Ralph E.

Vaughan

Sherlock
Holmes i
zavojnice
vremena
Sherlock Holmes & The Coils of Time 2005

Uvod
Smrad grobnih jama... Nestala ljudskost skriva se u mraku... Vjeno mrmljanje i jecanje
paklenih strojeva tamo dolje... Sfinga s bijelim krilima zlokobno se uzdie nad ruevinama
Londona pod uzavrelim nebom...
Pobjedniki krici Morloka...
U bijegu od te nemogue stvarnosti koja je nalikovala na nonu moru, traio je
imaginarnu zatitu u svom domu u Richmondu na Temzi, tom asnom upnom dvoru koji je
gledao na Richmond Green pokraj etnice Cholmondeley, sjeverno od parka Old Deer uz
cestu Kew, nasljee Charlesa prvog. Bio je manje od 20 kilometara udaljen od Londona,
kratak put du L&SW eljeznice, ali bili su potrebni dani skrivanja i izbjegavanja kako bi se
vratio u svoju ruevnu kuu.
Probio se kroz zarasle vrtove do svog stroja, iza razbijenih prozora i sumornih zidova. U
samo par trenutaka privrstio je nekakve poluge, traje beskrajna vjenost da se vrati u malo
poslije nego li je opet poeo.
Natrag u godinu Gospodnju 1894.
Dok se radionica Moesena Maddoca materijalizirala, osjeao je da ga je poznata
prostorija s velikim prozorima trebala umiriti poput kakvog opijata, ali prostorija je izgledala
zlokobno, puna sjena, plinske lampe su bile priguene i nesigurne.
Trznuo se kad je neto blijedo i nejasno odlepralo kroz vrtove iznad prozora, kreui se
prema velikom, gusto poumljenom parku Deer, ali je nestalo prije nego li je mogao sa
sigurnou ustvrditi da je uistinu neto vidio. Obuzeo ga je umor i sruio se u konu fotelju
koja je bila dio stroja. Knjige pomou kojih je htio promijeniti budunost ispale su mu iz ruku
i buno pale na drveni pod.
Dok se odmicao od sada utihlog stroja, umalo se sruio na pod. Teturao je niz hodnik
obloen tikovinom koji je spajao glavni dio kue s radionicom. Bio je slab od gladi i
iscrpljenosti, na rubu nesvjestice zbog gubitka krvi. Tako se elio pustiti da ga obuzme
nesvjestica, blagoslovljeni zaborav u kojem nema munih snova, vizija, niti sjeanja, ali sam
je sebe prisilio da ide naprijed.
Morao je saznati gdje je budunost krenula krivim putem i da li je on odgovoran za to.
Na kraju hodnika, otkljuao je zasun i otvorio vrata.
Maddoc je oteturao do blagovaonice i gotovo se sruio na jadnu gospou Watchett,
svoju kunu pomonicu, zbog ega je njoj skoro ispalo glavno jelo. Iz grla joj se oteo vrisak
kad ga je vidjela s modricama i posjekotinama na licu i u otrcanoj odjei punoj krvavih mrlja.
ovjek koji je sjedio za okruglim stolom skoio je na noge.
"Blagi Boe!", uzviknuo je lijenik. "to se dogodilo? Kakva ti se nesrea dogodila?"
"Dajte mu au porta!", viknuo je urednik.
"Jesi li bio napadnut?", pitao je brigadir.
"Oito je da je bio izloen velikom oku," primijetio je psiholog.
Maddoc je osjetio vrst stisak koji ga je vodio prema njegovom mjestu na elu stola te je
bio iznenaen kad je pokraj sebe vidio sijedu glavu ge. Watchett. Netko mu je u ruku stavio
punu au. Tek kad je primijetio da netko nadolijeva u au, shvatio je da je naiskap popio
prvu au porta.
"Reci nam to ti se dogodilo," inzistirao je Philby, crvenokosi ovjek iju je inae
smirenu narav zamijenila udna panika u glasu. "ekali smo veeru skoro sat vremena
oekujui tvoj najavljeni dolazak."
Okolnosti u kojima su se ovi ljudi nali oko njegova stola odjednom su mu postale
jasne. Da, on ih je pozvao ovamo, ali slanje tog poziva inilo se kao da je bio u prolom
ivotu. Da li je prolo samo tjedan dana otkako je glupo i krajnje naivno demonstrirao rad
svog malog modela nekim od ovih ljudi? Tjedan dana, njima sigurno, ali njemu...
Na neki nain, drugi je ovjek tada stajao pred njima, pun samopuzdanja i uvjerenja u
svoje vizije znanosti i tehnologije, kao i u samu budunost. Nadao se, ali nije oekivao, da
Britanija jo uvijek vlada valovima, ali je oekivao budunost ispunjenu uzvienim
tehnolokom dostignuima, bez obzira na politiku, sudbinu koju je skrojila posvijetljena i

oplemenjena ljudskost. Ljudi tog dalekog vremena, 802701. godine, trebali su biti poput
mudre starije brae, a ispostavilo se da su poput male djece koja se boje mraka i trebaju
njegovu pomo vie nego to bi on ikada mogao trebati njihovu.
Toliko je elio izvesti Eloije iz mraka, iz sjene Morloka. Tolika je elja bila u njemu
nakon to se vratio s prvog putovanja u budunost da je istog trena ponovno zaplovio morima
vremena, naputajui svoje vrijeme i razne gluposti poput ove veere i nebitne budale poput
ovih...
"Jesi li putovao kroz vrijeme?", upitao je Wells, ovjek kojeg je Maddoc upoznao na
Royal College of Science sredinom 80-ih. "Da li si putovao prolou ili si... Ili si vidio
budunost, zrelost rase, sudbinu ljudskog roda?"
Maddoc je vidio njihove radoznale poglede. Nisu svi koji su sada prisutni svojim oima
vidjeli pokus s modelom vremenskog stroja, ali oni koji nisu sigurno su od drugih uli
detaljne opise. Pogotovo od onog Wellsa koji sebe smatra piscem. Porei postojanje
vremenskog stroja znailo bi pozivanje na istragu i vjerovanje, a niti jedno od toga vie nije
htio, niti mu je vie bilo stalo. Nije se usudio rei im istinu, to jest, ne cijelu istinu, ali on je
bio znanstvenik, a ne pripovjeda koji od niega moe izmisliti priu. Sve to je imao bila je
istina. Trik je dakle bio u tome da im ne kae nita o drugom putovanju, a o prvom da im kae
samo toliko kako bi im priutio luksuz nevjerice, priliku da ga okarakteriziraju kao
ekscentrika i njegovu priu shvate samo kao opreznu alegoriju temeljenu na trenutanim
drutvenim okolnostima.
"Da, dragi moji prijatelji, putovao sam kroz vrijeme u stroju koji sam dizajnirao,"
napokon je rekao s lakoom koju uope nije osjeao. "Priat u vam o mom kratkom boravku
meu Eloima i Morlocima u dalekoj budunosti, vie od 800.000 godina u budunosti."
"Prilino fantastino," promrmljao je brigadir.
"Ali prvo moram popiti jo jednu au porta i pojesti malo odline ovetine koju je
pripremila gda. Watchett, jer imam osjeaj da mjesecima nisam jeo potenu hranu." To i je
bila istina, pomislio je. "Tad u vam priati o mom putovanju po morima vremena i izloiti se
vaem sudu i prosvjetljenju. Kada shvatite to je nastalo od odluka donesenih u nae vrijeme,
vae uvjerenje u sadanje drutvene prilike moda i nee biti tako vrsto."
Kasnije, usred tihog zvocanja posuda i laganog piskutanja plinske lampe te zvukova
koje je stvarala Wellsova olovka, Maddoc je govorio svojim neko dobrodolim gostima:
"Nekima od vas prolog sam etvrtka priao o vremenskom stroju, demonstrirao svoj
model i ak pokazao pravu stvar u mojoj radionici. Nakon to sam ponovno napravio jednu od
niklanih ipki i kristalne poluge, prvi vremenski stroj je poeo svoje prvo putovanje u vrijeme
sa mnom kao pilotom. Dakle, evo to se dalje dogodilo..."
Tada je, za njihovo dobro, poeo lagati.

Prvo poglavlje: Vrisak u noi

Mladi William Dunning je oprezno koraao preko poploenog i maglom skrivenog
Albion Yarda u Rotherhithe dijelu Bermondseya, juno od Temze. Iza njega, jedva vidljivi
kroz ukastu izmaglicu, uzdizali su se sumorni jarboli, znakovi brodova s dokova Albion,
brodovlja koje se irilo po cijeloj Temzi. Velik broj tih koljkama ukraenih brodskih trupova
pripadao je njegovoj obitelji...
Ne, pomislio je s malo gorine, pripadali su njegovom bratu. Kad bi se Dunning
Commodities & Trading Company usporedilo s velikim brodom koji jedri morem financija,
ba kao to britanska trgovaka flota plovi oceanom, tada je Sir Reginald Dunning kapetan,
gotovo pa nedodirljiv u svom svijetu, a William samo neki crni "mali od palube". Bilo bi mu
bolje kao malom od palube, jer bi tada svoju dunost sluio na palubi. Vidio bi veliinu i
beskrajnost mora, osjetio bi uzbuenje otkrivajui iz plave daljine jo neposjeene uvale,
romantinost egzotinih luka zainjenu s malo opasnosti. Ali najblie to je ikada doao tome
je prilikom posjeta trgovakim dokovima u Surreyju, radi inspekcije tereta i brodskih

manifesta. Takvi su poslovi okupljali njegova popodneva i veeri, egzotino drvo iz Burme i
Ceylona, zrnje iz sjevernih zemalja i kanadskog dominiona. Ali sve je to, doslovno, u ovom
trenutku bilo iza njega, i sada je mogao rei da je sam svoj ovjek, vladar svoje sudbine. Bar
do sljedeeg jutra kad se opet morao pojaviti u uredima tvrtke.
Skrenuo je desno na Swan Lane, pa lijevo na ulicu Albion. Na ovom trgovakom
podruju nije bilo plinskih lampi pa se magla pruala poput crnih pipaka. Istroene cigle na
skladitima i mlinovima uzdizale bi se u visine, a prazni prozori gledali na ulicu poput oiju
mrtvaca. Njegovi su koraci odjekivali na poploenoj ulici.
Bila je to pogubna veer bez suputnika i klaustrofobina veliina londonske magle
potaknula je rad mate i u mraku naselila dublje i dublje sjene i blijede oblike koji lagano
trepere u magli i s nelagodom prizivaju takozvane duhove s East Enda koji se vrlo esto
pojavljuju u senzacionalistikim magazinima. Nakon nekoliko dugih minuta u toj odjednom
zloslutnoj ulici, u daljini je vidio trag svjetlosti. Radost koju je osjetio vidjevi plinsku lampu
u mraku ulice bila je kao radost ovjeka koji nakon lutanja pustinjom nade oazu. Kad je
napokon doao do lampe na krianju ulice Neptune, nevoljko se odmicao od nje u tamu koje
je opet bila pred njim.
Namjeravao je otii do oblinje stanice Rotherhithe i dalje kroz tunel ispod Temze u
najnapuenije dijelove Cityja, pa tamo uzeti fijaker do svog stana, ali s puta ga je skrenuo
zvuk, a tada i vienje. Zvuk je bio veseli ton neugodenog klavira i pijani glasovi koji su
pjevali dobro poznatu mornarsku pjesmu.
"For broadside, for broadside
They fought all on the Main;
Blow high! Blow low! And so sailed we.
Until at last the frigate
Shot the pirate's mast away.
A sailing down all on
The coast of High Barbary."
Vidio je zlatni sjaj kako se reflektira u magli kroz dvostruki red prozora. I tada je
shvatio zato je do oblinje stanice krenuo okolnim putem. Bila je to gostionica Neptun,
okupljalite mornara i svih trudbenika mora, mjesto koje ga je privlailo uvijek kada se naao
u tom podruju bez nekakvih obveza. Oito ovo nije bio jedan od takvih trenutaka, jer je bilo
prilino kasno, a rano ujutro se morao pojaviti u uredu s izvjetajem inspekcije. A i bratove
upute su bile, kao i uvijek, vrlo jasne.
Unato svemu, neto ga je vuklo prema Neptunu, osjeao se bespomono i nije mogao
kontrolirati kretanje svojih nogu.
Ulaz u pub ukraen je drvenim rezbarijama na jarbolu koje su prikazivale gospodara
mora. Iznad ulaza, s grede je visjela drvena plakata aroliko oslikana prizorima vladara
oceana s trozubcem oko kojeg su se omotale morske trave. Te su morske slike ostavile tako
jak utisak na Dunninga da je skoro mogao sjetiti kapi morske vode na licu i miris soli u nosu.
Kao to brod bespomono eka da ga val gurne u dubine, Dunning je ponesen morskim
ugoajem uao u zadimljeni prostor.
Ovo se mjesto prvotno zvalo Plava sirena, sagraeno dok je sadanji sistem dokova u
Surreyju bio neto malo bolje od plitkih bara i dok je veina brodova pristajala uz sklepane
daske ili su svoj teret istovarivali direktno na blatnu obalu. Ove je veeri Neptun bio ispunjen
bukom i smijehom kakav bi bio proglaen skandaloznim u Princu, Piccadillyju ili u Cafe
Royale u ulici Regent. Zrak je bio plav od dima i gust ali ipak sladak u usporedbi s otrovnom
juhom koja je sada tekla kroz zaaene ulice Londona. Stare grede su bile prekrivene crnom
patinom koja je nastajala godinama.
Stari morski vukovi koji su obitavali u Neptunu letimice su pogledali doljaka i jednako
brzo ocijenili da se radi o jo jednom radoznalom dendiju kom je dosadila sigurnost West
Enda, koji je eljan dvosmislenosti postojanja koja je koja bit ivota istono od South Crossa i
juno od rijeke. S odmjerenim prezirom i osobitim snobizmom nie klase primijetili su
zavijeni obod njegova polucilindra, visoko kopane izme, utirkani ovratnik s tokastom

leptir manom, brokatni frak i kaput, uske hlae i vrsto smotan kiobran, te su jednoglasno
zakljuili da nije jedan od njih.
Ali on uope nije mario to ti ljudi misle o njemu. Oni su vidjeli samo njegovu
vanjtinu, znakove koje je na njemu ostavio svijet u kojem ivi; kao to gospodar stavlja ig
na vrijednu i korisnu ivotinju, pali joj kou ali ne dolazi do srca. Nekolicina stalnih gostiju
poznavali su ga kao dobrog sluatelja njihovih lovakih pria, kao dobrog ovjeka koji e
plaati pie cijele noi, ali ak ni oni nisu znali za njegove snove o misterioznim dubinama i
dalekim obalama jer je prije svega bio vrlo povuena osoba, ak i u svom druenju s tim
grubim ljudima koje je, u drugim okolnostima mogao zvati prijateljima.
Kimnuo je glavom u znak pozdrava nekolicini poznanika dok je uzimao od pipniara
tamno pivo i krenuo prema stolu za kojim su sjedili neki hvalisavci. Primio je par pozdrava od
ljudi kojima je ponestajalo novaca za pie. Niti jedan od tih ne bi dobio odobrenje njegova
brata, kao to bi i samu ustanovu Sir Reginald ocijenio kao nedostojnu. Ne bi mu se svidjelo
niti to to njegov brat pije obino pivo, ili to ini bilo to nije u suglasnosti s njegovim
standardima, bogatstvom i odgojem. Ali Sir Reginald Dunning nikada nije posjetio svoje
brodove i bio je prezaokupljen izlascima u Pall Mall u potrazi za pravim poznanstvima s
pravim ljudima da nije mogao pratiti kakvim se to aktivnostima bavi njegov mlai brat.
Prema tome, mislio je William Dunning, drei u ruci krigl piva, to to Sir Reginald misli o
svemu ovome ne vrijedi ni piljiva boba!
Ljudi su priali prie o tajnama mora od kojih je samo nekolicina mogla biti istinita,
posebice lovake prie onog Marlowa koji je priao nadugako i nairoko. Priali su i o
Londonu, gradu svijeta i sjena, prosvjeenja i mranih tajni.
"Jedan moj prijatelj Kinez uo je huk demona iz rijeke. Vidio je utopljenika kako izlazi
iz vode na dokovima Copenhagena. Pria se o udnim stvarima koje se bacaju u kanalizaciju,"
rekao je jedan stari glas.
"Mora paziti to baca u kanalizaciju!", dodao je jo jedan smijui se svojoj
duhovitosti.
"Viene su bijele sjene u mraku," javio se opet onaj prvi glas. "Moj je brat vidio u
mraku tako neto to se ne moe opisati kao ljudsko."
"Moda su to duhovi," dodao je drugi. "London je drevni grad. Je, je. Zamisli samo
koliko je ljudi ovdje umrlo i koliko ih je zakopano. Kada kopa u tako mesnatom tlu, moe
uznemiriti neke duhove."
"Na primjer duhove East Enda," rekao je Dunning, imajui na umu ne samo tamo neke
prie koje je proitao na zadnjoj stranici ne ba kredibilitetnih novina, ve i ubrzani ritam
svog srca kada je ove veeri hodao kroz maglu. "Kau da su ljudi vidjeli blijede prikaze kako
lebde kroz maglu i nestaju u tlu."
"Nestali," rekao je netko apatom. "Ljudi odvedeni u noi rukom koja nije ljudska i
nikad vie nisu vieni."
"Da, siguran da svi oni imaju neto zajedniko!", uzviknuo je Dunning glasom koji je
drhtao od uzbuenja. "Duhovi East Enda i odvedeni ljudi, mora postojati nekakva veza meu
njima."
"U East Endu sigurno ima sumnjivog isparavanja," viknuo je netko sa strane.
"Alkoholnog!"
Dunning se s nelagodom pridruio grohotnom smijehu i nastalom izrugivanju.
Novine, ak i one respektabilne, one koje je itao njegov brat dok je u svom klubu puio
kubanske cigare i pio prastari francuski brandy, pisale su o takozvanim Nestajanjima. Iako su
se misteriozni nestanci uglavnom dogaali u siromanim dijelovima Londona, dijelovima
East Enda poput Whitechapela i Spitalfieldsa, gdje su takoer bila prijavljena vienja duhova
i demona, bilo je prie o slinim dogaajima i u elitnim dijelovima poput Kensingtona i
Holborna. Dunning je sumnjao da takvih dogaaja ima vie nego to se pie, kako bi se
sprijeila opa panika.
Nije inzistirao da se nastavi pria o toj temi kada su njegovi sugovornici tu temu o
strahu iz zemlje zamijenili novim priama o tajnama mora. U njihovim se oima ukazivao
oaj koji nikada prije nije vidio, preglasno su se smijali i ostajali i nakon to su potroili sve

novce prihvaajui dareljivost drugih, ne zbog besplatnog pia ve to su tako odgaali

odlazak u mrak u mune pare koje su okruivale grad. Dunning se stresao od pomisli na
ludilo koje moda lei skriveno ispod sivila magle, ali dobro je skrivao svoje zgraanje da ne
bi vukovi s mora posumnjali kako kuca njegovo abarsko srce.
Kako je no prolazila, Dunning je pio, pjevao mornarske pjesme i sluao prie sve dok
mu njegov sreeni, utogljeni ivot u Cityju nije nestao u nekoj izmaglici. Pio je i pijanevao
do zore, sve dok vie nije mogao bjeati od ivota na bezdunim ulicama punih aktovki i
poslovnih ljudi koje jure negdje u svojim fijakerima. Tada ogoren i frustriran, prizivao je
svijest. udio je za bronanim zalascima sunca u tropima, ali nije mogao pobjei iz eljezne
klopke svog ivota.
Naposljetku, s uzdahom i nesigurnou u nogama ustao je od dugakog stola, stavio na
glavu svoj polucilindar i dodirnuvi obod poelio svojim drugovima dobro jutro. Podmirio je
svoj raun i krenuo prema vratima. ak i kad je dodirnuo kvaku, oklijevao je elei se vratiti
u svjetlo, ali bilo je prekasno. Otvorio je vrata.
Magla je bila gusta kao i kada je potraio zaklon u Neptunu, moda i gua sada u cik
zore.
Sada kada su ivot i svjetlo Neptuna bili nepovratno iza njega, obuzela ga je
melankolija. Dokle god bude marioneta drutvenim aspiracijama svoga brata, nee upoznati
ivot za kojim udi. Bio je samo neija lutka, a konce je bilo nemogue pokidati.
Nije bilo fijakera i koija u neprijateljskom mraku Rotherhithea ovog travanjskog jutra.
Odjednom je shvatio da je prilino odlutao od stanice Rotherhithe gdje je prvotno krenuo, ali
to ga nije brinulo jer je znao da e ako nastavi ii prema jugu pokraj Neptuna i Lowera uz rub
parka Southwark, za par minuta doi do Deptford stanice; tamo je mogao uhvatiti rani vlak ili
si priutiti luksuz taksija ili bar zamijeniti tamu djelominim komforom i sigurnou.
Hodao je kroz no obavljenu maglom prema jugu dok nije stigao do ulice Lower. etao
je uz istone rubove parka Southwark, est tisua kvadratnih metara mrkle tame iza guste
magle. Sa suprotne strane nalazio se niz neosvijetljenih radionica. Nije volio osjeaj
usamljenosti koji je obuzimao ovaj dio grada, prazna skladita i straare u kojima su ivjeli
strani mornari i u svakoj od njih moglo je biti okupljalite zloinaca ili uivatelja opijuma.
Prisilio se na smijeak unato svim strahovima koji su ga poeli moriti, kombinacija
duboke depresije koja ga je hvatala nakon previe pria koje je veeras uo o stranim
tajnama Londona.
Moda zalazak i zadravanje u Neptunu i nije bila tako pametna ideja. Da je slijedio
bratove upute, izbjegao bi maglu i ve bi odavno bio kod kue; ili da je pokazao malo
samokontrole mogao je bez problema nai put do stanice Rotherhithe. Lake je odbacio
bratovu zabrinutost nego li svoju nepromiljenost i nestrpljivost.
Dok je hodao, godio mu je hladni jutarnji zrak nakon cijelononog pijanevanja.
Oslukivao je da li e uti topot konjskih kopita i kotaa fijakera ili koije, ali sve to je uo
bilo je svoje disanje i svoje korake.
Nije bilo trgovaca na putu na trnicu, ak ni pijanih mornara koji teturaju ulicom. U
njegovoj glavi koja je bila pod utjecajem piva, sve je to bio udno, do vraga udno.
Nestajanja, pomislio je. Ljudi, posebice nie klase, vrlo su praznovjerni i smiljaju prie
poput Nestajanja ili Duhova s East Enda koje poprimaju demonske razmjere, a nisu nita
drugo doli jo jedan upad crnog srca Londona u civilizirano drutvo. Uz tako aktivan svijet
podzemnog kriminala kakav postoji u Londonu, nema potrebe mrak naseliti duhovima i
demonima. Iako je imao osjeaj da postoji neka opipljiva ali nejasna veza izmeu Nestajanja i
Duhova s East Enda, bio je spreman kladiti se u zadnji novi da je svaka nestala rtva na dnu
nekog blatnog jarka ili e na kraju isplivati s dna Temze prerezanog grla ili s uetom oko
vrata.
Dunning je bio malo nervozan, ali nije se bojao noi niti terora koji se u njoj mogao
kriti. Trenutani manjak straha nastao je od kombinacije smione mladosti, previe piva i ope
gorine koja ga je obuzimala radi uzaludnosti ivota koji je vodio. I naravno, u kiobranu je

imao ma. U svim klubovima du Pall Malla i ulice Fleet gdje zalaze mlada gospoda, niti
jedan od njih nije ga mogao pobijediti kada je ruci imao floret.
Iz dubine parka dolazili su udni podmukli zvukovi i inilo se kao da ga okruuju. Ali to
nisu bili zvukovi najnaseljenijeg grada na svijetu, niti zvukovi kriminalca koji trae rtvu koju
e orobiti i ubiti. Bez ikakve zabune, to su bili zvukovi skrivenih zvijeri koje vrebaju plijen.
Zastao je na svom putu prema Haven Roadu. Nije mogao biti udaljen vie od minutudvije od svjetla stanice, ali je sumnjao da e ih vidjeti, jer je put pred njim bio ispunjen
zvukom koraka na ploniku.
U trenutku se otrijeznio, lea je prislonio uz zid skladita, krenuo je vaditi ma iz
skrovita i stajao je spreman, uvjeren da je i vie nego spreman za bilo koju opasnost koja
moe vrebati iz tame.
Magla ga je sve vie okruivala, kao da ga gui. S maglom je doao i muan miris,
poput mousa iz brloga predatora. Uz miris dola je i tiina i inilo se kao da je utiala
njegovo disanje, a otkucaje srca priguila poput sata zamotanog u pamunu tkaninu.
Iznenada, magla je eruptirala, udovi su mahali a ape sjekle, u mraku su svjetlile crvene
oi. Koliko god da se trudio nije mogao razaznati svoje napadae, samo da ih je bilo desetak i
da nisu bili ljudi... Ne skroz.
Mahao je maem, ali bez velike koristi jer jedino s im se maevao bila je magla. U
samo nekoliko trenutaka ma mu je istrgnut iz ruku i nestao je u tami.
Bio je baen na tlo. Koljenima i dlanovima se doekao na plonik. Priklijetila ga je
nekolicina zdepastih stvorenja prekrivenih blijedom upavom kosom. Guili su ga smrdljivi
vrui zadasi. Lice mu je lupilo o cestu.
Uzvik boli i straha prenio se ulicama Bermondseya, zbog tog se uzvika sirotinja stisnula
oko ognjita, a pijanci su odluili malo due ostati na svijetlu.
Uzvik je prestao jednako naglo kao to je i nastao.
Polucilindar se kotrljao niz ulicu.
Opet je zavladala jutarnja tiina.

Drugo poglavlje: Nakon incidenta prazne kue

"Kako to mislite imate ga?", pitao je inspektor Geoffrey Lestrade. "Koga imate
gospodine Holmes?"
"ovjeka kojega Scotland Yard bezuspjeno lovi od trinaestoga prolog mjeseca,"
odgovorio je Holmes. "ovjeka koji je upucao i ubio asnog Ronalda Adaira metkom iz
udno sastavljene zrane puke kojom je upravo razbio prozor moje sobe. Ubojstvo je zloin
za koji e odgovarati u Assizesu, inspektore, a ne razbijanje prozora, ak ni pokuaj ubojstva
na ovjeka kojeg je London zadnje tri godine smatrao mrtvim. Moje estitke inspektore
Lestrade, na uhienju!"
Dr. John H. Watson se namrtio. Tri godine koje su protekle nisu promijenile njegova
prijatelja, niti njegovu nestrpljivost u interakciji s umovima koji nisu na njegovoj razini, niti
njegovu naviku da dozvoli drugima da upijaju zasluge za njegova dijela. Potjera je jo uvijek
bila najvanija igra i kada bi to zavrilo zadovoljio bi se time da odstupi i dozvoli onima
inferiornijima da vide njegovu superiornost.
Zarobljenik se borio s krupnim policajcima koji su ga okruivali, ali bezuspjeno.
Njegov se crveni brk nakostrijeio poput krzna pobjenjele zvijeri. Lice mu je bilo muevno
ali i zlokobno, pogled filozofa iznad izboene eljusti putenog ovjeka. Bijesno je gledao u
sve koji su sudjelovali u njegovu uhienju, ali je poseban pogled bio upuen jednom ovjeku.
Sherlocku Holmesu.
"Ti prepredeni avole," bijesnio je zatvorenik. "Ovo nije kraj, Holmes. Nije sve
gotovo!"
"Grijei, pukovnie Moran. Sve je gotovo," odgovorio je Holmes. "Putovanja
zavravaju susretima ljubavnika, kae jedna stara drama. Nadao sam se da e mi se pruiti

zadovoljstvo naeg ponovnog susreta otkad ste me poastili svojom panjom kada sam leao
na hrbatu iznad Reichenbach Falla."
"Ti podmukli vrae!"
"Gospodo, dopustite mi da vam predstavim pukovnika Sebastiana Morana, nekada
asnika u Indijskoj vojsci Njezina velianstva i najboljeg lovca na veliku divlja koji je ikada
vrebao istonim provincijama naeg carstva. Uvjeren sam da broj tigrova koje je on ulovio jo
nitko nije nadmaio iako se ini da je veeras izgubio na toj otrini. Sigurno vas je smekala
uspavanost civilizacije, pukovnie, jer inae bi stari lovac poput vas prepoznao strategiju
vezanja djeteta za drvo kao mamca koji e privui tigra pred ciljnik vae puke. "
Pukovnik Moran je pokuao skoiti na Holmesa, bijes u njemu izrodio je krikom kakav
su isputale zvijeri koje je lovio i ubijao. Meutim, nije se mogao osloboditi stiska dvaju
policajaca koji su ga vukli nazad.
"Priznajem da sam bio malo iznenaen da ste za mjesto s kojeg ete pucati u moju sobu
izabrali istu praznu kuu iz koje sam ja odluio motriti vas," rekao je Holmes. "Zamiljao sam
da ete djelovati s ulice, kao u Adairovom ubojstvu kada su vas ekali moj prijatelj Lestrade i
njegova vesela druina. Osim toga, sve je prolo vrlo dobro, u Londonu je jedan ubojica
manje, a ja se mogu vratiti slobodnom bavljenju svojim zanatom."
Morart se okrenuo prema inspektoru Lestradeu. "Ako ste me uhvatili, uhvatili ste me, ali
ne vidim razloga zato moram biti podvrgnut sprdnjama ovog ovdje ubojice."
"Ubojice!", uzviknuo je Watson.
"Misli na svog suradnika, pokojnog profesora Moriartyja, koji je unato svom uloenom
trudu i trudu svojih jataka, umjesto mene poginuo kod Reichenbach Fallsa," objasnio je
Holmes. "Smrt, da; ali nit' je to bio nesretni sluaj, niti ubojstvo. iste savjesti mogu rei da
neu gubiti sna zbog uloge koju sam odigrao u njegovoj smrti."
Moran je gledao oima punim bijesa: "Ako sam u rukama zakona, neka sve ovo bude
prema pravilima."
"To zvui razumno," Lestrade se sloio. "Ima li potrebe za jo podrugivanja, gospodine
Holmes?"
Holmes se lagano nasmijeio: "Protekle tri godine razvili ste vragolasti smisao za humor
kojeg u se morati uvati Lestrade. Ali da, ja sam gotov s pukovnikom Moranom."
Kada je Lestrade kimnuo, policajci su odvukli zatvorenika u lisicama iz sobe i odveli ga
niz stepenice u policijska kola koja su ekala na ulici Baker.
Holmes je pregledao zranu puku. "Uistinu jedinstveno i divljenja vrijedno oruje,
iznimne snage, a opet gotovo neujno," komentirao je. "Profesor Moriarty osobno je naruio
izradu te puke kod slijepog njemakog pukara prije nekoliko godina. Ta je puka
uzrokovala dosta muke u Londonu i ire, kako kod rtava tako i kod policije zbog nerijeenih
sluajeva. Nikad nisam mislio da u doi u priliku da ju drim u ruci. Kada poveete ovu
puku, njene jedinstvene metke i pukovnika Morana s ubojstvom asnog Ronalda Adaira,
mnogi e vam detektivi biti zahvalni. Preda jem ovo u vae ruke, Lestrade."
"Bit e sigurna u mojim rukama gospodine Holmes," rekao je Lestrade. "Isto vrijedi i za
pukovnika Morana. Njega samo udo moe spasiti od ome."
Sherlock Holmes se namrtio. "U tom sluaju trebali biste biti na oprezu, jer nisu
jednom odvjetnici upravo udom donosili spas u zadnji as."
Izali su iz prazne kue na plonik. Bila je to svjea proljetna veer, vedra iznad
treperenja plinskih lampi koje su osvjetljavale aleju. Nakon to su otili predstavnici policije,
vie nije bilo dokaza da se u ulici Baker dogodilo ita uzbudljivo. ak i razbijeni prozor na
broju 221-B nije se mogao opaziti bez paljivijeg promatranja kada se moglo primijetiti
lagano pomicanje zastora iza onoga to je ostalo od prozorskog stakla.
"Znam da e zasluge za ovo uhienje pripasti meni, ali nemoj misliti da sam toliko lud
da ne znam tko je zasluan za uhienje ovog bezveznjaka," rekao je Lestrade. "Jako je dobro
to ste opet meu ivima gospodine Holmes, i vjerujte mi gospodine, moji osjeaji nemaju
nikakve veze za kriminalcima i kriminalom."
Rukovali su se.
"Laku no, inspektore Lestrade."

"Laku no gospodine Holmes... Dr. Watson."

Kada su ostali sami, Watson je rekao: "udan lik. Svaki put kad pomislim da sam ga
proitao, iznenadi me."
"Ljudi su komplicirani kao i svijet u kojem ivimo," rekao je Holmes. "Ozbiljna je
pogreka misliti i kod jednog i kod drugog da je ono to vidimo, sve to tu ima."
"Imam puno pitanja o tome to se dogodilo veeras, Holmes, a i o ubojstvu Adaira,"
rekao je Watson, pogleda usmjerenog prema gore. "Moda uz au sherryja i cigaru, kao u
stara vremena..."
Holmes je oklijevao, utljiv, ali jasne crte njegova lica nisu odavale nikakvih emocija.
"Moda na pola sata, ne due. Pretrpio si dovoljno okova za jedan dan."
Kada je Watson uao u odaje koje je toliko godina dijelio s Holmesom, uzdahnuo je
preplavljen uspomenama. Sve je bilo tono onako kako se sjeao, sa starim predmetima na
njihovima mjestima, kemijski kutak i stol s mrljama od kiseline; polica s biljekama i
knjigama koje bi mnogi kriminalisti rado vidjeli u plamenu; kutija za violinu, lula, perzijske
papue na tepihu. Watson je toliko bio pod dojmom da u prvom trenutku nije primijetio gu.
Hudson koja je stajala pokraj votanog poprsja Sherlocka Holmesa koje je bilo identino
njegovoj osobi osim male rupe na sljepoonici i puno vee s druge strane.
"Uinila sam kao to ste mi rekli gospodine Holmes," rekla je domaica.
"Slijedili ste mjere predostronosti kao to sam vam rekao go. Hudson?"
"Prilazila sam do njega na koljenima kao to ste mi rekli," odgovorila je. "I micala
svakih petnaest minuta."
"I potpuno ste zavarali mog moebitnog napadaa," rekao je Holmes. "Jako dobro go.
Hudson. Da li ste vidjeli gdje je zavrio metak?"
"Unitio je vae prekrasno poprsje, proao ravno kroz njega i zabio se u zid," objasnila
je. "Pokupila sam ga s tepiha."
Holmes je pregledao to je ostalo od metka. "Zamisli, Watsone, metak revolvera. To je
stvarno genijalno, jer tko bi zamiljao da e tako neto biti ispaljeno iz zrane puke? Policija
trai oruje i ubojicu za kojeg je uvjerena da je blizu, a metak je u biti ispaljen s velikom
tonou iz velike udaljenosti. U redu go. Hudson, uvelike sam vam zahvalan na pomoi."
Domaica je zastala. "Jo jedna stvar gospodine Holmes."
"Da, go. Hudson?"
"Mislila sam da sam ula zvuk iz vae sobe," objasnila je. "Bio je skoro neujan pa sam
se zamislila da uope ita ujem, ali kada sam pokuala otvoriti vrata, bila su zakljuana.
Pokuala bih ih otvoriti, ali nije bilo vremena."
"Siguran sam da to nije bilo nita, go. Hudson," uvjerio ju je. "Moglo je to biti bilo to,
kripa drveta ili mi, ili moda ak zvukovi s ulice."
"Da, gospodine," sloila se iako joj je obrva i dalje bila blago podignuta.
Kada je ostavila dvojicu prijatelja same, pijuckali su sherry i puili cigare, a Holmes je
objasnio detalje oko ubojstva Ronalda Adaira koje je toliko uzbunilo stanovnike Londona.
Watsona je sve to toliko podsjealo na stara vremena da je morao brisati oi pune suza. Kako
je uzbuenje nestajalo, Watson je postajao sve iscrpljeniji i udio je za jastukom.
"Jedna stvar me jo uvijek zbunjuje," rekao je Watson.
"A to to, stari moj?"
"uvar kojega je postavio pukovnik Moran."
"A, stari krvnik Parker. to s njim?"
"Njegov je posao bio motriti stan kada su tvoji neprijatelji saznali da se vraa u London
i sigurno je svom gospodaru javio o tvom povratku u ulicu Baker," nastavio je Watson. "Kako
si inae mogao oekivati Moranov napad?"
"Upravo tako," sloio se Holmes. "I to s tim?"
"Kada je vidio da ulazi, Parker bi vrlo paljivo promatrao tko ulazi i izlazi iz zgrade,"
rekao je doktor. "Sigurno bi vidio da ste otili, ak i da ste se obukli kao prodava knjiga
kojeg sam danas susreo u ulici Oxford. Potpuno me je obuzela maska, a ja nisam imao
nikakvog razloga promatrati te dok Parker je. Da je vidio da zgradu naputa netko koga nije

uoio da ulazi unutra, neto bi posumnjao. Zapravo, tvoj talenat za preruavanje je toliko
poznat, da sam uvjeren da je imao posebne naredbe da obrati panju ba na to. ak i uz
nevjerojatnu slinost votanog poprsja, pukovnik Moran ne bi bio potpuno zaveden da je
sumnjao da postoji i najmanja ansa da ti nisi u zgradi. I ipak je doao, kao da prevara uope
nije bila mogua. Neto mi jednostavno ne pae."
"U tom sluaju dobro je da su poslali Parkera da me slijedi, a ne nekog poput tebe,"
rekao je Holmes uz iroki osmijeh. Pogledao je sat na kaminu. "Vrijeme ti je za krevet, dragi
moj Watsone, s im se slau i tvoje snene oi. Laku no."
Watson je umorno uzdahnuo. Pitanja i dvojbe su ga i dalje muile, ali bio je preumoran
da razmilja o tome. Moda e kasnije, kada bude pregledavao svoje biljeke, moi napraviti
reda u dogaajima koji su se odigrali tijekom popodneva i veeri. Kada je pozdravio svog
prijatelja, Watson je izaao iz dobro mu poznate zgrade, zaustavio je fijaker i krenuo prema
svom domu u Kensingtonu.
Kad je ostao sam, Holmes je zatvorio vrata ali ih nije zakljuao. Njegov e gost uskoro
doi. itao je biljeke koje je dobio, jedne su bile napisane dobro mu poznatim rukopisom i
druge koje mu je dao njegov brat Mycroft, koji je odravao njegov stan i davao sredstva koja
su mu omoguavala odreene tajne istrage u protekle tri godine.
Duhovi East Enda...
Nestajanja...
Misteriozan nestanak zdravog mladog mukarca...
ak i bez ubojstva Ronalda Adaira i prilike da izravna raune s pukovnikom
Sebastianom Moranom, dolo je vrijeme njegova povratka u London i zemlju ivih. Sada, kad
Moran vie nije bio prijetnja, mogao se u potpunosti posvetiti zadatku zbog kojeg je pozvan.
Iznenada je osjetio kako ga obavija tama Londona, veliine svemira, prostor koji se iri
u beskonanost da bi se na kraju uvukao sam u sebe, kada se poetak i kraj spoje u
neprepoznatljivu sadanjost. Osjeao se kao da je zapeo u mreu ogromnog vremenskog veza.
Odmahnuo je glavnom kako bi se odvojio od nevjerojatnog i nepoznatog i ponovno
pogledao na sat.

