Download as txt, pdf, or txt
Download as txt, pdf, or txt
You are on page 1of 79

Njegovo dijete

Kratak sadraj
Kratak sadraj
- Dakle to je ona! Njegovo dijete!
Dijete onoga ovjeka, kojega je ona neko sa svim srcem i upravo svom strau mladenake d
ue ljubila - ljubila tako beskrajno i arko, da joj nije dostajalo ni ono, to joj je
on mogao dati. Ona je traila od njega sve vie i vie, jer je htjela da zagospoduje
cijelim njegovim biem: da mu bude sve, upravo sve na svijetu. A ljubomorna je bil
a nesamo na ljude i stvari oko njega, nego i na ono, to je u njemu bilo: na njego
v rad i na njegovu umjetnost.
1.
I opet je gospoa Kristina Bregovska pozvala k sebi svog starog odvjetnika, dra. M
ilovana Rajiia. Sjedili su za debelim okruglim stolom, jedno nasuprot drugome.
Odvjetnik je izvadio iz svoje lisnice omanji zamotak i stao ga razmatati.
- Evo, tu su fotografije, to sam ih probrao za va ui izbor, milostiva gospoo. Od neko
trdeset, koje su prispjele za natjeaj, dolaze samo etiri u obzir. Molim, izvolite
pogledati!
Gospoa Kristina Bregovska prihvati fotografije i pri tom uzdahne.
Kratkim, otrim pogledom pogledala je svoga dugogodinjega odvjetnika dra Rajiia.
- Dakle etiri komada? Naravno i opet ne emo nita izabrati.
- Ali draga milostiva gospoo, ako ste vi ve odmah u poetku o tom uvjereni, onda ...
Gospoa Kristina mahne rukom.
- Ah pustite samo, dragi doktore. Vi negdje mislite da su to moje muice, to se ne
mogu priviknuti na novu gospoicu, koja e mi praviti drutvo. Ali ovjek ne moe nita prot
iv svoje udi. Nisam li tri godine u lijepom miru ivjela s najprvom drugaricom Bert
om ali? Ta mi je bila mogla ostati sve do moje smrti, ali naravno: ta se simpatina
djevojka morala udati, a one druge tri, to su poslije nje dole - vi znadete, s nji
ma se nisam mogle nagoditi. Sve tri sam ubrzo morala otpustiti, pa sad traim dalj
e, dok se ne namjerim na drugaricu, koja e mi biti toliko simpatina, da je uvijek
uza se imam.
Doktor Rajii slegne ramenima.
- Hja, milostiva gospoo, na ovaj nain moete jo dugo eksperimentirati, a Bog zna, kad
e vam biti pravo. Da biste se samo malo strpjeli i pomalo se s vremenom u to uivl
javali, onda bi mnogo ta i pregledati ...
- Ali prije svega mora mi djevojka biti simpatina - rekla je gospoa Kristina. Dokt
or Rajii promatrao ju je sa smijekom.
- Ali valjda su vom one tri mlade gospoice bile isprva simpatine?
Sad se i gospoa Kristina morala nasmijati.
- Da, jedan dan sam izdrala sa svakom - i one samnom. Ali tad me je smetalo ovo i
li ono, s im se nikako ne bih bila mogle pomiriti. Mogue, da ja imam vie mana, nego
li sva ta tri mlada stvorenja skupa, ali eto: do danas mi nije polo za rukom, da
zauzdam svoj estoki temperament - mada mi je to esto dosad mnogo jada zadalo.
Ove posljednje znaajne rijei izgovorila je Kristina Bregovska kao nekud u daljinu
no odmah za tim pogledala ozbiljno lice doktora Rajiia, koji nije skidao pogleda s
onih spisa pred sobom. Ta an je poznavao svoju klijenticu gotovo cijeli njezin
vijek, pa je znao, da nije probitano osvrtati se na ovake njene izjave.
Kristina Bregovska bila jedina kerka i batinica milijunaa Gavre Bregovskoga, koji j
e prije mnogo godina umro. Bio je to najbogatiji ovjek u ovom velikom provincijal
nom gradu. Kristina se zapravo nije zvala Bregovska, nego Kamenar, jer je bila u
data za kipara Marka Kamenara. No taj je brak trajao samo dvije godine, a onda s
e Kristina rastala od svog mua, ma da ga je vrue i strastveno ljubila.
Protiv volje svoga oca pola je ona, vie iz prkosa, za nepoznatim kiparom. Gavro Br
egovski bio bi volio takova zeta, kojemu bi bio mogao dati u nasljee svoj posao;
ali on je i odvie ljubio svoju jedinicu, a da bi se mogao trajno oprijeti njenoj
vruoj elji, da postane gospoa Kamenar. to vie, on je na svom vlastitom ogromnom imanj
u podigao gore na brijegu mladomu paru draesnu vilu.
Kad su se Kristina i njezin suprug vratili sa svadbenog putovanja, nastanili su
sretno i veselo prekrasnu vilu na brijegu.
Posjed Gavre Bregovskoga stereo se vrlo daleko. Na njem su bile tvornice i ostal
e poslovne zgrade i stari porodini stan, u kojem je sada stanovao ravnatelj dionik

og drutva. Dalje u parku, odijeljenu visokim zidom od tvornice, dizao se novi sta
n, u kojem je obitavalo gospoa Kristina sama, poslije smrti svoga oca.
Samo dvije godine boravila. je ona sa svojim suprugom u vili na brijegu. A onda
je njega jednoga dana nestalo.
Svata se tad govorkalo o razdoru izmeu mladih supruga, ali nitko nije mogao nita po
tanje saznati. Znalo se samo, da je Marko Kamenar ieznuo i da se njegova mlada gos
poa blijeda i smuena vratila u kuu svoga oca. Od tog je vremena draesna vita ostala
na strani zaputena.
Kako supruga nije bilo natrag, provela je gospoa Kristina rastavu. Parnicu je vod
io dr. Rajii; to je bio jedini ovjek, koji je poblie poznavao ovu stvar. Kristina se
opet prozvala Bregovska i malo pomalo cijeli je dogoaj pao u zaborav. Nitko nije
vie pomiljao na Marka Kamenara, Kristininog rastavljenog mua.
Ba tada je nekako umro i Gavro Bregovski, iza kako je svoje poduzee pretvorio u di
oniko drutvo, dok je najvei dio parka ustupio gradu, za etnju i zabavu opinstvu.
U tom je parku stajalo i poprsje Gavre Bregovskoga sa slovima na podnoju: Svome do
brotvoru zahvalni grad.
Budui da je Kristina Bregovska mnogo uinila za sirotinju, i bila najbogatija u mje
stu, uivala je veliki ugled. Njena je kua bila mnogim gostima otvorena. Samo gore
u vili nije nitko ve godine i godine stanovao.
Gospoa Klari, Kristinina gazdarica, uspinjala se svake godine nekoliko puta s itavo
m etom ena i slukinja gore na brijeg, da s poznatom svojom odlunou uini red protiv mol
aca, pauine i praine.
Na takove je dane Kristina Bregovska kao nemiran duh obilazila oko vile, a da jo
j nije prestupila praga. Kako joj je i inae teko bilo ugoditi, u ovo je vrijeme bi
la upravo nesnosna.
Gospoa bi Klarika tad samo kimnula glavom i rekla enama:
- Nemojte joj samo za zlo uzeti, ta znate, da milostiva ima opet svoje muice.
Muice Kristine Bregovske su postale podnoljivije i sva je njezina sluinad izdrala dugo
kod nje. Unato njenog, ne ba blagog postupka, svi su se ipak osjeali vrlo dobro u t
oj odlinoj kui.
Kristina Bregovska podigne lorgnon i stane promatrati one etiri izabrane fotograf
ije. Sve su to bila lijepa mlada lica.
No druga slika, kao da je najvie zanimalo gospou Kristinu. Ona ju je dugo promatra
la, a onda je oklijevajui odloila na stranu. Na to je opet sve jo jedamput pogledal
a i opet segnula za onom drugom, pa naglo i ivahno, kako je to ve bio njen obiaj, i
zrekla:
- Dakle ovu, dragi doktore!
- To sam mislio, - rekao je doktor Rajii.
- Tako? A zato?
- Zato, to je ta mlada gospoica od svi ju ponajljepa. A ja znam, da vi ljubite sve,
to je lijepo.
Gospoa Kristina strese ramenima.
- Fotografije naalost esto varaju.
- Dakle da angairam ovu mladu gospoicu za vas?
- Da, molim. Uvjeti obini. Ako mi se ne svidi, imam uvijek pravo, da joj odmah ot
kaem. Kao otteta isplatit e joj se plaa i opskrba za tri mjeseca.
- Zapravo se nita tako i ne isplati, kao to ovaj posao, to ga ine vae drugarice - prim
etio je odvjetnik.
Gospoa Kristina slegne ramenima:
- Ja ne mogu nikoga oteivati. Napokon nije nitko kriv, to mi se ne svidi.
Doktor Rajii se nakloni.
- Ja znam, milostiva gospoo, da ste vi uza svu svoju tvrdou plemenit i otmjen znaaj
- rekao je on toplo.
Gospoa Kristina pocrveni. Izgledala je vrlo mlada i lijepa s ovim crvenilom na li
cu.
- Laskanja meu starim prijateljima, doktore! - rekla je tvrdo. - Naalost ja i pred
obro znam, da sam nesnosan stvor.
On je poznavao njenu ud i nije se dao smesti.
- Ja vam nisam laskao, nego sam samo ustanovio injenicu - rekao je on mirno i nij
e se nita uvrijedio, jer je dobro poznavao njeno nutarnje bie, ma da ga je ona nas

to jala prikriti.
- Dakle ovu emo mladu gospoicu angairati! Na sliki je broj dva? - upitao je doktor
Rajii i izvadio iz lisnice omot, na kojem je bio naznaen broj dva. - elite li, da va
s upoznam sa linim opisom? Ja sam ga samo povrno pregledao; moj ga je pisar tonije
ispitao.
Kristina Bregovska odrine omot rukom.
- Potedite me s tim! Va pisar je zacijelo sve tono ispitao prije nego to je gospoicu
predloio za ui izbor. Zasad me to ne zanima. Meni je jedino stalo do toga, da li u se
s tom novom drugaricom slagati.
Doktor Rajii je letimice pregledao neka mjesta u opisu, koja je njegov pisar svojo
m rukom potcrtao.
- No svakako je mlada gospoica, kako vi i elite, potpuno neodvisna. Sirota je, ima
s ja jnu svjedodbu svoje prijanje gospoe, koja ju samo zato otputa, jer mora, da uz
me k sebi neku siromanu roakinju.
- Dobro, dobro, to mi je dosta. Poskrbite se molim vas za sve ostalo, dragi dokt
ore. Gospoica neka to skorije doe.
Gospoa se Kristina digne.
- To bi bilo gotovo. A sad vas doktore moram otpraviti. Imam posla u gradu, a ko
la me ve ekaju. Do vienja dakle! Nadam se, da u vas u subotu vidjeti s vaom dragom go
spoom i s vaa dva neaka kod mene?
- Svakako, milostiva gospoo! Ne emo izostati - odgovori Rajii, koji se isto tako dig
ao i spremio spise u lisnicu.
- Dakle do vienja i pozdrav na domu!
S tim izae iz sobe gospoa Bregovska. Dr. Rajii je jo mirno zatvarao svoju lisnicu, a
onda mu je vani ozbiljni i revni sluga pomogao obui ogrta.
Pred velikim je kunim vratima stajala spremna koija gospoe Bregovske, a i vrata od
parka bila su ve otvorena. Uto je bila ve izila i gospoa Bregovska i doviknula odvje
tniku:
- Izvolite k meni u koiju doktore, a kod vaeg stana moete izii.
Oboje uniu u koiju, koja, se doskora kotrljala istim ljunkom kroz park, dok nije pri
spjela pred kuu dra Rajiia, u kojoj se prizemno nalazila njegova pisarna, a u prvom
spratu stan.
Odvjetnik je jo zatekao svoga pisara, kojemu je uruio lisnicu i rekao:
- Dakle, Mlinariu, izabran je broj dva. Molim vas, smjesta uredite stvar. Gospoica
nek se to prije nae kod mene! Ja u je sam odvesti na lice mjesta ...
Nato se dr. Rajii zaputi u svoj stan, da pozdravi suprugu.
2.
Nisu prola ni tri dana, kad li se u parku gospoe Bregovske pojavi odvjetnik Rajii s
visokom i vitkom gospoicom, koja je na sebi imala jednostavno, ali ukusno putno o
dijelo. Njih je dvoje koraalo irokom poljunenom stazom prama velikom portalu. Gospoic
a je svojim velikim tamnim oima udno promatrala lijepu dvospratnicu, koja se otmje
no i mirno koila u vis.
- Boe, hou li se ovdje bar za neko vrijeme udomiti? - mislila je ona u sebi s onim
tjeskobnim uvstvom, to ga osjea svatko, tko se kao stran i ovisan zaputi u novo po
druje rada ...
Dr. Rajii pogledavao je postrance to lijepo i mlado lice s ljupkim crtama, dok su
njezini pogledi prelijetali park i okolicu. Oi su joj sjale, pa je sve nehotice u
skliknula svome pratiocu:
- Ah, kako je ovdje lijepo!
Dr. Rajii kimnu glavom smijeei se i promatrajui njene krasne djevojake oi.
- Zar ne, krasan posjed?
- Prekrasan! Ah, kad bi samo mogla ovdje ostati! - rekla je tiho.
- To bi vam od srca elio, gospoice. Ovo je mjesto, ne gledei na neke sitne osebujno
sti vae budue gospodarice, vrlo ugodno. Pametan ovjek snai e se unato toga u ovoj kui,
a ja vas gospoice, mada se tek od nedavno poznamo, drim dosta pametnom.
Njezino je mlado i ozbiljno lice sijevnulo od radosti.
- Vrlo sam vam zahvalna, gospodine doktore, to tako o meni mislite, a jo sam Vam z
ahvalnija, to ste izmeu tolikih moliteljica upravo mene predloili gospoi Bregovskoj
- rekla je toplo.
- Ne, ja sam vas samo metnuo u ui izbor, a gospoa Bregovska vas je sama izabrala - b

ranio se dr. Rajii.


Ona ga pogleda zaueno:
- A niste li rekli, da je gospoa Bregovska sve vama prepustila?
- To da, ali fotografiju vau sama je izabrala. Na nju naime mora sama linost upliv
ati, a vae joj se lice bez sumnje dopalo.
Gospoica se nasmijeila, a dr. Rajii promatrao ju je i opet samodopadno, razmiljajui, k
ako se jo prije jedan sat jako skanjivao, da li bi ovu gospoicu doveo svojoj klije
ntici. On je naime istom prije jeden sat prvi put uo njezino ime, pa nije bio sig
uran, ne e li to smetati gospoi Bregovskoj. Kako je bila utljiva, ne bi to bilo nita
udno. No meutim su lijepe oi mlade gospoice odluile o tom, da je odvjetnik unato njen
og imena povede u kuu gospoe Bregovske.
- Sve e ovisiti o vagem pametnom vladanju, gospoice, a dakako i o jo drugim raznolin
im malenkostima. Vi morate pokuati, da steete simpati je gospoe Bregovske.
Lice se mlade djevojke gotovo rastuilo.
- A zar se zbilja moe neto silom uiniti, da ovjek stee iju simpatiju? - zapitala je ti
ho.
Dr. Rajii se pogladi po svom obrijanom podbratku:
- Moda se ipak moe, samo ne smije ovjek biti plah ....
- Ja sam dosta hrabra, ali to je tako teko, da ovjek nae zgodno mjesto, naroito kad
nema vremena da eka.
- No ako se vi protiv moga oekivanja ne budete mogli udomiti kod gospoe Bregovske
ja u nastojati, da vom gdje drugdje pribavim mjesto. Moja supruga i ja imamo silu
veza.
Mlada se djevojka zahvalno zagledala u dobrostive oi starog gospodina.
- Vi ste tako ljubezni spram mene, gospodine doktore, a i gospoa se supruga pokaz
ala prijazna prama meni, kad sam u njezinom stanu ekala na vas. Ona me je u mnogoe
m upuivala, kako da se vladam spram gospoe Bregovske.
Dr. Rajii se potajno nasmijeio:
- A tako! Moja vam je supruga dakle dala neke upute o vladanju? Aj, aj, mlada go
spoice, to je uspjeh.
Moja supruga ne obiava tako iako povjeravati se nekomu, koga je istom upoznala.
- S tim vie ja to cijenim i veliku vam hvalu dugujem. Meutim su ve bili preli stepen
ice.
- Mi smo na mjestu - rekao je stari gospodin. Vrata su se uprav otvorila, a slug
a ih je u predvorje ekao.
Mozaik toga predvorja, pa krasni mramorni zdenac, okien cvijeem, u uglovima svakov
rsna sjedala na velikom skupocjenom sagu, a onda slikoviti prozori s obje strane
portala, djelovali su udnovato na mladu djevojku, koja je jedan as oklijevala. ini
lo joj se kao da je iza ovih zidina eka njezina sudbina. Ona je pola dalje. U poza
dini su vodile stepenice na dvije strane gore u prvi sprat. Kuhinja i ostale pro
storije nalazile su se rani zemlje, a iza njih dalje blagovaonica, sobe za prima
nje, velika sveana dvorana i jo jedna dvorana za glazbu. U prvom je spratu bio sta
n gospoe Bregovske, a u drugom sobe za goste, dvije sobe za gospoicu drugaricu i j
edna za gospou Klari.
Dr. Rajii naloi slugi, neka ga najavi gospoi. Sluga je omjerio gospoicu postrance brz
im i radoznalim pogledom i ponizno rekao:
- Milostiva se gospoa izvezla i moli gospodina doktora, da je ispria. Neodgodiva o
dborska sjednica! Ja sam dobio nalog, da novu gospoicu odvedem gospoi Klari, a do aj
a e se milostiva gospoa vratiti.
Dr. Rajii pogleda neodluno gospoicu.
- Naalost ja ne mogu toliko ekati, gospoice. teta, ja bih vas bio tako rado sam dove
o milostivoj gospoi. No meutim e se gospoa Klari brinuti dotle za vas. Dakle dobru sr
eu! Ivane, preporuite me milostivoj gospoi i povedite gospoicu gospoi Klari.
Pri tom se poklonio, stisnuo toplo mladoj djevojci ruku i otiao.
Ivan se okrenuo i povjerljivo se nasmijeio:
- Izvolite, gospoice!
Ona je, ne marei za njegov povjerljivi smijeak pola stepenicama uz njega. Gore im i
zie u susret odebela gospoa srednje veliine. Na crnom je alpakaodijelu imala iroku p
regau, a na glatko ueljano j kosi bijelu kapicu. U ruci je nosila kljue. To je bila
gazdarica, gospoa Klari, koja je radoznalo promatrala gospoicu.

- 0, nova gospoica, zar ne? - pitala je smjeei se.


Mlada je djevojka odahnula. Prijazno lice stare gospode smatrala je dobrim znako
m.
- Da, to je nova gospoica, gospoo Klari. Gospodin je doktor odmah i otiao - rekao je
sluga.
- Dobro je, Ivane, vi moete odmah na svoje mjesto, ja u gospoicu sama povesti.
Mlada se djevojka s debelom gospoom Klari uputila u drugi sprat. Tamo su dole u vel
iku prijaznu sobu s bijelim pokutvom i isto takovim zavjesama; do ove je sobe bil
a manja, slino ureena spavaonica. Sve se sjalo od istoe u nekoj prijatnoj otmjenosti
.
Nova se drugarica osjeala zadovoljnom.
- Ah, kad bih samo mogla ovdje ostati! - pomislila je u sebi, kad je prela preko
praga, a da se nije mogla oteti udivljenju.
- Krasno! Divno!
Gospoa Klari gledala je smijeei se u to krasno mlado lice.
- Krasne sobice, zar ne? Ovdje su i vae stvari, koje su ve stigle. Ah, nemojte ih
jo raspremati. Ima za to vremena.
Ona je te rijei nekako udno naglasila, tako da su neije mlade i smee barunaste oi tjes
kobno pogledavale ovo dobro staro lice. Gospoi Klari bilo je nekako udno pri srcu n
a ovaj pogled.
- Ja samo tako mislim, gospoice, da biste se sad malo odmorili. Milostiva gospoa v
ratit e se doskora, a onda morate s njom piti aj. Kod raspremanja moe vam poslije k
oja od djevojaka pomoi.
Mlada se djevojka tuno nasmijeila i tiho rekla:
- Ah vi ste sigurno mislili, da ja prije priekam, da li bi se uope isplatilo raspr
emiti koveg.
Gazdarica poCrveni, ah se brzo razabere:
- Dakako, ne tajim, neto sam vom slino svakako htjela rei, premda ne mogu pomisliti
, da se Vi ne bi milostivoj gospoi svidjeli. Ta i meni se vie sviate nego li sve on
e prije vas. U istinu! - rekla je odluno.
Djevojka naglo pograbi njenu malu, debelu ruku.
- To mi je ipak mala utjeha - rekla je sa smijekom. - Meni je gospodin dr. Rajii re
kao, da su moje predasnice bile ovdje tek nekoliko dana, pa se bojim, da i mene n
e eka slina sudbina.
- Zato, moglo bi se i drugaije desiti. Dodue milostiva gospoa ima svoj ukus. Ona nik
ako ne moe da zaboravi gospoice Berte, koja se udala. Tako se teko milostiva gospoa
privikava na strana lica! Ali moda ete vi imati vie sree nego druge.
Mlada djevojka uzdahne i odloi eir, a onda rukavice.
- Smijem li, da vam ovamo poaljem malo okrepe? - upitala je gospoa Klari.
- Hvala gospoo Klari, zasad nisam ni gladna ni edna.
- Da poslije ete i onako s milostivom gospoom na aj. Ja u vas, gospoice, sad ostaviti
na samu, da se uzmognete spremiti, a kad vas milostiva gospoa zaeli vidjeti, ve u v
om javiti.
- Mnogo, mnogo sam vam zahvalna za vau ljubeljivost, gospoo Klari!
- Nemate na em, gospoice! Teko je to ovjeku, kad dolazi na novo mjesto. Ja sam ve dva
deset godina u toj kui, ali prije toga sam esto mijenjala mjesta. Samo se nita ne b
ojte! Sve e dobro biti.
S tim je rijeima izila iz sobe gospoa Klari, a nekako iza jednog se sata opet vratil
a:
- Tako, sad moete dolje gospoice! Milostiva gospoa oekuje vas kod aja - pri tom je za
dovoljno pogledala svjeu i vitku pojavu mlade gospoice, koja je dotle ve bila pored
ila svoju kosu, a oko vrata privrstila uski, bi jeli ovratnik. Izgledala je krasn
o i otmjeno.
Gospoa Klari kimne veselo glavom:
- To je dobro, to milostiva gospoa voli: ovaki bijeli ovratnik. Ako vom, gospoice,
mogu rei koju dobru rije, onda: ne govorite mnogo! Ona to ne voli. I nemojte se p
renavljati kod jela i pila, uope: samo slobodno i naravno, bez ikakva straha. Dva
puta morate milostivoj gospoi naliti alicu s ajem, a svaki put joj stavite samo je
dan komadi eera, drugo nita. A ne zaboravite, da joj pod noge poturnete njezinu klup
icu. Da, na njezinom naslonjau lei svileni rubac. im sjedne, morate joj ga oviti pr

eko ramena i pazite, da sunce milostivoj gospoi nesi ja u oi. Sad u ovo vrijeme je
ba uprlo u sobu. Vi morate zavjesu samo toliko spustiti, da joj sunce ne doe do l
ica. Inae ona voli sunce u sobi. Ah nemojte ii po sobi na prstima, ili se moda plait
i. Uope ne vladajte se tue i neprirodno, nego sasvim neprisiljeno, to e vam vie pomoi
, nego sve drugo.
To je sve tako putem tiho govorila gospoa Klari mladoj djevojci, kad ju je vodila
dolje u prvi kat, a onda je naglo zautila, kad su se obadvije nale pred sobom, u k
ojoj je gospoa Bregovska kod stolia za aj oekivala svoju novu drugaricu.
Mlada je djevojka urno i zahvalno stisnula ruku staroj gospoi, upamtivi dobro njezi
ne rijei, a onda se nala u lijepoj i skupocjeno opremljenoj sobi, koja je bila pre
krita debelim svjetlosivim sagom. Stoli za aj nalazio se uz prozor u jednom udupku
a na njem je bio prostrt sav pribor, koji spada aju.
Gospoa Kristina Bregovska etala se gore, dolje po sobi u svojoj sivoj i bi jelo j
svilenoj opravi, ureenoj crnim ipkama. Njena jo puna tamno kosa, u kojoj se samo ma
lo sjedina razabiralo, bila je jednostavno, ali otmjeno omotana oko njenog visok
og ela.
Ona se zaustavi i upravi pogled prema mladoj djevojci. Gospoa Klari bila je takoer
unila.
- Ovo je nova gospoica, milostiva gospoo. Gospoa Bregovska mahne kratko glavom.
- Dobro je, Klariko, moe otii - rekla je takoer kratko. Ona je toj staroj gospoi, koju
je dosta cijenila, govorila uvijek ti i zvala je Klarikom. Ta je povjerljivost vrlo
godilo gospoi Klari i ona je bila na to ponosna. Izila je van i ostavila obje gospoe
na samu.
Gospoica se utivo i gracijozno nakloni pred otmjenom gospoom. No premda joj je srce
kucalo, nije to odavala, ve je mirno i otvoreno gledala u lice svojoj novoj gosp
odarica.
Gospoa Kristina Bregovska otro je promatrala mladu djevojku i ugodno dirnuta misli
la u sebi: Draestan stvor! A te oi! Kako su samo udnovate te oi!
I upravo te lijepe i ozbiljne djevojake oi privukle su gospou Kristinu nekoliko kor
aka blie djevojci.
- ula sam, da vas je dr. Rajii sam doveo u moju kuu.
- Da, milostiva gospoo! Gospodin je doktor bio tako ljubezan.
- Vi dolazite iz Grace, ako se ne varam?
- Da, milostiva gospoo!
- I tamo ste se nalazili ...?
- Kod generala Molnara.
- I mogli ste odmah otii na moj poziv?
- Da, milostiva gospoo. Gospoa generalica Molnar dopustila mi je, da ostanem u nje
zinoj kui, dok ne naem drugo mjesto.
Gospoa Bregovska ispitujui mladu djevojku neprestano je svojim pogledom upijala nj
ezine oi i jednako razmiljala, na koga je samo sjeaju te osebujne smee oi, koje su se
prelijevale u zlatnim odsjevima. Ba kano da se sunce odrauje od zlato-smeeg baruna.
- Doktor Rajii vam je zacijelo spomenuo i to, da vas engagement u mojoj kui nije jo
gotova stvar?
Djevojka lagano porumeni. Njena je fina usna zadrhtala, kao da svladava uzrujano
st. No ona je na oko mirno odgovorila:
- Dakako, milostiva gospoo. Gospodin mi je doktor to napomenuo.
- Niste li se onda moda prenaglili, kad ste ovako na nesigurno ostavili generalov
u kuu? - pitala je gospoa Kristina dalje.
- Ne, milostiva gospoo, - odgovorila je gospoica ne obarajui pogleda. - Meni je i o
nako bilo teko, da jo dulje zlorabim dobrotu moje gospoe. Nije me se vie trebalo, a
... ivjeti od milostinje, zato sam, Bogu hvala, odvie mlada i zdrava.
- I odvie ponosna? - zapita stara gospoa. Djevojka i nehotice podigla glavu, a smee
joj oi zasjale kao zlato.
- Da ... i odvie ponosna - priznala je prostoduno.
I opet ju je gospoa Bregovska otro promjerila, a nikako se nije mogla oteti mislim
a, na koga je samo sjeaju oi te djevojke.
- Mogli bismo na aj - prekinula je razgovor i pola do stolia; tamo se spustila u na
slonja. Pri tom je rukom obilazila oko naslona, gdje je visio onaj rubac, o kom j
e govorila gospoa Klari. Odmah se gospoica pourila, da joj ovije rubac oko ramena.

Gospoa Kristina pogleda zaueno i zahvali joj kimnuvi glavom. Onda se gospoica sjeti i
podnonika, pa ga lagano turne do nogu gospoe Bregovske, kojoj su oi i opet sinule.
Ona je gledala pred sobom djevojku, koja je kleala, pa se i opet morala diviti p
rekrasnoj zlatnoj kosi, koja se u debelim i bujnim pletenicama svi jala oko djev
ojina zatiljka.
- Ta je djevojka kao slika - mislila je u sebi i oito uivala na pogled takove kras
ote.
Gospoica je svoju gospou dvorila tako brzo i spretno, kao da je ve dugo u njenoj sl
ubi. Nalila joj je alicu s ajem i metnula u nju jedan jedini komadi eera, a da je nije
ni pitala. Onda joj je pruila kolaa, to je gospoa Klari za gospou Bregovsku spremila.
I tu se gospoa Kristina zaudila, kako je gospoica sve po volji uinila, da je naime
nju najprije u svem podvorila, a onda se istom edno i neprisiljeno Same posluila.
Kad je male kasnije sunce u sobu prodrlo i kad je prva zraka pala na lice gospoe
Bregovske, gospoica se lijepo digla i spustila svilenu zavjesu do polovice, tako
da je sunce dodue u sobu sjalo, ali nije smetalo Stare gospoe. Preko njezinog pono
snog lica pree slabi smijeak i njen inae opori glas, posta neto meki i njeniji:
- Kolika panja, gospoice! Izgleda kao da ste se dali uputiti u to, to mi godi a to n
e godi.
Gospoica porumeni, a oko usana joj zaigra smijeak. Otvorila je jae oi i otvoreno rek
la:
- Gospoa Klari bila je tako ljubezna, pa mi je dala neke upute, samo da ne dosaujem
s pitanjima vama, milostiva gospoo.
I opet prijee laki smijeak licem gospoe Kristine.
- A tako! Gospoa vas je Klarika poduavala.
Mlada je djevojka pogleda umolno:
- To je bilo vrlo ljubezno od gospoe Klari. Ona je vidjela, da sam ja bila, u briz
i, hou li vam se dopasti. Ta ja i ne eznem za drugim, nego da vas zadovoljim, milo
stiva gospoo, a to u se i trsiti, koliko god budem mogla.
Tamne oi gospoe Bregovske otro su motrile njezino lice.
- Zar vam je zbilja do toga toliko stalo?
Na mladom se licu pojavio alostan smijeak, koji je osvojio srce gospoe Bregovske.
- Bila bih neizrecivo sretna, da smijem ostati u vaoj kui, milostiva gospoo.
- Sretna? - upita stara gospoa porugljivo. Srea mlade djevojke valjda je u neem dru
gom. Ne mogu pomisliti, da vas moe usreiti drutvo ovako jedne, esto mrzovoljaste sta
re gospoe.
Mlada je djevojka pogleda ozbiljno.
- Milostiva gospoo, za sirotu, koja ne ima svoga krova, a koja mora svoj kruh sam
a da slui, uvijek je srea, kad nae sigurno utoite.
Gospoa Kristina zagleda se duboko u zlatno-smee djevojine oi, s kojih nije mogla ski
nuti pogleda.
- Je li tomu ve dugo, to ste izgubili roditelje?
- Mati mi je umrla, kad sam jo u prve kole ila. Otac je preminuo prije dvije godine
. Bolest ga je u te dvije godine neprestano muila i nije mogao nita zasluivati. Tak
o je otilo ono malo utednje. Kad je umro, jedva je ostalo toliko, da ga se pokopa
i da se ja nekako probijem, dok sam dobila mjesto kod generala Molnara.
Ove su se rijei kosnule gospoe Kristine. Ona dodue nije nikad u svom ivotu razumjela
, to znai siromatvo, a ipak je u ovom asu osjetila, koliku tragediju sakriva u sebi
ova rije siromaan. Ma da je uinila tolika dobra djela, ipak nije nikad tako pojmila b
i jede, kao u ovom trenutku. A u isti as se u njoj neto opiralo protiv pomisli, da
bi je ova strana mlada djevojka odmah ve na poetku mogla tako osvojiti. Njezina s
e gospodske ud opirala ovakovom tajnom nutarnjem nagnuu. Ona se kao od dosade prot
egne u naslonjau i progovori opet na svoju, kratko i zapovijedajui:
- Tamo je preko na stoliu knjiga. Jedna bi od vaih dunosti bila, da mi po katkad ne
ko vrijeme itate, to jest, ako mi va organ bude dosta simpatian; inae radije da ne it
ate. Pokuajmo!
Pri tom je promatrala djevojku, da li e joj opaziti na licu osjetljivost. Ali gos
poica se mirno digne i donese knjigu. Na srce joj je palo kao kamen, kad je gospoa
rekla da bi bila njezina dunost, mjesto da je rekla bit e. To joj je bio dokaz, da se
gospoa Bregovska jo nije bila odluila zadrati je. No ta se briga na njoj nije opaala
. Ona je sjela nasuprot svoje gospoe i otvorila knjigu ondje, gdje je nala znak.

- Da ovdje nastavim, milostiva gospoo?


Stara gospoa kimne glavom.
A gospoica druica pone itati. U nje je bio jasan i topao glas, naglasivala je dobro, a
sa svojim zanimljivim nainom predavanja upravo je osvajala.
Gospoa Kristina sluala je, ugodno iznenaena mekim zvukom svjeeg djevojinog organa. To
je zbilja bio uitak! Ona se pruila lagodno u svom naslonjau, ali nije skidala oiju
s mlade i vitke pojave, koja je edno sjedila nasuprot njoj.
Otkako se gospoica Berta ali udala, nije se stara gospoa tako voljko osjeala. Ona se
sasvim podala tomu osjeaju, imajui pred sobom takovo lijepo mlado stvorenje. Dr. R
ajii, ovaj put je, ini se, bio dobre sree u svom izboru. Ve sad je stalno odluila: ako
to mlado djevoje ne krije u sebi kakvu nepoudnu manu, onda je zacijelo ne e otpust
iti. Da je nova gospoica i slutiti mogla, kakve se misli kriju iza ponosnog ela nj
ezine gospoe, kako li bi joj bilo srcu odahnulo!
Jedan sat je jo od prilike itala, a onda je zgotovila knjigu. Lagano ju je zaklopi
la i zautila jedan as. To se ugodno dojmilo gospoe Kristine. Istom nakon nekog vrem
ena upitala je mlada djevojka edno:
- Zapovijeda li milostiva gospoa drugu knjigu? Stara se gospoa ustane.
- Ne, za danas je dosta. Ne smijete se naprezati suvie - rekla je dosta neprijazn
o.
- Meni to nije muka, milostiva gospoo.
- Ne, ne, dosta je.
Smee oi tjeskobno su promatrale ponosno lice Stare gospoe.
- Moda niste bili zadovoljni, milostiva gospoo? Gospodin doktor Rajii rekao mi je, d
a vi osobito pazite na dobro itanje.
Opet zaigra slabi smijeak na licu gospoe Kristine.
- U vas je dobar nain i simpatian Organ. Smee se oi zasjajie udno.
- Ah, kako me to veseli!
Ovaj moni sjaj djevojinih oiju naliio je doista sunanim zrakama. Gospoa Kristina nepre
stano je promatrala te osebujne oi i slijegala ramenima. Kao da je netko naglo i
poput munje podizavao zavjesu s njezinih davnih uspomena. Sad je bila na istu: oi,
na koje su je djevojine oi sjeale, znaile su neko u njezinu ivotu vrlo mnogo. I napol
a zaronivi u uspomene, a napola zamiljeno promatrajui djevojku, upita je kao nehoti
ce:
- A kako se vi zovete? Mislim da vam jo nisam ula imena.
- Ja se zovem Jelka Kamenar, milostiva gospoo - odgovori mlada djevojka.
Kao da je strijela pred nju udarila, tako se stresla stara gospoa i uprepastila s
e. Ukoeno, a ipak divlje, zurile su njene oi u Jelku Kamenar, a ruke joj grevito ob
uhvatile naslon, kao da se bojala, da se ne srui.
- ta? Kako se zovete? - vikne promuklo i podigne se napola iz naslonjaa.
Djevojka je zaprepaeno gledala to lice, koje se tako udno promijenilo.
- Jelena, milostiva gospoo ili pokraeno: Jelka ... Jelka Kamenar! - ponovila je dj
evojka, drei, da gospoa Bregovska nije pravo razumjela njezino krsno ime. A ova se
s velikim naporom digla iz naslonjaa i uspravila se, ukoena kao kip. Drhuim je usnam
a aptala:
- Kamenar? ujem li dobro: Vi se zovete Kamenar?
- Da, milostiva gospoo, - odgovorila je Jelka, gledajui plaljivo svoju smetenu gosp
odaricu.
Gospoa Bregovska naprezala se iz svih sila, da bude mirna i da se bar nekako svla
da. Drhtavom je rukom prelazila preko ela.
- Meni ... meni nije ... dobro ... Mala omaglica, - proiznesla je nesabrano i op
et se spustila u naslonja.
Jelka je pohitala k stolu i napunila au s vodom. Zabrinuto ju je primakla usnama s
voje gospoe.
- Mogu li vom pomoi, milostiva gospoo? Da gutnete moda malo vode? Ili da vam natare
m sljepooice?
Gospoa Kristina odbije rukom.
- Ili da zovnem gospou Klari? Ja zbilja ne znam, kako bih vam pomogla.
Ali stara gospoa se i opet ispravi, ma da ju je to stajalo mnogo napora.
- Ne, ne ... pustite ... hvala, ve je prolo. Dakle, ta je to bilo? Ah, da, vae ime .
.. o tom smo govorili. Zar ne ... Kamenar ...? Jesam li dobro ula?

- Da, milostiva gospoo, Jelka Kamenar odgovorila je djevojka stavljajui au opet na s


tol.
- A ... a ... va otac ... ta je bio va otac? - zapita stara gospoa zagonetnim pogled
om.
- Moj je otac bio kipar, milostiva gospoo. Moda ste kad o njem uli: Marko Kamenar,
kipar poprsja.
Lice gospoe Kristine problijedi kao u mrtvaca.
- Idite ... ostavite me ... hou da sam sasvim sama - stane teko disati, a muklo je
stenjanje pratilo njezine rijei.
Jelka se nadvije nad nju.
- Milostiva gospoo!
- Van ... hou sama da budem! ...
- Te su se rijei otele kao krik preko blijedih i bolnih usnica, a iz crnih je oiju
sukljalo poput plamena.
Sva uprepatena odjurila je Jelka iz sobe. Vani je nala slugu Ivana, koga je urno za
molila, da smjesta ode po gospou Klari.
Ne dugo za tim uspinjala se stepenicama gazdarica.
- ta se dogodilo, gospoice? - upitala je zaueno.
Jelka joj zabrinuto kae, da milostivoj gospoi nije dobro i da ju je otro otpravila
iz sobe. Stara se gospoa samilosno zagledala u blijedo lice mlade djevojke.
- Zacijelo se neto nije svidjelo milostivoj gospoi - pomislila je, a opet nije izr
ekla. Unato toga pola je u sobu. Pa to je i onako mogla uiniti, pod izlikom da posp
remi posue od aja.
Ali soba je bila prazna. Kristina Bregovska povukla se u svoj budoir i tamo se z
atvorila. Stara vjerna slukinja nije slutila, da je njena gospoa kao okamenjena lea
la na divanu, a duom da joj je huila oluja, koja ju je poslije tolikih godina opet
potresla.
Gospoa Klari slegne ramenima i vrati se djevojci.
- Zacijelo je samo luka nesvjesticu. Milostiva se gospoa povukla u svoje odaje. D
a je to gore, bila bi ve zvonila - dodala je umirujui.
- Draga gospoo Klari, a ta sad da radim? - zapita Jelka.
- Idite lijepo u svoju sobu, gospoice, pa ekajte, dok vas ne zovnem. Ako milostiva
gospoa hoe biti na samu, e onda zbilja mora biti na samu; proti tomu se ne moe nita
.
- Samo da joj se to ne dogodi?
- Ah, ta bi, drago dijete! To e ve brzo proi. Odite vi lijepo u svoju sobu.
- Ali kovega ne u valjda sad trebati raspremati?
- upitala je Jelka tiho.
Stara gospoa nije imala srca, da joj porui sve nade. Nek samo izvadi svoje stvari,
bar e imati nekakvog posla i ne e zapadati u tune misli.
- Ali dakako, da moete raspremiti - rekla je dobroudno i upravo uvjeravajui.
Taj prividni mir i bezbrinost gospoe Klari, osokolio je Jelku. Polagano se uspela u
svoju sobu. Zato da ne izvadi stvari? Opet ih spremiti moe i onako poslije, kad h
oe.
Tako je mislila ona, a i dobra gospoa Klari, takoer je slino mislila: Da, da, stvari
mogu poslije opet natrag u koveg, jer meni se ini, da ni ova nije nala milosti kod
milostive gospoe. Znam, ne e potrajati dugo, zazvonit e i rei mi: Klarika, javi gospoi
i, da moe otputovati. Dr. Rajii isplatit e joj novac.
Tri puta se to tako ve dogodilo, a svaki put joj je bilo ao gospoice, koja je odlaz
ila; ali ovaj put ... ovaj put bi joj to jako, jako teko bilo.
- No, gospoo Klari, ne e li. i nova ptiica odletiti - upitao je porugljivo sluga Iva
n.
- Pazite samo, da vi ne odletite! - otresla se gospoa Klari i okrenula mu lea.
3.
Gospoa Kristina Bregovska leala je dugo vrijeme na svom divanu sva kao izvan sebe
i gotovo ukoena, bugo je trebalo, dok se, je ganuta i dola pravoj svijesti. Nekoli
ko je puta prola rukom kroz kosu i neprestance zurila u daljinu.
- Dakle to je ona! Njegovo dijete!
bijete onoga ovjeka, kojega je ona neko sa svim srcem i upravo svom strau mladenake d
ue ljubila, ljubila tako beskrajno i arko, da joj nije dostajalo ni ono, to joj je

on mogao dati. Ona je traila od njega sve vie i vie, jer je htjela da zagospoduje c
ijelim njegovim biem: da mu bude sve, upravo sve na svijetu. A ljubomorna je bila
nesamo na ljude i stvari oko njega, nego i na ono, to je u njemu bilo: na njegov
rad i na njegovu umjetnost.
A eto sad najednom njegovih oiju, koje su joj zasjajile s lica njegove keri. Njego
vih oiju, tamnih i svjetlih umjetnikih oiju, koje su negda za nju znaile slast. i bl
aenost, dok se nisu poslije u gnjevu i u boli od nje zauvijek otkrenule.
Sad te oi vie ne gledaju, on je mrtav ve dvije godine, kako je to ula od njegove keri
, a da sama nije znala ni slutila. Njih je ivot takovim jazom rastavio, da ak ni v
ijest o njegovoj smrti nije do nje doprla.
Kako to, da njeno srce, u kojem je ta ljubav bila sahranjena nije ivlje zakucalo
u onaj as, kad se njegovo srce zauvijek smirilo? Ali dakako - unato toga, to ga ona
nije nikako mogla zaboraviti, ipak je nemilosno vrijeme unitilo svaku i unutarnj
u vezu izmeu njih. Ta od njihova je rastanka prola ve etvrtina vijeka.
- Marko, Marko, kad bi ti bar sad znao, to sam sve za te podnijela! - uzdisala je
ona u neopisivim mukama.
A ona, ona ga je zapravo dovela do oaja, sve zbog svoje prekomjerne ljubavi. Ona
ga je nagnala, da je radije krenuo u bijedu i potrebu, ego da pokraj nje dalje iv
i u izobilju. A sad je ve mrtav - zapravo poginuo u siromatvu i oskudici. On, koga
bi ona bila mogla na rukama nositi, samo da joj je to njezin neobuzdani ponos d
opustio!
Marko Kamenar, doao je u kuu njenoga oca kao siromani, neznatni kipar, da u pridvor
je njegove palae postavi neka poprsja. I ona se tu sluajno desila i od prvog pogle
da, kojim je zavirila u njegove sjajne umjetnike oi, strastveno ga zavoljela. Pa k
ako joj dotad udes nije nita uskratio, to bi zaeljela, tako je i sada preduzela, da
ovaj ljubljeni ovjek bude njenim muem.
Marko je dobro znao, da je on puki siromah, a ona bogata jedinica, koja e sve od
oca batiniti. Zato se nije ni usuivao, da prui ruku za tako zlatnom jabukom. Ona je
to dobro opazila, pa ga nije putala sebi iz dohvata, to vie, ona mu se prva oitoval
a, da ga voli i tako uskorila odsudnu odluku.
Ali upravo od toga je kasnije kad je minuta prva opojnost sree, klonuo njen ponos
i njena ljubav.
Nadoli su asovi, u kojima je ona muei se sa svojom ljubavi, dola na uasnu misao, da ju
je on uzeo samo zbog novca i iz smilovanja prema njoj. Samo onda, kad je an uz
nju bio i kad je mogla, da gleda njegove njene i sanjarske oi, bila sretno i presr
etna. Ali kad bi se on povukao u svoj atelier, da radi; onda bi ona mahom pola za
njim i nije mirovala, dok on ne bi posao odloio i uzeo je u svoj naruaj. A kad bi
je an ozbiljno molio, neka ga pusti na samu, da uzmogne mirno raditi, onda se o
na tako uzbijesnila, da ju je on prestraeno gledao i tiho se povukao sam u se. I
tako se jednoga dana dogodilo, da mu je ona u prekomjernoj estini spoitnula, kako
je on uope ne ljubi i kako ju je samo zbog novca uzeo.
Marko je smrtno problijedio i otkrenuo se od nje. Ona mu se pokajniki bacila na g
rudi i molila oprotenje, Sad se vie nije mogao srditi na nju, pa ju je uvjeravao o
svojoj pravoj ljubavi i molio je usrdno, neka nikad vie ne ponovi te rune rijei. O
na mu je obrekla sve i opet bila sretna u njegovu naruju - dok opet nije kakva ma
lenkost uzbudilo njenu ponovnu sumnju. I opet je dolo do novih prizora, novih suz
a i konanog izmirenja. Marko je trpio vrlo mnogo jedno zbog toga, to od njene ljub
avi nije mogao nita raditi, a drugo jo vie zbog toga, to mu je ona neprestance uvije
k isto spoitavala i optuivala ga.
I tako je to ilo mjesece i mjesece: as velika srea, as teki oaj. Kristinino ponosno sr
ce najvie je trpilo zbog toga, to je sama sebi spoitavala, da je ona zapravo njega
sebi privukla - a to je bio izvor sve njezine nesree.
Jednom je Kristina, tamo gore u njezinoj draesnoj maloj vili pozvala neke svoje p
rijatelje i znance. Meu njima se nalazila i jedna mlada Amerianka, prekrasna djevo
jka. Markova umjetnika priroda eljna ljepote, brzo se snala u drutvu lijepe gospoice,
s kojom je bilo ugodno avrljati i zabaviti se. Kristina je mislila, da e od ljubo
mora poluditi. Jedva je doekala, da su gosti otili. im je ostala sa svojim muem na s
amu, provalili je njena ljubomornost tako strano, da se od uzrujanosti sva obezum
ila i stala ga grditi, da je njenu ljubav za novac kupio.
- Trgovac! Raundija! - dobacila mu je ona u bi jesu, a on ju je razjaren zgrabio z

a
j
u

ruke i divije joj zaprijetio:


