PITANJA I ODGOVORI JUGOISTONA EVROPA SREDNJEG VIJEKA

Historijski izvori za Slavene/ Ope karakteristike bizantske historiografije

Najvaniji izvori su bizantski izvori i zapadni pisci.
Bizantski izvori: slue za prouavanje historije Bizantskog Carstva. Kao vrste to su
monografije, kronike, pjesme historijskog sadraja, teoloke rasprave, povelje i akti.
Najstariji bizantski izvor o Slavenima su Dijalozi Pseudo Cezarija sastavljeni
poetkom 5.vijeka i sadre 218 pitanja i toliko odgovora.Radi se o prvom spomenu
Slavena u bizantskim izvorima. Konkretnije informacije daje Prisk u Bizantskoj
historiji u 6 knjiga. Bio je filozof, putujui diplomat. Najznaajniji bizantski izvor je
Prokopije iz Cezarije u Palestini, uveni savremenik bizantskog cara Justinijana.
Napisao je O ratovima u 8 knjiga. U opisu ratova sa Slavenima u 6.vijeku,
Prokopije daje informacije o obiajima, vojnoj taktici i provalama Slavena na
bizantski teritorij.
Konstantin VII. Porfirogenet (945. 949.) bio je bizantski car i predstvalja
najvanijeg pisca za historiju junih Slavena u ranom srednjem vijeku. Njegovo
najpoznatije djelo O upravljanju carstvom osnovni je izvor za epohu od 7. do
9.vijeka.
Zapadni pisci:informacije o Slavenima kod zapadnih pisaca su fragmentirane.
Izdvajaju se: Komes Marcelin koji o Slavenima pie u djeu Kronike; Jordan je bio
zapadni Got, dravni funkcioner u Italiji i Dalmaciji; Izidor Seviljski bio je biskup i
napisao je Veliku kroniku u kojoj opisuje kako su Slavenim rimljanima oduzeli
Grku; Pavle akon bio je langobard i njegovo djelo Historija Langobarda vaan je
izvor za slavensko naseljavanje Apla.
Najvei doprinos prouavanju bizantskih izvora junoslavenskih zemalja, uinio je
Bizantoloki Institut u Beogradu pod urednitvom Georgija Ostrogorskog. Institu je
pokrenuo i asopis Zbornik radova bizantolokog instituta. Najpoznatiji bizantolozi
su Georgije Ostrogorski, Franjo Barii, Tibor ivkovi, Lujo Margeti...
Georgije Ostrogorski (1902.-1976.) historiar, bizantolog, roen je u Petrogradu a
umro je u Beogradu. Doktorat iz bizantologije odbranio je u Parizu 1927. Predavao
je na Univerzitetu u Breslavu, a 1933. prelazi u Beograd na Katedru za bizantologiju
Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Njegovom inicijativom 1948. osnovan
je Bizantoloki institut, na ijem se elu nalazio sve do smrti. Georgije Ostrogorski
rijeio je niz problema iz bizantske historije. Najpoznatija njegova djela i radovi su:
Historija Bizantije. Bio je lan brojnih evropskih akademija. S pravom se ubraja
meu najpoznatije bizantologe 20. vijeka.
Historijski izvori u Hrvatskoj od 7. do 12.vijeka
Strani izvori: Konstantin VII. Porfirogenet koji u svom djelu O upravljanju
carstvom daje opsi doseljavanja Hrvata i njegove prve dravne
organizacije.Kekuamen daje podatke za hrvatsku historiju 11.vijeka, vezano uz
Zadar i Dalmaciju a arapski pisci Hrvate i Srbe znaju kao sakalibe.
Zapadni pisci: Langobard Pavle akon govori o upadima Hrvata u Istru i Italiju.
Domai izvori: Korulanski kodeks kome je naziv dao pronalaza Vinko Foreti,
poznati historiar Dubrovnika. Ljetopis popa Dukljanina sastavljen je u 12.vijeku
a prikazuje najstariju prolost junih Slavena. Ljetopis ima dodatak o smrti kralja

Zvonimira. Ivan Arhiakon Goriki iz 13.vijeka smatra se da je sastavio Statute

zagrebakog kaptola.
Diplomatika graa: Isprave, povelje, dokumenti, akti i zakonski spisi skupljeni su
u nekoliko zbirki objavljene grae.
Pacta conventa: Pacta conventa (lat. dogovoreni sporazumi) je sporazum za koji se
smatra da je sklopljen 1102.izmeu ugarskog kralja Kolomana i hrvatskog
plemstva. Takve sporazume sklapalo je i ostalo europsko plemstvo sa svojim
kraljevima. Meutim, iako je sporna autentinost i vrijeme nastanka tog
sporazuma, o emu polemika traje od sredine 19. vijeka, vjerojatnost je da je doista
postojao dokument koji je regulirao prava i obaveze izmeu kralja i plemstva.
Ona nije dravno pravni ugovor. Nalazi se u Nemzeti muzeju u Budimpeti.
Hrvatska historiografija: otac hrv.historiografije je Ivan Luci koji je pokuao
prikazati historiju Dalmacije od rimskog doba do 15.vijeka. Prvu polovicu 20.vijeka
obiljeio je Ferdinand ii u djelu Pregled povijesti hrvatskog naroda. Svojim
sintezama, Nada Klai obiljeila je drugu polovicu 20.vijeka, a dolazak Hrvata
prebacuje na kraj 8. i poetak 9.vijeka iz postojbine dalmatinskih Hrvata. Najnovije
doba karakerizira Neven Budak i Tomislav Raukar. On je napravio sintezu hrvatske
historije srednjeg vijeka i njegovo djelo predstavlja najkvalitetnije uporite za pristup
historiji Hrvata i Hrvatske u srednjem vijeku.
Ivan Luci: (Trogir,septembar 1604. - Rim, 11. 1.1679.), hrvatski historiar, otac
hrvatske historijske znanosti, pravnik, kartograf. Ivan Lui prvi je hrvatski
historiar koji kritiki prilazi i koristi izvore: isprave i kronike, natpise i oporuke.
Njegovo najvanije djelo objavljeno je 1666. u Amsterdamu De regno Dalmatie et
Chroatiae libri sex
Ferdo ii: (Vinkovci, 9. mart 1869. - Zagreb, 1. januar 1940.), hrvatski historiar,
akademik JAZU, SANU, te bugarske, rumunske, eke, maarske i poljske
akademije nauka i umjetnosti. U svojoj bogatoj nastavnikoj karijeri ii je odgojio
itav niz studenata i doktora nauka, a kroz nauni rad je ostavio znaajan uticaj na
razvoj hrvatske historiografije za svoga ivota. ii se bavio i bosanskom
srednjovjekovnom historijom.
Historijski izvori za Makedoniju
Bizantski izvori: Glavni izvor za historiju makedonskih Slavena krajem 6. i 7.vijeka
su uda svetog Dimitrija. 1. zbirku uda sastavio je solunski mitropolit Jovan,
koja sadri 13.poglavlja u ast udotvorca sv. Dimitrija.U njima se iznose dogaaji
koji imaju historijsku podlogu. Teufan Confessor sa djelom Kronografija ini vrstu
historijske neobjektivnosti i netane srednjovjekovne kronike. U nedostatku drugih
izvora potrebno je ipak rei da on daje podatke neophodne za prouavanje
bizantskog dijela Balkana i Slavena pod Bizantom. Tu se jo spominju Porfirogenet,
Ivan Zonara, Ana Komnen, Mihajlo Psel... Kronik Ivana Skilice glavni je izvor za
makedonsku historiju 10. i poetka 11.vijeka. Za djelovanje irila i Metoda na polju
irenja kranstva i pismenosti, glavni izvor su Panonske legende.
Ranosrednjovjekovnu Makedoniju obiljeava pojava bogumilstva. Od zapadnih
svjedoanstava za bogumilstvo se izdvaja: Bonacursus sa djelom Manifestatio
haereseos Catharorum. Historija Samuilovog carstva potkrepljena je kronikama
Ivana akona i Lava akona.

Stjepan Antoljak: (29.8.1909. Doboj 2.9.1997., Zagreb). Studij je zavrio u

Zagrebu, a radio je kao direktor Dravnog arhiva u Zadru. Bio je profesor u Zadru,
Skopju i Pritini. Trag je ostavio u hrvatskoj, makedonskoj, albanskoj i srpskoj
historiografiji.
Historijski izvori za Sloveniju
Glavni izvor za historiju Slovenaca za 7.i.8.vijek je Pavle akon sa Historijom
Langobarda. Najvei znaaj za ranoslovenaku historiju ima Knjiga o preobraanju
- pokrtavanju Bavaraca i Karantanaca. Autor je nepoznati sveenik iz 9.vijeka.
Franaki anali dotiu se historije Slovenaca, a obuhvaaju doba od 741.-829., na
kojima je radilo vie autora a najvie se istie opat Ajnhard.
Ignacij Voje bio je slovenski historiar, roen 28.02.1926. u Ljubljani. Doktorirao je
1964., a 1993.odlazi u penziju. Njegov nauni interes ogleda se u historiji Slovenije,
Dubrovnika, Bosne i Srbije.
Historijski izvori za Srbiju od 7. do 12. vijeka
Izvori su bizantski pisci: Porfirogenet, Ivan Skilica, Ivan Kinam...Kinam je bio lini
sekretar bizantskog cara Manuela Komnena i pratio ga je u vojnim pohodima po
Evropi i Aziji. Njegovo poznato djelo je Prirunik u 7 knjiga. Od zapadnih pisaca
neto podataka nalazi se kod Lupusa Protopatriusa, a dosta informacija o Rakoj od
9.do 12. vijeka, daje Ljetopis popa Dukljanina.
Publikacije izvora: za ovaj period nema sveobuhvatne publikacije izvora kao npr.
Dokumenta Franje Rakog za hrvatsku historiografiju.Istaknutu poziciju imaju
zbirke Stanoje Stanojevia i Vladimira ovia.
Literatura:od djela koja obuhvaaju historiju Srba je pristup Konstantina Jirieka, a
jo za izdvojiti su Nikola Radoji, Georgije Ostrogorski...
Konstantin Jiriek:istaknuti eski historiar, roen 24.7.1854., a umro 10.1.1918.
u Beu. U Pragu je zavrio studij historije, zemljopisa i filologije, a pored historije
Bugara, napisao je i historiju Srba koja je odigrala znaajan utjecaj na razvoj srpske
historiografije.
Stanoje Stanojevi:roen je u Novom Sadu 12.8.1874., a umro je u Beu 30.7.1937.
Studirao je historiju u Beu kod Jirieka, a bio je i profesor u Beogradu 1900. Od
1905. bio je lan Srpske kraljevske akademije.
Historijski izvori o Duklji (Zeti)
Konstantin VII.Porfirogenet daje podatke o doseljavanju dukljana u Duklju, imenu,
stanovnicima i vladarima. Najvaniji izvor je Ljetopis popa Dukljanina to je opis
dogaaja na podruju Duklje u zadnjih 100 godina bez vrste kronoloke osnovice.
Daje podatke o ivotu Duklje u 11.i 12.vijeku.
Jovan Kovaevi (5.2.1920. Pariz 13.01.1988. Beograd). Studij historije zapoeo je
u Berlinu, a zavrio u Beogradu. Nakon Drugog svjetskog rata radio je u Institutu za
historiju u Beogradu. Njegov nauni opus prepoznatljiv je po monografiji Pregled
materijalne kulture junih Slavena u srednjem vijeku.
Prokopije

