1

dr Stephen Etches

PREGLED CRKVENE POVIJESTI

Prijevod: Vladimir Perkovi

Lektura: Danijela Vidakovi
dr Stephen Etches

Sadr
aj
Rana Crkva
idovska pozadina .......................................................................... 7
Poganska pozadina ........................................................................ 14
Misijsko irenje ............................................................................... 20
Postapostolsko razdoblje .............................................................. 31
Sredita kranstva ........................................................................ 34
Progoni i propaganda ................................................................... 36
Krivovjerja ....................................................................................... 44
Crkveni red i doktrina ................................................................... 62
Nepovoljna stremljenja ................................................................. 67
Uspon Rima i papinstva ............................................................... 83
Crkva i drava nakon Konstantina ............................................. 88
Ranokranska praksa ................................................................... 93
Uspon redovnitva ........................................................................ 97
Mrano doba ................................................................................ 106

Srednji vijek
Pregled razdoblja ......................................................................... 109
Redovnitvo .................................................................................. 112
Papinstvo ....................................................................................... 121
Razvoj dogme ............................................................................... 133
Crkvena praksa ............................................................................ 136
Kriarski ratovi ............................................................................ 138
Uenost i filozofija ....................................................................... 145
Misijsko irenje Zapadne crkve ................................................. 155
Razvoj Istone crkve .................................................................... 159
Istona pobonost ........................................................................ 160
Istona teologija ........................................................................... 163
Misijsko irenje Istone crkve .................................................... 164
Veliki raskol .................................................................................. 170

Reformacija
Razlozi reformacija ...................................................................... 173

Pretee reformacije ...................................................................... 177

Luther i luteranstvo ..................................................................... 182
Calvin i kalvinizam ...................................................................... 205
Anglikanska crkva ....................................................................... 224
Radikalno krilo reformacije ........................................................ 236

Protureformacija
Nova katolika inicijativa ........................................................... 244
Tridentski koncil .......................................................................... 247
Pravoslavna crkva pod islamom ............................................... 252

Moderno Doba
Uspon racionalizma ..................................................................... 255
Kranski odgovor ....................................................................... 257
Crkva u Francuskoj ...................................................................... 260
Crkva i dravni nadzor ............................................................... 267
Crkva u Rusiji ............................................................................... 267
Crkva u Njemakoj i u Austriji .................................................. 270
Evaneoska obnova ..................................................................... 274
Uspon liberalne teologije ............................................................ 278
Crkva u Engleskoj ........................................................................ 285
Misijski pokret .............................................................................. 292
Crkva na Balkanu ......................................................................... 296
Crkva u SAD-u ............................................................................. 300
Uenje o viem ivotu ................................................................. 304
Uspon pentekostalizma .............................................................. 306
Karizmatski pokret ...................................................................... 309
Razvoj Katolike crkve ................................................................ 311
Evaneoski krani u Europi ..................................................... 320
Teologija XX. st. ............................................................................ 321
Ekumenski pokret ........................................................................ 330
Crkva u totalitarnom drutvu .................................................... 331
Njemaka crkva pod nacizmom ................................................ 334
Ruska crkva pod komunizmom ................................................ 339
Postmodernizam .......................................................................... 346
Feminizam i homoseksualnost .................................................. 347
Budunost ..................................................................................... 347

UVOD
Kranstvo se u prvom stoljeu razvijalo na Zapadu unutar grkorimske kulture, civilizacja koja je, u kristijaniziranom obliku, propala
nakon arapskih prodora. Padom Sirije, Egipta, te ostataka Sjeverne
Afrike i panjolske pod islam, raspao se klasini svijet i njegova kultura. Iako Rim i Carigrad u novonastalim uvjetima nisu doivjeli dramatine promjene, Antiohija, Aleksandrija i Kartaga potpuno su i
nepovratno izgubile dotadanji znaaj. Na Istoku arapski prodori su
presjekli misijske dobitke nestorijanske crkve.
U osmom stoljeu kranstvo se irilo prvenstveno prema sjeveru
jer su na jugu Arapi prijeili put. Turski su muslimani, dodue, potom
zaposjeli Malu Aziju, dok se Iberijski poluotok vratio u ruke krana.
Time je tek potvrena injenica da se rast Crkve nepobitno vezao uz
uzlet Europe kao kulturne jedinke. Sredite dogaanja postupno se
premjestilo sa Sredozemlja na sjever, te su velegradi poput Pariza i
Kijeva, zamijenivi tako Antiohiju i Aleksandriju, prerasli u nova intelektualna sredita vjerskog ivota.
Srednji je vijek, pak, obiljeila Francuska na ijem su ozemlju dostignuti vrhunci tadanje civilizacije. Tek pojavom talijanske renesanse
i njemake reformacije, u 16. stoljeu, francuska se premo susrela s
prvim velikim izazovom na koji je odgovorila najveim teologom koji
je ikada proizaao iz njezinog okrilja Jeanom Calvinom. ovjek koji
je u sebi nosio Lutherov ar, i hladnokrvnu Machiave-llijevu logiku,
potaknuo je zaetak nove civilizacije i tree ere kranstva na Zapadu.
No, kako ga je francuski narod odbacivao, Calvin je vlastitu teologiju
irio meu narodima nizozemskog i engleskog govornog podruja,
ija se drutva i pogled na svijet i danas temelje na zamislima
iznesenima u Calvinovom teokratskom gradu-dravi enevi.
U Rusiji je, s druge strane, niknuo sasvim drugi oblik kranstva.
Teologija ruske Crkve bila je mistina, a njezin izriaj proimao je duhovne doivljaje staraca i njihov hipnotian utjecaj na ivote tamonjih ljudi. Rusku tradiciju obiljeila su apokaliptina vienja i utopistika sanjarenja koja su se racionalnijoj vjeri na Zapadu inila udnima.
No, Petra Velikog privlaio je sekularizirani oblik Zapadnog racionalizma koji e vrhunac doivjeti 1917. g. tijekom Listopadske revolucije.
Tek sedamdeset godina kasnije padom komunizma, kao velikog protivnika vjere, kranstvo je dobilo novi zamah u zemljama koje je taj

sustav podinio. No, i danas se ono suoava s izazovima: materijalizmom na Zapadu i islamom na Istoku. S druge je strane veliki broj
idova, u zadnjih nekoliko godina, postalo vjernicima. Padom
komunizma, u Rusiji, mnogi se od njih sele u Izrael otok Zapadnih
vrijednosti u rastuem moru militantnog islama. Na Zapadu, pak,
jaanjem New agea ponovno se raa stari krivovjerni gnosticizam,
te se ini da se Crkva nala tamo odakle je krenula.
Prouavanjem povijesti Crkve moemo itekako spoznati vlastiti
poloaj te, u pravom svjetlu povijesnog i filozofskog vidokruga, izbjei
pogreke koje je u prolosti inila Crkva. Tono ralanivi nove pokrete unutar kranstva lake moemo raspoznati krivovjerja koja se
pojavljuju u novom ruhu. U okviru povijesti Crkve Bog se pojavljuje
kao pastir koji vodi svoj narod i ne d se nadmudriti. im vjernicima
ponestane revnosti, potie obnovu i novi val probuenja. U vremenu
kada Crkva oekuje skori Kristov povratak, ba kao i u Starom zavjetu, Bog ne doputa da nestane svjetla te ono danas svijetli jae no
ikada prije.

RANA CRKVA
Rana Crkva djeluje od prvog, do poetka osmog stoljea (kada zapoinje srednji vijek). U osmom stoljeu rimsko drutveno ureenje doivljava potpuni slom, a kranska Crkva iskorauje na Zapad. Isto razdoblje moemo podijeliti na zadnju etapu Rimskog Carstva (oko 476.
g) i mrano doba koje je trajalo od 5. do 10. stoljea (kad je Europa
ovisila o milosti lutajuih barbara).
Osnovne odrednice ranog razdoblja su: 1) idovstvo, 2) Rimsko
Carstvo, te 3) grka filozofija.

IDOVSKA POZADINA
Trebamo imati na umu, da su prvi krani bili idovi i da su Poslanice
bile upuene prvenstveno obraenim idovima ili ljudima koji su dobro
poznavali idovski nain razmiljanja. Stoga klju razumijevanja struktura i obreda (ak i polemika) rane Crkve lei estoput u razumijevanju
idovske pozadine.
Prema Enciklopediji Judaica, u Palestini je u Isusovo vrijeme prebivalo
oko 2,5 milijuna idova, dok ih je oko 5,5 milijuna ivjelo u ostalim
dijelovima Rimskog Carstva inei deset posto njegovog stanovnitva.
U Galileji su, u odnosu na pogane, idovi bili manjina. U Babilonu je
postojala velika idovska kolonija, a u Rimu se nalazilo dvanaest sinagoga. Vie je idova ivjelo u Siriji nego u Palestini, a u Aleksandriji su
bili brojniji nego u Jeruzalemu (oko 60 000). U Efezu je od 200 000 stanovnika, 10 000 bilo idova. Domovinu i dijasporu (iseljenitvo) su u
velikoj mjeri povezivali trgovci koji su zaraeni novac slali za odravanje
Hrama (tzv. hramski porez).
idovska knji
evnost: U sreditu idovskog vjerovanja bilo je Sveto
Pismo tj. Stari zavjet koji je postojao u razliitim inaicama. No, 90. g.,
na koncilu u Jamniji, jedino je masoretski tekst proglaen prihvatljivim
dok su ostale inaice bile zabranjene. idovi iz zapadne dijaspore koristili su grki prijevod s hebrejskog (tzv. Septuagintu), dok se na Istoku
koristio aramejski Targum omiljena inaica krana idovskoga podrijetla.
Suoeni s kranima i njihovim dokazima o Isusu kao Mesiji, idovi
su prihvatili nove grke prijevode kojima su istisnuli Septuagintu (npr.

Simahovo, Teodizijevo i Akvilino izdanje). Pored toga, iz sinagokog

leksionara izostavili su 53. poglavlje Izaije. Ortodoksni idovi priznavali
su iskljuivo palestinski kanon Pisma i sljedei redoslijed knjiga: Zakon,
Proroci i Spisi. Septuaginta je, pak, koristila kranima prihvatljiv vremenski redoslijed, kao i redoslijed prema vrsti pojedine knjige. O moguem postojanju tzv. aleksandrijskog kanona, koji bi prihvatio apokrifne knjige, nema dokaza.
Talmud (uenje), koji je bio druga knjiga po vanosti poslije Starog
zavjeta, sastoji se od Mine (usmeni zakon) i Gmare (dovretak). Minu
je zapisao Rabi Juda ha-Nasi (135-220). Od palestinskog Talmuda iz
450. g. znatno je vei babilonski Talmud iz 500. g. Izmeu 200. 500. g.,
idovi su Mini dodali tzv. Gmaru kao komentar i tumaenje Mine.
idovska dijaspora ivjela je po cijelom bivom Grkom carstvu,
ak i u Indiji. Dva glavna sredita dijaspore bila su u Babilonu i u Egiptu.
Dok je zajednicom u Izraelu upravljao glavni rabin (nasi), u Babilonu je
istu dunost obavljao eksilarh iz Davidove loze. Ovakve zajednice isticale
su se vjerom, kao i privrenou Jeruzalemu. Sinagoga je, kao kulturno
i obrazovno sredite te mjesto bogosluja, bila sredite ivota
iseljenitva. Bogosluje se uglavnom sastojalo od molitve, itanja iz Tore
i izlaganja. Ovaj uzor bogosluja kao i uzor upravljenja sinagoga, utjecali
su na kr-anstvo. Slino kranima, idovi u iseljenitvu bili su poznati po istom i mirnom obiteljskom ivotu. U zajednici su se bavili
karitativnim radom, posjeivali bolesne, brinuli se za obitelji umrlih,
iskazivali gostoprimstvo strancima i davali priloge za siromane. Neidovi ih esto nisu shvaali (uostalom tako je bilo i s prvim kranima),
i to iz sljedeih razloga:
1) idovi nisu sudjelovali u poganskim bogoslujima.
2) Nisu jeli svinjetinu, kao ni meso rtvovano idolima.
3) Obrezivali su djecu, to je bilo odbojno poganima.
Poboni neznaboci, tzv. bogobojazni, okupljali su se u sinagogama u dijaspori. Oni meu njima, koji su eljeli postati lanovima sinagoge, morali su biti obrezani ili uobiajenije krteni. U dijaspori idovi nisu zahtijevali obrezivanje obraenika, no takvom su se obiaju
protivile palestinske vlasti. Ova polemika se kasnije prelila na ranu Crkvu.
idovi u Palestini: hram, i u manjoj mjeri sinagoge, bili su idovska
sredita u Palestini. Kao rimski protektorat idovi su isprva imali
poloaj povlatenog naroda. Okolnosti su se izmijenile 4. g., nakon Arhelajeve okrutnosti, kada je Sirija dobila prokuratora odnosno zastupnika

guvernera u Antiohiji. idovi su bili osloboeni od tovanja rimskih

bogova i od vojne slube. Budui da su krani na poetku bili smatrani
idovskom sektom, i oni su imali iste povlastnice. Ipak i oni, kao i idovi,
su morali plaati rimske poreze, koji su iznosili 30-40% prihoda, kao i
glavarinu.
Unutar idovske zajednice u Palestini postojalo je nekoliko vanih skupina.
Pismoznanci (soferim) su bili uvari, prepisivai i tumai Zakona (Tore).
Bili su podijeljeni u bratstva (haverim). Imali su usmenu tradiciju (Tradicija starjeina) koja je zapisana u 3. stoljeu, a zove se Mishna (dosl.
ponavljanje; komentari Zakona) koja je s vremenom dodana u Talmud
(uenje). Pisari su znali biti neprijateljski nastrojeni prema sveenicima
i saducejima.
Saduceji (cadukim potomci sveenika Sadoka) su se birali iz visoko
sveenikih obitelji i koji su bili sasvim zadovoljni primati plau od
bilo koga tko je bio na vlasti. Smatralo ih se suradnicima neprijatelja i
stoga ih je veina naroda prezirala dok su bili odani farizejima. Saduceji
nisu preivjeli dogaaje 70. g. pos. Kr. kada se dogodilo unitenje hrama,
a s njime i unitenje itavog sveenikog sustava. Pobunjenici su
pogubili saduceje koje su smatrali suradnicima Rimljana.
Teoloki gledano, oni su bili konzervativci (utoliko to su prihvaali
samo Toru) i drali su arminijansku teologiju.
Herod je postavlja velike sveenike iz dijaspore (iz Babilona i Egipta)
kako bi ih mogao lake kontrolirati.
Farizeji (hebr. Perushim, aram. Perisajja separacionisti) su, smatralo
se, bili vjerni Zakonu i svojoj zemlji. Oni su potomci Hasidima iz hamonejskog razdoblja koji su se razili s Ivanom Hirkanom kada je preuzeo dvojaku ulogu, kralja i velikog sveenika.
Pokuavali su prilagoditi judaizam suvremenom svijetu oni su bili
proizvod izgnanstva kada nije bilo hrama niti teokracije. Teoloki gledano, bili su progresivni vjernici. Vjerovali su u predestinaciju, uskrsnue,
anele i duhove.
Osim ove dvije glavne skupine, postojale su i dvije glavne sekte:
Zeloti (aram. qananayya revni) su bili, ini se, ekstremno krilo farizeja.
Kako bi uspostavili idovsku neovisnost i poslunost Zakonu bili su
spremni i na nasilje. Neki, poput Barabe, su bili vjerski teroristi. ak je
i meu Isusovim uenicima bio jedan zelot (imun). Bili su spremni
ubiti svakoga tko je suraivao s Rimljanima. Kasnije, tijekom idovskih
ratova drugi idovi su postali taocima njihove politike nasilja.

10

Eseni (iz aram. Hasja poboni, sveti) datiraju iz vremena Makabejaca.

Veina su bili redovnici koji su ivjeli izvan svojeg glavnog samostana
u Kumranu gdje su pouavali ljude. Iako su bili strogi idovi ipak su u
svojim uenjima imali i elemente strane judaizmu (naroito zoroastriski
dualizam). Svoj poetak duguju razdoblju Makabejaca kada je sveenstvo suraivalo sa Antiohom Epifanom i njegovim programom helenizacije koji bio poput kulturne revolucije! Meutim, kada je makabejska
dinastija (Hamonejci) poela spajati slube velikog sveenika i kralja,
odluili su se povui u samostane skupa sa svojim voom kojeg su
zvali Uitelj pravednosti.
Kumranska zajednica je bila jedna od mnogih, poput esenskih, zajednica koje su obitavale u pustinji. Svi oni su bili pod dojmom apokalipse,
ali neki su bili pacifisti, a neki nisu. Mogue da je Ivan Krstitelj proveo
neko vrijeme u jednoj od ovih esenskih zajednica. Takoer je vrlo vjerojatno da je neka od ovih zajednica imala zajedniku kuu u Jeruzalemu.
Kako je Isus bio u dobrim odnosima s njima, vrlo je mogue da je upravo
u toj njihovoj kui Isus blagovao posljednju pashalnu veeru sa svojim
uenicima. Mukarac koji je nosio vodu oigledno je bio lan te zajednice
jer ene (koje su inae radile taj posao) nisu smjele biti lanovi.
Voa kumranske zajednice je sebe nazivao Uiteljem pravednosti.
Njegov smrtni neprijatelj je bio jeruzalemski veliki sveenik kojega je
smatrao otpadnikom pa ak i antikristom. Smatrali su se hiperfarizejima i vjerovali su kako e upravo oni biti instrumenti suda kada Bog
bude sudio tim otpadnicima nakon kojih e, naravno, oni preuzeti vlast.
Smatrali su kako e zadobiti boansku naklonost i okajati grijehe svoje
grjene brae prouavajui i izvravajui Zakon. Uitelj praved-nosti
je navodno imao boanske moi u izlaganju Pisma koje je uglav-nom
primjenjivao na ljude i okolnosti onoga vremena. Drali su kako su oni
novo, proieno sveenstvo koje e preuzeti vlast kada nastupi novo
doba.
Prema njima, kraj vremena e biti okarakteriziran pojavom triju kljunih
figura: Proroka (poput Mojsija), davidijanskog Mesije i velikog sveenika iz Aronove linije. U novom dobu sveenik e postati glava drave
(kao u Ezekijelu) i bit e vaniji i od davidijanskog Mesije. Mesija je
trebao biti princ-ratnik koji e povesti Izraelsku vojsku u pobjedu nad
sinovima tame (meu kojima su Rimljani bili glavni). Na kraju sadanjeg
vremena Prorok e ljudima govoriti volju Boju kao to je to Mojsije
inio na poetku.

11

Isus i
idovstvo: Isusova jedinstvena osobnost i uenje bile su bliske

pobonim idovima iz skupine hakamim (tj. mudracima). Cilj im je bilo
promicanje svetosti u svim drutvenim krugovima. Mudraci su vlastite
zamisli irili po kolama i sinagogama. Neki farizeji (primjerice Hillel)
bili su njihovi sljedbenici te su kao takvi simpatizirali Isusa.
Farizeji su bili podijeljeni u dvije kole: amaiovu (strou) i Hillelovu
(liberalnu). amai je stavljao naglasak na pojedinosti sadrane u Tori, a
njegova je poruka glasila: izgubljeni ste ako ste neposluni i najmanjoj
odredbi Zakona. Hillel (iji je sljedbenik bio Gamaliel) vjerovao je pak
kako je bit Tore istovjetna duhu Zakona: bitno je drati se duha Zakona.
Vjerovao je kako je vano omoguiti i idovima i obraenicima da budu
posluni Zakonu (time je bio blii Isusu od amaia). Isus je zapravo
doveo Hillelovo uenje do loginog zakljuka, tzv. idovskog univerzalizma, utemeljivi novu religiju kranstvo.
Etinom idovstvu Isus je dao jasnu perspektivu smrti, suda i zagrobnog ivota. S vlastitom teologijom upoznao je pobone idove,
obine ljude iz puka (hebr. am ha-arec), Samarijance, neiste, te ak i neidove. Narod je pouavao javno, a povjerljivo uenje ostavljao je za
vlastite sljedbenike. Njegovo uenje bilo je usredotoeno na vlastitu
sudbinu kao Sluge patnika i Mesiju.
idovi odbacuju kranstvo: idovsko drutvo i veliki broj krana
nisu se mogli meusobno sloiti iz sljedeih razloga:
1) idovi su odbacivali zamisao o razapetom Mesiji. Kraljevstvo (milenij) nije dolo.
2) Budui da kranstvo nije bilo nacionalni oslobodilaki pokret,
teko je moglo privui ekstremiste poput zelota koji su eljeli idovsku
pobunu protiv Rima.
3) U odnosu na idovske voe, koji su zauzimali kompromisan stav
prema rimskim vlastima, kranski pokret bio je odve revolucionaran. Konzervativci su se osjeali ugroenima jer bi pobunom izgubili
nadzor nad narodom.
4) idovima se nije sviao stav krana prema poganima.
5) Ortodoksni idovi, kao oportunisti koji su postojanu vjeru otaca
(objavljenu Mojsiju) prilagodili poganskim predrasudama, nisu htjeli
prihvatiti krane koji su sebe zvali nasljednicima izabranog naroda.
Odbacivali su kransko alegorino tumaenje Staroga zavjeta.
U Jeruzalemu su odnosi izmeu idova i konzervativnih krana
(poput Jakova) bili skladni do 62. g.. No, tada je Jakov ubijen jer je od-

12

bio javno zanijekati da je Isus Boji Sin. Nakon poetka idovskog ustanka odnosi su se i nadalje pogoravali.
Prije izbijanja prvog idovskog rata protiv Rimljana (66), stav se
idovskog naroda zaotravao prema evanelju. Osim toga, Rimljani
nisu vie promatrali kranstvo kao idovsku sektu. To je za ishod imalo
zbjeg mnogih idovskih krana, koji nisu eljeli biti povezani sa idovskim nacionalizmom, u Pellu i Malu Aziju.
idovski prevrat doivio je vrhunac 70. g. Dolo je do unitenja Jeruzalema zajedno s Hramom, ime se ispunilo Isusovo upozorenje i
proroanstvo. Godine 135. isti grad je jo jedanput razoren, a njegovi
puani rasprili se po svijetu.
Prvi rat trajao je od 66. do 73. g. Meutim, unato sumornom opisu
Josipa Flavija, materijalna infrastruktura idovstva u Judeji i Galileji
nije pretrpjela trajnu tetu. Okolnosti su, dodue, bile drugaije u Jeruzalemu, i okolici, te u nekoliko drugih gradskih sredita otpora. idovi su
na obali Sredozemnog mora obnovili Jamniju gdje se potom okupio
sinhedrin (knesset ha-gadol) = idovski parlament).
Prije izbijanja drugog idovskog rata (32-35) dolazi do niza idovskih
pobuna u gradovima dijaspore. U Sjevernoj Africi pobunjenici su eljeli
uspostaviti nezavisnu idovsku dravu. U Mesopotamiju idovi su se
pobunili zajedno s Partima. Mnogi idovi i drugi su bili masakrirani.
Drugi idovski ustanak protiv Rimljana buknuo je pod vodstvom
imuna Ben-Kosibe (na aramejskom: Simon Bar-Kohba) (132). Iako su
pobunjenici zajedniki djelovali ishod je bio poguban. U borbi je
uniteno pedeset tvrava i gotovo tisua sela. U amfiteatru u Cezareji
pogubljeno je deset voa pobune dok su luke na Sredozemlju bile prepune izbjeglica koji su bjeali od pogibelji. Na velikim drabama u
Mamri i Gazi prodavani su idovski zarobljenici. Kako ih je bilo mnogo,
cijena robova osjetno je pala u Carstvu. U Judeji je preostalim idovima bilo zabranjeno okupljati se na molitvu. Nisu smjeli obrezivati
muku djecu ni postavljati rabine. Odlazak u Jeruzalem bio im je zabranjen pod prijetnjom smru. Hadrijan je 135. g. odluio obnoviti
Jeruzalem kao coloniu aeliu capitolinu. Budui da se odredba strogo
provodila, kranska zajednica u Jeruzalemu bila je prisiljena zamijeniti idovskog biskupa biskupom neidovskog podrijetla. Ostatak idovskog puka preselio se u Uu, selce u Galileji, a Izrael kao narod prestao je postojati.
Jedan od ishoda ustanka pod vodstvom Bar-Kohbe bilo je gotovo
potpuno prekidanje veza izmeu idovstva i kranstva. Iako je Bar-

13

Kohba osobno naredio drakonske kazne za krane koji ne prokunu i

ne odreknu se Isusa, nekoliko se manjih skupina hebrejskih krana
ipak uspjelo privremeno odrati. Najvea preostala zajednica nalazila
se u Cezareji (kao i u ostalim obalnim gradovima) gdje je veliki uenjak
Origen kasnije osnovao kolu i veliku knjinicu. Njegovi nasljednici bili
su Pamfilije i Euzebije. idovsko kranstvo je cvjetalo i u Arabiji (s
druge strane Jordana) gdje je u Bostri, u treem stoljeu, odran crkveni koncil.
Konzervativni idovski krani nastavili su svetkovati subotu, kao i
ostale idovske blagdane. Obrezivali su svoju djecu, to je krane neidovskog podrijetla zabrinjavalo. Redovnici koji su preivjeli rimsko
unitenje samostana u Kumranu pridruili su se kranskoj crkvi, to
je rezultiralo raskolom: jedno krilo je ostalo pravovjerno (no zadrali
su neke idovske prakse), dok je drugo krilo postalo otvoreno krivovjerno. Pripadniki ovog heretikog krila ostali krani su nazvali
ebionitima (izraz potjee od Pavlovog izraza jeruzalemski kranski
siromasi). Od drugog stoljea ebioniti nisu vjerovali u Kristovo
boanstvo, kao ni u njegovo djeviansko roenje. Prema njima Isusu je
Bog nadjenuo mesijansku titulu prorok poput Mojsija (Pnz 8,14-22)
pri krtenju, te e se vratiti kao Sin ovjeji da kraljuje nad cijelim
svijetom.
U etvrtom stoljeu, i kasnije, u Siriji su postojale male idovske crkve.
Imale su svoje Evanelje (tzv. Evanelje Hebrejima koje je Jeronim
preveo na latinski), koji je sauvalo poneto izmijenjenu predaju, od
one kanonskoga grkog Evanelja, veliajui Gospodinova brata Jakova
kao Mesijinog zamjenika. One su odbacivalie pisma apostola Pavla: u
njihovim oima bio je izdajica idovske vjere i krivovjerac. Zapravo,
korijeni starosirijske crkve su idovski: nasljednici izvornih idovskih
kranskih obitelji jo uvijek ive u dananjoj Siriji. Znaajno je da se
neki mesijanski kranski voe u dananjem Izraelu smatraju nasljednicima ebionita te su u dvojbi glede Isusovog boanstva. Jeruzalemski
idovski krani nisu prisustvovali Nicejskom koncilu (325). Budui da
su zadrali autonomiju, bili su izopeni i uskoro ih se smatralo krivovjercima. Od 4. stoljea postupno su izgubili identitet.
Na temelju arheolokih dokaza moe se zakljuiti kako su kranski
idovi jo 68. g., dakle prije dolaska Rimljana, pobjegli iz Jeruzalema.
Izbjegli su na drugu strani Jordana u Pellu, te u planine Gileada i Baana.
Lutali su oekujui povratak Mesije Isusa. Nakon pada Jeruzalema
73. odnosno 74. g. vratili su se u razrueni grad. Kako su bili uvjereni

14

da je Isusov povratak odgoen, sagradili su kransku sinagogu koja

se i danas moe razaznati jer okruuje Davidov pseudogrob kojeg su
podigli kriari. Ista graevina vie nije bila usmjerena prema (unitenom) Hramu ve prema mjestu uskrsnua (kasnije Crkva Groba
Isusova).

POGANSKI SVIJET
Rimsko Carstvo, na ijem su podruju djelovali prvi krani, naslijedilo je od Grka oblike upravljanja; uljudbu i jezik.
Kako se Carstvo irilo osvajanjem i pripajanjem ozemlja, zaposjednutim se podrujima upravljalo razliito. Egiptom, koji je pripadao caru,
upravljao je prefekt kao potkralj. No, bilo je i protektorata i drevnih
kraljevstva koja su zadrala tradicionalne ustanove, kao i senatorskih
(na primjer Azija) ili carskih provincija. Na njihovom su se ozemlju i
dalje nalazili rimski vojnici, a bile su pod upravom guvernera neposredno odgovornih caru (Sirija). Podruja posebnih obiljeja (npr. Judeju)
vodili su prokuratori.
Iako nisu uivala znatnu neovisnost (unato postojanju pokrajinskih
vijea), mir koji je vladao u takvim podrujima pogodovao je razvoju
trgovine i rastu blagostanja (pogotovo u gradovima Male Azije). Gradovi su donekle bili neovisni budui su bili pod upravom skuptine (ekklesia) iji su lanovi bili graani, te koncila (boul) kojeg su inili istaknuti
po-jedinci. Udruenja (cehovi) takoer su imala vanu ulogu u mjesnom
i-votu.
Ljudi su mogli biti graani rodnog grada, ali isto tako i rimski graani. Isto se pravo moglo naslijediti (kao u Pavlovom sluaju), odnosno
kupiti ili dobiti kao nagradu od cara. Rimski graani bili su poteeni
nedostojnih i poniavajuih tjelesnih kazni, te su se mogli uloiti priziv
caru.
Religija u Rimskom Carstvu bila je podijeljena u dvije skupine:
a) RELIGIA LICITA (tj. dravni kult) ukljuivala je tovanje rimskih
bogova, a ponekad i cara. U potonjem sluaju najee se radilo o caru
koji je ve preminuo, premda su Kaligula, Neron i Domicijan jo za
vrijeme vlastita ivota prisvojili boanske asti. Od stanovnika Carstva
oekivalo se sudjelovanje u tovanju kao iskaz podanike vjernosti.
idovi su, meutim, bili osloboeni ove obveze budui da je njihova
religija bila priznata kao religia licita. I krani su do 64. g. (ili malo prije)

15

bili u istom poloaju jer ih se dralo idovskom sektom.

U gradovima su sveenici obavljali dunost sudaca odgovornih za
provedbu carskog bogotovlja. Rimljani, koji su vjerovali kako su bogovi
zasluni za vojni uspjeh i gospodarski napredak, pripisivali su vojne
ne-uspjehe ili nepogode, poput: gladi, nevjeri i nepotivanju bogova.
Ostale religije potpadale su pod:
b) SUPERSTITIONES (praznovjerja). U ista su bili ukljueni istonjaki
kultovi i filozofija, kao i tovanja mjesnih boanstava pri kojima su se
obavljali obredni inovi poput iskazivanja asti i prinoenja rtava (tj.
udobrovoljavanja demonskih sila). Za razliku od idovstva i kranstva, pred tovatelje nisu postavljani nikakvi moralni zahtjevi. U hramovima su se prinosile rtve, zazivala i iskala naklonost boanstava.
rtve, najee hrana, bile su dar bogu. Dio je rtve bivao spaljivan,
dok su ostatak sveenici i vjernici koristili za ishranu, odnosno za prodaju na trnici (v. 1. Kor 8). Boanstvo se zamiljalo kao nevidljivi domain gozbi koje su se u hramovima esto odravale. Neki kultovi bavili
su se tzv. kultnom prostitucijom to objanjava zbog ega je Korinanima
trebalo vremena kako bi isti obiaj ocijenili nemoralnim. Kako su takve
religije bile sastavni dio strukture tadanjeg drutva, prihvaanje
kranstva znailo je uiniti potpuni zaokret u vlastitom ivotu.
Postojali su i istonjaki kultovi koji su vjerniku nudili, nakon ceremonije uvoenja (gr. musterion), preporod i vjeni ivot. Slavljenje
bogova bilo je popraeno glazbom, plesom, glazbalima, javnim povorkama, proslavama, obrednim prinoenjem rtava, te (pogotovo u Izidinom
kultu) seksualnim orgijama.
Meu istonjakim mistinim kultovima najznaajniji je bio kult Izide, egipatske boice majke i njezinog sina Horusa. Isti je kult nalikovao
kultu Bogorodice s djetetom. S druge je strane kult perzijskog boga
svjetla Mitre, predstavljao isposniku religiju usmjerenu uglavnom na
mukarce, i to prije svega rimske vojnike. Sastavni dio kulta bili su posveeni objedi, ne posve razliiti od kranske euharistije; duama se
nudio put preko sedam planetarnih duhova koji su nakon smrti zakrili uspon mlijenom putu. Mitraizam se koristio simbolom staroga
doba Bikom nakon kojeg slijedi razdoblja Ovna. Mitra je davao
spasenje onima koji su uvedeni u tajnu kulta. Na takvim se astrolokim
pretpostavkama danas temelji filozofija New agea (konstelacija proljetnog ekvinocija odreuje narav doba u kojem ivimo, a zvijezde su
bogovi koji utjeu na dogaaje na Zemlji, te mogu zaprijeiti put do
spasenja i nirvane).

16

Poznat je bio i anatolski kult Atisa i Kibele iji su sveenici ivjeli

isposniki u prosjaenju. Njihov javni obred trajao je od 15. do 27. oujka.
Nakon posta i tzv. dana krvi (22. oujka) oplakivan je Atis. alost se 25.
oujka pretvarala u radost kada je Atisovo uskrsnue svetkovala Hilarija. Vrlo je vjerojatno kako su kranski Veliki tjedan i Uskrs postavljeni
kako bi zamijenili takve blagdane u kalendaru!
Zoroastrizam: Zoroaster ili Zaratustra bio je reformator perzijske dualistike religije mazdaizma (zervanizma) prema kojoj je svijet poprite
bitke izmeu naela zla (Ahriman ili Angra-Mainul) i naela dobra (Ormuzd ili Aura-Mazda). Pobjedu, na kraju, odnosi Dobro nakon ega
slijedi konani sud kada mrtvi uskrsavaju, a zli se odvode na muenje.
Sveta knjiga mazdaizma bila je Avesta, a kultom su upravljali mudraci
(magi). Kako se vjerovalo u oienje vatrom, najvaniji dio slube slavljenja odravao se oko vatrenog oltara.
Zoroastrizam je potaknuo rast mitraizma i manihejstva, no iznenada je nestao tijekom muslimanskih prodora. Zaratustrina reforma sastojala se u odbacivanju bogova popularne religije i uspostavljanju slavljenja jednog boga, duha dobra Aura Mazde.

FILOZOFSKA POZADINA
Rimljani, koji su bili vojnici i administratori, preuzeli su od Grka,
koji su bili mislioca, filozofiju.
Rani grki filozofi:
TALES IZ MILETA (oko 600. g. pr. Kr.): prvi je filozof u klasinom
smislu. Vjerovao je kako je sve nastalo iz vode.
Talesov uenik ANAKSIMANDER je kao izvor svega vidio apeiron,
tj. beskonano i kakvoom neodreeno, iz ega izdvajanjem suprotnosti
toplog i hladnog nastaju opipljive stvari.
HERAKLIT, koji je u Efezu ivio stoljee kasnije, vjerovao je kako je
vatra osnovni element svemira. Iz nje sve proizlazi, te se u nju sve naposljetku vraa. Proces promjene je, stoga, neka vrsta dijalektike. Iz vatre
nastaje zrak, iz zraka voda, a iz vode zemlja. Postupak, zatim, mijenja
smjer te ponovno zavrava u vatri. Svijetom, koji se stalno mijenja, vlada
um tj. razum kojeg Heraklit naziva logosom. Aristotel, a kasnije i Hegel,
njegove su zamisli ugradili u vlastite filozofije (usp. teorija velikog praska).

17

PARMENID (roen 515. g. pr. Kr.), iz june Italije, vjerovao je kako

uope ne postoji mijena, ve samo bitak. Sve promjene koje promatramo
su prividne (usp. teorija stalnog stanja).
Kasnije su filozofi pokuali trajnost dovesti u vezu s promjenom.
SOKRAT (oko 470 -399 pr. Kr.); Atenjanin koji se vie zanimao za
ljudske vrijednosti (tj. ljudsko ponaanje) nego za narav svijeta. Drao
je kako iskljuivo moemo spoznati ovjeka. Istinska spoznaja je znati
to bismo trebali biti, i to je zapravo svrha ivota, a to moemo postii
jedino pravim obrazovanjem; ovjek moe sebe uiniti moralno dobrim.
PLATONIZAM je idealistika filozofija Sokratovog uenika Platona
(428- 348 pr. Kr.). Poput Parmenida Platon je vjerovao kako stvarni svijet
nije vidljivi, ve nevidljivi svijet zamisli odnosno duhovnih stvarnosti
koje postoje izvan ovjekovog uma. Najvanija zamisao je ideja dobroga. Takva zamisao daje bezoblinoj tvari oblik i znaenje. Naime, u
svijetu, koji nas okruuje, doivljavamo upravo jedinstvo savrenih ideja
s materijom bez reda. Dakle; materija je izvor svega zla, te su iskljuivo
vrijedne ideje, koje odraava materija. Sve to je dobro proizlazi iz ideja;
sve to je loe potjee iz materije. Svijet ideja i svijet materije usko su
povezani i jednako vjeni. ovjek je jedinstvo duha i materije, a smrt je
sretno osloboenje due od ropstva tijela (materije).
Platonov uenik, i uitelj Aleksandra Velikog, ARISTOTEL (384-324.
pr. Kr) odbacuje gotovo sva uenja svoga prethodnika. Sve do sredine
srednjega vijeka (1080-1100) nije imao velikog utjecaja meu kranima.
Pred svretak ivota osnovao je filozofsku kolu nazvanu Licej. Odbacivi Platonov koncept o vjenom svijetu ideja ustvrdio je kako postoji
samo jedan svijet koji nema ni poetka ni kraja, a njegovo objanjenje
nalazi se unutar njega samog. Isti se razvio (kako bi opet zapoeo isti
ciklus) uslijed neosobnog naela koje ne postoji izvan sustava u kojeg
je ugraeno. Njegova filozofija ARISTOTELIZAM je empirijska
(iskustvena) i materijalistika.
STOICIZAM je filozofija koju je oko 300. g. pr. Kr. nauavao Zenon
iz Kitiona (oko 335. do oko 264. g. pr. Kr.). Poput Sokrata vie se zanimao za ljudsko ponaanje nego za narav svemira. Vjerovao je kako
postoji iskljuivo materija. Budui da su um i tijelo materijalni, ne postoji
isti duh jer je i Bog materijalan. Svemir je Boje tijelo, a on je njegova

18

dua. Iz navedenog se d zakljuiti kako se radi o obliku panteizma.

ovjek je u odnosu na Boga poput kapi vode u odnosu na ocean. Bog,
kao dua svijeta, upravlja voen ljubavlju prema ovjeku kojemu eli
dobro. Kako je ovjek povezan s Bogom, mora ii putem kojim ga vodi
boanski razum (logos). Stoga se istinska osoba preputa Bojoj volji
bez obzira na bol koja proizlazi iz takve odluke. Zakljuak: stoicizam
pokazuje to je ispravno, no ne daje ovjeku snagu kako bi ivio
ispravnim ivotom. Pavao se u nekim propovijedima poganima oito
obraa onima koji su bili naklonjeni ovakvim zamislima.
EPIKUREJSTVO je atenska filozofska kola nazvana po osnivau
Epikuru (342 -270 pr. Kr.). On je naime isticao ugodu kao najpoeljniju
kakvou, iako pod istom nije podrazumijevao tjelesne uitke. Pravu se
sreu moe postii iskljuivo nadzorom nad samim sobom, kao i
ivotom u tiini i miru. Takav ivot se dostie uklanjanjem glavnog
izvora tjeskobe bilo kakve vjerske usredotoenosti na ivot nakon
smrti. ivota nakon smrti nema jer se bogovi ne optereuju ljudskim
problemima. Treba sa-mo potpuno i pozitivno ivjeti.
FILON (20 pr. Kr. 40), idov iz Aleksandrije koji je Stari zavjet pokuao povezati s grkom filozofijom. Nauavao je kako je sve to je istinito u grkoj filozofiji ve ranije izreeno idovskim Pismom. Dakle,
Bog se objavio i grkom umu. Najvei Filonov problem bio je kako povezati biblijsko i grko poimanje stvaranja. Grka je filozofija naime
tvrdila kako Bog nema nikakve veze sa zlom materijom. Kako bi razrijeio problem, Filon je poput Grka postavio logos kao posrednika izmeu
Boga i svijeta. Stoga je isti najvia sila kojom je Bog okruen. Preko nje
je Bog sve stvorio. Ipak, logos je manji od Boga. Ovakve zamisli ostavile
su traga na kranskim misliocima u Aleksandriji.
Skoro svi grki filozofi su vjerovali u vrhovnog Boga, Stvoritelja. Ovo
gledite je dovela u pitanje samo manjina materijalistinih filozofa kao
npr. Anaksimander i Epikur. I platonisti i stoici (poput Cicerona koji je
suprotstavio pjesnika Lukrecije koji drao da ne moemo se osloniti
na svoje osjeaje, zbog toga moramo ostati agnostici) vjerovali u jednoga
Boga. Stoici ak su promovirali argument od dizajna.
SREDNJO- I NOVOPLATONIZAM Srednji platonizam djeluje u
1. i 2. stoljeu, dok se novoplatonizam razvija u 3. i 6. stoljeu. Oba

19

pravca nastojala su sintetizirati glavne zamisli grke filozofije uzimajui

kao temelj vjersko tumaenje Platonove filozofije.
Srednjoplatonizam stavlja naglasak na Boju transcendentnost. Bog
je aktivan dok stvara putem vlastitih posrednika: logosa, planetarnih
sila i globalne due. Platonovi oblici razvili su se u misli boanskoga
uma, a zlo se jo vie povezalo s materijom. Ista je filozofija nastojala
uskladiti platonizam i Aristotelove zamisli. Sve na ovome svijetu nije,
odnosno ne postoji, ve se nalazi u postupku postanja. Vjena i nepromjenjiva je iskljuivo Boja rije.
Novoplatonizam: Glavna obiljeja filozofije bila su idealizam, misticizam i isposnitvo. Njezin utemeljitelj PLOTIN (205-270) tvrdio je
kako cjelokupna stvarnost proizlazi iz vrhovnoga i boanskoga naela
tzv. Jednog. O Jednom ne postoji nikakav pojam, niti se o njemu
ita moe izrei rijeima jer je iznad svih odreenja. Prema vlastitom
djelovanju moe se oznaiti kao beskonano Jedno, dobra i najvia
sila. Emanacijom, tj. isijavanjem ili proistjeem, iz Jednog nastaje Um;
naelo koje u svojoj jedinstvenosti sadri zamisao viestrukosti. Ista
viestrukost ukljuuje platonovske ideje svega zamislivog. Njome se
otkriva dvojstvo materije i duha, predmeta i svijesti. Novom emanacijom Um raa Duu koja ukljuuje ideje kao oblike (uzore) stvarajui
svijet osjetilnih stvari. Jedno, Um i Dua, tri su hipostaze (grk. hupostaseis) ili tri boanska naela novoplatonista. Za novoplatonista materija
je nebitak, prazan prostor (usp. iluzije tj. maja kod hinduizma). Materija
je, nadalje, mrak i zlo.
Osjetilni svijet mjeavina je bitka i nebitka; priroda je stvarna u tolikoj
mjeri da je produhovljena tj. pomijeana s duhom. Prema novoplatonistima sve to je proizalo iz Boga tei vraanju Bogu, i ponovnom
upijanju u Njega kao utjelovljenju najvieg dobra. Isti cilj ovjek ne moe
postii spoznajom ili razumom, ve iskljuivo u ekstazi i neposrednim
jedinstvom s boanstvom, budui da je Jedno iznad Uma i zamisli.
Putem izoliranja od stvari svijeta i putem mistike iluminacije (vrsta
transcen-dentne meditacije), um moe svladati zapreke due kako bi
iskusio sve ono to je izvieno. Stoga se novoplatonizam moe oznaiti
kao izvor kasnijeg (prije svega kranskog) misticizma.
Srednjoplatonizam je utjecao na rane kranske mislioce kao to su
Justin Muenik i Klement Aleksandrijski, dok je novoplatonizam utjecao
na kranske mislioce od Origena nadalje: Kapadocijske Oce, Ambrozija
i Augustina. Zahvaljujui Dioniziju novoplatonizam postaje imbenikom koji na Zapadu i na Istoku vjerojatno najvie utjee na oblikovanje

20

kranske mistine teologije (dakle i redovnike misli). Zahvaljujui

Augustinu novoplatonizam utjee na gotovo cjelokupnu
srednjovjekovnu tradiciju na Zapadu.
Zakljuak: navedenim filozofijama zajedniko je sljedee:
1) Ovaj svijet sastoji se od dva podsvijeta: savrenog, vjenog svijeta
zamisli, te prolaznog svijeta koji je blijeda preslika ili odraz prethodnog.
Prvi svijet je, za razliku od drugog, nepromjenljiv. ovjekovo tijelo pripada svijetu promjena, a dua, koja ima razum, iskra je boanskog iz
svijeta postojanja.
2) Bog nije osoba, ve zamisao ili naelo. Oito ne radi se o pomirenju
dvaju personaliziranih bia.
3) Nema jasne razlike izmeu Boga i drugih duhovnih bia.
4) Materije je zlo: samo nematerijalni svijet je ist. Stoga put spasenja
je izbjegavanje materije. Spasenje nije pomirenje izmeu dvaju osobe.
5) Sve te filozofije su imale zatvoreni sustav i cikliko vienje povijesti.
Novoplatonizam je dodao sljedee toke:
a) Stvaranje duhova emanacijom (proistjeem), gdje prvi entitet
stvara (raa) drugi. O tomu govore Origen i njegovi prijatelji kada
spominju raanje. Manjevrijedno boanstvo, a ne vrhovni Bog,
stvorilo je vidljivi svijet od prapostojee materije.
b) Budui da ovjek ima iskru boanskog u sebi, i sm je dio boanskoga. Stoga je put spasenja u bijegu od materije kako bi bili ponovno
upijeni, primljeni u boanstvo (mistini nain spasenja).
c) Budui da vrhovni Bog ne moe biti u doticaju s ovim svijetom,
potreban mu je posrednik Rije ili Razum (Logos). Rije je odvojena i,
kao proizvod emanacije, podreena Bogu. Emanacija je izlazak manje
savrenog bia iz vieg i savrenijeg naela, a da se pritom vie naelo
ne mijenja. Nainjena je prema izvorniku, no nije iste naravi, kao to ni
votani otisak nije od materijala od kojeg je peatni prsten.

SREDITA KRANSTVA
U to vrijeme poela su se razvijati sredita kranstva od kojih je
sva-ko imalo posebna obiljeja ili ak vrstu kranstva.
STAROSIRIJSKA CRKVA, kojoj je sredite bilo u Antiohiji, kasnije
se proirila na istok. Starosirijska crkva nala se na udaru kritike Istone
crkve koja joj je predbacivala zagaenost gnosticizmom, a na njezinu

21

krajnju strogost gledala je podozrivo i s gnuanjem. U njoj su bile dvije

stranke: mlaa i ortodoksnija koju je predvodio Palut iz Edese, a koja je
potekla iz Antiohije, te starija (vjerojatno domaa stranka) koju je predvodio Tacijan (Adai). Kako god bilo, ini se da je Jakovljev duh nepopustljivosti nastavio ivjeti u Starosirijskoj crkvi. Primjerice, u Didaheu
itamo sljedee: Ne postite u iste dane kao i licemjeri. Oni poste ponedjeljkom i etvrtkom, a vi postite srijedom i petkom. I vae se molitve
moraju razlikovati od njihovih. Molite kao to je Gospodin zapovjedio
u Evanelju: Oe na, koji jesi na nebesima... itd. Ovu molitvu izgovarajte
tri puta na dan.
Kada su zbog podrke Nestoriju proglaeni krivovjercima (u petom
stoljeu), morali su se povui izvan dohvata bizantskih progonitelja.
Njihova glavna sredita uenja postala su Edesa, a kasnije na istoku
Nisibis. Misionari su otili na jug do Indije, a do 6. stoljea proirili su
se do Kine. Pojava islama odijelila ih je od ostalih krana, za koje su
nastavili ivjeti u legendi o kranskom kraljusveeniku s Dalekog
istoka, Presteru Ivanu, koji e jednog dana unititi islamske horde. Dananja Starosirijska crkva je u Kini, prije udara Dingis Kana i Temerlenka,
u 12. i 14. stoljeu, ostavila spomenike. Jedna grana te crkve preivjela
je kao crkva Mar Tome u junoj Indiji (koristi starosirijsku liturgiju).
Druge rasprene zajednice zadrale su se na obroncima oko Mosula u
Sjevernom Iraku, pod stalnim turskim napadima i progonstvima, sve
dok ih se nedavno nije ponovno otkrilo.
SJEVERNO-AFRIKA CRKVA: Sjeverna Afrika gotovo je jedino
podruje na kojem je latinski jezik ostao netaknut i upravo se iz ovog
podruja vratio u Rim kojim je, u meuvremenu, vladao grki jezik.
Osim toga Sjeverna Afrika je bila znaajna pokrajina Rimskoga Carstva
koja je osiguravala velik dio hrane za opskrbu Carstva.
Prva kranska djela na latinskom potjeu upravo iz Sjeverne Afrike.
Iako je sjeverno-afrika crkva imala velike teologe (kao to su Tertulijan,
Ciprijan, Tikonije i Augustin), puk nije bio odve teoloki obrazovan.
Biblija nikada nije prevedena na narodni govorni jezik Numidije i
Tunisa, kao to je to bio sluaj u Egiptu. Sjeverno-afriko kranstvo
(posebno njegov Donatov dio) bilo je naroito snano meu govornicima punskog jezika. Meutim, nedostajala im je Biblija na vlastitom
jeziku. Upravo iz tog razloga, kao i kasnijih navala Vandala, tamonja
Crkva je nestala prilikom upada muslimana u 7. stoljeu. Postojanje
ovih dviju skupina u velikoj je mjeri povezano s Donatovim razdorom.

22

EGIPATSKA CRKVA: U ovoj crkvi je postojala slina podjela stanovnitva. Izmeu elite, koja je govorila grki te seljakih niih slojeva
koji su govorili koptskim jezikom, uvijek je postojao jaz koji je i doveo
do podjele Crkve. Osobito kada su se u 4. i 5. stoljeu razbuktale rasprave
o doktrini. Aleksandrijski biskupi imali su, u borbi protiv slubene teologije bizantinskih patrijarha, podrku zaostalih, ali zato nepopustljivih
Kopta (tj. potomaka drevnih Egipana). Koptsko je kranstvo, zajedno
s nekim drugim crkvama, podravalo monofizitski pokret.
RIMSKA CRKVA: U ovoj Crkvi veina je lanova, do poetka treeg
stoljea, govorila grkim jezikom. Kako je sve vie ljudi iz visokih slojeva drutva pridobivano za vjeru krani, koji su govorili latinski, postali
su veina.
Zahvaljujui sve veem rastu Crkva je 251. g. uzdravala ne samo
biskupa, ve i 64 prezbitera, 7 akona, 7 podakona, 42 ministranta, 52
istjerivaa demona, itae, kljuare i vie od 1 500 udovica i siromanih
ljudi. U vrijeme Decijeva progona 250. g. u Rimu se skrilo mnotvo biskupa; Crkva ih je morala uzdravati.
Ni Rimska crkva nije bila poteena razdora: 217. g. dolo je do ozbiljnije prepirke izmeu Hipolita i Kalista oko osobe koja e preuzeti slubu rimskog biskupa. Kalist, koji je postao biskupom, optuio je Hipolita kao diteista (pristalicu shvaanja da je Sin Kristovo tijelo, a njegov
duh Otac u Njemu). Kalistu je, pak, prigovoren nedovoljno vrst stav o
grijesima nakon krtenja: Kalist je, naime, drao kako i najvei grijesi
mogu biti oproteni nakon pokajanja, ukljuujui nemoral, ubojstvo i
otpad-nitvo (apostaziju). Hipolit je raskinuo veze s Kalistom osnovavi
vlastitu zajednicu ime je unio razdor u Rimsku crkvu tijekom cijelog
pokoljenja. Ista svaa nastala je izmeu Kornelija i Novacijana. Kornelije
je vjerovao da biskup moe oprostiti i najtee grijehe na to se Novacijan
odvojio i osnovao zajednicu.
Teoloko ova crkva je bila pod jakom utjecaj rabinskog judaizma.

MISIJSKO IRENJE
Sljedei imbenici utjeu na irenje evanelja meu neidovima:
1) Razmjerno postojane politike okolnosti (Pax romana) (vidi 1 Tim
2,1-2).
2) Zajedniki narodni grki jezik (koine), naslijeen iz doba Aleksandra Makedonskog. Ovaj je poticao idove da se nasele na osvojenom

23

ozemlju i tako poveao njihov broj u Rimskom Carstvu.

3) Dobra prometna povezanost (ceste, te brojne brodske veze).
4) idovi iz iseljenitva.
5) Septuaginta (grki prijevod Starog zavjeta).
6) Ope nezadovoljstvo filozofijom i religijom.
Prvi krani organizirano su pristupali propovijedanju evanelja.
Rast i razvoj novih crkava, koje su najee vodili akoni, pomno su
razraivali sluajui savjete apostola, proroka i uitelja. Evanelje se
propovijedalo iz mjesne crkve iako je glavna sluba, za koju su oito
postojali potrebni darovi, bila vezana uz crkvu.
Teolozi i apologeti crkve, tj. pisci unutar crkve koji su branili kranstvo od nevjernika, nisu samo predavali izvan crkve kako bi ljude pridobili za Krista, ve su organizirali biblijske kole za obuku novih evangelizatora i apologeta. S vremenom su se usredotoili na odreene skupine sluatelja, idove, rimske vlasti i dr., a neki su, pak, napadali krivovjerce. Pavao je naglaavao vanost starozavjetnih proroanstava, kao
i tipoloko ispunjenje Kristova lika. Kasniji apologeti zlorabili su istu
me-todu primjenjujui je, neopravdano, na crkvu.
Pismo se prevodilo na strane jezike. Postojala je apokrifna fiktivna
knjievnost, primjerice Djela Pavlova i Teklina, koja je kao spjev kranskom nainu ivota, vjerojatno, bila namijenjena tritu lake i romantine knjievnosti.
Susjedi, i poznanici, rado su primali krane u vlastite domove jer
su primjeivali promjenu u njihovim ivotima. Poruci dobre vijesti bili
su, prije svega, otvoreni pripadnici niih slojeva drutva, te robovi.
Ukratko; nekoliko je obiljeja ostavljalo snaan dojam na sluatelje:
a) Kakvoa promijenjenog ivota vjernika, te sklad izmeu ivota i
poruke kakav je nedostajao iriteljima poganskih uenja.
b) Zajednitvo i bratska ljubav u kojoj se nije gledalo na stale, kastu,
rasu i spol. Krani su se meusobno pomagali, a posebnu pozornost
uivali su najslabiji: siroad, stariji ljudi, zatvorenici, te oni koji su kanjavani radi Krista.
c) Radost vjernika irila se na druge ne jenjavajui ni za progona ili
smaknua.
d) Propovijedanje evanelja bilo je esto popraeno ozdravljenjima
i istjerivanjem duhova. Okupljeni su znali kako se zli duhovi pokoravaju
kranima. No, s vremenom uda su igrala sve manju ulogu u irenju
Radosne vijesti. Stoga ih Euzebije rijetko spominje u Povijesti Crkve.

24

NAINI IRENJA EVANELJA

U prvih 150 godina povijesti Crkve nije bilo crkvenih graevina.
Stoga su krani propovijedali u sinagogama, koje su im stajale na
raspolaganju, sve dok se idovi nisu zapoeli otro suprotstavljati
kranstvu. U sinagogama su krani nailazili na sluateljstvo koje je
bilo spremno pozorno posluati izlaganje Radosne vijesti. Njihove propovijedi sadravale su pet vanih smjernica:
1) Stari zavjet ukazuje na Mesiju.
2) Starozavjetna proroanstva, kao i blagoslovi obeani Davidovim
potomcima, ispunjeni su po Isusu. Isusova smrt i uskrsnue ostvarenje
su proroanstava vezanih uz Mesiju i Slugu patnika.
3) Oprotenje se nudi na temelju Mesijine zastupnike smrti.
4) Sluateljima se mora ukazati na potrebu prihvaanja Isusa Krista
Spasiteljem upozoravajui ih na kobne posljedice odbijanja Kristove
ponude, kao i na injenicu da se s Bojom milou ne moe igrati.
Propovijedi su odravane na trnicama i trgovima, mjestima razmjene novih zamisli, a pristup se ubrzo pokazao vrlo uspjenim te su
ga prigrlili ak i idovi. Krani su koristili i dar proricanja dok je evanelje, koje se propovijedalo u javnim dvoranama, esto bilo popraeno
neosporivim osobnim svjedoanstvima. Susreti su odravani po kuama
koje Pavao, u vlastitim poslanicama, spominje kao glavna mjesta irenja
evanelja.
U osobnim svjedoenjima krani su koristili simbole ribe, kria, sidro
i ja-njeta kako bi pobudili zanimanje za evanelje. Njihovo oglaavanje
je bilo diskretno. Komunicirali su pomou simbola meu sobom: paun
je predstavljao vjenost, slika kita koji povraa Jonu nakon tri dana je
predstavljala uskrsnue, Rota je bila kod za A-paternoster-O. zatim
su imali kai-ro simbol koji je predstavljao prva dva slova rijei Hristos,
zatim tu je bila riba koja je oznaavala ICHTHUS (Iesous Hristos Theou
Huios Soter Isus Krist Sin Boji Spasitelj). U ranoj kranskoj umjetnosti
Isusov lik nije bio prikazivan, no kada je kranstvo postalo legalnim
Isusa se esto slikalo kao Apolona, bez brade ali s aureolom, ba kao i
Apolona, boga sunca. Kasnije, u bizantinskoj umjetnosti, Isusa se prikazivalo kao Jupiter/Zeusa, glavnog boga, s bradom i ozbiljnim izrazom
lica. Slino tomu je i lik Djevice Marije s malim Isusom izravna kopija
boginje Izide s malim Horusom (egipstski bog sunca) na krilu. Horov
roen dan bio je 25 prosinca.
Molitva je imala vanu ulogu u oslobaanju ljudi od vlasti Sotone. I

25

unato injenice da im uenja esto nisu bila tona, barem ne u svakoj

pojedinosti, ljubav i gorljivost prvih krana bile su izuzetne.
Misijsko irenje moemo podijeliti u nekoliko razdoblja:
PRVO RAZDOBLJE obuhvaa irenje Radosne vijesti meu idovima u Palestini i iseljenitvu, ak izvan Rimskog carstva (Djela 2, 513). Djela apostolska spominju sluatelje Petrove prve propovijedi kao
prve obraenike. Isti izvor navodi Samarijance, neidove, i Ivanove
uenike kao skupine koje su primile Duha Svetoga, a slinost izmeu
obraenja navedenih skupina i prvih apostola upuuje na svjesno ponavljanje nekih od fenomena koji su se zbili za vrijeme Pedesetnice,
kao i na trajnu vezu s prvom crkvom u gradu u kojem se vjera najprije
uvrstila Jeruzalemu.
Nakon Stjepanovog muenitva Filip je otiao u samarijanski glavni
grad Neapolis dananji Nablus (u povijesti poznat i kao ekem) kako
bi propovijedao tamonjim puanima. Potom se zaputio u druge gradove i sela tog podruja (Djela 8, 5. 25).
Evanelje se irilo juno i zapadno od Jeruzalema sve do Cezareje i
obale. Vjera se proirila do Damaska, te je prestraeni idovski vladajui
krugovi poslali Savla u potjeru za kranima. U Djelima 9,31 usputno
se spominje propovijedanje evanelja u Galileji gdje su ivjeli neidovi,
te irenje evanelja do Antiohije, treeg grada po veliini u Rimskom
Carstvu.
Razdoblje od 30. do 70. g. bilo je presudno za idovski narod koji je
imao prigodu obratiti se i priznati Mesiju, te tako potaknuti Isusov povratak i uspostavu Bojeg kraljevstva. Time bi se uspostavilo teokratsko
kraljevstvo pod vodstvom Davidovog potomka koji bi u Izraelu vladao
cijelim svijetom. Prema doslovnom tumaenju starozavjetnih proroanstava prvo bi se trebao obratiti Izrael, a potom bi bili blagoslovljeni svi
ostali narodi. Iz ovog su se razloga apostoli trudili propovijedati evanelje meu idovima u Palestini i iseljenitvu, a prvi krani oekivali
skori Isusov povratak.
DRUGO RAZDOBLJE obuhvaa irenje evanelja meu neidovima. Prva misija za irenje evanelja meu neidovima djelovala je u
Antiohiji. Propovijedanje evanelja meu neidovima poelo je na dan
Pedesetnice. Meu ljudima koji su sluali Petra bilo je pobonih iz
cijeloga Carstva. Djela apostolska spominju Parte (tj. Perzijce), Meane,
Elamite (iz drevne pokrajine Perzijskog Carstva), Mezopotamce, Rim-

26

ljane, Kreane, Arape, ljude iz Judeje, Ponta na Crnom moru, Male Azije,
Kapadocije, Frigije, Pamfilije (pokrajine u Maloj Aziji), te libijskih
podruja oko rimske kolonije Cirene.
Rana Crkva ubrzo se nala pred novim izazovom; treba li obraene pogane prisiliti da se podrede idovskim obiajima, i tako zapravo postanu idovi!? Razmimoilaenja konzervativaca u Jeruzalemu (Jakova)
i univerzalista (Pavla i ostalih idova u iseljenitvu) dovela su do Koncila
u Jeruzalemu 49. g. (vidi Djela 15). Ishod je bio, u izvjesnom smislu,
ustupak univerzalistima. Pavao, koji je podupirao irenje evanelja
meu neidovima uvjerivi ostatak Crkve da ga podupre u tom planu,
izloio je teoloku obranu u Rimljanima 1 11. Njegov naum bio je
sauvati jedinstvo idovskih i neidovskih krana. Stoga je putovao u
Malu Aziju, Grku, Rim, te vjerojatno u panjolsku, koristei pritom
Antiohiju kao ishodite.
Pavao govori o drugima koji su djelovali u Maloj Aziji. Neke predaje
govore o Bartolomejevom putovanju u Armeniju, druge o Markovom
boravku u Egiptu (koji je vjerojatno djelovao iz Rima). Predaja govori o
apostolskom djelovanju Jakova (starijeg) u panjolskoj.
Spominje se i Andrijin posjeta Skitima, kao i boravak u Albaniji. O
Tomi se govorilo da je osnovao crkvu u Indiji, gdje se nalazila idovska
kolonija. U ovim zbrkanim izvjeima nema nieg nevjerojatnog jer je
Isus zapovijedio uenicima da evanelje pronesu do kraja svijeta.
Kranska predaje zapisuje da je Andrija razapet u Patrasu (Ahaja).
Bartolomeju je ivome oderana koa u Armeniji. Judu (Tadeja) su proboli strijelama u Armeniji. Matej je, navodno, zaklan maem u Partiji, a
Filip objeen na stup u Hijerapolu u Frigiji. imun Revnitelj skonao je
raspet u Perziji, a Tomu su zaklali u Indiji. Ako pretpostavimo da su
ove predaje istinite, zakljuujemo kako su mnogi apostoli bili ukljueni
u evangelizaciju podruja istono od granica Rimskog Carstva.
Poetak idovskog rata vjerojatno je nagnao Ivana, kao i Isusovu
majku Mariju, da se presele u Efez, a Filipa u Hijerapolu (u Frigiju).
Euzebije izvjeuje kako je nakon Jakovljevog ubojstva (62. g) i izbijanja
Prvog ustanka (66. g) crkva u Jeruzalemu primila rije od Gospodina
(proroanstvo?) o potrebi naputanja vlastitih domova, na to su se
mnogi zaputili na podruje dananje Kraljevine Jordan, Egipat, te u Malu
Aziju, dok su neki ostali u Judeji.
Dvije stvari iz ovog razdoblja su osobito dojmljive:
a) Izuzetna pokretljivost prvih krana.
b) injenica da su mnoge crkve osnovali neznani misionari.

27

Tertulijan (oko 160. 225) pie u Sjevernoj Africi: Mi smo tu od juer, a napunili smo sva mjesta koja pripadaju vama naselja, otoke,
utvrde, gradove, skuptine, ak i vojnike logore, plemena, gradska
vijea, dvor, senat i trg. Ostavili smo vam samo hramove.
TREE RAZDOBLJE odnosi se na drugi narataj misionara. Kranstvo se brzo proirilo na Siriju, Malu Aziju i Grku. Na sjeveroistoku
su-oilo se s jezinom preprekom. Kraljevstvo Osroena s glavnim gradom Edesom (danas Saliurfa, u jugoistonoj Turskoj) nalazilo se do 216.
g. izvan granica Carstva. Tamonji ljudi govorili su zapadnu inaicu
ara-mejskog jezika, premda su obrazovani puani govorili i grki. U
dru-gom stoljeu osnovana je kranska zajednica u Edesi, a njezin lan
bio je Bardesan (Bar-Daisan) koji je svjedoio svome bliskom prijatelju
kralju Abgaru IX. Nakon to je isti prihvatio kransku vjeru, pokrajina
je postala prvim kranskim kraljevstvom. Meutim, ta drava nije
trajala dugo.
Ve poetkom 2. stoljea kranstvo je stiglo do Adiabene (u gornjem
toku Tigrisa) iji je glavni grad bila Arbela (asirski drevni sveti grad).
Glavni razlog ovome pothvatu bila je prisutnost velikog broja ljudi koji
su se ve obratili na idovstvo. Evanelje se takoer irilo iz Rima i
Egipta u Sjevernu Afriku. Upravo su tamo osnovane prve crkve u kojima
se govorilo latinskim jezikom, te je Pismo po prvi put prevedeno na isti
jezik.
Do 150. g. kranske zajednice su osnovane u Egiptu (zahvaljujui
Marku koji ih je posjeivao iz Rima), panjolskoj, Africi i Indiji. Poznato
je da je u isto vrijeme postojala zajednica u dolini Rhne (u Galiji) koju
je osnovao Krescent (2. Tim 4,10) s biskupijom u Lyonu i crkvom (pod
vodstvom akona) u Vienneu (isto tako u Galiji). ini se da su upravo
Gali prvi donijeli evanelje roacima Keltima. Za Ireneja se, primjerice,
znalo da je propovijedao na keltskom kao i na grkom.
Do 180. g. krana je bilo u svim pokrajinama Rimskog Carstva, kao
i u Mezopotamiji. Prorauni govore da je od sveukupnog stanovnitva,
koje je iznosilo 50 milijuna, bilo deset posto krana. No, crkve su bile
nejednako rasporeene. Vee skupine vjernika mogle su se, stoga, nai
u Siriji, Maloj Aziji, Egiptu, Tunisu, Aliru, Rimu, Antiohiji, Lyonu, Armeniji i Etiopiji.
Armenija je bila drugo kraljevstvo koje je prelo na kranstvo. Tamo
je evanelje propovijedao Grgur Thaumaturg (udotvorac) iz Cezareje u Kapadociji, a kasnije, zahvaljujui radu Grgura Prosvjetitelja (240.

28

332), uzvjerovao je kralj Tirdat III. Time je kranstvo bilo prihvaeno

kao dravna religija.
Prema nekoj legendi apostol Andrija bio je misionar u Gruziji koja
je, u petom stoljeu, postala kranska drava. Tamonji kralj Mirijan
obratio se na kranstvo 326. g. zahvaljujui slubi robinje Nino iz Kapadocije.
Kranstvo se proirilo do Perzije gdje je zateklo zoroastrizam. Tamonji ljudi bili su nepovjerljivi prema novoj vjeri koju su poistovjeivali
s rimskom uljudbom. Kranstvo je ostalo vezano uz manjinsku
starosirijsku kulturu za razliku od Zapada gdje se vezalo uz grkorimsku kulturu. Unato tome, mnogi su trgovci iz Perzije i Mezopotamije preli na kranstvo. Meu novim vjernicima bilo je ak i
Turaka koji su kranstvo odnijeli u sredinju Aziju.
Iako se kranske zemlje, Armenija i Gruzija nisu mogle pohvaliti ni
jednim velikim misijskim pokretom, mnogi su Armenci umrli
muenikom smru jer ih se kao krane, kako smo ve spomenuli,
povezivalo s Rimljanima.
Unato tome, do 225. g. dvadeset biskupija protezalo se od Kaspijskog jezera do Bahraina. U Italiji se do 250. g. broj biskupija poveao
se na sto. U Panoniji poznata su biskupska sjedite u Sisku, Ptuju,
Vinkovcima, Osijeku i Sirmiju. Prema nepotvrenoj crkvenoj tradiciji
osnovane su biskupije u Solinu, Sirmiju, Sisku i Mursi ak u prvom
stoljeju zahvaljujui djelovanju Tita, a kasnije Dujma, Andronika i
drugih.
Kranstvo se, na poticaj egipatske monofizitske crkve koje se proirila prema jug uz rijeku Nil u Nubiju i zatim u junu Etiopiju (dravu
Aksum), gdje se prikljuilo etiopskim trgovinskim kontaktima s Arabijom i konano sa Sirijom. Semitski jezik, Geez, je postao liturgijski
jezik etiopske crkve. Zahvaljujui Sirijskoj crkvi Etiopska crkva je poprimila odreene idovske karakteristike.
Juni Jemen (Saba ili eba) zaposjeli su Etiopljani od 350. do 375. g.
Tijekom tog razdoblja cijelo podruje bilo je sustavno kristijani-zirano.
Kada je 523. g. idovski kralj (Du Nuvas) poeo progoniti krane,
Etiopija je ponovno zaposjela podruje kojeg je drala do 628. g. Tada
je i Muhamed osvojio juni Jemen. Sirijski monofiziti proirili su se juno
i istono u Arabiji gdje ih je kasnije susreo Muhamed, u vrijeme pojave
islama, (622).
U Francuskoj je do 300. g. osnovano nekoliko vanih biskupija: Arles,
Vaison-la-Romaine, Autun, Rouen, Pariz, Bordeaux, Trier i Rheims. Sje-

29

verozapadna Francuska je bila, zahvaljujui slubi Martina Tourskog

(umro 397), evangelizirana po selima.
Kranstvo je vjerojatno, po prvi puta, stiglo u Englesku zahvaljujui
rimskim vojnicima iz Druge legije koja je, prije premjetanja u Britaniju,
sluila u Palestini. Neki od lanova rimske crkve ne samo da su bili
gra-ani Rima i pripadnici najvieg drutvenog stalea (npr. bogati senator Rufus), nego su pripadali i britansko-rimskoj kraljevskoj obitelji
(Klaudija, njezin mu, i njezin brat Lin, su bili djeca engleskog kralja
Karaktak kojeg su rimljani drali talac u Rimu). Predaja takoer govori
o Josipu iz Arimateje koji je u prvom stoljeu osnovao kransko sredite kod Glastonburyja. No, prie o njegovu gralu, legendarnom udotvornom peharu iz kojeg je Krist pio na posljednjoj veeri i u koji je
Josip iz Arimateje navodno skupio Isusovu krv nakon to je isti bio
proboden na kriu, vjerojatno ima veze s predajom o prenoenju
Kristova pokrova iz Jeruzalema u tvravu Britio u Edesi, a ne u Britaniju.
Osim toga, prema gru-zijskom zapisu, Josip je skupio Kristovu krv u
pokrov a ne u pehar.
Prve su crkve u Engleskoj vjerojatno osnovane kod Glastonburyja i
Sv. Pancrasa (u Londonu). Meutim, do 250. g. nije zabiljeeno
postojanje crkvenih graevina. Koncilu u Arlesu (314) prisustvovalo je
nekoliko engleskih biskupa iz Londona, Yorka, i Colchestera (ili
Lincolna). Ovi rimo-britanci vjerojatno su u obrambenoj strategiji
evangelizirali kotsku i Irsku. Oko 370. g. vjerojatno je (sudei prema
Pelagijevom sluaju, koji je bio Irac) da su evangelizirali irske kolonije
u Walesu, a moda i u Cornwallu. Do 400. g. Britanija je bila pokrtena
rimska provincija. Od 407. do 409. provale barbara odsjekle su Britaniju
od ostatka Europe. Englezi pod vlau Pikta i kota traili su pomo od
Sasa, ali Sasi su napali i Engleze. Provala Sasa ve je zapoela kada je
Patrik krenuo na misijsku slubu u Irsku 432. g. Kao ishod prodora,
krani su ostali na sjeveru i zapadu Britanije izolirani od Europe.
Ovakvo je stanje trajalo sve do dolaska Augustina iz Rima (597), ne bi li
pridobio pogane za kranstvo u jugoistonoj Engleskoj.
Koncem 3. stoljea uslijedili su prvi pokuaji kranskih misionara
da smiljeno pokrste pripadnike poganskih religija, te ih tako uklope
u kranstvo. Crkve su zamijenile hramove, muenici negdanje bogove
u pukom bogotovlju, a kranski su blagdani nadomjestili poganske
svetkovine i blagdane. U Armeniji, nakon obraenja kraljevske obitelji,
slijedilo je openarodno prihvaanje kranstva. Ovakvi povrni naini
kristijanizacije postali su s vremenom esti u Europi, posebice u vrije-

30

me Karla Velikog. Redovnik Mesrop Matoc (361-441) bio je izumitelj

armenskog pisma, to je bio odluujui korak u jaanju Armenske crkve,
vlasti Kraljevine Armenije te integraciji Armenaca ratrkanih po Kraljevini, Bizantskom i Perzijskom Carstvu (Wikipedija).
ETVRTO RAZDOBLJE misijskog irenja odnosi se na obraenje
barbara. U poetku su pojedinci prelazili na kranstvo preko trgovaca,
zarobljenika ili redovnika. Bile su to male, ratrkane skupine koje su
obino bile izloene progonstvima. Daljnjim irenjem kranstva, nakon dueg ili kraeg razdoblja, cijeli bi narod bio ukljuen u Crkvu (kao
to je to bilo u Konstantinovo vrijeme). Masovne pokrete predvodili su
vladari (u Rimu je aristokracija dugo imala, u ovome smislu, vodeu
ulogu), a obraenje se esto izjednaavalo s poslunou. Religiju se
uglavnom shvaalo kao plemensku ili nacionalnu stvar koju pojedinac
nema pravo odbaciti. U protivnom odbacio bi kult vlastite skupine i
bio optuen za izdaju. Krtenje je esto bilo znak podreivanja stranom
osvajau.
Redovnici su neto vie vremena posveivali pouavanju kranstva,
no trebalo je protei mnogo godina prije nego se kranstvo ukorijenilo. Openito postojale su dvije skupine:
1) Obini ljudi (pokrteni pogani) od kojih se oekivalo da izgovaraju
propisane molitve i vjeroispovijedanja te dolaze u crkvu (drugim rijeima da se dre obreda ime su, zapravo, zamijenili jedan poganski
obred drugim).
2) Ozbiljni krani (plemstvo, redovnici i sveenstvo). Najvie sveenstvo imenovali su mjesni vladari, vie kao upravljae nego kao sveenike.
U Francuskoj, u kojoj je rimska kultura propala pod naletom barbara, galsko-romansko stanovnitvo je oekivalo zatitu Crkve. Za obinog vjernika kranstvo je, ini se, predstavljalo uglavnom obavljanje obreda koji su sadravali magiju starih vjerovanja. Osim toga, postojala je mogunost da se izbjegnu muke pakla i zadobiju blagoslovi
neba.
Crkva je esto bila voljna initi ustupke kako bi zadobila saveznitvo
poganskih plemena. Smjernica pape Grgura, koju je ovaj uputio Melitu
prije opatovog odlaska u Britaniju, razotkriva mnogo. Njome se, naime,
savjetuje da se hramovi ne rue: Idoli bi trebali biti uniteni, no hramove poprskajte svetom vodom, te u njih stavite oltare i relikvije. Obiaj
prinoenja volova avolima zamijenite kranskom proslavom nalik
blagdanu svetih muenika. Tako se vie ne e rtvovati ivotinje avlu,

31

ve e ih se ubijati za hranu i slavljenje Boga. Poganski obiaji time

ipak nisu izumrli. U crkvi blizu Bea kokoinjci se jo uvijek mogu
nazrijeti iza oltara. U istima su sve do kraja 19. stoljea drani pilii
kako bi se rtvovali Svetom Vitu u svrhu iscjeljivanja ljudi.
Mnogi zapisi govore o udesima koja su se dogodila tijekom slubi
prvih misionara. Kranstvo se, naime, moralo istaknuti kao snanije
od poganstva (tj. okultizma). Beda asni tako kae: Crkva se hrani
ude-sima kako bi mogla rasti vrstom u vjeri. Kada zasadimo grmlje
zalijevamo ga dok ne ovrsne, a tek kada se ukorijeni prestanimo ga
zalijevati. Nakon prelaska na kranstvo, poganstvo je, ipak, ostalo
blizu drutvene povrine, osobito za vrijeme haranja kuge kada su
cvjetala arobnjatva, a ljudi naputali Crkvu. Stoga su mnogi misionari ponovno odlazili na propovjednike obilaske.
Prvi kojeg se vezalo uz propovijedanje evanelja meu barbarima
bio je Ulfila (311-383). Njega su, kao i neke druge kapadocijske krane,
oteli Goti prilikom pljakakog napada. Kasnije se, meutim, vratio kao
gotski poslanik na Konstantinov dvor. Potom je 341. g. postao biskupom
zaduenim za podruje sjeverno od Dunava. Tamo je (na podruju dananje Rumunjske) zapoeo misiju meu Vizigotima. Preveo je Bibliju
na gotski, iako je bio arijevac. Oko 381. g. u Carigradu je postojala gotska
crkva (lanovi su bili gotski vojnici koji su sluili u rimskoj vojsci) u
kojoj je propovijedao Ivan Zlatousti. On je slao misionare meu Gote
na Krimu i sjeverno od Crnog mora; ovi su prodrli kroz Kavkaz
osnovavi crkve ak i meu Hunima. Goti su postali misionari meu
ostalim barbarskim plemenima. Kako su se ova plemena naseljavala
po Rimskom Carstvu, prihvaala su kranstvo. Arijevstvo su prihvatili
Ostrogoti i Vizigoti, te Vandali u Africi, Suevi u panjolskoj, Burgundi
u Galiji (Francuskoj), Langobardi u Italiji i Heruli. U dananjoj Vojvodini
arijevstvo se javilo vrlo rano. Sredite mu je bio u Sirmiju (dananjoj
Sremskoj Mitrovici) gdje su ilirski biskupi arijevci Valens iz Murse (Osijeka) i Ursacije iz Singidunuma (Beograda) odrali, izmeu 351. i 359. g.,
etiri koncila.
Martin Tourski (315-397) bio je vaan misionar u Panoniji i u Dalmaciji prije dolaska slavenskih plemena. Za njihov su pak prelazak na
kranstvo na podruju dananje Hrvatske zasluni talijanski misionari. U luci Spalatum (Split) osnovana je latinska biskupija. Ok. 240 g.
Denis ili Dionizije je poslan od pape Fabiana u Francusku kako bi
evangelizirao kelte, ali 250.g. umire muenikom smru.
Tek su u 6. stoljeu ovi arijevski krani prihvatili katoliku vjeru.