eno, nemoj da pobjesnim! To se ve dulje ne moe da snosi! Ja ljubim tebe, a ne tvo
prokleti novac. uj me dobro, govorim ti danas posljednji put: ovakav ivot ne mog
vie da trpim! Tomu mora jednom biti kraj! Kad te ne bih tako neizmjerno ljubio,
ne bih zacijelo dopustio, da ovako sramotno postupa sa mnom! Pogrda, koju si mi
s ovim rijeima bacila u lice, upravo je neuvena. Ja sam te uzeo zbog ljubavi, a ne
zbog tvoga novca. - Tako mi moje asti! A ti, ako mi jo jedamput ponovi ovu rije, ku
nem ti se, da u ovog asa ostaviti tvoju kuu i ti me vie nikad ne e vidjeti! Pamti dobr
o! Ja u svoju zakletvu odrati, pa makar me to glave stajalo!
Kristina je i opet, kako se to esto iza ovakih prizora dogaalo, pala pokajniki u nj
egov naruaj i jecajui molila za oprotenje.
- Upravo zato, to te tako beskrajno ljubim, muim i tebe i sebe. Oprosti mi, oprost
i - ja to vie nigda ne u uiniti.
I opet je Marko zaboravio sve uvrede. A kako i ne bi, kad je Kristina bila tako
njeno i draga kao malo dijete. On je znao, da ga ona ljubi, ba tako kao i on nju,
a tek da je ljubomora navodi na ovake rune misli. I prolo je nekoliko dana neiskaz
ane sree i bi rei jo dublje ljubavi izmeu njih dvoje.
Ali naalost nije to dugo potrajalo. im bi se Marko dulje bavio svojim poslom, poele
su se u Kristininoj dui javljati nove sumnje i novo nepovjerenje. One su opet pr
eotele mah, kad je Marko zbog svog posla morao da dulje iz kue izbiva. Jednom tak
o, kad se nakon odueg puta vratio kui, uzbjesnila je Kristina starom ljubomornou i r
ije po rije doe do estoke svae. Marko je slutio, da e sad opet pasti ona uasna rije,
a ga je posljednji put bila tako raspalila, da se onako odluno zakleo. Nemono je p
odigao ruke prama njoj, da joj zatvori usne, da ne izreknu onu uasnu uvredu. Ali
je bilo prekasno. Kristina u svom bijesu nije vie nita vidjela pred sobom.
- Trgovac! Raundija! - kriknula je jarosno, a da ni sama nije znala, ta je rekla.
Blijed kao mrtvac otkrenuo se Marko od nje i iziao iz sobe, da se vie nikad ne vra
ti.
Kao okamenjena gledala je Kristina za njim. Cijelu ga je no ekala i nemirno lutala
po kui, sva smetena i oajna. Uzalud! Uzalud! On je uistinu odrao zakletvu i otiao .
.. za uvijek.
Ona to nije mogla da vjeruje, ali strah i tjeskoba polegla joj kao olovo na duu i
prititala je kao mora. Ipak! Jo je bio ostao traak nade: moda e an samo zato dulje z
aostati, da je kazni. Onda joj se opet javio u dui prkos. Kako moe, da je toliko m
ui? Zar je to ljubav, koja tolike boli zadaje?!
Ne, ona nije znala, ta je Marka stajao ovaj odlazak. Ona nije znala, da mu se src
e cijepalo od boli, ali da je ipak morao tako uiniti, da spase tovanje prama samom
sebi.
Izvana hladna i ponosno a u nutrini puna arke enje ekala je Kristina na povratak svo
ga mua. Spremala se u duhu, kako e ga primiti, kad se vrati. Sve, sve e mu uiniti, s
amo da doe.
Ali Marko je drao svoju zakletvu, ma da ga je to stajalo neopisivih muka.
Nije prolo mnogo vremena i on joj je po svom odvjetniku javio, gdje se nalazi. To
je ona smatrala pribliavanjem s njegove strane i smjesta se pojavila u njoj nada
, ali u isto vrieme i prkos. Ponosna kakva je bila, nije se mogla odluiti, da bi
ga molila, neka se k njoj vrati.
- Drugi put mu se ne u vie narivavati, kao to sam onda, kad sam za njega pola - misl
ila je u sebi. Jo i sad je na svom blijedom licu osjeala rumenilo stida, kad se sj
eti onih rijei, to mu ih je tad bila rekla: Ako otiete odovud ... onda u biti vrlo, v
rlo nesretna! ...
I tako je s tim sjeanjem rastao u njenom srcu prkos, pa je odluila ekati, da ga nje
zino bogatstvo i sjaj ipak jednom k njoj dovedu.
Ah ni sve blago ovoga svijeta ne bi Marka Kamenara krenulo od njegove odluke.
Napokon je Kristina pokuala posljednje sredstvo. Predloila je svome odvjetniku ras
tavu braka. Sad e se on ipak, kad vidi, da je stvar ozbiljna, opametiti i doi - mi
slila je ona.
Ali on je pristao na rastavu.
Dakako, da Kristina nije mogla znati, kolikog je samoprijegora stajala njega ta
odluka. Ona nije znala, da je to bila najvea rtva njegovom mukarakom ponosu.
I tako su iv jeli dalje svako na svojoj strani, iz jedajui se u neusahnjivoj enji je

dan za drugim. Prekinula se brana veza izmeu dvoje ljudi, koji su se meusobno ljubi
li, a ipak se vie nikad poslije nisu zajedno nali.
bilo prekasno. Kristina u svom bijesu nije vie nita vidjela pred sobom.
- Trgovac! Raundi ja! - kriknula je jarosno, a da ni sama nije znala, ta je rekla.
Blijed kao mrtvac otkrenuo se Marko od nje i iziao iz sobe, da se vie nikad ne vra
ti.
Kao okamenjena gledala je Kristina za njim. Cijelu ga je no ekala i nemirno lutala
po kui, sva smetena i oajna. Uzalud! Uzalud! On je uistinu odrao zakletvu i otiao .
.. za uvijek.
Ona to nije mogla da vjeruje, ali strah i tjeskoba polegla joj kao olovo na duu i
prititala je kao mora. Ipak! Jo je bio ostao traak nade: moda e an samo zato dulje z
aostati, da je kazni. Onda joj se opet javio u dui prkos. Kako moe, da je toliko m
ui? Zar je to ljubav, koja tolike boli zadaje?!
Ne, ona nije znala, ta je Marka stajao ovaj odlazak. Ona nije znala, da mu se src
e cijepalo od boli, ali da je ipak morao tako uiniti, da spase tovanje prama samom
sebi.
Izvana hladna i ponosna a u nutrini puna arke enje ekala je Kristina na povratak svo
ga mua. Spremala se u duhu, kako e ga primiti, kad se vrati. Sve, sve e mu uiniti, s
amo da doe.
Ali Marko je drao svoju zakletvu, ma da ga je to stajalo neopisivih muka.
Nije prolo mnogo vremena i on joj je po svom odvjetniku javio, gdje se nalazi. To
je ona smatrala pribliavanjem s njegove strane i smjesta se pojavila u njoj nada
, ali u isto vrieme i prkos. Ponosna kakva je bila, nije se mogla odluiti, da bi
ga molila, neka se k njoj vrati.
- Drugi put mu se ne u vie narivavati, kao to sam onda, kad sam za njega pola - misl
ila je u sebi. Jo i sad je na svom blijedom licu osjeala rumenilo stida, kad se sj
eti onih rijei, to mu ih je tad bila rekla: Ako otiete odovud ... onda u biti vrlo, v
rlo nesretna! ...
I tako je s tim sjeanjem rastao u njenom srcu prkos, pa je odluila ekati, da ga nje
zino bogatstvo i sjaj ipak jednom k njoj dovedu.
Ah ni sve blago ovoga svijeta ne bi Marke Kamenara krenulo od njegove odluke.
Napokon je Kristina pokuala posljednje sredstvo. Predloila je svome odvjetniku ras
tavu braka. Sad e se on ipak, kad vidi, da je stvar ozbiljna, opametiti i doi - mi
slila je ona.
Ali on je pristao na rastavu.
Dakako, da Kristina nije mogla znati, kolikog je samoprijegora stajala njega ta
odluka. Ona nije znala, da je to bila najvea rtva njegovom mukarakom ponosu.
I tako su ivjeli dalje svako na svojoj strani, izjedajui se u neusahnjivoj enji jede
n za drugim. Prekinula se brana veza izmeu dvoje ljudi, koji su se meusobno ljubili
, a ipak se vie nikad poslije nisu zajedno nali.
Kristina nije saznala ni to, da je Marko Kamenar nakon rastave teko obolio. A kad
je poslije te bolesti ozdravio, osjeao se nekako drugim ovjekom i oenio se po drug
i put s jednom svojom prijateljicom iz mladosti, koja ga je ve dugo tihom i tajno
m ljubavi volila i koja je bila sretna, da mu moe nakon prvog brodoloma, biti dal
je vjernom drugaricom ivota.
Kristina je saznala za ovu drugu enidbu posve sluajno i bila je od te vijesti potr
esena i slomljena. Sad je u njenom srcu ugasnuo i posljednji traak nade, u koju s
e jo tiho uzdala. Ogoreno se odrekla njegova imena i bila odsele hladna i hirovita
Kristina Bregovska.
Ta ona nije ni znala, da je Marko Kamenar zato uao u ovaj drugi brak, da donekle
postavi izmeu sebe i nje ogradu, jer se bojao svoje vlastite slaboe. Njegovo je sr
ce naime jo uvijek pripadalo ponosnoj i samovoljnoj Kristini, pa se bojao, da ne
bi jednoga dana podlegao enji za njom. Eto zato je vezao svoju sudbinu o djevojku,
koja mu je bila vie prijateljica, nego li ljubljena ena.
Kristinin je otac dopustio svojoj ljubljenoj keri, da radi ta hoe, samo da se smiri
. On se nadao, da e s vremenom i ta rana zacijeliti, pa da e Kristina nai sreu s dru
gim ovjekom.
Ali njezino se srce u njoj kao skamenilo i ma da su se mnogi otimali za ljubav l
ijepe i bogate gospoe, ostala je ona postojana i slobodna.
Uza sve bogatstvo i sjaj provodili je Kristina bi jedan ivot. U besanim noima luta

le su njezine misli za jednim jedinim ovjekom, komu je ona poklonila svoje ponosn
o srce. Sve vie je zapadala u uspomene na one nezaboravne asove, koji su bili sva
srea njezina ivota. Ali je bilo sve prekasno! Teko je kajanje uljeglo u njeno srce
i muilo je poput more.
Slabo je to o njemu ula. Saznala je samo to, da je dosta bi jedno ivio sa svojom dr
ugom enom. ula je, da marljivo radi, ali da mu malo tko kupuje njegove kipove. ivot
mu je bio pravo borba za svagdanji kruh.
A tad je u Kristininoj dui dozorila jedna misao, koja ju je ispun jala tajnom rad
ou. Ona je htjela i dalje biti u svezi s njegovim ivotom, a da to on ne bude ni zna
o. Poela se naime marljivo dopisivati s trgovcem umjetnina, kod kojega je Marko K
amenar izlagao svoje kipove na prodaju. Tako su od vremena do vremena stizali u
njezinu kuu veliki sanduci s poprsjima, za koje je Kristina prije poslala svote n
ovaca trgovcu umjetnina. Marko se Kamenar veselio, kako mu kipovi nenadano naila
ze na brzu prou i kako se pristojno nagrauju, a kad god bi trgovca pitao, tko ih k
upuje, vazda bi dobivao odgovor, da se sva poprsja otpremaju u Ameriku.
A dotle su se u Kristininoj vili, ba na ovom mjestu, gdje je negda bio atelier Ma
rket Kamenara, redala njegova poprsja, jedno za drugim, kako bi stizala. A Marko
se veselio, kako ga u Americi cijene i sve vie njegov rad plaaju, tako da je on o
d utrka mogao sa svojom porodicom pristojno ivjeti i svojoj kerci jedinici osigurat
i dobar odgoj.
Tako je Kristinin ivot dobio bar neki sadraj, a srce joj zadobilo posebno zadovolj
stvo. S vremenom se umirila, ali sretna vie nije bila nikada.
Ima ve nekoliko godina, da su poprsja prestala dolaziti. Onaj trgovac, koji ih je
prodavao, napustio je svoj posao i povukao se u mir. Uzalud je Kristina potraiva
la Markove kipove kod drugih trgovaca. Nije ih vie nala. Valjda su je drugi kupci
pretekli. Ona nije znala, da se ona ruka, koja je poprsja u njenoj vili isklesal
a, za uvijek ukoila.
A eto danas je saznala. banas je nenadano dola ta djevojka u njenu kuu, koja ju je
pogledala oima svoga oca i tako opet uzbudila sve uspomene, koje su se tekom muko
m smirile u njenom srcu nakon tolikih bolnih i beznadnih godina.
Iznova se probudila u njoj toga za izgubljenim i promaenim ivotom, all su ujedno oi
vile i uspomene na asove neiskazane sree. A te su uspomene zasjajile nenadano tako
svijetlo i toplo u njenoj dui, da je od njih sinula kao neka zlatna duga na sav
njen proli ivot.
U svom je prkosu nastojala da raspri ovu zlatnu dugu, koja je treptila u njenim u
mornim i arkim oima.
- Ne, ne, ona ne smije ostati! Ona mora otii odovud. Ne podnosim njenog pogleda govorila je ona poluglasno, kao da se budi iz dubokih misli.
I opet je sjedila nepomino i zurila ukoeno preda se. Ali - udnovato! - to dalje su o
dmicali satovi, sve je nemirniji bivala. A taj je nemir konano preao u tajnu elju,
da se jo jednom zagleda u oi Jelene Kamenarove i da u tim oima opet nae svoju izgubl
jenu ljubav.
Jo jednom!
4.
Jelka je Kamenarova ve davno izvadila svoje stvari iz kovega, pa je sjela na stola
c i ekala u neizvjesnosti. Ve se i vee sputalo, a nitko nije dolazio u sobu, niti je
pitao za nju. Nekoliko je puta uzdahnula, a onda prila k prozoru. Pred njom se p
rostirao prekrasni utljivi perivoj, a gore na brijegu bjelasao se izmeu drvea krov
draesne vile.
Jelkin se pogled gubio onamo, a da nije ni sama slutila, od kolikog je zamaaja bi
la ta vita u ivotu njena oca. Dodue ona je znala, da joj je otac prije njene majke
imao drugu jednu gospou, ali nikad nije nita o tom poblie ula. Tek kratko vrijeme p
red smrt govorio joj otac i o toj stvari. Ona se jo i sad sjea njegovih rijei:
- Dijete moje, ja sam neko u ivotu bio neiskazano sretan, ali zbog tih asova radost
i pretrpio sam hiljadu dana alosti.
Tad ga je ona upitala:
- Zar ja ne bih, oe, smjela neto vie o tome znati? Ali otac je znaajno potresao glav
om:
- Ne ,ne, moja Jelko, o tom ti ne mogu govoriti. Ja sam ve ostario i iznemogao, p
a mi u ovoj dobi ne bi nikako pristajalo, da tebi dovedem pred oi moje prole dane.

Ali kad me jednom ne bude na svijetu, nai e na mom pisaem stolu malu knjiicu s nekim
biljekama, koje se tiu moje prve ene. To su zapisci moje ljubavi. U njima sam se j
a s njom iz daljine razgovarao, jer sam je jo uvijek ljubio, premda ona ne e nikad
doznati, to sam ja u asovima najvee boli za nju osjeao. Ve sam mislio, da tu knjiicu
sa sobom u grob ponesem. Ali ... to bi bilo ludo! Ti si moje drago dijete i osob
ito si mi srcu prirasla, pa kad jednom umrem, zato da i ti ne podijeli sa mnom tu
moju nekadanju sreu i moju bol? Onda e lake razumjeti moje rijei ljubavi, koje bi sad
ispod moje si jede kose udno zvuale. Kad sam to sve pisao, krv mi je ivlje kucala,
kola mi je bila jo smea, a tijelo ilo i zdravo. To sve mora da razmisli, kad bude ita
la, pa e me bolje i shvatiti.
I doista! Nakon smrti oeve nala je Jelka tu knjiicu zapisaka i stala je itati. Njene
ljubavne rijei bile su upravljene na nepoznatu enu, koja nije imala drugog imena n
ego Tinka.
Tinka! Dakle to je bilo ime onome biu, koje je sainjavalo prolost njena oca. Za Jel
ku je znailo to ime neto udaljeno i kao samo zamiljeno, neto to nije postojalo, jer t
ad jo nije Jelke bilo na svijetu, kad je to ime ispunjalo ljubav oevu. Jelka ju je
smatrala naprosto mrtvom. Ta ni u snu ne bi slutila, da se ona upravo sad nalaz
i u kui te ene, na koju je otac svom duom mislio sve do posljednjeg daha. Jo je na s
mrtnoj postelji aptao ime Tinka i njeno se smijeio; to vie u posljednjim je svojim trz
jima milovao ruke svoga djeteta i pri tom govorio:
- Sad je sve, sve dobro, moja Tinko! ... Ti i ja, sad smo skupa! ... Tvoje je sr
ce uvijek bilo kraj mene, kao i moje kraj tebe ... Ja to znam, Tinko ...
To su mu bile posljednje rijei.
Jelka ih je dobro zapamtila i pripisala u oevu knjiicu, kao zakljuak svih zapisaka,
to ih je on bio sloio. Jelka je Kamenarova i odvie rano progledala ivot. Ona je mno
go ta razumjela, to je drugima djevojkama njezine dobe bilo nepojmljivo. Tako ju j
e odgojio njezin umni otac, koji ju je poslije majine smrti sasvim k sebi privuka
o, te joj naroito u srce urezao kao popudbinu za ivot: Sve razumjeti znai sve oprost
iti. Tu mudrost, koja se rijetko kada nae u mladim glavama, Jelka je sasvim usvoji
la, a to je podavalo njenoj mladosti neku zrelost i osobiti ar prema okolini, s k
ojom, je dolazila u dodir.
Sunce je ve bilo davno zato i sumrak se uvukao u sobu, kad je unila gospoa Klara i o
sam) jeno j Jelki javila, da je milostiva gospoa eka na veeru, Jelka je uzdahnula.
- Meni se ini, da u ovoj kui i ne u imati drugog posla, nego dolaziti samo za stol
milostivoj gospoi - odgovorila je hladno i umorno se nasmijeila.
Gospoa Klari nije nita rekla. Ona je vidjela svoju gospou, gdje dolje ide, pa joj je
bilo udno to je izgledala tako blijeda i izmuena. Oi su joj gorjele kao u groznici
a usne je vrsto stisnula.
- Gospoica neka doe na veeru! - zapovjedila je kratko.
Gospoa je Kristina odluila, da jo veeras kae Jelki Kamenarovoj, kako joj nema duljeg
opstanka u ovoj kui. To joj je htjela sama saopiti i tom prilikom jo posljednji put
zagledati u njene barunaste oi, koje su tolike boli u njoj probudila.
Ali kad je mlada djevojka sjedila nasuprot njoj, pa je tim istim oima tako tjesko
bno i ponizno gledala, nije mogla, da izree ,te nemile rijei. utke je putala, da je
Jelka dvori i silom je gutala nekolike zalogaje. Ali pri tom je morala kao pod n
ekom tajnom unutarnjom silom, da promatra to blijedo mlado lice. U njem je traila
crte izgubljenog mua.
Jelka je mnogo naliila svomu ocu, nesamo u oima nego i u dranju glave, kad bi je on
ako nesvijesno natrag zabacila. Osobito je znaajno bilo kod nje to, to bi joj se el
o namrtilo upravo na ovom mjestu izmeu obrva, gdje se svravao uski i fini vrak nosa.
Tu bi se svaki put skupio onaj udnovati trokut od nabora i podavao njenom licu n
eto bolno. Ah, koliko puta je ga Kristina poljubila ovaj osebujni mali trokut na el
u svoga supruga, kad se on na nju srdio! Uvijek je to bio znak pomirenja, kad je
taj trokut napokon pod njenim cjelovima ieznuo.
A eto veeras ga je prvi put ugledala na Jelkinu elu. On nije bio tako otar kao kod
njenog oca, nego se samo njeno pokazao, ali je bio sasvim tono isti znak.
I zato je gospoi Kristini zapela rije u grlu, kad je imala da kae Jelki, neka joj i
de iz kue.
Elektrino je svjetlo prosulo sjajne zrake po zlatnoj Jelkinoj kosi. Oeva kosa nije
bila takova, ve vie tamnosmea. Toga se gospoa Kristina naglo sjetila, pa je gotovo

protiv volje zapitala:


- Vaa je majka bila zacijelo plavokosa?
Jelka se lecne. Upravo je bila pomislila: Boe dragi, ova je utnja grozna!
Ali sad joj je odlanulo.
- Jest, milostiva gospoo, moja je majka bila zlatokosa, samo to joj je kosa bila s
vjetlija nego moja.
- Arano je umrla?
- Kad mi je bilo est godina.
- I od to ste doba ivjeli sami sa svojim ocem?
- Da, milostiva gospoo!
Gospoa je Kristina utila neko vrijeme, a onda tekom mukom progovorila:
- Meni se ini, kao da sam ve negdje ula ime vaega oca ili ga na kojem kipu vidjela.
Jelka digne oi sa svoga tanjura.
- To bi moglo biti ... premda su kipovi moga oca gotovo svi prodani u Ameriku.
- U Ameriku je prodavao va otac svoje kipove? A zato?
Jelka se nasmije.
- Otac nije bio sretan sa svojim kipovima, Kod kue ih nije htio nitko kupovati, a
nuda je bila velika. Onda ih je trgovac umjetnina jednoga dana ponudio nekom bog
atom Amerianinu i od to su doba svi njegovi kipovi putovali s onu stranu oceana. i
m bi koji kip bio gotov, odmah se i prodao. To je za nas bilo kao neko udo.
- A tako! ... A je li se tomu va otac radovao?
- Dakako! Bio je presretan. Samo tako mogao je svojoj porodici da namakne bezbria
n iako skroman ivot.
- Zato skroman? Zar nisu kipovi bili dobro plaeni?
Jelka je uzdahnula.
- Otac je o svojoj umjetnosti vrlo skromno mislio. On je tvrdio, da mu kipovi ni
su toliko vrijedni, koliko je za njih dobivao. Utvarao si je, da im nedostaje due
. Ja ne znam, da li je to bilo istina, ali je lako mogue, da mu je kakvo teko razoa
ranje u ivotu sapinjalo polet. Svakako nije bilo u njeg trgovakog Bara; on je bio
zadovoljan, ako bi mu proa jednog kipa toliko donijela, da moe ivjeti, dok novi dog
otovi.
Gospoa Kristina pree rukom preko ela, kao da hoe protjerati teke misli. Kako bi ona b
ila krivo tome, to j polet Marka Kamenara bio sapet? U isto joj se vrijeme nenada
no javila sumnja. Moda ova djevojka zna kod koga se nalazi? Moda je i namjerice ht
jela da doe u njezinu kuu?
Ali za as je nestalo i te sumnje, kad je pogledala bistre Jelkine oi. No ipak joj
je bilo stalo, da ispita, je li mlada djevojka o njoj to znala.
- Zar se nije va otac opet oenio, kad vam je mati tako rano umrla? Jelka odmahne g
lavom.
- Ne, milostiva gospoo! Na to moj otac nikad nije ni pomiljao.
- Zacijelo je vrlo volio vau majku? - zapitala je gospoa Kristina i uporno, gotovo
tjeskobno pogledala u Jelkino lice.
Jelka je neko vrijeme oklijevala. Teko joj je bilo da govori o svojim roditeljima
, a opet nije htjela da svoju novu gospou rasrdi, ako joj uskrati odgovor.
- Moji su roditelji ivjeli vise kao prijatelji jedno drugome. Otac je majku upozn
ao jo u svojoj mladosti, a oenio se s njom istom onda, kad se u prvom braku razoara
o. Uspomena na taj brak muila ga je cijeli ivot.
Gospoa je Kristina teko svladala burne kucaje srca. eznula je da to vie sazna, a ipak
nije htjela odati svoje smetn je. Zato je nastavljala da pita, ma da joj je gla
s ve bio umoran i gotovo bezbojan:
- A tako ... Prvi put je dakle bio nesretno oenjen?
- To ne, milostiva gospoo! Naprotiv, on je bio vrlo sretan i volio je neizmjerno
svoju prvu gospou. Ali, kad ju je izgubio, bolilo ga je to jako ... sve do konca
njegova ivota.
Gospoa je Kristina grila ruke u groznoj muci, i sva blijeda u licu naslonila glavu
u naslonja zaklopivi oi. Bilo joj je da krikne od boli, ali se susprezala, da ne d
a ni glaska od sebe. No ipak sva je izgledala tako bi jedno i propalo, da ju je
Jelka prestraeno promatrala.
- to vam je, milostiva gospoo? Vi ste jo uvijek bolesni. Mogu li vam im pomoi i ... l
jubav vam kakvu iskazati? - pitala je Jelka toplo i samilosno.

Ljubav iskazati! Ove su rijei prodirale do u srce ojaene ene. Kerka Marka Kamenara da
joj ljubav iskae! Kako je to udno i kako joj krv stala nenadano da struji u srce!
Ali ona je ve bila mnogo obikla, da ponosno sakrije svoje osjeaje. Naglo je otvori
la oi i jednim se snanim trzajem opet uspravila, pa nastavila na svoj stari i opor
i na in:
- Ne treba da se brinete, gospoice. To e ve proi, a ja ne volim, da o tom razgovaram
o. avrljajmo samo dalje ... to me umiruje. 0 emu smo ono govorili? ... Da, o prvoj
gospoi vaeg oca ... i o tom, kako ju je izgubio. Otkud znate, da ga je odlazak od
nje do smrti rastuio?
Jelki je bilo vrlo neugodno, da se razgovor neprestance kretao o njenim porodinim
prilikama, a nije nikako znala, da ga drugamo skrene.
- Pa ja to znam iz zapisaka, koji su ostali iza njegove smrti. Jedna mala knjiica
.
Gospoi se Kristini zasjajie oi. Polovicu svoga imetka dala bih za te zapiske! pomisli
la je u sebi, ali je na oko mirno produila:
- I prva je gospoa vaega oca umrla, zar ne?
- Nije, milostiva gospoo. Spoetka sam to i sama mislila, ali poslije sam doznala,
da se an rastao od nje.
- Dakle ... rastava? ... - ponavljala je mekanino gospoa Kristina. - Prema tomu jo
ta prva gospoa ivi? - pitala je dalje i uprla otro oi u Jelku.
- To ne znam - odgovorila je djevojka mirno i prostoduno.
- Ne znate?!... A jeste li joj bar javili oevu smrt?
- Nisam ni to, kad ne znam, gdje je. Moda se opet udala, a moda je i umrla. Tomu j
e ve tako davno!
- A u zapiscima vaega oca, koje vi zacijelo uvate, nema nikakva spomena o tom?
- Zapisci su dakako u mene. Ja sam ih sve po oevoj elji proitala, ali nisam u njima
nala ni slovca, gdje je ta gospoa i to se poslije s njom desilo.
- Ali je valjda spomenuto, kako se zvala prije svoje udaje i u kojem je mjestu o
bitavala! - pitala je stara gospoa dalje, bez odaha.
Jelka ju je zaueno gledala i mislila u sebi: ta sve sebi ovako jedna bogata ena doputa
! Kad bih ja nju toliko o njezinoj porodici ispitivala, ta bi mi odgovorila?!
Nevoljko se osjeala Jelka, a na elu joj se stao javljati onaj znaajni trokut.
- Ne, ne, nita nije spomenuto, milostiva gospoo! Moj je otac te zapiske pisao u ob
liku pisama, upravljenih a nikad neposlanih svojoj prvoj eni. On je nigdje ne spo
minje pravim imenom, nego je u svom ljubavnom zanosu svagdje zove nekim skraenim
imenom ili izmiljenim nazivom od dragosti. esto se u knjiici susree to njeno ime.
Gospoa je Kristina vrsto uhvatila ruice na svom naslonjau, da se svlada, pa nastavi
kao nehajno:
- Koje je to ime?
Sad Jelka naglo ustane. U njenom vitkom rastu pojavilo se neto odluno, a trokut na
elu jo se vie udubio. Radoznalost ju je stare gospoe vrijeala.
- Oprostite, milostiva gospoo ... ja ne bih htjela pred stranim licem govoriti o
tom, to je momu ocu sve do konca ivota bila svetinja. On je s tim imenom na usnama
izdahnuo - i ja ga ne mogu da oskvrnem. Pa ako vam je pravo ... ja bih molila,
da govorimo o 'dem drugom.
Ove su rijei u uzrujanosti izletile Jelki brzo i oporo, tako da ih se i sama pres
traila ali tek onda, kad su ve bile izreene.
Gospoa je Kristina naglo ustala. Ona bi najradije bila skoila mladoj djevojci, zag
rlila je i cjelovima izravnala onaj namrteni trokut na elu, pa onda izljubila te p
onosne i hrle usne. Ta ovo joj je malo dijete tim asom poklonilo najljepi dar - kr
aljevski dar! Ono joj je povjerilo, da ju je Marko Kamenar volio do posljednjeg
daha i da je s njenim imenom na usnama izdahnuo. Nema na svijetu sree ni blago, k
oje bi joj bilo vee od ovog osjeaja. Pa budui da joj je srce kljualo i vrilo od prev
elikog uvstva, brzo se okrenula i bez rijei otila iz sobe. elila je, da bude sama, s
asvim sama, da joj se tako stia bura, koja je nastala u njenoj dui nakon Jelkinog
priznanja o ljubavi Markovoj spram nje.
Nije gospoa Kristina ni pomislila, kakvu je Jelku ostavila u sobi. Kako slomljenu
i smuenu! Ona je besvijesno gledala u vrata, na koja je izila gospoa Kristina, a o
nda joj se stala vraati svijest, da je ona zapravo prikorila staru gospou i da je
sad zbogom njeno tako krasno mjesto.

- Sad moe, Jelko, spremiti stvari pa na put! - pomislila je u sebi sjedei nepomino z
a obilato prostrtim stolom.
Zato je samo bila tako nerazumna i otresita? Zato joj nije izrekla to ime? Tinka - t
o je kratica od mnogih imena: Bertina, Kristina, Martina! Ta ta to napokon znai! M
oe biti i izmiljeno ime. I ta bi znailo, da joj ga je i povjerila! Kad je toliko o o
cu ispriala toj radoznaloj gospoi, mogla joj je spomenuti i to ime!
Tako je sama sebi. spoitavala Jelka, ali je na posljetku dola ipak do toga, da zap
ravo nije nita drugo uinila, nego zabranila tue odve veliko presizanje u njoj tako s
vete tajne.
Polako se ustala Jelka i ogledalo se oko sebe ne znajui ta bi sad. Da hoda amo tam
o po sobi, dok je ne pozovu? Da u ovoj bogatoj blagovaonici eka, ne e li se koja l
judska dua smilovati i kazati joj, ta da radi?
Razmiljajui pristupi prozoru. Jasna je mjeseina pala po parku. Krasne li i tihe sli
ke! Kako bi lijepo bilo ivjeti u ovoj okolici i toj bogatoj kui, gdje je svaki kom
ad pokustva otmjeno i mirno poivao na svom mjestu!
U to se ipak jednom otvore vrata i unie gospoa Klari.
Jelka joj potitena poe u susret, ali odmah joj je odlanulo, kad je vidjela prijaza
n osmjeh na licu staze gazdarice.
- No, gospoice! Danas moete mirno na poinak, Veeras vas vie milostiva gospoa ne treba.
Ona je otila u svoje odaje, a izgleda, da je mirna i spokojna.
Jelka uzdahne duboko.
- Vie me dakle ovdje ne treba!
- Ali ne? Zato tako tuno? Ta, sve je prolo glatko. Jelka odmahne glavom.
- Nije ba tako glatko ilo, draga gospoo Klaro! Nisam bila tako sretna, da bih se mi
lostivoj gospoi svidjela. Ona je otila od mene vrlo nezadovoljna.
- Naprotiv, gospoice, naprotiv! Vi to samo tako mislite. Poznam ja svoju gospou net
o bolje od vas. Ta ovaj as sam s njom govorila, a ... ja znam, to znam. Jelka je p
ograbila okrugljastu ruku stare gazdarice.
- Drite li zbilja, da se ne srdi na me? Kaite mi, molim vas, otvoreno! Ja znam, d
a sam je s nekim rijeima uvrijedila.
Gospoa je Klara odluno potresla glavom i udnim se smijekom zagledala u blijedo djevo
jino lice, koje joj se tako svialo.
- Ne, ne, to vi samo sebi utvarate. Ta milostiva mi je gospoa upravo malo prije r
ekla: Klaro, pobrini se za gospoicu, da bude u svem lijepo podvorena. Ja hou, da se
ovdje u kui dobro osjea.
Jelka joj radosno stisne ruku.
- Uistinu? ... Uistinu je tako rekla?
- Ma da, kad vam velim! A kad milostiva gospoa tako neto kae, onda ja i znam, to to
znai. Ne govori ona to samo tako. Ja sam potpuno uvjerena, da ete vi kod nas ostat
i.
Jelka je pritisnula rukom srce.
- Ah, ako je to istina, bila bih od svega srca vesela! To je tako strano, kad ovje
k mora da se natrag vraa! Stara se gazdarica dobrostivo nasmijei.
- Da, to bi bilo zbilja neugodno! Ah naa gospoa nije tako goropadna, kako se po ko
ji put gradi. To ete vi doskora i sami vidjeti vaim pametnim oima. No - a danas idi
te samo rano u krevet. Treba da se ispavate. A sutra kad grane sunce, proetajte s
e perivojem. Prije devetog sata gospoa vas i onako ne treba. U devet je zajutrak
i vi mora da ste uz nju. Ali vi moete u sedam i kod mene uzeti alicu mlijeka, jer
inae ne ete izdrati tako dugo.
U Jelkinom je srcu opet sinula nada. to vie i smijeak joj se pojavio na licu. Ohrab
rile su je povjerljive rijei gospoe Klare.
Tad je poneto smirena pola u svoju sobu.
Drugog je jutra zavirilo sunce kroz Jelkine prozore. Zlatni su mu traci sve vie p
rodirali prema krevetu i milovali isto tako zlatne uperke kose oko djevojina ela. P
robudili su je. Jelka se zaueno ogledalo oko sebe, a onda se urno ustala i odjenula
. Sat je naime pokazivao ve blizu sedam.
bolje je ve doekala gospoa Klara u svojoj urednoj sobici pokraj kuhinje.
Jelka nije htjela na etnju.
- Nema li i ovdje za me posla, gospoo Klaro? Dosad sam bila nauna, da cijeli dan r
adim od jutra do mraka neprekidno. ini mi se, da bi bio ko neki grijeh, da se ve i

z jutra etam.
- Tu nema nita za vas, gospoo. Ima druine, koja sav posao obavlja. Kod nas se nitko
ne pretrgne radom, a i ne treba. Vi ete se ve imati im da zabavite, kad vas milost
iva gospoa bolje upozna. Idite samo u perivoj.
Treba da se malo kod nas razgledate. Ali u devet da ste tono gore!
S tim je rijeima gospoa Klara gotovo izgurala mladu djevojku iz kue. Ispred vrata g
ledala je za njom udivljeno:
- Kako krasno stvorenje! Bilo bi i udo, da se nije milostivoj gospoi svidjela.
Jelka je oito razdragana prolazila divnim perivojem. Osjeala se kao preobraena u sj
eni starih i gorostasnih bukava. Neko joj je pobono i sveano uvstvo ulazilo u duu. O
d asa do asa bi stala i udisala svjei miomiris kestenja, koji su se u pravilnom red
u nizali prema kraju perivoja. I do njih je Jelka dola divei se i prirodi i sunanim
tracima, koji su prodirali kroz gusto granje.
- Krasno, prekrasno! - govorila je glasno u iskrenom zanosu.
Kako je to lijep posjed! Kako je bogata morala biti njezina nova gospoa. Ve n jego
van je toga perivo ja moralo je stajati itav imetak.
Iz perivo ja krenula je Jelka na breuljak i to se vie uspinjala sve je ljepi bio vid
ik. Na vrhuncu je bio paviljon, s kojega se pruao divan pogled na grad i na cijel
u dolinu.
- Ah, dobri Boe, kako je krasno ovdje gore! Ta ovjek bi rado i koju gorku progutao
od nove gospoe, samo kad bi ovde smio ostati - govorila je Jelka sama sobom i od
luila, da e odsad bolje paziti na svoje rijei, te sve strpljivo podnositi, makar go
spoa Kristina Bregovska bila jo toliko hirovita. Ona e ju ve sama moliti za oprotenje
zbog onoga, to se sino prenaglila. Zacijelo se ona na nju jo srdi, ma da ju je gos
poa Klara uvjeravali, da je sve dobro. Dobra gospoa Klara! Kako se samo za nju zau
zeta i u svemu joj ide na ruku. A dvadeset je ve godina u kui! Onda ne e ni njoj bi
ti nemogue, da ostane dulje s gospoom Bregovskom.
Kad se ve Jelka dosta nagledala okolice, izie iz paviljona, i spusti se na put kro
z same lipe, koje su se u drvoredu protezale prema otmjenoj vili u zelenilu. Pre
krasna zgrada stajala je u jutarnjem suncu a sa zatvorenim kapcima na prozorima
kao kakav zaarani dvorac.
Jelka se nije mogla uzdrati, da glasno ne klikne:
- Divno! Kao u prii! Ali zato je samo tako tiha i mrtva, kao da u njoj iva stvora n
ema? Bog zna, da li i ta draesna vita podpada mojoj gospoi?
Ona nije ni slutila, da je iza ovih zatvorenih kapaka bila pokopana srea njenog o
ca i njegove Tinke.
Jelka pogleda na sat, koji je pokazivao, da je ve osam sati prolo, pa stoga krene u
rno na cestu prema drvoredu kestenja. Upravo je tuda prolazila satnija vojnika a
pred njom kapetan na konja, a jedan asnik pjeice.
Jelka se nehotice zaustavi.
Obadva asnika opaze mladu djevojku i oito se iznenade.
Porunik, krasan i vitak ovjek, pogladi toboe nemarno svoju elegantnu bradicu, ali n
ije snimao oiju s krasne Jelkine pojave.
I kapetan, suhonjav ovjek, ogorjela lica, otro je mjerio mladu djevojku. inilo se,
da su obojica o njoj razgovarala.
Jelka se urno okrene i nestane meu drveem. Kapetan dovikne s konja poruniku:
- Trista mu gromova, Rajiiu, kakova je to zlatokosa ljepotica! Moda posjet gospoe Br
egovske? Porunik je jo uvijek gledao za djevojkom.
- Ne znam, gospodine kapetane! Moda joj je to nova drugaricu.
Kapetan Novakovi izdigne se u sedlu i stane tako namjerice gledati kroz drvee, da
su se vojnici za njim stali smijuckati jedan drugomu. I oni su vidjeli lijepu dj
evojku.
- Nije mogue, dragi porunie. Tako ne izgledaju drugarice. uro Rajii slegne ramenima.
- Moj stric priao nam je sino pravo udesa o ljepoti nove gospoice - dobaci on nehajn
o.
- No, ne budite tako ravnoduni, Rajiiu! Va je prokuani pogled zacijelo uhvatio na prv
i mah n jene enske are. Famozna pojava! ... Osebujno lice! teta da je ovako to tek drugarica! Ah moda je budemo jo kad vidjeli, ako nam ona poput njenih predasnica n
e odleti kao jednodnevna muha.
Porunik je i opet slegnuo ramenima.

- Tko zna! Moda e biti bolje sree. Gospoa Bregovska voli lijepe ljude.
- Vi to znate iz iskustva, hm? - nasmije se kapetan. - Kao najljepi porunik naega g
rada mora da ste i kod nje u srcu zapisani.
Rajii pogladi svoju bradicu.
- Tko bi to mogao znati? Stara gospoa ve ne misli na to.
- Ako ona ovu krasnu djevojku zadri u kui, imat emo opet prilike, da napasemo kojip
ut oko - zadovoljno je nabacio Novakovi.
Meutim je ve Jelka zamaknula iza drvoreda kestenja, a lijepi je porunik, neak odvjet
nika Rajiia, ve u svojoj dui snovao, kako e osvojiti mladu djevojku. Pritom se je pob
jedonosno smijeio. Nije se uzalud o njem govorilo, da mu rijetko koja gospoa moe od
oljeti, kad na nju uperi svoje ljubavne strijele.
5.
Kad se Jelka vratila sa etnje, bila je opet snudena. Uza to ju je obuzimao sve vie
strah, kako e stupiti pred gospou Bregovsku. Imala je upravo toliko vremena, da sv
oje odijelo pred ogledalom poredi, kad li bude pozvana svojoj gospoi.
Doruak je bio spremljen u istoj sobi, gdje su juer pili aj. Gospoa je Bregovska bila
ve za stolom i okrenula glavu prema Jelki. Njezino je lice bilo blijedo i izmueno
, ali ipak nije na njem bilo traga ni srdbi ni neprijatnosti. Jelka je sabrala sv
u snagu i pola do sture gospoe naklonivi se smjerno.
- Milostiva gospoo, ja sam u velikoj brizi, to sam vas sino rasrdila. Molim, da mi
oprostite. Uspomena na mogu oca, koga sam vrlo voljela, smela me je tako, te sam
izila iz prave koloteine. Nisam nikako mogla da govorim o ovom, to je mom ocu bila
svetinja. Molim stoga za oprotenje.
Na veliko Jelkino iznenaenje i radost gospoa Bregovska poloi svoju ruku na njezino
rame i ljubezno joj progovori:
- Vi ste bili u pravu, drago dijete. Ja sam moda i odvie neutivo pitala, kako se va
ma inilo ... pa stoga ste mi mogli onako odgovoriti.
Jelka zahvalno uhvati ruku sture gospoe i poljubi je.
- Hvala vam lijepa, da se na me ne srdite. Gospoa Bregovska nasmijei se jedva vidn
o.
- Nemam zato da se srdim. Naprotiv i vi meni ne smijete da zamjerite zbog mojeg j
ueranjeg dranja. Meni je bilo slabo ... i alosno sam bila. Ali nemojmo vie o tom da g
ovorimo.
Zatim su dorukovali. Jelka je dvorila svoju gospou tiho i radosno.
- Vi ste ve jutros bili u perivoju, kako mi je rekla gospoa Klari?
- Da, milostiva gospoo.
Gospoa Klari nije mi dala, da ita drugo radim.
- A sviala vam se etnja?
- 0 da, bilo je prekrasno. Kao u prii, odgovorila je Jelka, nemogavi se dosta naudi
ti, kako je njezina gospoa sasvim drugaija nego juer. Ona se to vie stala nadati, da e
joj pomalo ui u volju.
Poslije doruka itala je Jelka svojoj gospoi neko vrijeme, a onda su pole zajedno na e
tnju u perivoj. Jelka je svaki as zastala prislukujui cvrkut ptica, koje su se toga
jutra upravo raspjevale.
- Vi volite glazbu? - upitala ju je stara gospoa.
- 0 da, milostiva gospoo. Znam mnogo komada na glasoviru, a uzimala sam i sate iz
pjevanja.
- To mi je drago. Ja vrlo volim kunu glazbu. Moda bismo mogli veeras da pokuamo togod
.
- Vrlo rado, milostiva gospoo.
Meutim su ve bile stigle u drvored kestenova. Gospoa Bregovska pogleda na sat.
- Ve je doba, da se vratimo. Ja sam doktora Rajiia naruila za dvanaest sati.
Natrag su ile rukom o ruku gotovo utei. Stara je gospoa zamiljeno gledala preda se, t
e se inilo, kao da je na Jelku i zaboravila. Ali tomu nije bilo tako. Njoj je kra
j svega toga bilo vrlo ugodno, to se mogla nasloniti na njenu ruku svoje mlade dru
garice.
Kad su stigle u predvorje, rekla joj je prijazno:
- Ovaj vas sat vie ne trebam. Kad svrim razgovor s doktorom Rajiiem, opet u vas pozva
ti.
S tim je otpustila Jelku.

Sluga je Ivan javio, da ve odvjetnik doktor Rajii eka u poslovnici.


- Dobar dan, dragi doktore - pozdravila je svoga odvjetnika gospoa Bregovska. - V
i ste upravo neugodno toni i ja sam dala toliko na se ekati.
- Jedva je pet asaka, to sam ovdje, milostiva gospoo. Smijem li da upitam, kako je
s cijenjenim zdravljem? - upitao je on pogledavi njeno blijedo lice.
Ona mu ponudi stolac, a sama sjedne nasuprot.
- S mojim zdravljem nije ba osobito, dragi doktore. Prolu no nisam najbolje provela
. Ali pustimo to. Ja bih vas htjela neto upitati.
Doktor Rajii nakloni se utivo.
Gospoa Bregovska pogleda ga otro so svojim tamnim oima i upita naglo:
- Zato mi niste odmah rekli, da se mlada djevojka zove Kamenar?
Doktor Raji oekivao je ovo pitanje, pa nije ni okom trenuo.
- Na to je lako odgovoriti, milostiva gospoo. Ponajprije vi sami niste nita htjeli
da poblie znate o mladoj gospoici ...
- Ali da se zove Kamenar, to ste mi bezuvjetno morali odmah rei - prekinula ga je
ona estoko.
Stari gospodin je i dalje ostao miran i dovrio svoj govor:
- Drugo, ja sam za njeno ime doznao istom onda, kad je stigla. Kao to znate, moj
je tajnik obavljao cijelo dopisivanje. Ponude su bile zbog udobnosti oznaene broj
em; ja sam znao samo toliko, da je mala gospoica imala broj dva. Istom kad je dola
, saznao sam za njezino ime. Ali ni tada nisam mnogo na to pazio. Samo ime nije
ba tako rijetko, a budui da ste ga vi ve davno napustiti, nije mi bilo u tom nita os
obito.
- Tako ... mislite li, doktore? - naglaavala je udno gospoa Bregovska. Odvjetnik je
pogleda ozbiljno.
- Vi valjda ne ete mladu djevojku otpustiti za to, to se sluajno tako zove! To bi m
i bilo ao. Ovog puta drao sam stalno, da smo se na pravu namjerili. Moja je suprug
a upravo ushiena njenom pojavom.
- I meni se djevojka ... vrlo svia.
- 0, to me veseli ... a njeno ime valjda ne e nita smetati.
Gospoa Bregovska vrsto stisne ruke jednu u drugu.
- A znate li tko je Jelka Kamenar? - upitala je sva uzrujana. Odvjetnik se trgne
i pogleda je zaueno.
- Tko je Jelka Kamenar? - ponavljao je polagano, a neka tamna slutnja stane mu s
e u dui javljati. Gospoa Bregovska ustane i stupi pred njega.
- Ona je njegova ki ... ki Marke Kamenara iz drugoga braka - rekla je gotovo neujno
. Sad i doktor Rajii ustane.
- Nije mogue! - proiznese on prestraeno.
Stajali su jedno prema drugome i gledali se utei. Onda je gospoa Bregovska pala u s
tolac kao izmuena.
- Tome se niste nadati!
On podigne ruku kao na zakletvu.
- Doista, gospoo, da sam to znao, ne bih niti pod koju cijenu doveo tu mladu gosp
oicu u vau kuu. Stara gospoa kimnu glavom.
- 0 tom sam uvjerena, dragi doktore. Ali kako vidite, esto se s nama igra puki sl
uaj. Ili zar je to zbilja sluaj?
- Kako to mislite?
- Kad sam juer ula njeno ime, dola mi je naglo misao, nije li ta djevojka namjerice
dola u moju kuu.
- Nipoto, milostiva gospoo, - upao je odvjetnik naglo i sigurno. Vae ime nije bilo
spomenuto ni u oglasu, ni u naem dopisivanju. Mi smo samo javili, da jedna gospoa
trai drugaricu a sve ostalo da e se saznati prigodom nastupa. Za vae je ime ula gosp
oica istom u mojem stanu. Bilo joj je sasvim nepoznato, jer me je putem ponovno p
itala, da li se zovete Bregovska ili Breanska. A inae se nije mnogo brinula za to
ime.
Gospoa Bregovska kimne glavom.
- I ja sam tek u prvi as sumnjala, pa stoga sam vas i pozvala ovamo, da budem pos
ve sigurna. Moja je naime namjera, da tu djevojku unato svega zadrim u svojoj kui.
Doktor Rajii pogleda je iznenaeno.
- To je ... i opet jedan dokaz vae velikodunosti - rekao je divei se. U njenom je l

icu neto udno igralo.


