Enver Kazaz: Stoljee moderne bonjake poezije

Koliko god me Sarajevo u kojem ivim razoarava, toliko me Bosna izvan svoga glavnog
grada oduevljava. Zato to kaem? Zato to je Amir Brka u Tenju uradio ono to su morale
institucije stacionirane u Sarajevu: Filozofski fakultet, Nacionalna i univerzitetska biblioteka,
Drutvo pisaca BiH, BZK Preporod, Akademija nauka i umjetnosti A Brka i teanjski
Centar za kulturu i obrazovanje rade ono to bi morale raditi centralne institucije u koje se, na
ovaj ili na onaj nain, ukljuuje drutvena mo. Objaviti reprint atieve pjesnike zbirke i
otvoriti temu stoljea moderne bonjake poezije prvorazredan je kulturni in sa najveom
moguom drutvenom odgovornou, koja je, oito, iscurila iz centralnih institucija
drutvenog sistema, to pokazuje stupanj drutvene devastiranosti i krajnju neodgovornost.
U vremenu kad je objavljena atieva pjesnika zbirka i kad ovaj pjesnik zaokruuje projekt
svoga vanrednog knjievnog asopisa Biser, koji je omoguio preokret u bonjakoj
knjievnost i definitivan prelazak iz tradicijske paradigme u modernu otpoinje
uobliavanja moderne forme bonjakog i bosanskog kulturnog identiteta, i konstituiranje
pluralnih poetika modernosti u bonjakoj knjievnosti. Naravno, na bosanskom planu tome
treba pridodati, radi oslikavanja horizonta vremena i forme zaetka bosanskohercegovake
moderne interkulturalnosti, Kranjeviev asopis Nada i njegove pjesnike zbirke, te
mostarsku Zoru i orovievu kulturoloku prozu, ili antievu liniju interkulturalno
utemeljenog pjesnitva.
Postoji teza u bonjakoj knjievnoj povijesti da je prvi moderni bonjaki pjesnik Safvet-beg
Baagi. Mogue je sloiti se s njome ako se u poetiku modernosti ukljui kasni, folklorni,
herojskocentrini, rodoljubivi i epski kodiran romantizam. Ali takav romantizam, sa svim
svojim kulturalnim ideologijama, jo je u prosvjetiteljsko-utilitarnom makro-modelu
knjievnosti, sa svim njegovim funkcionalizacijama: ideolokom, terapeutskom, moralnom,
identitetskom pa je on prije zavretak tradicionalne knjievne paradigme i sinteza formi
usmenosti u pisanu kulturu, a ne modernistiki artistiki projekt koji karakterizira polje
autonomije literature karakteristino za modernu i njene najrelevantnije poetike realizacije u
20. stoljeu. Uz to, Baagi nije pjesnik koji je dostigao tu visinu estetike kakvu ima ati, a
nije uspio ni da spoji dvije velike kulturne linije kako je uspio ati: orijentalnoislamsko
naslijee i evropski secesionistiko-simbolistiki poetiki okvir. Zato se Baagia teko moe
smatrati rodonaelnikom bonjake moderne poezije, nego prije glavnim pjesnikom
bonjake tradicionalistike poetike paradigme. Dakle, ono to je tradicionalna knjievna
povijest uzimala za samorazumljiv stav nije nita drugo do nerazlikovanje poetikih granica u
poeziji zarad ideje bonjakog knjievnopovijesnog kontinuiteta.
Drutveni trenutak u kojem se pojavljuje atieva zbirka obiljeen je, s jedne strane, rasapom
imperijalne moi Austro-Ugraske, a, s druge, na globalnom planu, znacima nadolazeeg
Prvog svjetskog rata i otpoinjanjem kulture skepse na evropskom planu, sa
ekspresionistikim modelom tzv. grobljanske poezije. Na unutarbonjakom planu, pak, prije
atia pojavila se jedna izuzetna linost bonjake kulture, ne toliko po svome knjievnom
djelu koliko po kulturnom radu. To je Edhem Mulabdi. On je Bonjacima omoguio da u
svome vremenu budu savremeniji nego to im dananja akademska zajednica to omoguuje.
Dakle, Mulabdi je, na osnovu prihvaanja evropskih tekovina prosvjetiteljstva i
racionalizma, deosmanizirao Bonjake, istovremeno im otvorio mogunost da se konstituiu
kao savremena, moderna nacija, i, bezmalo, zasnovao je njihov devetnaestovjekovni koncept
kulturnog identiteta. Mulabdi je taj duh koji se opredijelio za trei put izmeu dva
imperijalna centra, sa implementacijom njihove kulture u bonjaki prostor, ovaj pisac

neprestano je traio artikulaciju bonjake kulturne samobitnosti. Ali Mulabdi to nije

ostvario u knjievnosti, bez obzira na intencije u romanu Zeleno busenje ili u nekim njegovim
priama. U knjievnosti to je, zapravo, uspio da uini ati. Ako se paljivije analizira nain
na koji on konstituie poetiki prostor svoje poezije, onda u trenutku dok stvara na primjer
ciklus soneta O eni oiglednim postaje da on u bonjaku poeziju uvodi svjetsko kulturno
naslijee i inkorporira u nju simboliku i svaku drugu podlogu helenistike, staroegtipatske i
evropske kulture u cjelini. Na toj osnovi on prevazilazi kulturnu lokalnost i epinost
prethodee poetike paradigme, Baagievu npr., te u liniji ljubavne poezije ono to moemo
okvirno nazvati sevdalijskim duhom u pjesnitvu.