32

Godine 506. Franaki kralj Klodvig prihvatio je kranstvo pod utjecajem supruge Klotilde ime je po prvi put neko barbarsko pleme prihvatilo katoliku vjeru.
Meutim, glavni misijski pokret meu barbarima nakon onoga Ulfile,
su pokrenuli keltski redovnici. Oni su djelovali u skupinama od trinaest
misionara. U sedmom je stoljeu glavno sredite misijske djelatnosti
bila Irska, a u osmom stoljeu Engleska. Kako su Irska i zapadna Engleska ostale poteene od barbarskih navala, razvile su se u uporita iz
kojih su se evangelizirali barbari u Europi.
Prvi propovjednik u kotskoj, meu junim Piktima, vjerojatno je
bio Ninian (360-432). Pikti su bili prvi stanovnici kotske (bolje reeno
Piktske zemlje), prije nego to su koti naselili iz Irske na ta podruja
u 5. stoljeu. Ninianov uitelj bio je Martin Tourski koji je umro 397. On
je zapoeo slubu ubrzo nakon povlaenja Rimljana iz te pokrajine.
Rimljani su vodstvo prepustili nekolicini uglednih rimsko-britanskih
obitelji.
Propovijedanje evanelja u Irskoj uglavnom je povezano s Patrikom
(373-463) koji je tamo doao iz Sjeverne Engleske. Za vrijeme provale
Pikta i kota je zarobljen, te prodan voi plemena u Antrimu. Kasnije
je grad Armagh (u Sjeveroj Irskoj) postao glavnim sreditem njegova
rada.
Za veliko misijsko irenje na Zapadu nakon 500. g. zasluni su bili
redovnici Zapadne crkve koji su djelovali pod vodstvom rimskog biskupa. Na tom podruju nije bilo ozbiljnih protivnika Katolike crkve.
Manje oporbene skupine donatista, marcionita, montanista i gnostika,
s vremenom su ieznule. Prednost kranstva sastojala se u zatiti koje
je imalo u Rimskom Carstvu kao religija rimskog cara. S druge strane,
na Istoku se Pravoslavna crkva morala suoiti s islamom dok joj je
drava ograniavala misijske poduhvate. Naime, Crkva i drava bile
su povezane. Na Zapadu barbari nisu imali razraen sustav kojeg bi
ponudili umjesto kranstva, dok su se na Istoku krani morali suoiti
sa sloenim religijama. Bilo kakva mogua veza s Rimom bila im je na
tetu. Nisu imali mjesne dravice koje bi ih podravale, ve su ovisili o
vlastitim sitnim uporitima. Iznimno su nestorijanci imali misijske
porive. Meutim, islam i budizam su im i to oduzeli.
Drugi veliki propovjednik u Sjevernoj Engleskoj bio je Kolumb Denegalski (oko 521-597) koji je poeo djelovati 538. g. na otoku Ioni, kasnijem
sreditu uenja i propovijedanja evanelja meu Piktama. U Engleskoj
kralj Northumbrije zatraio je 633. g. slanje propovjednika te je, jedan

33

od njih, Aidan uspjeno osnovao samostan nedaleko od northumbrijske

obale, i to na Svetom otoku kojeg je nazvao Lindisfarne. Lindisfarne je
postao odskonom daskom za evangelizaciju anglosasa u Engleskoj.
Cuthbert (u. 687) je evangelizirao sjevernu grofoviju Cumberland (dosl.
Cuthberts land ili Cuthbertova zemlja). Kolumban (540-615) Bangorski
u Sjevernoj Irskoj propovijedao je evanelje u istonoj Francuskoj (u
zapadnom dijelu djelovao je Martin Tourski), te je osnovao samostane
u Luxeuilu, Annegrayju i Fontaineu. S vremenom je djelovao i na podruju Bodenskog jezera. Njegov suradnik Gal postao je apostolom u
istonoj vicarskoj, dok su u Sjeverozapadnu Galiju iz Luxeuila otili
Valry, kao i Eustahije i Omer.
Irski redovnici Kilian, Kolman i Totnan su evangelizirali istone Franke. Fergal je postao Salzburkim nadbiskupom.
Engleski redovnici nastavili su misijsku djelatnost. Wilfrid (u. 709)
propovijedao je u Friziji, no djelovao je i meu Sasima u grofoviji Sussex. Meu Jutima i Anglosasima evanelje propovijeda 597. g. Augustin
Rimski kojeg je poslao papa Grgur I. Augustin je pokuao keltsku crkvu
uklopiti u Rimsku crkvu ime je izazvao sukob koji je razrijeen 664. g.
na crkvenom sinodu u Whitbyju. Prijeporno je bilo mogue podreivanje Keltske crkve Katolikoj crkvi. Naalost, odluujui glas imao je
lakovjerni kralj Oswy od Northumberlanda koji se upravo obratio od
poganstva. Kako je bio uvjeren da Petar ima kljueve od raja, kako je
tvrdila Katolika crkva, nikako nije elio ostati izvan istoga. Biskup
Koloman i njegova keltska svita ljutiti su se vratili u Irsku. Na sinodu u
Autunu (670) odlueno je bilo da keltski samostani u Europu moraju
prisvojiti rimsku benediktinsku regulu.
Willibrord (658-739) je bio apostol Nizozemske i Belgije, koji je uz
propovijedanje evanelja u Friziji, osnovao etiri samostana: Utrecht,
Antwerpen, Echternach i Susteren. Bonifacije (680-754), pravog imena
Winfried iz Creditona, postao je apostolom Germana. Nakon to je osnovao biskupije u Freisingu, Passauu, Regensburgu i Salzburgu podigao
je 744. g. samostan u Fuldi. Osniva je i biskupija u Eichstettu i Wrzburgu prije nego to je poeo propovijedati evanelje Sasima u Istonoj
Germaniji. Plemstvo je igralo kljunu ulogu u evangelizaciji seljaka, jer
su bili prvi obraenici te su podupirali misionare.
Ostali misionari: Na Istoku i na Jugu kranstvo je uzmicalo. Vandali
su 406. g. napali panjolsku, a 429. g. provalili su u Sjevernu Afriku.
Muhamed je umro 632. g., a etiri godine kasnije Arapi su zauzeli
Palestinu (642. g. osvojili su Sjevernu Afriku i Egipat). panjolsku su

34

pokorili 709., no njihov je prodor zaustavio na sjeverozapadu Karlo

Martel 732. g. u borbi kod Poitiersa. Njegov sin Pipin Mali osnovao je
karolinku dinastiju.
U 7. stoljeu nestorijanski misionari uli su u srednju Aziju, propovijedajui Turcima, a zatim su otili dalje do Kine (635. g) u vrijeme dinastije Tang (618-907).
irenje kranstva u Danskoj i vedskoj povezano je uz Ansgara (801865). On je vjerojatno postao biskupom Hamburga pod iju je odgovornost potpadala i Skandinavija. Nakon poganskog protudjelovanja u
Danskoj krten je kralj Harald, te je Danska pod vlau njegova unuka
Knuta slubeno postala kranskom zemljom.
Kranstvo je ulo u Norveku zahvaljujui djelovanju Olafa
Tryggvessona (1000) i Olafa Haraldsona (1030). Nakon pokuaja nasilnog nametanja kranstva, odluujuim imbenikom pokazala se
kraljevska inicijativa kao i djelovanje engleskih misionara. Poganske
religije zadrale su se u vedskoj sve do 12. stoljea.

POSTAPOSTOLSKO RAZDOBLJE
Nakon smrti apostola nastupa postapostolsko doba.
Padom Jeruzalema sredite se kranskog utjecaja preselilo u obalne gradove Male Azije gdje je apostol Ivan obavljao slubu (u
Hijerapolu je poglavar crkve bio Papije). Pred kranima nije bio nimalo
lak zadatak. Oni su koncem prvog stoljea bili raspreni u male skupine
pripadnika niih slojeva drutva to se okupljaju po domovima. ivjeli
su u strahu od progona unutar drutva kojem su morali prenijeti poruku
evanelja. Osim toga muili su ih unutarnji razdori i krivovjerja.

APOSTOLSKI OCI
Apostolski oci najraniji su kranski pisci, izvan Novoga zavjeta. Pripadali su tzv. postapostolskom razdoblju. Njihovi zapisi predstavljaju
most izmeu Novoga zavjeta, te apologeta koji su pisali u 2. stoljeu
(od kojih je prvi Justin Muenik). Eshataloko je oekivanje blizog
dolaska Kristova u tim spisima, openito govorei, jo veoma ivo i
svjee, a naroito treba istaknuti ivu i proivljavanu svijest jedinstva
s Kristom uskrsnulim, te stoga naglaenu kristocentrinost kranskog
ivota (posebno Ignacije Antiohijski). Ti spisi spadaju meu vrela u
kojima se nalazi ta teologija, iako u nekima od tih spisa postoje ve

35

naglaeni helenistiki elementi (Poslanica Klementova, Ignacije). (B)

Prema njima vjera i krte-nje je samo prvi korak spasenja koje se dostie
po vjeri, po sakramentima (implicitno) i po djelima. Knjievnost postapostolskog razdoblja ine:
1) DIDAHE: vjerojatno odraava stanje judeo-kranske zajednice
u Siriji (tj. starosirijske crkve). Sadri tzv. Dva puta, tj. pojedinosti o
crkvenom redu, kao i zakljuni dio o neizbjenom kraju pojavi varalica,
lanih proroka i estokog suda u ijem je sreditu lani Mesija. Didahe
se ukazuje kao jedne vrste katekizam u kojem nema neke teoloke tendencije o shvaanju Boga i Krista. Teoloki sadraji prvenstveno su
prisutni u molitvenim tekstovima, u euharistijskim molitvama i u Oenau. Stil pisma podsjea na stil knjige Izreka (prvi dio), a u drugom
djelu se bavi o liturgiji eucharistije (izraz zahvale) i postupak prema
karizmatiarima.
Didadhe spominje Malahija 1,11: koje je najprjeporniji redak u knjizi.
Ukoliko se glagol prevodi u sadanjem vremenu (a tako se mora
prevesti budui da nedostaje hebrejski glagol, a uostalom ovako redak
i dobiva najbolji smisao) tada implicira da su se rtve prinosile meu
neidovima. Znai li ovo priznanje ispravnosti pognskih religija (Djela
10, 35)? Ne nuno; moda Bog tek govori da ga barem pogani potuju
(koliko god to oni krivo inili), i to prije svega Perzijanci, za razliku od
Izraelaca. Drugi pak redak tumae kao da govori o neidovima koji se
obraaju na judaizam, a ve su prinosili duhovne rtve. Kako god bilo,
redak govori o vremenu kada e neidovi prinositi Bogu prihvatljivu
rtvu po Isusu Kristu. Ignacije i drugi crkveni oci, iz drugog stoljea,
drali su kako se redak odnosi na rtvu mise (mnotva)!!! No, ne radi
se o ponovljenoj rtvi Krista, nego o rtvi samog sebe (tj. ponovnog
posveenje).
2) DJELA IGNACIJA ANTIOHIJSKOG, voe crkve u Antiohiji; na
putu u Rim (gdje je trebao biti baen lavovima) napisao je sedam pisama
kojima je pozivao na suzbijanje raskolnitva i krivovjerja (judaizam i
doketizam). Njemu se pripisuje izum monarhistikog episkopata (jedan
biskup/pastor vlada itavom zajednicom). Pastore koje spominje birala
je zajednica. itav su ivot provodili u jednom mjestu. Nisu bili plaeni
za posao koji se obino svodio na brigu o malenoj zajednici, u kojoj su
svake nedjelje vodili bogosluje. Razlozi zbog kojih je Ignacije bio
pobornik ovakvog ureenja bili su praktine prirode:

36

1) izbjegavanje borbe za vodee mjesto (kao to je bio sluaj u Korintu

gdje je crkva otpustila starjeine te je ih zamijenila s mlaima).
2) izbjegavanje malih skupina koje su se odvajale od zajednice. Zalagao se da Gospodnja veera bude sredite bogosluja (pod biskupovim vodstvom), kao i dokaz protiv doketizma (Gospodnja veera je
Kristovo tijelo i krv lijek besmrtnosti). Ignacije je traio od pastira
crkve u Smirni i Ivanovog uenika Polikarpa da imenuje novog vou
crkve u Antiohiji.
Suoen sa izazovom doketskog krivovjerja, Ignacije je pretjerao glede
vanosti lokalnog biskupa, rimskog biskupa, doslovnog tumaenja
euharistije i muenitva, a na taj nain stvara jo nova krivovjerja.
3) KLEMENTOVA POSLANICA Klement Rimski najvjerojatnije
nije uope bio poganskog podrijetla, nego idovskog: posebno se to
zaklju-uje na temelju njegove poslanice Korinanima, koja se tako usko
nadovezuje na starozavjetnu Bibliju, da bi se to jedva dalo rastumaiti
ako Klement ne bi bio judeokranin. Danas se openito dri da je Prva
Klementova poslanica napisana posljednje godine Domicijanove vlade,
ili neposredno iza njegove smrti, tj. g. 95-96, jer se u njoj aludira na to
da su neki vjernici jo u tamnici (59, 4) od nedavnog progona (1, 1; 7, 1),
koji moe biti samo Domicijanov.
Klement bio je etvrti biskup rimski ili trei nasljednik Petra. Neki
(Tertulijan) misle da ga je Petar zaredio za prezbitera, a Origen dri da
je bio suradnik apostola Pavla i da je to ista osoba koju spominje Apostol
naroda u poslanici Filipijanima (4,3). Povod su mu dali neredi nastali u
korintskoj crkvenoj opini. Vjernici su se pobunili protiv svojih
poglavara, prezbitera, i svrgnuli ih. Uzrok nam je nepoznat. Rimska
Crkva saznavsi za ovu bunu i sablazan koja je iz toga nastala za itavu
Crkvu, smatrala se obvezanom intervenirati i smiriti duhove u Korintu.
Klementova je poslanica rado primljena u korintskoj Crkvi i postigla je
svoj cilj. Mnogo je itana, a sirijska ju je Crkva ubrojila meu knjige Sv.
pisma.
Poslanica prua nam neke informacije o boravku apostola Petra i Pavla
u Rimu, o Pavlovu putovanju u panjolsku, o muenitvu dvojice
apostola izazvanom zaviu i ljubomorom. Klement je svjestan hijerarhijske strukture kranske zajednice: voe zajednice svoju vlast dobivaju nasljedstvom od Apostola, tako da je ne mogu ponititi lanovi
zajednice. Poslanica zauzima stanovite o izvjesnom prvenstvu rimske
Crkve prema drugim Crkvama, iako se to prvenstvo ne odnosi na

37

autoritet nego sa-mo na moralni presti (prvenstvo u ljubavi).

Klement podsjea itatelje na ono to je Bog uinio za njih upozoravajui
ih kako se trebaju ponaati. Podsjea ih na dolazei sud potiui ih da
ne grijee: Otro kori krane iji ivoti nalikuju ivotima njihovih susjeda nekrana. Upadljivo je Klementovo znanje Sv. Pisma kao i stil
pisma koji podsjea na onaj Poslanice Jakoba (slian propovijedi u sinagogi).
4) BARNABINA POSLANICA slina je Didaheu jer pisac govori o
Dva puta. Svrhu spisa oznaio je sam autor kao priopavanje dubljeg
znanja (gnoze). Sredinja tema je naime tumaenje, u duhovnom smislu,
Mojsijevog zakona. Barnaba tvrdi kako su idovi u krivu kada Zakon
shvaaju doslovno, jer isti ima duhovno znaenje koje se odnosi na Isusa.
On stoga sve alegorizira poruujui da Mojsijevi zakoni o hrani znae
zabranu razliitih poroka. Na alost autor u tome esto krivo razumije
Stari Zavjet. Alegorijsko objanjavanje pisma daje zakljuiti da je pisac
pod utjecajem Filona Aleksandrijskog koji je propagirao alegoriziranje,
a onda i to da je pripadnik aleksandrijske kole. Barnabina alegorizacija
Staroga Zavjeta je naprosto apsurdna.
U kranskoj je starini uivala velik ugled, gotovo ravan ugledu kanonskih novozavjetnih spisa. Ve su je Euzebije i Jeronim smatrali apokrifom. Danas je vie nitko u znanstvenom svijetu ne pripisuje Barnabi.
Veina strunjaka, zaradi alegorijske interpretacije Svetog pisma,
smatra da poslanica potjee iz aleksandrijskog podneblja. Klement
Aleksandrijski i Origen izuzetno su je cijenili. Razlog pisanja tog pisma
bio je vjerojatnije Hadrijanovo oputanje postupanja prema idovima,
koji je rezultirao obnovom idovske kulture i religije. Barna-bina
Poslanica ok. 130.g. bi oznaavala dakle kranski odgovor.
5) HERMIN PASTIR niz je usporedaba i vienja koja se bave kranskim ivljenjem. Posebno se usredotouju na grijeh nakon krtenja, te
tvrde da se ovjeku prua samo jedna mogunost nakon javnog priznanja i pokajanja. Naime, radi se o pogrenom tumaenju Poslanice
Hebrejima 6 i 7. Piev pogled na krtenje proizlazi iz vjerovanja da su
grijesi prije krtenja uinjeni u neznanju, te se kao takvi mogu oprostiti.
Nakon krtenja vjernik mora odravati vlastito spasenje poslunou
Bojem zakonu. Ovo je jedna od prvih izjava uenja o spasenju vjerom
(pokazana u krtenju) i djelima. Razlog nevjerojatnog utjecaja iste knjige
lei u injenici to je piev brat Pio bio biskup Rima.

38

Hermina kristologija je vrlo problematina, jer, prema njemu, Isus

Krist je prema svojoj ovjejoj naravi adoptivni Sin Boji (Krist je ovjek
obdaren boanskim duhom i adoptiran u Sina Bojega radi svojih
zasluga). Judeokranski utjecaj, osim po adopcionistikoj kristologiji,
oit je i po angelolokoj kristologiji, motivom Imena Bojega, prisutnou teme o dva puta.
U Smirni je ivio Leucije, mladi ovjek koji je ukoren zato to je napisao pripovijesti poput Pavlovih, Petrovih, Ivanovih Djela. U crkvama,
gdje se govorio starosirijski, pojavila su se Djela Jude Tome u kojima se
tvrdilo da je Toma posjetio Indiju (da propovijedi evaneliju idovima).
U djelima apostolskih otaca nailazimo na nekoliko zabrinjavajuih
obiljeja:
1) Nezdravu elju za muenitvom (Ignacije)
2) Vjerovanje u transsupstancijaciju (Ignacije)
3) Spasenje krtenjem i djelima (Hermin Pastir)
4) Prekomjerno alegoriziranje (Barnaba)
5) Nezdravi legalizam (Didahe)

APOLOGETI
Apologeti su se morali suoiti ne samo s poganima punima predrasudama protiv krana, ve i s carevima progoniteljima. Meusobno
su se razlikovali prema metodi koju su koristili.
1) LATINSKI APOLOGETI odbacivali su ustupke poganskim razmiljanjima. Ovoj skupini pripadali su: Irenej, Tertulijan, Ciprijan,
Arnobije, Laktancije (u Sjevernoj Africi), Tacijan (Justinov uenik) u
Osroeni, te Kvadrat i Aristid u Ateni. Na primjer Aristid predao je Caru
(Hadrijanu) iscrpnu apologiju kranstva (125). Arnobije (oko 327) u
apologetskom je spisu (Adversus gentes) branio krane od optuaba da
su krivi za nevolje Rimskog Carstva. Prema njihovom shvaanju u
pitanju je bio autoritet Biblije nad bilo kakvom filozofijom; gnostikom,
platonistikom ili aristotelovskom.
2) GRKI APOLOGETI su bili skloni davati ustupke filozofiji za
koju su drali da je priprema za primanje evanelja. Prema sugovornicima su se odnosili s potovanjem ukazujui na ogranienja njihovog
stava. U etici bili su se slagali, u osudi nemorala, sa stoicima ili platonistima.

39

Njima su pripadali: Justin iz Efeza, te Klement i Origen iz Aleksandrije. Dok je Klement branio kranstvo pred bogataima, Origen
se suprotstavljao poganskom promicatelju Celzu. Obojica su naglaavala vanost proroanstava, analogije i tipologije. Vjerovali su kako
apologije prvenstveno brane kransku vjeru, a zatim pozivaju ljude
na obraenje. Rimska je drava koristila profesionalne filozofe (Celzo
u vrijeme Marka Aurelija i Porfirije u vrijeme Decija) kako bi napala
kranstvo i obnovila poganstvo u Carstvu. Grki apologeti teili su
sintezi filozofskih sustava i kranstva. Njihove pobude zasluuju pohvalu, no ishod je na koncu ipak poguban. Nastojali su evanelje objasniti na poganima razumljiv nain koristei filozofiju. Meutim, u
kranstvo su unijeli razne zamisli koje su istome bile strane.
Najvaniji i najozbiljniji teoretski protivnik kranstva u prvom
razdoblju je CELZO (Kelsos). On je oko g. 178. napisao protiv kranstva
na grkom jeziku spis Alethes Logos, u etiri knjige. Celzo je u drutvenom i politikom smislu konzervativac, on kranstvu prvenstveno
prigovara njegovu novost, upravo nedavnost, njegov raskid s tradicijom, njegovu to bismo danas rekli drutvenu subverzivnost, jer se
bavi posebno robovima, sirotinjom, neznalicama. Iz Celza progovara
neto to bismo danas nazvali rasizmom, a to je, uostalom, bilo helenska batina, nije to Celzo zapoeo: kranstvo je barbarskog podrijetla,
pa ve stoga ne moe vrijediti za Helene; ono se otvara univerzalizmu,
a to je ve samo po sebi, po Celzovu shvaanju, subverzivno u odnosu
prema rimskoj dravi i drutvu. Suvremeni e itatelj u Celzovu spisu
otkriti borbu za sakraliziranu sliku svijeta, gdje demoni sve pokreu, i
optubu protiv krana da desakraliziraju svijet, jer ne vjeruju u
demone. Ve i povrnom itaocu je jasno da po Celzu pravo na opstanak
imaju oni religiozni oblici koji imaju nacionalni karakter i koji se kao
takvi mogu uklopiti u opi Panteon rimske dravne religije. idovsku
religiju Celzo osuuje, jer se pod Mojsijem izdvojila od opeg
religioznog toka, te idovi sebi na temelju nje prisvajaju izuzetan i
jedinstven poloaj izabranog Bojeg naroda. Ali ipak, idovska religija
po Celzu zavreuje neki respekt, jer je to na kraju krajeva ipak jedna
nacionalna religija. Kranstvo, meutim, ne zavreuje nikakav respekt,
jer ono nije religija nijednog naroda, ono se odvojilo i od idovstva,
ono je potpuna izdaja religije kao normalne pojave, jer ono sebe
apsolutizira, pridajui si boansko podrijetlo: zbor aba koje sjede u
bari i krekeu da je poradi njih stvoren svijet. U filozofskom smislu,
Celzo ustaje protiv mogunosti bilo kakve boanske objave ili Bojeg
zahvaanja u ljudsku povijest: Ni jedan Bog ni Boji Sin nije nikada

40

siao niti e ikada sii, Osnovica Celzove argumentacije, ukoliko oni

polazi s filozofskog stanovita, jest platonistiki dualizam i strogo naglaena Boji transcendencija. Origen u svome djelu Contra Cel citira
Celzovo djelo po redu i doslovno, i onda pobija svaki odlomak.
PORFIRIJE iz Tira (232-304), koji je sirskog podrijetla, napisao je oko
sto godina poslije Celza najsolidniji napad starog poganstva protiv
krana (Kata Christianon, 15 knjiga). Njegovo je pravo ime Makhus
(neto kao Kraljevi). U mladosti je upoznao istone religije (Kaldeje,
Perzije, Indije, Egipta). U spisu Protiv krana ne napada Krista onakvom
otri-nom, i ne govori o njemu s onolikim prezirom, kao to je to inio
Celzo. Porfirije se to ee obara na apostole, na Petra, a sasvim posebno
na Pavla. Evanelisti su bili sophistai panourgoi kai deinoi, koji su napisali
izmiljene lai i pripisali Isusu stvari koje on nije nikad nainio. Petar
je bio kukavica, podlac, licemjer, impulzivni kavgadija, pa kako bi
Isus njega uinio korifejem i prvakom apostola! Isus je onog dana (kod
Ce-zareje Filipove) morao biti pijan, ili je stojei spavao, jer kako ovjek
ne bi zadrhtao pri pomisli da onakav ovjek prima kljueve nebeske i
vlast da vee i razreuje, ovjek koji je tako bio zapleten u svoje vlastite
mane! Pavao prolazi kod Porfirija daleko gore: on je samome sebi stalno
nedosljedan, ali je to proraunata lukavtina, svjesna dvolinost, jer
Pa-vao eli biti svima sve, idov sa idovima, Grk s Grima, barbarin
s barbarima, a sve je to laskanje poudama ljudi u elji za tatom slavom
i za dobrim parama.
Krani se svojim hvastanjem o vlastitoj novosti, ne slijedei ni ideje
Grka ni obiaje barbara, pokazuju kao ateisti koji naputaju tradicionalne bogove pomou kojih se dri svaki grad i svaki narod; oni se bore
protiv samoga Boga, jer ne priznaju ni hramove ni obrede koji se potuju
po svemu grkom i barbarskom svijetu, ne elei uti o bogovima koje
su priznali kraljevi, zakonodavci, filozofi. Da imaju pravi pojam o
boanskoj monarhiji, oni bi shvatili da je Bogu ast da ima pod sobom
mnotvo drugih bogova preko kojih upravlja svijetom. Uostalom,
krani i sami vjeruju u posredna bia koja zovu anetima, samo tvrdoglavo odbijaju da im dadu ime bog, kao da je Bog ljubomoran na svoje
ime. I emu napadati hramove i kipove, kad su to samo simboli, a
krani se i sami sakupljaju na molitvu u prostranim prostorijama, dok
bi se s Bogom mogli susresti posvuda. Pa i rtve bogovima nemaju u
sebi nita nedostojno, jer se njima nipoto ne misli neto stvarno Bogu
pridonijeti, nego se ele samo izraziti unutarnji osjeaji onih koji rtvuju.
I idovskom su se Bogu prikazivale rtve. (B Povijest kranske literature)

41

ANTIGNOSTIKI OCI
Antignostii oci su bili Irenej Lyonski, Hipolit Hieropolski i
Tertulijan. Pisali su potiv gnosticizma.
Polikarpov uenik IRENEJ LIONSKI (130-208) predstavlja vezu izmeu Istoka i Zapada. Spasenje smatra procesom obnove (ili rekapitulacije) kojim se ponovno dobiva, utjelovljenjem Logosa, ono to je Adam
izgubio zemaljski raj. Time se usprotivio protivnicima zemaljskog milenija.
Krist je drugi Adam, koji je, savrenom poslunou, odvratio i anulirao Adamovu neposlunost. Od tog se koncepta razvio pogled da je
Krist, ivei savrenim ivotom, ispatao nae grijehe. Meutim, to nije
biblijski naglasak. Ono to ispata nae grijehe, nije Kristova opa poslunost, nego poseban in poslunosti, naime Kristova rtva na kriu.
Kako bi se suprotstavio Marcionu, naglaava jedinstvo Pisma, no
pritom daje evolucionistiko tumaenje. Vjeruje kako se Bog ovjeku
objavljuje postupno. Iako u tome ima istine, Irenej omalovaava Stari
zavjet drei ga pripremom za poruku Novog zavjeta. Iako naglaava
ispunjenje proroanstava, Stari zavjet prikazuje nehotice kao skup tekstova koji podravaju njegovo tumaenje. Nije izradio starozavjetnu
teologiju.
Utjelovljenje je zauzimalo iznimno bitno mjesto u njegovim spisima
jer je klju u Bojem planu ljubavi vjeno zajednitvo s vlastitim
narodom u osobi Isusa. Prvi je rabio izraz poboanstvljenje ime je
elio izraziti oblikovanje prema savrenoj Bojoj slici sadranoj u Isusu.
Naalost isti je izraz dobio, u tumaenju Istone crkve, doslovno i platonsko znaenje.
Irenej je takoer pripisivao posebni znaaj Mariji vjerujui kako je
ona nova Eva. Kao to je ljudska rasa, zbog djevice (Eve) pala u okove
grijeha, tako ju je Djevica (Marija) spasila neposluh prve djevice izravnan je posluhom druge.
Poseban dokaz i zalog uskrsnua je Euharistija: . . . Euharistija, koja
je tijelo i krv Kristova: tako e i naa tjelesa, koja se iz nje hrane, makar
stavljena u zemlju i raspadnuta u njoj, uskrsnuti u svoje vrijeme, jer e
im Rije Boja darovati uskrsnue, na slavu Boga Oca (Adv. haer. 5, 2,
2).
JUSTIN MUENIK (100-165) roen od grkih roditelja u Samariji,
na poetku je traio istinu u platonizmu, ali kasnije se obratio Kristu u

42

Efesu. Justin je bio prije svega apologet (u Rimu). Njegova Prva Apologija
je bila upravljena caru Antonin Piju, rimskom senatu i cijelom rimskom
narodu. Druga Apologija je upravljena samo senatu. Najdulje djelo je
Dijalog s Trifom (idovskim rabinom, mogue s uvanom Rabbi Tarphonom). Justin je bio vie naklonjen grkom tumaenju Logosa prema
kojem je svjetlo razum, dok isti pojam kod Hebreja oznaava objavu (U
Ivanovom evanelju, posebno Kristovu objavu za vrijeme utjelovljenja).
Prema Justinu, kranstvo je ispunjenje grke filozofije. Logos je bio u
djelu ne samo meu idovima ve i meu poganima. Kasnije je Karl
Rahner uporabio ovaj pogled kako bi razvio svoju teoriju anonimnog
kranstva. Sve ovisi o tumaenju odlomka kod Ivan Ev. 1,9: Svjetlo
istinsko koje prosvjetljuje svakog ovjeka doe na svijet ili (Kasnije)
je na svijet stigao onaj koji je istinsko svjetlo kako bi prosvijetlio svakog
ovjeka. Justin je drao da svaki ovjek ima komad tog Logosa (prosvetljenje), ali to nas podsjea na gnostike gledite koje dri da svaki
ima u sebi boansku iskru.
Kao apologet ukljuen u raspravu s gnosticima Justin se najvie bavio
utjelovljenjem zanemarujui vanost izmirenja. Tako je stvorio opasan
presedan kojim su se okoristile pristalice sakramentalizma. S time u
vezu, on tvrdi kako se za vrijeme euharistije kruh i vino mogu formulom
posveenja promijeniti kako bi dobili mo utiskivanja vjenog ivota u
due i tijela vjernika. Nikome nije doputeno sudjelovanje ukoliko ne
vjeruje da je istinito ono to pouavamo, ako nije opran vodom koja
donosi ot-putenje grijeha i daje ponovno roenje, te ako ne ivi kako
nam je Krist zapovjedio da ivimo. Jer mi ih ne primamo kao obian
kruh i obino vino, nego kao Isusa Krista naega Spasitelja.
Budui da je u svojim izlaganjima poeo uvoditi grku filozofsku
terminologiju, postojalo opasnost iskrivljenja biblijske nauke. Justin nije
uspio sasvim jasno dokuiti vjenost Logosa kao drugoga od Oca, te se
mora rei da je njegovo objanjavanje odnosa Logosa prema Ocu ilo u
smjeru koji je mogao voditi prema subordinacionizmu.
U eshatologiji Justin ima ove poglede: osim muenika, ostale due
po smrti idu u Had, gdje ekaju uskrsnue, ali svjesne svoje
budunosti: pri tome su sretne ili nesretne. Due imaju neto tjelesnosti,
nisu besmrt-ne onako, kako je Bog besmrtan.
HIPOLIT RIMSKI. O djelu i liku Hipolita Rimskog postoje jo
mnoge nejasnoe i kontroverzije. Roen je oko 170., negdje u Grkoj, a
umro je na Sardiniji muenikom smru 235. g. Svakako nije ni

43

Rimljanin ni latin. Pisao je grki, iako je ivio u Rimu. Odlian je

poznavalac grke filozofije. Focije veli da je bio uenik Ireneja. Za
sveenika ga je zaredio papa Zefirin 212. god. Bio je uven u Rimu.
Kad je Origen posjetio Rim, imao je prigodu da ga uje. Bio je vie nego
u dobrim odnosima s Aleksandrijom. Grko podrijetlo, veza s Aleksandrincima, Hipolit kao egzegeta i hereziolog, razlozi su da ovog
stanovnika Rima promotrimo ovdje, kao i Ireneja, a ne meu latinskim
piscima.
Hipolitovo glavno antignostiko djelo je Refutatio omnium haereseum
ili Philosophumena. Sadraj ovoga djela jest pobijanje 33 hereze gnostikog sustava. Dokazuje da je uzrok ovim herezama grka filozofija.
Prve etiri knjige obrauju razliite filozofske, astroloke i magike
koncepcije koje se nalaze kod Grka. Nakon toga prilazi pobijanju hereza
usporeujui ih s grkim filozofskim strujama. Autor je osobniji i vjetiji
u opisivanju i pobijanju monarhijanske hereze Noeta za koju na autor
okrivljuje Zefirina i Kalista. Djelo nam je veoma znaajno, jer u
opisivanju razliitih gnostikih sustava, autor donosi cijele pasuse iz
gnostikih tekstova. Iz onoga to znamo od Ireneja, sigurno je da je i
Irenej crpio iz Hipolita. Na kraju djela autor iznosi i svoju nauku o
Trojstvu koja se oslanja na teologiju o Logosu.
Hipolit je sumnjiio Kalista zbog sabelijanizma (monarhijanizma),
a ovaj Hipolita za subordinacionizam. Hipolit se osim toga, kao rigorist,
suprotstavljao Zefirinu i Kalistu, predbacujui im: moralni laksizam u
pitanju pokore i braka. Razdor je trajao do 235. kad je papom postao
Pontijan. Naime, car Maksimin je obojicu protjerao u izgnanstvo na
Sardiniju, gdje je umro muenikom smru

PROGONI I PROPAGANDA
PRVO RAZDOBLJE (30-64): idovi progone krane
Isprva su idovi i Rimljani smatrali kranstvo idovskom sektom.
idovski voe su se ustremili na kranske idove u iseljenitvu koje
su drali kolovoama opasnih krivovjerja. Iako u poetku nisu dirali
apo-stole, ubili su Stjepana i kasnije progonili idove iz dijaspore koji
su ivjeli u Palestini. Meutim, javnost se takoer sve vie okretala
protiv krana iz Palestine jer isti nisu bili voljni sudjelovati u idovskoj pobuni. U Djelima apostolskim naglaava se postupno otvrdnue
idovskog naroda prema evanelju. Isto tako, Pavao je bio izloen
djelovanju jeruzalemskih uhoda koji su nastojali unititi njegov posao.

44

Pavao stoga u 1. Sol 2,14-16 govori: ...od onih koji su ubili ak i

Gospodina Isusa i proroke, a nas estoko progonili; koji se ne nastoje
svidjeti Bogu, a neprijatelji su svim ljudima; koji nam brane propovijedati poganima da se spase da mjeru svojih grijeha zauvijek ispune.
Ali je ve srdba Boja na njih dola do vrha!
35. g. Stjepan umire muenikom smru.
44. g. ubijen je Ivanov brat Jakov (vidi Dj 12,3 Herod, vidjevi da je
to drago idovima.).
50. g. izbijaju nemiri nakon propovijedanja evanelja meu idovima u Rimu (spominju se u Dj 18,2, kao i kod Svetonija), te isti moraju
napustiti grad (ukljuujui Priscilu i Akvilu).
51. g. napisana je 1. i 2. Solunjanima (Pavao spominje Boji gnjev
nad idovima).
62. g. Isusov brat, i biskup jeruzalemske crkve Jakov, kamenovan je
u istom gradu.
64. g. 1. Petrova 4,5 opisuje idove kao potkazivae i klevetnike krana. Promjena izriaja u 1. Petrovoj 4 i u Jakovljevoj 2,7 moda ukazuje
na mogunost da je poslanica napisana kada je neprijateljstvo prema
kranstvu postalo slubeno. Prema nekom izvjeu Neronova ljubavnica, preobraena na idovstvo, istoga je nagovorila da krane
optui za veliki poar u Rimu.
66. 73. g. bijesni idovski ustanak, te su idovski krani izloeni
pritisku da se bore protiv Rimljana. Osim toga, nakon proglaenja protukranske uredbe, mnogi (naroito u Rimu) dolaze u iskuenje da se
vrate idovstvu koje bi im prualo sigurnost (v. Heb 10,32-39).
Prije 66. g. krani idovskog podrijetla naputaju Jeruzalem zbog
upozorenja Svetog Duha. Naseljavaju se u Transjordanu, Egiptu i Maloj
Aziji (vidi Ivan u Efezu, Filip u Hijerapolu itd.). U isto vrijeme Petar se
premjeta u Rim.
85. g. slubena anatema protiv krana ukljuena je u sinagoku liturgiju: Neka nazareni (tj. krani) i heretici budu odmah uniteni i
istrgnuti iz knjige ivota. U svjetlu toga, odlomak iz Otkrivenja dobiva novo znaenje (2,9 3,5): I grdnje koje su ti nanijeli oni koji tvrde
da su idovi, a nisu nego Sotonina sinagoga. Pobjednik (tj. onaj tko
ustraje do kraja 2, 26), e biti obuen u bijelu haljinu; njegovo ime
sigurno ne u izbrisati iz knjige ivota; tovie, njegovo u ime priznati
pred svojim Ocem i njegovim anelima.
133. 35. g., za vrijeme drugog idovskog ustanka pod vodstvom
Bar-Kohbe, krani u Judeji izloeni su progonstvima jer nisu priznali

45

mesijanstvo Bar-Kohbe odbivi uzeti u ruke oruje. Osim toga, BarKohba nareuje izricanje otrih kazni nad kranima koji ne ele odrei se i prokleti Krista.
DRUGO RAZDOBLJE (64-250): Rimske vlasti progone krane.
Do prekretnice u sudbini krana dolazi u srpnju 64. g. (veliki poar
u Rimu). P. Kornelije Tacit (oko 55-120) govori o kranstvu u svojim
Analima (Ab excessu divi Augusti), koje je pisao pod kraj Trajanove
vlade (98-117). Opisujui Neronove postupke poslije velikog poara
Rima (koji je poeo 18. srpnja g. 64, i trajao punih est dana), Tacit kae:
Ali nikakvo ljudsko sredstvo, ni careva dareljivost, ni pomirni obredi,
ne zatomie javno govorkanje, nego se dralo da je poar nareden. Da
stane na kraj tim glasovima, podmetne Neron krivce i stavi na najrafiniranije muke one koji su bili omraeni sa svojih gadosti, a koje narod
nazivae kranima. Ime im to dolazi od Krista, koji, za Tiberijeva vladanja, bude pogubljen po naredbi prokuratora Poncija Pilata. Potisnuto
zaas, nanovo provali to pogubno praznovjerje ne samo u Judeji gdje
je imalo svoj izvor to zlo, ve i u samom Rimu, gdje se sa svih strana
stjee i velia sve to je sramotno i uasno. Tako najprije pohvatae one
koji priznavahu; zatim na njihovo prokazivanje golemo mnotvo,
kojima se dokaza ne toliko da su krivi za poar, koliko da gaje mrnju
prema ljudskomu rodu. Od onih koji pogibahu nainie ruglo, da,
ogrnuti u ivotinjske koe, izginu razdirani od pasa, ili na kri pribijeni,
ili opet kao upaljene baklje da netom se uhvati mrak, izgarajui, poslue
za nonu svjetlost. Za taj prizor bijae Neron dao svoje vrtove te
prireivae igre u cirku, gdje se mijeao meu svjetinu u odijelu koijaa, ili stojei na kojima. Zato se prema njima, Tako su bili krivi i
zasluivali najvie kazne, pobuivaja samijost kana su bili rtvovani
ne javnom dobru ve da se zadovolji okrutnost jednoga ovjeka (Anali,
knj. 15, 44: prijevod J. Kostovia: Tacit, Anali, MH, Zagreb 1970, str.
406-407).
Zato je dolo do promjene stava prema kranima?
1) Krane vie ne dre pripadnicima idovske sekte. ini se da je
izdan ukaz kojim su krani proglaeni dravnim neprijateljima:
kranstvo postaje nezakonitom organizacijom.
2) Neron optuuje krane da su prouzroili veliki poar u Rimu.
Time ini presedan u rimskom zakonu (krani su poput anarhista koji
ele razoriti Rimsko Carstvo i njegovu uljudbu). Svetonije u djelu O
ivotu Cezara (16. poglavlje) tvrdi da nekoliko razliitih proglasa govore

46

o progonstvu krana. Krani su, navodno, krivi za veleizdaju i kao

takvi zasluuju smrt. Stoga u Rimu, i blioj okolici, dolazi do manjih
progona.
3) Neronov zakonski presedan i dalje je na snazi. Rimski povjesniar
Tacit, piui oko 115. g., opisuje krane kao sloj ljudi prezrenih zbog
svojih poroka i kae da su nakon poara Rima 64. g. oni bili osueni,
ne toliko zbog zloina palea, koliko zbog mrnje prema ovjeanstvu.
4) Krani su preputeni na milost potkazivaa, posebice idova.
5) Provoenje progona ovisi o volji mjesnog upravitelja, koji moe
uhititi i pogubiti krane. Vrlo esto do smaknua dolazi iskljuivo zbog
podilaenja okolnom puku. Meutim, drava jo uvijek nije zapoela
organizirane progone po Carstvu. Carevi Hadrijan i Trajan, primjerice,
bili su protiv progona. U razdoblju od 64. do 250. g. krane se vie ne
dri opasnima ve tvrdoglavim i dosadnim. Jo uvijek je, meutim, na
snazi Neronov presedan.
6) Ljudi su bili nepovjerljivi prema kranima jer ih dre udnim.
Sumnjie ih za ljudoderstvo (zbog Gospodnje veere) i nemoral (nazivali su jedni druge braom i sestrama iako se nisu osobno poznavali!).
Pogani ih dre odgovornima za mrana djela svojevoljno ih optuujui
vlastima. Kranstvo je bilo smatrano uasnim praznovjerjem prema
povjesniaru Tacitu, novim i opasnim prema Svetoniju, perverznim
i ekstravagantnim prema Pliniju Mlaem. Tacit naziva krane neprijateljima ljudskoga roda. Dodue, kako uviaju da se radi o dobrim
lju-dima, pokuavaju ih zatititi tijekom progonstava.
Vlasti su bile netrpeljive prema kranima budui da:
a) Nisu bili poput ostalih graana tvrdili su da su odgovorni vlasti
vioj od drave. Kao takvi bili su izloeni sumnji da bi mogli biti skloni
remeenju javnog reda.
b) Bili su uvjereni u vlastitu moralnu nadmo.
c) Odbijali su tovati Cezara ime su poinili izdaju.
d) Bili su tajno drutvo.
e) Kako nisu priznavali rimske bogove, optuivalo ih se da su ateisti
te vrijeaju Carstvo i uzrokuju nevolje (glad, kugu, vojne poraze).
64. g. Neron, kojeg su optuili da je izazvao poar u Rimu, nastoji
prebaciti krivicu drugdje. Optuba se ini potvrenom injenicom da
su u dvama od etiri rimska okruga, koji su izbjegli poar, ivjele brojne
skupine idova i krana.
64. g. Petar umire muenikom smru.
65. g. pogubljen je Pavao (nakon to je prethodno osloboen optu-

47

aba (61-63). Osuda je ishod okolnosti opisanih u 1. Petrovoj 4,7.12. 17;

2. Timoteju 4,6-20.
81. g. na vlast dolazi Domicijan (51-96) koji vrlo ozbiljno shvaa
pripadajue mu boanske naslove. Stoga je u Otkrivenju oslikan kao
zvijer. Njegovim povremenim progonima posebno su izloene voe
Crkve (vidi Otkrivenje 2,13). Primjerice, rimski upravitelj u Efezu izgoni
Ivana na otok Patmos (relegatio in insulam tj. bez gubitka prava ili
vlasnitva), dok je u Dyrrahiumu (Drau ili Durrsu u Albaniji) pogubljen biskup Asije.
I prije imperatora Domicijana kranstvo su prihvaali i neki
pripadnici viih slojeva tadanjeg rimskog drutva. Tako se spominje
rimski plemi koji je 57. g. postao kraninom (tijekom Pavlovog pisanja
poslanice Rimljanima). Kranstvo je nadivjelo poetne napade
zapoevi se iriti meu najviim plemikim obiteljima uavi i u samu
imperatorsku obitelj. ena osvajaa Britanije, Pomponija Graecina, bila
je optuena da je prihvatila uvozno praznovjerje (iste je optube
naknadno bila osloboena). Neki konzuli osueni su radi prihvaanja
judaizma i ateizma, dok je bilo plemia koji su posjedovali grobove s
katakombama koje su krani rabili. I jedni i drugi bili su oito krani.
Prvi krani vjerovali su kako vjernik treba biti pozvan na muenitvo
te da oni, koji to nisu, nijeu Krista.
96. g. Nerva postaje imperator, te oslobaa apostola Ivana izgnanog
na otok Patmos.
112.g. Plinije Mlai, upravitelj Bitinije u Sjevernoj Maloj Aziji,
pismom je pitao za savjet cara Trajana kako da postupi sa sve veim
brojem krana koji odbijaju tovati kip cara poput boga. Pisao je
Trajanu: U meuvremenu poduzimam sljedei postupak za one koje
preda mnom optue da su krani. Pitam ih jesu li krani i, ako priznaju, pitam ih i drugi ili trei put pod prijetnjom kazne. Ako ustraju,
nareujem smaknue; za rimske graane pribiljeim da ih poalju u
Rim.
Trajan je u ovom odgovoru odabrio takav postupak: one koji zanijeu pripadnost kranstvu, i to dokau molei se dravnim bogovima, treba pustiti. Trajan donosi i dvije precizacije: krane ne treba
traiti ; ako budu prijavljeni, onda treba protiv njih postupati, i kazniti
ih (smru) ako ustraju u tome da su krani. Anonimne tube ne smiju
se prihvaati, kao ni u bilo kojem drugom zloinu. U toj je drugoj toki
Trajan, dakle, ispravio Plinija, jer je Plinije bio prihvatio anonimnu
tubu.

48

Car Hadrijan (117-138) je, dvanaestak godina kasnije (124-125), u reskriptu prokonzulu Azije Minuciju Fundanu pootrio zahtjeve za osiguranje legaliteta sudskog postupka protiv krana: ne smije se postupati
na temelju bunih zahtjeva svjetine, nego samo na temelju pravilno
uloene i potpisane tube. Ako se pokae da je tuba neute-meljena,
dojavitelj (tuitelj) mora biti kanjen. To bi se mjesto moglo shvatiti
tako da za Hadrijana golo biti kranin nije kanjivo, nego se kanjavaju
samo dokazana protuzakonita djela krana. Tako je mjesto i shvaao
apologet Justin. Neki autori ipak misle da Hadrijanov reskript nije bitno
mijenjao stav prema kranima, pa da je ve samo pripadanje kranstvu znailo adversum legem agere (B Povijest kranske literature)
117. g. pogubljen je Ignacije u Rimu.
Prvi direktni spis protiv krana napisao je, ini se, jedan od najcjenjenijih retora (govornika) latinske antike, Marko Kornelije Fronton iz Cirte
u Numidiji (oko 100-166), koji je bio uitelj budueg cara Marka Aurelija,
a g. 143. vrio konzulsku slubu. Za Frontonov spis (moda govor?)
znamo iz dijaloga Minucija Feliksa, ali tekst nam se nije sauvao. Prema
Minuciju, Fromon je u svojoj harangi protiv krana u stvari sabrao
puke klevete koje su se pronosile: da se klanjaju magareoj glavi, da u
svojim obredima inicijacije rtvuju dijete i piju njegovu krv, da se odaju
incestuoznom bludu. Fronton kae Minucije Feliks ne potvrdi
dokazom tvrdnje svoje, nego rijeju nabaci pogrdu (Oct. 31). Frontonov
je spis bio nairoko poznat, kako proizlazi iz Minucija (Oct. 9). Spis je
napisan vjerojatno u poetku vlade Antonina Pija (138-161).
Slian je stav protiv krana morao zauzimati i ciniki filozof Krescent,
za kojega Justin kae da iri tvrdnju da su krani bezbonici i ljudi
bez religije. S njime je Justin vodio raspravu u Rimu za vrijeme svoga
prvog boravka u prijestolnici, i bio je spreman na novi dijalog, ali je
Krescent umjesto rasprave s argumentima traio Justinovu glavu. Justin
je tada napustio Rim, ali se kasnije, za vrijeme Marka Aurelija, vratio
natrag i nastavio odravati predavanja. Tada je uhvaen i osuen na
smrt. (B Povijest kranske literature)
156. g. pogubljen je Polikarp u Smirni (Izmir).
161. 180. g. za vrijeme vladavine Marka Aurelija dolazi do novog
vala progona.
165. g. pogubljen je Justin.
166. g. je bila godina kuge, potopa i gladi; barbarska je najezda dola
do dunavske granice. Zbog ovih su potekoa mnogi krivili krane.
177. g. dolazi do pokolja u Lyonu. Telesfor (biskup) je pogubljen u

49

Rimu. Protukranski promicatelj Celzo dri da kranstvo potjee iz

istonjakih mitologija. To je primitivna religija, puna antropomorfnih
zabluda, a iri se zavaravanjem i zastraivanjem zagrobnim ivotom.
Krani su nesnoljivi, drutveno razoran, i za sigurnost drave opasan
element.
191. 211. g., za vladavine Septimija Severa, dolazi do drugog vala
progona.
202. g. Septim Severije izdaje ukaz kojim zabranjuje prelazak na idovstvo ili kranstvo. Uvodi sinkretizam u obliku tovanje Sunca (Sol
Invictus), te smrtnu kaznu za nove obraenike i uitelje. U Sjevernoj
Africi i Egiptu dolazi do niza ubojstava (Origenov otac je ubijen u Aleksandriji).
208. g. je pogubljen Irenej.
TREE RAZDOBLJE (250-313): Sustavni progoni irokih razmjera.
Barbarske snage otvaraju dvije razdvojene bojinice. Na sjeveru su
Goti, dok na istoku prijete Perzijanci pod novom i agresivnom upravom
Sasenida. U rimskoj vojsci kranske vojnike sumnjie za izdaju, a u
istonim pokrajinama vjeruju da su naklonjeni Perzijcima. Stoga, imperator Decije uvodi mjere dravne sigurnosti saete u politici jednog
imperija i jedne religije. Kako se kranstvo nalazi na putu uspjene
politike, mora biti zabranjeno. Kada je carstvo cvalo krane se nevoljko
toleriralo, no kada je nastupila kriza smatrani su glavnim krivcima jer
su odbijali tovati rimske bogove, koji su sada bili ljutiti zbog toga,
stoga su krani bili progonjeni.
Car po prvi puta zauzima odluan stav prema kranima. Sljedei
imbenici dovode do progona na podruju Carstva:
a) 248. g. dolazi do prvih upada Gota (barbara) za to se okrivljuju
krani.
b) Od 232. do 305. g. Porfirije iz Tira djeluje kao protukranski promicatelj.
250. g. uredba o progonu (za Decijeve vladavine) ima za posljedicu
sustavne progone. Svatko je morao potpisati izjavu (libellus) kako je, u
prisutnosti posebnih povjerenika, prinio rtvu rimskim bogovima.
Biskupi u Jeruzalemu, Parizu (Dionizije ili Denis), Antiohiji i Rimu
su pogubljeni, te se javlja nova skupina muenika: tzv. ispovjednici (iako
nisu ubijani mueni su, no nisu se odrekli vjere). Decije je, naime, prije
svega elio natjerati krane da zanijeu vlastitu vjeru. Iz njih nije elio
stvarati muenike.
Meutim, Decijevi progoni izazvali su raskol izmeu krana u Rimu

50

i Kartagi. Mnogi meu njima odmetnuli su se od Crkve, a neki su

nastojali ustupcima udobrovoljiti rimske vlasti. U Kartagi su se utamnieni lanovi crkve pobunili protiv biskupa Ciprijana koji se sakrio.
Ciprijan je, naime, vjerovao kako se pokajnici trebaju primiti natrag u
okrilje Crkve. No, njegovi neistomiljenici, drei kako nitko nema pravo
dati oprost za otpadnitvo budui da se radi o grijehu protiv Svetoga
Duha, izabrali su novoga biskupa. U Rimu se Novacijan, kao i ostali
koji su s njim bili zatoeni zbog vjere, suprotstavio Korneliju kojeg je
smatrao izdajicom. Prema njegovom shvaanju nitko nije mogao dati
oprost za grijehe ubojstva, bludnosti i otpadnitvo (apostazije).
258. g. uredbom o progonu (za Valerijanove vladavine) su kodificirane kazne za krane. Duhovne voe pretrpjele su smrtne kazne;
senatorima i vojvodama oduzeti su inovi; ugledne ene kanjene su
pljenidbom dobara i protjerivanjem, dok su namjetenici imperatorskog
dvora otjerani na prisilne radove. Pogubljen je Ciprijan u Kartagi te
Sikst II. u Rimu.
Galerijev nasljednik Maksimin II. podupirao je protukransko djelovanje tjerajui kolsku djecu na itanje Djela Pilata punih povijesnih neistina.
Iako su isprva pogani rado prokazivali krane vlastima, sumnjiei
ih odgovornim za mrana djela, kada bi otkrili njihovu dobrohotnu
narav esto bi ih branili od progonstava.
Sastanci su bili zabranjeni; na istonoj jadranskoj obali, kao i u
njezinom irem zaleu, pojavili su se prvi muenici, kao npr. Venancije
u Dalmaciji (257). Meu pogubljenima bili su biskupi i druge kranske
voe.
Galijanovom uredbom o snoljivosti (260-303) Crkvi je doputeno
javno istupanje, kao i podizanje crkvenih graevina. Po prvi je put kranstvo prestalo biti nedoputeno praznovjerje te zadobilo graanska
prava.
284. g. Dioklecijan je nastojao reorganizirati Rimsko Carstvo kako
bi se suprotstavio propasti i neredu izazvanim provalom barbara. Kanio
je ustanoviti etiri cara, i to po dvojicu u svakom dijelu Carstva. Na
Zapadu je vladao Maksimijan, i Konstantinov otac Konstancije Klor,
dok su na Istoku bili Dioklecijan i Galerije. Prema dogovoru, nakon 20
godina, stariji e se car odrei asti u korist mlaeg. Osim toga carevi
nisu vie ivjeli u Rimu, nego u Milanu, Trieru i Sirmiju (odakle je car
mo-gao promatrati barbare), te u Nikomediji (blizu koje su bili Perzijci).
U Rimu je nastala praznina koju je popunio rimski biskup ija su se

51

mo i ugled znatno poveali.

Nekoliko dogaaja dovelo je do progona koji izbijaju 303. g. Kako
su se suoili s provalom barbarskih naroda, kranski su se vojnici
ponovno nali u opasnosti jer je odanost u vojnim redovima postala
gorue pitanje. Dioklecijan je zapoeo vladavinu kao umjerenjak jer nije
elio progoniti krane, budui da su njegova ena i ki vjerojatno bile
kranke. No, ubrzo je pao pod utjecaj Galerija, i upravitelja Bitinije,
novoplatonista i neprijatelja evanelja Herakleja. Naredio je, stoga,
izbacivanje krana iz vojske, a potom i sa svih vanih poloaja u administraciji. U pokuaju zadravanja najboljih ljudi u vojsci neki su bili
prisiljeni odrei se vjere. Oni, koji su se suprotstavili, bili su smaknuti.
Kada je u Nikomediji izgorjela Dioklecijanova rezidencija, mnogi su
optuili krane kao odgovorne za poar.
303. g. Dioklecijan izdaje uredbu o progonu. Katedrala u Nikomediji, kao i ostale crkve, su razorene. Zabranjuju se okupljanja krana, a
Biblije i ostale vjerske knjige se zapljenjuju.
304. g. izdana je naredba koja se odnosila na istok Carstva (odnosno
podruje s najveim brojem vjernika) prema kojoj su graani Carstva
morali prinijeti rtve bogovima i Caru. U protivnom bili bi osueni na
smrt. Na Zapadu Konstancije Klor razara nekoliko crkava u panjolskoj,
Engleskoj i Galiji, dok je na podruju dananje Hrvatske sve vei broj
muenika: Pollio u Cibaliji (Vinkovcima), te Domnius (sv. Dujam) u
Solinu. Slino je i u Vojvodini (Sirmium), gdje su meu ostalim petorica
kamenorezaca smaknuti jer su odbili napraviti kip boga Eskulapa, kao
i na dananjem Kosovu (Ulpiane tj. Lipljan). Prosvjed protiv Dioklecijana
zbog krvoprolia je toliko velik, da odstupi te se povlai u Split, no njegovi nasljednici na istoku (Galerije i Maksimin Daja) udvostrue progone. Na Zapadu su novi carevi Konstantin i Maksencije opozvaju ukaze i zajame jo jednom snoljivost.
311. g. Galerije izdaje uredbu o snoljivosti kojom je, na smrtnoj
postelji, kranima dao pravo na okupljanje priznavi kako ih nije uspio
nagovoriti da se vrate bogovima svojih otaca. Kao protuuslugu zatraio
je da se mole za njega, kao i za obranu Carstva.
Nakon Galerijeve smrti preostali carevi ponovno su reorganizirali
Carstvo, te su Maksimin i Licinije vladali na Istoku, dok je Konstantin
upravljao gotovo cijelim zapadnim dijelom (osim Italijom koja je bila
pod vlau suparnikog cara Maksencija).
311. 312. g. u Carstvu se vode graanski ratovi. Licinije pobjeuje
na Istoku, a Konstantin na Zapadu.

52

313. g. Milanski edikt. I Licinije i Konstantin odobravali su vjerske

slobode, kako za pogane tako i za krane. Poganstvo je, meutim, i
dalje ostalo religija veine rimskih graana. Licinije je, dodue, kasnije
zapoeo progoniti krane na Istoku. Vjerojatno je sumnjao da su vjerni
njegovom suparniku Konstantinu. Konstantin je napao istona podruja
pobijedivi Liciniju kojeg je smaknuo.
Posljedice progona bili su raskoli izmeu krana, posebno onih u
Egiptu i Kartagi (Tunisu). Prijeporno pitanje je glasilo: U kojoj se mjeri
treba pokoravati vlastima? Kada moemo govoriti o izdaji i odmetanju
od vjere? Na Istoku su govorili: Ako je osoba prinijela rtvu, a nikako
zbog toga to je vlastima predala vjerske knjige ili crkveno posue.
Na Zapadu su miljenja bila podijeljena, posebice u Kartagi: Treba li
biskupu Cecilijanu oduzeti slubu zato to se skrivao? Donatovi su sljedbenici drali da je Cecilijan bjeei za vrijeme progona izgubio dar Duha,
te vie ne moe dijeliti darove Duha polaganjem ruku. Nastali spor izmeu donatista i katolika (pravovjernih krana) trajao je stoljeima.

DONATIZAM
Nakon smrti suparnikog biskupa Majorina, prorok Donat je preuzeo odgovornost nad protucecilijanskom strankom u Kartagi. Iz nje je
stvorio shizmatiku crkvu koja je nosila njegovo ime. Vjerovao je kako
vodi crkvu muenika, a ostale krane optuio je za sramno suradnitvo
s neprijateljem. Njegove revne pristalice bili su punski seljani. Otro su
se suprotstavljali Katolikoj crkvi, kao i graanima koji su govorili latinski. Ljude koji bi im se prikljuili, nakon to bi napustili dravnu
crkvu, ponovno su krstili. Kada je Konstantin odluio Crkvi vratiti
nekretnine koje su bile zaplijenjene za vrijeme progonstava, donatistiki
pokret se naao pred prvom kunjom. Donatisti su naime vjerovali kako,
kao istinska crkva, imaju iskljuivo pravo na spomenute nekretnine.
No, budui da su stvorili niz neugodnosti, Konstantin ih je zabranio
(iako je ranije osnovao skupinu koja se trebala pozabaviti prijepornim
pitanjem). Ekstremna stranka (circumcelijanci), naime, su premlatili
katolika.
347. g. Donat se suprotstavio pokuaju da vlastiti pokret vrati u okvire
univerzalne crkve, a u vlastitom je naumu ustrajao do smrti (355).
Vanost ove rasprave bila je u sljedeim pitanjima: Koja je istinska
Crkva? Sastoji li se od skupine svetih ljudi koji vode poboni ivot, ili
se radi o katolikoj (univerzalnoj) Crkvi iji se lanovi ponaaju sukladno

53

vlastitim svjetonazorima? Treba li drava usmjeravati Crkvu, ili Crkva

mora biti potpuno odijeljena od drave? Augustin je dao pravovjeran
odgovor na to: Oblaci s grmljavinom tutnje da e Kua Gospodnja
biti izgraena uzdu i poprijeko cijele zemlje; a te abe sjede u svojim
barama i krekeu: Mi smo jedini krani!
U 6. stoljeu car Justinijan I. je ponovno osvojio Sjevernu Afriku
istjeravi Vandale koji su je drali od 429. g.
U 7. su stoljeu i donatisti i katolici bili pokoeni provalom islama.
Katolici su se u Maghrebu, meutim, odrali sve do 12. stoljea, dok su
donatisti nestali.
U Egiptu se nisu mogli odravati crkveni sastanci. Naime, biskup
Petar Aleksandrijski pobjegao je iz zemlje za vrijeme progona. Kada se
metropolit Tebe, Melit (egipatski Donat) kasnije pojavio, zgraao se
nad zateenim okolnostima. Stoga je posvetio dvojicu koji su nastavili
duobriniku slubu u crkvi. No, jedan od njih, Arije, postao je krivovjercem ime se jo jedanput pokazalo kako je opasno bez promiljanja
polagati ruke na budue voe crkve! (1. Tim 5,22)

KRIVOVJERJA
GNOSTICIZAM
Izraz gnosticizam (duboka spoznaja), ili gnoza (spoznaja) u
prvom se stoljeu rabio u dva smisla:
1) Kao oznaka za filozofiju, ili religioznu kozmologiju koja je postojala prije kranstva. Njezino je podrijetlo bilo na istoku (u hinduizmu).
Radilo se o mjeavini platonizma, heleniziranog sinkretizma, babilonske astralne mitologije i otpadnikog idovstva. Gnosticizam je bio
poganski sinkretizam s natruhama magije i astrologije (u velikoj mjeri
poput teozofije u nae vrijeme).
2) Odnosio se na teozofske preinake kranstva. Njih je prihvatilo i
irilo desetak ili vie sekti, koje su se odvojile od prve crkve, u razdoblju izmeu 80. i 150. g.
Postoji nekoliko struja koje vode gnosticizmu:
1) Zoroastrizam (babilonska religija) koja svijet smatra velikom svemirskom baterijom: izmeu Boga koji je pozitivan pol i Sotone tj. negativnog pola nalazi se sve ostalo. Iz zoroastrizma je proizaao koncept
dualizma.

54

2) Istoni misticizam (u biti hinduizam).

3) Judaizam: legalistiki elementi.
4) Grka tajna religija: svaka pojedina religija ima sredinju tajnu
oznaenu kao musterion. Poetnici koji pristupaju religiji napreduju
prema Bogu gnosisom tj. putem znanja.
Obiljeja gnosticizma kao sustava misli su sljedea:
a) Stvaranje: Vrhovno bie je rodilo (a ne stvorilo) druga duhovna
bia. Od njih je jedno, udaljivi se od istoga, palo u zabludu stvorivi
materijalni svijet. Dakle, stvaranje je bilo ishod grene nezavisnosti (tj.
pokuaja udaljavanja od duhovnoga jedinstva svemira vidi hinduizam). Mnogi gnostici drali su zmiju simbolom suprotstavljanja zlom
bogu stvoritelju. Prema njima, Sotona je, u sutini, zapravo dobar jer
djeluje kako bi ovjeanstvo bilo spaeno (vraajui ga u nematerijalno
stanje)!
b) ovjek: Prema gnosticizmu postoje tri skupine ljudi:
Pneumatikoi (duhovni ljudi: elita crkve), psuhikoi (duevni ljudi: obini
vjernici) i sarkikoi (tjelesni ljudi: ljudi van crkve, ili neidovi).
Prva je skupina predodreena za spasenje te ne prolazi kroz reinkarnaciju; za drugu skupinu postoji mogunost izbjegavanja reinkarnacije; trea skupina ne moe izbjei reinkarnaciju.
c) Spasenje: Svijetom vladaju zle zla nastanjene na sedam planeta;
one se sastoje od demiurga i njegovih suradnika arkona koji tijekom zemaljskog ivota usporavaju na duhovni napredak. Nakon smrti dua
polazi na opasan put preko sedam planeta u nebeski dom. Na putu su
sile zla, te ljudi moraju nauiti ispravne arobne zaporke kako bi iste
nadmudrili. Gnostik je duh (boanska iskra, ostatak prethodnog savrenstva) zatoen u tijelu poput osobe koja je izgubila pamenje. Nakon to se naao zatoen u tijelu nakon stvaranja, ne sjea se vlastita
(nebeskog) doma. Gnostiko evanelje ima za cilj duu probuditi iz sna
kako bi joj obznanilo vjenu sudbinu koja joj je predviena. Tijelo je
pokvareno (za razliku od istog ovjekovog duha). Kada se slomi, iz
njega e se osloboditi isti duh u kome lei ovjekova nada i sudbina.
Gnosis (spoznaja) u biti je spoznaja ovjekova podrijetla i sudbine, te
arobnih zaporki. Gnostici vjeruju kako na ovom svijetu mogu stei
mistino iskustvo, tj. izravnu spoznaju vrhovnog Boga. U vjeri pristupaju svijetu u kojem se nalazi Bog, te tako tjelesno uskrsnue i Kristov
povratak gube smisao.
d) Isus: Izmeu dobrog Boga i loeg svijeta postoji mnotvo posrednikih prelaznih bia tzv. aeona. Isus je vjerojatno najvii aeon (dakle

55

nije Bog ve prvi do Boga). S ovakvim krivovjerjima obraunava se

Pavao u Poslanici Koloanima. Naime, Isus je nekima bio otkupitelj koji
je iz-bavljao zarobljene duhove; drugi su drali kako istu zadau obavlja
imun Mag, odnosno Heraklo. Za Isusa su vjerovali kako je tek jedan u
nizu spasitelja koje Bog alje u razliitim razdobljima. Isus je poslan
u razdoblju Ribe, a njegova je uloga podreena Bogu iji je on glasnik,
poslan kako bi nas podsjetio na nae nebesko podrijetlo, te prenio tajno
znanje bez kojeg se ne moemo vratiti u prijanje duhovno stanje. No,
kako je materija strana svevinjem Bogu, nikakvo utjelovljenje nije dolazilo u obzir. Otuda doketizam; Krist utjelovljen u ovjeku samo je
optika varka, a ljudi koji su ga vidjeli zapravo su gledali ovjeka na
kojem je bio boanski duh. Isti je, naime, siao na Krista tijekom njegova
krtenja napustivi ga tek za vrijeme njegovih patnji na kriu.
Razvidno je, dakle, da se mnogo toga uvuklo u Crkvu. Oni kojima je
kranstvo bilo prejednostavno i naivno drali su kako mu treba dati
vie filozofskog sadraja. Stoga se Pavao, kao i ostali apostoli, borio
protiv ovakvih zamisli u prvoj crkvi. Gnosticizam, koji u biti potjee od
hinduistike filozofije, bio je u potpunom sukobu s kranskom milju.
Pojam spasenja u gnosticizmu nudio je potpunu spoznaju kakvu je
Sotona nudio Adamu i Evi spoznaju dobra i zla. Drugim rijeima;
posezanje za potpunom moi, stjecanjem moi bogova kako bi bili iznad bilo kakvog morala, pa tako i iznad Boga. Put prema istom cilju
potpuno je razliit od kranskog puta, te ukljuuje isposnitvo, jogu,
vlastite zasluge itd. Navedeno oito nema nikakve veze sa zastupnikom
smru Isusa Mesije.
Negdanji gnostici bili su u crkvi skloni tumaiti kransko uenje
koristei bivu filozofiju. Primjere za brojna krivovjerja, koja su tako
nastala, nalazimo u Novom zavjetu. Ti su ljudi bili dualisti vjerovali
su da je duh sve, a da tijelo tj. dua nije vana. tovie ista je ak zlo.
Ovaj se stav oitovao na dva naina:
1) Nemoral: Nije vano to ovjek radi sa svojim tijelom tj. duom
budui da su isti zlo. Vaan je duh. Budui da smo iznad zakona, sve
nam je doputeno.
2) Isposnitvo: Kako je tijelo zlo, moramo ga se odrei.
a.) U Korintu je postojalo duhovno plemstvo iji su pripadnici
tvrdili kako su stekli mudrost i znanje kakvo nemaju drugi, ukljuujui
i apostola Pavla. Vjerovali su kako su savreni, te kako su u duhovnom
smislu do-stigli vrhunac. Prema ostalim kranima odnosili su se kao
prema niim biima koja se ne mogu uzdignuti na njihove duhovne

56

visine. Bili su karizmatici uvjereni kako su, zbog darova koje posjeduju,
osloboeni od nasljeivanja kria tj. trpljenja i ponienja. Stoga se ne
moraju podreivati starjeinama, koje je Gospodin postavio na elo
crkve, kao ni ivjeti svetim ivotom i ljubiti brau i sestre koji nemaju
njihove darove. Potonje su, tovie, smatrali tjelesnim tj. drugorazrednim (psuhikoi) kranima. No, Pavao ih je same nazvao tjelesnima
(neduhovnima) jer, iako su posjedovali neke darove, nisu imali ploda
Duha. Vjerovali su kako im ne treba tjelesno uskrsnue. Neenstvo su
drali vrjednijim od braka to je Pavla potaknulo na razjanjavanje iste
zablude (1. Kor 7). Kako su tijela smatrali zlima, mnogi suprunici nisu
odravali spolne odnose. Osim toga odbacili su biblijsko uenje o
uskrsnuu uvjereni kako e dua preivjeti. Govorili su kako nije grijeh
jesti meso rtvovano idolima budui da idoli ne postoje. Ukratko, bili
su gladni duhovne moi. U elji da dobiju vie, teko im je bilo shvatiti
kako u Kristu ve imaju sve.
b.) Pavao je kod Koloana naiao na mjeavinu kranstva i niza teozofskih elemenata sadranih u mistinim kultovima i otpadnikom idovstvu. Naime, sljedbenici teozofske sekte pokuavali su krane u Kolosima nagovoriti da tuju aneoske posrednike sile. Iste su poistovjeivali sa zvijezdama vjerujui kako mogu odrediti ljudsku sudbinu,
iako se pritom zapravo radilo o demonima. Poticali su sudjelovanje u
obredima koji su bili povezani s krajnjim isposnitvom. Neke su
svetkovine uzeli iz idovskog kalendara tvrdei kako ih se treba pridravati. No, Pavao potvruje kako u Isusu prebiva punina boanstva
tjelesno. Od Boga imate sve kada imate Krista. Pavao u Kol. 1,9 eli da
Koloani imaju puninu (pleromu) znanja (gnose) Njegove volje u cijeloj
mudrosti (sofia tj. poznavanje Bojih dubokih stvari) i razumu (suneisis).
Imati pleromu znai biti prikladno opremljen i osposobljen poput lae
koja isplovljava na dalek put.
c.) U Ivanovoj poslanici nailazimo na opis otrog neslaganja izmeu
Ivana i Cerintovih uenika. Potonji su bili sljedbenici doketizma tj. vrste
gnosticizma koja je tvrdila kako boanski Krist, kao isti duh, nikada
nije bio ljudsko bie. Cerint je zastupao stajalite kako se na Isusa, za
vrijeme njegova krtenja, spustio boanski duh koji ga je napustio prije
raspea. Kako stvarnog utjelovljenja nije bilo, ovjek Isus je trpio i umro
na kriu. No, Ivan upozorava kako svatko tko nijee da je Krist postao
ovjekom pripada Antikristu (1. Iv 4,2). Cerint je vlastite tvrdnje temeljio na gnostikoj pretpostavci kako je tijelo sutinski zlo, te ni jedno savreno bie (kao to je boanski Krist), ne bi nikada moglo postati o-

57

vjekom. Utjelovljenje Bojeg Sina je stoga nemogue.

Ivan pie protiv gnostika koji su za sebe govorili da su ve postali
savreni i bezgreni. Ivan odgovara: Ako tvrdimo da grijeha nemamo, sami
sebe varamo... Kako se kranski gnostici nisu osjeali potaknutima ljubiti
manju brau, Ivan je naglaavao da trebaju ljubiti jedan drugoga. Isto
tako, kada Ivan govori o smrtnom grijehu (1. Iv 5,16) vjerojatno misli
na njih.
d.) U Judinoj poslanici saznajemo o gnosticima koji su zajedniki
objed eljeli pretvoriti u orgiju.
e.) U Otkrivenju susreemo gnostiku sektu (nikolaiti) koja je nauavala spekulaciju i moralnu razuzdanost (Otk 2,6.15). Jezabela (Otk
2,20) je bila proroica ove sekte, a moda ak i propovjednikova ena.
Unutar kranstva se, nakon apostolskog razdoblja, razvilo nekoliko
gnostikih sekti koje su tvrdile da posjeduju tajnu objavu ili spoznaju.
U mnogim sluajevima radilo se tek o poganskom misticizmu kojem je
pridodano nekoliko kranskih misli i izraza. Neke su gnostike sekte
imale, osim Biblije, tajne zapise (usp. mormonska sekta). Druge su, pak,
na osebujan nain tumaile Pismo (usp. Jehovini svjedoci). Neke su
kranstvo koristile kao jednu u nizu objava (usp. teozofija). No, zajedniko im je bilo nastojanje da biblijskim injenicama nametnu strani
sustav. Marcion je, pritom, bio izuzetak budui da je uzeo vrlo malo biblijskih podataka.
Valentin je bio podrijetlom iz Aleksandrije. Nastanio se u Rimu gdje
se brzo istaknuo zbog vlastite naobrazbe. Ne uspjevi postati biskupom
osnovao je sektu tvrdei kako je neznanje (a ne grijeh) odgovorno za
ljudske nevolje. Njegova su djela bila neodreena, jednolina i puna
igri rijei. Izgradio je sloenu hijerarhiju duhovnih bia govorei o skrivenoj i tajanstvenoj predaji Isusova uenja koja je dostupna jedino upuenima (usp. Tomino evanelje). Za vlastita mudrovanja koristio je
Evanelja po Ivanu. Njegov uenik Teodot pokuao je uskladiti kranstvo i aristotelizam.
Starosirijski gnostik Basilid razradio je teologiju koja je odisala snanim doketizmom. Tvrdio je kako je umjesto Isusa zabunom razapet
imun Cirenac. U svome stavu nije bio usamljen. Tim se krivovjerjem,
u neto drugaijem obliku, posluila i mala crkva nedaleko od Antiohije. Tamo su naime javno itali tzv. Petrovo evanelje u kojom se tvrdi
kako se sila duha spustila na ovjeka Isusa (napustivi ga kada je bio
razapet). Isusov vapaj na kriu, navodno, je glasio: Silo moja, silo moja,
zato si me ostavila? (poput Samsona).

58

Po Irenejevu izvjetaju Basilid je uio da je Nous prvoroenac Oca koji

je bez poetka. Iz Nousa je proiziao Logos, iz njega Phronesis, iz nje
Sophia i Dynamis. Daljnje emanacije su Potestates, Principatus i Aneli..
Ti su prvi aneli stvorili prvo nebo. Dalje su emanirali novi redovi
anela, stvarajui svaki novo nie nebo, sve do 365 nebesa. U skladu s
brojem nebesa je broj dana u godini. Aneli najnieg neba, koje mi vidimo, stvorili su svijet, i razdijelili meu se zemlju i narode. ef svih
tih anela je idovski Bog, kao aneo idovskog naroda. On je odluio
sve narode podvrgnuti svome narodu. Kad je Otac (koji nije postao i
koji je bez imena) vidio da e se svijet unititi uslijed mrnje koja je
nastala kao posljedica tendencije idovskog Boga, poslao je svoga
prvoroenca, Nous, koji se naziva i Krist, na svijet, da oslobodi one
koji vjeruju u njega. Na kriu nije umro Isus, nego Simon Cirenac, a
boanski Nous se vratio k Ocu koji ga je poslao. Oni koji to znadu
osloboeni su od anela (arhonata) koji su stvorili ovaj svijet.
To znanje treba drati tajnim. Onih koji se spasavaju ima malo, jedan
na tisuu ljudi. Basilid smatra da jesti meso od poganskih rtava ne
znai nita. Ui takoer da su mane osobni demoni koji stanuju u
ovjekovoj dui. Sebe smatra posrednikom izmeu idovstva i kranstva. J. Danielou zapaa u tom uenju niz elemenata koji su preuzeti iz
idovske apokaliptike i stavljeni u drugi kontekst. Tako se i kod Basilida
zapaa nastavljanje pobune protiv idovskog Boga, kao izraz razoaranja poslije g. 70., kad su se pojedini judejski i judeokranski krugovi
osjeali pre-varenima u svojim eshatolokim oekivanjima; i dakako,
pobune protiv svijeta koji je stvorio Jahve.
MARCION: Sin biskupa i bogati brodar Marcion, izopen 144.g. ,
navodno zbog preljube, predstavljao je u 2. stoljeu jednu od najveih
gnostikih prijetnji prve crkve. U knjizi Antiteze suprotstavio je Stari i
Novi zavjet. Bog Novog zavjeta, tvrdi, je dobar i nita ne trai od nas.
Sve to nam je dao je besplatno, ukljuujui i spasenje. idovski Bog,
pak, posve je drugaiji, te mu se stoga suprotstavlja, kao i openito idovima. Sline ideje o odbacivanju Starog zaveta e se pojaviti u
Manijevom uenju krajem 4. st., te par stoljea kasnije u uenjima
bogumila na Balkanu i katara u junoj Francuskoj. Marcion je sastavio
vlastiti kanon iz kojega je izbacio knjige koje su se kosile s njegovim
stavovima. Od Novog zavjeta zadrao je Evanelje po Luki (ali bez
uvodnih dva poglavlja) kao i 12 Pavlovih poslanica (one koje su u najmanjoj mjeri bile idovske).

59

Marcion vjerovao da je Bog (Otac), koji u stvari nema nita s ovim

Demijurgovim svijetom i koji mu je tu, poslao Krista da spasi due
onih ljudi koje Demijurg progoni. Marcionova je kristologija strogo
doketska. Krist nije bio pravi ovjek, nije imao ljudsko tijelo, nego se
samo prividno ukazivao ljudima kao ovjek. Nije se rodio od Marije
niti je rastao kao ovjek, nego se u 15. godini cara Tiberija odjednom
pojavio u Kafarnaumu i propovijedao nepoznatog Boga Oca, dobroga
i miroljubivog (za razliku od ratnikog Boga izraelskog). Demijurg ga
je u slijepoj zavisti progonio i tako je osuen na smrt i raspet, ali je
trpio samo prividno jer nije imao ljudskog tijela. On je siao u podzemlje
i spasio sve starozavjetne grenike (Kaina, sodomce, Egipane, sve pogane) odvevi ih k Ocu. Nije uspio spasiti starozavjetne pravednike
(Abela, Nou, Abrahama, proroke), koji mu nisu povjerovali, jer su imali
iskustvo da ih Bog iskuava, pa su mislili da je i to sad neka zamka
njihova Boga-Demijurga. Poslije Kristova dolaska spasavaju se svi koji
vjeruju u njega. Meutim, budui da vjernici i sada ive u svijetu Demijurgovu, nad kojim on vlada, zato ih on progoni. Budui da je u Starom
Zavjetu reeno da je usrce kraljevo u ruci Bojoj (Izr 21, 1), to jest u
Demijurgovoj, oito je, da su progoni krana koje provode dravne
vlasti djelo Demijurgovu. Marcion nije, ini se, nikako kuao protumaiti kako je Krist spasio ljude i kakav je smisao imala njegova smrt.
Spasavaju se, dakako, samo ljudske due, tijelo ostaje pod vlau
Demijurga, i ono se raspada. Nema nikakva uskrsnua tijela.
Marcion je u moralnom pogledu enkratit: zahtijeva seksualno uzdravanje i osuuje enidbu, propovijeda strogu askezu u jelu i naglaava spremnost na muenitvo. Zadava hijerarhijsko ureenje Crkve
(biskupe, presbitere i akone), i u tom smislu organizira svoju Crkvu,
za razliku od gnostika, koji nastupaju samo kao uske tajne skupine ili
kole. Uslijed toga se marcionizam brzo rairio. Ve Justin, jo za Marcinova ivota, pie: I neki Marcion iz Ponta, koji jo sada ivi i nauava
uenike da treba priznavati nekog drugog Boga viega od Stvo-ritelja
svijeta. Uz pomo demona on je kod svih vrsta ljudi uspio da mnogi
idu u blasfemije . . . (Prva apologija, 26); i jo: Njemu mnogi
povjerovae, kao jedinome koji zna istinu, i nas ismijavaju; nemaju
nikakva dokaza za ono to kau, nego ludo kao jaganjci koje je ugrabio
vuk, padaju u mree opakih miljenja i demona (Isto, 58). (B Poviest
kranske literature)
Marcionov kanon bio je povod brzom stvaranju slubenog kanona.
Odbacio je alegorijsko tumaenje Starog zavjeta koje esto susreemo

60

kod apostolskih otaca. Budui da je drao nemoguim utjelovljenje Bojeg Sina, pretpostavljajui kako je materija zla, izbacio je navode o
utjelovljenju. Nijekao je i djeviansko roenje. Usprotivio se autoritetu
apostola tvrdei kako su prvi krani (tj. idovski apostoli) pogreno
tumaili Isusov duh. U skladu s gnostikim uenjem odbacio je brak,
spolne odnose i tijelo uope, kao i uskrsnue. Izopen iz Rimske crkve
(144.g.), Marcion je utemeljio svoju raskolniku crkvu u Maloj Aziji,
koja se kasnije proirila po cijelom carstvu. Marcion je bila prije svega
antilegalist, a ne toliko gnostik.
Mnogi gnostiki uitelji tvrdili su kako je Krist, kao nebeski glasnik,
povjerio tajno znanje nekom istaknutom ueniku (npr. Tomi). Ovaj je
stoga iskljuivi tuma znaenja poruke. Crkva je nastojala opovrgnuti
ovo gledite smjestivi sva evanelja unutar kanona. Time je eljela
pokazati kako sva etiri izvjea nijeu Marcionovo tumaenje Kristova
ivota. Osim toga, apostolsko vjerovanje (oko 150.) jednoglasno je govorio protiv Marciona istiui tjelesno uskrsnue i sud. Katolika crkva
(za razliku od raskolnike crkve) temeljila se, stoga, na jedinstvenosti
svjedoanstava dvanaest apostola. Biskupi, pogotovo iz Rima, Antiohije i Efeza, bili su drani nasljednicima apostola te, kao takvi, posjednici predane im apostolske istine. Meutim, nijedan nije ostavio tajnu
predaju.
Sljedei antignostiki kredo je citirao biskup Irenej iz Lyona:
Bog Otac, koji je iznad shvaanja, nevidljivi, jedan Bog Stvoritelj svega;
ovo je prvi i glavni lanak nae vjere. Drugi lanak je Rije Boja, Sin
Boji, Krist Isus, na Gospodin kojeg su pretkazali proroci prema ustroju
njihovih prorotava po Oevu naumu i po Njemu je sve stvoreno On
je po svretku vremena postao ovjek meu ljudima, vidljiv i opipljiv
kako bi ukinuo smrt i donio svijetlost i ivot i ostvario zajednitvo Boga
i ovjeka. Trei lanak je Duh Sveti, po kojem su proroci prorokovali i
patrijarsi pouavali o Bogu i koji je na kraju vremena izliven na novi
nain na ovjeanstvo po svoj zemlji, obnavljajui ovjeka za Boga.
Gnosticizam je utjecao na katolianstvo i pravoslavlje: tumaenje
sakramanata na mistiki nain, filozofija o skrivenom Bogu, koji je dostupan samo preko posrednike (sveci, aneli, Marija), podjela vjernika
u visoke i niske klase (laici i klera), te naglasak na asketizmu.