- To moe biti i moj hir, da ba kerci Marka Kamenara dadem u svojoj kui dom, kruh i z
a slubu. Doktor Rajii lagano se nasmijei.
- Da, to je opaki isti hir, koji vas je naveo, da kupujete kipove Marke Kamenara z
a viu cijenu, nego je on sam traio.
- Kipove sam kupovala, jer su mi se sviali, a i njegovu u ker zadrati, jer mi se mil
i. Ja sam se samo htjela uvjeriti, da li je to bio za zbilja sluaj ili moda njena
namjera.
- Nemogue je, da bi mlada gospoica znala, komu je ila.
- I ja to mislim. Ona jo ni sad ne sluti, ta je meni bio njen otac; ona ne zna nita
drugo, nego da joj je otac ve jednom bio oenjen. Ta, da je znala za me, bila bi m
i poslala osmrtnicu njenog oca.
- Zar je Kamenar mrtav? - zaudi se odvjetnik. Gospoa Bregovska potrese glavom.
- Zar bih ja inae njegovu ker zadrala u mojoj kui? Ne, doktore, to ne bih nikako mog
la ... ali on je mrtav ve dvije godine i budui da je mrtav, nema nikakve zapreke,
da uzmem njegovu ker. Na taj nain nema straha, da e ikad saznati, tko sam ja.
- Zar ete joj vi to preutjeti?
- Jest, to ja hou. Samo je toko mogue, da ostane kod mene, ako mi bude kao strana.
A poslije ... ja to sada ni sama ne znam ... poslije moda da joj se jednom i oitu
jem. Ali to mora sasvim ovisiti o mojoj volji. Stoga vas, dragi doktore, molim z
a najstrou diskreciju. Neka ta stvar bude za nas slubena tajna. Molim, da o tom i
u svojoj kui utite. Obeajete li mi to?
Stari se odvjetnik pokloni.
- Evo vam moje potene rijei, milostiva gospoo. Moje me zvanje sili na uvanje mnogih
tajna, pa e mi i vaa biti sveta.
- Hvala vam, dragi prijatelju, i ne drite me hirovitijom, nego to sam u istinu. Do
ktor Rajii nasmijei se fino.
- Za to se ne trebate bojati, potovana gospoo! Rijetko sam kad upoznao koju gospou,
kod koje bi hirovitost imala tako osobit smisao. A sad vam priznajem, da se vrlo
radujem, to gospoica Kamenar kod vas ostaje. Moja supruga i ja sasvim smo je zavol
jeli.
- Gospoa se Kristina zagleda zamiljeno, jer se sjetila Jelkinih oiju.
- Doista ... ona je milo stvorenje ... i ja bih je zadrala, da se i ne zove Kamen
ar. Molim vas, dragi doktore, da joj, ako ju vidite, ne kaete, da e ovdje trajno o
stati. Ja bih joj htjela i to sama da kaem.
Doktor Rajii nakloni se sa smijekom i poljubi staro j gospoi na rastanku ruku.
6.
Kad je odvjetnik otiao, stajala je gospoa Kristina neko vrijeme nasred sobe, a da
se nije ni ganuta. Njeno lice bilo je kao da sanja, a to joj je podavalo osobiti
ar. Malo zatim se strese i pozvoni, a na vratima se pojavi Ivan.
- Kola za grad. Gospoica neka bude spremna, da ide sa mnom.
Nakon etvrt sata sjedile su u koiji stara gospoa i Jelka. Ustavile su se kod mnogih
trgovina. Tu je Jelka imala prilike, da promatra, s kakvim su potivanjem gospou B
regovsku svuda dvorili.
Oko dva sata vratile su se gospoe i zajedno ruale. Jelka je dobila nalog, da napie
pozivnice za skoranju sveanost u perivoju.
Ovu je sveanost prireivala gospoa Bregovska svake godine koncem mjeseca srpnja. U t
u je svrhu nabavljala sve potrebite stvari iz domaih trgovina. Trgovci su to dobr
o znali i unaprijed se veselili dobroj zaradnji. A i inae su u okolini bile i lje
tne i zimske slave gospoe Bregovske vrlo omiljele. Svatko je dobro znao, da e se t
om prilikom ugodno zabaviti. Pae i asnici garnizone eznuti su za ovim zabavama.
Jelka se udila mnoini pozivnica, to ih je prema kunom popisu morala adresirati i otp
oslati. urno ih je i marljivo pisalo pozivajui uesnike mjesec dana unaprijed, a pri
tom je pomiljala, da li e i ona jo biti u toj kui do sveanosti ili e ve dotle morati
a spremi svoju prtljagu.
Kod aja su se opet nale, pa je i danas vladala meu njima utnja i tiina, tek to se Jelk
i inilo, kao da sad pogledi stare gospoe nisu vie tako strogi i hladni.
Poslije aja ile su na etnju, a i tu je gospoa Bregovska malo govorila, ne slutei, kak
o je ta utnja titila Jelku i razbijala joj pomalo njezine nade.
Kod veere se utnja nastavila i Jelka je bila ve sasvim nervozna, tako da se je upra

vo prestraila, kad je stara gospoa progovorila:


- Kad biste sad htjeli malo muzicirati, bilo bi mi vrlo ugodno. - Jelka je odahn
ula. Sve joj je drugo bilo mili je, nego li ova muna utnja. Gospoa Bregovska okrene
se Ivanu, koji je jo s jednim slugom raspremao stol.
- Rasvijetlite glazbenu dvoranu. Ivan je neujno otiao. Gospoa Kristina poloi ruku na
Jetkino rame.
- Doite, ja u vas povesti.
Jedna uz drugu ile su u glazbenu dvoranu, kojoj se Jelka nije mogla dosta nauditi,
kako je bila prostrana, visoka i zrana. U njoj je bilo mjesta za veliki broj siua
telja. U sredini je stajao glasovir a kraj njega mnotvo nota u tamno-zelenim konim
uvezima. Velika dvokrilna vrata vodila su na terasu, otkud je dopirao blagi lje
tni zrak. Kroz staklena vrata na protivnoj strani dolazilo se u ostale dvorane.
Jelka se odmah sjetila, da staroj gospoi primakne stolac i podnonik i da je zapita
, hoe li joj biti hladno, ako vrata ostanu otvorena. Gospoa Kristina mahne rukom,
da ne e i ljubezno se nasmijei, a onda se udobno sm jesti na stolcu. Mlada djevojk
a pristupi notama i okrene se gospoi Bregovskoj.
- ta bi ste eljeli da ujete, milostiva gospoo?
- Svirajte, ta hoete - odgovorila je sa smijekom.
- Ali ja ne znam, hoe li biti vama po ukusu.
- Meni je stalo, da upoznam va ukus.
Jelka je neko vrijeme izabirala note. Kao uvod svirala je najprije jednu Griegov
u kompoziciju. Pri tom je dobivala sve vie volje za sviranje. Onda je nastavila s
a Chopinovim Nocturnom. Poslije toga okrenula se staroj gospoi, koja ju je nijema
sluala, i pogledom je pitala, da li bi nastavila. Ova je samo kimnula glavom.
Jelka je udarala dalje, a bila je osobito od volje. Krasna dvorana, pogled na pa
rk, veern j i zrak, mjeseina sve je to na nju osobito djelovalo, te je s razumijev
anjem i s istinskim uvstvom izvodila najmilije kompozicije.
Gospoa Bregovska sluala je s pravim ushitom. Meko i eznutljivo navirali su glasovi
ispod Jelkinih prstiju. Ugodna jeta podilazila je cijelo tijelo gospoe Kristine.
Ti su se glasovi dizali kao iz nekih njenih davnih sanja. Jelkin je otac bio tak
oer izvrstan pianista, a upravo sonatu Mjeseine umio je divno izvoditi. Ah ... kolik
o puta je Kristina sluala od njega te glasove, koliko puta su padali kao melem na
njezinu duu! A eto sad sviralo ju je kraj nje njegovo dijete ... njegovo dijete
... kojemu ona nije bila majka. Koliki bi to bio uitak, da joj je ta djevojka bil
a kerka. Gospoa Bregovska sjedila je u svom stolcu nepomino, a kao da ju je ovijao
neki posebni 'dar, koji je odsijevao u njenim oima.
Bolno je pomiljala na svoju izgubljenu sreu, koju je sama sebi proigrala. Dvije kr
atke godine uivala je ona tu sreu, da poslije za njom cijeli ivot tui. Kako je samo
bilo mogue, da se izmeu nje i Marka Kamenara podigla ona grozna stijena, koja ih j
e odijelila? Sad joj se inilo, da se ta stijena stropotala, a ona da je prijeko ug
ledala lik ljubljenoga mua. I gle, njegove joj ruke domahuju, njegove je oi pozdra
vljaju sa starim milim pogledom. I to je Jelka dalje igrala, inilo joj se, da se n
jegov lik sve vie k njoj pribliuje i da rukom pokazuje na svoju ker. Ona mu je u dui
govorila:
- Marko ... Marko ... jesi li mi ti poslao svoje dijete, da me samotnu utjei? Jes
i li se pomirio ... napokon pomirio, ti vazda moj ljubljeni? Je li tvoje srce bi
lo uistinu za me za svih ovih munih godina? 0, da ja to nisam osjeala! Marko ... m
eni je tako pusto i samotno ... daj mi svoje dijete, primakni mi svoje srce! ...
Tako je uvstvovala Kristina u bespomonim trzavicama svoje due. Prevladala ju je san
jarska mekoa, kojoj inae nije bila vina ova ponosno i samosvijesna gospoa.
Zamuknue zvuci, a drage se slike rasplinue. Ali jo je uvijek stara gospoa zurila san
jarski u mjeseinom obasjani perivoj.
Jelka je odloila ruke od tipaka. I ona je zapala u bolno sjeanje. Koliko je puta p
osljednjih godina morala da svira ocu sonatu Mjeseine.
Napokon ustane i okrene se prema svojoj gospoi:
- Hoete li da jo ta ujete, milostiva gospoo? Gospoa se Kristina trgne. asak je gledala
Jelku, kao da nije pri sebi, a onda ju je urno upitala:
- Niste li mi rekli, da i pjevate?
- Da, milostiva gospoo ... neto malo... ako vas bude to zadovoljilo. Imala sam sam
o malo satova iz pjevanja, a dosad sam pjevala samo pred mojim ocem.

- Koliko mogu suditi po vagem igranju na glasoviru, vi ste vrlo muzikalni i uvstv
eni. Zapjevajte mi, molim vas, togod!
- Vrlo rado. elite li vi moda to je vama poznato?
- Ne, ne! Pjevajte mi makar koju pjesmu. Moda onu, koju ste ... i pred vaim ocem p
jevali ...
- Ako mi dopustite da odem po svoje note ...
- Da, da, idite samo!
Jelka se pourila u svoju sobu i brzo se vratila s notama. Osjeala je instinktivno,
da je glazba bila onaj govor, koji je dopirao do srca njezine gospoe, pa nikako
nije htjela, da se oslabi dobri dojam, to ga je sa svojom igrom na glasoviru malo
prije izazvala.
Neko je vrijeme oklijevala, a onda je opet sjela uz pianino. Izabrala je jedne n
ote, koje su ve bile gotovo otrcane. U njima je bila pjesmo, koju je tako esto mor
ala svomu ocu pjevati, poe ima njegov smrtni dan. Sad joj se inilo kao da joj mora
donijeti sreu.
Udarila je nekoliko takta a onda poela da pjeva sa svojim mekim, tihim i turobnim
altom.
Pjevala je Vilharovu Mrtvu ljubav.
Ve kod prvih rijei:
Gdje u tebe, oj ljubavi moja,
Sad zakopat, kad si izdahnula?
briznue gospoi Kristini suze na oi. Sjetila se, koliko je puta Marko Kamenar iz sve
due pjevao tu pjesmu, kao da je ve onda slutio, da e svoju ljubav zauvijek zakopat
i. A kad je Jelka zavravala potresnu pjesmu stihovima:
A ti idi, nek te uzdisaji
K nebu dignu, tamo zvijezdom budi!
Tamo meni alosnome sjaji,
Tamo ne e dostignut te ljudi.
nije se mogla gospoa Kristina uzdrati, a da ne provali u teko jecanje. Jelka nije n
i slutila, da su te ponosne tamne oi ve zaboravile plakanje i da su suze kod Stare
gospoe bile prava rijetkost. Ipak ju je njena duboko bol potresla. Skoila je i ht
jela poi do nje, ali nije smogla ni jednu jedinu rije, koja bi joj se inila dosta n
jenom.
Gospoa Bregovska tekom mukom ustane i poe prijeko pruivi ruke naprijed, kao da hoe s n
jima neto napipati. Ali kod toga je oito teturala. Jelka je brzo po jurila do nje
i poduprla je.
Stara je gospoa uz Jelkinu pomo izila preko terase u vrt, koji je bio sav obasjan m
jeseinom. udno joj je i slatko uvstvo strujilo tijelom, kad je osjetila kraj sebe o
vo mlado stvorenje, koje se za nju brinulo ... kao roena ki. Ah, ona joj nije bila
tua. Ta njih su dvije pripadale zajedno! I u Jelkinim su se oima krijesile suze,
kad je od glasovira ustala. Zacijelo je i nju ova pjesma sjetila na oca, pa su i
m se tako srca sjedinila u dragoj uspomeni na njega. Nakon to se je gospoa Kristin
a malo smirila, okrene se opet ozbiljno prema Jelki:
- Drago dijete, ne udite se ludosti stare gospoe. Ova pjesma ... upravo ova pjesma
probudila je u meni bolnu uspomenu. Ne smijete se uditi mojim suzama.
- Ja se i ne udim, milostiva gospoo, samo mi je ao, to vam je ova pjesma prouzroila t
ako bolne osjeaje.
- Ah, nek vas to ne smeta. Kad je ovjek ve gotovo zaboravio da moe biti takvih osjea
ja, onda je ipak ugodno kad opazi, da mu jo nije sve u srcu umrlo. Kako to, da st
e se ba ove pjesme sjetiti?
Jelka se zacrveni. Nije htjela, da kae cijelu istinu.
- Ja sam je vrlo esto morala pjevati svome ocu, pa sam mislila, da je i najbolje
mogu pjevati.
- A otac je volio tu pjesmu? - pitala je stara gospoa jedva ujnim glasom.
- Da, on ju je jako volio. Ja sam mu je jo na njegov smrtni dan morala pjevati, a
istom sam poslije iz njegovih zapisaka doznala, da je ta pjesmo budila u njem b
olne, a ipak drage uspomene. esto sam gledala, kako su se njegove oi ovlaile suzama
, kadgod sam je pjevala.
Kristina je Bregovska u tihoj pobonosti sluala Jelkine rijei, a suzne je oi podigla
k nebu, gdje su jasno i milo sjajile zvijezde. Jelkin joj je govor zvuio kao glas

neba. Marko dakle nije zaboravio te pjesme, to vie, ona mu je mamila suze na oi. Z
ar joj je jo; trebalo drugoga dokaza, da ju je volio i poslije, unato svega, to se
je izmeu njih dogodilo? Sretno je uvstvo obuzelo njenu ranjenu duu ali ujedno i trp
ka bol. Sad je istom osjetila, ta je sve razorila sa svojom pretjeranom samovoljo
m. Unitila je nesamo svoju vlastitu sreu, nego i ivot ovjeka, kojemu je njeno srce p
ripadalo jo i preko grobe.
Gospoa Kristina utre suze:
- ini se, da je va otac bio ovjek duboke osjeajnosti - progovorila je najposlije u el
ji, da jo vie to o njemu uje.
- Da - odgovorila je Jelka toplo - on je bio dodue izvana vrlo ponosan, opor i od
luan, ali u nutrini svojoj bio je vrlo meka srca.
- Vi ste ga zacijelo vrlo voljeli?
- Neiskazano ... on mi je bio sve ... kad sam majku tako rano izgubila - rekla j
e Jelka uzbueno.
Danas joj se nisu pitanja gospoe Bregovske inila pukom radoznalou. Bilo je mnogo top
log saosjeaja u njenom glasu.
- Vi mi jo mnogo morate o njem pripovijedati ... ja mislim uope o vaim roditeljima.
To nije radoznalost, drago dijete, ali esto nas sudbina nekih ljudi tako potrese
, da osjeamo za njih simpati je ... sve ako ih i ne poznajemo.
Jelkino je srce glasno lupalo. Nije li tim rijeima bilo ve odreeno, da smije ostati
?
Ona se urno spusti do ruke gospoe Kristine i poljubi je.
- Hvala vam za vae rijei, mila gospoo!
Bolni je smijeak zaigrao na Kristininom licu. Kad bi ta mlada djevojka slutila, k
oliko hvale ona njoj zapravo duguje!
Lagano, gotovo plaho pogladi ona njenu zlatnu kosu, koja se u mjeseini sjala.
- Zar ne, drago dijete, sad vie ne mislite kao sino, da hou vau svetinju povrijediti
netaktinom radoznalou?
Jelka naglo pocrveni.
- Milostiva gospoo ...!
- Ne, ne govorite nita. Vae se jo mlado lice, hvala Bogu, ne umije pretvarati. A ja
sam vam juer proitala na elu buntovne misli.
- Onda vam se dvostruko zahvaljujem, to se na me ne srdite.
- 0 ne, ta vi ste bili u svom pravu. Meni se svidjelo da ste vi, unato vaoj elji, d
a mi se svidite, ipak imali toliko sranosti, da svoju svetinju zatite od radoznali
h pogleda. Ali sad treba da uemo. Ve je kasno, a i ja sam umorna.
Jo je dugo te veeri stajala kod svoga prozora Jelka i gledala u perivoj, po kojem
je sjala mjeseina. Mislila je na gospou Kristinu.
- Tako je bogata ... ima tako krasan posjed a ipak se ini, da nije sretna. Kako j
e teak ivot! Koliko je jada i emera u njem - mislila je u sebi.
7.
Drugi je dan bila nedjelju. To je bio jour fix gospoe Bregovske, a tad je ona bila
od pet sati popodne kod kue za svoje goste, koji bi u velikom broju dolazili.
Obino je bio popodne aj s kotaima, a navee hladna jela. S tim je svojim obiajem upozn
ala gospoa Bregovska Jelku, kad su se ujutro nale kod zajednikog doruka.
Stara je gospoa bila opet ponosno i mirna kao obino. Njenoj oporoj i uvuenoj prirod
i nije bilo lako, da najednom bude meka i prijazna. Ona se uvijek branila protiv
svojih vlastitih osjeaja. Nitko jutros ne bi bio primjetio, da je ita poremetilo
njeno ravnoteje i da je njezin sadanji mir samo maska i pretvaranje.
Gotovo se danas gospoa Kristina stidila, to je bila juer onako raznjeena. Ali Jelka
je sino dobro pogledala u to ponosno srce pa se danas nije nikako dala uplaiti nje
nim nepominim licem.
Meutim se razgovor razvijao dalje.
- Vi ete meu mojim gostima nai i poznatih, gospoice Jelko, - rekla je gospoa Kristina
za vrijeme razgovora.
- Poznatih? Ja? - upitala je Jelka zaueno.
- ba, doktora Rajiia i njegovu gospou.
Jelkine su oi sijevnule.
- Ah, to su dobri i mili ljudi!
- Tako ste ih brzo ocijenili?

- Tako to se, milostiva gospoo, instinktivno osjea.


Gospoa je Kristina uzdahnula.
- Blago vama, ako vam je instinkt tako pouzdan. Jeste li ve i obadva neaka Rajiieva
upoznali?
- Nisam, milostiva gospoo.
- No onda ete veeras imati prilike.
- Doktor Rajii nema djece?
- Nema, on je posinio svoja obadva neaka. Jedan je asnik, to je sin njegove sestre
, koja je nakon nesretne smrti svoga mua naglo venula i vrlo rano umrla. Drugi je
sin njegova brata, koji je kao lijenik nastradao od otrovan ja krvi, a i njegova
je ena isto tako rano umrla. Taj je drugi neak svrio kemiju, te je ovdje u laborat
oriju jedne tvornice namjeten. Vrlo sam radoznalo, da li e va instinkt i neake tako
dobro ocijeniti.
Jelka se nasmijeila.
- Ah, kod mladih je ljudi to neto tee, jer jo nemaju tako ustaljena znaaja.
- No, vidjet emo. Uostalom nadam se, da ete vi s vaim muzikalnim darom takoer doprin
ijeti zabavi mojih gostiju.
- Ako budem mogla, vrlo u rado uiniti, rekla je Jelka, a u oima joj se pojavio mali
nemir.
Gospoa Bregovska, ba kao da je razumjela Jelkin nemir, naglo upita:
- A kako je gospoice Jelko s vaom garderobom? Imate li bolju odjeu za zabavu? Ja ne
mislim za veeras, jer za jour fix moete doi i u jednostavnoj svijetloj odjei. Ali za
sveanost u perivoju, koju u dati koncem srpnja, treba da imate elegantni je odijel
o.
Jelki udari krv u lice.
- Za sveane zgode, milostiva gospoo, ja nemam drugo nego jednostavnu bi jelu halji
nu od voilea. bok sam bila kod generala Molnara u ovakovim bih zgodama sjedila g
otovo cijelu veer uz glasovir ili sam bila zabavljena kod aja, a zato nisam trebal
a nikakve elegantne toalete.
- Ja u vam ovih dana naruiti kostim u naoj prvoj trgovini.
Jelka je stisnula ake i gledala vrlo smeteno. Sjetila se svojih skromnih utednja.
Hoe li joj biti dosta da plati ovakvu odjeu, koju joj je ta bogata gospoa htjela ov
ako naglo da narui.
- Oprostite, milostiva gospoo, ali ... ja ne znam ne e li to u prvoj trgovini biti
za me ... preskupo. Ja naime nemam mnogo novaca, pa ... ako me vi otpustite ...
moram misliti na novo mjesto prije nego li na novu odjeu.
Sad je gospoa Kristina shvatila onaj Jelkin nemir.
- Pa ja nikako ne mislim, da vas otpustim - rekla je dobrostivo.
Sad su se Jelkine oi tako rasvijetlile, da ih je stara gospoa stala uporno gledati
. Upravo tako znale bi zasjati oi Marka Kamenara, kad se zbog esa razveselio.
Meutim je Jelka naglo ustala i prinijela k ustima ruku svoje gospoe.
- Uistinu me ne ete otpustiti, milostiva gospoo? Ja dakle smijem ostati. Ah kako d
a vam samo zahvalim za to!
- Zar biste tako rado kod mene ostali? - upitala je stara gospoa.
- Oh da, od srca rado! I nije to samo zbog toga, to bih se oslobodila briga, ako
tu ostanem, nego je i jo neto, to ne mogu rijeima izraziti. Vaa dobrota, milostiva go
spoo, vae prijateljsko zanimanje za najmilije mi ljude, koje sam naalost izgubila .
.. sve me to neobino osvaja. I gospoa je generalica bila esto prema meni dobra, ali
... ja ne znam ... vi imate tako neku samilost samnom i dobri ste mi ... unato .
..
Ona je naglo zautila i sva pocrvenila od neprilike. Gospoa se Kristina smijeila.
- Unato toga, to ste me vi spoetka drali odvratnom starom gospoom ... to ste zacijelo
htjeli da kaete.
Jelka se uplai. Ona je naime htjela rei: Unato vaeg naoko strogog i oporog bia, ali se
je jo u pravo vrijeme sjetila, da bi to njezina gospoa mogla krivo shvatiti.
- Milostiva gospoo ..., molim vas ... nemojte misliti, da bih ja tako to mogla rei
- mucala je Jelka.
- Ali moda ste tako to mislili. Nego pustimo to. Svakako ste imali malo straha pre
damnom. Ta vi ste ve i uli, da sam ja tri mlade gospoice zbog moje udi otpustila. Do
ktor Rajii i moja dobra stara Klara zacijelo su vas ve uplaili - rekla je stara gosp

oa u finom rugu.
- Ne, ne, milostiva gospoo, oni su mi samo rekli, nek se odvie ne nadam, da u ostat
i, jer ...
- Jer sam ja stara nesnosna gospoa, kojoj nije lako ugoditi. Da, da ... pa tako i
jest. Ali kad ja nekoga mogu da trpim ... ali radije ne u mnogo obeavati! Uinim li
vam se opet koji put mrko i neljubezna, onda, moje dijete, pomislite, da sam u
prvom redu ljutita sama na se. No, ja vam obeajem, da vi ne ete mnogo zbog toga tr
piti, jer ... ja vas volim i hou da vas dugo kod sebe zadrim.
Jelkino se lice zasjalo.
- Ah, milostiva gospoo, ja sam tako sretna, tako neizrecivo sretna.
- To me veseli, dijete moje. Pa ako vam nije teko, nastojte i vi da me zavolite.
Ja bih to trebala, jer ... ja sam vrlo siromana, bogata gospoa, to siromani ja, to s
am se sama nainila siromanom, ali to vi ne razumijete. Nego vratimo se radije na p
itanje vaeg kostima. Samo se sobom razumije, da ja na svoj raun uzimam sve ovakove
izdatke, na koje ste vi u interesu moje kue prisiljeni. Od vae plae ne moete vi nab
avljati elegantnih toaleta. Ali ja elim, da moje gospoice budu lijepo i elegantno
odjevene, naroito kad su tako krasne kao vi. No ne treba da se zato crvenite; to
moete dopustiti, da vam stara gospoa kae. Sloit emo dakle jednom zgodom sve to treba o
d odijela, eira, rukavica i slino. Druge emo se nedjelje izvesti u grad i naruiti sve
. Vi to moete mirno uzeti, ja sam tako uvijek s mojim gospoicama radila.
Ove posljednje rijei nisu bile ba sasvim istinite. Gospoa Bregovska kupila bi dodue
kojom prilikom novo odijelo svojim gospoicama, ali kod Jelke je odmah spoetka bila
tako veleduna.
Mlada je djevojka sjedila i kao u snu gledala preda se oima, koje su se sjale od
sree, a lice joj se rumenilo. Bila je tako draesna, da gospoa nije snimala oiju s nj
e.
- Kako bih bila sretna, kad bih imala takovu ker pomislila je u sebi i tiho uzdah
nula.
Jelka je bila kao izvan sebe. Njezin je poloaj bio sjajniji nego je mogla i misli
ti. Topla zahvalnost prema njenoj dobroj i plemenitoj gospoi ispunjala joj srce. i
nilo joj se ko nekim udom, kako se najednom rijeila svake bi jede i nala novi dom m
oda na nekoliko godina. Ona je odluila, da sve uini, to bude ve na oima svoje gospoe p
imjetila, samo da joj pokae svoju zahvalnost.
- Milostiva gospoo, - rekla je ona sasvim osvojena ovom zahvalnosti. Kad bih vam
samo izrei mogla, kako mi je pri dui! Htjela bih, da se oduim za vau dobrotu, ali to
mogu samo bezgraninom odanou, jer drugoga blaga nemam.
Gospoa Kristina gledala ju je zamiljeno. Sjetila se na ono skupocjeno blago, to je
Jelka imala u zapiscima svoga oca, za kojima je ona tako eznula.
- Ali ja moram doi do tog blaga pod svaku cijenu - rekla je ona tiho sama za se.
Ali se onda prestraila, kad ju je Jelka upitala:
- to zapovijedate, milostiva gospoo? Nisam razumjela.
- Ah nita ... nita, moje dijete -ja sam esto tako rastresena. Ne gledajte na to ...
8.
Kao obino, nali su se oko pet sati prvi gosti u kui gospoe Bregovske, koja ih je pri
mala u svojoj ukusnoj odjei od crnih ipaka i crepe de chinea. Bila je vrlo otmjena
; s njenog je inae ponosnog lica odsijevao meki sjaj.
Gosti su zaueno promatrali vitku djevojku s gustom, zlatnom pletenicom i s divnim
oima.
Jelka je po elji svoje gospoe odjenula svoju najljepu odjeu od bijelog voilea, iz ko
je joj se vidio tek gornji dio finog vrata. Izgledala je vrlo otmjeno i mnogo se
oko zaustavilo na njoj - a da to ona nije ni opaala. Ona je samo pazila na svoju
gospou i nastojala, da joj pri svakom koraku ugodi.
A i gospoa je Kristina esto u nju pogledavala otkrivajui u njenom dranju sveer novih
slinosti s pokojnim joj ocem, a s tim se mlada djevojka sve vie urezivala u njeno
srce.
Dr. Rajii i njegova supruga toplo su pozdravili Jelku. Ostali su je gosti zaueno gle
dali. Zar tako izgledaju druice? I kako su samo Rajiievi prema njoj ljubezni!
Jelka im je sva sretna ispripovjedila, kako je stalno namjetena kod gospoe Kristin
e.
- No, gospoice, ja sam ve od svog mua ula, da je sve dobro ilo. Vrlo mi je drago. Ta

to je vaa potpuna pobjeda, zar ne? - rekla je stara gospoa.


- Za tu se pobjedu moram u neku ruku i vama zahvaliti, milostiva gospoo, kao i go
spodinu doktoru. Vi ste me tako ljubezno pripravili na sve - odgovorila je Jelka
srdano.
- Ah, ne varajmo se, mila gospoice. 0 tom ste samo i jedino vi odluili.
U taj as pristupi mlad asnik gospoama.
- Draga tetko, ne e li me, molim, upoznati s milostivom gospoicom? - rekao je on i
zadivljeno pogledao Jelku.
Jelka je prepoznala u njem onog porunika, koji je s vojnicima proao mirno perivoja
. Njegov pogled, u kojem je osim udivljenja bio i jo neki drugi izraz, nagnao je
rumenilo u Jelkino lice.
To je promatrao drugi jedan mladi ovjek u civilnom odijelu, koji je iza asnika pri
stupio gospoama.
Iznenaen je promatrao lijepo lice i pri tom pomiljao:
- Ve je uro poeo, da osvaja. udnovato, kako mu djevojke odmah idu na lijepak.
Meutim ih je gospoa Rajii ve bila upoznala:
- Moj neak, porunik Rajii ... Gospoica Kamenar, druica gospoe Bregovske.
uro Rajii udari petom o petu i nakloni se, a onda primijeti s naroitim smijekom:
- Ja sam ve imao sreu vidjeti gospoicu iz daleka.
Jelku je ljutio taj smijeak, pa odvrati hladno:
- alim, gospodine porunie, to se ne mogu sjetiti, da sam ja vas vidjela.
On se obazre za tetkom, koja je bila u razgovoru s jednom starijom gospoom, a ond
a se priblii Jelki, i povjerljivo joj ane:
- Vae su lijepe oi iskreni je nego vaa usta, gospoice. One su mi odmah izdale, da st
e me prepoznali.
Jelka ga je gledala mirno i hladno, ma da joj se lice sve vie rumenilo. Ona je ve
bila vina, da je stanoviti ljudi u drutvu smatraju kao neku divlja, koju se moe slob
odno loviti. Taj je porunik oito spadao u tu vrstu ljudi.
- Ja vam, gospodine porunie, naalost ne mogu da zabranim, da ovako to mislite, ali v
i ete oprostiti ... mislim, da me gospoa Bregovska treba.
Pri tom se naklonila hladno glavom i htjela da ode, ali je gospoa Rajii zaustavi.
- Samo asak, gospoice. Ovdje je moj jo jedan neak, koji bi elio, da vas upozna. Dr. N
ikola Rajii gospoica Kamenar.
Istom je sad opazila Jelka mladog ovjeka, koji je ve neko vrijeme bio stajao iza p
orunika.
Kratko ga je i hladno pozdravila. Pri tom je pogledala njegovo lice s otrim i jed
rim crtama, u kojima su se gubile njegove sive, duboke i izrazite oi. I na tom je
licu titrao smijeak, ali to nije bila ni drskost ni nametljivost nego fino, goto
vo sarkastino ruganje.
Inae dr. Nikola Rajii nije bio rugalac. To je bio zdrav i prirodan ovjek, otvorena i
poteno znaaja. Ali kad bi vidio, kako najljepe i najpametnije djevojke idu na lije
po lice njegova bratia kao na lijepak, onda bi mu se usta porugljivo skupila. Jer
on je i predobro znao, da uro kraj lijepog lica i vitkog stala nita drugo ne posj
edu je osim dobru mjeru samosvijesti i tatine.
Nikola Rajii nije ni izdaleka bio tako lijep, kao uro. Ali zato je bio daleko odluni
jeg znaaja. to ga gospoe nisu voljele, nije bila razlogom toliko njegova spoljanost
koliko njegovo uvueno bie. Njemu nije bilo stalo do onih lakih, plitkih osvajanja.
Unato svoga naoko hladnog bia, bio je on u dubini svoje due idealista.
Mnoge su majice ve davno upisale obojicu bratia na svoju listinu kao dobre partije,
o kojima treba voditi rauna. Samo je bilo nezgodno to, to j uro poput leptira leti
o od cvijeta do cvijeta, da tek malo pomirie, a Nikola opet jo se nigda nije namje
rio na djevojku, koja bi bar malo bila blizu onomu idealu, to ga je on zamiljao za
svoju buduu enu.
Poput svoga bratia bio je i on bez imetka, i jednako kao brati do pred kratko vrij
eme ovisan o svom ujaku. Ali sad je naao mjesto u jednom tvornikom laboratoriju, k
oje mu je za izdravanje dosta nosilo, a bilo je nade, da e se doskora i popraviti.
Dok je uro jo uvijek ovisio o ujakovo j pomoi, Nikola je, otkad je bio namjeten, nij
e vie trebao.
Doktor Rajii i njegova gospoa volili su obojicu svojih neaka kao roenu djecu. Ipak su
tiho osjeali, da je Nikola znaajem vredniji, ma da prave nevaljalosti urine jo nisu

pozvali. Oni su samo bili uvjereni, da mu uvijek treba novaca, ali da je uza sv
u izvanju ljubeljivost nepouzdaniji od Nikole.
Gospoa Rajii ve se neopazice ogledavala za kakvom bogatom batinicom, koja bi uru kao e
a dovela na pravi put. Za Nikolu se nisu mnogo brinuli. Oni su znali, da e taj oz
biljni i mirni ovjek sebi ve osigurati lijepu budunost.
Jelka je izmijenila tek nekoliko hladnih udvornih rijei s Nikolom, a onda je svoj
im otmjenim hodom pola do stola s ajem, gdje je htjela da to pomogne. No jedva da s
e primakla alicama, pristupi k njoj gospoa Bregovska i poloi joj ruku na rame.
- Prepustite to samo mirno sluinadi, gospoice Jelko. Ja elim da ste uza me i hou da v
as upoznam s mojim gostima. Ta ve su me s mnogo strana pitali, tko je ta lijepa i
mlada gospoica u bijelome, - rekla je ona sa smijekom.
Jelka ju je veselo pogledala.
- Ah, ja bih tako rado togod pomogla, milostiva gospoo!
- No, ako me ba hoete razveseliti, moete malo muzicirati. Ali ne da udarate za ples
, jer tko tako krasno pjeva i skladno igra, mora da na drugi nain razveseli drutvo
.
- Od srca rado, milostiva gospoo.
- Jeste li ve pozdravili Rajiieve?
- 0, da! Ja sam im ve veselo pripovijedila, da smijem kod vas ostati.
Gospoa Kristina se nasmijeila. Slatko je bilo to drago lice u svojoj radosti.
- Tako? Vi ste ve pripovijedali? A obadva sinovca Jeste li ve i njih upoznali?
- Jesam. Gospoa doktorica me je upoznala s obojicom gospode.
- Pa ... kako vam se ine?
Jelka je pogleda ozbiljno.
- Milostiva gospoo, o ljudima i o knjigama moe se sudit istom onda, kad ih se izbl
ie upozna.
- 0, to je mnogo mudrosti u tako maloj glavici. Ali ta vam kae va nutarn j i glas?
Jelka je porumenila, ali kad je vidjela, da ju stara gospoa tako ozbiljno gleda,
upitala je tiho.
- Da vam iskreno kaem?
- Sasvim iskreno.
- Od jednog me izmeu gospode moj glas odvraa, a o drugom mi nije nita rekao.
- A taj jedan ... taj je u uniform'. Zar ne.
- Da.
- Tako je, moje dijete. U va se nutarnji glas moete pouzdati. ta se mene tie, vie mi
se svia Nikola. uro zablene ovjeka, ali je dosta prazan. Ja vam to ne kaem tek onako
.
Jelka joj urno poljubi ruku.
- Vrlo sam vam zahvalna, milostiva gospoo. Uostalom ja ne zaboravljam svoga poloaj
a, a nadam se, da ga ni gospodin porunik Rajii ne e zaboraviti.
Gospoa Kristina mahne rukom.
- Ah, taj zaboravi sve, to mu je neprilino. Jelka se ponosno ispravi.
- Ja mu za to ne u dati povoda.
Stara gospoa povede na to Jelku u jedan krug stari je gospode i gospoa upozna je s
njima:
- Gospoica Jelka Kamenar, moja nova druica u kui.
Ve sam ovaj nain, kako je gospoa Bregovska Jelku dovodila u drutvo, udario je u oi go
stima, te su odmah vidjeli, da stara gospoa hoe tu mladu gospoicu da posebno odliku
je.
Zato su svi bili vrlo prijazni s njom. Mnogima ta prijaznost i nije bila teka, je
r im se je sviala ednost Jelkina.
Tako se Jelka malo pomalo upoznala sa svima prisutnima, meu kojima se nalazio i k
apetan Novakovi. On se odmah sjetio, da je Jelku ve u perivoju vidio, ali joj to n
ije htio da spomene, kao to je to uinio malo prije uro Rajii. No vidjelo se na njem,
da uiva u Jelkinu drutvu.
Kad se je poslije muziciralo, pjevao je kapetan Novakovi sa svojim lijepim barito
nom neke pjesme. Iza toga je doao na red vijenik Karasek, ve stariji ovjek, koji je
mladenakim arom pjevao pjesmu veernjoj zvijezdi iz Tanhusera-a. Pratila ga je na glaso
viru njegova gospoa mravo plavua iljasta nosa i uta lica. Sa svojim je otrim i hladnim
oima gledala prisutne, kao da im se je htjela zagroziti, da to veom panjom sluaju nj

ezinu igru.
No ini se da ni an ni ona nisu ba bili jako u drutvu obljubljeni. Kad su ili glasovi
ru, uzdahnuo je jedan mladi poru nik:
- Djeco, sad mir! Supruzi Karasek zagnjavit e nas sa svojom veernjom zvijezdom.
- Gledajte - prihvatio je drugi - ve nas Karasekovka probada svojim pogledima.
Mladi su se ljudi gotovo oajno ukoili i gledali na vrke svojih cipela ili pak proma
trali slikarije na stropu pretvarajui se, kao da ih pjevanje strano zanima. A kad
se pjesma svrila, stali su pljeskati kao ludi.
Daljna toka naila je na vee odobravanje kod mlade gospode. uro Rajii doveo je glasovir
u krasnu mladu gospou, kojoj su se oi osobito krijesile. To je bila supruga tvornia
ra Kolara, koji je bio najmanje dvadeset godina stariji od svoje ene.
Gospoa Olga Kolar bila je vrlo vesela i okretna enska, te vrlo sklona udvaranju. B
udui da joj je mu bio milijuna, mogla je ona svojoj ljepoti skupocjenim toaletama d
a dode sjajan izraaj.
boavi do glasovira, neprestano u avrljanju s urom, skinuta je najprije svoje briljan
tno prstenje i narukvicu, a onda je na rastanku dobacila poruniku zagonetni pogle
d, u kojem je bio i trunak ljutine. Gospoa Olga Kolar bila je naime ljubomorna, j
er se uro nekako i odvie zadravao u Jelkinoj blizini. A upravo ga je sad zbog toga
po tiho prekoravala, no on se uspjeno branio svojim nasmijanim i neodoljivim pogl
edima.
- Ne treba da ljudi znadu, kamo me srce uistinu vue. Ja s tim zavaravam drutvo, mi
la, oboavana gospoo Olgo! - uvjeravao ju je aptom uro.
Ali samo napola umirena zapoela je lijepa gospoa da igra jednu Lisztovu rapsodiju.
Svu svoju strast, koja joj se na licu odrazivala, ulijevala je i u igru.
Nikola je Rajii sjedio kraj otvorenih vratiju, koja su vodila iz glazbene dvorane
na terasu. Kod pjesme veern jo j zvijezdi najvolio bi bio da pobjegne. Onda je sv
oj ozbiljni pogled skrenuo na uru i na lijepu gospou Kolar. Strast, koja je iz nje
ne igre izbijala, neugodno ga se do j imala. Ma da je divno igrala - nije mu se
mogla svidjeti ta muzika, kao to nije volio ni gospoa, koje se ne mogu da svladaju
.
Sluajno mu se sukobio pogled s Jelkinim. Ona je sjedila edno iza stolca gospoe Kris
tine, pa se i nehote zanimalo za Nikolino ozbiljno lice. A sad im se eto sastali
pogledi, pa gotovo u zaboravi meusobno utonuli. esto udnovato djeluje ovako jeden
pogled, osloboen svih drutvenih spona. Kad su se prvi put sreli, proli su kao stran
ci jedno pored drugoga. Sad je najednom prostrujila izmeu njih neka nevidljiva ve
za.
I kao da je iskra skoila od jednoga drugome, jedno pitanje: Tko si ti, sto me tako
gleda? - a na to im se pogledi izgube na stranu, da se i opet sastanu. Al ovaj pu
t kao da je neka zavjesa pala izmeu njihovih dua.
Vie nije u drutvu bilo nikoga, koji bi goste zabavljao muzikom. Sad je mogla gospoa
Bregovska da predvede svoju tienicu. A to je ona i uinila s velikom unutarnjom rad
ou, najavivi drutvu, da bi i gospoica Jelka Kamenar vrlo rado doprinijela neto opoj za
avi.
Jelka se malo zarumenila, a onda je bez oklijevanja ustala i pola glasoviru. Oi su
svih gostiju bile uperene na draesnu njenu pojavu.
Gospoa Karasek unula je u uho gospoi Kolar: - drite li, da je ta njena kosa prava?
Gospoa je Olga nevoljko slegnula ramenima, jer je upravo u taj as opazila, kako je
uro Rajii pristupio Jelki i ponudio se, da joj okree note.
Jedva zamjetljivo pojavio se na Jelkinu elu mali trokut u naborima. Najradije bi
bila odbila uru, ali tad se sjeti, da je on ipak gost n jene gospoe, pa mu nijemo
i lagano kimne glavom u znak hvale.
Sve je to dobro vidio Nikola i na prvi mah se osupnuo, a onda je ni ne mislei pri
stupio blie. Ta ga je djevojka stala sve vie zanimati zato, to je oitom zlovoljom pr
imala urine usluge.
Je li to bila igra ili pravi njezin osjeaj?
Ako joj je prvi susret s urom natjerao krv u lice, zato se je sad priinjala tako hl
adnom i nepristupanom?
To ga je pitanje zaokupilo, kad je vrlo blizu sprijeda sjeo, samo da moe bolje pr
omatrati Jelku i uru. Upravo je sad uro stajao tik uz Jelku, koja je listajui traila
note, a on joj neto aputao.

ta je govorio, nije Nikola mogao uti, ali bi se mogao okladiti, da je to bilo njeg
ovo kakvo laskanje. No sa zadovoljstvom je opaao, da se mlada djevojka jedva na t
o i obazire. Nedugo zatim zapjeva glasovir pod Jelkinim rukama. Tako je u sebi naz
vao Nikola njenu igru, koja ga je prenosila u sasvim novi, arni svijet, njemu dot
le nepoznat. Oi su mu bile kao prikovane uz fini profil njezina lica. Kako su iste
bile te crte, kako su se krasno sputale te tamne duge trepavice, kad je Jelka ob
orila pogled! A kako bi opet divno zasjale te barunaste oi, kad bi podigla trepavi
ce!
Nikoli se ta ista ljepota priinjala kao neko otkrivenje. Sve je vie uviao, da je to
jedina posebno linost, kojoj bi bilo vrijedno da se obrati najvea panja.
Ali Jelkina igra nije samo presvojila Nikolu Rajia nego i sve ostale prisutne, koj
i su je bez daha sluali. To je bila glazba, koja je ila od srca srcu.
Gospoa Bregovska zadovoljno je primijetila, da se Jelkino igranje svima svidjelo,
i ponosni joj smijeak zaigra na licu. Kao da je sve to i nju samu ilo. Toliko joj
je Jelka Kamenar ula u srce zato, to je bila kerka Marka Kamenara i to je imala tak
o istu ljepotu.
Kad je Jelka svrila, nastade veliko i srdano odobravanje. uro se prignuo do nje i p
roaptao joj sasvim pouzdano:
- Ne znam, emu bih se vie divio, vaoj umjetnikoj igri ili vaoj divotnoj ljepoti. I uh
o i oko nadmeu se, koje je imalo vei uitak. Ja sam uznesen ... asti mi!
Onaj se trokut na njenom elu produbio jae, a na licu se pojavio nemio izraz:
- Vae me divljenje ne dira, gospodine porunie! Ne zaboravite, da je moj poloaj u ovo
j kui samo sluba, i ja da sam prema uvredama bez obrane ...
- Ali, gospoice, zato odmah tako oporo? Ja valjda smijem da vam izrazim svoje priz
nanje.
- Ton ini muziku, veli Francuz, a budui da sam muzikalna, umijem da vrlo dobro raz
likujem tonove - odgovorila je Jelka otro.
Oni nisu ni opazili, da je u taj as k njima pristupio Nikola Rajii, koji je uo poslj
ednje Jelkine rijei. Na licu je njenu opazio, da joj primjedbe urine nisu bile ugo
dne.
Zato je tako odjednom ustao i zato im je priao, nije ni sam znao. Inae ga urine galan
terije nisu smetale, ali danas su ga uznemirivale.
- ini se, uro, da nisi dobro obavljao svoj posao. Dopustite, gospoice, da vam ja mj
esto svog bratia okreem note - rekao je on kao sluajno.
Jelka je nevoljko uzdahnula, ali urno odgovorila:
- Hvala lijepa, gospodine doktore, ali ja sam nauna, da sama sebi pomaem.
Nikola se nakloni, uzme svoga bratia pod ruku i povue ga za sobom.
- ta ti pada na um! - proaptao je uro bijesno. Nikola je bio sasvim miran.
- Samo hodi! Gospoica, nas Kamenar ne treba. uro se drzovito izvrati:
- Tebe moda ne treba.
- Ni tebe, uro.
- Ta, pusti me. Nije mi ni na kraj pameti, da idem sa svog mjesta, - anuo je uro L
jutito. Ali Nikola mu je drao ruku kao gvozdenim okovima.
- Upozoravam te, da gospoici oteava poloaj, ako je sa svojim galanterijama izlae drut
- Gluposti! S tim, to joj note okreem? Pa to si i ti htio! Porugljiv se smijeak jav
i oko Nikolinih usana.
- Ako dvojica ine isto, nije isto. Ja nisam u sreditu zanimanja kao ti. Eno, tvoja
posljednja ljubav, krasna gospoa Olga Kolar, probada vas upravo sa svojim ljubom
ornim, ljutitim pogledima.
uro pogleda dolje svoju lijepu prijateljicu, koja ga je uistinu progonila svojim a
rkim oima.
- Hm! Ta vrijedna gospoa postaje mi s vremenom ve i dosadna, - rekao je surovo.
Nikola ispusti svoju ruku iz njegove, a onda se udalji do kamina, gdje se naslon
i, dok se njegov brati zlovoljno spustio u stolac.
Jelka je na sveopi zahtjev zapoela drugi komad. Nikola se nesmetano podao uitku i s
luao. To je bila muzika, koju bi vazda htio da slua.
Ovaj mali prizor izmeu Jelke i dvojice bratia promatrala je, osim ljubomorne gospoe
Kolar, jo i gospoa Bregovska, Vrlo je zadovoljno gledala zlovoljno urino lice. Ona
je poznavala uru i bila unaprijed uvjerena, da e on pokuati, da Jelku smami. Zato
ju je bila i opomenula.