Prije atia u bonjakoj, i ne samo u njoj nego i na kompletnom prostoru interliterarne
junoslavenske zajednice, bila je veoma popularna i vrlo produktivna takozvana forma
aiklija. Pie i on svoje aiklije, ali i uspijeva da taj formativni obrazac pretoi u sonet, recimo
u pjesmi Kad vjetri piri, a onda i da, u opredjeljenju za ensku stranu kulture i povijesti,
namjesto romatiarskog mukocentrinog herojstva, naini u poeziji neku vrstu kulturoloke
enciklopedije ena poznatih u svjetskoj povijesti i opie sudbonosne trenutke u kojima one na
ovaj ili onaj nain raskidaju primarne veze sa sredinom ili dolaze u sukob s njom. Govorim o
ovome zato to taj udesni vizionar otvaranjem te linije pjesnitva kao da je vidio nae doba,
na postmoderni duh i oslobaanje, odnosno emancipaciju enskih praksi, dender-studija na
kraju krajeva, odnosno onoga to nazivamo slojevitim kompleksom feminizma. O tome se
kod nas ne pie, ili se pie vrlo rijetko, a ati, iz senzibiliteta pjesnika okrenutog
marginalnom i perifernom, samo u jednom ciklusu pjesama nagovijesti budunost do mjere
kraja narednog, odnosno poetka 21. stoljea. Takva vrsta predosjeanja budunosti, a
istodobno, tako da kaem, sabijanja irokog knjievnog i kulturolokog obrazovanja u pjesmu
stvorila je od atia jednog od najmodernijih i najvizionarskijih pjesnika junoslavenskog
kulturnog prostora i, naravno, bonjakog u njemu.
Nije to vizionar koji je sanjao neku veliku revoluciju, ali pjesniki vizionar svakako jest u
onom smislu u kojem, na primjer u pjesmi Teubei-nesuh, spaja islamsku, odnosno sufijsku
tevbe sa modelom katolike ispovijesti i stvara hibridni poetski anr. Danas se ta pjesma,
naalost, zahvaljujui nekim profesorima bonjake knjievnosti koji ne znaju ba puno o
poeziji, ita iskljuivo kao islamska pjesma. Kad se spustite u nju i njenu poetsku ekspresiju
kulturnog naslijea, vidi se da u trinaest stihova ati zaziva antiku i doslovce imenuje grijeh,
a imenovanje grijeha u sufizmu jednako je inu priznavanja ejtanske moi. ati je to dobro
znao znamo to po njegovim gazelima a to ini da bi napravio izuzetan poetski hibrid i na
toj osnovi stvorio velianstveni liminalni poetski prostor iz kojeg je niklo stablo moderne
bonjake poezije.
Ali ta poezija znai za bonjaku i za druge nacije na junoslavenskom i evropskom
prostoru?
U knjizi Stvaranje nacije razaranje nacije ameriki slavist Andrew Baruch Wachtel s punim
pravom ukazuje na injenicu da je knjievnost na junoslavenskom i drugim evropskim
porobljenim, polukoloniziranim prostorima, i ne samo na njima, imala kljunu ulogu u
formiranju nacionalnih identiteta. U nju je smjetano i nacionalno sjeanje, i utopijske figure
budunosti, odnosno i poetska imaginacija prolosti i poetska enja za budunou
nacionalne slobode. Knjievnost, i poezija u njoj, na taj nain postaju centralni diskursi
konstruiranja nacionalnog identiteta, a ne samo, kao u zapadnoevropskim knjievnostima,
pjesnikova borba sa jezikom i u jeziku za ostvarenje estetikih ideala. Takva uloga poezije u
tzv. kulturalnim nacijama, ili nacijama nastalim na osnovama kulture, omoguivala joj je da

zadugo bude centralni drutveni diskurs, kao i knjievnost u cjelini. uvar nacionalnog
sjeanja i konstruktor slika u kojima se ogleda kolektivna enja za slobodnom budunou,
poezija na koncu postoje rodno mjesto nacionalnog identiteta. Ona, kako bi rekao Wachtel,
ima mogunost i da stvori i da razori naciju. Wachtel je upravo na primjeru stvaranja
jugoslavenske nacije i drave dokazao takvu ulogu knjievnosti.
Bonjaci su bili izloeni dvama imperijalnim modusima kulture. Osmanskom u kojem su
zbog imperijalnih kulturnih praksi osmanizirali kulturu, a u onim njenim visokim modusima,
u pjesnitvu na orijentalnim jezicima, pjesnitvu mistike i mistikog uznesenja u prostor
transcendecije, gubili su vlastiti jezik. I, naravno, austrougarskom u kojem su u procesu
evropeizacije promijenili jezik svoje visoke umjetnosti i prihvatili vrijednosti evropskog
racionalizma i prosvjetiteljstva. U niim slojevima kulture, u kulturama svakodnevnice,
stanovanja, ishrane, odijevanja itd., ta se promjena najbolje ogleda u iskazima alla turca i alla
franca.