61

MONTANIZAM ili Novo prorotvo

U Siriji i Maloj Aziji su se do drugoga stoljea povremeno pojavljivali
proroci*. Meutim, Montan, koji je kasnije (170.g.) doao na scenu, zajedno sa sljedbenicima, doveo je dar proricanja na zao glas. U Frigiji,
gdje se tovanje dovodilo u vezu s poganskim boanstvima, svetkovala
se divlja, proroka i poganska religija koja je sveeniku doputala da
posti, pati, plee, ima vizije i prorokuje. Montan je, kao bivi poganski
frigijski sveenik, novu vjeru izrazio na nain sukladan negdanjem poganstvu naglaavajui djelovanje Svetoga Duha. Kada je u zabitoj frigijskoj zajednici pao u zanos poevi prorokovati, vjernici su mislili da
ga je zaposjeo zao duh. Montanu koji je, meutim, tvrdio kako Sveti
Duh govori kroz njega, ubrzo su se pridruile dvije ene koje su, navodno, imale slino iskustvo.
Montan i njegovi sljedbenici nastojali su navui ljagu na bilo kakvu
daljnju primjenu prorokog dara. Njegov je pokret stavljao naglasak
na skoranji Kristov povratak (koji se nije dogodilo). Pouavali su, bez
da su stvorili novu doktrinu, otra moralna pravila: post, zabranu
ponovnog ulaska u brak, ukraivanje oprosta za ozbiljne grijehe,
hotimino pristajanje na muenitvo. Montan je tvrdio kako je Sveti
Duh govorio kroz njega i dvije ene, Priscilu i Maksimiliju, ime se ispunilo proroanstvo iz Ivana 14 o dolasku Parakleta. Obiljejima pokreta
postala su: vienje, objave u snu, govorenje jezicima, prorotvo, boanske utjehe i prijekori, kao i drugi izvanredni vjerski doivljaji. Nasuprot
Montanu, poglavari istone i zapadne Crkve izjavili su da biblijska objava ima prednost pred objavama pojedinaca koje su slijedile nakon
nje, stoga su iskljuili montaniste iz vlastitog lanstva. Origen je tvrdio
kako se svretkom apostolskog doba smanjio broj (udesnih) znakova Svetoga Duha. Dodue, i sada se mogu nai tragovi istih meu
nekim kranima. Euzebije je, govorei o poetku drugog stoljea,
ustvrdio ak i tada su mnoge udesne moi boanskoga duha djelovale
kroz iritelje evanelja u Crkvi.
Montanizam (ili: montanstvo) je, u suludom obliku kojeg je poprimio u Frigiji, ubrzo jenjavao. Meutim, otvorio je nekoliko vanih
pitanja o naelima koja su morala privui pozornost Crkve. Iako je
montanizam gubio na snazi u Maloj Aziji, nailazio je na dobrodolicu u
Sjevernoj Af-rici gdje njegova posebna privlanost nije bila u naglaavanju Svetoga Duha i prorokovanju, ve u primjeni samodiscipline
i isposnitva. Upravo su ta obiljeja djelovala privlano Tertulijanu.

62

Zakljuujemo kako se na ovaj pokret moe gledati kao na vanu

pomo Crkvi, koja je u to vrijeme postajala mlakom, zbog utjecaja grke
filozofije. Nevolja je bila u tome to su montanisti ipak pretjerali.
Pozitivna obiljeja montanistikog pokreta su:
a) Naglasak na uskrsnue tijela (za razliku od uenja o preivljavanju
due).
b) Tisugodinje carstvo.
c) Duhovno buenje i potpuno predavanje Kristu.
Negativna obiljeja pokreta su:
a) Pitanje autoriteta u svezi s duhovnim darovima. Oni koji nisu prihvaali proroanstva bili su izloeni optubama za huljenje Duha.
Montan je tvrdio da je dola nova epoka Duha. Ta je misao o vremenu
Duha Svetogo, kao o treem vremenu, od golemog znaenja za kransko poimanje povijesti spasenja. Slinu je ideju u Srednjem vijeku iznio
opat Joakim de Fiore (1145-1202) i njome se hranio velik pokret spiritualaca u XII i XIII stoljeu.
Maksimila je tako proricala: Nakon mene proroanstava vie ne e
biti, jer e im doi kraj. Budui da su montanisti tvrdili kako e se Novi
Jeruzalem spustiti u Frigiju, nametalo se pitanje: Moe li se prihvatiti
njihova tvrdnja da govore po neposrednom nadahnuu, ak i kada je to
u opreci s apostolskim autoritetom u evaneljima i poslanicama? Ovakve nedoumice samo su istaknule neizbjenost stvaranje kanona Pisma
jer je nedostatak istoga slabilo crkvu uzrokujui opu podjelu.
b) Nedoumice vezane uz crkvenu disciplinu. Montanisti su krane
pozivali na krajnje isposnitvo. Njihove preporuke su ukljuivale naputanje branih odnosa radi istoe, kao i vie posta i suhe hrane.
c) Montanizam je bio pokret u kojem su znaajnu ulogu igrali laici,
a to je jo znaajnije ene. Po Epifanijevim vijestima iz IV stoljea,
ene su u azijskim montanistikim opinama bile priputene u redove
klera, ne samo kao akonise (to je bilo i u ostaloj Crkvi) nego i kao
prezbiteri i biskupi (Panar. 49, 2). Iz Tertulijana ne moemo to zakljuiti
za afriki montanizam njegova vremena. On naglaava da ena moe
prorokovati, ali se ini da inae ostaje kod svoga ranijeg stava, da ena
ne moe vriti slubu u kleru.
d) Montanizam je ubrzo, posebno u poznatoj nam doraenoj tertulijanskoj verziji, iz svojih zahtjeva za neposrednim radikalnim obraenjem, za rigorizmom i purizmom, prerastao u nepodnoljiv novi legalizam
Tertulijan, koji se obratio na montanstvo na osnovi nadahnutog ue-

63

nja, vjerovao je kako treba odbaciti oprost za neke grijehe uinjene nakon krtenja; zabraniti ponovnu enidbu, kao i prestati bjeati od progonstava. Ovakav pretjerani stav doveo je do donatistikog raskola koji
je razdijelio Crkvu u Sjevernoj Africi.

MONARHIJANIZAM
Ovim se krivovjerjem, koje oznaava daljnju razradu pogrenih pretpostavki gnosticizma i doketizma, nijee Trojstvo. Justin Muenik je,
naime, tvrdio kako postoji Bog i pripadajui mu Logos (Isus) to je navodilo na pomisao o postojanju dvaju bogova. Protivnici monarhijanizma, pak, vjerovali su kako postoji iskljuivo jedna monarchia tj. jedan
nedjeljivi Bog. Ovakva razmiljanja potakla su pitanja u svezi s Isusovim
identitetom. Neki su zakljuili kako Isus nije Bog, jer je boanski status
dobio kao nagradu, dok su drugi tvrdili da je on Otac u drugom obliku.
a) DINAMINI MONARHIJANIZAM (ili adopcionizam):
i) Izraz dinamini odnosi se na pretpostavku da je Isus bio dinamiziran Duhom. Teodot Bizantski udahnuo je, dakle, novi ivot u doketistiko krivovjerje tvrdei kako je Isus bio energiziran Svetim Duhom koji se spustio na Isusa za vrijeme Njegova krtenja napustivi ga
prije raspea.
ii) Izraz adopcionizam potjee od zamisli prema kojoj je Isus blisko
hodio s Bogom, te je bio adoptiran (usvojen) prilikom krtenja u boansku supstancu. Gledite Pavla Samosatskog pretea je liberalizma
19. stoljea prema kojem moramo oponaati Isusovu religiju.
b) MODALIZAM je krivovjerje prema kojem su Otac, Sin i Duh Sveti
oznake razliitih oblika (modova) djelatnosti jedne (tzv. prosopona), a
ne triju osoba. Modalisti, takoer, nastoje izbjei bilo kakvu razradu
podreenosti ili emanacija (proistjee). Patripationizam, koji je daljnja
razrada modalizma, tvrdi kako je Otac trpio na kriu. Pristalice ovog
pogleda ukljuuju Sabelija (odatle alternativna oznaka sabelijanizam),
Prakseja i Noeta. Ovakva krivovjerja osuena su tek Prvom carigradskom koncilu (381).

64

ARIJEVSTVO
Ako je gnosticizam bio krivovjerje drugog stoljea, monarhijanizam
treeg, u etvrtom stoljeu najvaniju ulogu igra arijevstvo. Arijevci,
koji su nijekali da je Isus Bog, vladali su kranskim svijetom izmeu
Nicejskog i Carigradskog koncila (381). Naime, uspjeli su kao pristalice
pridobiti sestru, te sina i nasljednika Konstantina I., kao i imperatora
Valenta.
Arije je bio metropolit Gornjeg Egipta. Imenovan je za prezbitera
crkve Baucalis nakon to su progonstva u Aleksandriji umrtvila tamonji
crkveni ivot. Nedugo nakon to je uveden u slubu 318. g. sukobio se
s biskupom Aleksandrom kojeg je optuio za sabelijanizam.
Arije se kolovao kod Lucijana u antiohijskoj teolokoj koli koja se
nalazila u jednom od najveih sredita aristotelske filozofije. Od Aristotela je nauio da razlika u imenima podrazumijeva i razliku u biti.
Kao to je rije Sin razliita od rijei Otac, tako ni dvije osobe ne mogu
biti iste. Osim toga, kako je Isus imao borbu u dui, a Bog je nepromjenljiv, nemogue je da je Isus bio Bog.
Arije je tvrdio kako je iskljuivo Otac stvarni Bog dok je Sin, kojeg je
Otac rodio (stvorio), bitno razliit. Roenje podrazumijeva poetak,
dakle stvaranje Ne posjeduje boanska obiljeja kao to su besmrtnost,
suverenost, savrena mudrost, dobrota i istoa. Iako je kao Stvoritelj
postojao prije svih stvari, nije bio Bog Otac, niti je istoga savreno poznavao. Arije je, meutim, doputao da se Sin naziva Bogom zbog bezgrenosti. Od Oca je Sin primio dovoljno mudrosti i svjetla kako bi ga
mogao objaviti ovjeanstvu. Vlastite tvrdnje Arije (da je Isus ustvari
stvoren) je podupirao brojnim tekstovima iz Pisma, ukljuujui Izreke
8,22 (Septuagintin prijevod), kao i Kol 1,15.
Arijevstvo je u biti odgovor na nedostatke aleksandrijske teologije
utemeljene na platonizmu (koji tvrdi kako postoje stupnjevi boanstva).
U sreditu rasprave izmeu Arija i Aleksandra bilo je znaenje izraza
roen. Arije je odbacivao platonistiko tumaenje o izvanvremenskoj
emanaciji (proistjeu). Prema njemu, Isus je bio jedinstven, ali stvoren
(kao posrednik izmeu Boga i materije). Vjerovanje u Isusovom boanstvu bi bilo samo zamisljivo u okviru platonizma, a Arije nije bio platonist, ve aristotelijanac!
Na koncilu u Aleksandriji (321) egipatski i libijski biskupi su izopili
Arija, kao i dvojicu biskupa, te nekoliko sveenika. Meutim, sukob
nije bio okonan zbog Arijevih utjecajnih prijatelja Euzebija Cezarejskog

65

i Euzebija Nikomedijskog (svi su bili bivi uenici Lucijana Antiohijskog). Prijetio je jedinstvu Istone crkve, te je Konstantin sazvao Prvi
Nicejski koncil (325) u Nikeji (Iznik u dananjoj Turskoj) budui da se
osjeao osobno odgovornim za jedinstvo kranstva. Na istom se dodue
pojavilo svega nekoliko biskupa Zapadne crkve. Buknula je borba izmeu Arija i Atanazija u kojoj je prvi izgubio. Osuen je, dok su tri
biskupa osloboena krivnje. Koncil je 325. g. izdao Nicejsku vjeroispovijed (kredo) koja je odraavala gledite Aleksandrijske crkve: Krist
je jedinoroeni Boji Sin, roen iz biti (ousia) Oca, Bog od Boga, Svjetlo od
Svjetla, pravi Bog od pravoga Boga, roen, ne stvoren, potpuno jednak (homoousios) Ocu... (tj. po biti jednak Bogu Ocu). Arije je prognan u Ilirik gdje
je osnovao arijevsko drutvo. Sukob se, meutim, i dalje nastavio oko
rijei homo-ousios koja je zapravo bila ustupak. Nekima je i kao takva
smetala, no u stvarnosti se radilo o pitanju koje je tek prikrivalo temeljno
neslaganje. Neki su odobravali usvojenu izjavu tumaei je kako su Otac
i Sin jedno u jednome boanstvu. Meu istaknutim pristalicama iste
bili su uglavnom pripadnici Zapadne crkve, kao i nekolicina s Istoka
(Aleksandar, Atanazije, Eustahije Antiohijski, Marcel Ankarski). Ostali
su drali da se radi o proturjeju: sabelijanci su tako rabili ousia u
znaenju osoba, a ne bit. Kako im se inilo da se iz izjave moe iitati
kako su Isus i Otac ista osoba, uzeli su drugi izraz homoi-ousios, tj. sline
tvari kao Otac, pod kojim su mislili na najvei stupanj slinosti (no
ne i istovjetne biti); poput savrene slike koja nalikuje vlastitom uzoru.
Dakle, Sin je u pot-punosti slian Ocu, ak i u vlastitoj biti (ousiji). Drugi
su se protivili iz-razu homo-ousios jer su tvrdili da su gnostici, koji su
vjerovali kako su nebeske sile imale istu boansku puninu, isti uveli u
kransku teologiju. Ostalima se pak izraz nije sviao jer su drali da
se boanstvo dijeli poput stvari na dva dijela (kao dva novia izraena
od istog metala). Trea se skupina nije slagala s tvrdnjom da je Isus Bog
ukazujui da je isti hetero-ousios (drugaije naravi) ili ak anomoios (razliit od Oca). Tako su se pojavile tri skupine:
1) Ortodoksni (Nicejska stranka) pod utjecajem Tertulijanove teologije, za koje je Sin bio homo-ousios. Imali su podrku Zapadne Crkva.
2) Poluarijevci (ili: origenisti) za koje je Sin bio homoi-ousios (sline
tvari kao Otac). Veina ih je pripadala Istonoj crkvi. Bili su velikim
dijelom pod utjecajem Origenove teologije subordinacionizma (Sin je
nii bog podreen viem Bogu).
3) Strogi arijevci, za koje je Sin bio hetero-ousios (drugaije naravi) ili
ak anomoios, bili su u potpunosti pod Origenovim utjecajem.

66

Arijevska kontroverza saela je sukob dviju teolokih kola: Nicejske (koju je podravala kola iz Antiohije i Tertulijan) te origenske. Nicejci su zastupali zamisao o trima osobama u jednoj tvari. Antiohijci su
pak naglaavali jedinstvo boanstva, no nisu bili najjasniji u svezi s razliitostima izmeu Oca, Sina i Svetog Duha. Origenisti su vjerovali u
uzajamnu povezanost Trojstva, no Arije nije za razliku od Origena bio
sklon toj ljestvici boanskih bia.
Sukob na Nicejskom koncilu istaknuo je razlike izmeu Istoka i Zapada u pogledu teoloke predaje i jezika. Mnogi istoni biskupi s prezirom su gledali na naivne latine koji nisu bili svjesni istananosti grkog
jezika.
Arijevska se rasprava dijeli u tri razdoblja:
a) za vrijeme Konstantina kada prevladava Nicejsko vjerovanje (Isus
je homo-ousios).
b) za vrijeme Konstancija kada arijevci nadvladavaju (Isus je homoios
tj. poput Oca).
c) za vrijeme Teodozija kada dolazi do ujedinjenja pronikejaca i poluarijevci (trojstvo predstavljaju tri hupostaseis (osobe) u jednoj ousiji (supstanci).
Pripreme za drugo razdoblje zapoele su jo za vrijeme branitelja
Nicejskog vjerovanja Konstantina. Euzebije Nikomedijski je, vrativi
se iz progonstva, pruio Ariju gostoprimstvo. Zatim je uredio otputenje
vodeih lanova pronikejske stranke: Hilarije iz Poitiersa, Eustahija
Antiohijskog, Atanazija Aleksandrijskog i Marcela Ankarskog. Posljednji meu njima slubu je morao napustiti 336. g. kada je, otprilike, umro
i Arije. Godinu kasnije umro je i Konstantin, a njegovo carstvo meusobno su podijelila tri sina. Konstantin II. zavladao je zapadnim dijelom,
Konstancije II. dobio je istoni dio Carstva, dok je Konstans upravljao
Italijom i Sjevernom Afrikom. Kada su se Atanazije i Marcel vratili iz
progonstva, u Rimu ih je 340. g. srdano primio biskup Julije. Tome se
protivila Istona crkva, pod vodstvom Euzebija Carigradskog, koja je
Marcela smatrala sabelijancem. Zapadna crkva je pak s prezirom gledala
na Istonu Crkvu kao na aicu arijevaca. Godine 342. na koncilu u
Serdiki (Sofiji) opet nisu mogli doi do suglasja. Kasnije je ipak Istok
pristao na povratak Atanazija, dok je Zapad otpustio Marcela. No, izbili
su politiki nemiri, a potom i graanski rat. Pobjednik Konstancije II.
postao je samostalnim vladarom iji je duhovni savjetnik bio arijevac
Valens iz Murse (Osijeka). elei postii slogu, pod svaku cijenu, bio je
spreman odrei se Nicejske teologije. Prisilio je stoga zapadne biskupe

67

da osude Atanazija. Biskupije u Aleksandriji i Antiohiji pale su u ruke

ekstremnih arijevaca. Na koncilima, koji su se istodobno odravali u
Riminiju i Seleukiji (359), Konstancije II. uspio je isposlovati priznanje
da je Sin slian Ocu (homoios); ispustivi pritom problematinu rije
ousia. Umjereni nikejac Bazilije Ankarski drao je da su biskupi arijevci,
Valens sa Zapada i Eudoksije Carigradski, koji su zajedno s Georgijem
Aleksandrijskim imali glavnu rije na koncilima, nevjerni ljudi koji ele
unititi crkvu. Naposljetku se pomirio s Atanazijem, no obojica su morali
ekati dvadeset godina prije no to se na Istoku pojavio car koji im je
bio naklonjen.
Konstancija II. koji je umro 361. g. naslijedio je Julijan Apostata koji
je, ak i prema nearijevcima, vodio politiku snoljivosti. Atanazije je
362. g. sazvao koncil u Aleksandriji na kojem je zapoela obnova Nicejske terminologije. Okupljeni su se sloili kako tri hupostaseis ne znae
tri boga, kao to jedna ousia ne predstavlja primjesu sabelijanizma.
Tek kada je na Istoku na vlast doao car Teodozije I. (347-395) (na
Zapadu je vladao Gracijan) pokualo se po svaku cijenu obnoviti Nicejsku formulu. Na svu sreu, intelektualna je osnova do tog vremena
bila izgraena uzajamnim djelovanjem sljedeih imbenika:
a) Bazilije Ankarski uspio je ujediniti poluarijevce (tj. origeniste) i
pravovjerne krane proirivi sporazum s Atanazijem. Obojica su se
slagala s Nicejskim vjerovanjem, a to to su se sluili razliitim izrazima (homo-ousios i homoi-ousios) odraavalo je razliiti nain gledanja
na istu stvar.
b) Arijevci i poluarijaevci nisu se slagali to se oitovalo 357. g. na
koncilu u Sirmiju.
c) Kapadocijski Oci ili Veliki Kapadoani (Bazilije iz Cezareje u
Kapadociji, Grgur Nazijanski i Grgur Niki) preoblikovali su Atanazijevo shvaanje rekavi da se Trojstvo sastoji od tri boanske osobe (hupostaseis) u jednoj boanskoj biti (ousia).
Na drugom koncilu u Carigradu (381) umjesto arijevstva, koji je osuen, podrana je Nicejska teologija.
to se tie rasprava u svezi s Kristovom osobom, moe se rei kako
se sukob nestorijanaca i pobornika monofizitizma razvio iz monarhijanskog krivovjerja. Nestorijanci su bili nasljednici pristalica dinamikog
monarhijanstva. Arijevci su tvrdili kako Logos, koji se ujedinio s Isusovim tijelom, nije bio Bog. Monofiziti, kao nasljednici modalista, vjerovali
su kako je Isus samo jedna od modova Oca. Njihov predstavnik bio
je Apolinar koji je odbijao priznati da Isus nije Otac.

68

NESTORIJANIZAM I MONOFIZITIZAM
Nestorijanci tvrde kako u Kristu postoje dvije osobe (a ne samo dvije
naravi), dok monofiziti govore samo o jednoj boanskoj naravi kod
Krista.
Kako je carigradski patrijarh Nestorije (428) naglaavao postojanje
dviju Kristovih naravi, izloio se optubama za nauavanje da se Krist
sastoji od dviju osoba. Snano se protivio vjerovanju da je Marija majka
Boja (Theotokos) tvrdei da je tek majka njegove ljudske, ali ne i boanske naravi (Kristotokos). Pretjerano tovanje Marije, drao je, ima
korijene u starom mediteranskom kultu boginje Majke.
Monofiziti (takoer poznate kao miafiziti) su, s druge strane, tvrdili
kako je Isus imao boansku narav, dok su njegovu ljudsku narav
smatrali tijelom tj. vrstom tvari ili odjee. Nestorijevi sljedbenici su
kao krivo-vjerci doista isticali dvije osobe Krista. Nestorije je, pak, nakon
odree-nog vremena bio svrgnut. Ostatak ivota proveo je u progonstvu
uvjeren kako je njegova osuda bila nepravedna. Doista! Ista je bila ishod
ne samo suptilnih teoloko-filozofskih razlika meu pristalicama
antiohijskih i aleksandrijskih doktrina, ve i crkveno-politikog
suparnit-va meu patrijarhatima.
Koncil u Kalcedonu (451) osudio je monofizite izjavom kako Krist
ima dvije naravi koje su savreno ujedinjene u jednoj osobi. Nestorijanizam je, pak, bio osuen na koncilu u Efezu dva desetljea ranije (431).
Iako je iril 433. g. izrekao vlastito miljenje o hipostatskom jedinstvu
govorei o dvjema naravima, ljudskoj i boanskoj (koje su neodvojivo
ujedinjene u Isusu poput tijela i ljudske due, to zajedno ine osobu)
obazrivo je dodao kako razlika u naravima nije nestala inom ujedinjenja. Meutim, kasnije je vlastitu izjavu povukao rekavi kako je bio
pod pri-tiskom, te da je zapravo pristalica monofizitizma. Bio je Apolinarov nasljednik nijeui da je Isus posjedovao ljudski duh jer je isti zamijenio Logos. ovjekov duh je, naime, sjedite grijeha.
Monofiziti su takoer uili kako je Isusovo tijelo boansko, te se istim
na euharistiji moramo hraniti kako bismo odrali tj. sauvali vjeni ivot
(usp. Ivan 6).
Ovakva pitanja zaokupila su dvije meusobno suprotstavljene teoloke tj. egzegetske kole.

69

Aleksandrijska kola imala je sljedea obiljeja:

1) Utjecaj novoplatonizma bio je iznimno jak. Pripadnici ove kole
bili su, u biti, sinkretisti koji su nastojali uskladiti grku filozofiju i biblijske pojmove.
2) Snaan naglasak alegorinog izlaganja Staroga zavjeta.
3) Zastupanje tzv. teologije rije-tijelo tj. tenje jedinstvu Rijei, kao
Bojeg razuma i mudrosti, i tijela.
4) Utjecaj egipatskog isposnitva. Naime, budui da su krani u
Aleksandriji vjerovali kako nestorijanizam nijee mogunost postojanja
unije (jedinstva) vjernika s Bogom koja je, po njihovom miljenju cilj
spasenja, bili su skloni zanemarivati uenje o Kristovoj ovjenosti.
Pristalice teologije, koja je naglaavala Isusovo boanstva na raun
njegove ovjenosti, bili su: Atanazije (iako neki tvrde kako je napustio
ovo gledite), Apolinar (izrazito snanih pogleda), Grgur Nazijanski,
Grgur Niki, te iril Aleksandrijski. U najgorem sluaju, ovo gledite
tvrdi da je Isus imao samo jednu (boansku) narav.
Antiohijska kola je, pak, imala sljedea obiljeja:
1) Jaki utjecaj aristotelizma. eljeli su zatititi Boju neprohodnost
nijeui prenoenje svojstava. Iskljuivo je Kristova ovjeja narav bila
izloena patnjama.
2) Zastupanje tzv. kristologije rije-ovjek, kao i tenja dualizmu
(dvije osobe unutar jednog ovjeka). Najvie ih je zaokupljala Kristova
ovjenost, dok je Logos zauzimao manje istaknuto mjesto. Teili su
zanemarivanju uenja o Kristovom boanstvu. Primjerice, Diodor Tarski
je tvrdio da Logos prebiva u ovjeku Isusu na isti nain na koji Duh
prebiva u vjerniku.
Nestorijanci su tvrdili da, dok je ovjek Isus bio taj koji je plakao,
Bog Isus je bio taj koji je podigao Lazara od mrtvih.
Meu pristalicama ove kole su: Diodor Tarski, Teodor Mopsuestijski, Crkva u Rimu, kao i nestorijanci (ekstremna formulacija). Naglaava
se Isusova ovjenost, a zanemaruje njegovo boanstvo. U najgorem
sluaju, ovo gledite tvrdi da se Isus sastojao od dvije osoba (a ne naravi)
koje su prebivale u jednom tijelu.
Ovo stajalite je odgovaralo usporedbi mjeavine ulja i vode, pomijeani
ali ne i spojeni, nasuprot aleksandrijskom stajalitu koje je Isusovo
boanstvo i ljudskost usporeivalo s vinom koje se savreno sjedinjuje
s vodom.
DALJNJI SUKOBI: Izravan sukob dviju stranaka imao je za posljedicu koncil u Kalcedonu (451), gdje su pobjedili umjereni nestorijanci.

70

Meutim, ovo nije bio kraj rasprave. Nova postava je bila sljedea:
Aleksandrija + Antiohija v. Carigrad (novo sredite antiohijske kole)
+ Jeruzalem + Rim.
Na Zapadu rasprava je postala nacionalistiko pitanje:
Grci (Mala Azija + Grka) v. domorodci (Sirijci i Egipani)
Nestorijevu nasljedniku Flavijanu Carigradskom suprotstavio se Dioskur Aleksandrijski, kao i njegov zastupnik carigradski arhimandrit Eutihije. Car Teodozije II. (401-450), koji je bio naklonjen Dioskuru, obojicu je pozvao na sinod u Efezu (449). No, Flavijan nije dobio mogunost
potenog sasluanja, te je osuen zajedno s nestorijancima. Osim toga,
sinod je odbijao sasluati poruku sadranu u Pismu pape Leona I. koji
je kasnije isti sinod nazvao razbojnikim. No, Flavijan i ostali biskupi iz
Antiohije bili su razrjeeni dunosti. U Kalcedonu se kolo sree okrenulo
kada su osueni Dioskur i ostale pristalice monofizitizma. U Dogmatskom pismu Leon I. podupro je carigradskog patrijarha izloivi uenje
o tzv. hipostatskom jedinstvu dviju naravi u Kristu.
Svaa izmeu monofizita i kalcedonijanaca nije jo dugo jenjala. Na
kraju su se monofiziti odijelili od pravoslavlja 553. g. Tada je naime
neki biskup, Jakob, fanatini sljedbenik monofizitskog uenja, osnovao
tajni episkopat koji i danas postoji u armenskoj, koptskoj i sirijskoj jakobitskoj crkvi. Car Zenon je 482. g. monofizitima ponudio tzv. Henotikon
(unija) vrstu duhovnog mirovnog ugovora. Njime je nijekao zakljuke
koncila iz Kalcedona. Ovaj je ugovor imao uspjeha na Istoku, no na
Zapadu je izazvao tridesetpetogodinji raskol. Papa, na ijem se Pismu
temeljio Kalcedon, osjetio se povrijeenim te je 484. g. iskljuio Istonog
imperatora i njegova patrijarha iz Crkve. Monofizitizam se duboko
ukorijenio u Egiptu i Siriji gdje su se vjerske potekoe povezale s narodnim otporom protiv slubene, bizantske crkve. Tamo je bilo krvavih
ustanaka i borbi izmeu pravovjernih krana i monofizita: u Aleksandriji je skupina monofizitskih redovnika iva skuhana u ulju ispred gradske katedrale, a u Siriji je zapaljen samostan i redovnici su umrli u plamenu.
Car Justinijan I., koji je podravao Kalcedon, nastojao je rijeiti monofizitski prijepor. Kako je njegova supruga Teodora bila monofizitistike
vjere, pokuao je oslabiti ekstremiste s obje strane. Godine 544. izdao je
uredbu nazvanu Tri poglavlja. Nju je Zapad ocijenio previe monofizitskom. Suoen s bezizlaznom situacijom, car je sazvao drugi carigradski koncil na kojem je Kalcedon protumaen s aleksandrijskih polazita.
Izbaeni su ekstremisti s obje strane (ekstremni monofiziti i nestori-

71

janci). Ipak, koncil nije rezultirao pomirenjem, budui da; 1) Zapadna

crkva nije u potpunosti poduprla, 2) Monofiziti se vie nisu zanimali za
pomirenje s Carigradom. Djelovali su kao posebna crkva.
Godine 638. car Heraklije pokuao je privoliti obje strane na monoteletizam (jedna volja u Kristu), no monofiziti su na njegov prijedlog
ostali hladni. Car je, svejedno, morao urno rijeiti ovu osjetljivu
politiku temu. Ratovao je s Perzijancima, a monofiziti su prijetili kako
e prijei na neprijateljsku stranu. Heraklije je potom predloio stav
prema kojem Krist ima jednu energiju (monoenergizam). No, tome se
otro usprotivio Sofronije Jeruzalemski. On je ukazao na injenicu da
ako energija pripada osobi, tada Heraklije zapravo tvrdi kako je Trojstvo
tri puta stvaralo (tj. postoje tri odvojena stvoritelja). S druge strane, ako
energija pripada prirodi, Trojstvo je stvoritelj koji je jedanput stvarao.
Papa se usprotivio raspravi i nebiblijskom izriaju. Predloio je stav
prema kojem bi se za Krista moglo rei kako je imao jednu volju.
Heraklije je doradio vlastiti prijedlog ustvrdivi kako Krist ima jednu
volju (monoteletizam).
Godine 680. car Konstantin IV. je sazvao trei carigradski koncil na
kojem je osuen monoteletizam. Papa Honorije je izopen, kao i carigradski patrijarh Sergije I.
Druga skupina koja je napustila Bizantsku crkvu bila je nestorijanska
crkva: ona se povukla na Istok gdje je joj sredite bilo u Edesu. Kasnije
se proirila u Nisibisu, te ak i u Bagdadu. Jaanjem islama nestorijanci
su se usredotoili na irenje aristotelskih zamisli arapskom svijetu.
Velikog filozofa su prouavali sve dok u 12. stoljeu panjolski znanstvenici nisu preveli njegova djela s arapskog na latinski.
Trea skupina, koja je napustila Bizantsku crkvu, bila je Maronitska
monoteletska crkva koju je osnovao Maron sirijski (asket i suvremenik
Ivana Zlatousta) na kraju 4. st. Iako jo uvijek postoji u Libanonu, u 13.
stoljeu se ujedinila s Katolikom crkvom. Danas ova crkva ne prizna
bilo koju vezu s monoteletizmom.

PELAGIJANIZAM
Irski redovnik Pelagije se u Rimu 412. g. suprotstavio zamislima spasenju po milosti. Nije vjerovao u istoni grijeh drei kako se ovjek
moe sm spasiti. Tvrdio je kako su neki ljudi ivjeli potpuno bezgrenim ivotom (npr. Abel, Ivan Krstitelj, Sokrat), to nisu postigli neovisno
o Bogu. Adamov grijeh imao je tetne posljedice po Adama, premda je

72

isti dao lo primjer donijevi smrt ovjeanstvu. Bog stvara svaku ljudsku
duu neovisno. Ona je, kao to je to bio i Adam, neduna i slobodna
izabrati izmeu dobra i zla. Svima nam je potrebna Boja milost koju
Pelagije shvaa Kristovom uenjem i primjerom, a ne Bojom ljubavom
koju Sveti Duh izlijeva u naa srca. Svi trebaju oprotenje grijeha i
krtenje, meutim, ne moe se rei da nekrtena djeca idu u pakao ve
u tzv. limbus infantum, mjesto na rubu pakla za nekrtenu djecu.
U Sjevernoj Africi Pelagiju se uenjem o milosti suprotstavio Augustin:
a) Grijeh i tjelesna smrt preneseni su s Adama na njegove potomke.
b) ovjek ne moe ljubiti Boga, ili odgovoriti na Boji poziv bez Njegove inicijative.
c) Krtenje pere ljagu istonog grijeha omoguujui nam da, s Kristovom pomoi, napravimo sve to je potrebno za spasenje. Na svako
dobro djelo navodi nas Bog.
To biblijsko poimanje ovjeka kao zarobljenika grijeha nije se ukorijenilo u Crkvi sve do Augustinova vremena. Rani apologeti i crkveni
oci, ukljuujui Tertuliana i Origena, drali su da je ovjek slobodan
izabrati dobro ili zlo. Na Oranskom koncilu (529) ovakva su shvaanja
postala slubenom doktrinom, iako osuen je bio nauk o predodreenju.
Slubena katolika doktrina je preostala uglavnom polupelagijanska.
Augustinska stranka, koja je dalje postajala unutar crkvi, nije bila prihvaena. Tek je postala ponovno sporna toka za vrijeme Luthera i
Jansena.
Julijan Eklanumski je Augustinovo uenje drao manihejistikim
zbog pretpostavke da je spolni odnos, ukljuujui i u svrhu razmnoavanja, prijenos istonog grijeha. Takoer je odbacivao Augustinov koncept
predodreenja jer je Pavao tvrdio kako Bog eli da se svi ljudi spase.
Ni u junoj Francuskoj nisu bili susretljivi prema ovakvim zamislima
o predestinaciji. U tamonjim se samostanima, koje je osnovao Kasijan,
uilo kako ovjek ini prvi korak dok Bog pritom izlijeva milost.

MANIHEJSTVO
Manihejci su bili uenici babilonskog Perzijca Manija (216-276) koji
je u spisima na starosirijskom jeziku tvrdio kako je on utjelovljenje Svetog Duha. Njegova religija bila je dualistika, gnostikoga tipa s uporitem u iranskom zervanizmu. Djelie zoroastrizma pomijeao je s budizmom i kranskim gnosticizmom kako bi stvorio religiju namijenjenu

73

i Istoku i Zapadu. Nauavao je da je materija zla i da e se ovjek spasiti

ako joj uspije pobjei. Prema njemu svjetska se povijest sastoji od tri
razdoblja:
1) prolosti u kojoj su svjetlo i tama bili odvojeni.
2) sadanjosti u kojoj su svjetlo i tama pomijeani.
3) budunosti u kojoj e, nakon tisugodinjeg carstva, svjetlo i tama
biti ponovno odvojeni.
Budui da je bilo kakvo mijeanje naela nepoeljno, pravi vjernici
ne smiju imati potomstvo. Istu su poruku upuivali, tvrdio je Manija, i
mnogi veliki proroci. Kada pojedinac spozna da je mjeavina svjetla i
tame, moe zapoeti uklanjati tamu. U pothvatu mu mogu pomoi
posrednici svjetla poput: Bude, Zoroastera, Isusa ili Manija. Kako bi se
proistio, mora se suspregnuti od bilo ega to bi ga vezalo za tjelesni
svijet (rada, posjedovanja dobara, uzimanja mesa, braka itd.). Manija je
naime vjerovao, kao i ostali gnostici, da je tvar (materija) zla.
Bibliju je smatrao nepouzdanom. Nijekao je Kristovo djeviansko
roenje, kao i raspee. Njegova zamisao da je tijelo zlo, te kao takvo
neprihvatljivo za ikakvo vezanje s Bogom, oito je kasnije pronala put
u islam.
Manijeva gledita su zapravo bila proeta klasinim gnosticizmom.
Vjerovao je kako je Bog svjetla stvorio majku ivota, a ona je pak stvorila
praovjeka s ciljem da se njezino stvorenje bori protiv Sotone i njegovih
demona. No, praovjek je u borbi poginuo kako bi ga iz ponora tame
spasio ivi duh Isus koji dolazi u raj svjetla. Prvi ljudi Adam i Eva imaju
dvije due: jednu iz carstva svjetla a drugu iz carstva tame. Isus preuzima
prividno tijelo, te dolazi ivjeti na Zemlju prividnim ivotom kako bi
pouio ljude kako njihova dua svjetla moe pobijediti duu tame.
Manija je poticao isposnike vjebe i meditaciju, a njegovi su sljedbenici vegetarijanci vjerovali kako povre sadri vie svjetlosnih estica
od mesa. Upijanjem istih smanjivalo se utamnienje tijela. Isus, kao i
ostale vjerske voe uspjele su due svjetla osloboditi zatvora tijela. Nii
sluai izvodili su jednostavne vjebe nadajui se kako e se reinkarnirati kao izabrani.
Zbog tajnih obreda manihejce su sumnjiili za nemoral i crnu magiju.
Stoga je 297. g. car Dioklecijan izdao proglas protiv njih po kojem su,
ako budu uhvaeni, trebali biti spaljeni ime je stvoren presedan spaljivanja heretika tijekom Srednjega vijeka.
Car Valentinijan je, pak, naredio da se njihovo bogatstvo zaplijeni
dok je car Teodozije dodatno pootrio kazne. Godine 385. Priscilijan iz

74

panjolske pogubljen je zbog manihejstva: prvi kranin pogubljen zbog

hereze.
Manijevi sljedbenici, kao revni misionari, vlastito su evanelje nosili u Indiju, Afriku i Europu ime su u 4. stoljeu ugrozili Crkvu. No,
Augustin, Evodije i druge voe u Crkvi, uspjeli su nadvladati ovo krivovjerje te je do 6. stoljea manihejstvo bilo u opadanju na Zapadu.
Paulikijev pokret (pavliani), koji se irio u Armeniji od 7. 12. stoljea
bio je, po dualistikim shvaanjima, nalik ovome krivovjerju. Paulikijani
su doli u Bugarsku u 10. stoljeu gdje su pripomogli razvitku bogumila
koji su se irili u jugoistonoj Europi u 11. i 12. stoljeu.
Skupine krivovjeraca, na potezu od Balkanskog gorja do talijanskofrancuskih podruja, bile su povezane dualistikom tezom o postojanju
ne jednog ve dva boga! Sredite njihova uenja nalazilo se u Bosni
gdje ih se zvalo krstjanima. Potkraj 12. stoljea u jugoistonoj je Europi
dolo do jaanja krivovjerja iako je srpski knez Stefan Nemanja odlunim
djelovanjem sprijeio irenje bogumilskog krivovjerja. Naime u Poljicima je, pod vodstvom poznatih bogumila Kaia 1180. g., kamenovan
splitski nadbiskup Rajneri. Ubojice su uivale zatitu zahumskog kneza
Miroslav ija je ena, sestra bosanskog bana Kulina, bila bogumilka.
Splitski je koncil od 1185. g. prokleo sekte krivovjeraca koje ocrnjuju
uenje Rimske crkve. S vremenom se utjecaj bogumila ograniio na
Bosnu. Nisu imali posebnih zgrada (crkava) u kojima bi obavljali bogosluje, te su se molili i uzajamno ispovijedali u kuama uglednijih
lanova.
Kako bi suzbio krivovjerce, papa Honorije III. poslao je posebnog
legata u Dalmaciju i Bosnu. Pokuaj je zavrio neuspjeno, te je papa
Grgur IX. zapoeo djelovati 1234. g. protiv albigenza u Bosni. Kaznena
ekspedicija protegnula se do 1239. g., no nije imala trajnijeg uspjeha.
Bogumilsko krivovjerje ostalo je povijesnim i politikim imbenikom u
obrani zemlje od tuinskih napada.

75

CRKVENI RED I DOKTRINA

I. CRKVENI RED I SLUBA
U ranoj Crkvi se sluba zapoela razvijati s nestankom apostola.
1. PRVO (APOSTOLSKO) RAZDOBLJE Putujui karizmatici; apostoli, proroci i uitelji (vidi 1 Kor 3,6) osnivali su i izgraivali crkve
dok su pod njihovom vlasti, u lokalnim crkvama, djelovali prezbiteri
(starjeine) i akoni.
Apostoli su prvenstveno bili osnivai crkava, a svaka je zajednica
imala prezbitera-nadglednika prema uzoru sinagokog upraviteljstva,
iako se istog nije nazivalo biskupom ili pastorom.
Potkraj apostolskog razdoblja sve su ee nastajala vijea starjeina
koja su vodila mjesnu zajednicu. Naslovi episkopos i presbuteros rabili su
se kao istoznanice (Dj. ap. 20,17; Tit 1,5-7) pri emu je presbuteros (vrlo
vjerojatno) oznaavao poloaj, dok se episkopos (biskup ili nadglednik)
odnosio na slubu. Biskupi su nadgledali zajednicu a ne druge presbuteroi.
Isprva je biskup, vjerojatno bio vii prezbiter, najpotovaniji starjeina
koji je predsjedao starjeinstvom kao prvi meu jednakima. Ovakav
sustav voenja bio je, vjerojatno, preuzet od veih idovskih sinagoga.
One su imale tijelo na ijem je elu bio vii starjeina tj. predsjednik
ili voa sinagoge (Lk 13,14; Dj 18,8). Kranski je biskup, ini se, zapoinjao profesionalno napredovanje kao predsjednik kranskih starjeina
u mjesnoj crkvi. Tijekom drugog stoljea njegov je poloaj dobio na
vanosti, te se Crkva osjetila ponukanom nazvati biskupom osobu koju
se eljelo istaknuti meu ostalim prezbiterima. Justin Muenik, sredinom istog stoljea, pozivao je na ustanovljenje crkvene vlade s jednim
voom kojega ne naziva biskupom, ve predsjednikom brae.
DRUGO (POSTAPOSTOLSKO) RAZDOBLJE: S nestankom
apostola, u 2. stoljeu slubu pouavanja preuzeli su starjeine, dok je
biskup (pastor, voa crkve) obavljao posao apostola i proroka. akoni
su zadrali stara prava i obveze. Izmeu starjeina (presbuteroi) i akona
(diakonoi) postojale su sljedee razlike:
a) akoni su obino doivotno obavljali dodijeljenu im slubu, a iskljuivo su se iz njihovih redova birali biskupi.
b) Prema predloku iz Djela apostolskih 6, crkva je imala sedam a-

76

kona na elu s arhiakonom koji je esto bio imenovan biskupom. akoni su imali tri glavne slube:
I. liturgijsku pomagali su starjeini prilikom Gospodnje veere u
podjeli kruha i vina.
II. Bili su esto odgovorni za manje crkve.
III. Raspolagali su materijalnim dobrima (milostinjom), to je zapravo
bila i sluba akonica. Iako nisu bile ukljuene u liturgiju, akonice su
imale posebnu slubu za druge ene.
Dok su akoni vodili misijsku djelatnost u okolnim mjestima, starjeine su djelovali u gradovima gdje su takoer odravali red u crkvi
iskljuujui, prema potrebi, lanove zajednice (v. Mt 16,19; 18,18; Iv
21,15ss).
3. TREE RAZDOBLJE: Poveanje utjecaja biskupa. U crkvi se javila
potreba za osobom koja bi crkvu predstavljala, kako u njezinoj zajednici
tako i na crkvenim koncilima; vodila njezin nauk branei ga od krivovjeraca; djelovala kao apostolov nasljednik; imenovala starjeine.
I. Jakov je, kao glavni starjeina, predstavljao crkvu u Jeruzalemu.
II. U Sjevernoj Africi biskup je bio sudac, voa otpora i otac obitelji.
Najee se radilo o jedinom obrazovanom pojedincu u zajednici.
III. Odgovor na djelovanje krivovjerca Marciona, kao i na Irenejeva
iskrivljena uenja, pobudio je u nekim sredinama potrebu za sveenstvom. Pred svretkom ovog razdoblja pojavio se monarhijski biskup koji
bi nadgledao crkve u gradu. Biskupi pokrajnjih mjesta se nazivali sufragani.
4. ETVRTO RAZDOBLJE: Utjecaj biskupa sve je vie rastao u najveim gradovima Rimskoga Carstva. Bila je to posljedica, posebno u 4.
stoljeu, udjeljivanja posebnih asti sve veem broju biskupa u metropolama carskih pokrajina, a nadasve u velikim gradovima Carstva
(Rimu, Aleksandriji i Antiohiji) u kojima su biskupi postajali patrijarsima. Do tada je Rim bio jedini zapadnjaki patrijarhat jer su barbari
opljakali Kartagu. S vremenom patrijarsi su preuzeli naslov pape.
Od vremena Konstantina car je izravno imenovao patrijarhe te, kasnije,
metropolite. Iako se na Zapadu vie ne rabe, isti crkveni naslovi jo
uvijek postoje u pravoslavnim crkvama.
Nakon 4. stoljea biskupske su ovlasti proirene na ruralna podruja
i njihovo seosko stanovnitvo. Tako je nastao pojam biskupije ili
dijeceze, tj. teritorijalnog podruja nad kojim je ovlasti imao odreeni

77

biskup. S padom Rimskog carstva i sa slabljenjem graanske vlasti

biskupi su ispunjavali prazninu preuzimajui dopunske uloge i sve su
vie bili pozivani na posredovanje u ivotu puana. Uz to, osobe
glasovite po svojim graanskim dunostima ili svojem obiteljskom
podrijetlu esto su bile imenovane biskupima i pridonosile drutvenom
prestiu biskupa.
Izbori: prezbitera se obino biralo meu kandidatima koje bi predloilo vijee starjeina, a koje bi glasovanjem potvrdili lanovi zajednice.
Biskupi iz drugih crkava, koje su bili pozvani obaviti rukopolaganje,
takoer bi morali potvrditi izbor starjeina ime su postojale trostruke
mjere nadzora.

II. DOKTRINA
U borbi protiv krivovjerja Crkva je poduzimala sljedee mjere:
a) Prema zamisli, koju je razradio Ignacije Antiohijski, biskupi su
dobili zadau braniti apostolsku istinu od krivovjeraca.
b) Ustanovljena je vjerovanje (credo), koju je svaki vjernik morao
nauiti napamet. Prva crkva nazivala ju je predajom. Prva takva ispovijed vjere zapisana je 150. g. kako bi odgovorila na Marcionove
tvrdnje odreujui Katoliku crkvu kao crkvu prema ukupnom svjedoanstvu svih apostola (dakle, ne samo jednoga od njih, Tome ili Filipa,
ili nekoga drugog).
c) Stavljao se naglasak na kanon nadahnutog Pisma, kako bi se borilo
protiv krivovjernih spisa koja su uokolo kruila, kao npr. Tomino
evanelje. Dva su krivovjerja bila u opticaju oko 150. g.: marcionizam
(oduzimanje od Pisma) i montanizam (pridodavanje Pismu).

III. PREGLED EKUMENSKIH KONCILA

Svih osam koncila bili su ekumenske prirode budui da su predstavljali i Istonu i Zapadnu Crkvu. Iznimka je bila Crkva monofizita. Koncile
je sazivao car.
PRVI NIKEJSKI KONCIL (325): Osudio je razliita krivovjerja, osobito Arijevo. Protuarijanskim Nicejskim vjerovanjem naglaena je potpuna jednakost Boga Oca i Boga Sina.

78

PRVI CARIGRADSKI KONCIL (381): Izdana je Nicejska vjera, dok

su tri krivovjerja osuena: arijevstvo, macedonijevstvo (odbijao je prihvatiti boanstvo Duha) kojeg su na Koncilu podrala tridesetestorica
biskupa, te apolinarizam (poricao je Isusovu ljudsku duu). Koncil je
potvrdio da je Isus Krist potpun Bog (nasuprot vjerovanju Arija) i
potpun ovjek (za razliku od Apolinarova vjerovanja). No, postavilo se
pitanje: kako Bog moe biti i potpun Bog, i potpun ovjek? Naalost
dana su dva kriva odgovora. Nestorije iz antiohijske kole tvrdio je kako
je Krist imao dvije osobnosti. Eutihije iz aleksandrijske kole trudio se
ouvati jedinstvo Isusa Krista mijeajui njegovu ljudskost i boanstvo
(monofizitizam). Na koncilu u Efezu 431. g. iril je osudio Nestorijeve
tvrdnje dok se Leon suprotstavio, na koncilu u Kalcedonu 451. g., Eutihijevom pogledu.
Na Koncilu je takoer donesena odluka o Carigradu, kao drugom
gradu po vanosti u Carstvu, ime su bili nezadovoljni i Rim i Aleksandrija. Crkva u Rimu drala je kako je odaslana pogrena poruka
kako je Rim na prvom mjestu iskljuivo iz politikih razloga.
Aleksandrija je pak sebe drala drugim najvanijim sreditem u Carstvu.
Iz prkosa je, stoga, povela rat protiv Carigrada, o kojem se vie moe
saznati u ras-pravama o Ivanu Zlatoustom, te irilu i njegovoj borbi
protiv Nestorija, kao i nadmetanju koje je prethodilo koncilu u Kalcedonu (451).
EFEKI KONCIL (431) osudio je Pelagijevo krivovjerje, kao i Nestorijevo uenje prihvativi dogmu o Mariji kao pravoj bogorodici (theotokos).
KALCEDONSKI KONCIL (451) osudio je Eutihijevo monofizitsko
uenje; prihvaen je stav o Kristu s dvjema naravima, boanskoj i
ovjejoj (antiohijsko uenje). irilovim pismima se nijekao nestorijanizam, dok se pismo Leona posluilo za obaranje monofizitizma i
Eutihija. Kalcedonsko obrazloenje bilo je izdano kao zatita protiv etiri
drevna krivovjerja. U Kristu se nalazi pravo boanstvo (protivno tvrdnjama Arijevog krivovjerja) i potpuna ljudskost (protivno tvrdnjama
Apolinarovog krivovjerja) ujedinjeni u jednoj osobi (protivno tvrdnjama
Nestorijevog krivovjerja). Jedno i drugo nisu meusobno izmijeani
kako je tvrdio krivovjerac Eutihije. Aleksandrijski monofiziti odbacili
su zakljuke iz Kalcedona, te se zapoelo s pokuajima mirenja. Isti su
doivjeli vrhunac na drugom koncilu u Carigradu.

79

DRUGI CARIGRADSKI KONCIL (553) osudio je tri spisa s Nestorijevim krivovjerjem, kao i Origenovo uenje. Podrano je aleksandrijsko
tumaenja Kalcedona, no to nije umirilo nezadovoljnike. Stoga je
uvedena doktrina, koja je odbaena na sljedeem Koncilu, o Isusu Kristu
koji je imao jednu volju (monoteletizam). Maria je proglaena uvijek
djevica.
TREI CARIGRADSKI KONCIL (680-681) osudio je monoteletski*
nauk prema kojem je u Kristu samo jedna volja iznijevi tvrdnju o Isusu
koji je, u utjelovljenom stanju, imao dvije volje. No, nedoumice u vezi s
ovim pitanjem rijeile su se samo od sebe kada su podruja na kojima
su ivjeli monofiziti pokleknula pod najezdom muslimana.
DRUGI NICEJSKI KONCIL (787) sazvan je kako bi se rijeila nedoumica oko ikona. Podrani su zastupnici uporabe ikona koji su se
okoristili platonistikom teologijom Ivana Damaanskog.
ETVRTI CARIGRADSKI KONCIL (869) osudio je i svrgnuo patrijarha Focija, zbog odbacivanja klauzule Filioque u Nicejskom vjerovanju (Duh izlazi od Oca i od Sina latinski Filioque). Na ovom koncilu
zapoeo je prvi raskol Istone i Zapadne crkve te e se daljnji koncili
odravati na Zapadu. Istona tj. Pravoslavna crkva govori o etvrtom
carigradskom koncilu (879-890), na kojem je osuen koncil iz 869. g. i
rehabilitiran Focije.
*Monoteletizam je proizaao iz tvrdnji da je Isus posjedovao dvije energije. Prva je proizlazila iz njegove boanske, a druga iz njegove ljudske
naravi. Energija je pritom bila odreena kao posebno djelovanje; rad i
zahvati kojima odreena narav otkriva vlastiti identitet. Ovdje se oito
radi o izrazito mistinom tumaenju onoga to bismo nazvali plodom
Duha. Biti preobraen iz slave u slavu zapravo je znailo poveati
odraz boje naravi. Pravoslavna uporaba izraza poput poboanstvljenje. Rimski papa odbio je nagaati oko ovoga pitanja ustvrdivi da je
bolje rei da je Isus imao dvije volje: ljudsku i boansku.

NEPOVOLJNA STREMLJENJA
Ve je u prvom stoljeu bilo oito postojanje dvaju stremljenja: idovskog i poganskog. Iako su iste apostoli odbacili, a Crkva osudila (vidi
Djela 20,29-31), njihov je utjecaj na Crkvu postao vidljiv u drugom
stoljeu.

80

Stoga nije sluajno da se zablude Katolike i Pravoslavne crkve mogu

svrstati u iste dvije skupine:
idovska stremljenja koja su u velikoj mjeri proizlazila iz rabinskog
judaizma (naroito u Rimu), te su bila izvorom mnogih krivovjerja.
1) Sustav postizanja vlastitog spasenja kroz pobonost i dobra djela.
2) Stavljanje naglaska na svetkovanje odreenih dana, crkvenih blagdana, odlaska na hodoaa.
3) Sveenstvo sa zadaom prinoenja rtava.
4) Starozavjetni pojam obredne istoe i neistoe; sveeniki stale.
5) Kult posrednika i zanemarivanje Krista.
6) Prihvaanje apokrifnih knjiga.
Poganska stremljenja, koja se mogu opisati kao nastojanje pomirbe
izmeu poganskih tj. grkih, te kranskih pogleda unoenjem:
a) logosa koji je posrednik izmeu Boga i materijalnih stvorenja.
b) alegorizacija svega to je u Bibliji dovodilo u pitanje shvaanje
kri-vovjeraca o Bogu.
c) Zamislili kranstvo kao filozofija, a Bog kao filozofska ideja.
Osim navedenih, sljedee zamisli se postupno nameu:
1) istilite, 2) kult mrtvih, 3) prenamjena poganskih svetih mjesta u
kranska svetita, 4) istoni grijeh vezan je sa spolnim nagonom.
5) Spasenje koje je produljeno, opetovano se ponavlja, i razvodnjavano u sakramentima, ija je uloga udijeliti milost koja usposobljuje vjernika da zaslui svoje spasenje zaslugama.
Od prvog stoljea, kada Crkva naputa idovsko-kranske (apostolske) korijene, svjedoci smo rastueg sinkretizma biblijske poruke. S dolaskom neidova u Crkvu, posebno onih koji su bili obrazovani u poganskoj filozofiji, uvode se zamisli koje ne pripadaju kranstvu.
Glavni poganski utjecaj, poetkom drugog stoljea, bio je platonizam
koji je nosio obiljeja nekranskog spasenja due oslobaanjem od zlog
tijela meditacijom i isposnitvom. Spasenje dakle ovisi o znanju, a ne o
pokajanju i obraenju za oprotenje grijeha.
U 2. stoljeu apostolski oci su prije duobrinici nego mislioci. Njihov
je izriaj biblijski sa sve veim natruhama legalizma i eklezijasticizma
(pretjerane pretenzije crkve). Potonja sklonost moe se objasniti kao
reakcija protiv krivovjerja i vrlo rairenog montanizma, koje su morali
suoiti. Njih su nasljedili apologeti (Irenej, Justin Muenik i Tertulijan)
Dovoljno je proitati djela apologeta kako bi se uvidjela rastua razlika
izmeu njihovih tvrdnji i Novog zavjeta. Teologija nastaje iz potrebe
obrane vjere, kao i pojanjenja iste poganima. Nevjernika stoga treba

81

uvjeriti a krivovjerce pobiti. Izvrstan primjer toga je knjiga Protiv svih

krivovjerja. Njihovi glavni problemi su bili sljedei:
1) Apologeti su branili biblijska stajalita (stvaranje, utjelovljenje,
uskrsnue) od krivovjeraca za koje je kranstvo jo jedan u nizu mitova.
2) Morali su ispostaviti odnos izmeu Starog i Novog Zavjeta, jer
njihovi protivnici su ismijevali Stari Zavjet.
3) Morali su objasniti utjelovljenje onima koji su mislili da nije mogue
da Bog moe stupiti u vezu s tijelom, jer je materije zlo.
4) Morali su objasniti koncept Trojstva idovima koje su bili monoteisti. svetljenje), ali to na podsjea na gnostike gledite koje dri da
svaki ima u sebi boansku iskru.
Kao apologet ukljuen u raspravu s gnosticima Justin se najvie bavio

ALEKSANDRIJSKI OCI
KLEMENT (155 220) je vjerojatno emigrirao od Atene do Aleksandrije, gdje je naslijedio Pantena kao poglavar katehetske kole (190).
Suoen suprotstavljanjem od uglavnom gnostikog sluateljstva, izjavio
je da je kranstvo prava gnoza, a Isus njen veliki uitelj. Logos je u
sredini njegove teologije, za kojeg je Klement smatrao da je vjeno sa
Ocem i da je glavni uzronik svih stvari. Meutim, ini se da ga nije
posebno za-nimala Isusova ovjenost. Njegov put spasenja je neobian:
meditiranjem o Logosu, ovjek dostie poboanstvljenje. Dakle,
Klementova soteriologija je misticizam usredotoen u Kristu, u kojoj
Njegova pasija i smrt igraju vrlo malu ili nikakvu otkupiteljsku ulogu.
Klement je odbacio vjeru u fiziko uskrsnue i milenij. Nakon smrti,
tvrdi on, vjernik treba biti dalje oien vatrom, tako da njegovi grijesi
mogu biti spaljeni kao drvo, sijeno, slama (kriva interpretacija odlomka
u 1. Kor 3,12). On je bio jedan od prvih crkvenih otaca koji je podupirao
ideju istilita.
Klementov sljedbenik ORIGEN (185-254) bio je ravnatelj biblijske
kole u Aleksandriji gdje je bio izloen jakom utjecaju platonizma.
Iako veliki teoloki znanstvenik, bio je sklon nagaanju. Kao teoloki
strunjak putovao je kao savjetnik po drevnom svijetu. S aleksandrijskim
biskupom, koji je elio upravljati njegovom biblijskom kolom, imao je
ogromnih potekoa. Kada je bio zareen, kao starjeina u Cezareji,
bis-kup ga je odbio primiti u Aleksandriji tvrdei da tamo nema to
traiti zbog prethodnog kopljenja, te je Origen morao doivotno ostati
u Cezareji. Umro je 254. g. od posljedica muenja.

82

TROJSTVO: Origenovo gledanje na Trojstvo, kao hijerarhiju, bilo je

ishod utjecaja srednjoplatonskih zamisli. Boga Oca drao je izvorom
bo-anstva tvrdei kako Sin izvodi vlastito boanstvo od Oca, a Sveti
Duh od Sina. Drugim rijeima, Origen je vjerovao u stupnjeve boanstva.
Sin je ispod Oca (manje boanstvo od njega), no iznad je Duha (dakle
jo manje boanstvo). Upravo je ovako istonjaka teologija gledala na
Troj-stvo.
Origen je prvi koristio izraz vjenog raanja Sina. Vjerovao je kako
su svi duhovi roeni ili generirani (a ne stvoreni); Otac i Sin u vjenom
su srodstvu kakvo postoji izmeu onoga koji raa i onoga koji je roen.
Zbog utjecaja grke filozofije, pretpostavljao je veliku razliku Stvoritelja i stvorenja tako da Ocu nije prikladno neposredno stvarati. Stoga
mu je potreban posrednik koji bi to uinio za Njega. Iz tog je razloga
Sin morao biti roen. Utjecaj novoplatonizma rezultirao je poistovjeivanjem Sina i Duha kao emanacije (proistjee) Oca.
Tvrdio je kako su duhovna bia stvorena tzv. vjenim (tj. vanvremenskim) inom, budui da vrijeme ponje samo materijalnom stvaranjem).
Origen je kao platonist pretpostavio da u paralelnom svemiru u kojem
Bog postoji ne postoji vrijeme. Biblija pak tvrdi kako vrijeme ipak postoji,
no radi se o drugaijem vremenu (jedan dan je poput tisuu godina).
STVARANJE: Origenova doktrina stvaranja bila je s jedne strane pod
utjecajem grke filozofije, a s druge strane nalikovala je doktrini reinkarnacije. Ocu je, naime, bio potreban prostor na kojem e izraavati
vlastitu svemo. Vjeni svijet koje je stvorio Sin je svijet duhova. U tom
svijetu su svi duhovi bile stvoreni jednaki, posjedujui jednake vrline i
slobodnu volju. Neki od njih su porabili ovu slobodu pozitivno, te su
postali aneli, dok su drugi, koji su zlorabili dobivenu slobodu, postali
demonima. Trea skupina, koja nije bila ni neposluna ni posluna, postala je ljudima. Njihovo sadanje stanje je dakle primjereno onome to
su inili dok su bili duhovi. Ova ideja je slina reinkarnaciji. Ustvari
Origen dri kako Postanak 1 i 2 govori o dva stvaranja; duhovno (Post
1) i materijalno (Post 2). Nakon to je prvo zavrilo neuspjehom, Bog je
zapoeo drugo stvaranje. U ovome smislu njegove su tvrdnje sline Scofieldovoj teoriji razmaka. Za Origena je tjelesni svijet ishod grijeha, stoga
drugorazredan. Radi se oito o hinduistikim primjesama koje je ovaj
prihvatio putem gnosticizma.
UTJELOVLJENJE: Origenovi pogledi na utjelovljenje nastojali su ouvati grku pretpostavku da Bog ne moe patiti. Zakljuio je da je Sin,

83

kako bi postao ovjekom, trebao pomo neposrnulog posrednikog

duha iz prijanjeg stvaranja. Isti je duh ujedinjen sa Sinom ivio, patio,
i umro u ljudskom tijelu. Na taj je nain Origen traio ouvati grku
ideju da Bog ne moe patiti.
DUA: Dri kako je dua, koja je u rodu s Bogom, primorana ivjeti
u njoj stranom i materijalnom svijetu. Krist je jedina nepoklekla dua
koja se ujedinila s Logosom (naelom razuma). Zlo nastaje zbog odsutnosti dobra dok zlouporaba ovjekove slobodne volje, a ne istoni
grijeh, stvara nered u svijetu. Otkupljenje je postupno, a iskupljenje za
grijehe stalan postupak. Budui da nitko ne umire savren, svi moraju
nakon smrti proi kroz vatru proienja (istilite). Dakle, Origen je
poistovjeivao pakao s onime to nazivamo istilitem.
OKAJANJE: Cijelo je ovjeanstvo, tvrdio je, zbog grijeha, s pravom
u vlasti Sotone. No, kada je Sotona napadao razapetog Krista, prekoraio
je svoja prava na grenike (budui da je Krist bio savren), te je kanjen
oduzimanjem ovjeanstva koje mu je kao plijen pripadalo. Kristova je
smrt otkupnina koja je isplaena Sotoni dok je razapinjanje na kriu, i
ono to je slijedilo, bio nain da se ovoga porazi i izigra. Ovo su shvaanje
u srednjem vijeku preuzeli teolozi (vidi Anselmo). Origen je meu prvima pretpostavljao, kako ne samo da postoji mogunost da se na kraju
svi spase (univerzalizam), ve bi Sotona mogao prestati initi zlo, budui
da i on ima slobodnu volju te moe se predomisliti.
BIBLIJA: Borei se protiv pogana, koji su upuivali povrne kritike
Starom zavjetu, istu je knjigu pretjerano poduhovljavao i alegorizirao nehotice je podcjenjujui. Budui da je Biblija sredstvo za prenoenje
duhovne istine, tvrdio je, nije potrebno cjepidlaiti oko njezine povijesne istinitosti, iako istu nije nijekao. Stari je zavjet drao skupinom
tekstova koji kranstvu mogu sluiti kao dokazi i alegorizacije. Prema
njemu biblijski tekstovi sadre tri razine znaenja:
a) Doslovni smisao
b) Moralnu primjenu teksta na duu
c) Alegorijsko, ili duhovno znaenje, otkriveno je iskljuivo onima s
posebnim darom razluivanja (usp. Akvinsko shvaanje o mistinoj spoznaji).
Po podrijetlu Kopt (tj. nasljednik drevnih egipana), ATANAZIJE
(293-373) je imao nadimak crni patuljak. Bio je bliski prijatelj egipatskih pustinjaka i postao je pukim junakom. Bio je pod utjecajem grke
filozofije. Vjerovao da proslavljenje ovjeka (vidi 2. Pt 1,4) znai njegovo
poboanstvljenje. Ovo pokazuje utjecaj platonizma, koji nije pravio

84

razlike izmeu boanskog i ljudskog. Prema platonizma ovjek je boanska iskra zarobljena u tijelu. Pored toga, nikada nije bio siguran je li
Isus imao ljudsku duu ili ne. Njegov uenik Apolinar ustvrdio je kako
je boanski Logos u Isusu preuzeo mjesto ljudskog duha. Ovo je smatrao
nunim, jer je vjerovao da je ljudski duh (um) sjedite grijeha. Apolinar
je bio stoga monofizit, koji je utjecao na irila i na teologiju aleksandrijske crkve.
Takoer je vjerovao kako je ovjek, prije pada, vrijeme provodio razmiljajui o Rijei (obliju Oca), te da njegov um nema nikakve veze s
tijelom. On je nadilazio tjelesne elje i osjeaje te je razmatrao intelektualnu stvarnost. No, Adam se okrenuo od intelektualne stvarnosti, i
poeo uviati svoje tijelo i osjeaje, i tako pao u tjelesne elje. Naravno
Atanazije je elio rei da je prije Pada ovjekov um dominirao njegovim
tijelom a da su nakon Pada njegove tjelesne poude zarobile njegov
um, ali se izrazio na nain u kojem se oitovao utjecaj grke filozofije.
Atanazije je bio prvi koji je posvetio vrlo veliku pozornost poloaju
Svetog Duha. Mala egipatska skupina Tropici nauavala je boanstvo
Sina, ali ne i Svetog Duha (isti je po njima bio stvoren). Njihov biskup
Serapion pisao je Atanaziju traei savjet i Atanazije je odgovorio u
nizu pisama Pisma Serapionu. U ovom djelu tvrdio je da je Duh boanski
i dolazi od Oca (no ne od Sina).

LATINSKI OCI
Otac latinske teologije i antignostik TERTULIJAN (160-245) obratio
se u Rimu, a potom je djelovao kao odvjetnik u Kartagi. Napisao je
rjenik kristologije. Njegovi pogledi na Trojstvo (izraz kojeg je sm izmislio) naposljetku su prihvaeni kao pravovjerje, a u opu su uporabu
uli izrazi poput tri osobe u jednoj supstanciji. Ipak je vjerovao kako
je Logos, do stvaranja, bio naelo razuma a ne osoba.
S jedne strane protivio se bilo kakvom vezanju vjere i filozofije, iako
nije uviao do koje je mjere bio pod utjecajem stoicizma po pitanju
naravi Boga i due. Na kraju je postao lanom montanistike sekte ija
je pu-ritanska etika bila povezana s prakranskim oduevljenjem. Neki
ljudi tvrde da je Tertulijan ostavio Crkvu da bi osnovao svoju sektu. U
svakom sluaju njegov montanizam ga je inio sumnjiv u oima Crkvi.
Drao je kako je teko odgovoriti na prigovore, koje je Marcion upuivao Starom zavjetu, kada je tvrdio kako se radi o podkranskoj
knjizi. Pokuavajui pomiriti Stari zavjet s kranstvom, razvio je vlastitu

85

inaicu kranstva; tzv. pokrteno idovstvo. Njegov sljedbenik Ciprijan mijeao je kranske propovjednike sa starozavjetnim sveenicima i kranske obrede sa starozavjetnim rtvama.
Veina je, meutim, izbjegla potekoe na ovom podruju alegorizirajui i produhovljujui Stari zavjet.
O Crkvi misli Tertulijan potpuno montanistiki. Crkva je nevidljivo
drutvo koje se sastoji od pneumatika i psihika (carnales). Apostoli su
vlast dobili personalno i zato ne postoji apostolsko nasljedstvo. Vlast
nauavanja dobiva se neposredno od Duha Svetoga kao posebni dar;
to dobivaju samo izabranici. Krtenje koje podjeljuju heretici nije valjano. Potvrda je savreno krtenje. Realnu prisutnost, protiv Marciona,
brani suvie realistiki, dokazujui prisutnost samoga raspetoga tijela
Kristova. Kao katolik priznavao je Crkvi vlast opratanja grijeha, a kao
montanist poricao. Nain na koji je Tertulijan shvaao Crkvu izazvao
je kasnije mnoge potekoe. Isticao je, moda zbog montanistikog
utjecaja, kako apostolska crkva ima pravo tvrditi da je Boja predstavnica. Njegovo tumaenje kako je Crkva stvorila Bibliju, koju kao takvu
krivovjerci nemaju pravo koristiti, kasnije je posluilo svima (naroito
Ciprijanu), koji su to traili, za postavljanjem vrhovnog tijela u Crkvi
koje bi bilo iznad, i izvan, domaaja suda Pisma.
U trinitarnu teologiju prvi je uveo tres personae, una supstantia. U
tajnu izloenja Bojih osoba Tertulijan ne ulazi. Usvaja razliku meu
Logos endiathetos (ratio), koje je ve do stvaranja bilo res et persona, te
Logos proforikos (sermo, verbum) poslije stvaranja. U izlaenju Duha
Svetoga ima dvije formule: a Deo et Filio i a Patre per Filium. Sve
to postoji je corpus, prema tome i Bog i dua, ali pri tome misli
Tertulijan na supstanciju.
U kristologiji ui o dvije naravi u Kristu, naglaavajui osobito ovjeansku narav protiv doketa. Na alost u tome ide predaleko, te se
izraava protiv djevianstva Djevice Marije in partu i post partum.
U soteriologiji dri se predanja. Posljedica grijeha je damnatio ad
mortem itavoga ljudskog roda. Po grijehu je u narav ljudsku usadena
sklonost na zlo. Dua ovjeja je tako zaraena istonim grijehom, da
je ona semen Satanae, tradux damnationis. Tertulijan zastupa traducionizam. ovjeanstvo je otkupljeno smru Kristovom.
Krtenje je drao obredom velike moi. Prema njemu, voda, zahvaljujui imenu koje se nad njom zaziva, ima mo oistiti ovjeka od grijeha. Takvo je praznovjerje znailo da se mogu krstiti ne samo bebe, ve
i posmrtni ostatci (obiaj koji je kasnije osuen na koncilu u Kartagi
397.g.).

86

Tertulijan, kao odvjetnik, je takoer razvio teologiju zasluge .

U eshatologiji Tertulijan je milenarist. Ui dvostruko uskrsnue.
Najprije e uskrsnuti pravednici i s Kristom vladati tisuu godina. Ostali
e uskrsnuti na stranom sudu. Due muenika ulaze odmah u nebo, a
ostali moraju ekati ad inferos. Odavde se oslobaaju molitvama ivih.
CIPRIJAN (200-258) Roen u Kartagi, iz plemike pozadine, obratio
se Kristu 246. g. a tri godine kasnije zareen je za biskupa. Bio je odvjetnik kao i Tertulijan. Meutim, njegova ga je logika odvela, u teolokom smislu, predaleko. Drao je da se, prema uenju Starog zavjeta,
trebaju prinositi rtve. Budui da je Stari zavjet Boji zakon, krani
moraju imati rtvu koja bi, na neki nain, bila povezana s euharistijom
(koju Ciprijan smatra kranskom rtvom ponovljenog posveenja).
Ovim inom poistovjeujemo se s Kristovim posveenjem, koja se
ponavlja tijekom euharistije. Ipak Ciprijan je dalje tvrdio da euharistija
na tajanstven nain koristi mrtvim vjernicima, to dokazuje da je za
njega euharistija ponovljena i Kristova rtva (katolici bi rekli da je rije
o ponavljanju prve euharistije, ali to je na kraju krajeva ista stvar).
Prema Ciprijanu kranski biskup (tj. propovjednik ili pastor) odgovara starozavjetnom Velikom sveeniku. Svaka je crkva imala samo
jednog zakonskog biskupa koji je mogao pratiti svoje zakonsko nasljee
(preko polaganja ruku) sve do apostola na ijem je elu bio Petar. Kako
bi ojaao vlastiti poloaj u borbi protiv donatista, naglaavao je biskupovu apsolutnu vlast. Po njegovu shvaanju Crkva je kranska inaica
izraelskog naroda, s jasnim granicama izvan kojih nema spasenja.
U krtenju, meutim, nije vidio slinost sa starozavjetnim obrezanjem. Meutim, ipak ga je drao maginim obredom, koji se mora obavljati nad dojenadi jer su ona naslijedila krivnju koju je trebalo oprati.
Ciprijan se morao razraunati s donatistima iz Kartage, i rimskim novacijanistima. Sukobljavali su se na pitanju ponovnog krtenja, i ukljuenja u Katoliku crkvu raskolnikih ili posrnulih krana. Stjepan je
pokuao Ciprijanu nametnuti umjereni stav, no Ciprijan je tvrdio kako
odgovor treba ponuditi svaki biskup za sebe. Time se suprotstavljao
tvrdnji da rimski biskup ima vrhovnu vlast, i da mu se ostali biskupi
moraju pokoravati. Otpor prema poecima papinstva, u Sjevernoj Africi
i Maloj Aziji, bio je vrlo naglaen.
Istona crkva (koja je naginjala misticizmu i metafizici) najvie se
bavila teolokom milju. Do 4. se stoljea, meutim, iscrpila. Zapad se
u to vrijeme vie zanimao za zakonsku i praktinu stranu (posebno

87

Tertulijan). Tek u 5. stoljeu, i nadalje, Zapad preuzima vodeu ulogu

za to je zasluan izuzetan ovjek, Augustin. Istok je imao sklonost
prenaglasiti produhovljenje, dok je Zapad prenaglasio doslovnost.
AMBROZIJE (339-397) je bio kultivirani plemi, koji je rabio vlastite
darove na korist Crkvi. Bio je iznenadno imenovan biskupom nakon
to je, kao pokrajinski vladar (bio je tek katekumen), nastojao odrati
mir izmeu katolikog i arijevskog kandidata na izborima za novog
biskupa. Na taj je nain postao biskupom Milana, novog glavnog grada
Zapadnog carstva za vrijeme Teodozija I. Sav svoj imetak razdijelio je
siromasima i provodio vrlo strog asketski ivot. Osim toga revno je
propovijedao u crkvi. Augustin zahvaljuje svoje obraenje uglavnom
ovim Ambrozijevim propovijedima.
S Istoka je preuzeo alegorijsku metodu tumaenja, kao i zamisao da
se kruh i vino mijenjaju u tijelo i krv. Time je stvorena tzv. doktrina
transsupstancijacije koja je, kao takva, obrazloena na etvrtom lateranskom koncilu 1415. g. S Jeronimom je Ambrozije bio takoer jedan
od prvih mariologa na Zapadu.
Ambrozije je takoer uvodio antifoniko pjevanje. Prema nekima
ak je napisao Te Deum. Zajedno sa imperatorom Teodozijom Ambrozije je poznat kao arhitekt srednjovjekovnog zakonodavstva. Okolnost
da je Milano bila carska rezidencija za Ambrozijeva vremena, morala
je konano i Ambrozija, nekadanjeg politikog ovjeka, uvui u politike trzavice.
Za 24 godine svoga biskupovanja preivio je 4 cara. Gracijan (375.
do 383.) ga je potivao kao oca. Osobito otar sukob izbio je izmeu
Ambrozija i Justine, majke Valentinijanove, jer je ova pogodovala arijevcima; drugi otri sukob imao je s carem Teodozijem Velikim, koji je u
Solunu u kazalitu, radi pokuaja pobune, dao poklati 7000 ljudi (390.).
Ambrozije nije mirovao dok Teodozije nije ovaj zloin javno okajao u
milanskoj crkvi (morao je odloiti sva svoja carska insignija, baciti se
na koljena i moliti za oprotenje). Caru je to dranje Ambrozijevo
imponiralo pa je rekao: Ja poznam samo jedno ime koje je dostojno
biskupske asti, a to je Ambrozije. Na taj nain je pretea stava
srednjovjekovnih papa prema sekularnoj vlasti. Kad je Teodozije umro,
drao mu je Ambrozije nadgrobni govor (395.). Ambrozije je, meu
ostalim, upotrijebio svoj ugled da oisti od arijevaca Ilirik. God. 376.
on se nalazi u Sirmiumu (Srijemska Mitrovica), metropoli Ilirika, i tu

88

postavlja pravovjernog biskupa Anemija. God. 378. bio je na saboru u

Sirmiumu. Danas njegovi posmrtni ostaci lee u bazilici u Milanu.
AUGUSTIN (354-430) je roen u Tagasti (dananjem Aliru). Majka
(Monika) je mu bila kranka, no on se tek kasnije obratio. U Kartagi je
imao nekoliko ljubavnih veza, te je petnaest godina ivio s prilenicom.
Potom se zapoeo kretati meu manihejcima. Kada je postao profesorom retorike na carevu dvoru u Milanu, dojmio ga se tamonji biskup
Ambrozije koji mu je dao odgovore na njegova pitanja o manihejstvu.
Naime Augustin je nekada pokuavao itati Stari zavjet, no kako je
odrastao na grkoj filozofiji odbojna mu je bila njegova sirova i neduhovna narav. Tako se okrenuo manihejstvu a potom novoplatonizmu. Svidjelo mu se stoga Ambrozijevo propovijedanje jer je bilo izriito alegorijsko. Ambrozije je alegorijama uspjeno objanjavao teke
dijelove Starog zavjeta, a kako je Augustin bio Platonov sljedbenik,
spremno je prihvatio poruku. Uao je u krug novoplatonista, no doao
je do zakljuka kako mu filozofija ne daje snagu da ivi novim ivotom.
Proitao je Pavlove poslanice i doivio obraenje. Privuklo ga je isposnitvo i povukao se na jezero Como u Italiji. Kada se vratio u Sjevernu
Afriku, zajednica u Hipponu (dananja Annaba u Aliru) ga je pridobila i postavila za biskupa. On se odao isposnitvu utemeljivi mali samostan. Uskoro se ukljuio u raspravu oko donatizma zakljuivi kako je
jedini nain rjeavanja problema pozvati carevu vojsku kako bi se obuzdalo neistomiljenike globom i progonstvom. Time je stvorio presedan kojim e se kasnije okoristiti inkvizitori.
Augustin je doivio propast rimske vlasti u Sjevernoj Africi i navalu
Vandala koji su, kao i ostali barbari, bili arijevci. Napadali su ostale
krane (katolike) koji se s njima nisu slagali. Godinu nakon njegove
smrti, Vandali su zauzeli i opljakali Hippon. Tijelo njegovo poiva u
Paviji u crkvi Petra.
Augustin je puno pisao; njegova se djela mogu podijeliti na: autobiografska, filozofska, apologetska, dogmatska, polemika protiv hereza, egzegetska, moralno-asketska, pisma i govore: od Confessiones (Ispovijesti), do rasprava o razliitim teolokim pitanjima. Glavnu je raspravu
imao s Pelagijem. Kada je opljakan Rim, Pelagije je pobjegao u Kartagu
(gdje ga je Augustin napao), te se preselio u Svetu zemlju.
U trinitarnom uenju Augustin razlikuje boanske osobe po relacijama. Svako djelovanje Boje ad extra proizlazi iz biti Boje i zato je zajedniko svim trima osobama. Ovo vrijedi i za teofanije Staroga zavjeta

89

koje su esto neki Oci pripisivali Sinu. Izlaenje Duha Svetoga od Oca
i Sina zasniva se na izlaenju od Oca. Sin ima s Ocem sve zajedniko,
pa i nadisanje Duha Svetoga. Kristologija Augustinova takoer je jasna.
U Kristu su dvije naravi u jednoj osobi. Iz ovoga sjedinjenja izvodi kao
posljedicu communicatio idiomatum.
Augustin je takoer napisao iznimno djelo, O dravi Bojoj, koje je
kasnije postalo prirunikom odnosa izmeu Crkve i drave u zapadnom
kranstvu. Pisao ju je u vrijeme barbarskoga pljakanja Rima kada su
mnogi postavljali pitanje: Zato Bog doputa pad glavnog grada kranskoga carstva? Augustin odgovara:
a) Crkva nije drava. Ne postoji kransko carstvo.
b) Crkva je tijelo u kojem djeluju istinski, kao i nominalni krani. Te
dvije skupine biti e konano odvojene tek na zadnjem sudu (protivno
Donatu).
c) Prava Crkva se sastoji samo od onih koji su izabrani (protivno Pelagiju).
Predstavnik Istone crkve, Euzebije Cezarejski, nije se slagao s njim.
Vjerovao je kako je Konstantinovo kransko carstvo, Boje carstvo na
zemlji!
Augustinov najvei teoloki doprinos odnosi se na pitanja milosti,
predodreenja i istonog grijeha. Glede istonog grijeha Augustin
izravno pobija uenje Celestinovo (uenik Pelagijev), gdje ovaj izjavljuje
da je Adamov grijeh nakodio samo Adamu a ne ljudskom rodu, te da
su tek roena djeca u stanju u kojem je bio Adam prije svoga pada.
Tvrdio je da su:
1) Kao ishod Adamova grijeha, grijeh i smrt preneseni na sve Adamove potomke.
2) ovjek je u vlasti grijeha. Ako Bog ne uini prvi korak, ovjek se
ne moe odazvati Bojem pozivu.
3) Milost koja se dobiva prilikom krtenja omoguava kranima da
proizvode plod Duha, koji zaslui spasenje.
4) Bog daje poticaj svakom dobrom djelovanju.
5) Augustin nije drao da su svi krani odabrani. Prema njemu neki
su privremeno spaeni (kasnije otpadaju i gube spasenje), dok su drugi
vjeno spaeni. Samo je ova druga skupina (kojoj Bog daje ustrajnost)
spaena. No, isti nisu svjesni vlastitog spasenja; o njemu e saznati tek
u nebu. Augustin je prisiljen doi do ovog zakljuka (da su svi vjernici
na poetku spaeni) zbog sakramentalizma. Milost, koja spaava odabrane, provoena je putem Crkve i sakramenata.