Tree poglavlje: uvar moga brata

U tono devet sati ulo se lagano kucanje na vratima. Posjetitelj je bio visok, u srednjim
godinama, ozbiljnog izraza lica, besprijekorno odjeven.
"Gospodin Holmes? Ja sa..."
"Da, molim vas uite, Sir Reginald Dunning," uurbano je rekao Holmes. "Uvelike
cijenim vau tonost i voljnost da doete u ovaj kasni sat."
"Ja sam zahvalan vama to ste me uope primili," odgovrio je Sir Reginald. "Va brat
vas jako hvali i smatra da moete otkriti to se dogodilo mojem bratu Williamu. Nikome
nisam rekao da dolazim k vama. Va je brat inzistirao na tome da va povratak u London
ostane tajna."
"Da, postojao je razlog za to, ali to vie nije bitno," rekao je Holmes. "Kada jutarnje
novine stignu na ulice Londona, svi e znati da nisam umro kao to je to s velikom tugom
objavio moj prijatelj Watson. Molim vas sjednite Sir Reginalde i recite mi detalje, najbolje to
moete, o nestanku vaeg brata."
"Bojim se da je William posljednja rtva takozvanih Nestajanja," poeo je Sir Reginald.
"Vjerujem da ste uli za taj fenomen."
"Da, niz endeminih nestajanja je jedan dio razloga zato sam se vratio u London,"
objasnio je Holmes. "Zato sam pristao nai se s vama im mi je Mycroft proslijedio vae
pismo. Molim vas, nastavite gospodine."
"Moj je brat prilino mlai od mene i meu nama je uvijek postojao ogroman jaz," rekao
je Sir Reginald. Na mnogo naina potpuna smo suprotnost jedan drugome, psihiki i fiziki.
Ja sam uvijek bio praktiar, razuman i prizeman, odgovoran za sebe i Williama otkako su

umrli nai roditelji. Uvijek sam pazio na Williama, moda ak i previe neki bi rekli. Bez
lane skromnosti, izgradio sam Dunning Commodities and Trading u koncern kakav je
danas."
"Vaeg brata tvrtka nije interesirala?", pitao je Holmes.
"Kad sam tek zapoeo s radom u tvrtci, bio je premlad," objasnio je Sir Reginald.
"Kasnije sam mu davao onoliko odgovornosti koliko sam mislio da moe podnijeti. Ne mogu
rei da je bio lo radnik jer je uvijek napravio ono to mu je bilo zadano najbolje to je
mogao, ali je uvijek imao problema sa koncentriranjem na ono to treba napraviti. Uvijek je
postojalo neto to mu skree panju."
"Pie?", sugerirao je Holmes. "ene? Opojne droge?"
"Ne. Ne bih odobravao takve poroke, ali bar bi hi razumio," odgovorio je Sir Reginald.
"Uvijek je bio hirovit momak, naklonjen itanju i mozganju, uvijek je udio za avanturama i
zemljama onkraj horizonta. Nadao sam se da e te romantine tlapnje nestati kada sazrije, ali
ini se da su se stvari samo jo vie pogorale. Jedan od njegovih poslova je pregledavanje
tereta i manifesta, ali uvijek je vie vremena provodio avrljajui s mornarima zbog ega su
njegovi izvjetaji uvijek kasnili. Unato mojim naporima da..."
"Priajte mi o nestanku vaeg brata," molio je Holmes.
"Dogodilo se to prije etiri veeri," poeo je Sir Reginald. "Pregledavao je brodove koji
su se tek usidrili na dok Albion. To je prilino jednostavan zadatak koji se bez problema
mogao dovriti prije sumraka, ali voditelj doka mije rekao da je William otiao tek kasno
naveer. Umjesto da ode ravno kui, ini se da je zaao u konobu Neptun, jedno od
okupljalita mornara koja su bila neizmjerno draga mom bratu. Agent kojega sam unajmio
saznao je da je William konobu napustio sam, ali ja sam mislio moguim da je privukao krivu
vrstu panje i da su ga pratili kad je izaao van."
"Va agent nije naao dokaza tome?"
"Ne."
"Nije mu bilo traga u bolnicama i drugim ustanovama na tom podruju?"
"Ne, gospodine Holmes. Sve smo ih detaljno pregledali."
"Pretpostavljam da nije bilo zahtjeva za otkupninom."
"U pravu ste."
"Da li je mogue da je va brat odluio slijediti svoje dugogodinje snove?", zapitao je
Holmes. "Da je uistinu htio pobjei na puinu, teko da bi to napravio najednom od vaih
brodova. Da li ste uzeli u obzir tu opciju?"
"Jesam, gospodine Holmes," odgovorio je.
"to nas dovodi do zakljuka da je vrlo vjerojatno da je va brat posljednja rtva
Nestajanja," zakljuio je Holmes.
"Toga se i bojim," priznao je Sir Reginald. "Nisam htio ni razmiljati o tome dokle god
je postojala neka druga mogunost. Radije bih vjerovao da se William smuca po nekoj od
luka u tropima, ak da se uvukao u leglo uivatelja opijuma na Limehouseu, ali nikad nisam
mogao lagati samom sebi. Ja vjerujem u suoavanje s problemima licem u lice."
"Da li ste se konzultirali s New Scotland Yardom?"
Sir Reginald se namrtio. "Nisu bili od nikakve pomoi! Cijela ova stvar s Nestajanjima
baca loe svjetlo na njih i u ovom trenutku oni ne ele jo jednu rtvu, a pogotovo ne jednu
koja nije sirota i jadna. Nema to nisu inili da me uvjere da je Wiliam s bilo kime, samo da
nema nikakve veze s Nestajanjima. I upozorili su me da ne spominjem duhove s East Enda,
osim ako nisam ministar unutarnjih poslova."
"Neki smatraju da duhovi nisu stvarni, kao ni Nestajanja," ustvrdio je Holmes. "I nitko
ne eli priznati da postoji neka veza izmeu njih."
"Pa, bio je jedan ovjek u Yardu koji je izgledao kao da zna to radi," priznao je Sir
Reginald. "Rekao mije potajno da misli da postoji veza izmeu duhova i Nestajanja, obeao je
da e se pozabaviti Williamovim nestankom."
"Njegovo ime?"
"Inspektor Kent."

"Aa, inspektor Charles Kent," promumljao je Holmes. "Prema mojim saznanjima,

ponekad previe sputan obiajima i vlastitim predrasudama, ali sve u svemu dobar ovjek.
Dri do svoje rijei, metodian, tvrdoglav poput mazge. to je on otkrio?"
Sir Reginald je slegnuo ramenima. "Kada sam ga pokuao nazvati sutradan, reeno mi je
da je premjeten."
"Kent moe vrlo vjeto razljutiti svoje nadreene kada smatra da je na pravom tragu i
kada se to kosi sa glavnom strujom," komentirao je Holmes. "Ali nikad nisam uo da je
pogazio svoju rije."
"Kako bilo da bilo, gospodine Holmes, ja ne mogu sjediti i ekati," izjavio je Sir
Reginald. "Ja moram saznati to se dogodilo Williamu... ak i ako je ono najgore. Hoete li
mi pomoi, gospodine Holmes?"
Holmes je pogledao na sat.
"Hou. Imate li fotografiju vaeg brata koju bih mogao zadrati?"
Iz unutarnjeg je depa izvadio malu fotografiju. "Ovo je slikano prije manje od mjesec
dana."
"Hvala Sir Reginald. Sada, ja vas molim da me ispriate, ali morat u se pozdraviti s
vama," rekao je Holmes ispraajui svog posjetitelja. "Pokuajte se ne brinuti. Dat u sve od
sebe da naem vaeg brata i pripazim na njega."
"Bog vas blagoslovio gospodine Holmes," rekao je s olakanjem Sir Reginald. "Ljudi
me smatraju za tvrdog ovjeka, bezdunog, koji brine samo o gomilanju bogatstva i moi, ali
dao bih sve to samo da opet vidim Williama. Ako sam bio grub prema njemu, bilo je to samo
zato to nisam htio da napravi pogreke koje sam primijetio da drugi prave."
"Svoga brata uvar?"
"Pa da, pretpostavljam da bi se moglo tako rei," priznao je. "Ako ga naete, molim vas,
prenesite mu..., hm, recite mu zato..., ako, kada ga naete... Ako bude.."
"Imat ete priliku sami mu rei, nadam se," rekao je Holmes, htjedei ga potedjeti
neugodne situacije u kojoj se naao ovjek nenaviknut na mucanje i borbu s osjeajima.
"Laku no, Sir Reginald."
Holmes je zatvorio vrata i hitro izvukao crnu torbu iza stolca. Iz torbe je izvadio
nekoliko malih spremnika prepoznatljivih svakom glumcu. Morao je traiti informacije na
sumnjivim mjestima, a najbolja osoba za taj posao sigurno nije bio Sherlock Holmes. U samo
par trenutaka transformirao se iz gentlemana s West Enda u ovjeka koji je mogao
neprimijeeno etati dokovima i prateim objektima tamnog istonog dijela Londona.
Zastao je na vratima.
Prvi put u ivotu u njemu je sumnja nadjaala samopouzdanje. Osjeao se kao da se
nalazi na rubu neistraene zemlje, njegova bojazan nije imala veze s trogodinjim odsustvom,
jer London je London, oduvijek njegov dom i centar svijeta. Naznake njegova puta bile su
neznane, vie skrivene nego znane. Ali nije imao izbora nego odgurnuti se u nepoznate vode,
s povjerenjem u logiku i sebe.
Zatvorio je vrata.
Naputajui lik Sherlocka Holmsa, siao je niz stepenice mornarskim korakom i izaao
na otri jutarnji zrak.
U njegovoj sobi, netko je otkljuavao bravu.

etvrto poglavlje: Holmes, zabadalo

Atmosfera u Neptunu bila je opijena oblacima plavog dima duhana i alkoholnim
parama. Zagluena pjesmama i razgovorima od kojih je nastalo poliglotsko brbljanje zbog
ega su sugovornici morali stajati jedni blizu drugih. Iz tog razloga bilo je teko, ako ne i
nemogue neprimjetno prislukivati razgovore bez da se bude primijeen.

Drei u ruci drugi krigl piva te veeri, inspektor Kent je teturao od jednog do drugog
mjesta kao da je pod utjecajem alkohola, ali je hvatao svaku rije koja je dolazila do njega.
Tko god da je pogledao u njega ne bi u njemu prepoznao inspektora Scotland Yarda.
S dvodnevnom bradom i ofucanim kaputom upotpunio je svoju masku. U biti, on
trenutano i nije radio za Scotland Yard, jer su ga njegovi nadreeni kratkim postupkom
smijenili jer se bavio istragom koja se mogla povezati s Nestajanjima. Gomila mekuaca,
mislio je dok je polako otpijao jo jedan gutljaj piva i neprimjetno se premjestio na drugi kraj
konobe.
"A Nestajanja, ha, kao ono to je odvelo onog dendija..." To mu je privuklo panju pa se
pribliio grupici koja je priala o toj temi, ali je pokuao kretati se tako da njegova namjera ne
bi bila oita. Bili su za stolom u zatamnjenom dijelu konobe, blizu stepenica koje su vodile u
gornje prostorije ija je namjena bila upitna.
Tri stara mornara tiho su razgovarala s etvrtim mukarcem, mravim ovjekom
odjevenim u crno. Bilo je jasno da nije mornar, kao to je bilo jasno da nije iz East Enda i bilo
je oito da su se ova trojica uhvatila njega zbog piva koje im je plaao, a ne zbog meusobnog
poznanstva. Iako se etvrti ovjek smijao dok je sluao njihova brbljanja, mogla se primijetiti
neka povrnost, kao da kod njega radost nije ila dublje od koe, a u pogledu se moglo vidjeti
neto to je ponitavalo svaki trag veselja.
Kentu je brada pala na prsa, a pogled je uputio kroz mali prosjek izmeu ruba pivskog
krigla i oboda eira. Izgledao je kao da ne zna gdje se nalazi i da e se svaki as sruiti, ali on
je uo gotovo sve i vidio skoro isto toliko.
"Duhovi se uzdiu iz zemlje. Stvarno..."
"Hvataju ljude..."
"Odvuku ih tamo dolje gdje kuca srce mranih maina..."
"Paklena maina skrivena u Temzi..."
"Nestajanja..."
"Duhovi..."
"Gdje jedno ode, drugo se dogodi..."
"Kao dendi..."
"Mali je bio dobar, nije bio napuhan..."
"Jadan, jadan momak, odveli ga prljavi duhovi..."
"Hej, a Nestajanja..."
"Odveden u gladnu crnu utrobu..."
Uskoro se pribliio i peti ovjek koji se kretao besciljno kao i Kent kad se namjetao u
poloaj za prislukivanje. Radio je to vjeto, jer nije privukao niiju panju, samo Kentovu,
koji je paljivo promatrao sve i svakoga.
Peti je ovjek bio visok, mrav i tamne puti, Lascar oito, ali neto na njemu bilo je
udno, neto to jednostavna maska Lascara nije prikrila i to bi i mogla biti maska, pomislio
je Kent. inilo se da je i njega zanimala pria koju su trojica mornara priala etvrtom
ovjeku o tajanstvenim dogaajima koji su obuzeli istoni London i o rtvi koja je mogla biti
nitko drugi do William Dunning.
Unato neprekidnom dotoku piva ili moda upravo zato, naposljetku tri su mornara
zautjeli, a ovjek koji je sjedio s njima krenuo je ustajati. Kad je to uinio pribliio mu se
Lascar koji se sagnuo i neto mu apnuo na uho.
ovjek je pogledao Lascara i kimnuo glavom.
Zajedno su krenuli uz stepenice.
Kent se ispravio i krenuo prema stepenicama razmiljajui gdje da stane kako bi
nesmetano mogao sluati razgovor. uo je prigueni razgovor iz sjene, ali nita razgovjetno.
Kad je krenuo prema gornjim dijelovima konobe, osjetio je teku ruku na ramenima koja ga je
okrenula poput krpene lutke
"Inspektore Kent, sami ste se doli igrati policajca, ha?", glasno je komentirao ovjek
koji je bio irok gotovo koliko je bio i visok, miiav i s licem koje je izgledalo kao da se
susrelo s nekoliko aka. Ruke koje su trenutak prije okrenule Kenta, sada su bile na njegovim
reverima. "Ne moe sakriti plavu bocu s malo pinata, ti prokleti plave!"

Bio je to Dinky Clabber, temer kojeg je Kent poslao u Dartmor prije par godina jer je
slomio ruke i noge nekom trgovcu koji nije htio otkupiti ukradenu robu od neke bande. Da je
rtva izazvala malo vie suosjeanja kod porote, Clabber bi jo uvijek bio u zatvorenikoj
odjei.
Sve su se oi tada okrenule prema Kentu i Clabberu i Kent je znao da vie nema smisla
pretvarati se. Uz to, na stepenicama se dogaalo neto to je trailo Kentovu panju.
Kent je svojim skoro punim kriglom udario Clabbera u lice. Odgurnuo je njegove ruke
sa svojih revera, udario ga koljenom u meunoje i ubilaki jakim aperkatom prizemljio
Clabbera na tlo. Svi u Neptunu opet su se vratili svom poslu. Tunjave nisu bile neuobiajene
u Neptunu, jedino po emu je ova bila zanimljivija je to ju je tako brzo okonao ovjek koji
je u usporedbi s Clabberom bio sitan.
Kad je Kent potrao uz stepenice, uo je lom stakla i znao je da je zakasnio te da nee
nita doznati od ovjeka u crnom koji je jako bio zainteresiran za Nestajanja, Duhove i
Williama Dunninga. Bar je Lascar bio jo tu.
"Stani," rekao je Lascaru koji se nalazio u mranom hodniku. "Scotland Yard. Imam
nekoliko pitanja za vas."
"Dobro jutro inspektore Kent," rekao je ovjek ravnomjernim tonom. "ini se da nas je
obojicu omeo va susret s Clabberom."
"Isuse Boe," promrmljao je Kent. "Gospodin Sherlock Holmes. Mrtav tri godine, ali
ipak zabadalo."

Peto poglavlje: Uobiajen upit

"Obeao sam Sir Reginaldu da u se pozabaviti nestankom njegova brata," rekao je
Kent. "Nisam imao namjeru odustati samo zato to je to poglavlje neugodno za neku gospodu
u Scotland Yardu i Ministarstvu unutarnjih poslova."
"Ba kao to sam i dao na znanje Sir Reginaldu kada mi se obratio za pomo,"
odgovorio je Holmes, koji na licu vie nije imao minku koja ga je transformirala u mornara
iz istone Indije, a i odjea na njemu sad je vie odgovarala detektivskom savjetniku iz West
Enda.
"Tko je bio ovjek kojeg si poveo uz stepenice?", pitao je Kent. "Izgledao je jako
zainteresiran za sve udne stvari koje se dogaaju u East Endu i za sudbinu osobe koja je
mogla biti nitko drugi nego William Dunning."
"Vie oajan, nego zainteresiran," odgovorio je Holmes. "I da, raspitivao se o Williamu
Dunningu."
"O Williamu Dunningu ili o Williamu Dunningu kao posljednjoj rtvi Nestajanja?",
pitao je Kent.
"Vrlo pronicljivo," uzvratio je Holmes. "On trai rtve Nestajanja i u toj svojoj potrazi
naiao je na Williama Dunninga."
"Tko je on?"
Bili su u javnom kupalitu nedaleko od Neptuna gdje je Holmes iznajmio pretinac u
kojem je pohranio odjeu i druge potreptine. Nakon okraja s Clabberom, kojeg su neki od
redovnih gostiju Neptuna odnijeli van na ulicu i negodovanja vlasnika zbog razbijenog
prozora (taj su problem brzo rijeili kada su zaprijetili policijskom premetainom gornjih
prostorija), od gostiju konobe vie nita nisu mogli saznati, kriomice ili na neki drugi nain.
"Nije mi rekao svoje ime," nastavio je Holmes. "Ali uspio sam saznati neto o njemu
prije nego li je skoio kroz prozor na drvarnicu u mranoj ulici."
"to je rekao?"
Holmes se nasmijeio. "Nije to to ovjek kae to nam otkriva neto o njemu, ve kako
to kae, kako se ponaa i kako izgleda."
Kent je uzdahnuo. "uo sam Lestradeove i Gregsonove prie o vaim metodama i
priznajem da sam malo suzdran kad je u pitanju njihova ispravnost. U policijskom poslu ima
mjesta za teoriju, ali ja vie drim do neoborivih injenica."

"injenice poput te da ste nedavno naslijedili lijepu sumu novca od roaka sa sela i
jednako brzo izgubili taj novac ulaganjem u kenijskoj koloniji?", pitao je Holmes.
"Kako ste doli do te informacije?", zahtijevao je odgovor Kent.
"Lanac vaeg depnog sata je prilino nov i oito skuplji nego to si to moe priutiti
jedan inspektor Scotland Yarda," objasnio je Holmes. "Meutim sat je, prilino star iako
ispoliran, prije vas pripadao nekome drugome. Na okvir sata su grubo urezani inicijali FJ,
mogue da se radi o roaku, ali prije da je to omiljeni ujak. Samo ovjek koji nije u prilici
doi do urara, sam bi urezao svoje inicijale na okruglo kuite, a bilo je potrebno malo
seljake prostodunosti da se to uini depnim noiem. Sat je dio vaeg nasljea, ali lanac ste
kupili sami to objanjava razliku u kvaliteti. Veinu novca ste uloili u poslovne pothvate u
Keniji, vjerojatno u jednu ili vie plantaa kave, zato bi ste inae imali primjerak Mombassa
registra u vaem unutranjem depu, koji sam primijetio kad ste se nagnuli kroz prozor, koji
je presavijen tako da se vidi nekoliko potcrtanih unosa koji se tiu roba iz tih krajeva? Duga
sua u istonoj Africi donijela je propast mnogim Englezima."
"Tono, gospodine Holmes, sve to ste rekli," rekao je Kent zapanjeno. "Sat i pet stotina
funti mi je oporuno ostavio majin brat, Franklin Jones, poljodjelac iz Hertfordshirea. Ona
mu je bila omiljena sestra i ja sam se okoristio od te povezanosti. Posluao sam lo savjet o
ulaganju umjesto da sam novac stavio u banku i sada sve to mi je ostalo su sat, lanac i oko
pedeset funti koje namjeravam uvati." Inspektor Scotland Yarda je zastao, a onda rekao: "U
redu, gospodine Holmes, priznajem da ste opravdali svoj ugled kod Lestradea i Gregsona, ali
vae uplitanje u slubenu policijsku istragu je nepotrebno."
"Slubenu?", ponovio je Holmes. "Hoemo li kontaktirati vae nadreene glede statusa
vae istrage?"
Kent je nervozno zagrizao usnu. "Nema razloga da se svaamo, gospodine Holmes.
"Uistinu, inspektore Kent," sloio se Holmes. "Moja jedina briga je da otkrijem izvor
terora koji hara istonim Londonom, mada se bojim da smo suoeni s fenomenom koji bi
mogao obuhvatiti cijeli London, a i ire."
"A William Dunnung, gospodine Holmes?"
"Briga, naravno," priznao je Holmes, "ali opasnost koja prijeti svima ostalima je bitnija
od dobrobiti jednog ovjeka. Meutim, ako rijeimo veliki problem, spas Dunninga ili
njegova sudbina, takoer e biti rijeeni."
"Hm, potpuno vas shvaam," rekao je Kent. "U tom sluaju, radit emo zajedno?"
"Bila bi mi ast, inspektore," rekao je Holmes. "Uvijek sam imao visoko miljenje o
vama i o vaim dostignuima."
"Priajte mi o ovjeku u Neptunu," inzistirao je Kent.
"Prvo, htio bih napustiti ovu ustanovu," rekao je Holmes. "Zgodno mjesto za mijenjanje
maske, ali je mjesto koje esto posjeuju ljudi sumnjiva morala i mnogi bi od jednog od nas
dvojice mogli htjeti isto to je Clabber htio od vas. Jeste li naoruani?"
"Revolver u depu kaputa."
"Moda se pokae potrebnim."
Jutro je bilo svjee s malo magle koja je dolazila s Temze. Ulice su uglavnom bile
prazne, osim ponekog radnika koji je ve krenuo na posao.
"Iz njegova govora moe se zakljuiti da je veinu ivota proveo u Walesu iako je
obrazovanje stekao na Royal Academy of Science u Londonu," poeo je priati Holmes dok su
hodali. "ivi izvan Londona, moda u Richmondu, ali ne dalje od Kewa. Znanstvenik je, ali i
neka vrsta mehaniara. Nedavno je bio izloen velikom stresu, psihiki i fiziki i unato
energiji koju je pokazao skaui kroz prozor u Neptunu, nije daleko od fizikog i psihikog
kolapsa uzrokovanog iscrpljenou."
"U kakvoj je on vezi s Nestajanjima i Duhovima?"
Holmes se namrtio. "Nejasnoj, ali neka veza postoji, kao to postoji veza izmeu
Nestajanja i Duhova."
"To i ja pokuavam objasniti ljudima!", viknuo je Kent. "Oni ne ele vjerovati da postoji
sila koja se moe kretati po Londonu i initi da ljudi nestanu bez traga."

"Koliko sam ja uo, prije nego li sam napustio Francusku, Nestajanja su najjae
koncentrirana u East Endu, ali se ne dogaaju samo tamo," rekao je Holmes.
"Tono," odgovorio je Kent. "Razmjer nestajanja se taji od novinara. Isto je i za
takozvane Duhove."
"Neprikladno ime," primijetio je Holmes.
"Vjerojatno ga je smislio nekakav pijanac koji sebe smatra novinarom, ali ne bih
odbacio niti teoriju da je ime predloio nekakav slubenik iz Ministarstva unutarnjih
poslova."
"Blijede prikaze koje dolaze od niotkuda i jednako naglo nestaju," razmiljao je Holmes
na glas. "Neuvjeban um bi to nazvao duhovima."
"Vi niste zavedeni natprirodnim, gospodine Holmes?", pitao je Kent.
"to li je natprirodno ve priroda koje nije detaljno prouena i shvaena?", odgovorio je
Holmes. "Nai su se preci bojali u plavo i gradili krugove od kamena da udovolje duhovima
za koje su vjerovali da se kreu meu njima i ine da sunce izae i zae i ljetina urodi. Mi
promatramo zvijezde teleskopima i koristimo znanost u agrikulturi, ali moderni se ovjek jo
uvijek nije potpuno odvojio od tog u plavo obojanog divljaka, zbog toga imamo astrologe,
ljude koji bacaju uroke i ljude koji vjeruju u duhove."
"Stvari koje su viene na East Endu nisu duhovi," inzistirao je Kent.
"Oito da nisu," sloio se Holmes. "Oni koji vjeruju da jesu nee se zamarati
Nestajanjima, a oni koji ne vjeruju nemaju to povezivati s Nestajanjima."
"Duhovi nisu natprirodni, ali su zli," dodao je Kent.
"Holmes je kimnuo. "U tom se u potpunosti slaemo."
Dok su hodali, jedan drugome su priali svoja saznanja o Duhovima i Nestajanjima.
Nestajanja su primjeena prije tri mjeseca, ali su vjerojatno poela ranije. rtve su uglavnom
bile iz onih masa ljudi gdje se nee primijetiti da netko nedostaje, iji se nestanak moe
pripisati izbjegavanju odgovornosti, nezgodnom padu nakon previe gina ili ubilakim
aktivnostima londonskog kriminalnog miljea. Tek kada je broj nestalih porastao, ljudi su
poeli primjeivati i veina stanovnika se nadala da se radi o jo jednom valu ubojstava te su
gledali kada e Temza izbaciti tijela koja su zavrila u njoj.
Vienja duhova su se pojavila kasnije, to je jedan od razloga zato ih gradski novinari i
drutveni teoretiari nisu povezali. Oni koji su pijunirali blijede prikaze uglavnom su ih
opisivali kako se uzdiu iz zemlje, ali oni koji su bili u najboljem poloaju promatrati ih,
najee su bili ljudi kojima se najmanje vjeruje, obini radnici i oni koje se bave nemoralnim
i nepotenim poslovima. Duhovi su bili niski, vitki i vrlo brzi. Pojavljivali su se u tamnim
noima i gustoj magli. Oni koji nisu vjerovali u njih, brzo su pripisali njihovu pojavu
alkoholnom deliriju, prema miljenju inspektora Kenta, prebrzo.
"Kada toliko ljudi vidi neto slino," rekao je, "mora gledati iznad karaktera osobe koja
tvrdi da je neto vidjela i zakljuiti da tu moda neeg i ima. Ako rije 'duh' teko prelazi
preko usana, nazovi to nekako drugaije, ali nemoj to poricati zbog neutemeljenih
predrasuda."
"Da li ste razvili neke teorije, inspektore?"
"Ljudi ili neka udna ivotinja, ne mogu rei gospodine Holmes," odgovorio je Kent,
"ali uvjeren sam da za kretanje koriste sistem gradske kanalizacije."
"Slaem se, ali na temelju ega ste doli do tog zakljuka?"
"Oznaio sam vienja na karti grada," objasnio je Kent. "Odnosi su skoro identini; broj
vienja koji se nisu uklapali je manji od onih koji se podudaraju s pristupom glavnom
kanalizacijskom vodu ili nekom od pokrajnjih."
"Pametan pristup," rekao mu je Holmes. "Da li ste na taj nain analizirali Nestajanja?"
"Jesam. U ovom je sluaju odstupanja bilo vie, ali opet nedovoljno da bi se teorija
odbacila. I ta da su dva fenomena povezana."
"A vai nadreeni..."
"Potpuno su porekli sve veze."

Holmes je uzdahnuo i odmahnuo glavom. "Vaa je metoda potpuno konvencionalan

nain pristupa problemu, nije potpuno lien matovitosti, ali nije otar. Navikao sam na to da
ljudi uope ne vide ono to je meni sasvim oito, ali samo zatupljen i surov um moe tako
lako odbaciti neosporivu stvarnost uoljivih incidenata tako jasno prikazanih na karti grada."
Kent je iznenada stao i zgrabio Holmesa za ruku.
Stali su u sjenu zgrade.
"Prolaz na drugoj strani ulice," aputao je Kent. "Neka mala figura se pojavljuje iz
svjetla." Krenuo je prema svom revolveru, ali ga je Holmes sprijeio stavivi svoju ruku na
njegovu.
"To je jedan od mojih Nepravilnih, trai me kako bi mi podnio izvjetaj."
"Nepravilnih?", rekao je Kent s uenjem koje mu se moglo itati na licu. Promatrao je
figuru koja im je prilazila iz uliice. "Dijete?"

esto poglavlje: Duhovi East Enda

"Ovdje, Jimmy," tiho je zovnuo Sherock Holmes izlazei na svjetlo plinske lampe.
Djeaku nije moglo biti vie od deset ili jedanaest godina, ali se epurio kao da je dvostruko
stariji. Bio je pristojno odjeven, ali sirotinjski i Kent se mogao kladiti da je izboina na
lijevom listu no ili toljaga zavezana za nogu. Kosa mu je bila jarko crvena i ak na tom
priguenom svjetlu mogle se su vidjeti pjegice koje su prekrivale njegovo lice.
"Jutro, gos'on 'Olmes," veselo je pozdravio iako je sumnjiavo gledao Holmesovog
pratitelja.
"U redu je, Jimmy," uvjeravao ga je Holmes. "Ovo je inspektor Kent. Moe slobodno
priati."
Policajac i djeak su si povrno kimnuli glavnom, poput neprijatelja koji se susreu na
neutralnom terenu.
"Ja i moji kompanjoni smo se raspitivali o Nestajanjima i prokletim Duhovima, kao to
ste traili gos'on 'Olmes," objasnio je mladi.
"Jeste li saznali togod?"
"Kao to ste i kazali, gos'on 'Olmes," nastavio je Jimmy. "Ljudi su vidjeli i uli vie
nego to ispriano ili zapisano i sve to treba je pitat, pa smo mi pitali. Ljudi 'oe re', ele
re', kako bi znali da nisu sami ako i njih nae neko zlo."
"Reci to si saznao Jimmy," traio je Holmes.
Jadna sirotinja East Enda je vidjela i znala vie toga nego lije objavljeno u jednom od
pet stotina londonskih novinskih izdanja. Neki ute jer im se prijeti, ali veinu nitko nije nita
pitao.
Jo od munih ubojstava '88 nije se londonska sirotinja tako vrsto drala svojih kolibica
iz kojih su inae arko eljeli otii. Samo oni koji nisu imali izbora izlazili su van po noi,
posebice kada je bio mrkli mrak ili gusta magla. Istoni London je obuzeo strah. ovjek
nesigurnog koraka izae iz bara i nikad vie ne bude vien; majka se na trenutak okrene od
djeteta koje nestane u trenu.
Kinezi su u svom dijelu grada priali o blijedim demonima smrtonosnijima od Jetija sa
snjenih planina njihove domovine.
Radnici u kanalizaciji su priali prie o bijelim zvijerima koje obitavaju u skrivenim
prolazima londonskog podzemlja, o priguenim zvukovima tajanstvenih strojeva koji dolaze
iz nepoznatih dubina i podruja gdje bi trebala vladati tiina.
Usidreni brodovi i istovareni teret bili su pokradeni nevidljivim rukama u vrijeme kada
nitko tom podruju nije mogao prii neopaen.
Nitko se nije usuivao etati londonskim parkovima nou.
U Londonu koji je ve bio zasien mirisima, povremeno se osjetio novi smrad koji je
dolazio ili na nonom povjetarcu kroz stare ulice grada ili iz neprijateljskih dubina. Pare koje
nisu imale nita s konjima ili ljudima, koji su bili dvije najbrojnije vrste koje su naseljavale

London, niti s bezbroj dimnjaka koji su se osjetili po sumporu i uzdizali se sa svake kue i
zgrade, jadne ili velebne, poput prstiju koji grebu po niskim oblacima.
'"Ljudi se prilino boje, gos'on 'Olmes i ne bez razloga." Jimmy je pogledao inspektora
Scotland Yarda. "Posebno to nitko iz policije ne radi nita kako bi pomogao sirotinji."
Na njegove rijei, Kentove su se nosnice proirile od bijesa, ali je drao jezik za zubima.
Iako su ga te rijei zaboljele, znao je da je u njima puno istine. I sam je, prilino naivno, sline
rijei izrekao svome nadreenom u Scotland Yardu; na neki nain, alio je to nije bio tako
izravan poput Jimmyja, ali da je, njegova bi kazna bila puno stroa od premjetaja, koji je
ignorirao kako bi slijedio svoje interese i kako bi odrao obeanje koje je dao Sir Reginaldu.
Znao je da e biti prozvan zbog zanemarivanja dunosti, ali sve to zbog rjeavanja sluaja
Williama Dunninga za to e biti potrebno rijeiti zagonetku Nestajanja i Duhova East Enda.
Naposljetku, razmiljao je Kent, nadreeni bi mogli omalovaiti njegov uspjeh, ali Sir
Reginald je vrlo vaan ovjek.
"Nema potrebe da bude tako otar prema inspektoru Kentu," rekao je Holmes. "On je
ovdje ba zato to eli pomoi."
Jimmy je malo pognuo svoju ponosnu glavu. "Oprosti, ovjee." Kent je prihvatio
ispriku blago kimnuvi glavom. "Jo nitko do nas nije vidio duhove," nastavio je Jimmy, "ali
smo vidjeli njihove tragove."
"Tragove?", upitao je Kent.
"Otiske i izmet," odgovorio je Jimmy. "udni otisci, mali i zakrljali i odvratan smrad.
Uglavnom po kanalizaciji."
"Znao sam!", uzviknuo je Kent. "Budale!"
"Priaj nam o ovjeku u crnom," poticao ga je Holmes.
"ta vas zanima o tom ovjeku?"
"Dakle tvoji su prijatelji uli prie o ovjeku koji se smuca po East Endu, raspituje se o
Nestajanjima i Duhovima, ali za ivo udo, ne zanimaju ga uzroci."
"ovjek u...", zapoeo je reenicu Kent, ali ga je Holmes uutkao pokretom ruke.
"Da, tako je, gos'on 'Olmes," odgovorio je Jimmy. "Obuen u crno, to je, a po govoru se
vidi da nije iz Londona."
Na temelju opisa mladog Jimmyja, nije bilo nikakve sumnje da je tajanstveni ovjek
nitko drugi do ovjeka koji im je pobjegao te veeri iskaui kroz stranji prozor u Neptunu,
ovjek koji je ispitivao ona dva mornara. Nekoliko stanovnika Surreyja i East Enda, ak i
nekolicina zapadno od Aldgatea rekli su da im je priao ovjek koji je priao tako udnim
naglaskom da se isticao u gradu koji je poznat po najveoj raznolikosti naglasaka i narjeja
izvan Indije.
Izlazio je iz magle ili iz mraka, ili je znao iskoiti iz sjene kako bi ispitivao ljude o
Duhovima i raspitivao se o onima koji su nestali. Nije bio novinar jer nita nije zapisivao niti
je traio podrivake izjave, nije bio niti agent vlade koji pokuava potaknuti val straha, jer je
uvijek nestajao kada bi dola policija. Govorio je tihom sigurnou glasa, kao da uope ne
sumnja u stvarnost onoga to trai, kao da mu uzrok nije nepoznat. Bio je nestrpljiv u
razgovoru s nepismenim i praznovjernim londonskim masama, ali ipak je stalno bio prisutan i
sluao dokle god je bilo potrebno, kao da je u svom srcu skrivao krivnju koja mu nije
dozvoljavala da ode sve dok ne nadoknadi dio te krivnje sluajui o uasima te noi.
"Nitko ne zna 'ko je on," rekao je Jimmy. "Ali neki ga se boje kao da je sam vrag."
"Zna li mu se ime, mome?", pitao je Kent.
Jimmyjev je izraz lica postao zamiljen. "Crip je uo neto, neto nejasno kao da je
vrijeme Maddocova igra i da je on Maddoc..." Jimmy je slegnuo ramenima i stao prekrienih
ruku. "To je sve to znam gos'on 'Olmes. Nije puno, ali je sve to vam mogu kazat."
"Pohvalan uspjeh nakon tako kratkog vremena," rekao je Sherlock Holmes. "Ne
moemo traiti vie od tebe i tvojih drugova. Podijelite ovo meu sobom."
"Jimmy se nasmijeio kada je uhvatio veliki srebrenjak. "Ako jo to saznamo, nai u
vas."
Kent je namrgoeno gledao za djeakom koji je nestajao u magli. "O Boe, on svojim
govorom ubija na jezik."

