 sextarius
45 ml.
Acetabulum
1/8 sextarius
68 ml.
Quartarius
sextarius
136 ml.
sextarius
273 ml.
Sextarius
546 ml.
Semimodius
8 sextarii
4,36 l.
Modius
16 sextarii
8,73 l.
869
ORBIS ROMANVS
Teina
Mjere na teini su zasnovane na duodecimalnom sustavu. Neka od imena mjernih
jedinica za teinu su ujedno i nazivi novanih apoena. I subdivizija novca je slijedila
subdiviziju teinskih mjera. Osnovna mjera za teinu je libra/funta, za koju se isto ne zna
precizna vrijednost i uglavnom se prorauni kreu od 322 grama do 329 grama. Najee
se uzima kao standardizirana mjera 328,9 grama. U tabeli je predstavljena uncijalna
podjela libre sa vrijednou od 328,9 grama.
Siliqua
1/144 uncia
0,19 g.
Obolus
1/48 uncia
0,57 g.
Scrupulum
1/24 uncia
1,14 g.
Semisextula
1/12 uncia
2,28 g.
Sextula
1/6 uncia
4,57 g.
Sicilicius
uncia
6,85 g.
Duella
1/3 uncia
9,14 g.
Semuncia
uncia
13,7 g.
870
ORBIS ROMANVS
Uncia
1/12 libra
27,4 g.
1/8 libra
41,1 g.
Sextans
1/6 libra
54,8 g.
libra
82,2 g.
Triens
1/3 libra
109,6 g.
Quincunx
5/12 libra
137 g.
libra
164,5 g.
Septunx
7/12 libra
191,9 g.
2/3 libra
219,3 g.
Dodrans
libra
246,7 g.
Dextans
5/6 libra
274,1 g.
Deunx
11/12 libra
301,5 g.
As ili libra
328,9 g.
Roenje
im bi se dijete rodilo, obiaj je nalagao da bude poloeno pred oeve noge. Ako bi on
podigao (tollere, suscipere) dijete svojim rukama, automatski ga je priznavao (susceptio)
i beba bi dobijala sva prava i privilegije svoga ulanjenja u familiju. Ako se ovo ne bi
desilo, dijete bi formalno ostajalo bez zatite familije, bez zatite duhova predaka. Poto
je bilo zabranjeno u tom sluaju ubiti dijete, ono bi se dalo izloiti (exponere), odnosno
ostavljeno bi bilo uz put. Sudei po izvornoj grai, ovo se veoma, veoma rijetko
deavalo, i rije je izgleda samo o teoretskom, a ne praktinom oevom pravu. Na osnovi
871
ORBIS ROMANVS
dosadanjeg nivoa znanja, nije poznat nijedan stvarni sluaj izlaganja za vrijeme
Republike. Po Svetoniju August nije dopustio da se dijete, to ga je njegova unuka Julija
rodila nakon to je osuena, prizna i othranjuje. Klaudije nije, prije nego to je postao
princeps, priznao dijete koje je rodila Urgulanila jer je stvarni, bioloki otac bio
Klaudijev osloboenik Boter. Djevojicu po imenu Klaudija, iako se poela odgajati na
dvoru, Klaudije je dao izloiti i golu je ostaviti pred majina vrata. Djevojica se bila
todila prije petoga mjeseca nakon Klaudijeve rastave od Urgulanile. Da je bilo izlaganja
djece od strane siromanih oeva, te nezakonite djece (spurii) dokazuju i prosvjedi uenih
stoika, poput Musonija Rufa. Konano je ovo pravo i formalno bilo ukinuto 374. god. n.
e., a jo prije toga je Konstantin, pod utjecajem kranskih ideja, izjednaio ubistvo oca i
edomorstvo. Izlaganje se esto pojavljuje u rimskim komedijama, ali to je vjerojatno
rije o pokuaju dramatskog raspleta preuzetog iz grkih dramskih predloaka, a ne o
reprodukciji stvarnih deavanja.
Po rimskom vjerovanju, sa roenjem djeteta na svijet je dolazio i njegov genije. U rimskom svijetu,
roendani su ustvari bili praznici genija pojedinca, koji je tada dobivao bezkrvne rtve u vidu cvijea,
vina, tamjana i kolaa. Nosila se ista bijela odjea, prijatelji bi dolazili u posjetu ili slali estitke,
poklone.... Sadanje proslave roendana su ustvari obina preslika kulta genija pojedinca, a roendan
ustvari praznik boanske strane slavljenika.
Di nixi ili dii nixi ili nixae su bila boanstva raanja, koja su se prikazivala kako klee ili ue, to je bio
ei nain raanja u antici nego danas. Tri statue nixae, koje klee, su stajale ispred hrama Minerve na
Kapitolu. Nixae su bile povezane i sa novim ivotom u smislu ponovnog roenja ili spasavanja, a imale su
oltar na Marsovom polju (preciznije u zoni zvanoj Tarentum ili Terentum. Tamo je pronaen natpis iz
vremena stoljetnih igara ut 17. god. p. n. e. koji govori o nonom rtvovanju izvedenoj za Ilithyis i
Eileithyiai grke boginje raanja. Kleanje je takoe imalo odreenu ulogu u inicijacijama za misterijske
religije koje su nudile obeanje u ponovno roenja.
872
ORBIS ROMANVS
Za vrijeme prvih osam dana bebinog ivota (primordia), odravane su razliite kultne
manifestacije. Beba koja jo uvijek nije dobila prenomen, nazivala se pupus ili pupa.
Uobiajeno su djevojice ime dobivale osmog, a djeaci devetog dana. Imendan je imao
veliko znaenje za Rimljane, uz odreeni in rtvovanja, izvoena je i ceremonija
proienja radi ega se i taj dan uobiajeno naziva danom proienja (dies lustricus;
nekada je nazivan i dies nominum ili nominalia). To bi bio dan kada bi familija slavila.
Na ovaj dan bi bebe dobivale igrake, ukrase i amulete u formi cvijea, minijaturnih
sjekira i maeva, razliitih minijaturnih orua i figurica polumjeseca (lunulae), a sve
spojeno u vidu nekih egrtaljki. Ovi predmeti kolektivno zvani crepundia su noeni oko
vrata ili na prsima, i sluili su svojim zveketanjem za zabavu djeteta u dobi bebe, kao
neka vrsta amajlija protiv zlih ini i urokljivih oiju (fascinatio), te kao neka vrsta
identifikacionog predmeta, u sluaju da se dijete izgubi ili otme.
Princeps Marko Aurelije je bio prvi koji je uveo pravilo registracije novoroene djece.
Tako je otac bio obavezan da registrira dijete, njegovo ime i datum roenja u roku od 30
dana od djetetovog roenja. U Rimu bi se registracija izvodila pred erarskim prefektom
(praefectus aerarii), a u provincijama pred tabularii publici.
O procesu registriranja djece po roenju svjedoe sauvani rodni listovi iz provincije Egipat, i to i za
rimske graane (na latinskom jeziku) i za one koji to jo uvijek nisu bili (na grkom jeziku). Tako je
dostupan 21 rodni list koji se izdavao za rimske graane.
873
ORBIS ROMANVS
Crepundia
874
ORBIS ROMANVS
Djetinjstvo
Izvorna graa ne daje eksplicitne podatke o djeijim igrama, iako su vjerojatno imali igre
sline dananjim dvorinim igrama. Kada se preraste dob dojenadi, djeca su se igrala sa
krpenim, glinenim, votanim, drvenim ili metalnim lutkama (u pojedinim djeijim
grobovima su pronaene lutke sa spojenim udovima i visoke 15 16 cm.), minijaturnim
kolicima, trakama pokretanim sa palicama sa djeliima metala (koji su zveketali i tako
upozoravali prolaznika kako ih tap ne bi sluajno udario), loptama....itd... Pravljene su i
makete kua, hodalo se na tulama, a djeca su kao i danas u svojim igrama imitirala svijet
odraslih. Kvintilijan spominje da su za rano upoznavanje djece sa slovima koritene
slovne makete ozraene od bjelokosti. Sudei po arheolokim nalazima i prikazima sa
reljefa izgleda da nije postojala neka striktna podjela na igre djeaka i igre djevojica kao
danas. Domai ljubimci su bili uobiajeniji nego danas. Posebno su bili omiljeni psi, ptice
su isto bile este kao ljubimci, dok su make kao kuni ljubimci koriteni tek od I. st. n.
e. Bilo je primjera drugih ivotinjskih vrsta koje su sluile kao ljubimci.
Djeca u igri. Reljefni prikaz sa djeijeg mramornog sarkofaga. Datacija III. st. n. e. Potie sa Vigna
Emendola na via Appia. Danas se nalazi u Vatikanskom muzeju.
875
ORBIS ROMANVS
ilustrativno govore primjeri Nerona i njegovih dadilja Ekloge i Aleksandrije (za koje je on bio vie
emocionalno vezan nego za sopstvenu majku Agripinu Mlau), te Domicijana i njegove dadilje Filide.
Naravno, ovo se odnosilo na samo najbogatije familije koje su sebi mogle priutiti dojilje i njegovateljice.
Zato je ubjedljiva veina djece u slobodnim rimskim familijama bila primarno odgajana od sopstvenih
majki ili od drugih ena u rodbinskoj vezi. Bilo je i bogatih rimskih familija koje su odbijale da se o
njihovoj djeci brinu strane dadilje, nego su se djeci od samoga poetka primarno posveivali roditelji
(Katon Stariji i njegova supruga Licinija, Kornelija Afrikanka).
Plutarh u svome ivotopisu Katona Starijeg prua opis toga temeljnog obrazovanja koje su direktno pruali
roditelji. Po Plutarhu kada mu se rodio sin Katon Stariji nikakav posao nije smatrao tako hitnim, osim ako
se radilo o dravnom poslu, da bi ga sprijeio da bude prisutan dok njegova supruga kupa i previja
novoroene. Hranila ga je, naime, svojim milijekom; a esto je primala na prsa i malu djecu robova da im
to zajednitvo u othranjivanju usadi naklonost prema njezinu sinu. Kad je pak djeak poeo shvaati, Katon
ga sam uze, kako sam veli, te ga je uio slovima premda je imao obrazovana roba koji je bio uitelj,
imenom Hilon, koji je poduavao mnoge djeake. No Katon je, kako sam veli, smatrao da nije pravo da mu
rob grdi sina ili ga vue za uho ako sporije ui, a jo manje da njegov sin duguje robu zahvalnost za tako
vaan nauk, nego mu je sam bio uiteljem kako u itanju i pisanju, tako i u upoznavanju zakona i u
tjelovjebi, uei ga ne samo bacati koplje i boriti se u oruju nego i akati se, i vruinu i hladnou
podnositi, i plivajui probijati se kroz virove i divlje struje rijeke. I svoju Povijest Rima kae da je napisao
vlastitom rukom i krupnim slovima da njegov sin u svojoj kui ima mogunost da upozna drevne predaje
svoje domovine, da se u nazonosti sina uvao nepristojnih rijei ne manje nego u prisutnosti svetih djevica
koje zovu vestalkama...
Poto je i u rimsko doba majino mlijeko smatrano najboljim za bebu, bilo je oekivano da Rimljanke bez
obzira na status i imovinu budu dojilje djeteta, osim ako neki fiziki razlog to ne spreava. Na foumu
Holitorium se nalazila Columna Lactaria (Stup Mlijeka), jer se su po rijeima gramatiara Festa tamo
dovodile bebe da se nahrane. Izgleda da je to bilo milosrdno mjesto gdje su siromani roditelji mogli dobiti
mlijeko za svoje bebe ili prostor gdje su se mogle unajmiti dojilje. Postoji i teorija da je to bio i prostor gdje
bi se neeljene bebe mogle ostaviti, u nadi da bi se neko smilovao i dao im hranu. Inae ovaj Stup
Mlijeka se nalazio blizu Hrama Pietas, gdje je bila izloena slika teme Caritas Romana (Rimsko
Milosre) koja prikazuje enu koja doji ostarjelog roditelja. U blizini se nalazilo i naselje Vicus Sobrius
iji su stanovnici nudili libacije mlijeka Merkuru Sobriju, izvorno punskom bogu koji j proao kroz
interpretatio romana. I stup i naselje su porueni kako bi se izgradio Marcelov teatar.
Sa I. st. n. e. ene u najuticajnijim i najbogatijim familijama su izbjegavale da budu dojilje i imale su ene
zaduene za takvo neto. I Tacit govori da je pojava da ena iz veoma bogatih familija doji dijete bila
cijenjena kao podsjetnik na praksu iz starih vremena vrline.
ivotni ciklus Marka Kornelija Stacija (Marcus Cornelius Statius), detalj sa mramornog sarkofaga
iz II. st. n. e. nalazi se u muzeju Louvre u Parizu.
876
ORBIS ROMANVS
877
ORBIS ROMANVS
Ceremonija ulaska u punoljetstvu je zapoinjala u rano jutro, kada je djeak poloio svoju bullu i djeaku
togu (zajedno nazivano insignia pueritiae) pred Lare svoje familije. Zatim bi se oblaio u bijelu tuniku
(tunica recta). Ako je bio sin senatora na tunici bi se nalazile dvije iroke purpurne pruge, a ako je bio sin
viteza na tunici bi se nalazile dvije uske pruge. Preko tunike bi se navlaila toga virilis (koja bi se u
kontekstu ovog dogaaja zvala toga libera, jer se punoljetstvo smatralo i nekom vrstom slobode). I nakon
toga bi zapoela procesija na Forum. U sluaju da je rije o uglednoj i utjecajnoj familiji, otac ili djed bi
okupljali svoje roake, prijatelje, klijente, osloboenike i robove kako bi eskort bio to je mogue vei, jer
se time slala i poruka o snazi familije kojoj novi punoljetni Rimljanin pripada. Na Forumu bi djeako ime
bilo upisivano u listu graana, i tako bi djeak (puer) postajao mladi (adulescens), odnosno mukarac.
Zatim bi uslijedila formalna estitanja i familija bi produila do hrama Libera na Kapitolu, gdje bi bila
ponuena rtva tome bogu. Dan bi se zavrio sa veerom koju bi davao otac familije u ast novog rimskog
graanina.
878
ORBIS ROMANVS
Mramorna statua koja prikazuje dijete kako spava na stijeni. Staua je naena 1997. god. u jezeru El
Borlos u Donjem Egiptu.
879
ORBIS ROMANVS
Obrazovanje
U rimskom svijetu, nije postojala ideoloka misao koja bi ila za tim da namjerno
ograniava obrazovanje i sticanje znanja i umijea pojedinaca niti je obrazovanje
predstavljalo privilegiju samo elite, nekog stalea ili sloja, i bilo zatvoreno za ire slojeve.
Teorijski svako je mogao da stie znanje, samo to su oni koji su imali vie novca imali i
bolje i produbljanije obrazovanje. Od osobe na bilo kojoj dravnoj dunosti za vrijeme
Republike i principata se oekivalo da bude izrazito i svestrano obrazovana. ak bi se
moglo rei da osoba sa manjkom i teorijskog i praktinog znanja iz niza obrazovnih polja
nije mogla oekivati da napreduje u okviru sustava cursus honorum. Zato su roditelji sa
velikim ambicijama za svoju djecu mnogo ulagali u njihovo obrazovanje. I manje
ambiciozni roditelji i sa manje sredstava na raspolaganju su se morali pobrinuti da im
djeca steknu kakvo takvo obrazovanje, jer se nebriga o obrazovanju djece smatrala
proturjeju sa obavezama roditelja prema djeci koja su proizlazila iz obiaja predaka i
samim tim bi bila velika sramota. Zanimljivo je da u jednom takvom drutvu sa
izraenom eljom za obrazovanou, Rimska Drava (u toku vee dijela svoga
postojanja) nije imala javni obrazovni sustav, nego je to smatrano privatnom sferom.
Za vrijeme pobjednikih pohoda i ratova na grko helenistikom i orijentalnom podruju od kraja III. st.
p. n. e. pa zakljuno sa Pompejevom istonom kampanjom u Rim i Italiju je pristigao i veliki broj
obrazovanih zarobljenika. I upravo ovi zarobljenici su postali veoma vrijedna roba za bogate rimske
familije, jer su koriteni kao uitelji i tutori. Pored ovih uitelja u ropskom statusu, postojao je i veliki broj
slobodnih, profesionalnih grkih uitelja koji su se slijevali u Rim i Italiju traei i nalazei zaposlenje u
uglednim i utjecajnim familijama. Sve je to samo doprinosilo ulijevanju znaajnih segmenata grke i
helenistike kulture u bie rimskog svijeta koji se tako polako pretvara u vrlo zanimljivu simbiostiku
tvorevinu sadranu od mnogih silnice euromediteranskog svijeta. Pored ovih uitelja grkog porijekla,
iji je broj u Rimu i Italiji rastao kako se irilo rimsko gospodstvo u Europi i Mediteranu, postojali su i
uitelji rimsko italskog porijekla. Kako je rimski svijet postao kosmopolitski u vrijeme principata, tako se
i uiteljski poziv grko rimskog tipa proirio i u zaostalijim provincijama. I tako su uitelji mogli biti
najrazliitijeg etnikog, narodnosnog i zemljopisnog porijekla.
Prve kole za sticanje elementarnog znanja pojavljuju se od sredine IV. st. p. n. e., i koincidiraju sa
usponom plebejaca, odnosno sa zavretkom borbe stalea. Ove kole su nazivane ludi = igre.
880
ORBIS ROMANVS
otprilike sedam godina i nije postojala zakonski ureena rodna segregacija za pohaanje
ovih asova. Ovidije i Marcijal svjedoe da su i djeaci i djevojice u ovim kolama bili
obrazovani zajedno ili slino, a Livije isto spominje da je kerka jednog centuriona bila u
koli. Meutim, velika veina djevojica bi imala znatno manje vremena na raspolaganju
(jer su se rano vjerile i poele pripremati za udaju) i brzo bi naputale te kole (ako bi
uope i krenule u njih). Tako su djeaci bili ti koji bi pohaali nastavu u osnovnim
kolama.
Kvintilijan je isticao vanost da edukacija zapone to je mogue ranije, jer pamenje ... ne samo da
postoji kod male djece, nego je posebno dobro u tome periodu
Ove vrste elementarnih kola za najire stanovnitvo su se esto odravale u prostoriji nazvnoj pergula
/pergula (galeriji koja bi se spojila sa nekom javnom zgradom ili prostorijom u obliku prodavnice) koja bi
bila natkrivena, ali otvorena sa strana i sa grubim klupama bez naslona. Pojedini uitelji ak nisu ni imali
ovakvih prostora, nego su eljei smanjiti trokove iznajmljivanja prostorije, nastavu drali na stepenitima,
u kolonadama i drugim javnim prostorima. Tako bi djeca bila ila u kolu okruena svakodnevnim ivotom
ulice i susjedstva, te bi odravanje koncentracije bilo umanjeno.
Zanimanje uitelja (litterator, magister litterarum) u ovim osnovnim kolama nije bilo ni cijenjeno, a niti je
on mogao neto puno zaraditi. Otprilike je u vrijeme Antonina literator dobivao osam asa po ueniku
mjeseno i zato je bio prisiljen da trai dodatni izvor prihoda obavljajui poslove javnog pisara. U odnosu
na literatora gramatik je mogao zaraditi pet do est puta vie. U vrijeme kada je rimski svijet ulazio u svoje
zavrno razdoblje, Dioklecijanov edikt o cijenama je fiksirao platu gramatika na 200 denara po ueniku
mjeseno. Postojao je i obiaj da uenici sa vremena na vrijeme uitelju donesu i odreeni, mali poklon to
je vjerojatno bio rudiment doba kada je to bila jedina nagrada za uitelja. Ipak i u elementarnom nivou
obrazovanju, zarada uitelja je varirala zavisno od reputacije njegove kole. U nekim kolama se nije ni
plaala nadokanada, nego su one financirane dareljivou patrona (honorarium). Poto nije postojala neko
edukacijsko obrazovanje za uitelje, niti su se traile odreene kvalifikacije kako bi neko mogao otvoriti
kolu, praktino je svako mogao biti uitelj. Tako je vrijednost svakog uitelja ostavljena na procjenu
javnosti.
Rije litteratus mlaa je od litterator, te ne oznaava uitelja, vec obrazovana ovjeka.
kolski dan je zapoinjao kao i svi drugi poslovi u rimskom svijetu, u praskozorje. Uenici bi sa sobom ak
nosili i svijee kako bi mogli pratiti nastavu prije nego to se potpuno razdani. Prvi dio kolskog dana u
toplijim, mediteranskim krajevima je trajao do vremena ruka, znai do oko podneva. Tada je nastupilo
vrijeme odmora (uobiajeno u mediteranskom podruju), a drugi dio kolskog dana je zapoinjao u
poslijednevnim satima. Nepoznato je da li je postojalo neto slino onome to je danas definirano pod
pojmom kolska ili akademska godina. Neka vrsta takve godine bi zapoinjala 24. marta, a za glavne
festivale, vrijeme igara i pijane dane (nundinae) se nastava nije pohaala.
Djevojica bi ostajala uz majku ili drugog bliskog enskog srodnika koji bi je uili kako
voditi kuanstvo i brinuti o djeci. Ideal edne Rimljanke je bio da prede, ije i tkaje
odjeu koju bi nosili lanovi njene familije. Oprema za predenje vune se mogla pojaviti i
kao grobni prilog kako bi se pokazalo da je pokojnica bila uzorna i asna matrona. U
svome tradicionalistikom revizionizmu ak je i sam August nosio odjeu koju je ila i
tkala njegova supruga. Naravno to nije znailo da su rimske djevojke ostajale slabo
obrazovane Veina rimskih ena je za vrijeme Republike bila pismena, bar u
elementarnoj formi. Bogatije familije su i za svoje kerke znale priutiti kvalitetno
881
ORBIS ROMANVS
882
ORBIS ROMANVS
godina starosti. Veliki naglasak se polagao na uenikov ingenium (uroenu sposobnost za uenje). U ovom
obrazovnom sustavu nije postojao formalni ispit ili test. Uenikovo umijee se mjerilo kroz stalne vjebe
koje su bile ispravljane ili slavljene.
Abakus
883
ORBIS ROMANVS
historiji, etici, zemljopisu...itd... Nakon homerskih epova, analizirana bi bila i druga grka
knjievna djela (Hesiod, Ezop) na isti nain u svojoj cjelosti. Tako su i Aratove poune
pjesme nalazile svoj put meu rimskom omladinom. I Eshil, Sofokle, Euripid, (posebno
Menander) i drugi grki dramski pisci su ve bile uobiajene i lake stvari u obrazovnom
ciklusu, a prelazilo se i na izuavanje aleksandrijske poezije. Tako su u obrazovanju
rimske omladine svoje mjesto nalazili i Euforionove ljubavne pjesme, Kalimahovi
uzroci i njegova Ibis, Likofronova komina i tajna Aleksandrija itd....
Po uzoru na kole gramatiara na grkom jeziku, pojavile su se i kole na latinskom
jeziku. Srednje kole na grkom jeziku i na latinskom su u poetku bile odvojene i
zasebno su pohaane. Srednjokolski vid obrazovanja na latinskom jeziku je imao dva
smjera i to knjievnost i govornitvo. kolu za latinsku knjievnost je otvorio Marko
Sevij Nikanor Postum, a za gramatiku i retoriku oko 90. god. p. n. e. Lucije Plocije Gal.
Govornitvo, je i pored otpora konzervativnijih elemenata, ipak palo pod veliki grki
utjecaj. U kolama za latinski jezik je prvo izuavan prijevod Odiseje od Livija
Andronika (uraen u saturninskom stihu). Sa napredovanjem lirske i epske poezije na
latinskom jeziku, i koritenjem djela Terencija, kasnije Vergilija, Horacija, Propercija,
ovidija...itd... potisnut je iz kurikulama Andronikov prijevod i njegov saturninski stih.
Kasnije kako bude odmicalo vrijeme principata u ovim nastavnim programima na
latinskom jeziku se nailazi i na djela Aneja Lukana, Stacija,
Za unapreenje kurikuluma u gramatiarskim kolama na latinskom jeziku je posebno bio zasluan Kvint
Cecilije Epirot (osloboenik Tita Pomponija Atika), koji je u svojim predavanjima uinio ast i drugim
piscima na latinskom jeziku.
884
ORBIS ROMANVS
Reljef koji prikazuje rimsku kolu sa uiteljem (vjerojatno je rije o gramatiaru) i njegovim uenicima.
Uenik se ispriava to je zakasnio na poetak nastave. Kraj II. st. n. e. Rheinisches Landesmuseum u
Trieru.
Disciplina je i u elementarnim kolama i u kolama gramatiara bila veoma izraena i strogo provoena. O
tome svjedoe reference koje se pojavljuju u opusu Horacija, Kvintilijana, Juvenala, Marcijala, Kornelija
Nepota i Stacija. Naravno, djeca kao djeca uvijek su bila sklona nestalucima, pa je i iba sa batinom,
unapreivala obuku i red. Da je to bilo staro i uobiajeno rimsko naelo i praksa govori i Plaut prema
kojem bi uitelj po potrebi mogao aku ispuniti lea modricama. Horacije kritizira svoga nastavnika
latinske knjievnosti Lucija Orbilija Pupilija (Lucius Orbilius Pupillus; ivio 114. cc. 14. god. p. n. e.) i
naziva ga plagosus (onaj koji iba). Orbilije je uao u poslovicu kao otar uitelj. Kvintilijan je bio
posebno kritian prem literatorima koji kae da : Bol i strah stvaraju u djeci takve stvari koje je, poteno
govorei, teko prikazati i zbog kojih se uskoro stide. Jo je gore ako se zanemarilo ponaanje nadzornika i
uitelja... Ipak, ne bi trebalo generalizirati pa misliti da su svi literatori bili odvratni ljudi (kako ih
Kvintilijan naziva) i da su metode pouavanja u elementarnim kolama bile spore, loe, dosadne i
neuinkovite. Sve je, kao i danas, zavisilo od same osobe koja je bila uitelj, odnosno bilo je literatora koji
su bili nesumnjivo dobri vaspitai i predavai, ali i onih koji su proizvodili strah i bili olienje sadizma i
pokvarenosti. O tome svjedoi i govornik Apulej iz Medaura (druga polovica II. st. n. e.) kad kae : Za
vrijeme objeda, prvi je pehar za e, drugi za veselje, trei za nasladu, etvrti za ludosti. Naprotiv, na
gozbama Muza, to nam vie slue pia, naa dua dobiva vie mudrosti i razuma. Prvi pehar nam ulijeva
literator, koji poinje brusiti oporost naeg duha. Zatim dolazi gramatiar koji nas ukraava razliitim
spoznajama. Konano, red je na retoriaru, koji nam stavlja u ruke oruje govornitva.
Rimljani su od Grka preuzeli i obiaj koritenja roba od visokog povjerenja koji prati dijete u kolu (bar u
familijama koje su to sebi mogle priutiti) koji se nazivao pedagog (paedagogus; od grkog =
voditi dijete; koriteni su nekada i izrazi comes, custos, monitor i rector, zavisno od njegovih dunosti).
On bi cijelo vrijeme nastavnih sati ostao uz dijete, i onda ga pratio u povratku kui. Ovi pedagozi su bili
starije ivotne dobi, i oni nisu bili samo pratioci djeaka, nego su bili i neki usmjeravai ponaanja i
morala, pazei ujedno da se dijete ne otisne na stranu na koju ne bi trebalo. Antiki pedagozi nisu bili
885
ORBIS ROMANVS
uitelji, iako su to esto bile osobe sa odlinim znanjem grkog jezika, kako dijete ne bi zbog nekoritenja
zapostavilo grki jezik. Bez obzira to su pedagozi bili robovi, imali su pravo na neku vrstu blagog
kanjavanja djeteta ako bi ono pokazivalo neposlunost. Kada je djeak postao mladi, dunosti pedagoga
bi prestajele, ali je bilo dosta sluajeva da su bivi pedagozi nastavili da uivaju povjerenje svojih bivih
tienika i da su koriteni u nekim povjerljivim poslovima.
886
ORBIS ROMANVS
887
ORBIS ROMANVS
spisi, ukljuujui i djelo princepsa Marka Aurelija, epigrami princepsa Hadrijana i druga
vrijedna pisana djela koja je producirao rimski svijet izvorno napisani na grkom jeziku
Iako su pravo, administracija i uprava, diplomatija i vojne vjetine predstavljale stubove
rimskog svijeta, nisu postojale neke specijalizirane kole za izuavanje ovih disciplina.
Zato se uobiajilo da mladi znanje iz ovih disciplina stekne tako to ue u krug oko
nekog istaknutog starijeg pojedinca, ve prilino eminentnog i cijenjenog u konkretnim
disciplinama. Tako bi mladii pratili (u vidu nekih pomonika, mlaih asistenata volontera) rad uglednika, i vjetili se i u teorijskom i u praktinom smislu, a sticali bi i
vrijedno iskustvo. Tako je Ciceron studirao rimsko pravo pod Kvintom Mucijem
Skevolom, tada veoma znaajnim pravnikom, da bi kasnije i kod samoga Cicerona pravo
studirao (tirocinium fori) Marko Celije Ruf. to je imao vei broj studenata osoba je jo
vie bila cijenjena. Poradi iste svrhe, namjesnici provincija i zapovjednici armija su oko
sebe imali i pratnju sastavljenu od mladih ljudi (tirocinium militiae). Oni su formalno
zauzimali odreeno asniko mjesto u zapovjednoj hijerarhiji. I Julije Cezar je sa sobom
vodio ove mladie kada se uputio u Galiju. Cezar je kolama i naobrazbi dao nov i vrst
temelj u smislu helensko italskog humaniteta, kada je svim uiteljima slobodnih nauka i
svim lijenicima u Gradu dodijelio rimsko graanstvo. On je utemeljio i veliku javnu
biblioteku, postavi uenoga Varona za njenog upravitelja (iako je Varon ranije bio veliki
Cezarov protivnik i optimat i tradicionalista prvog reda).
Sve bolja obrazovanost kod Rimljana je donijela sa sobom jo jednu pojavu, a to je
patroniziranje slabije kulturno i obrazovno razvijenih zajednica. Rimljani su sada ne
samo htjeli da budu gospodari nizu pokorenih zajednica (na zaostalijem barbarskom
zapadu), nego i njihovi uitelji, odnosno smatrali su svojom misijom civiliziranje niza
drugih naroda, uglavnom na europskom podruju. To je ubrzo postala i dravna politika,
u Galiji je postojala kola za sinove galskih prvaka, Agrikola osniva kolu za sinove
britanskih poglavica. Epigrafski spomenik iz Metallum Vipascense (danas Aljustrel;
provincija Luzitanija) dokazuje da su princepsi II. st. n. e., a posebno Hadrijan rado
gledali na irenje elementarnih kola i u najudaljenijim provincijama i da su materijalnim
povlasticama ohrabrivali uitelje da se nastanjuju u zabitim selima. Sve je to bila dobro
promiljenja politika kojom se obrazovni sustav tretirao kao glavno oruje ouvanja
stabilnosti i moi Rimske drave. Djeca u tim zaostalijim europskim provincijama su se
tako obrazovala u okviru razvijene mediteranske grko rimske kulture, prihvatali bi
njene tekovine kao svoje, gubila bi ili preoblikavala i prilagoavala domae identitete.
Nakon to bi obrazovni rimski sustav zahvatio odreenu zajednicu, njene unutarnje
otporne snage bi se uruile u potpunosti. Onoga trenutka kada u kasnoj antici oslabi
obrazovanje u rimskom svijetu i kada se Vegecije bude alostio zbog velikog broja
nepismenih koji ulaze u vojsku i koji ne znaju ni koliko vojnika broji njihova jedinica,
moe otpoeti odbrojavanje prema neumitnom kraju rimskog svijeta i doba. Osnova
modernih obrazovnih sustava poiva na grko rimskom modelu.
888
ORBIS ROMANVS
Znanost
Najvanija i najpoznatija znanstvena institucija klasinog svijeta grko rimske kulturne
ekumene je bio aleksandrijski Muzej (Musaeum ili Mouseion;
), jedne velike znanstvene i istraivake institucije koju je osnovao ili
Ptolemej I. Soter ( ; vl. 323. 283. god. p. n. e.; vojskovoa
Aleksandra Makedonskog, dijadoh i osniva ptolemeidske dinastije) ili njegov sin
Ptolemej II. Filadelf ( ; vl. 283. 246. god. p. n. e.). Sastavni dio
aleksandrijskog Muzeja je bila i uvena aleksandrijska Biblioteka.
Originalno je grka rije oznaavala mjesto ili hram posveen Muzama (boanstvima umjetnosti
i znanosti) i samim tim i posebnu zgradu za studiranje i izuavanje, ukljuujui i umjetnost. Tako je to
postao pojam za znanstveno obrazovne institute univerzitetskog tipa. Danas rije muzej ima znatno uu
pojmovnu sadrinu i odnosi se primarno na sakupljanje, uvanje, konzerviranje, restauriranje i izlaganje
kolekcija artefakata znanstvenog, umjetnikog, kulturnog ili historijsko arheolokog znaenja, uz
znanstvena istraivanja i slabiju formu edukativne djelatnosti.
889
ORBIS ROMANVS
biblioteka dodatno i to prilino zaraivala. Kako je ve reeno, knjige su bile skupa roba.
Tako je muzejska sastavnica aleksandrijska Biblioteka imala i svoju znaajnu prihodovnu
i ekonomsku osnovu postojanja, jer je donosila znaajna sredstva ptolemeidskom Egiptu.
Najpoznatiji editori (urednici) su uobiajeno takoer bili i glavni bibliotekari, izmeu ostalog : Zenodot,
Kalimah, Apolonije Roanin, Eratosten (dokazao da je Zemlja okrugla), Aristofan iz Bizanta, Aristarh sa
Samotrake. Pored njih zna se da su i sljedei uenjaci studirali, pisali ili eksperimentirali u aleksandrijskom
Muzeju (sa bibliotekom) : Arhimed (uveni izumitelj), Aristarh sa Samosa, Erasistrat (ljekar koji je zajedno
sa Herofilom osnovao medicinsku kolu u Aleksandriji), Euklid (otac geometrije kao znanstvene
discipline), Edesija, Hiparh (otac trigonometrije kao znanstvene discipline), Hipatija (poznata uenjakinja
i muenica za stvar nauke), Pap (matemariar), Heron (uveni izumitelj). Pretpostavlja se da oko 1000
uenjaka ivjelo u aleksandrijskom Muzeju, koji su sa prateim osobljem financirani od institucije Muzeja i
nisu plaali poreze. Imali su i besplatnu ishranu, besplatan boravak i besplatne sluge. I pored dravne
politike podravanja, ipak je dolazilo do problema u radu aleksandrijskog Muzeja , kao npr. velika istka i
progon njegovih uenjaka 145. god. p. n. e. kada je Aristarh sa Samotrake dao ostavku na svoju poziciju.
Princeps Karakala je 216. god. n. e. potisnuo aleksandrijski Muzej, a 272. god. n. e. za vrijeme vladavine
Aurelijana je elitni dio Aleksandrije (Bruchion), gdje se nalazio Muzej sa bibliotekom u potpunosti bio
uniten poarom. Sudei po tome to je Sinesije iz Kirene, koji je bio Hipatijin student na kraju IV. st. n. e.
vidio Muzej i opisao slike filozofa u njemu, i pored velikog znaenja Serapiona tada, aleksandrijski Muzej
je sigurno postojao i u to vrijeme. Uostalom i Theon (ivio cc 335. cc 405. god. n. e.), istaknuti
matematiar i otac Hipatije, je u njegovoj biografiji opisan kao ovjek iz Muzeja. Nejasno je kakvu je
vezu Theon imao sa Muzejem.
Postojanje znanstvenog, obrazovnog i bibliotekog sredita u Aleksandriji je kao posljedicu imalo i da se
velike koliine papirusa troe u samoj Aleksandriji, kao i da se ograniava izvoz papirusa (kako se ne bi
stvorila konkurencija na nekom drugom mjestu). Taj deficit na tritu je doveo do poveanja proizvodnje
drugih materijala za pisanje, posebno na pergameni.
U julu 2011. god. arheolozi su objavili otkrie neega ta su oni procijenili kao rimski
Muzej pod Trajanovim kupatilima.
Drugi veliki znanstveni, istraivaki i obrazovni centar u Aleksandriji je bio Serapeum
() ili hram posveenom sinkretikom helenistiko egipatskom bogu Serapisu
koji je kombinirao aspekte Ozirisa i Apisa i koji je bio vrlo popularno boanstvo
Aleksandrinaca. Kasnije se ovaj kult rairio irom helenistikog i kasnije rimskog svijeta
(ukljuujui i Italiju i sam Grad). Serapeum u Aleksandriji je izgraen za vrijeme
vladavine Ptolemeja III. Euergeta ( ; vl. 246. 222. god. p. n. e.) i
u rimskom periodu je postao poznat po ogranku kolekcije Biblioteke i po snanom
znanstvenom i istraivakom radu.
890
ORBIS ROMANVS
Antikiterski mehanizam
Jedna najpoznatijih automatskih maina iz antikog perioda je tzv. Antikiterski
mehanizam. Rije je o sloenom mehanikom ureaju sa zupanicima i brojanicima, a
sluio je za predvianje poloaja planeta, Sunca i Mjeseca i smatra se prvim analognim
raunalom. Pronaen je od 1900. do 1901., iz jedne starorimske brodske olupine pokraj
grkog otoka Antikitere, po emu je i dobio ime. Datiran je u cc 87. p. n. e. Analize teksta
pronaenog uz mehanizam sugeriu da je ureaj korien 15-20 godina prije toga.
Dimenzije mehanizma su 33 cm (visina), 17 cm (irina) i 9 cm (debljina). Napravljen je
od bronze i smjeten u okvir od drveta. Na njemu je ispisan tekst od oko 3.000 slova, koji
je deifrovan u posljednjih par godina. Tekst je neka vrsta uputstva za upotrebu, sa
odjeljcima o astronomiji, geografiji i mehanici.
Ureaj ima vie nego 30 zupanika, iako znanstvenik Michael Wright smatra da ih je bilo
72. Zubi zupanika imaju oblik jednakostraninog trougla. Datum bi se u mainu unio
mehaniki, a aparat bi dao podatke o poloaju Sunca, Mjeseca, i druge astronomske
podatke. Ureaj je zasnovan na geocentrinom naelu, jer je referirao pozicije
astronomskih tijela u odnosu na promatraevu poziciju na Zemlji. Imao je 3 glavna
kruna indikatora, jedan naprijed i dva pozada.
Prednji indikator je imao dvije koncentrine skale, i vanjski prsten je oznaavao dane
godine egipatskog kalendara (koji se moe prilagoditi prijestupnim godinama). Unutar
njega, postojala je podjela sa grkim simbolima zodijaka. Metalne strelice pokazuju
pozicije Sunca, Mjeseca i pet planeta. Dva spiralna brojanika u pozadini prikazuju
mjeseeve mijene i predviaju pomrine. Mehanizam je dizajniran tako da uzima u obzir
promjenljivu ugaonu brzinu Mjeseca i prikazuje njegove faze na sfernom modelu.
891
ORBIS ROMANVS
892
ORBIS ROMANVS
Heron iz Aleksandrije
Jedan od najvei naunika i izumitelja, nego samo u rimskoj nego i u svjetskoj historiji
bio je Hero/Heron iz Aleksandrije ( ; ivio cc. 10. 70. god. n. e.).
Ovaj uveni matematiar i inenjer je bio rodom iz Aleksandrije i smatran je najveim
eksperimentalistom antikog doba, a njegov opus na najbolji nain predstavlja
helenistiku znanstvenu tradiciju. Neke od njegovih ideja su potekle iz radovaa Ktesibija
; ivio 285. 222. god. p. n. e.), aleksandrijskog izumitelja i matematiara.
Heron je pouavao u aleksandrijskom Muzeju, a veina njegovih zapisa izgleda kao da je
rije o tekstovima za predavanje (udbenici) iz matematike, mehanike, fizike i
pneumatike. Od Heronovih izuma i dostignua vrijedi izdvojiti :
1. Heron je opisao konstrukciju aeolipila, i njegova verzija je poznata kao Heronova
maina. Aeolipil opisan od strane Herona se esto navodi kao prva parna maina
ili reaktivna parna turbina u pisanoj historiji. Ime je nastalo od grke rijei
(bog vjetra na grkom) i latinske rijei pila = Eolova lopta. Ureaj pod ovim
imenom se prvi put spominje i opisuje od strane Vitruvija. Meutim nije jasno da
li je rije o istom ureaju, jer se ne spominju rotirajui dijelovi.
893
ORBIS ROMANVS
2. Prva vending maina (rije je o danas veoma popularnim mainama tipa automata
sa kafom, okoladicama, piem, ipsem...itd...) je isto tako Heronova
konstrukcija. Kada bi se novi ubacio u nju, odreena koliina svete vodice bi se
izdavala.
3. Vjetroviti toak, koji je pokretao instrument organ, je prva poznata maina u
historiji pokretana vjetrom.
4. Heron je izumio i mnoge mehanizme za teatre, ukljuujui i u potpunosti
mehaniziranu predstavu koja traje skoro 10 minuta.
5. Heron je imao i jednu verziju vatrogasnog ureaja koji funkcionie na principu
pumpe, koja je inae bila rairena i primjenjivana u rimskom svijetu.
6. Heron je opisao i mainu slinu siringi, a koja je trebalo da kontrolie isporuku
zraka ili tekuina.
7. U optici, Heron je formulirao naelo najkrae staze svijetlosti.
8. Heronova fontana koja djeluje na osnovi sopstvene hidrostatike energije.
894
ORBIS ROMANVS
895
ORBIS ROMANVS
896
ORBIS ROMANVS
Tehnika pisanja
897
ORBIS ROMANVS
898
ORBIS ROMANVS
votanoj povrini koristio se instrument pod nazivom stylus ili graphium (izraen od
metala esto od bronce -, kosti ili bjelokosti), a da bi se pisalo na njima bilo je potrebno
vie vjetine, pritiska i strpljenja nego u sluaju pisanja tintom na papirusu ili pergameni.
Kraj stylusa kojim se pisalo je bio otar, dok je drugi pljosnati kraj sluio za brisanje.
Stylusi su se drali u pernici zvanoj stilarium ili graphiarium. Sadraj itave tablice bi se
mogao izbrisati, kako bi se ponovo koristio, tako to bi se ona zagrijala do oko 50 C
stupnjeva, pa bi se zagladila omekana povrina. Neispisana povrina tablice se zvala
tabula rasa, to je ulo u poslovini rjenik kao pojam za neto to je prazno ili za
nekog ko je neznalica.
O rairenosti upotrebe votanih tablica u rimskom svijetu dovoljno govori i injenica da je latinska rije
littera u uskoj vezi sa tehnikom priprema votanih tablica, odnosno sa semantikom glagola linere
(premazati). Isto tako i rije litura znai korekturu na votanoj tablici. Latinski glagol scribere (pisati)
u svom prvotnom onomatopejskom znaenju se prevodi kao grebati, to potie od naina pisanja
stylusom po votanoj povrini tablice.
Horacije u jednoj svojoj satiri duhovito preporuuje knjievnicima, mislei u prvom redu na mlae i
neiskusne koji se pouzdavaju u prvu inspiraciju, da esto okreu stylus ako namjeravaju pisati neto to e
biti vrijedno da se ponovo ita : Saepe stilum vertas, iterum quae digna legi sint scripturus.
899
ORBIS ROMANVS
Freska koja prikazuje djevojsku (tip docta puella/ uena djevojka/ docta puella) sa votanim tablicama i
stylus. Naena u Pompejima. Danas se nalazi u Museo Archeologico Nazionale u Napulju.
900
ORBIS ROMANVS
901
ORBIS ROMANVS
902
ORBIS ROMANVS
Sarkofag koji prikazuje djeaka koji se nalazi na kauu sa svitkom u lijevoj ruci dok je votana tablica
otvorena pred njima. Danas se nalazi u Vatikanskom muzeju u Rimu.
Za due pisane sastavke i tekstove klasini rimski svijet je uglavnom koristio papirus
(papyrus). Papirus nastaje preradom srike biljke Cyperus papyrus, koja raste u
movarama gornjeg toka Nila i u delti Nila. Tehnologija izrade i koritenje papirusa ima
veoma dugu, dugu viemilenijsku historiju u Egiptu i rimski svijet je samo preuzeo ve
gotov proizvod i tehnologiju njegove izrade. I u rimsko doba Egipani su bili pravi
majstori u proizvodnji papirusa. To je za njih bila vrlo bitna izvozna roba kojom su
namirivali potrebe prostranog rimskog svijeta.
Podaci o proizvodnji papirusa se mogu nai u djelima niza grki i rimskih pisaca, a dobar zapis o tome je
ostavio Plinije Stariji u svome djelu Naturalis historia. Proces izrade papyrusa bio je relativno jednostavan.
Nakon sjeenja stabljike i guljenja lika, srika se uzimala samo od onog dijela stabljike koji je bio pod
vodom. Srika bi se rezala u tanke vrpce (pruge) od oko 40 cm duge. Vrpce su zatim redane jedna do druge
na nekoj tvrdoj podlozi. Na taj sloj je zatim stavljan pod pravim uglom drugi sloj redanih vrpci. Ovi slojevi
su spajani meusobno ljepilom dobijenim iz brana ili kuhanog kruha. Dok su jo bili vlani, dva sloja su
nekim tvrdim predmetom zajedno gnjeena kako bi se pretvorila u jedinstveni list (u knjikom smislu). Taj
list je nakon suenja pod pritiskom, poliran (glaan, izravnavan) nekim okruglim ili glatkim objektom
(koljka, kamen, bjelokost ili obina kost, okruglo tvrdo drvo) i premazivan kedrovim uljem kako bi se
zatitio od moljaca i mieva. Zatim bi se rubovi lista rezali prema predvienoj veliini ili namjeni. Jedan
red srika se zvao shaeda ili philtra, a kompletan zavreni papirusni list (u knjikom smislu) se zvao
plagula. 20 plagula je inilo scapus koji je izgleda predstavljao mjernu jedinicu za veleprodaju papirusa.
Vjerojatno se do ove brojke dolo jer se etpostavlja da je jedna biljka papirusa mogla dati oko 20 listova.
Potpuno za pisanje pripremljeni scapus se zvao charta. Papirus sa irim listovima je smatran kvalitetnijim.
903
ORBIS ROMANVS
Jedan list je uglavnom sluio kao pismo ili neki krai dokument, ali je vie listova bilo potrebno za neko
znaajnije djelo. Da bi se dobila duga pruga koju zahtijeva forma svitka, odreen broj listova je spajan po
svojim stranama, ne po vrhovima. Spajanje listova u formu svitka je injeno onda kada bi se djelo napisalo
i potpuno pripremilo za izdavanje. Ustvari svitak se moe promatrati kao izdati djelo. Naravno, bilo je
sluajeva i kada bi se na trite iznosili spojeni bjanko svitci, odnosno ve zalijepljeni listovi, jer je za neke
pojedince bilo praktinije da tako rade, nego na separatnim listovim koje bi onda morali spajati.
Odmotati svitak do kraja se latinski kae explicare, pa je na kraju svitka bilo upozorenje : explicit liber.
Svitak se odmotavao pomou tapia koji se latinski struno zove umbilicus i mogao je biti od drveta li
bjelokosti. Privrivao se na poetku ili na kraju svitka i na njemu. U mnogim svitcima puni naziv i ime
autora bi bili napisani na kraju zadnjeg privrenog lista. Na vrhu ovog zadnjeg lista je u svakom sluaju
bila privrena papirusna ili pergamenska vrpca na kojoj je bio ispisan naslov djela (titulus ili index) i ime
904
ORBIS ROMANVS
autora. Svitci su se uglavnom ispisivali samo na jednoj strani, a ako su bili ispisani na obje strane zvali su
se opistografi.
Pisalo se u stupcima (columnae), odnosno tekst na jednom listu papirusa je predstavljao poseban stubac
koji je u odnosu na duinu svitka stajao vertikalno, naelno pod pravim uglom. Na kraju teksta itavog
djela se nalazio broj stubaca i redaka kako bi prepisiva znao koliki e mu trebati svitak za kopiranje.
Svitak je bio dran zatvoren trakom (lora), uobiajeno od neke svjetlije boje. Za svaki svitak je pravljen
koni, pergamenski okvir cilindrinog oblika. Svitak se ubacivao u ovaj okvir i samo je titulus bio vidljiv.
Ako je djelo bilo podijeljeno u vie svitaka (to je bio est sluaj za djela klasinih autora) svi svitci bi bili
skupljeni zajedno u sveanj (fascis) i drani u drvenoj kutiji (capsa, scrinium), koja lii na suvremene
kutije za eire. Svitci bi bili nekada drani u ormarima postavljani da lee uzduno na policama sa titulima
ispred.
Capsa
Svitci papirusa poredani na police. Ilustracija sa izgubljenog rimskog
nadgrobnog reljefa iz Neumagena u Njemakoj.
Da bi se poboljala kvaliteta i trajnost tinte, dodavale su joj se jo neke tvari. ini se da su ve Rimljani
poznavali tintu na bazi metalnih soli. Smatra se da je grk Pedanije (cc 60. god. n. e.) pravio tintu dodajui
joj male koliine fero-sulfata, ime je postignuta njena otpornost na vodu. Zbog tih metalnih sastojaka su se
tekstovi palimpseta tako dugo sauvali. I najraniji kodeksi su pisani tamnom tintom.
905
ORBIS ROMANVS
I pored dominacije pergamene kao knjike materije od kasne antike, upotreba papirusa u
mediavelnim zajednicama izniklim na ruevinama rimskog svijeta (latinski zapad,
vizantijski istok i islamski svijet) se nastavila. Papirus se iz kancelarijske upotrebe
latinskog mediavelnog zapada konano povlai tek u XI. st., kada je njegovo koritenje
napustila i papska kancelarija u Rimu. U slino vrijeme je naputena upotreba papirusa u
vizantijskom i islamskom svijetu.
Nejasno je kada se stvarno poela koristiti pergamena (odnosno materijal za pisane
nastao preradom ivotinjske koe). Netavljena koa se kao materijal za pisanje koristila
znatno ranije, prije prie o poetku proizvodnje pergamene koju je prenio Plinije Stariji. I
drevni Egipani su neke tekstove pisali na koi, kao i Asirci, Babilonci i Hebreji (na
svitcima od koe).
Po toj prii, ptolomeidski vladar (moda Ptolemej V. Epifan), eljei da sauva prvenstvo Aleksandrijske
biblioteke, je zabranio izvoz papirusa u Pergam, gdje je atalidski kralj Eumen II. ( '
; vl. 197. 159. god. p. n. e.) nastojao osnovati knjinicu koja bi nadmaila onu aleksandrijsku.
Uslijed toga je u Pergamu zapoela proizvodnja specijalno preraene koe koja je i dobila ime po mjestu
svoje proizvodnje. Bez obzira da li je ova pria tana ili ne, injenica je da je u ovom maloazijskom gradu
postojala snana proizvodnja pergamene. Uostalom u Pergamu se nalazila i velika knjinica koja je
iziskivala snanu proizvodnju. Moda je poetak intenzivne proizvodnje pergamene vezan i za invaziju
seleukidskog vladara Antioha IV. Epifana 169. god. p. n. e. na Egipat, uslijed ega je dolo do prekida
izvoza papirusa. Ali na sam naziv pergamenum se ne nailazi prije IV. st. n. e. Klasini pisci ovu vrstu
hartije naziva membranum. Zanimljivo je da Herodot navodi da su drevni Jonjani pisali na koi kojoj su
dali ime difthera, od kojeg je potekao na izraz defter ili tefter.
Najstariji do danas pronaeni tragovi membrane/pergamene su jedan kupoprodajni ugovor iz 195. god. p. n.
e. i jedan popis vojnika na latinskom jeziku. Ciceron spominje da je vidio Ilijadu napisanu na
membrani/pergameni koja je mogla stati u orahovu ljusku. Sv. Pavle u svojoj II. poslanici Timoteju
nagovara ovoga da ponese sa sobom svete knjige, osobito one na pergameni. Marcijal spominje djela
906
ORBIS ROMANVS
Homera, Vergilija i nekih drugih pjesnika pisana na membrani/pergameni. Na pergameni su pisani (na
hebrejskom) i uveni svici naeni 1947. god. u peinama doline Kumran (Wadi Kumran, Khirbet Qumran).
U Dioklecijanovom ediktu o cijenama iz 301. god. n. e. ima spomena i o pergameni.
Iako pergamena ima niz prednosti pred papirusom, jer se moe savijati, kompaktnija je,
vra, lake se na njoj pie, ona je mnogo skuplja od papirusa jer se dobijala od koa
zaklanih ivotinja. Zato su originalna izdanja djela velikih klasinih autora grko
rimske kulturne ekumene napisana na papirusu, a ne na membrani/pergameni. Ali je
pergamena zato imala nemjerljivo znaenje u spaavanju klasinih knjievnih djela.
Proizvoai pergamene su se zvali membranarii, a sam postupak prerade koe je bio
sloen. Debljina i finoa pergamene je ovisila u prvom redu o ivotinji i njezinoj dobi.
Najfinija i najskupocjenija pergamena se parvila od koe fetusa, tj. od neroenog ploda
ivotinje. Sama pergamena se dobivala od koe raznih ivotinja, a najee od teleta,
koze i ovce. Pergamena je jedini materijal za izradu kodeksa. Ali iako je pergamena
naelno vezana za kodekse, bila je upotrebljavana i u formi svitaka. Najpoznatija
pergamena u svitku je uvena Pojtingerova karta, iako je ustvari rije o kopiji iz XII. ili
XIII. st. koja je uraena na osnovi originala iz IV. st. n. e.
Iz oblika vie sastavljenih votanih tablica (multiplices; poliptih) se razvio format
kodeksa (codex, plural codices; stariji iblik caudex = deblo drveta, drveni blok, knjiga)
za oblikovanje i izdavanje knjiga. Oblik kodeksa je imao sigurno ranu primjenu, a kao
materijal za njegove listove su koritene i votane tablice i pergamena i papirus.
Uglavnom je rije o manjim sastavima i praktinim biljenicama za svakodnevnu
upotrebu. U literarnim vrelima je zabiljeeno da je Julije Cezar koji je smanjivao svitke
papirusa do forme lista i spajao u neku vrstu biljenice (koja je tako imala oblik kodeksa
od papirusa). Sa nitima spojene tablice kodeksom naziva Seneka Plurium tabularum
contextus caudex apud antiquos vocabatur, unde publicae tabulae codices dicuntur. U
Herkulanumu su pronaena dva poliptiha (pentatih i oktopih), a pri kraju I. st. n. e. vrsta
presavijene pergamentne biljenice zvana pugillares membranei je bila znaajno prisutna
u rimskom svijetu. Marcijal koristi ovaj termin u kontekstu literarnih poklona koji su koji
907
ORBIS ROMANVS
908
ORBIS ROMANVS
Papir je 105. god. n. e. izumio Caj Lun upravitelj carske tvornice oruja za mlae
dinastije Han. Nalazi drevnih fragmenata papira u sjevernoj i sjeveroistonoj Kini bi
datum poetka koritenja papira mogli pomjereti ak za dva stoljea ranije. Kinezi su
vrlo ljubomorno uvali tehnologiju izrade papira, koju su u narednim stoljeima jo vie
razvijali. Rimski svijet nije nikada nije upoznao papir.
Destrukciji literarnog nasljea klasinog historijskog razdoblja tako su doprinijeli sljedei inioci : a) skup
materijal, b) slaba odrivost papirusa, c) nepoznavanje tehonologije tampanja i nepoznavanje papira, d)
promjena ideoloke matrice sa eklektikog poimanja grko rimske kulturne ekumene na dogmatski
obrazac abrahamizma. Posebno je ovaj posljednji navedeni faktor imao negativan efekt. U ranom srednjem
vijeku, radi ideoloke matrice (oliene u dogmama abrahamistikih denominacija) po kojoj se mnogo vie
obraa panja na tektove odgovarajue teoloke prirode, djela klasinih autora padaju na vrijednosti. Poto
je materijal za pisanje rijedak i skup, onda iz toga proizlazi da se znatno vie ulagalo u ideoloko
dogmatske tekstove, nego u prepisivanje djela klasine literature (bez obzira kojeg ona tipa bila).
909
ORBIS ROMANVS
Kapitala = naa tampana slova, majuskula = naa velika slova, minuskula = naa mala slova,
kurziv = naa pisana slova.
910
ORBIS ROMANVS
911
ORBIS ROMANVS
Primjer paleografske kvadratne kapitale iz jednog vergilijevskog kodeksa iz IV. st. (Danas se nalazi u
Vatikanskoj biblioteci)
Primjer rustine paleografske kapitale iz jednog vergilijevskog kodeksa (Enejida) iz IV. st. (Danas se nalazi
u Vatikanskoj biblioteci).
Zbog brzine pisanja formiranje slova zavisi od temperamenta pisara, pa svaki pisar tekstu
daje individualno znaenje. Sve navedeno oteava itanje i rekonstrukciju takvih
912
ORBIS ROMANVS
tekstova, to je esto i danas kada se mora itati neiji rukopis (posebno ako je napisan
malim slovima u kurzivu). Spomenika pisanih kurzivnom majuskulom ima veliki broj, i
potiu jo iz vremena ranog principata, to ne znai da se kurzivna majuskula nije
koristila i u republikansko doba. Kurzivnom majuskulom su pisani papirusi iz
Herkulanuma i Egipta, votane, drvene, olovne i druge tablice iz Alburnus Maior,
Vindolande i drugih mjesta irom rimskog svijeta.
Kako je vrijeme teklo, sve vea tenja za daljim uproavanjem pisma dovela je i do
demajuskulizacije slova, odnosno do probijanja dvocrtnog sustava pisanja slova (to je
karakteristika svih majuskula). U IV. st. n. e., a moda i ranije taj proces
demajuskulizacije je doveo do stvaranja kurzivne minuskule, koja e kao jo praktinije
pismo svakodnevnog ivota u potpunosti istisnuti kurzivnu majuskulu. Poto ni kurzivna
majuskula ni kurzivna minuskula nisu bili oficijelni tipovi pisma, oni su zavisili od
praktinih interesa svakodnevnog ivota i zato su bili izloeni brim promjenama nego
to bi to bio sluaj sa raznoraznim kapitalama (posebno onim epigrafskim).
Kurzivna minuskula predstavlja i posljednji stadij raspadanja kapitale, ali i temelj svih
kasnijih srednjovjekovnih tipova latinice. O porijeklu kurzivne minuskule postoje
razliite teorije kao to su idui razvojni stupanj kurzivne majuskule, utjecaj grke
minuskule (iji postanak pada u isto vrijeme), utjecaj uncijale. Kurzivna minuskula ima
razbijenu formu slova, neproporcionalnost i ligature (ima ih znatno vie nego kurzivna
majuskula), kratice su este, neka slova su i ovalna, slino uncijali. Slino pisanju
pisanim slovima i kurzivom (prije digitalizacije) svaki rukopis pisan kurzivnom
minuskulom ima svoje osobenosti, jer sve zapisi od stila i temperamenta pisca.
Prvi tragovi kurzivne minuskule se javljaju na Dioklecijanovom mermernom natpisu De pretiis rerum
venalium iz 301. god. n. e., ali se njen razvoj moe sustavno pratiti tek od V. st. n. e., i to u prvom redu na
temelju ravenskih ranosrednjovjekovnih papirusa. Tip kurzivne minuskule kakav se upotrebljavao u
privatnim pismima se nalazi u pismu nekog Vitalisa upuenom rimskom namjesniku Fenikije po imenu
913
ORBIS ROMANVS
Ahil, i koje se datira u sredinu IV. st. n. e. Od VI. st. kurzivna minuskula se upotrebljava i za pisanje
kodeksa, ali je u tom sluaju ona kaligrafskija, proporcionalnija, prilino izjednaena pa se mnogo lake
ita. Ovaj knjiki tip kurzivne minuskule se naziva polukurzivna minuskula, a primjer prua fragment djela
Josipa Flavija o Judejskim starinama i koji se uva u knjinici Ambrosiana u Milanu. Upravo ova knjika
varijacija kurzivne minuskule je bila predak ubjedljivo najveeg broja mediavelnih zapadno- i sredinjo
europskih varijacija latinskog pisma, ukljujui i karolinu iz koje se razvio i moderni tip latinice.
914
ORBIS ROMANVS
915
ORBIS ROMANVS
Pored latinica i grko pismo se moe bar od III. st. p. n. e. smatrati jednim od pisama
rimskog svijeta. Istina oficijelno, dravno znaenje je sve do Justinijana imala latinica, ali
je grko pismo bilo vrlo koriteno, posebno kao pismo kulture i obrazovanja. Sljedei
politiku rascjepkanost grkog svijeta, i grki alfabet je imao niz svojih varijacija. Ova
injenica ukazuje koliko politika situacija predestinira i kodificiranje odreenih
kulturnih tekovina, u konkretnom sluaju pisma. Jedinstvena Rimska drava sa jednim
pismom nije razvila vie latinica, nego samo jednu. Grki alfabet se tek standardizirao u
helenistiko doba, i imao kao i latinica svoje razvojne tipove.
Minijature i iluminacije
O minijaturi i iluminiranju rimskih knjievnih djela (odnosno o umetanju slika i
ilustracija koje sadre prizore iz pisanog djela) je teko govoriti jer nije sauvan ni jedan
primjerak stariji od IV. st. n. e. Ali da je praksa iluminiranja bila prisutna u klasinom
rimskom svijetu potvruju i neki podaci iz izvorne grae. Plinije Stariji u Naturalis
historia kae da je Marko Terencije Varon napisao 700 biografija slavnih Grka i
Rimljana koje su sadravale i njihove portrete. Po Pliniju Starijem, veinu tih portreta je
oslikala grka slikarka Iaya iz Kizika u tehnici tempera. Marcijal u jednom svom
epigramu spominje Vergilijev rukopis u pergameni koji je na naslovnoj strani imao
portret samoga Vergilija. Dva najstarija iluminirana kodeksa iz rimskog perioda su
Vergilius Vaticanus i Vergilius Romanus, koji se uvaju u Vatikanskoj biblioteci.
Prvo spomenuti kodeks je imao 50 slika - minijatura, od kojih 9 pripada tekstu Georgika (ovi pastoralni
prizori dostiu najveu umjetniku razinu u cijelom kodeksu), a 41 ilustrira Enejidu. Drugo spomenuti
kodeks je ukraen sa 19 minijatura (7 za Bukolike, 2 uz Georgike i 10 uz Enejidu). U oba kodeksa je
primijenjen itav spektar boja (zlatna, crna, bijela uta, smea, purpurna, plava, zelena, crvena ... itd...).
Ilustracije su jednako naturalistike, sa tim da su u Vergilius Romanus one sa mnogo manje elegancije nego
u Vergilius Vaticanus. Vergilije je bio vrlo popularan pjesnik i u postklasinom razdoblju, pa je zato i
postojao znaajan broj njegovih kodeksa. Rani primjer iluminiranja nudi i djelo Homera u knjinici
Ambrosiana u Milanu. Pored klasinih autora, vjerojatno su iluminirana i djela kranskih pisaca nastala u
rimskom periodu i o tome postoji samo jedan manji dokaz i to fragment Itale iz Quedlinburga (datiran u IV.
st. n. e.). Itala ili Vetus latina ili stari biblijski latinski je skupni naziv za dijelove biblijskih tekstova
prevedenih na latinski jezik prije Jeronimovog prijevoda Biblije (Vulgate). Ustvari danas ne postoji
jedinstvena Vetus latina Biblija. Ovi tekstovi, uslijed razliitih naina prevoenja, daju i razliite varijante
itanja istih biblijskih odjeljaka i to u znaajnom broju. Jeronimov prijevod Biblije je postupno potiskivao
te stare tekstove koji su se pojavljivali i u srednjem vijeku. Tek je na crkvenom koncilu u Trentu priznata
Jeronimova Vulgata kao oficijelni prijevod na latinski jezik. Inae su tekstovi u Vetus latina znai u
prijevodu biti razliiti u odnosu na Jeronimovu Vulgatu.
I neki kasniji prijepisi klasinih rimskih autora su mogli sauvati barem u osnovi i iluminacije originala.
Prepisujui tekst, prepisivai su nerijetko pokuavali preslikati i minijature. Tako se smatra da je
mediavelni (sa poetka IX. st.) iluminator vatikanskog kodeksa dramaturga Terencija slikao minijature
prema kodeksu Terencija koji se datira u IV. st. n. e. U tim primjercima su i maske osoba u dramama. Iz
kasnijih stoljea sauvane su iluminirane Esopove basne, Perzijeve Satire, Horacijeva Carmina...itd...u
kojima minijature imaju znaajke grko rimskog stila. O kopiranju (u mediavelnom razdoblju)
iluminacija nastalih u kasnoj antici potvrdu daje i Notitia Dignitatum.
916
ORBIS ROMANVS
Iznimno vrijedni kodeksi su bili obojeni purpurnom ili crvenom, rjee plaviastom bojom. Na takvim se
kodeksima pisalo zlatnom ili srebrnom bojom, pa nose naziv codex aureus ili codex argenteus. O tome
postoji i svjedoanstvo u pismu Jeronima iz 384. god. n. e., u kojem se kore bogate kranke ije su
knjige/kodeksi na pergameni bile u purpurnoj, zlatnoj i srebrnoj boji. Habeant qui volunt veteres libros
vel in membranis purpureis auro argentoque descriptos. Primjer codex argenteus je i najstarija sauvana
kopija biblije (nastala u sjevernog Italiji u VI. st.) koju je Vulfila preveo na gotski jezik.
Kratice
Jo od samih poetaka pismenosti na latinici, poele su se u znaajnoj mjeri primjenjivati
i kratice i to i u epigrafskim i u paleografskim tekstovima. Razlog uvoenja kratica je bio
uteda na prostoru, materijalu, a u sluaju epigrafike i u vremenu rada klesara. Naelno se
sve rimske kratice dijele na suspenzije (pri kojima se pie jedno ili vie prvih slova, a
ostalo se izostavlja) i kontrakcije (pri kojima se unutar jedne rije izostavlja jedno ili vie
slova). Suspenzije su starije i najvie ih se nalazi na epigrafskim spomenicima. Kratice u
latinici za vrijeme klasinog rimskog doba su imale jasna pravila, koja su omoguavala
snalaenje itatelju u pravom moru kratica. Tako su pojedine rijei uvijek oznaavani
istim kraticama kao npr. prenomeni C = Caius, CN = Gnaeus, TI = Tiberius, A =
Aulus, T = Titus....itd... nomeni FL = Flavius, VL = Ulpius, AEL = Aelius, AVR =
Aurelius.... itd... titule i poasni nazivi COS = consul, IMP = imperator, AVG =
augustus.... Kratice koje imaju jedno ili vie poetnih slova nazivaju se litterae
singulares, a kasnije samo siglae. Dvostruko slovo oznaava mnoinu : AVGG =
Augusti, VVCC = viri clarissimi, DDNN = domini nostri, ali i DD koje ne oznaava
mnoinu nego decreto decurionum (odlukom vijea dekuriona) ili donum dedit (daje
posvetu). I izrazi su podlijegali kraenju pa se tako ima SC = senatus consultum
(odlukom Senata), DM = diis manibus (bogovima Manima, uobiajeni poetak teksta
na nadgrobnim spomenicima), VSLM = votum solvit libens merito (na nadgrobnim
spomenicima : zavjet ispunio rado zaslueno). Pojedini epigrafski spomenici su toliko
naikani kraticama da ih je, bez poznavanja sustava kratica, veoma teko itati. ak
917
ORBIS ROMANVS
umjesto slovnih kratica postoje i odreeni grafiki simboli koji zamjenjuju itavu rije,
kao npr. u sluaju pisanja rijei centurio koja se esto zamjenjuje sa simbolom koji se
(radi grafike slinosti) transkribira kao naa brojka 7. U kasnorimskim paleografskim
rukopisama su se ponekad izostavljala slova M i N, i to tako da se iznad posljednjeg
vokala stavljala vodoravna ili valovita crtica. Kratice se nisu samo koristile u tekstovima
ispisanim latinicom, nego i u onim tekstovima koji su ispisani grkim pismom.
Posebna velika skupina kratica u rukopisima jesu notae tironianae koje se pripisuju Ciceronovom tajniku
Tironu. Ta se vrsta kratica upotrebljavala u govornikim spisima, imala je ulogu stenografije i razlikovala
se od uobiajenih kratica. Svaka tironska kratica se sastoji od glavnog znaka (signum principale) i
pomonog znaka (signum auxiliare) koji je manji od glavnog. Naalost, nema sauvanih primjera ovih
stenografskih kratica iz rimskog doba, pa se najstariji sauvani primjeri nalaze u merovinkim
ranomediavelnim diplomama iz VII. i VIII. st. Notae tironianae su veoma koristile u ranom razdoblju
ranomediavelne latinske Europe. Notae iuris su bile pravne kratice iz rimskog doba i upotrebljavale su se u
spisima pravnog karaktera. Ove pravne kratice su zadavale tekoe u tumaenju pravnih pitanja, jer su se
tekstovi mogli krivo interpretirati, pa se vremenom zabranjivala njihova upotreba. Senat ih je tako svojim
odlukama zabranio 438. i 530. god. n. e., a Justinijan je takvu zabranu izdao 533. god. n. e.
Nije samo klasina rimska pismenost koristila kratice, nego i ona kranska u okviru svoje terminologije.
Kranske kratice se uobiajeno nazivaju nomina sacra (npr. XPS = Christus, u rimskom periodu Christus i
Iesus se uvijek piu grki; SPS = Spiritus; EPS = episcopus).
Potrebno je navesti i da su brojni simboli ustvari bili kratice.
Publiciranje knjiga
Oni pojedinci koji su imali obimnu korespondenciju, koji su se bavili knjievnim radom
(znanstvenog ili neznanstvenog tipa), koji su obnaali odreene odgovorne javne funkcije
su uvijek uz sebe imali stenografe i sekretare. Oni su mogli biti i poticati iz razliitih
socijalnih slojeva, pa se meu stenografima i sekretarima pisarni nailazi i na one koji su
ingenuii i osloboenici i robovi, i na one sa rimskim graanstvom i na one bez njega. Ono
to su svi morali imati je visoka educiranost. U ranijim razdobljima te poslove su
uglavnom obavljali ingenuii, ali od Kasne Republike stenografi i sekretari kod utjecajnih
i bogatih pojedinaca sve vie postaju robovi i osloboenici. Uz opi naziv librarii, ako su
bili robovi onda bi nosili naziv servi ab epistulis, servi a manu ili amanuenses.
Rimski svijet nikada nije upoznao tamparsku mainu i kopiranje i publiciranje knjiga se
zasnivalo na pukom prepisivanju djela. Autorov primjerak bi kopirali njegovi librarii
(ako je bio bogat ovjek kao npr. Ciceron, Cezar ili Salustije) ili njegovog patrona librarii
(u sluaju npr. Terencija, Vergilija). Poseban problem su bile korekture i lekture, jer se
svaki primjerak morao posebno pregledati, a to su nekada radili i sami autori. To se tako
radilo, poto je svaki primjerak posebno prepisivan, i greke nisu morale biti iste.
Primjerci izraeni na ovaj nain su skoro uvijek bile predviene kao pokloni i samo je
manji broj izlazio na knjiko trite. Sve do Kasne Republike nije bilo organiziranog
knjikog trita. Ako je neko elio da doe do nekog knjievnog djela, on bi umjesto da
ode u knjiaru, jednostavno nabavio jednu kopiju i njegovi librarii bi za njega
prepisivanjem napravili kopija koliko je elio. Na ovaj nain je Atik za sebe i Cicerona
918
ORBIS ROMANVS
napravio kopije svih grkih i latinskih djela do kojih je mogao doi, a i distribuirao je i
Ciceronova djela. Naelno isti postupak sa distribucijom knjiga se deava i u modernom,
digitaliziranom svijetu preko opcija copy paste i download.
I na primjeru tampanja je kineska civilizacija prednjaila u odnosu na svoj zapadni euroazijski pandan.
Najraniji poznati primjeri koritenja tampanja tehnikom drvenih kocki (i to na svili) se datiraju u doba Han
dinastije. Najraniji poznati i sauvani dokazi printanja na papiru u kineskom svijetu se datiraju u drugu
polovicu VII. st.
919
ORBIS ROMANVS
U nedigitaliziranom drutvu bez tamparske maine, brzina pisanja je mnogo znaila. I obini ljudi, a
posebno profesionalni pisci i prepisivai su svojom brzinom iznenaivali. Marcijal navodi da se njegova II.
knjiga (od 540 stihova) mogla kopirati za jedan sat.
Biblioteke
Rimljani su jo od ranih vremena bili opinjeni pisanom rijei, samim tim i
posjedovanjem knjiga. Zato je zauzimanje knjinica smatrano vrlo vrijednim ratnim
plijenom. Nakon bitke kod Pidne i konanog sloma antigonidske Makedonije, pobjednik
Emilije Paul je svome sinu Scipionu Emilijanu podario i uvenu Persejevu biblioteku.
Sula i Lukul su sa povratkom iz istonih pohoda iz njih donijeli i cjelokupne knjinice
koje su zaplenjivali kao ratni plijen. Kako je napredovao kulturoloki razvoj rimskog
svijeta, tako su se poele stvarati i privatne i javne biblioteke.
Stvaranje privatnih biblioteka je postalo openito ve u I. st. p. n. e. i Ciceron je
posjedovao znaajne kolekcije ne samo u svome domu u Gradu, nego takoe i u svojim
ladanjskim i seoskim vilama. I formiranje javnih biblioteka postalo je openita praksa i
smatrano je znaajnim zadubinarskim djelom, pa je uskoro svako gradsko naselje imalo
svoju biblioteku u kojoj bi bile izloene i biste velikih pisaca grko rimske kulturne
ekumene i statue muza. Prvu javnu biblioteku u Gradu je osnovao Azinije Polion
(zahvaljujui ratnom plijenu zadobijenom u ilirskim zemljama) i ona se nalazila u Atrium
Libertatis. August je sam osnovao dvije javne biblioteke (jedna isto financirana ratnim
plijenom iz ilirskih zemalja), i nakon njega i njegovih nasljednika broj javnih biblioteka u
Gradu je dostigao broj od 28. Najvelianstvenija od ovih biblioteka je bila Bibliotheca
Ulpia, koju je osnovao Trajan. Plinije Mlai je bio osniva javne biblioteke u svome
rodnom gradu Komu na sjeveru Italije, koja je bila podravana sa zadubinom koja je
donosila prihod od 30 000 sestercija godinje.
Najpoznatije dvije biblioteke klasinog doba su nastale u helenistiko doba i nalazile su
se u Aleksandriji i Pergamu. Prvospomenuta Biblioteka, nazivana jo i kraljevskom (jer
su je osnovali i financirali ptolemeidski kraljevi), je uvenija i vjerojatno vea od
pergamske. Aleksandrijska Biblioteka je, u okviru aleksandrijskog muzeja, otvorena
vjerojatno za vrijeme vladavine sposobnog i uenog Ptolemeja I. Sotera ili za vladavine
njegovog sina Ptolemeja II. Hol, poznat pod nazivom , je sadravao police za
kolekcije svitaka. Postoji legenda da je na zidu iznad polica bio urezan natpis : Mjesto
za lijeenje due. Aleksandrijska Biblioteka je imala univerzalistiko znaenje, jer je
njena intencija bila da objedinji svo znanje tadanjeg svijeta. To je bila i oficijelna
dravna ptolemeidska politika, koja je teila da svoju Biblioteku smjesti na prvo mjesto u
svijetu po koliini skupljenog znanja, to bi samim tim i podiglo autoritet Aleksandrije
(koja se brzo po osnivanju pretvorila u najsjajniji biser mediteranske obale) i itavog
ptolemeidskog Egitpa. U tu svrhu je postojao i kraljevski fond, kojim se financirala
nabavka knjiga i putovanja na sajmove knjiga na Rodosu i Ateni. Podravanju razvoja
920
ORBIS ROMANVS
921
ORBIS ROMANVS
Kuranom, onda nema potrebe za njima, ako su suprotne Kuranu, uniti ih. Abd'l Latif iz Bagdada (ivio
1162. 1231. god.) isto tvrdi da je Biblioteku unitio Amr, po nareenju kalife Omara, to isto tvrdi i AlQifti (ivio 1172. 1248. god.), a ovu priu ukratko spominje i Al-Maqrizi (ivio 1364. 1442. god.) dok
govori o Serapeumu. uveni historiar Ibn Haldun/Khaldun (ivio 1332. 1406. god.) kae da je slinu
naredbu kalifa Omar izdao i za perzijske knjige. Potpuno je nejasno da li je ova mediavelna arapska
tradicija tana ili ne. Po ovom pitanju u historiografiji postoje mnoge nedoumice i dok neki historiari
prihvataju ovu tradiciju, drugi je odbacuju.
Eventualnoj destrukciji sadraja Biblioteke je moda doprinijelo i propadanje papirusa, izloenog morskom
vazduhu Aleksandrije.
922
ORBIS ROMANVS
U Efesu se isto nalazila velika biblioteka (potpuno kompletirana 135. god. n. e.). To je
ustvari bio i monumentalni mauzolej za grob Tiberija Julija Celsa Polemejana (Tiberius
Iulius Celsus Polemaeanus, ; konzul 92. god. n. e.,
namjesnik provincije Azije 105. - 107. god. n. e.; inae porijeklom iz oblinjeg Sarda)
posveen od njegovog sina Tiberija Julija Akvile Polemejana (Tiberius Caius Iulius
Aquila Polemaeanus; konzul sufekt 110. god. n. e.). Novac je ustvari za ovu namjenu
predvidio sam Cels. Kapacitet biblioteke je moda bio vie od 12 000 svitaka. Statue u
niama sa prednje strane zgrade su danas kopije originala i one su predstavljale Mudrost
(Sophia), Znanje (Episteme), Inteligenciju (Ennoia), Hrabrost (Arete), odnosno vrline
Celsa. Postojao je i auditorijum koji je sluio za predavanja i prezentacije, i to izmeu
biblioteke i mramornog puta, i izgraen je za vrijeme vladavine princepsa Hadrijana.
923
ORBIS ROMANVS
Rodni odnosi
Rimski svijet je u osnovi bio patrijahalno i patrilinearno ureen, to je definirano
primarno preko obiaja predaka. Rimljanke su zakonski smatrane rimskim graanima i
nositeljima rimskog graanstva, istina sa umanjenim pravima u odnosu na muke rimske
graane. Meutim, polna segregacija i status ene rimske graanke nisu bili ni priblino
izraeni ni loi kao u drugim istovremenim zajednicama. I za razliku od od grko
helenistikog svijeta, uloga ene je ipak imala vee znaenje. Iako pater familias ima
formalno apsolutnu vlast, familijarni i to dosta snaan ugled ima i mater familias. ak i u
najkonzervativnijim familijama, mater familias je bila apsolutna gospodarica u
kuanskim poslovima, a mogla je i pomagati suprugu ili sinovima u njihovim poslovima.
Na osnovi prava na apsolutnu vlast oca familije, mu je mogao enu na smrt osuditi
samo radi dva sluaja : zbog preljube i zbog pijanstva (u kasnijim razdobljima ovo se
zaboravilo). ena se nije mogla tek tako i ostaviti, pa je Spurije Karvilije bio prezren u
javnosti jer je ostavio enu, poto sa njom nije imao djece.
Za razliku od mnogih drugih kultura, rimska kuanstva (bez obzira da li bila rije o
obinoj kui, domusu, vili i stanu u insuli) nisu bila podijeljena na muki i enski dio.
Samim tim i Rimljanka nije bila zatvorena u neke posebne enske prostore (kao to je
to bio sluaj u veem dijelu grkih zajednica) i bila joj je otvorena itava kua. Ona nije
bila udaljavana sa veera, nego su cene za razliku od grkih simpozija uvijek bile
poastvovane i prisustvom i ena. Dok su Grkinje, posebno Atenjanke, bile zatvorene i
nisu smjele prisustvovati ni gozbama, dotle za rimske mukarce nije bilo sramno da svoje
924
ORBIS ROMANVS
supruge vode na gozbe kod svojih prijatelja, naprotiv to je bila vrlo rairena pojava.
Rimljanke su prisustvovale i javnim zabavama, priredbama i sveanostima, ak su bile i
izmijeane sa mukarcima u gledalitu. One su mogle biti svjedoci na suenjima, a od
ranih razdoblja su mogle biti i ekonomski samostalne, naravno u ogranienoj mjeri. U
sluaju da je mu umro prije svoje supruge, njegovi nasljednici u oinskoj vlasti su
morali da njegovoj supruzi (esto vlastitoj biolokoj majci) osiguraju dostojnu skrb i
brigu (tutela). ena sa ugledom se openito nazivala matrona. Postojala su pravila
pristojnosti i uglaenosti u odnosu i ponaanju prema matroni i u javnom i u privatnom
ivotu. Varon je svoju prvu knjigu o poljoprivredi posvetio svojoj supruzi.
Tradicija razloge takvog odnosa jedne izrazito patrijarhalne sredine prema enama
smjeta u rano legendarno doba rimske historije. I mnotvo rimskih mitova kao svoju
osnovu ima upravo ene koje su nekada ujediniteljice drave kao Sabinjanke, povod za
zbacivanje kraljevske vlasti kao Lukrecija, asne, ponosne i odane djevojke kao Klelija ili
spasioci domovine kao na primjer u prii o Koriolanu. U ast Klelije, Rimljani su na
"Svetoj cesti" bili postavili i kip djevojke na konju kao simbol herojstva i ponosa jedne
Rimljanke. A po tradiciji hram enske sree (Fortuna muliebris) podignut je u ast
majke i supruge Koriolana. U ovom ranom razdoblju Rimljanke aktivno sudjeluju u
politikim zbivanjima, najbolji primjer nude Tanakvil, punica Servija Tulija i njegova
kerka Tulija koje iz zasjenka praktino rukovode sa izborom novoga kralja. I svetkovine
Matronalije i Karmentalije su i bile uvedeno na spomen enama i majkama. I pria o
Klaudiji Kvinti ukazuje na znaenje ene kao snanog stuba zajednice.
Ipak je potrebno naglasiti da o enama u rimskom svijetu najvie znamo iz vizure mukaraca, jer su skoro
svi pisci (i literararne i epigrafske grae), ija su djela sauvana, bili mukarci. Uz to, najvei dio takvih
podataka odnosi se na ene iz uskog kruga elitnih, bogatih i utjecajnih familija. Veoma malo se zna o
enama iz skromnijih slojeva stanovnitva. Van okvira deavanja iz politike historije i epigrafskih zapisa,
najvie podataka o rimskim graankama u se nailazi u anrovima kao to su drama, satira, poezija. Tako se
iz djela Katula, Ovidija, Juvenala moe dosta saznati o enama u blagovaonicama, u budoarima, na
sportskim i teatarskim deavanjima, na ulici, o njihovom ljubavnom i seksualnom ivotu.... itd.... Vrijedno
svjedoanstvo o eni kao jedinku u okviru jedne dosta utjecajne familije pruaju Ciceronova pisma u
kojima se daju detalji svakodnevnom ivota sa suprugom Terencijom i kerkom Tulijom.
Bez obzira na to to je rimski svijet zakonima i obiajima drao ene u inferiornijem poloaju u odnosu na
mukarce, ipak je za tadanje vrijeme i uvjete pruao za ene najbolje mogunosti u odnosu na njihove
suvremenice koje su ivjele u okvirima kultura Levanta i Srednjeg Istoka ili u okviru grko helenistikog
svijeta, koji je spadao u red najovenskijih drutava u rodnim odnosima. Bolji poloaj ene u odnosu na
rimski svijet su imale neke kulturno zaostalije zajednice Kelta, Germana i Ilira. Ali sa njihovom
romanizacijom i apsorbiranjem u rimski svijet, vie manje su i ovi narodi usvajali rimske odnose prema
eni.
Iako oficijelno Rimljanke nisu bile punopravni graani, jer su im bila uskraena politika
prava i neka druga prava (nisu mogle sluiti u vojsci), one su znale stei znaajan
politiki utjecaj jo u najranijim periodima. Zato i ne treba iznenaivati da se u rimskoj
politikoj historiji pojavljuje znatno vie enskih imena, nego u bilo kojoj drugoj
politikoj historiji sve do modernih vremena, kada su tek ene dobile i politika prava.
925
ORBIS ROMANVS
Rimska tradicija i historija su uvijek veliale pojedine ene zbog njihovog patriotizma,
vrlina i samortvovanja.
Ako bi otac, u sluaju da je jo uvijek imao patria potestas nad kerkama, umro bez oporuke, kerka bi
imala pravo kao i sinovi na oevu imovinu koja bi se dijelila na jednake dijelove meu neposrednim
heredes sui, bez obzira na dob i pol. Pod heredes sui su se podrazumijevali svi oni koji su se nalazili pod
potestas preminulog, a koji su bili i njegovi priznati i legalni bioloki i adoptirani potomci. U tu grupu su
tako bili ukljueni oni koji su zakonski smatrani njegovim sinovima i kerkama, unuci i praunuci po
agnatskoj liniji, i snaha (nurus) ako je bila udata cum manu (zakonski je bila smatrana unukom
preminulog). I u braku cum manu supruga je mogla naslijediti dio imovine u sluaju da je njen mu umro
bez oporuke. U tom sluaju je prema Zakoniku 12 ploa nasljee prelazilo na heredes sui. U ovu grupu
heredes sui je spadala i supruga preminulog koja se nalazila pod njegovim potestas, jer je formalno
zakonski smatrana njegovom kerkom. U braku sine manu, ako je mu umro prije supruge i bez oporuke,
ona nije nita nasljeivala. To se odnosilo i ako je neko njeno dijete umrlo prije nje (a nije ostavilo
testament), i zato to nije bila vezana za njega u okviru patria potestas nije ga mogla naslijediti. U prvom
redu su nasljednici bili otac (ako je bio jo iv), a zatim i braa i sestar preminulog.
Zakonodavstvo II. st. p. n. e. pokuavalo da ogranii ovo pravo ena nasljeivanje, ali u praksi se nita nije
radikalno promijenilo. Zahvaljujui pravu na nasljee imovine preminulih osoba pod ijom su se potestas
nalazili, kao i instituciji miraza ene su mogle doi u posjed znaajne imovine. Posebno se to moglo desiti
u sluajevima kada bi kerke bile i jedina djeca. Vremenom e ene, koje su bile u braku sine manu (pa
nisu imale pravo na nasljedstvo supruga ili osoba pod patria potestas supruga), sticati jo vie prava na
nasljedstvo. Za vrijeme princepsa Hadrijana cc 128. ili 129. god. n. e., po Ad senatus consultum
Tertullianum, majka sa troje djece (ako je ona u statusu ingenui) ili etvoro djece (ako je osloboenica),
ako njezin pokojni mu nije imao ni potomaka ni brae po ocu, dobila pravo da nasljeuje ab intestat (bez
oporuke) bilo koje svoje dijete, pa i ako su bila roena izvan braka. Naravno njena prava su bila
ograniena, ako su bile druge osobe ukljuene u ovakvo beztestamentarno nasljee, npr. njena unuad,
otac, braa i sestre preminulog. Za vrijeme princepca Marka Aurelija je 178. god. n. e. donesen je Ad
senatus consultum Orfitianum, kojim se izrijekom daje pravo djeci da nasljeuju svoju majku, bez obzira
na valjanost veze iz koje su potekla, dajui im prednost nad rodbinom pokojnog mua. Ova dva senatska
dekreta dokazuju da su patria potestas i sustav stare agnatske patrijahalne dominacije, koji su inae u
prethodna dva tri stoljea doivjeli funkcionalnu devalvaciju, u antoninijansko doba i formalno baeni u
zasjenak familijarnih, rodnih i branih odnosa klasinog rimskog svijeta. Na samom kraju rimskog svijeta,
Justinijan je u svojim novelama donio niz odluka kojima je jo vie ojaao pravo na nasljee supruge, pa je
tako ukinuo odrednicu o broju djece koju ona mora imati da bi naslijedila svoje preminulo dijete i dozvolio
joj da nasljeuje zajedno sa braom i sestrama preminulog...itd...
Rimljanke su jo od ranih perioda rimske historije mogle posjedovati zemlju i ostavljati imovinu oporuno.
Ako ena nije bila u braku cum manu, i ako bi joj umro otac, ona bi postajala sui iuris. ena je ipak morala
da ima formalnog zakonskog tutora (staratelja), ija je glavna svrha bila da daje oficijelni pristanak na
enino djelovanje. ena sui iuris mogla da se uda za koga je eljela, da administrira u svojim poslovima, a
mogla je ako eli i da zamijeni tutora. Od kraja Republike, bilo je dovoljno da se tienica poali makar i
na kratko odsustvovanje svoga staratelja, pa da joj pretor dodijeli drugoga. August je svojim porodinim
zakonodavstvom, a u elji da povea broj djece, jo vie smanjio znaenje staratelja. Za Hadrijana je
donesena odluka da udate ene vie ne trebaju skrbnika da bi napisale oporuku.
Za vrijeme Augusta, ena koja je dobila ius liberorum kao povlasticu jer je rodila najmanje troje djece, je
osloboena tutorstva. Institucija tutorstva kao zakonskog statuta je vremenom nestajala, i jurista Gaj (II. st.
n. e.) govori da vie ne vidi razloga za njegovor postojanje. Ipak je pad klasinog rimskog svijeta i
uzdizanje kranskog svijeta promijenilo zakonski status ene, i to na njenu tetu.
926
ORBIS ROMANVS
927
ORBIS ROMANVS
suprugom Pompejom. Njemu se tada osim sramote i javne sablazni nije nita dogodilo,
dok bi samo stoljea ranije sigurno izgubio glavu. ak su i asni i poteni Rimljani, koji
su pokuavali da se pridravaju starih obiaja, ulazili u neke i za to doba udne
kombinatorike. Tako je Katon Mlai, na molbu svoga prijatelja govornika Kvinta
Hortenzija Hortala koji nije imao djece, 56. god. p. n. e. njemu prepustio svoju drugu
suprugu Marciju/Marcia (prva supruga mu je bila Atilia). A kada je Hortenzije umro 50.
god. p. n. e., onda je Katon Mlai ponovo Marciju uzeo sebi. Marcija je naslijedila
znaajan dio Hortenzijevog bogatstva. Razvodi i ponovna vjenanja su postala vrlo
rairena pojava. A sve je vie bilo i samaca a irilo se u najviim rimskim slojevima i
uvjerenje da su djeca teret (potpuno strano ranijim rimskim generacijama), to je imalo
vrlo lo demografski efekt po vie slojeve rimskog drutva. Nesumnjivo su tada poele
polako izumirati stare patricijske i nobilske familije. Umjesto njih je bilo sve vie
pridolica.
Prve mjere Augustovog principata su preko porodinih zakona indirektno pokuavale da
ureduju rodne odnose u tadanjem rimskom svijetu, za koje su konzervativci tvrdili da su
se dobrano iskvarili. Meutim, ni pokuaji tradicionalistike restauracije nisu utjecali na
to da ene budu izbaene iz javnog ivota. U vrijeme principata supruge i majke kao to
su bile Livija, Mesalina, Agripina Starija, Agripina Mlaa, Mesalina, Pompeja Plotina,
Vibija Sabina, Fulvija Starija, Fulvija Mlaa, Julije Domne, Julije Mameje ... koje su
teile i da budu stvarni vladari u Dravi. Sa preovladavanjem kranskog svijeta, rodni
odnosi doivljavaju prekompoziciju i uloga ene (pod utjecajem mita o prvobitnom
grijehu za koji je Eva/Hava kriva) se poinje drastino smanjivati. Ali i u tim
vremenima se nailazi na snane ene, kao to su Konstantinova majka Helena, kasnije
Gala Placidija i Teodora.
Pored ve navedenih ena vrijedi spomenuti i Pomponiju (Pomponia; majka Afrikanca Starijeg i Scipiona
Azijatika), Emiliju Tortilu (Aemilia Tortilla ili Aemilia Tertia ili Aemilia Paulla; supruga Afrikanca
Starijeg), Serviliju (majku Bruta i ljubavnicu Julija Cezara), Atiju Balbiju (majka Oktavijana i Oktavije
Mlae), Oktaviju Mlau, Antoniju Mlaa (majka Germanika i princepsa Klaudija), Plauciju Urgulanilu
(Plautia Urgulanilla), Klaudiju Metrodoru (Claudia Metrodora; I. st. n. e., veliku zadubinara sa otoka
Kosa).
928
ORBIS ROMANVS
karakteru i ponaanju blia slici jedne Aurelije (majke Julija Cezara), Oktavije (sestre
Oktavijana Augusta), Sekstije (supruga Mamerka Emilija Skaura, poinio samoubojstvo
34. god. n. e.), Pakseje (supruga Pomponija Labeona, nastradao 34. god. n. e.), Arije
(supruge Cecine Peta), Pauline (supruge Seneke), nego Klodiji, Plancini (supruga
Kalpurnija Pizona, optuenog da je otrovao Germanika), Mesalini ili Popeji.
ak se i u Marcijala nailazi na galeriju savrenih ena, kao to su Klaudija Rufina (koja po ovom pjesniku
iako potie od tetoviranih Britanaca, ima doista latinsku duu), Nigrina, knjievnica Sulpicija. Po
Pliniju Mlaem, koji u svojim pismima navodi itav niz portvovanih suprunika, supruga njegovog
prijatelja Makrina je bila dostojna : da bude predloena kao primjer, ak i da je prije ivjela. Provela je sa
njim trideset i devet godina bez ijedne svae, mrzovolje, u slozi bez sjene i u uzajamnom potovanju. I
sam Plinije Mlai je imao sretan brak sa treom suprugom Kalpurnijom, koju u svojim pismima obasipa
pohvalama i vrlinama, skoro do granica pretjeranosti. Kalpurnija je ustvari bila i desna ruka Pliniju
Mlaem u njegovim javnim i knjievnim poslovima. Njihova pisma odravaju i patnju, ako su se zbog
obaveza morali razdvojiti, to je velika rijetkost u modernim brakovima. Tako Kalpurnija, kada je Plinije
Mlai odsutan, ga trai u njegovim djelima koja miluje i stavlja na mjesta gdje je navikla njega gledati.
Plinije Mlai, kada mu je ena odsutna, uzima vie puta njena pisma u ruke kao da su tek stigla. Nou,
probuen, predouje njenu dragu sliku, a danju, u sate kada ju je navikao viati, noge ga same nose
prema prostoriji gdje se obino zadravala i tuna srca vraa se iz prazne sobe, kao da mu je ona zatvorila
vrata. Mogue je da je ovolika privrenost, koja se oituje u pisanju Plinija Mlaeg, moda ipak rezultat
odreene poetinosti (na granici izvjetaenosti) i mondenske utivosti kod tadanje elite (sa poetka II. st.
n. e.), a ne stvarne opsesije. O tome da je u ovoj vezi, i pored opsesivne oblande, ipak nedostajalo sutinske
topline, moda bi potvrdu davala i pisma koja je Plinije Mlai poslao nakon to je Kalpurnija doivjela
nesretni pobaaj. Uostalom, i kada su bili zajedno Plinije Mlai i Kalpurnija su spavali u razliitim sobama.
U politiki utjecajnim familijama, gdje je mukarac obnaao visoke dunosti i esto radi toga bio odsutan iz
svoga doma, njihove supruge su na sebe preuzele voenje svih poslova familije. Dok je Julije Cezar skoro
deceniju bio odsutan za vrijeme Galskih ratova, njegova supruga Kalpurnija je bila odgovorna za njegovu
imovinu. Kada je August dao da se protjera Ovidije, njegova supruga je iskoristila veze i zakonske
mogunosti da se imovina familije ne otui. Od dobrih rimskih matrona se oekivalo da bude tedljive,
stroge prema sebi i drugima.
Sa pravom na sopstvenu imovinu direktno je povezano i poslovanje koje ene obavljaju. Pojedine
Rimljanke su se znale pokazati kao vjete poslovne osobe, pa su one ne samo vodile imanja, nego i
investirale novac i materijalna bogatstva, pozajmljivale i dugovale novac (uz kamatu). Tako je jedna ena
bila meu kreditorima Cicerona, a dvije meu njegovim dunicima. Meu nobilitetom, i ene i mukarci su
posuivali novac osobama sline drutvene pozicije kako bi izbjegli da se oni obrate zajmodavcima, koji su
po pravilu imali karakter zelenaa i lihvara. Bogate ene su rado financirale i javne radove i zgrade o emu
svjedoi niz epigrafskih spomenika. Bogata ena iz provincije Azije po imenu Politta (prva polovica III. st.
n. e.), koju je kranska martilogija prilino ocrnila, je pokazala svoju dareljivost u financiranju obnove
gimnasiuma u Sardu. Zanimljivo je da postoje podaci da su bogataice posjedovale i rukovodile brodskim
kompanijama, to je i danas veoma rijedak sluaj. Epigrafski spomenici otkrivaju da su ene bile vlasnice i
rukovodile manufakturama u proizvodnji cigli.
U skromnijim slojevima stanovnitva, posebno u nekim zanatskim, manufakturnim i trgovakim aktivnosti
nije bilo neke radne segregacije i ene su esto pomagale mukarcima u ovim poslovima. ak su neke ene
bile i zanatlije, npr. na jednoj tablici kletve spominje se izvjesna Artemisa (koja se bavila izradom
pozlatom) udata za Dionizija, izraivaa kaciga. Danas je vrlo teko nai enu zanatliju. ak su i zakoni za
vrijeme carstva koji su kanjavali ene za preljubu, pravili iznimku za one koje su bile zaduene za neki
posao ili radnju. ene su bile prisutne u zanimanjima kao to su dojilje, babice i kuharice. Bilo je i ena
929
ORBIS ROMANVS
koji su bili pisari i sekretari, ukljuujui djevojke obuene za lijepo pisanje. Plinije Stariji daje i listu
umjetnica i njihovih slika. Zanimanja kao to su glumice, plesaice, prostitutke bila su stigmatizirana kao
neasna
Ali proces snaenja uloge ene je imao i drugu stranu medalje. Opisi Kasne Republike i
prvih stoljea principata nude i niz primjera razuzdanih ena, koje izbjegavaju materinske
dunosti kako ne bi izgubile nita od ugodnosti ivota, koje ne ele iz razloga samo
prkosa i arogancije da popuste svojim muevima ni na jednom polju, koje su ivjele po
trenutnoj potrebi i po cijenu preljuba, nevjera i razvoda. Augustovsko porodino
zakonodavstvo nije uspjelo da ugui pojavu preljube, ak i nakon to je Domicijan
sveano obnovio njegove odredbe. Nakon to je i Domicijanova obnova obiteljskog
zakonodavstva doivjela devalvaciju, njegovu obnovu je ponovo izveo Septimije Sever.
ene su poinjale da ive kao obine susjede svojih mueva vivit tamquam vicina
mariti. Tako jedna ena kae svome suprugu : Nekada je bilo u redu, kae jedna svome
muu, da ti ini to hoe a ja u, sa svoje strane, zadovoljiti sve svoje elje. Moe ti
zazivati nebo i zemlju, ja sam ljudsko stvorenje. (Ut feceres tu quod velles nec non ego
possem. Indulgere mihi. Clames licet et mare caelo. Confundas! Homo sum!). ak su i
princepsi nekada morali razrijeavati parnice vezane za preljube. Tako Plinije Mlai
opisuje sluaj kada je jedan centurion zaveo suprugu svoga pretpostavljenog, legijskog
tribuna, i koji je presudio princeps Trajan. Inae u okvirima najvie elite ima dosta
brakova koji nemaju djecu, pa npr. Plinije Mlai iz tri braka nije imao djece, pa su
njegovu veliku imovinu razdijelile zadubine i njegovi osloboenici i robovi. Iz ovog
perioda, ima dosta epitafa gdje pokojnika oplakuju ne njegovi bioloki potomci, nego
njegovi osloboenici. Marcijal predlae svojim itaocima da se dive Klaudiji Rufini jer je
imala troje djece, i podsjea (kojoj je posvetio i jedan posebni epigram) na jednu enu
koja je bila slavljena na sekularnim igrama jer je sa svojim muem imala pet sinova.
Juvenal, inae oiti protivnik rimske inaice feminizma, daje gotovo niz karikiranih enskih likova koje
nastoje da slie mukarcima i da ih ak nadmae na svim poljima. Pa tako govori o onima koje se sa
uivanjem zadubljuju u parnike spise ili se oduevljavaju politikom, eljne novosti iz itavog svijeta,
lakome za gradskim glasinama i dvorskim spletkama, koje su dovoljno bezone da u prisustvu svojih
utljivih mueva buno i drsko izlau svoje teorije i planove vojnim zapovjednicima, koje vie vole i
knjievnu slavu nego diplomatske kombinacije i bavljenje strategijom osvajanja. Po Juvenalu te koje se
odaju knjievnou su rjeite i vole smijene grke i latinske purizme, zauuju svoje sugovornike tanou
svojih primjedbi i odlunou sudova. Bilo je mukaraca koji su u ovom ranoantoninijanskom periodu
podlijegali arima uenih ena. Nasuprot njima, Juvenal, preko svoga junaka Krisala, hvali enu koja
nema svoga stila, koja ne zna nita iz historije i ne razumije ono to ita. Juvenal satiri izlae i one ene
koje u njegovo vrijeme odlaze sa mukarcima u lov, i kao Mevija, sa kopljem u ruci i razotkrivenih grudi,
propadaju veprove u Etruriji. Juvenal nije tedio ni one koje obuene u muka odijela sudjeluci u utrci kola,
niti one koje su se oduevljavale maevanjem i hrvanjem. Tako on kae : Kakvu stidljivost moe sauvati
ena sa kacigom koja se odrie svoga spola. Naravno, Juvenal voen svojom svjesnom ili podsvjesnom
mrnjom prema enskoj emancipaciji, u ismijavanjima i satiri uveliko pretjeruje iz razloga to nije shvatio
razliku izmeu enske samosvijesti i samostalnosti na jednoj strani i enske razuzdanosti na drugoj strani,
odnosno nije u sebi razluio (moda i nije elio to uiniti) distinkciju da uena i slobodna ena ne znai i
raskalaenu, nemoralnu enu. Dobar dio uenih i samostalnih ena iz antoninijanskog doba uope nije bio
930
ORBIS ROMANVS
ni raskalaen niti nemoralan. Juvenal je ustvari izraavao i uvjerenja dijela muke javnosti koje je
sablanjavala injenica da se gube granice meu polovima, jer su pojedine Rimljanke suvie oponaale
mukarce pa su procesom svoje emancipacije prije preuzele njihove mane nego to su preuzimale njihove
vrline i odgovornosti.
Freska na kojoj dvije ene pomau mukracu u bojaijskoj (bojenje tkanine) radionici (fullonica) Veranija
Hipseja (Veranius Hypsaeus) iz Pompeja. Danas se nalazi u Museo Archeologico Nazionale u Napulju.
931
ORBIS ROMANVS
I ene su se iz ropstva osloboale istim intenzitetom kao i mukarci, i zauzimale bi poziciju klijenta prema
bivem gospodaru. Poto po rimskom zakonu, robovi nemaju roditelje, onda ni osloboenici bez obzira na
svoj pol nemaju pravo direktnog nasljea, izuzev ako nisu poimenino navedeni u oporuci. Odnos izmeu
osloboenica i patrona je mogao biti sloen i zavisan od situacije. U jednom pravnom sluaju, ena pod
imenom Petronija Justa (Petronia Iusta) pokrenula je sluaj pred sudom da joj se, iako nije imala potvrdu o
roenju, dokae da je roena u slobodi. Ona se pozivala na to da je roena nakon oslobaanja njene majke
koja je bila robinja Petronija Stefana (Petronius Stephanus) i Kalatorije Temis (Calatoria Themis), i da
samim tim ona nije osloboenica i da nije klijent udovice Kalatorije koja je tvrdila da je Justa roena dok je
njena majka jo bila robinja. Ni Kalatorija nije posjedovala ni jedan validan dokument koji bi dokazao
navodnu manumisiju Juste i morali su se pozvati svjedoci. Status osloboenica je mogao biti razliit,
zavisno od njihovog umijea i sposobnosti.
Rimske ene u svim epohama su imale znatno veu slobodu kretanja u odnosu na npr.
Atenjanke. One su se mogle kretati ulicama bez pratnje odraslih mukih srodnika ili
mueva, sretale su se sa prijateljicama, pohodile hramove i sveanosti i posjeivale javna
kupatila, prisustvovale javnim debatama u forumima, igrama, sveanim veerama.
Rimski dunosnici i vojskovoe su znali voditi sa sobom i svoje supruge, dok bi boravili
u provincijama ili na granici. Mnoge su i igrale znaajnu ulogu u vojnim i politikim
zbivanjima u tim provincijama, kao to su Agripina Starija (supruga Germanika) i njena
nemesis Plancina, supruga Pizona. Najbogatije ene su mogle i ii na neke vrste
turistikih turneja irom imperija rimskog naroda.
Mozaik koji prikazuje djevojke u bikini kostimima, naen u Villa Romana del Casale, kod Piazza
Armerina na Siciliji.
932
ORBIS ROMANVS
Kornelije Nepot u predovoru svoga djela o biografijama vojskovoa daje kratak prikaz obiaja izmeu
Grka i Rimljana i kae u jednom dijelu : ... prema naim je obiajima veina onoga to se kod njih (Grka
op. a.) smatra sramotnim asno. Ta koga li je meu Rimljanima sram dovesti svoju suprugu na gozbu? Ili
ija li majka obitelji ne zauzima najuglednije mjesto u kui i ne kree se meu svijetom? A to sasvim
drugaije biva u Grkoj. Niti se, naime poziva na gozbu, osim na onu kod roaka, niti gdje sjedi, nego
samo u unutranjem dijelu kue, koji se naziva ginekonitid, kamo ne pristupa niko do onaj najbliim
srodstvom povezan.
Tacit u svojim Analima detaljno opisuje jednu senatsku raspravu iz 21. god. n. e., koju je inicirao senator
Cecina Sever predloivi da se namjesnicima provincija zabrani da sa sobom vode svoje ene. Pozivao se
na neku davnu odluku da se ene ne smiju voditi meu saveznike ili u tue zemlje, te na karakterne osobine
ena koje mogu da tetno djeluju u odnosu na vojsku i upravu. Meutim, Cecina nije naiao na podrku, i
tome prijedlogu su se svojom argumentacijom suprotstavili Valerije Mesalinus i Druz (sin princepsa
Tiberija). Cecinin prijedlog je tako odbijen.
ene su bile prisutne na veini rimskih religijskih praznika i kultnih obreda. U velikoj
veini sluajeva ene nisu izvodile rtvovanje ivotinja, glavni dio veine javnih
ceremonija. Nazivi za ene sveenice su bili sacerdos (koji je bio openiti naziv i za
muke sveenike), flaminica, magistra (visoka sveenica koja je bila ekspert u religijskim
stvarima), ministra (ena pomonik uglavnom na slubi nekom boanstvu). Neki kultovi
su bili rezervirani samo za ene (Bona Dea). Najpoznatiji enski sveeniki religijski
kolegij bile su vestalke. Mukarci nikada nisu obnaali i dunost sveenika Cerere, nego
su to uvijek bile ene (sacerdos Cereris ili Cerealis). Neke sveenike dunosti su
obnaane zajedniki od branog para. Jupiterov flamen je bio obavezan da bude oenjen,
a njegova supruga koja je nosila naziv Flaminica Dialis je imala jedinstvenu sveeniku
odjeu i nalazila se kao i suprug pod odreenim religijsko magijskim zabranama.
Flaminica Dialis je bila i jedan od izuzetaka od pravila da ene ne izvode rtvovanje
ivotinja, jer je ona nudila ovna Jupiteru svake nundinae (osmi dan ciklusa, slino naoj
sedmodnevnom tjednu). Flamen i flaminica Jupitera se nisu smjeli razvesti, i ako je
flaminica umrla onda je flamen morao dati ostavku na funkciju. Supruga rex sacrorum se
zvala regina sacrorum (morali su biti vjenani u formi confarreatio), i nosila je isto
posebnu ceremonijalnu odjeu i predstavljala je isto izuzetak od pravila rtvovanja jer je
predsjedavala obredu rtvovanja svinje (porca) ili enskog jagnjeta (agna) Junoni prvog
dana svakog mjeseca. Za vrijeme izvoenja rituala u kojima je imala glavnu ulogu,
regina sacrorum je nosila maramu zvanu arculum. Zahvaljujui natpisima se mogu
saznati imena i pojedinih svetih kraljica kao to su Sergija Paulina/ Sergia Paullina
(supruga Gneja Pinarija Kornelija Severa - Gnaeus Pinarius Cornelius Severus, neto
prije 112. god. n. e.) i Manlija Fadila/ Manlia Fadilla (na prelazu II. u III. st. n. e.).
Inae je potrebno navesti da su rimska boanstva (ak i ako bi podlegla pod interpretatio
greaca) esto bila svrstana po sustavu boanskih parova (Dii Consentes), kao to su Liber
i Libera, Silvan i Dijana, a i panteon od 12 bogova je bio rodno uravnoteen na 6 mukih
i 6 enskih boanstava. ak su u vrhovnoj boanskoj trijadi Jupiter Junona i Minerva
bile dvije boginje. Sa apsorbiranjem niza drugih kultova i vjerskih i religioznih miljenja,
933
ORBIS ROMANVS
otvarala su se i nova mjesta za enske sveenice. Posebno su kultovi Izide i Velike Majke
davali istaknute uloge za ene. Sauvan je i jedan epitaf koji spominje sveeniki naziv
sacerdos maxima za enu koja je bila vrhovni sveenik hrama Velike Majke u Rimu.
Kao i u modernim vremenima, ene su pored toga to su nekada predstavljale i uzore rimskih vrlina, ee
(u odnosu na mukarce) padale u temperamentnu i pretjeranu pobonost, sujevjerje, praznovjerje pa i
magiju. Globalno gledajui ene su lake podlijegale egzotinim kultovima i ceremonijama, posebno onim
koje su dolazile sa istoka i predstavljale su laki plijen za raznorazne misionare i spasitelje. Kranstvo je
u rimski svijet najvie prodiralo preko ena, koje bi se prve konvertirale a onda bi u kranski kult
privlaile i mukarce u svojoj blizini. Na kraju je abrahamizam u kranskoj verziji prevladao rimski svijet,
a poloaj ena se znaajno pogorao i u javnoj i u privatnoj sferi ivota. U prvoj poslanici Korinanima
Pavle kae : Kao u svim crkvama svetih, neka ene u crkvama ute, jer se njima ne doputa govoriti, nego
neka budu podlone, kako i Zakon govori. Ako se ene emu pouiti, neka pitaju svoje mueve kod kue,
jer sramota je eni govoriti u crkvi...
U abrahamistikoj dogmi ene su na sebi nosile kolektivnu stigmu tzv. prvobitnog grijeha i zato je
njihova uloga naglo i ubrzano smanjivanja.
Rimljani su inae bili veoma sumnjiavi prema tajnovitim religijskim i kultnim obredima, i Ciceron je
upozorio da none rtve ne obavljaju ene, izuzev za one obrede koji su ritualno propisani kao pro populo
(za dobrobit rimskog naroda).
Ljekar Soran preporuuje igranje sa loptom, plivanje, hodanje, itanje naglas, kretanje u nosiljci ili kolima i
rekreativna putovanja za ene kako bi se promoviralo dobro zdravlje. U istraivanju neplodnosti, pisci
ginekolokih rasprava nisu samo razraivali uzroke kod ena, nego su ukljuivali i informacije o mukom
sterilitetu. Rimski svijet nikada nije podrazumijevao da i enama treba oduzeti mogunosti seksualnog
zadovoljstva. Zato su helenistiki i rimski ljekari i medicinski pisci operaciju otklanjanja klitorisa tretirali
primarno kao egipatski obiaj.
934
ORBIS ROMANVS
935
ORBIS ROMANVS
Brak
Suprunici sa jednog grobnog reljefa. Danas se nalazi u Metropolitan Museum of Art u Njujorku.
Kao i grko drutvo klasinog i helenistikog doba, tako je i rimski svijet odbacivao
poligamiju i poliandriju kao legalne oblike branog stanja. Obiaji predaka i zakoni su
zakonski sklopljen brak definirali kao monogamnu zajednicu mukarca i ene, i to ne kao
dobrovoljni privatni dogovor (kao to se to danas tumai u liberalnom poimanju) dvije
osobe, nego praktino kao instituciju od javnog znaenja.
Latinski pojam za brak je bio matrimonium, u ijem se korijenu nalazi rije mater/majka definira glavnu
funkciju postojanja braka u rimskom svijetu, a to je produciranje legitimne djece, koja e imati status
rimskog graanina.
Dionizije iz Halikarnasa navodi da je prvi brani zakon donio jo Romul. Po Dioniziju iz Halikarnasa to
porodino zakonodavsto koje je proveo Romul je mudro i jednostavno definiralo brak, obaveze supruga i
njihova prava. Po tome zakonu ena se pridruuje muu u svetom braku u kojem dijeli njegovu imovinu i
njegove svete obrede. Ovaj zakon je regulirao i pitanje nasljedstva i naine ophoenja prema sluajevima
kada bi ena poinila neku to se tada smatralo loim. Navodno je Romul definirao da se za preljubu i
pijenje vina kanjava smru (jer je pijanstvo uzrok preljube). Rije je vjerojatno o najstarijim oblicima
branih obiajnih zakona, koji su kasnije postali samo mrtvo slovo na papiru. Tip braka koji Dionizije iz
Halikarnasa opisuje je confarreatio. Potrebno je naglasiti da Dionizije svoje djelo stvara u vrijeme
Augustove restauracijske politike, ukljuujui i donoenje porodinih zakona. Plutarh daje sljedee
vienje Romulovog branog zakona : Romul je propisao neke zakone od kojih je otar onaj koji ne
doputa eni da ostavi mua, ali doputa muu da otjera enu zbog trovanja djece ili krovotvorenja
kljueva. Otpravi li je ko iz drugog razloga, jedan e dio imetka pripasti eni, a drugi hramu Cerere. Ko god
otpusti enu, treba da rtvuje podzemnim bogovima. I ovaj tip braka je confarreatio.
936
ORBIS ROMANVS
937
ORBIS ROMANVS
patricijska boanstva, i da auspicije mogu uzimati samo patriciji, pa su tako samo brakovi
patricija bili sankcionirani/priznati od boanskih sila. Po toj definiciji, brakovi plebejaca
u oima rimskih bogova nisu bili pravi brakovi, plebejka se mogla uzeti samo u
matrimounium i mogla je biti samo supruga (uxor), a ne i mater familias. Prve pobjede
plebejaca u politikoj borbi sa patricijima su se ticale upravo dobijanja prava na ius
conubii. Uskoro su se sklapali brakovi tipa coemptio, usus, sine manu i meu
pripadnicima patricija i plebejaca.
U brakovima cum manu, suprug nije mogao da kazni svoju enu kako je on elio, u sluaju nekih njenih
prijestupa, nego je morao sazvati iudicium domesticum, u koji bi bili ukljueni i neki njeni bioloki
srodnici. Ona je mogla biti otjerana ili kanjena samo za neke vrlo teke prijestupe. Tradicija tako navodi
da je Romul odredio da ako se neko razvede bez dobrog razloga, da e biti kanjen tako to bi izgubio svu
svoju imovinu. Supruga ili snaha u cum manu verziji nije mogla biti prodata ni pod kojim uvjetima. Tako
da je iako je ena ulazila u cum manu brakovima pod patria potestas muevljeve familije, prema njoj je
obiajno zakonski odnos ipak bio neto labaviji (jer je u teoriji smatran dobrovoljnim pristankom) nego
prema drugim lanovima familije (kod kojih je veza sa ocem familije nastala prirodnim putem, u kojem
nije bilo izbora).
U cum manu brakovima, ena bi bila ukljuena u kult familije u koji bi ulazila, i smatrala bi se da dijeli
misterije i obrede kulta predaka kao i ostali ukuani. Time bi preko udatih ena dolazilo do meusobnih
proimanja familijskih kultova, jer su ene prije udaje cum manu bile obavezne da uestvuju u kultu
familija u kojima su roene.
Formula Ubi tu Gaius, ego Gaia se kasnije upotrebljavala i u braku sine manu, iako je njeno izvorno
znaenje bilo izgubljeno.
I patricijske ene su shvatile prednosti braka sine manu i ubrzo se ovaj tip znaajno
proirio, postajai uskoro dominirajui oblik regularnog braka. Tako su brakovi bez
muevljeve vlati (ak iako bi ena prela da ivi u kuanstvo svoga supruga) postali
karakteristini za naredna razdoblja rimske historije, a uzimanje auspicija prije
ceremonije vjenanja smatralo se obinom formom. Time je brak gubio i sakramentalnu
vrijednost. Naravno to nije znailo da je brak cum manu potpuno iezao. Neke
sveenike dunosti (flamines maiores i rex sacrorum) su mogle popunjavati samo one
osobe koje su roene u braku tipa confarreatio i koje su i same sklopile brak istog tipa.
Ipak brakovi sine manu (jer ene nisu eljele da prelaze pod muevljevu potestas) su se
toliko rairili u svim slojevima rimskog stanovnitva, da je postalo ugroeno ak i
popunjavanje ovih preostalih sveenikih dunosti. Zato je bilo potrebno da se za vrijeme
vladavine princepsa Tiberija donese kompromisna odluka po kojoj se cum manu opcija
izbacivala iz braka tipa confarreatio. Brak sa sakramentalnim znaenjem (samo bez
rimskih bogova i odgovarajuih obreda) kasnije se ponovo javio u kranskom svijetu.
Brak sine manu je praktino poveao eninu slobodu jer na njom suprug imao potestas, a poto je ivjela
fiziki odvojeno (u veini sluajeva) od oca (koji je nad njom imao potestas) uivala je znaajnu slobodu.
I nakon ukidanja zabrane sklapanja braka izmeu patricija i plebejaca, izbor partnera je
ipak podlijegao odreenim ogranienjima. Tako se rimski legalni brak (Iustae
Nuptiae=regularni brak) mogao sklopiti samo partnerom koji je isto bio
938
ORBIS ROMANVS
Rimljani/Rimljanka, ili sa osobom iz reda zajednica sa kojima je Rimska drava imala ius
conubii. Djeca iz regularnog braka su nazivana iusti liberi. U sluaju legalnog braka
Rimljana/Rimljanke sa strankinjom/strancem, djeca su nasljeivala status oca. Brak sa
osobom sa kojom Rimska drava nema ius conubii se nazivao iniustae nuptiae ili
iniustum matrimonium, i djeca iz njega bi zauzimala poziciju roditelja (bez obzira bio on
muko ili ensko) koji je imao nii status. Sudei po Gajevim Institucijama, ovo pitanje
mjeovitog braka je ipak bilo znatno sloenije i postajale su najrazliite varijacije po
pitanju odnosa prema njemu i pitanju toga kakav graanski status djeca nasljeuju.
Za legalni brak bio je teorijski potreban obostrani pristanak mladenaca, ali praktino
bolje rei pristanak njihovih roditelja. Za vrijeme Augustove vladavine odlueno je da
pater familias moe uskratiti svoj pristanak samo ako je pokazao i dokazao valjane
razloge za tako neto, odnosno za nedozvoljavanje braka. Naravno, ugovaranje brakova
je bilo znatno prisutnije meu elitom, nego meu skromnijim klasama, jer je brak mogao
da ima i obiljeja politikog, ekonomskog i drutvenog cilja, dogovora ili saveznitva
meu pojedinim predstavnicima elite.
Veliki jurista Salvije Julijan je izjavio da se brak ne sklapa prisilom, nego pristankom, a slobodni pristanak
djevojke nuan je za sklapanje brakanuptiae consensu contrahentium fiunt; nuptiis filiam familias
consentire oportet.
Za razliku od nekih drugih kultura, u brak nisu mogla stupiti djeca. Nije postojalo neko
precizirano pravilo o najnioj dobi za stupanje u brak, i to je variralo izmeu 12 i 14
godina starosti (za djevojke; mladii bi bili godinu dvije stariji). Vjeridbe bi se deavale
jo znatno ranije.
Djevojke bi ranije stupale u brak, jer bi ranije zavravale obrazovni ciklus, a i zbog bojazni familije da bi
njena adolescencija mogla ugroziti njeno djevianstvo i izgubiti reputaciju ednosti. Po pravilu su se
djevojke iz nobilskih familija vjenavale ranije u odnosu na djevojke iz skromnijih familija. Oekivano je
da djevojka iz nobilskih familija prilikom stupanja u svoj prvi brak bude djevica. Djevojka je mogla odbiti
brak sa osobom koju su joj nametali roditelji, ako bi uspjela dokazati da je predloeni mladoenja iz
odreenog razloga karakterno nepodoban.
Gornja granica starosti za stupanje u brak postojala ni obiajno ni zakonski. Osoba koja
stupa u brak ne smije biti u legalnom braku sa nekom drugom osobom u tom trenutku.
Incest je bio zabranjen, iako su u prvo vrijeme brakovi izmeu daljih roaka, a kasnije i
izmeu bliih roaka bili sklapani. Odredbe o incestu su vremenom ublaavane, pa je na
kraju princeps Klaudije proveo zakon po kojem je bilo dozvoljeno da se oeni sinovica.
Istospolni brakovi nisu bili dozvoljeni, izuzev jednog Neronovog presedana. Naravno,
ovaj Klaudijev postupak je izazvao zgraanje tadanje rimske javnosti.
Brak u rimskom svijetu, kao uostalom u svim antikim kulturama nije morao podrazumijevati ljubav. To je
bila institucija sa svrhom, a nipoto samo za zadovoljavanje emotivnih motiva. Brakovi su uglavnom
ugovarani iz raznoraznih razloga i interesa. U nobilskim familijama brak je bio sredstvo politikih
pozicioniranja i stvaranja meusobnih saveznitava. Brak ostarjelog Tiberija Sempronija sa Kornelijom je
imao znaenje politikog saveza, brak Tiberija Grakha sa Klaudijom je imao odlike politikog vezivanja u
neki reformski kruok iz kojeg e se razviti stranka populara. Fulvija je za mua imala Klodija, a zatim
939
ORBIS ROMANVS
Marka Antonija koji je kasnije oenio Oktaviju. August je svoju kerku Juliju tretirao kao orue svoje
unutarnje politike, pa joj je tri puta ugovarao brak (roak Marcel, Agripa, Tiberije). Primjera koji dokazuju
da je brak promatran kao neto sredstvo ostvarivanja odreenih prozainih interesa ima i previe. Zato i ne
treba da udi pojava da se emocionalno ispoljavanje trailo na drugim stranama, a ne u braku. Rijetki su
primjeri da se neko iz ovih krugova vjenao samo iz ljubavi, kao npr. Neron sa Popejom. Posebno je
ugovaranje bilo bitno za prvi brak, za drugi i naknadne brakove suprunici su mogli imati vie izbora.
Mladii i djevojke iz skromnijih slojeva stanovnitva su imali vie slobode i izbora po ovom pitanju.
Zaruke (sponsalia) su smatrane dobrim obiajem, iako nisu bile zakonski neophodne.
Obeanje u ime djevojke je davao njen pater familias ili drugi muki tutor vjereniku
(samo ako je on bio sui iuris, znai punovlasan) ili njegovom pater familiasu. Prilikom
vjeridbe su se davali i odreeni pokloni, od kojih je najei bio prsten koji se nosio na
prstu lijeve ruke koji je do maloga prsta.
Po Aulu Geliju : Kada otvorimo ljudsko tijelo, kao to to ine Egipani, i seciramo ga, kako kau Grci,
naemo vrlo tanak nerv koji polazi od prstenjaka i dopire do srca. Zacijelo je primjerenije dati ast tom
prstu da nosi prsten, jer je tijesno spojen nekom vrstom veze sa glavnim organom.
Pokloni i prsten su vjerojatno rudiment vremena kada se davala kapara prije sklapanja
braka prividnom kupnjom (coemptio). Obiaj vjerenikog prstena se sauvao do danas.
Postojala je odreena jezina formula kojom su se potvrivale zaruke. Zaruke su se
mogle prekinuti, formalni izraz za raskid zaruka je bio repudium renuntiare ili samo
renuntiare. Razlozi su mogli biti razliiti, a jedna osoba nije u isto vrijeme mogla biti
zaruena sa dvije ili vie osoba.
ast je nalagala da mlada u brak unese i svoj miraz (dos ili res uxoria). To je uglavnom
osiguravao njen pater familias ili tutor. Davanje miraza je bilo vie obiajno, nego
obavezno. Mirazi su mogli biti razliitog karaktera (haljine, toaletni pribor, novac, itd..),
u pojedinim bogatim familijama miraz je mogao ukljuivati ak i zemljita i robove. U
sluaju da je mlada bila sui iuris to bi dolazilo iz njene imovine, a ako je nema onda bi
miraz bio namirivan od roaka.
Miraz davan od same mladenke (ako je bila sui iuris) ili neke druge osobe nazivao se dos adventicia, a
miraz davan od oca mladenke je nazivan dos profecticia. U sluaju dos adventicia, ako supruga umre prije
mua, miraz bi preuzimao mu. U sluaju dos profecticia, ako bi dolo do razvoda, otac bive supruge ili
ona sama (u sluaju smrti oca) su imali pravo zahtijevati povrat miraza. Ako bi supruga umrla prije svoga
mua, njen otac je mogao potraivati dos profecticia natrag, ali je mu imao pravo zadrati 1/5 ovog miraza
za po svako dijete. Postojao je i dos recepticia, koji je podrazumijevao dogovor o njegovom raspolaganju
ili eventualnom povratku, i nakon suprugine smrti on se morao vratiti osobi koja ga je dala. Naelo rimskog
zakonodavstva vezanog za miraz je jednostavno i zasnivalo se na sintagmi . Nema miraza, gdje nema i
braka. Inae je u brakovima sine manu, imovina suprunika bila otrije separirana nego danas.
Pravila koja se bave restitucijom miraza pravila su distinkciju da li se brak zavrio smru jednog od
suprunika ili razvodom. U sluaju razvoda, pitanje reguliranja miraza nije zavisilo od toga ijom je
krivicom dolo do razvoda. Suprugu je bio dodijeljivan beneficium competentiae i imao je pravo da zadri
neke dijelove miraza iz razliitih razloga. Justinijanov kodeks je uveo odreene reforme po ovom pitanju.
Uobiajeno je miraz predavan prije samoga zakljuivanja braka, ali se mogao dati i
poslije ina vjenanja. U sluaju braka cum manu, i imovina uneena u brak mirazom bi
940
ORBIS ROMANVS
automatski postajala imovina supruga ili njegovog pater familiasa. Meutim, on je bio
ogranien u raspolaganju sa imovinom donesenom u miraz, jer je miraz podrazumijevao
odravanje zajednikog domainstva. Iako je imao pravo rukovoditi imovinom koja je
dola iz miraza, mu je morao traiti saglasnost supruge kako bi zakonski mogao da uini
neto sa tom miraznom imovinom (npr. u sluaju prodaje zemlje, manumisije robova).
U braku sine manu, napravljena je odreena distinkcija u imovini donesenoj od strane
mlade. Dio je bio rezerviran za njenu eksluzivnu upotrebu, a dio je predavan mladoenji
pod formalnim izrazom dos. Omjeri ovih dijelova su varirali.
941
ORBIS ROMANVS
942
ORBIS ROMANVS
Detalj koji prikazuje vjenanje na sarkofagu Dioskura. Druga polovica IV. st. n. e. Nalazi se u Muse de
l'Arles et de la Provence antiques.
943
ORBIS ROMANVS
944
ORBIS ROMANVS
dom u ceremoniji koja se zvala deductio. Ova procesija je bila esencijalna za validnost braka i nikada nije
bila izostavljena. U sveanoj procesiji od mladenkinog kuanstva do onog mladoenjinog mogao je
uestvovati veliki broj ljudi, i slino su se odvijale kao i dananje subotnje svadbene povorke. U svadbenoj
povorci bi se pjevali feskenini, a masa bi izvikivala vjenani krik, drevni obiaj ije znaenje ni sami
Rimljani nisu razumijevali. Taj krik su ustvari bile varijacije Talassius ili Talassio, vjerojatno imena nekog
sabinjanskog boanstva. Livije navodi da je to bilo pretpostavljeno ime jednog senatora iz vremena
Romula. Mlada je sa sobom nosila i tri novia i bacajui jedan od njih uinila bi rtvu Larima sa raskra,
drugi bi dala mladoenji kao simbol miraza koji je donijela i trei je davala Larima kuanstva u koji bi
dola. Mladoenja bi uz put bacao orahe meu masu, obiaj koji se sauvao do danas kada se bacaju ria,
slatkii i novii u masu. Orasi su bili simbol plodnosti. Mlada bi u procesiji bila praena sa tri djeaka
(patrimi et matrimi), od kojih je ona dvojicu drala za ruke, a trei je nosio baklju od bijelog trnja (spina
alba). Prije samoga ulaska u kuanstvo mlada bi bila njeno prenesena preko praga, vjerojatno kako se
sluajno ne bi udarila o prag to se openito smatralo veoma loim predznakom. I zatim bi se vrata
zatvarala pred masom, a unutra bi bili primani samo pozvani gosti. Suprug je svoju enu primao u atriju i
ponudio joj je vatru i vodu, a mlada bi pripalila ognjite kuanstva sa spina alba, a onda bi se ova baklja
bacala meu goste, koji bi se borili za njen posjed jer je to donosilo sreu (slino danas u formi bacanja
bidermajera). Ceremonija se nije morala zavriti samo prvog dana, i mogla se odvijati i u toku narednih
dana. Naravno, ceremonije vjenanja nisu bile zakonski ni strogo obiajno propisane, i procesije i naini
vjenanja openito su varirali zavisno od bogatstva pojedinaca, filozofskih ili vjerskih uverenja, veeg ili
manjeg dranja tradicionalnih obiaja, pokondirenosti ili skromnosti onih koji organiziraju vjenanja,
slino uostalom kao i danas. Sama ceremonija vjenanja je mogla biti jo detaljnija i formaliziranija nego
to je opisana, ali je mogla biti i znatno skromnija. Brak je sklopljen u trenutku kada mladoenja i mlada,
ohrabreni boanskom saglasnou (koju su dobili preko auspicija) zajedno izrae elju da se brano veu,
dok je sve ostalo dodaci bez kojih se moe. Kada se Katon Mlai ponovo oenio sa Marcijom, oboje su se
sloili da im ti dodaci nisu potrebno, i prisegnuli su jedno drugome bez lanog sjaja i ceremonijala. ak
nisu imali ni svjedoke, niti su pozvali svoju rodbinu.
Priprema mladenke.
Flammeum
945
ORBIS ROMANVS
Brak bilo kojeg tipa nije predviao da ena mora uzeti muevljevo gentilno ime, za razliku od sadanje
situacije gdje ene uobiajeno uzimaju i muevljevo prezime. Djeca su u republikansko doba uobiajeno
dobivala samo oev nomen, kognomen pa i agnomen. U vrijeme principata djeca su mogla u svoje ime
ubaciti i nomen i kognomen majine familije. To se esto radilo kako bi se prikazalo porijeklo od uglednih
predaka i sa majine strane. To je dovodilo do stvaranja obimnih imena, slino kao to se danas zadralo u
iberskom romanitetu.
Rimski zakoni i obiaji su smatrali prevarom ako oenjeni mukaraca poini ljubavni ili
seksualni akt sa enom koja je bila u braku sa drugom osobom ili sa neudatom
djevojkom. Prevarom se nisu smatrale takve veze sa prostitutkom ili robinjom. Kazna za
one koji su varali je bila razliita u odnosu na epohe razvitka rimskog svijeta. Po svemu
sudei teke kazne za preljubu historijska vrela koja govore o periodu Republike, tumae
u smislu arhainih rudimenata, a ne stvarne primjene. Prevara je smatrana privatnom
stvari familije, koja je morala da u okviru svojih kapaciteta rijei ili ne rijei to pitanje.
Ali iako nije bila teki kriminalni in koji je kontinuirano izvoen pred sud, ipak je bila
sluajeva kada je pitanje preljube supruge iznoen pred edile radi presuivanja.
Prema Katonu Starijem, suprug je imao drevno pravo da ubije svoju suprugu ako je uhvati u inu preljube.
Ako je ovo pravo i stvarno postojalo, to je vie bilo stvar obiaja, nego zakonodavstva i samo bi se
primjenjivalo na suprunike vezane brakom tipa cum manu, koji je sa Kasnom Republikom postao iznimno
rijedak. Ustvari dosadanja izvorna graa ne detektira nijedan sluaj po kojem je ena po ovom pravu
ubijena zbog preljube od strane svoga mua ili svoga oca za vrijeme Republike. Preljuba bi se uglavnom
zavravala razvodom, kao i danas. Situacija se po pitanju preljube posebno pootrila sa augustovskim
porodinim zakonodavstvom, i to posebno ako je udata ena bila ukljuena u preljubu. I pored otrijih
zahvata u samo vrijeme augustovskog reima, izgleda da se njegove otre odredbe koje se tiu sankcija nisu
bap primjenjivale. Izvorna graa ne daje podatke da su supruzi upadali u lonice svojih ena i ubijali
njihove ljubavnike u stilu renesansnog doba. ak ni kasniji princepsi kao Domicijan i Hadrijan, ije su
supruge izgleda imale vanbrane afere, nisu poinili neki radikalni i otri obraun ni sa svojim enama ni sa
njihovim eventualnim ljubavnicima.
Rimsko pravo nije dozvoljavalo porodino nasilje supruga nad svojom enom. Katon
Stariji je za onoga koji tue enu ili dijete govorio da die ruku na najsvetiju od svetinja i
da je vee hvale vrijedno biti dobar suprug nego veliki senator, a kao primjer je uzimao
Sokrata kojemu se divi jer je u odnosu sa enom neugodne naravi i tupavim sinovima
uvijek bio ljubazan i dobroudan. Od istaknutih Rimljana za vrijeme Republike se
oekivalo da se prema svojim suprugama ponaaju dolino. Najpoznatiji sluaj
porodinog nasilja je Neronov udarac trudne Popeje Sabine zato jer ga je kritizirala.
Teorijski razvod je u rimskom svijetu bio mogu jo od njegovih ranih razdoblja, o emu
govori i ve citirani Plutarhov podatak o Romulovom branom zakonu po kojem je
mu iz odreenih razloga mogao ostaviti enu. Romulov zakon je praktino spreavao
mua (jer bi ga doveo na rub bankrotstva) da ostavi enu iz nekih drugih razloga. Na
osnovi niza primjera koje nude tradicijski i historijski podaci, u interesu stabilnosti
familije do III. st. p. n. e. razvod od supruge zavisio je samo od osude i dokazane krivnje
koja se rjeavala na porodinom vijeanju. Zakonik 12 ploa je doputao muu da, na
osnovi odluke takvog vijeanja, zahtijeva od svoje supruge kljueve kue kojima je ona
946
ORBIS ROMANVS
upravljala kao gospodarica i iz koje e biti otjerana : claves ademit, exegit. Meutim,
izvorna literarna graa, u svojoj antikvarnoj nostalgiji za starim dobrim vremenima
morala, navodi da je proao znaajan vremenski period u odnosu na Romulovo doba kada
se desio prvi stvarni razvod.
Po Dioniziju iz Halikarnasa prvi razvod se desio 231. god. p. n. e. za vrijeme konzula Marka Pomponija
Mata (Marcus Pomponius Matho) i Gaja Papirija Masa (Caius Papirius Maso). Spurije Karvilije je bio prvi
koji se razveo od svoje ene zato to nije imao djecu sa njom, a opravdanje mu je bilo to da se pred
cenzorima bio obavezao da e dobiti djecu (to potvruje i Aul Gelije). Zbog toga to se razveo od svoje
supruge, Karvilije je na sebe navukao prezir i mrnju tadanje rimske javnosti. Karvilijev razvod spominju i
Aul Gelije, Valerije Maksim i Plutarh. Gelije u svojim Atikim noima dva puta pravi razliite reference
o prvom rimskom razvodu. Prvi put pozivajui se na djelo Servija Sulpicija (Servius Sulpicius) o mirazu,
navodi da se Karvilijev razvod (Karvilijeva supruga nije mogla roditi zbog nekog fizikog problema) desio
227. god. p. n. e. za vrijeme konzula Publija Valerija Flaka (Publius Valerius Flaccus) i Marka Atilija
Regula (Marcus Atilius Regulus). Drugi put taj razvod stavlja u 223. god. p. n. e., i ovaj put uz spominjanje
obaveze/zakletve prema cenzorima i neplodnosti djece, Aul Gelije navodi da su na ovaj in Karvilija naveli
njegovi prijatelji.Valerije Maksim Karvilijev razvod stavlja u 604. god. p. n. e., a Plutarh u 524. god. p. n.
e. Valerije Maksim opet spominje da je Lucije Anije (Lucius Annius) 307/306. god. p. n. e. ostavio svoju
enu a da nije prije toga konsultirao o tome pitanju svoje prijatelje (odnosno nije uzeo u obzir implikacije
takve odluke na one koji su se nalazili u okviru njegovih mrea amicitia i klijenta), radi ega su ga cenzori
izbacili iz Senata. Inae, u konzulskim listama se nailazi na dvije osobe sa imenom Spurije Karvilije i to
Spurije Karvilije Maksim (konzul za 293. i 272. god. p. n. e.) i Spurije Karvilije Maksim Rug (Spurius
Carvilius Maximus Ruga; 234. i 228. god. p. n. e.). Najvjerojatnije je najtaniji Gelijev podatak (koji inae
Karvilija oslovljava i sa Rug), posebno jer se nakon 227. god. p. n. e. Rug vie ne pojavljuje u konzulskim
listama. Ako je taan podatak Dionizija da je Karvilije bio izloen preziru i mrnji naroda nakon ina
razvoda, onda bi bilo teko oekivati da on bude izabran ponovo za konzula 228. god. p. n. e. Ciceron (u
okviru Filipika) navodi da je u Zakoniku 12 ploa bila predviena procedura razvoda. Mogue je da je do
konfuzije u datumima prvog razvoda i mogunosti razvoda kod navedenih autora dolo jer postoji vie
tipova brakova. Vjerojatno se Karvilijev razvod ustvari odnosi na prvi razvod braka tipa confarreatio.
Da se i u drugoj fazi Srednje Republike na razvod gledalo sa dozom prijekora dokazuje i Plutarhov opis
razvoda Emilija Paula (pobjednik u bitci kod Pidne op. a.) od njegove prve supruge Papirije : ... i nakon
to je ivio sa njom dugo vremena, razvede se od nje premda je sa njom imao lijepu djecu. Ona mu je
naime rodila preslavnog Scipiona (razoritelj Kartagine i Numancije op. a.) i Fabija Maksima. Nikakav
zabiljee razlog za razvod nije doao do nas, nego ini se da ima neke istine u priici o razvrgnuu braka.
(Plutarh navodi priici op. a.) Razveo se Rimljanin od svoje ene, a kada su ga prijatelji kudili : Nije li
pametna? Nije li lijepa? Nije li plodna. On isprui cipelu na nozi (Rimljani je zovu kalkej), pa ree : Nije li
lijepa? Nije li nova? Ali niko od vas ne bi mi znao rei mjesto gdje me ulja. (Plutarh daje svoje miljenje
o razlozima razvoda op. a.) Jer stvarno, velike i opepoznate greke razdvajaju jedne ene od mueva, ali
kod drugih sitne i este zaevice zbog neke neugodnosti ili nesklada naravi, to niko drugi ne primjeuje,
stvaraju takoer neizljeiva otuenja izmeu onih koji ive zajedno.
947
ORBIS ROMANVS
vezu i tako bila rastavljena abducere uxorem. Ako je bila sui iuris, ena je i sama
odluivala o razvodu. Kao to je u utjecajnim familijama i brak mogao biti alijansa
sklopljena iz politikih razloga, tako je razvod sluio kao ansa za raskidanje starih,
formiranje novih politikih, drutvenih i ekonomskih veza. Zato i ne treba da udi veliki
broj brakova i razvoda koji su se deavali u ivotima ambicioznih Rimljana/Rimljanki u
vrijeme Kasne Republike i principata. U to vrijeme razvod braka je u potpunosti izgubio
bilo kakvo obiljeje srama, prezira ili prijekora kao to je to bilo u ranijim razdobljima, i
postao je normalna i rairena pojava meu tadanjom rimskom elitom.
Sula je imao pet brakova (sa Iulia Caesaris, Aelia, Cloelia, Caecilia Metella, Valeria polusestra
govornika Hortenzija, koja je i sama bila razvedena), Julije Cezar je imao tri braka, Pompej Veliki ak pet
brakova (sa Antistia, Aemilia Scaura, Mucia Tertia, Iulia, Cornelia Metella), Ciceron je imao dva braka
(Terencija i Publilija). Sama Terencija se nakon Cicerona jo dva puta udavala i to prvo za Salustija Krispa,
a onda za Mesalu Korvina da bi umrla preavi sto godina ivota. Fulvija je imala tri mua i to prvo Klodija
Pulhera, zatim Skribonija Kuriona i na kraju Marka Antonija. Sam Marko Antonije je imao ak pet
brakova, od kojih su mu etiri bila priznata po rimskim zakonima (ona sa Kleopatrom to nije bio).
Da bi se sada neko razveo bila je dovoljna volja samo jednog suprunika, samo zato to
su to on ili ona tako eljeli. Vie nije bio potreban razlog. Poto je to bila privatna stvar, i
razvod se rjeavao samo u okviru te privatnosti i nije trebalo obavijestiti o tome neku
javnu instituciju kao danas. Poto su nedostajali neki javni dokumenti o razvodu, dolazilo
je do konfuzije u praenju brakova i razvoda pojedinaca. U razvodu je najtee bilo pitanje
imovine, odnosno eninog miraza. Bivi suprug je mogao zatraiti dio miraza na osnovi
zajednike djece. I pored pokuaja augustovske tradicionalistike restauracije, razvodi
brakova su ostali uobiajeni i u vrijeme principata. Porodino zakonodavstvo nije ilo na
zabranu razvoda, jer je njegov cilj bila produkcija zakonite djece, pa je bilo nebitno je li
se to deavalo u jednom ili vie brakova. August nije mogao, a izgleda nije ni htio, da
sprijei razvode, nego se zadovoljio time da se u to unese neto reda. Tako je i u
augustovsko doba bila dovoljna samo volja i izrijeka jednog suprunika da doe do
razvoda, ali je sada bilo zahtijevano da se to izrekne u prisutnosti sedam svjedoka.
Uostalom i sam August se tri puta enio i dva puta razvodio. Zato se i nastavila praksa da
se pojedinci u viim slojevima po vie puta ene ili udaju. Posebno su ene bile
ohrabrivane da se preudaju nakon smrti mua ili razvoda. Tadanji ljekari su vjerovali da
ena moe da ozbiljno oboli ako joj je uskraena seksualna aktivnost.
Novi brakovi su bili est sluaj, posebno meu elitom. Dok nije postojao neki formalni period ekanja za
udovce, uobiajeno bi bilo da ene ostanu u alosti 10 mjeseci prije nego to se preudaju. Naravno bilo je i
osoba koje su donosile i odluku da se vie nikada ne preudaju. Najbolji primjer prua Kornelija, majka
Grakha, koja je nakon smrti supruga odbila branu ponudu Ptolemeja VIII., odluivi da ostane univira
(matrona udata za samo jednog mukarca). Ako bi ena zatrudnila prije nego to joj je mu umro ili se od
njega formalno razvela, dijete se smatralo njegovim. Nijedan zakon nije zabranjivao trudnicama da se
preudaju. Tako je Oktavijan oenio Liviju dok je ona bila u estom mjesecu trudnoe, nosei sina Druza
(koji je zaet dok je ona bila formalno u prethodnom braku). Oktavijan je od pontifika traio miljenje da li
je mogue da oeni Liviju dok je bila trudna. Oni su mu odgovorili da ako nema sumnje u zaee (odnosno
u oinstvo djeteta) nema nikakvih zapreka da se odmah vjena.
948
ORBIS ROMANVS
Tako je dolo do prave poasti razvoda unutar visoke rimske elite, a i trka za mirazom
postaje est razlog sklapanja brakova. Pojedinci su postajali pravi sunjevi miraza, koji bi
dolazili sa brakom, i ulazili su iz jednog dobrostojeeg braka u drugi. Radi toga ena
poinje da stie i nadreeni poloaj nad suprugom. Po Seneki : Nijedna ena ne stidi se
da prekine svoj brak, budui da i najglasovitije gospoe obiavaju da godine broje ne vie
prema imenima konzula ve prema imenima svojih mueva. Razvode se da bi se
preudale. Udaju se da bi se razvele.exeunt matrimonii causa, nubunt repudii.
Posebno mjesto u ovom razmatranju zauzima pojava konkubinata (contubernium),
odnosno stupanje mukaraca u ljubavne veze sa drugim enama, izuzev sa prostitutkama.
Izvorno je rije contubernales () oznaavala grupu vojnika koja je prebivala u istom atoru ili u
istoj garnizonskoj prostoriji. Porijeklo rijei je iz pojma taberna, koji je po Festu, bio originalni naziv za
vojni ator jer je bio raen od ploa (tabulae). Mladii iz uglednih familija koji su pratili vojskovou ili
namjesnika provincije u svrhu sticanja iskustva su isto zvani njegovi contubernales.
U irem znaenju ovaj izraz se poeo primjenjivati na osobe koje su imale intimnu vezu i ivjele pod istim
krovom, a zbog zakonskih ogranienja ili nekih drugih razloga nisu mogled stupiti u regularni brak. Taj
izraz se odnosio i na profesionalne vojnike (koji dok su bili u slubi nisu smjeli biti oenjeni) i na ene sa
kojima su oni ivjeli, te na brak izmeu robova. Njihova veza kao i mjesto u kojem su boravili se zvalo
contubernium. Nekada se bilo kakvo zajedniko boravljenje nazivalo ovim izrazom, pa je tako Ciceron u
pismu svome prijatelju Atiku Julija Cezara nazvao contubernalis Kvirina, aludirajui na injenicu da je
Cezar dozvolio da se njegova statua podigne u hramu Kvirina.
Te veze nisu bile u formi avantura, zabavljanja, vanbranih izleta nego bi bile neka vrsta
braka bez oficijelnog sklapanja braka. Moda bi najvie odgovaralo dananjoj formi
zajednikog ivota. Poto je poligamija bila zabranjena, konkubinat bi se mogao
smatrati i nekom surogat varijantom ostvarivanja poligamnih sklonosti mukaraca. Ova
pojava se tolerirala do razine do koje nije ugroavala integritet familije. U konkubinat bi
se ulazilo i kada bi neko elio da bude zajedno sa nekom osobom, ali to nije mogao jer su
on ili ona poticali iz zajednica koje nisu imale ius conubii sa rimskim graanima.
Konkubinat je bio i dobro rjeenje za premoivanje segregacijskih, klasnih barijera,
posebno onih ustanovljenih augustovskim porodinim zakonodavstvom. Tako je senator
mogao da privede osloboenicu ili bivu prostitutku, odnosno da bude sa enom sa
kojom je to elio biti. Indirektno je augustovsko porodino zakonodavstvo dalo prvo
legalistiko priznanje konkubinata, u smislu veze bez branog statusa. Sam naziv
konkubine u rimskom drutvu nije bio peorativan, kao to je to danas. Nekada se znalo
desiti da konkubine postanu i zakonite supruge po rimskom zakonu. Zanimljivo je da su
Rimljanke mogle ulaziti u konkubinat sa mukarcima koji su nisu bili odgovarajueg
statusa ili su bili van okvira ius conubii.
Konkubinat je bio prisutan i za vrijeme Kraljevine i Republike, ali ne toliko kao za principata. Zanimljiv je
sluaj Scipiona Starijeg koji je bio prilino sklon vezama sa enema, van okvira oficijelnog braka. Ironijom
sudbine njegovom razvitku je najvie doprinijelo augustovsko porodino zakonodavstvo, posebno odredbe
koje su uvodile klasnu segregaciju u sklapanju brakova. Po Svetoniju, Marko Antonije je prebacivao
Oktavijanu da se razveo od Skribonije jer se ona potuila na znaajan utjecaj njegove konkubine.
949
ORBIS ROMANVS
Djeca iz konkubinatskih veza nisu smatrana legitimnim i nisu imala pravo na nasljedstvo.
Djeca su nasljeivala status majke i po zakonu nisu spadala po potestas svoga oca. Zato
su pojedinci iz senatorskog reda esto ulazili u konkubinat, nakon smrti prve ene, tako
da djeca iz te druge veze ne bi mogla potraivati nasljedstvo i time ugroavati poziciju
djece iz regularnog braka. Konkubine nisu imale neki znaajan oslonac u rimskom pravu,
i poglavito su zavisile od svojih patrona. Na osnovi zakona koji se pripisuje Numi
Pompiliju, konkubinama je bilo zabranjeno da uestvuju u bogosluju Junoni, jer je ova
bila boginja braka.
Seksualnost u rimskom svijetu
Rimski svijet u odnosu na kasnija historijska razdoblja Euromediteranskog pojasa se u
pogledu odnosa prema seksualnosti razlikovao u temeljnom postulatu za Rimljane, kao
uostalom i za Grke i druge neabrahamistike narode, seks moe biti nemoralan, ali nije
grijeh. Za abrahamistiki religijsko kulturoloki okvir seks moe biti moralan, ali je
grijeh koji se moe samo sakramentalno opravdati. Naravno u oba pogleda postoji itav
niz varijacija unutar njih samih.
Zbog ideoloke dominacije abrahamistikih denominacija u euromediteranskom podruju koja traje ve
due od 1600 godina, razvijana je pogrena predstava o odnosu prema seksualnosti u klasinom rimskom
svijetu. Shvatanja abrahamistikih denominacija o seksualnosti proizlaze iz tumaenja o grijehu, te se tako
nije mogao na pravilan nain razumijevati odnos prema seksualnosti u grko rimskoj kulturnoj ekumeni.
Tako se ovaj vrlo vidljivi fenomen grko rimske kulturne ekumene sagledao samo kroz prizmu
abrahamistikog morala i sustava vrijednosti. Sa druge strane, ideolozi postklasinih epoha su eljeli to je
mogue vie negativno oslikati taj period. Zato je rimski svijet promatran i objanjavan kao neko
orgijastiko drutvo, slino kao to su starozavjetni proroci opisivali svoje nejevrejske neprijateljske i
suparnike susjede. Zato je u pukoj kulturi namjerno stvoren lani mit o klasinom rimskom svijetu u
kojem caruju nesputane seksualne slobode, seksualna nasilja, perverzije, u kome se ednost gazi na sve
strane, kao da je rije o nekoj Sodomi i Gomori. Time su postklasine dominantne i vladajue religije i
ideologije, najvie abrahamistika rimokatolika denominacija koja je kontrolirala izvorni dio klasinog
rimskog svijeta, eljele sebe predstaviti kao pozitivan kontrast svijetu kojeg su idejno porazile, i koji je kao
bio razvratan, dekadentan i bezboan. Naravno, istina je sasvim drugaija i uope ne odgovara stereotipima
koje su kreirali ideolozi postklasinih drutava, a naalost prihvatili i moderni propagatori masovne kulture.
Seksualnost, i njene izraajne manifestacije kao to su akti fizikog odnosa, erotizam, romantika,
zaljubljiva emocionalnost su uvijek bile povezivane primarno sa ulogom ene. Drevni jevrejski proroci,
koji su oblikovali sr abrahamistike dogmatike, su bili po pravilu sa odreenim kompleksima prema
enama. Poto se smatralo da najvea mo ena u odnosu prema mukarcima proistie iz njihove
seksualnosti, da bi se odravala superiornost mukog svijeta, to glavno oruje ena se moralo sputavati i
ograniavati. Jevrejski proroci su u borbi za jahvistiki, muki kult, estoku borbu vodili protiv razliitih
enskih boginja, posebno onih koje su se povezivale sa kultom plodnosti, pa su zato i razvijali taj
paranoidni specifini strah od enske moi, u prvom redu od seksualnosti. Iako je rimski svijet bio
patrijahalno i patrilinearno drutvo, i iako se seksualnost isto promatrala kao mono sredstvo kojim ene
mogu ostvarivati svoju mo, manipulativnost i snagu, nikada rimsko drutvo (naravno sve dok kranstvo
ne prevlada) nije dostiglo takve nivoe suzbijanja ena i njihove seksualnosti kao u sluaju abrahamistikih
shvatanja. Od Rimljanki se oekivalo odravanje seksualnog integriteta (pudicitia) i izbjegavanje seksa
izvan okvira braka.
950
ORBIS ROMANVS
Za vrijeme I. graanskog rata, Sula je izdavao i novac sa okrunjenom Venerom kao njegovim osobim
boanstvom, i su Kupidom koji je drao palminu granu kao simbol pobjede. Sula je nosio i naziv
Epaphroditus (Afroditin vlastiti), prije nego to je postao diktator.
951
ORBIS ROMANVS
Prijapom (izvorno grko boanstvo plodnosti, ije su statue bile smjetene u vrtovima
kako bi se odvratili lopovi. U ovoj svrhi postojali su recitali koje je kao izgovarao Prijap,
a kojima se prijetilo lopovima najrazliitim kaznama. Zanimljivo je da postoji oko 120
zabiljeenih latinskih pojmova i metafora za penis, to dovoljno ukazuje na opsesiju
falusnom snagom. U Muzeju grada Sarajeva nalazi se jedan objekt (u obliku tave, patere)
sa primjerom izraenog falusa u erekciji, u funkciji drke. I enski polni organ je bio
veoma prisutan i u literarnom izrazu i u slikovnom i drugom umjetnikom prikazivanju.
Postojao je isto itav niz izraza za enski polni organ, a
Bronano
falusni
tintinabulum
(zvonii).
Pronaen
u
Herkulanumu. Danas se nalazi u
Museo Archeologico Nazionale.
952
ORBIS ROMANVS
ena koja boji statuu Prijapa. Freska iz Casa del Chirurgo u Pompejima. Danas se nalazi u Museo
Archeologico Nazionale.
Kupid je izraavao elju, pohotu, a Prijap (Priapus; boanstvo uvezeno iz grkog svijeta) je predstavljalo
eu i smijenu poudu. Mutunus Tutunus je promovirao brani seks. I boanstvo Liber je nadgledao
fizioloke reakcije tokom seksualnog akta, a direktno je vezan i sa oficijelnim ulaskom u pubertet djeaka.
Po ljubavnim pjesnicima djeak je postajui mladi, pod okriljem Libera ostavljao nevinost djetinjstva
(pudor) i dobijao ljubavno - seksualno slobodu.
Izvorna graa koja govori, opisuje ili samo prikazuje seksualnost u rimskom svijetu je
relativno bogata i sadrava pravne akte, medicinske tekstove, druge podatke iz literarnih
djela (posebno poezije), epigrafske zapise, grafite, freske, mozaike, skulpture, reljefe,
amajlije... ak se i na svjetiljkama esto nailazi na prikaz seksualnog ina.
953
ORBIS ROMANVS
Najvaniji autori koji daju podatke o seksualnosti u rimskom svijetu su dramaturg Plaut
(iji su zapleti esto zasnovani na seksu i mladim ljubavnicima koji su odvojeni poradi
razliitih uzroka), Katon Stariji koji tome pristupa sa moralistikih, tradicionalno italskih
postavki (naravno u potpunosti razliito od abrahamistikog moralisanja), pjesnik
Lukrecije koji predstavlja epikurejski odnos prema seksualnosti, Katul ije poeme
zahvataju iroki raspon seksualnost od edne romantike do same obscenosti, Ciceron iji
govori i pisma esto sadravaju traeve ili aluzije na neiju ili opu seksualnost, pjesnici
augustovskog doba (posebno Ovidije sa svojim djelima), Marcijala, Juvenal. Ovidije ak
i daje listu pisaca koji su se bavili tematikom seksualnosti.
Pjesnici kasne Republike i augustovskog doba su odbacili tradiciju muke dominacije u seksualnosti i bili
su spremni da se prepuste ljubavnom ropstvu (servitium amoris), gdje bi patili zbog neuzvraene ili slabo
uzvraene ljubavi. Ovidije je odstupio djelimino od ovog pravila, i on savjetuje u potpunosti preputanje
seksualnom i ljubavnom aru, nudei i savjete o tehnici upranjavanja strasti koje proizlaze iz seksualnosti.
Postojali su i grki prirunici o seksu i pornografski spisi koji su bili publicirani pod
imenom uvene hetere/kurtizane. Djelo sa snanim seksualnim nabojem je bilo
(v) od Aristida, koje je preveo Kornelije Sizena (jedan od pretora iz 78. god. p.
n. e.). Nakon bitke kod Kare, Iranci su u prtljagu Krasa nali i primjerak Aristidovog
djela. U II. st. n. e. je vrhunac objavljivanja djela i tekstova sa seksualnom sadrinom i na
grkom i na latinskom jeziku. U III. st. n. e. seksualnost se povlai iz literature, izuzev za
medicinske rasprave i na kranske autore koji su raspravljali o seksualnosti u okviru
teoloke dogmatike. Tertulijan i Klement Aleksandrijski su tako debatirali da li je ak i
brani seks za razmnoavanje dozvoljen na osnovi kranske dogmatike. Posebno mjesto
zauzima martirologija, gdje se fokus stavljao na testove kranske ednosti i morala ili na
954
ORBIS ROMANVS
Romantina scena sa mozika iz Villa u Centocelle. Danas se nalazi u Kunsthistorisches Museum u Beu.
955
ORBIS ROMANVS
Juni zid cubiculuma u Casa del Centenario u Pompejima sa freskom jednog seksualnim, heteroseksualnim
inom u krevetu.
Jedna serija slika iz kupatila u predgrau Pompeja, otkrivena 1986. i objavljena 1995. god. prezentira itav
niz varijacija seksualnog odnosa. Pjesnik Horacije je navodno imao sobu punu ogledala, tako da kad bi
unajmio prostitutku, on je mogao da promatra seks sa njom iz svih uglova. Princeps Tiberije je svoje
spavae sobe uredio sa veoma lascivnim slikama i skulpturama, a imao je i zalihu grkih seksualnih
prirunika od Elefantis.
956
ORBIS ROMANVS
in, ili neka javna sramota rimskih graana koja nije bila ograniena samo na nezakoniti
seks.Od vremena dramaturga Plauta njegove sadrinsko znaenje se ograniilo samo na
seksualno znaenje. Zatita od seksualnog nedjela na osnovi stupruma je spadala u
grupu prava koja su razlikovala rimske graene od onih koji nemaju rimsko graanstvo.
Po rimskom pravu raptus (ili raptio; od latinskog glagola : rapio, rapere,
raptus=ugrabiti, oteti, odnijeti) je primatno oznaavao otmicu, a ne samo silovanje u
uem smislu. Tako je i u otmici Sabinjanki seksualno uznemiravanje u drugom planu.
U antiko vrijeme nisu samo ene bile rtve silovanja, i esta su bila silovanja mukaraca.
Za razliku od mukih prostitutki i onih mukaraca koji su dobrovoljno pristajali na
pasivnu ulogu u seksu, silovani mukarci nisu gubili svoj pravni ili socijalni poloaj.
Rimljani su smatrali silovanje osobe u statusu ingenuus i silovanje djevice kao najgore
zloine, u rangu sa ubistvom oca ili majke ili pljakanjem hrama. Silovatelj je kanjavan
smrtnom kaznom. Inae rtva silovanja, bez obzira na svoj pol, nije po rimskom zakonu
smatrana krivom ni po kojoj osnovi. Silovanje roba se po lex Aquilia smatralo tetom po
imovinu gospodara roba/robinje, i po toj osnovi se procesuiralo. Promjene u odnosu
prema otmici i silovanju su se promijenile kada je kranstvo zavladalo, i to tee po ene
rtve otmice ili silovanja.
Rimski graanin je mogao seksualno koristiti svoga roba/robinju kako je elio, jer rob/robinja nije imao
nikakav pravni status. Izuzetak su bili rimski graani koji su bili robovi/robinje na osnovi dunikog
ropstva (prije 326. ili 313. god. p. n. e.). Sa ukidanjem dunikog ropstva se utvrdilo uvjerenje da je
nepovredivost fizikog tijela rimskog graana fundamentalni koncept slobode, u kontrastu prema onome
kako se moglo koristiti tijelo onoga u ropskom statusu. Seksualnost robova je bila strogo kontrolirana. Oni
nisu mogli meusobno da imaju legalni brak, nego samo neku vrstu veze contubernium. Djeca iz veze bi po
automatizmu isto bili robovi. Naravno, postojali su i odreeni obiajni i moralni uzusi koji su predstavljali
zatitu robovima/robinjama da ne budu izloeni seksualnoj pohoti svojih vlasnika. Prvo je sam ugled
rimskih graana zahtijevao od njih suzdravanje od takvih aktivnosti. Mater familias je u javnosti bila
ocjenjivana i na osnovi seksualnog ponaanja enskih robova u njenom kuanstvu, pa je ovo oekivanje o
moralnom ili bar diskretnom ponaanju moglo ograniiti seksualno iskoritavanje robinja. Rimska javnost u
svim svojim epohama nije sa odobravanjem gledala na seksualno iskoritavanje mukih robova. Seneka je
izraavao stoiko ogorenje prema pojavi da se rob mukog pola feminizira i seksualno iskoritava, jer i
ljudski dignitet roba ne bi trebalo poniavati. Ugovori o prodaji i kupovini roba (bez obzira na pol) su
mogli ukljuivati i odredbu ne serva prostituatur, kojom se zabranjuje njegovo zapoljavanje u prostituciji.
Ova odredba bi ostajala na snazi i u narednim kupoprodajama toga roba, ak i ako bi kupac bio bez
spoznaje o tome. Ako bi se ova odredba pobrijedila, rob ili robinja koji bi ilegalno bili uvueni u
prostituciju bi bili osloboeni.
957
ORBIS ROMANVS
dostojno da je on taj koji penetrira, ali u kojeg se ne smije penetrirati (bez obzira na
njegove godine starosti). U suprotnom, ako bi on bio taj u kojeg se (sa njegovim
doputenjem) penetrira (pasivni partner), to bi ugroavalo njegovu slobodu i ast rimskog
graanina, pa je u prenesenom smislu to bila i uvreda za itavu rimsku zajednicu,
odnosno izdaja Republike. Tako je za mukarca rimskog graanina (u statusu ingenui)
bilo mogue da ima seks i sa enama i sa mukarcima, dok god ima dominirajuu ulogu i
dominirajui graanski status. U okviru braka, mukarac je svoju pohotu prema drugim
osoboma, u odnosu na svoju enu, mogao da upranjava samo sa prostitutkama ili
robovima, i znatno manje sa konkubinama. Ali i na to se nije ba gledalo sa
odobravanjem, i nedostatak samokontrole u seksualnom ivotu pokazivao je da ta osoba
nije sposobna ni da upravlja drugima. Preputanje u niske senzualne uitke prijetilo je da
erodira dignitet mukarevog autoriteta. Zato je Gaj Grakh ponosno tvrdio nakon
povratka sa Sardinije (gdje je bio kvestor) da za vrijeme svoje dunosti nije imao djeake
robove izabrane zbog njihovog izgleda, nisu mu enske prostitutke posjeivale dom, i
da on nikada nije pozdravljao djeake robove od drugog ovjeka.
Ustvari u antikom nainu razmiljanja nije postojala pojmovna i sadrinska dihotomija heteroseksualno
homoseksualno. Ustvari, ovi pojmovi se uope nisu koristili u grko rimskoj kulturnoj ekumeni. Ova
dihotomija je u potpunosti konstrukcija novovjekovnog promiljanja o seksualnosti.
Postojali su i zakoni kao lex Scantinia i dijelovi augustovskog zakonodavstva koji su izgleda ograniavali
muku homoseksualnost meu slobodno roenim mukarcima, jer je to prijetilo graanskom statusu.
Postojala je i homoerotska literatura koja ukljuuje i odreene poeme Katula i Horacija, elegije Tibula,
Propercija i drugu eklogu Vergilija. Za razliku od njih Ovidije ima istu heteroseksualnu poziciju, odbacuje
pederastiju i kae da mu je vee zadovoljstvo kada vodi ljubav sa enom na jednakoj osnovi. Po njemu
seksualno zadovoljstvo mora biti obostrano.
958
ORBIS ROMANVS
959
ORBIS ROMANVS
Izlaganje grudi su ene primjenjivale da izraze alost ili da mole za milost, ili neke druge ekstremne
emocionalne situacije. Julije Cezar je opisao da su za vrijeme opsade Avarika, galske matrone izloile
svoje grudi i ispruile svoje ruke u simbolikoj gesti molenja da se potede ene i djeca. Tacit je zabiljeio
da Germanke izlaganjem grudi potiu svoje mukarce da se odvanije bore.
Od rimskih vojnika se oekivalo da pokazuju isti odnos prema seksu kao i od drugih
dolinih graana. Vojnici koji su bili osueni za preljubu bi bili neasno otputani iz
vojske, osuenim preljubnicima je bilo zabranjeno da se regrutiraju.Strogi zapovjednici
bi iz tabora izbacivali makroe i prostitutke, koji su esto pratili pokrete i taborovanje
vojnika. Sa profesionalizacijom vojske (posebno od augustovske regulacije oruanih
snaga) dola je i zabrana vojnicima da budu oenjeni, kako ne bi bili vezani za odreeno
podruje ili za neke druge stvari izvan vojne strukture. Ova zabrana se odnosila na sve
vojnike do zakljuno ranga centuriona. Time se nastojala ouvati stabilnost jedinice i
mobilnost trupa, te sprijeiti vezanost vojnika za odreeno podruje na kojem bi boravila
njihova familija. Vojnik je formalno trebao da bude bez ikakve druge emocionalne
povezanosti, izuzev za svoju jedinicu i vojsku kao instituciju. Mislilo se da bi se time
sprijeile pojave dezerterstva, ali se to u praksi nije ba pokazalo 100 % djelotvornim.
Ipak vojnici su uspostavljali trajnije veze sa lokalnim djevojkama i enama, pa se
razvijao contubernium izmeu njih, koji nije smatran rimskim zakonskim brakom. Nakon
asnog otpusta, vojnici (i legionari i auksilijari) su po pravilu dobijali pravo da te veze
ozvanie kao legalni rimski brak. U tom sluaju su djeca iz takve veze po automatizmu
dobijala prava rimskih graana. Septimije Sever je 197. god. n. e. ukinuo zabranu
vojnicima da mogu stupati u legalni brak. Homoseksualno ponaanje meu vojnicima (i
za vrijeme milicijske i za vrijeme profesionalne faze) je bilo strogo kanjavano (razliito
od ponaanja spartanskih i tebanskih vojnika), ukljuujui i smrtnu kaznu, jer se to
smatralo povredom vojne discipline. Od vojnika se ak i vie oekivalo da potuju svoje
tijelo i da imaju vei seksualni integritet u odnosu na civile.
Plutarh prenosi jedan incident koji na najbolji nain oslikovala koliko je za oruane snaga Rimske drave u
svim njenim epohama bilo bitno ouvanje seksualnog integriteta. Tako Plutarh u ivotopisu Marija kae :
Gaj Lucije, njegov (Marijev op. a.) neak, sluio je u vojsci kao asnik pod njegovim vrhovnim
zapovjednitvom a inilo se da inae nije rav ovjek, ali je imao slabost prema lijepim mladiima. On se
zaljubi u mladia koji je sluio kao njegov podreeni, po imenu Trebonije, i esto je bezuspjeno
pokuavao da ga zavede. Najzad, poslavi nou svoga pobonika, dade ga pozvati sebi. Mladi je doao, jer
nije bilo mogue da uskrati poslunost pozivu, ali kada ga, uvedena u njegov ator, Lusije pokua silovati,
trgnuvi ma, mladi ga ubije. To se dogodilo kad Marija nije bilo kod vojske. Kada se vratio stavi
Trebonija pred sud. No kad je, budui da su ga mnogi optuivali a niko branio, sam, smjelo ustavi,
ispripovijedao sve o toj stvari i naveo svjedoke da je mnogo puta odbio Lusijeva napastovanja i da se
nikome nije podao unato velikim ponudama, Marije, zadivljen i ushien, naredi da se donese vijenda
kakav Rimljani tradicionalno dodjeljuju za osobito sjajna djela i uzevi ga sam njime ovjena Trebonija
zato to je, po njegovim rijeima, pokazao dini dranje u asu kada su potrebni dini primjeri. Postoji i
niz drugih primjera u kojima su asnici koji su pokuavali da iskoriste svoj autoritet kako bi dobili
seksualne usluge od vojnika morali podnijeti veoma teke konsenkvence za svoje ponaanje. Od najmlaih
asnika, koji su regrutirani iz redova senatorske i viteke omladine i koji su u poetku svoje slube mogli
odravati neke civilne obiaje, se oekivalo da dokau svoju mukost, i da odbace njenost, feminizranost i
960
ORBIS ROMANVS
sklonost npr. parfemima i brijanju dlaka ispod ramena. Oruana sila Rimske drave je u pravom smislu
iskorijenjivala u okviru svoje slube sve ono to je civilno drutvo apsorbiralo od nezdravih i neprirodnih
stvari.
Iako je oruana sila Rimske drave pojam discipline, ipak je vojnicama (i legionarima i
auksilijarima) bilo dozvoljeno da u vanjskim ratovima provode masovna silovanja i to se
nije smatralo krivinim djelom, izuzev ako situacija na terenu i komande nisu drugaije
zahtijevale. Ako bi do predaje dolo pregovorima i sklapanjem sporazuma, po obiaju
poraeni stanovnici nisu bili ni ubijani, ni porobljavani, ni pljakani ni silovani ili na
drugi nain mueni. Na teritorijama i provincijama u kojima nema rata ili koje se nalaze u
odreenom sporazumu sa Rimskom dravom, vojnik koji poini akt seksualnog nasila je
bio izloen stroim kaznama nego da je civil poinio isto djelo. Dok je upravljao
Hispanijom, Sertorije je bio prilino strog po ovom pitanju, jer je on raunao na suradnju
sa lokalnim zajednicama. Tako je dao pogubiti itavu jednu kohortu, kada je samo jedan
njen pripadnik pokuao silovati lokalnu enu. Aurelijan je isto bio veoma strog prema
nedozvoljenim seksualnim ekspanadama svojih vojnika. Tako je neki vojnik bio zaveo
enu svoga domaina. Krivac je privezan za dva silom spojena drveta i kada su oni naglo
rastavljeni, vojnik je raetvoren.
I antike filozofske kole miljenja su imale svoj stav o seksualnosti. Ove teorije su vie manje odraz
razmiljanja samo izrazito i odlino obrazovane elite, ali ne i velike veine stanovnitva. U svojoj IV. knjizi
djela De rerum natura, Lukrecije nudi jedan od najveih odjeljaka o teorijskoj seksualnosti (vieno kroz
vizuru Lukrecijevog epikureizma) u rimskoj knjievnosti. Zanimljivo je da Lukrecije vrlo detaljno
analizirajui aspekte seksualnosti, otkriva i neke elemente onoga to se danas naziva genetika, i kao da
teorijski dokazuje postojanje gena. U ranom grkom stoicizmu, seks je smatran dobrim, ako se odbija meu
osobama koje odravaju naela respekta i prijateljstva. U idealnom drutvu seks bi trebao da se uiva
slobodno, bez ogranienja braka koji tretira partnera kao imovinu. Od ovog grkog stoikog pristupa,
odstupa u odreenom pogledu rimski stoicizam koji naglaava vrijednost seksa u braku, koji kao ustanova
pomae ouvanju drutvenog poretka. Iako su oni sumnjiavi prema strasti, ukljuujui i libido, i za rimske
stoike je seksualna vitalnost bitna i neophodna radi reprodukcije. O seksu sa stoikog aspekta su pisali i
Seneka (koji se u svome vienju seksualnosti oslanjao i na neopitagorejske stavove) i Musonije Ruf (koji je
iako u naelu stoik, ipak ugraivao u svoje miljenje i elemente platonizma i pitagorejstva). Rimski ideal
braka, pa samim tim i seksualnosti je bio zajednitvo branih partnera, koji produciraju djecu, odravaju
svakodnevne poslove, vode primjerene ivote i uivaju meusobnu privrenost u svim pogledima. Seneka i
Musonije kritiziraju duple standarde i u opoj kulturi i u obiajima i u pravu koji mukarcima u pitanjima
seksualnosti daju veu slobodu nego enama. Seneka zadovoljstvo (voluptas) daje u kontrastu sa vrlinom
(virtus). Princeps Marko Aurelije kae : ... za polno openje : to je samo trljanje jednog uda o drugi i
luenje nekakve sluzave materija praeno nekim grevima.
961
ORBIS ROMANVS
962
ORBIS ROMANVS
Predmeti (u obliku penisa, enskih grudi i materice) izraeni od terakote, koji su bili votivni darovi.
Pronaeni u samnitskom svetilitu u gradu Cales (Calvi Risorta). Danas se nalazi u Museo Archeologico
Nazionale u Napulju.
963
ORBIS ROMANVS
magiju u rimskom svijetu, koje su odravali neki sveenici koji su tvrdili da njihova mo
i autoritet proistiu iz drevne egipatske religijsko magijske tradicije. Horacije je opisao
neku vrstu arobnice po imenu Kanidija (Canidia) koja je izvodila aroliju koristei
enski lik kako bi dominirao manjom mukom lutkom.
Po standarnom rimskom shvatanju kastracija i obrezivanje su smatrani barbarskim sakaenjem. Kada je
kult Velike Majke donesen u Rim krajem III. st. p. n. e. za ovaj kult vezani sveenici eunusi (nazvani
Galli; zato to je njen kult bio sredinji u sredinjoj Maloj Aziji, u pokrajini Galatiji) su bili ogranieni
samo na strance, dok su rimski graani formirali poseban sveeniki kolegij koji je vrio bogosluenja, ali
je zadrao svoje obiaje nekastriranja. Zabrana da i rimski graani budu sveenici Galli ukinuta je za
vladavine princepsa Klaudija, ali ju je ponovo nametnuo princeps Domicijan koji je zabranio da rimski
graani vre eviratio (kastraciju). Princeps Neron je dao svoga ljubavnika Spora kastrirati. Za Jevreje je
obrezivanje bilo oznaka njihovog Sporazuma sa Jahveom, pa je to bio glavni element njihovog religijskog i
etnikog identiteta. Sam obiaj obrezivanja je nesumnjivo porijeklom iz drevnog Egipta, odakle se rairio
meu semitskim narodima. Jevreji su ak obrezivali i svoje muke robove i odrasle muke konvertite.
Hadrijan je zabranio obrezivanje, a Antonin Pije je izuzeo Jevreje iz ove zabrane, kao i egipatske
sveenike. Car Konstantin je dao da se oslobodi svaki rob koji je bio objektom obrezivanja, a 339. god. n.
e. obrezivanje roba se kanjavalo smru.
Smatralo se, ne samo u pukom vjerovanju nego i u medicinskim teorijama da previe ejakulacija teti i
slabi ovjeka. Zato se radi odranja ivotne snage preporuivalo ograniavanje seksualne aktivnosti.
Posebno se mislilo da prevelika seksualna aktivnost teti glasu. Kvintilijan je savjetovao oratorima koji su
se eljeli da odravaju duboki muki glas radi sudbenih arena da apstiniraju od seksualnih odnosa.
964
ORBIS ROMANVS
965
ORBIS ROMANVS
U drugim dijelovima
rimskog
svijeta,
posebno onim manje
kultiviranim cijene su
bile znatno vie. ak
i prostitutke sa niim
cijenama
su
zaraivale vie nego
tri puta vie nego
jedan nekvalificirani
fiziki
radnik.
Dekoracije bordela su
uglavnom bile freske
i
mozaici
sa
pornografskim
ili
erotskim sadrajem.
Primjer
ove
pornografske
ili
erotske
umjetnosti
pruaju nalazi iz
Pompeja
i
Herkulanuma.
Freska koja prikazuje heteroseksualni in iz vile Vetija u Pompejima.
966
ORBIS ROMANVS
Lupanar iz Pompeja je najouvaniji bordel rimskog svijeta, i do danas su ak 134 grafita sa ovog bordela
transkribirana uglavnom sa seksualnim aluzijama kao to su :
Hic ego puellas multas futui (CIL IV 2175; prikazan ispod) i Felix bene futuis.
I lukovi cirkusa i amfiteatara su bila poeljna mjesta za rad prostitutki. I taverne su bile esto predstavljane
kao bordeli, a konobarice kao prostitutke. Zanimljivo je da se prostitucija odvijala i na nekim mjestima i na
odmoritima, pa ak i u mlinovima. Kaligula je i svoju palatu jednom pretvorio u bordel, a za vrijeme nekih
967
ORBIS ROMANVS
Neronovih zabava, bili su kreirani neki ad hoc bordeli. Bavljenje prostitucijom je nekada moglo biti
odreeno i kao kazna za neki prekraj, i poznati su sluajevi da su neke ene zbog odreene dokazane
krivice osuene da rade u bordelima.
Prostitutke su bile u skupini osoba koje su kategorizirane kao infames (ozloglaene), i uivale su slabu
zakonsku zatitu ak i ako nisu bili robovi. U kategoriju infames su ulazili i glumci i plesai i gladijatori,
odnosno svi oni koji su za novac izlagali svoje tijelo javnosti. Rimska javna klima je takoe
podrazumijevala da su i glumci i plesai spadali u kategoriju onih koji za novac ili neki drugi dobitak
pruaju seksualne usluge, pa se i kurtizane ija se imena pojavljuju u historijskim zapisima ponekad ne
razlikuju od glumica ili nekih drugih slinih izvoaa. Pojedini glumci su lako stupali u seksualne veze sa
opa pola. Sula i Mecena su imali homoseksualne veze sa glumcima, a i ene iz julijevsko klaudijevske
vladajue familije su se isto uputale u seks sa tada uvenim glumcima.
Ovi ozloglaeni su mogli biti tjelesno kanjeni, ak i ako su bili u statusu rimskih graana, jer su oni
javnim izlaganjem svoga tijela izgubili pravo na zatitu slobode i integriteta tijela rimskog
graanina/graanke od fizikog ugroavanja. Svaki rimski graanin koji je postao gladijator zaklinjao se da
e trpiti povreivanje. Odnos prema gladijatorima je inae bio ambivalentan, jer dok su na jednoj strani
spadali u grupu infames i samim tim bili prezreni, aa drugoj su bili slavljeni do stupnja glamuroznosti i toga
da su predstavljali olienje sirove seksualne privlanosti prema enama. Ko je jednom uao u stanje
infamia/ozloglaenosti, iz njega nije izlazio. Prije Septimija Severa, ene koje bi kao robovi bile angairane
u neemu to bi ih uinilo infames, i nakon osloboanja bi ulazile u kategoriju infamia. Kao ozloglaen je
mogao biti i onaj mukarac koji je pasivan u analnom seksu ili koji koji prua oralne seksualne usluge i
karakteriziran je izrazom cinaedus. Naravno, bilo je i zanimanja koja su smatrana nedostojnim za uglednu
osobu. Pored ve navedenih infames, Cezar je tako diskvalificirao pogrebnike i aukcionare za javne
funkcije.
Na osnovi poznate izvorne grae do danas je poznato oko 90 pozicija za seksualni odnos
koje su se primjenjivale u rimskom svijetu. Ovidije u svome djelu Umijee ljubavi
opisuje razliite forme kopulacije (concubitus varii) i pozicija u seksu (figurae veneris).
Najee se u heteroseksualnim predstavama nailazi na poziciju mulier equitans (ili
Venus pendula conversa sa verzijom Venus pendula aversa), koja ustvari ne naglaava
mukarevu dominaciju. Koriteni su i tipovi seksa fututio, pedicare, os impurum (ili oral
turpitude), cunnilingus, fellatio (sa verzijom irrumatio)... u paru ili sa vie od dva
uesnika. Iako su masturbaciju smatrali inferiornim oblikom rjeavanja seksualne
napetosti, u rimskom svijetu se na nju nije gledalo kao na neto to je grijeh.
968
ORBIS ROMANVS
Rimljani se nisu ustruavali ni koritenja rijei kao to je glagol futuo, a jedan fragment
iz jednog Plautovog djela spominje djevicu koja objanjava da jo uvijek nije nauila
rijei pogodne za prvu branu no (nupta verba), to bi sugeriralo da je usvajanje
erotskog i seksualnog vokabulara bio i dio uvoenja ene u branu seksualnost. Marcijal
se nije ustruavao da obscene rijei ubacuje u svoje djelo. On je tako tvrdio da je prenio
jedan epigram Oktavijana, koji je ovaj navodno napisao za vrijeme peruzijskog rata i u
kojem se na vie mjesta nalaze obscene rijei ukljuujui i navodni Fulvijin ultimatum
Oktavijanu : Aut futue aut pugnemus.
Rimljani su bili dobro upoznati i sa problemom hermafrodita, koje spominje i Plinije
Stariji. Po drevnim rimskim religijskim shvatanjima, roenje hermafrodita u fiziolokom
smislu se smatralo prodigium, dogaajem koji signalizira naruavanje pax deorum. Livije
opisuje kako je za vrijeme II. punskog rata otkriveno 4-godinje dijete hermafrodit. Na
osnovi savjeta haruspika, sujevjerni Rimljani su dijete bacili u more da se udavi.
Hermafrodit naen 133. god. p. n. e. je utopljen u lokalnoj rijeci. Izgleda je je utapljanje
hermafrodita u rijeci bilo jedan od kultnih oblika kojima se navodno popravljao narueni
prirodni poredak. Vremenom se ovaj odnos prema hermafroditima iz osnova izmijenio,
pa se tako u I. i II. st. n. e. oni vie nisu utapali, nego su postali takav kuriozitet da su se
oni u statusu robova mogli i kupovati na pijaci udovita u Gradu. Ipak po rimskom
zakonu, hermafrodit se morao klasificirati bilo kao muko bilo kao ensko. Za razliku od
moderne primjene ovog termina, koji se odnosi primarno na fizioloki poremeaj, u antici
se pod izrazom hermafrodit tumailo i neije po tadanjim normama neprimjereno
ispoljavanje polnog identiteta. Hermafrodit je i est motiv u rimskoj vizuelnoj umjetnosti.
Makrobije ak opisuje i muku manifestaciju Venere/Afrodite koja je imala i kult na
Kipru. Ta Venera je imala bradu i muke genitalije, ali je nosila ensku odjeu.
Seksualnost je igrala odreenu ulogu i u simbolikom predstavljanju rimskog osvajanja. Po pravilu su
antropomorfizirane skulpture pobijeenih naroda predstavljane kao ene, to se moe vidjeti u Sebasteionu
u Afrodiziju, na oltaru svetilita Tri Galije u Lugdunumu, kao i na novcima. Klaudije i Neron se tako u
scenama iz Afrodizija predstavljaju kao pobjednici nad Britanijom i Jermenijom, olienim u enama.
Medicina
Rimska medicina mnogo toga duguje grkom i helenistikom svijetu, o emu je ve
govoreno u poglavljima koja se tiu Republike. Svi najvei rimski ljekari su bili grkog
ili istonjakog porijekla (bez obzira imali rimsko graanstvo ili ne). O enormnom
grkom utjecaju na medicinu dovoljno govori i injenica da je latinski medicinski rjenik
(koji je i danas slubeni rjenik medicine) u svome velikom broju ustvari grkog
porijekla. Primjer Galena, najpoznatijeg ljekara rimskog svijeta (o kojem e kasnije biti
detaljnijeg govora), jasno pokazuje da je medicina u rimsko doba izvedenica grke
medicine. Dodatno znanje iz medicine je prostrujalo zapadnim dijelom rimskog svijeta,
kada je Aleksandrija (glavno uenjako i znanstveno sredite tadanjeg svijeta) postala
sastavnica Rimske drave. U Aleksandriji su ljekari mogli da izvode seciranje ljudskog
tijela, to je vodilo do bitnih medicinskih otkria. Zanimanje ljekara je u rimskom svijetu
969
ORBIS ROMANVS
smatrano respektabilnim i bilo je cijenjeno. Julije Cezar je tako dao rimsko graanstvo
grkim ljekarima koji bi se doselili u Rim, a August im je dodjeljivao odreene
privilegije. Mone familije su uvijek nastojale i da imaju dobro obuene ljekare u svojoj
slubi, bez obzira bili oni robovi, osloboenici ili slobodni ljudi. Pojedini ljekari, posebno
oni koji su bili u slubi princepsa, su mogli biti odlino plaeni. O tome govore i primjeri
oporuka koje su oni ostavljali i godinje stipendije koje su primali od princepsa (u
jednom konkretnom sluaju od Klaudija). U II. st. n. e., mnogi gradovi su uobiavali da
imaju plaene ljekare ili druge medicinske slubenike za tretman svojih siromanih
sugraana, i dobijali su od tih lokalnih zajednica i prostor za svoj posao.
U antiko doba nisu postojali medicinski fakulteti suvremenog tipa i znanje se prenosilo u hramovima
Asklepija, mentorskim sustavom ili samoukim nainom. Ljekari su uobiavali uvijek uz sebe imati i
odreeni broj uenika. Tako se Marcijal ali na mnoge hladne ruke koje opipavaju njegov puls kada
pozvani ljekar doe sa velikim brojem svojih uenika.
Reljef sa nadgrobnog spomenika koji prikazuje osloboenike koji su se bavili medicinom. Datacija druga
polovica I. st. p. n. e. U centru je Clodius Metrodorus Medicus, desno od njega je Clodia Hillara, a lijevo
Clodius Tertius Medicus. Danas se nalazi u muzeju Louvre.
970
ORBIS ROMANVS
Freska koja prikazuje Asklepija (sjedi desno) uz kentaura. Potie iz Pompeja. Danas se nalazi u Museo
Archeologico Nazionale u Napulju.
Postojalo je vie kola miljenja koje se tiu medicine. Dogmatici ili racionalisti (Dogmatici, Greek:
) su bili najstariji poznati pravac medicinskog miljenja. Poto su tvrdili da slijede miljenje
Hipokrata, oni su zvani i Hippocratici. Za njene osnivae se smatraju Hipokratov sin Tezel i zet Polibije i
to oko 400. god. p. n. e. Ova kola je zadrala primat sve do uzdizanja aleksandrijske, empiricistike kole.
Ali je i nakon toga imala mnogo pristalica meu uglednim ljekarima. Ova kola miljenja je drala da treba
upoznati skrivene uzroke bolesti, kao i evidentne uzroke. Isto tako su smatrali, iako nisu odbacivali
eksperimentiranje, da sve treba poivati na razumijevanju. Dogmatici su davali i primarno znaenje ve
ustanovljenim uenjima kako bi se stvorile nove teorije u ime medicinskog napretka. Empiricisti (Empirici,
; = iskustvo) su su davali znaenje iskustvu, praksi i eksperimentu ili aktivnom uenju.
Osnivanje ovog pravca se pripisuje Serapionu iz Aleksandrije i Filinu sa Kosa i to jo u III. st. p. n. e.
Mnogi istaknuti ljekari su pripadali ovom pravcu. Empirici su smatrali da je potrebno znati uzroke bolesti,
ali su smatrali da je traenje skrivenih, tajnih uzroka besplodno. Metodici (Methodici; ) su bili
pravac koji je nastao kao reakcija na empiriciste i racionaliste. Za osnivaa ovoga pravca se smatra
Temison () iz Laodikeje, najbolji uenik ljekara Asklepijada, iako ima miljenja da je njen osniva
i sam Asklepijad oko 50. god. p. n. e. Metodici su se radije bazirali na tretmanu konkretne bolesti, nego na
historiju pacijenta, i da je dovoljno da se promatraju generalni simptomi bolesti. Po njima sve to ljekar
mora znati je bolest sama, i od toga znanja on e znati i lijeenje. Oni su smatrali da bolest sama indicira i
eventualno lijeenje. Pored ove tri najzastupljenije kole miljenja u tadanjoj medicini postojao je jo itav
niz manjih pravaca. Atenej (rodom iz kilikijske Atalije ili Tarsa) je osniva pneumatika (Pneumatici,
). Atenej koji je imao praksu u Rimu gdje je uivao veliki uspjeh. Od Ateneja (njegovo glavno
djelo je bilo ) su sauvani samo fragmenti. Atenejev uenik Agatin (; roen u
971
ORBIS ROMANVS
Sparti) je moda bio osniva episintetika (Episynthetici), dok je njegov uenik Arhigen moda bio osniva
eklektika (Eclectici, ) koji su nazivani tako jer su iz svake od etabliranih kola uzimali ono to
su smatrali da je dobro i da im odgovara. Njihov osniva je moda bio Arhigen. Naravno, navedene kole
medicinskog miljenja su mnogo sloenije i detaljnije, nego to je to prezentirano u navedenom odjeljku.
Vrlo vrijedne podatke o medicini daje i rimski encklopedista Aul Kornelije Celz (Aulus Cornelius Celsus,
ivio 25. p. n. e.- 50. god. n. e.). Iako je naalost vei dio njegove enciklopedije izgubljen, sauvana je
sekcija o medicini (De Medicina). Ova medicinska sekcija nudi informacije o ishrani, farmaciji, terapiji,
dijagnostici, kirurgiji i drugim slinim temama i jedan je od najboljih izvora koji se tiu medicinskog
znanja u grko rimskoj kulturnoj ekumeni. Tako se daju detalji o tome kako ukloniti dijelove strijela u
tijelu, kako zaustaviti krvarenje, kako ukloniti kamen iz bubrega, o amputacijama i sl. Sekcija se sastoji od
osam knjiga i to : Uvod (diskusija o znaenju medicinske teorije i prakse, te o eksperimentima na
ivotinjama i ljudima), 1. Ishrana, higijena i vjeba, 2. Opa patologija (uzrok bolesti, simptomi i prognoza)
3. Tretman bolesti, ukljuujui i obinu prehladu i upalu plua, 4. Opis anatomije i odreenih bolesti, 5.
Lijekovi, ukljuujui opijate, laksativi i slino, 6. irevi i kona oboljenja., 7. Operacije, kao to su vaenje
kamena i uklanjanje katarakta/mrene, 8. Tretman fraktura. Hipokrat je prvi upotrebio grku rije carcinos,
u znaenju rak ili kraba, kako bi pojmovno odredili maligne tumore. A Celz je bio prvi koji je taj termin
preveo na latinski kao cancer. Kolumela je svoje djelo djelimino bazirao na Celzusovoj izgubljenoj sekciji
o poljoprivredi.
972
ORBIS ROMANVS
Znaajan ljekar je bio Soran iz Efeza, koji je prakticirao medicinu u Aleksandriji i Rimu
za vrijeme Trajana i Hadrijana. On je pripadao koli metodika, i bio je jedan od njenih
najeminentnijih predstavnika. O njegovom istraivakom i empirijskom duhu govori
podatak da je on jedno vrijeme boravio u Akvitaniji, gdje je lijeio neke kone bolesti
koje su tamo u to doba bile vrlo prisutne. On je bio i znaajan pisac o medicinskim
temama, pa je od njega sauvano i dosta djela koja obrauju pitanja ginekologije,
fraktura, o akutnim i kroninim bolestima... itd... Naravno dosta njegovih vrijednih
radova je nestalo, koja su obraivala farmaciju, duu (koju je Soran podijelio u sedam
dijelova, i kojoj negira besmrtnost)... itd... On je uivao veliku reputaciju i u narednim
stoljeima i sv. Augustin ga naziva medicinae auctor nobilissimus, a Tertulijan
"methodicae medicinae instructissimus auctor."
Celije Aurelijan (V. st. n. e.) iz Numidije je bio ljekar i pisac iz medicinske teorije, a najpoznatiji je kao
prevoditelj sa grkog na latinski dva djela Sorana o akutnim i kroninim bolestima. Sauvani su i fragmenti
Celijevog djela Medicinales responsiones koji je isto adaptacija Soranovih rasprava
Muscio ili Mustio je svoju ginekoloku raspravu Genecia (Gynaecia), koja je nastala oko 500. god. n. e.
bazirao uveliko na Soranu. Ustvari ta rasprava je skraeni i pojednostavljeni prijevod Soranovog
ginekolokog djela.
973
ORBIS ROMANVS
Freska pronaena u Domu Kirurga (Domus del Chirurgo) u Pompejima koja prikazuje lijeenje rane. Sama
tematika slike se odnosi na priu o Eneji.
974
ORBIS ROMANVS
praktini zahtjevi tadanjeg drutva. Tako je za razvoj kirurgije zasluna bila i potreba
vojske za saniranjem ranjavanja. Inae je u vojnim jedinicima uvijek bio prirodat i ljekar.
Grko rimski ljekari su razvili i itav niz instrumenata, posebno za kirurke
intervencije, kao to su skalpel, kuka (koja je mogla biti otrog ili tupog tipa), builica za
kosti, forceps, kateter (pravljen od eljeza ili bronce), vaginalni speculum, patula,
kirurka pila. Kirurki i drugi medicinski instrumenti su prije upotrebe prvo kuhani u
vreloj vodi, ime se vrila njihova dezinfekcija. Medicinski instrumenti su pronaeni i u
Pompejima i na drugim podruijima. Za anesteziju su se upotrebljavali opijum i
skopolamin, a za pranje rana ocatna kiselina. Rimljani su razvili i specifine bolnice koje
su omoguavale pacijentima da se u potpunosti oporave.
U velikoj mjeri koriteno je i ljekovito bilje, ali ne treba zaboraviti da ni u ovo vrijeme
Rimljani i drugi Mediteranci se jo uvijek nisu odrekli da lijek trae u molitvama,
praznovjericama i magiji.
Od bilja koritenog u antikoj medicini vrijedi istai : komora (smatralo se da ima umirujua svojstva),
oman (koristio se probavu), kadulja (iako je imala i ljekovitu vrijednosti, imala je i golemu religioznu
vrijednost), bijeli luk (koristan za itav niz bolesti kao to su visoki pritisak i srani problemi, posebno u
prevenciji), piskavica (koristila se za upalu plua), silphium (biljka kojs se koristila u itavom nizu prilika;
bila je esencijalna za trgovinu Kirene), kora vrbe i mladice sa pupoljcima na vrhu (koristila se kao
antiseptik).
Sahrana
Sve to se rodi, mora i umrijeti. Sahrana i rituali vezani za sahranu su u rimskom svijetu
bili vezani za drevne obiaje predaka koji su ukljueni u kult i potovanje predaka.
Zato su i pogrebi trebali da budu sredstvo prezentiranja i uvanja nasljea preminulog,
975
ORBIS ROMANVS
Pogrebni ceremonijal
Ako bi pojedinac preminuo u svome domu, lanovi familije i prijatelji bi se okupili oko
njegovog tijela koje se nalazilo na postelji. Dunost najstarijeg sina (biolokog ili
adoptivnog) bila je da glasno imenom pozove pokojnika, kao neki vid obiajnog
posljednjeg prizivanja u svijet ivih. Formalno izvoenje ovog ina (conclamatio) on bi
izrekao odmah sa rijeima conclamatum est. Poto se esto dua izjednaavala sa dahom,
najblii srodnici bi zapeatili prelazak due iz tijela sa posljednjim poljupcem i
zatvaranjem oiju pokojnika. Tada bi zapoele lamentacije i prizivanje pokojnika sa
imenom. Nakon toga bi tijelo bilo poloeno na zemlju, oprano sa toplom vodom i ritualno
oieno (pomazano). Tada se mogla uzeti i posmrtna votana maska. Onda bi se tijelo
oblailo u odjeu koja prikazuje status koji je pokojnik imao za ivota i bilo bi poloeno
na lectus funebris u atriju sa stopalima okrenutim prema vratima. Ovo je najei bio
nain koji se odigravao u domovima i vilama, a bilo je nekih drugih naina koji su se
odravali prema onima koji su ivjeli u insulama.
Krevet na kome se nalazio pokojnik bio je okruen cvijeem, a tamjan je gorio. Ispred vrata doma stavljan
bi set grana bora ili empresa kako bi upozoravao da se u kui desio smrtni sluaj. Sve navedene ritualne
radnje sa tijelom pokojnika su obavljali ili njegovi srodnici ili klijenti ili robovi, ali postojali su i oni
(libitinarii) koji su se profesionalno bavili ovim poslom.
976
ORBIS ROMANVS
Reljef koji prikazuje oaloene iza pokojnika koji lei na kauu. Danas se nalazi u Museo Laterano u
Rimu.
Kada bi umrla neka istaknuta linost, javni telal bi izrekao sljedeu stilsku frazu : Ollus Quiris leto datus.
Exsequias, quibus est commodum, ire iam tempus est. Ollus ex aedibus effertur. Tok i organizaciju ove
vrste sahrane je odreivao i organizirao designator.
Pogrebna povorka (pompa funebris) se kretala od kue ili stana pokojnika do pogrebnog
mjesta. Tijelo otkrivenog lica su nosili na svojim ramenima sinovi ili neki drugi blii
roaci. Za mrtvim tijelom su ili u crno obueni i bez nakita sinovi pokojnika zamotane
glave, keri bez minke, a za njima roaci i drugi lanovi familije, prijatelji, klijenti,
osloboenici, robovi. Za razliku od ksnijih epoha kada se na sahranama nastoje suzbijati
izraavanje emocija na javnom mjestu, posebno kod mukaraca, u rimskom svijetu se
sasvim normalno bilo slobodno izraavanje emocija u irokom spektru i bez
suzdravanja. Veliina, sjaj i prikaz pogrebne procesije su zavisila od bogatstva, ugleda i
utjecaja pokojnika. Na poetku procesije su se mogli nalaziti i muziari koji su se
specijalizirali u pogrebnoj muzici, oni koji bi pjevali tualjke, te profesionalne narikae i
plesai. Znaajnu ulogu u ovom kultu predaka su imale i votane posmrtne maske, koje
su modelirane direktno sa lica pokojnika. Jedan od plesaa je bio obuen u odijelo
pokojnika (sa svim znacima dostojanstva, odlikovanjima i znacima funkcija i slubi) i
nosio je njegovu votanu masku, te je gestikulirajui oponaao pokojnika i tako ga
predoavao svjetini. Drugi glumci i plesai su nosili votane maske drugih predaka,
oponaajui ih. To je predstavljalo simboliku da su se pokojni preci vratili meu ive,
kako bi ispratili svoga potomka u svoj svijet senki. Nakon toga bi ili memorijali velikih
977
ORBIS ROMANVS
djela koja je uinio preminuli. Procesiju bi pratili i nosioci baklji, ak i ako bi se ona
deavala po danu, kao reminisencija na drevni obiaj sahranjivanja po noi.
Nobilske i druge utjecajne familije su izlagale prikaze predaka (sing.: imago; plur.: imagines) u atriju.
Imagines su bile ureene u vidu obiteljskog stabla (stemma), sa kraim naslovom (titulus) koji sabire
dunosti, asti i dostignua koje je predak postigao (res gestae). Uglavnom su to bile portretne biste.
Servije navodi da je ak 600 imagines bilo izloeno na sahrani mladog Marcela, Augustovog neaka,
Za istaknute pojedince, pogrebna procesija bi se zaustavila na Forumu, gdje je mrtvo tijelo podignuto.
Glumce sa votanim maskama, posadie na kurulske stolice zato jer oni simboliki predstavljaju
pokojnikove pretke koji su obnaali javne funkcije. To je bio simboliki prikaz skupa predaka koji su
doekivali u svoje drutvo najmlaeg pokojnika. Po Polibiju, to uskrsnue predaka je imalo veliki efekt
na prisutne prilikom sprovoda. Tada bi se sa rostre u znak sjeanja na pokojnika odrao i eulogij (laudatio
funebris; pogrebni govor - panegirik) i pogrebna pjesma (nenia). U govoru, koji bi izricao sin ili neki blii
srodnik, isticale bi se vrline i dostignua pokojnika i historija njegove familije. Tada bi dolo i do
pretjerivanja u izreenim podacima. Za vrijeme Republike, panegirici su bili manje uobiajeni, ali su zato
vie bili cijenjeni. U postrepublikansko doba, laudacije su bile ee davane, posebno lanovima
imperijalne vladajue. Naravno, ovakva detaljna i velika ceremonija je bila primjenjivana samo kod
najbogatijih i najutjecajnijih pojedinaca. U vremenima epidemije, ovakve ceremonije se nisu primjenjivale.
Laudacije se nisu morale odravati samo na forumima, nego su se odravale i u privatnosti doma ili
prilikom samoga pogreba.
Ovi govori su nekada bili i izraz politikog miljenja, npr. kada je Cezar odrao govor u spomen svoje tetke
u kojem je hvalio popularske lidere, te uveni govor Marka Antonija na pogrebu Cezarovom. Ovaj govor je
bio tako pripremljen i odran da je praktiki lansirao Cezara na mjesto lidera popularske stranke i
oznaio je ponovno okupljanje rasprenih marijevaca.
978
ORBIS ROMANVS
prisutni su pozvani na posljednji oprotaj sa preminulim. Prisutni su zatim bili prskani tri
puta vodom proienja, i zatim su izuzev neposredne familije ostali naputali mjesto
spaljivanja. Pepeo bi bio sakupljen u tkanine, kako bi se osuilo, a ceremonijalna kost se
zakopavala. Izuzetak je bio gens Kornelijevaca koji se tradicionalno sahranjivao
inhumacijom (skeletno sahranjivanje kao to je danas uobiajeno u abrahamistikom
svijetu). Jedino je Kornelije Sula incineriran, iz straha da bi njegov grob mogao biti
namjerno oskrvavljen od politikih protivnika i kosti iskopane i obeaene. I bebe koje
su bile umrle prije nego to bi doivjele 40 dana ivota bi bile skeletno sahranjivanje. U
kasnom periodu antike, kada je kranski svijet sve vie zamjenjivao rimski svijet, polako
se gasila incineracija i prelazilo se na inhumaciju.
Do doba Cicerona bila bi prinoena rtva boginji Ceres i htoninim boanstvima. Kod
uglednijih i bogatijih rtvovala bi se svinja, a kod onih koji nisu mogli priutiti svinju
prinosile bi se libacije vina, tamjana, ito ili njegove preraevine, plodovi voa ili povra
... itd... Dijelovi rtvovane ivotinje bi se podijelili prisutnima, a jedan dio bi bio stavljen
uz pokojnika. Ovo bi tako predstavljalo simboliki posljednji zajedniki obrok pokojnika
(silicernium) sa ivima. Nakon toga bi se oaloeni vratili u svoje domainstvo, koje bi
bilo proieno darivanjem Larima i tako bi se zavrio pogrebni ceremonijal.
Reljef na funeralnoj steli koji prikazuje ritualni obrok prilikom pogreba. Potie iz Erdeka, a danas se nalazi
u Arheolokom muzeju u Istanbulu u Turskoj.
979
ORBIS ROMANVS
Neko vrijeme nakon kremacije, kada je pepeo imao dovoljno vremena da se u potpunosti
osui, lanovi familije ili prijatelji su odlazili do mjesta spaljivanja, uzimali pepeo koji je
bio zamotan u tkanine i prebacivali ga u urne koje bi se odlagale u grobnice. Nakon
pogrebne ceremonije jo neko vrijeme bi se nastavile pogrebne ritualne ceremonije.
Deveti dan od pogreba bi se odravao sacrificium novendile. Tada bi se odravala u
domainstvu preminulog cena novendialis. Tradicionalno su na ovaj dan nasljednici
preuzimali svoju batinu a bile su prireivane i pogrebne igre (naravno kod onih koji su
to mogli priutiti). Period alosti ako je umro najblii lan familije je trajao deset mjeseci,
za umrlog odraslog roaka period alosti je trajao 8 mjeseci, a za dijete roaka (u
starosti izmeu 3. i 10. godine) onoliko mjeseci koliko je preminulo dijete imalo godina.
alobni period od 10 godina ukazuje na veliku drevnost i konzervativnost obiaja
sahranjivanja, jer je desetogodinji ciklus bila ustvari romulovska godina.
Na mrtve se sjealo prilikom odgovarajuih praznika, koji su mogli biti i javnog i
privatnog karaktera.U februaru umrlima je bio posveen devetodnevni festival Parentalia
ili dies parentales, koji se nastavljao na praznik Feralia, kada bi se umilostivili zli duhovi
preminulih. Odravanje ovih festivala u februaru je drevnog i simoblikog karaktera, jer
je prije prelaska na godinu koja poinje sa 1. I., sa februarom zavravala godina.
Za vrijeme Parentalia, lanovi familije bi se okupili na groblju i nudili jela precima, a i sami se gostili
vinom i hranom. Inae bi se grobovi posjeivali i drugim prilikama, kada bi se nudila hrana i vino.
Grobnica
to se tie izgleda groba i grobnog mjesta, tu je vladala prilina arolikost. Rimski svijet
nije bio homogen u pogledu izgleda grobnih mjesta i nadgrobnih spomenika. To je
zavisilo primarno od materijalnih sredstava, ugleda i tradicije pokojnikove familije. Uz
to, i skoro 1200 godina postojanja rimskog svijeta uvjetovale su i kronoloke razliitosti u
izboru, izgledu i veliini groba, grobnice i prostora oko njih. Ipak je osnovna misao
vodilja, bez obzira na epohu i uloena sredstva, prilikom sahranjivanja bila da grob treba
da predstavlja novi dom za pokojnika. Najprostiji vid bi bilo sahranjivanje u urne, koje su
u ranija vremena imala oblik doma ili sobe. Ovi grobovi nisu imali sepulkarne prostorije,
980
ORBIS ROMANVS
981
ORBIS ROMANVS
982
ORBIS ROMANVS
Nadgrobni spomenik Scipiona Barbata sa uvenim natpisom. Danas se nalazi u Vatikanskom muzeju.
983
ORBIS ROMANVS
Edikula
Columbarium na Vigna Codini na via Appia.
984
ORBIS ROMANVS
985
ORBIS ROMANVS
986
ORBIS ROMANVS
Rimski sarkofag koji reljefno prikazuje Heraklova djela, nalazi se u Arheolokom muzeju u Konji, Turska.
Datacija cc. 250 260. god. n. e.
987
ORBIS ROMANVS
starosti, i dedikante. Ovi epitafi, koji su najee vrlo saete informacije, mogu otkriti i
filozofska i religijska uvjerenja pokojnika. Npr. epitafi onih koji su bili bliski
epikurejskom uenju bi esto izraavali formu : non fui, fui, non sum, non desidero
(nisam bio, sam bio, nisam, ne elim), to u lakonskoj formi simbolizira pokojnikovo
postojanje.
elja za ovjekoveivanjem pokojnika je glavni razlog da se grobna mjesta (svih moguih tipova i
arhitektonskih oblika) nalaze uzdu strana cesta i puteva koji povezuju gradove, naselja, sela i rustine vile.
Uzdu via Appia nalazi se veliki broj grobova, nekropola, mauzoleja, zajednikih grobnica i
kolumbarijuma, posebno iz reda drevnih uglednih rimskih familija. Slian raspored se vidi i u Ulici
grobova kada se izlazi iz Pompeja. Rimska opsesija da neko nastavi svoje postojanje u kolektivnom
sjeanju dovela je do toga da natpisi budu to izraajniji, kao i grobnice impozantnije i raskonije. Ne samo
civilni, nego i vojniki grobovi su esto grupirani du rimskih cesta i puteva. Vojniki grobovi se esto
nalaze na putevima koji vode iz tabora. Pored sahranjivanja uz ceste, postojali su i drugi grobni prostori,
manje primjetni i manje skupi, a sahranjivalo se i na farmama i seoskim posjedima. Pojedini rodovi i
familije su imale i svoje zasebne grobne prostore, kao i mnogobrojni kolegiji.
Za vrijeme Republike na istonom dijelu Eskvilina se nalazilo odlagalite za sve ono to odvodni kanali
Grada ne bi mogli odnijeti. Takoe na istom prostoru su bile i grobnice (puticuli), koje su bile obine jame
u zemlji. Tu bi se jednostavno bacali posmrtni ostaci, kao smee na odlagalite. Tako bi to postajalo
poivalite za odbaene robove, izopenike...itd... Ove grobnice su bile loe odravane, nekada i
prepunjene pa je ovo eskvilinsko podruje bilo nenastanjivo i izvor potencijalno najgore zaraze ili
zagaenja. U te jame se nekada vrilo i brzo, masovno sahranjivanje umrlih uslijed epidemija. U
augustovsko doba, opasnost za zdravlje i istou Grada je postala tolika da je odlagalite pomjereno na
znatno veu udaljenost, Eskvilin je proien, a jame grobnice su zatrpane. Tu je nastao park, poznat pod
nazivom Meceninin park (Horti Maecenatis). Pogubljeni kriminalci, na osnovi presude suda, se nisu uope
sahranjivali, nego su njihove leine ostavljane pticama i ivotinjama (to se smatralo najveom kaznom) na
mjestu egzekucije.
988
ORBIS ROMANVS
Velika rimska nekropola nalazi se na prostoru Alyscamps, izvan zidina starog dijela junofrancuskog grada
Arla. Rije je ustvari o dijelu ceste koja vodi prema gradskim kapijama. I u kranskom svijetu su se na
ovom lokalitetu nastavljala sahranjivanja.
989
ORBIS ROMANVS
Natpisi na vojnikim nadgrobnim spomenicima uglavnom daju osnovne podatke o pokojnom vojniku ili
veteranu, ime, jedinicu, godine starosti, godine slube i moda imena dedikanata. Reljefi mogu biti vrlo
raznovrsni i tako izmeu ostalog prikazuju i starjeine sa insignijama inova, obine vojnike sa oruje,
konjanike kako jau (esto iznad tijela oborenog neprijatelja).
Pogrebni zavodi/kolegiji
Inae su ovi pogrebni zavodi (collegia funeraticia) postojali i za civile i za vojnike.
Rimska svijest je podrazumijevala dostojnu brigu o umrlim, zato je i postojao razvijen i
rairen sustav koji se brinuo o sahranama, pa su i esnafi/kolegiji, kao i druge asocijacije
(npr. gladijatora) brinuli o pogrebu svojih lanova, pa i gradnji kolumbarijuma. Iako su se
ovi kolegiji mogli zvati razliitim imenima kao npr. cultores ovog ili onog boanstva,
collgia salutaria, collegia iuvenum, njihove metode rad i razlozi postojanja su bili
praktino isti. Ako su lanovi imali osigurano grobno mjesto za sebe, oni su poradi
odravanja neophodnih pogrebnih trokova, uplaivali u zajedniki fond odreenu
lanarinu. Kada bi lan umro, iz zajednikog fonda bi se plaala sahrana i odgovarajui
obredi, a komitet kolegija bi nadzirao da su obredi na pravilno odrani. Kolegij bi na
odgovarajue datume i praznike posvetio i kolektivno darivanje sjenima umrlog. Ako je
svrha kolegija/zavoda bila izgradnja i odravanja kolumbarijuma, prvo bi bio odreen
troak za planiranu radnju koji bi zatim bio podijeljen na udjele (sortes viriles). Svaki
lan je po svojim mogunostima uestvovao u ovom troku i njegov udjel bi se slivao u
zajedniku blagajnu. Nekada bi neki zadubinar sam platio itav troak za gradnju
kolumbarijuma, pa bi on postao poasni lan kolegija sa titulom patrona. Podizanje
kolumbarijuma bi bilo povjereno kuratorima, izabranih kockom, koji su naelno bili
najvei udionici u zajednikom fondu i najuticajnije osobe. Oni su sklapali pogodbe za
radove i nadzirali gradnju i pratili utroak novca. Sluba kuratora je bila smatrana veoma
poasnom, pa se njihova imena pojavljuju na natpisima izvan gradnje. Ovi pojedinci bi
na svoj troak nekada dali da se dekorira i unutranjost graevine, srede nie ili podignu
dodatni sadraji oko grobnice, kao hladnjaci ili blagovaonice. Nakon zavretka gradnje,
kuratori bi dijelili nie lanovima i to na osnovi odreenih pravila i reda. Poto sve
pozicije i nie nisu imale jednaku vrijednost i poziciju, kuratori bi cijeli prostor (to je
mogue potenije) podijelili u sekcije (loci), koje bi se onda drijebom dijelile
udionicima u zajednikim trokovima. Svako je imao onaj broj loci koji je odgovarao
visini njegovog udjela, iako su ove sekcije mogle biti na potpuno razliitim stranama
kontubernijuma. lanovi je bilo dozvoljeno da raspolau svojim dijelovima grobnice po
sopstvenoj elji, mogli su ih prodati, zaloiti, zamijeniti, pokloniti. Pojedini vei ulagai
su ustvari ulazili u posao oko izgradnje kontubernijuma ne kako bi osigurali za sebe i
svoju familiju posljednje poivalite, nego kako bi mogli zaraditi i ostvariti profit. Oni
koji su posjedovali odreene dijelove kontubernijuma su stavljali na njih svoja imena, a
mogli su staviti i stupove i statue... Neki tituli su mogli uz ime vlasnika nie ili grupe nia
da daju i broj i poziciju njegovih loci ili ollae. Nekada bi tituli biljeili i prodaju ili
kupovinu nia i ime biveg vlasnika. Nekada imena na urnama ne bi odgovarala imenima
990
ORBIS ROMANVS
na titulima iznad nia, pokazujui da je vlasnik nie prodao samo dio svoga posjeda ili da
kupac nie nije zamijenio titul. Trokovi odravanja su plaani vjerojatno iz lanarine
lanstva.