Prokopije iz Cezareje (kraj 5./poetak 6. vijeka - oko 565) bizantski pisac i lan
dvora bizantskog cara Justinijana I. (527-565).Prokopije je roen krajem 5. i
poetkom 6. vijeka u Cezareji u Palestini. Bio je advokat, a 527. postao je pravni
savjetnik bizantskog vojskovoe Belizara kojeg prati u njegovim vojnim operacijama
u sukobu sa Perzijancima i Vandalima. Kao pisac u potpunosti je iskoristio svoju
poziciju esto nalazei se u ii kreiranja glavnih poteza iz doba Justinijanovog
pokuaja restauracije Rimskog carstva i napisao znaajna djela po kojima se
prepoznaje kao vrstan historiar. Njegova najvanija djela su De bellis (O ratovima) u
8 knjiga. U njima opisuje ratove Bizantinaca sa Perzijancima, Vandalima i Gotima u
doba cara Justinijana. Drugo znaajno djelo Prokopija je De aedificiis (O
gradnjama), a koje se sastoji od 6 knjiga. Tree djelo Prokopija je Historia arcana
(Tajna historija ili Anekdota). Tu je Prokopije pisao drugu, tamnu stranu
Justinijanovog vremena, onu koju javno nije smio da objelodani za svoga ivota.
Rukopis je iziao na svjetlo dana tek poslije Justinijanove smrti. Izmeu ostalog, u
svojim djelima Prokopije opisuje obiaje Slavena, vojnu taktiku i provale Slavena na
bizantski teritorij.
Mihajlo Psel
(1018. Carigrad-1096./1097. Carigrad) Mihailo Konstantin Psel je jedan od
najznaajnijih bizantskih historiara i ujedno jedan od najveih naunika svoga
vremena. Bio je i utjecajan politiar. Od rane mladosti Psela je zanimala antika
filozofija i knjievnost. Jedno vrijeme bio je na slubi u Maloj Aziji, a onda se vratio
u prijestolnicu. Bio je carev sekretar, a ve u doba cara Konstantina IX Monomaha
(1042.-1055.) meu najznaajnijim je linostima na dvoru. Na univerzitetu u
Carigradu preuzima katedru filozofije (1045.). Razoaran prilikama u Bizantu Psel
se povlai u manastir Olimp gdje dobija ime Mihailo. Ni tu se ne zadrava dugo,
vraa se nazad svom ranijem nainu ivota. U doba cara Konstantina X. Duke, Psel
je prva linost u Carstvu koja odreuje politiku Bizanta. Najveu historijsku
vrijednost ima Pselova Kronografija, djelo u kojem su opisani dogaaji od 976. do
1018. godine.
Odnos Junih Slavena i Bizanta
U potrazi za novim stanitima, a u vezi sa Bugarima i Avarima, Slaveni su poeli
ugroavati Bizantsko carstvo.Nisu bili organizirani kao ratnika skupina, poput
Germana. Slavenski napadi na Bizant u 6.vijeku imali su pljakaki karakter.
Osnovna svrha provala bilo je dobivanje plijena u zarobljenicima, stoci i
dragocijenostima. Prvi napad Slavena, pod imenom Anta, na teritorij Bizanta
dogaa se u doba bizantskog cara Justinijana II. Prvih godina njegove vladavine
(527.-565.) Slaveni sa Bugarima ugroavaju Bizant.Napadi kulminiraju 549.kada
pustoe Ilirik i Trakiju te dopiru do Egejskog mora. 550.prelaze Dunav i kod
Hadrijanopolja pobjeuju Bizantsku vojsku. Justinijan je ratovao na vie frontova, a
najmanje zatien ostao je Balkanski poluotok.
Privreda starih Slavena
Slaveni su bili preteno poljoprivrednici, a manji dio stanovnitva sudjelovalo je u
pljakama i osvajanjima. Glavna privredna grana bila je zemljoradnja i stoarstvo.
Zemljite ih je bilo u kolektivnoj svojini opine. Domaoj izradi pripada i pravljenje

tkanina i lonarija ali u okviru kune radinosti. Formu zanata za iru zajednicu ima
rad u metalu i drvetu to se ogleda u izradi oruja, amaca i opsadnih sprava.
ivjeli su u zemunicama, a naselja su im bila razbacana radi privreivanja i
sigurnosti. Vjerovali su u rijena boanstva i vile. Drutvena organizacija u 6.vijeku
je u formi rodovsko plemeskog obiljeja. Prokopije je isticao da kod njih ne vlada
jedan ovjek ve da ive u demokraciji i poslove obavljaju zajedno.
Pokrtavanje makedonskih Slavena
Pokrtavanje Slavena je bio vievjekovni proces prelaska Slavena u kranstvo i
naputanja stare slavenske vjere, to je trajalo od velike seobe Slavena do kraja
srednjeg vjeka. Prihvatanje kranstva je u poetku uglavnom teklo dobrovoljno ali
je kasnije sprovoeno zakonskom prisilom, pa i nasiljem. Razliiti slavenski narodi
primili su kranstvo u razliito vrijeme: Slovenci u 7. vjeku, esi, Hrvati, Bugari i
Srbi u 9. vjeku, Poljaci i Istoni Slaveni u 10. vjeku. Prihvatanje kranstva meu
Junim Slavenima je zapoelo doseljavanjem na Balkanski poluotok, da bi se
kasnije nastavilo organizovanom misionarskom djelatnou Bizanta. U 9.vijeku
krenula misija predvoena monasima irilom i Metodom koji su koristili slavenski
jezik. Primanje kranstva imalo je i jednu posebno dalekosenu posljedicu: podjelu
slavenskog svijeta izmeu dva civilizacijska kruga - istonog i zapadnog, nastalu
podjelom kranske crkve na dva njena glavna djela - pravoslavni i rimokatoliki.
Porijeklo Avara
Naunici se ne slau oko toga tko bi mogli biti Avari. Oito je da su bili mongolskog
porijekla, a u prodoru prema Evropi doivjeli su mjeanje sa drugim narodima.
Historijat Avara zapoinje opisivanjem uda koje je izazvala njihova delegacija 557.58. u Carigradu. Na niskim konjima u bogato ukraenim svilenim odjelima sa
dugom, upletenom kosom na leima i sjajnim orujem, avarski jahai izgledali su
potpuno strani. Njihova prolost dijeli se na 3 dijela: 1. Azijski period od Herodoa do
prelaska Avara 568.g. u Panonsku nizinu; 2. Evropski period od 568. do 10.vijeka, i
taj period se dijeli na 3 epohe: epoha prvog ili Velikog kaganata; od 626.do sloma
Avara od strane Franaka 811.; i Avari u Panoniji bez samostalnosti; 3.Kavkavski
period odnosi se na ivot branskih Avara na istonom Kavkazu do modernog doba.
Avarska religija
Avarska religija bila je amanistika. amani su bili proroci i ljekari u isto vrijeme.
Na glavu su stavljali ivotinjske maske, a od rekvizita su imali bubanj i trubu
pomou kojih su istjerivali zlog duha iz oboljelog. Bokolabra je vrhovni aman ili
voa amana koji je bio u kaganovoj blizini.
Avarska vojska
Avarski konjiki odredi razorili su itave skupine naroda raznog porijekla du
bizantske granice oko Dunava. Sav uspjeh djelo je njihovog voe, kagana Bajana.
Njega izvori opisuju kao Attilu. Snagu Avara inila je vojna taktika kagana Bajana.
Na napadu na Carigrad koji je trajao 9 dana, Avari su sainjavali posade na raznim
opsadnim spravama, oklopnu konjicu i drugi red oklopne pjeadije. Bizantski izvori
navode avarsku vojsku kao izuzetno opremljenu (oklopna konjica sa ljemovima i

