Glavni je junak romana siromaan student prava Rodion Raskoljnjikov.

Raskoljnjikova progoni ideja o

izvrenju vie pravde koju e ostvariti ubojstvom Aljone Ivanove, gramzive i podle stare lihvarice ijim bi
se novcem moglo usreiti barem sto ljudi i ijim bi nestankom bili zadovoljni mnogi, ukljuujui i njenu
sestru Lizavetu koju Aljona mui i iskoritava.
Raskoljnjikov pomno razrauje i provjerava plan iako dio njega ne vjeruje u izvrenje plana, ali sklop
ivotnih okolnosti naprosto gura Raskoljnjikova u zloin. On dobiva majino pismo, razgovara u krmi s
Marmeladovim, susreu Sonju, doznaje da e lihvarica biti sama oko sedam sati. Majino pismo puno je
nemone pomirenosti sa ivotom. Sestra Dunja obeala je ruku bogatom Luinu koji trai siromanu
djevojku da bi mu bila pokorna i zahvalna da bi se spasila sramne i poniavajue guvernantske slube
kod razvratnika. Mati se nada da e tako materijalno pomoi sinu jer je sestra strpljivo podnosila teror
Svidrigajlova vezana obvezom vraanja posuenog novca za Rodionovo kolovanje.
Raskoljnjikov ne moe prihvatiti sestrinu rtvu. Teko optereen time u krmi susree propalog
alkoholiara Marmeladova koji utapa tugu piem kupljenim novcem koji zarauje starija ki Sonja
prostituirajui se. Raskoljnjikov upoznaje obitelj Marmeladovih ija sudbina pokazuje pogubnost djelovanja
bijede na ljudski rod. Najvei je stradalnik Sonja, ali ona im prua najvee nade. Ostat e moralno ista uz
sva zla koja je zadese u ivotu. Raskoljnjikov gotovo podsvjesno donosi odluku te pada u san ispunjen
komarima. Kao da je upravljan neim izvan svijesti, pomno i hladno ostvaruje svoj plan. Prisustvo
Lizavete koje je bilo nepredviena okolnost, rjeava brutalno, ubija je zajedno sa sestrom. Opljakan
novac skriva pod kamen ne brojei ga. Vraa se u stan i pada u groznicu.
Tada oinje muna psiholoka drama te se bori sa savjeu. Borba s istraiteljem Poefirijem Petroviem
oko Raskoljnjikova stee psiholoki obru. Pronaeno je vie rjeenja i pitanja, a najekstremnije nude
Sonja i Svidrigajlov. On predlae bijeg i amoralnost, a Sonja priznanje, kajanje i oprost zasluen patnjom i
rtvom. U trenutku kada ga Petrovi gotovo natjera da prizna, upada Nikolaj i priznaje da je ubojsvo
poinio u trenutku pomraene svijesti. Raskoljnjikov se dvoumi i odlazi na mjesto zloina, razmilja o
rjeenju, nagovjetava i priznaje ubojstvo. Osjea neumitnost pobjede dobra nad zlom. Pod Sonjinim
utjecajem potresen samoubojstvom Svidrigajlova koji sav svoj novac ostavlja kao dobroinstvo djeci
Marmeladova, okajavi tako svoj razvratni ivot, Rodion prijavivi se policiji doivljava proienje.
Zavretak nas romana izvjetava o sudbinama likova. Sonja prati Raskoljnjikova u Sibir. Dunja se iz
ljubavi udaje za bratova prilatelja Razumihina. Umire im majka. Raskoljnjikov se razboli. Nakon dugog
bolovanja vraa se u ivot proien i vedar, pun nade. Sedam preostalih godina u Sibiru ine se kratke
kao tren uz utjehu naenu u evanelju i Sonjinoj ljubavi.
Vrsta djela: roman
Mjesto radnje: Rusija

Vrijeme radnje: 19. st.