Poezija na orijentalnim jezicima, ak i kad bi se itala kao ostatak imperijalnih kulturnih
modusa, nije ostala bez utjecaja na moderno bonjako pjesnitvo. Naprotiv, ona je izbijala
tamo gdje se ne oekuje, npr. u Huminom pjesnitvu, a i danas se moe zatei, npr. u poeziji
Asmira Kujovia, Amira Brke i dr. atieva liminalnost poetike i tu se pokazuje kao zasnov
onoga to e odreivati poetiki profil budunosti bonjako pjesnitvo i njegovu graninost
izmeu dva velika civilizacijska sistema: Okcidenta i Orijenta. Zato su atievi gazeli, ili
njegova linija mistikog pjesnitva sa modernistikom poetikom podlogom, vie nego
Baagiev ciklus Na puini svjetla, odredili formativne obrasce kasnijeg bonjakog
pjesnitva. Ta atieva liminalnost i hibridnost otvorili su prostor Huminom misticizmu u
pejsanom pjesnitvu, ili transcendiranju materije u sonetima Skendera Kulenovia, u kojima
ovaj vrsni pjesnik kombinira Spinozinu filozofiju i transcendentalne kulturne forme miljenja
sa Istoka.
Ali, pad osmanocentrine kulturne paradigme uslovio je paradigmatski preobraaj kulturnog
identiteta Bonjaka, a smo smjetanje knjievnosti i kulture u narodni jezik jest in
samoosvjeenja nacije i demokratiziranja kulture. Kad se kultura stvara na stranom,
imperijalnom jeziku, ona je dostupna samo obrazovanoj eliti, pa je to kultura jedne socijalne
grupe, a ne ukupne nacije. Knjievnost na narodnom jeziku demokratizira kulturu i
inkorporira u kulturni ivot najire narodne slojeva. Ona na taj nain pripada svim
govornicima jezika, a ne samo visoko obrazovanoj eliti. Drukije reeno, Bonjacima se u
vrijeme austrougarske vladavine Bosnom dogodilo ono to je zapadnim nacijama donijela
renesansa: prelazak visoke knjievnosti sa tzv. svetih na narodne jezike, to je omoguilo
njenu desakralizaciju i zauzimanje pozicije centralnog drutvenog diskursa. A upravo na taj
nain desio se paradigmatski obrat u knjievnosti i prelazak s osmanocentrine poetike
paradigme na onu na narodnom jeziku. Taj je obrat, sa atievom poezijom kao njenim
centralnim kanonskim mjestom, konstruirao savremene, evropske Bonjake i njihov
simboliki imaginarij.
Ali, atieva je poezija bonjakoj knjievnosti omoguila jo jedan vaan momenat. Ako se
paljivije analizira njegova poezija i najvanije pjesme u njoj, prepoznat e se neobina
stvaralaka meuoplodnja duha islama i baudelaireovske secesije unutar modernistikog
splinskog osjeanja svijeta. ati je, uz to, bio i neobian putnik. On ivi u Zagrebu, i tamo
preko Matoa saznaje mnogo o evropskoj moderni. A onda odlazi u Carigrad, i susretne se sa
turskom modernom. A potom ga Bekir Kalajdi odvede u Mostar, i ati tu ostvari udesni
asopisni projekt Biser. Pri tom, on je i neobian knjievni erudita. Vidi se to pogotovu u

njegovom eseju o utjecaju misticizma na perzijsko pjesnitvo, gdje pokazuje raskonu

interpretativnu imaginaciju i veliko znanje formi i formula islamskog mistikog pjesnitva.
Dakle, u stoljeu moderne bonjake poezije privlai me upravo ta linija: pjesnitvo kao veliki
interkulturni dijalog, liminalno, interkulturno zasnovano pjesnitvo, koje se ne zatvara u
nekakvu imaginarnu vlastitost, romantiarski izimaginiranu herojskocentrinu prolost, ve se
stalno iznova otvara za razliite forme interkulturnog dijaloga i usisava u sebe ono to T. S.
Eliot naziva susretom tradicije i individualnog talenta, pri emu on pod tradicijom
podrazumijeva okcidentalno pjesnitvo. Ali, bonjako pjesnitvo ima tu mogunost da, sa
granice kultura i civilizacija, ukrsti okcidentalnu tradiciju sa onom orijentalnom i da tako
zasnuje svoju liminalnu poetiku.
Ako je ati modernistiki zasniva takvoga modela pjesnitva, Humo je njegov
ekspresionistiki nastavlja i neko ko u postekspresionistikom poklasienju poezije, u
neoimaizmu i neosimbolizmu, a unutar svoga pejsanog pjesnitva, spaja orijentalnu ulnost
i ekspresionistiki krik, te postekspresionistiku skepsu. Jesu njegove pejsane pjesme
natopljene mistikom, ali one jesu i unutarnji pejsai, odraz pjesnikova stanja due, ritma
emocije i misli, uz to perfektno jeziki uobliene. One spajaju naoko nespojivo,
predmonoteistike mitoloke obrasce, bosansko srednjovjekovno krstjanstvo u njegovim
mitolokim tragovima u kulturi i evropski, hamsunovski duh poljuenja prirode i opriroenja
ovjeka. Da, Humo je taj pjesnik koji se naslonio na atia postavljajui pitanje o
ogranienosti svoga poetskog identiteta, a, uz sve to, i pjesnik tipino ekspresionistike fobije
u Nutarnjem ivotu, sa prijeteim crvenim i crnim sjenama kao metaforama povijesnog zla.
Jednostavno reeno, Humo je, za razliku od atia koji to neuspjeno ini u nekim svojim
pjesmama, poput one Osmanliji iz 1913., siao u historiju i metaforizirao njen uas.