"Na sreu, to nije zloin," komentirao je Holmes, "inae bi vei dio Britanije i pola
plemstva bili u tamnici."
"Nee nita dobroga uiniti s tim novcem," rekao je Kent. "On i drugi Nepravilni. udi
me to da upoljavate djecu da rade za vas."
"Ova se djeca svakako vucaraju po ulici, budui da je za njih ulica sigurnija od domova
koje moda imaju," objasnio je Holmes. "Ja dajem svrhu njihovom lunjanju i na taj nain ih,
bar na kratko, inim agentima reda. Ako radim ita krivo, onda je to to od njih traim da
podravaju drutveni sistem koji ih dri tamo gdje im je mjesto, dri cijele generacije u
krajnjoj bijedi. Ako crkavicu koju im dajem za njihov trud loe potroi, nita im to nee
tetiti, jer nitko nije ozlijeen i niti jedan prozor nije razbijen kako bi zaradili novac; a neki
momak moda novac potroi da pobolja svoj ivot ili ivot svoje obitelji, to indirektno
pozitivno utjee na drutvo koje ga kudi."
Kent je odmahnuo glavom i uzdahnuo. "Nisam vas doivljavao kao borca za ljudska
prava, gospodine Holmes."
"Moje je podruje zloin i sve njegove posljedice, inspektore," odgovorio je Holmes.
"To naravno ukljuuje i njegove uzroke."
"Zloinu se ne moe stati na kraj davanjem novca."
"Naravno da ne," sloio se Holmes. "Ali, bolna je istina da je siromatvo korijen veine
zloina koji haraju naim gradom. Ljudi kradu jer im je potreba, ubijaju jer ele posjedovati.
Kad bi mogli sasjei korijen zloina, ne poklanjajui novac, ve poboljavati kvalitetu ivota,
tada bi London bio gotovo osloboen od zloina."
Kent se smijuljio. "U tom bi sluaju ljudi poput nas ostali bez posla, gospodine
Holmes."
"Grijeite inspektore," proturjeio mu je Holmes. "Eliminacijom zloina iz potrebe na
bi posao postao zanimljiviji i zahtjevniji jer jedina zlodjela koja bi trebalo rijeiti bila bi ona
koja su poinili ljudi roeni da ine zlo." Razmiljao je o sjaju koji je ranije te veeri vidio u
oku pukovnika Morana. "Zlo e uvijek biti meu nama, jer je dio nas."
"Mislite li da je ovjeku u tamnom ime Maddoc?", pitao je Kent.
"Maddoc je velko ime, a naglasak tajnovitog mukarca zvui kao da je iz tog kraja,"
zakljuio je Holmes.
"A to je to mrmljao?", upitao je Kent. "to mislite o tome?"
"Ne mnogo, bojim se," odgovorio je Holmes nakon kratke pauze. "Nita."
"Ono to mene zabrinjava je spektar Nestajanja," rekao je Kent neodobravajui Holmesu
udno oklijevanje. "Znao sam da je problem raireniji nego to su moji nadreeni htjeli
priznati, ali ini se da su vai dounici dokaze nali po cijelom Londonu, a gdje su nestajanja
tu je i Maddoc. Ako uhvatimo njega, siguran sam da moemo rijeiti i Nestajanja i Duhove, te
nai i mladog Dunninga."
"Volio bih da je tako lako inspektore," rekao je Holmes, "ali Maddoc nije lijek za ovu
bolest, mada je mogue da je njezin uzrok."
Kent je odmahnuo glavom. "Ne razumijem."
"On oajniki trai poput nas, ali iz drugih razloga," objasnio je Holmes. "Mi
pokuavamo nai i moda spasiti mladog Williama Dunninga, probijajui se kroz omota
neznanja koji pokriva Nestajanja. On slijedi izvore Nestajanja raspitivajui se o rtvama i
slijedei pojave duhova."
"Kao da neto zna," rekao je Kent sebi u bradu. "Ali kako ga to ini uzrokom Nestajanja
ili Duhova ili i jednog i drugog? Ako su povezani kao to sumnjamo."
"Ako sam prije i sumnjao u to, Maddoc mi je potvrdio povezanost," odgovorio je
Holmes. "to se tie njegove uloge, uzmi u obzir stanje ovjeka kojega smo vidjeli u Neptunu
- iscrpljen, izmoren i najblie fizikom i psihikom slomu to sam ja ikada vidio, ali i dalje na
nogama, ide dalje, trudi se unato bliskoj opasnosti. to ga pokree, inspektore?"
"to pokree nas, gospodine Holmes?", uzvratio je Kent. "Dunost. Osjeaj da inimo
ispravnu stvar. Ista stvar moe biti i s Maddocom."
"Ne bih se sloio inspektore," proturjeio je Holmes. "U svojoj upornosti Maddoc nije
obian ovjek, jer rijetki su ljudi koji se mogu distancirati od osjeaja i motivacije svoje vrste.

Mi inimo to to inimo radi naeg poziva, ali Maddoc je znanstvenik, neka vrsta mehaniara.
Njega moe pokretati samo osjeaj krivice, pretpostavka krivnje."
"Kako moe odgovornost za sve ovo pasti na njega?"
"To trenutano nije jasno, ali ako naemo Maddoca sve e sjesti na svoje mjesto."
"U tom sluaju," rekao je Kent odluno, "vrijeme je da prestanemo juriti duhove i
krenemo u potragu za krvlju i mesom."

Sedmo poglavlje: Vanost vremena

Royal College of Science je bio smjeten u otmjenoj etverokatnici boje terakote s
lijepim ukrasima u talijanskom stilu na strani zgrade koja gleda na Exhibition Road, preko
puta potanskog ureda, odmah do muzeja South Kensington. Nakon brzog dvominutnog hoda
od postaje South Kengsington, Sherlock Holmes i inspektor Kent nali su se ispred tamne,
visoke graevine koju su blago osvjetljivale plinske lampe, a drvee je bacalo sjene na juni
dio fasade.
"Ovdje moda i znaju neto o Maddocu," priznao je Kent, "ali u ovaj sat..."
"Ovdje uvijek ima netko osim posluge," objasnio je Holmes koji je odlunim korakom
proao kroz ulaz u posjed i krenuo prema vratima.
Kent ga je slijedio. Malo je ustuknuo kada je Holmes mjedenim kolutom pokucao na
vrata, ali ne zato to je bio iznimno glasan, ve zato to je tako otro razbio savrenu tiinu
koja je okruivala susjedstvo. Tamno proelje zgrade i uski crni prozori poput upljih oiju
leeva na Pennyfieldu utjecali su na Kentove ivce. Ili je moda uvjeravao sam sebe, bilo je to
jer se nije mogao rijeiti osjeaja da ih netko potajice promatra, a taj ga je osjeaj pratio od
kad je Holmesovo derite nestalo u noi.
Na prozorima se pojavilo svjetlo. Teka vrata su se otvorila i svjetlo je postalo svijea u
ruci esnaestogodinjeg mladia. Njegovo je dranje govorilo koliko je pospan.
"Da, gospodine," rekao je drhtavim glasom gledajui dvije osobe na stepenicama. "to
je? Kako vam mogu pomoi?"
"Inspektor Kent iz Scotland Yarda." Pokazao je svoju identifikacijsku karticu. "A ovo je
Sherlock Holmes. Htjeli bismo razgovarati s nekim ovlatenim, ako je netko takav prisutan."
"Haa...", uzdisao je mladi. "Sherlock Holmes! Ali..."
"Da, da, da," nestrpljivo ga je prekinuo Holmes. "ini se da su napisi o mojoj pogibelji
ipak bili malo pretjerani. Sada, dobri djeae, ima li u ovo nedoba ovdje netko s kim moemo
razgovarati?"
"Da, oprostite gospodine Holmes, molim vas poite za mnom," rekao je djeak.
"Gospodin Dawning, rektorov pomonik radi do kasno. Siguran sam da e rado porazgovarati
s vama, vama obojicom, o emu god elite."
Kent se mrtio dok su u mraku slijedili djeaka sa svijeom kroz dvadeset godina staro
zdanje, koje je, iako dostojanstveno kao i uvijek, poput stare udovice poelo pokazivati svoju
dob. Djeakova je reakcija na ponovno pojavljivanje Holmesa u Londonu malo povrijedila
Kentov ponos. Od kada je njegov prijatelj Watson poeo objavljivati neke njihove sluajeve,
javnost je postala opsjednuta tim amaterskim detektivima, na tetu policije. Iako je Kent
morao priznati da je Sherlock Holmes vjerojatno najbolji od cijele te skupine, daleko ispred
onih poput Martina Hewitta i Sebastiana Zambre, njihove su aktivnosti vie pridonijele
ocrnjivanju inspektora Novog Scotland Yarda od bilo kojeg drugog imbenika.
Iako se Kent predstavio kao policijski slubenik, momak se usredotoio na Holmesa.
Dobro se Kent sjeao sveope tuge koja se nadvila nad Londonom kada je Times objavio
vijest o smrti Sherlocka Holmesa 1891. i ludosti koje su pratile Watsonovo objavljivanje
njihove zadnje avanture u Strand Magazinu prole godine, kada su mukarci na rukavu nosili
flor, a ene velove preko lica, kao da od Holmesove smrti nisu prole dvije godine.
Otpraeni su do ureda, ne prevelikog ali adekvatnog za potrebe posla nieg slubenika u
uiteljskoj ustanovi. ovjek za stolom koji je radio pod svjetlom lampe bio je srednjih godina,
mrav i blijedog lica to je uobiajeno za one koji se od sunca skrivaju iza knjiga. Obavljeno

je predstavljanje, djeak je otiao, svi prisutni su sjeli i Kent je objasnio razlog njihova
nonog posjeta.
"Maddoc, kaete?", upitao je pomonik rektora Dawning. "Mislim da imamo nekoliko
studenata s tim imenom, ali ini mi se da je jedan prilino slian osobi koju ste upravo opisali.
Bio je prilino uspjean u svom nauavanju, ali svadljiv s onom odbojnom bezobzirnou
koja je vrlo esta kod Velana. Diplomirao je, koliko se sjeam, bez poasti. Razlog zato ga
se uope i sjeam, gospodo, njegova je svaa s Hintonom."
"Hinton?", zapitao je Kent.
"Charles Howard Hinton, matematiar," objasnio je Dawning. "I sam je donekle
problematian, prilino tvrdoglav kada se radi o njegovom podruju matematike." Pogledao je
prema Holmesu kao da oekuje nekakvu reakciju. "Objavio je nekoliko radova o viim
dimenzijama geometrije."
"Moje podruje je istraivanje zloina; a moje specijalnosti su one grane znanosti koje
mi mogli pomoi u hvatanju kriminalaca," objasnio je Holmes. "Matematika mi je posluila
samo da naem neprijatelja koji je, gotovo doslovce, doveo do moje smrti."
"Kakve je prirode bila svaa izmeu Maddoca i Hintona?", pitao je Kent.
"Sjeam se samo njene gorine i vulgarne prirode," odgovorio je Dawning. "Meutim,
sjeam da je bila vezana za jedan od Hintonovih radova o viim dimenzijama geometrije i
prirodi vremena."
"Znate li kako moemo doi do profesora Hintona?", pitao je Kent.
"Gospodin Hinton vie nije zaposlenik ove institucije," odgovorio je Dawning, "ali
vjerujem da se vratio u London." Pogledao je u veliku knjigu uvezanu u kou, na komad
papira zapisao adresu i dao Kentu. "Da, ivi nedaleko odavde. A sada gospodo, ako je to bilo
sve to ste me htjeli pitati, moram nastaviti s poslom."
Dva su mukarca otila s Royal College of Science, hodala do Princess Mew, niz
Imperial Institute Road, pokraj renesansnog proelja samo Imperijalnog instituta, do
Kraljiinih vrata, gdje su zaustavili fijaker. Za manje od deset minuta bili su na adresi koju im
je dao Dawning. Cheyene Walk 93, Chelsea, duga etnica uz rijeku, okruena drveem i
parkovima, s nizom kua od crvene cigle, neke sa vratima od kovanog eljeza i izboenim
trijemovima. Tama Temze bila je prikrivena maglom, ali njen um je bio poput tihog nokturna
u njihovim uima.
"Kada vidi dio Londona koji je miran i tih poput ovoga," komentirao je Kent, "teko je
zamisliti da drugdje u svijetu neto nije u redu."
"Da, umiri dio uma," priznao je Holmes, "ali zastraio drugi dio jer tona je stara
uzreica o dubini mirnih voda, kada se radi o duama naih kolega. Zbog lijepe povrine esto
ne vidimo zlo koje se nalazi ispod nje." Promotrio je njihovo okruenje. "Ipak, ovo je vrlo
ugodno podruje, s mnogo umjetnika i knjievnika. Zanimljivo, ako ne i udno, da se jedan
matematiar nastanio meu ljudima poput Carlylea, Rossettia, Swineburna i Eliota; ali onda,
uzevi u obzir ezoterinu prirodu matematike, moda i nije."
"Matematika, ezoterina?", upitao je Kent. "to je to ezoterino u tablici mnoenja ili u
tome da su dva i dva etiri? Ili smiljanje eljeznikog reda vonje?"
"Nisam proitao Hintonove radove, ali Dawningovo koritenje termina 'vie dimenzije
geometrije', dovoljno je upozorenje da se ne radi o obinoj aritmetici koja se poduava u
javnim kolama," objasnio je Holmes.
"Visoke dimenzije?", na to e Kent malo podrugljivo. "to to uope znai? I koliko je to
bitno za nau potragu? Ono to nam treba od njega nije poduka iz matematike, ve
informacija o prebivalitu Maddoca, i da li je to uope taj Maddoc za kojim tragamo."
"Skoro bi se moglo rei da i vi imate neto velkoga u sebi, inspektore," komentirao je
Holmes s laganim smjekom. "Probudit emo gospodina Charlesa Hintona i saznati sve to od
njega, a moda i neto vie."
Na njihovo kucanje na vrata odgovorio je ovjek u etrdesetim godinama, u tamnoj
kunoj haljini s uljanom lampom u ruci. Malo je otvorio vrata, potvrdio da je on Charles

Hinton i zahtijevao znati tko su njegovi kasni posjetitelji. Kada je inspektor Kent pokazao
svoju identifikacijsku karticu i predstavio svog kolegu, vrata su se irom otvorila i uli su
unutra. Uli su u dnevnu sobu gdje su upaljene plinske lampe.
"I, to elite?", zahtijevao je objanjenje Hinton.
"Poznajete li ovjeka po imenu Maddoc?", upitao je Kent.
Hinton se namrgodio. "Znam arlatana i prevaranta po imenu Maddoc - Moesen
Maddoc. Ako je to sve to ste trebali, zamolio bih vas da odete."
Kent se namrtio na neljubaznost tog ovjeka, ali niti on ni Holmes nisu se pomaknuli.
Umjesto toga opisao je ovjeka kojega su vidjeli u Neptunu.
"Da, to je Maddoc." Nagnuo se prema naprijed i cerio se. "Recite mi da je ta budala
uinila neto ilegalno i da je na putu za Dartmoor u Devonu."
"Koliko mi znamo nije," odgovorio je Kent. "U ovom trenutku, mi samo elimo
razgovarati s njim vezano uz neke istrage koje provodimo."
"ini se da meu vama postoji neto vie od uobiajenog animoziteta," primijetio je
Holmes, "neto vie nego to bi ovjek oekivao zbog neslaganja oko matematikih teorija.
Da li su njegova vienja viih dimenzija geometrije bila toliko drugaija da kod vas izazovu
toliku mrnju?"
Hinton je usmjerio pogled prema svojim posjetiteljima i pitao ih: "Da li ijedan od vas
gospode vjeruje u putovanje u etvrtu dimenziju?"
"etvrtu dimenziju?", uzviknuo je Kent. "to pod milim Bogom elite time rei?"
"Mislim da profesor Hinton govori o vremenu kao o dimenziji, pogled koji trenutano
poprima prihvaanje meu znanstvenicima i filozofima," objasnio je Holmes.
"Upravo tako, gospodine Holmes," sloio se Hinton. "Mi vjerujemo u tri uobiajene
dimenzije prostora - duina, dubina i visina - jer ih vrlo lako moemo vidjeti vlastitim oima,
doivjeti ih svojim osjetilima. Ali morate shvatiti da inei to, mi prihvaamo dva svemira
koja ne moemo doivjeti, a to su linearni svemir - jednodimenzionalan - i ploha - proirena
na dvije dimenzije. Ne moemo vidjeti niti jedan od tih svemira, niti bi stanovnici tih niih
dimenzija mogli doivjeti nas, ili jedni druge."
"Na primjer, stanovnik jednodimenzionalnog svemira, nazovimo ga Linearija, poznavao
bi svemir kao beskrajnu liniju," nastavio je Hinton. "Bilo kakvo postojanje izvan te linije
njemu bi bilo nezamislivo, ali ako njegov svemir pod pravim kutovima zarotiramo u sebe,
dobit emo dvodimenzionalan svemir koji je poznat kao Euklid, tako i svakom kolarcu koji
je uio geometriju - Plohaska. ivoti stanovnika Plohaske, trokutastih ena, kvadratnih
mukaraca i pentagonalnih sveenika, bi nama gospodo, promatraima iz Tree dimenzije,
bili poput otvorene knjige. Za njih, mi bismo bili poput bogova koji mogu vidjeti u njihove
domove i koji dolaze iz smjera koji je njima nezamisliv; kada bismo fiziki pokuali proi
kroz Plohasku, doivjeli bi nas samo kao niz krugova i ovala koji mijenjaju veliinu."
Kent se naslonio u svoj stolac i otpuhnuo.
Hinton se nasmijao. "Razumijem vau zabrinutost inspektore. Nemir koji osjeate nije
nita drugaiji od nemira koji osjea moj uenik kada ga pitam da nastavi izvan granica vida i
zdravog razuma."
"Sada kada ste doli do dimenzija nama vidljivog svemira, pretpostavljam da je sljedei
korak unutranja rotacija pod pravim kutom," komentirao je Holmes.
"Jako dobro, gospodine Holmes," rekao je Hinton, kao da se obraa studentu koji je
dovoljno bistar da prati tijek komplicirane lekcije. "etvrta dimenzija koja se nastavlja na
nae tri, je dimenzija Vremena. Neki ljudi, ak i neki ueni ljudi, misle da je etvrta
dimenzija na neki nain drugaija od ove tri koje poznajemo. Ali tu nema nita misteriozno.
To je samo dimenzija podignuta na neki nain koji mi ne moemo doivjeti naim tjelesnim
organima. Produena toka postaje linija, okreni liniju i dobije kvadrat, podigni kvadrat i
dobije kocku, okreni kocku, bilo kakvu kocku u smjeru koji ne moemo zamisliti i dobit ete
ono to sam ja nazvao hiper-kockom i etvero-dimenzionalnom kockom."
"Uistinu fascinantno, profesore Hinton," komentirao je Holmes, "ali to ima vrijednost
samo kao mentalna vjeba uenjacima."
"Slaem se, gospodine Holmes."

"to je s Maddocom?", zahtijevao je odgovor Kent.

Hintonovo je lice opet poprimilo ljutiti izgled. "Taj velki mehaniar!"
"Dakle, razlog svae," rekao je Holmes mirno, lagano pokazujui rukom Kentu da se
smiri, "je to to Maddoc tu teoriju nije gledao kao mentalnu vjebu, ve kao problem koji ima
praktiko rjeenje?"
"Iskrivio je moje istraivanje i moje rijei u neto to nije bila moja namjera," objasnio
je Hinton. "Vizualizacija Vremena kao etvrte dimenzije uz ve poznate tri bio je krajnji cilj,
ali u vidu irenja ljudske svijesti. Nisam se zalagao za naela vie geometrije samo da bi
mehaniar s neto znanja matematike i fizike napravio motor koji napaja stroj. Osnovni stroj,
gospodo! Vremenski stroj!"
Kent je pogledao svog kolegu. Nije mogao odrediti to ga vie uznemiruje, Hintonovo
otkrie ili potpuno miran izraz Holmesovog lica. Slavnog je detektiva okruivala aura potpune
smirenosti, Kent se u svojim mislima na trenutak vratio u mladost kada je na vitrajima
kapelica gledao svece isto tako smirenih lica.
"Znate li gdje moemo nai Moesena Maddoca, profesore?", upitao je Kent prekinuvi
tako udnu tiinu koja je nastala nakon Hintonove prie. "Bio lud ili ne, vrlo je bitno da
razgovaramo s njim."
Hinton je odmahnuo glavom. "Niti znam, niti elim znati." Tada se namrtio i dugim
kaiprstom dotaknuo sljepoonicu. "Meutim, postoji jedna osoba u Londonu koja bi vam
mogla pomoi, ako me sjeanje dobro slui, mladi ovjek imenom Wells, Herbert George
Wells, pisac koji dodiruje mnogo tema, ali naginje ka fikciji. Jako se zainteresirao za
Maddoca kada smo sva trojica bili na Kraljevskom Collegeu. Napisao je vrlo drzak rad jo
1888. u kojem je kroz fikciju prikazao njegovo arlatanstvo, ali mogue je da su unato tome
jo uvijek dobri. Ne bih znao, jer vie s niti jednim od njih dvojice nemam nita zajednikoga,
iako nemam nita protiv Wellsa osobno." Na poleini kuverte je napisao adresu i dao ju
Kentu. "On ivi nekih desetak kilometara odavde, stoga ako elite dodatne informacije o
Moesenu Maddocu i njegovim trikovima, ostavite mene na miru i potraite H. G. Wellsa."
Adresa koju im je dao Hinton bila je Mornington Terrace 12, sjeverozapadno od
Regents parka. Pozvali su fijaker na krianju ulica Chelsea i Flood te urno krenuli niz Kings
Road u Knightsbridge i Piccadilly. Ovako rano ujutro, promet je naravno bio rijedak, ali nisu
bili sami na ulicama, jer glavni grad svijeta nikada u potpunosti ne spava i nije bilo
zauujue vidjeti predstavnike svih klasa kako obavljaju svoje obveze. Uz park Cresent do
Marylebone Roada, zatim na Hampsted Road i tada konano, Mornington Terrace. Mirna
ulica koja je dobila ime po grofu od Morningtona, bratu velikog Wellingtona i guverneru
Indije, u kojoj su se nizale kue od cigle, uredne i nepretenciozne, uvuene od irokih
plonika iza ograda od kovanog eljeza s ulaznim vratima povrh malog stepenita.
Za razliku od ostalih kua, na broju 12 je gorilo svjetlo. Na njihovo tiho kucanje
odgovorio je mravi, uredno oiani mukarac s upavim smeim brkovima i pronicljivim
plavim oima. Neto je u tom ovjeku zrailo vitalnou unato kasnom satu.
"Gospodin Wells?", pitao je Kent.
"Da, ja sam Herbert Wells," priznao je ovjek.
"Ja sam inspektor Kent iz Scotland Yarda, a ovo je gospodin Sherlock Holmes," rekao
je.
"Ovo je vrlo veliko, iako neoekivano zadovoljstvo gospodine Holmes," uzvratio je
Wells.
"Hvala vam gospodine Wells."
"Molim vas, oprostite to dolazimo ovako kasno, gospodine Wells," nastavio je Kent,
"ali na je zadatak vrlo bitan i urne naravi."
"Bez ustruavanja, molim vas uite gospodo," rekao je Wells. "Vi ste moji prvi
posjetitelji otkako sam preselio ovamo."
"Nedavno ste preselili?", pitao je Holmes.
"Prilino nedavno," odgovorio je Wells. "Od sijenja do oujka sam ivio nedaleko, na
broju sedam, zbog hm..., profesionalnih problema o kojima ne smijem priati."

Wells ih je uputio u lijepo ureen dnevni boravak. Jedino svjetlo je dolazilo od

parafinske lampe koja se nalazila na radnom stolu koji je bio zakren papirom za pisanje, ali
Wells je upalio dvije plinske lampe i time su nestale sjene. "Sjedite, molim vas. Niste me
probudili," objasnio je Wells rukom pokazujui prema stolu, "jer sam radio na prii koju
trebam objaviti."
"Roman?", pitao je Holmes.
"Kratki roman," odgovorio je Wells. "Fikcija koju sam okarakterizirao kao znanstvenu
romancu, anr u kojem koristim mnoge forme klasinog romana, ali ih nadopunjujem
filozofijama znanosti."
"Kao to je mogunost putovanja kroz vrijeme?", pitao je Holmes.
Na Holmesove rijei Wellsove su se oi irom otvorile. "Gospodine Holmes, uo sam
mnoge prie i tvrdnje o vama i vaoj moi promatranja i zakljuivanja, ali kako ste mogli
znati na emu se temelji pria na kojoj trenutano radim?"
"Dakle istina je da ete geometrijske teorije Moesena Maddoca koristiti za roman?",
pitao je Kent.
"Zapravo, da," odgovorio je Wells zbunjeno. "Da li je i jedan od vas dvojice gospodo
upoznat s 'Kronikama Argonauta', koje sam napisao prije par godina?"
Ni jedan ni drugi nisu poznavali to djelo.
"Pa dobro, bila je to pria koja je objavljena prije nego li sam ju sasvim razvio," priznao
je pisac. "Kada bih mogao otkupiti sva tri broja asopisa u kojem je objavljena, uinio bih to.
Kao to ste vi to sroili, gospodine Holmes, bila je to fikcionalizacija glasina koje su kruile o
Maddocu kada smo bili na Normal School of Science (danas Royal College), pomijeana s
matovitim pogledima profesora Hintona na bajkovite zemlje vie geometrije."
"Profesor Hinton nas je uputio k vama," rekao je Holmes.
"Nisam znao da se stari momak vratio u London," rekao je Wells. "Malo smo se
posvaali nakon objavljivanja 'Kronika Argonauta', ali mi je Maddoc bre oprostio moju
knjievniku ludost nego Hinton."
"Ako ste Maddocov rad opisali prije par godina," rekao je Kent, "na emu sada radite?"
"Jasniju viziju teme u obliku drutvenog komentara na klasne ratove koji e jednog dana
podijeliti drutvo ako ne stvorimo uistinu ravnopravan svijet," objasnio je Wells. "Takoer
sam odustao od pomalo glupog, skoro pa aljivog naslova iz mladosti i zamijenio ga
detaljnijim, moda malo melodramatinijim naslovom 'Vremenski stroj'. Ali mi nije jasno
zato je Scotland Yard zainteresiran za matoviti roman znanstvene filozofije."
"Sam roman nas ne zanima," priznao je Kent, "ali traimo Maddoca. Da li ste ga
nedavno vidjeli? Znate li gdje ga moemo nai?"
"Zadnji put sam vidio Maddoca nedavno, u njegovoj kui u Richmondu, blizu etnice
Chlomondeley nasuprot Greenu i izgledao je prilino uplaeno," rekao je Wells. "Bilo je to
prilikom veere koju je organizirao za par poznanika irokih nazora. U biti, gospodo, njegova
otkria te veeri nagnala su me da prikupim svoje biljeke na tu temu i ponovno razmotrim
ideje koje su se razvijale u meni gotovo cijelo desetljee i pretvorim ih u cjelovitu priu."
"Koja otkria, gospodine Wells?", pitao je Kent.
"Maddocov stroj," odgovorio je Wells s prizvukom razdraenosti u glasu. "Moesen
Maddoc je napravio vremenski stroj koji radi i koristei ga posjetio je budunost
ovjeanstva. Dozvolite mi da objasnim..."

Osmo poglavlje: Fantom Richmonda

Inspektor Kent i Sherlock Holmes sjedili su u kupeu vlaka jedan nasuprot drugom
ekajui da vlak za Richmond krene sa stanice Waterloo. Bili su sami i Holmes je bio tih, ba
kao to je bio i cijelim putem otkako su napustili Wellsov dom; bradu je spustio na prsa, oi
su mu bile na pola zatvorene, a lula mu je bila vrsto meu zubima, bijesno je otpuhivao.
udna biljka, taj Sherlock Holmes, razmiljao je Kent dok je gledao kroz prozor kupea u
kojem je mogao vidjeti odraz svog suputnika. Nije znao to da misli o fantastinoj prii koju

im je ispriao Wells o potpuno ispravnom modelu vremenskog stroja, ili o nevjerojatnoj

budunosti kako ju je opisao Maddoc. Dok mogunost sastavljanja stroja koji moe putovati
kroz vrijeme Kent nije odmah odbacio kao nevjerojatnu, jer ipak ivjeli su u doba znanstvenih
uda poput elektrinog telefona i Caylayjevog parnog aviona - nije vjerodostojnom mogao
prihvatiti injenicu o razvitku dviju odvojenih rasa iz dananjeg ljudskog roda, darvinijanska
evolucija, ili u ovom sluaju devolucija. Charles Darwin je bio mrtav dvanaest godina, ali je
njegova sjena jo uvijek visila nad drutvom, a njegove su teorije i dalje dovodile u pitanje
ovjekov zdrav razum i osnovne religijske principe koji su bili temelj civilizacije. U
Darwinovom bogohulnom evanelju, ljudska superiornost u stvaranju nije nastala kao dar od
Stvoritelja, ve je nastala zbog niza deformacija koje su odredile nastanak po Bibliji. Ideja da
isti bioloki procesi koji su ovjeka doveli do vrhunca kulture u kasnim godinama
devetnaestog stoljea, mogu dovesti do njegove krajnje degradacije zavravajui s nemonim
divljatvom Eloija i neljudskou Morloka, bila je krajnje ismijavanje ovjeka i Boga. Kent bi
priznao mogunost postojanja vremenskog stroja, ali ne i stvaranja bez Stvaratelja.
"Prilino je udno da je profesor Hinton lagao o Wellsu, zar ne?", primijetio je Holmes.
"Oprostite..."
"Hinton nam je bez oklijevanja dao Wellsovu adresu na kojoj ovaj boravi tek tjedan
dana," objasnio je Holmes. "S druge strane tvrdi da s ovjekom nije bio u kontaktu due
vremena, a mi nemamo razloga ne vjerovati u Wellsovu izjavu da ne zna da se Hinton vratio u
London."
"Mislite li da je to vano?"
"Za nau istragu ne," odluio je Holmes. "Ali je zanimljivo."
Kent je skrenuo panju na peron najuurbanije londonske eljeznike stanice i mase
ljudi koje su se tu nalazile ak i ovo doba, pokuavajui se snai u kaosu Waterlooa i mree
njegovih naizgled razbacanih perona, traei vlakove koji ne prestaju dolaziti i odlaziti. Da li
su pripadnici njegova roda uistinu samo majmuni u geroku i polucilindru, kojima je sudbina
namijenila da na kraju vremena postanu jedna ili druga ivotinjska vrsta? Da li je stvorenje
bilo samo puka sluajnost, simfonija bez orkestra i dirigenta? Unato snazi uvjerenja koja su
ga vodila kroz cijeli ivot, ta su uvjerenja sada bila poput pepela u njegovim ustima. Stisnuo
je ake, zatvorio oi i prokleo Darwinove sljedbenike, nezaustavljiv mar napretka po cijenu
svega pristojnog i pobonog.
"Nema razloga zato bismo vjerovali da je Maddoc te veeri Wellsu rekao istinu," rekao
je iznenada Holmes. "Nema razloga vjerovati, ak i ako uzmemo u obzir postojanje
vremenskog stroja, da budunost nije ono to sami od nje stvorimo. Prolost moda je
odreena, ali mi moramo vjerovati da moemo sami odluivati o svojim sudbinama. "
Slubenik je puhnuo u zvidaljku i vlak je gotovo istog trena krenuo s perona, prvotno
pokretima punih trzaja, ali kako je odlazio u no, tako je i vonja postajala smirenija.
Naputao je natkriveni prostor stanice, dok ga je kompleksni sustav signala prebacivao s
jednih na druge tranice. Dok su naputali ranirni kolodvor, s njihove lijeve strane bila je
malena stanica Nekropolis, koju su koristili vlakovi koji su prevozili bjesove do groblja
Brookwood. Vlak je napustio stanicu Waterloo i krenuo prema Vauxhallu.
"Nadam se da je tako, Holmes," rekao je Kent. "Znam da Wells prepriavajui
Maddocove rijei koristi literarnu matu i psiholoki efekt, ali ako je samo i dio te prie
istinit, zato se onda mi borimo? Zato stremimo prema svjetlu, a sve e ionako zavriti u
tami, ako vjena borba izmeu dobra i zla postane igrarija izmeu Morloka i Eloija?" Zastao
je i pogledao kroz prozor prema kuama pokraj kojih su prolazili. "U to ti vjeruje, Holmes?"
Sherlock Holmes je zapalio ibicu i pripalio lulu koja se bila ugasila. "Smatram,
openito govorei, da vjera zamagli um skoro toliko da sumnja oslobaa."
Vlak je jurio du Putney Street preko Barnes Common te je doao do Temze. S desne su
strane proli pokraj u tamu zaogrnutih vrtova Kew i uskoro stigli do stanice Richmond. Na
blagajni su uspjeli probuditi sjedokosog prodavaa i unajmiti kola i vozaa. Za petnaestak
minuta provezli su se kroz uspavani Richmond i stigli do sjenama prekrivene kue Moesena
Maddoca, ovjeka koji je, prema priama njihova vozaa, izazivao veliku znatielju lokalnog
stanovnitva zbog udnih znanstvenih pokusa za koje se prialo da provodi i nedavnih

neobjanjivih dogaaja na tom podruju za koje su seljani praznovjerno vjerovali da imaju

veze s tajnama koje se skrivaju u njegovoj radionici.
"Ne mogu tono rei," odgovorio je momak kada ga je Kent poeo ispitivati detalje.
"Stvari koje su viene po noi koje nitko ne moe objasniti, blijeda stvorenja kako lepraju u
divljim dijelovima parka Old Deer i u parku Richmond, nestale ivotinje i leevi s ranama
koje nije napravila lisica. Utvare i udne stvari, ako razumijete to elim rei, a koga drugoga
okriviti za sve to nego znanstvenika? To jest, bar ljudi ovdje tako govore, iako on ne radi nita
sem to su mu vrata i prozori zatvoreni i zakljuani."
Rekavi momku da ih prieka, Holmes i Kent su prili impresivnom zdanju dugakim
prilazom kroz zarasli vrt. Gledajui s glavnog dijela kue prema travnjaku vidjelo se krilo
zgrade s puno prozora sa zamuenim staklima; iako se unutra vidjelo lagano svjetlo, nisu se
mogli razabrati nikakvi detalji.
"To je sigurno radionica iz koje potjee sve zlo," rekao je Kent zajedljivo.
"Prosti ljudi trae prosta rjeenja," odgovorio je Holmes. "Mi moda jesmo petnaest
minuta udaljeni od najnapuenijeg, najkulturnijeg grada na svijetu, ali ljudi koji svoje dane
provode u malim engleskim selima, pa ak i onim koji su postali esta destinacija poput
Richmonda, imaju vie toga zajednikoga s divljacima iz udaljene dungle nego sa
stanovnicima velegrada koji im je pred nosom. To je istina, kao to ameriki pisac kae:
'Cijeli se svijet moe nai unutar dvadeset kilometara od Charing Crossa.'"
"Dakle, za vas je Maddoc rtva selskih predrasuda?", pitao je Kent.
Holmes je zamiljeno skupio usta. "Ne nuno, inspektore. Uzmite u obzir tajnovite
bijele oblike koji su vieni kako se kreu kroz grmlje i nestale i ubijene ivotinje - podsjea li
vas to na neto?"
"Pa, da..." Usta su mu se otvorila. "Blagi Boe, Holmes! Da li je mogue da je ovo izvor
svih nevolja u Londonu, Duhova i Nestajanja?"
"Moda podrijetlo," zakljuio je Holmes, "ali teko da je jo uvijek sredite."
"Udaljenost od Londona?", rekao je Kent. "Vjerojatnost otkrivanja."
Holmes je kimnuo glavom. "Uzmi u obzir i elemente Maddocove prie, ak i one
dijelove koje je dodao Wells, zvijeri budunosti. Ne lie li te zvijeri takozvanim duhovima?"
"Morloci?", na to e Kent uzbueno. "Morloci u Londonu?"
"U ovom se trenutku radi samo o nagaanju," brzo je dodao Holmes. "Sigurnost bi se
poveala s istinitou prie koju je Maddoc ispriao za veerom svojim gostima."
"Nekakva ala?"
"Jedan pogled u Maddocove oi nosi tu misao."
"La?"
"Ili bar ne cijela istina," odgovorio je Holmes. "Postoje neke nedosljednosti u prii koju
je ispriao Wells. Ako je tono zabiljeio priu kako ju je ispriao Maddoc, tada su te
nedosljednosti Maddocove, mada je mogue da su dodane zbog forme, ali je vjerojatnije da
potiu od manjka pripremljenosti s Maddocove strane. Pria izmiljena na licu mjesta koja
sadri elemente iskustva s tim da su kljuni dijelovi preueni ili promijenjeni iz meni jo
uvijek nepoznatih razloga. Uope ne sumnjam da e pria koju nam je veeras ispriao H. G.
Wells samo donekle sliiti romanu koju e on na kraju objaviti, da e izgladiti sve nejasnoe i
prilagoditi priu nekoj filozofiji koju eli nametnuti." Holmes je dopustio da mu se usne
razvuku u lagani osmijeh i rekao: "Vjerujte mi inspektore Kent, od svih ljudi ja dobro znam
koliko se slobodno pisac odnosi prema istini."
Doli su do vrata i pokucali. Vrata je otvorila niska sjedokosa ena koja je popravljala
kunu haljinu na sebi dok je u drugoj ruci drala svijeu.
"Kakvog posla imate ovdje u ovo nedoba?", zahtijevala je odgovor.
"Da lije ovo dom Moesena Maddoca?", pitao je Kent.
"Je, i ja sam njegova domaica gospoda Watchett." Oi su joj se sumnjivo skupile. "Tko
pita?"
"Inspektor Kent iz Scotland Yarda." Pokazao joj je svoju identifikacijsku karticu.
"A ti?"
"Moje ime je Sherlock Holmes."