Likovi: Raskoljnjikov, Sonja, Razumihin, Dunja, Marmeladov, Puljherija, Luin, Katerina Ivanovna
Autor: Fjodor Mihajlovi Dostojevski
Biljeka o piscu
Fjodor Mihajlovi Dostojevski (1821.-1881.) ruski je romanopisac i uz Tolstoja najvei predstavnik ruskog
realizma.
Presudnu je ulogu u njegovu ivotu i stvaranju imalo sudjelovanje u utopijsko-socijalistikom kruoku
Petraevskoga, zbog ega je 1849. bio osuen na smrt, zatim pomilovan i prognan u Sibir gdje je proveo
deset godina.
Dok je na poetku svog stvaranja krenuo stopama Gogoljeva realizma i zastupao napredne drutvene
poglede (roman Bijedni ljudi, 1846.), nakon povratka s robije (koju je opisao u Zapisima iz mrtvog
doma, 1861.) ne samo da naputa ve i osuuje revolucionarnu djelatnost (roman Demoni, 1871.1872.) te zapada u misticizam i mesijanizam, propovijeda neprotivljenje zlu silom, trai izlaz u pravoslavlju
i svjesno pristaje uz carizam i slavenofilstvo.
Glavna su mu djela romani: Ponieni i uvrijeeni, Zloin i kazna, Idiot te Braa Karamazovi,
posljednje i najpoznatije njegovo djelo, koje je ostalo nedovreno.

Kratki sadraj:
Ovo djelo je roman temeljen na poznatoj fabuli kriminalistikih romana. Naime,
dogaa se ubojstvo i trai se ubojica no mi od poetka znamo tko je on, zato je
zapravo ubio staru ljudski i socijalno tetnu lihvarku i njenu sestru Lizavetu, pa nas
poinje zanimati da li e se i kako otkriti ubojstvo koje je poinio Rodion Raskoljnikov.
Ubojstvo nije poinjeno iz razloga banalnoga bogaenja, nego ga Raskoljnikov
opravdava svojim altruizmom na taj nain on e pomoi cijelom drutvu, njegovim
siromanim vrnjacima. Ni istraitelj u romanu nije obian dovitljivi policajac nego je
izvrstan poznavalac ljudske due, i konstantnim razgovorima on pomalo stee obru
oko Raskoljnikova i ovaj naposljetku poputa priznaje zloin. Upravo to daje piscu
priliku da savreno psiholoki okarakterizira glavnog lika, a to postie mnogobrojnim
monolozima Raskoljnikova kojeg savjest prodire. On si nakon zloina postavlja
mnoga etika i moralna pitanja. Raskoljnikov je siromaan student sa veoma
razvijenom intelektualnom svijeu mnogo razmilja o svijetu i sebi, ali on je
takoer pobunjeni plebejac koji je spreman na sve. Raskoljnikovljev zloin je zloin s
predumiljanjem; ponieni intelektualac eli svojim inom potvrditi ideju o

odabranoj, snanoj ljudskoj linosti kojoj je, upravo zbog te njene iznimne naravi,
doputeno, kao i Napoleonu, da se u ime viih, navodno humanih, ciljeva poslui
zloinom. Ta njegova razmiljanja dana su kroz njegove mnogobrojne monologe, kao
i razgovore sa Porfirijem Petroviem, Razumihinom i prostitutkom Sonjom
Marmeladovom koja ga svojom smirenou i kranskim podnoenjem patnji te
iskrenim altruizmom (prostituira se da bi prehranila obitelj) vodi prema priznanju
zloina. Zavretak romana odlazak na robiju sa Sonjom i Raskoljnikovo smirenje u
evanelju razrjeuje mnoge idejne sukobe koje je mladi intelektualac doivio.