maevima, pjeadija, vojne trube, bacai vatre i kamenja, a za pomorski napad

koristili su amce i monoksile.) Slaveni su imali ulogu centralne pjeadije avarske
vojske. Drali su do pravilnog rasporeda vojske. Borili su se u masama pod jednim
zapovjednikom. Odluujuu ulogu imali su konjanici koji su bili spretni u gaanju
luka s konja. Koristili su i razne opsadne sprave:ljestve, drvene kule, helepol na vie
spratova... Uz vojsku je iao i vei broj kobila i drijebadi koji su radi varke taktiki
poveali broj konjanika.
Avarska taktika i oruje
Glavna osobina ratovanja bilo je lukavstvo, prepadi i zasjede. Njihova taktika
odudara od taktike Perzijanaca. Pored bojne, organizirali su i liniju pozadine.
Koristili su i razne opsadne sprave:ljestve, drvene kule, helepol na vie spratova...
Uz vojsku je iao i vei broj kobila i drijebadi koji su radi varke taktiki poveali
broj konjanika. Bizantski izvori navode avarsku vojsku kao izuzetno opremljenu
(oklopna konjica sa ljemovima i maevima, pjeadija, vojne trube, bacai vatre i
kamenja, a za pomorski napad koristili su amce i monoksile.) Slaveni su imali
ulogu centralne pjeadije avarske vojske.
Avari i Bizant
Avarska dominacija nad slavenskim plemenima na Dunavu u 6.vijeku je vidljiva ve
sa prvim pohodima u bizantskoj slubi 558.g. 579. Bizant isplauje danak kaganu
Bajanu koji kree u opsadu Sirmijuma. Najizuzetniji je pokuaj osvajanja Carigrada
od strane Avara, 626. Opsada je trajala 9 dana, od 29.jula do 7.augusta 626.
Posljedice neuspjeha opsade Carigrada bile su katastrofalne za Avare. Neuspjeli
pokuaji da se srue ostatci bizantskog carstva u Evropi pokazali su nemo
avarskog plemeskog saveza. 582.g. Sirmijum se predao Avarima a naredni period
pun je borbenih dogaa izmeu Avara i Bizanta. Krajem 6. I 7. Vijeka avarski
pritisci na Bizant bili su nastavljeni pljakama, a Bizant je imao i unutranje
probleme.Prema bizantskim izvorima, Avari su od Bizanta od 558.-626. Iznudili oko
27 tona zlata, no smatra se da je ta cifra ipak pretjerana. Prema istraivaima Avare
su istrijebili Franci, a na istoku Bugari dok neki smatraju da su se Avari stopili sa
doseljenim Ugarima (Maarima). U djelu Povijesti o minulim vremenima iz
12.vijeka navodi se da Avara nema, da su bili oholi i da je njihov nestanak boje
djelo.
Avarsko drutvo
Drutveni status odreen je prema vojnom poretku u sistemu kneeva, klanovs
(rodova) i pojedinih porodica. Vrhunac svoje drave doivjeli su u 7.vijeku. Prema
bizantskim izvorima, Avari su od Bizanta od 558.-626. Iznudili oko 27 tona zlata,
no smatra se da je ta cifra ipak pretjerana. Prema istraivaima Avare su istrijebili
Franci, a na istoku Bugari dok neki smatraju da su se Avari stopili sa doseljenim
Ugarima (Maarima). U djelu Povijesti o minulim vremenima iz 12.vijeka navodi se
da Avara nema, da su bili oholi i da je njihov nestanak boje djelo.
Avarski kaganat

Avarska dominacija nad slavenskim plemenima na Dunavu u 6.vijeku je vidljiva ve

sa prvim pohodima u bizantskoj slubi 558.g. Avarski prelazak u Panoniju 568.,
znaio je i pokoravanje Slavena koji su se tamo zatekli. Stvorio se avarsko
slavenski plemeski savez ije se ispoljavanje najvie prati u vojnom aspektu. Kagan
je raspolagao slavenskom plemenskom vojskom. Meu najznaajnijim akcijama sa
avarskom dominacijom je opsada Sirmijuma 579.-582. Poraz pod Carigradom 626.,
znaio je poetak kraja ASP saveza. Od velikog je znaaja i pohod kagana u
Dalmaciju 597. gdje je kagan sruio 40 tvrava. 582.g. Sirmijum se predao Avarima
a naredni period pun je borbenih dogaa izmeu Avara i Bizanta. Najvei udar Avari
su doivjeli od seobe Hrvata i Srba koja je ila preko Panonije oko 630., u vrijeme
problema koji su zadesili avarski kaganat. Poslije pada Bajanove dinastije, kaganat
se dijeli na istoni i zapadni. Istoni je bio od sjevernog Kavkaza do Poltave, a
zapadni je imao Panoniju. Propast avarskog kaganata vezuje se za avarsko
franake sukobe koji su zapoeli 791. No kaganat je propao i zbog bugarske
ekspanzije sa druge strane. Prema istraivaima Avare su istrijebili Franci, a na
istoku Bugari dok neki smatraju da su se Avari stopili sa doseljenim Ugarima
(Maarima). U djelu Povijesti o minulim vremenima iz 12.vijeka navodi se da Avara
nema, da su bili oholi i da je njihov nestanak boje djelo.
Samuilovo carstvo
Samuilovo carstvo (znano jo i kao Bugarsko, Zapadnobugarsko ili ili Makedonsko
Carstvo iz 976.-1018.) je efemerna dravna tvorevina koja je nastala ustankom
etvorice sinova kneza Nikole prvog, u nizu od tri, slavenska ustanka protiv Bizanta
u 10. i 11. vijeku. Svoj vrhunac dosegla je za vladavine cara Samuila.
Bizantinci su nakon osvajanja Bugarskog carstva, 971. godine, uveli okrutnu
upravu zbog ega je 976. godine buknuo ustanak protiv Bizanta. Na elu ustanka
nala su se etiri sina vojvode Nikole: David, Aron, Mojsije i Samuilo. Tijekom
pobune, u borbi su poginuli David (ubili su ga makedonski Vlasi) i Mojsije (prilikom
napada na Ser), dok su Aron i Samuilo uspjeli protjerati Bizantince iz Zapadne
Bugarske. Meu braom je dolo do neslaganja oko nastavka djelovanja, jer je Aron
bio sklon postizanju sporazuma s carem Bazilijem II., dok je Samuilo stremio
neovisnosti. Sukob meu braom okonan je Aronovom smru po Samuilovoj
naredbi. Pobuna protiv Bizanta kojoj je cilj bio stvaranje slavenskog carstva
pozivajui se na tradicije prvog Bugarskog carstva privukla je 979. godine negdanje
bugarske carevie Borisa i Romana koji su ivjeli u Carigradu. Tijekom putovanja,
Boris je ubijen, jer su ga Bugari zbog grke odjee zamijenili za Bizantinca,
meutim Roman je stigao a Samuilo mu nije predao vlast iako je on na nju polagao
pravo, tako da se Roman najvjerojatnije morao zadovoljiti poloajem namjesnika u
Skoplju. Samuilo je krenuo u proirivanje svoje zemlje koristei se unutarnjim
sukobima u Bizantu i njegovom zauzetou pobunama u Maloj Aziji. 979. godine,
Samuilo prodire u Tesaliju i 983. godine uspijeva zauzeti Larisu, preselivi tamonje
Slavene u Makedoniju.irenje slavenskog ustanka prisililo je 986. godine mladog
cara Vasilija II. da krene u pohod na Sofiju, koja je tada bila najistoniji Samuilov
posjed. Meutim, bizantinska blokada grada nije uspjela, jer se vojska nakon tri
tjedna morali povui zbog nedostatka hrane. Posljedica ovog poraza bilo je izbijanje
graanskog rata u Bizantu koji je paralizirao svaki pokuaj da se ustanak
ugui.Prilikom zauzimanja Duklje zarobio je tamonjeg vladara Ivana Vladimira, ali

ga je kasnije oenio svojom kerkom i vratio na dukljansko prijestolje. Ve naredne

godine Samuilo je osvojio Epir i draku temu, pripojivi svojoj dravi i sam Dra,
koji mu je najvjerojatnije predao njegov tast i upravnik grada Ivan Krisilije.U tom
trenutku u sastavu njegove drave od osvojenih krajeva nalazili su se: Epir, Tesalija,
Duklja, Raka, Bosna, Zahumlje, Travunija, Srijem i Podunavska Bugarska.Doavi
do vrhunca moi, Samuilo se proglasio carem, pozivajui se na titulu Simeona I.
Velikog, uzdigao Ohridsku arhiepiskopiju a prijestolnicu premjestio u
Ohrid.Samuilo je 996. godine krenuo u novi pohod potukavi Bizant pod Solunom,
nakon ega se jo vie osnauje i 997. godine prodire do Peloponeza.Samuilo se
nakon toga povukao s vojskom ka Makedoniji i pokuao na Vardaru zaustaviti
Vasilijev prodor, meutim bizantski car odnosi jo jednu veliku pobjedu. Pritjenjen
bizantskim vojnim udarima, te gubitkom gotovo itave Bugarske, Samuilo je 1004.
godine pokrenuo svoju posljednju ofanzivu koja je zavrila porazom pod Solunom.
Iskusni Vasilije je naredio Niceforu Skifijasu, strategu makedonske teme, da
pokua preko Bjelasice zaobii Samuilove poloaje, to je ovaj i uinio i
29.07.1014.bizantska vojska, pod zapovjednitvom cara Vasilija II. do nogu ih je
potukla u tzv. bici na Bjelasici.Zarobljeni Samuilovi vojnici na Bjelasici, njih oko
15.000, je po carevoj naredbi oslijepljeno, dok je svakom stotom ostavljeno po jedno
oko kako bi mogao voditi ostale. Zbog ove surovosti car Vasilije II. dobio je nadimak
Bugaroubojica. Kada je Samuilo vidio svoju okovanu i oslijepljenu vojsku umro je na
mjestu od sranog udara 6.10.1014.
Bugari
Proto-Bugari su bili narod Istone Evrope poetkom srednjeg vijeka. Njihova etnika
pripadnost nije razjanjena, ali veina naunika tvrdi da su oni pripadali turskoj
grupi plemena koji su se u 4. vijeku iz Centralne Azije naselili u Evropu gdje su ih
pokorili Huni. ivjeli su oko ua Volge i tu se krajem 6.vijeka stvara Bugarska s
vladarom Kuvartom. No nakon njegove smrti 660., drava se raspada. Oko
680.ponovno stvaraju svoju dravu koja se brzo proirila. Oko 700.pripojen joj je i
dio istone Trakije i Makedonija. Proces izgradnje feudalne bugarske drave ima za
pratei proces slavenizaciju Bugara i primanje kranstva. 864. Primaju kranstvo
za vladavine kana Borisa, u vrijeme kada iril i Metod kreu u misiju u Veliku
Moravsku. Boris je dobio ime Mihajlo, dobrovoljno je napustio prijestolje, a umro je
907. Poseban uspon Bugarska je doivjela u doba kneza i cara Simeona (893.-927.)
koji je poveo rat protiv Bizanta. Zemlju je proirio na dio Trakije i Makedonije, a za
cara je proglaen 925. To je tzv. Prvo bugarsko carstvo. Bugarska slabi za vrijeme
njegova nasljednika cara Petra (927.- 969.), pa Bizant 971.pokorava Bugarsku.
Prevlast Bizanta nad Bugarskom trajala je do kraja 12.vijeka, kada se formira
Drugo bugarsko carstvo.
Raka u 9. i 10. vijeku
Prema Konstantinu VII. Porfirogenetu Srbi su se doselili nakon doseljavanja Slavena
u zajednicu sa Avarima. Izvori navode da su Srbi pozvani od strane cara Heraklija
kao federata i pomagai u odbrani Carstva. Bijela Srbija su sjever i blizina franake
teritorije, dok neki postojbinu Srba trae iznad Dnjepra. Na teritoriji istone
Njemake ivjeli su Luiki Srbi ili Luani, a oni su prema nekim izvori preci Srba
koji su doli na Balkan i osnovali Srbiju. Prema Porfirogenetu: od 2 sina nasljednika