Pogledala ga je sjo vie sumnje. "ini se da ipak niste mrtvi, ali ne izgledate kao na
crteima u Strand magazinu."
"Da li je gospodin Maddoc kod kue?", pitao je Kent.
Stara je domaica odmahnula glavnom i duboko ispustila dah. "Ne mogu pratiti njegove
dolaske i odlaske. Mislim da je ovdje, a njega nema; mislim da ga nema, a on se pojavi
odnekud. Kako se on ponaa udno od veere kada su ga zaskoili oni ljudi, i uz sve te
neobine dogaaje, osjeam se kao da gubim pamet."
"Moemo li ui, go. Watchett?", pitao je Kent. "Doli smo iz Londona."
Gledala ih je sumnjivo.
"Uvjeravam vas da e sve biti u redu," rekao joj je Holmes. "Imate moju rije."
Trenutak kasnije otvorila je vrata taman toliko da se njih dvojica mogu provui unutra te
ih odmah zatvorila, zakljuala i navukla zasune na vrhu i dnu vrata.
"Ne znam gdje je," rekla je nervozno. "Moda je u kui, a moda i nije."
"Ne brinite za nas," odgovorio je Kent. "Mi emo priekati gospodina Maddoca."
Odmahnula je glavom. "Kako elite. Ja se vraam u krevet."
"Go. Watchett," rekao je Holmes, "rekli ste da su gospodina Maddoca napali neki ljudi
netom prije veere koju je nedavno organizirao."
"Nisam rekla ba tako," ispravila ga je, "ali to je ono to se dogodilo."
"Da li ste uli priu koju je gospodin Maddoc ispriao svojim gostima?"
"Da, potpuna glupost ako mene pitate." odgovorila je.
"Jo samo jedno pitanje, go. Watchett," rekao je Holmes eni koja se ve okrenula od
njega. "Kada se gospodin Maddoc pridruio svojim gostima, nakon to je bio napadnut, da li
je uao na jedna od vanjskih vrata?"
"Ne, gospodine," odgovorila je. "Doao je iz svog laboratorija. Ali i tamo ima izlaz
van."
"Hvala vam go. Watchett."
"Laku no gospodo," rekla je. "Lijepo se ponaajte i klonite se nevolje."
Kent je priekao dok nije izala iz sobe i krenula uz stepenice i tek je tada apnuo
Holmesu: "Opasna stara lisica."
"Stara," rekla je gda. Watchett s vrha stepenica, "ali jo uvijek dobro uje."
"Oprostite gospoo," promucao je Kent crvena lica, ali je ve nestala u svoju sobu.
"Moramo razgledati," rekao je Holmes ignorirajui nelagodu koju je osjeao Kent. "Ako
postoje neki tragovi koji e nam rei gdje je Maddoc, ili odgovori na patnje koje su zadesile
London, ovdje emo ih nai."
"Nemamo pravo," zakljuio je Kent. "Gdje je nalog za pretragu? Koliko mi znamo,
Moesen Maddoc nije poinio nikakav zloin, niti ga se sumnjii za to."
"Ti si slubenik policije i kao takvog sputavaju te odreena ogranienja," komentirao je
Holmes. "Mene vodi vie naelo, mene vodi moja savjest. Kao i ja i ti vrlo dobro zna da je
Moesen Maddoc u sri misterije koju elimo rijeiti; ne znam za vas, inspektore, ali ja neu
dozvoliti gubitak Williama Dunninga zbog komada papira."
"Pa, kad smo ve doli ovako daleko," uzdahnuo je Kent koji trenutak poslije. "Kad je
bal, nek' je bal. Osim toga, moja nazonost u sluaju Dunning se i ne moe ba nazvati
slubenom."
Tiho pregledavajui prostorije u prizemlju nisu nali nita te su naposljetku krenuli
prema staklenom laboratoriju. Proli su kroz blagovaonicu i uli u dugaak hodnik koji je bio
blago osvijetljen svjetlom koje je dolazilo ispod udaljenih vrata. Otvorili su vrata i uli u
veliku prostoriju.
"Blagi Boe, Holmes!", uzviknuo je Kent.
"Moda ipak ima istine u onome to nam je ispriao Wells," komentirao je Holmes.

Deveto poglavlje: Stroj izvanrednog i udnog dizajna

U samom sreditu ogromne radionice na laganom svjetlu jedne plinske lampe sjao se
takav ureaj kakav nitko nikada prije nije vidio. Bio je sastavljen od velikog broja ulatenih
mjedenih cijevi, kristala, sjajnih dragulja i kotaia unutar kotaa koji su zajedno inili neto
vrlo komplicirano.
"Gospodine Holmes, da li je mogue da je to to?", pitao je ispod daha Kent.
"U svakom sluaju radi se o vozilu," objavio je Sherlock. "Primijetite kono sjedalo u
sreditu stroja iznad triju poluga i neega to izgleda kao nekakva upravljaka ploa, mada
udno necjelovita. Tronoasta naprava na podvozju postavljena je na kratke skije, a one
poravnate rupe daju za naslutiti da je Maddoc imao osovinu i kotae ili je predvidio tu
mogunost."
"Ali... Vremenski stroj?"
"Nije mi jasno kako se pokree," primijetio je Holmes hodajui oko stroja.
"Nije ni para, niti struja," komentirao je Kent.
"Nema bojlera," sloio se Holmes. "Nema galvaniziranih cijevi, kao to bi ovjek
oekivao..." Zastao je. "Pitam se.."
"to Holmes?"
"Moda se radi o promjeni magnetizma," rekao je Holmes.
Inspektor Kent ga je gledao sumnjiavo. "isto sumnjam da bi magnet mogao pokretati
magnet."
"Ne znam," priznao je Holmes. "Moje poznavanje znanosti, osim praktinijih vidova
kemije, geologije i botanike, prilino je ogranieno. Predloio sam magnetizam samo zato to
niti jedan drugi poznati nain pokretake energije ne bi mogao potovati ogranienja odreena
oblikom stroja pred nama. Ali znam da je grupa njemakih inenjera u Stuttgartu nedavno
konstruirala povieni jednotrani vlak kojega pokreu neeljezni elektromagneti koje se
aktiviraju u serijama."
"Ovo ne moe biti vremenski stroj," zakljuio je Kent. "On ne moe postojati, kao to ne
mogu postojati Morloci i Eloiji."
"Dovoditi u pitanje ono to je nevjerojatno je poetak znanja," odgovorio je Holmes.
"Poricanje onoga to je oito je umatanje samoga sebe u omota neznanja."
"Ti stvarno vjeruje da je Moesen Maddoc izumio stroj koji moe putovati naprijed i
nazad u vremenu?", pitao je Kent. "Tvrdi da je ovo vremenski stroj?"
Holmes se spustio na jedno koljeno, izvadio povealo iz depa svog kaputa i pregledao
donji dio stroja. "Inspektore, htio bih ukazati na talog na skijama i donjem dijelu potpornja."
Inspektor Kent je kleknuo pokraj detektiva i uzeo ponuenu mu leu. "Osueno blato,
trava... Da vidim... Dva zgnjeena cvijeta, pelud ili nekakvo sjemenje, nekakav predmet... O, i
zgnjeena buba. Pa, moe se rei da je stroj bio izvan ove prostorije, i pogledajte, ogrebotine
na kamenu gdje je bio vuen... Iz smjera onog zida."
"Bravo, inspektore, ali bojim se da iako vidite, ne uoavate."
Kent je vratio povealo Holmesu.
"Mnogo ubojica je otilo na vjeanje protestirajui da nisu bili ni blizu mjesta zloina
kada zemlja s njihovih izama govori suprotno," objasnio je Holmes. "Ovdje poto je dvije
vrste tla, jedna vrsta odgovora trenutanoj geologiji Richmonda, druga je vrlo slina ali ne i
ista; slinosti i razlike navode na zakljuak da se radi o geolokom pomaku, ali ne sa
sigurnou. Meutim, botaniki uzorci koje ste primijetili su nepoznate vrste trave, cvijeta i
peluda. Takoer, one ne odgovaraju trenutanoj engleskoj klimi te su pogodnije za toplije,
gotovo tropske krajeve."
"To ne dokazuje nita," zakljuio je Kent. "Dokazi koje navodite lako je mogao
podmetnuti Maddoc - uzorci uzeti s geolokih ili botanikih izloaka - kako bi proizveli takav
uinak i naveli ak i one poput vas, gospodine Holmes, na pogrean zakljuak."
"Moda," priznao je Holmes. "To ne bi bilo prvi put da je netko pokuao namjestiti
dokaze, ali s kojom svrhom u ovom sluaju?"

"Kako bi uvjerio ljude da je uistinu stvorio vremenski stroj, moda radi financijske
dobiti, ili kao alu svojim prijateljima," rekao je Kent. "uli ste to ga. Watchett misli o
njegovoj prii i kladio bih se da ta stara kotska lisica ima vie pameti nego tucet tvrdoglavih
bankara iz ulice Threadneedle. Moda je Maddocova nakana u stvaranju stroja, u prianju
prie trebala samo nasamariti njegove prijatelje iz razloga zagonetnih kao i kod svakog luaka
koji je ikada boravio u sanatoriju na Lambeth roadu."
"Osobno bih povjerovao u vau procjenu, inspektore, da nema 'zgnjeene bube' kako ste
vi to struno rekli," rekao je Holmes nakon par trenutaka. "Meutim, to uope nije buba ve
trilobit, u dananje vrijeme izumrla vrsta morskog lankonoca koji su ivjeli samo u plitkim,
toplim morima pretpovijesnog svijeta. I htio bih skrenuti pozornost da ovo nije fosilni ostatak
ve..."
"Fosili su glupost!"
"Nije fosil, ve pravo stvorenje koje je mrtvo manje od mjesec dana."
"Samo zato to bezboni znanstvenici vjeruju da..."
"Tiina!", upozorio je Holmes. "Netko dolazi."
"Moda Maddoc," proaputao je Kent.
"A moda i nije," odgovorio je Holmes. "Sakrit emo se. Da li ste jo uvijek naoruani,
inspektore?"
Kent je kimnuo glavom i lagano potapao dep svog kaputa.
Maddocov je laboratorij bio toliko zakreen da se cijeli vod vojske mogao sakriti.
Holmes i Kent su bez problema nali skrovite iz kojeg su mogli promatrati stroj, koja god da
je njegova namjena bila, i vrata prema hodniku kroz koja su uli u laboratorij i od kud su uli
korake koji su se pribliavali.
Vrata su se otvorila i vidjeli su ovjeka kojeg su sreli u Neptunu prije sto godina kako se
njima inilo, ovjeka za kojega su sada znali da je Moesen Maddoc. U njegovoj je ruci bio
revolver. Razgledao je po sobi, kao da oekuje opasnost iz sjene. Kada se nita zloslutno nije
pojavilo, spremio je oruje te odetao prema stroju.
Sjeo je na sjedalo, brzo postavio niz poluga i gurnuo ih prema naprijed.
"Maddoc!", viknuo je Holmes izaavi iz skrovita, a Kent se pojavio odmah za njim.
ovjek se usred stroja okrenuo prema njima, zauenog izraza lica. Nisu imali vie ni
trenutka da shvate to se dogaa kada su stroj i ovjek nestali u vrtlogu vjetra.
"Vrag ga odnio," promumljao je Kent.
Samo par sekundi nakon to je Maddoc sa strojem nestao, ponovno se pojavio. Maddoc
je siao s konog sjedala i da ga Kent nije uhvatio, sruio bi se na pod.
"Blagi Boe!", uzdisao je Kent gledajui Maddocovo lice.

Deseto poglavlje: Putnik kroz vrijeme

U par sekundi koliko je prolo od njegova nestanka, Moesen Maddoc se jako
promijenio. Kosa mu je primjetno posjedila, na njegovom je tijelu bio nekoliko rana, svjeih i
zaraslih, koje nije imao prije nestanka. Njegova je odjea bila prekrivena prainom i pokidana
na mjestima na kojima je prije par trenutaka bila itava.
"Odnesi ga u dnevni boravak," rekao je Holmes. "Treba mu brandy."
"I meni isto," na to e Kent podiui ovjeka svojim rukama i sljedei Holmesa iz
laboratorija.
Polegli su iscrpljenog i ozlijeenog ovjeka na sofu. Dok je Holmes toio brandy
Maddocu, Kent ga je toio sebi. Velki izumitelj je zakaljao kad je opora tekuina kliznula
niz grlo. Otvorio je oi i zbunjeno gledao u Holmesa i Kenta.
"Vi... Obojica... U Neptunu..."
"Holmes, kako on to moe znati kada ste vi bili prerueni?", zanimalo je Kenta, koji je
jo mislio da se radi o nekakvom triku.
"Ui...," slabano je objasnio Maddoc. "ak i u najboljim maskama ui ostaju iste..., ne
mijenjaju se."

"Izvanredno primjeivanje," promumljao je Holmes.

"I u mome laboratoriju," nastavio je Maddoc. "Prije..."
"Tako je," na to e Holmes.
"Tako davno..."
"Koliko davno?", pitao je Holmes. "Mjesecima?"
"Morao sam se vratiti...," zastao je. "Tada znate..."
"Za tvoj pakleni stroj? Da!", viknuo je Kent. "Jo uvijek ne razumijem, ali vie ne mogu
poricati."
"Znamo i za Morloke, takoer," dodao je Holmes. "Morloci su u London doli odavde,
zar ne?"
"Tako je." Prisilio se da sjedne i uzme jo jedan brandy od Holmesa. "Tko ste vi? to
radite ovdje?"
"Ja sam inspektor Charles Kent iz Scotland Yarda."
"Sherlock Holmes."
"A to se objanjenja tie mladiu," rekao je Kent, "ti ih duguje nama, a ne mi tebi."
"Pretpostavljam da ste traili isto to i ja kada ste bili u Neptunu," rekao je Maddoc.
"Uzrok Duhova East Enda i Nestajanja."
"Imaju isti uzrok," predloio je Holmes. "Kolonija Morloka koja sada prebiva u
kanalizaciji Londona."
"Mi smo traili Williama Dunninga," objasnio je Kent. "I to se mene tie, jo uvijek ga
traimo."
"Kako ste stigli od Neptuna do ovdje?", pitao je Maddoc.
U par rijei Holmes je ispriao Maddocu tragove koji su ih doveli preko Londona do
Richmonda. Do tada, Maddoc je popio svoj trei brandy i u njegove blijede obraze se vratila
boja; ruke su mu jo uvijek drhtale ali vidno manje.
"Wells," rekao je Maddoc. "Oprostio sam mu 'Kronike Argonauta'; i ako ovjeanstvo
preivi, pretpostavljam da u mu oprostiti i 'Vremenski stroj'."
"Kako to mislite?", traio je objanjenje Kent.
"Maddoc je vidio budunost ovjeanstva," rekao je Holmes, "i vidio da u budunosti
ovjeka nema."
"Mislite na onu apsurdnu izmiljotinu o Morlocima i Eloima?"
"Ne tako daleku budunost," odgovorio je Holmes. "Vidjeli ste vrijeme puno blie
ovome u kojem ivimo, zar ne, gospodine Maddoc, i ono je puno mranije nego to ste
ispriali Wellsu i ostalim gostima za veerom."
"Naalost, u pravu ste gospodine Holmes."
"Pria s te veere je la?"
"Ne sve," reagirao je Maddoc, "ali dobar dio."
"Pa to je onda istina?"
"Ako je Wells tono prenio priu koju sam ja ispriao, a siguran sam da je jer je uvijek
tako," poeo je Maddoc, "tada znate neto o mom prvom putovanju u budunost."
"Prvom?", izlanuo je Kent.
"Inspektore, molim vas," upozorio ga je Holmes.
"Priao sam svojim gostima o Eloima koji su pod jarmom kanibalistikih Morloka,"
nastavio je Maddoc. "U biti, dalekom budunou ne dominiraju Morloci u tolikoj mjeri kao
to sam im ja ispriao. Eloi se odupiru i to jako, tako da povremeno potjeraju Morloke u
njihove podzemne nastambe, gdje pokuavaju unititi njihove velike strojeve. Svijet godine
Gospodnje 802701. je svijet neprestanog rata i krvoprolia."
"Kada sam doao u to stoljee, Eloi su me zarobili, izgledao sam im tako udno da su
bili uvjereni da sam na neki nain povezan s Morlocima. Da mi nije pomogla jedna
nevjerojatna djevojka imenom Weena, jo uvijek bi bio u njihovom zarobljenitvu. Pomogla
mi je po cijenu vlastite slobode. Kada sam pobjegao, otkrio sam da su Morloci odnijeli
vremenski stroj u jednu od svojih Krilatih sfingi, lik odbojnog boga kojeg oboavaju. Kada
sam pronaao stroj, primijetio sam da su ga pregledali mehaniari Morloka, da su ga ak
oistili i odravali, neka vrsta dekadentnog religioznog odnosa prema stroju. Iako sam bio

otkriven i napadnut, obranio sam se udarajui u sve to mi se pribliilo i pobjegao sam u

prolost, nau sadanjost te maknuo stroj iz vrta, koji je budue mjesto Krilate sfinge, natrag u
laboratorij."
"Zato im niste rekli to to ste rekli nama?", pitao je Kent. "Zato ste im priali o
podjarmljenim Eloima."
"Nije im priao o Eloima," odgovorio je Holmes. "Priao im je o nama. Nije li to istina,
Maddoc?"
Maddoc je udahnuo i pustio da mu se brada spusti na prsa, nije progovorio toliko dugo
da su njegovi sugovornici pomislili da je ostao bez svijesti. "Kada sam se naao usred te
veere na koju sam bio zaboravio," napokon je nastavio, "znao sam da neto moram rei.
Vidjeli su demonstraciju modela, tako da nije bilo smisla poricati, posebice jer im je ona
budala Wells ve napunio glave raznim idejama. To je jedino to sam mogao uiniti kako bih
ostao pri svijesti. Bojim se da sam se, htijui im to bolje prikazati budunost, sluajno
dotaknuo svojih sjeanja na moje drugo putovanje, ono koje sam pogreno poduzeo mislei
da mogu Eloije spasiti od divljatva, pomoi im da ponovno nau svoje ljudsko nasljee i
zauvijek unite Morloke."
Kent je strusio jo jedan whiskey.
"Priajte nam o svom drugom putovanju," tiho je rekao Holmes. "Priajte nam kako ste
ponitili budunost."
Maddoc je otro pogledao Holmesa. "Da, sve sam to ja napravio... I ponitio."
"Nakon to sam se vratio u 1894., odluio sam pomoi Eloima, onima koji su zaboravili
toliko toga o svom nasljeu, ali su istovremeno jo uvijek prilino sliili ovjeku," objasnio je
Maddoc. "Iako su od te dvije rase Morloci inteligentniji i sauvali su puno vie naih
tehnikih vjetina, odluio sam se za Eloije kako bih pretegnuo vagu u njihovu korist. Kako
bih to uinio morao sam i pomoi da ponovno usvoje neke tehnike vjetine koje su izgubili;
donijeti im paru i elektrinu energiju, pomoi im da naprave oruje za konani rat protiv
Morloka. Vidio sam svoju misiju kao kriarski rat kojem je bio cilj postaviti bolju verziju
ovjeka na evolucijski put u budunost."
"Bogohuljenje," promumljao je Kent.
"Kada se putuje kroz vrijeme u mom stroju," nastavio je Maddoc," prijelaz nije
trenutaan. Ako moete zamisliti vrijeme kao cestu uz koju se mijenjaju krajolici kako idete
naprijed ili nazad tom cestom, tada smatrajte moj stroj jednom obinom koijom. Sunce i
mjesec su se kretali svojom putanjom iznad staklenog krova mog laboratorija, ali puno bre.
Tako sam brzo putovao kroz vrijeme da sam mogao vidjeti kako rastu biljke u mom vrtu.
Imajte na umu, gospodo, da je za mene to ve bio poznat put i da nisam oekivao da u putem
vidjeti neto drugaije od onoga to sam vidio za svog prvog posjeta budunosti. Tako sam
shvatio da neto nije u redu.
"Vidio sam Richmond u plamenu i unitenje mog laboratorija. Samo me je moja velika
brzina spasila da iv ne izgorim. Vidio sam vatre u daljini i nevjerojatne eksplozije s oblacima
u obliku gljiva kako se diu u visinu. Kada sam bio u stanju zaustaviti brzinu svog
temporalnog napredovanja, ve sam stigao u godinu 1954. Na podruju Richmonda je jo
uvijek bilo ljudi, ali su bili u dronjcima i bijedni, u strahu od noi i predatorskih Morloka."
"Ali rekli ste da Morloci ive u dalekoj budunosti," javio se
"Nisam imao nikakvo objanjenje za nastalu situaciju i nita na cijelom podruju mi nije
moglo razjasniti to se dogodilo," rekao je Maddoc. "Hodao sam uz zahrale tranice koje
nisu bile koritene desetljeima, uz Temzu koja je bila tiha i liena bilo kakvog prometa. Dva
puta su me skoro primijetile none patrole i jednom me za dana zaskoio ovjek koji je
pobjegao kada sam ispalio hitac iz revolvera kao da nikada nije vidio vatreno oruje.
"Napokon sam doao do Londona, ili da budem toniji, blijede slike Londona kakvog ga
mi danas poznajemo. Visoki dimnjaci iz utrobe zemlje rigali su sumporne pare na ruevine
grada. Meu ostacima nekad velianstvenih zgrada uzdizale su se Krilate sfinge Morloka.
Temza je bila zakrena olupinama i prljavtinom, dijelovi rijeke su bili do te mjere zagaeni
kemijskim otpadom iz morlokih tvornica da je gorila danju i nou. Dijelovi velikih

londonskih mostova su jo postojali, ali su bili zakreni krdima ljudi koje su njihovi gospodari
Morloci gonili u klaonice. U dvadesetom je stoljeu bjesnio rat izmeu Morloka i ljudi, i ljudi
su izgubili. Morloci su bili gospodari Londona i iz onoga to sam mogao saznati u dva tjedna
skrivanja, tako je bilo i u ostalim gradovima svijeta. Do kraja drugog desetljea dvadesetog
stoljea Morloci su postali gospodari svijeta, a u razdoblju u kojem sam ja stao, njihova je
mo bila apsolutna. Budunost koju sam vidio na svom prvom putovanju vie nije postojala,
ponitio ju je neki faktor koji je meni u tom trenutku bio nepoznat. Vidjevi da ne mogu nita
uiniti, vidjevi da Eloi kojima sam htio pomoi nikada nee postojati, napustio sam tu nonu
moru imenom London i vratio se u Richmond gdje sam skrio i onesposobio svoj stroj."
"to se dogodilo?", traio je Kent odgovore. "to ste uinili?"
Maddoc se spustio na sofu i zagledao u pod.
Kent ga je zgrabio za revere. "to si napravio?"
"Lake, inspektore, destruktivne emocije nee nam pomoi," rekao je Holmes smirujui
Kenta. "Moramo ostati smireni:"
"Ne znam to se dogodilo," promumljao je Maddoc.
"Naravno da znate, Maddoc," rekao je Holmes jednolino. "Zato se i jeste vratili u 1894.
i poeli pretraivati London. Traili ste brlog Morloka u Londonu, jer ste zakljuili da
pobjeda u budunosti poinje u sadanjosti."
"Ali, kako su Morloci mogli putovati natrag u vrijeme?", upitao je Kent. "Oni su obine
ivotinje, pametni bijeli majmuni, nisu ljudi... Nisu boja stvorenja..."
"Kada su pregledavali va stroj, istili ga," rekao je Holmes, "nisu mu odavali poast,
kao to se vi lagali sami sebi, ve su ga prouavali, tajnu onoga to ga pokree, metode
putovanja kroz vrijeme. Kopirali su ga i kada su to uinili, napustili su svoje vrijeme i otili u
prolost traei razdoblje u kojem mogu djelovati bez smetnji, skupljati snagu protiv
neprijatelja manje opasnog od Eloija jer su Ljudi bili u neznanju."
"Ti glupa budalo!", bile su rijei koje su eksplodirale iz Kentovih usta.
Maddoc je skrio svoje lice meu dlanovima. "Situacija nije beznadena," rekao je
Holmes.
"Kako to mislite, Holmes?"
"U potrazi za brlogom Morloka u londonskoj kanalizaciji, Maddoc je bio jednako
neuspjean kao i vi sa svojim kartama i mapama," objasnio je Holmes. "Zato se vratio u
Richmond i riskirao jo jedno putovanje u budunost u vremenskom stroju."
"Ovdje su vrlo oprezni," promumljao je Maddoc, "ali nisu toliko u 1954., kada su
zagospodarili Zemljom."
"Da, i vi ste vidjeli gdje su poeli svoje osvajanje ovjeanstva," rekao je Holmes.
"Gdje, Maddoc? Gdje su sada?"
"Spitalfields," odgovorio je. "Spitalfields u Stepneyju, juno od Marketa na Commercial
Roadu. Tamo je otvor kanalizacije u ulici Frying Pan; tamo su poeli i tamo moramo ii kako
bi popravili ono to sam ja uinio, vratiti budunost na pravi put."
"Da, nas se trojica moramo vratiti u London," sloio se Holmes. "Ali prije nego li to
uinimo, postoji jedna stvar koju morate uiniti ovdje:"
Maddoc je podigao pogled, tuno: "Bojim se da ste u pravu, gospodine Holmes."
"Ako sam dobro shvatio to elite rei," rekao je Kent, "sam u zavitlati maljem."

Jedanaesto poglavlje: U tamu

Natrag do Londona putovali su unajmljenim parobrodom, koji im je na raspolaganje
stavio Sir Reginald Dunning, kojega je Holmes kontaktirao hitnim telegramom s richmondske
stanice. Veliku rijeku Temzu obavijala je tama pred zoru i svijetla amca bila su jedina
svijetla u pokretu na Syonu, Mortlakeu i drugim rukavcima Temze; sva su druga plovila bila
usidrena do zore ili su ekala plimu. Nisu oekivali znaajniji promet na rijeci dok ne stignu
do Battersea ili Nine Elmsa, to je vlasnik amca Peter Yanoz iskoritavao tjerajui maine da
rade pod punim pritiskom.

S desne su strane proli pokraj parka Old Deer i Kew Gardensa. Kent je leao na palubi
doputajui da preko njega pue lagani povjetarac i alei to je popio toliko whiskeyja.
Holmes je sjedio na klupi pokraj Maddoca.
"Neki su pojedinci ostali tamo u umama," rekao je Maddoc, "ali najvea je grupa otila
prema Londonu."
"to mislite, koliko?", pitao je Holmes. "Najvie pedeset, trenutano vjerojatno i manje,
ali njihov broj nije toliko bitan kao njihova graa," odgovorio je Maddoc.
"A to je?"
"Morate razumjeti da iako su se Morloci razvili od modernog ovjeka, u mnogo toga se
razlikuju od nas," objasnio je Maddoc.
"Vrag...", promumljao je Kent.
"ive u skupinama, to je idealna prilagodba zajednikom ivotu ispod zemlje,"
nastavio je Maddoc. "Svaka bioloka i fizika promjena koja im se dogodila je odgovor na
prilagodavanje okoliu. Njihove konice u budunosti su centrirane oko neega to moe biti
analogija matice, entiteta koji ja nazivam Bie-majka zbog odnosa prema obinim Morlocima
u konici; ako to ubijemo, konica e nestati."
"I zbog toga je u vama toliki ar u potrazi za sreditem zaraze Morlocima u Londonu."
"Do 1954. godine, gospodine Holmes, u Engleskoj su postojale tri kolonije i jo mnogo
njih po cijelom svijetu," rekao je Maddoc. "Ali svi potjeu od te jedne kolonije u Londonu iz
1894."
"Ako unitimo tu koloniju, druge nikada nee nastati."
"Upravo tako," sloio se Maddoc.
Nakon to su proli ispod mosta Hammersmith i pribliili se gradu, kapetan je morao
smanjiti brzinu. Holmes je probudio Kenta koji se oporavio od nevjerice, vjere i whiskeyja.
"Maddoc i ja emo ovdje izai, elim da vi nastavite dalje do New Scotland Yarda na
doku rijene policije," rekao mu je Holmes. "Vie se ne moemo sami boriti s ovim."
"to ako mi ne budu vjerovali?"
"Morate ih natjerati da vam vjeruju, ako ne u istinu onda u opasnost."
"to ete vi napraviti?"
"Pozvati u pomo svoje resurse," odgovorio je Holmes. "Zapamtite, ne moramo samo
pobijediti Morloke, ve i spasiti Williama Dunninga i one druge jadnike iz tame ako je to
mogue.
Holmes i Maddoc su izali na starom molu.
"im ugovorite pomo, doite do Charing Crossa s tri tamna fenjera," dao je Holmes
upute Kentu. "Ali ne due od pola sata inspektore, inae emo morati krenuti bez vas."
"Vraga ete!", viknuo je dok se amac odmicao od mola i zaplovio Temzom.
Holmes i Maddoc su od uvale Tilling uzeli fijaker. Otili su do londonskog ureda
Pinketrona, koja je smatrana najboljom detektivskom agencijom na svijetu, po organizaciji se
nalazila na drugom mjestu i to iza samog Scotland Yarda. Tijekom godina, Holmes je koristio
usluge Pinkertona u nekim svojim istragama kada su mu trebali dodatni parovi oiju.
Kada se Holmes ponovno pridruio Maddocu u fijakeru, dao je izumitelju revolver i
streljivo. I sam Holmes je bio naoruan slinim orujem i lovakim biem u unutranjem
depu kaputa.
"Stanica Charing Cross," rekao je Holmes vozau. "I pouri!"
"Imamo li ikakve anse, gospodine Holmes?", pitao je Maddoc. "Moemo li se nadati da
emo sprijeiti mranu budunost?"
"To nije bitno," odgovorio je Holmes. "ak i da imamo nekakvo jamstvo da je naa
potraga beznadena, da je budunost predodreena za propast, ne bismo mogli uiniti nita
drugo nego ii prema naem cilju. Napraviti neto drugaije, ak i da bi izbjegli smrt, od nas
bi napravilo izdajicama ovjenosti. Osim toga, injenica da ste vi promijenili budunost na
gore prua nam bar mogunost mijenjanja iste na bolje."
Holmes se naslonio i utonuo u naslon fijakera, bradu je naslonio na isprepletene prste,
oiju na pola zatvorenih. Iznenadno poskakivanje vozila na jednoj od mnogih rupa na cesti,

prekinulo je njegovo sanjarenje te je shvatio da taksi prolazi ulicom Baker, da se nalazi skoro
u svom domu. Kada je podigao pogled vidio je prozor koji je razbio pukovnik Moran kada ga
je htio ubiti u veeri njegova povratka, sve se to sada inilo kao da se dogodilo u prolom
ivotu. Jutarnji je povjetarac pomicao zavjese. Vidjelo se prigueno svjetlo iako se sjeao da
je ugasio plin kada je krenuo. Na prozoru se pojavio obris, previsok da bi bio ga. Hudson,
previtak da bi bio Watson, a i vidio je crveni sjaj lule.
Holmes se namrtio dok je taksi nastavio kroz tamu.
Kent je ih nestrpljivo ekao ispred stanice Charing Cross. Uao je u fijaker nakon to
mu je voza sputanjem poluge otvorio vrata. Unutra je bilo malo tijesno budui da je fijaker
bio namijenjen za dvoje putnika, ali nekako su se stisnuli.
"Nije bilo lako, ali neemo biti sami u mraku," izvijestio je Kent dok su nastavili put
prema East Endu. "Htjeli su me zatvoriti kao nekog luaka, ali su se umijeali Gregson i
Lestrade sa strahom za svoje karijere kada sam im rekao da ste i vi u igri. Moda vi to ne
znate, gospodine Holmes, ali u Yardu postoji nekolicina ljudi koji nemaju potpuno povjerenje
u vas, i ponosan sam to se sada ne mogu ubrojiti meu njih."
"Hvala vam, inspektore Kent," odgovorio je Holmes. "Koliko ljudi?"
"Nekoliko desetaka, ui e u kanalizaciju na svakom otvoru kroz koji moe proi ovjek
u radijusu od jedan kilometar od Spitalfields Marketa," objavio je Kent. "Svi e biti
naoruani. Nitko od njih ne zna to e tono loviti jer im je samo reeno da se u kanalizaciji
namnoila opasna vrsta zvijeri."
"Nema potrebe da znaju ita vie," sloio se Holmes. "Ono to e sresti svakako e im
zadati none more. Uz pomo Pinkertona, posebice ako bude bliske borbe - Amerikanci su
uistinu bolji u tome - moi emo se suprotstaviti bandama Morloka i moda ak i postoji
ansa da spasimo neke od talaca koje jo nisu konzumirali."
Kent se stresao. "Gajite li kakve nade za mladog Dunninga?"
"Vrlo male, bojim se," priznao je Holmes.
Brzo su vozili uz Temzu i nisu skretali dalje od rijeke sve dok nisu vidjeli sumorne
obrise Tower Bridgea u izgradnji. Tornjevi blizanci djelomino su bili spojeni na gornjem
dijelu, ali gotike fasade, u kojima e biti smjeteni strojevi koji e dizati i sputati most, jo
nisu bile zavrene. Uzdizali su se nad maglovitom rijekom poput straara, pod slabom
svjetlou praskozorja, blago osvijetljeni samo jedva vidljivim svjetlima navigacijskih lampi
rijenog prometa koji se tek poeo buditi.
Juno od njihova cilja Holmes je zaustavio vozaa i tri su mukarca izala iz fijakera.
Duboko u unutranjosti okruga Stepney, na Bishopsgateu, malo dalje od Houndsditcha,
uli su pokraj Whitechaple Parisha u Spitalfileds na sjeveru, sredite londonskih svilara jo od
imigracije Hugenota nakon revolucije Nantskog edikta, doma zloglasnog astrologa Nicolasa
Culpeppera, ije je sjedite na trgu Red Lion bilo poprite udnih zbivanja za vladavine
zlokobnog Charlesa I. U daljini su vidjeli toranj upne crkve koji se uzdizao vie od ezdeset
metara u visinu i znali su da su blizu velike trnice, koja je utemeljena prije tri stotine godina,
gdje se moglo kupiti svakojakih tkanina i proizvoda, gdje su dolazili londonski ljubitelji ptica
kako bi nali stvorenja u krletkama divnog perja i pjeva.
Hodali su niz Petticoat Lane i Widegate Street, preko Sandy's Runa da bi konano stigli
do uliice Frying Pan, pust prolaz u kojem se redaju nastambe turobnog izgleda, prekrivene
adom i obloene alitrom, prozora priivenim napuklim daskama i vratima toliko uskima da
se u prenapuene prostorije moralo ulaziti postrance. Osim tri kue, ulica je bila nenaseljena,
ali u jednoj uskih vrata, sklupana u sjeni gledala ih je mrzovoljnim pogledom ena,
vjerojatno tinejderskih godina, ali je izgledala kao da joj je etrdeset, sa sirotim dojenetom
na golim prsima. Osjetili su neprijateljske poglede drugih kroz te crne prozore.
"Boe," uzdisao je Kent i nitko od njih nije mogao rei da li se moli ili proklinje.
"Gledajui ju i znajui za nesanitarne uvjete unutra, inspektore Kent, da li vam je tako
teko povjerovati u Morloke?", pitao je Maddoc. "Nisu li ovi ljudi iz East Enda ve na putu da
postanu Morloci?"

"Oni su ljudi, prokleti bili!", uzvratio je Kent. "Moda jesu otpadak drutva, ali u njima
jo uvijek postoji boanska iskra ma koliko ona bila priguena pijanstvom i razvratnitvom."
"Ali inspektore, oni su se ve prilagodili..."
"Gospodo," prekinuo ih je Holmes. "Slobodno raspravljajte o teologiji ili biologiji, ali
vas molim da to odgodite za kasnije, pod uvjetom da preivimo."