Jedan titul ima sljedei sadraj : L ABVCIVS HERMES IN HOC / ORDINE AB IMO AD
SVMMVM / COLVMBARIA IX OLLAE XVIII / SIBI POSTERISQVE SVIS (Lucije Abucije
Hermes/Lucius Abucius Hermes je osigurao u ovom redu, od najnieg do najvieg 9 nia sa 18 urni za sebe
i svoje potomke).
Sauvan je i pravilnik jednog od pogrebnih zavoda (po imenu collegia salutaris Dianae
et Antinoi), zahvaljujui jednom natpisu iz 136. god. n. e. iz Lanuviuma. Taj pravilnik
regulira trokove ulanjenja, mjesenu lanarinu, pogreb lanova, i raspored za sastanke i
zajednike veere. Rimljani su nekada krane smatrali i nekom vrstom pogrebnih
asocijacija. Zanimljivo je da su pogrebne asocijacije i zavodi ostavljani na miru, ako je i
Drava nekada zabranjivala udruivanje u skupine, organizacije i asocijacije. Bilo je i
poduzetnika koji su prodavali prostor za smjetaj urni osobe koje ili nisu bile dovoljno
bogate da podignu sopstvene grobove ili nisu mogle potraivati pravo na sahranu na
nekom rodovskom ili familijarnom grobnom prostoru ili nisu mogli na neki drugi nain
osigurati grobno mjesto (preko npr. kolegija zanatlija, vojske, gladijatora). Bilo je i
sluajeva da neki zadubiran javnom donacijom osigura grobni prostor za svoje
sugraane. Patroni bi brinuli za sahrane svojih klijenata, i obrnuto. Iz svega izloenog,
jasno je da je velika veina rimskih graana bila dostojno sahranjivana.
Zbog svojih eklektinih shvatanja, klasini rimski svijet (za razliku od abrahamistikog
svijeta) nikada nije bio naisto sa tim ta se deava nakon smrti. Tumaenja razliitih
religija, kultova i mitologija su se mijeala sa filozofskim shvatanjima i razumijevanjima.
Po epikurejcima dua je bila tanko tkivo atoma koji se nakon smrti raspre u svemiru, te
da su mitovi koji govori o zagrobnom ivotu obina fikcija.
991
ORBIS ROMANVS
Rimska imena
992
ORBIS ROMANVS
Za vrijeme Kraljevstva i prvih stoljea Republike koristilo se neto vie od 30 prenomena, ali je ovaj broj
sa Kasnom Republikom spao na oko 18 prenomena, esto u tekstu koritenim u vidu uobiajene kratice (u
zagradi).
Agrippa
Ancus
Appius (AP.)
Aulus (A., nekada i AV. i AVL.)
Caeso ili Kaeso (K.)
Decimus (D.)
Faustus (Sretan)
Caius (C., moda povezan sa
gaudere)
Gnaeus (CN.)
Hostus Lucius (L.)
Iulus
Kanus
Lucius (moda originalno
znaenje roen po danu)
Mamercus (MAM., moda kao i
ime Marcus povezano sa imenom
boga Marsa)
Mettius
Nonus
Numerius (N.)
Octavius
Opiter Paullus
Postumus (POST., roan kao
posljednji u nizu ili nakon oeve
smrti)
Proculus (PRO.)
Publius (P.; Javno; moda
etrurskog porijekla)
Quintus (Q.)
Septimus
Sertor
Servius (SER., moda povezan sa
servare)
993
ORBIS ROMANVS
2.
Ime roda (nomen gentile ili gentilicium; uglavnom se koristilo samo nomen), kojim
se oznaavala pripadnost nekog pojedinca izvjesnom rimskom rodu. Nomen je za
razliku od prenomena igrao mnogo bitniju ulogu za Rimljanina. Gensovi i njihova
imena su mogli nastati na razliite naine, pa su samim tim mogli imati i razliita
znaenja. Originalni rodovi su predstavljali klanove iz prvih sela koja se ujedinila.
Kako se irio rimski svijet, tako se poveavao i broj rodova, i to posebno procesom
apsorbiranja drugih zajednica u rimski narod. Zato mnogi rodovi i u ranom dobu nose
i latinska i sabinjanska i etrurska imena. Kasnije e u rimsko gentilno nominiranje,
kako se bude irio rimski svijet, ui itav spektar imena najrazliitijeg porijekla.
Na osnovi dosada poznate izvorne grae (literarna vrela i natpisi) poznati su vie manje sljedei nomeni
rimskog svijeta :
Aburius
Accius
Accoleius
Acilius
Aebutius
Aedinius
Aelius
Aemilius
Albanius moda pomijeano sa
Albanus ili Albinus
Allectius
Amatius
Annius
Antistius
Antius
Antonius
Appuleius
Aquillius
Armenius
Arrius
Arsinius
Artorius
Asinius
Ateius
Atius
Atilius
Atrius
Atronius
Aufidius
Aurelius
Ausonius
Avidius
Avitus
Axius
Babudius
Baebius
Balventius
Bantius
Barbatius
Barrius
Faenius
Falerius
Favonius
Festinius
Flavius
Flavinius
Flavonius
Florius
Floronius
Fufius
Fulcinius
Fulvius
Fundanus
Furius
Gabinius
Galerius
Gavius
Geganius
Gellius
Granius
Gratius
Gratidius
Helvetius
Helvius
Herennius
Herminius
Hirtius
Horatius
Hortensius
Hosidius
Hostilius
Icilius
Insteius
Iulius
Iunius
Iuventius
Laberius
Labienus
Laelius
Laetorius
Pompilius
Pomponius
Pomptinus
Pontidius
Pontius
Popidius
Portius
Postumius
Potitius
Paesentius
Publicius
Pullo (centurion kojeg je
spomenuo Julije Cezar)
Pupius
Quinctilius
Quinctius
Quirinius
Rabirius
Rufius
Rufrius
Rusonius
Rutilius
Sabucius
Sallustius
Salonius
Salvius
Scribonius
Secundinius
Secundius
Seius
Sempronius
Sennius
Sentius
Septimius
Sepunius
Sepurcius
Sergius
Sertorius
Servilius
Sestius
994
ORBIS ROMANVS
Betilienus
Betucius
Blandius
Blossius
Bruccius, moda isto kao i
Bruttius
Bucculeius
Burrienus
Caecilius
Caecina
Caecius
Caedicius
Caelius
Caeparius
Caepasius
Caerellius
Caesennius
Caesetius
Caesius
Caesonius
Caesulenus
Caetronius
Calavius
Calidius
Calpurnius
Calventius
Calvisius
Camilius
Camillius
Camelius
Canidius
Caninius
Canius
Cantilius
Cantius
Canuleius
Canutius
Caprenius
Carius
Caristanius
Carvilius
Cassius
Ceionius
Cicereius
Cilnius
Cincius
Cispius
Claudius
Clodius
Cloelius
Clovius
Cluilius
Cluntius
Coiedius
Cominius
Coruncanius
Lafrenius
Lampronius
Lartius
Liburnius
Licinius
Livius
Lollius
Longinius
Loreius
Lucceius
Lucilius
Lucius
Lucretius
Lusius
Lutatius
Macrinius
Maecilius
Maelius
Mallius
Mamilius
Manlius
Manilius
Marcius
Marius
Matius
Maximius
Memmius
Menenius
Messienus
Metilius
Milonius
Minicius
Minucius
Modius
Mucius
Munatius
Munius
Murrius
Naevius
Nasennius
Nemetorius
Nepius
Nigidius
Nigilius
Ninnius
Nipius
Norbanus
Novius
Numerius
Octavius
Olcinius
Oppius
Opsius
Oranius
Otacilius
Palpellius
Sextilius
Sextius
Sidonius
Silius
Sittius
Socellius
Sornatius
Spurius
Statius
Statilius
Stertinius
Suedius
Sulpicius
Tadius
Talmudius
Tanicius
Tertinius
Tettidius
Tettienus
Tettius
Titiedius
Titius
Titinius
Trebatius
Trebellius
Tremellius
Tuccius
Tullius
Ulpius
Umbrenius
Umbrius
Ummidius
Urgulanius
Uulius
Vagennius
Vagionius
Vagnius
Valerius
Varius
Vassenius
Vatinius
Vedius
Velius
Veranius
Verecundius
Vergilius
Verginius
Vesnius
Vesuvius
Veturius
Vibenius
Vibidius
Vibius
Victricius
Viducius
Vinicius
995
ORBIS ROMANVS
Cordius
Cornelius
Cosconius
Curius
Curtius
Decumius
Desticius
Dexsius
Didius
Dillius
Domitius
Duccius
Duronius
Egnatius
Epidius
Equitius
Fabius
Fadius
Papinius
Papirius
Papius
Pedius
Peltrasius
Pescennius
Petellius
Petilius
Petillius
Petronius
Pinarius
Piscius
Pisentius
Placidius
Plautius
Plinius
Plotius
Pollius
Pompeius
Vipsanius
Vipstanus
Viridius
Virius
Visellius
Vitellius
Vitruvius
Volaginius
Volcatius
Volumnius
Volusenna
Volusenus
Volusius
Vorenius (centurion kojeg je
spomenuo Julije Cezar)
Nomeni su originalno zavravali na -ius, a zavretci na -eius, -aius, -aeus su bili varijacije. Nomeni na acus odravaju galsko porijeklo, na na odravaju etrursko porijeklo (npr. Caecina), na enus ili ienus su
umbrijskog ili picenskog porijekla.
3.
Nadimak (cognomen), koje je oznaavalo odreeni ogranak unutar pojedinog
roda. Kognomen je esto proistekao iz neke osobine nosioca rodonaelnika ogranka
roda, odnosno iz nadimka koji je taj pojedinac nosio, a koji se postupno ustalio kao
sastavni dio imenskog prepoznavanja pojedinca, a koji je onda kao takav i preao na
njegove neposredne nasljednike.
Gens Kornelija je u sebe ukljuivao i patricijske i plebejske ogranke, sa tim da su prvospomenuti bili
daleko brojniji i znaajniji. Patricijski ogranci su Arvina, Blasio, Cethegus, Cinna, Cossus, Dolabella,
Lentulus, Maluginensis, Mammula, Merenda, Merula, Rufinus, Scapula, Scipio, Sisenna i Sulla. Zanimljivo
je da su se i ovi ogranci mogli dalje podgranati, pa se tako iz ogranka Scipio razvio podogranak Nasica.
Plebejski organci su bili Balbus i Gallus, a nailazi se i na razliite kognomene tipa Chrysogonus, Culleolus,
Phagita koje su dobivali osloboenici pojedinaca iz kornelijevskog roda. Tako je u red gensa Kornelija
apsorbiran i znaajan broj osoba najrazliitijeg etnikog i socijalnog porijekla. I drugi naelno i originalno
patricijski klaudijevski rod je imao plebejske ogranke.
Zbog naina svoga nastanka, kognomeni su mogli imati aljivo ili neobino znaenje,
mogli su odravati odreene fizike i karakterno-temperamentne karakteristike pojedinca
rodonaelnika ogranka, mogli su bili rezultat odreene poasti, mogli su odraavati
odreeno naselje ili neku drugu zemljopisnu odrednicu, ak su se mogli referirati na
odreenu biljku ili ivotinju... itd. Neki od pokuaja prijevoda kognomena :
Agelastus
Ahenobarbus
Crvenobradi
Albinus
Bjeliast
Bestia
Zvijer
996
ORBIS ROMANVS
Brocchus
Zubat
Brutus
Glup, tupav
Cato
Caecus
Lukavac, promuuran
Slijep
Caepio
Prodava luka
Caesar
Cicero
Dentatus
Eburnus
Fimbria
Flaccus
Galba
Geta
Glaucia
Gracchus
Caldus
Calvus
Carbo
Carparius
Catullus
Cotta
Crassus
Laenas
Lentulus
Lepidus
Limetanus
Lucullus
Mactator
Mancinus
Margarita
Merula
Metellus
Mus
Nazica
Nerva
Paulus
Piso
Postumus
Pulcher
Ravilla
Rufus
Rufinus
Ruso
Saturninus
Scaevola
Scipio
Serranus
Sikulus
Silo
Scaurus
Slanutak/Leblebija
Ro$en sa zubima
Sainjen od slonovae
Koji nosi ike
Uati
Trbuasti
Sa kraja zemlje
Sivozeleni
-avka
Mlak
/elav
Izgorio ili ugarak
Jarac
tene
Vinska mrlja
Glupav
Sveteniki ogrta
Lea (vrsta biljke) ili aljkav, spor, lijen
Sjajan momak
Neko sa granice
umarak
Kolja
Bogaljev
Biser
Kos
Oslobo$eni najamnik
Pacov ili Mi
Nosonja
8ilav
Malia, sitnica
Graak
Ro$en nakon oeve smrti
Lijepi
Onaj koji mnogo pria
Ri$okosi
Neko iz ri$okose porodice
Seljaina
Saturnov
Ljevoruki
Ceremonijalni tap
Testerin ili nazubljen
Sicilijanac
Prastog nosa
Oteenih stopala ili onaj koji pati od vodene
bolesti
Zrikavi
Strabo
997
ORBIS ROMANVS
Tacitus
Tubero
Vatia
Verrucosis
Vopiscus
utljiv
Grba ili moralno iskvaren
epav
Prekriven pritevima
Pre;ivjeli od blizanaca
Iako je dobar dio rimskih familija do Kasne Republike imao i kognomen, ipak je jo
uvijek bilo rodova bez svojih ogranaka i kognomena. ak su u ovu grupu spadali i
nomeni Marius, Sertorius, Mummius. U vrijeme principata dolo je do odreenih
modificiranja u dobijanju kognomena, zavisno od situacija i razliitih potreba (npr.
identifikacijskih, statusnih, nasljednjih, financijskih) familije ili pojedinaca unutar njih.
Sada vie kognomen pojedinca nije morao da po automatizmu slijedi iz oevog imena,
nego su postojale razliite varijacije. To je direktno povezano sa slabljenjem patria
potestas, i jaanjem uloge ene u drutvenoj strukturi. Dobar primjer prua familija
Vespazijana. Njegov djed se zvao Titus Flavius Petro, otac Titus Flavius Sabinus, majka
Vespasia Polla, stariji brat Titus Flavius Sabinus, on se prije izbora za princepsa zvao
Titus Flavius Vespasianus, supruga mu se zvala Flavia Domitilla, stariji sin Titus Flavius
Vespasianus, mlai sin Titus Flavius Domitianus, kerka Domitilla Minor. Iz ovog
primjera je jasno vidljiv sustav dobijanja kognomena u Vespazijanovoj familiji. Stariji sin
nasljeuje prenomen, nomen i uglavnom kognomen oca, mlai sin nasljeuje prenomen i
nomen oca, ali kognomen mu postaje ili majin nomen ili kognomen. Karakala se po
roenju zvao Lucius Septimius Bassianus, i on nije imao oev kognomen Severus, nego
kognomen majinog oca koji se zvao Caius Iulius Bassianus. U ovom sluaju je stariji
Severov sin preuzeo kognomen majinog, a ne oevog oca.
Primjeri tria nomina iz Rane Republike : Lucius (prenomen) Iunius (nomen) Brutus
(kognomen; razvio se iz nadimka koji je rodonaelnik Republike nosio); Lucius
(prenomen) Tarquinius (nomen) Collatinus (kognomen; razvio se radi toga to je njegov
predak dobio na upravu grad Kolatij u kojem je i Lucije imao dom); Publius (prenomen)
Valerius (nomen) Publicola (kognomen; dobio ga od naroda).
Politika apsorbiranja niza euromediteranskih zajednica u klasini rimski svijet se najbolje oitovala na
primjerima koritenih kognomena, kojih je bilo mnogo vie nego prenomena i nomena. Dosta kognomena
nema uope latinsko porijeklo. Na osnovi dosada poznate izvorne grae (literarna vrela i natpisi) poznati su
vie manje sljedei kognomeni rimskog svijeta :
Abercius, Abito, Acacius, Acaunus, Achaicus, Acilianus, Adauctus, Adepphius, Adjutor, Adranos, Adventus,
Aeacus, Aebutus, Aemilianus, Aetius, Afer, Agaptus, Agatopus, Agelastus, Agorix, Agricola, Agrippa,
Agustalis, Ahala, Ahenobarbus, Albanus, Albinius, Albinus, Albucius, Alethius, Allectus, Aloysius,
Aluredes, Alypius, Amandus, Amantius, Ambrosius, Amor, Amphion, Anatolius, Ancus, Andronicus,
Angelus, Antius, Anullinus, Apelles, Apellinus, Aper, Apollonarius, Aponius, Aquila, Aquilius, Aquillius,
Aratus, Arcadius, Arcavius, Archarius, Arius, Armiger, Arminus, Arpagius, Arrianus, Arruntius, Aruns,
Arvina, Asellio, Asina, Asprenas, Asprenus, Assanius, Audaios, Audens, Augendus, Augurnus, Augurius,
Augustalis, Augustanus, Augustus, Auila, Aurelianus, Aurelius, Ausonius, Auspex, Auxentius, Auxientius,
Auxilius, Avienus, Avitus, Balbillus, Balbus, Balduinus, Bambalio, Bamballio, Banquerius, Barbatus, Baro,
Bassus, Bato, Belenus, Belisarius, Bellator, Belletor, Bellicus, Bellus, Bestia, Betto, Bibaculus, Bibulus,
998
ORBIS ROMANVS
Bitucus, Blandus, Bodenius, Bolanus, Bonifatius, Bonosus, Bonus, Bradua, Britannicus, Brocchus,
Bromidus, Bruccius, Brucetus, Bruscius, Brutus, Bubo, Buccio, Bulla, Burcanius, Burrus, Buteo,
Caecilianus, Caecina, Caecus, Caelistis, Caelestius, Caelianus, Caelinus, Caepio, Caerellius, Caesar,
Calacicus, Calatinus, Caldus, Calenus, Calerus, Caletus, Caligula, Callisunus, Calogerus, Calpornius,
Calpurnianus, Calpurnis, Calvinus, Calvus, Camerius, Camillus, Campanus, Candidianus, Candidus,
Candidius, Canio, Canisius, Cantaber, Capito, Capiton, Caprarius, Caracturus, Carantus, Carbo,
Carinus, Carius, Carnifex, Carus, Casca, Cassianus, Castinus, Castorius, Castus, Catianus, Catilina,
Cato, Catonius, Catullus, Catulus, Catus, Cecilianus, Celatus, Celer, Celsus, Cenaeus, Cencius,
Censorinus, Censorius, Centumalus, Cerialis, Cerinthus, Cerularius, Cervianus, Cervidus, Cethegus,
Chlorus, Christianus, Cicero, Cico, Cimber, Cinna, Cinnianus, Cita, Cittinus, Civilis, Clarus, Classicianus,
Claudianus, Clemens, Clement, Clodian, Clodianus, Cogitatus, Colias, Collatinus, Columbanus,
Columella, Comes, Comitianus, Comitinus, Commidius, Commidus, Commius, Commodus, Concessus,
Congrio, Constans, Constantius, Corbulo, Cordus, Cornix, Cornutus, Corvinus, Corvus, Cosmas,
Cotentinus, Cotta, Crassus, Cremutius, Crescentius, Cresces, Crispian, Crispin, Crispus, Crito, Crotilo,
Cucuphas, Culleolus, Cumanus, Cunobarrus, Cupitas, Curio, Cyprianus, Cyprias, Cyricus, Dacien,
Dalmatius, Dama, Damasippus, Damasus, Damian, Dannicus, Dardanius, Dardanus, Decentius, Decianus,
Decmitius, Decmus, Dentatus, Dexion, Dexippus, Didicus, Dignus, Dio, Diocletianus, Diocourides,
Disertus, Docilinus, Docilus, Dolabella, Dominicus, Domitianus, Donatianus, Donatus, Donicus,
Dorotheus, Draco, Drusillus, Drusus, Dubitatius, Dulcitius, Durio, Durus, Duvianus, Eborius, Eburnus,
Ecdicius, Eclectus, Egbuttius, Egnatius, Elerius, Eliphas, Elpidius, Elvorix, Emeritus, Encratis, Ennecus,
Ennius, Ennodius, Eonus, Epidianus, Epimachus, Epolonius, Erasinus, Esdras, Eudomius, Eudoxius,
Eugenius, Eugenus, Eulogius, Eumenius, Eunapius, Euphemius, Eustacius, Eutherius, Evodius, Excingus,
Exsupereus, Exuperantius, Exupertus, Fabianus, Fabillus, Facilis, Fadus, Fagus, Falco, Falconius, Falx,
Famia, Familiaris, Fastidius, Farus, Faustillus, Faustinianus, Faustinius, Faustus, Faventinus,
Felicissimus, Felissimus, Felix, Ferentinus, Ferreolius, Festus, Fidelis, Figulus, Fimbria, Fimus, Firminus,
Firmus, Flaccus, Flavian, Flavianus, Flavillus, Flavinus, Florens, Florentius, Florianus, Florus, Forianus,
Fortunatus, Fraucus, Fredisius, Frigidian, Frontalis, Frontinus, Fronto, Fructosis, Frugi, Frugius,
Frumentius, Fullofaudes, Fulvianus, Furius, Fuscinus, Fuscus, Gaianus, Gaius, Gala, Galarius, Galenus,
Galerus, Galba, Gallio, Gallus, Galvisius, Garilianus, Gaurus, Gavros, Gavrus, Gelasius, Gellius,
Gemellus, Geminianus, Generidus, Genesius, Genialis, Gennadius, Gerardus, Germanus, Germanicus,
Gessius, Geta, Getha, Glabrio, Glaucia, Globulus, Gluvias, Glycia, Gordian Gordianus, Gordio,
Gorgonius, Gracchus, Gracilis, Gratian, Gratidianus, Grattus, Gregorius, Grumio, Gualterus, Gryllus,
Habitus, Hadrianus, Hardalio, Haterius, Helvius, Herculius, Herenus, Herma, Hermina, Hesychius,
Hiberus, Hilario, Hilaris, Hilarius, Hirpinius, Hirrus, Homullus, Honoratus, Horatius, Hortensis,
Hortensius, Hortensus, Hosidius, Humilus, Hybrida, Iacomus, Igennus, Ignatius, Indaletius, Indus,
Ingenuus, Ingenvinus, Iocundus, Iovinus, Irenaeus, Isatis, Isauricus, Italicus, Ivmarus, Ianuarius,
Iavolenus, Iovinianus, Iovinus, Iovius, Iuba, Iulian, Iulianus, Iuncinus, Iuncus, Iunianus, Iustianus,
Iustinianus, Iustinus, Iustus, Iuvenlis, Labienus, Lactantius, Laeca, Laenas, Laetinianus, Laevinus, Larcius,
Lartius, Lateranus, Latinius, Laurentius, Leddicus, Lentulus, Leon, Leontius, Lepidus, Lepontus, Leptis,
Libanius, Liberalis, Libo, Licinianus, Licinius, Ligur, Ligustinus, Limetanus, Linus, Litorius, Littera,
Litumaris, Livianus, Livigenus, Longinus, Lovernianus, Lovernius, Lucan, Lucanus, Lucianus, Lucius,
Luccius, Lucceius, Lucilianus, Lucretius, Luctacus, Lucullus, Lunaris, Luonercus, Lupercus, Lupicinus,
Lupinus, Lupis, Lurco, Lurio, Lutherius, Lutorius, Maccalus, Macrinus, Macro, Macrobius, Mactator,
Maecenus, Maecius, Magnentius, Magnus, Magunnus, Maius, Maior, Malchus, Mallus, Maltinus,
Maluginensis, Mancinus, Manlius, Mansuetus, Marcallas, Marcellinus, Marcellus, Marcialis, Marcipor,
Margarita, Marinianus, Marinus, Maritialis, Maritimus, Marius, Maro, Marsallas, Marsicus, Marsus,
Marsyas, Martial, Martialis, Martianus, Martinus, Martius, Martyrius, Marullinus, Marullus, Maternus,
Matho, Mauricius, Maursus, Maximian, Maximianus, Maximinius, Maximinus, Maximus, Medullinus,
Megellus, Melissus, Melitus, Mellitus, Melus, Meminius, Memmius, Memor, Mercator, Mercurialis,
999
ORBIS ROMANVS
Mercurinus, Merula, Messala, Messor, Metellus, Metilius, Metunus, Micianus, Mico, Micon, Milonius,
Minervalis, Minianus, Minicianus, Moderatus, Molacus, Momus, Montanus, Montaus, Mordanticus,
Mucianus, Muco, Muncius, Murena, Mus, Musa, Musicus, Mutilus, Mutius, Nabor, Naevius, Narcissus,
Narses, Nasica, Naso, Natalinus, Natalis, Naucratius, Nazarius, Nectaridus, Nelius, Nemesianus,
Nemnogenus, Neneus, Nennius, Nepos, Nero, Nertomarus, Nerva, Nicasius, Nicetius, Nigellus, Niger,
Nigidius, Nigrinus, Niraemius, Nolus, Nonius, Noster, Novation, Novellius, Numerianus, Numonis,
Oceanus, Octavian, Octavianus, Octobrianus, Olennius, Olympicus, Opilio, Opimius, Opis, Optatus,
Ordius, Orientalis, Orientius, Orissus, Orosius, Osterianus, Otho, Ovidus, Pacatianus, Pachomius,
Pacuvianus, Paenula, Paetinus, Paetus, Palicamus, Pamphilius, Panaetius, Pansa, Pantensus, Pantera,
Panthera, Papinian, Papus, Paratus, Parnesius, Pascentius, Pastor, Paterculus, Paternus, Patiens,
Patricius, Paulinus, Paullus, Pavo, Pelagius, Pennus, Peregrinus, Perennis, Perpenna, Perperna,
Pertacus, Pertinax, Petasius, Petreius, Petronax, Petrus, Philippus, Photius, Pictor, Pilatus, Pilus, Piso,
Pius, Placidus, Planta, Plautis, Plautius, Plautus, Pleminius, Pollienus, Pollio, Polus, Polybius,
Pompolussa, Pomponius, Poplicola, Porcus, Porphyrius, Postumianus, Postumus, Potitus, Praetextus,
Prilidianus, Primanus, Primulus, Primus, Prisca, Priscian, Priscillian, Priscillianus, Priscus, Probus,
Processus, Proceus, Proculus, Procyon, Profuterius, Propertius, Protacius, Protus, Proxsimus, Publianus,
Publicola, Publicus, Pudens, Pudentius, Pulcher, Pulcherius, Pullus, Pusinnus, Pustula, Quartinus,
Quarto, Quatruus, Quentin, Quietus, Quintilianus, Quintilius, Quintillius, Quintillus, Quiriac, Quiricus,
Quirinalis, Ramio, Ramirus, Ravilla, Reburrus, Receptus, Rectus, Regillus, Reginus, Regulus, Remigius,
Remus, Renatus, Respectus, Restitutus, Rex, Rhesus, Ripanus, Rogatus, Rogelius, Romanus, Romulianus,
Romulus, Roscius, Rufinianus, Rufinus, Rufrius, Rufus, Rullus, Ruricius, Ruso, Rusticus, Rutilianus,
Sabellius, Sabinianus, Sabinus, Sacerdos, Saenus, Salinator, Salonianus, Saloninus, Salonius, Salvian,
Salvianus, Sanctus, Sandilianus, Sanga, Sarimarcus, Sarrius, Saturninus, Saunio, Scaevola, Scapula,
Scaro, Scato, Scaurus, Schlerus, Scipio, Scribonianus, Scrofa, Sebastianus, Secundas, Segestes, Sejanus,
Sellic, Seneca, Senecianus, Senecio, Senilis, Senna, Senopianus, Sentius, Septimianus, Seronatus, Serranus,
Servanus, Servatius, Seuso, Severlinus, Severus, Sevso, Siculus, Sidonius, Sigilis, Silanus, Silius, Silo, Silus,
Silvanus, Similis, Simo, Simplex, Simplicianus, Siricus, Sisenna, Sisinnius, Sita, Sollemnis, Sorex, Sorio,
Sosius, Sotericus, Soulinus, Sparticus, Spendius, Speratus, Statius, Stichus, Strabo, Sudrenus, Suilius,
Sulinus, Sulla, Super, Superbus, Superstes, Sura, Surinus, Surius, Surus, Sylla, Sylvian, Sylvius,
Symmachus, Symphorian, Sympronian, Synistor, Synnodus, Tacitus, Taenaris, Tancinus, Tanicus,
Tarquinius, Tarsicius, Tasius, Tatian, Taurinus, Telesinus, Terenteianus, Tertius, Tertullian, Tertullianus,
Tertulus, Tetricus, Tetullianus, Thrasea, Thurinus, Tiberillus, Tiberinus, Tibullus, Tiburs, Tiburtius,
Ticinius, Titianus, Titillus, Torquatus, Toutius, Traianus, Trailus, Tranio, Tranquillus, Trebellius, Trebius,
Trebonianus, Trebonius, Tremerus, Tremorinus, Trenico, Trenus, Triarius, Trifer, Triferus, Trimalchio,
Trogus, Trupo, Tubero, Tuccianus, Tuditanus, Tullas, Tullius, Turibius, Turpilianus, Turpilinus, Turpilias,
Tuticanus, Tutor, Typhoeus, Tyranus, Ulfila, Ulixes, Ulpianus, Umbonius, Urbicus, Ursacius, Ursinus,
Ursus, Uticensis, Vala, Valens, Valentinian, Valentinus, Valerian, Valerianus, Valgus (Gens Quintia),
Varialus, Varro, Varus, Vatia, Vedrix, Vegetius, Velius, Velus, Venantius, Venator, Ventor, Venustinius,
Vepgenus, Veranius, Verecundus, Vergilius, Verinus, Verres, Verrucosis, Verullus, Verulus, Verus,
Vespasianus, Vespillo, Vestinus, Vestorius, Vetranio, Vettonianus, Veturius, Viator, Vibennis, Vibius,
Vibullius, Victor, Victorinus, Victricius, Vincentius, Vindex, Vinicianus, Vipsanius, Virginius, Viridio,
Virilis, Virnius, Vitalinus, Vitalion, Vitalis, Vitoricus, Vitulus, Vitus, Vocula, Volturcius, Volusenus,
Volusianus, Vonones, Vopiscus, Voteporix, Vulso, Zeno, Zoilus, Zosimus.
4.
1000
ORBIS ROMANVS
1001
ORBIS ROMANVS
kognomen ispred nomena (npr. Ahala Servilius), dok Cezar stavlja prvo nomen, a onda
dolazi kognomen. Horacije, Livije i Tacit koriste oba naina, a dok Plinije Mlai slijedi
Cezarovo naelo. Tri sin Marka Aneja Seneke su se zvali : Marcus Annaeus Novatus,
Lucius Annaeus Seneca i Lucius Annaeus Mela, kako bi se preko kognomena meusobno
razlikovali. Ista osoba se mogla pojavljivati i u oficijelnim dokumentima sa razliitim
rasporedom dijelova imena, npr. u konzulskim listama se tako nailazi osobu (konzularni
tribun) koja se na jednom mjestu naziva Lucius Lucretius Tricipitinus Flavus, a na
drugom Lucius Lucretius Flavus Tricipitinus.
Bilo je i sluajeva da se u imenu naie na dva ili vie prenomena ili dva i vie nomena.
Ove duplikacije su sve ee kako se zalazi u doba principata. Pojedinci su u svoje ime
ugraivali prenomene i nomene i sa strane majke. Kako bi se to ugraivalo iz generacije
u generaciju, dolo je do pojave glomaznih imena pa se tako u imenu konzula
ordinariusa (Q. Pompeius Senecio Roscius Murena Coelius Sex. Iulius Frontinus Silius
Decianus C. Iulius Eurycles Herculaneus L. Vibullius Pius Augustanus Alpinus Bellicus
Sollers Iulius Aper Ducenius Proculus Rutilianus Rufinus Silius Valens Valerius Niger
Claudius Fuscus Saxa Amyntianus Sosius Priscus) iz 169. god. n. e., nailazi na enorman
broj nomena.
U nekim sluajevima vrela bi koristila i samo neoficijelne nadimke koji nisu ulazili u
sustav imena nekog pojedinca. Najpoznatiji primjeri tih neoficijelnih nadimaka, a preko
kojih historiografija referira odreene pojedince, su Caligula i Caracalla. To je dovelo do
prilino kaotine situacije u literarnim vrelima, gdje je zbog koritenja razliitih
kombinacija za referiranje Rimljana, teko pratiti odreenu linost, a zabuna i pogreno
distanciranje pojedinih osoba su vrlo realne mogunosti. Dobar primjer pruaju
Apijanovi graanski ratovi, u kojima se i Julije Cezar i Oktavijan (nakon to je adoptiran
od Cezara) spominju pod imenom Cezar. Dodatni problem za istraivae (posebno
prosopografije) predstavlja i injenica da sustav rimske muke nomenklature uope nije
bio statian, nego je pojedinac u toku ivota mogao mijenjati svoje ime, nadograivati ga
poasnim i drugim naslovima. U pojedinim sluajevima, prvi i posljednji oblik imena
nekog pojedinca rimskog graanina mogli su se radikalno razlikovati. Princeps Komod
je posebno bio poznat po svojim stalnim promjenama imena. U pitanjima datiranja
odreenih dogaaja i deavanja ova pojava stalnih mijenjanja, dogradnji i nadogradnji
imena pojedinaca moe biti i korisna. U kasnoj antici, rimski nomenklaturni sustav se u
potpunosti izmijenio, posebno kada klasini rimski svijet bude zamijenjen kranskim
svijetom.
Proces politiko pravne romanizacije, odnosno dodjeljivanja rimskog graanstva je imao velikog utjecaja
i na rimski nomenklaturni sustav. Kada bi peregrini primali rimsko graanstvo, oni bi trebali uzeti i novo
ime, i to tako to bi za vrijeme Republike prenomen izabrali po elji, a nomen uzimali od osobe koja bi bila
zasluna zato to su postali rimski graani. Grki pjesnik Arhija/Archia, je tako npr. uzeo gentilno ime
svoga patrona Lucija Licinija Lukula, pa se kao rimski graanin zvao Aulus Licinius Archias. Cezar u
svojim Galskim ratovima spominje Gala po imenu Caius Valerius Caburus, koji je graanstvo dobio po
1002
ORBIS ROMANVS
Gaju Valeriju Flaku, namjesniku njegove provincije u to vrijeme. Zato i ne treba da udi veliki broj
Kornelija na Siciliji (vezano za boravak i namjesnitvo Scipiona Afrikanca Starijeg), Pompeja u panskim
provincijama i Julija u galskim provincijama. Ovo je dovelo do apsorbiranje velikih masa izvorno etniki
nerimskog ili neitalskog stanovnitva u rimski gentilni sustav, pa je tako nosilaca klaudijevskog gensa bilo
praktino u svim provincijama, a bez ikakve bioloke ili adoptivne veze meu njima. Zato i ne treba da
udi golemi broj novih i razliitih kognomena i agnomena (sa grkim, galskim, iberskim...itd... prizvukom)
koji su se stavljali uz neke starinske rimske i italske nomene. Kako su peregrini i osloboenici primali
rimsko graanstvo, tako su u rimski sustav unosili i elemente svojih domorodakih imena. Zato se kako
vrijeme tee, sve vie u formi kognomena i agnomena, ali i nomena imena koja nisu izvorno italska, nego
imaju strano (posebno grko helenistiko) porijeklo. Potrebno je navesti da su u postrepublikansko
vrijeme peregrini koji su dobivali rimsko graanstvo po pravilu uzimali gentilno ime trenutno vladajueg
princepsa. Tako su oni koji bi dobili rimsko graanstvo za Augusta, Tiberije, Kaligule bili julijevskog
gentilnog imena, oni koji bi dobili graanstvo za Klaudija i Nerona bili klaudijevskog gentilnog imena, oni
koji bi dobili graanstvo za vrijeme I. flavijevske dinastije bi bili flavijevskog gentilnog imena, oni koji bi
dobili graanstvo za vrijeme Trajana bi bili ulpijevskog gentilnog imena, oni koji bi dobili graanstvo za
vrijeme Hadrijana bi bili elijevskog gentilnog imena, oni koji bi dobili graanstvo za vrijeme Antonina
Pija, Marka Aurelija i Komoda bi nosili aurelijevsko gentilno ime. Sa konstitucijom Karakale su svi
preostali peregrini, koji su bili slobodni, dobili rimsko graanstvo i automatski dobili aurelijevsko gentilno
ime jer je Karakala kao princeps nosio ime Caesar Marcus Aurelius Severus Antoninus Pius Augustus. Ova
praksa uveliko moe pomoi istraivaima da prate nivo i brzinu odvijanja pravno politike romanizacije
na odreenom podruju. Na osnovi ovih pokazatelja dokazano je da ubjedljivo najvei broj Rimljana koji
su ivjeli na prostorima dananje Bosne ustvari bio domorodakog porijekla. Pravno politika
romanizacija dananje Bosne je zapoela sa I. flavijevskom dinastijom i zavrila sa Karakalinom
konstitucijom.
Zanimljivo je da osoba koja je postajala rimski graanin, i dobijala sukladno tome novo ime, nije morala
odustajati i od svoga starog imena. Zanimljive primjere nude pojedini epigrafski spomenici : a) AE 1912,
184 = AE 1992, 101 = LIHarvard 9 iz Rima : M(arco) Baebio Ce/leri qui et Bato / Dazantis f(ilio)
Delma(tae)... = Marku Bebiju Celeru koji je i Bato Dazanta sin, Delmata (ili Dalmatinca)... b) CIL X,
3618 = = D 2901 = RICIS-2, 504/502 iz Misenum/Miseno : ...C(aius) Ravonius Ce/ler qui et Bato
Sce/nobarbi nation(e) Dal[m(ata)]...=... Gaj Ravonije Celer, koji je i Baton, Skenobarba sin, delmatske
nacije ... Ovi natpisi otkrivaju jednu opciju kojim je novi rimski graanin zadravao i ranije nerimsko
ime, tako to bi se oba imena povezala sa veznikom qui et... (...koji je i...). Ova pojava navoenja dvojnog
imena je bila esta i kao veznici se koriste i izrazi ... qui et vocatur (vocitatur)..., ....sive... Ovo je uglavnom
bio sluaj sa prvom generacijom novih graana, kao na primjeru ove dvojice Ilira. Ve naredna generacija
je vie manje naputala stara imena, izuzev ako ih ne bi koristila u vidu kognomena ili agnomena.
Osloboenici bi uzimali gentilno ime svoga biveg gospodara, odnosno osobe koja ih je oslobodila.
Rimski sustav imena osoba se razlikuje od uobiajenog indoeuropskog naina nominiranja koji se sastoji
od osobnog imena + ime oca u genitivnoj formi ili sa dodatkom sin toga... Rimski sustav je posljedica
etrurskih utjecaja. Nomen, kognomen i agnomen su se nasljedstvom dalje prenosili.
U slubenim ili oficijelnim dokumentima i zapisima (npr. na epigrafskim spomenicima) ime rimskog
graanina je ukljuivalo prenomen i nomen, slijedila ga je filijacija (ili ime oca u genitivnom obliku bez
filijacije), naziv tribusa kojem je pojedinac pripadao i zatim kognomen (ako ga je imao) i agnomeni (ako ih
je imao). Mogue je bilo dodati i boravite pojedinca. Primjer Ciceronovog oficijelnog oslovljavanja : M.
Tullius M. f. M. n. M. pr. Cor. Cicero = Marko Tulije, sin Marka, unuk Marka, praunuk Marka, iz tribusa
Cornelia Ciceron. Sljedei epigrafski spomenici nude ilustrativne primjere : a) CIL X, 5182 iz
Casinum/Cassino : C(aio) Ummidio C(ai) f(ilio) Ter(etina tribu) Durmio / Quadrato... = Gaju Umidiju,
sinu Gaja, iz tribusa Teretina, Durmiju Kvadratu... b) CIL III, 4008.= CIL III, 4013 (p 1746) iz itarjeva
1003
ORBIS ROMANVS
(Velika Gorica kod Zagreba) : L(ucio) Funisulano / L(uci) f(ilio) Ani(ensi) Vettoniano...= Luciju
Funisulanu, sinu Lucija, iz tribusa Aniensi, Vetonijanu.... c) CIL XI, 1833 = AE 1926, 123 = AE 1987,
392 iz S. Maria in Gradi (Arezzo, Arretium, Etruria) : C(aio) Cilnio C(ai) f(ilio) [Po]m(ptina) Procul[o... =
Gaju Cilniju, sinu Gaja, iz tribusa Pomptina, Prokulu.... Filijacija se nije morala ograniavati samo na
oca, nego se mogla iriti i dalje u dubinu porijekla, zahvatajui i djeda pa i pradjeda, pa bi se uz rijei filius
(sin), moglo naii i na rijei nepos (unuk), pronepos (praunuk) i abnepos (prapraunuk). Primjeri : a) CIL II,
1282a (p 842) = CIL IX, *628 iz grada Salpensa (danas Utrera u Baetica) : [Imp(eratori) Caes(ari) divi
Hadriani f(ilio)] / divi Traiani Parthici / nepoti divi Nervae / pronepoti T(ito) Aelio Hadria/5no Antonino
Aug(usto) Pio... = Imperatoru Cezaru, boanskog Hadrijana sinu, boanskog Trajana Partskog unuku,
boanskog Nerve praunuku, Titu Eliju Hadrijanu Antoninu Augustu Pobonom... b) Marcus (prenomen)
Aurelius (nomen) Lucii f. (sin oca) Quinti n. (unuk djeda) tribu Galeria (tribus) Antoninus (kognomen)
Felix (agnomen), domo Caesaraugusta (boravite; dananja Saragosa u paniji). Slino slubeno navoenje
je bilo i u sluaju Rimljanki, samo to one ne bi imale prenomen, i koristile bi se rijei filia (kerka) i neptis
(unuk).
ene :
Rimska enska nomenklatura se razlikovala od muke, a i mijenjala se kroz epohe
razvitka rimskog svijeta. Zanimljivo je da su i ene imale prenomen, ali je njegovo
koritenje ignorirano, pa je vremenom i naputeno od veine familija. enin prenomen je
ostao u upotrebi u nekim familijama u seoskim podruijima.
Naelno su Rimljanke dobijale referentno ime tako to bi nomen svoga oca prebacile u
enski rod (femininum), na primjer Tarquinia od Tarquinius, Tullia od Tullius,
Sempronia od Sempronius, Claudia od Claudius, Emilia od Emilius itd. U sluaju da je
bilo vie kerki, onda bi one dobijale i neki distinktivni dodatak imenu, kap npr. Prima
(Prva), Secunda (Druga), Tertia (Trea), Maior (Starija), Minor (Mlaa). Ako
je bilo potrebno ene su se mogle oslovljavati i referirati i sa svojim imenom i dodatkom
ija je kerka (npr. Annia P. Anni senatoris filia =Anija, kerka Publija Anija senatora).
I nakon to su se udale (bez obzira na tip braka) ene su zadravale svoje ime i nisu
preuzimale ni jedan dio sloenog suprugovog imena. Udate ene su mogle biti
identicirane i sa genitivnim oblikom nomena supruga (npr. Clodia Metelli = Metelova
Klodija), ali ovo se ne moe smatrati njenim pravim imenom, nego vie patrilianiziranim
nadimkom (usporediti na obiaj kada se ena oslovljava modificiranim oblikom
muevljevog imena : Mehaginica, Avdovica... i sl.). Bilo je i sluajeva da ena kao
kognomen uzme i feminizirani oblik muevljevog nomena (npr. Aquilia Severa). Nekada
bi se koristio invertirani prenomen, koji bi u referiranju ena bio koriten kao kognomen,
Primjer starosnog odreenja enskog imena daju kerke Gaja Lelija Sapiensa/Mudrog po imenu Laelia
Maior (Lelija Starija) i Laelia Minor (Lelija Mlaa).
1004
ORBIS ROMANVS
jednostavno postali uobiajeno ime u vidu prenomena. Dobar primjer prua Quintus, brat
Marka Cicerona.
Jedan od znaajnih izuzetaka u oslovljavanju Rimljanki po starosnoj odrednici predstavlja oslovljavanje
Kornelije, majke Grakha koja se u vrelima uglavnom naziva samo Cornelia Africana, iako je ona ustvari
bila mlaa kerka, ali se u njenom imenu u vrelima ne nailazi na odrednicu Minor. Razlog je vjerojatno u
tome to je ova mlaa Kornelija ostala daleko poznatija u rimskoj historiju od svoje starije sestre Kornelije,
pa nije bilo potrebe praviti distinkciju.
Kada se govori o imenima Rimljana mora se konstatirati da je rimski narod bio izrazito
nematovit u smiljanju imena, i da su u izboru osobnih imena pokazivali pretjeranu
praktinost kroz itavu svoju historiju. To je znalo dovesti da razliite osobe nose u
potpunosti ista imena, npr. tri istaknute linosti iz Kasne Republike su nosile ime Lucius
Valerius Flaccus ( konzul 100. god. p. n. e.; konzul sufekt 86. god. p. n. e. i njegov sin).
Ova pojava prilino oteava prosopografiju rimskog svijeta, posebno u vrijeme
Republike i ranog principata.
Sa snaenjem uloge ene od Srednje Republike i u toku Kasne Republike, pored
feminiziranog oblika oevog gentilnog imena, u njihovim imenima se mogu (ali ne i
moraju) pojavljivati i feminizirani oblici oevog kognomena ili ak agnomena. Takve
primjere pruaju Aemilia Paulla, Cornelia Africana, Cornelia Sulla, Pompeia Magna,
Cornelia Metella, Krasove kerke Licinia Crassa Maior i Licinia Crassa Minor, Claudia
Pulchra.
Natpis koji spominje ime Caecilia Metella (kerka Metela Kretskog i supruga Marka Licinija Krasa, sina
triumvira Krasa). Tekst : Ceciliji, Kvinta Kretskog kerci, Meteli (supruzi op. a.) Krasa. Mauzolej
Cecilija Metela na via Appia.
1005
ORBIS ROMANVS
1006
ORBIS ROMANVS
puer. U ovom dobu se ustanovljuje i neka oficijelna konvencija nazivlja za roba, koja se sastojali od
njegovog individualnog imena i nomena i prenomena gospodara u genitivnom obliku i na kraju sa rijei
servus Pharnaces Egnatii Publii servus (Farnak, Egnatija Publija rob). Kada bi se promijenio
gospodar, tako bi se prilagoavalo i nazivlje roba, pa je tako uziman nomen novog gospodara i stavljan
ispred kognomena starog gospodara kojem bi se dodavao sufiks anus Anna Liviae serva Maecenatiana
(Ana, robinja Livije, Mecenatijana, u znaenju da je prije nego to je postala robinja Livije, da je bila u
vlasnitvu Mecene).
Osloboenik je dobivao nomen onoga koji je zasluan za njegovu slobodu (esto je to bio sam bivi
gospodar) te bilo koji prenomen koji bi mu se dodijelio. Nekadanje individualno robovsko ime se esto
pretvaralo u neku vrstu kognomena. esto se deavalo da u sluaju da ga osloboa direktno njegov
gospodar da osloboenik uzima i njegov prenomen. Osloboenik mukarac neke ene uzima prenomen i
nomen njenog oca, npr. u sluaju Livijinog osloboenika Marcus Livius Augustae l(ibertus) Ismarus
(Marko Livije Auguste osloboenik Ismar). Gospodar je imao pravo da da bivem robu ime koje on eli.
Tako je Ciceron kada je oslobodio svoje robove Tira i Dionizija, prvog je nazvao Marcus Tullius Tiro, a
drugom je dao svoj prenomen i nomen svoga prijatelja Tita Pomponija Atika, pa se Dionizije zvao Marcus
Pomponius Dionysius. esto se deavalo da kasniji potomci odbace ovaj kognomen koji bi mogao da
asocira na robovsko porijeklo. Kada je Sula preuzeo vlast, robovi njegovih politikih protivnika koje je on
dao osloboditi, a kojih je po Apijanu bilo 10 000 su svi uzeli njegovo kornelijevsko gentilno ime. Tako je
samo preko njih rod Kornelija po brojnosti znaajno uvean.
G R A E V I N A R S T V O, A R H I T E K T U R A, P R O I Z V O D NJ A
Rimski svijet je danas vidljiv ponajvie i zbog svoje graevinske djelatnosti, koja se odvijala na znaajnom
nivou sa enormnim sredstvima uloenim u nju. Graevinska djelatnost je bila je jedna od najprofitabilnijih
grana privrede u rimskom svijetu, posebno u sferi utilitarnih objekata. Zato i ne udi da su se mnogi
pojedinci obogatili i uputanjem u graevinarstvo (kao npr. Kras koji je to kombinirao sa pekulacijama na
tritu nekretnina). Ono to je jedna od osnovnih karakteristika graevinske djelatnosti u rimskom svijetu
jeste njena kvaliteta, radi ega se moemo i nakon 2000 godina diviti mnogim objektima i zanimljivim i
tehniki sofisticiranim rjeenjima primjenjivanim na njima. Zanimljivo je da je i danas graevinska
djelatnost veoma profitabilna, ali je zbog trke za pukim profitom i brzine gradnje sa tendencijom utroka
to manje materijala, njena kvaliteta slabija u odnosu na onu iz rimskog perioda. Arhitektura je inae
smatrana respektabilnim i cijenjenim zanimanjem.
Rimsko italsko umijee graditeljstva se datira u vrlo drevna razdoblja. Tzv. kiklopski
zidovi u Etruriji, Umbriji, Laciju, Sabinskoj zemlji spadaju medju najstarije graevine
Italije. Sami Rimljani u prvo doba kraljevstva se po svojim graevinsko arhitektonskim
oblicima nisu razlikovali od drugih zajednica latinske i sabinjanske pripadnosti. Etrurski
susjedi, sa kulturom na znatno viem nivou i znaajnom graevinsko arhitektonskom
tradicijom (djelimino pod grko egejskim impulsima) su ostvarili prvi bitniji ka
rimskom usvajanju kvalitetnijih i sadrajnijih arhitektonsko graevinskih obrazaca.
Rimljani se nikada nisu libili da preuzmu od drugih zajednica i kultura (makar bili sa
njima i u neprijateljstvu) ono to su smatrali boljim, efikasnijim, praktinijim i ljepim.
Tako su kasnije apsorbirali i arhitektonsko graevinske tekovine grko helenistikog i
feniansko kartaginskog svijeta. U tome apsolutno nisu imali ni najmanju zadrku, niti
1007
ORBIS ROMANVS
osjeaj neke uskogrudne vie vrijednosti. Ali Rimljani nisu bili samo dobri majstori
kopiranja, oni su razvijali i usavravali te oblike i tehnike u tolikoj mjeri da se sa pravom
oni u konanici mogu tumaiti kao rimski. Zato je kada se govori o rimskoj arhitekturi i
graevinarstvu potrebno shvatiti da je rije o eklektiko simbiostikom fenomenu i da
se ono to se danas promatra, vidi i tumai kao rimsko, nekada samo vrlo uspjena
adaptacija onoga to je izvorno etrursko, grko, feniansko, orijentalno ... itd... Naravno,
Rimljani nisu samo adaptirali, razvijali i usavravali preuzete oblike i tehnike (kao
uostalom i na drugim poljima ope kulture), nego su bili i tvorci nekih originalnih
rjeenja.
U prva dva stoljea republikanskog sustava slabo se razvijala arhitektonska i druga
umjetnost, jer su zakoni protu-luksuzu i udoreu i poslovina skromnost tadanjih
Rimljana i patricija i plebejeca kao posljedicu imali i umanjivanje estetskog izraavanja
(posebno ako je on bio skup). To je razliito od npr. Etruraca sa raskonim grobovima
(koji su pravo arhitektonsko djelo sa oslikanim zidovima u ivopisnim detaljima i
pejsaima) i junoitalskih Grka koji su imali razvijenu hramovnu arhitekturu.
Od ranih vremena podizane su graevine od praktinog znaenja. Prva namjera drevnih
Rimljana u podizanju javnih graevinskih objekata bila je da budu impresivni (kako bi
doarali mo Republike i njenih institucija) i da budu funkcionalni u realiziranju svrhe
radi koje su podizani. Zato oni u javnoj, a i u privatnoj graevinskoj djelatnosti nisu bili
ograniavani estetskim i drugim slinim aksionima i ablonima.
Ubrzo nakon galske najezde Rim je ograen kamenim zidom, iji su krajevi dopirali do
Tibra. Jo ranije, moda ak u doba kraljeva, stvorena je kanalizacija, kloaka obloena
kamenom, radi odvoenja neistoe. Kasnije su sprovedeni akvedukti (vodovodi),
sagraeni mostovi i putovi. Karakteristinu crtu rimskih graevina predstavlja njihova
izvanredna vrstoa. Rimljani su usavrili razne metode zidanja, preuzete uglavnom iz
Etrurije, ali su naroito umijee postigli u graenju svodova. Ove su upotrebljavali pri
graenju mostova, akvedukata i raznih zgrada,
Rimljani su se tako zadravali na praktinoj arhitekturi i monumentalnou sa opom
javnom realnom (a ne metafizikom) svrhom kao to su ceste, akvadukti, kloake i
mostovi. Posebno je ta javna gradnja imala velikog izraza za vrijeme epohalne cenzure
Apija Klaudija Ceka (Slijepog) 312. god. p. n. e. Tada su izgraeni rimska vojna cesta od
Rima prema Kampaniji (uvena via Appia) i prvi vodovod (Aqua Appia). Na temelju
Apijeve ceste, Rimljani su kasnije rairili itavu mreu vojnikih cesta, bez kojih se
njihova hegemonija i vlast nisu mogli odrati. Manije Kurije Dentat je dao da se isui
znatan dio ravnice oko Rietija, a kao to je spomenuto nakon rata sa Pirom izgradio se i
drugi vodovod. U ovoj epohi napredovalo je i rimsko umijee u graenju lukova, i taj
arhitektonski oblik su upravo oni razvili (iako se po grkoj tradiciji teorijsko
osmiljavanja luka pripisuje fiziaru Demokritu). I ta vjetina gradnje luka (kod vrata,
kapija, mostova, vodovoda, hramova) je nerazdruiva od rimskog imena.
1008
ORBIS ROMANVS
Vezano sa ovladavanjem konstruiranja lukova vezan je i originalni izum Rimljana, a to je krini svod koji
nastaje poprenim sijecanjem dva bavasta svoda (pod kutom od 90), te se teret rasporeuje na etiri
nosaa. Krini svod dinaminije zatvara prostor od bavastog svoda (koji je bio poznat u razliitim
formama u znatno jo starijim kulturama) jer su bridovi koji oznaavaju spoj dvaju poprenih svodova
nosioci dijagonalnog kretanja. Inenjeri i graditelji rimskog svijeta su toliko dobro ovladali lunom
tehnikom da su za njih vezane i monumentalne gradnje kupola. Rimske kupole su se nastavile kasnije
razvijati u vizantijskoj i osmanskoj arhitekturi crkava i damija. Razvijanje kupole je omoguilo kreiranje
objekata sa golemim unutarnjim prostorom.
Sa gradnjom se sam grad Rim (poetkom III. st. p. n. e. grad Rim je moda imao oko 150
000 stanovnika) se izmijenio iz jednog naselja sa prevashodno seljakim izgledom u
urbano naselje mediteranskog gradskog tipa.
Neke od rimskih monumentalnih graevina sa religioznom svrhom spadaju u najstarije
razdoblje rimske povijesti. Jedna od najstarijih zgrada bio je okrugli hram boginje Veste,
koji je u arhitektonskom pogledu imao zajednike crte sa etrurskim nadgrobnim
spomenicima i koji je vodio porijeklo od ovalnih koliba neolitskog doba. U rano doba, po
etrurskim uzorima, podignut je i pravokutni hram Jupitera na Kapitolu ( oko 3300 m2 ).
Rano se je poeo manifestirali u rimskoj arhitekturi i grki utjecaj. Hram na Aventinskom
breuljku, posveen plebejskom trojstvu Cereri, Liberu i Liberi, - po svom planu bio je
etrursko - italski hram, ali je bio dekoriran u grkom stilu.
Grki svijet je imao velikog utjecaja na rimsko italsku graevinsku djelatnost, o emu svjedoe rijei
calx (calex, calecare pripremati lijep = od grkog halix), machina (gr. mehane), groma (gr. gnoma),
clatri (gr. klethron).
Rimljani su u svojoj iznimnoj graevinskoj djelatnosti (posebno u gradnji cesta, akvadukta i mjerenju
zemljita) koristili itav niz instrumenata, kao to su chorobates () kojim su se vrile provjere
poravnanja (slino vaservagi), zatim groma koja je sluila za pregled na terenu pravih linija i desnih
uglova, a zatim kvadrata i pravokutnika. Groma, koja se u velikoj mjeri upotrebljavala u rimsko doba, je
kasnije vjerojatno zamijenjena sa sofisticiranijim instrumentom dioptra, pretkom modernog theodolita (kod
nas totalna stanica, koja slui za mjerenje uglova u horizontalnim i vertikalnim ravninama).
1009
ORBIS ROMANVS
Nadgrobni
spomenik
rimskog
geometra
i
osloboenika
Lucije
Ebutija Fausta (Lucius
Aebutius
Faustus)
sa
reljefom koji prikazuje i
izvjesne atribute i predmete
njegove
geometarske
profesije. Spomenik je
Faust podigao za ivota,
sebi, svojoj supruzi Ariji
Aukti (Aria Aucta; isto
osloboenica),
djeci
i
osloboenici
Zepiri
(Zepyra). Datacija I. st. p.
n. e. Danas se nalazi u
Museo Civico u Ivrea,
sjeverna Italija.
1010
ORBIS ROMANVS
Ilustracija koja prikazuje pentaspastos kran, koji je sluio za podizanje tekih objekata.
1011
ORBIS ROMANVS
italske crte, sam nain zidanja usavrava se pod utjecajem helenistike prakse, i novi
smjerovi manifestiraju se naroito kod ukraavanja fasade i drugih dijelova
zgrade. Rimski arhitekti upotrebljavaju sva tri grka arhitektonska stila dorski, jonski i
korintski, ali daju prednost korintskom redu, kao najdekorativnijem. Kombiniranje
etrursko-italskog naina zidanja sa helenistikim nainom ukraavanja moe se pratiti na
primjeru rimskih hramova podignutih u ovo doba. Oni su sagraeni u raznim dijelovima
Rima, a po svojim dimenzijama bili su osrednji, zaostajui u tom pogledu za starinskim
Kapitolskim hramom (umjetniki su dekorirani u helenistikom luku). O uspjesima
rimske arhitekture moe se suditi po tome to je seleukidski vladar Antioh IV. 174. god.
p. n. e. pozvao rimskog arhitekta Kosucija da dovri radove na rekonstrukcije Olimpejona
u Ateni. Rimu je djelovao i arhitekt Hermodor iz kiparske Salamine, koji je po narubi
Metela Makedonskog izradio hram Jupitera Statora, a Decimu brutu (konzulu za 138.
god. p. n. e.) Marsov hram u flamininskom cirkusu.
Razvoj vizuelne umjetnosti i arhitekture za vrijeme Kasne Republike kree se istim
smjerom kao i u prethodno doba. Jedan dio onih ogromnih bogatstva koja su pritjecala u
Rim troen je na izgradnju javnih i privatnih zgrada, koje su preobraavale vanjski izgled
grada, i u to doba Grad se pretvara u snaan urbani centar mediteranskog i europskog
svijeta.
1012
ORBIS ROMANVS
Dio reljefa iz groba Haterijeve familije koja prikazuje dizalicu mainu (na koju je spojen izvjestan broj
konopaca i kotura) koja se koristila za dizanje tereta i graevinske radove na visini. Datacija I - II. st. n. e.
Danas se nalazi u Vatikanskom muzeju.
1013
ORBIS ROMANVS
Zadnjih desetljea II. st. p. n. e. sagraena su dva nova vodovoda. Grad se ukraava
kamenim lukovima, sjajnim privatnim zgradama. Novim gradnjama osobito su se
proslavili Sula, Pompej i Cezar. Potpuno je mogua pretpostavka da je Sulin boravak na
Istoku pobudio u njemu elju da Rim preuredi po uzoru na snane helenistike centre. U
Sulino doba je dolo do najintenzivnijeg utjecaja helenistikih oblika na rimsku
umjetnost, a to se odrazilo u arhitekturi toga vremena.
Pompej je podigao ogromno kameno kazalite, u koje je moglo stati 10 000 gledatelja;
zgrada je bila obloena mramorom, ona je izazivala divljenje izvanrednom vrstoom i
nevienim razmjerima. - O Pompejevom teatru e biti vie rijei neto kasnije. - Mnoge druge javne
zgrade koje je Pompej podigao ukrasile su rimske trgove. Pompejanski prvi amfiteatar je
bio izgraen od Sulinih kolonista oko 70. god. p. n. e. Prvi stalni (drveni) amfiteatar u
Rimu sa sjeditima je dao 53. god. p. n. e. izgraditi Skribonije Kurion (plebejski tribun iz
50. god. p. n. e.) u poast svoga oca Gaja Skribonija Kuriona.
Gaj Skribonije Kurion (otac) je bio jedan od najistaknutijih Rimljana svoga doba. Bio je plebejski tribun za
90. god. p. n. e., konzul za 76. god. p. n. e. Prvi Rimljanin koji je na elu vojske izbio na rijeku Dunav. Za
vrhovnog sveenika je izabran 57. god. p. n. e., a umro je 53. god. p. n. e.
Grandiozni su bili planovi Julija Cezara za preureenje Rima. U njegovo vrijeme stari
Forum je poploan, sjeverno od njega udareni su temelji drugom (julijevsko cezarovskom) forumu, u ijem se sreditu trebao nalaziti hram Venus Genetrix, podignut
od mramora. Cezara je smrt sprijeila da realizira sve svoje planove. Jedan dio onoga to
je Cezar bilo zamislio i zapoeo dovrio je kasnije August, dok je puno toga ostalo u
projektu. Cezarovi projekti odreivali su u odreenoj mjeri daljnji tijek razvoja rimske
arhitekture. Od njega poinje mijenjanje plana grada putem izgradnje novih foruma; on je
inicijator pretvaranja Rima u "mramorni " grad. Za razliku od Sulinog perioda,
arhitektura Cezarovog doba vraa se italskim uzorima, poveavajui razmjere
konstrukcija i uvodei novo arhitektonsko ukraavanje. Od Sulinog vremena nove zgrade
ukraavaju se grkim kipovima, bareljefima i vazama. Kiparske predodbe igraju, dakle,
dekorativnu ulogu. One se stavljaju u zgrade i vrtove. Izvanredno visoko cijene se kipovi
grkih majstora. U Rim stiu itavi brodovi natovareni grkim antikvitetima. U isto
vrijeme, u Rimu se pojavljuju majstori koji izrauju kopije grkih i helenistikih
originala. Umijee kopiranja dostiglo je visok nivo, premda je izraivano i niz stvari
niske kvalitete.
Pri samom kraju Kasne Republike, Oktavijan je pristupio javnoj graevinskoj djelatnosti,
kako bi podigao svoj ugled meu rimskim stanovnitvom, a sve u svrhu svoje
propagandne restauratorske djelatnosti. Pored njega, i njegovi suradnici i prijatelji su
uestvovali u ovom projektu, koji e se jo vie nastaviti i razgranati u doba Augustovog
principata. Tako je ponovo izgraena legendarna koliba Romula, koja je bila izgorjela.
Gnej Domicije Kalvin je dao da se 36. god. p. n. e. ponovo izgradi Regia na Forumu. U
periodu 36. 28. god. p.n. e. izgraen je hram Apolona na Palatinu (posvetio ga 9. X. 28.
1014
ORBIS ROMANVS
god. p. n. e.), a od 34. do 30. god. p. n. e. izgraen je teatar na Marsovom polju (posvetio
ga T. Statilije Taur/T. Statilius Taurus). Nakon 1. jula 34. god. p. n. e. zavrena je
Basilica Aemilia (raena od 55. god. p. n. e.; ustvari zamjenska zgrada za raniju baziliku
Fulvia Aemilia, izgraenu 179. god. p. n. e.), a in posveivanja je izvrio Emilije
Lepid Paul (Aemilius Lepidus Paullus). Ova baziliku je dva puta opravljanja i obnavljana
i to prvi put 14. god. p. n. e. (nakon poara) i 22. god. n. e.
Kao edil Marko Vipsanije Agripa je poduzeo niz javnih radova na popravci mostova,
ulica i reizgradnji akvadukta Aquae Julia, Anio Vetus, Appia, Marcia i podizanju fontana
i delfina na Spini. Oktavijan je podigao Porticus Octavia na Marsovom polju (od plijena
iz ilirske kampanje). Podignuti su i hramovi Heracles Musarum na Marsovom polju
zajedno sa portikom (vezano za trijumf Lucija Marcija Filipa/L. Marcius Philippus) i
hram Dijane na Aventinu (vezano za trijumf L.Kornificija/L. Cornificius). Oktavijan je
dao se 32. god. p. n. e. reizgradi hram Jupitera Feretrijskog na Kapitolu. Nakon pobjede
kod Akcija, izdani su dekreti za trijumfalnu kapiju na Forumu (u blizini hrama Kastora i
Poluksa). Hram boanskog Julija je posveen 29. god. p. n. e., a naredne godine
Oktavijan je obnovio 82 hrama u samom gradu, poelo je podizanje Mausoleum Augusti.
Kalvisije Sabin je reizgradio Via Latina. Nakon povratka u Rim, poto je osloboen iz
zarobljenitva poslije Akcija, Gaj Sosije je zavrio graevinski projekt izgradnje hrama
Apolona Medicusa (koji se poeo graditi 34. god. p. n. e.), posvetivi ga u Oktavijanovo
ime. Jo 36. god. p. n. e. narod je bio izglasao odluku da se na javni troak izgradi kua
Oktavijanu. Pored javnih graevina, potrebno je istai i nek privatne poduhvate kao to
su kua i vrtovi Mecene na Eskvilinu. Prvi djelimino kameni amfiteatar u Rimu je
inauguriran 30/29. god. p. n. e., radi trojnog Oktavijanovog trijumfa.
Rimska arhitektura i graditeljstvo su nemjerljivo utjecali na budui razvitak arhitekture i
graditeljstva u euromediteranskom svijetu. Bez rimskog obrasca je teko zamisliti
postojanje vizantijske, arapske, latinsko zapadne, osmanske, renesansne, klasicistike
arhitektonsko graevinske tradicije. Moderna arhitektura mnogo duguje rimskom
arhitektonsko graevinskom obrascu.
Forum Romanum
1015
ORBIS ROMANVS
Sredinji prostor rimskog svijeta je bio Forum, koji se nazivao i Veliki (Magnum) Forum.
U njegovom okruenju su se nalazile najvanije graevine Rimske drave, tuda su
prolazile trijumfalne i druge procesije, odravali izbori, drali govori javnosti, odravala
suenja i poslovne aktivnosti. ak je bilo i primjera da su bile odravane i gladijatorske
borbe i teatarske predstave. Tu su bile postavljene i mnoge statue i spomenici koji su
komemorirali osobe koje su obiljeile rimsku historiju. U pravom smislu to je bilo srce i
Grada i openito rimskog svijeta. Smjeten je bio u maloj dolini izmeu Palatina i
Kapitolina. Danas je Forum jedno od najvanijih arheolokih nalazita, i potpuno je
prekriveno ostacima objekata iz antikog perioda.
Tradicija poetak Foruma smjeta u prve dane rimskog svijeta, kada su na njemu Romul i
Tit Tacije sporazumjeli o miru i sinoikizmu svojih zajednica. Poto se dolina, gdje e
izniknuti kasniji Forum, prua izmeu Palatina (gdje je bilo Romulovo naselje) i Kapitola
(gdje su bili Sabinjani) to je bilo savreno mjesto za sastajanje i odravanje skuptina.
Poto je ovo podruje u to doba bilo pomalo vodenasto i movarno, najbolji zona za
sastajanje je bio njegov sjeverozapadni dio, koji e uskoro biti poznat kao komicij
(comitium). Tu se vjerojatno jo od prije rimskog sinoikizma nalazilo svetilite boga
Vulkana (Vulcanal), gdje se konkretno desio spomenuti sporazum i savez. To je i mjesto
gdje je pronaen Lapis niger i gdje se nalazio neki drevni hram etrurskog tipa. U
komiciju se nisu odravale samo skuptine nego je to bilo i podruje trgovine, u vidu
pijace i trgovita. Kako su se umnoavale potrebe i aktivnosti na komiciju, tako se i
poveavao zahvat koritenja doline Foruma. Najranija (jo iz doba kraljevstva) svetilita,
hramovi i javni objekti su bila smjetena ili na Forumu ili u njegovoj blizini.Tako se
kralju Numi Pompiliju pripisuje da je zasluan za izgradnju krunog hrama Veste i
zgrade poznate pod imenom Regia (nekadanju rezidenciju kraljeva, a kasnije sveenika
rex sacrorum) na jugoistonom dijelu. U ovom dijelu se nalazio i rezidencija vestalki
(Atrium Vestae) i to preciznije izmeu zgrade Regia i Palatina. Blizu rezidencije vestalki
je bio smjeten i domus publicae gdje je prebivao vrhovni sveenik, sve dok tu dunost
nisu preuzeli princepsi. Tulu Hostiliju se pripisuje zatvaranje komicija zidom i izgradnja
kurije poznate pod njegovim imenom. Izvorno je Forum bio movaran, i sa izgradnjom
1016
ORBIS ROMANVS
1017
ORBIS ROMANVS
Zgrada Tabulariuma
1018
ORBIS ROMANVS
Cezar je preureenjem Foruma konano razbio stari koncept Komicija, ali zbog
martovskih ida Cezarovo preureenje nije zavreno. Nakon zavretka III. graanskog
rata, taj zapoeti posao je zavrio Oktavijan August. Na jugoistoku su izgraeni hram
boanskog Julija i Augustov slavoluk.
Augustov slavoluk.
1019
ORBIS ROMANVS
1020
ORBIS ROMANVS
Romulovih Rimljana i Sabinjana Tita Tacija poloile svoje oruje. Tako bi taj rani hram,
predstavljao i realiziranje sinoikizma zajednica sa rimskih breuljaka. Rimska tradicija
pripisuje kralju Tulu Hostiliju da je nakon to je poar unitio raniju hramovnu
konstrukciju, izgradio novu zgradu u kojoj su se sastajali senatori. U njoj se nalazilo i
mali kameni oltar posveen bogu Vulkanu. Sula je dao da se ovaj objekt 80. god. p. n. e.,
zajedno sa komicijem u potpunosti preuredi. Svrha preureenja je bila da se ona proiri
kako bi mogla da primi sve vei broj senatora. Stara nova kurija je zadrala drevno
Hostilijevo ime. Nakon unitenja za vrijeme pogreba Klodija, novu kuriju na istom
mjestu, ali sa novim imenom Curia Cornelia, dao je da se izgradi Faust Sula. Za vrijeme
redizajniranja Foruma 44. god. p. n. e. Kornelijeva kurija je bila pretvorena u hram.
Nepoznato je kada je ona bila u potpunosti sruena, moda za vrijeme izgradnje foruma
Julija Cezara. Izgradnja nove kurije pod julijevskim imenom (Curia Iulia) je zapoela 44.
god. p. n. e., ali je dovrena tek 29. god. p. n. e. od strane Oktavijana. U blizini julijevske
kurije je izgraena i julijevska bazilika. Dok je trajala izgradnja julijevske kurije, Senat se
sastajao na drugim mjestima, kao npr. u Pompejevom teatru za vrijeme martovskih ida
44. god. p. n. e.
Pored navedenih kurija Senat se znao sastajati i u prostranoj hali hrama Sloge, kao npr. 63. god. p. n. e.
kada je Ciceron razotkrivao Katilininu zavjeru.
Basilica Iulia je izgraena na mjestu ranije Sempronijeve bazilike i bila je posveena 46. god. p. n. e.
Nakon poara je obnovljena i ponovo posveena 12. god. n. e., a rekonstruirana je ponovo (oteenja
uzrokovanih poarom iz 283. god. n. e.) za vrijeme Domicijana.
1021
ORBIS ROMANVS
Julijevski forum.
I svaki drugi grad irom rimskog svijeta teio je da ima forum ili forume kao svoja glavna
mjesta okupljanja.
1022
ORBIS ROMANVS
1023
ORBIS ROMANVS
1024
ORBIS ROMANVS
.
Drvena
konstrukcija
caementicium.
za
opus
Vitruvije u svojoj II. knjizi tako razlikuje sastojke (agregate) prikladne za pripremu
vapnene buke. Za strukturalnu buku, on preporuuje vulkanski pijesak pozzolana (iz
okolice grada Puteoli), a preporuuje i najbolji omjer koritenih sastojaka. Pozzolana je
inae bila najcjenjenija da se koristi kao agregat u stvaranju betona. Pozzolana ak
ovrava pod vodom. Inae su komadi lave bili najbolji za izradu betona, pa su ovi
koriteni za gradnju cesta. Inae je vailo pravilo, to jai agregat, to bolji beton.
1025
ORBIS ROMANVS
1026
ORBIS ROMANVS
3. 1. Opus reticulatum
1027
ORBIS ROMANVS
1028
ORBIS ROMANVS
1029
ORBIS ROMANVS
1030
ORBIS ROMANVS
Ceste
Rimski juristi koristili su tri rijei da oznae put ili pravo na put i to iter, actus i via. Po servitus itineris
pojedinac se mogao kretati pjeke ili na konju ili na nosiljci po odreenom podruju (u privatnom ili
javnom vlasnitvu). Ovo pravo se nazivalo ius eundi. Actus ili agendi je bilo pravo tjeranja stoke ili kola
kroz odreeno podruje. Viae su imale ius eundi et agendi et ambulandi.
1031
ORBIS ROMANVS
Cesta u Pompejima.
Stoljeima nakon Apijevog puta, rimske ceste e prolaziti i kroz movare, i kroz tunele i
preko planina, probile su i Alpe, kao i klisure na erdapu. Pojedini gradovi su mnogo
dugovali svome razvitku injenici da su se nalazili na cestovnim raskrima
(Lungdunum/Lion, London, Antiohija). Pojedine ceste kao npr. Trajanov put u arabijskoj
provinciji je sluio i kao neka vrsta granine zone u polupustinjskom i pustinjskom
predjelu. Putna mrea koju su Rimljani uspostavili na euromediteranskom prostoru je i
danas osnovica moderne cestovne mree. Toliki je bio kvalitet rimskih cesta, da su se
pojedine od njih koristile sve do suvremenog doba. Europa u XIX. st., a Amerika u prvoj
polovici XX. st. su tek uspjeli dostii standarde rimske cestovne mree.
Livije navodi da su postojali putevi sa miljokazima i prije izgradnje Via Appia, prve poploane ceste.
Vjerojatno su to bile samo utabani putevi, a ne kvalitetno izgraene ceste po klasinim rimskim
standardima. A da su i u ovim ranim periodima Republike putevi imali veliko znaenje dokazuju i Zakoni
12 ploa, koji su izmeu ostalog regulirali i odreena pravila vezano za puteve. Inae je i kasnije
republikansko zakonodavstvo nastavilo da se bavi putevima i pravu pojedinca na kretanje i prijevoz robe.
1032
ORBIS ROMANVS
2.
Viae privatae, rusticae, glareae aut agrariae. Ove ceste su originalno izgraene
incijativom privatnika. U ovom sluaju koritenje puta je bilo javno, ali je tlo na
kojem je izgraen ostajalo u privatnom vlasnitvu.
3.
Viae vicinales. Ovo je bila trea kategorija puteva koji su uglavnom imali strogo
lokalno znaenje za komunikaciju meu selima i vilama i nisu morali imati
prikljuak na glavnu cestu. Seoski putevi su mogli biti smatrani i javnim i
privatnim, zavisno od izvora financiranja njihove izgradnje i njihovog odravanja.
Za njihovo odravanje su bili zadueni naelnici sela (magistri pagorum), koji su
imali pravo zahtijevati da vlasnici zemljinih posjeda u zoni odgovarajueg puta
brinu o njemu i radno i financijski.
Zanimljivo je da su za gradske ulice bili zadueni sami stanovnici odreenog grada. Svaka osoba (odnosno
kuevlasnik ili domain) je bio zaduen za onaj odjeljak koji je odgovarao njegovom domu ili zgradi. Iz
ovog ukljuivanja to je mogue veeg broja ljudi u sustav odgovornosti prema cestama i putevima, jasno
se vidi svo znaenje cestovne politike za rimskog drutvo.
1033
ORBIS ROMANVS
fortifikacije. Latinski izraz za graditi put je munire viam, a glagol munire znai
graditi zid (moenia). Zato i ne treba uditi da je Via Appia bila sigurno prva via
munita, jer je izgraena za vrijeme samnitskih ratova sa svrhom breg i
efikasnijeg prebacivanja trupa u Kampaniju i junoitalski front.
Nejasno je da li su Via Latina, Via Gabina i Via Salaria koje spominje Livije za ranije periode bile
ceste tipa via munita ili je rije (vjerojatnije) o slabije kvalitetno izraenim putevima. Bez bzira na
navedene ceste, Via Appia se ipak moe smatrati cestom iz koje se razvila mrea poploanih cesta,
u pravom smislu to je bila kraljica puteva (regina viarum).
Via Appia
Po Izidoru iz Sevilje (Primi autem Poeni dicuntur lapidibus vias stravisse; postea Romani eas per
omnem pene orbem disposuerunt, propter rectitudinem itinerum et ne plebs esset otiosa) znanje o
izgradnji ove vrste cesta Rimljani su preuzeli od Kartaginjana, iako je nesumnjivo da su neke
izvjesne aspekte oni naslijedili i od Etruraca.
1034
ORBIS ROMANVS
1. gremium
2. statumen
3. rudus
4. nucleus
5. dorsum ili agger viae
6. umbones
7. semitae ili margines
U predstavljenoj shemi, kameni blokovi su predstavljeni sa donjom, ravnom povrinom, ali su oni
uobiajeno bili dotjerivani na svojim ivicama, kako bi se bolje uklopili u nucleus. U sluaju da je
cesta prelazila preko stijana, nukleus je direktno stavljan na stjenovitu povrinu (koja je ranije
uglaana i oblikovana kako bi mogla primiti nukleus).
Cestovni nagib u brdsko planinskom podruju nije iznosio vie od 15 20 %. Uglavnom su rimske ceste
nastojale da idu ravnom linijom i u poljima i na uzvisinama gdje su to preferirali u odnosu na koritenje
serpentina (kako je to danas est sluaj). To ee koritenje strmina, a ne serpentina, pokazalo se
nepraktino za prebacivanje robe i komercijalni saobraaj. Zbog te intencije za cestom kao pravom linijom,
1035
ORBIS ROMANVS
udaljenosti na rimskim cestama izmeu pojedinih naselja su krae, nego to je to sluaj sa dananjim
putevima.
Rimljani su uveli i neku vrstu prometnih putokaza, u vidu miljokaza koji su govorili na
kojoj se udaljenosti nalazite i u kojem pravcu idete. Na njima bi se nalazile i posvete
konzulima ili kasnije princepsima i dominusima za ijeg vremena su ceste bili graene ili
opravljane i obnavljane. August je dao da se cc 20. god. p. n. e. na Forumu podigne zlatni
miljokaz ( , Milliarium Aureum) na kojem su bili
ispisani svi glavni gradovi imperija i udaljenosti do njih. Konstantin je dao se uradi slian
monument (milion) u Konstantinpolisu. ak su uz put osiguravani i objekti koji bi sluili
pjeacima, konjanicima i vozilima sa zapregom. Ako bi uz put bilo izvora vode oni bi se
ureivali da budu na korist putnicima i ivotinjama (ivotinje koje slue za kretanje
putnicima i stoka koja se prati). Postojale su i itinerariji, koji su putniku olakavali
kretanje i orijentaciju na cesti.
Itinerarij (itinerarium) je bio lista naselja, drugih putnih stanica i mjesta koja su znaajna za putnika na
odreenoj cesti i to sa distancama meu njima. Kasnije su se ova mjesta povezivala sa linijama na kojima je
naznaena udaljenost, a ucrtavani su i rijeni tokovi i obalna crta (npr. Pojtingerova karta). Julije Cezar i
Marko Antonije su uposlili grke geografe Zenodoksa, Teodota i Poliklita da urade jedna veliki itinerarij.
Oni su ovaj sloeni zadatak obavljali 25 godina i rezultat je bio ugravirani itinerarij postavljen blizu
Panteona.
1036
ORBIS ROMANVS
1037
ORBIS ROMANVS
su drugi triumviri 43. god. p.n. e. obavezali senatore da opravljaju ceste na sopstveni
troak, odnosno donijeli su neku vrstu cestovnog nameta na senatorski red.
Ciceron spominje izvjesnog Terma da je 65. god. p. n. e. bio curator Via Flaminia, a po Plutarhu je Cezar
imao isto kuratorsko zaduenje (; curator viarum) za Via Appia, ulaui u njegovo odravanje
velike koliine sopstvenog novca. Kuratori su u republikansko doba bili imenovani u specijalnim
situacijama, za konkretnu cestu, na privremenoj ad hoc bazi. Pored ovih privremenih kuratorskih
dunosti, ipak su postojala i neka stalna tijela koja su se brinula o putevima u Gradu i van njega.
1038
ORBIS ROMANVS
Salonitanski/Solinski natpisi posveeni Publiju Korneliji Dolabeli, radi izgradnje cestovne mree. Danas se
nalaze u Arheolokom muzeju u Splitu.
Financiranje i restauriranje javne putne mree se obavljalo iz javnih fondova, ali su bili i
esti sluajevi da i pojedinci daju znaajna sredstva, to se smatralo i patriotskim inom
(upor. Cezar i Agripa). Zahvaljujui natpisima zna se da je praksa doniranja javnih cesta
dobrovoljnim financijskim, materijalnim i ljudskim resursima je bila veoma rairena i u
Italiji i u provincijama.
Za samu izgradnju su se angairali poduzetnici (publicani), koji su i sami bili ponosni da
svoja imena zapiu na epigrafskim spomenicima vezano za izgradnju ili restauraciju
odreenih cesta. Magistrati ovlateni za izgradnju cesta bi provjeravali da li su
poduzetnike kompanije ispunile na kvalitetan nain posao koji su preuzele. Pored
poduzetnikih kompanija, ceste su posebno u provincijama sa snanim garnizonom i na
granici, gradile i vojne jedinice. Izgradnju Dolabeline cestovne mree su vodile VII. i XI.
legije.
Prvo je inenjer pregledao teren i predloio trasu, a zatim su geometri/gromatici izvrili geometarsko
snimanje u pomo tapa i grome. Gromatici bi postavili tapove i tako dobili liniju zvanu rigor. Onda bi
inenjer promatrao du tapova i rukovodio gromaticima da ih pomiu kako on zahtijeva. Koristei grome
(koje bi odreivale uglove) oni bi tako polagali reetku na plan ceste.
1039
ORBIS ROMANVS
objekti, kao tabernae. Jedan od najboljih takvih hostela bila je Tabernae Caediciae u
Sinuessa na Via Appia. Oko ovih taberna kompleksa znala su isto nicati naselja. Postojale
su i stanice (mutationes) koje su pomagale servisiranju kola i promjeni konja i one su bile
meusobno udaljene 20 30 km/12 18 rimskih milja. U ovim stanicama je bila
omoguena ak i veterinarska pomo. Zahvaljujui mutationes putnik je mogao za vrlo
kratko vrijeme da prijee iznimno velike udaljenosti.
Iako je prvotna intencija nastanka cesta (npr. Via Appia, Via Flaminia, Via Aemilia, Via Egnatia) bila u
vojno strateke svrhe, one su odigrale veliku ulogu u procesu romanizacije i irenja elemenata razvijene
mediteranske kulture u tada zaostalu europsku kontinentalnu unutranjost. Istovremeno su ceste bolje
povezale dijelove rimskog svijeta i omoguile njihovo bre srastanje u jednu cjelinu, jer svi putevi vode u
Rim. Preko njih su strujale kulturne silnice, spajale se zajednice i ljudi, mijeale se ideje i religije. Bez
ovih cesta nemogue je zamisliti tu snagu sinergije i simbioze koja je bila karakteristina za ljude rimskog
svijeta. Tako su ceste ostvarivale i svoju opekulturoloku namjenu. Ekonomsko znaenje cesta je bilo
golemo, i jedna razvijena trgovina bi teko bila shvatljiva bez njihovog postojanja. Preko cesta su bre
cirkulirali poslovni aranmani, smanjivali se trokovi transporta i poveavala dobit. Kretanje je u tolikoj
mjeri bilo olakano, da je tek XX. st. dostiglo taj nivo pokretljivosti pojedinca u Europi. Kozmopolitsko
rimsko drutvo poivalo je na temeljima i cesta koje su ovi nai preci, sa praktinim duhom i njima
svojstvenom upornosti, izgradili.
Rimski inenjeri su bili umjeni i u izgradnji nasipnih puteva iznad poplavnih i movarnih podruja, te u
blizini rijeka. Kako bi se napravio nasipni put, bacane su velike koliine kamenja kako bi se dobilo
vjetako suho uzdignue vie od 1,5 m. od vode i movare. U pojedinim podruijima su koriteni dugi ,
drveni, mostovi (pontes longi) koji bi nadvisivali movaru.
1040
ORBIS ROMANVS
Za prijevoz su se koristila najrazliitija sredstva. Pored kretanja pjeke (prosjeno kretanje na cesti na ovaj
nain je iznosilo 20 25 km/12 15 milja dnevno) i na konju, esta su bila i kolica koja su vukli volovi,
mule i konji (ova su se kretala prosjeno 40 50 km/25 do 30 milja dnevno). Za kretanje na kraim
dionicama i u gradovima koristile su se nosiljke (lectica) i visee stolice. U kasnoj antici za noenje nosiljki
koristile su se umjesto ljudi nosaa i mule, pa su se u tom sluaju nazivale basterna. Potrebno je navesti
da je jahaima iz postklasinog razdoblja bilo lake da se kreu samo na konjima, jer Rimljani nisu
poznavali sedlo.
Luksuzna kola su bila pilentum (sa 4 toka) i carpentum (sa 2 toka). Pilentum i carpentum su bili
pokriveni, pokretani sa dva konja i koriteni u javnim procesijama (npr. njima bi se kretale vestalke, flamini
i drugi sveenici) i za javne poslove. Po Liviju, prvi Tarkvinije je iz Etrurije u Rim stigao vozei se u
carpentumu. Petorium se koristio u trijumfalnim procesijama i to samo za prevoz ratnog plijena. Najea
vozila su bila raeda ili reda (pokrivena, sa etiri kotaa, pokretana sa 2 ili 4 konja i koritena za due
relacije i prevoz vie osoba i prtljage) i cisium (koja su bila prostija nepokrivena varijanta carpentuma;
koritena za brzo kretanje). Ciceron navodi da je jedan glasnik sa cisium preao 56 rimskih milja (83 km.)
za 10 sati, vjerojatno sa jednom ili vie promjena konja. U kasnoj antici su se koristili i tipovi essedum i
covinum, a pojavilo se i dosta luksuzno putniko vozilo carruca dormitoria, koje je imalo i krevet u kojem
bi se putnik sjedio danju i spavao po noi. Vojska je koristila standardna teretna kola zvana carrus
clabularius, clabularis, clavularis, ili clabulare. Za prijevoz su se koristila i jednostavna kola po nazivu
carrus. Pored konja, sva ova vozila su bila pokretana i snagom mula i volova. Zanimljivo je da su svi
nazivi vozila (izuzev pilentuma) keltskog porijekla.
U Rimu i u veim gradovima su se esto deavale zabrane kretanja kola u toku dana, kako bi se sprijeile
guve u uskim ulicama. Iz tih zabrana bi bile izuzete sljedee kategorije : 1. Dostavna vozila koja bi u toku
noi donosila trgovaku i drugu robu u Grad, pa bi im bilo dozvoljeno da prazni napuste Rim u toku jutra.
1041
ORBIS ROMANVS
2. Vozila za prijevoz (plaustra) koja su dostavljala materijal za javne gradnje. 3. Vozila koja su koristile
vestalke, flamini i rex sacrorum dok su obavljali svoje sveenike funkcije. 4. Vozila koritena u pompa
circensis i trijumfalnim procesijama.
Via Appia (Rim Kapua; 312. god. p. n. e.; kasnije produena do luke Brundisium), , Via Aurelia (Rim
Pisae; cc 241. god. p. n. e.), Via Cassia (Rim granice Ligurije), Via Flaminia (Rim Ariminum; 220.
god. p. n. e.), Via Salaria (Rim Castrum Truentinum na jadranskoj obali), Via Aemilia (Ariminum
Placentia; 187. god. p. n. e.), Via Aemilia Scauri (Pisae Placentia; 115. god. p. n. e.), Via Egnatia
(Dyrrhachium Solun Bizant, II. st. p. n. e.). ...itd.... U IV. st. n. e. ak je 19 velikih cesta izlazilo iz Rima
kroz 15 kapija na Aurelijanovom zidu.
Via Egnatia
1042
ORBIS ROMANVS
1043
ORBIS ROMANVS
klasinom rimskom svijetu veoma je malo bilo onih koji su putovali voeni samo
osobnim avanturizmom ili znatieljom. Najvie od svih rimskih graana putovali su
vojnici, posebno u razdobljima nakon profesionalizacije vojske. Zatim su dolazili trgovci,
mornari, dunosnici i njihovo pratee osoblje, studenti, latifundisti koji bi posjeivali
svoje veleposjede, putujui i sezonski radnici, pastiri... itd... Uz nabrojane primjere, bilo
je i drugih razloga za putovanja.
Mostovi
U rimskoj epohi su graeni i prvi veliki trajniji mostovi. Tome je ponajvie doprinio
praktini duh Rimljana, koji su eljeli da funkcionalno i dugotrajno poveu razliite
dijelove svoga imperija. Rimljani su oduvijek bili odlino mostograditelji i to svoje
umijee su prenijeli na budue kulture. To je razumljivo kada se ima u vidu da je Rim
nastao upravo na tromei, na obali Tibra gdje se jedino ova rijeka mogla mostom
premostiti.
Mostovi su uglavnom graeni od kamena i sa lukovima kao bazinom strukturom koja
odrava statiku konstrukcije. vrstoi gradnje je doprinosilo i koritenje betona. Pored
kamenih mostova, graeni su i drveni mostovi. Rani rimski mostovi (pod utjecajem
idealne krune forme) su imali lukove koji su esto opisivali puni krug, nastavljajui se
pod zemljom. Kasnije se gradnja mostova zasniva uglavnom na polukrunim lukovima i
neto manje na segmentiranim lukovima. Naravno ima i nekih rijetkih primjera druge
forme luka, kao to je upotreba prelomljenog luka. Rimski svijet, posebno vojska, je
koristila i pontonske mostove.
Do danas je evidentirano na stotine mostova izgraenih u rimsko doba i sa tehnologijom
svojstvenoj rimskom svijetu, od kojih je dobar dio i danas u upotrebi. Inenjeri i graditelji
rimskog doba su premostili sve rijeke svoga svijeta, izuzev dvije i to Eufrata i Nila.
Dunav je bio premoten sa sva mosta (Trajanov i kasnije Konstantinov) a Rajna sa vie
privremenih i trajnih mostova (Cezarovi mostovi, u Majncu, u Koblencu, u Kelnu).
Od vie stotina danas poznatih mostova nastalih u rimsko doba vrijedi istai sljedee :
1044
ORBIS ROMANVS
1045
ORBIS ROMANVS
Most u Vaison-la-Romaine,
Francuskoj.
Provansa
1046
ORBIS ROMANVS
Gradnja mostova nije morala biti inicirana i voena samo od strane sredinje ili provincijske vlasti, nego su
to mogle raditi i lokalne autonomne zajednice, bilo same ilo u kooperaciji. Dobar primjer prua izgradnja
uvenog Alcntara mosta. Njegov nastanak je rezultat kooperacije 11 luzitanskih zajednica, ija su imena
ispisana na natpisu koji se nalazi na mostu. Njegov graditelj i arhitekt je bio Gaj Julije Lacer (Caius Iulius
Lacer).
1047
ORBIS ROMANVS
Putovanje vodom, iako na prvi pogled izgleda prikladnije, je ustvari iziskivalo vie truda
i potekoa. U luci je trebalo ekati odgovarajui brod, a zbog nedostatka kompasa
brodovi su se orijentirali drei se vidika obale ili preko sunca i zvijezda u toku noi. To
je onda sa svoje strane produljivalo distance putovanja. Morskim putem se uglavnom
putovalo sezonski, jer su zimske oluje i nevrijeme oteavali pa i onemoguavali plovidbu.
Ako je put kopnom mogao putnike izloiti i razbojnikoj djelatnosti, onda je i put morem
mogao mornare i putnike isto izloiti pirateriji.
I na primjeru kompasa je kineski svijet prednjaio nad rimskim. Postoje indicije da su Kinezi poznavali
magnetiziranu iglu (i da su se sluili njome) stoljeima prije eksplicitnog spomena magnetskog kompasa
koji je sluio za orijentaciju i navigaciju u kineskim tekstovima u XI. st.
1048
ORBIS ROMANVS
Zato su neki pojedinci preferirali da smanje dionice koje bi prelazili morskim putem. Tako je bilo
uobiajeno da putnik iz Grada koji eli da ode u Atenu, umjesto da plovi za ovaj grki grad iz Ostije
direktno brodom, bi iao kopnom do Brundiziuma, a odatle bi tek preao more u duini od cc 100 km. (i to
vie manje u toku 24 sata) i doao u Dirahij ili Apoloniju
Konfiguracija rimskog svijeta, koje se radijalno irilo i prostiralo oko Sredozemnog mora
kao svoje gravitacione osi, je ipak doprinijela da ako su uvjeti bili dobri da se brodom
bre prelaze dionice od take A. do take B.
U razdoblju prva dva stoljea principata kada je plovidba morem bila bezbjednosno najsigurnija, a rimska
se vlast prostirala obalama Sredozemnog mora, i morske dionice su se bre prelazile : Ostija Kartagina od
3 do 5 dana, Ostija Narbona 3 dana, Ostija Tarako 6 dana, Ostija Gades 9 dana, Masilija
Aleksandrija cc 30 dana, Puteoli Aleksandrija od 15 do 20 dana (najbre 9 dana), Cezareja Ostija cc 20
dana, Cezareja Bizant cc 20 dana, Antiohija Aleksandrija od 8 do 10 dana, Rodos Azovsko more 10
dana.
1049
ORBIS ROMANVS
Na kejovima je
bio i zid, sa pet
uskih prolaza na
svakoj
strani
heksagona, koji je
omoguavao
carinskoj
slubi
kontrolu protoka
robe. Portus se
vremenom razvio
u pravi mali grad
sa svim urbanim
karakteristika koje
predstavljaju
rimski grad (npr.
amfiteatar).
Plan luka Ostije i Portusa.
I pored toga Portus je ostao sastavni dio upravno teritorijalne samoupravne ostijanske jedinice. Tek za
dominusa Konstantina se, na osnovi jednog natpisa, identificira da je on sredite posebne municipalne
jedinice Civitas Flavia Constantiniana, a od tada je bio nazivan i Portus Romae (Luka Rima) i ostati
e glavna luka preko kojeg je Grad obavljao trgovinu sa vanjskim svijetom.
Reljef koji prikazuje ulazak u luku Portus. Brod se pribliava svjetioniku. Vidi se jo jedan amac, i na
kraju luka gostionica. Potie sa nekropole Isola Sacra.
1050
ORBIS ROMANVS
Reljef koji prikazuje Portus. Datacija severijansko doba. U ovoj luci je pronaen veliki broj reljefa,
ukljuujui i reljef na mramoru koji prikazuje plan Portusa.
Replika rimskog
broda (20 m.
dugakog) na
osnovi jedne
olupine iz III. .
IV. St. n. e.
Nalazi se u
Mainz Museum
fr Antike.
1051
ORBIS ROMANVS
Ostaci
malog
ribarskog
brodia sa bazeniem za
ribu.
U sjeveroistonom uglu Portus Augusti je izmeu 1958. i 1965. god. pronaeno pet konstrukcija brodova.
Pretpostavlja se da je rije o groblju brodova, odnosno da su na tom mjestu ostavljani stari brodovi koji
vie nisu bili u upotrebi. Na istoj lokaciji gdje su naeni brodovi, otvoren je 1979. god. muzej.
Isto prilikom radova na izgradnji rimskog aeredroma pronaen je Divovski brod ili Okrugli brod, koji
je bio duine izmeu 95 i 104 metra, mogao je prevoziti minimum 7400 tona robe i imao je posadu od 700
do 800 mornara.
Nadgrobni spomenik trgovca vinom u vidu kargo broda za prijevoz vina (u buradi). Naen u Nijmegenu.
Danas se nalazi u Rheinisches Landesmuseum u Trieru.
1052
ORBIS ROMANVS
1053
ORBIS ROMANVS
Mozaik koji prikazuje vjerojatno ratni brod sa dvojicom naoruanih mornara. Datacija I. st. p. n. e- I. st. n.
e.
1054
ORBIS ROMANVS
odakle naa rije drum) je osnovao August, kako bi se prenosile poruke, prevozili
dunosnici i slubenici, kao i slali porezni prihodi. Postojala je itava serija utvrda i
stanica (stationes) du cesta, koje su bile na usluzi kuririma i dunosnicima i snabdjevali
ih konjima, mulama, magarcima, volovima i prijevoznim sredstvima (koja su se zvala
clabulae). Isto tako putnici su mogli dobiti i hranu i smjetaj. Tu su se nalazili i potkivai
i kovai. Kako bi se moglo besplatno koristiti uslugama cursus publicusa, bilo je
potrebno posjedovati diplomu izdatu od princepsa.
Zloupotrebe, krae i krivotvorenje diploma su bili esti. Namjesnici i nii dunosnici i slubenici su
koristili te diplome da sebi osiguraju sebi i svojim familijama besplatno putovanje. Trokovi ove slube su
bili enormno visoki.
Drugi termin za cursus publicus je bio cursus vehicularius i munus vehicularius, posebno u periodu prije
Dioklecijanovih reformi. Poznat je jedan praefectus vehiculorum po imenu Lucije Volusije Mecijan (Lucius
Volusius Maecianus) koji je obnaao tu dunost za vrijeme Antonina Pija, a i Gaj Fulvije Plautijan (roak
Septimija Severa) sudei po jednom natpisu je bio praefectus vehiculorum. I ova dunost je pripadala
vitekom cursus honorumu. Ali i pored ove slube izgleda da nije bilo nekog sredinjeg potansko
transportnog ureda koji bi brinuo o ovom sustavu, nego je rije ustvari samo o infrastrukturi koja
omoguava efikasnije i bre kretanje potara i magistrata. Do Hadrijana trokove odravanja stanica su
snosile lokalne zajednice, a onda je financiran iz carskog fiska.
Potar (emisar) je nosio konu kapu (petanus). Cursus publicus je postojao sve do
Justinijanovog doba, kada je veim dijelom rasformiran, izuzev na dioniciama prema
iranskoj granici. Cursus publicus je na zapadu postojao za vrijeme Teodorikovog
kraljevsta.
Vrijeme koje je bilo potrebno da bi se odreena poruka ili roba prenijeli sustavom cursus publicus je
varirala, zavisno od niza faktora (vrste prijevoza, dionica koje treba prei, bezbjednosti na putu,
vremenskih prilika...itd.). U neindustrijskom drutvu, i pored odlinih rimskih cesta, bilo je nemogue
odrediti precizni red polazaka i dolazaka. Bre su se prenosile urgentne poruke, posebno one loe (konjanik
bi u tom sluaju imao zakaeno pero na koplje; ako je nosio dobre vijesti imao bi vijenac na poruci). Ako je
bilo zimsko vrijeme, poruke nisu mogle ii morem, pa im je trebalo due vrijeme da dou na svoj cilj.
Poruka da je Pertinaks postao princeps je putovala od Rima do Aleksandrije najvie 63 dana, i prela je cc 3
177 km/cc 2000 rimskih milja (odnosno dnevno je prelazila oko 32 rimske milje). Naravno bilo je i
sluajeva da je poruka mogla i znatno bre putovati, pa bi dnevno prelazila izmeu 41 i 67 rimskih milja.
Sa zamjenom konja i konjanika ako je stvar bila i vie nego hitna, potar je mogao prei ak 800 km u 24
sata. Na moru plovilo, je po uvjetima dobrog vremena i dobre plovidbe, moglo prei a 120 rimskih milja
dnevno, dok bi se pod nepovoljnijim uvjetima dnevno prelazilo oko 50 rimskih milja dnevno.
Sa prelaskom na dominat, cursus publicus je bio podijeljen na dvije sekcije i to brzu (cursus velox,
) i regularnu (cursus clabularis, ).
1055
ORBIS ROMANVS
Slanje pisama preko specijalnog glasnika, posebno prekomorskim putem, je bilo veoma skupo i izuzev za
neke hitne stvari, ee je bilo slanje pisama preko trgovaca i putnika koji su ili u eljenom pravcu. Osoba
koja bi slala pisma preko specijalnog glasnika ili bi sama namjeravala da putuje, smatrala je au da o
tome na vrijeme obavijesti svoje prijatelje, kako bi oni mogli da pripreme pisma za slanje; ak su oni nosili
i pisma od neznanaca. Naravno, postojala je i opasnost da pisma budu izgubljena ili da padnu u pogrene,
pa i neprijateljske ruke. Zato se uobiajilo da se u sluaju bitnog sadraja, alje i kopija pisma (litterae
eodem exemplo, uno exemplo) ili bar njegov abstrakt/saetak drugom osobom koja bi po mogunosti ila
razliitom rutom. Uobiavalo se i na neki nain ifrirati pisma, pa Svetonije navodi da je Cezar jednostavno
zamijenjivao svako slovo sa onim koje je stajalo tri mjesta dalje u abecedi (D za A, E za B...itd...).
Koriteni su i znatno sloeniji i bolji metodi ifriranja poruka.
Materijal koriten za pisma je bio razliit, ali uglavno su se preferirale tablice (votane, drvene, metalne) za
ona pisma koja nisu bila predugaka. Za peaenje pisama su bili potrebne niti (linum), vosak (cera) i peat
(signum). Peaenje nije samo osiguravalo da neko ima neprimjeeno ima uvid u pismo, nego je i
potvrivalo izvornost sadraja. Na vor niti koji je povezivao poruku (bez obzira na kojem materijalu je
pisana) stavljan je istopljeni vosak na koji bi se utiskivao peat (esto noen u vidu prstena peatnjaka). Na
vanjskoj strani poruke bi se napisalo ime osobe kojoj se pismo upuuje, moda i mjesto gdje se on nalazi
(odnosno njegova adresa). Ako bi se pismo otvaralo, nastojalo se da se ne slomi peat na voru, nego bi se
sjekle niti i tako dolazilo do unutranjosti pisma i njegove sadrine. Tako se bi ouvao votani peat kao
znak autentinosti pisma. U petom poglavlju svoga treeg govora protiv Katiline, Ciceron opisuje otvaranje
pisma. Potrebno je navesti da pisma nisu sastavljali samo oni koji ih alju, esto su koritene i tajnika i
stenografa.
1056
ORBIS ROMANVS
Brane
Praktinost Rimljana se ogledala i u izgradnji brana i rezervoara. Ova graevinska
infrastrukturna djelatnost rimskog svijeta je u odnosu na ceste, akvadukte, mostove i luke
1057
ORBIS ROMANVS
slabije istraena i poznata. Najvie brana i samim tim vjetakih jezera (rezervoara) je do
danas evidentirano u sjevernoj Africi, Levantu i hispanskim provincijama. Brane su
najvie graene radi potreba navodnjavanja, snabdjevanja vodom gradova i naselja,
kontrole vode, promjene pravaca vodenih tokova...i slino. U Italiji je do danas poznata
samo grupa od tri Subiaco brane, koje je princeps Neron dao da se izgrade radi
rekreacijskih potreba.
Nepropusnost rimskih brana je poveana sa uvoenjem hidrauline buke i posebno
betona. Ovi materijali su omoguili izgradnju velikih struktura, kao to su brana na jezeru
Homs u Siriji (izgraena za vrijeme vladavine Dioklecijana; jo uvijek u upotrebi) i
vrste Harbaqa brana isto u Siriji (izgraena u I. st. n. e.). Zato ove brane pokazuju visoki
stupanj cjelovitosti i inovativnosti. Kako bi brane bolje nosile sa pritiskom vode, inenjeri
rimskog svijeta su prvi integrirali u njih stabilizirajue lukove i podupirae. Rimski
inenjeri su bili prvi koji su uveli sljedee tipove brana : luno gravitacijski (2000
godina kasnije na osnovi ovog tipa je izgraena uvena Huverova brana na rijeci
Kolorado), luni, kontraforski (potpornji), luno kontraforski (potpornji). Ustvari ovi
tipovi su danas i osnovica izgradnje najveeg broja brana. Sve do modernih vremena,
rimske brane su bile i najvee, a dosta ih je i danas u upotrebi nakon 2000 godina
postojanja.
Pored navedenih brana vrijedi spomenuti jo i branu Almonacid de la Cuba u dananjoj
panskoj pokrajini Aragonu (izgraena u I. st. n. e.), branu Cornalvo u dananjoj panskoj
pokrajini Estramaduri (izgraena u I. ili II. st. n. e.), branu Proserpina u dananjoj
panskoj pokrajini Estramaduri (izgraena u I. ili II. st. n. e.), branu Alcantarilla kod
dananjeg Toleda u paniji (izgraena u I. st. n. e.), branu Ermita de la Virgen del Pilar u
dananjoj panskoj pokrajini Aragonu (izgraena u I. ili II. st. n. e.), branu Glanum u
jugozapadnoj Galiji (izgraena u I. st. p. n. e., najstarija do danas poznata rimska brana),
branu Kasserine u Tunisu (izgraena u II. st. n. e.)....itd....
Rudnici
Ekonomika rimskog svijeta se u prilinoj mjeri oslanjala na rudarstvo. ak je pitanje
kontrole i iskoritavanja rudnika predstavljalo jedno od krucijalnih pitanja rimske visoke
politike. Rimska drava je uvijek bila zainteresirana da bude dominirajui faktor u
rudarskoj djelatnosti. Rudarskoj djelatnosti je posveivano dosta panje, i u nju su
ulagani znaajni resursi u ljudstvu i materijalu. Zato su i bile razvijene tehnike koje su
omoguavale rudarsku aktivnost na tehnoloki viem i produktivnijem nivou u odnosu na
ranije epohe, to je uvjetovalo i sustavnu i intenzivnu proizvodnju u viem obimu.
Rudarstvo i metalurgija su u Italiji bili poznati jo od eneolita. Sama sredinja Italija iz koje je potekao
rimski svijet nije bogata u metalnim rudama, pa su Kraljevstvo i Rana Republika potrebe za metalom
osiguravale trgovinom. Neto vei depoziti metalnih ruda su se nalazili u Toskani i Padskom podruju, kao
i na otocima Elba i Sardinija. Kako se rimski svijet irio, tako je dolazio u posjed znaajnih rudnih zona u
euromediteranskom podruju.
1058
ORBIS ROMANVS
1059
ORBIS ROMANVS
Ruda
Zlato
Srebro
Bakar
Kositar/kalaj
Olovo
eljezo
Cink
iva
Arsen
Antimon
Izvori ruda
Hispanske provincije, Dalmacija, Dakija, Cisalpinska Galija,
Britanija, Norik, Arabija, Afrika, Indija (uvoz).
Hispanske provincije, Galija, Atika Laurion, Mala Azija,
Britanija, Kipar, Karmanija u Iranu (uvoz), Midijanci (uvoz), Indija
(uvoz), Baktrija (uvoz).
Hispanske provincije, Galija, Kipar, Britanija, Cisthene (;
sjeverozapadna Mala Azija - Mizija), Alep u Siriji, Sinaj, Arabija,
Meroe u Nubiji (uvoz), Karmanija u Iranu (uvoz), Indija (uvoz).
Hispanske provincije, Britanija, Iran (uvoz).
Hispanske provincije, Galija, Sardinija, Sicilija, Britanija.
Hispanske provincije, Elba, Sardinija, Haltat, Norik, Dalmacija,
Makedonija, Dakija, Sinaj, Britanija, Meroe u Nubiji (uvoz).
Galija, Kampanija, Germanija, Kipar.
Hispanske provincije, Karmanija u Iranu (uvoz), Etiopija (uvoz).
Paflagonija, Karmanija u Iranu (uvoz).
Hios, oko Smirne, Britanija, Transkavkazija (uvoz), Iran (uvoz),
Pendab (uvoz).
Hispanske provincije su od prvih godina svoga (na prelazu iz III. u II. st. p. n. e.)
ukljuivanja u rimski svijet bile podvrgnute iznimnoj rudarskoj eksploataciji. Iberija je
imala znaajne depozite zlata, srebra, bakra, kalaja, olova, eljeza i ive. U zlatonosnoj
zoni Las Mdulas u sjeverozapadnoj paniji, 7 dugakih akvadukta je izgraeno kako bi
dovodilo i odvodilo vodu sa nepotrebnom ljakom. Znaajni rudnici su bili u ili oko
rijeke Rio Tinto u junoj paniji i u Vipasca, blizu Beja (Pax Iulia) u dananjem
Portugalu. Zanimljivo je da je u prvim stoljeima rimske vlasti, Hispanija sluila Rimu i
Italiji na isti nain kao to e srednja i juna Amerika 1500 godina kasnije koristiti svome
kolonijalnom panskom (kastilijanskom) ili portugalskom (luzitanskom) gospodaru. To je
bio poligon intenzivne eksploatacije, posebno mineralnih bogatstava zemlje, te prostor
kolonizacije. Po Pliniju Starijem produkcija zlata u sjeverozapadnoj paniji i Luzitaniji je
iznosila 9 tona.
1060
ORBIS ROMANVS
1061
ORBIS ROMANVS
Pejsa u Las Mdulasu je direktna posljedica rimske rudarske djelatnosti, odnosno tehnike raznoenja
brda za to su koristili snagu vode, koja bi se dobijala sustavom akvadukta i skretanjem tokova potoka,
rjeica i rijeka. Ukopavali su tunele u stijenu i onda bi ih poplavili kako bi pomou vodenog pritiska
raznijeli brdo. Nakon uruavanja brda, zlato bi bilo ispirano iz jezera koje bi nastalo na ovaj nain. Na
kraju ispiranja voda bi se pustila da odvodnim kanalom ode prema moru ili drugom veem toku. Rije je o
vrlo sofisticiranom i sistemtiziranom nainu radu. Las Mdulas je uvrten u svjetsku batinu UNESCOa.
Akvadukt probijen u stijenama kako bi se Las Mdulas snabdio dovoljnim koliinama vode.
1062
ORBIS ROMANVS
1063
ORBIS ROMANVS
Akvadukti u Dolaucoth.
1064
ORBIS ROMANVS
Svih pet grafikih ilustracija koje pokazuju naine iskoritavanja zlatnih depozita u zoni su originalno i bez
preraivanja i prijevoda preuzeti sa http://en.wikipedia.org/wiki/Dolaucothi_Gold_Mines
1065
ORBIS ROMANVS
Metalurgija
Rimski svijet je koristio sljedee metale : zlato, srebro, bakra, kositar, olovo, cink,
eljezo, iva, arsen i antimon. Zlato, srebro i djelimino bakar su bili esencijalni za
odranje robno novane privrede, kositar sa bakrom za proizvodnju bronze. Olovo se
koristilo za ispuste akvadukta i vodovodne cijevi, posue, oluke u vilama, a bilo je i izvor
za srebro jer su se ova dva metala ponekad nalazila u istim mineralnim depozitima.
Metali su se upotrebljavali zavisno od njihovih fizikih osobenosti kao to su estetika,
sjaj, boja, vrstoa, teina, otpornost na koroziju, miris, akustinosti i boje zvuke... itd...
Ovi metali se nisu koristili samo u istom obliku, nego i u legurama, kako bi se dobile
odreene traene karakteristike i promijenila osnovna svojstva nekog metala. To je
naravno zahtijevalo znaajan razvitak metalurgije i umjenost metalurga i kovaa.
Stvaranje jedinstvenog kosmopolitskog rimskog svijeta je imalo veliki pozitivni efekt za
irenje i razmjenjivanje, i samim tim i usavravanje, metalurkih tehnika. U tom periodu
pojedine zemlje, kao npr. Norik su sa svojim metalurkim umijeima mnogo zaduili
civilizacijski razvitak euromediteranskog prostora. I pored odreenih specifinosti u
nainu metalurke djelatnosti i sredstava koja su koritena, postojao je minimum
zajednikih neophodnih komponenti za njeno funkcioniranje u rimskom svijetu : ruda
metala, pe nespecifiranog tipa sa formom izvora kisika (moda preko mijeha), metod
restrikcija spomenutog kisika, izvor goriva (drvo, drveni ugalj, ugalj ili treset), kalupi,
ekii, nakovnji, lonci (tiglovi) za taljenje u kojima bi se izolirali metali i ognjita za
separaciju metala. Postoje i dokazi da se u rimskom svijetu metalurka djelatnost
mehanizirala u odreenom dijelu, bar u procesu ekstrakcije. Uglavnom je za
mehanizirane sprave koritena snaga vode.
Za veinu metalurkih operacija koriteno je gorivo koje se dobijalo od drveta i drvenog
uglja, kao i obinog uglja. Posebno su u Britaniji bili eksploatirani rudnici uglja. U
Sjevernom moru se razvila i iva trgovina ugljem, koja se proirila sve do Rajnske oblasti
gdje se bitumenski (crni) ugalj koristio za taljenje eljezne rude.
U metalurgiji rimskog svijeta su se koristile razliite tehnike naslijeene jo iz ranih metalurkih epoha.
Koritenjem visokih temperatura bi se metal topio i tako se odvajao od ljake. Postojala je i tehnika koja se
zasnivala na koritenju kisikom bogatog okruenja kako bi se izolirao sumporni oksid iz metal oksida, koji
bi onda mogao biti taljen. Taljenje se koristilo kako bi se proizveo metalni sadraj (srebro, eljezo, bakar i
drui bazni metali) iz njegove rude, i to uz pomo visokih temperatura i kemijske oksido-redukcije kojim bi
se ruda razloila, i tako oslobodila drugih elemenata (poglavito gasova) ili ljake. Sredstvo oksidoredukcije je ugljen (ranije drveni ugalj), koji izvlai kisik iz rude, ostavljajui metal. Karbon se onda
oksidira u dva dijela, prvo producirajui ugljen monoksid, a zatim ugljen dioksid. Poto je veina ruda
neista, esto je bilo neophodno da se koristi vapnenac kako bi se uklonile pratea ljaka. Istopljeni, teni
metal je bio sipan u kalupe kako bi se dobio odgovarajui oblik. Gola snaga se upotrebljavala, koristei
1066
ORBIS ROMANVS
malj, eki ili neki drugi alat, kako bi se kovanjem dobili tanki limovi koji bi mogli biti kaljeni ili
oblikovani. Poznavala se i tehnologija koja je dijelila metalne legure, kako bi se izolirao odreeni metal.
Rimljani su razvili i nova tehnoloka dostignua, i to u procesu separacije u legurama zlata. Dok je bilo
uobiajeno nai zlato u samorodnom obliku, ruda zlata je nekada sadravala i male koliine srebra ili barka
ili se nalazila u leguri elektrum (koja se sastojala uglavnom od zlata i srebra, ali su se nalazili i tragovi
platine, bakra i drugih metala). Rimljani su koristili usavreni i sofisticiraniji sistem separacije legura (u
odnosu na ranije epohe) kako bi odvojili ove dragocjene metale, i to tako to bi se granulirala legura
sipanjem istopljenog, tenog metala u hladnu vodu. Zatim bi se rastalile granule sa solju, odvajajui zlato
od kemijski promijenjenog srebrnog klorida. Srebro bi se nekada nalazilo uvueno u rudu olova.
Tehnologija izvlaenja srebra iz olova je bila veoma jednostavna. Ruda bi se zagrijavala do 1100, i na toj
taci bi se srebro odvajalo od olova. Metali bi se postavljali u kalupe koji bi ih formirali u ingote (poluge,
ipke), i takvi bi se onda slali u kovnice, metalurke centre i trite. eljezo je bilo itekako potrebno za
Rimsku dravu, jer se od njega primarno proizvodilo ofanzivno naoruanje. Kada bi eljezna ruda bila
izvaena iz rudnika, ona bi bila prvo lomljena a zatim isprana. eljezo bi bilo grijano do 1500C
koritenjem drvenog uglja. Preostala ljaka bi bila odvojena i uobiajeno odbaena. Nakon to je bilo
rastaljeno, eljezo bi bilo slano u kovanice, gdje bi ponovo bilo zagrijavano i pretvarano u oruje ili neto
drugo. Proizvodnja eljeza je zahtijevala i velike koliine drveta. Ingoti proizvedenog metala su esto imali
na sebi igove proizvoaa. I keramika se isto grijala.
1067
ORBIS ROMANVS
Vrlo interesantna konjanika paradna kaciga (frigijskog tipa) sa maskom za lice, pronaena u selu Crosby
Garett u Kumbriji (dananja sjeverna Engelska) je izvandredni primjer kvalitete rimske metalurgije na
njenom vrhuncu. Na vrhu se nalazi figurica grifina. Maska i frigijski tip ljema davali bi auksilijarnom
konjaniku izgled bezbradog Jupitera Dolihena. Ovi ceremonijalni i majstorski uraeni ljemovi se nisu
nosili u borbenom okruenju, nego samo prilikom konjanikih sportskih igara (hippika gymnasia).
Historiat i namjesnik Arijan iz Nikomedije, u dodatku svoga djela Ars Tactica, opisuje ove konjanike
vojnike igre. Konjanici bi bili podijeljeni u dva tima, i po Arijanu noenje ovih maski ljemova je bilo
oznaka ina ili virtuoznosti u konjanikoj vjetini. Ovi tipovi ljemova su bili nabavljani od individualnih
vojnika, i zato su oni esto nalaze u pogrebnom ili nekom drugom nevojnikom kontekstu. Datacija kasno
I. ili II. st. n. e.
1068
ORBIS ROMANVS
Bronana fibula.
1069
ORBIS ROMANVS
Slika 1.
Slika 2.
Slike 1-2 prikazuju srebrni pehar koji reljefno
prikazuje kako August prima predaju barbara i
njegove otvorene ruke simboliziraju njegovu milost.
Na drugom prikazu August je predstavljen kako
sjedi na kurulnoj stolici i kao vladar svijeta. Potie
iz Villa Pisanella u Boscoreale. Danas se nalazi u
muzeju Louvre u Parizu. Datacija prva polovica I.
st. n. e.
1070
ORBIS ROMANVS
1071
ORBIS ROMANVS
Djelimino pozlaena
srebrna statua boga
Serapisa. Datacija I. st.
n. e.
Bronani
oinochoe.
Datacija I. st. n. e.
Slika 2.
Slika 1.
Circus/Cirkus
Rije circus (uz izvorno znaenje kruga) u rimskom svijetu je oznaavala graevinu,
bez krova, sa dugakim, avenijskim prostorom koja se koristila za javne dogaaje u
rimskom svijetu. Cirkus, amfiteatar i teatar su bili glavni prostori za zabavu u rimskom
svijetom. Iako su najpoznatiji po utrkama konja i kola sa upregnutim konjima, u
1072
ORBIS ROMANVS
Veliine cirkusa su varirale, i duina trake je mogla iznositi vie stotina metara, a i
kapacitet gledalita je mogao zahvatiti vie desetina, pa i stotina hiljada. Svi vei gradovi
u rimskom svijetu su imali cirkuse. Sam cirkus je mogao biti i izvan urbanog sredita,
unutar zidina, pa ak i u samom sreditu grada.
Najpoznatiji cirkus u Rimu je bio Circus Maximus, smjeten u dolini izmeu Aventina i Palatina. U svom
konanom obliku (jer je on graevinski i prostorno evoluirao) Bio je dugaak 621 m., a irok 118 m., a
mogao je primiti na svome maksimumu za vrijeme dominusa Konstancija oko 250 000 gledalaca. Po
rimskoj tradiciji tu se odravao religijski festival Consualia (ukljuujui i konjske trke), u toku kojeg je
dolo do otmice Sabinjanki. Po Liviju, Tarkvinije Prisk je bio taj koji je izgradio prvu verziju cirkusa sa
uzdignutim drvenom konstrukcijom za sjedita vitezova i patricija. Njegov sin je dao da se izgrade i nia
sjedita za plebejce. Oko 190. god. p. n. e., odlukom cenzora izgraena kamena sjedita i rezervirana za
senatore. Za vrijeme Julija Cezara i Augusta desila su se velika preureenja circus Maximusa. Meutim,
zbog drvene grae u svojim dijelovima, cirkus je bio izloen poarima. Zato je Trajan dao da se circus
maximus ponovo reizgradi i to u potpunosti od kamena. U zoni gledalita je postojao podijum na kojem su
bili podignute kabine predviene za najvanije magistrate i dunosnike Drave, i tamo je August odredio
mjesta za senatore i druge uglednike. August je inae izvrio separaciju gledalita na mjesta koja su
pripadala odreenim redovima i staleima, a odvojio i mukarce od ena. Do Augusta nije bilo separacije u
cirkusu po spolnoj osnovi. Patron Circus Maximusa je bio bog sunca (jer je i on vozio svoja kola sa etiri
upregnuta konja na nebeskom svodu) i njegov sveti obelisk (koji je iz egipatskog Heliopolisa dao prenijeti
August) je smjeten u sredinju prugu. Posljednje poznate trke u Circus Maximus odrao je Totila 549. god.
n. e.
1073
ORBIS ROMANVS
1074
ORBIS ROMANVS
Pored Circus Maximusa u Rimu su kasnije izgraeni i Circus Flaminius (podignut 221.
god. p. n. e.; podigao ga Gaj Flaminije koji je zasluan i za Via Flaminia), trei je
izgraen za vrijeme Kaligule i Nerona.
Najbolji sauvani rimski cirkusi su u :
1.
Merida (Emerita Augusta) u paniji. Bio je duine vie od 400 m. i 30 m. u irinu, primao je do 30
000 gledalaca; izgraen krajem stare i poetkom nove ere.
2.
1075
ORBIS ROMANVS
3.
4.
6.
7.
5.
1076
ORBIS ROMANVS
G. Metae, stupovi
H. Spina
1077
ORBIS ROMANVS
Mozaik koji prikazuje utrke kola sa upregnutim konjima u cirkusu. Danas se nalazi u Musee de la
Civilisation Gallo-Romaine u Lionu.
Mozaik koji prikazuje utrku kola sa upregnutim konjima. Pronaen u vila Selene, u blizini grada Leptis
Magna u Libiji.
1078
ORBIS ROMANVS
Teatri
Teatar (u arhitektonsko graevinskom smislu) u rimskom svijetu se oslanja na teatre
graene u grko i helenistiko doba. Glavna razlika u dizajnu izmeu rimskog i grkog
teatra je da je ovaj prvospomenuti izgraen na na svojim vlastitim temeljima i da je bio u
potpunosti zatvoren na svim stranama. Bazini dizajn za rimski teatar je bio prvi, trajni
rimski, Pompejev, teatar. U teatrima su izvoene pozorine predstave (tragedije i
komedije), pantomime, horske izvedbe, govori, recitali....
U prvo vrijeme nije bilo podignutih teatara od kamena, nego se svaki put gradila daara
sa pozornicom i sa ostraga ukraenom scenom, a u polukrugu prema tome bilo je
gledalite. U takvim ad-hoc teatrima nije bilo sjedita, a izgleda da su u to prvo vrijeme
samo ene imale odijeljenja i najgornja mjesta. Tek 194. god. p. n. e. senatori su dobili
najdonja i najbolja mjesta. Inae ulaz u takve privremene teatre je bio besplatan.
Jedan od prvih trajnih od kamena izgraenih teatara u rimskom svijetu je Pompejev teatar
(Theatrum Pompeium), koji se gradio sedam godina poevi od 55. god. p. n. e. na
Marsovom polju. Pompej Veliki je bio inspiriran za financiranje ovog graevinskog
poduhvata posjetom grkim teatrima na istoku, posebno onim u Mitileni.
Ali rimski teatar ipak pokazuje i odreene razlike u odnosu na grko helenistiki, pa se tako on podizao
na ravnom podruju, za razliku od potonjeg koji se gradio na breuljkastoj strani. Grko helenistiki
teatar je imao i prosto, uobiajeno polukruni, koji se zvao orchestra i to prije scenae. Ova orchestra je
davala prostor za horove grkih drama. U rimskom teatru orchestra nije koritena za hor (koji je rijetko
koriten u rimskim predstavama) i zato je bila manje veliine.
1079
ORBIS ROMANVS
Iako su na prvi pogled slini, rimski amfiteatri i teatri ipak imaju i odreene distinkcije.
Teatar je morao da bude tako konstruiran kako bi imao i odgovarajuu akustiku, to
amfiteatru nije trebalo. Teatar je ustvari bio izgledom pozornicom presjeeni amfiteatar,
odnosno amfiteatar je bio spoj dva teatra ako se izbace njihove pozornice. Zato su oni
imali polukrunu formu, sa nizom standarnih oblika svojstvenih rimskom teatru. Scenae
1080
ORBIS ROMANVS
frons je bila bogato ukraena pozadina pozornice rimskog teatra, i imala je uobiajeno
vie ulaza na pozornicu ukljuujui i veliki sredinji ulaz. Ova pozadina je bila dva ili tri
sprata visoka. Razine ili balkoni su bili podravani sa stupovima. Proscaenium je bio
prostor pozornice ispred scenae frons, odnosno zid koji podrava prednju ivicu pozornice
sa dekoriranim niama sa strana. Postojao je i podium, koji je nekada podravao stupove
scenae frons. Glavni dio teatra se sastojao od pozornice (orchestra) i mjesta za publiku
(auditorium). Vomitoria su bili ulazi i izlazi za publiku. Teatri nisu bili pokriveni
krovom, ali je nekada koritena tenda da gledaoce zatiti od kie ili sunca.
Neki teatri, kao npr. u sirijskom gradu Bosra su imali i pulpitum, veliki masivni zaslon, porticus post
scaenam i aditus maximus. Rije cavea je oznaavala mjesta u teatru gdje gledaoci sjede na osnovi svoga
mjesta u politikoj i drutvenoj hijerarniji. Ova rije se odnosila i na podzemne elije u kojima su divlje
ivotinje bile zatvorene prije izlaska u rimske arene.
Sjedita najblia orchestra su bila predviena senatorima ili magistratima lokalnih zajednica. Sljedei
redovi iznad njih su bili rezervirani u Gradu za vitezove. Postojala su i posebna mjesta za vestalke, za
dunosnike koji prireuju i nadgledaju igre, kasnije i za princepse i dominuse.
1081
ORBIS ROMANVS
1082
ORBIS ROMANVS
Amfiteatri
Posebno mjesto u arhitekturi i graditeljstvu rimskog svijeta zauzima forma amfiteatra
(amphitheatrum; bukvalno u prevodu teatar svuda okolo, odnosno okrugli teatar) koji
su bili prostorno veliki, krunog ili ovalnog oblika sa uzdignutim sjeditima. Amfiteatri
su se gradili irom rimskog svijeta, i praktino svaki njegov grad je imao amfiteatar. Oni
su koriteni za gladijatorske borbe, trke konja i kola, borbe sa ivotinjama, priredbe
razliitog sadraja pa i za javno izvravanje smrtnih presuda egzekucijom. Do danas je
pronaeno oko 230 amfiteatara irom rimskog svijeta.
Nepoznato je kada su prvi amfiteatri bili izgraeni, a mogue je da su postojali
privremeni drveni amfiteatri koji su graeni na Forumu jo od II. st. p. n. e. Plinije
Starije u svojoj Historia Naturalis tvrdi da je prvi amfiteatar izumio Gaj Skribonije
Kurion 52. god. p. n. e., tako to je dao da se dva drvena teatra rotiraju kako bi se spojila i
napravila jedan okrugli teatar, odnosno amfiteatar. Meutim, kameni amfiteatri su ve
ranije bili graeni krajem II. st. p. n. e. i to u kampanskim gradovima Kapua, Kime i
Liternum. Kameni amfiteatar u Pompejima (koji je i najbolji istraen) je izgraen neto
nakon 70. god. p. n. e. Pronaeni su predKurionski amfiteatri i u drugim italijanskim
gradovima.
Spominje se da je i Julije Cezar 46. god. p. n. e. u Gradu podigao drveni amfiteatar, koji je vjerojatno bio
privremena konstrukcija. Statilije Taur je 29. god. p. n. e. je dao da se izgradi amfiteatar, koji je djelimino
bio izgraen od kamena i koji je postojao sve do velikog poara 64. god. n. e. Princeps Neron je dao da se
podigne jedan privremeni drveni na Marsovom polju. i nakon toga je izgraen uveni Flavijevski amfiteatar
(Koloseum).
Amfiteatar u Pompejima je bio izgraen u jugoistonom dijelu grada i sa june i istone strane njegove
strane su bile obrubljene gradskim zidinama. Oblik amfiteatra je bio ekliptian. Arena je okruena sa 35
redova sjedita koja su podijeljana u tri grupe : infima ili ima cavea (najdonja), media cavea (sredinja) i
summa cavea (najvia). iroka terasa se pruala oko amfiteatra na visini najvieg reda sjedita i do nje se
1083
ORBIS ROMANVS
dolazilo preko tri stepenita. Izmeu terase i najviih sjedita je bio red odjeljaka (separae), ispod kojih se
moglo proi sa terase na sjedita. Amfiteatar je imao kapacitet od cc 20 000 posjetitelja. Pristup areni,
donjim i srednjim sjeditima je iao preko dva podzemna prolaza. Iz arene je vodio i jedan niski i uski
prolaz koji je vodio do porta Libitinensis, kroz koji su se izvlaila tijela mrtvih konopcima i kukama.
Zanimljivo je da je samo donja grupa sjedita bila podrana vjetakim konstrukcijama, dok su ostala
sjedita bila izgraena na nagnutim stranama, kao u ranim teatrima. Cavea ima ustvari i nije u toku svoga
pruanja bila sva od sjedita. U donjoj grupi sjedita nalazili su se i prostori rezervirani za lokalne
dunosnike, za prireivae igara i njihove prijatelje.
U doba principata, amfiteatri postaju jedan od simbola rimskog svijeta i glavni objekt
gradske, urbane infrastrukture. Oni postaju vei, ljepi, ekstravagantniji, za gradnju se
koristi i mramor. Ukraavaju se statuama i reljefima. Na zapadu amfiteatri se prave kao
dio nastojanja za ubrzanijom romanizacijom starosjedilakog stanovnitva. Radi toga je i
broj amfiteatara na zapadu bio vei u odnosu na istok, gdje se priredbe i igre ee
odravaju u teatrima ili stadiumima. Amfiteatre pravi i Drava, odnosno sredinja vlasti
ali i lokalne jedinice autonomije, vojska, pa i privatni dobrotvori. Sa vremenom dominata
zapoinje postupno naputanje gradnje amfiteatara. Tome je doprinijelo vie faktora.
Gladijatorske borbe su postupno iezavale, posebno radi sve snanijeg utjecaja
kranstva. Dominacija kranstva je doprinijela i da se zamijeni tradicionalno rimsko
shvatanje javnog dobroinstva i zadubinarstva.
U rimskom svijetu, pojedinac je sebe vidio kao homo civicus, osobu koja donira javni interes u vidu gradnje
infrastrukturnih i drugih objekata, prireujui igre i predstave na svoj troak ili osnivajui odreene
fondove, institucije i zadubine poradi odreene javne potrebe. Za svoje beneficije osoba oekuje javna
priznanja, ast i poloaj. U kranskom svijetu situacija je drugaija, i osoba je orijentirana za dobijanje
nagrade u onozemaljskom, metafizikom drugom svijetu radi milostinje i dobrotvornog rada, a ne
poradi javnih radova i igara.
1084
ORBIS ROMANVS
Amfiteatar u Veroni.
1085
ORBIS ROMANVS
1086
ORBIS ROMANVS
Trijumfalni lukovi/slavoluci
Jedan od elemenata arhitekture koji se u pukoj kulturi esto vee za rimski svijet jesu
trijumfalni lukovi. Rije je o monumentalnoj strukturi koja se sastoji od jednog ili vie
lunih prolaza, od najmanje masivna stuba povezanih sa lukom ili lukovima i sa ravnom
trabeacijom ili atikom.
Trabeacija je jedan od glavnih elemenata klasine arhitekture. To je horizontalni element kojeg nose
stupovi, a stoji na kapitelima. Pojavljuje se i na proeljima hramova. Uobiajena podjela je na 3 dijela
(poevi od najnieg): arhitrav (horizontalna greda ); friz (horizontalni potez koji se sastoji od metopa i
triglifa, te moe biti ukraen reljefima); vijenac. Struktura trabeacije varira kod 3 razliita klasina reda Dorskog, Jonskog i Korintskog. Kod svakog od tih redova proporcije pojedinih elemenata (arhitrav, friz i
vijenac) su definirane proporcijama stupova tog reda. U antikoj i renesansoj interpretaciji proporcije
trabeacije su obino oko etvrtine visine stupova.
U klasinoj arhitekturi, pojam atika oznaava niski zid (ili visine etae) iznad vijenca klasine fasade.
Dekoracija najvieg dijela graevine bilo je vrlo vano u antikoj Grkoj arhitekturi.
1087
ORBIS ROMANVS
1088
ORBIS ROMANVS
Sauvani trijumfalni slavoluci kao npr. Titov slavoluk je bio inspiracija za mnoge kasnije
sline graevine u vidu trijumfalnih slavoluka i kapija koje se grade sve do modernih
vremena. Najpoznatije kopije su Arc de Triomphe u Parizu, Siegestor u Minhenu i
Wellington Arch u Londonu.
Domus, villa, insula
O domovima u rimskom svijetu raspolae se sa znaajnom graom. U prvom redu tu su podaci iz literarnih
vrela, posebno kod Vitruvija, zatim su brojni arheoloki ostaci nastambi koje su podizane od Eufrata do
Hadrijanovog zida. Praktino gdje god se odvijaju arheoloka istraivanja naselja koja su funkcionirala za
vrijeme rimske vladavine, nailazi se bogate tragove domova. Posebno su znaajni arheoloki nalazi iz
Pompeja i Herkulanuma. U Bosni i Hercegovini vrijedni nalazi domova i zgrada su pronaeni u Sasama
kod Srebrenici (Domavia), Duvnu (Delminium), sarajevskom naselju Ilida (Aquae). Iako su se i domovi u
rimskom svijetu podizali zavisno od klimatskh uvjeta u pojedinim podruijima, a mogue su bile i
varijacije u dimenzijama i nekim oblicima, ipak je njihova esencijalna struktura bila ista ili slina u
vremenu rimske dominacije euromediteranskim zemljama.
Najraniji oblik kue iz vremena kada je nastajao Rim je bila okrugla koliba sa slamnatim
krovom, kako je bila reproducirana kasnije tradicionalna Romulova koliba na Palatinu.
Okrugli oblik je zadran u formi hrama Veste, ije se bogosluenje i odvijalo u sreditima
ovakvih koliba, oko ognjita. Nakon okruglih koliba, dole su one ovalnom, a zatim i one
sa pravouglom osnovom. Vanjski izgled ovakve kolibe je prikazan u etrurskim
pogrebnim urnama, koje se nalaze na razliitim mjestima u Italiji. Osnova doma je bio
jednostavni pravougaonik bez unutarnjih podjela. I pored nesumnjivog napretka
graevinarstva, i u najranije doba Republike najei oblik rimsko italskog domainstva
1089
ORBIS ROMANVS
je bila stara, skromna rimska drvena (uz koritenje blata izraena) kua/koliba, koja je
bila jednospratna, pokrivena slamnatim ili od daica izraenim krovom i bila temeljena
na etverouglastoj osnovi. U sreditu prostorije se nalazio prostor (kvadratnog oblika)
iznad kojeg se nalazio otvor u krovu (compluvium) kako bi ulazila svjetlost, a izlazio dim.
Otvor se mogao i pokriti sa pokrovom (cavum aedium) koji je bio nad krovnim otvorom i
sluio kao zatita protiv kie. Ovaj sredinji prostor je vjerojatno bio neki rani oblik atrija
(atrium), koji je imao veliko znaenje u ivotu ukuana. U njemu se odvijao
cjelokupan ivot ukuana, tamo se i pripremalo jelo i objedovalo. Tu se nalazilo i ognjite
i tu je gorila vatra (to je imalo znaajno religiozno kultno znaenje), a u atriju su bile
smjetene i potovane kune i familijarne svetinje. Tako se u njemu nalazila i malo
svetilite posveeno kultu kunih boanstava i predaka. Nedaleko od ognjita, i to nasred
poda bila je urezana etverougla nakapnica (impluvium) za kiu, koja preko krovnog
otvora ulazi u sredinju prostoriju. U atriju je domain primao goste, a domaica (po
rimskom starinskom idealizmu) prela vunu.
Ako je domain bio ugledni i utjecajni predstavnik rimskog drutva, po obiaju on je ujutro u svome domu
primao procesiju klijenata, gostiju, izaslanika (salutatio). Tada bi se sa njima obavljali razgovori, primali i
davali pokloni. Ovo poklonjenje je imalo veliko znaenje u rimskom klijentskom sustavu.
U jednom uglu atrija i to na najvidljivijem mjestu nalazila se velika drvena krinja (arca),
zakatanena bronanim ili eljeznim obruima za zatitu ili kao ukras. Sama krinja je po
pravilu bila spojena jakim kvakama za pod, kako je niko ne bi mogao oteti i odnijeti. U
ovoj krinji su se drali zapisi, dokumenti, rauni, novac, dragocjenosti...itd... i sve ono
to je domain smatrao vrijednim i znaajnim da se u nju stavi, ak npr. i odjeu i neke
tkanine od materijalne ili emocionalne vrijednosti. Kasnije su ove krinje bile i vanredno
lijepo dekorirane i ukraavane. Drugih prostorija u kui nije bilo.
Pojam atrium je moda originalno oznaavao u doba seoskih koliba i cijeli dom, da bi kasnije nakon
diferencijacije unutarnjih prostora definirao samo sredinji prostor. Potvrdu bi tome davali i nazivi nekih
drevnih zgrada, koje su sluile u odreene svrhe stare rimske religioznosti, u samome Gradu kao to su
Atrium Vestae, Atrium Libertatis...itd...
1090
ORBIS ROMANVS
svojim domovima poeli sintetizirati etrursku kuu sa atrijem i grko helenistiku kuu
sa peristilom. Ta rimska (bogatija) kua (domus) se tako moe smatrati i dvojnim
objektom nastalim srastanjem navedenih objekata, to u najboljem smislu i odrava
rimsku kulturu nastalu u svojim temeljima sinergijom etrurske i grke kulture. Od II. st.
p. n. e. i za vrijeme principata i dominata domus se naelno opisuje na sljedei nain.
Portik (porticus) je trijem (odnosno veranda) koji vodi u unutranjost odreene zgrade ili je proiruje u vidu
kolonade sa krovnom strukturom iznad sebe koju podupiru stupovi. Rije je o ideji koja se javila u grko
egejskom svijetu i preko rimskog doba utjecala na mnoge zapadne arhitektonske stilove. Pronaos je
unutarnji dio, smjeten izmeu kolonade portika i ulaza u zgradu. Rimski hramovi su uobiajeno imali
otvoreni pronaos, sa kolumnama (a ne i zidovima). Postojalo je vie tipova portika i to sa etiri stupa, sa
est stupova, osam stupova, sa deset stupova .
Sa ulice se preko ulaznog otvora prvo ulazi u neku vrstu ulaznog hola/hodnika
(vestibulum), gdje bi se ukuani i gosti razodjevali. Ovaj hol je u bogatijim domovima
mogao biti i neto iri, koji je mogao biti i ukraen na razliite naine i zavisno od ugleda
i bogatstva domaina (grmlje, cvijee, statue, ratni plijen). U skromnijim domainstvima
pojmom vestibulum se nazivao mali prostor izmeu vrata i unutarnje ivice hodnika.
1091
ORBIS ROMANVS
Takvi, skromniji i siromaniji domovi nisu morali ni imati vestibulum, nego se u atrij
ulazilo direktno sa ulice. Zatim se ilo u ve spomenuti atrij, koji je sada bio vei,
luksuzniji i ukraeniji. Ako je kua bila prostranija, tada je imala na gornjem kraju atrija
lijevo i desno dvije manje, krilne otvorene sobice (alae). U ovim krilnim otvorenim
prema atriju sobama nalazile su se imagines (biste i votane maske onih predaka koji su
drali kurulne dunosti, poredane u odgovarajuem redu sa natpisima). Sada se nasred
mozainog poda nalazio ukraeni (sa bogatim urezima i reljefima) impluvium (u kojem se
mogla nalaziti i manja fonatna), iz kojeg se voda skupljanja i odlagala u cisterne. Iznad
impluviuma se i dalje nalazio compluvium.
Toliko je bio bitan compluvium za
atrij da su tipovi atrija bili
nazivani na osnovi konstrukcija
compluviuma. Po Vitruviju imaju
etiri stila : atrium Tuscanium
(krov formiran sa dva para greda
koje se sijeku pod pravim
kutovima), atrium tetrastylon
(grede krova su na svojim
spojevima
bile
podrane
stupovima), atrium Corinthium
(grede su bile podrane sa vie
nego
etiri
stupa),
atrium
displuviatum (krov je bio nagnut
prema vanjskim zidovima, i voda
je oticala olucima). Postojao je i
peti tip, atrium testudinatum u
kojem nije bilo ni compluviuma
niti impluviuma i nepoznato je
kako je svjetlost ulazila u
domainstvo.
Atrium i compluvium u domu
Vetija u Pompejima.
1092
ORBIS ROMANVS
Umjetnika slika koja prikazuje atrij jednog pompejanskog doma. Autor Luigi Bazzani, uraena 1882. god.
Danas se nalazi u Dahesh Museum of Art u Njujorku.
1093
ORBIS ROMANVS
1094
ORBIS ROMANVS
Rekonstrukcija cubiculum diurnum iz vile Publija Fanija Sinistora (P. Fannius Synistor; mogue je da je
vlasnik vile bio i Lucije Herenije Flor/Lucius Herrenius Florus) iz Boscoreale kod Pompeja. Postavka u
Metropolitan Museum of Art u Njujorku.
Nasuprot ulazu na gornjoj strani atrija se nalazila soba (tablinum) sa mozainim podom i
slikama (oslikanim jarkim i ivahnim bojama) po zidovima. U tablinum je iz atrija
premjetena arca, te je tako tablinum postao praktino sredite doma, dok je atrij sauvao
svoje formalno sredinje znaenje.
Postojale su i male, prenosne krinje, da bi se u njih pohranio nakit ili neke druge bitne vrijednosti. Ove
male krinje su pretee kasnijih kutija. Kod bogataa ove male kutije su bile izraivane od plemenitih
metala
To je bila neka vrste radne sobe domaina, koja je predstavljala i simboliku i stvarnu
sklopku spajanja zone atrija i zone peristila. Sa lijeve i desne strane tablinuma su se
nalazili uski hodnici zvani fauces, koji su povezivali atrij i peristil. Na lijevo od ove
arhivske knjinice i radne sobe nalazila se blagovaonica (triclinium), a na desno soba za
dragocjenosti sa tijesnim hodnikom za robove kako bi oni mogli prolaziti u unutranji dio
- peristil, a da ne zalaze u navedene prostorije.
Pretpostavlja se da je i tablinum bio jedan od ranih arhitektonskih oblika, odnosno prva od atrija
diferencirana prostorija. Moda je njegovo stvaranje bilo motivirano poradi neke privremene svrhe, a
odvojen je koritenjem drvenih ploa (tabulae) i imao je samo vanjska vrata bez veze sa atrijem. Postoji i
drugo miljenje da tablinum svoje ime duguje tome to je domain tamo drao svoje knjigovodstvene i
druge poslovne i privatne zapise (tabulae). Tek kasnije e atrij i tablinum biti povezani, kada se probije zid
meu njima. Varon tvrdi da je ovaj rani tablinum bio neka vrsta balkona ili trijema, koritenog kao
blagovaonica u vrelim danima. Rani arhitektonski oblik su bile i alae.
1095
ORBIS ROMANVS
Iza svih ovih prostorija se nalazio etverouglasti trijem zvan peristil (peristylium ili
peristylum; u koji se moglo ulaziti i kroz tablinum, preko vrata), koji je okruivao
dvorite (sa kolonadama stupova) koje je predstavljalo unutarnji vrt domusa. Ovaj vrt je
tako mogao sadravati cvijee, grmlje, fontane, skulpture, mozaike, freske pa i manje
bazene i ribnjake (piscina), a mogao je i biti okruen stubovima. Ako je kua bila manja,
nije bilo nita iza ovoga trijema. Peristil je imao znaajno vei otvoreni prostor na vrhu,
nego trijem. Vezano sa peristilom je bio i ljetni triclinium. Tom trijemu su sa lijeva i
desna bile spavaonice, i jo jedna blagovaonica i knjinica.
Knjinica (bibliotheca) je imala svoje mjesto u svim uglednijim rimskim domovima. Knjige i papirusni
svici su policama i ormarima oko zidova. Bilo je uobiajeno da se ova prostorija dekorira sa statuama
Minerve i Muza, te sa bistama ili portretima osoba istaknutih u obrazovanju i nauci. Biblioteka je morala
biti smjetena u onom dijelu doma, gdje je opasnost od vlage najmanja.
1096
ORBIS ROMANVS
vrijeme za svoje poslove koristili sami domaini, da bi ih ubrzo mogli i iznajmljivati. Sve
vee kue do sada otkrivene u Pompejima su ureene na ovaj nain.
Pored navedenih prostorija, mogle su postojati i one koje su imale stalna sjedita i koja su koritena za
predavanja i razliite zabave. Solarium je bio prostor za uivanje na suncu, nekada je to bila terasa, esto
ravni dio krova (koji bi bio ureen u vidu vrta). est sluaj u domovima su bili i spremnici vode. Prostorije
ispod domova su izgleda bile rijetke, iako su neke bile naene u Pompejima.
U domusu, i inae u rimskim kuama i zgradama, za razliku od grkih nije bilo posebnih
mukih i enskih prostorija. Prostorije koje bi pripadale kunim robovima i slugama
(cellae servorum) nisu bile strogo odvojene od prostorija za ostale ukuane. Nepoznato je
kada su se u domusu poeli dodavati drugi spratovi sa prostorijama. Da su domusi imali
spratove dokazue i injenica da su ak i u skromnijim kuama u Pompejima otkriveni
ostaci stepenica.
1.
2.
3.
4.
5.
6.
7.
8.
9.
10.
ostium
vestibulum
fauces
tabernae
atrium
compluvium
impluvium
tablinum
triclinium
alae
1097
ORBIS ROMANVS
11.
12.
13.
14.
15.
16.
cubicula
culina
posticum
peristylium
piscina
exedra
1. vestibulum
2. tabernae
3. atrium
4. odlagalite za odjeu
5. 6. i 12. cubicula
7. ala
8. tablinum
9. fauces
10. i 11. peristylium
13. culina
14. dnevni boravak?
15. triclinium
16. bibliotheca
Arheoloka istraivanja potvruju da je postojao i gornji
sprat u domu Tragikog pjesnika. Atrij ovog doma je veoma
dekoriran sa nizom umjetniki odlino izraenih mozaika, sa
predstavama iz grke mitologije.
1098
ORBIS ROMANVS
1099
ORBIS ROMANVS
Planovi zgrada na dijelu naselja Aquae (sarajevsko naselje Ilida) prema dananjim Luanima. 1. objekat
ispod dananjeg hotela Bosna, A. villa/domus, B. nepoznata namjena, C. hospitalium, hospitium.
1100
ORBIS ROMANVS
Temelji zgrada u dijelu naselja Aquae (sarajevsko naselje Ilida) prema dananjim Luanima, vieni preko
Google Earth.
1101
ORBIS ROMANVS
1102
ORBIS ROMANVS
robovima) se okupljala u velikim kuhinjama radi doruka ujutro i nakon zavretka posla
u predveerje. Varon savjetuje da za ove svrhe postoji posebna dvorana za sluinad.
Zanimljivo je da se sve do nedavno ovakav raspored (izuzev ergastuluma) i nain
ophoenja i odnosa (gazda i sluinadi) sauvao i u country house britanske aristokratije.
Vitruvije savjetuje da kupatilo bude blizu kuhinje, i to na to se stvarno nailazi u vilama u
zoni Vezuva. Prostorije za presovanje groa i skladitenje vina su okrenute prema
sjeveru, a one za ulje prema jugu. Postojale su i prostorije u vidu upa za odlaganje alata i
za raznorazna kola i kolica. Varon primjeuje da je u njegovo vrijeme bilo farmera na
koje se moralo urgirati da dre svoju opremu zaklonjenu pod krovom. Tu su bile i tale i
itnice i sve drugo to bi moglo koristiti farmi. Villa fructuaria je predstavljala skladite
proizvoda sa farme. U samom dvoritu bi se mogao nalaziti i bazen, a ako nije bilo neke
tekuice, izvora ili bunara u blizini, graene su cisterne za vodu. Ako je rustina vila bila
blizu ceste, dio nje bi se pretvarao u prodavnicu, odmorite ili tavernu,
Vile su znale biti veoma bogato ukraene i opremljene, kako bi osiguravale lagodniji
ivot domaina. Vile su preuzimale klasine arhitektonske oblike kao to su atrij i
peristil. Za vrijeme principata naglo se poveao broj carskih vila, pa je Tiberije na otoku
Kapriju imao 12 vila. Najpoznatija vila je ona Hadrijanova u Tivoliju. Vile su nastavile i
kasnije postojati na latinskom zapadu u mediavelno doba, jer su se polako transformirale
u nukleuse buduih samostana.
Od kraja III. st. p. n. e. poinju se graditi zgrade od vie spratova (uglavnom est ili
sedam spratova) za iznajmljivanje, nazvane insulae (otoci). Na kraju su insule postale
glavno obiljeje Rima i drugih veih gradova i u njima se u razliitim stanovima mogao
smjestiti veliki broj gradskog stanovnitva. Veina insula je graena brzo i jeftino, i
Juvenal govori o velikoj opasnosti za njih od poara i kolabiranja. U doba principata su
1103
ORBIS ROMANVS
bila uvoena odreena ograniena za visinu insula, ali uprkos tome bilo je i zgrada sa
osma ili devet spratova. Nadzornik insule se nazivao insularius.
Za vrijeme Augusta je donijeta odluka da insule ne smiju biti vie od 70 rimskih stopa (pes)/20,7 m., a za
vrijeme Nerona je donesen jo rigorozniji zakon po kojem insula nije smjela prelaziti 60 pesa/17,75 m. U
IV st. n. e. bile suu gradu Rimu evidentirane 46 602 insule i 1797 domusa.
Stanovi u insulama su bili razliitih dimenzija i oni na donjim spratovima su bili bolji ali i
skuplji. Uglavnom su najsiromaniji ivjeli na najviim spratovima, dok su u donjim
ivjeli neto imuniji ili vlasnici same insule. Dok su na donjim spratovima stanari mogli
raunati na tekuu vodu i koritenje kanalizacione mree, to nije bilo mogue na viim
spratovima. U Ostiji su naeni ostaci insula iji su stanovi na gornjim spratovima imali
svaki za sebe posebno stepenite. Domusi najbogatijih i insule ostatka stanovnitva nisu
bili u nekim segregacijski odvojenim zonama, kao to je to sluaj u modernim
megapolisima (downtown - predgrae). Prizemlja insula su bila koritena za taberne,
radnje i druge poslovne objekte. Insule nisu imale strukturu (gore opisanu) kao to su je
imali privatni domovi, tipa gradskih domusa i seoskih vila. Za razliku od domusa i vila,
one su bile izgraene od materijala slabijeg karaktera i slabije odrivosti. Pojedinci su u
svome posjedu imali veliki broj insula, i predstavljali su prave rentijere; najbolji primjer
je bio Marko Licinije Kras.
Taberne su imale veliko znaenje za ekonomski ivot rimskog svijeta. Osobe koje su vodile taberne zvale
su se tabernarri.
1104
ORBIS ROMANVS
Drvena debela
Herkulanumu.
vrata
naena
Tegule i imbreksi iz Galije. Muzej Feurs (Loire), Primjer imbreksa i tegula u Fishbourne Roman
Palace, u dananjoj Engleskoj.
Francuska.
Nagib rimskih krovova sa tegulama i imbreksima je uvijek bio umjereno slab, ne vie od oko 30. Krov je
zavravan sa serijom jednostavnih dekorativnih zavretaka, koji su takoe mogli biti od terakote na zabatu.
Neke graevine su imale antefixae (esto pravljene od terakote), uspravnog bloka trokutnog ili okruglog
oblika koje su bile postavljane du ivice krova kako bi se pokrili krajevi svakog reda imbreksa. U
pojedinim zgradama i kuama lice svakog antefiksa je bio bogato izrezbaren, esto i sa anthemion ukrasom.
U drugim zgradama antefiksi su bili kalupno izraeni, mogli bi biti ukraeni sa figurama ili nekim drugim
sadrajima. Antefixae su mogle biti dekorirane i sa motivima koji odvraaju od loe sree ili sa natpisima.
1105
ORBIS ROMANVS
1106
ORBIS ROMANVS
Posebna vrsta stolice je sella curulis, koja je imala prekriene noge od bjelokosti i nije
imala naslonja. Sella curulis je bila sklopiva stolica i praktina za noenje. Ova
neudobna sella curulis je imala posveeno mjesto u rimskoj politikoj hijerarhiji, jer je
predstavljala stolicu na kojoj su sjedili kurulni dunosnici, kasnije i princepsi. Svoje
znaanje kurulna stolica je zadrala i u mediavelnom i novovjekovnom razdoblju.
Lectus
1107
ORBIS ROMANVS
sella curulis
Sella curulis, prikaz sa freske.
1108
ORBIS ROMANVS
tehnikom izrade svijea. Kao gorivo je koriteno esto ulje, to nije ba donosilo prijatan
miris. Ulice nisu bile osvjetljavane po noi, pa bi se uz ulazna vrata nalazile baklje od
suhog, lako zapaljivog drveta.
Candelabrum
U solariumu bi se nalazio i sunan sat, koji je uveden u klasini rimski svijet iz grko
helenistikog svijeta 268. god. p. n. e. A stoljee kasnije je isto iz grko helenistikog
svijeta u upotrebu upao vodeni sat (clepsydra), koji je bio praktiniji jer je mjerio sate ne
samo po danu (kao sunev), nego i po noi, a mogao je biti smjeten i u unutranjosti
kue ili stana.
Vrtovi
Rimski vrtovi (horti; od hortus, i, m = vrt) su se razvijali pod utjecajem tehnika i naina
ureivanja vrtova koje su oblikovale u egipatskoj, srednjoistonoj i grko egejskoj
civilizaciji.
Vrt je u svijesti stanovnika dolina rijeka Nila, Tigrisa, Eufrata, Jordana imao veliko znaenje, jer je
predstavljao na vjetaki nain ureenu malu oazu, mali raj. Zato i vrt ima drevnu prolost, i u tim
civilizacijama postao je personifikacija idealnog, utopijskog prostora (Rajski vrt).
Kod ranih Italika vrt je bio sastavni dio samoga zemljinog posjeda. Prema Katonu
Starijem, svaki vrt je trebao biti blizu kue i imati cvijee i ukrasno drvee. Kako se
razvijao rimski svijet, tako se i vrt razvijao i postajao je sve vei, luksuzniji i raskoniji.
Vrtovi su postajali i prava arhitektonska remek djela (posebno u ljetnikovcima),
odnosno oni su graeni u pravim linijama i pravilnim krivuljama.
Poetkom nove ere prigovori na obim prostora za uivanje na velikim imanjima i na veliinu zemlje koja se
radi toga nije kultivirala postali su uobiajeni.
Vrt je simboliki postao mjesto mira i oputanja, bjekstva iz svakodnevnog ivota, stresa
i urbe.
Privatni rimski vrtovi su uobiajeno podijeljeni na tri dijela :
1109
ORBIS ROMANVS
1110
ORBIS ROMANVS
1111
ORBIS ROMANVS
Umirui Gal, rimska mramorna kopija izgubljene helenistike skulpture koju je bio naruio pergamski
kralj Atal I. izmeu 230. i 220. god. p. n. e. u znak pobjede nad Galatima iz sredinje Male Azije. Rimska
skulptura se nalazila na prostoru Salustijevih vrtova, a danas se nalazi u Palazzo Nuovo Kapitolinskih
muzeja u Rimu.
Hramovi
Iako rani rimski svijet nije imao hramove u dananjem smislu rijei, u vidu izgraenih
objekata, ipak se i u njemu uslijed kasnijih kulturolokih procesa razvila praksa podizanja
hramova. Danas su drevni hramovi rimskog svijeta meu najvidljivijim arheolokim
ostacima kulture klasinog historijskog razdoblja, i predstavljaju veoma vrijedno vrelo za
izuavanje rimske arhitekture. Rani Rimljani su hramovnu arhitekturu zasnivali na
etrurskim modelima (koji su se isto inspirirali grkim utjecajima), da bi kasnije prodro i
direktni grki utjecaj. Ipak je rimska hramovna gradnja imala i svoj originalni peat, u
skladu sa odgovarajuim shvatanjem boanskog. Konstrukcija i odravanje hramova i
svetih prostora su bila glavni dio drevne rimske religioznosti i javnih dunosti.
Openito neabrahamistika vjerovanja su se vie obraala prirodnom, vanjskom
okruenju, pa je zato i razumljivo da je prostor ispred rimskog hrama naglaen. On se
sastoji od portika sa stupovima i pronaosa. Ovo je bilo razliito od grkih hramovnih
modela, koji su imali isto isticanje oko itavog hrama, kako bi mogli biti vieni i kako bi
im se moglo prii iz svih pravaca. Glavni prostor hrama (cella) je u sebi sadravao sliku,
kip ili neki drugi prikaz (personifikaciju) boanstva kojem je hram posveen, a u dodatku
se nalazio esto mali oltar za paljenje tamjana ili libacije i stol ili postolje na koje su se
ostavljali votivni darovi kao to su statue, skupocjeni predmeti metala (posebno zlata i
srebra) i keramike, novac, drago i poludrago kamenje, ljemovi, maevi, strijele, koplja,
1112
ORBIS ROMANVS
ratni trofeji... Iza glavnog prostora bila je prostorija ili prostorije (aditon) koje su koristili
sveenici, uvari hrama ili polaznici hrama za skladitenje opreme ili onoga to se planira
za rtvovanje. Ugledniji i utjecajniji hramovi grko rimske kulturne ekumene su tokom
stoljea svoga postojanja akumulirali enormnu vrijednost darova u hramovnim trezorima.
U veim hramovima cela je bila uobiajeno podijeljena sa dvije kolonade na sredinji brod i dva bona
krila. Po Vitruviju, etrurski hram (npr. u Portonaccio blizu Veio) je imao tri cele, smjetene jedna uz drugu,
povezane sa duplim redom stupova na fasadi. Ovo je potpuno nova postavka u odnosu na druge hramovske
graevine koje imaju samo jednu celu sa ili bez stupova. Uz neke iznimke, grki hram je bio sa
peripteralnim dizajnom koji je smjetao celu u centar plana (npr. Partenon na Akropolju i hram Apolona u
Pestumu). Za razliku od njih Rimljani su preferirali pseudoperipteralni plan, koji je koristio polustupove
ugraene du prednjih i stranjih zidova cele. Ugraeni polustupovi su imali slinu funkciju kao zidni
podupirai, ali su razliiti od pilastra koji su ukraeni i ne intergralna komponenta. Hram Venere u Rimu,
koji je Hadrijan dao da se izgradi, imao je dvije cele, obje zatvorene u jednom vanjskom peristilu. Cela je
bio pojam koji se odnosio i na radnje prodavnice koje su se nalazile prema ulici. U kranskim crkvama
cela je glavni arhitektonski brod. U kanskom svijetu cela je oznaavala i eliju, monaku osobnu
prostoriju u samostanima. Kasnije e se ovaj pojam prenijeti i na osobne prostorije za zatvorenike. Od
XVII. st. rije cella je poela da se primjenjuje i u biologiju za osnovnu stanicu organizma, a nedugo zatim
se prenijela i na oznaavanje drugih osnovnih jedinica iz drutvenog, politikog, ekonomskog ivota.
1113
ORBIS ROMANVS
1114
ORBIS ROMANVS
1115
ORBIS ROMANVS
1116
ORBIS ROMANVS
Ostaci Jupiterovog hrama u Pompejima, koji je predstavljao glavni dio gradskog foruma. U pozadini se vidi
Vezuv.
1117
ORBIS ROMANVS
Hram Zeusa/Jupitera u Aizanoi, Turska. Izgraen u II. st. n. e. Hram je posjedovao znaajan zemljini
kompleks, koji je rentao zakupcima. Meutim, granice hramovnog zemljita nisu bile ba precizne i oni
koji su radili na njemu su odbijali plaanje takse. Princeps Hadrijan je rijeio ovo pitanje i kopije sadraja
pisama su ispisane na zidovima hrama.
Hram u Dougga u dananjem sjevernom Tunisu. Datacija II. st. n. e. i posveen Kapitolinskoj trijadi.
1118
ORBIS ROMANVS
Tri hrama gradu Sbeitla (ili Sufetula) u dananjem Tunisu. Umjesto da izgrade jedan hram posveen
Kapitolinskoj trijadi, stanovnici grada su odluili da izgrade tri zasebna hrama, za po svaku sastavnicu
trijade. Neto slino je naeno samo jo u Baelo Claudia u paniji.
Rekonstruirani Garni hram u Jermeniji, posveen bogu suna Heliju. Dao ga je izgraditi jermenski kralj
Tiridat I. u I. st. n. e. Izgradnja je novano pomognuta i novcem koji je Tiridat I. dobio od princepsa
Nerona.
1119
ORBIS ROMANVS
Bazilika
Bazilika (basilica; = kraljeva dvorana) je originalno oznaavala javnu
zgradu rimskog svijeta, koja je uobiajeno (najranije od vremena Augusta) bila smjetena
na forumu bilo kojeg rimskog grada. U rimskom svijetu one se pojavljuju od poetka II.
st. p. n. e., i imale su primarno svjetovnu svrhu. Bazilike su kasnije igrale veliku ulogu u
rimskom drutvenom ivotu. U bazilikama su odravana suenja i vrene svakovrsne
nagodbe, prireivani politiki sastanci, ak se obavljale trgovinske i druge poslovne
transakcije, u njima su se, najzad, ljudi sklanjali od kie i suneve ege. Isti termin je
koriten i za zgrade sa religijskom i kultnom svrhom, i to za neabrahamistika vjerovanja.
Tako je pronaena jedna neopitagorejska bazilika iz I. st. n. e. (blizu Porta Maggiore u
Rimu). Oblik i funkcija bazilike je prenesena iz grko helenistikog svijeta. Iako su po
formi postojale varijacije, bazilike uglavnom imaju unutarnju kolonadu koja dijeli prostor
i polukrunu apsidu (; absis) iznad koje se nalazi polukupola. Apsida je bila na kraju
i u njoj je magistrat sjedio. Ove apside su imale malo uzdignute podijum. Centralni prolaz
je iri i vii nego boni prolazi, kako bi svjetlost lake prodirala kroz prozore. Najstarija
1120
ORBIS ROMANVS
poznata bazilika izgraena u Rimu je Basilica Porcia (184. god. p. n. e.) za vrijeme
cenzure i pod auspicijima Katona Starijeg. Ova bazilika je trebalo da bude oficijelna
graevina za plebejske tribune. Pored nje poznate su i sljedee bazilike : Basilica Aemilia
(179. god. p. n. e)4, Basilica Sempronia (169. god. p. n. e.; od cenzora Tiberija
Sempronija Grakha Starijeg), Basilica Opimia (121. god. p. n.e.; moda od konzula
Lucija Opimija) Basilica Iulia (zavrena od Augusta), Basilica Ulpia, bazilika Maksentija
(graena izmeu 308. i 312. god. n. e.; zapoeta za Maksentija, a zavrena za
Konstantina). Relativno je dobro poznata i bazilika u Pompejima (izgraena na kraju II.
st. p. n. e.).
Od III. st. n. e. tip bazilike je zbog karakteristike velike hale postao i sastavni dio palata,
odnosno sluio za audijencije i okupljanje elite irom rimskog svijeta. Sjedei na
uzdignutoj apsidi, carski, regionalni i lokalni poglavar je mogao da bude i formalno
uzdignut izmeu osoba koje se jo nalaze u bazilici. Tako se oblik bazilike u kasnoj antici
pretvarao u glavnu upravnu zgradu.
Ova bazilika je data da se izgradi od cenzora Marka Emilija Lepida (Marcus Aemilius Lepidus) i Marka
Fulvija Nobiliora (Marcus Fulvius Nobilior). Prvobitno se ona zvala Basilica Fulvia, a kada ju je konzul za
78. god. p. n. e. Marko Emilije Lepid preuredio preimenovana je u Basilica Fulvia et Aemilia ili samo
Basilica Aemilia.
1121
ORBIS ROMANVS
1122
ORBIS ROMANVS
Kako je u kasnoj antici slabila svjetovna vlast, na utrb vlasti sveenike kaste, tako su i
crkve bazilike sa lokalnim episkopom postajale olienje stvarne vlasti u odnosu na
svetovne bazilike u kojima su se nalazili lokalni magistrati. Danas je arheologija otkrila
tragove mnogih kasnoantikih bazilika, koji se po defaultu smjetaju u skup kranskih
crkvenih objekata. Meutim, injenica je da i u kasnoj antici jo uvijek egzistiraju i
arhitektonski oblici bazilinog tipa, a koji imaju svjetovnu sadrinu. I to bi trebalo da
imaju na umu arheolozi kada zapoinju sa svojim istraivanjima bazilinog nasljea.
Vojna inenjerija
Oruana snaga Rimske drave, i u vrijeme Republike i u vrijeme principata je
posjedovala jednu fantastinu osobinu, a to je da je bila veoma fleksibilna institucija. Ona
se nije uskogrudo niti dogmatski drala vojnih teorija i doktrina. Zavisno od potreba,
uvjeta na terenu i konkretne situacije ona se mijenjala, apsorbirala i prilagoavala. To je
podrazumijevalo i da se ak od najveih neprijatelja preuzimaju odreene vrijednosti
strateke i taktike prirode, tipovi oruja i borbene opreme, kao i naini borbe. Tako bi se
moglo smatrati da rimska oruana snaga nije bila samo originalna tvorevina rimskog
svijeta, nego i djelo uspjenog apsorbiranja raznoraznih elemenata vojnih i borbenih
tekovina euromediteranskog, pa i srednjoistonog podruja. Rimljani su najvie
preuzimali od razvijenih kultura Grka, Etruraca i Kartaginjana, ali se nisu ustruavali ni
preuzimati od slabije kultiviranih europskih zajednica kao to su Kelti, Iberci i Germani.
U skladu sa takvim naelima, oruana snaga Rimske drave je bila otvorena i za
najrazliitija inenjerijska i tehnoloka iskustva i dostignua. Zato je i vojna inenjerija u
rimsko doba predstavljala najbolji i najkvalitetniji element inenjerskih umijea i
tehnologija rimskog svijeta. Praktini Rimljani su dobro znali da je za uspjeh rata, uz
dobro oruje, dobru logistiku i dobre zapovjednike i obuene vojnike, potrebno i umijee
dobrog koritenja prostora. Zato je svaki vojnik, u svojoj standardnoj opremi, morao da
ima i malu, vojniku lopatu.
Jo je Servije Tulije u svojim reformama ustanovio dvije centurije koje su u sebi okupljale zanatlije.
Vojna inenjerija se posebno isticala u podizanju vojnih tabora, mostova, cesta, te drugim
graevinskim aktivnostima (gradnja kanala i luka, melioracija tla, akvadukti, podizanje
gradskih zidina, ak i u rudnicima i sadnji vinograda). Zapoljavanje profesionalne
vojske na graevinskim poslovima u vrijeme mira je bila i potreba. Time se odravala
njihova dobra fizika kondicija, a i vojnici su bili zaposleni, jer je vojnika dokolica
mogla predstavljati vrlo opasnu pojavu iz koje su se mogle izroditi problemi,
konspiracije, nezadovoljstva, pa i bune. Poto je vojska veoma potroaka institucija,
njeno zapoljavanje na graevinskim poslovima je donosilo i znaajne javne utede. Uz
to, injenica je da su i najbolji graevinski utilitarni objekti bili oni koje je izgradila
vojska.
Tabori
1123
ORBIS ROMANVS
Za nominirane vojnog tabora u latinskom jeziku se koristila rije kastrum (sing. : castrum, plu. : castra) i to
poglavito za vee tipove u koje su se smjetale i legionarske jedinice. Izraz u mnoini castra se ustvari
koristio za jedan tabor, jer je castrum primarno pojmovno oznaavao samo jedan objekat, baraku, zgradu ili
ator unutar tabora. Za postaju manje jedinice veinom auksilijarnog tipa se koristio termin castellum.
Generiki termin je praesidium (garnizon), a koristili su se i grki termini i . Toliko
je bilo kastruma i kastela irom rimskom svijeta da su se izvedenice iz ovih latinskih rije zadrale u
mnogim euromediteranskim jezicima i zemljama, ukljuujui i toponimiju, onomastiku i patronimike.
Mnoga naselja u Europi i na Mediteranu razvila su se iz tabora oruanih snaga Rimske drave, pa i
pokazuju jo uvijek tragove njihovog originalnog obrasca. Ovaj obrazac je koriten i za formiranje novih
gradova u panskim kolonijama u Amerikama. U Engleskoj i Velsu mnogi gradovi koji u svome imenu
sufiks chester isto predstavljaju nasljee kastruma iz rimske epohe.
Vojni tabori su predstavljali jedan od vidljivih primjera ne samo rimske moi i vlasti,
nego i zavidnog arhitektonsko graditeljskog planiranja i rada. I na tom je vojna
inenjerija pokazala sva svoja umijea.Glavna strateka misao oruanih snaga Rimske
drave je dobro, promiljeno ureivanje sustava tabora. Po toj zamisli vee vojne jedinice
se nikada ne bi zaustavile na odreenom mjestu kako bi zanoile (posebno na
neprijateljskom ili stranom podruju), a da nisu podizale tabor u standardiziranoj formi
koji bi bio u mogunosti da primi kompletno borbenu jedinicu sa ljudstvom, prateom
logistikom (civili, konji, teretne ivotinje, prtljag) i ratnim materijalom i mainama.
Nain izgradnje tabora, njegova unutarnja organiziranost i funkcionalna osposboljenost
su bili kodificirani, kako bi se bez mnogo razmiljanja u svakoj prilici mogao brzo podii
tabor. Toliko se smatralo esencijalnim podizanje tabora, da se i u sluaju da je dolo do
neprijateljskog napada nije nikada prekidalo, nego je dio vojnika ostao da podie utvrdu,
dok su njihovi drugovi po oruju odbijali napad ili straarili i bili pod punom borbenom
gotovou (ako je pretila potencijalna opasnost). Ova praksa podizanja tabora zanoita
u toku jednog mara, da je fraza pervenire ad locum tertiis . . . quartis . . . septuagesimis
castris oznaavala broj dana koji je trebala odreena vojna jedinica prei od take A do
take B.
Tabori nisu sluila samo za sklanjanje i zatitu vojske u pokretu ili garnizoniranje na odreenom prostoru,
nego su predstavljali i neke vrste odstupne linije u sluaju poraza u bitki na otvorenom. Tabori bi se
podizali prije same bitke, i sluaju da neto nepovoljno krene, vojnici bi se sklonili u utvreno podruje,
gdje bi se zatitili i pregrupirali.
Ovi privremeni tabori su ustvari inili skup atora i torova zatienih drvenom palisadom,
usjecima i nasipima. U sluaju da se jedan rejon, iz razliitih razloga (stratekih, stanja
terenu, zemljopisnih, geomorfolokih, demografskih...itd...) koristio u duem periodu taj
tabor bi se nazivao castra stativa (permanentni tabor) koji je mogao biti castra hiberna
(zimski tabor) i castra aestiva ili aestivalia (ljetni tabor). Od augustovske reorganizacije
oruanih snaga Rimske drave, svaka legija i auksilijarna kohorta je imala svoju stalnu,
glavnu bazu. Tabor pomorskih i flotnih jedinica se nazivao castra navalia ili castra
nautica. Zimski tabori su uglavnom bili snanije graevinske strukture (zbog vremenskih
prilika) i nalazili su se u duboljoj pozadini (jer zima nije bila sezona ratovanja). U ljetnim
taborima vojska je vie bila u borbenoj gotovosti i blia konkretnom ili potencijalnom
1124
ORBIS ROMANVS
1125
ORBIS ROMANVS
Bez obzira na svoj karakter, obim i svrhu, svi tabori su imali fiksiran i dobro poznat
naelni plan na osnovi kojeg su se podizali i gradili. Svaka jedinica je imala i svoj
raspored u tome planu i svoje mjesto u taboru bez obzira na prostor gradnje ili elje
zapovjednika. Poradi te ureenosti i discipline tabori su bili primjer sreenog i
funkcionalnog sustava, u kojima nije dolazilo do konfuzije i odlaganja ili dodatnih
zapovijedi.
Detaljne opise tabora rimskih oruanih snaga, njihovoj strukturi, podizanju i
funkcioniranju u razliitim epohama daju Polibije (prva polovica i sredina II. st. p. n. e.),
Josip Flavije (vrijeme Judejskog rata), djelo De Munitionibus Castrorum (O
fortifikacijama vojnih tabora) nepoznatog autora iz III. st. n. e., i Vegecije (kraj IV. st. n.
e.).
Tabor koji Polibije opisuje je predvien za regularni sastav jedne konzularne armije (dvije premarijevske
legije i isti broj saveznika pjeadinaca i vei broj saveznika - konjanika) za vrijeme Srednje Republike i
koji se formira na kraju uobiajenog kretanja mara vojnika. Rije je o taboru koji je dugaak 300 m., imao
tri glavne ceste i etvero vrata, i koji je najvie u sebe mogao da sabere cc 16 800 pjeadinaca i 1800
konjanika. Po Polibiju : Evo kako Rimljani podiu tabor. Kada nau povoljan poloaj, oni mjesto koje
nudi najbolji pregled okoline i najbolje mogunosti za izdavanje naredbi namjene za podizanje konzulovog
atora. Tamo gdje e podii njegov ator zabijaju zastavu, oko koje potom izmjere i obiljee prostor
povrine etiri pletra, tako da dobiju kvadrat ija je svaka strana udaljena 100 stopa od zastave. Du jedne
strane ovog kvadrata, one za koju se uini da prua najvee pogodnosti za snabdijevanje vodom i hranom,
rasporeuju se rimske legije. Kako u svakoj legiji, kao to sam rekao, ima est tribuna, a svaki konzul vodi
uvijek dvije legije, jasno je da sa svakim konzulom ide obavezno 12 tribuna. Njihove atore postavljaju u
jednom nizu, uporedo sa prethodno odabranom stranom jvadrata i na 50 stopa od nje, da bi ostalo dovoljno
prostora za konje, tovarne ivotinje i ostatak tribunskog prtljaga. Svojom zadnjom stranom atori su
okrenuti pomenutom kvadratu i gledaju ka spoljanjoj strani tabora koju emo sada i nadalje zamiljati i
zvati prednjom stranom cijelog tabora. Tribunski atori su podjednako udaljeni jedan od drugog, i taj
razmak izmeu njih je tako udeen da se prostiru du itavog prostora namjenjenog rimskim legijama.
Potom odmjere stotinu stopa ispred tribunskih atora, pa od linije koja omeuje ovaj prostor, uporedo sa
atorima tribuna poinju sa odreivanjem mjesta za svaku legiju. To rade ovako. Pomenutu liniju presjeku
po sredini drugom, pa od mjesta njihovog spajanja, pod pravim uglom na osnovnu liniju, poinju da redaju
atore konjanika iz obje legije jedne naspram drugih na udaljenosti od 50 stopa, tako da sporedna linija
prolazi izmeu atora. Postavljanje atora konjanika i pjeadinava je slino jer cijela povrina koju
zauzimaju i manipuli i turme ima oblik etverougla. Ovaj etverougao gleda na ulice koje prolaze kroz
tabor i ima odreenu duinu uz glavnu ulicu 100 stopa. Po pravilu, trude se da mu i dubina bude ista,
izuzev kod saveznika. Kada vode vee legije, onda mu proporcionalno poveavaju i duinu i dubinu.
Dakle, atori konjanika poinju od sredine tribunskih atora, te tako stvaraju neku vrstu ulice koja lei pod
pravim uglom na ranije pomenutu liniju i prostor ispred tribunskih atora. Doista, itav splet prolaza u
taboru najvie lii na ulice u gradu, jer su itavom njihovom duinom, i sa jedne i sa druge strane, smjeteni
manipuli i turme. Iza konjanika su smjeteni trijariji obje legije, uz svaku turmu po jedan manipul. Njihov
raspored isti kao raspored konjanika i atori im se dodiruju, ali gledaju u suprotnom smjeru. Dubina svakog
manipula trijarija iznosi polovinu njegove duine, zato to su, po pravili trijariji brojano dvostruko slabiji
od ostalih trupa. Na taj nain, iako se manipuli esto meusobno razlikuju po broju ljudi, duina njihovih
atora je uvijek ista zahvaljujui razlici u dubini. Nakon toga, na udaljenosti od 50 stopa sa obje strane,
naspram trijarija podiu atore principa. Kako su ovi atori okrenuti pomenutom meuprostoru od 50 stopa,
stvaraju se dvije nove ulice koje polaze od iste ravne linije kao ulica na koju izlaze konjanici, tj. od one
koja omeuje prostor od 100 stopa ispred tribunskih atora. Zavravaju se na onoj strani tabora koja se
1126
ORBIS ROMANVS
nalazi naspram tribunskih atora, koju smo nazvali prednjom stranom tabora. Iza principa i neposredno uz
njih, a u smjeru suprotnom od onoga u kome oni sami gledaju, nalaze se hastati. Reeno je ve da ove
starosne grupe imaju po deset manipula, iz ega slijedi da su im i ulice jednake duine. Sve ulice se
zavravaju na prednjoj strani tabora kojoj su okrenuti i posljednji manipuli u svakom redu. Iza hastata
odmjere 50 stopa pa naspram njih postavljaju saveznike konjanike, poinjui od iste linije i zavravajui
na istoj liniji kao legije. Kao to sam naprijed rekao, kod saveznika je broj pjeadinaca isti kao u rimskim
legijama, osim to je umanjen za 1/5 vojnika koji se biraju za ekstraordinarije, dok je konjanika dvostruko
vie, jer se i od njih 1/3 oduzima za ekstraordinarije. Zato saveznicima kod podizanja tabora daju
proporcionalno dublji prostor, da bi na taj nain duinu njihovih atora izjednaili sa duinom rimskih.
Kada su rimski atori ve obrazovali pomenutih 5 prolaza, postavljaju se atori saveznikih manipula i
turmi, pri emu im se dubina uveava u skladu sa njihovom jainom. Pjeadinci su leima okrenuti
konjanitvu i gledaju ka palisadi i dvije bone strane tabora. U svakom manipulu prvi ator sa obje strane
pripada centurionu. Pravei pomenuti raspored rimskih i saveznikih atora, izmeu pete i este turme i
petog i estog manipula uvijek ostavljaju prostor od 50 stopa, pa se tako stvara jo jedan prolaz kroz cijeli
tabor pod pravim uglom prema ulicama i paralelan sa tribunskim atorima. Zovu ga quintana zato to se
prostire du pete turme i petog manipula. Prostor iza tribunskih atora, lijevo od pretorija, koristi se kao trg,
a desno od pretorija je smjeten kvestorij sa rezervama koje se u njemu nalaze. Sa obje strane tribunskih
atora, manje vie pod pravim uglom na posljednji od njih, nalaze se konjanici odabrani meu
ekstraordinarijima i dobrovoljci koji na pohod polaze da budu na usluzi konzulima. Njihovi atori se
pruaju du bonih strana tabora, i jedni su okrenuti kvestoriju, a drugi trgu. Po pravilu, ove trupe su i u
taboru i na maru uz konzula, a i u svm ostalim sluajevima paze na njega i na kvestora i usluuju ih. Lea
uz lea sa njima, okrenuti palisadi, nalaze se pjeadinci koji obavljaju dunost slinu njihovoj. Iza ovih
pjeadinaca i konjanika imamo prolaz irok 100 stopa, paralelan sa tribunskim atorima, koji sa zadnje
strane trga, pretorija i kvestorija prolazi kroz cijeli tabor. Sa njegove druge strane su smjeteni atori
saveznikih konjanika ekstraordinarija okrenuti trgu, pretoriju i kvestoriju. Izmeu ovih atora, preko puta
pretorija, ostavlja se prolaz od 50 stopa koji vodi do zadnje strane tabora i lei pod pravim uglom na
pomenuti prolaz irok 100 stopa. Lea uz lea sa konjanicima postavljaju atore odabranih saveznikih
pjeadinaca, tako da su okrenuti palisadi i zadnjoj strani cijelog tabora. Prazan prostor koji ostaje uz ove
atore du bonih strana tabora daje se strancima i saveznicima koji su doli odreenim povodom.
Ovakvim rasporedom rimski tabor stie oblik kvadrata, a po ulinoj mrei i opetm ureenju svojih
sastavnih dijelova podsjea na grad. Palisada se na svim stranama nalazi 200 stopa udaljena od atora, i taj
prazan prostor im je od velike koristi. Naime, zgodan je za uvoenje i izvoenje legija, zato to svaka
legija svojim ulicama izlazi na njega, pa se ne stiu svi na jednom mjestu, gdje bi im se vojnici sudarali i
gazili jedni druge. Na isto mjesto smjetaju i stoku (capita op. a.) uvedenu u tabor i plijen (praeda op. a.)
osvojen od neprijatelja, i tamo ih u toku noi uvaju na sigurnom mjestu. to je najvanije, u nonim
napadima ni vatra ni strele ne stiu do atora, izuzev u zanemarljivim koliinama, koje su tada ve
bezopasne, kako zbog velike udaljenosti, tako i zbog slobodnog prostora ispred atora.
Polibije nadalje objanjava raspored u sluaju da doe vei broj saveznikih i drugih vojnika, ako taboruju
na istom mjestu dvije konzulske armije (taj zajedniki tabor nastaje prostim spajanjem dva do sada opisana
tabora). Za Rimljane podizanje tabora nije znailo samo puki graevinski poduhvat, nego i ureenje odnosa
unutar ljudstva smjetenog u njemu. Tako Polibije isto govori da vojni tribuni zaklinju sve one koji se u
njemu nalaze i vojnike i civile, pa i robove da nee nita ukrasti iz tabora, a ako neto nau da e odnijeti
vojnim tribunima. ak se od vojnika u taboru odreuju i higijeniarska sluba. Inae je dunost vojnih
jedinica i civila u taboru strogo odreena, i tano se zna ko, kada, gdje i zato obavlja odreenu dunost i
slubu. Jedino su trijariji osloboeni nekih fizikih dunosti (npr. sluenje vojnim tribunima), ali zato svi
svakodnevno daju strau za konjanike iz turme koja se nalazi neposredno iza njih. to se tie kopanja
rovova, podizanja nasipa/aneva i palisada, saveznici su zadueni za dvije strane uz koje se nalaze njihova
krila, a za preostale dvije strane su odgovorne legije, svaka legija za po jednu.
1127
ORBIS ROMANVS
Polibije u zakljuku svoga opisa oruanih snaga poredi rimski i helenski tabor : Trudei se da u ovoj stvari
sebi olakaju posao, ini se da su se Rimljani odluili za metod potpuno suprotan helenskom. Zapravo,
Heleni pri podizanju logora najvanijim smatraju prilagoavanje prirodni pogodnostima terena, jer vjeruju
da vjetaka odbrana nije jednaka bezbjednosti koju poloaju daje sama priroda, a stalo im je i da izbjegnu
napore vezane za kopanje rovova. Zato su, to se tie plana cijelog tabora, prinueni da usvajaju
najrazliitije oblike kako bi se prilagoavali terenu, te da dijelove vojske smjetaju as na jedne, as na
druge, a ponekad i na neodgovarajue poloaje, to dovodi do toga da niko unaprijed ne zna ni svoj poloaj
ni poloaj ostalih odreda u taboru. Rimljani, naprotiv, prihvataju naporno kopanje rovova i obavljanje
ostalih odbrambenih poslova da bi imalu tu prednost da im tabor uvijek ima isti, svima poznati oblik. Ipak
su i asnici rimskih oruanih snaga pazili na neke zemljopisne karakteristike. Pa bi se tako za podizanje
tabora odabrao prostor od cc 800 m2, blizu izvora vode ili vodenog toka koji bi tekao kroz tabor (aquatio),
te livadama koje bi sluile za ispau (pabulatio). Mjesto je trebalo i da bude na odreenom uzvienijem
poloaju kako bi se imala bolja percepcija okolnog terena, pa su zato u europskim oblastima za smjetaj
tabora koriteni akropolji gradinskih naselja iz ranijih epoha. Vojnici bi tako mogli formirati i acies, ili
borbenu liniju izvan kapija tabora, gdje bi mogli biti snabjevani i podravani od artiljerije i strijelaca za
palisada ili zidina. Idealni model tabora se ipak morao prilagoavati zemljopisnim uvjetima, pa je tako
skoro svaki tabor oruanih snaga Rimske drave koji je arheoloki istraivan imao neke svoje specifine
planske i arhitektonske crte. Od pozicije na kojoj je smjeten, prirodnih resursa sa kojima raspolae,
veliine i stalnosti tabora, na temelju generalnog i standarnog plana vrene su i odreene modifikacije, pa i
improvizacije u odnosu na objekte i fortifikacije u njemu. Tako se nailazi i na tabore u kojima nisu ba
evidentirani ba svi propisani arhitektonski i graevinski elementi.
Rekonstrukcija izgleda tabora po Polibijevom opisu. Ilustracija preuzeta iz Connolly, 1991:9 - 10.
Vrijedne podatke o izgledu vojnog tabora polustalnog karaktera, koji je podignut za vrijeme opsade
Numancije od strane trupa pod komandom Scipiona Emilijana dala su i arheoloka istraivanja u
Numanciji. Inae je otkopan i istraen veliki broj rimskih tabora, posebno onih koji se datiraju u vrijeme
principata, i koji su dali nemjerljivo mnotvo vrijednih podataka.
1128
ORBIS ROMANVS
Pokuaj ilustrativne
rekonstrukcije
nastambi manipula
iz
polupokretnog
tabora
pred
Numancijom
134./133. god. n. e.
Legionari
su
smjeteni bono, a
centurioni u sredini.
Ilustracija preuzeta iz
Connolly, 1991:10.
Po Josipu Flaviju kada trupe Rimske drave prodru u neprijateljsko podruje : nikada se ne uputaju u
bitku, sve dok ne podignu utvreni tabor. A ovaj ne podiu na svakom mjestu, niti u nepravilnom obliku,
niti svi bez reda, nego se najprije isplanira mjesto ako nije ravno, zatim se oznai etverougaonik za tabor,
pa tek onda mnotvo graditelja prelazi sa potrebnim oruem na posao. Unutarnji prostor tabora dijeli se za
atore, dok spoljna strana prua izgled zida na kojem su u jednakom rastojanju tornjevi. U meuprostoru
izmeu tornjeva postavljaju se brzi bacai i katapulti, i bacai kamena (baliste) i naprave spremne za
gaanje. Na ograenom prostoru postavljaju se etiri kapije, svaka na po jednu stranu, koje dozvoljavaju
slobodan prolaz tegleoj stoci, a i dovoljno iroke za ispade ako se ukae potreba. Unutranjost tabora je
podijeljena na ulice. U sredinu se postavljaju atori zapovjednika, a u njihovoj sredini opet ator vrhovnog
zapovjednika, slian hramu. U svemu izgleda kao mali grad sa svojim trgom, radionicama i sudakim
mjestom za nie i vie oficire gdje se rjeavaju razmirice, ako neke iskrsnu. A nasip podiu, i sve unutarnje
ureenje, mnogi i vjeti radnici. Ako se ukae potreba, onda se unaokolo iskopa spoljni rov, dubok etiri
lakta a isto toliko i irok. Kada tako zavre utvrivanje, vojnici u miru i poretku logoruju svaki na
odreenom mjestu. I sve ostalo izvravaju oni sa isto tako dobrim poretkom i tanou : noenje drva,
pribavljanje namirnica, opskrbljivanje vodom vri svako odjeljenje po poretku. Isto tako niko ne smije da
dorukuje kada hoe, nego svi zajedno. Za spavanje, strae, ustajanje daje se znak trubama, niti se ita vri
bez nareenja.... Ako tabor mora da se napusti, truba daje znak. Niko ne oklijeva, nego zajedno sa datim
znakom sklapaju atore i sve pripremaju za odlazak. Ponovo trube zatrube dajui znak da moraju biti
spremni, da brzo tovare prtljag na mazge i ostalu tegleu stoku, i da stoje kao takmiari pred trkakom
vrpcom spremni da nastupe. Poslije toga zapale tabora, jer je njima vrlo lako da ga ponovo sagrade... Trei
znak truba obznanjuje polazak i tjera na urbu one koji su ma iz kojeg razloga zaostali, da ne bi niko
izostao od svoga poretka.
Opis vojnog tabora etiri stoljea kasnije daje i djelo De Munitionibus Castrorum. Ovo se djelo ranije
pripisivalo Higinu Gromatiku (Hyginus Gromaticus), koji je djelovao u vrijeme princepsa Trajana.
Meutim, danas se ono pripisuje nepoznatnom autoru koji se nominira kao Pseudo Higin (PseudoHyginus), i datira preciznije u poetak III. st. n. e. Veoma malo se zna o njegovom autoru, a sudei po
samom tekstu, djelo je zamiljeno da bude korisni prirunik kako pravilno konstruisati vojni tabor, napisan
za visoke oficire. Struktura i organizacija rimskog tabora u potpunosti su pratili evolutivni razvitak Rimske
drave i vojske. Nestale su tako manipule, nema vie ni trijarija, hastata, principa i velita. Konjanitvo je
odvojeno u potpunosti od pjeadije i ini poseban korpus. Nema vie ni socii, niti peregrinskih auksilijara, a
njihovo mjesto pokrivaju stranci u slubi Rimske drave, koji se mogu prepoznati po stranim nazivima. U
III. st. n. e. oruane snage Rimske drave se ne sastoje vie od Romanae legiones cum sociis (kao u
Polibijevo vrijeme), ili legiones cum sociis et auxiliis, nego samo od legiones cum supplementis. A to se
onda moralo odraziti i na ureenju vojnog tabora. U djelu De Munitionibus Castrorum se opisuje ljetni
tabor koji sadrava tri legije i suplement jedinice.
1129
ORBIS ROMANVS
Po Vegeciju (retrospektivni prikaz) : Regrut takoer mora nauiti kako se utvruje tabor. U ratu, naime,
nita nije tako spasonosno ni tako nuno. Ako je tabor valjano sagraen, vojnici unutar nasipa bez brige
provode dane i noi, ak i ako ih opsjeda neprijatelj, te se ini kao da sa sobom posvuda nose obzidani
grad. Meutim, to je znanje potpuno nestalo. Niko ve dugo nije postavio tabor davi prokopati opkope i
pozabijati kolce. Znamo da su tako mnoge vojske esto unitene dnevnim ili nonim prepadom barbarskih
konjanika. No oni ne trpe od toga samo kada logoruju bez tabora, ve i kada su u bojnom redu nekim
sluajem zapoeli odstupati, a nemaju taborsko utvrenje da bi se u njega povukli, pa padaju bez odmazde
poput ivotinja, a umiranje ne prestaje prije negoli neprijateljima uzmanjka volje da ih progone. Tabor
uvijek, a osobito kada je neprijatelj blizu, treba nainiti na sigurnom mjestu gdje ima dovoljno drva, krme i
vode, a ako se mora due zadrati, neka se odabere zdravo mjesto. Valja jo paziti da u blizini ne bude brdo
ili povieni poloaj koji bi mogao biti na smetnji ako ga zauzmu protivnici. Treba razmotriti ne plave li
bujice obino ravan, da vojska u takvoj prilici ne bi pretrpjela udar. Tabor se pak mora utvrditi u skladu sa
brojem vojnika i sa koliinom prtljage, kako se preveliko mnotvo ne bi zbijalo u malome taboru, ili malen
broj opet bio prisiljen da se po previe prostranome razvlai vie nego to je potrebno. Tabore katkada valja
podizati u obliku kvadrata, katkada trokuta, katkad polukruga, kako ve iziskuje kakvoa poloaja ili
nuda. Vrata koja se nazivaju pretorijskim moraju gledati na istok ili motriti na ono mjesto sa kojega se
vide neprijatelji ili, ako traje mar, na onu stranu na koju e krenuti vojska. Iza njih razapinju atore i
postavljaju zmajeve i bojne znakove prve centurije, tj. kohorte. Vrata koja se nazivaju dekumanskim i kroz
koja se vojnici prijestupnici izvode na kanjavanje, nalaze se iza pretorija. Tabori se utvruju razliito i
trostruko. Ako ne pritie prevelika nuda, sa zemlje se izrezuju buseni i slau se poput zida, tri stope
visoko iznad zla, tako da sprijeda bude jarak iz kojeg je busenje izvaeno. Potom se kopa privremeni opkop
irok devet, a dubok sedam stopa. Kada zaprijeti ei neprijateljski udar, onda valja utvrditi obod tabora
propisnim opkopom, irokim dvanaest, a dubokim devet stopa ispod crte, kako to zovu. Iznad toga se na
pregrade nainjene prema vani i prema unutra nagomilava zemlja koja je bila izbaena iz opkopa i raste
uvis etiri stope. Tako je naposljetku visoka 13, a iroka 12 stopa. Na nju se zabijaju kolci od vrlo vrsta
drva koje su vojnici obino nosili sa sobom. Za ovu gradnju prikladno je uvijek imati u pripremi motike,
trnokope, koare i druge vrste orua. Lako je utvrditi tabor kada je protivnik odsutan. Meutim, ako
neprijatelj pritisne, onda se svi konjanici i polovina pjeadinaca svrstavaju u bojni red da odbiju nalet, dok
preostali iza njih kopaju opkope i utvruju tabor. Glasnik objavljuje koja je centurija itav rad zavrila
prva, koja druga, a koja trea. Nakon toga centurioni pregledaju i mjere opkop te kanjavaju one koji su
previe nemarno obavili zadau. Regrute zato valja pripremiti i za ovakav postupak, kako bi bez pomutnje,
brzo i brino mogao utvrditi tabor kada to nuda zatrai. Vegecijev opis ukazuje da je taborska strategija,
koju je oruana sila Rimske drave primjenjivala jo od Srednje Republike, krajem IV. st. n. e.
zaboravljena. Njegov prikaz zato ima i namjeru da oivi ovu vrijednu strateku doktrinu rimske vojske.
Nesumnjivo je u toku IV. st. n. e. dolo do slabljenja kvalitete i vrijednosti vojske, njenog oputanja i
naputanja takvih stratekih stvari i vjetina, kao to je taborovanje.
Kada bi se kopao jarak, zemlja bi se bacala sa strane jarka i tako bi se automatski podizao
i nasip koji su dopunjavali busenjem trave, povrh ega su postavljali ogradu od kolja.
Ovo kolje su vojnici morali da nose dok su marirali. Kasnije, ako bi tabor dobijao
stalnije znaenje, drvena palisada bi bila zamijenjena sa kamenim i zidanim zidom. U
svakom neto veem taboru bi se postavljale i kule situirane u pravilnim razmacima.
Poto svaku stranu podijele po dionicama za svaku manipulu, centurioni se brinu za
detalje i nadgledaju posao, a po dvojica vojnih tribuna su zadueni za ocjenjivanje
uraenog posla na onoj strani koja pripada njihovoj legiji. Polibije detaljno opisuje i sam
postupak izgradnje tabora, kako se zastavama oznaavaju mjesta na kojima e se nalaziti
atori konzula ili drugih vrhovnih zapovjednika jedinice (mjesto se zove pretorij i
1130
ORBIS ROMANVS
1131
ORBIS ROMANVS
pretorija). Tamo je postojala druga cesta koja je zvana via quintana (cesta od Pete),
koja je isto mogla izlaziti preko kapija. Bilo je i sluajeva kada ulica od Pete nije imala
svoje izlazne kapije. Unutar tabora se pruao i periferni put = via sagularis. Ovakva
shema ureenja vojnog tabora se prenijela i na planiranje gradskih naselja, i u
postavljanju mree ulica i glavnih zgrada sa trgom i u terminologiji. Ovo jasno pokazuje
koliko je rimski urbs dugovao vojnoj organizaciji, i kakvo je veliko znaenje vojska
imala u ivotu rimskog svijeta. Via quintana i via principalis su dijelile tabor na tri dijela
: latera praetorii, praetentura i retentura. U latera su se nalazili arae (rtvenici),
auguratorium (za auspicije), tribunal sa uzdignutom platformom (gdje su izvoeni sudski
procesi i arbitrae), straarnica, skladita za ito (horreae) ili meso (carnarea),
armamentarium u kojem se nalazilo ono teko naoruanje i artiljerija koje nije bilo
situirano na zidu. Praetentura je u sebi sadravala scamnum legatorum gdje su bili
smjeteni asnici. Blizu principia su bili i valetudinarium/ kasnije nazvan hospitium
(bolnica), veterinarium, fabrica (radionica za metal i drvo), a neto dalje su bile
smjetene specijalne snage kao to su classici (marinci; poto je veina stalnih tabora u
Europi bila smjetena na rijekama u njima su bile smjetene i rijena zapovjednitva i
rijene flotile), equites (konjanitvo), exploratores (izviai) i vexillarii (nositelji zastava
i simbola svojih jedinica). Retentura je bila najblia principia i u njoj se nalazila
kvestura. Do kasnog carstva, retentura se razvila i u zonu za uvanje plijena i mjesto gdje
su smjetani taoci i visokorangirani neprijateljski zarobljenici. Blizu kvestorija se nalazio
i dio za tapsko osiguranje (statores), dok su dalje od kvestorija bile barake ili atori za
smjetaj auksilijarnih trupa (nationes) i legionara.
1132
ORBIS ROMANVS
1133
ORBIS ROMANVS
Utvreni tabor XVI. legije u Novaesium (Neuss) na rajnskoj granici u sjevernoj Njemakoj. Tabor koji je pokrivao
podruje od oko 24 hektara (450 x 650 m.) je bio okruen zidom, nasipom i jarkom. 1. pretorij, 2. principia, 3.
bolnica, 4. 9. prostorije vojnih tribuna, 10. radionice, 11. trnica, 12. skladita i kuhinje.
Ostaci plana kastruma za X. legiju Fretensis ispod Masade u Izraelu. Gledano sa zidova Masade.
Vojnici bi bili smjeteni u perifernim zonama unutar tabora. Centurion je imao duplo vei
objekt ili ator, koji je sluio i kao oficijelna zona jedne centurije.
ator, baraka ili odjeljak u nastambi sa smjetenom grupom vojnika (prosjeno 8 ljudi)
nazivao se contubernium. Stalni vojni tabori na granicama i u unutranjosti naelno po
svojoj strukutri i rasporedu izgledaju isto kao i u vrijeme vojnih pohoda, samo su bile
1134
ORBIS ROMANVS
Vojni hljeb se pekao u vanjskim penicama, ali su sami vojnici bili odgovorni za
sopstveno kuhanje i serviranje. Mogli su i kupiti jelo ili neku dodatnu hranu i u kantini.
Bilo je dozvoljeno i dranje sluga, posebno za asnike. Za sanitarne potrebe tabor je imao
i javne i privatne latrine. U javne latrine je uvijek kanalima provoena tekua voda, koja
je odvodila kanalizacioni otpad. Voda za pie je dolazila iz iskopanih bunara. U vee i
stalne tabore je voda dolazila i preko izgraenih akvadukta. Pretorij je imao sopstvenu
latrinu, kao moda i zona gdje su bili smjeteni vii oficira, dok su latrine za vojnike bili
u ili blizu intervalluma. Javno kupatilo za vojnike, koje je ukljuivalo i latrine, je bilo
smjeteno blizu ili na via principalis. Ova kupatila su mogla biti istog tipa kao ona u
gradskim naseljima, pa su imala i dvorane za vjebanje i masau.
Kompletno podruje koje je bilo potrebno za odravanje stalnog tabora je ukljuivalo i
zonu izvan zidina, i zvalo se territoria. Ta territoria tabora je ukljuivala vodene resurse,
panjake za konje, mazge i stoku, umske oblasti, kamenolome, rudnike, predio za obuku
i vjebalite i pridodata civilna naselja i sela. Posebno su za tabore bila bitna civilna
naselja koja su izrastala uz njih ili u njihovoj blizini. Ta naselja su nosila naziv
kanabe/canabae, i u njih bi se smjetale ene koje su vojnici imali za prilenice, te
eventualno njihova djeca. Poto su stalni tabori djelovali kao magnet za lokalnu
1135
ORBIS ROMANVS
1136
ORBIS ROMANVS
Rekonstrukcija osmatranice na
retijskom limesu, blizunRainauBuch, Baden-Wrttemberg u
Njemakoj.
Dan u taboru je zapoinjao sa prvim satom dana, i to zvukom trube. Vojnici bi ustajali i
okupljali bi se u zoni jedinice za doruak. Centurioni bi ustajali jo prije obinih vojnika i
od njih je bilo zahtijevano da se sa konjanicima okupe na principia, dok su vojni tribuni
ve bili u pretoriju gdje bi se odrao tabni brifing. Vojni tribuni bi dobili dnevne naredbe
i lozinke, koje bi oni onda prenijeli centurionima koji bi se vratili u zone jedinice gdje bi
ih prenijeli vojnicima koji su dorukovali. Odgovornosti i dunosti vojnika su bile
rasporeivane metodama koje su smatrane fer i demokratskim, kao to su kocka, rotacija
i sporazumijevanje. Pojedine dunosti su pripadale samo pojedinim rodovima vojske, a
neki tipovi vojnika su bili po automatizmu iskljuivani iz obavljanja odreenih dunosti i
poslova. Najee dunosti su bile straarenje, koje se po danu nazivalo excubiae, a po
noi vigilae. Vrijeme dunosti je bilo podijeljeno u osam vigilia, pa je straarska dunost
iznosila tri rimska sata. To je praktino znailo da je u toku ljeta dnevna straarska sluba
bila dua od zimske, dok je nona bila kraa u ljeto, ali dua u zimu. Za javno
signaliziranje protoka vremena koriteni su muziki instrumenti : buccina, cornu i truba.
Komande su se inae izdavale preko muzike slube, pa su vojni muziari (aenatores)
bili bitan segment zapovjednog ustrojstva.
Vojnici su imali i obaveze odravanja i ienja tabora. Za vojnike su glavni dio
uobiajenih vojnih obaveza, pored straarenja, patroliranja i odravanja tabora, bili i
obuka i kontinuirani trening. Nevezano za obuku i trening, svaki vojnik je imao i svoj
regularni posao u taboru, u irokom rasponu od slubenikih preko straarskih i
manualnih do zanatlijskih dunosti. Slubena vojna politika je bila da je to je mogue
vei broj vojnika umjean u to je mogue vie zanimanja i poslova, kako bi se mogli
meusobno nadopunjavati. Ipak su neki poslovi morali biti preputani i osobama sa uom
specijalnosti (optiones), koje bi se samo time bavili. Pojedini vojnici su ipak bili
1137
ORBIS ROMANVS
Tabori
Sjevernoafrike provincije
Egipat
Judeja
Sirija
Mesopotamija
Osrhoene
Komagena
Jermenija
Kapadokija
Britanija
Mezija
Dakija
1138
ORBIS ROMANVS
Panonija
Dalmacija
Norik
1139
ORBIS ROMANVS
Opsadne fortifikacije
Direktno vezano za tabore, Rimljani su bili i majstori u podizanju opsadnih fortifikacija. I
ovo je bio posao vojne inenjerije. Opsada se provodila na vie naina. Blokada bi
podrazumijevala podizanje dvostruke utvrde : odbrambene linije (contra-vallo) kojom su
onemoguavali izlaz opkoljenima i opkopa (circum-vallo) kojim su nadzirali kretanje
protivnikih snaga izvan opsade. Protivnike zidine ili palisade su se mogle ruiti i
pijucima, te prokopavanjem hodnika. Tako su graeni podzemni hodnici poduprti
gredama i stupovima premazanim katranom ili lojem. Kada bi se stiglo do neprijateljskih
zidina, bila bi potpaljena drvena graa. Hodnik bi se uruio, a sa njime i zidine tako
oteenih temelja. Kroz nastale otvore bi onda prodirali pjeadinci. Gradio bi se agger,
graevina koja se u blagom nagibu uzdizala sve do neprijatelja. Graena je od debala,
granja i zemlje. Privremene ograde od kolja su titile graevinu od neprijateljskog oruja.
Agger je rastao pribliavajui se cilju polako i neumoljivo. Preko njega bi se dovlaile
ratne sprave i ratni tornjevi sve do bedema. Onda bi se sputali mostovi i vojnici bi
navalili na opkoljene.
1140
ORBIS ROMANVS
Ilustracija koja prikazuje agger koji je dao izgraditi Cezar prilikom opsade galskog grada Avarika. Ilustracija
preuzeta iz Connolly, 1991:27.
Tribulus
Borbene maine
Rimske borbene maine su veim dijelom adaptirane maine i tehnike koje razvijene jo
u klasinom grkom razdoblju i u helenistiko doba. Rimljani su poboljali dejstvo i
borbeni rezultat ovih maina dobro ih uklapajui ih svoj agresivni stil. Julije Cezar je
uspjeno integrirao borbene maine u okvire vojnog sustava, poretka i borbene linije kako
bi se to je u mogue veoj mjeri poboljala njihova uinkovitost na bojnom popritu.
Tri su cilja ovih maina bila da uzrokuju oteenja na neprijateljskoj odbrani, povea
protivnike rtve i djeluje na moral suparnike strane. Istovremeno je djelovanje maina
trebalo da zatiti sopstvene trupe, posebno one jedinice koje su napadale protivnike
pozicije ili gradile opsadne fortifikacije. Borbene maine (tormenta) su izbacivale koplja i
sulice, strijele, kamenje, stijenje, pa i grede. Zahvaljujui zakonima fizike koje su
1141
ORBIS ROMANVS
1142
ORBIS ROMANVS
Balista
2. Onager (divlji magarac) je bio tip katapulta koji koristi torzijsku silu (uvijanje
tijela zbog djelovanja momenta). Oruje je bilo namijenjeno primarno za
nanoenje tete na neprijateljskim fortifikacijama, tako to bi na njih izbacivalo
veliko kamenje ili stijenje.
1143
ORBIS ROMANVS
Onager
Scorpio
U borbi na distanci, pri izbacivanju projektila u pravoj liniji, korpion je mogao ubiti bilo kojeg
neprijatelja na daljini od oko 100 m. Kod parabolinog izbacivanja domet je iznosio oko 400 m. sa veom
brzinom paljbe (oko 3-4 projektila u minuti), ali sa znatno umanjenom preciznou.
1144
ORBIS ROMANVS
5. Vineae su bile prepreke isprepletene od prua koje su vojnici nosili iznad svojih
glava. One su mogle imati i dvostruki krov, pa je prvi krov bio izraen od dasaka,
a drugi iznad je bio prepleteno prue. Trijemovi prekriveni svjeim koama nisu
bili lako zapaljivi. Kada bi se spojilo nekoliko vineae dobivao bi se hodnik koji je
vodio do grada koji su opsjedali.
6. Plutei su bili neka vrsta kola sa vrstom pribliavanja protivnikim zidinama. One
su imale tri toka kako bi se omoguila svestranija pokretljivost u razliitim
pravcima.
7. Za proboj u opsadnim fortifikacijama (uglavnom vrata, a rijetko i slabijih zidina)
sluio je udarni ovan (Aries). Sastoji se od jednog brvna (sa eljeznim vrhom,
koji je mogao biti izraen u obliku ovnujske glave) koji moe biti na tokovima (a
ne mora) i daskama, pruem, koama pa i algama (koje su se slagale izmeu dva
sloja svjeih koa), ploama od kovanog metala postavljenim iznad radi zatite od
strijela, kamenja, vrelog ulja. Konstrukcije udarnog ovna su mogle biti i vrlo
sloenog tipa, kao prave pokretne maine. Nekada udarni ovan nije morao ni da
bude u posebnoj konstrukciji, nego bi to bilo jednostavno brvno. Potrebno je vie
snanih ljudi za primjenu. Ti bi se ljudi zaletili i brvnom razvaljivali vrata.
1145
ORBIS ROMANVS
1146
ORBIS ROMANVS
Testudo/kornjaa
je
bio
prepoznatljivi
oblik
pribliavanja rimskih legionara
protivnikim pozicijama
U
ilustriranoj
formi
kornjae/testudo se nalazilo 27
vojnika. Svaki je red drugaije
boje. Ilustracija preuzeta iz
Connolly, 1991:58.
VIZUELNA UMJETNOST
Vizuelna umjetnost rimskog svijeta se najvie ogleda preko mozaika, skulptura, portreta,
reljefa i freski.
1147
ORBIS ROMANVS
Mozaik
Mozaik je umjetnost kreiranja slika slaganjem raznobojnih, manje ili vie pravilnih
kockica od malih komadia stakla, kamenia, glazirane keramike. Kockice se utiskavaju
u svjeu buku, cement, masu na bazi disperzije umjetne smole, razna ljepila,
poliesterske smole (od koje se mogu praviti i kockice) i slino. Mozaikom se oslikavaju
zidne, podne ili svodne povrine. Podni mozaici su uglavnom od kamenia, a zidni
mogu biti i od drugih materijala. Postojalo je vie naina izvedbe mozaika kao to su
opus tesselatum, opus vermiculatum, opus sectile, opus regulatum, opus regulatum...itd...
Tehnika mozaika je izvorno porijeklom iz Mesopotamije, odakle se polako irila iranskim
podrujem i istonim Mediteranom. Tako su prihvaeni i u rimskom svijetu od
posljednjeg republikanskog stoljea, gdje su postali jedno od bitnijih sredstava izraajne
umjetnosti. Tako su se rairili i postali su obiljeja skoro svakog domusa i vile od
Hadrijanovog zida do Dura Europosa. I u sarajevskom naselju Ilida su pronaeni brojni i
lijepi mozaici. Iz perioda rane upotrebe mozaika vrijedi istai uveni mozaik iz Pompeja
koji prikazuje Aleksandra Makedonskog u suoavanju sa ahemenidskim ahom nad
ahovima Darijem III., u bitci kod Isse 333. god. p. n. e.
Mozaik sa slikom bitke kod Isse je pronaen u Kui Fauna. Original se nalazi u Museo Archeologico
Nazionale u Napulju, a kopija u Kui Fauna u Pompejima.
1148
ORBIS ROMANVS
Znaajna kolekcija mozaika iz rimskog doba se danas nalazi u Bardo muzeju u gradu
Tunisu. Najuveniji mozaik iz Bardo muzeja je onaj na kome se nalazi slika pjesnika
Vergilija.
Vergilije sjedi u sredini, i dri volumen na kojem je ispisan ep Enejida. Sa strana stoje Klio (muza historija)
i Melpomena (muza dramske targedije). Mozaik je otkriven u Hadrumetum u Sousse u Tunisu. Datacija III.
st. n. e. Danas sa nalazi u Bardo muzeju.
U muzeju u Trieru se nalazi i isto esto prikazivani mozaik devet muza. Mozaici u Villa
Romana del Casale (blizu Piazza Armerina na Siciliji) su najvea kolekcija kasnoantikih
mozaika na svijet in situ.
1149
ORBIS ROMANVS
Mozaik Mali lov, u kojem se prikazuju slike lova na divlja, iz Villa Romana del Casale.
1150
ORBIS ROMANVS
Kasnohelenistiki palestrina mozaik koji prikazuje rijeku pejsae doline rijeke Nila od Etiopije do
Mediterana. Ovaj mozaik sa mnotvom detalja jasno ukazuje na rimsko - italsku fascinaciju sa egipatskom
egzotikom.
U turskom gradu Gaziantep je u 9. IX. 2011. god. zvanino otvoren najvei muzej
mozaika (Zeugma muzej mozaika) na svijetu. Mozaici su imali i znaenje i
ranokranskoj i vizantijskoj umjetnosti.
1151
ORBIS ROMANVS
Rimska umjetnost
skulpture
je
uglavnom uvezana u
zajedniki kontekst
sa
grkom
skulpturom. Mnogi
primjeri
uvenih
grkih
skulptura
nisu sauvani u
svome originalnom
obliku, nego preko
kopija izraenih u
helenistikom
ili
rimskom
svijetu.
Navedena injenica
o
kopiranju
se
uvijek mora imati u
vidu
prilikom
izuavanja
grke
skulpture,
jer su neke impresije koje su se pripisivale umjetnosti grke skulpure, mogla bile ustvari
izrazi rimskog izraaja. Sami primjeri skulpture (u cjelosti, djelimino, oteeno,
fragmentarno) rimskog svijeta su sauvani i enormno velikom broju. I literarna vrela daju
odreene podatke o rimskoj skulpturi, pa tako Plinije Stariji u XXXIV. knjizi Naturalis
historia opisuje statue.
Jo od III. st. p. n. e. u Rim su se doseljavali skulptori iz grkog svijeta. Zato je i razumljivo da je poglavito
adaptiran grko helenistiki repertoar sa dodavanjem nekim specifinim rimsko italskim znaajkama,
koje su se vie izraavale u ekspresiji ideja rimsko italskih naruilaca skulptura. Tako i skulptura rimskog
svijeta pokazuje ekletinost.