Ah ona je i Nikolu promatrala. Pa kad je Jelka na svestranu elju i opet pjevala,


opazila je gospoa Kristina, kako Nikola nije skidao oiju s Jelkina lica. A to ju j
e sve nehotice veselilo.
Kad je Jelka svrila, krenuli su gosti u blagovaonu na okrepu. Gospoda su najprije
posluili gospoe a onda sebe. Sve se smjestilo oko malih stolia. Gospoa Kristina poz
vala je Jelku k sebi sjedei zajedno s gospoom Rajii i s Nikolom.
Kad je uro vidio, da je Jelka k njima sjela, pojurio je i on sa svojim tanjurom n
jihovu stolu i sa svojim pobjednikim smijekom zamolio za mjesto pokraj njih.
Nikola nije niim odavao, da mu je urino drutvo neugodno, a tako ni gospoa Bregovska,
ma da je oboje eljelo protivno.
Uz pokrajni je stoli sjedila gospoa Kolar so svojim starim muem a u drutvu Karasekov
ih. Gospoa Karasek sagnula se gospoi Kolar tako blizu, da ju je gotovo doticala sv
ojim iljastim nosom.
- Ne ini li vam se, da naa domaica i odvie istie tu svoju novu druicu?
Gospoa Kolar baci otar pogled preko uri, koji je ovaj uzvratio tajnim pozdravom. Zn
ao je on dobro, da se takova veza ne da preko noi prekinuti, pa se je uvao, da lij
epu gospou ne razdrai vie, nego to je potrebno. Ona je meutim na primjedbu svoje susj
ede odgovorila:
- I ja sam to opazila A i ta se mlada djevojka ne vlada ba onako skromno, kako bi
to njenom poloaju pristajalo.
- Zar ne? - prihvatila je Karasekova. - Malo prije sam ula, kako su neki mladi lj
udi upravo Iudovali za njezinom ljepotom.
- Kako tko! Ali ja ne vidim nita u tom bezbojnom licu.
- Oi su joj svakako krasne - usudio se da primjeti stari Kolar.
Njegova ga ena omjeri srditim pogledom, i on se poklapi. Bilo je ope poznato, da j
e bio pod papuom svoje ene.
- Mislite li? - priupita Karasekova, pa i ona zaprijeti pogledom svome muu.
Pjeva veernje zvijezde upravo je gutao majonezu od raka, pa je neto nerazumljivo mrsi
o broz zube.
- to misli ti, dragi mua? - upitala ga je ena, a oima ga je upravo bola.
Dragi mu se od straha zakaljao, a kad je sretno progutao komad rakova bijelog mesa,
odgovorio je naposljetku:
- U glazbu se ba mnogo ne razumije. Glas joj je posve nekolovan.
Gospoa Kolar potvrdi mu prijazno glavom.
- To sam i ja opazila, gospodine savjetnie!
- udnovato je, - prihvati sad gospoa Karasek da su oba bratia sjeli upravo k stolu
te nove gospoice.
Kao da nema tu i drugih mladih dama! Lijepi uro ne puta prilike, kad vidi makar sa
mo i napola lijepo lice.
Te su rijei ubole krasnu Olgu Kolarovu i ona se sva pocrvenila kao rak. Sva je dr
htala od ljubomornosti, ali se morala svladavati, samo da ne doe na jezik svoje s
usjede.
Stoga je s prisiljenim smijekom dobacila toboe nehajno:
- Tako! Drite li vi uistinu, da je porunik Rajii takav don Juan?
Karasekova sklopi ruke:
- Ah, molim vas. Svijet svata govori ... da, svijet ... Ali vi biste ga morali bo
lje poznavati nego ja. On mnogo posjeuje vaa kuu.
Gospoa je Kolar dobro znala, kud te rijei ibaju, ali ih je mirno odbila:
- ta ete, draga gospoo, on je veseljak u drutvu, a moj se mu vrlo rado smije. Zar ne,
muiu?
Gospodin se Kolar dodue zaudio tomu, da bi se on rado smijao, ali se pourio, da pot
vrdi svojoj eni, koja mu je tu pokornost nagradila slatkim smijekom gladei njegovu
malu, debelu ruku.
Jelka nije ni slutila, kako se na njezin raun kod drugoga stola zabavljaju. Ona j
e sjedila uz gospou Kristinu edno i neprisiljeno, a govorila je samo, kad bi je tk
o to pitao. Ali gospoa Kristina i dr. Rajii esto su zapod jeli s njom razgovor. I uro
je katkad upadao u rije, ali oprezno i ispravno, pa joj se tek pouzdanim pogledim
a jae nametao.
Nikola Rajii nije gotovo nita govorio s Jelkom. On je sjedio mirno, a samo bi mu ka
tkad trznule line crte - i to onda, kad bi uhvatio koji urin pogled.

Jelka je mislila, da je ponosit, pa da mu valjda nije pravo, to je i ona s njima


u drutvu. A zacijelo je zato i odveo svoga bratia od glasovira, da ne okree note ov
ako jednoj kuno j druici. Unato toga morala je esto da se kradimice zagleda u njegovo
otro i muevno lice. Visoko elo, izrazite oi, znaajne crte oko ustiju i uope na licu sve je to davalo simpatinu cjelinu. Jednom se nenadano sreo njezin pogled s njego
vim i ona se gotovo prestraila, kako su mu sinule sive, muevne oi, pa se nije vie ni
usudila da ga pogleda. Ali srce joj je najednom zakucalo, a bilo je to prvi put
, to je mukaraki pogled probudio u njoj takovo kucanje. Neki je nepojmljivi strah ua
o u nju, i ona - kao da se od neega brani - uzbaci glavu natrag, nesvijesno i tje
skobno ...
Kad su se te veeri gosti razili, poloila je gospoa Kristina svoju ruku na Jelkino ra
me:
- Jeste li jako umorni, gospoice?
- Ni najmanje, milostiva gospoo!
- Onda poite sa mnom u moju sobu, da jo malo avrljamo. Ne mogu odmah da zaspim, kad
sam tolike ljude imala u drutvu.
Uli su u spavaonicu, koja je bila udobno i elegantno ureena. Gospa Klari donijela j
e svojoj gospodarici au limunade, kako je to obiavala uvijek poslije ovakih zabava,
da joj umiri ivce. Nato je gospoa Kristina otila u susjednu sobu, da se presvue, a
gospa Klari ponudi i Jelki da uzme kakav napitak, no ona odbije.
- A jeste li se dobro zabavljali veeras, gospoice? - priupitala je smijeei se gazdar
ica.
Jelka se nasmijala.
- Upoznala sam vrlo mnogo ljudi, nekojih i zanimljivih! Ali vi, vi ste se dosta
namuili, dok sam ja ljenarila.
- Eh, kad bih ja znala tako lijepo pjevati, na glasoviru igrati, pa uvijek tako i
tati i listove pisati ... eh...
U taj se as vratila gospoa Bregovska i okrenula se sa smijekom gazdarici:
- A sad lijepo otpoini, Klariko. Sutra treba rano u grad.
Kad je gospa Klarika izila, spusti se gospoa Bregovska u naslonja i ponudi Jelki sto
lac nasuprot sebi. Neko su vrijeme razgovarale o gostima, ali doskora skrene gos
poa Kristina razgovor na Jelkinu porodicu. Ovaj put ju je zanimalo, da togod poblie
dozna o njenoj majci, pa ju je pitala, da li joj je bila slina.
Jelka skine sa zlatnog laia, koji joj je visio oko vrata, mali medaillon.
- Od majke imam samo kosu. Inae sam slina svomu ocu. Ako vas, milostiva gospoo, zan
ima, u ovom su medaillonu slike mojih roditelj.
Stara je gospoa drhtavom rukom posegnula za medaillonom, koji je Jelka otvorila i
pruila joj.
Najprije joj se pred oima tako smrknulo, da nije mogla razlikovati crte lica na o
bim glavama. Malo po malo joj se vraao pravi pogled. Da skrije zabunu, poalje Jelk
u u susjednu sobu po rubac, a onda se zagleda najprije u blago, tiho ensko lice,
koje nije imalo drugog ara nego dva dobra oka.
A onda duboko uzdahne i baci pogled na karakteristinu umjetniku glavu Marka Kamena
ra - a drhtaj joj proe cijelim tijelom. Kad je od nje otiao, bile su mu trideset i
tri godine. Na slici moglo mu je biti oko pedeset. A ipak je to bilo ono isto l
jubljeno lice u svakom potezu. Samo su mu se crte produbile i razvezle, a oi nisu
bile vie vedre i nasmijane kao nekad. Ozbiljna i tiha resignacija odsijevala je
s njih kao u ovjeka, koji je nadvladao ivot sa svim njegovim radostima i bolima, s
reom i nesreom.
Uspomene iz mladosti navru joj silno u duu, i unato toga, to se Jelka s rupcem ve vr
atila, ona nije mogla ustaviti drhtanje ruku kao ni suza, koje su kapale na te d
rhtave ruke.
Jelka je s rupcem obrisala suze. Stara je gospoa nesigurno gledala u njeno zaueno l
ice.
- Vi se, drago dijete, ne smijete kod mene niemu uditi. Moji ivci ne mogu vie da izd
re ... Ja sam se toliko napatila ... i to me je omekalo ... a onda ova slika ...,
da ona me je sjetila jednog dragog gubitka ...
- Ah - rekla je Jelka tiho, - vrlo mi je ao, to sam s ovim sliicama probudila u vam
a tako tune uspomene.
- Nije ih istom trebalo buditi, dijete moje! Ah suze ovjeka olakavaju. Nek vas to

nita ne uznemiruje. Naprotiv ... priajte mi samo mnogo o vaim roditeljima. U licu v
aeg oca vidi se takoer kao neka pripovijest o velikim duevnim borbama i patnjama.
- Da ... an je uistinu mnogo trpio; ja sam to dakako saznala iz njegovih zapisak
a.
- Da ... ve ste mi o tom kazivali. Samo dobro uvajte te zapiske, jer onda ete imati
osjeaj, kao da jo uvijek imate oca uza se.
- 0, ja ih uvam kao svetinju!
- Va je otac bio velik umjetnik, zar ne?
- Ne znam ... ni on sam nije pravo vjerovao u svoju veliinu, ma da su mu kipove u
Americi kupovali. Mislim, da kod nas nema ni jednog vie, osim jedne male statue,
to mi je od njeg ostala, a koju je on osobito volio. Mogu vam je kojom zgodom i
pokazati. Kad sam je stvarao, govorio je otac, imao sam jo duu. Sad mi je dua ukradena
, i sve to radim, puki je zanat.
Gospoa Kristina pree rupcem preko vrueg ela.
- Amor i Psiha u zagrljaju. To je moj otac nainio za svadbeno putovanje po Italij
i s prvom svojom enom. Ona je htjela, da se on bavi vie s njom nego s umjetnou, a ip
ak on je najbolja svoja djela stvorio ba, kad je s njom u braku bio. A od svih je
najljepa bila ta statua s ljubavl ju Amora i Psihe, jer je u njoj toliko due i to
liko sunca. Svi njegovi kipovi, to ih je radio, kad se rastao s njom, bili su tmu
rni i kao u sjeni. Nemam vie ni sunca ni due govorio je i neprestano gledao u tu sta
tuu, kao spornen na sunce svoje sree. Sve je prodao, ali nju je zadrao. Onda sam bi
o umjetnik, a sad sam zanatnik, - govorio je ... Ali ja vam moda dosaujem sa svojom
pripovijeu, milostiva gospoo?
Gospoa Kristina stala je tresti glavom. Govoriti nije mogla. Beskrajna bol koila j
oj grudi. Ona je u taj as osjeala, da nije samo razorila sreu svoju i svoga supruga
, nego da je ubila u njem njegovu umjetnost i ljubav za stvaranje.
To je bila gorka spoznaja za ovu ponosnu ensku duu. Sva smrvljena apnula je sama se
bi: Prekasno!
Otrla je ledeni znoj s ela i s dubokim uzdahom pogledala Jelku.
Zar je zbilja bilo prekasno? Nije li to uz nju sjedilo njegovo dijete, koje je o
n ljubio i za njegovu budunost zabrinut bio? Zar nije ona mogla da popravi na dje
tetu ono, to je na ocu zgrijeila?
Da, to e ona uiniti.
Dahnula je slobodnije. U taj se as zavjetovali u dui svojoj zavjetom, koji e je pom
iriti s prolou. Posegla je drhui za vruom i vitom djevojakom rukom:
- bijete ... drago moje dijete ... ja sam tako vesela, to ste doli u moju kuu. Osjea
m, da u vas vrlo zavoljeti ... A sad poimo u krevet. Sutra emo nastaviti. I nemojte
nikad ni pomisliti, da je meni dosadno, kad mi vi o vaim porodinim prilikama prip
ovijedate. Kad je ovjek sam patio, razumije i tue patnje. A sudbina me vaeg oca vrl
o zanima.
Jelka je tiho poljubila staroj gospoi ruku i otila. Njeno ju je njeno srce vuklo ne
sretnoj gospoi. Bilo joj je dakako udno, to se gospoa Bregovska toliko za nju zanima
la, ali je zahvaljivala Bogu za to. Dakako da nije ni slutiti mogla, zato je star
a gospoa htjela da potanko znade sve o njezinoj porodici.
9.
Onog dana, kad se imala obdravati sveanost u perivoju, bio je ve od ranog jutra u k
ui sve uurbano i zaposleno. U perivoju je samom radilo mnogo radnika: vjeali su se
lampijoni i sva sila malih, bojadisanih svjetiljaka, koje su navee trebale da sin
u elektrinim svijetlom.
Otraga iza perivoja, dosta udaljeno od kue, inile su se velike pripreme za ogroman
vatromet, koji je te veeri imao da izgori.
Gospa Klarika samo je jurila po kui, sva u poslu. U velikoj su se sveanoj dvorani p
rostirali dugi stolovi. Tu je imao biti souper iza vatrometa.
Jelka je namjetala cvijee po vazama i koaricama, koje su imale doi na stol. Zatim je
u prekrasnim kristalnim postavcima ureivala kandirano voe i slatkie. Kraj toga je
dospijevala, da pomogne Klariki upuivati sluge za dvorbu.
Jelka se poput djeteta veselila vatrometu. Jo ga nikad nije vidjela, a Klarika je
o tom pripovijedala udesa. No jo se neemu i to mnogo vie veselila Jelka a to je bila
oprava, to je za nju bila naruila gospoa Bregovska. U ovo nekoliko sedmica, to je b
ila u toj kui, izgubila je Jelka svu onu prvu svoju plahost pred gospoom Kristinom

, po gotovu kad je ova pred nekoliko dana dola k njoj i zamolila je, da joj smije
rei: ti, Rekla je, da joj je to nekako zgodnije, pa kad ve Klariki tako govori, da b
i htjela i njoj. Naravno da je mlada djevojka na to rado pristala. Tako je posta
la jo vie domaa u toj kui. Kad je juer stigla prekrasna sveano oprava, morala ju je od
mah i probati. Oprava je bila od bijelog svilenog krepa s finim ipkama. Rukavi su
i naramenice bili prozirni i biserima optoeni. Neizrecivo je draesna bila krasna,
vitka djevojka, a stara se je gospoa nije mogla sita nagledati. Ista Klarika, kad
ju je vidjela, pljesnula je dlanom o dlan i kliknula:
Ma kao u prii, gospoice! Kao kakova kraljevna!
A kad su jo opravi nadole cipele, arape, rukavice i lepeza, pa ktomu lijepi, svilen
i iroki shawl. Jelka je od veselja pod jedno ljubila ruku gospoi Kristini, a konano
je u svom ushitu pala oko vrata gospoi Klariki, to se svojoj dobroiniteljici nije u
sudila da uini. A ipak kako bi gospoa Kristina bila htjela doivjeti taj zagrljaj, z
a koji je Klariki bila zavidna!
No ova je uivala u radosti mlade djevojke, pa se ak i srdano nasmijala njenom djeti
njskom ushitu. Davno, davno je tomu, otkako se uo njen posljednji smijeh. Klarika
se veselo iznenadila, kad je vidjela svoju gazdarica tako obradovanu.
Ona je pola s Jelkom u njenu sobu, da joj pomogne kod svlaenja oprave. I pri tom j
e sa smijekom rekla Jelki:
- Drago dijete, ta vi ste prava mala arobnica. ta ste vi u same etiri nedjelje uinil
i od nae milostive gospoe? Ona se sasvim preobrazila. banas se je pae i nasmijala!
Jelka se zamisli:
- Imate pravo ... Sad je i meni palo na um, da sam danas prvi put, otkako sam ov
dje, ula njezin smijeh, prvi put nakon etiri nedjelje!
- Nesamo etiri nedjelje! Ja joj ve godine nisam ula smijeha.
- Jelka se nasmijei.
- Ah, druga gospoo, ako je itko u ovoj kui zaaran, to sam zacijelo ja. ini mi se, da
bih u ovo lagano j opravi mogla da odletim ravno u carstvo pria. Tako neto divno
nisam jo nikad imala. I kako mi je uope ovdje divno! Sve se bojim, da u se jednog j
utra probuditi i da e mi se initi, kao da sam sve to sanjala.
- Ta kakva sanja, gospodice! Vi se naprosto naoj gospoi sviate i ona ne ali, da vas
obdari, kao to dosad nijednu od svojih drugarica nije obdarila. Eto, naruila Vam j
e jo tri oprave i dva eira. Ona vas voli i 'ti vam govori, a to nije ala. Na to moete
iti ponosni, kao to se i ja ponosim, to mi veli ti.
- Ah! - uzdahnula je Jelka sva sretna - ona je tako neizmjerno dobra! Prvih je d
ana bila esto udnovata, pa ja i sama nisam pravo znala, kako da joj ugodim.
- Da, da, prvih je dana bilo jako zlo. Ja ni sama nisam pravo vjerovala, da ete k
od nas ostati. No sad je, hvala Bogu, sve drugaije ... Evo, sad sam vam objesila
opravu u ormar, da je sutra obuete. No, mlada e gospoda gledati u vas kao u kralje
vnu.
Jelka je malo porumenila:
- Mlada gospoda imat e pametnijeg posla, nego li da se brinu za siromanu drugaricu
; pa konano to mi je i milije. Njihova su udvaranja za me samo ponienje.
Gospa Klarika potrese glavom:
- No, no, nemojte tako! Nisu ba sva mlada gospoda tako zloesta. Ima ih dodue, kojim
a se je dobro i ukloniti s puta. Mislim na jednoga, koji se tako esto oko naeg per
ivoja ulja, a bilo bi mi drae, da ga ne vidim. Taj zacijelo ne dolazi zbog nae gosp
oe, a ni zbog mene, jer inae, ne bi bio preda mnom pobjegao.
- 0 kad bi vi znali, kako je samo meni to neugodno! - proiznese Jelka srdito. Go
spa Klarika pogleda je ozbiljno i ponikne glavom.
- Dakle i vi ste to ve opazili? E dakako, pred vama on ne bi uzmakao. Ali, dijete
moje, uvajte ga se! Ja sam kojeta o njem od sluinadi ula. Dodue ne drim mnogo do koje
akvih brbljanja, ali gdje je dima, tu je i vatre. A vi ste i odvie dobri, a da bi
se mogli u tako to upustiti. Vjerujte, da sam se u sebi radovala, kad sam vidjel
a, da u posljednje vrijeme niste vie sami ili u perivoj.
Jelka je uzdahnula.
- Koliko me je to muke stajalo, gospo Klariko! A tako bih bila rado, da koji asak
provedem u perivoju!
Na ovo se gospa Klarika lukavo nasmijei i stane kopkati po svojoj kesici za kljueve
.

- No, pa tu bih vam ja mogla lako pomoi. Pogledajte, ovo je klju od malih stranjih
vrataca u perivoju. Zapravo ona ne bi nikad smjela biti ni otvorena, ali ja ih ot
vorim, da utedim put listonoi, da ne mora ii ulicom naokolo, a navee ih zatvorim. No
, sad u dati klju vama, drago dijete, a vi vrataca zatvorite, pa se vie ne e nitko sm
jeti uuljati u perivoj, a vi ete se moi sasvim slobodno po njem etati.
Jelka je veselo uzela klju i srdano stisnula Klariki ruku.
- Draga, dobra gospoo! Vi ste mi tako. dobra. Ja zbilja nisam ni sama znala, kako
da se tomu nametljivcu uklonim. Milostivoj se gospoi nisam htjela potuiti iz obzi
ra prema njegovim roacima, koji su mi dosta skloni, pa bi ih moda rastuila. Opasan
mi ne moe da bude takav ovjek, on mi je odvratan unato svoje lijepe vanjtine. Ali sa
d u ja lijepo vrataca zatvoriti, a pazit u na starog listonou, da ga propustim u per
ivoj, ali drugog nikog! Svakako sam vam od srca zahvalna za klju, dobra gospoo!
Klarika je dobrohotno potrepta po ruci:
- Pustite to samo, pustite gospoice Jelko! Zadrite samo klju kod sebe, a uveer mi ga
dajte, zbog reda u kui. Jer nou treba da su svi kljuevi u mene.
Jo istog je popodneva Jelka pola u perivoj i zakljuala vrataca. Sad se je mogla po m
iloj volji proetati perivojem za cijelo vrijeme, dok se gospoa Bregovska popodnevn
im poinkom odmarala.
Dok je Jelka namjetala slatkie po stolovima, mislila je zadovoljno o tom, kako je
sad poruniku Rajiiu zaprijeen put u perivoj. Taj je ovjek bio sad jedina crna toka u n
jenoj vedroj radosti. Ali ona se nadala, da e se osloboditi i od njega, kad se ne
bude vie mogao uuljati u perivoj. On je dodue zvanino posjeivao kuu i nastojao svakak
o, da bude u njenom drutvu, ali u kui mu je mogla lake izmaknuti nego li u perivoju
. A osim toga je njegov brati, dr. Nikola, esto znao nenadano pridoi, kad bi ona s u
rom bila na samu. Jelka je bila uvjerena, da je Nikola to samo zato inio, da svom
u bratiu preprije i kakvu nesmotrenost. Po svoj se prilici bojao, da bi se uro moga
o tako zaboraviti, pa poeti da misli na kakovu ozbiljnu vezu s njom, siromanom kuno
m drugaricom.
Svakako je Jelki bilo ugodno, to joj se na ovaj nain sprijeila mnoga neprilika. Dak
ako da je osjeala i neku gorinu, kad je pomislila, da to Nikola radi zbog poloaja s
voga i svoga bratia, ali je s druge strane bila ponosna, to je ta njegova briga u
njenom sluaju bila nepotrebno. Za nju je uro bio naprosto dosadan ovjek i nita drugo
.
Ipak, kod posljednjeg joura opazila je, da se Nikola vie nikako ne brine za svoga b
ratia. On je stajao mirno po strani, kad je uro i opet uhvatio zgodu, da bude s nj
om na samu i da joj se svojim udvaranjem nametne. Hladno ih je i nepomino gledao
Nikola, a nije se kao obino pribliio, da mu smeta.
Jelka nije ni slutila, zato je Nikola u posljednje vrijeme prestao, da bdije nad
njihovim razgovorima i zato se tako drao po strani. On je naime doao do uvjerenja,
da Jelka moda smatra njegovu pomo dosadnom.
A to se dogodilo ovako:
Jednog se popodneva zaputio Nikola prema svom laboratoriju onom cestom ispod per
ivoja da ni sam nije znao zato, jer to nije bio njegov obiajni put. I ba tada opazi
o je kroz ogradne reetke. kako se njegov brat uro eta s Jelkom Kamenarovom po onoj
aleji ispod kestenova.
To mu je bilo kao no u srce. Ne vjerujui svojim roenim oima zurio je u njih dvoje, a
li tu je najednom sasvim jasno opazio, kako se Jelka naglo okrenula od njegova b
ratia i pourila se u kuu, dok je uro okrenuo prema stranjim vratacima.
Dakle ipak komedija! pomislio je gorko.
Htio je da se svemu porugljivo nasmijei - ali to nije bilo tako jednostavno. Neto
mu se tako bolno lomilo u grudima.
Poao je naprijed i upravo se sastao s urom, koji je kroz vrataca iziao. Jedan asak su
se bratii utke gledali.
- Otkud ti ovdje, Nikola? - pitao je uro, a vidjelo se, da mu to ba nije ugodno.
- Ja? Pa od kue ... Idem u laboratorij. A ti? Otkud ti? - odvratio mu je Nikola h
ladno.
- Kao to vidi, iz perivoja - odgovorio je uro samosvijenim smijekom.
- Pa kroz ... otranja vrataca?
uro se tako drzovito smijao, da bi ga Nikola bio najradije zgrabio za iju i zdrmao
. On ga i onako nije volio, nego iz obzira spram strica i strine podnosio njegov

u obijest.
- Vrlo si radoznao, dragi moj - rekao je uro prezirno. - Za galantne su pustolovi
ne vrlo zgodna otranja vrataca. A ovjeku ba nije ugodno, da ga o tom ispituju ...
Nikola je nervozno trznuo usnicama.
- Kad ve ide za galantnim pustolovinama, ne smije zaboraviti, da se kroz ogradu vid
i?
uro se stao jo drzovitije smjekati.
- A ... ti si dakle vidio, da sam ...
- ... da si razgovarao s jednom gospoicom i nita drugo! - rekao je Nikola okosito.
- No pa onda ne treba da ti dalje objanjavam.
- Ne, to ne treba. Ali to ba nije osobito asno, da mladu djevojku roi na ovake sastan
ke. Ti e je izvrgnuti zlobnim jezicima.
I opet se uro samosvijesno nasmijeio.
- Zavist, dragi moj! Ti mi ne e priutiti moje sree kod gospoa.
Nikoli je udario gnjev u lice i an se zacrvenio. Ipak se svladao i mirno rekao.
- Tvoje sree kod gospoa! Ne, tu ti sreu nikako ne zavidim.
- Moda ba kod ove gospoice! Ti si cijelo vrijeme svom silom nastojao, da me potisne
iz njezine blizine - rekao je uro i zakiljio na bratia.
Opet je Nikola pocrvenio. U tom nije mogao uru utjerati u la.
- Dosad sam drao, da se mlada gospoica uklanja tvome drutvu. Sad sam se uvjerio o p
rotivnom.
Ili su neko vrijeme utei, dok nisu doli do raskra. Onda je Nikola rekao jo jednom ozbi
jno i uvjerljivo:
- uro, ja te molim, da bude oprezniji, ako ve ne iz obzira spram mlade djevojke a o
no bar iz obzira spram sebe. Gospoa te Olga Kolarova ne puta iz oiju, a da je ona s
premna na najgore, ne treba da ti istom kaem.
uro se srdito ugrize za usne.
- U toj je eni sam avao! - rekao je surovo.
Nikoli je to bilo odvratno i on se s kratkim pozdravom udalji od bratia.
Ali je neprestano morao da misli o tom, kako e Jelka Kamenar ipak pasti rtvom uri p
oput svih dosad. A ta mu je misao titila grudi.
Pa kad to hoe, nek joj bude! - mislio je i htio sve da sa sebe strese. - I ako je
dolo do toga, da se Nikola prole nedjelje nije mijeao u urin razgovor s Jelkom. Da
je Jelka i znati mogla, kako je bila osumnjiena!
Da li e biti i danas takav, kad je ona u novoj opravi - danas, kad ona misli, da e
mu se ovako odjevena svidjeti!
Nikad prije njegovo lice nije bilo tako hladno i ozbiljno. to vie njegove su oi zna
le i zasjati, kad bi igrala ili pjevala!
Gospoa je Kristina uvijek o njem lijepo govorila. Ona ga cijeni i voli. Mora dakl
e da je to dobar i plemenit ovjek unato njegova ponora.
- Pogledaj, drago dijete, van u atore, je li sve u redu! - javila se gospoa Kristi
na.
Jelka se naglo trgnula iz misli i pojurila van.
10.
Oko pet sati popodne stali su ve pridolaziti prvi gosti. Jelka se upravo nalazila
kod gospode Bregovske u velikoj dvorani za primanje, kad se je dovezla prva koij
a.
Krasno ljetno vrijeme bilo je upravo kao narueno za sveanost u perivoju. Dan prije
spustila se bila blaga kia, iza koje je nestalo praine, pa se sad inilo, kao da je
perivoj odjenuo novo, svjee i sveano ruho.
Gosti su se brzo okupljati, a stara ih je gospoa doekivala u prekrasnoj i skupocje
noj ipkastoj opravi. Oko vrata je kao jedini nakit ovila dugi niz divotnih bisera
, a u kosi, koja je bila jo uvijek puna i krasna, blistao se uski red dragog kame
n ja. Sve ju je to danas inilo ljepom i mladom, a kako joj se lice prelilo tek sla
bim rumenilom, sred kojega se ivahno sjale crne oi, to je unato godina cijela njena
pojava podavalo prijatan i vedar izgled.
Uza nju je stajala Jelka, lijepa i mila ko proljetno jutro. Svima su se oi zadivl
jene ustavljale na njenoj elegantno j pojavi. Svatko ju je rado pozdravio, tko j
e jo nije poznao, urio se da to to prije uini. Mnogima je bilo udno, da je ta krasna
djevojka tek u slubi drugarice kod gospode Bregovske.

Uistinu je izgledala kao neto mnogo vie, a i ga Bregovska postupala je s njom vema k
ao s kerkom, nego li kao sa svojom namjetenicom. Neki su se od gostiju ve bili spri
jateljili s tim hirom gospoe Bregovske!
Ista se gospoa doktora Rajiia nije mogla preuditi, kako je Jelka mogla osvojiti tvrd
o i oporo srce stare gospoe. Samo odvjetnik dr. Rajii nije se nita udio. On je jedini
znao tu tajnu zato je Jelka Kamenar bila tako prirasla srcu gospoe Bregovske.
Bez obzira na to, da li im je uistinu bilo s voljom, svi su gosti Jelku prijazno
susretali i odavali joj onu poast, koju je stara gospoa od njih oekivala. Ista je
gospoa Karasek bila spram nje nekako slatka, a tako i lijepa Olga Kolarova pretva
rala se, kao da je ushiena od nje; ona se proturavala izravno u Jelkinu blizinu,
a naroito onda, kad bi opazila, da se porunik Raji oko nje vrze.
No obadvije su gospoe znale u potaji vrlo zlobno aputati o Jelki. Gospoa Karasek u
svojoj okor jelo j i zloj dui mrzila je od prirode sve, to je bilo mlado i lijepo,
a mlada je Jelka sjajem svoje djevianske due nadmaivala znatno sjaj veernje zvijezde
o kojoj je pjevao njezin mu. S druge opet strane gospoa Kolar mrzila je Jelku od l
jubomornosti, jer je osjeala, da joj je Jelka opasna kod lakoumnog i pustolovnog
porunika ure Rajiia.
Gospoa Rajii, kad je sprovodila Jelku, nije mogla, a da je s iskrenim zanosom ne po
zdravi:
- Drago dijete, ta to ve nije ni doputeno, kako ste vi draesna! Proljee, pravo prolj
ee! - rekla je zadivljeno, a njezin je suprug, odvjetnik, dodao jo s finim smijekom
:
- Istina je, pravo veli moja supruga. ovjek se zaista pomlauje, kad vas promatra.
Jelka se srdano nasmijeila:
- Doista, moja je oprava prekrasna. Ja je se sama ne mogu da do sita nagledam! skrenula je ona laskave rijei sa sebe na opravu.
- Da, da, moje dijete, oprava je zbilja divna, ali ono, to se u njoj krije, svia m
i se jo vie: vaa mila dua! - istaknula je ponovo stara gospoa, a Jelka joj je zahvaln
o poljubila ruku. U tom je asu osjetila, kako je ta gospoa ve tree ensko bie, koje ju
obasiplje pravom materinskom dobrotom i ljubavlju: najprije gospoa Kristina Brego
vska, zatim gospa Klari, a evo i gospoa Rajii. Svaka joj je od njih triju drugaije po
kazivala svoje osjeaje, ali su je sve tri zvale moje dijete - a to je siroti bez ma
jke bio pravi melem u srcu.
Upravo joj je sad mahnula rukom gospoa Kristina:
- Poi sa mnom drago dijete! Ja u te upoznati s naim gradonaelnikom, gospodinom Gavra
niem!
Kad su se gosti malo okrijepili, izili su van na veliku terasu u perivoju. Tu su
se na tratini pred terasom izvodile razline igre i zabave, a svud su naokolo bili
atori i barake, u kojima je bilo draesnih i aljivih predmeta za gospode i gospodu.
U jednom se atoru hladio u ledu ampanjac i vino, u drugom sladoled i sline poslasti
ce.
Na jednoj poviici prijeko od terase svirala je pukovnijska kapela birane komade.
Porunik uro Rajii ponovo je ve pokuao, da bude na samu s Jelkom. to se ona vie sustez
, to se on vie za nju zagrijavao. A kad ju je danas vidio onako krasnu i zamamnu,
zapao je u takovu vatru za mladom djevojkom, da se nije mogao svladati, ve joj j
e u punom ljubavnom aru aptao najlaskavije rijei, im bi samo doao u njenu blizinu, ma
da mu je ona vjeto izmicala. Ali upravo je to drailo njegovu pobjedniku ud - to da
ta mlada djevojka ne e nikako u njegove mree, u koje se ve mnogo ensko srce uhvatilo
.
Jednom je lagano ali vrlo uzrujano rekao:
- Pa dokle ete me jo muiti, krasna ledena vilo? Zar moja postojana i arko ljubav ne
moe nikako da stopi vaeg studenog srca?
Jelka zamahne glavom natrag i klizne mirno njega, da mu izmakne. No on joj presj
ee put:
- Pustite me, da proem, gospodine porunie! - rekla je odluno.
- Ne, arobnice divna, ne dotle, dok mi ne poklonite bar jedan pogled iz vaih krasn
ih oiju. Ja u poluditi, ne usliate li me. Ovako kao vas nisam jo ni jednu enu ljubio.
Oboavam vas - uistinu ...
Jelka bi bila najvolila, da rukama zabui i oi i ui, da ga ne uje i ne vidi. Svaka je
njegova rije, svaki njegov pogled bio za nju kao uvreda, jer ona je sasvim dobro

osjeala, da je to tek njegova igra s njom - i tamno joj se rumenilo prelije obra
zima. Na sreu je mimo prolazio sluga Ivan s tasom, na kojoj su bile ae s piem.
- Ivane, gospodin porunik eli, da se rashladi! viknula je slugi.
Sluga je pristupio, a Jelka je mogla da se izmakne. Ali tek to je nainila nekoliko
koraka, ve se pred njom stvorio Nikola Rajii. Oi su mu tamno sjale, a lice odavalo
odlunost. On je stajao nedaleko s gospoom Bregovskom te s njom zajedno promatrao J
elku i uru, a ne bi bio ni koraka nainio prema Jelki, da ga nije gospoa Bregovska z
amolila, nek zovne Jelku.
Protiv volje poao je do nje, i evo sad je stajao pred njom.
- Gospoa Bregovska moli, da doete do nje! - rekao je hladno.
Ona je prestraeno pogledala njegove ledene oi i nijemo se naklonila. Suze su joj z
asjale na zjenicama, a na taj se ganutljivi pogled ublaio malo onaj tamni sjaj nj
egovih oiju. Ona je kao dijete; ona ne zna, ta radi pomislio je u sebi samilosno i p
rotiv volje zaostao je malo s njom. Pa kako je ipak morao da neto kae, zapitao je
udvorno:
- Zacijelo se danas dobro zabavljate, gospoice?
To pitanje nije ba bilo ni duhovito ni zabavno, ali njeno se lice opet razvedrilo
, a oi veselo sinule.
- Ah, dananja je sveanost uistinu krasna! - rekla je sjetivi se, kako se oslobodila
od urine nametljivosti kao od nekog tekog tereta.
Nikola ju je postrance promatrao. Njezin mu se isti profil priinjao tako lijepim,
da bi ga mogao neprestance gledati. I upravo ga je muilo, to je tu djevojku morao
u mislima dovoditi u svezu s urom. Da je nije onda sam na roene oi vidio s njim u p
erivoju, ne bi nigda ni pomisliti mogao, da je tako to kod nje mogue. Kako se mogl
a tako lakoumno dati navesti na ovaki sastanak!
Ili je moda mislila, da uro ozbiljno misli!
Teko se Nikola otimao ovim mislima, pa je s Jelkom avrljao o sasvim obinim stvarima
, dok napokon nisu doli do gospoe Bregovske.
A onda se on naklonio i otiao.
Jelka se okrenula svojoj gospoi:
- Vi ste me dali zvati; milostiva gospoo! ta zapovijedate? - upitala je ponizno.
- Nita ne zapovijedam, drago dijete! Ja sam te samo vidjela, kako si bila na muci
izmeu atora i porunika Rajiia. Zato sam poslala prijeko njegova bratia, da te oslobod
i. Ali je zakasnio. Sa zadovoljstvom sam opazila, da si pozvala Ivana.
Jelka je porumenila.
- Hvala vam, milostiva gospoo, ali mi je vrlo ao, to ste zbog mene uznemirili dokto
ra Rajia.
- 0 to je Nikola vrlo rado uinio. Vjeruj mi, Jelko!
- Da vam on rado uini svaku uslugu, to vjerujem. Ali mu je zacijelo neugodno, da
se trudi ba zbog mene ...
Gospoa Bregovska potrese glavom - Ah, drago dijete! U tom nema pravo. Ja ga bolje
poznajem, a znam go jo, kad je djeakom bio. Dakako da je povuen i da sve uzima ozbi
ljno. Ali upravo je u tom i opreka svome bratiu ... Ali poimo malo meu nae goste! i ona povede Jelku pred atore.
uro je sjedio uz gospou Olgu Kolar i nastojao da joj svojim laskanjima razvedri elo
, koje je bilo dosta mrano i ljutito. On se igrao s njenom lepezom i aptao joj lju
bavne rijei. Malo po malo ipak mu je uspjelo, da je ublai.
- 0 da znate, draga Olgo, kako je dosadna ta drugarica gospoe Kristine! - govorio
je prijetvorno.
- Pa zato se onda toliko otimate, da joj doete u blizinu? - upitala je ona, jo uvij
ek namrtena.
- Ali zar me ne shvaate? Ja moram zavesti nau okolinu na krivi put, pa da tako zas
trem i prekrijem nau vezu. Ne vidite li, kako nas gospoa savjetnikovica upravo pro
goni na svakom koraku? Eno je opet za nama! Dakle brzo, Olgo - recite mi, da se
vie na me ne srdite!
- No dobro, ne srdim se. Ta ja to i ne mogu. Ali molim vas, ne muite me bez potre
be. Vi ni ne znate, to bih ja sve mogla uiniti, ako me se ... vara.
- Ali, premila Olgo ... kakve su to samo misli?! aptao joj je on i kleo se.
- Tiho! Evo savjetnikovice! - apnula mu je ona urno, a nato glasno nastavila:
- Uvjeravam vas, gospodine porunie, da danas ne e biti kie; rakete e i opet biti sjaj

ne, kao i prole godine.


- Ah, moja draga, kako ste krasno i sjenovito mjesto ovdje nali! Smijem li malo u
vae drutvo? Ili moda smetam? - rekla je u isti as gospoa Karasek sa slatkim smijekom.
Ovih dvoje se uinilo, kao da su je sad istom spazili.
- Ne, ne smetate ni najmanje, draga gospoo savjetnikovice! Treba da mi pomognete,
da malo ohrabrimo naeg borca za domovinu, koji se boji, da bi danas moglo biti kie
- rekla je gospoa Olga.
Porunik je skoio i prikuio jedan stolac gospoi Karasek, koja se s milostivim smijekom
spustila u njega.
- Danas ne e biti kie - rekla je sigurno.
- Zar ste vi u takvom prijateljstvu s dragim gospodinom Bogom, milostiva gospoo?
- zapitao je uro dobacivi Olgi njean pogled iza lea gospoe savjetnikovice.
- To ba ne, gospodine porunie, ali moj suprug ima u svojem reumatizmu siguran i toan
barometar. Uostalom, moja gospoo, ta velite na to: gospoa Kristina govori svojoj d
rugarici ti i sasvim je srdana s njom. Tu se i ne uje nita drugo nego draga Jelko i m
dijete! Ne ini vam li se to smijenim?
- I ja sam ve primijetila - odgovorila je gospoa Olga posprdno. - Ovake stare ene i
maju neke svoje muice.
- Boe dragi, tako stara jo nije, da bi bila djetinjasta - upala je Karasekova uvri
jeeno.
- ele li gospoe, da ih im posluim: sladoleda moda ili au ampanjca? - dobacio je uro,
da prekine razgovor.
Gospoe su pristale. uro je bio veseo, da se moe odaljiti. Ponajprije je bio Karasek
ovoj od srca zahvalan, to mu je skratila razgovor s Olgom, a zatim je kod atora naa
o starog Kolara, Olgina mua. Njega je odmah upotrijebio kao drugu zapreku Olgi.
- Milostiva gospoa supruga pita ve na sve strane za vas. Molim vas, otpratite me d
o nje. Smijem li vas moliti, da joj ponesete ovaj sladoled!
I tako su njih obadva poli do njih, a uro se poslije pod nekom izlikom izgubio iz
njihova drutva.
11.
Ma da je Nikola sebi vrsto preduzeo, da se ne e nita vie brinuti za uru i za Jelku, i
da e se zabavljati, ipak mu nije bilo mogue, da bude veseo. Naprotiv: to je bilo o
ko njega veselije, on je bio sve tii. I kad je sunce naginjalo zalazu, ukrao se o
n iz vesele vreve, pa poao na tihe i samotne staze perivoja, elei da bude sam.
On nije ba nikad osobito volio drutva, ali danas je naroito traio samou.
to se vie gubio u perivoju, to je tie bilo oko njega.
Naposljetku se zaustavi i nasloni na jedno drvo, koje je stajalo kraj puta u gus
tari perivoja. Tu je uivao umski mir i tiinu oko gebe.
Zamiljen je gledao zalaz sunca, koje je prosipalo svoje zlatne trake kroz lie i gra
nje.
Tako je stajao kojih pola sata motrei igru lakih sjena o sunevu zalazu.
Najednom podie oi i opazi bijelu ensku pojavu, kako ide onim istim putem, kojim je
i an iao.
Crveni su traci sunevi padali po bijeloj opravi i zlatnoj kosi mlade djevojke. Bi
la je to Jelka Kamenar. Nikoline se oi rairie, a srce mu nagio Stade kucati jae i ivl
je. Ona ga nije mogla jo vidjeti, jer je stajao zaklonjen, ali on je nju motrio k
roz granje, kako se uri, kao da ide za nekim stalnim ciljem niti ne obazirui se.
Nikola je razmiljao: bi li da izae iz svog skrovita, pa da joj poe u susret? Ali odm
ah zatim spazi na putu vojniku uniformu - i prepozna svoga bratia uru, koji se urio
za mladom djevojkom.
I dok je Nikola bio neodluan, bi li ostao ili otiao, bi li im poao u susret ili se
izgubio u gustari, ve je uro bio stigao Jelku. I sasvim ve blizu Nikole presjekao ur
o Jelki put i rairivi pred njom ruke kliknuo:
- Uhvaena, uhvaena slatka umska vila! Sad morate platiti maltarinu.
Jelka se naglo zaustavi i pogleda ga plamenim oima poput munje.
Nikola se ve htio neopazice udaljiti, da ne bude svjedokom ljubavnom sastanku, ka
d li ga iznenadi ovaj odluni i ljutiti Jelkin pogled, po kojem je razabrao, da se
tu ne radi o dogovorenom sastanku ve o nametanju i nasilnom progonu urinu. Bez d
aha je ostao i sluao Jelku, koja se uvrijeeno ispravila i otrim se glasom oborila n
a uru:

- Idite mi odmah s puta, gospodine porunie! Ja moram da izvrim nalog moje gospoe: da
uredim sve za vatromet.
uro je upro svoj strastveni pogled u lijepu, mladu djevojku. On je toga popodneva
malo vie pio i bio je uzrujan.
- Ne miem vam se s puta, divna arobnice dok mi za otkup ne date cjelov!
Jelka se opet ponosno osovi i ogoreno mu dobaci:
- To je ve odvie, gospodine! Nije vam dosta to me na svakom koraku progonite, otkad
sam u ovoj kui, nego jo i ovamo idete za mnom i vrijeate me. Vae vladanje nije vrij
edno vae uniforme. Maknite mi se s puta!
- Ta, pustite taj junaki stav, lijepa Jelko! Vaa nepristupnost poluila je svoj cilj
. Ja sam potpuno za vama lud. Vi ste me svojom hladnoom zaludili i ja vie ne mogu
izdrati. Ve mi je dosta i ja moram da poljubim tvoje usne, makar ...
- Samo se usudite! - zaprijetila je Jelka.
Ali on ju je ve bio obuhvatio.
Ona krikne i odbaci se svom silom svoga mladog ti jela od njegovih grudiju, a gl
avu uzbaci sasvim natrag.
- Pustite me ili u vas udariti u lice! - vikala je ona izvan sebe i nastojala, da
ga se otrese. Ali on ju je drao vrsto kao s klijetima i njegov je vrui dah dopirao
sve do njezina lica.
Ali tu se Nikola ve nije mogao drati u svom zaklonu. Poput oluje skoi kroz granje i
u jedan mah se stvori kraj ovih dvoje, koji su se hrvali.
Jakim zamahom odgurne uru na stranu i zagrmi na nj vrstim i sigurnim glasom:
- Krasnog li mi junatva napadati gospode bez obrane! Ti si poludio! Osvijesti se!
Koliko je u tom asu morao da se svlada i koliko ga je taj mir stajao, to je samo
on znao. Ali on ga je ipak zadrao, duboko se pred Jelkom poklonio i mirno ponudio
ruku:
- Milostiva gospodice, bit e mi ast, ako vas budem smio da otpratim.
Jelka mu drhui i sva zbunjena pruila ruku.
uro se silom nasmijao i prezirno za njima doviknuo:
- A tako dakle! Ja sam zakasnio! Ti si dakle taj sretnik! - zakrinuo je zubima.
Jelka se strese sva, kao da joj je tijelom prela munjevna struja. Nikolina se vis
oko pojava trzne, ali Jelka ga lagano zadri. On okrene tek glavom, omjeri prezirn
o bratia i poe s Jelkom dalje.
uro je kiptio od bijesa. Nije on nikako vjerovao, da postoji ikakva veza izmedu J
elke i Nikole i on je to samo tako, od jada, dobacio. I odve je dobro poznavao Ni
kolu, a da ne bi bio uvjeren, da e u borbi s njim izvui krai kraj. A da se ba za ova
ko obinu drugaricu izvrgne tolikoj neprilici, to mu je bilo preglupo. Ta, ima jo dos
ta ena, koje se ne opiru tako kao ta glupa djevojka. Zbog jednog cjelova kolika v
ika! Bilo je upravo dobro, to nije nitko drugi doao nego ba Nikola, jer inae bi sabl
azan bila jo vea!
Ali ma da se uro ovakim mislima tjeio i umirivao, ipak ga je jo uvijek na Nikolu sp
opadao bijes, koji je ve graniio s mrnjom.
- ekaj samo, ekaj, ti odvratni krjeposnie! Ja u ti ve zasoliti. Mogu ja ekati. Osveta
se mora pokusati ledena ... - govorio je sam sa sobom u pola glasa.
Onda se polako vratio drutvu. Traio je melema na ovu ranu u umi i naao ga u njenim po
gledima gospoe Olge Kolarove.
Jelka je meutim tiho i nijemo, a jo uvijek drhui, ila dalje s Nikolom. Ni on nije nita
govorio, ve je samo gledao neobinim pogledom svoju pratilicu. Vidio je, kako su j
oj drhtale usne, i kako joj se onaj trokut na elu duboko u brazgotine zasjekao. N
jena je ruka poivala u njegovoj kao drhtavo ptie na Brani, a dah joj se iz grudi j
u izvijao muno i teko.
Jelka se ve vie puta u svom ivotu morala da zatiuje protiv mnoge nametljivosti, ali ur
ina je drskost u umici nadmaivala sve, to joj se itko ikad smio da usudi. Istom sad
, kad je ruku o ruku koraala uz Nikolu, bila je sebi svijesna svega, to joj se dog
odilo, i kako je u ovom kobnom trenutku kad ju je uro privinuo sebi, bila bespomon
a.
Zacijelo, da nije Nikola u posljednji as priskoio, bio bi uro izveo svoju gadnu i s
ramotnu namjeru, a ona bi bila poniena, - ili sam Bog znade, to bi se jo bilo dogod
ilo, i bi li bila njena otpornost jaa od urinih divljih nasrtaja.
Ali - jurnu joj kroz mozak misao - ta negdje Nikola, koji ju sad nijemo pod rukom

vodi, u sebi misli, kad ju je zatekao na samu s urom u ovako udaljenom mjestu. O
n e bez sumnje drati, da je to bio ureeni ili bar od nje doputeni sastanak s mladim a
snikom! Ta ju je pomisao upravo potresla. Sva se u dui postidila i - naglo trgnul
a ruku ispod Nikoline ruke, pograbila se za glavu i stala tiho i bolno plakati d
rhui na cijelom tijelu.
Lice joj se trzalo od boli.
- Potovana, draga gospoice, saberite se ... molim vas ... saberite se! ... Ona je u
rno stala da brie suze:
- Ah ... pustite me, molim vas ... Ja u sama dalje ... Ne u da vas vie zadravam - iz
lanula je brzo.
- Vi ete oprostiti, gospoice. Ja u i protiv vae volje ostati uz vas, sve dok ne bude
m siguran, da sam vas doveo u zaklonito mjesto, gdje ne ete biti izvrgnuti nikakv
oj opasnosti - rekao je mirno i stalno.
Ona ga je kroz suze pogledala takovim pogledom, da je on iz njega mogao itati svu
bol i muku njenog srca.
- ta ete vi negdje o meni misliti ... gospodine doktore ... - mucala je ona. - Ja
nisam ni najmanje u cijeloj ovoj stvari kriva, niti sam dala ikakva povoda vaemu
gospodinu bratiu. On me ve dulje vremena sali jeta i presjeca mi put, gdje samo moe
, unato toga to sam mu ja jasno i glasno dala razumjeti, da me to vrijea i da mi je
nesnosan. On je i as prije iao za mnom, a da ja ni znala ni slutila nisam.
Nikola ju je gledao milo i toplo, a od tog je pogleda navalila u njeno lice divn
a rumen. Nikad se Jelka dosad nije osjeala blie tomu ovjeku, koji je stao pred nju
i muevno joj govorio:
- Umirite se, mnogo potovana gospoice! Ja znam sve i uo sam sve. Ta, bio sam neposr
edni svjedok cijelomu prizoru. Vi mi pae morate oprostiti, to vam nisam smjesta pr
iskoio u pomo. Ja sam se naime varao ... Drao sam, da je moj brati s vaom privolom iao
za vama. A zakljuivao sam to po nedavnom vagem sastanku s njim u perivoju, kamo
sam sluajno bio naiao i susreo se s njim kod otranjih vrataca. Mi smo onda zajedno r
azgovarali, i on nije ni jednom rijei dao razumjeti, da to nije bio dogovoreni sa
stanak. Pa sam vidjevi vas danas opet u umici s njim morao doi na misao, da ste mu
i to dopustili.
Jelka je na smrt problijedila:
- I vi ste to ... vi ste to, gospodine doktore ... o meni pomislili? Oh, Boe, Boe,
kako da se operem pred vama? Kako da se opravdam?
- Ne trebam vam toga vie gospoice, nakon onoga, to sam danas uo.
- Ipak - upala je naglo - vi treba da sve ujete. Va se je brati i vie nego jedan put
douljao na ona stranja vrataca u perivoj, pa se negdje skrio, a kad bih ja prolazi
la putem, naglo ispao preda me i prestraio me. Ja sam mu se klonila, koliko sam m
ogla, dok nisam odluila, da vie ne u sama ii perivojem, pa sam radije ostala kod kue.
To je opazila gospa Klarika, pa mi je dala klju od stranjih vrataca i ja sam ih juer
zakljuala. Ona je naime i sama primjetila, da mi va gospodin brat dosauje, pa me j
e htjela da na taj nain zatiti. Tako sam mislila, da sam sad sigurna od njegovih n
asrtaja, ali ... eto naalost nisam vie sigurna od ovakih sumnja o meni ... ah, sad
znam, zato ste me u subotu i danas tako mrko gledali Nikoline se oi zasjajie tako,
da se Jelka gotovo prestraila:
- Dakle ste to opazili, gospoice? - Ona je kimnula glavom.
- Mrko vas zacijelo nisam gledao, moda prije: alosno. ovjek nerado vidi rune sjene n
a krasnoj slici - rekao je Nikola suspreui svoj glas.
Jelka je stala i poravnala kosu na svom vruem elu zagledavi se kao besvijesno u Nik
oline oi. U grudima joj se neto burkalo i svom silom htjelo da izie. No ona se trgn
ula iz ove ugodne neprilike i pogledala naglo naprijed.
- Tamo su prijeko radnici od vatrometa. Treba da im neto od moje gospoe isporuim. V
i ete oprostiti, gospodine doktore! Najljepa hvala na pratnji ...
I prije nego je Nikola mogao to da odgovori, odjurila je Jelka naprijed. Sav u sl
atkom snatrenju gledao je on za draesnom enskom pojavom, koja je proletila kroz su
mraje poput mjeseeve zrake. Nestalo je iz njegove due svake sjete, a tiho mu se rad
ost spusti u grudi. Obuzme ga slatka opojnost i tajna nutarnja srea, pa mu se uini
lo, kao da je dobio neki dragocjeni dar - dar od milog i ljubljenog bia.
ak ni na to nije mislio, da e se morati s urom jo objanjavati zbog ovog dogaaja u umic
. Ne, sve mu se to inilo sitno i nuzgredno spram velike radosti, koja mu je carev

ala u dui.
Nije poao za Jelkom. Ali nije ni natrag odlazio. Ostao je na istom mjestu i - ekao
ju. Ona se vraala plaho i pognute glave. Mirno je prola mimo njega dobacivi mu tek
nijemi ali znaajni pogled. Ve je htjela da mu neto progovori, da mu se zahvali za
njegovu pomo - ta ona zapravo to jo nije uinila - ali se nekako nije usudila. inilo
joj se, kao da gori tlo pod njenim nogama, pa je sve nagli je odmicala pred njim
.
Nikola je takoer utke pustio, da ona mimo njega proe uhvativi tek zahvalno njezin po
gled. Osjeao se jo uvijek kao Jelkin zatitnik, pa je ni sad nije pustio s vida, neg
o je u izvijesnoj daljini poao za njom i svojim je pogledom titio. Istom kad je vi
dio, da je dola meu svijet, zaustavio se i krenuo okolnom stazom, tako da ne bi ni
tko primijetio, da su ili istim putem.
A kad se poslije naao u drutvu, pristupio je k njemu uro i porugljivo mu se nasmijei
o:
- uti ... ili u te smrviti! - smrsio je Nikola kroz zube, a sav se od ljutine tres
ao.
- No, no, ta ti je to najednom? Zato tako estoko. To nije ni vrijedna ala s tom malo
m djevojicom ...
- No, zar si bio bolje sree od mene? - upitao je frivolno.
- Stidi se! - proaptao je Nikola hladni je i mirni je, kad je opazio, da mu brati
cijelu stvar hoe da svede na alu, a osim toga je zbog strica i tetke uvijek dosad
izbjegavao jau svau s njim, ma da je za nju ee imao povoda.
- Da se stidim? - porugljivo je uzvratio uro. Pa ja nisam djearac ili kakvo nezrel
o ae nego asnik od glave do pete. enska srca osvajam ja, ma da po koje i prkosit zna!
- zapjevao je obijesno ariju iz neke operete.
Nikola je otiao od bratia, a da mu vie nije ni rijei rekao. Opazio je, da je uro malo
vie pio, pa je odluio, da e ga danas pustiti na miru. Tek kad je opazio strica, do
bacio mu je kao usput:
- Dragi strie, trebalo bi da malo pripazi na uru, pa da mu u vino prilije koji put i
vode. Bude li tako i dalje pio, do veera je jo i prije plesa gotov.
Stari se odvjetnik oglednuo za urom, pa e, kao da ga eli opravdati:
- ta e! Danas je vrue, a ampanjac je tako hladan, pa ovjeka upravo osvjeuje. Ne smije
dakle zamjeriti, ako i malo vie gucne.
- Da, da, strie, ali ipak bi bilo bolje, da ga malo ima na oku, da ne posrne. Mi s
mo ipak u enskom drutvu.
- Naravno, naravno! Al gdje je samo taj ugursuz. Ah, tamo je uz gospou Kolarovu!
Nemaj brige, ja u ga ve drati na uzdi.
I s tim se je stari gospodin udaljio, a onda se neprimjetljivo primakao uri, pa m
u poloio ruke na rame:
- Ti bi, dragi moj, mogao koji put da zaviri i u ator, gdje je kisela voda. Jer sa
m ampanjac, ma kako bio hladan, ipak poslije ugrije krv ...
uro je iza onog prizora u umici osjeao neku potitenost, ali itako nije gubio nade, d
a e se ipak jednom dodvoriti Jelki. to je u umici bio onako nasrtljiv, to e on ve opr
avdati svojom prevelikom ljubavi, pa e je ipak, bude li ustrajan, osvojiti. Dakak
o, mnogo mu je smetala gospoa Olga Kolarova, ali upravo ovake potekoe i zapreke jo s
u vie draile i izazivale njegovu pohlepu i strast. Osim toga je trebalo da i Nikol
u zbaci sa sedla kod Jelke, koji se negdje pred njom izdavao za plemenitog vitez
a i poskoio kod nje u cijeni, ali upravo sad ne treba naputati borbe - mislio je ur
o.
U to se ve i smrailo. Po perivoju su planule pohrlilo dolje prema livadi ispod pec
ivo ja, gdje e kariik iz opere Toske. Nedugo zatim jave fanfare, da doskora ima da p
one vatromet. Sve je elektrine svjetiljke i lampijoni, a glazba je udarila se pali
ti rakete.
uro je imao na umu, da se nekako ukrade iz drutva gospodina i gospoe savjetnikovice
, a naroito od supruga Kolar, pa da u mraku potrai Jelku i da je, toboe kao pokajni
k, zamoli za oprotenje i tim zapravo da opet zapone svoje ljubakanje - ali gospoa O
lga uzela ga pod ruku, ovjesila mu se i nije ga putala cijelo vrijeme.
No kad je poslije vidio, da je Jelka s gospoom Kristinom i s njegovom strinom, meu
drugim gostima, bio je ipak zadovoljan i miran.
I Nikola se uvjerio, da je Jelka na sigurnom. K njoj vie nije prilazio, samo da j

e ne dovede u nepriliku. Nek se potpuno umiri i stee opet duevnu ravnoteu! Ipak nij
e odlazio daleko od nje, nego se tek nekoliko koraaja iza nje postavio i to tako,
da joj je za vrijeme vatrometa mogao mirno promatrati lice u s ja ju plamenog b
ljeska.
I dok su rakete parale zrak, a ostali vatrometi obasjavali okolinu i ljude, koji
su radosno klicali i uzvikivali, promatrao je Nikola milo djevojino lice, razdra
gano nad jo nevienim prizorom raznovrsnih vatrometnih igara i prasaka.
Jelki se sve uinilo kao pria. Nikad dosad nije tako to vidjela. Ona je oito uivala u
svemu, ali njene misli nisu se jo sasvim smirile, jer su jo uvijek bile u umici kod
onoga, to je danas doivjela.
Jo je u njenom srcu drhtala uzrujanost i razoaranje nad urinim vladanjem. Ali kraj
toga je uzimala sve vie mahn potajno radost, kad se sjetila, kako se Nikola za nj
u zauzeo. I kako e je on u budue sretati?!
Taj joj je ovjek jo od prvog poetka uao u srce i ona ga osjea u sebi. Njegov je lik u
srcu obavi jala nekim posebnim, zamamnim uvstvom, ma da joj se esto javljao razbo
r, nek se okani ikakvih daljih misli i elja u tom pravcu. ta da se ona zanima za N
ikolu? ta da praznim san jari jama gradi kule u zraku - ona, uboga i sirotna druga
rica i namjetenica stare gospoe, koja ne smije ni pomiljati na sreu s takvim ovjekom,
kao to je dr. Nikola Rajii.
A ipak je Amor, bog ljubavi i tajnih elja, te veeri bacao svoje strjelice u dva ml
ada srca, dok su rakete jurile nebu pod oblake a vatrometi se okretali i praskal
i.
Kad se i ta vatrena sveanost svrila, krenulo je cijelo drutvo gore u veliku dvoranu
na souper. Jelka je bila meu mlaarijom kod donjega stola. Do nje je sjedio mladi,
plavokosi pristav Bokovi, koji je ee zalazio gospoi Bregovskoj. Jelka se ve vie puta
njim ugodno pozabavila. Vazda je bio utiv i prijazan spram nje, a o njemu je i to
znala, da je zaruen, te da e se doskora vjenati s jednom mladom gospoom u inostrans
tvu. Zato joj je kao susjed kod stola bio vrlo ugodan, pa se je s njim zabavljal
a veselo i neprisiljeno.
Ipak su joj zabavi smetala dva para oiju, koja su s druge strane stola esto bacala
na nju svoje poglede.
Jedno su bile oi porunika Rajiia, koji ju je nastojao iz daljine da pogledom moli za
oprotenje, a drugo su bili pogledi Nikole Rajiia, koji je brino i tiho motrio djevo
jku, kao da je jo uvijek titi. U njima je bilo toplog i iskrenog s ja ja.
Dakako da se Jelka nije mogla da otme svim tim pogledima, pa joj je licem ee prelaz
ila ploha rumen, javljajui se jae i opet gubei se. A pri tom je bila ljepa nego ikad
.
To su opaali mnogi kod stola, pa je gospoa Bregovska vie puta ula, kako se sad ovaj
sad onaj divio njezinoj drugarici, a to joj je oito godilo.
Mlaarija je bila vesela, kad se svrio souper. Zaas su se razbjegli po pokrajnim sob
ama ili se etali po terasi ekajui, da se dvorana isprazni i uredi za ples.
Pa kad je poslije zaorila glazba, nalo se na svom mjestu sve, to je bilo mlado i n
a ples spremno.
Gospoa je Kristina s jo nekim starijim damama sjedila kraj kamina. Jelka je stajal
a iza njezina stolca. Tod se stara gospoa okrenula k njoj.
- Ali, drago dijete, ta e ti ovdje? Tebi je mjesto preko meu plesaima i plesaicama. Je
lka je bila u neprilici.
- Kad biste mi, milostiva gospoo dopustili, da ovdje ostanem, bila bih vam vrlo z
ahvalna.
Gospoa se Kristina okrenula gospoi odvjetnika Rajiia:
- Jeste li to uli, draga gospoo doktorice? Ovo mlado stvorenje hoe pod svu silu, da
trajkuje ... Gospoa se Rajii nasmijei:
- Ah, to je samo kod gospoice veliki osjeaj dunosti. Gospoica e Jelka rado pristati n
a ples, samo ako joj dopustite. Ili vi zbilja nerado pleete, gospoice?
Jelka se nasmijeila i porumenila:
- 0 ja pleem vrlo rado, milostiva gospoo, ali ... ja eto ne bih htjela, da koga od
gospode dovedem u nepriliku. Ja nikad ne zaboravljam, koje je moje mjesto u ovo
j kui.
- Ali ne budite smijeni, draga gospoice! Okladila bih se, da se mlada gospoda ve ve
sele, kako e plesati s tako draesnom gospoicom, a i mnogi koji i stariji gospodin .

..
Gospoa Kristina potvrdi joj sa smijekom:
- 0 da! I ja bih tako rekla.
- Ali ja ne mogu da zanemarim svoje dunosti! Gospoa je Kristina uivala u Jelkinoj l
jupkosti, u njenom skromnom a ipak ponosnom dranju.
- Ti me mora zamijenjivati prijeko u dvorani, a dotle ja mogu ovdje mirno avrljati
. Osim toga nema ba mnogo plesaica. Zastupaj me dakle to revnije kod plesa.
Jelka joj poljubi ruku, a onda se zaputi u dvoranu, polako i susteui se. Nije joj
to bilo ba najugodnije.
Vrijealo je njezin ponos, da mora ekati, kad e se ovaj onaj od gospode smilovati, p
a je zamoliti za ples. Radije bi da uope i ne plee. Ljubezna gospoa Karasekova dala
joj je i onako ve razumjeti, da ju u drutvu trpe tek za volju gospodi Bregovskoj.
Ali tek to je Jelka stupila u dvoranu, kad se pred njom stvorio njezin susjed, pr
istav Bokovi.
- Potovana gospoice! Ja sam vas ve posvuda traio. Ja kao va susjed kod stola imam pra
vo na prvi ples s vama.
I obavivi je oka pasa povede je u dvoranu.
Bokovi je izvrsno plesao. Jelka je brzo dobila i sama volju za ples, pa mu se svim
veseljem podala. Gracijozni njezini okreti i skladno previjanje tijela privuklo
je na se mnoge oi mladih i starih gostiju. Pa tek to ju je Bokovi pustio iz naruaja,
ve je doao satnik Novakovi, naklonio joj se i zamolio je za ples. Pleui s njim opazi
la je Nikolu, kako stoji uza jedan stup. On ju je pogledao tako nekako neobino i
znaajno, da je sva porumenila.
Odmah zatim proplesao je kraj nje i uro Rajii s gospoom Olgom Kolarovom, dobacivi Jel
ki vatreni i umolni pogled. Ona zaklopi oi kao pred neim runim i gadnim, pa tiho u
sebi uzdahne.
Satnik je Novakovi mislio, da je njegova plesaica umorna, pa je prestao da plee, za
bavljajui se ivahno s njom i promatrajui je pun udivljenja. A u tom je nastupio i m
ali odmor.
Kad je zapoeo drugi ples - krasni valik iz imia, - doao je Jelki porunik Rajii, da
i za ples. Ona je to prekasno opazila i nije mogla da mu se ukloni. Uope nije bil
a sebi svijesna, ta e se dogoditi, jer je bila s jedne strane spremna na otpor, pa
makar poinila i kakvu netaktinost, dok ju je s druge strane drzovitost porunikova
upravo sapinjala, pa se utila sasvim bespomonom.
Prestraila se, kad je ula, kako je uro kraj nje udario petom o peta i naklonio joj
se. Ali prije nego li se mogla i maknuti, zauje iznenada kraj sebe poznati joj mi
rni glas:
- Zakasnio si, uro. Ovaj je ples obrekla gospoica meni!
Jelka se osupnula. Pred njom je stajao Nikola Rajii i sasvim mirno ponudio joj ruk
u.
uro je bijesno mjerio bratia i gotovo ve htio od jada da tresne nogom o pod, dok je
medutim Nikola s Jelkom ve odmaknuo.
Jelka je bila kao omamljena u Nikolinom naruju.
- Nadam se, gospoice, da se ne srdite na me, to sam ovako samovoljno postupao. Ali
ja sam na vama opazio, da bi vam ples s mojim bratiem bio neugodan.
Jelka je pogledala velikim i plahim pogledom.
- Vi zacijelo plemenito mislite, gospodine doktore, i ja sam vam vrlo zahvalna,
ali ni za to na svijetu ne bih htjela, da se zbog mene posvadite sa svojim bratiem
. Ako gospodin porunik sad opet doe po mene, ja mu to ne u vie moi da odbijem. Uope bi
h najradije, da nisam ni plesala, ali gospoa je Bregovska tako eljela ...
Nikoli se smrknu elo i on odvrati tvrdo i postojano, a oi mu sijevnue:
- Onda u ja mojemu brati zabraniti, da s vama plee.
Jelka se prestrai.
- Oh, to e ga zacijelo razjariti, a ja to, gospodine doktore, ne bih nikako htjel
a. Ovakova svaa, kojoj sam zapravo ja povod, mogla bi me stajati moga mjesta.
Srce mu je udaralo glasno i jako, kad se je dublje zagledao u njene prestraene oi.
Koliko su te oi govorile! Koliko je plemenitog unutarnjeg sjaja bilo u njima! On
sam sebe nije mogao pojmiti, kako je ma i asak samo smio da posumnja o istoi ovake
djevianske due.
- Budite bez brige, potovana gospoice! Ja u ovu stvar tako diskretno urediti, da vi

nikako ne ete ulaziti u nju kao povod. Moj je brati uro vrlo ... vrlo lakouman, al
i on e se svakako pokoriti mojim odredbama i ja u ga posve mirno uvjeriti, da sam
u pravu za ono, to od njega traim.
Jelka je kradom tiho uzdahnula.
- Ali ipak bi moglo doi do kakvih razmirica meu vama. A to ne smije biti. Radije .
.. da, radije u se ja rtvovati i plesati s vaim bratiem.
- Ali ja ne trpim, da vas se on jo jednom dotakne - provali uzrujano iz Nikolinih
usta.
Jelka se strese i problijedi. No on se brzo sabere i nastavi mirno dalje:
- On treba odsad da se to dalje od vas dri i on e to i uiniti. Nemojte, gospoice misl
iti, da ste vi istom naruili sklad izmeu nas. Mi smo ve dugo godina jedan drugome t
ui, jer nam se znaajevi posve razilaze. Samo obzirnost spram strica i strine, koji
ma obadvojica imamo mnogo da zahvalimo, vee nas izvana ... Ali ne smijemo da zane
marimo ovaj zamamni valik, pa ga zapleimo, iako sam ga samovoljno oteo svomu bratiu
!
I oni zaplesae u valovima valika. Jelka nije ni sama znala, to se u njoj dogaa. Srce
joj je nemirno udaralo, krv navaljivala u lice. U istom bi mahu bila mogla da p
jeva od radosti i da plae od uzbuenja. Pred oima joj je treptila ruiasta mogla i ona
je taj as imala samo jedan osjeaj, samo jednu elju: da taj ples ne bi nikad svrio!
I Nikola je izgubio svoj obiajni mir. uvstvo sree prelilo ga poput vala. Vito djevo
jino tijelo u njegovu naruju inilo mu se kao ostvarenje njegova davno sanjanog idea
le. Njihovi su pogledi tonuli jeden u drugom i kad je ples prestao, a oni su ple
sali, doklegod je svirala glazba - inilo im se obadvoma, kao da su se probudili i
z slatka sna. Gotovo su se prestraili, kad je udario posljednji akord finala i Ni
kola je odveo svoju plesaicu natrag na njeno mjesto.
Utivo joj se naklonio, a onda je bacio pogled dvoranom, da potrai uru. On je ba staj
ao uz vrata, koja vode na terasu i bijesno motrio Nikolu, koji je iao prema njemu
.
12.
Na jednu rije, uro - progovorio je prvi Nikola i poao sa svojim bratiem na terasu, k
oja je ovaj as bila sasvim prazna.
- ta hoe od mene? - upitao je uro otresito i izazovno gledao Nikolu.
- To e odmah uti.
- Samo kratko!
- Ja bih te lijepo molio: nemoj opet doi gospoici Kamenar, da s njom plee.
uro se prezirno nasmijeio i stao pred Nikolu:
- A s kojim se ti pravom mijea u moje poslove? Ti si mi i onako duan raun jo za ono o
d prije. Ona se stvar ticala samo gice Kamenar i mene.
Nikola se svladao i ostao miran.
- Vara se. Ona se stvar ticala svakog potenog ovjeka, koji je u sebi sauvao bar iskr
utovanja spram gospoa i slabog spola. A nijedan poten ovjek ne bi mogao mirno stajat
i i gledati, kako se napada djevojka bez obrane.
- Pazi na svoje rijei, razumije li, jer inae bih mogao zaboraviti, da si mi brati! uzjario se uro.
- Ja to ne zaboravljam, pa se uvijek i svladavam pred tobom. Zna li, to bih bio nai
nio, da sam u umici na tvojem mjestu naao drugoga? Naprosto bih ga dotukao!
I opet se uro prezirno nasmijeio:
- A ta se zamata u te nekakve velike rijei? Zato ne prizna pravu istinu? ... Reci rad
ije, da si se sam zaljubio u tu djevojku, pa mi je ne e da priuti!
- Tebi da je priutim? Kako? Kani li se oeniti s njom? Isprositi je? ... No onda si
odabrao udan nain prosidbe. Ruka mlade djevojke ne stie se uvredom. Ako je ti eli svo
jom da nazove - uro je prasnuo u smijeh:
- Ha, ha! Mojom! Mojom enom? ... Ma jesi li ti, ovjee, pri svijesti? Oeniti se s ova
ko jednom gospotijskom drugaricom ,..
- Ali onda se ni ne prilazi k njoj s njenim rijeima i udvaranjem, koje se ne eli ..
.
- A tko ti kae, da se ne eli .,.
- Pa valjda je jasno po ovom, kako se je branila ...
- Ah, ta?! Sve se one spoetka malo opiru i nekaju. Da se nisi ti onako nezgodno upl
eo, ja bih bio postigao svoju svrhu.

- Teko, drim! Gospoica Kamenar nije od onih dama, kod kojih si ti dosad pravio svoje s
tudije ...
uro je slegnuo ramenima:
- Otkud bi se ti razumio u ene?
- U ene se moda te tvoje i ne razumijem, ali enu poznam zacijelo bolje i dublje neg
o ti, jer sam jo u svom srcu sauvao potivanje pred istom enom.
- Hm, kako si ti strano moralan. Ali emu tolike beskorisne rijei? Pusti me mojim pu
tem!
- Hou, ali mi prije mora da dade potenu rije, da ne e gospoicu Kamenar sad traiti da
s tobom i da joj uope ni u budue ne e vie dodijavati!
- Nije meni ni na kraj pameti, da bih ti takovu potenu rije dao!
- Ali ti e mi je ipak dati, uro, ako te zamolim.
- Aha, sad me ve i moli!
- Samo zato, da te ne moram prisiljavati.
- Prisiljavati? No to bih htio da vidim. Ovake potene rijei ne e od mene tako lako d
obiti. Mala je draesna, a sad me, kad si ti tako ustao za nju, jo i vie drai. Ne, ja
ne u prestati nasto jati, da joj makar kako uem u srce, i ona e ipak morati, da po
pusti!
- uti! - uzjario se Nikola. Ja ti najodlunije zabranjujem, da ovakim tonom govori o
toj mladoj djevojci.
- Gle, gle ... dakle si ipak i ti zaljubljen! Sad je jasno.
Nikola zgri pijesti, a ila mu na elu nabrekne od srdbe. Ipak se savlada i mrko progo
vori:
- Na ovo ti nisam duan nita rei.
- Nije ni potrebno. Uostalom hajdmo da se borimo za nju! Ja sam spreman - rekao
je drsko uro.
- Kad bi ti asno i s potenim namjerama iao, u borbu, ja te ne bih smetao, ali ovako
...
- Ta pasti me mojim putem, ve sam ti rekao.
- Ne, dok ne da svoje rijei ...
- Ne dam nita.
- Ja te posljednji put molim ...
- Ne, ne dam!
Nikola je najednom stao pred uru i otro mu rekao:
- Dobro! Ako mi sad smjesta ne da potene rijei, ja u uiniti, to sam naumio: utuit u o
mjenicu, koju sam nedavno za te platio!
uro je problijedio kao zid i stuknuo korak natrag. Kao da ga je u taj as udario gr
om. Kako je bio do skrajnosti lakouman, na tu je mjenicu ve i zaboravio. Jedamput
je izgubio ogromnu svotu na kartama, a da to pokrije, krivotvorio je striev potp
is na mjenici i tako doao do novca. Nadao se, da e do stanovitog roka ipak smoi tol
iko, da mjenicu iskupi. Mi rok je doao, a novaca nije bilo. Sad je povjerio stvar
Nikoli, koji mu je smjesta pribavio potrebitu svotu i uredio mjenicu, a sam je
na manje obroke isplaivao taj dug za bratia. Ni jednom rijei nije dosad tu stvar sp
ominjao uri, niti ga je sjeao, da mu novac vrati. utke je spremio u dep krivotvorenu
mjenicu, a uro je drao, da je stvar zaspala. Ta, nije bilo prvi put, da ga je Nik
ola spasio iz neprilike!
No Nikola je poslije ovog dogaaja sve vie hladnio prema uri, koji meutim to nije ni
opaao, jer njegova uvstvo spram bratia nisu nigda bila bogzna kako topla. On je mis
lio, da je Nikola mjenicu s krivotvorenim strievim potpisom unitio, a eto sad naje
dnom je doznao, da ju je brati uvao uza se kao oruje protiv njega!
Zato je bio onako problijedio, a domala mu je i znoj stao probijati na elo. On je
izvadio iz depa maramu i brisao znoj ne mogavi se pravo snai:
- Ti ... dakle ... jo im kod sebe onu ... mjenicu?! ...
- Jest. Ja sam dao za nju svoj novac, a ti je jo nisi iskupio - rekao je Nikola h
ladno.
- Ta, uti! Ne govori tako glasno! Mogao bi nas tko uti! - rekao je uro uzbrinuvi se
nenadano.
- Tu smo sami. Treba da se odlui.
- 0 Boe moj! ini se, da ti je ipak stalo do te djevojke, kad - kad me u ovom trenu
tku sjea na onaj moj nepromiljeni korak ...

- Ti si me sam prisilo, da te stavim pred ovaki izbor. Daje li mi dakle sad svoju
potenu rije?
uro je stao tapkati nogom po podu kao kakav razuzdani deran.
- Ne daje li mi dakle drugog izbora? Ne poputa? E onda dakako moram. Stavio si mi ue
oko vrata. To ba nije najplemeniti je i ja tvoj postupak ne mogu inae da protumaim
, ve da si ti zbilja u tu djevojku preko ui ju zaljubljen.
- Zaljubljen onako, kako ti to misli ... ne! To bi mi bilo odvie ... nisko!
uro se porugljivo nasmije.
- I ti bi se zbilja oenio s njom! ... No, tako lud bi ti zbilja i mogao da bude!
- Ne, tako lud nisam, da bih uzeo nekoga, koga jo ne mogu hraniti. Nisam dosta la
kouman za ovako to.
uro udari u glasni smijeh.
- U ovom sluaju mora ti se doista estitati, to nisi tako lakouman! Jer inae bi ti zb
ilja bio kadar, da promai cijeli svoj ivot s ovako jednom sirotom, koja je uboga ka
o crkveni mi.
- Svrimo ovaj razgovor! Imam li napokon tvoju potenu rije?
- Jest, ima je.
- Dobro!
Nikola se okrene i zapalivi cigaretu lagano zakrene u perivoj, koji je jo uvijek b
io jasno rasvijetljen.
uro je gledao za njim neko vrijeme ukoeno i s velikom mrnjom u srcu. Pomisao, da iz
a ovog okraja ostaje kao pobijeeni, izjedala mu je duu i on je samo promrsio kroz z
ube:
- Nismo mi jo gotovi. To e mi ve platiti. Prvom zgodom! Onda se i on okrenuo i vrati
o se u dvoranu.
Nikola nije nikako mogao, da se vrati k plesu. Stajalo ga je mnogo truda, dok je
uri onako spomenuo mjenicu. U svojoj plementini nikad on tako ta ne bi bio uinio, d
a nije zbilja bio prisiljen. Ta, drugaije nije bilo nikako mogue zatititi Jelku od u
rinih progona.
Ovaj odsudni razgovor s bratiem na terasi proistio je i njegova vlastita uvstva. Sa
d je bio sam sebi svijestan, da Jelku uistinu ljubi, pa se tomu osjeaju podavao k
ao nekom valu, neka ga sasvim u nutarnjosti pronikne. Ali zasad zbilja nije moga
o nita da uini u tom pogledu. On nije mogao tek onako da pristupi Jelki, pa da joj
kae: Budi mojom enom! Ja ti nuam uza me bezbrian ivot! Moda e se dodue njegov polo
raviti. Moda postane i predstojnik laboratorija. To e sigurno i postati. Ali kad?
Do toga je jo prilino dugo.
Eh, da bi to skoro bilo! Zacijelo bi Jelka u svojoj ednosti htjela da s njim podi
jeli zajedniki ivot!
Zajedniki ivot! Kako bi to divno bilo: ljubiti i biti ljubljen!
I tako zaronivi u te misli najednom zaeli, da vidi Jelku i da na sebi osjeti njen
pogled. Odbaci cigaretu, koja je ve bila pri kraju, pa se zaputi u dvoranu.
Odmah se na vratima susreo s Jelkom. Ona je bila opazila, da su oba bratia zajedn
o izila na terasu i da se uro sam vratio.
uro je bio mimo nje proao, a da nije ni pogleda svratio na nju, a kamo li da je up
orno gleda, kako je to dosele inio. to vie nije ni pristupio k njoj, ma da je staja
la sama. Po tom je zakljuivala, da je kod njih moralo doi do nekih rijei i objanjava
nja, pa ju je s toga podilazio neki neprotumaivi strah.
Kad je sad Nikolu opazila, odahnula je. Gledala ga je tjeskobno, rastvorivi oi, u
kojima kao da je bilo ugaslo ivotno svijetlo.
On joj se nasmijei i tako je umiri; za as je pristupio k njoj i rekao poluglasno:
- Sve je u redu, milostiva gospoice. Moj se brati ne e vie nikad vama pribliiti i ja
umjesto njega molim, da mu oprostite.
Njezine su ga oi jo uvijek plaho gledale i kano da su ga pitale. Napokon je progov
orila i ona:
- Zbilja vam se nije nita neugodno dogodilo, gospodine doktore? To bi za mene bil
o strano, da vam je vae viteko vladanje pribavilo kakvih neugodnosti.
On se nasmijeio:
- Ne, ne! Zacijelo nije. Ne treba da se nita plaite. Nije bilo krvi a ni svae. Stva
r smo sasvim mirno izgladili. Moete biti sasvim veseli. Moj vam se brati ne e vie ni
kad pribliiti, ta vie on - dakako! - on ali jako, to se onako prema vama zaboravio.

Ovu malu neistinu, kojom je htio izbrisati svaki trag Jelkine sumnje, nije ba lak
o izgovorio Nikola. Jelkine su se oi zakrijesile.
- Hvala vam ... oh ... od srca vam hvala - zahvaljivala je uzrujano. I kako je ou
tila, da joj se u oima mute suze, otkrenula se naglo, pa ieznula iza neke gospode,
koja su stajala pokraj ulaza.
On ju je pratio oima.
Milo, divno stvorenje! Kako bi me ti za sav ivot usreila, kad bih samo mogao, da te
predobijem, mislio je on u sebi, a bio je vanredno ganut.
Oni su se te veeri jo nekoliko puta nali zajedno. Jelka je mnogo plesala; nijedan o
d gospode nije htio, da mu se otme takva prilika, a da se bar jednom s njom po d
vorani ne okrene.
I Nikola ju je pri kraju sveanosti zamolio za jedan ples. Ali njihov se razgovor
kretao samo oko najobinijih stvari. Ma da je Nikolu ljubav sve are pronicala, on se
ipak svladavao. Ta, on je bio takav ovjek, koji je volio da razumom sustav) ja s
voja uvstva, ma kako ona burna bila.
Kasno se u no zavrila sveanost. Gosti su se rastajali alei, to su ovi krasni asovi tak
brzo proli. Meu posljednjim su gostima bili bratii.
uro se oprostio s Jelkom hladno i ukoeno, dok joj je Nikola na rastanku toplo stis
nuo ruku:
No je li sad sve u redu?, kao da ga je pitao njegov pogled.
Ona je s milim smijekom uzvratila njegov stisak ruke.
Gospoa Bregovska bila je ba kraj njih, kad su se ovako nijemo rastajali. Njezine s
u ih tamne oi otro promatrale. Blagost je neka sjala na njezinu licu, kad je, pod
ruku s Jelkom, silazila niza stube.
Jelka je pred spavaom sobom zapitala svoju gospou, da li je jo moda to treba. Nato je
gospoa Kristina obima rukama obuhvatila Jelkinu glavu i poljubila je u elo.
- Jesi li se dobro zabavljala, Jelko? - upitala je sa smijekom.
- 0, to je bila divna sveanost ... najljepa, to sam je ikad doivjela - odgovorila je
Jelka i duboko uzdahnula.
Gospoa Kristina potvrdila joj je glavom.
- A sad na poinak. Laku no, moje dijete!
Jelka ju je poljubila u ruku.
- Laku no, milostiva gospoo ... i hvala vam ... tisu puta vam hvala za svu vau dobro
tu!
Stara je gospoa naglo prekide:
- Ne hvaliti, dijete moje, ve ... voljeti - rekla je tiho i ieznula u svoju sobu.
Jelka je askom stajala i gledala za njom:
- Voljeti ... pa ja te i volim, ti dobra stara gospoo! - apnula je i polagano pola
u svoju sobu. Tamo je stajala uz prozor, a da nije ni zapalila svijetla. Stajala
je dugo i gledala u nebo, koje je bilo puno i prepuno zvijezda. I ona je mislil
a na Nikolu Rajiia. A najednom joj postade teko oko srca.
Ne, ja se ne smijem zaboraviti i izgubiti se ... Tolike sree nema za me! ... Ali .
.. oh, dobri Boe na nebu pomozi mi, da me ne ovlada ljubav! Da ne moram toliko tr
pjeti! ... Ja ga ljubim! A to nije nikakav grijeh ... ta, ja ne u nita drugo, nego
da ga katkad vidim! On je tako dobar tako poten. Pomozi mi, Boe, da svladam ovu ar
ku ljubav! ...
13.
Nedugo iza sveanosti u perivoju odluila je gospoa, da s Jelkom na est nedjelja otput
uje u Primorje, na kupanje.
Prije odlaska bio je jo samo jedan jedini jour kod gospode Bregovske. Na tom jour
u nije bilo ure Rajiia - toboe stoga, to je bio negdje drugdje pozvan. Osim njegove g
ospoe Olge nitko nije ni zamjetio toga odsustva.
Nikola se s Jelkom nije bavio vie no obino. Nije htio, da o njem i o njoj nastanu
nepotrebno govorkanja. Ali kad je uhvatio zgodu, da s njom na samu izmijeni koju
rije, bilo je to uvijek srdano i toplo. A pri tom ga je neizmjerno radovalo, kad
je vidio, da ga njezine oi tako pouzdano gledaju, kao ovjeka prijatelja, iju je vje
rnost ve okuala.
Nitko nije slutio, to se zbivalo u srcima tih dvoje mladih ljudi. Samo su oi gospo
de Kristine otrije gledale i bolje vidjele. A inilo se, da je ona s onim, to je smo
trila, bila vrlo zadovoljna i sporazumna.

Iza toga su obadvije krenule na put. Na jednoj oveoj stanici, gdje je due trebalo e
kati na vlak, susretne se s dvojicom gospode: jedan je bio u uniformi, drugi u c
ivilu.
Oni se malo zaustave smotrivi Jelku, koja je, elegantno odjevena, ila kraj gospoe B
regovske.
asnik je na svom licu pokazivao, kao da se ne moe sjetiti, gdje je ve tu lijepu mla
du djevojku vidio. Ali kad ju je ve u tom asu onaj civilni gospodin pozdravio, nak
lonio se i an na pozdrav.
Jelka je hladno odzdravila.
- Do bijesa, otkud mi je ta djevojka u pameti? - rekao je asnik, kad su poli dalje
.
Civilni se gospodin porugljivo smijeio:
- Nemojte se suvie uzrujavati! To je bila neko drugarica moje tetke!
- Tako! A ovjek bi rekao, da je koja iz naih krugova. Izgleda tako ik i elegantno ...
Civilni se gospodin vratio, samo da jo jednom sretne Jelku. Oima ju je gotovo prodi
rao, ali ona ga je hladno omjerila.
- Ti pozna tu gospodu, Jelko? - zapitala ju je gospoa Bregovska.
Jelka je lagano uzdahnula, a u oima joj se pojavila sjeta.
- Onaj civilni gospodin neak je generala, kod kojega sam ja bila - odgovorila je.
- Lice mu je nekako neprijatno.
- Znaaj mu je jo neprijatniji - pripomenula je Jelka tvrdo.
- Bi jedno dijete ... sad shvaam, kako si ti kraj tvoje vanjtine a na ovako ovisno
m mjestu dobila lo pojam o mukarcima.
- Mi drugarice smatrane smo obino kao neka divlja, na koju se slobodno smije svak da
zalijee, a nitko nas ne titi.
Stara joj gospoa stisnula ruku.
- Ne misli vie na to, dijete moje, sad te ja titim. Jelka ju je toplo i zahvalno p
ogledala.
- Vi ste tako dobri, tako neizrecivo dobri - apnula je.
Uto je ve bio dojurio brzovlak i one su ule u coupe prvog razreda.
Drugog su dana stigle na more. Jelku je sve zanimalo: kupanje u moru, etnje u oko
lici i uope sav onaj zasebni primorski ivot u vrevi gostiju. Svijeta je bilo mnogo
, ali njih dvije nisu u prvi as traile a ni trebale poznanstva. Bile su uvijek zaj
edno i nigda im nije bilo dosadno. Kupalini gosti drali su ih za majku i ker.
A uistinu je veza izmeu njih dviju bila sve vra i srdanija. Gospoa Kristina nasto jala
je na svakom koraku da pokae lubeljivost i materinju sklonost spram Jelke, koja j
e opet sve uzvraala zahvalnou pram staroj gospoi, to je jae raslo u njenom srcu uvstvo
prave ljubavi spram te dobre ene, koja je sunanim tracima obasjavala njezin ivot.
Njezin zapravo vedri temperamenat sve je vie dolazio do izraaja, a gospoa se Kristi
na uvijek radovala, kad bi ula jasni djevojaki smijeh svoje drugarice. Stare se gosp
oa uope promijenila, otkad je Jelka bila kod nje. ivot joj je dobio neko znaenje, a
bogatstvo ju je njezino veselilo najvie stoga, to je njim mogle ukrasiti Jelkin ivo
t.
Jelka je esto s ushitom promatrala vonju na barkama, no nije nikad rekla svoje elje
, da bi se i ona povezla, jer je dobro znala, da gospoi Kristini more kodi. Kad se
meutim jedno ovee drutvo spremalo na izlet po moru, pozvalo je i njih dvije, ali J
elka nije nita odgovorila. Same su joj se oi zakrijesile.
- Ako ti, dijete moje, ima volju, da se proveze, ne treba da na me gleda - rekla jo
j je blagim smijekom gospoa Kristina.
- Meni je tako teko, da vas ostavim samu, milostiva gospoo!
- Gluposti! Meni e ve vrijeme proi. Samo se ti lijepo zabavi na moru, kad vidim, da
bi te to veselilo.
I tako je Jelka prihvatila poziv za izlet, a sutradan se ujutro na barki odvezla
s drutvom.
More je bilo neto nemirni je nego dan prije, ali valovi su bili tek neznatni i dr
utvo je veselo i klikui odveslalo na barkama.
Gospoa Kristina sjedjela je same u svojoj pletenoj i natkritoj stolici, pa gledal
a more. Dugo je gledala, a onda se najednom osjetila osamljenom i ostavljenom. P
oele su je snalaziti misli, kako bi joj bilo pri dui, da nema uza se ono mlado, to
plo bie, svoju Jelku. Ta, iz nje je strujio novi ivot u njenu starost. Ne, nikad s

e vie ne e od nje udaljiti.


Dan joj se jako oduljio. etala je malo u okolicu i opet se vratila. Na nebu se ut
o pojavio sumnjiv crni oblak, predznak za oluju. I uistinu domalo se more stalo
pjeniti, a namah za rukom udari jugovina i nevrijeme.
Gospoa Bregovska jako se uzrujala i uzbrinula. Nalazila se meu ostalim gostima na
verandi i dalekozorom promatrala oluju i more, ne bi li gdje ugledala barke, koj
e su se ve imale da vrate.
Neka stara gospoa, kojoj su sin i kerka bile na izletu, kukala je glasno, im bi jae
zabljesnulo i zagrmjelo.
Oluja je bila tako naglo dola, da izletnici nisu mogli U pravo vrijeme da se vrat
e. Sve ih je oekivalo.
Dolje se uz obalu uzvrpoljili ribari na svojim barkama gledajui na puinu, ne bi li
mogli biti na pomoi izletnicima, kojima jo nisu bili ugledali barke. Gospoa Bregov
ska stajala je kao okamenjena. Srsi su joj prolazili tijelom.
Najednom sve oivi. Daleko na moru ugledale su se izletne barke. as bi se propele, a
s opet kao nestale u valovju.
Gospoa Kristina nije se vie mogla uzdrati, da stoji na verandi i da eka. U tom je asu
osjetila, to joj je Jelka.
Svemogui Boe ... nemoj mi je uzeti! Ostavi mi ovo bie, koje ljubim, aptala je jedva uj
o. A onda je naloila, da jo iznesu kinu kabanicu, pa je unato pljusku pojurila dolje
do obale ribarima, koji su velikom zabrinutou gledali prema barkama.
I ona je upirala oi u daljinu, a vrue su molitve navirale iz njezine smuene due.
Neka su gospoda iz hotela pola za njom. I ona majka kukala je sad sve jae, te tako
jo vie smuivala okolinu.
Jedno se vrijeme inilo, kao da su barke potonule, jer ih nije bilo na pogledu. Go
spoa Kristina osjeala je, kako joj se srce gri, kao da e puknuti.
Grmljavinu je strano odjekivala morem i obalom, a obzorje su pokatkad presjecale a
rke munje. Ali oluja jejenjavala. More se meutim jo ni izdaleka nije smirilo. Valo
vi su se jo uvijek propinjali. Jedan sat su trebale barke, dok su se toliko pribl
iile kopnu, da su im ribari od obale mogli pritei u pomo.
Ve su se razabiralo blijeda lica izletnika. Doskora je gospoa Kristina mogla i Jel
ku zamijetiti. Ribari su tekom mukom mogli izletnike prebaciti na svoje barke. Al
i i to je malo po malo uspjelo.
U posljednjoj su barci bila tri gospodina i jedna dama - Jelka. Ona je svoje vol
je htjela da ostane iza cijeloga drutva. Ve je ona tuna majka davno imala u zagrlja
ju svoju kerku i sina, kad je gospoa Kristina Bregovska pohrlila bila do Jelke. Na
jprije su se bez rije i gledale, a onda - naglo pole jedna drugoj u naruaj i izjub
ile se.
Gospoa Kristina drhtavim je rukama gladila mokru kosu mlade djevojke; izletnici s
u naime svi poprijeko bili do koe mokri kao mii.
utke je povela gospoa Kristina Jelku za sobom, da to prije stignu u hotel i da se p
reodjenu. Ipak putem nije mogla stara gospoa srcu odoljeti, a da Jelku jo jednom n
e pritisne na svoju grud.
- Ah, dijete moje! ta bih ja, da mi se nisi vratila!
Jelki je bilo sasvim udno oko srca. Napori su je za vrijeme oluje bili sasvim ovl
adali i iscrpli, jer su barke trebale da izdre teko borbu s valovljem. Svim je izl
etnicima, osim dvojice gospode i Jelke, nakodilo more, pa su izgledali gotovo oajn
o.
Gospoa Kristina spremila je Jelku odmah u krevet i naruila joj vrui aj pa joj ga kao
zabrinuta majka svomu djetetu sama licom lijevala u usta, ma da se Jelka tomu ivo
opirala i junaila, da joj posui kosu i iznijela njezinu mokru odjeu.
- A sad treba da se estito ispava, dijete moje, i da se odmori - rekla je ljubezno
stara gospoa.
Jelka je leala udobno u toplom, mekom krevetu i bila u nutrini svojoj vanredno ve
sela i spokojna: prvo stoga, to je ostala u ivotu i to e opet vidjeti Nikolu Rajiia a drugo stoga, to su u nju s tolikom ljubavi gledala dva tamna enska oka njene dob
re gospoe.
I nekoliko tekih suza skotrlja joj se niz lice ...
Gospoa Kristina obrisala ih je blago.
- Je li bilo teko na uzburkanom moru, moje drago dijete?