Bijele Srbije jedan je s polovicom naroda na poziv cara Heraklija doao u solunsku
oblast koja je prozvana Serbica (Servija). No to im se nije svidjelo pa im je Heraklije
teritorij izmeu Save i dinarskog masiva. Prvotna Srbija smjetena je izmeu gornje
Drine i gornjeg toka zapadne Morave = to podruje izvori nazivaju Raka. Sa istoka
im je dolazila najvea opasnot Bizantsko carstvo koje se oporavlja i novoformirana
protobugarska drava. Oko 680. Protobugari osvajaju dananju Vojvodinu, sjevernu
Srbiju, Beograd, Srijem i Slavoniju. Nakon smrti kneza Vlastimira, njegovi sinovi:
Mutimir, Strojimir i Gojnik pobjedili su zemlju, a vladali su zajedno. Nakon
Mutimirove smrti 891. ili 92. na prijestolje dolaze njegovi sinovi: Prvoslav (Pribislav),
Bran i Stefan. No oni su kratko vladali jer ih je sa vlasto zbacio i protjerao Petar
Gojnikovi koji je doao iz Hrvatske. Protiv njega ustao je Bran, ali ga je Petar
zaborio i oslijepio. Gotovo 2 desetljea, Petar je mirno vladao u Srbiji. No 917. Pavle
Branovi postaje novi vladar Srbije, nakon to je Petar na prijevaru uhien i odvezen
u Bugarsku. Raka se nala na udaru Samuilova prodora u Dalmaciju, 998.
Slabljenje Bizanta preuzeo je zetski vladar Mihailo i od Bizanta preuzeo Raku oko
1067. Na vlast u Srbiji dolazi nova dinastija, sinovi izvjesnog Zavide: Tihomir,
Stracimir, Miroslav i Stefan Nemanja. Svi su imali oblast nad kojom su vladali ali su
ipak bili zavaeni. Nemanja je bio svrgnut i zatvoren, a kada se oslobodio svrgnuo je
Tihomira i zauzeo njegovo mjesto 1168. Dogaaj je odredio da Nemanja bude
rodonaelnik dinastije Nemanjia, koja e vladati Srbijom kao kraljevstvom i
carstvom sve do 1371. Od 9. do 12. vijeka odvija se proces pismenosti meu
Srbima, a on zapoinje djelatnou irila i Metoda.
Ustoliavanje korukih vojvoda
Sam in ustoloavanja u 11.vijeku tekao je tako da su nakon smrti staog vojvode,
kosezi na sudskim zborovima povjerenike birali za vijee i vezali ih zakletvama.
Budueg vojvodu obukli bi u seljako odjelo (sive hlae, sivi eir, sivi koporan sa
crvenim pasom, crvena torba i seljake cipele) i dizali ga sa konja te nosili 3 x oko
kneevskog kamena. Okupljeni narod pri tom je pjevao pjesmu zahvalnicu.
Ustolienje je bilo u obiaju do poetka 15.vijeka. Poslijednje vojvoda ustolien je
1414.g. Habsburgovac Fridrich III. smatrao jjje obred seljakim i poniavanjem za
carsko dostojanstvo. Oko 1300. pravo ustolienja postaje nasljedno u porodici
vojvodskog kmeta Herzogbauera koja je do 1823. izumrla.
iril i Metod
Sveti iril ( 826./827. - 869.) i Sveti Metod (815. - 885.) kranski su sveci,
spomendan im je 5. srpnja.Braa iril (pravo ime Konstantin, ime iril uzeo je
nakon zareenja) i Metod, obojica su roena u Solunu. Poznati su i kao Solunska
braa, Sveta braa i slavenski apostoli. Njihov otac Lav bio je visoki bizantski vojni
zapovjednik (drungar). Najraniju mladost proveli su u Solunu koji je u to vrijeme
posve okruen Slavenima. Metod postaje upravitelj jedne arhontije u istonoj
Makedoniji, dok je iril, odgojen na carskom dvoru, nakon zavrenih filozofskih i
teolokih studija postavljen za bibliotekara Svete Sofije u Carigradu i uitelja
filozofije na carigradskoj visokoj koli.Godine 851. iril postaje lan bizantskog
poslanstva arapskom kalifu u Samari, a 856. u doba politikih i crkvenih trzavica
Metod naputa svoj poloaj arhonta i povlai se u samostan na Olimpu u Maloj

Aziji. Malo kasnije za njim dolazi i iril. Ali po nalogu bizantskog cara Mihala, 860.
oba brata odlaze kao misionari meu tursko-tatarske Hazare u junoj Rusiji.
Neposredno nakon povratka iz Rusije angairani su za novu misiju kod Slavena.
Naime, 862. poslanstvo moravskog kneza Rastislava zatrailo je od cara Mihajla
biskupa i sveenike koji e propovijedati na slavenskom jeziku kransku vjeru.
irili su kranstvo ve od poetka 9. vijeka. Rastislav, bojei se njihovog politikog
utjecaja, trai u Bizantu oslonac protiv kralja Ludviga Njemakog, ispod ije se
vlasti ogorenom borbom istrgao. Rastisavljeva koncepcija ila je za tim da
samostalna moravska crkva s domaim klerom i vlastitim liturgijskim jezikom
postane brana svakom stranom utjecaju. Bizant donekle udovoljava Rastislavljevoj
elji i alje mu irila i Metoda. Braa su se za ovaj posao ozbiljno spremili; iril je
sastavio prvo slavensko pismo (glagoljicu) i na jezik makedonskih Slavena iz okolice
Soluna preveli su najnunije crkvene knjige. Na taj su nain stvorili prvi slavenski
knjievni jezik i postavili temelje slavenskoj knjievnosti. Godine 863. braa kreu
na put i stiu 864. knezu Rastislavu koji ih je gostoljubivo primio, ali uspjeh njihove
misije, mnogobrojni uenici i narodne simpatije izazivaju reakciju njemakog klera.
Protiv slavenskih misionara poinje podmukla borba njemakog sveenstva. Glavni
argument protivnika slavenske liturgije bila je tzv. trojezina teorija prema kojoj
postoje samo tri sveta jezika na kojima se mogu vriti vjerski obredi: hebrejski, grki
i latinski. Nakon trogodinjeg boravka u Moravskoj braa polaze na put kako bi
biskup zaredio Metoda i nove slavenske sveenike. Papa Hadrijan vidi u slavenskim
misionarima dobre pomagae u borbi protiv osiljenih i neposlunih njemakih
nadbiskupa i njihova suverena te ih prima sveano. U Rimu se iril razboli i uskoro
kao redovnik umire u Rimu (sahranjen je u crkvi sv. Klementa, gdje je i danas
sauvan njegov grob). Hadrijan je odobrio slavensku slubu, a Metoda poslao 869.
knezu Kocelju, ak ga prilikom njegovog drugog boravka u Rimu posvetio za
panonskog nadbiskupa. im je Metod doao u Panoniju, njemaki ga sveenici
napadaju kao heretika, a kada je stigao u Moravsku njemaki biskupi Metoda
osuuju i bacaju u tamnicu, gdje je ostao 2,5 godine. Godine 873. Metod je na
papin nalog puten iz tamnice, ali je slavenska liturgija zabranjena. Papa Ivan VIII.,
nastojei da ne oteti rimske pozicije u Moravskoj i ostajui kod odluka svojega
prethodnika Hadrijana, potvrdio je slavensko bogoslulje bulom Industriae tuae iz
880. godine.Metod prevodi u Moravskoj na slavenski jezik Bibliju. Nakon njegove
smrti u Moravskoj je zabranjena slavenska liturgija. Prijevodom liturgijskih i
biblijskih knjiga udarili su iril i Metod temelje slavenskoj pismenosti.
Pojava Bogumilstva
Prouavanje Bogumilstva ima dugu tradiciju u svjetskoj historijografiji. Uzima se da
se bogumilstvo javlja sredinom 10.vijeka u Makedoniji, a nazvano je tako prema
popu Bogumilu. Njega se optuivalo da je prvi poeo propovjedati herezu u zemlji
Bugarskoj. U bogumilstvu su djelovala dva ogranka: maloazijski i balkanski.
Pristae popa Bogumila sami su sebe nazivali kranima, a optuivalo ih se za
dualizam. Odbacivali su kranske simbole, a priznavali su samo Novi zavjet.
Bogumilstvo na podruju Makedonije bilo je povezano sa odreenim socijalnim
kretanjima. Od sredine 10.vijeka izvori dalje ne govore o bogumilstvu na podruju
Makedonije.Prema nekima ono se pokrenulo u druge krajeve te je stiglo i do Bosne.

