Filozofski fakultet Sveuilita u Zagrebu

Odsjek za filozofiju
Katedra za ontologiju
Zagreb, 16.oujka, 2015

CAMUSOV STRANAC
SEMINARSKI RAD
Seminar iz Ontologije: Camusov egzistencijalizam

Mentor:

Studentica:

dr. sc. Barbara Stamenkovi, via asistentica

Petra Martinevi

Stranac je odlian uvod u Camusa; njegovi su romani postajali sve kompleksniji kasnije.
Camusov Stranac kljuno je djelo francuske egzistencijalne knjievnosti.
Camusov prvi roman, odlino je ispriana pria kao i ilustracija Camusove filozofije
absurda. Izdan 1942.godine, ovaj kratki roman isprian u prvom licu upoznaje nas sa
ivotom naeg naratora, mladia Mersaulta, od trenutka primanja telegrama o smrti
njegove majke, do trenutka pred smaknue za ubojstvo nepoznatog arapa.
U nedostatku vidljivih razloga za svoje postupke, Mersault tvrdi da nita u ivotu ima
znaenje, budui da je smrt neizbjena. Udaljen od emocija i svijeta, Mersault je
esencijalni egzistencijalni junak. Vjeruje da identitet osobe ne postoji izvan granica
radnji, i kao takav, Mersault je izvan granica drutvenog poretka te konano i otuen ak
i od onih koji su mu najblii majke, djevojke, prijatelja. Istinski prigrljujui ideju da je
ljudska egzistencija izvan granica ljudske djelatnosti beznaajna, Mersault ne samo da
naputa svaku nadu za budunost, nego i prihvaa prirodnu uzaludnost svijeta.
Plod intelektualne klime vremena, jedino to oslobaa Mersaultov lik jest
injenica da je ostao vjeran sebi i svojim osjeajima u drutvu koje njeguje obmanu i
licemjerje.
Za filozofiju egzistencijalizma, ne postoji vanjska sila koja upravlja naim ivotima.
Mersault se ne ustruava izvlaiti direktne zakljuke iz temelja absurda. Roman poinje
sa smru Meursaultove majke. Iako prisustvuje pogrebu, ne trai vidjeti tijelo, premda
mu je vrlo zanimljivo razmiljati o uincima topline i vlage na stopu propadanja trupla
Oito je da je Mersault govoto nepomaknut majinom smru nita se ne mijenja u
njegovom ivotu. Njezina smrt nema gotovo ikakvo znaenje za njega.
ovjek od egzistencijalne logike i karaktera, Meursault se suoava s nasuminim
nasiljem, smru i prazninom drutvenog morala u iracionalnom svijetu.
Mersaultova perspektiva naglo se mijena nakon to poini ubojstvo arapa. On je svjestan
da se upravo dogodio vaan dogaaj. Za razliku od majine smrti ili zaruka s Marie, ovo
djelo oznaava prekretnicu u njegovom ivotu.

Meursault razumije da e taj in imati posljedice za budunost. U Meursaultovim

vlastitim rijeima, "kao da sam pokucao etiri puta bre na vrata tuge" (Camus 59).
Mersault citira Nietzscheovog Antikrista, odriei se vjere u Boga. Tijekom
Meursaultovog ivota, mnogo puta se od njega trailo da prihvati Boga u svoj ivot, to
je on ljutito odbio. Za Mersaulta Bog je mrtav i ne postoji. Kao to je Nietzsche vjerovao,
Bog nije iv, stoga nema morala. Budui da je Bog mrtav Meursaultu, onda on nije imao
morala. Nemoralnost dovodi Meursault na neosjetljivost, i on ne mari za majinu smrti, i
ne mari za ubojstvo koje je upravo poinio. Nietzscheova filozofija je dokazana u ivotu
Meursaulta on je Nietzscheov Antikrist.
Uz saznanje da e neizbjeno biti proglaen krivim na sudu, vie na temelju Mersaultove
ravnodunosti na pogrebu vlastite majke, nego zbog ubojstva drugog ljudskog bia,
Mersault je poslan u zatvor, gdje se vrlo malo mijenja i vrlo lako odrie tjelesnih
zadovoljstva, bez mnogo borbe. On smatra da ako je ve prisiljen ivjeti u kori mrtvog
stabla, gdje mu ne preostaje nita nego da gleda u nebo koje cvijeta iznad njegove glave,
malo po malo, on vjeruje da bi se navikao na takav ivot. (Camus 77) ivjeti kao to to
ini, izvan simbolikih naloga smisla, on je u sutini nekanjiv. Sve je jednostavno uvjet
postojanja; nita nije odmazda i nita nije nagrada.
Kao simbol normalnosti u romanu, Mersaultova djevojka Marie predstavlja sretan ivot
koji Mersault eli imati. Mersault je uznemirena dua koja pokuava pronai sreu u
ravnodunom svijetu. Camus u Mitu o Sizifu kae: Srea i absurd su dva sina iste zemlje.
Oni su nerazdvojni. Isto tako, Marie je jedini razlog Meursault osjea aljenje za svoje
zloine. Meutim, unato jasno prikazanoj ljubav prema Marie, Meursault tvrdi da ljubav
ne znai nita i da vjeruje da je nikad nije volio (Camus 35). Tijekom jedine posjete
kojoj je Marie bilo doputeno u zatvoru, Mersault ima malo za rei. Ometa ga buka i
zbunjenost oko njega, a usredotouje se uglavnom na senzulane elje koje Marie u njemu
izaziva. U elji da ona ostane due, Mersault se prisiljava izgovoriti nekoliko odgovora,
tek toliko da ima neto za rei (Camus 75).