90

Zapadna je Crkva prihvatila ove Augustinove zamisli, no ne i njegovo shvaanje predodreenja. Prema Augustinu Bog je od vijeka predodredio toliki broj za vjeno spasenje, koliko ima palih anela. Predestinacija nije zavisna o zaslugama predestiniranoga, nego je dar dobrote
Boje. Predestinirani su svjedoci vjenog milosrda Bojeg. Ovo se ne
protivi pravednosti Bojoj, jer nijedan ovjek nema prava na milost.
Svi ostali ljudi pripadaju k massa perditionis i izgubljeni su zbog osobnih
grijeha ili zbog istonog grijeha, a ne zbog predestinacije. Dakle Augustin nije vjerovao u dvostruko predodreenje, iako neki strunjaci
tvrde da je to logiki zakljuak njegovog uenja. Kao to predestinirani
proslavljuju milosre Boje, tako ovi proslavljuju pravednost Boju.
Na pitanje, kako se ova teorija slae s rijeima pisma: Bog hoe da se
svi ljudi spase (1 Tim 2,4), odgovara Augustin da ovdje svi ljudi znai
sve klase ljudi ili drugim rijeima: Nitko ne biva blaenim, osim ako
Bog to hoe (Ench., 103, 2).
Njegovo izuzetno iskustvo Boje milosti, kao i nepoznavanje istone
teologije i grkog jezika, omoguilo mu je udaranje novih teolokih puteva. Nazvan je ocem Reformacije zbog dosljednosti monoteizmu i ozbiljnog shvaanja grijeha. No, moe ga se promatrati i kao oca Rimokatolike crkve, zbog crkvenog misticizma koji je bio ishod njegove
novoplatonske prolosti. U njemu platonizirano kranstvo poprima
najrazvijeniji oblik:
1) Spasenje ukljuuje kretanje pomou sustava boanske milosti,
isposnikih vjebi i meditacije; od nieg tjelesnog do vieg duhovnog
svijeta.
2) Bog je ideja (nepromjenljivo bie), a ne dinamian Bog koji djeluje.
3) Grijeh je povezan sa spolnom eljom. Ardor libidinis u zakonitom
braku za nj je prenosilac istonoga grijeha.
4) Sakramenti produuju, ponavljaju, te oduzimaju bitnu narav spasenja. Djelo spasenja produuje Crkva. Izvan nje nema spasenja. Kri
je odraz vjenoga procesa. Cilj vjerskog djelovanja je spajanje s Bogom.
Augustin je smatrao da je opravdanje proces koji traje itav ivot. Jasno
ui realnu prisutnost i rtveni karakter euharistije.
5) Kri prestaje biti sredite vjernikovog zanimanja. Njegovo mjesto
preuzima utjelovljenje, tj. spasenje zahvaljujui savrenom Kristovom
ivotu.
6) Podupire se amilenijalizam i mariologije (Marija je suotkupiteljica
ljudskoga roda i bez svakoga grijeha). Prema njemu, poslije smrti due
dolaze u had (podzemlje) i tamo ekaju uskrsnue, prema tome da li

91

su due pravednika ili grenika. Za neke je ovo mjesto ienje (istilite).

Poslije uskrsnua blaenici e unii u nebo.
JERONIM (347-420) je bio veliki uenjak Zapadne (latinske) crkve.
Roen je u Stridonu na granici Dalmacije i Panonije, u dananjem
Grahovu, od kranskih roditelja. Jeronim je najvei polihistor patristikog doba i najbolji poznavatelj latinske klasine knjievnosti. Osim
toga savreno je vladao grkim i idovskim jezikom. Jeronim nije ni
mislilac ni bogoslov kao Augustin, ni govornik ni pastir kao Ambrozije
ili Leon. On je uenjak, iza Augustina najvei meu latinskim Ocima.
Jeronim je imao je nekoliko ljubavnih avantura. No, kada je poeo
vjerovati u Krista, odao se isposnitvu i ivotu pustinjaka izvan Antiohije. Navodno je jednom prigodom ustvrdio: Budui da me oprao Krist,
ne trebam se vie prati. Zakljuio je kako e suzbiti matanje o seksu
ako bude uio hebrejski! Na kraju je postao najveim strunjakom za
taj jezik na Zapadu, ak veim od Origena. Kasnije zareen, stigao je u
Rim gdje je postao desnom rukom pape Damaza I., koji je zatraio da
ponovno prevede Stari zavjet (prethodni latinski prijevod nainjem je
prema Septuaginti, a ne prema hebrejskom izvorniku). Jeronim je, stoga,
napravio novi latinski prijevod Biblije prema izvornim tekstovima
Vulgatu. Meutim ne treba Jeronimu pripisati integralan prijevod, jer
je za neke dijelove nainio samo reviziju ve postojeeg latinskog
prijevoda. Deuterokanonske knjige je izostavio.
Napisao je i mnoge strune komentare.
Prvi je hodoastio, s majkom cara Konstantina, u Jeruzalem u kojem
su, potom, sagraena svetita. Jeronimu se toliko svidio taj kraj da se
odluio nastaniti u Betlehemu. Tu je sagradio samostan kojeg su spalili
njegovi teoloki neprijatelji Pelagijevi sljedbenici. Jeronim je doivio
propast Rimskog Carstva i pad Rima. Umro je piui veliki komentar
na proroka Jeremiju g. 420. Njegovo tijelo od 14. st. poiva u crkvi Marije
Velike (S. Maria Maggiore) u Rimu.
Bio je poznat po nagloj i svaalakoj naravi. Pogrdno se izraavao o
vlastitim protivnicima, koje je nazivao dvononim magarcima. U sukobu s arijevcima naao se na strani konzervativaca. U knjiici pod naslovom Adversus Jovinianum (Protiv Jovinijana) napao je brak, dok je u
djelu Protiv Helvidija zagovarao stav o trajnom Marijinom djevianstvu.
Zajedno s Augustinom napadao je Pelagija.
Bio je izloen kritici iz sljedeih razloga:
1) Usprkos Augustinovim protestima, usudio se ponovno prevesti

92

Bibliju. Nakon smrti pape Damaza, a po dvogodinjem boravku u Rimu,

te zbog intriga tamonjeg klera (bunili su se protiv prijevoda), Jeronim
naputa grad i odlazi na Istok.
2) Snano je zagovarao celibat.
3) Promicao je istonjake nekranske oblike redovnikog ivota.
Njegov se doprinos razvoju katolianstva sastoji u sljedeem:
1) Bio je veliki Origenov pobornik (iako je to kasnije pokuavao prikriti), kao i veliki zagovornik celibata i redovnitva. Popularizirao je
Pahomije.
2) Bio je ukljuen u raspravu oko Marije. Helvidije, koji je zagovarao
brak suprotstavljajui se Jeronimovom negativnim pogledima, rekao
je kako je Josip, nakon Isusova roenja, odravao brane odnose s
Marijom. Jeronim se razbjesnio napavi Helvidija u knjiici Protiv
Helvidija gdje je dokazao vjeno (trajno) djevianstvo Marije majke
Boje. Drao je kako su Isusova braa Josipova djeca iz prethodnog
braka.
3) Odobravao je mnoge sumnjive obiaje: hodoaa, tovanje posmrtnih ostataka muenika i svetaca, paljenje svijea na svetitima, kao
i traenje posrednitva u molitvi. O ovim obiajima je napisao u Knjiicu
Contra Vigilantium (Protiv Vigilancija) koju je italo mnogo ljudi, te ih je
naposljetku prihvatila Crkva.
4) U eshatologiji iskljuuje milenarizam i Origenovu apokatastazu,
pa ui vjenost muka i realnu vatru u paklu. Kao i Ambrozije, Jeronim
misli da e na vjene muke biti osueni samo negantes et impii, dok svi
drugi krani, pa i peccatores et iniqui, bit e spaeni poslije dugog trpljenja.
GRGUR I. VELIKI (540-604) dre posljednjim od etiriju strunjaka
(doktora) Latinske crkve (nakon Ambrozija, Jeronima i Augustina).
Upravo se njega moe promatrati kao oca srednjovjekovne Rimske crkve. Naime nauavao je mjeavinu augustijanstva i popularnog katolianstva, koje je bilo raireno u ranom srednjovjekovnom razdoblju. Grgur
nije bio spekulativac, niti originalni teolog. Uglavnom slijedi Augustina
u pitanju milosti i predodreenja. Razvio je Origenovu predodbu o
Kristovoj smrti kao otkupnina koja je isplaena Sotoni. avao je dobio
pravo nad palim ovjeanstvom, to Bog mora potivati. Jedini nain
na koji se ovjeanstvo moe otpustiti iz sotonske vlasti I porobljavanja
jest u tome da se avao navede na prekoraivanje ogranienje njegove
vlasti,, ime e biti prisiljen odustati od svojih prava. No, kako to postii?

93

Grgur tvrdi da se to moe postii tako da brzgrjena osoba ue u svijet,

ali u obliku obine grene osobe.. avao to nee primijeniti sve dok ne
postane prekasno: zahtijevajui imati svoju vlast i nad tom besgrjenom
osobom, avao bi trebao prekoraiti ogranienje svoje vlasti, a time bi
morao odustati od svojih prava.
Preuzima i produbljuje dostignua tradicionalne kateheze u pitanju
sakramenata i praksi dobril djela. Unaprijedio je doktrinu o istilitu,
iako je proglaena dogmom tek 1439. g. na koncilu u Firenzi. Vjerovao
je kako due u istilitu mogu biti osloboene prinoenjem rtava na
misi. Ohrabrio je neka praznovjerja toga vremena; primjerice tovanje
relikvija. Kritizirao je biskupa iz Carigrada, zato to si je ovaj prisvajao
titulu univerzalnog patrijarha ili pape.
Roen je oko 540. g. u Rimu. Ve kao mladi od jedva 30 godina,
obnaao je ast gradskog prefekta. Toliko je bio zaokupljen ljubavlju
prema kranskoj savrenosti da je vlastitim sredstvima podigao 6
samostana na Siciliji i sedmi u Rimu pod imenom Andrije, u kome je,
odrekavi se svijeta provodio svoj ivot, ali ne dugo. Njegova svetost i
uenost brzo je dola na glas. Papa Benedikt I. zaredio ga je za sveenika.
Papa Pelagije II. poslao ga g. 579. u svojstvu apostolskog nuncija u Carigrad. est godina poslije bude mu povjerena druga dunost: privlaenje
Angla na kranstvo. No ubrzo zatim, poslije smrti Pelagijeve (590.)
izabran je rimskim biskupom i uz veliko slavlje naroda posveen u
bazilici Petra. Njegovo etrnaestgodinje papinsko vladanje bilo je vrlo
burno. U cijeloj Italiji bjesnila je kuga i glad. Rim su ugroavali Langobardi, a sa strane Bizanta bilo je opet ugroeno crkvena jedinstvo. Poslije
uvedenih Markovih procesija kuga je prestala. Spretnim diplomatskim
potezima s langobardskim prvacima, postavio je temelje kasnijoj
politikoj veliini papinstva. Kad je carigradski patrijarh Ivan Isposnik
prisvojio sebi naslov ekumenskog patrijarhe (oikoumenikos), te time htio
doi i do nekog primata nad cijelom Crkvom, Papa Grgur odustao je
od istovjetnog naslova universalis papa, i uzeo si naslov servus servorum Dei. Veliku radost doivio je u pokrtenju Angla, kamo je poslao opata Augustina sa 40 monaha. Prestrogi asketski ivot i neumorna radinost, iscrpli su njegove tjelesne sile do te mjere da je stalno
pobolijevao. Umro je 12. oujka 604. g.

94

POSLJEDICE KRIVIH SHVAANJA

Posljedice krivovjerja i pogrenih zamisli bile su dalekosene. Dovele su do pojave islama, Katolike i Pravoslavne crkve koje sadre
mjeavinu biblijskih i nebiblijskih shvaanja. Prvo emo razmotriti utjecaj ovih shvaanja na pravoslavlje i katolianstvo.

1. PRAVOSLAVNA I KATOLIKA CRKVA

Neki vidovi teologije Pravoslavne crkve razlikuju se od istinske
biblijske teologije, uglavnom zbog utjecaja novoplatonizma. Drugi
vaan utjecaj predstavljala je crkva u Aleksandriji, koja je obino vladala
Istonim kranstvom.
Crkva je nakon prvog stoljea bila odsjeena od idovskih korijena.
Zbog toga je padala pod sve vei utjecaj novoplatonizma. Mnogi su
ueni ljudi, i takve filozofske pozadine, doli u Crkvu. Crkva koja je
ostala bez hebrejskih korijena poela je pogreno tumaiti neke temeljne izraze koji su se rabili u Pismu (Rije, svjetlo, jedinorodan,
tijelo i dr.).
Glavne postavke platonizma bile su:
1) Zemaljski svijet odraz je vieg, nebeskoga svijeta zamisli (ideja).
2) Stvoreni svijet (pogotovo tijelo) manje je vrijedan ako ne i zlo.
3) Spasenje se, stoga, sastoji u bijegu od ovog tijela kako bi bili upijeni
u nebeski svijet zamisli.
Biblija, meutim, kae da je Bog stvorio materijalni svijet koji je dobar
(iako ga je u meuvremenu grijeh izopaio i pokvario). Nebo nije nestvoreni svijet ideja, ve iznova stvoren materijalni svijet. Tijelo samo
po sebi nije zlo nego dobro. Upravo e tijelo uskrsnuti, jer ovjek bez
tijela nije potpuna osobnost. ovjekova nevolja nije u tome to ima tijelo, ve to je grenik. Izvor grijeha nije tijelo, ve ovjekova grena narav. Grijeh je prekinut odnos izmeu dviju osoba uzrokovan ovjekovim
ponosom i samodostatnou. Grijeh je doao na svijet povijesnim padom ovjeka. Zbog njega je dolo do utjelovljenja Bojeg Sina koji je
svijet iskupio u prostoru i vremenu. Bog je postigao ono to ovjek ne
moe uiniti. Problem nije metafizike naravi, ve se radi o povijesnom
problemu svakoga pojedinca osobno.
Kako je platonizam utjecao na prvu crkvu?
1) Kristovo djelo. Djelo, koje je Isus Krist uinio na kriu jednom i
zauvijek, razvodnjeno je. Naglasak je stavljen na tajnu (misterij)

95

utjelovljenja. Prema platonizmu, svaki dogaaj na zemlji odraz je onoga

to se dogaa u nebu. Stoga je Isusova smrt na kriu za nae grijehe,
koja se zbila jednom, odraz trajnoga procesa koji se odvija u nebu izvan vremena. Budui da je ono to se dogaa u nebu vanije od onoga
to se dogaa na Zemlji, spasenje od kazne za grijeh (pakla) prikazano
je kao trajan proces. Isus je u nebu jo uvijek na kriu; on trpi zbog
naih grijeha. Dokaz o tome nalazimo u euharistiji koja nam daje uvid
u ono to se dogaa u nebu. Ipak Katolika crkva ne se slai s ovom
idejom.
Budui da je spasenje nepotpuno, moramo ga dopuniti nizom posrednika (koji nam pribavljaju zasluge) i sakramenata (sredstvima milosti). Potrebno je takoer proi kroz istilite kako bi se pretrpila kazna
za oprostive grijehe. Pojam istilita potjee izravno od Platona.
Biblija kae da je ovjek zgrijeio (pao) u vremenu i prostoru (ne
izvan vremena) te je Bog (u Isusovoj osobi) doao u vrijeme i prostor
kako bi jednim inom preokrenuo proces. Kada prihvatimo Boje uvjete
(pokajemo se i uzvjerujemo Radosnoj vijesti), imamo vjeno spasenje
jednom zauvijek (na temelju Isusovog svrenog djela). Nijeui Kristovo
svreno djelo, neki Crkveni oci su nesumnjivo nijekali njegovo boanstvo.
Knjievnost drugog stoljea, koja se bavi euharistijom, prepuna je
nebiblijskih izraza. Didahe, primjerice, naziva Gospodnju veeru rtvom (vidi Mal 1,11.14). Prema Ignaciju, crkva je mjesto rtvovanja
dok Justin, pak, tvrdi kako se za vrijeme euharistije kruh i vino mogu
formulom posveenja promijeniti kako bi dobili mo utiskivanja vjenog
ivota u due i tijela vjernika. Ako je Istok bio sklon prevelikom naglaanju produhovljenja, Zapad je previe naglasio doslovnost. Tertulijan
tvrdi da je euharistija sudjelovanje u rtvi, koja se prinosi na Bojem
oltaru, te govori o ponavlanju Kristove rtve. Hipolit Rimski (u. 235)
tvrdi da je Rije pripremila svoje tijelo i svoju krv, koje su dnevno
izloene kao rtva na mistinom i boanskom stolu kao spomen tog
prvog stola ta-janstvene Gospodnje veere.
2) Dvosmislen stav prema tijelu. Tijelo je, ako ve nije zlo, dvojbene
vrijednosti. Stoga se mora umrtviti isposnitvom kako bi se pomoglo
dui da se njega oslobodi. Ovime je, pod jakim utjecajem platonizma,
sazdan temelj redovnitva. Osim toga s tijelom se povezuje i spolna
elja koja je, pak, povezana s grijehom.

96

3) Teologija zasluge: Zapadna crkva je bila pod jaim utjecajem otpadnikog idovstva nego Istona crkva. Ova ideja se pojavila u Kartagi
gdje su mnogi od ranih latinskih teologa bili odvjetnici. Tertulijan je,
govorei o pokajanju, ustvrdio kako je Bog zadovoljan rtvama (uslugama) koje mu udovoljavaju. Zasluge se mogu zaraditi poslunou
Zakonu dok svako ponaanje, kojim se ide dalje od onoga to Zakon
zahtijeva, Tertulijan svrstava u suvina dobra djela. Ove su se zamisli
svidjele Ciprijanu koji ih je dalje razvio (Augustin je kasnije takoer
bio pod njihovim utjecajem). Ciprijan je rekao kako je Isus, ivjevi
bezgrenim ivotom poslunosti, zasluio slavu i uzvienost. Grgur I.
Veliki je potom ustvrdio kako je Isus takoer zasluio spasenje, iako ga
nije trebao (budui da je savren). Stoga nam njegove zasluge mogu
biti podijeljene posredstvom Crkve. Takoer u Sjevernoj Africi donatistika crkva je razvijala ideju da se zasluge njenih ispovjednika mogu
prenositi drugima, posebno apostatima. Kasnije je, iz ovoga, razvijen
stav prema kojem se zasluge mogu pridodati zaslugama svetaca koje
zajedno sainjavaju sredinju riznicu kojom vlada Crkva.
4) Marijin polo
aj u Pravoslavnoj crkvi uvjetovan je platoniziranom
teologijom i poganstvom. iril Aleksandrijski bio je utjecajan teolog
koji je, na temelju vlastite monofizitske teologije, podravao tovanje
Marije. Monofizitska teologija polazila je od dvije platonske pretpostavke:
a) Tijelo i materijalni svijet su zli. Monofiziti se stoga zadovoljavaju
nedostatnim izvjeem o utjelovljenju.
b) Mogua je ljestvica boanskih bia. Izmeu Boga i ostalih dua
(raanih) nema jasne razlike. Due se smatraju vjenima, nestvorenima.
Ovo je dalo povoda shvaanju o postojanju skupina niih boanstava
kao to su djevica Marija i sveci.
Monofiziti su govorili kako je Isus imao samo jednu (boansku) narav kojoj je Marija bila majka. Kao takva Marija je morala biti poluboanstvo i, svakako, bezgrena. Monofiziti su tvrdili kako je prilikom
utjelovljenja Rije tijelom obuena. Meutim, pod tim nisu drali da
je Isus postao ovjekom, u kojem su se mijealo boansko i ljudsko.
Tako su mislili jer su bili pod utjecajem gnosticizma. Nije sluajno to
se arijevstvo pojavilo u Aleksandriji. Postoje dobri dokazi koji ukazuju
na to da je Arije nijekao Isusovo boanstvo, zato to je elio izbjei
tvrdnju kako je Bog postao ovjekom (to je nemogue jer je materija
zla). Iako je monofizitizam osuen na koncilu u Kalcedonu, 451. g., jo

97

uvijek je imao utjecaja. Utjecao je na kraju na stvaranje priglupog

krivovjerja s kojim se susreo Muhamed u Arabiji. Trojstvo se sastoji od
Boga Oca, Sina Isusa i majke Marije. Prisutnost poganskog elementa
moe se objasniti injenicom da je tovanje majke-boice, koje je svoje
podrijetlo vuklo iz Babilona, u Sredozemlju bilo iznimno snano. U
Egiptu se pojavilo u obliku Izide i Horusa te su, u toj zemlji, nakon
dolaska evanelja, Izida i Horus postupno preuzeli oblik djevice Marije
i njezinog Sina Isusa. Osim toga, puno prije dolaska kranstva kada je
Hanibal, kartaki vojskovoa, prijetio Rimu invazijom odluili su u Rim
donijeti Veliku Majku/Magna Mater, pogansku boicu iz Male Azije u
nadi da e ih spasiti. Njezin kip su u Rim unijeli na splavu rijekom
Tiber, a potom ga je procesija nosila kroz Rim. Hanibal je bio poraen
i Velikoj Majci je pripisana zasluga za pobjedu. Kip Djevice Marije se i
u dananje vrijeme svake godine na vrlo slian nain splavom dovozi
u Rim.

2. ISLAM
Na islam, koji je bio neobina mjeavina biblijskih i nebiblijskih
zamisli, utjecala su kranska krivovjerja. Zapravo islam moemo smatrati posljednjim i i najveim krivovjerjem kranske crkve. Drutveni i
vjerski reformator Muhamed bojao se kako bi Arapi mogli, uslijed novih
drutvenih okolnosti (npr. kapitalizma), izgubiti vlastitu vjeru. Stoga
je odluio zasnovati monoteistiku religiju koja bi usmjerila i ujedinila
razna arapska poganstva. Iz dviju monoteistikih vjera s kojima je bio
u doticaju, kranstva i idovstva, preuzeo je mnoge zamisli. Na alost,
oblik u ko-jem ih je on zatekao u Arabiji bio je krivovjeran i iskvaren.
idovi, koji su tamo ivjeli, dospjeli su na to podruje zbog progonstava
ili trgovine, te izgubili doticaj s uenjem iz Jeruzalema. Krani, koje je
Muhamed susreo, veinom su bili krivovjerci prognani iz Bizantskoga
Carstva gnostici, monofiziti, nestorijanci, te pripadnici sekte tzv. Koliridijanci koji su slavili djevicu Mariju. Vrlo je vjerojatno, na temelju
uenja posljednje skupine, kako je Muhamed zakljuio da kransko
Trojstvo sadri Boga Oca, majku Mariju i Sina Isusa. Osim toga je bio
pod utjecajem monofizitizma. Premda je odbacio Isusovo boanstvo,
naglaavao je, poput monofizita, djeviansko roenje. Vjerovao je, kao
ishod krivog shvaanja monofizitskog uenja o Logosu, kako Isus ustvari
nije trpio i umro na kriu.
U Kuranu se vidi utjecaj nekih kranskih krivovjerja i obiaja:

98

1) Biblijske prie u Kuranu su vrlo iskrivljene; nedostaju im izvorne

pojedinosti, te se namee zakljuak kako ih je Muhamed uo od kranskih ili idovskih otpadnika kojima Pismo nije bilo izravno dostupno.
2) Stroga upotreba zamjenice mi za boanstvo, kao i stalno spominjanje tajnih dogaanja i tumaenja, podsjea na gnostike spise. Stie
se dojam kako Muhamed prihvaa gnostike stavove kako bi bio
vjerodostojniji vlastitim suvremenicima.
3) Spominjanja Isusovih propovjedi iz kolijevke, kao i tvrdnja kako
je Isus oivio glinenu pticu udahnuvi duh u nju, ukazuje na povrno
poznavanje apokrifnih evanelja (Tominog evanelja).
4) Nepriznavanje Isusove smrti na kriu bit je doketizma s kojim se,
u svojoj prvoj poslanici, obraunao apostol Ivan. Radilo se o krivovjerju
koje je u prvom i drugom stoljeu nastalo od gnosticizma.
5) Krane optuuje da jinn (demone) dre ravnima Alahu, iako ih
je on stvorio. Ova tvrdnja podsjea na Origenov novoplatonizam (prapostojanje dua od kojih je jedna postala Rijeju).
6) Postoji slinost izmeu islamskih ritualnih molitava (rakaah) i nestorijanskih korizmenih klecanja.
7) Minareti (s kojih se vjernike pozivalo na molitvu) izgledaju poput
stupova na kojima su ivjeli sirijski sveti ljudi. Ramazan je period kada
se posti, slino kao za vrijeme Korizme.
to se tie idovskih utjecaja, radi se prije svega o otpadnikom idovstvu koje je Muhamed koristio pri razradi vlastitih postavki. Veliki
dio njegova uenja potjee iz talmudskih izvora. Tvrdi kako idovi dre
da je Ezra Alahov sin.
Mnogo je dokaza koji upuuju na to da je Muhamed uveo mnoge
obiaje u islam kako bi zamijenio kranske i idovske obiaja.
a) Sama rije Kuran znai javno itanje ili ono to se javno ita.
Po svemu sudei potjee od sirijske rijei qeryana, koja se rabila u smislu
javnog itanja iz Pisma tijekom kranskog bogosluja. Stoga poticanje
na takvo javno itanje upuuje na poziv da se javno bogosluje obavlja
po uzoru na sirijske krane. Umjesto iz Biblije, ita se objava dana Muhamedu.
b) U damiju se odlazi petkom, a ne subotom ili nedjeljom.
Znaajno je da muslimani nisu prisiljavali krane da prijeu na
islam, jer su ih kao i idove smatrali ljudima Knjige, to jest, Biblija je
kao Sveta knjiga zajednika batina triju religija. S druge strane, Muhamed ne samo da je namjerno odbacio kranstvo (na alost u njegovu
heretikom obliku), ve je nastojao zamijeniti i judaizam i kranstvo.

99

Kupola na stijeni (damija) sagraena je 691. na mjestu idovskoga

hrama i odailje nedvojbenu poruku: islam je superiorniji i zamjenjuje
i kranstvo i judaizam. Natpis koji se nalazi unutar graevine je stroga
poruka kranima: Ljudi Knjige, Isus je samo prorok Boji. Bog je jedini
Bog.

USPON RIMA I PAPINSTVA

Poetci episkopata u Rimu nisu posve jasni. Veina se uenjaka slae
da je Petar posjetio Rim u kojem je, vrlo vjerojatno, umro. No, razni popisi prvih rimskih biskupa, veinom s kraja drugog stoljea, nisu meusobno usklaeni. Prema nekima Klement je Petrov nasljednik dok
drugi, pak, tvrde kako je isti tek trei biskup nakon apostolove smrti.
Stoga ima uenjaka koji dre vjerojatnim da na samome poetku Rim
nije imao jednoga biskupa ve kolegijatski episkopat, odnosno
skupinu biskupa koji su zajedniki vodili Crkvu. Ova teorija je dodue
predmet rasprave, no sigurno je da je tijekom prvih stoljea kranstvo
bilo brojano jae na Istoku, tj. grkom govornom podruju. Crkve,
poput onih u Antiohiji i Aleksandriji, bile su daleko vanije od one u
Rimu. ak se i na Zapadu teoloko vodstvo Crkve nalazilo u Sjevernoj
Africi iz koje su potekli velikani poput Tertulijana, Ciprijana i Augustina.
Do Grgura III. papu su morale potvrditi vlasti u Carigradu kako bi
mogao biti posveen u Rimu. Tek su navale barbara utjecale na znatni
rast autoriteta pape. Na Istoku je Carstvo nastavilo postojati jo nekih
tisuu godinu, no na Zapadu Crkva je postala zatitnicom ostataka stare
rimske civilizacije, kao i reda i pravde. Najugledniji biskup na Zapadu
rimski postao je sredinjom tokom jaanja jedinstva kojeg su prethodno unitile navale.
Crkvu u Rimu su vjerojatno osnovali idovi koji su se vratili iz Jeruzalema. Tamo su se obratili uvi Petrovu propovijed na Dan pedesetnice.
Nakon udesnog bijega iz zatvora, 43. / 44. g., Petar vjerojatno odlazi
u Rim. Ukoliko je doista bio tamo za vrijeme pisanja Djela apostolskih,
tada je Luka zasigurno htio skriti tu injenicu od rimskih vlasti.
50. g. Nerede je prouzrokovao Hrestos. Vjerojatno se radi o propovijedanju Kristova (Hristos) evanelja meu idovima.
58. g. Pavao u Poslanici Rimljanima ne spominje Petra iz ega se
d naslutiti kako Petar nije bio graanin sa stalnim boravkom u Rimu.
61. g. Prema Dj . ap. 28 Pavao je bio zatoen u Rimu. Petra se nigdje

100

ne spominje.
61. 63. g. Pavao eka suenje u Rimu. Na kraju procesa biva
osloboen optubi.
64. g. Petar se nakratko zadrava u Rimu.
64. g. Veliki poar u Rimu (1. i 2. Petrova). Petrovo muenitvo.
67. g. Pavao je ponovno u Rimu (vidi 2. Tim) gdje mu odrubljuju
glavu.
95. g. Klement Rimski pie Korinanima. Po prvi put jedna crkva
se uplie u poslove druge.
Petrov odnos prema crkvi u Rimu: Kranstvo se, vjerojatno zbog
Petrova djelovanja, isprva proirilo meu tamonjom velikom idovskom zajednicom. Meutim, 49. g., Klaudije protjeruje idove; najvjerojatnije zato to je evanelje prouzroilo veliki mete meu njima.
Crkva, iji su lanovi u najveem broju bili idovi, gotovo je prestala
postojati. Kada je Neron 54. g. doao na vlast, ponitio je uredbu svoga
prethodnika Klaudija dopustivi idovima povratak u Rim. Mogue
da je tada Petar doao u Rim kako bi ponovno otvorio i posvetio crkvu.
S njim u drutvu vjerojatno je bio Marko, koji, po Petrovom odlasku,
ostaje u tom gradu. U Turskoj je Petar, pretpostavlja se, otvorio mnoge
crkve kojima se kasnije intenzivno bavio. Crkva u Rimu bila mu je
vjerojatno usputna postaja.
Tijekom boravka u Rimu, 63. g., napisao je poslanicu (1. Petrovu)
crkvama u Aziji. Godinu kasnije vjerojatno je pogubljen za vrijeme progonstava koja su uslijedila nakon poara u Rimu.
Katolici tvrde, na temelju odlomka iz Euzebijeve Povijesti Crkve, kako
je Petar od 45. do 67. g. djelovao kao biskup. Ipak radi se o iskrivljenoj
inaici predaje koju je iznio Laktancije: Apostoli su bili raspreni po
svijetu kako bi navijetali evanelje. Tijekom dvadeset i pet godina, do
poetka Neronove vladavine, postavljali su temelje Crkve po svim pokrajinama i gradovima. Kada je Petar stigao u Rim, Neron je ve bio
car (iz Smrti progonitelja).
Treba takoer uzeti u obzir kako, do sredine drugog stoljea, nije
bilo monarhijskog biskupa u Rimu. Klement, kojega Hermin Pastir spominje kao tajnika Rimske crkve za inozemstvo, vjerojatno je pripadao
skupini predsjedavajuih starjeina i biskupa; no nikako nije bio glavni
rimski biskup.
Petar je zasigurno bio povezan s crkvom u Rimu. U nekom smislu,
moemo ga nazivati pokroviteljem ove crkve, no nema nikakvih dokaza koji bi ukazivali na pretpostavku da je Petar bio monarhijski biskup

101

u crkvi, niti da je imenovao nasljednika. Osim toga, bio je apostol ija je

sluba ukljuivala mnoga putovanja. Isto tako ne postoje dokazi, osim
za Jakova i moda za Ivana, da je apostol postao biskupom neke crkve.
Znaajno je da je tek 256. g. biskup Stjepan zahtijevao Petrove povlastice
kako bi opravdao svojatanje veih prava rimske crkve nad ostalim biskupijama.
100. 200. g. Rim igra vanu ulogu u borbi protiv krivovjerja. Koncem 2. stoljea papa Viktor I. izdaje naredbu crkvama u svezi s nadnevkom slavljenja Uskrsa.
200. 300. g. Poetkom 3. stoljea crkva u Rimu se uglavnom sastoji
od grkih krana. Meutim, kako evanelje sve vie prodire meu vie
slojeve drutva, broj latinskih krana postupno premauje njihov broj.
Papa Stjepan, elei nadjaati Ciprijana Kartakog, navodi tekst iz
Mateja 16,18.
Krajem 3. stoljea cezarejski biskup u Kapadociji alje pismo Ciprijanu. Izjavljuje kako rimski biskup uzaludno prisvaja apostolsku vlast.
Ipak, papinstvo koristi Ciprijanove sakramentalistike zamisli kako bi
potkrijepilo vlastite zahtjeve.
Rimski su se biskupi (pape) drali uvarima apostolske predaje.
Naime, u njihovom su gradu Petar i Pavao umrli mueniki.
Od 300. do 400. g. Na Nicejskom koncilu, oituje se ogromni utjecaj
biskupi iz najveih gradova u Carstvu. Rim ostavlja peat na koncilu.
Rimski biskup Damaz (366-384) je bio prvi papa u klasinom smislu
te rijei. Nakon iznimno sramotnih izbora na kojima su njegovi pristae
pobile vie od stotinu pristaa suparnikog kandidata, poeo je utvrivati svoju vlast. Budui da je volio usporeivati se s carem, njegova su
pa-pinska pisma sliila carskim proglasima. Drao je sebe povijesnim
Petrovim nasljednikom. Godine 382. ustvrdio je, posve ozbiljno, kako
tekst iz Mateja 16, 18 govori o njemu. Crkvi je, u to vrijeme, bio potreban
autoritet koji bi se suprotstavio arijevcima. Stoga je Rim popunio
prazninu koju su ostavili meusobno podijeljeni Grci.
Od 400. do 500. g. Inocent I. (401-417) naglaava potrebu preuzimanja rimske liturgije u drugim crkvama. Njegovim saveznikom
postaje solunski biskup kojeg je postavio u slubu. Isti e se pokazati
vanom osobom u igri protiv istonih krana. Na Zapadu, pak,
postavlja biskupa Arlesa, 417. g., unato protivljenju ostalih galskih
(francuskih) biskupa.

102

Leon I. (440-461) je bio Damazov nasljednik u svakom smislu te rijei.

Izrazio je slubeno uenje o papinskom primatu ustvrdivi: Petar je
stijena koju je Krist postavio kao glavu Crkve. Njegovi nasljednici
pape, njegove su privremene i mistine personifikacije. Ove je tvrdnje
potkrijepio zadobivi prevlast u Sjevernoj Africi i panjolskoj, te navevi
rimskog cara Valentinijana III. da prizna prvenstvo rimske apostolske stolice
(zbog Petra). Nastojao je oteati pokuaje galske biskupije u Arlesu da
ostane nezavisna. Ojaavao je temelje vlastite politike moi. Godine
452. odvratio je kralja Huna Atilu od napada na Rim. Leon je jahao 320
km na konju da se sastane s Atilom i vjerojatno je potkupio Hune velikim mitom da ih nagovori da se vrate natrag.
U daljnjim pokuajima kristijanizacije Rima, tvrdio je kako Petrov
duh prebiva u njemu to mu je davalo izvanredan autoritet za provoenje reformi. Postao je prvi papa koji je bio sahranjen i crkvi Svetog
Petra. Rim je naime i dalje bio napola poganski grad. Rimljani su jo
uvijek slavili blagdane starog rimskog kalendara, blagdani koji su
obeavali zabavu i bogato aenje. Kranski kalendar se preklapao s
poganskim kalendarom u 14 dana u godini tako da se Petrov roendan
slavio kaoKaristiapoganski praznik kada se jelo, pilo i darivalo. Neki
krani su ak nastavili sudjelovati u besramnim festivalima plodnostiLuperkalijakoji se proslavljao tako da su sudionici trali goli ulicama
i udarali djevojke trakama od kozje koe. Kako bi uvjerio krane da u
potpunosti prihvate kranstvo tvrdio je kako posjeduje autoritet
apostola Petra.
Rim je i dalje bio napola poganski grad. Rimljani su jo uvijek slavili
blagdane starog rimskog kalendara, blagdani koji su obeavali zabavu
i bogato aenje. Kranski kalendar se preklapao s poganskim
kalendarom u 14 dana u godini tako da se Petrov roendan slavio
kaoKaristiapoganski praznik kada se jelo, pilo i darivalo. Neki krani
su ak nastavili sudjelovati u besramnim festivalima plodnostiLuperkalijakoji se proslavljao tako da su sudionici trali goli
ulicama i udarali djevojke trakama od kozje koe. Kako bi uvjerio
krane da u potpunosti prihvate kranstvo tvrdio je kako posjeduje
autoritet apostola Petra.
Nekoliko godina kasnije uspio je nagovoriti vou Vandala Gajzerika
da opljaka Rim bez da ga spali. Kada je car Valentinijan III. ubijen,
455. g., Leon je zapravo upravljao Rimom do izbora novog cara.
Leonov je autoritet u teologiji bio nevjerojatno velik. Na koncilu u

103

Kalcedonu, 451. g. (na kojem je osuen monofizitizam), Leonovo je

Pismo bio vrhunski autoritet pravovjerja. Dioskur Aleksandrijski i Eutihije su-kobili su se s Flavijanom koji je predstavljao antiohijsku kolu.
Flavijan je osuen na sinodu u Efezu 449. g. Meutim, Leon mu je
iskazao podrku osiguravi pobjedu u Kalcedonu, uglavnom na osnovu
svoga Pisma u kojem je tvrdio: Krist je imao dvije naravi bez pomutnje
nakon njihova sjedinjenja. To sigurno nije ujedinilo kranstvo jer su
se ekstremisti odcijepili. No, osnaeno je Leonovo nastojanje da bude
teoloki sudac u pitanjima vjere. Koncil je, dodue, pruio podrku
Carigradu koji je dobio poloaj drugog po vanosti grada u Carstvu
ime je Rim, u izvjesnoj mjeri, pretrpio neuspjeh.
Gelazije (492-496) se borio protiv biskupa Aleksandrije i Carigrada.
Tako je uspio dati dodatnu teinu zahtjevima da bude univerzalni papa
koji e biti iznad vlasti drave.
498. 506. g. Simah i Laurencije se svaaju oko toga tko e biti
papa. U sukobu koriste lane dokumente i fiziko nasilje.
Grgur I. (590-604) polae temelje srednjovjekovnog kranstva.
1) Grgur je na Petrov tron stupio sa 70 godina, njegovi neprijatelji
su ga opisivali kao slatkorjeivog preljubnika. Promicao je kult
muenika tako to je ustanovio krug svetih mjesta u Rimu. Takoer je
tvrdio kako je Petar bio rimski graanin i kako je on sada njegov zakoniti
nasljednik to je podrazumijevalo i autoritet koji je iz toga
proizlazio.Poetkom petog stoljea barbarska su plemena bila u
napadu. Invazija Huna je natjerala Gote da krenu na Rimsko Carstvo.
Bespomoni i gladni Goti su bili primorani hranu kupovati svojom
djecom, ali Rimljani bi im pro-davali psee meso. Napetost je dosegla
vrhunac i barbari su mobilizirali svoje snage. Zapadno Carstvo je bilo
oslabljeno dinastijskim unutarnjim borbama i kralj Gota, Alarik, je
napravio hrabar potez. Poveo je opsadu Rima. Traio je zemlju na kojoj
bi se Goti mogli naseliti, ali rimska aristokracija ga je odbila. Rimljani
su poeli umirati od gladi, a kako nisu mogli svoje mrtve pokapati izvan
zidina, leevi su trunuli na ulica-ma. Kada vie nisu mogli izdrati jedna
plemkinja je otvorila vrata grada Gotima. Alarik i njegovih 40 000 Gota
se sruilo u grad i opljakalo ga. To je zadalo teak udarac rimskome
moralu. Augustin je vjerovao kako je Rim pao zato jer je jo uvijek u
sri bio poganski grad uronjen u gri-jeh. Kraljevstvo nebesko je bilo
jedini izlaz i spasenje.

104

Godine 536. Rim i cijela Italija bili su pod kontrolom barbarskih

kranskih kraljeva. Justinijan je elio ponovno zadobiti kontrolu nad
Italijom i sebe uiniti univerzalnim carem kranskoga carstva.
Meutim, kako bi zadobio kontrolu nad Rimom trebao mu je papa
kojime e moi manipulirati, tako je sklopio dogovor s Virgilijem,
pohlepnim papinskim izaspanikom na istoku koji je pristao biti
Justinijanov papa za 315 kilograma zlata. Meutim, Justinijan je prvo
trebao vratiti Italiju iz ruku Gota. Stoga je poslao ekspediciju na elu sa
izvrsnim generalom Belisarijem koji je sa tek nekoliko stotina ljudi
osvojio Rim. Justinijan je izbacio papu i na njegovo mjesto postavio
Virgilija, ali Virgilije kasnije odbija suraivati s Justinijanom. Justinijan
ureuje Virgillijevu otmicu i vraa ga natrag na istok. Istono carstvo
se muilo zadrati Italiju i unutar manje od jedne generacije jedno drugo
germansko pleme je krenulo na Rim. Langobardi su krenuli na jug,
prvo su pljakali, a zatim se i naselili. Poetkom 590. Rim je bio u tekoj
situaciji. Papa Grgur, bivi gradonaelnik grada isplatio je Langobarde,
takoer je i uspostavio sustav socijalne skrbi za siromane.
Za Grgura I. papa je postao stvarnim vladarom sredinje Italije. Jedini
se suprotstavio Langobardima kada su napadali Italiju. Za vrijeme cara
Justinijana I. pobrinuo se za vojnu silu koja e podalje drati barbare
(Italija je jo uvijek pripadala Istonom Carstvu). No, nakon
Justinijanove smrti, ova pomo nije bila vie na raspolaganju. Stoga je
organizirao otpor, kao i vanjsku politiku, ime je postao voom pokrajine. Carevi u Carigradu slubeno su vladali Italijom preko tzv. egzarha koji je ivio u bivem carskom glavnom gradu Ravenni. Isti, meutim, nije nita poduzeo kada su Langobardi napali, ime je izgubio vlast.
2) Ojaao je papinsku prevlast nad Crkvom na Zapadu. ak je nagnao
panjolsku i Galiju da od njega oekuju posebno vodstvo. Kao zastupnike postavio je biskupe pokrajina.
3) Pokrenuo je misijsko irenje. Dvije treine Europe su bili jo poganske. Poslao je Augustina Rimskog u Englesku (597), gdje je evangelizirao poganske jute u Kentu, te je osnovao crkveno sredite u Canterburyju. Kasnije je engleski redovnik u slubi Vatikana, Bonifacije, irio
evanelje u drugim zemljama.
4) Za sobom je ostavio djela koja su uvelike utjecala na srednjovjekovno papinstvo.
Grgur I. je postavio temelje srednjovjekovnom papinstvu koje je, uz
pomo redovnika i saveznitva s Francima, prevladalo na Zapadu.

105

Razlozi uspona Rima i papinstva:

1) Jakov je u Jeruzalemu dao primjer time to je predstavljao sredinji
autoritet crkve. Nakon pada Jeruzalema na Istoku je nastala praznina
koju je preuzeo Rim.
2) Autoritet crkve, posebno na Istoku, ugroavali su brojni sukobi.
Sinodi i koncili donosili su meusobno proturjene zakljuke. Kako nije
bilo vrhovnog autoriteta, potraga za stabilnou vodila je Rimu.
3) Budui da je Rim bio carski grad, rastao je utjecaj tamonjeg
biskupa. Nakon pada Zapadnog Carstva, Rim je preuzeo vladareva
prava i prednosti. Katolika crkva uistinu je rimska jer je zadrala bit
rimske uljudbe kroz zakone i ustanove. Primjerice, papa je preuzeo
carski naslov graditelja mostova, vrhovnog poganskog sveenika
Pontifexa maximusa.
Valja upamtiti kako rimskog biskupa stoljeima nije birala ni cjelokupna kranska, ni Zapadna crkva, kao ni biskupi. Njega su, kao i ostale
biskupe, birali lanovi njegove biskupije. Stoga je imenovanje svjetskoga
crkvenoga voe dugo ovisilo o rimskim kranima. Tijekom nekoliko
stoljea srednjeg vijeka, papu su birale suparnike politike stranke i
gradske plemike obitelji. Kako bi se prekinula ova zlouporaba, na
opem je koncilu u Lyonu 1274. g. donijeta odluka da papu biraju
kardinali u konklavi (iza zakljuanih vrata kako ne bi bili pod utjecajem
svijeta).

CRKVA I DRAVA NAKON KONSTANTINA

Rimljani su se prema religiji ponaali poput skupljaa razglednica
ili potanskih marki. Svaki nadobudni vladar oslonio bi se na dovoljno
snanoga boga, koji bi mu pomogao da zgrabi, a zatim i zadri prijestolje. Aurelije je 274. g. vjerovao kako mu je bog Sunca donio pobjedu
u Siriji. Ustanovio je novi kult Sola Invictusa, nepobjedivog Sunca
(roendan Sunca, dan velikog blagdana, bio je 25. prosinac). Sunevu
aureolu, kao i nadnevak roendana, kasnije e preuzeti kranstvo.
Neto kasnije Dioklecijan je proglasio Mitru, koji je bio vrlo omiljen
meu vojnicima, za boga zatitnika Carstva. Konstantin je, pak, na
isti nain ranije prisvojio kranskog Boga. Tako je za vrijeme njegove
vladavine kranstvo, po prvi puta, preraslo iz osobne i esto opasne
predanosti u veliku pomo pri napredovanju na poslu. tovie, imperator je sebe vidio kao branitelja kranstva oekujui od saveznika
da se na isti nain ponaaju.

106

Obiteljski ivot Konstantina nije bio bez problema: godine 326. Konstantinov sin, Krisp, je pogubljen zbog izdaje, a carica Faustina takoer
pogubljena vjerojatno na poticaj Konstantinove majke, Helene. Faustina
palaa (Lateranska) je poklonjena papi kao nova rezidencija.
Novo se zakonodavstvo temeljilo na kranskim vrijednostima:
Kada se osjetio dovoljno sigurnim u Rimu, Konstantin je opozvao protukransko zakonodavstvo. Voama Crkve dao je znatnu dravnu pomo (poput politiara pobjednika koji nagrauje one koji su mu pruili
podrku). Unato tome, u to vrijeme nije bilo mnogo krana na Zapadu.
Na Istoku su bili brojniji. Carsku je prijestolnicu iz Rima preselio u Bizant, kojeg je nazvao Konstantinopolom (Carigradom). Nije mu se sviala
ozraje u Rimu gdje je osjeao neprijateljstvo poganskog rimskoga senata. Znakovito je da su sve crkve koje je Konstantin dao sagraditi bile
izvan zidina Rima, kako ne bi naljutio rimsku aristokraciju.
Gatarama i arobnjacima zabranjeno je djelovanje. Razbojnike se vie
nije smjelo igosati po licu, jer bi se na taj nain unakazila Boja slika.
edomorstvo (naroito ostavljanje djece) svrstano je meu ubojstva.
Ranije je naputanje djeteta bio priznati nain kako se otarasiti neeljene
djece.
Za Konstantinove vladavine nedjelja je izjednaena s ostalim blagdanima (za vladavine Marka Aurelija bilo ih je 135). Za vladavine Teodozija, 395. g., poganski blagdani prestali su biti ope i javne svetkovine.
Novi drutveni polo
aj krana: Budui da je Konstantin kranima
dao posebne pogodnosti, ubrzo su bogatai pohrlili u crkve kako bi se
okoristili poreznim pogodnostima, ili izbjegli zamornu slubu u gradskom vijeu. Kransko sveenstvo oslobodio je javnih dunosti poveavi tako njihov drutveni poloaj. Sve vie plemia je odlazilo u biskupe. Oni su postajali suci i izricali presude u sporovima. No, plemii
su se i dalje oblaili poput plemia; odatle crkveno ruho kojeg i danas
nose. Oslovljavani su plemikim naslovima, kao to je uzvieni premda su ak i prije (u vrijeme Galijenove uredbe o snoljivosti) imali
naslov vaa svetosti. Rimski je biskup, 314. g., oslovljavan s najslavniji (glorisissime papa) naslovom kojeg su nosili oni na poloaju
odmah do carske obitelji. Kako je poloaj u vodstvu rimske crkve bio
na visokoj cijeni, za njega su se vodile bitke u kojima su mnogi pogibali.
Obredi na carskom dvoru utjecali su ak na neke vanjske oblike
euharistijskog bogosluja (uporaba svijea). Ukazivali su na nain na

107

koji se kralj nad kraljevima mora tovati. Kasnije, za vladavine Justinijana I. (528-565) isto se naelo primjenjivalo kako bi se opravdali kipovi
koji su se, u carevoj odsutnosti, izraivali i tovali.
Na podruju pokrajina Panonije i Dalmacije kranstvo je potpuno
prevladalo tek 313. g. kada je doputeno kao religija. Najkasnije u 4.
stoljeu dovreno je ustanovljavanje crkvene organizacije. Sagraene
su mnogobrojne bazilike (Solin, Stobi, Parencije Pore itd.). Gotovo u
svim gradovima osnovane su biskupije, a u veima i nadbiskupije. Najvanija meu njima bila je u Sirmiju, pod koju je potpadao veliki dio
pokrajina (Panonija a moda i vei dio Ilirika). Akvilejskoj nadbiskupiji
bili su podreeni dananji hrvatski krajevi u Noriku i Istri, kao i Venecija.
Crkva je postala vanim politikim imbenikom. U gradovima, u kojima su se nalazila sjedita biskupija, biskupi su bili na elu gradskih
vijea.
Polubo
anski status cara: Konstantin je sebe vidio kao vou Crkve
na Zemlji. Imao je poloaj kojeg je papa kasnije prisvojio na Zapadu.
Kao samoproglaeni branitelj kranstva, koji je elio uvesti reda u
Crkvu, posredovao je u sukobu oko arijevaca. Kada bi dolo do nemira
u Crkvi, slao bi vojsku i prognao organizatore. Konstantin je sebe drao
trinaestim apostolom, to se moe vidjeti na slici freske njegova groba.
No, nije bio krten, do pred svretak vladavine, iz straha da ne uini
kakav smrtni grijeh i tako bude proklet.
Ishod Konstantinove vlasti mogu se saeti u sljedeem:
1) Kranstvo je, zajedno s ostalim kultovima, postalo zakonitom
vjerom.
2) Biskupi su postali careva desna ruka. Nosili su plemiku odjeu;
oslovljavalo ih se kao plemie.
3) Car je postao voom Crkve.
4) Carski obredi prodrli su u crkvenu slubu (svijee, tamjan, crkveni
zbor itd.).
5) Velike crkvene zgrade esto su podizane uz dravnu pomo.
6) Ohrabrivanje hodoaa u Svetu Zemlju (na prvo hodoae je
otila Konstantinova majka, Helena).
7) Odgovor na rastuu svjetovnost Crkve potakla je redovnitvo
(Antun je stvorio jednoelijsko redovnitvo, a Pahomije redovnike
zajednice).

Razdoblje izmeu Konstantina i Teodozija I.

Nakon smrti Konstantina I. Velikog, 377. g., Carstvo nasljeuju nje-

108

gova tri sina. Konstantin II. umire za vrijeme graanskog rata tri godine kasnije; ostavlja Carstvo podijeljeno izmeu Konstansa, koji je vladao
na Zapadu do 350. g., i Konstancija II. na Istoku. Konstans prua podrku
pronicejskoj stranki za vrijeme rasprave oko Trojstva. Atanazije i Marcel,
koji su u progonstvu na Zapadu, ga mole da ih pomiluje. No, pobuda
koja se krila iza njegove jake podrke pravovjerju, ini se, bila je suparnitvo s bratom Konstancijom koji je bio na strani arijevaca.
350. g. Konstancije II. postaje samostalni vladar. Podrava arijevska
naela. Za njegove vladavine izdani su prvi zakoni protiv poganstva.
361. g. Konstancije II. umire. Tijekom dvije naredne godine vlada
zloglasni Julijan Apostat koji potie poganstva. Njegov nasljednik bio
je pronicejac. Carstvo se potom dijeli izmeu dvojice brae; Valentinijana
I. i Valenta.
Valentinijan I. se vraa Konstantinovoj politici snoljivosti kako prema kranima, tako i prema poganima. Ne mijea se u crkvene poslove.
Na Istoku vodi proarijevsku politiku.
Valentinijana I., koji je umro 375. g., naslijedio je uvjereni pronicejski
kranin Gracijan. Bio je prvi car koji je odbio primiti naslov kulta rimske
drave vrhovnog sveenika Pontifexa maximusa. Naredio je da se iz
Senata ukloni rtvenik boice pobjede, iako su tamonju veinu inili
pogani. Kranstvo i poganstvo nisu vie mogli zajedno postojati.
Valent umire 378. g. Nasljeuje ga Teodozije.

Teodozije I.
Pod Teodozijem nagrade i povlastice kranima utrle su put uvoenju kazni za nekrane, kao i kaznama zastranjujuim oblicima kranstva. Teodozije je 380. g. izdao ukaz kojim je ustvrdio postojanje bliske
veze izmeu vlastite i Boje volje! U istoj godini dao si je oduka, te je
dopustio da ga se opisuje kao vidljivog boga! Crkve su isticale novu
hijerarhiju Krista i Cara koja je, zapravo, bila posuena s Istoka. U Perziji
su postojali hodnici pokriveni kupolama. Njihova je unutranjost bila
ukraena safirima koji su iskrili nebesko plavom svjetlou. Nasuprot
plavoj kamenoj pozadini, stajali su zlatni likovi bogova koji su sijali
kao zvijezde na nebeskom svodu. Takav je bio novi uzor za oblaganje
bizantskih crkava mozaicima prikaz ne zlatnih likova bogova ve Boga,
kao i poluboga (Cara) koji ga je predstavljao na zemlji. Stoga je car uvijek
bio crtan s aureolom. Jedine graevine koje odravaju ovaj stil nalaze
se u Ravenni dijelu Istonog Carstva neoteenog u nastupajuim muslimanskim provalama i povlaenjima. Trei izgred je bio smaknue

109

nekih krivovjeraca (priscilijanci). Ambrozije i Martin Tourski su protestirali kod cara. Ovaj sluaj je bio kobni presedan za budunost.
Prvi koji je izazvao cara bio je Ambrozije koji je Teodozija traio da
se javno pokaje zbog pokolja koje je naredio nad onima koji su bili upleteni u solunsku pobunu. U suprotnom zaprijetio mu je izopenjem. Kasnije, u povijesti, papa je morao uporabiti oruje izopenja protiv vladara. Kada je car zapovjedio da mjesna crkva ponovno sagradi spaljenu
sinagogu o vlastitom troku, Ambrozije je nagovorio imperatora da
ukine osudu.
Ambrozije Milanski bio je glavni graditelj koncepta kranskog carstva u kojem se mogu dokinuti vjerske zablude, a pristalice iste svesti na
poloaj graana drugog reda. Ambrozije je vjerojatno bio najvaniji
imbenik iza novog Teodozijeva zakonodavstva. Naime, za vladavine
Gracijana i Teodozija donijeti su protupoganski zakoni.
380. i 381. g. Kranska vjera je odreena u smislu uenja biskupa
(patrijarha) glavnih crkava u Carstvu. Krivovjercima i raskolnicima oteano je djelovanje. Za Teodozijeve vladavine otpadnicima kranstva
oduzete su asti, nasljedni poloaji, i pravo na nasljedstvo. Hramovi su
pretvoreni u crkve, ili su preputeni zubu vremena.
391. g. Zabranjeno je poganstvo, iako je kasnijim proglasima dano
neto slobode idovima i poganima koji su bili posluni zakonu (uredba
iz 423).
408. g. Pripadnicima carske slube mogli su postati iskljuivo
lanovi slubene crkve. Izdani su propisi protiv brakova idova i krana.
Oni krani, koji bi se preobratili na pogansku vjeru, bili su izloeni
prijetnji smrtne kazne. Pogani su pak morali odlaziti u crkvu na vjeronauk. Onima koji su se odbijali krstiti imovina je bila zaplijenjena, a oni
osueni na progonstvo. Malodobna poganska djeca su se morala krstiti.
tovie, krtenje je bilo obvezno za sve graane.
Upravo je Teodozije dokinuo Konstantinovu snoljivost. Zbog njegove uasne zamisli o dravnom kranstvu, uutkavani su i tlaeni svi
koji se nisu slagali s njegovim pogledima. Ipak, iskljuivo je na Istoku
ovaj koncept u potpunosti zaivio.
Unato mjerama, koje su kasnije poduzeli rimski carevi kako bi iskorijenili poganstva, ona su i dalje ostala ukorijenjena meu rimskim
plemstvom, kao i u seoskim podrujima. Teodozije i njegovi nasljednici
imali su vrlo mali, ili nikakav, nadzor nad velikim podrujima Zapadnoga Carstva. Poganske filozofske kole cvjetale su u Ateni, sve do

110

prve polovice 6. stoljea. Crkva je prihvaala pogansko dajui mu

vanjsku kransku ljuturu pod uvjetom da time zadobiva barem
temeljno priznanje vlastita autoriteta.
Na Istoku je Bizantsko Carstvo bilo, i u vjerskom i politikom smislu,
izravni nasljednik rimskog prethodnika. Bizant je volio sebe promatrati,
ne kao dva odvojena vjerska i sekularna drutva, ve kao jedno drutvo
koje djeluje u skladu s carem kao zemaljskim ekvivalentom boanskog
vladara. Padom Carigrada 1453. g. to je osebujno kransko carstvo propalo. Krani su postali manjinom kojom vladaju muslimani. Vie nije
bilo cara koji bi ih vodio, te se obraaju patrijarhu za politiko vodstvo.
Na Zapadu, gdje se Rimsko Carstvo poelo ruiti pod juriima
barbara, Crkva je postala zatitnicom rimskoga naina ivljenja. Papa
je u Rimu, zahvaljujui odsutnosti cara, sve vie nalikovao bizantskom
imperatoru Bojem predstavniku na Zemlji. No, bez suradnje
svjetovne moi, teko mu je bilo proiriti politiku mo izvan crkvenog
podruja. tovie, upravo su krugovi svjetovne moi nastojali utjecati
na Crkvu. Kraljevi merovinke Galije prvi su, u 6. stoljeu, postavljali
biskupe.
Istinski Konstantinov nasljednik bio je Karlo Veliki vladar koji je
prisvojio kranstvo, a zatim ga ratovima nametnuo Zapadu. Za njegove
vladavine Zapad je od Bizanta preuzeo krunidbu kojom je kralj postajao
svetom osobom. Dravno kranstvo, dugo poznato u Istonom Carstvu, vratilo se u Europu. Poput Konstantina, i Karlo Veliki je bio graditelj
Carstva osnaen vojnim pohodima i dravnom administracijom sveenika i redovnika.

RANOKRANSKA PRAKSA
Osim Novoga zavjeta, kao glavni izvori podataka slue nam: Didaha,
Justinova Prva apologija, Plinijevo Pismo Trajanu, Hipolitova Apostolska
predaja i Tertulijanova Apologija. Iz navedenih spisa crpimo podatke o
Gospodnjoj veeri i krtenju. Meutim, treba uzeti u obzir kako su spomenuti obiaji ponekad bili ogranieni na samo odreena podruja.

1. GOSPODNJA VEERA
Gospodnja veera je isprva predstavljala vrhunac zajednikog objeda (agape). No, do vremena u kojem je napisano Plinijevo Pismo Trajanu,
Gospodnja veera postala je, zbog crkvenog reda ili progona, zaseban

111

obred. Sastajali su se po obiaju na odreeni dan, prije izlaska Sunca.

Izricali su naizmjence duhovnu pjesmu Kristu kao Bogu zaklinjui se
(lat. sacramentum) da ne e poiniti zloin, krau, pljaku i preljub, niti
napustiti vjeru. Nakon toga, obino su se razilazili kako bi se kasnije
okupili na jelu.
Justin spominje bogosluje drugog stoljea: Na dan nazvan po
suncu, svi (vjernici) koji ive po gradovima ili po selima se sastaju na
jednom mjestu, itaju Evanelja, koliko dopusti vrijeme. Onda, kad
savri ita, predsjednik nas pouava kako nasljedovati te vrle primjere.
Nakon toga mi svi ustanemo i Evanelja glasno molimo, a kad zavri
naa molitva, donese su kruh, vino i voda, a predsjednik na isti nain
prinosi molitve kao izraz zahvalnosti prema sposobnosti, a ljudi se sloe,
rekavi Amen. Onda slijedi podjela svakome, te sudjelovanje u ovome
za to se zahvalilo.
Tertulijan spominje agape: Nakon molitve pristupali su, svjesni
Gospodinove prisutnosti, skromnom obroku. Nakon to je donijeta voda
za pranje ruku, a prostorija osvijetljena, prisutni su bili pozvani da otpjevaju Bogu redak iz Svetoga Pisma ili neto iz srca Objed se zavra-vao molitvom.
Didahe nam neto podrobnije govori o obredu (u starosirijskoj crkvi),
dok ostala djela spominju druge dijelove obreda, pogotovo zakljunu
molitvu zahvalnosti.
O nedjeljnom bogotovlju: Sakupljajte se na Dan Gospodnji, lomite
kruh i priestite se. Meutim, ispovjedite prvo grijehe (prijestupe) kako
bi vaa rtva bila ista. Svatko tko ima neto na blinjega svoga, neka
se ne sastane s vama dok se ne izmiri kako ne bi obeastio vau rtvu.
Jer ovo je rtva za koju je Gospodin rekao: Na svakom mjestu i prigodi
prinesite mi istu rtvu, jer sam velik kralj, kae Gospodin moje je
ime udesno meu narodima. (Pogl. XIV.)
O euharistiji: Ovako zahvalite!
Prvo o kaleu: Zahvaljujemo ti, Oe na, radi svete loze tvoga sluge
Davida koju si nam objavio preko svoga sluge Isusa.
Neki ti je slava zauvijek.
Zatim o (lomljenom) kruhu: Zahvaljujemo ti, Oe na, za ivot i
znanje koje si nam objavio preko sluge Isusa......
Kada su svi uzeli kruh i vino, zahvalite ovim rijeima:
Zahvaljujemo ti, Oe sveti, za tvoje sveto ime koje se nastanilo u
naim srcima, kao i radi spoznaje vjere i besmrtnosti koju si nam objavio preko svog Sluge Isusa.

112

Neka ti je slava zauvijek.

Svemogui Gospodaru, Ti si stvorio sve radi svog imena; ljudima
si dao hranu i pie kako bi ih koristili i Tebi zahvaljivali. Nama si, preko
svoga Sluge, milostivo dao duhovnu hranu i pie za vjeni ivot.
Posebno ti zahvaljujemo jer si silan.
Neka ti je slava zauvijek.
Sjeti se svoje Crkve, Gospodine, da je izbavi od sveg zla, te je usavri u svojoj ljubavi, i sakupi je s etiri vjetra, posveenu, u tvoje kraljevstvo koje si joj pripremio.
Jer je tebi sila i slava zauvijek.
Neka doe milost, a ovaj svijet neka proe.
Hosana Bogu Davidovu.
Ako je tko svet, neka pristupi; ako tko nije, neka se pokaje.
Gospodine, doi skoro. Amen.
Proroci neka zahvaljuju kako ele. (Pogl. X.)
Iz ove zadnje reenice moemo zakljuiti da prema kraju prvog
stoljea nisu svi bili karizmatici (daleko od toga), nego da su koegzistirali
pa je bilo problema s nekarizmaticima. ini se da je liturgija razvijana
vrlo rano: nije nuno znak neduhovnosti.
Tertulijan spominje ostale vidove kranskog bogosluja: Sastajemo
se kako bi pristupili Bogu u molitvi... Molimo se za careve, njihove slubenike, i one koji imaju vlast; za sigurnost u svijetu, opi mir te za odgodu kraja. Sastajemo se kako bismo itali nadahnuto Pismo... Meusobno se potiemo, korimo, osuujemo... Svatko, jednom mjeseno, ili kad
eli, daje pokoji novi... Novac troimo na pokope i pomo siromanima.
Za vrijeme Konstantina glavna je sluba bila podijeljena u dva dijela. Prvo se itala Biblija, zatim je slijedila propovijed te priest. Pomono
sveenstvo je italo pouke i vodilo molitve koje se izgovarale bez priprema (meutim po obliku su bile prilino predvidive). Iskljuivo je
zakljuni hvalospjev bio gotovo uvijek isti. Zajedniko pjevanje jo nije
bilo poznato jer ga je uveo Ambrozije. Moda je postojalo solo pjevanje
ako je zajednica imala nadarenog lana. Vrhunac prvog dijela slube
bila je biskupova propovijed. Nakon iste, svi koji nisu bili krteni, izlazili
su van nakon to bi primili biskupov blagoslov. Zatim bi bili donoeni
kruh i vino, te bi obred priesti zapoeo. Ovaj dio slube ukljuio je
mo-litvu i poljubac mira. Molitva je bila ili tiha (na koljenima) ili glasna
(sta-jaa, esto s dignutim rukama). ene su poljubile ene, a mukarci
mu-karce. Zajednica je sudjelovala samo s nekoliko odgovora. Biskup

113

je uzvienu molitvu zahvalnosti izgovarao bez pripreme. Zajednica mu

se zatim pridruila u pjesmi kao to je: Svet, svet, svet (Izaija 6) dok bi
nii sveenik pozvao prisutne da prime kruh i vino. Zajednica bi stajala
pred rtvenikom ekajui red. Sluba se zavravala kratkom molitvom
i otpustom.

2. KRTENJE
Didahe daje upute u svezi s obredom krtenja: Nakon to su obavljene sve pripreme, kandidata neka zarone pod vodu rijeima: U ime
Oca i Sina i Duha Svetoga. Ako tekua voda nije dostupna, neka se
kan-didat zaroni pod obinu vodu. Voda treba, ako je mogue, biti
hladna; u suprotnom sluaju neka je topla. Ako ni jedno ni drugo nije
mogue, neka se kandidat pokropi vodom po glavi tri puta uz rijei:
U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. I krstitelj i onaj kojeg krste (kao i svi
oni koji su u mogunosti da to uine) neka poste prije krtenja. Kandidat
neka posti dan-dva prije krtenja.
Krtenja su se za Konstantina uobiajeno obavljala za vrijeme Uskrsa.
Nekoliko tjedana prije Uskrsa nainjen je popis onih koji se ele krstiti.
Dralo se kako su neka zanimanja nespojiva s kranskim pozivom.
Kandidati (lat: candidus = bijelo) su pomno ispitivani kako bi se vidjelo
zasluuju li ponaanjem primanje u zajednicu. Biskup je, uz pomo ostalog sveenstva, davao posebne pouke kandidatima. S vremenom razdoblje pouavanja kandidata bivalo je sve due jer se sve vie pogana
preobraivalo na kranstvo. Uenje vjeroispovijedi bilo je od prvorazredne vanosti.
Nakon posta i nekoliko egzorcizama, kandidati bi dolazili u zajednicu
dan prije Uskrsa. Ljudi su se krstili goli (mukarci i ene odvojeno).
Kad bi izali iz vode:
1) obukli bi bijelu odjeu (koja je simbolizirala novi ivot)
2) bili bi pomazani (kao znak sveenstva)
3) pili bi vodu (kao znak unutarnjeg ienja)
4) jeli bi mlijeko i med (kao simbole Obeane zemlje).
Uronjavanjem, ili izlijevanjem vode, krstilo se do 9. stoljea. No, ve
je u 2. stoljeu, kako to pokazuju Tertulijanovi spisi, bilo krana koji su
krtavali djecu, iako on sam ovaj obred nije odobravao. Krtenje polijevanjem vode na glavu bilo je ranije uobiajeno samo u izvanrednim
uvjetima (slabo zdravlje, krtenje prije neminovne smrti, nedostatak
dovoljne koliine vode). Od 9. stoljea bio je uobiajen uglavnom u
hladnim podrujima zapadne Europe. U Italiji je krtavanje uronjava-

114

njem trajalo do 13. stoljea dok Pravoslavna crkva i danas tako krsti.
Crkva obino nije zahtjevala ponovno krtavanje osobe koja je napustila raskolniku ili krivovjernu crkvu jer je prethodno krtenje bilo
podrazumijevano kao vanjski in koji nije izvor duhovne dobrobiti.
Meutim, Crkva je traila polaganje ruku kako bi novopridoli vjernik
primio Svetog Duha.

3. CRKVENE GRAEVINE
Nakon Galijenove Uredbe o snoljivosti, 260. g., Crkva je izala iz
tajnosti te su u to vrijeme bile sagraene prve crkvene zgrade. Do tada
su se krani okupljali po kuama. Neke su kasnije bile pretvorene u
crkve (to je kasnije potvreno arheolokim iskapanjima), odnosno po
grobljima i katakombama (prvi krani su vjerovali kako mogu, tijekom
Gospodnje veere, biti u zajednitvu s umrlim muenikom). Vjerojatno
su ove zgrade sliile rimskim gradskim vijenicama, ili bazilikama
pravokutnoga oblika s polukrunom apsidom na jednom kraju. U apsidi
se nalazio stolac namijenjen mjesnom biskupu, zajedno sa sjedalima za
starjeine sa svake strane. Ispred sjedala nalazio se oltarni stol. Oltar od
kamena, slian grobnici, poeo se rabiti nakon Konstantina, kada je oznaavao mjesto muenikova groba. Nalazio se u izdignutom dijelu zgrade.
Ostatak iste bio je, osim ponekog crtea na zidu, uglavnom prazan. U
najveem broju sluajeva ostatci muenika bili bi prenijeti s mjesnog
groblja u crkvu, ime bi nastajala nova mjesta svetosti (npr. u Splitu).
Crkve vie nisu bile samo skupljalita vjernika, ve svetita svetaca i
sveta mjesta.
Na vratima su bile osobe koje su doekivale vjernike. Potom su mukarci i ene zauzimali mjesta na suprotnim stranama.
U kasnijim su stoljeima zapadne crkve esto bile tlocrtrtno razraene u obliku kria, a istone crkve u krino-kvadratnu obliku s vie
kupola.

4. CRKVENI BLAGDANI
Veliki crkveni blagdani bili su Uskrs i blagdani muenika. Boi se
na Zapadu poeo slaviti tek nakon Konstantinove pobjede kada se
ustanovilo da se nadnevak Kristova roenja poklapa s blagdanom
nepobjedivog Sunca 25. prosincem. Mnogi su i dalje 6. sijenja slavili
kao dan Kristova roenja. Drugi godinji blagdan, u veini crkava, bio
je blagdan Duhova koji se svetkovao na Istoku. Na Zapadu se slavio
pedesetog dana nakon Uskrsa oznaavajui svretak uskrnjih blagdana.

115

Rasprava o nadnevku Uskrsa

Veina kranskih crkava svetkovala je nedjelju najbliu blagdanu
Pashe. Meutim, neke su crkve (tzv. quartodecimani), pogotovo u Maloj
Aziji, Uskrs svetkovale na dan Pashe. Rimski biskup Viktor pokuao je
krane u Maloj Aziji izopiti, no suprotstavio mu se Irenej. Nedoumica
je razrijeena Viktorovom smru, a rasprava na Prvom nicejskom koncilu.
Rasprava izmeu keltske i rimske crkve bila je druge naravi. Kelti
su tvrdili da Uskrs treba svetkovati na toj nedjelji koja pada izmeu 14.
i 22. dana mjeseca, dok su Rimljani tvrdili da Uskrs treba svetkovati na
toj nedjelji koja pada izmeu 15. i 21. dana mjeseca.

USPON REDOVNITVA
idovski izvori
Kranstvo je od judaizma naslijedilo zamisao redovnitva. Eseni su
zapravo bili redovnici. Kumranski redovnici su imali stroga pravila.
Svaki prijestup je bio strogo kanjavan: potkopavanje autoriteta nadstojnika ili bogohuljenje rezultiralo je protjerivanjem; spavanje za
vrijeme zajednikog obroka bilo je kanjavano s 10 dana samice, a
neumjesno smijanje sa 30 dana. Neki, poput terapeuta, bili su pustinjaci
koji su ivjeli u peinama. Doli su iz Egipta gdje su pustinjske zajednice
postojale bar dvije tisue godina. Margerijaci, u Siriji, takoer su bili
redovnici koji su ivjeli u peinama. Bilo je i drugih skupina koje su
obitavale blizu rijeke Jordan gdje su krtavale vjernike. Njima su pripadali najvjerojatnije Ivan Krstitelj i njegovi sljedbenici.

Kranski zaetci
ak i u Novom zavjetu moemo itati o enama (obino udovicama)
koje su prisegle kako se ne e vie udavati jer se ele posvetiti molitvi.
Mnoge crkve su, stoga, odluile materijalno ih potpomagati (1 Tim 5;
isto 1 Kor 7,25-40). Uz to, u 2. stoljeu postojale su oni koji su se odrekli
braka, i svih dobara, kako bi posvetili ivot molitvi i dobrim djelima,
ali nisu naputali svijet niti su imali obiaj udruivanja u zajednice: oni
su ostajali kod svojih kua i zasluivali svoj kruh. Drugi su se, za vrijeme progona, povukli u pustinju kako bi ivjeli isposnikim nainom
ivota. Nakon progona (od 313. g. i kasnije) nametnula su se sljedea

116

pitanja:
1) Moe li Crkva, kojoj raste broj lanova, odrati poloaj u drutvu
ne kompromitirajui vlastitu moralnu snagu?
2) Na koji nain mogu krani, koji dre da moraju biti muenici,
iskazivati revnost u vremenu kada nema progona? Isposnici su se
povlaili iz crkava kako bi inili dobra djela, brinuli za bolesne, zatvorenike, siroad i udovice. Nakon 314. g. veliki je broj ljudi pristupio
Crkvi. Istovremeno su mnogi napustili Crkvu opredjeljujui se za sve
popularniji ivot u pustinji! ak su i pogani eljeli postati redovnicima!
S vremenom omiljenost isposnitva je rasla. Povremeni post postao
je polutrajno gladovanje. Zabranjeno je kupanje i brijanje koji su bili
luksuz rimske uljudbe. Suzdrljivost u braku preraslo je u potpuni
celibat dok je odvajanje od svijeta, na kraju, vodilo povratku u pustinju.
Origen je nastojao objasniti pokret redovnika. Njegovim pisanjem
prevladavao je uzor muenika koji se ne nada niemu na ovom svijetu,
ve ezne za jedinstvom s Bogom u njegovim patnjama. No, kada se
isti uzor spojio s klasinim grkim, ishod je bilo neto vrlo individualno.
U komentaru Pjesmi nad Pjesmama, Origen navodi kako isto djelo, na
najdubljoj razini tumaenja, govori o mladenki kao o dui koja se ujedinjuje s boanskom Rijeju u svetom vjenanju.
Osim toga, poznato je da su redovnici tovali gnostike tekstove i
uvali ih u svojim knjinicama. Moda su ak oni zakopali one gnostike
spise koji su bili naeni pokraj grada Nag Hammuradi.
Unutar redovnikog pokreta postojala su dva osnovna stremljenja:
1) Fanatini pustinjaci bili su pod jakim utjecajem Istone platonistike predaje. Ekstremih su pogleda bili: Antun, enuda (koji je uglavnom utjecao na koptsku predaju), Jeronimov prijatelj Evagrije (koji je
bio pod jakim utjecajem Origena). Kasijan je istu vrstu redovnitva donio na Zapad gdje se iz june Francuske proirio, preko kotske, u Irsku
postavi karakteristinim za keltsko kranstvo. Keltski redovnici prenijeli su ga iz Irske u druge zemlje.
2) Umjereni isposnici ivjeli su u zajednicama u kojima se njihova
revnost strogo nadzirala. Od njih se oekivalo da slue zajednici i da
budu odgovorni mjesnom biskupu. Osnivatelj ove vrste redovnitva
bio je Bazilije Cezarejski. Pokret se iz Cezareje irio u Rusiju, a na Zapad
ga je donio Benedikt Nursijski. Iz Italije se potom proirio u Englesku
preko pape Grgura Velikog, koji je i sm bio benediktinac. On je poslao
Augustina u Englesku kako bi, kao misionar, utjecao na engleske redovnike koji su pripadali drugom narataju misionara nakon Iraca. Tamo

117

je ovaj oblik redovnitva postupno zamijenio keltski oblik. Benediktinski

red postao je vanim oruem u promicanju papinske prevlasti.
Redovnici su se pojavili u posljednjim desetljeima 3. stoljea, i to u
Egiptu. U Aleksandriji, i delti Nila, veliki dio kranskog stanovnitva
ivio je nedaleko od nenastanjenoga podruja. Tamo su mnogi krani
mogli ivjeti skromno boravei u spiljama i jednostavnim sklonitima.
Neobinou ivotnog stila, stekli su neobini ugled kao vidovnjaci i
udotvorci. Ubrzo su bili osloboeni vojne obveze, poreza, kao i nekih
oblika prisilnog rada. Vremenom se javila opasnost da redovniki pokret
postane pogodno utoite (kao francuska Legija stranaca) za ljude koji
su eljeli pobjei od odgovornosti u drutvu, kao za one koji su preivjeli bankrot, kriminalce u bijegu, homoseksualce i druge nesigurne
ljude. Dok su redovnici usmjeravali pozornost na duhovnu stranu,
molitvu i meditaciju, bili su takoer zaposleni drutvenim radom u
korist gladnih, starih i bolesnih koji su mogli nai utjehu u velikoj skupini sa-mostana. Tako gledajui, ovi su samostani sluili kao sigurnosna
mrea za slabije u Bizantu. Primali su velike poklone od bogatih vjernika kako bi irili vlastitu karitativnu djelatnost. ivotni standard samostana u judejskoj pustinji bio je, uglavnom, na vioj ivotnoj razini od
veine ljudi u Bizantskom Carstvu. Samostani nisu bili skueni te su
vjerojatno redovnici, iz niih i srednjih drutvenih slojeva, doavi u
samostan po-boljali vlastiti standard.
ANTUN (250-356) je u starijoj dobi postao slavnim uiteljem. Njegov
svetaki ivot, i mudri savjeti, privukli su bezbroj uenika i posjetitelja.
Nedugo njegove smrti, Atanazije je napisao njegov ivotopis. Isti je
postao klasinim duhovnim djelom uvelike doprinijevi irenju redovnikog ideala. Antun se, na temelju Isusove zapovijedi bogataima, odrekao imanja koje je naslijedio od roditelja. Postupno se sve vie udaljavao od drutva kako bi se, konano, povukao u pustinju. Tamo se
borio s demonima. Ovakva se vrsta redovnitva zvala eremetizam.
Zlatno doba egipatskog pustinjakog ivota odvijalo se od 330. do
440. g. U pustinji su ivjeli po dvojica ili trojica pustinjaka prehranjujui
se iz vlastitih povrtnjaka. Mnogo su vremena provodili u molitvi i
uenju, napamet, biblijskih redaka. Meu njima je najvie bilo poznatih
anahoreta i eremita koji su uglavnom ivjeli u sjevernom dijelu Egipta.
Kasnije su se pustinjaci sastajali, u dnevnim ili tjednim razmacima,
kako bi svetkovali euharistiju i meusobno razmjenjivali mudre savjete.
Ova vrsta redovnitva bila je poznata kao sketizam (od imena Skete).

118

PAHOMIJE (286-346) je utemeljitelj zajednikoga redovnikog

ivota i osniva zajednice isposnika u Tabenisi na Nilu. Tamo su brojni
redovnici bili izloeni tekom tjelesnom radu. Naime, Pahomije je
oekivao potpunu vojniku poslunost. U zajednicu su stizale stotine
estitih i siromanih ljudi. No, Pahomije je zahtijevao poslunost i od
onih koji su eljeli pristupiti zajednici. Stoga je izradio kazneni zakon.
Poglavar zajednice bio je abbas (od aramejskog abba otac, od ega dolazi
rije opat) dok je na Istoku ista osoba bila poznata kao hegumenos (grki
voa). Nadglednik velikog samostana, ili vie samostana na Istoku su
nazivao arhiman-dritom. Marija, Pahomijeva sestra, osnovala je samostan
za redovnice.
Samostani su bili mali gradovi od tisuu do dvije tisue stanovnika,
podijeljeni na kuanstva od trideset do etrdeset lanova. Tamo su redovnici bili svrstani u skupine prema sposobnostima i vjetinama. Takva
vrsta zajednice nazivala se cenobije. Odatle potjee vrsta redovnitva
tzv. cenobitizam (od gr. koinos zajedniki i bios ivot) i redovnici
cenobiti.
ENUDA (348-453) je bio sljedbenik Pahomija. U ivotu dugom jedno stoljee dao je koptskom redovnitvu nasilniku i neobuzdanu narav.
Naime, kao opat sluio je u Bijelom samostanu blizu Sohaga u gornjem Egiptu. Njegovi redovnici bili su organizirani u zastraujuu
vojsku. U njoj su bili podreeni vrlo strogom reimu s krajnje nasilnim
kaznama (ak i smrtnom). enuda je vojsku rabio kako bi unitavao
poganske hramove i ibao krane koji se nisu slagali s njegovom teologijom. Pojavio se i na koncilu u Efezu (431) gdje je napao Nestorija,
kojemu se sudilo zbog krivovjerja, bacivi na njega neku knjiurinu.
Pustinjaki uzor teko se mirio s vjerovanjem kako redovniki ivot
zahtijeva poslunu zajednicu pod upravom nadstojnika. U stvarnosti,
postojali su dugo vremena brojni isposnici koji nisu ivjeli sami. No,
kako nisu pripadali zajednici (cenobiju), ve su lutali od mjesta do mjesta, mnogi su ih drali neodgovornima i nepoudnima.
BAZILIJE CEZAREJSKI (329-379) je odbacio pustinjaki uzor. Drao
ga je osobnim pothvatom koji nema nikakve veze s pozivom evanelja
na ljubljenje i sluenje blinjemu. Novicijatu je dao standardni oblik.
Traio je poslunost kako bi obuzdao prekomjernost, natjecateljski duh, kao i razmetanje onih koji su isposnike dovodili na lo glas. Pred-

119

vidio je stroge kazne za redovnike koji su dugo postili bez doputenja.