Analiza likova:
Rodion Raskoljnikov
On je mlad, inteligentan i obrazovan ovjek koji suosjea sa siromasima i spreman
im je pomoi. Povuen je u sebe. Ima razvijenu intelektualnu svijest. Gnjevan je i
prezire sadanji poredak u Rusiji te se tu pretvara u pravog pobunjenog plebejca
spremnog na sve, pa i na zloin kao to je ubojstvo. Svoju unutranju borbu
potkuruje milju kako bi jedan ivot mogao od bijede spasiti tisue ivota.
Raskoljnikov je, dakle, pobunjenik protiv drutva, ali on je ujedno i usamljenik to se
mui etikim i moralnim pitanjima. Njegovi inovi nisu motivirani samo njegovim
shvaanjem etike ve i bijedom to ga okruuje, socijalnim zlom koje navodi ovjeka
na zloin. Nakon ubojstva hvataju ga strah i jeza, izgubljen je i uplaen. Iako se
zanosi idejom da postoje odabrani ljudi kojima je doputeno da zbog opeg dobra
ine zloine, njega na kraju satire savjest, on poputa u sukobu sa psiholokim
obruem oko sebe i priznaje ubojstvo. On je cijelo vrijeme razapet izmeu pobune i
smirenja, ljubavi i mrnje, on razmilja i ispovijeda se. U njemu se stalno bore dva
karaktera, pa se njegovi unutranji monolozi pretvaraju u unutranje dijaloge koji
itaoca stalno tjeraju na razmiljanje. Ve u samom njegovom imenu, Raskoljnikov,
vidimo da je on ovjek u raskolu izmeu svoje humane biti i surovosti traenja koju
pred njega postavlja ivotna stvarnost.
Aljona Ivanovna
Zla, koristoljubiva, nepovjerljiva, krta, zelenaica.
To je bila siuna, suhonjava stara baba od ezdesetak godina, uagrenih i zlobnih
oica, malog iljatog nosa i gologlava. Njena blijedoplava i prosijeda kosa bila je
izdano namazana zejtinom. Njen dugaki i tanki vrat, koji je liio na kokoju nogu,
bio je omotan nekom flanelskom krpom, a o ramenima, iako je bila vruina, visio joj
je pohaban i poutio krznom obrubljen haljetak. Baba je svaki as kaljala i stenjala.

Mora da ju je mladi omjerio nekim udnim pogledom, jer i u njenim oima opet
bljesnu ona preanja nepovjerljivost.
Lizaveta Ivanovna plaljiva, vrijedna, potena, pobona
To je bila visoka, nezgrapna, stidljiva i tiha djevojka, skoro idiotkinja, koja je imala
oko trideset i pet godina i bila prava robinja svoje sestre, dan i no je radila, drhtala
pred njom i ak batine od nje dobivala. Sa nekim zaveljajem u rukama, ona je
zamiljeno stajala pred tim trgoviem i njegovom enom i paljivo ih sluala
Marmeladov
ovjek dobrih namjera i velikog razumijevanja, ali pijanac koji je propao, veoma voli i
cijeni svoju obitelj.
To je bio ovjek od preko pedeset godina, srednjeg rasta i snane grae, s
prosijedom kosom i velikom elom, sa podbuhlim, utim i ak zalenkastim licem od
stalnog pijanenja i s oteenim kapcima, iz kojih su, kao kroz uzane pukotine, sijale
ivahne crvenkaste oice. Ali u njemu je bilo neto vrlo udnovato; u njegovom
pogledu kao da je blistalo ak neko ushienje ako hoete, osjeao se i smisao i
razum, ali u isto vrijeme i kao da je svjetlucalo neko bezumlje. Imao je na sebi star,
potpuno pohaban crni frak, s otpalim dugmadima. Samo se jo jedno nekako dralo,
i njime se on i zakopavao, oevidno ne elei da se udaljava od uljudnosti. Ispod
prsluka od nankina virio je plastron, sav zguvan, uprljan i ispolivan. Bio je obrijan na
inovniki nain, ali ve poodavno, pa mu je gusto izrastala siva, ekinja. U njegovim
manirima se stvarno naziralo neto inovniki dostojanstveno, ali on je bio
uznemiren, mrsio je kosu i ponekad bi, u nekoj tuzi, objema rukama podupro glavu
stavljajui poderane laktove na mokar i ljepljiv stol.
Katarina Ivanovna
ena Marmeladova, upropatena sadanjim prilikama i statusom i sa time se nikako
ne moe pomiriti, pa je zbog toga bijesna i gnjevna, izmuena i iscrpljena, a
tuberkuloza ju je naela, voli jako svoju djecu, ali kada umire od tuberkuloze
konano nalazi svoj mir.
To je bila strano mrava ena, slabana, dosta visoka i stasita, jo divne
zagasitoplave kose, a na njenom licu stvarno su se vidjele crvene pjege. Stisnuvi
ruke na grudima, zapeenih usana, ona je hodala po svojoj maloj sobi i disala
neujednaeno i isprekidano. Oi su joj bljetale, a njen pogled je bio otar i ukoen.
To suiavo i uzbueno lice stvaralo je bolan utisak pri posljednjem svjetlu dotrajale
svijee koje je treperilo na njenom licu. Raskoljnikov je imao utisak da joj nema vie
od trideset godina i da ona stvarno nije bila za Marmeladova