1152
ORBIS ROMANVS
1153
ORBIS ROMANVS
Grko helenistika tradicija se najbolje uoava na skulpturama sa friza na tzv. oltaru Domicija
Ahenobarba ili baze statue Marka Antonija koji se datira cc 110. god. p. n. e. Tematika reljefa je isto
mitoloka i predstavlja svadbenu procesiju sa vjenanja Neptuna i Amfitrite. Potie sa Marsovog polja, a
danas se nalazi u Glyptothek u Minhenu.
1154
ORBIS ROMANVS
Statua
letee
Pobjede (Victoria).
Skulptura
bronanog
familije.
1155
genija
ORBIS ROMANVS
Jedna od najmonumentalnijih mramorna skulptura izraena u rimsko doba je Laokontova grupa, koja
prikazuje epizodu sa samog kraja Trojanskog rata u kojoj su stradali Laokont i njegova dva sina. Statuu
spominje Plinije Stariji i pripisuje je trojici skulptora sa otoka Rodosa : Agesanderu, Athenodorosu i
Polydorusu. Pretpostavlja se da je izraena u periodu izmeu 42. i 20. god. p.n. e. Nepoznato je da li je
rije o originalnom radu ili je to kopija neke ranije helenistike skulpture. Plinije Stariji navodi da je
Laokontova grupa bila smjetena u domu Tita. Danas se nalazi u Vatikanskom muzeju u Rimu. Laokontova
grupa je imala veliki utjecaj na italijanske renesansne skulptore, posebno Mikelanela.
1156
ORBIS ROMANVS
1157
Mramorna
skulptura
Venus
Genetrix (Venere Roditeljke).
Datacija I. st. n. e.
ORBIS ROMANVS
1158
ORBIS ROMANVS
Portreti
Svoj najorginalniji umjetniki rimski svijet je ostvario u portretima. Drutveno
politiki, opekulturni, moralni i vrijednosni sustav, kao i nain razmiljanja rimskog
svijeta su poradi svojih osobenosti sasvim razumljivo vodili ka tome da se vodila panja
posveuje portretnom prikazivanju. Rimsko poimanje znaenja i vrijednosti graanina
(onakvog kakav on jest) kao sastavnice ireg kolektiva (res publicae), kult predaka
(izraen i kroz posmrtne maske) i odsustvo znaajnijeg izraavanja borbe za savreno
drutvo (to je posljedica dominiranja praktinosti) na ovom umjetnikom polju nisu
doputali eksperimentiranje ili totalni eklekticizam. Poto je u sluaju portretisanja rije o
direktnom prikazivanju pojedinca Rimljanina, italsko rimsko javno mnenje je u
skladu sa svojim poimanjem drutvene slike i odnosa pojedinca i kolektiva zahtijevalo da
to bude to realniji prikaz. Idealiziranje pojedinca (u orijentalnom, grkom i
helenistikom stilu) bi sigurno u republikansko doba (kada je i definitivno nastala forma
rimskog portreta) izazvalo podozrenje javnosti, jer bi asociralo na to neko eli da se
izdigne iznad svojih sugraana (moda do i kraljevske vlasti). A to je bilo nedopustivo.
1159
ORBIS ROMANVS
Ipak postoje i odreene razlike u razvitku rimskog portreta. U republikansko doba, portret
je vie naturalistiki, realistiniji, prirodniji i umjereniji, u odnosu na postrepublikanska
doba kada portreti princepsa, dominusa i lanova njihovih familija postaju i sredstvo
carske propagande. Za carska ideoloka poruka se izraava u pozi, autoritetnom izrazu i
odjei. Dobar primjer prua portretiranje Augusta, koji je doivio duboku starost. Poto
rimska portretna umjetnost i u postrepublikansko vrijeme zadrava realni prikaz
anatomije portretiranog, rjeenje toga da se izbjegne eventualno loije fiziko
predstavljanje Augusta u portretu je naeno u tome da se njegov portret zamrzne u
vremenu, odnosno da se on uvijek predstavlja kao kada je bio mladi.
Tako se u vrijeme Augusta i njegovih nasljednika primjeuje stilizacija inspirirana grkim klasinim
djelima. Realistino prikazivanje, koje je ak blisko naturalizmu, ponovo se pojavljuje u vrijeme
Flavijevaca. Portret Vespazijana pokazuje osrednjeg, ak obinog ovjeka, sa otealim, napregnutim licem,
1160
ORBIS ROMANVS
a u Titovoj predodbi uhvaene su neke "djeake" crte. Ovaj realizam nastavlja se i u sljedeem razdoblju.
Ali je u Hadrijanovo vrijeme rimsko kiparstvo podvrgnuto snanoj helenizaciji. Otre crte rimskog
realizma blijede, jaa moment idealizacije. To se oitovalo i u predodbi samog Hadrijana i Antonina Pia.
Osobito jasan utjecaj helenistikih uzora pokazuje se u predodbama Hadrijanovog ljubimca Antinoja,
koga je on deificirao. U tim predodbama gotova da i nema rimskih crta; one nastavljaju tradiciju grkih
klasinih kola.
Posebno mjesto u portretu rimskog svijeta predstavljaju fajumski mumijski portreti koji
potiu iz Egipta. Rije je o tipu naturalistiki crtanim portreta na drvenim ploama koje
bi onda bile postavljane u slojeve platna koje je obavijalo mumiju i bile su okruene
trakama tkanine, kako bi se dobio efekt prozora kroz koji je lice (predstavljeno
portretom) pokojnika moglo biti vieno. Portreti su nekada bili direktno slikani na platno
ili krpe koje su obavijale mumiju. Svaki portret predstavlja pokojnika (odnosno njegovo
lice, i eventualno poprsje), koji je sahranjen mumificiranjem. Iako su pokojnici
sahranjivani na tradicionalni egipatski nain, slikarski i umjetniki stil kao i same
predstave pokojnika odaju primarno grko helenistiki i rimski utjecaj. Ovaj tip portreta
je pronalaen irom Egipta, ali najee u bazenu Fajuma (odakle i potie skupno ime) i
to posebno na lokalitetima Hawara i Antinoopolis. Radi toga naziv fajumski portreti
vie predstavljaju stilistiku, nego zemljopisnu odrednicu. Njihova egzistencija zapoinje
sa poetkom inkorporiranja Egipta u rimski svijet, i odvija se do otprilike sredine III. st.
n. e. Fajumski portreti se dijele na dvije grupe, zavisno od tehnike kojom su raeni, i
prva predstavlja enkaustino (votano) slikanje, a drugo slikanje sa temperama.
Enkaustika je stara, zaboravljena tehnika i jo uvijek se pokuava saznati nain postupka. Slina je uljanoj
tehnici, ali razlikuje se po tome to boje nisu sastavljane od ulja niti se mijeaju lanenim uljem ili
terpentinom, i ne polau se na platnenu podlogu kistom, nego se, vezane voskom (koji proizvode pele u
1161
ORBIS ROMANVS
konicama), postavljaju metalnim tapiem na drvenu, mramornu ili bjelokosnu podlogu. Boje raene
ovom tehnikom su jake otporne, i najvie njoj fajumski portreti imaju zahvaliti svoju dobru ouvanost.
Do danas je poznato oko 900 fajumskih portreta, preko kojih se moe proniknuti i u
modne stilove koji su vladali u rimskom Egiptu u odreenom periodu. Modni stilovi na
fajumskim portretima (posebno oni koje se odnose na ene i njihove frizure) pomau i
u njihovom datiranju. Sudei po modnim detaljima (odjea, nakit, frizure), egipatska elita
je uglavnom slijedila modne obrasce ustanovljene u prijestolnici, ali ih je i zadravala
due, pa su moda i razliiti modni stilovi i koegzistirali.
Uobiajeno je bilo da se portretne skulpture koje predstavljaju cara i njegovu najbliu familiju alju i ire
kroz itav rimski svijet. Njihovi oblici su imali direktan utjecaj na modne procese u provincijama.
1162
ORBIS ROMANVS
1163
ORBIS ROMANVS
1164
ORBIS ROMANVS
1165
ORBIS ROMANVS
Portret ene.
1166
ORBIS ROMANVS
Fajumski portret ene, vjerojatno iz erRubayat, Egipat. Datacija cc. 160. 170. god. n.
e. Danas se nalazi u British Museum u London.
1167
ORBIS ROMANVS
Reljefi
Reljefi predstavljaju vid umjetnosti, koji je veoma est jo od vremena ranih civilizacija
(Egipat, Mesopotamija, Mala Azija, Levant, Iran, grki i helenistiki svijet). Rije je o
vizuelnim prikazima koji su integralno vezani za podlogu i koji su uvijek dio ireg
umjetnikog sklopa. Nekoliko razliitih reljefa moe initi povezani niz scena u vidu
friza. Reljefi su mogli biti izraivani na bilo kojoj trajnijoj materiji kao to su mramor,
stijena, kamen, zidovi, metal, keramika, staklo, bjelokost, drvo.
Tri su glavna tipa reljefa :
1. Visoki (duboki) reljef (italijanski : alto-relievo) je reljef kod kojega se prostor i
masa meusobno "isprepliu", tj. pojedini dijelovi reljefa su toliko izboeni od
okvira reljefa prema nama da prodiru kroz prostor, dok se on pak zavlai u
udubljenja nastala oblikovanjem izboenja. On je slian statui u punoj plastici,
tako da se za pun dojam i njega treba sagledati sa vie strana.
2. Niski (plitki) reljef ili bareljef (francuski : bas-relief) je za razliku od visokog
ispunjen manjim izboenjima, iako se i tu javlja igra sa svjetlom i sjenom. Zbog
sjena stvorenih razlikama u visini pojedinog dijela reljefa dolazi do izgleda
plastinosti reljefa. Friz u klasinom korintskom redu se esto ukraavao s niskim
reljefima.
3. Uleknuti (ucrtani) reljef nema nikakvih izboina, ve udubljenja koja su uklesana
u kamenu plou. Udubljenja su plitka i uska, sve su plohe ravne, a odnos mase i
prostora je manje zamjetniji nego kod visokog i niskog reljefa. Uleknuti reljef
promatramo samo iz jednog pravca, za razliku od promatranja visokog reljefa, a
primjer za njega su mnoge nadgrobne ploe i sarkofazi. Upravo zbog toga
uleknuti reljef se vizualno pribliava svojstvima slike.
Rimski svijet je imao veoma razvijenu reljefnu umjetnost, koja nije bila rezervirana samo
za elitu, nego su je za svoje potrebe koristili i skromniji slojevi stanovnitva. Zavisno od
umjenosti majstora i cijene koju je naruilac bio spreman prihvatiti, varirali su i reljefni
dizajni. Tako je bilo i reljefa uraenih najprostijim stilom, kao i reljefa sa visokom
tehnikom i umjetnikom izradom. Vrhunac monumentalnosti rimske reljefne umjetnosti
su reljefi na Ara Pacis, na Titovom slavoluku, Trajanovom i Aurelijevom stupu, te
posebno na sarkofazima. Sauvan je enorman broj reljefnih prikaza iz rimskog svijeta.
Reljefni prikazi nude itav spektar prikaza, od onih koji reprezentiraju scene iz grke ili
rimske mitologije i misterijskih orijentalnih religija, preko reminisencija na vojnike
pobjede do prizora iz svakodnevnog ivota, zanimanja (profesija) i portreta. Reljefi
predstavljaju veoma vrijedan izvor za rekonstruiranje naina ivota u rimskom svijetu, pa
se tako otkrivaju mnogi povijesni elementi koje ne detektiraju literarna i epigrafska
graa. Posebno su interesantni nalazi izgubljene tehnologije.
1168
ORBIS ROMANVS
Veoma ilustrativan i detaljan reljefni prikaz, sa sarkofaga, bitke izmeu Rimljana i Germana. Datacija 180.
190. god. n. e. Danas se nalazi u Palazzo Massimo alle Terme u Rimu.
1169
ORBIS ROMANVS
Sarkofag sa reljefnim prikazom bitke. Datacija cc 190. god. n. e. Danas se nalazi u Dallas Museum of Art,
USA.
Tzv. Veliki Ludovici sarkofag na prednjoj strani daje scenu bitke izmeu legionara i Germana. Sredinji
Rimljanin na konju se identificira kao Hostilijan, sin princepsa Decija. Datacija cc 250. god. n. e. Danas se
nalazi u Palazzo Altemps u Rimu.
1170
ORBIS ROMANVS
Reljefni frontalni prikaz, sa mramornog sarkofaga, etiri godinja doba. Datacija III. st. n. e. Danas se
nalazi u Palazzo dei Conservatori Kapitolinskih muzeja u Rimu.
Mramorni sarkofag iz Vicovaro, sa reljefnim prikazom grke mitske prie o Kalidonijskom lovu.. Danas se
nalazi u Palazzo dei Conservatori Kapitolinskih muzeja u Rimu.
1171
ORBIS ROMANVS
Freske
Freska (od italijanski fresco = svjee ili vlano) je tehnika zidnog slikarstva. Slika se
bojama, koje su razreene u vodi, po svjeem sloju krenog maltera, buke. Boja se sui
istovremeno sa podlogom i tako se nerazdvojivo i zastalno povezuje s njom. Nakon
suenja boje postaju znatno svjetlije. Postupak slikanja freske je zako zahtijevan i slikar
mora da podijeli svoj rad prema tome koliko moe dnevno da oslika fresku, tako da
tokom dana malter ostane svje. Rad na svjeoj buci zahtijeva brzinu i sigurnost jer se
naknadne promjene mogu izvriti tek tako da se ukloni itav sloj buke i da se zamijeni
novim slojem. Zato su slikari prethodno izraivali crte na kartonu koji se u mjeri slagao
sa konanim djelom i prenosili obrise na svjeu buku. Postoji jo jedna varijanta freskotehnike, a ona se zove al secco (italijanski na suho). Boja se nanosi na osuenu buku,
koja se prije slikanja osvjei gaenim vapnom. Stapanje boje s podlogom nije tako
potpuno i zato dolazi do znatnih oteenja.
Rimsko slikarstvo (posebno u svojoj treoj pompejanskoj fazi) se odlikovalo i u sakro idilinim
prikazima pejsaa. Ove slike idilinih pejsaa pojaviti e se u europskom slikarstvu tek sa renesansom.
1172
ORBIS ROMANVS
1173
ORBIS ROMANVS
uveni slijed freski u Vili misterija, na krajnjem sjeverozapadu Pompeja, nalazi se moda u tricliniumu
doma. Sama tematika odlino uraenih freski je jo uvijek predmet debata i razliitih miljenja. Jedna od
pretpostavki je da fresko pria prikazuje scene inicijacije ene u dionizijevski kult. Postoji i miljenje da
je rije o prikazu djevojke sa ritualima vjenanja u toku.
1174
ORBIS ROMANVS
PROIZVODI OD KERAMIKE
1175
ORBIS ROMANVS
1176
ORBIS ROMANVS
Terra sigillata
Terra sigillata vaze iz cc II. III. st. n. e., sa finom crvenom glazuzom i sa kalupnom dekoracijom. Reljefi
su uraeni u visokoj kvaliteti i sa razliitim motivima.
Terra Sigillata (na latinskom peaena zemlja; preciznije reeno glina koja nosi male
prikaze od latinski sigilla; rije je o terminus techicus, koji su ustanovili antikvari) je
tipina vrsta keramikih/glinenih/zemljanih posuda u rimskom svijetu. Ova vrsta
proizvoda izraenih od gline se u rimskom svijetu javila neto prije sredine I. st. p. n. e., i
karakteristina je po odlinoj i kvalitetnoj izradi i naelno crvenkastim nijansama
povrinske glazure i reljefnim, peaenim ukrasima. Ovi visokokvalitetni proizvodi su
bili vrlo popularni i raireni u zapadnim zonama rimskog svijeta, gdje su uglavnom i
izraivani. Ova vrsta keramike se proizvodila u radionicama Italije, Galije, Germanije
(rajnske oblasti), a u doba Antonina i u Britaniji, a postojala je i lokalna proizvodnja u
hispanskim provincijama, sjevernoj Africi, alpskim provincijama i Iliriku. Posebno je
manufakturna proizvodnja terra sigillata bila izraena u onim oblastima sa snanijom
tradicijom izrade objekata od keramike, i gdje su se nalazili dostatni izvori kvalitetne
gline.
Terra sigillata je i pored svojih specifinosti kao novgo izraajnog i oblikovanog tipa, ipak inila sastavni
dio finog keramikog posua iz grko helenistikog i republikanskog italsko rimskog posua. Grka
umjetnost vaznog slikarstva i tehnika njihove izrade (posebno shvatanje kontole uvjeta peenja kako bi se
postigao kontrast crne i crvene boje) su nalazile svoga odraza i meu kultura koje bi se proimale sa grkim
svijetom. Atike obojene vaze i njeni kasniji regionalni varijeteti su ukljuivali su i izradu sjajne povrine
kojoj nije trebalo poliranje. Sjajna crna keramika pravljena u Etruriji i Kampaniji je nastavila ovu
tehnoloku i umjetniku tradiciju, sa tim da su bojene dekoracije i prikazi polako ustupali mjesto
peaenim motivima i u nekim sluajevima ukalupljenim reljefnim motivima. Inae je i tradicija
dekoriranja posuda niskim reljefom bila duboko etablirana i u grko helenistikom svijetu. Tako su
helenistika reljefna keramika proizvedena u Kampaniji, zatim pergamska, samoska i andarli keramika
uticale na stvaranje rimske terra sigillata. Uglavnom se smatra da je za aretinsku terra sigillata direktna
inspiracija bile male, hemisferine megarske zdjele bez prstenova na dnu i ija je dekoracija uobiajeno
reminisencija istovremenih srebrnih zdjela sa formaliziranim uzorcima lia i cvijea.
Posue je bilo proizvoeno u standardnim oblicima (tanjiri, posude, aljice, ae, zdjele,
pehari, vaze) i u velikim manufakturnim koliinama (skoro protoindustrijskog tipa).
Proizvodnja terra sigillata zato nije sluila samo za zadovoljavanje autarkinih, domaih
i lokalnih potreba, nego je nairoko izvoena. Posue terra sigillata je prolazilo i kroz
svoje evolutivne faze, to je dovodilo i do razliitosti njegovih tipova. Prvi detaljniju
podjelu je dao Hans Dragendorff 1895. god., i njegova sistematizacija na 55 tipova je i
1177
ORBIS ROMANVS
danas osnovna klasifikacija terra sigillata. Pored Dragendorffa, postoji jo itav niz
klasifikacija terra sigillata, to u prilinoj mjeri olakava datiranje pronaenog materijala
u znatno specifinija razdoblja (unutar 20 ili ak manje godina).
U arheolokom smislu terra sigillata odreuje dva glavna tipa i to arentinski i samianski.
U toskanskom Areciju se nalazila najproduktivnija radionica terra sigillata. Termin
arentinska terra sigillata se ne odnosi samo na striktno ono posue koje je izraeno u
Areciju, nego na sve proizvode vrste terra sigillata koje su izradile italijanske radionice.
Tako su postojali i proizvodni ogranci aretinskih manufaktura u Pizi. Arentinska terra
sigillata svoj vrhunac dostie u vrijeme vladavina Augusta i Tiberija. U tom zenitu
neukraeno posue dobija lako utisnuti ornament i skromnu reljefnu dekoraciju, kao i
peat u obliku stopala (planta pedis). U poetku je aretinska keramike bila crvene boje,
da bi kasnije pod grko helenistikim i orijentalnim utjecajem bila uvedena crvena
prevlaka. Uklopljavanje posljednjeg helenistikog kraljevstva (ptolemeidskog Egipta) u
rimski svijet je sigurno imalo utjecaja na dobijanju zamaha u razvitku aretinske keramike.
Tako je ona dobila i one stimulanse sa istoka. Najpoznatiji majstori lonari aretinske
terra sigillata su bili Kerdo Marko Perenije, Marko Perenije Tigran (Marcus Perennius
Tigranus), Rasinije i Gnej Atej (Gnaeus Ateius). Najei oblici bili su pehari (calix) i
tanjiri raznih dimenzija sa otro profiliranim obodom i stopom. Aretinska terra sigillata
ima lagane i tanke zidove, zemlja je blijede boje, dok je bojena prevlaka odline
kvalitete. Ukras je dobro rasporeen i estetski i prostorno, i djeluje ukomponiran,
umjetniki i usklaeno. Mlaa faza aretinske terra sigillata se naziva padanskom ili
sjevernoitalskom, jer se proizvodnja preselila na sjever, gdje je u dolini rijeke Po nastalo
vie sredita izrade. Karakteristini oblici ove faze su zdjele skromno ukraene
apliciranim maskama, malim erotima, rozetama ili spiralama. Peat u obliku stope je sa
unutranje strane. Arentinska terra sigillata je bilo vrlo cijenjena i u kasnijim epohama i
od renesanse je nastupio obiaj njenog skupljanja.
Aretinska terra sigillata je svojom kvalitetnom izradom, impresivnom dekoracijom i
jeftinijom cijenom (u odnosu na metalno posue) imala veoma dojmljivo dejstvo na
stanovnike zaostalijih zapadnih provincija, pa se i veoma brzi irila i koristila. Tako je i
aretinska terra sigillata imala i propagandno dejstvo kojim se promovirala rimska
kultura, i sukladno tome i rimska dravna, imperijalna ideja. Ve od poetka I. st. n. e.
Atejeva i Rasinijeva manufaktura otvorili su proizvodne ogranke u junoj Galiji. Ve na
samom kraju I. st. p. n. e. i u ranom I. st. n. e. zapoelo je i kopiranje pojedinih formi
arentinske terra sigillata u sjeveroistonoj Galiji, i ova grnarija je poznata pod nazivom
Galsko-belgijska keramike. Mnogi od proizvoda galsko-belgijske keramike i sa crvenom
glazurom (terra rubra) i sa crnom glazurom (terra nigra) nose igove. Nedugo zatim se u
Galiji zapoelo i izraivanje sopstvenih ukalupljenih terra sigillata posua. Opadanje
znaenja Italije u kasnijim epohama razvitka rimskog svijeta, a jaanje uloge provincija
ogleda se i u proizvodnji i distribuciji arentinske terra sigillata.
1178
ORBIS ROMANVS
Aretinska posuda.
Provincijski centri proizvodnje nastaju na osnovi arentinsko italskih tipova, ali razvijaju
i svoje varijacije. Proizvodi vrste terra sigillata izraeni u galskim radionicama i
manufakturama se terminoloki odreuju kao samianski. Galska samianska terra sigillata
je prvo proizvoena u junoj Galiji ve od kasnog I. st. p. n. e., posebno oko La
Graufesenque (blizu Millau) te jo i na lokalitetima Bram, Montans, Le Rozier i
Banassac. Ova junogalska terra sigillata je brzo postala vrlo kvalitetan proizvod i u
kasnom I. st. n. e. junogalska samianska terra sigillata je bila izvoena ne samo u galsko
1179
ORBIS ROMANVS
1180
ORBIS ROMANVS
Aretinske i junogalske posude imaju oblik metalnog prototipa, poput plitke zdjele na nozi sa fino
detaljisanim profilom. Mali pehari su aretinskog porijekla. Karakteristian oblik italijanske terra sigillata
su pehar na nozi i zdjela na nozi. U poznijim fazama razvitka terra sigillata karakteristina je zdjela sa
1181
ORBIS ROMANVS
profilacijom na trbuhu, koja se proizvodila u centralnogalskim i istonogalskim radionicama kasnog II. st.
n. e.
1182
ORBIS ROMANVS
Tri posude afrike crvene keramike. Datacija II. IV. st. n. e. Danas
se nalaze u British Museum u Londonu.
Prema nainu ukraavanja terra sigillata se dijeli na ukraenu i neukraenu ili glatku
terra sigillata. Posude su ukraavane niskim reljefom koji je dobijan tako to su pravljeni
kalupi sa prikazima, a u nekim sluajevima je upotrebljavan i stylus. Motivi i dizajni
reljefne terra sigillate odravaju eho grko rimske dekorativne umjetnosti, sa
prikazima boanstava, mitologije, legendi, tradicije, pa i slike svakodnevnog ivota
(ukljuujui i lov i erotske sadraje). Pored reljefnih izraza i oblici posua mogu biti
estetski izraeni tako da i sami daju odreenu predstavu (kao ovolo modeliranje,
akantus/acanthus, zavojnice vinove loze...itd...). Pojedini reljefni izrazi zajedno sa
odgovarajuim oblikom posude, se mogu preciznije povezati sa specifinim i poznatim
centrima proizvodnje (radionice i manufakture). Ukraena keramika je najea, ali se
takoe nailazi i na barbotin na najjednostavnijim oblicima posuda i na ureze, koji
podravaju tehniku rada u staklu i aplikacije. Proizvodnja neukraene (glatke, obine)
terra sigillata je bila velika, jer je pribor za ruavanje u doba ranog principata bio
sainjen od tanjira, zdjela i olja. I ova neukraena terra sigillata ponekad nosi neku
jednostavnu dekoraciju, esto u formi prstena unutar ravne unutarnje baze posude.
Dekoracije, neki tehniki aspekti izrade (oblici, moduli), peati radionica i manufaktura i
potpisi majstora omoguavaju da istraivai terra sigillate dobiju vrlo dobru okvirnu
sliku razvitka i datiranja predmeta izraenih na ovaj nain.
Na posuu, kao uostalom i na drugim zemljanim predmetima, se esto nailazi i na imena
vlasnika radionica i manufaktura u vidu igova. Ovi brendovi mnogo koriste u
istraivanju produkcije i datacije rimskih keramikih proizvoda, bez obzira bili oni vrste
terra sigillata, neke druge vrste ili je rije o terakoti.
Gnej Atej koji je prominentni proizvoa u Areciju, ali posue sa njegovim igom na osnovi modernih
analiza gline od kojih je izraeno, ukazuje da se njegova produkcija desila ustvari u Pizi, i u proizvodnim
ograncima u Lionu i La Graufesenque.
1183
ORBIS ROMANVS
Rije je ustvari o tzv. egipatskom fajansu, keramici koja nije pravljena od gline, nego je sastavljena od
zdrobljenog kvarca ili pijeska sa malim koliinama kalcitnog vapna i alkalne mjeavine. Glazura je esto
sastavljena od bakrenih pigmenata kako bi se dobio svjetlo plavo-zelenkasti sjaj.
1184
ORBIS ROMANVS
1185
ORBIS ROMANVS
jednom ukazuje na to da Rimljani nisu imali namjeru da gue druge kulture, jer stilovi
keramike proizvodnje u prednovovjekovno doba predstavljaju jednu od glavnih
osobenosti odreene kulture. Rimska kultura tako nije za cilj imala guenje, nego
saimanje i proimanje kultura. Preivljavanje lokalnih stilova u produkciji keramike
ukazuje i na to da nema naglih i radikalnih etnikih, populacionih promjena i da je
domorodako stanovnitvo opstajalo na irokim pojasevima i onda kada bi ta podruja
bila inkorporirana u rimski svijet. Jedinstveno politiko i ekonomsko podruje je ak
imalo i pozitivne efekte za tu lokalnu proizvodnju, jer je olakalo njegovo irenje i
poveavalo njegovu proizvodnju. Naravno to se deavalo samo ako je lokalni predrimski
produkt bio kvalitetan, ako su za njegovu izradu primjenjivane nove tehnoloke
mogunosti i nove ideje o modeliranju i nainu proizvodnje.
Primjeri keramike pronaena u Britaniji, a koja potie iz rimskog perioda. Primjerci su bilo lokalne
britanske proizvodnje ili su importirani. Danas se nalaze u British Museum u Londonu. Na lijevoj strani
slike se vidi posuda za potisak na sir, iza njega dvije crne vaze koje su primjeri rimsko-britanskog crno
poliranog posua koje se proizvodilo u dananjoj jugozapadnoj Engleskoj jo u predrimsko doba. Ova vrsta
britanskog posua se u rimsko doba nastavila proizvoditi, ak i u veim koliinama. Veliki crni pehar
dekoriran sa scenom lova (prikazi lovakih pasa i zeeva) u barbotinskoj tehnici, potie iz doline rijeke
Nene.
1186
ORBIS ROMANVS
1187
ORBIS ROMANVS
u hispanskim provincijama. Sjevernoafrika proizvodnja amfora je proisticala iz one fenianske, radi ega
se i nziva neofenianskom. U egejskom podruju amfore sa Rodosa su bile prilino popularne poevi jo
od III. st. p. n. e., zahvaljujui najvie lokalnoj produkciji vina. Kretske amfore su bile isto traene i
koritene su irom Mediterana od augustovskog doba do III. st. n. e. Sjeverno afrike tipovi su prilino
koriteni od II. do kasnog IV. st. n. e. Tip iz Gaze je bio popularan izmeu IV. i VII. st. n. e.
I amfore su prolazile svoj evolutivni razvitak, koji se uglavnom bazirao na poboljavanju njihove
praktinosti. Tip italsko rimskih amfora iz kasnog II. st. p. n. e. je imao debele stijenke i karakteristinu
crvenu boju, i bio je snaan i izdrljiv, ali i teak. Oko sredine I. st. p. n. e. javio se tip amfora koji je bio
laki i sa tanjim stijenkama, pa je brodski prostor iste veliine mogao primiti bar za treinu vie amfora
ovog tipa, nego prethodno spomenuti tip. Uslijed toga je dolo i do zamjene u proizvodnji navedenih
tipova.
Amfora.
Datacija
druga polovina II. st.
n. e.
1188
ORBIS ROMANVS
Svjetiljke
Jedna od najouobiajnijih stvari rimskog svijeta su bile njegove svjetiljke. Dok se svijee,
pravljene od voska ili loja, nisu ouvale, na svjetiljke se nailazi na skoro svakom
vanijem nalazitu. Svojim najveim dijelom su pravljene od terakota keramike, dok je
samo mali broj pravljen od metala (i to u skupim i veoma razraenim formama koje su
ukljuivale statue i vie plamiaka). Keramike svjetiljke su bile male, jeftine i imale su
jedan izlaz za plamiak. Kao gorivo za svjetiljke je koriteno maslinovo ili neko drugo
biljno ulje. Veina svjetiljki je oblikovana koritenjem kalupa u radionicama i
manufakturama, radi ega su dobrim dijelom bile i standardiziranih tipova. Svjetiljke su
mogle biti dekorirane niskim reljefom i to sa motivima iroke tematike kao to su
paganska boanstva, mitovi i legende, svakodnevni ivot, ivotinje, lov, igre i zabave,
seks i erotika, i u kasnoantikom periodu i ranokranska simbolika. Pronaene su i
jevrejske svjetiljke koje imaju na sebi simbole menorah. Naravno, bilo je i svjetiljki koje
nisu bile dekorirane, kao to su npr. bile one tipa Firmalampen koje su bile popularne u
vojnim zonama sjeverozapadne granice u toku II. st. n. e. I same svjetiljke nisu morale
biti samo jednostavno oblikovane u standardnom obliku, nego su mogle biti modelirane
da reprezentiraju ivotinje, ak neke dijelove ljudskog tijela i mnoge druge oblike. Tipovi
svjetiljki su mogli biti direktno i lako kopirani koritenjem postojeih svjetiljki kao
arhetipova za produciranje kalupa. I svjetiljke su bile oznaavane igovima sa imenima
proizvoaa ili majstora. Jedan od poznatijih brendova proizvoaa svjetiljki je bio
Fortis, i njihova velika rairenost je mogla biti rezultat ili kopiranja ili injenice da je
Fortis imao u nizu provincija svoje proizvodne ogranke.
Svjetiljka dekorirana
sa motivima lia.
Pronaena u Tunisu i
danas se nalazi u
tuniskom
Nabeul
muzeju. Datacija I.
II. st. n. e.
Svjetiljka sa seksualnim
prikazom.
Svjetiljka koja prikazuje
mit o Ledi i labudu.
Datacija cc I. II. st. n. e.
1189
ORBIS ROMANVS
Svjetiljka sa reljefom
koji prikazuje borbu
gladijatora. Danas se
nalazi u RmischGermanischen
Museum u Kelnu.
Svjetiljka sa prikazom
trke kola sa konjima.
Datacija 200. 300. god.
n. e.
Terakota figurice
Egipat, levantske i maloazijske oblasti i egejsko grko podruje su imale dugotrajnu
kontinuiranu tradiciju produkcije terakota figurica, pa je i razumljivo da je njihova
dominacija na ovom polju zadrana i u rimsko doba. Galsko germanske zone nisu imale
domau eljeznodobnu proizvodnju terakota figurica, ali se inkorporiranjem u rimski
svijet i tamo razvila proizvodnja u kalupu izraenih terakota figurica u finoj bijeloj glini.
Znaajna produkcija terakota figurica u galsko germanskoj zoni se nalazila u dolini
rijeke Allier i u Kelnu.
Kao i bronane statuetice, koje su bile mnogo skuplji predmeti, i jeftinije terakota
figurice su uglavnom pravljene za ritualne i religijske svrhe, kao to su posvete
hramovima i boanstvima, izlaganje u kunim svetilitima ili za odlaganje u vidu
grobnog priloga. Neke terakota figurice su bile koritene i kao djeije igrake. Kao i
drugi zemljani objekti, i terakota figurice su proizvoene u golemim razmjerama, i veina
ih je bila farbana u svjetlim bojama nakon peenja. Naalost, boja na sauvanim
figuricama se veim dijelom izgubila. Svaka regija rimskog svijeta je imala svoj posebni
1190
ORBIS ROMANVS
stil izrade terakota figurica. Oblik figurica je mogao prikazivati boanstva (ukljuujui i
njihove lokalne interpretacije) i njihove atribute, mitoloke ili tradicijske likove,
predstave ivotinja i ptica. Terakota figurice esto pokazuju izraeni sinkretizam u
predstavama, gdje se kombiniraju egipatske, italsko rimske, grko helenistike,
keltsko germanske...itd... tradicije.
1191
ORBIS ROMANVS
1192
ORBIS ROMANVS
Graevinski materijal
Keramika je imala iroku primjenu u graevinarstu, i to u izradi cigli, crijepova, u
sustavu hipokausta i arhitekturalnoj dekoraciji. Cigle i crijepovi su esto na sebi imali
igove proizvoaa. I cigle i crijepove su mogle proizvoditi i vojne jedinice, radi ega
mnogi pronaeni primjerci nose simbole i nazive pojedinih legija. Cigle su vie manje
bile standardizirane, u etvrtastom ravnom obliku, tanke (5 7 cm.). Cigle su mogle biti
razliitih tipova i to : 1. bipedalis (dvostopne) od 59 cm2, 2. sesquipedalis
(jednoipostopna) od 44 cm2, 3. pedalis (stopna) od 29, 5 cm2 i 4. bessalis od 20
cm2. I cijevi za vodovodnu i drenano kanalizacionu mreu su esto pravljene od
peene gline.
1193
ORBIS ROMANVS
1194
ORBIS ROMANVS
Kampana reljef iz I. st. n. e., koji prikazuje venatio. Danas se nalazi u Antiquarium u Milanu.
Keramiki fragment sa
predstavom
Jupitera
Amona iz I. st. n. e.
Reflektira
helenistiki
utjecaj. Danas se nalazi u
Museo Barracco u Rimu.
1195
ORBIS ROMANVS
PROIZVODI OD STAKLA
Iako se u prirodi nastalo staklo (posebno vulkanski obsidijan) koristilo jo u kamenom dobu, arheoloki
dokazi ukazuju da se proizvodnja stakla moe pratiti do sredine IV. milenijuma prije nove, i da se razvila u
oblanim zonama sjevernog Levanta, Mesopotamiji i drevnom Egiptu. Za vrijeme kasnog bronanog doba u
Egiptu, Levantu, Mesopotamiji, mikenskom i minojskom svijetu je dolo do rapidnog rasta u tehnologiji
izrade stakla. Helenistiko razdoblje je posebno doprinijelo razvoju staklarske proizvodnje, uvodei i neke
nove tehnike.
1196
ORBIS ROMANVS
1197
ORBIS ROMANVS
Proizvodnom skoku u staklarstvu je doprinijela i jedna nova tehnika izrade pod nazivom
puhanje stakla koja je bila u rimski svijet uvedena u toku I. st. n. e. Inae je ova tehnika
otkrivena na Levantu u toku I. st. p. n. e. Jedan od najprominentnijih i najumjenijih
majstora je bio Ennion iz Libana/Fenikije, a vrijedi spomenuti i radionice Jasona, Nikona,
Aristeasa i Megesa. Sa Levanta se tehnologija puhanja stakla rairila i Egiptom i
aleksandrijskim radionicama, a onda su istonjaki, levantski majstori sredinom I. st. n. e.
u Italiji poeli otvarati radionice sa primjenom tehnike puhanja stakla, a zatim i u
drugim mjestima zapadnog dijela rimskog svijeta. Italija je brzo postala glavni centar
staklarske proizvodnje tehnikom puhanja stakla. Ovom tehnikom su se stakleni objekti
irokog spektra, od unguentaria (posuda za toaletni, kozmetiki pribor), preko posua do
kameja. Cijevi za puhanje su prvo pravljene od gline, a kasnije od metala. I u Saloni se
1198
ORBIS ROMANVS
nalazila staklarska preraivaka radionica, jer je tamo naen eljezna cijev u obliku tapa
koja se koristila za puhanje stakla. Tehnika puhanja stakla je omoguavala da se
proizvode posude i predmeti sa znaajno tanjim zidovima, to je i smanjivalo koliinu
stakla potrebnog za jednu posudu, a poveavalo njegovu estetsku vrijednost. Puhanje
stakla je doprinijelo i znatno kraem periodu izrade, a objekti izraeni ovom tehnikom
su zahtijevali i znaajno manje zavrnih radova i dotjerivanja. Do sredine I. st. n. e. ranije
tehnike su uglavnom bile naputene u korist puhanja stakla, iako se u manjoj mjeri
sauvalo lijevanje. Trokovi proizvodnje su se smanjili, to je doprinijelo da stakleni
objekti postanu pristupani i za ire slojeve. U svojoj Geografiji, Strabon navodi da se
stakleni pijai pehar moe kupiti za jedan bakreni novi. Naravno, i nadalje su se
proizvodili i primjerci izrazito skupe i dekorativne izrade. Jo jedna tehnika novina je
doprinijela dodatnu razvitku manufakture staklenih objekata, a to je izum istog stakla
(kroz uvoenje manganskog dioksida) od strane aleksandrijskih puhaa stakla cc 100.
god. n. e. Moda i stilova staklenih posuda su vezani i sa naglim razvitkom keramike
proizvodnje sa uspostavom principata. Keramike posude, stilovi i forme su sluile kao
uzor staklarskoj proizvodnji posua. Upotreba obojenog stakla kao dekorativnog dodatka
blijedim i bezbojnim glazurama takoe se poveala, pa su i metalne posude imale utjecaja
na oblik staklenih posuda. Ovaj razvoj staklarstva je podrazumijevao i produkciju prvih
staklenih ploica za mozaike i prve staklene prozore.
Krhotine od slomljenog stakla su koritene u mozaicima jo od augustovskog perioda, a od poetka nae
ere se poinju koristiti i male staklene ploice koje su bile proizvoene namjenski za izradu mozaika. Ove
ploice su bile uobiajeno u nijansama ute, plave ili zelene i uglavnom su koritene u mozaicma koji su
leali pod fontanama. Najranije staklene ploe za prozote su lijevane u drvene okvire,
Iako je bilo odreenih promjena u tipovima staklenih posuda, tehnologija njihove izrade
je ostala skoro nepromjenjena sve do kraja rimskog svijeta.
Pored lijevanja i puhanja stakla postojale su i druge tehnike izrade staklenih objekata kao to su
oblikovanje pomou jezgre (formirane od blata i slame fiksirane oko metalne ipke; rana tehnika koja je
bila popularna i u I. st. p. n. e.), tzv. srozavanja, tzv. hladnog rezanja, tehnika proizvodnje pehara u
kavezu, cameo staklo, o emu e kasnije biti vie rijei.
Posude dobijene tehnikom lijevana su kasnije
fiksirane na tokarski stol, rezanje i polirane
preko itave povrine kako bi dobile konani
oblik. Sudei po Pliniju Starijem tokarski stol je
bio upotrebljavan za produkciju veine stakla
sredinom I. st. n. e., dok nije preovladala
tehnika puhanja stakla. Ali u periodu izrazite
dominacije tehnike puhanja stakla lijevanje
se koristilo i u drugoj i treoj dekadi II. st. n. e.
Neka vrsta obnove tehnike lijevanja se desila u
III. ili IV. st. n. e., ali je producirala relativno
mali broj posua.
Stakleni tanjir, raen tehnikom lijevanja. Datacija III. st.
n. e. Naen na Kipru, a danas se nalazi u Nacionalnom
1199
ORBIS ROMANVS
Likurgov
pehar
raen
tehnikom pehara u kavezu.
Datacija IV. st. n. e. Danas se
nalazi u British Museum u
Londonu.
Minhenski
pehar
raen
tehnikom pehara u kavezu.
Na njemu se nalazi latinski
natpis : Bibe multis annis = pij
(i ivjeti e) mnogo godina.
Datacija druga polovica IV. st.
1200
ORBIS ROMANVS
1201
ORBIS ROMANVS
Rimsko monohromno posue. Datacija II. st. n. e. Danas se nalazi u Muse Saint-Remi u Remsu,
Francuska.
1202
ORBIS ROMANVS
Staklene posude.
GEMEi KAMEJE
Jedan od najljepih produkata rimskog svijeta su kameje i geme. Gliptikom ili gliptikom
umjetnou se naziva graviranje/rezbaranje na malim podlogama od dragog, poludragog
kamenja ili nekog plemenitog metala. Gravirana gema je podrazumijevala rezbaranje
1203
ORBIS ROMANVS
koje je kao posljedicu imalo odreene prikaze, simbole pa i natpise na samo jednoj strani.
Striktno govorei graviranje je znailo rezbarenje u intaglio formi (koritena je tehnika
tiska), ali je ovaj pojam podrazumijevao i reljefno rezbarenje.
Najvei dijelom ova tehnika se koristila za izradu peata, posebno na
prstenovima.Tradicija ovog tipa rezbarenja ima dugu povijest u veini ranih kultura
Levanta, srednjeg Istoka pa i u civilizacija Harapa Mohendo daro. Odatle se proitila
minojsko egejski svijet, i preko njega na kontintenalnu Grku. Okrugle ili ovalne grke
geme (zajedno sa slinim objektima izraenim od bjelokosti) se nalaze ve od VIII. i VII.
st. p. n. e. U poetku je u grkom svijetu prisutna forma intaglio, da bi u V. st. p. n. e.
reljefno rezbarenje postalo uobiajeno. Inae je reljefni prikaz mnogo impresivniji, nego
onaj uraen u intaglio formi. Kameje (za koje je karakteristino reljefno rezbarenje) su se
javile u grko helenistikom svijetu u III. st. p. n. e. Geme izraene u rimsko doba
poglavito nastavljaju helenistike stilove. Prikazi na rimskim gemama su mogli biti
razliiti, pa tako Ciceron npr. spominje da su neki pojedinci imali geme sa portretima
njihovih najomiljenijih filozofa. U postrepublikansko doba portreti vladara lanova
vladajue familije su postali esti. Njihov kvalitet je naglo opao krajem II. st. n. e.
1204
ORBIS ROMANVS
Sardoniks kameje koje su sluile kao dekorativni dijelovi ogrlice. Portret se vjerojatno odnosi na mladog
Nerona, da bi u III. st. n. e. bio ugraen u ogrlicu.
1205
ORBIS ROMANVS
Zlatni
prsten
sa
karnelijanskom
gemom
koja na sebi ima prikaz
Sree. Datacija cc I. st. n.
e.
Cameo je metoda rezbarenja objekata kao to su nakit ili posude u formi kontrasta boja, i
predstavlja podvrstu gema (koje nisu morale biti u kontrastu boja), odnosno njen
savreniji i umjetniki ljepi tip. Skoro uvijek u glavnom prikazu je uzdignuti reljef ija
je boja u kontrastu prema boji pozadine. Ovo se dobija paljivim rezbarenjem materijala
sa ravnom povrinom, gdje se dvije boje u kontrastu susreu. Rezbarenjem se eliminie
oni dijelovi jedne boje, koji ne ulaze u okvir eljenog prikaza. Kameje klasinog
historijskog i kasnijeg renesansnog razdoblja su pravljene od specifinih vrsta poludragog
kamenja, posebno od razliitih tipova oniksa i agate, te bilo kojih drugih kamena sa
ravnom povrinom i sa dvije kontrastirajue boje. To je razliito u odnosu na geme, koje
su mogle biti od bilo kojeg dragog ili poludragog kamena. Pored na kamenju Cameo
rezbarenje se primjenjivalo i na staklu. Njihova upotreba je bila razliita, od vste nakita,
memorijalnih objekata, pa do prstena peatnjaka. Kameje posjeduje veliku umjetniku
vrijednost i smatrane su vrlo skupocjenim predmetima.
Kameje velike umjetnike vrijednosti su se pravile u grko helenistikom svijetu ve od
III. st. p. n. e. U rimski svijet je ova umjetnost preneena zahvaljujui Augustu, u iju
slubu je nakon pada Aleksandrije 30. god. p. n. e., preao tada uveni aleksandrijski
gliptiar Dioskurid (inae inae rodom iz Kilikije). Dioskurid se preselio u Rim, i
njegova radionica je direktno bila vezana za Augustovu familiju. Dioskurida (koji je
izgleda ivio prilino dugo) je u ovoj proizvodnji naslijedio sin Herofil. Najpoznatije
1206
ORBIS ROMANVS
Gemma Augustea je kameja na arabljanskom oniksu, izraena najvjerojatnije ili od nekog Dioskuridovog
uenika ili od njegovog sina Herofila. Jedan vrlo zahtijevni prikaz najvjerojatnije se odnosi na sami
zavretak Velikog Ilirskog ustanka i Tiberijev ilirski trijumf. Gemma Augustea je bila prigodan dar koji je
poklonjen Augustu ijoj je riznici pripadao. Sama kameja se sastoji od dvije kompozicije koje su sigurno
sadrinski i uzrono-posljedino vezane. Gornji friz prikazuje u prvom planu boginju Romu i idealiziranog
i stiliziranog Augusta kao Jupitera kojem druga enska osoba, vjerojatno personifikacija naseljene zemlje
Oikumene, dri krunu iznad glave. August (predstavljen skoro u deificiranoj formi) predsjedava trijumfu
Tiberija koji se nalazi ovjenan vijencem u trijumfalnim koijama, dok se pored njih u punoj bojnoj opremi
nalazi Germanik, U donjem redu je u jednom odlinom realistikom ambijentu prikazan sveani in
podizanja podizanja tropaeuma, tj., dosta slikovito, po Rim pobjedonosni zavretak jednog rata. I to
najvjerojatnije onog zbog kojeg je Tiberije proslavio trijumf iz gornje kompozicije. Sam tropaeum podiu
etvorica legionara, a pored njih na donjem frizu nailazi se i na dva para barbarskih zarobljenika, i to je
posebno zanimljivo na dvojicu pripadnika pomonih jedinica. Na tropaeumu koji diu legionari nalazi se i
tit sa slikom korpiona, koji je bio Tiberijev zodijaki znak. U gornjem frizu izmeu Augusta i Rome
nalazi se disk, koji moda predstavlja sunce, sa slikom jarca-koji je bio Augustov zodijaki znak-ali ne
njegovog roenja nego zaea-znai kraj prosinca ili sijeanj, jer se Oktavijan August po Svetoniju i Dionu
Kasiju rodio devet mjeseci kasnije 23. IX. 63. god. p. n. e. U svakom od dva para barbarskih zarobljenika
1207
ORBIS ROMANVS
se nalaze po jedan bradati i do pasa goli mukarac i po jedna ena u dugoj haljini (koje su prilino
sofisticirane i lijepe). Jedan par sjedi (mukarac je sa zavezanim rukama na leima), dok drugi par za kosu
vuku auksilijarni vojnici. Jedan od zarobljenika (mukarac kojeg vue za kosu auksilijar) nosi oko vrata
torkves, to ukazuje na preciznost stvaraoca kameje i bavljenje sitnim detaljima koji su bili karakteristini
za zarobljenike. Torkvese inae Rimljani nisu nosili a njihova upotreba je bila iroko rasprostranjena i na
ilirskom prostoru, moda oznaavajui i odreeni statusni poloaj. Ovaj prikaz je utoliko vrijedniji jer daje
sliku ilirskih domorodaca u vrijeme prije nego to su bili romanizirani. Iako je vjerojatno u prikazivanju
zarobljenih barbara stvaralac kameje koristio ustaljene kalupe, ne bi se mogla odbaciti ni injenica da je on
u svoj prikaz zarobljenih barbara iz rata 6 - 9. god. n. e. unio i neke odreene crte osobene za ilirsku
batinu, odnosno za stvarni fiziki izgled zarobljenika. Ta posebna osobnost najvie je izraena na
primjerima prikaza dvije zarobljene ene, ija odjea ne odaje nita od onoga to bi se moglo smatrati
opeprihvaenim barbarskim kalupom. Stvaralac kameje je uostalom mogao da vidi zarobljenike iz ilirskih
zemalja i u trijumfalnoj povorci Tiberija, ukljuujui i samoga Batona Dezitijatskog. Uostalom Iliri nisu
bili nita neobino za Rimljane i oni su ve u veem broju boravili i u Italiji. U ovom kontekstu potrebno je
istai i injenicu da stvaralac kameje na donjem frizu na kojem se i nalaze zarobljeni parovi pravi jasnu
distinkciju izmeu legionara i auksilijara, prikazujui izvjesnu specifinost u odjei ovih potonjih (npr.
jedan od prikazanih auksilijara nosi petanoseir sa irokim obodom). Pa ako je bilo mogue prikazati
odreenu specifinost auksilijara koji su imali drugorazrednu ulogu u ratu 6 - 9. god. n. e., zato onda ne bi
mogao biti to sluaj i sa ubacivanjem odreenih osobnosti u prikaze zarobljenika koje su bile po
shvaanjima Grka i Rimljana karakteristine za njihove narode. Moe se sa pravom rei da Gemma
Augustea predstavlja najvanije svjedoanstvo iz historije ilirskih zemalja.
1208
ORBIS ROMANVS
Najvea do danas poznata i sauvana kameja iz klasinog historijskog razdoblja je Velika kameja iz
Francuske , izraena na sardoniksu sa datacijom cc 23. god. n. e. U Francusku je dola preko romejskog
carskog trezora. Jedno vrijeme pogreno je smatrano da predstavlja biblijsku scenu trijumfa Josipa (sina
Jakova) na dvoru faraona. Prikaz na kameji je isto propagandistikog karaktera u svrhu pormocije
Julijevaca Klaudijevaca i njihovog legitimiteta na princepsku vlast. U gornjem dijelu su prikazani tada
mrtvi lanovi familije : August, Druz i Germanik, u sredini su ivi lanovi sa Tiberijem u sredini, te Livija i
Germanikovi sinovi Neron (tada designirani Tiberijev nasljednik), Druz i mali Kaligula. U donjem dijelu su
prikazani zarobljenici. Danas se nalazi u Cabinet des Mdailles Nacionalne biblioteke u Parizu.
1209
ORBIS ROMANVS
1210
ORBIS ROMANVS
Sudei po pronaenim fragmentima i posudama izgleda da se proizvodnja cameo stakla odvijala u dva
perioda i to sa prvim koji pada u vrijeme Julijevaca Klaudijevaca i drugim koji pada u razdoblje od
sredine III. do sredine IV. st. n. e. Najpopularnije sheme boja za raniji period su bile bijela na tamnoplavoj,
a staklo je bilo neprozirno. U kasnijem periodu evidentiran je prozirno obojen sloj sa virtualnom
bezbojnom podlogom, mogue je rije o imitaciji kristala. Ovaj kasniji period je takoe vidio i krau
obnovu umjetnosti graviranja gema. Zanimljivo je da je jedan primjerak rimskog cameo stakla iz potonjeg
perioda pronaen ak u Norvekoj, to pokazuje razgranate trgovake veze koje su povezivale rimski svijet
i Skandinaviju. Istine radi, pitanje podjele na ova dva perioda je prilino diskutabilno, i sasvim je mogue
pretpostaviti da je i u pretpostavljenom intermezzu postojala produkcija cameo stakla u rjeem obimu i na
skromnijih primjercima.
1211
ORBIS ROMANVS
1212
ORBIS ROMANVS
Izvanredna umjetnika vrijednost gema i kameja su doprinijeli i ranom razvitku kolekcionarstva. Veliku
kolekciju je posjedovao Mitridat Pontski, i nju je zarobio Pompej da bi je darovao hramu Jupitera u Rimu.
Po Pliniju Starijem Marko Emilije Skaur (Marcus Aemilius Scaurus; pretor 56. god. p. n. e.) je bio prvi
rimski kolekcionar. Julije Cezar je poklonio est kolekcija hramu Venere Roditeljke. Prema Svetoniju,
Cezar je bio i kolekcionar gema i kameja. I neki princepsi su bili kolekcionari.
1213
ORBIS ROMANVS
Strana A.
Strana B.
Tzv. Pehar Ptolemeja je ustvari kameja od oniksa ili halkedonija sa dionizijevskim motivima. Nastao je
najvjerojatnije u Aleksandriji za vrijeme I. st. p. n. e., ili moda kasnije. Igrao je veliku ulogu u historiji
francuskog kraljevstva. U srednjem vijeku je dobijao odreene dijelove, kao i jedan kranski natpis. Danas
se nalazi u Cabinet des Mdailles Nacionalne biblioteke u Parizu.
Odnos rimskog svijeta prema vodi je bio zanimljiv. Iako je glavni napitak bilo vino,
posveenost vodi je bila i vie nego izraena. Tome su doprinosile i higijenske i neke
druge navike koje su se rairile rimskim svijetom. Najbolje svjedoanstvo o toj rimskoj
posveenosti vodi pruaju akvadukti, kupalita (banje i terme) i odvodni kanali, koji su
uz ceste, rimsku vojsku i politike institucije glavni stubovi rimske kulture.
Akvadukti
Sustav akvadukta predstavlja jedno od najvidljivjih obiljeja rimske civilizacije, iako su
kanali i graevine za dovoenje vode postojali i u ranijim kulturama i civilizacijama
(Asirci su bili izgradili u VII. st. p. n. e. akvadukt duine 80 km.). Akvadukti su bili
zadivljujue umijee rimskog graditeljstva, i znali su se pruati i desetinama kilometara
kako bi kao vjetaka rijeka dovukli vodu u gradove, utvrde, sela, vile, rudnike,
metalurke i manufakturne pogone, mlinove....itd. Akvadukti su, zajedno sa irigacionim
kanalima, koriteni i za navodnjavanje. Dovedena voda je koritena i kao odvodna snaga
neistoa, ime su naseljene zajednice uvale istim svoje okruenje. U gradnji
akvadukta, inenjere i graditelje rimskog svijeta nije spreavala nikakva prepreka.
Akvadukti su graeni u svim dijelovima rimskog svijeta, od Britanije do Eufrata. Dobar
dio rimskih akvadukta se pokazao veoma izdrljivim i trajnijim, a neki su se odravali i
koristili sve do u suvremeno doba, a nekoliko ih je jo uvijek u upotrebi. Metode
polaganja i izgradnje akvadukta daju Vitruvije i Frontin.
1214
ORBIS ROMANVS
U prvo vrijeme Grad se snabdijevao vodom preko velikog broja iskopanih bunara, dok je kinica bila
skupljana u cisterne. Voda je uzimana i iz toka rijeke Tibar i potoka koji su strujali niz padine rimskih brda.
Vremenom je ovaj tip snabdjevanja vodom za Grad postajao sve vie neadekvatan, poto su se potrebe za
pitkom, svjeom vodom poveavale, pa se pristupilo gradnji akvadukta. U sam Grad se slijevala voda iz
ak 11 akvadukta, snabdijevajui njegovo stanovnitvo, mnoge banje, latrine i fontane sa vodom iz obilnih
vrela. Taj sloeni sustav je bio uvezan i sa sustavom kanalizacije i odvoda. Grad Rim su vodom
snabdijevali sljedei akvadukti : Aqua Appia (312. god. p. n. e.), Anio Vetus (272. 269. god. p. n. e.),
Aqua Marcia (144. 140. god. p. n. e.; dao da izgradi Kvint Marcije Reks/Quintus Marcius Rex), Aqua
Tepula (125. god. p. n. e.; nazvana zbog temperature svoje vode), Aqua Iulia (33. god. p. n. e.), Aqua Virgo
(19. god. p. n. e.), Aqua Alsietina (2. god. p. n. e. ?; nije bila za pie), Aqua Claudia (38. 52. god. n. e.),
Anio Novus (38 52. god. n. e.), Aqua Traiana (109. god. n. e.), Aqua Alexandrina (226. god. n. e.). Aqua
Appia i Anio Vetus su snabdjevali donje dijelove Grada, dok je Aqua Marcia bila pvi akvadukt na visokom
nivou i dovodila je hladnu i dobru vodu do vrha Kapitola. Ukupno su akvadukti Grada bili dugaki preko
415 km.
1215
ORBIS ROMANVS
Pont du Gard, blizu Nima (Nemausus), izgraen do sredine I. st. n. e. Pont du Gard je mogao transportirati
do 20 000 kubnih metara vode (skoro 6 miliona galona) dnevno, dok su akvadukti Rima mogli dovesti
dnevno ak 1127 220 kubnih metara vode (skoro 300 miliona galona). Lokalni kamenolomi iz kojih je
donoen materijal za gradnju su jo uvijek vidljivi.
Akvadukti su mogli biti vrlo dugaki, i od najduih vrijedi istai onaj koji je snabdijevao
Konstantinpolis (Valensov akvadukt koji je kasnije dobio novu liniju Aquaeductus
Theodosiacus, da bi kasnijim razdobljima bio stalno dograivan, popravljan i mijenjan po
eljama i naredbama romejskih vasilevsa i osmanskih sultana), te Zaguan akvadukt koji
je snabdijevao rimski Kartaginu. Pored akvadukta koji su snabdijevali Grad, za Italiju
vrijedi istai i uvenu Aqua Augusta koja je snabdijevala plodnu i bogatu zonu dananjeg
Napuljskog zaliva i Pont d'Al u dolini Aosta. Vrlo vidljivi su i monumentalni ostaci
akvadukta Pont du Gard u junoj Francuskoj koji je snabdijevao Nim i akvadukta koji je
snabdijevao Segoviju u paniji.
1216
ORBIS ROMANVS
1217
ORBIS ROMANVS
Pored uvenog segovijskog akvadukta za paniju vrijedi istai i Los Milagros u Meridi,
pet akvadukta (od kojih se, adaptirana u andaluzijskom razdoblju, etiri jo uvijek
koriste) u Almucaru i Aqeducte de les Ferreres (koji je vodom snabdjevao grad
Tarraco/Tarragona). U Maloj Aziji su zapaeni akvadukti kod Smirne, Aspendos i
Lamas, a na Levantu su bitni bili akvadukti Caesarea Maritima, Zubaida (Bejrut), Tira,
Msaylha, Nahr Ibrahim. I u dalekoj Britaniji, na kraju rimske ekumene pronaeni su
znaajni akvadukti. Pored klasinih akvadukta, u rimsko doba su bili raireni i vjetaki
napravljeni vodeni kanali. Ovi kanali su dovlaili vodu u svrhu poglavito ispiranja ruda,
lomljenja stijena (prvo se jakom vatrom zagrije stijena, a onda se naglo hladi vodom)
ili nekih manufakturnih i zanatskih poslova. Primjer takvih kanala pruaju Dolaucothi u
jugozapadnom Velsu i Las Medulas u sjeverozapadnoj paniji. Akvadukti su mogli
sluiti i za snabdijevanje mlinova, kao npr. Barbegal koji je sluio kao vodovodni sustav
Arla u junoj Francuskoj.
1218
ORBIS ROMANVS
Kupalita
Posebno mjesto u rimskoj kulturi zauzimaju banje i terme. Veina naselja urbanog tipa u
cjelokupnom klasinom rimskom svijetu od Eufrata do Hadrijanovog zida je imala
najmanje jedno kupalite, vie manje javnog karaktera, koje se nije koristilo samo za
kupanje, oputanje, masau, rekreaciju, relaksaciju i odravanje higijene nego su to bila i
mjesta intenzivnog druenja gdje su se sklapali i poslovni i drugi dogovori. Kupalita su
tako bila neki naroiti socijalno zdravstveno rekreacijski klubovi sa irokom lepezom
ponude. Ona nisu bila ograniena samo na javne objekte, nego su ona bila prisutna i u
privatnim domovima te u vojnim taborima. Kupalita su se snabdjevala vodom direktno
iz oblinjih rijeka i (posebno onih ljekovitih i toplih) vrela, te preko akvadukta. Ako nije
rije o ve toplim vrelima, onda se voda zagrijavala. Javne banje su bile otvorene za sve
stanovnike, i nisu imale nikakve socijalne ograde.
Jo od najranijih razdoblja Rimljani su cijenili istou. U tim ranim razdobljima kupalo se u domu,
koristei neku vrstu improvizirane praonice (lavatrina). Takva praonica se nalazila u blizini ognjita i
kuhinje, jer se tamo grijala voda. Sa tako dobrim osnovama u obiaju kupanja i odravanja istoe tijela, sa
daljim razvitkom klasinog rimskog svijeta, kupanje postepeno postaje jedno od glavnih obiljeja njegove
kulture i naina ivota. Kupanje izlazi iz okvira privatnog, pa se poinju sve vie javljati i javna kupatila u
Gradu i drugim italskim gradovima, dobijajui i temeljna obiljeja. Najraniji do danas poznati podaci
evidentiraju javna kupatila nakon II. punskog rata. Samo u Gradu je 33. god. p. n. e. postojalo 170 javnih
kupatila, da bi prema jednom katalogu graevina u Rimu iz 354. god. n. e. bilo evidentirano ak 952
kupatila razliitih dimenzija u Gradu. Kako bude napredovalo irenje rimske vlasti, tako e i taj kulturni
aspekt kupatila napredovati kroz Italiju, provincije, saveznike i vazalne dravice i kraljevstva. irenje
sustava javnih kupatila nije znailo da su nestala i privatna kupatila, pa sve do samoga kraja klasinog
1219
ORBIS ROMANVS
rimskog svijeta su svaki domus i vila imali svoja kupatila. Rimljani se mogu sa pravom nazvati jednim od
najistijih naroda u historiji ovjeanstva.
arolikost pojmova u latinskom jeziku koji su proizlali iz grke rijei na najbolji nain ocrtava
koliko se u rimskom svijetu cijenilo i razvijalo kupatilo. Balneum ili balineum se u svome osnovnom
smislu odnosi na veu ili manju kadu, odnosno prostoriju u kojoj se ta kada ili manji bazeni nalazi (to je
takoe i pravilni prijevod rijei balnearium). Seneka je usvojio deminutiv balneolum kako bi opisao
jednostavno kupatilo Scipiona Afrikanca Starijeg u Liternumu. Tim opisom je Seneka elio da ukae na
umjerenost drevnog republikanskog doba, odnosno da je moralizatorski uporedi sa luksuzom njegovog
vremena. Kada su kupatila privatnih osoba umjesto jednostavne prostorije koju opisuje Seneka postala
raskonija i dobila vie prostorija, poeo se koristiti pluralni oblik balnea ili balinea. Ciceron naziva
kupatila u vili svoga brata Kvinta naziva balnearia. Po Varonu balneae i balineae ako nemaju odreeni
broj uz sebe su bili javna kupatila. Meutim, ova pojmovna odreena nisu apriori bila prihvaena, i varirala
su zavisno od pisca (posebno pjesnika koji su to prilagoavali metrici). Plinije Mlai za javno kupatilo
koristi izraz balnea, a za privatno kupatilo balneum. Terme (od grkog pridjeva thermos = vrue, vrelo) su
prvotno oznaavale topla vrela ili kupatila sa vruom vodom. Vremenom se ovaj termin u literaturi poeo
primjenjivati na impozantne graevine u vidu banjsko-rekreacionih kompleksa koje su nastajale za vrijeme
principata i dominata. Kod antikih pisaca ova distinkcija izmeu terma i banja nije bila ba primjenjivana.
1220
ORBIS ROMANVS
Iako
su
bile
izvan
neposrednog
vizuelnog
kontakta, ove cijevi (tube)
su
isto
mogle
biti
dekorirane. Primjer bogato
dekorirane
cijevi/tube
prua primjerak pronaen u
Britaniji. Danas se nalazi u
British
Museum
u
Londonu.
Hipokaust je bio dosta sloen sustav, koji je zahtijevao stalnu panju (posebno to se tie regulacije vatre u
pei) a bio je i dosta skup jer je troio mnogo goriva. Stepen zagrijanosti je zavisio i od blizine prostorije
gdje se nalazila pe (praefurnium ili propigneum) koja je zagrijavala hipokaust. Zato se laconicum uvijek
situirao iznad te pei, zatim bi dolazili caldarium, pa tepidarium, a frigidarium i apodyterium, poto nisu
imali potrebe za toplotom su se nalazili na najdaljoj udaljenosti (u odnosu na prostoriju sa pei koja je
grijala hipokaust) u kompleksu. Osobe zaduene za grijanje zvale su se fornacatores. Na vrhu pei, odmah
iznad nivoa poda nalazila su se tri kotlia za grijanje vode. Onaj koji se nalazio odmah iznad pei je
sadravao kontinuirano vrelu vodu, onaj iznad njega toplu vodu, a najudaljeniji je bio kotli sa hladnom
vodom koji se puno iz rezervoara sa vodom. Iz vrelog kotlia voda je cijevima odlazila u caldarium, a ovaj
kotli je popunjavao onaj topli kotli, a njega je opet punio hladni kotli. Vitruvije je opisao i ureaj koji je
koriten za podeavanje toplote preko bronanog ventilatora u zasvoenom stropu. Mnogi nalazi
hipokausta su preivjeli u rimskom svijetu. Kod nas su vidljivi tragovi hipokausta u objektu C na Ilidi, a
pronaeni su i tragovi hipokausta u jednoj rustinoj vili u selu Krivoglavci kod Vogoe.
1221
ORBIS ROMANVS
1222
ORBIS ROMANVS
Mramorna
statua
Herkula,
pronaena u okviru kompleksa
Karakalinih termi. Rimska kopija
grkog orginala. Danas se nalazi u
Museo Archeologico Nazionale u
Napulju.
1223
ORBIS ROMANVS
1224
ORBIS ROMANVS
1225
ORBIS ROMANVS
Za vrijeme Republike javna kupatila esto su imala posebne odjeljke za mukarce i ene,
pa su tako njihovi sadraji praktino bili duplirani. Ipak su muke prostorije bile vee
(kao npr. u Pompejima). Mogue je bilo i da mukarci i ene koriste iste prostorije za
kupanje, ali u razliitim terminima. Pored ovih dupliranih kupatila, postojala su i kupatila
u vidu zasebnih zgrada, predviena samo za ene. Ali od I. st. n. e. uobiajilo se
mjeovito kupanje (o emu govore Marcijal, Juvenal, Plinije Mlai, Kvintilijan, Klement
iz Aleksandrije). Princeps Hadrijan je ponovo u kupatilima proveo polnu segregaciju, ali
se zajedniko kupanje nastavilo sve do vremena kada je kranski svijet prevladao nad
rimskim.
Plan Stabijskih kupatila u
Pompejima
(duplirano
kupatilo)
Glavni ulaz na jugu (1) je
vodio u palestru (2) koja je
sa tri strane bila zatvorena
sa kolonadama, a na
njenom zapadu se nalazila
aleja za kuglanje (3) gdje
su naene velike kamene
kugle. Iza aleje se nalazila
piscina
(bazen)
pod
suncem (6). Sa strane
bazena su se nalazile sobe
(5 i 7) za tuiranje i
destrictarium
(4).
Na
sjeverozapadu
su
se
1226
ORBIS ROMANVS
Tek je na istoku zapoinjalo kupatilo u pravom smislu, i njegov juni dio je bio predvien za mukarce.
Bila su dva apodyteria za mukarce (24 i 25), i svaki je imao i posebne ekaonice za sluge (26 imao je i
vrata prema ulici - i 27). Frigidarium je bio 22, tepidarium 23 i caldarium 21. Glavni ulaz u enski dio
kupatila je bio na sjeveroistoku (17), ali je postojao i ulaz sa sjeveroistoka kroz dugi hodnik (15). Oba su
ulazila u enski apodyterium (16) koji je u jednom uglu sadravao hladno kupatilo (jer nije bilo
firgidariuma za ene). Tepidarium je bio 18, caldarium 19. Glavna pe (20) je bila izmeu dva caldaria
(to je bilo praktino i tedljivo rjeenje), a krugovi u njemu pokazuju tri kotlia. U svim dupliranim
kupatilima uvijek su se apodyteria i frigidaria nalazili na suprotnim stranama kompleksa, a caldaria su bila
jedna uz drugo, odnosno prislonjena na prostoriju sa glavnom pei. U ovom kupatilu nema laconicum.
Mogue je da je jedna od prostorija oznaenih 24 i 25 bila koritena i kao unctorium. Prostorije su bile vrlo,
vrlo luksuzno i umjetniki ureene. Prostorije koje nisu oznaene brojevima i koje se otvaraju prema ulici,
posebno sa june i zapadne strane su koriteni kao radnje i prodavnice.
Odlazak u kupalita je postao skoro svakodnevni obiaj. Prva javna kupatila su otvarana
od pojedinaca iz pekulativnih razloga, da bi se kasnije uvrijeila praksa zadubinarstva,
odnosno bogatai, istaknuti pojedinci, princepsi, dominusi su podizali kupatila i
poklanjali ih svojim rodnim gradovima ili naseljima u kojima su ivjeli. Time su eljeli
pokazati narodu veliinu svoje dobrohotnosti i dareljivosti. I lokalne zajednice su
uestvovale u izgradnji kupatila, koristei sredstva iz javnih fondova.
Zadubinarstvo je inae bilo vrlo rasprostranjena pojava u klasinom rimskom svijetu, pa su mnogi javni
objekti (pored kupatila i teatri, amfiteatri, mostovi, cirkusi, hramovi, biblioteke, vodovodi, drenano
kanalizacioni kanali, luke, zdravstvene ustanove... itd..) podignuti upravo u vidu dara istaknutih i bogatih
pojedinaca. Sustavom zadubinarstva su se javni objekti i obnavljali i restaurirali.
1227
ORBIS ROMANVS
1228
ORBIS ROMANVS
Veliki broj rimskih kupatila je preivio, u razliitom stupnju ouvanosti. Najpoznatija kupatila u Rimu su
izgraena od Agripe, Tita, Trajana, Karakale i za vladavine Dioklecijana. Najvea je bila ova posljednja
spomenuta i u njoj je po Olimpijadoru moglo biti u jednom trenutku do 3000 kupaa.
1229
ORBIS ROMANVS
1230
ORBIS ROMANVS
1231
ORBIS ROMANVS
23)
24)
25)
26)
27)
Umjetnika slika koja prikazuje frigidarium. Autor Lawrence Alma-Tadema, 1890. god.
Odvodni kanali
Rimljani su vrlo rano poeli primjenjivati drenano odvodnu i kanalizacionu
tehnologiju. Kanalizacioni kanali su bili pokriveni kamenjem, i voda koja bi dolazila iz
latrina bi se sputala u glavni kanalizacioni kanal, a odatle u rijeku ili potok (kao i danas).
Kanalizacioni sustav je direktno povezan sa fenomenom objekata u formi javnih nunika (latrine). U
rimskom svijetu javni nunici su bili veoma raireni, i za razliku od modernog doba, u njima nije bilo
privatnosti. Ove latrine su naene na mnogim mjestima u rimskoj utvrdi na Hadrijanovom zidu, u Pompeji,
Herkulanumu, Ostia Antica... itd....Ovi javni nunici su isto bili mjesta druenja. Voda bi prolazila ispod
rupa u kojima se vrila nuda i spirala bi sa sobom neistoe. Za ienje se koristila spuva na tapu.
Zanimljivo je da su rimski inenjeri bili ekonomini sa koritenjem vode, pa se ona i reciklirala tako to bi
se iskoritena voda iz banja i termi koristila za odvoenje neistoa iz latrina.
Tradicija izgradnju prvog kanalizaciono drenanog sustava smjeta u VIII. st. p. n. e., i
u prvo vrijeme je sluio za isuivanje movara i odvoenje povrinskih, drenanih voda.
Ali pravi drenano kanalizacioni sustav u gradu Rimu je vezan za Cloaca Maxima,
1232
ORBIS ROMANVS
prvobitno otvoreni kanal koji je kasnije pokriven. Cloaca Maxima se smatra jednim od
najboljih odvodnih kanala u antikom svijetu. Navodno je za nju bila zaduena boginja
Cloacina. Iako je po tradiciji izgraena u doba Tarkvinija Priska, Cloaca Maxima se
stalno doraivala i odravala, tako da je i danas u funkciji. Poznato je da je pod
rukovodstvom Vipsanija Agripe 33. god. p. n. e. izvrena njena inspekcija. I u drugim
gradovima je imitiran sustav drenano kanalizacione mree u Rimu, kao u Eboracumu.
Rimska posveenost odravanju drenano kanalizacione mree je bila tolika da je to
primijetio i Plinije Stariji izjavivi da je od svih stvari koje su Rimljani ostvarili,
kanalizacija bila najvrijednija od svih. Praktini duh Rimljana je jednostavno davao
prednost izgradnji akvadukta i odvodnih kanala u odnosu na kozmetiko uljepavanje i
estetsko ureivanje grada.
I pored postojanja ovog sustava, ipak u velikim gradovima nije bilo neobino da se desi izbacivanje
(posebno iz insula) neistoa direktno na put. Zato je bio i donesen zakon kojim bi se titili prolaznici od
toga da budu rtve ovakvog ispada. Oko 100. god. n. e. zapoelo je i povezivanje privatnih objekata
(istina od bogatijih vlasnika) na javnu kanalizacionu mreu. Meutim, problem odvoza ubriva je bio
kronian.
ISHRANA
Ishrana Rimljana se mijenjala kako se mijenjao, odnosno poveavao i razvijao rimski
svijet. Tako su se i politike i drutvene i kulturne promjene odravale na ishranu. Kao
to je to bio sluaj i sa drugim segmentima rimskog ivota, i ishrana nije shvaana u
nekom nacionalnom smislu i bila je vrlo prilagodljiva, odnosno izloena svim
moguim utjecajima. Kako je rimski svijet na kraju apsorbirao kompletan Mediteran i
dobar dio Europe, tako je njegova ishrana u apsorbirala sve tekovine i navike tih
podruja. U starija vremena ednog i skromnog Rima, u ishrani su Rimljani bili dosta
umjereni, pa su se uglavnom jele orbe i kae (puls) od zrnevlja ili leguma, mlijeko, sir,
svjee ili sueno voe, masline, a povremeno svjee ili suho meso. Hranu su pripremali
enski lanovi familije (pod vodstvom mater familias) i ishrana svih Rimljana bez obzira
na stale i status je vie manje bila slina. Sa irenjem rimskog svijeta, socijalnim
raslojavanjem i dubljom kulturnom i drutvenom preobrazbom prirodno se mijenjao i stil
u ishrani. Posebno su tome doprinijeli grko helenististiki i orijentalni utjecaji koji su
ubrzano mijenjali nain ivota u posljednjem poslustoljeu Srednje i u toku Kasne
Republike. Kako su izvori hrane postajali sve raznovrsniji, i potranja je postajala
raznovrsnija, detaljnija i eksluzivnija, a ukus profinjeniji. Kae su zamijenjene hljebom, a
razliite vrste mesa su se koristile ee. Bogatai su sebi priutavali i nabavljanje,
upoljavanje ili iznajmljivanje (neto slino modernom ketering) specijaliziranih kuhara,
a njihova ishrana (po sadraju, namirnicama i nainima pripremanja) se sve vie
razlikovala od ishrane veine rimsko italskog stanovnitva. Ti bogatai na hrani i piu
vie nisu tedili, i sve su vie treili egzotinom, skupom i luksuznom objedu koji je
nekada vie sluio za javno demonstriranje bogatstva pojedinca, nego samoj svrsi
prehrane.
1233
ORBIS ROMANVS
Po tim luksuznim i ekstravagantnim gozbama poznat je bio Lucije Licinije Lukul, i to u tolikoj mjeri da
rije je lukulski postala sinonim za neto raskono, luksuzno i gurmanski. O tome segmentu Lukulovog
ivota Plutarh iznosi itav niz anegdota : Kada mu (Pompeju op. a.) je njegov ljekar propisao da uzme kao
hranu drozda, a kuni robovi rekoe da je ljeti drozda nemogue nai drugdje osim kod Lukula koji ih tovi,
ne dopusti im Pompej da ih uzmu odande, nego rekavi ljekaru : Da, dakle, Lukul ne ivi u raskoi,
Pompej ne bi preivio? naredi im da mu prirede neto to se moglo lako nabaviti.... ...Da Lukul, meutim,
nije samo uivao u tome nainu ivota, nego se i diio njime, bilo je jasno iz anegdota spominjanih o
njemu. Pripovijeda se tako da je mnogo dana gostio neke Helene koji su doli u Rim, a da su oni se oni,
ustruavajui se na pravi helenski nain, stidjeli i najzad odbijali njegov poziv zato to on toliko troi
svakodnevno zbog njih; nato im je, kau Lukul rekao nasmijavi se : Neto je od tih trokova doista zbog
vas, moji helenski prijatelji, najvei je ipak dio zbog Lukula. Kad je veerao sam, pa su mu pripremili
jedan stol i skromnu veeru, ljutio se pa je pozvao slugu u ijoj je to bilo nadlenosti. Kada je ovaj rekao da
je mislio, budui da niko nije pozvan, da Lukulu nije potrebno nita osobito skupo, ree mu gospodar : to
govori? Zar nisi znao da danas Lukul veera kod Lukula? Kako se, prirodno, o toj zgodi mnogo govorilo
u gradu, pristupie mu, dok je besposliario na Forumu, Ciceron i Pompej, prvi jedan od njegovih intimnih
i prisnih prijatelja, dok je sa Pompejem imao razmiricu od vremena zapovjednitva nad vojskom, ali su
ipak uobiajili da se posjeuju i esto meusobno utivo razgovaraju. Pozdravivi ga, dakle, Ciceron ga
upita kako je raspoloen prema molbama; a kada je on rekao da je raspoloen izvrsno i pozivao ih neka je
samo iznesu, ree Ciceron : Mi elimo danas veerati sa tobom onako kako je za tebe pripremljeno. A
kada se Lukul skanjivao i traio da moe izabrati koji drugi dan, rekoe da mu to nee dopustiti niti mu
dozvoljavahu da se dogovara sa slugama da ne bi anredio da se priredi bilo to vie od onoga to se
prireuje za njega osim to na njegovo traenje pristadoe da pred njima kae jednom od sluga da e danas
veerati u Apolonu. To je naime bilo ime jedne od njegovih raskonih dvorana i tako je njih nadmudrio a
da to nisu primijetili. Jer svaka je od njegovih blagovaonica, kako se ini, imala unaprijed utvrenu cijenu
veere kao i poseban jelovnik i pribor tako da su robovi, uvi gdje eli veerati, znali koliki treba da bude
troak i kakva treba da bude veera po svom redu i rasporedu. Uobiajeni troka za veeru u Apolonu je bio
50 000.
U principatu je bilo i bogataa, posebno skorojevikog tipa kao to je bio Petronijev Trimalhion, koji su
troili na gozbe i vie od Lukula. Ove ekstravagantne gozbe, na granici dobrog ukusa i dekadensa, su esto
bile meta satiriara i pisaca. Naravno bilo je i bogataa koji su se i ovim razdobljima pridravali
jednostavnijih obiaja u jelu, kao to je bio npr. Ciceronov prijatelj Atik.
Potrebno je navesti da se kuhinja rimskog svijeta i moderna mediteranska kuhinja razlikuju u odreenim
sastojcima. Tako Rimljani, kao ni drugi Mediteranci antikog doba, nisu poznavali tjesteninu, paradajz,
papriku, kukuruz... koji se danas smatraju karakteristinim elementima mediteranske kuhinje. Ria je bila
dosta rijetka, jer se uvozila i bila je skupa.
Kae su bile toliko rairene u kraljevstu, ranoj i srednjoj Republici da je Plaut aljivo
svoje zemljake zvao pultiphagonidae (jedai kae). Pojam frumentum se odnosio na
mnoge vrste itarica : penica, jeam, zob, ra. Ra se nije posebno kultivirala, dok se
zob davala kao hrana stoci. U prvo vrijeme bio je rairen uzgoj i upotreba pira (far; rana
sorta penice), ali je kasnije iziao iz upotrebe izuzev za kola na ceremoniji svadbe tipa
confarreatio (kojoj je i dao ime). Hljeb je ranije bio pravljen od emera (dvozrna penica)
sa malo soli. Oko nove ere, sve se vie poeo koristiti hljeb pravljen od uobiajene
penice. Vremenom su preraevine od ove penice sve vie zamjenjivale one od emera.
Prilikom obrade itarica nije bilo rafinisanja, pa je zato i njihova nutricionistika
vrijednosti bila vea.
1234
ORBIS ROMANVS
1235
ORBIS ROMANVS
1236
ORBIS ROMANVS
Veliko upotrebno znaenje u ishrani su imale maslina i maslinovo ulje. Maslina se jela i
svjea, a postojali su i razliiti naini njene konzervacije.
Maslinovo ulje se nije koristili samo u ishrani, nego i za relaksaciju tijela nakon kupanja, kao gorivo za
svjetiljke, te za spravljanje kozmetikih sredstava. Kada se cijedila maslina, iz nje je prvo tekla tenost
(amurca), gustoe kao u vodi, i ona se nije koristila u ishrani (bila je tamna i gorka), nakon jo jaeg
pritiska iz maslina bi zatim teklo ulje (oleum). Najbolje ulje je dolazilo iz onih maslina koje jo uvijek nisu
bile dovoljno zrele, ali se kvantitavno najvie ulja dobijalo iz zrelih maslina. Ulje se uvalo u zemljanim
krazima i amforama.
1237
ORBIS ROMANVS
1238
ORBIS ROMANVS
1239
ORBIS ROMANVS
imperija, irili i pojedine ivotinje, pa su tako rairili zeca po itavoj Europi. Za ishranu
su koritene u znaajnoj mjeri i kokoi, guske, patke i golubovi, a bogatai su koristili i
raznolike vrste divlje peradi, kao to su tetrijebi, jarebice, ljuke, drozdovi. U Ciceronovo
vrijeme je cijenjen bio i fazan. urka je bila nepoznata. Veliku ulogu u rimskom svijetu
je igrala i ishrana ribom, potono rijenim i morskim plodovima, posebno u primorskim
i potono - rijenim oblastima. U poetku ti proizvodi nisu imali veu vanost, ali se ta
situacija ubrzo promijenila i hrana dobijena iz slane i slatke vode je postala vrlo
popularna. Trite svjee i slane ribe je bilo veoma znaajno. Ciceron spominje jedno
popularno jelo tyrotarichus, koje se pravi od slane ribe, jaja i sira. Bogatai su u svojim
vrtovima imali i bazene i sa slanom i sa slatkom vodom u kojima su uzgajali ribu kako bi
je imali svjeu za obrok. Primjer za takvu praksu je uveo Lucije Licinije Kras (Lucius
Licinius Crassus) 92. god. p. n. e.
1240
ORBIS ROMANVS
Postojale su i zanimljive metode tovljenja. Guske su npr. tovljene smokvama, a onda nalivale medovinom
(skoro do iznemoglosti) to je premu miljenju antikih pisaca njihovom mesu davalo specifian okus.
Tako uveana guja jetra/digerica se zvala iecur ficatum. Poznate kobasice (lucanica) su bile porijeklom
iz Lukanije.
I pored ratova i nemira za vrijeme Kasne Republike, van samoga Grada se nastavljao, pa
i ubrzavao privredni, drutveni i kulturni razvitak. Kulture vinove loze i maslina,
stoarstvo, zemljoradnja, voarstvo (u ovo doba poinje i koritenje maloazijske trenje),
ribarstvo, ptiarstvo, pelarstvo su zadovoljavali potrebe tadanjeg rimskog svijeta.
Rimljani su bili oportunisti u ishrani, i nisu imali nekih tabua i praktino su jeli sve, to je
omoguavalo izrazitu svestranost u poljoprivrednim aktivnostima. Samim tim su oni bili i
vrlo otvoreni za primanje novih biljnih kultura, a sve u svrhu poboljavanja ishrane. To je
1241
ORBIS ROMANVS
Reljef sa jedne funeralne stele (datacija cc II. st. n. e.) prikazuje prodavnicu hrane. U ponudi ove
prodavnice vidljivi su ivi puevi, zeevi ili kunii, guske i voe. Dva majmuna su trebala da privuku
kupce.
Rimljani su uobiajeno dan zapoinjali jakim dorukom (ientaculum ili iantaculum), dok
bi se oko podneva pravila pauza za ruak (prandium). Meutim, za razliku od modernog
doba, gdje je ruak glavni dnevni objed, u antiko doba taj ruak je bio vie neka vrsta
uine. Inae upravo radi ovog ruka, koji je bio neka vrsta jela na brzinu i esto van
kue, u Rimu se razvila vrlo povoljna klima za otvaranje i poslovanje velikog broja
ugostiteljskih objekata. Najvaniji objed bila veera (cena ili coena) koja je bila obilan
i potpuni obrok. Veera u vidu gozbe (convivium) je bila drutveni dogaaj i radi toga su
i prostorije u kojima se dogaala bile posebne. Poto Rimljani nisu poznavali institucije
1242
ORBIS ROMANVS
1243
ORBIS ROMANVS
1244
ORBIS ROMANVS
Sam naziv blagovaonice ukazuje na grki utjecaj, jer je rije o adoptiranju grke rijei : tri
kaua. Sam ovaj obiaj blagovaonice tipa triclinium je izvorno grki, pa se onda proirio i meu Etrurcima,
odakle su ga prihvatili Rimljani. Za razliku od grkog svijeta, gdje su gosti na ovim formalnim veerama
bili samo mukarci, Etrurci i Rimljani nisu po ovom pitanju imali nikakvu gender segregaciju i mukarci i
ene su bili potpuno ravnopravni sudionici veera. I uvoenje koritenja tricliniuma ukazuje na onu
promjenu iz skromne jednostavnosti u luksuzniji pristup, jer je u tim bogatijim domainstvima kau
potisnuo klupu i stolicu.
I na ovim veerama bogataa, na kojima se lijepo jelo i zabavljalo, postojao je obiaj (preuzet od Egipana)
da se podsjeti na efemernost uitaka i prolaznost ivota. Mali, zveckavi kostur (larva convivalia)
napravljen od drva, slonovae ili metala (u Pompejima je naen jedan od srebra) je donoen i pokazivan
svakom gostu sa rijeima : Pogledaj ovoga, pij i veseli se, jer kada umre bie kao i ovaj ovdje.
Za vrijeme Republike, jela na veeri su se razvila u dva dijela i to glavno jelo i neku vrstu dezerta (voe i
morski plodovi). Od kraja Republike cena u obliku conviviuma je zapoinjala sa predjelom (gustum,
gustatio, promulsis), zatim dolazilo glavno jelo (mensa prima ili caput cenae) i desert (mensa secunda).
Dezert se zvao jo i bellaria ili mensa pomorum, jer se jelo esto voe. Inae je voa bilo u izobilju i kao
hrana i kao dekor, i bio je neizostavna zavrnica svakog obroka, od ega je u govor ula i poslovica ab ovo
usque ad malum (od jaja do voa).
1245
ORBIS ROMANVS
Pojedini podaci iz literarnih vrela omoguavaju da se dobije uvid u uobiajenu veere. Juvenal tako daje
meni koji se sastoji : predjelo od jaja i paroga, glavno jelo od mlade jaretine i piletine, desert od voa.
Sauvana su i dva menija od Marcijala, te jedan meni Makrobija koji se odnosi na gozbu pontifika za
vrijeme Republike.
U zavisnosti od vrste veere i onoga koje je prireuje postojao je irok dijapazon gozbi, pa su tako poznate
npr. : cena pontificalis (veera koju prireuju pontifici), cena auguralis (veera koju prireuju auguri),
cena Capitolina, cena Persica (vjerojatno objed sa jelima od perzijskih zaina, namirnica ili nekog drugog
iranskog/perzijskog sadraja), cena Sibaritica (objed vjerojatno sa namirnicama sa otoka Sibarisa), cena
Campanae, cena cerealis (itna veera), cena triumphalis (objed koji se prireuju za trijumfa), cena
saliaris, cena polinctura... manje zvanine gozbe, sli sa posebnim sadrajem : cena philosophica, cena
platonica, cena laconica, cena rustica, cena cynica,....sa specifinim povodom : cena Hecates (u ast
boginje Hekate), cena novendialis (gozba 9. dana od pogreba)... ili obinih : cena terrestris
(vegetarijanska), cena deum (samo sa domaim jelima), cena saturnia (bez uvoznih jela i inostranih
specijaliteta), cena dapsilis, cena pellocibilis, cena uncta, cena epularis, cena regalis...itd... U pravom
smislu pijanka nazivala se commissatio ili compotatio i esto je trajala do iznemoglosti gostiju. I ove
pijanke su imale odreene obiaje, uglavnom preuzete iz grko helenistikog svijeta. Pa su se na njima
upotrebljavali parfemi, cvijee i lie (koje su esto uvezivali u vijence = coronae convivales). Posebno su
rue bile popularne, pa su uskoro bile povezane sa commissatio na kojima bi se imenovao i rex (magister,
arbiter) bibendi (kralj pijanke) koji je odreivao pravila pijanke (leges insanae, kako ih Horacije naziva).
Ove pijanke bi u sebi sadravale nekada i kockanje, a veseljaci bi znali i tumarati ulicama.
Kako bi se hrana i pie sauvali, postojao je i iroki dijapazon konzerviranja hrane, kao to su kiseljenje,
usoljavanje, dimljenje i suenje. Koritene su sve tehnike pripravljanja hrane kao i danas : kuhanje,
dinstanje, prenje, peenje (uglavnom pod saem).
Za vrijeme ljeta, bilo je popularno jesti vani. Zato su se postavljali kaui i u vrtove i dvorita.
Kuhinje u modernom smislu nije bilo, veina stanovnitva je kuhala u
atriumu, neto imuniji bi imali i posebnu prostoriju u kojoj se kuhalo (ali
malu i sa slabim provjetravanjem), dok su samo kue najbogatijih imale
prave kuhinje sa sopstvenim dimnjakom. Gdje su klimatski uvjeti
dozvoljavali, kuhalo se na otvorenom. Hrana se spremala na ognjitu, koje
moglo biti statino ili pokretnog tipa (clibanus; neka vrsta reoa). Koristio
se i rotilj craticula, a u veim domainstvima nalazile su se i pei. Peklo
se i pod saem, koriten je i thermospodium, neka vrsta samovara za
grejanje vode i podgrijavanje hrane. Za vatru su se koristili i drvo i drveni
ugalj koji je proizvodio manje dima.
Clibanus
Rimski svijet je posebnu brigu posveivao i uvanju hrane i pia u amforama, upovima, teglama,
zagipsanim zemljanim posudama, krazima. Meso se suilo. Kuhinjski pribor je bio vrlo raznovrstan,
matovit i praktian. U ranijim razdobljima je bio jednostavan i skroman, a posue je bilo izraivano od
zemlje ili od drveta, da bi sa produbljivanjem razvitka rimskog svijeta dolo i do uslonjavanja i
obogaivanja posua i pribora za jelo. Tako je postojao npr. iroki dijapazon tipova noeva (cultellus;
culter), kaika (cochleare), kaiica sa zailjenom drkom za pueve ili levkom za koljke, patula (palus),
varjaa (ferula; surcellus).... itd... Posebno je izbor razliitih tipova posua (i keramikih i metalnih) : erpi,
lonaca, tiganja, posluavnika bio impresivan. Bilo je ak posua za jednokratnu upotrebu. Neke posude
kao patela (ili patina) su dale i ime i pojedinim popularnim jelima
Najpoznatiji i najautentiniji rimski zain je bio garum, koji je nastajao preradom ribe. Veliki proizvoai
garuma nalazili su se du itave mediteranske obale, u Pompeji, Leptis Magni, junoj paniji, Klazomeni u
Maloj Aziji, i na svakom drugom mjestu gdje je postojala solana i manufaktura za preradu ribe. Najskuplji
1246
ORBIS ROMANVS
je bio garum sociorum, panski proizvod koji je pravljen iskljuivo od skue. Talog koji bi ostao iza
prvoklasnog garuma se koristio za garum loijeg kvaliteta zvanog alec. Najslabiji po kvaliteti garum je
pravljen od ribljih iznutrica. Postojala je ak i neka vrsta koer garuma (castimoniale) koji je pripravljan
za Jevreje (bilo je garantirano da je pravljeno od riba sa oba peraja, i da nisu koriteni mekuci, jegulje i
sl.). Koriten je i orijentalni sos nuocman, koji je u osnovi bio riblja esencija. Inae je rimska kuhinja bila
karakteristina po sosovima, prelivima i umacima. Za kuhanje je esto koritena ukuhana ira (sapa ili
defritum), koja se mogla zamijeniti i vinom.
Glavno pie je bilo vino, kojeg je bilo najrazliitijih tipova i kvaliteta. Vino su koristili
svi od najsiromanijih i robova do najbogatijih i najmonijih, pa se praktino preobrazio
u glavni prehrambeni sastojak i napitak. Poto je vino postalo glavni element rimske
kulture, i uzgajanje vinove loze se irilo po europskim podruijima u koja su dolazili
Rimljani i drugi Mediteranci. Toliko je duboko bila usaena kultura vinove loze u rimsko
bie da je u romanskom svijetu (Francuska, Italija, panija, Portugal) i danas
neromanskim zemljama koje su nalazile unutar limesa (Rajnska oblast, Istra, dananja
Dalmacija) vinogradarstvo i danas jedna od glavnih poljoprivrednih grana. Naravno,
Rimljani su preuzeli vinogradarstvo i spravljanje i koritenje vina od drugih
Mediteranaca, poglavito Grka (ija su vina u poetku bila importirana u velikim
koliinama), ali su kasnije dali tome svoj nemjerljiv doprinos. Od II. st. p. n. e. zapoinje
zlatno doba rimsko italskog vinogradarstva, to je usko vezano i sa agrarnom krizom.
Jaanje i irenje vinograda je doprinosilo smanjivanju koritenja zemljita za uzgajanje
itarica i povra. Posebno je berba iz 121. god. p. n. e. postala uvena, i po velikom urodu
i po kvaliteti vina (neki primjerci su se pili ak 100 godina kasnije). Procjenjuje se da je
samo grad Rima (na svome vrhuncu) konzumirao 180 miliona litara vina godinje. Ve
od Augustovog vremena, italijanski vinogradari su po kvaliteti svoga proizvoda
prevazilazili i Grke i druge Mediterance. Plinije Stariji tako navodi da je od 80 vrsta vina
po izboru, 2/3 proizvoeno u Italiji, a u II. st. n. e. Arijan je rekao da su italijanska vina
po uvenju bila poznata sve do Indije.
Zato je i razumljivo da su se Rimljani od svih industrija vezanih za ishranu najvie
posvetili vinu, njegovoj proizvodnji i tehnici, degustaciji i ukusima. Njihovo umijee rada
sa vinom je bilo veoma umjeno. Posebno su cijenjena bila vina iz Kampanije (meu
njima uveno falernsko vino), Galije odakle su dolazila aromatizirana vina, panije i
grko egejskog podruja (Knosos, Hios, Kos i Rodos).
Od italijanskih vina vrijedi istai i ona iz Preneste, Velitre i Formija, gdje su se vinogradi nalazili na
sunanim padinama albanskog gorja. Blizu Teracine je bio ager Caecubus, gdje se proizvodilo kekubijsko
vino, koje je August nazvao najplemenitijim od svih. Vinogradi su i smjetani na laganim osunanim
breuljcima, te u blizini drvea na koje bi se vinova loza penjala. Za tu podrku rastu vinove loze je
preferiran brijest (ulmus), pa Vergilije govori o vjenanju vinove loze za brijest. Sezona branja groa bi
poinjala sa festivalom vinalia rustica, koja se slavila 19. VIII. i trajala je zavisno od uroda i mjesta berbe.
Sama tehnologija dobivanja vina se malo razlikovala od naina koji su se primjenjivali sve do modernih
vremena. Tekuina koja bi se dobijala cijeenjem se zvala mustum, i esto se pila nefermentirana. Kada bi
se ovaj mustum ukuhavao, smanjio b se za i postajao bi groani ele (defrutum). Fermentirana vina bi se
dobijala skupljanjem mustuma u velike krage, koji bi se djelimino, ali trajno, ukopavali u podrumima
1247
ORBIS ROMANVS
(vinariae cellae). Fermentacija bi trajala prosjeno oko devet dana. Loija vina bi se koristila direktno iz
ovih kraga, a bolja vina bi se nakon godinu dana iz kraga presipala u amfore koje bi se onda slale ili u
skladine prostore (esto na gornjem spratu domainstva) ili slale na trite. Amfore sa vinom bi
uobiajeno bile markirane (uz peat proizvoaa amfora) sa nazivom vina i imenima konzula ordinarius iz
godine kada se desila berba.
1248
ORBIS ROMANVS
O D I J E V A NJ E R I M S K O G S V I J E T A
Odjea
Jedan od rijetkih segmenata klasinog rimskog svijeta koji nije ostavio vee nasljee u kasnijim epohama je
njegova odjea i obua. U odnosu na suvremeni svijet, raznolikost u odijevanju u klasinom rimskom
svijetu je bila manja. Ustvari, pojedinac je uglavnom na sebi imao dva ili eventualno tri odjevna predmeta
(danas ima prosjeno oko 5 6 odjevnih predmeta). Karakteristike njihove odjee su bile takve da je bila
komotna, i da nije bila uska. Naelno su se odjevni predmeti dijelili na indutus (onaj koji se oblai) i
amictus (koji se omotava oko). Uobiajeno je bilo da se indutus oblai u vidu rublja, dok je amictus bio
onaj vanjski dio odjee.
Najprepoznatljivi dio odjee u rimskom svijetu je bila toga, koja je bila i jedan od glavnih
elemenata rimskog identiteta skoro itav milenijum, sve do posljednje faze ravitka
klasinog rimskog svijeta. Toga se razvila iz odjee koju su koristili Etrurci, a rimska
1249
ORBIS ROMANVS
tradicija njen izum i poetak noenja smjeta u vrijeme oko Numa Pompilije. Toga je
predstavljala tanku vunenu tkaninu koja se omotavala oko ramena i tijela i uobiajeno je
noena preko tunike, pregae ili nekog drugog odjevnog predmeta koji je bio oko kukova.
U prvim stoljeima togu su nosili i mukarci i ene, da bi od II. st. p. n. e. (ili bar neto
ranije), ona postala samo muki odjevni predmet. Od tada je smatrano sramotnim za enu
da nosi togu, jer je oblaenje muke odjee za enu bilo automatski povezivano sa
prostitucijom ili preljubom. Ovaj odjevni predmet je bio relativno nepraktian za noenje
i zato se koristio samo kao dostojna odjea kada se boravilo van doma, na oficijelnim
poslovima i dunostima, sveanim dogaajima (npr. na vjenanju i pogrebu) ili nekom
prijemu. Tako npr. Cincinat kada je vidio delegaciju Senata poslao je svoju suprugu da
mu donese togu kako bi obuen u nju sasluao oficijelnu delegaciju, jer je to tako
nalagala nepisana etiketa rimske kulturu. U kasnijim vremenima, kada je republikanski
sustav postao samo nostalgino sjeanje, noenje toge se smatralo i teretom, pa je Juvenal
uzdisao za slobodom zemlje, gdje samo mrtvaci nose togu, Marcijal je hvalio
nekonvencionalnost u oblaenju u provincijama, a Plinije Mlai je u prednosti svoje vile
ubrajao i to da nijedan gost tamo ne mora da nosi togu. Naravno, poto je postojala skoro
hiljadu godina toga je morala proi i odreenu, istina malenu, evoluciju. U poetku je bila
jednostavnija i vie je odgovarala tijelu, da bi se kasnije prilino uslonila. U ovim
vremenima kada se oblik i dizajn toge uslonio, bogatiji graani bi imali i slugu
(vestiplicus) koji je brinuo o njoj.
1250
ORBIS ROMANVS
1251
ORBIS ROMANVS
Poto togu nisu nosili vojnici, ona je predstavljala i simbol mira. Tako je i civil nazivan
togatus. U vrijeme posljednjih decenija Kasne Republike, kada su armije i graanski
ratovi pustoili posljednje ostatke republikanskog ureenja, stav o tome da je vojska
podreena civilnoj vlasti, koju reprezentiraju magistrati i senatori obueni u toge,
najbolje je izraena u ve spomenutoj frazi cedant arma togae, koju je izgovorio Ciceron.
Postojali su razliiti tipovi toge :
1. Toga virilis aut alba aut pura aut libera. Najei tip toge u bijeloj boji. Poetak
njenog noenja je bio i glavni dio ceremonije vezane za ulazak u punoljetstvo
mladia.
2. Toga candida je noena od strane kandidata za neku od javnih dunosti. Toga je
bila izblijeena kredom. Iz ovog termina je proizala i naa rije kandidat.
3. Toga praetexta je bila bijele boje sa irom purpurnom prugom na svojim
krajevima. Nosili su se maljoljetni rimski graani, svi kurulni magistrati, bivi
kurulni magistrati, sveenici najznaajnijih kolegija...itd... Mogli su se nositi i
dunosnici municipija, kolonija i respublika. Oni koji su imali pravo da nose ovaj
tip toge su nekada nazivani i laticlavius. U rano doba purpurna pruga je bila tkana
ili ivana na zakrivljenu ivicu, a u kasnijim formama purpurna pruga se stavljala
na ivicu sinusa (koji je sluio i kao neka vrsta epa na togi).
4. Toga pulla. Ova crna toga se nosila u alosti, ili u vremenima opasnosti i javne
anksioznosti. Nekada je noena u znak protesta. Osobe koje su nosile ovaj tip toge
su se nazivali sordidati.
5. Toga picta. Ova toga je bila obojena u cjelosti u purpurnu boju i ukraena i
uglavnom je bila dekorirana obrubljivanjem zlatom. Za vrijeme Republike nosili
su je trijumfatori, te gradski pretor kada je vozio koiju bogova za vrijeme Ludi
Apollinares. Za vrijeme Carstva obojenu togu su nosili magistrati koji su davali
gladijatorske igre, te konzuli i sami princepsi i dominusi u specijalnim prilikama.
6. Toga trabea je bila isto obojena u purpur i nalazila se na statuama boanstava i
careva.
7. afran toga, koju su nosili auguri i sveenice, je bila bijela sa purpurnom trakom.
Nosili su se takoe konzuli na festivalima i vitezovi za vrijeme transvectio.
Vestis mutatio (promjena odjee) je oznaavao javnu demonstraciju simpatiju za
politikog ili drugog vou, lidera koji je izgubio politiku borbu. Za odreene
ceremonijalne obrede, dio toge koji se nazivao sinus je stavljan kao pokrivalo na glavu.
Drugi nain araniranja toge za izvjesna rtvovanja i slubene obrede se nazivao cinctus
Gabinus.
1252
ORBIS ROMANVS
1253
ORBIS ROMANVS
1254
ORBIS ROMANVS
Paenula je bio ogrta slian dananjem ponu. U poetku su ovaj rimski pono nosile
osobe iz niih drutvenih slojeva i robovi, da bi se u III. st. n. e. poeo koristiti kao
jahaki ili putniki odjevni predmet. Kasnije se paenula jo vie statusno izdignula i po
zakonu iz 382. god. n. e. bila je propisana kao svakodnevna odjea senatora, umjesto
vojnike hlamide (), dok je toga ostala rezevirana samo za slubene,
ceremonijalne prilike.
Pallium je bio (sa ili bez kapuljae) ogrta koji su nosili i mukarci i ene (u njihovom
sluaju palla). Ovaj ogrta je smatran eksluzivno grkim i u poetku preziran od
Rimljana, ali je kasnije polako ulazio u upotrebu kod obinih graana, filozofa i uitelja.
Za njegovu izradu je koritena vuna, koa, krzna, lan i pamuk, a bogatiji slojevi su
koristili i svilu, koja je mogla biti ukraena i zlatnim vezovima i nitima. Boja ovog
ogrtaa je mogla biti razliita. Ovaj ogrta je primarno sluio u utilitarne, a ne estetske
svrhe jer je titio od kie, vjetra i hladnoe. Koristili su ih putnici i vojnici koji su bili
stacionirani u krajevima sa hladnijom klimom. Mogao se koristiti i kao pokriva.
1255
ORBIS ROMANVS
Pallium
Palla
Lacerna
Postojale su jo neke vrste civilnih ogrtaa kao to su lacerna i laena. Lacerna ulazila u
modu otprilike u Ciceronovo doba, i izgleda da je bila prvo noena od vojnika i
skromnijih slojeva da bi se kasnije proirila na ostatak populacije. Ovaj ogrta, koji je
mogao biti razliite boje je bio vrlo popularan, a mogao je imati i kapuljau/kukuljicu
(cucullus).
Vojnici
su
nosili
vuneni plat ili ogrta
paludamentum
ili
sagum (koji se ranije
zvao trabea), koji je
tradicionalno bojen u
crvenoj boji. Kao to
je toga bila simbol za
civila
i
civilnog
ureenja,
tako
je
sagum postao simbol
vojnika
i
vojnog
ureenja. Sagum je
izgleda bio slian
lacerni, ali je bio raen
od teeg i vreg
materijala.
1256
ORBIS ROMANVS
mamillare
Za pokrie bokova se koristio subligaculum ili subligarium, posebno je onaj koni bio
popularan kod vojnika. To je bio dio i odjee atletiara, gladijatora i glumaca na
pozornici. Radnici su zemlji su nosili pokrivalo za slabine zamotano kao pelene.
1257
ORBIS ROMANVS
Iako Rimljani nisu generalno nosili pantalone, ipak su koritene i neke vrste kraih pantalona, do koljena ili
do iznad lanaka. Nekada je upravo noenje pantalona znailo distinkciju izmeu barbarskog i
civiliziranog. Gali i Germani su nekada nazivani i braccati (oni koji nose pantalone/braccae), a europski
barbarski politiki narodi su nazivani nationes braccatae, to e postati i sinonim za barbara. Vojne
jedinice i legijskog i auksilijarnog sastava su dok su garnizonirale u hladnijim, europskim krajevima
usvajali i noenje braccae. Tacit u svojim Historijama prenosi priu o Cecini koji je po povratku sa vojne
dunosti sa galsko germanske granice nastavio da nosi braccae, pa je bio izloen uvredama od strane u
togu obuenih graana italijanskih gradova kroz koje je on prolazio. Ipak je ovaj barbarski odjevni
predmet pobijediti i postati dominantni vid odjee za mukarce.
Najei materijal za izradu odjee je bila vuna, ali su koriteni i lan, konoplja pa i kopriva. Posebno je
vuna od tarentinske ovce bila cijenjena, ali je dobra vuna dolazila i iz Kalabrije i Apulije. Ali tolika je bila
potranja za vunom u Italiji, da se i pored dosta rairenog intenzivnog ovarstva, ona morala jo i uvoziti.
Postoje i dokazi o koritenju pamuka (carbasus) koji se uvozio iz Indije, dok je svila uvoena sa Dalekog
istoka. Rimljani nikada nisu saznali za tehnologiju izrade svile, koja je na zapadu bila veoma, veoma skupa
roba i simbol luksuza. U poetku je svila bila mijeana sa lanom (vestes sericae), da bi se u III. st. n. e.
koristila odjea od iste svile. Za vrijeme princepsa Tiberija je bila zabranjena upotreba svile od strane
mukaraca, ali ovaj zakon je ubrzo postao mrtvo slovo na papiru. Postojali su i jo neki materijali za
izradu luksuzne odjee, kao to je bilo platno sa prelijepim zlatnim sjajem poznat kao morska svila. Ovo
platno se pravilo od dugih niti koje je proizvodila velika mediteranska kolja (pinna nobilis). U znaajnoj
mjeri su koritene i koe i krzna, a njihovi preraivai su bili dosta umjeni. tavljeni koni ogrtai su
koriteni u vojsci i u krajevima sa hladnijom klimom. Inae su koni i krzneni materijali bili popularni kao
odjevni predmeti kod vojnika.
Najvei dio trajanja rimskog svijeta odjea se tkala na vertikalnom tkalakom stanu, ali se na kraju III. st.
n. e. poeo koristiti i horizontalni tkalaki stan da bi na kraju potpuno zamijenio raniju tehnologiju.
Trgovina tkaninama i odjeom je imala velike razmjere.
uvena purpurna boja (), koja je simbolizirala dravni suverenitet, autoritet i mo, a kasnije
postala carska boja se dobivala iz jedne vrste morskog pua (Bolinus brandaris ili Murex brandaris) koji je
est na Mediteranu. Ekstrariranje purpurne boje iz ovih morskih pueva su poznavali i Minojci i Feniani.
Bio je potreban veoma veliki broj ovih pueva da bi se dobio mali ekstrakt purpurne boje, radi ega je ova
boja bila rijetka, cijenjena i skupa. Poznati centar proizvodnje ove boje je bio libanski grad Tir, pa se ova
purpurna boja naziva nekada i Tirski purpur. Za razliku od dananje definicije purpura koji ga pribliava
ljubiastoj boji, tirski purpur je bio vie prema grimiznim, tamnocrvenim nijansama, odnosno purpurno
crvenoj (magenta boja). Indigo boja, koja se nekada naziva kraljevsko plavom ili hijacint purpurom se
dobivala iz druge (ali srodne) vrste morskog pua (Hexaplex trunculus ili Murex trunculus). Kod Mogadora
na mauritanskoj atlanskoj obali je postojao snaan proizvodni pogon za dobijanje indigo plave boje. Iz
biljke bro se dobivala nijansa crvene i bila je jedna od najjeftinijih boja. Iz afrana se dobivala uta boja i
bila je skupa i rezervirana za odjeu matrona i vestalki. Bijela boja je dolazila iz samog materijala koji se
koristio, kao to je vuna. Postojale su i odreene vrste vune koja su imale odreene bojene odsjaje, pa je
Kanusija dolazila smekasta vuna sa primjesama crvenkastog, iz Mutine sivkasta ili bijelo sivkasta, iz
Polencije (Pollentia) u Liguriji tamno sivkasta (pulla), iz Betike pomalo blijedo ukasta, crna boja je
dolazila iz vune crnih ovaca.
Pored navedenih odjevnih predmeta postojali su i synthesis ili vestis cenatoria ili
cenatorium (neka vrsta ultramodne odjee za veere), abolla (teki vuneni ogrta),
endromis (neka vrsta banjske haljine, koja se koristila i nakon gimnastikih i atletskih
vjebi).
1258
ORBIS ROMANVS
causia
petatus
Jedna od najinteresantnijih kapa koja se nosila u grko rimskoj kulturnoj ekumeni je bio
pilleus (). Pilos je izvorno grka kapa koninog oblika, koja je bila uobiajena za
putnike. U umjetnosti se sa njom prikazuju Dioskuri i Paris, a postojala je i vojna
bronzana kaciga tipa . U klasinom rimskom svijetu je osloboenik stavljao pilleus
na svoju glavu (koju je prije toga dao obrijati) ovu kapu ( ), a fraza servos
ad pilleum vocare je postala poziv na slobodu, jer je to bio uobiajeni poziv kojim su
robovi esto pozivani da uzmu oruje sa obeanjem slobode. Zato je kapa ubrzo postala i
sinonim za slobodu. Statua Slobode na nekim od novaca Antonina Pija, kovanim 145.
god. n. e. dri ovu kapu u desnoj ruci. Jedna od varijacija pilleusa je frigijska kapa, sa
zakrivljenim vrhom prema naprijed. Sa frigijskom kapom se predstavljaju i boanstva
Mitra i Atis, te sami Frigijci (maloazijski narod srodan balkanskim Traanima, sa kojima
se ona i povezivala), a na Trajanovom stupu frigijsku kapu nose Daani (srodni
Traanima), a na slavoluku Septimija Severa Parti. Makedonske, trake, dake vojne
kacige su podsjeale na frigijsku kapu. Inae su pilleus/ i njena varijacija frigijska
kapa imali i simboliku neega to dolazi sa istoka. Ova kapa se nosila za vrijeme festivala
Saturnalia.
1259
ORBIS ROMANVS
Obua
1260
ORBIS ROMANVS
Za razliku od Grka, iji su se i mitoloki i epski i historijski junaci i ratnici znali boriti
bosi, a koji su isto tako i van bojita znali hodali bosi, Rimljani su znatno vie koristili
obuu. Dok je za njih odjea bila i simbol statusa, obua je viena kao neophodnost
ivljenja u civiliziranom svijetu. Smatralo se dostojnim graanina da ne hoda bosim
nogama, izuzev ako to nije odrza najveeg siromatva. Naravno i u rimskoj epohi, u
odreenim uvjetima, konkretnim situacijama, specifinim prilikama i vanrednim
okolnostima mukarci i ene su hodali bosi i van svoga doma. Npr. kada su uslijed
galskog napada vestalke bjeale iz Rima, one su to inile bose nosei sveti pribor. Time
su one direktno ukazivale na vanrednost situacije u kojoj se rimski svijet tada naao.
Inae je bila veoma rijetka pojava da se istaknutija Rimljanka vidi izvan svoga doma bez
obue. Kada su ostaci Augusta bila skupljani nakon obavljene incineracije od uglednih
Rimljana, oni su to inili bosi. Ustvari, hodanje bosim nogama van doma u rimskoj
svijetu je esto izraavalo tugu i poniznost, kao npr. u sluaju procesije Nudipedalia, koja
se odravala kada se bogove molilo za milost prestanka sue. i neki obredi orijentalnih
kultova koji su apsorbirani u rimsku kulturu (npr. Izida, Kibela) su se znali obavljati bosi.
Sandale klasinog tipa (sandalium, ili ) su kao i veina druge obue
apsorbirane iz grko helenistiko orijentalnog podruja, i uglavnom su ih nosile
Rimljanke. Solea je bila najjednostavniji tip sandala, koji se sastojao od ona koji je za
stopalo privren sa remenima. Koritenje ovih sandala je bilo neprimjereno za slubene
izlaske i noene su uglavnom uz tuniku i esto unutar doma, posebno prilikom sveane
veere. Na sveanim veerama kada bi se leglo na kaue, one bi se skidale sa nogu. Fraza
soleas poscere znaila je da se neko priprema da ide, napusti odreeno domainstvo. Ova
vrsta obue je nekada pravljena od drveta (soleae ligneae), pa i odreenih biljnih
elemenata (baxa/baxae). I potkove za mule su se zvale soleae, samo su bile od eljeza
(soleae ferreae), a u ekstravagantnim prilikama i od srebra i zlata. Crepida () su
bile neka vrsta papua koje su bile noene sa palijem, ne sa togom. Dok su koturne nosili
glumci u tragedijama, dotle su glumci u komedijama nosili krepide. Slinu funkciju kao
krepida je imao i soccus (socculus).
Razliito od sandala i papua (izvorno uglavnom grkog porijekla), glavna prava obua
(koja je pokrivala cijelo stopalo) u rimskom svijetu je bio kalkej (calceus, calceamen,
calceamentum; , ). Kalkej je imao varijacije zavisno koliko se protezao
od tabana, pa ak i do koljena. Mogao je biti zatvorenih prstiju i tako bi se pribliavao
cipelema iz kasnijih epoha, ili je mogao imati otvorene prste. enske cipele (calcei
muliebres) su bile po pravilu pravljene od meke i tanje koe sa svjetlijim varijacijama
boje i mogle su biti vrlo ukraene. Nekada su bogatije Rimljanke stavljale i svilene trake
da se veu na kalkeje. Zavisno i od pozicije, uglede i reda kojem je pripadao, pojedinac je
mogao nositi razliite tipove kalkeja. Senatori su nosili visoke kalkeje (calceus
senatorius), privrene sa etiti crna remena (corrigae). Kalkeje posebno omiljene kod
senatora su bile crvene mullei (muleji) i alutae (kod kojih je koa bila omekana
upotrebom stipse). Izvorno su crvene kalkeje muleji nosili samo, patriciji a kasnije su
1261
ORBIS ROMANVS
1262
ORBIS ROMANVS
One su bile bolje i prikladnije za noenje, nego moderne vojnike izme. U hladnijim
krajevima ispod kaliga su noene vunene arape. Same kalige su bile izraene iz tri kona
sloja, i vezivale su se na sredini gornje strane stopala i na vrhu lanka.
Carbatina/carbatinae (; ) je bila niska obua iz jednog komada koe
koju su nosili zemljoradnici i pastiri. Imala je snaan on i bila je adaptirana za stopalo sa
velikom tanou. Ovo je izgleda bio najraniji tip cipela meu Grcima, Rimljanima i
Keltima, i zbog svoje praktinosti bila je noena sve do duboku u srednji vijek. Postojali
su razliiti tipovi : 1. galicae (koja se nosila u neformalnim prilikama, ali ne i sa togom) :
biriles (za mukarce), cursuriae (za trkae) i rusticanae (za poljoprivrednike); 2. pero
(mekana koa koja pokriva cijelo stopalo i lanke)
Koturn (cothurnus, ) je bila neka vrsta izme, koja je nekada dostizala do koljena.
Nju su nosili konjanici, lovci i osobe od poloaja i autoriteta. U veini sluajeva on je
bio uobiajene debljine, ali je nekada pravljen debljim kako bi osoba izgledala via. Ove
(i to prilino) vie onove su nosili glumci u atenskim tragedijama jo u klasino doba
grke historije. Zimska obua je bila uobiajeno sa jakom potplatom.
Slubenim ediktom u vrijeme Dioklecijana su i viteke kalkeje diferencirane u odnosu na senatorske. Inae
je dominat izmijenio i tipove obue. U Dioklecijanovom ediktu su caligae (nekada vojnika obua) sada
oznaene kao izme za gonie mula i radnike na zemlji, dobre kvalitete, ali bez uvrivanja ekserima. U
istom ediktu enske kalige (caligae muliebres; bez uvrivanja ekserima) su kotale samo 60 sestercija. Iz
ovog kasnoantikog odreivanja sadrine pojma kalige, vjerojatno su se i razvile nae rijei kaloe, kaljige.
Inae rije kalige se sauvala i u pojedinim naim prezimenima. Kasnoantike vojnike cipele su se zvale
campagus/campagi i po Dioklecijanovom ediktu kotaju 75 denara. Campagi imperiales su bile cipele
noene od careva iz kasnijih perioda i ranoromejskih vasilevsa.
1263
ORBIS ROMANVS
Uljepavanje
Kao i sve druge ene, i Rimljanke su brinule o svome izgledu. Ovidije je ak napisao i
poemu o pravilnom nanoenju minke. Tako se izbjeljivalo lice (sa bijelom kredom ili
arsenikom), dodavale boje na obraze, te isticale oi. Kod matrona i bogatih ena vrlo je
esto koritenje najrazliitijih oblika nakita, kao to su prstenovi, broevi, fibule,
ukosnice, igle, dugmad od dragog kamenja i plemenitih metala, vijenci od vrijednih
materijala, narukvice, ogrlice, naunice. Ovaj nakit nije bio vrijedan samo zbog
materijala od kojeg je bio izraivan, nego i zato to je esto bio i umjetniko djelo. Biseri
su bili posebno omiljeni. Svetonije navodi da je Julije Cezar platio za jedan biser ak 6
miliona sestercija kako bi ga poklonio ljubavnici Serviliji. Plinije Stariji prenosi da je
Lolija Paulina, jedna od Kaligulinih supruga, imala kolekciju bisera i smaragda u
vrijednosti od 40 miliona sestercija.
Nivo ekstravagantnosti i koritenja tehnika uljepavanja je varirao u epohama. U ranijim
razdobljima ene su se i nosile, minkale i kitile jednostavnije i skromnije. Kozmetika je
prvo koritena u ritualne svrhe, da bi se kasnije poela koristiti i za uljepavanje.
Asortiman sastojaka i predmeta koji su se koristili u uljepavanju, te njegovih sve boljih
naina koritenja i tehnika se poveavao kako se irio imperij rimskog naroda. Vee
bogatstvo dovelo je i do pojave da ene iz bogatih familija imaju na raspolaganju znatno
vie vremena, koje su esto troile na procese svoga uljepavanja. Na Rimljanke su
nesumnjivo uticali i ideje o ljepoti grko helenistike i drevne egipatske kultura. Ipak
za razliku od njih, Rimljani su naelno smatrali da je prihvatljivije uvati ljepotu, nego je
neprirodno uljepavati. Tako su i Rimljanke, i pored utjecaja sa istonog Mediterana ipak
znale preferirati da izgledaju to je mogue prirodnije kao znak ednosti i estitosti.
Smatralo se da neprirodnost u nanoenju kozmetike i drugih elemenata uljepavanja
ustvari predstavlja izraz ene da bude zavodljiva. Iz toga su mukarci esto izvodili
pitanje radi ega onda stvarno ena eli da izgleda atraktivna. Vestalke zato nisu koristile
minku, zato to se pretpostavljalo da one izgledaju sveto i estito. Postumija je izazvala
ovo pravilo i bila je optuena za incestum (prekraj zavjeta djevianstva). Od svih mukih
autora koji spominju kozmetiku i uljepavanje, samo Ovidije opravdava njihovu
upotrebu. Juvenal je pisao da ena kupuje parfeme i losione sa preljubom na umu.
Upotreba parfema je gledana i kao maska da se sakrije miris seksa i alkohola. Seneka je
savjetovao ene da izbjegavaju kozmetiku, jer je vjerovao da je koritenje minke jedan
od uzroka pada morala u rimskom svijetu. Stoici su uglavnom bili protiv upotrebe
minke, jer su naelno bili protiv bilo kakvog luksuza koji je bio produkt ljudske
djelatnosti.
Meutim, izgleda da se na osnovi dokaza o uljepavanju, Rimljanke nisu previe
obazirale na miljenja ovih autora i da su kako je vrijeme odmicalo, a posebno u Kasnoj
Republici i principatu pribjegavale uljepavanju, posebno kozmetici. Uljepavanje se
uobiajeno obavljalo u maloj prostoriji, u koju mukarci esto nisu zalazili. Robinje koje
1264
ORBIS ROMANVS
Reljef koji prikazuje bogatu rimsku matronu prilikom jutarnje toalete. Naen u Neumagen-Dhron u
Rajnskoj oblasti. Danas se nalazi u Danas se nalazi u Rheinisches Landesmuseum u Trieru.
ista bijela koa je naroito bila popularna, jer je ona bila simbol klase koja se ne bavi
fizikim poslovima. ene koje radu u polju, u trgovinama, radionicama i openito koje se
vie bave fizikim poslom su po pravilu vie preplanule od onih iz familija u kojoj
njihova egzistencija nije povezana sa fizikim radom. Problem je bio da Mediteranke
nisu bile prirodno izrazito svjetle puti, to je kao posljedicu imalo da se troi i vrijeme i
novac na stalno izbjeljivanje puti ili maui maslinovim uljem izloene dijelove
(poglavito lice) kada bi izlazile vani, na sunce. Inae zbog tekih sastojaka kozmetike,
ene su prije njenog nanoenja pripremale lica stavljajui masku, koja se mogla sastojati
od najrazliitijih sastojaka. Kupanje u mlijeku magarice je bio vrlo skupi tretman i njega
su koristile samo najbogatije ene kao Kleopatra i Popeja Sabina. Na lice bi se onda
1265
ORBIS ROMANVS
1266
ORBIS ROMANVS
1267
ORBIS ROMANVS
Razvitak stilova muke frizure i noenja brade najbolje se sagledava preko otkrivenih bisti. Prva slika
pokazuje modu prije Scipiona Afrikanca, druga slika prikazuje najuestaliji i najei modni vid koji se
nalazi na bistama i pokriva uglavnom doba od II. st. p. n. e. do zakljuno sa vladavinom princepsa Trajana,
trea slika pokazuje modu od princepsa Hadrijana pa do uvoenja dominata i Konstantina.
Toleriralo se da djeaci u pubertetu i mladii u ranoj dobi putaju da im kosa i brada raste. Prvo brijanje
brade se smatralo se posebnim, ceremonijalnim inom (depositio barbae), i moglo se poklopiti sa danom
kada bi djeak oficijelno ulazio u punoljetnost i postajao mladi. Uz brijanje tada bi se odravala i odreena
sveanost na koju bi se pozivali roaci i prijatelji. Skinute dlake bi se onda skupljale i ponudile kao dar
odreenom boanstvu. Poznati su i datumi tih ceremonija, pa se tako Oktavijan tome podvrgao u septembru
39. god. p. n. e., njegov sestri Marcel 25. god. p. n. e., Kaligula i Neron u danu kada su postali punoljetni.
Na jednom epitafu oaloeni roditelji navode da je njihov pokojni sin ba nedavno skinuo bradu, na isteku
svoje 23. godine. Neron je svoje skinute dlake bio pohranio u zlatnoj piksidi prinesenoj Jupiteru
Kapitolinskom. Petronije u svome romanu opisuje da je Trimalhion pohranio svoje malje (smjetene u
zlatnoj piksidi) u privatnoj kapelici, izmeu srebrnih statua svojih lara i mramorne statue Venere. Skromniji
slojevi su za pohranu dlaka koristili i staklene pikside, a jedna takva je naena prilikom iskopavanja u
jednoj antikoj kui na Via Salaria.
1268
ORBIS ROMANVS
Postojali su i tipovi enskih frizura koji su se nosili za odreene prilike, kao za sprovode i
vjenanja. Mlade djevojke su uglavnom svoju kosu aranirale tako to bi je eljale nazad
i skupljale u punu na pozadinskoj strani glave. Nevjeste i vestalke su nosile stil zvan
seni crines, tj. kosu uvrenu pomou est umjetnih vitica odvojenih vrpcama, a u
sluaju nevjeste je bio podignut sa nekom vrstom drke koplja. Zbog erotinosti kose,
preko nje se nekada stavljao veo. Postoje i dokazi da se i palla nekada koristila i kao veo.
Vunene vrpce (vittae, taeniae, fasciolae) su vezale kosu udatih ena, pa su i one bile
oznaka enine umjerenosti i ednosti i bile su viene kao dio odjee i prezentacije
matrona. Vittae su mogle biti umetak sa dragim kamenjem ili u sluaju flaminicae
(supruge flamena), mogle su biti purpurne boje. Da bi se ureena kosa drala u
predvienom obliku, koritene su ukosnice koje su mogle biti od najrazliitijeg materijala
(drveta, bjelokosti, srebra, zlata, nekada ukraene dragim kamenjem i rezbarijama). Kosa
je mogla biti ukraavana i vijencima od cvijea, lia, perli, bisera, dragog kamenja i
drangulija...itd... Perike su bile pravljene od ljudskih dlaka i one plave (ute) boje iz
germanskih zemalja i izrazito crne iz Indije su bile posebno cijenjene. Zna se da su perike
koristili i mukarci i ene. Princepci Oton i Domicijan su nosili perike. Perike su
koritene i umetci kako bi se bolje dostigao visei stil enskih frizura za vrijeme Prve
flavijevske dinastije i Trajanove vladavine. Ovaj stil je toliko uzdizao enske frizure da je
Juvenal takve frizure satirino usporeivao sa viespratnim zgradama. U sluajevima
kada je perika trebala sakriti elavost (uglavnom u sluaju mukaraca) preferirao se
prirodni izgled, bez pretjerivanja u izgledu perike i sa bojom dlake koja je bila ista ili
slina onoj koju je pojedinac originalno imao. Bile su dvije vrste perika u rimsko doba i
to puna perika (capillamentum) i pola perike (galerus). Zanimljivo je da su i biste
mogle imati odvojive perike. Postoji vie teorija o razlozima zato su postojale takve
vrste bista. Moda je razlog praenje mode pa je bilo previe skupo da se izradi nova
bista svaki put kada se moda stilova frizure promijeni ili je rije o obiaju sirijsko
levantskog porijekla koji je podrazumijevao pomazanje uljem glave biste. Bojenje kose je
bilo vrlo popularno meu enama, iako je uestalost bojenja tetila kosi. Umjetne boje su
se primjenjivali kroz pudere, gelove i izbjeljivae. Kana (privremena boja) pa ak i
ivotinjska mast su bile koritene kako bi se kosom bolje rukovalo. Pored kane,
uobiajene trajne boje su bile bazirane na prirodnim supstancama i nekim neortodoksnim
mjeavinama. Plinije Starije za bojenje kose u crnu boju preporuuje pijavice koje bi
trunule u crnom vidu 40 dana. Crvena boja je zahtijevala mjeavinu ivotinjske masti i
pepela od bukovine, dok je zlatna boja zahtijevala afran. Ovidije daje mnogo primjera za
izradu primjera boja. Za lijeenje gubljenja kose Plinije Stariji preporuuje svinjski uni
mjehur, pomijean sa urinom junaca ili pepelom magarevih genitalija ili koritenje
drugih mjeavina kao to su pepeo jelenovih rogova pomijean sa vinom. Kozje mlijeko
ili kozni izmet su koriteni da iste kosu od ui.
1269
ORBIS ROMANVS
Vjerojatno prve decenije Kasne Republike. Rani antoninijanski period. Nalazi Stil frizure je iz antoninijanskog
Porijeklom sa prostora Male Azije. Danas se se
u
Museo
Montemartini doba. Nalazi se u Palazzo Nuovo
nalazi u Selingrove Museum u Glazgovu, Kapitolinskih muzeja.
Kapitolinskih muzeja.
kotska.
Primjeri poze Pudicitia u umjetnosti skulpture rimske epohe. Matrona sa palla.
1270
ORBIS ROMANVS
1271
ORBIS ROMANVS
esta frizura matrona iz vremena Prve flavijevske dinastije i sa poetka II. st. n. e. Fonseca bista.
Bista mlade ene (moda Julija Flavija, kerka princepsa Tita). Nalazi se u
Palazzo Nuovo Kapitolinskih muzeja u Rimu.
Frizura matrona iz rano antoninijanskog doba. Moda bista Salonine Matidije (neakinja princepsa Trajana
i punica princepsa Hadrijana). Nalazi se u Palazzo dei Conservatori Kapitolinskih muzeja
1272
ORBIS ROMANVS
1273
ORBIS ROMANVS
Ludi
U rimskoj kulturi jo od najranijih razdoblja veliko znaenje imaju ludi (igre; mnoina od
ludus = igra, sport). Kao i grke igre, i rimske su proizale direktno iz religioznih
festivala. Za razliku od grkih igara, ludi su bile znatno svestranije i sadrajnije a i bile su
sklonije stalnom mijenjanju svoga sadraja.
Iako nisu toliko bili posveeni grkom idealu tjelesne ljepote i fizikom vjebanju, bavljenje sportom u
vidu relaksacije je bilo prisutno i u privatnim ivotima Rimljana. Tako su zabiljeeno igranje loptom,
tranja i drugih atletskih vjetina, jahanje, maevanje, streljatvo, hrvanje i boksanje, bacanje diska,
plivanje... Potrebno je navesti da je praktina misao Rimljana ovim igrama pristupala radi odravanja
zdravlja, a ne kompetitivnog ara ili pokazivanja i sticanja fizike ljepote. Sjeverozapadni dio Marsovog
polja, koji je bez javnih i privatnih zgrada bio je uobiajeno rimsko igralite. Tu bi se okupljali mladii
(nekada i ljudi u zrelim godinama) kako bi se relaksirali bavljenjem odreenim sportskim sadrajima, i koji
bi se umjesto odlaska u gradska kupatila ostali kupati u oblinjem Tibru.
Uz mnogobrojne vrste
i varijacije igranja
loptom, vrijedi istai
igru trigon (prikazan
na fresci) u kojoj su
bila trojica uesnika.
Igra je zahtijevala
znaajnu vjetinu i
koordinaciju pokreta.
1274
ORBIS ROMANVS
Ipak u klasinom rimskom svijetu nije u tolikoj mjeri bilo svojstveno uestvovanje u sportskim
nadmetanjima, nego njihovo promatranje i navijanje, posebno ako bi to ukljuivalo i kockanje i eventualno
povreivanje natjecatelja. Inae je kockanje bilo jedna od glavnih razbibriga Rimljana, i to u tolikoj mjeri
da su bili i donoeni zakoni (koji su bili teko provodivi) koji su ga zabranjivali i ograniavali. Posebno su
bile za kockanje popularne igre tali (izraene od kostijuglenja ovce) i tesserae (kockice, sline
dananjim).
Ludi su bile javne igre sponzorirane od predstavnika vladajue elite (ili same Drave i
njenih dunosnika) i mogli su biti posveeni boanstvu, religijskom festivalu, boanskom
ili herojskom pretku, kasnije za vrijeme Carstva vladajuem princepsu ili dominusu ili
komemoraciji nekog odreenog dogaaja. Najraniji ludi su bile konjske trke, konjanike
egzibicije, lov na ivotinje (venatio) i druge igre koje su se odravale u cirkusu (ludi
circenses) i teatarske predstave (ludi scaenici) odravane u teatru. Ludi su esto bili
1275
ORBIS ROMANVS
1276
ORBIS ROMANVS
godina. Ove specifine igre vode porijeklo od privatne svetkovine sabinskog roda Valerija. U poetku im je
bio cilj da oiste Grad od grijeha, da odvrate zlo i nesreu od Rima, i bile su posveene podzemnim
(htonskim) boanstvima (Dis Pater - Proserpina). Od Augusta su stoljetne igre trebale da donesu Gradu i
zemlji napredak i blagodet za narednih 100 godina, i tada su molitve upuivane Jupiteru i Junoni
(zatitnicima Rima), Apolonu i Dijani (zatitnicima cezara), parkama, Ejletiji i Majci Zemlji, te
boanstvima plodnosti i raanja. Najranije zabiljeena javna proslava stoljetnih igara pod nazivom ludi
Terentini praznovana je 249. god. p. n. e. (po savjetu Sibilskih knjiga kao krizni ritual za I. punskog
rata), zatim 146. god. p. n. e., i onda pod Augustom tek 17. god. p. n. e. Naziv ludi Terentini su dobile
zbog toga to su se odravale na dijelu Marsovog polja koji se nazivao Tarentum ili Terentum. Na ovom
dijelu su se nastavile odravati stoljetne igre, to dokazuje i pronaeni natpis stoljetnih igara odranih 17.
god. p. n. e. Stoljetne igre su imale formu rituala koji su se odravali u toku tri noi i konjskih utrka u ast
Dis Pater i Proserpine. U okviru ovog dijela Marsovog polja su se nalazili i podzemni oltari Dis Pater i
Proserpine i Nixae (boanstva raanja), gdje su se izvodile konjanike vjebe) je bio mjesto godinjeg
rtvovanja Oktobarskog konja.
Inae ene su imale veoma zapaenu ulogu u
vrijeme rituala stoljetnih igara, molei se i
odravajui svete gozbe. To da su stoljetne
igre iz 17. god. p. n. e. imale tu karakteristiku
neuobiajene slavljenja ena, djece i familije
je razumljivo ako se ima u vidu augustovsko
porodino zakonodavstvo i njegove intencije.
Posljednje su odrane 397. god. n. e.
Prikaz konja i stabla nara, koji su bili vezani
za drevni grki mit o Proserpini i njenoj
otmici od Hada i ostajanju u podzemnom
svijetu jedan, manji dio godine. Mozaini
prikaz je dio poljoprivrednog kalendara
izraenog u vidu mozaika (uraenog u durgoj
polovici IV. st. n. e.), koji se danas nalazi u
Museo de Zaragoza.
Ludi Capitolini, osnovane 388. god. p. n. e. u komemoraciju Jupiterove pomoi u odbrani Kapitola za
vrijeme upada Gala. Odravale su se neredovno, od Domicijanovog ureivanja 86. god. p. n. e. odravale
su se svake etvrte godine.
Ludi Pontificales ili Ludi Actiaci, ustanovio ih August 30. god. p. n. e. i odravale su se svake etvrte
godine u komemoraciju na pobjedu kod Akcija.
Ludi Decennales, ustanovljene od Augusta, odravale se na desetogodinjicu princepsove vladavine.
Javne ludi odrane samo jednom :
Ludi Victoriae Caesaris, odrane od 20. do 30. VII. 46. god p. n. e. prilikom posveivanja hrama Venere
Roditeljke.
Ludi Volcanalici, odrane 23. VIII. 20. god. p. n. e. unutar svetilita Vulkana u poast sporazuma sa
iranskim Partima.
Lusus Troiae ili Ludus Troiae je bio konjaniki dogaaj koji se odravao za vrijeme ludi, na sahranama
princepsa, prilikom postavljanja temelja hramova ili u komemoraciju pobjede ili neke druge prigode.
1277
ORBIS ROMANVS
Trojanske igre su bile nekada predstavljane i na Stoljetnim igrama. Uee u njima je bila privilegija
djeaka i mladia iz uglednih familija. Trojansku igru je oivio Julije Cezar, eljei da naglasi svoju
vezu sa Enejom i Trojancima. August je Trojansku igru uveo kao regularni dogaaj, to se poklapalo sa
intenziviranjem pozivanja na trojanske korijene u augustovsko doba, o emu na najbolji nain svjedoi
Enejida. Mladi Tiberije, budui princeps, je vodio konjiku turmu u Trojanskoj igri za vrijeme
posveivanja hrama boanskog Julija 18. VIII. 29. god. p. n. e.
Ovi praznici su vremenom postajali sve brojniji i brojniji, pa je krajem Republike 66 dana u Gradu otpadalo
na njih, a u vrijeme vladavine Marka Aurelija ne manje od 135 dana u godini. Davale bi se i privatne igre,
iz razliitih razloga (npr. pogrebne igre).
Od prvog uvoenja u redovni kalendar, ludi su bili usko vezani sa poezijom i umjenou.
Igrai, plesai svirai, aljivije, a osobito utrkivanje na kolima uveliivae igre. Drava
je 364. god. p. n. e. izgradila za igre privremeni teatar, te dodijelila edilima 200 000 asa
za uzdravanje igara. Da su igre i pozornica stajale pod grkim utjecajem, dokazuje
dovoljno rije scena (v). Grassatores (skitalice pjevai), spatiatores ili su od grada
do grada, od naselja do naselja, pa i od kue do kue, te su pjevali svoje pjesme (saturae)
uz gestikularno plesanje i sviranje po saturnijskom stihu. Te se pjesme rano javie na
rimskoj pozornici, te su dale temelj rimskom teatru. Kako su rasputeni pjevai i kako su
nepristojne bile te pjesme, vidi se iz stroge zakonske zabrane u zakoniku od 12 ploa,
gdje se odreuju stroge i teke kazne. Zato su Rimljani smatrali sramotnim djelom, ako bi
ko za novce i bez krinke na pozoritu pjevao pjesme, od kojih su mnoge esto bile
improvizovane. Takvom pjevau zabranie u vojsci sluiti.
Iako su sa procesom intenzivne helenizacije u drugoj fazi Srednjoj Republici tragedija i
komedija po grkom uzoru dobile vrlo istaknuto mjesto u rimskoj kulturi, ipak nisu
potisnute ni stare predstave i igre koje su jo u prethodnom razdoblju razvile i oblikovale.
Njihovo odravanje je bilo i posljedica toga to su bile vezane za razne rimske praznike.
Meu najstarije predstave spadaju svakovrsna natjecanja. Ona su odravana u dolini
izmeu Aventinskog i Palatinskog breuljka (Circus Maximus), gdje su, po predaji,
Rimljani nekad oteli Sabinjanke. Tu su jo u rano doba napravljena mjesta za gledatelje.
To su bile drvene skele, koje su skidane po zavretku igara. Socijalni uvjeti rimskog
ivota (priljev bogatstava, tenja predstavnika aristokracije da privuku na svoju stranu
rimsku svjetinu, poveanje gradskog plebsa) uinili su predstave trajnima, raskonima i
raznolikima. Cirkuske predstave sastojale su se iz raznih natjecanja : prireivane su borbe
u boksu, trke na kolima, pojedini graani natjecali su se u tranju, mladi Rimljani
izvodili su pred gledateljima uzor-bitke. Od 186. god. p. n. e. domaim borcima i
natjecateljima se pridruuju i grke atlete.
Ipak su cirkuske predstave i pojedine ludi najvie povezivane sa trkama konja i dvokolica
koje su bile vrlo popularne u rimskom svijetu. Tradicija utrke povezuje jo sa Romulovim
dobom i to konkretno sa legendom o otmici Sabinjanki. Po legendi dok su u toku
slavljenja praznika Consualia Sabinjanski mukarci bili zabavljeni gledanjem utrka,
Rimljani su oteli Sabinjanke. Utrke koija su imale i obredno znaenje u pojedinim
1278
ORBIS ROMANVS
U najranije dobe vjerojatno su trke u cirkusima bile otvorene svima onima koji su eljeli
da pokau svoje konje i umijee u konjanitvu i trkama. Meutim, ve do kraja
Republike, nijedna osoba od drutvenog ugleda nije uzimala uea u trkama. Kako se
gasio amaterizam u natjecanjima u cirkusima, tako je nastajao profesionalizam koji se
oitavao u nastanku posebnih timova (factiones). Ovi timovi su praktino kontrolirali sve
to je bilo vezano za konjika natjecanja, i sa njima je onaj ko je bio donator igara
dogovarao sve to je bilo potrebno za odravanje trka (ukljuujui i broj utrka).
U rimskom svijetu su se razvile etiri tima, koja su se razlikovala po boji odjee koju su
nosili njihovi koijai i jahai. Tako su postojali timovi plave boje (veneta), zelene boje
(prasina), crvene boje (russata) i bijele boje (albata). Po Tertulijanu prvo su postojali
Bijeli (posveeni zimi) i Crveni (posveeni ljetu), dok su Plavi i Zeleni nastali kasnije.
Navodno su Crveni bili posveeni Marsu, Bijeli Zephyrsu, Zeleni Majci Zemlji i
proljeu, a Plavi moru i nebu, i jeseni. Princeps Domicijan je bio za kratko formirao dvije
1279
ORBIS ROMANVS
nove frakcije i to Purpurnu i Zlatnu, ali su one iezle uskoro nakon njegovo ubojstvo.
Ve od ranog doba se razvio veliki rivalitet meu timovima koji su troili velike koliine
novca na osiguravanje dobrih konja, za dobre koijae i jahae, kao i za krotitelje i
trenere. Nisu su birala sredstva da bi se ostvarila pobjeda, od dopingovanja konja do
podmiivanja suparnikih koijaa i okeja. Razlog suparnitva je bio i materijalne
prirode, jer su klaenja na trkama bila neto sasvim uobiajeno.
U trkama nije bilo ba fair playa, i uobiajeno je bilo vidjeti bezobzirnu meusobnu
borbu koijaa ili jahaa. Ozljede, pa i gubitak ivota nisu bile neobine stvari koje su se
deavale na pijesku cirkusa. Koijai su zato bili obueni prilino zatitniki, a nosili su i
no kako bi mogli presjei uzde u sluaju da padnu sa kola. Vozai i jahai (agitatores,
aurigae) u timovima su uglavnom bili ili osloboenici ili robovi ili neki drugi stranci. Oni
po roenju rimski graani su rijetko bili profesionalni vozai i jahai na trkama. Koijai
i jahai su bili profesionalni sportai i ako bi preivjeli trke mogli su dobro zaraditi, a bili
su iznimno popularni u narodu. Daleko najpoznatiji koija je bio Gaj Apulej Diokle
(Caius Appuleius Diocles; hispanskog porijekla) koji je pobijedio u 1462 od 4257 utrka u
kojima se takmiio. Kada se penzionirao u 42. godini (nakon 24 godine karijere) imao je
imovinu od 35 863 120 sestercija, to je kada se prerauna u moderne vrijednosti vie
nego to zarauju i najskuplji fudbaleri i sportisti sadanjice. Zahvaljujui epigrafskim
spomenicima poznata su i imena jo nekih velikih pobjednika.
Statua
koja
koijaa.
prikazuje
1280
ORBIS ROMANVS
1281
ORBIS ROMANVS
Mozaik koji prikazuje etiri tima (zeleni, crveni, bijeli, plavi). Datacija kraj II. i poetak III. st. n. e. Danas
se nalazi u Museo Nazionale Romano (Palazzo Massimo alle Terme) u Rimu.
Mozaik iz Villa del Casale, Piazza Armerina pokazuje pobjedu zelenog tima.
1282
ORBIS ROMANVS
Zanimljiv mozaik koji prikazuje Junija Basa (konzula 331. god. n. e.) kako vozi kola sa dva upregnuta
konja i iza njega etiri konjanika iz etiri tima.
Za ulaz u cirkuse se nije plaalo (iako su bogatiji mogli platiti za bolja mjesta), pa je
rimski plebs tu mogao zadovoljiti svoje potrebe za izraavanjem javne snage, to mu je
bivalo sve uskraenije kako je napredovao sustav principata. Trke i gladijatorske borbe su
tako postajala jedino mjesto gdje su se carevi pojavljivali pred masom, pa su se polako
stadioni i igralita preobraavali i u neke vrste demokratskih izraaja mase. Tamo je car
mogao da oslukuje pa i uje raspoloenje mase, ili da usmjerava ta raspoloenja. Sa
postupnim gaenjem starih republikanskih demokratskih institucija (kao to su komicije),
narod je svoju panju i svoje politike, ekonomske, drutvene, staleke i klasne interese
preusmjeravao na pijesak hipodroma, amfiteatara, gladijatorskih pozornica. Tako su se
ovi timovi pretvarali i frakcije odreenih interesnih skupina, pa su Zeleni bili naklonjeniji
interesima obinog stanovnitva, a Plavi su uobiajeno naginjali interesima senatorske
aristokratije. Uostalom Plavi i Zeleni su polako postajali najsnanije frakcije i glavna
mjera diferencijacije, dok su Crveni i Bijeli polako zamirali, dok na kraju nisu nestali ili
se stopili sa dvije dominirajue frakcije i to Bijeli sa Plavima, a Crveni sa Zelenim.
Sukobi i neredi navijaa su bili vrlo esti, pa je i vojska morala intervenirati. Tome je
doprinosila i rairenost kockanja i klaenja na utrke, emu su se odavali sa velikim arom
i lanovi vladajue familije. Plavi i Zeleni su nastavili svoje postojanje stoljeima i bili su
prisutni kao snana politika i navijaka pojava i u ranoromejskom periodu (VI. i VII.
st.). Zadnja zabiljeena utrka koija u Circus Maximus je odrana 549. god. n. e. I
Konstantinopolis je naslijedio timove Zelenih i Plavih, preivjevi ak i jednu njihovu
veliku oruanu pobunu.
1283
ORBIS ROMANVS
Gladijatorske borbe
Pored igara, pojavljuju se i druge predstave, koje su kasnije davane u
rimskom amfiteatru. U Etruriji su jo u doba cvjetanja etrurskih gradova uivale
popularnost gladijatorske igre, koje su prvobitno bile u svezi s kultom predaka. Etrurci su
tjerali zarobljenike - vojnike da se bore meusobno na ivot i smrt nad grobom umrlih
aristokrata, kao neka vrsta darova krvi i snage bogovima. Pobjednik je bio poteen, bar
za neko vrijeme. Kasnije su te krvave predstave davane kao predstave u amfiteatrima.
Po Nikoli iz Damaska gladijatorske igre su etrurskog porijekla, dok je Livije naveo da su prve gladijatorske
igre odrali Kampanci 310. god. p. n. e., prilikom slavlja pobjede nad Samnitima. Izidor iz Sevilje
(radnosrednjovjekovni pisac iz VII. st.) neke aspekte gladijatorske (nazivi lanista i Charon) borbe vezuje
za etrursku jezinu tradiciju. Ali grobne freske iz kampanskog grada Paestum, koje se datiraju u IV. st. p. n.
e., pokazuju uparene borce, sa borbenom opremom u odgovarajuem pogrebnom ritualu koji lii na rane
rimske gladijatorske igre. Inae gladijatorske igre kod Kampanaca, a koje opisuje Livije, su praene i
javnim banketom u znak komemoracije pokojnika. A i najranije rimske gladijatorske kole (ludum
gladiatorium) su smjetene bile uglavnom u Kampaniji. Ipak rimski historiari i moderna historiografija
uglavnom porijeklo gladijatorskih igara vee za Etrurce, a ne za Kampance, jer su prve rimske gladijatorske
borbe bile one u vidu pogrebnog rituala.
1284
ORBIS ROMANVS
1285
ORBIS ROMANVS
1286
ORBIS ROMANVS
Najpopularniji
tipovi
gladijatorskih boraca su bili
retiarii (nosili su trozubac,
mreu i no), koji su se
razvili u rano augustovsko
doba, myrmillonis (koji je
nosio ljem sa stiliziranom
ribom na kresti), secutores
(varijanta od prethodnog
tipa, ali sa ljemom koji je
pokrivao cijelo lice, izuzev
dvije male rupe za oi), i
thraeces (nosili mali tit
zvan parma i zakrivljeni
ma). Gladijatorska borba
je imala i muziku pratnju,
koja je slijedila tempo i
intenziteta borbe. Tipini
instrumenti su bili duga
prava truba (tuba), veliki
zakrivljeni
instrument
lituus i organum.
Mozaik iz muzeja u Veroni, secutor sa dugim titom je na lijevoj strani, a
retiarius na desnoj strani.
Borbe nisu morale samo biti jedan na jednog (koji je ipak bio najei tip sueljavanja gladijatora), nego su
se znale kombinirati i razliite vrste borbi kao to su grupne borbe (gregatim, catervatim; kao neke mini
bitke). Da bi se razbila monotonija uobiajenih naina borbi, uvoene su i novine, esto na granici
bizarnog. Ljudi su se borili sa povezima preko oiju (andabatae), naoruani sa dva maa (dimachaeri) ili sa
lasom (laqueatores). ak je bilo i borbi patuljaka. Posebno mjesto su zauzimale one borbe u kojoj je
dolazilo do serijske zamjene protivnika pobjedniku, to je na kraju moglo iscrpiti i najbolje borce.
1287
ORBIS ROMANVS
Venationes nisu ukljuivale samo lov i borbe meu ivotinjama, nego su mogle sadravati i izlaganje ljudi
zvijerima. Oni koji su izloeni zvijerima su mogli biti kriminalci osueni na smrt, ali i oni koji su osueni
po drugaijim optunicama pa su tada bacane u arenu i ene i djeca. Oni baeni u areni su nekada mogli
imati oruje, a nekada bi bili bez oruja.
1288
ORBIS ROMANVS
Mozaik koji prikazuje retiariusa po imenu Kalendio kako se bori protis secutora sa imenom Astyanax.
Znak pokazuje da je Kalendio bio ubijen nakon to se predao (u gornjem dijelu mozaika je predstava
predaje). Mozaik se danas nalazi u Nacionalnom arheolokom muzeju u Madridu.
1289
ORBIS ROMANVS
Mozaik koji prikazuje gladijatorske borbe i venatio. Potie iz vile u Dar Buc Ammera u libijskom gradu
Zlitenu. Danas se nalazi u tripolijskom muzeju.
1290
ORBIS ROMANVS
1291
ORBIS ROMANVS
dvorite
okrueno
1292
ORBIS ROMANVS
1293
ORBIS ROMANVS
1294
ORBIS ROMANVS
1295
ORBIS ROMANVS
Oni koji su oklijevali da uu u borbu, su u arenu gurani sa bievima i vrelim eljeznim ipkama. Ako je
jedan od uesnika u borbi bio oito pobijeen, ali jo uvijek iv, mogao je apelovati za milost podiui svoj
prst i tako se obraajui editoru koji je imao diskreciono pravo da o tome odlui. Onaj gladijator koji nije
dobio milost, bio je ubijen na licu mjesta.
Vremenom se ipak ustalila praksa da se potedi poraeni gladijator ako se borio odlino.
Tako su munera postajale i moralna vertikala u kojoj je jedini astan izlaz za gladijatora
bio da se bori dobro ili u suprotnom da umre dobro. Ustvari, tu je veliku ulogu poela da
igra popularnost pojedinih gladijatora, jer je publika bila ta koja je mogla da svojim
povicima zatrai potedu ili smrt onih gladijatora koji su izgubili. Masa u gledalitu je
svoju elju mogla da izrazi i gestikulirajui pollice verso. I editori, koji su i prireivali
igre za narod, sve su vie obraali panju na elje mase u gledalitu. Pragmatini August
je tako odravao i svoju vezu sa rimskim masama, ugaajui po tome pitanju eljama
gledatelja. Naravno, bilo je i rijetkih sluajeva da su pojedini carevi (npr. Kaligula i
Klaudije) su odbijali potedu i pored zahtjeva naroda. Ipak uobiajeno je bilo da masa
gledatelja odluuje da li da se neko potedi ili usmrti, a car bi samo potvrivao tu
veinsku elju. U rijetkim sluajevima, borba je mogla biti i nerijeena, a o pobjedniku bi
odluilo gledateljstvo. I tako se rimski narod, ija je volja nekada u drevnoj Republici
bila najsnanija dravna poluga, sada zadovoljio da mu se volja potuje samo ako je
trebalo potediti jednog od poraenog uesnika u gladijatorskoj borbi. Nezamisliva
dekadencija suverenosti rimskog naroda, za to je i sam kriv jer je dopustio da vrline
svojih predaka podini manama i porocima. Tako je tome narodu jedino ostala theatralis
licentia, sloboda izraavanja u amfiteatrima.
Gladijatorske borbe su imale i sudije i to starijeg sudiju (summa rudis) i njegovog pomonika. Gladijator je
i sam mogao priznati poraz, tako to bi podigao prst (ad digitum), pa je sudija prekidao me, pa se obraao
editoru ija je odluka u velikoj veini sluajeva zavisila od volje mase. Veina gladijatora se borila dvije ili
tri borbe godinje. Zabiljeeni su gladijatori (kao pompejanski borac Publije Orozije/Publius Orosius) sa 51
pobjedom u toku svoje karijere, dok je do 150 borbi bilo zabiljeeno za vrlo, vrlo mali broj boraca.
Igre su ukljuivale i prikaze pomorskih bitaka (naumachia od grkog ), za to su prireivane
predstave na prirodnim ili vjetakim (samo za tu svrhu izgraenim) jezerima, kao i u amfiteatrima koji su
imali specijalne mogunosti i za prireivanje ovih borbi. Najranije poznatu naumahiju je priredio Julije
Cezar 46. god. n. e., sa ueem 2000 ratnika i 4000 veslaa (svi iz reda ratnih zarobljenika). Prilikom
inauguracije Hrama Marsa Osvetnika 2. god. n. e. August je priredio naumahiju u kojoj se na desetinama
brodova i amaca borilo 3000 ratnika. uvena je bila i naumahija koju je priredio Klaudije 52. god. n. e. na
Fucinskom jezeru, kada su borci (sve osuenici na smrt) po Svetoniju cara pozdravili sa izrazom "morituri
te salutant" (oni koji e umrijeti te pozdravljaju). Uprkos tradicionalnom i ustaljenom pukom vjerovanju
ne postoji ni jedan dokaz, izuzev Svetonijevog navedenog podatka, da su gladijatori tako pozdravljali prije
poetka borbe. Borci u naumahijama nisu ba bili pravi gladijatori, imali su znatno slabiju obuku i nisu
prolazili kroz klasini sustav gladijatorskih kola. Naumahije su reprezentirale odreene historijske ili
pseudo-historijske teme, ilustrirajui pomorske bitke. Poto je rije o veoma skupim priredbama, one su se
prireivale samo u posebnim okolnostima.
1296
ORBIS ROMANVS
Umjetnika slika koja prikazuje naumahiju. Autor Ulpiano Checa, uraena 1894. god.
Pobjednik je dobijao granu palme i nagradu od editora, dok bi oni najbolji borci mogli primiti i lovorov
vijenac i novac. Najvanija nagrada za onoga koji je bio osuen na ad ludum (odnosno na gladijatorske
borbe) bila je manumisija, koja bi se simbolizirala time da bi manumisirani (tj. osloboeni) gladijator
dobivao drveni ma za trening od editora. Naravno, bilo je i onih koji su eljeli ostajati gladijatori i pored
manumisija, jer su navikli na takav nain ivota a i raunali su na novac i bogatstvo koje su dobijali. Jedan
dio ovih manumisiranih gladijatora se esto zapoljavao u gladijatorskim kolama kao treneri ili je otvarao
gladijatorske kole. Svjedoanstvo o ivotu jednog gladijatora prua pogrebni natpis sa Sicilije koji govori
o izvjesnom sekutoru sirijskog porijekla Flami (Flamma) koji je ivio 30 godina, borio se 34 puta,
pobijedio 21 put, sa 9 nerijeenih borbi i izgubio 4 borbe.
1297
ORBIS ROMANVS
1298
ORBIS ROMANVS
politike borbe (za sticanje popularnosti) ili za zadovoljavanje poroka mase. Sve vei luksuz, rasko i
trokovi gladijatorskih borbi su izazivali negodovanje odgovornijih pojedinaca.
Rijetko je koji gladijator preivio vie od 10 borbi ili ivio due od 30 godina, iako su neki penzionirani
gladijatori mogli doivjeti duboku starost. Gladijatori su imali svoja groblja, a mogli su imati i svoja
posebna udruenja/kolegije koji su brinuli o pogrebima te o familiji preminulog lana. Poginulog
gladijatora je iz arene pratio dunosnik pod nazivom Charon (Haron).
1299
ORBIS ROMANVS
Mozaik koji
gladijatora.
1300
prikazuje
odmjeravanje
snaga
ORBIS ROMANVS
Mozaik koji pokriva pod vile u Nennigu (Njemaka) ilustrira razliite aspekte gladijatorskih borbi,
ukljuujui i muziku pratnju.
1301
ORBIS ROMANVS
1302
ORBIS ROMANVS
su sahranjeni pojedinci poticali iz oblasti irom rimskog svijeta. Ranije se mislilo da ovi
skeleti, inae nazvani Headless Romans (Bezglavi Rimljani) su rezultat pokolja koji
je Karakala izveo u Jorku, odmah nakon smrti Septimija Severa. Druge teorije su bile
grobite koje je ukljuivalo neki paganski ritual sa odrubljivanjem glava ili pogrom
protiv neke manjinske skupine, npr. krana. Pretpostavlja se da je misterija razjanjena
zahvaljujui oiljcima koji potiu od ujeda lavova (ili moda tigra ili medvjeda) i udaraca
ekia i malja na odrubljenim lobanjama.
Muzika
O rimskoj muzici se manje zna, nego npr. o muzici stare Helade. Tako se zna o muzikim
teorijama Pitagore i Aristoksena, a sauvano je i oko 40 primjera grke muzike notacija.
Za razliku od Grka i drugih aspekata rimskog postojanja, muzika je vrlo slabo poznata.
Jedan od razloga je moda i suzbijanje antike rimske muzike na talibanski nain onda
kada je kranstvo postalo dominantno, jer su ranokranski oci bili protiv teatra i
festivala (u kojima je bilo dosta muzikog sadraja) zato to su ih povezivala sa
paganskim nasljeem i tradicijom.
I sami Rimljani su u odnosu na Helene imali razliit odnos prema muzici. Za grko helenistiki svijet
muzika je bila fundamentalna za grki edukacijski sustav, i za Grke je sposobnost sviranja na nekom
instrumentu bila oznaka kulturnog, educiranog ovjeka. Rimljani nisu muzici pridavali toliku vanost. Ali
sa preuzimanjem niza kulturnih elemenata iz etnikih zajednica koji bi se utapale u rimski svijet, i taj svijet
se prilagoavao novim kulturolokim silnicama, ukljuujui i muziku. Strogi stari Rimljani su
apsorbiranjem u svoje bie drugih zajednica mijenjali svijet koji su stvorili. Zato i ne treba da udi da su
grka i keltska rije za pjesnika nale svoje mjesto u latinskom jeziku. Postupno se preko teatarskih
predstava poela koristiti sofisticiranija muzika i njeni sustavi. Organizirana su i muzika takmienja.
1303
ORBIS ROMANVS
Meutim grko helenistiki i keltski doprinos izgradnji jedinstvene euromediteranske rimske kulture,
iako je bio znaajan, ipak nije uspio da muziku kulturu u rimskom svijetu postavi na nivo kakav je imala u
njihovih originalnim etnokulturnim kompleksima. Muzika u rimskom svijetu nije uspjela da se razvije u
smislu primarno estetske ili edukativne kategorije u odnosu na njenu praktinu vrijednost (npr. poradi
vojnih potreba). Ni muziari, izuzev onih koji su sluili kao vojnici, nisu uivali neki ugled u rimskom
svijetu.
Poto su Rimljani i u muzikom pogledu bili pod velikim utjecajem Grka, moda je i
muzika rimskog svijeta bila monofonska i da su melodije bile bazirane na sustavu skala
nazvanih modes. Bilo je i drugih utjecaja, od Etruraca (to u ranim razdobljima) i kasnije u
carskim fazama sa Bliskog Istoka i Afrike.
Od instrumenata (od kojih su neki etrurskog porijekla) su koriteni : rimska truba/tuba
(razlikuje se od dananjih truba, od kojih su vee i znatno izduenije), cornu/kornu/rog ili
cornum (u obliku sloga G), buccina ili bucina (neka vrsta duvakog instrumenta, slian
kornuu), ili tibia (duvaki instrument u obliku duple frule), askaules (moda grka
rije za neku vrstu gajdi), neke vrste obinih flauta i panskih flauta (siringa), lira,
/pandura/luta sa tri strune (predak dananjih mandolina, tambura, buzukija,
sazova, gitara), kithara (ne treba je mijeati sa gitarama) je bio najraireniji rimski
instrument (bar na osnovi do sada poznatih slika i freski) i po obliku je pripadao familiji
lira, rane varijacije orgulja (ukljuujui i hidraulis), bubnjevi i razne druge vrste
udaraljki. Rimljani su koristili muziku praktino na svakom koraku, od vojnih potreba do
obinih zabava i gladijatorskih borbi. Sa stapanjem niza euromediteranskih kultura u
rimski svijet, u njega su apsorbirane i grke muzike tradicije. Inae su antiki muziari
imali dva potpuno odvojena sistema za notaciju, i to jedan za glas, a drugi za instrumente.
1304
ORBIS ROMANVS
Mozaik iz vile Dar Buc Ammera (Zliten) koji prikazuje muziare kako sviraju za vrijeme gladijatorskih
igara. Prikazani su sljedei instrumenti (sa lijeva na desno) : tuba, orgulje (koje izgleda svira ena), kornui
(dvojica koja sjede ih sviraju) Danas se nalazi u muzeju u Tripoliju, Libija.
1305
ORBIS ROMANVS
Panel na sarkofagu koji prikazuje Apolona i satira Marsija. Druga figura (koja predstavlja Marsija, mitskog
izumitelja ) slijeva svira ili tibia. Datacija cc 290- - 300. god. n. e. Naen 1853. god. na obali
rijeke Chiarone. Danas se nalazi u muzeju Louvre u Parizu.
1306
ORBIS ROMANVS
Chronicae
principum
1307
ORBIS ROMANVS
Iako se poetak sustava principata datira od januarske sjednice 27. god. p. n. e. i Prvog
sporazuma, titula princeps senatus je Oktavijanu dodijeljena jo ranije i to 29/28. god. p. n.
e., poslije sastavljanja novog senatskog spiska, a na osnovi cenzorskih ovlasti koje je dobio
29. god. p. n. e. (u okviru te cenzorske djelatnosti je proveden i popis).1 U tom novom spisku
Oktavijanovo ime se nalazi na elu/vrhu spiska senatora, radi ega je i ponio naslov princeps
senatus. Radi toga je potrebno razluiti da je izraz principat za period od 27. god. p. n. e. do
Dioklecijana ustvari terminus technicus kojim se terminoloki odreuje ovaj vrlo
komplicirani (ali ipak funkcionalni) politiki sustav koji je uspostavio August.
Rije princeps (plural : principes) etimoloki potie iz latinske fraze primum caput, (prva glava figurativno,
onaj koji je prvi, koji je glavni). Originalno rije princeps je oznaavala najstarijeg ili najuglednijeg senatora, i
ije se ime nalazi prvo na spisku senatora. U doba Republike ova je titula bila poasna, ali princeps nije imao
nikakvih posebnih ovlasti ni privilegija, osim prava da prvi izrie svoje miljenje. U doba borbe Rima za
prevlast na Sredozemlju princepsi su bili osobe od autoriteta, koje su vrile nesumnjiv utjecaj na unutarnju i
vanjsku politiku ( Kvint Fabije Maksim, Scipion Stariji i drugi ). Taj princeps senatus je bio samo primus inter
pares. Poslije Sule princepsi su izgubili svoje prijanje znaenje. Za Republike, titula princeps se davala i kao
odlikovanje onima koji su dravi dobro i pouzdano sluili, pa je npr. i Pompej imao ovaj naziv. Stavljajui sebe
na prvo mjesto u spisku senatora, Oktavijan kao da je uspostavljao prijanji znaaj princepsa Senata. U
Augustovom sluaju to je postala praktino i njegova glavna civilna titula, koja je naglaavala da je prvi meu
senatorima (jer je sa titulom princeps bio praktino lider Senata), a poto je senatorski red prvi u Dravi, samim
tim je i August prvi graanin. U ranocarsko doba titula princeps iuventutis (prvi meu omladinom) se
dodjeljivala onima koji su predvieni za nasljednika princepsa, a time su se smatrali i poasnim poglavarima
vitekog reda. Prvi put je to dodijeljeno Augustovim biolokim unucima (a adoptivnim sinovima) Gaju i Luciju.
Titula princeps se u upravnoj rimskoj hijerarhiji davala i nosiocima nekih civilnih slubi kao to je princeps
officii ili vojnih dunosti (princeps ordinarius vexillationis, princeps peregrinorum, princeps prior, princeps
posterior, princeps praetorii, decurio princeps, signifer princeps).
Te godine za vrijeme svoga 5. konzulata Oktavijan je u okviru svojih cenzorskih ovlatenja poveao i broj
patricija.
1308
ORBIS ROMANVS
1309
ORBIS ROMANVS
DINASTiJA JULIJEVACAKLAUDIJEVACA
27. god. p. n. e. 68. god. n. e.
1310
ORBIS ROMANVS
Bista Nerona
Kapitolinskom
muzeju.
1311
ORBIS ROMANVS
DOBA
AUGUSTA
Caius Iulius Caesar Augustus (ro, 23. IX. 63. god. p. n. e. umro 19. VIII. 14. god. n. e.).
Prije usinovljavanja od strane Gaja Julija Cezara zvao se Gaj Oktavije (Caius Octavius). Nakon usinovljavanja
Gaj Julije Cezar Oktavijan (Caius Iulius Caesar Octavianus), a od prvog sporazuma sa Senatom 16. I. 27 god.
p. n. e. dodao je svome imenu i poasni naziv August (Augustus) =uzvieni. Koristio je i naziv Imperator Cezar
boanskog (deificiranog Cezara) sin, August (Imperator Caesar divi filius Augustus ). Ovim uvezivanjem sa
pokojnim Cezarom, koji je i deificiran samo je dodatno produbljivao svoj temeljni legitimitet, dok je sa
imperatorskim naslovom (koji je pretvorio u neku svoga prenomena) odravao stalnu vezu sa rimskom
tradicijom pobjede. U republikansko vrijeme titulu imperator vojska je davala aklamacijom vojskovoipobjedniku, i trajala je od pobjede do trijumfa. Ali ju je jo Sula zadrao doivotno, a August ju je ukljuio u
sastav svoga imena, a osim toga, u njegovoj slubenoj tituli oznaavano je koliko je puta proglaavan
imperatorom. Time je naglaena posebna, osobna veza s vojskom, i titula imperatora postepeno je poela
predstavljati vrhovnu vojnu vlast. Obje prakse, pozivanja na deificarnog predasnika (esto oca po adoptivnoj
liniji) i imperatorski naslov vremenom su se postupno i sa vremenom udomaile u kasnijoj titulari rimskih
princepsa. U historiografiji trajno se uvrstila tradicija da se svi rimski vladari nazivaju imperatorima. To ne
odgovara u potpunosti pravnim normama vremena ranog Carstva, ali ne stoji u faktinoj proturjenosti sa
stanjem stvari. Rije Cezar (Caesar - bukvalno u znaenju onaj sa bujnom kosom), koja je izvorno bila
kognomen jednog julijevskog ogranka, poela se ve sa Oktavijanom Augustom transformirati u liniji imena
koju nose princepsi, pa se uslijed takve prakse vremenom transfomirala u carsko titulu. Radi toga se period
Rimske Drave od januara 27. god. p. n. e. isto kao terminus techicus naziva i Rimsko Carstvo. Kasniji rimski
ca revi su svome imenu znali u pojedinim sluajevima dodavati i naslove Pius, Felix, Invictus, ili po staroj
republikanskoj praksi ime zemlje (u onomastickoj formi) koju su osvojili oni ili njihovi oevi i braa kao
Germanicus, Britanicus, Dacicus, Parthicus... itd. Budui prvi rimski samodrac i ustanovitelj Rimskog Carstva
je ve ubrzo nakon svoga roenja dobio jedan agnomen Turijski ( Thurinus ), vjerojatno u poast pobjede
njegovog oca u Turiju nad skupinom pobunjenih robova, posljednjih ostataka Spartakove i Katilinine vojske
koji su bili zaposjeli podruje oko Turija. Iako je rimska tradicija nalagala usvojeniku da zadri kao oznaku na
svoje bioloke porijeklo i agnomen nastao proirivanjem imena roda (nomena) biolokog oca sa nastavkom ianus, ne postoje podaci da je August ikada upotrebljavao ime Octavianus. Koritenje imena Oktavijan za
period od 43 do 27 god. p. n. e. ima isto tehniko znaenje. Oblik Oktavijan se ipak nalazi kod pojedinih
antikih pisaca kao to su Kasije Dion, Eutropije i Sekst Aurelije.
Sa januarom 27. god. p. n. e. zapoelo je novo doba historije rimskog svijeta (koji se tada
pruao od obala Eufrata do Atlantika, i od Rajne do Nila i Sahare.), koje se u historiografiji
naziva principat. Iako su se i prije januara 27. god. p. n. e. poele bile oblikovati neke forme i
odlike toga sistema, ipak je sa januarskom trodnevnom sjednicom Senata zapoelo njegovo i
formalno i funkcionalno definiranje i uvoenje. Principat bi se najlake mogao objasniti kao
legalno predavanje ili saimanje niza starih politikih, vojnih i religijskih javnih ovlatenja i
institucija, kao i poasnih naziva u samoj jednoj osobi, u naem sluaju Oktavijanu Augustu,
koji se tretira kao prvi graanin Drave princeps. Proces oblikovanja principata za
Oktavijana Augusta nije se desio odjednom i mogao bi se sistematizirati u vidu vie
sporazuma Oktavijana Augusta, njegovih suradnika i Senata. I injenica da je Oktavijan
1312
ORBIS ROMANVS
August proivio prilino dugo nakon pobjede kod Akcija i osvajanja Egipta, doprinijeli su
stabiliziranju i uvrivanju novog sustava.
Postupno legaliziranje vlasti jednog ovjeka u konteksu rimskog dravnog sustava ne bi se trebalo smatrati
uzurpacijom vlasti. injenica je da je Oktavijan u prvo vrijeme za taj proces kreiranja principata nailazio na
iroku podrku u rimsko italskom, pa i provincijskom drutvu, umornom od viedecenijskih graanskih ratova
(praenih proskripcijama), rasula pravnog i sigurnosnog poretka, konfiskacijama zemljita, prisilnim porezima,
regrutiranjima, bjekstvima robova i vladavinom soldateske. Pad Aleksandrije 30. god. p. n. e. nesumnjivo je
proizveo i daak olakanja u prilinom napregnutom svijetu Mediterana, i sada je priroritet svih prioriteta bilo
uspostavljanje stabilnosti i mira i reguliranje normalnog naina ivota. Zato i ne treba uditi da je "Pax
Romana" (rimski mir ) bila slubena ideoloka poruka koja je ujedinjavala razliite slojeve mediteranskog
drutva, koja je nala svoj odraz u posebnom vjerskom kultu. Najaktivniji sudionici stranakih i frakcijskih
sukoba i ratova su poginuli ili umrli, i moglo bi se slobodno rei i da su stare stranke praktino prestale
postojati. A i preivjeli republikanci ili drugi Oktavijanu opozicioni elementi su bili u politikom pogledu
oslabljeni i demoralizirani. Da bi sauvali svoj poloaj, oni su bili spremni pruiti podrku Oktavijanu, ili bar
pristati na sporazum sa novim reimom. A i Oktavijan je znao vrlo mudro i pronicljivo iskoristiti takvu situaciju
i ne pokazivati nikakvo osvetniko ponaanje. Naprotiv, on je uvijek nastojao te ljude ili privui na svoju stranu
(dajui im nove privilegije i polozicije unutar reima koji je stvarao, ili fingirajui da djeluje po njihovim
tenjama) ili ih bar neutralizirati (ostavljujui im ugled i bogatstvo, ali ih mudro drei po strani od stvarne
politike moi). Nemiri i ratovi doprinijeli su i popularizaciji ideje o prolim sretnim i mirnim vremenima, o
jednostavnom ivotu pobonih predaka. Oktavijan je bez sumnje morao raunati i na ovakav tip raspoloenja
duhova koji se proirio tadanjom Italijom. I to je iskoristio, to mu uostalom i nije teko palo, jer je i sam bio u
nekim pogledima neokonzervativac. I po povratku u Italiju, on nastoji u prvom redu naglasiti kako su nastupila
mirna vremena i kako je otpoeo povratak dobrim obiajima staroga Rima. Ali to je zahtijevalo reset
kompletnog stanja u imperiju rimskog naroda. U tom kontekstu je mogue i promatrati njegovu naredbu da se
28. god. p. n. e. ukloni 80 srebrnih statua podignutih u njegovu ast, a sve kako bi se predstavio javnosti kao
benevolentan prema tradiciji.
Prvi sporazum
Sve je zapoelo sa jednom predstavom, koja je dobro pripremljena i sinkronizirana u
neposrednom Oktavijanom okruenju i meu njegovim suradnicima. Na poetku senatske
sjednice od 13. I. 27. god. p. n. e. Oktavijan je teatralno vratio sva ovlatenja Senatu i
rimskom narodu, ime je restauirao stari republikanski sustav. To odricanje od vlasti i
navodna elja za povlaenjem u privatan ivot, je ukljuivalo i predavanje zapovjednitva
nad vojskama i upravu nad provincijama. Naravno, ovo je bilo samo dobro izreiran nastup
koji nije imao uope kao svoj stvarni cilj obnovu Republike i povlaenje Oktavijana u
privatni ivot, nego samo otvaranje procesa kojim bi se utvrdio na legalistiki nain okvir
novog sustava sa prvim graaninom na njegovom elu. Navedena predstava je bila u
potpunosti u skladu sa Oktavijanovom politikom legitimiziranja svoje pozicije, koja je kao
rezultat elja i zahtjeva Senata i rimskog naroda. On jednostavno nije elio da izgleda da se
ta vlast namee i da ne proizlazi iz stare rimske republikanske konstitucije. Upravo iz toga
razloga treba promatrati njegovo (neiskreno) predavanje (ili vraanje) svih ovlasti Senatu i
rimskom narodu, naravno uz oekivano i planirano dodjeljivanje novih ovlasti. Iako je jedan
dio senatora, koji su bili najblii Oktavijanu bio upoznat sa planiranim scenarijem, bilo je i
onih koji su bili iznenaeni. Rezultat ovakvog poteza Oktavijana je mogao samo biti
1313
ORBIS ROMANVS
Agripa je 27. god. p. n. e. podijelio nekadanju provinciju Dalju paniju na nove dvije provincije : Luzitaniju
(koja je zahvatala vie manje podruje dananjeg Portugala) i Betiku, koja je zahvatala podruje dananje
Andaluzije. Glavni grad Luzitanije je bio Emerita Augusta sadanja Merida u paniji.
3
Nazvana po svome glavnom gradu Tarraco (sadanja Tarragona u Kataloniji).
4
U poetku je to bila jedinstvena provincija Kosmata Galija/Gallia Comata, ali poto se uprava nad tim velikim
teritorijem pokazala nefunkcionalnom, onda se pristupilo njenoj podjeli. Slijedei cenzus iz 27. god. p. n. e.,
August je naredio restrukturiranje provincija Galije. I sukladno tome Agripa je 22. god. p. n. e. podijelio
Kosmatu Galiju u tri provincije, na osnovi toga kako je on doivljavao etnike, jezike i kulturne specifinosti
unutar Kosmate Galije.
5
Glavni grad je bio Narbo Martius (dananja Narbonne/Narbona u junoj Francuskoj - Provansi)
6
Glavni grad je bio Lugdunum, dananji Lion u sredinjoj Francuskoj.
1314
ORBIS ROMANVS
Glavni grad je u poetku bio Mediolanum Santonum (u jugozapadnoj Francuskoj), a kasnije Burdigala
(dananji grad Bordo).
8
Glavni grad je u poetku prema Strabonu bio Reims, a kasnije se preselio u Augusta Treverorum, dananji
Trier u Njemakoj
9
Glavni grad je bio Oppidum Ubiorum, kasnije za vrijeme princepsa Klaudija nazvan Colonia Claudia Ara
Agrippinensium, dananji Keln u Njemakoj
10
Ovdje je dolo do ujedinjavanja ranijih provincija Kilikije/Cilicia (koja je za kratko vrijeme zahvatala jedno
iroko podruje sve do Frigije) i Sirije.
1315
ORBIS ROMANVS
11
Rije je o staroj afrikoj provinciji (od Cezara nazivanoj i Africa Vetus). Glavni grad je bio u poetku Utica u
dananjem Tunisu. Kasnije jo za Augusta premjeten u obnovljenu Kartaginu.
12
Glavni grad je bila Thessalonica, dananji Solun.
13
Glavni grad je bila Salona, dananji Solin kod Splita.
14
Glavni grad je bio Gortyn na Kreti.
15
Glavni grad je bila Corduba, dananja Kordova u Andaluziji.
1316
ORBIS ROMANVS
Ali status, ureenje i prostiranje provincija nije bilo zakovano i pojedine od njih, su zavisno od uvjeta mijenjale
svoj status i opseg. Vrlo brzo e neke od tih provincija promijeniti status., jer e biti razmjenjivane (npr.
Narbonska Galija i Kipar e biti ustupljeni Senatu kao nadoknada za turbulentni Ilirik). Razlozi tih promjena
statusa i teritorijalnog opsega su uglavnom bili nestabilnost i nepovjerenje u stanovnitvo odreene provincije
ili elja da se sprijei da jedan namjesnik senatorskog ranga ima pod upravom vee, bitnije provincije sa
znatnim garnizonom. Kako se za vrijeme principata bude mijenjao opseg vanjskih granica i promjene politikih
prilika, tako e dolaziti i do osnivanja novih provincija, o emu e u kasnijim pogljavljima biti vie rijei. U
pojedinim sluajevima, mijenjao se i poloaj u hijerarhijskoj stupnjevitosti pojedinih provincija, pa su nekada
one pretorskog ranga postajale konzularnog, ili su one konzularnog znale pasti na nivo pretorskog ranga, sve
zavisno od povijesnih okolnosti.
Senat je 16. I. 27. god. p. n. e. dao Oktavijanu i poasni naziv August/Augustus (u znaenju
Uzvieni), pod kojim e on ostati poznat u historiji. Prilikom rasprave vezano koje
poasno ime da se da Oktavijanu, on je od preloenih naslova bio posebno zainteresiran za
ime Romul/Romulus. Meutim, poto bi to moglo da izazove sumnju da on tei omrznutoj
kraljevskoj vlasti, Oktavijan je odluio da uzme naslov August, ime je oznaavao da je
njegova pozicija ipak neto via u odnosu na druge ljude, a i zato to su svi vrijedni i sveti
objekti i pojmovi terminoloki odreivani pod augustovskom rijei. Na grkom ekvivalent
latinskom August je bio termin Sebastos/. Ime August nije nosilo sa sobom nikakvu
posebnu institucionalnu ili konstitucionalnu sadrinu, i imalo je samo poasno znaenje.
Meutim, poto imperijalno carsko dostojanstvo nije bila jedna, posebna institucija,
funkcija ili sluba, nego skup ili kocentracija do tada (iz republikanskog doba) uobiajenih
ovlatenja i institucija u rukama jednog ovjeka, pod naslovom August se poela
prepoznavati ta koncentracija koju je Gaj Julije Cezar Oktavijan akumulirao. On je na toj
viednevnoj sjednici Senata, dobio jo niz privilegija i poasti koje su na vanjski nain
trebale da pokau Augustovo posebno znaenje i odlikovanje, i to jo dok se raspravljalo o
njegovom odustajanju od vlasti i podjeli provincija. To je ukljuivalo i pravo da izvjesi
corona civica (napravljenu od hrasta) iznad vrata svoga doma i da mu lovorike ukraavaju
ulazna vrata. I hrast i lovor su imali izvjesnu posebnost u rimskoj kulturi (posebno se to
odnosi na lovorove vijence).
Corona civica se uobiajeno nosila iznad glave rimskog vojskovoe za vrijeme trijumfa, a drao ju je pojedinac
koji bi trijumfatoru stalno ponavljao memento mori.
Ipak poto se nije smatrao monarhom, nego najviim dravnim slubenikom, August je
odbacio koritenje regalnih insignija kao to su skeptar/ezlo, dijadema, zlatna kruna ili toga
picta. Senat ga je nagradio i sa zlatnim titom sa natpisom virtus, pietas, clementia, iustitia, i
koji je bio izloen u kuriji. August nije nosio niti elio nositi insignije kao to su skeptar,
dijademu, zlatnu krunu i purpurnu togu... to se sve povezivalo sa monarhijom.
Titula August (od latinske rijei augere = uveati, poveati) je ranije nosila vie religijski (kao vid posveenosti
u odnosu na druge ljude) nego politiki ili drutveni autoritet. Dodavanje imena August je moda imala i
simboliko znaenje za njega, kao distinkcija kojom se odvaja od ranijih perioda (u kojima se znao pokazati
zavidno brutalnim) u odnosu na novi, augustovki benigni reim. Inae naslov August e postati oficijelna
institucija tek tri stoljea kasnije, kada Dioklecijan bude uvodio dominat i tetrarhiju.
1317
ORBIS ROMANVS
Iako je teorijski gledano principat po Augustu i njegovim suradnicima trebao biti dualitet
uprave, ipak je klackalica stvarne vlasti vie bila okrenuta na Augustovu stranu. Ponajvei
razlog tome bi moglo biti ono to sam August naziva auctoritas (odnosno rije je o jednom
od segmenata obiaja predaka). Tako August kae da je on nadmaivao svojim autoritetom
(odnosno prestiom i respektom), ali da nije posjedovao oficijelne moi vie od bilo kojeg
drugog kolege u magistraturama koje je obnaao (...auctoritate omnibus praestiti, potestatis
autem nihilo amplius habui quam ceteri qui mihi quoque in magistratu colegae fuerunt). To
bi znailo da su npr. August i njegov kolega u konzulstvu oficijelno imali iste moi (potestas)
i da su zakonski - zvanino gledano bili jednaki, ali da je poradi toga nepisanog autoriteta
(ukljuujui i utjecaj koji je iz njega proizlazio) i dostojanstva (dignitas) ipak on taj koji je
nadvisivao ostale pripadnike istoga (senatorskog) ranga. Iako Augustov autoritet nije bio ne
samo posebna javna institucija ili javno posebno ovlatenje, nego ni poasni naslov,
ispostavilo se da je ovo personalno, privatno odreenje donosilo veliku mo Augustu jer je
on bio ubjedljivo najuticajnija osoba u rimskom svijetu. Ovo jasno pokazuje koliku je snagu
nepisani kodeks obiaja predaka imao u svijesti Rimljana, a posebno u vremenima
tradicionalistike revizije koju je provodio sam August.
Njegov autoritet temeljio se i na tome to je on donio unutarnji mir rimskom drutvu, koje se
je bilo spremno odrei politike slobode, samo da bi dobilo mir. August je preko njega imao
pod kontrolom svoje suradnike i izrazito veliki broj klijenata (ukljuujui ne samo njegove,
nego i osloboenike Cezara, njegove majke i sestre), karijere mnogih politiara su zavisile od
njega i njegove protekcije (pa i njegovog bogatstva i financijsko materijalne pomoi i
podravanja), a uivao je i lojalnost velikog broja veterana, te svih onih koji su zahvaljujui
njemu dobili zemlju. Izrazito podrku je August imao i meu vitezovima i italskom
municipalnom aristokratijom, prvacima provincijalnih peregrinskih zajednica (koje je rimska
zvanina politika uvijek nastojala pridobiti na svoju stranu kako bi oslabila otpornu mo
domorodaca i poveala lojalnost provincija) i kod zavisnih kraljeva u kneeva. Zahvaljujui
autoritetu Augustovi zakonski i drugi (npr. izborni) prijedlozi, izneseni pred Senat i komicije,
su po nekom nepisanom i zvanino neutvrenom pravilu uvijek nosili posebnu teinu i
prolazili su legislative. Augustov autoritet i dostojanstvo su se najbolje primjeivali u
sluajevima kada je August obnaao konzulsku dunost, jer je svaki njegov kolega (makar
bio i sufekt), mogao da sprijei bilo kakvu njegovu akciju samo ako bi upotrijebio pravo
veta. To se nije desilo. Tako je praktino, ali ne i oficijelno, dolo do suavanja ovlasti
senatora. Poto je August smatran samo prvim graaninom rimskog imperija, njegova i
dravna imovina su bile razliite stvari. Ali i pored to je njegovo imovinsko stanje odvojeno
od dravne imovine i bogatstva, August je bio stekao enormno veliku imovinu. Sama
Augustova rezidencija se nalazila na brdu Palatiumu, a to je imalo posebno znaenje jer je po
legendi na tome brdu i Romul imao svoju kolibu.
Auctoritas je pojam starinskog rimskog prava. U dravnom ivotu auctoritas je imao Senat; u obiteljskom pravu
auctoritas je uivao tutor; u svakodnevnom govoru ulo je u obiaj da se govor o autoritetu utjecajnih osoba (
vojskovo, istaknutih senatora ).
1318
ORBIS ROMANVS
Iako je bio najmoniji i najbogatiji pojedinac i politika figura Rimske Drave, ipak bar
formalno nije imao monopol na upravu, jer ga je kao dijelio sa Senatom. Meutim, u toku
cjelokupne viedecenijske uprave Senat nikada nije doveo u pitanje Augustov autoritet ili
namjere, sa tim da je potrebno naglasiti i da je Augustovo ponaanje nakon 27. god. p. n. e.
bilo okarakterizirano sa uvaavanjem prema Senatu kao instituciji i da je uvijek nastojao da
odri bar privid dualiteta u upravi nad Dravi. Senatori su mogli da predlau zakone i jo
uvijek su vaee odluke i zakljuci bile samo one koje bi prole kroz uobiajenu proceduru i
legislative. Tako je i Augustova volja je, kako bi dobila zakonsku snagu, morala biti usvojena
u oficijelnim institucijama kroz odgovarajuu proceduru. Teorijski gledano, u augustovskom
reimu, Senat i druge institucije Drave su mogle odbiti prijedloge cara - princepsa. August
je uvijek i traio pomo u upravi Drave, i to ne samo od njegovih neposrednih suradnika
(Agripa i Mecena) i supruge Livije, nego i od velikog broja senatora, pa i odreenog broja
vitezova. Augustovski reim je i zamiljen kao vladavina jednog ovjeka, ali uz uee i
oslanjanje u upravi, na u Rimu dotada dominantni nobilitet i vitezove. Augustu je bilo jako
stalo da svoj novi reim prikae kao logiki evolucioni produetak republikanskog sustava.
Tako su on i njegovo neposredno okruenje uspjevali da odre fasadu Republike, ispod koje
se ipak krio neki liberalniji i prosvjeeniji oblik autokratizma pod imenom principata.
Naravno, injenica je da je i pored Augustovog oficijelnog i formalnog stava, republikanski
sustav praktino prestao dalje postojati.
Drugi sporazum iz 23. god. p. n. e.
Drugi bitan mea kojim se oblikovao principat desio se 23.god. p. n. e. i bio je uzrokovan
zavjerom protiv Augusta, u koju se naao ukljuen njegov tadanji kolega konzul Aul
Terencije Varon Murena (Aulus Terentius Varro Murena). August je inae i izmeu 27. i 23.
god. p. n. e. bio biran za konzula svake godine, i te godine on je obnaao svoj 11. konzulat.
Iako nisu poznati svi detalji vezani za ovu zavjeru, Murena nije odsluio puni konzulski
mandat, i zamijenio ga je Kalpurnije Pizon (koji je u tadanjoj javnosti vaio kao istaknuti
predstavnik republikanizma). August je vjerojatno sa ukljuivanjem Pizona elio pokazati
kako je spreman na dalje koncesije prema Senatu i u njemu tradicionalnijim elementima, to
bi ukljuivalo da njegova vlast po vanjskom izgledu izgleda jo manje autokratskija. U kasno
proljee August je preivio jednu vrlo teku bolest, i na momente se inilo da se nalazi na
mrtvakoj postelji. August je u tim neizvjesnim okolnostima predao svoj peatni prsten
Agripi (to je imalo veoma bitno simboliko znaenje), a kolegi konzulu Pizonu je predao
sve zvanine dokumente koji su bili voeni vrlo pedantno i temeljito (ukljuujui i zapise o
javnim financijama i autoritet nad trupama), to je pokazivalo umjenost njegove carske
kancelarije koja se polako nalazila u jezgru formiranja. Potrebno je rei da je August jo od
ranije izrazito preferirao svoga sestria Marka Klaudija Marcela (Marcus Claudius
Marcellus), sina njegove sestre Oktavija iz njegov prvog braka (prije stupanja u brak sa
Markom Antonijem). Marcel je bio miljenik svoga ujaka, i kako bi se zadrao u njegovoj
neposrednoj blizini Marcel je vjenan sa Julijom, Augustovom kerkom iz njegovog braka sa
1319
ORBIS ROMANVS
Skribonijom. Bez obzira na to to su oni bili i djeca i prvi roaci, rimsko zakonodavstvo ovaj
in vjenanja nije prepoznavalo kao incest.
Zbog nesumnjivog proteiranja Marcela, ovaj mladi je u rimskoj javnosti vaio kao
potencijalni nasljednik ne samo Augustove privatne batine, nego i njegove javne vlasti. Zato
je kao prilino iznenaenje izgledalo to to je u ovim tekim trenucima bolesti, August (kao
nesumnjivo vrlo odgovorna osoba) bio odredio da njegovi nasljednici imaju pravo samo na
njegove posjede i privatnu imovinu, ali ne i javnu vlast. Po inima po kojima je djelovao u
tim momentima inilo se da je August javnu vlast stvarno prepustio zvaninim institucijama i
Agripi (koji je vaio kao osoba sa odreenim prorepublikanskim shvatanjima i koji je uivao
ugled i imao utjecaj u vojsci). Naravno, August je i u stanju kakvom se nalazio je dobro znao
da bi preputanje nasljedstva javne vlasti jednom nedokazanom mladiu bilo vrlo opasna
avantura, pa je smatrao da je u ovim okolnostima i sa nasljednicima sa kojima je trenutno
raspolagao, bilo ipak pametnije da javnu vlast prepusti iskusnijim i utjecajnijim
predstavnicima sustava. Osim toga, 23. god. p. n. e. jo uvijek je u Rimu i Italiji bilo dosta
onih kojima se nimalo ne bi dopalo da August, na monarhijski nain, i javnu vlast koju je
obnaao predaje jednom mladiu iz njegove familije i to klasinim inom nasljeivanja a ne
predajom ovlatenja od za to predvienih institucija (kao to se to desilo u sluaju Augusta).
To bi nesumnjivo izazvalo velike probleme i za Marcela i za Dravu, jer mladia niko ne bi
shvatao ozbiljno a republikanci (kojih je jo dosta bilo meu senatorima) bi ovu priliku
iskoristili. Tako bi Drava bila uvuena u novo stanje nestabilnosti, a promuurni August to
nije elio da se dogodi. Naravno nita od ovoga se nije desilo, jer je August (koristei kuru
hladnih kupki????) uspio ne samo da preivi, nego i da se potpuno oporavi. Odmah po
ozdravljenju August je odluio da odustane od kontinuiranog konzulata i otada pa do kraja
svoga ivota on e biti konzul jo samo dva puta i to 5. god. p. n. e. i 2. god. p. n. e. (ukupno
je bio konzul 13. puta).
Iako je prestao biti konzul, August je na posredan nain uspio zadrati konzulske ovlasti i to
u formi imperium proconsulare maius najvie prokonzularne vlasti, koje mu je naravno
dodijelio Senat na deset godina. Sa ovlatenjima najvie prokonzularne vlasti August je i
formalno bio i vrhovni komandant vojske, a bio je po inu iznad svih provincijalnih
namjesnika (ukljuujui i prokonzule u senatorskim provincijama). Rije je nesumnjivo o
novom kompromisu izmeu Senata i Augustove klike. Ovim sporazumom iz juna 23. god. p.
n. e. August je uveo u praksu da princeps ne mora uope kontinuirano obnaati najviu
izvrnu magistraturu, ali da moe uivati i koristiti konzulska ovlatenja. Istovremeno se
oslobaanjem konzulskog mjesta omoguavalo da vie senatora ili drugih ambicioznih i
karijernih politiara obnaa ovu uglednu instituciju, ime se otklanjao eventualni osjeaj da
se ograniavaju politike aspiracije niza pojedinaca. A jedan od onih koji je najbolje mogao
omoguiti te aspiracije bio je August. Kako bi se dodatno omoguilo da to je mogue vei
broj senatora uiva konzulsku ast, ime se automatski udovoljavalo ambicijama mnogih
karijernih politiara (i tako smanjivala napetost, ljubomora i frustracija unutar senatorskog
reda), nekada iznimni sistem konzula sufekta je sada postao uobiajen. August je dobio i
1320
ORBIS ROMANVS
imperium unutar Grada, pa su i vojne snage unutar pomeriuma (ranije pod zapovjednitvom
gradskog prefekta ili konzula) bile sada pod Augustovom kontrolom.
Od 26. (ili nekoliko dana kasnije) juna 23. god. p. n. e. August je dobio i ovlasti tribuna
(tribunicia potestas) i to na doivotni period, a da nije oficijelno bio i nosio titulu plebejskog
tribuna. To je uraeno kako bi mogao, nakon odustajanja od konzulata i time gubljenja
imuniteta, da i dalje ima neku vrstu imuniteta i zatite i posveenosti linosti
(sacrosanctitas). Sa posjedovanje tribunske moi, ak i ako nije bio plebejski tribun August
je mogao da saziva Senat i plebejsku skuptinu po svojoj volji, da koristi pravo veta, da
rukovodi izborima i pravo da govori prvi na javnim okupljanjima. August je prisvajanjem
tribunicia potestas, u sebe apsorbirao i demokratsko nasljee politikog iskustva stare
Republike, ime se princep i formalno predstavljao i kao predstavnik i zatitnik naroda. Do
svoje smrti August je ukupno drao 37 tribunicia potestas, za svaku godinu po jednu i to u
neprekinutom nizu.
August je dobio ovlatenja jo jedne snane republikanske institucije i to cenzorska
ovlatenja, ali naravno bez pribjegavanju obnaanju te institucije. To je ukljuivalo i kontrolu
javnog i privatnog morala, da provodi cenzus, i da sastavlja spiskove senatora (znai i da iz
Senata odstranjuje pojedince) i vitezova. Sa cenzorskim ovlatenjima u posjedu August je
provodio umjereno konzervativnu politiku (razliito od radikalne politike Cezara), pa je
apelirao i promovirao, pa i zakonski propisivao dranje uz ono to je on vidio kao rimske
stare vrline, rimski i italski patriotizam i nain ivota pa i oblaenja.
Promuurni August je ovom politikom dobijanja ovlasti, ali i odricanja od obnaanja
institucija kojima su izvorno pripadale te ovlasti (to je podrazumijevalo i da ne koristi imena
tih institucija), vro dobro izveo da mu niko ne moe teorijski prigovoriti autokratski uzurpira
ili monopolizira stare republikanske institucije. A sa druge strane je u sebi saimao i najviu
prokonzulsku vlast, tribunsku mo i cenzorska ovlatenja. Preuzimanjem ovlasti, a ne i
institucija, August je umjeno izbjegao da bude u svojim moima ogranien tradicionalnim
mandatnim periodom koju su imali svi konzuli, prokonzuli, plebejski tribuni i cenzori. Po
drevnim zakonima (koje August nije elio iz politikih razloga da prekri) nigdje nije bilo
predvieno da je samo uivanje vlasti, moi i ovlatenja mandatno predvieno, kao to je to
bilo predvieno za odgovarajue institucije.
Sa najviom prokonzularnom vlau August je, kao vrhovni komandant, sada bio po zakonima jedini koji je
mogao da bude trijumfator. Lucije Kornelije Balb (Lucius Cornelius Balbus) namjesnik Afrike i pobjednik nad
narodom Garamantima je bio posljednji koji je za vrijeme augustovskog reima primio trijumf 19. god. p. n. e.
na stari nain. Za sve sljedee rimske pobjede priznanje je ilo Augustu (iako se on ne bi ni pojavio na ratitu),
jer su ih izvojevali njegovi legati (u bukvalnom smislu zamjenici ili potinjeni zapovjednici vrhovnog
komandanta). Jedini izuzetak od ovog pravila bio je Tiberije, koji je odrao tri trijumfa poradi pobjeda za
vrijeme augustovskog reima. August po drevnim rimskim zakonima nije mogao ni da bude plebejski tribun, jer
je usinovljenjem od strane Julija Cezara uao u patricijski julijevski gens, iako je roenjem pripadao plebejskom
oktavijevskom gensu, Tako je dodjela moi, ali ne i same institucije plebejskog tribunata Augustu, bilo vrlo
dobro promiljena odluka kojom se nije krio drevni zakon star skoro 5 stoljea, ali bi August sutinski dobio
mo plebejskog tribuna (iako se tako ne bi titulirao). I njegovi nasljednici na tronu princepsa (Tiberije, Kaligula,
1321
ORBIS ROMANVS
Klaudije, Neron) su bilo po biolokoj bilo po adoptiranoj liniji pripadali patricijima, pa ni oni nisu mogli biti
plebejski tribuni, radi ega su po ugledu na Augusta imali pravo tribunske moi. Tako je tribunicia potestas kod
princepsa iz julijevsko klaudijevske dinastije, a onda i kod svih narednih careva postala sastavni dio i titule i
vlasti. Zanimljivo je da je August u okviru svojih cenzorskih ovlatenja zabranio (Rimljanima mukarcima) da
se ulazi na Forum, u bilo kojoj drugog odjei izuzev klasine toge.
Bez obzira da formalno gledano nije naruen integritet zvaninih i tradicionalnih rimskih
institucija (ni njihovih obnaatelja) od kojih je August dobio vlast, mo i ovlatenja, ipak je
to prvi korak ka njihovom praktinom i funkcionalnom degradiranju koje e se desiti ve u
toku augustovskog reima. Ne ulazei u to da li su August i njegovi suradnici (ukljuujui i
suprugu Liviju) stvarno namjeravali da postupno detroniziraju institucije konzula, plebejskog
tribuna i cenzora,16 ipak je praktino funkcioniranje ranoga principita poelo dovoditi u
pitanje stvarnu odgovornost ovih institucija i njihovih obnaatelja. Najbre je propadala
institucija plebejskih tribuna, tih drevnih zatitnika plebsa, i to upravo zbog Augustovog
kontinuiranog koritenja tribunicia potestas. Poto plebejski tribunat nije bio magistratura, on
nije imao tak neki izraenu vanjsku manifestaciju koja bi mu doputala da bar postoji kao
ugledna koljka bez sadrine. U skladu sa svojom neokonzervativnom politikom August je
ipak pokuavao da spasi plebejski tribunat tako to bi mu poveao znaenje postavljajui
njegovo obnaanje kao jednu od obavezu svakom onom iz plebejskog stalea koji bi elio da
postane pretor. Postupnom gubljenju funkcionalnog znaenja konzulata doprinijelo je i
uvoenje sustava sufekta, kao uobiajene stvari, jer je to dovelo do neizbjene relativizacije
ove u republikansko doba najvanije izvrne magistrature. Ali ipak se na kraju mora rei da
je dostizanje konzulske asti jo uvijek predstavljalo vrhunac politike karijere za svakog
Rimljanina.
Trei sporazum 19. god. p. n. e., i kasnija odlikovanja i ovlatenja
Sa 23. god. p. n. e. jo uvijek nije bio u potpunosti zaokruen proces oblikovanja sustava
principata. Nakon 23. god. p. n. e. ukljuuje se u priu i gradski plebs, koji se izgleda plaio
da senatorska aristokratija ne preuzme punu kontrolu, pa je dolo do nereda u Gradu. Uz sve
to 22. god. p. n. e. dolo je do nestaice hrane u Rimu, pa je dolo do irenja panike, to je
kao rezultat imalo da gradski plebs zahtijeva da August preuzme diktatorske ovlasti kako bi
osobno rijeio krizu.17 Nakon jo jednog teatralnog odustajanja pred Senatom, August je
konano ipak prihvatio vrhovnu nadlenost nad snabdjevanjem Grada sa itom. On je uspio
da rijei tu krizu, ali tek je 8. god. p. n. e. i nove krize u snabdjevanju dolo do
ustanovljavanja institucije praefectus annonae, odnosno do imenovanja oficijelnog
16
Na osnovi nekih indirektnih postupaka vjerujemo da oni nisu imali namjeru da derogiraju i na kraju potpuno
unite ove drevne republikanske institucije.
17
August i svojim Res Gestae istie da je uvijek odbijao molbe Senata i naroda da preuzme diktatorsku vlast za
vrijeme kriznih razdoblja. To je u potpuno u skladu sa njegovim poimanjem vlasti, u kojem se izbjegava
formalno preuzimanje izvanrednih i novih naziva i funkcija, i zadrava u okvirima tradicionalnog okruenja
(bar u formi). Isto tako istie i da je tri puta odbio (19., 18., i 11. god. p. n. e.) da bude izabran za praefectus
moribus (vrhovni naelnik za moral, obiaje i zakone), ve je ta pitanja uredio kroz ovlatenja tribunske vlasti
koju je posjedovao. Znai, nije prihvatio formalnu funkciju, ali je ono to je ta institucija trebala raditi August
izvrio preko tradicionalnih ovlatenja koja je posjedovao.
1322
ORBIS ROMANVS
dunosnika koji bi bio zaduen za osigurovanje zaliha hrane za Grad. Senat je 19. god. p. n.
e. dozvolio Augustu da nosi konzulske insignije u javnosti i pred Senatom, kao i da sjedi na
simbolikoj kurulnoj stolici izmeu dva konzula, kao i da ima liktore sa fasces. Sa odjeom i
vanjskom manifestacijom konzulstva se mislilo zadovoljiti one elemente gradskog plebsa
koji su se plaili da e uslijed Sporazuma iz 23. god. p. n. e. i Augustovog odustajanja od
kontinuiranog konzulstva, senatorska aristokratija prigrabiti vlast. Tih godina konzulstvo je
jo uvijek u svijesti rimske mase imalo veliko znaenje, i na to se moralo raunati. Tako je
pojavljivanjem Augusta u javnosti obuen i sa insignijama konzula, dolo do zadovoljavanja
gradskog plebsa jer je pred njima on izgledao kao konzul, iako to zakonski nije bio. Sa druge
strane, ipak ne preuzimanjem ponovnog obnaanja konzulske asti (i pored pritiska dijelova
gradskog plebsa) August je pokazao senatorima i republikanskim elementima u rimskom
drutvu da on nema namjeru da uzurpira konzulsku ast ili da preuzme diktaturu i da preko
njih pone legalizaciju i izgradnju monarhije. Ove odluke iz 19. god. p. n. e. dale su i vanjski
izraaj princepsove moi, kao i simboliziranje injenice da je njegova vlast praktino ipak
iznad konzulske (jer konzuli sjede sa njegove lijeve i desne strane). Sporazum iz 19. god. p.
n. e. jo je jedno zanimljivo i kompromisno rjeenje kojim je August (sa svojim suradnicima
i Livijom) prevazilazio neke stvari koje su izgledale kao antipodi i krajnje suprostavljenosti.
Ako za neto treba odati priznanje ranom augustovskom reimu to je upravo ta umjenost
kompromisa i odline promiljenosti i pronicljivosti, kao i iznalaenja mirnog rjeenja.
Naalost kasnom augustovskom reimu e te vrijednosti itekako nedostajati, ali o tome
kasnije.
Najvia prokonzularna vlast je 13. god. p. n. e. produena. Nekadanji triumvir Marko
Emilije Lepid, koji se nakon sicilskog rata sa Sekstom povukao u privatni ivot, je te iste 13.
god. p. n. e. umro prirodnom smru. Ono to je bitno jeste injenica da je on od Cezarovog
umorstva bio vrhovni sveenik (pontifex maximus), i da Oktavijan August nije elio da ga
derogira sa toga dostojanstva. Ali nakon Lepidove smrti, situacije je bila drugaija i mjesto
vrhovnog sveenika je bilo upranjeno. I 6. III. 12. god. p. n. e., u jednoj vrlo sveanoj
atmosferi, uz nazonost velikog broj graana, August je preuzeo i ovu najvaniju poziciju u
rimskoj religiji.
Sa titulom pontifex maximus August je dobio i direktnu kontrolu nad dravnim proroanstvima (ukljuujui i
Sibilske knjige), a koristei svoje moi kao cenzora on je spreavao irenje nedozvoljenih proroanstava.
Tako je njegova vlast i dodatno uvrena, jer je u jednoj sredini sklonoj sujevjerju uspio da nametne i u tom
aspektu carsku kontrolu.
Time je svoje civilne i vojne dunosti spojio i sa najviim religijskim dostojanstvom, ime je
otvoren put i ka carskom formalnom dominiranju nad religijskim stvarima pa bi se August
mogao titulirati i na sljedei nain princeps senatus et pontifex maximus consulari imperio
et tribuniciae potestate. Konana poast Augustu je dola 5. II. 2. god. p. n. e. kada je August
dobio i vrlo bitan poasni naslov pater patriae (otac domovine). Sa ovim naslovom pater
patriae August je i zvanino predstavljen kao osoba koja ima oinsku vlast nad Dravom
domovinom, koja se tretira kao ira familija.
1323
ORBIS ROMANVS
Ukratko reeno principat bi se mogao definirati kao koncentracija niza starih republikanskih
vlasti, moi, ovlatenja, institucija i odlikovanja u jednoj osobi (koje su prenijele na nju
legalne institucije npr. Senat). Ta osoba se smatra prvim graaninom Drave jer mu te moi i
prava daju najviu vlast, ali teorijski on je samo prvi meu jednakima i rimski graani i
provincijalci nisu njegovi podanici, kako se to definira u monarhistikom sustavu. Princeps
ujedno raspolae i sa iznimnim privatnim bogatstvom i najviim autoritetom u okviru
rimskog imperija.
1324
ORBIS ROMANVS
amici primae i amici secundae, to je naelno trebalo korenspodirati sa pripadnou senatorskom ili
vitekom redu, ali se ova distinkcija nije provodila ba strogo niti principijelno.
1325
ORBIS ROMANVS
1326
ORBIS ROMANVS
I za vrijeme principata, senatorom se postajalo kada bi se zavrio mandat kvesture, ali sada pod uvjetom da ste
pripadnik senatorskog ranga. Meutim, postojala je i mogunost da neko van toga reda postane senator i to
zavisno od volje cara. Tako je car mogao dozvoliti nekome da ide na izbore za kvestora, te da car dekretom
nekoga imenuje za senatora. Ovo je samo jo vie pojaavalo ulogu cara u sastavu Senata. Car je za vrijeme
senatskih sjednica sjedio izmeu dva konzula, i djelovao je kao predsjedavajui. Postajala su i odreena
proceduralna pravila u radu Senata, pa su senatori veeg zvanja govorili prije nie rangiranih senatora (npr.
konzulari prije onih koji su bili pretori i kvestori). Car je uvijek mogao govoriti u bilo koje vrijeme. Poto
nijedan senator nije mogao raunati na magistraturu bez dozvole cara, uobiajeno se nije glasalo protiv
prijedloga princepsa. Ako se senator ipak nije slagao sa prijedlogom zakona koji je podnosio princeps, on
jednostavno nije prisustvovao sjednici Senata.
ORBIS ROMANVS
mu prilazili jedan po jedan i prethodno bili pretresani. Predstavnici starih familija zauzeli su
u Senatu poasno mjesto, i bili su birani na najvie poloaje (ukljuujui i upravu nad
provincijama). Time je August elio svoj sustav predstaviti i kao olienje tradicijskog
nasljea, izbiti argumente onima koji su tvrdili da novi sustav predstavlja radikalno novo
ureenje i naravno na svoju stranu privui dobar dio jo uvijek uglednih, utjecajnijih i
relativno monih pojedinaca koji su poticali iz stare elite. Kako bi ih dodatno privukao na
svoju stranu, on je i fiksirao njihovu i za njihove potomke nobilsku poziciju. On je znao i
pruiti materijalnu pomo propalim predstavnicima pojedinih drevnih nobilskih familija,
kako bi zadrali svoje mjesto u Senatu.
Po Cezarovom primjeru August je poveavao broj patricijskih rodova, iako je patricijska
pripadnost u potpunosti izgubila bilo kakvu praktinu vrijednost. August je ipak istovremeno
nastojao naglasiti da privilegirani poloaj predstavnika senatorskog reda zavisi od
princepsove milosti. Istaknuti senatori vrili su njegove naloge kao njegovi "prijatelji"
(amici), pratili ga kao "suputnici " (comites). Bez princepsove dozvole nitko od senatora nije
smio napustiti Italiju. August nije doputao da ma tko do senatora stekne veu popularnost od
njegove. Jedan od senatora, u svojstvu edila, organizirao je o svom troku gaenje poara.
August je izdao nareenje po kome je gaenje poara organizirano na dravni raun, kako
neko ne bi u narodu stekao viak popularnosti. Senatorima je zabranjivao prireivanje
igara vie od dva puta godinje, a broj gladijatora na njima nije smio prelaziti odreeni broj
parova. Slubeno to je bila borba protiv rasipnitva, a u stvari time je naglaavano da nitko ne
moe nadmaivati princepsa velianstvenou i razmjerima predstava. Uz vidljive znakove
panje prema predstavnicima starog nobiliteta, August unapreuje u senatorski poloaj i
"skorojevie", uglavnom stanovnike italskih gradova. On je uveo u Senat "cvijet italskih
kolonija i municipija ", rekao je kasnije o njemu rekao car Klaudije. I taj senatorski sloj je
pruao najvie podrke augustovskom reimu.
U odnosima izmeu princepsa i Senata zapaaju se kolebanja tijekom itavog dugog
razdoblja Augustove vladavine, ali ipak nije dolazilo ni do kakvog radikalnog razlaza niti
sukoba izmeu Augusta i senatora. Meu senatorima bilo je dosta ljudi koje je August
obavezao (ak i iz reda starog nobiliteta) i koji su ga potpomagali. Ali je isto tako bilo i
protivnika novog politikog reima. Opozicija je uzimala razne oblike. Protiv Augusta
sklopljeno je nekoliko urota, iji su sudionici pripadali istaknutijim senatorskim obiteljima.
Te urote ni u kojoj mjeri nisu sliile na urotu protiv Cezara, broj urotnika bio je neznatan,
urote su lako otkrivane, a krivci su u veini sluajeva bili strogo kanjeni. Na senatskim
sjednicama gotovo uvijek se primalo ono to je predlagao sam August, ili to je iznoeno na
raspravu po njegovoj inicijativi, premda su diskusije (koje je August tolerirao, pa na
momente i podsticao kako bi svome reimu dao demokratsku oblandu slobode) ponekad
bile estoke. Opozicioni stav izraavao se u raznim replikama i primjedbama, aluzijama na
gubitak prijanje slobode. Kada se u svojoj posljednoj deceniji augustovski reim suoio sa
nizom iznimnih tekoa, u vidu Velikog Ilirskog ustanka i Teutoburke katastrofe, pojavila se
i prva ozbiljnija kriza sustava principata. To je neminovno vodilo ka pojaavanju opozicionih
1328
ORBIS ROMANVS
1329
ORBIS ROMANVS
viteki vojni cursus honorum, poznat kao tres militiae ("tri zapovjednitva") : komanda nad
auksilijarnom kohortom, legijski vojni tribun i komanda nad alom. Svaka od ovih komandi se
obnaala 3 4 godine. Najvanije slube koje bi predstavljale vrhunac karijere nekoga ko je
pripadao vitekom redu su bili zapovjednitvo nad pretorijanskom gardom i namjesnitvo u
Egiptu. I preko uklopljavanja u dravnu strukturu, u Augustovo doba novi elementi vitekog
stalea stekli su dominatno znaenje. I pored navedenih mogunosti za napredovanje u
politiko upravnoj organizaciji Drave, u svome najveem obimu vitezovi su nastavili da se
bave primarno poslovnim aktivnostima i ostvarivanjem prihoda i profita.