Dvanaesto poglavlje: Stvar ispod Londona

Pribliili su se propustu koji je vodio izmeu dviju zgrada i nestajao iza hravih vrata.
Zaputeni je kanal bio prekriven slojevima plijesni i smea, prekriven prljavtinom koju voda
nije u potpunosti odnijela u donje komore, na svjetlu su bljeskale lokve ustajale vode.
Ignorirajui smrad koji se osjeao iz dubine, Kent i Maddoc su podigli poklopac i maknuli ga
u stranu.
Sherlock Holmes je gledao nebo koje se poelo siviti. "Radije ne bih uao u tamu, ali ne
smijemo vie gubiti niti trenutka radi zatvorenika koji su moda jo uvijek ivi."
"Zato, Holmes?"
"Morloci su nona bia," odgovorio je Maddoc. "Njihove su oi postale vrlo osjetljive
na svjetlo jer dugo borave u peinama. Svjetlo e biti oruje protiv njih."
"Ah," shvatio je Kent, "tamni fenjeri."
"Ali, kako dolazi zora, vraat e se u svoje brloge," nastavio je Maddoc. "Da smo samo
mogli doi prije zore ili...," rekao je. "Da nisam nagovoren unititi vremenski stroj, mogao
sam..."
"Bio sam miljenja da ste od svih ljudi bar vi, gospodine Maddoc," smireno je rekao
Holmes, "vidjeli koje opasnosti lee u, nazovimo to, igranju s vremenom."
Maddoc je spustio pogled, ali nije nita rekao.
"Dobro, onda," rekao je Kent, prihvaajui svoj revolver i pribliavajui se otvoru. "O,
Boe, kakav smrad."
Trojica su mukaraca uli u vjenu tamu londonskog podzemlja ba kad je zora rudila
nad velikim gradom. Nisu otili daleko kada su bili primorani upaliti tamne fenjere, ali su
blende namjestili tako da se probijao samo traak svjetla, ali da su ih u trenutku mogli skroz
otvoriti. Uz to, pomagalo im je i svjetlo koje je dolazilo s otvora na ulici.
Zrak u kanalizaciji bio je krajnje smrdljiv, zaguen vonjem ljudskih i ivotinjskih
otpadaka. Zidovi su uglavnom bili cigleni, vjerojatno jo iz 1843., skoro dvije stotine godina
nakon to su rijeeni problemi odvoda od gospode u gradu, ali na nekim je dijelovima zid bio
nainjen od nepromoive gline, ali svi su zidovi bili obloeni salitrom i malim stalaktitima
koji su visili sa stropa iznad njih. Zgruana voda koja je pljuskala oko njihovih izama
svjetlucala je pri priguenom svjetlu, proeta naftalinom i drugim kemikalijama koje je sprala
s povrine.
"Kako bilo koje bie moe ovo izdrati?", pitao je Kent tihim glasom.
"Prilagodbom zbog potrebe," promumljao je Maddoc. A tada je jo tie rekao:
"Evolucija."
"Momci iz Yarda bi sada trebali ui," primijetio je Kent.
"I Pinkertonci," dodao je Holmes.
Istinitost njihovih rijei bila je potvrena iznenadnim zvukovima koji se odjekivali
kilometrima kanalizacije; povici i pucnjevi.
"Kojim putem, Maddoc?", zahtijevao je Holmes hitan odgovor. "Moramo iskoristiti
diverziju koju su ostali izazvali."
"Ovim putem," odgovorio je Maddoc kreui prema naprijed. "Prolaz je na ovoj strani,"
rekao je Maddoc. "To nije jedan od izlaza koji Morloci koriste kada iz tame odlaze u no, ali
je otvor koji je najblii samom srcu njihovih operacija."
Vika i pucnjevi su odjekivali iz tame, ali nisu mogli odrediti s kolike su udaljenosti
dolazili. S Maddocom na elu, brzo su napredovali. Slijedili su ih nevidljivi valovi i skriveni

tragovi svuda oko njih, i esto su uz pomo fenjera vidjeli neto bijelo to je nestalo im bi na
njih pala svjetlost.
Kako su napredovali dublje, smrad kanalizacije, koji je barem bio osjet grada punog
ljudi, bio je nadjaan drugim smradom, divljim vonjem koji je izazivao muninu, miris krzna
i udnog mousa, otpada koji je nastao od ivotinje koja nije s ovoga svijeta.
Proli su kroz nepravilan otvor u cigli i uli u podruje novih iskapanja. Istovremeno,
zvui borbe su nestali i zamijenili su ih mehaniki zvukovi. Oko njih su se pojavile udne
maine pokretane energijom nedokuivom ljudima s kraja devetnaestog stoljea.
Gotovo istoga trena bili su napadnuti, stvorenja s bijelim krznom nadirala su na njih i
padala odozgora. Otvorili su blende na fenjerima.
Stvorenja otkrivena na iznenadnom svjetlu pobjegla su drei svoje dlakave ruke i
iroko rairene pande iznad lica kako bi zatitili oi koje su se sjale poput oiju make ili
lemura. Nisu imali odjeu, ali krzno koje je prekrivalo njihova jaka tijela vie je naglaavalo
njihovu nagost nego to ju je skrivalo. Nosevi su im bili samo uski prorezi, a crveno
obrubljena usta otkrivala su nazubljene poutjele onjake, koji su govorili da im je prehrana
bazirana iskljuivo na mesu i ak se i Holmes stresao na pomisao ime se ova stvorenja hrane
u srcu Londona.
Njih trojica oklijevali su samo trenutak prije nego li su ispalili metke iz svojih oruja
aljui salve i salve prema Morlocima. Zvjerski potomci ovjeka pali su pod vatrom i
omoguili ulazak u srce njihova podzemnog carstva.
Taj je proboj bio samo privremeni uspjeh, ali ne i poraz Morloka, koji su jo jae napali
uljeze. Kent je pao kada se Morlok zaletio u njega, ali kada se zvijer savila da rasjee
inspektorov vrat, Maddoc mu je prosuo mozak. Kentov je fenjer poletio prema stroju, otvorio
se i prosuo gorue ulje preko napadaa. I Holmesov je fenjer izbila ruka s pandom ali se on
samo ugasio, to je znailo da im je ostao samo Maddocov, koji je mogao osvijetliti samo dio
napadaa.
Kent je ustao na noge i zajedno s Maddocom i Holmesom pucao na sve bijelo to bi
nagrnulo na njih.
"Ovo ne izgleda dobro, Holmes!", viknuo je Kent, pucajui svoj zadnji hitac i punei
revolver to je najbre mogao.
"Ne mogu nai pogreku u vaem razmiljanju," odgovorio je Holmes ciljajui, a potom
pucajui.
Jadni pozivi u pomo i jauci straha i boli uli su se iz tame u smjeru prema kojem su se
kretali - ljudski povici i jauci.
"Zatvorenici!", povikao je Kent.
"Prekasno je da pomognemo i njima i sebi!", vikao je Maddoc. Opalio je iz oruja, ali je
kokot odjeknuo na prazan bubanj.
"Sluajte!", derao se Holmes dok je pucao u lice Morloku koji je juriao prema njemu.
Maddoc i Kent su tada znali to je Holmes sa svojim osjetljivim sluhom otkrio prije par
trenutaka - izgledi e se okrenuti. Deseci snopova svjetla ispunili su peinu punu strojeva i
uskoro su poeli odjekivati pucnji i glasovi ljudi.
Obrana Morloka nije mogla izdrati napad policajaca Scotland Yarda i Pinkertonovih
operativaca koji su pred sobom tjerali ostatke stvorenja koje su susreli i u vanjskim tunelima.
Na elu napada bili su Lestrade i Gregson.
"Drago mi je to niste gubili vrijeme, gospodine Holmes," radosno e Lestrade.
Nali su oko dvadesetak zatvorenika. Veina ih je bila iva, ali neki su bili toliko blizu
smrti da nee doekati izlazak na povrinu. Svuda okolo su bili ostatci morlokih obroka,
prizor je bio toliko odvratan da su se ak i neki od policajaca i operativaca onesvijestili i to
nakon to su preivjeli sve te muke kako bi doli do ovdje.
Meu zatvorenicima je bio i William Dunning, kojega je Holmes prepoznao jer je sliio
Sir Reginaldu. Mladi je bio potpuno iscrpljen, slab i staklenog pogleda. Trebat e vremena
da se Dunning oporavi od strahota svog zarobljenitva i kanibalizma, ali nakon tog vremena,
bit e opet svoj.
"Bie-majka nije ovdje, niti meu mrtvima," rekao je Maddoc Holmesu.

Lestrade i jo nekolicina policajaca otvorili su elije, dok su Gregson i Pinkertonovi

lovili preostale Morloke.
Maddoc, Holmes i Kent napustili su ostale i krenuli prema uskom otvoru koji im je
pokazao Maddoc. Proli su kroz tunel glatkih zidova i nali se u jo jednoj umjetnoj komori.
"Blagi Boe na nebesima!", ustuknuvi e Kent.
"O Boe," ulo se iz Holmesovih usta i tada je ispalio hitac.
Meta Holmesovog hica je zasjajila kako je metak proao kroz nju. Stvorenje u sreditu
stroja bilo je potpuno golo osim opasaa s alatom i orujem; bilo je to izrugivanje majinstva
s grudima koje su visile kao u krmae i miiavim udovima koji bi posramili i lukog radnika.
Stvorenje je gledalo u tri mukarca sa svom mrnjom majke koja je upravo vidjela
ubojstvo svog legla i svom lukavou vuice koja trai novi brlog.
Vrtlog je zameo komoru i stvorenje i stroj su nestali. "Pobjegla je!", povikao je Maddoc
panino i urno. "Pobjegla je u vrijeme. Ne smijemo izgubit ni trenutka!"

Trinaesto poglavlje: Izvedba koja ne oduevljava, ali ipak dovoljno

"Oni su stvarno kopirali moj stroj dok sam se izgubio u budunosti," saopio je Maddoc,
"ba kao to ste rekli, gospodine Holmes."
U komori su bila jo tri stroja. Iako se mogla vidjeti povezanost sa strojem koji su vidjeli
u Richmondu, bilo je vidljivo da nisu toliko sofisticirani. Dok je originalni Maddocov dizajn u
sebi sadravao neto umjetnikog ara s dodacima i ukrasima koji osim estetske nisu imali
druge svrhe, strojevi pred njima bili su utilitaristiki, stvorila ih je rasa kod koje je kreativnost
podjarmljena brutalnosti preivljavanja.
"Nek' ju voda nosi!", obrecnuo se Kent. "Pustite ju neka ode."
"Ne smijemo!", uzviknuo je Maddoc.
"Maddoc je u pravu," sloio se Holmes. "Dokle god ta stvorenja posjeduju vremenski
stroj, mogu iznova zapoeti straan plan i to u razdoblju u kojem se neemo moi obraniti."
"to predlaete da uinimo?", pitao je Kent. Pogledao je prema preostalim strojevima
koje su napravili Morloci i oi su mu se rairile. "O, ne! To je ludost!"
"Nemamo izbora, inspektore," rekao mu je Holmes. "Ako elite ostati, uinite to, ali
morate unititi trei stroj."
Kent se razljutio. "Pokaite mi kako se upravlja tim vrajim strojem!"
"Nisu dizajnirani i sastavljeni tako dobro kao original," rekao je Maddoc nakon to ih je
pregledao. "Morloci su rijeili problem poluga koje su nedostajale i uputa na njima
nepoznatom jeziku."
"Oito su to rijeili kada su doli ovdje," bio je zajedljiv Kent.
"Samo jedan od etiri stroja, onaj u kojem je nestalo stvorenje, je odveo Morloke u
prolost," zakljuio je Holmes. "Stiglo je u Richmond, zapoelo leglo u parku Old Deer i
nakon toga krenulo prema Londonu. Ova tri stroja su napravljena nakon dolaska u London i
predstavljaju poboljanje nakon prve grube kopije. Ovdje su Morloci poeli ozbiljno stvarati
koloniju, jaati se i brojano rasti. Kako bi se odrali, Morloci su lovili na razliitim mjestima
u gradu te meu siromanima i beskunicima kako ne bi privukli veliku panju na sebe i svoje
aktivnosti."
"U tome su bili samo djelomino uspjeni," primijetio je Kent. "Duhovi East Enda i
Nestajanja."
"Dovoljno uspjeni," odgovorio je Holmes. "Da nije bilo nestanka mladog Williama
Dunninga, moda se ne bi toliko dali u istraivanje sluaja."
"A to je s vama, gospodine Holmes?", pitao je Kent. "Znam da se Sir Reginald obratio i
vama, ali vi ste bili odsutni tri godine kada su se pojavili Morloci. Kako to da ste se vratili u
London ba na vrijeme da se ukljuite u borbu protiv Morloka? I Lestrade mi je rekao to se
dogodilo u ulici Baker, kako su uhitili pukovnika Sebastiana Morana kad vas je htio ubiti
mislei da ste u vaem stanu iako je trebao znati da niste budui da je cijeli dan promatrao va
dom u ulici Baker. Kako objanjavate to, gospodine Holmes?"

"to se tie ovog drugog, rekao je Holmes, "mogu samo biti zahvalan to je pukovnik
Moran uposlio promatraa koji oito nije dobro obavio svoj posao."
"A to se tie prvog?", Kent je bio uporan.
"Primio sam pismo dok sam bio u Francuskoj," odgovorio je Holmes koji trenutak
kasnije, "naslovljeno na ime koje sam koristio u to vrijeme. Bio sam zamoljen da se vratim u
London i pozabavim Nestajanjima, uto sam kontaktirao svog brata Mycrofta telegramom i
saznao za nevolju Sira Reginalda."
"Tko je poslao pismo?"
Holmes se namrtio. "U to, inspektore, jo uvijek nisam siguran i ne elim nagaati bez
temelja."
"Strojevi su spremni, gospodo," objavio je Maddoc.
Smjetaj u stroju nije bio udoban jer su bili dizajnirani za bia veih proporcija.
Upravljanje strojevima nije bilo jako komplicirano i bilo je potrebno samo nekoliko trenutaka
da Maddoc upozna Holmesa i Kenta s upravljakim kontrolama kako su ih modificirali
Morloci te kako ih privremeno onesposobiti ako do neega doe.
"Sve to su zapravo trebali napraviti je rijeiti zagonetku napajanja," rekao je Maddoc.
"Radi se samo o kopiranju, ali da su morali sami izumiti..."
"Hoemo li konano krenuti!", povienim tonom e Kent. "Nemamo vremena za
prokleto predavanje o vaim paklenim strojevima!"
"Vrijeme je vrlo bitno," sloio se Holmes.
Maddoc je kimnuo glavom. "Kada krenemo na put kroz vrijeme moi emo vidjeti jedan
drugoga, slijediti jedan drugoga, ali je vrlo bitno da se ne odvojimo."
"Kako emo znati u koje je vrijeme otila zvijer?", pitao je Kent.
"Ostavit e neto kao brazdu u vremenu, poput broda kad plovi povrinom mora,"
objasnio je Maddoc.
"Vratio se u budunost," zakljuio je Holmes.
"Kako znate?", pitao je Maddoc.
"Logika nalae da se nije mogao vratiti niti u jedan drugi trenutak," objasnio je Holmes.
"Baza im je ovdje unitena, a prisutnost vremenskih strojeva ovdje u 1894. ukazuje da su
njihovi planovi da se proire u ostala vremenska razdoblja ostali neispunjeni. Jedina nada
stvorenju je da skupi jo kolonizatora i majstora, koji su joj dostupni samo u njenom vremenu,
jer budunost koju ste vidjeli u 1954. sada se ne moe ostvariti."
Na Maddocov znak, pokrenuli su strojeve.
"Holmes!"
Holmes je pogledao prema ulazu u pilju i vidio inspektora Lestradea koji je stajao
otvorenih usta i razrogaenih oiju.
Tada je njegov dugogodinji poznanik zasvjetlucao i nestao.

etrnaesto poglavlje: Kraljevstvo Krilate sfinge

Sherlock Holmes je tijekom svog ivota doivio puno udnih stvari, od ushienja
nastalog pomou njegove nekad omiljene sedampostotne otopine, do sveobuhvatne smirenosti
koju je osjetio u meditacijskoj komori u zabranjenom Tibetu, ali nita se nije moglo usporediti
s osjeajem putovanja kroz vrijeme. Obuzeo ga je osjeaj da se kree velikom brzinom,
tolikom da se i najbri vlak s Paddingtona inio sporim, meutim osjeaj kretanja se nije
podudarao niti s jednim prostornim kretanjem koje je poznavao. Nije bilo zvuka, a ipak.
Paradoksalno, nije sve bilo tiho.
Samo putovanje kroz vrijeme je paradoks, shvatio je. Otkako je zapoeo raditi na ovom
sluaju, kada je primio anonimno pismo pisano poznatim mu rukopisom, njegov se logini
um borio sa paradoksom uzroka i posljedica. Ali, da li je to ita drugaije, pitao se, od
paradoksa njegovog samog postojanja u svijetu koji je sve samo ne logian.

Kao to je Maddoc predvidio, njih trojica su se mogli vidjeti dok su putovali u

budunost. Isto tako, vidjeli su brazdu koja je ostajala iza njih.
Nakon to je Lestrade nestao (iako je Holmes znao da je on taj koji je nestao s
Lestradeove toke gledita) pilja oko njih se poela mijenjati kako su se njihovim kretanjem
kroz vrijeme ubrzali procesi erozije. U razdoblju od nekoliko desetljea, to je njima trajalo
nekoliko sekundi, potpuno je nestala. rtva razvoja Londona. Kao u jako ubrzanoj
kinematografskoj projekciji zgrade oko njih su se ruile i gradile, s ciglom i bukom, ali i s
novim materijalima poput elika i stakla.
Nona mora koju je Maddoc doivio za vrijeme svog drugog posjeta budunosti u kojoj
su Morloci imali prevlast nad ovjeanstvom nije se u potpunosti ostvarila, ali nije ni u
potpunosti nestala. I dalje je postojala, poput fantoma, poput neega to se nije dogodilo, ali
bi se moglo dogoditi. Prisutnost te vizije otkrila je Holmesu da jo uvijek nisu svladali
Morloke, da jo uvijek nisu skrenuli ljudsku povijest s mranoga puta.
Dok je London prerastao u tehnopolis, takoer je leao u ruevinama; dok su ljudi
nastavili o svom poslu, rojevi fantomskih Morloka plavili su ulice; dok su se trgovaki
tornjevi uzdizali nad relikvijama duge povijesti Londona, nad gradom su se takoer nadvijale
krilate sfinge od alabastra; dok je ovjek u velikim strojevima zavladao nebom, iz dubina ga
je unitavala mo Morloka.
Dvije budunosti, shvatio je Holmes.
Jedna ljudska, jedna morloka.
Istina, to je bila tek fantomska budunost, ali ipak mogua. Ako ne uspijemo, pomislio
je Holmes.
Kako su se pribliavali 802701. godini, budunost Morloka i Eloija se pojavila, ba kao
to je Maddoc doivio na svom prvom putovanju.
"Zaustavite Bie-majku!", vikao je Maddoc.
Stroj kojim je upravljao Maddoc iznenada je skrenuo od druga dva i u vremenu i u
prostoru. I nestao je.
"Koji vrag... Holmes!", uli su se Kentovi povici.
"Otiao je u Richmond, ili gdje je Richmond nekada bio," objasnio je Holmes. "Vidjeli
smo kada smo prouavali prvi Maddocov stroj da je uzeo u obzir mogunost kretanja kroz
prostor, kao i kroz vrijeme, morloki su majstori tu mogunost ostvarili u svojim replikama.
"Ali to on smjera?"
"Pretei samog sebe unutar Krilate sfinge," odgovorio je Holmes. "Unititi vremenski
stroj i sprijeiti Morloke da ga kopiraju."
"Ako zaustavi sam sebe..."
"Tono tako. Ako uspije unititi svoj stroj u budunosti i sprijeiti samog sebe da se
vrati u 1894., sve to smo uinili bit e poniteno, a nas e preplaviti ogroman paradoks, takav
koji prijeti da e izbrisati nae postojanje."
"U tom sluaju, moramo ga zaustaviti, Holmes."
"Moramo nastaviti svojim putem, inspektore."
"Ali to je s Maddocom?", protestirao je Kent.
"On nee uspjeti u svojim nastojanjima," uvjerio je Holmes svog suputnika.
"Kako znate?"
"Sam nam je to rekao."
Moesen Maddoc je slijedio Temzin tijek, to jest ono to je ostalo od nje nakon toliko
stoljea. Iako se zemlja jako promijenila od onoga to je bila u devetnaestom stoljeu, ostalo
je dovoljno da vodi Maddoca do njegova cilja. Kada je vidio Krilatu sfingu znao je da je
pronaao svoj cilj u prostoru i paljivim promatranjem instrumenata, potrudio se da pronae
svoj cilj i u pravom vremenu.
Ili bar blizu.
Spustio se na tlo skriven grmljem. Njegov originalni stroj ve je bio odnesen na postolje
unutar sfinge. Uzevi u obzir grubost upravljakih komandi, sumnjao je da se moe vratiti u

prolost s tolikom preciznou da sprijei krau stroja. Unitio je morloki vremenski stroj ako uspije, nee ga vie trebati; ako ne uspije, nee ni biti vano.
Nita nee biti vano, jer bi zapoeo novi ciklus iznova.
Ciklusi unutar ciklusa.
Kotai unutar kotaa.
Paradoksi.
Razumio je kontraindikacije koje su postojale u njegovom planu, ali samo je jedan ishod
bio manje nepoznat - zaustavit e Morloke. Sve drugo je bilo nejasno u njegovu umu, gotovo
nebitno, nebitno koliko e ivota biti uniteno, koliko izuma nee biti izumljeno.
Koristei znanje koje je stekao za svog prvog posjeta - tjednima, mjesecima, godinama
od tada... Vie nije znao - uao je u labirint prolaza i skrovito napredovao prema sreditu
Sfinge. Tamo u sredini bio je njegov vremenski stroj, okruen Morlocima koji su ga upravo
rastavili.
Iz depa je izvukao revolver koji je napunio prije nego lije napustio 1894. i prosuo
mozak najblieg majstora. Stigao je prekasno da ih sprijei u otkrivanju tajni vremenskog
stroja, ali mogao se osigurati da to znanje umre s njima. Brzo su se okupili oko njega, vie
njih nego to ih je mogao ubiti svojim revolverom. Nije imao drugog izbora osim okrenuti se i
pobjei. Proganjali su ga, ali naposljetku im je pobjegao i ponovno se vratio u prostoriju s
postoljem.
Nije uspio sprijeiti Morloke da saznaju tajnu putovanja kroz vrijeme, ali postojala je
jo jedna nada.
Kada je uao u prostoriju, vidio je da je okupana sunevim svjetlom i napokon, nakon
to se priviknuo na svjetlo, u njemu je vidio neto.
Obris, siluetu..., vlastitu siluetu. Stajao je zapanjen, gledajui samoga sebe. Kako je
mlado izgledao, kako naivno, kako nesvjestan veliine svog zloina protiv ovjenosti.
Nadola su mu sjeanja kako je doao do Sfinge nakon to je pobjegao od Eloija, kako
su se otvorila bronana vrata. Sjetio se nade koja ga je razgalila kada je vidio svoj izgubljeni
stroj. I sjetio se da se radilo o stupici.
Maddoc je viknuo mlaem sebi, ali njegovo upozorenje je zagluio zvuk zatvaranja
velikih bronanih vratiju. Morloci su pojurili u tamu, napadajui vremenskog putnika dok je
pokuavao pospajati poluge koje je skinuo s upravljake ploe.
Maddoc se probio do stroja. Jo je imao vremena upozoriti sebe i ak je bilo mogue da
njih dvojica pobjegnu. Bit e gusto, njih dvojica u jednom stroju, ali mogu se stisnuti poput
brae. Sigurni u prolosti, mogli bi planirati pravi napad, doraditi kontrole stroja da se vrati
trenutak prije nego to budunost bude unitena.
Pribliio se divljem vremenskom putniku, poeo se penjati na stroj. Morlok ga je
povukao. Lupio ga je i uspio bi ga maknuti sa sebe da ga ovjek na stroju nije metalnom
ipkom odalamio po glavi.
Maddoc se sruio pokraj zida, oamuen od udarca. Vidio je kako vremenski stroj
nestaje u prolost.
Horda Morloka se prodrljivo bacila na ovjeka koji je oamuen ostao meu njima.
"Sam nam je rekao kad nam je priao o bici oko postolja Krilate sfinge, zar ne?", pitao
je Holmes.
"Da, ne gledajui se borio protiv svega to mu se pribliilo," rekao je Kent. Okrenuo je
oima. "Nee uspjeti jer se to ve dogodilo. Jadniak je ubio sam sebe, ili pomogao
Morlocima da to uine, nije li?"
"Bojim se da je tako," odgovorio je Holmes.
"Paradoks ili ironija, gospodine Holmes?"
"Poinjem nasluivati neke tragove logike u putovanju kroz vrijeme," zakljuio je
Holmes. "Ali samo najslabije tragove."
"Tada ste bolji ovjek od mene, gospodine Holmes."

Kada se Bie-majka vratilo u svoje stoljee krenulo je prema podruju Richmonda, jer je
movarno podruje oko sela koje je nekada bilo London, u posjedu Eloija.
"to moemo uiniti protiv ovih Morloka budunosti?", pitao je Kent. "Sigurno je da su
do sada nauili dovoljno o Maddocovom stroju da naprave onaj kojim su doli u nae
vrijeme."
"I moramo im dopustiti da to i uine," proturjeio je Holmes.
"Ne mislite to valjda ozbiljno, Holmes!"
"Vrlo sam ozbiljan, inspektore," odgovorio je Holmes. "Moramo im dozvoliti da
naprave taj jedan vremenski stroj iz istog razloga zato Maddoc nije mogao sprijeiti samog
sebe da se vrati u prolost."
"Da izbjegnemo paradoks koji je ponitio na trud."
"Tono tako."
"Riskirat u bilo koji broj paradoksa, ak i moje vlastito postojanje kako bi izbjegao
najezdu Morloka," zakljuio je Kent. "Jeste li zaboravili zatvorenike, ili one kojima nismo
mogli pomoi? Moemo sprijeiti zatoenje mladog Dunninga i ostalih."
"Ne mogu vam proturjeiti, ali znam da ne smijemo dirati u dogaaje koji su se ve
dogodili," rekao je Holmes. "Nemam vjere u obilje poput vas, niti neupitno vjerujem u
sveznajueg Boga, ali znam da ne posjedujemo mudrost niti znanje da se igramo Boga."
Kent je htio proturjeiti, ali tada je odahnuo i odmahnuo glavom. "U redu, Holmes, to
onda trebamo uiniti?"
"Drugo, moramo ubiti stvorenje ili ga potjerati nazad u vrijeme," rekao je Holmes. "Ni
po koju cijenu mu ne smijemo dopustiti da stupi u kontakt sa svojom vrstom u ovom
vremenu."
"Drugo? to emo napraviti prvo?"
"Nakon to Morloci krenu u invaziju naeg vremena," odgovorio je Holmes, "moramo u
potpunosti unititi njihovu sposobnost da naprave nove strojeve. Najbolje to moemo,
moramo unititi podzemno carstvo Morloka."
"Ali ako potjeramo to Bie-majku," javio se Kent, "kako ju moemo slijediti i napraviti
to to treba biti napravljeno?"
"Logika putovanja kroz vrijeme je drugaija vrsta logike od one na koju smo navikli u
svakodnevnom svijetu, ali je i dalje logika." Holmes je pokazao prema dvjema figurama koje
su se brzo kretale prema Biu-majci.
"Blagi Boe, Holmes," ubrzano je disao Kent. "To..."
"Da," odgovorio je Holmes. "To smo mi."
"Ali kako..."
"Sada moramo ii naprijed u vrijeme kako bi napali kompleks Morloka."
"A to emo s Biem-majkom?"
"To e priekati dok ne postanemo oni," rekao je Holmes pokazujui prema sebi i
Kentu. "Hajdemo."
Dva su ovjeka krenula naprijed u vremenu, sve vrijeme gledajui to se dogaa oko
Krilate sfinge. Bie-majka i druga verzija njih dvojice nestali su tako brzo da nikako nisu
mogli saznati to se dogodilo. Morloci su napravili svoj vremenski stroj i postavili ga na
postolje gdje je bio obasjan mjeseinom apokaliptino velikog mjeseca. Nakon to je
zasvjetlucao i nestao prema Engleskoj 1894., Holmes i Kent su zapoeli svoj napad.
Nakon to su uletjeli duboko u tunele Morloka, u kilometre zagonetnih strojeva, ispustili
su stotine litara eksplozivnih kemikalija koje su stvorenja koristila u proizvodnji. Zapalili su
mjeavinu i pobjegli, bjeei od plamena koji se proirio na itav kompleks palei i nedune i
krive, i one koji znaju i one koji ne znaju, iz razloga puke potrebe.
Dva su se mukarca vratila u prolost iz koje su upravo otili taman na vrijeme da vide
dolazak Bia-majke u Krilatu sfingu.
"Ako ju moemo ubiti ovdje, moramo to uiniti," rekao je Holmes. "Ako ne moemo,
moramo ju natjerati da se vrati nazad u vrijeme."
"Dakle, vrijeme je da nastavimo gdje smo stali," dodao je Kent tjerajui svoj stroj
naprijed.

"Mislim da poinjete shvaati logiku nae situacije, inspektore," rekao je Holmes

slijedei ga.
Kent se smijao kada je izvukao svoj revolver. "U nonoj mori nema logike, gospodine
Holmes, samo akcija."
Holmes je naciljao svojim revolverom kao i Kent svojim.
"Idemo, Holmes," rekao je Kent glavom pokazujui na dvije poznate figure na nekoj
udaljenosti koje su brzo zasjale i nestale. "Gotovo kao deja vu."
Holmes i Kent su opalili hice iz svojih oruja gotovo istovremeno, ali zbog udaljenosti i
kretanja niti jedan nije pogodio stvorenje. Njihovi su meci pogodili vremenski stroj to je
uzrokovalo slap iskri koje su poletjele prema stvorenju, a da time nisu niti ozlijedili stvorenje
niti onesposobili stroj. Zvijer je skoila na stroj i pobjegla u vrijeme.
"Sad nema budunosti i jedina ruta za bijeg je prolost, " rekao je Holmes.
Aktivirali su svoje strojeve i nestali iz budunosti u potjeru kroz hodnike vremena.

Petnaesto poglavlje: Let u primogenetskom oceanu

Holmes i Kent su svoje strojeve tjerali do krajnjih granica slijedei svjetlu temporalnu
brazdu koju je ostavljala majka Morloka, zadravajui u pogledu iluziju prostora koja je
postojala unutar vremenskog pravca. S njima koji su bili tako blizu, bie nije moglo pobjei u
neko ranije razdoblje povijesti, niti zaustaviti svoj oajniki bijeg.
Jurili su kroz vjekove vremena.
Povijest se odmotavala oko njih, doba ugljena i pare nestajalo je pred manje
tehnolokim vremenima kada je vrhunac znanosti bio katapult i ma. London se smanjivao
pred njihovim oima i postao mala luka na trgovakom putu pa rimska postaja pokraj rijeke;
postao je kamp za lovce i ribare na movarnim obalama rijeke, jedno od mranih mjesta na
Zemlji gdje su ljudi zazivali tamne bogove i bojali se u plavo.
Letjeli su niz duga mrana stoljea, u doba neobraenog kamena i u podruja gdje
ljudska noga jo nije stala na blagoslovljeni otok. Velike zvijeri koje vie ne postoje jurile su
vizijom, mastodonti pa veliki guteri drevnih vremena, dinosaurusi s kopna i pterosaurusi
konatih krila s visina. ak i te udne zvijeri iz legendi, meutim, zamijenile su druge, jo
fascinantnije zvijeri, iji su fosilni ostaci tek bili pronalaeni na bijelim engleskim liticama.
Inspektora Kenta nisu zanimala prapovijesna dogaanja oko njih, nije imao nikakvu
elju vidjeti stvaranje koje nije uvijek bio konstantno i zavreno. Svoju je panju usmjerio
prema bjeguncu.
Uli su u razdoblje kada na zemlji nije bilo ivota, ak ni insekata ni algi i nastavili su
jo dalje.
Stvorenje je napokon stalo na sivom, beivotnom svijetu, traei skrovite meu otrim
stijenama koje su izranjale iz plitkog mirnog mora. Holmes i Kent su stali i promatrali bijeg
zvijeri. U tom drevnom svijetu nije bilo zvukova, tiina je bila nepodnoljiva i kada su na
kraju progovorili, glasovi su im zvuali neprirodno i neugodno.
"Ovdje je stalo. Zato?", pitao se Kent.
"Zna da nam ne moe pobjei bjeei kroz vrijeme," odgovorio je Holmes. "Jedina mu
je nada da nas ovdje zaustavi i onda krene dalje."
"Mislite, da nas ubije?"
"Da."
"Takoer mislim, Holmes, da ne moe ii dalje u prolost," zakljuio je Kent. "Kako
moe ii jo dalje, prije prvog dana Stvaranja?"
Holmes je bio tih.
"Da, Holmes, pogledajte oko sebe," nastavio je Kent. "Prije ovog trenutka, Zemlja je
bila bez oblika, prazna, i prekrivena tamom. Vode su razdvojene od mora i Bog je rekao
'Neka bude svjetlo!', ali jo nije stvorio zvijeri zemaljske da se meu sobom mnoe. Ovdje
nema nikakvih evolucijskih gluposti!"
"Inspektore Kent," rekao je Holmes tiho.

Kent je duboko udahnuo i kimnuo glavom. "Da, znam to moramo uiniti, Holmes, ali
ipak..." Gledao je napola oblikovani svijet u zaecima stvaranja. "Moete li vidjeti ovu zemlju
koja je glina koju oblikuje Stvoritelj i jo uvijek ne vjerovati?"
"Imamo zadatak za obaviti," podsjetio ga je Holmes.
Kent je pogledao oko sebe a onda u revolver u svojoj ruci. "Imamo prednost oruja."
"Nadam se da e to biti dovoljna prednost," komentirao je Holmes. "Prilino je lukava i
krajnje oajna, to je moe uiniti itekako opasnom."
"Bog je na naoj strani," izjavio je uvjereno Kent. "Ja u prii s desna dok ete vi ii
prema liticama uz obalu," rekao je Holmes. "Budite vrlo oprezni." "To je samo zvijer,
Holmes."
"Uvjeren sam da su mnogi lovci rekli takvo neto," na to e detektiv, "trenutak prije
nego su postali lovina."
"Dobro," priznao je Kent. "Shvatio sam to elite rei.
Dva su mukarca krenula prema liticama gdje se sakrio Morlok. Inspektor Kent je puno
puta hodao kroz umu i movaru s pukom u rukama, ali u tim prilikama na nianu su bile
guske i ljuke. Napetost koja je bila prisutna kad se lovi neto to ti moe uzvratiti nije mu
bila novo iskustvo, jer to je u prirodi njegove izabrane profesije, nego proganjanje predatora
drutva kroz mrane ulice Londona? Sve te godine se uspjeno borio protiv londonskih
zloinaca, ali prije ili kasnije, znao je, sve doe do svog kraja, na ovaj ili onaj nain. Pogledao
je Holmesa i shvatio da su vie bili slini nego razliiti, razdvajale su ih metode a ne ciljevi,
autoriteti a ne srce, oba su na svoj nain bili zatitnici Londona, a sada, spletom udnih
okolnosti, zatitnici ovjeanstva.
"Eno je!", uzviknuo je Kent pokazujui.
Morlok je pobjegao uz liticu penjui se poput pauka.
Prije nego li je ijedan od njih dvojice uspio opaliti metak, stvorenje je nestalo.
"Sada je u bijegu!"
Holmes se sumnjiavo namrtio. "U njenim je pokretima vie lukavosti nego oaja. ini
se da je napustila svoj stroj. Zato?"
"Ako naemo njen stroj, moemo ga unititi, tako da zaglavi ovdje," predloio je Kent.
"Ako ne moe pobjei, moemo ju loviti bez urbe, ak se i vratiti u budunost po pojaanje."
Kent je krenuo prema naprijed.
"Kent!", viknuo je Holmes. "Stani!"
Prekasno je inspektor Charles Kent shvatio to je to Holmes vidio sam par trenutaka
ranije, da Bie-majka nije pobjeglo daleko, da uope nije napustilo svoj stroj. Neto sjajno i
srebrenkasto je prozujalo kroz mrtvi zrak i zustavilo se u Kentu. Stao je, zateturao par koraka
prema nazad i pao na koljena, zatim na bok. udno ukraen no koji je stvorenje bacilo bio je
u Kentovim prsima.
Holmes je odmah dojurio do njega, ali pomoi mu vie nije bilo.
"Zaboravi mene, idi nadi Morloka." Krv je potekla iz Kentovih ustiju i poeo je
iskaljavati krv. "Bio sam budala."
"Ako te uspijem vratiti do...", poeo je govoriti Holmes.
Kent je odmahnuo glavom i inilo se da je u tom trenutku gotovo potpuno ostao bez
snage. "Nakon to ubije Morloka, uniti njegov stroj..., i moj... Ostavi me..., na poetku..., s
Bogom..., elim..."
Inspektor Kent je izdahnuo.
Holmes je zauo zvuk visoke frekvencije i istoga trenutka shvatio da nije uspio
zaustaviti Morloka, da je stvorenje iskoristilo prednost napada na Kenta da se vrati do svog
stroja i ponovno pobjegne u vrijeme, natrag u budunost. Holmes je unitio vremenski stroj u
kojem je inspektor Scotland Yarda doputovao do zore vremena, u svijet za koji je vjerovao da
je o njemu itao u prvoj knjizi idovske Biblije.
Holmes je morao nastaviti potjeru, to je znao van svake sumnje, ali bilo je vremena da
se obave neke stvari.

Za trenutak se poveo milju da Kentovo tijelo ponese natrag. ovjek je zasluio da

poiva na groblju iza neke crkve i da mu nad grobom lijepe rijei izgovori netko ija je vjera
bila jaka gotovo poput njegove.
Ali Kent je traio da ga se ostavi tu, na ovoj beivotnoj obali, i na kraju, Holmes mu je
ispunio elju. Nije ga dugo poznavao, ali ga je potovao.
Holmes je krenuo prema vremenskom stroju, i tada se okrenuo.
Plima e prije ili kasnije preplaviti kamenu obalu i prekriti Kentovo tijelo, moda ga
odnijeti u tihe dubine. I tamo, u tamnoj vodi, poet e postupak raspadanja, ivot koji nastaje
iz smrti.
Antievolucionist, razmiljao je Holmes kada se okrenuo, e postati temelj sveg ivog na
Zemlji.
Holmes se vratio do svog stroja, pokrenuo zagonetne motore i nastavio potjeru.

esnaesto poglavlje: Kraj vremena

Zbog nemogunosti da putuje dalje u prolost (Holmes se pitao da li je moda Kent bio
u pravu) Morlok je pobjegao prema naprijed, dalje u nepoznatu budunost.
Holmes je nemilosrdno slijedio stvorenje.
Njihova temporalna brzina bila je tolika da je Holmes vidio samo najmanje podraaje o
dogaajima koji se zbivaju van vremenskog tijeka. Planine su se uzdizale i nestajale kao da je
cijeli planet iv i die, oceani su tekli poput rijeka. Nebeska tijela kretala su se svojim
putanjama, planeti i sve zvijezde su inili su jedno veliko svjetlucavo slikarsko platno.
ivot se kretao preko Zemlje poput bezlinog tamnog vjetra.
Civilizacije su nastajale i nestajale u sekundama.
Veo od zvijezda poeo je tamniti.
Sunce je nabreklo poput prejako napuhanog djejeg balona i promijenilo boju iz
dijamantne u boju rubina. Mjesec se raspuknuo i poeo kruiti oko Zemlje poput srebrnog
pojasa te je Zemlja izgledom postala slina Saturnu.
aava tama se nadvila svud oko Holmesa i zaklonila mu pogled na staru Zemlju i
ugasle zvijezde, sve dok se nije poelo initi da se cijeli svemir sastoji od njega i stvorenja
koje je bjealo pred posljednjim sudom.
Iznenada, stroj se naglo zaustavio i izbacio Holmesa u vrtlog hladnoe i tame.
Zapanjen, Holmes je puzao, tada se prisilio stati na noge, spreman za napad bia koje
mora unititi kako bi ovjeanstvo preivjelo. Isprva je vidio samo sjene koje se proteu kroz
beskrajnu no. Nebo je bilo crno osim nekoliko magliastih nakupina koje su mogle biti
oblaci u svemiru ili oi u praznini; nije bilo zvijezda, prstena koji je nastao od Mjeseca i jedini
trag Sunca koji je mogao vidjeti bio je slabani sjaj u gustoj tami, poput zadnjeg ara u vatri
koja se gasi.
Kada mu se vid privikao na tamu, Holmes je vidio okoli koji ga je okruivao. inilo se
da stoji na drevnoj cesti od metala, punoj rupa, koja se uspinjala prema nebu. Nigdje drveta ni
grma, ak niti vlati trave koja bi izbila iz crne zemlje, niti najednom kamenu nije bilo
mahovine; niti jedna ptica nije proletjela hladnim, tamnim nebom, niti je ijedan kukac izaao
iz pukotina.
Tamna brda koja su se uzdizala iza njega i planine jo dalje, bila su proarana potocima
lave to je znailo da Zemlja jo uvijek nije potpuno mrtva, da jo uvijek gore unutranje vatre
planeta, iako slabo. Meu udaljenim planinama uali su ogromni uvari, moda od kamena,
moda i ne, koje je slabano osvjetljavala lava; nepokretni uvari na kraju vremena. S lijeve
strane prostiralo se more, mirno poput stakla na kojem se zrcalilo nebo.
S Holmesove desne strane bio je vremenski stroj, okrenut, ali ipak se inilo da nije
oteen unato naglom stajanju.
Hladan vjetar je puhao oko podnoja uvara. Holmes je stajao odluan i oprezan, vjetar
je dizao rubove njegova kaputa dok je traio znakove Morloka.