U okviru malog jezika kakav je bosanski, i male kulture kakva je bonjaka, Humin i atiev
artizam mjerljivi su s onim to je za hrvatsku poeziju znaio Mato, ili to je za slovensku
znaio Preern. Preern odluuje suprotstaviti se austrougarskoj imperijalnoj kulturi piui
sonete na slovenskom jeziku, bez prethodne pjesnike tradicije. Isto to ini i Mato u
hrvatskom pjesnitvu, a ati se suprotstavlja kolonizatorskoj kulturi na taj nain to u svojoj
mistikoj i poeziji religijske inspiracije uva kompletnu prethodeu mistiku pjesniku
tradiciju koju iz orijentalnoislamskih jezika prevodi u bosanski jezik. Na slian nain se
beogradocentrinoj, ili srbocentrinoj koncepciji knjievnog kanona u ekspresionizmu i
postekspresionizmu suprotstavio Humo, pitajui se o vlastitom identitetu kao o neemu u
emu se susreu njegova bosanskost, slavenskost i orijentalno naslijee.
Postoji teza u novijoj u bonjakoj knjievnoj povijesti prema kojoj je Ahmed Muradbegovi
podobniji Bonjak negoli su to ati i Humo, toboe zato to je Muradbegovi imao u svojoj
poeziji vie islamskih elemenata i to je bio na neki nain marginaliziran u titoistikom
politikom sistemu. Ali, siguran sam u jedno: pjesnik i pripovjeda koji se u Haremskoj lirici
i novelama pomalo populistiki udvara osjeanju mase vri, zapravo, autostereotipizaciju i
autoegzotizaciju bonjakog kulturnog identiteta. A iz takvih stvaralakih gesti ne nastaje
velika knjievnost, nego ona prosjena. Prava, velika poezija nastaje u sintetiziranju i
preslojavanju tradicije i kulturnog senzibiliteta u nove forme koje proiruju tvorake
mogunosti vlastitog jezika. Ako je to uspio ati, naredni kojem je to polo za rukom jest
Humo, opet pjevajui sonet i pjevajui na drugi nain u pejsau, uz svu razliitost njihovih
pjesnikih senzibiliteta. Jedan je razbaruen, sav u eksploziji osjeaja ati; drugi je
stian, ali eksplozija osjeaja neprestano radi u podnoju teksta.

Trei pjesnik koji nastavlja tu liniju interkulturalnih podloga u svome pjesnitvu jest Mak
Dizdar. Naravno, u ovakvom pristupu temi stoljea moderne bonjake poezije nuni su, zbog
nedostatka vremena, veliki skokovi u vremenu i zaobilaenje niza pjesnika. Ti pjesnici su,
naprosto, ispod velikih pjesnikih stabala neka vrsta kolorita koji osvjetljava ta stabla iz
poetskog podnoja. Takav je npr. Salih Ali sa svojim imaistikim pjesnitvom u sonetima s
Medvednice. Uglaan pjesnik, tanani lirik, ali bez iskakanja u novume u poetskoj slici,
figuraciji jezika, konceptu ideja i motiva itd. Ne bih se bavio do detalja ni Muradbegoviem i
njegovim odstvarivanjem stvari, jer nema ovu liniju koja me zanima, a to je linija destiliranja
jednog posebnog interkulturnog senzibiliteta u najsloenije poetske forme.
I lako ete prepoznati da je taj pjesnik, da je to veliko stablo dolo sa Makovom Modrom
rijekom i drugom zbirkom Kameni spava. Postoji neobjanjiv falsifikat u naoj knjievnoj
povijesti koji dvije Makove zbirke stapa u jednu Kameni spava i Modru rijeku. Uistinu
neobjanjiv falsifikat. Ne zanimaju me krivci za taj falsifikat, niti u ikada govoriti o njima.
Imaju oni svoje akademske titule i uloge, i vae kao ugledni akademski radnici u BiH. U tom
falsifikatu Makova zbirka Modra rijeka naprosto je nestala pred naim oima. Ona je bazirana
na helenskoj mitologiji i sva je u starogrkom kosmogonijskom izvoru. Zato Dizdar jest
pjesnik prevoenja dviju mitolokih struktura u novi poetski jezik. To je, naravno, bosansko
srednjovjekovlje i njegov jezik steaka, te mitologija i kosmogonija antike Grke. Sad se do
kraja potvruje onaj interkulturalni oslonac atiev iz ciklusa soneta O eni kao tvoraka
poetska formula. Univerzalno, svjetsko kulturno naslijee uvlai u ciklusu soneta o eni u
vlastiti jezik i vri meuoploivanje sa duhom sevdalinke u njemu. Univerzalno, svjetsko,
helensko naslijee u Modroj rijeci uvlai se u vlastiti jezik i kombinira sa bosanskim
srednjovjekovljem i tzv. bogumilskim kosomogonijskim i mitolokim narativima, a sve to u
potrazi za korijenom i dubinom kulturnog identiteta kolektiva i ljudske supstance u krvavoj
povijesti. Pri tom i Kameni spava i Modra rijeka naputaju okvire povijesnog vremena i
lebde u velianstvenoj poeziji u mitoloko bezvrijeme i metafiziki beskraj.