Meutim, i vitezovi su znali pokazati opozicioni stav, pa su tako pokazali nezadovoljstvo
zakonima o obaveznom braku. Meu vitezovima je bilo i pokuaja izbjegavanja vojne slube.
Ipak i pored tih sporadinih problema izmeu vitezova i augustovskog reima, viteki red je
predstavljao oslonac principata. U rukama vitezova ostale su razne trgovake i zelenake
operacije. August je nastojao iskoristiti poslovno iskustvo vitezova. Njima su povjeravani
najraznovrsniji privredni zadaci, oni su postavljani za prokuratore po provincijama, te
raznorazne prefekte (gradske, pretorijanske, egipatske).
Drutvena stratifikacija municipalne jedinice Italije
Elita municipalnih jedinica Italije, koja je nekada bila nezadovoljna politikom trijumvira
(zbog konfiskacije zemljita), ipak se pomirila sa Oktavijanom jo prije njegove konane
pobjede. Po gradovima nastanjeni veterani inili su onaj socijalni sloj koji je bez pogovora
pruao podrku Augustu. Po Svetoniju Oktavijan August je naselio Italiju osnovavi
dvadeset i osam kolonija... Pored veterana, novom sustavu su pruali podrku i drugi
predstavnici vladajuih grupa municipalnih jedinica Italije. Italija je postradala od posljednjih
graanskih ratova ali su italski poslovni ljudi zadrali svoj povlateni poloaj u provincijama.
"Rimski mir" doprinio je priljevu bogatstva i razvitku razmjene. Po mnogim gradovima
(osobito u Kampaniji, a takoer i na sjeveru Poluotoka) razvija se obrt, i italski proizvodi
pojavljuju se u mnogim provincijama. Epigrafski podaci i vijesti iz knjievnih izvora
pokazuju da su italski trgovci, uivajui povlastice rimskih graana, vodili trgovinu po
najudaljenijim krajevima prostrane rimske drave. Istaknuti predstavnici italskih gradova
unapreuju se u viteki i senatorski rang. O raspoloenju donjih slojeva italskog stanovnitva
malo nam je poznato, ali je nesumnjivo da je u Augustovo vrijeme municipalni ivot bio
daleko od opadanja i da su na izborima za lokalne magistrate uzimali aktivno uee svi
slojevi slobodnog stanovnitva. Slobodno se moe zakljuiti da je augustovski reim (za
razliku od vremena II. triumvira) bio blagotvoran za italske municipalne jedinice, koje se ne
samo ubrzano obnavljaju od posljedica graanskih ratova, nego se i dobrano razvijaju.
Po Svetoniju u italijanskim gradovi August je ...izveo mnogo javnih gradnji i odobrio im mnogo prihoda. Pa ih
je u pravu i dostojanstvu na neki nain djelimino izjednaio sa glavnim gradom, izmislivi neku vrstu glasanja
po kojemu su za izbore rimskih magistrata vijenici pojedinih kolonija svaki u svojoj koloniji glasali i glasove
pred izbore zapeaene poslali u Rim. Da bi u svakoj od tih kolonija bilo i neke vrste aristokratije i graanskog
podmlatka, August je sve oni koji su molili da slue u vojsci kao konjanici uvrstio u viteki stale im ih je
1330
ORBIS ROMANVS
njihov grad preporuio, a ljudima iz puka koji su mu na njegovim inspekcijskim putovanjima mogli pokazati
zdrave i sposobne sinove ili keri davao je po 1000 sestercija za svako dijete.
Svetonijev podatak jasno ukazuje na brigu novog reima, i posebno samoga Augusta, vezanu
za italijanske zajednice, njihovu infrastrukturu, prirodni prirataj, odranje lokalne elite, pa i
uee u sredinjoj dravnoj politici. Zanimljiv je upravo taj augustovski pokuaj
modificiranja izbornog sustava zasnovanog na izborima zasnovanim na neposrednom
prisustvu glasaa u Rimu. Tako je on uveo elemente izbornog sustava, kakav je otprilike
danas. Nepoznato je da li je i u kolikoj mjeri zaivio, te do kada je trajao ovaj eksperiment,
modificiranja izbornog sustava. Augustova ideja je bila za to vrijeme veoma originalna, pa
moe se rei i futuristika, a bila je i pravednija jer je kako tako osiguravala i onim
graanima koji nisu mogli doi u samu prijestolnicu da imaju utjecaja na izbor magistrata.
Naravno sa uvoenjem principata i princepsovim faktikim delegiranjem magistrata, izgubio
se svaki sutinski smisao ovog naina glasanja i ostao je samo formalna oblanda kako eto i
municipalna elita (u sluaju da u vrijeme izbora njeni predstavnici ne borave u Gradu) utie
svojim glasovima na izbore magistrata u prijestolnici.
Drutvena stratifikacija plebs u Gradu
Augustovski reim je u toj svojoj uspjenoj politici ongliranja i balansiranja sa razliitim
slojevima stanovnitva dostojnu panju posveivao i rimskom gradskom plebsu, iji se broj
enormno poveao. Naravno, i za vrijeme Augusta gradskom plebsu je svojstvena socijalna i
strukovna heterogenost iz ranijih epoha, pa je tu bilo i bogatih pojedinaca i onih sa solidnim
primanjima, ali i mase proletera i lumpenproletera.
Ova velika masa stanovnitva, skoncentrirana na jednom mjestu i to u okvirima
neidustrijskog drutva je predstavljala znaajnu snagu koja se mogla usmjeravati u
odreenim politikim pravcima. Zato je kako bi se odrala stabilnost u Gradu i masa ne bi
usmjerila u neeljenim pravcima ili zloupotrebila od strane za Augusta nepoudnih
elemenata, reim izlazio u susret eljama te mase. Same te elje su bile dosta povrne i
sastojale su se od hljeba i zabave. August je zato uredio i sustav distribucije ita (koji je
zapoeo jo Gaj Grakh), u emu mu je dosta pomagala i injenica da je kao privatnu domenu
tretirao Egipat, najbogatiju itnicu Mediterana. Preko 200 000 graana dobivalo je svakog
mjeseca besplatno ito, a uz to August je u vie navrata dijelio siromanim graanima novac.
U svojim Res Gestae August se hvali da je prvi put, na osnovi testamentarne elje Gaja
Julija Cezara ve 44. god. p. n. e. dijelio po 300 sestercija graanima u Rimu (oko 250 000
osoba). Drugi put (za vrijeme svoga trostrukog trijumfa) je 29. god. p. n. e. iz ratnog plijena
je dijelio po 400 sestercija, a trei put se dodjela desila 24. god. p. n. e. (prilikom povratka iz
rata u paniji) i tada se dijelilo po 400 sestercija isto iz ratnog plijena. August je 23. god. p.
n. e. na svoj raun nabavio ito i podijelio. Prilikom preuzimanja funkcije vrhovnog
sveenika 12. god. p. n. e. August je izvrio jo jednu podjelu novca i to po 400 sestercija.
Prilikom predstavljanja svoga biolokog unuka i adoptivnog sina Gaja na Forumu, August
je izvrio novu podjelu i to po 60 denara svakome od 320 000 pripadnika gradskog plebsa.
1331
ORBIS ROMANVS
August nije zaboravljao ni kolonije svoje veterana, pa je tako 29. god. p. n. e. dao po 1000
sestercija (to je primilo oko 120 000 pripadnika tih kolonija) poklona iz ratnog plijena.
Novana donacija se desila i 2. god. p. n. e. prilikom predstavljanja drugog unuka i sina
Lucija na Forumu. Tada je dao po 60 denara svakome od neto vie od 200 000 korisnika
javnog ita. Istina, kad je uvijek gladna svjetina zatraila vina, August je odgovorio da je
Agripa proveo dobar vodovod i da se u Rimu ne osjea nedostatak vode.
Veliku pozornost posveivao je August organizaciji predstava. U popisu svojih djela on sam
govori da se za vrijeme gladijatorskih igara koje je on prireivao narodu borilo oko deset
tisua gladijatora i bilo ubijeno oko 3500 afrikih zvijeri. Osobitom velianstvenou
odlikovale su se takozvane sekularne ( stoljetne ) igre, koje su prireene 17. god p. n. e.
Ove mjere zadovoljavale su rimsku svjetinu koja je traila (kako e se znatno kasnije izraziti
satiriar Juvenal) samo hljeba i igara (panem et circenses) mirei se sa gubitkom politike
slobode. Mogu se navesti samo dva sluaja u kojima je dola do izraza politika aktivnost
gradskog plebsa. Za vrijeme gladi 22. god. p. n. e., narod je od Augusta traio da uzme
diktaturu. Bojei se, oigledno, da bi to moglo dovesti do sukoba sa tradicionalistikim
nobilitetom, August je na koljenima molio da ga oslobode te asti i ograniio se na
izvanredne ovlast za opskrbu Rima namirnicama. Drugi se ticao ve spomenutih deavanja iz
19. god. p. n. e. Svi ovi dogaaji su ipak ukazivali na neku vrstu opasnosti koja vreba u tome
nestabilnom i brojnom gradskom plebsu.
Sigurnost u samome Rimu su uvali pretorijanska garda, gradske kohorte i odredi none
policije. August je, dakle, oduzeo rimskom plebsu njegov prijanji politiki znaaj.
Distribucije i predstave imale su za cilj apolitizaciju gradskog stanovnitva. Navedene
metode su se pokazale vrlo uinkovite. U isto vrijeme, poduzete su sve mjere za spreavanje
nemira slobodne sirotinje, kojima su se znali pridruivati i robovi kojih je u Rimu tada bio
znatan broj. Tacit je govorio da je prefektu grada stavljano u dunost da obuzdava drskost
robova i onih nemirnih graana koji se pokoravaju samo sili.
August je raspolagao sa enormnim sredstvima, koja je stekao za vrijeme svoje vladavine. Dok je na prvi pogled
i formalno predstavljao skromnog ovjeka i promovirao takav jednostavni, starinski nain ivota, u njegovim
trezorima se nalazilo blago impozantnih razmjera i on je bio ubjedljivo najbogatiji ovjek tadanjeg Rima. Ipak
je vrijedno istai da je velike koliine toga novca koristio za ope, javne potrebe. U svojim Res Gestae August
istie da je za vrijeme 4. konzulata (30. god. p. n. e.) i ponovo 14. god. p. n. e. od municipalnih jedinica iz svoga
epa kupio zemljita za svoje veterane. Suma koju je isplatio za posjede u Italiji je iznosila 600 miliona
sestercija, a za posjede u provincijama (koje je isto kupovao) je iznosila 260 miliona sestercija. Isto tako August
je 7., 6., 4., 3., i 2. god. p. n. e. isplatio u novcu nagrade vojnicima - veteranima koji su se eljeli vratiti u svoje
rodne gradove, i u tu svrhu je potroio 400 miliona sestercija. August je i etiri puta pomagao javnoj blagajni sa
nepovratnim sredstvima u ukupnoj visini od 150 miliona sestercija.
1332
ORBIS ROMANVS
Naravno ima i drugaijih primjera koji su ipak naglaavali da je indirektno August ipak pazio
i na pravdu kada su bili u pitanju robovi. O jednom takvom primjeru govori anegdota vezana
za rimskog viteza Publija Vedija Poliona (Publius Vedius Pollio; umro 15. god. p. n. e.), koji
je bio Augustov prijatelj. Vedije Polion je bio sin slobodnjaka, ak je u ime Augusta jedno
vrijeme upravljao provincijom Azijom (i to 31 30. god. p. n. e.; to je bila anomalija i
specijalna okolnost jer su za namjesnike te provincije birani oni sa prokonzularnim rangom, a
ne iz vitekog stalea) i uven po svojoj sklonosti luksuznom nainu ivotu i okrutnom
postupanju sa robovima. On je murene, koje je drao u bazenu, hranio robovima koje je i za
najmanju greku kanjavao bacanjem u bazen. To je i za rimske strandarde bilo iznimno loe
i surovo postupanje sa robovima. Po kranskom piscu Tertulijanu, Vedije Polion je odmah
po kanjavanju robova bacanjem u bazen, dao da se murene kuhaju kako bi i on takoe
mogao okusiti ukus robovskog tijela. Jednom prilikom u njegovom domu je kao gost boravio
i sam August. Tom prilikom jedan od robova je slomio stakleni up, i Vedije Polion je
1333
ORBIS ROMANVS
naredio da se krivac baci murenama. Ali rob je pao na koljena pred Augustom molei ga za
milost. Uasnut odlukom Vedija Poliona, August je naredio da se sve Vedijeve skupe ae
polome i bace u bazen. Tako Vedije Polion, po Kasiju Dionu, nije mogao da kazni roba za
istu stvar koju je uinio sam August (po Seneki, August je i oslobodio roba). Nakon smrti
Vedija Poliona, njegovu veleljepnu i izrazito raskonu vilu u Napuljskom zalivu je naslijedio
August, zajedno sa instrukcijama da se podigne odgovarajui monument na tome mjestu.
August je razruio vilu i na njenom mjestu konstruirao kolonadu u ast svoje ene Livije,
koja je posveena 7. god. p. n. e.
August je vrlo otro pazio da se ne ugroze prava slobodnih ljudi pa je jedna od njegovih
prvih odluka bila da se uvedu red i sigurnost u ovom pitanju. Za vrijeme graanskih ratova
bilo je ljudi koji su po putovima hvatali prolaznike i pretvarali ih u robove. Neki graani, da
bi izbjegli pozivanje u vojsku, fiktivno su se zapisivali kao robovi, ali su poduzetni ljudi tu
funkciju pretvarali u realnost, i slobodni su postajali robovima. U cilju borbe protiv ove
pojave izvrena je po Augustovom nareenju revizija ergastuluma (prostorija za robove koji
su neto skrivili; oni su ovdje radili u okovima), i svi oni koji su bili nepravedno pretvoreni u
robove su bili po automatizmu vraeni u status slobodnih ljudi. Poradi niza razloga, August
je nastojao ograniiti i putanje robova na slobodu (to je bila uobiajena rimska praksa).
Brzina i obim osloboanja su tada bili toliki da je tradicionalna elita augustovskog reima smatrala da takva
praksa moe djelovati destabilizirajue na novo uspostavljeni drutvenu hijerarhijsku strukturu. Osloboanje
robova od strane gospodara nije bilo uvijek motivirano nekim razlozima humanosti i zahvalnosti gospodara,
nego su mogli imati i mnogo prozainije razloge. Pojedini primjeri predstavljaju izvrdavanja zakona i obiaja,
te klasine zloupotrebe. Za Kasne Republike se tako uobiajilo oslobaati robove kako bi se oni pretvorili u sloj
gradskog stanovnitva koji je dobivao javne dotacije ita, ime bi bivi gospodar (sada u ulozi patrona kod
kojeg osloboenici nastavljaju raditi) ustvari znaajno tedio na hrani. Mnogi dunici su pokuavali da prevare
svoje zajmodavce, tako to bi oslobaali robove (koji su imali status imovine i kao takvi podlijegali nadoknadi
duga i kamata). Kada bi oslobodili robove oni su dobijali status posebne osobe i nisu mogli podlijegati zapljeni
od strane zajmodavca. Dunik bi tako indirektno sauvao svoju imovinu jer je umjesto da u potpunosti izgubi
robove (koje bi u ime naplate duga i kamata preuzeli zajmodavci), dobio klijente osloboenike. Sve je ovo
vodilo tome da posebno u Gradu doe do poplave novih graana (makar oni bili i sa umanjenim graanstvom
u prvoj generaciji). Zato je razumljivo da su pojedini tradicionalistiki elementi kasnorepublikanskog i
ranoprincipatskog doba (meu njima i August) bili zabrinuti da se na jednoj strani pojavom ne devalvira
institucija rimskog graanstva, koja je trebala da bude temeljna odrednica vladajueg naroda u Dravi. Oni su
smatrali da samo oni koji su zasluili slobodu mogu biti osloboeni. Uz to, manumisija robova je, zbog naina
(javni ili privatni) na koji se odvijala, dobijala razliite formalne i neformalne oblike. Zato je i ova, tada prilino
kaotinu situaciju vezanu za oslobaanje robova, trebalo da bude regulirana i dovedena u okvire augustovskog
reda i mira.
Lex Fufia Caninia/Zakon Fufija Kaninija iz 2. god. p. n.e. ograniio je broj robova koji se
putaju na slobodu na osnovu testamenta. Po ovom zakonu gospodar koji je posjedovao
izmeu 2 i 10 robova, mogao je osloboditi samo polovicu; izmeu 10 i 30 robova, mogao je
osloboditi samo treinu; ... itd... Najvie se oporuno moglo osloboditi 100 robova, ako je
gospodar imao 500 ili vie robova. Ovim zakonom eljela se ograniiti pojava da bogatai
ele da od svoje sahrane naprave manifestacije prikaza osobnog velikog bogatstva i
1334
ORBIS ROMANVS
humanosti jer se toliko velikom broju ljudi daje sloboda. August jednostavno nije mogao
dozvoliti da pojedine familije radi takvih inova, postanu izrazito popularne u javnosti.
Pojedinci su pokuavali izvrdati ovaj zakon tako to bi popisali sva imena robova za oslobaanje u oporuci, bez
da izriito navedu koji se to robovi oslobaaju. Drava je ovo predupredila tako to je oslobaala samo one koji
bi bili od prvog mjesta na spisku pa po redu nadalje ili nanie (do dozvoljene kvote). Da bi se to predupredilo,
pojedinci nisu u oporuke zapisivali imena u listu, nego u krunici, pa se nije moglo odrediti gdje spisak poinje.
Drava je ovo izvrdavanje spreavala tako to je ovakav vid oslobaanja proglaavala nevaeim.
Ovaj zakon je bio na snazi i u II. st. n. e. Plinije Mlai je oporukom oslobodio 100 robov, to bi znailo da je
posjedovao najmanje 500 robova.
Ipak i pored ovih mjera, broj osloboenika je bio veliki ne samo u gradu Rimu i italskim
municipalnim jedinicama, nego i u provincijama. Jedan dio osloboenika je znao postati i
batinikom svojih gospodara. Iz redova libertina su znali poticati vrlo bogati Rimljani, pa se i
ovaj sloj stanovnitva u rimskom svijetu moe smatrati vrlo aktivnim u ekonomskim i
drutvenim procesima.
1335
ORBIS ROMANVS
ORBIS ROMANVS
republikanska kriza svoje krake proiri i na provincije, i potpuno ovlada i njima, to je bio kraj
i res publicae Romanae i antikog svijeta uope. Zato se sa pravom moe rei da je
latifundizacija i ukrupnjavanje zemljinog posjeda u jednom izrazito agrarnom,
neindustrijskom drutvu kakav je bio rimski svijet bila jedna rak rana koja je zbog
nelijeenja kontinuirano metastazirala i na kraju ubila rimski svijet.
Financijska reforma augustovskog reima
August i njegovi suradnici su ozbiljno shvatili i pitanje javnih prihoda, fondova i rashoda, jer
su savreno znali da ne samo novi poredak, nego uopenito stabilnost dravne zgrade zavise
od ovog segmenta uprave. Posebno se to odnosilo na vojsku, jer bez stabilnih i dobrih javnih
prihoda ne bi bilo mogue financirati vojsku, koja je bila najvei korisnik i potroa tadanjih
javnih fondova. Zato je neophodno bilo izgraditi financijski sustav koji bi garantirao i snagu i
kvalitetu, ali i lojalnost profesionalne vojne sile. U suprotnom profesionalna vojska bi
sigurno traila druge puteve osiguravanja svoje egzistencije. Uz to, stabilnost i kvaliteta
financijskog sustava bi osiguravali unutarnji pax romana, to je bio ideal augustovskog
reima, ukljuujui i rjeavanje socijalnih problema (uglavnom demagokim mjerama, a ne
sutinskim reformama i zakonima). Novac je bio neophodan i za preoblikovanje Grada i
same Drave javnim radovima i gradnjama (posebno u zaostalijim provincijama koje je
trebalo romanizirati i kultivizirati u stilu grko rimske mediteranske civilizacije). Zbog
svega toga je augustovski reim karakteristian u dovoenju ovog bitnog segmenta javne
uprave u red i jasan sustav. Time je nastojao da u ovaj segment rimske drave uvede vie
reda, kako bi se sprijeile njegove zloupotrebe koje su u zadnjim periodima Republike i za
vrijeme graanskih ratova uzele maha Porezni sustav je bio ranije jedno od pogodnijih terena
za zloupotrebe, i to upravo poradi postojanja institucije zakupa poreza. Augustovski reim je
zato smatrao shodnim da rimski porezni i uope financijski sustav preustroji, sistematizira i
centralizira, i tako se omogui preciznije, efikasnije i briljivije ubiranje izvornih prihoda,
esencijalno neophodnih Dravi i novom politikom sustavu. Naravno, ta regulacija je morala
biti takve forme i da smanji javljanje i irenje nezadovoljstava kod poreznih obveznika, koji
bi mogli eskalirati u neeljene pobune.
Od Augusta je prikupljanje direktnog poreza (zemljarina i glavarina) predato u dunost
prokuratorima (koji su bili javni slubenici), bar kada su bile u pitanju carske provincije.
Ovom reformom je prilino slomljena snaga raznoranih korporacija publikana koji su u
ranijem reimu iz provincija znai izvlaiti extra profit, a zauzvrat ostavljati vrlo jak
antirimski naboj i osjeaj. Time je oslabljen i politiki, drutveni i ekonomski utjecaj
publikana u samom Rimu, jer su oni koristei akumulirani profit iz provincija uobiavali se
mijeati u javni upravni sektor, kako bi zatitili ili dodatno promovirali svoje ekonomske i
financijsko materijalne interese (a koji su nekada znali biti u suprotnosti sa interesima same
Republike). Ovom mjerom se najvie ilo u korist provincijalnom stanovnitvu, i njihovoj
lokalnoj eliti. Svaka provincija je imala i svoju blagajnu. Indirektni porezi su i nadalje davani
u zakup.
1337
ORBIS ROMANVS
Problem zakupa poreza je uvijek bio kronian u kasnorepublikanskoj upravi, pa se i reguliranje skupljanja
poreza nalazilo u agendi ambicioznih kasnorepublikanskih politiara. Tako je Cezar u Kosmatoj Galiji uveo
sustav prikupljanja tributa ne od strane publikana, nego povjeravajui tu obavezu predstavnicima pojedinih
peregrinskih zajednica. Primjerom iz Kosmate Galije se nastojalo i da se ublai pritisak nad podinjenim
stanovnitvom ali i da se ujedno povea odgovornost i kredibilitet lokalnih domorodakih poglavara. Tako bi se
i pojedini slojevi domorodakog stanovnitva na neki nain uklopili u hijerarhijsku emu aktivnog
funkcioniranja rimskog dravnog sustava jer bi oni na sebe preuzimali vrlo bitan segment vlasti-skupljanje
izvornih prihoda Drave. Ustvari Augustov porezni reim je izmijenio i shvatanje provincija, koje su ranije
esto sluile kao prostor koji je sluio kao Eldorado za Metropolu. Od Augusta provincije su sve vie
shvaane kao sastavnice same Drave, koje su eksploatirane, ali prema kojima se ima i odgovornost za
stabilnost (u svim pogledima) i kultiviranje (ako su kulturno zaostalije). Vea ekonomska stabilnost provincija,
znaila je ujedno i vee prihode za Dravu i njene institucije, a to je bila misao vodilja augustovskog, a posebno
kasnijeg tiberijanskog reima.
Istine radi, nova augustovska uprava nije ba izvrila radikalne, sutinske promjene u
poreznom sustavu, ve je svojim reformnim potezima samo nastojala da na starim temeljima,
metodama i vrstama poreza izvri njegovo poboljavanje, posebno u sferi njegovog
prikupljanja, i to sve uskladi sa novim potrebama. I u tome se uspjelo, jer je sreeni porezni
sustav postao sposobniji i djelotvorniji u osiguravanju poveanja dravnih prihoda.
Nesumnjivo su smanjene mogunosti za manipulacije i izbjegavanje ili umanjivanje obaveza
ne samo od strane rimskih poreznika i zakupnika i dravnih i provincijskih slubenika nego i
od strane i rimsko - italskog i peregrinskog stanovnitva. Posljedica toga je bilo poveanje
javnih prihoda. Oporezivanje je zasnivano na cenzusu, koji je regulirao fiksirane kvote za
svaku provinciju. Italija je bila osloboena direktnih/neposrednih poreza, ali ne i
indirektnih/posrednih. Osnovni direktni/neposredni porez i dalje je ostao tributum (ili
stipendium), koji se sastojao od zemljarine (tributum solis) i glavarine (tributum capitis). Od
mnogih posrednih/indirektnih poreza (vectigal) najprisutniji su bili : provincijska carinska
taksa, taksa na oslobaanje robova (vicessima libertatis), 4 % taksa na prodaju robova
(vectigal quintae et vicesimae venalium mancipiorum). Skupljao se i portorium, taksa na
prijevoz robe na javnim cestama.
Posebno mjesto u prihodima inio je Egipat, koji je smatran carskim privatnim posjedom.
Skoro neizmjerno egipatsko bogatstvo u resursima doprinosilo je ne samo poveanju privatne
imovine, nego i financiranju projekata augustovskog reima. Za kontrolu nad ovim visoko
produktivnim poljoprivrednim zemljitem i lukama sa bogatom i razvijenom trgovinom ne
samo na Sredozemlju, nego i na Crvenom moru i Indijskom okeanu, odreen je posebni
prefekt iz vitekog reda. Pozicija prefekta Egipta je uskoro postala i vrhunac karijere nekoga
iz vitekog reda, uz naravno poziciju prefekta pretorijanske garde. Egipat je esto doprinosio
popravljanju financijskog stanja u Dravu, te financiranju javnih radova, ratova, i za
zadovoljavanje gradskog plebsa preko sustava hljeba i igara.
August je reformirao i javnu blagajnu (aerarium) kojom su do tada upravljali kvestori (pod
nadzorom Senata), izuzev za 43. god. p. n. e. kada kvestori nisu bili izabrani. Ve 28. god. p.
n. e. Oktavijan je nadlenost nad erarijem predao dvojici prefekta (praefecti aerarii), koje je
1338
ORBIS ROMANVS
Senat za svaku godinu birao iz reda ex-pretora. U ovaj erarij, koji je bio direktni nasljednik
stare republikanske dravne blagajne, su dolazili prihodi iz senatskih provincija.
23. god. n. e. dolo je do reforme uprave erarija, pa su njegovi naelnici postala dvojica pretora (praetores
aerarii or ad aerarium), koji su kockom birani iz reda pretora. Car Klaudije je 44. god. p. n. e. obnovio upravu
kvestora koje je nominirao sam car. Car Neron je 56. god. p. n. e. ih je zamijenio da dva ex-pretora.
August je 6. god. n. e. ustanovio jo jednu javnu blagajnu koja je bila striktno specijaliziran
fond, i to vojni erarij (aerarium militare). Ovaj vojni fond je sadravao novac koji se koristio
za odravanje vojske, ukljuujui i penziono obeteenje za veterane i invalide. Njime je
upravljala komisija od tri biva pretora (praefecti aerarii militaris) koji su se birali kockom
na mandat od tri godine. Po Kasiju Dionu svaki ex-pretor je u doba Augusta imao kao pomo
i dvojicu liktora. U vrijeme Kasija Diona (kraj II. i poetak III. st.), upravljae vojnog erarija
je birao sam princeps i ili su bez liktora. Kao osnivaki kapital vojnog erarija sam August (u
svoje i Tiberijevo ime) je u njega bespovratno uloio 170 miliona sestercija svoga novca, a
obeao je da e to initi svake godine.
August je dozvoljavao i dobrovoljne donacije u ovaj fond od strane potinjenih saveznikih kraljeva i
izvjesnih zajednica. August nije dozvoljavao donacije od strane privatnih graana, iako je znaajan broj ljudi
nudio da sopstvenim sredstvima pomogne vojni erarij. Ne dozvoljavanjem privatnih donacija, izuzev naravno
svojih, August je elio vojsku drati podalje od civilnih privatnih lica, posebno onih koji su raspolagali sa
znaajnim resursima. Tako je trebalo osigurati da materijalno stanje vojske kao institucije zavisi ili od dravnih
zakona, fondova i institucija ili od privatne imovine princepsa. Time se eljelo onemoguiti da neko
iskoritavajui svoje bogatstvo i donacije, kod vojske pone izgraivati utjecaj. August je gotovo sigurno
profesionalnu vojsku pretorijanaca, legionara i auksilijara zamiljao kao primarno dravnu instituciju, koja ne
treba biti povezana niti zavisiti od privatnih lica.
Meutim, ova sva uloena sredstva su se pokazala nedostatnim za vojsku koja je bila
iznimno veliki potroa. Samim tim se nametalo uvoenje sustava kojim bi se osiguralo
redovno punjenje vojnog bueta. Nakon to je o ovom problemu informirao senatore, on ih je
zamolio za savjete ta da se radi po ovom pitanju. Zanimljivo je da se nije odluio ni za jedan
od senatora predloeni prijedlog, nego su za odravanje vojnog erarija uvedena dva nova
posredna poreza i to 1 % taksu na promet robe (centessima rerum venalium) i 5 % nasljednu
taksu za svaku vrijednost iznad 100 000 sestercija (vicessima hereditatium et legatorum),
izuzev ako nasljednici nisu bili najblii srodnici ili veoma siromane osobe. Za ubiranje
nasljednje takse je bio odgovoran procurator XX hereditatium, iz reda vitezova. Uvoenje
nasljedne takse je pravdao time da je nacrt ovog poreza naao u zapisima Julija Cezara. Ovi
posredni porezi nisu bili popularni i dodatno su opteretili porezne obveznike za vrijeme
kriznog kasnoaugustovskog reima. August je 6. god. n. e. imenovao jo jednu komisiju od
trojice konzulara, izabranih kockom, koji su mu pomogli u smanjivanju javne potronje.
Postojala je jo jedna blagajna, a to je bio fisk (fiscus) koji je bio neka vrsta personalnog
trezora princepsa, u koji su dolazili prihodi iz carskih provincija, i koji se koristio za interese
Drave. Fisk je uskoro obuhvatio sve prihode i posjede koji su pripadali princepsu,
ukljuujui i one koji su se nalazili u senatskim provincijama. Naelnik fiska (procurator a
rationibus) je dolazio iz reda sposobnih osloboenika od iznimnog povjerenja. August je
1339
ORBIS ROMANVS
1340
ORBIS ROMANVS
August je niz mjera u tom smjeru poduzeo jo 28. god. p. n. e., ali su glavni zakoni preloeni
i provedeni neto kasnije kada se reim uvstio i definirao. Lex Iulia de maritandis ordinibus
doneen 18. god. p. n. e. je pokuavao da podigne moral i broj lanova viih klasa u Rimu
tako to bi ohrabrivao stupanje u brak i dobivanje djece. Ovaj zakon je direktno iao na
reguliranje branih odnosa unutar viih klasa, na koje se principat trebao naslanjati u svojoj
upravi. Za osobe iz senatorskog i vitekog stalea utvrivano je obavezno stupanje u brak.
Neovisno o klasi, Augustu i njegovom kruoku je isto jako bilo stalo i da povea broj rimskih
graana biolokim putem, a ne samo adopcijom ili dodjeljivanjem graanstva (kako je to
radio i planirao Cezar). August je itekako pokuavao i svojim zakonima i djelovanjem da ne
relativizira i obezvrijedi rimsko ime i graanstvo (to bi se dogodilo masovnim
dodjeljivanjem graanstva), nego je uspijevao da zadri njegov povlateni i specifini poloaj
u Dravi. Ovaj zakon je imao i neke neoekivane posljedice, jer je svojim oficijelnim
insistiranjem na poveanju nataliteta davao izlike (pod firmom neplodnosti) za razvode, a
stimulirao ponovne ulaske razvedenih u brak. Tako je zakon indirektno poticao na razvode.
Augustovsko porodino zakonodavstvo nije primarno ilo ka tome da stabilizira brak, pa su
se pojedinci sve vie razvodili i stupali u nove brakove.
1341
ORBIS ROMANVS
Idue 17. god. p. n. e. donesen je Lex Iulia de Adulteriis Coercendis koji je tretirao branu
nevjeru kao krivino djelo i sukladno tome predviao otre sankcije i kazne. Implementacija
kazne je prenesena na odgovornost pater familiasu, odnosno onome ko je imao potestas nad
udatom enom. U uvjetima kada je brak sine manu dominirao, rije je po pravilu bila o ocu
udate ene. Oevi bi imali pravo da ubiju svoje udate kerke i njihove partnere u preljubi.
Ako bi on ubio ili dao da se ubije samo jedan partner u preljubi, protiv njega bi bila
podignuta optunica za ubistvo. Tako je osiguravano da se kazni in preljuba, a ne samo
jedan uesnik u tome i eventualno potedi kerka. Kazne su jednostavno morale biti
reciprone. Otac je imao i opciju da kazni svoju udatu kerku na neki drugi nain; primjer
prua August koji je svoju kerku dao prognati. U tom sluaju oba krivca ili vie njih,
zavisno od situacije - (koji uestvuju u nevjeri) bi bila prognana na razliite otoke (dummodo
in diversas insulas relegentur), a dio njihove imovine bi bio konfisciran. Suprug je mogao
ubiti preljubnika svoje supruge samo ako je ta osoba spadala u kategoriju nedostojnih
(infamis) ili bila bez statusa, kao to su osueni kriminalci, glumci, makroi, gladijatori,
muke prostitutke, robovi. On nije smio da ubije svoju suprugu, ako ona nije bila pod
njegovom potestas. Ako je odluio da ubije preljubnika, suprug je morao zahtijevati razvod u
roku od tri dana pod optubom za preljubu. Ako bi suprug znao za preljubu, a ne bi nita
uinio mogao se suoiti i da sam bude optuen za lenocinium, tj. da je neka vrsta makroa.
Ako smrtna kazna nije provedena (to je bio est sluaj), a iznesene su optube za preljubu i
udata ena i njen ljubavnik ili ljubavnici su bili predmet krivinog procesa, koji bi se mogao
zavriti konfiskacijom preljubnikove imovine i 1/3 enine imovine i miraza. ena
osuena za preljubu se nije mogla preudati. Posljedni porodini zakon je Lex Papia Poppaea
iz 9. god. n. e. koji je eksplicitno promovirao brak, potomstvo (unutar zakonskog braka) i
koji je prilino diskriminirao celibat, i samim tim dopunjavao i utvrivao ranije porodine
zakone.
Sa navedenim zakonima augustovski reim je zaokruio svoje porodino zakonodavstvo,
kojim se ulazilo i u najmanje detalje vezane za brak, brane odnose i dobivanje potomstva.
Provodivost zakonodavstva se temeljila na sustavu kazni za one koji ga se ne pridravaju i
privilegija za one koji se ponaaju u duhu sa zakonodavstvom. Najvie se radilo na tome da
se popularizira i zatiti institucija braka, ne zbog samoga braka kao moralne i vrijednosne
vertikale nego poradi dobijanja poroda. Duh porodinih zakona je proizlazio iz isto
pragmatine potrebe za poveanjem prirodnog prirataja i dobijanja legalnih graana, a ne iz
nekih ideoloko moralistiko religioznih pobuda. Tako su se ovi zakoni nudili podsticaj
za brak i dobivanje djece te uvodili oteavajue okolnosti za celibat. Iako na prvi pogled
zakoni izgledaju strogi, oni, kao i kasnije carsko zakonodavsto vezano za obiteljske odnose
bilo ipak humanije i ravnopravnije u odnosu na neke ranije republikanske obiajne i
zakonodavne obiteljske i rodne propise u kojima je smatrano da je ena bila nositelj krivice.
Ipak su propisi bili pravedniji jer su se sankcije primjenjivale na oba pola, a muu je oduzeto
pravo da kanjava svoje supruge.
1342
ORBIS ROMANVS
August je ustanovio i Pravo tri ili etiri djeteta (Ius trium vel quattuor liberorum), odnosno privilegije koje su
dobijali ingenui koji su imali najmanje troje bioloke djece i osloboenici sa najmanje etvero bioloke djece.
Ovo pravo se odnosilo na oba roditelja. Oevi bi mogli da zatrae izuzee iz javnih trokova i iz skrbnita na
koje bi bili obavezivani zakonom (tutela legitima), majke bi bile osloboene starateljstva (tutela mulierum) i
dobile bi pravo nasljedstva na imovinu koja bi pripadala njenoj djeci. Legalna djeca bi ula u kvotu oba
roditelja, dok bi djete nepoznatog oca ulazilo samo u kvotu majke kao i portentum (defektno roeno dijete).
Bilo je sluajeva da se pokuavali da izvrdaju ovo pravo, pa su oni koji su prijavili pojedince koji bi
zloupotrebili pravo dobijali pravo na dio nasljea. To je kao posljedicu imalo da se razvije zanimanje
profesionalnih dounika, pa je nagrada smanjena na ranije svote. Princepsi i Senat su imali pravo da daju u
odreenim sluajevima pojedincima radi nekih njihovih odreenih djela i postignua u javnoj sferi ili drugih
razloga privilegije koje bi uivali oni koji bi potovali porodino zakonodavstvo, odnosno imali djecu. Ova
privilegija se zvala Ius liberorum. Iako je imala dvoje djece, ovo pravo je dobila i Livija. Marcijal je ovo pravo
dobio od Domicijana. Plinije Mlai navodi da je od dobio od princepsa Ius trium liberorum. I Svetonije je
dobio ovo pravo.Vlasnici velikih brodova su isto nagraeni sa Pravom tri djeteta. Ova privilegija se spominje
i na epigrafskim spomenicima sa kraticom I. L. H. (Ius liberorum habens). Pravo tri djeteta je ukinuo
Justinijan 534. god. n. e.
1343
ORBIS ROMANVS
koje se ne bi preudale ne samo da su bili iskljueni od primanja nasljedstva nego nisu smjeli
prisustvovati i javnim igrama. Ta odredba je trebala i da simboliki separira one koji se nisu
povinovali porodinom zakonodavstvu, tako to bi ih prikazala kao graane drugog reda.
Ako su se ranije povinovali porodinim zakonima, za mukarce se ne bi primjenjivale kazne
sa navrenih 60 godina, a za ene sa navrenih 50 godina, naravno bilo je dodatnih regula
koja bi propisivala prava i obaveze, pa i odgovornost (u okviru porodinog zakonodavstva)
mukaraca i ena u navedenim seniorskim goditima u razliitim sluajevima u kojima bi se
oni mogli nai. I te regule su kao temelj svoga donoenja imale elju za potencijalnom
produkcijom djece.
Po Lex Papia Poppaea kandidat koji je imao nekoliko djece je bio po automatizmu preferiran
u odnosu na onoga koji je imao manje. Osloboenik koji je imao odreen broj djece je bio
osloboen operarum obligatione, a osloboenica koja je imala 4 djece je bila osloboena
tutorstva svojih patrona. Dunosti kuratora (curator) su bili osloboeni oni graani koji su
imali troje djece koja su ivjela u Gradu ili etvero u Italiji ili petero u provinciji.
Orbi (osobe u braku, ali bez djece/qui liberos non habent od 25 do 60 za mukarce i od 20
do 50 za ene) su mogli uzeti samo polovinu nasljedstva. Ovom odredbom se pokuavalo
osujetiti da se sankcije zakona izigraju adopcijom. Suprunici su mogli po oporuci ostaviti
jedno drugom samo 1/10 svoje imovine. Naravno zakonodavstvo je predvialo i izuzetke u
pitanju nasljeivanje suprunika bez zajednike bioloke djece, ali sa djecom koju su
suprunici imali iz drugih, ranijih brakova.
Sudei po odredbama navedenih zakona, Augustu je bilo stalo ne samo do bioloke zatite
viih klasa, nego i do njihovog integriteta. Tako su uvedena i odreena ogranienja za
zasnivanje brane veze meu razliitim klasama rimskog drutva. Tako je zabranjen brak
senatora ili senatorske djece sa osloboenicima, zatim sa enom iji su otac ili majka bili iz
reda ars ludicra (plesai, glumci, gladijatori, ili drugi zabavljai)18, prostitutkom. Ovim je
August na mala vrata u rimsko drutvo poeo uvoditi klasnu segregaciju po pitanju branog
vezivanja. Time to je ogranieno brano vezivanje kroz odreene drutvene granice, kao
indirektna posljedica bilo je raanje konkubinata (koje je je tek stoljeima kasnije regulirao
Justinijan), to je definitivno bilo suprotnost onoga to se namjeravalo sa donoenjem
augustovskog porodinog zakonodavstva.
Lex Papia Poppaea je definirao i granicu izmeu onih koji nisu stupili u brak i onih koji
nemaju djece (a u braku su). Iako su imovinska prava i jednih i drugih bila u odreenoj mjeri
ograniena, ipak je podvuena neka linija koja je nevjenane drala sa niim pravima.
Istovremeno su utvrivane odreene povlastice za osobe koje imaju djecu. Kako bi se
regulirala strogost u primjeni zakona postavljeni su i uvari zakona. Lex Papia Poppaea je
donesen u zadnjoj fazi augustovske vladavine, kada se ovaj reim nalazio u krizi ije
posljedice su bile i Veliki Ilirski rat od 6. do 9. god. n. e., i katastrofa u Teutoburkoj umi.
18
Iako su pojedinci iz rimske industrije zabave znali doi do velikog bogatstva, njihova zanimanja za razliku
do modernog doba nisu bila uope cijenjena.
1344
ORBIS ROMANVS
1345
ORBIS ROMANVS
artikuliranu diplomatiju, kao drugo sredstvo za uvrivanje i odranje rimske moi. Svi
vanjski ratovi i diplomatska aktivnost su voeni na osnovi jednog aksioma koji je
augustovski rem promovirao kao svoju ideoloku mantru, a to je ideal o superiornosti
rimsko italskog elementa, iji je sudbinski zadatak da pravedno i uinkovito vlada
svijetom. Taj osjeaj se vrlo dobro ogleda u Vergilijevim stihovima iz Enejide (rimskog
parnjaka Ilijadi i Odiseji) u kojima se izrie to sudbinsko breme Rimljanina da vlada
svijetom. Uostalom u Enejidi i Jupiter obeava Rimu vlast bez kraja/granica.
Ratne kampanje za vrijeme Augusta bi se mogle podijeliti na dvije faze i to onu do proljea
6. god. n. e. kada je imala izrazito ofanzivni karakter i onu od proljea 6. god. n. e., kada su
ratovi voeni kako bi se odrale teritorijalne steevine ili je rije o defanzivnom karakteru
borbe. Kako izgleda osnovni cilj ratnih kampanja za vrijeme augustovskog reima za vrijeme
prve, ofanzivne faze bio je zaokruivanje rimskog imperija na odreenim prirodnim
granicama i to posebno u Europi, gdje se teilo i stratekoj zamisli smanjivanja obujma
granine linije. Ipak je potrebno naglasiti da od izrazito agresivne politike Cezara, August u
vanjskopolitikim pitanjima pokazuje odreenu uzdrljivost i opreznost.
Kampanja u Kantabriji i Asturiji 29. 19. god. p. n. e.
Iako je rimsko zaposjedanje Iberskog poluotoka zapoelo jo u zadnjoj deceniji II. punskog
rata, jo uvijek je krajnji sjeverozapad bio va domaaja rimskog imperija. August je bio
svjestan da poradi sigurnosti panije (bitne i zbog rudarskog bogatstva), ovo brdsko
planinsko podruje ne smije ostati van okvira Rimske drave. Ovaj jo uvijek nezavisni
predio panije je pripadao narodima Kantabrima i Asturima.
Kantabri19 (zajednica sa dosta keltskih i drugih indoeuropskih primjesa, ali i ligurskih i akvitanskih elemenata)
su i ranije imali intenzivne odnose sa Rimljanima, posebno vezano za ratove gdje su oni sluili kao plaenici ili
pomone jedinice i to na razliitim stranama (za vrijeme II. punskog rata bitka kod Metaura, boravka Katona
Starijeg u Iberiji, pobuna sredinom II. st. p. n. e. i za vrijeme numantinskog rata). Oni su stali na stranu Pompeja
i za vrijeme njegovog sukoba sa Sertorijem, a uestvovali su i u bitci kod Ilerde na Pompejevoj strani. Kantabri
su poslali 56. god. p. n. e. i pomo Akvitancima protiv trupa koje je predvodio Cezarov legat Publije Kras.
Glavni kantabrijski grad je bio Aracillum, lociran u dolini rijeke Besaya.. Zahvaljujui tome, Rimljani su se
upoznali sa ratnikim osobenostima naroda u ovom brdsko planinskom podruju Iberskog poluotoka.
Kantabri su ak bili zarobili i jedan od bojnih znakova rimskih legija, to se smatralo velikom sramotom za
Rimljane i njihovu vojnu silu. Asturi su bili Galecianska20 zajednica na sjeverozapadu panije, koja je bila
podijeljena na dvije skupine i to (na osnovi rimske identifikacije) na Transplanince (Transmontani) sjeverno
od planinskog lanca Picos de Europa - i Cisplanince (Cismontani). Glavni grad Astura je bila Asturica (dananja
Astorga). I Asturi su kao i Kantabri uestovali u bitki kod Metaura, ali se za razliku od svojih susjeda nisu
pojavljivali kao faktor ije djelovanje je potrebno zabiljeiti sve do Augustovog konanog osvajanja Iberije.
Kao povod za kampanju u sjevernoj paniji posluili su upadi Kantabra, koje je predvodio
poglavica Korokota/ Corocotta, na teritorije naroda Vakeja/Vaccaei, Turmodiga/Turmodigi i
Autrigona/Autrigones koji su bili pod rimskom vlau. Uz to su Kantabri poduprli antirimski
19
20
1346
ORBIS ROMANVS
revolt Vakeja 29. god. p. n. e. Sve je to vodilo izbijanju rata. Naravno glavni razlog
osvajakog rata bi leao u elji da se stave pod kontrolu bogati resursi sjeverne panije.
Kantabrija je posjedovala rudnike zlata, srebra, olova, kalaja i eljeza kao i izvore magnetita i
soli. Ustvari itava kampanje je skup niza manjih ratova :
1. Bellum Asturicum
2. II. Astursko kantabrijski rat 24. 22. god. p. n. e.
3. III. Astursko kantabrijski rat 20. 18. god. p. n. e., povezan sa pobjeglim
kantabrijskim robovima koji su se vraali iz Galije. Ovaj revolt je veoma brutalno uguio
Agripa.
4. Astursko kantabrijska pobuna 16. 13. god. p. n. e.
Konano je osobno August 26. god. p. n. e. pokrenuo ofanzivu na Kantabre, sa bazom
u Segisami (dananji Burgos). Pored Augusta, svoje zapovjedniko umijee u ovom ratu je
imao pokazati i u to doba svugdje prisutni Agripa. Prema Kasiju Dionu, strategija Kantabra i
Astura se sastojala od gerilsko partizanskog naina ratovanja (koristei zemljopisnu
pogodnost i bolje poznavanje terena) i izbjegavanja bitke na otvorenom. Rimljani nikada u
potpunosti nisu uspjeli da pariraju ovakvom nainu ratovanja niti da pronau adekvatan
odgovor, radi ega su i u kantabrijskom i asturskom ratu trpili velike gubitke, sa stalnim
napadima protivnika na linije snabdjevanja i pojedine jedinice. Kantabri su bili poznati po
koritenju lakog oruja (kratki maevi, noevi, kopljaitd., zatim neto slino iberskoj
falcata tip maa -21 i bipinnis tip sjekire sa dvostrukom otricom, karakteristinom za
narode sjeverne panije). Po svome starom dobrom obiaju da apsorbiraju sve ono to im
odgovara i to bi im moglo biti korisno, praktini Rimljani su ak bili usvojili (uz preradu)
odreene kantabrijske konjike taktike poteze kao to su circulus cantabricus (polukruna
formacija) i cantabricus impetus (masivni frontalni napad na neprijateljske linije). Teina i
ogorenost borbi u Kantabriji i Asturiji su bile takvog karaktera da je August morao da
upotrijebi veliki broj trupa i to 8 legija i vei broj auksilijarnih jedinica. U borbama je
angairana i ratna mornarica, to e se pokazati kao kljuna manevarska i strateka prednost
Augustove vojske, jer je omoguila u sadejstvu sa kopnenim trupama opkoljavanje
protivnika. Mogue je da je Rim angairao neto vie od 80 000 vojnika, ukljuujui i
auksilijare i mornare.
Kantabrima su se pridruili Asturi u zajednikoj odbrani, a predvodio ih je bivi plaenik
Gauson. U proljee 26. god. p. n. e. tri legije su se stacionirale blizu rijeke Astura (danas
rijeka Esla). Prema Floru Asturi Transplaninci su sili sa svojih snjenih planina u blizinu
iste rijeke, spremajui se za napad na zimske rimske tabore. Meutim, izdali su ih Brigecini/
Brigaecini (odnosno dio Astura Cisplaninaca iz oblasti Benavente) koji su javili Augustu o
namjerama transplaninskih Astura. Kao nagradu Brigecini su dobili Brigantum, a August je
21
Falkata je ma tipian za predrimsku Iberiju, slian po obliku turskom jataganu, grkom kopis i nepalskom
kukri nou.
1347
ORBIS ROMANVS
svojim saveznicima dijelio i posjede. Rimski zapovjednik Publije Karisije (Publius Carisius)
je uspjeno napao Asture i prisilio ih da potrae utoite u utvrenom gradu Lancia, koje je
bilo najvanije uporite cisalpinskih Astura prema Floru. Asturske trupe su potraile utoite
i u Mons Medullius. Rimljani su trupama i jarcima (dugakim 15 rimskih milja) opsjeli i ovu
planinu, a domorodake snage na njoj su se Augustu osobno ceremonijalno predale. Uskoro
se i Gauson, koji je potraio utoite u Lancia, predao Karisiju. August je ipak morao
napustiti bojite, zbog bolesti i povui se u Taragonu.
Prema Oroziju, Asturi su preferirali da poine samoubojstvo (svojim orujem ili ispijajui
otrov) nego da budu zarobljeni. Po Strabonu oni su smatrali da je umrijeti kao ratnik i
slobodni ovjek ustvari pobjeda. Zato i ne treba iznenaditi da su Rimljani kako bi uguili
otpor primjenjivali uasne i radikalne metode, pa nisu ni uzimali zarobljenike. Strabon je
tako opisao da su Asturi pjevali himne pobjede dok su bili razapinjani na krst. Glavne borbe
su konano zavrene tek 19. god. p. n. e., ali su se manji okraji i bune nastavile sve do 13.
god. p. n. e. I pored masovnog stradanja domorodake populacije sjeverozapadne panije
(ubjedljivo najvei dio muke odrasle populacije je nastradao), lokalni otpor je ipak
zahtijevao da se na tome podruju stacioniraju kao stalni garnizon dvije legije, te da se
osnuju kolonije Asturica Augusta i Lucus Asturum. Sa kantabrijsko asturskom kampanjom
August je prestao da se osobno uputa u ratne sukobe, koje su sada u njegovo ime vodili
legati.
Kampanja na Arabijskom poluotoku
Rimljani su sa semitskim Arabljanima imali intenzivne odnose jo od vremena stvaranja levantskih provincija.
Arabijski poluotok sa sirijsko mesopotamijskom pustinjom je i bio prostor na kome se oblikovala semitska
etnika i lingvistika zajednica, i odakle su strujali seobeni talasi koji su olikovali drevne semitske narode
(Akaani, Amoriti, Asirci, Babilonci, Kaananci, Hebreji, Feniani, Aramejci, Haldejci, Aksumi). Samim tim je i
teko povui granicu izmeu ovih semitskih zajednica i niza onoga to je to se definira kao arapski. Bilo bi
potpuno pogreno pojmovno Arape samo saeti na pustinjske beduinske zajednice, jer na sjeveru imamo
Nabatejsko kraljevstvo sa monumentalnom Petrom, i razvijenom kulturom i privredom (Stjenovita
Arabija/Arabia Petraea). Nabatejsko kraljevstvo je sluilo kao tampon zona i bilo je rimsko vazal. Za vrijeme
kralja Harithatha (al-Harith, Aretas III, vl. cc 8762. god. p. n. e.) Nabatejci su prvi put doli u tjenji kontakt
sa Rimljanima. U to su vrijeme prvi put kovani kraljevski novci. Julije Cezar je 47. god. p. n. e. traio od
Malikua (Malik, Malchus I) da ga snabdije konjicom za aleksandrijski rat. Od II. st. p. n. e. postojalo je i
arapsko kraljevstvo Osroene sa prijestolnicom u Edesi te uvena arapska dravica Hatra u sjevernoj
Mesopotamiji. Na sirijskoj granici se razvila i Palmira, u kojoj je isto dominirao arapski element. U junoj
Arabiji su od najranijih vremena cvjetala bogata i razvijena i meusobno srodna kraljevstva kao to su
Sabejsko, Minejsko i Himjaritsko, te manja kraljevstva Katabana i Hadramaut. Jugozapadni Arabljani su bili
poznati kao trgovci i pomorci. Oni su razvili ne samo pomorske trgovake puteve, nego i one kopnene koji su
prolazili du zapadne Arabije (Hedaza). Sve ova arabljanska kraljevstva su bila orijentirana primarno na
trgovaku i produkcionu aktivnost, i ne na militaristiku. Jugozapadni dio Arabije je uivao vee koliine kinih
padavina u odnosu na veinsko pustinjsko podruje Arabije. Samim tim je imao i razvijenu, intenzivnu
poljoprivredu sa navodnjavanjem. Radi toga je Jemen i nosio naziv Sretna Arabija, jer je po bogatstvu i
plodnosti tla odudarao od ostatka pustinjske Arabije.
1348
ORBIS ROMANVS
Augustu je izgleda bilo stalo i da stavi pod kontrolu bogatu zemlju sa druge strane Crvenog
mora, nazvanu Arabia Felix (Sretna Arabija, dananji Jemen). Podruja jemenskih,
kraljevsr+tsava je bio prostor koji je jo iz drevnog doba bio poznat kao zemlja koja
proizvodi mirise i miroije, izmeu ostalog izmirnu, kasiju, cimet i miriljavu smolu tamne
boje, te posebno skupi i u rimskom i mediteranskom svijetu vrlo traeni tamjan. Uz to
kontrola nad jugozapadom Arabijskog poluotoka bi Rimu omoguila i kontrolu prolaza u
Crveno more, odnosno nadgledanje moreuza Bab-el-Mandeb. Kornelije Gal je ve ranije
ustanovio rimski garnizon u Arsinoji (blizu Assaba u dananjoj Eritreji). Sa zauzimanjem i
etabliranjem pozicija i na arabijskoj strani Rimljani bi ostvarili apsolutni uvid u vrlo
lukrativnu trgovinu Crvenim more mi Indijskim okeanom. Tuda su prolazili morski putevi
koji su vodili prema Indiji i dalje ka jugoistonoj Aziji i Kini. Voen Augustovim
nareenjima, ekspediciju je pokrenuo novi prefekt Egipta Elije Gal 26. god. p. n. e. Ukupno
je u osvajanje Sretne Arabije krenulo oko 10 000 vojnika, a Elije Gal je raunao i na
pomo Nabatejskih Arabljana sa sjeverozapada Arabije. Inae Obod ('Obidath/'Ubavdah,
Obada III, cc. Vl. 28 - 9. god. p. n. e.), kralj nabetejskih Arabljana je bio rimski saveznik i
doprinio je Eliju sa 1000 ratnika koje je predvodio Silej/Syllaeus. Meutim, ispostaviti e se
da je Silej sabotirao itavu operaciju sa svojim loim savjetima. Rimske i njima saveznike
trupe su se ukrcale u gradu Clysma (Suec u Egiptu) i dole su do Leuke Come (mogue
Sharmah u Hedazu). Problemi su nastupili ve u transportu trupa, jer su uslijed oluje
pretrpljeni veliki gubici u ljudima i resursima. Radi toga je Elije Gal morao provesti ostatak
godine u Leuke Come kako bi mu se trupe oporavile, a brodovi oteeni u oluji popravili.
Kada su se trupe pokrenule prema Jemenu, suoile su se sa nizom problema. Poslije
jednomjesene penetracije u pravcu juga, desetkovana armija se vratila natrag u Negranu
(Nadran), koju je bila ranije osvojila. Zatim se povukla na obalu Crvenog mora i pre-vezla
na egipatsku obalu. Za povratak joj je trebalo ezdeset dana. Krajnja taka do koje su
Rimljani u Arabiji doli bila je Mariaba. To, moda, nije bio Ma'rib, ranija sabejska
prijestolnica, nego Marijama na jugoistoku. uveni grki geograf Strabon, historiar
ekspedicije i lini prijatelj Galov, svaljuje krivnju zbog mnogih nedaa na izdajstvo Sileja,
koji je bio u slubi Nabatejaca. Tako je ova ekspedicija pretrpila potpuni neuspjeh 24. god. p.
n. e.
Osvajanje Alpa
Rimsko italske vojske su na padine Alpskog pojasa izbile u procesu podjarmljivanja
Cisalpinske Galije (u periodu neposredno prije II. punskog rata II. punski rat decenije
nakon II. punskog rata). Iako je Republika uspjela da uspostavi granicu na padinama Alpa
koje su se sputale u Padsku ravnicu, ipak je trebalo ekati uspostavu principata kako bi se
kompletno podruje pacifiziralo i uvelo u rimski provincijski sustav. U vrijeme Republike,
nije bilo mnogo ni potrebe ni elje da se uputa u riskantne i teke pohode po Alpskim
udolinama, vijencima i klancima kako bi se raznorazne alpske zajednice najrazliitijeg
etnikog porijekla stavile pod pun rimsku vlast. Uostalom ti pohodi nisu bili toliko zanimljivi
za ambiciozne republikanske politiare, jer je napor bio velik (posebice zbog zemljopisnih
1349
ORBIS ROMANVS
uvjeta terena), a korist slaba (ratni plijen bi bio slab). Meutim, sa uspostavom principata i
zacrtavanjem dugorone strateke politike Drave od strane Augusta i njegovog neposrednog
okruenja, prioriteti su postali drugaiji. Sa legaliziranjem i utvrivanjem njegove princepske
vlasti i moi kao i etabliranjem novog sustava, August nije vie imao potrebe da zadovoljava
svoje osobne ambicije, kao to bi bilo osvajanje nekih bogatih ili atraktivnih zemalja. Sada su
na djelu bili sasvim prozaini strateki razlozi, a to je osiguravanje prirodnih granica, a
kontrola alpskih prolaza, obronaka i visova se pokazala kao prioritet. Posebno je alpska
kampanja postala bitna kada je Cisalpinska Galija pripojena Italiji, koja je u augustovskom
reimu zamiljena, definirana i ureena kao metropola, sredinja i temeljna zemlja rimskog
imperija. Tu metropolu je trebalo dodatno zatititi i osigurati prstenom provincija i kontrolom
njenih sjevernih granica. Uostalom, kontrola nad alpskim prolazima je omoguavala konanu
sigurnost na kopnenim rutama koje su vodile u Transalpinsku Galiju i paniju.
Alpsko nezavisno podruje je u etnikom i jezikom pogledu bilo vrlo aroliko, jer su vijenci
i udoline ovog prostora predstavljale i neku vrstu refugija. Tako su se u njemu sauvale i
neke neindoeuropske zajednice, izmijeane sa indoeuropskim narodima i plemenima.22 Reti
(Raeti, Rhaeti, Rheti ili Rhetii) su izvorno bili neindoeuropska zajednica, koja je moda bila
srodna Etrurcima (iako su neki koji su prebivali na podruju dananje sredinje vicarske bili
u augustovsko doba moda ve keltizirani). Zatim je vrijedno istai Vindelike (indoeuropska
zajednica, ija ua etnika pripadnost do danas nije na zadovoljavajui nain rijeena)23 i
keltske Salase.
Prvo su zapoele operacije u Zapadnim Alpima, 25. god. p. n. e., napadom na Salase, koji su
kontrolirali bitne prijelaze Mali St. Bernard i Veliki St. Bernard24 (nazivi prijelaza su iz
postrimskog perioda). Salasi su imali jo jednu nesreu koja je prizivala Rimljane jo u
znatno ranija vremena, a to su zlatni rudnici koje su Rimljani bili zauzeli jo 143. god. p. n. e.
Raniji odnosi Salasa i Rimljana ba nisu bili srdani, pa je i Julije Cezar imao problema sa
njima, a 34. god. p. n. e. povedena je i jedna uspjena kampanja protiv njih pod
zapovjednitvom Marka Valerija Mesale Korvina (Marcus Valerius Messalla Corvinus) i
Antistija Veta (Antistius Vetus). Njihovo konano pokoravanje je vezano za pohod Aula
Terencija Varona Murene (Aulus Terentius Varro Murena) iz 25. god. p. n. e. Strabon navodi
da je 2000 Salasa ubijeno, a 40 000 zarobljeno, odvedeno u oblini rimski grad Eporediu i
prodano u ropstvo. Iako su Salasi doivjeli ovom prilikom stravian pogrom, ipak je blo i
onih koji su opstali na svome teritoriju, na kojem je osnovan grad Augusta Praetoria
Salassorum, moderna Aosta. Reti su konano pokoreni zajedno sa Vindelicima od strane
brae Tiberija i Druza (sinova Livije iz njenog prvog braka) u toku dva pohoda 15. god. p. n.
e. Ali i nakon ove godine e se postupno podvlaivati jo samostalne preostale alpske
zajednice. I kada konano bude pacifiziran alpski prostor, podignut je u slavu i sjeanje na taj
22
Zanimljivo je da su u pojedinim alpskim zonama bile naseljene i neke zajednice koje Strabon definira kao
ilirske.
23
Dovode se u vezu sa Keltima ili sa Liburnima (odnosno Venetima).
24
U rimsko doba zvao se Poeninus mons.
1350
ORBIS ROMANVS
podvig Tropaeum Alpium. Ovaj spomenik koji i danas postoji (bar jednim sauvanim
dijelom) izgraen je 6. god. p. n. e. u mjestu La Turbie, nekoliko kilometara od Monaka. Na
spomeniku su zapisana imena 45 alpska naroda (retskog, keltskog, vindelikog, ilirskog
porijekla) od gornjeg mora do donjeg mora (u znaenju od ogranaka Alpa koji se sputaju
prema Azurnoj obali do onih istonih ogranaka koji se sputaju u Jadransko more) koja su
potinjena u augustovskom dobu. Ovaj spomenik je oznaavao granicu i Italije sa
Narbonskom Galijom, i nalazio se na Via Iulia Augusta, koja je nastavak od Via
Aurelia.Glavni grad Vindelika e Rimljani transformirati u svoj grad Augusta Vindelicorum
(dananji Augsburg). Pokoravanjem Reta i posebno Vindelika, Rimljani sun e samo
zagospodarili Alpskim predjelima, nego su izbili na Donji Dunav. Rijeka Dunav je imala vrlo
znaajno mjesto u stratekim zamislima kreatora vanjske politike augustovskog reima. Ta
rijeka je trebala da bude glavna granina linija rimskog svijeta prema europskom barbarskom
svijetu.
Istone Alpe na granici prema ilirskim etnikim kompleksom je pokrivala keltska kraljevina
Norik, koji su ve jedan dui period imali vrlo intenzivne odnose sa Rimljanima. U II.
graanskom ratu su podravali Cezara. Ali 16. god. p. n. e. su zajedno sa Panonima izvrili
invaziju na Istru, ali ih je porazio Publije Silije/Publius Silius, prokonzul Ilirika. Tada je i
Norik pao pod rimsku vlast, samo je imao poseban status i nazivan je regnum Noricum.
Ovim norikim protektoratom je upravljao carski prokurator.
Zapadni Balkan i panonski bazen
Iako je kampanja iz 35 33. god. p. n. e. bila uspjena, i proirila granice rimskog Ilirika u
kontinentalnu dubinu Zapadnog Balkana, ipak su van domaaja ostale znatne oblasti u
panonskom bazenu. Rimljani su za vrijeme pohoda 35. god. p. n. e. uspjeli da zagospodare
zonom Segestike (odnosno Siskije/Siscije), Rije je vrlo bitnoj stratekoj poziciji koja otvara
vrata za dublji rimski prodor u panonski bazen. Nakon svladavanja glavnog otpora u Alpima,
na red je dola Panonija, a cilj je bio vrlo jasan a to je uspostava granice na Dunavu.
Ilirik je tada bio senatska provincija, to je imajui u vidu njegovu nedavnu potinjenost, kao
i otvorenost i nesigurnost sjevernih granica bila pomalo iznenaujua odluka od strane
Augusta. Ispostaviti e se da je to bila pogrena odluka, i da je Ilirik ipak trebao vru
kontrolu. Nakon skoro dvije decenije, i tek to su zakrpljene rupe samostalnih zajednice na
Iberijskom poluotoku i Alpima, panja augustovskog reima se ponovo ustremila prema
Zapadnom Balkanu. Osloboena zadataka na zapadu vojna sila se koncentrirala na ilirske
zemlje. Angairanje na granicama Ilirika je mogue bilo motivirano i upadom Norika i
Panona u Ilirik 16. god. p. n. e.
Ilirski etniki kompleks je zauzimao jedno iroko podruje Zapadnog Balkana, dijela sredinjeg Balkana i
dijelove panonskog bazena, a neke ilirske zajednice mogle su se nai i u Alpima (npr. Breuni, Genaunes). U
ilirologiji posebno mjesto zauzima problem Panona, odnosno da li bi trebalo ove zajednice trebalo uvrstiti u
ilirski etniki kompleks ili je rije o zasebnom etnikom korpusu. Sudei po onomastici i odreenim podacima
iz historijske grae (u prvom redu oslanjajui se na Strabona i Apijana) moglo bi se tvrditi da su panonski
narodi (kao to su npr. Breuci, Oserijati, Kolapijaniitd.) inili posebnu sub-komponentu unutar ireg ilirskog
1351
ORBIS ROMANVS
etnikog kompleksa. Inae je potrebno istai da je panonski bazen, pored ilirskih Panona, bio naseljen i brojnim
keltskim skupinama kao to su Taurisci, Boji i Skordisci, a poele su se javljati na istoku i iranske (sarmatske)
zajednice.
Po Kasiju Dionu 16. god. p. n. e. u rimskom Iliriku je dolo do manje pobune koju je brzo
uguio Publije Silije. Ova pobuna je vjerojatno uvezana na neki nain sa ranije spomenutim
upadom Norika i Panona u, kao i sa provalom Denteleta i Skordiska u Makedoniju (koja se
desila iste godine) i borbama sa Besima i Sarmatima. Borbe sa Panonima su voene i 14.
god. p. n. e. i 13/12. god. p. n. e. Tada je pokretom protiv Panona direktno zapovijedao
Agripa.25 Po Kasiju Dionu, tada do borbi nije ni dolo, jer su se Panoni uplaili i odustali od
svojih planova. Nakon Agripine smrti, Panoni su se ponovo digli na oruje, radi ega je
August nakon to mu je nametnuo Agripinu udovicu, Tiberiju Klaudiju Neronu (Tiberius
Claudius Nero, sin Livije i pastorak Augusta) predao i njegovo zapovjednitvo u ratu sa
Panonima. Tiberije se izgleda vie bio orijentirao na pacificiranje Donje Panonije. Literarna
vrela (Svetonije i Rufije Fest) identificiraju poimenino i pojedine panonske narode koji vode
rat ka to su Breuci (nastanjivali su prostore dananje istone Slavonije i sjeveroistone
Bosne) i Amantini. Glavni domorodaki vojvoda u borbama u toku ove kampanje bio je
vjerojatno Baton Breuki. Tiberije je imao vrlo otar nastup prema Panonima, unitavajui
njihovu zemlju i nanosei im veliku tetu u ljudima i resursima. On je koristio u ratu protiv
Panona i njima susjedne Skordiske. Tiberije je razoruao Panone i zarobio i u ropstvo prodao
veliki broj njihovih pripadnika u ratnikoj i muevnoj dobi (kako bi oslabio otpornu snagu
Panona). Ovaj rat je trajao (sa redovnim Tiberijevim odsustvima) sve do 9. god. p. n. e. Bez
obzira na odreene nedoumice u historiografiji, mogue je pretpostaviti da su Rimljani u toku
rata od 12. do 9. god. p. n. e. uspjeli postaviti granicu na Srednjem Dunavu. Nakon
Tiberijeve pobjede, i panonski bazen je ukljuen u sustav i teritoriju provincije Ilirik.
Dok su trajale borbe na sjeveru, u panonskom bazenu, bilo je nemira i u junim oblastima
koje su dvije decenije ranije osvojene. Tako je i u dinarskom, ranije pokorenom dijelu Ilirika
vjerojatno uzrokovano ratom na sjevernim granicama i u panonskom bazenu, dolo do nove
pobune 12/11. god. p. n. e. Ustanici su ak uspjeli da zauzmu i Salonu. I ovaj ustanak je
Tiberije, i pored toga to je morao da izmjenino vodi borbe i sa ustanicima u dinarskom
dijelu Ilirika i sa Panonima, uspeno uguio i ponovo zauzeo Salonu. Iako je i ova pobuna
brzo uguena ona je uvjetovala prebacivanje Ilirika 11. god.p. n. e. iz senatske u carsku
nadlenost. Senatu su u zamjenu za Ilirik predate provincije Kipar i Narbonska Galija. Po
Kasiju Dionu i 10. god.p. n. e. dolo je, zbog upornog zahtijevanja poreza do nove pobune u
Iliriku. Ovaj drugi ustanak je izgleda nastojao i da iskoristi odsustvo Tiberija (koji je tada
zajedno sa Augustom boravio u Galiji ) iz ilirskih zemalja i upad Daana.
Skordisci, nekada mona i opasna politija sa keltskom osnovom, su u ovom periodu bili samo
sjena nekadanje slave. Njihovom opadanju nisu doprinosili samo ratovi sa Rimljanima, nego
ak i prije odnosi sa drugim barbarskim zajednicama kao to su Kimbri i Teutoni, ija je
25
Agripa se upravo vratio iz Sirije, i dobio je tribunsku vlast ponovo za narednih 5 godina. Jasno je bilo da je
Agripa tada predstavljao desnu ruku Augusta.
1352
ORBIS ROMANVS
seoba prela i preko njihove teritorije. Posebno teak udarac su doivjeli za vrijeme irenja
Dakije pod Bojrebistom, i to izmeu 56. i 50. god. p. n. e. Konano ih je porazio Tiberije 15.
god. p. n. e., kada su postali rimski potinjeni saveznici. Skordike auksilijarne jedinice
pokazati e se kao vjerne i vrlo korisne Rimljanima u njihovim sukobima na dunavskoj
granici i u ratu od 12. do 9. god. p. n. e. (kada su imali vrlo znaajnu ulogu u slamanju
panonskog ustanka), te kasnije za vrijeme Velikog Ilirskog ustanka od 6. do 9. god. n. e.
Uvena je i rimska kontrola i nad Istonim Balkanom, jer je Sapeanska (Sapaeans, Sapaei
ili Sapaioi) Trakija bila rimska potinjena saveznika kraljevina. Kada je dolo do
proturimske pobune trakih Besa koje je predvodio Vologases, u bitki koja je uslijedila 13.
god. p. n. e. poginuo je trako sapeanski kralj Reskuporis I. (Rhescuporis, vl. 48. 13, god,
p. n. e.). Pred buntovnicima je vladajua sapeanska familija pobjegla iz Trakije, ali je dolo
do rimske intervencije i ponovnog instaliranja izbjegle dinastije na prijesto. Poto Reskuporis
I. nije ostavio nasljednika, novi kralj Trakije je postao Remetalk I. (Rhoemetalces, vl. 12.
god. p. n. e. 12. god. n. e.), stric Reskuporisa I. i njegov nekadanji uvar i zatitnik. Veliku
ulogu u ovom kraljevstvu je imao i Remetalkov brat Reskuporis II. Remetalk I. je bio vrlo
kultiviran i lojalan rimski saveznik, i stup rimske moi na Balkanu, posebno se istakavi
poslavi detaman vojske u pomo Rimljanima za vrijeme kriznog razdoblja Velikog Ilirskog
ustanka. Nakon smrti Remetalka I., August je kraljevstvo podijelio na dva dijela i to na
zapadni (zaostaliji, ruralniji i divljiji) kojim je upravljao Reskuporis II., i na istoni
(razvijeniji, urbaniji, kulturniji i bogatiji) koji je vladao Kotis III. (Cotys, sin Remetalka I.)
Stoljeima su Trakijom vladali Odrizi, koji su zenit svoje moi doivjeli za vrijeme kralja Sitalka, saveznika
Atenjana u Peloponeskom ratu. U IV. st. p. n. e., Trako odrisko kraljevstvo se podijelilo u tri manja
kraljevstva, od kojih je ono sa sjeditem u Seuthopolis bilo najdugovjenije. Za vrijeme helenizma, trako
podruje je bilo pod vrhovnom vlau Aleksandra Makedonskog, pojedinih dijadoha i makedonskih
antigonidskih vladara, ak je bilo napadnuto od Kelta. I pored svega toga Seuthopolis je uspio kako tako da
ima svoje kraljeve. U rimsko doba vlast u Trakiji je prela na traki narod Sapeane.
Sjeverno od srednjeg i donjeg toka Dunava su se nalazili Sarmati i Daani, koji su znali
prelaziti granicu i upadati u zemlje juno od Dunava. Rimljani su zato esto odbijali napade
plemena koja su ivjela na srednjem i donjem toku Dunava, i u vie navrata su ak upadali i
na neprijateljski teritoriji. Mogue je da je izvjesni Lentul 10. god. p. n. e. vodio ratove s
druge strane Dunava protiv Daana i Sarmata. Daani su te godine preli Dunav i upali u
Panoniju. U svojim Res Gestae sam August izvjetava da su Daani preli Dunav, ali da su
bili poraeni i da je zatim rimska armija prela na lijevu stranu Dunava. Po Floru Daanima
je u prekodunavskim upadima komandovao njihov kralj Kotis. Rimske vojskovoe prelazile
su Dunav i dolazile do Dnjestra; poslije duge borbe Rimljani su uvrstili granicu na Dunavu.
Prekorajnska Germanija
1353
ORBIS ROMANVS
Germani26 su pripadali indoeuropskoj lingvistikoj zajednici i prvotno su potekli sa podruja june Skandinavije
i krajnjeg sjevera dananje Njemake. Postupno su se germanske zajednice sputale prema jugu, jugozapadu i
istoku, uglavnom na tetu keltskih zajednica. Rimljani su stoljee ranije imali ve izraajniji sukob sa
Germanima i to Kimbrima i Teutoncima, koje je Marije praktino unitio i zatro im postojanje. Kasnije je Cezar
uao u niz okraja sa Germanima koji su pokuavali da se etabliraju i nasele u veim masama zapadno od Rajne.
Ne samo da je zapadnorajnska ekspanzija zaustavljena, nego je Cezar ak prelazio preko Rajne. Iako je Cezar
Rajnu ocijenio kao granicu Gala i Germana, u to vrijeme sa kulturne i etnike take gledita, Rajna nije bila
granica toga tipa. Latenska kultura, koja se uglavnom pripisuje Keltima, je bila rairena i istono od Rajne
(najbolji primjer su keltski Boji naseljeni na podruju dananje eke/Bohemije), a pojedine germanske
zajednice su se i etablirale i izmijeale sa Galima na zapadnoj strani Rajne. Na osnovi podataka o germanskim
narodima koje daju Cezar, Tacit i drugi kasniji (do zakljuno VI. st. n. e.) pisci klasinog historijskog razdoblja,
germanski etnokulturni kompleks bi se mogao diferencirati u :
a)istonogermanske narode (Goti, Rugijci, Gepidi, Vandali, Heruli, Skiri, Burgundi)
b)zapadnogermanske narode (koji se dijele na Istvaeones, Irminones, Ingvaeones), i prebivaju izmeu
Rajne i Labe.
c)sjevernogermanske narode (rije je o dananjim Skandinavcima)
Rimski pisci i na latinskom i na grkom jeziku su prepoznali i itav niz germanskih naroda sa sopstvenim
politijama, irom pojasa od Rajne, preko Dunava, do Labe, Visle i du obala Baltikog mora. Rije je o vie
desetina politija. Rimska prekorajnska ekspanzija za vrijeme augustovskog reima e se prvo odraziti na
zapadnogermansku zajednicu. Od germanskih naroda koji e igrati veliku ulogu u ovim vrlo intenzivnim
odnosima rimskog sa germanskim sjevernjakim svijetom, vrijedi istai Heruske (Cherusci), Hate (Chatti),
Sugambre, Brukteri (Bructeri), Batavci, Frizi (Frisi), Tenktere (Tencteri), Ubijce (Ubii), Hermundre
(Hermunduri), Markomani (Marcomanni).... itd. Germanska socijalna struktura je bila na niem nivou nego ona
kod Gala. Germanske kraljevine su bile zasnovane i voene na osnovi starjeinstva u okviru vladajue porodice
ili roda i izbora od strane slobodnih mukaraca-ratnika (koji su ustvari bili ubjedljiva veina stanovnitva
politija). Veliko znaenje su imale i skuptine ratnika. U ekonomskom pogledu, Germani su bili poljodjelci.
Rani oblici germanske religijske i mitoloke svijesti se mogu samo nasluivati na osnovi fragmentarnih i opih
podataka kod antikih pisaca (posebno Cezara i Tacita), arheolokih nalaza i komparativne metode. Najraniji
opis germanske religijske misli daje Cezar koji je uporedio sloene religijske obiaje Gala i jednostavnije
germanske tradicije. Tacit je bio detaljniji i on spominje i ljudske i ivotinjske rtve. Glavno germansko
boanstvo (Wodan, Woden, Odin) Rimljani su identificirali sa svojim Merkurom. Kod pojedinih germanskih
zajednica u ovo vrijeme veliku vanost je imala i Nerta, boginja plodnosti. Po Tacitu, Germani nisu imali
hramove jer su ih smatrali neodgovarajuim stanitem za bogove, i nisu predstavljali idole u antropomorfnom
obliku. Umjesto toga, oni su posveivali ume i gajeve za pojedina boanstva. Zanimljivo je da su Germani
imali i svoje posebno runsko pismo. Rune su se koristile u najveem broju sluajeva kao magijski tekstovi.
Nazivi Germani i Germania su bili rimski terminus technikus kojim su oznaavali srodne zajednice odreenog
etnokulturnog kompleksa. Kada su Rimljani sredinom I. st. p. n. e. uli u dubinu galskog podruja, spoznali su
da se dalje iza granica keltskog etnokulturnog podruja, nalazi jo jedan kompleks naroda i plemena, uglavnom
situiran u podruju istono od Rajne i sjeverno od Dunava. U klasinim mediteranskim civilizacijama nije
postojalo ime za taj kompleks, a niti su zajednikog imena imali ni ti europski sjevernjaki narodi. Zato je
stvoreno novo ime Germani, koje je uveo historiar Posidonije, a popularizirao Julije Cezar i time uveo u
26
Germani spadaju u onaj red zajednica koje su od svojih susjeda dobijali najrazliitija imena, to se onda
prenijelo i na tadanje prilino aroliko nominiranje Njemake od strane drugih europskih naroda. Njihovi
istoni susjedi, slavenski govornici smatrali su Germane nijemima (jer nisu znali govoriti slavenski), od ega je
potekao i na naziv Nijemci Nemci. Peorativni naziv vabe u naem jeziku iz etnonima Svebi.
1354
ORBIS ROMANVS
korpus klasine pisane grae, a odatle i u kasniju upotrebu. Pod tim nazivom su najprije podrazumijevani neki
pogranini narodi moda galsko germanske mjeavine sa lijeve strane Rajne Germani cisrhenani. Porijeklo
imena moglo bi biti i keltsko jer su se slino nazivali i neki tamonji narodi kao Cenomani, Paenomani i dr.
Potrebno je istai da Germanija nije nikada bila ujedinjena, i da nije postojala svijest o zajednitvu. Pojedini
narodi i pojedine politije su vodile svaka svoju politiku. Arminije, koji je pokuavao ujediniti bar zapadne
Germane, je svojom glavom platio za taj naum. Iako itatelju literarnih vrela i kasnije historiografije moe
izgledati da je postojao neki viestoljetni sukob Rimljana i Germana (nastavljen u kasnijem suparnitvu
Francuza i Nijemaca), to uope nije bila injenica iz vrlo jednostavnog razloga Germanija nije bila politika
ili narodnosna jedinica. Uostalom germanski narodi i plemena su mnogo ee ratovala izmeu sebe, nego sa
Rimskom dravom.
Termini Germania i Germani su tako od Julija Cezara pa nadalje su tako postali generiki termini :
1.
2.
3.
Ve 39 38. god. p. n. e., Marko Vipsanije Agripa kao namjesnik Galije je vodio borbe sa
Germanima sa istone strane Rajne i to pomaui Ubijcima u njihovom sukobu sa Svebima.
Nakon kampanje Agripa je naselio germanske Ubijce na zapadnu obalu Rajne (na prostor
koji je nekada pripadao Eburonima) i osnovao je 38. god. p. n. e. Oppidum Ubiorum (kasnije
Colonia Claudia Ara Agrippinensium, dananji Cologne/Keln).
Osnivanje Kelna kao grada izgraenog na naelima mediteranskog, grko - rimskog urbaniteta je imalo i svoju
dublju politiku i kulturoloku pozadinu. Rije je o promiljenom potezu sa dugoronim ciljevima, da se na
obali Rajne postavi glavno sredite rimske kulture koje e djelovati kao magnet prema okolnim narodima
galskog i germanskog porijekla. Keln, odnosno tada jo uvijek Opidum Ubijaca je trebao biti velianstveni
reprezent, izlog i bastion rimske civilizacije na ovom, tada dalekom sjeverozapadu Europe, odakle bi se ona
irila i granala u razliitim pravcima. Zato se toliko i ulagalo u ovaj grad, jer je rije o vrlo dobro proraunatoj
politici. Kulturoloka i civilizacijska superiornost rimskog svijeta tako vidljivo izraena preko ovog rajnskog
grada je trebala da olabavi otporne snage okolnih galskih i germanskih zajednica i da omogui njihovo vie
manje dobrovoljno apsorbiranje u rimski, kosmopolitski svijet. Zidane kamene zgrade, teatri, kupatila,
ceste...itd.. trebali su da ubijede poglavito Germane u sve prednosti onoga to im donosi nova vlast. U Opidum
Ubijaca je smjeteno i sredite (hram) carskog i dravnog kulta za provinciju Germaniju. I tu bi se jednom
godinje okupljali predstavnici zajednica iz cijele Germanije (i one istonorajnske do septembra 9. god. n. e.)
kako bi izrazili lojalnost princepsu i Dravi. Prostrani hramovni prostor je dominirao gradskim podrujem, a
obredom i saborom provincije je rukovodio glavni germanski sveenik na oltaru nazvanom ara Ubiorum ili ara
Germaniae. Kompleks je simboliki okrenut prema istoku, ka umama istonorajnske Germanije. Posljednji
glavni germanski sveenik za navedenu aru, a koji je bio zaduen i za istonorajnsku Germaniju je bio velika
Segimend iz naroda Heruska i roak Arminija. I nakon 9. god. n. e. oltar je zadrao neto od svoje vanosti, pa
se i grad u mnogim natpisima spominje kao Ara Ubiorum. Keln e postati vremenom jedan od
najvelianstvenijih i najvanijih rimskih gradova.
Pojava i uvivanje Rimljana na obalama Rajne, kao posljedicu je imalo itav niz uzrono
posljedinih turbulencija istono od Rajne, Migracije pojedinih naroda i plemena su postale
este, kao npr. Batavci (koji su bili rimski saveznici) i Markomana (koji su se pomjerali dalje
1355
ORBIS ROMANVS
1356
ORBIS ROMANVS
ornamentima, kao i funkcijom prokonzula za sljedeu godinu. Naredne 10. god. p. n. e. Hati i
Sugambri su napali Druzov tabor, ali su vrlo lako poraeni, a Druz je sa svojom vojskom
nastavio prodor od Mainz/Majnca sve do Hata. Druz je nakon ove pobjede otiao da posjeti
Augusta i svoga brata Tiberija u Lugdunumu (dananji Lion; tada se rodio i budui etvrti
rimski car Klaudije). Druz je vrlo lako izabran i za konzula za 9. god. p. n. e., ali bez obzira
na konzulske dunosti, on je brzo napustio Grad i uputio se u Germaniju. Sada je prodro jo
dublje, napao podruje Hata, i uz teke i krvave borbe napredovao sve do Sveba. Zatim je
nastavio prema Heruscima i u ljeto 9. god. p. n. e. sa svojim jedinicama je doao do rijeke
Elbe, to je bio velianstven uspjeh. Rimska utvrda koja je pripadala ovoj kampanji je
otkrivena u Hedemndenu. Rijeku Elbu nije preao, tamo je postavio tropeum i poeo se
povlaiti. Navodno je tada Druz sreo jednu Germanku izrazito velike visine koja mu je
poruila da ne nadire dalje u Germaniju, jer se Sudbina digla protiv njega.
Po Svetoniju (u ivotopisu Klaudija) Taj je Druz kao kvestor i pretor bio vrhovni zapovjednik u retskom,
zatim u germanskom ratu, i ujedno prvi rimski vojskovoa koji je zaplovio u Sjeverni okean. Sa onu stranu
Rajne je iskopao kanale snano i golemo djelo koji se jo danas zovu Druzovi kanali. Neprijatelja je vie
pute unitio i protjerao duboko u pusto u unutranjosti zemlje, a prestao ga je progoniti tek onda kad mu se
ukazala barbarska ena u nadljudskoj veliini i pobjednika, progovorivi latinskim jezikom, zaustavila u daljem
napredovanju.
Po Kasiju Dionu : Meutim, Druz se nije obazirao na bilo koju od ovih stvari, nego je izvrio napao zemlju
Hata i napredovao je sve Sveba, osvajajui sa tekoama teritoriju koju je preao i poraavajui snage koje su
ga napadale, samo nakon znaajnog krvoprolia. Odatle je on nastavio u zemlju Heruska, napredujui sve do
rijeke Elbe, pustoei sve na svome putu. Elba izvire u Vandalskim planinama i uliva se kao mona rijeka u
Sjeverni okean. Druz je namjeravao da pree rijeku, ali nije uspio u svome pokuaju. ena nadljudske visine ga
je srela i rekla : Kamo, molim te, uri, nezasitni Druzu, nije sueno da e gledati ove zemlje, nego odlazi; jer
kraj i tvoga djela i tvoga ivota je ve tu..
Seneka u De Consolatione Ad Marciam kae sljedee : Livija je izgubila svoga sina Druza, koji bi bio veliki
imperator, a ve je bio veliki vojskovoa. On je marirao duboko u Germaniju, i postavio je rimske vojne
simbole na mjesta gdje se jedva znalo o postojanju Rimljana. On je umro na maru, njegovi najvei neprijatelji
tretirali su ga sa respektom
I po povratku se desila velika nesrea po Druza, Rim, i cijelu mediteransku civilizaciju. Ovaj
pobjednik i miljenik rimske javnosti i Augustove familije, je doivio nesreu. Nespretno je
pao sa konja, doivjevi teu povredu koja je dovela do gangrene i mjesec dana nakon
povreivanja Druz je umro. To je izazvalo veliku alost u Rimu, a posebno je bratovu smrt
teko primio Tiberije, koji je na vijest da mu se brat nalazi u tekom stanju jo ranije hitno
otiao do njega. Druzovo tijelo je bilo preneseno u Rim gdje su ga doekale i preuzele
dekurije pisara. Do Marsovog polja su ga nosili vitezovi. Nakon to je tijelo kremirano,
pepeo je pohranjen u Augustovom mauzoleju. Senat je donio odluku o gradnji mramornog
slavoluka na via Appia u ast Druza i njegovih pobjeda, podizanju statua i kenotaf na obali
Rajne. U znak pobjeda u Germaniji, Druzovi potomci, u prvom redu njegov najstariji sin,
dobili su i poasno ime Germanik (Germanicus).
Po Svetoniju, Druzovo tijelo su do Rima donijeli najugledniji ljudi iz municipija i kolonija. Zanimljivo je da je
duboko oaloeni Tiberije ispratio tijelo svoga brata tako to je iao pjeke ispred njega i to cijelim putem od
1357
ORBIS ROMANVS
mjesta smrti do samoga Rima. Navodni Druzov slavoluk unutar Porta San Sebastiano na via Appia, je ustvari
dio Aqua Antoniniana, koju je dao izgraditi princeps Karakala.
Druz je bio vrlo popularan meu svojim vojnicima, koji su njemu u slavu podigli spomenik u
Moguntiacumu (dananji Majnc; ostaci spomenika jo uvijek stoje), oko kojeg su svake
godine na odreeni dan vojnici ili u ophodu, a galske zajednice prinosile javne rtve.
Druzove velianstvene pobjede su utaborile rimsko prisustvo i u srcu Germanije istono od
Rajne, ali nesretna smrt ovog velikog i potovanog rimskog zapovjednika je sprijeila da se
ve tada ostvari puna pobjeda i zauzme itava Germanija. Da je Druz ostao iv, posao u
Germaniji bi bio nepovratno zavren, a rimski stijeg bi bio duboko usaen na obale Elbe.
Meutim, Germanija je spaena...
Druz (koji je umro u svojoj 29 godini) je bio popularan i omiljen i zbog svoga karaktera i zbog svojih
sposobnosti. Uivao je veliko povjerenje samoga Augusta, a odnos brae Tiberija i Druza je bio na iznimnoj
visini. Druz je vrlo rano zapoeo politiku i vojnu karijeru, a uspjeno je ratovao protiv Reta u Alpima. Braa
Tiberije i Druz su lako porazili lokalne alpske zajednice. Zanimljivo je da je Druz imao odreene
prorepublikanske ideale. Neposredno prije svoje smrti, on je napisao jedno privatno pismo Tiberiju, gdje se
alio na stil Augustove vladavine. Tiberije je pismo dobio kada je bio sa Augustom i Livijom. Kada mu je
reeno da pismo proita naglas, Tiberije je pokuao da izbjegne te kompromitirajue dijelove pisma, ali je to
primijetila promuurna Livija i puni sadraj pisma je bio poznat. Nakon toga je Druzu nareeno da se vrati u
Rim. August je napisao i Druzovu biografiju, koja naalost nije ostala sauvana.
Druza je naslijedio u germanskim operacijama njegov brat Tiberije, koji je imao shvatanje da
je Germanija previe siromana i od manje vrijednosti za rimski imperij. Ali i pored tog
uvjerenja, zapoete operacije se nisu mogle zaustaviti i dolo je do nastanka ofanzive.
Tiberije je 9. i 8. god. p. n. e. napao Sugambre i na hiljade ih deportirao na drugu stranu
rijeke. U Xantenu je Tiberije ustanovio i vojni tabor, kao i u Halternu. Nakon toga je dolo
do jednog dueg zatija u potinjenoj Germaniji. Poetkom nove ere je zabiljeena jedna
manja pobuna, koju je uguio Lucije Domicije Ahenobarb (Lucius Domitius Ahenobarbus),
koji je ak i nastavio ofanzivu, pa je i preao rijeku Elbu. August je 4. god. n. e. naredio
Tiberiju da ponovo pokrene vojsku u Germaniji, kako bi oblast postala normalna i
pacifizirana provincija. Tiberije je sa donjogermanskom armijskom skupinom marirao od
Rajne sve do izvora Lippe, gdje je u Anreppenu izgraen i vojni tabor. Idue godine, te
rimske trupe su se srele sa flotom na uu Elbe, pa je Tiberije izveo mar du rijeke, koja je
trebala postati granica nove provincije. Ovom prilikom je Rimu ponovo potinio Hauke,
porazio je i udaljene Langobarde (koji su po Veleju Paterkulu prevazilazili u divljatvu ostale
Germane), i doao do zemlje Semnona i Hermundura.
Van rimskog dometa ostala je samo Markomanija, kojom je vladao kralj Maroboud
(Maroboduus, ivio 30. god. p. n. e. 37. god. n. e.). Markomani su bili naelno germanski
narod, meutim sa dosta keltskih elemenata koje su apsorbirali u svoje narodnosno i politiko
bie (ak je i me Maroboud keltskog porijekla). Kao potomak vladajueg klana Markomana,
Maroboud je dugo boravio (kao djeak i mladi) u svojstvu taoca u Rimu, gdje je uivao
izrazitu naklonost osobno Augusta. Oko 9. god. p. n. e. Maroboud se vratio u Markomaniju,
postavi i njen vladar. Kako bi izbjegao rimski pritisak i ekspanziju u Germaniji, Maroboud
1358
ORBIS ROMANVS
je pomjerio svoj narod dalje prema istoku u zonu Bohemije. Zahvaljujui iskustvu steenom
u Rimu, Maroboud je uspio da reformira i vojno i politiko ustrojstvo Markomanije, a u
Bohemiji je uzeo i titulu kralja. Po Veleju Paterkulu vojna sila Markomanije je za vrijeme
Marobouda iznosila 70 000 pjeadinaca i 4 000 konjanika. Markomanija je bila jedina
preostala nezavisna kraljevina sjeverno od Dunava, koja je bila dostojan takmac rimskom
imperiju kojim je vladao August.
Augustova istona politika
Vanjska politika augustovskog reima nije se zasnivala samo na ratnim pohodima, nego i na
vrlo sloenim diplomatskim rjeenjima. Za razliku od tenje za izbijanjem na prirodne
granice u Europi, na Istoku su se preferirala druga, mirnija politika zasnovana na diplomatiji
(naravno praeno vojnom silom). Iako su pjesnici pozivali Augusta da organizira pohod
protiv Parta (kako bi se osvetila Kara), on je ipak bio daleko od agresivnih planova Krasa,
Cezara i Antonija. On je elio sporna pitanja rijeiti u prvom redu diplomatskim putem. U
prvom redu to je znailo konano zaeljivanje otvorene rate viedecenijskog sukoba sa
arsakidsko partskim Iranom. Kako bi se djelotvornije osigurala granica na Eufratu, August
je primijenio pravilo odravanja niza manjih potinjenih saveznikih dravica, kao neka
vrsta tampon zone. Ali je i osigurao znaajnu provinciju Siriju sa prilino brojnim legijskim
garnizonom.
Tada je partskim Iranom jo uvijek vladao krvoloni ah nad ahovima Fraat IV. (vl. 37.
2. god. p. n. e.; prilikom stupanja na prijesto je ubio svoga oca i 30 brae i polubrae), sin
Oroda II. Kada je izbio posljednji rat Marka Antonija, Fraat IV. je to iskoristio kako bi
potisnuo pozicije Rimljana i njihovih saveznika. Sa pomou partskog Irana na jermenski
prijesto je vraen Artaxias II. (vl. 34. 20. god. p. n. e.), najstariji sin Artavasdesa II. Ubrzo
je pobijeen i Artavasdes I. iz Medije Atropatene. Ali je Artaxias napravio i greku jer je
naredio da se likvidiraju svi Rimljani koji bi se nali unutar njegove domene. Posljedica te
akcije je bila ta kada je poslao emisare u Rim, kako bi osigurao oslobaanje svojih roaka iz
rimskog zarobljenitva, da je bio odbijen. Naravno nije dugo trebalo da doe i do adekvatne
rimske reakcije. Jermeni su 20. god. p. n. e. poslali izaslanstvo Augustu da oni vie ne ele
Artaxiasa za kralja, i molili su da se umjesto njega za kralja postavi mlai brat Tigran III.
(kojeg su uvali Rimljani u Aleksandriji). Augustu je ovo bilo kao porueno i poslana je
velika vojska pod zapovjednitvom Augustovog pastorka Tiberija. Ali ve prije nego to je
dola ta vojska, Artaxias je bio ubijen od strane nekih svojih roaka. Nakon smrti kralja
Artaxiasa II. (vl. 33 - 20. p. n. e.), Livijin sin Tiberije je 20. god. p. n. e. na jermensko
prijestolje postavio Tigrana III. (vl. 20 - 10. god. p. n. e.) i Jermenija je ula u rimsku sferu
utjecaja. Ali to nije znailo da je pitanje Jermenije rijeeno. Zbog naruenih odnosa meu
nasljednicima Tigrana III. dolazilo je do unutarnjih sukoba u Jermeniji, pa su Rimljani morali
ulagati i diplomatske i vojne napore kako bi se regulirala prilino zamrena situacija u ovoj
kraljevini. Najvei dio te jermenske zamrenosti iz posljednje decenije stare ere i prvih
godina nove ere je vezan za djecu Tigrana III. (ali od razliitih majki) Tigrana IV. i njegovu
1359
ORBIS ROMANVS
polusestru i kraljevsku suprugu Erato, koji su zajedno dolazili na tron vie puta. August je
poslao Tiberija da imenuje Artavasdesa III. (roaka Tigrana IV. i Erato) za novog kralja
Jermenije. Tigran IV. i Erato su poveli graanski rat, u kome ih je pomagao Fraat V.
Meutim, partski kralj je povukao podrku jermenskom vladarskom paru, kako bi izbjegao
da bude uvuen u otvoreni rat sa Rimljanima. August je 1. god. n. e. na Istok poslao Gaja
Cezara sa zadatkom zaustavljanja graanskog rata u Jermeniji i uspostave rimske kontrole.
Ali ve prije dolaska Gaja, Tigran IV. je bio umoren i jermensko prijestolje je predano
Ariobarzanu II. (vl. 2 - 4. god. n. e.) iz Medije Atropatene Ariobarzan II. je poginuo
nesretnim sluajem i August je imenovao njegovog sina Artavasdesa IV. za novog
jermenskog kralja. Ali radi nezadovoljstva jermenske populacije zbog stranog kralja,
augustovski reim je revidirao svoju politiku i predao jermenski tron Tigranu V. (daljem
roaku jermenske vladarske dinastije). Ali su se jermenski velikai pobunili i na prijestolje
vratili Erato da zajedno vlada sa Tigranom V. Meutim, ovaj novi vladarski par je svrgnut
11./12 god. n. e., i domaa dinastija je izumrla. August je 12. god. n. e. za novog kralja
Jermenije imenovao Vonona I. iz Partije.
Pored Jermenije, i tadanji Iran je obiljeen turbulentnim zbivanjima. Fraat IV. je svojom
krutom politikom izazvao nezadovoljstvo svojih podanika, to je dovelo do pobune i
dovoenje 32. god. p. n. e. na prijesto Tiridata II. Ipak uz pomo Skita Fraat IV. je 30. god. p.
n. e. pokrenuo akciju protiv Tiridata koji je pobjegao u Siriju, gdje je potraio zatitu
Rimljana i odakle je pokrenuo neuspjeni napad na svoje domovinu. Tiberijev najvei
diplomatski uspjeh je bio diplomatski sporazum sa Fraatom IV. vladarem partskog Irana koji
se desio 20. god. p. n. e. Ustvari ovo je bio i prvi veliki uspjeh u karijeri tada jo uvijek
mladog Tiberija. Na osnovi toga sporazuma je utvren mir, a Rimljanima su vraeni bojni
legijski znakovi - orlovi (aquilae) koje su Rimljani izgubili za vrijeme Krasa i Marka
Antonija, kao i zarobljenici. To vraanje bojnih znakova (koje je Tiberije primio na jednoj
adi na Eufratu), iako je nesumnjivo rije o simbolikom inu, je predstavljeno kao velika
moralna pobjeda i uspjeh prvog reda za tek uspostavljeni augustovski reim. Ovaj dogaaj je
proslavljan u umjetnosti i na novcu. ak je izgraen i hram Marsu Ultoru (Osvetniku) u koji
su pohranjeni ti bojni znakovi. U ast ove diplomatske pobjede u Rimu su uvedeni godinji
praznici, sagraen je luk i izdan novac na kome su bile scene predavanja zastava. Augustovu
pobjedu opjevali su i njemu bliski pjesnici. Po sporazumu je i kraljevina Jermenija priznata
kao rimska interesna zona.
Mirovni sporazum i dogovor o meusobnim odnosima doprinijeli su razvitku trgovine.
Redovnu karavansku trgovinu potpomagali su i Parti i Rimljani, pa je ona doprinosila
privrednom uzdizanju kako rimske Sirije tako i partske Mezopotamije. Ovim je ponovo
uspostavljena i ona komunikacija nazivana Put svile, a koja je povezivala Veliko Sredinje
Carstvo/Kina dinastije Han sa rimskim svijetom, i to preko isto civiliziranog iranskog svijeta
Srednjeg Istoka i niza oaza u kojima su cvjetale male dravice, obogaene time to su se
nalazile na putu kojim se odvijala trgovina izmeu krajnjeg istoka i zapada Euroazije.
1360
ORBIS ROMANVS
Jermensko pitanje e igrati jednu od glavnih i poveznica i kamena spoticanja u odnosima Rimskog Carstva sa
Iranskim dinastijama Arsakida i kasnije Sasanida, i to sve do samoga kraja postojanja ovih carstava. Iranci (i
Parti/Arsakidi i Perzijanci/Sasanidi) nisu mogli trpjeti u Jermeniji rimski utjecaj, jer bi to predstavljalo opasnost
za partsku vladavinu u Mezopotamiji i zapadnim satrapijama. Sa svoje strane, Rimljani se nisu mogli pomiriti
sa vladavinom iranskog elementa nad Jermenijom, jer je to predstavljalo prepreku za veze sa s istonom obalom
Crnog Mora i stvaralo stalnu opasnost za Siriju i Kapadokiju. Zato je jedan od krucijalnih rimskih interesa na
istonoj granici bilo da se Jermenija odri u okviru rimske interesne sfere, uglavnom u vidu potinjene
saveznike ili vazalne drave. I po pravilu historiju Jermenije je primarno potrebno promatrati kroz prizmu
rimsko iranskih odnosa, i promjene prorimskih kraljeva sa onima koji su bili naklonjeniji Irancima i obratno.
Godinama nakon sporazuma sa Tiberijem, Fraat IV. je radi toga to nije imao neko preveliko
povjerenje u svoje podanike, je poslao pet svojih sinova (meu njima i budueg aha nad
ahovima Tiridata III.) kao taoce u Rimu (gdje je smatrao da su oni sigurniji). Ovaj
naknadna prorimska politika je bila i rezultat utjecaja jedne italske robinje, koju je August
poklonio Fraatu IV. Ova ena pod imenom Muza je postala glavna supruga aha nad
1361
ORBIS ROMANVS
1362
ORBIS ROMANVS
1363
ORBIS ROMANVS
Quirinius). Ali i pored toga u unutranjosti je bilo vie nemira i pobuna koji su izbijali i u drugoj polovici III. st.
n. e.
ORBIS ROMANVS
obaveze bili znatno tee optereenje za domorodce, nego to je to izgledalo na prvi pogled.
Domorodci su morali i da Rimskoj Dravi i pohlepnim zakupcima koji su dolazili iz svih
krajeva Imperije prepuste svoja rudna bogastva. Posebno su oblasti dananje Bosne bile
zanimljive Rimljanima zbog njihovih rudnika zlata (u Gornjoj Bosni dolina rijeke Fojnice,
Gornjem Vrbasu), srebra (podruje dananje Srebrenice), eljeza (Japra u zapadnoj Bosni i
dijelovi Gornje Bosne). A i rimska provincijalna uprava se nije ustruavala da se
prekomjerno bogati na raun domaeg, sve siromanijeg stanovnitva sluei se svim
sredstvima, a od ilirskih naroda je i oduzimana zemlja kako bi se na nju naselili kolonisti i
veterani imperijalnih vojski. Pored svih nevolja domae stanovnitvo zapadnog Balkana je
bilo iskoritavano i od stranih trgovaca i zelenaa koji su doli pratei rimske legije, a koji su
isisavali sve to je bilo vrijedno, a sa ovih podruja su tekle i rijeke robova u Italiju i
provincije Italije. Od domorodaca se zahtijevalo da po pozivu alju i svoje regrute i vojne
jedinice kao pomone trupe koje e zajedno sa rimskim legijama ratovati irom tada
poznatog svijeta. I u vrijeme svoje nezavisnosti i za vrijeme prvih decenija rimske vladavine,
ilirski narodi su bili meusobno podijeljeni uzajamnim surevnjivostima, suparnitvima pa i
mrnjom i neprijateljstvom, osobinama koje su Rimljani znali vrlo dobro iskoristiti kada su
pokoravali zapadni Balkan. Ali nakon decenija sustavnog i obilnog iskoritavanja, u
domorodcima se sve vie nagomilavalo nezadovoljstvo, frustracije i bijes prema osvajau,
dok je istovremeno raslo i uvjerenje da je potrebno da se istupi i to zajedniki.
Sada se samo ekao povod i on je ubrzo doao u regrutaciji domorodaca koji su trebali otii u
daleke sjeverne ume i planine kako bi i oni dali svoju krv na pijedestalu Rimske Imperije.
August je izdao naredbu da se izvri i mobilizacija ilirskih auksilijara, kako bi bili upueni na
markomansko bohemijsko bojite. Kada su legije predvoene Tiberijem ve prelazile
Dunav, u dubokoj bosanskoj unutranjosti negdje u Gornjoj Bosni, na podruju ilirskog
naroda Dezitijata (koji su kao i drugi ilirski narodi imali svoju peregrinsku civitas) okupila se
regrutovana domorodaka vojska (u formi pomonih, auksilijarnih trupa) kako bi odatle bila
odaslana na ratite. Meutim skupljena vojska, uvidjevi svoju snagu, je istupila protiv Rima.
Predvoena lokalnim dezitijatskim politikim i vojnim dunosnikom Batonom, regrutovani
domorodci su se okrenuli protiv rimskih oficira i lokalnog rimskog garnizona koji su vrlo
brzo likvidirani. Vijest o pobuni je vrlo brzo obila zapadni Balkan i Panoniju i mnotvo
drugih ilirskih naroda se pobunilo. Buktinje openarodnog ustanka su se nevienom brzinom
irile po svim stranama rimske provincije Ilirik, bez milosti unitavajui lokalne veteranske
garnizone, koloniste i sve ono to ih je podsjealo na rimsku vlast, ukljuujui i omraene,
grabeljive trgovce i zelenae. Poto su sa ovih podruja na Dunav neto ranije bile povuene
sve rimske regularne vojne snage, nije trebalo dugo da ustanici zagospodare velikim
podrujem i eliminiraju rimsku upravu. Nedugo nakon to je pobuna izbila na dezitijatskom
podruju, pojavilo se novo sredite ustanka kod naroda Breuka, koji su ivjeli u
sjeveroistonoj Bosni i istonoj Slavoniji, na ijem se elu nalazio njihov vojskovoa isto po
imenu Baton. Tako se razbuktao rat koji e trajati pune tri i po godine i ugroziti i samu
Imperiju i zaustaviti njeno napredovanje za vrijeme Augusta.
1365
ORBIS ROMANVS
Baton Dezitijatski je prvo planirao zauzeti Salonu, glavni grad provincije Ilirik, ali napad nije
uspio, a i sam Baton Dezitijatski je bio ranjen jednim projektilom. Nakon toga se ustanika
vojska razdvojila. Jedan dio je krenuo prema jugu sa ciljem da presijee cestu Via Egnatia.
Ova kolona je uspjela da prodre u teritoriju koja je pripadala provinciji Makedoniji i da oko
ceste vodi borbe sa promjenljivim uspjehom. Drugi dio ustanike vojske je osobno predvodio
Baton Dezitijatski, koji se oporavio od ranjavanja, i ova kolona je krenula prema
sjeverozapadu i gradu Siskiji/Sisciji, bitnoj stratekoj taki. Kada je vijest o velikom ustanku
dola do Tiberija, on je shvatio da je rije o novom tekom ratu. Pravilno ocijenivi da nije
mogue voditi borbe na dva fronta i to u sendviu izmeu pobunjenih Ilira i Markomana,
Tiberije je sklopio mirovni sporazum sa Maroboudom i povukao je trupe sa markomansko
bohemijskog podruja. Ispred svojih nastupajuih legija koje je povlaio sa Dunava, kao
prethodnicu je poslao XX. legiju koju je predvodio Valerije Mesalinus (puno ime Marcus
Valerius Messalla Corvinus Messallinus), tadanji namjesnik/legat propretor provincije Ilirik.
Ova prethodnica je uspjela da u Sisciju ue prije trupa Batona Dezitijatskog. Do sukoba
vojski koje su predvodili Baton Dezitijatski i Valerije Mesalinus je dolo juno od Siscije, i
to prilikom jednu bitku su dobili ustanici, a drugu Rimljani.
Istovremeno sa deavanjima u dinarskom pojasu Ilirika, panonski ustanici predvoeni
Batonom Breukim pokuali su zauzeti Sirmium/Sirmium (dananja Srijemska Mitrovica).
Meutim, Rimljani stacionirani u gradu su uspjeli da odbiju napad i Breuci nisu uspjeli
zauzeti Sirmijum i ostvariti svoju osnovnu strateku zamisao. A uz sve to namjesnik Mezije
Aul Cecina Sever (Aulus Caecina Severus) je im je dobio vijesti o pobuni u panonskom
bazenu se brzo uputio protiv pobunjenika i to pravcem prema irem podruju Sirmijuma,
koje se nalazilo u okviru Ilirika na samoj granici prema Meziji. Sa breuko-panonskom
ustanicima se srazio blizu rijeke Drave (v), to bi znailo da su se nakon
neuspjenog napada na Sirmium ustanike snage predvoene Batonom Breukim povukle u
pravcu sjeverozapada. U ovoj prvoj veoj i znaajnijoj bici ustanka Cecinine trupe su uspjele
i uz znatne svoje rtve da poraze ustanike. Tako je Cecina uspio da sprijei ustaniko
ovladavanje prostorom sjeverno od Sirmijuma i stabiliziranje na obali Dunava, toj vanjskoj
granici Imperije. Ali zbog svojih velikih gubitaka Cecina nije mogao da iskoristi svoju
pobjedu i da nastavi pokret dublje u ustaniko zalee.
Nakon ustanikih neuspjeha da zauzme glavna tri oslonca rimske vlasti u Iliriku (Salona,
Siscija i Sirmijum), Baton Dezitijatski je shvatio da je potrebno ujedinjenje svih ustanikih
snaga i stvaranje zajednikog vojno politikog Saveza. Radi toga je otiao na breuko
panonsko podruje kako bi se stvorio zajedniki Savez. Prva zajednika akcija
novoformiranog Saveza je bilo zauzimanje i utvrivanje na planini Alma (dananja Fruka
Gora). Protiv njih je Cecina Sever poslao trake saveznike jedinice koje je predvodio njihov
kralj Remetalk I., koji je bio najvaniji rimski saveznik u ratu. Po Dionu, ustanici su poraeni
tom prilikom od strane trakih jedinica koji su inili neku vrstu prethodnice Cecine Severa,
kojem su se opet te zdruene ustanike jedinice snano odolijevale prilikom drugog napada
koji su pokrenule rimske jedinice. Olakavanju pozicija ustanikog Saveza na istonoj
1366
ORBIS ROMANVS
bojinici tada je doprinio i upad Daana i Sarmata, pa je Cecina Sever morao povui trupe da
se suprotstavi ovom upadu. Po Kasiju Dionu, ustanici su jo jednom provalili u Makedoniju,
ali ovaj put vie orijentirano prema istoku. Ovaj napad su uspjeli da zaustave traki kralj
Remetalk I. i njegov brat Reskuporis II.
Dolaskom Tiberija u Sisciji (koja e biti glavni tab protuustanikih aktivnosti skoro do
damoga kraja rata), nastupilo je vrijeme reorganizacije rimske vojne sile na zapadnoj
bojinici. To odlaganje rimske ofanzivne akcije, su iskoristili ustanici da proire svoju
teritoriju do duboko na zapadnom pravcu du rijeke Kupe pa skoro do Kvarnera i granica
Italije. Izbijanje i naglo irenje ustanka je od poetka izazvalo i nervozu, pa i strah i paniku u
Rimu i Italiji. Po Veleju Paterkulu August je na senatskoj sjednici izjavio da ako se ne
poduzmu krajnje mjere da e neprijatelj za deset dana biti pred Rimom. Iako je bilo
nesumnjivo pretjerivanje da e se ustanici nai pred Rimom, ipak je preduzet itav niz
vanrednih mjera :
1. Pozvani su veterani.
2.
Imuni graani i mukarci i ene, su prema visini svoje imovine, morali da daju
odreeni razrez u mukim robovima sposobnim za vojnu slubu (koje bi Drava
oslobaala kako bi odmah nakon oslobaanja bili unovaeni i ukljueni u armiju) te i
6-mjeseni troak njihovog izdravanja, obuke i opremanja.
1367
ORBIS ROMANVS
Prije svoje adopcije 4. god. n. e. Nero Claudius Germanicus, a poslije ulaska u porodicu Julija Cezara
Germanicus Julius Caesar
1368
ORBIS ROMANVS
privemenom logoru kod Vulkajskih movara (srednji tok rijeka Bosuta - Vuka) rimske i
pomone trupe su bile iznenada napadnute od velike mase ustanika. Bitka koja je uslijedila
po svojim karakteristikama i po broju angairanih snaga spada u red veih bitaka rimske
vojne povijesti. Opis bitke daju i Velej Paterkul i Kasije Dion. Prilikom napada ustanikih
snaga, pomone i trake jedinice su bile potuene i natjerane u bijeg i situacija je postala vrlo
opasna po rimsku stranu. Izgleda da su i sami rimski zapovjednici Plaucije Silvan i Aul
Cecina pred samu bitku poinili niz taktikih previda. Situaciju kod Vulkajskih movara
spasili su sabranost, hrabrost, vrline i sposobnost redova - legionara. Oni nisu samo uspjeli
izdrati ustanike jurie nego su izvrili i kontranapad i tako izvukli pobjedu iz oajne
situacije i ujedno spasili svoje zapovjednike od sramote poraza. Nakon toga je istona
borbena grupa mogla da nastavi nastupanje prema Tiberiju u Sisciji. I u jesen 7. god. n. e.
dolo je do spajanja dviju velikih borbenih grupa rimskih oruanih snaga, i kreiranja
privremenog tabora sa enormnim vojnim sastavom. U njemu su se tako nalazile vojne snage
od ukupno deset legija (pet Tiberijevih i pet Cecinih i Silvanovih), vie nego 70 kohorti, 10
ala konjanitva, i vie nego 10 000 veterana, i veliki broj dobrovoljaca i brojno konjanitvo
trakog kralja. Nakon toga, Tiberije je trupe ponovo razdvojio i one iz istone borbene grupe
je vratio natrag, uz eskort trupa sa zapadne bojinice. Ovim prolaskom velike mase vojnika
dodatno je razarano panonsko podruje sjeverno od Save. Nakon toga se Tiberije vratio u
Sisciju i vojsku rasporedio u zimovalita. Vie manje podudarno sa ovim periodom i
Germanik je pobijedio Mezeje.
U 8. god. n. e. konano je dolo do realiziranja Tiberijeve dugorone strategije sa javljanjem
pukotina u ustanikom Savezu. Teko dvoipogodinje ratovanje je doprinijelo da se na
ustanikoj strani, izloenoj ubitanom i stalnom unitavanju resursa i ljudi, pone pojavljivati
demoraliziranost, pa i defetizam i kalkulanstvo. Tada se i pokazuje, i pored nastojanja Batona
Dezitijatskog (koji je bio idejni tvorac Saveza i njegov najodaniji reprezent), da su
centrifugalne sile i unutarnji partikularizmi i pojedinani ipak bili jo uvijek i previe izraeni
da bi se Savez mogao smatrati koherentnom i prepoznatljivo i funkcionalno jedinstvenom
silom. Prvi koji je pokuao da iznae neki partikularni izlaz iz ove situacije bio je izvjesni
lokalni poglavica iz podruja juno od Siscije po imenu Skenobard. On je stupio u kontakt sa
Manijem Enijem (Manius Ennius) komandantom rimskog garnizona u Sisciji radi eventualne
promjene strane u sukobu, ali kako izgleda ovaj pokuaj konspiracije nije uspio. Ipak
sljedea konspiracija koju je jedan od poglavara ustanka imao sa Tiberijem e imati mnogo
tee i gore posljedice i uveliko e predestinirati dalji tok ustanka.
Jo u toku 8. god. n. e. vrhovni vojvoda Baton Breuki je stupio u tajne pregovore sa
Tiberijem. Batonu Breukom, koji je bio najvaniji zapovjednik ustanikog Saveza u
panonskom podruju je sigurno bilo dosta rata, koji je nanio do tada golemu tetu junoj
Panoniji. On je bio i stariji od Batona Dezitijatskog i sigurno je bio manje sklon nastavku
sukoba, i naklonjeniji pregovorima i kompromisu. Tiberije je ovu situaciju vrlo diplomatski
umjeno iskoristio. Njemu je bilo u interesu samo da podijeli ustaniki Savez i iz rata izbaci
panonsku komponentu ustanku, i u cilju toga bio je spreman na dosta ustupaka Batonu
1369
ORBIS ROMANVS
Breukom. Ipak Baton Breuki se u svome naumu predaje morao suoiti sa jakom
opozicijom unutar Breuka i panonskih ustanika. Opoziciju predaji i sporazumu sa
Rimljanima predvodio je Pines, koji je inae bio kralj Breuka. Baton Breuki se obraunao sa
Pinesom, tako to ga je uhapsio i isporuio Rimljanima. Sa svoje strane je izvrio 3. VIII. 8.
god. n. e. simboliku predaju panonskih trupa Tiberiju i Rimu na obali (u donjem toku) rijeke
Bosne (....apud flumen nomine Bathinum...). Ovaj podatak se nalazi u djelu Veleja
Paterkula (koji je bio neposredni svjedok navedenih zbivanja na rijeci Bosni) i rije je o
najstarijem do sada poznatom podatku u kome se spominje drevno bosansko ime (ali za
rijeku, ne za zemlju). Za uzvrat to je napustio ustaniki Savez, Tiberije je ostavio Batonu
Breukom autonomiju i dopustio mu da vlada nad Breucima. Baz obzira na eliminiranje
Pinesa, Baton Breuki se ipak suoio sa tim da je morao potvrivati svoj autoritet u nizu
breuko panonskih zajednica (jer je bilo dosta neslaganja sa njegovom preoportunistikom
politikom i uzurpacijom vlasti). Za to vrijeme Baton Dezitijatski je odluio da kazni izdaju i
kolaboraciju sa neprijateljem i pripremio je brzu akciju, kako bi povratio Panoniju u ustaniki
tabor. U jesen 8. god. n. e. sa brojnim i snanim trupama je iz dinarskog pojasa brzo i
iznenadno prodro u junu Panoniju, postavio je klopku Batonu Breukom (koji je obilazio
navedeno podruje kako bi potvrivao svoju vlast) i pobijedio ga je u bitci. Baton Breuki se
sklonio u oblinje gradinsko naselje, koje je Baton Dezitijatski dao opsjedati (vjerojatno u
dananjem tuzlanskom podruju). Ubrzo su sami stanovnici naselja izruili nekadanjeg
vrhovnog vojvodu ustanikog Saveza drugom vrhovnom vojvodi Batonu Dezitijatskom.
Nakon toga je Baton Dezitijatski sazvao vojniku/narodnu skuptina koja je trebala suditi i
presuditi Batonu Breukom pod optubom za izdaju. Vojnika/narodna skuptina je izglasala
smrtnu kaznu i Baton Breuki je na licu mjesta pogubljen. Nakon toga dolo je do ponovnog
podizanja Panonije na ustanak, ali je uslijedila brza i uinkovita reakcija trupa pod
zapvojednitvom Plaucija Silvana i dolo je do sloma organiziranog otpora u panonskom
bazenu. Baton Dezitijatski uvidjevi rasulo panonskog fronta, povukao se sa preostalim
jedinicama u dinarsko podruje, pri tome dodatno utvrujui strateke take na prvoj bojinoj
liniji kako bi sprijeio dublji rimski prodor u unutranjost dinarskog pojasa.
Pad Panonije, i u Rimu i u Italiji je doekan kao obnova augustovskog reima, koji je poeo
da se nagriza uslijed tekoe dugog rata i krize koja je se tada pojavila. Ustanak je na svjetlo
dana vrlo brzo na svjetlo dana iznio sve negativnosti i proturjeja toga sustava, a poela su se
javljati i nezadovoljstva augustovskom politikom i zakonodavstvom, posebno porodinim
zakonima. Upravo radi toga je pobjeda u Panoniji bila veliko olakanje za ve ostarjelog
Augusta, koji je poetkom Ustanka doivio i vrlo neugodno preslagavanje odnosa u
sopstvenoj familiji, koje je zavrilo protjerivanjem Agripe Postuma (jedinog preostalog
Augustovog biolokog unuka). Kako bi se pobjeda pokazala i stanovnitvu Rima i Italije, u
prijestolnicu je pozvan pobjednik Tiberije kojem je prireen velianstven doek. Izgleda da
je August smatrao da je padom Panonije tei dio posla uspjeno zavren i da je obraun sa
ustanicima u dinarskom pojasu tehniko pitanje koje se moe izvesti bez veih tekoa.
1370
ORBIS ROMANVS
Zapovjednitvo na terenu je praktino preuzeo Germanik, koji je u kasnu zimu i rano proljee
9. god. n. e. zapoeo ambicioznu ofanzivu u iroj zoni Pounja, kojom je namjeravao razbiti
odbrambenu liniju i prodrijeti u ustaniku unutranjost i tako se ovjekovjeiti kao onaj koji je
uguio ustanak. Meutim, stvari su se odvijale znatno tee po Germanikove elje. Za razliku
od Tiberija koji je tedio svoje vojnike, vodio strpljivu politiku i duboko promiljene borbene
opreacije, Germanik kao znatno mlai je elio brzu pobjedu i nije se previe obazirao na
rtve. Germanikova Pounjska operacija se na osnovi podataka Kasija Diona uglavnom
zasnivala na zauzimanju gradinskih naselja Splonum, Raetinum i Seretion. Iako je uspio da
zauzme ova tri naselja, Germanikove trupe su pretrpile goleme gubitke, posebno prilikom
bitke za Raetinum gdje su se ustanici bili posluili jednom vrlo vjetom varkom kojom su
izbacili iz stroja prvi napadaki ealon. Gubici u vojnicima, resursima i vremenu su bili toliki
da je ofanziva prekinuta, a poela su se javljati i vojnika nezadovoljstva na granici sa
otvorenom bunom. Radi toga se Tiberije povratio na zapadnobalkansko ratite. On je
reorganizirao trupe, i pripremio ih za konani udar na preostalo ustaniko podruje. Nova
ofanziva je zapoela poetkom ljeta 9. god. n. e., i izvodila se sa velikim brojem trupa
sinkronizirano iz tri pravca. Jednom je zapovijedao Marko Lepid, drugom Plaucije Silvan a
treu je imao pod neposrednim svojim zapovjednitvom i u njoj se nalazio i Germanik.
Plaucije Silvan je predvodio napad istonim pravcem i kretao se du istonih dijelova Ilirika,
Tiberije je zajedno sa Germanikom vodio trupe zapadnim dijelom Ilirika i njihov cilj je bilo
unitavanje sredinjeg vodstva ustanka na elu sa Batonom Dezitijatskim i izbijanje u zalee
Salone, a Marko Lepid je sa svojom kolonom nadirao sredinjem pravcem pa sve do doline
Neretve. Dok su Silvan i Lepid svladavali lokalne ustanike zapovjednike i njihove snage,
Tiberije i Germanik su pratili Batona Dezitijatskog do u dubinu ustanikog podruja, ali ga
nisu uspjevali zarobiti. Negdje na putu prema jadranskom zaleu, od glavnine Tiberijevih
trupa se odvojio dio vojske na elu sa Germanikom koji je upuen u podruju dananje
sredinje i Gornje Bosne.
Baton Dezitijatski se utaborio u delmatskom uporitu Andetrij (sjeverno od dananjeg
Splita), gdje je ubrzo stigao i Tiberije sa svojom vojskom. Uvidjevi bezizlaznu situaciju i
slom organiziranog otpora ustanikog Saveza i u dinarskom pojasu, Baton Dezitijatski je
stupio u pregovore sa Tiberijem. Meutim, Delmati stacionirani u Andetriju su odbili
sporazum i predaju i nastavili su sa otporom, pa je Baton Dezitijatski sa svojom
neposrednom pratnjom napustio Andetrij i sklonio se u okolno podruje. Nakon toga je dolo
do vrlo teke bitke za Andetrij, u kojoj je Tiberije, i pored nezgodne taktike pozicije
(ustanike snage su se nalazile i u okolici, a ne samo u utvrene u Andetriju) u kojoj se
nalazio, ipak pobijedio. Posljednja vea bitka u ustanku se desila kod legendarne Ardube,
gradinskog naselja koje jo uvijek nije lokalizirano. Arduba je bila posljednje preostalo
ustaniko uporite u koje se sklonio i veliki broj izbjeglica, ali i prebjega koji su iz redova
rimske armije (uglavnom iz reda tzv. dobrovoljaca, auksilijara i plaenika) preli na stranu
Ilira. Ove prebjege su Rimljani smatrali najobinijim dezerterima. Pred Ardubu je sa velikom
vojskom stigao Germanik. Mukarci Ardube su odluili da se mirnim putem predaju
1371
ORBIS ROMANVS
Germaniku, emu su se suprostavili ovi prebjezi, jer za njih po rimskim zakonima ne bi bilo
nikakve milosti. Ali, ene Ardube za razliku od svojih mukaraca, pridruile su se prebjezima
i odbile su predaju, jer su one udjele za slobodom i bile spremnije da pate i podnesu bilo
koju drugu sudbinu nego da padnu u ropstvo. U Ardubi je izbila surova unutranja borba i
prebjezi su u njoj bili nadjaani i zarobljeni, i samo su neki od njih uspjeli da pobjegnu. Ali
ene Ardube nisu se eljele pokoriti ni volji Rimljana ni eljama mukaraca Ardube koji su
sada mislili samo kako da sauvaju vlastite ive glave. I u tim trenucima ene Ardube su
pokazale jedno od najveih herojstava u historiji ovjeanstva jer su sa svojom djecom
skakale ili u vatre koje su plamtile Ardubom ili su se strmoglavivale u rijeku koja je tekla
ispod Ardube.
Uvidjevi konaan kraj Baton Dezitijatski se u septembru 9. god. n. e. predao Tiberiju. Na
upit rimskog vojskovoe i budueg cara zato su se pobunili Baton Dezitijatski je
odgovorio;Vi (Rimljani) ste krivi za ovo, vi ste poslali za uvare vaih stada ne pse ili
pastire, nego vukove. Time je i zvanino zavren Veliki Ilirski ustanak koji je Svetonije
nazvao najteim ratom nakon punskih ratova. Pojedine manje grupe su se i dalje nastavljale
suprotstavljati rimskom vlasti, ali e vremenom ta akcija i u Panoniji i u dinarskom pojasu
sve vie liiti na hajduiju i razbojniku djelatnosti. Ilirik je stravino stradao za vrijeme
rata, sa enormnim gubicima u biolokoj masi. Procjena gubitaka u ljudstvu kod ustanike
mase bi iznosila moda i preko 30 % (ubijeni, odvedeni u ropstvo, umrli uslijed neborbenih
posljedica rata), dok bi kod pojedinih naroda kao Dezitijata i Pirusta ovaj procent bio i znatno
vei i moda se kretao oko 50 %. Ovakvi veliki gubici nisu nikada vie zabiljeeni u historiji
ratovanja na Zapadnom Balkanu. Infrastruktura Ilirika juno od Drave je bila unitena,
ukljuujui i veliki broj naselja koja su zauvijek nestala. Razdoblje ustanka je predstavljalo i
konani raskid Ilirika sa prahistorijskim i protohistorijskim tradicijama i konaan ulazak u
historijsko doba. Kako bi se olakala uprava i kontrola, nekada velika provincija Ilirik je
podijeljena na dvije provincije i to : Gornji Ilirik (Illyricum Superior), kasnije nazvanu
Dalmacija/Dalmatia i sjevernu provinciju Donji Ilirik (Illyricum Inferior), kasnije nazvanu
Panonija/Pannonia. Kao garanta mira i poslunosti provincije Dalmacije ostavljen je
garnizon koji se sastojao od VII. i XI. legije, te veeg dijela auksilijarnih kohorti.
Ipak i pored nevienih stradanja Tiberije je od predaje Batona Dezitijatskog nastupio sa
pomirljivijom politikom. Domorodake autonomne peregerinske civitates nisu ukinute niti
unitene, pa su tako svoje postojanje nastavile i dezitijatska i delmatska i breuka i mezejska
i ostale domorodake politije. Naravno, stupanj njihove autonomije je smanjen, a kontrola
rimskih vojno civilnih dunosnika poveana. Eksploatacija domaih resursa je nastavljena,
o emu slikovito govori Florov podatak o namjesniku Postumiju koji je obnovio
iskoritavanje rudnih bogatstava Dalmacije. Ipak, uvidjei ranije greke rimske uprave,
vjerojatno Tiberije je pristupio i odreenim reformama koje su za cilj imale poboljanje
rimske uprave i olakavanje tereta koje je moralo podnositi domae stanovnitvo. To je
ukljuivalo i potovanje domorodakih civitates, ali i pokuaje pribliavanja i usaivanja
tekovina grko rimske mediteranske civilizacije do u dubinu ilirskih zemalja. U tom
1372
ORBIS ROMANVS
1373
ORBIS ROMANVS
izvjetaji o Clades Variana, jednom od najteih i najveih poraza rimske armije. Ovaj
presudni dogaaj za sudbinu Njemake je neizostavno vezan sa Arminijem (Arminius, ivio
18/17. god. p. n. e. 21. god. n. e.), knezom germanskog naroda Heruska. On je bio sin
heruskog kneza Segimera (Segimerus). Kao utjecajni predstavnik germanske plemenske
aristokratije Arminije je dobio I rimsko graanstvo i viteki statuts. Ova dodjeljivanja
rimskog graanstva i visokih dostojanstava nisu bila nita neobino u rimskoj praksi, jer je
rije o smiljenoj politici kojom su se rimskoj stvari privlaili predstavnici lokalnih
domorodakih elita. Ime Arminije je moda latinizirana varijanta germanskog imena Irmin u
znaenju veliki. I Arminijev brat Flav (Flavus) je isto dobio rimsko graanstvo i sluio je u
rimskoj armiji.
Zbog izbijanja Velikog Ilirskog ustanka 6. god. n. e. Tiberije je morao obustaviti
markomansku kampanju ime osvajanje Germanije jo uvijek nije bilo potpuno. Presudni
moment za mladog heruskog kneza je vjerojatno bio njegov boravak kao voe heruskog
auksilijarnog kontingenta na prostorima Ilirika. Tu se mogao neposredno uvjeriti u sve
tekoe sa kojima su se rimske trupe suoavale na nepodesnom terenu i u vrlo
neprijateljskom okruenju. Iskustvo ilirskog rata je gotovo sigurno imalo utjecaja na
Arminija da se odvai na konspiraciju, a neto kasnije i otvorenu akciju sa ciljem zbacivanje
rimske vlasti u prekorajnskoj Germaniji. Arminije je uostalom bio dobro upoznat i sa
rimskom vojnom doktrinom, odlino je govorio latinski jezik i boravkom meu Rimljanima
je stekao i odreenu diplomatsku umjenost te politiku pronicljivost. injenica je da je
Arminije za razliku od drugih tadanjih njemakih voa imao i dublju viziju pokreta koji je
poveo. Sudei po podacima iz literarnih vrela slino kao i Baton Dezitijatski u sluaju Ilirika,
i Arminije je elio stvoriti novu politiku realnost i jedinstvenu politiju u Germaniji istono
od Rajne, koja ne bi bila puki savez zajednica i plemena (na protohistorijskom,
eljeznodobnom nivou kulturnog razvitka), nego prepoznatljiva i repsektabilna historijska,
dravotvorna formacija. Naravno, kao i u sluaju Batonove vizije, tako e se i Arminijeva
ideja suoiti sa lokalnim partikularnim i osobnim interesima narodnosnih i plemenskih
aristokratija, ije su se centrifugalne silnice na kraju ipak pokazale snanijim od
centripetalnih Arminijevih namjera.
Za vrijeme samog toka rata u Iliriku, istonorajnska Germanija je bila relativno mirna, a za
namjesnika i zapovjednika XVII., XVIII. i XIX. legije i mnogih auksilijarnih kohorti je
postavljen Publije Kvinktilije Var (Publius Quinctilius Varus, ivio 46. god. p. n. e. 9. god.
n. e.). Kvinktilije Var je bio iz ugledne patricijske familije i roakim vezama povezan sa
vladajuom familijom, a bio je i osobni prijatelj sa Agripom i Augustom. On je raspolagao i
sa znatnim iskustvom namjesnike uprave. 9/8 god. p. n. e. bio je namjesnik provincije
Afrike, a nakon toga i Sirije gdje je postao poznat po tekoj upravi i visokim porezima. Josip
Flavije spomije i da je Kvinktilije Var poduzeo jednu brzu i uinkovitu akciju protiv jedne
mesijanske bune u Judeji nakon smrti Heroda Velikog. Nakon to je okupirao Jerusalim, dao
je da se razapne oko 2000 jevrejskih buntovnika. Ovo je pojaalo inae prisutne antirimske
osjeaje u Judeji i ak je dolo do pojave javne neposlunosti Jevreja koja se ispoljila u
1374
ORBIS ROMANVS
masovnom bojkotu rimske keramike, ime se nanosila ekonomska teta rimskoj trgovakoj
aktivnosti u Judeji. Nakon boravka u Rimu, upuen je u Germaniju koju je trebao drati pod
kontrolom. Pored Varove vojske na rajnsko germanskom podruju nalazila se i
gornjogermanska vojska pod zapovjednitvom Varovog neaka Lucija Nonija Asprene
(Lucius Nonius Asprenas) koja se sastojala od dvije legije (I. Germanica i V. Alaudae) i
odgovarajueg broja auksilijarnih jedinica iji se tabor zimovalite nalazilo u kastrumu
Moguntiacum. Varove trupe su imale zonu odgovornost sjeverno od Asprenine vojske,
zahvatajui donji tok Rajne i unutranjost Germanije. Var je u Germaniji napravio strateku
greku, jer nije imao u vidu da su provincije Afrika i Sirija neto sasvim drugo od Germanije,
i da je potrebno da uvidi odreene specifinosti i da i po njima odreuje svoju upravu.
Naalost po rimski svijet, njegova uprava je smatrala da su Nijemci i Sirijci podanici istoga
kova. Var je poeo ubrzano uvoditi rimski poredak, a posebno rimske sudove, to je bila
mjera koja je najvie iritirala domorodce. Sa uvoenjem rimskih sudova Var je direktno
ugroavao autonomiju njihovih drevnih sudskih obiaja i na mala vrata uvodio rimsko
zakonodavstvo. Ipak je po ovom pitanju bilo bolje da se pristupilo postupnije.
Arminije je po povratku u Germaniju javno bio smatran i suradnikom rimske vlasti i
savjetnikom za domorodake poslove Kvinktilija Vara. U tajnosti Arminije je zapoeo
konspirativnu antirimsku djelatnost u koju je uvukao veliki broj germanskih naroda. Njegova
diplomatska umjenost se upravo vidi u tome to je ne samo uspio konspiraciju odrati
nepoznatom za Rimljane sve do same realizacije antirimske pobune, nego to je u nju uspio
uvui veliki broj domorodakih njemakih zajednica (Herusci, Marsi, Hati, Brukteri, Hauci i
Sugambri), koje su tradicionalno bile meusobni suparnici, pa i neprijatelji. Markomanija,
koja je bila nezavisna politija, nije ula u ove konspirativne planove. Antirimska konspiracija
se trebala realizirati krajem ljeta i poetkom jeseni 9. god. n. e. Kada se Var sa trupama
nalazio na putu od svoga ljetnog tabora (zapadno od rijeke Wesser) prema zimovalitu blizu
rijeke Rajne, dobio je vijesti o nekoj manjoj pobuni. I pobuna i vijest koje su dole do Vara
su ustvari bile namjerno fabricirane od strane Arminija, u uklapale su se u taktike planove
njemakih zavjerenika. Arminije sa ak tada nalazio u Varovom okruenju, i pobrinuo se da
ta vijest o lokalnoj pobuni Varu bude predstavljena u dramatinom tonu, koji je zahtijevao
momentalnu reakciju sa masovnim trupama. Var je povjerovao tome i odluio je pokrenuti
svu svoju vojsku na podruje vie manje nepoznato Rimljanima. Sam Arminije je
namjeravao da usmjeri vojsku na onu rutu koja e posluiti kao zamka. Meutim, drugi
heruski velika Segest, Segimerov brat i ujedno i punac Arminijev, je upozorio Vara na
Arminija i konspiraciju njemakih kneeva. Naalost po budunost Rima i Europe, Var je
procijenio Segestovu informaciju kao personalni sukob dvojice heruskih roaka i velikaa, a
ne kao stvarnu opasnost. Uskoro je i sam Arminije, pod izgovorom da ide da prikupi
auksilijarne germanske trupe, napustio Varovu kolonu. Ustvari Arminije je tada preuzeo
vojno vodstvo nad buntovnicima.
Predstojee unitenje Varove vojske (clades Variana) u historiji e ostati zapameno kao
bitka u Teutoburkoj umi ili katastrofa u Teutoburkoj umi. Ustvari to uope nije bila jedna
1375
ORBIS ROMANVS
frontalna bitka, nego niz veih i manjih okraja koje su poticali Germani, ali se na osnovi
dosadanjeg nivoa znanja i arheolokih nalaza glavno mjesto okraja locira na lokalitet
Kalkriese u zoni Osnabrck u Donjoj Saksoniji. Najveu krivicu za ovu katastrofu snosi
upravo Kvinktilije Var, koji je predvodio jednu golemu kolonu u ne ba borbenoj formaciji.
Uz to borbene trupe (tri legije, 6 auksilijarnih kohorti i tri konjanike ale) su bile optereene i
brojnom neborakom pratnjom, koja je usporavala i oteavala kretanje. U guste njemake
ume su uli nepripremljeni i bili su prisiljeni da se kreu umskim stazama i bogazama, i da
se bore i sa blatom i sa njemakim vjetrovima kiama. Zbog svega toga kolona je postala i
previe razvuena, i protezala se u duini od 15 pa do ak 20 km. Uslijed svega toga vojnici i
pratnja su bili izloeni brzim udarima njemakih ratnika, koji su se iznenada pojavljivali iz
dubine ume i napadali pojedine dijelove kolone. Arminije je vrlo mudro koristio svoje snage
kako bi ostvarivao brojanu nadmo na pojedinim etapama kolone i kako bi te detamane
desetkovali. Rimljani su ipak uspjeli da postave utvreni noni tabor i da se ujutro probiju u
otvoreno podruje, ali su ubrzo uli u drugo umovito podruje, ali su sada bili izloeni i kii
koja je natapala bojne maine, lukove i titove. Rimljani su tada preduzeli noni mar kako bi
se izvukli iz teke situacije, ali su samo uletjeli u drugu od Arminija pripremljenu zamku u
podnoju breuljka Kalkriese. Rimski napad na njemake utvrene pozicije je bio odbijen, i
zavladalo je rasulo u legijsko auksilijarnim trupama, a ak je i Varov zamjenik, legat
Numonije Vala (Numonius Vala) pokuao pobjei (ali se nije uspio spasiti i bio je od
Germana ubijen). Zatim su Arminijeve snage izvrile opi napad na protivnika i bukvalno ga
pregazile. Var je izvrio samoubistvo, prefekt Cejonije (Ceionius) se predao ali je i sam
kasnije izvio samoubistov, dok je drugi prefekt Egije (Eggius) herojski poginuo. Ukupni
legijsko auksilijarni gubici se procjenjuju izmeu 15 i 20 000 vojnika i na hiljade prateeg
osoblja. U germanskim rukama su se nala i tri legijska orla. Po Tacitu su mnogi zarobljeni
asnici bili rtvovani germanskim bogovima (kuhani u posudama, a njihove kosti su sluile
za religijske rituale). Ipak su neki zarobljenici bili otkupljeni, a neki su bili ostavljeni u
germanskom ropstvu. Nakon toga njemaki ustanici predvoeni Arminijem su za vrlo kratko
vrijeme bukvalno oistili od Rimljana i njihovih saveznika podruje istono od Rajne.
Tada je vjerojatno uniteno i rimsko naselje u Waldgirmesu.
U Waldgirmesu se sudei po pronaenim nalazima i nepokretne i pokretne materijalne kulture nalazilo moda
najvanije uporite rimske vlasti i civilizacije istono od Rajne. Ovaj lokalitet ima i najstarije do danas poznate
kamene graevine u prekorajnskoj Germaniji. Arheoloka istraivaju (od 1993. god.) sugeriraju postojanje
planski ureenog gradskog naselja sa trgovitem. Latinsko ime ovog naselja je jo uvijek nepoznato. Pored
impresivnog gradskog foruma, evidentirano je i postojanje sredinje zgrade (bazilike) te niz drugih zgrada i
objekata. Jedan od najvanijih nalaza je 200 fragmenata pozlaene bronane konjike statue, koja vjerojatno
prikazuje samog Augusta, u prirodnoj veliini. Naeno je i dosta pokretnog materijala, a zanimljivo je da je
pronaena keramike dominantno rimska. Jednostavna germanska keramike ini samo cc 20 % pronaene
keramike. Pronaeni novac i dendroloke studije datiraju egzistenciju naselja izmeu 5. god. p. n. e. i 9. god. n.
e. Postojanje rimskih protourbanih naselja na tlu istonorajnske Germanije potvruje i Kasije Dion. Rimsko
naselje u Waldgirmesu je podignuto na lako obranjivoj poziciji, na do tada nenaseljenom podruju kod rijeke
Lahn, i bilo je u blizini Rajne i utvrenih rimskih linija. Keltski opidum u Dnsbergu, nekih oko 20 km od
Waldgirmesu, je naputen 20. god. p. n. e. Naselje je ostalo nedovreno, i uslijed Teutoburke katastrofe je
1376
ORBIS ROMANVS
naputeno. Lokalitet je za vrijeme borbenih, kaznenih operacija rimskih oruanih snaga od 9. do 16. god. n. e.
sa vremena na vrijeme sluio kao vojni kamp. Nakon 16. god. n. e. lokacija se nije vie koristila.
Ovim inom su zbrisane i svi kulturni elementi grko rimske, mediteranske civilizacije koji
su prispjele u Njemaku istono od Rajne. Pojedini epovi otpora su se ipak uspijevali
odrati jo neko vrijeme, kao npr. u sluaju utvrde naselja Aliso ija je posada, u kojoj su
se nali i preivjeli iz Teutoburke ume, odolijevala napadima germanskih ustanika. Na
kraju je ova posada, predvoena Lucijem Kedikijem (Lucius Caedicius) uspjela probiti i stii
do Rajne. Granica na Rajni se ipak odrala zahvaljujui reakciji Asprenine gornjogermanske
armije koja je uspjela da odri pozicije na rajnskom frontu. Katastrofa u Teutoburkoj umi
je predodredila buduu sudbinu Europe, jer je njena glavna posljedica nastanak reza izmeu
dvije etnike i kulturne tektonske ploe ije e stalno sudaranje i preslojavanje izazivati
potrese visokog intenziteta u zapadnoj i sredinjoj Europi (direktno stvarajui linije fronta i u
modernim ratovima).
Tako je ustanak Ilira iz 6. god. n. e. kao indirektnu posljedicu imao oslobaanje Njemake istono od Rajne od
rimske vlasti, a predstavljao je i prekretnicu u rimskoj historiji, jer ta godina predstavlja simboliku granicu
izmeu vremena rimske ekspanzije i poetka razdoblja defanzive, sa Rajnom i Dunavom kao naelnim
barijerama dokle je stigla mediteranska civilizacija u unutranjost Europe. Tako je i nekada napadaka vojska
postepeno preuzimala doktrinu strateke odbrane, sa trajnim bazama du glavnih graninih zona. Izuzetak e
biti kasniji prodori u Transdanubiju (osvajanje Dakije i okupacija Markomanije i Sarmatije) i osvajanje
podruje Dekumanskih polja i doline rijeke Majne u istonorajnskoj Germaniji.
Ovo je bila najgora vojna katastrofa augustovskog reima, koju je sam August vrlo, vrlo
teko primio. Prema Svetoniju August je primivi vijest o katastrofi bio toliko potresen da je
ponavljajui vikao : Quintili Vare, legiones redde! (Kvintilije Vare, vrati mi legije).
Brojevi XVII., XVIII., i XIX., nikada vie nee biti koriteni u numeraciji rimskih legija.
Tiberije nije imao odmora i odmah je morao trupe prebaciti na rajnski front, gdje je preuzeo
novo borbeno zapovjednitvo. Tolika je bila hitnost situacije da je ilirski trijumf odgodio za
vrijeme nakon rata na Rajni, a proslavio je samo ovaciju. Bre bolje na rajnsku granicu su
prekomandirane II. Augusta, XIII. i XIV. Gemina, XX. Valeria Victrix, XXI. Rapax i XVI.
Gallica legije, kao i pratee auksilijarne jedinice. U Rimu i Italiji objavljeno je prisilno
novaenje. Tekom mukom uspjeli su se sakupiti vojnici za popunjavanje izgubljenih
jedinica. Ipak zanimljivo je da se Tiberije nije uputao u znatnije borbene operacije preko
Rajne, ve je njegovo prisustvo na rajnskom frontu prije svega imalo sanaciono
stabilizirajui efekt. Velike borbene operacije Rimljana preko Rajne odigrati e se tek par
godina kasnije.
Arminije je dobro znao, da ga i pored iscrpljenosti Rimske Drave zbog Velikog Ilirskog
ustanka, ipak eka jedna dugaka i teka borba sa Rimljanima. Zato je u svoju alijansu
pokuao privui i Marobodua, pa je poslao i Varovu glavu. Ipak stariji, pronicljiviji i
oprezniji Maroboud je procjenjivao da ne mora samo zazirati od Rimljana, nego i od samoga
Arminija, koji se ve poeo nametati kao neprikosnoveni voa slobodne Germanije. Nije to
bila ljubomora, nego jasna politika raunica da za nezavisnost Markomanije i vladarsko
1377
ORBIS ROMANVS
pravo njegove kue istu opasnost predstavljaju i Rimljani i Arminije. Zato je Maroboud ostao
neutralan, uostalom jo je na snazi bio njegov sporazum iz 6. god. n. e. koji je sklopio sa
Tiberijem. Maroboud je Varovu glavu isporuio Rimljanima.
Linija Rajna - Dunav
Ustanci iz period 6 9. god. n. e. bili su izraz unutarnje i vanjskopolitike krize. I pored
velikih gubitaka i izrazitog naprezanja, Rimska drava je jo bila u stanju da otpone nove
ofanzive na istonorajnsku Germaniju, posebno nakon Augustove smrti. U Germaniju je
upuen Tiberije, a zatim Druzov sin Germanik. Iako su rimske trupe, koje su unitavale sve
na svom putu, pokazale da rimska vojska moe voditi ofanzivu, ipak se na kraju odustalo od
daljnjeg prodiranja i uspostavljena je trajnija granica na Rajni. Na Rajni i Dunavu nalazilo se
preko polovice svih oruanih snaga Rima ( 15 od 25 legija ). Daljnje poveavanje brojnosti
vojske bilo je veoma teko za rimsku blagajnu, i gotovo nemogue pri postojeim principima
popunjavanja legij, u koje su uvrtavani samo rimski graani. Obrambena politika na
Zapadu karakteristina je i za sljedea razdoblja Rimskog Carstva.
Popisi stanovnitva
Augustovski reim je u okviru svoje politike stabilizacije i regulacije odnosa u Dravi,
provodio i popise stanovnitva, koji su uslijed graanskih ratova bili zapostavljeni i
neodravani. Razlozi popisa su bili vojne, fiskalne i politike prirode (isto kao i u
republikansko doba). O popisima postoji u izvornoj grai itav niz svjedoanstava (i Isusovo
roenje je na neki nain povezano sa rimskim popisom u Judeji). U svojim Res Gestae
August se hvali da je nakon 41 godine ponovo (u vrijeme njegovog 6. konzulata, zajedno sa
kolegom Agripom = 28. god. p. n. e.) izvrio lustrum (sveano, kultno rtvovanje kojim se
oznaava kraj cenzusa), u kome se na cenzorskim listama nalo 4 063 000 rimskih graana.
Sljedei lustrum je izvren 8. god. p. n. e. i sada je izbrojano 4 233 000 rimskih graana.
Trei lustrum iz 14. god. n. e. je doveo do poveanja rimskog graanstva na 4 937 000 osoba.
Kao to se vidi iz samih podataka, augustovski reim se nije odlikovao praksom masovne
dodjele rimskog graanstva. August je vjerovao da rimski graanin mora ostati privilegirana
kategorija unutar rimskog imperija, i da se mora zasluiti da neko dobije pravo na uivanje
rimskog graanstva. To je bilo u skladu sa italocentrinom politikom augustovskog reima.
To je ustvari bio i Augustov najvei otklon od cezaristikih planova o univerzalnom
graanstvu. Jo uvijek nije jasno to su u sebi sadravale navedene brojke, odnosno da li su
one podrazumijevale kompletno rimsko graanstvo, samo mukarce ili samo mukarce u
vojnoj dobi. Republikanski popisi rimskih graana su se orijentirali samo na mukarce u
vojnoj dobi, pa je npr. cenzus iz 69. god. p. n. e. dao brojku od samo 910 000 mukaraca u
vojnoj dobi. Sa augustovskim reimom, popis je zahvatio sve mukarce, bez obzira na dob
(ukljuujui i djecu i starce). Broj rimskih graana oba spola je u tom sluaju bio duplo vei i
iznosio bi do 10 miliona individua.28 Sudei po Fasti Ostienses 14. god. n. e. u tadanjoj
28
1378
ORBIS ROMANVS
Italiji je prebivalo 4 100 900 rimskih graana, dok bi ostatak od oko 836 000 prebivao van
Italije. Zanimljivo je da je u cenzusu iz 47. god. n. e. (za vrijeme Klaudijeve vladavine)
izbrojano 6 944 000 rimskih graana mukaraca, dok Tacit navodi brojku od 5 984 072.
Razlika izmeu dvije brojke od oko 959 928 graanina mukaraca moda je isto rezultat
broja Rimljana van Italije.
Naravno postoji i drugo, vrlo prisutno miljenje u historiografiji po kojem brojke prezentirane u Augustovim
Res Gestae sadravaju Rimljane oba pola. Po tome bi ukupni broj (i mukaraca i ena) broj i rimskih graana i
openito populacije rimskog imperija bio duplo manji od gore navedenih procjena.
Kako se moe primjetiti izniman je porast broja rimskih graana od Augustove smrti pa do
prvih godina Klaudijeve vladavine, to jasno ukazuje da su augustovska rigoroznost dodjele
rimskog graanstva postajala vidljivo labilnija. I pored znaajnog broja rimskih graana za
vrijeme augustovskog reima i u ranom principatu, ipak ubjedljivu veinu stanovnitva
rimskog imperija ine peregrini, sistematizirani u mreu stotina, pa moda i hiljada malih
peregrinskih civitates. Procentualni udjel peregrinske populacije za vrijeme Augusta je
iznosio izmeu 80 i 90 % stanovnika Imperije.
Peregrinska populacija pojedinih oblasti i provincija bi se mogla procijeniti na osnovi niza podataka iz literarnih
vrela i arheolokih nalaza. Galski narod Adautaci su imali 53 000 osoba, a u gradu Avariku, a u sjeditu
Bituriga po Cezarovoj naredbi je ubijeno 40 000 ljudi. Po Cezaru (de bell. gall. I, 29) na seobu se pokrenulo
263 000 Helveta, 36 000 Tulinga, 14 000 Latobriga, 23 000 Rauraka i 32 000 Boja. Meutim poto je sam
Cezar iznio procjenu da je onih koji su se nakon sukoba sa njegovim trupama povratili u svoj zaviaj bilo 110
000, njegove prve brojke su sigurno bile obino preuveliavanje broja neprijatelja sa kojima se sukobio, jer je
teko povjerovati da su Helveti izgubili za vrijeme borbi sa Cezarovim legijama u jednom kratkom periodu vie
od polovine populacije, skoro onoliko koliko su izgubili domorodaki narodi Ilirika za vrijeme rata 6-9 god. n.
e. S druge strane, treba imati u vidu i Cezarove procjene povrine teritorije Helveta (de bell. gall. I, 2), koja se
prostirala na 240 rimskih milja duine (cc 359 km), a 180 rimskih milja irine ( cc 269 km), to bi onda znailo
da je ona zahvatala prilino veliku povrinu na koju se moglo smjestiti u uvjetima protohistorijskog razvitka
200-250 000 osoba. Beloch za tri galske provincije (Aquitania, Gallia Lugdunensis, Belgica) predlae brojnost
od 3 390 000 osoba, a za Narbonsku Galiju 1 500 000 osoba. Meutim L. Pareti za tri galske provincije
predlae ak 10 500 000 osoba. Na osnovi popisa stanovnitva sa poetka druge polovine I. st. n. e., a ije
dijelove je koristio Plinije Stariji u svojoj Naturalis historia, peregrinska populacija provincije Gornji
Ilirik/Dalmacije sredinom I. st. n. e. bi se mogla procijeniti na cc 500 000 ljudi.
Kako vrijeme bude odmicalo, procentualni udjel peregrina e se, uslijed sve intenzivnijeg
procesa dodjeljivanja rimskog graanstva, sve vie smanjivati dok e proporcionalno rasti
broj rimskog graanstva dok na kraju u sebe ne bude apsorbirao peregrinski dio imperijalnog
stanovnitva. U stanovnitvu Rimske drave za vrijeme Augusta, je odreen procent pripadao
i robovima. Njihovo ukupno brojno stanje je teko procjenjivati, zbog stalnih promjena
robovskog statusa, jer je bilo i dosta dovoenja robova, ali i dosta oslobaanja robova i
njihovog pretvaranja u libertine.
1379
ORBIS ROMANVS
U trenutku smrti Augusta, rimski imperij se prostirao od Eufrata sve do Atlantika i od rajnske
granice do Sahare i Nubije. injenica je da augustovski reim nije uspio u svome temeljnom
stratekom naumu koji se tie teritorijalnog zaokruivanja rimskog imperija, odnosno
uspostavljanja granice na liniji Laba Dunav i kontrole nad Crvenim morem. I pored toga,
teritorijalno irenje i provincijsko ureenje su se znatno proirili za vrijeme Augusta,
posebno na europskom podruju, sjevernoj Africi i u nilskom podruju. Augustove reforme
su i preuredile upravno teritorijalno ureenje samoga Grada. Rim je tako 7. god. p. n. e.
1380
ORBIS ROMANVS
naziv
Naziv provincije na
naem jeziku.
Africa proconsularis
Prokonzularna Afrika
Asia proconsularis
Prokonzularna Azija
Sicilia
Sicilija
Pozicija
u
hijerarhijskoj
stupnjevitosti.
Senatorska provincija
prokonzuli
Senatorska provincija
prokonzuli
Senatorska provincija
propretori
1381
Napomene
Najstarija
provincija
rimska
ORBIS ROMANVS
Sardinia et Corsica
Sardinija i Korzika
Senatorska provincija
- propretori
Senatorska provincijapropretori
Senatorska provincijapropretori
Senatorska provincijapropretori
Senatorska provincija
-propretori
Senatorska provincija
-propretori
Macedonia
Makedonija
Bithynia et Pontus
Bitinija i Pont
Creta et Cyrenaica
Kreta i Kirenajka
Gallia Narbonensis
Narbonska Galija
Baetica
Betika
Achaea
Ahaja
Senatorska provincijapropretori
Cyprus
Kipar
Aegyptus
Egipat
Hispania
Tarraconensis
Tarakonska panija
Senatorska provincija
- propretori
Posebna pozicija
personalna
domena
samoga Augusta
prefekti
Carska provincija
konzulari
Germania Inferior
Donja Germanija
Germania Superior
Gornja Germanija
Illyricum
Superior/Dalmatia
Gornji
Ilirik/Dalmacija
Illyricum
Inferior/Pannonia
Donji Ilirik/Panonija
Carska provincija
konzulari
Moesia
Mezija
Syria-Cilicia Phoenice
Lusitania
Sirija,
Kilikija
Fenikija
Luzitanija
Carska provincija
konzulari
Carska provincija
konzulari
Carska provincija
pretori
Galatia
Galatija
Carska provincija
pretori
Aquitania
Akvitanija
Carska provincija
pretori
Gallia Lugdunensis
Lugdunska Galija
Carska provincija
pretori
Carska provincija
konzulari
Carska provincija
konzulari
Carska provincija
konzulari
1382
Nastala
podjelom
provincije Hispania
Ulterior/Dalje panije
Odvojena
od
provincije
Makedonije 27. god.
p. n. e.
-
Nastala
transformacijom
Hispania
Citerior/Blie panije
Nastala
podjelom
provincije
Illyricum/Ilirik
Nastala
podjelom
provincije
Illyricum/Ilirik
Nastala
podjelom
provincije Hispania
Ulterior/Dalje panije
Pretvorena
iz
potinjene
saveznike dravice
u provinciju 25. god.
p. n. e.
Nastala
podjelom
provincije
Gallia
Comata
/Kosmate
Galije 22. god. p. n. e.
Nastala
podjelom
provincije
Gallia
ORBIS ROMANVS
Belgica
Belgika
Carska provincija
pretori
Alpes Maritimae
Primorske Alpe
Raetia
Retija/Recija
Iudaea
Judeja
Carska provincija
prokuratori
Carska provincija
prokuratori
Carska provincija
prokuratori
Comata
/Kosmate
Galije 22. god. p. n. e.
Nastala
podjelom
provincije
Gallia
Comata
/Kosmate
Galije 22. god. p. n. e.
Osnovana 14. god. p.
n. e.
Osnovana 15. god. p.
n. e.
Pretvorena
iz
potinjene
saveznike dravice
u
prokuratorsku
provinciju 6. god. n.
e.
1383
ORBIS ROMANVS
1384
ORBIS ROMANVS
U ovom sluaju je ipak potrebno podvui razliku izmeu termina boanski (divus) i bog (deus).
1385
ORBIS ROMANVS
apstraktni pojam kao to je Rimski Drava tretiran kao boanstvo, a i pojedine institucije kao npr. plebejski
tribun su imale snano religijsko posveivanje koje se prenosilo na pojedinca za vrijeme njegovog mandatnog
obnaanja date funkcije.
Ipak moda najvanije tlo na kojemu e nii carski kult jesu privatni i familijarni kultovi duhova predaka i
personalnih genija. Formalno gledano u familijarnim i personalnim odnosima svaki graanin je imao svoj
boanski, duhovni pandan... neki svoj nadnaravni odraz. I taj metafiziki odraz je trebalo i potivati i
bogosluiti (npr. klijenti prema patronu, djeca prema roditeljima, pobjednicima ili osoba koje su zaslune za
neto ili su se rtvovale za neto i sl.). U ovoj sferi je stvarno vladala jedna iznimna arolikost. Zanimljiv
primjer prua odnos prema umorenoj brai Grakhima, pred ije su statue pojedinci donosili raznorazne darove u
stilu posveivanja boanskih oltara. Posebna pria je bio boravak esto pobjedonosnih rimskih vojskovoa i
politiara na helenistikom i orijentalnom podruju gdje je bila udomaena sklonost ka diviniziranju ili
poludiviziniranju vladara ili monih pojedinaca i sa drevnim grkim kultom heroja. I ta praksa se poela onda
prenositi i na odreene rimske zapovjednike i vie predstavnike Republike. Dobar primjer prua sluaj
pobjednika u II. Makedonskom ratu Tita Kvinktija Flaminina, kojem su podizani hramovi i iji je kult potovan
zajedno sa kultom Dea Roma u balkanskoj Grkoj. Naravno, to se sve dralo van okvira rimskog svijeta, pa je
tako Tit Flaminin zvao sebe isotheos (bogu slian) na natpisu u Delfima, ali ne na latinskom jeziku niti u Rimu i
Italiji. Pojedini istaknuti rimski lideri su tvrdili da imaju specijalne veze sa pojedinim boanstvima, npr. Sulin
patron je bila Venus Felix.
Skoro paralelno sa padom Republike, desio se i prvi sluaj da Rimljani zvaninom odlukom jednog pojedinca
proglaavaju boanskim. Rije je o Gaju Juliju Cezaru koji je u svojoj politikoj karijeri uvijek isticao boansko
porijeklo (od Venere Roditeljke/Venus Genetrix) i kojem je Senat (koji je kontrolirao) bio izglasao podizanje
statue sa natpisom kojim se on proglaava polubogom (to je Cezar dao da se izbrie). Ipak nakon bitke kod
Munde podizane su statue njemu u ast kao nepobijeenom bogu, na javni troak mu je podignuta kua koja je
izgledala kao hram, njegova slika je noena u procesijama zajedno sa slikama bogova. Cezarov portret je
stavljen na rimski novac (prvi put da se slika ivueg ovjeka stavlja na rimski novac). Moda najvaniji detalj
u ovom zakrabuljenom diviniziranju jeste da su se legalne zakletve uzimane u ime njegovog genija, a odreen je
i specijalni sveenik flamen koji je sluio Cezaru. Nakon martovski ida i pogreba Cezara odmah je uslijedilo
spontano diviniziranje Cezara, koje je konano dobilo i zvaninu ratifikaciju Senata koji je Cezara proglasio
boanskim (divus) 42. god. p. n. e. Ova apoteoza se desila naravno pod pritiskom cezarovaca i triumvira, a
jedna kometa je interpretirana kao Cezarova dua na nebu (sidus Iulium). Tako je Cezar postao prvi historijski
Rimljanin, od Rimljana zvanino priznat kao boanstvo. To je slijedilo uspostavljanje provincijalnih kultnih
centara (caesarea) boanskog Julija u cezarskim kolonijama, kao npr. u Korintu. Znaajan prelazak granice u
tome pogledu je uinio Marko Antonije koji je zajedno sa Kleopatrom upravljao Egiptom i Istokom kao
boanski par Dioniz/Oziris Afrodita/Izida u zadnjoj deceniji Kasne Republike.
Oktavijan August je sam za sebe tvrdio da je sin boanskog Julija, ali je odravao i odreenu distancu prema
diviniziranju sebe u odnosu npr. na ono to se davalo Juliju Cezaru i Marku Antoniju. Iako je Oktavijan August
nastojao da vodi neokonzervativnu i tradicionalistiku politiku, ipak je morao da regulira i praksu diviniziranja
vladara koja je ustaljena na istoku. Kult cara je nesumnjivo bio porijeklom iz istonog Mediterana. Ve 30/29.
god. p. n. e. koine (savez gradova) provincija Azije i Bitinije je zatraio dozvolu da Oktavijana bogoslui kao
svoga spasitelja. On je kao pragmatini i balansirajui politiar znao da mora i udovoljiti na neki nain
divinizirajuoj praksi u istonim provincijama kako bi lake provodio svoj auctoritas. Ali sa druge strane ta
regulacija je morala biti takvog oblika i obima kako bi se izbjegla identifikacija kao boanskog monarha, to je
za njega u tada prisutnoj atmosferi Rima, Italije pa i nekih zapadnih provincija moglo biti fatalno (gotovo
sigurno bi izazvalo jednaka nezadovoljstva kao u sluaju njegovog praujaka). Naravno kompromiserski osjeaj
Oktavijana Augusta se i u ovom pogledu pokazao, pa je bilo odlueno da se kultne poasti njemu mogu
podnositi zajedno sa poastima Dea Roma i sa kultnim centrima u Pergamu i Nikomediji. Naravno, ovo se
odnosilo samo na provincijalce, dok rimski graani u ove dvije provincije nisu smjeli da bogoslue ivom
1386
ORBIS ROMANVS
ovjeku (tj. Oktavijanu Augustu), ali su mogli bogosluiti Dea Roma i boanskog Julija u Efesu i Nikeji. Tako
se Oktavijan vrlo mudro i kompromisno izvukao iz jedne prilino neugodne situacije u koju je upao uslijed
zahtijeva koine Azije i Bitinije. Odreenu religijsku posveenost Oktavijan je dobio i sa naslovom August. Na
istoku je carski kult postao vrlo prisutan i rasprostranjen, a gradovi su bili meusobni konkurenti kako bi se u
njima nalazili centri carskog kulta (npr. Efes i Sard). Ovaj kult nije bio uniformiran niti precizno dogmatiziran,
pa je podlijegao iznimnom sinkretizmu sa domaim kultovima. A isto tako postajala je i raznolikost u njegovom
odravanju, pa je mogao biti odravan i financiran i privatnim i javnim inicijativama i fondovima. Grke i
istone zemlje su nudile i kultne poasti lanovima carske familije. Vrijedi npr. istai da su centri kulta u
Pergamu, Lezbosu i Kipru nudili kultne poasti i Augustu i Liviji, u Ateni su Livija i Julija Starija dijelili kultne
poasti sa Hestijom/Vestom, a ime Gaja (unuka Augusta) je povezivano sa Aresom/Marsom....itd.
Sve ove istone kultne poasti su nastale ve za vrijeme Augustovog ivota, ali nisu imale nikakvo znaenje u
zvaninoj rimskoj politici, samome gradu Rimu, Italiji i nekim zapadnim provincijama. Naravno u Rimu, Italiji
i pojedinim zapadnim provincijama taj odnos prema diviniziranju je morao bio drugaiji i augustovski reim se
toga pridravao. Zapadni provincijski sabori su se pojavili kao direktna veza sa carskim kultom, i koji je trebao
da povee lokalne tradicije i elite sa rimskim svijetom. Prvi poznati zapadni regionalni kult posveen Augustu
je ustanovljen sa njegovom dozvolom oko 19. god. p. n. e. u sjeverozapadnoj paniji, i nazvan je arae sestianae
(po osnivau L. Sestius Quirinalis Albinianus). 12. ili 10. god. p. n. e. osnovan je i prvi provincijski centar
carskog kulta na Zapadu i to osnovan od Druza u Lugdunumu (Lion) za tri galske provincije. Prvi sveenik
(sacerdos) carskog kulta u Lugdunumu je bio Gaj Julije Verkondaridubn/Caius Julius Vercondaridubnus, inae
predstavnik galske lokalne elite koji je imao i rimsko graanstvo. Sveenik carskog kulta je bila vana pozicija
na koju bi se uspinjali predstavnici lokalne elite, sa ili bez rimskog graanstva, i rije je o funkciji sa mandatom
od jedne godine. Meutim bilo je i lokalnih sveenika koji su odbacivali ovo bitno dostojanstvo, kao npr. u
sluaju Segimunda koji je bio sveenik carskog kulta u Germaniji, ali je odbacio ili unitio svoje sveenike
regalije kako bi se pridruio Arminiju u antirimskoj pobuni 9. god. n. e. U afrikim zemljama Augustov kult je
po sadraju bio blii onome na istoku, nego zapadnoj Europi, pa se tamo moe naii na identifikaciju lokalnih
boanstava sa vrhovnom moi Augusta.
1387
ORBIS ROMANVS
prevladavajui i preobraavajui znaaj, stvara se onaj klasini rimski stil koji je izvrio
ogroman utjecaj na kasniji razvoj europske kulture.
Ta djela su u isto vrijeme i izraz onih idejnih strujanja koje su karakteristine za Augustovo
doba. Razvitak i produbljivanje rimske kulture i njeno sofisticiranje su bile rezultat smiljene
politike samog reima, koji je i rimsku kulturu nastojao da upregne u koije principata. Djela
iz tog vremena slavila su i promicala Augustovu politiku, To se u prvom redu ispoljavalo
kroz graevinsko arhitektonsku aktivnost i knjievnost.
1388
ORBIS ROMANVS
ORBIS ROMANVS
Izgraene su i mnoge palate, a vrhunac je bila izgradnja II. Hrama koji je predstavljao remek
djelo arhitekture, graevinarstva i umjetnosti. Sa svoje masivne platforme II. Hram je
dominirao Jerusalimom. Sudei po ovim gradnjama, Herod je nastojao da postigne balans
izmeu abrahamistiko jevrejske kulture na jednoj strani i grko rimske kulture.
1390
ORBIS ROMANVS
dok njegov izgled nisu transformirali August i Agripa. Naravno, ova mramorna preobrazba
Grada bi se odnosila na reprezentativne objekte, ali ne i na mnogobrojne slamove u kojima su
ivjele mase gradskog stanovnitva. Na Marsovom polju je August da se uradi monumentalni
sunev sat, iji centralni gnomon je bio veliki obelisk donesen iz Egipta i naravno uvena
Ara Pacis Augustae.
1391
ORBIS ROMANVS
1392
ORBIS ROMANVS
Sjeverni zid.
Juni zid.
1393
ORBIS ROMANVS
Na istonom i zapadnom zidu Oltara nalaze se po dva panela. Na istonom jednom izrazito
loe ouvanom panelu mogla bi se rekonstruirati scena ratnice (bellatrix), moda boginje
Rome, kako sjedi na gomili neprijateljskog oruja, tako simbolizirajui pobjedu i mir jer je
neprijatelj onesposobljen za rat. Drugi panel je mnogo bolje sauvan i predstavlja boginju
koja sjedi sa blizancima i uz prikaze plodnosti i prosperiteta. Na zapadnom panelu jedan
fragmentarni panel daje scenu kada su Romul i Rem otkriveni od pastira Fausta, dok sve to
promatra Mars. Bolje sauvani panel daje scenu rtvovanja svinje (uobiajena rtva kada
Rimljani prave mirovni ugovor) sa starim sveenikom i dva pomonika. Na biljnim
frizovima je mogue prepoznati preko 50 razliitih biljnih vrsta.
Istoni zid.
1394
ORBIS ROMANVS
Zapadni zid.
Frizovi i prikazi na Oltaru su imali ne samo svrhu religijske posveenosti, nego su trebali
slikovito i vrlo efektno propagandistiki prikazati na artistiki nain vrijednosti koje je donio
augustovski reim, kao to su mir, plodnost i prosperitet i to zahvaljujui rimskoj vojnoj
supremaciji, ali julijevsko klaudijevskoj familiji. Ara Pacis Augustae je eljela upravo
pokazati preko idealiziranih artistikih predstava sa realnim portretima da je augustovski
reim zlatno doba. Ova uvjerljivo i dobro ukomponirana kombinacija idealistikog cilja
Oltara sa realistikim elementima iz stvarnog ivota upravo pokazuje propagandistiku elju
augustovskog reima. August i njegovi suradnici nisu nita radili sluajno, i bez dubokog i
hladnokrvnog promiljanja. August je na primjeru Oltara Mira odlino pokazao kako
razumije da umjetnost iskoristi kao propagandni alat. Inae on i njegovi suradnici (u prvom
redu Mecena) su i na nizu drugih umjetnikih djela u svim sferama stvaralatva na vrlo vjet
nain znao ukomponirati propagandu za novi reim. I upravo radi toga razloga na reljefima
koji ispunjavaju cijelu povrinu Oltara Augustovskog Mira prikazana je carska obitelj sa
simbolima vjerske pobonosti i plodonosne zemljoradnje u aktu nuenja rtvi bogovima, a
oltarni ukrasi naglaavaju Augustovu vanost u odravanju mira i blagostanja u Dravi.
itava kompozicija, uzeta u cijelosti, trebala je svjedoiti o blagodati Italije i povratku
rimskog drutva starinskim obiajima, a to se eljelo dovesti u vezu sa Augusta i njegove
familije. I preko knjievnosti i preko vizualne umjetnosti koja je nastajala za vrijeme
augustovskog reima jasno se mogu uoiti tendencije, elje i smjernice augustovskog reima.
ORBIS ROMANVS
1396
ORBIS ROMANVS
zamrenim pa ak i nevjerojatnim pravnim sluajevima. Seneka osuuje takvu nastavnu praksu koja ne
priprema ljude za ivot, ve samo uenike za kolu non vitae sed scholae discimus. I Petronije se ruga
brujanju upljih rijei koje ispunjavaju kole njegovog doba. Tacit zakljuuje da tiranoubojstva, sredstva protiv
kuge, rodoskrvnua majki o kojima se u kolama zanosno raspravlja nemaju nita zajednikog sa forumom i da
ti zanosi ine izazov istini. Juvenal ismijava te govornike i advokate u kojih nita ne kuca pod lijevom sisom,
naziva ih pravim pravcatim magarcima koji nas kljukaju svojim stranim Hanibalom i govorima koje
odravaju svaki esti dan.
Sa druge strane augustovski reim je doba procvata rimske poezije, koja je djelimino bila i
dirigirana od strane Mecene, pa i samog Augusta. injenica je i da graanski ratovi nisu
presjekli onu liniju kreativnog razvitka iji poetak pada u sredinu I. st. p. n. e. Pjesnici
Augustovog doba nastavljaju tradicije Lukrecija i Katula. Nesumnjivo znaenje imao je mir
koji je August uspostavio i koji je bio osobito povoljan za povlatene slojeve italskog
drutva. Nije sluajnost to su svi pjesnici Italici po svom porijeklu. Pjesnici iz ovog doba su
tako ovjekovjeili rimsku i svjetsku knjievnost i kulturu. Stariji meu njima Vergilije i
Horacije poeli su svoju pjesniku aktivnost jo u vrijeme graanskih ratova.
Publije Vergilije Maron (Publius Vergilius Maro; 70. 19. god. p. n. e.)
Vergilije se rodio u Sjevernoj Italiji, nedaleko od grada Mantove, u obitelji bogatog
zemljoposjednika. Stekao je kvalitetnu naobrazbu, prouavao knjievnost, retoriku, bio
upoznat sa epikurejskom filozofijom. Burni dogaaji iz vremena graanskih ratova odrazili
su se i na Vergilijevoj sudbini. Njegovo malo imanje trebalo je pripasti veteranima. Ali ga je
spasilo zauzimanje prijatelj kod Oktavijana. Vergilije je ovog puta sauvao svoju zemlju, ali
ju je morao izgubiti prilikom sljedee raspodjele. Ipak je Vergilije uz pomo Mecene (u iji
je krug uao) postao vlasnik jednog drugog, manjeg imanja.
Vergilije je stekao glas svojim "Bukolikama". One sa sastoje od deset pjesama (ekloga),
napisanih pod utjecajem idil grkog pjesnika Teokrita iz III. st. p. n. e. U nizu ekloga
Vergilije prikazuje pastire, koji se u krilu prirode natjeu u pjesnikom stvaranju. Oni
opjevavaju prirodu koja ih okruuje i svoja stada. U nekim eklogama ima ljubavnih motiva, a
znaajno mjesto dodijeljeno je i raznim mitolokim likovima. Kao i kod Teokrita, radnja u
nekim eklogama dogaa se na Siciliji, dok se u drugim eklogama ona odvija u pjesnikovom
zaviaju sjevernoj Italiji. U tim djelima, posveenim prirodi, mirnim stadima i seoskom
ivotu nali su odraz i piscu suvremeni motivi. U devetoj eklogi govori o bezbonim
ratovima koji zahvaaju zemlju. U prvoj eklogi (napisanoj, vjerojatno, kasnije od drugih )
jedan od pastira prisiljen je na naputanje rodnog panjaka, dok drugi obeava molitve u ast
novog boanstva koje se nalazi u Rimu i pod kojim Vergilije podrazumijeva bez sumnje
Oktavijana. Pomalo zasebna je etvrta ekloga, napisana 40. god. p. n. e., poslije
brundiziumskog mira. U njoj pisac pretkazuje roenje boanskog djeteta, koje e na zemlju
donijeti mir i sreu ljudima. Ova ekloga ne slii na druge, jer ona nosi karakter sveanog
proroanstva. Jo u antici diskutiralo se oko toga na koga je Vergilije mislio pod vjenim
djetetom, ije je roenje proricao. Komentatori su u njemu vidjeli sina Azinija Poliona,
konzula iz 40. god. p. n. e., poznatog javnog radnika i pisca, kome je ta ekloga bila
1397
ORBIS ROMANVS
posveena. Ali je ekloga, po svemu sudei, stvorena pod utjecajem istonih proroanstava,
koja su pod nazivom Sibilske knjige stekla u to vrijeme iroku popularnost. Ova ekloga je
doprinijela i da Vergilijevo djelo bude sauvano i u vrijeme kranskog dogmatizma i
ideolokog eksluziviteta. Vergilijevo boansko dijete su krani tumaili kao oito
predskazanje Isusovog roenja, od strane ovog velikog antikog pjesnika. Tako je i ova
ekloga, pogreno shvaena od predstavnika dominantne ideologije, doprinijela da se
Vergilijev opus sauva i ne doivi sudbinu mnogih drugih djela za koje kranski, i drugi
abrahamistiki, ideolozi nisu bili zainteresirani da ih sauvaju.
Oko 29. god. p. n. e. pojavljuje se novo Vergilijevo djelo - "Georgike". To je didaktino
djelo, koje daje upute poljoprivredniku. Djelo je napisano na inicijativu Mecene i u njemu je
slavio asni rad zemljoradnika i opjevao Italiju. Vrijednost "Georgik" sastoji se u tome to
to nije suhoparna rasprava o poljoprivredi, napisana u stihovima. Razni ekskursi, prirodne
scene, opisi prirode, zvuni stihovi, vjeta upotreba ivopisnih sredstava govora sve to
omoguuje da "Georgike" uvrstimo meu vrijedna umjetnika djela. Vergilije poetizira
Italiju, Saturnovu zemlju, najplodniju i najbolju na svijetu. Slavnom prolou Rima treba se
ponositi itava Italija, Prilian broj stihova je posveen je slavljenju Oktavijana. Bukolike i
Georgike su sluile patriotskom slavljenju i zemlje i sela Italije. Rimljani su uvijek isticali
da su oni narod seljaka, a seoska idila je postajala ideal ivota bez stresa i u miru. Vergilijevo
slavljenje sela u potpunosti se uklapalo u propagandu augustovskog reima.
Glavno Vergilijevo pjesniko djelo nosi naslov "Eneida". Ono je stvoreno po uzoru na
najvee grke spjevove - "Ilijadu" i "Odiseju".
Spjev poinje opisom dolaska na afriku obalu Trojanca Eneje, koji je napustio Troju u plamenu. Kraljica
Didona prireuje Eneji srdaan prijem. Na gozbi, koju je Didona priredila u ast neoekivanog gosta, Eneja
podrobno pria o propasti Troje i o svom putu, punom doivljaja, Didonina suut prema Eneji prelazi u ljubav.
Ali je Jupiter Eneji naredio da napusti Afriku i otplovi u Italiju, kao to mu je to jo ranije predodreeno.
Didona nije mogla podnijeti bol zbog rastanka, i oduzela je sebi ivot. Na putu u Italiju Eneja se zaustavlja na
Siciliji, gdje je za vrijeme dugih lutanja morao pokopati oca Anhiza. Eneja obnavlja sjeanje na njega igrama a
uprilien mu je i susret s ocem u podzemnom carstvu. Tamo Anhiz prorie sudbinu Eneji i slavnu budunost
mone rimske drave, koju e osnovati Enejini potomci. U drugom dijelu spjeva govori se o tome kako Eneja
uspostavlja svoju vlast u Laciju. On mora ratovati s lokalnim plemenskim voama, koji raspolau znatnom
snagom, ali Eneju tite bogovi, i borba s protivnicima zavrava se njegovom punom pobjedom.
1398
ORBIS ROMANVS
bogova, strah pred njima, vjerovanje u znamenja, i da Rimljane pobudi na vrenja zavjeta
pobonosti i vjerskih obreda.
Mnogobrojni ekskursi posveeni su idealizaciji rimske povijesti. To je najjasnije izraeno u
Anhizovom proroanstvu:
Tu regere imperio populos, Romane, memento;
Hae tibi erunt artes, pacisque imponere morem
Parcere subiectis, et debellare superbos".
"Rimljanine, ovo e biti tvoja umijea:
pamti da mora upravljati narodima,
da ih mora navikavati na mir, poteivati pobijeene, a krotiti nepokorne."
Na titu koji je Eneji poklonila njegova majka Venera prikazane su najvanije bitke iz rimske povijesti. Kao
posljednja prikazana je bitka kod Akcija i Augustovi trijumfi. "Eneida" je imala za cilj da pokae da je od
trenutka otkako je August uspostavio rimski mir, poeo novi, sretni vijek.
Pisac "Eneide" imao je pred sobom odreene uzore. Ti uzori bili su mu ne samo homerski
spjevovi, ve i razne epska djela iz helenistikog doba. Od rimskih pisaca Vergilije se, kao i
Lukrecije, ugledao na Enija. Viestrani i raznovrsni utjecaji nisu pretvorili "Eneidu" u
suhoparno, antikvarno djelo. Piev pjesniki talent, njegova ljubav prema Rimu i Italiji
sve je to utjecalo da je on stvorio snano pjesniko djelo. O snazi njegovog emocionalnog
utiska svjedoe jo antiki izvori. Tako se, na primjer, pria, kada je Vergilije itao stihove u
kojima se proricala prijevremena smrt Augustovom neaku Marcelu, da je majka ovog
posljednjeg, koja je nazoila itanju, pala u nesvijest. "Eneida" je stekla gotovo sveope
priznanje odmah nakon svog nastanka. Pjesnik je na njoj radio dugo godina. On je krenuo u
Grku, da bi izmeu ostalog posjetio i mjesto na kojem se nalazila Troja, zaviaj njegovog
legendarnog junaka. Ali se u Grkoj razbolio i zajedno sa Augustom vratio u Italiju, gdje je
ubrzo umro. Vergilije je "Eneidu" smatrao nedovrenim djelom i zabranio je njeno
objavljivanje, ali je ona, po naredbi samog Augusta, ipak bila objavljena. U povijesti rimske
knjievnosti Vergilijevo stvaralatvo predstavlja jednu od najvanijih etapa. Vergilije je
poznavao i aleksandrijsku kolu; aleksnadrizam je utjecao na njegovo stvaranje, ali je
Vergilije i pored toga stvorio isto rimska pjesnika djela.
Kvint Horacije Flak (Quintus Horatius Flaccus; 65. 8. god. p. n. e.)
Horacije je bio sin jednog osloboenika i roen je u junoj Italiji, u gradu Benuziji. Horacijev
otac bio je imuan ovjek i svom sinu je omoguio kvalitetno obrazovanje. Horacije se je
najprije obrazovao u Rimu, a zatim u Ateni. Zajedno sa aristokratskom mladei koja se tamo
nalazila Horacije je, unato svojoj mladosti, stupio u vojsku Marka Junija Bruta, stigao do
ina vojnog tribuna i sudjelovao u bitci kod Filipa, za vrijeme koje je, po vlastitim rijeima,
"sramno odbacio tit". Poslije pobjede trijumvir Horacije se vratio u Italiju, gdje je kao i
Vergilije izgubio svoju zemljinu esticu za vrijeme ponovne podjele italske zemlje. Morao
je stupiti u slubu ( kao kvestorski pisar ). U to vrijeme pada poetak njegove pjesnike
djelatnosti. Mladi pjesnik zbliio se je sa Vergilijem, i ovaj ga je uveo u Mecenin kruok. Od
ovog zatitnika umjetnik i pjesnik Horacije je dobio posjed srednje veliine, koji se nalazio
u bivoj zemlji Sabinjana. Preko Mecene Horacije se upoznao sa Oktavijanom. Nakon
1399
ORBIS ROMANVS
Vergilijeve smrti Horacije je postao slubeni pjesnik, i njemu je 17. god. p. n. e. povjereno
sastavljanje himne, koja je pjevana za vrijeme sekularnih ( stoljetnih ) igara. Neko vrijeme
August je Horaciju nudio mjesto svog tajnika, ali je pjesnik odbio tu ponudu, cijenei iznad
svega svoju slobodu i neovisnost. Jedno od ranih Horacijevih djela bile su satire. Horacije
slijedi Lucilija, ali je njemu vanija elegancija oblika. Horacije iba poroke i mane ljudi to
ga okruuju: gramzljivost, oholost, pretjeranu rasko, jagmu za nasljedstvom. On osuuje
pjesnike bez talenta, skorojevie koji su se obogatili. U njegovim stihovima nema revolta i
negodovanja. Njegove satire pisane se u teka vremena vladavine drugih trijumvira; time se
moda objanjava to pisac ne navodi ni imena, ni drutvene grupe.
Svoja politika opredjeljenja Horacije je izrazio u "Epodama", koje su, kao i satire, napisane
u ranom razdoblju njegovog stvaralatva. U sedmoj epodi Horacije se s negodovanjem
obraa vojnicima koji kreu u graanski rat i pripremaju propast Rima. Beznae i oaj
osjeaju se u esnaestoj Horacijevoj epodi. Horacijeve politike simpatije oito se nalaze na
Oktavijanovoj strani: deveta epoda slavi pobjedu kod Akcija. Pisac spominje i drugu pobjedu
koju je Oktavijan odnio, pobjedu nad "Neptunovim sinom" Sekstom Pompejem, koji je, po
pjesnikovim rijeima, htio na Rimljane staviti okove skinute s robova.
Najbolje Horacijevo djelo jesu, neosporno, njegove Ode. I u njima se reflektira politiki
ivot toga doba. U jednoj od njih pisac usporeuje rimsku dravu ( po svemu sudei, iz
vremena graanskih ratova ) sa laom koja je izgubila krmu i kojoj prijeti opasnost. Jedna
druga oda napisana je povodom Oktavijanove pobjede nad Kleopatrom. U mnogim
pjesmama koje spadaju u vrijeme principata Horacije pokazuje slubeni pogled na zadae
zakonodavstva: mudri upravlja mora povratiti poljuljan moral, kazniti poroke, dati poticaj
vrlini, uskrsnuti starinsku rimsku pobonost. Horacije pozdravlja stroge Augustove zakone o
obiteljskom ivotu i nalazi da su oni ve donijeli sigurne plodove. Neke ode veliaju
Augustovu vanjsku politiku, prikazuju Augusta kao monog osvajaa, koji Rimu pokorava
daleke narode. Teko je rei u kojoj je mjeri pjesnik bio iskren kad je hvalio Augusta.
Mogue je da je Horacije najjasnije izrazio svoj stav i stav mnogih predstavnika vladajuih
slojeva kad je rekao: "Ne bojim se ni metea ni nasilne smrti, dokle god Cezar vlada
narodima."
Ali ono to je glavno u Horacijevim odama, nisu politike teme. Kao Katul, i Horacije je
lirski pjesnik. On propovijeda umjerenost, ali ujedno i razumno uivanje. Carpe diem
"uivaj u trenutku" to je njegova parola. Horacije je najprije bio pristaa epikureizma, a
kasnije je poeo naginjati prema stoicizmu. Ali je on bio daleko od rigorizma stoicizma.
Gotova u svim pitanjima on je pristaa zlatne sredine (aurea mediocritas).
Tematika njegovih pjesma je raznovrsna: poruke prijateljima, uspomene iz prolosti, lirske pjesme. Stalno
nailazimo na motiv koji je najbolje izraen u devetoj odi prve knjige:
"Odbaci misli o tom to e sutra biti,
I koji god ti sudbina dodijeli dan,
Smatraj istim dobitkom; dokle godi si mlad,
1400
ORBIS ROMANVS
Pred kraj svog ivota Horacije je napisao poslanice (epistolae), upuene pojedinim osobama,
koje po svojim motivima podsjeaju na njegove rane satire. Na poslanice se nadovezuje
njegova "Ars poetica", povee djelo u stihovima, posveeno razmatranjima o pjesnikom
stvaranju. Horacije je i primjer slobodoumnosti i neuskogrudnosti rimskog drutva, jer je
rije o sinu jednog osloboenika, koji e postati jedan od najveih pjesnika i predstavnika
klasine rimske kulture.
Umjetnika slika koja prikazuje Horacija i Lidiju. Autor John Collier, 1890. god.
Kornelije Gal (Gaius Cornelius Gallus; cc. 70. 26. god. p. n. e.),
Kornelije Gal je bio rimski pjesnik, orator i politiar koji je roen od skromnih roditelja u
Forum Livii (danas Forli). U ranoj dobi preselio se u Rim, gdje je bio poduavan od istog
uitelja kao i Vergilije i Varije Ruf. Vergilije mu je posvetio i svoju X. eklogu. Kornelije Gal
je bio pristalica Oktavijana i unaprijeen je na povjerljivu funkciju prefekta Egipta. U Egiptu
je vodio uspjeno kampanju protiv pobune u Tebaidi, a podigao je i spomenik u Philae da
1401
ORBIS ROMANVS
ovjekovjei svoje uspjehe. Meutim doao je u nemilost Augusta, bio smjenjen a onda je i
izvrio samoubistvo. Kornelije Gal je uivao i visoku reputaciju kao pjesnik, a Ovidije ga je
smatrao i prvim od elegijskih pjesnika u Rimu. On je napisao 4 knjige elegija30 uglavnom
vezanih za ljubavnicu nazvanu Lycoris (poetsko ime za Kiteris/Cytheris, tada poznatu
glumicu). Njegov model je bio Euforion iz Halkide, ija je neka djela i preveo na latinski. On
je uobiajeno smatra kao kljuna figura u uspostavljanju anra ljubavne elegije na latinskom,
i kao inspiracija za Propercija, Tibula i Ovidija.
Albije Tibul (Albius Tibullus; cc 55. 19. god. p. n. e.),
Tibul je bio sin jednog rimskog viteza. On nije pripadao Meceninom, ve kruoku Marka
Valerija Mesale Korvina, republikanca, koji je zatim preao na Oktavijanovu stranu. Kod
Tibula se opaa utjecaju aleksandrijskih pjesnika. Najbolje svoje pjesme Tibul je posvetio
svojoj ljubavi prema Deliji ( sljedei primjere aleksandrijskih pjesnika i Tibul je svojoj
ljubovci izabrao ime iz grke poezije). Za razliku od Vergilija i Horacija, Tibul nijednom ne
spominje Augusta, ali i on proklinje rat, gramzljivost i rasko, a opjevava tihi seoski ivot.
Sretni su bili primitivni ljudi, kada nije bilo vlasnitva ni mrnje i kada su ljudi bez rada
dobivali darove same prirode. Mesalinom kruoku, koji je ipak okupljao pjesnike slabijeg
kvaliteta u odnosu na Mecenin, pripadala je i jedna pjesnikinja.
Sulpicija (Sulpicia ? - ? Augustovo doba)
Sulpicija je jedina poznata ena iz drevnog Rima ija je poezija ostala sauvana do danas.
Ona je moda bila kerka Servija Sulpicija Rufa (Servius Sulpicius Rufus) i neakinja Mesale
Korvina (Marcus Valerius Messalla Corvinus; 64. god. p. n. e. 8. god. n. e.), uvenog
rimskog vojskovoe, politiara i patrona umjetnosti. Njeni stihovi su bili sauvani zajedno sa
onima od Tibula u 3. knjizi elegija (appendix tibulliana), i sastoje se od 6 elegijskih pjesama
(neki moderni autori smatraju da ih je bilo vie i to one koje su atribuirane amicus Sulpiciae)
upuenih ljubavniku nazvanom Kerint/ Cerinthus .
Sekst Propercije (Sextus Aurelius Propertius; 49. 15. god. p. n. e.)
Propercije je rodom iz grada Asizija (rodno mjesto i Franje Asikog) u Umbriji i bio je
prijatelj Kornelija Gala i Vergilija. On se nalazio pod utjecajem aleksandrijskih pjesnika u
veoj mjeri nego drugi pisci, i s ponosom je sebe nazivao rimskim Kalimahom. Od
Propercijevog opusa su sauvane 4 knjige elegija (oko 92 poeme).
Ljubav prema Sintiji/Cynthia, darovitoj i obrazovanoj eni (docta puella), koja je pisala
stihove i bila vina muzici je glavna Propercijeva tema. Apulej je identificirao Sintiju sa
30
Elegijom su stari Grci nazivali pjesmu razliite sadrine (npr. moralne, patriotske, filozofske, ratnike,
ljubavne, emocionalne...itd.), ali ispjevanu u distihu sastavljenom iz heksametra i pentametra. U poetku je
pjevana uz frulu. Bitniji grki elegiari su bili Kalin, Tirtej, Arhiloh, Teognid, Fokilid, Ksenofan, Simonid,
Solon. U izrazitu ljubavnu pjesmu prvi put ju je pretvorio Mimnermo, grki pjesnik sa kraja VII. st. p. n. e. Kao
ljubavnu poeziju su je njegovali i aleksandrijski pjesnici kao Kalimah, pa je takva i dola meu Rimljane.
Elegija je tako kasnije postala i poetska forma tunih osjeaja u kojoj pjesnik ali za neime to je nepovratno
prolo.
1402
ORBIS ROMANVS
izvjesnom Hostijom (Hostia), dok sam Propercije sugerira da je ona bila potomak rimskog
pjesnika Hostija (Hostius). Pred itateljem se niu svi zapleti romana, od buenja simpatije
pa do Sintijine nevjere i raskida s njom. U duhu aleksandrijske kole, Propercijeve su elegije
pune svakovrsnih reminiscencija iz grke i rimske mitologije. Propercije je pripadao
Meceninom krugu i platio je svoj danak slubenoj tematici. U itavom nizu pjesama on je
opjevao rimsku starinu.
Publije Ovidije Nazon (Publius Ovidius Naso; 43. god. p. n. e. 17./18. god. n. e.)
Najbitniji predstavnik pjesnitva iz kasne faze augustovskog reima je bio kontroverzni
Ovidije. Ovidije je roen u mjestu Sulmo (moderna Sulmona), u zemlji Peligna (moda
izvorno ilirskih naseljenika sa istone jadranske obale). Po porijeklu Ovidije je pripadao
uglednoj i imunoj vitekoj porodici. U Rimu i Atici Ovidije je stekao kvalitetnu naobrazbu.
Svoju retorsku i inovniku karijeru je brzo zamijenio sa pjesnitvom i Ovidije je pjevao
ljubavnu pjesmu punu frivolne erotike. Kao pjesnik bio je blizak Tibulu i kao i ovaj uivao
zatitu Valerija Mesale. U svojim djelima Ovidije slijedi svoje prethodnike ali kod njega
nema dubine, i u njegovim pjesmama ima vie neprirodnosti nego kod njegovih uzora.
Ovidije se je rodio 43. g., on se dakle nije mogao sjeati strahota graanskih ratova, koje su
ljude dovele do iskrenog velianja novog poretka, koji je ljudima donio mir i spokojstvo. Za
Ovidija su te pohvale samo formule i kalupi koje mora slijediti. Na Ovidijevo stvaralatvo
stavili su svoj peat aleksandrizam i retorika. Ali, zahvaljujui izvanrednoj snazi svoga
talenta, on je uspio stvoriti profinjena djela, koja su ovjekovjeila njegovo ime.
Rana Ovidijeva djela posveena su ljubavnoj tematici. Prvo Ovidijevo djelo bile su ljubavne
elegije "Amores". Pjesnik opjevava svoju ljubavnicu Korinu i, slino svojim prethodnicima,
donosi itav tok romana. Ubrzo poslije ljubavnih elegija pojavilo se drugo djelo, "Heroides",
koje sadri poruke poznatih mitolokih heroina svojim ljubavnicima ( poruka Penelope
Odiseju, Helene Parisu, Didone Eneji i druge ). Za potku svake pojedine poruke uzeti su siei
iz mitologije. Ali Ovidije sniava popularne mitoloke likove, tumai ih na svoj nain a to
ponekad granii sa ironijom. Njegova Penelopa je nezatiena ena, koja strahuje za vjernost
svoga mua. Didonine poruke su obini ljubomorni prijekori, upueni ljubavniku koji ju je
napustio. U oba djela ima dosta opih razmatranja o ljubavi i njenom znaenju, o odnosima
meu zaljubljenima. Ta razmatranja stoje nesumnjivo u opreci sa idejama kojima je proeto
Augustovo zakonodavstvo o obitelji i braku.
Taj jaz sa oficijelnom politikom vezanom za moral se jo vie produbljuje u Ovidijevom
spjevu "Umijee ljubavi" (Ars armatoria). Ovidije daje savjete ljubavnicima, kako mogu
postii uspjeh kod predmeta svoje ljubavi i kako se treba ponaati ljubavnik da bi sauvao
naklonost svoje ljubovce prema sebi. Posebna glava donosi pouke zaljubljenim djevojkama.
Spjev je napisan elegantnim stihovima, u njima ima mnogo duhovitih misli, ali i mnogo
frivolnog. Spjev u izvjesnom pogledu predstavlja parodiju na Augustovo zakonodavstvo
protiv preljuba. Kasnije se Ovidije branio da se u spjevu govori o ljubavnicima iz niih klasa,
1403
ORBIS ROMANVS
1404
ORBIS ROMANVS
1405
ORBIS ROMANVS
stavljana zajedno s najvie cijenjenim obiteljskim boanstvima larima. Osim toga, sredite
svakog rajona grada Rima inilo je svetite posveeno larima, meu kojima se nalazio i
Augustov genij. O kultu lara vodili se nadzor posebni magistri, birani svake godine. Osobit
znaaj stie carski kult u provincijama. Vjernost Augustu uvrivana je posebnom
prisegom, iji je obrazac naen u Paflagoniji, na mjestu grada Gangre. Zaklinjalo se Zeusom,
zemljom, suncem i samim Augustom da e se initi samo dobro Augustu i njegovom
potomstvu i pozivale su se svakojake nesree na glavu onog tko prekri taj zavjet. U
heleniziranim podrujima kult cara bio je nastavak stoljetnih tradicija, a na Zapadu on je
stekao iroku rasprostranjenost i postao izraz lojalnosti mjesnog stanovnitva.
Familia Augusti
August se tri puta enio, ali nije imao direktnih mukih nasljednika. Prvi njegov brak
sklopljen je ubrzo nakon osnivanja drugog trijumvirata. Ovaj brak imao je politike ciljeve.
On se oenio Klodijom, Antonijevom pokerkom, kerkom narodnog tribuna Klodija i
Fulvije. Ali se ubrzo raziao sa Klodijom i poslije nekog vremena, opet iz politikih razloga,
oenio se roakom Seksta Pompjea - Skribonijom. Iz tog braka rodila se Augustova ker
Julija. Istog dana kojeg je ona rodila, Oktavijan je dao Skriboniji razvod i stupo u brak sa
Livijom Druzilom, koja se je morala razvesti od Tiberija Klaudija Nerona, ljutog protivnika
trijumir, koji je nedugo prije toga dobio amnestiju.
Za razliku od prethodna dva braka veza Oktavijana Augusta i Livije e potrajati sve dok ih
smrt ne rastavi. Naalost po Augusta, u braku sa Livijom nije imao djece, ali je ona donijela
sa sobom svoja dva sina iz prethodnog braka i to Tiberija Klaudija Nerona ( budueg cara ) i
Nerona Klaudija Druza, rano preminulog pobjednika German. itava Augustova familija e
se oblikovati preko ove dvije linije i to julijevske (Iulii Caesari : reprezenti sam August,
njegova kerka Julija i sestra Oktavija Mlaa) i klaudijevske (Claudii Nerones: Livija,
Tiberije, Druz). Zato se i u Augustovoj dinastikoj politici zapaaju stalna kolebanja izmeu
njegovih direktnih srodnika i Livijine djece.
Ubrzo nakon povratka s Istoka, August je pribliio sebi sina svoje sestre Oktavije iz njenog
prvog braka Marcela (Marcus Claudius Marcellus; ivio 43. 23. god. p. n. e.), koji je
stupio u brak sa Augustovom kerkom Julijom (u historiografiji se ona spominje pod
nadimkom Starija : Iulia Maior ili Iulia Caesaris; ivjela 39. god. p. n. e. 14. god. n. e.) i
neslubeno bio odreen za nasljednika. Ali je 23. god. p. n. e. Marcel umro, a Julija je po
Augustovoj elji stupila u brak sa njegovim prijateljem, poznatim vojskovoom Agripom.
Agripa je dobio izvanredne ovlasti, njemu je dodijeljena tribunska vlast (trbunicia potestas),
on se pojavljuje u ulozi Augustovog praktinog suvladara, pa i prirodnog nasljednika. Agripa
i Julija Starija su imali petero djece : Gaja (Caius Iulius Caesar; 20. god. p. n. e. 4. god. n.
e.), Lucija (Lucius Iulius Caesar; 17. god. p. n. e. 2. god. n. e.), Agripinu Stariju (Agrippina
Maior ili Vipsania Agrippina; 14. god. p. n. e. 33. god. n. e.), Juliju Mlau (Iulia Minor ili
Vipsania Iulia; 19. god. p. n. e. 28. god. n. e.) i Agripu Postuma (Agrippa Postumus;
nazvanog tako jer je roen nakon smrti oca; Posmre; 12. god. p. n. e. 14. god. n. e.).
1406
ORBIS ROMANVS
Kao princepsov zet Agripa je bio njegov prirodni nasljednik.31 Ali ni Agripa nije nadivio
Augusta i 12. god. p. n. e. i on je iznenada umro. Julija je udata za starijeg pastorka Tiberija,
koji, meutim nije tada postao nasljednik.32 August je jo ranije 17. god. p. n. e. posinio
Agripine sinove, a svoje bioloke unuke Gaja i Lucija, ime je direktno ukazao koga bi on to
elio da ga naslijedi. Oni su odgajani na carskom dvoru i bili su prilino (moda ak i
pretjerano) forsirani od strane Augusta. Prije nego to se predvialo zakonom dobili su oni
pravo prisustvovanja senatskim sjednicama i zvanje consul designatus sa namjerom da
preuzme konzulat u svojoj 20 godini (navodno kao kompromis jer je narod 6. god. p. n. e.
agitirao da se Gaj proglasi za konzula), prije roka su birani za najvie dunosti, i usprkos
svoje mladosti bili su odreeni za vrenje raznih misija. Gaj je izabran i za predvodnika
mladosti (princeps iuventutis), poasno zvanje koje je od njega napravilo simbolikog
naelnika vitekog reda. Neto kasnije je ovo zvanje dobio i Lucije. U njihovu ast su
podizani hramovi i statue. Gaj je 1. god. p. n. e. postao vojni zapovjednik na Istoku i kreirao
je mirovni sporazum sa Fraatom V. Na jednom otoku na rijeci Eufratu. Naalost po Augusta
prvo je umro Lucije (u Galiji) i to 2. god. n. e., a Gaj 4. god. n. e. (u Likiji) nakon to je bio
ranjen prilikom kampanje u Artagire u Jermenije.
Ostavljen bez planiranih nasljednika, August je bio prisiljen na odreene rekompoziciju
dinastike politike i sada mu je jedino preostalo da 4. god. n. e. posini Tiberija (koji se vratio
iz viegodinjeg dobrovoljnog izgnanstva sa Rodosa od 6. god. p. n. e.). Ovaj put se
usredotoio na Germanika33 koji je iz braka sa Agripinom Starijom imao estero djece, koja
su preivjela adolescenciju.34 Germanika je (po Augustovom zahtjevu) usinio Tiberije, pa je
tako August dugorono planirao da rimski principat ipak na kraju ponovo doe u ruke
njegovih biolokih potomaka (u ovom sluaju praunuka). Meutim, sukobi i spletke dviju
linija vladajue familije dovesti e do protjerivanja i Agripe Postuma na izolirano ostrvo
Planaziju kod Korzike 7. god. n. e., i jedini glavni nasljednik postao je Tiberije.
31
Ubrzo nakon II. sporazuma Agripa je dobio petogodinji mandat za upravu na istonim dijelom Drave, sa
prokonzulskim imperiumom, tribunskom vlau i sjeditem na Samosu.
32
Prije braka sa Julijom Starijom Tiberije je bio oenjen sa Vipsanijom (Vipsania Agrippina; 36. god. p. n. e. 20. n. e.), kerkom Marka Vipsanija Agripe iz njegovog prvog braka sa Pomponijom (Pomponia Caecilia
Attica). Sa Vipsanijom, koju je iskreno volio, Tiberije je imao sina Druza (Drusus Iulius Caesar). Meutim na
pritisak Augusta i Livije, Tiberije se morao razvesti od Vipsanije i oeniti Juliju Stariju. Brak Tiberija i Julije
Starije je bio totalni promaaj. Na samom poetku rodio se djeak Tiberillus koji je skoro odmah umro. Julija
Starija je jo prije Agripine smrti zapoela sa svojim uvenim ljubavnim aferama, to je nastavila i za vrijeme
braka sa Tiberijem.
33
Germanik (ivio 15. god. p. n. e. 19. god. n. e.) je bio sin Nerona Klaudija Druza (Tiberijevog mlaeg brata)
i Antonije Mlae (36. god. p. n. e. 37. god. n. e.), kerke Marka Antonije i Oktavije (sestre Augustove). Mlai
brat Germanika je bio budui car Klaudije (10. god. p. n. e. 54. god. n. e.). Germanikova i Klaudijeva sestra se
zvala Livilla (13. god. p. n. e. 31. god. n. e.). Iz braka Antonije Starije (starija sestra Antonije Mlae) sa
Lucijem Domicijem Ahenobarbom (Lucius Domitius Ahenobarbus) izali su Gnej Domicije Ahenobarb, otac
budueg cara Nerona, i Domicija Lepida, majka razvratne Mesaline, supruge cara Klaudija.
34
Nero Julius Caesar Germanicus (6. 30. god. n. e.); Drusus Julius Caesar (7. 33. god. n. e.); Caius Julius
Caesar, poznatiji kao Kaligula (12. 41. god. n. e.); Agrippina Minor, poznatija kao ambiciozna i sposobna
majka Nerona (15. 59. god. n. e.); Iulia Drusilla (16. 38. god. n. e.) i Iulia Livilla (18. 41/42. god. n. e.).
1407
ORBIS ROMANVS
Posebna pria za Augusta je bila njegova kerka Julija Starija, koja se upetljala u itav niz
seksualnih i ljubavnih afera koje e prerasti u jedan od najveih skandala augustovskog
reima. Posebna teina itave prie je u tome to je Augustova kerka direktno krila
augustovske porodine zakone. Ona je imala itav niz ljubavnika (najpoznatiji je potomak
Grakha po imenu Sempronije Grakh, dok je drugi ljubavnik Jul Antonije bio prisiljen na
poini samoubojstvo). Njegove seksualne i ljubavne pustolovine su postale poslovine u
Gradu i praktino su svi znali za to njeno ponaanje (izuzev samog njenog oca). Navodno su
se deavale i razuzdane none zabave na samome Forumu.
Na kraju je i August saznao za kerkino ponaanje, i njene specifine veze sa utjecajnim
ljudima iz senatorskog i vitekog stalea i 2. god. p. n. e. ona je bila uhapena i protjerana na
otok Pandateria (danas Ventotene). Juliju je u izgnanstvo pratila njena majka Skribonija.
Zbivanja sa Julijom Starijom su vrlo duboko pogodila Augusta. Pet godina kasnije Juliji je
dozvoljen povratak na kopno, ali joj je bilo odreeno da ostane u gradu Regiju. Neto slino
se desilo i sa njenom kerkom Julijom Mlaom, koja je bila u braku sa svojim prvim
roakom Lucijem Emilijem Paulom (Lucius Aemilius Paullus).35 Meutim, zbog navodne
ljubavne - seksualne afere sa Decimom Junijem Silanom (Decimus Junius Silanus) bila je 8.
god. n. e. protjerana na otok Trimerus, gdje se i porodila. August je naredio da se dijete izloi
i ostavi kako bi umrlo. Zbog uea u navodnoj zavjeri pogubljen je i njen suprug Lucije
Paul. udnom ironijom sudbine Augustova genetska i bioloka linija e se sauvati preko
linije Julije Mlae.36
Na kraju je August testamentom adoptirao Liviju, i od tog vremena ona se naziva Augustom.
Na taj nain, dinastika pitanja, u prvom redu pitanje nasljedstva prijestolja, dobivaju pod
Augustom osobito znaenje, to nesumnjivo ukazuje na monarhijski karakter njegove vlasti, i
to u praktinoj ali ne i formalnoj sferi.
Augustovi prijatelji i saputnici
U Augustovo vrijeme u politikom ivotu Rima igrale su veliku ulogu ne samo linosti koje
su bile u srodstvu sa Augustom, ve i njegovi "prijatelji" (amici), a tako isto i "saputnici"
(comites; u jednini comes). Ovaj drugi termin u formi comes upotrebljavati e se kasnije za
oznaku odreenog slubenog poloaja i postati e jedna od vrlo prisutnih titula
srednjovjekovnog feudalizma (count, grof). August je za mnogo to dugovao Agripi , koji je
35
Iz ovog braka je proisteklo dvoje djece i to kerka Emilija Lepida (Aemilia Lepida 5. god. p. n. e. - ?) i moda
sin Marcus Aemilius Lepidus (6. 39. god. n. e.)
36
Njena kerka Emilija Lepida je iz braka (od 13. god. n. e.) sa Apijem Junijem Silanom (Appius Iunius
Silanus) imala petero djece : Marcus Iunius Silanus (14. 54. god. n. e. i konzul u 46. god. n. e.), Iunia Calvina
(umrla nakon 79. god. n. e.), Decimus Junius Silanus Torquatus (konzul za 53. god. n. e.; oenio je Juliju
Afrikanu/Iulia Africana 54. god. n. e., sa kojom je imao kerku po imenu Junija Silana Torkvata/Iunia Silana
Torquata; 64. god. n. e. prisiljen da izvri samoubistvo); Lucius Iunius SilanusMaior (na novogodinji dan 49.
god. n. e. poinio samoubistvo; pretor za 48. god. n. e.), Iunia Lepida, koja se udala za Gaja Longina (Caius
Cassius Longinus), i odgojila svoga neaka Lucija Torkvata (Lucius Iunius Silanus Torquatus), nakon umorstva
njegovog oca Marka.
1408
ORBIS ROMANVS
bio taj koji je donosio i vojne i politike pobjede Augustu. Agripa je nesumnjivo bio
najtalentiranija persona augustovskog reima i dobro je poznavao i vojne i politike vjetine,
a odlian se pokazao i kao upravitelj. Sam Agripa je bio vrlo lojalan i predstavljao je stub
reima. Ustvari, moe se rei da su najblistavija razdoblja reima bila ona kada se Agripa
nalazio uz Augusta, dok je nakon njegove smrti reim poeo koristiti i transputice. On je bio
vojnik po prirodi, hrabar i odluan, ali istovremeno neto priprost u svojim navikama. Agripa
je raspolagao ogromnom imovinom i utroio je osobnih mnogo sredstava na podizanje
prekrasnih zgrada ( vodovod, hram Panteon itd. ). Uspostava augustovskog reima je na neki
nain odgovarala osobama kao to je bio Agripa, jer im je omoguavala da izbiju u sam vrh
Drave.
Veliku ulogu na Augustovu dvoru igrao je i Gaj Cilnije Mecena. On je pripadao
istaknutom rodu (etrurskog porijekla) iz vitekog stalea. Blizak Augustu, on nije dobivao
nikakve magistrature, ali je ipak jo u vrijeme II. triumvirata izvrio niz vanih misija.
Gotovo sve ugovore koje je Oktavijan u tom razdoblju zakljuio, pripremio je Mecena. Jo
vei znaaj imali su Mecenini napori da javno mnijenje privue na stranu svog zatitnika.
Mecena je shvatio vanost umjetnosti na javno mnijenje. On sebi privlai pjesnike, vrbujui
na taj nain talentirane pristae novog reima, koji e taj reim opjevati u svojim djelima.
Mecena je bio u pravom smislu siva eminencija reima i njen vrlo uspjean agitprop.
Naravno ne bi trebalo zaboraviti ni mudru i pronicljivu Liviju, koja je imala prvorazredno
znaenje po uspostavu i funkcionalnost augustovskog reima i ranog principata. Njen utjecaj
se prostirao i osjeao u svim sferama rimskog svijeta. U braku sa Augustom je ostala 51
godinu i ostala je njegov povjerljivi i privilegirani savjetnik. Ona je vrlo utjecala na politiku i
to ne samo djelujui iza sjene, nego to ispoljavajui i javno. U okviru svoje propagandne
aktivnosti, August i Livija su postavili model izgleda i ponaanja za rimsko domainstvo. I
pored golemog bogatstva kojim su raspolagali, Augustova familija je nastavila da ivi
umjereno imuno u svojoj kui na Palatinu, a Livija je sluila i kao uzor za rimske matrone.
Ona nije nosila preizraeni nakit niti neku pretencioznu odjeu, brinula se o domainstvu pa
je ak i izraivala odjeu za supruga. Livija je ve 35. god. p. n. e. dobila poast da
samostalno vodi svoje financije i posveena joj je i javna statua. Ona je imala i svoj poseban
klijentski kruok, iz kojeg su mnogi pojedinci bili proteirani. ak je raspolagala i sa nekom
vrstom sopstvene informativne (bolje rei obavjetajne) mree. Livija je kao jedan od ciljeva
(u vidu neke skrivene agende) postavila i da osigura svojim sinovima kljuno mjesto u upravi
Dravom. To se na kraju ispoljilo u vrlo surovom i proraunatom majinskom instinktu, koji
nije imao skrupula i koji je prelazio sve prepreke kako bi Tiberije postao glavni nasljednik.
Nakon smrti Agripe, a zatim i Mecene ona je ostala jedini glavni savjetnik Augustu, i otada
njen glas vezano za dinastiku politiku vladajue familije postaje dominantan. Iako moda
nije upetljana u smrti Marcela, Gaja i Lucija, ipak je odreeni tra o tome cirkulirao
tadanjim Rimom, a to senatorski historiografi kao Tacit i Kasije Dion biljee, Bez obzira na
ove traeve, injenica je da je Livija svojim spletkama i utjecajem doprinijela da se na kraju
1409
ORBIS ROMANVS
prilino derogira linija Julija Cezara (protjerivanja Julije Starije, Agripe Postuma i Julije
Mlae) u odnosu na liniju Klaudija Nerona.