On je pseudo-antiheroj. Gdje tipini junaci posveuju cijeli svoj ivot za uzrok,

Meursault nema vjere u ita, i doista ne vidi znaenje. Unato njegovoj upornosti da ivi
u sadanjem trenutku, Meursault je slijep na injenicu da svaki izbor koji ini, bez obzira
da li je to pravi izbor, on e u konanici umrijeti. Kao to je opisano u Mitu o Sizifu
"neizbjenost smrti ponitava samu mogunost krajnje ili metafizike slobode." Za
Meursaulta, "smrt je krajnje brisalo slobode: ono to ovjek izabere, kako on ivi, to je
on uinio sve to ne ini razliku, jer jedna ista sudbina-smrt-odabire sve podjednako ".
On naizgled ne osjea odbojnost prema Raymondu, koji ga je uvukao u svau s Arapima,
niti prema svom odvjetniku koji ga loe brani, niti prema sudu, koji ga osuuje na smrt.
U konanici, Meursaultov najpoznatiji osjeaj je kombinacija umora, dosade, i
"nezainteresiranosti za aktivnosti u vanjskom svijetu" Prema Camusu, "itatelj vidi da je
roman [samo] filozofija u slikama ". A nema bolnije slike od Meursaultog samoubojstvaod strane-egzistencijalizma, pri emu njegova opetovana ravnodunost u konanici
dovodi do smrti. Na kraju, Camus pokazuje da iz njegove perspektive, ljudsko stanje
nema vee znaenje od dvije injenice postojanja: ivimo, i umiremo.
Egzistencijalizam znai da se ne moe racionalizirati, jer se ne mogu objasniti ljudski
strah, tjeskoba, i bol. Racionalizirati je apsurdno, jer u konanici, neemo nai nita.
ivot je apsurdan. To dovodi do pojma nitavila. Camus i Sartre odvojeno postavljaju
temelje kole egzistencijalizma. (Of course there were others: Kierkegaard, Heidegger,
etc.).

Jean-Paul Sartre, je bio u potpunosti nagaen Strancem, kada se prvi put susreo s njim
tijekom Drugog svjetskog rata. (Njegova biografkinja Annie Cohen-Solal kae "njegov
intelektualni stroj je ostao zaglavljen") Godine 1943., Sartre, nakon to promislio o
dvosmislenosti romana, objavio je "komentar na stranca" u knjievnom - s namjerom da
prui javnosti smjernice kako Stranca treba itati.
Reeno nam je apsurd (kao to je prikazano od strane Camusa) nije samo "jednostavni
pojam"; to je "otkrio nam je u sumornu svjetlu" to znai za Sartra to da je apsurdno
ljudsko stanje u kojemu se ovjek suoava s istinom o sebi, shvativi da su svjetovni
svakodnevne zbivanja u svom ivotu nee ga potedjeti smrti i ukupnog zaborava. Ovo
otkria ga uranja u ako je on dovoljno iskreni odbaciti zablude religije, on e doi do
nekoliko osnovnih istina: svijet je kaotian, sutra ne postoji, smrt je neizbjena. Ovo
znanje e ga izdvojiti od ostatka. On je sada "stranac" meu njegove vlastite vrste.
Sartre, meutim, istie da je "stranac" "ovjek meu ljudima," da je njegova tjeskoba je
takoer vrlo mnogo naa. Njegov otuenje je samo odraz nae vlastite otuenosti, i
razoaranjem u vlastita sebe.
We are told the absurd (as portrayed by Camus) is not merely a simple notion; it is
revealed to us in a bleak light What Sartre means by this is that the absurd is a human
condition where Man faces the truth about himself, realising that the mundane everyday
goings-on in his life will not spare him from death and total oblivion. This epiphany
immerses him in hopeless lucidity. If he is truthful enough to reject the delusions of
religion, he will arrive at several basic truths: that the world is chaos, and that there is no
tomorrow because death is inevitable. This knowledge will set him apart from the rest.
He is now a stranger among his own kind. Sartre, however, stresses that the stranger
is also a man among men, that his anguish is also very much ours. His alienation is
merely a mirror of our own alienated, disillusioned selves.