Jelka se kroz suze smijeila:


- Ah, nije! Bilo je neto velianstveno, a samo je to strano bilo, to su neki tako vik
ali i kukali. Ali ove moje suze nisu potekle iz sjeanja na tu opasnost, nego iz l
jubavi prama vaoj velikoj dobroti. Meni se sad ini, kao da mi je nebo ovaj as dalo
drugu i dragu majku!
Stara je gospoa poljubila Jelku u usta, a onda se udaljila, da joj ne smeta poinku
.
Za veerom, kad su se meu gostima nali i mnogi od spaenih izletnika, svi su hvalili J
elkinu sranost, to ju je prigodom vonje pokazala. Ona je uope bila jedina dama, koja
nije izgubila prisutnost duha. Pa kad je kerka one tune majke od straha dobila ivan
i napad i htjela iskoiti u more, zadrala ju je Jelka snano i umirila je. Majka je n
ato veselo pohrlila Jelki, da joj zahvali, a poslije je grdila sina, zato on nije
bolje na sestru pazio. No taj je bio toliko i sam u strahu, da je za sestrom vi
kao: Erna, uzmi i mene sa sobom!
Svi su se ovim zgodicama od srca smijali, a Jelka je od toga dana postala ljubim
icom gostiju, jer su se osim ljepoti divili jo i sranosti njezinoj.
Ostalo joj je vrijeme, to je boravila u kupalitu, proteklo vrlo ugodno. Samo vie ni
kad nije smjela, da se izveze morem.
U drugoj polovici kolovoza vratile su se obje gospode kui, a Jelka se potajno ves
elila prvomu jouru, na kojem se nadala, da e opet vidjeti Nikolu.
14.
Jelka se bila ve zaelila kue i prijanjeg tihog ivota, pa je na povratku osjeala ugodno
uvstvo neke posebne vedre enje. im je opazila staru gospu Klariku, pala joj je od ra
dosti oko vrata, tako da se starica sva tresla od smijeha. U svojoj sobi nala je
Jelka kitu cvijea, to joj ga je Klarika priredila kao dobrodolicu. Mnogo je cvijea bi
lo i za gospou Kristinu Bregovsku od njenih prijatelja i znanaca.
Ve prvih dana, kako su dole, stizali su im razlini pozivi. Kolarovi su davali velik
i souper, a gospodin i gospoa doktor Rajii priredili su prijateljsku veeru. Svuda su d
akako pozivali i Jelku. Ista Karasekova odluila se, premda preko volje, da pozove
i Jelku na gospojinski aj. Gospoa savjetnikovica obiavala je naime vrlo skromno uz
vraati one mnoge pozive, kojima su se ona i njezin suprug odazivali. Ona bi svake
godine, poetkom rujna, pozvala na aj sve one gospoe, kod kojih je bila u gostima,
dok bi gospoda u prosincu bila pozivana na mali doruak.
Nitko ba nije rado iao na ove sveane domjenke, kod kojih su dame bile podvorene s tan
kim ajem i kolaiima, a gospoda s pivom i kobasama. No moralo se ii, ve iz pristojnost
i.
Karasekova je Jelki dala razumjeti, da je ovaj poziv za nju veliko odlikovanje,
za koje se je ona morala s tim oduiti, to je sobarici malko pomagala kod prostiran
ja stola. To je meutim Jelka, koja je bila od prirode skromna, vrlo rado inila, al
i gospoa Kristina namrtila je elo, pa je Karasekova mogla opaziti, da joj to ba nije
pravo.
Ah moj Boe, mislila je u sebi, kako stara gospoa s tom djevojkom pretjeruje!
Njezin je bijes na Jelku bio sve vei. Jedamput je s gospoom Kolarovom razgovarala
o tom, je li mogue, da je Jelkina kosa prava, naime njezina vlastita. Ona zlatna
punoa na Jelkinoj glavi uvijek ju je srdila, budui da je nju dragi Bog bio nadijel
io vrlo rijetkom i slabom kosom. Ona je svoju sumnju izrazila pred gospoom Kolaro
vom, koja joj je na to rekla:
- Ako je kosa kriva, onda mora da mnogo stoji, pa ne vjerujem, da bi siromana dje
vojka smogla toliki novac za nju.
Karasekova je meutim i dalje sumnjala i htjela da Jelku dovede u nepriliku. Danas
joj se inilo, da se za to pruila dobra prilika.
- Draga gospoice, zamislite, mi ne moemo nikako pojmiti, da vi imate tako nevjeroj
atno punu i jaku kosu. Je li to zbilja sve vae? - zapitala je Jelku.
Mlada se djevojka zacrvenila i smrknula.
- Dakako da jest - rekla je mirno.
- Htjela bih vidjeti, kad ju raspustite.
Jelka se nasmijeila.
- Ah nije nita osobito, milostiva gospoo!
- Zar ne, moje gospoe, da bi to lijepo bilo, kad bi tu kosu vidjeli razasutu? - u
strajala je Karasekova kod svoje namisli.

Jelkino se elo malko nabralo. Za nju je bio uvijek teak posao skupiti i raeljati svoj
u bujnu kosu, pa joj se inilo dosadnim rasputati kosu samo zato, da udovolji radoz
nalosti tih gospoa.
Meutim se gospoa Kristina ustala i stala iza Jelkina stolca. Bacivi ironian pogled n
a savjetnikovicu, rekla je mirno:
- Doi Jelko, ja u ti pomoi. Radi se o tvojoj asti. Treba da se opere od sumnje i od s
asvim krivih tvrdnja tvoje okolice.
Pri tom je izvukla ukosnice iz Jelkine kose, koju je ona ve vidjela razasutu ovog
a ljeta, u Primorju, iza one vonje po oluji. Sad joj je ona rasplela debele zlatn
e pletenice, tako da se je bujna kosa raspala u prekrasne valove, koji su se spu
stili sve do poda.
- Evo, gospoo savjetnikovice, sad valjda ne ete vie sumnjati! - doviknula je porugl
jivo gospoa Bregovska.
Sve su gospoe udarile u poklike udivljenja, a gospoa savjetnikovica bila je sva ze
lena od jada.
Gospoa doktora Rajiia sa smijekom je prebirala u rukama Jelkinu zlatnu kosu, kao da
ju hoe vagnuti, koliko je teka.
- Ah, drago dijete, koliko vi bogatstvo nosite sa sobom - kliknula je zadivljeno
.
A kad je uvee pred svojim suprugom i pred neacima pripovijedala o aju kod Karasekov
e, dakako da je spomenula i ovaj mali dogaaj s Jelkom, pa se nije mogla dosta nah
valiti njezine divne kose.
uro i Nikola s razlinim su uvstvima sluali ovu pripovijest.
uro je drao svoju rije; on je Jelku susretao samo utivo ne uputajui se u prijanja lask
nja niti u ikakvi razgovor s njom. Ali u njemu je jo uvijek neto kipjelo. On nije
volio Jelke, jer za pravu ljubav nije bio uope sposoban. Ali elja za njom bila je
u njega jo uvijek jaka, s tim vie, to je to bila jedina ena, koju on nije predobio.
To je vrijealo njegovu tatinu.
Nikola se nije nikako promijenio u svojem vladanju spram Jelke. Ali ona je osjeal
a, da se on vrlo rado s njom zabavlja, a esto je primijetila, da mu oi eznu za njez
inim pogledom i da mu pri tom neobino toplo sjaju, a to ju je ispunjalo velikom u
nutarnjom sreom.
Svake je nedjelje bio Nikola u kui gospoe Bregovske, a od neko doba znao bi i na d
ruge dane doi, kad bi ga gospoa Kristina pozvala. To su bili za njega uvijek asovi
osobitoga uitka. Jelka je obino pjevala svoje najljepe pjesme a stara ju je gospoa s
luala jednakom pobonou kao i Nikola. To se troje ljudi meusobno razumijevalo, a da ni
jesu mnogo govorili.
Jedne kiovite jesenje veeri bilo je tako prijatno i lijepo u salonu gospoe Kristine
. Njih je troje ivo raspravljalo o jednom novom romanu, koji je ba bio iziao, pa su
se radovali, kako se je njihov sud o piscu sasvim podudarao. Gospoa Bregovska po
slala je Jelku u knjinicu, da donese tu novu knjigu. Ona je htjela da proita jedno
mjesto iz nje.
Kad je Jelka izila iz sobe, gledao je Nikola za njom eznutljivo i sanjarei, zaborav
ivi sasvim na gospou Kristinu, koja ga je mirno promatrala. Ali u njenom je pogled
u bilo nijemo pitanje, koje je Nikola opazio, kad je svratio pogled s vrati ju i
upravio ga prama staroj gospoi. On je shvatio njeno uporno pitanje, podigao se,
uzeo njenu ruku, pritisnuo ju na svoje usne i kao pod nekim neodoljivim pritisko
m proiznesao:
- Jest, milostiva gospoo, upravo je tako, kako me i vae oi pita ju. Ja ljubim gospoi
cu Kamenar, pa kad jednog dana budem u takvom poloaju, da joj mogu osigurati budun
ost, ja u je zamoliti, da mi bude enom.
Gospoa Bregovska stisne mu ruku.
- Veseli me, dragi Nikola, to me odlikujete svojim povjerenjem. Uvjerena sam, da
ste dobro izabrali, ah mi ostavite Jelku jo malo. Ona mi je tako srcu prirasla.
Nikola je uzdahnuo i nasmijeio se.
- To bih ja i onako morao uiniti, milostiva gospoo. Dok ne postanem upravnikom lab
oratorija, ne mogu ni misliti na to, da osnujem sebi kuanstvo. Inae bih ja ve davno
gospoici oitovao, to mi je na srcu i u srcu. Ipak ne gubim nade, da u biti unaprijee
n, jer e sadanji upravnik, kako ujem, doskora biti umirovljen. No nekoliko e mjesec
i jo svakako proi, dok se ta stvar rijei.

U to se ba vratila Jelka i razgovor se prekinuo ...


I Jelka i Nikola doli su i inae zajedno kad bi se desili na koncertu ili na kojoj
drugoj zabavi, gdje bi se uz njih naao i uro. On je uvijek otro promatrao i Jelku i
Nikolu, a u dui mu je jo uvijek kipjela osveta.
Meutim je jesen prola, a prve pahuljice snijega zaodjele su stabla u parku. Jelka
je esto prolazila samotnim zimskim stazama i bila ushiena od arobne snijene bjeline.
Bio je vedri decembarski dan, a sunce je sjalo ko u proljee.
Gospa Klari imala je opet veliko pospremanje gore u vili gospoe Kristine. Nekoliko
starih ena bilo je tamo zaposleno ve od ranoga jutra.
Jelka i gospoa Bregovska stajale su na prozoru i gledale prama vili.
Gospoi je Kristini bilo neto tuno oko srca; obuzela ju je duboko sjeta i teko je uzd
ahnula. Ona jo uvijek nije Jelki saopila, da je bila prva supruga njenog oca.
Jelka joj je ve dosad bila toliko omilila, da je ni pod koju cijenu ne bi vie od s
ebe pustila. A da li bi i dalje ostala kad bi ula, da je to kua prve supruge njezi
na oca? Tako je eto postala plaha i neodluna neko ponosna gospoa Kristina. S druge
je opet strane eznula za tim, da se mladoj djevojci ispovjedi, jer se nadala, da e
tako doi do zapisaka i dnevnika njenog pokojnog oca; no unato toga odgaala je star
a gospoa ovaj sudbonosni as to je mogle dalje.
Poslije ruka, kad je gospoa Kristina, kao obino, legla na poinak, pola je Jelka van n
a etnju po snijenoj stazi zimskoga parka, u kojem je jo uvijek ;sjalo sunce. Doskor
a se Stade uspinjati prema brijegu, na kojem je stajala vila gospoe Kristine.
Jelka je u svojem kratkom kaputiu i s bijelom vunenom kapom hitala prema vrku, a l
ica su joj bila rumena od svjeeg zraka i oi su joj veselo sjale. Kako je ipak kras
no na svijetu! Ona bi najradije zakliktala od radosti, to je iva i to joj je tako k
rasno u ovoj Bojoj prirodi.
Kad se pribliavala vili, ula je ve marljivo udaranje i ispraivanje pokustva, oko koga
se je vrtjela gospa Klarika sa svojim enama.
Danas su bili svi kapci na prozorima podignuti, i eno, ve je Jelka opazila prijaz
no lice stare Klarike, koja joj se smijeila.
Jelka joj mahne rukom:
- Bi li da vam pomognem, gospoo? Stara je gospoa odmahnula glavom.
- Ah, nije nego! Ne trebamo, gospoice, vae pomoi za dva sata bit emo sasvim gotovi.
Jelka je gledala radoznalo kroz otvoreni prozor.
- Ah ... ba je teta! Ja sam tako elila, da jednom zavirim u taj zakleti dvorac, koj
i je tu kao u prii. Kad su na njem kapci zatvoreni, neto je tako tajanstveno oko d
vorca. Ja sam ve o njemu toliko fantazirala.
Gospoa Klari se nasmije.
- No, pa uite samo unutra drago dijete. Ovdje ima mnogo krasnih stvari. Zato ih ne
bi pogledali, kad ste ve tu? Ja dodue, po nalogu milostive gospoe, ne smijem nikog
stranog putati unutra, ali za vas to dakako ne vrijedi.
- Ah, to mogu ove ene vidjeti, valjda smijem i ja da pogledam, draga gospoo. Ja u va
s ve kod milostive gospoe ispriati i rei joj, da sam vas zato molila.
- No da ... no da... izvolite samo unutra!
Jelka je unila u vilu, koja joj se odmah priinila draesnim gnijezdom za mladi i sre
tni vjenani par. Sve su te prostorije bile potpuno namjetene i ureene s mnogo ukusa
i smisla za umjetnost.
- Kolika je teta, to ovo divno zdanje stoji tu prazno i nenastanjeno! Da sam ja go
spoa Bregovska, stanovala bih ljeti samo ovdje - rekla je Jelka.
Gospoa Klarika udno je kimnula glavom.
- E to ba nije tako, gospoice. Ima tu jedna zapreka. Ovdje je gore stanovala milos
tiva gospoa sa svojim suprugom, kad je jo bila mlada i sretna. Zato sad nikad vie n
e dolazi gore, i da ju ja uvijek ne sjetim i da se ne brinem za vilu, to bi sve
unutra bilo puno moljaca i praine. Nekad je jo milostiva gospoa po koji put dola gor
e ... i to svaki put, kad bi se dopremio u vilu koji kip tamo gore u atelier.
Jelka se lecne.
- U atelier? Zar ima ovdje i atelier?
- I kako krasan, drago dijete.
- Smijem li ga vidjeti?
- Pa dakako. Ali prije moramo zgotoviti sve ovdje dolje a onda idemo gore. Da, ta
sam ono htjela rei ... ako vas stara gospoa naroito ne upita, nemojte nita govoriti

, da ste ovdje bili.


Jelka je nehotice poloila ruku na srce.
- Sirotica! Ona je zasigurno svoga pokojnog mua jako volila, pa ne moe podnijeti,
da ju ita sjeti na te sretne dane. Je li ve dugo, to je njezin suprug mrtav?
- Hm, drago dijete ... to vam je udnovata pripovijest - rekla je gospa Klari tiho,
- kad sam ja, prije dvadeset godina ovamo dola, onda se govorilo, da se milostiv
a gospoa od svoga mua rastavila. Ja vam to samo kaem, da ne bi o tom govorili, jer
jo do danas nije ta rana zarasla pa je zato milostiva gospoa tako udna. Ali izvolit
e samo naprijed, gospoice!
Mlada je djevojka uzrujano disala, a oi su joj sjale. Bilo joj je tako udno pri dui
i inilo joj se, kao da slua neku pripovijest, koju je ve davno negdje itala.
Zatim su pole stubama prema atelieru.
- A tko je u tom atelieru radio, gospoo? - ispitivala je Jelka.
- To ja ne znam, draga gospoice. Kipove to su tu smjeteni, kupovala je od nekud gos
poa Bregovska.
- Kipovi! zamisli se Jelka, koja nije mogla svladati svoje nestrpljivosti, pa je p
oletila prama vratima.
- No, no ... samo polako, drago dijete. Tako brzo ne mogu ja za vama - nasmijala
se gospoa Klari, traei po depu klju od ateliera.
Jelka je dobro znala, da se gospoa Bregovska jako zanima za kiparstvo. Kad joj je
jednoga dana pokazala malo poprsje izraeno od njenog oca, nije se mogla stara go
spoa od njega otkinuti, nego ja zamolila Jelku, nek joj dopusti, da taj mali kip
nekoliko dana stoji u njezinoj sobi. I kad je Jelka opazila, da joj se kip tolik
o svia, pustila ga je i dalje, nek stoji kod nje, dok ne bude ona morala od nje o
tii. Stara je gospoa veselo na to pristala, a Jelka se toga svega sad sjetila.
Klarika je kljuem zaokrenula i otvorila vrata, kroz koja je sinulo puno svijetla p
rema njima.
Jelka se ogledavala po atelieru kao po kakovoj crkvi.
- Prekrasno! - rekla je tiho.
Cijeli je naime prostor bio prekriven divnim sagovima i skupocjenim brokatom.
Jelkine oi, koje su se uvijek rado pasle na ljepoti, skretale su zadivljeno uokru
g. Umjetnikova kerka probudila se u njoj. Gospoa Klarika promatrala ju je sa smijeko
m.
- Lijepo je ovdje, zar ne, gospoice?
Jelka je kimnula glavom, a onda pola prema onoj strani ateliera, gdje je itava sti
jena bila ispunjeno kipovima i relijefima. Ah kao da joj je strijela prola tijelo
m, sva je uzdrhtala! Oi su joj kao u snu skretale od jednog kipa k drugomu. U lic
u je tako problijedila, kao da u njem ni kapi krvi nije bilo. Rairila je ruke tet
urajui od jednog kipa do drugog, dok se nije kod posljednjeg sruila i provalila u
greviti pla i jecanje.
Ah, svi su joj ti kipovi bili tako dobro poznati i mili. Svakog je ona gledala k
ako nastaje pod rukom njezina oca, koji ih je, nezadovoljan sa sobom i so svojim
djelom, otpremao trgovcu umjetnina. Sve su to bili njegovi kipovi: na svakom je
ona prepoznala dolje u kutu poetna slova njegova imena M i K.
Svi su je ti kipovi pozdravljali kao dobri stari prijatelji. Svaki je imao svoju
malu povijest, pred svakim je oivio u uspomeni on, ljubljeni joj otac, s umornim
oima i s onim svojim tako gorkim smijekom.
Gospa Klarika prestraeno je pristupila mladoj djevojci:
- Ah, Boe moj ... to vam je, drago dijete? - pitala je zabrinuto.
Jelka se strese. Kao munja sjeknu joj kroz mozak jedna misao, koja je isto poput
munje rasvi jetlila sve one neizvijesne oblake u njezinoj dui.
Pala joj je na um ona prva veer, to ju je proboravila u kui gospoe Bregovske; ono gr
ozniavo ispitivanje o njezinim porodinim prilikama, ona elja stare gospoe, da sazna
ime ljubljene ene, koju je otac u svojim zapiscima spominjao. A eto, ovdje su oevi
kipovi, za koje je ona drala, da su prodani u Ameriku. Nije li to sve u nekom ta
jnovitom savezu, koji ona ne moe da dokui.
Ustala je lagano i, pomalo dolazei k sebi, sad je istom pregovorila:
- Ne gledajte, draga gospoo Klari, na ovo moje udno vladanje! ... To je ..., da, ja
volim jako kipove ... a ovi me kipovi sjeaju na moju domovinu ...
Gospa Klarika kimala je zabrinuto glavom.

- Ah, to sam se uplaila, drago dijete! Ja sam zbilja pomislila, da vam se neto stran
o dogodilo, kad ste se sruili. Ili su zbilja kipovi tako krasni, da ovjeka potresu
; ja se ba u to ne razumijem puno.
Jelka je sva drhtala od priguene uzrujanosti.
Sveudilj je jo bacala poglede na kipove i po cijelom prostoru. Najednom opazi gdj
e povrh divana vili krasni brokat, koji je bio sav zlatom izvezen.
Ona je uprla oi u ovaj zastor i pred njenim duevnim okom osvanu rijei iz oeva dnevni
ka, ba kao da bi tamo bile zapisane:
Ja te gledam u duhu, moja Tinko, kako si sjedila u mom atelieru na divanu i preda
no me gledala s tvojim crnim oima. Tvoje se bijelo krasno lice i tvoja tamna kosa
odrazivala tako divno od brokatnog zlata iza tebe.
Jelka je pritisla rukama srce, samo da ne krikne na sav glas. Stajala je i zuril
a u brokatni zastor, ne znajui, je li pri svijesti, ili moda to sve samo sanja.
Nesposobna da rekne i jednu rije vie, po juri, kao da ju tko goni iz ateliera, niz
a stube, iz vile.
Moram da s njom govorim ... moram da je pitam, kako su doli kipovi mojega oca tu g
ore! Ta joj se jedina misao upiljila u glavu i nije ju ostavljala cijelim putem.
Doavi do kue zatee gospou Kristinu na prozoru one sobe, u kojoj su obino pile aj. Nit
oj nije bilo udnovato, da je njezina gospoa u ovo vrijeme drugda obiavala jo da spav
a. Danas se gospoa Kristina nije nikako mogla smiriti, jer je nenadano dola na mis
ao, da bi Jelka eui parkom mogla i mirno vile proi. A ta ako unie ... ili se jo moda
ne i u atelier?!
Zato je bila nemirna, pa je izila na prozor, ne znajui, bi li pola za Jelkom.
Meutim eto opazi, kako se mlada djevojka ba uri kui. Jelka je pohrlila u svoju sobu,
skinula kapu i kaput, pohitila opet van i zamalo je drhui stajala pred gospoom Kri
stinom.
Blijeda lica i uplaenih oiju gledala ju je Jelka i rekla promuklim glasom:
- Oprostite, milostiva gospoo, ja sam vas vidjela na prozoru, pa sam si dopustila
da nezvana doem k vama. Ja sam ... tako uzrujana ... oprostite, molim ... ali, j
a sam bila gore u vili ... i ... molila sam gospou Klari, da me pusti unutra ... S
tara je gospoa naas zaklopila oi, ali ih onda mirno rastvorila:
- No ... i onda? - upitala je tiho.
- Onda ... ah moj Boe ... ja sam bila u atelieru i ... i milostiva gospoo ... kako
dou ... kipovi moga oca ... tamo gore?! - viknula je Jelka izvan sebe.
Jedan as su se gledale obadvije plamenim pogledima. A onda je gospoa Kristina drhuim
glasom rekla:
- Dijete ... milo dijete moje ... ja sam dobro znala, da e ti jednoga dana upravit
i na me ovo pitanje. Ali ipak mi je sad dolo brzo, vrlo brzo. Jelko ... ne sluti l
i nita? Nema li u zapiscima tvoga oca ime Tinka? ... Ja sam bila prva ena tvoga oca,
drago dijete.
Mlada djevojka padne na koljena i obujmi staru gospou sakrivi lice u njezine halji
ne.
Drhui segne se gospoa Kristina i podigne je.
- Moje drago, milo dijete, saberi se. Zar nisi osjetila, ta si mi postala? Volim
te ... od srca te malo ljubavi uzvratiti? Ili zar ne e vie nita da zna o eni, koja je
razorila ivot tvome ocu? Ah, volim, kerko Marka Kamenara. Moe li mi bar dijete ... j
a sam to gorko okajala godinama tekih patnja.
Jelka joj pave plaui u naruaj. vrsto se ogrlivi gledale su jedna drugu kroz suze. Pla
kale su od boli i radosti; dugo se nisu mogle umiriti.
Napokon podigne Jelka svoje lice, koje je bilo sve u suzama.
- Kako je to sve samo mogue?! Vi ... supruga moga oca ... draga milostiva gospoo .
.. vi njegova Tinka!
Gospoa Kristina pogladi joj njeno kosu.
- Zar tvoje srce nema nikakvog drugog imena za me, Jelko? Vidi i ja sam mogla ima
ti tako milu kerku tvojih godina, da se sve to nije tako drukije dogodilo. A nemam
li ja i pravo na te? Ne spaja li nas obadvije ljubav prema tvomu ocu? Ta, moje
ga srce nije nikad zaboravilo ... unato svemu. Ti ni ne zna, kako sam ja strano osa
mljena bila, prije nego li si ti u moju kuu dola. Sve je u meni bilo zamrlo. Spoetk
a sam se protiv svoje volje k tebi pribliavala, ali onda sam ti dala svoje srce u
nadi, da e jednog dana biti sasvim moja.

Jelka ju ogrli burno i poloi svoje lice na njezino:


- Uvijek sam te ja voljela ... jer si bila tako dobra prema meni ... kao mati ..
. ti ... draga i mila majko moja!
Plaui od radosti privue je k sebi stara gospoa.
- Dijete ... moje drago dijete ... sad me opet gleda oima tvoga oca ... ah dijete
moje ... ja sam ga toliko ljubila ... i toliko rnuila ... dok nije od mene otiao .
..
Jelka pograbi njezine obje ruke.
- A ipak, on te je ljubio sve do posljednjeg daha. Moja mu je majka bila tek raz
umna prijateljica, kojoj se je on u svojoj rastrganoj dui utekao. Ali njegova je
dua bila uza te. No nek ti on to sve sam kae, proitaj njegove zapiske, jer oni su n
a to upravljeni; ti e ih jo bolje razumjeti nego ja.
Gospoa Kristina povue Jelku na divan.
- Ah, dijete moje, kad bi ti znala, kako mi je bilo pri dui, kad si ti i ne slutei
govorila o ovim zapiscima. Polovicu bih svoga imetka bila dala za njih.
Jelka je djetinjom njenou gladila njezinu ruku.
- Kako je to udnovato, da ti ih sad mogu predati ... da me je sudbina dovela u tv
oju kuu ...
- Da, dijete moje ... to je zbilja bilo kao neko udo. esto sam ve i sama na to misl
ila. A sad u moi svaki dan tisuu pitanja upraviti na te o svemu, to se tvoga oca tie.
- 0, mnogo e toga nai u oevim zapiscima. On je zapisao sve, to ga je god potreslo. Bo
g zna da li je i slutio, da e ova knjiica doi jednom i u tvoje ruke?
- Tko bi to znao, dijete moje. Svakako mi s ovom knjiicom predaje skupocjeno blago
, za koje ne znam, kako bih ti se oduila.
- Ti meni oduila! Ti si mi ve toliko mnogo dala. Nikad ti to ne u moi vratiti. Ali s
ad mi reci jedno: kako su doli kipovi moga oca u atelier?
Sad je gospoa Kristina pripovijedala, kako je dala kroz treu ruku kupovati te kipo
ve, samo da na taj nain ostane i dalje druica u ivotu Marka Kamenara. Sve je ona pr
iznala mladoj djevojci, koja je samilosno i u suzama milovala njezine ruke. Na k
oncu je rekla Jelki, da je istom onda, kad je ona k njoj dola, spoznala, koliku j
e bol zadala pokojnom Marku Kamenaru.
- I vidi, dijete moje, u meni je onda sve vema rasao strah, da e se ti od mene odvra
titi, kad sazna, tko sam ja bila. Zato sam te htjela privezati uza se sa svojom l
jubavi ... a eto ti si moju tajnu i prerano otkrila.
Jelka je zanijekala glavom.
- Nisam prerano. Ja te ve dugo volim, jer ti si bila prema meni kao majka. I da n
isam imala tako veliko potovanje prema mojoj gospoi, ja bih je bila toliko puta od
srca zagrlila.
Gospoa Kristina pogleda je milo.
- No, sad e naknaditi to si zanemarila. I odsad me ne smije nikad vie ostaviti ljublj
eno moje dijete.
- Moja draga majko ... ah majko ... kako mi je to divno, to te smijem zvati majko
m.
I jo su mnogo razgovarale njih dvije, a onda je pola Jelka u svoju sobu i donijela
gospoi Kristini zapiske svoga oca.
To je bila jednostavna crna knjiga, kakva se za nekoliko kruna dobije u knjiari,
a ipak se ona bogatoj gospoi priinjala kraljevskim darom. Ona je pritisnula knjiicu
na srce a suze joj navrle na oi. Jelka ovi je obadvije ruke oko nje i stane je c
jelovima tjeiti.
- Umiri se, draga majko. Sad se ne smije vie uzrujavati. Vrijeme je za na aj, pa mor
a neto zaloiti, a onda se malo odmoriti. Ti danas popodne nisi ni poinula, kako inae
obiaje.
Gospoa Kristina sjela je k stolu za aj, pustila je, da ju Jelka dvori, dok je na n
jenom krilu leala jednostavna crna knjiica, koju je ona svojim rukama tiho miloval
a.
Njih su dvije bile odluile da ovo popodne idu u grad kupovati stvari za Boi. No sad
se vie gospoi Bregovskoj nije dalo na taj posao. Ona je htjela, da se sa svojom k
njiicom povue u samou svoje sobe.
Jelka je to dobro razumjela i izjavila se spremnom, da se sama pobrine za nabavu
boinih stvari. To je bilo gospoi Kristini pravo. Ona je dala Jelki potrebne upute

i njeno se od nje rastala.


Neka ti upregnu kola, drago moje! - rekla je sa smijekom.
- Ja bih radije pjeice!
- Ali ve se smrklo!
- Ta, ulice su rasvijetljene i ive. Ja sam ve dosta esto u to doba bila sama vani.
- No, pa kako ti je drago, Jelko!
Na ovo se gospoa Kristina povukla u svoju sobu, a i Jelka u svoju, da se priredi
za izlazak.
Gospoa Kristina ostavi sama drhtavo je i pobono rasklopila knjiicu zapisaka i stala
se zadubljivati u njezin sadraj.
Na mjestima nije mogla dalje da ita, jer su joj se oi zamutile suzama.
A te su suze izapirale svu onu bol i muku, to se bila skupila oko srca Kristine B
regovske za Markom Kamenarom. One su se talile u suzama, spadale sa srca i odlaz
ile. Iza njih nije nita ostalo nego duboki, blaeni mir i tiha, ista srea.
inilo joj se, kao da se u ovo malo asova, to je itala i osjeala opet njegove rijei - k
ao da joj se sva srea na svijetu opet vratila i svu ju proniknula obavijajui je po
novnom, ljubavnom slau.
I kad je na koncu knjiice proitala njegove poslijednje, samrtne rijei, to ih je Jelk
a svojim jasnim i stalnim pismom u zapiscima dodala, sklopila je ruke nad knjiico
m i zatvorila oi podavajui se sanjarenju. inilo joj se, kao da je eto stao pred nju
on, njezin ljubljeni mu, pa je milo i pouzdano gleda. - Marko! ... Ti si mi posl
ao svoje dijete ... ja to znam neka ono bude nae dijete! ... Ja ti obeajem, moj e iv
ot odsad imati samo jednu svrhu: sreu naeg djeteta. Ja u na njem popraviti, to sam k
od tebe pogrijeila. Jesi li zadovoljan, Marko? - aptala je ne podiui oi, samo da ne r
asplai dragu sliku, koju je pred sobom gledala. A slika joj se nasmijeila i nestal
a.
15.
Drugog je jutra telefonirala gospoa Kristina odvjetniku dru. Rajiiu, nek doe do nje.
- Dragi doktore - pola mu je sveano i dostojanstveno u susret - ja sam vas zvala u
vrlo vanoj stvari. Kao svom dobrom starom prijatelju mogu vam povjeriti, da sam
se juer napokon oitovala Jelki.
Dr. Rajii ju je sluao sa zanimanjem.
Gospoa Kristina ispriala mu je sve, a onda dodala:
- Teko je to, prijatelju moj, kad ovjek sam sebi pod stare dane mora priznati, kak
o je bio lud. A ja sam sama sebi svojom ludou proigrala sreu. To istom sada vidim.
Upravo iz zapisaka moga poko jnog mua razabrala sam, da sam ja jedina svemu kriva
bila. On me je jednako i dalje ljubio, a ja sam vie razorila njegovu sreu, nego l
i on moju. Ali to u sve popraviti kod njegove keri. Da budem kratka: ja je elim poke
riti i adoptirati. Ona nek bude moja univerzalna batinica. Eto to sam htjela da v
am kaem.
Dr. Rajii se malo zamislio.
- Meni je na umu - nastavljala je gospoa Bregovska - samo srea toga djeteta i ja v
as rjeavam dalje uvanja nae tajne. tavie: meni e biti samo drago, ako rairite tu vi je
t, da je Jelka ki moga bivega supruga. To e mi utediti mnoga ob jan javan ja a i Jelk
in e poloaj biti u drutvu bolji. Vi ete zacijelo odobriti moj postupak.
Odvjetnik se naklonio i vrsto joj stisnuo ruku.
- Budui da nemate drugih roaka, ne mogu a da ne pohvalim vae odluke. I ja vas potpu
no shvaam.
- To me veseli, dragi doktore!
Onda su uredili sve za adoptaciju. Gospoa Kristina kazivalo je dru. Rajiiu u pero s
voju oporuku, po kojoj je Jelka Kamenar postala univerzalnom batinicom gospoe Kris
tine Bregovske.
- I jo vas neto molim, dragi doktore - rekla je gospoa Kristina na rastanku. - Jelk
a treba da od mene prve sazna, da je moja pokerka i batinica.
- Pa tko bi vam tu radost i sreu uskratio, milostiva gospoo - naklonio se odvjetni
k.
Oi su gospoe Kristine doista sjevnule sreom i radou, a to nije mogao dr. Rajii zaborav
ti, nego je cijelim putem prema svojoj kui na to mislio. U enskom su srcu same zago
netke, ali meutim rijeenje je ove zagonetke radosno! Pri tom je on pomiljao i na svo
ja dva sinovca. Ne bi li to lijepo bilo, kad bi Jelka jednoga od njih usreila!

I kad je doao kui, odmah je sve ispriao svojoj supruzi, koja je takoer pomislila na
onu dvojicu mladih ljudi.
- Zamisli samo, da uru zapane ta jabuka. A njemu bi i trebalo, jer kod njega se n
ovac ne moe zgrijati.
- A da zapane Nikolu? - nasmijeio se stari gospodin. I njegova se gospoa nasmijeila
.
- No, pa i Nikolu. Bilo bi mi naravski milo. Ali uro nam je obadvoma vea briga, je
r Nikola e sebi ve sam osigurati eksistenciju. No mi tu raspravljamo o tuem prosu. Ka
o da ne e Jelka kad postane bogatom batinicom, i drugdje birati. Imat e prosaca na
pretek, pa zato ba da uzme koga od naih! Svakako e obojicu zanimati ta novost.
Dok su tako supruzi Rajii pretresali taj najnoviji dogaaj u njihovoj okolici, Jelka
je po nalogu gospoe Kristine pola opet u grad zbog boinih darova za sirotinju. Ona
je mogla naruivati i odabirati sve po miloj volji.
Veselo je ila Jelka uz obalu zaleene rijeke, a snijeg je kripao pod njezinim cipeli
cama. Brzo se nala u ovom dijelu grada, gdje su bile trgovine. Najvie se zadrala ko
d igraaka, da razveseli siromanu djecu. Ve se bilo i smrailo. Na jednom je zaokretu
susrela kapetana Novakovia i porunika uru Rajiia. Obojica su je asnika vrlo utivo pozd
avila.
- To je ipak draesni stvor, ta gospoica - gladio je brk kapetan. uro je slegnuo ram
enima i promrsio:
- Dosadna guvernanta!
- Nije li to pria o lisici i kiselom grou? - drakao je kapetan.
- Smijeno! - odvratio je uro zapaljujui cigaretu. - Kad bi ovjek samo htio! Ali ja b
ar nemam osobito volje.
Meutim je Jelka zamaknula u jednu trgovinu, gdje je jo neto imala da kupi. Upravo,
kad je izala, proe kraj nje Nikola Rajii. Njih je obadvoje bilo tako osupnuto, da su
stali i jedno se vrijeme nijemo gledali u neizvijesnosti, to da kau jedno drugome
.
Prvi je Nikola skinuo eir i stisnuo srdano Jelki ruku, koju je ona nekako oklijevaj
ui pruila.
- Ah, gospoice, to je ba srea. Danas mi je uope sretan dan - govorio je an ivo, ivlje,
nego li inae, a oi su mu neobino sjale.
Jelka se brzo snala.
- Gospodine doktore, iznenaena sam, to vas ovdje vidim u ovo vrijeme.
- Neugodno iznenaena? - pitao je on smijeei se.
- Kad bi to i bilo, ne bih to, ve iz utivosti rekla - alila se Jelka.
- Izvrsno! ... A vi drite, da bih u ovo vrijeme morao biti u svom laboratoriju.
- Svakako, po obiaja ...
- Ali za mene je danas svean dan, pa sam iziao ranije nego obino. Ukratko: ja sam d
anas imenovan proelnikom zavoda, a kako su mi se s tim i dohoci poveali, vidite me
evo obijesno vesela.
Ona mu ivo prui ruku:
- estitam! estitam od srca!
On prinese brzo njenu ruku svojim usnama.
- Jo srdanija hvala vama, jer vi ste prvi, koji ste mi estitali, a to je za mene sr
etan znak - gledao ju je on uporno.
Jelka uznemirena njegovim pogledom istegne brzo svoju ruku.
- Ne dajte se zadravati, gospodine doktore. Ja se moram uriti kui.
- A smijem li vas malo pratiti?
Ona je bila malko neodluna, ali njegov je pogled tako jako molio, da mu nije mogl
a odbiti.
Tako su poli zajedno. Spoetka su govorili o obinim stvarima i sve ee zapadali u utnju.
Njihove su due govorile.
Istom, kad su izili iz gradskih ulica u dugi, tihi drvored, gdje nije bilo ljudi,
probudilo se oboje iz utnje i Jelka je stala, pa urno rekla:
- Sad ne e biti potrebno, da se dalje trudite, gospodine doktore. Ja sam odmah ve
kod kue. Samo jo malo ...
On ju je gledao.
- Vi me, gospoice, zacijelo hoete da kaznite to sam vas tako slabo zabavljao putem.
Ona odmahne glavom.

- Pa i ja sam cijelo vrijeme utila. Na to Nikola duboko uzdahne:


- Ja sam, gospoice, zato utio, jer imam da vam mnogo toga kaem, to mi je na srcu. Sr
etan sluaj doveo je vas meni u susret ... ba danas ... pa ja ...
Od uzrujanosti nije mogao pravo ni da govori. Jelkine su se oi nemirno zaustavile
na njegovima. On je uhvatio njezinu ruku i pogledom joj svojim kazivao svu vruu en
ju svoga srca. Ona tom pogledu nije mogle da odoli, pa je tiho drhtala.
- Jelko! ... Jelko! ... Ta vi ste ve zacijelo davno osjetili, kako vas ja neiskaz
ano ljubim. Do danas nije smjela da progovori moja ljubav, jer ja do danas nisam
bio u takvom poloaju, da vam zajedno sa srcem i ruku svoju za itav ivot pruim. Ali
danas ... ah, Jelko ... danas smijem rei, da buduoj svojoj supruzi mogu osigurati
bezbrian iako tek jednostavan ivot ... Jelko, hoete li biti mojom?
Jelka je drhtala sva.
- Vaom ... oh, Boe ... vaom! ...
- Jest, Jelko ... Ljubi li me? Reci mi. Tvoje mi oi govore to.
A njene su oi sijevnule kao nikad dosele i ona je duboko ganuta izrekla:
- Ljubim te ... ljubim ... ah, ve dugo ... dugo ... a kad si mi i ti sad rastvori
o svoje srce, nemam vie snage, da se branim.
On uzdahne i privine je k sebi. Njeno joj obujmi glavu i priblii na poljubac, prvi
, vrui i dugi. Stajali su tako zagrljeni i zaboravili, da su zapravo na cesti. Al
i bili su posve sami. Ni iva dua nije smetala njihovoj srei. Sve je bilo tiho oko n
jih u snijegu, ali u srcima se smijeio novi, sretni ivot.
Onda su lagano poli dalje zagrljeni i sreom opijeni. A onda su opet stali i usne s
u im se nale u cjelovu.
- Draga, slatka, mila ... kako si Nepal ... Kako si dobra! Kako me usreuje svojom
ljubavlju! Vazda u aliti, to ne u moi dati tvojoj ljepoti dostojan okvir - aptao je Ni
kola zanesen i opojen.
Ni ona se nije snalazila od velike sree.
- Daj mi okvir tvoje ljubavi. Ah, Nikola, kako mi je dua puna i prepuna sree! Ja n
e mogu da shvatim, kako ti hoe mene, sirotu djevojku, svojom da zove za cijeli ivot.
- Reci mi jo jednom, da me ljubi - molio je on. Ona se nasloni na nj.
- Ljubim te vie nego svoj ivot ... i gotovo da sam vesela, to sam tako siromana, jer
to mi je dokaz za tvoju veliku ljubav. Ali sad moram kui, kasno je.
- Ostani jo samo asak - molio je on. - To je tako lijepo. Tko zna, da li emo skoro
biti tako opet nesmetani i sami. Toliko milih rijei i osjeaja imao bih ti da kaem.
- I ja tebi - odgovorila je ona srdano - ali ipak ... moram sad kui ...
On je privue sebi i poljubi.
- Skoro e biti mojom, zlato - jako skoro ... Sutra u opodne posjetiti gospou Bregovs
ku i rei joj sve. A onda ... ah, onda, Jelko, sav e svijet na nas paziti i bit emo
smetani. Ili emo morati krasti najljepi uitak. Nije li to strano?
Ona se srdano smijala.
- Da ... to je strano ... ali ipak tako krasno, neizrecivo krasno! ...
- Hoe li mi, milo, ispuniti jednu moju veliku elju?
- Svaku! - odgovorila je ona spremno.
- Doi sutra ujutro onim vratacima u perivoju, samo da te vidim. Ne u moi izdrati do p
odneva. I klju ponesi! Ti ga jo ima. Zar ne, da hoe?
- Hou ... i vrlo rado ... On je poljubi.
- Nije lii to strano, da sve to moramo initi ovako, na cesti?
Ona mu obujmi glavu i duboko mu se zagleda u oi.
- Bilo mi je, kao da sam u crkvi. Tako je sveto to uvstvo - aptala je Jelka - Ti n
i ne zna, kako te ljubim - rekla je ushieno, poljubila ga i naglo odjurila.
- Ne zaboravi sutra ujutro, u osam sati ... - viknuo je on za njom.
- Doi u ... - odgovorila je ona.
Nikola je stajao i gledao za njom, sve dok nije stigla do vrata. Onda se okrenul
a, mahnula mu rukom i duboko uzdahnula.
U pridvorju je doeka gospa Klarika.
- Gospoice, veeras ete morati sama popiti aj. Milostiva gospoa otila je na poinak.
- Zar joj nije dobro? - prestraila se Jelka.
- Ne, ali umorna je. Prolu je no slabo spavala.
Jelka je te veeri bila sama, a to joj je godilo, jer se mogla sva podati svojim s
anjama i u dui ponovo proivljavati veliku sreu, koju je te veeri doivjela sa svojim l

jubljenim Nikolom.
16.
Kako je sretan bio Nikola Rajii, kad se vraao u grad. Lice mu se sjalo od velike un
utarnje sree, s tim vie, to je dola neslueno, nenadano. On nije bio ni mislio, da e u
gradu sresti Jelku. Iao je ba ujaku, da mu javi svoje unapreenje, a eto Jelka je bi
la prva, koja je tu radosnu i za njihovu budunost odlunu rije ula. Rastavi se s njom u
rio se do ujaka.
Na kunim se vratima sretne s urom. Hladno su se pozdravili i utke se uspinjali step
enicama. Stric i stripa primili su ih po obiaju srdano te podvorili vinom i cigare
tama. Tu se uz njih i blazirani uro osjeao voljko, pa ako je u njegovu srcu bilo it
o toplijeg uvstva, to ga je zacijelo izazvala nesebine ljubav njegovih roaka. Dakak
o da su oni bili esto zabrinuti zbog njegova lakoumlja, ali pravog mu znaaja nisu
sasvim poznavali. Pred njima se on znao utajiti i pokazivati se ljubeljivijim, ne
go li je uistinu bio. tavie ni sad, kad su stupili obojica u sobu, nije se mogla o
paziti izmeu njih kakova napetost, a oni su je i vjeto krili.
Nikoli to nije bilo teko. Danas mu je srce bilo tako puno sree, da su mu se ovakov
e svae inile siunima. Ali u uri je jo uvijek kipio bijes, koji se ve pretvarao u mrnj
Kadgod bi ugledao Jelku, svaki put bi zaelio, da se osveti Nikoli za nanesenu uvr
eda.
Stari je odvjetnik veselo pogledavao mlade ljude i prijazno im se smijeio.
- banas imam za vas jednu novost, koja e vas zacijelo zauditi - rekao je iza stank
e.
- Tako? A koga se tie? Nas - tebe - ili ...? - pitao je obijesno uro.
- Tie se gospoice Jelke Kamenar I - govorio je stric lagano.
- Gospoice Kamenar? - zaudi se Nikola.
- Da, da! Ona vie nije sirota kao dosad. Ona je ... bogata batinica!
- Bogata batinica! - nasmije se uro. - Ta, strie, danas nije prvi april, da se s na
ma ali. Otkud bi to batinila siromana namjetenica gospoe Bregovske?
- Pa, upravo od nje! Od gospoe Bregovske! Ne gledajte me tako! Stara je gospoa poke
rila gospoicu Jelku i uinila je svojom univerzalnom batinicom.
Obadva se sinovca odvjetnikova dignu uzrujano sa svojih sjedala. Nikolino se elo
smrknulo i on je stao gotovo tjeskobno gledati staroga gospodina.
- Ma ti se ali, strie! Odvjetnik se nasmije.
- Nisam li rekao, da ete se obojica zauditi. Ne, ne, ne alim se ja. Sjednite samo,
pa da vam priam. I to iz poetka, o gospoi Bregovskoj. Ne sjeate li se vie, kako ste j
ednom uli, da se stara gospoa ne zove zapravo Bregovska nego nekako drukije.
- Jest, jest - prihvati odmah uro - meni se ini, da sam u pukovniji uo o nekom roma
nu te gospoe, o njenom nesretnom braku i o ... rastavi, tako neto. Ali tomu mora d
a je jako dugo.
- Da, da! Bregovska je njeno djevojako ime, ali njezin se mu zvao prije ... Kamena
r, Marko Kamenar.
- Jelkin otac! - ane Nikola.
- Dakle je Jelka njezina ki! Pa kako to? - zaudi se uro.
- Ne, ona je ki Marka Kamenara iz njegova drugog braka, poslije rastave, a da to
ni sama stara gospoa nije znala.
I stari im gospodin ispripovjedi sve u sitnice. Nikola i uro sluali su napeto i be
z daha, a gospoa Rajii mogla je das njihovih lica ita raznolike dojmove.
Napokon zavri odvjetnik:
- Mlada gospoica jo nita ne zna o tom, da e je gospoa Bregovska pokeriti. Meni je tek
poslovno povjerila svoju odluku, pa vas stoga molim, da i vi stvar jo zasad drite
tajnom. Rekao sam vam je kao svojim sinovcima, za koje sam opazio, da se donekle
zanimate za gospoicu Jelku. Ako je tomu zanimanju dosad bilo na putu siromatvo nj
ezino, odsad vie ne moe da bude. Dalje vam ne u govoriti.
Strieve su posljednje rijei ostavile razlian dojam kod mladih ljudi. Nikola se osjea
o vie potiten nego sretan. Da je jo danas popodne saznao ovo, to sad zna ne bi zacij
elo mogao da joj onako istim uvstvom oituje ljubav, jer bi moda na njegovu izjavu pa
o traak sumnje, da on to ini iz kakve proraunanosti. Zato je u dnu svoga srca hvali
o Bogu, to je s Jelkom govorio prije nego li je od strica uo vijest o njenoj batini
.
uro je sasvim zamiljen sjedio na svom mjestu i govorio u sebi: Prokletstvo! Jelka b