Bogumilstvo nije usamljena, autohtona pojava na Balkanu. To je vjerski pokret koji

ima svoju prehistoriju, te je rezultat kulturnog i kultnog nasljea.
Kranstvo u Bizantu
Bizantska crkva sa sjeditem u Carigradu vrila je snaan utjecaj na drutvo, u
kojem je religija ve tradicionalno igrala znaajnu ulogu. Patrijarh Carigrada,
poglavar Istone crkve, postao je vrlo utjecajna linost. On je bio taj koji je
okrunjivao cara, pa je od njega oekivao da revno titi Pravoslavnu crkvu. Patrijarh
je bio i veoma bogat, jer je raspolagao ogromnim crkvenim bogatstvom. Budui da je
vladao i nad mnogobrojnim redovnicima i nad laicima, stekao je veliku mo.
Patrijarh je esto bio u poziciji suprotstaviti se caru. Biskupi su pratili sudske
procese i svjetovna zbivanja kad god bi se ticali crkve a ponekad i kad je se ne bi
ticali. Osim toga, svi su sveenici i redovnici, kojih je bilo na desetke tisua, bili
podloni svojim biskupima.
Doseljavanje Hrvata
Pojam Hrvatska tokom vijekova mjenjao je svoje znaenje. U ranom srednjem vijeku
postojala je Bijela Hrvatska iza Karpata oko Krakowa iz koje su Hrvatsi doli u
Dalmaciju i Panoniju i Crvena Hrvatska, na suprotnoj strani na slavensko
dukljanskoj zoni. Konstantin VII. Porfirogenet razlikuje Slavene i Hrvate i injenicu
da su Slaveni doli prije. Dogodile su se i dvije seobe: poetkom 7.vijeka doli su
Slaveni a desetljee, dva kasnije Hrvati. Jedno vrijeme dio hrv.historiografije bio je
vienja da se dolazak Hrvata treba vezati uz 800.g., no ta su miljenja naputena.
Slaveni su u dogotrajnom procesu na podruju Hrvatske, prihvatili od hrvata
hrvatsko ime. Sjedite Dalmatinske Hrvatske bio je Nin, a ouvana krstionica s
imenom kneza Vieslava govori o vladaru Dalmatinske Hrvatske.806.g. Dalmatinski
gradovi predali su se Karlu Velikom. Proces primanja kranstva zahvatio je
Hrvatsku a glavno vjersko sjedite bila je Ninska biskupija.
Hrvatska u 9. vijeku
828. Dalmatinska Hrvatska dola je pod neposrednu vlast Italije. 839. Mleani su
sklopili mir sa knezom Mislavom. On nije stolovao u Ninu negu u Klisu kod Splita.
Sagradio je crkvu sv.Juraja. Najvaniji dogaaj hrvatske historije 9.vijeka je
pokrtavanje Hrvata. Od vladavine Mislava 30tih godina do odlaska Branimira, 90
tih godina 9.vijeka, pokrten je veliki broj Hrvata. Porfirogenet u svom djelu u
31.poglavlju navodi da su Hrvati krteni u doba cara Heraklija. U 9.vijeku
kranstvo je prevladalo Hrvatskom. U doba kneza Mislava poinje se razvijati
budua snaga Hrvatske. Knez Mislav poslijednji se put spominje 839., a njegov
nasljednik Trpimir 846./48. U doba Trpimira, Domagoja i Branimira od 40 tih do
80 tih godina 9.vijeka Hrvatska doivljava intenzivan razvoj i dosie prvi
srednjovjekovni vrhunac. Vrijeme obiljeava ubrzano pokrtavanje i okrilje evropske
kranske civilizacije te izlaz na Jadran. U povelji od 04.03.852. Trpimir je nazvan
knezom Hrvata, to predstavlja prvi spomen Hrvatskog imena u ouvanoj
historijskoj grai. Hrvatska se u njegovo doba afirmie i dobija atribute savremena
evropske drave. Trpimir se prvi put spominje u darovnici iz 852., a njegov
nasljednik Domagoj spominje se 865. Trpimirovi sinovi Petar, Zdeslav i Muncimir
bili su protjerani a na prisjestolje je doao Domagoj koji je vladao do 878. Nastalu

situaciju iskoristili su Venecijanci koji su napali Domagoja i prisilili ga na primirje

865. Druga polovica Domagojeve vladavine obiljeena je gusarenjem i sukobima sa
Venecijom. Domagoj je ostao zabiljeen kao najgori knez Slavena. Nije poznato tko
vlada od Domagojeve smrti do dolaska Zdeslava, no vjerojatno jedan od
Domagojevih sinova. Zdeslav, iz Trpimirova roda, dolazi iz Carigrada, protjeruje
Domagojeve sinove i uz pomo Bizanta osigurava sebi prijestolje u Hrvatskoj.
Branimir je na vlast doao nasilnim putem (879.-892.), ali je njegova vladavina bila
mirna. U njegovo doba kranstvo dobija najznaajniji polet. Muncimir je vladao
izmeu 888.-892.Njegov nasljednik bio je Tomislav koji se prvi put spominje 914.g.
Krunisanje kralja Tomislava/ Hrvatska u vrijeme Tomislava
Tomislav je bio knez Primorske Hrvatske od oko 910.; tradicionalno se smatra da je
proglaen kraljem 925., a vladao je bar do 928. O njemu se pouzdano zna dosta
malo, u usporedbi s nekim drugim ranijim i kasnijim hrvatskim vladarima. Iz
vladarske je kue Trpimirovia.Ne zna se skoro nita o dolasku Tomislava na vlast i
odlasku s nje, a titula kralja je osporavana; ne zna se kad i kako ju je stekao, i to
je tono znaila, ali historiografija ga tradicionalno smatra prvim hrvatskim
kraljem. Tomislav se prvi put 925. spominje kao rex ("kralj"), u pismu pape Ivana X.
U svojoj historiji, Toma Arhiakon spominje da je 914. Tomislav dux. Iz toga je
historiar Franjo Raki godine 1871. zakljuio da je Tomislav u meuvremenu
postao kralj.
Prema pretpostavci Ivana Kukuljevia-Sakcinskog, krunidba kralja Tomislava je
obavljena na Duvanjskom polju.Jedini argument o kraljevanju Tomislava je titula
rex, koja se pojavljuje od 925. godine, ali to nije nepobitan dokaz. O Tomislavovoj
vlasti zna se malo, poznato je ratovanje s Maarima i Bugarima, kao i dva odrana
crkvena sabora u Splitu.Kako je u doba Tomislavove vladavine cijela Europa bila na
nogama zbog maarskih pljakakih pohoda, zasigurno se i Tomislav sukobio sa
tom novom vojnom silom. Mletaki izvori spominju maarske prodore sve do mora,
to bi zasigurno znailo da je u odreenom periodu u Hrvatskoj dolo do masovnog
sukoba. Ono to je bitno za hrvatsku historiografiju pitanje je o Tomislavovu
zauzeu jednoga dijela nekadanje Panonske Hrvatske. O Tomislavovoj vlasti nad
dalmatinskim gradovima svjedoi Toma Arhiakon, a vjerojatno je da je Bizant
nagradio svoga vjernoga saveznika dalmatinskim gradovima, koji je njima vladao u
ime bizantskog cara. 925. i 928. su u Splitu odrani crkveni sabori, koji su se
uglavnom ticali crkvene jurisdikcije i upotrebe "slavenskog jezika" u bogosluju.
Tomislav je vjerojatno bio prisutan na oba crkvena sabora. Na ovim saborima je
kako je ve navedeno Grguru ponuena Sisaka biskupija, to je izravana dokaz da
je jedan dio dananjeg hrvatskog sjevera bio u Tomislavovoj sferi utjecaja.
Ustanak Ljudevita Posavskog
Ljudevitov ustanak je bio ustanak Panonske Hrvatske pod vodstvom kneza
Ljudevita protiv Franaka, koji je trajao od 819. do 823. Ljudevit, izazvan okrutnou
uprave franakoga markgrofa Kadolaha, , predvodio je ustanak protiv franake
vlasti, kojem su se pridruili Slovenci sjeverno od Drave i slavensko pleme Timoani.
Godine 819., Ljudevit je ratovao s dalmatinskim knezom Bornom, franakim
saveznikom. Poraen nakon viekratnog uspjenog otpora nadmonijim franakim
postrojbama, sklonio se u Dalmaciju, gdje ga je Bornin ujak Ljudemisl dao ubiti.

Franaki anali javljaju da je Ljudevit "smiljao neto nova" i da je lano optuio

markgrofa Kadolaha "zbog okrutnosti i drskosti". Ustanak odnosi na Ljudevitov
otpor, a ne na neku nepoznatu Karlmanovu borbu protiv Hrvata 70-ih godina 9.
vijeka. Pored toga to je ustanak bio dugotrajan i u krajnjoj liniji uspjean, ipak ne
valja pretjerivati u ocjeni Ljudevitove otporne snage. Ljudevit i nema pouzdanja
samo u svoje ljude i obraa se za pomo susjedima: Karatancima (Slovencima) i, na
istoku, Timoanima. Ove posljednje, koji su tek 818. godine otpali od Bugara i preli
na stranu Franaka, Ljudevitu polazi za rukom predobiti, kako franaki anali tvrde,
"lanim nagovaranjima". Ljudevitu su se, kako je spomenuto, za odlunoga sukoba
s Bornom na Kupi prikljuili i Gaani. Prema tome, podruje je ustanka bilo
golemo, ali je nevolja bila u tome to, Ljudevit, ipak nije raspolagao vojskom koja bi
mogla braniti tako veliki teritorij kneevske vlasti. Kad se vojska s Kadolahom
vratila iz Panonije, markgrof je "uhvaen od groznice" umro, negdje u Furlaniji.Na
njegovo je mjesto postavljen Balderik, koji je posao u Karantaniju. U to je vrijeme
Ljudevit ve pridobio i Karantance, jer Einhard tvrdi da se Balderiku, kad je doao
u Karantaniju, pokuao negdje na Dravi oprijeti panonski knez i presjei mu put.
Kako su Ljudevitove ete bile malobrojne, on se pobijeen morao povui.ini se da
je tada Ljudevit odluio krenuti na jug i okuati sreu na drugoj strani. Borna je to
doznao, sakupio je, prema svjedoanstvu Einhardovih anala, mnogo vojske i
doekao Ljudevita na granici Hrvatske, tj. negdje na Kupi. Zbog prijelaza Gaana na
Ljudevitovu stranu, Borna se naao u vrlo tekom poloaju, no pomo mu je dola u
pravo vrijeme. Borna je u sukobu pretrpio toliki gubitak da je Ljudevit odluio to
iskoristiti. Unato Borninim uspjesima Ljudevit nije pobijeen. Stoga je na saboru u
Aachenu 820. godine odlueno da pou na njega tri vojske sa tri strane. I Borna je
dobio poduku to mora uraditi.
821.g. Borna je umro, na to je izabran Vladislav. U svim prikazima Bornine
vladavine i sukoba s Ljudevitom nigdje se ne spominju "Sorabi" niti Srbi. Posljednju
vojsku koja je 822. godine poslana iz Italije u Panoniiju Ljudevit vie ne eka.
"Napustivi grad Sisak sklonio se bjeei kod Srba, naroda koji, kako se kae, dri
veliki dio Dalmacije". Ali ubivi na prijevaru jednoga izmedu vojvoda koji su ga
primili, "podloi njegovu kneevinu svojoj vlasti.Poto je napustio Srbe i doao u
Dalmaciju k Ljudemislu, Borninu ujaku i poto je neko vrijeme boravio kod njega,
on ga je na prijevaru ubio.Tijekom ustanka, koji je trajao nekoliko godina, i
obuhvatio je podruje sjeverne Hrvatske, oko jedne treine sadanje Bosne i
Hercegovine, Sloveniju te Dalmatinsko podruje do Splita, Sorabi/Srbi se nigdje ne
spominju, ni kao nevaan faktor.