Dimitrije Prokofji-Razumihin
Jedini razumije Raskoljnikova i jedini je s kojim se on drui na sveuilitu, voli Dunju,
veoma poten, spreman pomoi u nevolji i uvijek daje sve od sebe.
To je bio neobino veseo, drutven i u potpunosti dobar momak. Zapravo, pod tom
prostotom krili su se dubina i dostojanstvo. Njegovi najblii drugovi shvatili su to i svi
su ga voljeli. Bio je prilino bistar, iako ponekad zaista priprost. Bio je izrazite
vanjtine visok, mrav, uvijek slabo obrijan i crnokos. Ponekad je pravio izgrede i
vaio je za veoma snanog ovjeka. Jedne noi je u drutvu jednim udarcem oborio
visokog redara. Mogao je da pije bez kraja i konca, a mogao je da i uope ne pije;
ponekad je pravio nedozvoljene ispade, ali je mogao da ih uope i naravi. On je bio
jo i po tome zanimljiv to njega nikad i nikakvi neuspjesi nisu zbunjivali i to ga,
kako je izgledalo, nikakve teke okolnosti nisu mogle dovesti do oaja. Mogao je na
krovu stanovati, mogao je trpjeti paklenu glad i neobinu studen. Bio je neobino
siromaan i potpuno sam se uzdravao zaraujui novac raznim poslovima. Jednu
itavu zimu uope nije loio u sobi i tvrdio je da je tako ak prijatnije, jer se u hladnoj
sobi bolje spava. On je sada bio primoran da napusti univerzitet, ali samo na kratko
vrijeme, i svim silama je nastojao da popravi svoje prilike kako bi mogao nastaviti
studije.
Petar Petrovi Luin
Podao, zao, laljiv, primitivan i veoma umiljen malograanin, priglup i podmukao.
Sonja Marmeladova
Ona je prostitutka ista srca. Puna je suosjeanja iako se i ona nalazi u vrlo tekim
prilikama. Vri zloin na sebi da bi prehranila maehinu djecu i pijanog oca. Mirna je,
pati u sebi, ita Bibliju i vjeruje u Boga. Voli Raskoljnikova i ona je ta u kojoj on vidi
spasenje.
udno je djelovao taj njen iznenadni dolazak u ovu sobu, usred sirotinje, smrti i
oaja. I ona je bila u krpetinama; odjea joj je bila bezvrijedna, ali je bila ukraena na
ulini nain, sve po ukusu i pravilima koja su bila uobiajena u tom naroitom
svijetu, s upadljivim i sramnim isticanjem cilja. Sonja zastade u hodniku, kod samog
sobnog praga, ali ga ne prekorai; gledala je kao izgubljena i, izgleda, nita nije
shvatila; zaboravila je na svoju, iz etvrte ruke kupljenu, ali ovdje nedolinu svilenu
haljinu u boji sa dugakim i smijenim skutom; zaboravila je na svoju ogromnu
krinolinu to je sva vrata zakrila; i na svijetle cipele, i suncobran, nepotreban nou,
ali koji je ponijela; i na smijean okrugli slamni eiri sa sjajnim perom boje
plamena. Ispod tog nestano nakrivljenog eiria virilo je mravo, blijedo i uplaeno
lice, otvorenih usta i od uasa ukoenih oiju. Sonja je bila omanjeg rasta, mrava,
ali prilino lijepa osamnaestogodinja plavua, sa prekrasnim plavim oima.