Kako je uvijek naglaavao umjerenost, prethodnik je Benedikta. Redovnike zajednice stavio je pod vlast mjesnoga biskupa. Zajednika bogosluja s crkvom pokazala su se dobrima u sluajevima kada je biskup
bio dobar. Meutim, bilo je i zlouporaba. Unutar tri desetljea, nakon
Bazilijeve smrti, cezarejski biskup je rabio redovnike kako bi zastraio
gradsku policiju koja je titila njegova teolokog neprijatelja prognanika Ivana Zlatoustog. U Egiptu su Atanazijevi sljedbenici otkrili kako
je snaga seljakih redovnika savreni instrument unitavanja poganskih
hramova i suprotstavljanja krivovjerju. Na Istoku su, za vladavine protupoganskog prefekta Cinegija (384-388), redovnici unitavali hramove a Cinegije se, od vremena do vremena, brinuo da revne redovnike
nitko ne ometa u njihovom razaranju. Pobrinuo se za vojne jedinice
koje su gnjevne seljake drale podalje. Bizantski i ruski redovnici su u
Baziliju vidjeli uzor dok je na Zapadu njegov najznaajniji sljedbenik
bio Benedikt.
Judejska pustinja postala je omiljenim mjestom nove organizacije,
tzv. lavre, u kojoj je svaki redovnik imao eliju blizu voe. Iako su imali
zajednike molitve i obrede, vie su ivjeli u samoi od redovnika u
cenobijima. U Siriji i Mezopotamiji isposnitvo je ponekad poprimalo
nastrane oblike. Veinu redovnika sainjavali su priprosti ljudi koji su
govorili iskljuivo starosirijskim jezikom. Izvjetaju koji opisuju njihove
metode umrtvljavanja tijela su uznemirujui. Nosili su teke eljezne
lance umjesto pojasa. Neki su se hranili travom; ivjeli su oskudno obueni na otvorenom, bez zaklona od sunca, tvrdei kako su luaci radi
Krista. U samostanu Telanisos u Siriji ivio je Simeon Stilit, i to na
vrhu stupa! Privukao je mnoge uenike od kojih je jedan, Daniel (403493), proveo trideset i tri godine na stupu nedaleko Carigrada (Rumeli
Hisar). Sasvim suprotnih pogleda bili su intelektualni isposnici pod
Origenovim utje-cajem. Bazilije Cezarejski bio je jedan od njih, no odbacio je vei dio Origenovih platonistikih razmiljanja.
Kad su muslimani stigli u Palestinu i u Siriju u. 7. st., neki pustinjaci
su pobjegli na goru Atos, gdje se utemeljila god. 963. grki samostan.
EVAGRIJE Pontik (346-399) je od Origena preuzeo najgora uenja.
Origenov nauk je u Aleksandriji tumaio Didim Slijepi (iji je uenik
neko vrijeme bio Jeronim) dok se u Carigradu istim bavio bliski prijatelj Grgura Nazijanskog, arhiakon Evagrije. Ljubavna veza navela je
Evagrija da iz Carigrada ode u Jeruzalem, a potom u egipatsku pustinju.

120

Tamo je postao jednim od najutjecajnijih pisaca o duhovnom ivotu. U

proces kontemplacije uveo je red. U osam temeljnih grijeha svrstao je:
prodrljivost, blud, pohlepu, obeshrabrenost, gnjev, iznemoglost,
tatinu i ponos (oholost). Podijelio ih je po razliitim dijelovima due
prema Platonovoj podjeli. Vrste kontemplacije poredao je na ljestvici
od rastueg razumijevanja; od tjelesnog do duhovnog, i sve do svetog
Trojstva. Na najvioj razini molitva je razumski in bez rijei. Istoj mora
biti oduzeta bilo kakva tjelesna slika Boga koju, na poticaj zlih sila, moe
stvoriti mata. Naglaavao je potrebu za moralnom ravnodunou prema vanjskom iskustvu i osjeajima (stoika apatija), kao i intelektualnom usredotoenju na nevieno boanstvo. Veliki dio tvrdnji o tajni
molitve, prodrijevi u grku isposniku teologiju, nalo je put preko
Ivana Kasijana na Zapad.
IVAN KASIJAN (360-435) je bio redovnik skitskog podrijetla. Vjebao je isposnitvo u Palestini i Egiptu, prije no to je zapoeo pionirski
rad na Zapadu. Bio je naklonjen Evagriju i Origenovim sljedbenicima.
Preselio se u Carigrad gdje ga je Ivan Zlatousti postavio za akona. U
Rim je otiao 404. g., a u Marseille 415. g. Tamo je osnovao redovnike
zajednice nalik onoj na otoku Lrinsu koju je podigao Honorije. Obojica su predstavljali vaan most izmeu Istonog redovnitva i Zapada jer je upravo ono utjecalo na keltsko redovnitvo.
U odgovoru na molbu biskupa Kastora iz Apta (sjev. od Marseillea),
koji je zatraio savjet o egipatskom isposnitvu, napisao je Institutes
koji su utjecali na benediktince. Ne samo da je slijedio Origenove i
Evagrijeve zamisli, nego je naveo mnoge obiaje onih koji su ivjeli u
egipatskoj pustinji. Iako je Kasijan prenio na Zapad velik dio grke isposnike teologije, umjerenim je stavom nastojao odgovoriti ushiene redovnike od nekih ekstremnih vjebi pripisanih Martinu Tourskom. Bio je
snaan polupelagijanac zbog kojega je Keltska Crkva postala polupelagijanskom.
MARTIN TOURSKI (316-397) bio je vana osoba zapadnog redovnikog pokreta. Napustio je vojnu karijeru zapoevi studije kod biskupa
Hilarija iz Poitiersa (koji je na Zapadu bio ono to je Atanazije bio na
Istoku). On mu je dao poloaj kod Liguga (u blizini Poitiersa) gdje je
361. g., po uzoru na Pahomija, osnovao prvi samostan u Francuskoj.
Kada je postao poznatim istjerivaem demona, susreo se mnogo puta
sa Sotonom. Godine 367. bio je postavljen za biskupa Toursa, te je

121

osnovao drugi samostan kod Marmoutiera (lat. maius monasterium

vei samostan, blizu Toursa). Tamo je ustanovio zajednicu gdje je ivio
strogim ivotom. Uskoro je netko napisao njegov ivotopis i Zapad je
pronaao svoga Antuna.
Jedan od Kasijanovih uenika, German, utemeljio je samostan u
Auxerreu. Odatle se isti uzor proirio do Irske (vjerojatno preko Niniana
u kotskoj). German je u dvjema prilikama vodio protupelagijanski
kriarski rat u Engleskoj. Germanovog uenika Paladija poslao je
431. g. papa Celestin kako bi obavio isti posao u Irskoj, gdje je propovijedao u podruju Leinstera, ali u svojoj misiji nije imao velikog
uspjeha, tako da e pokrtavanje Iraca daleko vie poi za rukom
Patriku. Paladije se vratio u Britaniju te otiao na sjever, u kotsku,
gdje je imao vie uspjeha kod pokrtavanja stanovnitva (Wikipedija).
Njegov nasljednik u Irskoj bio je Britanac Patricius (Patrik) iz Auxerrea. Patrik je ve imao iskustva s Irskom, gdje je neko vrijeme bio rob,
nakon to su ga iz Engleske oteli irski gusari. est godina kasnije uspio
je utei u Francusku, u samostan St. Honor u Lrinsu. Na Boji poziv
odlazi u Auxerre na pripreme za misijsku slubu. Engleska keltska crkva
ga je kasnije imenovala biskupom i poslala u Sjevernu Irsku. Tada je
imao etrdeset osam godina. Godine 441. Patrik je posjetio Rim kako bi
se konsultirao s papom Leonom, to pokazuje da je Vatikan bio ukljuen
u tu misiju. Meutim, treba naglasiti da je pri njegovu dolasku na otoku
ve postojala mala Keltska crkva. On je tek evangelizirao krajeve koji
su jo bili pod poganskim nadzorom.
Prema engleskom povjesniaru Gildi, u Engleskoj je do procvata
redovnitva dolo nakon 450. g. Te je godine provalu Sasa zaustavio
Ambrozije Aurelijan iji je nasljednik Artorius (vjerojatno kralj Arthur)
poveo svoju rimsko-britansku vojsku u odlunu pobjedu nad Sasima
kod planine Badon blizu Swindona. Time je omoguen kasniji procvat
redovnitva u Walesu koje je na to podruje bilo uvezeno iz Galije i na
kraju se proirilo u Irsku. Tri su velka sveca: Illtyd (navodno Germanov
uenik), David i Cadoc, povezana s istim razdobljem. Svi ti sveci su
evangelizirali Wales i Britaniju, te su osnovali samostane i sredita
obrazovanja i uenosti u Walesu. Meu Cadocovim uenicima bio je
Gilda, koji je sa svojim redovnicima uveo obrazovanje u Irsku, kasnije
sveuilino sredite Europe.
KELTSKO REDOVNITVO bilo je poznato po isposnikoj strogosti
i visokoj kulturnoj razini zahvaljujui utjecaju Niniana iz kotske. Keltski

122

redovnici provode cijelu no leei na obronku brda ispruenih ruku

da bi stvorili oblik kria. Ili pak recitiraju cijele psalme stojei u vodi do
grla. ak je i u samostanima disciplina bila stroga. Svaki onaj koji
zaboravi izrei Amen nakon molitve za jelo dobiva po est udaraca
biem.
Na elu crkvene organizacije bio je opat (a ne kao u Engleskoj biskup
kao poglavar dijeceza). Ustvari keltski su samostani bili nalik misijskim
postajama s obiteljima, kao i redovnicima. Neki redovnici su bili ak i
oenjeni. Njih su esto vodili plemii koji nisu nuno pripadali sveenstvu. Keltsko redovnitvo, koje je poteklo iz Niniana u kotskoj, dalo je
mnoge slavne misionare. Meu njima se isticao Kolumb Dene-galski
(521-597) koji je osniva mnogih samostana u Sjevernoj Irskoj. Tamo je
djelovao prije no to se 563. g. nastanio na otoku I (iskvareno: Iona) u
kotskoj. Odatle je pokrenuo misiju meu sjevernim Piktima. Njegov
pomonik je bio Brendan koji je posjetio Island, moda ak i Ameriku.
Kolumban (543-615) iz Sjeverne Irske, djelovao je kao misionar u
Rajnskom podruju i Alpama. Osnovao je samostane u Luxeuilu (Francuska) 590. g. i Bobbiju (Italija) 612. g. Oba samostana postala su vanim
kulturnim sreditima. Za vrijeme 7 st. Irska je postala jedino sredite
uenosti u Europi. Kolumban je bio strunjak za hebrejski i grki jezik.
Suprotstavljao se monofizitizmu, ali i papi zbog njegova zahtjeva
prvenstva.
Meutim, bilo je i drugih samostana u Europi koji su imali drugaiju
(Bazilijevu) regulu koju je 520. g. na Zapad uveo Benedikt Nursijski.
BENEDIKT NURSIJSKI (480-547) zdruio je pravila Bazilija Cezarejskog i Kasijana. Stoga su neke Origenove platonistike zamisli nale
put u Benediktovu regulu. Ista je zahtijevala od redovnika da budu u
samostanu i ne lutaju uokolo kao keltski redovnici. Velika vanost pridavala se radu i molitvi. Mnogo se vremena provodilo i u znanstvenom
radu, primjerice prepisivanju rukopisa. Potonje je naglaavao Kasiodor koji je 540. g. osnovao samostan u Kalabriji.
Prvi samostan kojeg je utemeljio Benedikt bio je isprva na Monte
Cassinu kod Napulja, a zatim drugdje u Italiji (npr. Subiaco). Benediktovu regulu preuzeo je papa Grgur Veliki zbog kojega je, u sljedeih
600 godina postala standardnom samostanskom regulom na Zapadu.
U Englesku je dola posredstvom Augustina, a Wilfrid (634-709) ju je
dalje prenio u keltsku crkvu gdje je zamijenila ranije oblike keltskog
redovnitva.

123

Misionari, koji su irili evanelje po Europi poput Bonifacija koji je

utemeljio samostan u Fuldi, donijeli su sa sobom Benediktovu regulu.
U vizigotskoj panjolskoj benediktinska regula je uzela poseban oblik:
paktualizam, tj. kongregacije samostana i tenja mjeovitim redovnikim zajednicama koje su karakteristine za panjolsku redovniku tradiciju.

Samostanski pokret na Balkanu

Na Balkanu je redovnitvo postojalo prije doseljenja Slavena, posebno
na dalmatinskoj obali i u Makedoniji. Pokret se razvio pod istonim
utjecajem, naroito u okrilju carigradske crkve. Od 8. stoljea, primjerice,
znaajno je sredite irenja bio Atos u Grkoj. Poevi s irilom i Metodom, te njihovim uenicima Klimentom, Naumom i drugima, redovnitvo je preuzelo povijesnu ulogu irenja slavenske pismenosti, stvaranja prevedenih i izvornih knjievnih djela, podizanja prvih kola i,
uope, uvoenja veeg dijela slavenskih naroda u bizantsko-pravoslavni kulturni krug. Oko 890. g. Kliment Ohridski podigao je samostan
u Ohridu dok je Naum isto uinio na junoj strani jezera. Makedonski
car Samuel podupro je izgradnju jedanaest samostana na Prespanskom
jezeru. Od 10. do 12. stoljea mnogi su bizantski carevi, velikai i
episkopi, podigli samostane u Makedoniji.

Ocjena samostankog pokreta

Redovniki ideal je bio uglavnom u proturjeju s Isusovom eljom
da uenici ostanu u svijetu (Ivan 17, 17). Osim toga, pokretom je estoput
vladala nekranska platonistika zamisao o postizanju vlastitog spasenja. Nizom isposnikih vjebi odbacivao se materijalni svijet kako bi
se, u oduevljenju i kontemplaciji, sjedinilo s Bogom (u emu su im
uitelji bili Klement i Origen).
Glavna svrha bilo je postizanje spasenja strogim ivotom. Ovakvo
je uvjerenje proizalo iz svjetovnosti koja se, od prestanka progona,
uvukla u Crkvu. Jedini nain postojanja svetog ivota bio je potpuno
odbacivanje svijeta. Shodno tome, mnogi redovnici su uistinu bili iskreni
pokazavi se vjernim svjedocima evanelja. Uz to, oni su bili uvari
antike kulture.
Misijski rad redovnika bio je od velike vanosti. Kada se Rimsko
Carstvo raspalo, kranstvo se kao urbana, gradska religija nije moglo
iriti. Redovnici su, stoga, irili evanelje u seoskim podrujima gdje je

124

drutvena jedinica bilo pleme. Biskupe koji su bili oslonac gradskog

kranstva, po vanosti su zamijenili opati. Redovnici su znali kako
die seosko stanovnitvo, iako su ponekad pretjerivali pretvarajui svete
zden-ce, drvee i kamenje u svetita kranskih svetaca.

MRANO DOBA
Mrano doba obuhvaa razdoblje od pada Rimskoga carstva do ustanovljenja Svetog rimskog carstva. Tada Europu preplavljuju barbari,
veinom ekonomski migranti, koji osnivaju mnoga nezavisna kraljevstva.
Vandali, preavi Rajnu 407. godine, prolaze Francuskom, panjolskom i Gibraltarskim tjesnacem (429.) osvajajui konano Kartagu 439.
godine. Tako uvruju vlast nad cijelom Sjevernom Afrikom, od spomenutog Gibraltarskog tjesnaca do egipatskih granica. Potom, otisnuvi
se na more, zauzimaju Siciliju, Korziku i Sardiniju. Godine 455. pljakaju
Rim ostavljajui za sobom pusto koja ak nadmauje i onu koju su
Goti izazvali etrdeset i pet godina ranije. Za Crkvu je njihova vladavina
u Sjevernoj Africi pogubna. Kao arijevci, progone u nekoliko navrata

125

katolike i donatiste. Zahvaljujui generalu Belizaru podruje kojim

vladaju gotovo cijelo stoljee prelazi u ruke bizantskog cara Justinijana.
Njegovo carstvo, s prijestolnicom u Carigradu, proivljava kratkotrajni
preporod potaknut Justinijanovim snom o povratku negdanjeg sjaja i
slave. No, istonjaki osvajai, ili Grci kako ih jo zovu Afrikanci iz
sjevernog dijela kontinenta, dovode sa sobom novi (pravoslavni) oblik
kranstva koji, iako sukladan u doktrinarnom smislu onome zapadnjakih katolika, pokazuje znatne razlike glede kulturnog obrasca i
svakodnevnih obiaja. Te razlike rezultiraju razdorom meu kranima
koji, pri svome pohodu u sedmome stoljeu, zatiu muslimani. U tom
e dijelu svijeta naposljetku kranstvo potpuno ieznuti.
Vizigoti (Zapadni Goti), jedna od barbarskih skupina, pobjeuju 378.
godine Rimljane u bitci kod Hadrianopolisa (Edirna). Svoje osvajanje
nastavljaju preko Balkana zauzevi Rim 410. godine. Do 415. stiu u
panjolsku kojom e vladati dok ih, poetkom osmoga stoljea, ne
svrgnu muslimani. Njihova povijest je, u politikom smislu, kaotina.
Tek su petnaestorica od njihova trideset i etiri kralja ostavili svoj ivot
na bojnome polju, ili su umrli neprirodnom smru. Oni, iako arijevci,
na svojim podrujima ne proganjaju pravoslavne krane u onoj mjeri
u kojoj to ine Vandali. Oito je da su pravoslavni potomci pokorenih
stanovnika uvari negdanje drevne kulture gotovo dva stoljea nakon
osvajanja. Njihovo je sudjelovanje u toj nadogradnji nuno za odreenu
stabilnost kraljevstva. Ovo je potaklo vizigotskog kralja Rekareda (586601) na preobraanje na katolianstvo na koje on, tijekom koncila u
Toledu 589. godine, sveano prelazi. Kraljev primjer slijedi veina plemstva to ima za posljedicu nestajanje arijevstva. Crkva sada igra ulogu
zakonodavca unosei red u Vizigotsko kraljevstvo. No, mnoge odredbe
su nepravedne i pristrane. Npr. prema uredbi usvojenoj na koncilu u
Toledu 633. godine, sveenik se smije vjenati samo uz doputenje svoga
biskupa. Ukoliko prekri ovo pravilo, biva osuen na odreeno vrijeme pokore, a enu mu oduzimaju i prodaju. idovima, koji su izloeni diskriminaciji takoer, je teko. ak i nakon preobraenja Rekareda,
i unato naporima Crkve, Vizigotsko je kraljevstvo i dalje preputeno
politikoj nestabilnosti, opem nasilju i samovolji silnika. Primjerice,
kralj Rekesvind (649-672) ubija 700 svojih neprijatelja, a njihove ene i
djecu dijeli svojim prijateljima. Za vrijeme kralja Roderika (710-711)
vizigotska vladavina doivljava svoj svretak jer muslimani pokoravaju
panjolsku. Kranstvo je ipak, do toga trenutka, pustilo u zemlji

126

duboko korijenje pa ona postaje sreditem duge borbe za povratak

poluotoka iz ruku muslimanskih Maura (tj. berbera).
Ostrogoti pod Teodorikom preli su u Italiju i osnovali dravu sa
sjeditem u Raveni (493-553), koju je kasnije ponovno prisvojio za Bizant
i unitio Justinijan I. Na Teodorikovom dvoru je djelovao Boetije, neoplatoniar i vodei skolastiar, koji u zatvoru ekajui smaknue zbog
navodne suradnije sa bizantincima, Teododorikovoim neprijateljima,
napisao je Utjeha filozofije. Uz to pisao je knjige iz logike i pridonio
razvoju filozofske terminologije.
Tijekom veeg dijela petoga stoljea Galija je podijeljena izmeu
arijevskih Burgunda i poganskih Franaka. Burgundi ipak ne progone
katolike kao to to ine Vandali u Sjevernoj Africi ve, naprotiv, oponaaju obiaje svojih podanika, te s vremenom i sami prihvaaju Nicejsko
vjerovanje. Godine 516. kralj Sigismund preobraa se na ortodoksnu
trinitarijansku doktrinu, to slijedi i vei dio kraljevstva. Franci, ija e
zemlja kasnije postati poznata pod imenom Francuska, isprva ine nepokoran i buntovan savez nezavisnih plemena. No, merovinka dinastija, koja svoje ime duguje osnivau Merovehu, unosi reda meu njih.
Klodvig, Merovehov unuk i najslavniji pripadnik merovinke loze, ulazi
u brak s burgundskom princezom krankom. U predveer jedne bitke
obeava da e se preobratiti ukoliko mu Bog njegove ene udijeli pobjedu. Nakon uspjenog pohoda krsti se na Boi 496. g., zajedno s
mnogim svojim plemiima, a nedugo potom isto ini i veina Franaka.
Godine 534. Burgunde pokoravaju Franci ime dolazi do ujedinjenja
cijele Galije. Kasniji Merovinzi nisu odve vrsni u kraljevanju pa do
poetka sedmoga stoljea stvarna vlast prelazi u ruke majordoma
koji, u neku ruku, obavljaju dunost predsjednika vlade. Jedan od njih,
Karlo Martel (eki), ujedinjuje Franke protiv muslimana pod feudalnim sustavom koji mu omoguuje odravanje stajae vojske. On vodi
franake snage u boj protiv muslimana (u ijim je rukama panjolska)
koji, nakon osvajanja Pireneja, prijete samome srcu Europe. On im godine 732. nanosi poraz u bitci kod Toursa odnosno Poitiersa. Time je za
neko vrijeme zaustavljeno muslimansko napredovanje, a kada su 737.g.
doli ak do Lyona, Martelova ih je vojska odluno porazila u bitci kod
Narbonnea. Martel je bio sjajni general koji je vodio mirnodopsku vojsku, koju je platio zemljom zaplijenjenom od crkve.
Za vrijeme vladavine merovinkih kraljeva Francuska je dobila svoja
tri najvanija sveca: Martin Tourski, Denis (ili Dionizije, muenik Decija-

127

nova progona) i redovnicu zvanu Genovefa (Genevive).

Iako je zapravo ve postao kraljem ne trai naslov. To e uiniti tek
njegov sin Pipin Mali koji e, s politike pozornice, potjerati beskorisnog kralja Hilderika III., poznatijeg kao Hilderik Glupi. S privolom
pape Zaharija prisiljava Hilderika da napusti prijestolje i postane redovnik. Po papinim uputama biskup Bonifacije pomazuje Pipina Malog
za kralja, to je dogaaj od prvorazrednoga znaenja za kasniju povijest kranstva, jer e Pipinov sin Karlo I. Veliki, najznaajniji vladar
ranoga srednjega vijeka, pokuati reformirati crkvu, a papa e ga
okruniti za cara.

128

SREDNJI VIJEK
PREGLED RAZDOBLJA
Povijest Zapadne crkve u tom razdoblju povijest je najrazvijenijeg i
najcjelovitijeg sustava religiozne misli i prakse kojeg je svijet ikada poznavao. Poistovjeivanje Crkve s cijelim organiziranim drutvom, obiljeje je po kojem se srednji vijek razlikuje od ranijih i kasnijih razdoblja povijesti. Uz sva ogranienja to je obiljeje europske povijesti od 4.
do 18. sto-ljea; od Konstantina do Voltairea. Teoretski, kroz itavo razdoblje, samo su pravovjerni i posluni vjernici mogli uivati puna graanska prava. Meutim, u zapadnoj Europi to uenje nije postalo stvarnost sve do 7. stoljea, a u 17. stoljeu je prestalo biti stvarnou. U tom
je razdoblju Crkva bila prisilno drutvo na potpuno isti nain na koji je
to suvremena drava. Bilo je i onih koji su bili po strani, ali su imali vrlo
ograniena prava. Prvi na popisu su bili idovi, koji su se mogli drati
vlastite religije sve dok je nisu pokuavali iriti. Na dnu su popisa oni
koji su zastranili i postali krivovjerci. idove se nije smjelo ubijati zbog
toga to su bili idovi, meutim, isto nije vrijedilo za krivovjerce. U
normalnim okolnostima idovi nisu smjeli biti ubijani zato to su
idovi, ali heretici jesu. Ipak, od 11. do 13 stoljea neprijateljima drutva
su smatrani idovi, heretici i homoseksualci i upravo tim redoslijedom.
Smatralo se kako su se gubavci i idovi urotili s velikim izvanjskim
neprijateljem, Islamom, kako bi svrgnuli kranstvo tako to su bacali
otrov u bunare. Gubavce se progonilo i muenjima iznuivala priznanja
i potom spaljivalo na lomai i pogromi protiv idova su bili esti i
strani. idove se esto optuivalo za krau kranske djece koju su,
smatralo se, upotrebljavali u svojim ritualima.
Osoba je lanom drutva postajala krtenjem. Tada su kumovi dali
odreena obeanja, u ime djeteta, koja su ga zakonski obvezivala cijeloga
ivota. Kmetstvo je bila druga nedragovoljna spona koja je osobu mogla
doivotno vezati, no ona se mogla opozvati otkupninom, darom ili bijegom. Meutim, i crkvena mo je imala nametnuta ogranienja:
1) Svi crkveni posrednici bili su vrlo ogranieni u djelovanju svjesni
kako e biti kanjeni ako zlorabe mo.
2) Nije bilo policije. Ljude se moglo privoliti jedino uz pristanak i suradnju nezavisnih svjetovnih vladara. Ako svjetovni vladar nije dao svoj
pristanak, onda je jedino preostalo oruje bila izopenje.

129

Crkva je bila ljudsko drutvo podreeno Bojoj volji spasilaka

barka u moru unitenja. Ona je preuzela drutveno ureenje Rimskog
Carstva prisvojivi grku znanost i rimsku knjievnost kako bi ih
pretvorila u sredstva blagostanja na ovome svijetu. Tome je dodala dar
spasenja, kojeg na kraju mogu primiti jedino njezini lanovi. Crkvu se
dralo zemaljskim odrazom savrenog nebeskog stanja. Drugim rijeima, bila je ispunjenje tisuugodinjeg carstva.
U politikom smislu Crkva je bila hotimini nastavak Rimskog Carstva, premda s crkvenim pokrovom. Rimsko pravo postalo je kanonskim pravom; legije su postale kriarskim jedinicama itd. Meutim,
uspon papinstva nije bio lak. Papinstvo je imalo neprijatelje: Istonu
(grku) crkvu koja je bila na zalazu moi, veinu svjetovnih vladara i
razne protivnike hijerarhije, koji su se suprotstavljali papinskim zahtjevima. Pored toga srednji se vijek sastojao od tri razliita razdoblja
od kojih je svako bilo uvjetovano razliitim drutvenim i intelektualnim
okolnostima:
RANO RAZDOBLJE (700-1050)
Do 7. stoljea propalo je rimsko drutveno ureenje na Zapadu. Obiljeja tog prvog razdoblja su sljedea:
a) Podreenost Zapadnog kranstva Istonom kranstvu (izravnom
potomku kranskoga Rimskog Carstva), kao i islamu. Oba su bili vojno,
kulturno i intelektualno nadmoni. Islam je dostigao granice rasprostranjenosti.
b) Siromatvo na Zapadu posljedica je kuge, gladi, razaranja i zakr-ljalosti trgovine. Zapad je bio rijetko naseljen s gradovima koji nisu
imali vie od nekoliko tisua stanovnika.
Godine 1347-51. kuga je desetkovala Europu. U to vrijeme su se pojavili ponovno bievalci. Prolazili su kroz gradove bosonogi i bievali
se mahnito. Tako su nastupali kako bi smirili Boji gnjev prinosivi
sebe kao rtvu za druge. Vjerovali su da e zbog muenja samih sebe,
biti spaeni, te da su nosili po svojim tijelima Kristove stigme, da su
svoju krv pomijeali sa Njegovom krvi. Takoer su zahtijevali smaknue
i-dova, koje su drali odgovornima za kugu. Papa Klement VI. ih je
kasnije uguio a pokret je osuen na koncilu u Konstanci (1414-18).
Kuga je bila odgovorna za rastui naglasak pukog pijetizma na smrt i
istilite to je obileilo kasni srednji vijek, posebno u sjevernoj Europi.
c) Benediktinsko razdoblje, u kojem je Benediktova regula bila jedina

130

priznata na Zapadu, dralo je kako je najsigurniji nain spasenja bio

pridravati se te regule, ili barem doprinijeti njezinom odranju i irenju.
Benediktinski samostani su, vjerovali su, nebeski otoci u promjenjivom
svijetu.
d) Kranskoj javnosti nametalo se nadnaravno, u obliku uda i obreda. Traili su postojanost i sigurnost u nekoj vrsti tjelesnog povezivanja s relikvijama svetaca. Svaka crkva, rtvenik, plemi, kralj i samostan imao je i po nekoliko relikvija koje su rabili u svakoj prigodi. Papin
je zahtjev za slavom poivao na tvrdnji da je uvar tijela svetoga Petra.
Prijestolje Karla Velikog u Aachenu bilo je prenatrpano relikvijama.
Kraljevi su ih nosili na krunama i oko vrata. Bilo je to njihovo tajno
oruje u borbi. Osim ove nebeske veze, vidljivi svijet bio je ili besmislen,
ili zao. Kraljevi su dolazili na prijestolje poput sveenika nosili su
sveeniku odjeu i bili pomazani za slubu vladanja. Tijekom tri stoljea
(750-1050), kraljevi proizali iz tih obreda imali su vlast koja ih je, kako
su mislili, inila svetima i postavljala iznad biskupa i sveenika. Smatrani
su Bojim predstavnicima. Otuda potjee mijeanje slube rimskog cara
sa starozavjetnom teokracijom.
e) Posljedica navedenog; pojedinac nije imao veliku ulogu jer bi se
izgubio u zajednici, ili ukoliko je bio vaan, u vlastitoj slubi. ovjekova malenkost promatrana je u smislu neosobnog velianstva duhovnog svijeta.
f) Tijekom ovog razdoblja utemeljen je trajan obrazac: desetak, biskupije, upe te odanost Rimu.
RAZDOBLJE RASTA (1050-1300)
Do 1000. g. dolazi do znatnih promjena:
a) Svjetovni vladar ostaje bez vlastita gotovo sveenikog poloaja.
b) Papa je dobio nove mogunosti uplitanja.
c) Benediktova regula izgubila je iskljuiva prava. ire se nove redovi.
d) Optimizam i izraena potreba za kolonizacijom. Razlozi potonje
bili su:
1) rastue nagomilavanje kapitala
2) porast puanstva
3) povratak Sredozemlja, nakon propasti muslimanskog i Istonog
carstva, pod nadzor Zapada
e) Crkvena hijerarhija dri se jedinim primateljem nadnaravne vlasti.

131

Crkva oznaava sveenstvo, a ne tijelo sainjeno od vjernika. Uzorna

crkva 12. i 13. stoljea je drutvo pokornog i organiziranog sveenstva
koje upravlja mislima i djelatnostima poslunih i prijemljivih laika
kraljeva, velmoa i seljaka. Nijedan laik ne stie vie od osnovnog
obrazovanja.
f) Relikvije zadravaju vanost u osobnom ivotu ljudi, iako su je
izgubile u javnom ivotu.
g) Izmjene kanonskog (tj. crkvenog) prava. Trgovina koja je nekada
bila zvanje koje gotovo da i nije bilo spojivo s kranskim pozivom,
uoi novog irenja postaje prihvatljivom. Jo se u 11. stoljeu dralo
tekim grijehom ubiti ovjeka u boju. No, do sredine 13. stoljea razvijena je teorija pravednog rata koji je predstavljao oruani sukob u
interesu papinstva.
Iako je ovo razdoblje bilo razdoblje napretka u svakom pogledu, do
14. stoljea u nekim se podrujima poela ozbiljno razmatrati mogunost
stvaranja svjetovne drave.
RAZDOBLJE NEMIRA (1300-1550)
U ovom se razdoblju poinju oitovati nova uznemiravajua stremljenja:
a) Rast politike nezavisnosti: sve je vea samouvjerenost i samovolja
svjetovnih vladara, poput Marsiglija iz Padove (rektora parikog sveuilita), koji je elio narodnu Crkvu nezavisnu od Vatikana.
b) Rast duhovne neovisnosti. Sve jaa prijetnja starim institucijama
u velikim gradskim podrujima, kao i pokreta koje ista proizvodi. Filozof
mistiar Meister Eckhart postaje zagovornikom religije njihovih voa.
Rast demokracije i privatne religije uznemiruje Katoliku crkvu.
Navedena stremljenja dola su do izraaja u estokom napadu francuskih vojnika na papu, i njegovom dugom izgnanstvu u Avignonu;
rasputaju se vitezovi templari, sve je vea ogorenost na ostale redove; raste papin strah od ekstremizama koji se oituje u osudi franjevakih
spiritualaca, kao i Williama Occamskog, Meistera Eckharta i Marsiglija
iz Padove. Crkva i svjetovni vladari shvatili su da moraju djelovati zajedniki. U protivnom, itav e sustav propasti. Odluuju se, stoga, za
djelomine reforme.

132

REDOVNITVO
Glavna sredita vjerskog ivota u srednjovjekovnoj Europi bile su
zajednice odvojene za potpun, doivotan i neopoziv kranski ivot.
One su imale odlike za koje se dralo da nisu ostvarive izvan takve zajednice (u svjetovnim ili sveenikim zajednicama).
Uloge samostana:
a) Drutvena uloga: Redovnici su bili duhovna vojska koja se borila
za osloboenje zemlje od nadnaravnih neprijatelja i sigurnost kraljevstva.
b) Pokajnika uloga: Ljudima se mogla nametnuti stroga pokora
za, primjerice, sudjelovanje u bitkama (post na kruhu, soli i vodi tri
puta po etrdeset dana). Utjecajni ljudi su mogli platiti ugovoreni iznos
novca, ili zaduiti drugu osobu da, uz naknadu, ini pokoru umjesto
njih.
c) Obiteljska uloga: Za uzdravanje velikih obitelji bila je potrebna
pomo samostana. Samostan je djeci plemikih obitelji (koje se nisu mogle pobrinuti za potrebe svim svojim lanova) osiguravao razmjerno lagodan i izgledan ivot. Ovo je osobito vrijedilo za ene meu kojima su
mnoge ostale rano bez supruga, te se nisu mogle ponovno udati. Meutim, roditelji su isplaivali naknadu za svako dijete, obino u obliku posjeda.
Do kraja 13. stoljea bilo je oko est do osam glavnih vrsta i dvadeset
podvrsta vjerskih zajednica. S iznimkom benediktinaca, veina se
pojavila nakon 1100. g. kada se srednjovjekovno jedinstvo poelo
uruavati. Razliiti pokuaji da se stanje promijeni, rezultirali su novim
redovnikim redovima.
a) BENEDIKTINSKI RED: Benediktinska regula (pravilo) bila je
ope prihvaena do vremena Karla Velikog, te ju je Crkva prihvatila
kao oblik bogosluja. Na svome vrhuncu smatrana je najviim oblikom
vjerskog ivota i jedini sigurni put u nebo. Do 1100. g. zamijenila je
druge oblike duhovne djelatnosti. Raslo je uvjerenje kako se zemaljske
bitke osvajaju organiziranom i discipliniranom vojskom, a ne pojedinanim naporima. Regula je naglaavala potpunu poslunost.
Regula nije bila stroga kao raniji kruti sustav upravitelja na
kojem se temeljila. Bogosluje se zasnivalo na dva biblijska oslonca: U
pono u ustati kako bih Ti zahvaljivao i sedam puta na dan Te
hvalim. Otuda potjee duga nona sluba, kao i sedam dnevnih slubi:

133

matine (ili laude), prima, tertia, sexta, nona, vespera i completaria. U tjednu
bi se proitao cijeli psaltir, a u godini Biblija. Ovakav sustav ostavio je
traga na kranskim zajednicama zapadnog podrijetla. Regula je
predviala tri vrste samostanskih novaka: laike zrele dobi, sveenstvo
i djecu plemia. Veinu darova samostani su primali od roditelja plemike djece. Djeca su, prije no to bi se zaredila, ranu dob provodila u
samostanskim kolama.
Prvi benediktinci u Hrvatskoj javljaju se ve u prvoj polovici 9. stoljea
(samostan u Riinicama kod Solina koji je osnovao hrvatski knez Trpimir; samostani u Karinu, na Visu). Najvei napredak benediktinskih
samostana na Jadranskom primorju dogodio se u razdoblju od 9. do
12. stoljea. Benediktincima pomau hrvatski knezovi, vladari i uglednici
darivajui ih prostranim posjedima, pravima i gradei im crkve i samostane. Iz tog su razdoblja samostani sv. Lucije na Krku, sv. Krevana u
Zadru (koji je bio sredite protumletakog otpora; imao je vlastitu pisarnicu rukopisa), sv. Mojsija i sv. Stjepana u Solinu, sv. Stjepana u Splitu,
sv. Ambrozija u Ninu i sv. Petra u Selu (Poljicama).
Prvi benediktinski samostan u Sloveniji osnovan je u 9. stoljeu u
tivanu kod Devina. Godine 1140. utemeljen je jedan od najveih slovenskih benediktinskih samostana Gornji grad.
S vremenom benediktinski red je doivio preinake.
1) Sve je vie redovnika bilo plemikog podrijetla. Plemii su vlastite
sinove i keri, jo kao djecu, posvetili samostanu. Ishod tih promjena
bilo je smanjenje udjela redovnika u tjelesnom radu i porast obrednih i
kulturnih djelatnosti. Usredotoenje na znanstveni i umjetniki rad pretvorio je velike samostane iz 8. i 10. stoljea (Reichenau, St. Gallen i
Corbie) u europska obrazovna sredita. U njima su se nalazile velike
knjinice u kojima su redovnici prepisivali rukopise, a knjievnost i uenost prenosili bi buduim pokoljenima. Neki primjeri umjetnikog rada
mogu se vidjeti u djelima Kellska knjiga i Lindisfarnska Evanelja.
2) Samostani su se sve vie povezivali s drutvom. Opati i redovnici
bili su u srodstvu s mjesnim plemikim obiteljima; kraljevi i velmoe
davali su im zemlju; postigli su vane gospodarske i politike uspjehe.
Umjesto bijega od svijeta, kako bi se ivjelo savrenim ivotom, redovnika zajednica postala je vjerskim udruenjem s odreenom ulogom
u drutvu a ne izvan njega. Stoga je u tom razdoblju dolo do mnogih
po-kuaja reformi koje su za ishod imale nove redove kamaldoleze,
kar-tuzijance, silvestrince, valombroze, cistercite, olivetance i trapiste.

134

Benedikt Anianski, kojeg je podupirao Karlo Veliki, poduzeo je 817.

g. reformu augustinskih pravila redovnikog ivota elei uvesti vie
strogosti, tjelesnoga rada, a manje prouavanja. Zauzimao se za jaanje
sredinjeg nadzora i ogranienje vanjskih djelatnosti redovnika. Meutim, reforma se nije mogla ostvariti zbog ruilakih napada Vikinga,
Saracena i Maara. Do 950. g. redovniki pokret je zamalo, uslijed navedenog pustoenja, doivio vlastiti kraj.
Rastue bogatstvo takoer je pospjeilo proces nestanka ideala samostanskih redova. Unato znatnom slabljenju samostanskih mjerila,
zamisli koje su poduprle stvaranje redovnitva jo su uvijek bile ive.
Meu sveenstvom, kao i meu laicima, postojalo je duboko uvjerenje
kako kranstvo pronalazi najiskreniji izriaj u redovnitvu gdje su
samostani domovi uenosti i pobonosti. Iskljuivo u samostanima
moe cvjetati uenja, knjige biti pisane kako bi bile na korist i sveenstvu
i laicima; jedino se u samostanima mogu obrazovati budui biskupi.
Molitve, koje su izricali redovnici, pomau blagostanju kraljevstva,
vladarima i puanstvu. Ponaanje pobonih redovnika uzor su svim
kranima. Nije, stoga, trebalo proi puno vremena do trenutka kada
su biskupi poeli poduzimati reforme propadajuih samostana. Pronali su kraljeve i plemie koji su bili spremni pomoi ovom njihovom
naumu.
b) KLINIJEVSKA REFORMA Osnivanjem opatije u Clunyju (u sredinjoj Francuskoj) zapoela je 909. g. reforma koja je kao polazinu
toku imala nain ivota u tome mjestu. Od te godine u vjerske zadatke redovnika pripalo je, prije svega, obavljanje dnevnih bogosluja koja
su odve-dena u krajnost. Redovnici su provodili gotovo cijeli dan na
crkvenim slubama u vrlo lijepo ureenim i ukraenim crkvama. Sluba
je trebala biti to velianstvenija i ozbiljnija. Samostani u Clunyju postali
su ispostave tamonjeg glavnoga samostana. Redovnici su bili odgovorni i posluni, ne samo vlastitom opatu ve i glavnom opatu u Clunyju,
kao i papi. Njihovi samostani bili su neovisni o mjesnom biskupu i
laikom plemstvu. Pokret iz Clunyja openito je teio smanjenju ovisnosti o svjetovnoj vlasti, kao i poveanju papinske vlasti. Sve do dolaska pape Hildebranda (1073) opati u Clunyju bili su glavni uzori ivota
kranske Europe a ne pape.
Tamonja reforma omoguila je ponovno osnivanje pedesetak samostana razorenih u vrijeme vikinkih napada u Engleskoj, za vladavine
nadbiskupa Dunstana i kralja Edgara. Normani su 1066. g. uveli u

135

Englesku klinijevske zajednice kako bi proirili nadzor nad saskim

redovnicima. Time su, dodue, prouzroili mnoge sukobe. Jednom prigodom redovnici iz Canterburyja prigovorili su odabiru novog normanskog opata. Nadbiskup Lanfranc, koji je donio spornu odluku, upitao
je nekog nezadovoljnika: Bi li ubio svoga opata? Sigurno bih, kada
bih mogao, odgovorio je redovnik. Lanfranc ga je na to dao zavezati
golog za glavna vrata opatije i bievati pred okupljenim mnotvom.
Nakon to mu je obrijana glava, nesretnik je istjeran iz grada.
I u drugim dijelovima Europe (u pokrajini Lorraine, kao i u zapadnom dijelu Njemake) dolo je do slinih reformi koje je potaknuo samostan u Gorzi. U Italiji je, meutim, ponovno oivio pustinjaki oblik
redovnitva.
Meutim, bogatstvo klinijevskih samostana, njihov bezbrini odnos
prema svijetu, te naglasak na crkvenu slubu, navelo je neke redovnike
da krenu teim i poznatim putem. Bruno Kelnski je 1084. g. u junoj
Francuskoj osnovao pustinjaku vrstu samostana La Grande Chartreuse
kraj Grenoblea. Kartuzijanski red, koji je iz istoga proizaao postao je
jednim od najstroih redova u srednjem vijeku. Nedostatak stege u
nekim klinijevskim zajednicama doveo je oko 1100. g. do osnivanja
nekoliko strogih benediktinskih redova u Francuskoj (u Grandmontu,
Fonte-vraultu dvostruki red redovnika i redovnica i u Savignyju).
c) CISTERCITI su bili najuspjeniji meu redovima koji su teili obnovi jednostavnoga benediktinskoga naina ivota. Matini im je samostan bio Cteaux (blizu Dijona u Burgundiji). U vrijeme Stjepana
Hardinga (1060-1134) cistercitske zajednice proirile su se po Europi. U
Hrvatsku je isti red uveo Andrija I. sagradivi 1205. g. u Topuskom
opatiju i crkvu.
Odatle su se irili po drugim mjestima u Hrvatskoj. Osnovali su
opatije u Senju, Kutjevu, Zagrebu, Samoboru te Petrovaradinu (u
Vojvodini). U Sloveniji su utemeljili samostane u Stini i Kostanjevici.
Zbog njihova bijelog habita i crnog kapulara, Hrvati su ih prozvali
svakarima.
Cisterciti su eljeli potpuni otklon od klinijevskog uzora. Njihove
crkve i slube bile su jednostavne i bez ukrasa. Samostane su osnivali u
zabaenim i pustim podrujima, takorei u pustinji. Naglaavali su
strogost, tiinu i fiziki rad. Opat matinog samostana morao je posjetiti
svaku zajednicu jednom godinje. Imali su vrlo vrst zapovjedni lanac.
Svake godine odravala se opa skuptina (kaptol) u opatiji Cteaux
kako bi se izradila pravila za itav red. Strogost i organizacija cistercita

136

pokazala se vrlo uspjenom. Do 1300. g. postojalo je tako oko 600

samostana. Cisterciti su za sebe tvrdili kako su u potpunosti posluni
cijelom evanelju, to je znailo da slijede Krista u siromatvu i
njegovom krajnje jednostavnom nainu ivota. Zaetnici su franjevakog pokreta. Odbijali su pokroviteljstva i poticaje na dobroinstva
poput ispovijedi misa i pokopa u okviru samostana. vedski kralj
Sverker ih je pozvao da proire kranstvo u vedskoj. Prvi nadbiskup
Uppsale bio je cistercitski redovnik (imenovan 1164).
Joachima iz Fiore je bio cisterciti opat. Joachim je zapravo bio postmilenijalist koji je vjerovao kako je povijest podijeljena u tri doba:
1) Starozavjetno doba Boga Oca doba Zakona obiljeeno strahom.
2) Doba Boga Sina doba milosti obiljeeno vjerom.
3) Doba Boga Duha koje je zapoelo 1260. g.
U treem, posljednjem, zlatnom razdoblju trebalo bi doi do duhovne
slobode i kontemplacije. Crkva e biti proiena; svi e prijei na kranstvo ime e se cijeli svijet pretvoriti u veliki samostan. Joachimove zamisli su utjecale na duhovne franjevce koji su se drali posrednicima
no-voga doba.
Najslavniji cistercit bio je Bernard iz Clairvauxa. Kao glavni predstavnik mistinog smjera u skolastici, bio je toliko uspjean u prikupljanju ljudi da su njegovi domaini pred njim skrivali ostale lanove
obitelji. Naglaavao je Boju ljubav vjerujui kako krani, do spoznaje
Boga, dolaze ljubei ga a ne obratno! Propovijedao je kako se tjelesna
ljubav, koja je prirodna ljudima, moe molitvom i disciplinom pretvoriti
u otkupljujuu duhovnu ljubav i enju za Kristom. Bernard mnogo je
uinio za irenje tovanja prema Djevici Mariji, koja je u ranom sjedjnom
vijeku bila manje slavljena. ak je tvrdio da bez njezinog posrednitva
nitko ne moe ui u raj!
Budui da su djelovali na rubu drutva nauili su ne samo preivjeti,
ve najbolje iskoristiti zemlju. Ubrzo su se obogatili gospodarskim djelatnostima pogotovo kao uzgajivai ovaca. Stoga su ih optuivali za pohle-pu. Postupno su prestali baviti se fizikim radom kojeg su preputali
brai laicima, obino nepismenim ljudima koji nisu postali punopravnim
lanovima. Istima je bilo zabranjeno opismeniti se, iako im je spasenje
bilo zajameno.
Pod utjecajem cistercitskog uzora bili su neki augustinski redovi:
premonstratenzi i pavlini (u Sjevernoj Francuskoj) i gilbertinci (u
Engleskoj).

137

d) AUGUSTINCI su teili sluiti drutvu. Bili su povezani s reformistikim pokretom pape Grgura VII. preuzevi obnovljeno pravilo Augustina iz Hippona. Naglaavali su apostolski ivot koji je podrazumijevao: boravak meu ljudima, propovijedanje, pouavanje, ozdravljenje i sluenje. Bili su prethodnici dominikanskog pokreta. Bili su podijeljeni u dvije sljedbe:
Redovniku sljedbu, pustinjaki red, odnosno strogu struju pokreta,
koju je najbolje ocrtavao mali samostan u Prmontru. U njemu su
vladali umjerenost, utnja, fiziki rad i pjevanje psalama. Ovaj red
utemeljen je u Rimu 1256, a potom se brzo proirio Europom Pretpostavlja se da su augustinci u Dalmaciju doli potkraj XIV. stoljea.
Kanonska sljedba bila je umjerena struja pokreta. Predstavljala ju
je opatija Sv. Rufa nedaleko od Avignona. Redovnici su tamo ivjeli u
usko povezanoj zajednici (odakle izraz kanonski) gdje su sva dobra bila
zajednika. Prethodnici su Brae zajednikog ivota iz Deventera. Meu
lanovima reda su Toma Kempenac i Gerhard Groote (u Windesheimu,
Nizozemska) i Erazmo, koji su eljeli proiriti redovniku pobonost
na laike.
Utjecaj redovnikih pokreta na Crkvu moe se, u openitim crtama,
saeti u sljedeim:
1) Osuda simonije (kupovine i prodaje crkvenih poloaja) Strogo
se branilo imenovanje i uvoenje u slubu biskupa i opata na zahtjev ili
poticaj plemia, kralja i careva. Iako ovakav prekraj strogo uzevi ne
pripada u podruje simonije, opasno joj nalikuje. Stoga je zabrana nuna
pogotovo u podrujima gdje vladari nisu revni reformatori.
2) Zalaganje za proirenje celibata na cjelokupno sveenstvo Iako
su mnogi bili odani celibatu (bilo je pokuaja da ga se uvede), nikada
nije predloen kao ope pravilo. Potaknuti primjerom redovnika, sveeniki celibat postaje jednim od stupova programa reformatora.
Nakana je da se ono to se trailo od redovnika zahtijeva i od sveenstva.
3) Ustrajanje na izravnoj poslunosti (odgovornosti) papi; Ba kao
to su redovnici bili odgovorni nadreenima, tako i cijela Crkva (odnosno cjelokupno kranstvo) mora biti podlona papi. On u velikoj
obnovi igra ulogu koju je imao opat iz Clunyja tijekom redovnike reforme.

138

PROSJAKI REDOVI (FRATRI)

Pojava buntovnih drutveno-vjerskih pokreta (krivovjerja) na
Zapadu potakla je, u 13. stoljeu, stvaranje tzv. prosjakih redova:
franjevaca, dominikanaca (red propovjednika), pustinjaka sv. Augustina
(iji je lan bio Luther) i karmeliana (s usporednim enskim redovima),
reda osnovanog u 12. st, a kojeg je obnovila Sv. Tereza Avilska u 15. st..
Karmeliani su si nadjenuli ime po gori Karmel u Izraelu gdje je prva
zajednica i osnovana tijekom razdoblja u kojem su kriari upravljali
Izraelom. Kada su kriari poraeni karmeliani su se preselili na zapad
i organizirali se kao fratarski red (tzv. Bijeli fratri) u Europi.
Podruja djelovanja fratra bila veliki gradovi i sveuilita. Oni su u
osnovi bili pokret urbane, sredozemne sredine, dok su cisterciti proizali
iz ruralnih feudalnih sredina u Francuskoj. Bili su organizirano drutvo
prosjaka koje je, kako bi preivjelo, trebalo razmjerno veliko i dobro
stojee puanstvo. U Hrvatskoj su 1233. g. franjevci utemeljili zagrebaki
samostan, a iste godine poeli su djelovati u Ljubljani. Nikada nisu posjedovali veliku imovinu. Veinu prihoda inili su im mali darovi u
novcu, ili neem drugom; ostavtine, naknade od pokopa i misa za
mrtve. U oporukama iz 13. stoljea moglo se iitati da umnici vie nisu
strahovali od pakla kao nekada. Kako su drhtali pred dugotrajnim istilinim mukama, eljeli su ih mnogobrojnim djelima milosra skratiti i
ublaiti. Gradskom puku ovi su redovi olakali put u nebo.
Omoguivali su izvanredan nain bavljenja znanstvenim radom
budui da, nakon to bi zavrili sveuilini studij, vie nisu trebali zaraivati za ivot. Isto tako pruala im se prigoda korisnog uposlenja,
jer su franjevci i dominikanci trebali teologe kako bi obrazovali
propovjednike, misionare i diskutante. Do pojave prosjakih redova,
sveuilita su uglavnom sluila za obrazovanje administratora. Stoga
nije iznenaujue to su najvei srednjovjekovni teolozi od 1250. do
1350. g. bili dominikanci (Albert Veliki, Toma Akvinski, mistici Eckhart
i Johann Tauler ak i Sa-vonarola) i franjevci (Bonaventura, Duns Skot
i William Occamski).
a) DOMINIKANSKI RED je osnovao Dominik de Guzman iz Castilije. Bio je poslan u Provansu kako bi propovijedao protiv albigenza.
Inae, dominikanci su bili red uenih ljudi tzv. Gospodinovi psi
uvari, koji su se borili protiv krivovjerja. Pouavali su i propovijedali
u bijelim redovnikim haljinama i crnim ogrtaima (kapularama).

139

Nazivali su ih crnim fratrima. U Poljskoj dominikanci, pozvani na

poetku da evangeliziraju poganske Pruse, su kasnije od svojih
samostana uinili polaznu bazu za evangelizaciju Ukrajine. U Hrvatskoj
su djelovali u Dubrovniku (spominju se po prvi puta 1225), Zadru, Ninu,
Zagrebu, Splitu, Dubici, Studencima, Marenberku, azmi i Virovitici.
Djelovali su u Ptuju (Sloveniji) i Bihau (u Bosni gdje su suzbijali bogumilska krivovjerja).
b) FRANJEVAKI RED je dobio ime po osnivau Franji Asikom.
Isprva ih papa nije drao pravim redovnikim redom. Dio njihove
prisege bio je izniman: obeavali su kako e se drati zapovjedi njihovih
nadreenih sve dok se iste ne kose s naom savjeu ili regulom.
Kasnije je regula prepravljena kako bi odgovarala tadanjim standardima to je izazvalo malodunost meu mnogim franjevcima. Franjevci su se zavjetovali na potpuno siromatvo. Dijelili su se u dvije
skupine:
1) tzv. fratres minores koji su nosili tamno sivu odjeu (zbog ega su
bili poznati i kao siva braa). Hodali su bosonogi.
2) spiritualci koji su bili protiv onoga to su nazivali rasputenou.
Budui da ih papa nije priznavao, bili su progonjeni kao sekta (Fraticelli).
Franjevci su bili uspjeniji od dominikanaca. Poetkom 14. stoljea
dominikanskih je samostana bilo oko 600, dok je franjevakih bilo 1400.
Iz njihovog okrilja proizali su mistici i kasniji prethodnici reformacije.
I franjevci i dominikanci uvelike su se bavila misijskom djelatnou.
Franjo je propovijedao evanelje u inozemstvu, a brau je poslao u
panjolsku, Maarsku, kao i na Istok. Redovnici poput Ramona Lulla
(1235-1316) su uili istonjake jezike kako bi mogli razgovarati s muslimanima. U 13. stoljeu su propovijedali i osnovali samostane u Sjevernoj Africi, na Bliskom Istoku, te u srednjoj i istonoj Europi.
U Hrvatskoj su, i dominikanci i franjevci, djelovali intenzivno od
prve polovice 13. stoljea. Kasnije su se podijelili u tri ogranka: malu
brau, kapucine, konventualce.

MARGINALNI REDOVI I NOVA POBONOST

Ovi su se redovi pojavili u zadnjih dva stoljea srednjega vijeka. Teili
su veoj slobodi od drutvenih i hijerarhijskih pritisaka. Njihovo je postojanje uvelike posljedica velikih napora pojedinaca. Predstavljaju povratak skromnim i malim udrugama s velikim i neodreenim ciljevima.

140

a) MISTICI kojima pripadaju pojedinci poput sv. Katarine Sijenske,

Julijana iz Norwicha i Gerharda Grootea iz Deventera. Radilo se o kontemplativcima, kritiarima i reformatorima izdvojenima iz organiziranog vjerskog sustava u kojem su ivjeli. Djelovali su u razdoblju koje
je imalo naglaenu potrebu upravo za takvim ljudima. Naime, vrijeme
duhovnih ratnika je pripadalo prolosti. Novu nadu kranstva predstavljao je pojedinani prorok.
Meister Eckhart von Hochheim (oko 1260-1327) bio je dominikanski
prior i filozof mistiar. Poruivao je kako siromatvo treba traiti u dui.
Nisu vana djela ve stav. Govorio je o unutarnjem obraenju due koje
e se pokazati na nain kojeg je odredio Bog. Kada osoba doivi ovo
obraenje, ostali poticaji na pobonost dolaze na drugo mjesto. Njegov
misticizam, ali i individualistika orijentacija koja se suprotstavljala
crkvenom dogmatizmu, uzbudila je slubene krugove Rimske crkve.
Na procesu, koji je zavren tek nakon njegove smrti, papa je osudio 28
njegovih teza (1329).
Johann Tauler (oko 1300-1361) je bio takoer dominikanac. Propovijedao je u Strasbourgu, Klnu i Baselu. Eckhardtov uenik, no umjereniji u nagaanju i izriaju, Tauler je bio istaknuti predstavnik tzv.
visoke njemake mistike koja je spajala novoplatonistike nagaanje s
opisom unutarnjih proivljavanja. Ljepotom jezika i neposrednim izriajem, kao i kritikom negativnih pojava u Crkvi, Tauler je oduevio
protestante koji su u njemu vidjeli izraz posebne njemake pobonosti.
b) BEGINE su bile vjersko laiko drutvo za djevojke i udovice.
Radilo se o priznatom enskom redu posebnoj vrsti redovnica koje
nisu bile ni laici niti su pripadale samostanu. Bile su posve samostalne,
a njihov red nije poznavao hijerarhiju. Bilo im je doputeno osobno vlasnitvo, a smjele su se i udati. ivjele su strogo, ali se nisu zavjetovale.
Veinom su radile u bolnicama; tkale su crkvena ruha i vezle. Vrijeme
su provodile u jednostavnim molitvama i meditaciji. Ime im vjerojatno
po-tjee od Lamberta le Bguea, propovjednika evanelja u Ligeu.
Dugo su ih vremena sumnjiili za krivovjerja, vjerojatno zbog veze sa
spiri-tualcima.
c) BRAA ZAJEDNIKOG IVOTA IZ DEVENTERA: Gerhard
Groote bio je poznati propovjednik koji je 1380. g. imao mnogo sljedbenika. Nauavao je naravno jedinstvo ovjeka i Boga, kao i besmislenost

141

slubene religije. Osnivao je zajednice u kojima lanovi nisu polagali

redovniki zavjet. Za ivot su zaraivali tiskanjem. Znaaj ovih zajednica
bio je u njihovoj sposobnosti preivljavanja izvan uobiajenih vjerskih
redova. Odranje tih neobinih zajednica kosilo se s nekim od najdubljih
uvjerenja srednjovjekovne crkve.
Red je svoje suvremenike zapanjio u sljedeim aspektima:
a) Odsutnost regule i obvezujueg zavjeta.
b) Odabir obinog rada kao sredstva zarade za ivot; ponovno tumaenje rada kao dobrog za duhovno zdravlje.
c) Isti poloaj sveenstva i laika; lan drugog narataja bio je Toma
Kempenac (Toma van Kempen) koji je napisao Nasljeduj Krista (De
imitatione Christi) klasino djelo nove pobonosti.
d) Nije ih se vie dralo kao sredstvo za spasenja drugih.
Iz ovog pokreta proizali su Erazmo i Johann Wesel iz
Groningena.

PAPINSTVO
PRVO RAZDOBLJE (700-1050):
UVRENJE PAPINSKE VLASTI U ITALIJI
Ovo razdoblje je bilo obiljeeno sljedeim imbenicima:
1) Biskup Rima bio je ostalima duhovno nadmoan jer je posjedovao glavni adut: tijelo svetoga Petra. Prema Konstantinovoj darovnici bio
je zakoniti nasljednik zemalja u Italiji, kao i Konstantinovog birokratskog
Carstva.
2) Papin savez sa Svetim Rimskim Carstvom pruio mu je politiku
mo u Italiji. Tamonji poloaj dugovao je caru, kao to je to navodila
Konstantinova darovnica.
3) Papinska birokracija nije mogla nametnuti papinsku vlast nad
Crkvom u ostalim dijelovima zapadne Europe. Iako je papa bio priznat
kao poglavar, nije imao prave vlasti. Odluke u svezi s voenjem Crkve
rjeavale su se u mjesnim crkvama bez suradnje pape.
4) Kraljevi su postavljali znaajne duhovnike.
Papinstvo i franaka dr
ava: Budui da se papa nije morao vie se
oslanjati na pomo od Carigrada, bio je prisiljen traiti zatitu na
Zapadu. Prvi korak u uspostavi saveza izmeu pape, i nekog politikog
zatitnika, poduzet je kada je Grgur Veliki, za vrijeme merovinke dinastije, pokuao sklopiti saveznitvo s franakom dravom u Galiji.

142

Meutim, za vlada-vine Klodoviga i njegovih nasljednika, stanje se u

Francuskoj vrlo pogoralo. Drava je bila u neredu i nemoralu, a povrh
svega Crkvom je upravljala drava. Grgur je elio provesti reforme, no
nije uspijevao. Umjesto toga poslao je Augustina u Englesku gdje je
ovaj uveo katoliko kranstvo. Reforma je pak morala ekati do 8. stoljea. Tada su nastupile sljedee okolnosti:
a) Dolazak keltskih i kasnije engleskih misionara.
b) Oivljavanje papinstva.
c) Dolazak na vlast nove kraljevske dinastije (Karolinga) u Francuskoj.
Majordom Austrazije Karlo Martel (otac franakog kralja Pipina Malog) pomagao je misionare jer je elio vlast proiriti u Bavarsku. Njegov
plan podravalo je papinstvo. Meutim, okolnosti su se promijenile
kada je Karlo, nakon to je porazio muslimane, odbio vratiti crkvene
posjede koji su mu bili na raspolaganju kako bi pobijedio muslimane.
Isto je tako odbio priskoiti u pomo papi kojeg su napali Langobardi.
Novo je razdoblje zapoelo kada su Karolinzi doli na vlast, za vladavine
Karlmana i Pipina (kojeg je okrunio papinski poslanik Bonifacije). Kada
je Pipin nasilno oduzeo vlast merovinkoj dinastiji papa ga je priznao,
zbog ega mu je Pipin ostao duan. Papa je takoer podupirao Pipinovu
nakanu preseljenja glavnog grada iz Pariza u Aachen (Aix-la-Chapelle).
Stoga je Bonifacije, uz njegovu pomo, reformirao Crkvu. Osim toga,
kada se papa Stjepan II. obratio za pomo Pipinu u borbi protiv Langobarda, ovaj mu je pomogao. Nakon pobjede nad Langobardima, predao
mu je osvojena podruja jugoistone i srednje Italije. Bila je to tzv.
Pipinova darovnica.
Za vladavine Karla Martela uveden je feudalni sustav. On je, naime,
okupio vitezove konjanike kako bi se suprotstavio zastraujuem muslimanskom konjanitvu. Dao bi im zemlju (lat. feudum) pod uvjetom da
prisegnu vjernost franakom kralju. Osim toga, morali su obaviti vojnu
slubu i postati kraljevim vazalima. S vremenom su se pretvorili u
mono zemljo-posjedniko plemstvo. Vlastitu su mo prenijeli na nie
plemie stvorivi tako feudalni lanac. Na vlastitim su posjedima sagradili crkve s pravom da imenuju sveenike.
Konstantinova darovnica: U isto vrijeme papini zahtjevi za vrhovnom vlau u Italiji, i nezavisnou od Istonog Rimskog Carstva, ojaani
su jednom od najveih srednjovjekovnih krivotvorina tzv. Konstantinovom darovnicom. Prema ovoj ispravi Konstantin je, kada je carsku

143

prijestolnicu selio na Istok, rimskom biskupu oporuno ostavio Rim

kao i zapadni dio Carstva. U krivotvorenom dokumentu sadrani su
tadanji tipini stavovi prema papinstvu (Konstantinovo obraenje,
krtenje i iscjeljenje od gube posrednitvom pape Silvestra I., carevi
darovi Petrovom namjesniku). Darovnica je papi dala sljedee:
1) Prevlast nad patrijarkim biskupijama u Antiohiji, Aleksandriji,
Jeruzalemu, Carigradu i svim ostalim crkvama.
2) Carski znak vlasti i Lateransku palau u Rimu.
3) Prijenos carske vlasti; u Rimu, Italiji, i zapadnim pokrajinama na
papu.
Darovnicu su zatim poloili na tijelo sv. Petra, kome su darovi bili
namijenjeni. tovie, radi se o ponovnoj uspostavi onoga to je Petar za
vlastita ivota navodno ostvario. Postao je antiohijskim biskupom 34.
g. Godine 40. preselio je biskupiju u Rim, a 57. g. je ustanovio adventski
post i korizmu. Godine 59. posvetio je Lina i Anakleta kao vlastite nasljednike.
Papinstvo i Karlo Veliki: Papa Leon III. okrunio je 800. g. Karla
Velikog za cara ime je na Zapadu obnovljeno Rimsko Carstvo. Karlu
Velikom se, dodue, nije svialo to krunu duguje papi. Vidio je sebe i
kao bizantskog cara i kao poglavara Crkve. Upravo se zbog takvog stava
sukobio s papom. Poduzimao je samostalne teoloke inicijative (bez
papinog doputenja). Dopustio je uporabu ikona (no ne i njihovo
tovanje), ukljuio je filioque odredbu u Nicejsko vjerovanje. Potaknuo je izradu vanih kranskih zakona (svetkovanje nedjelje, obvezno
davanje desetka itd). Nastavio je obrazovnu reformu Crkve, koju su
zapoeli Pipin i Bonifacije pod vodstvom Anglosasa Alkuina. Alkuinovi uenici, iz dvorske kole postali su upraviteljima samostanskih i
kated-ralnih kola u Carstvu. Karolinka renesansa, koja je obiljeila
kraj sred-njeg vijeka, uzore je traila u antikom svijetu, kao i u ranom
kranstvu. Naglaavala je latinsku knjievnost drei grka dostignua
umjetnim. Irac Ivan kot Eriugena bio je jedini karolinki strunjak za
grki jezik. Osim toga, u samostanima je provedena Benediktova regula.
Izmeu 845. i 853. g. u rheimskoj se biskupiji pojavila nova papinska
krivotvorina. Radilo se o tzv. lanim dekretima kojima se zakonski trebala
osigurati zatita biskupskih prava. Kako bi ojaali vlastite tvrdnje, autori
su se pozvali na vrhovnu papinsku vlast. Saetak Crkvenog zakona,
koji je sadravao Konstantinovu darovnicu, postao je vanim dijelom
srednjovjekovnog kanonskog prava. Ojaao je papinske zahtjeve za

144

vrhovnom vlau u Crkvi, kao i nad svjetovnim vlastima. Prvi papa,

koji se okoristio ovom ispravom, bio je Nikola I.
Karlo Veliki je, za vladavine, zahtijevao podlonost pape kralju, za
cara Ljudevita Pobonog, prevladavala su suprotna stremljenja. Meutim, nakon njega, karolinko je carstvo u graanskom ratu. Muslimani
su napadali na jugu, Maari na istoku, a Normani na sjeveru i u Sredozemlju. Papa je bio sm u borbi protiv talijanskih feudalnih prineva. U
cijeloj Europi dolo je, u 10. stoljeu, do gotovo potpunog sloma kulture
i dotadanjeg poretka. Ugovor izmeu pape i svjetovnog vladara ponovno je bio ugroen.
U Engleskoj je Alfred Veliki (871-901) organizirao otpor protiv Vikinga, te uspio ouvati uenost. Nakon pobjede nad Dancima, otvorio
je put prelasku tog naroda na kranstvo. U ostatku Europe, koja je
potonala u nered, dolo je do rastue zavisnosti franake crkve i Vatikana. Do 10. stoljea Karlovo se carstvo raspalo na nekoliko njemakih plemenskih drava: Sasku, Tiringiju, Frankoniju, vapsku i Bavarsku. Njih e ujediniti novi vladar Oton kako bi se odupro maarskoj
prijetnji.
Papinstvo i saska dinastija: Tijekom vladavine pape Ivana XII. (955964) dolo je do prekretnice u sudbini papinstva. Naime suoena s
maarskom prijetnjom, pojavila se jaka i neovisna njemaka monarhija.
Saska dinastija zapoela je s Henrikom I. i njegovim sinom Otonom
(936-973). Henrik I. je (933) teko porazio Maare u bitci kod Anstruta.
Dvadeset i dvije godine kasnije Oton je kod rijeke Lech ponovno
izvojevao pobjedu nad njima, ime je okonao njihove upade. Kao
spasitelj Zapada, postao je kandidatom za naslova imperatora Svetog
Rimskog Carstva.
Potonji je u sklopu feudalnog sustava razvio poseban odnos s Crkvom u Njemakoj. Imenovao je biskupe koji su djelovali u zemlji. lanstvo Crkve i biskupi vie nisu birali sveenstvo. Biskupima i opatima
dao je prava i dostojanstvo kraljevskih prineva, a Crkva je dobila mnoge
posjede. Saveznitvom s Crkvom, Oton je elio smanjiti vlast buntovnih
nasljednih plemia. Kako je utjecao na imenovanje biskupa, njihova mu
je odanost bila zajamena. tovie, njemaki su biskupi novcem i vojskom pomagali njemakim carevima zavladati Italijom, istonim dijelom
Njemake, i Poljskom. Oton se oenio langobardskom princezom proglasivi se potom kraljem Langobarda. Time se naao u prigodi da pomogne papi u borbi protiv njegovih talijanskih neprijatelja.

145

Ivan XII. udahnuo je 962. g. ivot u Sveto Rimsko Carstvo okrunivi

u Crkvi sv. Petra Otona i Adelheid za cara i caricu. Za tu je uslugu
platio cijenu; Otonovo mijeanje u crkvene poslove. Otada ne samo da
je izabrani car odlazio u Rim, kako bi ga papa okrunio, ve je car
odluivao o izboru pape i protupape. Godine 963. Oton je nagnao Rimljane na obeanje kako papu ne e odabrati bez njegova ili pristanka
njegovih sinova. Nedugo zatim tadanjeg je papu predao sudu gdje
mu je oduzeo slubu zbog nemoralnoga ponaanja, a potom je izabrao
drugog papu.
Godine 897. papa Stjepan VI naredio je da se iskopa tijelo prethodnog
pape Formozija kojeg je mrzio. Zatim je njegovo tijelo dovedeno pred
sud kako bi mu se sudilo za krenje kanonskog zakona. Nakon suenja
tijelo je baeno u Tiber. Meutim to je bio samo poetak, nita vie nije
bilo sveto pape su igrale pokvarenu igru moi i uitka. Niti jedan
zloin nije bio previe gnjusan ovim nasljednicima Svetoga Petra.
U ranom 10. stoljeu papinstvom je dominirala jedan aristokratska
obitelj, iskvarena i nemilosrdna kua Teofilakt. ene iz te obitelji su
opisivali kao megalomanijsko seksom opsegnuto pleme. Najzloglasnija
od svihker grofa Teofilakta bila je Marioza. Vjeta politiarka, krvoedna i s ogromnim apetitom za mukarce, Marioza mora da je bila
pokvarena koliko je dinastiki bila uinkovita. Zavela je ili se udala za
gotovo itavo apostolsku sukcesiju papa i kraljeva i uspjela je vladati
Rimom godinama. Tonui sve dublje u blato, neko mone rimske pape
su postale pijunima u kaljui lokalne politike. Sa samo 15 godina
Marioza se upustila u vezu s papom Sergijem III kojem je rodila sina.
Kasnije je postala ljubavnicom drugoga pape, Ivana X, meutim
okrenula se protiv njega i udala se za njegova neprijatelja, Guida od
Toskane. Godine 928. skupa sa svojim muem uspjeno je izvela dravni
udar, udar na Lateran-sku palau, papinsku rezidenciju. Marioza je
dala Ivana X uhititi i baciti u zatvor, a na koncu i zadaviti u dvorcu
Sant Angelo (bivi mauzolej cara Hadrijana) ime je ona postala vladarica grada. Rim i papinstvo su utonuli u jo veu moralnu iskvarenost.
Marioza je ak svojeg sina odgajala da postane slijedei papa. Meutim,
situacija je krenula po zlu za Mariozu. Njezin ujak, Alberik je zauzeo
Rim, zarobio Ivana XI i zatvorio Mariozu, njegovu majku u dvorac Sant
Angelo gdje je i umrla, vjerojatnu ju je ubio vlastiti sin. Alberik je vlado
Rimom 20 godina pod titulom Princa i Senatora svih Rimljana.
Carevi, neko zatitnici Rima, sada su bili u uzletu i vladali Italijom.
Sveti Rimski carevi, nasljednici Karla Velikog i zapravo njemaki

146

kraljevi, su uvijek iznova marirali na jug i napadali Rim i terorizirali

njegove pape. Tek nekolicina papa je imala hrabrosti suprotstavit im
se. Godine 1075. papa Grgur VII se usprotivio. Objavio je dokument
nazvanDictatus Papae, dokument koji je proglaavao apsolutnu nadmo papinstva i Rima. Od tada pa nadalje, carevi su se klanjali papama.
Grgurev dokument je razbjesnio Njemakog cara Henrija IV. Henri je
svrgnuo papu, no Grgure je na to reagirao tako to je ekskomunicirao
cara. Grgur je uao u savez s Normanima, ali kada su okupirali Rim
1084. nasilje je eskaliralo i Rim je postao vatreni pakao.
Papinstvo je postalo, kao i biskupi, oruem svjetovne vlasti. Ipak, s
vremenom je dolo do suprotnih stremljenja. Samostanska reforma je
zapoela 910. g. Osnovan je klinijevski red pod izravnim papinskim
nadzorom. Njegovim lanom bio je i Humbert de Moyenmoutier koji
je sna-no ustrajao na zahtjevu da izbor visokog sveenstva ne moe
biti iskljuiva povlastica svjetovnog vladara. Pozvao se na staro Gelazijevo uenje prema kojem je papa vrhovni vladar iznad cara. Pitanje,
koje se nametnulo, bilo je; kako papinstvo osloboditi nadzora svjetovnoga vladara.
Otonu III. bilo je, na velikoj udaljenosti od Rima, teko nadzirati papinstvo. U Rimu su pak vlast imale rimske plemike obitelji. Godine
1044. pobunili su se protiv pape Benedikta IX. Optuivali su ga da je
poloaj dobio zahvaljujui obiteljskim vezama. Ustoliili su antipapu
Silvestra III. Kada je Benedikt prodao poloaj Grguru VI., sva trojica su
se proglasila papama. Stoga se Henrik III. odluio uplesti. Nakon to je
stigao u Italiju, 1046. g., sazvao je sinod u Sutri na kojem su dvojica od
trojice papa bili zbaeni, a trei je odustao od papinstva. Henrik III.
ime-novao je Nijemca za papu, a ovaj je uzeo ime Klement II.
DRUGO RAZDOBLJE (1050-1300):
UVRIVANJE PAPINSKE VLASTI NA ZAPADU
Ovo razdoblje je bilo obiljeeno sljedeim imbenicima:
1) Papa je postao moniji i, stoga, nadreen caru.
2) Izgradio je jaki inovniki aparat kako bi nametnuo vlast cijelom
Zapadnom Carstvu.
3) Omoguio je kupnju papinskih povlastica (znaajnih poloaja i
pra-va). Time je poveana ovisnost drugih o njemu. Uz to, je postao
vrhov-nim sucem u sudskim procesima.
4) Samostalno je postavljao duhovnike.
Leon IX. je, u razdoblju irenja, obnovio papinstvo. Sklopio je savez

147

s Normanima, reformirao papinski upravljaki ustroj, upravljao posredstvom poslanika, osnovao koncile i, u velikoj mjeri, poveao korespondenciju. Osim toga, pogorani su odnosi s Grcima. Darovnicu je, pak,
zamijenilo niz bezuvjetnih papinskih povlastica koje su sadrane u
svesku pisama Grgura VII.: Nitko ne moe suditi papi; Rimska crkva
nije, niti e ikada zgrijeiti. Papa vie nije bio Petrov, ve Kristov namjesnik. Time je osnaio zahtjev za sveopom i vrhovnom vlau.
Najvaniji dogaaj bio je ustanovljenje ogromnog i sloenog sudskog
ustroja, koji je u potpunosti bio pod papinim nadzorom. Kako bi primijenio odredbe o pojedinostima crkvenog ivota, papa je na raspolaganju
imao pravo zabrane obavljanja bogosluja, kao i izopenje iz Crkve.
Dodue ova su prava ovisila o svjetovnim vlastima. No, Vatikan je
veliku vanost pridavao izgradnji zakonskog sustava. Veina papa je
bila odvjetnici. Kako bi ostvarila zajednike interese, crkvena vlast je
suraivala sa svjetovnom. Stoga su mnogi stekli dojam kako Crkva predstavlja urotu svjetovnih i crkvenih vlasti, radi izrabljivanja crkvenog
bo-gatstva, a papa na njezinom elu je antikrist.
Ipak, borba izmeu pape i careva se zaotravala. Godine 1059., u
trenutku slabosti saske dinastije, papa Nikola II. je donio ukaz prema
kojem se izbor buduih papa obavlja glasovanjem kardinala. U izboru
stoga ne mogu sudjelovati ni car ni rimske velikake obitelji. U
suprotnom bi Normani sa Sicilije sprijeili cara da utjee na papinske
izbore. Posebna ovlatenja dobio je i papinski poslanik kao papin
posebni predstavnik. Milanska crkva, koja se suprotstavljala sredinjici
odbacujui sveeniki celibat, popustila je u zahtjevima.
Izbor Hildebranda (Grgura VII.) za papu 1073. g. predstavljao je
prekretnicu u borbi za papinsku prevlast. Hildebrand je sklopio savez
s Henrikom IV., iz saske dinastije. Traio ga je da dokine laiku investituru (dio tzv. grgurovskih reforma: ukinue nikolaitizma nepotivanje celibata, i simonije trgovina crkvenih poloajima). Meutim,
Henrik je bio dvolian ovjek. Ubrzo je izazvao spor oko imenovanja
biskupa u podrujima pod njegovim nadzorom. U svome naumu da ih
imenuje bez uplitanja pape odbijao je popustiti, te ga je papa izopio iz
Crkve. Okupio je vojsku s nakanom da napadne Italiju, no papa je
zaprijetio izopenijom svakome tko ga podri. Potez je urodio plodom,
te je Henrik morao priznati poraz. Preao je Alpe kako bi, sa svojom
obitelji, molio papu za oprotenje u Canossi. Nakon vremena provedenog u hladnoi ispred papinske palae, papa mu je, na molbu Huga iz
Clunyja, oprostio.