ogata batinica! Da sam to i slutiti mogao, ne bih se bio spram nje onako nasilno
i nepristojno vladao. Sad sam ba nasjeo. Ali stvar jo nije propala! Sve e se to po
praviti, ako joj se opet i pokajniki pribliim, pa joj stavim u izgled vjenanje, a s
voj siloviti postupak protumaim s odve arkim uvstvima moje velike ljubavi prama njoj
. Da, tako e biti, ali treba prije Nikolu uiniti nekodljivim, jer i on e svakako htj
eti da to skorije ulovi tu zlatnu ribicu. Kao njezin tobonji spasitelj od moga nas
ilja imat e neku prednost preda mnom. No nita! Borit emo se svim sredstvima. Ta, ja
sam mu dao rije samo u tome, da joj ne u dodi javati, ali ... prositi, ozbiljno j
e prositi, to jo uvijek smijem i mogu.
I on veselo zasue svoj bri. U svojoj samosvijesti smijeio se ve skoro ,j pobjedi. Kra
dimice je pogledavao u ozbiljno i zamiljeno Nikolino lice. Da nije Jelka moda i ve
njega odbila? Gotovo da se to inilo tako. Jer zato bi inae bio tako snuden?
Meutim se Nikola upravo u taj as sjetio, kako je on ve s gospoom Bregovskom govorio
o svojoj ljubavi spram Jelke i kako mu je ona odgovorila, nek je jo ostavi jedno
vrijeme i za nju. Ona je dakle u stvari odobrila njegovu ljubav. Ba je dobro, to j
e ve tad govorio o tom, jer inae bi se sad moglo tumaiti, da je prosi samo zato, to
je postala bogatom batinicom.
Nikola je jedva ekao, da se uro kud makne, pa da on nasamo povjeri stricu i strini
svoju stvar. Na sreu je uro bio te veeri pozvan nekud u drutvo, pa je doskora otiao.
im je Nikola ostao sam sa svojima, najprije im je saopio svoje unapreen je, a onda
svoje tajno vjerenje s Jelkom.
To je bilo iznenaenje. Gospoi Rajii dole su suze na oi, jedno od radosti, to je jednog
od njenih sinovaca zapala tolika srea, a drugo i od alosti, to taj sinovac nije uro,
kojemu je ona bila vie sklona.
Ona je to primjerenim rijeima i izrekla, a stari se odvjetnik nasmijao i potrepta
o Nikolu radosno po ramenima.
- Pa ne mogu je obadva uzeti! No kad je ve na mirni Nikola prije stekao njezino sr
ce, moramo biti zadovoljni, to e ju makar jedan od njih dobiti. Ta, pogledaj ga, s
tara, on se sav sja od sree. Mora da je duboka ta ljubav, kad je njega, ozbiljna
mladia, tako jako obuzela. Zar ne, Nikola, da si veseo, to se to sve tako desilo.
Nikola se malko smrkne, a onda odgovori:
- Ne, sasvim veseo ba nisam, to je Jelka postala batinicom gospoe Bregovske. Ja bih
bio volio, da je ona iz moje ruke primila sve, to treba. To bi za me bila daleko
vea srea.
Starom se odvjetniku ovlae oi.
- Ima pravo, Nikola. Ti si idealista, a i pravo je, da mladost ima ideala. ivotna
zbilja doe i onako prerano. I to je dobro, to ste se sporazumjeli prije, nego li s
te i znali o kakovu batinstvu i imetku. Ali opet je ljepe, da vam je ovako osigura
na budunost i zato nek ti ne bude nita ao, mili moj!
- To ne smije da baci ni najmanje sjene na na odnos! Ja ljubim Jelku samu, bez no
vca ... i sve mi je drugo sporedno.
- Koja teta, da nam nisi to kazao, kad je jo uro bio ovdje! - rekla je gospoa Rajii s
malim prikorom.
Nikola ju je njeno poljubio.
- Samo vas dvoje treba da danas to znate.
- Ali i uro spada u porodicu!
- Dakako, ali ipak vas molim, da to jo drite tajnom, dok prije ne govorim s gospoom
Bregovskom.
- Kako hoe! Meni je milo, da e mlada djevojka biti naom i to je glavno. Ona mi se od
uvijek sviala.
Nikola je morao ostati na veeri i priati starim ljudima jo u pojedinosti o svojoj l
jubavi. Dakako da je zautio sve, to se ticalo ure i njegova vladanja spram Jelke.
17.
Rano je drugog jutra ustala Jelka, mnogo ranije nego obino. Slatki ju je nemir go
nio u perivoj - onamo, gdje je bio ureen sastanak s njim. Nemirno se etala po snij
egu i pogledavala du ulice. Napokon kraj ugla ugleda muki lik. To je on. Kao crna
poleti k vratacima i otkljua ih, a onda se opet stane etati, nemirni je nego prije,
dok nije zaula, kako su vrataca krinula. Naglo se okrenula i pola u susret svojoj s
rei.
Nikola ju je veselo uzeo pod ruku i pritisnuo k sebi, a onda se s njom zaputio d

ublje u perivoj.
- Mila! Slatka! ... Ova je no bila duga kao vijek ... Jedva sam doekao jutro ... 0
, hvala, ti, to si dola ... Hvala! ...
I u ovoj utljivoj ljepoti snjenoga parka zagrli je strastveno i obaspe cjelovima:
- Jedina! ... Kako sam eznuo za ovim sastankom, za ovom samoom, gdje bih mogao bit
i uza te ... A ti? ... Jesi li ti za mnom eznula, mila moja?
Ona poloi glavu na njegove grudi i zagleda mu se u oi:
- Sama mi je enja navirala odnekud poput bujice i mislila sam, da e mi razbiti grud
i, a ja sam je stiavala ... Ah, ni sad ne mogu da pojmim te velike sree: ja da bud
em tvoja ena- tvoja ena!
- Otkad me ljubi?
- Ah ... ja ne znam ... ja mislim: odonda, otkad sam te prvi put vidjela. A ti?
Otkad ti mene ljubi?
- Svjesno te ljubim ... mislim, od onog asa, kad sam te oslobodio od ure. Ah nesvi
jesno i tamno valjda jo mnogo prije. Ljubav je morala biti ve ranije u mom srcu, j
er kako bih inae bio osjeao ljubomornost prema uri.
Ona mu se sretno smijeila:
- Jutros sam mislila, da je sve to san, lijepi san. Toliko je sree navrlo juer, je
r ja sam juer stekla nesamo tvoje srce nego i jo jedno drugo: majino. To ti jo moram
da ispriam ... uj!
Sad mu je Jelka ispriala sve o gospoi Bregovskoj i o njezinu ocu. Budui da je Nikol
a dao svomu stricu obeanje, da e drati tajnom, to im je on sino saopio, to se sad pred
Jelkom, ma da mu je bilo teko, morao pretvarati, kao da o cijeloj stvari nita ne
zna.
- I tako mi je sad srce puno i prepuno ljubavi. Kraj vjerenika dobila sam jo i mi
lu majicu ... Ah to si se ti tako najednom uozbiljio?
On joj stane ljubiti ruke.
- Sebinjak sam, sebinjak ... Jelko! Ja bih najvolio svu tvoju ljubav sam za se da
imam ... Eto, ja sam ljubomoran i na gospou Bregovsku.
Ona mu se baci u naruaj:
- Ne govori toga, ne govori! ... U mom je srcu toliko ljubavi, da je mogu vama d
voma na pretek razdavati. Ti ostaje moje sve, moje najvie! I nemoj misliti, da e ost
ati ma i najmanje prikraen s tim, to ja od svog pretika dadem neto i onoj eni, koja j
e zbog mog oca morala toliko da trpi. Ona je tako dobra prama meni ... i ona je
mislim trpjela mnogo ...
- Da, ali svojom vlastitom krivnjom. Njezin ponos i prkos ... Jelka ga njeno prek
ine:
- Nikola, ja mogu da razumijem taj ponos i prkos, jer to mora da je strano za enu,
ako neprestano sumnja, da li je njezin mu ljubi.
A onda okrene u veselo kliktanje:
- Meni se to, hvala Bogu, ne e i ne moe dogoditi. Ja sam sretna, to sam sirota, pa
po tom i cijenim tvoju ljubav, jer nisi iao za bogatstvom. Izmeu nas dakle ne moe d
a doe do takove svae.
On je privine uza se:
- Milo moje, to je tako svejedno, jesi li ti bogata siromana. Mi znamo, da se lju
bimo, a to nam je dosta. Ona se malko rastui:
- Samo da ti ne budem na teret, Nikola! Ja sam dodue vina, da skromno ivim, ali kad
bih znala, da bi ti zbog mene morao oskudijevati, to bi me boljelo.
On nije mogao drugo nego da joj dugim cjelovom zatvori usne.
- Da, da, - govorio je on sa smijekom i drakajui je - ti me mora vrlo mnogo maziti,
da me oteti za moj sadanji divni ivot u praznoj sobi s netenim zajutarkom i s jo neten
ijim veerama. Po svoj prilici umije neto kuhati.
Oboje prasne u smijeh.
- To sam jo kod kue nauila. Dok mi je ivio otac, kuhala sam sama i ilo mu je zbilja u
slast. A ja znam i tediti i gospodariti ... I odi jela sebi sama pravim ...
Nikola je zagrli. Sasvim je bio zaboravio, da pred sobom ima bogatu batinicu. Ne,
to je njegova mila, bezazlena, siromana djevojka, s kojom e an sretno ivjeti bez m
iraza kao i s mirazom!
Sad su se dogovarali, kako e Nikola, kad bude vrijeme za aj, doi da je prosi u gosp
oe Bregovske, a Jelka e je prije na to pripraviti. Nikola je jo rekao Jelki da je s

voju odluku saopio stricu i strini, a onda su se rastali - zapravo: rastajali, je


r je ve odavna proao sat Jelkine jutarnje etnje, kad je zatvorila vrataca za Nikolom
.
U sobi za zajutrak nala je ve gospou Bregovsku, koja joj se inila bodra i svom okrij
epljena. Ona joj ispria, to je sve juer u gradu nakupovala, a onda joj nesigurnim g
lasom spomene i svoj sastanak s Nikolom.
Stare ju je gospoa paljivo promatrala. Iza kratkog muka pone tiho Jelka:
- A onda ... ja ti imam neto da povjerim ... i zadrhtne.
Gospoa Kristina obujmi joj rukama glavu i poljubi je u njeno zarumenjelo lice.
- Oi ti sjaju ... golubice ... kao u ... nevjeste!
Jelka sasvim pocrveni i padne joj oko vrata:
- Otkud zna?
- Ne znam, ali tako ... mislim i ... pogaam. Zar ne, da sam pogodila? ... Ti si s
e vjerila s Nikolom Rajiiem?
- Jesam, majko ... mila majko!
- I voli ga?
Stara je gospoa srdano izljubi.
- Bilo ti sretno i blagoslovljeno, dijete moje! A sad mi priaj, kako je do tog dol
o.
Jelka se jo nije mogle da sabere.
- Kako Si ti to mogle odmah pogoditi, majice? Zar sam to tako slabo krila?
Gospoa se Kristina nasmijei.
- Ti ne smije zaboraviti, dijete moje, da meni tvoje oi vie kazuju nego li drugi lj
udi. Ja sam iz njih proitala sve.
I sad je Jelka ispriala sve.
Gospoa ju je Kristina sa smijekom sluala. Niim nije odavala, da joj je Nikola ve davn
o prije govorio o toj ljubavi. Zato da joj pomuti veselje tim priznanjem, da je o
na prije nje znala za tajnu njegova srca i da je sama ve snovala o tom, kako da i
h oboje usrei. Nek Jelka najprije uiva u tome, kako e s Nikolom sebi osnovati edni d
om, a istom poslije e ona, stara gospoa doi, da im ga pozlati.
Uto sluavka najavi posjet: porunika uru Rajiia. Gospoa Bregovska znaajno pogleda Jelku
i nasmijei se, a onda naloi sluavci, da uvede gospodina porunika.
18.
uro stupi u sobu - lijep, elegantan. Sve se na njemu latilo i sjalo. Uljepan, namir
isan, nasmijan i do skrajnosti ljubezan nastojao je da cijelim svojim vladanjem,
a naroito umiljatim glasom izazove dopadnost. Staru je gospou naroito zanimalo dran
je urino spram Jelke. Ona dodue nije nita znala o onom dogaaju u umici (jer Jelka joj
nije ni rijei spomenula), ali to je ve opazila, da je uro naglo postao spram Jelke
ravnoduan, pa je iz toga zakljuivala, da ga je valjda Jelka kojom zgodom energinij
e odbila i ogradila se od njegovih udvaranja.
No danas je bio uro kao sasvim drugi ovjek: ne samo kavalir spram mlade djevojke n
ego ljubezni udvara, koji je s potovanjem i gotovo s poniznou gledao u Jelku putajui,
da mu pogled dugo i usrdno poiva na njenom liku milujui ga i ulagujui mu se. Dakako
da je i Jelka zamjetili odmah ovu promjenu, pa ju je tumaila tako, da je Nikola
valjda povjerio bratiu svoju tajnu, da je naime s njom zaruen, pa sad uro nastoji,
da lijepim vladanjem popravi svoju prijanju pogreku i da ne bude u looj uspomeni ko
d svoje budue roakinje. Jelka nije ni slutila, da sva ta ljubeljivost ide na raun bo
gate batine, o kojoj je uro od strica uo.
Ona je gledala u njem ve svog roaka, pa Nikoli za volju nije danas bila spram njeg
a mrka i hladna kao dosad, nego je eto po prvi put nakon onog dogaaja bila s njim
ljubezna i razgovorna.
No uro je ovo njezino vladanje drugaije u sebi tumaio: Ona mi je ve oprostila! ... A
osim toga ja mogu onu svoju glupost protumaiti odve velikom ljubavlju. Mogu rei, da
sam bio do ludila u nju zaljubljen, pa da sam se zaboravio. Tako to oprataju ene u
vijek. Valjda joj cijela stvar i nije bila ba tako neugodna. Dakako kad se Nikola
umijeao meu njih, morala je ona onako istupiti protiv mene. Meutim sad svejedno. G
lavno je, da sam to sad nekako ispravio, pa da na ovu Jelkinu ljubeljivost dalje
nastavim sa svojim ljubavnim uvjeravanjem, i to to urnije, da preteem Nikolu, koji e
bez sumnje baciti svoju udicu za ovom zlatnom ribicom.
I jedva je doekao as, kad je gospoa Kristina otila u drugu sobu, kamo ju je Klarika b

ila pozvala. Odmah je pristupio blie Jelki, uzeo je za ruku, koju je najsmjernije
poljubio, a onda lagano i sveano izrekao:
- Vrlo potovana, milostiva gospoice! Evo ve mjesece ekao sam, da uhvatim zgodu, kako
bih Vas nasamo molio za oprotenje, to sam se onda u umici dao zavesti svojim preve
lim osjeajem i poinio glupost. Oh, kako sam to poslije u dui okajao! I ja danas ist
o kao onda za svoje opravdanje ne mogu nita drugo navesti, nego da mi je neodolji
vi ar vae linosti pomutio pamet. Ja vas najponiznije molim za oprotenje. Dopustite m
i, da svoj grijeh izravnam neogranienim potovanjem, to u u budue prama vama pokazivat
i.
Jelka je u tim rijeima vidjela pravog i iskrenog pokajnika, koji joj se hoe priblii
ti kao budui roak, pa mu je s ljubeznim smijekom pruila ruku i rekla:
- Zaboravimo oboje, to se dogodilo! On joj je opet poljubio ruku:
- Najsrdanija hvala, potovana gospoice! Ja sam upravo presretan, to ste mi oprostili
.
I on bi bio dalje kovao eljezo, dok je vrue kako je u sebi mislio - da se nije u sob
u vratila gospoa Kristina. On je jo zapitao, idu li gospoe te veeri u grad na koncer
t i smije li im se on pridruiti, a gospoa Bregovska dopustila mu je to i pri tom s
e udno nasmijala.
Na to se je uro, klanjajui se duboko i smjerno, oprostio od gospoa. Gospoa Bregovska
gledala je za njim ironinim pogledom, a onda poloila ruku na Jelkino rame i porug
ljivo rekla:
- Na ovom ti roaku ba ne bih mogla estitati. Mlada je djevojka podigla glavu i pogl
edala je.
- Moda je vie lakouman nego li zao! Gospoa je Kristina mahnula glavom:
- Mislim, da je ba protivno: on je daleko gori nego li lakoumniji. Ja ga drim za s
asma proraunana ovjeka, jer znam o njem dosta stvari, koje nisu ugodne. Budi razum
na i oprezna, dijete moje, i dri se to dalje od ovakova roaka. Sva je srea, da ti se
Nikola vie svidio nego on, te da si pogodila i tu moj ukus.
Istog je dana popodne doao Nikola gospoi Bregovskoj. Najprije ga je primila stara
gospoa sama.
On je izjavio poteno i otvoreno, kako je sino, nakon to se rastao od Jelke, uo od st
rica, da e se Jelkine prilike doskora promjeniti, jer e biti pokerka i batinica svoj
e gospoe. Koliko mu je ta vijest zbog nje bila ugodna, toliko mu je s druge stran
e bilo teko - an joj je iskreno priznao - ujutro pred djevojkom glumiti, kao da o
tom nita ne zna.
- Nije mi ugodno, to se to tako sastalo: moja izjava ljubavi i njena batina, a naj
neugodnije bi mi bilo, da se to ikad ma bilo od koga dovede u kakvu vezu.
Gospoa Kristina zakri mu rije:
- Ali, dragi Nikola, o tom ne moe biti ni govora. Ja najbolje znam, da ste vi Jel
ku voljeli ve onda, kad ja jo ni sama nisam mislila, da ju uinim svojom batinicom. A
ni ona ne bi mogla doi na kakvu slinu pomisao, da ste joj i rekli, to ste sino od s
trica uli. No, kako ja iz vlastitog iskustva znam, da ovjek, naroito ena, dolazi esto
, pa i nehotice, na udne misli, to se mora tako sve udesiti, da Jelka nikad ne bu
de mogla ni posumnjati, da je moda njezin promijenjeni poloaj bilo kako utjecao na
vau ljubav. Da, da, mladi moj prijatelju, to vam je prokletstvo novca, da an u n
ama, bi jednim bogataima, pobuuje uvijek neke sumnje. Zato ja jo ni sad ne bih htje
la, da Jelka o tom ita zna. Ja hou biti sigurna za to, da bi ona mene voljela i on
da, kad ne bi od mene nita batinila. A i vas dvoje ne treba da o em drugom razmiljat
e nego o svojoj ljubavi.
Nikola joj je poljubio ruku:
- Potpuno se slaem s vama, milostiva gospoo, s tim vie, to znam, da ste vi uvjereni,
kako bi meni bilo mnogo ugodnije, kad bi Jelka sve, to joj za ivot treba, od mene
dobila, da joj tako djelom potvrdim svoju ljubav i da razbijem i najmanju sumnj
u o kakvoj mojoj proraunanosti ili sebinosti.
Gospoa Bregovska stisne mu ruku:
- Ja vas dobro poznam, dragi Nikola, i u budunosti ne bih htjela, da itko drugi n
a mojem dobru gospodari nego vas dvoje: Jelka i vi. A da i posljednji traak sumnj
e otjeram iz vae due mogu vam i to povjeriti, da sam ve dugo prije namijenila vama
dio moga imetka. Vi ste mi uvijek bili simpatini. A sam je Bog valjda htio, da st
e se vas dvoje nali zajedno: vi i Jelka. Ne mogu vam rei, kako sam sretna.

Nikola je bio duboko tronut. U dnu due bio je zahvalan staroj gospoi, to je eto pom
ogla, da mu se s due skine ta misao, koja ga je kao teret pritiskala: ne e li igda
Jelka pomisliti, da je njegovu istu ljubav pomutila ma i sjenka kakove proraunano
sti.
Nije u tom asu smogao ni jedne rijei od ganua. Uzeo je ruku stare gospoe i pritisnuo
je na svoje usne.
Ona ga je lagano pogladila po elu: - A sad emo dozvati Jelku!
19.
Kad je Jelka unila i pogledala ih, nasmijeila joj se gospoa Kristina:
- Vi ete me, draga djeco, ispriati, ali ja imam da obavim neki posao u kui - rekla
je urno i izila iz sobe.
Nikola je rairio ruke. Jelka mu je pala u naruaj.
- Moja ... moja Jelko! - aptao je ne mogavi od uzrujanosti doi k sebi. Milovao ju j
e i cjelivao koristei se ovim kratkim vremenom, to im ga je ustupila gospoa Bregovs
ka.
A onda je sve troje vedro, veselo i sretno s jelo uza stol za aj. Dogovorili su s
e, da e kao sjutra proglasiti zaruke i proslaviti ih u uskom porodinom krugu. Sato
vi su brzi prolazili. Nikola je ostao do veeri i pratio je gospoe na koncert.
U dvorani je ve bio uro ekajui na njih. Osupnuo se, kad je opazio s njima Nikolu, al
i nije toga odavao. Kad je htio sjesti uz Jelku, Nikola mu je u posljednji as uze
o mjesto. On je meutim :sjeo iza njezina stolca i neprestance nastojao, da podrava
s njom razgovor i srdaan i utiv.
Nikola mu je to priutio.
Jelka je bila dosta prijazna s urom, pa je drala, da e ugoditi Nikoli, bude li poka
zala, da je zaboravila na sve, to se desilo.
Ali ni Jelka ni Nikola ni gospoa Kristina nisu nita spominjali o zarukama. Jelka j
e drala, da je ve uro upuen u stvar, a Nikola i gospoa Bregovska drali su, da nema raz
loga, da to uri kau prije nego li komu drugomu.
Tako je uro nastojao na sve naine, da se dodvori Jelki. To, to se Nikola nije pleo
u njihov razgovor, utvrivalo je uru u uvjerenju, da ga je Jelka valjda ve odbila, p
a da je njemu sad polje otvoreno.
Kad se koncert svrio, otpratila su obadva kavalira svoje gospoe do koije, a onda se
oprostili od njih. uro nije mogao ni slutiti, s kako se srdanim stiskom ruke odij
elio Nikola od Jelke. A ni onog dubokog, srdanog pogleda kod njih oboje na rastan
ku nije primijetio.
Zatim su oba bratia pola ulicom prema svojoj kui. Dugo vremena nisu progovorili ni
rijei. Napokon e uro nehajno i kao preko volje:
- No, Nikola ... kako stojimo? Hoe li mi propustiti put? Nikola se prenuo iz svoji
h dragih i sretnih sanjarija:
- Kako ti to misli? - upitao je rastreseno.
- Pa naravno ... kod gospoice Kamenar! Ja ti ovim oitujem, da imam ozbiljnu nakanu
, da je zaprosim.
Nikola se zaustavi, poneto uspravi i stane ga u udu gledati:
- I ti bi se tako to usudio ... iza onoga svega, to se izmeu tebe i nje dogodilo?
- Pa, nemoj se samo tako uzrujavati! Ona mi je ve danas, kad sam je posjetio, opr
ostila. Tu mladu djevojku ljubim ja odavna. I upravo me je neodoljiva ljubav nag
nala na onaj nesmotreni korak. Kasnije sam se dakako morao povui, jer si me ti na
to prisilo, ali sam duboko u srcu alio, to joj ne mogu svoja uvstva oitovati. Kako
sam pak odluio, da je asno zaprosim za ruku, nema prava, da me zadrava dulje. Najbolj
e je, da se mirno nagodimo i da jedan drugome ne smetamo. Tko bude kod nje bolje
sree, njegova e biti vjerenica.
Posljednje je rijei izrekao uro tako samosvijesno, kao da bi ve unaprijed bio sigur
an svoje pobjede i kao da je on taj sretni vjerenik.
Nikola je vrsto stiskao usnice, dok je uro govorio. Na koncu je naglo stao i mirno
gledao Nikolu. Zatim je sasvim lagano i sigurno izrekao:
- Ne treba ti se vie muiti, uro! Jelka Kamenar od sino je moja vjerenica.
uro se ukoi i otro upilji oi u Nikolino lice, koje je ba osvjetljavala ulina svjetiljk
a.
- ta to ima da znai? Da nije to tek neslana ala? - proiznesao je hrapavo, a sav je
drhtao od ljutine. Nikola je mirno promatrao njegovo bijesno lice.

- Nema tu nikakove ale ... Gospoica Kamenar moja je vjerenica. Jo sino sam zamolio s
trica i strinu za njihov pristanak, a danas sam popodne izjavio gospoi Bregovskoj
, da mi je Jelka dala svoju rije i da smo mi ve sporazumni. Nae se zaruke imaju pro
slaviti sutra u porodinom krugu kod gospoe Bregovske. I ti bi to bio istom sutra o
d nas doznao.
Zlatne kule, to ih je uro bio za se zidao u zraku, sad su se jednim mahom stropotal
e pred njegovim oima. Ujedljiv trzaj javi mu se na licu, a onda se podrugljivo na
smije i uljivo progovori:
- To je svakako iznenaenje! Tako urno si gledao, da osigura za se tu zlatnu ribicu!
Pa da, takav podmukli kreposnik mogao bi bio i mene u mnogoem da poui. Ja sam zbi
lja tek slabi uenik ...
Nikoli navali krv u lice, ali se silom umiri i odgovori hladno:
- Bilo ti prosto, da me mjeri svojim mjerilom. Protiv toga ne mogu nita. Ali samo
ti kaem to, da ja Jelku ve dugo, dugo ljubim, pa ako sam istom sad mogao da je zap
rosim, nije tomu bio nikaki drugi razlog nego taj, to sam istom juer avansirao i o
sigurao sebi samostalan poloaj. Da je nisam ve prije ljubio, ne bi me zacijelo nje
zina nenadana batina nagnala, da je prosim.
I opet se uro podrugljivo nasmijeio:
- Dakako ... kad se treba zaodjeti u velike rijei, nisi ti nikad u neprilici. Ali
ja sam te progledao, moj dragi!
Nikola slegne ramenima i ne odgovori ni rijei.
- Ne preostaje mi naravno nita drugo, nego da ti estitam, kako se i pristoji - dod
ao je uro. - S tim bismo za danas bili donekle gotovi. Laku no ... moram jo u kasin
o ... - urno se okrene i odmagli u no.
Mrnja i nemoni gnjev bjesnili su u svoj njegovoj nutrini. Nikako nije mogao da pri
uti Nikoli onu sreu, za kojom je on sam uzalud pruao ruke. Od muke je kripao zubima.
Ali to ipak ne e ba tako lako ii. Ja jo nisam s tobom obraunao. Ne, ne! - mislio je u
sebi i snovao paklenske osnove.
Nikola je mirno iao kui. Taj neugodni razgovor s urom tek mu je na nekoliko asova po
mutio veliku unutarnje sreu. Ali on se brzo otresao tih neugodnih dojmova. Jelkin
a slika pojavila mu se u dui kao sunce nad maglama. Kako je samo bila divna veeras
s onim tajnim sijevkom sree u zlatnim oima. Za njom mu je eznula sva dua. I on zapa
de opet u drago i sretno san Jaren je ni ne primjetivi, da se ve vratio kui.
Sutra dan su se obavile zaruke u uetu porodinom krugu Rajiievih kod ge Bregovske - pr
ibivao im je i uro - a glas je o tom sretnom dogaaju pukao i u susjedstvu. Naroito
su ga raznijele gospoe i cijelo je drutvo brujalo samo o zarukama, a imena Nikola
i Jelka nisu slazila s niijih usana. Svatko je elio, da ih vidi zajedno, pa da doe
u priliku, da im makar i slubeno estita. Znali su, da i gospoa Bregovska dri mnogo d
o slubene proslave, pa da ve zbog svoje tienice ne e dopustiti, da stvar ostane tek k
od skromne porodine proslave.
I doista. Gospoa Bregovska pozvala je sve svoje stare znance i prijatelje i oni s
u unato to je bilo pred Boi najavili svoj dolazak. Nikola i Jelka nisu bili ba osobit
o ushieni od te proslave, gdje e se morati pred svijetom pokazivati kao zarunici, a
li stara je gospoa naroito htjela, da u tom otmjenom drutvu utvrdi Jelki njezin novi
poloaj kao svojoj pokerki i tienici. Ako je dosad bila u drutvu tek trpljena, odsad j
oj moraju svi priznati njezina prava.
Tako je i bilo. Proslava je prola u najljepem redu. Jelka i Nikola primali su estit
ke sa svih strana i nitko nije niim pokazao, da u Jelki gleda nekadanju namjetenic
u i drugaricu gospoe Bregovske. A i Jelka se brzo snala u svojoj novoj ulozi. Drala s
e dostojanstveno, a pri tom ipak skromno ne sakrivajui plemenitosti svoje due, po
kojoj je ve prije bila mnogima omilila.
Boi je sproveo Nikola s Jelkom kod gospoe Bregovske, dok je uro bio pozvan Kolarovim
a, gdje se je tjeio ljubavlju gospoe Olge.
Gospoa Kristina, otkad se rastala sa svojim muem, nije imala sretnijeg Boia, nego to
je bio ovaj s njenom novom djecom: Nikolom i Jelkom. Svoju pokerku zavoljela je kao
roenu ker, a Nikola joj je ovim zarukama postao jo blii. Naravno, da je gospoa Krist
ina postavila ovaj put pod drvce mnogo krasnih i skupocjenih darova za svoju djec
u, a najvie takovih, koja e im biti od koristi u njihovu novom kuanstvu.
Valjalo je uope ve povesti razgovor o budunosti i vjenanju. A za to se pruila najljepa
prilika za ovih svetaka, kad je njih troje sjedilo u drutvu supruga Rajii iza ruka

u salonu.
To je bilo ba na sam Boi, kad je gospoa Kristina izila pred mlade ljude sa svojim osn
ovama.
Po njezinu raunu imalo se vjenanje obaviti o Uskrsu. Protiv toga nisu ni Jelka ni
Nikola imali nita da prigovore, jer oni, upravo iz obzira spram stare gospoe, nisu
htjeli jo da odreuju taj dan.
- A ja ne bih htjela, da mi moja draga kerkica bude daleko od mene ni poslije - n
astavila je gospoa Kristina - pa sam stoga odluila, da vam kao svoj svadbeni dar d
adem onu gore vilu - vilu Kristina - koja je imala da bude dom moje sree, ali to naa
lost i mojom krivnjom nije bila. Nadam se, da ete vas dvoje svoju sreu u toj vili
bolje uvati nego li sam ja.
Jelka je bila ganuta. I Nikola je bio iznenaen, ali ne osobito obradovan. Stoputa
bi radije bio on za Jelku i za se savio skromno, malo, ali svoje vlastito gnjez
do. Meutim je i ta sjenka sjete brzo prola s njegova lica, kad je Jelka dospjevi od
ganua u pla pala mu u naruaj:
- uje li, Nikola? Tamo gore ... u draesnom onom dvorcu ... kao u prii ... tamo emo st
anovati ... moe li pojmiti?
A kad ju je on zagrlio i ovako sretnu poljubio, brzo mu se ona izvila iz zagrlja
ja i bacila se o vrat gospoi Kristini:
- Majice ... mila, jedina majice ... kako da ti zahvalim? - kliktala je od radosti
. Stara ju je gospoa poljubila.
- Sve je to samo sebinost, dijete moje. Ja te hou da imam u svojoj blizini i nita d
rugo. A da bude mogla lake i bolje gospodariti u vili, odredila sam ti izvjesnu mj
esenu svote.
Jelka je stajala najprije kao zabezeknuta, a onda je opet pohrlila svojemu zaruni
ku.
- Nikola ... ah, Nikola ... Sad ne u doi k tebi praznoruka ... sad ne treba da osk
udijeva bilo u 'dem zbog mene ... Ali to si se tako najednom snudio? Zar je to kakv
o zlo, ako mjesto siromane djevojke uzima sretnu? Nikola ... gledaj ... meni je to
tako lijepo biti bogatom. Ti ne smije misliti, da ja ne bih s tobom rado i bez p
rigovora pola u siromatvo i u bijedu, ali ipak je ugodno, kad ovjek moe ivjeti bez br
iga.
Nikola nije mogao na ino, nego da je poljubi od radosti, a onda da zahvalno polj
ubi ruku gospoi Kristini.
Stara mu se gospoa dobroduno smijeila, a onda privue Jelku k sebi:
- Kad ti je to tako lijepo biti bogatom, onda u ti sad odmah kazati, da e to biti c
ijeloga ivota. Doktor Rajii, moj evo ovdje dobri stari prijatelj, ve je sve spremio
i ti ... ti e biti adoptirana s pravima moga roenog djeteta ... i tako e po zakonu bi
ti moja kerka ... a iza moje smrti ... moja batinica ...
Jelka je problijedila i izgledala vie prestraena nego li obradovana.
Znala je, kako je gospoa Kristina bila bogata i mogla je pojmiti svu zamanost njez
inih rijei. Sva smetena bacila se na grud gospoe Kristine i stala ridati.
Staroj su gospoi takoer briznule suze, a i ga Rajii tiho je od ganua jecala u svoj rup
A i obadva mukarca, dr. Rajii i Nikola, bili su duboko potreseni, jer su osjeali, k
ako je velika i mona morala biti ljubav, koju je ova plemenita gospoa spram pokojn
ika uvala.
Prva se razabrala gospoa Kristina. Njeno je gladila Jelkinu zlatnu kosu.
- No, milo moje ... nije li lijepo biti bogat? Jelka se privinula sasma uza nju
i proaptala:
- Pomislila sam na svog oca, premila majice moja! On je tako bio u strahu za moju
budunost. A sad ... gdje mi sve dobro dolazi od tebe ... od tebe ... a on toga n
e zna i ne osjea. Ah, ja ni sama ne znam, kud u s tim svojim osjeajima! Mnogo ih je
, mnogo ...
Gospoi Kristini navru suze na oi. Ona njeno povede Jelku Nikoli:
- Tamo, tamo moje dijete. Na grudi ovog ovjeka. Tu treba da nae svoju ljubav i svoj
u sreu. Nikola je vrsto privine k sebi:
- 0 da ne bi, mila, nikad druge ronila suze nego ovakove: od sree!
A Jelka ga pogleda suznim oima i pogled se njen inio Nikoli kao duga iza kie. On je
njeno i lagano povue prema prozoru, gdje je iza zavjese posuio te suze vrelim polj
upcima.

20.
Divni su bili Jelki dani zaruka. Srea se i dalje u obilju sputala na njezin ivot. J
edan dan joj bio ljepi od drugoga. Gospoa Kristina mazila ju, Nikola oboavao, a sup
ruzi dr. Rajii zavoljeli je ko roeno svoje dijete. ivot joj se doista priinjao zlatni
m sankom.
I ono malo mjeseci, to ih je dijelilo od svadbe, prolazilo je takoer brzo. Trebalo
je tota pripremati i nabavljati. Jelka i njena pomajka imale su Pune ruke posla.
Ni jedan dan im nije proao ututanj.
Gospoa Kristina upravo se i sama pomladila, kad je Jelki slagala miraz. Pravom je
materinjom njenou izabirala komad po komad, a dakako da nije mnogo gledala, koliko
e potroiti.
Jelka se esto prestraila, kad bi ula razgovor o cijenama pojedinih narudbi. Jednom j
oj je gospoa Kristina kupila dva prekrasna jutarnja odijela s ipkama, za koja nije
Jelka mogla ni slutiti, da e ih ikad dobiti. Ugledavi ih sva se smela, uzdahnula
i pocrvenila, a onda se bacila na grudi svoje pomajke.
- Ah, mila moja ... draga majice ... dokle e to jo tako? Ti me tetoi kao kakovu princ
esu. Zna, da mi je esto kao onomu egrtu iz tisuu i jedne noi, to ga je kalif opio i tr
i dana pustio na svom prijestolju, a kad se opet opio i zaspao, onda ga dao odve
sti natrag u njegovu sirotinjsku sobicu da se probudi. On je onda mislio, da je
sve one ljepote tek sanjao. Tako se i meni ini, da sve ovo sanjam ...
- Samo, to ja ne u biti tako okrutni kalif i odvesti te iz tvoje sree. Ne treba se b
ojati, da e se ikad probuditi, jer ovo nije tvoj san ve zasluena srea - govorila joj
gospoa Kristina sa smijekom.
Jelka je uzela jedne od najljepih ipaka, ovila ih oko sebe, pa stala s njima da pl
ee.
- Kako je to divno, kad se ovjek moe odjenuti u ovako skupocjene oprave! Prije god
inu dana nisam mogla ni u snu slutiti, da e me ikad tako to zapasti Ove su ipke doi
sta prekrasne, sama poezija! ...
- Samo onda, kad ih nosi tako poetino bie, kao to si ti, mila moja!.
Nikola je naravno dolazio svaki dan do svoje Jelke, da je vidi i da joj se nadiv
i. Ona mu se svakim danom inila sve ljepom i uvijek kao da je u njenu oku, licu i
u cijelom joj dranju otkrivao nove i zamamnije crte. Ovo vrijeme zaruka, gdje je
ona bila toliko zaposlena, ipak nije bilo onako teko, kao to se on spoetka bojao. N
aao se i za njihovu ljubav koji as. Gospoa Kristina znala se je na kratko vrijeme u
daljiti iz sobe, da zarunika ostavi nasamo, naroito prije sumraka, kad se dnevni p
osao svrava a za noni se jo ne uie svjetiljka. I ovi su ih asovi odtetili obilno za ci
eli ostali dan.
Nikola se uostalom dobro slagao s gospoom Kristinom, jo bolje nego prije. Ta, njih
se oboje upravo natjecalo, kako e to vie ugoditi Jelki. Sklad je izmeu njih bio pot
pun i nepomuen.
Vila Kristina imala je da bude sretni stan mladih ljudi i Nikola je na to radosno
pristao, s tim radije, to u tom raskonom dvorcu iz prie, kako ga je nazivao, nije tre
balo nita da se mijenja za skori brani par.
Po elji gospoe Kristine uloio je Nikola znatne dijelove u jednu tvornicu boja, tako
da sad nije bio samo upravnik laboratorija nego i dioniar velike tvornice, kojoj
je mogao posluiti svojim strunim znanjem iz kemije. Spoetka se Nikola tomu opirao,
ali gospoa ga je Kristina ipak konano uvjerila.
- Meni bi bilo osobito drago, da ti sebi izvojti to neovisniji poloaj, pa i od svoje
budue supruge. Novac, to si ga u posao uloio, bio je i onako za te unaprijed ve odr
een kao batina od mene, pa e i za taj sluaj, da ne bi uzeo Jelku za enu. Ti bi ga dak
le svejedno bio dobio, pa ga zasad smatraj kao moj zajam, koji ti je omoguio, da
stupi u tako unosan posao. Kamate od toga zajma daj Jelki kao svoj prinos za kuans
tvo. Tako e odmah za prvo vrijeme biti ti gospodar i neovisan od njenog miraza. Po
slije, kad bude taj zajam i tvoj trud kod tog posla vie nosio, moi e sebi i vie stei:
tavi imetak, koji e biti samo tvoj. Tako e biti slobodan i tvoj ponos ne e biti ni u
em povrijeen. Ja naime i odve dobro znam, kako ti je jo uvijek neugodno, to dobiva za
enu ovako bogatu batinicu.
Nikola nije znao nita drugo, nego da plemenitoj gospoi iz zahvalnosti poljubi ruku
.
Njezino je dobroinstvo znailo u ovaj mah jo i vie za njega. Nije on s tim zajmom pos

tao samo dionikom bogate tvrtke, nego mu se jo tako pruila prilika, da unovi jedno
svoje iznaae o upotrebi boja. Ve nekoliko godina bavio se on s tim svojim izumom i p
okusima ga okuavao, ali nije imao sredstava, da uzme na njega patent i da ga ostv
ari. Boje su se njegovom smjesom mogle primijeniti na tkanine, tavie i na drvo, pa
tako uvelike unaprijediti bo jadisan je, ali za sve to trebalo je novca, a taj
mu se evo ovim zajmom ostvario. On ga je povjerio tvrtki i ve poeo s njim raditi t
ako uspjeno, da su odmah prvi poslovi nosili znatnu dobit.
Zato se Nikola osjeao dvostruko obvezanim prema svojoj dobroiniteljici, a i njegov
je ponos sve vema rastao. Vie nije bio onaki siromaak kao prije i nije mogao vie se
bi spoitavati, da se eni s mirazom bogate batinice, nego da uistinu iz ljubavi uzim
a svoju ljubljena Jelku.
***
Na uskrsni ponedjeljak slavila se svadba, sveano i veselo, jer to nije bio samo n
ajsretniji dan Nikole i Jelke nego i blagdan u dui gospoe Kristine, koja je doivjel
a sreu djeteta svoga prvog i nezaboravnog mua. Zato je ona htjela, da sva okolina
sudjeluje u tom slavlju.
Meu gostima se dakako nalazio i uro Rajii. S kakovim je osjeajima doao na svadbu Jelki
nu on, njezin nekadan j i oboavatelj - moe lako pojmiti svatko od naih itatelja i ita
jica. Nije mu ba bilo ugodno pri dui. Srea mu je, kako je on mislio, bila tako rei u
grabljena ispred nosa, i zato mu je na dnu srca jo uvijek bila osveta i gorina. Ma
da se Nikola njemu u korist odrekao svoga dijela u strievoj batini, i ma da je od
vjetnik dr. Rajii prema tomu povisio njegovu mjesenu pripomo, ipak mu je sve to bila
premala naknada za ono bogatstvo, to bi ga bilo zapalo, da se je mogao kako oenit
i s Jelkom. Ovako je Nikola bio taj sretnik, a uro je jo i sad drao, da je Nikola s
amo za to zaprosio Jelkinu ruku, to je uo od strica za nenadanu njenu batinu. Napro
sto ga pretekao!
inilo mu se izvan svake sumnje, da bi Jelka daleko radije bila s njim pola pred ol
tar, samo da je Nikola pristao na to, da ona bira izmeu njih dvojice. Ta on je pr
istaliji od Nikole, ona bi ga daleko are i pomamnije zavolila, s tim vie, to je ona
u njem pobudila takove strasti kao ni jedna dosad ena. Sve su ga te misli zaokupl
jale neobuzdanom snagom, kad je u crkvi stajao kao djever iza branoga para. Dato,
da je te misli mudro krio i pokazivao se razuzdano veselim, samo da nitko ne opa
zi njegove teke unutarnje borbe. Jedino ona, Jelka, smjela je da zna njegovu veli
ku tajnu i on je nastojao, da svojim eznutljivim pogledom otvori njenim oima vidik
u svoju duu. Bolno ju je na asove pogledavao i upravo probadao pogledima, ali Jel
kine su oi toga dana bile i odvie sretne, a da bi ga razumjele. U njihovu krijesu
kao da su se odrazivali plamenovi mnogobrojnih svijea na crkvenom oltaru. One su
titrale nekim posebnim, rajskim miljem.
Ah, kako je bila krasna! Kako joj je pristajao mirtov vijenac i bi jeli veo oko
zlatne kose. Priinjala se anelom u Bojem hramu.
I obavio se sveani obred. Pristupali su mnogi estitari. Gospoe Kristine nije bilo u
crkvi. Ona ih je kod kue prije polaska blagoslovila svojim suzama.
Kad je uro pristupio k Jelki - a uhvatio je zgodan as, da je bio sam nasuprot njoj
- stisnuo joj je vrsto i srdano ruku, a onda je prinio svojim usnama. Tiho je zat
im proaptao:
- Bog ti dao svaku sreu ... onu, koja meni nije bila dosuena. Pa ne zaboravi, da e
moje srce ostati tebi vjerno i odano uvijek ... do groba!
Jelka je malo problijedila i pogledala ga samilosno. A onda mu je odluno stisnula
ruku:
- Budimo dobri jedno drugome, uro! Ti e nam uvijek biti dragim bratom.
Uto je pristupio Nikola i uo posljednje urine rijei. Neto ga je trznulo i neugodni m
u trnci proli tijelom. Najmilije bi mu bilo, da je mogao trgnuti Jelkinu ruku iz u
rine. Ta mila i sveta ruica kao da se okaljala u njegovoj - tako mu se inilo. U dui
mu je proao onaj prizor u umici, kad je ta ista njegova Jelka bila u poudnom zagrl
jaju urinu, kad je vikala, kad je on priskoio i kad je konano s urom obraunao zanavij
ek. Jest, zanavijek ... jer on po svom znaaju ne bi vie nikad mogao, da s njim bud
e kao brat. Jelka je predobra, oprostila mu je, zove ga bratom ... ali za njega u
ro vie nije postojao, s tim vie, to je poznavao njegovu ud, koja ne zna za pokajanje
ni popravak.
Ipak se Nikoli u ovom sveanom trenutku i na ovom mjestu nije inilo zgodnim, da izr