Bizantska kultura
Najznaajniji spomenici ranobizantske umjetnosti nalaze se u talijanskoj Ravenni
koja je 402. g. postala prijestolnicom Zapadnog Rimskog Carstva, a za cara
Justinijana (od 554. g.) bila je sjeditem bizantske vlasti u Italiji. Crkva San Vitale u
Ravenni (526.-547.g.) ima tlocrt osmerokuta iznad ijeg sredinjeg dijela je kupola.
Crkva ovakvog tlocrta s kupolom prevladava u Pravoslavlju sve od Justinijana, kao
to na Zapadu prevladava bazilikalni tip crkve.Mozaik, kao nain ukraavanja
zidova u rimskoj umjetnosti, dobio je posebnu vanost u Bizantu i postao posvuda
prisutan u carskim i sakralnim graevinama. Jedini ouvani ranobizantski

spomenik u Hrvatskoj je trobrodna Eufrazijeva bazilika u Poreu iz 5. st., s

mozaicima iz 6. vijeka. Sama bazilika je najstariji primjer troapsidalne crkve na
zapadu. Crkva Aja Sofija (532.-537.) u Carigradu je najpoznatija graevina ovog
razdoblja. Tada najveu kupolu na svijetu podupiru dvije polu-kupole i sferni
(kruni) trokuti zvani pandativi. U kasnijim razdobljima bizantske arhitekture javlja
se nekoliko tipova crkava, smanjuju se veliki jedinstveni prostori (koji su dominirali
u zlatnom dobu), a na vanosti dobiva vanjska obrada volumena, gdje se javljaju i
ornamentalni ukrasi od opeke. Ikone su prenosive slike na platnenoj ili ee
drvenoj podlozi. One su raene po vrlo strogim pravilima prikazivanja likova po
njima prozvanim ikonografskim pravilima.Kiparstvo je u bizantskoj umjetnosti bilo
potisnuto, osim male plastike izvedene u slonovoj kosti (bjelokost) i metalu (emajl) s
izrazitom plonou. Poetkom 10. vijeka. potpuno e se ustoliiti tipina graevina
Bizanta - crkva tlocrta grkog kria (istokrakog), upisanog u osnovu kvadrata.
Takav je tip crkve i Bazilika Svetog Marka u Veneciji (1063.), koja nije bila pod
vlau Bizanta, ali je bila pod njegovim direktnim umjetnikim utjecajem. Ona ima
osnovu grkog kria upisanog u osnovu kvadrata i kupole iznad sredinjeg kvadrata
i svakog kraka kria - odlike bizantske gradnje. Iako je bizantska umjetnost zbog
svog dugog kontinuiteta naoko statina i nepromijenjena, ipak se uoavaju neke
razlike.
Bizantska vojska
Bizantska vojska je naziv za kopnene oruane formacije Istonog Rimskog ili
Bizantskog Carstva koje su okvirno djelovale od 4. vijeka do pada Carigrada 1453.
godine. U uem smislu se pod time podrazumijevaju oruane snage Carstva od
sredine 7. vijeka kada se ono transformiralo zbog gubitka veine teritorija te uvelo
vojno ustrojstvo a bizantska vojska u mnogo emu slinost s rimskom vojskom od
koje je bila nastala.Bizantska vojska ustanovljena u 7. vijeku se postepeno
transformirala u jednu od najjaih i najefikasnijih vojnih aparata u Euraziji za
vrijeme srednjeg vijeka, a, posebno pod vladavinom vojnikih careva u 9. i 10. vijeku
dobila mogunost da se ravnopravno nosi sa svim neprijateljima Bizanta na istoku i
zapadu. Ekonomska kriza, kao i postepena feudalizacija Carstva, znaajno je
oslabila bizantsku vojsku i dovela do katastrofe u etvrtom kriarskom ratu,
odnosno pada Carigrada. Nikejsko Carstvo je, pak, uspjelo djelomino obnoviti
staru bizantsku vojnu organizaciju i sa njom povratiti Carigrad.
Justinijan
Justinijan I. Veliki (11.5.483. 14. 11. 565.), car Istonog Rimskog Carstva
(Bizanta) od 1.8. 527. do svoje smrti. Neak je i nasljednik cara Justina I. Doavi
na prijestolje, teio je uspostaviti nekadanje jedinstvo Rimskog Carstva, kojemu e
sredite biti Carigrad. Za ostvarenje toga cilja izabrao je dvojicu sposobnih
vojskovoa, Belizara i Narzesa, kao i pravnika Tribonijana. 6. vijek donosi
prekretnicu u razvitku Bizanta. Kad je 527. stupio na carsko prijestolje, Justinijan
I. naslijedio je administracijski sreeno i upravno organizirano Carstvo, jaku vojnu
silu i prepunu dravnu blagajnu. To e mu omoguiti da pokrene tzv. Bizantsku ili
Justinijanovu rekonkvistu u kojoj je do 565. tj. do godine svoje smrti uspio sruiti
dvije barbarske drave (Vandalsku, Ostrogotsku) te proiriti bizantsku vlast na cijeli
Ilirik, Italiju, Sjevernu Afriku i jugoistok panjolske. Ove uspjehe mogao je zahvaliti

svojim sposobnim generalima Belizaru, Mundusu i Narzesu.Osvajaki su napori

iscrpili snage zemlje i oslabili njezine pozicije na Istoku, te se Justinijan obvezuje na
plaanje danka Perzijancima, a te nevolje uveale su i provale Slavena na bizantsko
podruje.Osim sposobnih generala vano je spomenuti i Justinijanovu enu caricu
Teodoru, kojoj Justinijan moe zahvaliti veinu uspjeha koje je postigao. Kao
Justinijanova suvladarica, Teodora se aktivno bavila politikom carstva, a posebno se
kao dostojan suvladar pokazala kad je uguila pobunu Nika 532. g. U kljunom
momentu kad je Justinijan namjeravao abdicirati Teodora je zapovijedila vojsci da
napadne pobunjenike na hipodromu.Dolo je do strahovitog pokolja u kojem je u
jedno poslijepodne oko 50.000 stanovnika izgubilo ivot. Ovim inom obranjena je
carska vlast Justinijana I. zahvaljujui upravo njezinoj hladnokrvnosti i
odlunosti.U toj pobuni je, meu ostalim, bila unitena i stara crkva Svete Mudrosti
(Hagia Sofia), pa su se Justinijan i Teodora dali u gradnju nove bazilike, u sreditu
Carstva. Meutim oko 550. g. bila je devastirana u potresu pa je gotovo nanovo
graena. Tada joj je dodana kupola. Nakon turskog osvajanja Carigrada 1453. g.
Hagia Sofia je pretvorena u damiju Aja Sofiju, a danas se u njoj nalazi muzej.Za
vrijeme haranja velike epidemije kuge 541.-542., Justinijan se takoer zarazio.
Pripadao je rijetkima koji su preboljeli tu opaku bolest. Vijekovima kasnije su
historiari tu epidemiju nazvali po Justinijanu, Justinijanova kuga. On se uz
pomo svojih suradnika Trebonijana i gradskog prefekta Ivana Kapadokijskog
upustio u kodifikaciju rimskog prava.
Hrvatsko srednjovjekovlje
Hrvatski je narod oko 626. podloio rimske pokrajine Dalmaciju, Panoniju i Ilirik te
osnovao 2 neovisne kneevine, koje je u Hrvatsko Kraljevstvo ujedinio njegov prvi
kralj Tomislav, okrunjen 925. Primorska Hrvatska je, pored Franakoga Kraljevstva,
prva trajna i ureena drava u srednjoj Europi. Nakon izumiranja domae dinastije
Trpimirovia, Sabor (parlament) je za kraljeve Hrvatske izabirao vladare drugih
drava, stvarajui time personalnu uniju najprije Hrvatske i Ugarske (1102. 1300.
i 1307. 1526.), a zatim Hrvatske i Austrije (1527. 1918.). Kao predzie kranske
Europe izmeu 15. i 18. stoljea, Hrvatsko je Kraljevstvo bilo kljuno za
zaustavljanje daljnjeg prodora Osmanskoga Carstva na zapad, dok je s druge strane
Mletaka Republika zaposjela veinu hrvatske obale. Podruje dananje Hrvatske
bilo je oduvijek vrlo bogato ivotinjskim i biljnim svijetom pa slijedom toga pogodno
za ivot ljudi. Na sjeveru su plodne rijene doline, koje ine rijeke Drava, Sava,
Dunav, Kupa, Una, a na jugu brojna krka polja i razvedena morska obala puna
otoka i zaljeva povoljnih za prirodne luke i plovidbu. Podruje koje je danas poznato
kao Hrvatska je prvi put naseljeno sredinom paleolitika, a kasnije i u neolitiku.
Historija biljei i kolonizaciju Ilira, Kelta te Grka u prvom tisuljeu prije nove ere.
Ilirska su plemena osnovala nekoliko drava koje su jednu za drugom osvojili
Rimljani u drugom i prvom stoljeu prije Krista. Zbog toga tragovi ljudskog
prisustva seu u najstarija razdoblja, u paleolitik ili starije kameno doba. U
europskim razmjerima poznato je nalazite neandertalskog ovjeka u pilji
Hunjakova brijega kraj Krapine. Dva stoljea poslije Grka na istonu obalu
Jadranskog mora dolaze Rimljani, ali su ova podruja osvojili tek slomom ustanka
pod Batonom. Uskoro su ustrojili svoje provincije poput Dalmacije uz more i na
podruju dananje Bosne i Panonije u Podunavlju. Prva je imala svoje sredite u