148

Henrikovi neprijatelji su iskoristili prigodu kako bi ga svrgnuli s prijestolja. Izabrali su za cara njemakog vojvodu Rudolfa. U sukobu, koji
je uslijedio, papa (koji je podupro Rudolfa) nije htio podrati Henrika.
Kako se ovaj nije mirio s tim, papa ga je izopio. Henrik je razbjenjen
napao Rim i osvojio ga. Papu je uspio spasiti normanski vladar iz june
Italije koji je, borei se s Henrikom IV., spalio grad. Rimljani su se razgnjevili i izabrali novog papu. Hildebrand je umro u progonstvu. Henrik
je izabrao sljedeeg papu, no on se morao suoiti sa suparnikim papom.
Henrikov se izabranik morao povui, te je novi papa postao Hildebrandovim uenikom Urban II. On e kasnije sazvati Prvi kriarski rat.
Godine 1222. Henrik V. i papa Kalikst postigli su na Konkordatu u
Wormsu sporazum oko uvoenja u slubu novih biskupa.
Za vladavine njegova nasljednika Urbana II. sporazumno je donijeta
odluka da sveenstvo bira biskupe, koji su pak prisegli da e suraivati
s kraljem, iskljuivo u svjetovnim poslovima. Meutim, car je jo uvijek imao veliku vlast nad Crkvom. Tek s padom saske dinastije 1125. g.,
pa-pa je postao vrhovnim vladarom. Time je stekao pravo noenja
carskog znakovlja ukljuujui krunu i ukras za glavu stoastog oblika
okruenog krunom. Kasnije je Inocent III. odluio ukrase svesti na dvije
krune, a Bonifacije VIII. na tri!
Prije dolaska na vlast Inocenta III., zbila su se dva vana sukoba:
- izmeu pape Aleksandra III. i Fridrika I. Barbarosse, najistaknutijeg
cara nakon Karla Velikog. Posvaali su se oko raspodjele vlasti u Italiji.
Fridrik je na kraju priznao poraz.
- izmeu engleskog vladara Henrika II. i canterburyjskog nadbiskupa
Thomasa Becketa u svezi s papinskom vlasti u Engleskoj. Becket se suprotstavio istragama koje su se vodile protiv sveenika na laikom sudu.
Ubijen je 1170. g., no njegovi su se zahtjevi kasnije ipak provedeni u
djelo. Kad je nakon tri godine proglaen svecem ta je katedrala (u Canterburyju) postala jednim od najznatnijih europejskih svetita i mjestom
hodoaa (v. Canterburyjske Prie od Chaucera). Zapravo od poetka
normanskog vladanja engleski kraljevi odbili su postati papinim
vazalima.
Vladavina Inocenta III. obiljeila je vrhunac srednjovjekovnog papinstva. Kako bi odrao vlast, Inocentu III. je bila potrebna politika
podrka. Tijekom dva graanska rata, koja su vodila dva suparnika za
carsko prijestolje, papa se nije elio prikloniti ni jednome. Izabrao je dinastiju Hohenstaufen. Fridriku I. Barbarossi, koji je pomogao papi da
doe na vlast, papa nije htio pomoi. Tek je u njegovu unuku (Fridriku

149

II.) naao prilagodljivog saveznika. Postavivi ga za cara, zauzvrat je

dobio neogranienu vlast u Njemakoj.
Inocent III. se tri puta morao otro sukobiti sa suparnicima koji su
eljeli vie vlasti:
1) Nakon iznenadne smrti rimskog cara Henrika VI., izbio je rat
izmeu Filipa iz vapske i Otona iz Braunschweiga. Obojica su se eljeli
dokopati ispranjenog prijestolja, no Inocent nije elio nijednoga poduprijeti. Dao je potporu sinu Henrika VI. Frederiku pod uvjetom da
odustane od Sicilije i potvrdi papinu vlast u Njemakoj. Kako je Henrik
VI. vladao nad Napuljom i Sicilijom, Inocent se bojao da e ovaj
sprjeavati irenje njegove vlasti u Italiji.
2) S engleskim kraljem Ivanom Bez Zemlje (1166-1216) oko imenovanja canterburyjskog nadbiskupa. Papa je naime predlagao Stephena
Langtona, no s time se nije slagao Ivan. Nakon to je Engleska provela
est godina pod interdiktom u potpunoj obustavi vjerskih djelatnosti,
uvidjevi moguu francusku navalu, pokorio se papi priznavi se njegovim vazalom. Kasnije, papa gubi bitku na podruju svjetovne vlasti
kada su baruni, zajedno sa Stephenom Langtonom, prisilili Ivana
(kojemu je papa pruao podrku) da potpie Magnu Chartu. Njome je
uvedena vladavina temeljena na zakonu. Kraljevski despotizam bio je
ogranien.
3) Treu borbu je papa vodio s francuskim kraljem Filipom II. Augustom (1180-1223) koji se elio rastati od danske supruge, i to dan nakon vjenanja! Papa nije elio pristati, te se Francuska nala pod interdiktom (tj. Crkva je stupila u trajk a svi e ii u pakao!). No, ubrzo je
kralj popustio.
Inocent III. je vjerovao kako, kao Kristov namjesnik, ima jedinstveni
autoritet nad postupcima ljudi. Na izborima je ponekad odabirao one
koji su oito trebali izgubiti. Vrhunac njegove karijere bio je etvrti
lateranski koncil (1215). Tada je ne samo donio odluke o vanim doktrinarnim pitanjima, nego je uvrstio vrhovnu vlast na podrujima Zapadnog i Istonog kranstva (etvrtom kriarskom vojnom je Carigrad
postao dijelom Zapadnog kraljevstva). Na istom je koncilu, naalost,
potvrena sramna odluka; odstranjenje idova iz drutva. Oni su od
tada bili prisiljeni ivjeti u posebnim idovskim etvrtima (getima) i
nositi posebne oznake. Pravi razlog irenju antisemitizma bila je, ini
se, injenica da su im mnogi krani dugovali novac. Naime kranima
je bila zabranjena trgovina novcem, te su idovi imali monopol.
Na etvrtom lateranskom koncilu ozakonjena je doktrina transsup-

150

stancijacije (pretvorba) prema kojoj, tijekom Gospodnje veere, kruh i

vino postaju Kristovim tijelom i krvlju. Koncil je osudio valdenze,
albigenze, kao i nauk Joachima iz Fiore. Uvedena je episkopalna inkvizicija prema kojoj je svaki biskup trebao utvrditi postojanje krivovjerja u
vlastitoj dijecezi (i isto zatim unititi). Zabranjeno je ustanovljavanje
novih redovnikih redova s novim pravilima. Svaka katedrala morala
je imati kolu otvorenu siromanima. Sveenstvo se moralo suzdravati
od igara, odlazaka u kazalite, lova, i slinih razonoda. Svi vjernici morali
su, barem jedanput godinje, ispovjediti grijehe. Nove se relikvije nisu
smjele prihvatiti bez papina odobrenja. idovi i muslimani, koji su ivjeli
u kranskim zemljama, morali su nositi posebnu odjeu kako bi se
razlikovali od krana. Naplaivanje sakramenata postalo je nezakonito.
Koncil je navedene mjere usvojio na trodnevnom zasjedanju. Iz ovoga
se da zakljuiti kako mjere nisu bile ishod vijeanja, ve ih je Inocent
podastro koncilu na usvajanje.
Inocent je bio prvi papa koji je krivovjerje opisao kao izdaju (1199).
Bio je takoer zaetnik inkvizicije koja je nastala pod utjecajem nekoliko
imbenika: nekritikog itanja Starog zavjeta, ponovnog buenja
Rimskog prava, koje je propisivalo smrtnu kaznu za krivovjerce, kao i
zamisli o totalitarnom i teokratskom drutvu.
Silu je, po prvi puta, uporabio u borbi protiv katara (albigenza).
Katari su bili podijeljeni na razliite sekte koje su imale isto gnostiko
gledite. Oni su nauavali da je fiziki svjet stvorio Sotona, koji je bio
jednako silan kao i Bog. Prema njima, dua je aneoski duh kojeg je
Sotona oteo sa neba i zatvorio u zlom fizikom tijelu. Konani grijeh je
bio spolni odnos jer je poveavao broj zlih tijela Sotoni na raspolaganju
koje je koristio za zarobljavanje otetih dua
Prema katarima, Krist nije imao fiziko tijelo, nije umro i nije tjelesno
uskrsnuo. Spasenje nam dolazi ne zahvaljajui kriu nego putem duhovnog prosvjetljenja. Katari su odbijali krtenje vodom, euharistiju i
istilite. Bili su podijeljeni na dvije klase: obini vjernici (credentes) i
savrenici (perfecti). Savreni su primili Duha Svetoga putem rukopolaganja, to je izbrisalo istoni grijeh i vratilo vjerniku besmrtnost. Iz
njihovih redova dolazio je kler: biskupi i akoni. Drugi su morali poloiti zakletvu da e postati savreni prije smrti. Ritualno samoubojstvo
ponekad je bilo dozvoljeno kada su saveni bili teko bolesni.
Pokret je naiao na pogodno tlo u junoj Francuskoj, a na mnogim
mjestima pridobio je veinu puka. Prethodni pape bili su suvie zauzeti drugim brigama, no ne i Inocent III. U Francusku je poslao poletnog

151

propovjednika Dominika, no stanje se nakon deset godina propovijedanja nije poboljalo. Zatim je 1207. g. muki ubijen papin poslanik
Petar iz Castelnaua, ini se, na poticaj osumnjienog katara i grofa od
Toulousa Raymonda. Papa Honorije III. je objavio kriarsku vojnu protiv
katara. Dvije velike vojske pod vodstvom Simona de Montforta zajedniki su napale jugozapadnu Francusku, unitile gradove Bziers i
Carcassonne, te izvrile pokolj nad tamonjim puanstvom. Vojske su
se sastojale od plemia koji su eljeli sruiti politiku i kulturnu
nezavisnost Juga. U bitci kod Mureta uspjeli su unititi krivovjerce, kao
i valdenze na koje su naletjeli.
Upravo zbog te kriarske vojne stvoren je papinski sustav inkvizicije. Nju je sainjavao poseban sud ije je lanove imenovao papa. Bili
su zadueni za progon krivovjeraca (to je dotada bio posao biskupa).
U Francuskoj su od Luja VIII. dobili znatna ovlatenja za suenje i kanjavanje krivovjeraca. Fridrik II. je izdao sline odredbe naredivi da
se krivovjerci spale. Kada je Grgur IX. postao papom, preuzeo je Fridrikove zakone. Pogubljenja, koja su provodile svjetovne vlasti, postala
su slubenom papinskom politikom. Za Grgurove vladavine inkvizicija je, kao crkvena ustanova nezavisna od biskupa praktino dovrena,
a dominikanci su dobili ulogu papinih posrednika. rtve inkvizicije
optuivane su na temelju tajnih prijava. Nisu smjele pozivati svjedoke,
kao ni dobiti zakonsku pomo. I oni neduni, i oni krivi, esto su bili
prisiljeni na priznanje okrutnim muenjem koje je bilo odreeno bulom
Inocenta IV. iz 1252. g. Ad extirpanda (Progoni do uklanjanja).
Godine 1483. u panjolskoj je uvedena inkvizicija. Tamo nije bila
odgovorna papinskoj inkviziciji jer je kraljica Izabela privolila papu
Siksta IV. da od inkvizicije uini nacionalnu instituciju. U panjolskoj
se vodio najdulji unutarnji kriarski rat protiv tamonjih muslimana.
Oni su istjerani iz Sjeverne panjolske, no na jugu su bili u dobrim odnosima s kranima i idovima. Ferdinand i Izabela su brakom ujedinili pokrajine Aragon i Kastilju. Pokorili su Granadu na jugu poduprijevi inkviziciju pod Tomsom de Torquemadom. Priznanja su se
iznuivala muenjem te je dvije tisue osoba smaknuto. Torquemada
se kasnije ukljuio u inkviziciju protiv bogumila u Bosni. Godine 1492.
crkvene vlasti u panjolskoj donijeli su odluku prema kojoj se muslimani
i idovi moraju ili krstiti ili napustiti zemlju. 4.000 idova su bili
masakrirani i treina ostalih su se obratili na kranstvo. 200.000 idova je otilo iz zemlje (mnogi u Carigrad), iako su se neki nastanili u
Solunu i drugim sredozemnim lukama. Iste 1492. g. Kristof Kolumbo je
poslan kako bi na kranstvo pre-veo neznaboce u Indiji!

152

Kako je inkvizicija nagnala krivovjerce na sastajanje u tajnosti,

danas znamo malo o njihovim djelatnostima tijekom srednjeg vijeka.
Papinstvo i dinastija Hohenstaufen: Najpoznatiji carevi iz ove dinastije su bili Fridrik I, Henrik VI, Filip I, Fridrik II i Konrad IV. Iako su
odnosi izmeu Inocenta III. i Fridrika II. bili isprva dobri (1213), Fridrik
se kasnije pokazao jednim od najstranijih neprijatelja papinstva. Ujedinjenje donjeg dijela Italije Napulja i Sicilije s carstvom u XIII st.
jako je iznemirilo papu, koji je osjeao ugroenim zbog Hohenstaufovaca, iji su carski posjedi sada i sa sjevera i s juga okruivali Papinsku
Dravu.
Kada je Grgur IX. postao papom (1227), ustupio ponovno u savez s
lombardskom ligom i zapoeo je rat (po cijeloj Europi) kojim je nanio
nenadoknadivu tetu duhovnom ugledu papinstva. Rat je podijelio
Italiju na dva dijela: papinske pristalice (gvelfe prozvani po saskoj
dinastiji Welfa) i careve sljedbenike (gibeline prozvani po zamku
Hohenstau-fovaca u Weiblingenu). Papin protivnik Fridrik II je u svima
vidio ubojice i urotnike, a s nevinim je osumnjienicima postupao na
krajnje divljaki nain. Dao ih je oslijepiti uarenim eljezom; vezati za
konje koji bi ih do smrti vukli po kamenju; zatvarati u vree pune zmija
otrovnica i bacati u more. Papa je, s druge strane, rabio duhovno
topnitvo: davao je indul-gencije sudionicima u svetom ratu protiv
Fridrika, izopenje, interdikt, a Fridrika je izopio i stavio pod interdikt.
Konano ga je porazio u bitci kod Parme 1248. g. Fridrik II je ubrzo
umro, to je ujedno bio kraj dinastije Hohenstaufen na Siciliji. Pape su
otada Siciliju drale odvojenom od Carstva. eljeli su vladara koji pritom
ne e imati nikakvo pravo na Sveto Rimsko Carstvo. Prikladnu osobu
pronali su u bratu francuskog kralja Karlu I. Anuvinskom.
Papinstvo i Habsburgovci: Nakon to je prisegnuo poslunost papi
Grguru X., Rudolf Habsburki je izabran za cara 1273. g. Sicilijom je
pak vladao Karlo Anuvinski koji je porazio Fridrikova dva sina,
Manfreda i Konradina. Meutim, izbio je gerilski rat protiv francuza, a
papa je ste-kao glas imperijalistikog tlaitelja. Konano Sicilija je prela
na vlast panjolaca, Petra III Aragonskog.
Na kasnijem izboru za papu bila su dva kandidata; Orsini koji je bio
naklonjen francuskim potomcima Karla I. Anuvinskog, i Colonna koji
je bio sklon panjolskoj vladarskoj kui Aragon. Obojica su odbijena, a
umjesto njih je izabran Pietro del Morrone, neobrazovani pustinjak koji
je doao na prijestolje kao Celestin V.

153

TREE RAZDOBLJE (1300-1520):

NAZADOVANJE PAPINSTVA
Ovo je razdoblje obiljeeno sljedeim imbenicima:
1) Sve manjom uinkovitou papinih prijetnji izopenjem.
2) Opadajuom vrijednosti indulgencija. S vremenom su se dijelile
bez obzira na duhovne ili politike razloge.
3) Slabljenjem papinog politikog suvereniteta. Papa je postupno postao sudcem (posrednikom) u politikim sukobima. Kako je nacionalizam postajao vaniji, znaaj duhovnosti je opao.
4) Rastuom inicijativom malih neslubenih skupina unutar Crkve
(mistika, brae zajednikog ivota iz Deventera). Papinstvo je nastavilo
djelovati kao inovnika institucija i vie nije bilo sredite novih zamisli.
Papinstvo i Francuzi: Celestin je bio prvi papa koji se 1294. g. odrekao slube. Njegov nasljednik Bonifacije VIII. bio je politiki papa.
Hohentaufenovci mu nisu smetali, no na pomolu je bila nova opasnost. S rastuim nacionalizmom, rasla je i elja za osloboenjem od papinskog nadzora. Papa se ubrzo sukobio s Francuzima koji su bili vodea sila u to doba. S druge se strane francuski kralj Filip IV. Lijepi
elio doepati crkvenog novca kako bi financirao rat protiv Engleza.
Nametnuo je porez sveenstvu. No, papa mu nije ostao duan. Izdao je
bulu Unam sanctam kojom je istaknuo tradicionalno papinsko pravo na
neupitnu suverenost nad europskim kranskim i drutvenim poretkom. U njoj je zakljuio: Svako se ljudsko stvorenje mora pokoriti
rimskom velikom sveeniku kako bi se spasilo. Filipovi savjetnici odgovorili su Bonifaciju pisanom optubom za ubojstvo, krivovjerje, simoniju (kupovanje crkvenih poloaja), preljub i raskol. ak je i Bonifacijev
kuni ljubimac, tvrdili su, demon. Papa je Filipa izopio, no Francuzi su
napali papinsku palau u Canossi, juno od Rima. Papa im je uspio
umai, no ubrzo je umro od pretrpljenog oka.
Od tada su Francuzi bili odluni u pritiscima na papinstvo, kao i na
kardinale koji su bili podijeljeni izmeu njihovih pristalica i protivnika.
Nadbiskup Bordeauxa, koji je 1305. g. izabran za papu uzevi potom
ime Klement V., nije elio napustiti rodnu Francusku. Odselio se u Avignon, u kojem je u 14. stoljeu boravila veina papa (budui da su svi bili
profrancuski orijentirani).
Klement V. je Francuzima odobrio ukinue redova templara i
ivanovaca. Tako su se Francuzi domogli posjeda i ostalih bogatstava.
Kako se papinstvo usmjerilo prema trgovini i inovnitvu, Francuzi su

154

se pobrinuli kako zadrati nadzor nad papinskim izborima. 82 % kardinala bili su Francuzi, 13 % Talijani a 5 % ostalih narodnosti.
Jedna od posljedica odsutnosti papinstva u Italiji, bila je razvitak
renesanse u Italiji. U tom razdoblju Crkva nije ograniavala umjetniku
izvrsnost. Godine 1350. Rim je postao ustajala bara. Francuski kraljevi
su vladali Rimom i silom su uredili izbor francuskoga pape ije je
rezidencija bila u Avignonu. Bez pape Rim je izgubio svoju moralnu i
financijsku mo. Kriminal je cvao na ulicama Rima pod upravom dviju
aristokratskih obitelji Orsini i Colonna koji su svoje poslove vodili iza
zidina utvrenih palaa. Dijelovima grada su vladali kao mafijaki voe.
Rim je u to vrijeme imao samo 30 000 ljudi dok je za vrijeme Rimskoga
carstva u gradu ivjelo milijun ljudi. ena koja e spasiti Rim bila je
Sveta Katarina Sienska, njezina ivotna ambicija je bila povratak pape
u Rim. S vremenom papa se i vratio u Rim, no Francuzi su izabrali
protu-papu u Avignonu. Situacija je postala vie nego smijena, naime
sada su tri mukarca u tri razliita grada svaki za sebe tvrdili kako su
upravo oni pravovaljano izabrani pape, ta situacija je kasnije postala
poznata kao Zapadni raskol. Godine 1417. obitelj Colonna je odnijela
pobjedu izborom pape iz svoje obitelji, Martina V. to je okonalo Zapadni raskol i tri pretendenta na papinski tron su bila prisiljena abdicirati.
Mnogi intelektualci su iskoristili prigodu za napad na papinstvo. U
tome su se isticali bivi rektor parikog sveuilita Marsiglio iz Padove
(autor revolucionarne knjige Defensor Pacis), kao i William Occamski.
Obojicu je titio Ludwig IV. Bavarski kojeg je papa kasnije izopio. ak
je i voa spiritualaca naao azil kod Ludwiga. Oni su tvrdili kako Biblija
mora biti izvor doktrine, a neslaganja moraju biti rijeena demokratski
tj. putem najvieg crkvenog koncila (ovaj pogled se zove koncilijarizam). Jedan ovjek ne moe djelovati kao duhovni diktator. Ove su
zamisli kasnije preuzeli protestantski reformatori.
Kada se Grgur XI. vratio u Rim i tu umro, Rimljani su zahtijevali
Talijana za papu. Kardinali su se na koncu sloili i izabrali Urbana VI.
Meutim, on se uskoro pokazao kao diktator pa su izabrali Klementa
VII., koji se nakon borbi sa suparnikim papama povukao u Avignon.
Neke su zemlje pruale podrku jednom papi a druge drugom. Na
koncilu u Pisi (1409) kardinali su pokuavali rijeiti potekoe odabirom
treeg ovjeka Aleksandra V. Koncil koji se sastao u Konstanci 1414.
g. izabrao je Martina V. Kako nije bio sveenik, urno je morao biti
imenovan sveenikom, zatim posveen kao biskup i naposljetku

155

ustolien kao papa! Meutim, dolo je do razdora izmeu koncila

kardinala u Ferrari i koncila u Baselu. Svaki je koncil izabrao papu, no
jedan od njih se ipak povukao.
Papinstvo i renesansa: Nakon ovih dogaaja papinstvo je postalo
talijanskom ustanovom koja je procvjetala za vrijeme renesansnih papa. Pape renesansnog perioda su se dali u projekte graenja kako bi od
Vatikana nainili znamenitost. Prvi meu njima, Nikola V., pruio je
uzor ostalima zanimajui se za umjetnost, ukrasno graditeljstvo, humanizam, grki jezik itd. Aleksandar V je, pak, bio najprijeporniji papa jer
je pozvao Turke kako bi mu pomogli u borbi protiv Francuza. Usred
po-litikih okraja u Firenci je pogubljen propovjednik Savonarola, zbog
suprotstavljanja papi i prijateljevanja s Francuzima. Klasini primjer
renesansnog pape bio je Aleksandar V., koji je bio pripadnik zloglasne
obitelji Borgia. Njegov sin Cesare je postao biskupom sa svega 16
godina, a kardinalom s 18, a vjerojatno je ubio vlastitoga brata. Svakoga
jutra su nalazili njegove neprijatelje kako plutaju Tiberom. Obitelj
Borgia je besramno pretvorila Vatikan u palau tjelesnih uitaka. Sam
papa je imao mnotvo ljubavnica i mnotvo djece. Za renesansne pape
razuzdane zabave i besramno pokazivanje bogatstva su bili smatrani
normalnima. Nasljednik pape Borgie je bio jo bliskije povezan s
renesansom, to je bio Julie II. Sakupio je tim najboljih umjetnika i
arhitekata kako bi od Rima napravio najljepi grad na svijetu. Godine
1505. dao je sruiti staru crkvu Svetoga Petra i dao se u gradnju nove
koju je financirao prodajom oprotajnica, ija prodaja je zapoela jo u
6. stoljeu. Ta je crkva izdrala 120 godina i vladavinu 20 papa. Leon X
je pripadao bankarskoj obitelji Medici ali je u godini dana spiskao itavu
papinsku uteevinu na uitke, umjetnost i kockanje. Godine 1528.
protestantski plaenici pljakaju Rim, a poslao ih je car Karlo V kao
upozorenje nesposobnom papi Mediciu, Klementu VII. Kada je nastupila protu-reformacija Pavao IV je naredio veliko pospremanje.
Umjetnost je smatrao poganskom i naredio da se svi intimni dijelovi
vidljivi na slikama pokriju to mu je priskrbilo nadimak, Papa Smokvin
List. Zavladala je strogost i oskudica. Papa nije samo napadao umjetnost
ve je na Vjeni grad pustio i inkviziciju. Homoseksualci su spaljivani
ivi na lomaama. idovi koju su u miru ivjeli u Rimu ve 1 700 godina
su zatvoreni u geto. Godine 1539. crkva je oformila novo militantno
krilo Jezuite. Pod vlau pape Urbana VIII pokrenuli su novi stil arhitekture, barok kojeg je osmislio umjetnik Bernini, on je bio Michelangelo
17. stoljea.

156

Tree razdoblje papinstva bilo je obiljeeno poveanom inflacijom.

Povelje o oprotenju grijeha (indulgencije) izdane su 1095. g. onima
koji su se borili u kriarskom ratu. Bile su zamjena za ostale vrste pokore,
a osiguravale su izravan ulazak u nebo kriarima koji su umrli u stanju
pokajanja i priznanja grijeha. S vremenom je svatko, uz naknadu, mogao
dobiti oprotenje grijeha ime je dolo do duhovne inflacije te su indulgencije znatno izgubile na vrijednosti.
Pri kraju srednjeg vijeka, djelatnost sljedeih osoba jaala je protivljenje papi: a) Husa i Wycliffea, b) Svjetovnih pisaca (Boccaccia, Langlanda
i Chaucera), c) vladara kojima se nije sviala prvenstvena odanost njihovih podanika papi.

RAZVOJ DOGME
ADOPCIONIZAM (dinamini monarhijanizam) je krivovjerje ije
su pristalice tvrdile kako je Bog posinio ovjeka Isusa koji je ivio
bezgrenim ivotom. To se shvaanje isprva pojavilo u panjolskoj,
koncem 8. stoljea, te kasnije na podruju kojim je vladao Karlo Veliki.
Alkuin mu se suprotstavio u djelu Protiv Felixa (Felix je bio panjolski
biskup). U pozadini problema leao je sukob izmeu Franake Crkve i
Mozaraba krana iz islamskog dijela panjolske. Mozarabi su, kao
nestorijanci, tvrdili kako je Isus bio posvojen na krtenju i to ne kao Sin
Boji, ve kao Sin ovjeji tj. Jahvin sluga (Ovdje se oito nije radilo o
klasinom adoptistikom krivovjerju).
DJEVICA MARIJA: Nekoliko redovnika je, za vladavine Karla Velikog, osporavalo pitanje Marijinog trajnog djevianstva shvaanja koje
je, od 5. stoljea, bilo iroko prihvaeno. Teolozi Karla Velikog trudili
su se zatititi Marijinu svetost i bezgrenost (vjerojatno stoga to im se
u podsvijesti krilo gnostiko shvaanje o zloj tvari (materiji) odnosno
tijelu).
PREDESTINACIJA je bila tema o kojoj se dosta raspravljalo u to
vrijeme. Redovnik Gottschalk iz Orbaisa (805-868) pomno je prouavao
Augustinovu teologiju i prvi nauavao dvostruku predestinaciju.
Zbog toga je bio osuen i, na kraju, poslan u samostan gdje je, izgubivi
duevno zdravlje, umro.

157

SAKRAMENTI: Hugo iz Sv. Viktora (poznatog samostana blizu

Pariza), kao i Augustin, izjavili su kako postoji trideset sakramenata.
Meutim, Petar Lombardo razvio je sustav sa njih sedam: krtenjem,
potvrdom (krizmom), euharistijom (prieu), pomirenjem (ispovijedi,
pokorom), bolesnikim pomazanjem (posljednjom pomasti), svetim
redom (zareenjem) i enidbom (brakom). Njegovo shvaanje proglaeno je pravovjernim na etvrtom lateranskom koncilu dok je Toma
Akvinski uvrstio sustav u vlastitoj teologiji. Kako bi neto moglo postati
sakramentom, morali su postojati:
a) Vanjski znakovi unutarnje milosti.
b) Krist ih je ustanovio.
Lombardo i Toma Akvinski su vjerovali kako samim inom,
vrenjem, sakramenti donose milost (ex opere operato). Ljudi koji nemaju
vjere mogu primajui ih stvoriti prepreku milosti (ovo se, naravno, ne
moe dogoditi kod nesvjesnog djeteta, ili umirue osobe). Kasnije se
dolo do zakljuka kako krtenje, krizma i zareenje ostavljaju neizbrisiv peat na dui te se, stoga, ne mogu ponoviti.
Lombardo je nauavao kako u sakramentu pokajanja sveenik moe
proglasiti oprotenje grijeha (pod uvjetom pokajanja), no grijehe ne moe
oprostiti (isprva je i Toma Akvinski bio ovoga gledita, no kasnije ga je
odbacio). Sveenik moe oprostiti svjetovnu kaznu (kao izopenje) koju
je Crkva nametnula. Dva najvanija sakramenta su: krtenje i euharistija.
KRTENJE: Na shvaanje krtenja u velikoj je mjeri utjecala Augustinova rasprava s Pelagijem. Uenje o istonomom grijehu, koju je
izloio Augustin, natjeralo je Crkvu da krtenje smatra bezuvjetnom
nunou za spasenje. Ljudi su stoga pretpostavljali kako umrla
nekrtena dojenad odlazi u limbus infantum . Kako je stopa smrtnosti u
dojenadi bila iznimno visoka, babice su krtavale tek roenu djecu.
Obiaj krtavanja djece postajao je uobiajeniji kako je rasla svijest o
Europi kao kranskom kontinentu. Krtenja se vie nisu odgaala te je
negdanji obiaj uskrnjih krtenja izumro. Biskupu vie nije bilo
mogue poloiti ruke (ili pomazati) kandidata prilikom krtenja, pa se
javio (tek u 6. st.) posebni obred krizma koja ispoetka nije predstavljala vaan sakrament.
EUHARISTIJA: U 8. je stoljeu Zapadna crkva donijela odluku o
uporabi hostije prilikom euharistije, a do 11. stoljea rastao je broj ljudi
koji su vjerovali u nominalistiko stajalite temeljeno na Aristotelu.

158

Ratramnus, ija je knjiga osuena 1050. g., je bio jedan od posljednjih

pisaca koji su govorili o euharistijskom kruhu i vinu kao simbolima.
Suprotstavio se opatu iz Corbiea, Paschaziju Radbertu (785-860.), koji
je tvrdio kako se euharistijski kruh i vino pretvaraju u tijelo i krv (kasnija slubena tvrdnja o transsupstancijaciji zasnovana na aristotelizmu.
Prema njoj se mijenja iskljuivo temeljna bit). Berengar Tourski (10001080) takoer nije mogao prihvatiti da ovjek jede Kristovo tijelo, i pije
njegovu krv. Meutim, vjerovao je kako dolazi do nekakve promjene.
Canterburyjski nadbiskup Lanfranc (1005-1089) se suprotstavio Berengaru ustvrdivi kako se mijenja sama temeljna bit. Lanfrancovo shvaanje tzv. transsupstancijacija kasnije je postalo slubenim crkvenim
uenjem. Potkrijepljeno je aristotelovskom filozofijom kako ju je tumaio
Toma Akvinski (mijenja se sama temeljna bit, a ne vanjski oblik). etvrti
lateranski koncil (1215) proglasio je uenje, pozvavi se na autoritet
Tome Akvinskog, slubenim.
Prirodni elementi kruha i vina uporabljeni za misu, milou su pretvoreni u Kristovo tijelo i krv. Vjernici, koji sudjeluju u duhovnom zajednitvu jedui posveeni kruh, svjesno prihvaaju istu milost.
Transsupstancijacija je isticala obred, a pobonosti izvan liturgije je rasla.
Novi blagdan Tijelovo je ustanovljen dok je laicima zabranjeno pijenje
vina (kako ne bi prolili pretvoreno vino i tako uzrokovali sablazan).
Javile su se teorije prema kojima je prinoenjem Krista, u obliku kruha
i vina za vrijeme misnog rtvovanja, dan otkup za ive i mrtve. Ovo je
u srednjem vijeku dovelo do poveanja broja misa za mrtve.
OTKUPLJENJE: Anselmo i Ablard ponudili su, u ovome smislu,
dvije najznaajnije srednjovjekovne teorije.
Anselmo je bio talijanac i canterburyjski nadbiskup koji je u slubu
uveden nakon normanske najezde. Kao veina skolastika elio je ispitati
razlog stvari. U njegovu najveem teolokom djelu Cur Deus Homo?
(Zato je Bog postao ovjekom?) ustvrdio je kako je Krist postao ovjekom kako bi, umjesto nas, ivio savrenim ivotom. Budui da su
misaona kretanja bila proeta feudalnim sustavom asti i vitetva, Anselmo je vjerovao kako je grijeh uvreda za Boga. Stoga Bog zahtijeva od
ovjeka ili beskonanu kaznu (pakao), ili zadovoljtinu neograniene
vrijednosti. Kako ovjek zbog ogranienosti nije mogao ispuniti
navedeno (time to je ivio nesavrenim ivotom), Bog je morao postati
ovjekom. Za isplatu zadovoljtine, ivio je savrenim ivotom umjesto
ovjeka. Kri je neto dodatno nije zamjena za kaznu, ve velian-

159

stveno i prezasluno dobro djelo! Tamo nam je Krist stvorio neogranieni skup zasluga koje se na nas prenose posredstvom Crkve.
Moderna paralela ove teorije bi bila sluaj glumice koja optui popularne novine za klevetanje zbog skurilnog lanka. Sud odluuje da
su novine krive te moraju platiti glumici milijun dolara odtetu (jer se
inae riskira zatvor). Meutim, glumica je vrlo bogata i ne treba ovu
svotu, pa ju dodijeluje humanitarnoj organizaciji. Na isti nain Crkva
dodijeluje Kristove zasluge vjernicima
Pierre Ablard je bio poznat kao liberalni skolastik. Iznio je teoriju
moralnog utjecaja kako bi objasnio dogaanja na kriu. Tvrdio je takoer
kako otkupljenje znai arko ljubiti Boga. Pasijom (Kristovim trpljenjem)
se pobuuje neograniena ljubav u nama. Svrha kria nije stoga proizvesti neto za nas (iskupiti nae grijehe i pomiriti nas s Bogom), ve
proizvesti neto u nama. Kri nas odvlai od naeg sadanjeg loeg
ivota. Ovu je teoriju oivio u 19. stoljeu Horace Bushnell (1802-76).
Radi se o subjektivnom shvaanju koje naglaava snagu, a ne krivnju
grijeha. Osim toga, Petar Lombardo je bio Ablardov uenik.

CRKVENA PRAKSA
Zapadno kranstvo je, u vrijeme Inocenta III., obuhvaalo oko
sedamdeset milijuna lanova. Oni su bili podijeljeni na 400 biskupija
kojima su upravljali biskupi ili nadbiskupi podreeni rimskom papi.
Biskupi su sluili i kao graanski upravitelji, a mnogi su strogo nadgledali sveenike koji su upravljali upama. Ti su sveenici, za razliku
od biskupa, dolazili iz niih drutvenih slojeva. Kako nije bilo kola u
kojima bi bili osposobljeni za slubu (one su tek ustanovljenje nakon
Tridentskog koncila) svi koji su se eljeli zarediti, a imali su najmanje
24 godine, prijavili bi se tri dana prije obreda zareenja. Nakon toga bi
prisustvovali trodnevnom usmenom ispitu. Kandidati nisu smjeli biti
podrijetlom robovi ili sluge, nezakonita djeca ili imati tjelesnih mana.
Posao im se sastojao u sluenju mise, krtavanju, sluanju ispovijedi,
posjeivanju bolesnih i pokapanju mrtvih. upljane su poticali na brigu
za siromane. Meu njima je bilo kapelana koji su vodili cehove.
Mjesni sveenici jedva da su se razlikovali od vlastitih upljana. No,
teoretski morala je postojati jasna razlika u skladu s grgurovskim
pojmom sveenstva. Kako je brak najvaniji imbenik uklapanja u drutvo, od-lueno je da moraju ostati neenjama. Na Drugom lateranskom

160

koncilu (1139) sveeniki brakovi su proglaeni nezakonitima, a sveenicima je odreeno da nose sutanu, sveeniki halju (po uzoru na rimske
toge).
Na misi se pokazalo koliko je sveenstvo odvojeno od ljudi. Stremljenja u pogledu sakramenata, koja su promijenila narav mise, postala
su jo izraenijima u srednjem vijeku. Laici su postupno postali promatrai na misi na kojoj je sveenik, u pomno izraenoj odjei, aptao
molitve na latinskom jeziku. Kada je dolo vrijeme priesti, vjernici bi
primili kola umoen u vino. Na redovito primanje priesti mogli su
raunati iskljuivo redovnici, asne sestre i sveenici. Kako je glavni cilj
laika bilo vidjeti uzdignutu hostiju, mnogi su lutali od crkve do crkve
kako bi prisustvovali obredu. Bila je to posljedica blagdana Tijelova za
kojega je cijeli grad izlazio na ulice kako bi vidio hostiju u zlatnoj
monstranci.
Uoi reformacije religija je postajala sve osobnijom. Rastao je broj
privatnih kapela a Bog, kao strogi sudac, zamijenjen je Kristom koji
trpi. Djevica Marija dobila je mnoga svetita dok su uporaba krunice,
molitve Zdravo Marijo, kao i blagdani Bogorodice postali uobiajeniji.
U umjetnosti se isticao motiv Isusovog krvareeg srca. Nakon 13. stoljea
bila su sve ea euharistijska uda, uglavnom zbog naglaenog novoplatonizma u Crkvi, kao i mistinog propovijedanja Bernarda iz Clairveauxa i drugih. Bernard je bio, unutar zapadnjake pobonosti, zaetnik
strem-ljenja prema jaem naglasku na ovjeka Isusa, kao i sudrunitva
njega i vjernika koji prolazi kroz ivotne jade. Zapadno katoliko
kranstvo sve je vie isticalo ovjejeg Sina Isusa, razapetog na kriu.
Uskrsli Boji Sin Isus sve je vie zauzimao drugo mjesto. Naglasak na
Kristove patnje je imao alosnu pposljedicu: ljudi su poeli fokusirati
svoj gnjev na one koju su navodno uzrokovali te patnje: idove. Bernard
je takoer proirio tovanje Djevice Marije kao najuinkovitije ljudske
posrednice. Ipak, nije vjerovao u njezino bezgreno zaee.

KRIARSKI RATOVI
Kriarske ratove predstavlja sedam glavnih i bezbroj malih pohoda
na Levant, koje su zapadni Europljani izveli, izmeu 1095. i 1291.
Otpoeli su iz dva razloga:
1) Tijekom srednjeg vijeka krani su odlazili na hodoaa u Svetu
Zemlju, no, dolaskom Turaka Selduka okolnosti su se izmijenile i hodoaa su prekinuta. Selduci su arapskim muslimanima oduzeli Jeruza-

161

lem, a potom su krenuli na sjever gdje su 1071. g., u bitci kod Manzikerta
(u blizini jezera Van u Turskoj), pobijedili bizantske snage. Sljedeih
godina Bizant je izgubio i Malu Aziju odakle je novaio najvei broj
voj-nika. Car se stoga obratio za pomo zapadnim vladarima, kao i papi,
traei plaenike s kojima bi vratio izgubljeno ozemlje.
2) Arapi su Palestinom vladali od 636. g., i bitke kod Jarmuka, no
doputali su hodoasnicima da posjeuju sveta mjesta. Kranskim
crkvama su dodue oduzeli zlato iskoristivi ga za izgradnju dviju damija na mjestu negdanjeg Salomonovog Hrama. Godine 1010. kalifat
je nastavio sustavno unitavati preostale crkve, a i enske samostane
kojih je bilo na stotine. Kap koja je prelila au bilo je unitenje dijela
crkve Svetog Groba. Ukratko, potekoe su se poveale dolaskom
barbarskih Turaka koji su razmjerno kasno preli na islam. Ipak Fatimidi
su osvojili Jeruzalem od Turaka neto prije dolaska kriara.
No, bilo je i drugih razloga za kriarske ratove:
1) Krani su eljeli osvetiti se muslimanima.
2) Mnogi su vjerovali kako se blii kraj svijeta.
3) Umrijeti u kriarskom ratu bila je ast, ak i jamstvo odlaska u raj.
Osim toga odlazak u kriarski pohod je takoer bila vrsta pokore.
4) Teko gospodarsko stanje; glad i teke boletine (npr. kuga) u
Europi, jednim su dijelom bile posljedica prepreka koje su nametnuli
Fatimidi. Oni su sprjeavali trgovinske veze kranske Europe i ostalih
dijelova svijeta. Europa je postala neugodnim mjestom iz kojeg su mnogi
eljeli pobjei.
5) Papa je u kriarskim ratovima vidio izvrsnu prigodu za skretanje
pozornosti plemiaratnika na uzvienije ciljeve. Sudjelovanjem na pohodima otvarao se isposniki put prema spasenju. Ratnici su nosili bijele
odore s crvenim krievima na oklopnim kouljama boje cistercitske
odore (Bernardov red), i simboli samostanske strogoe i duha vitetva.
6) Prigoda za papu da ujedini kranske zemlje.
7) Istovjetnost ciljeva kriara i talijanskih trgovaca iz Venecije i Genove. Bez laa koje su im potonji osiguravali, kriarskih ratova ne bi bilo.
Kriari su iskljuivo ovisili o njima jer im Grci nisu pomogli da odre
kopnenu vezu kojom bi se opskrbljivali.
Odaziv na papin poziv bio je ogroman, no vojni je pohod morao
imati ideoloku podlogu jer je Crkva trebala opravdanje za uporabu
sile. Njezini uenjaci su stoga zakljuili kako je svaki pohod opravdan
ako je cilj pravedan. Isto tako; kada su muslimani osvojili Jeruzalem,
obeastili su Isusa te se ova uvreda morala osvetiti. idovi su Isusa

162

razapeli, pa je i to moralo biti osveeno. Zato su kriari ubijali idove

tijekom tzv. seljakog kriarskog rata.
Prvi kriarski rat se dogodio 1096. g. trideset godina nakon normanskog upada u Englesku. Sastojao se od dva dijela. Seoski kriarski
rat, pod vodstvom Petra Pustinjaka, koji je vodio tri glavne vojske i vie
manjih. Razraunavanja su zapoela pokoljem nekolicine idovskih zajednica uz obale Rajne. Veina sudionika nije stigla dalje od Balkana
gdje su ih unitile bizantske kranske vlasti. Time su se osvetili za njihove pljake i ubijanja. Ostatak su unitili Turci u Maloj Aziji. Zarobljenici, koji su odbili prijei na islam, bili bi ubijeni.
PRVI KRIARSKI RAT je zapravo zapoeo godinu kasnije. Dio kriarske vojske, koja se sastojala od 45 000 ljudi (od kojih je bilo samo 15
tisua vitezova), opkolilo je i osvojilo Antiohiju. Do tada su ve bili izgubili 50% svoje vojske. Iako su Turci poslali odred, kako bi povratili
izgubljeni grad, doivjeli su poraz. Iz Antiohije je potom za Jeruzalem
krenulo oko 15 000 vojnika. Lako su osvojili Jeruzalem porazivi fatimidske Egipane, no pogubili su veliki broj neprijateljskih vojnika
(ukljuujui i idova). Od poetka kriarskog pohoda trebalo im je etiri
godine da stignu do Jeruzalema i osvoje ga. Tek je 10% prvotne vojske
stiglo do Jeruzalema.
Utvrdili su se na obali izmeu Turaka Selduka (koji su vladali Sirijom) i Fatimida u Egiptu.
Druge dvije muslimanske sile nisu se zanimale za sudbinu Palestine.
Mnogi su kriari, na putu za Jeruzalem, proli kroz Carigrad. Tamo
su se, na veliko iznenaenje cara, ponaali kao napadaka vojska.
Veliki postotak sirijskog i palestinskog puanstva (prije svega Armenci u Edesi) bili su monofizitski krani nad kojima su vladali muslimani.
Kriari su stoga mogli raunati na njihovu potporu. Meutim, grki se
krani, kao veinsko stanovnitvo unutar Bizantskog Carstva, nisu htjeli
ukljuiti u rat. Sumnjali su u pobude kriara. Bizantskom caru zasigurno
nije bilo drago to su etvorica od osam voa prvog kriarskog pohoda
Normani, koji su ga prethodno napadali u junoj Italiji nastojei mu
oduzeti tamonja podruja.
Nakon ostvarenja ciljeva u Palestini, osnovano je nekoliko kriarskih
(zapravo franakih) kraljevina. Slubeno je dodue postojala samo jedna kraljevina Jeruzalema. No, zbog suparnikih vladara postojale su
takoer grofovija Edesa (dananja Urfa), kneevina Antiohija i grofovija Tripolis. Veina vitezova se nakon obavljenog posla vratila na-

163

trag u Europu. Meutim, slabana je kraljevstva trebalo uvrstiti, to je

i uinjeno za vladavine Balduina I. (1100-1118). Osnovana su dva viteka
reda za obranu Svete zemlje templari i hospitalci (ili ivanovci). Izvorno su templari trebali braniti hodoasnike koji su putovali od obale
prema Jeruzalemu. Hospitalci su utemeljeni s nakanom da zabrinjavaju
bolesne hodoasnike u Jeruzalemu. Zaposjednute luke su osigurane, a
morske veze i opskrba uvane su genovskim brodovima. Do 1154. g.
kriari su zauzeli dva preostala sredita otpora (Tir i Akelon) ime su
zavladali itavom obalom od Latakije do Jafe. Europljani su bili pozvani
da, kao slobodni ljudi (tj. ne kao kmetovi), naseljavaju Palestinu. Kako
bi vladali u unutranjosti, morali su se osloniti na tvrave koje su sagradili (naroito u Siriji). Budui da nisu imali dovoljno vojnika, dva
nova kriarska reda novaili su plaenike. Ipak ni u jednom trenutku u
njima nije bilo vie od tristo templara.
Bizantski car ponovno je zadobio nadzor nad zapadnim dijelom Male
Azije koju su mu preoteli Turci, no samo nakratko. Isto se podruje nalo u rukama Zapada nakon to su kriari utemeljili drave u Palestini.
Zapravo cijelo se Bizantsko Carstvo gospodarski nalo pod Zapadom,
posebno pod Mletakom Republikom. Ona je dobila sve trgovaka prava
kao nagradu za vraanje zemlje od Turaka.
Oporavivi se muslimani su zauzeli kraljevstvo Edese. Mosulki
atabeg Zengi, zajedno sa sinom Nureddinom i njegovom vojnom silom
(ukljuivi muslimanske Kurde), zauzeli su 1144. g. glavni grad za
odsutnosti vojvode od Edesse. Poraz je snano odjeknuo u Europi koja
je potom odluila pokrenuti novi rat.
Za vrijeme DRUGOG KRIARSKOG RATA istaknuo se Bernard
iz Clairveauxa. Putovao je po Europi kako bi u papino ime novaio
kriare. Uspio je sakupiti pet vojski, koje su napustile Europu (1147),
pod vodstvom francuskog kralja Luja VII. i njemakog cara Konrada
III. Rat, koji su zatim poveli, bio je uvelike usmjeren protiv Maura u
panjolskoj i Portugalu, poganskih Slavena na Istoku, te Turaka u Palestini.
Meutim, Drugi kriarski rat je zavrio neuspjehom. Nijemci su
poraeni pri prolasku kroz Tursku. Francuzi, koji su ih slijedili, bili su
pak izloeni stalnim napadima. Oni koji su uspjeli stii u Antiohiju,
odluili su zauzeti Damask, no nisu uspjeli. Kako bi obranili kriarska
podruja od muslimanskih napada iz Sirije, templari i hospitalci
poduzeli su izgradnju obrambenih utvrda. Novac su sakupili za-

164

hvaljujui sred-stvima pribavljenim davanjem u zakup vlastitih zemljita u Europi. U mnogim pogledima templari i hospitalci bili su organizirani poput dananjih multinacionalnih tvrtka. Nakon to su se kriari
povukli Antiohija je pala, a kraljevstvo Jeruzalema izgubilo je kralja.
Nureddinov kurdski zamjenik Saladin porazio je kriare kod Hatina
(1187) i osvojio Jeruzalem. Time je izazvan Trei kriarski rat. U otprilike
isto vrijeme skupine vitezova iz Belgije i Engleske, koje su putovale u
Svetu zemlju, pristale su na obali islamske panjolske. Zauzevi Lisabon
osnovali su novu katoliku zemlju Portugal.
Nakon neuspjeha u Drugom kriarskom ratu, krani su svaljivali
krivicu na grke (pravoslavne) krane koji su ih, tvrdili su, izdali.
Shodno tome, Bernard iz Clairveauxa predloio je pokretanje kriarskog rata protiv Carigrada. To se uistinu i dogodilo 1204. g. kada je
venecijanski dud, za vrijeme etvrtog kriarskog rata, nagovorio vitezove da zauzmu bizantsku prijestolnicu.
TREI KRIARSKI RAT nazvan je pohodom kraljeva jer su mu
na elu bili Rikard I. Lavljeg Srca, francuski kralj Filip II. August i njemaki car Fridrik I. Barbarossa (Riobradi). Za Fridrika je cijeli pothvat imao kobni svretak. Naime utopio se kada je prelazei neku rijeku u Turskoj doivio srani udar. Filip i Rikard su se pak svaali sve
dok se Filip nije vratio u Francusku. Rikardu je trebala godina dana
kako bi, s vojskom, stigao u Palestinu. Na putu je neke odrede poslao
da se bore protiv Maura u panjolskoj; neki su pak otili do Sicilije kako
bi oslobodili njegovu sestru koja je bila zatoena u Messini. Dio flote
pretrpio je brodolom kod Cipra, no Rikard je uspio oteti otok bizantskom vladaru. Nakon dolaska u Palestinu Rikard je ponovno osvojio
neka podruja, no ne i Jeruzalem. Pobijedio je u bitci kod Arsufa, Saladina, politikog pustolova kurdskog podrijetla. Njega je nagovorio da
dopusti kranskim hodoasnicima da odlaze u Jeruzalem. Pokuao je
takoer ugovoriti brak izmeu Rikardove sestre (koja je bila udovica) i
Saladinova brata. elio je naime na neki nain ujediniti obje strane, no
njegova sestra se usprotivila braku s muslimanom. Na povratku su ga
zarobili austrijski i njemaki feudalci ljubomorni na njegov uspjeh.
Puten je na slobodu tek kada je za njega plaena velika otkupnina.
Za vrijeme opsade u Akonu (1199.) trgovci iz Lbecka i Bremena
utemeljili su njemaki (teutonski) viteki red. Odluku je naknadno potvrdio papa Klement III. Red je igrao vanu ulogu u Saskoj. Nakon pada
Akona i svretka kriarskih ratova, red se preselio u Marienburg (dananji Malbork u Poljskoj) gdje su osnovali stoer.

165

ETVRTI KRIARSKI RAT (1202-1204) su vodili francuski feudalci, uglavnom prema smjernicama Mleana. Francusko je plemstvo
kod Mleana naruilo izgradnju flote kako bi prevezli vojsku do
Palestine. Kada su ovi sagradili brodove, dio vojnika nije se pojavio.
Stoga kriari nisu mogli sakupiti dovoljno novca kako bi platili
narueno. Venecijanski dud predloio im je da dug vrate blagom koje
e kasnije osvojiti. elio je po svaku cijenu pokrenuti rat jer se elio
osvetiti za protulatinske pobune i masakr u carigradskoj latinskoj etvrti
1170. g.
Prva rtva kriara bio je Zadar kojeg su 1202. g. osvojili, opljakali,
te predali Veneciji. Potom su se zaputili u Carigrad. Brat svrgnutog
bizantskog cara Aleks IV. susreo se s Rikardom kako bi ga zamolio za
pomo u preuzimanju prijestolja. Zauzvrat mu je ponudio novanu
naknadu. Rikard je osvojio Carigrad i vratio caru prijestolje, no ovaj je
platio samo dio novca. Rikard je stoga ponovno osvojio Carigrad.
Opljakao je gradske riznice a na prijestolje, kako bi ponizio protivnika,
stavio prostitutku koja je pjevala proste pjesme na normanskom
francuskom jeziku.
Uslijedila je podjela plijena: dio su dobili vojnici-pjeaci, dva dijela
sveenici, no lavlji udio otiao je Veneciji gdje se i danas moe pronai
u crkvama i muzejima.
Ishod etvrtog kriarskog rata bilo je osvajanje Carigrada, kao i
osnivanje Latinskog kraljevstva na tom podruju koje je potrajalo od
1204-1261. g. Podruja Carstva podijeljena su na feudalne kriarske posjede. Iako je sa Zapada stigao patrijarh, Zapadna crkva nije ostavila
du-bok trag na tamonje Grke. Do Svete zemlje kriari nisu ni stigli.
Otrica rata se naime okrenula protiv oslabljenog Bizanta. Osim toga,
kriari su uinili nezamislivo: napali su katolike u Zadru i pravoslavne
krane u Carigradu.
U 13. stoljeu kriari su nadzirali obalni dio s glavnim gradom Akonom. Meu njima su vladali razdori, gotovo istovjetni onima koje su
imali s muslimanima. Unato nizu neuspjeha na Istoku, kriarske vojne
postale su glavnim instrumentom papinske politike. Organizirane su u
panjolskoj, baltikim zemljama, kao i u junoj Francuskoj protiv albigenza. Novost je bio djeji kriarski rat koji je zavrio propau. Rat je
bio utemeljen na uvjerenju kako e Bog dati potporu djejoj nepokvarenosti i dopustiti osvajanje Svetoga grada. Velik broj djece zavrilo je
u ropstvu u Tunisu.

166

PETI KRIARSKI RAT pokrenuo je 1219. g. Inocent III. prema

zamisli skovanoj u crkvi Sv. Ivana Lateranskog u Rimu. Papinstvo je
eljelo Egipat novi i vani cilj veih kriarskih ratova. Velika flota je
odplovila od Splita pod vodstvom madarskog kralja Andrija II. Kad
su kriari dolazili do Akona, oni su ponovno krenuli na put do Egipta.
Nakon prvog uspjeha, u osvajanju Damiette i napredovanja prema
Kairu, morali su se zaustaviti. Vojska je bila bez voe; njemakom caru
Fridriku II. trebalo je 18 mjeseci da im se prikljui. Naposljetku, papinski
je izaslanik odluio nastaviti prodor bez njega.
Naalost, Nil je poplavio podruje, te su se kriari nali u potekoama. Bili su prisiljeni prihvatiti poniavajue mirovne uvjete. Fridrika
II., koji se pojavio tek 1228. g., papa je izopio. Uostalom velik broj kriara ve je bio na putu kui, a u meuvremenu zapoeo je esti kriarski
rat.
Uz opsadu na egipatsku Damiettu vezana je pria o Franji Asikom
koji je doputovao iz Italije s nakanom da obrati sultana. On se predao
muslimanskim vojnicima od kojih je traio da ga odvedu njihovom voi.
Sultan ga je ljubazno primio, a Franjo mu je zatim izloio naela kranstva. Uz to, mu je ponudio prikaz vlastite vjernosti Bogu. Zatraio
je naime od sultana da mu omogui da zakorai u lomau, i tako mu
pokae da mu vatra ne moe nauditi. Sultan je kao razuman ovjek
odbio prijedlog. Nakon to ga je sasluao, pustio ga je na slobodu. Uz
ovu priu vezana je i legenda. Kada se Franjo vratio u Italiju, susreo se
s carom Fridrikom II. Ovaj ga je zakljuao u sobu s divnom djevojkom
s nakanom da, kroz kljuanicu, vidi to e se dogoditi. Sveti je Franjo,
koji je sudei prema legendi oito bio piromanskih sklonosti, pronaao
sjajno rjeenje. Lei e s djevojkom ako mu se ona pridrui na krevetu
uz uarene ugljene koje je povadio iz vatre. Car je bio zapanjen te je
poslao djevojku van odluivi provesti no u iskrenoj raspravi s Franjom.
ESTI KRIARSKI RAT poveo je Fridrik II. kojeg je papa iskljuio
iz Crkve. Naime on se, zbog duge bolesti, tek 1228. g. pridruio Petom
kriarskom ratu koji je ve bio pri kraju. No, zahvaljujui pregovorima,
koje je iste godine vodio sa sultanom, omoguio je kranskim hodoasnicima pristup Jeruzalemu (meutim, pristup svetim mjestima dobili
su i idovi i muslimani). Fridrik II. je bio izrazito irokogrudan za svoje
doba. Potjecao je sa Sicilije gdje su islam, istono i zapadno kranstvo
imali dugi suivot. Mnogi su ga nazivali pokrtenim sultanom jer uzdravao harem. Nazvavi Jeruzalem gradom triju religija, sablaznio je

167

Europu davi papi prigodu da pozove na kriarski rat protiv Sicilije.

Na bojnom polju kriari su 1244. g. izgubili Jeruzalem. Turci su, prodrijevi sa sjevera, protjerali njemake snage ime su dali povoda Sedmom kriarskom ratu. No, pojavio se Rikard iz Cornwalla koji je, potpisavi dogovor s Egiptom, zadobio Jeruzalem. Meutim, s vremenom
su kriari imali sve manje uspjeha. Izgubili su sve osim uskog pojasa
uz-du palestinske obale.
SEDMI KRIARSKI RAT (1248) vodio je Luj IX. Krenuo je iz Aigues
Mortesa, u junoj Francuskoj, za Egipat kojeg je mislio osvojiti kako bi
osigurao Palestinu. U nakani je bio neuspjean. Odlazak u zarobljenitvo
pripisao je rasputenom ivotu. Nakon plaanja otkupnine otiao je u
Cezareju gdje je, za pokoru, utvrdio neki grad. No, etrnaest godina
kasnije, istu je utvrdu sruio marmeluki sultan Baibars.
OSMI KRIARSKI RATGodine 1270. Luj IX. je krenuo na novi
pohod. Na putu je skrenuo prema Tunisu gdje je elio preobratiti mjesnog emira, za kojeg je vjerovao da je sklon kranstvu. No, izvjee se
pokazalo kao netono te je Luj IX. morao zapoeti opsadu emirove
zemlje. Kuga, dizenterija i tifus, desetkovali su kriare, a Luj je umro.
DEVETI KRIARSKI RAT tijekom 1271 i 1272 g. je nastavak VIII.
kriarskog rata i bio je uperen protiv egipatskog sultana Baibarsa i njegovog pokuaja da uniti preostale kriarske zemlje. Na elu pohoda
je stajao engleski knez Edward koji je uspio sprijeiti i odloiti za dvije
decenije koneni krah kriarskih zemalja koji se desio 1291 g. padom
Akona posljedneg uporita Jerusalemskog kraljevstva. Baibars, bivi
rob kavkaskog podrijetla, organzirao je vojsku od mameluka (bili su
prethodnici kasnijih janjiara). Zahvaljajui njemu mongoli bili su poraeni, kriarska drava unitena, a islam je pobjedio. Kriari su izbjegli na Cipar iz kojeg je nastalo novo sredite djelovanja. Ulogu koju
je nekad imao Akon preuzela je Famagusta.
Ivanovci su pak pobjegli na Rodos gdje su izgradili stoer. Uspjeli
su se ak utvrditi na turskoj obali kod Bodruma. Nakon pada Rodosa,
1522. g., nastanili su se na Malti (1533). Templari su takoer napustili
Palestinu, no nedugo potom (1307) prisilno ih je raspustio Filip Lijepi
koji se elio dokopati njihovog novca. I hospitalci i teutonski vitezovi
nastavili su s kriarskim pohodom. Hospitalci su napadali muslimansko
brodovlje u Sredozemlju, dok su se njemaki vitezovi borili protiv po-

168

ganskih Litvanaca. Kao uporite koristili su Marienburg (poljski Malbork) gdje su utemeljili, s papinim doputenjem, poluneovisnu kriarsku
dravu.
Ishod kriarskih ratova bio je sljedei:
1) Kriari nisu uspjeli ostvariti zacrtane ciljeve. Meusobnim borbama su prokockali strateku premo koju su imali. U nekoliko sluajeva
zapadne vlasti su razmatrale mogunost saveza s Mongolima, no do
protumuslimanske koalicije nije dolo. Mongoli nisu bili muslimani.
Razmiljali su o preobraenju na kranstvo, no iz sebinih su se pobuda
ipak odluili protiv njega. Tijekom napredovanja prema Palestini (1259)
kriari su mogli sklopiti ugovor s Mongolima prema kojem bi im
Mongoli prepustili Palestinu. Ona bi postala tampon dravom izmeu
Mongola i egipatskih Marmeluka. No, kriari su propustili ovu prigodu;
Marmeluci su pregazili Palestinu i pobijedili Mongole 1260. g. u bitci
kod Ein Haroda.
2) Mnogi kriari, koji su ivjeli u Palestini, prihvatili su istone obiaje (primjerice moljenje krunice).
3) Kriarski ratovi sprijeili su pomirenje Pravoslavne i Katolike
crkve. Osvajanjem Carigrada i ono malo veza, koje su postojale, prekinute su.
4) Kriarske je ratove papa zapoeo koristiti u borbi protiv krivovjeraca (albigenza) i politikih neistomiljenika (ak i katolika).
5) Za kriarskih ratova osnivali su se tzv. viteki redovi, kao hospitalci
(ivanovci), templari, malteki vitezovi, teutonski (njemaki) viteki red,
vitezovi sv. Lazara itd.
6) Sve je vei bio broj zagovornika miroljubivih naina obraanja
muslimana.
7) Kriari su izazvali neprijateljstva izmeu krana i muslimana.
Do njihovih pohoda muslimani su bili iznimno snoljivi prema
kranima koji su ivjeli na njihovom ozemlju. Oekivali su od krana
da redovito plaaju poreze. Nakon ratova postali su njihovi smrtni neprijatelji.
8) Propast kriarskih ratova omoguio je muslimansku najezdu u
junoj Europi. Naime, Zapad vie nije raspolagao vojskom kojom bi
ob-ranio ovo podruje.
9.) Najvei broj jeruzalemskih spomenika, izgraenih za vrijeme kriarskih ratova, muslimani su sruili nakon to se Jeruzalem vratio pod
nadzor sultana Baibarsa. Crkve, koje nisu sruene, pretvorene su u damije ili islamske kole. Nova izgradnja bila je zabranjena; popravci su
odobravani iskljuivo uz doputenje muslimanskih vlasti; doputenje je

169

pritom bila istoznanica za pretjeranu globu ili mito. Crkvena zvona su

prestala zvoniti, a sveani mimohodi su se prorijedili. Kranski hodoasnici, koji su posjeivali podruje, vraali su se s izvjeima o uhienjima i smaknuima redovnika. Kranima je bilo doputeno posjetiti
samo neka od svetih mjesta koja su bila pod nadzorom muslimanskih
obitelji.

UENOST I FILOZOFIJA
Tijekom srednjeg vijeka, na latinskom Zapadu, teologija je prolazila
kroz vie razliitih razdoblja. Prvo razdoblje (od 476. do 1000.) poznato
je kao mrano doba. Ono je posljedica raspada zapadne polovice Rimskog Carstva prije barbarskih najezdi krajem 4. stoljea. Godine 410.
pao je Rim, a neto kasnije (476) barbarski gotski kralj uspio je svrgnuti
posljednjeg zapadnog cara. Time je Zapadno Rimsko Carstvo zapravo
prestalo postojati. Na jugu (u panjolskoj) prodirali su muslimani, na
sjeveru Skandinavci. U ovakvoj zbrci nauk se odrao u samostanima
dok su filozofske spoznaje potjecale iskljuivo od Boetija. Za vrijeme
Karla Velikog dolo je dodue do kratkoga preporoda tijekom kojega
je djelovao, jedini izvorni mislilac mranoga doba, filozof i teolog, Ivan
kot Eriugena. Nakon Karlovog carevanja njegovo Carstvo se podijelilo,
a vikinki su pohodi donijeli novo pogoranje. Teologija se opet ograniila na samostane, a znanje je svedeno na religiozno izgraivanje i
tovanje.
U 11. se stoljeu budi redovnitvo, a papinstvo zapoinje reformu
kojom Crkvu eli oistiti od korupcije. Teolozi se suoavaju s pitanjem
odnosa vjere (teologije) i razuma (filozofije). Nastaje skolastika (skolasticizam), a teologija se poinje izuavati izvan samostana. Novi pristup
naglaava ispitivanje, logiku, nagaanje i raspravu; teolog je prije izuen filozof nego poboan ovjek. Razumom se nastoji obraniti vjeru
(Anselmo). Pierre Ablard pak primjenjuje filozofske metode u teologiji.
Zbog toga ga opominje Bernard iz Clairveauxa koji zastupa stariju, redovniku teologiju. Ipak, Ablardove metode slijedi Petar Lombardo
(koji je uivao Bernardovu podrku).
U 13. stoljeu teologija ulazi u novu i opasniju etapu. Filozofija vie
nije samo orue teologije, ve postaje suparnikim sustavom razmiljanja. Cijeli fenomen pobuuju latinski prijevodi Aristotelovih djela o
metafizici. Suoen s novim izazovom Akvinski razvija sintezu, dok ostali
po-kuavaju ouvati stariji platonistiki svjetonazor (Bonaventura).

170

U 14. i 15. stoljeu raste skepticizam u svezi s mogunosti postizanja

sklada izmeu teologije i filozofije. Ovaj je proces zapoeo s Ivanom
kotom Eriugenom, a doivljava vrhunac u uenju Williama Occamskog. Filozofija i teologija polaze razliitim putovima. Prirodnu teologiju, koja ima sve manji utjecaj, zamjenjuje vjera u Boju objavu (teoloki
fenomeni se ne pokuavaju objasniti razumom). Platonski sadraj praktine duhovnosti je sve vie mistian (usp. Toma Kempenac).

RAZVOJ UENOSTI
U vrijeme nestabilnosti poetkom srednjeg vijeka, irenje uenosti
bilo je ogranieno na samostane. U njima su se nalazile kole za naobrazbu redovnikih pripravnika (iako je meu njima bilo i laika). Obrazovanje se odvijalo i u katedralnim kolama koje su, nakon posustajanja
redovnikog pokreta, preuzele vodstvo u 11. stoljeu. Naprednim studentima rektori su drali predavanja iz sedam slobodnih umjetnosti
(tzv. artes liberales). Ostali uitelji pouavali su mlae studente latinskoj
gramatici. Veina studenata otila bi u sveenike (tj. dravne slubenike)
a diploma je zapravo bila doputenje za pouavanje.
Glavne katedralne kole u 11. stoljeu, u zapadnoj Europi, bile su u
Laonu, Parizu, Chartresu i Klnu. One su se postupno razvile, iz cehova
nastavnika i uenjaka, u sveuilita. Prva sveuilita nalazila su se u
Bologni, Parizu, Salernu, Oxfordu, Cambridgeu, Montpellieru, Padovi,
Salamanci i Toulouseu. Na njima se predavalo spomenutih sedam slobodnih umjetnosti jer se usvajanje kasnorimskog skupa znanja dralo
neophodnim za obrazovanu osobu. Iako je isti sustav ukljuivao: gramatiku, logiku, retoriku, kao i aritmetiku, geometriju, astronomiju i glazbu, sredinji dio nastavnog programa za dodiplomske studente obino
su zauzimala predavanja iz logike ili filozofije. Medicinu, pravo i teologiju, mogli su studirati iskljuivo diplomirani studenti. Sveuilite je
imalo snano nadnacionalno obiljeje, koje je odraavalo univerzalni
duh ujedinjene Europe: i uitelji i studenti su dolazili s razliitih strana.

RAZVOJ FILOZOFIJE I SKOLASTIKE

Misaona djelatnost srednjeg vijeka temeljila se na klasinoj grkoj
filozofiji, Bibliji, kao i uenju prvih kranskih pisaca. Skolastici su nastojali spojiti navedene kole miljenja, uklopiti ih u logiki sustav. Nisu
bili izvorni mislioci, ve sintetiari i logiari. Unato vlastitoj

171

otroumnosti, vrtili su se u krugu. Njihovi izvori bili su ili pogreni, ili

su razliiti sustavi bili meusobno nepomirljivi. Stavljali su naglasak
na sustav zanemarujui pritom sadraj.
Njihovi izvori su bili:
1) Biblija u tumaenju crkvenih otaca.
2) Prvi kranski pisci (koji sigurno nisu bili nepogreivi).
3) Grka filozofija, koju se moglo uskladiti s biblijskom teologijom,
jedino pod uvjetom da se jedna od njih prilagodi drugoj.
Skolastici se, bez obzira na ista polazita, nisu meusobno slagali.
Meu njima su se razvile tri znaajna uenja srednjovjekovne skolastike:
a) platonski (ekstremni) realizam naela opi pojmovi prije stvari,
b) aristotelski (umjereni) realizam s formulom opi pojmovi u stvari,
c) nominalizam (ekstremni) opi pojmovi proizlaze iz stvari.
d) nominalizam (umjereni) konceptualizam: opi pojmovi postoji
samo u ljudskom umu a ne nezavisno od njega.
REALIZAM: Platonova idealistika ontologija pretpostavlja realnu
opstojnost svijeta ideja. Prema ovom idealistikom nauavanju opi pojmovi (ili univerzalije) postoje realno prije stvari (tj. prije materije kao
vjene ideje u Bojem umu, ili kao uroene ideje u naem umu usp.
Anselmo, Vilim iz Champeauxa). Konana stvarnost nije ono to vidimo
(a to je privremeno i prolazno), ve je to vjeni svijet ideja (stvari koje
vidimo odrazi su tih ideja). Stvarnost se nastavlja s neba na zemlju.
Pristalice ovog shvaanja nazvani su realistima jer su drali kako
ideje (skupina ili klasa pojedinih stvari) sainjavaju konanu stvarnost.
NOMINALIZAM je skolastiko nauavanje prema kojem ope ideje
nisu primarne, ve samo pojedinane stvari. Ope ideje su svrstane poslije stvari, te su imena istovjetna istim jezinim izrazima. Plod su ljudskog a ne boanskog uma. Problem univerzalija prvi je istaknuo Porfirije u komentaru Aristotelovih kategorija. Kasnije je glavni predstavnik
ekstremnog nominalizma u skolastici bio Roscelin kojeg je Crkva osudila
1092. g. U 14. stoljeu ekstremni nominalizam obnavlja William
Occamski.
Umjereno gledite nominalizma (konceptualizam) zastupali su Duns
kot i Pierre Ablard. Konceptualizam je uenje po kojem pojam nije
uroen i postoji iskljuivo u miljenju (tj. u materijalnom umu).
Katolika crkva je nominalizam smatrala opasnim zbog toga to

172

negira pojam solidarnosti, tj. substancijalni identitet (boansko Trojstvo

a ne tri bogova; solidarnost izmeu Adama i ovjeanstva glede istonog
grijeha, a solidarnost izmeu Krista i Adamova potomstva ovjeanstva glede iskupljenja). Nominalizam takoer baca sumnju na pojam
pretvorbe u euharistiji (tj. da elementi mijenjaju svoju bit).
Prije ponovnog otkria Aristotela, znanstvenici su tumaili Sveto Pismo zapisujui i usporeujui vlastita miljenja. Najbolji primjer ovakve
metode bile su Izreke Petra Lombarda. One su predstavljale pokuaj da
se materijal organizira i sloi po temama (trojstvo, stvaranje itd.). Naglasak je bio na prihvaanju predaje i autoriteta dok je razumsko nagaanje svedeno na najmanju moguu mjeru.
Pristup je poneto drugaiji u 12. stoljeu kada se opet prouava Aristotel. Njegova su djela ponovno otkrivena zahvaljajui muslimanima,
kao i idovima u panjolskoj i junoj Italiji. Pierre Ablard je ista prouavanja popularizirao u Parizu, iako je imao malo Aristotelovih knjiga. No, u sljedeih stotinu godina, sva su njegova djela postala dostupna,
kao i veliki broj komentara na arapskom jeziku.
ARISTOTELIZAM: Ponovno otkrie Aristotela imalo je dalekosene
posljedice. Kranski su se mislioci, po prvi puta, suoili s potpuno racionalnim tumaenjem ljudskog iskustva i spoznatljive stvarnosti. Aristotel je svrstao njemu dostupno znanje svoga doba, no s potpuno racionalistikog stajalita. Svijet je vidio kao golem, potpun, samostalan i
jasan organizam. Prikazao je i svemir koji se razvija; u njemu je sve
materija koja tei razviti se do misli i inteligencije. Proces se odvija
cikliki. Materija i oblici su vjeni. Ne postoji individualna besmrtnost
izvan tijela. Za razliku od Platona, koji je pretpostavljao statian svemir, Aristotel opisuje svemir u razvoju koji se moe razviti do odreene
granice. Ni on ni Platon nisu vjerovali u Boga kao osobu.
Suoena s ovim snanim napadom, usporedivim s darvinizmom u
19. stoljeu, Crkva je nastojala usvojiti i pomiriti nove postavke s kranstvom. Zapravo, skolastici su poetkom i krajem srednjeg vijeka bili
za-okupljeni nainom izmirenja Biblije i Aristotela.
Prvi skolastik, koji je pokuavao pomiriti vjeru i razum unutar Aristotelove logike, bio je Boetije (480-524). On je, ivei na zalazu Rimskog
Carstva, posljednji zapadni uenjak prije 12. stoljea, koji se mogao u
potpunosti upoznati s grkim tekstovima Aristotelovih filozofskih djela
(studirao je u Ateni i Aleksandriji). Boetije podrijetlom je iz stare kranske porodice Anicija. Roen oko 480. g. u Rimu. Osim u svome rodnom

173

gradu boravio je na studijama u Ateni. Nauio je temeljito grki jezik i

bio upuen u novoplatonsku filozofiju. Oenio se kerkom konsula
Symaha i posvetio dravnoj slubi, pa je 510. g. obnaao i konzulsku
ast kao i njegova dva sina. Oko g. 524. pao je u nemilost cara Teodorika
zato to je branio senatora Albina koji se dopisivao s bizantskim carem
Justinom. Optuen je nevin za veleizdaju, baen u tamnicu u Paviji i
osuen na smrt.
Za vrijeme svoga tamnovanja u Paviji napisao je i svoje najvanije djelo
De consolatione philosophiae. Boetije je svojim spisima (pored Augustina)
imao vrlo velik upliv na srednjovjekovnu bogoslovnu knjievnost, kako
svojim spisom o Utjei filozofije, tako prijevodima i komentarima
Aristotelovih djela koja je priredio. Ovim prijevodima omoguio je
studij Aristotelove logike i filozofije, te tako postavio osnove kasnijoj
skolastikoj filozofiji.
I muslimani su se morali izmiriti s Aristotelom, no ranije nego zapadnjaci. Arapski filozof Algazel (1058-1111) prvi je pokuao pomiriti vjeru
i razum, no uvidio je kasnije kako su filozofija i religija nespojive. Osudio
je Aristotelovu teoriju spoznaje. Averros (Ibn Rushd) (1126-1198) je
pak tvrdio kako je filozofija jedna kategorija istine, a teologija druga.
Obje su istinite.
Iako djelo Pierra Ablarda predstavlja jedan od prvih pokuaja da
se sintetizira Aristotela i kransku misao, dva najpoznatija zapadnjaka
uenjaka u tom pogledu bili su Albert Veliki i Toma Akvinski.
TOMA AKVINSKI (1225-1274) je bio najvei skolastiki teolog srednjeg vijeka. Roen je u plemikoj obitelji u Aquinu (Italiji). Postao je
dominikanskim redovnikom, a na koncu je studirao kod Alberta Velikog u Parizu, te u Klnu. Postao je predavaem u Parizu, gdje je proveo ostatak ivota (s iznimkom kratkog boravka u Italiji).
Veliki izazov kranske crkve bio je ponovno otkrie aristotelske
filozofije koja je navodno dovodila u pitanje vrijednost kranstva. Stoga
Toma je pokuio putem svoje filozofije uskladiti kranstvo i aristotelijanizam, ili vjeru i razum. Spona kojom se posluio bila je Aristotelova
logika. Meutim, pokuavajui uskladiti oba sustava, trudio se odvojiti
ono to je bilo prihvatljivo kranstvu od onoga to nije. Meutim,
Tomova upotreba argumenata iz poganina Aristotela, kao i iz muslimana Averroesa, bila je kontroverzialna. Iz njegovih djela, moemo vidjeti
kako je raspravljao. Poeo bi problemom (npr. Je li Bog svemoan?,
Grijeimo li a da to ne elimo?). Zatim bi navodio autoritet tekst iz

174

Pisma, odlomak iz Otaca Crkve ili Aristotela. Uporabio bi Aristotelovu

dijalektiku kako bi usporedio autoritete i doao do odgovara. Prema
njegovom shvaanju, svaki se problem moe rijeiti rasuivanjem tj.
logikom. Meutim biblijska objava imala je uvijek prvenstvo kod njega,
ali interpretirana od Augustina.
Akvinski je nastojao uskladiti razliite i proturjene tvrdnje uglednih
dunosnika Crkve. Aristotelovska logika omoguila mu je da iz istih
oblikuje tertium quid odnosno neto tree. No Ablard je uvidio netonost ovog sustava zatraivi da autoritet bude utemeljen na Bibliji.
Toma je pisao meu ostalim: Summa Teologica (Sustavna Teologija),
Narunik protiv pogana za upotrebi misionara.
U osnovi Toma Akvinski je nijekao postojanje intuitivnih ideja. Boje
postojanje moemo filozofski ustanoviti pomou pet dokaza koji se
temelje na Bojem djelovanju (uincima) u svijetu. Naglaavao je kako
vrlo slabo poznajemo Boga (samo po analogiji). Bog je poelo svega
osim zla.
Prema njegovoj teoriji spoznaje postoje tri vrste znanja:
1.) Filozofija koja je svakome dostupna preko osjetila (ovo je osnova
prirodne teologije).
2.) Teologija, koja se temelji na objavi i logikom zakljuivanju na
osnovu objave.
3.) Mistina spoznaja.
Prema shvaanju Toma Akvinskog do spoznaje se dolazi na razliite
naine:
a) Na ovom svijetu preko iskustva (bio je stoga empirik).
b) Na drugom svijetu do spoznaje se dolazi putem mistinog
iskustva. Na taj izniman nain apostoli su doli do spoznaje koja im je
omoguila pisanje Novog zavjeta.
Osim teorije spoznaje, Akvinski je dao druge vane doprinose ustvrdivi sljedee:
1.) Postojanje Boga moe se dokazati razumom. Stoga pet puta kao
dokaz za postojanje Boga.
2.) Sve znanje o Bogu dolazi putem analogija.
3.) Izradio je prvo detaljno izvjee o pretvorbi (transsupstancijaciji);
prema njemu se ista dogaa u unutarnjoj stvarnosti (biti) a ne u
vanjskom izgledu koji je dostupan osjeajima.
4.) Razvodnio je doktrinu istonog grijeha. Prema njemu Adam je
iz-gubio Padom, iskljuivo, sposobnost nadzora nad raznim dijelovima

175

vlastitog bia, a ne sposobnost miljenja. S druge strane je podupirao

augustinijansku teologiju glede milosti i izbora (tzv. stari put).
5.) Obrazloio je doktrine o smrtnim i lakim grijesima, kao i o prenoenja zasluge.
6.) Tvrdio je da svi heretici moraju ne samo biti iskljueni iz Crkve,
ve i predani dravi za smaknue.
Meutim Tomu Akvinskog nisu svi prihvatili za ivota. Neke njegove izjave je 1277. g. osudilo Sveuilite u Parizu. Franjevci Duns Skot
i William Occamski osuivali su ga zato to nije uvidio da su razum i
objava esto proturjene. U stvari to bilo njihovo nauavanje koje je
zamijenilo tomizam u 14. st. Tek kasnije su katoliki reformatori, na
Tridentskom koncilu (1543-1563.), koristili njegova djela za izradu
uredbi. Tek u razdoblju kontrareformacije tomizam bio prihvaen kao
slubena filozofija katolianstva. Godine 1879. papa je tomizam proglasio vjeno neospornim. Ova odluka je bila ponitena tek na
Drugom Vatikanskom Koncilu.
Moderni filozofi kao Bertrand Russell tvrde da Toma nije pravi filozof, zbog toga to uzmi zdravo za gotovo biblijsku objavu, a onda trai
argumente kako bi ju podupirao.
BONAVENTURA (1221-1274) je bio upravitelj franjevaca i profesor
teologije u Parizu. Napisao je ivotopis Franja Asikog. Nije se slagao s
Tomom Akvinskim drei kako je Boga nemogue razumski spoznati
budui da se Bog razlikuje od ovjeka po kakvoi i po koliini. Stoga je
naravna spoznaja Boga (odvojena od objave), maglovita i do nje se dolazi jedino analogijom. ovjek moe doivjeti Boga kada se povue iz
svijeta i trai odraze ili sjene u materijalnim stvarima (novoplatonsko
shvaanje).
ROGER BACON (1214-1292) i ROBERT GROSSETESTE (11681253) su bili franjevci. Odupirali su se metodi Tome Akvinskog. Postavili
su temelje suvremenoj znanosti eksperimentalnim prouavanjem ponaanja svjetla. Naglaavali su promatranje, pokuse te mjerenja kao sredstva za razumijevanje svijeta a ne logikog dokazivanja.
Grosseteste (biskup od Lincolna u Engleskoj) se zbog propovjedi iz
Biblije na engleskom jeziku, kao i zbog protivljenja zlouporabi papinstva, dri prethodnikom Wycliffea.

176

PIERRE ABLARD (1079-1142) bio je poletan i popularan benediktinski propovjednik koji je od Pariza uinio intelektualno sredite. Jedan
je od zaetnika skolastike. Ablard je pokuao pronai srednji put izmeu realista i nominalista drei ope pojmove duevnim pojmovima.
Ideje ne postoje odvojeno od ovjeka (npr. u umu Bojem). Ovaj stav
poznat je kao konceptualizam (pojam postoji samo u miljenju (poslije
stvari). U knjizi Sic et Non (Da i ne) prikazao je metodu sumnje (koju je
kasnije preuzeo Descartes). Dok je Anselmo tvrdio: Vjerujem kako bih
mogao razumjeti, Ablard je govorio: Sumnjajui dolazimo do ispitivanja, a ispitivanjem dolazimo do istine. Tako je preokrenuo Anselmovu ideju predstavivi metodu sumnje. Nju je primijenio na doktrinu pomirenja. Sumnjiav je bio prema crkvenoj predaji, a ne prema
Pismu.
U Sic et Non takoer je raspravljao o odnosu vjere i razuma. Istaknuo
je kako su postojei autoriteti esto proturjeni. Potragom za vrhovnim
autoritetom pripravio je put Lutheru. Ablardova karijera naglo se prekinula 1118. zbog ljubavne veze s Heloizom, njegovom uenicom, kerkom kanonika Fulberta. Veza je bila skandal zbog kojeg je Abelard kastriran, a oboje su zatvoreni u samostan.
DUNS SKOT dobio je ime po rodnome mjestu Dunsu u kotskoj.
Odatle uostalom i njegovo prezime Scotus (kot). Kao i William Occamski bio je franjevac. Njegovo je uenje, koje je prevladavalo krajem srednjeg vijeka, postalo poznato pod nazivom skotizam. Za razliku od
Akvinskog, koji je traio sjedinjenje teologije i filozofije, Duns je zahtijevao njihovu odvojenost. tovie u svojoj je knjizi napao Tomu Akvinskog, kao i njegov aristotelizam, tvrdei da ne priznaje nikakvu razliku izmeu biti i po-stojanja. U ljudskim odlukama odluujui imbenici
nisu razum i znanje, ve volja (usp. Blaise Pascal). Naglaavao je vanost
Boje volje; ni jedna od njegovih odluka nije prouzroena vanjskim prilikama ili razumom.
Vjerovao je kako filozofija moe dokazati Boju opstojnost, kao i
neka njegova svojstva, ali nita vie. Mnogo toga, za to je Toma Akvinski tvrdio da znamo o Bogu, ne dolazi po razumu ve po objavi.
Skot je bio glavni branitelj doktrine Marijinog bezgrenog zaea.
Iako je veina katolikih uenjaka vjerovala kako je Bog Mariju odrao
savrenom nakon njezina zaea, Skot je tvrdio da je zaeta bez grijeha.
Naime, lake je sauvati osobu od istonog grijeha, nego ju izbaviti iz
njega. To je ono to se (vjerojatno!) zbilo s Marijom. Pritom prihvaa

177

naelo koje je drugdje nijekao: snaga razuma govori nam o Bogu.