Nevjerovatan uzlet dogaa se u ove dvije zbirke pjesama u tvorbi potpuno novog poetskog
jezika, gdje arhaizacija modernog i modernizacija arhainog u jeziku daju taku susreta za
pogled u svevremenost ovjeka i njegovu metafiziku i povijesnu sudbinsku zadatost, a
poezija tu postaje ontologijom i savremenom mitologijom.
Da se za trenutak opet vratim atiu. Sasvim je drukiji tip tvorbe novog poetskog jezika u
Makovoj poeziji. ati ne stvara neologizme, ne arhaizira moderni niti modernizira arhaini
jezik, a Mak to ini sa svijeu da na pozadini mitskog, arhetipskog, primordijalnog u kulturi
stvori poetski transvremeni jezik kako bi uhvatio univerzalne esencijalnosti ovjekove
egzistencije. ati kreira jezik poezije u okviru modernistikog poetikog horizonta, a Mak,
na podlozi mitocentrinih jezikih struktura, ide od pravremena do modernosti, gradei jezik
poezije kao topos susreta svih vremena, da bi nas podsjetio kako je moderna liena
transcendencije i kako je nuno vratiti se kulturi u kojoj se u svakom trenu ape sa
bogovima, ma kako ih odreivali: kao panteizam, politeizam, monoteizam svejedno, vano
je samo da univerzum shvatimo kao stalnu igru transcendensa koji nas nadilaze.
Mak je, otud, u svom moderniziranju arhainog i arhaiziranju modernog, u susretu povijesti i
metafizike, te matine tradicije sa helenizmom osobeni ovdanji Thomas Stearns Eliot. On
je otkrio praslojeve tradicije i istodobno nas je, na tragu egzistencijalistike poetike, suoio sa
metafizikom nadom i egzistencijalnom prazninom.

A potom dolazi Skender Kulenovi. Za njega je Ki s pravom rekao da je rudar u jeziku. Ali
ako je ati u gazelima obnavljao sjeanje na orijentalnoislamsku crtu kulturnog identiteta,
Skender u eksperimentiranju sonetom pokazuje dubinu jezika i njegovu sposobnost da u
konkretnom dosegne apstraktno i da otkrije metafizinost tvari. Gazel, u kojem pjeva ati,
najsloenija je forma orijentalnoislamskog pjesnitva, a sonet zapadnoevropskog pjesnitva.
Skender eksperimentira sonetnom formom do te mjere da ona ostane samo u tragovima.
Takav je, recimo, sonet Prh. Tu se, naravno, radi o metapoetikoj ulozi forme, u kojoj smo
oblikovanje ili preoblikovanje forme upuuje na ono iza nje, a sama forma u sebi nosi
osobenu poetsku filozofiju. Drugim rijeima: moderna sa svojim rasapom vrste strukture
tradicionalne metafizike i sa svojom fragmentacijom ne moe vie odrati niti jedan fenomen
cijelim, pa je rasap soneta metapoetiki znak rasapa vrste hijerarhije svijeta u moderni.
Skender, dakle, u svijetu rasapa svih formi traga za cjelinom, makar i u tragovima, a ati je
blii svijetu koji je u dosluhu sa tradicijom u kojoj je metafizika bila kua ovjekove
egzistencije. Otud Skender stvara u svijetu metafizike bezdomnosti, da bi se idejom stvaranja
suprotstavio navali apsurda. Sve je tu, u njegovoj poeziji, u stalnom pomjeranju iz leita
automatizirane percepcije i sve hoe da iskoi iz maternice inercije u ono iza tvari. Postavi
pjesnikom tvarne metafizike i metafizinosti tvari, on je formalni ritam pretoio u psiholoki
da bi u maksimalnoj mjeri intelektualizirao poetsku sliku. Njena dubina otkriva se kao
enja za obogotvorenim batovanom preko kojeg pjesnik uspijeva pribliiti zemlju nebu i
spustiti metafiziki beskraj u batu u kojoj su ovjek i Bog dovedeni u blisku vezu, pa je Bog
obogotvoreni ovjek, ba kako je i ovjek oovjeeni Bog. Ili se u dva Tariha, onom za Stari
most u Mostaru i onom za Karaozbegovu damiju, djelo ljudskih ruku i njihova kreacija po
svojoj svevremenosti uzdiu u boanske visine, da bi se umjetnost vidjela kao metafizika
vjenost. Ili se ona, pak, kao u Steku, vidi u formi spasa od kanda kie, povampirenja i
krae, a u Tarihu za Karaozbegovu damiju u Mostaru umjetniko djelo je po svojoj nadi,
utjehi, spoznaji dubine egzistencije jae i od rata i svegledog satrapa, od jeseni od rita koje
skinu sve do bola, nebo zemlji zgade, a damija u tom sonetu stalno nie pred oima
pjesnikovim kao procvali badem, puzavica sita. Ili se, kao u Rusoj pjesmi, sav ovjekov napor
da savlada tronost i prolaznost gleda na fonu onog neizgovorivog, onog jo neojezienog
to se zainje kao savrenstvo misli i osjeanja nepretoivih u jeziku formu.
Ako je Makov spava putovao od praprolosti do sadanjosti i ako njegova molitva
pravedniki ee vjeno leti od zemlje do neba, i ako su mu vrata iz rijei bila gatka bajna i
slatka tajna s kojih se ne moe vratiti, jer ezne da sni tu slatku tajnu, Skenderov lirski
subjekt, sav u spoju Spinozine filozofije o aetinosti Tvorca, koji je sila to stvara i rastvara, u
panteizmu u kojem je tvar obogotvorena i Bog potvaren, te filozofiji egzistencijalizma, i
Kierkegaardovoj, i Camusovoj, i Sartreovoj, sputa se u jezik postajui njegovim
svevremenskim batovanom.