Uz cestu s druge strane vidio je ono to je traio, vremenski stroj koji je koristilo Biemajka. Onesposobio je svoj stroj, kao to mu je Maddoc pokazao i krenuo prema drugom
stroju. I taj se stroj sruio u Zemljinu tamu, nije mogao ii dalje (Holmes nije znao da li je to
zbog mehanikih ogranienja ili zbog samog vremena), ali je proao gore od Holmesovog jer
se zabio u balastni stup. Dijelovi su bili savijeni i slomljeni, kotai savijeni i pokidani, veina
kristala razbijena -vie nikada nee putovati kroz vrijeme. Kako bi ipak bio siguran, Holmes
je uzeo crni vulkanski kamen, razbio svaki itavi kristal i svaki dio koji se svojom snagom
mogao unititi. Zvukovi unitavanja bili su otri i bez jeke, jer je zrak bio rijedak.
Privlaila ga je misao da ode do svog stroja i vrati se u poznatija vremena, da Morloka
ostavi ovdje na kraju predstave. S unitenim strojem, to je stvorenje moglo napraviti osim
izlei umirue leglo na ve mrtav svijet u kojem e na kraju i samo umrijeti?
Tada je Holmes vidio graevinu na kraju ceste, neku vrstu hrama sa zidovima i
tornjevima od crnog kamena koji su se uzdizali u crno nebo. Holmes je kleknuo i pregledao
put. udni uski tragovi Morloka, okrueni njegovom udnom blijedom krvlju vodili su prema
zagonetnom hramu.
Gdje bi moglo nai utoite, pomislio je, ili ak put nazad.
Izvadio je revolver i provjerio komore. Imao je samo dva metka, a vie nije imao kutiju
streljiva koju je uzeo u Londonu. Ali nije se usudio vratiti.
Slijedei krvave tragove napredovao je cestom, ali stalno na oprezu ne bi li ga oajna
zvijer pokuala napasti s lea. Stvor nije silazio s ceste, ve je nastavio prema graevini na
vrhu. Zvijer je bila ozlijeena, ali ne smrtno, zakljuio je Holmes, jer iako ozlijeena u padu,
nije bilo znakova slabosti ili nestabilnosti u tragovima, samo odlunost da se dokopa zidina
hrama.
Dok se pribliavao hramu, Holmes je primijetio da na zidovima nema vratiju. Slijedei
tragove, koji su polako nestajali kako je prestajala krvariti Morlokova rana, Holmes je pratio
zakrivljenu liniju zida, ali se ipak drao na maloj udaljenosti jer je izrezbarena barokna
povrina mogla posluiti kao zasjeda.
Arhitektura hrama bila je poznata, a opet i potpuno strana, kao da je nastala od svih
graevinskih formi poznatih ovjeku dok istovremeno nije imala nita zajedniko s njima.
Lica, ljudska i druga, gledala su sa zidova. Odjenuta bia, mrava i ovjekolika, inila su
potpornje koji su drali trijemove i mansarde. Masivne kamene ruke i miiavi metalni pipci
pridravali su bezbrojne kupole, bartizane i obeliske u obliku boanstava. Iznad zidova,
visoko se uzdiui iz sredita kompleksa s ukraene platforme nainjene od metala koji se
sjajio poput elektruma, a koja je nastala okomitim podizanjem stepenica koje su uvali grifini,
bio je visoki tolos, izgledalo je kao da njegovi kruni zidovi dre zvijezde i galaksije koje se
nestale sa Zemljinog neba.
Dok je Holmes stigao do ulaza na zidu, tragovi Morloka su nestali.
Nije mogao biti iza njega, bio je siguran da nije mogao promai njegovom pogledu.
Hram je bio ispred gole stijene, zidovi su bili odvojeni od ruba vrlo malim dijelom. etnica je
vodila od jonskog portala, izbijajui do ruba litica na uskom balzatnom potpornju.
Oprezno, s revolverom u ruci, Holmes se pribliio portalu. Dok je to inio, pogledao je
preko ruba litice. Uspavano more ive sjajilo se na dubini veoj od tristo metara, okruenoj
obalom koju je otopila lava koje je vie polako istjecala nego to je tekla u mlazu.
Obuhvatio ga je osjeaj vrtoglavice vidjevi prizor ispod litice, ali ga je isto tako brzo taj
osjeaj i napustio. U tom trenutku, blijedi obris Morloka iskoio je iz svog skrovita iza daljeg
ruba portala.
Stvorenje je na Holmesa naletjelo svom snagom pobjenjele zvijeri, bijesom majke koja
eli osvetiti svoje mlade, njihove razbijene snove. Miiavi udovi, koji su i inae bili jai od
onih prosjenog ovjeka, bili su jo jai tjerani zvjerskim bijesom. Stijene i zidovi su zadrhtali
od bijesnoga krika. Holmesov revolver je pao preko litice i nestao u tami.
Holmes ju je zgrabio za zapea pokuavajui se braniti. Jednom je prilikom ispravio
eljezni ara nakon to ga je savio dr. Grimesby Roylott, ali to nije bilo nita u usporedbi sa
snagom koja mu je bila potrebna kako bi drao pande Morloka dalje od svojih oiju i vrata.
"Ubojico!", bijesno je zasiktao Morlok.

"Dakle, nauili ste jezik svojih zatvorenika," odbrusio je Holmes. "Kakva pametna
ivotinja."
"Vi ste ivotinje!", uzvratio je Morlok. "Pogodni samo za konzumiranje!"
Holmes i stvorenje su se borili skoro do meusobnog unitenja. Dok su se borili jedno
protiv drugog, bili su sve blii provaliji i nali se na kamenom potpornju. Na trenutak, Holmes
se osjeao udno dislociran, visei iznad vrele lave.
"Nemate pravo!", bile su rijei Morloka. "Mi smo superiorna bia! Sve to postoji je
trijumf superiornog nad inferiornim."
"To to ste poraeni omalovaava tu tvrdnju," odbrusio je Holmes.
"Poraz?", zaudio se Morlok, zakreui svoj torzo i pokuavajui baciti Holmesa u
provaliju. "Jo uvijek se borimo! Nee jo dugo izdrati ovjee. Beskorisno je to se bori!
Izgubio si borbu onoga trena kad si izgubio svoje oruje! Glupa ivotinja koja pravi alate!
Superiornost je snaga miia, brzine i pokreta!"
Iznenada, Holmes se bacio unatrag spretnou akrobata istovremeno ne putajui
zapea iznenaene zvijeri. Upro se izmama u srednji dio njena trbuha i koristei svoju
teinu i momentum, prebacio ju preko sebe. Sletjela je na izboinu kamenog potpornja i pala
bi preko ruba da nije zgrabila kamen nevjerojatnom upornou.
Morlok je ustao i stao licem u lice pred Holmesa koji se ustao.
"Budalo!", rekao je Morlok cinino. "Tako ste jadni bez svog oruja i strojeva. "
"Izgubili ste," mirno je rekao Holmes. "Budunost ne pripada tvojoj vrsti."
"Ubit u te!", vikao je Morlok, bijesno koraajui prema Holmesu. "Tvoje meso e mi
biti hrana dok se pripremam za novo leglo! Tvojim u se vremenskim strojem vratiti nazad u
svjetlo."
"Nee proi," rekao je Holmes toj stvari stojei na kamenoj izboini, kao to je
milijardama godina prije, jedan drugi ovjek stajao sam na mostu koji je vodio u Rim i
izgovorio te rijei. Kao taj drevni Rimljanin, Holmes je stajao nasuprot kraja civilizacije,
nasuprot pada noi.
Reui, Morlok je pojurio na ovjeka koji je stajao izmeu njega i pobjede nad
ovjeanstvom.
Holmes je posegnuo u svoj kaput i opalio uplaenu zvijer svojim lovakim biem.
eljezni utezi na drci bia dali su mu snagu puno veu nego to je ikad koristi jaha i Holmes
je udario ee nego to je ikada udario. Udarac je rasjekao Morlokovo rame, remetei mu
ravnoteu zatim tada i njegovo lice.
Morlok je teturao prema nazad, ali nije pao i zadrao je toliko bitnu ravnoteu na
kamenoj izboini. Kada se u cijelosti oporavi, Holmes je znao, prednost e opet biti na strani
Morloka.
Holmes je zabacio bi svom svojom snagom. Teka drka je udarila Morloka u lice i
razbila debelu kost, zbog ega je stvorenje zateturalo. Vritalo je od boli i bijesa, trenutano
zaslijepljeno. Holmes je pojurio prema izboini i gurnuo zvijer preko ruba.
Pane desne ruke naslijepo su hvatale i uhvatile Holmesov kaput. Holmes je pao na
kamen. Drao se kako je znao i mogao kako i sam ne bi pao u ponor. Dugo su oboje visjeli,
Holmes se drao za kamen, a Morlok za Holmesa. Tada se uo zvuk kidanja tkanine i rukav je
popustio. Morlok je pao u lavu, vritei vie od bijesa nego od straha.
Tada se ponovno vratila tiina mrtvog svijeta.
Holmes je dopuzao do sigurnosti.
Ve dva puta, pomislio je. Moda je pukovnik Moran bio u pravu. Uistinu lukav
neprijatelj.
Stojei pred portalom, Holmes je ugledao dugo stepenite koje su uvali grifini i koje je
vodilo do tolosa na centru platforme. Unutra je sjalo blijedo svjetlo. Proao je kroz vrata i
polako se popeo stepenicama. U tolosu se nalazila srebrena sfera, koju nita nije dralo, iznad
ukraenog postolja i osvijetljena odozdo pastelnim bojama.
Holmes je dugo u tiini promatrao sferu. Moda je to bio nekakav nedokuiv stroj,
razmiljao je, a opet istovremeno je osjeao da je u prisutnosti neega svjesnog, ivog.
"Ja postojim," izjavio je mili glas koji je dolazio niotkud i odsvakud.

"Da, brinik onoga to je bilo," rekao je Holmes. "Riznica vremena."

"Sve ono to e biti, jo uvijek je," uzvratilo je tijelo. "Ono to je bilo, nikada nee biti."
"Ta je budunost promijenjena, zar ne?", pitao je Holmes. "Put koji vodi prema
Morlocima i Eloima vie ne postoji."
"Uistinu?", na to e sfera.
"Ne, nije," odgovorio je Holmes koji trenutak poslije. "Ne dok se ja ne vratim u 1894.
Logika je jedina osobina svemira kojoj se ne moe pobjei, ona koja ostaje ak i kada
zvijezde nestanu; ne logika bijednih filozofa, ve filozofija vremena i prostora, sve osim
nedokuiva onima ija su gledita zarobljena u mrei vremena, onima kojima je ivot
nepromjenjiv poput takta koji odbrojava metronom na putu prema tiini."
"Da."
Sfera se zatamnila.
Holmes je siao niz stepenice i umorno se vratio do vremenskog stroja. Ponovno je
aktivirao mehanizam i jo jednom pokrenuo stroj.
Unutar tolosa, sfera je zasjala zadnjim dahom ivota i poznatim glasom proaputala:
"elim vam sreu, gospodine Holmes."
Vremenski je stroj zasjao i nestao iz budunosti koja se i sama mijenjala.

Sedamnaesto poglavlje: Putovanje u sada

U ranim jutarnjim satima ponedjeljka, 26. oujka 1894., stanovnici Limehousea zauli
su udan zvuk koji je dolazio s Temze. Neki od starijih Kineza koji su ivjeli blizu
Causewaya pripisali su taj zvuk rijenim demonima, sjeajui se selskih pria iz svoje
mladosti i s time povezujui druge udne dogaaje koji su pogodili East End; drugi koji su
bili previe sofisticirani i naviknuti na zapadnjaki ivot da bi vjerovali u takve stvari, oni koji
su se oenili bjelkinjama i samo potajno odlazili kod travara u Pennyfields, kazali su da se
radi o nekoj ivotinji ili moda udnom vjetru koji dolazi s estuarija, ali sigurno s ovoga
svijeta. Oni koji su leali na dokovima, to jest bar oni koji nisu bili opijeni ginom i opijumom,
takoer su uli glasan udarac u sreditu rijeke kada je prestala udna buka.
Olan Jefferson, mornar koji je straario na kanadskom trgovakom brodu Halifax,
izjavio je da je vidio udan stroj koji se pojavio od nikud, lebdio koji trenutak i onda pao u
rijeku. Kapetan ga je kaznio to je pio dok je bio na dunosti iako nikakva flaa nije naena i
bilo je poznato da Olan jako rijetko pije.
Straar blizu doka Greenland na strani Surrey vidio je ovjeka koji je izaao iz vode sav
mokar i pokriven travama, ali dok je stigao do vode ovjek (ako je to bio ovjek, pitao je
uvar) je nestao. U istrazi koja je obavljena meu mornarima usidrenih brodova zakljuili su
da niti jedan mornar nije napustio brod ili pao u vodu.
Sherlock Holmes je sjedio u sobi koju je unajmio u hotelu Bridge House u ulici
Borough, nedaleko od londonske stanice Bridge, Unajmio ju je preruen i pod drugim
imenom. Iako Bridge House nije ustanova u kojoj se postavlja puno pitanja, ipak je bio
krajnje oprezan.
to se ticalo Londona i svijeta, on je jo uvijek bio mrtav, ve zadnje tri godine i jo
tjedan dana se nee vratiti u zemlju ivih. Mali propust, i klupko vremena bi se ponovno
moglo poeti odmotavati.
Sjetio se 1954., Londona od stakla i elika, ubrzane civilizacije koja nije bila svjesna
postojanja Morloka i vremenskog stroja.
Budunost je bila odreena i nije se usudio uiniti neto to bi opet moglo okrenuti
ovjeanstvo prema uzaludnosti raskola meu Morlocima i Eloima, ak ni po cijenu
spaavanja ovjeka.
Dan prije ubojstva asnog Ronalda Adaira u Park Laneu, Holmes je sjedio za pisaim
stolom, posegnuo u dep svog kaputa i izvukao puno puta presavijeni papir, pismo koje je
primio dok je jo bio u Francuskoj. esto ga je itao od kada ga je dobio razmiljajui o
poznatom rukopisu kojim je bilo napisano. Papir je bio presavijen toliko puta da je bio skoro

pokidan i slova su bila razmuljana, na nekim je mjestima bilo gotovo neitko; to to ga je

esto imao u rukama nije mu godilo, kao ni to to se nedavno dogodilo u Temzi nakon to je
ostavio vremenski stroj u dubinama rijeke.
Kada ga je primio, bilo je u puno boljem stanju.
Holmes je uzeo isti list papira iz ladice i umoio nalivpero u tintu.
Nakon trenutka oklijevanja, poeo je pisati: "Potovani gospodine Holmes, uvjeren sam
da ete prepoznati rukopis kojim je pisano ovo pismo. Normalno je da e vam njegova
autentinost biti sumnjiva, uvjeravam vas da se ne radi o podvali, niti da na bilo koji nain
kri zakone logike prema kojima vi... Prema kojima mi ivimo. Od velike je vanosti da se
vratite u London i istraite ubojstvo asnog Ronalda Adaira koje e se dogoditi sutra naveer.
Znam da e vas razljutiti pomisao na smrt neduna ovjeka - kao to sam i sam bio ogoren ali ne mogu to promijeniti. Postoji nemilosrdna univerzalna logika, koju odbacujemo samo u
velikoj opasnosti. Kontaktirajte Mycrofta i dogovorite sve potrebno; takoer ete biti upoznati
sa sluajem Sira Reginalda Dunninga. Istina, na neprijatelj jo uvijek eka, ali ja u se
pobrinuti da on vjeruje da je Sherlock Holmes na adresi 221 - B Baker Street kada nacilja
svojom zranom pukom... Da, tom zranom pukom. Nakon tog, pozvat e vas Sir Reginald
Dunning vezano uz njegova brata, Williama, posljednje od rtava Nestajanja. Morate uzeti taj
sluaj. Vie od toga se ne usudim rei."
Krenuo se potpisati na pismo, ali se predomislio. Neka primatelj doe do zakljuka o
stvarnosti iz tinte, papira, iz desetaka atributa koji se mogu primijetiti paljivim
promatranjem. Takvi mu postupci nee pomoi da vie vjeruje, ali e mu omoguiti da manje
sumnja. Ako nita drugo, zaokupit e ga u vlaku, brodu preko kanala, eliminirajui nemogue
kako bi otkrio ono krajnje nevjerojatno.
Preklopio je pismo i stavio ga u kuvertu na koju je napisao ime koje je trenutano
koristio na kontinentu, adresu na kojoj je provodio svoje kemijske eksperimente. Mijenjajui
svoju masku u starog prodavaa knjiga, Holmes je poslao pismo.
asni Ronald Adair je umro prema rasporedu, i dopustiti da se to dogodi bila je jedna od
najteih stvari u ivotu Sherlocka Holmesa. Nije bio osjeajan ovjek, rijetko sklon izljevima
sentimentalnosti, ali je alio za smru ovjeka ija je jedina greka u ivotu bila to je otkrio
da pukovnik Sebastian Moran vara na kartama.
Besmislena smrt, kako su ju nazvale novine, ubojstvo bez svrhe. Holmes je znao zato je
drugi sin grofa Maynootha, koji je doao u Englesku iz Australije zbog operacije svoje majke,
morao umrijeti, ali mu to nije pomoglo da lake zaspi.
Kada je brod-vlak stigao iz Dovera u London, Holmes je, preruen u prodavaa knjiga
promatrao sebe kako tek stie iz Calaisa i kako je bio praen od trenutka kada je napustio
kontinent. Bio je to udan osjeaj, posebice kada je, na primjer, uhvatio svoj pogled.
Iz te toke gledita, Holmes je samo trebao doi do broja 221 - B u ulici Baker kasno
poslijepodne, ba kada se stariji prodava knjiga sudario s dr. Watsonom u ulici Oxford i
uvjerio se da ga Parker vidi kako ulazi, ali ne i kako izlazi. Smijao se kada je vidio votano
poprsje koje je bilo dostavljeno tog jutra.
Tiho se dao u posao, gledao u novine i knjige, pitajui se kako je sam sebi dozvolio da
toliko dugo bude odsutan.
Te veeri, netom prije nego to je ga. Hudson ula u prostorije kako bi izvrila upute
koje su joj dane kada je stiglo poprsje, Holmes se zakljuao u sobu. Kakva dosada!
Dodijavanje prisilne pasivnosti! Nikada u Holmesovu ivotu nije bilo tee ne raditi nita,
igrati igru promatraa dok se odigravala prava drama. Skoro pa je udio za svojom nekada
omiljenom sedampostotnom otopinom, kako bi ova dosada bila podnoljivija, ali to je bila
prolost.
Tada se ulo lomljenje stakla i uzvik iznenaenja ge. Hudson.
Kasnije je uo glasove, svoj vlastiti, i glas dr. Watsona. inilo se kao da je prola
vjenost otkako je priao sa svojim dragim prijateljem iako je prolo samo tjedan dana. Borio
se protiv nagona da stisne ruku svom prijatelju. Ostao je tih dok je Sir Reginald Dunning
objanjavao nedae svoga brata.

Tek kada su se vanjska vrata zatvorila, Holmes je otkljuao svoju sobu. Pojaao je plin,
sjeo, itao i puio. U ranim jutarnjim satima, odloio je knjigu i doao do razbijenog prozora,
gdje je lagani povjetarac njihao zastore. Fijaker je projurio ulicom i poskoio na jednoj od
mnogih rupa na cesti. Probuen iz sanjarenja, jedan je od putnika pogledao prema prozoru
stana 221 - B.
Fijaker je nestao u tami.
Holmes se odmaknuo od prozora i krenuo prema krevetu. Spavao je vrsto, kao da je bio
budan milijun godina.

Avantura sanjivog klijenta

Prvi dio
"Jednog hladnog jesenskog poslijepodneva 1894. godine, tamne sjene su se pruale
preko Londona poput grabeljivih prstiju. Miris mraza se osjeao u zraku, a sive zgrade
prekrivene stoljetnom aom uzdizale su se kako bi se stopile s oblacima boje sivog granita.
Jesenski vjetrovi zvidali su poznatim ulicama glavnoga grada, zbog ega su stanovnici
Londona morali podignuti ovratnike svojih kaputa, pridravati kape na svojim glavama i juriti
prema mjestima gdje ih eka toplina i svjetlost, prema domovima i srcima, prema klubovima i
kazalitima, prema vjeto uvanim iluzijama o sigurnosti i stabilnosti. Topot konjskih kopita i
jeka drvenih kotaa na poploanim i makadamskim ulicama odjekivali su na britkom zraku i
mijeali se s bukom ljudske aktivnosti.
Blijed mukarac u smeem polucilindru sjedio je mirno, ali napeto, dok ga je fijaker
vozio ulicom Oxford, preko ulice Orchard, prema trgu Portman. Sjedio je nagnut prema
naprijed, aka sklopljenih preko vrha svoga tapa, glave naslonjene na ruke. Oi su mu bile
napola zatvorene od iscrpljenosti, crvene od umora. Pogled mu je bio usmjeren ravno, kao da
nije doivljavao ono to se oko njega dogaa. Tek kada je fijaker skrenuo u ulicu Baker,
pokazao je interes vidljiv samo prema brzom trzaju u njegovom pogledu.
"Stigli smo gospodine" - viknuo je voza fijakera dok je vukao uzde kako bi zaustavio
konja pokraj plonika i povukao polugu za otvaranje vrata u putnikom odjeljku fijakera.
Timothy Addleton je sjedio mirno obuzet neodlunou i eljom da ga fijaker odveze na
bilo koju drugu adresu osim Ulice Baker 221-B. Nevoljko je izaao iz fijakera i platio
koijau koliko mu je dugovao za vonju od 8 kilometara. Voza ga je pozdravio, ali
Addleton nije obraao panju. Voza je zatvorio vrata fijakera i zamahnuo biem iznad konja
zelenka; fijaker je odjezdio dalje na gumom obloenim kotaima.
Stajao je na prilazu, obasjavalo ga je prigueno svjetlo s prozora na vratima. U zraku se
uo melankolian zvuk violine koji je dolazio s poluotvorenog prozora na drugom katu. Uz
prozor se pojavila sjena pa zatim obris mukarca srednje grae koji je gledao prema dolje.
Glazba se stiala, ali samo na tren, a ve sljedeeg trenutka ponovno se zaula. Obris je nestao
s prozora.
Addleton se borio s porivom da se vrati u svoj stan na East Endu i potpuno poludi. Ako
ve nije potpuno lud, rekao je sam sebi. Meutim, ako je i sam sumnjao u svoje mentalno
zdravlje, to osim potpune skeptinosti, moda ak i ismijavanja moe oekivati od ovjeka
kojeg je doao vidjeti! A ako, Boe pomozi, nije izgubio razum, to onda? Kako mu bilo koji
od smrtnih ljudi moe pomoi da ponovno dovede svjetlo i red u svoj ivot? Po tko zna koji
put, kajao se zbog svog kukaviluka, svoje nemogunosti da provede svoj naum do kraja i
ispali metak u glavu te tako okona svoju bol i opere krv sa svojih ruku. Kada se psihiki
pripremio, pozvonio je i vrata je otvorila srednjovjena ena ugodna lica.

"Da li je ovo dom gospodina Sherlocka Holmesa?", upitao je Addleton. "Moram..."

Odjednom je osjetio slabost i obuzeo ga je val vruine unato hladnom zraku koji mu je
strujao iza lea. Vratio je ravnoteu pridravajui se za kvaku na vratima, a eni koja mu je
otvorila vrata dopustio je da ga uvede unutra.
"Gospodine, jeste li dobro?", upitala je ena. "Hoete li da pozovem doktora?"
Odmahnuo je rukom na dobroudne namjere ene, povratio snagu i uspravio se bez iije
pomoi. "Ne hvala, gospoo. Dobro sam. Dakle, ovo je dom Sherlocka Holmesa? Priznajem
da nemam dogovoren sastanak, ali moram ga vidjeti to prije zbog vrlo hitnog osobnog
problema."
"Da, gospodine," rekla mu je gospoda ne skidajui zabrinuti pogled s ovjeka koji je
doteturao iz sumraka. "Koje ime mogu najaviti?"
"Timothy Addleton."
"Imate li posjetnicu, gospodine?"
Posegnuo je prema unutarnjem depu no ve sljedei trenutak je zastao jer se sjetio u
kojoj se urbi odijevao nakon to je doao k sebi. Odmahnuo je glavom.
"Molim vas priekajte ovdje, gospodine."
ena se popela uz stepenice na gornji kat dostojanstvenim dranjem, znajui da u svojoj
domeni ima vee oblasti nego li sobarica kraljice Viktorije. Zvuk violine prestao je gotovo
istoga trena kada je on doteturao u kuu, tako da su jedini zvukovi koji su se mogli uti bili
lagano piskanje plina u hodniku, lagani korak ene i utanje njene dugake haljine.
Iako se inilo da je do njena povratka prola vjenost, znao je da nije prolo vie od par
trenutaka. Pokretom ruke ga je pozvala gore.
Sa eirom u ruci, penjao se stepenicama koristei ogradu kao potporu. Na vratima ga je
doekao solidno graen ovjek tamne kose i punih brkova.
"Molim vas uite, gospodine Addleton."
"Hvala, doktore Watson."
"Poznajemo li se gospodine?", pitao je doktor John Watson.
"Ne, gospodine. Ali ako vi niste Sherlock Holmes, tada morate biti njegov prijatelj i
kolega doktor Watson," Addleton je objasnio.
Visoka, vitka figura ogrnuta sivim jutarnjim ogrtaem stajala je pokraj vatre koja je
toplo gorjela iza reetke kamina. Okrenuo se da pozdravi posjetitelja, prodorno ga
promatrajui pronicljivim oima smjetenim ispod visokog ela.
"Ah, gospodine Holmes," uzviknuo je Addleton. "To ste uistinu vi."
"Da, ja sam Sherlock Holmes," rekao je detektiv. "Moram primijetiti da ste unazad
najmanje tri tjedna podvrgnuti stranim mentalnim naporima i stresu. Da se zaposleni kao
slubenik u tvrtki koja je smjetena na East India dokovima, i koja se bavi uvozom egzotinih
proizvoda s Orijenta, da se jednako vjeto koristite desnom i lijevom rukom, da ste u
razdoblju od protekla dva sata u jednom trenutku bili bez svijesti i da ste velik dio dananjeg
dana proveli razmiljajui o samoubojstvu. Meutim, unato injenici da ste me prepoznali,
ne vjerujem da smo se ikada sreli."
Addleton je uzdahnuo. "Sve to ste rekli istina je. ak i onaj dio o... O tom stranom
inu koji sam danas htio poiniti."
"Va ivot nije samo va, i nemate pravo oduzeti ga," promrmljao je Sherlock. "Molim
vas, sjednite. I recite nam to vas je nagnalo na te oajnike ini. Watsone, brandy za
gospodina Addletona, molim lijepo."
Addleton je sjeo na ponueno mu mjesto upravo u trenutku kada su mu koljena
popustila pod teinom tijela, osjetio je dodir stakla na svojim usnama, a nakon toga i brandy
koji mu je ario niz grlo.
"Ovaj je ovjek potpuno iscrpljen, Holmes," komentirao je Watson. "Puls mu je prilino
slab. Oito je da je doivio stranu traumu."
"Prije bih rekao itav niz okova, Watsone," odgovorio je Holmes. "ovjek ne moe
doi u ovakvo stanje preko noi, iz toga je proizaao moj zakljuak da njegove nevolje traju
ne manje od tri tjedna, a i to da se ne radi o jednom traumatinom iskustvu ve cijelom nizu

takvih dogaaja. Razdoblje kada je bio bez svijesti takoer govori o epizodnoj naravi ovog
sluaja."
"Slaem se s opisom stresa pod kojim je bio ovaj jadan ovjek, ali kako zna da je
nedavno bio u nesvijesti?", pitao je Watson.
"Obrati panju na modricu na lijevoj aci, zglobu i donjem dijelu ruke ispod rukava,
tragove na desnom obrazu i dobro izglancane cipele na ijim se stranama mogu vidjeti
ogrebotine," objasnio je Holmes. "Sve to upuuje na neoekivani pad i potpuni prestanak
kretanja na razdoblje due od uobiajenog da je, recimo, spavao. Uzevi u obzir njegovo
fiziko stanje, gubitak svijesti i je neto to se moe oekivati, a to da su tragovi svjei,
upuuje da sa taj dogaaj dogodio nedavno."
"A pomisao na samoubojstvo?", upitao je Watson.
"Obrati panju na kruni obris na lijevoj sljepoonici gospodina Addletona, na predjelu
koje bi inae prekrio rub polucilindra," pokazao je Holmes. "Cijev revolvera ostavlja uistinu
jedinstven otisak. Dubina otiska ne govori nam samo o primijenjenoj snazi i strasti koja je
stajala iza tog ina, ve nam govori da si je danas tijekom dana gospodin Addeldon vie puta
pokuao oduzeti svoj ivot. Da se to dogodilo samo jednom pa ak i nedavno, otisak ne bi bio
toliko naglaen."
"Jadan ovjek," komentirao je Watson. "Kakva li ga je katastrofa navela na takve
oajnike mjere, to li ga je nagnalo da potrai nau pomo? Morat emo priekati da doe k
sebi i ispria nam."
"Ne, gospodo," usprotivio se Addleton glasovima koji su mu zvuali kao da dolaze iz
daljine. "Moram vam rei to me dovelo k vama prije nego li jo jedna osoba umre. Bih li
mogao dobiti jo jednu au brandyja, doktore? Hvala, gospodine. Sada mi je puno bolje. To
to vas ponovno vidim gospodine Holmes, ispunilo me je neobinom nadom."
Holmes je sjedio na stolcu ispruenih nogu i sklopljenih dlanova, a bradu je naslonio na
svoje dugake i tanke prste. Paljivo je promatrao posjetitelja povremeno se mrtei.
"Ovo je drugi puta da ste spomenuli da me poznajete, ali ja sam uvjeren da se nikada
nismo upoznali, pa ak ni susreli," rekao je Holmes.
"I to stoji gospodine Holmes," priznao je Addleton. "Bar u ovom svijetu smrtnika."
"Da, naravno," promrmljao je Holmes.
"Gospodine Holmes, iako gubim pamet, ne smijete misliti da sam lud!", inzistirao je
Addleton.
"Moda ste u pravu, ali uvijek oko nas ima luaka gospodine Addleton," duhovito je
komentirao Holmes. "Bez njih bi svijet bio dosadan."
Addleton se namrtio.
"Molim vas, recite nam svoju priu," potaknuo je Holmes svog posjetitelja. "I molim
vas budite precizni i nita ne izostavite."
"Kao to ste pogodili gospodine Holmes, ja uistinu radim kao revizor za tvrtku koja se
bavi uvozom, Oriental Steam Navigation Company ije je sredite na dokovima East India,"
poeo je priu Addleton. "I ja sam ambidekster."
Holmes se glasno nasmijao.
"Ma kakvo pogaanje," hvalisao se Watson.
Holmes je lagano odmahnuo rukom u znak protesta te rekao: "Meutim, doktor Watson
je u pravu. Ja nikada ne pogaam. Tragovi praine i mrlje blata odaju polazinu toku od koje
ste krenuli na put po Londonu, kao da gledam u plan puta; miris mora se lagano uzdie s vae
odjee to me navodi na zakljuak da ste dugoronije izloeni utjecaju oceana, uz miris
oceana osjeti se lagani zadah kreozota koji se koristi za odravanje brodova i peaenje bavi
tereta. Takoer osjetim opojnu mjeavinu zaina, parfema i tropskog drveta; proizvodi koje
Britanija uvozi s Orijenta, i koje prevoze brodovi koji uplovljavaju na dokove East India.
Prema vaem fizikom izgledu da se zakljuiti da niste mornar, ve da imate izgled inovnika,
a vae oi izgledaju kao u ovjeka koji je proveo mnogo godina sreujui knjige i slino, a
opet i inovnik koji sada provodi dovoljno vremena meu teretom da mu se njegova aroma
uvue u kou, iz toga slijedi zakljuak da ste slubenik koji mora potvrditi izvode, raune i
tovarne liste fizikom inspekcijom. "

"Holmes, a to je sa zakljukom da je gospodin ambidekster?", pitao je Watson

oklijevajui.
"Obrati panju na manete, Watsone, na mjestu na kojem se oslanja na dasku za
pisanje," pokazao je Holmes. "Jednako su istroene, zar ne? Radi se o ovjeku koji jednako
koristi lijevu i desnu ruku."
"Da, da," uzdahnuo je Addleton. "Sada se sjeam. Kako smijeno. Objanjenje ini i ono
najnevjerovatnije uobiajenim, zar ne gospodine Holmes?"
Watson je htio neto rei ali mu je Holmes gestikulirao da ne kae nita. S oekivanjem
je promatrao svog gosta.
"Sve to ste rekli je istina, gospodine Holmes," nastavio je Addleton. "Zaposlen sam u
Oriental Steam Navigation dvadeset i tri godine, prvo kao raunovoa, a zatim kao revizor.
Moja je dunost provjeriti i potvrditi sav teret koji moja tvrtka uveze. Kao to pretpostavljate,
radi se o poloaju koji podrazumijeva povjerenje i odgovornost. Iz praktinih razloga, stan mi
je nedaleko od radnog mjesta. Iako se ne nalazi u dijelu grada koji bi veina ljudi smatrala
poeljnim, meni sasvim odgovara, a i omoguava mi da tedim."
"Dakle ivite sami?", pitao je Holmes.
"Da, gospodine Holmes," odgovorio je Addleton. "Budui da nemam niti supruge niti
rodbine vodim tihi, introspektivan ivot; ivot po mojoj mjeri. Jedini luksuz koji si doputam,
iako to i ne smatram nekim luksuzom, je moja elja da povremeno putujem. To si priutim
zahvaljujui mojoj tedljivosti i dareljivosti mog poslodavca, Sira Williama Merridalea koji
mi svake godine da etiri tjedna slobodno."
"Uistinu dareljivo!", komentirao je Watson.
"Sir William je prepoznao uinkovitost mog posla i cijeni moj dugi sta u kompaniji,"
objasnio je Addleton. "A i svoja putovanja planiram kada je posla manje."
"A da li Sir William ima nekakve koristi od tih putovanja?", natuknuo je Holmes.
"S vremena na vrijeme," priznao je Addleton, "Sir William me zamoli da pogledam
neto to se tie njega ili drugih."
"Shvaam." Holmes je zapalio lulu i otpuhnuo tanki oblak plavog dima. "Za ovjeka
vae naravi sve to zvui kao idilian ivot - ivjeli ste kako vama odgovara, radite posao koji
volite za blagog poslodavca i moete si priutiti razonodu nedokuivu veini radnih ljudi.
Recite nam kakav je to dogaaj do te mjere promijenio va ivot."
"Kao to se i sami rekli, sve je poelo prije tri tjedna," rekao je Addleton. "Tada sam
postao... Ne znam kako da to kaem, osim da jednostavno kaem. Postao sam otvoren u
prostoru i vremenu. Znam kako vam ovo zvui gospodo, ali ja sam doivio snove i vizije koje
su me odvele od trenutka kada je nastao svemir pa sve do trenutka dok nije ugasla i zadnja
njegova zvijezda."
"Nevjerojatno," viknuo je Watson.
"Molim vas, nastavite," jednolinim je tonom rekao Holmes. "Vi... Vi ne mislite da
laem?"
Holmes je lagano otpuhivao dim iz svoje lule. "Ja se bavim injenicama i brojevima, a
ne vjerom i nevjerom gospodine Addleton. Ali ako sam ita nauio, onda je to da svijet
promatramo ogranienim osjetilima, a da istinski uzorci ivota i postojanja nisu odreeni
svakodnevnim ogranienjima mate. Ja jo nisam primijetio nita to bi me navelo na
zakljuak da ste, kako se vi bojite, ludi a ne samo izvrgnuti velikom stresu. Pa ipak ponekad
se pitam da li je luak sposobniji odrediti ono udno u ivotu od prizemnog bankara..., ili
lijenika."
Watson je podigao pogled iz svojih biljeki i uputio mrki pogled svom prijatelju.
"Prije tri tjedna poeo sam sanjati vrlo udne snove," nastavio je Addleton. "U poetku
sam ih smatrao samo snovima, dodue snovima stvarnijim od ivota samog. U njima sam
hodao zemljom u vrijeme dinosaurusa i etao mranim ulicama gradova iz budunosti gdje
brodovi prevaljuju udaljenosti izmeu dalekih zvijezda kao da plove oceanom; ivio sam
ivote drugih mukaraca i ena, gledao sam oima koje nisu ljudske. Kada pogledam unatrag,
najudnije u mojim snovima bilo je to to su mi situacije u kojima sam se naao bile prirodne,
bez obzira na to koliko udne bile."

"To su mogli biti samo lucidni snovi," komentirao je Watson.