ee svoje misli. utio je. Nije htio, da ikakav oblak sjedne na njegovo vedro, svadb
eno nebo.
Svadba se svrila i mladenci su otili na put. Drutvo je ostalo zabavljajui se. uro je
i opet bio razuzdano veseo. Zbijao je ale na smijeh i zabavu gostiju. Svi su uival
i u njegovim komedijama, koje je izvodio na ope veselje. Bio je to objeenjaki humor,
jer na dnu urina srca leala je i dalje gorina i osveta - osveta, o kojoj je snivao,
da ju kao kap otrova ulije u au netom sklopljene brane sree Jelke i Nikole.
21.
Jelka je stajala uz prozor svoga draesnog salona u vili na brijegu i gledala za s
vojim muem, koji je upravo bio iziao iz kue, da krene put laboratorija.
Jo ju je jednom njeno pozdravio prema prozoru. Ona mu je kimnula glavom, a njihovi
su se pogledi sastali u srei i ljubavi.
Ima ve tri mjeseca, to su Jelka i Nikola svoji. Iza divotnog svadbenog puta kroz T
irol preko Trsta u Veneciju, gdje su se dulje zadrali uivajui na gondolama ar mjesein
e, vratili su se napokon u svoje novo gnijezdo. Dani su im prolazili kao pria. Ni
jedan oblaak nije mutio njihovo obzorje sree, u kojoj je prelazila dua u duu.
Jednom je rekla Jelka Nikoli:
- Gotovo da se bojim tolike sree, dragi! Da li e nam i dalje tako trajati?
Nikola se nasmijeio i poljubio je:
- A zato da ne traje, mila? I emu da se plai? Treba da vjerujemo u sreu i onda e ona o
stati kod nas.
Jelka se privinula uza nj.
- Vidi, prije je bilo u mojem ivotu dana, za koje bih voljela, da ih nisam nikad d
oivjela. A sad mi je svaki dan sve to miliji.
- Sudbina hoe, mila moja, da ti naknadi sve ono runo i neugodno, to si pretrpjela,
prije nego li si ovamo dola. A i meni isto tako. Moje djetinjstvo ba nije bilo ruias
to, iako su stric i tetka nastojali, da mi iza smrti roditelja po mogunosti uine s
ve po volji. Mi moramo dakle oboje ivjeti u tom uvjerenju, da smo te dane sree zav
rijedili i da su nam oni nagrada za pretrpljene neugodnosti.
Jelka mu je rukom zatvorila usta:
- Ti bi jo i da zahtijeva sreu, pa da je s tim izazove. Mi moemo mnogo izgubiti, jer
mnogo pos jedu jemo.
On je njeno poljubio svaki od njenih prstia:
- Samo ako sebe ne izgubijemo, mila enice, onda se sve drugo moe lako podnositi.
Tih se rijei uvijek sjeala Jelka. I danas je pomislila na njih, kad je za svojim m
uem gledala.
- Samo ako sebe ne izgubijemo - aptala je ona kao u molitvi i tiha joj strava proe
tijelom. Njega izgubiti ... ivot izgubiti pomisli ona u sebi i pritisne ruku na sr
ce.
Ali onda se stala sama koriti. Zato su joj neprestano dolazile takove misli? Zaci
jelo je to bilo otud, to jo nije bila priviknuti svojoj novo j tihoj srei. Ta, nije
jo ni godina dana prola, to je ona bila namjetena kao sirota djevojka u kui gospoe Br
egovske. Strah i briga su joj ve u krvi, pa joj je to valjda i sad ostalo, utjeila
se ona napokon i odagnala sve tjeskobne misli.
Sa smijekom se odmakla od prozora i polagano prola cijelom kuom, upravo svojim raje
m, kako ga je u sebi osjeala radujui se tolikomu posjedu. Lagano se omicala njezin
a noica preko debelih sagova; bijela, laka oprava padala je u mekim naborima iza
nje. U obilju svoje sree postala je jo ljepom. Njene su arke oi jae sjale i odavale nj
enu enju, kad Nikole nije bilo kod kue, a opet pomamnu sreu, kad bi se on vratio.
A kad bi se uspela u atelier, pomislila bi na svoga oca i na svoju pomajku. To j
e dvoje ljudi bilo takoer sretno i presretno na ulazu u ovu istu vilu iz prvih da
na ... a onda? Onda su se zauvijek rastali.
- Ali ta mi je to danas? Zato mislim na same takove stvari? - i stresla je glavom,
da bi se tako otresla i ovih neugodnih misli.
Preko u atelieru sjela je u meki, naslonja kraj kamina. To joj je bilo najmilije
mjesto, kad je bila sama. Tamo je bilo za nju knjiga i novina, to joj je donosio
Nikola, a nikad nije zaboravio, da na njezin stoli metne i vazu sa svjeim cvijeem.
Visoki oslon naslonjaev nadvisivao joj je glavu, a ona sanjarei u njem pruala je pr
ekrasnu sliku rascvjetane mladosti.
Onda je uzela knjigu da ita, ali prije toga je pogledala na sat. Imala je jo dosta

vremena do aja, koji je obino uzimala u drutvu svoje drage pomajke, gospoe Bregovsk
e. I pred podne znala je esto skoiti do nje, dok je Nikola bio u laboratoriju. Kad
bi se on uvee vraao, doao bi po nju proboravivi koji sat u drutvu gospoe Kristine iza
veere. A onda bi se vraali u tami, vrsto jedno uz drugo, svomu dragom domu.
Istom to je Jelka poela da ita, unie sluga i najavi gospodina oficira. To je bio uro,
oji se esto znao svratiti u vilu Kristinu na posjet.
Veinom je dolazio onda, kad je znao, da je Nikola u laboratoriju, a rjee, mnogo rj
ee, kad bi ovaj bio kod kue. Jelka u svojoj bezazlenosti nije to ni zamijetila. uri
n posjet nije joj ba bio nikad ugodan, ali ona se uvijek prisiljavala, da s njim
u razgovoru uzdri roaki ton.
uro se u prisustvu Nikolinu vladao ravnoduno i nastojao da pokae, kao da nikad nita
ni bilo nije. Nikola je drao, da mu brat zbilja hoe na ovaj nain sve da popravi, te
da se primirio - pa ga je susretao vrlo prijazno.
Jelka je uri poruila, nek slobodno ue. Ona je esto i ovdje gore primila posjete.
Kad je uniao, htjela je ona, da se podigne iz naslonjaa, ali on je pretee umiljatim
pogledom:
- Ostani samo, Jelka, i sjedni. Ne u da te uznemirim u tvojem odmaranju. Ja sam i
onako tek naas doao, da proavrljamo. Smijem li sjesti uza te. Ili da te moda ne sme
tam? - rekao je on neusiljeno, prinosei elegantnom i zavodljivom kretnjom njenu r
uku svojim usnama na cjelov.
- Ne smeta me, uro. Naprotiv! Ubit e mi dosadu prije aja. Izvoli samo sjesti. Smijem
li, da te ponudim kakvom okrepom? aicu rakije ili - pogledala ga je prijazno.
On privue jednu stolicu tik uz njezin naslonja i sjedne mahom, branei se ujedno od
Jelkine ponude:
- Ne, ne! ... Hvala! ... Tvoje mi je drutvo dostatna okrepa ... Dakle dosadno ti
je? Zar moe biti tako to u mladom braku? - pitao je uro.
- Pa, kad je ovjek sam! ... Ti zna, da je Nikola gotovo preko cijelog dana odsutan
.
- A sati njegova odsustva za te su naravno vjenosti!
Ona lako uzdahne i zagleda se mirno njega nekud u daljinu s pogledom, koji je od
avao duboku i slatku enju.
uro je bio kao opojen. Posebni neki laki miris izvijao se iz njene kose, iz njeno
g odijela - a njezin eznutljivi pogled, namijenjen Nikoli, uzbudi u njem stranu za
vist. I opet se javi u nutrini njegovoj ona tajna i mrana elja za osvetom protiv ov
jeka, kojega je smatrao otimaem svoje sree. A u isto doba stala je plamtjeti u nje
mu strast za lijepom i mladom enom, koja je upravo svojom hladnoom uzbunjivala nje
gova sjetila do mahnitosti. A on je priguivao svoj glas i svladavao ar u oima, kad
je najednom tiho rekao:
- Kako zavidim onomu ovjeku, za kojim je ovaj eznutljivi uzdah poao.
Jelka se smjesta uspravi u svom naslonjau. Na elu joj se pojavi onaj mali naborast
i trokut, to ga je on dobro poznavao, a oi joj sijevnue strogo i odbojno. Ali se on
a svlada, pa e mirno:
- Govorimo o em drugom!
On uzdahne, a pogled mu je opet lutao njezinim licem sve dolje do uzahne joj noic
e.
- Dobro ... ne u govoriti o tom ... ja znam: to te srdi ... - govorio je on oteui i
naoko duboko tuan. A onda uhvativi njezin pogled, kao da je moli za samilost, nas
tavi:
- Kad bi ti samo znala, ta me stoji ova utnja! ... esto mi se ini, da vie ne u moi izd
ti. Jer ti i ne sluti ... kako sam te ljubio ... ne, kako te jo uvijek, i sada lju
bim ...
U njegovu je glasu bila doista prava strast.
Jelka se uspravi sva blijeda:
- Saberi se, dragi roae! ... Inae ... inae e me prisiliti, da ti budem morala pokazati
vrata iz naeg doma.
On se ugrize za usne, a onda poe rukom preko uznojena ela:
- Ne, ne ... oprosti ... zaboravi, to sam rekao. Ali to je tako teko gledati, kako
drugi ovjek dri u naruju ovu sreu, za kojom sam sm uzalud pruao ruke. Nikoli je ta di
vna jabuka bez muke pala u krilo, a ja ... ja moram stajati pred vratima kao pse
to, koje moli milost ... Oprosti mi, ja u nastojati svakako, da se umirim ...

Ona mu okrene svoje blijedo lice i proita u njegovim oima doista pravu bol. To joj
je stialo gnjev i ona mu lagano odgovori:
- Ako se jo nisi umirio ... onda gledaj, da se kloni nae kue.
Nijedna plemenita ena ne moe a da ne osjeti samilosti, kad vidi, da netko zbog nje
trpi.
Ma da je ona svoje rijei izrekla osobitom blagou, one su ga pogodile poput munje.
- Ti mi hoe da zatvori vrata svoga doma? - istisnu uro, a u dui su mu se borile mrnje
i strast.
- Ja ti samo kaem ono, to moram - odgovorila je ona, to je mogla mirni je. - Ako se
ne moe da savlada i da ne bude miran u mojoj prisutnosti, onda je za nas sve najbol
je, da nas izbjegava.
uro pokrije rukama lice i uzdahne teko, a onda se naglo digne sa sjedala:
- Ne e se vie na me moi potuiti. Potivat u tvoju zabranu i ne u o tom nikad vie ni r
Ali samo jedno dopusti da te upitam: treba li mene tako odsuditi za to, to tako ar
ko ljubim, da na sve ostalo zaboravim? Zar sam ja zato u tvojim oima manji od Nik
ole? Ja sam te jednom uvrijedio, jer mi je ljubav pomraila pamet. Ali ja sam te i
pak ljubio i moji su osjeaji bili istiniti, iako divlji i razuzdani. Nikoli je bi
lo lake. Istom, kad je doznao za tvoju bogatu batinu, zaprosio je tvoju ruku. Prij
e toga nije ga, kao mene, uznemirivala ljubav spram tebe. Al onda se prema bogat
oj batinici najednom probudila ljubav njegova tako naglo i arko, da je on jo istog
dana, kad je od strica uo za odluku gospoe Bregovske, pourio se, da te isprosi, sam
o da ga nitko drugi ne pretee! Je li on dakle vrijedniji tvoje ljubavi od mene?
Jelka je problijedila kao krpa, a svojim ga je otrim pogledima upravo probadala.
- To je la. Nikola je mene zaprosio jo prije, nego li je znao, to sam ja batinila.
urine oi sijevnu strau i osvetom:
- Ja ne laem. Davno prije, nego li si ti ita znala, nama je stric odvjetnik saopio,
da te je gospoa Bregovska uinila svojom batinicom. Dok si bila sirota djevojka, ni
sam ti mogao ponuditi enidbu, jer ni sam nisam imao imetka. Kad sam douo, da si po
stala bogatom, uvidio sam, da te ne smijem vie ni pogledati. Ali Nikola, mudri, h
ladni i proraunani Nikola poao je ravno k tebi, da te zaprosi. Naravno da ti nije
povjerio, kako si ti za to vrijeme postala pokerkom ge Kristine. Drugoga dana, sje
ti se samo ... bili smo uvee zajedno na koncertu ... kad sam s njim iao kui, rekao
sam mu, da bih ipak unato svega pokuao, da te isprosim. Onda mi je on odgovorio s
ledenim smijekom: Prekasno, prijane moj ... Jelka je od juer moja vjerenica. Sve je
on bio izraunao i nije se prevario. Ali sad ja tebe pitam: koga od nas obojice tr
eba vema odsuditi?
U Jelkinom licu kao da nije bilo kapi krvi. Oborila je oi, a onda ih opet podigla
.
- Ti se vara! Nikola to ne bi nikad nainio! uro prasne u smijeh:
- Pa pita] ga sama. On ne moe porei, da se istog dana s tobom zaruio, kad je uo za t
voju batinu - izgovorio je uljivo.
Jelka se strese i razrogai oi prema uri. Ali on je njezin pogled izdrao. Zar je zbil
ja vjerovao u ono, to je rekao? ... Bilo joj je, kao da u zemlju propada ... ona
i njezina srea- a nekakva gvozdena ruka da joj sapinje grlo. Ali tek je na as o sv
om muu posumnjala. Odmah se zatim zastidila svoje sumnje.
- Ja to ne vjerujem. Meutim, ja u Nikolu pitati. Takovu sramotu ne bih od nikog po
vjerovala nego od njega. Ali sad te molim, da otie. Ti si mi sve to rekao, jer Nik
olu mrzi.
uro odahne lake, kad je iskalio svoju mrnju spram Nikole, pokloni se i prui ruku Jel
ki, no ona je odbije:
- Nikad ti vie ne u dati ruke ... ako si lagao. Pitat u Nikolu sve i uvjeriti se.
uro otie naglo, a Jelka padne natrag kao bez svijesti u naslonja. Ne, ne ... nije is
tina ... nije mogue da je istina ... on je lagao ... ili je to neki nesporazumak
... aptala je u sebi sva smuena. Ja u ga pitati ... veeras, kad doe ... on e me ukori
to sami asak izgubila vjeru u njega. uro mrzi Nikolu ... hoe da nam razori sreu ...
Ali ne e mu uspjeti. Jedna samo rije od moga dragog mua ... i sve e biti opet dobro.
Ah, da bar skoro doe kui!
Tako je u sebi razmiljala, samo da se primiri, ali je usprkos toga njenom duom ovl
adao neki strah, kojega se nije mogla otresti. Sva je drhtala, pa ovaka nije ni
mogla gospoi Kristini na aj. Poruila je po sluzi, da joj nije dobro, pa da danas ne

moe doi.
Cijelo, za Jelku beskonano, popodne prolazilo je u strahu i nejasnim sumnjama, iz
mijeanima s nadom, da je sve to kleveta i neki ruan san.
22.
Kako li se Nikola zaudio, kad je uvee poao do gospoe Bregovske po svoju enu, pa dozna
o, da ona uope nije ni silazila. Stara je gospoa bila takoer zabrinuta, s tim vie, to
joj je Nikola rekao, da je Jelka jo o podne bila zdrava i vesela. ta se to moglo
dogoditi?
Mladi se suprug pourio skokom prema vili. Nikoga mu nije bilo ususret, danas po p
rvi put u braku. Ta inae bi ona kao vjeverica doskakutala prema stubama, im bi ula
njegove korake, i pala mu oko vrata.
Odlaui u predsoblju eir i ogrta zapitao je Nikola slugu, gdje je gospoa. U svom salonu
io je odgovor. On je odahnuo: Hvala Bogu, nije nita tee ni opasnije, jer inae bi bil
a u krevetu. Valjda mala glavobolja ili tako to!
Pourio se u salon. Jelka je stajala uz prozor i blijeda lica okrenula se k njemu.
Nikola je pohrlio, da je ogrli.
- Kakve su to ale, mila moja? Ti si tako blijeda ... poeo je on njeno.
Ona je poloila obje svoje ruke na njegova ramena, kao da ga hoe odgurnuti, i uprav
ila na njega nemirni, tjeskobni pogled.
- Nisam ja bolesna, Nikola ... ve nemirna ... malko iz koloteine izila ... Ja treba
da te neto pitam ... i to sad odmah - govorila je ona na prekide i drhtala.
- Ali, duice, ne e li me prije poljubiti, a onda da razgovaramo?
- Ne, ne! ... Sad ne! ... Najprije hou da te pitam. On ju je zabrinuto pogledao.
- Zar ne, Nikola, ti si ve na dan naih zaruka doznao, da e me mamica uiniti svojom b
atinicom? - zapitala je tiho.
Nikoli se neto bolno namrtile obrve.
- Ali, dijete moje ... tko ti je to rekao? - smeteno je zapitao.
- To e ve kasnije saznati. Sad te samo molim, da mi odgovori. Jesi li to ve znao na n
a zaruni dan? On se mirno uspravio.
- Jest, mila moja ... ja sam to uo od svog strica advokata, ali ... Ona je s uasom
podigla ruke i problijedila kao krpa.
- uti ... uti ... tako ti Boga! Ni jedne rijei isprike! Nita! Ne u nita da ujem ... ikne ona sva smuena i odmah zatim odjuri iz sobe.
On pobrza za njom, aH prije nego li je mogao, da je stigne, zalupila je ve vratim
a svog boudoira i zakljuala ih za sobom.
On stane jedno vrijeme zapanjen, a onda tiho pokuca i zamoli, da ga pusti.
No u boudoiru se nije nita micalo. Jelka je leala kao mrtva na divanu, a nije mogl
a ni misliti ni osjeati ito drugo do ono jedno: On ti je slagao ... on te je prevar
io.
Dalje u mislima nije dospjela. Ostavila ga je samo zato, da ne mora sluati, kako
se tekom mukom opravdava i izvlai, a kriv je! ...
Tako je jednim mahom nestalo sunca njena ivota. A kako je samo bila ponosna na ta
j osjeaj, da ju je on privio na svoje srce jo kao sirota djevojku, iz iste i nepror
aunane ljubavi! I kako ju je njena batina veselila upravo zato, to je s njom njega
mogla da usrei. A sad bi se odrekla svega blaga i bogatstva, samo kad bi s tim ot
kupila izvjesnost i zbilju njegove prave ljubavi.
Nikola je jo neko vrijeme stajao pred vratima, neodluan, ta da uini. Nije htio, da t
o ikomu od ukuana udari u oi, pa se zaputio u blagovaonicu, gdje je upravo bio pro
strt stol. Naloio je sluzi, neka danas ne slui jelima, jer mu je suprugi neto slabo
. Za sebe je tek naruio vie za izliku neto nareska i alicu aja.
Kad ga je sluga posluivao, upitao ga je onako naoko vie usput:
- Je li bio tko danas u posjetima?
- Osim gospodina oficira nitko drugi - odgovorio je sluga. A kad je otiao, skoio s
e srdito i zgrio pijesti: On je to dakle bio! Pa da. Tko bi drugi i mogao da ulije
otrov u njenu duu ako ne on! - mislio je u sebi Nikola i kripao zubima. A onda je n
emirno hodao po sobi gore dolje.
Ja mu tavie ne mogu ni dokazati njegove lai, jer je on uistinu uvjeren, da je mene p
rivukla k sebi bogata batinica kao i njega. Kako da pojmi on, ta je to ljubav estit
a ovjeka? Ali njemu je bilo do toga da otruje nau netom zapoetu sreu. tagod je Jelki
rekao, sve je to bilo u paklenskoj namjeri ... Mogao bih da ga udarim u lice jer

je Jelki prouzroio toliko boli i jada. Kako je samo bila blijeda ... kako smuena!
Sad dakako misli, da sam je prevario. Sva moja ljubav da je bila la! 0 da me je
mogla do kraja uti! Da sam joj mogao sve ispripovjediti!
Ovako su brujale u njegovoj dui nemirne misli. A onda je opet polako otiao prema J
elkinim vratima i pokucao tiho.
- Jelka, ja te molim kao Boga, otvori mi! Sve, sve u ti razjasniti. Ti mui mene i s
ebe bez potrebe ...
Ali ni glaska iz zakljuane sobe. U njoj je leala Jelka nepomino na divanu i zaepila
ui, samo da ne uje njegovih molbi, pa da ne popusti! Jer ta da on njoj jo i kae? Laga
o joj je, varao ju je. Glumio je plemenita ovjeka, koji je sebi uza srce privio s
irotu djevojku, da se za nju mui i radi, a koja je u njemu s udivljenjem gledala
samoprijegoran znaaj, spreman na patnje i na rtve - a eto sve je to bilo lano, patv
oreno. Nakon ove grozne ivotne prevare nigda mu vie nita ne e moi vjerovati, a to joj
je bilo uasno.
I kano da je ona svu tu nesreu ve unaprijed bila slutila. Ta da, odvie je bilo sree,
neizrecive sree, pa kako da proe nekanjeno i bez odmjene. Evo crnih sjena na nju n
ajednom!
Nije se sputao san na njene suzne oi. Ona je s bolju sluala korake svoga supruga, k
oji su se od vremena do vremena javljali iz pokrajne sobe, jer ni on nije mogao
nai mira nigdje.
Tek pred zoru umirio se Nikola, iza kako je po nekoliko puta prilazio njenim vra
tima.
Drugoga jutra nije Jelka dola na zajutrak. ekala je, dok Nikola otie u ured. On je
bacio pogled na njezin prozor: lice joj je bilo blijedo i zabrinuto. Krilo je u
sebi priguen krik bola za izgubljenom i razorenom sreom.
A kad je zatim umorno i nevoljko sjela za stol, kao da e dorukovati, opazi na svom
mjestu pismo s omotom, na nju adresirano. Ona ga naglo otvori. U njem je brzim
rukopisom i olovkom pisano stajalo:
Milo moje! Naalost me zove vaan i silan posao u laboratorij, pa nisam mogao doekati,
da izie da mi ipak jednom otvori svoju sobu. Ali ja ne mogu da odem, a da ti ne kae
m, da si bez ikakve potrebe namuila mene i sebe. Ja te ljubim i patim s tobom. Bu
di tako dobra, pa me sasluaj, kad se danas o podne kui vratim.
Tvoj Nikola.
Ukoeno je gledala njegova slova. Neizrecivo se bojala njegovih razjanjenja. Ta muna
joj je sama pomisao na to, da bi morala sluati, kako e on i pokuavati, da se oprav
da.
Meutim se preodjenula, da posjeti svoju pomajku. inilo joj se to jedinim mjestom,
gdje e nai utoita svojim bolima. Ako joj, tedei Nikolu, i ne povjeri ono, to je ula o
e, ipak se je nadala, da e u njezinu drutvu nai utjehe. Upravo ona, koja je slino u
braku trpjela, moi e najbolje razumjeti njezinu bijedu.
Gospoa Kristina s njenim je prikorom doekala blijedu mladu gospou.
- Ali, golubice moja, kako si me samo mogla tako prestraiti? Nije li ti sad bolje
?
- Malo me jo glava boli, draga majice, ali to e ve proi - rekla je Jelka tiho.
- Ali si mi nekako odvie blijeda i propala. Groznica ti valjda jo nije prola!
- Ne, ne, dobro mi je ... bolje mi je ve ... nego zna, slabo sam spavala.
Gospoa Kristina zagledala se dobro u to mlado lice, koje je bilo udnovato promijen
jeno. Ta, uvijek je Jelka dosad bila zdrava kao riba i nikad se nije ni na to tuil
a. A sad kao da je u njenim arkim oima nestalo svakog sjaja, a onaj mali znaajni tr
okuti na elu skupio se neobino i pokazivao duboke nabore, a oko usana se razabirao
trpki patniki izraaj. Zar je sve to moglo potei od puke glavobolje?
Stara gospoa nije nita dalje pitala, ali je sve otrije promatrala Jelku.
- Hodi, dijete moje, da se proetamo perivojem! Zrak e ti dobro initi - rekla je mir
no.
Ruku o ruku pole su na etnju. Jelka je sve jednako htjela da zapone kakav zanimljiv
i razgovor i silila se na veselost, ali joj nije nikako uspijevalo.
- Ne, ne, samo uti, drago dijete! Ima asova, u kojima je utnja prava blagodat - rek
la je gospoa Kristina osobitom ljubeznou.
Jelka je kradom otrla nekoliko suza iz oiju. Stara se gospoa uinila, kao da nije nit
a zamijetila, ali tihi joj se smijeak potkrao oko usana.

Bilo joj je jasno, da je valjda dolo do kakve male svae ili prepirke meu mladim lju
dima.
Prije ruka pola je kao obino prema vili. Najradije bi bila ostala dolje, samo da se
ne mora sastati s Nikolom. Ali to bi majica zacijelo primijetila, pa bi pitala z
a razlog. Bolje je dakle, da ne ostane. I tako se teka srca uspinjala onamo, kamo
bi prije letila kao srna.
Ali u vili nije imala mira. Napane je opet strah pred susretom s njim, pred njeg
ovim razjanjenjima i isprikama. Nije imala snage, da ga doeka i da mu u oi pogleda.
I ne znajui ni sama kako, stvori brzu odluku: saopi sluinadi, da mora u grad po neko
j narudbi i da e ruati kod gospoe Bregovske. Neka to jave njenom suprugu, kad se vra
ti.
Jelka se zaputila u grad i prola mnoge radnje kupujui razliite malenkosti i sitnari
je bez osobite vrijednosti. Onda se svratila u neku slastiarnu, gdje je ispila je
dnu alicu okolade, jer od juer popodne nije nita okusila, a organizam je traio svoje.
Listala je po novinama i svaki as pogledavala na sat.
Pa kad ve nije mogle izdrati u tim uskim prostorijama, digla se i otila. Na ulici j
e viknula kola i dala se odvesti sasvim na protivnu stranu grada. Pa kad joj se i
nilo, da je ve prilino kasno, dala je koijau znak da okrene, pa se odvezla kui. Pod b
rijegom je ustavila i stala se pjeke uspinjati poznatom brdovitom stazom do kue. T
u su joj sluge rekle, da je gospodin doktor netom kod kue bio i opet otiao.
23.
Nikola se nije dugo zadravao u vili, ve se pourio do gospoe Bregovske, jer se nadao,
da e tamo nai Jelku. No na svoje najvee udo dozna, da je tamo uope ni bilo nije.
Nikola se lecnuo.
- Jelka da nije kod tebe, draga majko? Pa gore je kod sluinadi ostavila glas, da e
kod tebe biti na ruku!
Gospoa Kristina gledala je mladog i zabrinutog supruga, a njeno oko kao da ga je
ispitivalo.
- No zato ne treba da se plai i da tako naglo blijedi, dragi moj! Jelka se neto malo
valjda srdi, pa te izbjegava. Zacijelo ste se to posvadili. Prvu buru u braku ne
treba tako ozbiljno uzeti - rekla je sa smijekom.
Nikola od neprilike pree rukom preko kose i smrkne se.
- Naalost se radi o neem mnogo teem nego li je prva brana bura.
Gospoa Kristina pogleda s velikim zauenjem njegovo ozbiljno lice.
- Ma kakove su to komedije, draga djeco? Jelka mi se jo jutros inila udnovatom, a e
to i tvoje je lice gotovo oajno. Pa ta je to? U brane se razmirice dodue ne smije tr
ei da uplie, ali moda bih ti ipak mogla posluiti kakovim dobrim savjetom.
Nikola je naglo i nekako nesavezno ispriao sve to se dogodilo, pa naglasio, kako o
zbiljno sumnja na uru, da mu je on tu poparu skuhao.
Gospoa Kristina paljivo ga sluala.
- Tvoj je brati doista nizak karakter. To sam ja ve davno opazila - rekla je kao p
reko volje.
- A pri tom se ipak ini, kao da je radio u dobroj namjeri. Ja mu ne mogu nikako d
okazati, da je lagao: Cijela je stvar protiv mene, i teko e mi biti, da dokaem Jelk
i protivno. To je ono najuasnije! - vikao je Nikola kao izvan sebe.
Gospoa Kristina metne mu ruku na rame.
- Primiri se, moj sinko. Nije to sve tako strano, kako se ini.
- Ali, eto, Jelka me izbjegava. Ne mogu da joj razjasnim stvar. Pa i onda, ako m
e bude htjela da saslua, kako u je razuvjeriti? Kako?
Gospoa Kristina duboko se zamislila, a onda prihvatila naglo:
- Ti i ne treba da je razuvjerava. Ja se moda mogu bolje da uivim u njen poloaj nego
li ti. Dogaa joj se neto slino kao i meni u svoje vrijeme. Gore u toj vili Kristini
kao da se zalegao onaj razorni bacil, koji u ovjeju duu ulijeva nepovjerenje. Ah, j
a je pojmim i ja osjeam s njom.
- Pa ta onda da radim? - uskliknuo je Nikola uzrujano. - Ti ni sama valjda ne bi
htjela, da ju ja gledam, kako se u svojoj boli mui? Ti ni ne sluti, kako me to pee,
to ovako preda mnom bjei.
Stara se gospoa nasmijei, a oi joj se ovlae.
- Ipak, Nikola, na sreu ja vidim izlaz iz te neprilike, zapravo iz tog nesporazum
ka. Ja mogu i hou, da opet predobijem tebi Jelkino povjerenje i ljubav. Ta, ja sa

m zapravo i kriva, to joj ti onda nisi otvoreno izjavio, kako je uistinu bilo. A
znam i predobro, kako je u ovakovu srcu, koje bi htjelo vjerovati i ljubiti, a n
e moe. Ne treba da ti i rijecu kae u svoju obranu, ne, jer strano je eni sluati neto,
sama ne moe da vjeruje. Meni e Jelka ve vjerovati, ne boj se. Meni, eni - i to eni,
koja je bila u slinoj prilici - morat e povjerovati. 0 tom budi stalan. I vidjet e,
ona e sama doi do tebe i jo te za oprotenje moliti. Pusti je samo na miru. Izmakne l
i ti i danas, ne sili se k njoj, ne! A sastanete li se sluajno prije, no to ja s n
jom govorim, ne spominji joj ni s jednom rije i ovu stvar.
- Ali onda e se ona jo vie muiti. Gospoa Kristina pogleda ga pronicavo.
- Bolje je, da sad nekoliko dana trpi nego li poslije itavi ivot. Susprei se! Nek o
na iz tvoga vladanja opazi, da tebe boli njezino nepovjerenje. Sve ostalo prepus
ti meni.
Nikola je s tekim uzdahom na to pristao.
- Ali dugo ne u moi da to izdrim - proiznese on bolno. Stare se gospoa nasmijei:
- No, ne boj se, ne e to dugo potrajati. Moda e Jelka doi do mene jo danas, a svakako
sutra. Dotle jo moe ekati ... a onda e opet biti sve dobro.
Nikola se s tim donekle utjeio, pa se zaputio prema laboratoriju, gdje je trebao
da obavi vrlo vaan posao, to ga je upravo ovih dana zapoeo.
Gospoa Kristina gledala je za njim.
- Ovako sam negda ludo kao Jelka i ja radila protiv svoje vlastite sree, a nikoga
nije bilo, da mi pomogne. A ovako je oajno poput Nikole i moj Marko od mene otiao
, prije nego li je uinio onaj teki, odsudni korak. Oh, ljubljeni muu moj, to sam ja
uinila tebi i to ti meni! ...
Toga se je popodneva Jelka dala kod stare gospoe ispriati glavoboljom. I doista se
osjeala bi jednom i umornom. Najvolila bi bila, da umre!
Ali pred Nikolom nije vie mogle da bjei, jer inae bi to opazila sluinad ... pa i drag
a pomajka njena. Ne, stara gospoa nije smjela nikako da sazna ono, to je od ure ula.
To bi Nikolu u njezinim oima ponizilo, a to se nije smjelo dogoditi, jer, ipak,
ona ga je jo uvijek ljubila, a da bi dopustila tako to. No uza sve to sastanak s n
jim inio joj se uasnim. Jer ta? On e se kojekako izvinjavati i cijelu stvar okrenuti
na sitnicu, koju treba zaboraviti. A onda - kako e biti onda? Kakav e to dalje bi
ti brak? Nikakav ivot: jedno pored drugoga, bez povjerenja, bez ljubavi, bez dubi
ne.
Ona se ugrize za usne, a strava joj proe tijelom. Ali onda se odluno podigne sprem
na na sve. Ba se pribliavao as njegova dolaska. Ona je stajala u svojoj sobi blijed
a; i ukoena lica. ekala ga je.
Tono je doao. ula mu je korake i gotovo se okamenila na svom mjestu. Kad je on uniao
u sobu, okrenula je lice prozoru. Sva kao da je bila spremna na obranu. I najma
nja njenost s njegove strane inila bi joj se sad uvredom.
On je najprije htio da pohrli prema njoj, pun neopisive nutarnje enje i uzbuenosti,
ali ga je njeno ukoeno dranje zaustavilo, a onda sjetio se i rijei gospoe Kristine.
Samo joj je uzeo ruku i poljubio je.
- Dobar vee, Jelko! Mogu li ipak jednom da govorim stobom? - rekao je poluglasno.
Ona je okrenula svoju glavu prema njemu, a on joj je na licu opazio izraz bola.
Sve protiv svoje volje podigao je bio ruke, da ju obujmi. Ali onda joj je na lic
u opazio takav mrki pogled, da je i opet spustio ruke.
- Dobar vee - rekla je bezglasno. - Meni nije bilo dobro ... oprosti!
A kod toga je mislila: Aha, sad e on poeti sa svojim izvinjavanjem!
Ali kako li se zaudila, kad on ni s jednom rijei nije okrenuo razgovor na njihovu
razmiricu. On je samo uzvratio mirno, to je mirnije mogao:
- Nadam se, da ti je ve bolje. Ne emo li k stolu?
Ona se okrenula s takovim osjeajem, kao da se zemlja pod njom provaljuje. ta je to
samo bilo? Zar on ne smatra vrijednim, ni da se pred njom opravda?
Njezin se ponos prenuo. Sjedila mu je nasuprot, naoko nepomina. Inae su za rukom ob
iavali brbljati ili zametati ale, ali danas su sasvim ukoeno jeli ili se bar pretva
rali da jedu. A zapravo su tek muke gutali zalogaje jela, bez telca i bez slasti.
On ju je potajno gledao i mislio u sebi: To ne u dulje izdrati.
Ali je u cijelom njezinom licu bilo neto, to ga je opominjalo, nek bude oprezan. K
ako bi lako bio pokvario sve, da se nije sjeao savjeta gospoe Kristine.
U isto su se vrijeme digli od stola, jer ni jedno ni drugo nije vie moglo izdrati

ovih muka, a onda je Jelka naglo rekla:


- Ja idem na as dolje do majke, jer popodne nisam bila kod nje.
A onda je naglo nestade iz sobe.
Nevoljko je bio poao za njom, ali onda se zaustavio. Ona ide k staroj gospoi. To je
dobro. ekat u je, dok se vrati.
Otiao je u svoju sobu i sjeo uz pisai stol. Ali nije mislio na posao. Naslonio je
glavu na ruku i zamislio se. U srcu mu je kipio jad na uru, koji mu je sve te muk
e spremio. ta bi bilo, da gospoa Kristina nije bila ivi svjedok svemu? Onda bi mu m
oda bila sva porodina srea zauvijek unitena. Pa to je bila uri i svrha. To mu je bila
osveta za Jelkinu ruku.
Zgrio je pijesti, a oi su mu se zakrijesile. Eh, da nije starih ljudi, kojima tolik
o dugujemo, ja bih znao, to bih uinio!
Jelka je bila sve uzrujanija, to se vie sputala niz breuljak svojoj pomajci. Nikolin
a ju je ravnodunost vrijeala. Dakle to je od njega doekala. Ali neka! Prkosit e mu.
Blijeda ali ponosna unila je gospoi Kristini. Tek onaj mali trokuti nabora izmeu oiju
odavao je njene unutarnje muke. Lijepo se naslonila uz pomajku, koja je takoer t
ako negda trpjela. Ali ne, ana, majka - ne smije da sazna, kako se i njena srea s
lomila. Ni ona ni uro, koji je toj srei zadao prvi udarac.
Gospoa Kristina zagrli svoju pokerku.
- Kako je lijepo, mila moja, to si dola, da sa mnom malko proavrlja! Tako sam te se
zaeljela. Je li ti to bolje?
- Glava me jo uvijek boli - svladavala se Jelka ali to e skoro proi. Nemoj se za me
brinuti, majice!
- A Nikola? Zar te je pustio samu? Jelka skrene pogledom.
- On je ... an ima neto posla ...
Gospoa Kristina proe lagano rukom preko mekane Jelkine kose i pogleda je sa smijeko
m, kao da je htjela rei: Kako ti je teko lagati!, ali mjesto toga se toboe zaudi:
- Gle, kako je marljiv! ... Ne e li mu to biti odvie?
Jelka ne odgovori nita, nego okrene razgovor drugamo. ta vie, kad su sjeli k stoliu
sa zakuskom, htjela se je silom i aliti. No stara je gospoa uze za ruku i privue k
sebi.
- Drago dijete, nemoj se aliti, kad ti ne ide od srca. Mene ne e prevariti. U tvoji
m ja oima itam neto drugo. Nisi li neto srdita na svog mua, kad on voli posao nego tv
oje drutvo? I nisi li jo najposlije i dola k meni, da ga s tim kazni?
Jelka se uprepastila: zar je majka ta opazila?
- Ne, ne ... uistinu nije nita - mucala je od nepril ike. Gospoa Kristina poljubi
je u elo.
- Lagati, hvala Bogu, ne umije - rekla je mirno. Jelka se sva pocrvenila.
- Ali majice ... draga majice ...
- Ne, ne, nemoj ... ja te vidim u srce, ba kao da bi bila od stakla. Jelka pritis
ne rukama grudi i tiho proizusti:
- Ako ti to uistinu moe ... onda e mi uiniti ljubav ... ako me ni za to ne pita ... Go
poa Kristina ustane.
- Moje dijete, ja ne pitam nita. Ali hou da ti neto ispriam. Zna li ti, tko je prije
toliko godina stanovao u vili Kristini?
Mlada je gospoa zaueno pogleda.
- Ti ... i otac ... - odgovorila je oteui. Gospoa Kristina kimne glavom.
- Da ... jedna vrlo luda mlada gospoa, koja je vlastitim rukama razorila svoju di
vnu sreu ... koja je tamo ivjela sa svojim muem, muei ga nepovjerenjem i sumnjienjem s
ve dotle, dok an to vie nije mogao podnijeti ... pa otiao, da se vie nikad ne vrati
- rekla je ona tvrdo, ozbiljno i znaajno.
Jelka je problijedila i oborila glavu nice.
- Majice ... mila majice ... ta hoe s tim da kae?
- To, da isto sad u onoj vili stanu je jedna isto tako luda i mlada gospoa ... da
, ti si ba na tom putu, da poini slinu ludost.
Rumen oblije Jelku. Ona se skoi, da od juri, ah je stara gospoa zaustavi.
- Sad e ostati ovdje i sluati me - rekla joj je strogo. Jelka sjedne opet na svoje
mjesto.
- Ti si tako udna danas, draga majko! ta samo hoe od mene?
- Hou da te opomenem: ne kopaj nepovjerenjem svojoj srei grob!

Jelka pane drhui u njezin naruaj.


- Ti zna? Ti zna, ta se dogodilo?
- Ja znam, da ti neosnovanim nepovjerenjem smuuje svoju sreu!
- Ah, kad bi samo bilo neosnovano! - kliknula je Jelka bolno. Gospoa Kristina pri
tegne je vrsto k sebi.
- Ja znam, da je neosnovano. Sam Bog je htio, da ja sve znam, pa te mogu uvjerit
i. Ah, dijete moje, ne daj, da tvojim srcem tako naglo ovlada nepovjerenje! Ne!
Jer nepovjerenje ubija u ljudskom srcu sve ono najljepe ...
Jelka podigne svoje blijedo lice:
- Ako tako sve zna, onda mora i moj razlog za nepovjerenje znati.
- Ako ti neki podmuklac iz osvete ocrni mua, zar da mu tako brzo povjeruje? Jelka
trgne glavom.
- Oh, nikad mu ne bi bila povjerovala. Ni njemu ni ikom drugomu, nego njemu samo
mu, Nikoli! Ta, ja sam ga sama pitala ... a on ... a on se nije usudio, da opovr
gne. Ali otkud ti to sve zna?
- Od Nikole!
- Od njega samog? Kad ... kad ti je to rekao?
- Danas opodne. On te je ovdje traio.
- I to se je usudio?
- Da se je usudio, ve to bi ti moralo biti dokazom, kakvu si mu nepravdu uinila.
Jelka krikne naglo:
- Ah on je ipak priznao.
- Ta ta to? Razmisli bolje. On je samo tono odgovorio na tvoje pitanje, a kad je h
tio, da ti razjasni i da se opravda, ti si naprosto pobjegla.
- Nisam ga mogla gledati pred sobom postienoga.
- Nije bilo nikakva razloga, da se stidi. Ta, ti si ga pitala jedino to, je li v
e na svoj zaruni dan znao, da si mi ti batinica. Je li tako?
- Pa da ... i nikomu na svijetu ne bih to vjerovala nego jedinomu njemu!
Gospoa Kristina pomiluje njezino uareno lice.
- 0, da je meni tako tko onda rasprio sumnje, kao to mogu ja sad tebi!
- Majice, kad bi ti to mogla! Ali an je priznao!
- Da je to na svoj zaruni dan znao, to je morao da prizna. Ah da si ma samo malo
priekala, ti bi bila odmah i doznala, da je on to istom iza vaih zaruka saznao ...
naime onda, kad je od tebe doao stricu!
Mlada gospoa zadrhta. Traak nade joj sinu. No onda se opet smrkne.
- Ah sutradan ... kad sam mu rekla, kako je to meni teko, to e on zbog mene trpjeti
siromatvo. Kad sam mu govorila, kako u u naem novom domu biti tedljiva i marljiva .
.. zato mi nije onda kazao sve?
Stara gospoa ponikne.
- Vidi li, dijete moje, tako se iz jedne sumnje ree druga. Sva je srea, da ti i tu
sumnju mogu raspriti. Ja, ja sam ga molila, da ti jo ne kazuje. Njemu je spoetka bi
lo jako teko, da ti od njega ne e dobiti sve. Davno prije nego li je mogao i slutit
i, da e ti biti moja batinica, oitovao mi je svoju ljubav prema tebi. Tekom je mukom e
kao, da popravi svoj poloaj, i onoga dana, kad je avancirao, zaprosio je u mene t
voju ruku. Nekoliko sati iza toga doznao je od strica, da sam te ja upravo toga
dana uzela pod svoje. A stric je traio od njega potpunu utnju. Kad je zatim doao Ni
kola do mene, zamolio me je, smije li ti rei. Ja sam pak eljela, da me ti zbog men
e same voli, a ne za to, to sam te uinila batinicom. I zato sam mu zabranila, da ti
ito kae. A da ga umirim, rekla sam mu, da bih ga i u tom sluaju, kad ne bi tebe uze
o, nadarila jednim dijelom svoga imetka. I tu sam mu svotu dala kao zajam, a kam
ate sam namijenile Vaemu kuanstvu. Tad se je on istom izmirio s tom milju, da posta
ne suprug bogate ene, a samo velika ljubav prema tebi odluila je, da je ustrajao.
Eto tako, dijete moje, sad zna sve i prema tomu e ovu stvar zacijelo drugaije gledat
i.
Jelka je pala svojoj pomajci oko vrata i zaplakala od sree.
- Majko, mila moja majko! ... Da tebe nemam, ta bi od mene bilo? ... Sve, sve mor
am da zahvalim tebi, pa evo jo i ovo, najbolje, najljepe ...
Gospoa je Kristina poljubi u lice, s kojeg je nestajalo svakog jada i boli.
- A sad lijepo, drago dijete, otii k svomu muu, koji te gore nestrpljivo eka i zaci
jelo ne moe nita da radi u svom nemiru. I ovo nek ti bude naukom za budunost: ne iz

gubi nikad u njega povjerenja, jer on je ovjek i karakter, a ljubi te neizmjerno.


- A nijedne mi ljubezne rijei nije danas rekao - rekla je tuno, ali i sretno. - No
ja nisam bolje ni zasluila ...
- Kaznit te je htio i to po mojoj elji, ti nevaljalice! Jelka je tako vrsto stisnu
la u naruaj staru gospou, da je ova u smijehu htjela vikati za pomo.
- Hajde, hajde sad, zloo, inae e me uduiti. Sutra elim da te vidim sretnu i radosnu.
Jo je jednom poljubila Jelka vrsto svoju pomajku, a onda odjurila prema vili, kao
da bi plivala zrakom. Bez daha je nahrupila u Nikolinu sobu, gdje je jo gorjela s
vjetiljka. Odmah je potrala do njega i pala mu do koljena, a onda mu stala grliti
ruke i vrat.
- Nikola ... moj jedini, najmiliji Nikola! Moe li mi oprostiti? - govorila je bez
daha.
Njegovo je lice bljesnulo sreom i radou. Digao ju je k sebi na krilo i vrsto privinu
o na grudi.
- Imam li te opet, duo? Ne mue te vie sumnje ... Pogledaj me. Ta ti zna, da si moje
sve. Slatka, zloesta enice moja ... kako si samo muila i mene i sebe! ...
Cjelivao ju je vrue i srdano, po nekoliko puta, a ona se ljupko privinula uz njega
. Bila su to dva strana dana, miljene moj!
On ju je privinuo k sebi, kao da je kani zatititi.
- Ali odsad vie ne smije da sumnja u moju ljubav. Ona je moja svetinja. Nitko u nju
ne smije da dirne, pa ni ti! Kako ja bezgranino vjerujem u te, tako i ti mora u m
e.
- Budi sasvim bez brige, dragi moj! Ovi su me strani asovi izlijeili za cijeli ivot.
Ne srdi se vie na me. On je poljubi u oi.
- Ni askom se nisam na te srdio. Pa ti nisi bila kriva nego on, uro. To je on uinio
, zar ne? Ona ga je u strahu zagrlila.
- Nemojmo vie misliti na to! Zar ne, ti mu ne e nita uiniti?
- Ne, ne u, ne boj se. Ve zbog strica i strine. Ali lekciju u mu ve dati ... Same ka
d je, hvala Bogu, to sve sretno prolo i posljednje sjenke s nae sree nestalo. A neto
je i dobro kod te stvari: da je sve izilo na javu, jer i onako me je to titilo, to
sam imao makar i malu tajnu pred tobom.
***
Sutradan je napisao Nikola uri ovo pismo:
Dragi bratiu! Da bi se Tvoje osjetljivo srce primirilo, mogu Ti saopiti, da si se u
zalud trudio, da mi razori sreu. A da me ni u budue ne smatra ribarom zlatne ribice, n
eka zna, da sam se ja s Jelkom zaruio upravo popodne onoga dana, kad sam navee od s
trica uo o njezinoj batini. tavie stricu sam i strini isto vee povjerio svoju tajnu.
Na sreu mi je jo svjedokom i gospoa Kristina, u koje sam ja Jelku zaprosio, dok je
jo bila sirota, pa tako svoj trud, da mi razori sreu, na tvoju alost nije uspio. Zat
o te molim, da nas u budue posjeti samo onda, kad to iz obzira prema stricu i prem
a strini bude morao initi.
Kao hvalu za tvoj in prilaem ovom pismu Tebi dobro poznatu mjenicu. Moe je sam unitit
i. Ja ne u da mi ostane u uspomeni.
To je moja osveta.
Tvoj brati Nikola.
uro je bio crven kao rak, kad je itao ovo pismo. A onda je uzeo mjenicu, to ju je n
ekad krivotvorio, i polako je na svijei izgorio.
A Nikola i Jelka u svojoj su srei poslije i zaboravili na taj nemili dogaaj. Njiho
v je brak bio i dalje nepomuen i svijetao. Sunce sree sinulo je na nj potpuno, kad
se iza nekoliko godina stara gospoa Kristina Bregovska kraj njih igrala s dvoje
njihove draesne djeice: malim Markom i malom Kristinom. U predveerje svoga ivota doiv
jela je zlatne asove i pomalo zaboravljala na izgubljenu sreu svoje mladosti.

You might also like