Izvori spominju i druge Augustove prijatelje, koji su Augustu inili velike usluge, ali pritom i
sami stjecali prilina imanja. Uspjesi ove ili one osobe ne mogu se uvijek objasniti talentom i
sposobnostima, nego esto i samovoljom princepsa, protekcijom lanova vladajue familije
pa i klasinim podilaenjem (naroito u drugom dijelu Augustove vladavine, nakon smrti
Agripe i Mecene). Ti momenti su doprinijeli znatnom opadanju drutvenog ivota i porasti
birokratije. Sada je za uspjenost neije karijere bila znatno vanija podobnost nego
sposobnost, to e se naroito jasno pokazati za kasnijih julijevsko klaudijevskih careva.
Moglo bi se slobodno rei da je ovakva nepotistiko prijateljska politika postavljanja na
javne pozicije, u jednom momentu morala dovesti do niza neugodnosti po reim, a najbolji
primjer je upravo sluaj Kvintilija Vara.
August kao pisac
August nije bio samo politiar, nego i knjievnik. Na veliku alost njegovi memoari nisu
sauvani. Sauvan je samo vrlo mali dio njegovog pisanog opusa, to ukljuuje Res Gestae,
Augustu se pripisuju poeme Sicily, Epiphanus i Ajax, te filozofski traktat i odgovor na
Brutovu eulogiju Katonu. Kod Svetonija su sauvana neka pisma iz njegove sigurno enormne
korenspodencije.
Mjesec August
Najvidljivija zaostavtina Augusta za skoro svakog ovjeka na Planeti je postojanje
kalendarskog mjeseca augusta. Do njegovog doba, taj mjesec je nazivan Sextilis. Prema
senatus consultum koji citira Makrobije, Sextilis je preimenovan u august u ast niza
dogaaja koji su obiljeili Oktavijanov uspon na vlast (sa kulminacijom zauzimanja
Aleksandrije). Zanimljivo je da August nije roen u ovom mjesecu, ali jeste umro.
Augustova smrt i nasljedstvo
Pitanje ta poslije Augusta je skoro od poetka principata bilo prisutno u uem krugu
augustovskog reima. Ovo pitanje je donosilo pred Augusta vrlo sloenu problematiku, jer
kako odrediti nasljednika u dravi koja formalno nije monarhija. Prijelaz vlasti po
nasljedstvu je jedno od redovnih obiljeja monarhijske vlasti, ali August je formalno obnovio
Republiku. I upravo radi ove sutinske dileme za vrijeme Rimskog Carstva nisu postojali
nikakvi zakonodavni akti koji bi utvrivali red oko nasljeivanja prijestolja, ali je faktiko
priznavanje monarhije je imalo za posljedicu i priznavanje carevih prava da predaju vlast po
nasljedstvu. Augustovo umijee da kroz formu kompromisa ustvari provue svoje tenje se
pokazalo i na primjeru nasljeivanja. On je nesumnjivo bio majstor da praktinu
funkcionalnost preobrazi po svojim eljema, ali da je opet dobro zamaskira kroz formalnu
oblandu koja bi naglaavala drevne obiaje. Uostalom i pobjeda samog Augusta bila je
odreenim dijelom uvjetovana time to se on na politikoj pozornici pojavio kao Cezarov
nasljednik. U slubenoj tituli August je naglaavao da je on "sin boanskog" Julija, i sa svoje
1410
ORBIS ROMANVS
strane pokazao skrb oko nasljednika. ivot carske obitelji nalazio se u sreditu pozornosti.
Njenim lanovima dodjeljivane su posebne poasti: dobivali su prije vremena magistrature,
povjeravane su im razne vojne i diplomatske misije. August je tako promoviranjem pojedinih
lanova svoje familije, ukljuujui i usinovljavanje, jasno stavljao do znanja ko je taj ko bi
trebao da naslijedi njegovu princepsku vlast. Ali sa druge strane nije uope insistirao da se
donese neki posebni zakonski akt kojim bi se utvrdilo nasljeivanje. Ustvari Augustova
oporuka uope nije tretirala nasljedstvo u javnim poslovima, naslovima i astima, nego samo
nasljedstvo samo onoga to je bilo Augustova res private. Meutim, odreivanjem glavnog
nasljednika privatnog nasljedstva, August je jasno stavio do znanja Senatu i rimskom narodu
koga on to eli za sljedeeg princepsa. Naravno, bilo je i miljenja da se August nije nikada
odrekao i svojih biolokih potomaka kao npr. Agripe Postuma kojeg je neposredno pred smrt
i posjetio.
Po Tacitovim Analima : tavie, pronosio se glas da je August, nekoliko mjeseci ranije, u pratnji Fabija
Maksima, otputovao na Planasiju da posjeti Agripu; da je i sa jedne i sa druge strane bilo mnogo suza, mnogo
izliva ljubavi. Otuda i nada da e se mladi vratiti penatima svoga djeda. Samo je odabrani krug ljudi bio
posveen u ovu tajnu koju je navodno Maksim otkrio svojoj eni Marciji, a ova Liviji. Cezar sazna za to. Kada
je, nekako ubrzo poslije toga umro Maksim, a sumnjalo se ne sa prirodnom smrti, uli su na njegovu pogrebu
Marciju kako plaui sama sebe optuuje da je izazvala muevljevu smrt. Paul Fabije Maksim (potomak
drevnog rimskog nobiliteta) je bio oenjen sa Marcijom, koja je bila prva Augustova rodica, a bio je i smatran
dareljivim patronom pjesnika. Spominju ga u svojim pjesmama i pismima Horacije i Ovidije.
1411
ORBIS ROMANVS
Sacerdotium sodalium Augustalium je bio red/kolegij (sodalitas) rimskih sveenika koji je osnovao Tiberije da
se brinu i da odravaju kult boanskog Augusta. Augustovi sveenici (augustales) su postojali i ranije, i oni su
bili zadueni za kult ivog ili deificiranog cara (odnosno o carskom kultu), i bili su veinom osloboenici
kojima je ova dunost inila veliku ast i otvarala za njih i njihove nasljednike mogunosti uspona u drutvenoj
hijerarhiji i karijeri u javnim poslovima. Uglavnom su ih sainjavali osloboenici, kojima je obnaanje ove
sveenike dunosti inilo veliku ast. Za razliku od njih, u ovaj novi red su (kockom) birane najuglednije
linosti Rimske Drave, i bilo je 21 sodales Augustales (kojima su dodani i Tiberije, Druz, Klaudije i Germanik
kao lanovi carske familije). I ene su mogle biti imenovane sveenicama Augusta, to je vjerojatno svoj
poetak imalo u imenovanju Livije od strane Senata kao sveenice svoga mua. I flamen je mogao takoe biti
lan ovog sodales Augustales.
Prilikom vizigotskog zauzimanja Rima 410. god. mauzolej je opljakan, a Augustov pepeo je
razasut.
Augustovo nasljee je vrlo vidljivo i u dananjoj kulturi, posebno zapadnog i mediteranskog
svijeta. Uz veliki broj statua i slikovnih prikaza Augusta, njegovo prisustvo se osjea i preko
politikog nasljea u prvom redu za irenje termina cezar/car/esar/kajzer kao imperijalne
titule. Na kontinuitet sa Augustom kao prvim carem pozivali su se i romejski carevi na
vizantijskom istoku kao i karolinki, otonski i drugi carevi mediavelnog Carstva na latinskom
zapadu. Popularna kultura modernog drutva posvetila je izrazito panju Oktavijanu
Augustu, to se moe najslikovitije vidjeti na primjeru filmova (npr. uveni film Kleopatra i
film Imperium: Augustus) i serija (npr. The Caesars, Rome, Empire). Brojnost
knjievnih uradaka koji govore ili odnose se i na Augusta i njegovo doba je enorman, od
kojih je moda najpoznatije djelo Roberta Gravesa o Julijevsko klaudijevskoj dinastiji (u
dva dijela : Ja, Klaudije i Ja, Klaudije, car i bog).
Historiografija o Augustu
Odnos prema Augustu u europsko mediteranskom svijetu se mijenjao ve prema trenutnim
politiko drutvenim potrebama. Jo u antici je izazivao oprena miljenja. Dok su ga
njemu suvremeni pjesnici slavili kao onoga koji donosi mir, stabilnost i prosperitet, kao
odgovornu osobu koja brani Rim i vraa drevni moral i pravdu. August je tretiran kao
dobri car i uzimao se kao antipod nizu loih careva i u senatorskoj historiografiji.
Meutim, bilo je i kritikih tonova. Augustu suvremeni jurista Marko Antistije Labeon
(Marcus Antistius Labeo) otvoreno je kritizirao augustovski reim, sa pozicija
republikanske slobode, a Tacit je na poetku Anala napisao da je August Rim doveo u
poziciju ropstva, i da polaganjem zakletve Tiberiju (nakon Augustove smrti) narod Rima
jednostavno zamijenio jednog robovlasnika sa drugim. U vrijeme karolinkog i otonskog
Zapadnog Carstva njegovo ime je koriteno u svrhu i davanja i pokazivanja (u odnosu prema
Istonom, romejskom Carstvu) legitimiteta. Po pravilu su August i njegov reim koriteni od
onih koji su eljeli da istaknu znaenje snanih monarhija u kojima se upravlja na
zadovoljstvo njihovih podanika, i to posebno u periodu jaanja apsolutikih i prosvjeenih
monarhija. Tako je historijskim paradoksom augustovski reim, koji uope nije bio
apsolutistiki, sluio u ideoloke svrhe apsolutizma i jaanja kraljevske vlasti i davanja
legaliteta i legitimiteta takvom obliku vladavine.
1412
ORBIS ROMANVS
Francuski povjesniari i publicisti XVIII. st. esto su obraivali pitanje Augustove uloge u
povijesti Rima. U to se vrijeme u prvom planu nalazi karakteristika linosti. U dvorskim
krugovima Francuske August se slavi kao milosrdni monarh. Za razliku od ovakvog
miljenja, oni koji su se suprotstavljali apsolutistikoj monarhiji su imali vrlo negativno
miljenje. Po Volteru on je "ovjek bez srca, vjere i asti", "okretno i sretno udovite", dok
poredak koji je osnovao August Montesquieu naziva dugotrajnim ropstvom, a njega samoga
smatra kukavicom u bitci. I anglo irski pisac Jonathan Swift je kritizirao Augusta zbog
uvoenja tiranije u Rimu. Po kotskom znanstveniku Thomasu Blackwellu August je
makijavelistiki vladar, krvoedni uzurpator i tiranin. Moralizatorsku ocjenu Augusta
nalazimo u prvom planu i kod Gibbona. Po njegovom miljenju, August je "htio obmanuti
narod sablastima graanskog sustava uprave". Naravno sva ova miljenja su rezultat
trenutnog ideolokog i idejnog sukoba i raspoloenja, kao i Augustovog koritenja (bolje rei
zloupotrebljavanja) od strane pojedinih ideoloki zavaenih strana.
Osobitu aktualnost steklo je pitanje o principatu poslije izlaska drugog toma Mommsenovog
"Rimskog dravnog prava", u kome je postavljeno pitanje o javnopravnim osnovama
Augustove vladavine. Mommsen na principat gleda kao na posebnu magistraturu, podinjenu
zakonu, zasnovanu na opim naelima rimskog dravnog prava. Poto je Senat u doba ranog
Carstva predstavljao u pravnom pogledu najviu dravnu ustanovu, a car je slubeno dijelio s
njim vlast, to Mommsen politiki poredak ranog Carstva naziva diarhijom, tj. dvovlaem.
Ovu tezu prihvatili su neki povjesniari-pravnici, ali je ona izazvala mnogo prigovora.
Tijekom dueg vremena u sreditu pozornosti istraivaa nalazilo se pitanje o tome u koju
vrstu dravnog ureenja treba uvrstiti Augustov principat. Eduard Meyer definira principat
kao republiku. Ukupnost vlasti pripada Senatu, a njegov uvar i zatitnik je prvi graanin
republike, princeps. U istom smjeru rjeava pitanje i Ferrero. Po njegovom miljenju, August
je stvarno uspostavio republiku, ali je apsisteizam aristokracije mimo njegove elje doveo do
jaanja carske vlasti. Pogled na principat kao na republiku razvija i istraiva Hamond. Slaba
strana svih ovih konstrukcija sastoji se u formalnom nainu prilaenja pitanju. Ralamba
pravnog poloaja sastoji se u formalnom nainu prilaenja pitanju. Analiza Augustovog
pravnog poloaja ima, nesumnjivo, veliko znaenje, ali ona mora igrati podreenu, a ne
autarkinu ulogu. Mnogi istraivai isticali su da nema osnova za poricanje monarhijskih
osnova Augustove vladavine. Takav pogled dijeli Gardhauzes, pisac opsene monografije o
Augustu i njegovom vremenu. On istie da je August jo od samog poetka svoje politike
karijere teio monarhijskoj vlasti i da je na kraju i ostvario taj ideal. Augustova vlast, po
Gardhauzenovm miljenju, bile je "neobina kombinacija obinih republikanski
magistratura". Drugi istraivai ( Kerst, Pelman i dr. ) ukazali su na utjecaj helenistikih
monarhija. Slino helenistikim vladarima, August je nastojao pronai vjersko opravdanje
svoje vlasti; helenistike tradicije utjecale su na razvoj birokratskog aparata.
Augustovom principatu posveen je rad ruskog znanstvenika V. I. Gerjea, u kome pisac
upoznaje ruske itatelje s glavnim radovima o principatu u zapadnoeuropskoj literaturi. U toj
raspravi navedeni su ozbiljni argumenti u potvrdu pogleda na Augustov principat kao na
1413
ORBIS ROMANVS
1414
ORBIS ROMANVS
ORBIS ROMANVS
principat bio vrlo jednostavan i funkcionalan sustav koji je opstao skoro puna tri stoljea (tu
je neuporediv sa bilo kojim drugim politikim sustavom). August je ustrojio takav upravno
politiki mehanizam koji je bio djelotvoran bez obzira kakva se osoba nalazila na elu
njega.37 I ta maina zvana principat je tako mogla i podnijeti i izdrati likove kao to su
Kaligula, Neron, Domicijan i na kraju Komod i Elagabal. Naravno, sa druge strane je i
nepobitna injenica da je uspostava monarhijskog nasljeivanja koju je ne u zvaninoj formi,
ali u praksi, ipak ustanovio August mogla proizvesti da se na elu Drave nae jedan
Kaligula ili Elagabal, to se u Republici ni pod razno nije moglo desiti. Uostalom Kaligula je
bio bioloki praunuk, a Neron prapraunuk Augusta.
Gaj Julije Cezar August Oktavijan (Caius Iulius Caesar Augustus Octavianus), XXI put imperator, tri puta
odrao kurulni trijumf (13., 14. i 15. VIII 29. god. p. n. e), dva puta trijumfirao sa ovacijama, XIII puta konzul,
sin boanskog Julija, princeps sa imperium proconsulare maius i doivotnim tribunskim (ukupno 37 tribunicia
potestas) i cenzorskim ovlatenjima, vrhovni zapovjednik armije, pontifeks maksimus, otac domovine, osoba sa
najviim auctoritas meu Rimljanima gospodarima svijeta. ukratko prvi ovjek Rimske drave i rimskog
imperija. I uz sve to i augur, lan kolegija septemviri epulonum i quindecimviri sacris faciundis, te arvalske
brae, sodalis Titius i fecijal.
Quindecimviri sacris faciundis su bili su bili jedan od etiri velika rimska sveenika kolegija (quattuor
amplissima collegia). Prva dva sveenika kolegija su bili ve ranije u tekstu spomenuti kolegiji pontifika i
augura, koji su bili i najvaniji. XVvir sacris faciundis (bilo ih je 15 radi ega i nose to ime) su bili zadueni za
uvanje Sibilskih knjiga i odravanje svetih radnji vezanih za njih. Oni su konsultirali i interpretirali Sibilske
knjige na zahtjev Senata. Ovaj kolegij je nadzirao i bogosluja stranih bogova koja su bila uvedena u Rim. U
poetku su za ove dunosti bila zaduena dvojica (duumviri ili duoviri) patricija (po tradiciji ovaj kolegij je
ustanovio Tarkvinije), ali je znatno kasnije broj povean na 10 (od kojih je pola trebalo biti plebejaca) zakonima
Licinija i Sekstija iz 367. god. p. n. e. Za Srednje Republike, lanovi kolegija su uvoeni kooptiranjem, a onda
su i oni od III. st. n. e. poeli da budu birani javnim glasanjem. Oni su bili osloboeni slube u ratu i drugih
dunosti. Konaan broj lanova kolegija je ustanovio Sula, dodavi jo pet lanova. Kasnije je kolegij, iako je
zadrao ime Petnaestorice, poveavan sa lanstvom dostigavi na svome vrhuncu brojku od 60 pripadnika. Ovaj
kolegij je ukinuo car Teodozije I.
etvrti veliki kolegij su bili epuloni (kolegij je osnovan 196. god. p. n. e.) ija je dunost bila organizacija
javnih gozbi na festivalima i igrama, to je originalno ranije pripadalo u okvir obaveza pontifika. U poetku su
bila tri epulona, a kasnije im se broj poveao na sedam, pa su i poznati kao septemviri epulonum. Epuloni su
koristi svetu posudu zvanu patera. Rije je o plitkoj posudi sa povienim sreditem i koristila se za libacije.
Titiji (Titii sodales, kasnije Titienses, Sacerdotes Titiales Flaviales) su bili sveeniki kolegij koji je vjerojatno
originalno predstavljao sabinjansku komponentu rimskog naroda. Kolegij je navodno bio osnovan od Tita
Tacija ili od Romula u ast Tacija (nakon njegove smrti). Za vrijeme Republike ovaj kult izgleda da se nije
odravao, pa su Titii bili obnovljeni sa uspostavom principata, ali je njihova funkcija usmjerena prema
princepsu.
37
Naravno, tome konanom zaokruivanju principata kao novog sustava doprinijela je i izrazita dugovjenost
samoga Augusta. U tome periodu potpuno su odrasle nove generacije koje su imale iskustva ivota samo u
okvirima principata. Kada je August umro, Republika je bila samo historijsko, nostalgino sjeanje. O toj
injenici jasno svjedoanstvo daje Tacit, taj republikansko- nostalgini historiar kada kae : "Sve to je bilo
mlado rodilo se nakon bitke kod Akcija, i veina staraca usred graanskih ratova. Koliko li ih je preostalo koji
vidjee Republiku".
1416
ORBIS ROMANVS
U drevnoj rimskoj religioznosti, zanimljivu pojavu predstavlja lectisternium, koji je moda grkog porijekla
(iako ima miljenja da je rije o etrurskom obiaju). Rije je o ceremoniji nuenja hrane boanstvima koja su
predstavljana bistama, kipovima ili figurama od drveta. Livije navodi da se ova ceremonija pri put odrala 399.
god. p. n. e., na osnovi savjeta Sibilskih knjiga koje su konsultirane zbog epidemije. Tada su tri kaua
pripremljena za tri para bogova, a praznik je trajao sedam ili osam dana. Graani su svoje kue drali
otvorenim, svae su zaboravljene, dunici i zatvorenici su bili osloboeni, sve je uinjeno kako bi se protjerala
tuga. Lectisternium je odrana i 217. god. n. e. nakon poraza kod Trazimenskog jezera. Ovaj put bilo je est
parova bogova, a praznik je trajao tri dana. Ova ceremonija je odrana i 204. god. p. n. e., kada je Velika Majka
donesena u Rim, a kasnije su se odravale i znatno ee i u razliitim okolnostima i u razliitim hramovima.
Postale su ak i sastavni dio trijumfa. U vrijeme carstva, dolo je do odreene promjene, pa su umjesto kaua za
boginje uvedene stolice. Pa je u sluaju boginja lectisternium postalo sellisternium. Inae je nuenje hrane
bogovima bilo injeno i prije 399. god. n. e., ali u nekom drugom kontekstu i u drugaijoj ritualnoj formi, kao
npr. u ceremoniji confarreatio i epulum Iovis.
Od Marijevih reformi rimske oruane sile, uloga vojske je sve vie i vie rasla, da bi pred
kraj Republike postala ne samo nezaobilazna, nego i najmonija institucija Drave. Vie je
razloga koji su doprinijeli tome, a najvaniji je njena profesionalizacija i povezivanje sa
pojedinim vojskovoama, kao i gubljenje osjeaja za opi interes koji je bio izraen u ranijoj
milicijskoj formi ustroja oruanih snaga. Zbog svoga sve veeg samozadovoljstva i
samovolje, vojska je postajala opasna i za pretendente za rimskog vladara. August i njegovo
okruenje su shvatili da bi samodopadna vojska, iji pripadnici misle samo na svoj osobni
interes i imaju usko polje sagledavanja opih prilika, bila ne samo smetnja, nego i opasnost
za novi poredak koji oni planiraju provesti, a koji su oni prevashodno zamislili kao civilni, a
ne vojni. U principatu, bar teorijski gledano, vojska bi slijedila Ciceronov ideal da je
potinjena civilnim institucijama uprave. Naravno, u praksi e se pokazati da je situacija bila
sasvim drugaija. Jo za vrijeme III. graanskog rata, Oktavijan je imao problema sa
pojedinim vojnim jedinicima, koje su se znale buniti ili bar negodovati. Znajui da mu je
vojska vie nego potrebna u tim vremenima, on je vie podilazio njihovim zahtjevima ili bi ih
na neki nain zapoljavao novim pohodima, nego to bi im se otvoreno suprotstavljao.
Nakon Akcija i osvajanja Aleksandrije, situacija se promijenila i August se mogao upustiti i
u regulaciju sustava rimskih oruanih snaga. Taj novi sustav koji je uspostavljen trebao bi da
bude jedan od glavnih oslonaca funkcioniranja principata. Glavni suradnik Augusta u
procesu reorganizacije vojske je bio Agripa, ta nezaobilazna linost u prve dvije decenije
politike i vojne djelatnosti Oktavijana Augusta.
Reorganizacija se u prvom redu sastojala od definiranja zapovjednog lanca, koji je na samom
vrhu trebao imati samo jednu osobu, a to je August koji je vrhovni komandant i to na osnovi
legalnih dravnih ovlatenja (imperium maius). Tako je zapovjedniko osoblje u potpunosti,
po jasnoj hijerarhijsko komandnoj odgovornosti, bilo podinjeno Augustu. itava vojska
morala je biti svjesna da njom upravlja sam August i da samo od njega zavisi karijera svakog
1417
ORBIS ROMANVS
vojnika. Od sada je svaki vojnik bio obavezan poloiti zakletvu vjernosti samo Augustu i
nikome ni niemu drugom. I tako je vojska vezana za osobu princepsa, a ne za Dravu. To e
u narednim stoljeima, biti i dobra stvar za princepse jer im je osiguravala stabilnost
vladavine, ali je u pojedinim sluajevima to moglo biti i kobno za princepse. Kada vojska
postane isuvie mona, princeps koji ih ne bi mogao zadovoljiti je bio ubijen i zamijenjen
drugim.
U teritorijalno organizacionom smislu vojska je podijeljena po provincijama, odnosno sve
vojne jedinice unutar jedne provincije su potinjene namjesniku provincije (koji je ujedno i
vojni i civilni upravitelj). U sluaju rata i specifinih okolnosti, ako bi od strane Drave (tj.
Augusta) bili odreeni novi zapovjednici u odreenom podruju, sa viim imperijem, onda bi
njemu bile potinjene sve vojne jedinice kao i namjesnici (npr. Tiberije u Iliriku, Tiberije u
Germaniji....itd...). Ipak na osnovi ovog ustrojstva koje se primarno bazira na stalnim
provincijskim garnizonima stie se utisak da je oslabljen ofanzivni karakter rimske oruane
sile, a ojaano utemeljivanje odreenih armija za odreeno podruje. U prvo, augustovsko
vrijeme to se nee tako osjeati, ali problemi ovakvog organiziranja e proizai na svjetlo
dana kasnije. U augustovskom sustavu nema posebnih manevarskih jedinica, niti je
predvieno formiranje i pokretanje novih armija samo za specifinu situaciju (kao u ranijim
periodima), nego se sve trebalo bazirati na ovim provincijskim garnizonima. To e
definitivno dovesti do slabljenja manevarskog potencijala oruanih snaga, njihovog
uvezivanja sa podnebljem u kome su stacioniranja, usporavati e kretanje i oteavati
prebacivanje trupa. Uz to, bez naela formiranja novih armija samo za specifinu ulogu
(Marijeve proleterske legije, Sulina istona armija, Lukulova armija, Pompejeve armije u
nizu ratova, Cezarova galska armija... itd... ) automatski dolazi do suavanja regrutne osnove
jer vojna sluba nije vie toliko primamljiva. Bilo je sve manje dobrovoljaca, u iznimnim
sluajevima moralo se pribjegavati prisilnom novaenju, to je postajalo pri kraju
augustovske vladavine nepopularna mjera koja je izazivala pokuaje izbjegavanja vojne
slube, dezertiranja, nezadovoljstva pa i otvorene pobune. ak su se u legije morali uzimati
robovi, koji su prethodno putani na slobodu i kojima su dodjeljivana prava graanstva. Po
istonim provincijama trupe su popunjavane veim dijelom od rimskih graana koji su tamo
ivjeli. Ukratko reeno sa Augustovom reorganizacijom vojske, i njenim jasnim i preciznim
kodificiranjem (uz sva dobra postignua) smanjena je i elastinost rimske oruane sile.
Iako je augustovska reorganizacija zaokruila profesionalno ustrojstvo vojske i njene legijske organizacije,
vojna obaveza i za rimske graane i za peregrine nije ukinuta. Svi mukarci rimski graani, pa i pripadnici
peregrinskih civitates, u odreenoj dobi su bili smatrani vojnim obveznicima koji su se mogli mobilizirati u
odreenim okolnostima. Npr. poznato je da je dolo do mobilizacije ilirskih peregrina prilikom planiranog
napada na Markomaniju 6. god. n. e., kao i rimskih graana za vrijeme Velikog ilirskog ustanka. Kako vrijeme
bude odmicalo, mobilizacija graana i njihova vojnoobveznika dunost e sve vie padati u zaborav.
1418
ORBIS ROMANVS
bio zakovana slojevitost, nego je unutar nje omoguena fluktuacija, o emu svjedoi itav niz
primjera. Tako je legionar mogao prei u red pretorijanaca, a mogli su napredovati na
hijerarhijskom stepenitu i mornari, ak preskaui pojedine slojeve. Vespazijan je ravenske
mornare unaprijedio u red legionara. Ovo unapreivanje je dolazilo uvijek u vidu nagrade i
odlikovanja, pa je zato svaki pripadnik oruanih snaga mogao raunati na uspon u svojoj
karijeri, na osnovi svojih vrijednosti, zalaganja i lojalnost. I ova injenica uvelike objanjava
koherentnost oruanih snaga za vrijeme principata. I zapovjedna struktura vojske je
odgovarala hijerarhijskoj slojevitosti rimskog svijeta u vrijeme ranog principata. Zato je i
bilo mogue da se vojni tribun iz reda senatorskog stalea (po pravilu mladi koji stie
iskustvo) bude nadreen ostaloj petorici vojnih tribuna koji su dolazili iz reda vitezova (koji
su bili stariji i znatno iskusniji). Niko iz reda senatora ili vitezova svoju karijeru u vojsci nije
zapoinjao iz statusa redova, nego sa odgovarajuih starjeinskih nivoa. Ta hijerarhijska
paralelnost je bila razlogom i da koeficijenti u platama redova i starjeina budu toliko
razliiti. Naravno, ni ova slojevitost u zapovjednoj hijerarhiji nije bila zacementirana. Tako je
i bilo i u ranom principatu dosta sluajeva da se sa nivoa redova napreduje sve do primipila,
koji je osiguravao ulazak u red vitezova.
Pretorijanci/praetoriani
Posebno mjesto u rimskim oruanim snagama imale su specijalne pretorijanske kohorte. U
naelu, rije je o elitnim vojnim jedinicama, eliti kompletne vojske Drave, sastavljenim
samo od rimskih graana.
Pretorijanska garda je ve i ranije postojala u dubokoj republikanskoj starini, samo vie kao ad- hoc formacija
oko odreenog zapovjednika na terenu, a ne kao stalno tijelo. Prvo su kao pratea zapovjednika jedinica sluili
ekstraordinariji, a onda je za vrijeme opsade Numancije Scipion Emilijan dao sastaviti osobnu tjelesnu strau.
Sam pretorijanski naziv ove pratee, tjelesne jedinice potie od naziva za ator ili graevinu u kojoj je boravio
zapovjedajui general na terenu praetorium Postupno se ova praksa uvrijeila i pri kraju Republike sve
vojskovoe bi imale svoju prateu jedinicu, zvanu cohors praetoria. U bitci Kod Akcija, Oktavijan je imao sa
sobom pet pretorijanskih kohorti. August je dao doraditi i regulirati ovaj sustav prateih jedinica, i pretorijanci
postaju stalno tijelo, sastavljeno od probranih i odanih vojnika primarno linosti princepsa, a tek onda Dravi.
Za razliku od republikanskog doba, pretorijanska garda je znaajno brojano uveana i sada je postojala samo
vezano za linost vrhovnog komandanta, tj. princepsa.
1419
ORBIS ROMANVS
drati neupadljivo. Pretorijanci na bitnim oficijelnim dunostima su nosili togu, ispod koje su drali maeve i
noeve. Ostatak je nosio tuniku i ogrta paludamentum.
1420
ORBIS ROMANVS
Klaudije je poveao broj kohorti na 12. Privremeno ih je zamijenio Vitelije sa svojim vojnicima iz rajnsko
germanskih legija, koje je organizirao u 16 dupliranih kohorti. Vespazijan je obnovio pretorijansku gardu, sa 9
kohorti (ali sada dupliranih), da bi njegov sin Domicijan dodao i 10. kohortu. To je znailo da je u vrijeme I.
flavijevske dinastije bilo duplo vie pretorijanaca nego za Julijevaca Klaudijevaca. Princeps Trajan je
ustanovio posebnu konjaniku jedinicu (u rangu kohorte/ale) pretorijanaca (equites singulares Augusti), kao
neku elitnu prateu jedinicu oko princepsa. Ovi konjanici pretorijanci su prekomandovani iz redova najboljih
auksilijarnih ala (originalno je bilo dosta Batavaca). U sluaju da je u ovu jedinicu prekomandovan neko bez
rimskog graanstvo, on bi ga po automatizmu dobijao jer su u pretorijancima mogli sluiti samo rimski graani.
Konjika jedinica je bila stacionirana na Celiju, a ne u glavnoj pretorijanskoj bazi. Kasnije je broj ovih
konjanika prvo povean u manjoj mjeri za Hadrijana, a onda dupliran za Septimija Severa kada su dobili i novu
bazu (castra nova equitum singularium). Pretorijanci su regrutirani bilo prekomandom zaslunih vojnika iz
legijskog sastava ili novaenjem (prvotno) iz italijanskih oblasti. Kasnije je regrutna baza proirena i na
Makedoniju i panske provincije, a od Severa i na ilirsko podunavske provincije. Oprema i oruje su bili isti
kao i kod legionara, sa jednom bitnom iznimkom, a to je posebno ukraeni oklopi koji su sluili za parade i
dravne, palatne ceremonije i slube. Insignije insignije mjeseca i zvijezda i korpiona su bile posebno
povezane sa pretorijancima. Tako je svaki gardista posjedovao dvije vrste opreme i oklopa, jedan za gradsku,
palatnu i ceremonijalno sveanu slubu i onu bojnog tipa. Pretorijansku gardu je konano ukinuo dominus
Konstantin 312. god. n. e., jer su se estoko borili na strani njegovog protivnika Maksencija u bitci na
Milvijskom mostu. Tada je i kao simboliki in Castra Praetoria bila sruena.
Pored pretorijanaca, poseban vid princepske garde su inili Germani regrutirani sa Donje
Rajne, uglavnom batavske pripadnost. Oni su bili posebna tjelesna straa oko linosti
princeps, vrlo lojalni i vrlo opasni. O njima e kasnije biti vie rijei.
1421
ORBIS ROMANVS
uveni mramorni reljef sa prikazom pretorijanaca iz vremena Julijevaca - Klaudijevaca. Pronaen u Rimu, i bio
je dio slavoluka princepsa Klaudija. Danas se nalazi u muzeju Louvre. Na osnovi ovog prikaza se danas
predstavlja uniforma pretorijanaca u mas kulturi. Za razliku od openitog modernog prikazivanja pretorijanaca
uvijek u punoj borbenoj gotovosti, oni u javnosti esto nisu nosili puni oklop (izuzev dunosti i situacija koje bi
to apriori od njih zahtijevale) uope nisu nosili puni oklop, nego su bili laganije obuenije sa maem ili
kopljem.
Legije
Augustovska reorganizacija vojske je i konano zaokruila profesionalno i strukturalno
ureenje. Sa njom su nestali i posljednji tragovi nekadanjeg demokratskog ureenja. Vojska
1422
ORBIS ROMANVS
je sada bila strogo koncipirana, sa definiranom zapovjednom strukturom koja se nije vie
birala na izborima, nego sustavom unapreenja kao to je to i danas sluaj. Svoje miljenje
profesionalna vojska je jedino izraavala putem nemira i kolektivnog nezadovoljstva.
Temeljna organizaciona forma rimske oruane sile ostaje legija, podijeljana u 10 kohorti.
Legije su uglavnom popunjavanje rimskim graanima dobrovoljcima (voluntarii). Najee
se u legionarski sastav stupalo izmeu 17. i 20 godine ivota. Ali je Drava zadrala pravo i
na prisilno novaenje (dilectus), koje bi se moglo primjenjivati u sluaju posebnih okolnosti.
Sluba u rimskim oruanim snagama je u odnosu na moderne profesionalne vojske trajala je
relativno dugo. Ve 13. god. p. n. e. August je odredio za legionare 20 godina slube (16
godina na uobiajenim i 4 godine na lakim dunostima kao rezervisti veterani/evocati), da
bi 5. god. n. e. standardni period za legionara bio uvean na 20 godina uobiajene slube i 5
godina rezerve. Ali i to nije bilo strogo primjenjivano i zavisno od situacije i vojnih potreba
na terenu, stupnja regrutacije i stanja javnih financija vojni rok bi se znao produiti i na 25 do
30 godina, a u pojedinim sluajevima (kada je regrutacija oslabljena, ili u ratovima kada su
trebali iskusni vojnici) ak i do 40 godina. Produenje vojne slube je bila i mjera koju je
Drava primjenjivala kako bi smanjila trokove penzionog obeteenja, jer bi dobar dio
vojnika jednostavno jo u slubi umro od starosti ili neke bolesti. Produavanje vojnog roka
je uvijek bilo vrlo nepopularno kod legionara, i esto je bilo uzrok izraavanja javnog
nezadovoljstva. Najbolji primjer prua pobuna panonskih i germanskih legija iz 14. god. n.
e., gdje je jedan od zahtjeva bio povratak i potivanje 16godinje slube.
Rezervisti veterani su nazivani veksilariji (vexillarii), jer su sluili u regimenti pod svojom sopstvenom
zastavom (vexillum) u okviru legije, ali i odvojeno od regularnih kohorti iste legije.
Penziono obeteenje, nakon asnog otpusta, je bilo u visini 13godinjih plata. Nekada bi se
osnivale veteranske kolonije u provincijama i dijelila zemlja (umjesto penzionog novanog
obeteenja). Kolonije veterana su inae imale strateko znaenje po interese Rimske drave,
jer su uglavnom podizane u graninim ili tek pacifiziranim zonama ili u podruijima
sumnjive lojalnosti. One su tako trebale da budu nakalemljeni rimski dijelovi u tim
zemljama, koji e usmjeriti njihov dalji razvitak u pravcu romanizacije i kulturizacije. esto
su te kolonije (zbog svoga civilizacijsko - kulturolokog, ekonomskog i politikog znaenje)
predstavljale u pravom smislu centripetalne take oko kojih bi se postupno okupljale i vezale
lokalne, domorodake zajednice i tamo samo dodatno ubrzavale i pospjeivale svoje
apsorbiranje u rimski svijet. Zanimljivo je da bi u sluaju potivanje 16godinje uobiajene
slube i 4godine rezervistike pojedinac postajao civil (sa znaajnim penzionim
obeteenjem) sa cc 37 godina, to je danas strogo nemogue za nekog pojedinca da ostvari.
Svaka legija ima svoj simbol, kao i orla kojeg nosi aquilifer. Svaka od kohorti je imala svoj
broj, ime pa i nadimak, ali nisu imale isto znaenje niti brojnost. I. kohorta je uvijek
najznaajnija i najbrojnija i sastoji se od oko 800 vojnika, kohorte II. X. se sastoje od cc
500 vojnika. I. kohorta se sastojala od 5 centurija, a II. X. kohorte od 6 centurija, samo sa
tom razlikom da su centurije I. kohorte bile duplo brojnije u odnosu na centurije ostalih devet
1423
ORBIS ROMANVS
1424
ORBIS ROMANVS
August je nastojao da vii zapovjedni budu rezervirani samo za senatorski i viteki red. Poto su vojne i civilne
dunosti bile ispomijeane i meusobno se nadopunjavale, oekivalo se od svakog karijernog politiara da
odreeno vrijeme na poetku svoga cursus honorum provede u vojsci. Po tome su senatori popunjavali pozicije
: legatus Augusti propraetore, legatus legionis i tribunus militum laticlavius. Vitezovi bi popunjavali :
prokuratore Egipta i drugih manjih i nevanijih provincija i oblasti, praefectus castrorum, ostale vojne tribune u
legiji, prefekta pretorijanske garde i prefekte auksilijarnih jedinica. Na prvi pogled izgleda kao izrazito staleka
organizacije zapovjedne hijerarhije, ali zbog same fluktuacije pojedinaca kroz razliite redove rimskog drutva i
hijerarhijsko zapovjedna struktura oruanih snaga nije bila zakovana. Obini vojnik redov se mogao nadati
da u toku svoje slube napreduje na komandnim dunostima, i da na kraju dostigne i in primipila i ulazak u
viteki red. To bi onda njegovim potomcima predodredilo pripadnost viim slojevima i eventualno ulazak i u
senatorski red. To nije bio rijedak sluaj. I ova okolnost pokazuje da je meritokratija imala veliko znaenje u
oruanim snagama, jer se odvaan, odgovoran, hrabar i pronicljiv pojedinac mogao uzdizati na drutvenim i
socijalnim ljestvicama, istina sporo. A poto je vojna zapovjedna hijerarhija u rimskom svijetu vie manje bila
paralelna sa onom politiko drutvenom, onda je taj pojedinac napredovao i u socijalnom smislu, utjecaju i
ugledu.
Iznad centuriona, stajali su vojni tribuni. Ukupno ih je legiji bilo 6, i svoj poloaj su esto
smatrali kao meustepenik za civilnu, politiku karijeru. Zapovjednik tribuna (tribunus
laticlavius) dolazio je iz senatorskog reda, koji bi prije obnaanja viih magistratura i ulaska
u Senat i neko vrijeme proveo u vojsci. Teorijski on se smatrao zamjenikom komandanta
legije, meutim u praksi je njegovo neiskustvo ipak znailo da je u praksi tu funkciju
preputao drugim oficirama. Drugi tribuni su birani iz reda vitezova i oni su pomagali legatu
u zapovijedanju legijom (tribuni angusticlavii). Prije ulaska u vojnu slubu, ovi vitezovi su
obnaali neke javne i religijske dunosti u svojoj lokalnoj zajednici, odnosno morali su proi
dio svoga lokalnog cursus honoruma. Prije nego to bi postali legijski vojni tribuni, oni bi
bili prefekti auksilijarnih jedinica bar 3 ili 4 godine, ime su sticali odreeno komandno
iskustvo. U legiji su tribuni angusticlavii imali zaduenja voenja legijske administracije, pa
su raspolagali i sa posebnim personalnim tabovima. U borbenom smislu oni su vodili neke
specijalne zadatke, detamane od vie kohorti, skupljali resurse, bili neka vrsta tabnih oficira
komandanta legije ili u bitci komandovali dijelovima fronta i bili emisari zapovjednika.
Iznad vojnih tribuna je bio legat, komandant legije (legatus Augusti legionis), koji je
uobiajeno tu dunost obnaao 3 4 godine. esto je to senator (koji je ve ostvario neke
stupnjeve dravnog cursus honoruma) kojeg je imenovao August, i kojem je to bila dobra
stavka za dalju politiku karijeru. Njemu su bili pretpoinjene i auksilijarne jedinice koje bi
bile prikljuene njegovoj legiji.
August je u okviru svoje reorganizacije dao da se izvri i prekompozicija zapovjedne hijerarhije u legiji,
odnosno ona se centralizirala i pojednostavila. Dok je ranije 6 vojnih tribuna zapovjedalo legijom, sada je
komandant legije postao legat. Za vrijeme Republike, legati (u prijevodu : zamjenici) su ustvari bili lanovi
vojskovoinog zapovjednog okruenja u tabu.
Prefekt tabora (praefectus castrorum; i ovu slubu je uveo August) je bio stariji i vrlo iskusni
ovjek (u rangu viteza) koji je bio primipil i koji je cijeli ivot proveo u vojsci. Ovo je bila
1425
ORBIS ROMANVS
Za vrijeme principata sve vojne jedinice (i legije i auksilijari, pa i pomorske flote i flotile) su
bile grupirane u pojedine armije na osnovi svoje boravine, provincijske pripadnosti. Poto
su namjesnici provincija bili ujedno i vojni i civilni dunosnici, oni bi bili i komandanti svih
vojnih jedinica na svome mandatnom podruju, to je nasljee iz republikanskog doba. Tako
je donjogermanski provincijski namjesnik bio ujedno i komandant donjogermanske armije, i
njemu su zapovjedno hijerarhijski subordinirani svi legati i auksilijarni prefekti date
provincije. Zbog prostorne udaljenosti, nepostojanja generaltaba u prijestolnici i vojnoobavjetajne slube, namjesnici su imali i znaajnu autonomiju u voenju borbenih operacija
i postupanju sa trupama, naravno sve unutar zacrtanih stratekih planova sredinje vlasti. Ovo
je pojedincima koji su upravljali provincijama sa znatnim vojnim snagama davalo znaajnu
mo, to e se otvoreno pokazati 68. i 69. god. n. e.
Ispod centuriona, nailazi se i na sljedee inove i dunosti (nazvani principales = danas bi
odgovarali podoficirama) : cornicines, tesserarii, optiones, signifer, vexillarius, aquilifer,
imaginifer, quaestionarii, speculatores, te veterinar (veterinarius), ljekar (medicus),
bolniari, uvar oruja (custos armorum), regimentni inovnik zaduen za arhivu i
slubenike poslove (cornicularius). Vojska je inae bila veoma birokratizirana institucija.
Tako su se odravali financijski izvjetaji, ak i neki sustavi dosjea za svakog od vojnika.
Zapovjedi i odnosi unutar jedinice su se temeljili na pisanim zapisima. Tako je vojnik i za
odsustvo morao imati pisani dokument (commeatus) izdan od svoga starjeine. Naalost,
samo je veoma mali dio te nekada obimne dokumentacije sauvan (npr. u Vindolandi) jer je
pisana na propadajuim, organskim materijalima. Jedino je u neto znaajnijem dijelu ta
dokumentacija sauvana u Egiptu, poradi njegovih pustinjskih klimatskih uvjeta.
U vrijeme Republike, termin signifer se vjerojatno generiki odnosio na sve nosae stjegova, zastava i slino.
Ali je sa principatom dolo do njene sadrajne specijalizacije, pa je signifer postao samo jedan od mnogobrojnih
tipova nosaa stjegova. Signifer je nosio signum (stjeg) za kohortu ili centuriju. Svaka centurija je imala svoga
signifera, a unutar kohorte je signifer 1. centurije je bio glavni stjegonoa. Signiferi su preuzimali i odgovornost
za financije jedinice, pa su funkcionirali i kao legionarski bankari. Stjeg se sastojao od philarae (diskovi ili
medaljoni) zajedno sa nekim drugim elementima prikaenim na tap. Na vrhu tapa bi se mogla nalaziti u
1426
ORBIS ROMANVS
obliku lista oblikovano kople ili manus/otvorena ljudska ruka to simbolizira zakletvu lojalnosti koju su dali
vojnici. Nekada bi signum ukljuivao i vijenac, vjerojatno oznaavajui ast, nagradu i odlikovanje.
Vexillarius je nosio komandantovu zastavu, aquilifer je nosio legijskog orla (koji je bio rairenih krila, okruen
sa lovorovim vijencem), imaginifer je bio onaj koji je nosio simbol sa likom princepsa (noen samo u I.
kohorti).
Obini vojnik - redov se nazivao munifex, a novak/regrut koji se nalazio na obuci tiro (u mnoini tirones). Za
obinog vojnika i u legionarskom i auksilijarnom sastavu je koriten i izraz caligati ili milites, te pedes za
pjeadinca i gregalis i alaris za konjanika u alama i eques za konjanika u mijeanim kohortama.
Zadaci legionara
Legija je predstavljala neku vrstu gradia, jer je svaki legionar znao neki zanat. Pri svakoj
legiji je bilo i legionarsko konjanitvo koje se sastojalo od 120 graana, koji su obavljali i
funkcije izvidnika i glasnika. Izgleda da konjanici nisu bili organizirani u turme, nego su bili
podijeljeni meu centurije.
Na spomeniku iz Mantove (datacija kraj Augustove vladavine), sa mnotvom pojedinosti, vide se i dva
konjanika, od kojih jedan nosi ianu koulju, a drugi oklop od preklopljeno spojenih kovinskih ljuski. iane
koulje e konjanici nastaviti nositi, i kada legionari pjeadinci preu na koritenje segmentiranog oklopa. Za
razliku od grkih konjanika, rimski su nosili kacigu koja je otkrivala samo oi, nos i usta, a potpuno prekrivala
ui. U prvo vrijeme principata konji nisu imali oklope i bili su ukraeni samo bronanim privjescima. Tek za
Hadrijanove vladavine i u rimskom konjanitvu pojaviti e se katafrakti. Pri kraju Republike konjanici su nosili
koplje grkog tipa sa eljeznim iljkom na oba kraja, te ma i mali tit (parma equestris). U doba principata su
nosili dui ma (spatha) koji je bio nadomjestak keltskog maa, a tit je postao duguljasto zaobljen ili
esterougaon, ravne povrine. Nosili su i tobolac sa sulicama. Sedlo se vjerojatno povjavljuje na poetku
principata, i ono je moda keltskog porijekla. Koristile su se i valje, potkovice i ostruge. Ni Grci ni Rimljani
nisu poznavali stremenje, koje su moda koristili tada konjanici u stepama dananje Ukrajine i june Rusije.
I u legijskom i u auksilijarnom sastavu su postojali posebni specijalisti klasificirani kao milites immunes, to je
znailo da su bili osloboeni nekih uobiajenih vojnikih dunosti kako bi se bavili svojim specifinim
poslovima u korist vojske. Legija je mogla da ima i preko 600 ovakvih vojnika, a preko 100 vrsta
specijalistikih poslova je evidentirano, kao to su kovai (fabri) meu kojima su bili scutarii (vjerojatno
zadueni za opravku oruja), carpentarii, capsarii i seplasiarii (bolniari), balniator (zaduen za kupatila) i
cervesarius (pivar). Nejasno je da li su spomenuta posljednja zaduenja obavljali vojnici ili civili zaposleni u
vojnom taboru.
ORBIS ROMANVS
1428
ORBIS ROMANVS
vojska radila. Na ovaj nain su vrene velike utede javnih sredstava. Uz to, injenica je da je vojska i znala
bolje i kvalitetnije obaviti povjereni posao. Zapoljavanje vojske na poslovima koji nisu direktno vezani sa
vojnim potrebama, je vjerojatno rezultat shvatanja da su vojnici slubenici plaani iz javnih blagajni. Iz takvog
aksioma bi onda sasvim logiki proizlazilo da se oni zapoljavaju i na nizu drugih javnih poslova, a ne da se
tretiraju samo kao borbena maina.
1429
ORBIS ROMANVS
Najraniji prikaz segmentiranog oklopa je sa reljefnih frizova Augustovog slavoluka u pijemontskom gradiu
Susa na zapadnim Alpima, koji se datira u 6. god. p. n. e.
1430
ORBIS ROMANVS
Rije je o vrlo sloenom, ali i vrlo prilagodljivom i dobrom oklopu, vrlo prilagodljivom,
vrstom i komotnom kada doe do borbe. Segmentirani oklop je nudio i bolju zatitu,
posebno prema udarcima maa, kopalja, strijela i drugih projektila. Ali iako je bio bolji i
kvalitetniji od iane koulje u borbi, ipak je segmentirani oklop imao i znaajan nedostatak.
1431
ORBIS ROMANVS
Kako bi se zatitio od korozije, bilo je potrebno kontinuirano odravanje (koje zbog oblika
oklopa nije ba bilo jednostavno), za razliku od iane koulje koja je bila znatno izdrljivija.
Uz to je i izrada segementiranog oklopa bila sloenija i samim tim skuplja. Segmentirani
oklop se prestao nositi u III. st. n. e., kao i pravougani tit. Bez obzira koji tip oklopa se nosio
(jednodjelni kovani, iana koulja, segmentirani) ispod njega se obavezno nosila tunika (i sa
i bez rukava), a uz vrat deblji al (focale), koji je titio da oklop ne naulja vrat. U hladnijim
podruijima, vojnici su nosili i pantalone do glenjeva (bracae) i arape ispod kaliga.
I ovaj tip oklopa je vremenom evoluirao i postajale su i njegove odreene podvarijante. Na osnovi pronaenih
oklopa iz Kalkriese, Corbridge i Newstead se i sistematiziraju ti podvarijantni tipovi segmentiranog oklopa.
Moda je postojao i neki etvrti hibridni tip.
O ranog principata uvrijeilo se kao dio vojnikog oklope nositi i rukave (manicae) od
eljeza i bronze koji su osiguravali ruke i ramena. I manike su bile segmentiranog oblika, i
prvo su noene od gladijatora zvanih crupellarii, a kasnije od vojnika.
I kacige su doivljavale transformaciju oblika. Kao to je uveni gladius porijeklom iz
panije, tako je i vojna kaciga u principatu porijeklom galska ili je razvijana i oblikovana po
galskom uzoru. Taj tip su prvo preuzele sjeverne armije, da bi se onda rairile i po ostatku
vojske, potiskujui ranije kacige Montefortino tipa i etrursko korintskog tipa. I ova galska
kaciga e se vremenom razvijati i evoluirati.
1432
ORBIS ROMANVS
1.
2.
3.
4.
5.
1433
ORBIS ROMANVS
1434
ORBIS ROMANVS
Poetkom I. st. n. e. i stari tip obrubljenog (sa odrezanim gornjim i donjim, i kasnije bonim
rubovima) tita iz republikanskog doba je zamijenjen sa etverokutnim titom. Ovi titovi su
bili esto ukraeni, moda u vidu raspoznavanja pojedinih jedinica. Poetkom I. st. n. e. ma
i no su visili na dva posebna opasaa. Sprijeda je visila pregaa izraena od lijevanih
kovinskih ploica, prvrenih ekserima na komadi koe. Kasnije je bio samo jedan opasa i
za no i za pregau, a ma je visio na svome remenu. Takvi su opasai prekriveni
etverokutnim ploicama od posrebrene bronce. Iz gladius hispaniensis u vrijeme principata
su se razvili i evoluirani oblici. Maevi su oblikom jo podsjeali na tip panskog maa, ali
su proizvoeni sa sjeivima usporednih otrica i istanjenijeg vrha.
U odnosu na republikanski gladius, onaj iz vremena principata je bio krai po duini i laki po teini. Prosjena
duina srednjerepublikanskog maa (otrice) je bila 60 68 cm. (ukupna duina je iznosila 75 85 cm.), dok je
duina otrice maa iz I. st. n. e. iznosila 45 55 cm. U republikansko doba, ma je imao i izraajnije suavanje
u sredini kako bi se osigurala bolja ravnotea i probadajua sila. Inae su vojnici u svim razdobljima vie
preferirali probadanje, nego sjeenje.
Do danas su poznata tri razliita tipa maeva u postrepublikansko doba i to nazvani po mjestima gdje su naeni
njihovi najreprezentativniji primjerci : Mainz gladius, Pompeii gladius i Fulham gladius. Majnc tip je u
upotrebu uao sa ranim principatom. Proizvodnja maeva je zapoela u Moguntiacumu/Majncu. Veteran XXII.
legije po imenu Gaj Gentilije Viktor (Caius Gentilius Victor), je svoje penziono obeteenje uloio u poslovnu
aktivnost kao negotiator gladiarius, odnosno proizvoa i trgovac orujem. Maevi proizvoei bili su
prodavani na irem podruju. Duina otrice majnckog gladiusa je bila 50 55 cm. Pompejanski tip je bio dosta
popularan, i npr. skoro svi maevi koje nose legionari prikazani na Trajanovom stupu nose ovaj tip. On je u
poetku bio najmanji od svih tipova gladiusa, ali je u kasnijim razdobljima postajao sve dui pa su kasnije
njegove verzije nazvane semi-spathas. Duina otrice pompejanskog gladiusa u ranijim fazama je iznosila 45
50 cm. Tip iz Fulhama je predstavljao tipski oblik izmeu majnckog i pompejanskog tipova, i njegova duina
otrice je iznosila 50 55 cm.
Replika originalnog tipa gladius hispaniensis, izraena na osnovi nalaza iz riznice pronaene u Smihelu u
dananjoj Sloveniji.
1435
ORBIS ROMANVS
Korice za maeve su uglavnom bile drvene ili kone, obrubljene bronzom, a one za noeve
bronane ili eljezne. Noevi su se koristili u vojsci i u ranom principatu. Tacit tako spominje
da je vojskovoa Korbulo naredio pogubljenje jednog vojnika koji nije nosio no dok se
kopao jarak, a drugog jer je u istoj aktivnosti nosio samo no.
Meutim, izgleda da se no ipak
nije nosio kao standardni dio
opreme bar od kraja I. st. n. e., i u
toku II. st. n. e. se nosio znatno
manje. Ponovo se javio u ranom III.
st. n. e. kada su i sjeiva postala
mnogo vea. Pugio je inae postao
vremenom i simbolika oznaka
oficira i dunosnika. Princepsi su
nosili noeve kao simbole prava na
ivot i smrt, pa i kao neku
insigniju vrhovne vlasti.
Ilustracije koje prikazuju otrice rimskih noeva.
1436
ORBIS ROMANVS
Sulica u vidu piluma je u postrepublikansko doba je bila neto laka nego to je bila ranije.
Pored oruja, svaki legionar je nosio i pijuk-krampu, srp, ko, kabli, lanac, koni remen i
hranu za tri dana, a nekada bi sljedovanje bilo predvieno i za 15 dana. Teret bi objesili na
tap i nosili su ga na leima. Za boravka van grada i tabora, osnovno vojno sljedovanje je
bila pogaa od kuhanog ita, koju su jeli sa slaninom i uz vino i sire. U taboru je ishrana bila
znatno raznovrsnija, sa velikim izborom mesa, voa, povra. Osmorici vojnika je pripadala
po jedna mula, koja je nosila atore i ostalu opremu. Nekada su opremu nosile i kola sa dva
kotaa pa i brodovi. U maru je vojska napredovala dnevno prosjeno 30 km., a za ubrzanog
mara je mogla prijei i po 50 i vie km. Ispred svake legije je iao aquilifer, okruen sa
znakonaama i trubai u rog i tubu. Legionari se u maru kreu po estorica u jednom redu.
Kada bi nailo na rijeku koja se mogla pregaziti, jedna polovina konjanika bi ula u vodu
nizvodno, a druga uzvodno i tako bi stvorili barijere, dok bi izmeu njih prolazili pjeadinci i
prtljaga. Konjanici na uzvodnoj barijeri bi sirivali vodotok, a oni na nizvodnoj bi hvatali
opremu koju bi voda odnijela.
Oklop centuriona je izraen od kovinskih ljuski i zvao se lorica squamata. Oni su nosili i
potkoljenice, dok se perjanica protezala vodoravnom linijom od uha do uha. Ma i no
trosjekle otrice nisu nosili na istoj strani kao redovi.
1437
ORBIS ROMANVS
1438
ORBIS ROMANVS
U Europi i Americi su vrlo esta oivljavanja ivota rimskih legionara. Postoji veliki broj udruenja graana,
zaljubljenika u rimski svijet i civilizaciju, koji se bave rekonstruiranjem pojedinih jedinica oruanih snaga
Rimske drave. Nekada ova drutva izvode i javne predstave.
1439
ORBIS ROMANVS
1440
ORBIS ROMANVS
Raspored legija
U slubi je bilo u trenutku Augustove smrti oko 150 000 legionara, pa je brojka onih koji su
poginuli ili umrli za vrijeme slube iznosila oko 50 000 legionara (to je zanimljivo mala
brojka za skoro polustoljetno razdoblje, u kome je bilo dosta ratova). August je nakon
demobilizacije na poetku zaivljavanja augustovskog reima ostavio 28 legija, koje su
poglavito rasporeene na granicama, kao i u nestabilnim i strateki bitnim provincijama. Po
nekom apsolutnom standardu ranoprincipatska legija je trebala da ima 6000 pripadnika, ali
uglavnom se brojno stanje popunjenosti odravalo oko 5 000 pripadnika. Potrebno je istai
da je uz ovaj borbeni sastav, legiji prikaivano i drugo osoblje (vie stotina calones,
medicinsko osoblje, robovi i osloboenici oficira... i sl.). Nakon katastrofe u Teutoburkoj
umi u septembru 9. god. n. e., taj broj je smanjen na 25 legija, jer XVII., XVIII. i XIX.
legije (koje su bile stacionirane u provinciji Donja Germanija/Germania Inferior) nikada nisu
bile obnovljene. U trenutku Augustove smrti 14. god. n. e. raspored legija je izgledao na
sljedei nain :
Provincia
Hispania
Tarracononensis
Germania Inferior
Germania
Superior
Pannonia
Dalmatia
Moesia
Syria
Aegyptus
Numidia
Legiones
IIII. Macedonica.Glavna baza je bila u dananjoj Herrera de Pisuerga. Simbol je bio bik,
iako je koristila i jarca.
VI. Victrix. Glavna baza je bila blizu dananje Brage. Simbol je moda bio bik.
X. Gemina. Glavna baza je bila blizu dananje Brage. Simbol je bio bik.
I. Germanica. Glavna baza je bila kod dananjeg Kelna. Simbol je moda bio bik.
XX. Valeria Victrix. Glavna baza je bila kod dananjeg Kelna. Simbol je bio prvo jarac, a
kasnije vepar.
V. Alaudae. Glavna baza je bila u Castra Vetera/Xanten.
XXI. Rapax. Glavna baza je bila u Castra Vetera/Xanten. Simbol je bio jarac.
II. Augusta. Glavna baza je bila u blizini Mogontiacuma/Majnca. Simboli su bili jarac,
krilati konj Pegaz i bog Mars. Kasnije je samo jarac preostao.
XIII. Gemina. Glavna baza je bila u Mogontiacumu. Simbol je bio lav.
XIV. Gemina. Glavna baza je bila u Mogontiacumu. Simboli su bili jarac i orao, kasnije
samo jarac.
XVI. Gallica. Glavna baza je bila u Mogontiacumu. Simbol je moda bio lav.
VIII. Augusta. Simbol je bio bik.
XV. Apollinaris.Glavna baza je bila u Karnuntumu. Mogue je da je simbol bio povezan sa
bogom Apolonom ili nekom ivotinjom koja mu se posveuje.
VIIII./IX. Hispana. Simbol je moda bik.
VII. od 42. god. n. e. Claudia Pia Fidelis. Glavna baza je bila u Tiluriju (Gardun). Simbol
je bio bik, ali se pojavljuje i lav.
XI. od 42. god. n. e. Claudia Pia Fidelis. Glavna baza je bila u Burnumu (Ivoevci kod
Kistanja). Simbol je moda bio bog Neptun, a moda i vuica koja doji Romula i Rema.
IIII. Scythica. Simbol je bio jarac.
V. Macedonica. Glavna baza je bila u Oescusu. Simbol je bio bik, ali se koristio i orao
(ptica koja se vee za Jupitera).
III. Gallica. Simbol je bio bik.
VI. Ferrata. Glavna baza je moda bila u Raphanaea blizu Emese,dok je druga mogunost
Cyrrhus.Simbol je bio bik, ali je koritena i vuica sa blizancima.
X. Fretensis. Simboli su bili bik, ratni brod, delfin, bog Neptun i na kraju vepar.
XII. Fulminata. Simbol je bio grom/munja.
III. Cyrenaica.
XXII. Deiotariana.
III. Augusta.Glavna baza je bila u Theveste. Simboli su bili Pegaz i jarac.
1441
ORBIS ROMANVS
Najvei broj navedenih legija je osnovao Julije Cezar ili su nastale u toku II. i III. graanskog rata (osnivai su
bili i konzul Pansa i Marko Antonije). Neke je od njih Oktavijan August obnovio ili restrukturirao. Svaka legija
ima svoj broj i svoje ime, kao po mogunosti i nadimke. Poto je jedan dio legija numeriran za vrijeme II. i III.
graanskog rata, dolo je do udupljavanja brojeva. To udupljavanje brojeva je nastavljeno i kasnije za vrijeme
princepsa koji su dizali nove legije, pa je numeriranje legija u principatu poprimilo pomalo kaotine oblike.
Brojevi XVII, XVIII i XIX koji su pripadali legijama unitenim u Teutoburkoj umi se nikada vie nisu
koristili za numeriranje legija, a po svemu sudei su namjerno zaboravljena i njihova imena. Legije su imena
dobijala na razliite naine, po mjestu gdje su originalno regrutirane, po narodu i zemlji u kojoj je bila
stacionirana, po narodu ili zemlji koju je pobijedila, po imenu (nomen ili kognomen,) princepsa za vrijeme
kojeg su osnovane. XXII. Deiotariana.je dobila ime po jednom galatsko maloazijskom kralju. Imena i
nadimci su se mogla dobiti i naknadno, kao i simboli. Npr. V. legija Alaudae je simbol slona dobila zahvaljujui
svome dranju za vrijeme bitke kod Tapsa 46. god. p. n. e. zbog svoje hrabrosti suprostavljanju napadu slonova.
Naelno (ali ne i apsolutno) su one legije koje je podigao Julije Cezar imale za simbol bika, a one od Augusta su
nosile simbol jarca. Nadimci legija su esto imali i poasni karakter u vidu odlikovanja, kao npr. paterna,
victrix (pobjednika), pia fidelis (pobona i vjerna), antiqua (potovana). Pojedini nadimci kao npr. pia
fidelis su se mogli vie puta dodavati istoj legiji. Unitene legije se nisu obnavljale, nego bi se formirale nove.
Bilo je kasnije i sluajeva restrukturiranja legijskih sastava, tj. da se od ljudstva jedne legije formira drugo. A
nekada bi bilo zabiljeeno i rasputanje itavih legija (kao kazna za kolektivnu nedisciplinu, naruavanje
zakletve, prelazak na stranu protivnika...itd...), kao npr. za vrijeme godine etiri cara. Rasputanje legije se
smatralo velikom sramotom i svetogrem za njene pripadnike.
1442
ORBIS ROMANVS
Epigrafski,
nadgrobni
spomenik
legionara iz VIIII. Hispana iz Linkolna
u Jorkiru. Danas se nalazi u British
Museum.
1443
ORBIS ROMANVS
Borbeni poredak je legije je bio sljedei : prvi red su inili V., IV., III., II., i elitna I. kohorta,
a drugi red su inili X., IX., VIII., VII. i VI. kohorta. VI., VIII., X. kohorte su smatrane
dobrim, a II., IV., VII. i IX. kohorte slabijim. VII. i IX. kohorta su bile esto sainjene od
regruta.
Na kraju svoje slube veteran je dobijao asni otpust (honesta missio) sa potvrdom u vidu
dokumenta koji se zvao diploma. Veterani su mogli biti naseljeni skupno u vidu kolonije, ili
individualno bilo gdje na prostorima rimskog svijeta (najee u podruju svoga slubovanja
ili u rodnom mjestu). Veterani koji bi se naselili u naselja i podruja u kojima je slubovala
njihova jedinica, postajali bi lokalni uglednici i ostajali bi povezani sa tim regijama, ak i ako
bi se iz njih povukle jedinice u kojima su oni sluili.
Auksilijari/auxiliaries
Pored legijskog sastava, u oruane snage Drave su ulazile i auksilijarne trupe (kohorte i ale),
koje su bile veinom sastavljene od pripadnika peregrinskih civitates, koji nisu imali rimsko
graanstvo. I one su naelno i u miru popunjavane sa dobrovoljcima, a ne prisilnim
novaenjem (kako se predstavlja u pojedinim patriotskim historiografijama). U sluaju
odreenih specifinih okolnosti, vojni pohodi i nenadane opasnosti u julijevsko
klaudijevskom periodu izgleda da je dolazilo i do mobiliziranja peregrina u auksilijarne
jedinice. Za mnoge peregrine je dobrovoljni ulazak u auksilijarne kohorte predstavljao dobru
ansu, zato one i nisu oskudijevale sa dobrovoljcima. Auksilijarni vojnik je imao redovnu, i
dobru platu, statusno se nalazio iznad mnogih svojih zemljaka. Njihovi sinovi su kao rimski
graani onda mogli da postanu i pripadnici legija, uu u viteki red i nastave se probijati na
politiko drutvenoj ljestvici rimskog svijeta. I to ukazuje na fleksibilnu strukturu oruanih
snaga Rimske drave, koja nije imala vrsto zakovane hijerarhijske nivoe, kao npr. u
mediavelnom historijskom razdoblju.
Uvoenje auksilijarnog sastava u oruane snage Rimske drave za vrijeme Augusta je bilo inspirirano
postojanjem nekadanjih saveznikih (socii militia) krilnih snaga. Ali za razliku od njih (mobilizacijsko
regrutnog karaktera i ad hoc formacija), auksilijarne jedinice principata su bile stalne, etablirane regimente
profesionalnog karaktera. Razlikovale su se i po veliini i po operativnom karakteru.
1444
ORBIS ROMANVS
Auksilijari nisu imali tako stroge granice za primanje u svoje redove, kao legije. Broj
auksilijarnih trupa nije bio zanemarljiv, u pjeadijskom sastavu auksilijara je bilo skoro kao i
legionara, a davali su i ubjedljivo vei dio konjice i specijaliziranih jedinica (strijelci i laka
konjica). Po tome bi auksilijara bilo ak i neto vie nego legionara.
Za vrijeme principata 2/3 strijelaca su bili pjeadinci, a 1/3 konjanici. Strijelci konjanici su u oruane snage
uvedeni tek kada su se Rimljani suoili sa istonim narodima koji su prakticirali konjiko streljatvo, kao npr.
Iranci. I u toku I. st. n. e. konjiko streljatvo je bila rairena formacija u oruanim snagama, i koriteno je i u
kampanjama protiv barbarskih naroda u Europi. Kao osnovno oruje strijelaca je koriten kompozitni luk,
napravljen od vie slojeva razliitih materijala.
1445
ORBIS ROMANVS
1446
ORBIS ROMANVS
1447
ORBIS ROMANVS
Auksilijarne regimente su bile modelirane kao i one u legijskom sastavu. Pjeadijske jedinice
su podijeljene u centurije, pod zapovjednitvom centuriona. U kohortama subordinirani
centurionu su bili signifer, optio (kod konjanika duplicarius), tesserarius (kod konjanika
sesquiplicarius), i sve ostale slube koje su postojale i u legijskim centurijama. Sve
auksilijarne regimente su imale takoe i podoficira pod nazivom custor armorum/uvar
oruja i vexillariusa koji je nosio regimentalnu (kohortsku ili alasku) zastavu. Centurion
koji je komandovao 1.centurijom u kohorti je nosio naziv centurio princeps, i bio je drugi po
vanosti asnik kohorte (odmah iza prefekta).
Izuzetak su bile tzv. dobrovoljake kohorte rimskih graana, odnosno one kohorte sa oznakom civium
Romanorum, kojima su originalno zapovijedali vojni tribuni. Dok su nedupliranim auksilijarnim kohortama
zapovijedali prefekti, onim tipa milliaria su komandovali vojni tribuni. Iuzuzetak su bile batavske i tungrijske
duplirane kohorte kojima su nastavili komandovati prefekti. I dupliranim alama su nastavili zapovijedati
prefekti.
1448
ORBIS ROMANVS
1449
ORBIS ROMANVS
Vojnika diploma CIL XVI, 30 = CIL III, p 1963 iz Bad Deutsch-Altenburg, podruje Karnuntuma, predata
pjeadincu Dasiju sinu Dasentisa Delmati. Izdana 3. IX. 84. god. n. e.
ORBIS ROMANVS
auksilijarna jedinica ima svoje ime, koje se sastoji od broja i esto od naziva provincije ili
oblasti u kojoj su one originalno regrutirane. Ova imena su se odrala prilino dugo, skoro
sve do IV. st. n. e., ali bez obzira na ime naknadna regrutiranja su preslojila tu prvu etniku,
narodnosnu osnovu odreene auksilijarne jedinice.
U prvo vrijeme imena kohorti su imala specifinija narodnosna imena (Campagonum, Trevirorum i Bessorum),
da bi kasnije imala opa imena (Hispanorum, Gallorum, Thracum) to pokazuje da se zona regrutiranja
proirila. Najvei broj kohorti sa etno-narodnosno-zemljopisnim imenom je slubovao u provincijama i
podruijima daleko od svoje matine i originalne zone regrutiranja. Tako su u svoje redove primali i lokalne
stanovnike, kao i sve one koji su to eljeli a mogli su doi iz bilo kojeg kutka rimskog svijeta. Izgleda da je u
julijevsko klaudijevskom periodu bilo nastojanja da se sauva etniko narodnosno zemljopisni obrazac
ovih jedinica i kada bi one napustile svoje matine oblasti i provincije, pa bi se u njih nastavljalo regrutiranje iz
originalnih zemalja. Ali ipak je vremenom regrutiranje u ove jedinice sve vie prelazilo na lokalnu populaciju
gdje bi one bile stacionirane. To je posebno postalo izraeno sa I.flavijevskom dinastijom. Bilo je i izuzetaka,
pa su tako neke specijalizirane jedinice kao batavsko germanske kohorte (koje su sluile kao neka vrsta elitne
garde), maurska konjica i sirijski strijelci zadrale svoje specifino etniko i narodnosno odreenje u narednim
periodima. Neke jedinice su ostajale u svojim matinim podruijima i dui period kao npr. cohors I.
Delmatarum milliaria equitata (1. dalmatinska duplirana mjeovita/konjika kohorta). U sluaju da jedinica
nose ime po nekoj osobi, i ako to nije sam princeps (uglavnom njegovo gentilno ime) ili neko iz vladajue
familije, onda je u veini sluajeva rije o njenom prvom ili nekom ranom prefektu (zapovjedniku).
Civium Romanorum su bile kohorte originalno sastavljene od rimskih graana (ukljuujui i osloboenike), i to
ingenuorum originalno sastavljene od u slobodi roenih rimskih graana, voluntariorum originalno sastavljene
od robova koji su osloboeni, koji su dobili rimsko graanstvo, koji su unovaeni i poslani da se bore protiv
ilirskih ustanika za vrijeme Velikog Ilirskog ustanka od 6. do 9. god. n. e. August je smatrao nedostojnim da u
legije unovai tu masu osloboenika, pa su za njih formirane posebne formacije tzv. dobrovoljake kohorte.
Nakon originalnog popunjavanja, kasnija novaenja u ove regimente koje su nosile ime rimskih graana su
zahvatala i peregrine. Ovaj naziv je mogao biti i poasnog karaktera, odnosno da je u znak odlikovanja itava
kohorta dobila taj naziv i da su njeni pripadnici koji nisu imali rimsko graanstvo po automatizmu ga dobili.
Classica, nauticarum, maritima originalno regrutirane iz sastava mornarice, praetoria originalno kohorta
pretorijanske garde, singularium originalno formirana oko pripadnika princepsove osobne konjice equites
singulares Augusti, contariorum regimenta specijalizirana za duga koplja (contus), dromedariorum regimenta
na kamilama i koja se koristi za pustinjsko ratovanje. Jedan dio jedinica je bio oznaen i kao sagittariorum, to
znai da su bili specilizirani za streljatvo sa lukom i strijelom, to naravno ne znai da i u drugim jedinicama
nije bilo strijelaca. Ovi strijelci su se regrutirali najvie iz Sirije, Male Azije i Trakije. Cataphractarii (poznati i
kao ) su bili teko oklopljeni konjanici, koji su bazirani na iranskom modelu (partskom i sarmatskom).
1451
ORBIS ROMANVS
1.ala Pannoniorum
2.ala Parthorum
3.Cohors III. Alpinorum equitata
4.Cohors I. Bracaraugustanorum
5.Cohors II. Cyrrhestarum
6.Cohors XI. Gallorum
7.Cohors I. Liburnorum
8.Cohors I. Lucensium equitata
9.Cohors I. Campana (Campanorum) voluntariorum civium Romanorum
10.Cohors VI. voluntariorum civium Romanorum
11.Cohors VIII. voluntariorum civium Romanorum
12. Cohors I. Belgarum equitata
13.ala Claudia nova
14. ala (Tungrorum) Frontoniana.
Od auksilijarnih jedinica koje su originalno potekle sa prostora ilirskih zemalja vrijedi istai : kohorte
Breucorum, Dardanorum, Delmatarum, Illyricorum, Latobicorum, Pannoniorum, Scubulorum, Varcianorum,
moda i Athoitarum.
Nomenklatura auksilijarnih jednica je slijedila sljedee naelo : tip jedinice, broj, ime naroda
ili zemlje u kojoj su originalno regrutovane u genitivu mnoine. Neke regimente su
kombinirale i imena vie naroda, to ukazuje da su nastale spajanjem od dvije regimente.
Manji dio regimenti je imenovan po nekom pojedincu, esto po svome prvom prefektu, a bilo
je i onih koje nisu imale serijski broj. I ausilijarne jedinice su mogle dobivati poasne
nadimke, kao to su ve spomenuti civium Romanorum, gentilno ime princepsa, ili one koji
su bili davani i legijama (pia fidelis). Neke su nosile i nazive odlikovanja kao torquata i
armillata. Znalo se desiti da pojedine regimente akumuliraju veliki dio ovih poasnih naziva
i odlikovanja kao npr. cohors I Brittonum Ulpia torquata pia fidelis c.R.
Sa Karakalinom konstitucijom je nestalo i praktine razlike izmeu legionara i auksilijara, ali to nije znailo i
automatsko ukidanje navedenih regimenti. Pojedine od njih su, samo u razliitom kontekstu i sa sutinski
razliitom sastavu i sa drugaijom veliinom, strukturom i kvalitetom nastavile postojati i u IV. st. n. e.
Auksilijarne trupe su nosile raznolikiju uniformu i oklope, posebno u prvo vrijeme kada su
jo uvijek bile ive njihove domorodake tradicije i naini vojne opreme. Tako neki od njih
(vei dio) imaju ianu koulju ili oklop od spojenih kovinskih ljusaka ili koni oklop ili
(manji dio) nisu nosili nikakav oklop. Kacige su uglavnom bile slinije onim legionarskim,
ali neto jednostavnijeg oblika. Osnovni tip oruja i kod auksilijara je bio ma, kao i koplje.
Izgleda da su tip koplja poznat kao pilum imali samo legionari. Pojedine auksilijarne jedinice
su mnogo polagale i na streljatvo. titovi su preteito bili ovalnog tipa. Postoje indicije da
su segmentirani oklop nosili i auksilijari, jer su nalazi povezani sa ovom vrstom oklopa
naeni u mnogim taborima u kojima su garnizonirale samo auksilijarne jedinice. Vremenom
se teilo i ujednaavanju vojne opreme i kod auksilijara, pa je krajem julijevsko
klaudijevskog perioda dolo vjerojatno i do standardiziranja opreme, uniformi i obuke. Po
obuci, treningu i borbenim kvalitetima ove aksilijarne regimente vremenom nisu zaostajale u
odnosu na legionare. Pjeadijske auksilijarne trupe uope ne treba tretirati kao lahku
pjeadiju, jer su oni isto ili skoro isto, ili bar neto slabije bili naoruani i obueni u odnosu
na legionare. Oni se nisu borili ni u mekem poretku u odnosu na legionare. U bitkama na
1452
ORBIS ROMANVS
1453
ORBIS ROMANVS
iskoristiti i kao dopuna oruanim snagama. U Judeji je tako postojala hramovska straa.
Naalost, o ovim lokalnim trupama se malo zna.
Ratna mornarica
August je odluujuu bitku III. graanskog rata dobio zahvaljujui ratnoj mornarici. I kada je
uspostavljen pax romana, August je uz kopnenu vojsku kao njegovog garanta vidio i ratnu
mornaricu. Tako je u okviru augustovskih vojnih reformi reorganizirana i ratna mornarica,
koja je u trenutku zavretka rata raspolagala sa ak 700 brodova. Prvo je izvedena radikalna
racionalizacija sastava ratne mornarice, a onda i njena duboka i temeljna reorganizacija.
Veliki dio brodova koji su pripadali mornarici Antonija i Kleopatre je bio spaljen, a ostatak
povue u novu bazu u Forum Iulii (dananji Frjus). Stvorena je stalna, profesionalna ratna
mornarica, sa bazama i formaliziranom zapovjedno - hijerarhijskom strukturom. Osnovni
zadatak ratne mornarice u principatu je bila zatita pomorskih puteva od piraterije, transport i
ekskort kopnenih trupa, podrka kopnenim operacijama, patroliranje graninim rijekama,
spasilake akcije te povremeni borbeni pomorski pohodi izvan teritorijalnog okvira rimskog
svijeta. Velikih pomorskih bitaka u stilu I. punskog rata, ilirskih ratova, makedonskih i
sirijskih ratova, borbe protiv gusara, Cezarove borbe protiv galskih Veneta i III. graanskog
rata vie manje je klasini svijet bio osloboen. Moe se zato sa pravom rei da je bitka
kod Akcija predstavljala posljednju veliku pomorsku bitku klasinog historijskog razdoblja.
Ustanovljene su i stalne flote ratne mornarice, i ta struktura je ostala nepromijenjena sve do
IV. st. n. e.
I. Glavne dvije flote, koje su nazivane pretorijanskim, su bile stacionirane u Italiji i
predstavljale su neku vrstu strateke rezerve, a zona operativnog djelovanja se prostirala na
itavo Sredozemno more. I to su : 1. Classis Misenensis/Mizenska flota, ustanovljena 27.
god. p. n. e., kasnije nazvana Classis praetoria Misenesis Pia Vindex. 2. Classis
Ravennas/Ravenska flota, ustanovljena 27. god. p. n. e., kasnije nazvana Classis praetoria
Ravennatis Pia Vindex.
II. U provincijama je isto bio stacioniran niz flota, koje su znatno ee uestovale u stvarnim
borbenim operacijama nego to je to bio sluaj sa dvije elitne pretorijanske flote
stacionirane u metropoli Italiji. I to su : 1. Classis Alexandrina/Aleksandrijski flota,
osnovana cc 30. god. p. n. e. Ova flota je sluila i kao eskort konvojima ita u Rim. Kasnije
je dobila i dodatak Augusta. 2. Classis Germanica/Germanska flota, osnovao je Druz 12.
god. p. n. e. u Castra Vetera. Zaduena za rajnski sliv i Sjeverno more. etiri decenije
kasnije je premjetena u bazu Alteburg, nekih 4 km juno od Kelna. Kasnije je dobila i
dodatke Augusta Pia Fidelis Domitiana. 3. Classis Moesica/Mezijska flota, ustanovljena
izmeu 20. god. p. n. e. i 10. god. n. e. Baza je bila u Noviodunumu. Kasnije dobila poasni
dodatak Flavia. 4. Classis Pannonica/Panonska flota je bila zaduena za Gornji i Srednji
Dunav. Osnovana u prvom polustoljeu principata. Kasnije dobila poasni dodatak Flavia. 5.
Classis Britannica/Britanska flota, ustanovljena 40. ili 43. god. n. e. u Gesoriacum
(Boulogne-sur-Mer). Zaduena za prijevoz ljudi i materijala u Lamanu. 6. Classis
1454
ORBIS ROMANVS
Raspored bata rimske ratne mornarice za vrijeme principata. Karta se odnosi na vrijeme II. st. n. e., nakon
dakih ratova.
Svakom flotom zapovijeda prefekt, koji je u poetku biran ili iz reda vitezova ili iz reda
(posebno za vrijeme princepsa Klaudija) carskih osloboenika. Od I. flavijevske dinastije,
status mornarikih prefektura je bio statusno unaprijeen i samo ugledni vitezovi sa zavidnim
vojnim iskustvom su mogli biti imenovani za prefekte flota i flotila. Meutim, veinom je
rije bila o iskustvu ostvarenom u okviru kopnene vojske, i nisu se ba snalazili u pitanjima
pomorstva. Zato su i oni morali da se oslanjaju na svoje podreene. Unutar svake flote
postojali su eskadroni, koji su se sastojali od 10 brodova, kojima su komandovali nauarhi koji
su esto unapreivani iz reda trijerarha. Kasnije su se javile pozicije nauarchus
archigubernes ili nauarchus princeps, koji su bili komandanti nekoliko eskadrona ili izvrni
asnik, odnosno bili bi ekvivalenti legijskom primus pilus. Kapetan broda je nosio naziv
trijerarh. Trijerarsi su po inu odgovarali centurionima. Zamjenik kapetana broda je bio
1455
ORBIS ROMANVS
optio, dok se beneficiarius bavio manjim administrativnim poslovima. Tako je, teorijski
zamiljeno, da jedan brod predstavlja osnovnu taktiku jedinice koja bi bila (bez obzira na
veliinu broda i brojnost posade) ekvivalent jednoj centuriji kopnene vojske. Meu posadom
je bio i odreeni broj principales (mlaih asnika) i immunes (specijalista koji su bili izuzeti
od odreenih dunosti).
Jedan natpis sa otoka Kosa, koji se datira u vrijeme I. Mitridatovog rata, daje popis tih brodskih specijalista, kao
to su gubernator/kormilar pilot, celeusta/onaj koji je nadzirao i rukovodio veslaima, proreta/osmatra
stacioniran na pramcu, pentakontarh/mlai asnik, iatros/medicus/brodski ljekar.
Do vremena princepsa Antonina Pija, karijere mornarikih asnika su bile ograniene samo na flotu, da bi tek u
III. st. n. e. ovi oficiri bili ekvilirani sa oficirima kopnene vojske u statusu i plati, pa su onda mogli biti i
prekomandovani na iste pozicije u kopnenoj vojsci.
Oni koji bi ulazili u ratnu mornaricu, mogli su da potpiu za mornare, veslae, majstore i
druge razliite poslove. Sva posada, bez obzira na specifinosti i specijaliziranosti unutar nje,
se nazivala oficijelno vojnicama (milites) jer je primala platu iz dravnog fonda. Samo u
odnosu na druge tipove oruanih snaga, dodavan bi bio adjektiv classiarius ili classicus.
Najvei dio ljudstva za eskadrone ratne mornarice je dolazio iz reda peregerinske populacije i
osloboenika. U ravenskoj eskadri je bio izrazito veliki broj Ilira, a drugim eskadronima su
dominirali Grci, Feniani, Sirijci i Egipani. Sluba u ratnoj mornarici je trajala cc 26 godina
(kasnije poveana na 28 godina). Po asnom otpustu iz slube mornari bi dobivali znaajno
penziono obeteenje, a od princepsa Klaudija i rimsko graanstvo. U hijerarhijskoj strukturi
oruanih snaga imske drave mornari su zauzimali najnie stepenice.
1456
ORBIS ROMANVS
Ratni broj tipa Dvojke (bireme; dva reda vesala). Reljef iz hrama Fortuna Primigenia u Palestini, Lacio.
Na ratnim plovilima bi se udarni ovnovi i jurini tornjevi oslikavali. Tornjevi su sluili strijelcima za napad na
palubu neprijateljskog broda i bili bi graeni ad hoc, pa su nakon bitke rastavljani.
1457
ORBIS ROMANVS
Nije svaka flota i flotila imala isto znaenje, to je najbolje oitova u platama njihovih komandanata. Prefekti
tzv. pretorijanskih (ravenske i mizenske) flota su rangirani kao procuratores ducenarii, to je znailo da im je
godinja plata iznosila 200 000 sestercija, dok su prefekti germanske, britanske i kasnije crnomorske flote bili
centenarii, zaraujui 100 000 sestercija godinje. Ostali prefekti su bili sexagenarii, i zaraivali su 60 000
sestercija godinje.
Status vojske
Svatko tko je stupao u vojsku bio je vezan zakletvom na vjernost princepsu. U legijski sastav
su esto ulazili sinovi iz vojnikih familija, ali i svi oni koji su mislili da bi time rijeili
pitanje svoje egzistencije. Biti vojnik i legionar i auksilijar u mirno doba je moglo biti
primamljivo, jer je plata bila redovna, a sa pravom je vojnik mogao oekivati da nakon
asnog otpusta dobije dostojno penziono obeteenje. Sa drugim zanimanjima to nije bio
sluaj. Vojnici se nisu morali sekirati da li e imati dovoljno posla (kao manufakturisti i
zanatlije), da li moi neto prodati (kao trgovci) ili da li e im prinosi roditi i stoka biti
plodna i zdrava (kao seljaci).
Ubjedljivo najvei broj vojnika je poticao iz agrikulturnih familija, izuzev nekih izvanrednih situacija kao to je
novaenje gradskog plebsa za vrijeme Velikog Ilirskog ustanka i Teutoburke katastrofe. U seljakim
familijama sa malim koritenim zemljitem (bilo u vidu posjeda ili zakupa) sa vie djece, odlazak jednog ili vie
sinova u vojsku je znalo biti odlino rjeenje za prevazilaenje problema njihove egzistencije. Uostalom i
seljaki sinovi su bili i znatno fiziki spremniji i otporniji na napore nego regruti iz urbanih sredina.
1458
ORBIS ROMANVS
auksilijarima. Vojnici su bili osloboeni direktnog poreza, nisu plaali boravinu rentu. Razlike izmeu plata
redova i viih oficira su mogle biti veoma izraene, to je rezultat preslikavanja civilne, strukturalne hijerarhije.
Dok su redovi dolazili iz redova plebsa, visoki oficiri su bili iz senatorskog ili vitekog reda. Osim toga, visoki
oficiri su esto na terenu bili i civilni upravni i sudski dunosnici, to nije sluaj u sadanjima armijama.
Pretpostavlja se da je sredinom I. st. n. e. odnos u platama prefekta/vojnog tribuna i obinog vojnika iznosio 50
: 1. U rangu principales koeficijenti su mogli biti sesquiplicarii (50 % na iznos plate redova), duplicarii (100 %
na iznos plate redova), dok je triplicarius bio osvjedoen veoma rijetko u toku I. st. n. e. i vjerojatno je postojao
samo u jednom kratkom periodu. Vojnici su mogli novac zaraen od plata stavljati u neku vrstu vojne banke
u svojoj jedinici. Domicijan je kako bi sprijeio da nelojalni zapovjednici mogu doi brzo do velike koliine
gotovog novca, zabranio vojnicima da bankiraju vie od 250 denara.
Sa principatom dolo je i do dedemokratizacije vojske po pitanju odlikovanja. Vie niko ko je imao nii in od
centuriona nije mogao primiti vijenac za osvojene zidine ili opkope. Redovi su nagraivani medaljama
(phalerae; bronani ili srebrni diskovi u obliku medalja koji su se nosili na prsima i tijelu), grivnama (armillae)
i ogrlicama (torques). Centurioni su imali pravo i na sva ta odlikovanja i jo na vijence. Zasluni mladi vojni
tribuni i centurioni su dobivali hasta pura i corona aurea. Stariji vojni tribuni su imali pravo na dva zlatna
vijenca, dva hastae purae, i dva mala stijega (vexilla). Legati su imali pravo na po tri takva odlija, a namjesnici
u provincijama kao i konzuli po etiri.
1459
ORBIS ROMANVS
koje se nalazilo izvan tabora. Zima je ipak ograniavala ove vanjske treninge, pa su se tada u
kampusima gradile nadstrenice/upe za ovu svrhu. Odreeni arheoloki podaci bar u jednom
sluaju ukazuju na postojanje dvoranskog konjanikog kruga.Trening nije samo ukljuivao
rad sa orujem, nego i kondicione i fizike aktivnosti, kao to su mariranje pod punom
opremom, gimnastika, plivanje i tranje. Obuci i treningu se pristupalo sa visokom
ozbiljnou i odgovornou, i in nije nosio privilegiju izbjegavanja treninga. Zajedno sa
redovima su u taboru trenirali i njihovi ne samo neposredni zapovjednici centurioni, nego i
vii zapovjednici, pa i princepsi ako su se nalazili u taboru. Inae su obuka, trening i vjebe
kao i stanje u pojedinim jedinicama redovito bili izloeni inspekcijama komandanta legije,
namjesnika pa i samoga princepsa. O obuci i treningu su pravljeni izvjetaji, pa tako jedan
oficir (vjerojatno germansko rajnskog porijekla) na jednoj vindolandskoj tablici konstatira
lo progres u obuci mnogih britanskih konjanikih novaka.
Po Josipu Flaviju vojnici oruanih snaga Rimske drave : ... ne poinju baratati orujem tk u ratu niti
dozvoljavaju da im nevolja doe prije nego to mahnu rukama da bi ih onda opet u miru spustili, nego kao da su
srasli sa orujem. Nikada sebi ne dozvoljavaju odmor u vjebanju, niti ekaju neki odreeni moment. Njihove
vjebe nikada ne zaostaju za istinskim sukobima i dnevno mora svaki vojnik da vjeba sa takvom panjom kao
u ratu. Zbog toga i smatraju bitke za vrlo lake jer njihove bojne redove ne moe poremetiti ni mete niti ih strah
moe pokolebati, niti naprezanje iscrpiti. Zbog toga su uvijek sigurni u pobjedu nad onima koji im u tim
stvarima nisu jednaki. Niko ne bi pogrijeio kada bi i njihove vjebe nazvao sukobima bez krvi, a njihove bitke
krvavim vjebama.
Pogreno je i uvjerenje da su legionari i auksilijari bili stalno u borbenim akcijama i operacijama. Ustvari,
ubjedljivo najvei dio svoje karijere vojnici i asnici su provodili u mirnodopskom okruenju i van ratnih
aktivnosti. Najvei dio vremena se troio na navedene vjebe i uobiajene dunosti, kao i u stalnom odravanju
rutine u poslu (patroliranje, ienje tabora i prostorija, pranje odjee, odravanje opreme, hranjenja ivotinja,
spremanje hrane...itd...). Vojnici bi radili i u taborskim manufakturama i radionicama. Sama vojska je
zahtijevala veoma visoki nivo osobne i kolektivne higijene, pa su vojnici bili i snabdjeveni sa neophodnim
sanitarnim objektima. Kopali su se bunari i gradili akvadukti i odvodni kanali. Vojnici su radili i u okviru
sustava nabavke odjee, hrane i drugih resursa, pa su izaslanici pojedinih jedinica prelazili velike udaljenosti da
nabave odjeu i hranu. Vojnici bi nekada bili odgovorni za nadzor rada u rudnicima. Vojnici bi bili upoljavani i
na andamerijsko policijskim zadatcima, pa su oni smatrani garantom provoenja i odranja javne
bezbjednosti. este su bile vojnike patrole na cestama, kao i njihovo stacioniranje na putnim stanicama.
Vindolandske tablice navode i da su detamani od cc 10 vojnika cohors I Tungrorum bili smjeteni na 6
lokacija, vjerojatno ovim putnim stanicama. Vojska je sluila i kao eskort karavanima, poiljkama novca i
plemenitih metala, konvojima, osobama od posebne vanosti, kao i cursus honorumu. Vojnici su se esto
sukobljavali sa razbojnicima koji su napadali na cestama. Tako se u renuntia spominje jedan konjanik mjeovite
kohorte I Hispanorum veterana koji je poginuo u sukobu sa razbojnicima. Uz to su vojnici koriteni i za
skupljanje poreza, taksi i carina te za niz administrativnih civilnih poslova. Ve je reeno da su bili zaposleni i
na velikim prostornim, infrastrukturnim i graevinskim projektima. Tako da itav sastav jedinice nije morao
boraviti u istom taboru, nego je uslijed odreenih potreba razmjetava irom zone odgovornosti. Dan je
zapoinjao sa prozivkom (moda zvanoj numeratio). Svoje slobodno vrijeme su vojnici provodili u zajednikim
aktivnostima u igrama, u kupatilima ili u lovu. Interesantno je da nije bilo nikakvih socijalnih niti oficijelnih
zapreka da se stvaraju prijateljstva i drugarski odnosi izmeu legionara i auksilijara.
Komunikacije su bile veoma bitne za funkcioniranje sustava oruanih snaga. Kuriri (dispositi) su uobiajeno
dolazili iz reda mjeovitih kohorti. Oni su mogli prelaziti velike udaljenosti koristei putne stanice (zamjenu
konja pa i jahaa), pa je tako urgentna poruka mogla iz Jorka stii u London (udaljenost oko 300 km) za samo
1460
ORBIS ROMANVS
10 sati. Kada su poruke bile jo urgentnije, koristili bi se vizualni signali i to preko niza signalnih stanica na
istaknutim lokacijama. U toku dana bi se tako poruke slale koritenjem parabolikih ogledala, a nou pomou
vatre.
1461
ORBIS ROMANVS
profesionalni vojnici ne uveu sa terenom na kojem borave, i da tako izgube manevarsku sposobnost. Naravno,
to nije znailo da su vojnici vodili edan ivot, naprotiv vojnici su mogli da imaju neke vrste stalnih prilenica
sa kojima bi imali i djecu. Ove ene bi se nastanjivale neposredno uz sami tabor u naselju koji bi se zvalo
kanabe. One su mogle imati najrazliitije porijeklo, iako su najee dolazile iz reda okolne populacije. Iako ova
veza nije bila zakonski priznata za slubeni brak, vojnici su za mnoge ene bili dobra prilika. Plate su im bile
redovne i mogli su pristojno izdravati njih i djecu, a na kraju asnog otpusta njihova veza je priznavana za
legalni rimski brak, i iako nisu imale rimsko graanstvo tada bi ga dobijale. Sa asnim otpustom, sada zakonite
ene bi uivale i muevljevo veteransko obeteenje u novcu ili zemlji. Veterani su uivali odreeni ugled u
zajednicama gdje bi ivjeli, pa bi se to prenosilo i na njihove ene. Tako je djevojka iz najniih slojeva
stanovnitva, moda i bez roditelja ili osloboenica, mogla da se vremenom znaajno izdigne na slojevitoj
hijerarhijsko - drutvenoj ljestvici rimskog svijeta. Nivo uzajamne pomoi i solidarnosti je kod vojnika bio i
vei, nego u drugim profesijama pa se moglo oekivati da budu i zbrinute njihove tzv. porodice ako bi oni
stradali ili umrli.
Pored discipline, jedna od prenosti oruane sile Rimske drave u odnosu na svoje oponente je
bila i visoko sofisticirana i organizirana opskrbno logistika sluba. Ta sluba, koja je
oficijelno i organizaciono zaokruena u augustovsko doba je osiguravala armiji resurse i
opskrbu u bilo koje vrijeme i sezoni i bez obzira da li se nalazila u kampanji ili ne. Dok se
oekivalo da se vojska dok se nalazi na neprijateljskom teritoriju snabdjeva i pljakom i
rekvizicijom, dotle se neprihvatljivim smatralo da se to deava na podruju pod rimskom
vlau jer je naruavalo disciplinu i izazivalo nezadovoljstvo lokalnog stanovnitva. Zato je i
logistika sluba imala veliko znaenje, jer bez stalne opskbre resursima vojska ne bi mogla
da bude uinkovita na terenu. Sa funkcioniranjem ove logistike mree, vojsci se
omoguavalo da vodi i borbe na siromanom i neplodnom terenu, kao i u reonima na kojima
je protivnik primijenio taktiku sprene zemlje. To je onda vojsci davalo znaajnu
operativnu pokretljivost i snanu i ubojitu borbenu sposobnost. Organizacija logistikog
snabdjevanja je morala biti odlino ureena i primjenjivana, jer su zapanjujue koliine hrane
stalno prebacivane. I zapovjednitva su, prilikom postavljanja plana za borbene operacije,
znaajnu panju posveivala dobrom planiranju stalne i adekvatne opskrbe trupa.
Nastojalo se da se ovi veliki transporti robe, to je mogue vie prebacuju brodovima i to to je mogue bre.
Kopneni transport, koji je bio skuplji i dui, se obavljao na kolima (angariae) sa nosivou tereta od cc 650 kg i
koja su vukla dva para volova. Brodovi su mogli znatno vie robe prebaciti u odnosu na transporte kola, npr.
brod sa kapacitetom od 200 tona i 20 lanova posade je mogao prenijeti teret kao cc 300 kola (koja su
zahtijevala najmanje 300 vozaa i 1200 volova). Brod je uz dobar vjetar mogao prei cc 100 km dnevno, dok su
transporta kola dnevno prelazili samo cc 15 km. Tako je bilo jeftinije prebaciti teret ita morskim putem iz
Sirije do Luzitanije (cc 5000 km), nego prei 110 km. sa istim teretom kopnenim putem. Meutim, i morski
transport je imao odreenih potekoa, jer je vie manje bio zaustavljen za zimskih mjeseci. Armije na Rajni i
Dunavu su se snabdjevale koristei i rijene puteve. Na velikim rijekama su izgraene i vojne luke (portus
exceptionales), a o sigurnosti konvoja opskrbe na rijekama su se starale rijene flotile. Vojska je raspolagala i sa
velikim brojem mula, odnosno svaki kontubernium je na raspolaganju imao jednu ili dvije mule, pa je robu u
toku borbenih operacija prenosila i na ovaj nain. Voenje kolone mula i brigu o ivotinjama koje su nosile
opremu i opskbru je bilo u odgovornosti legijskih calones, profesionalnih uslunih djelatnika u vojsci koji su
pratili jedinicu svugdje na njenim kampanjama. Calones su bili naoruani kao lahka pjeadija i dobili su
temeljnu borbenu obuku. Na svaku legiju je dolazilo oko 200 300 calones. Pored njih u legiji su se jo nalazili
i robovi i osloboenici koje su oficiri, posebno oni vii, vodili sa sobom.
1462
ORBIS ROMANVS
Sve vojske su veliki potroai dravnih resursa, i ubjedljivo najvei dio dravnih prihoda je odlazio na
odravanje vojske i njenog ljudstva, snage i materijalnih i tehnikih potreba. Zato je financijsko odravanje
javnih fondova u rimskom svijetu, uvijek bilo vezano za potrebe vojske. Procjenjuje se da je samo za jednu
legiju bilo neophodno 13,5 tona samo hrane mjeseno. To je iziskivalo postojanje dobre logistike i financijske
konstrukcije, kao i kvalitetnog lanca i sustava opskrbe u sluaju pokreta legije ili njenih borbenih operacija.
Ali to ne znai da je vojska u rimskom ekonomskom sustavu imala samo pasivnu ulogu, naprotiv... I upravo
radi to je vojska veliki potroa, normalno je oekivati da njeno mirnodopsko trajnije prisustvo na odreenom
prostoru, izazove i niz uzrono posljednikih privrednih aktivnosti, odnosno dolazilo je do ekonomskog
napretka toga prostora. Glavni priliv svjeeg, gotovog novca u provincije je dolazio preko isplata vojnikih
plata, i bez postojanja rimske profesionalne vojske (bez obzira bila ona legijskog ili auksilijarnog sastava) bila
bi znatno smanjena cirkulacija novca u udaljenijim predjelima. U injenici da je vojska izvor svjeeg novca,
mnogi trgovci i drugi poduzetnici, ukljuujui i ene, su vidjeli dobru osobnu priliku za profitiranje. Sve vei
priliv civila koji je ivio od vojske u zoni uz tabor doveli su do prerastanja kanaba u prave gradove. I
penzionisani vojnici bi se esto naseljavali u kanabi, gdje je ivjela jo od ranije njegova nelegitimna familija,
ali sa inom penzioniranja i postajanja veteranom on je mogao da legalizira svoju raniju konkubinatsku vezu i
pretvori je u zvanini brak.
Vojska u ekonomskom pogledu nije morala biti samo veliki potroa, jer je njeno uspjeno djelovanje moglo
donositi i velike prihode u javne financije. Borbene operacije i ratovi koji su imali po Rimsku dravu uspjene
ishode, uvijek su praene i sustavnom pljakom, dobivanjem ratnog plijena (ljudi, stoka, materijal),
kontribucijama, konfisciranjem, ratnom odtetom, nametima. To je donosilo goleme prihode, to je imalo
pozitivan, suficitni karakter na dravne financije. Uz to vojska je mogla zaraivati i klasinom proizvodnjom i
trgovinom npr. cigli i crepova, te nekim drugim djelatnostima.
Institucija profesionalne vojske je imala jo jedno veliko znaanje za rimski svijet. Prisustvo
vojske je doprinosilo i irenju rimskog naina ivota, jer su svaki vojni tabor i kolonija
veterana predstavljali Rim u malom. Oni su prenosili u duboku unutranjost tekovine rimske
civilizacije, irile ideje razvijenog mediteranskog svijeta, i tako ubrzavali srastanje jednog
kulturno i etniki heterogenog prostora u jednu cjelinu koja se pojmovno odreuje izrazom
rimski svijet. Vojnici koji bi godinama i decenijama bili stacionirani na odreenom
prostoru su ostvarivali interakciju sa starosjedilakom populacijom, i saivljavali se sa njima.
Zato je i starosjediocima bilo prijemivo da primaju tekovine grko rimske kulture preko
vojnika koje su tako dugo poznavali. Zato je vojska bila jedan od stupova procesa
romanizacije. Penzioniranje veterana bez obzira deavalo se ono u individualnoj ili
kolektivnoj formi je imalo i dodatni efekt, jer je kreiralo rimski nain ivot koji je bio vie
civilniji, bez stalnog prizvuka discipline, vojnih izama i truba. Ove injenice se ne odnose
samo na legijski, nego i na auksilijarni sastav. I oni auksilijari i mornari koji nisu imali
rimsko graanstvo, nakon najmanje 20 godina slube u oruanim snagama Rimske drave su
bili u potpunosti romanizirani a asnim otpustom bi dobijali i rimsko graanstvo. Oni koji bi
se vratili u rodni kraj bi postajali najvaniji eksponenti irenje ideje o rimskom svijetu i
lojalnosti princepsu i Dravi u cjelini.
Na osnovi dostupnih podataka, pretpostavlja se da je 50 % regruta preivjelo svoju viedecenijsku slubu, to je
odgovaralo i tadanjem uobiajenom mortalitetu. To ujedno govori da je veliki broj legionara i auksilijara svake
godine ulazio u veteranski status.
1463
ORBIS ROMANVS
Ali u povlatenom i posebnom poloaju vojske krili su se i momenti opasni za carsku vlast.
Proporcionalno opadanju moi dotadanjih institucija kao to su komicije i Senat, jaa
politika uloge vojske kao institucije. Posebice e se to osjetiti kada se komicije i u
potpunosti ugase. Tu ulogu narodnih skuptina, u surogat varijanti, e preuzeti masa vojnika
koja e aklamacijom birati i postavljati careve i auguste. Naravno, potrebno je na ovom
mjestu razluiti da je oficirski kadar ustvari nekada najbitniji element u tim izborima i
donoenju odluka, iako se ne bi trebala ipak zanemariti i uloga obinih vojnika. Dobro
naoruana, opskrbljena, i profesionalna vojska se tako u toku principata razvila u
samozadovoljno tijelo, koje primarno misli i interesira se za svoje interese. U poetku e to
biti rije samo o pretorijancima, koji su bili ubjedljivo najmonija vojna organizacija u Rimu
i Italiji. Prvih desetljea dinastije Julijevaca Klaudijevaca proglaavanje novih careva
zavisilo je od pretorijanca, koji su uz svoju viu platu u odnosu na legionare primali od
kasnijih careva i nagrade (donativum). Kasnije, po Tacitovim rijeima, otkrivena je tajna
carske vlasti (arcanum imperii): cara su mogle proglasiti trupe ne samo u Rimu, ve i u
provincijama.
Augustova politika prema instituciji vojske je dovela do smanjenja vojnih sposobnosti rimskog naroda. Kako bi
smanjio pritisak na dravne i svoje finansije, ali i odravao mo legionarskog sastava vojske, on je u toku prvih
decenija svoje vladavine nastojao da ga odrava na onom brojnom stanju koje je svedeno na najmanja moguu
mjeru (u odnosu na veliinu Drave i njene potrebe opstanka). Tako je on broj legija iz graanskog rata kojih je
bilo oko 60 smanjio na 28 legija. S tako smanjenim vojnim snagama Augustu neki veliki budui ratovi vie
nisu bili interesantni. S takvom vojnom situacijom on u vanjskoj politici vodi samo "nune" ratove iji cilj
postaje zaokruivanje rimskog teritorija. Kako bi nadoknadio nedostatak vojnika u zatiti granica rimskog
svijeta, on je provodio i odgovarajue smjernice u provoenju vanjske politike. Malena vazalna kraljevstva
tijekom njegove vladavine nee biti anektirana nego zadravaju ogranienu samostalnost. Cilj te politike je bila
podjela obrambenog tereta s tim dravicama. Takvih dravica je bilo mnogo ali kao najpoznatiji primjeri u
povijest su uli Mauritanija, Judeja i Trakija koji su uvali sjeverno-afriku, azijsku i balkansku granicu
Carstva.
U vojsci je veliku ulogu imala muzika, odnosno muziki instrumenti preko kojih su se
prenosile naredbe u taboru, na maru, terenu i u okrajima. Tako su vojni muziari
(aeneatores) bili bitan segment zapovjednog ustrojstva. Buccina je koritena za objavu
vigilia i druge svrhe. Aeneator koji je buccina koristio zvao se buccinator/bucinator. U vojne
svrhe su koriteni jo i kornu/rog i truba/tuba. Kornu je nosio cornicen, koji je posebno bio
bitan, i predstavljao je nieg asnika. Njegov posao je bio da signaliziranje pozdravljanje
viih komandanata i da prenosi naredbe trupama. Cornicines su uvijek marirali na elu
centurije, zajedno sa tesserarii i signifer.
Po Vegeciju (koji pie skoro etiri stoljea kasnije) : Legija ima osim toga trubae na tubi, puhae na rogu i
trubae na bucini. Truba na tubi zove vojnike u boj i opet svira povlaenje. Kada zasviraju puhai na rogu,
njihovu signalu ne pokoravaju se vojnici, ve bojni znakovi. Stoga, kada god samo vojnici izlaze na neki posao,
sviraju trubai na tubi, a kada treba pomaknuti bojne znakove, sviraju puhai na rogu. No kada se bije boj,
podjednako sviraju i trubai na tubi i puhai na rogu. Klasik se pak zove ono to trubai na bucini oglaavaju
rogom. To se ini znakom zapovjednike vlasti jer se klasik trubi u imperatorovoj nazonosti ili kada se provodi
smrtna kazna nad vojnikom, a to se nuno ini prema odluci imperatora. Bilo da vojnici odlaze na nonu strau
ili na poljske postaje, bilo da idu na neki posao ili na manevre na vjebalitu, na znak tube poinju, i opet na
1464
ORBIS ROMANVS
trubaevu opomenu prestaju. Kada bojni znakovi kreu ili kada ih valja zaustaviti u kretanju, sviraju puhai na
rogu. Toga se pridravaju na svim vjebama i napredovanjima, tako da bi u samom borbi vojnici lake posluali
bilo da im vojskovoe narede neka se bore, neka stanu, neka gone ili neka se vrate. Oito je razborito da se u
miru uvijek provodi ono za to se ini da e se nuno morati raditi u toku bitke.
Smotre i parade su bile esto odravane. Tada bi se dijelila plata, koja se inae isplaivala
svaka etiri mjeseca. Josip Flavije je opisao jednu takvu smotru koju je upriliio Tit za
vrijeme zavrnih borbi za Jerusalim, navodei da su vojnici tada nosili posebne, sveane
oklope. Parade su se odravale i prilikom dekoriranja stjegova (rosaliae signorum) i demissio
(kada bi dolazilo do asnog otpusta)
Na veini legionarskih kaciga bilo je mogue montiranje posebne spravice koja bi
pridravala ukras od perja ili konjske strune. este su bile i konjanike igre (hippica
gymnasia), kada su uesnici nosili posebne kacige, esto u obliku ukraenih maski. Borbe
na ovim igrama su se vodile sa lanim sulicama. Igre su bile veoma slikovite, i nalikovale su
mediavelnim turnirima.
Vojnici su u vojsci uivali punu slobodu filozofskog, religijskog, kultnog izraaja. Oni su mogli potivati
najrazliitije kultove i boanstva. U ovom pogledu oni uope nisu bili uskogrudni i konzervativni i prihvatali su
i boanstva zemalja u kojima su boravili, pa ih onda i prenosili dalje. Nije bilo neobino da se prihvate i
boanstva i kultovi svojstveni i neprijatelju. Isto tako su oni donosili u vojsku i vjerovanja iz zajednica zemalja
iz kojih su bili porijeklom (kao npr. Traki konjanik). Vojska je u vrijeme principata bila vrlo, vrlo
sinkretistika, pa su se u njoj mijeale raznorazna vjerovanja i obredi, a interpetatio je dostizala goleme
razmjere. Ipak su vojnici morali da zajedniki participiraju u nekim kultovima, kao to su oni posveeni
glavnim rimskim bogovima kao to su Jupiter, Marsu i Minervi. Posebno su vojnici trebali biti vezani za
oficijelni dravni i carski kult, pa su parade odravane na roendan aktualnog princepsa, i tada su noene
njegove imagines dok su bili pozdravljani preani, a u tom trenutku deificirani princepsi. Odgovarajui oficir
bi prinosio odgovarajue rtve.
1465
ORBIS ROMANVS
1466
ORBIS ROMANVS
1467
ORBIS ROMANVS
VLADAVINA TIBERIJA
14. god. n. e. 37. god. n. e.
Tiberije (16. XI. 42. god. p. n. e. 16. III. 37. god. n. e.) vladao je od 18. IX. 14. do 16. III. 37. god. n. e. Po
roenju se zvao Tiberius Claudius Nero, od 4. god. n. e. (usvajanja od Augusta) Tiberius Iulius Caesar, a kao
elni ovjek Rimske drave Tiberius Iulius Caesar Augustus. Politiki sustav koji je osnovao August pokazao
se vrstim, jer je predstavljao uspjean kompromis izmeu raznih grupacija rimskog, italskog i provincijskog
stanovnitva, i bio je vezan za imena Cezara i Augusta, odnosno za rod adoptiranih Julijevaca. I usprkos tome
to nije bilo dravnih akata o nainu nasljeivanja prijestolja, poslije Augustove smsrti i poslije smrti njegovih
nasljednika, vlast prelazi na lanove njegove obitelji, na Julijevce-Klaudijevce. I sa Tiberijevim nasljeivanjem,
praktino se ustanovljava Julijevsko Klaudijevska dinastija, koja e se nastaviti i preko sljedea tri cara
(Kaligule, Klaudija, Nerona), koji su svi bili i adoptivno i bioloki blisko povezani.
Osobenosti Tiberija
Tiberije je bio dosta kompleksna osoba, pa ga je vrlo teko jednostavno opisati. On je bio i
prirodno inteligentan i obrazovan, odlian zapovjednik koji je pazio na svoje vojnike, ali i
zahtijevao bespogovornu disciplinu. Tiberije je bio taj koji je uspostavio, oblikovao i utvrdio
graninu liniju rimskog svijeta Rajna Dunav, koja e razdvajati rimski od barbarskog
svijeta sve do kraja same antike. Uostalom, Tiberije je bio taj koji je 15. god. p. n. e. izbio na
izvor Dunava na varcaldu. Tiberijeve vojnike sposobnosti nisu dovoljno niti dostojno
vrednovane ni u antikoj (izuzev panegirika Veleja Paterkula) ni u modernoj historiografiji.
Razlog za to lei u pristrasnoj senatorskoj tradiciji i historiografiji, koja se nije ba
blagonaklono odnosila prema Tiberiju. Primarno negativistki stav antike historiografije je
prilino doprinio oblikovanju kasnije predobe o Tiberiju (koja se zadrala sve do danas).
Tiberije je u trenutku Augustove smrti bio smatran najboljim rjeenjem za nasljednika, jer je
ipak rije o iskusnoj osobi sa viedecenijskom karijerom u politikim, vojnim i diplomatskim
poslovima. On je odlino poznavao Dravu, njene prostore i institucije. Tiberije je batinio u
sebi i konzervativna shvatanja, to ne treba uditi jer je on, za razliku od Augusta, bio
bioloki potomak tradicionalnih i drevnih rimskih nobilskih familija. Tiberije i nije bio prvi i
najeljeniji izbor Augusta za svoga nasljednika, ali silom prilika i radi umiranja svih ranijih
Augustovih favorita (Marcel, Agripa, Lucija, Gaj) Tiberije je jedini preostao. Tiberije ustvari
i nije imao ba neku jaku elju da postane princeps, ali su ga snaga volje njegove majke,
njeni politiki i familijski potezi doveli na stazu na kojoj nema povratka, nego je
predodreeno preuzimanje carskog dostojanstva. I pored izvjesnih politikih skretanja u
pravcu povlaivanja interesima starog senatorskog nobiliteta (istina vie formalnog, nego
sutinskog karaktera), Tiberije nije iao u pravcu jaanja ovlasti Senata na utrb svoje vlasti.
Naprotiv, moe se ak rei da je za njegove vladavine ojaana institucija principata, i
naruena ta teorijska klackalica moi izmeu Senata i princepsa (koju je zamislio August).
Tiberije je bio dobar upravlja, sa tedljivom politikom unaprijedio je dravne financije i
odravao ih u suficitu.
1468
ORBIS ROMANVS
1469
ORBIS ROMANVS
okrutna sudbina otela sinove,Gaja i Lucija, neka mi Tiberije Cezar bude batinik na polovinu i estinu moje
imovine.
Po Svetoniju Tiberije je bio prema bogovima i vjerskim obavezama prilino nemaran, jer je bio vrlo odan
astrologiji i uvjeren da svime upravlja sudbina. Groma se ipak preko mjere plaio, a za malo runijeg vremena
nosio je uvijek lovorov vijenac na glavi, jer kau (u antikom svijetu) da grom nikada ne udara u lovorov list.
Tiberija je dobar dio ivota pratio astrolog Trazil ( ; Tiberius Claudius
Thrasyllus), a i sam Tiberije je bio umjean u astrologiji. Ali sa druge strane u javnosti je ispoljavao i
tradicionalistiko-konzervativna shvatanja, pa je po Svetoniju zabranio strana bogosluja u Gradu, posebno
egipatske i jevrejske obrede, koji su se u tadanjoj javnosti smatrali praznovjerjem. Posebno je otro bio
nastupio prema Jevrejima koji su ivjeli u Gradu. ak je protjerao i astrologe iz Rima, ali je dopustio dalji
boravak onima koji su ga molili i obeavali mu da e se okaniti svoga zanimanja.
Oporuka je napisana u dva primjerka, djelimino napisana rukom samoga Augusta, a djelimino od njegovih
osloboenika Polibija i Hilariona.
1470
ORBIS ROMANVS
bila obiljeena samo snishodljivou senatora prema Tiberiju, kojeg su molili da prihvati
ovlatenja koja mu donose vladarski poloaj, nego i zajedljivim i cinikim primjedbama
pojedinih senatora. Ilustrativan je primjer Azinija Gala (Caius Asinius Gallus Saloninus; sina
Azinija Poliona) koji je Tiberiju bio uputio vrlo precizno pitanje, koje se ovome nije svidjelo
i radi kojeg se uvrijedio.39 Poto Tiberije nije imao diplomatskog takta kao Augusta i
pronicljivost svoga prethodnika, sjednica od 18. IX. je bila znatno konfuznija u odnosu na
senatsku sjednicu 13. 16. I. 27. god. p. n. e. kada je August sa Senatom postigao prvih
sporazum. Ipak je na kraju Tiberije prihvatio prijenos ovlatenja, sa tim da ipak nije prihvatio
neke poasne nazive i insignije koje je koristio August. I tako je Tiberijevo i formalno
stupanje na vlast Senat sankcionirao posebnom odlukom, koja ima snagu zakona. Uvijek je
stupanje vlast rimskih princepsa praeno formalnim izborom i donoenjem odgovorajuih
zakona koji to sankcioniraju. To je bilo utoliko razliito od srednjovjekovne prakse krunidbe.
Senatori su bili snishodljivi i prema Liviji, pa su traili i za nju poasne nazive kao
Roditeljka, Majka domovine...itd... ali to Tiberije nije prihvatio, uz itav niz drugih
laskavih prijedloga za dobivanje novih poasti koje je smatrao pretjeranim. Bez obzira na
negativistiki stav Tacita i nekih drugih historiara, ipak se ini da je Tiberije stvarno teio
da Senat ima znaajniju ulogu u praktinom rukovoenju. Sudei po odreenim podacima,
Tiberije je forsirao senatske debate, pa je bar u prvim godinama svoga principata on teio da
Senat djeluje autonomnije, a ne samo da bude servis njegove volje. Meutim, proces jaanja
principata i proporcionalnog slabljenja snage drevnih institucija je bio neumitan, i snaan
Senat sa lanovima koji imaju integritet i autoritet je bio obina iluzija. Prema Tacitu, toga e
postati svjestan i sam Tiberije koji je imao obiaj da svaki put prilikom izlaska iz Senata kae
: O, ljudi, na robovanje spremni.
Tiberije nije htio uzimati nikakve nove titule ni ovlasti. Titula imperatora nije ula u sastav njegovog imena, on
je odbio primiti poasni naziv oca domovine. Doputao je samo robovima da ga nazivaju gospodarom. On nije
volio laskanje i ulagivanje, Formalno, osobito prvih godina svoje vladavine, Tiberije je nastojao naglasiti svoju
lojalnost prema Senatu. On je u Senat ulazio bez svite, poticao raspravu o vanim pitanjima, doputao
neslaganja sa svojim miljenjima. Tribunsku vlast (tribunicia potestas) dobio je ve 6. god. n. e., prije
dobrovoljnog egzila na Rodosu koji je potrajao vie godina (od 6. god. p. n. e. do 2. god. n. e.)
Tiberije je mrzio Azinija Gala i iz drugih razloga, jer je sumnjao da ima velike ambicije i jer je oenio
Vipsaniju (prvu Tiberijevu suprugu) sa kojom je imao najmanje est sinova. Tiberijeva rana privrenost prema
Vipsanijii i enja za njom nakon neeljenog i nasilnog razvoda je bila tolika da je jednom prilikom Tiberije
sluajno sreo Vipsaniju, i pratio ju je sa suznim oima. Otada su pazili da mu Vipsanija nikada vie ne doe na
oi. Raskid sa Vispanijom za Tiberija je predstavljao veliku emocionalnu traumu, to bi moglo biti i odgovor na
njegovo raskalaeno seksualno ponaanje u starosti.
1471
ORBIS ROMANVS
magistrate koje su birale ve ranije bili utvreni od strane Augusta, formalno su one jo
uvijek postojale i bar davale privid funkcioniranja narodnog suvereniteta, toga drevnog
naela rimskog politikog i javnog ivota. Tiberije, kao izdanak starog nobiliteta i gensa
Klaudijevaca, koji su u sebi batinili najvie otpora narodnom suverenitetu, sada je stavio
taku na funkcioniranje komicija. U skoro polumilenijskoj klackalici izmeu Senata i
komicija, prvospomenuta institucija je prividno izvojevala konanu pobjedu. Senatori su rado
podrali ovu odluku, jer su se oslobodili potrebe podvlaivanja masi. Naravno, to je bila
pirova pobjeda za Senat jer stvarna mo je leala u rukama princepsa i njegovog okruenja.
Eliminiranje Augustove linije
Tiberije je praktino princepsku vlast (ukljuujui i preuzimanje rukovoenja vojskom) vrio
i prije formaliziranja na septembarskoj sjednici Senata. To prvo doba Tiberijeve uprave je
okarakterisano i eliminiranjem svih onih koji su smatrani pretnjom po novi reim. Na otoku
Planaziji je 20. VIII. 14. god. n. e. ubijen Agripa Postum, to je i pored njegovog javnog
ograivanja od toga zloina, bila odluka Tiberija i njegove majke Livije. Sljedea na listi
eliminacije je bila Postumova majka Julija Starija, koja je u izgnanstvu, (nedugo nakon
Postumove pogibije) umrla od izgladnjivanja. Njen ljubavnik Sempronije Grakh je likvidiran
14. god. n. e. u izgnanstvu na afrikom otoku Kerkini (Cercina).
Jedan od robova Agripe Postuma, po imenu Klement je saznavi za smrt Augustovu, pokuao da ode na
Planaziju i odatle izvede Postuma i prebaci do rajnskih armija. Meutim, ubice su bile bre. Klement se onda
odluio za smjeliji plan i neto kasnije se proglasio za Agripu Postuma (bili su istih godina i sline su bili
grae), koji je kao nekim udom preivio. Klement je tako stekao veliki broj podravaoca. Ovaj lani Agripa
Postum je bio na prevaru uhvaen i doveden pred Tiberija. Nareeno je bilo da se Klement pogubi kradomice.
Pobuna vojske
Ali jesen 14. god. n. e. je donijela i prvo iskuenje za novi reim, jer je dolo do pobune
panonske armije od tri legije. Promjena reima je podgrijavala nade vojnika za nagrade, ali i
za poboljanje svoga poloaja. Pobunjena panonska vojska je traila poveanje plate (na 1
denar), smanjivanje vojnog roka (na 16 godina), te jo neke druge povlastice. Namjesnik
Panonije (Donji Ilirik) Junije Blez nije uspijevao da zadri kontrolu nad vojnicima.
Tacit daje vlo detaljan opis pobune panonske i donjogermanske armije. Tako za sami poetak pobune navodi
sljedee : Na glas o Augustovoj smrti i Tiberijevu stupanju na vlast, on (namjesnik Panonije Junije Blez op. a.)
da li zbog ope alosti ili zbog radosti, prekine uobiajene vjebe. To je bio poetak. Disciplina vojnika je
popustila, raspoloenje postalo buntovno, povodili su se za priama usijanih glava, zaeljeli se raskonog i
dokonog ivota, prezreli disciplinu i rad. U taboru je bio i neki Percenije, nekadanji voa pozorine trupe, a
potom obian vojnik, vian da svojom meu glumcima steenom sposobnou unese nemir meu ljude. On je,
malo pomalo, unosio nemir meu neiskusne vojnike, koji su se u nedoumici pitali kakva e biti vojna sluba
poslije Augusta. Razgovarao je sa njima nou, ili pred vee, kada bi se oni bolji razili meu atorima. Tako je
sakupio oko sebe olo meu vojnicima. Kada je najzad pripremio sebi pomagae za pobunjeniku rabotu,
obratio se vojnicima, kao da im dri govor, pitanjem zato se poput robova pokoravaju malom broju centuriona
i jo manjem broju tribuna, kada e se osmjeliti da zatrae da im se pobolja poloaj ako se sada, molbama ili
orujem, ne obrate jo novom i nesigurnom vladaru. Dosta su tolike godine greili zbog kukaviluka, sluili
vojsku po trideset ili etrdeset godina, ve sijede kose i tijela obogaljena ranama. Pa ni po otputanju nije jo
1472
ORBIS ROMANVS
gotovo sa vojnom slubom, ve nastavljajui ivot u taboru, ti vojnici trpe iste muke, samo to se one sada
drugaije zovu. A one koji preive tolike nevolje, odvlae bogu iza lea, gdje dobivaju tobo obradivu zemlju, a
u stvari movare i divlje planinske krajeve. Vojna je sluba i inae teka, ne donosi nikakve koristi. 10 asa
dnevno, toliko vrijedi dua i tijelo vojnika. To mu je i za odijelo i za oruje i za ator. Time treba da ublai
neovjenost centuriona i kupi sebi potedu. A batine i rane, ljute zime i ljeta to iscrpljuju, surovi rat i jalovi
mir traju vjeno. Nema drugog spasa do da se u vojnu slubu stupa pod zakonom utvrenim uvjetima : da
vojnika plata bude 1 denar, da vojna sluba potpuno prestane poslije 16 godina, da vojnici ne budu i dalje
zadravani u taboru i da im se plata u novcu isplauje odmah, tu na licu mjesta. Zar se vojnici pretorijanskih
kohorti, koji dobijaju po 2 denara i vraaju se poslije 16 domovima svojih predaka, izlau veim opasnostima?.
Ne potcjenjuje on nimalo gradske straare, rekao je, ali ovi vojnici ovdje ive meu divljim narodima, iz atora
gledaju neprijatelja.
Detamani pobunjenih legija, koji su se nalazili na zadatku van tabora (uglavnom na gradnji
infrastrukture u zoni grada Nauport) na vijest o buni su se i sami pobunili, opljakaju okolna
sela pa i sam Nauport. Centurione koji su pokuali da ih u tome sprijee zaspu najprije
porugama i uvredama a zatim i batinama. Naroito su bili bijesni na prefekta tabora
Aufidijena Rufa, koga su svukli sa kola, natovarili ranevima i potjerali u prvom redu
rugajui mu se i pitajui ga da li mu se dopada da tako natovaren marira duge mareve.
Aufidijen Ruf je inae bio vojnik starog kova, dugo vremena obian vojnik, zatim centurion i
onda prefekt tabora. Kako je bio strog prema sebi, tako je to prenosio i na svoje potinjene od
kojih je zahtijevao strogu disciplinu. Ostario u radu i muci, postao je utoliko nepopustljivi
ukoliko je sam imao vie da otrpi. Neto kasnije su pobunjenici ubili i centuriona Lucilija,
kome je opora vojnika duhovitost dala nadimak Da mihi alteram/Jo jednu zato to je,
kada bi se batina slomila o lea vojnika, traio, viui iz sveg glasa jo jednu i zatim jo
jednu.
Problem se uslonio kada se pobunila i donjogermanska armija, koja je bila brojnija od
panonske i nalazila se na tada opasnoj i vrlo turbulentnoj rajnskoj granici. Na rajnskoj granici
su se nalazile dvije armije (donjogermanska, pod komandom Aula Cecine i gornjogermanska
pod komandom Gaja Silija) pod vrhovnim zapovjednitvom Germanika. Dodatni problem sa
buntovnikim armijama izazivala je i injenica da su one uslijed gubitaka u Velikom
Ilirskom ratu i posebno u Teutoburkoj katastrofi popunjene rimskim i italskim
lumpenproleterijatom. I ovi elementi su i bili glavni inicijatori nemira. Pobunjenici sa donje
Rajne su zahtijevali i vee plate, ali i asno otputanje veterana iz vojske, te isplatu novca
koji im je August zavjetao. Pobuna je poprimila i nasilne oblike, kada su redovi napali
centurione i neke ubili, a zapovjednitvo sa Cecinom na elu je u potpunosti izgubilo
kontrolu.
Tacit navodi : Vojnici, van sebe, iznenada, golim maevima nasrnu na centurione. Ovi su oduvijek bili
predmet mrnje vojnika i prve rtve divljanja. Bace ih na zemlju, izbatinaju svakoga sa po 60 iba, jer je toliko
bilo centuriona. Onda ih tako izmrcvarene i smodene, neki su ve bili i izdahnuli, bace pred anac ili u Rajnu.
Septimija, koji je bjeei stigao do tribunala i bacio se pred noge Cecini, traili su sve dotle dok im nije bio
izruen da ga pogube.
ORBIS ROMANVS
Tacit isto opirno izvjetava o pobuni donjogermanske armije pa govori i o odnosu Germanika prema
buntovnicima na sljedei nain : Zatim na glas o pobuni legija, smjesta pohita tamo. Sretne pobunjenike izvan
tabora oiju oborenih ka zemlji, kao da se kaju. A kada ue u tabor, doekaju ga nesuvislim albama. Neki su se
maali njegove ruke kao da hoe da je poljube, i gurali je sebi u usta ne bi li opipao njihove bezube desni, drugi
su pokazivali svoje od starosti iskrivljene udove. Oko njega se sakupi vojniki zbor, ali bez ikakva reda, zato
naredi da se rasporede u manipule. Ovako e bolje uti, glasio je odgovor. On naredi da donesu bojne znake ne
bi li se bar tako razaznale kohorte. Posluaju ga preko volje. Zatim je govorio, najprije o ukazivanju boanskih
poasti Augustu, da bi preao na pobjede i trijumfe Tiberijeve. Posebno mu je hvalu odao za junake podvige
koje je sa istim tim legijama izvrio u Germaniji. Istakne zatim kako je Tiberija slono primila Italija, kako su
mu ostale vjerne galske provincije. Nigdje nisu izbili nemiri ni nesloga. utke ili tiho gunajui, saslua zbog
ove rijei. im je poeo da govori o pobuni i zapitao ih kuda je otila njihova vojnika poslunost, kuda njihova
slavna stara disciplina, kuda su otjerali svoje tribune, kuda centurione, oni svi obnae svoja tijela i pokau
oiljke od rana i bievanja. Svi u isti mah stanu da se ale na skupu cijenu kojom plaaju potedu, na niske
vojnike plate, na teke radove kopanje anaca i rovova, prijevoz hrane, materijala, drva, na sve one poslove
koje iziskuju ivot u logoru i koji se preduzimaju da vojnici ne bi sjedili skrtenih ruku. Najstranije se uo glas
veterana : trideset i vie godina proveli su oni u vojnikoj slubi. Neka ih on sada izbavi tih napora, molili su, da
je doekaju smrt u tim mukama. Da jednom vide kraja toj pretekoj vojnoj slubi, da svoj zaslueni odmor ne
provedu u bijedi. Neki su opet traili da im se ispalti novac koji im je August zavjetao, poeljeli uspjeha
Germaniku i otvoreno mu ponudili svoju pomo ako eli da postane car. Tada Germanik, kao da ga je sam
zloin ukaljao, skoi sa tribunala. Htjede da ode, oni mu orujem prepree put.
Pojedini vojnici su ak ponudili i svoju pomo Germaniku, ako otkae lojalnost Tiberiju i
proglasi se za novog cara. Germanik je ovaj prijedlog odbio. Situacija u Panoniji je smirena
tek kada je kao Tiberijev izaslanik tamo upuen njegov sin Druz. On je bunu, iskoristivi sva
sredstva, u koja je spadalo ak i to da su njegovi agenti pomrinu mjeseca protumaili kao
znak nepovoljan za buntovnike. Ovaj inteligentni mladi je tako uspio da diplomatskom
igrom i umjenou eliminira arite pobune u panonskoj armiji i da u njoj povrati vojnu
stegu. Na rajnskoj granici, Germanik je morao uloiti znatno napora kako bi se suzbila
pobuna, pa je ak pristao i na uvjete pobunjenika. Taktino poputanje Germanika je sasvim
razumljivo ako se ima u vidu da je rajnska granica ustvari bila otvoreni front i bojite sa
Arminijevim Germanima. Pobuna je vrlo lako mogla dovesti do totalnog kolapsa fronta,
graanskog rata u Galiji i provale Germana. Veliku ulogu u tim zbivanjima, posebno u
jaanju morala kod Germanika i njegovih najbliih suradnika imala je i njegova supruga
Agripina Starija, ena snane i nepokolebljive volje. Ipak je i na kraju Germanik uspio da se
obrauna sa onim najupornijim i najzagrienijim od pobunjenika.
Rajnski rat od 14. do 17. god. n. e.
Pobuna donjogermanske armije je kao posljedicu imala i pokretanje velike rimske ofanzive
istono od Rajne. Germanik, a i mnogi vojnici su smatrali da je najbolji nain da se unutarnja
frustracija u armiji rijei pokretanjem vanjskih borbenih operacija. Time bi se panja
preusmjerila, a i pomalo zaboravilo ta se sve to deavalo za vrijeme pobune. Tako je odmah
po smirivanju pobune u V. i XXI. legiji (koje su bile prve pobunile i bile najupornije sa
najvie nezadovoljnika), naredio da se premosti Rajna i zapone novi pohod. Rajni rat je
ustvari nastavak rata koji je izmeu Rimljana i Arminijevih Germana trajao jo od
Teutoburke katastrofe i predstavljao je kreendo i vrhunac borbenih operacija u velikom
1474
ORBIS ROMANVS
stilu. Germanske zajednice u neposrednoj blizini Rajne su bile iznenaene brzim i brutalnim
rimskim upadom. Rimske trupe (legije i veliki broj pomonih saveznikih auksilijara) su
opustoile prostor od 50 rimskih milja, a germanski narod Marsi sa gornjeg toka rijeke Ruhr,
je bio u potpunosti masakriran. U povratku u zimske logore teko je porazio i Bruktere,
Tubante i Usipete koji su pokuali da ponove Teutoburku pobjedu. Germani su bili napali
zatitnicu, ali su odlunim udarom velikog dijela rimsko auksilijarnih trupa bili pregaeni.
To je bio poetak sustavnih kampanja pustoenja Njemake, koje su se odvijale
sinkronizirano kopnenim putem, ali i pomorskim desantima. Naredne 15. god. n. e. Germanik
je predvodio pohod u zemlju Hata (dananji Hesen, ije je ime i direktna izvedenica od
hatijskog imea), nadajui se da e izazvati razdor izmeu Arminija i njegovog punca Segesta.
I ovaj napad je poluio odline rezultate, i Hati su doivjeli velike gubitke u ljudstvu. Inae
ovi Germanikovi pohodi odlikovali su se nesmiljenom surovou prema civilnom
njemakom stanovnitvu. Niko se nije tedio, a ubijani i zarobljavani su ne samo ratnici,
nego i velike mase ena, djece i staraca. Germanik je tako ponavljao svoj obrazac koji je
primjenjivao u Iliriku za vrijeme rata od 6. do 9. god. n. e. On je uspio i u svome naumu da
izazove razdor, i Segest se odvojio od germanskog oslobodilakog pokreta koji je vodio
Arminije. Germanikova armija je u maju 15. god. n. e. oslobodila od opsade Segesta, a
istovremeno je u njihove ruke pala i Arminijeva trudna supruga Thusnelda. Rimski vrhovni
zapovjednik se ponio sa visokom dozom potovanja prema Thusneldi. Pojedine germanske
zajednice su poele naputati zajedniki Savez i Arminijevo jedinstvo Germanije se poelo
ljuljati. Ali ni ti porazi nisu pokolebali duh Arminija, koji je jo ee meu njemakim
zajednicama propovijedao otpor, uspijevi da uzbuni i Heruske i druge narode. Ipak i pored
estokog otpora, Germanikova armija se uspjela probiti i do podruja Teutoburke ume,
gdje su leali jo uvijek nesahranjeni ostaci Varovih vojnika. Vojnici su bili okirani
prizorom (to je ukljuivalo i oltare na koje su kao rtve bili prineseni vii oficiri), ali su
nakon 6 godina sahranili svoje pale drugove. Germanik je nakon toga nastavio progon
Arminija, i to pravo u njegovu matinu domovinu Heruska. Germani su ipak imali odreenih
uspjeha, npr. u borbi sa legijama koje je predvodio Cecina, iako su u konanici
kontranapadom Rimljani uspjeli ne samo da odbiju Arminijeve ratnike, nego i da im nanesu
novi poraz. U tim danima, Agripina Starija je pokazala svu svoju veliinu prilikom odranja
stabilnosti mostobrana na Rajni. Inae Germanikovoj armiji najvie problema je tada zadavao
sam teren Njemake, njena klima i njene ume i movare kao nestabilno Sjeverno more.
Idue 16. god. n. e. pokrenuta je ambiciozna i dosta obimna nova ofanziva u unutranjost
Njemake. Kako bi se smanjio gubitak opreme i resursa, zbog konfiguracije terena,
Germanik je sada ofanzivu planirao izvesti tako to bi trupe preveo brodovima preko
Sjevernog mora pa do ua njemakih rijeka i du njih u srce neprijateljskog podruja. Ovim
iznenadnim desantom se nadao uvui Germane u otvorenu bitku. Mjesto odakle bi otpoela
operacija je bilo Batavski otok (dananja Nizozemska), a legat Silije je napao i zemlju Hata.
Germanikova armija je koristei flotu prodrla u unutranjost i do velike bitke je dolo kod
rijeke Vezer. Prije same bitke na obali Vezera su se susreli Arminije i njegov brat Flav (koji
1475
ORBIS ROMANVS
1476
ORBIS ROMANVS
koje su za u periodu 14. 17. god. n. e., imale i osvetniki karakter. Razaranje njemake
infrastrukture, naselja su razarana, depopulirane su odreene zajednice, mnogo je bilo i
zarobljenih i odvedenih u ropstvo. Nakon tekih gubitaka u ljudstvu Germani su dobili
prijeko potrebno vrijeme da se bioloki i materijalno obnove.
Germaniku je dodijeljen trijumf koji je proslavio 26. V. 17. god. n. e., a u njemu su provedeni
i Arminijeva supruga Thusnelda i njegov sin. Germanik je dobio i novo specijalno
zapovjednitvo na uvijek problematinom Orijentu. Germanikove pobjede u Njemakoj su
doprinijele znaajnom irenju njegove popularnosti u tadanjoj rimskoj javnosti, to je
nesumnjivo moglo rezultirati i odreenom sumnjiavosti Tiberija prema svome neaku. Sam
Germanik je izgleda na sve naine pokuavao da smanji eventualno podozrenje svoga strica,
pa je izbjegavao sopstveno uzdizanje kao pobjednika nad Germanima, uvijek istiui da
ratuje za princepsa (primjer podizanja pobjednog znaka kod Angrivijanskog Nasipa). Rimsko
naputanje rata, dovelo je stvarno do unutarnjih meugermanskih sukoba. Dolo je do
otvorenog rata izmeu Arminija i Marobodua, a u bitka koja se odigrala je bila vrlo silovita i
krvava. Ipak se Maroboud povukao u Markomaniju i zatraio od Tiberija pomo. Rimljani su
odbili pomoi Maroboudu, jer ni on nije pomogao njima kada su bili u ratu protiv Arminija.
U Ilirik je bio upuen Druz sa specijalnim ovlatenjima, kako bi stekao upravno i vojno
iskustvo, a trebao je i ugovoriti sporazum sa Maroboudom. Ovaj stari markomanski kralj se
naao u neprilici i zbog pobune koju je vodio izvjesni mladi Katualda, pa je bio prisiljen da
bjei na rimsko podruje. Tiberije mu je dopustio azil i Maroboud je bio smjeten u Ravenu.
Slina je sudbina uskoro zadesila i Katualda, pa je i on prebjegao preko granice u Rimsku
Dravu. Ni Arminije nije imao previe sree. Nakon rimskog povlaenja i pada Marobouda,
on je pokuao da ojaa svoju vlast, kao i da Savez pretvori u trajniju formaciju ujedinjene
Njemake. To je izazvalo nezadovoljstvo i otpor njegovih sunarodnika, pa je dolo i do
otvorenog sukoba. Arminije je ubrzo pao kao rtva izdaje nekih svojih roaka. Ovaj po
Tacitu oslobodilac Germanije je ivio 37 godina i bio je nesumnjivo jedan od najveih heroja
Njemake. Bez njega dananja Njemaka bi izgledala znatno drugaije.
Rajnska zona je uvijek bila gorue pitanje europskih granica rimskog svijeta. Germanski narod Frizi, koji je
nastanjivao prostore sjeverno od ua Rajne, doao je 28. god. n. e. u sukob sa Rimljanima. Po Tacitu razlog
sukoba je bila gramzivost rimskih inovnika. Poto je rije o siromanom narodu, Tiberijev brat Druz je odredio
vrlo nizak danak (u isporuci volujskih koa za potrebe vojske) koji su trebali predavati Rimu. Ali novi
nadzornik Friza, primipilar Olenije je odabrao je kou tura, velikog goveeta, kao mjeru za isporuku danka. To
Frizi nisu mogli ispuniti i bili su prisiljeni da za isplatu danka alju i svoja sitna goveda, pa i polja i na kraju i
svoje ene i djecu (u ropstvo). Frizi se pobune i izbace Rimljane, a Olenije i ostali Rimljani i saveznici se sklone
u utvrdu Flev. Protiv pobunjenih Friza je sa vojskom krenuo Lucije Apronije, legat Donje Germanije. Meutim,
operacija protiv Friza je zbog neuinkovitog pristupa legijskih i auksilijarnih snaga protivniku u potpunosti
propala.
1477
ORBIS ROMANVS
1478
ORBIS ROMANVS
1479
ORBIS ROMANVS
dobroj zaradi, iako Druz jo nije bio umro. Meutim, napravio je greku i tu je tubalicu proitao jednom
prilikom u nekom drutvu. Ubrzo je bio denunciran, osuen i pogubljen, i to na prijedlog tada designiranog
konzula Haterija Agripe (Haterius Agrippa). Na kraju je i 32. god. n. e. i Haterije bio pogubljen.
Germanikova smrt
Najvee iskuenje ranog tiberijanskog reima bila afera vezana za smrt Germanika. Nakon
trijumfa, novo specijalno ovlatenje Germanika se odnosilo na sreivanje situacije na Istoku,
koje je polako ponovo ulazilo u novo razdoblje previranja. Kapadokijski kralj Arhelaj (koji je
ve vladao 50 godina) je 17. god. n.e. pozvan u Rim, jer je Tiberije osjeao nestaicu novca u
vojnim fondovima pa je elio doi resursa i novca Kapadokije. Arhelaj je bio optuen od
Senata da je uestvovao u zavjerenikim aktivnostima. Arhelaj je umro u Rimu prirodnom
smru. im je doao na Orijent 18. god. n. e., Germanik je kraljevinu Kapadokiju pretvorio u
rimsku provinciju, Mala Jermenija je predata Arhelajevom posinku Artaksiju III. da upravlja
kao rimski potinjeni savezniki kralj, dok su neke druge oblasti predate Arhelajevom sinu
da isto upravlja njima kao potinjeni savezniki kralj. Kraljevina Komagena je nakon smrti
njenog kralja Antioha III. pripojena provinciji Siriji.
Po starom dobrom rimskom obiaju, prelaskom u status provincije neke dabine su bile smanjene, a sve kako bi
se domorodako stanovnitvo (u konkretnom sluaju Kapadokijci) uvjerilo da e im pod direktnom rimskom
vlau biti bolje, nego pod domaim vladarima.
Na Istoku je uvijek aktuelno bilo i pitanje Jermenije i odnosa sa Iranom. Nakon pogibije Fraata IV. i njegovih
nasljednika, za novog vladara je bio imenovan Fraatov sin Vonon, kojeg je otac bio poslao Augustu kao taoca.
Ali Vononovo ponaanje, koje je bilo rezultat dugogodinjeg oblikovanja u grko rimskoj kulturi nije se
svidjelo jednom dijelu iranskih prvaka. Dolo je do graanskog rata, u kojem je pobijedio Artaban II., isto
pripadnik arsakidske partske dinastije (sin jedne arsakidske - partske princeze koja je ivjela na istoku iranskog
svijeta). Vonon je naao pribjeite u Jermeniji, gdje je proglaen za kralja. To je naravno bilo i previe
izazovno za Artabana II., pa je pretio otvoreni rat partskog Irana sa Jermenijom u koji bi se morali umijeati i
Rimljani. Radi toga je legat Sirije Kretik Silan pozvao Vonona i stavio ga pod strau. Jermenija je opet ostala
bez kralja i Germanik je kao izaslanik Rimske drave u jermenskom gradu Artaksati okrunio Zenona (koji je
dobio i novo ime Artaksije), sina pontskog kralja Polemona, za novog kralja Jermenije.
Jermenija je ustvari bila obina moneta za potkusurivanje. Ona se nalazila na vanom stratekom podruju
izmeu rimskog, iranskog i kavkaskog svijeta, radi ega se kontrola nad njom smatrala prioritetom u rimskoj
vanjskoj politici na Orijentu. Partsko iranski vladar Artabana II. (ne obazirui se na Rimljane) je nakon smrti
jermenskog kralja Artaksije doveo na jermenski prijesto svoga najstarijeg sina Arsaka. Artaban II. je ak poslao
izaslanstvo u Rim da trae povrat blaga koje je Vonon ostavio u Siriji i Kilikiji. Artaban II. je traio ak i
uspostavljanje starih perzijskih i makedonskih granica, prijetio da e zaposjesti zemlje koje je nekada drao Kir,
a kasnije Aleksandar. Meutim, partsko iransko visoko drutvo nikada nije bilo jedinstveno i vrlo brzo se
stvorila jedna klika nezadovoljnika koje su predvodili velika Sinak i eunuh Abda. Oni su u Rim 35. god. n. e.
poslali izaslanstvo traei da im se poalje Fraat VI., sin Fraata V, koji je u Rimu kao talac boravio gotovo 40
godina. Tiberije je pristao na to i poslao je Fraata VI. Meutim, Artaban II. je mudro eliminirao unutarnju
zavjeru, a Fraar VI. je umro u Siriji i prije nego to je preao Eufrat. Ali stari Tiberije se tada pokazao u svome
punom elementu, i za novog pretendenta je odredio Tiridata, unuka Fraata IV. Tiberije je naveo i gruzijsko iberskog kralja Farazmana I. da upadne u Jermeniju, protjera Parte i za novog kralja postavi svoga brata
Mitridata. Za glavnog rukovoditelja tih deavanja na istoku odreen je Lucije Vitelije (Lucius Vitellius, otac
budueg cara Vitelija). Arsak je ubijen od strane svoje podmiene (od strane iberske brae) posluge. Gruzijski
Iberci su upali u Jermeniju sa velikom vojskom i zauzeli su Artaksatu. Artaban II. je na to poslao vojsku pod
1480
ORBIS ROMANVS
komandom svoga sina Oroda. U jednoj estokoj bitci kao pobjednik je izaao Farazman, a Artaban II. je ponovo
pokrenuo ofanzivu kako bi se osvetio. Ali je Vitelije skupio istonu armiju, i Artaban II. se uplaio rata sa
Rimom, povukavi svoju vojsku. Ubrzo je dolo do novog graanskog rata u Partiji, i Artaban II. je morao (i
pored poetnih uspjeha) bjeati pred pobunjenicima koje je predvodio Sinak. To je navelo i Vitelija da ohrabri
Tiridata da se upusti u otvorenu borbu za partsko iranski prijesto. Nainjen je pontonski most i istona
Vitelijeva armija je prela Eufrat. Tada su Tiridatu prili mnogi velikai Mesopotamije (dananjeg Iraka), a
Vitelije mislei da je zavren posao, povrati se sa vojskom u Siriju. Tiridat je imao uspjeha u privlaenju niza
helenistikih, semitskih i iranskih zajednica, a najveu podrku mu je dala Seleukija. Meutim, sloena politika
niza partskih i iranskih velikaa i prineva je ponovo dovela u Artabanov tabor odreenu podrku. Novo
skupljena vojska (uglavnom od skitskih Daksa) Artabana II. je izbila pred Seleukiju, a Tiridatova mo se
raspala kao mjehur od sapunice, i ovaj je morao bjeati u Siriju. Artaban II. je ipak sa Vitelijem sklopio
sporazum, po kojem je odustao od svih ostalih pretenzija. Ubrzo je Artaban II. ponovo zbaen od strane
izvjesnog Cinama (Cinnamus), ali je njegov vazal Izat, kralj Adiabene, uspio da isposluje da se Artaban II.
ponovo postavi na prijesto. Ubrzo je 38. god. n. e. Artaban II. umro. Istovremeno je Vitelije uguio pobunu
plemena Kieta, koji su se povukli na planinu Taur (jer je kapadokijski kralj Arhelaj Arhelaj htio da im ranije
nametne na rimski nain plaanje poreza prema cenzusu). Vitelijev podzapovjednik Marko Trebelije je uspjeno
uguio ustanak.
Komagena nije dugo ostala u sastavu provincije Sirije. Princeps Kaligula je 38. god. n. e. obnovio kraljevinu i
instalirao, sina posljednjeg kralja, Antioha IV. (puno ime : Caius Julius Antiochus IV Epiphanes;
) za novog kralja. Ujedno mu je poveao teritoriju sa divljim podruijima Kilikije. Ali je
Kaligula ponovo zbacio Antioha IV., da bi ga na tron 41. god. n. e. povratio princeps Klaudije.
1481
ORBIS ROMANVS
Kameja koja prikazuje apoteozu Germanika. Danas se nalazi u Bibliothque nationale de France u Parizu.
ORBIS ROMANVS
Gospodarske tekoe bile su izazvane nedostatkom novca u optjecaju. Uvoz u Rim i Italiju
premaivao je izvoz, italska trgovina biljeila je pasivnu bilancu, i uslijed toga su plemeniti
metali otjecali u istone provincije, a odatle ak i izvan granica Carstva. U Senatu se
raspravljalo o mjerama za suzbijanje raskoi. Ali je Tiberije odbio to uiniti, jer je takve
mjere smatrao neuinkovitima. Osobitu otrinu dostigla je odluka iz 33. god. n. e., po kojoj je
na osnovu starih zakona otpoela borba protiv zelenatva. Preplaeni vjerovnici zatraili su
povratak zajmova, novac je uslijed toga poeo iezavati, i kako su mnogi od dunika
istovremeno prodavali svoje parcele, pala je cijena zemljitu, pa je uslijed toga propao veliki
broj familija. Kriza je zaustavljena kada je Tiberije, da bi odrao valutu, unio u mjenjanice
100 milijuna sestercija.
U junoj Italiji je 24. god. n. e. dolo do pokreta i ustanka robova. Voa prvotno konspiracije (odravao je
sastanke u Brundiziumu i okolnim gradovima), a zatim i pobune bio je nekadanji pretorijanac Tit Kurtisije. On
je pozvao u borbu za slobodu robove koji su radili po zabaenim gorskim krajevima (uglavnom kao pastiri).
Pobunu je uguio kvestor Kutije Lup, dok je tribun Staj sa svojim odredom zarobio i samoga Kurtisija i njegove
najodlunije pristalice i odveo ih u Rim. Tacit ovom prilikom konstatira da je Rim ve bio u strahu zbog
golemog broja robova, koji je i dalje rastao unedogled, tako da je iz dana u dan bilo sve manje slobodnog
stanovnitva. Kako se vidi Tacit se vrlo negativno odnosi prema koritenju robovske radne snage u veoj mjeri.
U guenju bune je izgleda uestvovao i kasniji proslavljeni vojskovoa Aul Plaucije, zajedno sa Markom Elijem
Celerom (Marcus Aelius Celer).
Tiberije je 20. god. n. e. predloio i da se modificira lex Papia Poppaea, jer nije poluio rezultate koji su se
oekivali, pa po Tacitu ni broj brakova ni broj djece nije rastao, a sve vie i vie je bilo familija bez djece. Ova
konstatacija se ustvari odnosila na najvie rimske stalee i drevne rimske nobilske familije. Po Tacitu, lex Papia
Poppaea je izmakao kontroli, je su postavljeni uvari zakona poeli zloupotrebljavati svoja ovlatenja. Oni su
bili podsticani nagradama da imanja vlasnika bez nasljednika pribavljaju narodu (tj. Dravi), koji je teorijski
smatran zajednikim roditeljem svih. Meutim, ti uvari zakona su se pokazali vrlo pohlepnim i gramzivim, pa
su mnogi graani u Rimu i Italiji svojom imovinom platili njihovu pohlepu. Radi toga je Tiberije urno
intervenirao, i odlueno je da se kockom izabere pet konzulara i isto toliko ostalih senatora, i zadatak ovog
komiteta je bio da se sprijei isforsirana primjena zakona i da se donese bar trenutno olakanje. Konano je po
Svetoniju princeps Klaudije graanima dao osloboenje od propisa lex Papia Poppaea.
Zanimljivo je da Kasije Dion slinu konstataciju stavlja i u usta Batona Dezitijatskog kada ovaj odgovara na
Tiberijevo pitanje zato su se pobunili. Moda je Batonova konstatacija i uzrokovala Tiberijevo naknadno
ponaanje prema provincijama.
1483
ORBIS ROMANVS
1484
ORBIS ROMANVS
1485
ORBIS ROMANVS
1486
ORBIS ROMANVS
Blaesus), inae ujak tada svemonog i utjecajnog Sejana koji je vrlo vjerojatno proteirao
svoga ujaka prilikom izbora. Blez je dobio jo jednu legiju i to VIIII./IX. Hispana kao
ispomo i dodatne auksilijarne jedinice. Pristalicama Takfarinata je ponuena i amnestija,
koju je naila i na dobar odziv. Blez je primijenio dobru anti gerilsko partizansku strategiju
i 22. god. n. e. zarobljen je i Takfarinatov brat, dok su butnovnike berberske snage bile
prilino iscrpljene. Tiberije je ovo smatrao krajem operacija i odlikovao je Bleza tada
rijetkom privilegijom naziva imperator, to je bio posljednji put da je neko izvan carskih
struktura poaen ovim drevnim vojnikim nazivom. Blez je po povratku u Rim 23. god. n.
e. isto dobio i poasne znake trijumfa, a povuena je iz Afrike i VIIII./IX. Hispana.
I ovaj put Tiberije se prevario, jer su se pobuna i nemiri nastavili. Novi prokonzul za 24. god.
n. e. Publije Kornelije Dolabela se tako suoio sa novom, snanom prijetnjom upada
Takfarinatovih snaga, koje su se stalno obnavljale prilivom novih boraca iz polupustinjskih i
pustinjskih plemena. Takfarinat je i propagandno odlino iskoristio povlaenje afrike armije
i naputanje jedne legije, pa je postao i neka vrsta berberskog i sjevernoafrikog nacionaloslobodilakog lidera. Pridruili su mu se i mnogi Mauri i Garamanti, te brojni zavisni seljaci
i zakupci iz duboke unutranjosti provincije, koji su inili najnii i sloj afrikog drutva
(izuzev robova). I pored ovako velikog iskuenja sposobni Dolabela, inae uveni legat
provincije Gornji Ilirik/Dalmacije koji je za vrijeme svoje uprave od 14. do 20. god. n. e.
dobrano zaduio ovu provinciju, je uspio da sa manjim brojem vojnika izae na kraj sa
Takfarinatom. Dolabela je sa raspoloivim trupama i promjenom taktikog prilaza u
potpunosti porazio Takfarinatove trupe. Prvo je razbio opsadu grada Tubuske (Thubuscum), a
onda je prilino dobro primijenio manevarski i nekonvencionalni nain ratovanja, pa se tako
amortizirala pokretljivost Takfarinatovih snaga. Dolabela je dobio i pomo od mauritanskog
kralja Ptolemeja. Kod razruene utvrde Auzea41 rimske trupe su iznenada napale pobunjenike
potpuno ih porazivi, a sam Takfarinat je poginuo u toku bitke. Sa ovom bitkom je i zavren
Takfarinatov rat, a sa time i otpor berberskih nomada oduzimanju njihovih tradicionalnih
ispaita. Ova podruja su sada otvorena oporezivanju. Dolabela nije od Senata nagraen
poasnim znacima trijumfa, jer je Tiberije to odbio ne eljei da zasjeni slavu i odlikovanja
Bleza, a i kako sebe ne bi osramotio jer bi tako priznao da se rat nastavio i nakon to ga je on
proglasio zavrenim. Kralj Ptolemej je nagraen nizom naziva i odlikovanja.
Ustanak u Galiji 21. god. n. e.
Dok su se vodile teke borbe sa Berberima, u Galiji je dolo do pobune koju su vodili visoki
dunosnici nekih od najveih i najuglednijih galskih naroda. Uzrok pobune bio je duniki
problem, a voe su bili Julije Flor kod Trevera i Julije Sakrovir kod Heduanaca. Kako se vidi
iz njihovih imena obojica su bili rimski graani, jer su njihovo pretci generacijama ranije
dobili zbog odreenih zasluga rimsko graanstvo. Njihova zavjera je uspjela da oko sebe
okupi odreene elemente galskog drutva, uglavnom one iz siromanijih i zaduenijih
slojeva. Flor je trebao pobuniti i Belge, a Sakrovir galske zajednice prema granici Italije.
41
Vjerojatno kasnija kolonija Auzea (Colonia Septimia Aurelia Auziensium), u blizini Tubursika.
1487
ORBIS ROMANVS
Propagandna aktivnost je imala odjeka i do pobune je najprije dolo kod Andekava i Turona,
koje su brzo uguene. Tiberije na ove vijesti nije obraao dovoljno panje. Ali ubrzo doe do
otvorene pobune Julija Flora, koji je uspio pridobiti na svoju stranu jedan manji dio trevirske
konjice, te masu dunika i klijenata. Pobunjenici su se pokuali domoi ardenskih gustih
uma. U tome ih je sprijeila sinkronizirana akcija rimskih legija, a Trever Julije Ind (Iulius
Indus) inae rival Julija Flora, je porazio neurednu pobunjenu masu. Julije Flor je neto
kasnije izvrio samoubistvo. Sa Heduancima je bilo vie problema, jer je rije o bogatijem i
brojnijem narodu. Sakrovir je sa sebi lojalnim kohortama zauzeo Augustodun, glavni grad
Heduanaca. U ovom gradu se nalazila i kola u kojoj su se u grko rimskom stilu
obrazovali sinovi najuglednijih, najmonijih i najbogatijih Gala. On je nastojao da preko ovih
mladia pridobije i njihove roditelje i tako izazove opu pobunu. Sakrovirova vojska, je po
Tacitu, brojala 40 000 ljudi, istina samo je petina bila naoruana kao legionari, dok je ostatak
bio naoruan improviziranim orujem. Ustanicima su se pridruili i tamonji gladijatori.
Komanda za rat na rimskoj strani ustupljena je Gaju Siliju. Tek tada se u rimskoj i
italijanskoj javnosti proirila panika zbog pobune, ali je Tiberije poprilino zadrao
smirenost. Silije je nastupao sa dvije legije i auksilijarnim jedinicama. Prvo su opustoili
podruje Sekvana, a onda je brzim marem krenuo prema Augustodunu. 12 rimskih milja od
ovog grada dolo je do bitke, koja se zavrila rasprivanjem pobunjene galske vojske.
Sakrovir je kasnije izvrio samoubistvo. Galija se vie nije bunila.
Balkanske provincije
Nakon zavretka Velikog Ilirskog ustanka, nekada velika provincija Ilirik je podijeljena na
dvije nove provincije i to Gornji Ilirik (kasnije nazvan Dalmacija) i Donji Ilirik (nazivan i
Panonija). U provinciji Gornji Ilirik se prvo krenulo sa obnovom eksploatacije bogatih izvora
zlata (u zonama koje se naslanjaju na planine Vranica i Bitovnja). Za vrijeme pobune
panonske armije 14. god. n.e., dalmatinski garnizon od dvije legije i vie auksilijarnih
jedinica je bio mira. Najvaniji period u historiji Zapadnog Balkana je vrijeme namjesnitva
legata propretora Publija Kornelija Dolabele od 14. do 20. god. n. e. Njegova blagotvorna
uprava nije obiljeena samo intenzivnom obnovom i stvaranjem povjerenja izmeu
domorodaca i Rimljana, nego i velikim infrastrukturnim radovima. Za samo pet godina
izgraena je cestovna mrea u duini veoj od 400 rimskih milja (izmeu 588 600 km.) i to
u pet zabiljeenih pravaca. U gradovima su podizane javne graevine i objekti. Za vrijeme
Dolabele je uraena i forma Dolabelliana, neka vrsta slubenog provincijskog katastarskog
dokumenta (moda karte). Preko ovog dokumenta provincijske vlasti su imale precizan uvid
u stanje zemljinih i teritorijalnih odnosa u Provinciji, a vrili su i arbitrau u sluaju
sporova oko mea. Rije je o prvom katastru u historiji Zapadnog Balkana. Zadnjih godina
Dolabeline uprave u Ilirik je bio poslan i Tiberijev sin Druz, da se po Tacitu privikava na
vojniki ivot i da pridobije ljubav vojnika. On je tamo sa prekidima boravio 1od 17. do 20.
god. n. e., i odigrao je presudnu ulogu u zbivanjima vezanim za prelazak Marobouda na
rimski teritorij, kao i raspirivanje meugermanskih razmirica.
1488
ORBIS ROMANVS
1489
ORBIS ROMANVS
1490
ORBIS ROMANVS
Livile, ali je to Tiberije odbio. Sejan se nadao da bi brakom sa Livilom uao u vladajuu
familiju i da bi tako stekao i formalnu mogunost da postane novi princeps (to je i bila
njegova skrivena agenda). Bez obzira na to to se nalazio pod velikim Sejanovim utjecajem,
Tiberijeva nobilska arogancija ipak nije dozvoljavala da se njegova familija uvee sa niim,
vitekim slojem. Smrt Druza je bila prekretnica za Tiberijev odnos i prema ljudima i upravi
Dravom. Prilino se vezao za Sejana, koji mu je postao najvaniji pouzdanik. I od tada se
kvaliteta njegove vladavine poela polako uruavati i preobraavati u ono to nisu sigurno
bile njegove zamisli kada je postajao princeps.
Tiberije je svake godine sve due i due boravio u Kampaniji i na kraju je 26. god. n. e.
odluio napustiti Rim i povui se na otok Kapri. Na ovom prelijepom otoku, u neposrednoj
blizini kampanske obale, Tiberije e provesti ostatak svoje vladavine i nikada se vie nee
vratiti u Rim, iako se po Svetoniju dva puta pribliio Rimu. Tamo je izgraeno 12 velikih
palata, od kojih je najpoznatija i najvea bila Villa Iovis (Jupiterova vila). Kako je postajao
stariji, Tiberija je hvatala sve vea paranoja, posebno nakon smrti sina. Plaio se da e biti
rtva atentata, pa su mu vile, a posebno ona Jupiterova, davale mogunost da se osjea
sigurnim. Uz to izolirana pozicija na otoku dovela je do razbuktavanja njegovih sirovih,
protuprirodnih i nastranih strasti skoro do neviene mjere. Njegove vile su tako postale i
mjesto razuzdanih pedofilskih orgija, a Tiberije se nije ustruavao ni nasilja ni od silovanja
djeaka i djevojica. Veliki broj djece je postao rtvom Tiberijevih pedofilskih i biseksualnih
strasti, o emu vrlo detaljno izvjetavaju antiki pisci, posebno Svetonije.
Tiberije je jo od ranije bio sklon porocima, npr. vinu. Jo kao novak u vojsci je bio predmet ala zbog prevelike
sklonosti alkoholnom piu. Tako su ga umjesto Tiberius Claudius Nero, uvijek skloni alama Rimljani zvali
Biberius Caldius Mero (Pijanica, od pia zagrijan, vinopija). Kasnije se i kao vladar preputao prekomjernim
pijankama, a neku svoju mokru brau je i proteirao na javnim funkcijama. Po Svetoniju, Tiberije je jednom
prilikom banio sa Pomponijem Flakom i Lucijem Pizonom, pa ih je onda nagradio tako to ih je postavio za
namjesnika Sirije i prefekta Grada. Od razvratnog starca Cestija Gala je naruio gozbu pod uvjetom da ovaj ne
odstupa od svojih razvratnih obiaja i da ih kod stolova posluuju gole djevojske. Zanimljivo je da je licemjerni
Tiberije samo par dana ranije ukorio kaznio Cestija radi njegove raskalaenosti. ak je uveo i novu slubu =
Odjel za uitke.
Iako ostarjela Livija Druzila, sada nazivana Julija Augusta/Iulia Augusta (jer ju je svojim
testamentom August adoptirao, a dobila je i poasno ime Augusta), je ostvarivala izrazito
veliki utjecaj u politikim i drutvenim zbivanjima postaugustovskog Rima. Govoriti protiv
sada Julije Auguste je od 20. god. n. e. smatrano izdajom, a 24. god. n. e. dobila je poasno
teatarsko mjesto meu vestalkama, to se smatralo iznimnom au. Livija Julija Augusta je
koristei svoj utjecaj znala intervenirati i u sudskim procesima (npr. u sluaju svojih
prijateljica Urgulanije i Munacije Plancine). Odnos sina i majke je bio dosta konfuzan, i
Tiberije je nesumnjivo osjeao frustracije zbog majine prevelike moi i aluzija da je
zahvaljujui njoj postao princeps. Ali sa druge strane Tiberije je ipak na neki nain potovao
majku i nije nikada razvio prema njoj otvoreno neprijateljstvo, iako su odreena neslaganja i
surevnjivosti bili prisutni. Tiberije je bio odbio na poetku svoje vladavine da mu majka
dobije poasne nazive, kao Mater Patriae. Uostalom i on je sam odbio poasni naziv Pater
1491
ORBIS ROMANVS
Patriae. Antiki historiari su kao jedan od razloga Tiberijevog povlaenja na Kapri navodili
da vie izdrava pritisak majke. Inteligentna, sposobna, svemona, bezkrupulozna i
dugovjena Livija Druzila Julija Augusta preminula je 29. god. n. e., a sahranjena je bez
prisustva sina koji je ostao na Kapriju, a pogrebni govor je izrekao najgori lan julijevsko
klaudijevske vladajue familije ve tada poznat pod nadimkom Kaligula (inae praunuk).
Tiberije je stavio veto na prijedlog da se Livija deificira, a odbio je i sve poasti koje joj je
Senat dodijelio nakon smrti, a otkazao je i izvrenje njene oporuke. Tek 42. god. n. e. njen
unuk Klaudije je obnovio sve poasti dodijeljene Liviji, a njena deifikacija je konano
izvrena. Tako je Livija Druzila Julija Augusta postala i boanstvo kao Diva Augusta. Njen
pepeo je raspren 410. god. n. e.
Tiberijevo povlaenje na Kapri samo je dodatno pojaalo mo Sejana. Od ovog
pretorijanskog prefekta je zavisio pristup princepsu, kao i komunikacija princepsa i vanjskog
svijeta. Sejan je direktno komandirao i brojnim i dobro obuenim i organiziranim trupama.
Tiberije je tretirao Sejana kao socius laborum (sudrug u poslovima). Sejanove statue su
podizane u Rimu, ali je on ipak suzdravao svoje ambicije sve dok je Livija bila iva. Onog
trenutka kada je ona umrla, nastupilo je vrijeme nesmiljenog Sejanovog krenja puta ka
poglavarstvu nad Dravom. Sejan je zapoeo seriju istki u redovima senatora i uglednijih i
bogatijih vitezova, eliminirajui one koje je smatrao konkurencijom, smetnjom i opasnou
za svoju agendu. To je pratila i serija konfiskacija kojom su se napunile i dravna, ali i
Tiberijeva i Sejanova privatna blagajna. Glavni udar je usmjeren na Agripinu Stariju i njenu
djecu, koja su sa pravom smatrana glavnim konkurentima za Tiberijevo nasljee. Od
Germanikove smrti Agripina Starija je bila u sve loijim odnosima sa Tiberijem.
Od smrti supruga Agripina Starija je ostajala aktivna u javnom ivotu, a pripadala je grupi senatora koja se
suprotstavljala jaanju moi Sejana. Agripina Starija je 26. god. n. e. podnijela zahtjev Tiberiju da joj se dozvoli
brak sa Azinijem Galom, to je ovaj odbio. Azinije Gal je uhapen 30. god. n. e., proglaen dravnim
neprijateljem i tri godine kasnije je umro od izgladnjivanja i iscrpljenosti u zatoenitvu.
Agripina Starija i njeni najstariji sinovi Neron i Druz su bili uhapeni po smrti Livije, i to
Agripina Starija i Neron 29. god. n. e., a Druz naredne 30. god. n. e. Ona je protjerana na
otok Pandataria u Tirenskom moru, gdje je i njena majka bila protjerana. Tamo je bila
izloena i fizikom nasilju u kojem je izgubila jedno oko, a bila je i nasilno hranjena kako ne
bi izvrila samoubistvo sa gladovanjem. Ipak su izgladnjivanje i iscrpljenost doprinijeli da
Agripina Starija umre u zatoenitvu 18. X. 33. god. n. e. Neron je bio protjeran na otok
Ponza gdje je i umro 30. god. n. e., dok je Druz preminuo tri godine kasnije u zatvoru. Njen
pepeo i pepeo brata Nerona u Rim je vratio Kaligula, nakon Tiberijeve smrti.
Ono to je bitno u svim ovim zbivanjima jeste to da je Tiberiju veoma bilo stalo da sve iste koje su se
provodile budu umotane u formalizam i sudske procese pred Senatom. Tako je izbjegavao da to bude
promatrano kao njegova samovolja, ve je teio da to predstavi kao rezultat provoenja dravnih zakona.
Naravno dobar dio optubi bio je fabriciran, a sudski procesi su bili montirani.
Sejanova zavjera je mogue ukljuivala mogunost da se ili on pojavi kao princeps ili kao
regent i upravitelj u ime tada malodobnih Kaligule ili Tiberija Gemela (preivjeli sin Druza,
1492
ORBIS ROMANVS
Ipak kada se saberu svi podaci o suenjima za izdaju za vrijeme cjelokupne Tiberijeve
vladavine, ipak oni iznose ne vie od 52 osobe, od kojih je skoro pola izbjeglo osudu. To je
ipak znatno manji broj nego u upravama nekih novovjekovnih i modernih vladara, a od kojih
se neki smatraju i demokratskim.
42
1493
ORBIS ROMANVS
Tiberijeva smrt
Nakon zavretka Sejanove afere, Tiberije se jo vie povukao u sebe u palatama Kaprija.
Drava je nastavila funkcionirati zahvaljujui maineriji koju je uspostavio August. U tim
posljednjim godinama ivota Tiberija, rimski svijet je doivio i odreene upade sa vanjskih
granica, kao kratki napad iz partskog Irana, upade Daana i nekih germanskih zajednice.
Tiberije je u kasnu zimu 37. god. n. e. napustio Kapri, ali je na putu izdahnuo u Misenumu
16. III. 37. god. Po Tacitu, Tiberije je ustvari uguen po Makronovoj naredbi.
U svojoj oporuci Tiberije je kao svoje nasljednike odredio Kaligulu i mlaeg Tiberija
Gemela i to na jednake dijelove. Nepopularnost Tiberija je doprinijela da je Senat odbio da
mu izglasa deifikaciju, a bilo je i slavlja meu masom koja je ak uzvikivala i traila da se
njegovo tijelo ne sahrani, nego da se baci u Tibar. Ipak je njegovo tijelo zvanino kremirano i
pohranjeno u Augustov mauzolej. Tiberije je inae odbijao da bude potovan kao ivue
boanstvo, i dozvolio je samo jedan hram da bude izgraen u njegovu ast i to u maloazijskoj
Smirni (danas Izmir). Grad Tiberijada u Galileji je prozvan u Tiberijevu ast od jevrejskog
potinjenog vladara Heroda Antipe. Tiberije je zahvaljujui svojoj politici iznimne
tedljivosti doprinio da iza nega ostane vrijednost od ak 2 700 000 000 sestercija, to je
jedna enormna cifra. Tiberije je jedan od rijetkih vladara u historiji, koji je iza sebe ostavio
visok suficit. Tiberije je bio napisao i krau autobiografiju, ali koja nije sauvana.
Za vrijeme Tiberijeve vladavine, upravni aparat principata je funkcionirao mehaniki i dobro. To je bilo i
vrijeme razvijene trgovake aktivnosti, o emu dokaze prua i originalni srebrni denarius sa Tiberijevim likom
naen u Indiji. Inae su Indijci i kopirali ove novce.
Tacit je ostavio u svojim Analima jedan krai, rezimirajui zakljuak o Tiberiju: I njegov karakter se
mijenjao sa godinama. Dok je ivio privatnim ivotom, i dok je bio vojni zapovjednik pod Augustom, njegov je
ivot bio ist, ime neokaljano. Dok su Germanik i Druz bili u ivotu, vjeto je licemjerjem i pretvornou
izigravao vrlinu. Pa i dok mu je mati bila iva, mealo se u njemu dobro i zlo. Dok je Sejana volio ili dok ga se
plaio, jo je krio svoju neprirodnu poudu, mada mu je njegova svirepost donijela gnuanje svih. Najzad se
sunovratio u ponor zloina i bezaa kada je izgubivi i stid i strah, poeo da ivi po svome.
VLADAVINA KALIGULE
37. 41. god. n. e.
Kaligula (31. VIII. 12. 24. I. 41. god. n. e.) vladao je od 16. III. 37. god. do 24. I. 41. god. n. e. Po roenju se
zvao Caius Iulius Caesar Germanicus, a kao princeps Caius Iulius Caesar Augustus Germanicus. Njegov
nadimak Caligula potie od deminutivnog oblika naziva za vojnike kone cipele/izme caliga, pa bi to znailo
Mala (vojnike) cipela/izma = izmica. Kaligula je svoj nadimak dobio jer je jo kao vrlo mali djeak pratio
svoje roditelje Germanika i Agripinu Stariju u vojnim taborima. Djeak je bio tada esto oblaen u minijaturnu
uniformu (ukljuujui i vojniku obuu), pa je tako i zaradio svoj nadimak. Kasnije je koristio i poasniji
nadimak Castrorum filius, kako bi podvukao vezu sa vojskom. Kaligula je odrastao u atmosferi progona svoje
najblie familije, hapenja i smrti majke i brae. On sam je uspio preivjeti zajedno sa svojim sestrama
Agripinom Mlaom, Druzilom i Livilom. Od blie familije u ivotu mu je ostao i stric Klaudije, koga se nije
1494
ORBIS ROMANVS
smatralo dostojnim da bi mogao biti princeps, pa je preivio turbulentna vremena. Kaligula je bio bioloki
praunuk i Augusta i Livije Druzile i Marka Antonija, te unuk Agripe. Odrastanje u vladajuoj julijevsko
klaudijevskoj familiji, preokupiranoj intrigama, pohlepom za vlau i ambicijama, bilo je vrlo teko, i to je
moralo ostaviti traga na karakteru, nainu promiljanja i ponaanju mladia. I boravak na Kapriju (od 31. god.
n. e., pod tutorstvom Tiberija) je imao utjecaja na oblikovanje Kaligule. Ve tada su se poele ispoljavati neke
njegove karakterne osobine, kao sklonost glumakoj pretvornosti (koja mu je i omoguila da preivi Tiberijevu
paranoju), pa i okrutnost. Mladi je bio nakratko oenjen 33. god. n. e. i sa Junijom Klaudilom (Iunia
Claudilla), ali je ona ve naredne godine umrla na porodu. Kaligula je sklopio prijateljstvo sa Makronom, to e
se pokazati kao vrlo vrijedno saveznitvo. Ono to je zanimljivo jeste da za razliku od Augusta i Tiberija, prije
svoga uzdizanja za princepsa Kaligula nije obnaao ni jednu veu niti ozbiljniju javnu funkciju. Jedino je 33.
god. n. e. izabran za poasnog kvestora. On nije imao nikakvog politikog ni vojnog iskustva, izuzev
snalaenja u intrigama i prijetvornoj borbi za ivot.
44
1495
ORBIS ROMANVS
obnova prakse izbora u komicijama. A popularnost je traio i prireivanjem sve vie javnih
zabava i igara. Uveo je i nove lanove u senatorski viteki stale.
Arhitektonska, graevinska i konstrukciona djelatnost za Kaligule
Kaligulina vladavina je bila i vrijeme projekata izgradnje, od kojih su neki bili i zanimljivi pa
i ekstravagantni. I to je bilo razliito od Tiberijevog doba. Pojedini projekti su bili za javne
potrebe, a neki za zadovoljavanje njegovih osobnih elja i hirova. Po Josipu Flaviju je
unaprijedio luke u Regiju i na Siciliji, kako bi se olakalo poveanje dopremanja ita. U
Sirakuzi su popravljene gradske zidine i hramovi. Graeni su novi putevi, a stari su odravani
i popravljani kako bi bili u dobrom stanju. Kaligula je dao i da se konano zavri hram
boanskom Augustu i Pompejev teatar. Tada je zapoeta i izgradnja amfiteatra iza Septe, kao
i akvadukta Aqua Claudia i Anio Novus, koje Plinije Stariji smatra graevinskim udom.
Izgradnja oba akvadukta je dovrena za vrijeme Klaudija 1. VIII. 52. god. n. e.
Izgraeno je i veliko trkalite poznato kao Gajev i Neronov cirkus, a kao glavni ukras
dovuen je ak iz Egipta jedan obelisk (danas poznat kao Vatikanski obelisk). On je imao na
umu i ponovnu izgradnju Polikratove kraljevske palate na Samosu, da zavri hram Apolona
Didimejana u Miletu i da osnuje grad visoko u alpskom planinskom podruju. Kaligula je
dao i podii hram Izidi na Marsovom polju.
Inae je nakon ubistva Julija Cezara bila donesena odluka da se izgradi hram u poast Izide, ali je August tu
odluku suspendirao. Kaligula je izgleda bio napustio augustovsku koncepciju zatite drevne rimske religioznosti
i podozrenja prema orijentalnim kultovima. I za vrijeme njega izgleda da je u Rimu uspostavljen godinji
praznik u ast boginje Izide, koji se u rimskom svijetu se nazivao Navigium Isidis ili Isidis Navigium. Rimsko
vienje Izide je bilo sinkretiko. Ova boginja je bila poznata i pod nazivom Izida od 10 000 imena.
Praznici u poast Izidi su odravani dva puta godinje. Za vrijeme proljetnog praznika sveano je posveivana
laa boginje Izide. Jesenji pak praznik bio je posveen uspomeni na Izidinu potragu za tijelom svoga supruga
Ozirisa, koga je ubio zli bog Seth. alosno bogosluje prelazilo je u radosno i sveano u trenutku koji je
oznaavao pronalazak Ozirisa i njegovo uskrsnue. Na elu vjerske zajednice nalazio se veliki zbor sveenika,
podijeljen na razne stupnjeve. Osim toga, pojedini izabrani lanovi zajednice posveivani su u posebne svete
tajne, to je jo vie privlailo vjernike. Festival Navigium Isidis je bio vrlo popularan i uspjeti e da preivi
pogrom uveden od dominusu Teodozija i persekucije od strane dominusa Arkadija. U Italiji je bio slavljen sve
do 416. god. n. e., a u Egiptu (odakle je i potekao kult Izide) tek je uguen u VI. st. n. e. Moderni karnevali
podsjeaju na Navigium Isidis.
Planirana je i izgradnja kanala kroz korinstski Isthmus, pa je tamo poslao i centurionaprimipilara da izvri potrebna mjerenja. Dao je da se proiri njegova palata, a vrlo
ekstravagantan primjer Kaliguline opsesije je bila i gradnja dva golema broda, koja su bila
stacionirana na jezeru Nemi (Nemorensis Lacus; Lago di Nemi). Zanimljivo je da je ovo
jezero smatrano svetim, pa (po Pliniju Mlaem) prema zakonima nijedno plovilo nije smjelo
ploviti na njemu. U ovom sluaju je ipak dolo do izuzea.
1496
ORBIS ROMANVS
1497
ORBIS ROMANVS
Kriza
Meutim, nije dugo trebalo ekati i na pojavu krize, koja se u prvom redu poela
manifestirati kroz nedostatak novca. Kaligulino pretjerivanje u troenju novca kako bi stekao
popularnost, ektravagancija i drugi sve vei rashodi su vrlo brzo iscrpili javne fondove.
Mnogo je troio i na osobni luksuz. Prema Svetoniju, Kaligula je ve u toku prve godine
vladavine potroio sve ono to je Tiberije uspio utedjeti. Toliko rasipnitvo u tako kratko
vrijeme nije zabiljeeno u historiji.Ovo jasno pokazuje Kaligulinu neodgovornost i
neozbiljnost u shvatanju dravnih poslova, pa i nesposobnost dubinskog shvatanja
funkcioniranja Drave. Pranjenjem javnih fondova, uglavnom na pretjerane, besmislene i
ekstravagantne stvari, ugroavao je funkcioniranje najvanije institucije tadanje Drave
vojske. Nesigurni i nesposobni Kaligula je shvativi nivo ispranjenosti fondova, pokrenuo
1498
ORBIS ROMANVS
1499
ORBIS ROMANVS
Kaligulino ponaanje se ne bi moglo okarakterisati samo kao samovolja, nego kao primjer
poremeenosti. Izgleda da je uivao u poniavanju senatora i uruavanju njihovog
dostojanstva, pa su neki senatori morali po nekoliko milja i to u togi trati pokraj njegovih
kola ili za stolom stajati (iza njegova naslona ili do njegovih nogu) opasani lanenom
pregaom kao robovi. Samovoljno je kriv za znatan broj umorstava, bezrazlonih progona,
igosanja, kanjavanja na rad u rudnicima, na gradilitima cesta ili na gladijatorske borbe,
kao i na one sa zvijerima. Iako je velikim brojem igara i demagokim ulagivanjem nastojao
da ostvari podrku i popularnost u plebsu, nije se libio ni poduzimanja nasilnih mjera, pa i
klasinog iivljavanja prema vitezovima i plebsu. Sve su to vrlo detaljno opisivali antiki
historiari, u prvom redu Svetonij i Kasij Dion. Ovaj potonji tako govori da je jednom
prilikom masa u Circus Maximus prigovarala na njegovo ponaanje, pa je on poslao vojnike
na narod, uslijed ega je dosta ljudi stradalo. Kaligula nije imao neko veliko povjerenje u
rimske oruane snage, pa se uglavnom oslanjao na svoju germansku tjelesnu strau. Ovi
Germani su bili bezpogovorno odani Kaliguli.
Ubistvo Ptolemeja Mauritanskog i Maurski rat (40. 44. god. n. e.)
1500
ORBIS ROMANVS
Kaligula definitivno nije bio vojnik, ali je za njegove vladavine ipak dolo do irenja sustava
provincija. Potinjenom saveznikom Mauritanijom je vladao tada kralj Ptolemej, sin Jube
II. (direktnog potomka velikog numidskog kralja Masinise) i Kleopatre Selene (kerke Marka
Antonija i Kleopatre). Poetkom svoje vladavine, Ptolemej je mnogo zaduio Rimljane
pomogavi im u borbi protiv Takfarinata. Zato je bio nagraen poasnim nazivom rex,
socius et amicus populi Romani (kralj, saveznik i prijatelj rimskog naroda), i to u obliku
drevnog rituala koji se primjenjivao jo u vrijeme Drevne Republike. Taj naziv mu je
dodijelio osobno jedan rimski senator (koji je bio specijalni izaslanik Drave) zajedno sa
kraljevskim insignijama : palicom od slonovae i toga picta.
Od svoga ustolienja na mauritanski prijesto, Ptolemej sa svojim izvanrednim porijeklom i
sposobnim nainom vladanja je podigao svoje kraljevstvo na impozantan nivo. Ptolemej je
postao iznimno bogat, izdavao je i zlatni novac, to je moralo upasti u oi Rimljanima. Isto je
tako vodio prilino nezavisnu politiku, a vremenom je postao daleko popularniji meu
Maurima, nego to je to bio njegov otac pa i on sam u poetku vladavine (kada se veliki broj
Maura bio pridruio Takfarinatu). To i nije predstavljalo neki problem za vrijeme Tiberija,
ali sa Kaligulinim financijskim deficitom gledanje na bogatstvo Mauritanije se promijenilo.
Ptolemej je pozvan da bude gost Kaligule u Rimu 40. god. n. e., i on je prilikom posjete
nosio dodijeljene insignije. Kada su obojica jednom prilikom ula u rimski amfiteatar za
vrijeme gladijatorskih borbi, Ptolemej je izazvao divljenje mase. Kaliguli nije dugo trebalo i
nareena je egzekucija mauritanskog kralja. Neprimjerena egzekucija popularnog kralja, je
morala izazvati reakcije meu njegovim podanicima. Dolo je do pobune koju je poveo
izvjesni Edemon (Aedemon), koji je moda bio Ptolemejev osloboenik.
Ustanak je poprimio velike razmjere i pridruio mu se i Sabal (Sabalus) poglavar jedne od
maurskih zajednica. Rat koji je izbio bio je teak i trajao je etiri godina, zahvatajui i prve
godine vladavine sljedeeg princepsa Klaudija. Mauri su bili vjeti ratnici, koji su mogli
preivjeti i u pustinjskim podruijima Sahare, nanosei Rimljanima znatne gubitke. Klaudije
je morao zavriti ovaj rat koji je nepromiljenim i brzopletim inom uzrokovao Kaligula i
odredio je dvojicu tada najboljih rimskih vojskovoa Gaja Svetonija Paulina (Caius
Svetonius Paulinus) i Gneja Hosidija Getu (Cnaeus Hosidius Geta) za njegov pobjedonosni i
konani zavretak.
Paulin je prvi Rimljanin koji je sa vojskom preao planine Atlas za vrijeme ove vojne kampanje. Grad Tingi
(dananji Tander) je bio i djelimino razruen u borbama sa Rimljanima. Rat je konano zavren 44. god. n. e.
kada su u odluujuoj bitci Rimljani nanijeli velike gubitke Berberima i ponudili preivjelima uvjete predaje.
Getine trupe su dvaput porazile Sabalove maurske ratnike, ali je ovaj pobjegao u Saharu. Getini vojnici su ga
zapoeli progoniti, ali kako su im se zalihe vode poele smanjivati, Geta se dvoumio da li da se povue ili da
nastavi progon. Jedan lokalni Berber ga je nagovorio da izvede tamo uobiajeni ritual zazivanja kie. Kada je
Geta zavrio obred, poela je koincidencija padati kia. Sabal je tada pomislio da Geta ima neke nadprirodne
moi, pa se sa svojim borcima predao. Sudbine Edemona i Sabala su nepoznate.
1501
ORBIS ROMANVS
Na kraju je ratovao i protiv Okeana, tako to je razmjestio vojsku iz obali, a onda naredio da
se kupe koljke kao ratni plijen. Uz znak pobjede na moru dao je da se podigne veliki
svjetionik. Za trijumf koji je za navodne pobjede trebao odrati u Rimu uzeo je iz
zarobljenike i prebjege i najvie i najkrupnije Gale, kojima je dao obojiti kosu u crveno kako
bi liili na Germane. Ovi Gali su trebali nauiti i germanski jezik. Prije samoga povratka u
Rim, bio je smislio da masovnim pokoljem kazni one legije rajnske armije koje su se
pobunile 14. god. n. e. Iako su ga uspjeli nekako odgovoriti od toga da pobije vojnike (to je
bilo praktino nemogue), on je ostao pri zamisli da bar izvri decimaciju. Zato ih je pozvao
na sabor i to bez oruja, a dao je i da se opkole naoruanim konjanicima. Ali kada je vidio da
su mnogi legionari kojima je itava stvar bila sumnjiva otili po oruje, pobjegao je sa skupa
pravo u Rim, gdje je bijes iskalio na Senatu. Trijumfa se odrekao na kraju, ali je u Rim uao
uz ovacije.
1502
ORBIS ROMANVS
Sestercij sa portretom Kaligule na aversu, dok se na reversu nalazi prikaz skupa vojnika kojima se obraa
Kaligula. Datum izdavanja 18. III. 40. god.
Boanstvo Kaligula
Kaligula je radikalno preao i granicu tradicionalne dravne religije, kada je 40. god. n. e.
poeo provoditi vrlo kontroverznu politiku oboavanja sebe kao ivueg boga u Rimu i Italiji
(odnosno u cijelom imperiju rimskog naroda i itavom tadanjem svijetu). To je bio presedan
u rimskoj tradiciji, jer za rimske graane ivi rimski graanin nije mogao biti bog. Na Istoku
je ivi princeps mogao biti potovan kao boanstvo, to je direktno bilo vezano za carski kult,
ali ne i u Rimu i Italiji gdje je samo umrli princeps mogao postati boanstvo (uz naravno
precizni postupak i proceduru deifikacije).
Bio je izdao nalog da se kipova bogova koji su bili uveni kao svetinje ili umjetnine, meu
kojima i Olimpijski Zeus, dopreme iz Grke u Rim, kako bi im se poskidale glave i umjesto
njih postave izlivene glave samoga Kaligule. Naravno, to se zbog brze smrti Kaligule nije
desilo. Jedno krilo svoje palate na Palatinu je proirio do Foruma, pa je hram Kastora i
Poluksa pretvorio u predvorje svoje palate. Tu su on pojavljivao i predstavljao kao bog
posjetiocima i javnosti.
Neki posjetitelji su ga pozdravljali i kao Jupitera Lacijskog. Ureen je i poseban hram za
Kaligulino boanstvo, sa posebnim sveenicima (koji su bili naizmjenice najbogatiji ljudi) i
najneobinijim rtvenim ivotinjama. U tome hramu je stajao i veliki zlatni kip Kaligule u
prirodnoj veliini. Navodno je i razgovarao sa Jupiterom Kapitolskim, kojem je i prijetio
(bar se tako prialo), a zvao je za punog mjeseca i boginju Lunu da mu doe u zagrljaj.
Kaligula se u javnosti znao pojavljivati obuen kao Herkul, Merkur, Apolon pa ak i Venera.
On je elio i da bude oboavan i kao Neos Helios (Novo Sunce), to bi predstavljalo
1503
ORBIS ROMANVS
simboliku poetka novog vremena koje zapoinje sa Kaligulom. On je bio predstavljan kao
bog sunca na egipatskim noviima.
Po Svetoniju je Kaligulino boansko ponaanje kao povod imalo prepiranje potinjenih saveznikih kraljeva
koji su mu doli u posjet, o njihovom plemenitom porijeklu. Kaligula je onda na grkom jeziku povikao Jedan
neka bude vladar, jedan kralj. I malo je nedostajalo da uzme dijademu i da principat pretvori u klasinu
kraljevinu. Ali kada su odvratili od toga tako to su ga podsjetili da se on izdigao iznad svih kraljeva i prineva,
on je poeo za sebe traiti boanske poasti.
1504
ORBIS ROMANVS
je drao njegov roak Herod III.), zatim za tetrarha Lisanije sa titulom kralja. Herod Agripa se u Rim vratio 39.
god. n. e. kako bi spletkama doao do tetrarhije Galileje i Pereje (koje je drao Herod Antipa, sin Heroda
Velikog) u emu je i uspio (Herod Antipa je protjeran u Galiju gdje je i umro).
1505
ORBIS ROMANVS
Smrt Kaligule
Kaligulino ponaanje, posebno prema viim slojevima je moralo izazvati i odgovarajuu
reakciju. Prema Josipu Flaviju i Svetoniju, pokuano je nekoliko neuspjenih zavjera protiv
Kaligule. Konano su tek vii oficiri pretorijanske garde pripremili ozbiljnu zavjeru sa ciljem
likvidacije Kaligule. Na elu zavjere se nalazio oficir i ratni heroj Kasije Hereja (Cassius
Chaerea), odnosno po inu tribun pretorijanske kohorte. Oficiri nisu bili kivni na Kaligulu
samo zbog svoga patriotizma, jer su se uasavali unienja Drave i njenih institucija, nego su
dodatno bili ogoreni zbog Kaligulinog podrugljivog odnosa prema pretorijancima i njihovim
oficirima, pa i otvorenog ismijavanja. Kaligula je tako za carske lozinke davao termine kao
Venus (tadanji sleng za mukog eunuha, instituciju koja se tada jo uvijek nije bila
odomaila u Rimu, Italiji i zapadnim provincijama) ili Priapus (sleng za erekciju). Inae
nakon Makrona, Kaligula nije imenovao nijednog novog prefekta pretorijanaca.
Zavjerenici su planirali da likvidiraju Kaligulu za vrijeme Palatinskih igara u januaru 41.
god. n. e. I tako je 24. I. 41. god. n. e., kada je u podne izaao iz teatra Kaligula napadnut od
zavjerenika. U podzemnom trijemu (cryptoporticus) kroz koji je morao proi prvi ga je napao
Kasije Hereja, a onda mu je priskoio u pomo drugi tribun Kornelije Sabin. Zatim su mu
rane zadali i ostali zavjerenici. Na viku koja je uslijedila prvi su dotrali Kaligulini nosai
nosiljke sa svojim motkama, a zatim i germanska tjelesna straa koja je uspjela i ubiti neke
od urotnika, a i nekoliko nedunih senatora. Meutim, za Kaligulu je bilo i prekasno, i
njegovo beivotno tijelo je lealo u lokvi krvi. Njegovo tijelo je bilo kradomice odneseno u
Lamijine vrtove, i tamo u urbi i vrlo slabo spaljeno i pokopano, i tek su njegove sestre kada
su se vratile iz progonstva dale da se njegovi ostaci ekshumiraju, ponovo spale i sahrane, a
pepeo je pohranjen u Augustov mauzolej. Istog dana kada je ubijen Kaligula, njegovu
suprugu Cezoniju je ubio jedan centurion, dok su mu kerku ubili na posebno brutalan nain
jer su joj glavu razmrskali o zid. Zavjerenici su eljeli unititi kompletnu vladarsku familiju,
a Hereja je izgleda razvio antimonarhijska osjeanja i zajedno sa nizom senatora (koji su se
na vijest o Kaligulinom umorstvu ponovo probudili i aktivirali) je elio destrukciju sustava
principata. Meutim, Kasije Hereja i drugi vii oficiri koji su uestvovali u zavjeri nisu
uspjeli da stave pod kontrolu niti da privuku na svoju stranu vei dio pretorijanskih snaga
stacioniranih u Gradu. To e se pokazati kao strateka greka, i Kasije Hereja e nakon
inauguracije Klaudija za novog princepsa biti osuen na smrt. Uostalom, poela se i okupljati
masa koja je zahtijevala hapenje i suenje zavjerenicima.
Zdravstveno stanje Kaligule je analizirano od strane i antikih (Filon Aleksandrijski, Seneka, Josip Flavije,
Juvenal, Svetonije, Kasije Dion) i modernih historiara, i uglavnom je tumaeno kao ludilo i paranoja za to su
se navodili razliiti uzroci. Bez obzira da li je imao klasino psihotiko ludilo, ili neku od bolesti (koje mu se
isto pripisuju) kao to su encefalitis, epilepsija, hyperthyroidism ili meningitis, injenica je da je on bio u neku
ruku poremeenog uma, sigurno i radi turobnog iskustva djetinjstva i mladosti. To se onda dodatno pojaalo sa
preuzimanjem vlasti jer je tada uslijed ve razvijene poremeenosti iz njega prokuljala i arogancija, ljutnja i
elja za vrijeanjem i uniavanjem. Filon Aleksandrijski izvjetava da je Kaligula postao nemilosrdan nakon to
1506
ORBIS ROMANVS
je skoro umro od bolesti 39. god. n. e., i da ga je to preobrazilo u ludaka. Ima teorija da je on poludio zbog
trovanja olovom, jer je pio vino mnogo vina navodno iz olovnih posuda.
U ovom periodu je u Rimu veliku popularnost uivao glumac Mnester, kojeg je posebno cijenio Kaligula.
Zanimljivo je da je Mnester u jutro dana kada je ubijen Kaligula igrao karakter, koji je skoro 4 stoljea ranije
igrao glumac Neoptolem na dana kada je makedonski kralj Filip ubijen od svoga straara Pauzanije. Mnester je
bio i ljubavnik itavog niza matrona, kao to su Popeja Sabina i Klaudijeva supruga Mesalina.
Kaligula se znao neslano naaliti, pa je jednom prilikom rimskog viteza koji je pri predstavi bio neto glasniji
poslao u daleku Mauritaniju kralju Ptolemeju (prije njegovog umorstva) sa pismom sa sljedeim sadrajem :
ovjeku kojeg ti sa pismom aljem ne uini niti kakva dobra niti kakva zla. Inae je Kaligula veoma volio
predstave, ples, pjesme i naravno gladijatorske igre i trke konja i dvokolica. Kaligula je bio vjerni i vatreni
navija Zelenih.
VLADAVINA KLAUDIJA
41 .god. n. e. 54. god. n. e.
Klaudije (ivio od 1. VIII. 10. p. n. e. 13. X. 54. god. n. e.) je vladao od 24. I. 41. do 13. X. 54. god. n. e. Po
roenju se zvao Tiberius Claudius Drusus, od 4. god. n. e. Tiberius Claudius Nero Germanicus, da bi dolaskom
na elno mjesto Rimske Drave nosio ime Tiberius Claudius Caesar Augustus Germanicus.. etvrti rimski
princeps je bio mlai brat Germanika, i roen je u Lugdunumu (Lionu). O djetinjstva je imao odreenih fizikih
problema, kao to su epavost, njenost i blaga gluhoa, radi ega se uvijek nalazio u dubokoj sjeni vladajue
familije. Za njegovo fiziko stanje se navodio itav niz razloga od djeje paralize (polio), preko cerebralne
paralize do Turetovog sindroma.
Za razliku od ostalih mukih lanova Julijevsko klaudijevske familije, on nije imao nikakvu bitniju javnu
dunost, sve dok ga Kaligula, kao svoga kolegu konzula, nije imenovao za konzula sufekta 37. god. n. e.
(ustvari rije je o julu i augustu te godine). Ali to nije znailo da je Kaligula bio dobronamjeran prema svome
stricu, nego ga je tretirao kao metu za zbijanje ala, neku vrstu lude i esto ga je znao poniavati i iznuivati
velike koliine novca. Zbog oiglednih fizikih nedostataka, Klaudije nije uope smatran potencijalnim
kandidatom ne samo za princepsa, ve ni da bude u samom vrhu rimske politike. To ga je nesumnjivo spasilo da
se ne doivi sudbinu ubjedljive veine svojih roaka, a i da ne bude izloen traumama kao npr. Kaligula.
Klaudije je ,za razliku od svoja dva prethodnika, po Svetoniju imao veliku strast samo prema enama. Ta
njegova strast se naalost znala ispoljiti i u tome da se on nae pod dominacijom volje odreenih snanih
enskih osoba. Inae je Klaudije bio povodljiva osoba, i na njega su pored pojedinih supruga veliki utjecaj imali
i osloboenici koji su obnaali tajnike poslove za njega, kao i bliski prijatelji. Klaudije je u ranoj mladosti bio
dva puta vjeren. Prvi put je vjeren za dalju rodicu Emiliju Lepidu (Aemilia Lepida; inae praunuku samoga
Augusta), ali je vjeridba razvrgnuta, a drugi put za Liviju Medulinu (Livia Medullina) koja je umrla na
predvieni dan vjenanja. Ukupno se enio etiri puta. Prva supruga mu je bila Plaucija Urgulanila (Plautia
Urgulanilla; unukom povjerljive Livijine prijateljice Urgulanije), sa kojom je dobio sina Klaudija Druza
(Claudius Drusus) koji je umro u ranoj mladosti (brzo nakon vjeridbe sa Junilom, Sejanovom kerkom)45.
Klaudijev brak sa fiziki nezgrapnom Urgulanilom je bio dosta nesrean i dolo je do razvoda.46 U vrijeme
Sejanove svemoi, Klaudije je oenio Eliju Petinu (Aelia Paetina), adoptivnu sestru Sejana. Sa njom je imao
45
1507
ORBIS ROMANVS
kerku Klaudiju Antoniju (Claudia Antonia, pogubljena 65. ili 66. god. n. e. po Neronovom nareenju). Kasnije
se i od nje razveo, nakon pada Sejana. Trea i najuvenija supruga je bila Valerija Mesalina (Valeria
Messalina), sa kojom je u brak uao za vrijeme Kaligule. Mesalina koju je historija zabiljeila kao monu,
utjecajnu i promiskuitetnu spletkaroicu je bila kerka Domicije Lepide Mlae (Domitia Lepida Minor; kerka
Antonije Starije) i Marka Valerija Mesale Barbata (Marcus Valerius Messalla Barbatus, sin Klaudije Marcele
Mlae/ Claudia Marcella Minor). Mesalina je u trenutku udaje za Klaudija bila decenijama mlaa i
neuporedivo ljepa od svoga supruga, koji se u nju zaljubio. Sa Mesalinom, Klaudije je imao dvoje djece i to
kerku Klaudiju Oktaviju (Claudia Oktavia) i sina Britanika (Britannicus; roen nakon Klaudijevog dolaska na
vlast, po roenju se zvao Tiberius Claudius Germanicus). etvrta njegova supruga je bila neakinja Agripina
Mlaa.
Iako je Klaudije u familiji i bliem okruenju smatran budalom i fizikim degenerikom (to mu je uostalom
spasilo ivot), rije je o veoma inteligentnoj i marljivoj osobi. Svoje fizike nedostatke je vie nego uspjeno
kompenzirao intelektualnim radom, i to poglavito na polju historiografije. Inae je njegov uitelj historije bio
Livije, uz pomo Sulpicija Flaka, a a Klaudije je dosta vremena provodio i sa filozofom Atenodorom. Moe se
slobodno rei da je Klaudije bio dobar historiar, i njegova glavna djela do dolaska na vlast su bila Historija
Etruraca i Historija Kartagine. On je bio vjerojatno i meu posljednjim poznavateljima i govornicima etrurskog
jezika, pa je iza sebe ostavio i rjenik etrurskog jezika. Napisao je i apologetsko djelo Odbrana Cicerona od
napada Azinija Gala, kao i djelo o kockanju kockama, ali je morao prestati pisati i zanimati (uslijed pritiska
Livije i svoje majke Antonije Mlae) se za historiju graanskih ratova. Kao princeps je napisao i veliku
autobiografiju. Na veliku alost historiografije, nijedno od ovih njegovih djela nije sauvano. Primjer
obustavljanja pisanja historije graanskog rata je vrlo oit primjer kako je i u Augustovo doba postojala tiha, ali
uspjena cenzura nad slobodom historiografske misli, to e se kasnije posebno produbiti za vrijeme Tiberija
kada su nepoeljna historijska djela i otvorena zabranjivana i unitavana. Posebno je u tom indikativan sluaj
historiara Aula Kremucija Korda (Aulus Cremutius Cordus), koji je 25. god. n. e. optuen po Tacitu zbog
jedne nove i dotada neuvene krivice, jer je u svojim Analima pohvalio Bruta, a Kasija (ubicu Cezara) nazvao
posljednjim Rimljaninom. Tuitelji su bili Sejanovi klijenti Satrije Sekund i Pinarije Nata. Iako je u Senatu
odrao briljantan odbrambeni govor u svoju odbranu Kremucije Kord je ipak kanjen. Po odluci Senata njegove
knjige spale edili, dok je Kremucije Kord sebi ivot oduzeo gladovanjem. Ali, su pojedini primjerci njegovog
djela skriveni i sauvani, a kasnije ponovo objavljeni (u drugim politikim okolnostima). Sam Tacit na kraju
konstatira : Utoliko se prije ovjek moe smijati gluposti onih koji vjeruju da se vlau kojom raspolau u tom
trenutku mogu da unite neiju slavu kod potonjih pokolenja. Naprotiv, kanjenim herojima duha raste ugled.
Nikada strani kraljevi, ni oni koji su se posluili istim nasiljem, nisu postigli ita drugo nego sramotu za sebe,
slavu za progonjene.
Dolazak na vlast
Za razliku od Tiberija i Kaligule, dolazak na vlast etvrtog princepsa je bio znatno sloeniji i
malo je nedostajalo da doe do oruanog sukoba. Poto je namjera zavjerenika bila ne samo
da ubiju Kaligulu, nego da potpuno fiziki ekstreminiraju ui dio vladajue familije i
proglase obnovu Republike, Klaudije se i sam naao u ivotnoj opasnosti i odluio se sakriti
iza zastora kojima su bila prekrivena jedna vrata u kompleksu palate. U Rimu je tada
zavladao kaos, pa su npr. njemaki tjelesni uvari Kaligule ubili i neke senatore, a vei dio
pretorijanaca je bio u stanju iznenaenosti i nisu znali ta im je initi. Kasije Hereja
jednostavno nije uspio da osigura kontrolu nad kompletnom pretorijanskom gardom,
uostalom zavjera je i bila takvog tipa da vei broj ljudi za nju nije mogao ni znati.
1508
ORBIS ROMANVS
I onda je jedan pretorijanac po imenu Gratus opazio neije noge iza zastora, razgrnuo zastore,
prepoznao i silom izvukao Klaudija, da bi ga odmah pozdravio kao novog cara. Klaudije se
naao u totalnom oku od straha, pa je bio pao i na koljena. Vojnik ga je onda odveo svojim
ostalim drugovima, koji su ga stavili na nosiljku, digli ga na ramena i odnijeli u pretorijansku
kasarnu. Tako su pretorijanci i protiv njegove volje Klaudija proglasili za novog princepsa...
meutim, situacija je bila daleko od rjeenja. Konzuli i Senat su pomou gradskih kohorti
zaposjeli Forum i Kapitol i bili su odluni da proglase obnovu Republike. Malo je
nedostajalo da doe do graanskog rata, ali i sama pozicija republikanaca je bila loa, jer je
njihov vojni potencijal u odnosu na pretorijance bio slab, a i obini je narod bio vie na strani
principatskog, nego republikansko senatskog sustava to je toga dana i javno izraavao na
skupovima. Uz to, tadanji senatori su daleko bili po svojoj hrabrosti, odlunosti i
vizionarstvu od onih senatora koji su uspostavljali i brinuli o Republici. Umjesto da se brzo
djeluje, oni su vrijeme gubili na beskrajnim raspravama, a onda i o tome ko bi mogao biti
novi, bolji princeps od istaknutijih senatora, jer nisu zaozbiljno shvatali proglaenje Klaudija.
Konano je uz odreenu medijatorsku pomo Heroda Agripe, dolo do sporazuma izmeu
Klaudija (koji je ipak prihvatio novu ulogu) i Senata, po kojem ga je Senat prihvatio i
proglasio za novog princepsa. Za uzvrat je Klaudije amnestirao veinu onih koji su
uestvovali u zavjeri (izuzev nekih vojnih tribuna i centuriona) i zbivanjima u dva dana
vijeanja o tome ta da se radi. Klaudije je bio i prvi princeps, koji je uveo otunu praksu
podmiivanja vojnika, jer je obeao svakom pretorijancu po 15 000 sestercija (3750 denara)
kao nagradu. Ranije su vojnici dobijali dodatni bonus (donativum) na osnovi izvrenja
oporuke Augusta, dok se sada nagrade poinju promatrati kao sredstvo osiguranja vojnike
(u konkretnom sluaju pretorijanske) lojalnosti. To je ve zapoeo Tiberije kada je isplatio
donativum pretorijancima kako bi se osigurala njihova lojalnost prilikom obrauna sa
Sejanom.
Klaudijevo stupanje na vlast
Odmah po legaliziranju svoje princepske pozicije, Klaudije je poduzeo niz poteza u pravcu
svoga legitimiziranja. U prvom redu to se odnosilo na simboliku, pa je uzeo ime Cezar, a
odbacio kognomen Neron. Ovim inom Klaudije je i najvie doprinio da se ime Cezar od
tada pone smatrati vie titulom nego kognomenom, jer Klaudije to ime nije mogao
naslijediti poto nije ni bioloki ni po adopciji pripadao Julijima Cezarima (kao to su to bili
August, Tiberije i Kaligula). Klaudije je to ime sam sebi pridodao, kao i poasni naziv
August, koji se isto poeo promatrati kao dio princepske uobiajene titulare. Ali je zadrao
ime Germanik, kako bi preko njega odravao konekciju sa starijim bratom, na kojeg je
pozitivno sjeanje u rimskoj i italskoj javnosti jo uvijek bilo prisutno. Klaudije je esto za
sebe upotrebljavao izraz "filius Drusi" ime je podvlaio vezu sa ovim velikim i cijenjenim
rimskim vojskovoom. Klaudije je dao da Senat proglasi njegovu baku Liviju Augustu
boanskom. Zbog specifinog naina na koji je doao na vlast, odnosno eljom pretorijanaca
koju je Senat nakon poetnog negodovanja i protivljenja ipak sankcionirao i legalizirao,
Klaudije je sa vojskom razvio poseban odnos, ali je i izazvao kritike pojedinih pisaca
1509
ORBIS ROMANVS
(posebno Seneke koji ga inae nije volio). On je bio prvi rimski princeps kojeg je volja
vojske dovela na vladarsku ast, to e kasnije postati alosna praksa etabliranja nekoga na
carsku ast.
Pored osiguravanja lojalnosti pretorijanaca koje je kupio novcem, Klaudije je od poetka
svoju vlast pokuavao uvrsiti oslanjajui se na pomo niza sposobnih (njegove majke i
njegovih) osloboenika koji su obavljali sekretarske poslove, kao i na svoju mladu, ali vrlo
ambicioznu suprugu Mesalinu koji je polako oko sebe okupljala kruok privrenika. Ona je
koristila staraku zaljubljenost supruga, da svoje hirove, ambicije i elje ostvari. Izmeu
Mesaline i njenih saveznika i osloboenika, koji su kontrolirali osobnu princepovu
administrativnu slubu od poetka se razvilo suparnitvo. Fizike osobine Klaudija, njegova
povodljiva priroda i nain na koji je postao princeps mogli su u viim slojevima rimskog
drutva stvoriti dojam o privremenosti njegove vladavine. To je onda sa svoje strane hranilo
ambicije pojedinaca koji su se nadali da bi u pogodnom trenutku mogli izbiti u sami vrh
dravne politike. Meutim, oni su zaboravljali da Klaudije uope nije bio maloumnik, nego
inteligentna osoba koja je jedina (uz pomo i sretne zvijezde) iz svoje familije uspjela
preivjeti olovna vremena i istke.
Zanimljivo je da je Klaudije uvijek isticao posveenost zvaninim institucijama Drave, koje
je formalno tretirao kao kljune i najvie suverene jedinice moi rimskog svijeta, te
legalistikom poretku. Klaudije je kao historiar nesumnjivo upio poneto tradicionalnog i
prorepublikanskog, jer je tadanja historiografija, a posebno ona ranija (prije uspostave
principata) bila uglavnom prorepublikanska. Na samim poecima Klaudijeve vladavine
vladavine abolirane su i mnoge od nepopularnih odluka i mjera njegovog prethodnika.
Izgledalo je kao da Klaudije ponovo pokuava da stvori ravnoteu odnosu i sustav kao iz
vremena Augusta. Bez obzira na moda iskrene elje Klaudija, pokazati e se da je njegova
povodljiva priroda doprinijela upravo suprotnom procesu razvijanja i ojaavanja neoficijelnih
centara moi, te jaanju carske birokratije. I to e se vrlo brzo pokazati na jednom dogaaju
koji e odigrati za vrijeme drugog Klaudijevog konzulata 42. god. n. e.
Afera sa Junijem Silanom i Skribonijanova pobuna
U prve dvije godine vladavine Klaudija dolo je i do prvog ozbiljnijeg iskuenja po njegovo
princepsko dostojanstvo, kojem je kao povod posluila jedna zavjera, i koje e zavriti
neuspjelim pokuajem proglaenja obnove Republike. Sve je zapoelo kada je iz provincije
Hispania Taraconensis povuen njen tadanji legat Apija Junija Silana (Appius Iunius
Silanus, konzul za 28. god. n. e.). Apije Silan je bio osoba od snanog personalnog
integriteta, Rimljanin starog kova, astan, ponosan i ugledan. Uz te vrline, on je bio
indirektno povezan sa vladajuom familijom jer je njegova prva supruga bila Emilija Lepida
(Aemilia Lepida), Augustova bioloka praunuka (unuka Julije Starije i kerka Julije Mlae), i
nesuena Klaudijeva prva zarunica. Sa njom je imao petero djece koja su preivjela
adolesenciju. Po povratku u Rim Apije Silan je stupio u brak sa Mesalininom jo uvijek
mlaahnom i lijepom majkom Domicijom Lepidom. Opoziv Apija Silana sa namjesnike
1510
ORBIS ROMANVS
Kvalitete Apija Silana su ipak bile takve da je on brzo zadobio blisko povjerenje Klaudija i
da se sve vie nalazio u njegovoj neposrednoj blizini. Ta injenica koje su vrlo brzo postali
svjesni umjeni majstori intrga iz kuloara carskog doma, pokazala se kao pogubna za Apija
Silana. Po Kasiju Dionu, promjenu Mesalininog stava u odnosu prema Apiju Silanu izazvalo
je njegovo odbijanje da ima seksualni odnos i vezu sa njom. Time je ne samo povrijeena
njena sujeta i tatina nego i onemoguena njena namjera da uvlaenjem Apija Silana u
kruok svojih ljubavnika, njega pretvori u vjernog vojnika njenih interesa i politikih
ambicija. Svojim odbijanjem da upadne u mreu Mesalininih intriga, Apije Silan je pokazao i
svoj neprijateljski stav prema neformalnim centrima moi na dvoru. On je uvijek javno
isticao svoju privrenost legalistikom poretku i utemeljenim institucijama. Apije Silan se u
toj prvoj godini vladavine nije zamjerio samo Mesalini, nego je izazvao i neprijateljstvo i
drugog neformalnog centra moi. Silan je bio predstavnik senatorskog stalea i pobornik
klasinih institucija rimske drave i zatite njihovih prava i ingerencija. Time je smatran za
bespogovornog zatitnika interesa onih slojeva rimskog drutva koji su nerado gledali na
narastanje novoga upravno-birokratskog aparata. To je neminovno vodilo Silanovom sukobu
sa najistaknutijim predstavnicima carske birokracije, u prvom redu sa Narcisom.
Neprijateljstvo prema Silanu se dodatno produbljivalo jer se senator nalazio u blizini cezara i
poeo je ostvarivati sve znatniji utjecaj na Klaudija a to je bila direktna prijetnja poziciji i
Narcisa i uope birokratskih institucija koje su se raale. Pored toga Apije Silan je uivao
veliki ugled i u Senatu u kojem je mogao uvijek nai dovoljno podrke za svoje zamisli.