Avdotja Romanovna (Dunja)

Pametna i razborita, iako i tvrdoglava, snanog karaktera, vrijedna i potena, voli
majku i brata, portvovna.
Avdotja Romanovna je bila izvanredno lijepa visoka, neobino stasita, jaka i
samouvjerena to se izraavalo u svakom njenom pokretu, ali to nimalo nije uticalo
na gipkost i gracioznost njenih pokreta. U licu je bila slina bratu, ali ona se mogla
nazvati ak ljepoticom. Kosu je imala svijetlo-smeu, neto svjetliju nego u brata; oi
gotovo crne, sjajne, gorde i u isto vrijeme, ponekad, na trenutak, neobino dobre.
Bila je blijeda, ali to nije neko boleljivo bljedilo, njeno je lice odisalo svjeinom i
zdravljem. Usta je imala neto mala, a donja usna, svjea i rumena, sasvim malo
isturena naprijed, isto tako kao i brada jedina nepravilnost na tom prekrasnom licu,
ali ona mu je pridavala neku naroitu karakteristinost, pored ostalog, i izgled
gordosti. Izraz njenog lica uvijek je bio vie ozbiljan i zamiljen nego veseo; ali zato,
kako je samo tom licu pristajao osmijeh, kako joj je pristajao smjeh, veseo,
mladalaki i od sveg srca!
Pulherija Aleksandrovna
Prava majka, brina i potena, eli svojoj djeci sve najbolje, ne moe se suoiti sa
sudbinom sina pa su joj ludilo i konano smrt jedini izlaz.
Mada je Pulherija Aleksandrovna imala ve etrdeset i tri godine, njeno lice je jo
uvijek zadralo ostatke preanje ljepote, a uz to je izgledala daleko mlae nego to
jeste, to gotovo uvijek biva kod ena koje do starosti sauvaju jasnost duha,
svjeinu utisaka, poten i ist ar srca. Uzgred emo rei: ouvanje svega toga
predstavlja jedino sredstvo da se ljepota ak ni u starosti ne izgubi. Kosa joj je ve
poela da sijedi i opada, ve odavno su se pojavile sitne bore oko oiju, obrazi upali i
uvenuli od briga i tuge, pa ipak njeno lice je bilo prekrasno. To je bila kopija
Dunjekinog lica, samo dvadeset godina kasnije i bez onog izraza donje usne, koja
kod nje nije bila isturena naprijed. Pulherija Aleksandrovna je bila osjeajna ali ne
prekomjerno, bila je snebivljiva i popustljiva, ali samo do izvjesne granice: u mnogo
emu je mogla popustiti, na mnogo to je mogla pristati, ak i na ono to je
proturjeilo njenom uvjerenju, ali kod nje je uvijek postojala odreena crta potenja,
pravila i krajnjih uvjerenja preko koje je nikakve okolnosti nisu mogle primorati da je
prekorai.
Porfirije Petrovi
Inteligentan ovjek, izvrstan poznavalac ljudskog uma i due, nije samo obini
policijski slubenik.