to je fasciniralo Sartra kod Stranca jest injenica da on nije poinio samoubojstvo.

Naprotiv. On je suoen s besmislenim, sa stoicizmom, a njegovo osloboenje moe doi
samo od izravne konfrontacije s smru - i ivi u trenutku. Budui da ne postoji "sutra",
jedini put da je vano da se "stranac" prisutan. On postoji samo kako bi skupljao iskustva;
jedno iskustvo je isto za njega kao prolo, i svako idue. Budui da je svijet apsurdno
mjesto, niti jedno od tih iskustava ne moe biti od nikakvog znaaja. To dovodi itatelja
do mutnih voda morala i ljubavi - temelj ljudskog drutva. Za "stranca", kontinuitet je
nemogu. Moral i ljubav zahtijevaju neku vrstu kontinuiteta ili jednoobraznosti kako bi
se manifestirale te se stoga smatra zbunjujuim neistinama. Rije "predanost" nije u
Meursault vokabularu, niti je "sud". On i Marie su ljubavnici, ali nema elje s njegove
strane za ozbiljnu predanost. On se ne ini uznemirenim ponaanjem zlostavljaa
Raymonda. Kad ubija Arapina na plai, razlog tomu je intenzivna vruina sunca. Jedan
razlog je jednako dobar kao i drugi, jer su Meursaultova osjetila u potpunosti su
ogranieni na sadanjost.
Kako emo suditi lik koji nije nemoralan, ve amoralan, tko nije pretplaen na naa
umjetno-izgraena pravila? Da bismo to uinili, prvo se moramo nauiti odrei presude i
vidjeti lika kakav jest. Moramo razbiti moral kakvog znamo, a zatim poeti praenje
njegovih koraka koji se proteu od plae gdje je poinio ubojstvo. Sartre to nije mogao
napraviti, nije se nikada mogao vrsto primiti romanua, budui da ga je, u njegov
miljenju, i vlastiti autor, ravnoduan na budue scenarije, dugo napustio. Od trena kada
je zamiljen (u moralnom vakuumu), ve ga se odreklo. Ono to je ostalo moramo
prihvatiti "u sferi apsurda".
Sartre, Jean-Paul. Egzistencijalizam je humanizam

ZAKLJUAK:
Egzistencija se moe vie ili manje definirati kao isticanje ili injenje neega to razlikuje
osobu od okoline. U Meursaultovom sluaju, on je elio biti osloboen nadanja, jer nada
za njega oznaava nepovezanost izmeu osobe koju on treba postii da postane, i osobe
koju je zapravo bio. elio je da se moe savreno stopiti s okolinom i da vie ne mora
nositi teret dokazivanja ostatku svijeta da postoji u skladu s njihovim uvijetima.
Posljednja reenica: Ostalo mi je samo poeljeti da mnotvo gledatelja prisustvuje mom
smaknuu i da me pozdravljaju uzvicima mrnje, naglaava slobodu koju Meursault
nalazi u smrti. Doista, njegovim smaknuem nee vie morati cijelu no ekati zoru,
kada e svijet doi i uzeti ga, jer on sada shvaa da ga oni mogu samo osloboditi: nitko
nema "pravo" ukrasti njegov ivot. Stoga ti uzvici mrnje zapravo su dokaz da ovjek u
svijetu nikada nee nai prihvaanje. To moe nai samo u svijetu vlastitog stvaranja.
Camusova filozofija absurda navodi da moralni poredak nema temelja u racionalnom ili
prirodnom. No, Camus nije prilazio svijetu s moralnom ravnodunou; vjerovao je da
nedostatak vieg znaenja ivota ne bi trebao nuno voditi osobu da oajava. tovie,
suprotno, Camus je bio ustrajan humanist. Poznat je po svojoj vjeri u ljudsko
dostojanstvo suoenim s onim to je on vidio kao hladnim, ravnodunim svemirom.