Ali to je period u kojem bosanskohercegovaka knjievnost doivljava svoj procvat, period
njenog estetskog uznesenja. Naravno, sputeni u horizont vremena tu zatiemo Meine
romane, Dervia i Tvravu, Sijariev pripovjedaki i romaneskni izraz, pa postandrievsko
stanje literature, nakon uprije, Hronike, Proklete avlije, pa su tu jo Horozovi sa svojim
ingenioznim pripovjedakim i romanesknim opusom, Ibriimovi sa svojim romanima i
priama, Isakovi, Luki, tj. takozvana generacija apsurdista. I jo puno toga u neto
produenijoj slici vremena, npr. Dervi Sui sa svojim opsenim romanesknim opusom, pa
potom dolaze i Sidran, Tonti, Veovi, a onda, neposredno iza njih, i postmodernisti
Blagojevi, Demirovi, Sladojevi, Karahasan, Ferida Durakovi, i, naravno, oni pisci danas
srednje generacije: Mehmedinovi, Jergovi, Hemon, da bi nam rat otkrivo veliinu romana
Tvrtka Kulenovia, a onda donio i novu generaciju pjesnika i prozaista, gdje su u prvom planu

Amir Brka i Asmir Kujovi. Horizont doba je i znatno sloeniji; tu su, naravno, i Lati, i
Hajdarevi, i Kljuanin, ali i itav niz drugih pisaca i spisateljica u trenutku dva
paradigmatska loma, onog modernistikog u postmoderni, pa, potom, iza posljednjeg rata, na
prijelazu vjekova lom postmodernizma u postizme, novorealizam i novu osjeajnost. A
pomenutim spisateljima pridruuju se na bosanskom knjievnom planu i Ladin, i Koroman, i
Lovrenovi, i Damonja, i Jozefina Dautbegovi, i Dubravko Brigi itd. itd. Horiznot doba
nuno je imati u vidu da bi se oslikala sloenost knjievnih praksi, sloena poetika mrea i
upletenost bonjake knjievnosti u svoj blii interkulturni kontekst, onaj bosanski, a onda i
iri junoslavenski.
Opeprihvaen je stav da je Sidran kanonski pjesnik bonjake savremene knjievnosti, njen
ivi klasik kako se voli rei za njega. Nije teko sloiti se s ovom ocjenom, ali nije Sidran,
da tako kaem, izdvojen iz horizonta vremena, kako su to npr. Selimovi, Andri, Kulenovi,
Mak i ranije ati, Kranjevi ili A. B. imi, pa i na bosanskom planu, zato ne i Dui, i
svakako anti. Nije, jer je to vrijeme razlika, itava mrea poetikih razlika, a Sidran tu doe
kao jedan u nizu pisaca. Jest on pjesnik lirski precizno intonirane emocije, Sarajeva kao
egzistencijalnog toposa ljubavi i strepnje, i jo, uz to, stvaralac poezije kao lirske rasprave o
univerzalijama na povijesnoj pozadini. Jest on i neoromanitik i gorki lirik koji tei da mu
pjesma bude tana po svemu, a precizna u izrazu. Pri tom se ovo tana mora itati na
pozadini linog, pjesnikog iskustva i u odnosu na relaciju pjesme i stvari, ali Sidran, uronjen
u horizont vremena, nije do te mjere izdvojen u kanonu da bi se moglo tek tako jednostavno
rei on je obiljeio svoje doba u poeziji, kao Skender, ili Mak npr. Nije, i nije ga mogao ni
obiljeiti, jer se doba rasprelo u igru poetikih razlika. Vie je to doba obiljeio npr.
Horozovi sa svojom fantastikom prozom, ili Tvrtko Kulenovi u romanu, ili na bosanskom
planu Ladin sa svojim poetskim igrama, ili Veovi sa svojim povratkom u klasini stih i
egzistencijalnu strepnju pred onim iza smrti. A na bonjakom knjievnom planu uz
Sidranovu poeziju stoji ona Kemala Mahmutefendia, pjesnika skrajnutog, gotovo
neprimjetnog u buci knjievnog ivota. Da, Kemal Mahmutefendi je pjesnik lirski mislilac,
stian po svemu, kierkegaardovac po svojoj poetskoj misli, a istodobno pjesnik vanrednog
poetskog opusa i virtuoz u radu u jeziku. Naspram Sidranove naglaene emocionalnosti u
poeziji, gdje je lirsko ja vrlo esto jednako autorskom subjektu, stoji Mahmutefendieva
konstrukcija lirskog subjekta sveg uronjenog u modernu svijest koja ne eli da joj lino
iskustvo bude mjera univerzalnosti, kao npr. u velikom dijelu Sidranove poezije.
Mahmutefendiev lirski subjekt osobeni je poetski refleksivni egzistencijalni pikaro zateen i
zatoen navalom apsurda, putnik po tom apsurdu koji ne ostavlja neotkrivenu ni jednu tajnu
egzistencije. I njegova je poezija kao atieva, Makova i Skenderova razvijena na
interkulturnoj podlozi.