Porfirije Petrovi je bio raskomoen, u domaem ogrtau, u veoma istom rublju i

izgaenim papuama. To je bio ovjek od nekih trideset i pet godina, omalen, pun i
ak s trbuiem, izbrijan, bez brkova i bez zalizaka, kratko oiane kose na velikoj
okrugloj glavi, nekako neobino ispupeno zaobljenoj na potiljku. Njegovo bucmasto,
okruglo lice malog prasta nosa bilo je boleljive, tamno ute boje, ali prilino
ivahno i ak podsmjeljivo. Ono i izgledalo ak i dobroduno da mu nije smetao
izraz oiju nekako vodnjikavog sjaja i gotovo prekrivenih bijelim trepavicama, koje su
stalno treptale kao da nekome podmiguju. Pogled tih oiju nekako je udno
odudarao od itave njegove pojave, koja je u sebi imala ak neto ensko, i davao joj
je mnogo ozbiljniji izgled nego to bi ovjek na prvi put mnogo od nje oekivati.
Arkadije Ivanovi Svidrigajlov
Strastveni kockar, razbludan ovjek, dosta nemoralan, ali ipak ima dovoljnu savjest i
pri kraju ivota ini dobra djela, Raskoljnikov je rekao da je hrabar jer je imao snage
ubiti se, ali treba imati hrabrosti nastaviti ivot.
itav minut je promatrao njegovo lice koje ga je i prije uvijek
zaprepaivalo. To je bilo nekakvo udnovato lice, nalik na masku: bijelo, rumeno,
grimiznih usana, svijetlo plave brade i jo prilino guste plave kose. Oi je imao
nekako previe plave, a pogled nekako teak i ukoen. Bilo je neto strano
neprijatno u tom lijepom i prema godinama neobino mladolikom licu.
Svidrigajlovljevo odijelo je bilo kicoko, ljetno, lako, a osobito je mnogo polagao na
koulje. Na prstu je nosio ogroman prsten sa skupocjenim kamenom.
Struktura romana gradi se na principu konfliktnosti. Glavni junak je u sukobu sa
svijetom i taj sukob se produzuje na sukob sa samim sobom. Ostali likovi u romanu
su nezavisni i takav njihov polozaj predstavlja konfronaciju raznih misljenja. Autor
svima daje mogucnost da izraze svoj stav i da donesu sud o datom problemu, ali ni
jedan lik ne predstavlja tacku gledista autora. Ona se moze traziti u presjeku
misljenja i stavova svih tih likova. Ova osobina romana se obiljezava kao polifonijska
struktura romana.

Struktura romana je tipicna za roman Dostojevskog jer u sebi objedinjava osobenosti

svih vidova romanesknog zanra. To je roman hronika- obuhvata niz dogadjaja i
situacija: pozar zbog kojeg su okrivljeni nihilisti, kocije koje gaze pijanicu, ubistvo;
socijalni roman- jer obuhvata zivot u sirotinjskim cetvrtima, prostituciju i
alkoholizam; kriminalni roman- govori o junaku koji izvrsava ubistvo i o traganju
policije za ubicom; filozofski roman- nosi ideju glavnog junaka koji nudi etickofilozofsku podogu i on je daje u raspravi ,,O zlocinu''; psiholoski roman- likovi u
romanu se razotkrivaju analizom psihickih stanja i njihovih ponasanja; avanturisticki

roman- tajno dopisivanje i sastanci, ucjene, revolverski hici; roman tragedija- donosi
smrt Marmeladova na ulici, ubistvo, samoubistvo; javljaju se djeca patnici.

Prostor u romanu je veoma suzen. Radnja se odvija u tri-cetiri sobe, u krcmi, sudnici,
na mostu i na jednom trgu. To je prostor u kome se krecu sitni cinovnici, prostitutke i
prosjaci; mjesta u kojima junaci zive i ujedno govore o svojoj sudbini. Soba, nalik na
mrtvacki sanduk ili brodsku kabinu, govori o zivotnoj tjeskobi glavnog junaka. Soba
Sonje Marmeladove je nejednakih uglova sto podsjeca na njenu neobicnu sudbinu.
Sav ambijent, u kome sekrece glavni junak, pocev od krcmi u koje se obavezno silazi
niz stepeniste mracnih ulica ulica u kojima obitavaju prostitutke, djeluje funkcinalno i
motivise ponasanje glavnog junaka.