"Da li ste konzumirali kakvu drogu koja bi mogla tako utjecati na va um? U East Endu
ima mnogo mjesta na kojima se konzumira opijum, a takva mjesta esto privuku radoznale..."
"Ne, doktore..., nije bilo nita takvoga," brzo je reagirao Addleton. "inilo se da su
snovi poeli bez ikakvog razloga. Oduvijek sam osjeao strast prema ivotu i nikada nisam
osjeao potrebu za bijegom ili otuenjem."
"Jeste li patili od groznice ili drugih bolesti?", pitao je Watson. "Ako ste esto u
kontaktu s mornarima koji su bili na dalekom istoku, mogue je da ste doli u kontakt s
nekom boleu."
"Ne, osim velikog napora kojemu sam izloen, vrlo se dobro osjeam," odgovorio je
Addleton. "Ali ti su snovi istroili moje ivce i natjerali me da razmiljam o oajnikim
mjerama kako bih ih okonao."
"Neki ljudi uivaju u snovima," dodao je Holmes. "ak i ako uzmemo u obzir prirodu
vaih snova, zasigurno u njima ima i neto uitka. Naposljetku, to su samo snovi, zar ne?"
"Moram priznati da sam isprva uivao u njima," rekao je Addleton. Nikada prije se
nisam previe predavao snovima. Bilo mi je teko prisjetiti se i najosnovnijih detalja snova,
moda zato to su se sastojali od slika i aspekata koji nisu bili nita bizarniji od mog
svakodnevnog ivota. Ali ovi novi snovi poeli su preuzimati moje misli, moje dnevne
probleme. Imao sam problema s koncentracijom, nakon samo par dana poeo sam praviti
pogreke na poslu, to je neto to mi se nikada prije nije dogaalo. Na kraju su moje
pogreke privukle i panju Sira Williama koji je uvijek pokazivao osobni interes za mene."
"Njegova je zabrinutost uistinu pohvalna," rekao je Holmes.
"Platio je raun lijeniku."
"Psihijatra?", upitao je Watson.
Addleton je odmahnuo glavom. "Ne bih rekao. Rekao je da mi je potreban odmor, ali
takva je terapija samo pogorala situaciju. Ono to me u poetku muilo samo u snu ili u
trenucima smetenosti, sada se dogaalo i u trenutcima potpune budnosti kada bi bez ikakvog
upozorenja izgubio svijest. Bilo je sluajeva kada je moje stanje bilo izmeu svjesnog i
nesvjesnog, kao da sam ivio u snu i kao da je taj san moja jedina stvarnost, kao da svijet
budnih postoji samo u izmaglici. ivjeti ivot drugih ljudi stvara toliko optereenje da vodi do
oaja, gospodo."
"Moda sedativ..."
"Ne doktore, tama e me obuzeti!", zavapio je Addleton, u oima mu se vidio strah. "I
ovjek iz sjene!" Ruka mu je zadrhtala kada je podigao au da bi otpio gutalj; polako je
dolazio k sebi i malo se smirio. "Ispriavam se gospodine Holmes, doktore Watson."
"Dakle, postoji netko u vaim snovima gospodine Addleton?", upitao je Holmes.
"ovjek ija se prisutnost postupno poveavala?"
Addleton je kimnuo glavom. "Poelo je kada su moji snovi postali usmjereniji. U
poetku se inilo da ima duinu, dubinu i irinu stvorenja bez glave i repa, kao da se radi o
nekoj latentnoj sposobnosti uma koja je iznenada probuena iz dugog sna. Meutim, nakon
nekoliko dana, poeo sam osjeati nekakav uzorak. Opetovano me privlailo odreeno mjesto
i vrijeme, nalazio sam se u tijelu odreene osobe, ovjeka koji je lutao uskim, maglom
zavijenim ulicama u potrazi za enama koje e ubiti. Podruje sam prepoznao kao
Whitechapel District, shvatio sam da je godina 1888. i da sam u tijelu ovjeka koji je svijetu
poznat kao Jack Trbosjek."
"Blagi Boe!", uzviknuo je Watson. "Kakav grozan san. Nije ni udo da ste izvan sebe,
dragi ovjee."
"Ne, ne radi se o pukim snovima," pobunio se Addleton, "Ja uistinu ivim taj ivot,
ivot tog ovjeka..., tog udovita..."
"To nije mogue," zakljuio je Watson.
"elio bih da je tako, doktore Watson, ali ja ne mogu porei stvarnost tih dogaaja, kao
to ste vi to upravo uinili," promumljao je Addleton. "Koliko god da sam se bojao da ne
postanem Srebrni no, postojala je osoba koje sam se bojao jo vie."
"Da, priajte nam o ovjeku iz sjene," potaknuo je Holmes Addletona.

"Kadgod sam transportiran u Whitechapel 1888. godine i dijelim muni um ubojice,

osjeam prisutnost jo jedne osobe," objasnio je. "Nikada ga ne uspijem dobro pogledati, jer
je uvijek u sjeni, ali imam osjeaj da on kontrolira moj povratak, da je on uzrok zato
postajem ta omraena osoba i da pomou mene manipulira tom izmuenom duom. Visok je i
mrav i izgleda kao da je ogrnut nekakvim jednodijelnim odjevnim predmetom. Ima neto
zlokobno u njemu, iako ga nikada nisam vidio. Izgleda opasno poput otrovne zmije koja
kriomice vreba. Kada god se on pojavi na rubovima mojih snova, naem se u Whitechapelu,
kako se uljam kroz mrak. Ne mogu mu pristupiti i ne mogu uiniti nita da obezvrijedim tog
zlotvora. Ja sam samo bespomoni stanovnik njegova uma. Vas obojica moete porei sr
mojih prolih iskustava, moje bespomono i omraeno sudjelovanje u groznim ubojstvima od
prije est godina, ali ja ne mogu! uo sam krike ubijenih, gledao u njihove oi pune straha,
osjetio njihovu krv na svojim rukama. Trbosjek je ubio tri puta i ja sam bio s njim... Ja sam
bio on svaki put i osjeam da ovjek iz sjene jo nije zavrio sa mnom, niti s Trbosjekom."
"Istina je, Trbosjek je ubio tri puta," komentirao je Watson, "ali to je u prolosti, gotovo
je. Prolost se ne moe promijeniti kada se jednom dogodi. Kada bismo priznali da se takve
promjene mogu dogoditi u vremenskoj strukturi, bilo bi isto kao da poriemo ispravnost
sadanjosti i svetost naih uspomena."
"Zato ste potraili moju pomo, gospodine Addleton?", pitao je Holmes.
"Nisam siguran gospodine Holmes, ali imam osjeaj da ako mi itko moe pomoi da
zaustavim ovo zlo, onda ste to vi," rekao je Addleton. "Nakon to sam vas promatrao bio sam
motiviran potraiti vas, kao da se radi o znaku."
"Molim vas, objasnite," zamolio je Holmes.
"Poelo je kada sam ekao vlak na stanici Waterloo," rekao je uznemireni inovnik.
"Bez ikakvog upozorenja, pao sam i doivio vrlo neobinu viziju. Naao sam se daleko od
ovog blaenog otoka, u Americi, godinama u budunosti i gledao sam svijet oima drugog
ovjeka, uvjeren da sam on, da sam uvijek bio on... I sve mi je bilo jasno. Bila mi je potrebna
pomo Sherlocka Holmesa..."

Drugi dio
Watson je u svoj whiskey dodao malo soda-vode iz boce pokraj kutije s cigarama i
popio svoje pie. "To je strana pria," primijetio je Watson.
"Ali potpuno neodriva," dodao je Holmes. "To je bio kamen spoticanja svih proroka od
pamtivijeka - budunost se ne moe provjeriti i tako staviti na test njihove tvrdnje. Proroci
mogu biti arlatani poput alkemiara ili iscjeljitelja, ali mogu sakriti svoje lai u delikatnoj
mrei vremena." Addleton je uzdahnuo pa pognuo glavu na ramenima. "Meutim," priznao je
Holmes, "vi ste svoju..., viziju ispriali iskrenije nego li veina ljudi govori istinu. Da nisam
bie koje u potpunosti vjeruje logici, bio bih u iskuenju povjerovati u vau priu. Neki njeni
dijelovi dopiru do mene na, nazovimo to tako, osobnoj razini."
"Ali to je s mojim vizijama prolosti, gospodine Holmes?", uporan je bio Addleton.
"Mogu vam rei koje je melodije Sokrat zvidao dok je etao s Agorom i da dinosauri uope
nisu onakvi kakvima su prikazani u Crystal Palaceu. Niti bojom, niti oblikom. Mogu vam
rei, gospodine Holmes, to se jelo na Posljednjoj veeri i kako su zapravo sagraene
egipatske piramide. Vidio sam uspon i pad civilizacija, i ljudskih i drugih, i mogu vam rei da
Atlantida nije Platonova izmiljotina. To sve mora neto znaiti. Postoji li neko drugo
objanjenje zato mi je povijest otvorena knjiga?"
"Potpuno sam siguran da je vama sve to vrlo stvarno, gospodine Addleton," javio se
Watson, "ali takva je priroda zabluda. Ma koliko pitanja mi vama postavimo, vi biste uvijek
imali odgovor koji zadovoljava sve kriterije; pri tome ni sami ne biste znali da odgovore na
postavljena pitanja smiljate u tome trenutku, a ne da ih znate iz proivljenih iskustava.
Budui da su povezani s umom, snovi i vizije imaju dosta toga zajednikoga sa sjeanjima."
"Upravo tako, Watson," sloio se Holmes. "U zadnjem broju The Royal Journal of
Psychological Research, Sir Winston James je ustvrdio da vie od pola njegovih pacijenata

nisu u stanju razlikovati sjeanje na neto to su doivjeli od sugestija usaenih u njihovu

psihu metodom duboke hipnoze."
"Ali ubojstva u Whitechapelu," bio je uporan Addleton. "To su injenice koje se mogu
potvrditi."
"Da, potvrditi," sloio se Holmes. "I istraiti."
"Ne samo da je vrlo vjerojatno da ste u novinama pratili itav sluaj, kao i svi stanovnici
Londona," rekao je Watson, "nego i ivite u podruju na kojem su se dogaala ubojstva.
Vijesti o tim mranim dogaajima okruivale su vas svakodnevno i lako ste mogli postati
opsjednuti tim djelima, moda to niste shvatili u tom trenutku, ali radi se o strasti koja bi
mogla ostati skrivena godinama i tek je sada poprimila oblik vizija."
"Ali ja sam bio tamo," branio se Addleton. "Vidio sam te dogaaje oima ubojice, vidio
sam bljesak noa na svjetlu plinske lampe, vidio sam krv kako tee prljavim plonikom. Vidio
sam detalje koji, siguran sam, nikada nisu objavljeni u novinama."
"Samo sluajui razgovor na ulici," rekao je Watson, "mogli ste uti svakakve glasine
koje su postale dio vaih sjeanja. Stalno se dogaa da neto ujemo i u tom trenutku to
ignoriramo i isti se dogaaj kasnije pojavi van konteksta. Budui da ste ivjeli tamo, imali ste,
nazovimo to tako, najbolji uvid u detalje svih triju ubojstava."
"Ali uas tog trenutka!", viknuo je Addleton. "Osjetio sam to je prolazilo kroz glavu
ubojice u trenutku kada je ubijao. Osjetio sam njegov zanos kada je krv potekla, kao to sam
osjetio svoj strah i gaenje."
"Naravno, postoji jo jedno objanjenje za vae snove i vizije ubojstava Jacka
Trbosjeka," rekao je Holmes monotonim glasom.
Addleton je pogledom prostrijelio obadvojicu mukaraca u prostoriji. estoko je
odmahnuo glavom i zgrabio rukohvate s takvom snagom da se inilo da e ih slomiti.
"Ne, grijeite gospodine Holmes!"
"Ipak, to je jedna od mogunosti," rekao je Holmes.
"Holmes, stravine li zamisli!", protestirao je Watson.
"Kao medicinski strunjak s iskustvom na bojitu, zna da nije neuobiajeno da vojnici
koji su doivjeli teak psihiki ili fiziki ok zaborave, bar privremeno, prirodu tog oka,"
objasnio je Holmes. "Vojnik pokraj kojega je eksplodirala bomba moe se savreno sjeati
svih dogaaja prije eksplozije, ali ne i same eksplozije; vojnik koji lei u poljskoj bolnici
moe vjerovati da su njegovi suborci na sigurnom jer je potpuno, dodue nesvjesno, blokirao
sjeanje da je svjedoio njihovom pokolju od strane neprijatelja."
Watson je kimnuo glavom u znak slaganja, dodue nevoljko. "Osobno sam to doivio
nekoliko puta. Smatram da se radi o obrambenom mehanizmu mozga, nain na koji sami sebe
branimo od onoga o emu nam je uznemirujue razmiljati. To je nain izbjegavanja
neizbjene stvarnosti, a da ne bjeimo poput kukavica to bi svaki ovjek elio izbjei pod
svaku cijenu. Ali, Holmes, to su sluajevi kada je zaboravljen trenutak, vanjski dogaaj koji
sama rtva ne moe kontrolirati. To se sigurno ne moe primijeniti ovdje na sluaj krivnje
gospodina Addletona ."
"Vlada smatra da je sluaj JackaTrbosjeka zakljuen krajem 1888. tajnim uhienjem i
zatvaranjem ruskog idova koji je ivio pokraj Temze, ali ja nisam bio zadovoljan ishodom,
bez obzira kako je sve to uredno zaokruilo sluaj i spasilo od sramote neke lanove u vladi,"
rekao je Sherlock Holmes. "Miljenja sam da uhieni ovjek, iako kriv za neke druge zloine i
vie nego zasluuje odreenu mu kaznu, nije kriv za Trbosjekova ubojstva. Unato mojim
naporima, nisam uspio sprijeiti slubenike da ne srljaju u presudu. Da ubojstva nisu prestala
nakon treega, moda Scotland Yard ne bi tako brzo odbacio moje ideje."
"Ali ja nisam Jack Trbosjek," protestirao je Addleton. "Vidio sam kroz njegove oi
ubojstva dok su se zbivala, ali ih nisam ja poinio. Pokuao sam preuzeti neku vrstu mentalne
kontrole nad udovitem, ali nisam mogao utjecati na njega ni na koji nain, nisam mogao
okrenuti ga s puta koji mu je bio predodreen. Da, poinio je ubojstva, jer je bio ovjek
ispunjen bijesom i bilo mu je lako to uiniti, ali tamo je bio jo netko, lutkar, koji je povlaio
konce."
"ovjek iz sjene u vaim snovima?", pitao je Holmes.

"Da, gospodine Holmes, da!", viknuo je Addleton. Pokuao je skoiti sa svog stolca, ali
ga je zadrao jak Watsonov stisak. Ridao je i borio se, ali u njegovom oslabljenom stanju,
Watsonu nije bilo teko svladati ga.
"Smirite se, gospodine Addleton, molim vas," inzistirao je Holmes. "Da ste na bilo koji
nain bili povezani s ubojstvima 1888., bili biste pod istragom, kao to su mnogi tada bili.
Osim toga, oito je da je va strah istinski. Da ste skrili svoja sjeanja od sebe samoga, strasti
uzburkane u proteklih par trenutaka ponovno bi potaknule buenje sjeanja na dogaaje iz
Whitechapela u svjesno stanje."
Addleton je uzdahnuo i opustio se u svojem stolcu; naoko iscijeen. "O, Boe,"
promrmljao je. "O, blagi Boe."
"Jadni ovjee," komentirao je Watson tapui neto smirenijeg ovjeka po ramenu. "I
dalje smatram da je za vas najbolja terapija odmor, moda produljeni boravak na selu gdje bi
idilino okruenje moglo pomoi da predahnete i oporavite se."
"Kao to sam rekao doktore, odmor me je samo jo dublje uvukao u ovu nonu moru,"
objasnio je Addleton. "Otprilike tjedan dana nakon to me pogodila ova neobina nevolja, Sir
William me poslao na prisilni odmor koji je predloio lijenik. Otiao sam na arheoloko
putovanje kroz Wiltshire, naime povijest me je uvijek zanimala, iz tog razloga me moji prvi
snovi o prolosti nisu zabrinjavali. Naravno da sam posjetio sve uobiajene atrakcije tog
podruja kao to su Stonehenge i Silbury Hill, ali sam traio ono neobino i manje poznato;
esto sam za upute pitao starosjedioce koji znaju svaki kutak koji nije upisan na kartu. Tako
sam naiao na drevni grobni humak koji je mjetanima predstavljao samo zanimljivost, ali
koji je skrivao mranu tajnu; prolost neoekivanu i neotkrivenu sve dok ja nisam propao kroz
skriveni uiaz."
"U prvi mah sam bio oduevljen otkriem, ali to je potaknulo jo jednu viziju. Prodro
sam duboko u unutranjost humka i doao do najnie komore penjui se preko sruenog
kamenja i stabala, privuen osjeajem da u pronai neto to e dovesti do rjeenja za moje
stanje. Na neki nain i je gospodine Holmes, jer mi je vizija koju sam doivio u dubini tog
drevnog britanskog grobnog humka pomogla da odluim potraiti vau pomo."
"Za razliku od vizija o kojima sam vam ve priao, u ovoj nisam bio u niijem tijelu,
ve sam bio bestjelesni duh. Mogao sam vidjeti sve, uti sve, ali nisam mogao komunicirati ni
sa kim..."

Trei dio
Nakon vizije probudio sam se na podu najdonje komore grobnog humka," zavrio je
Addleton, "okruen kostima udnih oblika. Bile su prilino strane u svojoj sugestivnosti,
posebno nakon to su mi se otkrile. Kada sam napokon ispuzao na svjei zrak, zemlju je
prekrivala tama, a na nebo se uzdizao polumjesec. Kada bi se istraio taj humak, istinitost
moje prie bila bi potvrena."
"Sadraj grobnice bi mogao otkriti neoekivano i strano poglavlje u povijesti Otoka,"
priznao je Holmes, "ali nita ne bi moglo sluiti kao dokaz vae prie."
"Znam to sam vidio," rekao je Addleton odluno.
"Nezamislivo! Vidjeti kroz tue oi! Lebdjeti okolo kao bestjelesna prikaza!",
komentirao je Watson. "Sama pomisao na skakutanje kroz vrijeme i prostor poput konca na
kozmikom tkalakom stanuje suluda i sve to na zapovijed neke tajanstvene zamiljene osobe
skrivene u sjeni."
"On je bio u grobnici, doktore," rekao je Addleton. "Ali taj san nije imao nikakve veze s
Trbosjekovim ubojstvima," odgovorio je Watson. "Maloprije ste rekli da ste svaki put kada se
on pojavio u snu bili prebaeni u Whitechapel 1888. i postali..."
"Nisam postao Trbosjek," ispravio ga je Addleton, "nastanio sam se u umu Trbosjeka,
ali bio sam samo bespomoni promatra, nesposoban uiniti bilo to da zaustavim te strane
dogaaje."

"to god vi kaete, ali meni se ini da cjepidlaite," bio je odluan Watson. "Ipak, taj
san nije bio isti kao ostali koje ste opisali."
"Nije li to bilo zato to se ovaj put ovjek nije pojavio u snu?" rekao je Holmes. "Ako se
on pojavio i san nije slijedio uobiajeni uzorak, moram pretpostaviti da se radi o fizikoj
prisutnosti. Nije li to tono, gospodine Addleton?"
"Upravo tako, gospodine Holmes," uzbueno je rekao Addleton. "Bio je tamo, u biti
stajao je ispred grobnice kada sam izaao van."
"Molim vas, opiite ga."
"Vidio sam ga jasnije nego to sam ga doivio u snu, ali no je bila mrana, i kao to
sam rekao, osvijetljena slabom mjeseinom, a s tla se dizala magla," objasnio je Addleton.
"Bio je visok, mrav, nosio je dugu svjetlucavu haljinu od srebra i zlata koja je visila s
njegovih ramena, i udnu malu plosnatu kapu u obliku kutije s izboinom na vrhu i konopcem
koji je visio dolje prema leima. Vie od toga nisam mogao vidjeti jer je nestao samo par
trenutaka nakon to sam ga vidio."
"Da li ste ga pokuali pronai?", pitao je Holmes.
"Da, ali nije bilo pomoi," odgovorio je Addleton. "Nisam mogao ii za njim zbog tame
i magle, a to nije bio kraj u kojem bi se htio izgubiti. Osim toga..."
"Da, gospodine Addleton?"
"Sve dok nisam mogao dotaknuti tu personu, mogao sam moje snove pripisati svojoj
mati kao uznemirujue prikaze, ali samo prikaze, koje se ne mogu dodirnuti," objasnio je
Addleton. "Licem u lice, morao bih priznati bolnu stvarnost zbroja mojih strahova."
"Da lije to jedini put da ste ga vidjeli izvan svojih snova?", pitao je Holmes.
"Da, gospodine Holmes."
"Holmes, ne moe mi rei da vjeruje u tvrdnje gospodina Addletona," rekao je
Watson. "Gdje je dokaz? Tvoj zatitni znak je uvijek bila istina, potvrena vidljivim
injenicama. Lik koji tvrdi da je vidio po izlasku iz grobnice, mogao je biti samo jo jedan
bezazleni putnik namjernik pod svijetlom mjeseine, ili, to je vjerojatnije, mjeseeva sjena u
magli. Gospodin Addleton ima moje duboko suosjeanje, jer je savreno jasno da je njegova
patnja stvarna i nepodnoljiva, ali moje je miljenje da mu treba pomo psihijatra, a ne
nevjerojatan deduktivan talent detektiva."
"Mogao bi biti u pravu, Watsone," sloio se Holmes.
"Gospodine Holmes!", uzviknuo je Addleton.
"Ali s druge strane," nastavio je Holmes, "ne dugujemo li gospodinu Addletonu neto
vie od suosjeanja i pomoi da ode u ludnicu? Ako nastavimo kopati dublje u njegove
tvrdnje, mogli bismo otkriti informacije koje bi ili potkrijepile njegovu fantastinu priu, ili
bar umiriti njegov um. Ali ako ga bezbrino poaljemo u ludnicu, sigurno mu neemo uiniti
uslugu, a neemo uraditi niti sebi neto na ast. Watsone, ti dobro zna kakva su to paklena
mjesta i to se dogaa ljudima na takvim mjestima."
Watson je zatvorio oi i namrtio se, kao da slua mune krike prokletih. Namjere onih
koji upravljaju tim mjestima moda jesu dobre, ali je iz tunih pria i bogatih i siromanih
znao da su ona esto pretea grobu.
"U redu, Holmes," konano se sloio. "Ali glavno pitanje je ostalo neodgovoreno. Gdje
je nepobitan dokaz da su ti snovi vie od snova?"
"Naalost, doktor Watson je u pravu," sloio se Addleton. "Borim se sa nesigurnou
svog stanja otkako su me poele muiti te vizije. ak i kada ih elim porei, vjerujem da su
potpuno stvarne, ali da su stvarne samo u vatri mog uma. Kada sam vas ranije pokuao
uvjeriti u stvarnost mojih izleta u prolost i sadanjost, takoer sam pokuao uvjeriti sam
sebe; neto u emu ba i nisam bio uspjean. ak i kada sam vidio tog ovjeka i ispred
grobnice i u snovima sve je bilo neuvjerljivo jer je tako nezemaljski nestao u tamu. Ako sam
uistinu lud nisam toliko krenuo putem ludila da ne mogu priznati da postoji vjerojatnost da
sam lud." Moleivo je pogledao dva ovjeka. "Bi li ovjek koji je izgubio um uistinu priznao
da ta mogunost postoji? Ako sam stvarno lud, ne bi li tada najkaotinije situacije i okolnosti
postale u mom umu savreno smislene?"

"Molim vas, smirite se gospodine Addleton," javio se Watson. "U vaem trenutanom
stanju nije preporuljivo da se jo vie uzbuujete. Imam osjeaj da ste na rubu potpunog
fizikog i psihikog kolapsa."
"Molim vas, uzmite u obzir savjet doktora Watsona," rekao je Holmes. "Kakve god da
su njegove mane, nerazuman je ovjek koji zanemaruje njegovo medicinsko miljenje."
Addleton je teko uzdahnuo, zabacio glavu unazad i rukama dopustio da padnu sa
strane. "O, gospodine Holmes, to da radim? U nita ne moemo biti sigurni."
"Priznajem da smo u slijepoj ulici," rekao je Holmes. "Nema tvrdnje koju moete izrei,
a koju ne moemo opovrgnuti."
"to emo onda?", viknuo je Addleton.
"Jedni put kojim moemo krenuti je onaj opasni bilo da ste ludi ili pri zdravoj pameti,"
trezveno je komentirao Holmes usmjeravajui svoj sivi pogled na Addletonove strahom
uokvirene oi. "Mi... Vi morate ui u problematiku stvari."
"Kako to mislite gospodine Holmes?"
"San, gospodine Addleton, san," odgovorio je Holmes. "San u rukama Morpheusa."
"Holmes!", viknuo je Watson, pogleda usmjerenog prema kutiji iznad kamina. "Ne
preporua valjda..."
"Blaga mjeavina vina i opijuma, prema francuskoj modi," objasnio je Holmes, "kakvu
si i ti s vremena na vrijeme prepisivao nervoznim slukinjama."
"Gospodine Holmes, ne znate to predlaete," rekao je Addleton.
"Predlaem oajniko rjeenje za oajniku situaciju."
"Ali ovjek iz sjene!", uplaeno e Addleton. "On samo eka da ja popustim. Pod
utjecajem droge, ak i razblaene mjeavine, neu mu se moi oduprijeti. Odvesti e me u
1888. i... I krv na mojim rukama, gospodine Holmes, krv nedunih!"
"Da li znate za neki drugi nain?", pitao je Holmes.
Nakon duge pauze Addleton je odmahnuo glavom. "Ne, gospodine Holmes. O, Boe,
pomozi mi, ali ja drugog naina ne znam."
"Ako sada ne poduzmemo ovaj korak, vi ete s vremenom oslabiti i popustiti," ustvrdio
je Holmes. "Ve ste i sada blizu kolapsa. Koliko mislite da ete jo izdrati prije nego li vam
se oi zatvore, a va um postane orue onoga koga se toliko bojite?"
"Znam da ste u pravu, gospodine Holmes, ali ne mogu podnijeti zamisao da opet idem
tamo, da dopustim da me obmane visoki ovjek iz sjene, da upravlja mnome kao krpenom
lutkom," tuno je rekao Addleton. "Trbosjek je ubio tri mlade ene u sreditu Whitechapela, i
ja ne elim biti odgovoran za vie."
"Trbosjek je ubio tri," promumljao je Watson. "Prolost se ne moe oskvrnuti kao niti
sjeanje na nju. Nita u sadanjosti ne moe utjecati, niti promijeniti ono to se dogodilo
prije."
"Da je vrijeme barem tako jednostavno doktore," tiho je rekao Addleton. "Da bar..."
"Watsone, molim te pripremi otopinu za gospodina Addletona," zamolio je Holmes.
"Holmes, nisam uvjeren u ispravnost ovog postupka."
"Watsone, moramo saznati," bio je uporan Holmes, "a ovo je jedini nain."
Vidno zabrinut Watson je ipak pristao ispuniti Holmesov zahtjev i iz torbe izvukao malu
boicu opijuma. U bolnici St. Bartholomew puno je puta svjedoio jakom utjecaju droge da
cijeni njene dobre, i jo je vie vidio njene uporabe u Afganistanu da bude oprezan zbog njene
moi da zarobi i um i tijelo; tri je puta spaavao pacijente, blijede sjene sebe samih, iz
opijumskih brloga u East Endu. Paljivo je smijeao malu dozu opijuma s pola ae porta i
dao ju Addletonu, oklijevajui prije nego li mu je predao au.
Addleton je zatvorio oi i naiskap popio mjeavinu. Sjeo je u naslonja kao da se sputa
na oblak; Watson je iz njegove ruke uhvatio au koja je skoro iz nje ispala. Odloio je au i
uzeo u ruku njegovo zapee i opipao puls. Bio je zamiljen dok je bivao sve slabiji i sporiji.
"Osjeam se nelagodno zbog ovoga, Holmes. Iskreno se nadam da zna to ini."
"Watsone, pero i olovku, brzo," zatraio je Holmes ne skidajui pogled s ovjeka koji se
lagano poeo gubiti.
"Holmes, ja ne..."

"Watsone, brzo!", prekinuo ga je Holmes. "I tvoju torbu sa spisima!"

"O Boe. Ne opet!", viknuo je bolno Addleton. "Molim te, Boe, ne opet... ovjek iz
sjene!"
"Watsone, sada!"
Watson je doslovno bacio olovku i papir na svog prijatelja koji je neto napisao na papir
dok je ovaj traio svoju torbu sa spisima. Nije vidio to je Holmes napisao na papir prije nego
li ga je preklopio dva puta i stavio ga u torbu.
"Watson, zatvori torbu i ne isputaj ju iz vida!", rekao je Holmes.
"Ali Addleton..."
"Ako me ne poslua, sva njegova patnja i bol e biti uzaludna," rekao je Holmes. "Tako
ti svega to ti je sveto, ne isputaj tu torbu."
Watson nije shvaao zato Holmes od njega to trai, ali je oaj u njegovom glasu bio
oigledan. Otkako se poznaju, Watson nikada nije uo takav strah u glasu svog prijatelja, ali
ak je i taj strah bio protkan odreenom dozom oaranosti onime to se dogaalo.
Addleton je bio u gru kakvog Watson nikada nije vidio, niti u svojoj privatnoj praksi,
niti na bojitu gdje su i tijelo i um podvrgnuti svim poznatim i nepoznatim tjeskobama. Uope
se nije micao, ruka mu je ostala na mjestu kada ju je Watson podigao i pustio prema
Holmesovim uputama, nije bilo nikakve ukoenosti miia koja se uglavnom javljala kod
napada. U tom trenutku, Watson je htio opet provjeriti Addletonov puls na njegovu zapeu,
ali se nije usudio initi nita drugo osim vrsto drati svoju torbu kao to mu je Holmes rekao
da ini.
Addletonove su oi bile otvorene, ali je bilo jasno da ne vidi niti sobu u kojoj se nalazi,
niti ljude u njoj. Bio je... Negdje drugdje, moda i nekad drugdje, mislio je Watson,
razmiljajui o Addletonovim tvrdnjama o putovanju kroz vrijeme. Sve je to bilo smijeno,
naravno, ali morao je priznati protiv svoje volje da su sve njegove sumnje u tu ludu priu
gubile svoje uporite.
"Ne, nemoj to uiniti," tiho je promumljao Addleton. "Bori se protiv njega..., ovjeka iz
sjene..., naeg neprijatelja..." Glas mu je bio gotovo neujan, gotovo da ga je nadglasalo tiho
zvidanje plinske svjetiljke. U tom je trenutku sanjegovih usana odjeknuo krik: "Ne! Krv!
Rijeke krvi! Catherine..."
"Holmes!", uzviknuo je Watson, htijui pomoi jadnom ovjeku ali se nije usudio pustiti
torbu i papir koji je Holmes pohranio unutra.
Holmes je iskoio iz svoga stolca i naao se pokraj Addletona bre nego li je Watson
mogao pratiti pogledom.
"Addletone!", vikao je Holmes, tresui ga. "Probudi se!"
"Vrua krv!"
"Addletone!"
Polako su se Addletonove oi fokusirale na detektiva koji ga je vrsto drao za revere
sakoa. U irom otvorenim smeim oima mogla se vidjeti beskonana tuga, i ak Holmes,
kojega se od cijele palete ljudskih osjeaja malo toga doticalo, nije bio poteen onoga to je
bilo u tim oima, kao niti jedne jedine suze koja se nije spustila niz obraz mladog mukarca.
"Opet se dogodilo gospodine Holmes. Jo jedno brutalno ubojstvo koje nisam mogao
zaustaviti," proaputao je Addleton, tihog glasa koji je gutala tama koja je padala na London.
"Trbosjek je ponovno ubio, visoki mukarac iz sjene opet je usmjerio brutalnu inteligenciju
kroz niti mog zarobljenog uma."
Holmes je pustio svoj stisak i mukarac se opustio u naslonjau. Vratio se u svoj stolac,
razmiljajui, rukama spojenim na vrcima prstiju.
"Trbosjek ju je gledao, slijedio..., promatrao, kada je u pijanom stanju bila uhiena zbog
oponaanja vatrogasnog vozila u Aldegate High Street," objasnio je Addleton tihim glasom.
"Moglo je biti zabavno, ali ja sam znao zato ju moj domain promatra, zato je slijedio nju i
pozornika koji ju je uhitio do policijske postaje Bishopsgate i ekao do ponoi kada je
napokon bila putena. Slijedio ju je kroz laganu maglu dok se vraala svom zanatu u
Aldegate. Jo uvijek je mogu vidjeti - crni slamnati eir ukraen zelenim i crnim barunom,
krznom ukraena crna jakna, tamno zelena satenska suknja s uzorkom tratinica i srebrnih

ljiljana, par mukih izama na vezanje s uzicama od mohera, desna izma je bila popravljana
crvenim koncem."
"Nevjerojatno," promumljao je Watson. "Detaljnije nego to bi bilo koji san trebao biti."
"Nakon to je bila putena, krenula je lijevo od policijske postaje, nazad prema ulicama
Flower i Dean," nastavio je priu Addleton. "Trbosjek je priekao dok se pozornik nije vratio
unutra i tada je krenuo za njom, nesposoban odoljeti elji ovjeka iz sjene, bez obzira na
mene. Kada je dola na Houndsditch Way srela je mornara i nastavila hodati niz Duke Street.
Trbosjek je gledao dok se ena pogaala, gledao ju je dok su prolazila dva mukarca, gledao
je kada je mornar napokon odjurio i nastavio ju slijediti kada je ula u Churche Passage i
nastavila prema trgu Mitre. Tamo ju je sustigao i izvrio naum svog gospodara, poinio
ubilaki in. Dok je on gledao u njene umirue oi, vidio sam ih i ja, vidio sam kako zavrava
turoban i jadan ivot i upoznao sam enu iza tog pogleda." Addleton je zario lice u svoje ruke.
"O, Boe, Catherine, o, blagi Boe!"
"Catherine Eddowes je ubijena na trgu Mitre u nedjelju 13. rujna 1888.", saopio je
Holmes. "etvrta i zadnja Trbosjekova rtva."
"Kao to sam rekao," javio se Watson. "Prolost se ne moe mijenjati."
"Watson, molim te otvori torbu i proitaj to pie na papiru koji sam stavio unutra kada
je zapoeo Addletonov napadaj," zamolio je Holmes.
Watson je otkopao i otvorio konu torbu. Izvukao je papir, rastvorio ga i namrtio se
dok ga je itao, tada ga je dodao Holmesu.
"Ne razumijem Holmes," poalio se. "to to znai?"
Holmes je proslijedio papir Addletonu. "Molim vas, proitajte."
Addleton je pogledao dolje, pa je podigao pogled. "Gospodine Holmes, ovdje pie
TRBOSJEK JE UBIO TRI PUTA, ali kako je to mogue?"
"Svi znaju da je Jack Trbosjek ubio etiri ene 1888. godine," rekao je Watson.
"I unato tome ovdje je proturjena tvrdnja napisana mojom rukom," dodao je Holmes.
"I ja takoer znam da su ubijene etiri, ali kada sam to napisao bio sam uvjeren da su bile
ubijene samo tri ene."
"Sjeam se lagane vrtoglavice za vrijeme Addletonova napada," rekao je Watson. "Neki
dijelovi naeg razgovora su mi malo mutni, ali koliko seja sjeam kada smo govorili o
Trbosjekovim ubojstvima, rekli smo da su bila etiri."
"Ta nejasnost e bez sumnje proi kada se to sjeanje stopi s ostatkom naih sjeanja,"
objasnio je Holmes. "Moram priznati da i mene mui isti osjeaj."
"Tvrdi li da se nae sjeanje na prole dogaaje promijenilo i da se mi sjeamo te
promjene?", pitao je Watson.
"Upravo tako," odgovorio je Holmes. "Ako su Addletonove tvrdnje tone, znao sam da
e se, ako ga pustim da opet ode u 1888., promijeniti slijed povijesti od tog trenutka pa do
danas, poput krugova na vodi nastalih bacanjem kamenia u jezero. Ako ne moemo
vjerovati vlastitim sjeanjima na nedavne dogaaje, jedina nam je nada bila da sauvamo
neto iz razdoblja kada smo znali da su bile ubijene samo tri ene."
"Poruka koju si tako urno pisao."
"Morala je biti napisana dok sam se jo sjeao dogaaja iz tog vremenskog slijeda."
"Ali zato se ta poruka nije promijenila kada su se promijenila naa sjeanja?", upitao je
Watson. "Kad bismo provjerili bilo koji dokument vezan uz Trbosjekova ubojstva, nali
bismo podatak o etiri ubojstva."
"Postojao je rizik da se to dogodi," priznao je Holmes. "Nisam znao da li e moja
poruka ostati ista pod utjecajem promjena iz prolosti, ali sam se nadao da hoe budui da je
napisana uslijed tih promjena i zatvorena u torbi."
"to se sjea da si pisao, Holmes?"
Holmes je oklijevao. "Vlastite misli o tome su mi prilino dvoznane."
"to to sve znai, gospodine Holmes?", pitao je Addleton.
"To znai da niste ludi," odgovorio je Holmes. "To znai da je sve ono to ste se bojali
da bi moglo biti istina, uistinu i istina. Ali to takoer znai da moemo planirati to uiniti i
nadati se da emo nai rjeenje i stati na kraj vaim snovima."