Sa Mahmutefendievom i Sidranovom generacijom dovrava se modernistika poetika
bonjake i bosanske poezije. A iza nje je na scenu nastupila postmoderna sa Blagojevievim
i pjesnitvom Hamdije Demirovia, intelektualistikim, intertekstualno organiziranim, a
interkulturalna forma dijaloga u poeziji zamijenjena je pjesmom kao polikulturalnim tekstom
koji kulturu vidi intelektualno nomadski, dakle kao naslijee ovjeanstva. U svojoj
aleksandrijskoj poetikoj potki postmodernizam je na scenu donio kulturalni dijalog kao
kljuno naelo i du sinhronijske i du dijahronijske ose. Zato su Blagojevievo i
Demirovievo pjesnitvo ne samo intelektualistike igre, pjesme eseji u malom, nego i
vrhunske palimpsestne poetske rasprave. Nakon njih sve je bilo otvoreno za pjesmu kao
polikontekstualnu i polikulturalnu jeziku injenicu, i za pjesnika koji vie ne stanuje u svijetu
stalno zatoenom u razliite transcendense nego radi u aleksandrijskoj biblioteci i u
babilonskom mu jezika. I, doista, takva je poezija Feride Durakovi, Semezdina

Mehmedinovia, Amira Brke kao razliitih i raznorodnih pjesnika u postmodernom

poetikom horizontu. Dok je Mehmedinovi istodobno intelektualni nomad po prostranstvu
amerikog kontinenta, sa snom tog kontinenta da se nakon svakog putovanja u vremenu vrati
na isti stari egipatski dok, i pjesnik nostalginih enji za svijetom iz kojeg je otiao zbog rata,
gdje se nostalgija ukazuje kao enja za autentinim oblikom postojanja unutar neautentine
egzistencijalne situacije, Ferida Durakovi pjesnikinja je lirske atmosfere u svijetu estina,
bilo da su one krvavo historijske ili apsurdistike. Mehmedinovi je u Sarajevo bluesu
uronjen u lirsku poetiku svjedoenja i u pjesmu kao unutranju fotografiju vanjskog ratnog
uasa, a u Devet Aleksandrija, dok putuje amerikim prostranstvom, postmoderni Odisej, koji
luta kulturom ukazujui na to da novi svijet postoji kao umnaanje kopija starog, warholovski
po svemu, ali i na to da se taj novi svijet stalno iznova vraa svojoj praosnovi, bilo onoj
staroegipatskoj, bilo helenskoj. Ferida Durakovi, uz Biseru Alikadi, Jozefinu Dautbegovi,
Almu Lazarevsku, Muberu Pai i Ljubicu Ostoji, otvorila je i pitanje enskosti i
enstvenosti kao feminalne identitarne perspektive u kulturi i najavila kasniji val enske
literature: Adisu Bai, Fadilu Nuru Haver, Lamiju Begagi, ejlu ehabovi, Lejlu
Kalamuji, Tanju Stupar-Trifunovi, Lanu Bastai, a ensko se tekstualno sestrinstvo bez
velikih politikih gesti ukazalo kao vrhunski otpor zlu ideologija.
Naravno, rat i nacionalistike ideologije, iako je njihovo rodno mjesto knjievnost i kultura,
nije uspio razbiti poetiko jedinstvo bosanske knjievnosti i njenu opredijeljenost da usred
uasa svjedoi o stradanju ljudske supstance. Tu su, u okviru poetike svjedoenja, na slinoj
estetskoj ravni i Miljenko Jergovi sa Sarajevskim malborom, i Semezdin Mehmedinovi sa
Sarajevo bluesom, i Marko Veovi sa Poljskom konjicom, i Ivan Lovrenovi sa Liber
memorabiliumom, i Tvrtko Kulenovi sa Istorijom bolesti, i Mile Stoji sa Prognanim
elegijama, i Ferida Durakovi sa Srcem tame, i Dubravko Brigi sa Alfabetom mrtvih ljudi, i
Zdenko Lei sa Tarom, i Aleksandar Hemon sa svojim priama, ali i pisci ratne generacije:
Amir Brka, Faruk ehi, Asmir Kujovi i dr. Horizont vremena tu pridodaje jo i
Demaludina Latia, Hadema Hajdarevia, Zilhada Kljuanina, ali i Huseina Haskovia,
pjesnika koji, obnavljanjem nestalog lokalnog jezika, u stvari rekreira forme ubijenog, umrlog
i nestalog ivota vrsnog pjesnika koji pokazuje da je u lokalnom jeziku sadrano mnogo od
poetskih univerzalija.