Vrijeme u romanu je zgusnuto na devet i po dana. Prvi dio romana je vrijeme u kome
Raskoljnikov vrsi probu ubistva, kada dobija pismo od majke, kada cuje sudbonosni
razgovor u krcmi; vrijeme koje traje dva i po dana. Zbog kratkog vremena radnja
dobija na dinamici i roman cini zanimljivijim. Uostalom, sazimanje vremena u
romanu je osobenost moderne proze.

Iz svesaka i prepiske Dostojevskog evidentno je da se kolebao u obrazlozenju

ubistva, od cega je zavisila i koncepcija glavnog lika-Raskoljnikova. Njega muci
pitanje: Da li dobar cilj opravdava sredstvo kojim se ostvaruje?

Ideja o ubistvu pojavila se poslije prve posjete zelenasici i ,,pocela da mu kljuje u

glavi''. Istovremeno on istu ideju cuje u kafani, u razgovoru izmedju oficira i
studenta; razgovor u kome student tvrdi da bi ,,tu proklrtu babu ubio i opljackao bez
imalo grize savjesti''. Ideja o ubistvu je razgradjena u clanku ,,O zlocinu'' koji je
Raskoljnikov ranije objavio u jednom casopisu. U tom clanku on razmatra psiholosko
stanje za sve vrijeme zlocina, tvrdeci da izvrsenje zlocina uvijek prati bolest kao
posljedica grize savjesti ili osjecanje grijeha. Medjutim on tvrdi da postoje u svijetu
neobicni ljudi koji imaju pravo da izvrse zlocin: ,,Neobican covjek ima pravo... to jest
ne zvanicno pravo nego sam ima pravo da dozvoli svojoj savjesti da prekoraci preko
izvjesnih prepreka i to jedino u slucaju ako to zahtjeva ostvarene njegove ideje...''
Te ,,izvjesne prepreke'' su prije svega moralne prirode.

Naporedo sa dogadjajima koji motivisu i podsticu na ubistvo, u glavnom junaku se

nesvjesno javlja i otpor prema zlocinu. Dostojevski kaze da ,,kad je covjek bolestan
snovi se cesto odlikuju izvanrednom stvarnoscu sa stvarnoscu''. Raskoljnikov sanja

strasan san. Osjeca da nece izdrzati teret zlocina: ,,Boze, je li moguce da cu uzeti
sekiru i udariti je po glavi, da cu zatim gaziti po klizavoj ljepljivoj krvi... Ne, ja to necu
izdrzati''.

Poslije zlocina u junakovom ponasanju se zapaza teznja da se zlocin prikrije, a borba

izmedju ,,obicnog'' i ,,nobicnog'' covjeka u njemu se produzava do kraja romana.
Opljackane stvari Raskoljnikov ne koristi, vec ih, naprotiv, krije daleko od stana, pod
nekakav kamen, jer bi ga prisustvo tih stvari podsjecalo na ubistvo koje je on
pokusavao da potisne iz svoje svjesti.

Izvrsivsi zlocin, Raskoljnikov zakoracuje u drugi svijet, svijet Svidrigajlova i Sonje