Njegova teorija o Mariji postala je 1845. g. dogmom iako su se Anselmo,
Bernard iz Clairvauxa i Bonaventura, za ivota protivili ovoj zamisli.
WILLIAM OCCAMSKI je franjevac roen u engleskoj grofoviji Surrey. Otro je prigovarao papinstvu zbog ega je brzo zavrio u
nevoljama. Zahtijevao je da papinski zbor upravlja Crkvom. Tvrdio je
kako je Krist jedini poglavar Crkve, a papin autoritet je u potpunosti
odbacivao u svjetovnim pitanjima.
S Tomom Akvinskim se nije slagao u sljedeim tokama:
1) Oko filozofskih dokaza o Bojoj opstojnosti William je tvrdio
kako se Boga moe spoznati jedino vjerom, a ne razumom ili prosvjetljenjem, te da je Boja volja iznad svega.
2) U svezi s Tominim ponovnim tumaenjem Aristotela i uklapanja
istog u njegov sustav sinteza; William je tvrdio kako je Aristotelovo
uenje zapravo ateistiko pa se stoga ne moe izmiriti s biblijskim shvaanjima.
Od ostalih mislilaca radikalno je odstupao jer je odbijao napadati
Aristotela na temelju platonizma. Krenuo je u potpuno novom smjeru
tvrdei kako postoje samo individuumi nema univerzalija ije je postojanje neovisno o Bogu. Ne postoji ni apstraktna misao. Samo pojedinac moe biti stvaran. Nema univerzalnih ideja jer ideja ne moe
postojati izvan uma. William je dakle predvodnik zapadnog individualizma koje je najavilo svretak metafizike i prouzroilo nered u intelektualnom svijetu krajem srednjeg vijeka. Tvrdio je kako se zadatak teologa ne sastoji u dokazivanju kranskih doktrina, ve istraivanju
Biblije.
Isto je tako drao kako se ispravna spoznaja postie empirijski
kroz osjetila. Jedina stvarnost koja se moe prepoznati su individuumi,
a oni se spoznaju iskljuivo kroz iskustvo osjetila. William je pretea
egzistencijalizma. Boja opstojnost se ne moe dokazati; mogue je samo
dati vjerojatne argumente u prilog njegove opstojnosti. Boga ne
moemo shvatiti razumom (Toma Akvinski) niti iluminacijom (Bonaventura), ve samo vjerom.
Njegovo uenje, o Bojoj milosti i ovjekovoj slobodnoj volji, imalo
je utjecaja i krajem srednjeg vijeka. Oivio je polupelagijanizam koji je,
na Oranskom koncilu 529. g., bio osuen. Prema Williamu nevjernik
moe privlaiti milost inei dobro (vidi sluaj Kornela u Dj. ap. 10).
Ovo uenje je kasnije postalo poznato kao suvremeni put (via mod-

178

erna) u kojem je i Luther bio odgojen. Kad su protestantski reformatori

kasnije osudili skolasticizam, u stvari su odbacili polupelagijansku
teologiju Occama, Biela i suvremenog puta koja je tvrdila kako je
spasenje plod slobodne ljudske volje i zasluga, a ne plod Boje milosti.
Gabriel Biel pripadao je zajednici Brace zajednickog ivota, ali je
odbacivao njihov anti-intelektualizam i slijedio je nauk Wiliama Okamskog i ostalih ucenjaka 14. stoljeca (Via Moderna), koji su smatrali kako
je ovjek taj koji mora napraviti prvi korak prema Bogu (tj. pokajanje i
dobra djela) kako bi privukao Boju milost koja potom osposobljava
vjernika da ini dobra djela. Biel je znaajna osoba jer su njegovi uenici
pouavali Martina Luthera. Duhovni problemi s kojima se mladi Luther
suoio su uvelike bili uzrokovani Bielovim naukom o milost.
Bielovom ucenju se protivio Thomas Bradwardine, nadbiskup Canterburyja, koji je ponovno oivio Augustinovu doktrinu o milosti (Bog
je taj koji ini prvi korak u spasenju, a ne ovjek), jo jednog protivnika
je imao i u reformatoru John Wycliffeu. Meutim, Bradwardine je otiao
korak dalje od Augustina prihvaajuci nauk determinizma koji je
ukljuivao dvostruku predestinaciju.

BIBLIJA U SREDNJEM VIJEKU

Nakon propasti Rimskog Carstva proirila se neukost i nepismenost.
Prouavanje Pisma bilo je stoga ogranieno na samostane. Osim toga,
srednjovjekovni su teolozi drali kako Pismo moe tumaiti, pod vodstvom Crkve, iskljuivo naobraena skupina ljudi. Srednjovjekovna je
Crkva vjerovala kako treba podravati tradicije i dogme prvih kranskih pisaca. Tako su, openito govorei, biblijski uenjaci bili zadovoljni
sakupljanjem i sintetiziranjem tradicionalnih teolokih objanjenja (od
kojih su neka poticala ak i iz vremena Origena). Na taj nain proizveli
su ogromne sveske o dogmama i moralu. Iako su tvrdili da ista objanjavaju Pismo, ona zapravo nisu imala nikakve veze s biblijskim tekstom. Koristili su klasinu Origenovu metodu tumaenja Pisma na etiri
razine:
a) Doslovna razina (koja nam govori o dogaajima)
b) Alegorijska razina (pouava nas to trebamo vjerovati)
c) Moralna razina (objanjava to trebamo initi)
d) Duhovna razina (govori za im treba teiti)
Biblijsko tumaenje nije nikada bilo tako nejasno kao u srednjem

179

vijeku. Dok je tek nekoliko prevoditelja pridavalo pozornost povijesnom i doslovnom znaenju biblijskog teksta, jo ih je manje posjedovalo osnovno znanje hebrejskog ili grkog jezika. etiristo godina
sveenici i redovnici neumorno su sabirali prva kranska djela. Ona
su bila obiljeena krutim dogmatskim reenicama, otrcanim moralnim
frazama, tajnovitom igrom brojeva i pogrenim znaenjima rijei. Veina
se komentara sastojala u ponavljanju onoga to su izrekli raniji spisatelji.
Odgovor na takve okolnosti bile su sljedee:
a) Tajnovito tumaenje, kao i prouavanje Biblije za osobnu pobonost, bilo je potpomognuto slobodnom uporabom alegorija. Dijalektino
razmiljanje zamijenjeno je ushienjem i intuicijom, kao sredstvima
tumaenja Biblije. Bernard iz Clairveauxa, Bonaventura i Hugo iz Pariza
bili su meu onima koji su podravali ovakav pristup.
b) Jasno znaenje Biblije oivjeli su neki idovski komentatori (posebno Rai tj. rabin Salomon Ben Isaac iz Troyesa). panjolski uenjak
idovskog podrijetla (Abraham ibn Ezra) ojaao je idovski prijelaz na
suvremeno povijesno i gramatiko tumaenje. Uz to je bio utjecaj humanista u Italiji (tzv. nova uenost), koji su odbacili skolasticizam u
korist filologije. Franjevac na Sveuilitu u Parizu, Nikola iz Lyre (12651349.), nastavio je ovakav pristup Bibliji. Bio je strunjak za hebrejski
jezik, te je objavio prvi tiskani komentar Biblije. Pod njegovim utjecajem
bio je Luther, a njegova miljenja preuzeo je prije toga Wycliffe.

CRKVENE GRAEVINE
Srednjovjekovne crkvene graevine imale su dvostruku svrhu:
pounu i vjersku. Pouna svrha rodila se kao odgovor na potrebe
vremena. Knjige su bile rijetkost, a mnogi ni nisu znali itati. Crkvene
graevine su tako postale knjigama za nepismene. U njih se nastojalo
unijeti cijelu biblijsku povijest. Pokazivale su ivotni put uzvienih
svetaca i muenika, vrline i poroke, obeanje neba i kaznu pakla. Vjerska
nakana bila je usredotoena na srednjovjekovnu doktrinu mise tijekom
koje se, tvrdilo se, dogaala transsupstancijacija. Crkva je morala stoga
biti pogodnim mjestom za odvijanje velikog i neprekidnog uda.
Na Zapadu prve bazilike poprimile su tzv. romaniki stil (dakle nalik
rimskom). Tlocrt najranijih crkava poprimao je oblik slova T; kasnije
dobiva oblik kria. Potonjim oblikom stvorilo se dovoljno mjesta kako
bi se (oko proirenog rtvenika) nalo mjesta za sveenike, redovnike i
zbor, a iste istovremeno odvojilo od posjetitelja. Drveni krovovi zami-

180

jenjeni su kamenim. Njih su podupirali lukovi, snani zidovi i tzv.

bavasti svodovi. Zauzvrat, mogli su se ugraditi samo mali prozori kroz
koje je dopiralo svjetlo. Obiavalo se dodati i zvonik kao posebno zdanje,
ili kao dio glavne graevine.
Oko sredine dvanaestog stoljea gotiki stil je poeo zamjenjivati
romaniki. Lukovi su bili zailjeni, polagani na stupove a ne na zidove.
Time su stvoreni uvjeti za postavljanje veih prozora i viih krovova
(iako su se za iste morali graditi potporni stupovi). Vei prozori su sada
mogli predstaviti ono to se ranije moralo uklesati u kamen.

MISIJSKO IRENJE ZAPADNE CRKVE

Opi pregled
7. stoljee Bugari stiu na Balkan gdje ih asimilira njima podreena
slavenska manjina. Islam se naglo pojavljuje na Sredozemlju.
8. stoljee Poetak vikinkih (tj. danskih i norvekih) pljakakih
napada. Dovreno obraenje Rajnske doline. Nastavak krtavanja Sasa.
9. stoljee Divlji Skandinavci (naroito Varjazi, tj. vedska plemena
na podruju Rusije) prodiru posvuda. Vjera se iri meu Slavenima u
srednjoj Europi. Turci Selduci prodiru u Malu Aziju.
11. stoljee Kriarski ratovi (pohodi) i poetak irenja trgovine. U
Crkvu ulazi veina Danaca, Norveana i Maara. Poetak obraenja
Rusije.
12. stoljee Pruen otpor Turcima Selducima. Konana pobjeda
kranstva u Poljskoj, vedskoj i meu Luikim Sorbima.
13. stoljee irenje mongolskog carstva za vladavine Dingis-Kana.
Estonci, Latvijci i Prusi nasilno pokrteni. Poetak vjere u Litvi i Sjevernoj
Rusiji.
14. stoljee Mongolski vladar Timur Lenk (Tamerlan) prihvaa islamsku vjeru i potom unitava kranske tragove na Istoku.
15. stoljee Jaanje otomanskih Turaka. Potkraj stoljea europske
se zemlje ire na obje Amerike.

Pojedinosti
Karlo Veliki pokorava Sase a zatim i moravske Slavene. Meu potonjima zapoinje, uz pomo engleskih misionara, misijski napad. U
Skandinaviji, gdje je prvi misionar Ansgar, mnogi pogani prelaze na
kranstvo vjerujui kako e lake ostvariti vlastita oekivanja od religije

181

(npr. pobjeivati u bitkama). Za evangelizaciju Norveke i vedske, kao

i veeg dijela Danske, gotovo je iskljuivo zasluna Engleska.
U srednjoj Europi, gdje je esto jedan narod kolonizirao drugi (posebno se to odnosilo na Germane), u velikoj se mjeri koristila sila. Tamo
do obraenja dolazi kasnije nego na drugim podrujima jer su Germani
morali ekati da prou valovi najezdi. Obraenja su tako trajala od 8. i
9. stoljea do 15. stoljea. Osim toga, tu su se sukobljavale pravoslavne
i katolike misije. Obraanje luikih Sorba bio je dugotrajan i mukotrpan proces. Posljednji su se obratili Litvanci. To se dogodilo kad se
Litva spojila s katolikom Poljskom kako bi oblikovala zajednicu naroda
(pol. rzeczpospolita) koja je tolerirala sve vrste religija. Ova zajednica
je ukljuila i Ukrajinu koja je bila uglavnom grkokatolika sa glavnim
gradom u Kijevu. Meutim, kozaci su bili ti koji su uzrokovali
odcjepljenje Ukrajine od te zajednice kad su se pobunili protiv centrale
vlasti zbog toga to nisu primili plau.
HRVATSKA: Talijanski misionari (na molbu bizantskog cara Heraklija) zasluni su za obraenje velikog broja Hrvata (i Srba) u 7. st. U
luci Spalatum (Split) je bila ponovno osnovana stara latinska metropolija
od Solina. Kristijanizacija Hrvata se dijeli u tri faze:
1) Dalmatinski Hrvati primaju kranstvo potkraj 7. st. zahvaljujui
djelovanju romanskih krana dalmatinskih gradova. Kasnije meu Dalmatskim Hrvatima u 9. st. je djelovao misionar pod imenu Ursije i kranski knez Vieslav, koji je vladao oko 800. g. Vieslavova prijestolnica je bila Nona (Nin) koji je postao biskupskim sjeditom i mjestom iz
kojeg su kretale franake misije.
2) Istarski i primorski Hrvati primaju kranstvo potkraj 8. st. zahvaljujui Francima, koji, (pomou galskih i anglosaskih redovnika) su,
irei se u Koruku, takoer donijeli kranstvo.
3) Panonski Hrvati primaju kranstvo neto kasnije takoer zahvaljujui Francima.
Bizant je zasluan za kristijanizaciju hrvatskih plemena u Duklji, uz
rijeku Neretvu i u Zahumlju. Kasnije, uenici irila i Metoda su u 9 st.
prenijeli slavensko bogosluje i glagoljake knjige u Istru, na kvarnerske
otoke i u priobalne hrvatske gradove pod bizantskim vrhovnitvom.
Split je u meuvremenu pripao bizantskoj crkvi.
Sukob izmeu Bizanta i franakoga kralja Karla Velikog se odrazio
na politike prilike i teritorijalnu pripadnost podruja koje su uz Jad-

182

ransku obalu naselili Hrvati. Karlo i bizantski car Mihajlo I. Rangabe

sklopili su mir u Aachenu (812), u kome je Bizant priznao Karlu carski
naslov i zadrao u Dalmaciji samo primorske romanske gradove, a
pristao je da zemlja u zaleu tih gradova doe pod franaku vlast.
Mo hrvatske drave za Trpimira (845.-64) oituje se u uspjenim
ratovima s dalmatskim gradovima pod bizantskom vlau i Bugarima
te u snanu kulturnom razvitku (dovoenje Benediktinaca u Hrvatsku).
God 852. Trpimir je izdao splitskoj crkvi darovnicu.
Za vladanja Tomislava (910.-28) odrana su u Splitu dva sinoda ili
sabora (925. i 928), na kojima su se rjeavala pitanja crkvene jurisdikcije
u Hrvatskoj, tj. pitanje primata splitskog nadbiskupa i opstanka ninske
biskupije, emu se odupirao Grgur Ninski. Papa Ivan X. potvruje saborske zakljuke o ukidanju ninske biskupije i o zabrani zareivanja
sveenika glagoljaa, a pootrava zakljuak koji se odnosio na Grgurovu
osobu i dodijelio mu malenu biskupiju u Skradinu. Na taj nain je papinstvo proirilo svoju jurisdikciju na cijelu Hrvatsku.
MORAVSKA: Kranstvo je stiglo u Moravsku njezinim padom pod
Franke (za vrijeme Karla Velikog). Kao znak vazalstva, Moravska je
prihvatila kranstvo. Prva crkva sagraena je 830. g. u Nitri (dananjoj
Slovakoj). Moravski knez Rastislav pokuao se rijeiti Franaka molei
Carigrad da poalje misionare. Na ovu politiku inicijativu Carigrad je
poslao irila i Metoda, koji su utemeljili akademski centar u Moravskoj.
EKA je, pod premislavskom dinastijom (900-1306), raskinula s
Moravskom. Nju su takoer evangelizirali franaki misionari. Iz kraljevske obitelji dola su prva dva eka muenika: Ljudmila, i njezin
unuk Vaclav (kojega je 929. g. ubio njegov brat). Od 967. g. eka je
postala vazalnom dravom Njemake Carevine. Godine 973. osnovana
je praka nadbiskupija. Prvi biskup bio je Adalbert (Vojtjech). Ubili su
ga Prusi meu kojima je irio evanelje, zbog ega je proglaen svecem.
Kasniji muenik je bio Johann Nepomuk (u. 1393), koji je predstavio
Crkvu protiv kralja Vaclava IV. Sv. Nepomuk je postao patronom isusovaca i hapsburke dinastije, to objanjava sveprisutnost njegova kipa.
MAARSKA: Moramo naglasiti kako su Maari u Maarsku doli
tek u 9. stoljeu. Prije toga. Postojanje lokalne kranske zajednice je
potvreno 303. kada je biskup Kvirin Siscijski (Sisak, Hrvatska) pogubljen u Savariji (Szombathely, Maarska) za vrijeme Dioklecijanova
progona. Nova vjera je uhvatila korijene nakon to je utvrdila svoj

183

poloaj kroz Rimsko Carstvo 313. Veliki kranski nekropolisi u Sopianaeu (Pecs, Maarska) i Savariji datiraju iz tog razdoblja. Meutim,
zbog barbarskih invazija, izbjeglice iz Panonije su poele dolaziti u
druge dijelove Rimskog carstva od ranog 5. stoljea. Meu prognanicima je bilo stanovnika Scarabantie (Sopron, Maarska) koji su pobjegli
u Italiju i sa sobom su odnijeli relikvije Sv. Kvirina. Martin Tourski,
svetac zatitnik Francuske je takoer roen u Panoniji. Nakon toga
Maarsku su poharali Huni i Avari. Prva maarska invazija datira iz
830. Muslimanski izvori opisuju maarske pogane kao tovatelje
zvijezda i vatre koji svoje porijeklo vuku od Ujgura iz Kine.
Oton ih je porazio 955. g. u bitci kod rijeke Lech. Kao posljedicu
poraza Maari su bili prisiljeni usvojiti religiju pobjednika katolianstvo. Stoga biskup Pilgrim iz Passaua je poslao sveenika kako bi ih
obratio. Dva su istaknuta imena povezana s uvoenjem kranstva:
Gyula i knez Gza (972-997). Proces je dostignuo vrhunac krunidbom
maarskog kralja Stjepana (Istvna) (1000). Istvan je oenio Giselu,
sestru Henrika II. Bavarskog, to je uspostavio vezu s Zapadom. Za
vladavine njegova nasljednika Ladislava (Lszl) Arpadovia (10771095) dovreno je pokrtavanja Maara. On je 1051. g. prikljuio
hrvatske krajeve izmeu Gvozda i Drave Ugarskoj, a 1094. utemeljio je
zagrebaku biskupiju. Esztergom postaje maarskom nadbiskupijem.
POLJSKA: U Poljskoj su vana imena bila Mieszka i Bolesawa
Chrobryja. Nakon Adalbertove muenike smrti njegovo je tijelo pokopano u poljskom Gnieznom (iako je prva nadbiskupija bila u Poznanu, pod jurisdikcijom Magdeburga). Drugi biskupije su utemeljene u
Koobrzegu, Wrocawu i Krakowu.
BOSNA: U nastojanju da kristijaniziraju bosanske Hrvate, bizantski
vladari su iz gradova u dalmatinskom primorju slali latinske sveenike
sa svetim knjigama na glagoljici. Kako se posao oduio, bosanski su
Hrvati tek u 9. stoljeu preli na kranstvo. Udaljenija podruja u Bosni
bila su posljednja obuhvaena tim pohodom. Kada su krajem 9. i poetkom 10. stoljea Franci zaposjeli sjeverne dijelove Bosne na kojima
su ivjeli Hrvati, utjecaj kranstva u zemlji dodatno je osnaio. Ipak,
kao i u podrujima dananje Hrvatske, jaao je sinkretizam, te se razvilo
narodno kranstvo s elementima poganskih obiaja.
Zbog nepristupanosti unutranjosti Bosne tamonja se crkva razvijala odvojena od Ohrida i Konstantinopola. Prije dolaska franjevaca

184

samostani koji su inili kraljenicu crkve pripadali su pravoslavnoj crkvi

koja je slijedila istoni samostanski red svetog Bazilija. Stoga su okolnosti
u kojima se nalazila bosanska crkva bile usporedive onima rane keltske
crkve u Irskoj. Rim ju je drao raskolnikom, no ne i krivovjernom. Nakon obavljene procjene stanja iz 1203. godine, Crkva u Bosni je dobila
opomenu, no ne zbog krivovjerja, ve nedostatka reda. Ipak, tamonji
crkveni slubenici su priznali punu nadlenost Rima obvezavi se prihvatiti katolike sveenike u mjesnim samostanima, vratiti rtvenike i
krieve na mjesta crkvenog slavlja, usvojiti ispovijed i pokoru, kao i
rimski kalendar blagdana i posta, primati priest barem sedam puta
godinje, odvojiti mukarce od ena u samostanima, te uskratiti pomo
krivovjernicima. Kada je Katolika crkva kasnije poeljela uvrstiti nadzor nad Bosnom, odbacila je cjelokupnu tamonju crkvu kao krivovjernu i bogumilsku. No, to je bila pogreka. Bogumilsko krivovjerje je
bilo ogranieno na znatno manju skupinu za koju se danas pretpostavlja
da je obitavala na dalmatinskoj obali (u to vrijeme dio Bosne), ili pak
dalje u unutranjosti. Oblici naeni na stecima vjerojatno su heraldike
naravi, te odraavaju plemiki status pokopanih, a ne nekakav mistini
kult kakvom su pripadali bogumili.

RAZVOJ ISTONE CRKVE

Do 324. g. gospodarom rimskog svijeta postaje Konstantin. On seli
prijestolnicu na Bospor, u Carigrad, kojega naziva Novim Rimom.
Od samog poetka car je, kao iva Kristova slika, igrao najvaniju
ulogu u Crkvi. Budui da se drao osobno odgovornim za jedinstvo
Crkve, predsjedao je crkvenim koncilima, a krivovjerce i raskolnike
izloio progonima svjetovnih vlasti. Rimski naslov kojeg je nosio, Pontifex maximus ili vrhovni sveenik, upuivao je na svetost njegove slube.
Konstantin je bio Boji izabrani zastupnik, a carska vlast zemaljski odraz Boje nebeske vrhovne vlasti.
Za vladavine istinskog osnivaa Bizantskog Carstva, Justinijana I.
(483-565) izgraen je veliki broj crkvenih graevina. Znatno je poboljana obrazovna razina sveenstva, a veliki pomaci napravljeni su u
razvoju Teodozijevog zakonodavstva. Prije svega (u 4. i 5. stoljeu) propovijedanju se pridaje velika vanost jer se eli ojaati kransku predaju (usp. Grgur Nazijanski, Ivan Zlatousti). Osvojivi natrag Italiju,
Dalmaciju, Sjevernu Afriku, kao i dio panjolske, Justinijan nakratko
obnavlja Rimsko Carstvo. Naalost, kasnija barbarska najezda (prije

185

svega Langobarda) preplavljuje Italiju gdje jedino Ravenna ostaje bizantskim vlasnitvom.
Avari i perzijski Sasanidi osvajaju Jeruzalem (614), Egipat (618) te
opsjedaju 626. g. Bizant (Carigrad) koji se ipak uspijeva odrati. Pod
vodstvom cara Heraklija I. protivnik je uspjeno poraen. Meutim,
za posljednjih godina njegove vladavine Arapi prodiru u Siriju, Palestinu
i Egipat. Muslimanski borci stiu, i to ak dva puta, do Carigrada.
Carstvo preivljava kasnije upade Langobarda u Italiju, Slavena u Grku
i Bugara na Dunavu, no gubi veliki dio prijanjeg ozemlja. Do kraja 8.
stoljea svedeno je na zapadni dio Male Azije, juni Balkan, podruja
zapadno od Carigrada (uz egejsku obalu), srednju i junu Grku te uski
dio ja-dranske obale. Na Zapadu preostaju juna Italija i Sicilija. Veliki
broj krana se, uslijed provala Perzijanaca i kasnije Arapa, iseljava na
Zapad. Do 800. g. etiri od ukupno pet patrijarhata nalaze se izvan
granica Carstva (Aleksandrija, Antiohija i Jeruzalem su pod muslimanskom vlau). Kada se i Rim nae pod barbarima, Carstvo se obraa za
pomo Francima. Papa kruni Karla Velikog za Cara Rimljana i tako
na Zapadu stvara zasebno Rimsko Carstvo.
Godine 681. monofizitizam je osuen u Carigradu; time su se
monofiziti konano odvojili od slubene Crkve. Zaudo, najveu je podrku imao u istonim podrujima pod vlau Arapa. Druga rasprava iz
tog doba bila je vezana uz pitanje ikona.

ISTONA POBONOST
Liturgijska predaja u Istonoj crkvi razvijala se od 4. stoljea na
temelju bogosluja iz razliitih dijelova Istoka. Najrairenije je bilo
bogosluje (liturgija) Bazilija Cezarejskog (370-379) i Ivana Zlatoustog
(398-404) s dodacima iz jeruzalemskog bogosluja. Drugu liturgiju stvorio je Roman Melod u Siriji.
Redovnitvo je prilino rano postalo obiljejem istonog kranstva;
tamo se uostalom i pojavilo. Upravo je Bazilijeva regula prenesena s
Istoka na Zapad. Neki je sirijski redovnik, oko 500. g., izdao niz zapisa
za koje je tvrdio da potjeu od Dionizija Areopagita. Ovom je krivotvorinom u pravoslavnu duhovnost uspjeno unio novoplatonistiki
misticizam (uzdignue u zajednitvo i jedinstvo jednim putem negacije). Ujedinjenje s Bogom postie se mistinou, kao i uzdignuem
iznad shvaanja osjeaja i uma.

186

Maksim Ispovjednik (580-662) komentirao je njegova djela nastojei

urediti tekst kako bi odgovarao, u najveoj moguoj mjeri, pravoslavnom kranstvu. Ivan kot Eriugena izradio je oko 850. g. latinske prijevode njegovih djela. Dionizije je pak utjecao na Tomu Akvinskog i
srednjovjekovni misticizam.
Simeon Novi Teolog (949-1022) je bio prvi sustavni izlaga tehnike
unutarnje molitve. Naslov novog teologa dobio je stoga to su njegove
spise drali jednakovrijednima onima starih teologa (ili otaca) Crkve.
elio je uvidjeti nevidljivo boansko svjetlo, a o vlastitom duhovnom
iskustvu puno je pisao. Bio je sveti Bernard Istoka zbog ega je doao u
sukob s predstavnicima slubenijeg filozofskog pristupa (Stjepanom).
Naalost u pravoslavlju je Krist, pod utjecajem suhoparne skolastike
i ekstremnog misticizma, postao mistinom figurom koja je imala malo
toga zajednikog s Kristom iz Evanelja. Nakon 10. stoljea porastao je
znaaj nekoliko samostana na gori Atos (tzv. Svetoj gori) nedaleko od
Soluna. U 14. stoljeu je pak nastao pokret radikalnog misticizma kvijetistike sekte hezihasta. Temeljio se na kontemplativnoj molitvi, a
glasnogovornik mu je bio Grgur Palama (1297-1360) koji je bio povezan sa samostanom na gori Atos. Predvodnik bugarskog sredita pokreta
bio je Teodozije iz Trnova koji je utemeljio samostan u Kilifarevu. Grgur
je, kao solunski metropolit, razvio tzv. tihu molitvu. Ona se sastojala u
raz-miljanju o Bogu u stanju unutarnjeg mira (nakon pobjede nad
poudom). Naglasak je bio na tihoj meditaciji pri posebnom dranju
tijela (brada sputena na grudi, oi usmjerene na pupak). Pritom se
izricala jednostavna molitva: Gospodine Isuse, Sine Boji, smiluj mi
se! Kritiari ovoga pristupa (npr. Barlaam) tvrdili su da se Bog moe
spoznati samo posredno, a ne neposredno kao to je to Grgur tvrdio.
Ovim se obiajem eljelo dosegnuti vienje boanskog svjetla, kao i
postii jedinstvo s Bogom (gr. theosis; poboanstvljenje). Grgur je tvrdio
kako se Bog moe spoznati i neposredno (radilo se o gnostikoj lai
koju je raskrinkao apostol Ivan u 1. Iv 4,12). Meutim, teologija tog vremena vjerovala je kako je Bog potpuno nespoznatljiv (novoplatonistiki utjecaj). Grgur je pokuao rijeiti nedoumicu stavom kako se ne
moe prii Bojoj sutini, ve Njegovim radnjama (energijama). Time
je istaknuo dobru stranu skolastikog sitniarenja uobiajenog za ono
vrijeme. Tvrdio je kako, iako ne moemo spoznati ili sudjelovati u Bojoj
biti, moemo sudjelovati u Bojim energijama, milosti i djelatnosti
usmjerenoj prema nama. Ovakav je pogled na milost potpuno razliit
od novozavjetnog uenja.

187

Njegov ga je glavni protivnik Barlaam optuio za krivovjerje.

Barlaam je napadao katoliku skolastiku (naroito mu je smetala oholost
Tome Akvinskog koji je tvrdio da zahvaljujui filozofiji sve zna o Bogu),
kao i istoni misticizam (iji je predstavnik bio Grgur). Izvrgao je ruglu
Grgurovu metodu molitve ustvrdivi kako se Bog moe spoznati
posredno. Kako bi mu odgovorio, Grgur je objavio knjigu Trijade u obrani Svetih Hezihasta izloivi svoje zamisli u njoj. Iako je Grgur 1344. g.
izopen iz Crkve, 1347. g. Ivan VI. postaje novim carem. Kako mu je
Grgur bio miljenik, postavlja ga za solunskog episkopa. Carigradski
koncil, 1351. g., oslobaa Grgura prethodnih optuaba; njegovo uenje
se slubeno prihvaa u pravoslavnim crkvama. Meutim, Zapadna
crkva odbacuje ovu odluku ime se produbljuje jaz izmeu Istone i
Zapadne crkve.

Nedoumice u svezi s ikonama

Mnogi su se u to vrijeme pitali: to je sveto i dostojno tovanja? Do
poetka 7. stoljea mnogi su gradovi u Carstvu imali jednog ili vie
mjesnih svetaca koji su bili tovani kao posrednici i zatitnici. Od 6.
stoljea i Crkva i carska vlast poticale su izradu ikona i tovanje redovnikih svetaca ohrabrivi time tovanje idola. Meutim, isti je obiaj vukao
korijene iz starog Rima gdje se carskim ikonama iskazivala ista ast
kao i samom caru. Obiaj nije prestao ni kada je car postao kraninom.
Konstantin, kao i njegovi nasljednici, podizali su si ogromne kipove u
Carigradu. Kako se radilo o iskazu kraljevskih poasti, na isti se nain
postupalo sa svevinjim kraljem Isusom Kristom. Justinijan je iznad
glavnih carigradskih vrata dao podii veliki kip, a iskovao je i novac s
Kristovim likom. Do kraja 6. stoljea ikone Krista i Marije postupno su
zamijenile carske ikone.
U borbu protiv ikona krenuo je car Leon III.. Moda su ga poniavajui porazi, kao i straan potres, podsjetili da izraelski Bog kanjava
idolopoklonstvo. Meutim, nije mu bilo lako ispuniti naum. Godine
730. izdao je proglas nareujui da se sve vjerske ikone na javnim
mjestima i crkvama uklone i unite. No, rimski je papa osudio unitavanje ikona. Car se osvetio izuzevi Siciliju, junu Italiju i zapadni dio
Balkana i Grke od vlasti rimskog biskupa. Ovaj se pak obratio Francima
za podrku i zatitu. Kada je za Konstantina V. u Carigradu odran
754. g., koncil kojim izrada ikona izjednaena s idolopoklonstvo,
preostale ikone morale su biti unitene. Protivnici ove odluke izopeni
su, osakaeni i prognani. Progonstvima su, prije svih, bili izloeni
redovnici zbog kulta tovanja relikvija. S druge strane ikonoklasti su

188

eljeli ikone zamijeniti tradicionalnim kranskim simbolima kria,

Biblije i elementima Gospodnje veere. Izvan toga, samo su zareeno
sveenstvo i posveene graevine bile, na odreeni nain, svete. Konstantin V. je tvrdio kako su elementi Gospodnje veere istinske Kristove
ikone, budui da su posveene. Izgleda da je vjerovao kako su posveeni
kruh i vino potpuno jednaki Kristovom tijelu i krvi jer prava ikona mora
biti jednaka onome to predstavlja.
Ivan Damaanski napisao je oko 740. g. Obranu svetih slika (ikona).
Postavke, koje je iznio kasnije, preuzela je Pravoslavna crkva. Ustvrdio
je kako slika nikada nije jednaka izvorniku, ve ga samo oponaa. Ikona
je vana kao preslika i podsjetnik na izvornik. Ivan Damaanski je polazio od Platonovog shvaanja da sve to opaamo na ovom svijetu
pred-stavlja samo presliku vjenog i izvornog oblika kojeg dua moe
spoznati u nematerijalnom svijetu. Rei kako ikona ne moe oslikati
Krista, znai ne priznati mogunost utjelovljenja. Iako je ikonu pogreno
tovati, prisutnost Kristove ikone moe pouiti i pomoi vjerniku. Isto
se odnosi na ikone svetaca i Marije. Uz to, Ivan je razlikovao izmeu
oboavanja (gr. latreia) usmjereno iskljuivo Bogu, i tovanja (gr. proskunesis), usmjereno caru kao i ikonima.
Dolazio je sa Krete, bive mletake kolonije, i tako je imao pristup
mletakom sveuilite u Padovi. Mletaka republika je rado, ali diskretno primila protestante, usprkos protureformatskoj istki u ostatku Italije.
Porenuo je tiskarski stroj u Carigradu na kojem je tiskao Novi zavjet na
modernom grkom, no stroj je napala katolika rulja.
Leon IV. nije bio odrjeit ikonoklast. Njegova je ena Irena, uz pomo
patrijarha Tarazija, sazvala biskupe u Niceji (787). Tamo je osuen
ikonoklastiki pokret i prihvaen stav Ivana Damaanskog.
Meutim, Carstvo su snale velike nevolje koje su vlastodrce natjerale da ponovno razmisle o tom pitanju. Leon V. odluio je podrati
unitavanje ikoni kao slubeni dravni stav. U skladu s tim, tadanji
patrijarh je svrgnut, a na njegovo mjesto je dola osoba po carevom
uku-su. Protivnici nove politike odvedeni su u zatvor a koncil, za borbu
pro-tiv ikona iz 754. g., je ponovno priznat.
Ovakvo je stanje ostalo do vladavine Mihaela III. Tada je careva majka
Teodora odluila napustiti dotadanju politiku prema ikonama kako
bi dinastiji osigurala veu podrku. Koncil iz 843. g. zanijekao je odluke
prethodnog koncila, ime su ikone ponovno bile doputene. Stoga
pravoslavne crkve jo uvijek svetkuju prvu korizmenu nedjelju kao
blagdan pravovjerja, kako bi obiljeili svretak rasprave u svezi s
ikonama.

189

ISTONA TEOLOGIJA
Uitelj misticizma Maksim Ispovjednik najznaajniji je pravoslavni
teolog 7. stoljea i otac bizantske teologije. Bio je veliki pobornik doktrine dvostruke volje u Kristu. Sabrao je ranija uenja Origenovog
uenika iz 4. stoljea, Evagrija kao i Dionizija, nastojei pomiriti njihove
razlike. Za cilj molitvenog ivota drao je Boju viziju.
Maksimovo uenje predstavlja sretnu sintezu elemenata klasinog
(naroito aristotelovskog) i patristikog (naroito areopagitskog) nadahnua, stopljenih u osobnu kransku viziju: Krist zauzima sredinje
mjesto spekulacije. Protiv monofizitizma i monoteletizma Maksim
brani cjelovitu ljudsku narav Kristovu, razliitu od boanske naravi,
koja se ne stapa s ovom potonjom u jedincatoj osobi Rijei. Od ljudske
Kristove naravi Maksim ispovijeda naroito autentinu i konkretnu
volju, koja se na dramatian nain oitovala u agoniji Getsemanija, a u
punom je suglasju s boanskom voljom i kao takva nuna je pretpostavka za spasenje ljudi. Utjelovljenje Boje (sarkosis), koje je pripremano od poetka svijeta a izvrilo se u Mariji, i oboanstvenjenje ovjeka
(theosis) koje se zbilo po utjelovljenju Bojem, dva su velika stoera
Maksimove kristologije. Iz dviju naravi slijedi dvojstvo volje i djelovanja
(energeia). Samo htjeti ili in volje spada k naravi, dok birati predmet ili
nain htijenja je stvar osobe. Ovo posljednje naziva Maksim gnomikim
htijenjem (gnome). ovjeja narav Kristova posjedovala je samo fiziko
a ne gnomiko htijenje. Jer gnomiko htijenje (smjer htijenja) odredivao
je jedino Logos koji je sa svojom boanskom voljom pokretao i ovjeu
volju. Logos je upravlja i gospodar ovjeanskih djela i trpljenja u
Kristu. ovee potrebe i afekti ovladavali su Kristom samo ako je on
htio, a ne, kao kod nas ljudi, po naravi i neslobodno. Velika je zasluga
Maksimova to je izuzetnom prodornou i uravnoteenou do krajnjih konsekvencija produbio kristoloku terminologiju kalcedonske
dogme, tako da njegov doprinos predstavlja pojanjenje i krunu dotadanje patristike spekulacije.
Ovu kristologiju Maksim primjenjuje i na antropologiju. Krist je objavio
Boga koji je jednostavan i bezgranian, jedinstvo u trojstvu. ovjek po
naravi tei Bogu i nadnaravno jedinstvo s Kristom u krtenju osposobljuje ga za slobodno ostvarenje ove naravne tenje, borbom protiv
grijeha i vrenjem kreposti ne samo moralnim, ve bitno ontolokim razvitkom svoje osobe. Maksimova je misao izuzetno prodorna
u izlaganju trnovitih problema, bizantska po suptilnosti i smjeloj

190

spekulaciji, te istovremeno rimska po stalnom navraanju na stvarnost

i duboko znaenje jedinstva Crkve.
Maksim je istinski asket-mistik. Prema njemu, Krist je jedan u dvije
naravi. Adam je, meutim, postao po grijehu podijeljen ovjek u samom
sebi. Svaki ovjek mora postati svjestan svoga bijednog stanja,
iznutranje podjele u dui. Jedinstvo je mogue pronai jedino u Bogu
i to prije svoga kroz jedinstvo s utjelovljenim Kristom. Cilj duhovnog
ivota je poboanstvenjenje. Stvoren za poboanstvenjenje, ovjek
moe postati oboen jedino otkupljenjem. Duh Sveti proima itava
ovjeka kao to svjetlo proima vaskoliki prostor i kao to vatra posvema proima eljezo. Da bismo pristigli do tog cilja, obdareni smo
snagom koja nas potie prema obogotvorenju. Naprotiv, snana sila
razdvojnica, izvorite svakoga grijeha jest philautia, sebeljublje, traenje
osjetilnih dobara na tetu umnosti; sebeljublje je zapreka istom motrenju (kontemplaciji) svijeta i jedinstvu uma s Bogom.
Ivan Damaanski rodio se potkraj VII. st. u kranskoj arapskoj
obitelji u Damasku. Nosio je arapsko ime Mansur (Victor). Moda je
potjecao iz uvenog koljena Taglib, kojemu nije bio stran utjecaj grkobizantske kulture. Njegov otac Sergije bio je carinski slubenik, a tu
slubu je kasnije preuzeo i Ivan, ali ju je brzo napustio i sa svojim prijateljem Kuzmom, koji je doao negdje iz Sicilije, g. 730. otiao u
samostan Save kod Jeruzalema. Kuzma je postao kasnije biskup u
Majumi, a Ivan je bio zareen za sveenika i posvetio se kontemplativnom ivotu i nauci. Umro je 749. Njegov glavni uspjeh sastojao se u
sakupljanju ranijih uenja otaca koja je sustavno predstavio u priruniku
Izvor znanja. U odreenom smislu je bio Toma Akvinski Istoka. Oslanjao
se na postojeu teologiju kojom je postavio mjerila daljnjih pravoslavnih
shvaanja i misticizma. Njegovi pogledi na ikone prevladali su na
Drugom Nicejskom koncilu 787. g.
Po pozivu teolog, i od 1602. g. aleksandrijski patrijarh, iril Lukarski
(1572-1638), postao je poglavarom carigradske crkve 1620. g. Godine
1629. g. objavio je Istona ispovijedanja kranske vjere, u kojima je pokuao
uskladiti pravoslavlje i kalvinizam. vrsto je vjerovao u nepogreivost
Biblije, predestinaciju i opravdanje vjerom. Odbacivao je doktrinu transsupstancijacije. Tvrdio je kako je Crkva podreena Pismu i podlona
pogrekama. Pokuao je pred Rimom obraniti pravoslavlje to mu je
do-nijelo prijatelje meu protestantima u Poljskoj u kojoj je radio. U
Englesku je odnio primjerak Codexa Alexandrinusa. Isti je zamijenio
Textus Receptus na kojem su se dotada temeljili protestantski prijevodi.

191

Na njegovu nesreu, isusovci su bili vrlo djelatni u Carigradu za vrijeme izdavanja njegove knjige. Kako bi ga optuila, Pravoslavna crkva
se posluila najveim pravoslavnim apologetom i suradnikom Katolike
crkve Petrom Mogilom. Godine 1638. izvren je pritisak na tursku
vladu koja je popustila. iril je iste godine zadavljen, a tijelo baeno u
Bospor. U Pravoslavnoj crkvi dolo je do snanog suprotstavljanja njegovim uenjima, te su njegovi stavovi u nekoliko navrata osueni.
Najjai proglas u tom smislu bila je Dositejeva ispovijed koju je sastavio
istoimeni jeruzalemski patrijarh odobrena na Jeruzalemskog koncilu
iz 1672. g. U njoj je istaknuto sljedee: Biblija je nadahnuta Bogom, kao
i crkveni koncili. Crkva i Biblija proizlaze jedna iz druge. Predestinacija
je izloena u okvirima arminijanskog tumaenja rijei predznanje.
Vjera i djela opravdavaju dok grenik ne moe biti odjedanput iskupljen.
Iako dobra djela zasluuju nagradu, bez Bojeg milosra ne doprinose
spasenju. Podrana je doktrina transsupstancijacije. Navedena naela
vjere opisuju odgovor Pravoslavne crkve teologu koji je bio naklonjen
protestantskim zamislima. Kako su ista naela pomogla iskristalizirati opreni stav Istone crkve prema reformaciji na Zapadu, moemo
govoriti o istonoj inaici Tridentskog koncila.

MISIJSKO IRENJE ISTONE CRKVE

Misijska vizija je procvjetala dolaskom Justinijana na vlast (u 6.
stoljeu). On je u okrilje vlastita carstva vratio Sjevernu Afriku. Osim
toga zapoeo je irenje u Nubiju. No, nekih sedamdeset i pet godina
kasnije, zapoela je najezda muslimana. Jedina preostala podruja irenja Pravoslavne crkve bile su jugoistona Europa i Rusija. Meutim,
drava je morala ovlastiti svaki misijski pothvat (ona i Crkva bile su
jedno).
iril (827-869) i Metod (825-885): Oko 850. g. moravski knez Rastislav
je zamolio bizantskog cara Mihaela III. da mu poalje misionare koji bi
pouavali njegov narod kranskoj vjeri. Istovremeno bi pak sprijeili
misijsko irenje Karla Velikog. Patrijarh Focije je odgovorio na molbu
poslavi brau irila i Metoda. Ovi Grci proveli su djetinjstvo meu
Slavenima, u blizini Ohrida gdje su nauili slavenski jezik. Prije no to
su krenuli na misiju, pripremili su (glagolicki) alfabet za jezik koji dotada
nije poznavao pisma. Time se bizantska kultura proirila meu
slavenskim plemenima. Godine 860. otili su meu Hazare u Hersonu

192

(Krim), a dvije godine kasnije zavrili su u Moravskoj. Tamonja je misija

bila uspjena u prve tri godine, no dugorono nije imala nikakvih izgleda
jer su Maari napali i unitili Moravsku. Crkva se potom, u tom podruju, razvila pod utjecajem zapadne Katolike crkve. Rad dvojice brae
nastavili su njihovi sljedbenici (Kliment i Naum) koji su njihovu poruku
i slavenske knjige prenijeli u Ohrid. Taj grad postao je odskonom
daskom za irenje misije na Bugarsku. Tamonji su pak ljudi sa arom
prihvatili novu religiju i kulturu, a ona je pak s vremenom stigla u Rusiju.
iril je otiao u rimski samostan, 868. g., u kojem je i umro godinu kasnije.
Metod, koji je u meuvremenu postao biskupom, trebao je ponovno
sluiti meu Slavenima. No, tome su se usprotivili njemaki sveenici.
Kada ga je princ Svjatopolk bacio u zatvor, papa Hadrijan se zauzeo za
njegovo osloboenje. Kasnije ga je imenovao panonskim biskupom.
Mjesto njegove smrti nije sa sigurnou utvreno (pretpostavlja se da
se radi o ekom Velehradu).
Kliment (840-896) i Naum: Nakon smrti Metoda u Velikoj Moravskoj,
njihova dva najpoznatija uenika, Kliment i Naum, vratili su se u Bugarsku. Podrijetlom iz Soluna otili su u makedonsku Kutmievicu (Ohrid).
Kliment je stigao 886. g., a Naum 900. g. U Ohridu, koji je postao
sreditem slavenske kulture i pismenosti, Kliment i Naum nastavili su
rad irila i Metoda na ureivanju slavenskog crkvenog i knjievnog
jezika. Neki strunjaci tvrde kako su se pritom posluili narjejem
makedonskih Slavena. Kliment je naime meu njima proveo trideset
godina. Prvo slavensko sveuilite osnovano je u njegovoj samostanskoj
crkvi Sveti Pantelejmon 893. g. (dva stoljea prije Bolonjskog Sveuilita).
Nekih 3 500 polaznika ove kole irili su slavensko pismo, kulturu,
umjetnost i crkveno pjevanje po mnogim slavenskim zemljama (neki
meu njima stigli su do Kijeva u tadanjoj Rusiji).
Bugarski car Boris, koji je prihvatio prelazak svog naroda na kranstvo, nagovorio je carigradskog patrijarha da Bugarima odobri nezavisnu crkvenu organizaciju (870). Osim toga njegov je narod izborio
pravo da obrede obavlja na slavenskom jeziku. Time je u istonoj Europi
ustanovljen zaseban (bugarski) oblik pravoslavlja. Godine 927. najvii
biskup Bugarske crkve (u Ohridu) postavljen je na poloaj patrijarha.
Nova bugarska crkva je bila pod jakom utjecajem eremetizma: najslavniji od njih je bio Ivan Rilski (880-947) koji je utemeljio veliki

193

samostan kod Rile. Osim toga, njegov je narod izborio pravo da obrede
obavlja na slavenskom jeziku.
Prvo bugarsko carstvo je trajalo od 681. do 1018. kad je bugarska
hegemonija dosegla vrhunac pod carem Simeonom (893-927), koji je
teio postati ak i novim bizantskim carem. Njegov glavni grad, Preslav
je po sjaju postao malim Carigradom. Pod njegovom vladavinom
bugarski teritorij se proirio prema zapadu sve do Save i Drine: na taj
nain je stavio Srbe pod njegovu vlast. Nakon njegove smrti bugarska
hegemonija se smanjila zbog unutarnjih borbi. Godine 1014 car Basilije
II. Bulgarokton je zarobio 15 000 bugarskih vojnika, koje je oslijepio na
jedno oko. Godine 1018. Bugarska je bila pripojena u Bizantsko carstvo.
Seljaci koji su morali pretrpjeti velike nedae zbog pretjeranog poreza,
reagirali su protiv dravne crkve i velik broj ih se pridruio bogumilskoj
sekti, koja je postala vanim pokretom. Pokret se pojavio u Bugarskoj
prema polovici devetog stoljea te se sastojao od spajanja dualistikih
doktrina preuzetih od paulikijanaca (izgnani u Bugarsku), sekte iz Armenije i Male Azije, i mjesnog slavenskog pokreta koji je elio
reformirati bugarsku pravoslavnu crkvu. Dobili su ime po utemeljitelju,
sveeniku Bogumilu, dok su paulikijanci dobili ime po omiljenom im
autoru, apostolu Pavlu. Pokret je zapravo bio ogranak i razvijanje
maniheizma. U Bugarskoj pokret je bio reakcija protiv sakramentalizma
i materijalizma unutar Pravoslavne crkve. Umjesto krtenja vodom,
oni su zastupili krtenje Duhom. Bogumili su odbacili Stari zavjet kao
i je veina gnostika. Sveenik Bogumil je naauvao da je Vrhovni Bog
imao dva aneoska sina, Satanela, starijega, te Krista, mlaega. Satanel
se pobunio protiv vrhovnog Boga te je naveo mnogo niih anela da
ga slijede. Tada je nagovorio pale anele da se utjelovljuju u tijelima
koja je stvorio kao dio zlog svijeta materije stoga su ljudske due
ustvari pali aneli. Roenje je smatrano zatoenjem dobrog duha u
zlom tijelu kao kazna za grijehe poinjene u prethodnom stanju (tj.
reinkarnacija). Kako bi oslobodio ovjeanstvo iz tiranije Satanela i
njegova stranog svijeta materije, Bogumil je nauavao da je vrhovni
Bog poslao mlaeg sina Krista, na zemlju kao Isusa Nazareanina.
Satanel je ubio Isusa, ali potonji se uskrisio u duhovnom tijelu te se
vratio na nebo. Na isti nain, nakon smrti Bog e dati svoj vjeni duh
bogumilskim sljedbenicima Isusa. Nakon turske invazije na Bugarsku
mnogi bogumili obratili su se na islam, posebno u Bosni, kamo se ta
sekta rairila tijekom 12. stoljea.

194

Srbija i Sv. Sava: Iz Bugarske se pravoslavna vjera i kultura proirila

u Srbiju. Bila je to trea slavenska zemlja koja je, u drugoj polovici 9.
stoljea za vladavine Mutimira, postala kranskom. Dodue, car Heraklije je ranije poslao rimske misionare koji su krstili nekolicinu Srba. Prvi
kranski srpski knez bio je Mutimir (850-891), no pravoslavlje je u potpunosti zahvatilo zemlju tek za Save treeg sina srpskog monarha
Stefana Nemanje. Tijekom njegova ivota srpska je crkva izila iz
bugarske (tj. ohridske) sjene. Sava je 1219. g. dobio od Carigrada autokefalni status za srpsku crkvu, te je postao srpskim nadbiskupom, a
njegova nadbiskupija prerasla je 1346. g. u patrijarhat srpskog kraljevstva na elu sa Stefanom Duanom (1308-55). Godine 1191. povukao
se u samostan na Atosu, a pet godina kasnije pridruio mu se njegov
otac koji je napustio prijestolje. Nakon 1199. zajedno je s ocem izgradio
samostan Hilandar. Od 1208. do 1217. g. bio je arhimandrit Studenice
koja je postala sreditem srpske kulture. Od 1219. do 1233. g. postao je
prvim arhi-episkopom autokefalne srpske crkve sa sjeditem u
samostanu ii. Vie se puta vraao politici koju bi naputao kako bi se
vratio u crkvu. Zasluan je za izgradnju mnogih samostana i crkava.
Za vrijeme ivota, razvio je razmjerno vane odnose s ruskom pravoslavnom crkvom.
Nakon srpskog poraza u bitci kod Kosovskog Polja Turci zauzimaju
Srbiju. Srbi, s patrijarhom Arsenom I. arnojeviem, odlaze prema Habsburkoj monarhiji. Organiziraju se u Srijemskim Karlovcima; osnivaju
bogosloviju i klasinu gimnaziju u Beogradu koji ubrzo pada u turske
ruke. Srpski patrijarh se seli u Srijemske Karlovce gdje i danas postoji
bogoslovija, gimnazija, kao i sjedite srijemskih vladika. Nakon to su
Turci protjerani iz Beograda, u to mjesto se vraa patrijarh, a
Pravoslavna crkva osniva teoloki fakultet.
Osim srpske crkve, pod bugarskim utjecajem bila je i crkva u Rumunjskoj. Kranstvo se i na tom podruju pojavilo ranije (s dolaskom
prvih rimskih legija).
Grkokatolika crkva (tzv. Unijati) je nastala za progona koje je ruska
pravoslavna crkva vodila protiv Ukrajinaca. S vremenom se proirila
na dananju Vojvodinu (Baki Petrovac), te Hrvatsku (umberak i
Krievci). Grkokatolici priznaju papu (koji im postavlja biskupa), a
preuzeli su i katoliku liturgiju (u Hrvatskoj, ali ne u Ukrajini). S druge
strane posjeduju ikone, a u euharistiji se slue vinom i kvasnim kruhom.
U Hrvatskoj imaju sjedite u Krievcima. Njihov glavni biskup odgovara

195

zagrebakom nadbiskupu; pod njegovom nadlenou je i Vojvodina.

Grkokatoliki sveenici se ene; nisu obvezni nositi bradu koju nose
pravoslavni sveenici.
Crkva u Rusiji i Ukrajini: U Rusiji je kranstvo nastojalo prodrijeti
meu Hazare*, no njihov je poglavica prihvatio idovstvo (740). Meutim, jedno od hazarskih rubnih mjesta, Kijev, prerastao je u od-skonu
dasku za kranske misionare. Zahvaljujui trgovakim vezama Vikinga
(kasnije veana) s Carigradom i Rusijom (posjedovali su trgovake
kolonije u Kijevu i Novgorodu), kranstvo se proirilo na Rusiju.Do
sredine 9. stoljea Kijev je brojio tek nekoliko krana. Iako je supruga
tadanjeg ruskog poglavara Igora (oko 877-945) bila iznimna i poduzetna kranka Olga, tek je za vladavine Vladimira I. (956-1015) zemlja
prihvatila kranstvo. Naime Vladimir I. je na nagovor vlastitih poslanika, koje je dojmila pravoslavno bogosluje u crkvi sv. Sofije u Carigradu, odabrao kranstvo (oko 988). Najvjerojatnije je prihvaenje
pravoslavne vjere bio uvjet dobivanja trgovakih povlastica u Carigradu.
Olga je preuzela novo ime, Jelena (slavensku varijantu imena Helena,
Konstantinove majke). Nakon krtenja Vladimirovih podanika, kipovi
starih poganskih bogova zavrili su u rijeci Dnjepar. Osim toga Vladimir jeoenio Anu, sestru bizantskog cara. U pozadini cijele prie stoji
injenica kako je privlanost pravoslavlja bila prvenstveno estetske, a
ne intelek-tualne ili moralne naravi. Kako god bilo, uinke Vladimirove
vladavine saeo je njemaki biskup koji je posjetio Kijev nedugo nakon
vladareve smrti. Izvijestio je kako se grad moe pohvaliti s tristo crkava
i osam trnica. Ostali putnici usporeivali su Kijev s blistavim Carigradom. Vladimirov sin Jaroslav I. (980-1054) prihvatio je 1019. g. biskupa,
kojeg je postavio carigradski patrijarh, ime je priznao podreenostkojeg
je postavio carigradski patrijarh, ime je priznao podreenost ruske
crkve Carigradu. Biskup je neto kasnije posveen za kijevskog metropolita. Sljedeih etiristo godina na elu Ruske crkve bili su Grci koje je
__________
*Ovaj stari turkijski narod se u 2. st. iza Krista rairio Transkavkazom i kasnije zauzeo pod-ruje
donje Volge. Ponovno se kao jaka sila pojavljuju u 7. st. da bi se ve od 8. do 10. st. nji-hovo
carstvo prostiralo sve od obala Crnog mora i Kaspijskog jezera do Urala i dalje na za-pad do
Kijeva. Glavni grad Itil, njihovo sredite, postaje veliko komercijalno sredite. Osvojili su zemlje
Povolkih Bugara i Ural te nabili danak istonim Slavenima. Ne miruju, pa zarate i s Arapima,
Perzijancima i Armencima. Hazari se nisu uplitali u religiju pokorenih plemena i naroda, religiozna
sloboda bila je potpuna. Za njih kau da su u 8. st. neki preli na judaizam (plemstvo) a navode se
i primjeri da je meu njima u 9. st. bilo i krana. Oni su svakako u 10. st. uli u savez s Bizantskim
carstvom u kojem su se istakli u borbi protiv Arapa. Godine 965. vojvoda od Kijeva (Sviatoslav)
potukao je Hazare i njihovo carstvo je propalo.

196

postavljao carigradski patrijarh. Jaroslav I. je umro 1054. g. godine

konanog raskola izmeu Istonog i Zapadnog kranstva. Zaostajanje
Kijeva, u 12. i 13. stoljeu, u velikoj je mjeri povezano s padom njegova
glavnoga trgovakog odredita Carigrada. Sve je bilo popraeno ruskom
kolonizacijom umovitih podruja, u onome dijelu kojeg danas
nazivamo sredinjom Rusijom. U ovom su vremenu poele i prve
mongolske najezde, a time i duga razdoblja mongolskoga gospodarenja.
Tatarska konjica pod Mongolskim vodstvom opustoila je zemlju (oko
1240) koju je gospodarski tlaila do otprilike 1480. g. kada je Moskva
prestala plaati porez Tatarima. Ovaj dogaaj je proslavljen gradnjom
katedrale svetog Vasilija koja se nalazi na dananjem Crvenom trgu u
Moskvi. Iako se Moskva rijeila ovisnosti o Tatarima (i u sljedeem
stoljeu krenula u protunapad kada je osvojila mnoga podruja njezinih ranijih gospodara), opasnost nikako nije jenjala. Uslijedila su stoljea
u kojima su tatarski konjanici, postavljai zamki za robove, kao i
pljakai zlostavljali tamonje puanstvo. Petostoljetnim mukama (od
1240. pa sve do 1783) je doao kraj tek kada je, za Katarine Velike (krajem
18. stoljea), zaposjednut Krim. Ipak za mongolsko razdoblje znaajan je uspon triju kljunih i kasnije kanoniziranih osoba unutar Crkve.
1) Aleksandar Nevski pobjednik nad veanima (1240) i teutonskim
vitezovima (1242) zasluan je za spaavanje Ruske crkve od papinstva.
Loi odnosi, koji su vladali izmeu katolika i ruskih pravoslavaca, dodatno su pogorani kada su germanski vitezovi pokuali iskoristiti zbrku
prouzrokovanu provalom Mongola (Tatara pod vodstvom Dingis
Kana u 13. stoljeu). Pokrenuli su katoliku kriarsku vojnu protiv
Sjevernih Rusa. Zapadnim osvajaima junaki se 1242. g. suprotstavio
upravo Aleksandar Nevski. Taj se vladar Novgoroda prethodno dragovoljno podredio vladavini Kana.
2) Stjepan Permski bio je u 14. stoljeu misionarski biskup meu
zirijanskim plemenima (dananji Komi).
3) Sergije Radonjeki: Jedan od najslavnijih ruskih krana, Sergije
iz Radonjea (blizu Moskve), postao je 1350. g. poglavarom redovnike
zajednice u Zagorsku (gdje se danas nalazi sredite ruske Pravoslavne
crkve).
Upravo je preko njega kranstvo zapoelo prodirati meu seljake.
Dotada je tamonja Crkva imala sljedea obiljeja:
a) Voe Crkve bili su uglavnom stranci koji su imali malo veza s
obinim pukom.
b) Redovnici su bili (nedostini) kranski uzor; shodno tome nastala

197

su dva sloja krana. Od nieg se sloja oekivalo sudjelovanje u nekoliko obreda i ivot u openitom skladu s kranskim vrlinama.
c) upe su bile ogromne, a sveenstvo loe osposobljeno i slabo plaeno.
Sergej je poticao razvoj umjetnosti (posebno slikarstva). Bio je takoer
gorljivi borac za rusku nezavisnost od mongolske vlasti. Godine 1380.
potaknuo je moskovskog kneza Dimitrija da povede zdruenu rusku
vojsku u bojnu protiv kanovih trupa. Pohod je bio uspjean i protivnikove su postrojbe poraene na Kulikovom Polju. Otada je Moskva postala najvanijim ruskim gradom.
Vie od 200 godina Rusi su ivjeli pod mongolskim (tj. tatarskim)
jar-mom. U tom razdoblju Rusku Crkvu su i dalje predvodili kijevski i
vla-dimirski metropoliti, koje je obino imenovao i posvetio Carigrad s
mon-golskim odobrenjem. Takvo stanje uvelike objanjava zato Rusija
nije nikada doivjela renesansu i reformaciju. Njome su upravljale strane
sile koje joj nisu doputale bilo kakvu slobodu djelovanja. Osim toga,
Mongolska vladavina je uspostavila princip autokracije koji je bio
karakteristika Rusije generacijama sve do danas kako je Moskva postupno unitavala svoje demokratski orijentirane protivnike u Novogorodu i Kijevu.
Ruska crkva je ostala dio Velike Pravoslavne crkve do 1448. g. kada
naputa savez. Nije se mogla sloiti s politikom pomirenja prema Rimu
koja je usvojena na koncilu u Firenci 1439. g. (tzv. Firentinska unija).
Pet godina kasnije Carigrad je pao u ruke Turaka, a ruski biskupi su
novonastale okolnosti protumaili kao Boji sud kojim je Carigrad platio
prihvaanje zamisli o izmirenju s Rimom. Turci su imenovali novog
cari-gradskog patrijarha koji je odbacio Firentinsku uniju.
Nedugo nakon pada Carigrada Ivan III. Veliki, iz Moskve, oenio je
neakinju posljednjeg kralja Sofiju Paleolog. Potom je zbacio mongolsku
(tj. tatarsku) vlast. Za simbol vlastite moi uzeo je dvoglavog orla. Od
tog vremena Rusija je postala glavnom zatitnicom istonog kranstva.
Godine 1589. je osnovan patrijarhat u Moskvi, koji je po vanosti
bila odmah iza Jeruzalema.
Pojavilo se pitanje o buduem glavnom gradu Rusije. Kijev su
opljakali Mongoli, a kasnije su ovim gradom vladali Litavci. Zatim su
se spominjali Novgorod i Pskov, koji su imali veze sa Zapadom zahvaljujui druenju Hanza. Novgorod je postao trgovakom republikom i
kulturalnim sreditem, no bio je sjedite vjerskih disidenata. Meutim,
godine 1478. ovaj grad je anektirala Moskva i tako je grad izgubio

198

nezavisnost. Posljednje natjecanje je bilo izmeu Litve i Moskve. Pitanje

se rijeilo kad su se Litavci odluili udruiti s Poljskom i obratiti se na
katolianstvo. ime je preostao samo jedan bastion pravoslavlja: Moskva.
Zajedno s ruskim irenjem prema Istoku, irila se i Pravoslavna crkva.
Polako su nicali samostani koji su upravljali velikim poljoprivrednim
povrinama. Osim toga, u toj divljini dolazi do oivljavanja egipatskog
i keltskog pustinjakog uzora (to je vjerojatno jedinstven sluaj meu
kranskim zemljama). Primjerice Kiril iz Novojezerska iao je bosonog
na hodoae i ivio od borove kore, korijenja i trave, proveo deset godina meu divljim ivotinjama prije nego to je 1517. godine odluio
sa-graditi svoju eliju i nastaniti se u Bjelojezersku.

VELIKI RASKOL
Do podjele izmeu Latinske i Grke crkve, 1054. g., dolo je uslijed
djelovanja nekoliko imbenika:
1) Nesporazumi Iako su odnosi izmeu dviju crkava bili u cjelini
dobri, s vremena na vrijeme nastali bi nesporazumi koji bi prerasli
izvorne okvire. Prva se velika potekoa pojavila nakon to je Rim odbacio 28. kanon Kalcedonskog koncila (451) koji je Carigradu dao proirena prava nadlenosti. Godine 649. papu Martin I su uhitili carski
slubenici jer je predsjedao koncilom na kojom se suprotstavio carskoj
monoteletskoj teologiji. Umro je u izgnanstvu na Krimu u jadnim okolnostima. Godine 680. papa Honorije I., kao i etvorica bizantskih patrijarha, su anatemizirani, te naposljetku na Treem carigradskom koncilu, proglaeni krivovjercima (povodom monoteletske rasprave problema Kristove jedinstvene volje). Kad su Franci uzeli natrag od Lombarda zemlju koju je izgubilo bizantsko carstvo, nisu ih povratili bizantincima, nego papi! No, tek nakon 6. stoljea razlike su postale uistinu
znaajne.
2) Razlike u crkvenim obiajima koje su se sastojale u sljedeem:
a) Celibat je postojao na Zapadu, no ne i na Istoku (meu niim sveenstvom).
b) Prilikom Gospodnje veere na Zapadu se dijelio kruh, a na Istoku
i kruh i vino.
c) Na Zapadu se koristio beskvasni kruh, a na Istoku kruh s kvascem.
d) Za razliku od sveenika na Zapadu, na Istoku se nosila brada.
e) Post na Zapadu bio je subotom; Zapadna crkva doputala je jedenje

199

slabo peenog (krvavog) mesa.

f) Na Istoku se krtavalo uronjavanjem tri puta (za tri lana Trojstva);
na Zapadu se krtavalo na razliite naine.
g) Istona crkva je odbacila zamisao o istonom grijehu (ovjek nasljeuje smrtnost). Stoga se na Istoku vie naglaava uskrsnue nego
kri.
h) Razlika koja proizlazi iz tzv. odredbe filioque unutar vjeroispovijedi (na Zapadu se vjeruje kako Duh proizlazi od Oca i od Sina).
Crkva na Istoku pak tvrdi kako je Otac kroz Sina dao Duha kako bi ga
ovaj prenio na Crkvu.). Ovu klauzulu pridodala je crkva panjolska
kako bi titila Kristovo boanstvo protiv arijevstva. Vizigoti, naime su
bili arijevci prije nego to se obratili na katolianstvo). Ishod proturjeja
bila je tzv. apostolska vjeroispovijed koja je na Zapadu zamijenila
Nicejsku vjeroispovijed (usvojena je na koncilu u Toledu). Istu je Istona
crkva odbacila. Bio je to jo jedan primjer koji otkriva temeljne razlike
u kulturi, filozofiji i jeziku. Osim toga, na Zapadu sve tri osobe Trojstva
dijele istu boansku narav, dok na Istoku Otac prenosi narav (bit) na
druge ostale osobe koje stoga imaju izvedeno boanstvo. Shodno
tome, oito je kako pravoslavna teologija u sebi sadri tragove Origenovog nauka.
i) Istona crkva odbacivala je zapadno uenje o istilitu, zaslugama
i indulgencijama. Na Zapadu se dralo kako se neki aspekti kazne za
grijeh mogu izbrisati jo za ivota grenika, i to pokorom odnosno indulgencijama. Ukoliko vjernik umre ne plativi cjelokupnu kaznu, koju
je dugovao, neplaeni ostatak platit e patnjom u vatri istilita. Papa
moe izbaviti due koje su zatoene u istilitu jer je od Boga dobio
blago (riznicu) svetakih zasluga. Indulgencijama se iste zasluge
mogu prenijeti u istilite, ime se otplauje grenikova privremena
kazna. Na Istoku, pak, nijekalo se postojanje istilita; odbaene su
zamisli o kanjavanju pravednika nakon njegove smrti, kao i o postojanju blaga (riznice) svetakih zasluga ili indulgencija.
3) Politiki imbenici:
a) Nakon to su ostali patrijarhati (aleksandrijski, antiohijski i jeruzalemski) potpali pod muslimansku vlast, Carigrad postaje vrhovnim patrijarhatom na Istoku.
b) Nesuglasice u svezi s pitanjem ikona izazvale su sukob cara na
Istoku i pape na Zapadu.
c) Kada su Langobardi 753. g. napali papu Stjepana, istoni car je

200

odbio poslati vojnu pomo, te je ovaj bio prisiljen obratiti se Francima

za pomo. S vremenom je dolo do stvaranja Zapadnog Svetog Rimskog
Carstva.
4) Ostali imbenici koji su doveli do raskola:
a) Obnova Zapadnog Carstva za vladavine Otona (962) dovela je do
ponovnih papinih zahtjeva za vlau. U 11. stoljeu pape su eljele imati
vlast nad itavim kranskim svijetom.
b) Sukobi interesa u Bugarskoj i junoj Italiji.
c) Zapadna crkva je eljela da jedan ovjek upravlja itavom Crkvom,
no Istok se s tim nije slagao. Tamo su glavnu ulogu igrali crkveni koncili
kojima je predsjedavala petorica patrijarha.
d) Papin tajnik Humbert de Moyenmoutier bio je nagao i grub. Godine 1054. otiao je kao papin zastupnik u Carigrad kako bi zatraio od
patrijarha da se podredi papi. Patrijarh je odbio i bio izopen.
e) Slubeni razlog raskola bilo je razliito tumaenje vjeroispovijedi.
Istok je odbacio odredbu Filioque.
f) Godine 1185. g. Normani su zauzeli Solun. Tamo su izvrili pokolj
nad sedam tisua stanovnika, te silovali tamonje ene i djevojke. Za
Istonu crkvu bila je to izdaja koja se usjekla u sjeanje. Osim toga, za
vrijeme etvrtog kriarskog rata (1204) normanski kriari su osvojili
Carigrad i osnovali latinsko Bizantsko kraljevstvo (1204-1261).
g) Carigrad propada nakon to ga osvajaju Turci 1453. g.
Godine 1274. bizantski car Mihael VIII. bio je suoen s neprijateljskom
koalicijom. Karlo Anuvinski prijetio je napasti Carstvo, kako bi obnovio katoliko kraljevstvo, koje je bilo nametnuto tijekom etvrtog kriarskog rata. Mihael je potraio pomo od pape obeavi kako e biti
podloan Katolikoj crkvi. Priznat e papinsku prevlast, istilite i
odredbu filioque. Dogovor je zakljuen na lionskom koncilu 1274. g.
gdje je potpisana tzv. Lionska unija. No, kada se stanje unutar Carstva
poboljalo, Mihael III. je istu odbacio. Papa ga je 1281. g. izopio.
Drugi pokuaj sjedinjenja zbio se na koncilu u Firenci (Firentinska
unija iz 1439). Tijekom turske opsade Carigrada bizantski car podloio
se papi. Zauzvrat papa mu je obeao pomo, iako nije uspio nagovoriti
zapadne vojske da priteknu Bizantu u pomo. S druge strane, carev
potez izazvao je gnjev drugih patrijarhata (ukljuujui i ruski). Oni su
prekinuli veze sa Carigradom koji je 1453. g. pao u turske ruke. Iako su
dvije crkve proglasile raskol meusobnom anatemom (1054), sve veze
nisu bile prekinute. Primjerice; isusovci su sluili u pravoslavnim crkvama (to objanjava zato su mogli igrati vanu ulogu u zbacivanju

201

irila Lukarskoga). Do konanog prekida dolo je 1724. g, a od tada je

moralo protei vie od dva stoljea kako bi se 1965. g., (dogovorom
pape Pavla i patrijarha Atenagorasa) prekinulo meusobno anatemiziranje. Ponovno ujedinjenje tek predstoji.

202

REFORMACIJA
Poetkom 16. stoljea svaka je znaajnija osoba unutar Zapadne crkve
teila obnovi (reformaciji). No, iste su tenje prije svega bile usmjerene
prema administrativnoj, zakonskoj i moralnoj razini, a gotovo nikad
prema doktrinarnoj. Ljudi su se usredotoili na ono to im je najvie
smetalo: vjerske povlastice bogataa, izuzetost sveenstva pred zakonom, moralna razuzdanost i ostale zlouporabe unutar Crkve. No,
nitko nije istaknuo mogunost da neto nije u redu sa doktrinom
Rimokatolike crkve. Meutim, u ekoj su se pojavili husiti za koje se
openito dralo da su nesputani krivovjerci. U Engleskoj su meu
seljacima potajno radili lolardi, a u gorskim dolinama Dauphineje,
Savoje i jugozapadne vicarske, valdenzi. U Njemakoj su se sastajale
mnogima neobine skupine koje su prouavale Bibliju i, po miljenju
nekih, stvarale ozraje bune i svetogra. Tenja za reformacijom imala
je za cilj guenje takvih nezadovoljnika.

RAZLOZI REFORMACIJE
RAST NACIONALIZAMA: Slabljenjem zamisli o ujedinjenoj kranskoj Europi, po uzoru na Rimsko Carstvo, nacionalni identitet
postajao je sve vaniji. Renesansa je sa sobom donijela stremljenja prema
sekularnoj dravi (usp. Machiavelli). Mnogim vladarima smetalo je
mijeanje Vatikana u njihove dravne poslove. Osjeali su kako nisu
gospodari u vlastitoj kui. Prigovarali su Vatikanu to postavlja crkvene
voe, kao i openito postojanju drave unutar drave. Ljudi koji ive
na njihovom ozemlju nisu podloni kralju ve papi. Problem bi bio rijeen ako bi uspjeli stvoriti narodnu crkvu. Primjedaba je bilo i na novce
kojima su se punile riznice Vatikana. Uinkovito upravljanje je zahtijevalo prestanak papinskog uplitanja, crkvenih povlastica, kao i dokidanje
zakonskih prava mone inozemne sile za ubiranje poreza na domaem
ozemlju. U zapadnoeuropskim dravama (i to ne samo onima koje e
kasnije postati protestantske), ovaj se proces poeo odvijati prije 1500.
g. Dodatni faktor je bio relativna nezavisnost pojedinanih njemakih
drava i slobobnih carskih gradova unutar carstva, koje je funkcioniralo
kao vrsta zajednice naroda.

203

GOSPODARSKI IMBENIK: Papinstvo je imalo dva redovna izvora prihoda:

1) Indulgencije uvedene su kao sredstvo namicanja novca za kriarske ratove.
2) Kupovina crkvenih poloaja za dobivanje istih unutar Crkve
papi se plaala odreena svota.
Prikupljeni novac, koji je pritjecao iz raznih zemalja, sluio je odravanju papinog dvora, te voenju ratova. Jedan od prvih, koji se
ovome usprotivio, bio je Wycliffe koji je za svoga kralja pisao letke.
William Occamski inio je isto za Ludwiga Bavarskog. Tog je vladara
pak zbog ulaska u savez s papinim politikim neprijateljima u Italiji,
Langobardima, papa izopio. Ukratko; problem se najjae osjeao u Engleskoj i Njemakoj gdje je reformacija imala posebno jak utjecaj. Jedan
od njezinih ishoda bio je ogroman pad vatikanskih prihoda. Bila je to
posljedica gubitka vazalske ovisnosti, a time i poreznih obveznika u
gotovo pola Europe u 16. stoljeu!
RAST PIJETIZMA: Krajem srednjeg vijeka duhovnost se nije mogla
pronai na visokim poloajima unutar Crkve, ve meu nepoznatim
sveenicima, laikim vjernicima i siromanima. irenjem pobonosti meu tim ljudima dolo je do novog vjerskog pokreta, devotie moderne(nova pobonost). Njezin najznaniji odraz ostavio je traga u zajednicama Brae zajednikog ivota. Njih su osnovali uenici flamanskog
mistika Gerharda Grootea (1340-1384). On je pak upirao prstom na
bogatstvo i zlouporabe tadanje Crkve, a istu se temu moglo pronai u
propovijedima eha Toma titnyja i Milia iz Kromea. Obojica su
pisala na ekom. Na jeziku vlastith sunarodnjaka pisali su i njemaki
mistici Eckhard i Tauler (njemakom), kao i Richard Rolle i William
Langland (engleskom). Time su daleko pojaali prijetnju koja je proizlazila iz njihovog protusveenikog stava pomjeanog s pobonou.
Zemlje u kojima je popularni mistici-zam postavio temelje laikog stava
prema vjeri (u 14. stoljeu), postale su kasnije plodnim tlom za protestantizam. U Engleskoj, Njemakoj i ekoj su cvijetali pijetistiki pokreti a papinstvo izloeno prigovorima.
UZMICANJE PAPINSTVA: Bogatstvo Vatikana, i suparnici koji su
se nadmetali za papino mjesto, smanjili su u oima mnogih vjerodostojnost papinstva. Osim toga papa se borio s crkvenim koncilima. Na
koncilu u Konstanci izdan je ukaz kojim se naglasila prevlast glavnog

204

koncila nad papom. Isti zakljuak potvrdio je koncil u Baselu. Papa ne

elei prihvatiti poraz, raspustio je koncile. Time je osamio papine
kritiare u ogranke crkvenog nezadovoljstva u razliitim zemljama.
Istovremeno je dodue podupro njihovu nezavisnost, to je ilo ruku
podruku s novim nacionalizmom.
TISKARSKI STROJ: Iako tiskara nije bila razlog reformacija, ipak
je dala svoj doprinos. Izmeu 1475 i 1500 godine iz tiskarskih strojeva
izilo je preko sto izdanja Biblije. Reformatori su upotrebljavali tiskarski
stroj kao vaan alat za brzo proirenje svojih ideja. Dodatni imbenik je
bio latinski jezik, koji su razumjela cijela Europa. Lutherova djela su
bila napisana prevenstveno na latinskom i zbog toga svi su mogli ih
itati. Do 1500. godine, vie od 15 miliona knjiga je kruilo Europom.
Jedan od tri knjige u Njemakoj je bila knjiga Martina Luthera.
INTELEKTUALNA ELITA PROTIV PAPINSTVA: Meu njima je
najvaniji bio William Occamski, a slijedili su ga Wycliffe i Erazmo.
Novi, kritini pristup filozofiji Williama Occamskog potkopao je magloviti srednjovjekovni sustav kojeg je Crkva rabila za podupiranje vlastitih gledita. Djelovanjem ljudi, poput njega, stvoreno je intelektualno
ozraje u kojem su ljudi postali nepovjerljivi prema tvrdnjama o nunosti
papinske prevlasti. Occamova nominalistika filozofija (slina egzistencijalizmu) poela je ostavljati traga na njemakim i francuskim sveuilitima oko 1500. g. Njegova filozofija odbacivala je svaku mogunost dokazivanja crkvenih doktrina razumom. Nominalisti su otro napadali
jo prisutna nastojanja pomirenja kranske doktrine s Aristotelovom
prirodnom filozofijom. Tvrdili su kako je biblijsku istinu mogue
spoznati samo objavom bilo autoritetom Biblije ili Crkve. Time su
suprotstavili istinu spoznanu objavom i sumnje uma.
Ipak, filozofija nije bila mrtva. Franjevci su i dalje bili skotisti, a dominikanci tomisti. Prouavanje starih miljenja (via antiqua) nastavljeno
je na sveuilitima. No, time se vie nisu bavili filozofi koji su se od teologije okrenuli logici. Novost reformacije je bila postavljenje novih
pitanja: 1) Na koji nain je spaen ovjek? 2) Gdje se nalazi vjerski
autoritet (u razumu, crkvi ili Bibliji?) 3) to je crkva? 4) to je bit
kranskog ivota?
ERAZMO ROTERDAMSKI (Gerhard Gerhards) bio je znaajan sjevernjaki humanist; uglavnom zbog izvrgavanja ruglu sveenstva, kao

205

i bahatog i besmislenog mudrovanja skolastika. Time je olakao put

refor-matorima budui da su njegove primjedbe ciljale na Crkvu.
Njegove tvrdnje naile su oko 1517. g. posvuda (osim moda u Italiji)
na prihva-anje.
Odrastao je u zajednici Brae zajednikog ivota, osnovane 1380. g.,
koja je primjenjivala novu pobonost. Naglasak se stavljao na ivot u
mirnoj pobonosti i bliskom odnosu s Bogom; bila je to neka vrsta kvekerskog pijetizma. Pripadnici zajednice smatrali su akademsku teologiju
i filozofiju neim male vrijednosti. Shodno tome, Braa su cijenila duhovna iskustva i sustavna duboka razmiljanja. S druge strane, prouavali su klasina djela i mistinu knjievnost. Najznaajnije djelo
vezano uz pokret je Sljeduj Krista koju je napisao Toma Kempenac, u
kojoj na alost nema traga nauke o opravdanju po vjeri.
O vrijednosti satire, koju je Erazmo pisao, moe se prosuditi iz sljedeeg odlomka koji govori o papi koji je doao pred vrata neba:
PAPA JULIJE II.: to se kvragu ovdje dogaa? Ne mogu otvoriti vrata!
Hm, vjerojatno je brava promijenjena a tko e ga znati moda je
netko po njoj prkao Hej, otvorite odmah vrata!
SVETI PETAR: Dragi besmrtni Boe, kakav li je ovo smrad! Vi, da
vi! Tko ste i to elite!?
PAPA: Nemojte mi rei da niste prepoznali ovaj klju i trokraku
krunu kao i odjeu prepunu dragulja i zlata?
SVETI PETAR: Zbog ega nosite oklop?
PAPA: Pa ne oekujete valjda od mene da krenem u rat bez ikakve
odjee na sebi?!
SVETI PETAR: Ma skroz ste naikani orujem. A da ne spominjem
vonj podrigivanja i smrada javnih kua, pia i baruta. Kao da ste se
upravo ispovraali.
PAPA: Zahvaljujui meni kranska Crkva, koja je nekada bila izgladnjela i siromana, danas cvjeta svim ukrasima. Kraljevske palae,
predivne kue, mnotvo slugu, dobro uvjebani vojnici
SVETI PETAR: Krist je proveo ivot u siromatvu, znoju, postu, gladi
i ei, a smrt mu nije mogla biti vie poniavajua.
PAPA: Ne znam moda e nai nekoga da ga hvali zbog toga, no
sigurno ga nitko ne e oponaati. Barem ne u dananjem vremenu.
Sukobi su proizali vie iz bahatosti, prezira i nasrtljivosti skolastika
prema humanistima, nego iz njihove zatvorenosti prema zamislima
novog humanizma. Suoen s humanistikom prijetnjom, koja bi mogla
razoriti pravu teologiju, Erazmo je izradio program kojim e oporaviti

206

istu. Na temelju grkog novozavjetnog teksta prepriao je (parafrazirao)

na latinskom jeziku sve knjige osim Otkrivenja. Erazmo i njegovi sljedbenici bili su ljuti na rairena narodna praznovjerja. Obavljanje praznih rituala ne ini ovjeka kraninom, tvrdio je. Srednjovjekovni osjeaj
suprotnosti, izmeu uzora i stvarnosti, poeo se stapati u izobraeni
osjeaj suprotnosti izmeu Biblije i religije kakvu je obavljala Crkva.
Poput Erazma, mnogi su obrazovani ljudi vjerovali kako e ismijavanje
Crkve uroditi povratkom razuma, uinkovitosti i istoe ivota unutar
Crkve. No, za mnoge je tu bilo previe na kocki.
Kasnije Erazmo su se i drugi humanisti odvojili od Luthera glede pitanja slobodne volje, koju, prema Erazmu, svaki mora imati kako bi bio
u stanju izraditi svoje vlastito spasenje. Takoer se distancirao od Augustina u korist Origena: odbacio je Augustinov pesimizam glede
ljudske naravi, a vie je volio Origenovo tumaenje ista: pri Pada samo
ovjekovo tijelo je bilo pokvareno, ali ne dua i duh. Konano Erazmo
se nalazio izmeu dvije vatre: Neki (posebno katolici) tvrde, da, budui
da ne napadam Luthera, slaim se s njim, dok luterani tvrde da sam
kukavica koja se odrekla evanelje.
Dominikanac GIROLAMO SAVONAROLA (1452-1498) bio je
dominikanski prior samostana San Marco u Firenci. Nakon itanja
Augustinovih djela poeo je napadati rasputeni ivot svojih sugraana.
Bio je utjecajan, te je vlastitim propovijedima protiv moralnog srozavanja, izazvao snaan prijezir. No, u katedrali u Ferrari slualo ga je veliko
mnotvo, meu kojima su se mnogi vratili moralnom ivotu. U njegovo
vrijeme Firencom je upravljao iritelj renesanse i pokrovitelj Michelangela, Marsiglija Ficina i Pica della Mirandole Lorenzo de Medici (14491492). Kada je najstariji Lorenzov sin Piera zbaen s vlasti, upranjeno
je mjesto ponueno Savonaroli. On je prihvatio ponudu i potpuno
ovladao gradom zapoevi potpunu reformu udorea kojom je pak
mnoge povrijedio. Uz to, unutarnji glas mu je govorio kako e francuski
kralj Karlo VIII., koji se pribliavao s vojskom, njegove sugraane privesti pokori. U priu se umijeao papa Aleksandar Borgia kojemu je
Savonarola, nakon to je odbio da Firenca pristupi protufrancuskoj ligi,
smetao u politikim planovima. Izopio ga je, muio, i na kraju spalio
kao krivovjerca, raskolnika i ovjeka koji prezire Svetu Stolicu. Savonarolin rad bio je ogranien uglavnom na reformu javnoga morala.
Doktrinarna reforma je zapoela dvadesetak godina kasnije.