Ispostavilo se da je dolazak Apija Silana predstavljalo veliku greku po interese i Mesaline i
Narcisa. Nije trebalo mnogo da se njih dvoje nau udrueni sa samo jednim ciljem,
eliminacije Apija Silana. Poto nije postojala istinska i zadovoljavajua optuba kojom bi se
moglo udariti na Silana, urotnici su morali da se oslone na poslovinu Klaudijevu
sujevjernost, lakovjernost i sklonost ka afektivnim postupcima. Plan Silanove
kompromitacije i likvidacije je bio briljivo isplaniran do u najmanju sitnicu. Zasnivao se na
navodnom Narcisovom snu u kojem je Silan ubio princepsa. Narcis je svoj navodni san
ispriao Klaudiju navevi ga kao eklatantan dokaz i potvrdu za Silanovu urotu protiv cara.
1511
ORBIS ROMANVS
1512
ORBIS ROMANVS
Ostavi bez ikakve potpore Skribonijan se dao u bijeg. Po Kasiju Dionu (koji je i sam bio
namjesnik Dalmacije, pa je bio upoznat sa arhivom Provincije) Skribonijan je bjeei doao
na otok Vis, gdje je po izvrio samoubistvo. Meutim u Tacitovim Historijama,
Skribonijan je ubijen od strane vojnika Volaginiusa, koji je bio unaprijeen u najvie vojne
inove. Dio zavjerenika u Italiji dobivi vijesti o Skribonijanovoj sudbini, izvrio je
samoubistvo. Vinicijan shvativi da je stvar izgubljena, je meu prvima izvrio samoubistvo.
1513
ORBIS ROMANVS
1514
ORBIS ROMANVS
poziciju. Kao historiar, odluio se za stari, oprobani rimski nain zadobijanja ili
produbljivanja autoriteta i utjecaja u rimskom drutvu, a to je osvajanje novih zemalja. Izbor
je pao na Britaniju, zemlju na koju je Cezar stoljee ranije dva puta napadao. Klaudije je
moda imao jo nekih politiki bitnijih i dalekosenijih razloga za napad na Britaniju, jer je
druidski kult (koji je bio tamo vrlo snaan) vrio po rimskim shvatanjima negativan utjecaj
na sjeverozapadnu Galiju. Inae je druidski kult sa svojim misterijama i obredima (koji su
ukljuivali i ljudske rtve) izazivao podozrenje Rimljana. Britanija je sluila i kao utoite
onim Galima koji bi uli u sukob sa Rimom. Osim toga Britanije se smatrala i izvorom
robova, a bila je i bogata rudama.
Jo od rimskog zaposjedanja Galije i njenih luka okrenutih prema Atlantiku i Sjevernom
moru, Britanija je ostvarivala znaajne diplomatske, trgovake i kulturne veze sa rimskim
svijetom. To je naravno moralo imati utjecaja na drutveno ekonomski razvitak pojedinih
zajednica (posebno na jugoistoku dananje Engleske), pa su neke kovale i novac. Sa druge
strane i Rimljani su sve bolje upoznavali ovu zemlju. O intenzivnosti ovih veza, dovoljno
govori i Strabon koji kae da su Britanci na osnovi carina i obaveza donosili vie prihoda,
nego to bi plaali direktne poreze u sluaju osvajanja.
Granica rimskog dosega nije predstavljala strogu liniju razdvajanja dva svijeta, i uzajamna proimanja na
linijama dodira su bila znaajna. Mnogi pojedinci porijeklom sa podruja rimskog imperija su npr. prelazili
Rajnu i Dunav iz raznoraznih razloga (ponajvie trgovine) i naseljavali se ne samo u blizini granice, nego i u
dubini barbarskog podruja. Tacit u Analima govorei o rezidenciji Marobouda i maloj utvrdi kraj nje
spominje torbare i trgovce iz provincija koje je pravo slobodne trgovine i elja za bogaenjem navela da
zaborave svoju domovinu i odvela iz zaviaja u tue, neprijateljske zemlje. U Germaniji Tacit uz mitoloke
podatke o vezama Grka i Germana, prenosi i informacije o tome da se na granici Germanije i Retije nalaze neki
spomenici i grobovi sa grkim natpisima. Ovo je siguran dokaz da su grki i drugi mediteranski poduzetnici i
avanturisti odlazili u dubine sredinje Europe i prije rimskog prodora.
U ovom stoljetnom razdoblju od Cezara do Klaudija, odravan je status quo koji se sastojao od predaje talaca,
formalnog priznavanja saveznikih odnosa (bez obzira da li ona bila bazirana na naelu jednakosti ili
nejednakosti ugovorenih strana), slanja izaslanstava i sl. Inae, Rimljani nisu bili nezainteresovani za ovu
zemlju, i vrene su pripreme za invaziju. O osvajanju Britanije matali su jo pjesnici Augustvog doba. Tako je
Oktavijan August, eljei da nastavi djelo Cezara, planirao vojni prelazak preko kanala Laman, i to 34., 27., i
25. god. p. n. e., ali to se desilo, prvi i trei put zbog pobuna u drugim podruijima, a drugi put jer su Briti bili
spremni na pregovore i uvjete. Kako se ini, oprezni August ustvari nije ba neto ozbiljno ni planirao veliku
vojnu invaziju na Britaniju. Rimsko podruje sluilo i kao refugij za mnoge britanske kraljeve, prineve i
velikae koji su bjeali uslijed graanskih, plemenskih i drugih ratova i sukoba. Po Augustovim Res Gestae tako
su prebjegli kraljevi Dumnovelaun (Dumnovellaunus) i Tinkomar (Tincomarus). I Kaligula je bio planirao vojni
pohod.
1515
ORBIS ROMANVS
Ako je iskrcavanje izvreno na tri mjesta, namee se slinost sa iskrcavanjem u Normandiji, kada su
invazione trupe kao mjesta prvog iskrcavanja izabrale razliita podruja (Gold, Juno, Utah, Omaha, Sword) u
duini od 80 km. Mogue je i Plaucijevo iskrcavanje bilo slinog oblika, odnosno da su u jednoj pokrajini
izabrana pogodna mjesta sa sinkronizirano iskrcavanje.
1516
ORBIS ROMANVS
biti aktivno i otvoreno ratite, na kojem su Rimljani polako irili svoj obujam kontrole, iz
godine u godinu. I u toku 4 godine Plaucijevog namjesnitva stavljen je pod kontrolu vei dio
podruja izmeu estuara Humber do estuara Severn. Po povratku u Rim, Aul Plaucije je
nagraen pravom na ovaciju, a sama Klaudije mu je odao potovanje tako to je za vrijeme
ovacije i sam hodao uz njega do i od Kapitola.
Novi legat Britanije od 47. god. n. e. Publije Ostorije Skapula (Publius Ostorius Scapula) je
naravno nastavio ovaj otvoreni rat. Prvo je vrlo odluno nastupio prema Icenima, koji su bili
se podvrgli Rimljanima, ali su se sada odmetnuli. Nakon pobjede nad Icenima, zapoeo je
kampanju na zapadu na prostoru dananjeg Velsa, gdje je opustoio zemlju Dekanga. Ali se
morao vratiti kako bi smirio nemire meu Brigantima. U Kamulodunumu je osnovao
koloniju veterana, kako bi dodatno uvrstio rimsku poziciju u dananjoj Engleskoj. Pored
Kamulodunuma, veliku vanost u procesu uspostave rimske vlasti i kulture od tada je igrao
trgovako naselje Londinij (dananji London), u kome se nastanio veliki broj rimskih
graana. Londinij, odnosno London se vremenom pretvorio u sredite rimske civilizacije u
Britaniji. Ve prvih godina je na okupiranim dijelovima Britanije od strane nove uprave
zapoela vrlo intenzivna rudarska proizvodnja, i to vjerojatno na osnovi ranijeg,
domorodakog rudarstva.
Glavni otpor je pruan u dananjem Velsu, gdje je teren bio vrlo podesan za iznenadne
napade i gerilsko partizansko ratovanje. estok otpor su tamo pruali Siluri i Ordovici koje
je predvodio nepokolebljivi Karatak. Ovaj uporni britanski voa je jo uvijek predstavljao
problem i konano je poraen 50. god. n. e. u bitci kod Kaer Karadoka (Caer Caradoc) gdje
je slomljena mo niza britanskih zajednica koje su se odupirale Rimljanima. Ovom prilikom
su teko stradali Ordovici. Iako mu je familija zarobljena, Karatak je pobjegao kod Briganta.
Meutim, brigantska kraljica Kartimandua (Cartimandua; vladala do 69. god. n. e.) koja je
bila lojalna Rimu, ga je u okovima isporuila. Karatak je poslan u Rim i tamo je bio izloen
javnosti. Karatak je poteen (Tacit prenosi njegov govor upuen Klaudiju), i skinuti su
okovi i njemu i lanovima njegove familije. Karatak je sa svojom familijom ostatak ivota
proveo na zemlji koju mu je Drava dodijelila. Ostorije Skapula je kasnije primio poasne
znake trijumfa ta pobjedu nad Karatakom. Ali je neasna predaja Karataka izazvala probleme
u brigatskom kraljevstvu i sukobe kraljice i njenog supruga Venutija (Venutius).
Kasnije kampanje u Britaniji
I pored zarobljavanja Karataka, rat u Britaniji je bio daleko od kraja. Siluri su zamalo unitili
rimski garnizon postavljen na njihovoj teritoriji. Gerilsko partizanski rat se nastavio
donosei velike gubitke legionarima i auksilijarima, jer su guste ume, movare, usjeci i
brdsko planinsko podruje dananjeg Velsa ili u korist ovom nainu ratovanja. Frustracije
su rasle pa je po Tacitu rimski zapovjednik izjavio : Kao to su nekada Sugambri pobijeni ili
preseljeni u Galiju, tako i ime Silura treba da nestane sa lica zemlje. ak su Siluri uspjeli da
zarobe dvije auksilijarne kohorte, i da u otpor uvedu dodatne britanske zajednice. Teina
ratovanja je doprinijela i preranoj prirodnoj smrti Ostorija 52. god. n. e. Novi legat Aul
1517
ORBIS ROMANVS
Didije Gal (Aulus Didius Gallus) se suoio sa problemom Silura i konstantnom nesigurnosti
u novoj provinciji. Siluri su ak porazili i jednu legiju. Ipak Didije je uspio da odbije napade
Silura.
Novi problem je bio na sjeveru kod Briganta, gdje je dolo do raskola u vladajuoj porodici.
Kartimandua se razvela od Venutija, zamijenivi ga sa Velokatom (Vellocatus) koji je bio
obini Venutijev titonoa. To je dovelo do graanskog rata, i u poetku su Kartimanduine
pristalice zarobile brata i roake Venutija. To je dodatno razjarile njene protivnike (Venutije
je naao saveznike i van brigantskog kraljevsta) i oni su sa znatnom snagom napali
Kartimunduine pozicije. Rimljani su ovo bili predvidjeli i izvrili su intervenciju kako bi
zatitili svoga lojalnog saveznika. Veliki doprinos ovoj pobjedi je dala VIIII./IX. legija
Hispana, kojom je zapovijedao Cesije Nazika (Caesius Nasica). Interventne trupe i pored
estokih borbi su odnijele pobjedu. Venutije je godinama kasnije, koristei nestabilnost
godine etiri cara (68-69. god. n. e.), pokrenuo novu pobunu protiv Kartimandue sa pomoi
drugih britanskih zajednica. Ovaj put rimska pomo je bila nedovoljna i Kartimandua je
morala napustiti svoje kraljevstvo. Venutije je zagospodario brigantskim kraljevstvom,
nastavljajui rat sa Rimljanima.
Kada je Neron imenovan za princepsa, u Britaniju je doao i novi legat Kvint Veranije
(Quintus Veranius) 57. god. n. e. Veranije je bio dosta iskusan u rjeavanju problema
gerilsko partizanskog i hajdukog naina ratovanja. On je ranije bio postavljen za
namjesnika nove provincije Likije (Lycia) koju je u Maloj Aziji ustanovio Klaudije. Tamo je
uguio pobunu u podruju Cylicia Tracheotide. Veranije je upao u podruje dananjeg Velsa,
nanosei protivniku velike gubitke. Ali je ubrzo umro. Njega je 59. god. n. e. naslijedio na
legatskoj dunosti Gaj Svetonije Paulin (Caius Suetonius Paulinus; veliki pobjednik iz
mauritanskog rata), koji je nastavio agresivnu osvajaku politiku.
irenje provincijskog sustava
Klaudijevo doba je bilo obiljeeno i pretvaranjem u provincije i pojedinih potinjeni
saveznikih podruja. Traka kraljevina je odbrojavala zadnje dane postojanja. Remetalk
III, najstariji sin tragino umorenog Kotija III., i Antonije Trifene je umro 38. god. n. e. Inae
je veliku ulogu u vladavini Remetalka III., imala i njegova majka Antonija Trifena (Antonia
Tryphaena). Ona je bila vrlo ugledna pontska princeza sa jakim porijeklom i genetskim
vezama sa dobrim dijelom kraljevskih porodica na Istoku, a ujedno je bila i praunuka Marka
Antonija, preko njegovog braka sa Antonijom Hibridom Mlaom (tako je i Klaudije bio njen
dalji roak). Voljom Kaligule, novi kralj sada ponovo politiki ujedinjenje Trakije je postao
Remetalk II. Antonija Trifena je nakon smrti sina nastavila udobno i potovano ivjeti u
Kiziku. Posljednji traki kralj Remetalk II. je sa tronom za suprugu dobio i svoju prvu roaku
Pitodoris II. (sestru Remetalka III., ime su se nastojale izmiriti dvije zavaene linije
kraljevske dinastije) sa kojom je zajedniki vladao. Meutim, njihova vladavina je zavrila
smru Remetalka II. (moda ubijen od pobunjenika ili po nareenju svoje supruge) 46. god.
1518
ORBIS ROMANVS
n. e., a Trakija je pretvorena u rimsku provinciju. Jedan dio (i to sjeverniji prema Dunavu)
ranijeg trakog kraljevstva je prikljuen provinciji Meziji.
Potinjeno savezniko kraljevstvo Norik (Regnum Noricum) na vanom dijelu dunavskog
podruja, je isto formalno anektirano i pretvoreno u provinciju. U zapadno-alpskom podruju
je stvorena jo jedna mala provincija Alpes Poeninae/Alpes Graiae/ Alpium Atrectianarum et
vallis Poeninae, koja je pokrivala nekadanje podruje Salasa i u kojoj se nalazio prolaz
Veliki sv. Bernard (Poeninus mons). Blizu prolaza se nalazilo svetilite posveeno
Poeninskom Jupiteru (Iupiter Poeninus). Klaudije je u provincijski sustev uveo i Likiju, iako
je njen unutarnji sustav kao federacije likijskih gradova zadran. To pokazuje da je Klaudije
bio racionalan i praktian upravitelj koji je potovao zeteeno stanje, ako naravno ono moe
funkcionirati i u okvirima provincijskog sustava. Sa Judejom je bila neto zanimljivija i dua
pria. Odmah po dolasku Klaudija na princepski tron, on je svome dugogodinjem prijatelju
Herodu Agripi prepustio Judeju, Samariju i Idumeju, odnosno pretvorio je ovu zemlju kojom
je do tada upravljao prokurator u potinjenu savezniku kraljevinu. Njegovom istoimenom
bratu (Herod V.) je kao potinjeno savezniko kraljevstvo predan Halkis u dananjem
Libanu. Tako je Herod Agripa, unuk Heroda Velikog i Mariamne (princeze iz hasmonejske
dinastije) obnovio bar privremeno Idumejsku dinastiju kao kralj Jevreja, istina zavisan od
rimske sredinje vlasti. Herod Agripa je ak vladao veim podrujem nego njegov djed, i bio
je najmoniji vladar na Levantu. Herod Agripa je za vrijeme svoje kratkotrajne vladavine dao
da se izgradi veliki broj javnih graevina i objekata u gradovima Berytusu, Sebaste,
Heliopolis i Cezareja. Pokazivao je i izrazitu ar za judaizmom, od kojeg se bio prilino
udaljio u ranijim dobima ivota. Jevrejska tradicija ima vrlo pozitivno miljenje o njegovog
trogodinjoj vladavini, dok ga ranokranska tradicija pamti kao vrlo negativnu osobu i
vladara. Meutim, neke druge aktivnosti nisu izazivali ba oduevljenje kod princepsa i
prijatelja Klaudija, kao to je jaanje prijateljstava Heroda Agripe sa susjednim potinjenim
saveznikim kraljevima i kneevima (od kojih je neke primao u Tiberijadi). Klaudijeve
sumnje su ga sprijeile da zavri izgradnju fortifikacija sa kojima je namjeravao okruiti
Jerusalim. Nakon smrti Heroda Agripe 44. god. n. e. u Cezareji, Judeja i Samarija su vraene
pod direktnu provincijsku upravu Rima. Sloena slika Judeje i lokalni antagonizmi, posebno
izmeu Judejaca i Samaritanaca, doprinosili su nesigurnoj situaciji u ovom podruju. Tako je
dolo i do sukoba izmeu ove dvije zajednice, u koje se bio upetljao i tadanji prokurator
Ventidije Kuman (Ventidius Cumanus). Zanimljivo je da se opisi Josipa Flavija i Tacita o
ovim deavanjima i umijeanosti rimskih prokuratora ne slau. Vjerojatno je tanija verzija
koju daje Josip Flavije. Marko Julije Agripa II., sin Heroda Agripe, je 48. god. n. e.48
odreen za novog kralja Jevreja (ustvari naslijedio je Halkis, nakon smrti svoga strica
48
Sa svojom suprugom Kiprijom je imao jednog sina i tri keri : kasnije uvenu Bereniku (28. poslije 81. god.
n. e.), Mariamne (roena 34. god. n. e.) i Druzilu (38. 79. god. n. e.; iji je drugi suprug bio rimski prokurato
Antonije Felix, inae mlai brat monog osloboenika Palanta). Daleki genetski potomci Heroda Agripe su
nali svoje mjesto u visokoj hijerarhiji rimskog svijeta.
1519
ORBIS ROMANVS
1520
ORBIS ROMANVS
49
Narod koji je ivio u oblasti izmeu rijeka Odre i Visle. Jo uvijek nije raiena njihova etnika i jezika
pripadnost, iako ih veina naunika smjeta meu Germane, a jedan manji dio i u slavensku etniku zajednicu.
1521
ORBIS ROMANVS
I pored toga to je rimska trajnija kontrola obuhvatala samo najzapadnije germanske narode (npr. Ubijci,
Batavci...itd.), utjecaj koji je rimska kultura ostvarivala na germanske zajednice u ovom periodu je veliki. To se
vidi u tome to su nazivi za povre i cvijee kod germanskih naroda veinom porijeklom iz latinskog jezika.
Sve njemake rijei koje se odnose na kamen i ciglu, i uope na zidanje su latinskog porijekla (ziegel = tegula,
kalk = calx, mrtel = mortarium, mauer = murus, keller = cella, kammer = camera, kloster = claustrum, kerker
= carcer, strasse = stratum... itd.).
Istok se nije smirivao, i graanski ratovi u Iranu i Jermeniji su prijetili rimskim pozicijama.
Dodatno je i nerazumna Kaligulina politika imala odreene posljedice. Parti su ak povratili i
pozicije u Jermeniji, gdje je 37. god. n. e. na vlast doao proiranski Orod. Sa smru Artabana
II. u Iranu su izbili neredi, uzrokovani time ko e biti novi vladar. Glavni pretendent je bio
Gotarz II., adoptivni sin Artabana II., koji je pogubio Artabana III. (sina Artabana II.),
njegovu suprugu i sina. To je izazvalo napad Vardana (moda mlaeg sina Artabana II.) koji
je za dva dana sa vojskom preao 3000 stadija (oko 450 km.). To je iznenadilo Gotarza II.,
koji je morao bjeati. Jedino je veliki grad Seleukija (u dananjem sredinjem Iraku, kod
dananjeg Bagdada) odbio da prizna vlast Vardana. Radi toga je Seleukija stavljena pod
opsadu, a za to vrijeme Gotarz II. je uz pomo (iranskih naroda) Daksa i Hirkanaca zapoeo
ponovo graanski rat. Vardan je bio prisiljen da napusti opsadu Seleukije i da se ulogori u
dalekoj baktrijskoj ravnici. Taj graanski rat u iranskom svijetu je pokuao iskoristiti
Mitridat, (gruzijski ; nekadanji jermenski kralj, koji je bio ranije u baen u
tamnicu po nareenju Kaligule) kako bi povratio vlast u Jermeniji. Svesrdnu pomo mu je i
informacijama i vojskom pruao brat Farazman, inae kralj Iberije, a i rimska intervencija je
bila pokrenuta u korist Mitridata kako bi se u Jermeniji eliminirali propartski elementi.
Rimsko iberska intervencija iz 42. god. n. e. je bila i vie nego uspjena. Demonakt, partski
satrap Jermenije, je bio potuen i Jermeni vie nisu pruali otpor. Manji otpor je jo pruao
Kotij, kralj Male Jermenije, ali samo jedno Klaudijevo pismo prisili i njega, pa cijela
Jermenija prihvati vlast Mitridata.
Meutim, odnosi izmeu brae nisu ostali idilini, i oko 51-52. god. n. e. Farazman je naveo i
podrao svoga sina Radamista (Rhadamistus, ) da napadne svoga strica (ujedno i punca, jer je
oenjen njegovog kerkom Zenobijom) i preotme mu Jermeniju. Izdan od potkupljenog
rimskog zapovjednika utvrde u koju se sklonio, Mitridat se predao i bio je pogubljen.
Kapadokijski namjesnik Julije Pelign (Iulius Paelignus) je ipak napao i pustoio Jermeniju
(kasnije je preao na stranu Radamista), dok je sirijski legat Gaj Umidije Durmije Kvadrat
(Caius Ummidius Durmius Quadratus, kasnije e biti i legat Gornjeg Ilirika) poslao trupe
(pod komandom Helvidija Priska) da uspostave red, ali je opozvan jer oficijelni Rim nije
elio rat sa Partima. Iransko partski ah nad ahovima Vologes I. je isto nastojao
iskoristiti priliku i poslao je vojsku, izbacujui Iberce i postavljajui svoga brata Tiridata za
vladara Jermenije. Ali je zimska epidemija koja je izbila prisilila Parte na povlaenje, a
Radamist se vratio strogo kanjavajui one jermenske gradove koji su se bili predali Partima.
To je dovelo do pobune 54. god. n. e. i Radamist je morao bjeati sa svojom trudnom enom
Zenobijom. Dok su bjeali Zenobija je ubijedila Radamista da je ubije kako ne pala u ruke
neprijatelju. Iako je bila teko ranjena i ostavljena, ona je preivjela i naena od nekih
1522
ORBIS ROMANVS
pastira. Oni su je odveli do Tiridata, koji se prema njoj odnosio sa stilom, potovanjem i
tretirao ju je kraljevski. Kasnije je Radamist umoren po nareenju svoga oca, zato jer je
navodno planirao zavjeru protiv njega. Tiridatovo postavljanje na tron Jermenije izazvalo je
teak i dugotrajan rat partskog Irana sa Rimskom Dravom u vrijeme vladavine princepsa
Nerona.
U Iranu je ipak dolo do sporazuma izmeu Gotarza II. i Vardana, po kojem je ovaj potonji
imao vie uvjeta da zadri kraljevsko dostojanstvo. Sam Gotarz II. se povukao u
unutranjost Hirkanije, a Seleukija je nakon 7 godina mirno prihvatila Vardanovu vlast. Ipak
on nije uspio da povrati Jermeniju, jer mu je sirijski legat Vibije Mars u sluaju napada na
Jermeniju zaprijetio ratom. U meuvremenu se Gotarz pokajao to je odstupio sa vlasti i
ponovo je sakupio vojsku. Do bitke je dolo kod rijeke Erinde (granina rijeka Hirkanije) u
kojoj pobijedi Vardan, koji je nastavio uspjenu ofanzivu sve do u dubinu tadanjeg iranskog
svijeta. Na mjestu krajnjeg dosega na rijeci Sinde (misli se da je to danas rijeka Heri Rud kod
Herata) dade da se podigne spomenik u kojem se navodilo kako nijedan od Arsakida nije
prije Vardana ubrao danak od tih udaljenih naroda. Ali Vardan nije dugo uivao u vlasti i
pobjedi, jer je sklopljena zavjera i on je ubijen 47. god. n. e. kada je uestvovao u lovu. To je
ponovo izazvalo nemire u Iranu i ponovo su se javili pretendenti. Ali je vlast prigrabio
Gotarz II. koji je svojom svirepou i razuzdanou doveo do toga da partski velikai od
Klaudija zatrae za novog aha nad ahovima Meherdata (sina Vonona I., koji se tada u
Rimu nalazio kao talac). Klaudije je tadanjem legatu Sirije Gaju Kasiju (direktnom potomku
uvenog Kasija, Cezarovog ubice), osobi kojoj Tacit posveuje niz vrlina i sposobnosti
(izmeu ostalog bio je odlian pravnik), naloio da otprati Meherdata do Eufrata. Meherdat
je preao Eufrat 49. god. n. e., ali je ubrzo pobijeen (po Tacitu on se nije drao Kasijevih
savjeta) i zarobljen od Gotarza II., koji je naredio da se on unakazi (iako mu je potedio
ivot, pa i pustio ga na slobodu), tako to su mu odrezane ui. Gotarz II. je 51. god. n. e.
zakratko naslijeen od Vonona II. (vjerojatno brata), a zatim od Vologesa I. (sina Vonona II.)
koji je konano uspostavio trajniju vladavinu (i pored niza iskuenja, ratova i problema) u
iranskom svijetu od 51. do 78. god. n. e.
U Klaudijevo doba rjeavano je i pitanje Bosporske kraljevine na sjevernoj obali Crnog
mora. Njome je jo uvijek vladala dinastija potekla od uvenog pontskog kralja Mitridata VI.
Eupatora Dionisa. Nakon smrti Asandera 17. god. p. n. e., kraljica Dinamis je bila prisiljena
da se uda za Rimljanina Skribonija koji je uzurpirao vlast. Ali je dolo do intervencije
Rimljana pod vodstvom Marka Vipsanija Agripe i postavljen je za vladara Bosporske
kraljevine Polemon I. Pontski (vladao 16. 8. god. p. n. e.), koji je oenio Dinamis (koja je
umrla 14. god. p. n. e.) Nakon Polemonove smrti, za kralja je proglaen Aspurg, sin Asandera
i Dinamis. Aspurg je vladao prilino dugo od 8. god. p. n. e. do 38. god. n. e., i uspostavio je
neprekinutu vladarsku dinastijsku liniju sve do 341. god. n. e. Aspurg je postao i rimski
graanin pa je uzeo i ime Tiberije Julije (Tiberius Iulius). Ovo ime su zadrali i svi sljedei
bosporski kraljevi, dodajui i tree ime pontskog, trakog, sarmatskog, grkog, domaeg
porijekla. Aspurg je sa svojom suprugom Gepepiris (Gepaepyris, , inae traka
1523
ORBIS ROMANVS
princeza, kerka Kotija III. i Antonije Trifene) imao dva sina Mitridata (Tiberius Iulius
Mithridates Philogermanicus Philopatris,
) i Kotija (Tiberius Iulius Cotys Philocaesar Philoromaios Eusebes,
' E). Tiberije Mitridat je u pravom smislu
bio bioloki potomak niza dijadokih vladara i helenistikih kraljeva (tako sjedinjujui grkomakedonsko nasljee), iranskih i maloazijskih velikaa i kraljeva, trakih kraljeva i Marka
Antonija. Kada je Aspurg umro 38. god. n. e., Mitridat je postao zajedniki vladar sa svojom
majkom, a onda je prvih godina Klaudijeve vladavine njemu preputana itava Bosporska
kraljevina. Klaudije ga je priznao i imenovao kao legitimnog vladara, ali ga je 46. god. n. e.
iz nepoznatih razloga smijenio i zamijenio sa mlaim bratem Tiberijem Kotijem I.
Intervenciju rimskih trupa u Bosporskom kraljevstvu je vodio tada istaknuti senator i legat
Mezije Aul Didije Gal/Aulus Diddius Gallus. Aul Didije je za svoj uspjeh nagraen sa
poasnim znacima trijumfa (ornamenta triumphalia). Nakon toga je povuen gro
interventnih trupa, a ostavljeno je samo nekoliko kohorti pod komandom rimskog viteza Gaja
Julija Akvile (Caius Iulius Aquila). To je pokuao iskoristiti Mitridat, koji je nakon
zbacivanja lutao od jednog mjesta do drugog u zaleu Crnog Mora. On je poeo da poziva
oblina sarmatska plemena na ustanak i da na svoju stranu privlai prebjeglice. Uspio je da
sakupi vojsku i da svrgne kralja sarmatskog naroda Dandarida (naseljavali dananji Kuban) i
preuzeo kraljevsku ast. Za to su saznali Akvila i Kotije i bili su u potpunosti svjesni
opasnosti, posebno jer je Zorsin, kralj sarmatskih Siraka (u podruju rijeke Hipanisa/juni
Bug) ponovo poeo sa upadima u Bosporsko kraljevstvo. Oni su poslali poslanike Eunonu,
kralju sarmatskih Aorsa (u podruju rijeke Tanais/Don) traei pomo, to su i dobili. Aorsi
su trebali dati konjicu, a Rimljani da preuzmu opsadu naselja i gradova. Tada je zapoela
zdruena operacija Rimljana, sarmatskih Aorsa i Bosporana lojalnih Kotiju u podruju
dananje june Ukrajine i dananjih krajnjih jugozapadnih dijelova Rusije. Ubrzo su zauzeli
dandarski grad Sozu, a zatim krenu na Sirake. Zauzeli su naselje Uspu, u kojoj je prireen
stravian masakr nad njenim stanovnicima. To je utjeralo i strah Zorsinu, koji je odluio da
prestane sa otporom. On je pao niice pred kipom Klaudija. Trupe koje je predvodio Akvila
tako su u stepama dananje Ukrajine 49. god. n. e. izvele briljantnu operaciju po Tacitu na
slavu rimske vojske koja je, bez kapi krvi, stajala sada kao pobjednica, to se pouzdano zna,
na tri dana mara od Tanaisa.
Ali na povratku morskim putem, neki transportni brodovi su se razbili od obale Tauride, gdje
su prevoeni vojnici bili napadnuti i ubijeni od nekih domorodakih zajednica.
Mitridat je traio bilo kakvo utoite, i otiao je Eunonu i traio milost. Eunon se smilovao i
poslao je pismo Klaudiju molei ga za Mitridatov ivot i da ne bude proveden u trijumfalnoj
povorci. Klaudije je i pored premiljanja, ipak prihvatio savjete da se ne ulazi u novi sukob u
crnomorskim stepama nego da se obea Mitridatu poteda. Nakon toga je Mitridat predat i u
pratnji pontskog prokuratora doveden u Rim. Mitridat je nastavio ivjeti u relativnom
luksuznom okruenju sve do Galbine vladavine 68. god. n. e., kada je pogubljen. Bosporska
kraljevina je ostala u potinjenim saveznikim odnosima prema Rimu sve do samoga kraja
1524
ORBIS ROMANVS
svoga postojanja. Kotij I. je vladao od 46. do 63. god. n. e., a sa suprugom Eunice (koja je
pripadala viim grkim slojevima) je imao sina Reskuporisa I. (Tiberius Iulius Rhescuporis).
Rimsko graanstvo i njegovo irenje
Klaudije je 48. god. n. e. proveo cenzus, po kojem je bilo 5 984 072 rimska graanina.
Klaudijeva univerzalistika politika je otkoila i proces dodjele rimskog graanstva koje je
bilo prilino ogranieno od vremena Augusta. Tako se nastavila tradicionalna rimska politika
apsorbiranja potinjenog stanovnitva. Klaudije je dodjeljivao status kolonije, ili je osnivao
kolonije irom rimskog imperija. Dobar primjer prua nekadanje sjedite Ubijaca (Oppidum
Ubiorum, Ara Ubiorum) i oblinji veliki i stalni legijski kastrum (Apud Aram Ubiorum) koji
su 50. god. n. e. postali kolonija pod nazivom Colonia Claudia Ara Agrippinensium
(Klaudijevska Kolonija i Oltar Agripine; odatle potie i dananji naziv Keln; Cologne;
Kln). Ovo podruje dobilo rang kolonije u poast posljednje Klaudijeve supruge Agripine
Mlae, koja je 15. god. n. e. tamo roena. Tako je ova bitna gradska zajednica na Rajni
znatno unaprijeena u svome statusu, jer su svi njeni stanovnici dobili rimsko graanstvo, a i
kolonija je imala znatno vie prava i ugleda u odnosu na obini oppidum. U ovo vrijeme Keln
je imao nekih 30 000 stanovnika i bio je glavni grad Donje Germanije.
Klaudije je u okviru svoje univerzalistike politike, kojom je itav rimski imperij tretirao kao
jednu zajednicu, u Senat 48. god. n. e. uveo i predstavnike Heduanaca, a koji su ve odranije
imali status rimskih graana. Inae je ovo pitanje (na inicijativu samih Gala) kada je dolo na
dnevni red izazvalo veliku panju u javnosti, gdje su miljenja bila podijeljena. Otpor
odreenih uskogrudnih i konzervativnih krugova je bio dosta snaan, a njihova argumentacija
se zasnivala na prilino ksenofobnim stavovima : Zar treba cijela rulja stranaca da navali i
da nas maltene vrgne u ropstvo. Rije je ustvari o onom samodovoljnom dijelu senatorskog
sloja, koji je bio u strahu od gubljenja naslijeenih (a ne steenih) pozicija. Klaudije nije
podlegao toj negativistikoj kampanji i po ovom pitanju je pokazao prilinu odlunost. On je
odmah sazvao Senat i odrao govor u kome je nizom argumenata i primjera pokazao i
dokazao rimsku politiku otvorenosti, apsurdnost italskog ovenskog i ksenofobnog stava i
historijsku rimsku potrebu za kontinuiranom apsorbcijom radi dobrobiti i irenja moi
Drave. Nakon ubjedljivog princepsovog govora, Senat je donio pozitivnu odluku i prvi
rimski senatori iz nekadanje Kosmate Galije su doli iz naroda Heduanaca. Kopija ovog
govora je sauvana i na epigrafskom spomeniku iz Lugdunuma (Liona).
Sudski poslovi i legislativa
Klaudije je prilino ozbiljno shvatao svoja sudska ovlatenja i osobno je predsjedavao na
mnogim sudskim predmetima za vrijeme svoje vladavine, i to ne samo u Senatu. On je
predsjedavao i sudio i u najmanjim predmetima, koji nisu imali nikakve veze sa dravnim
poslovima. Klaudije je pridavao osobitu panju sudskoj proceduri, do u najmanji detalj.
Proirio je ljetne i zimske sudske sjednice, skraujui uobiajene prekide. Klaudije je
sproveo i zakon koji je zahtijevao da tuitelji ostanu u Gradu dok se odvijaju njihovi procesi,
kako je to bilo od ranije zahtijevano i od branjenika. Poveana je takoe i najnia starost za
1525
ORBIS ROMANVS
sudije porotnike na 25 godina, kako bi se dobila iskusnija sudska porota. Sudei po ovome,
Klaudije se ustvari najvie zanimao za preciznije reguliranje samoga sudskog postupka, ali i
poveavanjem znaenja i obuhvata sudskog sustava.
Meutim, izvorna graa (posebno kod Svetonija), uglavnom promatrajui i cijenjei po
pojedinim sluajevima, Klaudijev sudsko-legislativni angaman predstavlja anegdotalno i
varijabilno. Tako Svetonije kae da je Klaudije u svojim sudbenim istragama i odlukama
pokazivao izvanredno promjenljivo raspoloenje, pa je bio nekada obziran i otrouman, a
nekad nepromiljen i nagao, a ponekad je izgledao neiskusan i gotovo budalast. Ovakav
zakljuak je prije svega rezultat specifinosti postupka i rjeenja koja je nekada Klaudije
primjenjivao, a koji su voeni nekim njegovim miljenjem kako bi trebalo da izgleda sudski
postupak i presude. esto je improvizirao (ne vodei rauna o tradicionalnim odnosima u
rimskom suditu), mislei da e tako na neki nain bolje provoditi pravdu ili izvlaiti
priznanje i istinu. Klaudije se esto znao i potpuno bespotrebno uvui u advokatske rasprave,
predlaui ili donosei odreena rjeenja. Njegova pojedina rjeenja i nekonvencionalno
ponaanje na sudu su mogli dovesti do pada i autoriteta, pa je bio znao biti izloen i alama,
sarkazmima, nepotivanju pa i otvorenim uvredama, posebno od strane advokata.
Neka ena nije htjela priznati svoga sina, kako su dokazi za njeno materinstvo i protiv njega bili nepouzdani,
Klaudije ju je natjerao na priznanje time to joj je naloio da se uda za toga mladia. U odsutnosti jedne stranke,
vrlo je lako odluivao u korist prisutne bez obzira je li ko izostao svojom krivicom ili zbog kakve nude.
Jednom je neko na sudu povikao da falsifikatoru treba odsjei ruke. Klaudije je zatraio da se odmah pozove
krvnik sa maem i mesarskim stolom. Kod jedne se parnice protiv ovjeka koji je prisvajao rimsko graanstvo
meu advokatima vodila besmislena prepirka da li se optuenik ima braniti u togi ili u platu. Klaudije je elio
pokazati svoju nepovredivu nepristrasnost pa je odredio da optuenik mora mijenjati odjeu prema tome da li
govori tuitelj ili branitelj. Isto je tako u jednom sluaju izjavio pismeno : Glasam za onu stranku koja je iznijela
istinu. Jednom prilikom neki ovjek (vjerojatno advokat) ispriavao svjedoka kojega je car pozvao iz provincije,
i tvrdio da taj nikako ne moe doi, ali je dugo tajio razlog. I tek nakon dugog ispitivanja rekao je : umro je.
Mislim da je smio. Drugi je opet, zahvaljujui mu to doputa odbranu optuenika, zavrio rijeima :
uostalom, takav je obiaj. Advokati su toliko obiavali iskoriavati njegovu strpljivost da su ga kada je
odlazio sa svoga predsjednikog mjesta ne samo glasno zvali natrag, nego su ga takoer zadravali hvatajui ga
za krajeve toge, a nekada bi ga uhvatili i za nogu. ak je nekom Grku parniaru, u aru rasprave, izletjela
reenica i ti si starac i budala upuena Klaudiju. Jedan rimski vitez je bio optuen zbog neprihvatljivog naina
seksualnog odnosa prema enama, ali na temelju lane prijave njegovih protivnika. Kada je vidio da se na sud
zovu javne bludnce i sasluavaju kao svjedoci, bijesno je predbacio Klaudiju ludost i surovost i ujedno mu bacio
u lice pisaljku i ploice to ih je drao ruci, teko ozlijedivi Klaudiju lice.
1526
ORBIS ROMANVS
reafirmirao prava i slobode svih Jevreja u Dravi. Klaudije je potivao jevrejsku religiju i
ukinuto je nareenje o smjetaju statue u II. Hram u Jerusalimu.
Jedan istraitelj je otkrio da mnogi rimski graani koji su prebivali u gradu Trentu ustvari nisu imali graanstvo.
Klaudije je tada izdao edikt da se oni ipak smatraju rimskim graanima, jer bi proces oduzimanja nelegalnog
steenog graanstva velikoj masi samo izazvalo vee probleme i kaos. Rimsko graanstvo je inae bilo
nezakonito prisvajano i mnogi pojedinci su tvrdili i predstavljali se kao rimski graani, a da to ustvari nisu bili.
Ta problem je zato i esto bio predmetom sudskih rasprava. Klaudije je dostojanstvo rimskog graanstva
nastojao zatiti, pa je u individualnim sluajevima (za razliku od Trenta) vrlo strogo kanjavao za lano
prisvajanje rimskog graanstva. Oni osloboenici koji su se lano predstavljali kao vitezovi, su bili povraeni u
robovski status.
Klaudije se bavio svim i svaim u legislativi, pa je tako za vrijeme njegove vladavine izdan
bezbroj edikata sa tematikom od davanja medicinskih savjeta do moralisanja. Jedan od
najpoznatijih edikata se odnosio na status bolesnih robova. Klaudije je odredio da bolesni
robovi koje su gospodari ostavljali da umru u Asklepijevom hramu, a koji se uspiju spasiti,
ozdraviti i oporaviti se proglaavaju slobodnim. Time je prekinuta praksa da se gospodari
vrate po oporavljene robove i da ih zadre u vlasnitvu. Isto je tako donesen vrijedan edikt o
tome da se oni gospodari koji izaberu da ubiju bolesnog roba, nego da preuzmu rizik
ozdravljenja u Asklepijevom hramu, budu optueni za umorstvo. Ove Klaudijeve odluke su
predstavljale prilian zaokret u odnosu prema robovima, koji dobijaju i odreena kakva
takva prava zagarantirana javnim zakonodavstvom i od tada odnos gospodar rob vie nije
samo i u potpunosti privatno pravni i sopstveniko imovinski odnos, nego ulazi i u sferu
javnog interesiranja i odluivanja. Glavna posljedica je da rob vie nije imovina, sa kojom se
moe raditi ta se hoe i kako hoe.
Za vrijeme svoje cenzure Klaudije je izveo i jednu zanimljivu reformu, ubacujui u latinsku abecedu tri nova
slova (dva su trebala da imaju funkciju i sadrinu modernih slova W i Y). Klaudije je takoer pokuao da oivi
stari obiaj stavljanja taki izmeu rijei, jer se klasini latinski pisao ne odvajajui rijei, pa je uslijed toga
dolazilo do niza problema u razumijevanju teksta. Utjecaj historiografije na Klaudijev nain vladavine je
oigledan, to se ogleda u nizu njegovih poteza kao to je uvrtavanje heduanskih poglavara u Senat, mnogi
javni radovi za njegove vladavine su bili planovi Julija Cezara, cenzorski poslovi. Kao uenjak, Klaudije je bio i
jedan od nosilaca ideje o jedinstvenom grko rimskom identitetu i svijetu, pa je bio i privren i grkom jeziku.
Jednom strancu koji je dobro govorio i grki latinski Klaudije je rekao : Budui da si u oba naa jezika vjet...
esto je i u Senatu poslanicima iz grkog dijela imperija odgovarao itavim govorom na grkom jeziku. U ast
Klaudijevih historija Kartagine i Etruraca bio je uz stari muzej u Aleksandriji dograen i novi koji je nazvan po
Klaudijevu imenu. Ujedno je bilo odreeno da se svake godine na odreene dane u jednom muzeju ita
Etrurska historija, a u drugom Kartaginska historija i to sve knjige potpuno, a itali bi ih kao u predavaonici
pojedini recitatori izmjenjujui se nakon svake knjige.
ORBIS ROMANVS
1528
ORBIS ROMANVS
specifinost Klaudijevog dolaska na vlast, kod njega dodatno produbila elju za traenjem
podrke u senatorskim i viim krugovima, tako to bi se predstavljao kao ovjek
institucionalnog sustava koji je samo primus inter pares (prvi meu jednakima). Za vrijeme
redovnih sjednica Senata je sjedio meu senatorima, govorei kada doe red na njega, a kada
bi predlagao i uvodio neki zakon, sjedio je izmeu konzula odravajui svoju poziciju
nosioca tribunskih ovlatenja. ak je po nastupu svoga principata pokazivao skromnost i
umjerenost, pa je odbio poasni naziv imperator i prevelike poasti. Dozvolio je Senatu da
emitira svoj bronani novac (sa titlom na reversu SC = senatus consulto, odobreno od
Senata) prvi put od Augustovog vremena, ime se eljela pokazati autoritativnost i
suverenost Senata. A pod senatsku nadlenost su prebaene i provincije Makedonija i Ahaja.
Poticao je i debatnu aktivnost (ak ako je rije i o njegovim prijedlozima) u Senatu, eljei da
ova institucija postane efikasno i reprezentativno tijelo. U svrhu dizanja digniteta Senata, za
vrijeme Klaudijeve cenzure koju je obavljao sa Lucijem Vitelijem, mnogi senatori i vitezovi
koji nisu zadovoljavali kriterije i kvalifikacije su napustili svoje redove. Ustvari sama
klaudijevska administracija ih je otpisala, ali im je ponudila dostojan izlaz tako to im se
dozvolilo da dobrovoljno (dajui ostavke) napuste senatski i viteki red. Opet je u Senat
dovodio sposobne, ugledne i bogate provincijalce. Klaudije je i u okviru cenzura poveao i
broj patricijskih familija, slijedei primjere Lucija Junija Bruta i Julija Cezara. Ova odluka u
tadanjim uvjetima nije imala neko praktino znaenje, izuzev poboljavanja dostojanstva.
Brisanjem nekih lanova Senata i vitekog reda, te uvoenjem novih lanova kao i
poveanjem broja patricija klaudijevska administracija je teila i da u ovim redovima dobije
to vie podravalaca i lojalista. Mogue je da je poduzimanje cenzusa bilo motivirano i
protuklaudijevskim urotama u kojima su uestvovali senatori.
Ipak elje i nade su jedno, a odvijanje praktine situacije drugo. Neformalni centri moi
(administracija koju vode osloboenici i kruoci njegovih supruga, prvo Mesaline a kasnije
Agripine Mlae) koji su se oko Klaudija razvili ve na samom poetku njegove vladavine su
doprinijeli da Klaudijev odnos sa Senatom ne proe ba idilino. Ovi centri moi deifnitivno
nisu bili raspoloeni za jaanje starih dravnih institucija, izuzev ako u konkretnim
situacijama njima ne koriste. A i u samom Senatu je postojala odreena struja koja nija imala
ba blagonakloni stav prema Klaudiju.
Tako se Klaudije naao razapet izmeu ovih formalnih i neformalnih struktura, to se dobro
vidjelo u aferi sa Apijem Silanom i prvoj protuklaudijevskoj uroti i Skribonijanovoj buni i
pokuaju obnove Republike.
Klaudije je u toku svoje vladavine bio suoen sa jo nizom urota i pokuaja atentata. Tako je jednom neki
ovjek iz naroda bio zateen sa bodeom u blizini njegove spavaonice. Otkrivena su i dvojica vitezova koji su
ga na ulici vrebali sa bodeom i lovakim noem, kako bi napali. Protiv Klaudija je bila 46. god. n. e. skovana i
urota koju su vodili Azinije Gal i Statilije Korvin, inae unuci uveni govornika Azinija Poliona i Mesale. U
jednoj zavjeri (iz 47. god. n. e.) su uestvovali Kornelije Lupus (Cornelius Lupus), Lucije Saturnin (Lucius
Saturninus) i Pompej Pedo (Pompeius Pedo). Posebno je bila opasna situacija vezana za Mesalininu aferu.
1529
ORBIS ROMANVS
Nakon uguenja Skribonijanove pobune i uslijed niza neuspjelih urota Klaudije se potpuno
odrekao republikanizma i sve se vie oslanjao na birokratiju i svoju supruge Mesalinu,
kasnije Agripinu Mlau. Klaudijevska administracija je onda poela i smanjivati senatske
nadlenosti, pa je npr. uprava nad bitnom Ostijom nakon gradnje nove luke prebaena na
carskog prokuratora. Slino se desilo i da upravom nad mnogim financijskim i resursnim
stvarima, koje su prenoene na osobe imenovane od princepsa ili na osloboenike. Time se
vlast i uprava poela centralizirati sve vie i vie u neposrednom carskom okruenju. Tako je
paradoksalno upravo za vladavine Klaudija stvorena i formalizirana struktura koja je vie
podsjeala na upravnu shemu orijentalnih despotija, nego na antiko, grko rimsko
shvatanje politiko upravnih i institucionalnih odnosa. Naravno, proces konane
strukturalne zamjene je prilino dugo trajao, obilovao je nizom promjena i modificiranja i
zavren je tek sa uspostavom dominata.
I Klaudijevska vladavina je osvjedoena sumnjivim likvidacijama i namjetenim sudskim procesima. Zanimljiv
je sluaj mladia Gneja Pompeja Velikog (Cnaeus Pompeius Magnus), koji je po majci Skriboniji bio bioloki
potomak Pompeja Velikog (u carsko doba je bilo uobiajeno da rimski nobili odbace agnatska imena po
oevom porijeklu, i preuzmu uglednija i istaknutija imena predaka po majinoj, kognatskoj liniji). On je po
adoptivnoj liniji bio i potomak (bolje rei nosilac imena) i drugog trijumvira Krasa. Poto je Pompejev otac
Kras Frugi (Marcus Licinius Crassus Frugi) poetkom Klaudijeve vladavine bio u milosti kod Klaudija, mladi
je vjenan sa princepsovom kerkom Klaudijom Antonijom. Meutim, 47. god. n. e. Pompej i njegovi roditelji
su bili pogubljeni. Po Svetoniju Pompej je bio umoren dok je bio u krevetu sa svojim homoseksualnim
ljubavnikom. Kasije Dion krivicu za ova pogubljenja baca na Mesalinu, koja se plaila da bi Pompej sa svojim
familijarnim backgroundom i vezom sa Klaudijem mogao predstavljati konkurenciju njenoj djeci. U smrt je
natjeran i istaknuti senator i konzular Valerije Azijatik (Valerius Asiaticus), koji nije ni imao suenje u Senatu,
nego je uhapen (Mesalininim intrigama i optubom Suilija) i sasluan meu etiri zida u princepskim odajama
i to u prisustvu Mesaline. Mesalinina zavist i ljubormora su odveli u smrt i Popeju Sabinu (Poppaea Sabina;
majku kasnije uvene Neronove supruge Popeje). Mesalina je odgovorna i za smrt Germanikove kerke Julije
Livile, koja je ve na samom poetku Klaudijeve vladavine bila optuena za preljub sa Senekom (kasnije
Neronovim tutorom i uvenim stoikim filozofom). I Julija Livila i Seneka su protjerani, a ubrzo je dolo i
nareenje za njenu egzekuciju. Seneka je preivio, a ostatke Julije Livile je vjerojatno prenijela u Rim i
pohranila u Augustovom mauzoleju sestra Agripina Mlaa. Mesalina je odgovorna i za smrt Julije, kerke
Druza i unuke prijanjeg princepsa Tiberija.
1530
ORBIS ROMANVS
1531
ORBIS ROMANVS
dobrih slubenika dravni administrativni aparat, bez obzira ko se nalazio na elu Drave i bez obzira sa kojim
se Drava iskuenjima suoavala, nije jae zakripao u I. i II. st. n. e. Naravno, ti osloboenici i robovi koji su
obnaali javne slube i imali odreenu administrativnu mo su izazivali prezir tadanjih Rimljana. Juvenal
srdbom jer ga je vrijealo to u Rimu za vrijeme vladavine Trajana, mora gledati kako sinovi slobodnih ljudi
ponizno prate robove bogatih : Divitis hic servo claudit latus ingenuorum filius.
Ova zabrana druidskog kulta je bila neubiajena mjera po dotadanju rimsku praksu
prihvatanja i uvaavanja vjerskih i religijskih osjeanja, uvjerenja i obreda. Meutim,
druidski kult je ipak u proturjeju sa tadanjim smjernicama razvitka i rimske Drave, i grko
rimske mediteranske kulture. U prvom redu rije je o upornom odravanju kultno
obrednog rtvovanja ljudi. Jednostavno reeno, tadanji rimski svijet nije mogao u sebe
apsorbirati i tu vrstu kultova. rtvovanje ljudi u kultno obrednom smislu je odavno
naputeno u grko rimskoj kulturi i u ranom principatu se smatralo odrazom divljatva i
barbarstva. Naravno, druga strana medalje je koliko je ovo shvatanje bilo ustvari licemjerno
od strane tadanjeg drutva rimskog Mediterana, koje se oduevljavalo gladijatorskim
borbama (koje su direktno potekle iz kultnih munera) i naumahijama. Klaudije koji je prosto
volio gladijatorske igre i prireivao naumahije kako bi zabavio sebe i narod, iskreno je
1532
ORBIS ROMANVS
smatrao (uz mnoge druge rimske i grke tadanje istaknute pojedince) da treba dokinuti
prinoenje ljudskih rtava, jer to nije u skladu sa civilizacijskom misijom koju treba Rim da
promie meu narodima i zemljama. Nedavno pronaeni arheoloki dokazi u Francuskoj
(tadanjoj Galiji) i Britaniji potvruju pisanje klasinih pisaca o ljudskim rtvama koji su
prinoeni u okvirima druidskog kulta. ak se moe govoriti ne samo o individualnom
rtvovanju, nego o prinoenju ljudskih rtava en masse. Tako se moe odbaciti miljenje
pojedinih historiara i pisaca koji su tvrdnje o prinoenju ljudskih rtava u okviru druidskog
kulta odbacivali kao rimsku imperijalistiku propagandu.
U vrijeme rimske invazije Britanije, druidi su kao jednu od duhovnih mjera sa ciljem zaustavljanja prodora
rimske armije masovno primjenjivali ljudsko rtvovanje, kako bi na jednoj umilostivili boanstva, a na drugoj
metafizikim putem poveali snagu britanskih ratnika. Dokazi o tome moda se nalaze i u jednoj peini u
Alvestonu u dananjoj Engleskoj, gdje su pronaeni skeletni ostaci do 150 ljudskih indvidua, kao i ostaci pasa.
Vjerojatno su i ljudi i psi rtvovani od strane druida, a kako se ini sudei po pojedinim prerezanim ljudskim
kostima, kotana sr je bila vaena i mogue je da je bio primjenjivan ritualni kanibalizam. O druidskom
ritualnom primjenjivanu ljudskih rtava dokaz prua i otkrie mumificiranog lea ovjeka iz Lindowa. Sudei
po nekim anatomskim karakteristikama lea, on je vjerojatno poticao iz viih slojeva domorodakih Brita, a
rtvovan je kako bi se dobila metafizika pomo vjerojatno uslijed pohoda Svetonija Paulina prema otoku
Moni.
Inae kultno obredno prinoenje ljudskih rtava ima vrlo jaki efekt na one koji prinose, one
u ije ime se to obavlja i zajednice u kojima se to javno ini. Tu uvruje ljude u cilju radi
kojeg se podnose ljudske rtve, kao i veze pojedinaca i zajednice sa samim kultom. Ljudska
rtva je najvea rtva koja se moe prinijeti, radi ega je i kult u okviru kojeg se prinosi jak,
stabilan i utjecajan.
Uz to, druidski kult sa svojim konzervativnim i tradicionalnim obredima je predstavljao i
najveu branu procesu apsorbcije Galije u rimski svijet, odnosno usporavao je proces
kulturne romanizacije u sjevernoj i sredinjoj Galiji. Kako bi se Galija romanizirala u rimsko
kulturno, nacionalno i politiko tijelo, bilo je neophodno da se taj kult eliminira. Iako je
druidizam u kontinentalnoj Galiji ubrzo iezao, on se odrao u podruju keltskih otoka
(Britanije i Irske) jo prilino dugo. U Irskoj se moda odrao sporadino sve do u VII. st.,
kada je ovaj otok ve bio prilino kristijaniziran. Zanimljivo je da je staroirska rije za
magiju drudecht. Irska mitologija spominje i ene druide = druiditkinje. U Velsu je
nestajao od rimskog osvajanja pa sve do isto VII. st., mada su se slube barda i vidovnjaka
(na velkom dryw inae velki je direktna izvedenica iz starobritanskog) odravale u
srednjovjekovnom keltskom Velsu sve do u XIII. st. Danas je u Britaniji, Francuskoj i Irskoj
prilino rairen neo-druidizam, kao posebna religijska i spiritualna pojava.
Pojava kranske sekte je uzrokovala nemire unutar jevrejske zajednice u Gradu. U to
vrijeme se kranstvo smatrala samo jednom od sekti jevrejstva, i koja je nepriznata od strane
oficijelnog jevrejstva. To je tadanje judeokrane dovodilo u neprestani sukob sa
ortodoksnim jevrejstvom, pa je i njihova pojava u Rimu izazvala probleme unutar te
jevrejske zajednice. Klaudije, koji se zalagao za stabilnost i bio protiv religijskog radikalizma
i prozelitizma je po Svetoniju Jevreje (vjerojatno se misli ustvari na judeokrane), koji su
1533
ORBIS ROMANVS
na nagovaranje Hresta neprestano izazivali nemira, protjera iz Rima. Inae tadanji Rimljani
uope nisu razumijevali abrahamizam i njegov dogmatski pristup religijskim pitanjima, pa su
ga promatrali (samim tim i njegove denominacije) kao neto egzotino.
Igre
Sudei po izvornoj grai, Klaudije je bio veoma veliki poklonik igara. Po Svetoniju priredio
je vie velianstvenih predstava, i to ne samo redovne i na obinim mjestima nego i takve
koje je sam izmislio, i takve koje je iz starine ponovo uveo, osim toga na mjestima gdje inae
niko prije njega nije to uinio. Ubrzo nakon dolaska na princepski tron, Klaudije je
inaugurirao igre u ast svoga oca na njegov roendan. Odrane su i igre povodom posvete
Pompejeva teatra, koji je dao da se obnovi nakon jednog poara. Priredio je 47. god. n. e. i
Stoljetne igre/ludi saeculares (oznaavajui 800 godina od osnivanja Rima) pod
izgovorom da ih je August proslavio prije vremena, iako je i sam Klaudije u svom djelu o
Augustovoj religijskoj politici navodio da ih je August nakon dueg neodravanja na osnovi
pomnog kronolokog izrauna ponovo doveo u pravi slijed. Tom prilikom su, uz ostale
borbe, igre i zabave, u Circus Maximus nastupili djeaci i mladii iz nobilskih familija (meu
njima i Britanik i Lucije Domicije Neron) koji su na konjima izveli Trojansku bitku.
Izmeu Augustovih i Klaudijevih stoljetnih/sekularnih igara su protekle 74 godine, a zanimljivo je da ih je
ponovo priredio Domicijan. Na Domicijanovim sekularnim igrama iz 88. god. n. e. je kao lan kolegija
quindecimviri sacris faciundis i tadanji pretor prisustvovao veoma revnosno i Tacit, koji u svojim Analima
istie da je to oduvijek bio zadatak navedenog kolegija i da su upravo magistrati vrili svetene obrede kada je
ceremonija to zahtijevala. Sljedee i posljednje stoljetne igre je odrao Septimije Sever tek 204. god. n. e.
1534
ORBIS ROMANVS
slabost njegovog ivota, i zbog zaljubljive prirode je znao da se nae pod uticajem odlunijih
i bezkrupuloznijih ena. U tome pogledu posebno je znaajna njegova trea supruga
Mesalina, koju antiki pisci predstavljaju ne samo kao opasnu, bezkrupuloznu i raskalaenu
mladu enu, nego i kao nimfomanku u pravom smislu. Ona je imala itav niz ljubavnika, a
po Tacitu, Pliniju Starijem i Kasiju Dionu jednom je ak ila tako daleko da je priredila
takmienje sa jednom uvenom rimskom prostitutkom u tome koja e imati vie seksualnih
partnera u toku jedne noi. Mesalina je pobijedila. Njeno manipuliranje i razuzdanost su svoj
vrhunac doivjeli u periodu 47/48. god. n. e., kada se ona upustila u ljubavno seksualnu
vezu sa Gajem Silijem (Caius Silius), koji se smatrao najljepim mladiem u tadanjem
Rimu, a uz to je bio inteligentan i atraktivan. Mesalina ga je natjerala i na razvod od njegove
supruge Junije Lepide (Iunia Lepida Silana). Ovo e se pretvoriti u avanturu i aferu sa
nesagledivim posljedicama. Kada je Klaudije jednom prilikom otputovao u Ostiju, Mesalina i
Gaj Silije (inae tada designirani konzul) su proslavili svadbu (to je uglavnom dolo na
inicijativu Silija) sa svim svadbenim sveanostima. Izvorna graa nije ba u potpunosti
precizna kako je dolo do vjenanja, odnosno da li je Mesalina poinila bigamiju. Problem
nije bio sada samo u razvratnom ponaanju Mesaline, nego i u tome to je vjenanjem sa
Silijem (koji je adoptirao i njenu djecu) otvorena mogunost promjene na princepskom tronu
i zbacivanja Klaudija. Time bi se nali ugroeni i mnogi koji su se domogli moi i bogatstva
za vrijeme Klaudijeve vladavine. Ovaj in je prevrio mjeru, i svi oni koji su se plaili
promjene na princepskom tronu su sada morali da djeluju brzo. Osloboenici sekretari su
bili ti koji su odluili da je vrijeme za konanu eliminaciju Mesaline. Glavni pokreta i
nosilac itave prie je bio Narcis, koji je uz pomo Kalpurnije i Kleopatre (dvije prostitutke
bez kojih Klaudije nije mogao biti) uspio da pokrene Klaudija koji se nalazio u Ostiji na
akciju. Nakon osiguravanja lojalnosti pretorijanaca, pokrenut je brzi obraun sa Mesalinom i
njenim okruenjem i pristalicama. Uslijedila su masovna hapenja, a Mesalina je bila prilino
uplaena pa je ak uspjela uvjeriti i Vibidiju (najstariju meu vestalkama) da pokua uticati
na Klaudija da joj se da milost. Narcis je Klaudiju osigurao i cedulju sa spiskom Mesalininih
ljubavnika, a odveo ga je i u kuu Silija kako bi produbio njegovu ljutnju i bijes. Na tribunal
su dovedeni mnogi, ukljuujui i Silija koji je zatraio da to prije umre. Sa istom vrstinom
traili su i ostali ugledni rimski vitezovi, a koji su bili uhapeni to skoriju smrt. Po
Klaudijevom nareenju su pogubljeni mnogi istaknuti graani u javnom ivotu, a koji su se
nalazili u njenom lobiju ili su bili njeni ljubavnici. Pogubljen je i pored uvjerljive odbrane i
odreenog kolebanja i popularni glumac Mnester.
Tom prilikom je Mnester razredao odjeu kako bi pokazao tragove bia, a podsjeao je Klaudija neka se sjeti
svojih rijei kojima ga je obavezivao na pokornost Mesalini. Po Tacitu Mnester je izjavio : drugi su zgreili
zato to su bili potplaeni ili to su se nadali visokim poloajima, a ja zato to sam morao.
1535
ORBIS ROMANVS
Ali, da se u svome unutarnjem osjeaju, rimsko bie protivilo tome govori dovoljno i to to
se po Svetonije nije nalo ljudi koji bi slijedili primjer Klaudija i Agripine Mlae, izuzevi
nekog osloboenika i jednog primipilara (Tacit ga identificira kao viteza Aledija Severa).
Agripina Mlaa je odluila da svoju poziciju uvrsti i dodatno tako to je odluila da svoga
sina Nerona vjena sa Klaudijevom kerkom Oktavijom. Da bi se to postiglo ona je morala
razvrgnutu Oktavijinu vjeridbu sa mladiem i pretorom za 48. god. n. e. Silanom (Lucius
Junius Silanus Torquatus, inae i sam Augustov prapraunuk sin Apija Silana i Emilije
Lepide). On je mahinacijama Agripine Mlae i Lucija Vitelija lano optuen za incest sa
svojom sestrom Julijom Kalvinom. Silan je izbaen iz Senata, vjeridba je raskinuta, a
prisiljen je i da da ostavku na javnu funkciju. Silan je poinio samoubistvo na isti dan kada su
se Klaudije i Agripina Mlaa vjenali, dok je Kalvina prognana iz Italije. Oktavija je
zaruena i kasnije (53. god. n. e.) udata za Nerona, koji je sada sve vie grabio ka nasljedstvu
princepskog trona. ak se njegov lik poeo pojavljivati na novcima izdanim za vrijeme
Klaudija.
1536
ORBIS ROMANVS
Prvi suprug Agripine Mlae je bio njen dalji roak Cnaeus Domitius Ahenobarbus, inae sin Antonije Starije
(kerke Marka Antonija i Augustove sestre Oktavije). I sam je bio bliski roak Klaudija. Agripina Mlaa je sa
njim imala samo jedno dijete i to sina Lucija Domicija Ahenobarba (Lucius Domitius Ahenobarbus), poznatijeg
kasnije kao Neron. Ona i njena sestra Livila su bile protjerane od Kaligule, ali su nakon umorstva brata vraene
u Rim. Njen drugi suprug je postao Caius Sallustius Crispus Passienus, sa kojim nije imala djece. Agripina
Mlaa je otrovala svoga drugog supruga Pasijena Krispa.
Seneka
Lucije Anej Seneka (Lucius Annaeus Seneca, cc 4. god. p. n. e. 65. god. n. e.) je bio jedan
od najveih rimskih stoikih filozofa, a ujedno i pisac, dravnik, uitelj, dramaturg i
humanista. Njegova familija je porijeklom iz panske Kordove (Corduba), gdje je moda i
roen, a onda je kao vrlo mali djeak doao u Rim. Dalje porijeklo njegove familije je
vjerojatno italsko (moda iz Etrurije ili nekih oblasti istono). On je bio drugi sin istoimenog
oca (inae vrlo bogatog retoriara zabiljeenog u historiografiji kao Seneka Stariji u odnosu
na svoga poznatijeg sina koji se esto naziva Seneka Mlai ili samo Seneka) i majke Helvije
(Helvia). Senekin stariji brat Gallio je ostvarivao visoku politiko dunosniku karijeru u
Rimskoj dravi (pa je bio prokonzul Ahaje) a imao je jo jednog brata. Seneka je ostvario
iznimno obrazovanje, a veoma se isticao intelektom, a u stoicizam su ga uveli Atal (Attalus) i
Sotion, iako je imao uitelja i drugih filozofskih usmjerenja.
I pored toga to se odlikovao dosta slabim zdravljem, zapoeo je ostvarivati znaajnu
politiku karijeru i kretati se po cursus honorum. Jo u vrijeme vladavine princepsa
Tiberijem Seneka je stekao pristup u dvor i bio je imenovan kvestorom. Za vrijeme
Kaliguline strahovlade malo je nedostajalo da Seneka izgubi glavu, a Klaudije ga je protjerao
na Korziku. Svoj egzil je Seneka iskoristio u produbljivanju filozofskih i prirodnoslovnih
studija. Zahvaljujui intervenciji Agripine Mlae, Seneka je vraen u Rim i postao je
Neronov uitelj. Nakon povratka u Rim, Seneka se prilino predao svome zadatku da bude
tutor i uitelj mladom Neronu. I nakon dolaska na princepski tron Seneka e biti godinama
glavni savjetnik Nerona. Senekina supruga je bila Pompeja Paulina (Pompeia Paulina).
Seneka je bio vrlo plodan pisac, i obrauje najraznovrsnija pitanja. U njegovom opusu se
oitava stoiko poimanje ivota i etike. Tako je svemir ureen i voen racionalnom
providnou i podvrgnut razumnim naelima. Providnost, najvie boanstvo, koje Seneka
nekad zamilja kao apstraktno bie, ponekad ga identificira sa prirodom, a ponekad mu
1537
ORBIS ROMANVS
ORBIS ROMANVS
Agripina Mlaa je znala da dosta toga zavisi od podrke pretorijanske garde, pa je uspjela
izdejstvovati da se 51. god. n. e. za njenog prefekta postavi Sekst Afranije Bur (Sextus
Afranius Burrus). Meutim, Klaudije je izgleda sve vie i uviao pogubnost preputanja
eljama Agripine Mlae. Tako je nekoliko puta dao nedvojbene dokaze da se kaje to se
oenio Agripinom Mlaom, i to je unisio Nerona. Jednom prilikom je izjavio : i meni je
sueno da su mi sve ene pokvarene, ali ne i nekanjene. Posebnu je panju poeo isticati
Britaniku, kojeg je odluio postaviti za pravog nasljednika. Agripina Mlaa i njene pristalice
su postajale svjesne da bi im sigurna vlast mogla izmai. Uz to i personalni sukob izmeu
Narcisa i Agripine Mlae, koja je tada izgleda za ljubavnika imala Palanta se produbljavao.
Narcis je bio u potpunosti odan Klaudiju i dok je on u njegovoj blizini, teko bi se neto
nenadano moglo dogoditi princepsu. I on se polako okretao prema Britaniku, iako je
preuzimanje vlasti od ovog Mesalininog sina nesumnjivo moglo donijeti niz nevolja Narcisa,
koji je bio glavni akter obrauna sa Mesalinom. Narcis je sve manje vjerovao Agripini
Mlaoj, ali ga je u tim brigama jo pogodila i bolest. Da bi povratio snagu blagim
podnebljem i ljekovitim vodama otiao je u Sineusu. Sada na scenu stupa Agripina Mlaa, u
stilu svoje prabake Livije. Ona i svi oni koji su eljeli promjenu reima su bili svjesni da
moraju brzo i odluno da reagiraju, i da ovu priliku moraju da iskoriste. Osim toga, za samo
nekoliko mjeseci po rimskim zakonima Britanik postaje punoljetan. Uz pomo trovaice
Lokuste, eunuha Halota i osobnog Klaudijevog ljekara Ksenofonta otrovan je i usmren
Klaudije rano ujutro 13. X. 54. god. n. e.
U meuvremenu je bio sazvan Senat, u kojem se jo uvijek nije znalo za smrt Klaudija.
Agripina Mlaa i njene pristalice su krile smrt, dok se nije u potpunosti rijeilo pitanje
nasljednika. Agripina Mlaa je uspjeno uspijevala da smicalicama zadri u palati i
Klaudijevu djecu Britanika, Klaudiju Antoniju i Oktaviju. U podne istog dana Neron je u
pratnji pretorijanskog prefekta Bura prvo poao prema kohorti koja je uvala strau, a onda je
odneen u pretorijanski tabor, gdje je odrao govor i obeao vojnicima poklone. Vojnici su
ga pozdravili kao imperatora. Senat se ubrzo sloio sa vojskom. Klaudijev testament nije
proitan; po Tacitu kako nepravda to je Klaudije pretpostavio pastorka sinu ne bi izazvala
ogorenje i nemire u masi, a po Svetoniju je Klaudije nedugo nakon davanja jasnog znaka o
ponovnom proteiranju Britanika sastavio oporuku i dao je potpisati i zapeatiti. U potonjem
sluaju mogue je da je Agripina Mlaa uspjela sprijeiti itanje oporuke u kojoj se Britaniku
moda davala vea vlast nego to bi ona eljela. Klaudijev pogreb se po sjaju i pompi mogao
mjeriti sa Augustovim, jer se Agripina Mlaa takmiila u toj raskoi sa Livijom. Klaudijev
pepeo je pohranjen u Augustov mauzolej. Senat je Klaudija proglasio boanskim. Njegovo
potovanje je Neron prilino zanemario i napokon ukinuo, ali ga je kasnije Vespazijan
ponovo uveo. Flavijevci koji su svoj uspon u karijeri dugovali Klaudijevoj vladavini imali su
sasvim drugaiji odnos prema uspomeni na Klaudija, nego Neronov reim koji se prilino
negativno odnosio prema klaudijevskom dobu i sjeanju na samog Klaudija. Uostalom i
Vespazijanov sin Tit (budui princeps) je bio prijatelj Britanika.
1539
ORBIS ROMANVS
Zadnji in vjernog Narcisa bio je da spali svu Klaudijevu korespondenciju kako je novi reim
ne bi mogao iskoristiti. U toku narednih sedmica, Agripina Mlaa se potrudila da se uhpasi i
Narcis i baci u tamnicu, gdje ga je pretnjama natjerala da se ubije.
Karakteristike Klaudija
Usprkos nedostatku prethodnog iskustva, Klaudije se dokazao kao sposoban vladar. Bez
obzira na zakljuke, pa i frivolne podatke iz njegovog privatnog ivota i osobne
karakterizacije, iz literarne izvorne grae ipak ta ista graa nudei itav niz podataka
neprivatnog karaktera kao i mnogobrojni epigrafski i arheoloki podaci te drugi nalazi
dokazuju da se Klaudije temeljito posvetio svojoj dunosti.
Tako je u toj rimskoj historiografiji, koju u prvom redu predstavljaju prosenatorski nostalgiarski krugovi
Klaudije je predstavljen kao ovjek slaba karaktera, koji vie voli knjigu nego upravljanje dravom i kojim se
manipulira. Klaudije je opisan kao naivac i neodluan ovjek, neumjeren u jelu i piu. Istovremeno govori se o
njegovoj okrutnosti.
VLADAVINA NERONA
54 .god. n. e. 68. god. n. e.
Neron (15. XII. 37 9. VI. 68 n. e.) je vladao od 13. X. 54. do 9. VI. 68. god. n. e. Po roenju se zvao Lucius
Domitius Ahenobarbus, od 50. god. n. e. (odnosno usinovljenja od strane Klaudija) Nero Claudius Caesar
Drusus Germanicus, a od preuzimanja vlasti Nero Claudius Caesar Augustus Germanicus. Neron je u gradu
Anciju (Antium), i bio je jedini sin Gneja Domicija Ahenobarba i Agripine Mlae. Po majinoj liniji je bio
neak Kaligule, praneak Klaudija, unuk Germanika i Agripine Starije, praunuk Druza i Antonije Mlae, kao i
1540
ORBIS ROMANVS
praunuk Agripe i Julije Starije, prapraunuk Augusta i Livije, kao i prapraunuk Marka Antonija i Oktavije. Znai
sa majine strane je bio bioloki povezan sa kompletnom Julijevsko klaudijevskom dinastije. Gnej
Ahenobarb je bio sin Lucija Domicija Ahenobarba (Lucius Domitius Ahenobarbus, konzul 16. god. p. n. e.) i
Antonije Starije, pa je Neron tako i sa oeve strane bio praunuk Marka Antonija i Oktavije. Inae su Domiciji
Ahenobarbi (ahenobarbus = crvenobradi) od kojih je poticao Neronov otac pripadali familiji koja je za Kasne
Republike dala itav niz istaknutih dunosnika i politiara. Gnej Ahenobarb je imao i dvije bioloke sestre i to
Domiciju Lepidu Stariju (Domitia Lepida Maior) i Domiciju Lepidu Mlau (Domitia Lepida Minor). Domicija
Mlaa je bila majka Valerije Mesaline (iz njenog prvog braka). Nakon smrti prvog supruga Mesale, Domicija
Mlaa je bila udata za Fausta Kornelija Sulu (Faustus Cornelius Sulla, konzul sufekt za 31. god. n. e.) sa kojim
je imala sina Fausta Sretnog (Faustus Cornelius Sulla Felix, konzul 52. god. n. e.). Trei njen suprug je bio
zlosretni Apije Silan (inae bioloki otac iz prethodnog braka- praunuka Augusta iz druge linije). Kao to se
moe primijetiti Neron je bio i prvi roak Mesaline. Kada je Kaligula prognao Agripinu Mlau, briga nad
Neronom je bila povjerena Domiciji Mlaoj.
Neronov otac Gnej nije bio osoba od nekog posebnog ugleda, iako je bio pretor. Po Svetoniju, on je u svakom
pogledu bio odvratan ovjek. Svetonije tako navodi niz primjera u kojima se Gnej pokazao kao ubica, nasilnik
pa i najobiniji prevarant. On je u svrhu prevara ak zloupotrebljavao svoju pretorsku vlast. Zbog svojih
prijestupa je redovito bio sankcioniran na razliite naine. Pod konac Tiberijeve vladavine Gnej je bio optuen
za izdaju (po lex maiestas), preljube i za rodoskrvnue sa sestrom Lepidom. Spasila ga je samo Tiberijeva smrt..
Gnej Ahenobarb Umro je 39. god. n. e.
Prilikom roenja svoga sina Nerona, Gnej Ahenobarb je usred estitanja od strane prijatelja i familije rekao da
se od njega i Agripine nije moglo roditi nita drugo nego prokletstvo i nesrea za dravu.Po Svetoniju ova
njegova izjava se smatrala proroanstvom.
Poetak vladavine
Neron je sa 17 navrenih godina bio najmlai princeps do tada, i injenica je da nije imao
apsolutno nikakvog prethodnog iskustva u dravnikim i dunosnikim poslovima. Radi toga
je sasvim razumljivo da se na samim poecima princepske dunosti oslanjao na snane
osobnosti u svojoj neposrednoj blizini. Od prvog dana kao glavni savjetnici mladoga Nerona
nametnuli su se Seneka i Afranije Bur (koji je u tadanjoj rimskoj javnosti vaio kao ozbiljna
osoba sa vojnikim iskustvom strogim nainom ivota), koji su se po Tacitu slagali odlino,
to je rijetko kod ljudi koji dijele vlast. Obojica su bili podjednako utjecajni, i meusobno su
se nadopunjavali. I Seneka i Bur su se iskreno nadali da e preko mladog Nerona ostvariti
neke ideale uprave u rimskom svijetu. To su uostalom i u jednom dijelu uspijevali i uiniti.
Te smjernice su se najbolje mogle oitati u govoru Nerona senatorima, ubrzo nakon
Klaudijeve sahrane, u kojem se opisivalo kako e izgledati nova princepska vladavina, u
kojoj e biti uklonjene zloupotrebe ranijih reima, da se princeps nee mijeati u sve i svata,
da e se potivati zakoni, da nee biti vie miljenika i protekcije, da e se potivati prava,
ovlatenja i obaveze institucija te podijeljenost ovlatenja i uprave izmeu princepsa i
tradicionalnih institucija.
Neronova vladavina se radi toga i moe podijeliti na dva perioda i to :
1. Kada su Seneka i Bur imali utjecaj i mo do 62. god. n. e. To osmogodinje razdoblje
je okarakterizirano stabilnom i uspjenom upravom. To potvruje i Svetonije u
svojim poglavljima IX, X, XV Neronovog ivotopisa.
1541
ORBIS ROMANVS
2. Doba kada su na Nerona utjecaj vrili novi pretorijanski prefekt Tigelin, supruga
Popeja i drugi. Ovo razdoblje je okarakterizirano znaajnim padom kvalitete uprave,
zavjerama, pogubljenjima, ustancima i ratovima.
Njihov utjecaj na Nerona je nesumnjivo bio pozitivan, jer su kao iskusni, ozbiljni i mudri
pojedinci uspijevali da kanaliu mladieve sklonosti, koje se ve od samoga poetka nisu
pokazivale da idu u pravcu izrastanja u snanu dravniku figuru.
Neron je ve od djeakih godina svoj ivi duh usmjerio u umjetnikom pravcu, pa je vajao, slikao, vjebao
se u pjevanju i dresuri konja. Stihovi koje je sastavljao svjedoili su da je proao dobru kolu. Neron je bio i
prvi princeps koji je odrao govor, koji je neko drugi sastavio. To se desilo kada je drao oficijelnu posmrtnu
laudaciju Klaudiju (na dan sahrane), jer je taj govor sa mnogo elegancije u stilu sastavio Seneka. Svi raniji
princepsi od Augusta do Klaudija su se isticali svojom retorskom vjetinom i rjeitou. Ali Neron je bio
drugaijeg karaktera i on je svoju energiju vie usmjeravao u estetskije forme ivota, nego u izuavanje vjetine
koje su se tada smatrale neophodnim za dravnu vlast.
Iako je formalno Klaudiju odato dostojno potovanje, odnos prema njemu je ubrzo po stabiliziranju Neronove
vladavine poprimio nipotadavajui karakter. Mladi Neron, vjerojatno pod Senekinim utjecajem, je mnoge
Klaudijeve uredbe i odluke ponitio kao ini glupa i poludjela ovjeka. Prema njemu se izraavao ironino, i na
drugim primjerima se nedostojno odnosio prema Klaudiju i sjeanju na njega. Seneka (autorstvo mu pripisuje
Kasije Dion) je ak napisao i dosta satirino i uvredljivo djelo po Klaudija pod nazivom Apocolocyntosis (divi)
Claudii. U ovom djelu se Seneka poigrava rijeima kako bi ismijao Klaudijevu deifikaciju. U njoj je prikazano
kako se Klaudije pojavljuje na Olimpu, ali kod nebeskih stanovnika izaziva samo podsmijeh; njega odvode u
pakao, gdje ga oekuje stanje koje je daleko od blaenstva.
Pored Seneke i Bura, veliko znaenje i utjecaj na voenje dravne politike ima i Agripina
Mlaa. Za razliku od Seneke i Bura, Agripina Mlaa je izgradila mreu moi i utjecaja koji je
za cilj imao uspostavu njene praktine vladavine, u kojoj bi ostvarivala osobne interese. Po
Tacitu ona je sva bila obuzeta neobuzdanom strau da vlada, a prvi suradnik je bio
osloboenik Palant. Tako je bez Neronova znanja dala da se fiziki eliminira Marka Junije
Silan, tadanji prokonzul Azije. Marko Silan je bio preko majke Emilije Lepide bioloki
potomak Augusta (njegov prapraunuk). Bioloko familijarna linija Augustovih potomaka
preko Julije Mlae (i njene kerke Emilije Lepide) je po shvatanjima Agripine Mlae
predstavljala potencijalnu opasnost po liniju koja je vodila od Agripine Starije (iz koje je
poticao Neron). Agripina Mlaa je bila indirektno odgovorna i za smrt Markovog brata
Lucija, te protjerivanje sestre Kalvine. Iza Marka Silana je ostao sin Lucije, oko kojeg je
brigu preuzela njegova tetka Junija Lepida. Agripina Mlaa je kao Neronova majka obasuta
i poastima, pa joj je Senat (na istoj sjednici kada je Klaudije proglaen boanskim i kada je
odreeno da se sahrani na dravni troak) odredio dva liktora, povjerio joj sveteniki kolegij
Klaudijevskih sveenika.
Jednom prilikom senatori su bili pozvani na sjednicu u palatu, kako bi i Agripina Mlaa mogla da prisustvuje.
Iza senatorskih sjedita su probijena vrata preko kojih je putena zavjesa, pa je tako ona mogla sve da uje, ali
ne i da vidi. Kada su jermenski izaslanici doli Neronu, Agripina Mlaa je ak htjela da se popne do
princepskog trona i da sjedne pored Nerona. Ona bi to i uinila da nije brzo reagirao Seneka i naveo Nerona da
poe majci u susret, ime je po Tacitu pod platom potovanja sprijeen skandal.
1542
ORBIS ROMANVS
Obrauni i nain utjecaja koji je poela prakticirati Agripina Mlaa su je direktno doveli u
sukob sa Senekom i Burom, a poeli su izraavati i nezadovoljstvo samoga Nerona.
1543
ORBIS ROMANVS
Poto je Tiridat primjenjivao taktiku pokretljivosti, napada na jermenske oblasti koje mu nisu
lojalne i ne uputanja u otvorenu borbu, i Korbulo se prilagodio gerilskoj taktici. Rasporedio
je trupe tako da legati i prefekti mogu istovremeno napadati na vie mjesta, a u Tiridatovu
Jermeniju su upali i trupe Antioha IV. i iberskog kralja Farazmana, te narod Moshi. Vologes
I. nije mogao djelotvorno pomoi svome bratu, jer je bio zauzet ustankom u Hirkaniji, te
upadima nomadskih skitskih naroda Daksa i Saka iz sredinje Azije. Tiridat se naao izloen
znaajnom pritisku i poslao poslanike pregovaraju sa Korbulom, koji je odgovorio da se
Tiridat molbama obrati princepsu. Propala je i mogunost zajednikog sastanka Korbula i
Tiridata, jer su obojica imala skrivene namjere vezano za taj sastanak. Tiridat nije uspio ni da
presijee linije snabdjevanja Korbulovih jedinica, koje su vodile sa Ponta i Trapezunta. Sada
su Korbulove trupe krenule u zauzimanje i razaranje niza neprijateljskih utvrda, ukljuujui i
uspjean napad na bitnu utvrdu Volandum. Prilikom zauzimanja Volanduma gubici
Korbulovih trupa su bili zanemarivi, ali je u naselju izvren veliki masakr. Nakon toga su su
trupe pokrenute na prijestolnicu Artaksatu, i sada je Tiridat konano bio prisiljen na bitku
kojom nije uspio zaustaviti prodor rimsko auksilijarnih snaga (uestvovale su tri legije : III.
Gallica, VI. Ferrata, X. Fretensis). Tiridat je napustio Artaksatu, koja se predala bez borbe.
Iako su stanovnici poteeni, grad je iz stratekih razloga uniten, jer Korbulo nije elio da
podijeli svoje snage tako to bi morao da ostavi snaan garnizon da uva novoosvojeni grad.
Za ovu veliku pobjedu Neron je nagraen novim naslovom imperatora.
Nakon razaranja Artaksate, Korbulo je pokrenuo armiju na Tigranokertu 59. god. n. e.
Njegovu armiju sada nisu muili toliko protivniki napadi, koliko oskudica resursa i
klimatskozemljopisni uvjeti podruja kroz koji su marirali. Na kraju se i Tigranokerta
predala bez borbe, ali ovaj put grad nije razoren a i njegovi stanovnici su poteeni.
Stanovnici ovog jermenskog grada su Korbulu kao znak prijateljstva predali kao poklon
zlatnu krunu. Jedini znaajniji otpor je pruala utvrda Legerda. Hirkanci, koji su bili u ratu sa
Vologesom I., su poslali poslanike da mole za savez. Ponovni pokuaj Tiridata da upadne u
pogranike oblasti Jermenije je osujeen akcijom legata Verulana, te ponovnom ofanzivom
Korbula. Neron je za novog vladara Jermenije poslao Tigrana VI., koji je vodio porijeklo iz
nekadanje kapadokijske vladajue porodice i bio je unuk zlosretnog Arhelaja. inilo se da je
pria o Jermeniji sa 60. god. n. e. zavrena. Granine zone Jermenije su preputene
potinjenim saveznikim kraljevima Farazmanu, Polemonu, Antiohu IV. i Aristobulu, a
Korbulo je dobio na upravu provinciju Siriju nakon prirodne smrti Umidija Kvadrata.
Vologes I. naravno nije mogao da prihvati tek tako zbacivanje svoga brata te rimsku
apsolutnu kontrolu nad Jermenijom. Povod mu je dao sam Tigran VI. koji je 61. god. n. e.
preao jermensku granicu i napao Adijabenu (partska vazalna kraljevina u sjevernoj
Mesopotamiji), pljakajui i pustoei. Adijabenski kralj Monobaz je zatraio pomo od
Vologesa I., a i Tiridat je podsticao svoga pomalo opreznijeg brata na akciju i otvoreni rat sa
Rimskom dravom, jer se Tigran VI. smatrao rimskom marionetom. Vologes I. se vie nije
dvoumio i rat je izbio punom estinom. Korbulo se odluio za odbrambenu strategiju i
zatraio je nove trupe i novog zapovjednika koji bi branio Jermeniju i Kapadokiju, dok bi
1544
ORBIS ROMANVS
odravao granicu na Eufratu. Partsko iranske i adijabenske trupe pod komandom Monesa
su zapoele estoku kontraofanzivu na Tigrana VI., ali nisu uspjele da zauzmu utvrenu
Tigranokertu u koju se sklonio Tigran VI. Borbe su privremeno i zaustavljene odreenim
pregovaranjima Korbulovog izaslanika sa Vologesom I. Same smjernice tih pregovora nisu
bile ba najjasnije, i mogue je da je dolo do nekog tajnog sporazuma. Mones je dobio
nareenje za povlaenje, ali su i rimsko auksilijarne snage povuene iz Tigranokerte.
Tada (62. god. n. e.) dolazi i Cesenije Pet (Lucius Iunius Caesennius Paetus) zapovjednik za
Jermeniju i Kapadokiju, i dobio je komandu nad IV. Scythica i XII. Fulminata legijama, te
auksilijarnim jedinicama iz Ponta, Galatije i Kapadokije, a stizala mu je i V. legija
Macedonica iz Mezije. Korbulo je zadrao komandu nad sirijskom armijom, te Treom,
estom i Desetom legijom. I ovaj put Korbulo je pokazao da se ne moe nikako sloiti u
zajednikom zapovjedanju, i izmeu njega i Peta je dolo do niza razmirica i antagonizama
to e se tetno odraziti na borbenu situaciju na frontu. Uostalom Korbulu je Petu prepustio
najmanje obuene i iskusne legije, dok je za sebe zadrao one u najboljoj borbenoj
spremnosti.
A i poslanici koje je Vologes I. poslao u Rim kako bi se dolo do sporazuma, vratili su se
neobjavljena posla. Samim tim je dolo ponovo do oruanih operacija. Pet je ne ekajui
legiju koja je dolazila iz Mezije i bez dovoljnih priprema i osiguravanja resursa, preao sa
svojom armijom u Jermeniju. Iako je imao neke manje uspjehe, samo je dugakim marem
preko jermenskog terena iscrpio vojnike i zalihe. Na kraju se vratio i napisao Neronu da je
pobijedio. Korbulo je za to vrijeme utvrdio linije odbrane na Eufratu, dao da se izgradi most
preko kojeg su prele jedinice koje su zauzele niz pozicija sa partske strane rijeke. Ovaj brzi i
uspjeni desant je doprinio da Arsakidi odustanu od ofanzive na Siriju i sve svoje nade i
inicijative prebace na jermenski front. Vologes I. je osobno predvodio veliku vojsku upuenu
na ovo ratite, a Pet uope nije bio spreman. Svojim nesnalaenjem na frontu doveo je armiju
u nezavidnu situaciju, i morao je izvijestiti Korbula o tome i zatraiti pomo. Iako nije ba
urio, Korbulo je izdao nareenje za pokret dijela svoje armije kako bi se pomoglo armiji u
Jermeniji. Istovremeno je dolo do niza sukoba u kojima su Petove jedinice poraene i
morale su se utaboriti u nizu logora blizu Randeje (Rhandeia). Pritisak iranske vojske
predvoene Vologesom se pojaavao i Pet, zatvoren u jednom vojnom logoru (dok su mu se
ena i sin sklonili u kastel Arsamosatu koju su isto napadali Iranci), je bio prisiljen da stupi u
pregovore sa Vologesom I. i njegovom braom Tiridatom i Pakorom (kraljem Medije).
Postignuti dogovor je bio poniavajui za Rimljane, jer su oni morali da napuste Jermeniju i
da Irancima predaju kastele i zalihe, ak su morali i da izgrade jedan most na rijeci Arsanias
preko kojeg je kasnije Vologes I. sjedei na slonu u trijumfu preao. Za uzvrat se Vologes I.
obavezao da pusti Petovu armiju da se izvue, i da poalje izaslanike u Rim.
Korbulo, koji je stizao u pomo sa trupama i velikim zalihama, preko Komagene i
Kapadokije, je bjesnio zbog dogovora jer mu je trebalo jo kratko vremena da stigne (tri
dana), jer je tvrdio da su Petove trupe imale dovoljno zaliha ita za razliku od Iranaca kojima
1545
ORBIS ROMANVS
1546
ORBIS ROMANVS
Zbivanja u Germaniji
Granica na Rajni je bila relativno mirna, i namjesnici germanskih provincija su se bavili
graevinskim i infrastrukturnim radovima. Paulin Pompej (Pompeius Paulinus), legat Donje
Germanije, je dao da se zavri nasip za regulaciju toka Rajne koji je zapoeo jo Druz prije
63 godine. Lucije Veter (Lucius Antistius Veterus), legat Gornje Germanije je namjeravao da
spoji kanalima rijeke Mozel i Saonu kako bi se roba mogla prenositi Sredozemnim morem,
zatim uzvodno Ronom i Saonom, pa tim kanalom i Mozelom u Rajnu, a odatle u Okean.
Tako bi se znatno skratio plovidbeni put, znatno olakale komunikacije i povezale luke na
Sjevernom moru i Mediteranu. Naalost, ovaj veliki poduhvat je propao, prije nego je i
zapoeo.
Po Tacitu, Elije Gracil, legat Belgike, surevnjiv na ovaj projekt, odvrati Vetera da ne alje legije u tuu
provinciju i da ne pokuava da stekne naklonost Gala, jer e izazvati podozrenje kod cara. Tacit nadalje
konstatira da su su pod tim izgovorom esto spreavani valjani poduhvati.
Ipak desile su se i neke akcije vezano za ponaanje lokalnih germanskih naroda. Frizi,
predvoeni Veritom i Malorigom su se naselili na nenaseljenom podruju uz rimsku granicu.
Kada je doneena strateka odluka da se rimski imperij ne iri dalje prema sjeveru i istoku od
1547
ORBIS ROMANVS
Rajne, oiena je jedna zona uz donju Rajnu, kako bi se stvorio pojas niije zemlje koja se
koristi samo za potrebe vojske. Ali novi legat Dubije Avit (Lucius Dubius Avitus) Donje
Germanije je zaprijetio vojnom silom ako se ne povuku sa toga podruja, ili ne dobiju
dozvolu Rima da mogu ostati naseljeni u ovoj zoni. Verit i Malorig su kao predstavnici
doputovali u Rim sa molbom da mogu ostati na zemlji koju su posjeli.
Dok su ekali da budu primljeni kod Nerona, pokazivali su im Grad, pa su ih odveli i u Pompejev teatar da
prisustvuju jednoj predstavi. Poto nisu razumijevali nita od predstave, bilo im je dosadno pa su se raspitivali o
gledalitu, gdje ko sjedi. Tada su primijetili da meu senatorima sjede neki ljudi u nerimskoj odjei. Kada su
saznali da je rije o ambasadorima i predstavnicima onih naroda koji se odlikuju hrabrou i prijateljstvom
prema Rimu, oni skoe da svojih sjedita i posjedaju meu senatore. Gledatelji su to primili sa simpatijama.
Senatori su sjedili u orkestri, a vitezovi u prvih 14 redova (quattuordecim ordines).
Iako su Verit i Malorig nagraeni rimskim graanstvom, Neron je naredio da Frizi napuste
zauzetu zemlju. Poto su se ogluili na nareenje poslana je auksilijarna konjica da ih prinudi
na poslunost. Ali ispostavilo se da je rije o greci, jer su tu zemlju sada zauzeli Ampsivari/
Ampsivarii koji su bili tada moniji od Friza. Ovaj narod koje su protjerali Hauci, je sada
predvoen Bojokalom, nekada vrlo lojalnim Rimu. Bojokal je Avita podsjeao na svoju
lojalnost, traei pravo na nenaseljeno podruje koje je nekada pripadalo Hamavima, pa
Tubantima i najzad Usipetima. Avit je (pozivajui se na pravo meliorum imperia = autoritet
boljega) odbio molbe Bojokala, koji je odbio i da se u znak prijateljstva njemu ustupi imanje,
i tako indirektno podmiti. Principijelni Bojokal je tako ope interese svoga naroda
predodredio osobnim interesima. Ampsivari su se odluili da do zemlje dou borbom i
pozivali su za saveznike Bruktere, Tenktere pa ak i udaljenije zajednice. Rimljani su
preventivno reagirali i gornjogermanski legat Kurtilije Mancije je preao Rajnu, a Avit je sa
vojskom upao u zemlju Tenktera, pa su i oni i Brukteri odbili savez sa Ampsivarima. Ovaj
zlosretni germanski narod je sada lutao Germanijom, izbacivani i poraavni od Usipeta,
Tubanata, Hata i Heruska. Neke skupine Ampsivara su uspjele odrati svoj zasebni identitet
sve do kasne antike.
U Germaniji je 58. god. n. e. izbio i teak rat izmeu Hermundura i Hata radi kontrole nad
graninom rijekom iz koje se dobija sol. Borba za ovaj esencijalni resurs se uvijek odlikovala
nesmiljenom surovou, sa karakterom na sve ili nita. Hermunduri su u ratu pobijedili,
nanijevi velike gubitke Hatima. Zarobljenici su kao rtve prineseni germanskim bogovima
Tivu i Vodanu.
Budikin ustanak 61. god. n. e.
Najvee iskuenje po Neronovu vladavinu desilo se u Britaniji, u kojoj je ve skoro dvije
decenije trajao kontinuirani rat na nestalnim i nestabilnim granicama provincije koju je
uspostavio Klaudije. Namjenik Svetonije Paulin je pokrenuo veliku ofanzivu sa ciljem
zauzimanja otoka Mone (dananji Anglesey na sjeverozapadnoj obali Velsa). Ovaj otok je
predstavljao jedno od najveih antirimskih uporita, koje je prualo i utoite prebjeglicama
od rimske vlasti. Mona je bila i centar snane druidske aktivnosti i njihovog kulta. Armija
koju je predvodio Paulin uspjela se iskrcati na otok i suoiti sa protivnikom vojskom, koju
1548
ORBIS ROMANVS
su ohrabrivale ene i druidi. I pored toga, juri rimskih jedinica je zbrisao britansku vojsku,
nanijevi joj velike gubitke. Nakon pobjede na Moni je ostavljen garnizon, a posjeeno je
drvee koje je bilo posveeno surovim druidskim obredima. Po Tacitu, njihov kult je
zahtijevao da krvlju zarobljenika osveuju rtvenike i da volju bogova otkrivaju iz ljudske
utrobe. I dok je Svetonije tu sreivao situaciju, stigne mu vijest o velikom i iznenadnom
ustanku.
Britanski narodi Iceni koji su prebivali na prostoru dananje istone Engleske u Norfolku, su
nominalno bili nezavisna i saveznika politija Rimskoj dravi. Kada je icenski kralj
Prasutag umro, po testamentu je za svoje nasljednike imenovao dvije keri (iz braka sa
Budikom) i princepsa i cezara Nerona. Duplim nasljedstvom i snishodljivou se nadao da e
zatititi svoje kraljevstvo, porodicu i dom od Rimljana. Desilo se neto sasvim suprotno od
oekivanog. Prasutag je odavno bio poznat po svome bogatstvu, i izvrenje njegovog
testamenta je posluilo kao prilika mnogim pohlepnim ljudima da se okoriste. Samo
kraljevstvo je postalo plijen centuriona, a kraljevski dom plijen carskih robova i
osloboenika. Prema kraljevskoj porodici, Icenima i njihovim velikaima se postupalo gore,
nego da je rije o osvojenoj zemlji. Ve na poetku Budika je pretuena ibama, njene dvije
kerke su silovane. Icenskim prvacima je otimana zemlja, a prema kraljevskim roacima se
postupalo kao sa robovima. Ustanak je bio neminovan i Iceni su se pod inspiracijom,
pozivom i vodstvom Budike digli na oruje. Kasije Dion prenosi govor Budike (on daje i
njen impresivan opis) kojima ohrabruje domorodce i poziva ih na ustanak. Icenima su se
pridruili Trinovanti i drugi narodi koji su se tajno zavjerili da povrate slobodu. Otrica
njihove mrnje je bila uperena na veteransku koloniju u Kamulodunumu. Ova kolonija se
mnogo zamjerila domorodcima, jer su ih kolonisti tjerali sa njihovih imanja i kua, nazivali
ih zarobljenicima i robovima. Od nasilja veterana, domorodce nije titila ni regularna armija.
U Kamulodunumu je bio podignut i hram boanskom Klaudiju, koji je domorodcima
izgledao kao neki simbol potinjenosti i teke rimske vlasti. Trokovi podizanja hrama i
odravanja kulta bili su crpljeni iz domaih sredstava i optereivali su domorodake velikae.
Predosjeaji i slutnje su navele koloniste da potrae pomo od prokuratora Kata Decijana
(Catus Decianus), koji je ustvari svojim pohlepnim ponaanjem i najvie doprinio ustanku.
Po Kasiju Dionu, Kat je novac koji je Klaudije bio dao istaknutim Britancima, konfiscirao i pretvorio u zajam
koji se morao naplatiti i to sa kamatama. Isto po Kasiju Dionu, i Seneka je odgovoran za uzroke ustanka. On je
posudio otoanima 40 miliona sestercija, naravno uz lihvarske kamate, pa je preduzimao i teke mjere za
utjerivanje kredita. Ustvari itava situacija u vezi Prasutaga i ostalih britanskih velikaa bi se mogla promatrati i
kao neka vrsta kreditno dunike krize. Oni su od rimskih lihvara, meu kojima je bio i Seneka, uzimali
velike kredite sa kamatama. I onda je itav narod u oima Rimljana postajao neka vrsta iranata, od kojih
su Rimljani utjerivali dug i dunike kamate. Kada je Prasutag umro, Icenima bi doli na naplatu veliki dugovi.
Potrebno je rei da su kamate bile velike i eksploatatorske. Izrabljivanje i utjerivanje duga od obinih ljudi, koji
nisu imali ba neke velike veze sa kreditima koje su uzimale njihove poglavice je naravno moralo izazvati
veliko nezadovoljstva. Deavanja sa Budikom i njenom porodicom (posebno silovanje djevojki), posluila su
samo kao povod.
1549
ORBIS ROMANVS
Pomo od 200 vojnika je bila nedovoljna, a i sami kolonisti uope nisu bili spremni za ono
to e se desiti, niti su pripremili odbrambene fortifikacije, niti su sklonili ene, djecu i
starce. Pobunjenici su opkolili Kamulodunum, i na juri ga bez veih problema zauzeli.
Britanski ustanici su priredili veliki i zastraujui pokolj nad kolonistima, masakrirajui,
palei i pljakajui sve do ega su doli. Samo se hram boanskog Klaudija, u koji su se
sklonili vojnici, odupirao opsadi dva dana, ali je na kraju i ova pozicija pala. Britanske
pobjede su se nizale, teko poraze VIIII./IX. legiju Hispana. Njen zapovjednik Petilije Cerijal
(Quintus Petillius Cerialis) je pobjegao sa konjicom u tabor i tu se utvrdio. Krivac za pobunu
prokurator Kat je kukaviki pobjegao u Galiju.
im je primio vijest o pobunu, Svetonije Paulin je sa dijelom vojske doao u London, koji je
bio znaajno naselje, ali jo uvijek bez nekog municipalnog statusa. Kada je stigao i sagledao
stvarno stanje pobunje, uvidio je besmislenost da pokua odbraniti London. Naredio je
povlaenje te evakuaciju onih koji su eljeli sa vojskom da napuste London. Buntovnici su
ubrzo napali London i njegove stanovnike koji nisu napustili grad (a bilo ih je dosta). I
Britanci su zauzeli London, u kojem su se isto desili veliki pokolj i razaranja. Ista sudbina je
zadesila i municipij Verulamium (dananji St. Albans). Po Tacitu utvreno je da je u ovim
mjestima ubijeno 70 000 rimskih graana i saveznika (po Kasiju Dionu broj stradalih je
iznosio 80 000). Zarobljenika nije bilo, jer su Britanci samo klali, vjeali, palili i razapinjali.
Naini muenja i ubijanja koje opisuje Kasije Dion prevazilaze najgore komare koje ljudski
um moe zamisliti. Po Kasiju Dionu, Budika je povela ustanak sa 120 000 ljudi, a kasnije je
pobunjena masa nakon zauzimanja gradova i irenja ustanka narasla na oko 230 000. Ako je
rije o pobunjenim ratnicima, ovo je sigurno veoma pretjerana brojka.
Svetonije je sada raspolagao samo sa oko 10 000 vojnika (iz reda XIV. legije Gemina,
odabranih odreda XX. legije Valeria Victrix i auksilijarnih jedinica) i odluio se za konanu
botku na otvorenom. Odabro je mjesto koje je taktiki bilo povoljno za njega, i u kojem
britanski pobunjenici nisu mogli da iskoriste svoju veliku brojnost. Bitka se vjerojatno
odigrala u dananjoj engleskoj oblasti West Midlands, negdje du rimskog puta sada
poznatog kao Watling Street. Britanski buntovnici su sa sobom poveli i ene da budu
svjedoci njihove borbe. Pobunjenu vojsku je osobno predvodila Budika, sa kerkama pred
sobom. Po Dionu, Budika se vozila u koijama po bojnom polju. Bolje naoruani i
organizirani Paulinovi vojnici su izvojevali veliku pobjedu, a britanske linije su se brzo
raspale. Vojnici nisu tedjeli nikoga i gubici ustanika su bili golemi. Tacit navodi da je po
nekim izvjetajima poginulo skoro 80 000 Britanaca (gotovo sigurno znatno pretjerana
brojka). Po Tacitovoj verziji Budika je sebi otrovom oduzela ivot, a po Kasiju Dionu ona se
neto kasnije razbolila i umrla, a domorodci su joj priredili skupu sahranu. Penije Postum
(Poenius Postumus; zapovjednik tabora II. legije Augusta) na vijest o pobjedi se probio
maem jer je ranije iz straha bio odbio da se povinuje nareenjima Svetonija Paulina i da
izae iz tabora kako bi spojio svoju legiju sa glavninom provincijalne armije.
1550
ORBIS ROMANVS
1551
ORBIS ROMANVS
Oktaviji osjeao antipatiju. Agripina Mlaa je bjesnila zbog toga i zahtijevala je da se Akte
otjera, ali je Neron uz pomo Seneke odolijevao majinom pritisku. Kada je ona promijenila
taktiku i pokuala da privue Nerona obasipanjem umilnim rijeima i ponudama, neki
Neronovi prijatelji su ga opomenuli da se uva njenih smicalica i pretvornosti. Neron je dao
da se optusti i Palant, privrenik i intimus Agripine Mlae. To je dodatno uzrujalo Agripinu
Mlau, koja je kao taktiko sredstvo sada upotrebljavala Britanika. Ona je isticala da je
Britanik dostojni nasljednik princepskog trona te prijetila da nee prezati da otkrije sve
strane tajne vladarske familije. Neron je sve vie osjeao strah od prisustva i odrastanja
Britanika (koji je uskoro trebao postati punoljetan) i odluio se za njegovu fiziku
eliminaciju. Posebno se ta njegova odluka uvrstila zbog zbivanja na Saturnalijama, kada je
Britanik zapjevao pjesmu u kojoj je aludirao na to kako je zbaen sa oeva prijestolja. Uz
pomo Poliona Julija, tribuna pretorijanske garde i trovaice Lokuste, Britanik je otrovan
vrlo jakom travom 12. II. 55. god. n. e. prilikom objeda.
Umorstvo Britanika je zaprepastilo Agripinu Mlau, i ona se vrsto privezala uz Oktaviju.
Agripina Mlaa se sastajala sa prijateljima, zgrtala jo vie novca, primala tribune i
centurione, govorila sa potovanjem o starom plemstvu. To je dojavljeno Neronu, pa joj je
oduzeta poasnu straa i germansku gardu koju je bila nedavno dobila u znak poasti. Na
kraju ju je i preselio u palatu koja je nekada pripadala Antoniji, ime se i u stanovanju
odvojio od nje. Agripina Mlaa je bila suoena i sa jednom lanom optubom50 da je skovala
plan da podstakne na prevrat Rubelija Plauta (Caius Rubellius Plautus).51 Zahvaljujui
Burovim mudrim savjetima, sprijeeno je da Neron tom prilikom smakne majku, te je
omogueno da se Agripina Mlaa uvjerljivo odbrani. Kako je vrijeme prolazilo Neron je
postajao sve moniji, postupno se oslobaajui utjecaja savjetnika. Po Kasiju Dionu nakon
smrti Britanika Seneka i Bur su se povlaili iz javnih poslova, i bili bi zadovoljni ako su
mogli uspijevati da moderiraju Neronovo djelovanje.
Pojavila se i lana prijava (koju je podneo izvjesni Pet, poznati kupac konfisciranih dobara)
protiv Palanta i Bura, da su se oni navodno sloili u zavjeri po kojoj bi na princepski tron
doveli Fausta Kornelija Sulu Sretnog, roaka Neronovog, polubrata Mesaline i supruga
Antonije Klaudije (kerke Klaudija). Optuba je oborena, a tuitelj je prognan, a spiskovi na
osnovi kojih je potraivao ve zastarjela dugovanja dravi su bila spaljena. Po Kasiju Dionu i
Seneka se naao pod optubama, od kojih je jedna bila da je bio intiman/ljubavnik sa
Agripinom Mlaom. Posebno su teke po Seneku bile optube koje je iznosio Publije Suilije
58. god. n. e., nakon to je ovaj optuen za niz zloina i prijestupa. Suilije je protjeran na
Balearske otoke.
50
Koju su inicirali njena nekadanja prijateljica Junija Silana i njeni klijenti Iturije i Kalvisije, a dojavili Atimet,
osloboenik Neronove tetke Domicije (koja je odavno bila surevnjiva na Agripinu Mlau) i glumac Parid.
51
Rubelije Plaut je bio sin Julije (koja je ubijena zahvaljujui Mesalininim intrigama), kerke Druza (sina
Tiberija) i Livile, pa je tima bio i praunuk Vipsanije i Antonije Mlae, kao i prapraunuk Agripe. Znai bio je
blisko vezan za vladajuu familiju i mogao je predstavljati potencijalnu prijetnju.
1552
ORBIS ROMANVS
Inae u ovo doba Neron je pokazivao i svoju razuzdanu prirodu, pa je uobiavao preruen
kako ga ne bi prepoznali ii po javnim kuama i krmama, a sa svojim pratiocima je izazivao
je probleme, kavge i tue na ulicama. ak je jednom prilikom dobio i sam udarac u lice, pa je
dugo nosio modricu. To je povealo stopu kriminaliteta na ulicama Grada, jer kada se
proulo o tim Neronovim hirovima, onda su i druge uline bande i propaliteti pokuavali to
iskoristiti, pa je po Tacitovim rijeima tadanji Rim poinjao nou da lii na grad pod
opsadom. Tada su postali esti i sukobi pristalica glumaca koji su se pretvarali u prave bitke.
Razdor i strah su postali toliki da su se na kraju morali protjerati glumci i vratiti vojnike
strae u pozorita.
U Senatu se 56. god. n. e. raspravljalo i o statusu osloboenika, odnosno podnesen je prijedlog da patron dobije
pravo da poniti osloboenje ako se osloboenik pokae nedostojan toga. Nakon iscrpne rasprave sa nizom
argumenata za i protiv, prevagnula je ona strana koja je bila za to da se ne moe oduzeti sloboda onome koji je
osloboen dodirom tapa (manumisija), bez obzira na raspoloenje patrona (nekadanjeg gospodara). Neron
je napisao pismo Senatu da se tube patrona protiv osloboenika rjeavaju od sluaja do sluaja, ali da se ne
oduzimaju prava svim osloboenicima. Ovim je potvreno naelo da se dodijeljena sloboda ne moe oduzeti.
Kako bude odmicala Neronova vladavina, njegovi osloboenici e igrati sve veu i veu ulogu u javnim
poslovima, postajui vrlo bitna karika u upravi ne samo u Gradu, nego i u provincijama. Njihovo beskrupulozno
ponaanje, arogancija i pohlepa su izazivali nezadovoljstvo i probleme, koji su rezultirali i pobunama. U to
vrijeme ti osloboenici od Neronovog visokog povjerenja svoju volju su u pojedinim sluajevima nametali i
oficijelnim dravnim i provincijskim dunosnicima.
Iste 56. god. n. e. desila se i jedna rasprava izmeu plebejskog tribuna Antistija (Antistius Sosianus) i pretora
Vibulija koja je podsjeala na doba Republike. Plebejski tribun je naredio da se puste pristalice glumaca koje je
pretor uhapsio, ali su senatori odobrili pretorov postupak te osudili samovolju plebejskog tribuna. Istim
povodom je zabranjeno plebejskim tribunima da prisvajaju prava pretora i konzula, ili da pozivaju u Rim ljude
iz Italije koji podlijeu normalnom sudskom postupku. Bilo je i prijedloga da svoje funkcije ne smiju obavljati u
svojoj kui i da kvestori nijednu novanu kaznu koju izreknu plebejski tribuni ne unose u erarske knjige prije
nego to prou 4 mjeseca. Inae je da bi neto postalo punovano moralo je biti deponirano u erariju, odnosno u
arhivu.
Zatim je ograniena i vlast edila u izricanju kazni. Time su njihova ovlatenja u potpunosti smanjena, jer je
August jo zapoeo razvlaivanje edila. On je bio prenio organizaciju javnih igara i predstava na pretore,
upravu nad arhivom na kvestore, brigu oko snabdjevanja Grada i odravanja reda u njemu na praefectus
annonae i praefectus vigilum. A onda je i Klaudije okrnjio njihovo pravo u izricanju kazni.
Neto kasnije je princeps Neron oduzeo kvestorima upravu nad erarijem (javnom blagajnom i arhivom gdje su
se uvali dravni ugovori i protokoli) i povjerio je prefektima. Inae je za vrijeme princepsa uprava nad erarijem
bila mijenjana. August je izbor prefekta erarija prepustio Senatu, pa je nakon sumnji u izborne prevare i
mahinacije izbor prenesen na drijeb izmeu pretora. Ali se ni to nije dugo zadralo, jer je kocka esto birala
one najmanje sposobne, pa je Klaudije na elo erarija postavio kvestore. Ali je kvestorima, kojima je ovo bila
prva znaajnija javna sluba, nedostajalo zrelosti i iskustva pa je Neron za prefekte odabrao bive pretore, ve
iskusne ljude.
Naredne 57. god. n. e. kako bi se sanirala kreditna mo drave javnoj blagajni je donirano od strane princepsa
40 miliona sestercija, 4% porez na robove je prenesen sa kupaca na prodavce, to stvarno nita nije promijenilo.
Posebna pria za Nerona je nastupila 58. god. n. e. kada je uao u vezu sa Popejom Sabinom,
tada uvenom ljepoticom i suprugom njegovog prijatelja Otona. Tacit za nju kae : "Ta ena
1553
ORBIS ROMANVS
imala je sve osim potene due". Kako bi se otarasio Otona, imenovao ga je za namjesnika
udaljene provincije Luzitanije, a sam se upustio u strastvenu vezu sa Popejom. Inae Neron
nije imao samo heteroseksualne veze i afere, nego se uputao i u homoseksualne odnose
(vjerojatno npr. sa glumcem Paridom). Neronov strah prema Faustu Sretnom koji je dodatno
raspalio stari dvorski osloboenik i spletkaro Grapt jednom lanom optubom doprinio je da
Faust Sretni bude prognan iz Rima i zatoen u Masiliji.
Neronova veza sa Popejom je izazvala nezadovoljstvo Agripine Mlae, koja je bila za brak
Oktavija i Nerona. Sama Agripina Mlaa je izgleda jo uvijek vjerovala da moe da povrati
svoj utjecaj kod Nerona. Tacit prenosi (od Kluvija i Fabija Rustika) odreene informacije o
neostvarenim pokuajima rodoskrvnua izmeu majke i sina. Neron je poeo i da izbjegava
da se via nasamo sa majkom, moda upravo zbog tih lanih glasina o rodoskrvnuu. Na
kraju je doneena odluka da se Agripina Mlaa eliminira umorstvom 59. god. n. e. Smiljeno
je bilo da se njena likvidacija tako udesi da izgleda kao nesretni sluaj, kako Neron ne bi bio
optuen za majkoubojstvo. Po Svetoniju, prije glavnog pokuaja umorstva majke, Neron je
vie puta ranije pokuavao majku ubiti, ali nita nije uspijevalo.
U tom glavnom pokuaju mu je pomogao tadanji komandant mizenske flote osloboenik
Anicet. Smiljeno je da se izgradi brod kojem bi u trenutku kada se na njemu bude nalazila
Agripina Mlaa, na puini jedan dio popustio. Brod bi se raspao, a Agripina Mlaa utopila.
Meutim, iako je Agripina Mlaa sa svojim pratiocima bila namamljena na taj brod koji je uz
mnoge peripetije ipak lagano tonuo, atentat nije uspio. Agripina Mlaa je bila odlian pliva,
i uz pomo malo sree uspjela da doe do obale. Na vijest da nije uspio Neron je bio van
sebe od straha i zatraio je pomo Bura i Seneke. Vladao je opravdani strah o raspoloenju
pretorijanaca, pa je Bur savjetovao da se ne koriste pretorijanci kako bi se Agripina Mlaa
likvidirala, nego da Anicet izvri to je obeao. Ovaj put Anicet je bio uspjeniji. Insceniran
je lani pokuaj atentata na Nerona, kojeg je kao trebao poiniti Lucije Agermo, glasnik
Agripine Mlae. Naravno, odmah je Anicet krenuo sa naoruanom etom u vilu Agripine
Mlae, jer je ona optuena da je stajala iza insceniranog atentata. Agripina Mlaa je ubijena
tako to je ona krvniku centurionu podmetnula trbuh gdje je ovaj trebao zadati smrtni udarac.
Kako bi se zamaglilo majkoubojstvo, Senat je izvjeten da je ona izvrila samoubistvo nakon
to je saznala da je njen najodaniji osloboenik Agermo uhvaen. Kako bi dobio podrku,
Neron je vratio iz progonstva i oslobodio kazne sve one za ije je osude bila odgovorna
Agripina Mlaa.
O zadnjem trenutku ivota Agripine Mlae svjedoanstvo pruaju stihovi iz Oktavije :
Pred smru nesretnica krvnika moli
da ma u utrobu zarije njenu
ovdje udri, ovdje, ree, ona je
udovite takvo na svijet donijela.
1554
ORBIS ROMANVS
Ovaj predmet je bio prenesen u nadlenost rekuperatora (recuperatores), sudskog tijela od 3 do 5 lanova,
koje je u poetku rjeavalo sporove o naknadi tete izmeu rimskih graana i peregrina, a kasnije izmeu samih
rimskih graana. Ako je neko bio optuen za iznuivanje, Senat je mogao da prepusti proces rekuperatorima
ukoliko optueni nije bio kriv za neto drugo. Parnica je u tom sluaju postajala privatna, a prednost
rekuperatorskog suda bila je u tome to se sudski postupak odvijao znatno bre.
1555
ORBIS ROMANVS
Kilikiji. Eprije Marcel je osloboen optubi Likijaca za iznuivanje. Rimski vitez Vibije
Sekund optuen za iznuivanje od strane Mauritanaca 59. god. n. e., 58. god. n. e. osloboeni
su optube za iznuivanje u provinciji Aziji Sulpicije Kamerin i Pompej Silvan. Pedije Bles
je 59. god. n. e. izbaen iz Senata na tubu Kirenjana jer je oskrnavio blago hrama Asklepija
i jer je prilikom novaenja vojnika dopustio mito i protekciju. Tarkvitije Prisk je bio osuen
61. god. n. e. poradi iznuivanja a na zahtjev Bitinjana. Naravno bilo je i primjera da se
optuba za iznuivanje koristila i u osobnim razraunima u samom Gradu. Tako je eljama
Agripine Mlae po zakonu o iznuivanju 53. god. n. e. tuen i Statilije Taur, prokonzul
Afrike.
Prilikom procesa Gaju Silanu, Publije Kornelije Dolabela (uveni namjesnik provincije Gornji Ilirik/Dalmacije)
je predloio da svako ko vodi neastan ivot i koga bije zao glas bude iskljuen iz izbora za namjesnike
provincija. Dolabelina logika je bila da bi se tako sprijeili prijestupi u provincijama od strane namjesnika.
Njegov prijedlog je odbijen jer po rijeima Tiberija (koje prenosi Tacit) : ...zato su zakoni i upereni protiv
djela, jer se ne zna ta nosi budunost.
Zanimljivo je Neron favorizirao Celera prilikom procesa, ali ga nije mogao da oslobodi. Zato je odugovlaio sa
odlukom sve dok Celer nije umro od starosti. Ovo jasno pokazuje da princepska vlast nije bila jo uvijek
apsolutna i Neron se jednostavno nije mogao usuditi da tek tako oslobodi Celera, jer su dokazi protiv njega bili
oigledni.
1556
ORBIS ROMANVS
Nakon 64. god. n. e. dravne i carske financije su se nalazile u tekom stanju i bile su iscrpljene, radi ega su
poveani porezi.
1557
ORBIS ROMANVS
Tadanje rimsko drutvo (kao uostalom i veina drugih drutvenih sustava) je smatralo
nedostojnim da princepsi ili bilo koji drugi visoki dunosnici kao aktivni sudionici uestvuju
u nekim artistikim javnim zabavama ili igrama. Posebno je nakon Agripinine smrti to javno
ispoljavanje dolazulo do izraaja. Tako mu je strast bila da vozi etveropeg, da pjeva uz
kitaru (kao glumac). Bur i Seneka su pokuavali kontrolirati te njegove strasti, pa je tako u
Vatikanskoj dolini bio ograen prostor gdje je mogao da vozi etveropeg, a da ga ba ne vidi
1558
ORBIS ROMANVS
itav narod. Ali sve je bilo uzalud, jer je on pozvao itav narod da ga gleda. injenica koju
ne osporava ni prosenatorska historiografija jeste da je Neron bio vrlo popularan u narodu,
jer je po Tacitu narod kao narod, bio je eljan zabave i sretan to i car voli ono to i on.
Uveo je i igre zvane Juvenalija, koje Tacit oslikava u tonu bestidnosti, poroka i sloma
morala, na ijem se kraju pojavio i sam Neron svirajui u liru i pjevajui.
Iuvenalia ili Ludi Iuvenales ( ) su bile scenske igre ustanovljene od
Nerona 59. god. n. e. kao komemoracija brijanja njegove brade po prvi put, to je predstavljalo simboliki
prijelaz iz mladike dobi u odraslu dob. Igre su odravane u privatnom teatru i sastojale su se od svake vrste
pozorinih perfomansa. Od najuglednijih osoba u Dravi, bez obzira na starost, se oekivalo da uzmu uea u
njima. Kasije Dion spominje jednu matronu, staru oko 80 godina, koja je plesala u igrama. Sam Neron je
posluio kao primjer. Juvenalija su se nastavile slaviti i od strane nekih drugih princepsa, ali poradi razliitih
razloga. Ovo ime je dato igrama koje su bile odravane od careva na 1. I. svake godine, i nisu se vie sastojale
od scenskih predstava nego od utrka kola i borbi divljih ivotinja.
Neron je u svoje zabave uspio uvui i znaajan broj istaknutijih pojedinaca iz tadanjeg
drutvenog miljea Grada, a koji su se svojim ponaanjem profanisali. Takvo ponaanje i
Tacit i Svetonije otro osuuju. Po Tacitu se to stanje, koje karakteriziraju gubitak starih
obiaja i iskvarenost, od 60. god. n. e. se dodatno produbljivalo. Neron je te godine bio
konzul i uvedene su u Rimu igre svake pete godine godine, po ugledu na grka takmienja, i
bilo je trostrukog karaktera : muziko, gimnastiko i jahako. Ta petogodinja predstava je
nazvana Neronove igre i bila je obiljeena velikim trokom i ueem i istaknutih
Rimljana.
Godinama nakon Juvenalija, Neron je elio da ponovo javno nastupi na pozornici, ali se ipak
nije usudio da debitira u Rimu nego je 64. god. n. e. odabrao Neopolis (Napulj) kao mjesto
gdje e ostvariti svoju elju. Ovo je bio i grad grkog porijekla, pa je oekivao i liberalniju
atmosferu u odnosu na Grad u kojem su jo uvijek bile izraena kakva-takva konzervativna i
tradicionalistika shvatanja. U dupke punom napuljskom teatru Neron je javno nastupio
pjevajui. Inae je vie volio grko i helenizirano podruje koje je ipak bilo vie artistikije,
hedoniziranije i sklonije ukusu od krutog rimsko italskog podruja. Uostalom, njegovo
artistiko ponaanje je bilo i prijemivije i prihvatljviije za populaciju sa Istonog
Mediterana, pa je je prilikom svoga napuljskog nastupa Neron bio oaran klicanjem
Aleksandrinaca koji su prilikom zadnjeg transporta doli u Rim i prisustvovali predstavi.
Iste godine, neposredno pred veliki poar, prireena je u Rimu jedna velika gozba koju je
priredio Tigelin i koja se pretvorila u orgiju i nevieni razvrat. Sredinji dio orgije inio je
sagraeni splav na Agripinom ribnjaku na kojem su se nalazile trpeze. Na obalama ribnjaka
bi se nalazili kue razvrata. Po Tacitu je Neron tom prilikom okuao sve gadosti, pa se
nekoliko dana potom, sa svim svadbenim sveanostima vjenao sa jednim od razvratnika i
osloboenika po imenu Pitagora (po Tacitu) ili Dorifora (po Svetoniju). U ovom sluaju
Neron je bio mlada, pa je nosio nevjestin veo na glavi.
Nakon svretka Pizonove zavjere, Neron je jo uvijek vie utonuo u artistika ponaanja,
uestvujui u pjesnikim takmienjima, to je po Tacitu izazivalo zgraanje ljudi koji su na
1559
ORBIS ROMANVS
1560
ORBIS ROMANVS
juna zapoeo u dijelu Cirka ispod Palatina i Celija, pa vjetrom noen zahvati sve du Cirka.
Vatra se irila bre, nego to je pomo mogla da stigne. Tome je pogodovao itav niz faktora,
od ljetnih vruina, preko vjetra pa do injenice da je poar prvo zahvatio duane sa lako
zapaljivom robom, te da je dobar dio tadanjeg Rima jo uvijek za osnovni graevinski
materijal imao drvo i druge lako zapaljive stvari. Osim toga i sama konfiguracija tadanjeg
Rima, sa uskim ulicama i nakrcanim stambenim objektima (insulama i kuama) te
slamovima, je pogodovala brzom irem i velikom stradanju stanovnitva. im je dobio vijest
Neron se sa svojom pratnjom vratio u Rim, koji je bio prilino uniten. Kako bi se umanjile
muke stanovnitva Neron je otvorio Marsovo polje, Agripinine spomenike i svoje vrtove te
naredi da se podignu privremene barake kako bi se prihvatila masa beskunika. Iz Ostije i
oblinjih gradova je dola pomo u hrani i pokustvu, a i cijena ita je oborena na tri
sestercija. Tek je estog dana lokaliziran, zaustavljen i ugaen poar i to na kraju Eskvilina.
Vatra je bila jo jednom ponovo izbila u otvorenim dijelovima Grada, a izbio je na
Tigelinovom imanju.
Stradanja u ovim danima vatre su imal golema. Od 14 gradskih rejona, etiri su samo ostala
poteena, tri su sravnjena sa zemljom, a u sedam su stradanja bila djelomina. Vatra je
unitila i dijelove Neronove sopstvene palate (Domus Transitoria).Poar je unitio golem
broj hramova, mnoga remek-djela grke umjetnosti, kao i stare originalne knjievne
spomenike. Broj poginulih i na drugi nain stradalih je bio veliki. Nakon raskravanja
ruevina i pepela, te uklanjanja leeva zapoela je obnova. Neron je dao da mu se sazida
velianstvena palata Domus Aurea (Zlatni dom), koju Svetonije opisuje kao vrhunac
luksuza, a sam Neron je nakon gradnje kada ju je posveivao rekao :Sada sam napokon
poeo ivjeti kao ovjek.
Ostatak Grada nije ponovo izgraivan nasumice, nego se pristupilo planskoj obnovi. Zgrade
su zidane po odreenom planu, ulice su proirene, visina graevina je ograniena, ostavljeni
su slobodni prostori, podignuti trijemovi da zatite fasade veih zgrada. Po Svetoniju ti
trijemovi su trebali sluiti i kako bi se sa njihovih ravnih krovova mogli lake gasiti
eventualno novi poari. Te trijemove je sagradio na svoj, a ne dravni troak. Isto po
Svetoniju Neron je imao i fantastian (ipak neostvaren) plan da gradske zidine proiri sve do
Ostije i da odande jarkom dovede more u stari dio Grada. Neron je donio niz motivacijskih
mjera kako bi se ubrzala obnova kua i raiavanje. Ostijske movare su odreene za
mjesto gdje se trebao odlagati otpad. itav sustav obnove i snabdjevanja Grada je bio odlino
zamiljen i proveden. Nakon poara iz 64. god. n. e. Rim je bio sasvim novi grad.
Brodovi koji su sa itom dolazili uz Tibar, morali su u povratku da nose tovare smea, otpada i uta. Zgrade
nisu smjele da budu uvrene gredama na odreenim mjestima, nego samo gabinskim ili albanskim kamenom
koji je otporan na vatru. Time je jaana statika i stabilnosti zgrada. Postavljeni su i uvari vode koji su se starali
da vode bude vie i da tee sa vie javnih esmi. Svi su morali imati pri ruci sredstva za gaenje poara, a kue
nisu smjele imati zajednike zidove, ve je svaka morala imati svoju ogradu. Meutim, i pored ovih mjera
poari su se i kasnije deavali i to 69. god. n. e. za vrijeme princepsa Vitelija i 80. god. n. e. za vrijeme
princepsa Tita.
1561
ORBIS ROMANVS
Meu oajnim stanovnicima su sada poele kolati glasine da je Neron kriv za poar (jer ga je
htio preurediti i iznova isplanirati), kao i za neprimjereno ponaanje po povratku iz Ancija.
Tako se irio tra da dok je Grad jo bio u plamenu Neron izaao na pozornicu u svojoj kui i
opjevao propast Troje, poredei je sa trenutnom nesreom. Drugi poar koji je izbio na
Tigelinovom imanju je izazvao jo vie glasina, po kojima je to djelo bilo nareeno od
samoga Nerona jer je on kao elio da izgradi novi grad kojem bi dao svoje ime. Te glasine su
nale izraza i u antikoj historiografiji, pa su ih pojedini pisci uvrtavali u svoja djela kao
injenice (Svetonije, Kasije Dion), dok Tacit samo kae da su pisci (od kojih saznaje
pojedinosti o poaru) ostavili obje verzije i da je do poara dolo sluajno i da je rije o
carevoj krivici. Tacit opisujui izbijanje vatrene stihije samo kae dola je potom nesrea,
da li sluajno ili krivicom careva, ne zna se.... Svetonije u potpunosti krivicu za poar baca
na Nerona, prenosei u detaljima glasine o Neronovoj naredbi da se potpali grad i o
njegovom artistikom, nedostojnom pa i pljakakom ponaanju za vrijeme poara.
Znatno je vea vjerojatnoa da je rije ipak samo o neutemeljenim glasinama, te da je poar
rezultat sluajnosti, odnosno nepanje. Neron je vjerojatno nevin to se tie izbijanja poara.
Tacit prebacuje Neronu da su kako bi se sakupila potrebna sredstva iscijeena Italija,
upropaene provincije, saveznici i tzv. slobodni gradovi, te opljakani trezori hramova
(bogati zavjetni darovi) a u Aziji i Ahaji su odnoene i statue bogova. ak je dao i kipove
rimskih paneta izliti. Njih je ponovo podigao Galba. Bez obzira na uspjenu obnovu Grada,
glasine koje su kolale i vjerojatno neopravdane optube na Neronov raun su pohranjivale
nezadovoljstvo mase koja je za svoje nedae i stradanja traila rtvenog jarca. Da stane na
put glasinama, i da bijes mase usmjeri na drugu stranu, Neron i njegovi suradnici su pronali
rtvu u jednoj, novoj mladoj abrahamistikoj sekti koja se pojavila u Rimu i Italiji
kranima.
Rano kranstvo
U vrijeme vladavine Julijevaca. Klaudijevaca izrodio se iz judaizma i novi, drugi
abrahamistiki religijski pravac, kasnije nazvan kranstvo. Religijsko predanje i historijska
tradicija nastanak kranstva vezuje za lik Isusa (izvorno hebrejski
Jeua/Yhu,
hebrejsko-aramejski ( Y), u znaenju Jahve alje ili spaava; u islamu se njegovo
ime pojavljuje u obliku = Isa), On je bio sin Marije (izvorno aramejski, hebrejski
Marym, Miriam, u islamu , Maryam; Merjem) i Josipa (izvorno hebrejski Yosef,
grki , Jusuf). Isus je rodom iz Nazareta u Galileji (jevrejska pokrajina sjeverno od
Judeje), iako religijsko predanje navodi da je roen u Betlehemu, nedaleko od Jerusalima.
Izvorna graa o njemu je vrlo rijetka, i osnovica poznavanja njegovog ivota su danas etiri
kanonska evanelja (Mateja, Marka, Luke i Jovana/Jahje/Ivana), koja su postala sastavni dio
Novog Zavjeta, te pojedini dijelovi Kurana, kao i Talmuda. Navedena etiri evanelja
(hebrejski , grki euangelion = blagovjest, dobra vijest, radosna
vijest) su nastala decenijama nakon glavnih zbivanja u Isusovom ivotu i nisu ni stvorena
1562
ORBIS ROMANVS
niti djeluju kao historijski ili biografski spisi, nego odravaju stavove i postavke novog
religijskog pravca koji postupno nastaje i predstavljaju religijsko predanje.
Navedena etiri evanelja su postala kanonska kao rezultat odabira u periodu kada se kranstvo ve formiralo.
Prva sustavna povijest kranstva od cezarejskog episkopa Euzebija, pojavljuje se u IV. st. n. e. i jedan njen dio,
koji govori o prvim stoljeima kranstva, nije napisan po dokumentima, ve na osnovu predaje. Stoga se u
spomenicima ranog kranstva legenda i stvarnost isprepliu na najudniji nain.
1563
ORBIS ROMANVS
vrhovni gospodar svemira i ljudske sudbine, a on daje jaganjcu, koji predstavlja Krista, nalog o unitenju
progonitelja. Pisac daje mistian lik Isusa, lien ljudskih crta. Vienje predvia i ratove, bolesti i glad. Boji
vjernici pritom uivaju posebnu zatitu, ali njihova prava pobjeda ostvarit e se tek na nebu. Grenike bog ne
eli unititi, nego ih ovim zlima opominje da se obrate. Naredni slikoviti opisi ponavljaju istu poruku. Konano,
grenici koji se ne obraaju bivaju kanjeni, nakon ega slijedi tualjka nad razorenim Babilonom, koji
predstavlja Rim te pobjedna pjesma otkupljenih pravednika. Inae se Rim i rimski princepsi nigdje izriito ne
spominju u Apokalipsi, ali itavo djelo nosi oito antirimski karakter. Rim figurira pod alegorinim nazivom
babilonske bludnice, koju oekuje stroga kazna. Isusu prethodi pojava antikrista u obliku zvijeri i kunja ljudi.
Poslije odmazde doi e spas pravednika i nastati hiljadugodinje carstvo, poslije ega e biti stvoreno novo
nebo i nova zemlja. Tako novi krug vienja ponovno govori o unitenju Zvijeri djelovanjem proslavljenoga
Krista. Crkva iskuava blagostanje, nakon kojega slijedi novi napad sotone i njegovo unitenje. Time konano
biva uspostavljeno nebesko kraljevstvo u kojem je savrena radost i u kojem je smrt unitena, a sve zavrava
slikom novoga Jeruzalema.. "Apokalipsa" je napisana na grkom jeziku, ali su njena simbolika i izrazi bliski
jevrejskoj religijskoj knjievnosti. Svojim apokaliptinim, futuristikim prikazom Otkrovenje je imalo i ima
veliki utjecaj na kranski svijet i predstavlja za odreene, fundamentalistike i evangelistike grupacije
gorivo i motivaciju za akciju. Otkrovenje je direktno vezano za doktrinu o sudnjem danu u kranstvu i u
neto modificiranoj formi u islamu. Inae je ideja o sudnjem danu kljuna za mobiliziranje vjernika, jer su u
njoj sadrani i strah i nada, i kazna i izbavljenje. Tako pria o sudnjem danu djeluje kao neka vrsta
abrahamistike politike tapa i argarepe. U znanstvenom smislu Otkrovenje se mora i moe promatrati samo
u historijskom kontekstu vremena, prostora i prilika njegovog nastanka, i voeno motivacijom pisca Jovana
(razliita osoba u odnosu na evanelistu Jovana). Inae djelo obiluje nabijenim emocijama i proizvodnjom
straha, to e vrlo djelotvorno znati koristiti dominantne svjetovne i sakralne strukture u mediavelnom i
kasnijim razdobljima. Osim Jovanove "Apokalipse" postojala su i druga djela istog anra. Sva su ona nosila
eshatoloki karakter tj. nauavala su o dolasku kraja svijeta.
Kanonska evanelja, koja govore o Kristovom zemaljskom ivotu, nisu se formirala odjednom, i sastavljena su
od raznih elemenata. Njihov najstariji dio predstavljaju pouke, Kristove rijei, takozvana "logija"; jedna njihov
dio bio je sistematiziran, i njima su prikljueni biografski podaci o Isusovom ivotu. Prva tri kanonska
evanelja nazivaju se sinoptikim, i u njima pripovijedanje o Isusovom ivotu ima mnogo zajednikih crta,
premda su nejednaka po stilu. Mogue je da su ova tri evanelja imala zajedniki izvor, odnosno da se nalaze u
nekoj meuzavisnosti. Zasebno je etvrto, Jovanovo evanelje, koje se znaajno razlikuje od sinoptikih
jevanelja, i sadri i elemente drugih tradicija. Ono poinje kratkim izlaganjem uenja o Logosu. Upravo je
Krist, po uenju tog evanelista, bio utjelovljeni Logos. Biblijski kritiari Jovanovo evanelje smatraju delom
vie urednika (tzv. "Johaninska zajednica"), ono je sastavljeno iz vie slojeva, dostiui konanu formu oko 90.
100. god. n. e. Datumi nastanka kanonskih evanelja razliito se odreuje, ali je navedena evaneoska
tradicija zaokruena tek najranije cc bar etiri decenije nakon Isusove smrti. Najranije, Markovo evanelje se
datira negde oko 70. god. n. e., a najlmae Jovanovo oko 100. god. n. e. Sva etiri evanelja, koja se smatraju
kanonskim, akcentuju Isusovu smrt i uskrsnue, ali ukljuuju i njegovu poruku. Crkva ih tradicionalno smatra
bogonadahnutim i u cjelosti istinitim. Tako je stvorena kanonska biografija Isusa Krista, koji se smatra
osnivaem nove religije. Po toj oficijelno, kanonskoj biografiji, da bi se ispunio judejski zakon i stara
proroanstva, u jednom od judejskih gradova djevojka Marija/Merjem podigla je na udan nain dijete, koje, u
zreloj dobi, prima krtenje od jevrejskog propovjednika Jovana Krstitelja, i posveuje svoj ivot propovijedanju
novog uenja. On propovijeda i ini uda. Njegova djela nalaze potvrde u starim proroanstvima. Ali su njega
zamrzili jevrejski sveenici i fariseji. Kratko vrijeme prije jevrejskog praznika pashe izdao ga je uenik Juda,
tako da je od jeruzalemskog Sanhedrina bio osuen i po presudi rimskog prefekta (pogreno se on u
historiografiji i pukoj javnosti titulira kao prokurator) Poncija Pilata razapet na kri. Nakon tri dana Isus je
uskrsnuo, javio se uenicima, a zatim uzaao na nebo. Isus je, po uenju evanelista, bio pravi Mesija/Krist.
Nakon njegove smrti, rani njegovi sljedbenici su dali sve od sebe da ubede ljude da je Isus zaista Mesija. Oni su
tako dali i svoje religiozno objanjenje za protekle dogaaje, verujui da je Bog preko Isusa delovao kako bi
1564
ORBIS ROMANVS
uveo svet u eru spasenja. Njegova smrt i uskrsnue znae spas ljudi od tzv. praroditeljskog grijeha, koji su po
abrahamizmu poinili Adam i Eva. Ovakva uvjerenja su postala osnova predanja o Isusu. To predanje se
ponavljalo i irilo, prvo usmenim putem, da bi potom dobilo i svoju pismenu formu u vidu evanelja. Po
kranskom predanju evanelja su dela oevidaca, Isusovih apostola: Mateja, Marka, Luke i Jovana. Veina
strunjaka za Novi zavet smatra da evanelja u Novom zavetu, koja su atribuirana prema Isusovim uenicima ili
sledbenicima uenika, nisu napisali ljudi ija imena nose. Njihovi autori, odnosno prireivai, su naslovljavali
evanelja po apostolima koji su pronosili "dobru vest". Tako na primer, naslov Evanelje po Mateju nije znaio
da se autor ili autori potpisuju kao Matej, ve znai da je to evanelje kakvo je poduavao Matej, odnosno
evanelje prema Mateju. Isti obiaj je primenjivan i prilikom naslovljavanja apokrifnih evanelja, pa tako
Evanelje po Judi nije pisao sam Juda Iskariotski, ve zajednica koja sebe smatra uvarima njegovog uenja.
Evanelja imaju dosta kritiki stav prema jevrejskom establishmentu, to se vremenom izokree u
neprijateljstvo prema Jevrejima kao takvima. Taj paradoks, jer su prenositelji i pisci evanelja najvjerojatnije
ubjedljivom veinom i sami bili jevrejskog porijekla, je posljedica toga to su najranijih krani od jevrejskog
establishmenta i mainsteram judaizma smatrani heretikog sektom, otpadnicima od tzv. Mojsijevog zakona.
Njih su mnogi Jevreji koji su se pridravali vie manje glavnih strujanja judaizma tretirali sumnjivom
manjinom. A onda je i izbio Jevrejski ustanak 66. god. n. e., koji je zavrio sa unitenjem II. Hrama. Ovaj rat je
imao enormno, posredno znaanje za konano oblikovanje ranog kranstva. Zato se i ne mogu potpuno
razumeti evanelja Novog zaveta ako se ne prihvati da su ona u izvesnom smislu i ratna literatura. Tema
kosmikog rata boga i satane slui prvenstveno da se ljudski sukobi oznae kao natprirodni, odnosno da se
opravdaju Isusovi sledbenici i satanizuju njihovi neprijatelji. Evanelja Novog zaveta, za razliku od Apokalipse,
gotovo nikad ne poistoveuju satanu sa Rimljanima, ali ga zato dosledno povezuju sa Isusovim jevrejskim
neprijateljima, pre svega s Judom Iskariotskim i glavnim svetenicima i pisarima. U evaneljima je lako
prepoznati tendenciju da se Pontije Pilat rastereti krivice, a da se odgovornost za Isusovu smrt prenese na
jevrejske voe. to je gorina izmeu jevrejske veine i Isusovih sledbenika u maloj zoni Judeja Galileja Samarija i irom jevrejskih opina bivala vea, evanelja predstavljaju Pilata u sve povoljnijem svetlu, a
jevrejske velikodostojnije u sve gorem svjetlu. Ovakva shema odraava kasnije kransko verovanje da je pad
Jerusalima 70. god. n. e. boanska kazna Jevrejima koji su odbili da Isusa prihvate kao mesiju. Postojala je i
namjera da se rimskim vlastima pokae kako kranstvo nije izdanak pobunjenike zavere. I po ovoj intenciji se
Evanelja razlikuju od Otkrovenja kojem je Rim glavni neprijatelj.
Na Evanelja se nadovezuju "Djela apostolska" ( , Acta Apostolorum), koja govore o
podvizima prvih propovjednika novog uenja i o tome kako se Isusova poruka poela da se pronosi Rimskim
svijetom. Djela opisuju mnoga putovanja i akcije koja su poduzeli apostoli, a preteno se bavi ivotom i delom
apostola Petra i Pavla. Knjiga opisuje kako Duh Boiji nadahnjuje i vodi veinu dela koja vre apostoli,
odnosno stavlja izuzetno osetan naglasak na prisustvo i udeo Svetog Duha u Crkvi.[4] Knjiga Djela sadri
mnoge opise udesnih dogaaja (koji su bili znak Boga da potvruje nauk apostoka), koje je izveo Sveti Duh
kroz apostole. Oni ukljuuje uotvorna izlijeenja, istjerivanje zlih duhova i uskrsnue mrtvih. Ova je knjiga
stvorena relativno kasno, ali u njoj ima i ranih elemenata. Moda je Djela apostolska napisao isti autor koji je
napisao i Lukino evanelje, te ove dvije knjige izvorno predstavljaju dva dijela jednog istog djela. "Djela
apostolska" daju predodbu o ivotu ranih kranskih opina.
1565
ORBIS ROMANVS
Pored etiri kanonska evanelja (koja je Crkva priznala kao oficijelna), postojalo je i jo
uvijek postoji na desetine, pa i stotine tzv. apokrifnih ili gnostikih evanelja (Judino,
Nazarensko, Marijino, Filipovo, Petrovo, Bartolomejovo, Barnabino, Tomino,
hebrejsko...itd...) o Isusu sa vrlo arolikim, pa i dosta zanimljivim sadrajima. Nisu postojala
samo nekanonska evanelja, nego i stotine drugih spisa sa ranokranskom tematikom, koja
je Crkva prihvatala ili odbacivala. I ova evanelja i spisi, kao i pronaeni ranokranski
zapisi na papirusu mogu pomoi u rekonstruiranju stvarne ranokranske povijesti. Ne
postoji nijedan Isusu vie manje suvremeni izvor koji bi govorio o njemu. Podaci kod
Tacita, Plinija Mlaeg, Svetonija (koji ne razlikuje prve kranske zajednice od jevrejskih) i
drugih pisaca su usputne prirode, fragmentarni, prilino posredni i ne mogu dati bilo kakvu
sliku o historijskom Isusu. Podatak kod Josipa Flavija koji spominje Isusa je mogue
djelimino ili u potpunosti kasnija interpolacija. Zbog toga je vrlo teko odvojiti historijskog,
stvarnog Isusa od onoga kako ga je oblikovalo religijsko predanje i kasnija bezbrojna
tumaenja. Na osnovi sadanjeg stupnja znanja, ipak se sa vie vjerojatnoe moe tvrditi da
je Isus ipak postojao.
Ono to se moe razluiti kada se skine religijska, mistina, ideoloka, mitoloka, tradicijska
i druga koprena sa osobe Isusa jeste da je on potekao iz sredine provincijalnog karaktera (u
odnosu na sredite jevrejskog vjerskog i politikog ivota u Judeji i Jerusalimu) u Galileji.
Vjerojatno je roen u kasnu zimu (sigurno nije roen 25. decembra po julijanskom i
gregorijanskom kalendaru) 6. god. p. n. e. (druga verzije datiraju njegovo roenje u 4. ili 2.
god. p. n. e.), u prosjenoj jevrejskoj porodici. U kranskoj tradiciji i historiografiji, a
posebno u pop kulturi se uobiajilo smatrati da su Josip i njegov sin Isus bili stolari,
meutim, postoje vrlo uvjerljive indicije da su oni ustvari bili klesari. Ipak Isusova sudbina
nije ostala vezana za drvodjeljski ili klesarski zanat, jer je u tadanjem jevrejskom drutvu,
1566
ORBIS ROMANVS
1567
ORBIS ROMANVS
Isus je moda bio krten u rijeci Jordanu od Jovana/Jahje/Ivana Krstitelja, jedne osobe koja
se u tom vremenu kada su se traili novi putevi razvitka judaizma vrlo isticala svojim
propovjednikim arom. Odnos Isusa i Jovana Krstitelja je unekoliko kontroverzan, i jo
uvijek u znanstvenoj historiografiji nije razreen. Pored oficijelnih kranskih islamskih
tumaenja uloge Jovana Krstitelja u ivotu Isusa, po kojima je on glasnik dolaska Isusa i vie
manje ima subordinirano znaenje u odnosu na Isusa, postoje i drugaija dogmatska
miljenja. U jo uvijek ivuem gnostikom (u osnovi ipak abrahamistikom uenju)
mandeizmu Jovan Krstitelj ima posebno mjesto, znatno vie nego to ga on ima u kransko
islamskim dogmama. Dok im je Jovan Krstitelj glavni prorok, Mandejci Isusa ne smatraju
za mesiju, nego tvrde da je on izvrnuo uenje povjereno mu od Jovana Krstitelja. Po Josipu
Flaviju, Herod Antipa je naredio da se uhapsi Jovan Krstitelj, koji je kasnije i pogubljen.
Isus je nesumnjivo posjedovao znaajne govornike, pa i harizmatike sposobnosti kojom je
uspijevao da okuplja oko sebe privrenike. On je vjerojatno nastupao sa idejom obnove
elementarnih vrijednosti abrahamistikog judaizma, naravno onako kako ih je on shvatao.
Nakon krtenja (vjerojatno u njegovoj 30. godini ivota) zapoinje njegovo znaajnije javno
djelovanje, koje izlazi iz lokalnih galilejskih okvira. Glavni njegov oslonac su bili njegovi
najprisniji sljedbenici i pratioci, uenici od kojih je izabrao 12 apostola. Najpoznatiji njegov
uenik i sljedbenik je bio imun/Simon, odnosno Petar (na grkom Stijena), ribar sa
Galilejskog jezera,
Isus je uglavnom nauavao u parabolama, primjerima i aforizmima, kritizirao je loe pojave
tadanje tradicije i socijalnog ureenja. Ako su rijei izreene u evaneljima vie manje
odgovarale stvarnim Isusovim rijeima, onda su one stvarno imale oblike radikalnijeg odnosa
prema ortodoksom judaizmu, te pokuavale da odgovore na narasle socijalne, duhovne i
politike frustracije tadanjeg jevrejskog drutva. Isusove rijei, koje su nesumnjivo nosile
prizvuk suprostavljanja oficijelnom jevrejskom vjerskom establishmentu, pa i rimskoj
vrhovnoj vlasti, su privlaile sljedbenike posebno u niim slojevima jevrejskog tadanjeg
drutva, te onima koji su bili poradi nekih razloga odbaeni iz mainstreama jevrejskog ivota
(od bolesnih, preko Samarijaca pa ena koje su smatrane grijenim). To ga je direktno dovelo
u sumnju ne samo kod vlasti, nego i kod sveenike kaste kao i kod sadukeja i kod farizeja.
Kreendo njegove djelatnosti se deava kada ulazi u Jerusalim u dane prije jevrejskog
praznika Pashe (u vrijeme vladavine princepsa Tiberija). Ubrzo je bio uhapen od hramovske
strae i izveden pred vrhovno jevrejsko sveeniko sudsko poglavarstvo Sanhedrin kojim je
presjedavao tadanji veliki sveenik Kajfa (zet bogatog i monog Ane). Optuen je za
djelovanje protiv jevrejskog oficijelnog i ortodoksnog zakona, za bogohuljenje, i osuen na
smrt.
Meutim, ovaj sud nije imao ovlatenja da ga i kazni, jer je tadanja Judeja bila pod rimskim
vrhovnitvom, pa je rimski namjesnik bio taj koji bi trebao da kao zadnja sudska instanca
potvrdi smrtnu presudi i da je izvri. Zato je Isus predat rimskom namjesniku (vjerojatnije
prefektu Judeje nego prokuratoru Judeje, sudei po tekstu na Pilatovom Kamenu) Ponciju
1568
ORBIS ROMANVS
Pilatu (Pontius Pilatus; upravljao Judejom od 26. do 36. god. n. e.), pod optubom za
izazivanje nereda. Rimljani su uvijek bili osjetljivi na sve ono to bi moglo dovoditi do
remeenja stabilnosti i mira, pa je Isus i osuen na smrt i razapet na krst (kazna koju su
Rimljani preuzeli od Kartaginjana) na Kalvarijskoj gori. Navodno mu je iznad glave
postavljen natpis Isus Nazareenin, kralj judejski.
Dijalog izmeu Poncija Pilata i Isusa koji se pojavljuje u Jovanovom evanelju na najbolji nain ilustrira odnos
grko rimskog poimanja svijeta i onoga abrahamistikog. Pilat postavlja pitanja, ali Isus ne odgovara na ta
pitanja onako kako je to Pilat oekivao. Jednostavno reeno Poncije Pilat i Isus se nisu razumijeli, jer su im
koncepti miljenja bili drugaiji. Oni su se naprosto mimoilazili. I to je sr problema u odnosu grko rimskog
na jednoj strani i abrahamistikog na drugoj strani prema poimanju ivota. Dijalog njih dvojice se u Jovanovom
evanelju zavrava na sljedei nain Isus (odgovara na Pilatovo konstataciju pitanje Onda si ti dakle
kralj?) : Ti kae da sam ja kralj. Ja sam radi toga roen i radi toga doao na svijet da svjedoim za istinu. Ko
je od istine, slua moj glas. Pilat : ta je istina?
Sluaj jo jednog jevrejskog propovjedaonika iz perioda nakon Isusovog pogubljenja je doveo od Pilatovog
opoziva. U Samariji se 35. god. n. e. pojavila osoba koja se predstavljala kao prorok i svojim zanesenim
govorima je povukao za sobom mase ljude da sa njim pou na goru Gerazim, gdje im je obeao pokazati
sakralne predmete koje je tamo toboe sakrio Mojsije. Pilat je pogreno procijenio situaciju kao pobunu, a ne
kao nenasilni pokret zanesenjaka (to je ustvari bio) i poslao je vojsku koja je na gori izvrila masakr
hodoasnika. Poto su Samarijci bili promatrani od Judejaca kao manje vrijedna i nia skupina, oni su bili vie
lojalni Rimu. Tamo nije bilo nereda ni buna kao u susjednoj Galileji, a Samarijci su sluili i u auksilijarnim
jedinicama pomaui odravati red na lokalnom podruju. Zato je Pilatov postupak prema njima ocijenjen od
viih rimskih instanci kao ozbiljan prijestup. Kada su se Samarijci zvanino obratili Viteliju, legatu Sirije (koji
je bio direktno nadreen Pilatu) sa optubama protiv Pilata, ovaj je bio ekspresno smijenjen i poslan u Rim da
se opravda.
Zanimljivi su i obrasci ideolokog profiliranja odreenih poruka kao kljunih, skoro svetih elemenata
odranja te ideologije kao dominirajue. Zanimljiv je zato primjer poruke o Isusovim mukama koja je tako
postavljena da ini sr predstavljanja samoga Isusa masama. Ustvari poruka o mukama proistie samo iz opisa
posljednjeg dana njegovog ivota, kada je svirepo muen i razapet (to je vrlo bolna i muna kazna) na kri.
Ustvari, ostatak Isusovog ivota je bio, sudei po podacima sa kojima se raspolae, bio sve samo ne muan.
Nije se rodio u siromanoj porodici, nije imao nikakvih egzistencijalnih problema, nije imao nikakvih ni nekih
radikalnih stresnih situacija...itd... Poruka o Muhamedovoj skromnosti isto predstavlja jednu od glavnih
odrednica njegovog ivotopisa. Ustvari, on je poticao iz dobrostojeih slojeva stanovnitva i oenio se sa
starijom bogataicom. Za razliku od nekih ideolokih postavki, on je bio i pismen i inteligentan jer bi u
suprotnom bilo teko razumijeti njegovo bavljenje trgovinom na veliko i pripadnost relativno viim slojevima
mekanskog drutva.
Nakon Isusove smrti, oko njegove osobe poele su se oblikovati prie, dodatci ivotopisu
religijskog, soteriolokog, mesijanskog, resurekcijskog, apokaliptinog pa i fantastinog
karaktera kako bi se kompletno njegovo postojanje doradilo u skladu sa eljama onih koji su
polako oblikovali prvo zasebnu sektu unutar judaizma, a onda i novi abrahamistiki religijski
pravac. Tako su u njegov ivotopis ubaeni i mnoga udesa, posebno u vidu iscjeljivanja, pa i
oivljavanja, a sve u svrhu prikazivanja njegove posebnosti i izabranosti u odnosu na druge
obine ljude.
Predanje i tradicija o Isusu su sedam stoljea kasnije imali veliku ulogu i u oblikovanju i
treeg glavnog abrahamistikog religijskog pravcaislama. Ta mitoloka razrada Isusove
1569
ORBIS ROMANVS
linosti, kako bi se dovela u sklad sa eljema da se Isus istakne ne samo kao mesijanska,
nego kao i boanska pojava vodila je tome da se Josipu odrie oinstvo, a da se Marija
proglaava djevicom, pa je po tome Isus roen od strane djevice. Veina modernih krana
(rimokatolici, pravoslavci i vei dio protestanata) njegovo postojanje, ukljuujui i roenje
vidi u konceptu svetog trojstva bog Sveti duh Isus, pa je on i promatran kao boanstvo
(utjelovljeni sin boiji, utjelovljena boija rije, spasitelj i otkupitelj svijeta). Pojedine manje
sadanje kranske grupe odbacuju trinitarijanizam. Islam (i to sve njegove denominacije)
odbacuje boansko porijeklo pa i samo boanstvo Isusa, iako njegovo roenje vidi u smislu
roenja od strane djevice, bez ikakvog utjecaja Josipa. Obje mlae grane abrahamizma ga
smatraju i mesijanskom osobom, u kranstvu je smatran kao dugo ekani mesija koji se
najavljuje u Starom zavjetu, dok se u islamu smatra jednim od najvanijih boijih poslanika i
titulira se kao Mesija/Mesih. Njegov kasnije dodani religijski titularni naziv Krist/Hrist (grki
Pomazanik, na aramejskom Meija, to jest Mesija) je postao i sastavni dio
imena.
Judaizam, starija i rodonaelnika grana abrahamizma ne prihvata boansko porijeklo Isusa, i
djeviansko roenje i njegovo mesijanstvo, i mnoge druge stvari vezane za njega. Kako bi se
dovelo u vezu njegovo postojanje sa mesijanskim proroanstvima iz Starog zavjeta,
izmiljena je i genealoka veza sa Davidovom kraljevskom lozom. Ovo je uinjeno dosta
nezgrapno kontradiktorno, jer je genealoka veza sa Davidom izvedena preko Josipa, kojem
se odrie oinstvo. Radi zadovoljavanja proroanstava i zahtjeva za mesijanstvom koje
proizlaze iz judaizma, i njegovo roenje se iz Nazareta pomjera u Betlehem. Kako bi se
opravdala njegova uloga spasitelja i otkupitelja ovjeanstva dorauje se pria o izdaji,
mukama i razapinjanju, a ubacuje pria o uskrsnuu. Ustvari pria o uskrsnuu nakon treeg
dana i prikazivanje apostolima (od kojih su ga se neki pod pritiskom sveenstva ranije i javno
odrekli) je osnovica na kojoj je iznikao novi religijski abrahamistiki, kranski pravac. Kako
bi se opravdalo postojanje institucionalizirane sveenike forme kranstva, odnosno crkve,
Isusu je pripisano i osnivanje Crkve kao njegove ovozemaljske produene ruke, te
postavljanje Petra za svoga nasljednika, odnosno prvog poglavara Crkve. Vezano za
apokaliptine potrebe sudnjeg dana ubacuje se teza i vjerovanje o njegovom ponovom
dolasku. Ali bez obzira na to da li je Isus elio da bude samo jevrejski fundamentalistiki
reformator/bolje rei ispravlja, kako je on to shvatao (to je vjerojatnija opcija) ili da
postane osniva-utemeljitelj drugog abrahamistikog pravca ili jedan od glavnih protagonista
osnivanja raanja treeg abrahamistikog pravca, kasniji historijski, religijski i drutveni
procesi su doveli do toga da se oko njegove osobe formira kranstvo, kao i da postavi
temelje za oblikovanje islama.
Dogmatska i ideoloka tumaenja i stajalita koja su se zasnivala na Isusovom ivotu,
djelovanju i uenju nisu se odjednom formirala, nego su bila rezultat jednog izrazito
dugotrajnog procesa. Zato je proces nastanka kranstva i zaokruivanja njegove dogme bio
dugotrajan i dosta kompleksan. Ustvari ni do dana dananjeg jo uvijek ne postoji samo jedna
kranska dogma. Sama kanonska evanelja su nastajala u periodu nakon ruenja II. Hrama
1570
ORBIS ROMANVS
pa do kraja I. st. n. e., znai decenijama nakon Isusove smrti. Uz to cirkulira i niz drugih
evanelja. U prvo vrijeme sljedbenici Isusa su ustvari bili promatrani kao posebna jevrejska
sekta, i prve skupine najranijih krana poticali su iz jevrejskog miljea. Sama rana kranska
zajednica je bila dosta malobrojna i nije izlazila iz irih okvira judaizma, bar neposredno
nakon Isusove smrti. Nazivani su Nazarencima, dok ih dananja historiografija definira kao
judeokrane. Tu ranu zajednicu okupljenu primarno u Jerusalimu i njegovoj judejskoj i
galilejskoj okolici vodili su Isusov brat Jakov, Petar i Jovan apostol. Ali i pored toga oni su
bili izloeni progonima od strane zvanine jevrejske vlasti. Tako su se desile i prve smrti
kranskih muenika, kao to su bili Stefan (optuen za blasfemiju protiv Mojsija i boga i
govor protiv Hrama i Zakona od strane Sanhedrina) koji je bio kamenovan do smrti i apostol
Jakov (brat Jovana apostola), kojeg je dao da ubije Herod Agripa 44. god. n. e. 62. god. n. e.
tadanji prvosvetenik Jerusalema Anan ben Anan osudio je na na smrt kamenovanjem i
Jakova, brata Isusova. Muenitvo i njegovo propagiranje i propagandiziranje e vremenom
postati najvaniji katalizator za homogeniziranje i mobiliziranje abrahamistikih vjerovanja.
Sa druge strane kada se kranstvo bude profiliralo kao zaseban abrahamistiki religijski
pravac, temeljna krivnja za Isusove muke e biti prebaena na Jevreje kao kompletnu
zajednicu, to se vidi i u evaneljima u kojima se uloga Pilata u pogubljenju Isusa prilino
relativizira, to definitivno nije odgovaralo stvarnom stanju. Izgleda da su u pokuajima da se
dodvore rimskom poretku, koje je na njihovu zajednicu gledalo sa izrazitom sumnjiavou,
ranokranski pisci rimskog namjesnika Pilata praktino proglasili nevinim u procesu i
pogubljenju, svalivi punu krivicu na zajednicu kojoj je Isus izvorno pripadao.
Kljuni prijelom za nastanak kranstva predstavlja djelatnost aula/Saula/Savla. On je roen
u gradu Tarsu, jednoj heterogenoj zajednici izvan matinog jevrejskog podruja. Iako je
roen u tradicionalnoj, farizejskoj jevrejskoj porodici, njegov otac je radi odreenih zasluga
dobio rimsko graanstvo, pa je nosio i rimsko ime Paulus, odakle potie i nae ime za ovog
kranskog sveca Pavle ili Pavao. On je obrazovan u jevrejskoj ortodoksiji i bio je u poetku
pristalica farizeja. Uestovao je i u prvim napadima na Nazarence, pa je bio prisutan prilikom
kamenovanja Stefana. Po religijskom predanju na putu u Damask, gdje je trebao uestovati u
progonu Nazarenaca, je doivio iskustvo koje ga je odvelo ka prihvatanju nazarenskog
uenja. Pavle je to uenje dodatno produbio, dotjerao i krenuo u znaajnu misionarsku
djelatnost. On je mnogo putovao po istonom Mediteranu i istonim rimskim provincijama.
Obino se govori o njegova etiri putovanja. Na njima je najprije ulazio subotom u sinagoge
te Jevrejima navijetao evanelja, a kad ga oni ne bi prihvatio, onda se obraao i nejevrejima.
I tu zapoinje njegov sukob sa judeokranskom zajednicom u Jerusalimu. Pavle je poeo
propovijedati Isusov nauk, naravno nakon prolaska kroz Pavlovu redakciju i onima koji nisu
bili obrezani, tj. nejevreji, kao to su Sirijci, helenizirani stanovnici Levanta i Male
Azije...itd. To je podrazumijevalo i odreeno naputanje nekih tradicionalnih postavki
judaizma (nejedenje svinjetine, obrezivanje), to je nailazilo na nerazumijevanje
judeokranske zajednice u Jerusalimu. Pavle je na svojim putovanjima doivio niz avantura,
brodoloma i drugih nedaa, ali i uspjeha u irenju misionarskog uenja nazarenaca, naravno
1571
ORBIS ROMANVS
onako kako ga je on vidio. On je irio i univerzalistiku poruku koja je nudila rjeenja svim
ljudima bez obzira na narodnosno porijeklo, stale i rod, to je isto bilo u suprotnosti sa
naelima jevrejskog eksluziviteta. Pavle je ustvari svojom obimnom misionarskom
djelatnou otvorenom i prema nejevrejima najvie uticao na to da se nazarensko uenje
pomjeri sa staza judeokranstva na izrastanje u novi, posebni religijski pravac kranstvo.
Judeokranska zajednica nazarenaca je nastavila svoje postojanje voena lanovima i
potomcima Isusove porodice do u II. st. n. e., kada je postupno nestala. Sa druge strane
kranska zajednica koja se profilirala van okvira judaizma je nastavila i svoje postojanje i
irenje. Krani su nastavili potovati prijevod Starog zavjeta Septuagintu, koji je bio u
upotrebi kod onih jevrejskih zajednica koje su govorile grkim kao svakodnevnim jezikom
(npr. u Aleksandriji). Jezik komuniciranja meu kranima u to doba bio je grki. Simbol
ranih krana je postala riba jer na grkom /ichthys (u znaenju riba) predstavlja
akronim za izraz Isus Krist, Boji Sin, Spasitelj. U II. st. n. e. krani su preli sa slavljenja
subote na slavljenje nedjelje, ime su se jo vie udaljili od judaizma. Isus se nesumnjivo
suprotstavljao etabliranom sveenikom establishmentu i organiziranoj hijerarhiji, a imao je i
posebna stajalita u odnosu na vladajuu dogmu. Meutim, povijesnom ironijom dananje
tumaenje ivota i djelovanja Isusa se koristi kao opravdanje za postojanje i dominaciju
sveenike hijerarhije i "crkvenog" establishmenta u kransko - islamskom miljeu.
Problem u odnosu kranstva prema rimskom svijetu je bio iste prirode, kao onaj koji je
judaizam imao prema grko rimskoj kulturi shvaenoj u opem smislu. Rimljani su jo
manje razumjeli kranstvo od judaizma, i njegov dogmatski i fanatini pristup je bio u
potpunosti stran originalnom rimskom biu. Uslijed sadanje dominacije kranskih i drugih
abrahamistikih religijskih pravaca i denominacija, predimenzionira se uloga i znaenje
kranskih zajednica u I. st. n. e., posebno u ovom periodu do Neronovog progona. Ove
skupine su bile malobrojne, i uglavnom su obitavale u najniim slojevima tadanjeg rimskog
drutva. Smatrane su neim tajanstvenim, egzotinim i nejasnom novotarijom, pa samim tim
i sumnjivim, to je opet imalo kao posljedicu imalo da se od njih i strahuje. Zato i nije udilo
da se protiv njih diu raznorazne optube, esto neopravdane, a cirkulirale su i
najraznoraznije glasine, pa i klevete, o njima. Sam Tacit ranoj kranskoj zajednici u Rimu
pripisuje navodna zlodjela koja su inili, a zbog kojih su omraeni, te navodnu mrnju na
ljudski rod, a kransko uenje naziva gnusnim praznovjerjem i zlom koje se rodilo u Judeji i
rairilo po Rimu. Slino miljenje o ranim kranima ima i Svetonije, koji isto govorei o
Neronovom progonu kae da su krani vrsta ljudi odanih novom i opasnom praznovjerju.
Za obrazovane Rimljane I. st. n. e., a i kasnije, religijsko predanje o Isusu je bilo slabo
razumljivo i slabo logino (posebno pria o uskrsnuu; prema kojem su se Rimljani i Grci
odnosili na slian nain kao npr. danas mi prema scijentologiji), zato i ne ude ovakvi stavovi
jednog Tacita, pa i mnogih drugih istaknutih Rimljana. I zato je ranokranska zajednica u
Gradu mogla biti savren poligon za Neronovo planirano prenoenje bijesa mase.
1572
ORBIS ROMANVS
1573
ORBIS ROMANVS
dodatne apokaliptine aspekte. Neron je u tekstovima ranokranske predaje i tradicije smatran i Antikristom,
koji e se i vratiti. Pojedini moderni biblisti i historiari smatraju da je i broj 666 u Knjizi Otkrovenja (koja je
nastala u vremenu nakon zavretka ovog progona) u Novom Zavjetu ustvari code (kod) za Nerona.
Iako je progon krana u Rimu u jesen 64. god. n. e. bio nesumnjivo brutalan, potrebno je istai da je on bio
lokalnog karaktera i to samo u Gradu, i da ranokranske i judeokranske zajednice u drugim dijelovima
rimskog svijeta nisu bile napadnute. Uvrijeeno je miljenje u pukoj kulturi da su kranske zajednice bile
kontinuirano proganjanje u vrijeme prva tri stoljea nove ere od strane Rimske drave i njenih institucija, te da
su zbog toga bile u nekom stanju stalne ilegale. Ustvari glavni problem u odnosu Rimske drave i krana i
glavni razlog progona bio je odnos prema carskom i dravnom kultu. Krani su odbijali da uestvuju u
podravanju kulta carskog genija, odnosno deificiranog preminulog princepsa i dominusa, i boginje Rome. To
odbijanje se shvatalo kao izdaja, tako da je rezon za progone krana bio politike, a ne religijske naravi.
Dostignuti stupanj muenitva i muka koje su pretrpile od Rimske drave za krane su bile gorivo koje je
nadahnjivalo njihovu unutarnju energiju, koheziju i misionarsku djelatnost u smislu spaavanja tuih dua. Ta
slika stalnog muenitva i patnje kranskih zajednica iz prva tri stoljea nove ere je nezaobilazni motiv i stub
ideolokog nastupa i promocije kranskih zajednica sve do dananjeg dana. To je potpuno pogreno uvjerenje,
jer je rije o izrazitom predimenzioniranju i preuveliavanju stvarnih injenica, a sve u svrhu ideolokih
potreba. Progoni su bili sporadine naravi i deavali su se u intervalima od po nekoliko decenija, pa i due
razmaka i esto su imali lokalni karakter. A i broj onih koji su stradali od strane Rimske drave radi toga to su
bili krani i propovijedali kranstvo za puna tri stoljea nove ere je bio mnogostruko manji od broja onih koji
su stradali u ciklusima nereda i meusobnih sukoba izmeu kranskih sekti katolika-ortodoksa, donatista i
arijanaca u IV. st. n. e. uveni historiar Edvard Gibon u svome djelu Opadanje i pad Rimskog Carstva
navodi da se mora priznati da su krani tokom svojih unutranjih gloenja jedni drugima nanijeli daleko vee
muke nego to su ih doivjeli od ara bezvjernika (Gibon misli na neabrahamiste op. a.). Kada se uporeuje sa
abrahamistikim dravama iz srednjeg vijeka i ranog novog vijeka, Rimska drava je i pored povremenih
progona krana bila ipak znatno manje ratobornija i neprijateljskija prema njima, nego to su ove drave bile
prema drugim inovjercima.
1574
ORBIS ROMANVS
Ipak je zavjera na kraju propala, jer je Milih (Milichus), osloboenik jednog od istaknutijih
zavjerenika senatora Flavija Skevina, saznao za konspiraciju i 19. IV. 64. god. n. e. prijavio
je prvo Epafroditu (Epaphroditos), osloboeniku i tada Neronovom povjerljivom sekretaru, a
zatim i samom Neronu. Detalji zavjere su bili otkriveni tek nakon to je istraga obuhvatila i
drugog zavjerenika Antonija Natalisa, jer se Skevine i Natalisove izjave nisu podudarale i oni
su uhapeni. Suoeni sa muenjem, oni su progovorili, i to prvi Natalis koji je bio i upueniji
u zavjeru. Nakon toga je uslijedio brzi obraun sa zavjerenicima, a tih dana Grad je liio kao
da je pod opsadom. Vojnici su drali pod kontrolom najvanije take u Gradu i Italiji.
Postoji i druga verzija, koja se nalazi u Plutarhovim Moralijama, koja govori kako je zavjera otkrivena. Jedan
zavjerenik je neodgovonom nepanjom, jednom osuenom zatvoreniku, rekao da uva nadu jer e se uskoro sve
promijeniti. Zatvorenik je to prijavio, zavjerenik je bio muen i sve je izalo na vidjelo. Mogue je da je ova
verzija apokrifna.
Neron je posebno povjerenje imao u princepsku, germansku strau, koja je bila neka vrsta
njegove tjelesne strae. Pizonu i drugim voama zavjere je nareeno da poine samoubistvo.
Za uee u zavjeri ili bar za saznanje o njoj su optueni i Seneka, pjesnik Marko Anej Lukan
i satiriar Petronije. I oni su izvrili samoubistvo. Vezano za obraun koji je uslijedio sa
zavjerenicima, ili onima za koje se mislilo da su zavjerenici 19 istaknutih pojedinaca je
smrtno stradalo (meu kojima i designirani konzul Plaucije Lateran), a 13 je protjerano.
Konzul Atik Vestin je izgleda stradao (i to za vrijeme svoje slube) vie iz Neronove elje da
ga se rijei, nego iz stvarne upletenosti u zavjeru. Po Svetoniju Vestin je stradao jer je Neron
elio da doe do Statilije Mesaline, tadanje Vestinove supruge. Neron je ustvari zavjeru
iskoristio da bi se rijeio (umorstvom ili egzilom) i onih koji ustvari nisu bili upleteni u
zavjeru.
Marko Enije Lukan je bio uveni pjesnik, porijeklom iz Kordube/Kordove i roak Seneke. Uspon Seneke i
Lukana, rodom iz hispanskih provincija, je bio i neka vrsta prologmene za budue careve porijeklom iz ovih
provincija i na najbolji nain reprezentira kulturoloko, drutveno, ekonomsko i politiko jaanje znaenja
Hispanije u okviru rimskog svijeta. Idue II. stoljee e predstavljati i doba dominacije hispanskih provincija.
1575
ORBIS ROMANVS
Lukan je bio odlino obrazovan u retorici i stoikoj filozofiji, a bio je pod tutorstvom Seneke. U poetku je bio
bliski prijatelj Nerona, sa kojim je bio vrnjak, pa je proteiran i karijeri a dobio je i nagrade za pjesniko
umijee na quinquennial Neronia 60. god. n. e. Po Tacitu Anej Lukan se zavjeri prikljuio jer je Neron, u svojoj
budalastoj zavisti, eljei da ugui pjesniku slavu Lukana zabranio da mu se izdaju pjesme. Po Svetoniju,
Neron je izgubio interes u prijateljstvu sa Lukanom, i ovaj mu je odgovorio piui uvredljive poeme i pjesme o
Neronu. I gramatiar iz VI. st. n. e. Vaka (Vacca) i pjesnik Stacije izgleda da potvruju da je Lukan pisao
uvredljive i optuujue pjesme o Neronu. I posljednje knjige glavnog Lukanovog djela Farsalija/ Pharsalia
(ili De Bello civili), epa o II. rimskom graanskom ratu su antimonarhijske i prorepublikanske.
Sie spjeva "Farsalija" sainjava rat izmeu Pompeja i Cezara. Sie spjeva i pieve simpatije pokazuju njegovu
sklonost senatorskim oporbenim krugovima. Pisac osuuje graanski rat, koji on definira kao zloin. Glavni je
junak njegovog djela Sloboda (Libertas). Cezar je prikazan kao okrutan i krvoedan ovjek; Pompej je,
naprotiv, olienje plemenitosti. Ali se najvie od svih slavi Katon Mlai, koji je, po Lukanovom miljenju,
dostojan toga da se u njegovu ast podiu oltari. Spjev "Farsalija" napisan je pod utjecajem Vergilijeve
"Eneide", koju je Lukan htio zasjeniti, pretendirajui na besmrtnost svog djela. U "Farsalijama" se jo u veoj
mjeri nego u "Eneidi" osjea utjecaj retorike, to se naroito oituje u dugim govorima osob i pievim
digresijama. Osim toga, u spjevu ima ivih scena, a opisi svakojakih razraunavanja, ubojstava itd. odlikuju se
krajnjim naturalizmom.
Moda je ova Lukanova aktivnost, a ne Neronova ljubomora, bili uzrok zabrane objavljivanja njegovih djela.
Lukan je mnogo pisao, ali je sauvano do danas samo njegovo epsko djelo Farsalija, dok su izgubljeni :
Catachthonion, Iliacon, Epigrammata, Adlocutio ad Pollam, Silvae, Saturnalia, Medea, Salticae Fabulae,
Laudes Neronis, Orpheus, Prosa oratio in Octavium Sagittam, Epistulae ex Campania, De Incendio Urbis (u
kojem on moda indirektno optuuje Nerona za paljevinu ili za nedolino ponaanje za vrijeme poara).
Pripisuje mu se i djelo Laus Pisonis.
Nakon konanog otkrivanja zavjere Epiharida je izloena stravinom muenju. Meutim, ona
se za razliku od mukih zavjerenika koji su suoeni samo sa pretnjom sprava za muenje
izdavali sve i svata, ukljuujui i bliske lanove familije, nije dala slomiti i nije priznala
nita niti je otkrila bilo koje ime. Nakon prvog dana kada su se nosili ponovo na muenje (jer
su joj udovi bili smrskani), Epiharida je uspijela izvriti samoubistvo improviziranim
vjeanjem. Tacit joj odaje duno potovanje u svojim Analima. Jedino je Natalis optuio
Seneku za uee u zavjeri i to dosta indirektno, ali i to je bilo dovoljno Neronu da se rijei
svoga nekadanjeg uitelja, tutora, mentora. Neron je naredio Seneki da mora umrijeti.
Seneka je primivi tu naredbu, pristupio njenoj realizaciji na stoiki nain, u stilu drevnih
Rimljana. On je odluio da umre tako to e rasjei vene, a pridruila mu se i supruga
Pompeja Paulina. Seneka se dugo muio da umre, pa su mu nainjene rane i na nogama i
ispod koljena, ak je popio i otrov koji nije djelovao i na kraju je uao u bazen sa toplom
vodom i na kraju je odnesen u toplo kupatilo gdje se uguio u pari. Neron nije imao nita
protiv Pauline i naredio je da se sprijei njena smrt i zato su njene vene podvezane, i
krvarenje zaustavljeno. Ona je poivjela jo nekoliko godina, uvajui dostojno uspomenu na
mua.
Kada je Neron upitao Subrija Flava zato je pogazio vojniku zakletvu lojalnosti princepsu, ovaj je odgovorio :
Mrzio sam te, nijedan od vojnika nije ti bio vjerniji od mene dok si zasluivao ljubav. Poeo sam da te mrzim
kada si ubio majku i brata, postao koija, glumac i palikua. Subrijine rijei na najbolji nain pokazuju
konani dekadens julijevsko klaudijevske vladajue, princepske loze, i da je njihovo vrijeme jednostavno
isteklo. Rimska vrlina se jednostavno vie nije mogla ni na koji nain poklopiti sa julijevsko klaudijevskom
1576
ORBIS ROMANVS
lozom. Neronu je tako predodreeno da bude posljednji iz te vladajue loze, koja je zapoela sa Augustom.
Nakon Pizonove zavjere, Neron je iskoristio priliku da stavi taku i na eventualnu konkurenciju na Augustovo
nasljee, tako to je 16-godinjeg Lucija Torkvata (sina Marka Junija Silana pogubljenog 54. god. n. e. i
praprapraunuk Augusta, odnosno unuk Augustove unuke Emilije Lepide) za vou navodnog prevrata u kojem je
kao uestovao i Gaj Kasije Longin (Caius Cassius Longinus; mu Lucijeve tetke Junije Lepide koja je preuzela
brigu o svome neaku nakon umorstva njegovog oca). Gaj Kasije je uz to bio i direktni potomak Gaja Kasija,
liberatora. Protiv ove trojke je proveden montirani proces sa lanim, monstruoznim i fabriciranim optubama.
Po senatskoj odluci Lucije i Kasije su kanjeni progonstvom. Lucije je odveden u apulski grad Bari, gdje je
likvidiran, ne bez dostojnog mladievog otpora.Kasije je prognan na Sardiniju. Nakon toga redali su se i druge
montirane optube i likvidacije istaknutih Rimljana, i to esto preko optubi osloboenika ili potkazivaa, koji
su u neronovskom reimu stekli znaajnu mo. Pizonova zavjera je izgleda utjecala na pojaavanje Neronove
paranoje i poetak istki. esto je i Neronova, njegovih suradnika i potkazivaa pohlepa bila dovoljna
motivacija za ove iste. Tako su bogatstvo i ugled bili uzrok za osuivanje pojedinih osoba. "estoro gospodara
posjedovalo je polovicu Afrike, sve dok ih nije pogubio princeps Neron" kae na jednom mjestu Plinije Stariji.
Neron je mijenjao i imena mjeseci, ali nakon njegovog pada vraeni su tari nazivi.
Tacit, Plutarh i Plinije Stariji opisuju Petronija (konzul za 62. god. n. e.) izrazom elegantiae arbiter na dvoru
Nerona. To bi znailo da je on bio neka vrsta fashion moderatora i glavnog Neronovog savjetnika to se tie
mode, i to i u vezi oblaenja, i u vezi ponaanja. Rije je o osobi koja se u potpunosti predala hedoniziranom
nainu ivotu i luksuzu. Njemu se pripisuje djelo Satirikon, iako jo uvijek to nije sa preciznou utvreno.
Zbog zavisti Tigelinove, Petronije se i sam morao suoiti sa optubom da je na neki nain povezan sa
Pizonovim zavjerenicima (konkretno Skevinom). U noi kada je izvrio samoubistvo rezanjem vena, vodio je
sasvim normalnu veer, a sastavio je i spisak svih Neronovih skandala, ljubavnika i ljubavnica te opisao sve
njegove orgijastike ludorije i poslao ga zapeaenog Neronu.
Satirikon koji se pripisuje Petroniju je jedno od najveih djela latinske proze. Naalost djelo je samo djelimino
sauvano i poznate su samo neke njegove epizode. Glavna lica "Satirikona" jesu sitni pustolovi koji putuju po
Italiji. Dosta prostora u sauvanim fragmentima posveeno je gozbi Trimalhiona bogatog osloboenika i
tipinog skorojevia koji nastoji luksuzom i gozbama oponaati aristokraciju. Figura Trimalhiona, kao i
njegovih gostiju, donijeta je u obliku parodije, ali u opisu gozbe ima i dosta realistinih crta. Djelo ima satirinu
znaajku, a po svom anru podsjea na pustolovni roman novog vijeka. Karakteristinu crtu djela predstavlja
odlino poznavanje italskog ivota. Roman je napisan pravilnim klasinim jezikom, ali pisac esto umee
prostodune rijei i izraze. Zato "Satirikon" ima veliko znaenje za prouavanje takozvanog vulgarnog
latiniteta.
Vrhunac Neronovih istki 66. god. n. e. bila je likvidacija Trazeje Peta i Barea Sorene. Neron
je odavno iz itavog niza razloga mrzio Trazeju, koji se isticao politikom kredibiliteta i
uvjerenja i bio poznat kao karakterna osoba. Glavni tuitelj protiv Trazeje je bio njegov
osobni neprijatelj Kapiton Kosutijan. Obraun sa Trazejom i Sorenom se desio kada je u Rim
doao Tiridat, pa je narod bio zabavljen ovom velikom manifestacijom. Trazeji, Sorenu i
njegovoj kerci Serviliji je doputeno da sami odaberu smrt, a veliki broj i drugih je optuen i
kanjen (uglavnom progonstvom) zajedno sa njima dvojicom. O Neronovim pogubljenjima
detaljno izvjetava Svetonije u poglavljima XXXV XXXVII. Izgleda da je otkrivanje
zavjera dovelo Nerona u sumnju prema uglavnom Senatu, pa je i to rezultiralo sve veim
jazom njega i Senata. Neron je na vrlo javni nain pokazivao tada svoju odbojnost prema
senatorima, a i progoni nakon 64. god. n. e. su pogaali upravo senatorski red, sa namjerom
potkopavanje njegove moi, utjecaja i bogatstva. Neron je tako samom sebi ustvari zapeatio
sudbinu.
1577
ORBIS ROMANVS
1578
ORBIS ROMANVS
Smrt Neronova
Konani poetak kraja Neronove vladavine desio se u martu 68. god. n. e., kada se pobunio
Gaj Julije Vindeks (Caius Iulius Vindex), namjesnik Lugdunske Galije, zbog prekomjerne
porezne politike. Vindeks je inae bio potomak ugledne galske familije iz Akvitanije.
Vindeks je izdao niz uvredljivih proglasa na raun Nerona, od kojih je Nerona najvie
uvrijedilo to to ga je Videks nazvao loim kitaraem i to ga je mjesto Neronom zvao
Ahenobarbom.
Naredbu da ugui pobunu dobio je Lucije Verginije Ruf (Lucius Verginius Rufus), namjesnik
Gornje Germanije. Vindeks je pozvao i Servija Sulpicija Galbu (Servius Sulpicius Galba),
namjesnika Tarakonske panije da mu se pridrui u pobuni, te da se Galba proglasi za novog
princepsa. u maju 68. god. n. e. Uskoro se i Galba odmetnuo. Meutim, Galba se nije
automatski proglasio za princepsa, nego je izjavio da se smatra legatom/zastupnikom Senata i
rimskog naroda.53 Po Svetoniju Neron je u tim danima prosto izgubio razum, dobijao je
napade panike, a zahvaljujui paranoji imao je i sulude ideje o tome kako da se obrauna sa
pobunjenicima, sa Galima, sa namjesnicima provincija, prognanicima, senatorima, pa i sa
samim Gradom. Mogue je ipak da su ovi Svetonijevi navodi moda bili rezultat glasina i
protuneronovske propagande i da nisu odgovarali stvarnom stanju.
Verginijeve bolje trupe sa rajnske granice su u maju 68. god. n. e. lako porazile Vindeksove
snage u bitci kod grada Vesontio (dananji Besanon/Bezanson). Vindeks je izvrio
samoubistvo. Nakon pobjede, Verginijeve legije su pokuale da proglase samoga Verginija
za princepsa, ali je ovaj to odbio. Iako je Galba oficijelno proglaen za neprijatelja drave,
podrka za Galbu je rasla i u samom Rimu i Italiji. Na kraju je i prefekt pretorijanske garde
Gaj Nimfidije Sabin (Caius Nymphidius Sabinus; on je zamijenio 65. god. n. e. Fenija Rufa)
preao na Galbinu stranu. Neron je odluio da pobjegne iz Rima i da preko luke Ostije ode u
neku od njemu jo uvijek lojalnih istonih provincija. Od toga je odustao, kada su vojni
53
Po Svetoniju, Galba se na ovo odluio i iz straha, jer je bilo uhvaeno nekoliko carskih naloga, koje je Neron
potajno poslao upraviteljima provincija da ubiju Galbu.
1579
ORBIS ROMANVS
tribuni i centurioni tjelesne strae otvoreno odbili da posluaju njegove naredbe. Jedan oficir
mu je ak odgovorio : Zar je tolika nesrea umrijeti.
Neron je tada razmiljao da pobjegne u Iran, da zatrai milost od Galbe ili da apelira na
narod. Neron se vratio u Rim, i posljednju veer je proveo u svojoj palati. Ali je nakon to se
probudio oko ponoi da sazna da je ostao praktino sam, da je straa napustila palatu, kao i
da su oni koje je smatrao prijateljima da su ga ostavili. ak je pozivao i gladijatora Spikula ili
bilo kojeg drugog spretnog krvnika da ga ubije.
Tek mu je osloboenik Faont ponudio svoju vilu 4 milje van Grada. Putujui Neron i etvoro
najlojalnih pratioca (meu kojima je bio i Spor) su doli do te vile, gdje je Neron naredio da
mu oni iskopaju grob. Tada je samo ponavljao : Kakav umjetnik umire u meni. Tada je
stigao i kurir koji je donio vijest da se Senat sastao i da je proglasio Nerona dravnim
neprijateljem i da ga trae kako bi ga kaznili po obiaju predaka.Obiaj predaka je
podrazumijevao da se golu ovjeku zatakne vrat u ralje, a tijelo mu ibama udaraju dok ne
pogine. Poto nije elio da tako umre, nakon premiljanja, da izvri samoubistvo pomogao
mu je vjerni osloboenik Epafrodit. Neron je umro 9. VI. 68. god. n. e. Neronove ostatke su
sahranili njegove dadilje Ekloga i Aleksandrija i uvijek vjerna ljubavnica Akte. Sa Neronom
je zavrila svoju historijsku ulogu i dinastija Julijevaca Klaudijevaca.
Prema Svetoniju i Kasiju Dionu, narod Rima je slavio Neronovu smrt, dok Tacit navodi da je Neronova smrt
bila pozdravljena od senatora, nobiliteta i viih klasa, dok je suprotno raspoloenje bilo kod obine mase. Neron
je inae po Svetoniju nastojao da se omili narodu, a po istom historiaru i biografu nalazilo se jo ljudi koji su
jo dugo vremena kitili njegov grob proljetnim i ljetnim cvijeem, pa ak na rostru-govornicu iznosili njegove
slike i proglase. Nerona su vrlo cijenili Iranski Parti, a istona vrela (Filostrat/ Philostratus i Apolonije iz Tiane)
spominju da je Neronova smrt bila primljena sa alou, jer je on obnovio slobode Grke. Nakon Galbine smrti,
Oton je izvrio djeliminu rehabilitaciju Nerona, a to je nastavio i sljedei princeps Vitelije. Obojica su raunala
na prisutnu neronijansku nostalgiju, radi svojih politikih ciljeva.
Na istoku je bilo raireno vjerovanje da Neron ustvari nije mrtav i da e se vratiti (Nero Redivivus). Ova
legenda e trajati stoljeima. Najmanje su se pojavila trojica pseudo-Nerona. Prvi se pojavio 69. god. n. e., za
vrijeme Vitelija, ali je bio zarobljen i pogubljen. Za vrijeme princepsa Tita, pojavio se drugi pseudo-Neron i to
u Aziji, ali je i on bio ubijen. Obojica varalica su svirali i pjevali uz liru i liili su na Nerona. Trei pseudoNeron se javio za vrijeme Domicijana, i on je bio podran od Parta, i koji su ga tekom mukom izruili.
1580
ORBIS ROMANVS
1581
ORBIS ROMANVS
1582
ORBIS ROMANVS
1583
ORBIS ROMANVS
bili uhvaeni i pobijeni. Zbog tih pokolja se itava Sirija nalazila u uzbuenju, pa su i Sirijci
po svojim gradovima unitavali jevrejske zajednice. Jedino su poteene za sada bile
jevrejske zajednice u Antiohiji, Sidonu i Apameji.
Vrlo detaljan opis pokolja, unitavanja, muenja i pljake koje daje Josip Flavije, ukazuje na
nesmiljenu i ubilaku mrnju meu ovim levantinskim zajednicima, koja za jedini cilj ima
fiziko totalno istrebljenje drugih a ne njihovo potinjavanje. Razmjere fizikog unitavanja
meu bile su tolike da se slobodno moe govoriti o namjeri uinjenja genocida sa obje strane
(i sa sirijsko-helenistike i sa jevrejske). I u Kirenajci je dolo do nemira meu Jevrejima,
koji su brzo ugueni. I u Egiptu, gdje je ivjela velika kolonija Jevreja dolo je do pobune
(povod je bilo spaljivanje trojice Jevreja od strane Aleksandrinaca), koja je uguena naravno
praeno uz pokolj (po Josipu Flaviju oko 50 000 je ubijeno; cifra je vjerojatno pretjerana) i
pljaku. Interesantno je da je Egiptom tada upravljao ve spomenuti Tiberije Aleksandar i da
je upravo on poslao svoje legionare na Jevreje. Ipak je njegova naredba armiji nakon molbi
Judejaca i nakon to je ustanak u Egiptu i Aleksandriji uguen, spasila jevrejsku zajednicu od
daljeg unitavanja. Ovaj potomak aleksandrijskih Jevreja (otac mu je bil alabarh = dunosnik
koji je stajao na elu jevrejske zajednice u Aleksandriji, a bio je i neak Filona
Aleksandrijskog) u potpunosti je bio odan Rimskoj dravi i svome rimskom graanstvu. U
historiografiji postoji i miljenje da je on i napustio judaizam, a Josip Flavije ga u svojim
Starinama optuuje zbog nepobonosti i objanjava da on nije ostao u drevnim obiajima.
Meutim, tvrdnja da je on i oficijelno napustio judaizam, jo uvijek ostaje u sferi pekulacija,
iako je injenica da nije uvaavao ni judaistiku dogmu ni obiaje. Tiberije Aleksandar e
par godina kasnije odigrati veliku ulogu u proglaavanju Vespazijana za novog princepsa te u
opsadi Jerusalima, gdje se naravno borio na rimskoj strani.
Rimljani u toku svoje historije nikada nisu imali namjeru nad nekim izvriti genocid, niti su imali neki narod i
zajednicu koje po defaultu treba fiziki i bioloki istrijebiti. Njihov uvijek osnovni cilj u svim ratovima koje su
vodili bilo je da poraze i potine neprijatelja, i u tome nisu birali sredstva i nisu se obazirali na rtve. Ali
namjera im je bila da ga potine, a ne da ga bioloki istrijebe. Nijedan svoj rat nisu vodili sa primarno
genocidnom namjerom. Zato je ovaj rat toliko specifian. Na kraju je koliina istrebljivanja uticala i na
Rimljane, koji su ubili enormno veliki broj Jevreja, ali bez namjere da ih fiziki i potpuno istrijebe ak ni na
pobunjenom judejsko galilejskom podruju. Oni su ih samo eljeli pobijediti i dati im takav udarac da se vie
ne mogu buniti. Da Rimljani nisu imali intenciju da istrijebe Jevreje u ratu dokazuju upravo i Josip Flavije (koji
je uivao veliku naklonost Flavijevaca) i Tiberije Aleksandar (koji je dostigao vrlo visoku karijeru u kasnijem
ivotu).
1584
ORBIS ROMANVS
redove mnoge kolebljivije elemente, pa je skoro itava Judeja sa Galilejom bila u ustanikim
rukama. Za sredinju vlast u Rimu, vijest o tekom porazu je djelovala kao ok, i to vie nije
bila lokalna stvar u jednoj nebitnijoj zemlji. Rimska drava je sada stavljena u puni kapacitet
kako bi se suprotstavila ustanku.
Za zapovjednika brojne i snane borbene grupe koja je trebala biti upuena na pobunjene
jevrejske oblasti Levanta odreen je iskusni Vespazijan, koji je do tada bio u nemilosti
Nerona (jer je bio navodno zadrijemao dok je ovaj pjevao). Vespazijan je bio osoba koja je u
potpunosti odudarala od tadanjeg Neronovog neposrednog okruenja. Ovaj stariji,
nesmiljeni ovjek staroga kova sa prisutnim drevnim italskim vrijednostima, koji nije
uestvovao u Neronovim ludorijama, je bio savren za voenje jedne ozbiljne operacije. Sa
sobom je Vespazijan poveo i svoga sina Tita, kao podzapovjednika. U aprilu 67. god. n. e.
Vespazijan se iskrcao u Ptolemaidi, gdje mu se pridruio sin Tit (koji je dolazio iz
Aleksandrije) sa trupama koje je on vodio. Tamo su se sjedile X. legija Fretensis, V. legija
Macedonica i XV. legija Apollinaris, te mnogobrojne kohorte i konjiki eskadroni. I
potinjeni savezniki vladari su poslali svoje trupe, ukljuujui i one koje je poslao Agripa
II., koji se u potpunosti opredijelio za rimsku stranu. Po Josipu Flavija ova borbena skupina
(bez sastava komore i logistike) se sastojala od oko 60 000 pjeadinaca i konjanika. Nakon
dodatnog reorganiziranja i obuke ve prilino dobro pripremljenih trupa odlueno je da se
krene prvo u potinjavanje pojedinih oblasti, a onda da se udari na Jerusalim.
Ubrzo nakon svoga bjekstva u Antiohiju, Gal je umro u proljee 67. god. n. e. i novi namjesnik Sirije je bio
Licinije Mucijan (Licinius Mucianus), koji e se pokazati kao kljuna linost za pobjedu vespazijanovske
stranke u nastupajuem graanskom ratu. Licinije Mucijan je bio i pisac i historiar. On je skupio kolekciju
govora i pisaca Rimljana iz starijeg republikanskog doba, moda ukljuujui i postupke Senata (res gesta
senatus). On je napisao i djelo, koje se bavi prirodoslovljem i zamljopisom istonih provincija, u kojima je
boravio kao vojni i civilni zapovjednik i dunosnik dugi niz godina, jo iz Klaudijevog doba. Mucijan je bio
sposobna linost, sa neprikosnovenim integritetom linosti, koja definitivno nije spadala u red onih onog
Neronovskog okruenja od 62. god. n. e.
Prvi udar je trebala osjetiti Galileja, gdje je jedan od glavnih ustanikih zapovjednika bio
Josip (kasnije sa dodatkom Flavije). Pokret velike borbene sile je imao skoro okirajui efekt
na ustanike snage u Galileji, pa su se mnoge jedinice (inae ad-hoc sastavljene) rasprile o
emu ilustrativno svjedoi i sam Josip. Vespazijanove trupe nisu imale milosti i poinjeni su
pokolji bez obzira na dob i pol, kao npr. u gradu Gabari. Vespazijanove trupe su odluile da
zauzmu bitan galilejskih grad Jotapatu, u koju je bio doao i Josip (nakon to se privremeno
sklonio u Tiberijadu, jer mu je neposredno prije dezertirao vei broj boraca) da rukovodi
odbranom. Potrebno je istai da Josip (porijeklom iz najuglednije i nabogatije judejske
porodice) nije bio ba zagrieni pristalica ustanka i otpora. Opsada Jotapate se oduila,
ustanici su uspjeno odbijali napade. Dok je trajala opsada Jotapate, Vespazijanove jedinice
su potinjavale i pacifizirale okolna podruja, a dolo je i do jedne pobune u Samariji, koja je
do data bila lojalna Rimu. Na samaritanskom svetom brdu Gerasim su se bili okupili, ali ih je
porazio Cerealije, zapovjednik V. legije Macedonica. Konano je na 47. dan opsade
probijena odbrana Jotapate, a trupe koje je vodio Tit su provalile u grad, poinivi isto golem
1585
ORBIS ROMANVS
pokolj stanovnika i branitelja. Josip se predao Rimljanima, nakon to se ranije bio sklonio u
jednu prostranu peinu. Josip je elio da nasamo razgovara sa Vespazijanom (ustvari
razgovoru su prisustvovali i Tit i jo dva povjerljiva Vespazijanova prijatelja). Josip je tada
prorekao Vespazijanu i Titu da e biti cezari i princepsi nakon smrti Neronove i kratkotrajnih
vladavina narednih princepsa. Josip (kasnije nazvan i Flavije) je inae vaio kao neka vrsta
proricatelja, po uzoru na Josipa iz Starog zavjeta. Josip je bio predvidio da e opsada Jotapate
trajati tano 47. dana i da e on biti iv zarobljen, kao i mnoge druge stvari npr. da ga je Bog
predodredio da dokumentira ono to e se dogoditi u ratu. Vespazijan je ostavio Josipa u
svome okruenju, ali jo uvijek u okovima. Josip se posebno zbliio sa Titom, koji je i inae
po prirodi bio iskrena, prijateljski raspoloena i dobronamjerna osoba.
Vespazijan je nakon uspjenog pokoravanja Galileje, postavio svoj tab u Cezareji i krenuo
da isti obalu i okolna podruja. Znaajna masa jevrejskih izbjeglica je obnovila grad Jopu
(dananja Jaffa), koju je Cestije ranije bio razorio. Jopa je ovim jevrejskim borcima sluila
kao znaajno uporite, uglavnom za primorske i morske operacije i pirateriju na Levantu.
Vespazijan je da bi suzbio tu pirateriju poslao vojsku koja je bez veih problema zauzela
Jopu. Pohod se nastavio i zauzeti su drugi gradovi, a Tiberijada se predaje. Stanovnitvo
Tiberijade je u potpunosti bilo poteeno i od pljake i od nasilja. Posebno je teka borba bila
za grad Gamalu, koji je bio situiran na odlinoj prirodnoj poziciji, a dodatno ga je bio jo
uvrstio Josip dok je bio zapovjednik galilejske ustanike vojske. Gamala je pored svoga
stanovnitva primila i veliki broj izbjeglica. Nakon tekih borbi Gamala je ipak pala, a od
hiljada njenih stanovnika preivjele su samo dvije ene. Mogue je da su Jevreji i u Gamali
poinili masovno samoubistvo. I pored toga to jevrejski religijski zakon (kao i uostalim
abrahamistikim denominacijama) strogo zabranjuje samoubistvo kao veliki grijeh, u ovom
ratu su Jevreji masovno inili samoubistva kada bi se nali u oajnikoj poziciji.
I do 68. god. n. e. jevrejski otpor na sjeveru je bio u potpunosti slomljen. Preostale voe
jevrejske pobune na sjeveru, kao to je to bio Jovan iz Giskale (Yohanan ben Levi), su uspjeli
da sa svojim preivjelim sljedbenicima probiju se do Jerusalima. Porazi i napredovanje
vespazijanovske armije su doveli do pojave raslojavanja u jevrejskom narodu, na umjerenije i
ektremnije elemente. U onim dijelovima Judeje do kojih jo uvijek nisu Rimljani doli,
pobijeivali su ti ekstremni elementi. U Jerusalim su se slijevale mase izbjeglica i lokalnih
voa ustanka. I oni kao i pridole voe sa sjevera su zauzimale radikalnije pozicije, pa je
dolo do oitog raslojavanja i unutar Jerusalima kojim je tada dominirala umjerenija struja
okupljena oko jeruzalemske sveenike i gradske elite. Meu njim i zelotima je od poetka
vladalo stanje nepovjerenja i neraspoloenja, a dolazak masa izbjeglica i boraca su pojaavali
snage zelota, o kojima se Josip Flavije u toku cjelokupnog svoga opusa odnosi vrlo
negativno. Nastupilo je vrijeme terora u gradu, u kojem su ubijani ugledniji predstavnici
gradske elite u smiljenim atentatima. Radikalni zelotski elementi su preuzeli pod kontrolu
II.Hram, pretvorivi ga u svoje uporite, a poeli su i da biraju prvosvetenike kockom, pa su
izabrali jednu po Josipu Flaviju prilno nedostojnu marionetu za prvosveenika. Njihov
najvei protivnik je tada bio najstariji prvosvetenik Anan (Ananus ben Ananus), kojeg Josip
1586
ORBIS ROMANVS
Flavije hvali kao osobu koja bi sigurno spasila Jerusalim od predstojee propasti. Ubrzo je
dolo do otvorenog graanskog rata u Jerusalimu, u kome su antizelotske skupine uspjele da
potisnu zelote sve do II.Hrama. U tim danima vrlo vjerolomnu politiku je vodio Jovan iz
Giskale, koji je naelno podravao Anana, a ustvari je imao druge prozelotske namjere i imao
je skrivenu namjeru da vlada Jerusalimom. Zahvaljujui njemu u Jerusalim je pozvana velika
idumejska vojska (pod izgovorom da Anan hoe da izda glavni jevrejski grad Rimljanima)
koja je pomogla zelotima koji su se nalazili pod opsadom u II. Hramu. Dolo je do vrlo
krvave bitke u kojoj su pobijedili Idumejci i zeloti, a ubijeni i mnogi prvosvetenici, i sam
Anan, kao i vodstvo umjerenije jerusalimske struje. Idumejci su ubrzo napustili Jerusalima,
jer se pria o izdaji voa umjerene jerusalimske frakcije pokazala kao kleveta zelota i Jovana
iz Giskale.
Vespazijan je zauzeo i grad Gadaru, i to bez borbe najvie zahvaljujui elji lokalnih
bogataa da se predaju. Stanovnitvo Gadare je bilo poteeno, a Vespazijan im je obeao i
zatitu. Potrebno je istai da su Vespazijanove, kasnije Titove trupe bile vrlo brutalne i
krvolone prema onima koji su pruali otpor, ali da su bile vrlo otvorene za one Jevreje koji
bi im dobrovoljno prebjegli u masi ili pojedinano. Svi gradovi i zajednice koje bi im se
dobrovoljno predale prije poetka same borbe bile su poteene uasa rata i terora i
garantirana im je puna zatita. Rimska disciplinirana vojska se nije usuivala da te gradove i
podruja pljaka i izlae nasilju.
Nakon novog pohoda koji je poduzeo iz svoje glavne baze Cezareje, Vespazijan se nakon
uspjenih zauzimanja niza gradova i podruja (ukljuujui i proboj u Idumeju) naao i pred
Jerihonom, gdje mu se pridruio i njegov vojskovoa Trajan (otac budueg princepsa) koji je
doveo vojsku iz Pereje (a koji se veoma istakao i u ranijim borbama), nakon to je pokorio
predjele sa druge strane rijeke Jordana. Jerihon je zauzet bez problema. Vespazijan je
nastojao da svojim akcijama zatvori Jerusalim, i polako ga pritie. Nakon povratka
Vespazijana u Cezareju, zapoela je priprema za konani napad na Jerusalim. Meutim, do
toga nije dolo, jer su Vespazijanu stigle vijesti o umorstvu Nerona i prevratu u Rimu.
Vespazijan je zbog novonastalih okolnosti privremeno morao odloiti napad na Jerusalim.
Dok je Vespazijan obustavio borbene operacije ekajui razvoj situacije koji je nastupio zbog
prevrata i izbijanja IV. rimskog graanskog rata, meu judejskim Jevrejima je dolo ponovo
do estokih unutarnjih borbi. Ovaj put su se sukobile snage koje je predvodio Simon bar
Giora iz Gerase (koji se nametnuo buntovnikoj skupini sikarija iz Masade) sa jerusalimskim
zelotima. U prvoj bitci simonovci su pobijedili zelote, onda su krenuli na Idumeju gdje nisu
naili na neki ozbiljniji otpor. Simon je nastavio krstariti jevrejskim podrujem i postajao je
velika pretnja po tadanje gospodare Jerusalima. Kada se govori o Jevrejskom ustanku iz 66.
god. n. e., injenica je da je ustanak ustvari bio prilino multipliciran u smislu vodstva i da
jedinstvo praktino nije postojalo. Jerusalimsko vodstvo iz perioda 66. 68. god. n. e., a ni
ono zelotsko koje se uspjelo nametnuti, nije imalo efektivnu kontrolu nad pojedinim
dijelovima pobunjenih jevrejskih podruja. Unutarnje borbe tih partikularnih centara moi su
nanosile veliku tetu po po ope ustanike i jevrejske ciljeve. Ustanak je imao stihijski,
1587
ORBIS ROMANVS
1588
ORBIS ROMANVS
neposredna okolica. Pred Jerusalimom u koji su se slijevale rijeke izbjeglica se ponovo 69.
god. n. e. pojavio Simon sa svojom vojskom. U Jerusalimu je dolo do novih unutarnjih
sukoba, jer su Jeruzalemljeni htjeli da se otarase despotske uprave Jovana, i to uz pomo
Simonove vojske. Graanski rat u Jerusalimu je bjesnio i simonovci su kontrolirali cijeli
gornji grad u Jerusalimu i veliki dio donjeg grada, dok su jovanovci drali pod kontrolom
dijelove donjeg grada i vanjsko dvorite II. Hrama, a pojavila se i trea zelotska frakcija
(koja se pod vodstvom Eleazara ben Simona54, odvojila od jovanovaca) i koja je kontrolirala
unutarnje dvorite II.Hrama. Ovaj sukob je katastrofalne efekte po odbrambenu sposobnost
Jerusalima, jer su unitene i velike zalihe hrane koje su se nalazile u gradu. Od svih
preostalih ustanikih voa u Jerusalimu, Simon je imao najvie kontrole nad gradom, pa su
po njegovim autoritetom i izdavane i novci kovanice koje su proglaavale otkupljenje
Ziona.
Ali i Rim je patio od graanskog rata, i carevi su se smjenjivali jedan za drugim... Galba, pa
Oton, pa Vitelije. Vespazijan se nakon pokoravanja okoline Jerusalima povukao u Cezareju,
gdje ga je doekala vijest da je Vitelije preuzeo vlast. To ga oneraspoloilo, jer Vitelija (koji
je kao djeak boravio na Tiberijevom Kapriju) nije smatrao dostojnim za tu ast.
Nezadovoljstva je bilo i u armiji kojom je Vespazijan komandovao, i isticali su da
Vespazijan ima mnogo vie prava da bude princeps nego Vitelije. Vrlo brzo su i oficiri
(posebno Mucijan) i vojnici poeli zahtijevati da se Vespazijan prihvati borbe za carsku vlast.
Vespazijan je konano pristao da se upusti u tu borbu i prvo je odluio da osigura Egipat, kao
najvaniju resursnu zemlju za Carstvo. im je dobio pismo od Vespazijana u kojem
objanjava svoje namjere, Tiberije Aleksandar, namjesnik Egipta mu je pruio punu podrku.
im se vijest o Vespazijanovom proglaenju za princepsa rairila rimskim svijetom, njegovoj
frakciji su se pridruile i druge armije (posebno bitna ona u ilirskim provincijama), provincije
i gradovi. Vespazijan se tada sjetio i Josipa koji mu je prorekao carsku vlast, pa ga je ne samo
oslobodio okova (i to udarcima sjekire, simboliki in kojim se pokazivalo da je bio
nepravedno okovan), nego je ponovo doao do asti i bio cijenjen i od Vespazijana i posebno
njegovog sina Tita, sa kojim se sprijateljio. Kasnije je Josip postao i rimski graanin,
zahvaljujui flavijevskim carevima, pa je dobio i gentilno rimsko ime Flavius. Vespazijan je
poslao Mucijana sa trupama prema zapadu kroz Malu Aziju, ali je ve balkanska armija pod
komandom Antonija Prima (Marcus Antonius Primus) napala vitelijevce, pobijedila ih i
zauzela Rim. Uskoro je u Grad pristigao i Mucijan. Tek to je Vespazijan stigao u
Aleksandriju, dole su i vijesti o pobjedi. On se sam urio da se krajem zime ukrca na brod za
Rim, a sinu Titu povjeri zauzimanje Jerusalima. Tit je sa trupama izmarirao iz Egipta i
uputio se u Cezareju, preko Gaze i Jope, koja je trebala sluiti kao glavna baza za predstojei
glavni napad.
54
Ovaj zelotski voa je igrao veliku ulogu u ustanku jo od prvih dana i jedan je od najzaslunijih za pobjedu
kod Beth Horona, a bio je i voa zelotskih skupina koje su kontrolirale II.Hram prije konanog sukoba sa
umjerenjacima Anana. Tada je bio sklopio savez sa Jovanom, ali se opet na kraju od njega otcijepio.
1589
ORBIS ROMANVS
Tit je za napad na Jerusalim prikupio goleme vojne snage, pored tri legije sa kojima je
raspolagao Vespazijan, prikljuila mu se i Dvanaesta legija, koja je tri godine ranije bila
teko poraena od Jevreja. Borbena grupa je raspolagala i sa brojnim auksilijarnim, te
jedinicama raznih potinjenih saveznikih levantskih i arapskih knezova i vladara. U tabu
Tita nalazila su se i dvojica Jevreja (jedan bar porijeklom) i to Tiberije Aleksandar i Josip, sa
tim da je ovaj prvospomenuti obnaao visoke vojne i savjetnike dunosti u ovoj kampanji.
Ubrzo je velika vojna sila u martu 70. god. n. e. stigla pred Jerusalim, a uslijedio je jedan
veliki oajniki napad jevrejskih ustanika iz grada na Maslinsku goru (gdje se trebala
utaboriti Deseta legija) koji su uz velike muke Titove trupe uspjele odbiti. Dok je trajalo
zatije pred poetak glavne opsade, Jovan je iskoristio priliku za vrijeme jevrejskog praznika
Pesaha (praznik beskvasnih hljebova, u znak sjeanja na osloboenje iz egipatskog
ropstva) da se uspjeno obrauna sa Eleazarom, koji je tom prilikom i poginuo. Jovanovci
su pod kontrolu stavili kompletno hramsko podruje.
Opsada Jerusalima iz 70. god. n. e. spada u najstraniju opsadu u historiji ovjeanstva. Za
stanovnike Jerusalima, u kojem se inae nalazila velika masa izbjeglica, je dodatan problem
inilo i to to je opsada zapoela okvirno sa slavljenjem Pesaha. Radi toga praznika, veliki
broj Jevreja je stigao u Jerusalim, ali im Tit nije dozvolio izlazak ime je stanje u gradu
postajalo alarmantno. Tit je preko Josipa bio pozvao branioce Jerusalima na predaju, ali su
oni to odbili. Inae je itava okolina Jerusalima bila pretvorena u golet, jer su Titove trupe
radi nabavljanja grae za opsadne maine isjekli svo drvee. Jevrejski branioci su pruali
herojski i oajniki otpor, postiui i neke manje iznenadne uspjehe, ali sredinom maja 70.
god. n. e. Titove trupe su probile Trei i Drugi zid (peti dan otkako su zauzeli Trei zid).
Borbe oko Drugog zida su trajale jo danima, i pored estokog otpora branitelja Jerusalima,
pa i privremenog povratka kontrole nad Drugim zidom ipak su Jevrejske snage odbaene, a
Titovi vojnici su zagospodarili i ovim zidom. Sada se panja Tita koncentrirala na utvrdu
Antoniju. Nakon sloma odbrane na navedene dvije obrambene linije na zidovima, Tit je
preko Josipa ponovo ponudio ustanicima u Jerusalimu predaju. I pored uvjerljivog govora
Josipa i pozivanja na mitologiju, tradiciju i historiju jevrejskog naroda ustanici nisu
poputali.
Tokom ovi upornih borbi po Josipu Flaviju : Kod Rimljana je, naime, odluivala snaga i iskustvo, kod
Judejaca je to rjeavala luda smjelost i prirodna izdrljivost u nesreama.... A Rimljane su, opet podsticali na
hrabrost navika da uvijek nadvladaju, a nikada da ne budu pobijeeni, a zatim stalna vojna vjeba, neprestano
obuavanje u oruju, i veliina imperije, ali prije svega linost Titova koji je bio svuda prisutan i svima pri
ruci.... No Judejci se nisu obazirali na gubitke koje su bili pretrpili, njihova sva misao i nastojanja su bila da
nanesu neprijatelju to vie gubitaka. Smrt je njima (misli se na Jevreje Judejce op. a.) izgledala kao najvea
sitnica ako su sa sobom mogli da povuku i nekoga od protivnika.