"Hvala Bogu, gospodine Holmes," uzdahnuo je Addleton. "esto me je okupirala misao

o vlastitom mentalnom zdravlju. Ne samo zbog mojih putovanja u prolost i budunost, ve
zbog mojih putovanja na mjesta izvan ovog planeta. Jednom sam prilikom sanjao da ste vi
sanjali o nekom drugom mjestu i nekom drugom ivotu, da ste se izgubili i da ste trebali
pomo spasitelja, vrlo neobinog i neuobiajenog lutajueg viteza..."

etvrti dio
"Blagi Boe, Holmes," komentirao je Watson. "to ovjek moe pomisliti kada uje
takvu priu?"
Holmes je odmahnuo glavom. "Um se buni, dragi moj Watsone, ali ovjek si ne moe
pomoi i razmilja o mogunosti da je to istina."
"Ali ako su se tvrdnje gospodine Addletona o njegovim snovima iz prolosti pokazale
tonima..."
"Jesu," rekao je Holmes.
"U tom sluaju," nastavio je Watson, "Stvarnost domene snova je nepobitna."
"Nepobitna je prejaka rije u ovom sluaju, ali da li ta druga domena postoji ili ne,
uope nije bitno za ovaj sluaj," odgovorio je Holmes. "Um je neistraeno podruje, a mi
nismo eliminirali sve mogunosti zato njegov um proizvodi snove o meni kada osoba koja ih
kontrolira eli uspostaviti vezu s prolou i nai nain da manipulira stvaranjem sadanjosti.
Meutim, na temelju mojih biljeaka iz druge vremenske stvarnosti, mogu prihvatiti pojam
mentalnog putovanja kroz vrijeme i promjenjivost prolosti, ali ne i njegove snove o meni,"
rekao je Holmes zamiljeno. "Watsone, ini mi se da si ti nedavno govorio o putovanju kroz
vrijeme."
"Ah, Wells i njegove teorije," rekao je Watson. "Izlagao ih je nedavno uz veeru u
Athenaeum klubu u Pall Mallu. Njegova teorija o putovanju kroz vrijeme temeljila se na
mehanikom ureaju, dokazu vjetine inenjera, a ne uma. Moram priznati da ba i nisam
obraao panju na njegovo izlaganje."
"Moda si trebao," rekao je Holmes osmjehujui se tajnovito, razmiljajui o udnim
dogaajima koji su ga zadesili odmah nakon incidenta u praznoj kui prije par mjeseci. "U
svakom sluaju, gospodine Addleton, sada kad smo utvrdili da vai snovi o Trbosjeku nisu
puki snovi, moramo se okrenuti ka rjeavanju vaeg problema."
"Dok mi je sjedne strane laknulo to ste dokazali na nisam izgubio pamet, gospodine
Holmes, s druge strane bojim se da me obuzima jo gori oaj," rekao je Addleton, "uistinu ne
znam to moemo uiniti. Kako se moemo boriti s neim to se dogodilo u prolosti?"
"Na neprijatelj nije u prolosti," rekao je Holmes, "ve u sadanjosti."
Watson je pucnuo prstima. "ovjek iz sjene!"
"Upravo tako, Watson."
"Ali on je plod mojih snova," bunio se Addleton. "On me odvlai u 1888. i preko mene
upravlja voljom Trbosjeka."
"A to je s onim incidentom kada ste ga vidjeli ispred grobnice?", upitao je Watson.
"Doktor Watson je u pravu," dodao je Holmes. "Njegovo pojavljivanje te noi vrsto ga
smjeta u nae vrijeme, ak i ako je on va vodi u prolost. Vrlo je vjerojatno da vas slijedi
okolo, traei prilike da utjee na vas. Moda zna da ste zatraili moju pomo, ali je
neodluan u namjeri da se umijea. Ne zavri svako vae putovanje u prolost ubojstvom, zar
ne?"
"Ne, gospodine Holmes," potvrdio je Addleton. "Bilo je puno sluajeva kada je Trbosjek
vrebao ulicama Whitechapela i drugim upama Stepneyja, ak i rubovima Cityja, i zavrio
praznih ruku. Uglavnom kada nije naiao na pogodnu rtvu, ali bilo je i sluajeva kada je s
lakoom izbjegao zapovjedi naeg zajednikog lutkara."
"Namjera, Holmes," predloio je Watson, "neto vie od pukog prolijevanja krvi."

"Obrazac, slab dodue, ali ipak obrazac," odgovorio je Holmes. "Postaje jasniji sa
svakim ubojstvom koje se pojavi u naem sjeanju, ali pokuati ga odrediti je uzaludno
budui da se moe otkriti samo nadolaskom jo starih ubojstava."
"O, Boe, molim vas, ne!", viknuo je Addleton.
"Smirite se," ohrabrivao ga je Watson.
"Imajte vjere gospodine Addleton, jer smo doli do toke u kojoj postoji nada da
moemo napasti vaeg muitelja," rekao je Holmes. "Ako otkrijemo njegov tajanstveni
identitet, ne samo da emo stati na kraj njegovom pojavljivanju u vaim snovima, ve i
njegovoj kontroli nad Trbosjekom. Vi poznajete um Trbosjeka bolje od bilo koga gospodine
Addleton - bez poticaja iz budunosti, da li e opet ubiti?"
Nakon dugog razmiljanja Addleton je odmahnuo glavom. "On je nasilan, usamljen
ovjek pun mrnje prema svima koji su od njega napravili bijednika kakav je postao, ali
preputen sebi on bi se radije lagano zabavljao u svojim zlim mislima i propio bi se u
zaborav."
"Tko je on?", pitao je Watson. "Bio sam zainteresiran za tajne spise Scotland Yarda i
znam Holmesove teorije, ali tko je on zapravo?"
Addleton je jo jednom odmahnuo glavom. "Ne znam doktore. Moda se ini udnim da
netko boravi u tuem umu, a ne zna iji je, ali ja ne znam tko je on. On je nepoznanica samom
sebi, ba kao i drugima. Um mu je ispunjen udnim strastima i jakim mrnjama, ali uglavnom
je omotan neprobojnom tamom. Nisam siguran da li se on uope sjea svojih djela, njemu se
one prikazuju kao iluzije."
"Trenutano nas ne treba zabrinjavati identitet Jacka Trbosjeka," objavio je Holmes.
"Kada se srui lutak, past e i lutka."
"Ili ako se prereu ice," rekao je Addleton. "U mojim se razmiljanjima to jo uvijek
namee kao nain da se zavri sve ovo."
"Zanemarite takve misli," savjetovao mu je Holmes. "Va bi muitelj naao drugoga
iako bi mu za to trebalo vremena."
"Kako to mislite, gospodine Holmes?"
"Kada bi drugi imali sposobnost uma da se umijeaju u prolost, va prijatelj iz sjene bi,
sasvim sigurno, ostavio vas i koristio njih," objasnio je Holmes. "Vi moda vjerujete da on
ima potpunu kontrolu nad vama, ali dokazi govore suprotno. Sanjali ste o stvarima koje nisu
dio njegova plana, posebice rekao bih, vai snovi o meni. Bilo da se radi o uistinu
proroanskim snovima ili samo pozivu u pomo, njihova vanost lei u tome to pokazuju
manjak potpune kontrole, slabu toku u planu, manu. On vas ne naputa zato to ne moe.
Dugo vas je traio i boji se da nee nai jo jednog kao vi."
"Ali kako me je pronaao?", pitao je Addleton.
"Dajte molim vas, gospodine Addleton," uzviknuo je Holmes. "Kako itko nae ikoga,
osim preko oglasa?"
"On...", tiho je rekao Addleton. "Negdje smo se sreli!"
"Ako se radilo o nekakvoj hipnozi," dodao je Watson, "susret licem u lice bio bi
neophodan."
"Bravo, Watsone!", uzviknuo je Holmes.
"Ako pridajete znaaj hipnozi," dodao je Watson.
"Mo da se zamuti ljudski um nije obini trik, to nije neto to e vidjeti u Egyptian
Hallu u Piccadilly cirkusu, ali poput tih maioniara na ovjek iz sjene je morao stupiti u
fiziki kontakt. On moe imati nekakvu razinu kontrole nad vama dok sanjate, ali ne mogu
zamisliti da vas je naao i zapoeo svoju kontrolu nad vama bez da je stupio u kontakt s vama,
bar na kratko."
"To bi takoer moglo objasniti zato je stalno skriven u sjeni," rekao je Watson. "Kako
ga ne biste prepoznali."
"I zato je pobjegao one noi kod grobnice," dodao je Watson. "Kada bi ste ga
prepoznali to bi moglo oslabiti njegov utjecaj. Razmislite gospodine Addleton, jer odgovor na
zagonetku koji je njegov identitet skriven je u vaem sjeanju. Sve to vam ja mogu rei je to
da je va muitelj Kinez, obitava u Limehouseu i uspjean je trgovac. Iako ve nekoliko

godina ivi u Engleskoj, za razliku od svojih sunarodnjaka iz Kineske etvrti koji nose sere
odijela i ene Engleskinje, on izbjegava zapadnjake obiaje do te mjere da ih gotovo prezire.
Dovoljno je moan u Shan Hai drutvu da svojim izgledom odrava tradiciju Cvjetne zemlje.
Sada, gospodine Addleton, vi morate pretraiti svoja sjeanja o nekome tko odgovara tome
opisu. Razmiljajte ovjee! Sve ovisi o vama!"
Addleton je uzdahnuo, a onda se namrtio. "Postoji netko... ini se... Sve mi je u
magli..."
"Netko koga ste upoznali preko posla," predloio je Holmes, "moda dok ste
pregledavali poiljku zaina i drva s Dalekog istoka."
"Da, postoji takav ovjek!", uzviknuo je Addleton. "Visok, mrav i nosio je zlatnu halju
vezenu nekakvim zlatnim dizajnom. Doao je do mene kasno jedne veeri kada sam
pregledavao poiljku s broda Maid of Orient. Tvrdio je da na manifestu ima poiljku
medicinskih praaka iz angaja. Da, formom odgovara ovjeku iz sjene kojega sam vidio
ispred grobnice, ali ne mogu se sjetiti njegova imena. Bio je to vrlo udan susret, ponaao sve
vrlo neobino, udi me to se nisam prije sjetio tog susreta."
"Moda i nije," komentirao je Holmes. "Da li se sjeate jo neega od te veeri, odlaska
s posla ili dolaska kui?"
"Ne, ne, ne sjeam se," odgovorio je Addleton oklijevajui. "Sjeam se da sam traio
manifest, nakon toga... Nakon toga sam se probudio sljedeeg jutra nakon to sam sanjao svoj
prvi san o prolosti, ali ne o Trbosjeku."
"Njegov prvi pokuaj kontrole," reagirao je Holmes.
"Holmes, kako moe znati toliko osobnih detalja o tom odvratnom gospodaru snova?",
pitao je Watson.
"Od gospodina Addletona," odgovorio je Holmes. "uo si kada je opisivao figuru ispred
drevne grobnice. to si ti od toga sabrao?"
"Pa, na momente je zvualo udno, ali me nita od toga to je rekao nije dovelo do praga
zlokobnog orijentalnog generala iz tajnog kriminalnog drutva u Limehouseu," poalio se
Watson.
Holmes je otpuhnuo. "Nejasni opis odjee daje naslutiti da se radi o strancu, osim ako ne
misli da bi Englez trao naokolo u svojoj spavaici. Halja kao dnevna odjea daje
pretpostavku da je taj ovjek istonjak."
"To je mogao biti Bliski, Daleki istok ili bilo to izmeu," ukazao je Watson.
"Pokrivalo glave daje naslutiti da se radi o Dalekom istoku," nastavio je Holmes. "Ne
turban, ve stara kvadratna kapa kakve se mogu vidjeti u Koreji ili Kineskom carstvu. Ono to
je gospodin Addleton opisao kao konopac pomoglo mi je da naeg neprijatelja smjestim u
Kinu."
Watson je pucnuo prstima. "Rep!"
"Da, strpljivo uzgajan pramen kose koji omoguava tradicionalnim sinovima China da
udu u raj na kraju svog zemaljskog ivota," objasnio je Holmes. "To me je dovelo do
zakljuka da se radi o Causweyu iz Limehousea. Unato kineskim znakovima iznad kineskih
ureda i stalne kakofonije sing-song jezika Orijenta, rijetko da e nekoga od njih vidjeti u
tradicionalnoj odjei jer se boje sveprisutnih razbijaa koji nerijetko tuku kineske mornare u
tradicionalnoj odjei i odsijecaju im repove ako nisu skriveni ispod kapa. ovjek koji nosi
istonjaku odjeu, kapu i rep bez bojazni, mora biti netko tko je moan i utjecajan. Da bi bio
moan u oima Kineza, posebice meu onima koji su daleko od kue, ta osoba mora biti vrlo
vana u jednom od tajnih drutava. Trenutano se meu naom utom braom dva drutva
mogu izdvojiti kao najjaa; Si-Fan i Shan Hai; izabrao sam ovo drugo samo zato to je Si-Fan
skoro pa neaktivno drutvo osim sitnih iznuda otkako je umro doktor Fu Manchu. S druge
strane drutvo Shan Hai je u porastu, skuplja mo i utjecaj u svom dijelu."
"A kako si znao da je ovjek uspjean trgovac?"
"Razmisli o profesiji gospodina Addletona, o njegovoj predanosti poslu," rekao je
Holmes. "Odrekao se boljih stambenih uvjeta kako bi bio blie poslu i toliko mu svog
vremena posveuje da njegov poslodavac ne ali troka za njegovo lijeenje i dozvoljava mu

da uzme plaeni dopust. Kako bi on drugaije upoznao ovjeka kineskog podrijetla, ako ne
preko posla, i tko bi ga mogao posjetiti na dokovima ako ne trgovac?"
"Barem otvoreno i javno," dodao je Watson.
"Da," sloio se Holmes. "lan britanske aristokracije moe si dopustiti da dobro ivi bez
vidljivog pritoka sredstava, iz toga proizlazi esto ponavljana poslovica: 'Najbolji ljudi novac
troe, ali ga ne zarauju.' Meutim, stranac to moe initi samo dok ne probudi sumnju
policije."
"Osjeam se kao da je netko podigao zid izmeu mene i mog sjeanja na taj trenutak,"
rekao je Addleton. "Vae rijei na taj zid djeluju poput pijuka, razbijaju dijelove. Sada vide
njegove obrise, vidim da je halja bila ukraena zlatnim zmajevima koji se izvijaju na srebrnim
planinama."
"Da, Shan Hai, nema sumnje!", uzviknuo je Holmes trijumfalno. "Razmiljajte o
susretu, o onome to je reeno nakon to vas je pitao za manifest."
"Priao je dok sam traio," prisjeao se Addleton. "Priao je o putovanjima i o
planinama, abama i putovima kroz maglu. S tekoom sam se koncentrirao na zadatak."
"uo sam takva besmislena nabrajanja od fakira u Indiji," komentirao je Watson. "Mlate
praznu slamu, injenica je da nemaju to rei."
"Upravo suprotno," usprotivio se Holmes. "Ta je pria imala odreenu svrhu, trebala je
uvesti mladog gospodina Addletona u hipnotiki trans. Opisi koje je koristio slini su onima
koji se koriste na sastancima u Mesmer klubu."
"arobiranje!", dobacio je Watson.
"Moj nepokolebljivi prijatelju, jo uvijek moe tako reagirati nakon svega to si veeras
uo," rekao je Holmes dok su mu se kutovi usana izvijali u blagi osmijeh. "Kada bi cijela
Engleska stajala na tako vrstim temeljima kao to su tvoja uvjerenja, Carstvo bi potrajalo do
kraja vremena."
"Quan Li Ho!", uzviknuo je Addleton. "Tako se zove. Morao mi je rei ime kako bih
mogao potraiti manifest."
"Nastavit emo pod pretpostavkom da je voen svojim egoizmom dao pravo ime, a ne
neki alias," rekao je Holmes. "Lovio vas je u snovima i u javi, a sada on postaje lovina!"
"Tako se udno osjeam gospodine Holmes," rekao je Addleton. "Jo uvijek se bojim
sna, ali vie ne osjeam opresiju koju sam osjeao od te noi. Ne razumijem."
"Moda otkrivate zalihe snage i osobine karaktera za koje niste znali da postoje,"
odgovorio mu je Holmes. "Proli ste kroz vatru, a vatra tali elik."
"Istina e te osloboditi," intonirao je Watson.
"Toliko vam elim vjerovati doktore!"
"Odmah moramo otii u Limehouse," obznanio je Holmes.
"Ne bi li trebali razmotriti druge opcije?", pitao je Watson. "Napraviti plan?"
"Inae bih se sloio s tobom dragi moj Watsone, ali ne ovaj put," rekao je Holmes. "Ne
smijemo ekati ni trenutka due. Na neprijatelj moda ve zna za ovaj sastanak i poduzima
neke korake protiv nas, unato njegovom oklijevanju glede prekida kontrole nad mladim
Addletonom. Watsone, ponesite va revolver, iako nam vjerojatno ba i nee koristiti, i
pozovite nam taksi. Ali ne na etiri kotaa, zazvidite dva puta za onaj sa dva. Bit emo malo
skueni, ali brzina je od iznimne vanosti."
Par trenutaka kasnije, tri mukarca zagrnuti u plateve kao zatitu protiv hladnoe i
naoruani za borbu protiv nepoznatih neprijatelja, bili su stisnuti jedan uz drugoga u
skuenom prostoru fijakera. Holmes je tiho dao upute vozau kroz otvor na krovu i obeao
gvineju, na to je voza od naprasitog postao voljan voziti ih i izvan njegova okruga, bievati
konja do iznemoglosti ili napraviti to je god trebalo.
"Uistinu ne znam kako da vam zahvalim gospodine Holmes, doktore Watson,"
promumljao je Addleton. "Osjeam da me je neto dovelo k vama, mada ne znam to.
Priznajem da sam mislio da je moj problem previe ak i za vae talente, unato mojim
snovima o vama. Moj zadnji san je ono to je prevagnulo i pomoglo da vidim izlaz iz ove
beznadene situacije. Imao sam viziju mranoga grada, bazalnog grada na obalama
bezvremenskog mora, vi ste obitavali na visokom tornju s vrlo udnim drugom..."

Peti dio
"Znao sam," tiho je u mraku govorio Addleton, "da ako moete opstati u tako udnim
uvjetima, pod tako udnim zvijezdama postoji ansa da moete pomoi i meni."
London je u potpunosti bio zaogrnut tamom kada su Holmes, Watson i Addleton izali
iz stijenjenog fijakera u tamnu ulicu Limehousea. Zbog velikodune svote koju mu je
Holmes obeao, taksist je pristao ostati u podruju Causewaya koje je oznaavalo granicu s
Kineskom etvrti i ekajui zvuk Watsonove zvidaljke lagano voziti praznim ulicama, to je
njegovu konju sigurno godilo nakon luake vonje preko cijelog Londona.
Hodali su niz zavojiti put pokraj visokih, crnih zidova koje su povremeno zamijenili
mostovi i kroz uske ulice koje su vijugale do molova du Temze gdje su goli jarboli stremili u
vis prema rumenom svjetlu koje je sjalo negdje na pola puta izmeu grada i jesenjih oblaka.
Limehouse je okrug u kojem vladaju mirisi, vie nego u bilo kojem dijelu grada. Ti se mirisi
nisu pomijeali u jednu homogenu smjesu, ve su napadali osjetila u valovima. Mogao se
osjetiti ne tako neugodan miris konja i ne tako ugodna isparavanja koja nastaju kada se grupa
ljudi nakupi na jednom mjestu, svi nagurani jedan na drugoga. Bili su tu mirisi koji su dopirali
iz sjenovite rijeke, nosei u sebi trag misterije i mirisi trgovine. Mogao se osjetiti miris
jeftinog ugljena i skupog loiva ulja. Zrak je bio teak od vonja zagorene masti i drugih mirisa
kojeg se nije dalo odrediti.
Tri su se mukarca uglavnom u tiini probijala kroz mranu pustopoljinu. Slabo svjetlo
koje se kroz prljave prozore inilo jo slabijim, davalo je dokaze da osim njih trojice u
Limehouseu ima jo ljudi, ali ako je netko od njih bio vani u ovoj hladnoj noi, bio je skriven,
promatrajui poput sjenke. Neke su ulice bile nadsvodene adom prekrivenim eljeznikim
lukovima i povremeno bi projurio vlak stvarajui zvuk koji je zvuao ironino onima kojima
je Limehouse bio i utoite i zatvor.
Malo dalje od Causewaya vidjeli su tri Lascarova mornara kako dangube ispred
pansiona za samce i broje novac. Na prozoru pansiona, uz svjetlo plinske lampe, vidio se
preparirani papagaj okruen orijentalnim koljkama i cvijeem. Sumnjivim ih je pogledom
promatrala i sjedokosa gazdarica. U Kineskoj etvrti prevladavali su mornari ute boje koe i
bademastih oiju, ali se lako moglo naii i na Skandinavce, Ruse, Egipane, mornare s junih
mora, Peruance i crnce.
U trgovakoj etvrti, gdje su prodavaonice i manufakture bile brojnije od kolibica u
kojima su se gurale tri generacije obitelji, susreli su i druge pjeake kako ure kroz mrak
sputenih glava, obueni za borbu protiv hladnoe prikladno koliko im je tanki novanik
dozvoljavao. Kao to je Holmes rekao ranije, nigdje se nije mogla vidjeti tradicionalna odjea,
niti pokrivala za glavu, a ni zlokobni rep koji mami da ga se odree.
Sva imena iznad trgovina bila su na kineskom i ako su limenke i paketi u izlogu imali
oblik i formu slinu zapadnjakim, natpisi su bili na kineskom. U ljekarnicama, kojih je bilo
bezbroj, police su bile nakrcane tajanstvenim smjesama u staklenim boicama od kojih su
neke bile oznaene, ali veina je bila poznata samo mudrim vlasnicima koji su boravili u
sjenovitoj unutranjosti.
"Rekli ste da vam je Quan Li Ho doao pod izlikom da treba provjeriti poiljku
medicinskih praaka," pitao je Holmes znaajno se gladei po bradi.
"Tako je bilo, gospodine Holmes," odgovorio mu je Addleton. "Ali se ne sjeam da li se
to nalazilo na manifestu broda ili ne."
"Nije bitno," rekao je Holmes. "Moda se nije radilo o izlici. Na protivnik se moda
krije iza krinke prodavaa ili kemiara."
"Zato bi nam ostavio toliko tragova o svom pravom identitetu?", upitao je Watson.
"Inae kriminalci ele sakriti svoj identitet. Moemo li biti sigurni da je ime koje je dao
pravo?"
"Ne u potpunosti." Priznao je Holmes. "Meutim, Quan Li Ho nije kriminalac, bar ne u
onakvom smislu kako to doivljavamo mi na zapadu. On ima vie toga zajednikog s

kineskim vojskovoama ili mandarinima, koji svoju mo pokazuju javno, nego s londonskim
harambaama, ak i s kriminalcima kao to je bio pokojni profesor Moriarty. Istina, on vreba
u sjenama snova i radije bjei kako ne bi bio otkriven, ali samo kako bi zadrao ve krhku
kontrolu nad nesretnim gospodinom Addletonom. Skrivanje identiteta na prvom sastanku mu
ne bi palo na pamet iz dva razloga - oito nije raunao na vau unutarnju snagu gospodine
Addleton, da ete razbiti oblake kojima je obavio va um."
"Zahvaljujui vaoj intervenciji, gospodine Holmes."
"Takoer," nastavio je Holmes, "ovjek koji vjeruje da je njegova mo apsolutna unutar
njegova malog svijeta se ne osjea ugroenim od rase koju smatra manje vrijednom. On se
kree meu svojim ljudima, nedodirljiv je i moe donijeti smrt jednom rijeju ili pokretom
ruke. On je uvelike zarobljenik svoje vizije o sebi."
Malo prije ulice Three Colt, Holmes je svoja dva suputnika uveo u malu ljekarnu.
Njihova su osjetila bila pod udarom opijajuih mirisa i zaina koje se nije moglo opisati
zapadnjakim rijeima. Gusto poslagane staklene boice popunjavale su police koje su sezale
od poda do stropa, s aavih greda visjela je cijela uma suenog bilja i prua svijenog u
vijence, visei zooloki vrt mumificiranih zvijeri, odrezanih krila i drugih visuljaka koje nije
bilo tako lako identificirati. Iz te apoteke i zvjerinjaka nepoznatog pojavio se pognuti ovjek
kratko oiane sijede kose u tamnoj jakni. Osim blago rairenih oiju kada mu je pogled pao
na figuru Sherlocka Holmesa, svojom pojavom nije otkrivao nita.
"Ni hao, Chan Huang," pozdravio ga je Holmes blagim naklonom.
Kemiar je uzvratio samo s naklonom.
Nakon jo nekoliko fraza na kineskom, Holmes je rekao: "Izgleda dobro, Chan Huang."
"Hvala lao shi," odgovorio je Chan Huang. "emu mogu zahvaliti to si me poastio
svojim posjetom?"
"Traimo ovjeka, jednog od tvoje brae," objasnio mu je Holmes. "Quan Li Ho."
"To se ime ne izgovara na glas, ak ni kada si sam," iako mu je lice i dalje izgledalo
mirno, Chan Huanga je odao glas koji je lagano zatitrao. "Meutim, ne postoji ovjek s tim
imenom."
"Vjerujem da meu vama postoji netko tko nosi to ime," bio je uporan Holmes.
Chan se nagnuo prema naprijed i apnuo: "Molim vas, idite! Taj koga prozivate nije
ovjek. On hoda tamo gdje ne hoda nitko drugi, on vidi to drugi ne vide. On je smrt! On je
demon s ljudskim licem. On zna strahove koje ljudi nose u svom srcu. On oblikuje tamu i
alje ju naprijed poput guje. Sada idite!"
"Gdje je Quan Li Ho?"
Smirenost je nestala s lica starog kemiara, u razrogaenim oima se vidio strah. "Nitko
ne trai..., njega!"
"Mi ga traimo," rekao je Holmes. "Reci mi gdje da mogu nai."
"Ne mogu!"
"Zar to to mi duguje svoj ivot nita ne znai, Chan Huang?" Kinez je izgledao kao
ovjek koji se nalazi izmeu ponora i pakla.
"Ako ti kaem, umrijet u."
"Nee nikada saznati," uvjeravao ga je Holmes. Chan je uzdahnuo.
"On ve zna."
Chan je brzo rekao Holmesu sve to mora znati, ali tako tiho da druga dvojica nisu uli
njegove rijei, ali shvatili su da se sluio svojim jezikom kada nije mogao nai englesku rije.
Na posljetku se lagano poklonio i nestao u sjeni.
Holmes se naklonio jo dublje, okrenuo se na peti i izaao iz ljekarnice. Druga dvojica
su ga slijedila, iznenaeni naglou njegova odlaska.
"Hoe li on biti dobro, gospodine Holmes?", pitao je Addleton.
"Ne, nee," rekao je Holmes. Jo jae stisnuvi svoje tanke usne. "Ali dobili smo
informaciju koju smo traili. Nadajmo se da je vrijedna ivota asnog ovjeka."
Sa Sherlockom Holmesom na elu, krenuli su niz uske ulice i puteljke bez imena.
Watson je stavio ruku u dep kaputa i u ruci osjetio metal svog revolvera, ali mu to nije

pruilo nikakvu utjehu. Bio je uvjeren da netko prati njihovo kretanje, ali njegove oi nisu
mogle razaznati njihove pratitelje od mnotva sjena koje su prekrivale Limehouse. Proli su
ispod luka, poput onoga to se moe vidjeti na ulazu u konjunice i nali se na malom
poploenom trgu koji je bio okruen drvenim kuama i zgradama od cigle sumnjive starosti i
konstrukcije, koje su se naginjale jedna prema drugoj i prema centru. inilo se da su uli u
drugi svijet, domenu lenova i tame, i trebala je snaga volje da se prisjete da se jo uvijek
nalaze u srcu Londona.
Najimpozantnija graevina na trgu bila je zgrada smjetena nasuprot uskog ulaza, masa
drevne zidarije koja je ranije u prolosti mogla proi kao dom nekoga iz visokog drutva,
visoka pet katova, na zadnjem katu nalazio se ogromni, osvijetljeni okrugli prozor kroz koji se
mogla vidjeti prljavtina cijelog East Enda pa prema zapadu. Ulaz u ovo zdanje bio je okruen
kamenim stvorenjima koja su imala tijela lavova, a glave zmajeva ije su oi imale crvenkast
sjaj koji se reflektirao od jesenskih oblaka.
Dok su se pribliavali stepenitu, trojica ogromnih Kineza pojavili su se niotkuda
postavivi se izmeu njih i ulaza. Nosili su tamno crvene jakne i hlae, i bili su naoruani
sabljama. Watson je posegnuo za revolverom, ali ga je Homles zaustavio.
"elimo vidjeti vaeg gospodara," rekao je Holmes. "Vjerujem da nas oekuje."
"Da," rekao je intonirani glas s vrha stepenita, "oekuje vas."
ovjek na vratima je bio vrlo visok, preko dva metra, obuen sav u uto, bio je potpuno
elav i preko lijevog oka je imao kameni povez koji su na mjestu drala tri srebrna nokta.
"Molim vas, doktore Watson, da predate vae oruje jednom od uvara," rekao je
ovjek. "Ne moete nikome nauditi, ali moj gospodar prezire bespotrebno i beskorisno
junaenje barbara."
Watson je pogledao Holmesa.
"Hajde Watsone," rekao je Holmes. "Nema razloga da se bojimo Quan Li Hoa."
uvari su se nerado uzmaknuli za pola koraka.
ovjek u utom je rekao neto na otrom, grlenom jeziku i jedan od ukorenih uvara je
koristei nepotrebnu silu zgrabio Watsonov revolver i dao ga zapovjedniku.
"Oni su vrlo jednostavni ljudi koji je ne znaju puno o barbarskim obiajima zapada,"
objasnio im je ovjek. "Oni vjeruju samo u one bogove koje vide i ne shvaaju kako bilo tko
moe govoriti u ime svog boga. Uzmaknuli su jer ne ele biti blizu kada vi budete srueni."
"A kako ste im objasnili greku vaeg 'boanstva'?", pitao je Holmes.
"Rekao sam im, sve u svoje vrijeme," odgovorio je.
"S kime razgovaramo?", zahtijevao je Watson.
ovjek se tajanstveno nasmijeio. "Sluga pokorni boga koji tek treba doi. Molim vas
gospodo, ovim putem."
Prizor koji ih je doekao iza vrata bio je u potpunoj suprotnosti s raspadajuom
vanjtinom kue u Limehouseu. Izgledalo je kao da su drevni kanovi napravili svoju
rezidenciju u Londonu, jedan od boanskih provoncijskih vladara u modernoj Kini, koga je
izolacija povremeno inila monijim od cara samog. Zlato, svila, bjelokost i porculan. Ovo
nije kua skromnog kemiara.
Neimenovani sluga Quan Li Hoa vodio ih je uz stepenice do irokog hodnika na kraju
kojega su se nalazila bogato rezbarena dvostruka vrata od tikovine, koja su uvala dva uvara
naoruana savijenim maevima, njihove zakrivljene otrice su u jednom potezu bez problema
mogle presjei ovjeka po duini. Kada su se Londonani i njihov vodi pribliili, uvari su
otvorili vrata i ponovno ih zatvorili nakon to su uli unutra.
Prostorija u koju su uli nije bila jako osvijetljena, samo par lampi koje su lagano gorile,
ali vie s namjerom da bacaju sjene nego da osvjetle prostor. ak i pri priguenom svjetlu
sumraka, rasko sobe bila je oita. Bogatstva pokraj kojih su maloprije proli, uz ovo su se
inila obina. Najupeatljivija znaajka sobe, meutim, bio je kruni prozor od poda do
stropa, koji je izgledao kao veliko oko koje gleda prema unutra, ali i prema van, prema
velikom gradu.
"Nisam oekivao da e nam se putevi ukrstiti tako brzo, gospodine Sherlock Holmes,"
promumljao je tihi glas. Visoki istonjak u bogato ukraenoj halji izaao je iz sjene. "A vas

gospodine Addleton, nisam mislio da u ikada vie vidjeti. Izgledate kao ovjek kojem
oajniki treba san... Miran san..."
Addletona je na trenutak uhvatila nesvjestica.
"Nita od toga sada, ti bijedni fakiru!", rekao je Watson uzbuenim glasom.
"Dobro sam doktore," uvjeravao ga je Addleton. Gledao je u pridolicu. "Ti nema
nikakve moi nada mnom, Quan Li Ho."
Gotovo neprimjetan smijeh titrao je na udno tankim usnama. "To emo jo vidjeti.
Kada za to doe vrijeme."
"Kada doe vrijeme, mi emo biti svjedoci tvog unitenja," rekao je Holmes.
"Od vas nisam oekivao glupo hvalisanje i junaenje kao od ostalih zapadnjakih
barbara," rekao je Ho. "Toliko sam toga uo o vama da sam prezirao od naeg susreta. Kada
su mi moji agenti rekli da je Addleton potraio vau pomo, razmiljao sam o poduzimanju
drastinih mjera."
"Zato ste se suzdrali?", pitao je Holmes. "Jedna sredovjena ena i dva mukarca s
revolverima se ne bi mogli dugo braniti od bojih ratnika. Mogli ste lako uhvatiti gospodina
Addletona i ponovno ga zaarati. "
"Vi vidite sve oko sebe, koliko ste nevani, i ipak mi se rugate!", odbrusio je Ho.
"Nisam elio odiniti sve ono to sam uinio s gospodinom Addletonom. ak i sada, on je u
stanju uma da moe primati moje komade. Ispostavilo se da je on izvanredan podanik."
"U vaem pokuaju da promijenite sadanjost mijenjanjem prolosti?", zapitao je
Holmes.
Ho se namrtio. "Vi uistinu niste obian ovjek. Odbacivao sam udesne prie o vaem
deduktivnom zakljuivanju, ali samo bi nekolicina bila u stanju razmiljati tako jasno da izau
van granica onoga to je logino."
"U biti, sve do sada je bilo i vie nego logino," proturjeio je Holmes. "Kada se odbaci
sve to je nemogue, ono to ostane, ma koliko to nevjerojatno bilo, je istina. Uobiajena
objanjenja nisu mogla razjasniti ono to se dogaa gospodinu Addletonu. Istinitost njegovih
doivljaja se protivila shvaanju normalnog svijeta, iz tog razloga bio je potrebno promijeniti
shvaanje. Moram priznati da ste mi pomogli da povjerujem kada ste potaknuli sjeanje
gospodina Addletona kada je bio kod mene u ulici Baker."
"To je moda bilo nepromiljeno," priznao je Ho, "ali neophodno. Doli smo do kritine
toke u mom planu. Jo se toga mora napraviti u prolosti i iz tog razloga nisam stao niti kada
je postalo oito da ste deduktivnim nainom razmiljanja otkrili moj identitet i da ste krenuli u
potragu za mnom. Da me niste nali, ja bih vas doveo ovamo jer sam htio da mi dovedete
Addletona. "
Addleton se ukoio od straha kada je Ho krenuo prema njemu.
"Samo mirno," pomagao je Watson.
"Oprezno Addletone," rekao Holmes. "Posjeduje snagu koje jo niti sam nisi svjestan."
"Vi ste slabi, gospodine Addleton, zato sam vas i izabrao," objasnio je Ho. "Vi ste
bijedni crv! Pokuao sam raditi unutar okvira vaeg malog ivota jer bi va nestanak
uzrokovao zabrinutost vaeg suosjeajnog poslodavca. Ali sada ste ovdje i to je sve to je
bitno."
"Kakvu igru igra, zlotvore?", traio je odgovor Watson.
"Vi Englezi ste obini seljaci," zakljuio je Ho. "Sve je igra. Vi nikada ne biste
razumjeli moje ciljeve."
"Koje ciljeve?", upitao je Holmes. "Postati boanstvo? Smijeno."
"Vi ste opasan ovjek i uvjeren sam da e mi mnogi u Londonu ne znajui zahvaljivati
to sam ih rijeio vas," rekao je Ho. Stajao je ispred okruglog prozora, ruku prekrienih i
pogleda usmjerenog u Addletona. "Ali prije toga moram dovriti neke poslove. Jo dva vriska
u noi i moi ete mirno spavati gospodine Addleton... Zauvijek."
Addleton se lomio pod istonjakovim otrim pogledom i oi su mu se okrenule. Watson
ga je pridrao, inae bi svom teinom pao na pod.
"Ne..., ne," jaukao je Addleton. "Ne opet!"

Holmes je zgrabio Addletona za revere. "Bori se! Nisi slab kao to on misli. Razmiljaj
o svojim snovima. Sjeti se Dylath-Leena! Sjeti se Ulthara i Lenga! To nisu bili njegovi snovi,
ve tvoji."
"Snovi...," mumljao je Addleton, dolazei sebi. "Snovi..."
"To nisu bili snovi!", viknuo je Holmes.
Addleton je otvorio oi i gledao kroz Holmesa, u ovjeka koji mu je prouzroio toliko
boli, patnje i krivnje. Naglo se otrgnuo od Holmesa i potrao prema Hou. Dok je trao,
izvikivao je ime Mary Jane i govorio joj da bjei, ali to upozorenje nije bilo niti na ovome
mjestu, niti u ovome vremenu.
Hoov sluga je pokuao zaustaviti Addletona, ali ga je Holmes zadrao i sruio na pod.
Bacio je Watsonu njegov revolver.
Addleton se zaletio u iznenaenog Hoa. Obojica su proletjela kroz okrugli prozor i u
tamu s druge strane.
"Sada e nam koristiti tvoj revolver," rekao je Holmes. "Pucaj u svakoga tko se pojavi
na tim vratima."
"Ali Holmes, njih ima puno."
"Mrtvi bogovi se ne oboavaju," rekao je Holmes. "Pretpostavljam da Hoovi sljedbenici
ve bjee s ovoga mjesta u potrazi za neim drugim to e biti centar njihovih bijednih
ivota."
Holmes se primakao razbijenom prozoru i pogledao dolje. I Ho i Addleton su jo uvijek
bili sapeti. Osim njihovih tijela, trg je bio prazan.
"Jadan ovjek," rekao je Watson. "Sada je slobodan, ali kakav tragian kraj."
"Morao je biti Watsone," odgovorio mu je Holmes. "Mladi Addleton se morao sam
otrgnuti, inae nikada ne bi bio slobodan. Imao je unutarnju snagu, da ju je barem mogao
nai. Snovi koje nije stvarao Quan Li Ho bili su dokaz te snage."
"A njegovi snovi o tebi, Holmes," pitao je Watson.
"Poziv u pomo," zakljuio je Holmes. "Nita vie od toga, siguran sam."
"A svjetovi izvan naeg?"
"Ja ne mogu vjerovati u ono to ne vidim, ma kako to bilo lijepo ili primamljivo, jer
takva je priroda mog uma," odgovorio je Holmes. "Meutim, ako je ovaj svakodnevni svijet
jedini koji ikada moe biti na, tada je ivot obina ala, a tamo neki Stvoritelj zlobni
aljivdija."
Watson je odmahnuo glavom. "Kada malo razmislim, teko mogu povjerovati da je ita
od toga to smo doivjeli stvarno. Osjeam se kao da sam i sam sve to samo sanjao."
Holmes se blago nasmjeio. "Moda, na neki nain, svi mi sanjamo sebe."
uli su uzdahe iza sebe i okrenuli se da vide kako sluga pada s bodeom koji si je zabio
u prsa.
"Nije mogao ivjeti bez svog boga," komentirao je Watson. "Posljednja smrt u ovoj
tragediji."
"Ne bih se sloio Watsone," rekao je Holmes. "Mary Jane Kelly ubijena je 9. studenog
1888., peta, i posljednja rtva Jacka Trbosjeka.