Saloni kraj dananjeg Splita, a druga u Ptuju (Poetovio). Istra je bila u sastavu
italske oblasti (Venetia et Histria). Budui se razvijala trgovina, promet, da su
izgraene ceste i luke, tadanji rimski Ilirik se dobro gospodarski razvijao. Nicali su
brojni gradovi poput Pula, Pore, Zadar, Skradin, Narone na uu Neretve te u
kontinentalnom dijelu: Sisak, Vinkovci, Mitrovica, Osijek)i brojni drugi koji i danas
postoje uzdu nekadanjih rimskih cesta i plovnih puteva.
Doseljenje Hrvata u novu domovinu (7. vijek)
Nacionalno ime Hrvata vjerojatno je iranskog podrijetla. Njegovo znaenje i
postojanje jo nije istraeno. Uostalom, kao ni imena i podrijetlo brojnih drugih
naroda. Spominje se prvi put kao osobno ime na dva grka natpisa koja su naena
na uu Dona u Azovsko more (Horoathos, Horuathos). Bizantski car Konstantin
Porfirogenet pie u 10. vstjeku kako su Hrvati doli iz Bijele ili Velike Hrvatske
(danas juna Poljska) u 7. vijeku pod vodstvom petero brae i dvije sestre, a jedan
od brae zvao se Hrvat. Car je, ujedno, prvi pokuao protumaiti ime Hrvata kao
onih koji imaju mnogo zemlje. Postoje i druga brojna tumaenja od kojih je jedno
vezano uz gorje Karpati, zatim uz glagol hrvati se, boriti, itd.Hrvati su kao i drugi
neki narodi doli s istoka, iz azijskih i dananjih rusko-ukrajinskih prostora i
naselili se na podruje june Poljske i sjeverne eke gdje se nalazila Bijela
Hrvatska. Otud su u poetku 7. vijeka krenuli u Podunavlje, na podruje od rijeke
Drine do Jadranskog mora i sjeverne Italije. Budui su Hrvati bili organizirano,
ratniko pleme i da su bili u savezu s Avarima, sustavno su naseljavali podruje
biveg rimskog Ilirika, najprije Panoniju, a zatim i Dalmaciju. Osvojili su 582.
cvatui grad Sirmij, a 614. i Solin, pa Cavtat. Bivi stanovnici, romanizirani Iliri,
povukli su se iz ta dva grada u Dioklecijanovu palau (Spalato, danas Split) i u
Dubrovnik.Osim dananjeg, hrvatskog prostora naselili su Hrvati i podruje
dananje Hercegovine i Crne Gore koju izvori nazivaju Crvenom Hrvatskom, zatim
Bosnu, Istru, te istone dijelove dananje Slovenije, junu Maarsku i jugoistonu
Austriju, ali se nisu u veem broju na svim tim rubnim prostorima odrali. Staro
romansko puanstvo povuklo se u bizantske gradove i otoke npr. Split, Zadar,
Trogir, Rab, Osor, Krk, a ilirsko i romansko u planine gdje su kasnije bili poznati
kao Vlasi - stoari. U Iliriku su Hrvati naslijedili bogatu rimsku kulturu, graevine,
ceste, ali i crkvenu organizaciju s biskupijama u spomenutim i drugim gradovima.
Uskoro su prihvatili i kranstvo, uglavnom sa Zapada, i postali dionicima rimske i
zapadnokranske civilizacije.
Hrvatska u doba narodnih vladara (do 1102.)
Hrvati su stigli u dananju Hrvatsku i Bosnu u 7.vijeku. Hrvati su pokrtavani iz
dvaju pravaca: sa strane Franaka (na sjeveru i zapadu) i sa strane Bizanta (na jugu
i istoku). Velikim dijelom je pokrtavanje Hrvata zavrilo u 9. vijeku, ali neka
podruja (Neretvanska kneevina, primjerice) su jo 4 vijeka zadrala poganska
vjerovanja, o emu svjedoe sauvani nazivi za poganska boanstva, najee u
zemljopisnim nazivima (brdo Perun kod Splita, primjerice).
Prve hrvatske kneevine (do 925.)
Potkraj 8. vijeka spominju se prve hrvatske oblasti. Godine 812. Franci (Karlo
Veliki) i Bizant dijele interesne sfere pa neki dijelovi Hrvatske pripadaju franakoj, a

gradovi uz more bizantskoj upravi. Posljedica te podjele je ustanak Ljudevita, kneza

Posavske Hrvatske protiv Franaka i Borne, kneza Dalmatinske Hrvatske koji je
podravao Franke. Izbio je pravi rat u kome je Ljudevit odbio desetak franakih
vojski i pobijedio Bornu, kako su to ratovanje opisali suvremenici u Franakoj
kronici. Poslije sloma Ljudevitova ustanka (822.) Posavska Hrvatska vie nije
ojaala. Teite hrvatske dravnosti preneseno je na Primorsku ili Dalmatinsku
Hrvatsku gdje su Hrvati podigli i svoje prve luke gradove (ibenik, Biograd, Nin),
izgradili mornaricu i imali prve prijestolnice (Knin, Bijai). Meu knezovima istiu
se Trpimir (845.-864.), Domagoj (864.-876.) i Branimir (864.-892.). Prvi je uspjeno
ratovao protiv Bugara, Bizanta u Dalmaciji, doveo je benediktinski red u Hrvatsku,
izdao prvu povelju u kojoj se spominje kao prvi hrvatski knez (dux Chroatorum).
Drugi je u obrambenom sukobu estoko potukao Veneciju na moru, zajedno s
Francima, od Arapa osvojio Bari u Italiji, a trei, Branimir, uspostavio odline
odnose s papom Ivanom VIII. i od njega dobio 879. priznanje Hrvatske kao
samostalne drave - prve u historiji Hrvata. U njegovo doba su Hrvati - Neretljani
estoko porazili Veneciju i nametnuli joj danak za slobodnu plovidbu uz hrvatsku
obalu. Tako su Hrvati ovladali istonim, plovidbenim dijelom Jadranskog mora. Za
kneza Branimira doli su u Hrvatsku sveenici, uenici slavenskih apostolairila i
Metoda i donijeli crkvene knjige na staroslavenskom jeziku i slavenskom pismu
glagoljici. Otada se kod Hrvata na tom jeziku i pismu obavlja sluba Boja, piu
crkvene knjige, pa je to poetak pismenosti u Hrvata na svom jeziku i pismu. Tako
su Hrvati bili jedini europski narod koji je imao svetu misu na svom, umjesto na
latinskom ili grkom jeziku. Hrvatski su knezovi ostavili u kamen uklesana
svjedoanstva kakvih imaju samo najstariji narodi u Europi. To su poglavito natpisi
s imenima i funkcijama vladara, npr. pro duce Trepim(ero) - za kneza Trpimira.
Branimir je ostavio vie natpisa kao dux Croatorum - knez Hrvata, Vieslav
posebnu krstionicu koja simbolizira pristupanje hrvatskog naroda rimskoj crkvi,
time i zapadnoj kulturi, a uz spomenuto ima jo zapisa i hrvatske kamene plastike,
posebnih hrvatskih crkava (Nin) i drugdje.
Hrvatsko Kraljevstvo (925.-1102.)
Za vladanja Tomislava (910.-928.) Hrvatska je, uz Bugarsku, postala najjaa drava
izmeu Rimsko-Njemakog Carstva i Bizanta. On je ustrojio jaku vojsku i
mornaricu, pobijedio najprije Maare i protjerao ih preko Drave. Otada je ta rijeka
stoljetna granica tih dvaju naroda. Svojoj dravi sjedinio je Posavsku Hrvatsku
izmeu Drave, Save i Kupe koja e se kasnije nazvati Slavonijom, tj. zemljom
Slavena, Slovina. Bilo je to ujedinjenje dviju hrvatskih kneevina. Kao saveznik
Bizanta pobijedio je Tomislav i bugarsku vojsku pa je dobio na upravu primorske
gradove (Zadar, Split, Trogir, tzv. Bizantsku Dalmaciju) i tako zaokruio svoju dravu
od Jadranskog mora do Drave i od Rae u Istri do Bosne i Neretve. Na vrhuncu moi
okrunio se Tomislav za kralja (925.), a zatim na dva narodna crkvena sabora u
Splitu uredio odnose izmeu splitske, latinske i ninske hrvatske biskupije i na taj
nain ojaao unutarnje i crkvene prilike. Iza Tomislava vladalo je Hrvatskom vie
kraljeva iz narodne dinastije od kojih treba istaknuti Drislava koji je prvi dobio
krunu iz Bizanta kao kralj Dalmacije i Hrvatske (969.-997.), zatim Petra Kreimira
IV. kada je Hrvatska bila teritorijalno na vrhuncu (1058.-1074.) i Dmitra Zvonimira
kada je najvie gospodarski i politiki napredovala (1074.-1089.). Svi su oni nosili