Pad obrambenih linija, poetak gladi i gubljenje iluzija da je mogue odbiti Rimljane je kod
dijela stanovnitva Jerusalima stvorilo pokret za prebjegavanje iz grada. Tit je to i javno
forsirao, kako bi se oslabila kohezija odbrane Jerusalima i pojaala prebjegavanja. Ovi
dobrovoljni prebjezi Rimljanima nisu bili zarobljavani, nego bi bili putani da slobodno
1590
ORBIS ROMANVS
napuste okolinu Jerusalima. Posebno je to bilo prisutno kod imunijih stanovnika. Glad je
sve vie pritiskala stanovnike Jerusalima, i poela se gubiti bilo kakva kontrola nad
situacijom, a po Josipu je unutar opsade zavladalo i stanje terora koji su predvodile pojedine
skupine ustanika i njihovih voa. Hrana je postala ubjedljivo najvrijednija roba, i da bi se
dolo do nje ili ona pronala nije bilo vie ikakvih obzira.
Isto po Josipu Flaviju, tom kroniaru tragedije Jerusalima : Kako glad potiskuje sve osjeaje, to ona nita
toliko ne unitava koliko strahopotovanje. Jer na to se inae moralo obazirati, u gladi se to ne smatra ni za ta,
ene otimaju muevima, djeca roditeljima, i to je najalosnije majke dojenadi zalogaj hrane iz usta, i dok su
najdrai na rukama umirali, one se nisu ustruavale da im oduzmu zadnju kap mlijeka. Detaljni opisi gladi koje
prezentira Josip Flavije pokazuju stavinu situaciju u Jerusalimu, gdje se masovno umiralo ne samo od oruja
Titovih vojnika, nego i od jo uvijek prisutnih unutarnjih progona, gladi i iscrpljenosti. Josip Flavije govori i o
sluajevima kanibalizma.
Glad je navela na stotine i hiljade stanovnika Jerusalima da izau van zone jevrejske kontrole, kako bi traili
bile kakve namirnice. Oni su uglavnom bili zarobljavani od Titovih vojnika, a zatim su bili mueni i onda
pribijani na stotine krstova nasuprot linijama branitelja. Tit je tim potezom vrio dodatni psiholoki pritisak na
opsjednute.
Vremenom su i prebjezi iz Jerusalima koje su Rimljani prihvatali dobili problem. Mnogi od ovih prebjega su
svoje dragocjenosti, te zlatnike i drugi novac znali progutati. Nakon to bi se uspjeli probiti do linija Titovih
vojnika, i bili prihvaeni pa puteni oni bi iz svoga izmeta vadili taj novac i blago. Poto se to lukavstvo bilo
otkrilo kod jednoga, rairi se glas po taborima da su prebjezi puni zlatnika, posebno to je u samom gradu zbog
naglog pada vrijednosti novca zlatnika bilo u izobilju u opticaju. Mnogi Arapi i Sirijci iz auksilijarnih i
saveznikih jedinica su zbog toga sjekli trbuhe onih koji su molili za zatitu i pretraivali im stomake. Po
Josipu Flaviju samo u toku jedne noi je tako bilo rasporeno njih 2000.
Zeloti su se zatim povukli u II. Hram, a Titove trupe su uvuene u uline borbe. Rimljani su
uspjeli i pored upornog otpora da zauzmu utvrdu Antoniju. Tit je prije napada na II.Hram po
Josipu ponudio Jovanu da se sprijei da Hram strada uslijed borbi oko njega i u njemu.
Meutim, i ovaj poziv je od jovanovaca bio ignoriran i odbijen. Nakon toga je doao i opi
napad na II.Hram u kome su se ustanici zabarakadirali. U toku estokih viednevnih borbi (u
kojima su jevrejski borci uspijevali da na momente sluei se lukavstvom izvojevaju manje
uspjehe) Rimljani su uspjeli da probiju ulaz u Hram. Tit izgleda nije imao namjeru da uniti
II.Hram, jer je u jeku prvog proboja u II.Hram naredio bio dijelu vojnika da gase vatru, a
sazvao je savjetovanja svoga taba (kojem je prisustvovao i Tiberije Aleksandar, nakon Tita
najvaniji oficir u armiji koja je napadala Jerusalim) vezano za sudbinu Hrama. Tit je bio
protiv unitenja, jer ne bi trebalo spaliti takvo umjetniko djelo. Meutim, razvoj situacije je
doveo do sasvim drugaijeg rjeenja.
Ipak postoji i miljenje da je Tit ustvari elio unitenje II.Hrama, a da je informacija o tome da je on elio
spasiti II. Hram pokuaj opravdavanja i friziranja situacije od strane Josipa Flavija. Kranski kroniar Sulpicije
Sever, moda se pozivajui na izgubljene dijelove Tacitovih Historija, tvrdi da je Tit bio sklon unitenju II.
Hrama.
1591
ORBIS ROMANVS
U toku estokih borbi, jedan rimski vojnik je bacio buktinju u unutranjost Hrama, i vatra je
nekontrolirano buknula. estinu razbjenjenih vojnika koji su prodirali u Hram vie nita nije
moglo zaustaviti i Hram je bio osuen na unitenje. II.Hram je spaljen, opljakan i uniten, i
tako je nakon est i po stoljea uniten jo jedan sredinji jevrejski Hram (I.Hram je po
jevrejskoj tradiciji dao da izgradi Solomon, a unitili su ga Novobabilonci), koji je dao da
izgradi Herod Veliki. II.Hram je uniten na Tisha B'Av, 29. ili 30. jula 70. god. n. e. (po
hebrejskom kalendaru navodno na isti dan vjerojatno je rije o mitolokoj tradiciji - kada su
Babilonci unitili I. Hram), a vatra iz njega se bila proirila i na stambeni dio grada. Donji
grad Jerusalima je zauzet i spaljen, i dok su neki ustanici i stanovnici grada uspjeli da
pobjegnu iz Jerusalima kroz sakrivene podzemne tuneke, ostatak je pripremio posljednju
odbranu u gornjem gradu Jerusalima. I tek sa 7. septembrom 70. god. n. e. grad je bio
potpuno pod kontrolom Tita i njegove armije. Po Josipu Flaviju kada je Tit uao u gornji
grad i razgledao kule i vrstinu ovog dijela Jerusalima izjavio je : Zaista se Bog borio na
naoj strani. On je bio taj koji je protjerao Judejce od ovih utvrda jer ta bi mogle ovjeije
ruke ili maine protiv ovakvih kula. Uas stradanja je bio golem, iako vjerojatno pretjeruje u
ciframa, Josip Flavije navodi da je u toku opsade stradalo 1 100 000 ljudi, a da je samo 97
000 zarobljeno ukljuujui i voe odbrane Simona i Jovana. Zarobljeni Jevreji su popunjavali
gladijatorske arene irom Carstva. U potpuno unitenom gradu kao posada je ostavljena X.
legija Fretensis sa manjim drugim pjeadijskim i konjanikim detamanima. Ali velika
nesrea je tada zahvatila i antiohijske Jevreje, koji su isto bili izloeni progonima od strane
svojih helenistikih sugraana. Ovaj antiohijski pogrom je zaustavio Tit po dolasku u
1592
ORBIS ROMANVS
Antiohiju. Po dolasku Tita u Rim, proslavljen je u ljeto 71. god. n. e. zajedniki trijumf
Vespazijana i Tita u znak pobjede u Judeji, kojom prilikom su Rimljani u sveanoj procesiji
nosili i uveni sedmokraki svjenjak = menorah (sveti predmet za Jevreje; danas sredinji i
glavni dio grba Izraela), jerihonske trube i Petoknjije (Pet knjiga Mojsijevih;
Tora/Torah). U Rimu jo uvijek stoji Titov trijumfalni slavoluk, u spomen na Titove pobjede,
ukljuujui i opsadu i zauzimanje Jerusalima i II.Hrama. Titov slavoluk (Arcus Titi,
italijanski: Arco di Tito) na Via Sacri (Velijski breuljak), je podignut 82. god. n. e. od strane
Titovog mlaeg brata Domicijana. Slavoluk je bogato ukraen odlino uraenim reljefima,
koji prikazuju i trijumfalnu procesiju sa ratnim plijenom iz Judeje i Jerusalima. Nakon
zavretka trijumfalne procesije i sveanog rtvovanja u hramu Jupitera, Simon je pogubljen
na Forumu. Kao kazna za sve Jevreje je uveden i poseban porez (fiscus Iudaicus) u visini od
dvije drahme. Judeja je uzdignuta iz reda prokuratorske provincije u rang pretorske.
1593
ORBIS ROMANVS
Slika 1.
Slika 2.
Slike 1 2. Reljefni prikaz Titove trijumfalne povorke sa Titovog slavoluka. Na slici se vide vojnici koji nose
menorah.
1594
ORBIS ROMANVS
Reljefni prikaz Titove trijumfalne povorke sa Titovog slavoluka. Na slici se vidi sam Tit.
U znak pobjede izdata je i serija komemorativnih kovanica sa natpisom Iudea Capta, a 75.
god. n. e. izgraen je i Hram Mira (poznat i kao Vespazijanov forum). Ovaj hram je slavio
osvajanje Jerusalima i u njemu se uvala uvena menorah iz II. Hrama, a koju su vojnici
nosili za trijumfalne procesije.
Nije samo Josip Flavije dao podatke o padu Jerusalima, nego i Tacit u svojim Historijama u kojima govori da je
kompletno stanovnitvo Jerusalima uestvovalo u oajnikoj i upornoj odbrani.
Nakon Titovog povratka u Rim, u Judeji su postojali jo pojedini epovi otpora u izoliranim i
dobro utvrenim bazama. Zadatak njihovog potinjavanja dobio je Lucinije Bas (Lucilius
Bassus), a poslije njegove smrti zadatak je preuzeo Flavije Silva (Lucius Flavius Silva) ija
se glavna panja usmjerila na posljednje ustaniko uporite uvenu utvrdu Masadu koja se
smatrala neosvojivom i njenu sikarijsku posadu. Voa skupine u Masadi je bio ustaniki
voa Eleazar ben Ya'ir, koji je uspio da izbjegne iz plamteeg Jerusalima i probije se do
Masade sa manjom grupom sljedbenika. Pad i unitenje Jerusalima su dokrajili i zelotsku
stranku, pa je jedini otpor pruala njihova jo ogorenija i ekstremnija sikarijska frakcija.
1595
ORBIS ROMANVS
Rimska inenjerija
je
fantastino
premostila problem
neosvojivosti
Masade (na slici
ravni
plato
u
sredini), tako to je
podigla
vjetaki
nasip do samih
zidina
Masade.
Nasip se moe i
danas vidjeti i na
slici je vidljiv u vidu
lijevka
koji
se
suava od platoa
gdje je bio rimski
tabor
prema
zidinama
Masadi.
Tabor je vidljiv u
donjem desnom uglu
u vidu kvadrata.
Masadu su koristili jo Hasmonejci, ali ju je u vrsto uporite dao preurediti Herod Veliki.
Tamo su se nalazile i snane fortifikacije, ali i skladita, kupatila, sredinjo grijanje, cisterne
sa vodom, sinagoga i dvije palate. Josip Flavije je naveo i da je ravni plato Masade ostavljen
kao plodno, poljoprivredno zemljite, kako bi Masada mogla biti autarkina zajednica. Kada
su Rimljani svojim inenjerijskim umijeem ipak doli u mogunost zauzimanja Masade 73.
god. n. e., branitelji i stanovnici Masade su izvrili kolektivno umorstvo, ukupno njih 960.
Poto je samoubistvo po jevrejskoj religiji strogo zabranjeno, odlueno je da se kockom
izaberu oni koji e poubijati ostale branitelje i stanovnike Masade. Pronaen je i fragment
keramike na kojem je bilo ispisano ime ben Ya'ir, to je mogue bio dio lutrije kojom su
branitelji odluili koja e desetorica ubiti ostatak posade Masade. Preivjele su samo dvije
ene i petero djece koji su se sakrili dok se vrilo kolektivno ubistvo. Josip Flavije govori i
sikarijima koji su uspjeli pobjei u okolne zemlje, posebno u Egipat gdje su izazivali nerede.
U Kirenajku je pobjegao sikarij Jonatan, ije su lane optube na raun uglednih kirenajskih
Jevreja izazvale pogrom na Jevrejima. Prvi jevrejski rat je oznaio i potpuni raskid judaizma
i ranoga kranstva i pomogao je njegovom profiliranju u novi religiozni pravac
Abrahamizma. I tako je jedan lokalni ustanak, u podruju na rubovima slabiej
zainteresiranosti rimskog svijeta zbog svoje masovnosti i odlunosti prerastao u veliki rat, sa
enormnim posljedicama po budui kulturni, duhovni/religijski i politiki razvitak
euromediteranskog prostora.
Najvidljivije svjedoanstvo o ovom ratu je dananji tzv. Zid plaa, koji je puki, uobiajeni naziv za Zapadni
zid nekadanjeg II.Hrama. Zid plaa je jedini preostali dio II.Hrama i predstavlja jednu od najveih jevrejskih
svetinja. Tu se i danas u velikom broju okupljaju Jevreji radi molitve. Zid je popularan i zbog vjerovanja da e
se svaka elja ispuniti ovjeku ukoliko je ispie na papiri i taj papiri utakne u Zid. Tisha B'Av je u judaistikoj
religiji postao dan komemoracija u znak sjeanja unitavanje I. i II. Hrama. Kasnije su u njega uvrtavane i
1596
ORBIS ROMANVS
druge tragedije koje su pogaale Jevreje kroz historiju, npr. progon iz panije 1492. god. Tisha B'Av se naziva
najtunijim danom u jevrejskoj historiji.
Po Euzebiju, nakon unitenja II.Hrama Vespazijan je naredio da se svi potomci Davidove kraljevske porodice
hvataju kako niko od te legendarne jevrejske kraljevske loze ne bi mogao ostati meu Jevrejima. Mogue je da
je rije o jevrejskoj ili kranskoj apokrifnoj predaji, koja nema stvarnog oslonca u zbivanjima nakon pada
Jerusalima. Slabo je vjerojatno da je Vespazijan uvjeren u svoju mesijansku pojavu elio tako da eliminira
potencijalnu mesijanske suparnike koji su po mitolokoj predaji abrahamizma uglavnom orijentirani oko
navodnih Davidovih potomaka.
PRIVREDA ZA JULiJEVACAKLAUDIJEVACA
Iako je ekonomika rimskog svijeta u doba Julijevaca Klaudijevaca naslijedila osnovna
naela i tendencije iz Kasne Republike, uslijed niza novonastalih okolnosti ona je bila
produbljenija i razvijenija. Stabilnost u politikom i vojnom smislu, te bolja ureenost u
okviru jedinstvenog i zajednikog okvira ivljenja su definitivno imali utjecaja na odvijanje
privreivanja. Sa principatom podruje i kultura koji se nazivaju rimskim svijetom ve su
poprimili odlike jednog kosmopolitiziranog i sinkretiziranog fenomena, i samo na osnovi te
injenice se mora nadalje promatrati i analizirati ekonomski segment ivota rimskog svijeta.
Naravno, to ne znai da je jedinstveno ekonomsko podruje na irokom euromediteranskom
podruju imalo homogenu privrednu djelatnost. Pojedine oblasti su se, uslijed svoga
historijsko kulturolokog nasljea, zemljopisne pozicije i resursnih kapaciteta imale i
razliiti udio u ekonomici rimskog svijeta. Neke su bile vie, a neke manje specijaliziranije
za odreenu privrednu djelatnost. Za doba Julijevaca Klaudijevaca je isto vrijedilo da nije
bilo kastitiziranja odreenih zanimanja niti strogih podjela izmeu pojedinih privrednih
aktivnosti. Ekonomika u ovom razdoblju je bila relativno liberalnog tipa.
Meutim, potrebno je rei da rimski relativno liberalniji ekonomski sustav u vrijeme
Republike i principata ne treba promatrati kroz prizmu modernog neoliberalnog sustava.
Rije je o sutinski razliitim ekonomskim poretcima i nainima odnosa prema privreivanju.
Relativnu liberalnost rimskog svijeta posebno za Republike, te i u vrijeme principata je
potrebno tumaiti u smislu da nije bilo nekih ideoloko - dogmatskih zapreka za
privreivanje. Postojala su zanimanja koja su smatrana nedostojnim (infames), ali ni takva
zanimanja nisu bila izrijekom zabranjivana. Pojedincu je ostavljano hoe li se ili nee baviti
nedostojnim zanimanjem. Tano je da su postojala odreena ogranienja za senatorski ili
viteki red, ali ako bi se neko odrekao senatorske ili viteke asti, mogao se baviti i
zanimanjima tipa infames. Nisu postojale ni ideoloke ni zakonske ni obiajne zapreke za
bavljenje privatnim poduzetnitvom, niti za bogaenjem. Svaki ingenui, svaki libertin, pa u
pojedinim sluajevima i osoba u statusu roba (primjer peculiuma), je imala pravo na osobno
sticanje imovine i bogaenje. Nije spreavano ni udruivanje radi zajednikih poslovnih
poduhvata i projekata, npr. u vidu korporacija publikana. Rimska drava nikada nije
ograniavala sticanje privatnog kapitala. Ograniavanje je dolazilo samo ako bi se
poveavala privatna imovina koritenjem javne imovine, to se najbolje oitovalo na
1597
ORBIS ROMANVS
primjeru ager publicusa iz vremena Republike, i zakona donoenih sukladno tome. Taj
liberalniji odnos je doprinio vrlo velikom spektru potencijalnih zanimanja i njihovoj uskoj
specijalizaciji.
Temeljna ideoloka dogma suvremenog neoliberalnog sustava se zasniva na teoriji o supremaciji trita koje
funkcionira kao zasebni sustav sa svojim mehanizmima koji trebaju da dominiraju ekonomskim ivotom, i da se
u svojoj naelnoj formi ne dovode u pitanje. Takav koncept miljenja se onda "prelijeva" i na druge segmente
ovjekovog bivstvovanja, poglavito u oblikovanje socijalnog, drutvenog, politikog i kulturnog ivota. Vienje
da ekonomski sustav zasnovan na dogmi o supremaciji trita treba da bude to je mogue vie odvojen od
regula Drave i javne sfere, je bilo u potpunosti strano rimskom svijetu Republike i principata. Pojam
izbjegavanja javnog intervencionizma u funkcioniranje privrede za mainstream ekonomsku misao rimskog
svijeta je bilo praktino nepoznat. Briga, nadzor pa i intervencionizam u funkcioniranje ekonomije su se
smatrali glavnim dunostima Drave i drugih javnih zajednica (provincijskih institucija, jedinica municipalne
samouprave i peregrinskih civitates). Trite u rimskom svijetu nikada nije diktiralo voenje ekonomike, i
umjesto subjekta odvijanja privrednog ivota, i preko njega i socijalnih, drutvenih, politikih i kulturnih sfera,
trite je vie doivljavano kao objekt, pa i kao obino sredstvo ekonomike rimskog svijeta. Uvijek je bilo
dravne i javne regulative, koja se npr. izraavala u vidu agrarnih zakona, subvencioniranja hrane, pokuaja
ograniavanja samovolje korporacija publikana i zakupnika, alimentacijskog fonda...i slino. August je oduzeo
privatnim korporacijama i pravo ubiranja direktnih poreza, jer je ocijenio da to nije u interesu viih dravnih
interesa koji su stremili stvaranju jedinstvene i stabilne imperije. Infrastruktura se gradila primarno poradi
interesa Drave, a ne zato to je to tako zahtijevalo neko imaginarno, superiorno trite. Ustvari je javna sfera
odluivala i imala primat nad trite. Za razliku od neoliberalnog sustava, monetarni sustav je u rimskom svijetu
bio u potpunosti pod kontrolom Drave. O izdavanju novca i njegovoj cirkulaciji i openito monetarnoj politici
su bile zaduene samo javne institucije, a ne neke zasebne financijske ustanove, korporacije, banke i agencije.
To da neka institucija tipa Svjetske banke ili MMFa, ili privatnih i poluprivatnih banaka ima dominaciju u
voenju financijskim sustavom za rimski svijet bi bilo nezamislivo. Gotovo sigurno ni Republika ni principat ne
bi dozvolili da postoji neto kao to je FED (Federal Reserve), sredinji bankarski i monetarni sustav USA koji
praktino predstavlja otueni centar moi odreenih financijskih elita. Sve to govori da je ekonomski poredak
Republike i principata bio daleko od onoga to se danas karakterizira kao neoliberalni poredak. Uostalom da
neoliberalizam svoje postojanje i nametanje u suvremenom svijetu ne moe pravdati sa ekonomikom koja je
postojala u rimskom svijetu dokazuje i razlika u temeljnom idejnom promiljanju. Klasini rimski svijet je bio
eklektian i praktian, pa nije prihvatao ni jednu dogmu, a neoliberalizam u suvremenom sustavu funkcionira
upravo po dogmatskom principu apsolutne istine. Naravno, rimski svijet je bio i daleko od dravnog socijalizma
ili uravnilovke.
Za razliku od modernih drava, posebno onih socijalnog tipa, Rimska drava naelno javne
financije nije optereivala izdacima kao to su javno zdravstvo i javno obrazovanje, socijalne
naknade ili neke drugi projekti. Vienje socijalne politike je za rimski svijet bilo drugaije
nego to je to danas.
Poljoprivreda
I pored razvitka urbanog naina ivota i tehnolokih dostignua, rimski svijet je ipak ostao na
stadiju drutva ija se privreda zasnivala na poljoprivredi. Najvei dio stanovnitva je bio
ukljuen u poljoprivrednu proizvodnju, pa se i drutvo kojem je to stanovnito pripadalo
moe smatrati agrarnim. Poto se smatrala esencijalnom privrednom granom, u poljoprivredu
se mnogo ulagalo. Tako su za poljoprivrednu djelatnost sluili i akvadukti, brane i cisterne
koje su omoguavale i navodnjavanje suhljih zona. Mnogi rimski gradovi u Africi i Bliskom
1598
ORBIS ROMANVS
Istoku danas su samo dobro ouvane ruine u pustinjskom pijesku. U ono vrijeme to su bili
ivi centri, jer je sustav navodnjavanja i kvalitetne obrade zemlje omoguavao intenzivnu
poljoprivredu. Inae je vrijeme Kasne Republike i ranog principata predstavljalo vrhunac u
produktivnosti i uspjenosti agrukulturne djelatnosti rimskog svijeta.
Stanje agrarnih odnosa u I. st. n. e. bi se djelimino moglo rekontruirati na osnovi
Kolumeline rasprave o poljoprivredi, ali i to samo za Italiju i privredno razvijenije provincije
gdje je dominirao krupni posjed. Kolumela (Lucius Iunius Moderatus Columella; Gades iz
provincije Betike, 4. cc. 70. god. n. e.) je najpoznatiji struni pisac na polju agronomije u
rimskom svijetu. Njegova De Re Rustica u 12 knjiga je u potpunosti sauvana, i zajedno sa
radovima Katona Starijeg i Varona daje uvid u procese razvitka poljoprivrednih odnosa.
Njemu se pripisuje i djelo o drveu po nazivu De Arboribus. Pored Katona Starijeg i Varona,
on je koristio i djela Aula Kornelija Celza (Aulus Cornelius Celsus), kartaginskog pisca
Maga, Tremelija Skrofa (Tremellius Scrofa) i mnoge grke autore. Meutim, njegovo djelo
nije bilo samo kompilacija, nego i rezultat steenog iskustva njegovog strica Marka
Kolumele kao i iskustva i znanja samog Kolumele. Sam Kolumela je posjedovao imanja u
Italiji, i on se u djelu specifino odnosi na imanja u gradovima Ardea, Carseoli i Alba.
Kolumela svoje djelo poinje ralambom albi kojima ljudi pokuavaju objasniti opadanje
poljoprivrede u Italiji. Jedni se ale na atmosfersko stanje, drugi na istroenost italskog tla,
ali su sva ta objanjenja neodriva. Po Kolumeli te pojave nikako nisu izazvane nedostacima
klime, ve prije naim vlastitim manama. Naime, mi smo obraivanje zemlje prepustili
najgorim robovima, kao da smo je predali delatu da je kazni, dok su se meutim najbolji
ljudi meu naim precima sami bavili njenim obraivanjem, uz najveu skrb. Dalje
Kolumela govori o zemljoradnji kao o starinskom rimskom zanimanju. Voenju
poljoprivrede treba se uiti. ovjek koji se bavi naukom o zemljoradnji mora kombinirati
prouavanje prirodnih uvjeta sa praktinim zemljoradnikim iskustvom. Kolumela je pristaa
intenzivne privrede. U tom pogledu on nastavlja tradicije Katona i Varona. Ali, sudei po
polemikim primjedbama koje su sadrane u njegovoj raspravi, moe se zakljuiti da takav
tip privrede nije bio jedini u Italiji. Tamo je bilo i poljoprivrednika koji su zastupali drukija
naela voenja poljoprivrede; oni su nastojali to vie zasijati, pa makar to imalo za
posljedicu i nedovoljnu obradu zemljita. Upravo protiv njih i istupa Kolumela. Tako su u
ovom periodu postojala oba tipa privrede i intenzivna i ekstenzivna. Kolumela daje i neke
praktine geomorfoloke savjete za poljoprivredu, pa tako navodi : Tlo koje teko, kredasto
i vlano nije prikladno za uzgoj ozime penice i pira. Jeam ne tolerira nijedno drugo mjesto
koje nije rastresito i suho.
Pored Kolumele i drugi pisci su se osvrtali na stanje poljoprivrede u ranom principatu. Pored
Plinija Starijeg, vrijedne podatke daju i pisma njegovog sestria Plinija Mlaeg. Tako se
navodi da se na rimskim farmama uzgaja itav niz kultura, ukljuujui i artioke, senf,
korijander, vlasac, poriluk, celer, bosiljak, repu, mak, kopar, paroge, rotkvice, krastavac,
tikve, koroma, luk, afran, perun, mauran, kupus, salatu, enjak, smokve, groe,
1599
ORBIS ROMANVS
marelice, ljive, dud i breske. Strabon smatra da je dolina rijeke Po ekonomski najvanija
zato to tamo sve itarice dobro uspijevaju, izuzev prinosa od prosa jer je tlo tako dobro
navodnjavano. U Etruriji je tlo bilo dobro za penicu, dok je vulkansko tlo u Kampaniji bilo
prikladno za vinovu lozu. Najbolje itne zone bile su u Egiptu, sjevernoj Africi i Siciliji. U
normalnim vremenima, godinje poiljke iz Egipta samo u Grad bi iznosile do 20 miliona
modija ili ak i vie. Plinije Mlai u jednom svom govoru navodi da je se dugo uobiajeno
vjerovalo da Rim moe biti hranjen i odravan samo sa egipatskom pomoi, ali da je Grad u
mogunosti da preivi i bez egipatskog ita. Ova konstatacija izreena 100. god. n. e. je
vjerojatno rezultat krize u egipatskog agrikulturnoj produkciji nastaloj zbog neodgovarajueg
plavljenja 99. god. n. e. Ta kriza je onda morala imati efekta i na snabdjevanje Grada, ali
izgleda da su se tadanje vlasti uspjeno snale u toj prilici i da su imale i alternativne izvore.
Rimljani su smatrali da je najbolje ubrivo ono koje daje perad, dok se kravlje ubrivo smatralo za najgore.
Ovije i kozije ubrivo je isto smatrano dobrim, dok je ubrivo magarca bilo najbolje za neposrednu upotrebu.
Konjsko ubrivo nije bilo dobro za usjeve itarica, ali je po Varonu bilo veoma dobro za livade.
U vrijeme principata, familiji od 6 osoba je bilo potrebna kultivirana povrina od 12 jugera kako bi mogla
zadovoljiti svoje minimalne potrebe za hranom i za sjemenom za narednu sjetvu, samo u itaricama i bilju. Ako
bi familija posjedovala i ivotinje, onda bi se ta minimalna granica poveala na 20 jugera.
Bas reljef koji prikazuje koritenje stroja prilikom etve zrelih usjeva. Potie iz Triera.
Pretpostavlja se da su Rimljani, odnosno moda Kelti prije njih, izmislili jedan takav
mehaniki etelaki stroj koji je mogao da kida samo vrhove stabiljka, i koji je pokretan
volovima. Ovaj stroj spominje Plinije Stariji. Naalost u srednjem vijeku je koritenje ove
maine zaboravljeno.
U toku cjelokupne svoje historije, i zemljoradnici rimskog svijeta su se suoavali sa istim ili
slinim problemima koji su pogaali agrikulturno stanovnitvo sve do modernog doba. To
1600
ORBIS ROMANVS
Reljef sa sarkofaga iz Domicilinih katakombi (u blizini Rima) koji prikazuje pastira sa stadima ovaca, koza i
goveda. Datacija III. st. n. e.
ORBIS ROMANVS
Vino i masline
Intenzivna privreda njegovala je, kao i ranije, razne vrste vinove loze i masline. Italska su
vina i u tom prvom stoljeu Carstva sauvala svoje dominantno znaenje na itavom
zapadnom tritu, a iz Italije su izvoene i najbolje vrste maslinovog ulja. Ali iz Kolumeline
rasprave proizlazi da su se vie vrste vinove loze poele zamjenjivati niim, koje su davale
vino slabije kvalitete, ali koje su zato zahtijevale manje njege. Isti je bio sluaj i sa
maslinarstvom. Primjeivala se i druga pojava, suprotna onoj iz doba Katona Starijeg, pa su
neki zemljoradnici pretpostavljali uzgoj itarica takvim kulturama kao to je uzgoj vinove
loze. To je znailo prijelaz na ekstenzivne tipove voenja privrede. Ova tendencija bila je
izazvana dubokim uzrocima. Veliku ulogu igrala je, nesumnjivo, konkurencija provincija.
Isprva je Italija dostavljala vina i maslinovo ulje gotovo svim zapadnim provincijama:
1602
ORBIS ROMANVS
panjolskoj, Galiji, podunavskim podrujima. Ali je plodnost tla tih provincija takoer
dozvoljavala uzgoj vinove loze i maslina. Provincije su poele proizvoditi svoje vrste vina, i
neke od njih nisu po kakvoi zaostajale za italskim, dok su se druge odlikovale izvanredno
niskom cijenom. Potranja za italskim vinima se smanjivala, njihova prodaja je samim tim
znatno opala i uzgoj vinove loze, koji zahtijeva veliku njegu, postao je neisplativ. Isti je
sluaj bio i sa maslinom. Prema tome, konkurencija zapadnih provincija je jedan od glavnih
uzroka to je italska poljoprivreda poela opadati. Naravno, to je dovodilo do postupnog
privrednog jaanja zapadnih provincija, to je opet moralo imati odraza i na njihovo politiko
drutveno znaenje.
Latifundija
August je nastojao da dodjelom zemljita veteranima oslabi proces latifundizacije, ali to je
bilo samo zatije i ubrzo nakon toga augustovskog usporavanja, proces ukrupnjavanja
zemljita se nastavio. Kolumela esto spominje tenju krupnih zemljoposjednika da
neogranieno ire svoj posjed; u satirinom djelu iz tog vremena. U Petronijevom
"Satirikonu" stoji da je jedan bogata-osloboenik posjedovao toliku koliinu zemlje da je
"sokol ne moe preletjeti". O tome da su posjednici imanja neprestano irili svoje granice,
saopava Seneka. Plinije Satriji direktno je tvrdio da su latifundije upropastile Italiju
(latifundija peridere Italia). Svi su ti pisci pravilno opaali odreenu tendenciju u razvitku
agrarnih odnosa. Ali je u tvrdnjama antikih pisaca bilo i dosta pretjerivanja. Sitno i srednje
seosko gospodarstvo i dalje je igralo znaajnu ulogu u ivotu Italije, u prvom redu na sjeveru,
u podruju rijeke Po, a tako isto i u srednjoj Italiji, naroito u Kampaniji. Za ova podruja i
dalje je bilo karakteristino srednje seosko gospodarstvo, sa intenzivnom poljoprivredom.
Kriza se osjeala u prvom redu u junim i jugoistonim italskim oblastima, iji je poloaj bio
teak jo u vrijeme Republike. One su nisu oporavile ni u prvom razdoblju Carstva. Sve vee
znaenje stjeu u njima krupna, poglavito stoarska gospodarstva, a u isto vrijeme nastavlja
se proces potiskivanja sitnih gospodarstava. To to je Italija uivala odreenu prednost u
politikom pogledu, jednim dijelom koilo je razvitak krize. U Italiju je u vidu porez
pritjecala prilina koliina slobodnih sredstava, tako da su Italici i neki bogati provincijalci
nastojali sredstva steena u provincijama uloiti u italska zemljita. Ali ono gospodarsko
blagostanje u kome se nalazila pod Augustom, u sljedeim razdobljima Italija vie nije mogla
sauvati.
Plinije Mlai, kada opisuje zemlje koje je nabavio kae : Farme su produktivne, tlo je bogato, snabdjevanje
vodom je dobro, i one ukljuuju i panjake, vinograde i ume.Plinije Mlai govori i o tome kako utedjeti u
opremi, nadzoru i obuenoj slubi sa koncentriranjem posjeda i stvaranjem latifundija, ali na drugoj strani da je
posjedovanje suvie zemlje u jednoj zoni rizino uslijed moguih klimatskih nepogoda i naglih promjena koje
bi zahvatile tu zonu. Zato je on vie volio posjedovati zemljine posjede na raznim mjestima.
Plinije Mlai se ali na koliinu vremena kojeg mora da posveti pregledu rauna i poslovima svojih zakupaca,
na utrb svoga knjievnog rada. Iako je onaj koji je to mogao da priuti na svoj ladanjski posjed bjeao kako bi
se odmorio od uurbanog gradskog ivota i socijalnih dunosti i poslova, tamo mu nije bilo dosadno. Tako se
mogao posvetiti bezbrinoj i laganoj etnji u miru, jahanju i obilasku posjeda, mogao je otii i u lov ili na
pecanje. Ni socijalnog ivota mu nije nedostajalo, poto su mu esto dolazili gosti. Poto u antiko doba nije
1603
ORBIS ROMANVS
bilo razraenog hotelsko motelskog sustava, gostoprimstvo za prijatelje i poznanike koji bi se nali na putu je
bilo oekivano, i smatrano je dunou da se primi putnik.
Robovi u poljoprivredi
Postoji i drugi, podjednako vaan uzrok opadanja italske poljoprivrede. Vanjska politika u
doba Carstva bila je poglavito obrambena. Carevi su odustali od velikih osvajakih ratova, pa
je smanjen veliki priliv robova. Najzad, unutarnji mir koji je August zaveo bio je vezan za
sigurnost pomorskih putova. Gusarstvo je bilo gotovo sasvim uniteno, a ono je ranije igralo
prilino vanu ulogu u popunjavanju trita robovima. Meutim, potreba za radnom snagom
nije se smanjivala, ve je naprotiv rasla, a broj robova koji je izvoen na trite sve se vie
smanjivao. U Rim i Italiju stizali su sada uglavnom robovi sjeverno europskog porijekla
kao Germani i Britanci. Poto su oni dolazili iz kulturno zaostalijih sjevernjakih zemalja,
nije im se mogla povjeriti obrada vinograda i maslinika, koji su zahtijevali paljivu njegu. U
tom pogledu oni su se razlikovali od istonih stanovnika, koji su u Italiju uvoeni za vrijeme
Republike. Ovi su jo u domovini bili naviknuti na rad u vinogradu i masliniku. Tako je
smanjivanje priljeva robova i promjena njihovog etnikog sastava dovodili do odreenih
promjena u poljoprivredi. Najzad, robovi nikako nisu bili orue koje govori, kako ih je Varon
nazivao. Kolumela se ali na lo rad robova, istiui: "Robovi poljima ine ogromnu tetu.
Oni daju drugima u najam volove. Loe hrane njih i ostalu stoku. Slabo oru zemlju; prilikom
sjetve troe daleko vie sjemena nego to je potrebno; ne skrbe se o tome da sjeme, baeno u
zemlju, dobro klija, a kad ga dovoze na gumno, ak smanjuju njegovu koliinu za vrijeme
vridbe bilo utajom jednog njegovog dijela, bilo nepaljivim radom, jer oni i sami kradu
ito, i od drugih ga lopova loe uvaju. Najzad, kod primanja ita oni netono pokazuju
njegovu koliini prilikom zapisivanja ".
Sve je to rimsko drutvo tjeralo da trai izlaz iz gospodarske i drutvene krize, koja se
ocrtavala. Otuda gore spomenuta tendencija ka prijelazu na ekstenzivne tipove voenja
privrede i vea panja nego ranije prema robovima odgojenim u kui. Kolumela je predlagao
da se izdvajaju robinje koje imaju potomstvo. Po njegovom miljenju, njih treba osloboditi
rada, a one koje imaju mnogo djece ak pustiti na slobodu. Robovi odrasli i odgajani u
domainstvu (vernae) igrali su u to vrijeme veu ulogu nego prije, kada su svuda
prevladavali kupljeni robovi.
Prema izvjesnim proraunima, u doba Republike robovi odgojeni u domainstvu predstavljali su obino 1/3
ukupnog broja robova, dok se u doba principata taj odnos mijenja, i 1/3 sainjavaju kupljeni robovi.
Kolonat
U Kolumelinim djelima i pismima Plinija Mlaeg se ukazuje i na drugi pokuaj da se nae
izlaz iz tekoa u svezi sa radnom snagom, koju su osjeali zemljoposjednici. Na udaljenim
imanjima, ili onim koja lee na nezdravom mjestu, Kolumela je smatrao korisnijim zemljite
podijeliti na sitne estice i dati ih pod zakup. Zakupci su nosili naziv coloni/koloni. Prvotno
je rije colonus oznaavala svakog zemljoradnika koji sam obrauje zemlju (bez obzira bila u
njegovom vlasnitvu ili ne), a kolonima su nazivani i iseljenici u kolonije. U znaenju
1604
ORBIS ROMANVS
zakupca, rije colonus se poinje upotrebljavati pri samom kraju Republike. Zakupac kolon
je slobodan ovjek, sa ili bez rimskog graanstva, koji je samo uao u odgovarajui privatni
pravno ekonomski odnos, zasnovan na ugovoru o najmu (locatio-conductio). Zakupac
kolon nije se prema vlasniku zemlje odnosio kao prema gospodaru, nego vie kao patronu.
Kao slobodan ovjek, posebno jo ako je bio nosilac rimskog graanstva, zakupac kolon je
imao i odgovarajui pravnu zatitu, pa i adekvatna politika prava. Zakupnici koloni, bar u
vrijeme principata, nisu pravno politiki smatrani potinjenim radnim staleom (kao to je
to bio sluaj u razvijenom feudalizmu), i njihova pozicija je proizlazila iz isto ekonomsko
imovinskog ugovornog odnosa. Zakupnitvo se nije razvijalo samo na privatnim posjedima,
nego i na zemljitu u titularnom vlasnitvu drave i princepsa, ili lanova njegove familije.
Inae se veliina carskih posjeda enormno uveala za vrijeme Julijevaca Klaudijevaca,
najvie poradi estih konfiskacija imovine privatnika.
I dok su zakupci koloni bili rijetko spominjani u vrijeme Republike, njihovo znaenje i broj
se u postrepublikanskim periodima sve vie poveava. Na kraju su postali i najbrojniji sloj
agrikulturnog stanovnitva. Ustvari, injenica je da rad slobodnih ljudi nikada nije u
potpunosti iezao sa latifundija.
Zakupnitvo je uvijek bilo prisutno u rimskom svijetu, i to i na javnim i na privatnim zemljitima. Za vrijeme
Kraljevstva, Rane, Srednje i prvih decenija Kasne Republike najpoznatije zakupnitvo je bilo ono vezano za ve
ranije detaljno objanjenu instituciju ager publicus. Meutim, temeljna ideja o razlogu i svrsi postojanja ager
publicusa i zakupnitva na njemu, je uslijed agrarne krize u potpunosti izvitoperena. Zakupnitvo na ager
publicus i zakupnitvo tipa kolonata koje se razvija sve vie od ranog doba principata se i strukturalno i
sutinski razlikuju. Zakupnitvo na ager publicusu je imalo jedinstveni javno pravni i javno obvezniki
karakter, dok je zakupnitvo u vidu kolonata bilo znatno heterogenijeg karaktera, odnosno mogla su postojati
razliita pravila za razliite domene. Kolonatski odnos je imao privatno pravno, a ne javno pravno znaenje.
Dok za ager publicus nije postojao razvijeni administrativni aparat za prikupljanje rente, to je itekako bilo
razvijeno u sluaju kolonatskog zakupnitva.
Pogreno je zakupnike kolone promatrati kao neki potlaeni, siromani sloj stanovnitva ili staleko
kmetovski pozicionirane. Ustvari u kontekstu rimskog svijeta rije je o socijalno heterogenom sloju populacije.
Bilo je i bogatih zakupaca koji i nisu radili na zakupljenom posjedu, nego bi taj posao za njih obavljali robovi ili
unajmljeni nadniari. Neki zakupci su samo fiktivno unajmljivali zemlju i ivjeli u gradovima, a faktiki su je
obraivale druge osobe koje bi po mogunosti bile zakupnici zakupnika (slino praksi ifluenja u osmanskom
dobu) ili njihovi robovi i nadniari. Naravno, vjerojatno je veina zakupnika spadala u red neposrednih
obraivaa zakupljene parcele. Ali i meu neposrednim obraivaima je moglo biti znaajnih razlika, zavisno
od visine zakupnine, klimatskih i zemljopisnih uvjeta podruja, vrste i kvalitete zemljita, veliine zakupljenog
posjeda, da li je titularni vlasnik zakupljenog posjeda privatna osoba ili je rije o javnom i carskom posjedu.
Tako je moglo biti i onih neposrednih obraivaa koji su imali sredstava da nabave i ponekog roba ili unajme
nadniara kako bi im pomogao u poslu, ali je isto tako bilo i onih koji su teko imnogo radili, jedva sastavljali
kraj sa krajem i uvijek se nalazili na egzistencijalnom rubu. Naelno je bio bolji i jasniji poloaj zakupaca na
javnim i carskim posjedima, gdje je postojala uravnoteena legislativa i regulativa, u odnosu na privatne
posjede gdje su ugovori mogli biti najrazliitijeg sadraja.
Prilino veliko znaenje dobilo je davanje zemlje pod zakup kolonima za vrijeme Augusta.
To je vjerojatno rezultat injenice da je zenit koritenja robovske radne snage na
latifundijama (koji je izgleda bio najizraejniji za vrijeme Kasne Republike) ve polako
1605
ORBIS ROMANVS
prolazio i da se kretalo u nekim novim pravcima razvijanja agrarnih odnosa. Na osnovu pak
Kolumelinih djela moe se zakljuiti da je kolonat sredinom I. st. n. e. bio rairena pojava. U
agronomskim djelima toga vremena raspravlja se pitanje o rentabilnosti imanja danih
kolonima pod zakup. Kolumela je o kolonima govorio "kao da su vlasniku pripali po
nasljedstvu". Isti pisac razlikovao je dvije kategorije kolona: jedni su lokalni stanovnici i oni
sami obrauju zemlju, a drugi su gradski stanovnici, koji svoje robove i nadniare alju na
rad u polje. Kolumela je davao prednost prvima i zalagao se za dugoroni zakup, jer je esta
smjena zakupaca nekorisna stvar po vlasnika. Zakup je, prema Kolumelinom opisu, bio
novani, ali su koloni imali i odreene naturalne obveze, kao to je, npr., dostavljanje drva.
Ve u to vrijeme zaduenost kolona bila je jedna od crta karakteristinih za njihove odnose
prema vlasnicima imanja. Kolumela je preporuivao da se ne insistira na striktnom
pridravanju rokova plaanja. Zaduenost kolona bila je u odreenom pogledu korisna po
zemljoposjednika, jer je sitne zakupce vezala uz zemlju. Tako se polako kolonatski
pretvarao u stalniji zakup, zemljoradnici su stvarno vezivani uz zemlju, i nisu mogli
slobodno napustiti mjesto u kojem su zapisani (origo).
Podaci koje daje Plinije Mlai u velikoj mjeri pokazuju na status kolonatskih odnosa. Prilikom izbora imanja
Plinije nastoji na odreenom mjestu pronai sigurne zakupce. Zaduenost kolona je sve vie rasla. Ostaci
njihovih dugova (reliqua colonorum), kao to moemo doznati iz drugih izvora, mogli su se davati u zalog,
prodavati i nasljeivati. Plinije je naglaavao da koloni uope ne pokuavaju vratiti svoje dugove jer su oni
isuvie veliki. Uslijed toga, vlasnici poinju novanu zakupninu zamjenjivati zakupninom sastavljenom od
jednog dijela proizvoda. Plinije Mlai to naziva jedinim nainom lijeenja zastarjele bolesti.
Kolonat nije bio ogranien samo na Italiju, ili neke specifina podruja rimskog svijeta, nego
se kao institucija proirio irom provincija. Na istoku odnosi bliski kolonatu formirali su se
znatno prije rimskog osvajanja. U Egiptu i Aziji kraljevska zemljita, zemljita hramova i
drugi posjedi dijelili su se na parcele, koje su davane u zakup sitnim poljoprivrednicima.
Najbolje je poznato stanje na prostranim posjedima koji su se nalazili u princepskom
vlasnitvu na podruju provincije prokonzularne Afrike. Ti posjedi formirani su jo pod
Julijevcima-Klaudijevcima, uglavnom kao rezultat konfiskacije privatnih senatorskih imanja
od stane careva. Carski zemljini fondovi koji su se nalazili u provinciji Africi dijelili su se
na regije (tractus, regiones), koje su se sastojale od velikih posjeda (saltus). Na elu svake
regije nalazio se carski inovnik, prokurator. Veliki dio saltusa dijeljen je na estice i davan u
zakup kolonima. Glavna osoba na imanju bio je konduktor (conductor), kome su davani u
zakup svi prihodi s imanja. Odnosi izmeu kolona i carske administracije nisu se regulirani
pojedinim ugovorima, ve posebnim zakonima/statutima o posjedima.
O funkcioniranju zakupnikih odnosa poetkom II. st. n. e. svjedoanstvo prua lex Manciana, kojim se regulira
zakupnitvo na carskim domenima u sjevernoj Africi. Tekst zakona je sauvan na epigrafskom spomeniku iz
Henchir-Mettich, sa datacijom u 116.-117. god. n. e. Natpis detaljie zakupniki odnos na princepskom imanju
Fundus Villae Magnae Variane. U tekstu se kao prokuratori identificiraju vitez Licinije Maksim (Licinius
Maximus) i Felicior (Trajanov osloboenik). Renta/zakupnina iznosi 1/3 ukupnog usjeva penice, jema, vina i
maslinovog ulja, ili 1/5 graka i meda, ako se posjeduje preko pet konica. Zabranjeno je bilo da se konice
pomiu sa imanja na drugo podruje kako bi se izbjeglo plaanje rente. Zakon je uvodio i podsticaje, pa nije
bilo rente na tek zasaene vinove lozu i smokve u periodu od prvih pet godina, i za tek zasaene masline u
1606
ORBIS ROMANVS
periodu od prvih deset godina. Za svaku ivotinju koja je pasla na panjaku imanja se paualno godinje plaalo
po 4 asa, i to je izgleda bila jedina obaveza koja se novano izmirivala. Izbjeiva teta usjevima drugog
zakupnika je izmirivana od strane onoga koji je to poinio. Zemljite pod zakupninom moe biti zavjetano
nasljedniku u legalnom obavezujuem ugovoru. Ova klauzula ima za namjeru promicanje obraivanje iste
zemlje kroz generacije iste familije, odnosno nudi podsticaj za vezivanje zakupnika na odreenu esticu
zemljita. Tako bi se zakupnik, imajui u vidu mogunost legalnog dugotrajnog koritenja zemlje, motivirao da
u tu zemlju i dodatno ulae i u njeno oplemenjivanje, poboljavanje agrikulturnog rada, ali i izgradnju
odgovarajue infrastrukture. Zemlja koja je bila zaputena i nekultivirana dvije godine zaredom je bila vraana
u direktan posjed vlasnika. Svaki zakupnik je, pored rente, bio obavezan i na radnu obavezu, pa je tako po dva
uzastopna dana bio obavezan provesti na oranju i na etvi/berbi, a jedan dan za nadziranje stoke. Radne obaveze
su zakupnici mogli prenijeti na svoje robove i nadniare, ako su ih imali. Indikativno je da je renta odreivana u
naturi, a ne u novcu, to bi ukazivalo na sve vee znaenje robe kako bude odmicalo vrijeme. Fiksirana
naturalna renta je bila u korist zakupnika kolona, jer je ona po defaultu podrazumijevala i ukljuen rizik u
sluaju da usjevi uslijed raznoraznih inilaca (posebno vremensko - klimatskih) podbace. Ako je prinos bio
manji, automatski je i renta bila manja. Sauvana su jo dva natpisa iz kasnijih perioda (1. iz Ain-el Djemala,
datacija u vrijeme vladavine Hadrijana; 2. iz Ain Wassel, datacija cc 198. 209. god. n. e.), koji se bave
slinom materijom na istom podruju.
Posebnu panju reguliranju odnosa izmeu kolona i administracije afrikih carskih posjeda posveivao je
Hadrijan. Poto se predvienih pravila upravitelji nisu pridravali i dolazilo je do naruavanja interesa
zakupaca, i princepsi su znali intervenirati. Tako je Hadrijao dao da se potvrdi da konduktor ne moe od kolona
zahtijevati rad vie od est dana godinje. Naroit povlastice davane su onima koji su orali ledinu ili naputena
zemljita, sadili masline i voke ili uzgajali vinovu lozu. Stanovnici burunitanskog saltusa na svoje stanje su se
alili princepsu Komodu. Oni su u albi tvrdili da prokuratori uvijek stoje na strani bogatih i utjecajnih
konduktora, a oni da nezakonito poveavaju potraivanja i trae obavljanje radova preko propisane mjere.
Prokuratori se uope ne obaziru na albe kolona, a kada su se ovi sakupili i napisali albu samom caru,
prokurator je na njih poslao vojnike. Mnogi od kolona su baeni i tamnicu, pri emu su ak i rimski graani
podvrgnuti tjelesnim kaznama. Peticija je dola do princepske kancelarije i sam Komod naredio je da ubudue
koloni rade onoliko koliko je propisano Hadrijanovim zakonom.
U statusu slinom kolonatskim odnosima su naseljavani i mnogobrojni Transdanubijci, posebno za vrijeme
vladavine princepsa Marka Aurelija.
Zakupce kolone je potrebno razlikovati od serva kasata (servi casati) koji su u pravnom
smislu smatrani robovima. Servi kasati su dobijali od svojih gospodara odreene estice
zemljita, koje bi bili duni da obrauju i da odreeni prinos u proizvodima daju gospodaru.
Vlasnici su tako prevodili robove na status pekulija. U odnosu na kasnorepublikansko
latifundijsko ropstvo, servi kasati su uivali neto vie slobode i inicijative. A u odreenoj
mjeri mijenjao se i njihov pravni poloaj. Na njih se gledalo kao na quasi coloni ( skoro
koloni ). Pravnici istiu da njih, za razliku od drugih robova, ne treba uvrtavati u inventar
imanja, i oni se ne mogu ni ostavljati u naslijee. Ovom mjerom se gospodar oslobaao brige
o robovima, a istovremeno je nastavljao dobijati prinos sa svoje latifundije. Unosnije je bilo
usitnjavati imanja na manje estice i svim sredstvima osiguravati sebe od iznenaenja,
osiguravati sebi odreeni prihod. Servi casati su omoguavali i veleposjedniku da uvijek ima
poljodjelce (pravno gledajui u statusu robova) u stalnoj zavisnosti i vezanosti za zemlju. I
bogati zakupnici koloni su stvarali serve kasate tako to bi slali svoje robove da obrauju
zakupljenje estice. iroka primjena koritenja serva kasata za vrijeme principata i dominata
1607
ORBIS ROMANVS
svjedoi o tome da je stari nain obrade prostranih teritorija pomou robova gubio svoje
znaenje. irenje sustava kolonata i serva kasata moe se smatrati i stvaranjem preduvjeta za
nastanak feudalizma. Moglo bi se rei da je uvoenje dominata i fiskalne reforme za vrijeme
Dioklecijana, kojima su seljaci vezani za zemlju doprinijeli su procesu umanjivanja prava i
kolona.
Koloni i servi kasati su u znatno veoj mjeri bili zainteresirani za poveanje produktivnosti svoga rada, nego to
je to bio sluaj sa latifundijskim ropstvom. Dodue, kod raspodjele zemljita na pojedine parcele moglo je biti
rijei samo o ekstenzivnom gospodarstvu. Pod takvim uvjetima nisu se mogli izvriti savjeti za poboljanje
poljoprivrede koje su davali rimski agronomi. Ali se ne moe utemeljeno govoriti o tome da su oblici
intenzivnog robovlasnikog gospodarstva, o kojima moemo suditi na osnovu Katonovih i Kolumelinih djela,
bili nairoko rasprostranjeni. Po svemu sudei, ta su gospodarstva postojala samo u podrujima blizu gradova,
tamo gdje su postojale pogodne komunikacije. Velike latifundije bile su poglavito ekstenzivna gospodarstva.
Prema tome, ne moe se donijeti zakljuak da je irenje kolonata u Italiji dovelo do opeg opadanja
produktivnosti poljoprivrede. Carski i pojedini privatni posjedi bili su takvih razmjera da se nisu mogli
obraivati pomou robova na stari nain, nego samo pomou kolona i serva kasata.
U povijesnoj i pravno-povijesno literaturi pitanju kolonata posveivana je velika panja. Najvie sporova
izazvalo je pitanje o porijeklu kolonata. Neki povjesniari smatrali su kolonat nerimskom pojavom, preuzetom
od Germana, kod kojih su se robovi nalazili u drukijem poloaju nego kod Rimljana i po svom statusu bili
slini kolonima. Prvi je to miljenje iznio Savinji, kasnije su ga zastupali Markvart i Zek. Njega je u odreenom
pogledu dijeli i Mommsen, koji je, dodue, istako da je irenju kolonatskih odnosa doprinijelo smanjenje broja
robova, uslijed novih uvjeta rimske vanjske politike. Puhta i Rodbertus smatrali su kolonat ublaenim ropstvom.
Fustel de Coulanges i I. M. Grevs su smatrali da kolonat proistjee iz sve vee zaduenosti sitnih arendatora.
Najzad, neki istraivai objanjavali su razvitak kolonata utjecajem istonog helenistikog agrarnog sustava.
Osobito znaenje imala su u tom pogledu istraivanja Rostovceva. U svom radu o kolonatu on je donio detaljnu
studiju agrarnih odnosa u helenistikim zemljama, gdje je jo prije rimskog osvajanja bio poznat zakup.
Rostovcev smatra da se ne moe govoriti o izravnom preuzimanju tih odnosa sa Istoka. Po njegovom miljenju,
radi se samo o uzajamnom proimanju istonog i rimskog socijalnog poretka. Rostovcev smatra da je svaka
pojedina regija rimskog svijeta imala svoj put do kolonata. U Italiji kolonat je ponikao samostalno. U sjevernoj
Africi se primjeuje kombiniranje italskih i istonih oblika. Kolonatski odnosi bili su raireni i na druge
socijalne kategorije: vezivani su za zemlju robovi, naseljavani barbari. Ali te mjere ipak ne omoguuju da se
kolonat smatra ublaenim ropstvom ili ustanovom preuzetom od Germana. Nema nikakvih osnova za zakljuak
o istonjakom podrijetlu kolonata ali je potpuno mogue da je u organiziranju princepskih imanja na Zapadu
bilo poneto uneseno iz istone organizacije posjeda.
Skupljanje proizvoda u naturi u svrhu odreenih nameta i taksi je bilo prisutno u toku cjelokupne rimske
historije, i to nekada u veoj, nekada u manjoj mjeri zavisno od stanja, uvjeta i mogunosti robno novane
privrede. Nekada je bio sluaj da se ito koje bi se dobilo u vidu taksi i kontribucija u odreenim provincijama
dijeli dunosnicima i vojnicima, a neto bi se i prodavalo na tritu. Tek e devalvacija novane vrijednosti
dovoditi do prevage naturalnih izmirivanja obaveza u odnosu na novanu. Za skupljanje i preraspodjelu nature
postojao je jedan sloen administrativni sustav. Ali ako je i u vrijeme najintenzivnijeg razvitka robno novane
privrede u rimskom svijetu bilo naturalnih odnosa (i u javnoj i u privatnoj sferi), tako je i vremenima kada su
naturalni odnosi jaali, bilo znaajne novane cirkulacije. Rimska drava je uvijek upravljala monetarnim i
naturalnim prometom, te ga i kontrolirala i raspodjeljivala. I to je bila sredinja uloga drave, koja joj je
garantirala mo, funkcioniranje i jedinstvo. Onog trenutka kada u toku V. st. n. e., Zapadno Carstvo izgubi
kontrolu nad financijskim i naturalnim javnim fondovima i distribucijama, drava e se prvo ekonomeski
fragmentirati, a onda i jednostavno raspasti.
1608
ORBIS ROMANVS
1609
ORBIS ROMANVS
1610
ORBIS ROMANVS
uvala topla hrana predviena za prodaju. Naravno, bilo je i prodavnica koje su prodavale i
robu proizvedenu na drugim podruijima, kao npr. crvenkasto glazirane aretinskih posuda.
U ubjedljivoj veini sluajeva ove prodavnice radnje su bile porodini posao za koji je bila vezana jedna
familija. Ako bi ta familija bila imunija i imala razgranatiji posao mogla je dodatno uposliti i slobodne ljude
ingenuii ili osloboenike, ili je mogla kupiti jednog ili dva roba.
Nalazi iz Pompeja ukazuju da su neke prodavnice imale i stepenice koje su vodile u jednu ili
dvije prostorije iznad same prodavnice radnje. Mogue je pretpostaviti da su u tim
prostorima ivjele ti sitni trgovci i zanatlije sa svojim familijama. Poto je trgovaka
aktivnost tih prodavaa i zanatlija bila esencijalna za njihovu i njihovih familija egzistenciju,
to je dovodilo do toga da su ulice i trgovi rimskih gradova bili vrlo, vrlo ivahni i osebujni, a
prodavai su se trudili svim svojim snagama i ubjeivanjem da prodaju svoje proizvode ili da
nau muterije za svoje usluge. Seneka tako pie o kolaaru, kobasiaru i poslastiaru koji su
vrebali izgladnele Rimljane.
1611
ORBIS ROMANVS
1612
ORBIS ROMANVS
1613
ORBIS ROMANVS
Marmorni sarkofag sa reljefnim prikazom trgovca vunom po imenu Tit Elije Evangelus (Titus Aelius
Evangelus; lei u sredini), supruga Gaudenija (Gaudenia) nalazi se na kraju kaua. Datacija cc 180. god. n. e.
Danas se nalazi u Getty Museum u Los Anelesu.
Najvie prikaza profesija (trgovakih i zanatskih) se nalazi na reljefima, a znatno manje na mozaicima i
freskama. Razlog je u tome to se najvei broj pronaenih reljefa sa prikazima zanimanja nalazi na nadgrobnim
spomenicima, na kojima se uobiavalo stavljati i prikaze profesija pokojnika.
Zanatstvo i manufaktura
Sve oni preduvjeti koji su vaili za ve navedene privredne djelatnosti, mogu se primijeniti i
na obrt i manufakturu. Jedinstveno podruje u najstabilnijem periodu euromediteranske
historije su doprinijeli i razvitku obrta i manufakture, posebno u vidu novih tehnolokih
rjeenja, sinkretiziranja naela i metoda proizvodnje, irenja proizvoda na sve krajeve
rimskog svijeta. Postojale su radionice i manufakture najrazliitijeg tipa koje bi se bavile od
1614
ORBIS ROMANVS
1615
ORBIS ROMANVS
osgiuraju u svojim domainstvima, tako da su ene tkale odjeu. U toplijim mediteranskim zonama ovi
skromniji slojevi nisu imali toliko brige za osiguravanje sredstava za grijanje kao u hladnijim zonama.
1616
ORBIS ROMANVS
Nadgrobni
reljef koji
prikazuje
mesara na
poslu
i
njegovu
suprugu.
Datacija
II. st. n. e.
Danas se
nalazi u
Museo
della
Civilta
Romana u
Rimu.
Strukovni kolegiji
U rimskom svijetu je bila rairena i strukovna organizacija. Ovo meusobno povezivanje
zanatlija i profesija u strukovne kolegije (collegia) je bilo direktni predak kasnijih esnafsko
cehovske i sindikalno-trade unions organizacija.
Pod pojmom collegium u rimskom svijetu se obuhvatala veoma razliita sadrina. Naelno su to bila udruenja
radi ostvarivanja odreenih ciljeva. Neki su imali vjerski karakter; formirani su kolegiji siromanih ljudi
(collegia tenuiorum). irom rimskog svijeta bilo je mnogo takozvanih kolegija za pokope (collegia funeraria),
iji su lanovi imali zadau prireivati pokope i spomene umrlim lanovima svoje korporacije. Organiziranje
kolegija moglo je imati i gospodarske ciljeve, pa bi se tako siromani i srednji slojevi stanovnitva eljeli su se
na svaki nain osigurati od propasti, koja im je prijetila. Kolegiji predstavljaju jednu od glavnih osobitosti u
ivotu rimskog svijeta. Sredinja uprava odnosila se prema kolegijima sa odreenom podozrivou. U samom
Rimu su kolegiji pred kraj Republike bili neka vrsta politikih klubova, a u provincijama mogli su doprinositi
organiziranju ustanaka. Zato je Trajan, npr., u jednom od svojih pisama izriito zabranio Pliniju osnivanje
kolegija vatrogasaca.
U prvo vrijeme svrha ovih strukovnih kolegija izgleda da je bila zavjetavanje znanja i
umijea i tehniko usavravanje zanata, i nije se oteavalo onima koji nisu bili lanovi.
Zanimljivo je da rimski svijet ne poznaje pojam i svrhu patenta, ali je bilo uvanja tajni i
misterija zanata i profesija unutar strukovnih kolegija. Tradicija navodi da osam strukovnih
kolegija svoje postojanje vue jo iz vremena kralja Nume Pompilija i to : koara,
obuara/postolara, drvodjelja/stolara, zlatara, kujundija/kotlara, keramiara/lonara/grnara,
farbara i izraivaa flauta. Mnogi drugi strukovni kolegiji su formirani vremenom, kako su se
raala nova zanimanja ili se specijalizirale odreene profesije. Tako je ranije postojao
strukovni kolegij obuara, a onda su iz njega proizali specijalizirani strukovni kolegiji koji
se bave samo posebnim tipom obue kao npr. calceolarii i solearii. Pojedine etvrti i ulice su
bile prisvajaneod odreenih profesija koje bi se u njima grupirale sa svojim prodavnicama
1617
ORBIS ROMANVS
radnjama ili samo koritenim prostorima. Tako Ciceron govori o ulici izraivaa kosa.
To je slino i sa situacijom u staroj sarajevskoj ariji, gdje se i danas ulice nazivaju zlatarska
(koja je jo uvijek u svome kapacitetu), kujunijska, saraka...itd.... Vremenom je unutarnja
struktura strukovnih kolegija postajala kohezivnija i preciznija. I strukovni kolegiji su tako
raspolagali i sa odreenom politikom snagom, na koju se moralo raunati, slino kao danas
sindikati. Preko strukovnih kolegija su se njegovi lanovi lake borili za svoja prava i
interese, nego to su to mogli initi individualno. Naravno, strukovni kolegiji su vie bili
drutveni klubovi za osobe koje se bave istom profesijom, i nisu bili poduzimali organizirane
trajkove (jer bi to u uvjetima konkurencije robovskog rada bilo besmisleno) niti su
odreivali visinu plata. Za privredni razvoj su osobito bili bitni kolegiji trgovaca, vlasnika
brodova i raznih obrtnika (pekara, tekstilaca, oruara).
lanstvo je osiguravalo odreene privilegije u smislu socijalne uzajamne solidarnosti i
osiguravanja dostojne sahrane. Organizacija kolegija je modelirana na osnovi dravnih
institucija, i sala za sastajanje lanova kolegija se nazivala curia, a sastajanje se odvijalo u
predvienim tajminzima. I upravljaki sustav je preslikavao javnu dunosniku strukturu.
lanovi kolegij mogli su biti kako slobodni ljudi (i rimski graani i peregrini) tako i robovi.
ivot kolegija, kao to to pokazuju natpisi, bio je neobino intenzivan. Po svom ureenju oni
su u odreenoj mjeri podsjeali na municipije. Na njihovom elu nalazili su se magistri,
kuratori, prefekti, praesides itd. Odreenih dana lanovi kolegija sastajali su se radi
raspravljanja o pitanjima vanim za kolegij. Kolegiji su imali i zajedniku blagajnu, koja bi
se punila lanarinom, pristojbama i globama. Svaki kolegij je imao i svoju simboliku, a u
vrijeme velikih praznika oni su uestvovali u procesijama nosei svoje barjake. Kolegiji su
imali i boanstvo patrona i odreene zajednike religijske rituale. Kada je dolazilo do
distribucije novca, hrane, pia ili nekih drugih sredstava unutar strukovnog kolegija
proporcije dobijenog su zavisile od neijeg poloaja u unutarnjoj hijerarhiji. Strukovni
kolegiji su imali i patrone, izabrane prema ugledu, moi, znaenju, velikodunosti i
dareljivosti. ak i ako kolegiji nisu pripadali tipu pogrebnih zavoda, oni su esto raspolagali
sa zajednikim grobljem (koje su i odravali).
Mediavelni svijet, i kasnije novovjekovni je naslijedio strukturu strukovnih kolegija (u srednjovjekovnoj Italiji
su se oni nazivali ars), koje su u vidu esnafa/cehova bile vrlo mone gradske organizacije i na vizantijskom
istoku, i u muslimanskom svijetu, i na latinskom zapadu kao i u Osmanskom carstvu. U novom vijeku, sa
razvitkom kapitalizma esnafsko/cehovska struktura je nestala, ali je zato roena sindikalna organizacija.
Potrebno je navesti da su u rimskom svijetu sve organizacije sa nazivom collegia (dunosnike, sveenike,
kultne, strukovne, pogrebnike, frakcijske, u formi drutvenih klubova, ... itd....) imale status pravnog lica. Od
Kasne Republike pa nadalje esto su se pod nazivom collegium krio i organizirani kriminal. Po zakonu tri osobe
su bile dovoljne kako bi se kreirao legalni kolegij, a jedini izuzetak su bile magistrature. Tako je praktino
svako mogao osnovati kolegij, da definira pravila funkcioniranja i kreira upravljake mehanizme i odbore.
Grki ekvivalent latinskom collegia su bile heterije/ (koje imaju veoma dugaku tradiciju postojanja).
Svaki kolegij, ako nije bio u formi javnih magistratura, je imao svoja zapisana ili obiajna prava kao i svoju
upravljaku strukturu, odbore. O tome se mnogo moe saznati zahvaljujui pronaenim epigrafskim
spomenicima i to onima na latinskom i onima na grkom jeziku. Fenomen kolegija (izuzev magistratura i onih
viih sveenikih) je pruao i omoguavao siromanim i ingenuii i osloboenicima, kao i robovima najbolju
1618
ORBIS ROMANVS
priliku za drutveni ivot u rimskom svijetu. ak su u pojedinim kolegijima (uglavnom onim kultnim) i robovi
mogli drati odreene funkcije, pa i biti njihovi osnivai.
Financijsko poslovanje
I u principatu je nastavljeno intenzivno bavljenje financijskim poslovanjem. To se uglavnom
izraavalo preko zelenatva lihvarstva i mijenjaa novca. Dok su se u ranijim periodima za
uvanje depozita koristili hramovni trezori, sada se koriste i privatni depositariji. Za razliku
od vremena Republike, u principatu je zapoelo reguliranje financijskog poslovanja, ali ono
nije bilo takvog obima da je u znaajnijoj mjeri guilo njegov relativni poslovnu liberalnost.
Tek su pobjeda kranstva i kasniji uspon islama, sa njihovim negativnim odnosom prema
praksi kreditiranja sa kamatom, doveli do irih i znaajnijih restrikcija koje e u prilinoj
mjeri oslabiti financijsko poslovanje. Kreditiranje i pojaano financijsko poslovanje je
ponovo zaivjelo tek sa vremenom krstakih ratova.
1619
ORBIS ROMANVS
Na samom kraju Republike djelovao je kao istaknuti pravnik Aul Ofilije (Aulus Ofilius;
; uenik Servija Sulpicija Rufa) i bio je uitelj buduim juristima Kvintu Eliju
Tuberu (Quintus Aelius Tubero), Marko Antistiju Labeonu i Gaju Ateju Kapitu (Caius
Ateius Capito).
Ofilije je uivao visoku reputaciju zbog svoga znanja i bio je autor vie pravnih rasprava i obimnog komentara
na Pretorijanski edikt ili Proklamacije.
Marko Antistije (umro 10. ili 11. god. n. e.) je bio od prominentnijih jurista augustovskog
doba. Inae je bio sin juriste i republikanca Kvinta Antistija Labea (Quintus Antistius Labeo),
koji je izvrio samoubistvo nakon poraza kod Filipa. On je napredovao u karijeri i bio pretor,
zbog svojih prorepublikanskih simpatija koje je izraavao u Senatu (to Tacit naziva
njegovom nekorumpiranom slobodom/ incorrupta libertas) bio je zaobien prilikom izbora
za konzula. Nakon toga se potpuno povukao u svijet jurisprudencije i postao je jedan od
najveih autoriteta na ovom polju, sve do doba Hadrijana kada se desila nova revolucija u
teoriji rimskog prava. On vai i kao inovator u polju prava. Antistijevo najvanije djelo su
Libri posteriores, objavljene posthumno. Od njegovih jusristikih djela vrijedi istai i Libri
ad Edictum (koje su sadravale komentare na edikte gradskog prefekta, peregrinskog
prefekta i kurulnog edila) i Probabilium lib. VIII.
Najvei konkurent i rival Antistiju je bio Atej Kapit (cc. 30. god. p. n. e. 22. god. n. e.), koji
je podravao principat i August mu je dodijelio sufektni konzulat 5. god. n. e., za koji je
Antistije smatrao da njemu pripada. On je obnaao niz odgovornih javnih dunosti, ali je iza
sebe ostavio i mnogtvo radova iz pravne teorije i to : De pontificio iure (O pravu
pontifika"), De iure sacrificiorum ("O pravu rtvovanja"), Coniectanea, De officio senatorio
("O senatskoj slubi"). Napisao je i rad o augurima i Epistulae (Pisma).
1620
ORBIS ROMANVS
Iz rivalstva meu njima dvojicom i razliitih metoda tumaenja prava postupno su se razvile
dvije posebne kole i to prokulijanska i sabinijanska. Iako se Antistije i Kapit smatraju
idejnim tvorcima tih pravaca, kole su nastale i dobile imena po njihovim uenicima Prokulu
i Masuriju Sabinu (Masurius Sabinus).
Historijskom ironijom, izgleda da je Antistije bio taj koji je ostavio za sobom vie tragova u pravnoj teoriji,
nego Kapit koji se vie spominje u djelima kasnijih antikvara, nego jurista. Antistije je konstantno citiran u
djelima kasnijih jurista i kodifikacijama prava. Kapitov uenik Sabin je bio prva osoba koja je dobila od
princepsa dravni certifikat da daje pravno teorijski odgovor/miljenje u sudskim procesima (publice
respondere), to je bilo kljuna taka u razvoju rimskog prava. Za vrijeme Republike, vrijednost pravnog
miljenja se bazirala na istraivanju i analizi onih koji ga daju. Sa poveanjem princepske kontrole nad
sudovima, ta se mogunost naglo ograniava i sada se uvode od drave (bolje rei princepsa) za to odreeni
autoriteti. U sabinijanskoj koli Sabin je naslijeen sa Celijem Sabinom (Caelius Sabinus; konzul 69. god. n. e.),
Gajem Kasijem Longinom (Caius Cassius Longinus po kojem su uenici ove kole nazivani i Kasijani/
Cassiani) i Lucijem Javolenom Priskom (Lucius Iavolenus Priscus).
Razlika izmeu prokulijanske i sabinijanske kole je nejasna, iako je mogue da su prokulijanci doputali veu
irinu u svojim argumentima, dok su sabinijanci bili striktni konstrukcionisti. Moda se razlika ispoljavala i u
odnosu prema o naelima istrage i o rjeavanju pojedinih sluajeva, a napose o ulozi oblika i sadraja kod
stvaranja pravnih pojmova. Nakon kodificiranja prava za vrijeme Hadrijana, ove dvije kole su se praktino
spojile.
Bista Galbe
1621
ORBIS ROMANVS
1622
ORBIS ROMANVS
se
nalazi
Museo
1623
ORBIS ROMANVS
IV. R i M S K I G R A A N S K I R A T
G O D i N A E T i R I C A R A 68. 69. god. n. e.
Galba
Galba ( 24. XII. 3. god. p. n. e. 15. I. 69. god. n. e.) vladao je od 8. VI. 68. 15. I. 69. god. n. e. Po roenju se
zvao Servius Sulpicius Galba, zatim (od usvajanja od strane maehe Livije Oceline/Livia Ocelina) Lucius Livius
Ocella Sulpicius Galba i kao vladar Servius Sulpicius Galba Augustus. Ovo je bio prvi rimski car koji nije
pripadao Julijevsko klaudijevskoj familiji. Galbino porijeklo je sa oeve strane sezalo do Servija Sulpicija
Galbe (krivca za veliki masakr Luzitanaca iz sredine II. st. p. n. e., koji je izazvao i ustanak Virijata). Jedan
njegov predak je bio Cezarov legat za vrijeme Galskih ratova, ali kasnije se prikljuio Kasiju i Brutu, dok je
Galbin otac uspio da postane i konzul. Galbina majka Mumia Ahajska (Mummia Achaica) bila unuka Kvinta
Katula Kapitolinskog i praunuka uvenog Lucija Mumija Ahajskog (osvajaa i unitavatelja Korinta iz 146.
god. p. n. e.). Galba je roen kod latinskog grada Teracine (Terracina) i imao je starijeg brata Gaja (koji je
poinio samoubistvo za vrijeme Tiberijeve vladavine). Galba je bio cijenjena, sposobna i vrlo ugledna osoba, a
bio je oenjen sa Emilijom Lepidom (Aemilia Lepida), sa kojom je imao dva sina koji su umrli za Galbina
ivota. Galba je i pored toga to je bio oenjen i imao sinove, u seksualnom pogledu bio naklonjeniji prema
mukom polu. Svetonije tako govori da je Galbin mlai sin bio otkrio oevu aferu sa mukim robom i da je
prijetio da e to rei njegovoj maehi. Galba je postao pretorom u 20. god. n. e., i konzulom za 33. god. n. e., a
obnaao je i niz dunosti u provincijama. U prvo vrijeme Neronove vladavine se povukao u mirniji ivot, da bi
mu 61. god. n. e. bila na upravu povjerena provincija Hispania Tarraconensis. Kada je u Rimu bio oboren
Neron, Galba je sa vojskom krenuo prema Gradu. Ustvari, Galba se tek nakon Neronove smrti nazvao cezarom.
1624
ORBIS ROMANVS
Galbina vladavina
Neposredno prije Galbinog dolaska u Grad, Nimfidije Sabin je pokuao da preuzme vlast.
Meutim, on nije uspio osigurati podrku pretorijanske garde i bio je ubijen. Svladani su i
Fontej Kapiton, legat u Germaniji i Klodije Macer, legat u Africi. Galba je u Grad uao u
oktobru 68. god. n. e. Jo prije nego to je Galba stigao u Rim, irile su se prie o njegovoj
okrutnosti i lakomosti, pa se tako pripovijedalo da je gradove Hispanije i Galije koji mu se
nisu odmah prikljuili kaznio teim ratnim nametima, a neke i razaranjem zidina. Navodno je
i dao ubiti neke zapovjednike i upravitelje zajedno sa njihovim enama i djecom. Odmah po
dolasku u Rim on se surovo obraunao sa jedinicama vojnika, koji su ranije bili mornariveslai a koje je Nerod unaprijedio u vojnike. Dao da se raspusti i germanska kohorta, koja je
ranijim cezarima sluila kao tjelesna straa i koja se bila pokazala kao veoma pouzdana i
djelotvorna. On je ove germanske vojnike otpustio, uz bezrazlono objanjenje, bez ikakve
nagrade ili obeteanja, aljui ih u njihovu domovinu. Vrlo brzo e se pokazati sva
katastrofalnost, po sjeverozapadnu granicu rimskog svijeta, ovog Galbinog poteza.
Ve po stupanju na dunost u Rimu, Galba je pristupio rjeavanju niza nagomilanih dravnih
problema, u prvom redu dovoenju u red prilino nagrizenih javnih financija. Pod Neronom
dravna blagajna se ispraznila. Galba je nastojao ograniiti rashode, i to mu je priskrbilo
optube za krtost i gramzljivost. To je moralo voditi ka politici stezanja kaia i tednje, pa
su poduzete odreene nepopularne mjere. Galba je odbio i da isplati pretorijancima novanu
nagradu koja je bila obeana u njegovo ime. Kao stari oficir on je prosto prezirao praksu da
vojnici moraju biti podmiivani za odranje lojalnosti, izjavivi : Ja sam navikao vojnike
regrutirati, a ne kupovati. Za vrijeme njegove kratkotrajne vladavine Galba je na smrt
osudio i neke ugledne ljude iz senatorskog i vitekog reda, i to zbog najmanje sumnje i
nesasluane (tj. bez suenja). Bio je i dosta krt u dodjeli graanstva, a ukidao je jo neke
povlastice. Sa druge strane potedio je Halota i Tigelina, koji su bili najvei zloinci za
vrijeme Nerona, i pored zahtjeva naroda da se oni kazne smru. Za razliku od Nerona nije
imao nekih sklonosti prema javnoj pompi. Uslijed ve znaajne starosti, on se nalazio pod
velikim utjecajem i kontrolom neformalnog trijumvirata nazvanog Trojica pedagoga (jer su
stanovali u palati i stalno se nalazili uz Galbu, kao uitelji uz dijete), kojeg su inili Tit Vinije
(Titus Vinius), Kornelije Lak (Cornelius Laco, zapovjednik pretorijanske garde) i Icel
Marcijan (Icelus Marcianus, osloboenik Galbe)
Pobuna i pad Galbe
1. I. 69. god. n. e. gornjogermanska armija se pobunila i njeni vojnici su odbili da poloe
zakletvu vjernosti Galbi, sruili su njegove statue. Po Tacitu (Hist. I, 55) : A da ne bi
izgledalo kako su zabacile potovanje prema carstvu, u zakletvi prizivahu u zaborav ve pala
imena senata i rimskog naroda. Naravno, jasno je bilo da je rije o istoj formalnosti i da
gornjogermanska armija nije ozbiljno pomiljala na obnovu drevne Republike. Ubrzo im se u
odbacivanju Galbine vladavine pridruila i donjogermanska armija koja je za novog
1625
ORBIS ROMANVS
1626
ORBIS ROMANVS
Oton
Oton ( vladarsko ime : Marcus Salvius Otho Caesar Augustus /nekada i Marcus Salvius Otho Nero Caesar
Augustus /; 28. IV. 32 16. IV. 69. god. n. e.) vladao u periodu od 15. I. 16. IV. 69. god. n. e. Po roenju se
zvao Marcus Salvius Otho. Oton je pripadao jednom drevnom i uglednom etrurskom rodu. Njegov djed po
agnatskoj liniji je odrastao u kui Augustove ene Livije, i bio je od njen proteiran dok se uspinjao po cursus
honorum. On je i familiju uveo iz vitekog u senatorski stale. Lucije Oton, otac naeg Otona, je jo vie
napredovao na ljestvici politike hijerarhije Rimske drave, pa je postao i konzul sufekt u julu 34. god. n. e., a
bio je i veliki prijatelj cara Tiberija na kojeg je i fiziki liio. Nakon propasti Skribonijanove pobune u Gornjem
Iliriku/Dalmaciji, Lucije Oton je 42. god. n. e. poslan u tu provinciju sa specijalnim ovlatenjima. Sa suprugom
Terencijom Albijom (Terentia Albia) je imao troje djece i to : Lucija Salvija Otona Titijana (Lucius Salvius
Otho Titianus; konzul 52. god. n. e.), Otona (budueg cara) i neimenovanu kerku. Kao mladi Oton je bio
blizak prijatelj sa Neronom i bio je poznat po svojoj ekstravaganciji. Meutim, kada je Neron upoznao i
zaljubio se u njegovu prelijepu suprugu Popeju Sabinu 58. god. n. e., Oton je udaljen sa dvora i Rima tako to je
postavljen za namjesnika provincije Luzitanije.55 Dok je itavu jednu dekadu upravljao Luzitanijom, Oton se
neoekivano pokazao kao dobar namjesnik. Kada se Galba odmetnuo 68. god. n. e., i Oton mu se pridruio u
pobuni protiv Nerona. Oton je i pratio Galbu na njegovom putu u Rim, a izgleda da se i smatrao Galbinim (koji
nije imao tada vie ive djece) nasljednikom. Meutim, usvojenje Pizona od strane Galbe, pokrenulo je Otona
55
Po Svetoniju problem je bio u tome to se i Oton zaljubio u Popeju. Kada je Oton uklonjen iz Rima, pod
izlikom unapreenja za namjesnika Gradom su se proirili sarkastini stihovi : Zato je, pitate, Oton iz
tobonju izgnan poast? eni je svojoj on preljubnik poeo bit.
1627
ORBIS ROMANVS
da na drugi nain ostvari svoje ambicije i to tako to je pokrenuo vojniku bunu protiv Galbe sredinom 15. I. 69.
god. n. e.56
Otonova vladavina
Oton je isti dan po preuzimanju vlasti, u Senatu proglaen za novog princepsa, dobijajui ime
august, tribunsku mo i druge poasti. Oton je dugovao svoj uspjeh nezadovoljstvu i vojske i
rimskog naroda sa Galbom, i morao je voditi rauna o tome. Kako bi zadovoljio nostalgiju
obinog stanovnitva Grada za Neronom, on je preduzeo neke mjere koje su bar povrno
izgledale kao neronijanska restauracija. Tako je dodao svome imenu i Nero, ponovo su
podignute statue Nerona, u slube su vraeni Neronovi osloboenici i pristalice, a najavljena
je i namjeravano dovrenje (ipak nikad ostvareno) Domus Aurea. Oton je zapoeo upravu
pokuavajui da primiri situaciju i da osigura podrku kod razliitih slojeva i interesnih
skupina. Uslijed toga je pokazivao blagost i milost, kao i spremnost da ne vlada
samovlasno.Tako je pokazao milost prema Mariju Celzu (Marius Celsus), istrajnom
podravaocu Galbe. Meutim, vrlo brzo je Oton postao svjestan da je mnogo lake preuzeti
carsku vlast, nego vladati kao car. Tako je jednom prilikom izjavio: to mi je trebalo svirati
na veliku frulu, u smislu da se prihvatio pretekog zadatka iznad sopstvenih mogunosti.
im je stupio na carsku ast i doao u posjed carske dokumentacije, Oton je shvatio veliinu
prijetnje pobune rajnskih armija koje su zapoele pokret prema Italiji. Oton je pokuao da
ovaj problem rijei tako to bi ponudio Viteliju da zajedno upravljaju Dravom. Meutim,
nakon to je postao jasno da nema ansi za nekim kompromisnim rjeenje, jer je Vitelije sa
pravom raunao na snagu rajnskih armija, Oton je zapoeo ozbiljne pripreme za oruani sraz.
Na njegovu stranu je stala balkansko-podunavska armija (sa jezgrom legija iz Panonije,
Mezije i Dalmacije). Mogao je raunati i na pretorijansku gardu i flotu. I 14. III. 69. god.
Oton je pokrenuo snage prema sjeveru. Ipak su Vitelijeve trupe bile bre i ule su u Italiju.
Otonovci su uspjeli da odbrane Placentiju od napada vitelijevca Aula Cecine Aliena (Aulus
Caecina Alienus), koji se morao sa svojim jedinicama povui u Kremonu. U ovoj bitki blizu
Kremone vitelijevce su porazile snage otonovaca koje su predvodili Svetonije Paulin, uveni
namjesnik Britanije koji je uguio Budikinu pobunu, i Publije Marije Celz (Publius Marius
Celsus).
Odluujua bitka se desila kod Bedriakuma (Bedriacum), malog sjevernoitalijanskog sela
kod Kremone na Via Postumia (danas Calvatone/Kalvatone). U Otonovom tabu su se
miljenja razilazila da li treba ulaziti u bitku. Najiskusniji oficiri (kao Svetonije) su
savjetovali da se ne uputa u bitku na otvorenom, bar dok balkanska vojska ne doe. Ali
pritisak Otonovog brata Titijana i Prokula, prefekta pretorijanske grade je doprinio da se ipak
krene u odluujuu bitku. To se pokazalo kao kobna odluka, posebno jer je dolo i do
razvajanja armije na dva dijela, i to na onaj koji je preao rijeku Po i drugi dio rezerva ,
56
Po Svetoniju, njega su na preuzimanje carske asti natjerali i veliki dugovi, pa je izjavio : Ja se mogu odrati
samo kao car, i meni je sasvim svejedno hou li pasti na bojitu od neprijateljske ruke ili na suditu od
vjerovnika.
1628
ORBIS ROMANVS
koji je ostao na junoj strani rijeke na lokalitetu Brixellum. Sa rezervom se nalazio i Oton.
Nakon prvog sukoba, u blizini Kremone, otonijevske trupe koje su prele rijeku Po su bile
poraene i morale su se povui u svoj tabor u Bedriakumu. Sutradan su se te snage u taboru
predale i pridruile vitelijevcima.
I pored ovog poraza Oton je raspolagao sa znaajnim snagama, a i balkansko - podunavska
armija je dola do Akvileje. Meutim, Oton nije imao volje da nastavi sa ratom. U
dostojanstvenom govoru koji je odrao rekao je da je pravednije da umre samo jedan za sve,
nego mnogi za jednog. Time je elio rei da je bolje da se on rtvuje i rat prekine, nego da
strada na hiljade drugih, radi borbe dva ovjeka za princepsko dostojanstvo.
Po Svetoniju (koji se pozivao na svoga oca, koji je bio vojni tribun XIII. legije bio neposredni svjedok) je Otona
na preziranje ivota potaknuo primjer jednog obinog vojnika. Kad je taj javljao poraz vojske, a niko mu nije
vjerovao, nego su ga jedni krivili da lae, a drugi da je od straha pobjegao iz boja, on se pred Otonovim nogama
bacio na svoj ma. Kad je Oton to vidio, povikao je : Neu vie tako hrabre i tako zaslune ljude bacati u
opasnost.
Rano ujutro Oton je izvrio samoubistvo. U njegovu ast je u Brikselumu podignut obini
grob sa natpisom Diis Manibus Marci Othonis. U toku tri mjeseca svoje vladavine pokazao
se boljim i asnijim ovjekom nego to bi to iko oekivao. Posebno je njegov akt da rtvujui
sebe potedi Dravu daljih razaranja, imao efekt po rimsku kolektivnu svijest u kojoj e Oton
ostati zapamen kao pozitivna linost. Oton je bio i osoba prijatnog vanjskog izgleda, koja je
iznimno pazila na personalnu higijenu i svoj fiziki izgled.
Vitelije
Vitelije (vladarsko ime : Aulus Vitellius Germanicus Augustus;57 septembar 15. god. n. e. 22. XII. 69. god. n.
e.) vladao u periodu od 16. IV- do 22. XII. 69. god. n. e. Po roenju se zvao Aulus Vitellius. Njegov rod po
agnatskoj liniji vodi porijeklo iz grada Nucerije, i djed Publije Vitelije je bio rimski vitez i upravitelj za vrijeme
Augusta. Dalje njegovo porijeklo je teko precizno utvrditi, jer su postojale razliite verzije porijekla
Vitelijevaca. Roditelji Aula Vitelija su bili Lucije Vitelije Veter (Lucius Vitellius Veteris) i Sekstilija (Sextilia).
Otac Lucije Vitelije je ostvario znaajnu karijeru poevi u Tiberijevo doba, pa je bio i konzul i namjesnik
Sirije, a za Klaudija je bio dva puta ponovo konzul i cenzor i osoba od iznimnog povjerenja. Majka Sekstilija je
bila estita ena uglednog porijekla. Po Svetoniju Aul Vitelije je djetinjstvo i prve mladenake godine proveo
na Kapriju meu Tiberijev razvratnicima te je i sam doivotno nosio pogrdni naziv Spintrija58, mislilo se
takoer da je njegova tjelesna dra bila poetak i uzrok napredovanju njegovog oca. Aul je imao i brata Lucija,
a dva puta je bio u braku i to prvi put sa Petronijom (Petronia; kerka Petronija Pontija Nigrina/Petronius
Pontius Nigrinus) sa kojom je imao sina Aula Vitelija Petronija (Aulus Vitellius Petronianus), a drugi put sa
Galerijom Fundanom (Galeria Fundana) sa kojom je imao dvoje djece : sina Germanika i neimenovanu kerku.
Vitelije se postupno uzdizao u vojno politikoj karijeri, pa je 48. god. n. e. bio konzul, 60. god. n. e. prokonzul
Afrike, a neto kasnije i nadzor nad javnim gradnjama u Gradu. Obnaao je i sveenike dunosti. Inae je bio u
iznimno dobrim, prijateljskim odnosima i sa Kaligulom, i sa Klaudijem i sa Neronom.
Krajem 68. god. n. e. nalazio se na mjestu namjesnika Donje Germanije, gdje je postao veoma popularan meu
vojnicima. U januaru 69. god. n. e. uslijed pobune rajnskih armija Vitelije je u Colonia Claudia Ara
57
Vitelije je u asu svoga proglaenja za princepsa privremeno odbio ime August, a zauvijek ime Cezar, uzevi
kao poasno ime Germanik.
58
Razvratni djeaci i mladii koji su boravili na Kapriju i uestvovali u Tiberijevim seksualnim igrama.
1629
ORBIS ROMANVS
Agrippinensium/Kelnu proglaen za novog princepsa. Pored rajnskih armija, njegovu stranku su podrale i
vojske Galije, Britanije i Retije. Najzasluniji za pobjedu njegove stranke nad otonovcima su bili legijski
komandanti Aul Celina Alien (Aulus Caecina Alienus) i Fabije Valens (Fabius Valens) koji su zapovijedali sa
dvije vojne kolone sa kojima se izvrio napad vitelijevaca na Italiju. Vitelije nije uestvovao osobno u prvoj
bitci kod Bedrijakuma, i vijest o pobjedi ga je doekala u Galiji. Kada je stigao do bojita gdje se vodila bitka,
neki su se njegovi pratioci zgraavali nad raspalim tjelesima, ali Vitelije ih je na to rekao : Najbolje mirie
ubijeni neprijatelj, a jo bolje ubijeni sugraanin.
1630
ORBIS ROMANVS
Ovu snanu armijsku skupinu u kojoj se nalazio i veliki broj unovaenih peregrina je
predvodio Marko Antonije Prim (Marcus Antonius Primus; inae tada komandant VII. legije
Galbiana). Iako je on dobio nareenje da u Akvileji saeka Mucijana, i dok se ne zatvori
dovoz ita iz Egipta., Prim je pokrenuo vojsku na jug. XI. C.P.F. legiju, koja je bila
stacionirana u Gornjem Iliriku/Dalmaciji, pratilo je ak 6 000 tek unovaenih Dalmatinaca,
odnosno peregrina iz provincije Dalmacije. Armija iz Ilirika i Podunavlja je veoma brzo
pregrupirala svoje snage i ula u Italiju u zapanjujue kratkom vremenu, i to prije nego to su
dole trupe Mucijana. Vitelije je poslao Cecinu sa jakom armijom (XXI. Rapax, V. Alaudae,
I. Italica i XXII. Primigenia, detamani iz drugih 7 legija i mnoge auksilijarne jedinice) da
zaustavi jedinice Antonija Prima. Vespazijanu se pridruila i flotila ratne mornarice
stacionirana u Raveni (dobrim dijelom sastavljena od Ilira). Kao to se moe vidjeti,
Vespazijan je veoma mnogo dugovao ilirskim trupama koje su stale na njegovu stranu. Na
sjeveru Italije, Cecina se upustio u eventualne dogovore sa Lucilijem Basom (Lucilius
Bassus), zapovjednikom ravenske mornarice, kako bi preao na vespazijanovsku stranku.
Meutim, njegove trupe su to odbile i uhapsile. Iz Rima je tada upuen Valens, koji do
trenutka poetka odluujue bitke nije uspio doi do svojih trupa. Do prijelomne bitke je
dolo krajem oktobra (poela je 24. X.) 69. god. n. e. izmeu Bedriakuma i Kremone (druga
bitka kod Bedriakuma). U ovoj tekoj bitci na kraju su vespazijanovci predvoeni Antonijem
Primom odnijeli pobjedu koja je stavila taku na IV. graanski rat. Naalost, nastradala je
Kremona koja je opljakana i spaljena od pobjednikih jedinica.
O bitci i o razaranju Kremone Tacit detaljno izvjetava u svojim Historijama : A vitelijevska vojska, koja se
namjeravala odmoriti u Kremoni, skupiti snage jelom i snom i slijedeega dana udariti na neprijatelja izmuena
hladnoom i oskudicom u hrani i potpuno ga dotui, bez pravog voe i bez plana namjerila se gotovo ve tree
none ure na spremne ve i rasporeene flavijevce. Poredak vojske, razvuene zbog razdraenosti i mraka, ne
bih se usudio tono potvrditi, premda drugi navode da je etvrta makedonska legija zapremala desno krilo, peta
i petnaesta s konjanikim odjelima devete, druge i dvadesete britanske sredinu bojnog reda, a vojnici esnaeste,
1631
ORBIS ROMANVS
dvadesetdruge i prve legije lijevo krilo. Vojnici Neodoljive i Italske legije umijeali su se u sve manipule.
Konjanici i pomone ete sami su sebi izabirali mjesto. Bitka cijele noi promjenljiva, neizvjesna, pogubna as
ovima, as onima. Ni sranost ni cvrsta ruka, pa ak ni oi ne pomagahu. U jednom i drugom bojnom redu
jednako oruje, zbog estog dozivanja poznata bojna javka, a zastave, kako ih je koja eta zarobila od
neprijatelja i ovamo onamo povlaila, potpuno pomijeane. Na najveim mukama bila je sedma legija, nedavno
unovaena od Galbe. Posjeena su estorica centuriona prvih redova i ugrabljeni neki bojni znakovi; samoga
orla sauvao je Atilije Ver centurion primipil, pobivi mnotvo neprijatelja i naposljetku i sam poginuvi.
Antonije odri posustali bojni red dozvavi pretori-jance koji, kako preuzee na sebe bitku, odagnae
neprijatelja, ali ubrzo zatim i sami budu potisnuti. Vitelijevci su naime bili smjestili hitala na nasip ceste da se
strijele izbacuju s prazna i otvorena mjesta. No one se isprva raspre i udare u umarak, bez ikakve tete za
neprijatelja. Izuzetno velika balista esnaeste legije ogromnim kamenjem obarala je neprijateljski bojni red i
nanijela bi teak poraz da dvojica vojnika, odvaivi se na sjajan pothvat, nisu pograbila s gomile titove i
neprepoznata posjekla uad i konope hitala. Smjesta su ubijeni i tako se izgubie njihova imena; o inu meutim
ne postoji sumnja. Bojna srea nije naginjala ni na jednu ni na drugu stranu, dok u podmaklo doba noi ne izae
mjesec i obasja bojni red, ali unese i zabunu. Povoljniji bijae meutim za flavijevce, jer im bijae iza lea: vee
bijahu sjenke Ijudi i konja, i krivo odmjereni hici neprijateljskih strijela ne dopirahu do cilja. Vitelijevci,
osvijetljeni mjeseinom, izlagahu se bez ikakve zatite udarcima iz potaje. Antonije je dakle, im je mogao
raspoznati svoje i oni njega, raspaljujui jedne grdnjama i prijekorima, mnoge pohvalom i bodrenjem, sve
nadom i obeanjima, pitao panonske legije zato su opet pograbile oruje; ovo su polja na kojima mogu zatrti
porugu zbog prvotne sramote, gdje mogu ponovo stei slavu. Obrativi se tada mezijskim legijama, pozivae
prvake i zaetnike rata: uza-lud izazivaju prijetnjama i vikom vitelijevce, ako ne podnose njihove kretnje i
poglede. Tako govorae, kako je kome pristupao. Jo vie vojnicima tree legije, prisjeajui ih i davnih i
skoranjih dogaaja: kako su pod Markom Antonijem prognali Parte, pod Korbulonom Armence, nedavno
Sarmate. Naskoro se jo srditije obrati pretorijancima: Vi, graani, ako ne pobijedite, koji e vas drugi
zapovjednik, koji drugi tabor primiti? Ondje su vai bojni znakovi i oruje, i smrt, ako budete pobijedeni, ta
sramotu ste potroili. Odasvud nasta vika i (tako je obiaj u Siriji) vojnici tree legije pozdravie Sunce na
izlasku. Nato nasta nenadan ili po savjetu vojskovode podmetnut amor da je stigao Mucijan, da su se vojske
uza-jamno pozdravile. Navale kao da su pojaani svjeim pomonim etama, dok se bojni red vitelijevaca ve
pro-rijedio, jer ih je bez ikakva upravljaa naglost ili strah zbijao ili razvlaio. Poto Antonije primijeti da su
klonuli, poplai ih zbijenom etom. Olabavljeni redovi iskidae se i ne mogahu se obnoviti, jer su tomu smetala
vozila i hitala. Pobjednici se rasprie po poljskoj stazi u urnoj potjeri. Pokolj je bio to straniji to je sin ubijao
oca. Dogadaj i imena navest u po izvjetaju Vipstana Mesale: Julije Mansvet iz Hispanije, prikljuen
Neodoljivoj legiji, bijae ostavio kod kue nezrela jo sina. Odrastao potom, ovaj bi od Galbe upisan medu
vojnike sedme legije; dok je pretraivao pale, sluajno naie na ranjena i polumrtva oca: prepozna on oca, otac
njega, zagrili oca na izdisaju i ridajui moljae bogove da umire oevu duu i da ga ne odbace kao ocoubojicu:
sveopi je ovo zloin, i koliki je dio gradanskoga rata jedan vojnik? Podie tijelo, iskopa zemlju, izvri
posljednju dunost prema roditelju. Opazie ovo najblii, potom i mnogi drugi. Odavde se po cije-loj
vojsci proiri radoznalost i jauk i proklinjanje preokrutnoga rata. No, ne manje revno ubijaju i plijene blinje,
roake, brau..... .....
.... Navalilo je etrdeset hiljada naoruanih ljudi, povei broj konjuara i peenjara, iskvarenih i sklonih poudi i
okrutnosti. Ni as ni poloaj ni dob nisu bili zatita krvoproliima i obeaenjima. Starce i starice, kao plijen
bez ikakve vrijednosti, vukli su u obijesnoj igri; kad bi naila kakva odrasla djevojka ili stasit mladi, odvuen
grubom silom pljakaa naposljetku bi i njih same uvukao u propast, koju su im spremali drugi pljakai. Dok je
svatko sebi vukao blago i teke darove u zlatu iz hramova, pogibao je od veeg nasilja drugih. Neki su, ne
marei za dostupno, poeli batinama i palicama pretraivati skrovita kuevlasnika, iskapati ukopano, a i kad bi
izvukli plijen, bacati iz obijesti baklje u naputene kue i prazne hramove. Kako je vojska bila arena, razliitih
jezika i obiaja, sastavljena i od graana i od saveznika i od stranaca, razliite su bile strasti, svakom drugaija
svijest o dobru i zlu i nita nedoputeno. Kremona je prrala gradu za etiri dana. Kad je sve sveto i nesveto
nestalo u ognju, ostao je samo hram Mefite ispred zidina, sauvan zahvaljujui poloaju ili zatiti boanstva.
Takva je bila propast Kremone u dvjesta osamdeset i estoj godini od njezina nastanka. Utemeljena bijae za
konzulovanja Tiberija Sempronija i Publija Kornelija, kad je u Italiju prodirao Hanibal, kao utvrda protiv Gala
to prebivaju s one strane Pada i protiv koje druge sile ako navali preko Alpa. Brojem stanovnika, prikladnim
poloajem rijeka, plodnou njiva, odnosom i enidbenim vezama sa susjednim plemenima ojaala je i
procvala, netaknuta vanjskim ratovima, nesretna u graanskima. Iz srama zbog tekog propusta i zato to je sve
jae rasla mrnja, Antonije izda naredbu da nitko ne smije zadrati Kremonca u zarobljenitvu. Jednodunost
1632
ORBIS ROMANVS
Italije, koja je prezirala otkup takvih robova, uini plijen vojnika beskorisnim. Ponu ih ubijati. Kad se to
razglasilo, otkupljivahu ih potajno prijatelji i roaci. Uskoro se u Kremonu vrati preostalo stanovnitvo;
obnovljeni su trgovi i hramovi velikodunou graana. Za to se zalagae i Vespazijan.
Kako su vespazijanovske trupe nadirale prema Rimu, Vitelije je bio spreman i da pod
odreenim uvjetima abdicira u korist Vespazijana. To je bilo i utanaeno sa Antonijem
Primom, ali to se ipak nije desilo zbog otpora vitelijanskih vojnika i pristalica.59 To je dovelo
do toga da Vitelije sa preostalim snagama napadne Flavija Sabina i vespazijanovske
pristalice u Gradu, potisne ih na Kapitol. Na Kapitolu je poginuo Flavije Sabin i veliki dio
vespazijanovaca, a zapaljen je i hram Jupitera, Najboljeg, Najveeg (IOM). Meutim, to nije
preokrenulo situaciju u njegovu korist, jer su se vespazijanovske armije opasno pribliile
Gradu.
Prilikom ulaska vespazijanovskih trupa u Grad 21. XII., Vitelije je zarobljen, izvrgnut
poniavajuem maltretiranju, provoen kroz ulice Grada, i kod Germonskih stepenica ubijen
i kasnije baen u Tibar. Ubijeni su i Vitelijev brat i sin. Ve sutradan, 22. XII. Senat je
Vespazijanu dodijelio titulu augusta, a vjerojatno i ovlatenja tribunske moi i naziv oca
domovine. Cecina je bio osloboen, da bi svoj ivot zavrio tek 79. god. n. e. Valens je
pokuao nastaviti borbu protiv vespazijanovaca, tako to je otiao u Galiju gdje je
namjeravao podii novu vojsku. Zarobio ga je vespazijanovac prokurator Valerije Paulin
(Valerius Paulinus), koji ga je otpremio u Italiju gdje je bio pogubljen.
Ustanak Batavaca
Godina etiri cara je izrodila i jednu vrlo opasnu situaciju na donjogermanskoj granici i u
Galiji. Jezgro tih zbivanja zapoelo je i uglavnom se odvijalo vezano za germanski narod
Batavaca koji je ivio na prostoru dananje Nizozemske. Njihov prostor je zahvatao zone
aluvijalne delte Rajne, i ulazio je u sastav provincije Donje Germanije. Iako nisu spadali u
red brojnijih naroda, Batavci su bili ratninog mentaliteta, umjeni vojnici, konjanici i
pomorci. Njihove vrijednosti je rano uoila rimska vojna mainerija, i umjesto plaanja
tributa (kao u sluaju veine peregrina) Batavci su bili obavezni da stalno regrutima
snabdjevaju elitne auksilijarne jedinice (fortissimi, validissimi). U odnosu na ostale
peregrinske zajednice, gledano u odnosu reciprociteta na broj stanovnika, Batavci su davali
uvjerljivo najvei dio vojnika i to jednu alu i osam kohorti. To bi iznosilo oko 5 000 vojnika,
odnosno preko 50 % muke batavske populacije u odrasloj vojnoj dobi. Batavci su inili i
vei dio Augustove germanske tjelesne strae (Germani corpore custodes), koja je svoje
postojanje nastavila i za vrijeme narednih julijevsko klaudijevskih princepsa sve do 68.
god. n. e. Posebno je Kaligula bio vezan za ovu germansku gardu. Germani su bili preferirani
kao pripadnici tjelesne garde, jer kao stranci sa same periferije Carstva nisu imali toliko
interesovanja za uvlaenje u neke interne, rimske poslove, konspiracije, zavisnosti i ambicije.
59
1633
ORBIS ROMANVS
Njihova lojalnost je bila veoma cijenjena. Zapovjednik germanske garde, uobiajeno neki
pripadnik batavske elite, je direktno bio odgovoran princepsu i nikome vie.
I danas se jedna oblast u Nizozemskoj naziva Betuwe. Izraz Batavija se koristio kroz historiju i kao sinonim za
Nizozemsku, a mit o batavskom porijeklu je imao znaajnu ulogu u izgradnji nizozemske nacije u novom
vijeku. i glavni grad Nizozemske istone Indije (danas Indonezija) se zvao Batavija (danas Dakarta).
Najuveniji Batavac ovog doba je bio Gaj Julije Civilis (Caius Iulius Civilis; on je bio
nosilac rimskog graanstva), uglednog batavskog porijekla i visoki zapovjednik batavskih
jedinica u rangu prefekta kohorte. On je bio veteran u slubi rimskih oruanih snaga, i
istakao se u slubi za vrijeme osvajanja Britanije, kada su batavske kohorte imale odluujuu
ulogu u uspjehu Klaudijeve ofanzive i kasnijim operacijama. Meutim, Civilis i njegov brat
(takoe prefekt batavske kohorte) su 66. god. n. e. su bili uhapeni od strane namjesnika
Donje Germanije pod fabriciranom optubom za izdaju. Dok mu je brat bio pogubljen,
Civilis je poslan u lancima u Rim gdje mu je trebao presuditi Neron. Dok je Civilis bio
zatvoren u Rimu, dolo je do pobune protiv Nerona i smrti ovog princepsa. Galba je sa
oslobodio Civilisa i dopustio mu povratak kui. Civilis nije ba bio dobrodoao u Donjoj
Germaniji, i izgleda da je prema njemu postojalo neraspoloenje od strane rajnskih legija
koje su utjecale na Vitelija da ponovo uhapsi Civilisa. Meusobni odnosi batavskih kohorti i
legionara su se inae pogoravali, i polako je dolazilo do sukoba. Uz to Galba je raspustio
tjelesnu germansku strau, iju veinu su inili Batavci. To se u batavskom narodu smatralo
kao velika uvreda. Poetkom 69. god. n. e. Vitelije je nalazei se u potrebi za batavskim
jedinicama, ponovo oslobodio Civilisa. Batavske jedinice su i pomogle u pobjedi nad
Otonom, ali im je bilo nareeno da se vrate u svoja podruja. Potreba Vitelija za novim
trupama uslijed Vespazijanovog proglaenja za princepsa dovela je do toga da se vri nova
regrutacija meu Batavcima, ovaj put prekoraujui uobiajeni maksimum koji je bio
propisan u ugovoru koji su Batavci imali sa Rimljanima. Sa ovim je bila povezana i
brutalnost i korupacija centuriona koji su vrili novaenje. Na taj nain je prelivena aa ui
kod Batavaca. Pod izgovorom da prireuju gozbu, Civilis je sakupio predstavnike svoga
naroda i odrao govor u kome je rekao da ih Rimljani vie ne smatraju saveznicima, ve ih
izjednauju sa robovima. Rimljani se nalaze, isticao je on, u tekom poloaju, a ako Batavci
u danom trenutku podignu ustanak, naii se na podrku slobodnih Germana i Rimljanima
podinjenih Gala.
U ljeto 69. god. n. e. Civilis je bio zapovjednik batavskih auksilijarnih jedinica i uspio je da u
zavjeru uvue i narod Kananefate (Cananefates) koji su voeni svojim vojvodom Brinom
(Brinno) prvi napali odreene utvrde, ukljuujui i Traiectum (moderni Utreht). Poto je
najvei dio legijskog sastava donjogermanske armije bio u Italiji, tamonji rimski
zapovjednik Hordenije Flak (Marcus Hordeonius Flaccus) je poslao samo auksilijarne
jedinice da srede situaciju. Civilis tada preuzima voenje pobune i sa svojim snagama je
porazio Rimljane kod dananjem Arnhema. Civilisu su se pridruili i Frizi, te neke druge
okolne germanske zajednice. Flak je tada naredio V. Alaudae i XV. Primigenia da sa
odgovarajuim auksilijarnim jedinicama ugue pobunu. Do kljune bitke je dolo do
1634
ORBIS ROMANVS
1635
ORBIS ROMANVS
Ova germanska proroica spada u red najiteresantnijih osoba u historiji Europe. Ona je uivala skoro boanski
status kod veine germanskih zajednica sa izrazitim utjecajem, a ivjela je u tornju blizu rijeke Lipe, pritoke
Rajne. ak su se i stanovnici Kelna (rimska kolonija Claudia Ara Agrippinensium) obraali njoj kao medijatoru
za vrijeme sukoba koji su imali sa Tenkterima. Ona je u rimske ruke pala 77. god. n. e., a prema Staciju za to je
bio zasluan Rutilije Galik (Rutilius Gallicus). Veleda je moda imala i odreenu ulogu i u prihvatanju od
strane Bruktera novog kralja koji je smatran prorimskim (83. ili 84. god. n. e. ). Tacit govorei o ovoj Veledi
istie da je ona bila neudata i da su Germani tradicionalno smatrali neke istaknutije ene kao proroice i izrazito
posveene, ak i sa boanskim statusom. Tacit spominje za kasnije razdoblje jo jednu takvu germansku
proroicu po imenu Aurinia.
Dogaaji iz jeseni i zime 69/70. god. n. e. jasno ukazuju na to da Civilis sebe i Batavce ne
vidi samo kao uesnike u razraunima rimskih pretendenata i frakcija, nego da eli da izgradi
novu vojno politiku realnost na Rajni i u sjevernoj Galiji. Na elu te politike zajednice
nalazili bi se naravno Batavci. Civilis je mislio da odlino poznaje rimsku vojnu politiku
poziciju, i vjerojatno je smatrao da je rimska historijska uloga u Germaniji i Galiji prestala.
To je svoje miljenje moda izgradio imajui u vidu dekadens julijevsko klaudijevskih
princepsa (jer su Batavski tjelohranitelji, pa u pojedinim sluajevima i sam Civilis bili u
neposrednoj blizini tih princepsa) i deavanja vezana za kaotini period godine etiri cara.
Djelovanje proroice Vetere je samo dodatno razbuktavalo ovu ideju o batavskom
historijskom preporodu i njihovoj historijskoj misiji. Civilis je voen takvom novom
politikom otiao sve do Kelna, gdje je postavio kamp i nastojao da svome pokretu pridrui i
druge domorodake narode Galije i germanskih provincija. Meutim, sredinja vlast u Rimu
je jo uvijek uivala dovoljno autoriteta kod pojedinih galskih naroda koji su joj ostali lojalni,
kao npr. Sekvani. Na zboru u gradu Remu mnogi predstavnici galskih zajednica izjavili su da
vie vole ostati pod rimskom vlau nego se boriti u savezu sa Germanima.
Iskusnom i pronicljivom Vespazijanu je bilo jasno da zbivanja na Rajni i sjevernoj Galiji
predstavljaju pokuaj secesije i zato je brzo reagirao. im se uvrstio na vlasti u Italiji,
formirana je snana borbena grupacija sastavljena od niza legija na elu sa njegovim
roakom i zetom Kvintom Petilijem Cerijalom (Quintus Petillius Cerialis; bio je oenjen
Vespazijanovom kerkom Flavijom Domicilom Mlaom - Flavia Domitilla Minor; umrla 66.
god. n. e.). im je vijest o dolasku ove goleme armije dola u sjevernu Galiju, prvi se predao
Julije Tutor, jedan od Civilisovih saveznika. Dvije odmetnute legije su se predale, a za kaznu
je I. Germanica bila rasformirana i legionari transferirani u VII. legiju Gemina, a XVI.
Gallica je bila rekonstruirana pod novim imenom XVI. Flavia Felix. Cerijalove snage su
brzo i efikasno pritiskale preostale buntovnike. I pored sporadinih uspjeha Civilisovih
vojnika, glavna ofanzivna inicijativa je bila na strani trupa pod komandom Cerijala, koji je
odluio da konane napadne i Bataviju. Kada je Civilis uo da je uguena jevrejska pobuna i
da je Jerusalim uniten, ponovo je procijenio situaciju. Njegov pragmatiki nain
razmiljanja ga je uvjerio da rimska historijska misija definitivno nije prola, i da je jo
uvijek rije o snanom i djelotvornom vojnom i politikom organizmu i sustavu, bez obzira
na odreena zastranjivanja princepsa. Kriza iz vremena posljednih godina neronijanske
vladavine i godine etiri cara je definitivno prevladana i nastupilo je nvoo razdoblje rimske
1636
ORBIS ROMANVS
1637
ORBIS ROMANVS
Jedan vrlo ahistorijski prikaz sklapanja zavjere (ustvari polaganja zakletve Batavaca) Civilisa na umjetnikoj
sliki Rembranta, nastala 1662. god. Danas se nalazi u Nacionalnom muzeju u tokholmu, vedska. Potrebno je
obratiti panju na odjeu i frizure uesnika zakletve, koje odaju modu i stil XVII. St. Mogue je da je i na ovom
primjeru, Rembrant pokuao odaslati neku svoju poruku.
V L A D A V I N A V E S P A Z I JA N A
69. 79. god. n. e.
Vespazijan (17. XI. 9. 23. VI. 79. god. n. e.), vladao je kao princeps u periodu od 1. VII. 69. do 23. VI. 79.
god. n. e. Po roenju se zvao Titus Flavius Vespasianus, a kao princeps Titus Flavius Caesar Vespasianus
Augustus. Vespazijan je roen u sabinskom mjestu Falakrina/Falacrina, blizu Reate. Pripadao je italskom
municipalnom sloju i njegova familija se nije uope isticala. Tek se njegov djed Tit Flavije Petro/Titus Flavius
Petro uzdigao do ranga centuriona, a nakon bitke bitke kod Farsale (u kojoj se borio na anticezarovskoj strani) i
otpusta iz vojske bavio se utjerivanjem novca za nekog bankara. Njegov sin Tit Flavije Sabin/ Titus Flavius
Sabinus je bio carinski slubenik u provinciji Aziji, a kasnije se bavio novarskim poslom u Helvetiji, gdje je i
umro ostavivi iza sebe suprugu Vespaziju Polu (Vespasia Polla) i dva sina. Otac Flavije Sabin je ostao
zapamen u provinciji Aziji kao iznimno poten slubenik, pa su pojedini gradovi dizali i njegova poprsja sa
grkom posvetom potenom cariniku. I familija Vespazije Pole se uzdizala iz reda nekadanjeg italskog
srednjeg sloja. Njen otac je zapoeo karijeru postavi prefekt tabora/logora, a brat se uzdigao i u senatorski
rang. Stariji sin Flavija Sabina i Vespazije Pole koji je nosio isto ime kao i otac je zapoeo uobiajeni cursus
honorum, pa je sluio kao vojni tribun u Trakiji 36. god. n. e., zatim su uslijedile slube kvestora i sluba u
provinciji Kreti i Kireni, a onda je postao i edil 39. god. n. e. i pretor 40. god. n. e. Mlai sin Vespazijan je
oenio Flaviju Domitilu (Flavia Domitilla) koja je bila kerka Flavija Liberalisa (Flavius Liberalis). Sa njom je
1638
ORBIS ROMANVS
Vespazijan imao dva sina i to starijeg Tita i mlaeg Domicijana, te jednu kerku Domitilu. Nakon smrti
supruge, Vespazijan je se svojom dugogodinjom ljubavnicom Antonijom Cenis (Antonia Caenis) uao u
neoficijelni brak koji je potrajao sve do njene smrti 75. god. n. e.
Vespazijan je svoju karijeru izgraivao postupno, u toku decenija, mukotrpno uz mnoge oscilacije i bez
proteiranja. Tako je sluio tri godine u vojsci u Trakiji kao vojni tribun, zatim je bio kvestor u provinciji Kreta
i Kirenajka, pa je obnaao slubu u kolegiju Dvadesetorice (bio je zaduen za odravanje istoe gradskih ulica
Rima), bio kvestor, zatim edil 38. god. n. e., a pretor je postao 39. ili 40. god. n. e. Njegovoj karijeri je mnogo
doprinijela veza Antonijom Cenis. Za vrijeme invazije na Britaniju, Vespazijan je bio zapovjednik II. legije
Augusta. U toku britanske kampanje on se istakao kao ozbiljan i uspjean komandant trupa na opasnom
britanskom terenu, uglavnom na prostoru dananje june Engleske i Kornvala. Ovi uspjesi i osiguravanje luka i
rudnih bazena na podruju dananjih pokrajina Somerseta i Kornvala (srebra, olova i kositra) su mu donijeli
odlikovanje poasnih znakova trijumfa (ornamenta triumphalia). Tamo je Vespazijan bio zasluan za
zauzimanje 20-tak utvrda i otoka Vektis kod Britanije. Konzul je konano postao 51. god. n. e., ali se
privremeno povukao iz javnog ivota zbog neprijateljstva koje je prema njemu gajila Agripina Mlaa. Ponovo
se pojavio u javnom ivotu 63. god. n. e., kada je postao prokonzul Afrike, kojom je upravljao na dosta mudar
nain stvarajui snane veze, umjesto da se korumpira i obogati kako su to obiavali initi neki drugi
namjesnici. Zbog toga to nije postao faktor razgranate koruptivne hobotnice prilikom uprave nad
prokonzularnom Afrikom, Vespazijan je zapao u odreene financijske probleme, pa se poeo baviti poslom
trgovine mulama, radi ega je dobio nadimak mulio (tjera mula). Po povratku iz Afrike, pratio je Nerona
prilikom njegove grke turneje, ali je radi toga to je zaspao prilikom jednog Neronovog recitala zapao u
nemilost Nerona. Vespazijan se naao tako praktino penzionisan. Ipak vrlo brzo je situacija nastala uslijed
jevrejskog ustanka doprinijela da se Vespazijan ponovo aktivira i postavi za komandanta armije koja je trebala
uguiti pobunu. Vodei rat u jevrejskim oblastima, Vespazijan se naao u specifinoj situaciji. Raspolagao je sa
golemom i respektabilnom borbenom silom dok su se na Zapadu smjenjivali carevi. Nakon pada Otona, neke
njegove pristalice su sada svoje nade polagale u Vespazijana, koji je na istoku doao i u doticaj sa drevnom
mesijanskom legendom da e iz Judeje doi budui vladar svijeta. Uz to, uz njega se nalazio i Josip koji mu je
prorekao princepsku, vladarsku mo. I drugi visoki zapovjednici kao Mucijan su utjecali da se on odlui na
korak proglaenja za novog princepsa, cara i imperatora. I dok je Vespazijan bio u Cezariji, 1. VII. 69. god. n. e.
od strane egipatske armije on je proklamiran za cara, a onda su to 3. VII. (po Tacitu) ili 11. VII. (po Svetoniju)
uinile i trupe u jevrejskim oblastima. Jo i prije nego to je Vespazijan doao u Italiju, vespazijanovske trupe (i
to one koje su pripadale armiji Ilirika i Podunavlja) su zauzele Rim i zbacile Vitelija. Meutim, u tim
posljednjim trenutcima borbe sa vitelijevcima je poginuo i Vespazijanov stariji brat Flavije Sabin.
Vespazijanova uprava
im je dobio vijesti o pobjedi svojih pristalica, Vespazijan je ponovo otvorio liniju
snabdjevanja Italije i Rima itom iz Egipta koju je bio stavio pod kontrolu. Istovremeno je
izdao i proklamaciju o temeljnim smjernicama svoje politike, po kojima je garantirao
povratak zakonitosti i reviziju odreenih neronijanskih zakona, posebno onih koji se odnose
na izdaju. U Egiptu je posjetio i Hram Serapisa, gdje je navodno iskusio odreenu viziju. U
intermezzu do Vespazijanovog dolaska u Rim, tamo su u njegovo ime upravljali Mucijan i
Domicijan. Situacija u dravi je zahtijevala niz brzih i uinkovitih reformi.
Prva znaajnija reforma koja je poduzeta bila je ona koja se ticala poreznog sustava kako bi
se obnovile dravne financije. Neronijansko doba i sukcesivni graanski rat ostavili su
Dravu u katastrofalnom financijskom stanju. Sam Vespazijan je izjavio odmah na poetku
1639
ORBIS ROMANVS
1640
ORBIS ROMANVS
isprava koja je sadravala senatske i skuptinske zakljuke o zakonima, savezima i ugovorima skoro od
vremena kraljeva. Glavna motivacija Vespazijanove 10-godinje uprave je bilo uvoenje reda u pomalo
kaotinu situaciju. Dobar uvid u to pruaju sauvani epigrafski spomenici sa tekstom dokumentarne prirode.
Tako su uz sreivanje financija, donoeni zakoni o rudnicima, o gradovima, o provincijama.
Vespazijan je znao da mora raunati i na aktivnu podrku viih slojeva drutva, pa je nastojao
i da uspostavi suglasje sa senatorskim redom. U tom kontekstu jedna od prvih zakonodavnih
senatskih akata bila je odluka o Vespazijanovoj vrhovnoj vlasti (lex de imperio Vespasiani),
koja je sauvana na epigrafskom spomeniku CIL VI 930 = ILS 244. Tom odlukom utvreno
je da Vespazijan dobiva ista prva kao i njegovi prethodnici (August, Tiberije i Kaligula), za
svakoga je obavezno izvravanje njegovih nareenja, koja mogu ukidati prijanje zakone.
Proirene su ovlasti princepsa, ali je to bio rezultat zakonodavnog akta, a ne obine
uzurpacije. Ovim zakonom se regulie voenje spoljne politike, odnos prema Senatu
(sazivanje vanrednih sjednica i sl.), pitanje preporuke kandidata za magistrature, te odnos
prema trokovima i privilegijama. Vespazijan je bio posveen izgradnji stabilnog dravnog
sustava, i u promociji obrazovanja je vidio jedno od sredstava njegovog postignua. Tako
Kvintilijan navodi da Vespazijan generalno nije bio osobno neto specijalno zainteresiran za
nauku, ali da je bio zainteresiran za promociju obrazovanja kao sredstva za kreiranje
inteligentne i odgovorne vladajue elite. To je rezultiralo i otvaranjem dravne retorske kole
pod vodstvom Kvintilijana.
Skoro svake godine Vespazijan je biran za konzula, to je imalo za cilj naglaavanje njegove
uloge u legalnoj i tradicionalnoj dravnoj strukturi. Time je davao i na znaenju tim
dravnim institucijama. Usprkos svog skromnog podrijetla, on je bio ne samo princeps
Senata, ve i najvii meu magistratima. Da to shvatanje i oficijelno i simboliki potkrijepio,
te ujedno i ojaao ulogu flavijevske familije u Dravi, Vespazijan je provodio da se on ili Tit
(uglavnom) i Domicijan (samo jednom) biraju za konzule ordinarius (oni konzuli sa kojim
azapoinje godina i koji ne mijenjaju nikoga). Time se pribliio Augustovoj praksi iz perioda
27. 23. god. p. n. e. Vespazijan je 73. god. n. e. uzeo i ovlasti cenzora. Izgleda da mu je do
te augustovske koncepcije princepske vlasti bilo naroito stalo. Time je pokuavao
kompenzirati svoje skromno porijeklo (u odnosu na drevni nobilitet), jer je senatorima i
javnosti priinjavao prividnu fasadu ustavnog poretka koji je kao podsjeao bar u nekim
elementima na republikansko doba. Kao cenzor je iz Senata iskljuio one koje je smatrao
nedostojnim i na njihovo mjesto je doveo ljude iz italskih municipalnih jedinica i provincija.
Primao je nove lanove u Senat preko adlectio, pri emu su novi lanovi odmah dobijali rang
magistrata, iako nisu prehodno vrili neke znaajnije funkcije. Tako je izvrena i revizija
sastava senatorskog i vitekog reda, kako bi se u okviru njih pojaao lojalni element novom
sustavu. Vespazijan je iao putem koji je odredio sam Klaudije. On je u sastav Senata uveo
ne samo predstavnike italske municipalne aristokracije, ve i stanovnike romaniziranih
rimskih provincija. Nove element u Senatu, srodan samome caru, doprinio je drugaijem
ivotu najvieg stalea. "Novi ljudi iz municipija i kolonija, pa ak i iz provincija, koji su
esto primani u Senat kae Tacit unosili su u domai ivot tedljivost; iako su se mnogi
1641
ORBIS ROMANVS
od njih, zahvaljujui srei ili radinosti, pod starost obogatili, njihov karakter je i dalje ostao
prijanji". Iako je Vespazijan, po senatorskoj tradiciji, uvrten u red "dobrih" careva , ipak je
oporba meu senatorima postojala i u to vrijeme, premda nije imala prijanji znaaj.
Po Svetoniju Vespazijan je jednom prilikom izjavio prigodom neke prepirke izmeu jednog senatora i jednog
rimskog viteza ovo : Senatori se ne smiju grditi, ali uzvraati im grdnju pravo je svakoga graanina i zakonski
je doputeno.
Vespazijan je i veliku pozornost posveivao dinastikim interesima. Njegov stariji sin Tit
proglaen je carem, dobio je tribunsku vlast i sudjelovao u upravljanju. Za svoju vlast
Vespazijan je dugovao vojnicima. Meutim, to nije znailo da im je Vespazijan namjeravao
poputati, posebno u uvjetima nastalim uslijed leernosti neronijanskog razdoblja i godine
etiri cara kada su disciplina i borbena sposobnost prilino popustili. On je kao novi princeps
poduzeo niz mjera da podigne disciplinu, a samim tim i spremnost vojnika. Veliki dio
Vitelijeve vojske bio je rasputen; to se tie vlastitih pristaa, Vespazijan im je izdao samo
obeane iznose i zakonite nagrade (a i to im je prilino kasno isplatio) i nije zadovoljio
njihova potraivanja glede izvanrednih nagrada. Vespazijan je osnivao kolonije, dijelio
rimsko graanstvo i latinsko pravo, proirivao logore.
Vespazijan majstor propagande
Praktiki i pronicljivi duh Vespazijana je odlino znao na koji nain je najbolje da propagira
svoju politiku i novouspostavljeni sustav. U prvom redu je bilo to stalno isticanje skoro
mesijanskog znaenje Vespazijana, zatim su isticane parole o njemu kao pobjedniku i
donosiocu mira (slino augustovskoj propagandi o miru).
Svetonije kae da je po itavom Istoku bila proirena stara i postojana vjera da je od sudbine odreeno da u to
vrijeme zavladaju svijetom ljudi koji bi doli iz Judeje. To proroanstvo, koje se, kako se kasnije iz dogaaja
pokazalo, ticalo rimskog cara, protegnuli su Jevreji na sebe.... Sudei po ovome pasusu, i Vespazijan je
iskoristio u svoju svrhu to drevno mesijansko vjerovanje, isto onako kako se primjenjivalo i na Jovana
Krstitelja, Isusa, Bar Kohbu...itd. Zanimljivo je da se i za Vespazijana vezuju prie kako je magijski ozdravljao
bolesnike, konkretno u Aleksandriji je navodno tako slijepcu vratio vid, a kljastome ozdravio nogu.
Vespazijan je vrlo dobro znao da je za jaanje njegove vladavine i uvrenje novog sustava
bitna i podrka pisane rijei, pa je on dodjeljivao i financijske nagrade za pisce. Najvaniji
pisac njegovog doba je naravno bio Josip Flavije, a i Plinije Starije je dostigao vrhunac svoje
znanstvene djelatnosti. Karijeru u ovom dobu su zapoeli i Tacit i Svetonije, koji su se u
svojim historijskim djelima vrlo povoljno odnose prema Vespazijanu. Meutim, to je samo
bila liberalna koprena ipak jednog autoritarnog ureenja. Vespazijan je samo bio mnogo
mudriji od Nerona i drugih princepsa koji su vladali prije njega i dobro je znao kada treba
pokazati milost, poputanje i imati liberalniji pristup. Ali je znao procijeniti gdje lei stvarna
opasnost od opozicije i tada je djelovao efikasno i brzo.
1642
ORBIS ROMANVS
Tako je znaajan broj stoikih filozofa bio optuen za subverzivnu djelatnost (bar je to tako
vieno od strane vespazijanovskog dravnog aparata) irenja neadekvatnih uenja, pa su
bili istjerani iz Grad.
Opozicija filozofa (koji su velikim dijelom poticali sa grkog podruju) prema I. flavijevskoj dinastiji je moda
bila povezana i sa injenicom da je Vespazijan ukinuo autonomiju koju je grkim zajednicama dodijelio Neron.
O karakteru te opozicije poznato nam je relativno malo. U svojim govorima (diatribama), koje su posvuda
drali, filozofi-kinici su, vjerojatno, napadali svaku vlast i razvijali antidravne ideje. Predstavnici drugih
filozofskih struja uili su da se prava monarhija razlikuje od tiranije. Vespazijan je, vjerojatno smatrao da su ti
govori opasni po njega pa su 71. god. n. e. filozofi su, zajedno sa astrolozima, protjerani iz Rima.
1643
ORBIS ROMANVS
Ovaj eliptiki amfiteatar u samom sreditu Grada Rima je bio najvei amfiteatarski tip
graevine ikad izgraen u rimskom svijetu. Rije je o jednom od najveih radova rimske
arhitekture i rimskog inenjerstva, i predstavlja u pravom smislu ikonu postojanja rimskog
svijeta na svome vrhuncu. Prostor na kome se poeo graditi flavijevski amfiteatar sa
gravitirajuim objektima je nekada zauzimao i Neronov kompleks Domus Aurea sa
vjetakim jezerom. Aqua Claudia je proirena do kompleksa kako bi ga nabdjevala vodom,
a tu je postavljena i statua Nerona - Kolosa.
Palata je sruena, a jezero isueno (na njegovom mjestu je izgraen Koloseum). Njegova
gradnja je zapoela 72. god. n. e., a zavrena je 80. god. n. e., kada je princeps ve bio
Vespazijanov sin Tit. Unutar biveg kompleksa Domus Aurea su izgraene gladijatorske
kole i drugi za amfiteatar pratei objekti.
Od prateih objekata vrijedi istai gladijatorske kole Ludus Magnus, Ludus Matutinus gdje su trenirani i
borci i ivotinje i druge kole; Armamentarium, oruarnica; Summum Choragium, gdje je pohranjena
1644
ORBIS ROMANVS
mainerija; Sanitarium, neka vrsta bolnice za ranjene gladijatore; Spoliarium, gdje su odvoena tijela ubijenih
gladijatora kako bi se sa njih uklonio oklop.
1645
ORBIS ROMANVS
Flavijevski amfiteatar je dug 189 m. i irok 156. m., visina vanjskog zida je 48 m., a baza mu zauzima 6 hektara
prostora. Centralna arena je duga 83 m. duga i iroka 48 m., i okruuje je zid visok 5 m. Sustav rasporeda
sjedita je odravao klasnu stratifikaciju rimskog drutva. Na vrhu zida koji je okruivao arenu bio je iroki
prostor zvan podium i sastojao se od dva ili tri reda mramornih sjedita koji su bili na najniem nivou, koja su
bila rezervirana za senatore, magistrate, izaslanike stranih drava i naroda, druge osobe od znaaja. Imena
pojedinih senatora iz V. st. n. e. se jo uvijek mogu vidjeti urezana u kamenu (vjerojatno radi prethodne
rezervacije). Na istom niovu na sjevernom i junom kraju, gdje je bilo najbolje vidno polje na arenu, nalazili su
se separei za imperijalnu familiju i vestalke. Ostala sjedita iznad podiuma su bila ureena u tri dijela
(maeniana), jedan iznad drugog, i odvojene irokim prolazima i niskim zidovima (praecinctiones ili baltei). Ovi
dijelovi su bili krunisani sa otvorenom galerijom. Prvi maenianum je bio sa 14 redova sjedita koji su bili
rezervirani za viteki red.
Iznad njih se pruao iroki praecinctio, i onda je
dolazio drugi maenianum, koji je predvien za
obine graane. Maenianum secundum se dijelio na
dvije sekcije i to : immum (donji dio; gdje su bili
bogati graani) i summum (gornji dio; za skromnije
graane). Posebni dijelovi podruja sjedita su bili
predvieni i za druge socijalne strukovne skupine.
Na kraju je bio trei dio maenianum secundum in
legneis, koji je dodat za vrijeme Domicijana i koji je
bio predvien za najnie slojeve kao to su robovi i
stranci. To je bila galerija, a na samom vrhu
vanjskog zida je bila terasa na kojoj su bili fiksirani
stupovi koji su podravali tendu (velarium) koja se
mogla rairiti kako bi zatitila gledaoce od sunca i
kie. Ova tenda je mogla pokriti 2/3 prostora, a
njom su upravljali mornari iz mizenumske flote.
Posjetiteljima bi bile davane ulaznice u formi
numeriranih keramikih krhotina i oni bi do svojih
sjedita dolazili koristei vomitorium (plurar
vomitorium; prolazi prema redovima sjedita).
1646
ORBIS ROMANVS
Flavijevski amfiteatar je bio i umjetniko djelo, jer su njegove mnogobrojne arkade bile
ukraene skulpturama, a etiri posebna izlaza sa obojenim reljefima izraenim u stucco
tehnici.
Kako bi se za odreene predstave dobila odgovarajua scenografija, stvarane su i dosta uspjene i umjene
simulacije npr. ume. Kako bi se dobila to realnija rekonstrukcija bilo je i sluajeva da je osoba osuena na
smrt, bude pogubljena na nain koji bi se iskoristio u kontekstu prie (mitoloke, tradicijske, historijske,
literarne) koja se prikazivala u amfiteatru.
1647
ORBIS ROMANVS
60
1648
ORBIS ROMANVS
je porazio, operacije su pomjerene prema otoku Mona,61 ije je stanovnike prisilio da mole za
mir. Agrikola je znao da garanciju stabilnosti rimske uprave u nemirnoj Britaniji ne moe
osigurati kontinuirana vojna okupacija, nego da se mora pristupi realizaciji mnogo
svestranijih projekata kako bi se stanovnitvo privolilo na rimsku stranu. Zato je dobar dio
svoje uprave, Agrikola posvetio i administrativnim poslovima, eliminiranju korupcije u
upravi, te snanom promoviranju pozitivnih aspekata rimskog naina ivota (ukljuujui i
graevinsku djelatnost) i procesa romanizacije. Na rimsku stranu je privlaio lokalne prvake,
ohrabrivao je zajednice da grade naselja po rimskom, mediteranskom modelu, uvodio
tekovine obrazovanja i vaspitanja. Dobro je znao da je klju rimske vlasti u Britaniji
izgradnja snanog povjerenja kod domae elite, ali i ostatka populacije prema. Jednostavno je
pokuavao Britance armirati vrijednostima mediteranske civilizacije, ukljuujui i nain
oblaenja. Kao pronicljiv upravitelj stvarao je institucije i obiaje koji su na duge staze
donosili rezultate. Osigurao je i obrazovanje (u rimsko mediteranskom stilu) za sinove
prvaka, to se pokazalo da je dugorono gledano bio pravi potez. Tako je nova generacija
britanskih prvaka, bila ne prorimska, nego rimska u pravom smislu. Ovaj nain Agrikoline
politike Tacit je jezgrovito i genijalno zakljuio u svojoj nezaboravnoj reenici :
...paulatimque discessum ad delenimenta vitiorum, porticus et balinea et conviviorum
elegantiam. Idque apud imperitos humanitas vocabatur, cum pars servitutis esset (Korak po
korak oni su dovedeni do stvari koje izlau porocima, portik i kupatilo i elegantan obrok. To
u svome neznanju nazivaju civilizacijom, kada je to dio njihovog ropstva). Britanija prije i
nakon Agrikoline uprave su bila dva razliita svijeta.
Njegova vojna kampanja se zasnivala izgleda na zaokruivanju rimske vlasti na itavom
otoku, pa je golema armija pokrenuta na sjever u Kaledoniju (dananja kotska). Bez
ozbiljnijeg otpora u ljeto 80. god. n. e. je prodro do estuara rijeke Tay. Agrikola je nastavio
ambiciozne i vrlo snane operacije na sjeveru. Ovaj put se suoio sa otporom, jer su slobodni,
gortaki sjevernjaci ustali listom protiv Agrikoline armije. U ljeto 83. god. n. e. dolo je do
velike bitke kod Mons Graupius, u kojoj je Kaledonce predvodio Kalgak (Calgacus). Velika
kaledonska vojska je bila poraena, po Tacitu je stradalo oko 10 000 protivnika i samo 360
vojnika na rimskoj strani. Ostatak Kaledonaca se sklonio u Visoja (Highlands). Agrikolina
armija je prodrla sve do sjeverne obale britanskog otoka, pa je tamo podignuta i utvrda u
Cawdoru (blizu Invernessa), a i flota je plovila du sjeverne obale.
Tacit je napisao i govor koji je pripisao Kalgaku da ga je odrao svojim ratnicima pred bitku kod Mons
Graupius. I iz ovog prilino velikog govora vrijedi istai sljedei odjeljka navodnog Kalgakovog govora (a
uistinu miljenja Tacita o svojim zemljacima i upravi sopstvene drave) : ...raptores orbis, postquam cuncta
vastantibus defuere terrae, mare scrutantur: si locuples hostis est, avari, si pauper, ambitiosi, quos non Oriens,
non Occidens satiaverit: soli omnium opes atque [6] inopiam pari adfectu concupiscunt. auferre trucidare
rapere falsis nominibus imperium, atque ubi solitudinem faciunt, pacem appellant (...pljakai svijeta, nakon
to je njihovo ope haranje iscrpilo zemlju, oni kradu i dalje. Ako je neprijatelj bogat, oni su grabeljivi, ako je
siromaan, oni tee za dominacijom. Ni istok ni zapad ih ne moe zadovoljiti. Sami meu ljudima oni jako ele
61
1649
ORBIS ROMANVS
sa jednakim arom siromato i bogate. Pljakanju, ubijanju i haranju oni daju lano ime Imperije, one prave
zabitost i to nazivaju mirom).
Kako bi se odravala kontrola nad potinjenim Kaledoncima i stvorila snana baza za prodor u Highlands,
podignut je putevima meusobno povezani sustav utvrda (danas poznat kao Glenblocker utvrde) sa sredinjom
legijskom utvrdom Pinnata Castra u Inchtuthil (dananja sredinjo - istona kotska). U nju je bila smjetena
XX. legija Valeria Victrix. Utvrda je bila naputena prije nego to je konano dovrena, jer je uslijed izbijanja I.
dakog rata iz Britanije transferirana II. legija Adiutrix, pa se i Dvadeseta legija morala pomai sa svojih
pozicija kako bi ispunila upranjeni prostor.
1650
ORBIS ROMANVS
Pod Vespazijanom poinje i nova etapa u rimskoj provincijskog politici. Od tada princepsi nastoje pronai
oslonac u romaniziranoj aristokraciji, kojoj je sad otvoren pristup ak u najvii, senatorski red. Naroitu zatitu
princepsa uivaju zapadni gradovi; napose, svi oni hispanski gradovi koji nisu imali pravo rimskog ili latinskog
graanstva, dobili su ova potonja. Posebni municipalni statut ( leges ) propisuje nain upravljanja i unutarnji
ivot tih municipija. Njihovi bivi magistrati postaju rimski graani. Istaknutiji meu njima popunjavaju redove
rimskih vitezova.
Vespazijan je sve do kraja svoga ivota zadrao navike sredine iz koje je potekao, a to su oni
italski municipalni srednji slojevi. Njemu je bila strana rasko i sjaj, karakteristini za
njegove prethodnike. Izvori ga prikazuju kao energinog i strogog ovjeka, jednostavnog i
pristupanog, praktinog kako u dravnim poslovima, tako i u privatnom ivotu, tedljivog
pa i gramzivog. Imao je i crtu one proste, narodske mudrosti. Njemu je bilo strano
oduevljavanje vanjskom pompom, i on se iskreno alio na zamor koji je osjeao za vrijeme
trijumfa povodom zavretka Judejskog rata. Zadrao je i onu italski sarkazam i ironiju, pa su
mu i to bili ispuni ventili prilikom uprave. Pa je tako do posljednjih dana sauvao je svoj
uroeni humor, posebno ga ispoljavajui kada je trebao doi do novca.
Vespazijanova krtost i tedljivost je postala poslovina i Svetonije prepriava jednu anegdotu vezanu za sam
njegov sprovod. Tada je glavni pantomimiar Favor, koji je nosio Vespazijanovu masku i po obiaju oponaao
njegove navike i rijei, glasno zapitao koliko stoji sprovod i pogrebna povorka. A kada je uo odgovor da to
iznosi 10 miliona sestercija, Favor je, oponaajui Vespazijana, rekao : dajte mi 100 000 sestercija, a mene
bacite makar u Tibar.
I pored tedljivosti, Vespazijan je ipak imao dovoljno takta i da bude dareljiv u odreenim situacijama. Tako
su pomagani mnogobrojni gradovi koji su stradali od potresa ili poara, a nagraivani su umjetnici i pjesnici.
Dodjeljene su i godinje plate grkim i rimskim retorima, a dopunjavan je imetak senatorima a neimunim
konzularima je davao godinju potporu. Jednom tehniaru koji se ponudio da e goleme stubove uz mali troak
dopremiti na Kapitol, dao je prilinu nagradu za taj izum, ali mu nije dozvolio realizaciju rekavi : Dopusti da
dam zarade sirotinji. Ako bi se realizirao ovaj izum, bez posla bi ostao veliki broj rimske gradske sirotinje
proletarijata.
Postupak prema ovom tehniaru je na neki nain stavio taku na historijsku ulogu antikog rimskog svijeta.
Onemoguivi realizaciju velikog tehnolokog izuma, poradi voenja demagoke socijalne politike, Vespazijan
je zaustavio razvojni progres toga svijeta, a historijska zakonitost je tu vrlo jasna : oni koji se ne razvijaju, ti
propadaju. Tako je principat polako gasio ne samo politiku aktivnost graana, nego i njihovu kreativnost u
svim poljima. Vladarima je vie bilo stalo da odravaju status quo, nego da rizikuju stabilnost doputanjem
novih projekata.
VLADAVINA TITA
79. 81. god. n. e.
Tit (30. XII. 39. 13. IX. 81. god. n. e.) vladao je od 24. VI. 79. do
13. IX. 81. god. n. e. Njegovo ime po roenju i do 69. god. n. e. bilo je Titus Flavius Vespasianus, od 69. do
preuzimanja princepske dunosti Titus Flavius Caesar Vespasianus, a otada Titus Flavius Caesar Vespasianus
Augustus. Tit je roen u Rimu, kao najstariji Vespazijanov sin. Najbolji prijatelj u djetinjstvu mu je bio
Klaudijev sin Britanik. Tit se svoga prijatelja i kolskog druga dugo sjeati, pa mu je kasnije podigao i zlatni kip
u palati, a posvetio mu drugi konjaniki od bjelokosti. Po svemu sudei, on je ve u mladosti poeo pokazivati
sklonosti prema vojnikim vjetinama, ali je bio i umjean pjesnik i orator i na latinskom i na grkom. Svoju
1651
ORBIS ROMANVS
karijeru je zapoeo kao vojni tribun u Germaniji (cc 57. 59. god. n. e.), a zatim je sluio i u Britaniji. Po
povratku u Rim 63. god. n. e. oenio je Arecinu Tertulu (Arrecina Tertulla), kerku prethodnog pretorijanskog
prefekta. Nakon njene smrti 65. god. n. e., Tit se ponovo oenio za Marciju Furnilu (Marcia Furnilla). Problem
sa tim brakom u vrijeme vladavine Nerona je bio u tome to su bliski roaci Marcije bili meu onima koji su
likvidirani u istkama uslijed propasti Pizonove zavjere. Tit se moda zbog ovoga i razveo od Marcije, i vie se
nikada nije oenio. Iz dva braka, od djece Tit je imao vie kerki, od kojih je moda jedino Julija Flavija (Iulia
Flavia, iz braka sa Arecinom) uspjela da doivi zrelu dob. U ovom periodu Tit je bio i kvestor. Tit je nakon
proglaenja oca za princepsa, preuzeo glavno zapovjednitvo nad istonom armijom koja je guila preostatke
jevrejskog ustanka. Tit se pokazao kao odlian zapovjednik, krunisavi svoju komandu zauzimanjem Jerusalima
i unitenjem II. Hrama. Nakon uguenja ustanka Tit je vrijeme provodio krstarei levantskim provincijama i
Egiptom, ureujui odnose poremeene tekim ratom. Kako bi opovrgnuo strahove, sumnje i glasine da se on
priprema da se pobuni protiv oca, Tit se brzo vratio u Rim 71. god. n. e. Tit je za svoje pobjede nagraen
velianstvenim trijumfom koji je ovjekovjeen sa ve spomenutim Titovim slavolukom. Sa Vespazijanovim
preuzimanjem vlasti, poasni naziv cezar su dobili i Tit i Domicijan, a zajedno sa ocem je dijelio tribunsku mo.
Titovo suvladarstvo (consors imperii) sa Vespazijanom je obiljeeno i sa sedam konzulata, imao je i ulogu
oevog tajnika i predstavnika a bio je i zapovjednik pretorijanske grade. Titovo ponaanje u tim godinama je
odavalo bezkrupulost i raskalaenost u biseksualnim avanturama.
Posebnu priu u Titovom ivotopisu zauzima njegova snana ljubavna veza sa Berenikom, jevrejskom
kraljicom iz idumejske dinastije. Berenika je bila kerka uvenog Heroda Agripe i sestra Agripe II., i zajedno sa
bratom se protivila ustanku pa su oboje zbog prorimskog stava morali da bjee pred pobunjenim sunarodnicima.
Berenika je i aktivno podrala Vespazijana u njegovoj borbi za princepsku ast, a sa Titom je ve tada zapoela
intenzivnu vezu. Berenika je bila uvena po svojoj iznimnoj ljepoti i armu, ali je zanimljivo i to da je ona bila
jedanaest godina starija od Tita. Uz to je Berenika iza sebe imala i tri propala braka sa:
1.
2.
3.
Berenika je optuivana i da je imala incestuoznu vezu sa bratom. Nakon par godina razdvojenosti, Berenika je
dola (zajedno sa bratom) u Rim 75. god. n. e., gdje je obnovila vezu sa Titom. Par je otvoreno ivio zajedno u
palati, a Tit je tretirao Bereniku praktino kao suprugu (iako se nikada nisu zvanino vjenali). Berenika je tih
godina bila na vrhuncu svoje moi i utjecaja. Ta veza evidentno nasljednika princepske asti i strane, orijentalne
kraljice (koja je usto i iskusna i manipulativna) je izazivala nezadovoljstvo rimske javnosti. To je konano nalo
odraza kada je par javno bio osuen od strane kinika u teatru, i Tit se naao pod tolikim pritiskom da je morao
Bereniku otpremiti iz Rima. Nakon to je Tit postao princeps, ona se vratila u Rim. Meutim, i ovaj put je
morala da ode iz Rima, jer je Tit teio da popravi svoje odnose sa stanovnitvom. Njena kasnija sudbina je
nepoznata, a Agripa II. je umro 92. god. n. e., i sa njim zavrava Idumejsko herodovska dinastija, jer je oblasti
kojima je vladao Domicijan prikljuio direktnoj provincijskoj upravi.
Titova uprava
Zbog pojedinih ekscesa, te pomalo raspusnog privatnog ivota Tit nije u tadanjoj javnosti
ulijevao neko veliko povjerenje da e biti dobar vladar. Meutim, kada je 79. god. n. e.
naslijedio Vespazijana, ta nepovoljna oekivanja su se pokazala pogrenim. Tit je ve na
samom poetku poeo pokazivati odlike mudrog, nadasve odgovornog i sposobnog principsa,
antipoda neronijanskom dobu. Njegove mane o kojima su kolale glasine su kao netragom
nestale, a na svjetlo dana su se izbijale samo vrline. Jedna od prvih odluka je bilo
1652
ORBIS ROMANVS
zaustavljanje sudskih procesa po lex maiestas. Do Titovog vremena sustav optubi po zakonu
o uvredi velianstva se rairio kao neka zlokobna mrea po rimskom drutvu, koju su itekako
koristili (bolje rei zloupotrebljavali) princepsi od Tiberija do Nerona. To je stvorilo i
glomazni aparat od velikog broja obavjetajaca i informatora koju su terorizirali rimski
politiki sustav decenijama. Tit je stavio taku na ovaj julijevsko klaudijevski mutant
izjavljujui : Nemogue je za mene da budem uvreen ili zlostavljan na bilo koji nain. Ja
neu uiniti nita to zasluuje osudu i ne brinem za ono to je lano obavjeteno. A to se
tie careva koji su mrtvi i nestali, oni e se osvetiti u bilo kojem sluaju ako im se uini loe,
ako ima istine da su oni polubogovi i da posjeduju neku mo. Za vrijeme njegove vladavine
nijedan senator nije pogubljen, a slubu vrhovnog sveenika je prihvatio samo zato da svoje
ruke dri neumrljanim. Profesionalni dojavljivai i dounici su bili javno kanjavani na
Forumu, poniavani u areni amfiteatra i protjerivani iz Grada. Tit je isto tako donio i odluku
da je nezakonski da jedna osoba bude procesuirana za isto djelo po vie razliitih zakona. Po
Svetoniju on nijednom graaninu nije nita oduzeo, uzdravao se od tuega vie nego iko
drugi, pa ni doputene i uobiajene darove nije primao. Tit je u kolektivnu svijest uao i
zahvaljujui svojoj poslovinoj dobrohotnosti i dareljivosti. Kada su ga njegovi pouzdanici
upozorili na to da vie obeava nego to moe ispuniti, rekao : Niko ne smije poslije
razgovora sa carem otii alostan. Kad se jednom za vrijeme veere sjetio da itav dan nije
nikome iskazao nikakvu milost, izrekao je : Prijatelji, izgubio sam dan, u smislu da taj dan
nije nikome pomogao na neki nain.
Tit je dao da se izgrade i terme, koje nose njegovo ime. Postavljeni su i temelji hrama
Vespazijana i Tita, koji je trebao slaviti carski kult flavijevske dinastije, koji je zavren za
vrijeme Domicijanove vladavine. Tit je uostalom i mogao biti dobar, imajui u vidu da je
njegov otac uspio sanirati dravne financije.
Erupcija Vezuva 79. god. n. e.
Titova vladavina je obiljeena sa vie prirodnih nepogoda, od kojih je najkatastrofalnija bila
ona koja je pogodila prelijepu obalu napuljskog zaliva, koja je uz to bila i gusto naseljena.
24. VIII. 79. god. n. e. (samo dan nakon rimskog praznika Vulcanalia, u ast rimskog
boanstva Vulkana) dolo je do nagle i velike erupcije Vezuva, koji je skoro osam stoljea
bio miran.
1653
ORBIS ROMANVS
Pogled na Vezuv.
Datum erupcije se temelji na datumu pisma Plinija Mlaeg, meutim neke druge indicije ukljuujui i
arheoloka istraivanja i pronaene artefakte i poginule stanovnike Pompeja ukazuju da se erupcija desila u
jesen (moda u novembru) 79. god. n. e.
Iako niko od stanovnika Kampanije nije oekivao erupciju, ipak je vulkanska aktivnost
Vezuva davala signale predstojee katastrofe. Podruje napuljskog zaliva, a posebno grad
Pompeji su ve 5. II. 62. god. n. e. bili pogoeni snanim zemljotresom. Snana erupcija
Vezuva je nanijela nemjerljivu tetu gradovima i naseljima napuljskog zaliva, a Herkulanum
i Pompeji su ostali pokriveni metrima vulkanske lave, praine i kamenja. Svjedok erupcije i
unitenja obalnih gradova bio je Plinije Mlai, koji je tada bio u Misenumu (nasuprot
Vezuva), i to je opisao 25 godina kasnije u jednom od svojih pisama. Zapovjednik misenske
flote Plinije Stariji je osobno predvodio akciju spaavanja i evakuacije i pri tome je i
poginuo. Tit je na vijest o katastrofi imenovao dvojicu konzulara koji su bili zadueni da
vode operaciju spaavanja, a donirane su i velike novane svote iz fiska kako bi se pomoglo
preivjelima. Tit je i posjetio Pompeje dva puta nakon erupcije i 80. god. n. e.
1654
ORBIS ROMANVS
1655
ORBIS ROMANVS
Prva znaajnije otkrie Pompeja se desilo 1599. god., ali je tek od 1748. god. zapoelo
sistematsko iskopavanje koje traje sve do danas. Herkulanum je otkriven 1738. god. Od ova
dva grada Pompeji su vie otkopani i istraeni, ali jo uvijek veliki dijelovi ovog grada nije
otkopani. Iskopavanja su otkrila rimski svijet ranog principata iz prve ruke, sa tada
svojstvenim nainom ivota, sustava vrijednosti i morala. Zanimljivo da su prvi istraivai iz
XVIII. i ranog XIX. st. bili iznenaeni sa pronaenim freskama koje su imale eksplicitno
seksualni sadraj. Pronaeni su i ostaci velikog broja poginulih stanovnika, a iskopavanja u
luci Herkulanuma su iznijela na svijetlo dana i vie od 55 skeleta odraslih osoba i djece. Lava
je praktino konzervirala dva kompletna grada u trenutku kada se izlila na njih, te se
skidanjem slojeva naslaga pred nama ukazuju rimski gradovi u punom obliku sa ulicama,
trgovima, zanatskim radnjama, spomenicima, kuama, freskama, ak i sa namjetajem pa i
ugljenisanom hranom. Pompeji i Herkulanum su dali, i jo uvijek daju, toliko materijala za
izuavanje rimske civilizacije da bi nae znanje o ovom periodu nae historije, bez tih
podataka, bilo znatno siromanije.
1656
ORBIS ROMANVS
Freska u Pompejima.
1657
ORBIS ROMANVS
Freska u Pompejima.
Za vrijeme druge posjete Tita stradalom napuljskom zalivu u proljee 80. god. n. e., izbio je
poar u Rimu koji je trajao tri dana i noi, unitivi velike dijelove Grada. Iako ovaj poar
nije imao opseg kao onaj iz 64. god. n. e., ipak su oteeni neki bitni javni objekti kao to su
Agripin Panteon, Hram Jupitera, Diribitorium, dijelovi Pompejevog teatra i Saepta Iulia. Tit
je uloio dosta svoga bogatstva u obnovu unitenih dijelova. On je bio naredio da se sav
ukras iz njegovih vila upotrebi za obnovu javnih zgrada i hramova. Po Svetoniju, tada je
izbila i smrtonosna epidemija nepoznatog uzroka.
1658
ORBIS ROMANVS
1659
ORBIS ROMANVS
1660
ORBIS ROMANVS
1661
ORBIS ROMANVS
Pobjede i pobune
Agrikoline pobjede u Britaniji, su Titu donijele i naslov imperatora za 15. put. Ali tada se
desila i pojava novog pseudo Nerona. Rimljanin po imenu Terencije Maksim (Terentius
Maximus) je podsjeao na Nerona po svome izgledu a i poznat je bio kao pjeva uz liru, pa se
predstavljao kao Neron koji je preivio pobunu i ratove 68. i 69. god. n. e. Poto je na istoku
bila snana neronijanska nostalgija, on je tamo stekao veliki broj pristalica. Meutim, kasnije
je prebjegao u Iran, gdje ga je primio partski kralj Artaban III. Ali je Terencije pseudo
Neron pogubljen kada je njegov pravi identitet bio otkriven. Navodno je protiv Tita otvoreno
rovario i njegov mlai brat Domicija, ali je princeps odbio da ga ubije ili protjera ili da mu
oduzme asti.
Titova smrt
Tita je smrt zatekla u sabinskoj zemlji. Po Svetoniju njegove posljednje rijei su bile :
Nisam zasluio da mi se oduzima ivot, jer nema nijednog ina zbog kojega bi se morao
kajati, izuzevi jednog jedinog. Koji je to bio dogaaj zbog kojeg se Tit kajao, on sam nije
nikada ni rekao niti nagovjestio, a ni drugi se nisu mogli dosjetiti. To je bilo neto to je
ostalo jako duboko zakopanu u Titovu duu. Na vijest o njegovog smrti zavladala je javna
alost. I tadanja historiografija i tradicija Tita predstavljaju kao izrazito dobrog vladara, koji
slui za primjer. Naravno nisu svi alili Tita, za Jevreje je on ostao unitavatelj II. Hrama,
skrnavitelj svetih spisa i Babilonski Talmud njegovu smrt tumai kao boansku kaznu (koju
navodno povezuju sa insektom koji je uao u njegovu glavu i mozak). im je Domicijan
stupio na princepski tron, dao da se deificira njegov stariji brat. I na Zapadnom Balkanu je
ime Titus ostalo sauvano, posebno u podruju hrvatskog Zagorja, to je i razlog nastanka
najpoznatijeg nadimka u historiji ovog podruja Tito.
VLADAVINA DOMICIJANA
81. 96. god. n. e.
Domicijan (24. X. 51. 18. IX. 96. god. n. e.), vladao je od 14. IX. 81. do
18. IX. 96. god. n. e. Po roenju pa do 69. god. n. e. se zvao Titus Flavius Domitianus, od 69. do preuzimanja
princepske asti Titus Flavius Caesar Domitianus, a otada Titus Flavius Caesar Domitianus Augustus. Nakon
rata sa Hatima uzeo je nadimak Germanicus. Do 66. god. n. e. Domicijanova majka i sestra su umrli, a otac i
stariji brat se nalazili u vojnim kampanjama. To je znailo da je Domicijan dobar dio svoga puberteta proveo
bez prisustva najbliih srodnika. Dok su Vespazijan i Tit vodili Istonu armiju, o njemu se vjerojatno brinuo
stric Flavije Sabin, a a imao je odreenu vezu i sa Marko Kokejem Nervom koji je bio i prijatelj Vespazijana i
ugledni senator. Domicijan je stekao odlino obrazovanje u retorici i knjievnosti, zahvaljujui emu je
objavljivao poeziju i radove o pravu i administraciji Domicijan je bio dobar i u koritenju luka i strijela.
Svetonije donosi i neke neugodnije informacije o mladom Domicijanu vezane za njegovu seksualnu podatnost u
to vrijeme.
1662
ORBIS ROMANVS
Za vrijeme godine etiri cara, Domicijan je bio stavljen u kuni pritvor po nareenju Vitelija da bi posluio kao
eventualni talac. Kada je 18. XII. 68. god. n. e., propao dogovor da Vitelije preda princepsku ast, Flavije Sabin
se povukao na Kapitol, gdje su mu se pridruili i drugi roaci meu kojima i Domicijan. Narednog dana,
vitelijevci su probili odbranu na Kapitolu i dok mu je stric ubijen, Domicijan je uspio da pobjegne preobukavi
se u sveenika boginje Izide. Kada su Mucijanove jedinice dole do Rima poslijepodne 21. XII., Domicijan je
izaao iz skrovita (kod jednog od oevih pristalica) i vojska ga je dopratila do oeve kue. U mladosti je bio
markantnog izgleda, da bi kasnije uslijed toga to je oelavio dobio i kompleks elavosti koju je prikrivao.
Zanimljivo je da Svetonije navodi da je Domicijan ak kasnije napisao i knjigu o njezi kose. Do dolaska
Vespazijana u Rim u septembru 70. god. n. e. Domicijan je djelovao kao oev predstavnik u Senatu, a dobio je
naziv cezar, te slubu gradskog pretora sa konzulskom vlau (koju je vrio samo u naslovu, ali ne i stvarno).
Ipak su u tih desetak mjeseci njegova vlast i autoritet vie bili nominalne prirode, jer su stvarna vlast i dravne
uzde bile vrsto u rukama sposobnog i patriotski orijentiranog Mucijana. Ustvari on je neke stvari i inio, ali je
to radio nespretno, kao npr. kada je samo u toku jednog dana razdijelio preko 20 slubi za Grad i provincije.
Kada je trebalo poslati pojaanje Cerijalu, koji je vodio akciju protiv Batavaca, Domicijan je imao arku elju
da bude upuen na front i da osobno predvodi jednu legiju. Kada je stigla vijest o Cerijalovoj pobjedi, Mucijan
je odvratio Domicijana od daljeg traenja vojnog angamana. Sa dolaskom Vespazijana u Rim, njegov mlai
sin se povukao iz politikog ivota, posvetio se umjetnosti i knjievnosti i namjerno je dran van stvarne moi i
odluivanja. Ustvari on je imao neke poasne titule kao cezar i princeps iuventutis, a imao je i odreena
sveenika zvanja (augur, pontifex, frater arvalis, magister frater arvalium, i sacerdos collegiorum omnium).
Za vrijeme Vespazijana je est puta bio konzul, i to pet puta kao sufekt (uglavnom zamjenjujui oca ili brata na
konzulskoj asti) i samo jednom kao ordinarius i to 73. god. n. e. Navodno je Domicijan kovao urotu protiv
svoga brata. injenica je da odnosi izmeu brae, nisu bili na zadovoljavajuem nivou. Pojedini historiari su
mu prebacivali i odgovornost za Titovu smrt, to je prilino nepotvreno i mogue je da je rije o obinoj
pekulaciji bez stvarnih osnova. Vespazijan je nastojao, poradi uvrivanja unutarnjih dinastijskih veza, da
Domicijan oeni Juliju Flaviju (Iulia Flavia), kerku Tita, odnosno svoju neakinju. Meutim, on je bio
zaljubljen u Domiciju Longinu (Domitia Longina), kerku proslavljenog vojskovoe Korbula, pa je ak 71. god.
n. e. uspio ubijediti njenog supruga Lucija Elija Lamiju (Lucius Aelius Lamia) da se razvede od nje kako bi je
on mogao oenit. Sa njom je Domicijan 73. god. n. e. dobio sina koji je umro u ranom djetinjstvu. Domicija
Longina je preko svoje majke Kasije Longine (Cassia Longina) bila praprapraunuka Augusta, i bila je praktino
jedan od posljednjih preostalih biolokih potomaka Julijevaca. Po jednoj anegdoti kada je princeps Tit
savjetovao Eliju Lamiju (konzul sufekt 80. god. n. e.) da se ponovo oeni, ovaj je lakonski odvratio : Moda se
i ti eli oeniti.
1663
ORBIS ROMANVS
Domicijanova uprava
Za razliku od Vespazijana i Tita, koji su odravali fasadu stare ustavnosti i nastojali da se
predstavi kao nastavljai augustovskog koncepta podjele vlasti, Domicijan je bio skloniji
drugaijem konceptu koji i formalno primat daje linosti princepsa. Tako bi princeps
predstavljao ne prvog graanin Drave, nego apsolutnog vladara a uloga Senata bi i formalno
prilino opala. Domicijan je otvoreno pokazivao da se ne namjerava ni formalno oslanjati na
senatore kao instituciju, i umjesto toga se okruio malom grupom prijatelja i vitezova koji su
po njegovoj volji kontrolirali najvanije dravne dunosti i slube.62 Taj novi i formalno
apsolutistike, pa i despotske vlasti princepsa Domicijan se trebao ispoljavati preko
ekonomskih, vojnih i kulturnih projekata koji bi se ticali i najmanjih detalja svakodnevnog
ivota i opedravne administracije. To je znailo da je Domicijan nastojao preko jaanja
birokratskog aparata (koji direktno i bez pogovora gravitira samo prema njemu) centralizirati
upravu oko svoje linosti i svoga dvora, to bi naruilo drevno rimsko naelo o autonomiji i
samoupravi institucija, lokalnih zajednica i graana. U prvo vrijeme negativne posljedice
takvog djelovanja se nisu osjeale, naprotiv zbog centralizacije i carevog uplitanja u svaku
poru dravnog sustava, korupcija dravnih i provincijskih dunosnika je prilino smanjena.
Domicijan je bio veoma rigorozan kada je bila rije o korupciji ili o sukobu interesa kod
pojedinih dunosnika i slubenika. Sudove je vodio savjesno i revnosno, i sudbeni nivo vlasti
je nastojao regulirati kako bi djelovao profesionalno, nepristrasno i nekorumpirano.
Po Svetoniju (koji se inae uope pozitivno ne odnosi prema Domicijanu) : I slubenike u Rimu i namjesnike u
provincijama drao je sa tolikom brigom na uzdi, da nikada nisu bili skromniji ni pravedniji nego u to vrijeme,
dok smo poslije njegove vlade vidjeli mnoge od njih optuene za svakojake prestupe. Iako je pisao u vremenu
reima koji je smijenio Domicijana, jednu takvu oiglednu injenicu Svetonije nije mogao da zanemari.
Zanimljivo je da se Domicijan u poetku klonio progona, pa Svetonije za njega kae da on kao princeps dugo
vremena nije pokazivao nikakve znakove pohlepe i lakomosti za razliku od Tiberija, Kaligule i Nerona.
Domicijan je tako odbijao one batine koje su mu ostavljali ljudi koji su imali djecu. Komade zemljita koji su
tu i tamo preostali poslije podjele polja veteranima prepustio je starim posjednicima na temelju prava
zastarjelosti. Odredio je i velike kazne za lane tuitelje. Meutim, vremenom se radikalno promijenio pa je
napustio takav pomirljiviji odnos postajui sve okrutniji, pa je zapoeo i sa pogubljenima poradi i
najbesmislenijih stvari. Neki ljudi su pogubljeni i zbog ala, opaski ili aluzija na Domicijanov raun. Zaredala
su pogubljenja ukljuujui konzulara Civika Cerealisa, Salvidijena Orfita, Acilija Glabriona, Lucija Elija
Lamiju (biveg supruga Domicije Longine) . Dao je da se pogubi i Salvije Kokcejan zato to je slavio roendan
svoga strica, biveg cara Otona, te Matije Pompuzijan i Salustije Lukul (legat u Britaniji) zbog nekih apsurdnih
razloga. Junije Rustik je ubijen jer je izdao pohvalni spis u ast Trazeje Peta i Helvidija Priska. Vezano za tu
parnicu Domicijan je naredio progon iz Rima i Italije svih filozofa. I njegov roak Tit Flavije Sabin (sin
istoimenog Vespazijanovog brata i konzul sufekt u maju i junu 69. god. n. e.) je pogubljen jer ga je na dan
konzularnih izbora, glasnik pred narodom zabunom oglasio ne kao konzula, nego kao imperatora. Neto kasnije
je pogubljen i konzular Marko Arecin Klement (Marcus Arrecinus Clemens; inale Domicijanov uhoda,
pozdanik i roak). Za njegove vladavine je skoro 20 senatora bilo pogubljeno.
62
Ipak u odnosu na svoja dva flavijevska prethodnika, Domicijan je uinio i jednu koncesiju. On je napustio praksu da
kontinuirano bude konzul ordinarius, i dozvolio je da mnogi provincijalci i drugi ugledni Rimljani obnaaju tu vrstu
konzulata. Moda je na ovaj nain elio da dobije odreeni broj pristalica u viim drutvenim slojevima.
1664
ORBIS ROMANVS
Administrativni aparat je tada dobro djelovao, i tek kasnije kada se otrgne kontroli i
postane samodopadan metastazirati e u rak ranu. Njegovo shvatanje da treba autokratski
da vlada bilo je pravdano time da je to bolje kako bi se uspostavila efikasnija i
centraliziranija uprava. To je onda podrazumijevala i da je on moralna i vrijednosna vertikala
ija vlast i postupci ne smiju biti dovoeni u pitanje. Zato je za vrijeme njegove vladavine
nastupilo i doba pojaane cenzure, i pisci djela koja su imala opozicioni, pogrdni ili kritiki
karakter suoavali su se mogunosti da budu pogubljeni ili prognani. Posebno je indikativ
sluaj Hermogena iz Tarsa koji je pogubljen poradi nekih aluzija u njegovom historijskom
djelu, a ak je Domicijan naredio i da se pribiju na krst i prepisivai toga djela. Domicijan se
ponovo poeo oslanjati na mreu informatora (delatores).
I pored predstavljanja u vrelima (koja po pravilu inkliniraju senatorskim interesima) kao
bezkrupuloznog, paranoinog despota, Domicijanovi projekti su izgleda primarno bili
stvarno motivirani eljom za poboljanjem uprave i obnavljanjem starih vrijednosti npr. u
moralu koje je on posebno naglaavao. Senatori koje je on osobno smatrao nedostojnim su
odstranjeni iz Senata. Domicijan je posebno cijenio lojalnost, na koju je vie nailazio meu
vitezovima, nego meu senatorima u koje nikada nije imao povjerenje. Domicijanovo
shvatanje princepske vlasti po kojoj je njegova vladarska institucija sredite i sjedite Drave,
odnosno dvor koji ju je okruivao, su bili i poetak razvijanja shvatanja da dravno sredite
ne mora po defaultu biti vezano za Grad Rim. Tom prvotnim iskrama takvog shvatanja
doprinosila je i injenica da je Domicijan sa svojim dvorom velike vremenske periode
provodio van Grada. Do zavretka flavijevske palate na Palatinu, dvor se nalazio u Albi ili
Circeu, pa ak i na drugim mjestima. Domicijan je sa svojom svitom dosta vremena provodio
i u provincijama. Tako su dravni poslovi rjeavani ne vie primarno u Rimu, nego ak i na
germanskim i dunavskim granicama. Domicijan je uveo u praksu i da ga oslovljavaju kao
dominus et deus (gospodar i bog), to je bilo u totalnoj suprotnosti sa tadanjim shvatanjem
princepske vlasti. Kao uvjereni autokrata, Domicijan je bio pun sebe, pa je mjesecima
septembru i oktobru dao imena Germanik i Domicijan po svojim nadimcima.
Bavljenje naukama napustio je odmah na poetku vladavine, ali je obnovio biblioteke koje su stradale od
poara. Dao je da se trae na svim stranama primjerci propalih djela, a u Aleksandriju je poslao ljude da
prepisuju rukopise.
1665
ORBIS ROMANVS
na vie od 1 200 miliona sestercija, od ega se 1/3 (cc 400 miliona sestercija) troila na
potrebe vojske.
Kada je jedne godine rodila obilno groe, a nastupila oskudica ita, Domicijan je bio stekao uvjerenje da se
zbog prevelikog zanimanja za vinograde zanemaruju oranice. Zato je izdat proglas da niko u Italiji ne smije
zasaditi novi vinograd, a da se u provincijama imaju vinogradi posjei i da se smije ostaviti najvie polovica.
Ali ta naredba nije do kraja provedena, a ubrzo je i povuena jer su se proirili leci sa stihovima na grkom :
Brsti me jare, do zemlje, al jopet u roditi vinom. Olatr e kropiti se njim, tebe kad rtvuje no..
Po Svetoniju kada su se financije nale u loem stanju poradi javnih manifestacija, gradnji i poviice vojnike
plate, Domicijan je iz te krize nastojao izai provodei niz mjera. U kontekstu toga je smanjio broj vojnika, ali
je time granicu izloio napadima. Zatim je poeo namicati novac na druge naine, pa se plijenio imetak pod
najrazliitijim izgovorima. Sada je Domicijan uzimao i batine, samo ako se bio neko naao koji bi izjavio da je
od pokojnika za njegova ivota uo da mu je car batinik. Otro se utjerivao i jevrejski porez, koji je izgleda
proiren i na rane krane/one koji se nisu smatrali Jevrejima, ali su ivjeli pod jevrejskim propisima (jer ih
rimska uprava tada nije ba razlikovala). Svetonije je osobno kao mladi svjedoio sceni kada je blagajnik pred
mnogobrojnim vijeem pregledavao starca od 90 godina da li je obrezan.
Graevinska djelatnost
I za vrijeme Domicijana se nastavljala i politika rekonstrukcije Grada, stradalog uslijed
poara i graanskog rata, ali i podizali novi objekti. Oko 50 takvih objekata je bilo dovreno
ili izgraeno, kao to su Odeon, Stadium, Naumahija, Flavijevska palata (koju je dizajnirao
glavni arhitekta Rabirije/Rabirius), zatim obnovljeni Hram Jupitera Kapitolinskog, dovreni
Hram Vespazijana i Tita, Titov slavoluk a Koloseumu je dodan i etvrti nivo i zavreni su jo
neki unutarnji radovi u njemu. Ovakav vid djelatnosti je troio velike koliine novca.
Graevinska aktivnost u Domicijanovo doba je posebno bila znaajna na Marsovom polju, gdje je 86. god. n. e.
otvoren Stadium, koji je bio prvi stalni prostor za atletska takmienja u Gradu. Bio je izgraen po grkom
modelu, sa oko 15 2000 mjesta. Sam Stadium je bio sjeverniji dio impresivne serije javnih objekata na
Marsovom polju. Na jugu Marsovog polja je stajao Domicijanov Odeon, koji se koristio za recitale, pjesme i
govore. Na junom kraju polja je bio Pompejev teatar, koji je restaurirao Domicijan.
Domicijan je i zapoeo i gradnju novog foruma, koji je spajao Augustov i Vespazijnov forum, kojeg je zavrio
Nerva i nazvao ga svojim imenom.
Demagoka politika
Kako bi odravao svoju autokratsku vlast, Domicijan je nastojao osigurati popularnu
podrku, pa je u tu svrhu pribjegavao oprobanim demagokim metodama zadovoljavanja
nekih prozainih interesa mase. Tako je potroio cc 135 miliona sestercija na donacije
(congiaria) narodu, a troene su i velike koliine novca na igre i zabave. Na taj nain je
pokuavao na jednoj strani kupovati milost naroda i to tako to nije izlazio u susret njihovim
stvarnim potrebama, nego samo zadovoljavanju njihovih prizemnih potreba, a na drugoj
strani je tako nastojao amortizirati opoziciju autokratskim postupcima meu senatorskim
slojem. Naravno, takva politika je na kraju mogla imati samo alosne posljedice, jer je
smanjivala samosvjesnost i politiku i drutvenu odgovornost naroda, pasivizirala ga igrama i
zabavama i pretvarala u amorfnu masu. Narod se nije bunio niti je izraavao neko osobito
1666
ORBIS ROMANVS
miljenje, opozicija u Senatu nije mogla raunati na uspjeh bez podrke masa, autokrata je
zadovoljno vladao, a Drava je poela gubiti svoju vitalnost i unutarnju snagu i energiju koju
je u rimskom drutvu uvijek izraavalo rimsko graanstvo. Priredio je i sekularne igre 83.
god. n. e., pod opravdanjem da je vrijeme odravanje Augustovih sekularnih igara bila tano,
a ne Klaudijevo. Domicijan je 86. god. n. e. Kapitolinske igre uredio kao deavanja koja bi se
trebala odravati svake etvrte godine, i koje su ukljuivale takmienja u atletskim
disciplinama, konjske utrke, u oratorstvu, muzici, pjesnitvu, glumi....itd... Takmiari su
dolazili sa svih strana u Grad, a i djevojke su mogle uestvovati u atletskim trkama.
Gladijatorske igre su isto tako bile este, pa i inovativnije i ukljuivale su i pomorske i none
borbe pa i enske gladijatore. Domicijan je uveo jo dvije amfiteatarske frakcije i to Zlatnu i
Purpurnu, koje bi se takmiile uz davnanju Bijelu, Crvenu, Zelenu i Plavu frakciju.
Domicijan je raunao i na podrku vojske, pa je vojnicima dao i etvrtu platu, svakom
vojniku po tri zlatnika na godinu.
Vanjska politika Germanija i Britanija
Domicijan je elio i da se dokae na vojnom i spoljnopolitikom planu, kako bi dostigao
slavu svoga oca i brata. Tako je 82. ili 83. god. n. e. osobno otiao u Galiju i naredio napad
na germanske Hate. Iako se raspolae sa malo izvornih podataka vezanih za ovaj rat, po
svemu sudei su Rimljani uspjeli da se duboko probiju na hatsku teritoriju. Domicijan se
krajme 83. god. n. e. vratio u Rim gdje je proslavio trijumf i dobio poasni naziv
Germanicus. Meutim, rat nije potpuno porazio Hate i oni su kasnije igrali znaajnu ulogu.
Na granici sa nezavisnom Germanijom stvoren je limes Germanicus, jedan sloeni
odbrambeni mehanizam sa mreom utvrda, zapreka, tornjeva, osmatranica, straarnica,
nasipa, otkopa i usjeka, puteva. Legijske i auksilijarne trupe su bile rasporeene du same
linije limesa, te u njegovoj pozadini. Rije je o jednom defanzivnom sustavu koji je trebao
garantirati nepovredivost granice na Rajni i u prostoru izmeu ove rijeke i Dunava. Ova
mrea, neka prethodnica odbrambenih linija iz modenog doba kao to je uvena Maginot
linija, je imala i simboliko znaenje prelaska sa ofanzivne, nastupajue politike u odnosima
rimskog svijeta prema vanjskom prstenu na defanzivnu. Limes nije predstavljao samo vojnu,
nego i drutveno ekonomsku liniju razgranienja. Ljudi i roba su mogli ui samo na za to
odreenim prelazima. Time su se kontrolirale trgovina, ekonomski odnosi i carinske
pristojbe. I pored postojanja limesa, i snanih vojnih jedinica na granici granicu izmeu
rimskih germanskih provincija i slobodne Germanije ne bi trebalo smatrati nekom vrstom
vojne krajine, zone konstantnih okraja i banditizma i neprestanih okraja razliitog
intenziteta. Granica je u toku stoljea svoga postojanja dobrim dijelom bila u miru. Odnosi
rimskog svijeta i translimeskih Germana su bili obostrano sadrajni. Trgovina i razmjena su
itekako bili prisutni, ljudi su iz najrazliitijih razloga prelazili granicu, dolazilo je i do
kulturnih proimanja. Ali trgovaka razmjena nije podrazumijevala samo kupoprodaju robe i
resursa, nego i ljudi. Nezavisna Germanija je stoljeima sluila kao izvor robova za uvijek
veliku njihovu potranju u rimskom svijetu.
1667
ORBIS ROMANVS
Za vrijeme flavijevskih princepsa, ureeno je i prostrano podruje poznato kao Agri decumates (zvanino u
sastavu provincije Gornje Germanije), koje se prualo od rijeke Majne do izvora Rajne i Dunava (danas
podruje Baden Wrttemberg u Njemakoj). Prema jugoistoku, Agri decumates su graniili sa Retijom.
Jedini izvori koji ovo podruje spominje pod navedenim imenom je Tacit u svojoj Germaniji. I ovo podruje je
zahvaeno mreom fortifikacija i puteva kao i urbanih sredita (Sumolecenna/ Rottenburg am Neckar, Civitas
Aurelia Aquensis/Baden Baden, Lopodunum/Ladenburg, Arae Flaviae/ Rottweil), i predstavljalo je vanu
taku u odbrani galskih, germanskih i alpskih provincija. I dunavska granica je bila proarana nizom
fortifikacionih objekata i utvrda. Na svakih 10 km. je bila po jedna utvrda. Na nekim dijelovima utvrdu je inio
zid sa kulama.
1668
ORBIS ROMANVS
ORBIS ROMANVS
1670
ORBIS ROMANVS
1671
ORBIS ROMANVS
ove legije, unitene su i neke auksilijarne jedinice. Ovo je za rimsku javnost sigurno bio
okirajui dogaaj.
Zavjera i umorstvo Domicijana u septembru 96. god. n. e.
Opiran izvjetaj o uroti i samom toku atentata na Domicijana daje Svetonije, koji inae
prilino detaljno govori i o nizu navodnih predskazanja koja su kao navjetala
Domicijanovu smrt. Domicijan je izgleda pred kraj svoje vladavine postao i prilino
paranoian. Tako je npr. zidove trijemova u kojima se obiavao etati dao obloiti zrcalnim
kamenom da u njegovu odrazu moe u slikama vidjeti to mu se iza lea dogaa. Kako bi
sprijeio da veliki odjeli vojske dou pod komandu samo jednog zapovjednika, zabranio je
da se po dvije legije sjedine u istom taboru. Kao i svaki paranoik, kome strah poinje
gospodariti razumom, osjeanjima i tijelom Domicijan je poeo da pravi greke. Tako je
osudio na smrt svoga tajnika Epafrodita na smrt, samo zato jer se openito mislilo da je on
Neronu pomogao da izvri samoubistvo. On je ovim neshvatljivim inio elio poslati poruku
svojim dvorjanima kako se ni dobrim primjerom ne smiju dati zavesti da ubiju svoga
gospodara. Ali dobio je suprotnu reakciju dvorjana, koje je poela zabrinjavati hirovitost
princepsa. A onda je dolo i pogubljenje bliskog roaka Tita Flavija Klemensa (Titus Flavius
Clemens; unuk Vespazijanovog brata i sin konzula iz 69. god. n. e.), i to zbog neke
najneznatnije sumnje, premda je njegova dva sina bio javno odredio za svoje nasljednike
dajui im i nova imena Vespazijan i Domicijan.
U jevrejskoj talmudskoj tradiciji Flavije Klemens i njegova supruga Flavija Domicila (Vespazijanova unuka,
preko kerke Flavije Domicile Mlae) su predstavljeni kao konvertiti na judaizam, te da je to bio i razlog
pogubljenja Flavija Klemensa. Slina tradicija se ponavlja i u kranstvu, gdje su suprunici predstavljeni kao
rani krani, muenici a proglaeni su svecima i u rimokatolikoj i grko pravoslavnoj crkvi. U ranom
kranstvu ima dosta apokrifnih pria vezanih za Flavija Klemensa (ak da je on bio i papa Klement I.).
Konverziju na judaizam ili kranstvo i muenitvo Klemensa i progon njegove supruge na otok Pandeteriju ne
potvruju nezavisni, neabrahamistiki i svjetovni izvori. I jevrejska i kranska tradicija prikazuju Domicijana
kao osobu koja je kao planirala da fiziki istrijebi sve abrahamiste, te da je zahvaljujui rtvi Klemensa on u
tome sprijeen. Po tome se onda i Domicijanova smrt promatrala kao osveta od strane Stefana za sudbu
suprunika. Rije je o najobinijoj izmiljotini, jer je Domicijan poradi financijskih razloga, a ne nekih
istrebljivakih ili genocidnih elja, pootrio politiku utjerivanja poreza prema Jevrejima (ukljuujui tu i rane
krane koje su tadanji Rimljani smatrali nekom heretikom judaistikom sektom) . I itava konfuzija u prii o
Klemensu i njegovoj supruzi potvuju koliko je u tim godinama bilo teko razlikovati rane krane od
judaizma.
Glavni organizator bio je njegov glavni sobar (praepositus a cubiculo) Partenije (Parthenius;
po Kasiju Dionu u njega je Domicijan imao veliko povjerenje), a u njoj su uestvovali i
Domicijanovi prijatelji i osloboenici kao to su Siger (Sigerus) i Entel (Entellus). Po Kasiju
Dionu (tvrdi sa zadrkom da je rije o tradiciji) zavjerenika aktivnost nije bila nepoznata ni
princepsovoj supruzi Domiciji Longini (to potvruje i Svetonije), ni kolegama
zapovjednicima pretorijanske garde Titu Flaviju Norban i Titu Petroniju Sekundu (Titus
Petronius Secundus). Ipak je stvarni stav pretorijanske garde i uea njenih zapovjednika u
1672
ORBIS ROMANVS
Prvobitno je to bila kua u kojoj se Domicijan rodio, pa ju je kasnije ovaj dao preurediti u hram.
1673
ORBIS ROMANVS
Fasti Ostienses (Ostijski kalendar) biljee da je istoga dana Senat proklamirao starog i
uglednog senatora za novog princepsa. Ovaj in je predstavljao pobjedu Senata jer je po prvi
put direktno i to iz svojih redova Senat izabrao novog princepsa. Ovaj put Senat nije
formalizirao neiji raniji izbor (testamentom, aklamacijom vojnika). To je na neki nain
oznailo poetak ne samo nove dinastije, nego jednog sasvim novog sustava. Da li je
Nerva znao za zavjeru, jo uvijek je otvoreno pitanje. Svetonije ga ne spominje ni u jednom
kontekstu vezanom za zavjeru, dok su prema Kasiju Dionu zavjerenici Nervu imali u vidu
kao potencijalnog nasljednika, nakon to su mnogi drugi istaknuti Rimljani odbili. Dok je
rimski narod vie manje vijest o umorstvu indiferentno doekao, stav vojske je bio
problematian. Vojska je zahtijevala momentalnu deifikaciju Domicijana, a bila je spremna i
na osvetu da je bilo voa. Domicija Longina je doivjela duboku starost i umrla je izmeu
126. i 130. god. n. e.
DINASTIJA ANTONINA
96. 192. god. n. e.
1674
ORBIS ROMANVS
1675
ORBIS ROMANVS
1676
ORBIS ROMANVS
1677
ORBIS ROMANVS
VLADAVINA NERVE
96. 98. god. n. e.
Nerva (8. XI. 30. 27. I. 98. god. n. e. ), vladao je od 18. IX. 96. do 25. I. 98. god. n. e. Po roenju se zvao
Marcus Cocceius Nerva, a od preuzimanja princepse asti Marcus Cocceius Nerva Caesar Augustus. Nerva je
potekao iz jedne vrlo istaknute i ugledne italske familije, i roen je u mjestu Narni (50 km Sjeverno od Rima).
Jo je njegov praddjeda bio konzul 36. god. p. n. e. i namjesnik Azije, a djed je bio konzul sufekt 21. god. n. e. i
bio je osobni prijatelj princepsa Tiberija. Njegov otac Marko Kokcej Nerva (Marcus Cocceius Nerva) je bio
konzul sufekt 40. god. n. e., a majka mu se zvala Sergia Plautilla. Majin brat Oktavije Lenas (Octavius
Laenas) je bio suprug Rubelije Base (Rubellia Bassa), praunuke Tiberija. Tako je Nerva imao i neko daleku
povezanost sa Julijevcima Klaudijevcima. Nerva je imao najmanje jednu sestru po imenu Cocceia koja se
udala za Lucija Salvija Otona, brata kratkotrajnog princepsa Otona. Nervin raniji ivot i karijera nisu u cjelosti
osvjetljeni. Prolazio je uobiajeni cursus honorum, a istakao se prilikom suzbijanja Pizonove urote iz 65. god. n.
e., radi ega je bio nagraen znaajnim unapreenima, poastima i odlikovanjima od strane Nerona. Nerva je
bio umjean kao politiar i diplomata, a i njegova literarna umijea su bila toliko znaajna da ih je veoma
cijenio i Neron. Nepoznato je kako se ponaao Nerva za vrijeme godine etiri cara, ali je sigurno morao izabrati
neku stranu u poetku graanskog rata. Prilikom razmatranja ovog pitanje, nezaobilazna je injenica da je on
bio Otonov zet. Jo iz neronijanskog doba Nerva je bio prijatelj Vespazijanu, pa je izgleda on na kraju podrao
vespazijanovce. Dunost konzula ordinarius je obnaao 71. god. n. e., to dovoljno govori o znaenju koje je
Nerva imao prilikom uspostave novog flavijevskog reima. Nerva se uvijek nalazio negdje oko samog centra
dravne vlasti i ponovo je bio konzul ordinarius (i to zajedno sa Domicijanom) 90. god. n. e. Njegov drugi
konzulat se desio nakon guenja Saturninove bune i moda je to rezultat neke elje Domicijana da se priblii
senatorskim redovima, meu kojima je Nerva nesumnjivo imao izniman ugled. I pored toga Domicijan je
nakratko 93. god. n. e. prognao Nervu iz Rima u Tarent.
Nervina uprava
Nerva je za novog princepsa izabran od strane Senata istog dana kada je Domicijan ubijen.
Za Senat to je bio znaajan trenutak, jer ovim inom ta drevna politika institucija ponovo
preuzima primat u kormilarenju dravne vlasti. Uz to je Nerva bio i bez djece, pa se nije
trebalo plaiti da bi se mogla ustanoviti nova dinastija, a izbor novog princepsa se morao
odmah izvriti, jer bi svako odlaganje moglo imati katastrofalne posljedice. Da se oklijevalo
sa izborom novog princepsa, i da Nerva to nije prihvatio, Drava bi u toku od par dana
ponovo utonula u novi graanski rat i kaos kao za vrijeme godine etiri cara. Uostalom,
Nerva je bio savren izbor i po tome to je imao veza i sa prijanjim reimom, pa je mogao
da bude dobra prenosnica prema novom sustavu. Njegova sredinska pozicija i umjerenost su
bili dobar garant da ne doe do graanskog rata radikalno suprostavljenih struja i
potencijalnih pretendenata.
Nerva je i javno poloio zakletvu da nijedan senator nee biti pogubljen dok je on princeps,
obustavio je procese po lex maiestas, oslobodio one koji su bili pritvoreni po ovoj optubi,
amnestirao one koji su bili prognani i povratio od Domicijana konfisciranu imovinu
familijama kojima je pripadala. Sa druge strane je zapoeo optuivanje i suenje
prokazivaima (delatores), koji su igrali veliku ulogu u Domicijanovo doba.
1678
ORBIS ROMANVS
1679
ORBIS ROMANVS
kao hipoteka. Na osnovi ovih dokumenata, najee je bio u pitanju posjed od 30 i 40 jugera,
dok se na posjed od 100 ili 200 jugera relativno rjee nailazilo.
Fond je popunjavan na razliite naine, tako je npr. Trajan njemu doprinio sa plijenom iz
Dakije, a kasnije je odravan zahvaljujui porezu na imovinu i filantropiji. Zamisao o
alimentacijskoj shemi nije nova. Privatne ustanove sline vrste postojale su jo u prethodnom
razdoblju. Sredinom I. st. n. e. filantrop Tit Helvije Basil je osnovao fond za pomo
siromanoj djeci Atene. Novo je bilo to to je sada alimentarni fond osnivala drava i to se
alimentacija provodi po itavoj Italiji, u relativno irokom opsegu. Za razliku od privatnih
fondova, cilj nije bila samo pomo siromanoj djeci i time direktno nastojanje na poveanju
nataliteta, nego i unapreenje sitnog i srednjeg seljatva. Sustav alimentacijskog fonda je
kasnije proiren i na provincije i postojao je skoro 200 godina, sve do Dioklecijana. Primjer
dravnog fonda su slijedili i pojedinci, kao npr. Plinije Mlai.
Kao to o to tome svjedoe predodbe na reljefima, epigrafskim natpisima i novcu, Drava je
reklamirala alimentacije kao izraz princepske dareljivosti i njegove skrbi o stanovnitvu. Ali
je to, nesumnjivo, bila palijativna mjera, koja na duge staze nije mogla zaustaviti ni
propadanje srednjeg i sitnog seljatva, ni pauperizaciju gradskog stanovnitva.
Graevinska djelatnost i financijsko stanje
Za kratkotrajne Nervine vladavine, graevinska djelatnost se orijentirala na opravke cestovne
mree i irenje mree akvadukta. Podignut je i veliki silos itnica koja se zvala Horrea
Nervae, a zavren je i mali imperijalni forum koji je zapoet jo za vrijeme Domicijana.
Poradi poveanja javne potronje, bilo je potrebno uravnoteiti javne financije. Zato je
formirana specijalna komisija od pet ljudi (Viri minuendis publicis sumptibus) koja je
drastino srezala trokove, pa su mnoge sveanosti, javna rtvovanja, igre i konjske utrke bile
ukinute, a novi prihodi su skupljani iz Domicijanovih privatnih posjeda, pa su na aukcijsku
prodaju dati brodovi, imanja pa i namjetaj, a velike koliine novca su dobivene od
Domicijanovih srebrnih i zlatnih statua.
Kriza vlasti
Meutim, Nerva se suoio i sa nezadovoljstvom vojnika, koji su osjeali da im je izmakla iz
ruku vitalna kontrola nad princepskom institucijom. Nerva je pored nagrada pretorijancima,
sa mjesta njihovog prefekta smijenio Tita Petronija Sekunda (za koga se sumnjalo da je na
neki nain bio uvuen u zavjeru protiv Domicijana) i na to mjesto postavio Kasperija Elijana
(Casperius Aelianus). Ove kompromisne mjere nisu zadovoljile pretorijance i oni su traili
ak i kanjavanje pogubljenjem Domicijanovih ubica, to je Nerva odbio. Uz to, Nervina
libertijanska politika je postupno dovela do gubljenja dravnog autoriteta, pa je Frontin
zamijetio da je Domicijanova tiranija bila bolja od Nervine anarhije. Nervina pozicija kao
princepsa postajala je sve ranjivija i poetkom 97. god. n. e. javila se i konspiracija protiv
princepsa koju je vodio senatora Kalpurnije Kras (Calpurnius Crassus). Nerva je odbio da
zavjerenike kazni smru. Situacija se dodatno uslonjavala jer nije bilo potencijalnog
1680
ORBIS ROMANVS
nasljednika, a Nerva je (zbog svoje starosti) doivljavan kao prelazno rjeenje u periodu
revolucionarne tranzicije sustava. U opticaju su bila dva kandidata i to sirijski namjesnika
Publije Kornelije Nigrin (Publius Cornelius Nigrinus) i uveni zapovjednik rajnske armije i
namjesnik Gornje Germanije Marko Ulpije Trajan. U oktobru 97. god. n. e. se desila
otvorena kontrarevolucionarna pobuna pretorijanaca pod vodstvom Kasperija. Oni su opkolili
princepsku palatu i praktino Nervu drali kao taoca. Nerva je prisiljen da preda odgovorne
za Domicijanovo ubistvo i da se jednim govorom javno ponizi. Pogubljeni su Petronije
Sekund i Partenije.
Smrt i nasljedstvo
Situacija je bila vrlo ozbiljna i tekovine prevrata i od 18. IX. 96. god. n. e. nale su se u
opasnosti da budu izbrisane. Nerva se odluio za presudni korak i kako bi uvrstio nosi
sustav i povratio dravni autoritet, on je adoptirao Trajana koji je uivao i ugled i autoritet i u
narodu i u vojsci. Vjerojatno je to uinio i po savjetima svoje neposredne suradnike okoline,
posebno Licinija Sure (Lucius Licinius Sura, panskog porijekla). Trajan je sa inom
adoptiranja dobio titulu cezera i ovlatenja tribunske moi.
Ovim potezom je Nerva pokazao politiku i mudrost, odgovornost i pronicljivost. Spaen je
novo stvoreni sustav koji e se u historiografiji nazvati dinastijom Antonina ili dobom Pet
Dobrih Careva. Njegova kratkotrajna vladavina je bila i vie nego presudna da u narednom
skoro 100-godinjem periodu Rimska drava dostigne svoj vrhunac u svim segmentima
svoga ivota i funkcioniranja. Nervina nije bio samo premosnica, nego i temelj novog doba.
Potpuno nezaslueno je njegovo djelo koje je ostvario u jednom kratkom, i vrlo turbulentnom
vremenu ostalo u zasjenku nasljednika. Za razliku od Trajana, Hadrijana, Antonina Pija i
Marka Aurelija njihov prethodnik je bio praktino sam i to na prelomnom historijskom
meau. Nije se mogao osloniti na nepouzdane institucije, vojsku u kojoj nije imao autoritet,
a oko sebe je imao prevrtljive senatore i monike koji su ekali bilo kakvu njegovu greku da
sebe promoviraju kao potencijalno nove princepse. Javne financije su bile slabe, a
institucionalna struktura nije funkcionirala na zadovoljavajui nain. Pretnja od graanskog
rata je bila vrlo oita, a desila se i jedna otvorena pobuna pretorijanaca. Uz sve to Nerva je
odmah zapoeo sa radikalnim projektom reformi u reizgradnji drave i to kao dosta star i
bolestan ovjek. I on je to sve uspio prevladati. Ali stres i stalna borba su morali uzeti svoj
danak. Ve za novu 98. god. n. e. Nerva je doivio srani udar i nakon jo jedne bolesti on je
umro u svome domu 27. I. 98. god. n. e. Senat ga je deificirao i njegov pepeo je pohranjen u
Augustov mauzolej. Njegov nasljednik Trajan je dao da se podigne hram u Nervinu ast.
Tacit je Nervinu vladavinu opisao kao zoru najsrenije ere, kada je pomijeao stvari koje su
nekada bile nepomirljive, suverenost i slobodu.
1681
ORBIS ROMANVS
VLADAVINA TRAJANA
98. 117. god. n. e.
Trajan (18. IX. 53. 9. VIII. 117. god. n. e.) vladao je od 28. I. 98. do 9. VIII. 117. god. n. e. Po roenju se zvao
Marcus Ulpius Trajanus, od adoptiranja od strane Nerve nosio je ime Caesar Marcus Ulpius Nerva Trajanus.
Kao princeps ime mu je glasilo Imperator Caesar Divi Nervae filius Nerva Trajanus Optimus Augustus
64
Germanicus Dacicus Parthicus. Trajan je roen u gradu Italica (danas u predgrau Sevilje, provincia
Baetica), u familiji doseljenika koji su se iz Italije (konkretno iz Tudera u Umbriji) u junu paniju doselili jo
u vrijeme Srednje Republike (nakon II. punskog rata). Njegovi roditelji su bili istoimeni otac (ugledni senator iz
roda Ulpijevaca i uesnik u Jevrejskom ratu kao zapovjednik X. legije Fretensis; kasnije konzul i namjesnik
Sirije i Azije) i majka Marcia. Njegova starija sestra se zvala Ulpija Marcijana (Ulpia Marciana), a neakinja
Salonina Matidija/Matidia. Trajan je vodio tipinu vojniku karijeru, pa je tako obiao dobar dio rimskog
svijeta. Dok mu je otac bio namjesnik Sirije, mladi Trajan je u periodu 76/77. god. n. e. bio legijski vojni tribun,
zazim je bio pretor kvestor, pa pretor 84. god. n. e., onda legat VII. legije Gemina i konzul 91. god. n. e. On je u
Rim je doveo i uvenog arhitektu Apolodora iz Damaska oko 91. god. n. e. Kao zapovjednik rajnske armije
istakao se u borbama na ovoj granici. Po Historia Augusta Trajanu je vijest o njegovoj adopciji donio zemljak
Hadrijan. im je adoptiran i time predestiran za nasljednika, Trajan nije gubio vrijeme na konsolidaciji uprave i
pozvao je istaknute pretorijanske buntovnike u Gornju Germaniju, pod izlikom dobivanja unapreenja. Umjesto
oekivanog promaknua, oni su bili pogubljeni.
64
Grad Italika je bio osnovan 206. god. p. n. e., od strane Publija Kornelija Scipiona Afrikanca Starijeg, kako bi
se u njega naselili rimsko italski vojnici ranjeni u bici od Ilipa, gdje su Kartaginjani doivjeli teak poraz.
1682
ORBIS ROMANVS
1683
ORBIS ROMANVS
1684
ORBIS ROMANVS
poslao Domicijan. Granica na donjem Dunavu je mogla vrlo lako da se probije, a onda bi
takva situacija izazvala lananu reakciju irom dunavske, pa i europske granice Drave.
Decebal je stupio i u pregovore sa partskim kraljem o zajednikim akcijama, i uslijed toga su
i istone provincije Drave mogle doi u opasnost. Uz sve to, mirvoni ugovor koji je
Domicijan sklopio sa Decebalom smatrao se sramnim po Dravu i njene interese, i njegova
revizija je isto bila jedan od motiva za novi rat. Iako je Decebal odravao postugnuti mir sa
Domicijanom, situacija na donjodunavskoj granici je jo uvijek bila vrlo rovita. Decebalova
Dakija je ustvari postajala sve monija, ponajvie i zbog realizacije stavki iz ranijeg
mirovnog sporazuma.
Trajan je 101. god. n. e. pokrenuo novi rat na Dakiju. Da je on ozbiljno shvatao rat sa
Daanima, dokazuje da je povukao znatne trupa sa drugih dijelova granice, ak i onih koje
nisu bile ba stabilne.
U martu 101. god. n. e. Trajan je krenuo na Dunav, vodei sa sobom i veliku pratnju, ukljuujui i suprugu
Plotinu, neakinju Marcijanu i roaka Hadrijana. Glavni njegovi suradnici u predstojeem ratu su bili Licinije
Sura (bliskog prijatelja), Lucije Kvijet, Kvint Marcije Turbon (Quintus Marcius Turbo; porijeklom iz grkog
Epidaurusa), Aul Kornelije Palma Frontonian (Aulus Cornelius Palma Frontonianus; rodom iz etrurskog
Volsinija). Rije je o osobama koje su do kraja Trajanovog ivota ostale uz njega, obnaajui odgovorne i bitne
vojne i upravne dunosti.
1685
ORBIS ROMANVS
1.
4.
2.
3.
5.
6.
1686
ORBIS ROMANVS
7.
8.
10.
11.
13.
9.
12.
14.
15. .
1687
ORBIS ROMANVS
16.
17.
18.
19.
20.
21.
5. Rimski legionar u ianoj koulji i sa kopljem protiv dakog ratnika.
6. Barbarska (daka, germanska ili sarmatska) familija u kolima sa etiri toka.
7. Rimski vojnik sa germanskim zarobljenikom.
10. Vojnici, van obavezne dunosti, na maru.
14. Rimski vojnik sa ljemom i u punom oklopu protiv dakih ratnika.
15. Legionar u ianoj koulji protiv dakog ratnika. Prikazan ranjenik je German, jer nosi karakteristini
svebski (vapski) vor/punu na svojoj kosi (na desnoj strani glavi). Moda je rije o pripadniku naroda Bura.
Ova metopa ukazuje da se Trajan za vrijeme dakih ratova sukobljavao i sa germanskim zajednicama, koje su
moda djelovale kao daki saveznici.
18. Metopa prikazuje princepsa Trajana i njegovog jednog zapovjednika.
19. 21. Metope prikazuju dake, germanske i sarmatske zarobljenike.
1688
ORBIS ROMANVS
Kako bi se prebacila armija preko Dunava, izgraen je veliki kameni most koji je
premoavao ovu veliku europsku rijeku. Ovaj Trajanov most je dizajniran od strane
Apolodora iz Damaska i vjerojatno je bio najvei u tome vremenu. Sa gornjomezijske strane
most je poinjao u blizini dananjeg sela Kostol kod Kladova, a na dakoj strani je zavravao
kod dananjeg Drobeta - Turn Severina. Na mezijskoj strani se nalazilo i naselje Pontes.
Apolodor je ustvari odredio da se dok traje gradnje, tok Dunava skrene u jedan rukavac.
Tako je veina stubova mosta bila izgraeni na suhom. Most je bio dugaak 1097,5 m., sa
1689
ORBIS ROMANVS
lukovima iznad vode imao je 20 stubova. Temelji stubova i portali bili su od veoma tvrdog
cementa napravljenog od ljunka utisnutog u malter, iznad toga su postavljeni redovi opeke,
a stubovi su imali jezgro od maltera, oko kojeg su se nalazile tesanice i opeke. Primjenom
popreno i uzduno postavljenim drvenim gredama koje su prolazile kroz jezgro postignuta
je vea vrstina mosta. Trajanov most na Dunavu (sa segmentiranim lukovima) je skoro 1000
godina vaio za najdui most ikada sagraen, i to u rekordnom roku od 103. do 105. god. n.
e. Njegov izgled je uklesan na Trajanovom stubu u Rimu. Most je sruen po nareenju cara
Aurelijana oko 170 godina kasnije, iako neka vrela navode da je most poruen 20 godina
nakon izgradnje po nareenju Hadrijana. Ova druga opcija je manje vjerojatna. Ostaci mosta
na obje strane Dunava su i danas vidljivi. Kako bi se olakala plovidba uz erdap, prokopan
je i kanal kako bi se rijeio problem katarakte kod dananjeg Sipa i podvodnog stijenja. I o
tome svjedoi jedan epigrafski spomenik.
Apolodor je bio glavni Trajanov arhitekta i inenjer i pored mosta na Dunavu on je dizajnirao
i Trajanov Forum, Trajanov stup i Trajanove trijumfalne kapije u Beneventu i Ankoni, uz
neke manje projekte. Njemu se pripisuje da je bio i arhitekt Panteona, te da je bio graditelj
mosta Alcntara u paniji. Apolodor je i vodio dovrenje Odeona koji je zapoeo da se gradi
za Domicijana na Marsovom polju. Vjerojatno je Apolodor bio zasluan i za heksagonalnu
luku u Portusu. Apolodor je bio isuvie arogantan, i to ga je kotalo glave. On je jednom
prilikom uvrijedio i ismijao Hadrijana, odnosno neke njegove arhitektonske i umjetnike
ideje. Nakon to je Hadrijan doao na vlast, Apolodor je prvo prognan, a zatim pogubljen na
osnovi neke izmiljene optube. Po Kasiju Dionu Hadrijan je bio i ljut zbog Apolodorove
detaljne revizije planova za izgradnju hrama Venere i Rome, koju je ovaj uradio nakon to je
postao princeps. Apolodor je napisao jedno djelo o opsadnim mainama ().
Trajanov forum je kronoloki bio posljednji od carskih foruma u Gradu. Fasti Ostienses govore da je ovaj
forum posveen 112. god. n. e. Dok se gradio forum, paralelno su se radili i drugi graevinski projekti, kao to
Trajanova trnica, restauiran je julijevski forum (gdje je izgraena Basilica Argentaria) i hram Venere
Roditeljke. Na sjeveru Trajanovog foruma je podignuta Basilica Ulpia, koja je uskoro postala najvanija
bazilika. Sa njenom izgradnjom vei dio politikog ivota Grada se pomjerio sa Foruma na Trajanov forum sve
dok igradnje basilike Maksencija i Konstantina na Forumu. Sjeverno od ove velike bazilike bio je manji trg sa
hramo posveenom boanskom Trajanu. Na ovom forumu su bile i dvije biblioteke i to jedna sa djelima na
latinskom, a druga sa djelima na grkom. Izmeu ovih biblioteka je bio Trajanov stup.
1690
ORBIS ROMANVS
izgubljene teritoriju i novanu nadoknadu za ranije ratne trokove. Longin je kasnije izvrio
samoubistvo, ispivi otrov.
Trajan je morao osobno predvoditi novu ofanzivnu akciju na Dakiju, ali ovaj sa ciljem njene
konane i totalne pacifikacije, odnosno unitenja dake kraljevine. Skupila se na dunavskoj
granici ponovo brojna i mona armija, kako bi se ubrzao prodor u unutranjost izgraen je jo
jedan most preko Dunava. U Dakiju se prodrlo u tri glavne kolone. Daani su nastavili
pruati estok otpor, i legijsko auksilijarne trupe su trpile velike gubitke. Ali je napad bio
neumoljiv i padala je utvrda za utvrdom. I poetkom ljeta 106. god. n. e. Trajanova armija
(II. Adiutrix, IV. Flavia Felix, detamani VI. Ferrata, mnogobrojne auksilijarne jedinice)
napala Sarmizegetusu. Prvi napad su branioci odbili, ali su napadai prekinuli opskrbu vode
dakoj prijestolnici. Sarmizegetusa je na kraju osvojena i spaljena do temelja. Decebal je sa
mnogim svojim sljedbenicima uspio pobjei prema istoku, ali ga je presrela rimska konjica.
Kako bi izbjegao da bude zarobljen i proveden u trijumfu ulicama Rima, Decebal je izvrio
samoubisto. Decebal je prvo pobjegao a onda je izvrio samoubistvo.
Na jednom pronaenom epigrafskom spomeniku (nadgrobna stela) Tiberija Klaudija Maksima (Tiberius
Claudius Maximus), pronaenom na lokalitetu Gramini u Grkoj, navodi se da je ovaj konjanik izvia VII.
legije C.P.F., zarobio Decebala koji je onda izvrio samoubistvo. Klaudije Maksim je onda Decebalovu glavu i
desnu ruku odnio Trajanu, za to je bio nagraen osobno od princepsa.
Zahvaljujui izdaji Bicilisa, povjerenika Decebala, Rimljani su nali i golemo blago koje je
Decebal dao da se skloni u koritu rijeke Sargesia. Ovo blago se sastojalo od enormnih
koliina istog zlata i srebra. Posljednji znaajniji daki otpor je skren u bici kod
Porolissuma. Rimsko osvajanje iz 105. 106. god. n. e. je bilo izrazito brutalno i temeljito.
Gubici Daana su bili enormni, mnoga njihova naselja su sravnjena sa zemljom a blaga
zemlja opljakana. Trajan je tako iz nje odnio ak 165 tona zlata i 330 tona srebra. Iz Dakije
je odveden i veliki broj robova. IV. legija Flavia Felix je ostavljena kao garnizon u
razruenoj Sarmizegetusi. Trajan nije usliio molbu Jaziga da im vrati podruje koje im je
Decebal bio oteo.
Dakija je pretvorena u prvu rimsku transdanubijsku provinciju sa prijestolnicom koja se zvala
Colonia Ulpia Traiana Dacica Augusta Sarmizegetuza, nekih 40-tak km od stare
Sarmizegetuse. Senat je osnovanje ovoga grada dao ovjekovjeiti kovanjem sestercija koji je
posveem najboljem princepsu (optimus princeps). Tako je rimski svijet doao u posjed
jedne veoma bogate zemlje ne samo u rudama (zlato, srebro i eljezo), nego i u mnogim
drugim resursima (drvo, itarice, sol, voe, stoka...itd...). Nakon Trajanove smrti, njegov
nasljednik Hadrijan je dao da se 119. god. n. e. izvri podjela dake provincije na dvije
provincije i to na Dacia Superior i Dacia Inferior. Podjela na tri provincije (Dacia
Porolissensis, Dacia Apulensis i Dacia Malvensis) izvrena je (moda cc 158. god. n. e.) za
vrijeme Antonina Pija. Za vrijeme markomanskih ratova, vojni i sudski poslovi su bili
ujedinjeni pod jednom osobom, sa drugom dvojicom senatorskog ranga (legati legionis) kao
njemu podreenim. Tada je Dakija zvana provincija Tri Dakije (tres Daci). Za vrijeme
markomanskih ratova u doba Marka Aurelija Dakija je predstavljala prvu borbenu liniju.
1691
ORBIS ROMANVS
Iako je Dakija pretvorena u provinciju, to nije znailo da su se u njenim okvirima nale sve dake zajednice.
Odreene oblasti i dake zajednice sjeverno od Dunava (npr. na sjevernim Karpatima i u Moldaviji) su ostale
nezavisne i predstavljale su stalnog suparnika na granici. Najuveniji su Kostoboci (Costoboci) i Karpi (Carpi
ili Carpiani; i njihovo ime je povezano sa imenom Karpata), a vrijedi spomenuti i Kalipize. Uz njih sve se jae
osjealo i prisustvo sarmatskih zajednica (Jazigi, Roksolani) te germanskih i preostalih keltskih naroda na tome
podruje. Radi toga je zapoelo i snano utvrivanje granica, sa kastelima, rovovima, usjecima i nasipima.
Rat 105. 106. god. n. e. imao je znaajan efekt po historiju sjeveroistonog Balkana, i
praktino je predestinirao sadanju etniku i kulturoloku sliku na ovom podruju. Kako bi se
brzo obnovio ivot u Dakiji, ovaj put kao rimskoj zemlji, zapoeo je opseni projekat
kolonizacije i doseljavanja (posebno sa Balkana i Male Azije). Poto je sredinjoj vlasti u
Rimu posebno stalo da se to je mogue bre zapone sa eksploatacijom rudnika (posebno u
zoni Alburnus Maior) sa ilirskih prostora se doselio znatan broj rudara, ali i osoba drugih
zanimanja. itava sela su sainjena od ovih kolonista iz provincije Dalmacije, npr. kao selo
Pirusta. I znaajan broj veterana je naseljen u Dakiji. Doseljenici, ak i ako nisu imali status
rimskog graanina i nisu jo govorili latinskim ili nekom njegovom izvedenicom kao
maternjim, ipak su inom kolonizacije gubili vezu sa svojim korijenjem i u tuoj zemlji bili
su znatno podloniji procesu romanizacije. To je onda moralo imati efekta i na dake
starosjedioce, iako su se oni sporadino u narednom periodu znali i pobuniti, kao npr. 117.
god. n. e. I starosjedilako i doseljeno stanovnito se ubrzano mijealo i simbiostiki uvezalo
u jednu etniku i kulturnu zajednicu koja je danas poznata pod rumunskim imenom
(Romania = zemlja Rimljana). I u modernom folkloru Rumunije se na neki nain pamti
Trajanov rat sa narodom sa planina. Inae Trajan je upravo zbog ovog rata sa Daanima,
ostao zabiljeen u narodnom folkloru ne samo romanskih (vlako - rumunskih) govornika,
nego ak i kod slavenskih govornika na Balkanu. Tako se on pojavljuje u nizu pria,
ukljuujui i onu uvenu o caru Trojanu.
Nakon pretvaranja Dakije u provinciju, dunavska granica od Vindobone do Crnog mora je bila uvrena sa
nizom utvrda i kastela. Bilo je devet legijskih tabora : Vindobona, Karnuntum i Brigecij u Gornjoj Panoniji,
Akvinkum u Donjoj Panoniji, Singidunum i Viminacium u Gornjoj Meziji, Nove, Durostorum i Troesmis u
Donjoj Meziji.
Trajan je napisao i izvjetaj o dakim ratovima, ali je on naalost nestao.
Trajanov stup
U znak pobjede nad Daanima, Trajan je dao da se u periodu 106. - 113. god. n. e. izgradi
Trajanov Stup na Trajanovom forumu u Rimu, koji predstavlja ilustrativno svjedoanstvo o
osvajanju Dakije. Stup je visok 29,78 metara, i od baze do vrha je oslikan nizom narativnih,
plitkih reljefa koji u spiralne trake obavijaju stup prikazuju pobjedonosni rat protiv Daana.
Na pretrpanom reljefu postignuta je zavidna karakterizacija, ak i portretnost lica, bogata igra
svjetlosti i sjene i mnogostruki prostorni planovi. Unutar stupa nalazi se stubite, a na vrhu
stubita se nalazila skulptura Trajana. Ukupna duina reljefnih prikaza je preko 190 m., sa
vie od 2500 figura. Spiralni tok trake omoguuje kronoloki kontinuitet prikaza koji se
nikako drukije ne bi mogao postii. U njegovoj bazi je izgraena cela (svetite) za zlatnu
1692
ORBIS ROMANVS
urnu hranite careva pepela, a na vrhu stupa krunitu, uzdignut pozlaen carev kip
(izgubljen u srednjem vijeku, a onda je 4. XII. 1587. god. zamijenjen skulpturom sv. Petra).