Ako se prati inovativnost u poeziji i sposobnost sinteze razliitih kulturnih tragova u njoj,
onda, uz Miljenka Jergovia i Feridu Durakovi, u prvi plan izbijaju dva pjesnika u
bonjakom, ali i u bosanskom pjesnitvu: Semezdin Mehmedinovi i Amir Brka. Poetsku
praksu, pak, natkriljuju u ratu i porau Veoviev opus, sa Poljskom konjicom kao njenim
sreditem, Kalemarom, Knjigom albi i Rastankom sa Arencanom, te poezija Ilije Ladina,
prije svega njegov izbor Raun svodei, ali i pjesnitvo Veselka Koromana i Stevana Tontia,
te, naravno, Jergovieva poezija koju je pomalo nepravedno natkrililo njegovo prozno,
prvenstveno romaneskno djelo. Mehmedinovi je u Sarajevo bluesu lirskim dnevnikom
emocija i misaonih stanja realizirao poetske fotografije rata preseljenog unutra, u ljudsku
psihu i um, a onda je u Devet Aleksandrija, kao pjesnik intelektualni nomad, u osobenoj vrsti
vjete igre prekodiranja pikarske naracije proputovao sjevernoamerikim kontinentom i
pokazao u kulturalnom susretu starog i novog svijeta poetsku kartografiju kruenja kultura u
vremenu u okviru upisivanja tradicije i pratradicije u ameriku palimpsestnu kulturnu
savremenost. Pjesnik geopetike, onakve kako je definira Kenneth White, Mehmedinovi
nadilazi taj intelektualni nomadizam u poeziji kao mistici emocija i lirskih uznesenja, uz
stalnu skepsu i poetsku nostalgiju to ih prti iz bosanske ratne tragedije. Tako se stoljee
bonjake poezije po usudu historije otvorilo povijesnom dramom klanice Prvoga svjetskog
rata i atievom obnovom mistinog pjesnitva, a zavrilo uasom bosanskog rata i

Mehemedinovievom mistikom emocije u poeziji na putovanju amerikim kontinentom. Ako

je ati interkulturalno spajao Orijent i Okcident, sada bosanski pjesnik na amerikom tlu
razotkriva itavu mreu upisivanja kultura jedne u drugu na globalnom planu, dok otkriva
kako se Aleksandrija i njena mitska biblioteka umnaaju u usisnoj moi amerike kulture.
Amir Brka je, pak, uspio ono to rijetkima polazi za rukom: da ispie poeziju koja propituje
samu sebe. Njegova pjesma je, otud, veoma dobro teorijski fundirana i estetski
samoosvijeena, posuvraena u sebe, kao npr. u Antikristu u jeziku, u izuzetnoj
dekonstrukcijskoj pjesnikoj gesti, koja se vie ne pita samo o pjesmi i nainima njenog
ustrojstva ve i o jeziku samom i klizanju njegovih oznaitelja du njihove referencijalne ose.
Poezija na toj osnovi postaje dekonstrukcijska filozofija u koju ulaze i historija, i egzistencija,
i emocija, i intelektualna drama, da bi pjesma, i poetska knjiga, funkcionirale kao konkurenti
drugim diskursima historiografskom, kulturolokom, ideolokom itd. Na koncu, pjesma je
izala iz uskopoetske definiranosti u lirskoj tradiciji u svoju polikontekstualnost i postala
nekom vrstom diskurzivnog hibrida. Knjige kao to su Izloba sitnih ivotinja, Ureujemo
staru kuu, Vrijeme sretnih gradova, avo na Dunavu i Turistiki vodi pokazuju Amira Brku
kao pjesnika koji je u maksimalnoj mjeri proirio oblast poezije, i ona vie nije samo izraz
unutranjeg pjesnikog stanja nego i povijesna, i metafizika odiseja, susret kako bia i stvari
tako i bia i jezika, ali i bia i metafizikog beskraja, pa, potom, bia i povijesti. Jedan, dakle,
poetski univerzum donosi ovo pjesnitvo pitajui se o tome ta to izraava jezik kao stanite
bitka i koje sve mogunosti konstruiranja i dekonstruiranja lee u njemu.
I, na koncu, Kujovi sa svojim stianim poetskim svijetom, kao poetski susjed Refika
Liine, vrsnog pjesnika koji ivi u vedskoj i, skupa sa Munibom Delaliem, gradi bosansku i
bonjaku egzilantsku i emigrantsku poeziju. Dok je Liina eliotovac i kavafijevac, pjesnik
imaistikog poniranja u sebe, Kujovi je stiani metafiziar, pjesnik mistikog uzesenja u
onostrano, lirik koji, kao Veovi, obnavlja klasine vrijednosti stiha. Njemu treba pridruiti
po nekim dometima i poeziju Faruka ehia, pogotovu onu iz Hit-depoa, sa njenom britkom
ironijskom igrom i snimcima savremene stvarnosti, njenog konzumerizma i merkantilizma,
vrsne duhovite igre koja insistira na tome da pjesma moe biti koliko psihogram isto toliko i
ironija koja izvre stvari na njihova nalija, pokazujui i socijalnu i politiku rugobu svijeta
koji nastanjujemo.
Pjesnitvo enske vokacije i senzibiliteta kakvo razvijaju Adisa Bai i ejla ehabovi, ili
Senka Mari ari, te Fadila Nura Haver ostvaruje vrlo znaajnu crtu poetikih razlika
savremene poetske prakse. A u posljednjih nekoliko godina dogaa se vrlo zanimljivo
stvaranje onog to se moe nazvati mostarski knjievni krug koji ine Almin Kaplan, Elvedin
Nezirovi, Adnan Repea, Adnan etica, koji potvruju irinu poetskog horizonta i vraaju
nas hercegovakom huminskom pejsau, ali on je sada i pejsa historije, i pejsa emocije i
njenog susreta sa ruiniranom stvarnou, i drama subjekta koji nastanjuje bosansku postratnu
pusto u kojoj su nam preostale jo jedino rijei kao imaginarna Nuhova laa u povijesnom
potopu.
Niko se u Bosni nije sjetio stoljea moderne bonjake poezije. Hvala Amiru Brki to jest,
spaavajui nas od kulturalnog zaborava koji prijeti da proguta ukupno drutveno knjievno
sjeanje.