priznatu titulu kraljeva Dalmacije i Hrvatske, upravljali bogatim dalmatinskim

gradovima, vladali plovnim putovima na moru, odupirali se i Veneciji i Bizantu. Iza
vladanja Dmitra Zvonimira isklesana je povelja u kamenu, tzv. Baanska ploa s
kraljevim imenom i kraljevskom titulom koja je sauvana. Bio je to prvi spomenik
pisan hrvatskim jezikom i glagoljicom pa se otada rauna ne samo poetak
pismenosti, nego i hrvatske knjievnosti. Zvonimira je za kralja okrunio izaslanik
velikoga pape Grgura VII. i predao mu ma, ezlo i zastavu kao simbole vlasti. Bio je
to prvi i posljednji hrvatski kralj koji se tako krunio po europskim obiajima toga
doba. Poloio je i prisegu vjernosti papi u kojoj stoji da je on vladar Hrvatske i
Dalmacije. Prema jednoj srednjovjekovnoj kronici, Zvonimir je ubijen na saboru
naroda koji nije htio ii u kriarski rat u Svetu zemlju. Uz tu nedokazanu smrt
postoji i legenda prema kojoj je umirui kralj prokleo Hrvate da nemaju vie vladara
narodne krvi. Budui Hrvati zaista nisu imali 9. vijekova svoga vladara i svoje
nezavisne drave, u narodnoj tradiciji se odrala pretpostavka o postojanju
Zvonimirova prokletstva. Budui je hrvatska narodna dinastija Trpimirovia
(nazvana po utemeljitelju knezu Trpimiru) izumrla, uslijedila je potkraj 11. vijeka
borba za hrvatsko prijestolje. Oko udovice kralja Zvonimira, Jelene, skupljala se
ugarska, a oko novoizabranog kralja Petra narodna, hrvatska stranka. U tim
previranjima i sukobima ugarski su kraljevi po feudalnom obiaju nastojali batiniti
i hrvatsku krunu. Naime, Jelena je bila iz ugarske dinastije Arpadovia. Oni su
nastojali vojnikim i politikim putem dobiti Hrvatsku, pa su 1094. utemeljili
Zagrebaku biskupiju i postavili svoga pouzdanika za biskupa. Ugarski je kralj
1097. i s vojskom prodro u hrvatsku i u bitci na Petrovoj gori pobijedio posljednjeg
hrvatskog kralja Petra koji je poginuo u boju. Kako usprkos tome nije uspio na
sablji dobiti Hrvatsku, ugarski je kralj s Hrvatskom sklopio ugovor nazvan Pacta
conventa 1102.Bio je to ugovor izmeu hrvatskih velikaa i ugarskoga kralja
Kolomana iz dinastije Arpadovia. On se obvezao da e potovati poseban poloaj i
privilegije plemstva i hrvatskog kraljevstva i kao potvrdu tome okruniti hrvatskom
krunom. Doista 1102. se u Biogradu kraj Zadra okrunio za hrvatsko-dalmatinskoga
kralja. Prema Pacta conventi Kraljevina Hrvatska i Kraljevina Ugarska bile su
povezane samo osobom vladara, a to znai da je meu njima postojala klasina
personalna unija. Dakle Hrvatska je sauvala svoju unutarnju upravu, poreze, svoj
sabor, bana, pa je ak i kovala svoj novac, a to znai da je zadrala osnovne
elemente svoje dravne posebnosti. Zemljom su u ime kralja upravljali njegovi
namjesnici, ban ili herceg. 1113., Koloman je hrvatsko-dalmatinskom krunom
okrunio svoga sina Stjepana.
Ustanak Nika
Pobuna Nika je bila pobuna u Bizantu. Izbila je 532. u carskom Carigradu.Pobuna
je zapoela okupljanjem naroda na carigradskom hipodromu gdje su sve stranke
(deme) udrueno izvikivale Nika! Nika! to na grkom jeziku znai Pobjedi! Trei dan
pobune, pobunjenici su poeli juriati na carsku palau. Pobuna je primila toliku
estinu da je skoro zbacila cara Justinijana s prijestolja. U kljunom momentu kad
je Justinijan namjeravao abdicirati, na pozornicu stupa njegova supruga, carica
Teodora, koja se tada ponijela kao dostojna suvladarica. Zapovijedila je vojsci da
napadne pobunjenike na hipodromu. Najvii asnik onda bio vojskovoa Belizar. On
je uguio pobunu krvoproliem na pobunjenikom okupljalitu Hipodromu. Dolo je

do strahovitog pokolja u kojem je u jedno poslijepodne oko 30.000 stanovnika

izgubilo ivot, a neki izvori govore o 50.000 rtava. Ovim inom obranjena je carska
vlast Justinijana I. i njegove carice Teodore zahvaljujui upravo njezinoj
hladnokrvnosti i odlunosti.U toj pobuni je, meu ostalim, bila unitena i stara
crkva Svete Mudrosti (Hagia Sofia), pa su se Justinijan i Teodora dali u gradnju nove
bazilike, svojom veliinom dostojne sredita Carstva. Staro Rimsko i Bizantsko
Carstvo su imali vrlo razvijena udruenja zvana deme . Ta su udruenja podupirala
razliite fakcije (timove) koje su se natjecale u odreenim sportskim natjecanjima.
Udruenja su postala mjestom iskazivanja za razna drutvena i politika pitanja za
koja bizantsko stanovnitvo nije imalo drugih mjesta gdje bi ih iskazalo. 531. su
neki lanovi Plavih i Zelenih bili uhieni zbog ubojstva u svezi sa smrtima koje su se
pojavile tijekom pobuna nakon zavrene utrke dvokolica. Ubojice se trebalo objesiti,
to se uglavnom i dogodilo.No, 10. 01.532. dvoje njih, Plavi i Zleni, pobjegli su i
sklonili se u utoitu crkve koju je okruila bijesna gomila.Justinijan je bio ivan,
jer je bio usred pregovora s Perzijancima o miru na istoku, stanovnitvo je bilo
uvelike nezadovoljno zbog visokih poreza, a sad se suoio s moguom krizom u
svom gradu. Suoivi se s ovim, objavio je da e trka dvokolica biti odrana 13.01. i
promijenio je presude u zatvorske. Plavi i Zeleni su odgovorili tako to su zahtijevali
da se dva ovjeka u potpunosti oslobodi.15. 01.532. je napeta i ljutita svjetina dola
na carigradski hipodrom gledati utrke. Hipodrom se nalazio do palaa, pa je
Justinijan mogao promatrati iz sigurnosti svoje loe u palai. Od poetka je svjetina
izvikivala uvrjede upuene Justinijanu. Do kraja dana, na trci 22, raznoliki
nepravilni povici su se promijenili iz "Plavi!" ili "Zeleni!" u jedinstveno "N!"
("Pobijedi!" ili "Pokori!"), a svjetina je provalila i napala palae. Iduih 5 dana palaa
je doslovno bila pod opsadom. Poari koji su izbili tijekom nemira su rezultirali
razaranjem veeg dijela grada, ukljuujui i gradsku najvrjedniju crkvu, crkvu Svete
mudrosti. Justinijan je jo dao smaknuti Hipatija i izgnati senatore koji su
podupirali pobunu. Potom je obnovio Carigrad i crkvu Svete mudrosti te je bio
slobodnim uspostaviti svoju vlast.
Konstantin VII. Porfirogenet
Konstantin VII. Porfirogenet (905. - 9.11. 959.) je bio bizantski car od 945. do 959.
te pisac.Njegov otac je bio car Leon VI. Mudri (886.-912.), a majka Zoja. Konstantin
je okrunjen 911. za suvladara, ali poslije smrti oca nije postao carem Bizanta. U
periodu izmeu 912. i 945. Konstantin je bio rtva razliitih dvorskih spletki i
odvojen od prijestolja. Konstantin se 919. oenio Jelenom, keri Romana Lakapena
koji je pokuavao sebi i svojim sinovima osigurati bizantsko carsko prijestolje.
Konstantin se 945. uspio osloboditi Romanovih nasljednika i preuzeti carsko
mjesto.Porfirogenet nije ostao upamen po svojoj politikoj djelatnosti kao dravnik
meu brojnim istaknutim carevima u Bizantu. Naslijedio ga je sin Roman II. (959.963). Poznatiji je kao pisac djela kojima je ostavio u nasljee znaajne historijske
izvore. Iako je bio prvi nasljednik u Bizantu od rane mladosti radije se bavio
kulturom i umjetnou, a zanemarujui uobiajene dvorske intrige meu svojom
rodbinom. Konstantina VII. historija pamti po naunoj i kulturnoj aktivnosti gdje je
ostavio zapaene rezultate. Potisnut od dravnike politike, Konstantin je svoje
zanimanje posvetio znanosti i umjetnosti. U mladosti je stekao najbolje obrazovanje
koje se moglo stei u Carigradu, a kasnije je oko sebe okupio uene ljude sa kojima

je pisao djela enciklopedijskog karaktera po kojima se najbolje prepoznaje.

Najpoznatije mu je dijelo O upravljanju carstvom De administrando imperio.
Ljetopis popa Dukljanina
Ljetopis popa Dukljanina je srednjovjekovna kronika slavenskih vladara nastala u
Baru u 12. vijeku. Historiari su skloniji da ovaj spis ipak nazovu ljetopisom, a ne
rodoslovom jer on ima svu potrebnu ljetopisnu kronoloku postupnost u izlaganju
kao i drugi ljetopisi, osim navoenja godina. Inae sam autor ljetopisa navodi da se
radi o spisu pod nazivom Kraljevstvo Slavena (Regnum Sclavorum).Godine se u
ljetopisu navode samo kao oznake koliko je koji vladar vladao, ali ne i povezano sa
tekuim kalendarima, nego u stilu da je taj i taj vladar je vladao toliko godina. Na
nekim mjestima ta je preciznost izraena ak i u mjesecima. Meutim, pokuaji da
se te godine iskoriste u stvaranju preciznije kronologije nisu dali rezultate.Dugo
vremena smatralo se da je autor anonimni sveenik Barske nadbiskupije, a u
posljednje vrijeme on se pokuava prepoznati u Grguru barskom.Pitanje nastanka
Ljetopisa popa Dukljanina svodi se na tri prijedloga. Prema prijedlogu Ferde iia
on je nastao u drugoj polovini 12. vijeka, dok je Vladimir Moin predloio sredinu
12. vijeka. Slavko Mijukovi, koji odbacuje brojne segmente historiografskog
utemeljenja spisa isti smatra knjievnou kasnijeg vremena smijetajui njegov
postanak u 14. vijek. Prva dva miljenja su i dalje upotrebljivija meu
historiarima. Original spisa, pisan irilicom u slavenskom jeziku nije ouvan.
Sauvane su etiri verzije (dva latinska i jedan italijanski tekst te hrvatska
redakcija).U skladu sa stavovima srednjovjekovne historiografije 12. vijeka autor
Gote i Slavene smatra istim narodom, pa svoju historiju Slavena poinje
doseljavanjem Gota u oblast bive rimske pokrajine Prevalitana (Prevalis) u 5.
vijeku. Vjerodostojnost podataka koje ljetopis donosi za kasnije periode, naroito za
razdoblje od sredine 10. do polovine 12. vijaka, a koji se odnose na stvaranje
dravnog sredita u Duklji, u najveoj mjeri potvruju i izvori druge provenijencije.
Opravdano se kae da je period autora spisa kao i period dvije generacije prije njega
onaj prostor koji je autor mogao da sazna od savremenika, oeva i djedova. U
ljetopis su uli preraeni dijelovi izgubljenih spisa - Knjiice o Gotima, Trebinjske
kronike, "Kronike Duklje", "itija sv. Vladimira" i drugi spisi. Ljetopis odraava
kransku sredinu. Tako su svi vladari koji su bili protiv kranstva stradavali.
Literalno najuspjeniji dio ljetopisa, pravi mali ljubavni roman, ini 36. poglavlje o
ivotu, ljubavi i stradanju dukljanskog kralja Vladimira i njegove ene Kosare,
kerke makedonskog (bugarskog) cara Samuila. Ljetopis popa Dukljanina opisuje
znaajan period ranosrednjovjekovne historije jugoistone Evrope.