Iako se gornje scene ne mogu vidjeti iz podnoja stupa, bile su vidljive s balkona zgrada koje
su polukruno okruivale stup. Reljefni friz pripovijeda o dva Trajanova rata s Daanima
koje meusobno odvaja lik boice Nike (boice pobjede) koja cijeli dogaaj zapisuje na tit.
Ratni su prizori izraeni realistiki, pa su svi likovi pomno karakterizirani, a neke scene i
krajnje naturalizirane (npr. sjea glava poraenih, progon stanovnitva i dr.), to objektivni
izraz i epsku viziju stapaju u jedinstvo.
1693
ORBIS ROMANVS
1694
ORBIS ROMANVS
1695
ORBIS ROMANVS
1696
ORBIS ROMANVS
1697
ORBIS ROMANVS
1698
ORBIS ROMANVS
1699
ORBIS ROMANVS
1700
ORBIS ROMANVS
stizali karavani iz june Arabije, ali se njeno ekonomsko znaanje postupno smanjivalo.
Preko zaliva Akabe se odvijala trgovina sa Indijom. Kako bi se uvrstila veza sa ovom
arabijskom provincijom i njenim trgovinskim znaenjem, uvren je put od Akabe do
Damaska. Prvi namjesnik je bio Gaj Klaudije Sever (Caius Claudius Severus), koji je i
zasluan za izgradnju puta od Akabe, preko Petre do Bostre.
Nabatejsko kraljevstvo je bilo potinjena saveznika, arapska dravica na istonoj granici. Malichus/Malik II.
() , otac Rabbela II. je vladao do 40. do 70. god. n. e. Za njegove vladavine kraljevstvo je slabilo jer su se
trgovaki putevi pomjerili na egipatske crnomorske luke. Malik II. je suraivao sa Rimljanima u guenju
jevrejske pobune, poslavi 5000 konjanika i 1000 pjeadinaca. Malik II. je izgubio kontrolu nad Damaskom,
koji je preao pod direktnu rimsku vlast. Njegova supruga Shaqilath je imala znaajnu ulogu u kraljevini i bila
je regent svome sinu Rabbelu II. Kasnije je i Rabbelova sestra Gamilath imala znaajnu ulogu u dravici.
Formalni nasljednik Rabbela II. je bio Malik III.
1701
ORBIS ROMANVS
Obnovljen je 113. god. n. e. i Venerin hram na Cezarovom forumu. Po Kasiju Dionu Trajan
je dao da se i grade biblioteke, te da se u potpunosti izravna Forum. Nove zgrade koje su
podizane u Rimu su izazivale divljenje svojom grandioznou istovremeno se odlikovale
skladom i simetrijom svojih dijelova. U Ostiji su nastavljeni radovi na proirenju luke i ona
je pretvorena u veliko pristanite. Trajanove trijumfalne kapije su izgraene i u Leptis Magni
u Tripolitaniji i Meridi. I njegova rodna panija je iskusila nove i znaajne graevinske
projekte. U Egiptu je ponovo izgraen kanal izmeu Nila i Crvenog mora, pod nazivom
Fossa Traiana.
Daki plijen je u djelimino omoguio financiranje ovako ambiciozne izgradnje. A kako bi se
dolo do vie gotovog novca, izvrena je devalvacija. Tako je udio srebra u denarima
smanjen sa 93,5 % na 89 % (odnosno sa 3,04 g. na 2,88 g.). Trajan je prilino unapredio
alimentacijski fond i shemu njegovog funkcioniranja. Osim toga, Trajan je izdao naredbu
kojom je obvezao svakog senatora da jednu treinu svoje imovine uloi u italsku zemlju. Ova
mjera imala je za cilj poveanje vrijednosti italskog zemljita. Kako bi osnaio italsko
seljatvo, stanovnitvo nekih italskih gradova popunjeno je naseljavanjem veterana.
Od vremena Nerve i Trajna carska je vlast nastojala staviti pod svoj nadzor gradsku upravu,
regulirati municipalne financije. To je obavljano putem provincijskih namjesnika, a osim
toga u gradove su upuivani posebni inovnici, gradski kuratori (curatores rerum
publicarum), kojima su povjeravane revizije i sanacije lokalnih financija. Pod Trajanom vee
znaenje nego prije dobio je pretorijanski prefekt pretorija, koji je u odreenom pogledu bio
po svom znaenju drugi ovjek u dravi, odmah iza princepsa i to ne samo u vojnim
pitanjima. Trajan se oslanjao i na vitezove, pa su otvoreni i novi prokuratorski poloaji koje
oni obnaaju. Tako su se u rukama vitezova nalazili procurator a rationibus
(upravnik/naelnik fiska), procurator patrimonii (upravnik carskih imanja) i procurator
monetae (upravnik kovnica novca). Ta vrijeme Trajanove vladavine vitezovi su razvrstani u
tri grupe, a na osnovi visine godinjeg prihoda i to : ducenariji (vie od 200 000 sestercija),
centenariji (vie od 100 000 sestercija) i seksagenariji (vie od 60 000 sestercija).
Trajan je vodio i blagu politiku prema kranima, koji se konano prepoznavaju kao zasebni
abrahamistiki ogranak, a ne vie judejska sekta. Tako je Plinije Mlai u svojim pismima
traio savjet vezano za postupak prema ve brojnoj maloazijskoj kranskoj zajednici. Plinije
Mlai je kanjavao samo one koji su odbijali da prinose rtve u okviru kulta cara (to se
smatralo veleizdajom) a ostali su ostavljani na miru. Trajan je odobrio ove mjere, a i sam je
smatrao da anonimne optube ne bi trebalo uzimati u razmatranje. Znai rani krani bi bili
na udaru zakona po optubi za veleizdaju, a ne zbog svojih vjerovanja.
Pohod prema Perzijskom zalivu (113. 117. god. n. e.)
Nakon to je rijeena neuralgina taka na donjem Dunavu, konsolidirana uprava imperija,
panja Trajana se okrenula prema istonoj granici i arsakidskom Iranu. Skoro polustoljetni
mir izmeu rimskog i iranskog svijeta, koji je ustanovljen za Nerona, pribliavao se kraju.
Iranom je tada vladao Osroes/Hozroje I. (vl. 105. 116. i 117. 129. god. n. e.), koji je
1702
ORBIS ROMANVS
naslijedio svoga brata Pakora II. Njegov rival je bio Vologases III., koji je uporite imao na
istoku kraljevine (od 105. do 147. god. n. e.) i koji je bio pretendent na kraljevsku vlast.
Naravno, povod za novi rat je opet bila Jermenija, jer je arsakidski kralj Osroes I. poremetio
labavu ravnoteu moi i utjecaja izvrivi 110. god. n. e. invaziju ove zemlje, protjeravi
njenog kralja Tiridata i postavivi za novog kralja prvo svoga neaka Eksedaresa, a zatim i
brata Parthamasirisa. Ova deavanja su bila u potpunosti neprihvatljiva za Rim. Moda je
Trajan samo to iskoristio za povod, a da su uzroci monumentalnog pohoda bili ekonomske
prirode, odnosno da se stavi pod punu kontrolu trgovina sa Indijom i dalekim Istokom.
Trajan, kao vojnik, je razumljivo elio i da uzdigne svoju slavu, u stilu Aleksandra Velikog,
porazivi Iran. inilo se da nastupa vrijeme konanog obrauna. Rim je raunao i na
saveznitvo Bosporske kraljevine, Sarmata i Kolhiana.
Trajan je na istok krenuo iz Rima 27. X. 113. god. n. e. Trajan nije izabrao put preko Male Azije, nego je preko
Atene plovio do Antiohije, odakle se uputio prvo prema Arsamosati (koju je zauzeo bez borbe), a zatim prema
Satali gdje je saekao pojaanja iz balkansko podunavske armije i Kapadokije.
1703
ORBIS ROMANVS
drevne Asirije) sa glavnim gradom Arbelom (danas Arbil u Iraku). Za vrijeme Trajanovog istonog pohoda,
njom je vladao kralj Meharaspes, koji je pruio otpor rimskoj vojsci. Meharaspesu je pomagao i kralj Manu, ali
je njegova pomo bila u potpunosti unitena od Rimljana. Tu se nalazila i mala dravica Singara, koju je su
Rimljani takoe tada okupirali. Na vanom stratekom poloaju u sjevernom Iraku se nalazilo i arapsko
kraljevstvo Araba, sa prijestolnicom u Hatri.
Po Kasiju Dionu nakon zauzimanja Jermenije, potinjeni su mnogi kraljevi. Oni koji su se potinili
dobrovoljno, Trajan je tretirao kao prijatelje/saveznike, dok je druge potinio bez veih problema.
Poetkom 116. god. n. e. nastavljen je pohod i prema sredinjoj i junoj Mesopotamiji. Jedan
dio armije je preao rijeku Tigris u pokrajinu Adijabene, a drugi je slijedila tok iste rijeke
prema jugu zauzimajui Babilon. Sam Trajan je sa dijelom trupa plovio nizvodno Eufratom,
zatim je naredio da se flota prebaci, preko kopnenog puta, na Tigris. I Trajanove trupe su
stigle do srca Meurjeja, i to do tadanjih metropola blizanaca Seleukije na desnoj
strani rijeke Tigris i Ktesifona na lijevoj strani iste rijeke. Ubrzo je zauzeta mesopotamijska
Seleukija, a onda je osvojena i arsakidsko partsko iranska prijestolnica Ktesifon. Tu je
Trajan ponovo pozdravljen kao imperator i dodijeljen mu je poasni nadimak Partski
(Parthicus). Senat mu je dodijelio i pravo da slavi/odrava onoliko trijumfa koliko to eli.
Trajanove trupe sada su krenule i dalje prema Perzijskom zalivu (Erythraean more po Kasiju
Dionu), usput primajui u podanitvo lokalne vladare (kao npr. Athambelusa). Kasije Dion
navodi da je Trajan, kada je u Perzijskom zalivu vidio brod koji plovi prema Indiji, rekao :
Da sam mlai, ja bih takoer sigurno preplovio u Indiju. On je tada i dosta razmiljao o
Indiji, smatrajui Aleksandra sretnim ovjekom (jer je doao do Indije). Od novozauzetog
podruja su stvorene nove dvije provincije i to Asirija (koja je izgleda zauzimala teritoriju
Adijabene) i Mesopotamija (vei dio Meurjeja).
1704
ORBIS ROMANVS
Dok je plovio prema Perzijskom zalivu i vraao se na sjever, dolo je do velike pobune protiv
okupacijske rimske sile. Mnogi garnizoni su bili uniteni ili protjerani. Ustanici su oslobodili
i niz gradova koje su Rimljani ranije okupirali. Trajan je za to saznao kada je stigao u
Babilon, gdje je namjeravao da izvri rtvovanje sjenima Aleksandra i to u domu gdje je ovaj
veliki makedonski kralj umro 323. god. p. n. e. U ustanku su se posebno istakli Osroesov brat
Mitridat IV. i neak (Mitridatov sin) Sanatrukes II. Rat u Mespotamiji i Iranu se tako
nastavio. Trajan je na buntovnike poslao zapovjednike Lucija Kvijeta i Maksima. Dok je
Maksim poraen i ubijen, Kvijet je izvojevao velike uspjehe. Njegove jedinice su povratile
Nisibis, zauzele i spalile Edesu. Zapovjednici Erucije Klar (Erucius Clarus) i Julije
Aleksandar (Iulius Alexander) su zauzeli mespotamijsku Seleukiju, koja je bila spaljena.
Suoen sa pobunom, Trajan je promijenio koncepciju i umjesto da anektira kompletno
podruje Meurjeja, odlueno je da se na partski tron postavi marionetski vladar. Tako je u
Ktesifonu Osroes I. i formalno svrgnut, a umjesto njega je za puppit (marionetskog) kralja
postavljen Parthamaspates (Osroesov sin, koji je jo prije rata prebjegao Rimljanima i pratio
je Trajana na pohodu), kome je Trajan osobno stavio dijademu na glavu. Rimljani su u ovom
ratu porazili Irance, a njihove trupe su prele planinski lanac Kuzistan i zadnjih mjeseci 116.
god. n. e. zauzele grad Suzu, u samom sredite stare Persije. Nikada ranije, a ni poslije
rimska vojska nee prodrijeti tako duboko prema istoku.
Nakon toga, Trajan je krenuo na sjever, gdje je grad Hatra jo uvijek pruao estok otpor.
Opsadi Hatre u ljeto 117. god. n. e. je osobno prisustvovao Trajan, i tom prilikom zamalo
nije poginuo. Opsada Hatre se pretvorila u iscrpljivanje po trupe koje su je opsjedale i na
kraju se odustalo od pokuaja zauzimanja ovog arapskog grada.
Nakon povlaenja glavnine rimskih trupa i smrti Trajana, Osroes I. je lako porazio
Parthamaspatesa, povrativi vlast u Iranu i Mespotamiji. Trajanov nasljednik Hadrijan je
odustao od uspostave provincijskog sustava u Jermeniji, Mesopotamiji i Asiriji, i priznao je
Osroesu I. vlast u Mesopotamiji i Iranu. Ujedno mu je vratio i njegovu kerku koju je zarobio
Trajan. Osroesa I. je naslijedio brat Mitridat IV., koji je nastavio videcenijsku borbu protiv
Vologasesa III. Rimska invazija je bila prilino olakala poziciju Vologasesa III. Nakon
smrti Vologasesa III. Iran je ponovo ujedinio Vologases IV. (vl. 147. 191. god. n. e.), sin
Mitridata IV.
Nova pobuna Jevreja (Kitos rat 115. 117. god. n. e.)
Kraj Trajanove vladavine je obiljeila i nova jevrejska pobuna. Radi pobuna u sjevernoj
Mesopotamiji i meu jevrejskim zajednicama Trajan je morao da povue dobar dio trupa sa
juga kako bi se te pobune uguile. Komandu da ugui pobunu je dobio Lucije Kvijet (Lusius
Quietus), koji je 116. god. n. e. uspio da sa svojim jedinicama povrati Nisibis i Edesu iz ruku
pobunjenika koji su ih privremeno zauzeli.
Lucije Kvijet je bio berberskog porijekla iz Mauritanije. Njegov otac je kao lokalni poglavica bio na strani
Rimljana za vrijeme Maurskog rata od 40. do 44. god. n. e., za to je nagraen rimskim graanstvom. Kvijet je
imao uobiajenu vojnu karijeru, i sluio je kao oficir u konjici. Domicijan ga je nagradio vitekim statusom,
1705
ORBIS ROMANVS
iako ga je neto kasnije stavio u nemilost pa je bio odstranjen iz vojske. Nakon kratkog zatija u karijeri,
Kvijetov uspon je ponovo zapoeo sa dolaskom Trajana na vlast. Ponovo je postao vii oficir maursko
berberske auksilijarne konjice (iji se prikaz moe vidjeti i na Trajanovom stupu). Nakon dakih ratova, Kvijet
je postao senator. Kvijetova sljedea sluba je bila u pohodu na Mesopotamiju i Iran, gdje je pokazao
izvanredna strateka umijea. Nakon to je uguio pobunu u Mesopotamiji zakljuno sa 116. god. n. e., Kvijet je
postao i namjesnik Judeje. Njegova karijera na najbolji nain pokazuje otvorenost rimskog drutva, jer je sin
lokalnog maurskog, berberskog poglavice zahvaljujui svojim sposobnostima postao rimski senator. Po nainu
svoga uzdizanja na politiko vojnoj hijerarhijskoj ljestvici tadanje Rimske drave Kvijet uope nije bio
iznimka niti neka sluajnost.ak bi se moglo rei da je tadanji sustav uveo kao pravilu da pojedinci napreduju
poradi svojih sposobnosti i lojalnosti, bez obzira na porijeklo i drutveni rang.
Nova jevrejska pobuna je u hebrejskoj tradiciji poznata kao Kitos rat, prema iskrivljenom
imenu Kvijeta ( ili ) . Za razliku od prethodnog rata iz 66. 73. god. n.
e., koji je poglavito orijentiran na Judeju, Galileju i Samariju, ovaj je prvo izbio i najsnanije
se izrazio u jevrejskoj dijaspori, nego u njihovoj domovini.
Unitenje II. Hrama nije uope smirilo situaciju i odnose jevrejskih zajednica na Levantu i
istonom Mediteranu sa svojim susjedima. Meusobna surevnjivost, pa i mrnja su i nadalje
ostali vrlo izraeni. Tenzije su ponovo sve vie rasle, a ekstremizam u jevrejskim
zajednicama je postajao ponovo veoma izraen. Jevreje je na ustanak potaknula injenica da
je Trajan u svoj pohod na Meureje i Iran ukljuio brojan legijski i auksilijarni sastav. To je
kao posljedicu imalo reduciranje garnizona i znatno umanjivanje njihove snage u istonim
provincijama. Ustanak je prvo izbio u Kirenajci, gdje je jevrejske ustanike predvodio izvjesni
Lukuas ili Andreas (koji se vjerojatno proglasio za mesiju). Rimska provincijska vlast, te
lokalno rimsko, grko i berbersko (libijsko) stanovnitvo su bili u potpunosti iznenaeni
ustankom i nisu bili spremni da adekvatno odgovore na udar jevrejskih ustanika.
Pobunjenici su zagospodarili provincijom, unitavali i ubijali sve ono to je bilo nejevrejsko,
a nalo im se na putu. Razaranje je dostiglo katastrofine razmjere, uniteni su ne samo
mnogi hramovi, nego i sve ono to je pobunjene Jevreje (opijene fundamentalistikim
fanatizmom) podsjealo na neku drugaiju kulturu i civilizaciju, pa su tako razoreni i
Caesareum, bazilika pa i javna kupatila. Pokolji nejevrejskog stanovnitva su dostigli
razmjere genocida, a naini ubijanja i monstruoznost muenja i sadistikog iivljavanja nad
nevinim civilima su dostigli neviene razmjere i za ljudski razum nepojmljive oblike. Po
Kasiju Dionu, ubijeno je 220 000 ljudi. Orozije, piui 300 godina kasnije, navodi da je
itava provincija toliko bila depopulirana, da je Hadrijan morao slati nove koloniste kako bi
se obnovio ivot u Kirenajci.
Jevrejski ustanici iz Kirenajke su tada krenuli prema Egiptu, uli u Aleksandriju, palili i
unitavali na sve strane. Hramovi i grob Pompeja su bili razoreni. Marko Rutilije Lupus
(Marcus Rutilius Lupus), tadanji namjesnik Egipta je uspio da kako tako konsolidira
situaciju, ali je ipak morao pozvati snana pojaanja. Trajan je poslao protiv ovih ustanika
trupe pod vodstvom pretorijanskog prefekta Kvinta Marcija Turba (Quintus Marcius Turbo).
Zahvaljujui ovom pojaanju i dobroj komandi Marcija Turba Egipat i Kirenajka su
osloboene, a ustanici pacifizirani do jeseni 117. god. n. e. Lukuas je pobjegao u Judeju.
1706
ORBIS ROMANVS
Zanimljivo je da je Lupus zatitio onaj dio aleksandrijskih Jevreja koji se nije pobunio, kako
ne bi bili izloeni osveti. Tako je Lupus uz graevinsku djelatnost u Egiptu te svoju znaajnu
proizvodnju cigli u Rimu i Italiji, svoje ime ovjekovjeio tako to nije dozvolio da osvetniki
bijes bude ispoljen na onima koji nisu krivi.
Na Kipru je jevrejske ustanike predvodio izvjesni Artemion. I ovaj otok su zauzeli
pobunjenici i priredili krvavu orgiju nad nejevrejskom populacijom. U tom genocidu je
ubijeno 240 000 ljudi (poglavito heleniziranog stanovnita). Ipak je bila dovoljna mala
rimska vojska da oslobodi Kipar. Nakon to je u potpunosti uguen ustanak, doneseni su
zakoni po kojima je zabranjeno Jevrejima da borave na ovom otoku, pod prijetnjom smrti.
Lanana reakcija se proirila i na Mesopotamiju. Koristei tradicionalno tolerantnu politiku
iranskih vladara, u mnogim mesopotamskim gradovima (Nisibis, Edesa, Seleukija, Arbela)
su ivjele brojne i snane jevrejske zajednice. Trajanove trupe su brzo zauzele ove gradove i
nastavile su prodirati prema jugu. Dok se Trajan sa glavninom armije nalazio u prostoru oko
Perzijskog zaliva, u sjevernoj Mesopotamiji je izbio ustanak u kome su veliki doprinos dali
tamo naseljeni Jevreji. Ipak ustanak je propao, a rimske trupe su ponovo zauzele Nisibis,
Edesu i Seleukiju.
Pobuna je izbila i u Judeji, a na njih je krenuo Lucije Kvijet koji je uguio jevrejske pobune u
sjevernoj Mesopotamiji. Postavljena je opsada grada Luda, gdje su se okupili pobunjeni
Jevreji pod vodstvom brae Julijan i Papa. Ubrzo je zauzet Lud, a uslijedila je osveta i
ubijanje mnogih Jevreja. Pap i Julijan su bili pogubljeni.
Privatni ivot Trajana
Trajan je bio oenjen sa Pompejom Plotinom (umrla 121/122. god. n. e.). Pompeja je roena
u panskom gradu Tejada la Vieja (Escacena del Campo). Njeni roditelji su bili Lucije
Pompeius (Lucius Pompeius) i Plotija (Plotia), koji su imali snane i utjecajne politike i
druge veze. Trajan i Plotina su se vjenali prije nego to je on postao princeps. Suprunici
nisu imali djece, ali su se uzajamno potovali. Tako je Trajan nju jo 100. god. n. e. nagradio
titulom auguste, ali ona je to odbijala da prihvati sve do 105. god. n. e., odnosno pobjede u
dakim ratovima. Plotina je bila ena od vrlina, dostojanstva i jednostavnosti u stilu drevnih
rimskih matrona, ali istovremeno i mudra, visprena i utjecajna. Ona je bila vrlo upuena i u
filozofiju i posebno je bila posveena epikureizmu.
Trajan i Plotina su postali i staratelji Hadrijana, kojem je otac umro kada je ovaj imao 10 ili
11. godina. Hadrijan je bio Trajanov roak. Plotina je veoma cijenila Hadrijana, i najvie je
zasluna da je ovaj postao sljedei princeps. Kada je ona umrla, Hadrijan se potrudio da je
deificira, a izgradio je i hram u njenu ast u Nimu. Kasije Dion vrlo slikovito opisuje veliku i
iskrenu Hadrijanovu alost prema Plotini, kada je ona umrla.
Iako je obrazovan, nije ba spadao u red najobrazovanijih ljudi. Fiziki je bio snana linosti,
i volio lov, boravak u umi i planinarenje. Svoju popularnost meu vojnicima je dugovao i
time to je sa njima dijelio sve tekoe. Trajan je imao i izraene homoseksualne sklonosti
1707
ORBIS ROMANVS
prema mladiima i bio je vrlo sklon vinu. Kasije Dion, iako o ove dvije njegove sklonosti
govori kao o manama, ipak istie da on ni kada bi popio vie vina ne bi bio pijan i da u
pederastiji nije nanio nikakvo zlo (misli se da nikoga nije prisiljavao na homoseksualnu
vezu).
Trajanova smrt
Trajanovo zdravlje se naglo pogoravalou toku proljea i ljeta 117. god. n. e., posebno se
izraivi prilikom opsade Hatre. Mogue je da je tada Trajan doivio i neku vrstu modanog
udara, jer je po Kasiju Dionu jedan dio njegovog tijela bio paraliziran. Bez obzira na to,
Trajan je pripremao novu ekspediciju u Mesopotamiju. Ipak je loe stanje dostiglo takav nivo
da se odluio da otplovi za Italiju, ostavljajui Hadrijana sa armijom u Siriji. Trajan je
isplovio iz sirijske Seleukije i na tome putovanju zdravlje mu je dolo u kritino stanje. Zato
se pristalo u Selinunt u Kilikiji, gdje je i umro. Grad u kojem je umro nazvan je Trajanopolis
(Trajanov grad). Trajanov pepeo je bio pohranjen ispod Trajanovog stupa.
Trajanova vladavina je ostala u najljepem sjeanju rimske javnosti i senatora i vitezova i
obinog naroda, kao i provincijalaca. Njegova skoro 20-godinja vladavina je ostala bez
krvoprolia, bez progona, bez nepravdi, ne samo da su se nastavljali, nego su i dodatno
usavravani, socijalni programi Nerve. Znaajan broj peregrina je dobio rimsko graanstvo, a
osnovan je odreen broj kolonija kao to su npr. Ulpia Traiana (Xanten na Rajni) i Ulpia
Noviomagus (Nijnwegen). Na prostorima dananje Bosne je znaajan porast broja rimskih
graana sa ulpijevskim gentilnim imenom. Trajanove vojne kampanje su doprinijele da
rimske armije prodru u dubinu prekograninih podruja. Historijska vrela, i literarna i
epigrafska kao i tradicija su jednoglasni u tome da je reputacija Trajana neprikosnoveno
pozitivna. Zato i ne treba uditi da mu je Senat po Kasiju Dionu nakon to je zauzeo
Jermeniju i takoe potinio mnoge kraljeve, izglasao veliki broj poasti i dodijelio mu
poasni naziv Optimus/Najbolji. Otada je svaki novi imperator zapoinjao svoju vladavinu
tako to bi ga Senat pozdravljao sa felicitor Augusto, melior Traiano (budi sretniji od
Augusta, bolji od Trajana). Zanimljivo je da se i u kranskoj Europi Trajan veoma cijenio,
pa ga je Dante u svojoj Boanstvenoj komediji smjestio u Jupiterov Raj. Trajan je osnovao
i dvije nove legije i to II. Traiana Fortis i XXX Ulpia Victrix.
VLADAVINA HADRIJANA
117. 138. god. n. e.
Hadrijan (24. I. 76. 10. VII. 138. god. n. e.), vladao je od 10. VIII. 117. do 10. VII. 138. god. n. e. Po roenju
se zvao Publius Aelius Hadrianus, a kao princeps Caesar Publius Aelius Traianus Hadrianus Augustus.
Hadrijan je roen u familiji koja se nakon II. punskog rata iz grada Hadria (danas Atri) u Picenumu preselila u
junopansku Italiku. Nejasno je da li je on roen u Italici ili Rimu, u kojem je due vremenske periode
provodio njegov otac Publije Elije Hadrijan Afer (Publius Aelius Hadrianus Afer). Otac mu je bio rimski
senator i pretor, i sin Ulpije, sestre Trajanovog oca. I majka Domicija Paulina (Domitia Paulina) je poticala iz
ugledne senatorske familije iz Gadesa (Kadiz). Hadrijan je imao stariju sestru Eliju Domiciju Paulinu (Aelia
Domitia Paulina), koja se udala za konzulara Lucija Julija Ursa Servijana (Lucius Iulius Ursus Servianus).
1708
ORBIS ROMANVS
Hadrijanovi roditelji su umrli, dok je on jo uvijek bio djeak i njegovi staratelji su postali Trajan i Publije
Acilije Atijan (Publius Acilius Attianus; koji je kasnije postao pretorijanski prefekt). Hadrijan je stekao odlino
obrazovanje, i bio je posebno posveen grkoj literaturi i kulturi, pa je ve tada dobio nadimak Graeculus. Iako
nakon svoje 14 godine, vie nikada nije doao u Italiku, on je ipak ostao posveen gradu svoga porijekla.
Dunosti Hadrijana do izbora za princepsa :
1. Decemvir stlitibus iudicandis.
2. Sevir turmae equitum Romanorum (dunosnik zaduen za jedan od odjela vitezova).
3. Praefectus urbi feriarum latinarum (kada su se odravale feriae Latinarum, kreiran je poseban gradski
prefekt za latinsku sveanost).
4. Vojni tribun II. legije Adiutrix (94/95. god. n. e., u Donjoj Panoniji).
5. Vojni tribun V. legije Macedonica (96. god. n. e., u Donjoj Meziji).
6. Vojni tribun XXII. legije Primigenia (97/98. god. n. e., u Gornjoj Germaniji) .
7. Kvestor (101. god. n. e.).
8. Ab actis senatus (praktino senator zapisniar koji je vodio zapisnik sjednica i odluka Senata).
9. Plebejski tribun (105. god. n. e.).
10. Pretor (106. god. n. e.).
11. Legat I. legije Minervia (106. god. n. e., u Donjoj Germaniji).
12. Legat augusta propretor Donje Panonije (107. god. n. e.).
13. Konzul sufekt (108. god. n. e.).
14. Septemvir epulonum (prije 112. god. n. e.).
15. Sodalis Augustalis (prije 112. god. n. e.).
16. Arhont Atene (112/13. god. n. e.).
17. Legat augusta propretor Sirije (117. god. n. e.).
Iako nije u historiji zabiljeen kao princeps vojskovoa, Hadrijan je imao odreena vojnika umijea i znanja.
To je pokazao i u dakom ratu, kao i u odnosu prema vojsci kao instituciji za vrijeme svoje vladavine.
Karijera Hadrijana je data na natpisu CIL III, 550 (p 985) iz Atene : P(ublio) Aelio P(ubli) f(ilio) Serg(ia)
Hadriano / co(n)s(uli) VIIviro epulonum sodali Augustali leg(ato) pro pr(aetore) Imp(eratoris) Nervae Traiani /
Caesaris Aug(usti) Germanici Dacici Pannoniae inferioris praetori eodemque / tempore leg(ato) leg(ionis) I
Minerviae p(iae) f(idelis) bello Dacico item trib(uno) pleb(is) quaestori imperatoris /5 Traiani et comiti
expeditionis Dacicae, donis militaribus ab eo donato bis trib(uno) leg(ionis) II / adiutricis p(iae) f(idelis) item
legionis V Macedonicae item legionis XXII Primigeniae p(iae) f(idelis) seviro / turmae eq(uitum) R(omanorum)
praef(ecto) feriarum Latinarum, Xviro s(tlitibus) i(udicandis) //
/ /
Dolazak na vlast
Nain Hadrijanovog preuzimanja princepske dunosti je i danas zatamnjena epizoda rimske
historije. Nejasno je da li je njega Trajan zaista adoptirao i da li ga je uope planirao za
nasljednika ili je Pompeja Plotina (zajedno sa Atijanom koji je po Kasiju Dionu bio njen
ljubavnik) odigrala kljunu ulogu da Hadrijan postane princeps. Navodno ga je Trajan
adoptirao i designirao za nasljednika dok se nalazio na samrtnoj postelji. Meutim poto su
oficijelna Trajanova pisma upuena Senatu bila potpisana ne od Trajana, nego od Plotine (to
se nikada ranije nije desilo), pretpostavlja se (i to sa dozom vjerojatnoe) da je Trajan ve bio
mrtav prije adoptiranja. Kruile su i prie da su Senatu prezentirani falsificirani dokumenti na
osnovi kojih je Hadrijan priznat za novog princepsa. Da situacija nije bila ba najistija,
potvrivale bi i jo neke injenice. Po Kasiju Dionu, Trajan je sumnjao da je njegova bolest
posljedica trovanja kojem je bio izloen. Za vrijeme kampanje na istoku od 113. do 117. god.
n. e., iako se bio uz Trajana, Hadrijan je praktino se nalazio u sjeni drugih istaknutih
1709
ORBIS ROMANVS
vojskovoa (kao npr. Lucija Kvijeta). Tek kada je dotadanji namjesnik Sirije
prekomandovan u Dakiju, kako bi se pozabavio nemirima i problemima koji su tamo izbili,
Hadrijan je dobio legatstvo u Siriji, a samim tim i komandu nad znaajnom vojnom silom.
Moda je Trajan pomiljao i na neke druge mogunosti za nasljednika na princepskoj asti, iz
reda svojih glavnih komandanata. Zanimljivo je zato promatrati kako se Hadrijan odmah po
preuzimanju princepske vlasti obraunao sa onima koje je izgleda smatrao konkurentima. Na
udaru se naao jedan od najboljih Trajanovih zapovjednika maur Lucije Kvijet, koji je prvo
bio skinut sa svoje dunosti. Poto se Hadrijan zadrao na istoku regulirajui tamonju
situaciju, a zatim je otiao na dunavsku granicu i Dakiju, uprava u Rimu je preputena
Atijanu, Hadrijanovom ovjeku od povjerenja. Atijan je otkrio navodnu zavjeru u koju su
kao bila ukljuena etvorica vodeih senatora (meu njima se nalazio i Lucije Kvijet),
zatraivi od Senata smrtnu kaznu. U ljeto 118. god. n. e. umoren je Lucije Kvijet kojem je
bio ranije obean konzulat za 118. god. n. e. Maurski general je ostao zapamen i u jevrejskoj
talmudskoj tradiciji, koja kae da je rimski zapovjednik koji je uinio Jevrejima toliko jada u
to vrijeme, bio iznenada pogubljen. Tada su uz Lucija Kvijeta pogubljeni i drugi istaknuti
Trajanovi bliski suradnici i na vojnom i na politikom planu kao Gaj Avidije Nigrin (Caius
Avidius Nigrinus; namjesnik Ahaje, konzul sufekt 110. god. n. e., namjesnik Dakije; on je po
optubi bio glavni organizator zavjere), Kornelije Palma (konzul ordinarius 99. god. n. e. i
109. god. n. e.; namjesnik Hispania Tarraconensis, namjesnik Sirije, osvaja Petre), Lucije
Pubilije Celz (Lucius Publilius Celsus; konzul sufekt 102. god. n. e.; konzul ordinarius 113.
god. n. e.). Meu navodnim zavjerenicima su se nalazili i Labrije Maksim, proslavljeni
zapovjednik iz dakih ratova i Bebije Macer, gradski prefekt. Obojica su isto pogubljeni.
Hadrijan se tako na samom poetku jednom efikasnom istkom rijeio onih koji su bili
najblii suradnici Trajana i tako eliminirao potencijalnu konkurenciju, posebno one pojedince
koji su raspolagali sa znatnim ugledom, armijama i provincijama.
Po Kasiju Dionu, Palma i Celz su pogubljeni zbog konspiracije protiv Hadrijana za vrijeme lova, a Nigrin i
Kvijet zbog nekih drugih razloga. Senat je navodno donio odluku ne ekajui Hadrijana. Umorstvo istaknutih
pojedinaca je poljuljalo popularnost Hadrijana u javnosti. Sam princeps se pravdao da se pogubljenje desilo bez
njegovog znanja i u odsustvu, pa je ak pod zakletvom izjavio da on nije naredio njihovu smrt. Krivica je
prebaena na Atijana, koji je smjenjen sa poloaja. Kako bi pridobio narod Hadrijan je po povratku u Rim
ponitio dugove koji su bili duni fisku i erariju, priredio raskone igre i druge zabave kao i podjelu poklona, a
proirio je i alimentacijski fond.
Hadrijan je po dolasku u Rima nastupio i pomirljivije i benevolentnije prema Senatu, kojem se izvinio zbog
toga to je prihvatio princepsku vlast aklamacijom istone armije, a ne ekajui formalnu odluku Senata. On se
pravdao tekom situacijom u kojoj se nala Drava poslije Trajanove smrti, kada je trebalo urno reagirati i brzo
ustanoviti sredinju izvrnu vlast. Hadrijan je pred Senatom poloio zakletvu i obavezao se da nee proganjati
senatore, niti pogubiti bilo koga bez sudske odluke, te da e takve sudske procese prepustiti Senatu. Zauzvrat je
Hadrijan od Senata dobio poasnu titulu oca domovine.
Vanjska politika
Hadrijanove prve odluke kao princepsa su ukljuivale i naputanje agresivne Trajanove
spoljne i vojne politike. Odustalo se ne samo od davanja podrke marionetskom vladaru u
1710
ORBIS ROMANVS
ORBIS ROMANVS
65
Ime koje su oni koristili je nepoznato, u irskim ranosrednjovjekovnim vrelima ime Cruthin, Cruthini, Cruthni,
Cruithni ili Cruithini (moderni irski: Cruithne) se upotrebljava kada se koristi za stanovnike gdje su ivjeli Pikti
i za one zajednice koje su ivjele u istonom Ulsteru. To ime je etimoloki porijeklom iz keltske goidelic
varijante *Qritani, to je verzija keltske britonske varijante *Pritani, odakle dolazi i naziv Britanni.
1712
ORBIS ROMANVS
Kaledonci, koji za ove zajednice koje ive na prostorima Lowlands i Highlands dananje kotske koriste izvori
iz period I. - III. st. n. e.
Zid se gradio 10 godina od 122.66 do 132.67 god. n. e. i bio je dugaak ak 120 km proteui
se od Solway Firthina na zapadu do Tynea na istoku. U gradnji su uestvovali i inenjeri i
vojnici sve tri tamo stacionirane legije (II., VI., i XX.). Rije je o najutvrenijem
graevinskom objektu na cjelokupnoj granici rimskog svijeta.
Uz njegove obrambene kule i utvrde nikli su mnogi gradovi kao to su Pons Aelius
(Newcastle) i Maglona (Carlisle). Izgraen je iskljuivo od kamenih blokova debljine od 2,4
do 3 m i visine od 3,6 do 4,8 m. Imao je 14 ili 17 (zavisno od izvora) utvrda (ukljuujui i
Vercovicium/Housesteads), Banna/Birdoswald, Cilurnum/Chester i danas veoma poznatu
Vindolandu)68 i preko 80 tornjeva, na kljunim mjestima, u kojima su se nalazile vojne
ispostave i osmatranice (kako bi mogli upozoriti na eventualni napad sa sjevera) te jarak 10
metara sjeverno od zida i vojnu cestu cijelom duinom zida s june strane. U jednom
kratkom periodu, kada se za vrijeme princepsa Antonina Pija granica pomakla na sjever na
liniju gdje je izgraen Antoninov zid, Hadrijanov zid je naputen. Ali kada je to podruje
izgubljeno uslijed pobune lokalnih zajednica, Hadrijanov zid je ponovo uspostavio svoju
graninu i odbrambenu funkciju, i dugo je oznaavao sjevernu granicu Rimske drave.
Kasnije je imao i privrednu ulogu kao jamac stabilnosti i prosperiteta provincije Britanije.
Pretpostavlja se da su mnoge njegove kapije sluile i kao carinske postaje. Hadrijanov zid je
sluio i kao moan simbol koji je reprezentirao rimsku mo Britancima sa obje njegove
strane.
Hadrijanov zid je pretrpio ozbiljne napada 180. god. n. e. i posebno izmeu 190. i 197. god.
n. e. Zbog toga je popravljen i povean za vladavine cara Septimija Severa 209. god. n. e.
Dok je III. st. n. e. vie manje bilo mirnije razdoblje, ozbiljniji napadi Pikta su se desili 296. i
367. god. n. e. Pojedini dijelovi zida su sigurno bili zauzeti do u duboko u V. st. n. e. I pored
toga, to je nakon sloma rimske uprave u Britaniji, koriten kao majdan za gradnju itavog
niza objekata, Hadrijanov zid se i do danas sauvao u kako takvom obliku. Velike zasluge
za njegovu konzervaciju pripadaju Johnu Claytonu (1792. 1890. god.). Ostaci
Hadrijanovog zida su i danas veoma vidljivi na veem dijelu trase kojom se pruao. Jo
uvijek postoji i pored njega se nalazi tzv. Hadrijanov put (biva vojna cesta) koji slui
posjetiteljima za obilazak zidina. Hadrijanov zid je 1987. god. upisan na UNESCOv popis
mjesta svjetske batine u Europi, a dodatkom granica Limes Germanicus (2005. god.) i
Antoninovog zida (2008. god.) ini zatieni spomenik "Granice Rimskog Carstva". English
66
Planovi za izgradnju, kao i neki pripremni radovi su vjerojatno zapoeli jo i prije 122. god. n. e, kada je
Hadrijan posjetio Britaniju i sigurno doao i na sjevernu granicu kako bi se uvjerio u stanje na tome podruju.
67
Glavni dio posla je bio zavren ve 128. god. n. e.
68
Slubu u utvrdama su uglavnom obnaale auksilijarne trupe od 500 do 1000 vojnika po utvrdi. Legije nisu bile
rasporeene neposredno na slubi na zidu. Pretpostavlja se da je u ranim fazama postojanja Hadrijanovog zida na njemu
slubovalo do 10 000 auksilijarnih pjeadinaca i konjanika. Oni su vremenom stupali u intenzivne, posebno enidbene, veze
sa lokalnim zajednicama sa obje strane zida, i postupno se integrirajui meu njih.
1713
ORBIS ROMANVS
Hadrijanov zid
Zakavkazje
Ibersko gruzijski kralj Farazman II. (; sin Amazaspa I) je odbio 129. god. n. e. da
oda potovanje Hadrijanu dok je ovaj putovao po istonim provincijama, pa je potaknuo
iransko sarmatske Alane da napadnu provinciju Kapadokiju i Jermeniju. Alani su bila
stoarska zajednica izraene ratnike kulture i naseljavali su veliko stepsko prostranstvo na
obje strane rijeke Don i kontrolisali su zemlje od Azovskog do Kaspijskog mora. Kao i ostali
narodi na niem stupnju kulturnog razvitka, nisu poznavali ropstvo mediteranskog grko
rimskog tipa i umjesto toga su esto neotkupljene zarobljenike apsorbirali u svoje zajednice.
Kao nomadi, oni su bili pastiri sa velikim stadima stoke i ivjeli su u velikim drvenim kolima
koje bi vukli volovi. U ratu bi oni bili vrhunski konjanici, a u borbi su koristili i laso i tzv.
kontos = dvoglavo koplje. Alani su predstavljali znaajnu pretnju za Jermeniju i Arsakide.
Farazman II. je dozvolio prolaz Alanima kroz njihovu zemlju, a oni su povrijedili i teritoriju
Medije i zakavkaskih Albana. Njihov napad je zaustavljen i poklonima koje su dobili od
Vologasesa III. (koji je tada kontrolirao sjeverni Iran), ali i od Flavija Arijana, tadanjeg
namjesnika Kapadokije i poznatog historiara i filozofa. Kao historiar Flavije Arijan je
dobro znao koje su bile greke Krasa i Marka Antonija za vrijeme njihovih neuspjelih
kampanja na istoku, a dobro se pripremio i u obavjetajnom smislu pa je upoznao i
1714
ORBIS ROMANVS
uobiajenu taktiku koju su Alani primjenjivali u bitkama, posebno njihov fingirani bijeg. Sa
samo jednom legijom i to XV. Apollinaris i nekoliko auksilijarnih kohorti (poglavito
konjanikih i streljakih jedinica) on je u toku 136. god. n. e. izvojevao niz uspjeha u
sukobima sa Alanima. Tako su Alani protjerani iz Jermenije, a Arijanove jedinice su
nastavile pohod u Zakavkazju. Ovaj sukob je doveo i do saveza Albana i Rimljana, to je
dodatno ojaano za vlade Antonija Pija 140. god. n. e.
Ustanak Bar Kohbe, novi jevrejski rat 132. 135. god. n. e.
I pored Kvijetovog uspjenog obrauna jevrejskim buntovnicima, stanje u Judeji je i nadalje
ostalo vrlo rovito. Jevrejski nezadovoljnici su izazivali nemire. Hadrijan je radi toga
prekomandovao VI. legiju Ferrata iz Primorske Cezareje u Judeju. Uzroci jevrejskog
nezadovoljstva sa rimskom upravom uope nisu rjeavani, a jedan potez Hadrijana je
posluio kao povod za izbijanje novog tekog rata. Kada je 130. god. n. e. Hadrijan posjetio
Jerusalim i ostatke II. Hrama, on je navodno obeao Jevrejima da e pomoi ponovo izgraditi
hram i Jerusalim iz ruevina. Ali uskoro se ispostavilo da on namjerava izgraditi hram
posveen Jupiteru i to na mjestu gdje se nekada prostirao II. Hram. Rabinistika tradicija koja
tvrdi da je Hadrijan odustao od obnove II. Hrama radi nagovora Samaritanca je gotovo
sigurno izmiljotina. Hadrijan je ustvari konano odluio da Jerusalim pretvori u rimsku
koloniju pod nazivom Elija Kapitolina/Aelia Capitolina. Radovi na izgradnji kolonije i hrama
Jupiteru na mjestu nekadanjeg II. Hrama su zapoeli 131. god. n. e. kada je pod auspicijama
namjesnika Tineja Rufa (Tineius Rufus) izvedena ceremonija osnivanja kolonije Elije
Kapitoline. Ta neabrahamistika ceremonija je bila uvreda za religijski izratito senzibilne
Jevreje. Tenzije su se poveale kada je Hadrijan zabranio obrezivanje djeaka (brit milah).
On je kao uvjereni helenofil, smatrao da je obrezivanje obino sakaenje tijela, i samim tim
je to po njemu i drugim istaknutim filohelenima bio rav obiaj. Novi rat je postao
neminovan.
Pored hrama Jupitera Kapitolinskog koji je izgraen na mjestu gdje se nekada nalazio II. Hram, izgraen je u
Eliji Kapitolini i veliki hram posveen boginji Veneri, na mjestu koje su rani krani potovali kao Isusov grob.
Dva stoljea kasnije je na ovom mjestu Helena, majka Konstantina I. naredila da se hram Venere srui, a onda
je na tom mjestu izgraena Crkva Svetog Groba.
ORBIS ROMANVS
1716
ORBIS ROMANVS
Kapitolina i trebao je da postane uobiajeni grko rimski grad, a jevrejski identitet je trebao
biti izbrisan. Ova zabrana je ostala na snazi sve do IV. st. n. e., kada je Konstantin I. dozvolio
Jevrejima da ale svoje tragedije na dan Tisha B'Av na Zapadnom zidu u Eliji Kapitolini.
Naziv Elija se sauvao i ranoislamskom imenu za Jerusalim Iliy' (). I pored
Hadrijanovih nastojanja i viestoljetnog postojanja Elije Kapitoline, pokuaj romanizacije, pa
i desakralizacije Jerusalima na kraju ipak nije uspio. I do danas oko prava dominacije nad
njegovom svetosti se vode borbe, koje su odnijele nebrojeno mnogo ivota i prouzrokovale
nevienu patnju i uas.
Po rabinistikoj tradiciji Deset muenika Rimljani su pogubili deset vodeih
lanova Sanhedrina, ukljuujui i vrhovnog sveenika Rabbi Ishmaela i ranije
spomenutog Akivu. Ista tradicija opisuje i vrlo okrutno muenje (koje je bilo
stranije i od mediavelnih tehnika unitavanja ovjekovog tijela) kojem su neki
od njih bili izloeni. Kada jevrejska vrela spominju Hadrijana, uvijek mu dodaju i
epitaf neka njegove kosti budu slomljene, to se npr. nikada nije primijenilo na
Vespazijana ili Tita.
Hadrijan ubija
Merseyside
museums. Liverpul.
Moe se sa pravom rei da slom kratkotrajne drave Izrael 135. god. n. e. predstavlja
zavretak procesa jevrejskog iseljavanja i formiranja dijaspore. U Kaananu se jevrejski
religijski i nacionalni identitet jo neko vrijeme odravao snanije u Galileji. Naravno to ne
znai da su Jevreji potpuno nestali iz Judeje, njihove zajednice su se i tamo ouvale i
kontinuirano nastavile da ive i u narednim stoljeima. Ustanak je doprinio i da se ideje
mesijanizma napuste (Bar Kohba je oznaen kao lani mesija) i da se vodstvo prepusti
rabinima i njihovim tumaenjima koja su se vremenom sve vie konzervirala i zatvarala u
tradicijske okvire (naravno onako kako su ih sami rabini shvatali i prezentirali). Palica
mesijanizma e sa judaizma prei na njegove dvije mlae abrahamistike posestrime i to
prvo na kranstvo, a zatim i na islam. Inae je kratkotrajna obnova Izraela i proglaenje Bar
Kohbe za mesiju produbilo je provaliju izmeu krana i Jevreja, a sa tim ratom je i nestala
judeokranska sekta (koja je jo uvijek bila prisutna u Judeji i Galileji). Zanimljivo je da
episkopi Jerusalima do ustanka nose jevrejska imena, a nakon 135. god. n. e. episkopi Elije
Kapitoline grka imena, to jasno ukazuje na konani raskid sa judaizmom i nestanak
judeokrana kao neke prelazne forme.
Ustanak Bar Kohbe je tako imao mnogo traumatinije iskustvo po Jevreje, nego to je to bio sluaj sa ustankom
iz 66. god. n. e. U postrabinistikoj fazi jevrejskog cionistikog nacionalnog i religijskog buenja, ustanak Bar
Kohbe i obnova drave Izrael su postali simbol otpora i nadahnua. Tako je prvi premijer moderne drave Izrael
David Ben Gurion uzeo svoje hebrejsko ime od jednog od glavnih zapovjednika Bar Kohbine izraelske vojske.
1717
ORBIS ROMANVS
U vrtia dananjeg Izraela ui se popularna pjesma koja ima refren : Bar Kohba je bio heroj, on se borio za
slobodu i u kojoj se govori o Bar Kohbi.
Najbolji izvori za Bar Kohbin rat su Kasije Dion i Elije Spartijan (Aelius Spartianus) koji je napisao
ivotopis Hadrijana u Historia Augusta, te uvena Peina pisama (odnosno arhiva jevrejke Babathe) u zoni
Mrtvog mora, gdje su pronaena pisma pisana osobno od Bar Kohbe i njegovih sljedbenika. Babatha se sa
lanovima svoje porodice, vjerotno bjeei pred neprijateljskim vojnicima, sklonila u tu peinu nosei sa sobom
pisanu arhivu i druge dragocjenosti. Sudei da je u blizini pronaeno 20 skeleta, oni se ipak nisu uspjeli spasiti.
1718
ORBIS ROMANVS
Salvije Julijan (ivio cc. 110. cc. 170. god. n. e.) je spadao u red najveih pravnika u historiji. Ovaj dugovjeni
pravnik i dunosnik, rodom iz jednog sela kod grada Hadrumentuma (danas Sousse u Tunisu) je bio aktivan za
vrijeme trojice princepsa (Hadrijana, Antonina Pija i Marka Aurelija). On je bio uenik Javolena Priska, jednog
vrsnog pravnog strunjaka i voditelja sabinijanske kole pravne teorije. Priska je na poloaju voditelja
sabinijanske kole (zajedno sa Aburnom Valensom/Aburnus Valens i Tuskijanom/Tuscianus) zamijenio Salvije
Julijan, koji je brzo napredovao kroz cursus honorum i sluio je kao i lan princepsovog savjeta te bio konzul
148. god. n. e. Salvije Julijan je obnaao i itav niz drugih dunosnikih i namjesnikih dunosti. Uz Vjeiti
edikt, koji je najveim dijelom njegovo djelo, Salvije Julijan je napisao Digeste (u 90 knjiga), sustavni rad iz
pravne teorije koji je viestruko citiran od kasnijih rimskih, romejskih, mediavelnih (na latinskom zapadu) i
modernih pravnika. Poznato je da je Salvije Julijan takoe pisao i komentare o radovima o dva ranija pravnika i
to Urseja Feliksa (Urseius Felix) u 4 knjige i Minicija (Minicius) u 6 knjiga, te knjiicu De ambiguitatibus.
Njegove bliske kolege su bili juristi Sextus Pomponius i Sextus Caecilius Africanus, inae Julijanov uenik. Bio
je vrlo uvaavan od princepsa, pa ga tako Marko Aurelije naziva amicus noster.
Drugi istaknuti pravnik i teoretiar ovoga doba je bio Juventije Celz, rodom iz sjeverne Italije. On je isto
obnaao niz javnih dunosti ukljuenih u sustav cursus honorum. On je bio i namjesnik Trakije i prokonzul
Azije. On je naslijedio svoga oca (isto pravnika) u prokulijanskoj koli, a bio je kao i Salvije Julijan lan
princepsovog savjeta. Njegovo glavno djelo su XXXIX libri digestorum. On je ostavio za sobom niz pravnih
izreka kojima se jezgrovito objanjava sutina prava kao to su : Ius est ars boni et aequi (pravo je umijee
dobrog i pravinog); Scire leges non hoc est verba earum tenere, sed vim ac potestatem (poznavanje zakona ne
znai poznavanje njihovih rijei, nego njihovih namjera i svrhe); Incivile est, nisi tota lege perspecta, una
aliqua particula eius proposita iudicare vel respondere (nije vjetina da sudite ili savjetujete na temelju isjeka
zakona, ne uzimajui u obzir zakon u cjelini). Postoji anegdota koja govori o njemu kao o oveku otrog jezika.
Naime, na pitanje jedne stranke odgovorio je: Ili ne razumijem to me pita, ili je tvoje pitanje vrlo glupo. Otada
se otar odgovor esto naziva responsum Celsianum, a glupo pitanje responsa Domitiana ( poto se ovaj koji je
postavio pitanje zvao Domicijan). Izgleda da je postojalo odreeno rivalstvo izmeu Julijana i Celza, jer jedan
drugog ne citiraju u svojim djelima.
1719
ORBIS ROMANVS
smrti i ropstva ipak bila dosta teka. Prekidanjem veza sa familijom emancipirana osoba nije bila samo
iskljuena iz nje, nego je bila po automatizmu i razbatinjena. Ranije su samo osobe vezane unutar odreene
patria potestas imale pravo na nasljeivanje ako nije bilo testamenta, odnosno one su smatrane prirodnim
nasljednicima. U antoninijansko doba, emancipacija je prednost. Zahvaljujui pretorskom zakonu o
posjedovanju dobara (bonorum possessio), uvedenom poetkom principata, emancipirana osoba je dobila pravo
da stjee dobra i njima upravlja, a da pritom nije izgubilo pravo da naslijedi oev imetak. Sve dok je
emancipacija bila kazna, oevi su se nerado primjenjivali, a im je za njihovu djecu postala prednost, poeli su
se primjenjivati redovito. Konano je jedna senatska odluka iz III. st. n. e. oinsku vlast poistovjetila sa
smjernom privrenou patria potestas in pietate debet, non atrocitate consistere. Ali sada je napravljena
krucijalna greka. Umjesto da se nae srednji, umjereni put, kada je i formalno derogirana starinska strogost i
disciplina izraena u oinskoj vlasti, otilo se u drugu krajnost. To je posebno bilo izraeno kod elite, u kojoj
je zavladala moda pretjerane popustljivosti, pa je njihovoj djeci pruano sve to zaele ime su ih ustvari
iskvarili, razmazili i uinili nepripremljenim za odgovorni nain ivota. Postoji itav niz anegdota koja
opisuju takvu raspusnu i rasipniku djecu. Tako Plinije Mlai pie Otac se naljutio na sina zbog njegove
rasipnosti.... Kad je mladi iziao, rekoh ocu : Pa dobro, zar ti nikada nisi uinio neto zbog ega bi zasluio
prijekor svog oca. Plinije Mlai, koji nije imao djece ni u jednom braku, savjetuje svoje prijatelje da sinovima
daju slobodu u ponaanju i postupcima, kako bi i on uinio da ih ima, jer je tako uobiajeno i prilii dobro
odgojenim ljudima. Poznati advokat Regul, suparnik Plinija Mlaeg, je svome sinu ispunjavao sve elje i
nabavljao mu sve skupe zanimacije. Ali im mu je umrla ena, od ijeg je golemog imanja i kupovao darove,
Regul je pourio emancipirati sina kako bi ovaj na sebe prenio majin imetak, nepromiljeno ga rasipati i
napokon ga, pri kraju ivota koji je luda raskalaenost morala skratiti, ostaviti ocu. Marcijal prenosi priu i o
sinu rasipniku Filomusu.
1720
ORBIS ROMANVS
1721
ORBIS ROMANVS
Hadrijanova vila u Tivoliju je veliki kompleks od preko 30 graevina koji zauzima oko 1 km, veinom jo
neotkriven. U njoj su zastupljeni svi tadanji stilovi, u emu se oitovao njegov eklekticizam, svojstven mnogim
ljudima toga vremena. Kompleks sadrava palau, nekoliko termi, kazalite, hramove, knjinice, dravnike
prostorije i odaje za dvorjane, pretorijansku gardu i robove. Vila je bila najvei primjer rimskog aleksandrijskog
vrta kojemu je namjera bila da predstavi sveti krajolik. Tako vila saima utjecaje drugih kultura, prije svega
Grke i Egipta. Jedan od najbolje ouvanih dijelova vile je bazen Kanopus (Canopus, ime po egipatskom gradu
u kojemu je bio hram posveen Serapisu Serapeum) i vjetaka pilja (Serapeum). Veoma zanimljiva
struktura u vili je Morski teatar koji se sastoji od od okruglog trijema (portika) sa stupovima koji nose
bavasti svod, dok je iznutra polu-prstenasti bazen s otokom u sredini koji je nekada bio povezan s trijemom s
dva pokretna mosta. Na otoku se nalazi mala rimska kua (domus) s atrijem, knjinicom, triklinij (triclinium) i
malo kupatilo. Morski teatar je vjerojatno sluio kao mjesto na koje se princeps povlaio da bi se odmorio i
opustio nakon napornih poslova.
1722
ORBIS ROMANVS
1723
ORBIS ROMANVS
Glavni dio Panteona predstavlja rotonda, koja se zavrava ogromnom kupolom kroz koju prodire svjetlost u
unutranjost hrama, koja zadivljuje jednostavnou i veliinom obrade, harmoninim rasporedom dijelova i
mirnoom itave atmosfere. Kupola Panteona napravljena je od jednog dijela promjera 43.5 m. i to je najvea
kupola ikad izgraena upotrebom zidne konstrukcije. Za usporedbu kupola Aja Sofije u Istanbulu ima pomjer
od 31 metra. Unutranje lice kupole Panteona podjeljeno je na pet reda ilaka, koncentrini kesoni koji
zavravaju u glatkom prstenu. Okulus ima promjer od 8,9 m. Vanjsko lice kupole je ukraeno pomou sedam
prstenova stepenica, ali samo najvii dio je vidljiv. Proporcije ove zgrade su uzorne: cilindar i kupola imaju isti
promjer to je u skladu s Arhimedovom simetrijom. U odreenom pogledu Panteon, koji je bolje sauvan od
drugih rimskih graevina, predstavlja uzor zavrenog arhitektonskog objekta.
1724
ORBIS ROMANVS
Unutranjost Panteona.
Hadrijan je u historiografiji najvie ostao zapamen kao ljubitelj grke kulture i umjetnosti.
On je odlino poznavao grku knjievnost. Svoja filohelenska osjeanja Hadrijan je prilikom
boravaka u grko egejskom prostoru formirao neku vrstu provincijske skuptine koja se
nazivala Panhellenion ili Panhellenium. Hadrijan, koji se oduevljavao drevnom i slavnom
grkom prolou, je elio da preko ove skuptine oivi taj duh iz snanog V. st. p. n. e., sa
Atenom u sreditu. Panhellenion je okupljao polise balkanske Grke, egejskih otoka i Jonije,
i preko natpisa poznate su sljedee lanice : Atena, Megara, Sparta, Halkidas, Argos,
Acraephiae, Epidaurus, Amphicleia, Methana, Korint, Hypata, Demetrias, Tesalonika/Solun,
Magnesia na Meandru, Eumeneia kao i gradovi na Kreti. Ova panhelenska zajednica je
uglavnom imala religijska ovlatenja, a sjedite skuptine se nalazilo u novom Zeusovom
hramu u Ateni. U Ateni su 137. god. n. e. odrane i panhelenske igre. Meutim, zbog
meusobnih unutarnjih odnosa lanica, panhelenska zajednica nije uspjela zaivjeti i postati
djelotvorni faktor, nakon Hadrijanove smrti. Bez obzira na neuspjeh da panhelenska
zajednica dugorono postane djelotvorna, zahvaljujui Hadrijanovom promicanju grko
balkanskih i egejskih polisa, dolo je do novog buenja ovog ve stoljeima pomalo
uspavanog podruja. Grka kultura, jezik i tradicije su doivjele renesansu. Hadrijan je dao
da se samo u Ateni podigne itav niz novih zgrada i objekata, kao to su biblioteka,
gimnazium, akvadukt (koji je jo u upotrebi), nekoliko hramova i svetia, most a financirao
je i dovrenje radova na hramu Olimpijskog Zeusa.
1725
ORBIS ROMANVS
1.
2.
1.Sestercij (datacija cc 134. 138. god. n. e.) Hadrijana. Na reversu se nalazi prikaz Hadrijana koji podie
Ahaju. Natpis govori : RESTITVTORI ACHAIAE. 2. Novi sa Hadrijanovim likom (datacija cc 134. 138.
god. n. e.) koji na reversu slavi provinciju Egipat, prikazanu kao djevojku koja sjedi lectus triclinaris, i oko nje
su simboli Egipta. Oznaka SC znai da je Senat dao da se novac izradi (senatus consultum).
Poznati govornik i osoba enormnog bogatstva Herod Atiki je isto bio tada uveni filantrop i patron i
zahvaljujui njegovom financiranju su izgraeni u Ateni stadium i Odeon, u Korintu teatar, u Delfima stadium,
u Termopilima kupatila, u italijanskom Canusiumu akvadukt, kao i gradu Alexandria Troas,
nymphaeum/nimfeum (monumentalna fontana) u Olimpiji.
Filostratus je vjerojatno roen na Lemnosu, studirao i pouavao u Ateni i na kraju se nastanio u Rimu gdje je
postao predstavnik ueg kruga uenjaka sa kojima se okruila i druila Julija Domna, supruga princepsa Septimija Severa
(vl. 193. 211. god. n. e.). Filostrat je napisao najmanje pet djela i to : 1. (ivot Apolonija
1726
ORBIS ROMANVS
Ali prilikom tih posjeta Hadrijan nije samo obilazio znamenitosti, niti upijao kulturne
tradicije zemalja koje je posjetio, nego je i vrio detaljne inspekcije armija, ispravljao
nedostatke u upravi, rjeavao probleme zemalja kojima je prolazio, vrio sudske dunosti,
primao deputacije i delegacije, donosio zakonske edikte, dijelio rimsko graanstvo i osnivao
municipije, kolonije i respublike (izmeu ostalog Viminacium/danas Kostolac,
Aquincum/danas Budim, Iulia Hadriana Avenio/danas Avinjon), inicirao mnogobrojnu i
raznovrsnu gradnju. Sa svakim putovanjem Hadrijan je upoznavao svaku od provincija, njene
odlike, osobenosti, probleme ali i vrijednosti. Ujedno je raao uvjerenje kod ljudi da je on taj
dobri vladar, koji brine i posjeuje. O Hadrijanovoj brizi za dijelove imperija jasno svjedoi
veliki broj epigrafskih spomenika tada podignutih u kojima se istie njegov doprinos i
iz Tiane, neopitagorejskog filozofa, uenjaka, propovjednika koji je ivio cc 40. 120. god. n. e.). 2. ivoti sofista. Ovo
djelo je imalo enormno znaenje na kasnije pisce i filozofe, posebno neoplatoniste. 3. Gymnasticus. 4. Heroicus.
5. Epistolae (poglavito erotskog karaktera). Djelo Imagines/ se uobiajeno pripisuje njegovom zetu Filostratu sa
Lemnosa.
70
Sekst Empirik (Sextus Empiricus, ; ivio cc 160. 210. god. n. e.) je bio ljekar i filozof. Njegov
filozofski i uenjaki rad predstavlja najkompletniji izvjetaj o drevnom helenskom i rimskom skepticizmu. Tri poznata
djela Seksta Empirika su : 1. /Obrisi pironizma. 2. Adversus Mathematicos/
/Protiv matematiara ili Protiv profesora. 3. /Skeptine rasprave ili
/Protiv dogmata (nekompletno djelo, nedostaje dio sadraja). Nekada se drugo i tree djelo tituliraju pod
zajednikim imenom Protiv matematiara i onda se sastoje ukupno od 11 knjiga.
1727
ORBIS ROMANVS
1728
ORBIS ROMANVS
zamaskiraniji nain izvrio ovu prijeko potrebnu reformu radi olakavanja upravne i teritorijalne organizacije,
tako to je uveo etiri juridika sa pretorskim rangom, koji su upravljali sa etiri oblasti Italije i nisu imali tako
iroka ovlatenja kao legati augusta propretori.
I pored bolesti, on je u proljee 128. god. n. e. posjetio Afriku, i za kratko se vratio u Italiju u
ljeto iste godine, u augustu je ponovo u Grkoj i u septembru je ponovo prisustvovao
Eleusinskim misterijama. Tada je posjetio Atenu (gdje je posvetio Olimpiejon) i Spartu,
osnovao je panhelensku zajednicu i otplovio za Efez (gdje je sredio lokalne financije). Iz
Efeza je otiao za Antiohiju, odakle je proao kroz Judeju (gdje je posjetio i ruevine
Jerusalima) prema Arabiji i Aleksandriji. U oktobru 130. god. n. e. je plovio Nilom, a ponovo
je bio u Ateni u zimu 131/132. god. n. e., odakle se preduzeo putovanje prema Trakiji, gdje je
osnovao grad Hadrianopolis/Hadrijanopolj (dananje Jedrene). Nakon to je jedno vrijeme
boravio sa trupama ukljuenim u novi rat sa Jevrejima, on se vratio u Rim i uputio prema
Iliriku.
Natpis iz Lambaesisa, tabora III. legije Augusta, predstavlja jedno od najvanijih svjedoanstava o vojsci u
Hadrijanovo doba. Rije je o govoru koji je princeps Hadrijan uputio vojnicima afrike armije (i legionarima i
auksilijarima) u ovom taboru, nakon to je promatrao njihove manevre. Nejasno je da li je to uradio neposredno,
dok je boravio u Africi (u junu i julu 128. god. n. e.) ili pismom. U govoru se opisuju dunosti vojnika i naini
kako da ih izvravaju, te hvale vojnici i njihov komandant Kvint Fabije Katulin (Quintus Fabius Catullinus).
Tako se npr. saznaje kako se baca sulica, o gradnji zidina, o konjikom napadu, o tome kako straari mogu
koristiti pse, o strijelcima. Donosi se i dosta podataka o vojnoj strukturi i zapovjednoj hijerarhiji. Natpis u
velikoj mjeri pokazuje izvanredne oratorske sposobnosti Hadrijana. Inae Fronton koji je bio uitelj Marka
Aurelija, je naveo da je Hadrijan dobro govorio ispred vojnika, a i Historia Augusta istie da je Hadrijan kao
orator postigao najviu spretnost i tenost. Naalost, natpis je fragmentarno sauvan, a fraze koje izrie Hadrijan
su i previe artistike. Natpis je bio ispisan na bazi poasnog stupa podignutog na paradnom prostoru izvan
samog tabora.
1729
ORBIS ROMANVS
utjecajnog senatora koji je bio blizak prijatelj Hadrijana; budui princeps Marko Aurelije;
inae roak Sabine). Da bi se uvrstile veze u vladajuoj eliti, dogovorene su i brane veze
kako bi se ustanovila vladajua familija. Marko Anije je bio vjeren sa Cejonijom Fabijom
(Ceionia Fabia; kerka Lucija Komoda preminulog 138. god. n. e. i bioloka sestra Lucija
Vera), a njen brat Lucije Ver je vjeren sa Faustinom Mlaom.
Pitanje sukcesije je izazvalo niz problema u Hadrijanovoj okolini, poto je bilo i onih koji su se nadali da bi
mogli preuzeti princepsku ast. Adoptiranje Lucija Komoda je izazvalo nezadovoljstvo kod niza pojedinaca. U
prvom redu rije je o Hadrijanovom zetu Luciju Juliju Ursusu Servijanu (Lucius Iulius Ursus Servianus) i
Servijanovom unuku Gneju Pedaniju Fusku Salinatoru (Gnaeus Pedanius Fuscus Salinator) koji su se eljeli da
oni budu ti koji e naslijediti Hadrijana. Servijan je ustvari od poetka vladavine Hadrijana stajao kao prvi u
redu za sukcesiju, i sigurno se osjeao izigranim. Salinator je 137. god. n. e. pokuao izvriti dravni udar, u
koji je ukljuen i njegov djed. Poto zavjera nije uspjela, i Servijan i Salinator su prisiljeni na samoubistvo.
Nejasni su razlozi koji su vodili Hadrijana da adoptira Lucija Komoda i da mu svoje elijevsko gentilno ime.
Izuzev snanog porijekla iz familija konzulara i odlinih politikih i drugih veza unutar visoke rimske elite,
Lucije Komod nije posjedovao druge kvalitete. Nije imao ni vojnikog ni upravljakog iskustva, a bio je vrlo
sklon luksuzu i ekstravagantnom ivotu. Najvie je volio itati Ovidijeve erotsku poeziju i knjigu o Apiciju
(mogue Apionovo djelo O luksuzu Apicija).
Za vladavine Antonija Pija je inteligentniji, marljiviji i odgovorniji Marko Anije (kojega je jo Hadrijan zvao
Verissimus = Najpouzdaniji ) iskoio kao budui senior u suvladarstvu i pravi princeps. Hadrijan je pokazao
politiku dalekovidnost kada je utvdio dugoronu liniju sukcesije, to se pokazalo kao kljuni element prilikom
borbi za spas Drave u nemirnim decenijama koje su se pribliavale.
Nedugo nakon dugoronog utvrivanja linije nasljedstva, Hadrijan je umro 10. VII. 138. god.
n. e. u svojoj vili u Baje (Baiae). On je prvo sahranjen u oblinjen gradu Puteoli, na imanju
koje je nekada pripadalo Ciceronu. Uskoro su njegovi ostaci prebaeni u Rim i sahranjeni u
vrtovima Domicije, da bi nakon zavretka izgradnje Hadrijanovog mauzoleja 139. god. n. e.,
njegov pepeo bio poloen tamo zajedno sa pepelom Sabine i njegovog prvo adoptiranog sina
Lucija Komoda. Antonin Pije je uspio, i pored otezanja i protivljenja Senata, da se Hadrijan
deificira 139. god. n. e. i posveen mu je hram na Marsovom polju. Kasije Dion u svome
zakljuku Hadrijanovog ivota prilino objektivno se odnosi prema ovom princepsu i
njegovoj vladavini i navodi niz primjera relativiziraju optube o njegovoj krvolonosti
(poradi umorstava na poetku i na kraju vladavine). Po Historia Augusta Hadrijan je na
samrtnoj postelji smogao jo toliko snage da napie jednu poemu. Po Kasiju Dionu u Rimu
je, nakon njegove smrti, podignuta i gigantska statua Hadrijana sa koijama sa etiri
upregnuta konja. Mauzolej u koji je pohranjen Hadrijanov pepeo u srednjem vijeku je
pretvoren u papinsku utvrdu Castel Sant'Angelo.
Hadrijanov mauzolej ili Aneoska tvrava (Castel Sant'Angelo; kako se danas naziva), koji se nalazi na desnoj
obali Tibra, je jedna od najmonumentalnijih graevina iz antikog doba. Poeo se graditi 130. god. n. e., ali je
dovren tek nakon Hadrijanove smrti. Rije je o cilindrinoj graevini na kvadratnoj osnovi, koja je izvorno
izvana bila obloena mramornim ploama. Hadrijanov mauzolej je izgleda dosta toga dugovao u svome
arhitektonskom planu postojeem Augustovom mauzoleju. I nakon Hadrijana u ovaj mauzolej su pohranjivani
ostaci narednih princepsa, a posljednji zabiljeeni je bio Karakala. Takoe je izgraen i Elijev most/Pons Aelius
koji je povezivao mauzolej sa lijevom obalom Tibra i centrom Rima. U srednjem vijeku i u renesansno doba je
sluio kao utvrda papinske drave.
1730
ORBIS ROMANVS
1731
ORBIS ROMANVS
Marcus Aurelius Fulvus Antoninus (umro prije 138. god. n. e.); pronaen njegov sepulkralni natpis u
Hadrijanovom mauzoleju.
2.
Marcus Galerius Aurelius Antoninus (umro prije 138. god. n. e.); pronaen njegov sepulkralni natpis u
Hadrijanovom mauzoleju.
3.
Aurelia Fadilla (umrla 135. god. n. e.), udata za Lucija Lamiju Silvana (konzul 145. god. n. e.).
Pronaen je i njen sepulkralni natpis.
4.
Annia Galeria Faustina (poznatija kao Faustina Mlaa), supruga Marka Aurelija od 145. god. n. e.
Faustina Starija je u tadanjoj rimskoj javnosti vaila kao veoma lijepa i mudra ena. Ona je bila pretea
modernih prvih dama, jer je skoro itav ivot provela bavei se karititivnim poslovima i pomaui
siromanijim i slabije stojeim slojevima. Faustina Starija je brinula i o obrazovanju rimske djece, posebno
djevojica i djevojaka. Usto je bila i pretjerano iskrena.
Antonin je proao uobiajeni cursus honorum i obnaao je svoj prvi konzulat ordinarius za 120. god. n. e., a bio
je i jedan od etvorice Hadrijanovih dunosnika za pojedina podruja Italije. Na kraju je bio i prokonzul Azije i
lan princepsovog savjeta.
1732
ORBIS ROMANVS
Kao i Hadrijan i Antonin Pije je bio humanista i kosmopolita (u skladu sa tada dominatnim
stoicizmom), pa je svoja naela uvodio u rimsko pravo. On je tako proveo mjere koje su
olakavale oslobaanje robova, a i ublaena i ograniena su muenja robova prilikom
njihovog ispitivanja. Po odluci istog princepsa robovima je dozvoljeno traiti azil u
hramovima i pred kipovima princepsa. U sluaju okrutnog postupanja prema robovima,
gospodari su prisiljavani na prodaju istih. Izdata je i odluka po kojoj onaj tko bez razloga
ubije svoga roba snosi istu odgovornost kao i za ubojstvo tueg roba.
Postupno poboljavanje poloaja robova, preko zakonodavnih odluka, koje je zapoelo jo sa princepsom
Klaudijem je mogue povezati sa promjenom drutvenih uvjeta, i posebno sa usponom stoike etike, jer se
mijenja i generalni pogled na robove. Stoiki filozof Seneka tako ukazuje na ljudsko dostojanstvo robova, na to
1733
ORBIS ROMANVS
da i oni mogu biti prijatelji, samo to se nalaze na niem drutvenom poloaju. Po Dionu Krizostomu ropstvo i
sloboda su moralna, a ne socijalna kategorija. Bez obzira na svoje socijalno stanje, jedni se ljudi raaju i ostaju
robovi po duhu, dok su drugi uvijek moralno slobodni.
Za razliku od Hadrijana, Antonin Pije je ipak nastojao da odri odreeni privilegirani status
Italije unutar imperija. U tome kontekstu je ukinuta podjela na etiri dijela koju je bio uveo
Hadrijan, a Italija je bila osloboena i poreza na krunu (aurum coronarium), koji je u
provincijama samo smanjen. Kada je 148. god. n. e. proslavljano 900 godina od osnivanja
Rima, prireene su velianstvene igre koje su trajale vie dana i u kojima su izmeu ostalog
izloene i mnoge egzotine ivotinje. Meutim, bilo je i pojedinih problema u dravi,
posebno u sferi financija. Tako se moralo ponovo pristupiti smanjivanju vrijednosti novca,
odnosno devalvaciji. Denar je sada sa 89 % pao na 83,5% uea srebra, odnosno sa 2,88
grama srebra na 2,68 grama.
U vojsci su bile smanjene privilegije isluenih veterana auksilijarnih jedinica. Od Klaudija, auksilijarni veterani
su nakon asnog otpusta (zajedno sa svojim suprugama i djecom) dobijali rimsko graanstvo, a i njihov brak sa
enama koje nisu imale rimsko graanstvo se priznavao za punovaan po rimskim zakonima. Nakon 144. god.
n. e. ukinuta je ta privilegija za djecu takvih vojnika. Privilegija je ostala na snazi samo za asnike.
Po Marku Aureliju, Antonin Pije je zabranio ljubav sa djeacima, odnosno pederastiju.
Za vrijeme Antonina Poja se desio veliki zemljotres u Bitiniji i Helespontu, a posebno je stradao Kizik.
Materijalna i ljudska teta je bila velika.
1734
ORBIS ROMANVS
1735
ORBIS ROMANVS
1736
ORBIS ROMANVS
1737
ORBIS ROMANVS
Krilati genij (nekada identificiran kao Aion = Vjenost) nosi Antonina Pija i Faustinu u nebo. Princeps dri
skeptar sa orlom, dok orlovi lete iznad njega. Muka figura sa obeliskom personificira Marsovo polje, jer je
obelisk od augustovskog doba tamo postavljen sluio kao sunev sat. enska figura sa kacigom i titom koja
pozdravlja princepsa i njegovu enu je personifikacija boginje Rome. Na titu je predstava malih Romula i
Rema kako siu vuicu.
1738
ORBIS ROMANVS
nasljednicu jedne bogate familije (ukljuujui i uvenu tadanju manufakturu cigli). Iz toga braka proizalo je
dvoje djeve i to Marko Aurelije i kerka Anija Kornificija Faustina (Annia Cornificia Faustina, roena 123.
god. n. e., umrla u estoj deceniji II. st. n. e.). Domicija Lucila je nadivjela mua vie decenija. Djed po majci
(mogue je da je on ustvari bio pooim Luciline istoimene majke) Domicije Lucile je bio Lucije Katilije Sever
(Lucius Catilius Severus) je bio dva puta konzul i gradski prefekt. Marko Anije Ver II se do svoje smrti 138.
god. n. e. prilino posvetio brizi o svome unuku. Marko je odrastao u vili na Celijskom brdu, za koji je on ostao
vezan kao iskonskom domu.
O svojoj familiji sam Marko Aurelije kae sljedee : Plemenitost i blagost sam naslijedio od svoga djeda Vera.
Skromnost i muevnost od onoga to se o mome ocu pria i to jo sam znam o njemu. Po majci strah boji i
dareljivost i ne samo strah od ravih djela, ve i od ravih misli. Od nje sam naslijedio i to da ivim umjerenim
ivotom, daleko od ivota bogataa. Od svoga pradjede (misli se na Lucija Cecilija Severa op. a.) primio sam
naelo da ne posjeujem javne zabave, predavanja i recitacije i prihvatio obiaj da drim u kui dobre uitelje i
ubjeenje da na takve stvari treba u velikoj mjeri troiti.
Obrazovanje Marka je zapoelo rano i to od najboljih uitelja i pedagoga. Poznato je da je imao tri uitelja u
djetinjstvu i to : Euforiona/Euphorion (literatura, vjerojatno elementarno poznavanje), Gemina/Geminus
(drama) i jednog neimenovanog koji je izgleda prilino oblikovao Markov karakter i to rijeima samog
princepsa. U kasnijoj fazi edukacije njegovi uitelji su bili Andron (muzika i geometrija) i Diognet (slikarstvo).
Sljedea poznata grupa uitelja su bili Aleksandar iz Kotiejona u Frigiji (tada vodei uenjak na polju
homerskih studija), uitelji latinske knjievnosti Trosije Aper (Trosius Aper), izvjesni Pollio, i Eutichije Prokul
(Eutychius Proculus), te stoiki filozof Apolonije iz Halkedona koji je imao veliki utjecaj na mladoga Marka
Aurelija. Apolonije je jedna od tri osobe za koje Marko zahvaljuje bogovima da ih je sreo; inae ga je i kasnije
posjeivao poradi instrukcija. Posljednja grupa uitelja su bili oratori na grkom Aninije Macer (Aninius
Macer), Kaninije Celer (Caninius Celer) i Herod Atiki (konzul ordinarius 143. god. n. e.; poznat kao enormno
bogat ovjek koji nije volio filozofe, posebno stoike; Marko ga ne spominje u svome djelu). Veliki Markov
prijatelj i uitelj je bio i afrikanac Fronton (konzul sufekt 142. god. n. e.), uveni orator i gramatiar latinskog.
Fronton je bio visoko cijenjen po svojim umijeima i imao je velikog utjecaja na Marka Aurelija. Od Frontona
su pored fragmentirane korespondencije ostale sauvane i pojedine rasprave. Markov uitelj u pravu je bio
Lucije Volusije Mecijan (Lucius Volusius Maecianus), vitez i prefekt javne pote (praefectus vehiculorum).
Marko Aurelije je prolazio vrlo detaljan, otar i ozbiljan obrazovni kurikulum u kojem nije bilo mjesta za
oputanje, popustljivost i razmaenost. Rano je upuivan u filozofske teme, a nain razmiljanja i karakter su
mu prilino izotreni. Njegovo poznavanje knjievnosti, retorike i prava je bilo odlino, ali ipak je filozofija bila
ta koja mu je najvie leala na umu i srcu, i pored protivljenja Frontona. Veliki prijatelji i prije dolaska na
princepsku ast i kasnije bili su mu stoiki filozofi Rustik (Quintus Iunius Rusticus) i Sekst iz Heroneje, inae
roak/neak Mestrija Plutarha. Pored njih njegovi prijatelji su bili i platonista Aleksandar (i njegov sekretar),
stoiar Katul Cina (Catulus Cinna), stoiar Klaudije Maksim (Claudius Maximus) i moda peripatetik Klaudije
Sever (Gnaeus Claudius Severus Arabianus; konzul ordinarius 146. god. n. e.; sin prvog namjesnika Arabije).
Marko Aurelije se najvie priliio stoicizmu, na to je uticao Rustik (inae unuk Arulena Rustika/Arulenus
Rusticus, pogubljenog za Domicijana), koji je tradicijski naginjao stoikoj opoziciji iz I. st. n. e. Sa Markom
Aurelijem se ostvario davnanji san filozofa da na elu Drave stoji osoba koja je ujedno i filozof.
Svi Markovi uitelji su ostali sa njim veoma povezani, i on ih je cijenio, a neke i proteirao u dobivanju javnih
dunosti i poasti, kao npr. Prokula, Frontona, Rustika (konzul sufekt 133. i ordinarius 162. god. n. e.). Po
Historia Augusta Marko Aurelije je drao zlatne statue svojih uitelja u svojoj kapelici, a imao je i obiaj da im
pokazuje potovanje osobno posjeujui njihove grobove i polaui cvijee.
Zahvaljujui svojim uiteljima i prijateljima Marko Aurelije se po sopstvenim rijeima nije oduevljavao niti
podlijegao navijakim strastima i frakcijama, ulivena mu je mo da istraje u naporima i da bude zadovoljan
malim, osposobljen je da se umije latiti posla, da nerado slua klevete, da se ne bavi nitavnim poslovima, da ne
1739
ORBIS ROMANVS
vjeruje u prie udotvoraca i arobnjaka, to voli da uje iskrenu rije, to voli grubo leite prekriveno samo
krznom, a ne udobni krevet, saznao je da svoj karakter treba ispravljati i sreivati, primio je slobodu miljenja,
nauio ta je obzirnost ... itd.... Markovo vrijednosti, umijea i kvalitete su vrlo rano bile otkrivene i primjeene
u najviim slojevima tadanje rimske elite, ukljuujui i samoga Hadrijana.
Marko Aurelije je prolazio i cursus honorum, posebno nakon svoga adoptiranja od Antonina i proteiranja od
Hadrijana. On je zapoeo sa javnom karijerom jo kao djeak. 127/128. god. n. e. Marko je uvrten u vitezove,
129/130. god. n. e. postao je lan kolegija sveenika Salijevaca cc. 17. III. 136. god. n. e. Marko oficijelno
ulazi u svijet odraslih odraslih i uzima toga virilis, 136. god. n. e. (nakon svoga 15. roendana) je bio praefectus
urbi feriarum latinarum.. Po svemu sudei Hadrijan je proteirao mladoga Marka, jer je on postao salijac iako
nije ispunjavao uvjet da su mu oba roditelja iva. Zanimljivo je da se Marko odgovorno ponio prema ovoj
poasti. Tako je nauio napamet himnu salijaca, iako je ona bila na arhainom latinskom. Na kraju je postao i
voa plesa salijaca (vates). Marko je oevo nasljedstvo prepustio sestri Kornificiji, koja se udala za Gaja
Umidija Kvadrata Anija Vera (Caius Ummidius Quadratus Annianus Verus; konzul sufekt 146. god. n. e.).
Kornificija je sa njim imala dvoje djece i to Marka Umidija Kvadrata Anijana (Marcus Ummidius Quadratus
Annianus) i Umidiju Kornificiju Faustinu (Ummidia Cornificia Faustina).
Sa poetkom vladavine Antonina Pija zapoinje dobivati ozbiljnije dunosti, pa je 139. god. n. e. kvestor, sevir
turmarum equitum Romanorum i princeps iuventutis, dobija ime cezar i na zahtjev Senata postaje lan glavnih
sveenikih kolegija (pontifici, auguri, quindecimviri sacris faciundis, septemviri epulonum, arvalska braa,
sodales razliitih deificiranih princepsa....itd....). Tri puta je bio konzul ordinarius i to 140., 145. i 161. god. n.
e. (prva dva puta zajedno sa Antoninom Pijem, a trei put sa Lucijem Verom), a po uzoru na augustovski sustav
1. XII. 147. god. n. e. Marko Aurelije je dobio i tribunsku mo i prokonzularni imperium. Tako se ve od
poetka Antoninove vladavine, Marko Aurelije intenzivno bavio dravnim poslovima, o emu govori u pismu
upuenim Frontonu. Sve svoje dunosti je obnaao sa punom odgovornou, i pored slabije grae i sklonosti
bolestima. Marko Aurelije je imao veliko potovanje prema Antoninu Piju, koje mu je i odao u prvoj knjizi
svojih Meditacija, za razliku od npr. Hadrijana kojem nije zahvalio u svome popisu osoba u prvoj knjizi
Meditacija koje su uticale na njega. On je svoj izbor za princepsa doekao kao ve dobrano iskusna osoba u
javnim, civilnim poslovima. Ali injenica je da on nije imao namjesnikog ili vojno zapovjednog iskustva, to
je razliito u odnosu na veinu drugih princepsa.
Sa Faustinom Mlaom Marko se vjenao 145. god. n. e., a da bi se to desilo i izbjegao zakonski incest Antonin
Pije je morao da se odrekne oinskog prava nad Faustinom (jer su Marko i Faustina po zakonu bili brat i sestra).
Marko Aurelije i Faustina Starija su od 147. god. n. e. pa nadalje dobili najmanje 13 djece (ukljuujui i dva
puta blizance). Naalost po njih dvoje veina te djece je umrla jo u djetinjstvu, a adolescenciju su preivjeli :
1.
Annia Aurelia Galeria Faustina (147. nakon 165. god. n. e.). Udata za Gneja Klaudija Severa
(Gnaeus Claudius Severus), sina spomenutog Klaudija Severa (njegov drugi brak).
2.
Annia Aurelia Galeria Lucilla (148/50. 182. god. n. e.), poznatija kao Lucila, njen brat blizanac je
umro u djetinjstvu.
3.
Annia Aurelia Fadilla (159. nakon 211. god. n. e.). Udata za Marka Pedukeja Plautija Kvintila
(Marcus Peducaeus Plautius Quintillus), neaka Lucija Vera.
4.
Annia Cornificia Faustina Minor (160. 211. god. n. e.). Udata za Marka Petronija Suru Mamertina
(Marcus Petronius Sura Mamertinus).
5.
Lucius Aurelius Commodus Antoninus, poznatiji kao Komod, njegov brat blizanac je umro u
djetinjstvu.
6.
Vibia Aurelia Sabina (170. prije 217. god. n. e.). Udata za Lucija Antistija Bura (Lucius Antistius
Burrus)
1740
ORBIS ROMANVS
Po Herodijanu, Marko Aurelije je preferirao da uda svoje kerke za one senatore - pojedince koji su se isticali
svojih vrlinama, ponaanjem i nainom ivotom, bez obzira na njihovo porijeklo ili bogatstvo. Zanimljivo je da
je Marko Aurelije preko svoje enske djece imao znatan broj svojih biolokih potomaka koji se spominju u
literarnim vrelima i epigrafskoj grai sve do sredine V. st. n. e.
Inae Marko Aurelije je bio krhkije fizike grae, i bio je izloeniji bolestima. Kasije Dion ga hvali kao osobu
koja je svoju odgovorno obavljala svoju dunost, bez obzira na bolesti.
1741
ORBIS ROMANVS
Odmah nakon potvrde dvojice princepsa u Senatu, oni su otili do pretorijanskog tabora, gdje
se Lucije Ver obratio vojnicima koji su aklamacijom potvrdili svoju lojalnost novim
princepsima. Vojnici su dobili uobiajenu donaciju, i trupe su poloile zakletvu princepsima.
Pretorijanci su dobili po 20 000 sestercija/5000 denara. Privatnu imovinu Antonina Pija je
naslijedila Faustina Mlaa koja je tada bila trudna sa blizancima od kojih je jedno kasnije
bilo princeps Komod. Po jednoj prii dok je bila trudna Faustina Mlaa je usnila san da raa
dvije zmije, od kojih je jedna bila ea od druge.
Prilikom preuzimanja princepske vlasti, Marko Aurelije je jedan dio posjeda svoje pokojne majke prebacio
svome neaku Kvadratu Anijanu.
Lucije Ver (15. XII. 130. 169. god. n. e.) obnaao je suvladarsku vlast od 8. III. 161. do 169. god. n. e. Od
roenja do adopcije zvao se Lucius Ceionius Commodus, a od adopcije ime mu je glasilo Lucius Aelius Aurelius
Commodus, a kao suvladar nosio je ime Caesar Lucius Aurelius Verus Augustus. Lucije Ver je potekao iz jedne
prilino istaknute familije, a poto je bio jo kao djeak predvien za neku vrstu vladarske uloge, i on je primio
odgovarajue obrazovanje. Njegov glavni uitelj je bio Fronton, koji je o Luciju Veru govorio kao o odlinom
ueniku koji se istie u pisanju poezije i govora. Svoju politiku karijeru Lucije Ver je zapoeo znatno docnije u
odnosu na Marka Aurelija, pa je bio kvestor 153. god. n. e., a konzul ordinarius 154. i ponovo 161. god. n. e.
Lucije Ver je karakterno bio drugaija osoba u odnosu na Marka Aurelija. On je bio zaljubljenik u sport,
posebno u hrvanje i lov, a uivao je i gladijatorskim i drugim igrama. Bio je lijep, a i smatran je otvorenom i
prijatnom osobom. Prihvatao je ono to mu nudi ivot (volio se lickati i bio je skloniji zabavi) i pozicija koju je
imao mnogo spremnije nego stoiki i filozofski raspoloeniji Marko Aurelije. Antonin Pije je mnogo vie
cijenio Marka u odnosu na Luciju, pa ovaj i nije imao i istu ulogu u procesu designiranja nasljednika. Tako se
npr. Lucije Ver ne pojavljuje na aleksandrijskim novcima sve do 160/161. god. n. e. Skoro po promjeni na elu
princepske vlasti, Markova i Faustina kerka Lucila je vjerena za Lucija Vera, za kojeg e se i oficijelno udati
tri godine kasnije u Efezu.
Novi princepsi su bili popularni u narodu kojem se sviao njihovo civiliter (izostanak pompe
i sjaja) ponaanje, a nastavili su pa i pospjeili alimentacijski sustav za pomo siromanoj
djeci. Ujedno su priredili i pogrebne igre u ast Antonina Pija. Sloboda govora je bila vrlo
izraena, pa je i tadanji pisac komedija Marul (Marullus) mogao da u svojim izvedbama
kritizirati princepse a da ne snosi nikakve konsenkvence za to. Marko Aurelije je imao
vremena i da prepusti filozofiji.
Marko Aurelije je ipak izveo niz personalnih promjena na mjestu glavnih dunosnika. Tako je Sekst Cecilije
Krescens Volusijan (Sextus Caecilius Crescens Volusianus) koji je vodio kancelariju zaduenu za carsku
korespondenciju (ab epistulis) zamijenjen sa Titom Varijem Klementom (Titus Varius Clemens), panonskog
porijekla i koji je imao znaajnog upravljakog i vojnog iskustva. Svoga ranijeg uitelja Lucija Volusija
Mecijana (Lucius Volusius Maecianus) smijenio je sa poloaja prefekta Egipta, pa ga je uinio senatorom i
prefektom javnog trezora i arhiva (aerarium Saturni). Kasnije je postao i konzul. Frontonov zet Aufidije
Viktorin (Aufidius Victorinus) je imenovan za namjesnika Gornje Germanije.
1742
ORBIS ROMANVS
Grad Rim je doivljavao poplave u svim razdobljima, i najstariji podatak koji spominje poplavu u Gradu odnosi
se na 241. god. p. n. e. Poznate su i poplave iz 193., 60., 54., 27. god. p. n. e. i 15., 36., 69. god. n. e., za
vrijeme princepsa Nerve i Trajana, 161., 217., i 374. god. n. e.
Najtee bi nastradala nia podruja oko Marsovog polja. Iako je problem sa poplavama bio prepoznat, pa se
ak donosile odreene odluke i primjenjivala odreena rjeenja, nikada nije u potpunosti zalijeeno pitanje
poplava. Princeps Tiberije je imenovao posebnu Komisiju za rijeku Tibar, koja je izgleda imala vie sinekursko,
nego stvarno znaenje. Pri kraju svoje vladavine princeps Antonin Pije je naredio generalni pregled
protupoplavnog sustava, ali je umro prije nego to se uinilo bilo to uinkovitije. I nakon velike polave iz 161.
god. n. e. princeps Marko Aurelije je pokuao da pobolja protupoplavni sustav, i krajem njegove vladavine je
ve postojala sluba starijeg kuratora u Rimu sa pomonikom u Ostiji, koji su trebali da upozaravaju na
poplavu. Zbog itavog niza novih problema koji su ga pogaali, Marko Aurelije nije jednostavno imao ni
dovoljno vremena ni novca da se ozbiljnije pozabavi ovim problemom. Tako je npr. nmasivni zemljotres koji je
pogodio grad Kizik prouzrokovao odliv znaajne koliine javnog novca, kako bi se sanirale posljedice ove nove
prirodne nepogode.
A uskoro su dole i vijesti sa istoka koje su oznaile i konani prekid viedecenijskog mira.
Izbio je novi rat sa partskim Iranom.
Provincije i legije na poetku vladavine Marka Aurelija i Lucija Vera
Teritorija Rimske drave se sastojala od Italije kao metropole, provincija i potinjenih
saveznikih dravica, posebno na istonoj granici, crnomorskoj obali i Zakavkazju. U
odnosu na augustovsko doba u provincijalnoj organizaciji. U odnosu na 14. god. n. e. do
Marka Aurelija je dolo do izvjesnih promjena u provincijsko teritorijalnoj organizaciji.
Provincija Kapadokija (Cappadocia) je osnovana 17/18. god. n. e. (carska pretorska, kasnije
konzularska provincija), za vrijeme Klaudijeve vladavine su osnovane provincije Mauretania
Tingitana i Mauretania Caesariensis (u sjevernoj Africi; obje carske prokuratorske
provincije), Britanija/Britannia (carska konzularska provincija), Norik/Noricum
(prokuratorska provincija), Likija i Pamfilija/ Lycia et Pamphylia (carska pretorska
provincija), Trakija/ Thracia (carska prokuratorska provincija), Alpes Poeninae/Alpes
Graiae/Alpium Atrectianarum et vallis Poeninae (carska prokuratorska provincija), Za
Nerona je osnovana jo jedna mala alpska provincija i to Alpes Cottiae (carska prokuratorska
provincija), te Epir/Epirus (carska prokuratorska provincija). U doba Vespazijana su
osnovane provincije Komagena/Commagene i Kilikija/Cilicia, a za Domicijana je Mezija
podijeljena na dvije provincije (Gornju i Donju, obje carske konzularske provincije). Najvei
provincijski obujam je Drava dobila za Trajana kada su osnovane provincije Arabia Petraea
(carska pretorska provincija), Dakija/Dacia (carska konzularska provincija; kasnije prvo
podijeljena na Gornju i Donju, a zatim na tri provincije : Dacia Porolissensis, Dacia
Apulensis i Dacia Malvensis), Panonija je podijeljena na dvije provincije (Gornju i Donju,
carske konzularna i pretorska provincija). Trajanove provincije Jermenija/Armenia,
Asirija/Assyria i Mesopotamija/Mesopotamia su ubrzo po osnivanju rasputene. Za Hadrijana
je Judeja promijenila ime u Palestina/ Syria Palaestina.
1743
ORBIS ROMANVS
Germania Inferior
Germania Superior
Pannonia Superior
Pannonia Inferior
Moesia Superior
Moesia Inferior
Tres Daciae
Cappadocia
Syria
Palaestina
Arabia Petraea
Aegyptus
Numidia
Legiones
VII. Gemina Felix. Glavna baza je bio Len.
II. Augusta.
VI. Victrix. Glavna baza je bio Eboracum ili Eburacum/York.
XX. Valeria Victrix.
I. Minervia. Glavna baza je bila u Bonu.
XXX. Ulpia Victrix. Glavna baza je bila u Castra Vetera/Xanten. Simboli su bili
bogovi Neptun i Jupiter i jarac.
VIII. Augusta. Glavna baza je bila u Argentorate (dananji Strazbur).
XXII. Primigenia. Glavna baza je bila u Mogontiacum/Majncu. Simboli su bili Herkul
i jarac.
I. Adiutrix. Glavma baza je bila u Brigetio/danas Szny u Maarskoj. Simboli su bili
jarac i povremeno Pegaz.
X. Gemina. Glavna baza je bila u Vindobona/Beu..
XIV. Gemina. Glavna baza je bila u Karnuntumu.
II. Adiutrix. Glavna baza je bila u Aquincum/dananji Budim. Simboli su bili jarac i
Pegaz.
IIII. Flavia. Glavna baza je bila u Singidunumu/dananji Beograd.
VII. Claudia.Pia Fidelis. Glavna baza je bila u Viminaciumu/ dananji Kostolac.
I. Italica. Glavna baza je bila u Novae. Simboli su vepar i u manjoj mjeri bik.
XI. Claudia Pia Fidelis.Glavna baza je bila u Durostorum.
V. Macedonica. Glavna baza je bila u Potaissa/dananja Turda.
XIII. Gemina. Glavna baza je bila u Apulum/ dananja Alba Julia.
XII. Fulminata. Glavna baza je bila u Komageni.
XV. Apollinaris.Glavna baza je bila u Satali.
XVI. Flavia Firma. Glavna baza je bila u Samosata/ Samsat. Simbol je bio lav.
III. Gallica. Glavna baza je bila u Raphanaea.
IIII. Scythica.Glavna baza je bila u Zeugmi.
VI. Ferrata. Glavna baza je bila u Caparcotna u Galijeji (kasnije preimenovan u
Legio, moderni Lejjun).
X. Fretensis.Glavna baza je bila u Eliji Kapitolini.
III. Cyrenaica. Glavna baza je bila u Bosri.
II. Traiana Fortis. Simbol je bio Herkul.
III. Augusta. Glavna baza je bila u Lambaesisu.
1744
ORBIS ROMANVS
Antefix,
sa
veprom,
simbolom
XX.
legije
Valeria Victrix.
Epigrafski, nadgrobni
spomenik Gaja Julija
Materna
(Caius
Iulius
Maternus),
veterana I. legije
Minervia. Danas se
nalazi u RmischGermanisches
Museum u Kelnu.
1745
ORBIS ROMANVS
Epigrafski,
nadgrobni
spomenika Gaja
Valerija Valensa
(Caius Valerius
Valens) iz VIII.
legije Augusta.
Danas se nalazi u
muzeju
u
Korintu.
1746
ORBIS ROMANVS
Epigrafski,
nadgrobni
spomenik
aquilifera iz II. legije Adiutrix. Danas se
nalazi u Arkeoloji Mzesi u stanbulu.
1747
ORBIS ROMANVS
Vojnika
kaciga
Karnuntum.
iz
muzeja
1748
ORBIS ROMANVS
Uz to, pobjede su donosile i dobar ratni plijen. Sve u svemu legionar ili auksilijar je prilino
dobro ivio, u odnosu na neka druga zanimanja, pa mu je i moral bio na znatnoj visini. Po
penzioniranju veterani bi se naseljavali bilo u kolonijama u provincijama (irei rimski nain
ivota) ili bi se individualno negdje skrasili, npr. u podruju gdje su proveli najvei dio svoje
slube ili u svome rodnom kraju.
Vojska je bila enorman potroa i dera javnih financija. 100 denara je kotala oprema i odjea samo jednog
centuriona, a ak 500 000 denara je kotalo opremljivanje jedne legije. Pretpostavlja se da je za normalan ivot i
poslove koje je obavljao, vojniku Rimske drave bilo potrebno cc 3000 kalorija dnevno, manje nego danas, jer
su prosjeni profesionalni vojnici klasinog historijskog razdoblja bili manji i stariji u odnosu na moderne
profesionalne vojnike. Tako je jedna legija minimalno samo 12 tona ita dnevno troila. Ti astronomski
trokovi bi se u sluaju rata ak utrostruavali. Agrikolina armija (cc 25 000 pripadnika) je u toku tromjesne
kampanje u Kaledoniji zahtjevala 5000 tona samo ita, a bez sijena za konje i druge ivotinje koje su sa sobom
vodili.
Ali kao to je ve ranije reeno, u sluaju uspjenog rata, osvajanja i pljenidbe vojska je ne samo izmirivala
svoje trokove, nego je i zaraivala Dravi i to u vidu gotovog novca, plemenitih metala, opljakanog
materijala, otuene stoke i druge hrane, robova... itd... Osvajanja su osiguravala i kontinuirane prihode iz
novonastalih provincija, i to i preko iskoritavanja njihovih privrednih potencijala (posebno poljoprivrede i
rudnika, ali i manufakturno zanatske proizvodnje) preko poreza, carina i zakupa. Isto tako su se otvarala nova
podruja za kolonizaciju. Najbolji primjer prua Trajanovo osvajanje Dakije.
Imajui u vidu brojnost stanovnitva, njegov privredni potencijal i bruto domai proizvod moe se rei da se
procentualni udio izdvajanja za vojsku nije radikalno mijenjao do otprilike Marka Aurelija. Meutim, situacija
se nakon toga, uslijed velikih demografskih gubitaka zbog pandemije, te komodovske katastrofalne vladavine i
V. graanskog rata, promijenila. Tako se procjenjuje da se u severijansko doba procentualni udio (u odnosu na
bruto domai proizvod) troenja na vojsku znaajno poveao.
ORBIS ROMANVS
Kada se razmatra ovo pitanje, potrebno je imati na umu da je dobar dio legionara, koji nisu bili roeni u Italiji,
bio bar djelimino italijanskog porijekla jer su im preci bili legionari i onda ostali da ive u provinciji bilo u
kolonijama ili se stapajui sa lokalnim stanovnitvom. Ipak se i njihov udio drastino smanjivao u II. st. n. e.,
jer su u sastav legija ukljuivani u sve veem broju i sinovi auksilijarnih veterana.
Inae je svake godine bilo cc 7500 novih regruta. Veliki problem za novaenje legionara je
predstavljala injenica da su se u pojednim provincijama nalazile brojne armije, ali da je u
njima bila mala baza rimskih graana iz kojih bi se one popunjavale. Dobar primjer prua
Britanija, u kojoj su krajem I. i poetkom II. st. n. e. bile stacionirane 3 legije, a na cc 2
miliona stanovnika provincije, dolazilo je samo oko 50 000 rimskih graana. Zato su se u
ovom periodu britanske legije morale popunjavati novacima iz drugih podruja, kao to su
sjeverna Galija i germansko rajnske provincije.
Inae se veoma pazilo da u legije ulaze novaci sa rimskim graanstvom. Tako postoji i svjedoanstvo o dvojici
regruta koji su bili osueni na bievanje i izbaeni iz legije, jer je otkriveno da su lagali da su rimski graani.
Meutim, postojali su i izuzetci. Poto je profesionalnim vojnicima bilo zabranjeno da imaju legalni brak sve
do vladavine Septimija Severa, i njihova djeca iz veza tipa contubernium (ako majka nije bila rimska graanka)
nisu imala rimsko graanstvo i u oima zakona bi bila tretirana kao vanbrana djeca. Ta djeca bi zakonski
postajala rimski graani, onda kada bi njihovi oevi po asnom otpustu svoj contubernium pretvorili u zakonski
rimski brak. Ali bilo je sluajeva da je otac umro ili poginuo na slubi (pa djeca nisu mogla naslijediti njegovo
graanstvo) ili da je mladi doao u dob za regrutaciju, a da mu otac jo uvijek nije dobio asni otpust pa je
zbog toga mladi nije bio rimski graanin. U tom sluaju je djelovao kolektivni i praktini duh vojske, i po
svemu sudei sinovi legionara koji su poginuli ili su jo uvijek slubovali su primani u legije, i to vjerojatno
tako to bi im se po novaenju automatski dodjeljivalo rimsko graanstvo.
Potrebno je navesti da za razliku od modernih armija, oruana snaga Rimske drave nije
nikada imala neko objedinjeno zapovjednitvo, u vidu generaltaba ili vrhovne komande. Za
1750
ORBIS ROMANVS
Provincia
Alae
Agrippina Miniata
I. Hispanorum Asturum
II. Asturum
Augusta Gallorum Petriana
milliaria
Augusta Gallorum Proculeiana
Picentiana Gallorum
II. Gallorum Sebosiana
Gallorum et Thracum classiana
I. Pannoniorum Sabiniana
I. Pannoniorum Tampiana
I. Thracum
I. Tungrorum
Hispanorum Vettonum
Augusta Vocontiorum
Cohortes
civium
1751
Romanorum
I. Aquitanorum
II. Asturum equitata
IV. Breucorum
I. Augusta Bracarum
III. Bracaraugustanorum
I. Baetasiorum civium Romanorum
I. Batavorum equitata
I. Celtiberorum
I. Aelia classica
I. Ulpia Cugernorum civium
Romanorum
I. Aelia Dacorum milliaria
I. Delmatarum
II. Delmatarum
IV. Delmatarum
I. Frisiavonum
II. Gallorum veterana equitata
IV. Gallorum equitata
V. Gallorum
VI. Gallorum
ORBIS ROMANVS
I. Hispanorum equitata
I. Aelia Hispanorum equitata
milliaria
I. Lingonum equitata
II. Lingonum equitata
III. Lingonum equitata
IV. Lingonum equitata
I. Menapiorum
I. Morinorum
I. nauticarum
I. Augusta Nerviana Germanorum
equitata milliaria
I. Nerviorum
II. Nerviorum
III. Nerviorum
IV. Nerviorum
II. Pannoniorum
V. Raetorum
I. Sunucorum
I. Thracum
II. Thracum veterana
VII. Thracum
I. Tungrorum milliaria
II. Tungrorum equitata milliaria
I. Vangionum equitata milliaria
I.Vardulorum civium Romanorum
equitata milliaria
II. Vasconum civium Romanorum
I. Hamiorum sagittariorum
II. Asturum
III. Breucorum
VI. Breucorum
VI. Brittonum
I. civium Romanorum equitata
II. civium Romanorum equitata
I. classica
II. Hispanorum
I. Flavia Hispanorum equitata
VI.
ingenuorum
civium
Romanorum milliaria
I. Latobicorum et Varcianorum
I. Lucensium
I. Pannoniorum et Delmatarum
equitata
I. Raetorum equitata civium
Romanorum
VI. Raetorum
IV. Thracum equitata
II. Varcianorum equitata
XV.
voluntariorum
civium
Romanorum
I. Aquitanorum veterana
III. Aquitanorum equitata civium
Romanorum
IV. Aquitanorum equitata civium
Romanorum
Britannia
Afrorum veterana
Longiniana Gallorum
Gallorum et Thracum classiana
Moesica felix
I. Noricorum civium Romanorum
Sulpicia civium Romanorum
I. Thracum
Germania
Inferior
Gallorum Indiana
I. Scubulorum
1752
ORBIS ROMANVS
Germania
Superior
I. Hispanorum Auriana
I. Commagenorum
II. Flavia milliaria
I. Flavia gemina civium Romanorum
I. Flavia singularium
Raetia
Noricum
Pannoniae
et
I. Hispanorum Aravacorum
I. Flavia Britannica civium Romanorum milliaria
I. Brittonum civium Romanorum
I. Cananefatium
I. civium Romanorum
I. Augusta Ituraeorum
I. Praetoria singularium civium Romanorum
I. Thracum victrix
II. Augusta Thracum
I. Ulpia contariorum milliaria
I. Thracum veterana sagittariorum
III. Augusta Thracum sagittariorum
1753
ORBIS ROMANVS
(Superior
Inferior)
Moesia
Inferior
civium Romanorum
Augusta Dacorum equitata
milliaria
I. Lusitanorum Cyrenaica
III. Lusitanorum
I. Montanorum equitata
I. Noricorum equitata
I. Ulpia Pannoniorum equitata
I. Thracum civium Romanorum
I. Thracum Germanica
I. Thracum Syriaca equitata
II. Augusta Thracum equitata
I. Aelia Caesariensis sagittariorum
I. Aelia Gaesatorum sagittariorum
III. Brittonum veterana equitata
III. campestris civium Romanorum
V. Gallorum equitata
V. Gallorum et Pannoniorum
V. Hispanorum equitata
I. Pannoniorum veterana equitata
I. Antiochensium sagittariorum
I. Cretum equitata sagittariorum
I. Bracarorum civium Romanorum
II. Bracaraugustanorum equitata
II. Flavia Brittonum equitata
I. Lepidiana civium Romanorum
II. Lucensium
I. Lusitanorum
II. Mattiacorum equitata milliaria
I. Flavia Numidarum equitata
I. Sugambrorum tironum
I. Claudia Sugambrorum veterana
equitata
I. Thracum Syriaca
II. Chalcidenorum sagittariorum
I. Cilicum equitata sagittariorum
milliaria
I. Afrorum civium Romanorum
equitata
I. Batavorum civium Romanorum
milliaria
II. Flavia Bessorum
I. Bracaraugustanorum
I. Britannica civium Romanorum
equitata milliaria
II.
Britannorum
civium
Romanorum milliaria
I. Flavia Brittonum equitata
milliaria
I. Ulpia Brittonum
I. Augusta Brittonum Nerviana
II. Augusta Brittonum Nerviana
I. Cananefatium
I. Flavia Commagenorum
IV. Baetica
I. Cypria civium Romanorum
II.
I. Asturum
I. Batavorum milliaria
I. Bosporanorum milliaria
I. Hispanorum Campagonum
I. Gallorum et Bosporanorum
II. Gallorum et Pannoniorum
I. Hispanorum
II. Pannoniorum
II. Pannoniorum veterana
I. Tungrorum Frontoniana
I. Flavia Commagenorum sagittariorum
numerus equitum Illyricorum
1754
ORBIS ROMANVS
Tres Daciae
Cappadocia
I. Flavia Agrippiana
II. Flavia Agrippiana
Gaetulorum veterana
I. Phrygum
VII. Phrygum
I. Ulpia singularium
I. Thracum Herculanea
Augusta Xoitana
I. Ulpia dromedariorum milliaria
Gallorum et Thracum Antiana sagittariorum
1755
II. Gallorum
II. Gallorum Dacica
II. Gallorum Macedonica equitata
II. Gallorum Pannonica
III. Gallorum
I. Hispanorum
I. Hispanorum veterana equitata
I. Flavia Ulpia Hispanorum civium
Romanorum equitata
II. Hispanorum scutata civium
Romanorum.
IV. Hispanorum equitata
V. Lingonum
II. Flavia Numidarum
VIII. Raetorum equitata civium
Romanorum
VI. Thracum equitata
Ubiorum equitata
I. Ubiorum
I.
Vindelicorum
civium
Romanorum equitata milliaria
I.
Augusta
Ituraerorum
sagittariorum
I. Thracum sagittariorum
I. Tyriorum sagittariorum
Apula civium Romanorum
I. Bosporanorum
I. Claudia equitata
II. Claudia
I. Hamiorum civium Romanorum
milliaria
I. Italica voluntariorum civium
Romanorum milliaria
milliaria civium Romanorum.
equitata
I. Numidarum
II. Ulpia Petreorum equitata
milliaria
III. Ulpia Petreorum equitata
milliaria
I. Raetorum equitata
IV. Raetorum equitata
III.
Augusta
Cyrenaica
sagittariorum
III. Bracarum
IV. Bracarugustanorum
III. Callaecorum Bracarum
IV. Callaecorum Lucensium
II. Cantabrorum
II. classica
I. Ulpia Dacorum
III. Dacorum
I. Damascena Armeniaca
II. equitum equitata
II. Ulpia equitatum equitata
I. Flavia
ORBIS ROMANVS
I. Gaetulorum
I. Ulpia Galatarum
II. Ulpia Galatarum
VII. Gallorum equitata
V. gemella civium Romanorum
VI. Hispanorum
II. Ligurum et Corsorum
I. Lucensium
I. Augusta Lusitanorum
I. Montanorum
I. Augusta Pannoniorum
II. Ulpia Paphlagonum
III. Ulpia Paphlagonum equitata
IV. Ulpia Petreorum
V. Ulpia Petreorum equitata
VI. Ulpia Petreorum
I. Sebastena milliaria
I. Thracum milliaria
III. Augusta Thracum
II. Thracum Syriaca
III. Thracum Syriaca
IV. Thracum Syriaca
I. Ascalonitanorum sagittariorum
I. Flavia Chalcidenorum equitata
sagittariorum
I. Damascenorum sagittariorum
II. Italica voluntariorum civium
Romanorum sagittariorum
milliaria
I. Ulpia Petreorum equitata
sagittariorum
I. Ulpia civium Romanorum
sagittariorum
I. Augusta Thracum equitata
sagittariorum
XX. Palmyrenorum equitata
I. Ulpia Afrorum equitata
I. Flavia Cilicum equitata
II. Ituraeorum
III. Ituraeorum
I. Aug. praetoria Lusitanorum
equitata
I. Macedonica equitata
I. Pannoniorum
I. Thebaeorum equitata
II. Thebaeorum
scutata civium Romanorum
I.
Apamenorum
equitata
sagittariorum
I. Flavia Afrorum
II. Flavia Afrorum
I. Asturum et Callaecorum
III. Asturum civium Romanorum
equitata
II. Breucorum
II. Brittonum equitata
Syria, Iudaea,
Arabia
Petraea
Apriana
Augusta Syriaca
Commagenorum
Gallorum veterana
I. Thracum Macedonica
Vocontiorum
Aegyptus
III. Asturum
I. Augusta civium Romanorum
I. Augusta Gallorum
I. Gallorum Tauriana victrix
Gemelliana civium Romanorum
I. Flavia Numidica
I. Augusta Nerviana milliaria
1756
ORBIS ROMANVS
I. Pannoniorum
II. Augusta Thracum
I. Hamiorum sagittariorum
Parthorum sagittariorum
I. Syrorum sagittariorum
II. Syrorum sagittariorum
I. Chalcidenorum equitata
VI. Commagenorum equitata
I. Corsorum civium Romanorum
V.
Delmatarum
civium
Romanorum
Aelia expedita
I. Flavia equitata
III. Gallorum felix
IV. Gallorum civium Romanorum
II. Hamiorum
I. Flavia Hispanorum
II. Hispanorum civium Romanorum
equitata milliaria
I. Ituraeorum civium Romanorum
I. Lemavorum civium Romanorum
VII. Lusitanorum equitata
I. Flavia Musulamiorum equitata
I. Nurritanorum
II. Sardorum
IV. Sugambrorum
IV. Tungrorum milliaria
I. Syrorum sagittariorum
II. Syrorum eq sagittariorum
sagittariorum milliaria
II. Flavia Hispanorum (Hispania?)
III.
Alpinorum
equitata
(Dalmatia?)
I. Aelia Athoitarum (Thracia?)
I. Ausetanorum (Hispania?)
I. Flavia Bessorum (Macedonia?)
Callaecorum (?)
I.
Celtiberorum
equitata
(Hispania?)
Unutarnje
provincije i
I.
Cisipadensium
civium
nejasno
Romanorum (Thracia?)
lokaliziranje
Dacorum (?)
I. Gallica civium Romanorum
equitata (Hispania?)
I. Delmatarum milliaria equitata
(Dalmatia?)
I. Ligurum milliaria (Asia?)
maritima (Baetica?)
Maurorum et Afrorum (?)
I. Musulamiorum milliaria (Lycia)
VI. praetoria (Bithynia)
III. sagittariorum (?)
I/II. nova tironum (Hispania?)
VIII.
voluntariorum
civium
Romanorum (Dalmatia?)
XXV. voluntariorum (Hispania?)
Vrijedi izdvojiti sljedee ale : I. Pannoniorum Sabiniana, I. Pannoniorum Tampiana, I. Gallorum et
Pannoniorum cataphractaria, II. Gallorum et Pannoniorum, numerus equitum Illyricorum, I. Pannoniorum, I.
Scubulorum, I. Vespasiana Dardanorum i kohorte : I. Delmatarum, I. Delmatarum milliaria equitata
(Dalmatia?), II. Delmatarum, III. Delmatarum equitata, IV. Delmatarum, V. Delmatarum, V. Delmatarum
civium Romanorum, I. Pannoniorum et Delmatarum equitata, II. Pannoniorum, I. Ulpia Pannoniorum equitata,
V. Gallorum et Pannoniorum, I. Pannoniorum veterana equitata, II. Gallorum Pannonica, I. Augusta
Africa,
Numidia,
Mauretania
Caesariensis,
Mauretania
Tingitana
1757
ORBIS ROMANVS
Pannoniorum, I. Pannoniorum. I. Breucorum civium Romanorum, II. Breucorum, III. Breucorum, IV.
Breucorum, V. Breucorum civium Romanorum equitata, VI. Breucorum, VII. Breucorum civium Romanorum
equitata, I. Aelia Athoitarum, I. Latobicorum et Varcianorum, II. Varcianorum equitata. Navedene ale i kohorte
su izvorno regrutirane na ilirskom podruju i njihov izniman broj ukazuje na veliku vanost ovog podruja za
novaenje i odravanje oruanih snaga.
I u II. st. n. e. i nadalje je sjevernoafriko lako konjanitvo (numidsko i posebno maursko) zauzimalo posebno
mjesto u okviru oruanih snaga. O tome dovoljno govore prikazi maurskih konjanika na Trajanovom stupu,
gdje se reprezentiraju kao moni i neustraivi konjanici, koji se bore bez oklopa. U kasnom principatu, znaajno
mjesto u oruanim snagama je zauzela dalmatinska lahka konjica (equites Dalmatae).
Za vrijeme Hadrijana je na viteka tri zapovjednitva, dodano i etvrto, a to je zapovjednitvo nad dupliranom
alom, za posebno vjete asnike. Izgleda da je sudei po dosadanjim nalazima vei dio prefekta auksilijarnih
jedinica u II. st. n. e. jo uvijek bio rodom iz Italije, ali se vremenom taj udio nastavio smanjivati, dok u III. st.
n. e. nije pao na manje od 1/3.
Ve u II. st. n. e. javlja se pojava da se pojedini odredi (vexillatio) odijele od njihovih matinih jedinica, radi
odreenog zadatka. Najee je rije bila o prekomandovanju na neki drugi prostor, uglavnom u vidu pojaanja.
Meutim, poradi niza razloga, ti separirani odredi pojedinih legija i auksilijarnih kohorti su due ostajali na
poslanom podruju, bez vraanja u matinu jedinicu. Tada bi ta separacija postajala dua, a veksilijacije bi
postepeno postajale novi vojni tipovi organizacije. Primjer prua vexillatio equitum Illyricorum, stacionirana u
Dakiji poetkom II. st. n. e., equites promoti (legionarska konjica, odijeljena od svoje jedinice) i numerus
Hnaufridi u Britaniji. Ova praksa separiranja od matinih jedinica i stvaranja raznoraznih veksilacija e u III. st.
n. e. poprimiti goleme razmjere, i proizvela je prilino kaotino stanje u ureenju oruanih snaga.
I broj federata je bio znaajan, i oni su u vrijeme princepsa Trajana bili podijeljeni u oko 40
numeri sa po cc 300 pripadnika. Znatno su bili doprinijeli pobjedi u Dakiji, pa su se i nali
prikazani na reljefima Trajanovog stupa.
Osvajanje Dakije je u oruane snage donijelo jo jednu novinu, a to je dizajn zmaja (draco)
koji su bar od Hadrijanovog vremena kao svoj simbol nosile neke auksilijarne jedinice.
Sastojao se od bronane glave zmaje sa tkaninom umjesto tijela, koja je imala oblik repa iza
njega. Vjerojatno je preuzet od Daana i Sarmata. Ovaj simbol je nosio draconarius. Kasnije
se ova simbolika rairila irom rimskih oruanih snaga.
Rat sa Iranom od 161. do 166. god. n. e. (bellum Armeniacum et Parthicum)
Sa smrti Antonina Pija, pokrenuo se i tadanji partsko arsakidski ah nad ahovima Irana
Vologases IV., koji je nakon decenija dinastijskih borbi uspio da ponovo ujedini Iran. On je
jo 151. god. n. e. u vrijeme Antonina Pija, osvojio dravicu Mesena u Donjoj Mesopotamiji,
koja je bila nezavisna od arsakidsko partskog Irana jo od Trajanovih mesopotamijskih
pobjeda. Ova dravica je izgleda bila u nekom protektorskom statusu od strane Rimske
drave. U kasno ljeto ili jesen 161. god. n. e. Vologases IV. je slijedio uobiajeni ablon sa
kojim zapoinje rat sa rimskim svijetom. Upao je sa vojskom u Jermeniju, protjerao njenog
kralja i na njegovo mjero je postavio svoga favorita Pakora isto iz arsakidske dinastije.
Rimska zapovjednitvo na istonoj granici je poivalo na Luciju Atidiju Kornelijanu (L.
Attidius Cornelianus), legatu Sirije i Marko Sedatiju Severijanu (Marcus Sedatius
Severianus; galskog porijekla sa velikim vojnim iskustvom), legatu Kapadokije. Severijan je
1758
ORBIS ROMANVS
boravak na istoku donio dosta tete po njegov karakter, jer se opustio i okruio osobama
sumnjivog morala ili mistinog ponaanja ili najobinijim arlatanima. Jedan od takvih je bio
i prorok Aleksandar iz Abonutika/ Abonoteichus/ iz Paflagonije (cc 105. cc
170. god. n. e.) koji je bio osniva kulta boga zmije po nazivu Glikon/Glycon.
O kultu boga zmije Glikona i njenom osnivau Aleksandru se malo zna, a najvie podatak nudi Lukijan, koji
je prema njima odnosi sa velikom netrpeljivou. Lukijan u svojim djelima raskrinkava arlatanstvo,
praznovjerje i opasnosti kulta. Aleksandar je oko 150. god. n. e. ustanovio Eskulapijevo proroite u svome
rodnom gradu, da bi se oko 160. god. n. e. ustanovio i kult boga zmije sa sjeditem u istom gradu. Tada je
cirkuliralo proroanstvo da e sin Apolona biti ponovo roen, i Aleksandar se potrudio da se u temeljima
Eskulapovog hrama, tada u izgradnji, nae jaje sa malom zmijom u sebi. U to vrijeme kada su istokom prosto
harala mistina, praznovjerna i mesijanska vjerojavanja, Aleksandar se nije trebao previe truditi da se rairi
vijest o drugom dolasku boga pod imenom Glikon. Aleksandar je sada postao istaknuti paflagonijski prorok.
Kult Glikona je ubrzo postao vrlo popularan i za vrijeme svoje najbolje godine Aleksandar je dao skoro 80 000
odgovora, a za svaki je primio drahmi i dva obola. On je postao i istaknuta linost, pa je davao i politike i
vojne savjete, a njegova kerka se udala i za Publija Mumija Sisenu Rutilijana (P. Mummius Sisenna
Rutilianus), tadanjeg prokonzula Azije. On je ak i slao proroanstva za vrijeme epidemije 166. god. n. e. i
dunavskoj armiji za vrijeme markomanskog rata. Aleksandar je inae bio veliki mrzitelj filozofa, posebno
epikurejaca. A Lukijan se divio djelima Epikura. Aleksandar se nije podnosio ni sa ranim kranima. Nakon
njegove smrti kult se polako ugasio. Nagla pojava ovog kulta i njegova brza popularnost, ak i meu tadanjom
elitom, ukazuje da su praznovjerice, religijski misticizam i mesijanizam, pa i obino arlatanstvo koje nude
realno nepotkrijepljenu nadu uvijek u masama imali prednost pred racionalizmom. Lake je ovjeka pridobiti
ako mu se neto demagoki obea, a bez ikakve osnove, kao to je brzo ostvarivanje elja na ovom ili onom
svijetu a ne ako mu se sugerira da se suoi sa svijetom oko sebe.
I na sirijsko eufratskom frontu je dolo do poraza armije Atidija Kornelijana i rat je postao
mnogo opasniji. Sada su odreena mnoga pojaanja koja su trebala biti upuena na istok. Sa
dunavske granice otili su detamani predvoeni Publijem Julijem Geminijem Marcijanom
(Publius Iulius Geminius Marcianus; zapovijedao sa X. legijom Gemina), senatorom
1759
ORBIS ROMANVS
Meutim, sam odlazak nije se ba odvijao brzo, iako je Lucije napustio Rim u ljeto 162. god.
n. e. kako bi u Brundiziumu oplovio za istok. Za prijevoz je bila odgovorna mizenska flota.
Sam Marko ga je pratio do Kapue. Lucije nije ba urio, i ak se odavao lovu u Apuliji, a
razbolio se u Kanosi, mogue je da bio neki blai srani udar. Nakon oporavka Lucije Ver je
nastavio put preko Korinta i Atene, praen sa muziarima, pjevaima i drugim zabavljaima
kao da je rije o kraljevskoj procesiji. U Ateni je pohodio Eleusinske misterije. Zatim je
1760
ORBIS ROMANVS
nastavljeno putovanje kroz egejski bazen i tek je krajem 162. god. n. e. stigao u Antiohiju.
Prije njega je u Kapadokiju sa novim trupama bio stigao Statije Prisk.
Prema Historia Augusta, po svome dolasku u Antiohiju Lucije Ver se nije previe odao poslu radi kojeg je
upuen na istok. Vei dio kampanje je on proveo u ovom gradu, iako je zimovao u drugom sirijskom gradu
Laodikeji, a ljetovao u odmaralitu Dafne/Daphne, nedaleko od Antiohije. Nain ponaanja Lucija u Antiohiji
uope nije odavao da je on komandant istone armije, jer se provodio, kockao, ljubovao. ak je uzeo i
ljubavnicu prelijepu Panteu (Panthea) iz Smirne, koju Lukijan veoma hvali. Ona je postala veoma utjecajna, pa
je zaljubljeni Lucije radi nje obrijao i bradu. Zahtijevao je redovne izvjetaje sa rimskih utrka, da vidi kako je
njegov tim proao. On je bio inae toliki navija Zelenih, da je sa sobom nosio zlatnu statuu Volucera, konja
zelenih.
Fronton nudi neto drugaiju sliku, po kojoj je sirijska armija uvoena u red i disciplinirana, jer se uslijed
istonjake leernosti i ona opustila. Trening i disciplina su bili izraeno poveani i zaotreni, a po Frontonu
Lucije nije uope zanemarivao svoje dunosti komandanta na terenu, pa da je i osobno vrio inspekcije trupa.
Istina je moda negdje na sredini, i sigurno je biograf iz Historia Augusta pretjerivao u opisu oputenosti Lucija
Vera, ali su sigurno glavni praktini pokretai obnove istone armije bili oni ve spomenuti zapovjednici i
senatori koji su stigli u Kapadokiju i Siriju. Da se Lucije Ver itekako brinuo o opskrbi vojske i logistici
dokazuje i to to je naredio da se izgradi novi kanal, kako bi roba i vojska preko rijeke Oront stizala u Antiohiju.
Poto je staro korito (ustvari zaobieni dio) Oronta presuilo, otkrile su se u njemu masivne kosti, moda je rije
o nekom fosilu dinosaurusa!?.
Lucije je napustio svoje komandno mjesto u Antiohiji da bi otiao u Efez, gdje se 164. god.
n. e. vjenao sa 14-godinjom Lucilom koju je na istok pratila majka.
Lucila je dobila poasni nadimak Augusta i iz braka sa Lucijem je dobila troje djece (dvije keri i sina; svi umrli
u mladosti). Zanimljivo je da je brak ubrzan, vjerojatno zbog vijesti o Pantei koje su stizale u Rim. Lucila je kao
i ostale ene iz tadanje visoke elite bila utjecajna i vrlo ugledna, i nije bila stavljena u stranu, niti bi to ustvari
uope i dozvolila.
Dok su se vodile borbe u Jermeniji, Iranci su prodrli u Osroenu, zbacili njenog tadanjeg
kralja Mana (Mannus; Ma'nu VIII. bar Ma'nu), i postavili svoga ovjeka (Wa'il bar Sahru) na
tron u Edesi. Radi toga je dolo do protuintervencije rimskih snaga, i do kraja 163. god. n. e.
Rimljani su ostvarili znaajne pomake na eufratskom frontu, ali nisu uspjeli povratiti Edesu
ni izbaciti Irance iz Osroene i pored pobjede u bici kod Sure. U toku 164. god. n. e. nije bilo
1761
ORBIS ROMANVS
toliko mnogo pomaka i uglavnom su se vrile pripreme za predstojee borbe. Naredne 165.
god. n. e., zapoela je velika ofanziva legijsko auksilijarnih snaga, pa je Edesa bila
osloboena a povraeni tron Manu. Zauzet je i grad Nisibis, a druga velika borbena skupina
koju je predvodio Avidije Kasije je ila nizvodno Eufratom i pobjeujui u bitci kod Dura
Europosa. Do kraja 165. god. n. e. Kasijeva pobjedonosna armija je ponovila uspjeh
Trajanovih armija i dola je do Seleukije i Ktesifona. Iako se Seleukija (u njoj je preteiti dio
stanovnika jo uvijek govorio grki, jer je rije o seleukidskoj koloniji) predala, grad je
sustavno opljakan i razoren, to je ostavilo sraman biljeg na reputaciju vojske Rimske
drave. Ktesifon je isto zauzet, a njegove kraljevske palate su spaljene. Nakon 60 godina od
brutalnog razaranja Seleukije, iranski ah nad ahovima Ardair I. je dao izgraditi novi
grad Veh-Ardashir, koji je bio neto udaljeni od Seleukije i Ktesifona.
Za vrijeme brutalne pljake Seleukije, rimski vojnici su ukrali i statuu Apolona Komaeusa (Apollo Comaeus) i
donijeli ga u Rim i pohranili u hramu palatinskog Apolona. Ovo se smatralo blasfemijom. U Seleukiji i
Mesopotamiji Kasijeve trupe su inficirane i kugom, ali su se i pored toga i manjka resursa uspjele vratiti u
Siriju. Vijest o velikoj pobjedi je u Rim donio Junije Maksim (Iunius Maximus) vojni tribun laticlavius, koji je
sluio u III. Gallica koja je bila sastavnica Kasijeve armije. Lucije je uzeo novi naziv i to Parthicus Maximus, a
i on i Marko su pozdravljeni kao imperatori po trei put. Kasijeva armija je i naredne 166. god. n. e. nastavila
nizati uspjehe, pa je prela Tigris i ula u Mediju. Radi toga je Lucije uzeo naziv Medicus, a princepsi su
pozdravljeni kao imperatori po etvrti put. Marko Aurelije je nakon jo jednog odgaanja ipak uzeo naziv
Parthicus Maximus. Po povratku u Rim, Lucije Ver je nagraen trijumfom, i velianstvenom procesijom.
Obojici princepsa je ponuena corona civica.Dva malodobna sina Marka Aurelija i to Komod i Marko Anije
Ver su dobili naziv cezara. Po Historia Augusta, nakon Lucijeve smrti, Marko Aurelije za sebe nije koristio
izraze Armeniacus i Parthicus, nego samo Germanicus, koji je dobio zahvaljujui pobjedama u ratu koji je
osobno direktno vodio.
1762
ORBIS ROMANVS
Pored velikog plijena koji su iznijeli sa arsakidske teritorije, Rimljani su pod svojom vlau zadrali i grad
Nisibis, ali samo u formi odravanja vojne okupacije (odnosno odravanja garnizona) a ne uklapanja u
provincijsku strukturu. Lucije Ver je i po povratku u Rim nastavio sa svojim uobiajenim nainom ivota,
uivao je u druenju, piu (u svome domu je dao izgraditi tavernu), odlasku u grad (skrivajui stvarni identitet),
konjskim utrkama. Ali sa druge strane, i dravne poslove je obnaao odgovorno.
Gaj Avidije Kasije (Caius Avidius Cassius; ivio cc. 130. juli 175. god. n. e.) je tvrdio da je potomak
seleukidskih kraljeva (konkretno Antioha IV. Epifana). Njegov otac je bio Gaj Avidije Heliodor (Caius Avidius
Heliodorus), koji je za Hadrijana bio sekretar kancelarije ab epistulis i prefekt Egipta od 137. do 142. god. n. e.
Majka mu se zvala Junija Kasija Aleksandria (Iunia Cassia Alexandria), a rodio se u sjeverno-sirijskom gradu
Kiri/ Cyrrhus. Svoju karijeru je zapoeo za vrijeme vladavine Antonina Pija, i to uglavnom na vojnim
dunostima. Zbog pobjeda u Mesopotamiji, Kasije je nagraen, a i postao je senator. U maju 166. god. n. e., on
je postao i konzul sufekt. Krajem 166. god. n. e. je postao legat Sirije. Marcije Ver je isto bio konzul sufekt 166.
god. n. e. i nakon toga je postao namjesnik Kapadokije.
Antoninijanska pandemija
Pobjednika armija je sa istoka donijela i veliku epidemiju, koja je poznata pod nazivom
Antoninijanska kuga ili Galenova kuga. Rije je o jednoj velikoj smrtonosnoj pandemiji.
Naziv kuga je samo generiki izraz, jer pravi uzronik ove pandemije nije poznat. Smrtnost
uzrokovana ovom pandemijom je dostigla katastrofine razmjere, i po Kasiju Dionu bilo je
dnevno do 2000 mrtvih samo u Rimu. Pojedina podruja su imala demografski gubitak od
1/3, a mnogi gradovi i sela su bili opustoeni. Posebno je stradala vojska, jer je ona po
obiaju bila skupljena po taborima i morala se drati zajedno, to je olakavalo irenje
panepidemije. Veliki gubici vojnika uskoro e se pokazati kao najgora posljedica pandemije
kada se Drava suoi sa novim ratovima. Ali ni granice Rimske drave nisu bile nikakva
brana za irenje pandemije i zaraza se proirila i na narode preko limesa.
Princepsi su se itekako angairali u spreavanju irenja epidemije. Tako su doneseni strogi zakoni o
sahranjivanju i grobovima, kojima se zabranjivalo bilo kome da ima grob na svome posjedu. Time se
ustanovljavalo komunalno ureenje vezano za groblja.
Kugu je opisao tada uveni ljekar Galen koji je bio prisutan kada je kuga izbila meu
vojnicima u Akvileji u toku zime 168/169. god. n. e. Galenova opaanja i opis bolesti se
nalaze ukratko zapisane u raspravi Methodus Medendi, dok su ostale reference na kugu
razbacane meu njegovim drugim djelima. On spominje izmeu ostalog groznicu, proliv,
upalu drijela, kao i erupcije koe (plikove koji se pojavljuju 9. dana bolesti), koje su
nekada suhe, a nekada sa gnojem. Masovna smrtnost euromediteranske populacije dokazuje
da kod nje nije bio razvijen imunitet na uzronika ove epidemije. Moda je rije o
boginjama/variola ili variola vera.
Ova pandemija je imala drastian efekt po nain ivota i kulturu euromediteranskog
stanovnitva. Demografske, ekonomske, politike, psiholoke i duhovne posljedice su bile
znaajne. I Marko Aurelije se na nju osvre u svojim Meditacijama : Zar vie voli da
ostane pri svojim nevaljalstvima i zar te ni iskustvo ne tjera da umakne kugi? Jer pokvarena
je dua mnogo vie kuga nego to je to promjena i pokvarenost vazduha koji je oko nas.
Pokvaren vazduh je kuga za iva bia, ukoliko su ona iva, a pokvarena dua je kuga za
1763
ORBIS ROMANVS
ovjeka, ukoliko je on ovjek. I kada je umirao, Marko je rekao ne plaite zbog mene,
radije mislite na kugu i smrt toliko mnogih drugih.
Oajanje i strah su mnoge naveli da zatitu trae u sujevjerju i magiji, pa je ak i ve spomenuti prorok
Aleksandar izrekao magijske stihove, koji su bili poslani irom tadanjeg Mediterana i koji su ako su bili
zapisani iznad vrata titili od bolesti.
Galen
Jedan od najveih ljekara antike bio je Galen (Aelius Galenus ili Claudius Galenus;
septembar 129. 199/217. god. n. e.; , od adjektiva "" = miran). Galen je
roen u gradu Pergamu, koji je tada bio jedan od glavnih kulturnih i intelektualnih centara, i
uven po svojoj biblioteci. Njegov otac Elije Nikon (Aelius Nicon) bio je bogati stanovnik
Pergama, uvaeni arhitekta i graditelj sa eklektikim interesovanjem koja su zahvatala
podruja filozofije, matematike, astronomije, knjievnosti i agrikulture. Sam Galen svoga oca
opisao u veoma pozitivnom svjetlu. Galen je proao uobiajeni obrazovni tok, sluajui
studije iz svih tada glavnih filozofskih pravaca (stoiki, platonistiki, peripatetiki,
epikurejski) i knjievnosti. Otac je za Galena planirao tradicionalnu karijeru u javnim
poslovima i filozofskom radu, sve dok nije (po Galenu) oko 145. god. n. e. usnio san u kojem
mu se pojavljuje bog Asklepije (Aesculapius) i nareuje da poalje sina da studira medicinu.
I tako je Galen sa 16 godina zapoeo studije medicine u Asklepijemu (Asclepieum), lokalnom
svetilitu posveenom Eskulapu koje je tada bilo popularno i kojeg je pohodio veliki broj
tada uglednih i utjecajnih pojedinaca koji su traili njegu ili zdravstvenu pomo. Hramovi
Asklepija su sluili ne samo i kao neka vrsta zdravstenih ustanova i ljeilita, ve se u njima i
nudilo i sticalo znanje iz medicine. Tamo je Galen uio za terapeusta (). U svome
uenju nalazio se pod utjecajem Eshriona (Aeschrion) iz Pergama i Stratonika (Stratonicus)
iz Satire. Oslanjajui se na savjet koji je naao kod Hipokrata, nakon oeve smrti Galen je
krenuo putovati, usput sticajui znanja i iskustva. Tako je obiao itav niz gradova u grko
egejskom svijetu i Maloj Aziji, da bi na kraju doao u Aleksandriju, gdje je pohaao za
tadanje uvjete i doba kvalitetne studije iz medicine.
U Pergam se vratio 157. god. n. e., gdje je radio kao ljekar za gladijatore tadanjeg Velikog
sveenika Azije koji je bio veoma mona i bogata osoba. etiri godine rada kao ljekara
gladijatora, bile su vrijedno iskustvo za Galena. Tu je njegov analitiki mozak spoznao
vanost vanost ishrane, vjebi, higijene i prevencije openito, bolje razumio anatomiju
ivog ovjeka te tretman fraktura i drugih trauma (koje naziva prozorima u tijelo). Dok je
on bio odgovoran za gladijatore desilo se samo pet smrtnih sluajeva gladijatora koje je on
lijeio (za vrijeme njegovog prethodnika desilo se ak 60 smrtnih sluajeva).
U Rim je Galen doao 162. god. n. e. i zapoeo je sa ljekarskom praksom. Meutim, zbog
svoga naina rada i metoda doao je u sukob sa brojnim kolegama koji su bili manje sposobni
i ustrajni od njega, ali koji su bili porijeklom iz Grada ili su u njemu dugo boravili. Toliki je
bio pritisak na Galena, da se on plaio da bi mogao biti i otrovan od svojih kolega, pa je
napustio Grad. Kada je u Akvileji kuga poharala vojnike, Marko Aurelije je pozvao Galena
1764
ORBIS ROMANVS
da se vrati u Rim kako bi bio osobni ljekar princepsa. Ali, ga ipak nije odveo na sjeverno
ratite, jer je navodno bog Asklepije bio protiv toga. Galen je ostao u Rimu, kao ljekar
mladoga Komoda. Tako se on u miru mogao posvetiti pisanju o medicinskim temama i
medicinskoj teoriji. Galen je ostao ljekar Komoda, i kada je ovaj preuzeo princepsku vlast, a
bio je i ljekar Septimiju Severu. Datum njegove smrti je nepoznat, jer romejska vrela i
tekstovi na arapskom jeziku nude razliite godine starosti.
Galen je ostavio nemjerljiv doprinos razvitku medicine i u teoriji i u praksi. Zbog svoje
praktine vrijednosti, njegova djela, rasprave i zapisi su bili prepisivani, posebno u
ranosrednjovjekovnom razdoblju i to na arapski jezik. Galen je inae posebno bio
zainteresiran za ljudsku anatomiju, ali zbog zabrane seciranja ljudskih leeva jo od 150. god.
p. n. e., on je secirao uglavnom svinje i primate. On je prvi demonstrirao da larinks stvara
glasove, a preko eksperimeneta je razumijevao i vanost vjetakog disanja. Njegov glavni
doprinos medicini je bio rad o sustavu cirkulacije, iako u njemu ima i dosta pogrenih
zapaanja. Galen je bio prije svega umjean kirug i izvodio je operacije na ljudskim
pacijentima. Pored medicinskih radova, Galen je pisao i djela o logici i filozofiji, pa je on
kombinirao filozofske misli sa medicinskom praksom. On je ustvari medicinu smatrao
interdisciplinarnim poljem izuuvanja i djelovanja preko teorije, promatranja i
eksperimentiranja.
Galen je bio veoma plodan pisac, ak sa osjeajem skribomanije. Pretpostavlja se da je
napisao do 600 pisanih djela najrazliitije vrste, iako je samo manje od 1/3 opusa sauvano.71
Meutim, i pored toga to je samo manji dio sauvan, kolekcija pisanog nasljea Galena
(Galenic corpus) ipak spada u red najobimnije sauvanih pisanih vrela iz antike (procjena se
kree od ak 3 miliona rijei). Razlog tome lei u injenici da je rije o strogo praktinom,
ak i esencijalnom sadraju koji je ljudima bio neophodan, pa ga ni jedna dogmatska misao
nije mogla tek tako zanemariti. Galen je ak napravio i dvije sopstvene bibliografije i indexa
radova. Galen je navodno zaposlio ak 20 pisara koji su zapisivali i prepisivali njegove rijei.
Njegovi radovi su uglavnom obraivali medicinske teme, ali je npr. Galen u njima opisao i
svoj ivot. Iako je drugu polovicu ivota proveo na zapadu, Galen je pisao na svome
maternjem, grkom jeziku i zanimljivo nisu bile prevedene na latinski u antikom razdoblju
(u dvojezinom rimskom svijetu za to i nije bilo neke prijeke potrebe). Ali sa odvajanjem
latinske Europe u ranom srednjem vijeku od grkog Istoka, Galenovo uenje i openito grka
medicinska tradicija su se nale u opadanju na latinskom Zapadu. Situacija je bila obrnuta na
vizantijsko grkom istoku i islamskom podruju, gdje su Galenova djela prevoena en
masse na arapski jezik. Tek kasnije zapadna i sredinja Europa su poele ponovo koristiti
Galena i grku medicinsku tradiciju, kako bi na njoj izgradili modernu medicinu. Jo od
vremena Galenovog ivota postojali su falsifikati koji su se njemu pripisivali. Ti falsifikati su
se nastavljali stvarati sve do ranog novog vijeka. U novom vijeku je uinjen niz pokuaja da
71
Dobar dio je stradao ve 191. god. n. e., kada je vatra u Hramu Mira unitila mnoga djela, posebno Galenove
filozofske rasprave.
1765
ORBIS ROMANVS
se klasificira Galenov opus. Tako je Karl Gottlob Khn iz Lajpciga/Leipzig izmeu 1821. i
1833. god. preveo mnoga Galenova djela i uradio njihovo ureivanje, sistematizaciju i
objavljivanje.
Galenova reputacija je bila legendarna, pa ga i Marko Aurelije opisuje sljedeim rijeima : Prvi meu
ljekarima i jedinstven meu filozofima/"Primum sane medicorum esse, philosophorum autem solum". Tu svoju
reputaciju je sauvao i kasnijim stoljeima. Uz Hipokrata, Galen je drugi stub antike medicine. Galen je
eklektiki kombinirao sve u prethodnom poglavlju navedene kole medicinskog miljenja.
Vie manje paralelno sa Galenom je ivio i ljekar i skeptiki filozof Sextus Empiricus (cc 160-210. god. n. e.).
Po tradiciji je pripadao je empiricima, ali je vjerojatno sudei po podacima iz njegovih zapisa on bio blii
metodicima.
U toku II. ili III. st. n. e. djelovao je i ljekar i pisac Kasije Jatrosofista (Cassius Iatrosophista) koji je poznat po
Quaestiones Medicae et Problemata Naturalia ( ).
Na Galena se naslanjao Kasije Feliks (Cassius Felix, sredina V. st. n. e., iz sjeverne Afrike) koji je napisao
raspravu De Medicina, koja je bila neka vrsta prirunika. On je bio za razliku od svih spomenutih autora u
poglavljima Medicina i Galen kranin.
Paladije (; VI. st. n. e.) je bio pisac medicinskih tema. Vrlo semalo zna o njegovom ivotu. On je
nazivan Jatrosofista, to bi pretpostavljalo da je on bio profesor medicine u Aleksandriji. Od njega su sauvana
tri djela komentara na Hipokratove i Galenove rasprave.
Unutarnji poslovi
Najvei dio svoga vremena u unutarnjim poslovima Marko Aurelije je proveo u sudskim i
pravnim poslovima te u kontinuiranoj korespondenciji koja se sastojala od primanja peticija,
molbi, albi i odgovaranja njih te dopisivanja sa namjesnicima i vojnim zapovjednicima.
Marko se posebno posvetio teoriji i praksi legislative, pa su ga profesionalni juristi nazivali
princepsom najumjenijim u pravu i najrazboritijim i savjesnim. On je pokazao specijalan
interes za manumisiju robova, za starateljstvo nad siroadi i maloljetnicima, pitanjima
nasljedstva, i izboru vijenika lokalnih jedinica autonomije. U pravnim i sudskim poslovima
Marko Aurelije se oslanjao na Kvinta Kervidija Skevolu (Quintus Cervidius Scaevola), koji
je bio prilino uen u jurisprudenciji. Po Historia Augusta Marko Aurelije je na Senat
prebacio znatna sudska ovlatenja, ak i nad predmetima koja su bila pod njegovom
jurisdikcijom. Po istoj ediciji, nijedan princeps nije kao on pokazivao respekt prema Senatu.
Zato su senatori i bili privilegirani.
Historia Augusta prenosi da je Marko Aurelije bio prvi koji je naredio da se u roku od 30 dana (od poroaja)
djeci roenoj u slobodi mora dati ime i moraju biti prijavljeni prefektima Saturnovog erarija. I u provincijama
su ustanovljeni javni zapisi u koje su se upisivala slobodno roena djeca na isti nain kao i u Gradu. Time se
ustanovljavao sustav koji je omoguavao da se svako, ko bi na sudu dokazivao svoju slobodu, mogao pozvati na
ove slubene registre.
Kako bi se ojaalo italijansko gospodarstvo, donesena je i odluka da senatori koji nisu roeni u Italiji, trebaju da
investiraju svoga kapitala u Italiju. Trajan je ve ranije donio odluku da kandidati za javne dunosti moraju
investirati 1/3 svoga kapitala u italijansku zemlju. Ali Marko Aurelije je bio obziran i prema provincijama, pa je
tako donio savjesnu odluku za dobrobit hispanskih provincija, koje su i pored Trajanove politike, bile iscrpljene
nametima.
1766
ORBIS ROMANVS
Marko Aurelije je zabranio sve optube od lanih informatora, provodio je mjere pomoi
siromanima. Za vrijeme gladi pomagane su lokalne zajednice sa hranom. Po Historia
Augusta on je donio i odluku kojom je paljivo uredio sustava snabdjevanja itom.
Ograniene su gladijatorske borbe u svakome vidu, a smanjeni su i trokovi teatarskih
predstava. Ceste su odravane sa najveom brigom. Uveo je i sustav juridika za Italiju.
Prema narodu, Marko Aurelije je djelovao onako kako bi neko trebao djelovati u slobodnoj
dravi.
Po stupanju Marka Aurelija na princepsku vlast dolo je i do devalvacije novca, pa je udio
srebra u denarima pao sa 83,5% na 79 %, odnosno sa 2,68 grama na 2,57 grama. Ipak je kako
bi se ojaala valuta u kritinom razdoblju, 168. god. n. e. dolo do poveanja udjela srebra u
denarima sa 79 % na 82 %, odnosno sa 2,57 grama na 2,67 grama. Meutim, kako se kriza
produbljavala, ponovno se 170. god. n. e. posegnulo za devalvacijom, pa je denar vraen na
vrijednost prije 168. god. n. e.
Princeps Marko Aurelije izgleda nije bio
uvjeren u benevolenciju trine privrede, pa
je preferirao dravni intervencionizam u
svim nivoima ekonomskog i monetarnog
ivota. To dokazuje i edikt iz 177. god. n.
e., sauvan na jednom epigrafskom
spomeniku, kojim se rjeavaju odreene
rasprave vezane za taksaciju.
Epigrafski spomenik CIL VI, 01016a (p 3070, 3777,
4316, 4340) = CIL VI, 31227a iz Rima :Imp(erator)
Caesar M(arcus) Aurelius / Antoninus Aug(ustus) /
Germanicus Sarmat(icus) et / Imp(erator) Caesar
L(ucius) Aurelius /5 Commodus Aug(ustus) /
Germanicus Sarmatic(us) / hos lapides constitui
iusserunt / propter controversias quae / inter
mercatores et mancipes /10 ortae erant uti finem /
demonstrarent vectigali / foriculiari et ansarii /
promercalium secundum / veterem legem semel
dum/15taxat exigundo. Danas se nalazi u Museo
della Civilt Romana u Rimu.
Dok su trajale borbe na istoku, Marko Aurelije se na morao baviti i reguliranjem oporuke Matidije Mlae,
polusestre Vibije Sabine i svoje bake Rupilije Faustine. Poto je bila veoma bogata i nije imala djece, oko nje se
okupa znatan broj profesionalnih grebatora i klijenata koji su se nadali su da e biti ukljueni u testament.
Dok se ona nalazila na postelji u smrtnoj agoniji, oporuku koju ona nikada nije potvrdila, oni su zapeatili. Tako
su imovine dobili oni koji nisu bili srodstvu sa Matidijom. Oporuka je ipak osporena po lex Falcidia.
Sudei po kineskim izvorima (Knjiga o Kasnijem Hanu/ Houhanshu od Fan Yea), 166. god. n. e. grupa
putnika sa rimskog teritorija (koji Kinezi nazivaju Ta-ts'in) je posjetila dvor mlae dinastije Han, tvrdei da su
izaslanici vladara kojeg Kinezi nazivaju An tun. Tada je Kinom vladao car Huan Di (osobno ime Liu Zhi,
vladao 146 168. god. n. e.). Car An tun je ili Marko Aurelije ili Antonin Pije.
1767
ORBIS ROMANVS
Reljef koji prikazuje Marka Aurelija i lanove njegove familije prilikom rtvovanja. U pozadini se vidi uveni
hram Kapitolinskog Jupitera. Bas-reljef potie sa slavoluka Marka Aurelija i sada se nalazi u Kapitolinskim
muzejima u Rimu.
1768
ORBIS ROMANVS
Pored svojih filozofskih zapisa, Marko Aurelije je u pukoj kulturi moderne najvie ostao
zapamen po kampanji na dunavskoj granici protiv niza transdanubijskih naroda (poglavito
germanskog, iransko sarmatskog, dako trako getskog i keltskog porijekla). To je jedna
od najdugotrajnih rimske historije ratnih kampanja, nakon punskih i graanskih ratova. Rije
je ustvari o skupu ratova i borbi na razliitim dionicama dunavske granice i sa razliitim
narodima. Ova serija ratova za Marka Aurelija i Rimsku dravu je dola u najnepovoljnije
vrijeme, nakon zavretka rata na istoku i kada je bjesnila pandemija. Eutropije ovaj rat
uporeuje sa punskim ratovima. Bojite je obuhvatilo jedan iroki i cisdanubijski i
transdanubijski pojas, zalazei u dubine i rimskog teritorija i onoga koji je pripadao narodima
koji nisu ulazili u sustav provincijske organizacije Rimske drave. Ovaj niz ratova je
zauzimao i najvei dio vladavine Marka Aurelija, na koga su uticali i fiziki i psihiki. Za
vrijeme ovih ratova Marko Aurelije je boravei osobno na ratitu napisao svoje filozofsko
1769
ORBIS ROMANVS
djelo Meditacije, ija prva knjiga zavrava sa reenicom : Pisano meu Kvadima kod
Granua.
Tacit u svojoj Germaniji daje etnografsku i politiku sliku Transdanubije u gornjem i srednjem toku Dunava :
41.Ako poemo sada Dunavom, onako kao to smo maloas ili Rajnom, najblii nam je narod
Hermundra....42. Pored Hermundra stanuju Naristi, pa onda Markomani i Kvadi.... Markomanima i Kvadima
vladali su, do pre kratkog vremena, kraljevi domorodci iz slavnih kua Marobodua i Tudra....43. Na drugoj
strani, iza Markomana i Kvada, nalaze se Marsigni, Kotini, Osiji, Buri. Marsigni i Buri po jeziku i obiajima
srodni su sa Svebima. Kotini govore galskim, a Osiji panonskim jezikom... Osiji su bili iliro-panonski narod
koji je ivio van granica Rimske drave. U mas kulturi modernog vremena uobiajilo se Markomane i Kvade
u kontekstu ratova Marka Aurelija na Dunavu ablonski predstavljati kao neku barbarsku masu u stilu
plemenitih divljaka. Ustvari, stvarna situacija je bila sasvim razliita. Kvadi, a posebno Markomani su bila
kulturoloki sofisticirana drutva koja su imala viestoljetna kraljevstva sa institucijama, prepoznatljivim
sustavom, stalnim naseljima i razvijenim i kontinuiranim vezama sa klasinim rimskim svijetom. injenica je
da su ove transdanubijske zajednice bile zaostalije od razvijene grko rimske mediteranske kulturne
ekumene, ali su bila ipak bila i daleko od obrasca plemenitih, dugokosih i plavokosih divljaka.
Markomansko kraljevstvo se vie - manje u II. st. n. e. prualo manje - vie na istom podruju (dananja eka,
transdanubijska Austrija) kojim je vladao i njihov uveni kralj Maroboud. Po Tacitu, krajem I. st. n. e.
markomanski kraljevi su bili imenovani od strane Rima. Od uspostave antoninijanskog sustava nije bilo veih
problema u odnosima Rimske drave i markomanskog kraljevstva, i takvo stanje je poremeeno uslijed
turbulencija izazvanih kretanjem Gota. Kraljevstvo Kvada je bilo neposredni istoni susjed markomanskog
kraljevstva i prualo se na prostorima dananje Slovake i dijela Moravske. Langobardi i Ubijci su morali
prijei preko teritorije kraljevstva Kvada da bi napali rimsku Panoniju. Mogue je da su Kvadi omoguili miran
prolaz ovih germanskih naroda, eljei da izbjegnu da sami postanu rtva njihovog napada. Hazdingi su bili dio
vandalske zajednice i ivjeli su na prostorima dananje june Poljske, Slovake i dijelova Maarske. Drugi, vei
dio Vandala inili su Silingi (Silingae) koji su ivjeli na prostorima dananje Silesije/lezije (jugozapadna
Poljska) i Sudetima. Jazigi su bili nomadski narod koji je naseljavao stepsko, neprovincijsko panonsko
podruje. Na ovom podruju je ivjelo i zavisno (prema vladajuim Jazigima) stanovnito (Sarmatae
Limigantes). Ovi Limiganti su mogue bili ranije sjedilako stanovnitvo koje su potinili nomadski Jazigi. Oni
su se i pobunili 34. god. n. e., ali je pobuna Limiganta bila uguena.
Uzroci ovog rata jo uvijek nisu dovoljno osvjetljeni. Mogue je da je pokret niza
transdanubijskih zajednica iniciralo kretanje Gota koji su se sa obala Baltikog mora kretali
prema podruju dananje Ukrajine. To kretanje je vrilo pritisak na narode kroz koje je
prolazilo ili u blizini ijih granica se odvijalo, izazivajui efekt lanane reakcije.
Po Jordanesu, gotskom historiaru, Goti su izvorno porijeklom iz june Skandinavije/Scandza (i danas se juna
vedska naziva Gtaland). Onda je jedan njihov dio preao Baltiko more i naselio se na prostoru koji se
nazvao Gothiscandza (dananja Pomeranija i zona donjeg toka rijeke Visle u dananjoj Poljskoj). Njih na ovom
podruju spominju i Plinije Starije i Tacit, a za Gote se vee i Wielbark kultura. Po Jordanesu i gotskoj
narodnoj tradiciji ova gotska populacija iz Pomeranije i zone donje Visle se od sredine II. st. n. e. poela
pomjerati u jugoistonom pravcu, ka prostranstvima dananje Ukrajine. Pomjeranje Wielbark kulture prema
jugoistoku potvuje i arheologija. Jordanes govori da su Goti, pod svojim petim kraljem Filimerom uli u
zemlju Oium, koja je dio ire shvaenog prostranstva Skitije. Tu su porazili Spale (vjerojatno neku sarmatsku
zajednicu) prije nego to su dospjeli u blizinu Crnog mora.
Na prostorima dananje zapadne Ukrajine te Moldavije i dijelova Transilvanije Goti su zajedno sa drugim
zajednicama razliitog etnikog porijekla (skito-sarmatskog, dako-trako-getskog, pa moda i slavenskog)
1770
ORBIS ROMANVS
formirali novu Chernyakhov kulturu, koja je bila jedna od glavnih kulturnih pojava u istonoj Europi od II. do
V. st. n. e. Historia Augusta potvruje da je napad na dunavsku granicu izazvao pritisak jo daljih barbara.
Meutim, postoji i raireno stajalite koje ne prihvata gotsku tezu kao uzroku markomanskih ratova. Pojedine
studije dokazuju da su Goti migrirali sa obala Baltika prema Dnjepru u ranom III. st. i da nisu doli na
sarmatsko alansko i crnomorsko podruje do cc 250. god. n. e. Tako se kao uzrok napada na dunavsku granicu
iznosi i tzv. masivna konspiracijska teza meu transdanubijskim zajednicama sa ciljem prodora na podruja
rimskog svijeta. Po ovoj tezi, sredinom ezdesetih godina II. st. n. e. pod markomanskim ili kvadskim
liderstvom bila je stvorena jedna brojna i mona alijansa germanskih, galskih i iliropanonskih naroda sjeverno
od Dunava. Po ovoj tezi, Markomani i Kvadi su provalili na rimsko podruje ne poradi svoga barbarstva, nego
jer su eljeli da dou do bogatstva koji bi ih stavio na istu ravan sa Rimljanima. Postoji i miljenje da je ustvari
Marko Aurelije pripremao novi rat sa ciljem aneksije Transdanubije. A to bi kao dokazivalo podizanje novih
legija, imenovanje povjerljivih i pouzdanih osoba na namjesnika i zapovjedna mjesta u dunavskom podruju.
Navodne motivacije Marka Aurelija za preduzimanje ovog pohoda su bile : da je izgubio strpljenje u odnosima
sa Transdanubijcima, da je saznao za ve spomenutu konspiraciju pa da je zato odluio izvesti preventivni rat,
da je imao bojazni od suvie mone vojske pa je elio da njenu energiju usmjeri na vanjski rat. Po ovoj tezi
njegovi planovi bi bili poremeeni izbijanjem neoekivanog rata na istonoj granici, kao i loijim ekonomskim i
monetarnim stanjem, te izbijanjem gladi. I onda su Transdanubijski narodi preduhitrili taj rimski napad na
markomansko kraljevstvo. Ova teza je ipak na najslabijim osnovama u odnosu na sve druge teze o uzrocima
izbijanja markomanskih ratova.
Navedene turbulencije u sredinjoj i istonoj Europi su zatekle vojnu strukturu rajnsko dunavske granice u ne
ba povoljnom stanju. Frontonov zet Viktorin koji je bio namjesnik u Gornjoj Germaniji se suoio sa loom
situacijom na terenu i korupcijom meu starjeinama. Tako je ak jednog legijskog legata smijenio zbog
primanja mita. Iskusni i sposobni namjesnici su bili zamijenjeni po nepotistikoj i prijateljskoj liniji. Hadrijanov
roak Lucije Dasumije Tulije Tusk (Lucius Dasumius Tullius Tuscus) je zamijenio na dunosti namjesnike
Gornje Panonije Marka Nonina Makrina (Marcus Nonius Macrinus). Donjom Panonijom je upravljao ne ba
kompetentni Tiberije Haterije Saturnin (Tiberius Haterius Saturnius), a kada je Jalije Bas prekomandovan na
istok Marko Servilije Fabijan Maksima (Marcus Servilius Fabianus Maximus) je prekomandovan sa
namjesnike dunosti Donje Mezije na onu u Gornjoj Meziji. Za namjesnika Donje Mezije je postavljen sin
Pontija Lelijana (Pontius Laelianus). Na dunavskoj granici i Podunavlju nije bilo dovoljno ni trupa, i moe se
rei da je granica na ovom podruju bila porozna.
Moda bi se moglo sa pravom prigovoriti Marku Aureliju na zanemarivanju tetnosti familijarno prijateljskih
proteiranja na dravne dunosti i slube. To se moe lako objasniti injenicom da Marko Aurelije nije imao
porodinih problema u djetinjstvu i mladosti, pa je razvio znaajniji odnos prisnosti prema lanovima familije i
prijateljima. Zbog nedostatka toga negativnog iskustva, Marko Aurelije nije bio dovoljno spreman, kada je
preuzeo princepsku vlast, da se na pravilan nain suoi sa nevoljama i razoarenjima koje su mu prireivali
lanovi familije i prijatelji, a kojih je naalost po princepsa bilo dosta. Zato se u zapisima Marka Aurelija nailazi
esto na taj razoaravajui odnos prema ljudima, koji su spremni da prevare, da izdaju, da se slue podmuklou
poradi pohlepe i ei za moi.
Problemi na dunavskoj granici su zapoeli jo dok nije bio zavren na istoku, a inae su
namjesnici na tome podruju diplomatijom ga pokuavali odgoditi to prije kako se Drava
ne bi nala u neprilici da vodi rat na dva fronta u isto vrijeme.
Raniji upadi Hata i Hauka u Retiju i Gornju Germaniju su bili odbaeni, ali krajem 166. ili
poetkom 167. god. n. e., vojska od 6000 Langobarda i Ubijaca napala je Panoniju. Ovaj
napad je zaustavljen od strane detamana/veksilacije I. legije Adiutrix kojima je zapovijedao
Kandid (vjerojatno Tiberije Klaudije Kandid/Tiberius Claudius Candidus, koji se spominje
1771
ORBIS ROMANVS
na jednom natpisu iz Tarragone kao vojvoda ilirske armije) i I. ale Ulpia Contariorum,
kojom je zapovijedao Marko Vindeks (Marcus Vindex). Po Kasiju Dionu barbari su tada
poslali izaslanike Marku Jaliju Basu, tadanjem namjesniku Gornje Panonije. Izaslanici su
bili Balomar/Ballomar (kralj Markomana), i jo deset osoba koji su predstavljali svaki od tih
barbarskih naroda. Postignut je mir, koji je ratificiran sa zakletvama i onda su se vratili u
svoje zemlje. Izgleda da je postignut sporazum bio zadovoljavajui za rimsku stranu, i da se
granina armija u Panoniji vratila uobiajenim aktivnosti, ne oekujui dalje pogoravanje
situacije. To bi dokazivale i izdate diplome o asnom otpustu auksilijarnih veterana sa
datacijom od 5. V. 167. god. n. e. Meutim, iste godine vandalski Hazdingi (Hasdingi) i
Lakringi (Lacringi), te sarmatski Jazigi su napali Dakiju, pobijedili rimske trupe i ubili
dakijskog namjesnika Kalpurnija Prokula. Radi toga je V. legija Macedonica
prekomandovana iz Donje Mezije u Dakiju. Ovaj upad je izgleda bio znaajniji, jer su 29. V.
167. god. n. e. zlatni rudnici na Alburnus Maior prestali sa radom.
Po Historia Augusta toliki je bio strah od markomanskog rata da je Marko Aurelije okupio sveenike sa svih
strana, dao da se izvedu strane religiozne ceremonije, i dao da se izvede proienje Grada u svakom vidu.
Sedam dana je slavljen lectisternium.
Zbog ugroavanja rudnikih kapaciteta, dolo je i do pada produkcije novca za skoro 75% ispod uobiajenog
emitiranja. Ipak je Rimska drava uspjela da se ve naredne godine u odnosu na godinu monetarnog deficita
vrati normalni nivo pro
Historia Augusta i jedan fragment iz historije Kasije Diona, a koji prenosi Zonara potvruju financijske tekoe
sa sa kojima su se suoavali javni fondovi u vrijeme ratova u Podunavlju. Marko Aurelije, suoen sa javnim
deficitom, nije elio ili nije mogao da uvodi novi porez, a nije elio ni da se dovede u poziciju da moli za novac.
Zato je na Forumu boanskog Trajana izveo javnu aukciju vrijednosti pokretnina u vlasnitvu carske familije
(izmeu ostalog namjetaja, zlatnih i kristalnih pehara, svilenih zlatom izvezenih haljina, dragulja, statua i slika
velikih umjetnika, ..itd...). Ova aukcija je trajala dva mjeseca, i skupljena su sredstva dovoljna za nastavak rata.
Marko Aurelije je izdao proklamaciju da svako onaj ko je bio kupio imovinu princepsa, moe ako eli vratiti te
predmete i primiti novac. Neki su to uinili, ali je veina odbila.
Zbog pandemije vladala je oskudica u ljudstvu, pa je Marko Aurelije primijenio sline mjere za popune armija, kao to se
desilo nakon bitke kod Kane i za vrijeme Velikog Ilirskog ustanka. Osloboani su robovi da bi dobijali graanstvo i bili
unovaeni u dobrovoljake jedinice. U borbama u Podunavlju i Balkanu su koriteni i gladijatori i Diogmiti (neka vrsta
milicije grkih gradova), a unajmljivani su i plaenici iz Germanije.
Poto su borbe voene na podruju koje gravitira dunavskom podruju, u ovim tekim ratovima i to u svim
njihovim fazama i segmentima dostojan obol su morale dati i ilirske provincije, ukljuujui i Dalmaciju. One su
sada morale aktivno biti ukljuene u ove ratove, sa svim svojim kapacitetima i resursima (ukljuujui i regrutnu
bazu). Julije Kapitolin, autor biografije Marka Aurelije iz kolekcije Historia Augusta, navodi da je Marko
Aurelije uslijed nedostatka vojnih resursa u ivoj sili bio prisiljen da organizirane razbojnike (hajduke)
skupine iz Dalmacije i Dardanije uvrsti u regularnu vojsku. O konkretnim vojnim jedinicama koje su u ovo
opasno i turbulentno vrijeme boravile u provinciji Dalmaciji se malo zna, izuzev da su pojedine jedinice
novoformiranih legije II. Italica i III. Italica boravile na slubi u Saloni. Mogue je da su one u znaajnoj mjeri
bile popunjene i ljudstvom iz ilirskih provincija.
Radi pandemije, princepsi nisu bili u mogunosti da neto vie uine i ekspedicija koju je
Marko Aurelije namjeravao osobno da predvodi je odgoena sve do 168. god. n. e. U
proljee te godine oba princepsa su krenuli na sjever, uspostavljajui bazu u Akvileji. Tu su
1772
ORBIS ROMANVS
reorganizirali odbranu Italije i ilirsko panonskih provincija, regrutirane su dvije nove legije
: I.i II. Italica. Pribliavanje snane armije Karnuntumu je bilo dovoljno da ubijedi
Markomane i jo neke Transdanubijce (ukljuujui i Viktohale/ Victohali, Victovali,
Victufali, Victuali, Victabali) koji su preli Dunav da se povuku i ponude garancije da nee
ii protiv rimskih interesa. Princepsi su se vratili u Akvileju kako bi prezimili. Meutim, u
januaru 169. god. n. e. Lucije Ver je preminuo iz do danas nepoznatih uzroka. Marko
Aurelije je bio duboko oaloen smru svoga suvladara. Otpremio je Lucijevo tijelo u Rim,
gdje su prireene memorijalne igre. Nakon pogreba Senat je Lucija Vera deificirao, odnosno
proglasio boanskim. Marko Aurelije je sada ostao jedini princeps. Lucila nije dugo ostala
udovica, i ve u toku 169. god. n. e. se udala za Tiberija Klaudija Pompejana (Tiberius
Claudius Pompeianus Quintianus, ivio cc 125 umro nakon 193. god. n. e.). Ne bi bilo
nerealno pomisliti da je Marko Aurelije razmiljao da ovog nadarenog Sirijca uzdigne do
pozicije cezara, ali da je Pompejan to odbio.
Pompejan je bio sirijskog porijekla i njegov otac Klaudije Kvintijan (Tiberius? Claudius Quintianus) je
pripadao redu vitezova. Njegov brat Tiberije Klaudije Kvintijan/Tiberius Claudius Quintianus (ivio cc 130.
182./183. god. n. e.) je imao sina koji e kasnije biti upetljan u Lucilinu zavjeru iz 182. god. n. e. Pompejan je
bio konzul sufekt 162. god. n. e., a konzul ordinarius 173. god. n. e., a dunost namjesnika Donje Panonije je
obnaao izmeu 164. i 167. god. n. e. Za vrijeme rata na dunavskom podruju Pompejan je bio jedan od
najbliih suradnika Marka Aurelija. Sa Lucilom je imao sina Tiberija Klaudija Pompejena Kvintijana (Tiberius
Claudius Pompeianus Quintianus, ivio 170. nakon 212. god. n. e., a prije 217. god. n. e.; dva puta konzul za
Karakale).
U jesen 169. god. n. e. Marko Aurelije je zajedno sa Klaudijem Pompejanom iz Rima krenuo
prema sjeveru, sa ciljem da porazi Jazige koji su ivjeli izmeu Dunava i Dakije. Jazigi su
uspjeli i da poraze i ubiju Klaudija Frontona, namjesnika Donje Mezije. Borbe sa sarmatskim
Jazigima su bile veoma teke, to su odluili iskoristiti drugi transdanubijski narodi.
Kostoboci su preli Dunav, provalili u Trakiju i nastavili pustoiti sve do junih dijelova
poluotoka. ak su doli do Atike i opustoili svetilite eleusinskih misterija. I pored ovih
nedaa, glavna borba je tek predstojala.
V. legija Macedonica je prekomandovana iz Donje Mezije u provinciju Dacia Porolissensis, a i donjomezijske
auksilijarne jedinice su prebaene na srednjodunavski front. To je strateki oslabilo donjodunavsku granicu. To
su odluili iskoristiti Kostoboci i bez ozbiljnijeg otpora, oni su pustoili i razarali po istonom i junom
Balkanu. Pronaeni su mnogi epigrafski spomenici koji komemoriraju poginule u borbi protiv Kostoboka. Po
svemu sudei oni nisu uspijevali da osvoje vee gradove. Kostoboci su trpili i velike gubitke, npr. kod grkog
grada Elateia, gdje je lokalna milicija predvoena izvjesnim Mnesibulusom pobila mnoge Kostoboke. Ipak je u
Grku poslan prokuator Lucije Julije Vehilije Grat Julijan (Lucius Iulius Vehilius Gratus Iulianus) da oisti
preostale ostatke Kostoboka. U isto vrijeme Kostoboci su napali i Dakiju.
Balomar je uspio da stvori koaliciju niza germanskih naroda i oni su preli Dunav i nanijeli
teak poraz velikoj rimskoj armiji kod Karnuntuma. Dok je dio invazionih snaga pustoio
Norik, ostatak je provalio u sjevernu Italiju. Izgleda da su se napadai kretali vie manje
du jantarskog puta. Naneseni su veliki ljudski i materijalni gubici. Napadai su zauzeli
grad Opitergium (danas Oderzo), a moda i gradove Emona i Celeia. Utvreniji i vei
gradovi kao Karnuntum, Brigetio i Poetovio nisu pali, a i neutvreni grad Virunum je
1773
ORBIS ROMANVS
preivio neoteen ovaj upad. Vrhunac probijanja granice na Srednjem Dunavu je bilo
postavljanje opsade Akvileje, ije je bogatstvo predstavljalo magnet za Balomarovu vojsku.
To je bio prvi put od 101. god. p. n. e., da su snage nekog vanjskog neprijatelja organizirano i
u velikom broju provalile u Italiju. Pokuaj probijanja opsade od strane armije kojom je
zapovijedao pretorijanski prefekt Furije Viktorin (Furius Victorinus) nije uspio, a Viktorin je
i poginuo. Meutim, i Balomarovoj armiji su nedostajale borbene i opsadne maine kako bi
zauzele Akvileju. Situacija je postala vrlo sloena i borba protiv Balomara je izbila u prvi
plan. Na zdruenom borbenom grupom zapovjednitvo je imao Klaudije Pompejan, koji je
mogao raunati na niz sposobnih i vjetih viih oficira, u prvom redu na Pertinaksa.
Ustanovljena je i nova vojna komanda (praetentura Italiae et Alpium) koja je trebala uvati
puteve koji vode i Italiju. Za nju je bio nadlean Antistije Advent.
Ojaana je i dunavska rijena flotila. Kontraofanziva je bila uinkovita, Akvileja je
osloboena neprijateljske opsade i do kraja 171. god. n. e. invazori su odbaeni sa rimskog
podruja. Kako bi se panja usmjerila samo na Markomane, dogovoren je mir sa Kvadima i
Jazigima. Meutim, keltski Kotini (Cotini) su odbili da pomognu Rimljanima u ratu sa
Markomanima. Izaslanik Marka Aurelija meu Kotinima je bio njegov sekretar za
korespondenciju Tarutenije Patern (Tarrutenius Paternus). Kotini su se prema njemu ponijeli
sramotno. Osveta oruja rimskih oruanih snaga je brzo uslijedila i Kotini su skupo platili
svoju pretvornost. Rimska invazija Markomanije desila se 172. god. n. e. U ovom
transdanubijskom podruju armija Marka Aurelija je postigla uspjeh, porazivi Markomane i
njihove mnoge saveznike. U znak pobjede Marko Aurelije je dobio naziv Germanicus, a
izdati su i novci sa natpisom Germania capta. Za vrijeme ove kampanje rimski vojskovoa
Marko Valerije Maksimijan (Marcus Valerius Maximianus) je u dvoboju ubio Vala (Valao)
poglavicu germanskih Narista (ili Varisci), naroda koji je bio saveznik Markomana.
Kasije Dion navodi da se meu leevima poginulih barbara nailazilo i na ratnice, i to u punoj borbenoj spremi
i pod oklopom. Po istom autoru Marko Aurelije je ostao u Panoniji, primajui izaslanstva iz transdanubijskih
zajednica. Tako je zajednica kojoj je tada bio poglavica Batarije (Battarius; djeak od 12 godina) ula u savez
sa Rimljanima obuzdavajui Tarba (Tarbus), poglavicu susjedne zajednice. Tarbo je ranije provalio u Dakiju
zahtijevao novac prijetei ratom. Kvadi su po sporazumu bili obavezni da predaju dosta knjiga i stoke, te da
isporue dezertere i zarobljenike. Ali Rimljani im nisu dopustili da posjeuju trgovita, jer su se plaili da bi se
Markomani i Jazigi mogli umijeati meu njih i tako dolaziti do resursa, ali i pijunirati rimske pozicije. Po
Kasiju Dionu su mnoge zajednice (i nacije i plemena) poslale svoje izaslanike nudei svoju predaju. Neki od
tih barbara su bili unovaeni u vojsku, a neki su i kolonizirani u Dakiji, Panoniji, Meziji i Germaniji, pa i
Italiji. Skupina koja se naselila u Ravenu je ak digla pobunu i privremeno kontrolirala grad. Zato je Marko
Aurelije odustao od dovoenja takve vrste naseljenika u Italiju, a preselio je iz nje i one koji su ranije tamo
naseljeni.
U borbama sa Markomanima je poginuo prefekt Marko Vindeks, i Marko Aurelije je u njegovu ast podigao tri
statue.
Valerije Maksimijan je rodom bio iz grada Poetovio (dananji Ptuj u Sloveniji), gdje je njegov istoimeni otac
bio lokalni cenzor i sveenik. Sluio je u ratu na istoku pod Lucijem Verom, radi ega je i odlikovan. Nakon
toga je obnaao vie odgovornih vojnih dunosti, a bio je i zapovjednik afrrike i maurske konjice koja je
koritena za izvidnike i manevarske dunosti u Podunavlju. Na toj dunosti je i osobno u borbi ubio Valaa. Za
1774
ORBIS ROMANVS
taj in je osobno nagraen od princepsa. Svoju vojnu karijeru Valerije Maksimijan je nastavio kao zapovjednik
konjice, i pratio je Marka Aurelija kada se ovaj uputio u istone provincije nakon pobune Avidija Kasija. Nakon
toga se istakao u namjesnikim dunostima i proturazbojnikoj djelatnosti na istonom Balkanu. Postao je i
senator, a sa obnovljenim ratom na Dunavu zapovijedao je sa itavim nizom legija. Maksimijan je zbog svojih
pobjeda odlikovan od Komoda, a bio je i namjesnik Numidije. Njegova karijera je uglavnom poznata
zahvaljujui epigrafskim spomenicima.
Vandalski Hazdingi (koje su vodili poglavari Raiis i Raptus) su doli u Dakiju nudei savez
sa Rimom, a zauzvrat traei novac i zemlju za naseljavanje. Poto nisu uspjeli u svojoj
namjeri, mukarci ratnici su se uputili da osvoje zemlju Kostoboka dok su svoje porodice
ostavili pod zatitom Klemensa. Ali nakon pobjede nad Kostobocima, vandalski Hazdingi su
poeli nanositi tetu i rimskoj Dakiji. Meutim, Hazdingi su bili napadnuti i poraeni od
naroda Lakringa. Radi toga su Hazdingi prekinuli neprijateljstvo prema Rimljanima.
Zauzvrat za prestanak rata, Marko Aurelije im je dodijelio neke povlastice.
Poto su Kvadi prekrili sporazum (oni nisu vratili sve zarobljenike, nego samo one koje nisu
mogli uposliti ili prodati), 173. god. n. e. armija Marka Aurelija je povela dosta uspjenu
kampanju protiv njih. Kvadi su i primali izbjegle Markomane, kada su se ovi nalazili pod
rimskim pritiskom. Proturimska frakcija kod Kvada zbacila je prorimskog kralja Furtija
(Furtius) i postavila njegovog rivala Ariogesa (Ariogaesus). Marko Aurelije je odbio da
prizna novog kralja, i sa velikom armijom je napao Kvade, porazio ih, a Ariogesa je
zarobljen i interniran u Aleksandriju. Kvadi su morali da Rimu predaju taoce i osiguraju
auksilijarni kontingent, a postavljeni su i garnizoni na njihovoj teritoriji (danas podruje
Slovake).
Marko Aurelije je toliko bio ljut na Ariogesa da je objavio proklamaciju da svako ko dovede Ariogesa ivog biti
e nagraen sa 1000 zlatnika, a onaj ko ga ubije i donese njegovu glavu kao dokaz dobiti e nagradu od 500
zlatnika.
Za vrijeme ove kampanje desilo se i uveno kino udo, koje je kasnije bilo obiljeeno na stupu Marka
Aurelija i na novcima. Brojne trupe Kvada su doveli u vrlo nezgodnu strateku poziciju jednu rimsku legiju.
Rimski vojnici nisu imali resursa, a nedostatak vode povezan sa nesnosnom ljetnom vruinom ih je skoro doveo
do predaje. Meutim, tada je naglo poelo da kii, dok su gromovi udarali po Kvadima. U bici koja je uslijedila
Kvadi su teko poraeni. Kasije Dion je to udo pripisao molitvama Arnufisa, egipatskog sveenika i pratioca
princepsa, upuenim razliitim boanstvima, a posebno Merkuru. Kranski autori (meu kojima Tertulijan) to
pripisivali molitvama krana, kojih je navodno bio veliki broj u ovoj legiji. Uslijed pobjede nad Kvadima,
Marko Aurelije je po sedmi put aklamiran za imperatora, a Faustina Mlaa je dobila poasni naziv Mater
castrorum (Majka tabora).
Nakon Kvada krenulo se na Jazige. Nakon niza poraza (jedna bitka se vodila na zaleenom
Dunavu, gdje su Jazigi doivjeli teak poraz), Jazigi su isto bili prisiljeni na mir 175. god. n.
e. Pred Markom Aurelijem se osobno pojavio Zantik (Zanticus) predvodei glavne
predstavnike Jaziga, koji su ranije zatvorili Banadaspa (Banadaspus), svoga drugog kralja.
Sporazum sklopljen sa Jazigima bio je slian onima koji su sklopljeni sa Markomanima i
Kvadima, izuzev da je neutralna zona iz koje su se Jazigi trebali povui bila duplo dalja u
odnosu na markomansku i kvadsku zonu od Dunava. Jazigi nisu smjeli koristiti svoje rijene
brodove, a morali su se drati podalje i od dunavskih otoka. Jazigi su vratili 100 000
1775
ORBIS ROMANVS
zarobljenika. Broj zarobljenika koji su tada imali u svojim rukama Jazigi (bez onih koje su
prodali, koji su umrli i koji su uspjeli pobjei) ukazuje da su Jazigi bili najopasniji neprijatelj
Rimske drave u ovom periodu. Njihove konjanike jedinice su duboko prodirale u dako,
mezijsko i panonsko podruje, pustoile i odvodile roblje. Zato su morali po sporazumu da
Rimljanima predaju 8000 konjanika, od kojih je 5500 odmah bilo poslano na slubu u
Britaniju. Nakon ovoga Marko je dobio i naziv Sarmaticus.
Marko Aurelije je bio osobno vrlo angairan na dunavskom ratitu i njegov itinerarij je vie nego impresivan, pa
je bio i Karnuntumu, i u Akvinkumu, i u Sirmijumu i u Viminaciju.
Trebalo je jo samo malo napora uloiti i da se potine jo neke zajednice, i da se stvore dvije
nove transdanubijske provincije Markomanija i Saramatija. Meutim provoenje do kraja tih
planova je moralo biti privremeno obustavljeno, zbog iznenadne vijesti koja je dola sa
istoka.
Kada su Markomani poslali izaslanike Marku Aureliju kako bi potvrdili da su ispunili sve uvjete koji su im bili
nametnuti, vraena im je u posjed polovica neutralne zone du granice. Tako su se oni sada mogli naseliti do pet
milja od Dunava, a utvrena su i mjesta i dani gdje mogu obavljati trgovinu, a dolo je i do razmjene talaca.
Da nije bilo uzurpacije Avidija Kasija na istoku, uvjeti za Jazige bi bili jo i otriji, jer je Marko Aurelije bio u
urbi da zavri rat na Dunavu. urnost dokazuje i injenica da on nije komunicirao sa Senatom vezano za uvjete
mira, kao to je to uobiavao u drugim sluajevima.
1776
ORBIS ROMANVS
Meutim, nedugo zatim je dola i tana informacija da se Marko Aurelije oporavio. Ali vie
se nije moglo nazad i Avidije Kasije je pod svoju kontrolu stavio najvei dio istonih
provincija i zemalja i bio je spreman i za otvoreni graanski rat. Marko Aurelije je o ovim
dogaajima saznao preko izvjetaja Martija Vera (Martius Verus) tadanjeg namjesnika
Kapadokije (koji je ostao lojalan). On je pokuao sa ovu vijest dri u tajnosti pred vojnicima,
jer nije elio uzbunu meu njima dok su se nalazili na osjetljivom ratitu u Podunavlju. Ali
glasine su se proirile i Marko Aurelije se morao govorom obratiti vojnicima objanjavajui
novonastalu situaciju. Senat je proglasio Avidija Kasija neprijateljem drave. U samom
Gradu je izbila panika, pa je namjesnik Donje Panonije sa trupama morao biti odaslan kako
bi osigurao grad.
Avidije Kasije je raspolagao sa monom istonom armijom, imao je i golemi broj pristalica.
Uivao je i slavu pobjednika i odlinog upravitelja. Njemu se pridruio i Kalvisije Statijan
(Calvisius Statianus) prefekt Egipta. U ovom itorodnoj provinciji Avidije Kasije je utvrdio i
svoju glavnu bazu. Ali i pored toga bilo je jasno da e on izgubiti. Herod Atiki je Avidiju
Kasiju poslao pismo u kome mu je rekao da je lud. Ubrzo su se pobunili i vojnici Avidija
Kasija i nakon samo tri mjeseca i est dana on je ubijen od strane jednog centuriona. Njegova
glava je poslana Marku Aureliju, koji je odbio da je vidi i naredio je da se sahrani. Egipat je
ponovo priznao Marka Aurelija za princepsa 28. VII. 175. god. n. e. Tako je bez ijednog
okraja uguen pokuaj uzurpacije, ali i sprijeen graanski rat.
Avidije Kasije je bio oenjen sa Volusijom Vetijom (Volusia Vettia; cc 135. nakon 175. god. n. e.) sa kojom
je imao troje djece : Avidija Heliodora (Avidius Heliodorus; protjeran po nareenju princepsa), Avidija
1777
ORBIS ROMANVS
Mecijana (Avidius Maecianus; ubijen nakon to je uzurpacija uguena) i Avidiju Aleksandru (Avidia Alexandra;
dozvoljeno da zadri slobodu, ali pod ogranienim kretanjem).
Nakon to je primio vijesti o kraju uzurpacije, Marko Aurelije je ipak smatrao shodnim da se
uputi u istone provincije i to zajedno sa Faustinom Mlaom. Sa sobom je poveo i znatne
vojne snage, koje su sainjavali i kontingenti sastavljeni od pripadnika transdanubijskih
naroda (izmeu ostalog bilo je Markomana, Narista i Kvada; njima je zapovijedao Valerije
Maksimijan). U Ateni je Marko Aurelije sam sebe proglasio zatitnikom filozofije, a u
Eleusini je iniciran u eleusinske misterije. Marko Aurelije je u Aleksandriji i Antiohiji
razgovarao sa filozofima, a u Smirni je posjetio Elija Aristida.
Po vrelima Marko Aurelije nije proveo istku niti sustav montiranih suenja, nakon to je uzurpacija propala, u
stilu Tiberija (u aferi Sejan), Klaudija (u aferi Skribonija), Nerona (u aferi Pizon) i Domicijana (u aferi
Saturnin). ak je jednim pismom zaustavio Senat da provede izvrenje smrtne kazne za one koji su bili
uhapeni u Rimu zbog navodnog podravanja uzurpacije Avidija Kasija. Ipak su se neke mjere morale poduzeti,
naravno ni ublizu drastine i masovne kao kod drugih princepsa. Pojedini centurioni su platili glavom svoje
priklanjanje Kasiju. Unitena je i korespondencija Avidija Kasija, kako bi se izbjegla optuivanja i tako
nastavila linija obrauna. Moda je to uraeno kako na svjetlo dana ne bi izaao materijal koji bi mogao
kompromitirati Faustinu Mlau. U tome unitavanju zapisa uestvovao je i Martije Ver, koji je prije Marka
doao u Siriju i doao u posjed arhive Avidija Kasija, samo izgleda da je on to uinio bez odobrenja princepsa.
Tako je stavljena taka na tu zavjeru. Zbog pokuaja uzurpacije Avidija Kasija donesena je i odluka po kojoj je
zabranjeno da niko ne smije biti namjesnikom provincije u kojoj je roen. Imovina pobunjenika je konfiscirana,
a Antiohija je morala da snosi odgovornost za davanje podrke Avidiju Kasiju.
Inae izvorna graa govori o tome da se Marko Aurelije klonio krvoprolia, a Kasije Dion i Historia Augusta
nude i neke primjere kojima potvruje tu tezu.
Dok je boravio u Ateni, Marko je uspostavio uitelje za svaku granu znanosti, dajui im i godinju platu.
Faustina Mlaa, koja je pratila svoga supruga na vojnim kampanjama, je umrla u zimu 175/176. god. u vojnom
taboru u Halali u planinskom lancu Taurusa. Pepeo Faustine je pohranjen u Hadrijanovom mauzoleju, ona je
bila deificirana. Njena i Markova statue su bile postavljene u Hramu Venere, a i dodijeljen su u znal sjeanja na
nju i mnoge druge poasti. Halali je promijenjeno ime u Faustinopolis, a otvorena je i kola za ensku siroad
nazvanu Puellae Faustinianae.
Jo prije pokuaja uzurpacije Avidija Kasija, namjesnik Kapadokije je morao da intervenira u Jermeniji, jer je
prorimski kralj zbaen. Intervencija je bila uspjena i prorimski kralj je vraen na prijestolje.
1778
ORBIS ROMANVS
Ali, situacije je bila daleko od idealne, jer su se prvo pobunili Kvadi, a zatim i Markomani.
Marko Aurelije je bio ponovo na elu armije koja je krenula u Transdanubiju, zapoevi tako
svoju drugu kampanju (secunda expeditio germanica).
Obnavljanje rata na Dunavu, iziskivalo je i nova financijska sredstva. Zato je Marko Aurelije zatraio od Senata
dozvolu za koritenje fondova erarija. Nakon to se obratio Senatu radi situacije na Dunavu i potreba za voenje
rata, Marko Aurelije je uzeo koplje iz hrama Belone i bacio ga na simboliko neprijateljsko tlo.
1779
ORBIS ROMANVS
1780
ORBIS ROMANVS
Transdanubijski narodi su stravino stradali u ovom skoro 14 godinjem sukobu. Kasije Dion navodi da su
Markomani imali velike gubitke u ljudima, i da je zbog konstantnog pustoenja njihovih podruja dolo i do ne
samo znaajne depopulacije, nego i do nestaice hrane. Slina je situacija bila vjerojatno i kod Kvada, Jaziga i
drugih naroda. Mnoga naselja i sela su praktino prestala postojati, a njihovo stanovnitvo je ili pobijeno,
porobljeno, preseljeno ili izbjeglo (o emu ilustrativno svjedoe i reljefni prikazi na Aurelijevom stupu).
Vjerojatno je Transdanubijcima trebalo odreeno vrijeme da se oporavi od uasa tekog rata, pa i posljedica
pandemije koja je morala i njih zahvatiti.
Ali, smrt Marka Aurelija, koja se desila neposredno pred poetak nove proljetne vojne
kampanje, je sve prekinula. Da je Marko Aurelije ivio samo malo due, itava
Transdanubija bi bila potinjena u potpunosti. Njegov nasljednik Komod je pokazao vrlo
malo interesa za nastavak rata i protivno savjetima glavnih zapovjednika napustio potpuno
potinjavanje Markomana i Kvada. Komodova odluka da ne nastavi oevu politiku, da
povue vojsku i garnizone sa podruja dananje eke, Slovake, i transdanubijske Austrije i
Maarske i da ne pristupi konanoj realizaciji projekta osnivanja transdanubijskih provincija
Markomanije i Sarmatije pokazati e se kao jedan od najveih stratekih promaaja u
historiji, koji je predodredio zavretak rimske uloge u historiji. Ono to je postignuto sa
velikim naporima i uz nemjerljive rtve naputeno je hirom jednog mladog princepsa koji je
elio da se to je mogue prije vrati u Rim i napusti ratne napore. Da su kojim sluajem
uspostavljene nove dvije provincije, granica rimskog svijeta bi se duboko pomaknula u
sredinjoj Europi, ime bi se ostvarila jedna zatitna zona za dunavsko podruje. Uz to bi i
mediteranska kultura bre prodirala u unutranjost i prema istonoj Europi.
Za vrijeme markomanskih ratova, dolo je i do reorganizacije provincije Dakije, odnosno njene centralizacije. Vojni i sudski
poslovi su bili ujedinjeni pod jednom osobom, sa drugom dvojicom senatorskog ranga (legati legionis) kao njemu
podreenim. Tada je Dakija zvana provincija Tri Dakije (tres Daci) i prestala je podjela na tri zasebne provincije. Ovim je
ojaana provincijska i vojna struktura u Dakiji.
Historia Augusta daje popis germanskih, sarmatskih, galskih i iliro-panonskih naroda sa kojima su armije
Marka Aurelija vodile ratove : Svi narodi od granica Ilirika pa ak do Galija su se udruili protiv nas :
Markomani, Naristi, Hermundri i Kvadi, Svebi, Sarmati, Lakrinzi i Buri, ovi zajedno sa....(nedostaje dio teksta
op. a.) Viktualima i to Osi, Besi, Koboti, Roksolani, Bastarni, Alani, Peucini i Kostoboci. (Gentes omnes ab
Illyrici limite usque in Galliam conspiraverant, ut Marcomanni, Varistae, Hermunduri et Quadi, Suebi,
Sarmatae, Lacringes et Buri hi aliique... cum Victualis, Osi, Bessi, Cobotes, Roxolani, Basternae, Alani,
Peucini, Costoboci).
Dok su trajale borbe na Dunavu, nije bila mirna ni rajnska granica. Didije Julijan je na rajnskoj granici odbio
ponovni napad Hata i Hermundra, a nanio je i poraz Haucima koji su pustoili obale Belgike. Problema je bio i
u sa Maurima koji su uznemiravali paniju (moda 172-173. god. n. e.), ali je situacija uspjeno ureena od
strane legata princepsa. Odreena problematina kretanja kod Sekvana i Luzitanaca su bila zaustavljena.
1781
ORBIS ROMANVS
Reljef koji prikazuje Marka Aurelija kao pobjednika koji pokazuje svoju milost. Danas se nalazi u Conservatori
muzeju u Rimu.
1782
ORBIS ROMANVS
Aurelijev stup
Po ugledu na Trajanov stub, podignut je i Aurelijev stup u dorskom stilu (Columna
Centenaria Divorum Marci et Faustinae), na kojem su slikovito prikazane kampanje na
dunavskom podruju. Poto je dedikacijski natpis uniten, nepoznato je kada je stub graen i
izgraen (ili nakon proslave trijumfa iz 176. god. ili nakon 180. god. n. e.), iako jedan natpis
naen u blizini svjedoi da je stub bio sigurno kompletiran do 193. god. n. e. Aurelijev stub
je smjeten na sjevernom dijelu Marsovog polja. Izgraen je od mramora i visok je
(ukljuujui i bazu i pijedestal) 39, 72 m. Pria ispriana u spiralama reljefnih prikaza koje se
kreu od dna prema vrhu zapoinje sa prelaskom rimske armije preko Dunava. Prikaz
Viktorije dijeli zapise iz dva razdoblja rata na dunavskoj granici. Na stubu je prikazano i
kino udo. Prikazano je spaljivanje barbarskih sela i naselja, zarobljavanje ena i djece,
te oaj i patnja Transdanubijaca. Prikazi na stubu jasno prikazuju vodstvo i autoritet
princepsa. Aurelijev stub se ipak razlikuje od Trajanovog, jer je po nainu izrade i stilu blii
onome na ta se nailazi u III. st. n. e., nego stilovima I. i poetka II. st. n. e. Na vrhu se
nalazila statua Marka Aurelija, ali je ona nestala. U drugoj polovici XVI. st. je na vrh
postavljena bronana statua sv. Pavla.
1783
ORBIS ROMANVS
1784
ORBIS ROMANVS
1785
ORBIS ROMANVS
1786
ORBIS ROMANVS
1787
ORBIS ROMANVS
1788
ORBIS ROMANVS
autorativnom poloaju, koji prilino podsjea na statue Augusta. Original statue se danas
nalazi na Palazzo Nuovo (u okviru Kapitolinskih muzeja) gdje se provodi restauracija, dok se
od 1981. god. na Piazza del Campidoglio nalazi suvremena replika. Statua je podignuta 176.
god. n. e. i dio strunjaka misli da nije prikazivala samo princepsa nego i pobijeenog
transdanubijskog vojskovou kome Marko Aurelije svojom gestom daruje ivot. Predstavlja
jedinu konjaniku statuu koja je preivjela iz rimskog doba. Ostale su stradale od kasnijih
generacija krana koji su u njima vidjeli paganske idole ili zato to je bronca od koje su
bile izraene imal znaajnu vrijednost, pa je bila ponovo topljenja radi kovanja novca ili
izrade novih skulptura. Razlog za potedu konjanike skulpture Marka Aurelija je bilo
pogreno uvjerenje kako prikazuje prvog kranskog cara Konstantina Velikog. To je ustvari
jedina u potpunosti preivjela bronana statua nekog prekranskog rimskog cara. Nepoznato
je mjesto gdje se ona originalno nalazila, u VIII. st. bila je u Lateranskoj palati, a 1538. god.
premjetena je na Piazza del Campidoglio na Kapitolinskom brdu.
1789
ORBIS ROMANVS
1790
ORBIS ROMANVS
1791
ORBIS ROMANVS
Smrt i nasljee
Marko Aurelije je umro u Vindoboni (dananji Vienna/Be) 17. III. 180. god. n. e. On je
odmah bio deificiran i njegov pepeo je pohranjen u Hadrijanov mauzolej. U znak sjeanja na
Marka Aurelija su doneseni zakljuci i odluke o mnogim poastima, izmeu ostalog njegova
zlatna statua je postavljena u Senatu.
Svaki deificirani princeps, znai u statusu boanskog, je dobivao odgovarajui kult, sa sveenstvom. Tako su
postojali kultovi boanskih Julija, Augusta, Livije, Klaudija, flavijevske familije (izuzev Domicijana), Nerve,
Trajana, Hadrijana, Faustine Starije, Antonina Pija, Faustine Mlae, Lucija Vera, Marka Aurelija. Sodales su
bili kolegij sveenika kojem je bio povjeren kult deificiranog princepsa. Za vrijeme principata postojala su etiri
takva kolegija i to : 1. Sodales Augustales, koji je bio zaduen za boanskog Augusta, ali koji je nakon
deifikacije Klaudija proiren na Sodales Augustales Claudiales, 2. Sodales Flaviales Titiales, 3. Sodales
Hadrianales 4. Sodales Antoniniani, kreiran 161. god. n. e., nakon deifikacije Lucija Vera je proiren i zvan
sodales Antoniniani Veriani, nakon deifikacije Marka Aurelija dodan mu je i naziv Marciani, nakon deifikacije
Pertinaksa dodan mu je naziv Helviani, nakon deifikacije Septimija Severa Severiani i nakon smrti Aleksandra
Severa Alexandriani. Deificiranim princepsima bi se i posveivale periodine igre, flameni, hramovi.
Nasljednik je bio njegov sin Komod, koji je jo 166. god. n. e. dobio ime Cezar, a za
formalnog suvladara je imenovan 177. god. n. e., dobivi ime august i titulu oca domovine.
Godinu ranije je Komod dobio i tribunsku mo. Marko Aurelije je tako prekinuo praksu
adoptiranja nasljednika. Radi ovog ina, on je bio izloen estokim kritikama historiara. Za
njih je potpuno bilo neshvatljivo kako je jedna tako odgovorna i ozbiljna osoba mogla
princepsku vlast ostaviti neiskusnom mladiu koji je tek izaao iz puberteta, a ije su
karakterne osobine (vidljive ve i za ivota Marka Aurelija) bile daleko od onoga to bi se
oekivalo od novog princepsa. I na ovom primjeru se pokazuje da je Marko Aurelije bio slab
prema svojoj familiji. Kasije Dion istie da je Marko Aurelije uvrede drugih, posebno svoje
supruge, tolerirao/podnosio i nije ih ni istraivao ni kanjavao. Sa druge strane, raniji
princepsi su mogli primijeniti adopciju, jer nisu imali ivih mukih potomaka.
ini se da je Marko Aurelije bio za svoga prvog nasljednika odredio mlaeg sina Marka Anija Vera Cezara
(Marcus Annius Verus Caesar; roen nakon maja 162. 10. IX. 169. god. n. e.), ali je umro u ranom djetinjstvu
(nakon neuspjene operacije). On i Komod su zajedno 166. god. n. e. dobili ime Cezar. Ova injenica ukazuje
na neke nove momente u politici nasljeivanja Marka Aurelija. Moda je raunao na suvladarstvo brae ili na
osiguranje u sluaju ako jedan od njih umre u djetinjstvu.
Inae postoji i miljenje (Tertulijan) da je Marko Aurelije umro u Sirmijumu.
Kasije Dion iznosi sumnju da je Marko Aurelije ustvari umoren od strane svoga ljekara koji je elio da uini
Komodu uslugu. Herodijan je dao i posljednji govor Marka Aurelija, koji je ovaj izricao sa svoje samrtnike
postelje, u kome ostavlja svojim prijateljima i suradnicima u amanet da brinu o njegovom sinu i da ne dozvole
da on skrene sa puta vladarske odgovornosti. Historia Augusta zadnje dane ivota Marka Aurelija opisuje
najvie u smislu da je on shvatio ko je Komod, i kako je ukazivao na njegov karakter.
Poto je i za antike i suvremene ljude teko bilo pomisliti da Komod moe biti potomak Marka Aurelija,
nastajale su i rairile se prie (od kojih su neke bile i sa fantastinim sadrajem kao ona sa kupanjem Faustine
Mlae u krvi gladijatora) po kojima se utvrivalo stvarno porijeklo Komoda i njegove naravi. Neke od tih
verzija se nalaze i u Historia Augusta. Tako se prenosi da je Faustina Mlaa ustvari zaela Komoda dok je
uzimala ljubavnike iz reda mornara i gladijatora. Historia Augusta prenosi i da kada je Marku Aureliju reeno o
1792
ORBIS ROMANVS
njenim seksualnim i ljubavnim izletima , da je on rekao da ako se razvede od supruge, da takoe mora vratiti i
njen miraz, odnosno princepsku vlast (koju je on naslijedio od Faustinog oca). Ovi tra podaci nemaju neku
veliku vjerodostojnost. Historia Augusta ak daje i neka imena Faustinih navodnih ljubavnika i to Tertula,
Tutilija, Orfita i Moderata. Ipak ni Marko nije bio ba bez seksualno ljubavnih veza, jer je on nakon smrti
Faustine imao i konkubinu. Navodno je i Fabija (za koju je u mladosti bio zaruen) pokuavala da ga privue u
brak sa sobom, ali je on to odbio.
Marko Aurelije je bio posljednji od Pet Dobrih Careva. Njegova vladavina predstavlja
konani zenit razvitka rimskog svijeta, a datum njegove smrti je i simboliki predstavljao
sami poetak procesa koji vodi ka zavretku historijske misije rimskog svijeta. Ovaj veliki
filozof je imao tu nesreu da se u toku svoje vladavine suoio sa itavim nizom nedaa,
problema i iskuenja. Ratovi su bjesnili na svim granicama, pandemija je odnijela milione
ivota, zamalo je izbio graanski rat. Ali u trenutku smrti Marka Aurelija situacija je
izgledala na sljedei nain. Glavni val pandemije je proao, dunavska armija je pod svojom
kontrolom drala prostrana transdanubijska podruja, partski Iran je jo uvijek osjeao
posljedice tekog poraza iz 165. i 166. god. n. e., provincije na istoku su bile lojalne
sredinjoj vlast, Drava je bila stabilizirana, institucije su funkcionirale, nije bilo gladi,
osnovane su mnoge kolonije, dobar dio peregrina je dobio rimsko graanstvo, dok su mnogi
Transdanubijci naseljeni u predjele koji su doivjeli demografski pad. Rimski svijet se naao
na rubu raspada, i spaen je samo nevienom zalaganju Marka Aurelija i njegovih
mnogobrojnih suradnika. Ti napori su na kraju odnijeli i Marka Aurelija, ali i iscrpili rimski
svijet. Ta iscrpljenost e se osjeati jo decenijama i ustvari se vie nije mogla sanirati.
Antiki pisci se vrlo pozitivno izraavaju o Marku Aureliju. Herodijan kae da je Marko
Aurelije pruio dokaz svoga uenje ne samo preko golih rijei ili znanja filozofskih doktira,
nego preko svoga besprijekorna karaktera i umjerenog naina ivota. Po istom autoru on je
bio i otvoren i prema narodu, a njegova vladavina je proizvela veoma veliki broj inteligentnih
pojedinaca jer su podanici eljeli da imitiraju primjer postavljen od svoga vladara. Herodijan
navodi da je Marko Aurelije buduim generacijama ostavio vjeno sjeanje o izvrsnosti.
Kasije Dion zakljuuje svoj opis vladavine Marka Aurelija sljedeim pasusom : Osim
posjedovanja svih ostalih vrlina, on je vladao bolje nego bilo ko drugi koji je ikada bio u
nekoj poziciji vlasti.....Meutim, on nije imao sree koliko je zasluio, jer nije bio snanog
tijela i bio je uvuen u mnotvo problema kroz praktino cijelu svoju vladavinu. Ali to se
mene tie, divim mu se vie upravo zbog toga da je zbog neobinih i izvanrednih tekoa i on
preivio i sauvao carstvo. Samo jedna stvar ga je sprijeila da bude u potpunosti sretan,
naime, da je nakon odgoja i obrazovanja svoga sina na najbolji mogui nain, on bio znatno
razoaran u njega. Ova stvar mora biti naa sljedea tema, kako je naa historija sada pala iz
carstva zlata u ono eljeta i hre..... Julije Kapitolin, pisac Markove biografije u ediciji
Historia Augusta kae : Marko Antonin, posveen filozofiji itavog ivota, i nadmoan nad
svim princepsima u istoi ivota. Isti pisac navodi da se i u njegovo vrijeme (cc 120 godina
kasnije u vrijeme vladavine Dioklecijana) po domovima dre statue Marka Aurelija meu
kunim bogovima.
1793
ORBIS ROMANVS
1794
ORBIS ROMANVS
13. Zagledaj se u due mudrih ljudi i trudi se da vidi za kakvim stvarima oni tee, a kakve izbjegavaju.
14. Vrijeme je rijeka nastala od svega onoga to se deava, i jo vie, ono je brzak. Jer u istom trenutku
kada se pojavi, stvar je ve odnesena, i talas donosi drugu, a za njom opet dolazi nova.
15. Budi kao stijena o koju se talasi neprestano lome. Ona stoji nepokretna, a more koje oko nje bjesni
postepeno se smiruje.
16. Ne treba se plaiti niti gubiti nadu ili volju i naputati svoju namjeru ako te izda srea, pa ono to
radi ne ispadne onako kako to pravi princepsi zahtijevaju.
17. Razum i vjetina razboritog miljenja sposobnosti su koje se slau i same sa sobom i sa djelima koja
odgovaraju njihovim biima.
18. Ludost je juriti za nemoguim.
19. Treba cijeniti samo ono to je u kosmosu najmonije. A to je bie koje se slui i upravlja svim
stvarima.
20. Ono to ne kodi dravi, ne kodi ni graaninu.
21. Sramota je da u jednom tijelu dua oslabi prije nego to je oslabilo tijelo.
22. Razum koji proima cijeli svijet, zna sa kakvom namjerom ta radi, i na kakvu materiju djeluje.
23. Ako ti je neka stvar teka, ne smije odmah misliti da je ona ovjeku nedostina.
24. Za razumno bie prirodna je radnja isto to i razumna.
25. U traenju koristi nikome ne postane dosadno. A korist je djelatnost koja odgovara prirodi.
26. Sve ima svoju svrhu, konj, kao i loza. to se udi? I sunce moe rei : Stvoreno sam za neko djelo.
Tako isto i ostala boanstva. Pa zbog ega si onda ti tu? Zbog tjelesnih naslada? Razmisli moe li tvoj
razum da se pomiri sa takvom pomisli.
27. Hoe li da te hvali ovjek koji te triput na sat prokune? eli li da se dopadne ovjeku koji se tebi
samom ne svia?...
28. Nepravdu vri esto i ovjek koji neto ne uradi, a ne samo onaj koji neto uradi.
29. Kad si pretjerano ljut ili tuan, pomisli na to da ovjekov ivot traje samo kratko vrijem i da nas
uskoro nee biti.
30. Pronai sutinu stvari ralanjujui ih na tvar, razlog i cilj.
31. Ne treba raditi bez svrhe i bez namjere...
VLADAVINA KOMODA
(180. 192. god. n. e.)
CAR GLADIJATOR
Komod (31. VIII. 161. 31. XII. 192. god. n. e.), vladao je od 18. III. 180. do 31. XII. 192. god. n. e. Od
roenja do 166. god. n. e. zvao se Lucius Aurelius Commodus, od 166. do 176. god. n. e. ime mu je glasilo
Caesar Lucius Aurelius Commodus, kao suvladar zvao se Caesar Lucius Aurelius Commodus Augustus, 180.
god. n. e. zvao se Caesar Lucius Aurelius Commodus Antoninus Augustus, od 180. do 191. god. n. e. ime mu je
glasilo Caesar Marcus Aurelius Commodus Antoninus Augustus, i do smrti Caesar Lucius Aelius Aurelius
Commodus Augustus. U toku svoje vladavine Komod je svome imenu dodavao niz prefiksa pa je na kraju iza
naziva August stajalo jo i : Herculeus Romanus Exsuperatorius Amazonius Invictus Felix Pius. Exsuperatorius
(vrhovni) je titula davana Jupiteru, a sa nazivom Amazonius se Komod identificirao sa Herkulom. On je nosio
jo i dva poasna izraza i to : Pacator orbis (umiritelj svijeta) i Dominus noster (na gospodar). Izraz Dominus
noster e postati uobiajena konvencionalna invokativna titula za careve od kraja III. n. e., odnosno u vremenu
dominata, kojem je ustvari taj izraz i dao ime.
Komod je bio prvi rimski car (i jedini do 337. god. n. e.) koji je roen u purpuru, odnosno za vrijeme oeve
vladavine. Njegovo nasljeivanje je i drugi put da je bioloki sin naslijedio oca na princepskoj vlasti (prvi put je
to uinio Tit, kada je naslijedio Vespazijana). Komod je imao brata blizanca, koji je umro 165. god. n. e. Kako
bi Komod ostao iv i zdrav, jer je bio jedini preostali sin Marka Aurelija, o njemu je brinuo Galen. Otac je sinu
pripremio i odlian obrazovni i odgojni kurikulum, sa veoma dobrim uiteljima. Po Herodijanu, Marko Aurelije
1795
ORBIS ROMANVS
u u Rim doveo mnoge uvene uenjake, dao im veliku platu da ive u Rimu i brinu o obrazovanju njegovog
sina. Komod je boravio vie puta i na dunavskom frontu, pratei oca. lan kolegija pontifika je postao 20. I.
175. god. n. e., a togu virilis je primio na Dunavu 7. VII. 175. god. n. e. Komod je pratio oca na putovanju na
Istok. Nakon toga je dobio nazive imperatora, tribunsku mo, naziv Augusta, bio je i najmlai rimski konzul
(ordinarius za 177. god. n. e.). Bilo je sasvim jasno da je on od Marka Aurelija predvieni nasljednik. Komod
se oenio sa Brutijom Krispinom (Bruttia Crispina) u ljeto 178. god. n. e. Po oevoj liniji Krispina je poticala iz
ugledne i utjecajne familije. Njen otac je bio Gaj Brutije Presens (Caius Bruttius Praesens, dva puta konzul), a i
dalji preci su bili konzulari i bogate nasljednice. Iako je Krispina bila lijepa, zbog njenog oholog karaktera
Komod je nije ba volio. Sudei po opisu koji daje Herodijan, i Komod je bio markantnog fizikog izgleda. U
trenutku oeve smrti, Komod se nalazio na Dunavu.
1796
ORBIS ROMANVS
Nakon zavretka ovih ratovi poetkom Komodove vladavine, ova granica je ostala relativno mirna u naredna
dva stoljea. Meutim, povlaenje iz markomansko kvado sarmatske Transdanubije nije znailo i da je u
ovom podruju nestao kulturoloki utjecaj rimskog svijeta. Naprotiv, moe se slobodno tvrditi da je meu
Markomanima i Kvadima tekao neki oblik limitirane kulturne romanizacije, odnosno usvajanja tekovina
razvijene mediteranske grko rimske civilizacije. To se ogleda u nalazima i graevina izgraenih u rimskom
stilu, a koje se pronalaze na prostoru dananje jugozapadne Slovake (Bratislava - Dbravka, Cfer - Pc, Vek
Kr) kao i velikim koliinama pokretnog materijala. Mogue je da je u ovim objektima boravila lokalna
markomansko kvadsko aristokratija, ili moda doseljeni trgovci sa rimskog podruja. Rimske trupe su prodrle
u dubinu dananje Slovake ponovo tek 374. god. n. e., o emu e kasnije biti znatno vie govora.
Ovaj dostignuti nivo kulturolokog razvitka u Markomansko kvadskom podruju, posebno izraen u III. i IV.
st. n. e., je devastiran sa poecima seobe naroda, hunskim pozicioniranjem u oblinja podruja i posebno
slavenskim doseljavanjem i preslojavanjem neto kasnije.
Financije
Sa poetkom Komodove vladavine, dolo je i do devalvacije novca. Sada je smanjena i
ukupna teina denara i to sa 3,85 na 3,35 grama. I na tu smanjenu teinu, dolo je do
smanjivanja koliine srebra sa 79% na 76%, odnosno sa 2,57 na 2,34 grama. Do nove
devalvaci