Marmeladove. Na drugoj strani ostaju sestra, majka, prijatelj Razumihin i zakon
olicen u Porfiriju Petrovicu. Sada se motivacija, sa kojom je nasao moralno
opravdanje ubistva, sudara sa podsvjesnim u njemu (bolest i bunilo) i sa sredinom
koja ne prihvata zlocin. Sonja mu kaze: ,,Krst patnje treba da uzmes na sebe i njome
da se iskupis''. Glavni junak odbacuje i svijet Svidrigajlova koji vodi u samoubistvo.
On shvata da je jedini put ispravnosti put preobrazaja, tj. povratka iz svijeta
neobicnih u svijet obicnih ljudi. Raskoljnikov pkusava da dosegne kako je Sonja,
pored razvrata uspjela da sacuva cistotu duse. Na pitanje da li se moli Bogu, Sonja
odgovara: ,,A kako bih ja bez Boga!''- ,,Eto to je izlaz! Evo objasnjenja njenog
izlaza!'' Tada pocinje njegov preobrazaj. Tako nastaje ,,istorija njegovog potpunog
prelaza iz jednog svijeta u drugi i upoznavanje sa novom dosad nepoznatom
stvarnoscu.'' Njegova odluka da se prijavi ne realizuje se odmah, cemu je uzrok
veoma jaka motivacija. On se do kraja dvoumi, pa cak i onda kada ulazi u policijsku
zgradu s namjerom da se preda. U jednom trenutku, on odustaje, izlazi iz policije, da
bi se odmah potom vratio i proznao: ,,Ja sam ubio babu-cinovnicu i njenu sestru
Lizavetu i opljackao ih''. Osudjuju ga na tamnicu i progonstvo u Sibir na osam
godina. Za njim, u Sibir, polazi i Sonja.

U osvjetljavanju glavnog junaka pomazu i likovi koji su prije zlocina samo naznaceni.
U njihovom okruzenju i u njihovim sudbinama glavni junak provjerava vrijednost
svoje ideje, a samim tim i odredjuje svoj dalji put.

Razumihin je suprotstavljen glavnom junaku na idejnom planu. Njegovo ime sugerise

razum za razliku od glavnog junaka, cije ime otkriva njegovu podjeljenu i
rascijepljenu licnost. On se iz svog teskog materijalnog stanja izvlaci radom i
odricanjem i samim tim dokazuje da za covjeka ne postoji stanje ,,kada se vise nema
kud''. On zivi u malom sobicku kao i Raskoljnikov i spreman je da svoju skromnu

zaradu podijeli sa njim. Razumihin polemise sa gledistem socijalista da je zlocin

protest protiv nemoralnosti drustvenog uredjenja i da ce ,,socijalni sistem ispreden iz
glave nekog matematicara odmah urediti citavo covjecanstvo i za tren oka uciniti
pravednim i bezgresnim, prije svakog zivog procesa, bez ikakvog istorijskog zivotnog
puta!... Zato oni tako i ne vole zivi proces zivota: ne treba ziva dusa, jer ce ziva dusa
traziti da zivi, ziva se dusa nece pokoravati mehanici, ziva je dusa podozriva, ziva je
dusa nazadna!'' I kada okolina pocinje da sumnja da je Raskoljnikov ubica,
Razumihin trazi argumente da ga odbrani. Medjutim on tacno rezimira clanak ,,O
zlocinu'' i kaze Raskoljnikovu: ,,Ono sto je stvarno originalno u svemu tome, i sto, na
moj veliki uzas, pripada samo tebi, to je sto ti dozvoljavas covjekovoj savjesti
prolivanje kvi i, oprosti, cak sa fanatizmom''.

Svidrigajlov je amoralist, sladostrastnik i sadista. Prividno, on je pobijedio jer zivi

iznad domena moralnih zakona. Misli da moral pretvara zivot u dosadu i da
,,moralan covijek mora da se dosadjuje''. On se odaje razvratu zato sto u njemu
nalazi nesto zasnovano na prirodi, nesto sto kao zeravica gori u krvi. Dok
Raskoljnikov ubija u ime novog i bolje svijeta, Svidrigajlov ubija iz egoisticnih
pobuda. Ali i jedan i drugi ne mogu da nose teret ubistva. Svidrigajlov je covjek bez
vjere i bez nadanja. On kaze: ,,Mi eto, uvijek zamisljamo vjecnost kao neku ideju koja
se ne moze shvatiti, kao nesto ogromno... I, odjednom, zamislite, mjesto svega toga,
samo jedna sobica, nesto slicno domacem seljackom kupatilu, pocadjavela i po svim
coskovima pauci i to ti je, eto, sva vjecnost''. Kada shvati da ne moze zadobiti
Dunjinu ljubav, izlaz nalazi u samoubistvu.