207

PRETEE REFORMACIJE
PETAR VALDO I VALDENZI: Godine 1175. g. bogati lionski trgovac Petar Valdo iskusio je preporod. Razdijelio je imanje i posvetio se
siromatvu i propovijedanju. Uz to, naruio je nekoliko novozavjetnih
prijevoda s latinskog na mjesni jezik. Ubrzo je okupio sljedbenike. Isprva
je papa Aleksandar III. odobravao njegov pokret, ali upozorio je da
prije no to pone propovijedati u nekom kraju, mora dobiti odobrenje
tamonjih crkvenih vlasti. S vremenom su njegove poruke sve vie
drane smetnjom jer je ukazivao na mnoge pogreke bogate Crkve.
Stoga je 1184. g. izopen, a njegovi sljedbenici progonjeni kao krivovjerci.
Iz Lyona su otili u pokrajine koje su ve ranije bile na glasu zbog neortodoksnih vjerovanja: Lombardiju i Provansu. Godine 1207. neki su valdenzi primljeni natrag u Crkvu, no kasnije vie nije bilo ustupaka. Ipak,
do kraja 13. stoljea stigli su u gotovo sve krajeve Europe, osim u Britaniju. Njihove posebne doktrine i vjerovanja su sljedea:
a) Drali su kako su jedina prava Crkva.
b) Nisu odobravali posredniku ulogu sveenstva.
c) Odbacili su veinu katolikih svetkovina.
d) Odbacili su prisegu danu na sudu, osim u posebnim okolnostima.
e) Nisu prihvaali istilite, kao ni molitve slikama svetaca, ali su i
dalje bili mariolozi.
f) Drali su se posebne vrste krtenja; imali su samo tri sakramenta.
g) Naglaavali su propovijedanje na mjesnom jeziku.
h) Isticali su vienja, proroanstva i ispunjenje Svetim Duhom.
i) Naglaavali su brigu za zajednicu u kojoj su ivjeli.
Iako su se proirili po itavoj Europi, najjae su bili zastupljeni u istonoj i srednjoj Europi. Bili su izloeni estokim progonima koji su
doivjeli vrhunac 1400. g. U srednjoj Europi izmjenjivali su zamisli s
husitima i viklifovcima. Ipak, do ujedinjenja nije dolo zbog odreenih
do-ktrinalnih razlika.
JOHN WYCLIFFE I LOLARDI: John Wycliffe je bio znaajan reformator pri kraju srednjeg vijeka. Poticao je sa sjevera Engleske. Na sveuilitu u Oxfordu postao je vodeim filozofom, te ga je Ivan iz Ghenta
(u Belgiji) pozvao da slui na kraljevskom dvoru. Prema Wycliffu, izvor
svake vlasti je Bog, koju je delegirao sekularnoj i crkvenoj sferi. I jedna
i druga strana mogu gubiti ovu vlast zbog zloupotrebe. Ako je crkva u
krivu, onda drava ima pravo joj uzeti imanje. Isto tako sekularni vladari

208

mogu izgubiti pravo vladanja. No, njegova tvrdnja da podrava pravo

svjetovne vlasti da zaplijeni vlasnitvo iskvarenog sveenstva, Crkva je
shvatila kao veliku uvredu. Papa (koji je stolovao u Avignonu) osudio
je njegove poglede 1377. g., ali on je naiao na zatitu utjecajnih prijatelja. Nakon toga je jo energinije izloio antiklerikalne poglede, te
je zapoeo napadati neke od sredinjih doktrina srednjovjekovne Crkve.
Odbacivao je doktrinu transsupstancijacije. Tvrdio je kako je Krist samo
duhovno prisutan kod euharistije. Drao je kako se Crkva sastoji od
ljudi koje je Bog izabrao (Crkva izabranih) koji ne trebaju sveenike
kao posrednike. Izabrani dokazuju svoj izbor plodovima, a to iskljuuje
(iz izabranih) mnoge crkvene voe (ukljuujui i papu!). Meutim, kod
Wycliffea i lolarda nema ni traga doktrine opravdanja po vjeri. S vremenom su ga napustili njegovi moni prijatelji, te je umro sm 1384. u
srcu Engleske.
Wycliffe je napisao knjigu o doktrini, a zapoeo je i novi engleski
prijevod Vulgate. Drao je kako je latinski jezik Crkve, iako ga puk nije
rabio. Zamjenjivanjem latinskog engleskim jezikom elio je stvoriti narodnu crkvu koja e se neposredno obraati obinim ljudima. I William
Langland je kao reformator izabrao engleski jezik kako bi napao vladare
Crkve i drave; bio je sveenik i pjesnik; napisao Vienje Piersa Oraa.
Jednostavnim duama nastojao je pokazati kako je milost put do spasenja.
Za vrijeme boravka na Oxfordu utjecao je na neke eke studente
koji su njegove zamisli prenijeli Husu. Engleski kralj, Richard II, je bio
oenjen ekom princezom, to objanjava zato su eki studenti bili u
Oxfordu. Imao je sljedbenike lolarde. Ime su dobili kada su propovijedajui poeli obilaziti zemlju, a znai mumljati (molitve). esto su bili
sprjeavani u djelovanju, naroito nakon to su ih optuili za politike
nemire. Oko 1395. g. lolardi su se razvili u organiziranu skupinu koja je
raspolagala vlastitim sveenicima. Suprotstavljali su se crkvenoj hijerar-hiji, transsupstancijaciji, celibatu sveenika, neosporivoj moi Crkve,
molitvama za mrtve, hodoaima, slikama, ratu i crkvenoj umjetnosti.
Istaknuli su da ak i bizantska crkva ne vjeruje u nekoliko tih toaka.
Uz to, su odbacivali poloenje prisege, te su bili milenijalisti. Kuga, koja
je odnijela ivote gotovo polovine populacije u Engleskoj imala je straan
ucinak koji je javnost ucinio prijemljivijom za njihovu poruku. Pokret
lolarda imao je i socijalnu dimenziju, naime proizveo je drutvenu
revoluciju koja je kulminirala seljackom bunom koja je zahtijevala
ukidanje kmetstva i da se svi ljudi smatraju jednakima. Vjerovali su

209

kako je glavni zadatak sveenika propovijedati; Biblija treba biti dostupna svakome na njegovu materinjem jeziku. God. 1384 nakon Wyliffove
smrti se zavrila Engleska Biblija. God. 1396. slijedio bolji prijevod, koji
je izradio od njegov tajnik, John Purvey. Meutim ovi prijvodi nisu bili
tampane, nego su okruili u obliku rukopisa. Na neki nain otvorili su
put Husu, a kasnije i luteranstvu (koje se pojavilo u sljedeem stoljeu).
Godine 1410. i 1431. lolardi su bili ukljueni u dvije pobune protiv
krune, i kao posljedica preli su u ilegalnost.
JAN HUS I HUSITI: Jan Hus (oko 1370-1415) zareen je za sveenika
1402. g. Najvei dio svoje karijere proveo je kao predava na prakom
Karlovom Sveuilitu u Prazi. Imperator Karlo IV. bijae pretvorio Prag
u svoj sjajni i glavni grad. Bio je i propovjednik u Betlehemskoj kapeli
(nedaleko od sveuilita). Ona je 1391. g. utemeljena upravo za
odravanje propovijedi na ekom. Hus se ukljuio u borbe izmeu
ekih i njemakih profesora koji su pruali podrku razliitim papama
u vrijeme kada je papinstvo bilo podijeljeno. Neki eki uenjak donio
je, trideset godina nakon Wycliffeove smrti, njegove knjige u Prag.
Jeronim (kasnije spaljen sa Husom) prepisao ih je za vrijeme boravka
na Oxfordu. Ubrzo su izbile studenske pobune za i protiv Wycliffea.
Njemaki profesori iskoristili su Husovu privrenost Wycliffeu kako bi
ga optuili za krivovjerje. Kada je kralj Vclav osudio njihovo suprotstavljanje njegovoj politici prema Crkvi, otili su iz Praga kako bi
osnovali Sveuilite u Leipzigu. Praki nadbiskup uspio je nagovoriti
papu da zabrani propovijedanje u crkvama, no Hus se nije elio pokoriti zabrani te je izopen. Kasnije se suprotstavljao prodaji oprosta, i
kad je papa stavio Prag pod interdikt, Hus je mirno napustio grad te
pobjegao u junu eku, gdje je traio utoite u tvravi (slino Lutheru)
gdje je mnogo vremena proveo piui. Juna eka ovog vremena je
bila naime pod jakim utjecajem valdenza.
U svojim spisima, kao i u propovijedima, Hus je naglaavao osobnu
pobonost i istou ivota. Mnogo je dugovao radu Johna Wycliffea.
Isticao je ulogu Pisma kao autoriteta u Crkvi, a ukazao je i na vanost
propovijedanja. U Njegovu glavnom djelu O Crkvi definirao je Crkvu
kao Kristovo tijelo kojemu je glava sm Krist. Iako je branio tradicionalni
autoritet sveenstva, pouavao je kako samo Bog moe oprostiti grijeh.
Tvrdio je da niti papa niti kardinali nemaju nikakvo pravo postaviti
do-ktrine koje su suprotne Pismu. Krani ne smiju sluati zapovijedi
koje su oito krive. Osuivao je iskvarenost sveenstva, a i obine ljude

210

koji tuju slike, vjeruju u lana uda i odlaze na praznovjerna hodoaa. Crkvu je napadao to ljudima oduzima kale za vrijeme Gospodnje veere. Osuivao je i prodaju indulgencija. eka je nasljedila od
prethodnog misijskog djelovanja Bizantske crkve ideju priesti u oba
vida. Osim toga, Hus je bio realist nije imao problema smatrati elemente (kruh i vino) simbolima. eki studenti koji su se vratil iz Pariza
su bili uglavnom istog uvjerenja.
Hus je bio u samom sreditu dugih borbi u Pragu, te je o njegovu
slu-aju izvjeten Rim. Kako bi opravdao vlastite poglede, pozvan je
1415. g. na koncil u Konstanci. Iako mu je car igmund jamio siguran
povratak s koncila u Prag, podmuklo je zatoen i spaljen. Jeronim Praki
je bio ta-koer smaknut na isti nain, to je prouzrokovalo jo vei nemir
u ekoj.
Husovi su se sljedbenici, predvoeni Janom ikom, vratili u Prag
traei vjersku snoljivost i oslobaanje njihovih zatoenih prijatelja.
Oni su izradili etiri Toke koje su rezimirale njihove zahtjeve:
1. Boja Rije treba biti propovijedana slobodno kroz cijelo eko
kraljevstvo.
2. Priest treba biti dana u oba vida.
3. Crkveno bogatstvo treba biti konfiscirano.
4. Javni grijeh klera, posebno simonija, treba biti kaznjen.
No, katolici iz novogradske vijenice u Pragu kamenovali su husitski
mimohod, te su ovi provalili u vijenicu i pobacali krivce (kao i gradskog
naelnika) na ulicu gdje su ih pobili. Time su poeli husitski ratovi (14191436).
Nakon smrti kralja Vclava IV. car igmund je silom, s blagoslovom
pape Martina, pokuao nametnuti katolianstvo. No, kod Praga ga je
porazio spomenuti jednooki husitski general Jan ika. On je vodio
taboriane masovni pokret osnovan 1419. g. Tada se okupilo 40 000
ljudi na nekom brdu koje je nazvano biblijskim imenom Tabor. U to je
vrijeme milenijalizam bio rairen, te su mnogi oekivali dolazak Bojeg
kraljevstva. Penjali su se na brda kako bi izbjegli predstojee Veliku
nevolju i prvi pozdravili Isusa prilikom njegova povratka. Milenijalizam je bio popraen i drutvenim promjenama. Kmetstvo je dokinuto i
zemlja je postala zajednikim vlasnitvom. ikina vojska umnogome
je nalikovala posljednjoj Cromwellovoj vojsci Novog modela. Svoje pjeake ogradio je lakim drvenim nasipima i eljeznim ploama. Topnitvo
se nalazilo na kolima ime je bilo vrlo pokretno. Povrh svega, vojnici su
bili ujedinjeni zajednikom vjerom u Boga. U bitke su odlazili pjevajui

211

duhovne pjesme. ika je bio sjajni general, koji nikada nije izgubio
niti jednu bitku.
Taboriani su bili teoloko radikalniji nego utrakvisti (umjerenjaci
koji su traili Gospodnju veeru sub utraque specie = priest u oba vida).
Priznavali su krtenje i priest kao sakramente odbacivi rimski obred.
Njima se, pri kraju vlastita ivota, priklonio Hus.
itava eka prigrlila je Gospodnju veeru u oba vida, kao i domae bogosluje. 1414.g. Husov prijatelj, Jakob von Mies, je otkrio da
uskraenje pehara laicima je datiralo tek 200 godina unazad. Hus ga je
pod-upirao u pismu od Konstanca, a malo poslije toga sve su crkve u
Pragu davale priest u oba vida. Oni su apelirali neposredno buduem
crkvenom saboru bez da konzultiraju i papu i cara.
Kako bi uvrstili vlastite zahtjeve, sveeniki general Prokop poveo
je vojsku izvan eke kako bi borili protiv carske vojske u Njemakoj,
Prusiji i pribaltikim ozemljama. Papa Martin V., pod pritiskom prijetnji muslimanske navale, dao je pristanak i sazvao koncil u Baselu. Cilj
koncila bio je postii izmirenje s husitima, ali i grkim pravoslavcima
(kako bi se ovi mogli boriti protiv otomanskih Turaka.). No, koncil je
zasjedao sedamnaest godina! Godine 1443. dolo je do slubenog izmirenja s umjerenim husitima (utrakvistima ili kalikstincima) koji su se
odvojili od ostalih nakon ikine smrti (1424). Taboriani su pak odbili
dogovor. S druge strane papa je obeano pravo primanja Gospodnje
veere u oba vida kasnije prekrio. Umjerena stranka husita je postigla
pregovorima tzv. Kompaktu (ugovor) s katolicima na koncilu u Baselu,
ime su katolici priznali prava husita. Godine 1434. umjereni husiti su
pobjedili taboriane pod zapovjednitvom Prokopa u bitci kod Lipany.
Stranka umjerenjaka je, do reformacije, preivjela kao polunezavisna
eka nacionalna crkva. Potom su se stopili s protestantskim pokretom
u ekoj prihvativi luteransku teologiju.
Ipak, odreeni broj Husovih sljedbenika nije se slagao ni s militantima ni s umjerenjacima. Stoga su, pod vodstvom pobonog seljaka
Chelickyja, osnovali u Kunvaldu u ekoj drutvo Brae Kristova
zakona. Dijelili su dobra radei u zajednici. Odbacivali su slubene
poloaje, prisege i vojnu slubu, kao i tvrdnje rimokatolika o apostolskom nasljedstvu. Uskoro ih je bilo stotinu. U poetku su se nazivali
ekom braom. Godine 1547. kralj Ferdinand ih je pokuao razbiti, no
uspjeli su pobjei. Iako su neki odabrali Poljsku, njihovo novo sredite
bilo je u Moravskoj. Shodno tome, postali su Moravskom braom. Bili
su zasluni za znaajan razvoj knjievnosti. Hus je ekom jeziku dao

212

pravopis, a Jan Blahoslav (1523-1571) je sistematizirao jezik. Godine

1579. pojavila se Biblija Kralice koja je postala savrenim spomenikom
klasinog ekog jezika. Jan Komenski (1592-1670) je bio biskup
Jedinstva bratskog i jedan od pionira obrazovanja za sve.
U ekoj su mogli ostati iskljuivo ujedinjenjem s umjerenim
husitima. Meutim, 1620. g. katolici su uguili protestantski otpor u
bitci kod Bile Hore. Time su zadali smrtni udarac protestantizmu u
ekoj i Moravskoj za sljedeih sto i pedeset godina. Jednoj je skupini
izbjeglica, koja je pre-la u Njemaku, grof Nikola Ludwig von Zinzendorf 1722. g. dao zemlju na kojoj su se smjestili. Time je nastala Obnovljena crkva brae.

LUTHER I LUTERANSTVO
MARTIN LUTHER (1483-1546) se rodio u Eislebenu kao sin rudara.
Osnovno i srednje obrazovanje Luther stjecao je u Mansfeldu, Magdeburgu i Eisenachu. U Magdeburgu se kolovao kod Brae zajednikog
ivota, a potom u Eisenachu. Godine 1501. upisao se na Sveuilite u
Leipzigu gdje se susreo s nominalistikim zamislima temeljenim na
djelima Williama Occamskog i njegova uenika Gabriela Biela, profesora
na heidelberkom sveuilitu i suutemljitelja tibigenskog sveuilita.
Radilo se o tzv. novoj pobonosti (devotio moderna). Nominalistiki metafiziari su drali kako se ni Boja opstojnost niti doktrina Trojstva ne
mogu dokazati ovjekovim bezvrijednim i sitnim argumentima, ve jedino Bojom objavom. Luther je s time stekao razumijevanje o veliini
i transcen-dentnosti Boga, koji moe spasiti ak i ovjeka bez zasluga ili
dobrih djela. No, nova pobonost je imala izrazito pelagijanska obiljeja.
Jo uvijek je govorila o ovjeku kao slobodnom posredniku koji moe
suraivati s Bogom; uiniti sebe dostojnim spasenja. Kada je Luther
kasnije poeo prouavati apostola Pavla i Augustina, snano je napao
ovakve zamisli.
Godine 1501. upisao se na Sveuilite u Erfurtu. Nakon to je magistrirao, prema oevoj elji poeo je studirati pravo, ali istom godinom
naputio je studij. Bio je zabrinut za vlastitio spasenje. Godine 1505.
nakon prisege poloene za vrijeme oluje s grmljavinom, postao je lanom augustinskih pustinjaka u Erfurtu. Dvije godine kasnije (1507)
zareen je za sveenika, a do 1508. prouavao je moralnu filozofiju na
teolokom fakultetu u Erfurtu. Od 1508. do 1509. boravio je u Wittenbergu gdje se pripremao za zvanje doktora. Potkraj 1510. je neko vrijeme

213

boravio, u ime reda kojem je pripadao, u Rimu gdje se neugodno

iznenadio raskonim i razuzdanim ivotom na papinskom dvoru.
Godine 1511. postao je profesorom biblijske egzegeze u Wittenbergu.
Kako nije bio humanist, odbijao je uzeti latinsko ime. Osjeao se
Nijemcem, i to ovjekom iz naroda. S vremenom se pretvorio u ozbiljnog
re-dovnika kojeg je pekla savjest jer, unato patnjama, nije dovoljno
svet. Kao lan augustinskog reda itao je duhovne knjige, i tako pao
pod utjecaj Augustina, Taulera i drugih mistika. Njegovo prvo obraenje
predstavljalo je prijelaz s polupelagijanizma na augustinsko vjerovanje.
Na teolokim studijima bio je pak pod utjecajem Gabriela Biela i njegove
nominalistike filozofije. Prema Bielovom shvaanju, dobra djela privlae Boju milost (v. sluaj Kornela u Dj. ap. 10).
itajui Pavla Luther se vratio augustinskim shvaanjima; kada grenik uvidi da ne moe vriti Boji zakon, okree se Bogu u vjeri te mu
On daje Svetoga Duha, koji ga ini pravednim (tj. obnavlja ga), ali nakon
toga Sveti Duh proizvodi dobra u nama djela da bi zasluili spasenje.
Tek kasnije je Luther prihvatio protestantsku doktrinu opravdanja po
vjeri (opravdani smo po vjeri u Krista i stoga moemo biti sigurni u
spasenje). Luther je doao do ovog zakljuka zahvaljujui Melanchtonovoj analizi grkog teksta.
Njegov nadstojnik Johann von Staupitz (1460-1524) mu je savjetovao
da ita Pavlove poslanice (kasnije e Poslanica Rimljanima itekako
utjecati na Luthera). Uviao je kako je ljudsko srce odve pokvareno
kako bi sebe spasilo. Oprotenje je stoga dar koji se ne postie ovjekovim nastojanjima. Kasnije se suprotstavljao Erazmu, zato to ovaj
uzvisivao je dobrobiti slobodne volje. Luther je poeo navjeivati
opravdanje vjerom zaokupivi se razmiljanjima o nainu odbacivanja
skolastikog sustava i povratka istom evanelju. Napad na prodaju
indulgencija izvirao je iz njegove teologije. Potvrda oprosta koja je izdavao papa, prema kojem zasluge svetaca u nebu prenesena su greniku, oslobaajui njega od ovozemaljske kazne za grijeh: papa je imao
vlast proiriti ove oproste ak i duama u istilicu. Drao je kako se
takvim prodajama dobra djela stavljaju ispred Boga. Time Bog postaje
nevaan i zamijenjen indulgencijama i dobrim djelima.
Glavni je problem za papu, u raskonom renesansnom ivljenju, bio
bankrot, ali je elio izgraditi novu baziliku u Vatikanu. Njegovo rjeenje
ovog problema je bilo uvoenje novog oprosta.
Albrecht (ili Albert), nadbiskup Mainza, je takoer imao malo novaca.
Svojoj je vlasti, protivno kanonskom pravu, podvrgao jo tri njemake

214

biskupije. Kako bi ih zadrao, morao je platiti papi. No, budui da nije

imao dovoljno novca, bio je prisiljen posuditi ga od monih Fuggera iz
Augsburga. Kao zalog dopustio je prodaju posebnih papinih indulgencija za izgradnju bazilike sv. Petra u Rimu. Posueni novac dijelom je
iao papi, za izgradnju navedene graevine, a dijelom Fuggerovima za
otplatu duga. Ipak, izborni upravitelj Saske, Fridrik Mudri, zabranio je
prodaju na svome ozemlju. Nije elio da novac tee s njegova podruja,
a osim toga prezirao je monu brandeburku dinastiju (iji je predstavnik
bio Albert). Luther je, kao profesor Svetog Pisma na Sveuilitu u Wittenbergu, bio u Albertovoj crkvenoj nadlenosti, no politiki je bio podanik
saskog izbornika. Brinule su ga indulgencije jer su ljudi drali kako,
nakon kupovine oprosta, ne trebaju daljnje pokajanje.
Kada je dobio primjerak nadbiskupovih uputa dominikancu Tetzelu,
koji je propovijedao indulgencije, prenerazio se.
1517.g.: 97 Teza: Oujka 1517 Luther je privrstio na vrata dvorske
crkve u Wittenbergu, 97 teza pod naslovom Debata protiv skolastike
Teologije, u kojoj je napao novopelagijanizam kasnijih skolastiara te
je traio povratak teologije Augustina.
1517.g.: 95 Teza: Listopada 1517. prosvjedovao je protiv indulgencija
prikaivi svojih 95 teza na vrata dvorske crkve u Wittenbergu. Time je
jasno dao do znanja da je teze voljan javno braniti. No, meu njima se
nije nala niti jedna od sredinjih doktrina reformacije. Primjerice jedna
teza je glasila: Papa je daleko bogatiji od ostalih ljudi pa zato baziliku
Sv. Petra ne gradi vlastitim novcem, nego ubire novac siromanih
krana? Iako su odraavale nezadovoljstvo njemakog naroda, zbog
talijanskih poreznih iznuda, teze nisu same po sebi bile usmjerene protiv
pape. Tridesetetverogodinji Luther je ak tvrdio kako papa sigurno
ne bi odobravao ono to se dogaa kada bi o tome znao.
Nadbiskup Albert se nije odvie zanimao za Lutherovu teologiju;
brinuo ga je znaajan pad broja prodanih indulgencija. Stoga je papu
izvijestio o vitenberkim tezama. Ovaj je pak bio uvjeren kako se radi o
beznaajnoj prepirki. Poruio je upravitelju augustinskih redovnika da
umiri svoje ljude. Meutim, protivnici augustinaca dominikanci, koji
su se uz to drali uvarima iste vjere, tvrdili su kako je Luther krivovjerac. Upozorili su kako je doveo u pitanje papin autoritet.
1518.g.: Heidelberko Raspravljanje: Godine 1518 Luther a je pozvao
poglavar njegova reda da se javi pred skuptinom augustinaca u Heidelbergu. Luther je tamo predstavio svoju Heidelberku disputaciju, 40
te-za u kojima je branio augustinske doktrine o grijehu i milosti, i u

215

kojima je napao podreenost skolastike teologije aristotelskoj filozofiji.

U ovom raspravljavju Luther je pridobio Bucera i Brenza.
Lutheru pak nije bio drago to ga se proziva kao vou napada na
Rim. Njega samoga bi se i moglo uutkati, no potpora njegovim stavovima iz dana u dan je jaala. Povrh toga, podravao ga je izbornik Fridrik
Mudri kojeg pak papa nije elio uvrijediti, zbog toga to je raunao na
njegovu potporu da se suprotstavi izboru Karla V. za novog cara
Rimskog Carstva zbog njegove upletenosti u Italiji.
1518.g.: Augsburki sabor: Papa je izdao ultimatum prema kojim
Luther mora biti predan unutar 60 dana. Umjesto toga Lutherov patron,
Fridrik Mudri, je pripremio susret izmeu Luthera i kardinala Cajetana
u Augsburgu, za listopad 1518.
Godine 1518. odran je Augsburki dravni sabor kako bi se sasluale
pritube na rimske iznude, kao i uplitanje u njemake poslove. Papa je
u Augsburg poslao velikog dominikanskog teologa kardinala Cajetana.
On nije polagao preveliku pozornost na indulgencije, ve borbi protiv
pape. Luther je uljudno sasluao njegove tvrdnje, no odbio je povui
vlastite primjedbe indulgencijama. Kasnije je sastavio izvjee o sasluavanju u kojima je papinu nepogreivost stavio pod znak pitanja. Papa
je, tvrdi Luther, tek upravitelj Opeg koncila; vlast se nalazi u rukama
cije-loga koncila a ne samo pape. Raspravlja potpuno zaplela te u studenomu Luther je apelirao ekumenski koncil da sredi prepirku. Ovo se
dogodio kasnije u Wormsu 1521.
1519.g.: Leipzika debata: Prekretnicu je oznaila rasprava koju je
Luther vodio s Johannom Eckom 1519. g. u Leipzigu. Dominikanac Eck
je elio pod svaku cijenu nametnuti vlastite tvrdnje, no time je isprovocirao Luthera da krene korak dalje u kritici. Kako je Leipzig blizu eke
(kraja u kojem je Hus propovijedao), Luthera su njegovi protivnici poeli
nazivati ehom i husitom. No, Luther je Husa oduvijek drao krivovjer-cem, te je odbijao svako poistovjeivanje. Eck je ipak elio odluno
pokazati kako su neka Lutherova razmiljanja u skladu s Husovim (to
znai da je i Luther krivovjerac). Suoen s Eckovim dosjetljivim optubama, Luther je priznao kako je Hus doista u nekim stvarima bio u pravu i da je Opi koncil, koji ga je osudio, bio u krivu. Dakle, napravio je
jo jedan korak: zanijekao je nepogreivost koncila! Godine 1520. je
rekao: Svi smo mi husiti. Samo to ne znamo! Husiti su i sv. Pavao i
sv. Augustin.
Tijekom debate u Leipzigu Melanchton je razloio vano
protestantsko naelo Sola Scriptura. Ovo je znailo da krani moraju

216

itati i rasuivati Crkvene Oe u svjetlu Svetog Pisma, a ne Pismo u

svjetlu izjava Crkvenih Otaca.
Ubrzo je Luther krenuo u rat letaka. Europa je, zahvaljujui izumu
tiskarskog stroja, odgovorila na Lutherov izazov. Za dva tjedna cijela
je Njemaka proitala njegove teze, a za etiri cijela Europa.
Lutherov cilj je bila duhovna i moralna reformacija kranstva. Godine 1520. nastaju njegova tri temeljna reformatorska spisa:
1) Kranskom plemstvu njemakog naroda (o poboljanju kranskog
stanja) Luther poziva njemake vladare i sudce da reformiraju crkve
koje su na njihovom ozemlju (budui da papa nije voljan krenuti u reforme). Upozorio je kako je reforme nemogue ostvariti dok se ne srui
papina mo. Sveenstvo ima ulogu propovijedanja i moljenja. Crk-va
se ne sastoji samo od sveenstva, ve i od naroda.
2) Babilonsko suanjstvo Crkve u ovom se spisu Luther usprotivio
broju sakramenata. Sa sedam smanjio ih je na dva: krtenje i euharistiju.
Napao je doktrinu mise.
3) O slobodi kranina Luther govori o opravdanju vjerom i o moralnim posljedicama istog nauka.
4) Zatoenitvo volje gdje Luther izrie protivljenje Erazmovoj knjizi
Sloboda Volje.
Naalost Luther pretjeruje te se gotovo moe rei da podupire determinizam. Ovom su knjigom prekinuti dobri odnosi izmeu luterana i
humanista.
U ovim knjigama, koje je Luther sve napisao 1520., on izlae temeljne
doktrine protestantske vjere: a) Opravdanje samo vjerom, b) Sveenstvo
svih vjernika, c) Vrhunski autoritet Svetog Pisma, d) Sveto Pismo moe
izlagati pojedinac, zahvaljujui Svetom Duhu koji prebiva u svakom
vjer-niku.
Do 1520. g. Luther je imao iza sebe cijelu Njemaku. Papa je uputio
bulu, kojom mu je dao dva mjeseca da se javno odrekne svojih prigovora,
ili e biti izopen. Luther je bulu javno spalio 15. lipnja 1520., a sljedee
je godine (1521) izopen. Povodom tog dogaaja rekao je: Svi Husovi
stavovi bili su kranski. Papa je osuujui njega osudio evanelje.
Papinski izaslanik je zapisao: U Njemakoj vlada revolucija. Devedeset
posto Nijemaca uzvikuje Luther!; preostalih deset posto ne mari za
Luthera, no vie: Smrt rimskom dvoru!
Kada je Luther spalio bulu i djela Ecka, Karlo V. je ve tri godine bio
kralj panjolske i dvije godine izabrani car u Njemakoj. inilo se kao
da e sva Njemaka uiniti ono to je kasnije uinila Engleska odbaciti

217

vjernost Rimu i proglasiti njemaku nacionalnu crkvu. No, to bi znailo

odvajanje Njemake od ostatka Carstva, to Karlo nikako nije elio.
1521.g.: Sabor u Wormsu. Odran je pokrajinski sabor u Wormsu,
za vrijeme kojeg je Luther odbio javno opozvati vlastite tvrdnje: Ako
Sveto Pismo, ili oiti razlog ne dokae suprotno, moja e savjest ostati
zarobljenik Boje rijei. Ne mogu i ne u nita opozvati jer nije ni sigurno
ni razborito djelovati protiv vlastite savjesti. Tako mi Bog pomogao.
Amen. Sasluanje je zavrena sljedeim dijalogom: Jeste li ove knjige
napisali? Da! Hoete li ih opozvati? Ne Tada izaite!
Izborni knez Fridrik elio je zatititi Luthera, iako je drao da nije
naroito mudro javno tititi ovjeka kojeg ostatak Crkve osuuje kao
krivovjerca i izopenika. Stoga ga je oteo; prividno su ga napali njegovi
vitezovi i odveli u wartburki dvorac gdje je privremeno postao viteki
pratitelj Georg. Isprva je klonuo, no s vremenom mu se popravilo raspoloenje. Poeo je prevoditi Novi zavjet (a kasnije i itavu Bibliju) na
njemaki jezik. Ti su prijevodi, iako nisu prvi na njemakom jeziku, postali, zajedno s Lutherovim duhovnim pjesmama, stupovima reformacije. Njegove doktrine, koje su se proirile po cijeloj Njemakoj, potaknule su crkvene reforme.
Luther se oenio 1525. godine Katharinom von Bora, bivom asnom
sestrom iz reda cistercita. Time je on jasno pokazao to misli o celibatu.
Brak je bio uspjean, a supruga mu je postala vaan oslonac u ivotu.
PHILIPP MELANCHTON (Schwartzerd) (1497-1560): Melanchton
je od 1518. g. bio profesor grkog jezika i humanist u Wittenbergu. Tamo
je, zahvaljujui Lutherovom utjecaju, postao pobornikom reformacije i
Lutherovim najbliim suradnikom. Za vrijeme Lutherovog boravka u
wartburkom dvorcu, Melanchton je preuzeo vodstvo pokreta. Izradio
je temelje za reorganizaciju protestantskih crkava i kola. Bio je osniva
augsburke konfesije, koju je iznio i branio na saboru u istom gradu
(1530). Nakon Lutherove smrti, znatno je pridonio ublaavanju prvotne
vjerske strogosti reformacije.
Njegovo glavno teoloko djelo bilo je Opa mjesta teologije. Radilo se
o prvom pokuaja nekog reformatora da napie sustavnu teologiju, te
je knjiga postala najutjecajnijim djelom protestantske teologije. Melanchtonova velika elja bila je sastaviti biblijsku teologiju jer je vrsto
vjerovao kako su prvi Crkveni oci, zbog utjecaja platonizma, iskrivili
kranstvo. Zahvaljujui Aristotelu isto su napravili srednjovjekovni
skolastici (pogotovo Toma Akvinski).

218

U svezi s Gospodnjom veerom, ispoetka je podravao Lutherovu

zamisao o stvarnoj prisutnosti (vjerovao je kako je Krist tjelesno prisutan kod Gospodnje veere). Bio je, naime, pragmatiar, a nadao se
potajno da e postii sporazum s katolicima. Kasnije je, pod utjecajem
reformatora iz Basela i Zwinglijeva prijatelja Ekolampadija, napustio
vlastito uvjerenje preuzevi kalvinistike stavove. Time je otvoren put
buduem savezu s kalvinistima u Njemakoj i raskidu s ekstremnom
lu-teranskom strankom. ak je i Luther priznao, neposredno prije smrti,
da je pretjerao u oblikovanju doktrine o stvarnoj prisutnosti iako je vjerovao kako je prekasno bilo to uiniti u svezi s time! Formula o slozi
(1577) obiljeila je konzervativni luteranski odgovor na mnoge Melanchtonove zamisli.
Po pitanju predestinacije, Luther je bio strog augustinac, ali je imao
udno gledite (koje je naslijedio od Augustina): otpadnik moe biti
pri-vremeno spaen i nanovoroen, ali poslije moe izgubiti spasenje.
Ipak stvarni izabrani ne mogu izgubiti spasenje. Nakon njegove smrti,
Melanchton je polupelagijanizmom ostavio najtrajnije tragove na luteranstvu. Vjerovao naime da je odluujui imbenik u spasenju, ne
predestinacija, nego sudjelovanje Rijei, Duha i ljudske volje. U luteranskoj crkvi predestinacija je postala manje bitnim nauavanjem, a njezina
logina posljedica, ouvanje vjernika, je zanijekana.
Luther i anabaptisti: Budui da su anabaptisti bili smatrani ekstremistima, Luther ih nije prihvaao. Oni ne samo da su ispovijedali
krtenje odraslih, ve su vjerovali u prorotva i govorenje jezicima izjednaavajui iste s Pismom. Luther je usto osjeao kako bi, u sluaju
poistovjeivanja s tim zanesenjacima, mogao proigrati naklonost
gradskih vlasti, bez ije pomoi ne bi mogao provesti reformaciju.
Za vrijeme Lutherove odsutnosti u Wartburgu (1521), mala je skupina tzv. proroka (Storch, Hbner i Mntzer) stigla iz Zwickaua u
Wittenberg. Melanchton, koji se tu sluajno zatekao, drao je dojmljivim
njihovo poznavanje Biblije, no nikako nije htio prihvatiti protivljenje
krtavanju djece niti stavljenje prorotva iznad autoriteta Pisma. Ipak
dva Lutherova uenika, Cellarije i Karlstadt, preli su na njihovu stranu.
Luther im se suprotstavio nakon to se 1522. g. vratio iz Wartburga.
Godine 1524. prognao ih je iz izborne Saske. S vremenom Lutherov je
stav postajao sve tvri, te je 1530. g. odobrio smrtne kazne nad anabaptistima. Zapoeo je reformaciju voen zamisli o Crkvi nanovo
roenih (ecclesia spiritualis), no postupno je usvojio zamislu o dravne
Crkve. Odbacio je anabaptiste jer bi njihovo prihvaanje znailo potpuno preusmjeravanje Crkve, drave i drutva.

219

Seljaka pobuna (1524-1525): Sredinja vlast u Njemakoj je bila

slaba. Kako bi postigli drutvene i politike reforme, tamonji su se
seljaci okoristili opim raspoloenjem. Ubrzo su im na elo stali izgladnjeli ili propali bivi vitezovi. Cilj im je bio stvoriti kransku zemlju u kojoj e dobra biti zajednika. Osim toga, vjerovali su u apokaliptina proroanstva radikalnih propovjednika skitnica (npr. Thomasa
Mntzera). No, u svibnju 1525. g., vojska saskih seljaka poraena je
kod Frankenhausena a Mntzer uhvaen i smaknut.
I Luther je napadao zemljovlasnike (vlasteline) koji su tlaili podanike. Slagao se umnogome sa seljakim zahtjevima, ali nije podnosio
oruanu borbu. Kada se 1522. g. prestao skrivati, javno se suprotstavivi
onima koji su stvarali izgrede, rekao je: Ne elim se boriti nasiljem i
ubijanjem za evanelje. Oko Luthera, koji je pozivao na vjersku obnovu, okupili su se i oni koji su imali drugaije ciljeve. Lutheru su se
novonastale okolnosti toliko zgadile da je savjetovao knezovima i
vlastima da na seljake udare bez milosti. Time je izgubio Erazmovo i
von Staupitzovo povjerenje; njih dvojica su vjerovali kako je odgovoran
za ispade koji su se dogodili. Posljedice pobune su bile strane: ok. 100
000 ljudi je pogunilo. Oni koji su preivjeli ili su se povratili katolianstvu
ili su pridruili radikalnim grupama.
Luther i idovi: Ispoetka je Luther kritizirao uobiajene i negativne stavove Katolike crkve prema idovima. Primjerice, izdao je knjiicu
Da Jesus Christus ein geborener Jude sei (Tako je Isus roen kao idov). No, devetnaest godina kasnije (1542) objavio je esej Gegen die Juden
und ihre Lgen (Protiv idova i njihovih lai) u kojem se mogao primijetiti snaan antisemitski stav. ini se da su idovi razljutili Luthera
jer su odbijali njegovu vjeru. Optubama koje je iznio na njihov raun,
pokazao se proizvodom vremena u kojem je ivio. Naalost njegovim
se stavovima kasnije okoristila nacistika propaganda.
Lutherova teologija: Za Luthera Boja Rije ne predstavlja samo
pisanu rije, ve i Logos (tj. Boju stvaralaku snagu). Biblija je Boja
Rije budui da nam kroz nju dolazi Isus (utjelovljena Rije). Ovime je
Luther istaknuo, u sutini, dinamian stav koji je blizak Barthovom.
elio je Katolikoj crkvi, koja je tvrdila da je njezin uvar i tuma,
uskratiti monopol nad Biblijom. Luther je isticao kako se ne moe
posjedovati monopol nad Bojom Rijeju, kao to se ne moe imati
monopol nad Isusom. Negativno je ocijenio svaku knjigu unutar Biblije
koja jasno nije ukazivala na Isusa (npr. Jakovljevu poslanicu); takve
knjige nazvao je poslanicama od slame. Probleme mu je zadavala i
knjiga Otkrivenja.

220

U doktrini o Bogu, iako je lijepo govorio o prirodnom objavi, glavni

naglasak poivao je na Bojoj transcendentalnosti. Boja vrhunska samoobjava zbila se na kriu te Luther predlae teologiju kria umjesto teologije slave (tj. prirodne teologije). No, time se Boga vidi u slabosti i
patnji (kao na kriu). Zbog ekstremnoga naina izraavanja, Luther je
nesvjesno postao zaetnikom velikog dijela liberalne teologije 19. i 20.
stoljea. Barth i Bonhoeffer kasnije e izloiti zamisli koje je zapravo
zaeo Luther.
Izmeu dva glavna reformatora, Luthera i Calvina, postojale su razlike. Luther je bio blii aleksandrijskoj koli, dok je Calvin naginjao antiohijskoj. Luther je uglavnom vjerovao u Kristovo boansko tijelo koje
ima sposobnost sveprisutnosti. Na taj nain opravdao je vlastite poglede
na stvarnu tjelesnu prisutnost Krista u priesti. Takoer je naginjao monofizitizmu (iz kojeg se moe izvesti zakljuak kako je Marija majka
Boja ili kako je Bog mrtav). Luther je tvrdio kako je Isusova ljudska
narav poprimila obiljeja boanstva (svemo i sveprisutnost). Iz
navedenog nije teko shvatiti zbog ega su luterani optuivali kalviniste
da su nestorijanci, a kalvinisti luterane da su monofiziti.
U oima suvremenih katolika Luther nije vie krivovjerac, nego nesigurna osoba, opsjednuta svojom grenosti, koja je trebala utjehu, stoga
njegova teologija je nazvana teologijom utjehe. Prema njima ovo je
gledite u redu, ali samo do stanovite granice; nije cijela istina glede
spasenja.

OBLIKOVANJE LUTERANSKE CRKVE

a) Politika zatita: Prvi dravni koncil u Speyeru sazvao je car 1526.
g. elio je dobiti na vremenu te je, do ponovne uspostave jedinstva,
svima zajamio vjerske slobode. Na koncilu koji je odran u istom gradu
tri godine kasnije (1529) ova je odluka opozvana. Car je uvidio kako je
dotadanji pristup nedjelotvoran jer se ljudi ne vraaju u krilo Katolike
crkve. Svrha ovog drugog koncila je bila sprijeavanje proirenja luteranizma, ali osiguravanje tolerancije spram katolika u luteranskim zemljama. Drugim rijeima, katolici moraju biti tolerirani u luteranskim zemljama, ali protestanti ne moraju biti tolerirani u katolikim zemljama!
Luteranski vladari su bili van sebe te su napisali dokument pod naslovom Prigovor (Protest), odakle naziv protestantizam. Meutim, car
je traio da se svi pokore papinom vrhovnom autoritetu. Reakcija na to
je bio Marburki razgovori (1529), gdje su knezovi (pod vodstvom Filipa

221

iz Hessena) traili od reformatora da se sloe, kako bi se politiki savezi

se formirali protiv cara. Protestirali su da car nema pravo se uplitati u
vjerski ivot bilo koje njemake drave. Nakon dugog argumentiranja
s Lutherom, na kraju oni ga uvjerili da nisu bili zakonito obvezatni posluati cara po svaku cijenu, dakle imali su politiko pravo pribjegavati
sili kako bi se suprotstavili njegovim neopravdanim zahtjevima. Bile
su i rasprave izmeu reformatora glede euharistije, ali nisu se slagali,
uglav-nom zbog Lutherovog nekompromisnog stava.
Protestanti su uspjeli nagovoriti cara da daje priliku protestantima
objasniti svoju vjeru, to je dovelo do Augsburkog sabora i do Augsburke konfesije (1530). Car se dodue jo uvijek nadao pomirenju,
no obje strane su ve uvelike bile naoruane. Pobuna koja je potom
uslijedila meu seljacima navela je katolike na pomisao da je revolucija
bila planirana. Godine 1531. protestantski knezovi, kao i njihovi gradovi, povezali su se u tzv. Schmalkaldenski savez. eljeli su se, pod svaku
cijenu, oduprijeti caru i katolikim osvajaima. Na Nrnberkom
interimu 1532. g. Karlo V. je slubeno priznao Schmalkaldenski savez.
U savez, koji je postao novom silom u Europi, ukljueni su izborni
Brandenburg, Prusija, izborna Saska, Hessen, Mansfeld, Braunschweig,
Anhalt i druga podruja, kao i dvadeset carskih gradova (1539). Car je
pak bio preza-poslen Turcima kako bi se vojno suprotstavio protestantima. Francuzi, s druge strane, sigurno nisu eljeli guiti protestante jer je njihovo postojanje bilo jamstvo razdijeljene i oslabljene
Njemake (francuska upletenost je jedan od razloga zbog ega je
protureformacija doivjela poraz). Openito, Turci su u rujnu 1529. stigli
pred Be, te je zaustavljanje otomanskog napredovanja u jugoistonoj
Europi imalo prednost.
Nedugo kasnije (1541) protestanti i katolici su bili vrlo blizu pomirenja na kolokviju u Regensburgu (lat. Ratisbon). Protestanti su traili
etiri ustupka: 1) Sveeniki brak, 2) Gospodnja veera u oba vida., 3)
Slobodno nauavanje Kristove stvarne (tj. tjelesne) prisutnosti kod Gospodnje veere, ali bez da to moraju nazvati transsupstancijacijom, 4)
Prestanak papine nadlenosti (dodue bili su pripravni priznati papinu
vrhovnu vlast nad kranstvom).
No, Rim nije elio popustiti; zbog politikih razloga nisu eljeli
pristati ni Francuska, niti dvojica bavarskih vojvoda, pa ak ni papa.
Rascjep je slubeno priznat Augsburkim vjerskim mirom 25. rujna 1555.
g.

222

b) Ispovijedanje vjere: Na prvo mjesto postavljena je Biblija, a

uk-lonjene su sve suvremene doktrine neutemeljene na Svetom Pismu.
Broj sakramenata smanjen je na tri. Luther i Melanchton nisu drali
kako su osnivai nove crkve, ve iskljuivo reformatori koji uklanjaju
zlouporabe iz Katolike crkve. Transsupstancijacija je svedena na doktrinu stvarne (tj. tjelesne) prisutnosti Krista tijekom Gospodnje veere;
sveenici su se mogli eniti, redovnici i opatice su razrijeeni redovnikih
zavjeta, Crkvi vie nije bilo doputeno zaraivati novac prodajom
crkvenih slubi ili sakramenata. Navedeni zakljuci kanonizirani su
u spisu Augsburke konfesije na augsburkom dravnom saboru
(1530). Spis su izradili Melanchton i Luther (Melanchton je istom spisu
dao umjereniji ton).
c) Organizacija unutar Luteranske crkve: Biskupsko mjesto preuzeo
je knez, odnosno mjesno gradsko vijee. 1542. u svakoj luteranskoj
dravi postavljen je dravni konzistorij (odbor pravnika i teologa koje
je postavljala drava), pod nazorom kneza (kojeg se smatralo kranskim laikom vrsta izvanrednog biskupa koji djeluje u ime pape i
biskupa koji su odbacili izvriti bilo kakvu reformu). Posjetili su crkve
kako bi osnaili disciplinu. Ovaj sustav, koji je trebao biti privremen,
nakon Seljake bune je postao stalnim, da bi se sprijeio potpun nered.
Luther je uno odbijao laiku crkvenu vlast prema kojoj bi zajednica
birala i nadzirala propovjednike. Novac od darova i privatnih misa,
koriten je u dobrotvorne svrhe (plaanje sveenika, uitelja, te kao
pomo siromanima). Zahvaljujui doprinosima osnovano je prvo
protestantsko Sveuilite u Marburgu (Hessen) dok je dio priloga utroen kako bi se drava pobrinula za siromane (bio je to prvi takav sluaj);
protestanti su time zamijenili olakice koje su ranije davali vjerski redovi.
d) Luteransko bogoslu
je: upotrebljena liturgija bila je u biti ista
kao liturgija srjednovjekovne katolike crkve osim na tri podruja:
1) Bogosluje je bilo na njemakom a ne na latinskom.
2) Nova liturgija je bila uvedena za Gospodnju veeru.
3) Propovijedanje je preuzelo centralnu poziciju u bogosluenju.
Luteranske crkve u Sjeveroj Njemakoj i u Skandinaviji su sauvale
crkveno ruho, ali ne na Jugu.
e) Tiskanje knjiga: Biblija je, izmeu 1537. i 1584. g. otisnuta u sto
tisua komada (i to na jednom tiskarskom stroju), a izdavale su se i mise, zbirke duhovnih pjesama i katekizam. Sve su knjige bile na njemakom jeziku. Dodue valja istai kako Luther nije bio prvi prevoditelj

223

Biblije na njemaki. Revolucionarna, u njegovu prijevodu, bila je

uporaba go-vornog njemakog jezika (tzv. Kanzleideutsch) koja se nametnula raznim njemakim dravicama; od kojih je pak svaka govorila
vlastitim narjejem. Luther je takoer napisao dva katekizma, jedan za
sveenstvo (Veliki katekizam) a drugi za laike (Mali katekizam).
Napisao je i zbirku s osam duhovnih pjesama, a kasnije jo jednu s
dvadeset i etiri pjesme. Sve su bile temeljene na starim duhovnim napjevima. Za razliku od anabaptista, Luther je stavio veliki naglasak na
obrazovanje, posebno teoloko obrazovanje.
Iako je Luther nastojao donijeti vjeru u samo sredite svakodnevnog
ivota, bilo bi sasvim naivno pretpostaviti kako je u trenutku postigao
ono to srednjovjekovnoj Crkvi nije uspjelo kroz stoljea. Tako npr.
itanje Biblije, ak ni u sedamnaestom stoljeu, nije bilo uobiajeno; na
selu su Bibliju itali samo pripadnici viih slojeva.

RASKOL UNUTAR NJEMAKOG LUTERANSTVA

Godinu nakon Lutherove smrti (1546) njemaki se protestantizam
susreo s novom prijetnjom. Karlo V. je, sklopivi mir s Francuskom,
poremetio ravnoteu politike moi. Uz to, su Turci prestali s napadima.
Car je uspio pridobiti Mauricija (Moritz) iz Saske koji je udio za naslovom izborne Saske. Uspio je pobijediti sasku vojsku u bitci kod Mhlberga i zatoiti izbornika, a osim Saske pripao mu je i Hessen (no ne i
Tiringija).
Augsburki interim (1548): Nakon poraza protestanata Karlo V. se
osjeao dovoljno monim da Njemakoj nametne vjersko jedinstvo.
Stoga je, do odluke Tridentskog koncila u svezi s moguim reformama,
sastavio interim tj. privremeni dogovor. Njime je pokuao njemakoj
crkvi nametnuti rimokatoliku hijerarhiju i ponovni post, blagdane i
obrede. Kako bi smirio nezadovoljstvo protestanata, dopustio je sveenicima da se ene, te laicima Gospodnju veeru u oba vida. No, tim
ustupcima nije nikoga zadovoljio.
Ipak je, meu protestantima, dolo je do podjele izmeu skupine
Lutherovih nepopustljivih uenika, iz Jene, i Melanchtona koji je s
vojvodom Mauricijem elio pronai kompromisno rjeenje. Upravo
takvo rjeenje predstavljao je Leipziki interim (1548) koji je protestantima jamio vjerske formule luteranskoga vjerskog uvjerenja. U
junoj i sredinjoj Njemakoj interim je prihvaen (tamo gdje je bilo
potekoa umjeale su se panjolske snage). U Saskoj i Brandenburgu

224

bio je prihvatljiv jer je bio blizak evangelikoj formuli, no na sjeveru

Njemake naiao je na zid protivljenja. Mnogi su katolici, s druge strane,
sumnjali u mogue postojanje dijelova sporazuma koje papa nije odobrio. No, najznaajniji ishod interima bila je podjela meu luteranima.
Melanchton je, dodue, bio jedini luteranski voa s meunarodnim ugledom, ali je zbog postignutoga kompromisa izazvao protivljenje polovice
luterana.
Posljedice podjele bile su sljedee:
a) Melanchton i umjerena stranka smjestili su se u Wittenberg.
b) Matija Vlai Ilirik (Flacius Illyricus) i nepopustljivija stranka otili
su u Magdeburg i Jenu.
Luterani vie nikada nisu postigli jedinstvo, a Melanchtonove
pristalice su uskoro postale poznate pod imenom filipisti. Melanchton
je usto sve poduzeo kako ne bi uvrijedio Reformiranu stranku u
vicarskoj. Godine 1540. Melanchton je izradio novu inaicu Augsburke konfesje (Confessio Augustana variata). U njoj je luteranski stav
prema Gospodnjoj veeri vrlo blizak kalvinistikom. Melanchton je
takoer ustvrdio kako Luther nije bio nepogreiv ime je, zapravo, dolio novo ulje na vatru. Nepopustljivi luterani su drali ak i katolianstvo
bliim od kalvinistike vjere.
Vlai je vrsto odluio do kraja braniti Luthera, a smatrao je sve
interime kompromisima s papinstvom od strane ljude kao to je bio
Melanchton. U svoj revnosti da bi odbranio Lutherovu doktrinu o potpunoj iskvarenosti ljudske narave, Vlai je iao toliko daleko da je tvrdio
kako je Pad potpuno izbrisao tragove Boje slike u ovjeku i da je ovjek
potpuno okarakterizan grijehom. Zbog toga je bio optuan za manihejstvo! Takoer je snano potvrdio Lutherovu doktrinu o predodreenju. Prema njemu se, kod obraenja radi o Bojem potpunom zaobienju
ovjekove volje, a ne o Bojem djelotvornom utjecaju na njegovu volju.
Stvaranjem protestantskog saveza (1555), koji su podupirali i francuzi
i turci, car se naao u neprilikama. Potpisan je Augsburki mir kojim je
svakoj zemlji, koja je prije 1552. bila luteranska, doputeno da takva i
ostane; u ostalim zemljama vladar je odabirao izmeu katolianstva i
luteranstva (Cuius regio, illius religio = ija je zemlja, njegova je i vjera!).
No, budui da kalvinisti (tj. reformirani luterani) i anabaptisti nisu bili
ukljueni u sporazum, izbio je Tridesetogodinji rat (1618). Vestfalskim
mirom iz 1648. g. isti je okonan, a reformirani luterani su priznati kao
politiki entitet. Sporazumom je u sljedeih ezdeset godina osiguran
vjerski mir.

225

U pogledu luteranskih rasprava postignut je 1577. g. djelomian sporazum u Formuli o slozi (Formula concordiae). Meutim, budui da je
sadravala Lutherovu doktrinu o predestinaciji i odbijanje kalvinistine
doktrine o Gospodnjoj veeri, filipisti je nisu mogli prihvatiti.
OBLIKOVANJE DRAVNOG KALVINIZMA U NJEMAKOJ
Mnoge su luteranske drave prihvatile Formulu o slozi. Ipak bilo je
i onih koje su se radije odluile za kalvinistiku doktrinu (Danska,
Bremen, Anhalt, Gornja Falaka (Oberpfalz) vei dio Hessena; knez izbornik Brandenburga). Filipistike crkve u Njemakoj poticale su rast
reformirane vjere u toj zemlji. Pri tome se nije slijedio vicarski sustav
crkvenog upravljanja ve ili luteranski konzistorij, ili neposredna vladavina kneza nad starjeinama.
Knez izbornik Fridrik III. iz Falake dao je nevjerojatan poticaj njemakoj kalvinistikoj crkvi uinivi od Heidelberkog Sveuilita
sredite kalvinistike teologije. Imenovao je uenjake (Urina i Olivetana) koji su trebali sastaviti prvi (i kalvinistiki usmjeren) ustav za crkvu
u Falakoj. Isti je dovren 1563. g pod imenom Heidelberki katekizam
(revidiran na Dordrechtskom sinodu). Svakako ove reformirane crkve
su drale luteransko upravljanje. Urin i Olivetan su dalje proirili
kalvinizam sve to Nizozemske.
Ipak odnosi izmeu luterana i kalvinista bili su vrlo napeti. U luteranskim zemljama katolici i kalvinisti bili su izloeni stezi dok su
kalvinisti luterane drali nepismenim polupapistima. Luterani su se pak
zgraali nad kalvinistikim nijekanjem stvarne Kristove prisutnosti.
Luteran Hutter smatrao je muenitvo hugenota u Francuskoj pravednom Bojom kaznom ovih sektaa. Do 1648. g. luterani su kalviniste
stavljali u isti ko s anabaptistima. Ta je prepirka slabila politiku mo
protestanata u Njemakoj, Poljskoj, Maarskoj i Transilvaniji ime se
otvorio put protureformaciji.

DALJNJI RAST LUTERANSTVA

Unato podjelama luterani su nastavili irenje. Strasbourg je tako
1589. g. postao luteranskim. Jedna od metoda irenja bila je pridobiti
nadbiskupa na luteransku vjeru, ime bi nadbiskupija postala protestantskom. Katolici su nastojali suprotstaviti se dodatnom odredbom
Augsburkog mira tzv. Crkvenim pridr
avanjem prava. Prema njoj je

226

svaki istaknuti sveenik, u sluaju prelaska na protestantizam, odmah

gubio poloaj. Ipak, car je gledao kroz prste onima koji bi prekrili odluke. Shodno tome, Magdeburg, Lbeck, Verden, Minden, i Halderstadt
preli su u protestantske ruke. No, panjolska je, iz politikih i vjerskih
interesa, eljela zadrati katolianstvo u rajnskim biskupijama (panjolska je vojska u Nizozemskoj uvijek bila blizu).
Nakon 1560. g. protestantizam se irio u Austriji, Bavarskoj, Tirolu i
ekoj, iako su ga prije svega prihvaali plemii i bogati gradski trgovci.
Godine 1568. car Maksimilijan II. naao se pod pritiskom da luteranima
u Austriji dopusti odreeni stupanj zakonske slobode, a 1572. g. i u
ekoj. Do 1575. g. jo je izgledalo da bi cijela Njemaka mogla postati
protestantska. Luteransko uenje se razvijalo, te su reformirana Sveuilita u Tbingenu, Rostocku, Greifswaldu i Leipzigu; osnovana su
Sveuilita u Marburgu, Knigsbergu, Jeni, Helmstedtu i Giessenu.
Luteranstvo izvan njemake: Luteranstvo se proirilo na Skandinaviju zahvaljujui sljedeim imbenicima:
1) Utjecaj njemakih trgovakih postaja na sjeveru.
2) Inicijativa i vlastiti interes skandinavskih kraljeva.
3) Djelatnost i snaga misionara koji su potekli iz Wittenbergu, velikog
misijskog sredita luteranstva.
Danska je postala prvom luteranskom dravom, a njezin obrazac
po-sluio je u Norvekoj u kojoj je katolika najezda bila neuspjena.
vedska se, zahvaljujui djelatnosti brae Petri, razvijala samostalno.
Glavni finski reformator, Mihael Agricola, utemeljitelj je suvremenog
finskog jezika. U svim su skandinavskim zemljama biblijski prijevodi
(na narodnim jezicima) igrali kljunu ulogu u razvitku reformacije.
Melanchtonov uenik Martin Chemnitz iz Braunschweiga (15221586) postao je najuenijim protestantskim teologom stoljea, te bio je
glavni autor Formule o Slozi. Pomogao je daljnjem razvitku sustava
luteranske doktrine napisavi glasovitu knjigu Examen concilii tridentini
(Ispitivanje Tridentskog koncila). Luteranskoj teologiji dao je doprinos
razvivi teoriju Kristove viestruke prisutnosti. Budui da je odbacio
ideju o sveprisutnosti Kristova proslavljenog tijela, pokuao je odrati
zamisao o Kristovoj tjelesnoj prisutnosti. Tvrdio je kako Krist moe biti,
putem materijalizacije, tjelesno prisutan gdje god odlui (npr. kod
euharistije; slino teofaniji u Starom zavjetu).
Druge nedoumice: Luther je bio ukljuen u otrije rasprave koje nisu
jenjale ni nakon njegove smrti. Osiander je primjerice tvrdio kako je

227

opravdanje isto to i preporod. Bio je profesor na Sveuilitu u Knigsbergu gdje su strasti bile toliko uzavrele te su profesori nosili oruje na
predavanja! Mnogi su ozbiljno vjerovali kako je Sotona pisao Osianderove knjige dok je ovaj ruao.
Rasprave o Kristovoj tjelesnoj prisutnosti za vrijeme euharistije nisu
bile nita manje otre. Njemakim kranima bilo je teko odbaciti pretvorbu (transsubstantaciju). Luteranski pastor Joachim Westphal iz
Hamburga dodatno je pogorao prijepor izmeu luteranskih i reformiranih krana traei Kristovu tjelesnu prisutnost pri euharistiji. Kad je
neki luteranski pastor prolio malo vina za vrijeme euharistije, pred
koncilom ga je izborni knez, Johann Joachim iz Brandenburga, osudio
na kaznu odsijecanja dva ili tri prsta kao kazne za prolijevanje Kristove
krvi!

REFORMACIJA U AUSTRIJI
Politika situacija
Habsburgovci su eljeli, uz Njemaku i Francusku, biti treom silom
u Europi. Prema njemakom vladaru bili su u posebnom odnosu.
Monarhija, kojom su vladali, bila je podijeljena u pokrajine; nadvojvodstva sjeverno i juno od rijeke Enns u Gornjoj i Donjoj Austriji,
vojvodstva tajerske, Koruke i Kranjske, upaniju Tirol i tzv. vanjske
zemlje (Breisgau i posjedi u Alzasu). Dananje Gradie u Austriji pripadalo je Maarskoj, a Salzburg (pokrajina i grad) bila je do 1803. g.
samostalna nadbiskupija. Glavna sredita katolike moi Salzburg i
Passau nadzirali su veinu biskupija u Austriji.

Pozadina reformacije
Humanizam i tenja za reformama, kao i dokinuem crkvenih zlouporaba, posvuda su u Europi bili snanim imbenicima irenja
reformacije. U istom smislu djelovali su valdenzijanske i husitske zamisli
koje su se irile iz eke prema jugu, kao i anabaptizam koji prodro iz
vicarske.
Od poetka reformskog pokreta do ustanovljenja Reformiranih crkava, i pripadajuih konfesija, vladala je doktrinarna nesigurnost. Istovremeno je dolo do uzleta anabaptista, koji su bili iznimno aktivni u
Austriji, ali i nemilosrdno proganjani. Meu poznatim anabaptistima
nalazili su se Johannes Bnderlin i Balthasar Hbmaier. Mnogi su

228

utoite nali na imanju Leonarda von Liechtensteina u Nikolsdorfu.

Reformacija se razliitim putovima irila na Austriju:
1) Katolike sveenike zahvatile su reformatorske zamisli; sve vei
broj upa se reformirao iako su ostale u sastavu Katolike crkve.
2) Mjesni monici, naklonjeni novom pokretu, imenovali su kao upnike reformirane katolike.
3) Njemaki studenti, koji su dolazili na studije u Austriju, donosili
su sa sobom luteranstvo.
4) Njemake graevinske tvrtke (u Klagenfurtu) i rudari (u Tirolu)
takoer su irili vjeru.
5) Trgovci, koji su zbog naravi vlastitog zanimanja esto putovali,
doli su u doticaj s luteranstvom.
6) Reformska literatura je pronala put do velikog broja itatelja.
7) Mnoge je privlailo reformatorsko obrazovanje. Osim na postojee
protestantske kole u Austriji, mnogi katolici odlazili su na studije u
Njemaku.
U podrujima, u kojima je doivljavao uzlet, protestantizam je
nailazio ili na zabrane ili na snoljivost mjesnih monika. Katolika
crkva, koja je prolazila kroz razdoblje promjena, isprva je bila bespomona, te su samostani bili iznimno otvoreni novom uenju. Od 1523. novi
vladar Ferdinand izdao je niz uredbi kojima je osudio luteranstvo i
zabranio itanje Lutherovih zapisa. Uredbe su itane u crkvama, za Boi
i Uskrs, no (drugih) konkretnih protumjera nije bilo. tovie, s vremenom, dokumenti su postajali sve blai ime su, zapravo, odraavali
rastui utjecaj reformirane vjere.
Beko je sveuilite bilo jedno od sredita novog humanizma koje je
iskazivalo kritini stav prema praksi Katolike crkve. Iz istog razloga
morala je protei godina kako bi na Sveuilitu postupili po naredbi o
usvajanju protuluteranskih stavova. Propovijedi luteranskog tipa esto
su se bavile crkvenim zlouporabama unutar beke katedrale sv.
Stjepana. U Beu je, na elu skupine istomiljenika pridobivenih
luteranskim traktatima, djelovao ugledni trgovac Kaspar Tauber.
Kasnije je uhien te mu je, po izricanju najtee kazne, odrubljena glava.
Austrijski se vojvoda Ferdinand, zajedno s bavarskim vojvodama,
sastao 1524. g. s papinskim legatom i biskupom Fabrijem. elio je
objaviti regensburke uredbe kojima su krivovjerci osueni na smrt
(tako je pri-mjerice nastradao sveenik dioceze u Passauu). Luther, koji
je uspio dobiti zapisnik sa suenja, objavio je traktat kojim je odao poast
nesretniku. No, Ferdinand se morao baviti turskom najezdom, kao i

229

drugim ratovima. Plemii su odbijali darivati novac bez jamstva vjerskih

sloboda. Drali su privlanom doktrinu opravdanja po vjeri, kao i
Gospodnju veeru u oba vida. Ferdinand je izdao 1527. g. u Budimu jo
jednu uredbu kojom je pozvao na provoenje Uredbe iz Wormsa. Ona
je zabranjivala Lutherov nauk. Osim toga, istom su uredbom pod
posebnim udarom bili anabaptisti. Sljedee godine (1528) Ferdinand je
pokrenuo istragu koja je pokazala kako je velik dio Katolike crkve
potpao pod utjecaj Lutherovog uenja. Godinu kasnije Beu prijete Turci.
Nakon poraza protestantskog Schmalkaldenskog saveza u Njemakoj (1550), Ferdinand se okrenuo iskorjenjivanju protestanata u
njegovim zemljama. Godine 1555. Augsburki sabor je donio uredbu o
vjerskim slobodama kraljevia (prineva). Ferdinand ju je bio primoran
potivati jer je ovisio o plemiima kako bi namaknuo sredstva za rat
protiv Turaka. Pokuavao je, stoga, sprijeiti daljnje doseljavanje
protestanata, kao i odlazak plemenitaa na inozemna (protestantska)
sveuilita.
tajerski plemi Hans Ungnad von Sonnegg odbijao je primijeniti
carsko zakonodavstvo upereno protiv protestanata, te se odselio u
Urach kod Tbingena. Tamo je 1556. g. osnovao misiju s ciljem promicanja evanelja meu Slavenima (prvenstveno putem pisane rijei).
Nakon smrti Ferdinanda I. (1564) Austriju su meusobno podijelili
njegovi sinovi. Jedan od njih, Maksimilijan II, bio je poznat po simpatijama prema protestantima. Njegovo imenovanje na mjesto vladara
Gornje i Donje Austrije, stoga, je uvelike pomoglo irenju protestantskog
pokreta.
Mnogi su se austrijski plemenitai svrstali na Lutherovu stranu.
Meu njima se, u promicanju reformatorske vjere, isticala obitelj Jger
iz okolice Ennsa. Sjedite obitelji bilo je u dvorcu Tollet.
Od 1540. do poetka protureformacije 1576. g. gotovo cjelokupna
crkva u Austriji uzdu Dunava bila je protestantska. Car je, stoga, doputao plemstvu da slobodno iskazuje svoju vjeru. Povrh toga, zabranio
je izgon protestanata iz tajerske, Koruke i Kranjske. Iz Rostocka je u
austrijsko Podunavlje stigao poznati reformator i Melanchtonov sljedbenik David Chytrus kako bi tamo organizirao luteransku crkvu.
Protestanti, u Beu, imali su doputenje okupljati se na crkvenim slubama.
Znaajan aspekt reformacije predstavljalo je obrazovanje. U nekim
gradovima uspostavljene su protestantske kole, ali veina ih je naposljetku zatvorila vrata ukljuujui i onu u Mistelbachu kod Bea. Naj-

230

uspjenija meu njima je djelovala u Grazu, a neto kasnije iznimno je

uspjena bila kola u Linzu (gdje je predavao Kepler).
S Maksimilijanovom smru zavrilo je ovo posebno razdoblje. Njegov
nasljednik u pokrajini isprva je slijedio dotadanji liberalni pristup, no
situacija se s vremenom promijenila. Katoliki plemii okupili su se u
radikalnoj katolikoj stranci. Protestanti su, s druge strane, bili podijeljeni izmeu Melanchtonovih pristalica i onih koji su podupirali Vlaia.
S carem Karlom sklopljen je, u Brcku na Muri, ugovor o slobodnom
vjerskom tovanju. No, Karlo je kasnije prekrio svoju rije, te su se
protestanti nali u teim okolnostima. Uvedena su razna ogranienja, a
ni Karlova smrt nije donijela velike promjene; protureformacija je ve
poodmakla. Protestante se progonilo iz gradova, a upe su se nasilno
pokatoliavale. Reformacija je posustala, uvjerenja slabila, te su se mnogi
odselili. Protestantske kole zatvorene su 1598. g. Jedina mjesta na
kojima je protestantizam ostao netaknutim bile su teko prohodne
alpske doline. Drugdje su protestanti bili prisiljeni preobratiti se, ili se
odseliti iz zemlje. Iako je u Vorarlbergu protureformacija bila sputana
djelovanjem biskupa iz vicarskog Chura, situacija je bila posve obrnuta
u Tirolu. Dodue anabaptisti su uspijevali djelovati meu seljatvom
(no ne i meu plemstvom). Na poetku reformacija Graz je bio
protestanski grad, ali godine 1598. su svi pastori istjerani, a godine 1599.
800 protestantskih plemenitih obitelja.
Nakon guenja Druge seoske bune 1596. g. (prva se kao dio seljakog
rata odigrala 1525), car Ferdinand II. drao je kako mu je otvoren put u
borbi protiv protestanata. ienje je zapoeo u tajerskoj i Korukoj
dokidanjem luteranske crkve. Do 1625. g. najvei je broj plemenitaa
napustilo ta podruja i odselilo u Maarsku (tonije Gradie). Kada je
na red dola Donja Austrija, tamonje plemstvo otilo je u vapsku i
susjednu pokrajinu Franaku (Franken). U pokrajini Salzburg pristup
je bio manje nasilan s vie elemenata uvjeravanja. Tako su franjevci
osnovali samostan u Salzburgu iz kojeg su irili misijsko djelovanje.
Protestante se postupno istisnulo. Tek s 1685. g. dolazi do nasilnih
deportacija, prije svega, malih skupina koje je mjesni puk u okolnim
planinama podnosio.
Stvari su se dodatno pogorale 1618. g. Tada je Austrija ula u Tridesetogodinji rat. Donja Austrija se svrstala na stranu husita, no nakon
bitke kod Bijele planine (1620) protestantizam je doivio konaan poraz.
Plemii, koji su podupirali cara, mogli su zadrati vlastitu vjeru. Ostali
su se suoili s preobraenjem i izgonom. Nakon ovih drakonskih mjera,

231

razni su katoliki redovi: isusovci, franjevci, kapucini, minoriti, uspjeli

iskorijeniti protestantske ostatke.
Kao nagradu za potporu, tijekom Tridesetogodinjeg rata, Bavarska
je od cara dobila Donju Austriju. Potom je 1625. g. uslijedila jo jedna
neuspjena seljaka buna. Bavarski vladari su se okrenuli protiv protestanata. Drali su ih odgovornima za nemire, te ih je veina izgnana.
Oni koji su odbili otii, bili su prisiljeni skrivati vlastita vjerska uvjerenja.
Mnogi su se propovjednici vratili u okolicu Ennsa kao tobonji privatni
uitelji koji poduavaju tamonje protestantske plemike obitelji (do
sredine 17. stoljea bilo je jo 140 takvih obitelji u Gornjoj Austriji). Kod
Passaua u Bavarskoj neki je plemi iz Ortenberga uspio odoljeti pokuajima da ga se preobrati. Njegovo imanje je postalo sreditem protestantizma (preciznije flacijanizma; beskompromisnog luteranstva), te
su ga esto obilazili pritajeni austrijski protestanti (to je razvidno iz
zapisa koji postoje iz tog vremena).
U dijecezi Salzburga pokuavalo se u nekoliko navrata iskorijeniti
protestantizam. No, tek su 1731. g. pokuaji poprimili ozbiljne razmjere.
Unato carevim i papinim naredbama da se odustane od nasilnih mjera
i pribjegne mekim metodama (kao to je uvjeravanje), mjesni salzburki biskup koristio se tvrdolinijakim pristupom. Situacija se u toj
mjeri pogorala da su strani vladari zapoeli pregovore o prebacivanju
protestanata u inozemstvo. U Prusiju se iselilo 20 694 osoba. Mnogi su
otili u ameriku saveznu dravu Georgiju, a neki su zavrili u Nizozemskoj. Ova dogaanja danas su poznata kao najgori incident cjelokupne austrijske protureformacije. Oni koji su napustili zemlju, bili su
prisiljeni ostaviti za sobom vlastitu djecu. Ipak jaina protestantizma,
koji je djelovao u podzemlju, samo je potvrena kada je 1781. otkriveno
da u Austriji ivi jo 73 tisue protestanata! ak 1837. g., pedeset godina
nakon Uredbe o snoljivosti, 450 protestanata bilo je prisiljeno napustiti
Zillerthal u salzburkoj diocezi. U nijednoj drugoj zemlji, gdje se protestantizam ukorijenio, protureformacija nije bila u toj mjeri uspjena kao
u Austriji.

REFORMACIJA U HRVATSKOJ
Protestantizam se u Hrvatskoj irio nedugo nakon Lutherove smrti
(1546). Prodrijevi iz Slovenije, gdje je za razvoj reformacije osobito znaajan bio Primo Trubar, protestantizam je naao jako uporite u hrvatskome naselju na podruju Kranjske Metliki. Odatle se rairio na pod-

232

ruja oko rijeke Kupe. Kao protestantski propovjednik, posebno se

isticao obrtnik Grgur Vlahovi. Djelovanje protestantskih propovjednika
potpomagali su i hrvatski banovi Petar II. Erddy (1557-1567) i Juraj
IV. Zrinski. Meu glavnim podupirateljima reformacije, na tlu Hrvatske, bio je Ivan III. Ungnad. Kao poznati poslovni ovjek, novano je
podupirao tiskanje protestantske knjievnosti na hrvatskom jeziku;
ohrabrivao je velmoe iz Kranjske, tajerske i Ugarske da daju doprinos. Vlahovi je propovijedao u umberku i u okolici Klanjca. Zagrebaki biskup Matija Bruman (1558-1563) bio je naklonjen protestantima,
kao i posjednici Ozlja, Zrinski.
REFORMACIJA U MEIMURJU: Poetkom 1560. tiskara u Urachu
(blizu Tbingena) pripadala je velikom varadinskom upanu i kapetanu Hrvatske vojne krajine barunu Ivanu III. Ungnadu. Izdavala je protestantska djela na hrvatskome i slovenskom. U Meimurju, reformacija je stekla uporite uvelike zahvaljujui pokroviteljstvu Juraja IV.
Zrinskog (1549-1603) koji je, navodno, 1570. g. priznao da je protestant.
Zrinski je takoer bio zatitnik evangelika (luterana) u Sjeverozapadnoj
Maarskoj koji su se sukobljavali s katolicima i kalvinistima. Njegova
su vlastelinstva postala sklonitima za evangelike tiskare. Ivan Manlius
(Jan Mandelc), kojeg je ranije podravao Juraj Dalmatin, tiskao je propovijedi (postile) tadanjega varadinskog upnika u Varadinu Antuna
Vramca (od 1586. do 1587). Od 1575. do 1580. g. u Ljubljani je tiskao
trideset naslova na etiri jezika; uvezivao je i izdavao hrvatske protestantske knjige. Manlius je takoer (do 1605. g) imao tiskare na drugim
posjedima Zrinskih. Poznato je devedeset i pet naslova koje je otisnuo.
Prije njega je mecenstvo Zrinskih dralo najstariju tiskaru u Sjevernoj
Hrvatskoj u Nedeliu (od 1571-1573) koju 1574. preuzima Rudolf Hoffhalter. On je od 1567. do 1570. g. tiskao knjige za Lutherove i Calvinove
sljedbenike u Rumunskoj. Zbog tri djela, koja je tiskao Hoffhalter, upnik
Nedelia Mihalj Bui je 1574. g. izopen iz Katolike crkve. Nareeni
naslovi su bili: Novi zakon, Katekizam ili kerstjanski navuk i (po prijevodu
s latinskog) Protiv nazonosti tijela i krvi Kristove u sakramentu euharistije.
Hoffhalter je u razdoblju od 1570-1590. otisnuo najmanje pedeset djela.
Obojica spomenutih tiskara su djelovala i u Donjoj Lendavi, kod grofa
Nikole Banffyja, odlunog protestanta oenjenog za Jurjevu sestru Urulu.
Kad su 1596. g. uvjeti u Ljubljani postali preteki za protestante, slovenski protestantski propovjednik Janez Znojilek nalazi zaklon u
Hrvatskoj kod Jurja IV. Zrinskog. Ovaj je titio poprilian broj takvih
predikatora.

233

REFORMACIJA U ISTRI: Reformacija je prodirala u Istru i Hrvatsko

primorje iz Venecije. Vrlo rano su uz luteranstvo pristali biskupi iz Pule
i Kopra. Bivi koparski biskup Petar Pavao Vergerije mlai (1489-1565)
nastojao je, nakon odlaska u Njemaku, proiriti reformaciju meu
Hrvatima. Vlasti su progonile pristalice reformacije te su ovi nali
utoite u Njemakoj. Tamo se tako stalno nastanio i Matija Vlai Ilirik,
neak prognanog franjevca konventualca Balde Lupetine, rodom iz
Labina. Pod imenom Flacius, Matija Vlaic Ilirik dao je snaan osobni
peat europskoj reformaciji.
Neki dre kako se protestantizam proirio i na podruje splitske nadbiskupije, no to je teko dokazati. Vie se osoba sumnjiilo zbog krivovjerja povezanih s djelatnou bivega splitskog nadbiskupa
Markantuna (Marka Antonija) de Dominisa. On je boravio u Engleskoj
i u duhu kalvinizma napadao Katoliku crkvu.
TURSKI RATOVI: Neprestana obrana od turskih napada zahtijevala
je ureenje Vojne krajine. Kada je u tu svrhu osnovana Karlovaka kapetanija, u Karlovac se doselilo mnogo Nijemaca. Oni su od
Habsburgovaca dobili zemlju kako bi ratovali na njihovoj strani. Time
je taj grad postao sreditem reformacije u Vojnoj krajini. Protestanti su
ve krajem 16. stoljea, u Karlovcu, imali kapelu, groblje i kolu.
Iz politikih razloga Turci nisu sprjeavali irenje reformacije na osvojenim podrujima. Tako su se luteranstvo i kalvinizam uvrstili meu
maarskom manjinom u Podravini i Slavoniji (kamo je protestantizam
doao iz Maarske). Prva luteranska kola u Hrvatskoj otvorena je 1551.
g. u slavonskim Tordincima.
PROTUREFORMACIJA: Openito, protestantizam nije u Hrvatskoj
uspio pridobiti vei broj ljudi, pa ak ni postati znaajnijom vjerskom
zajednicom. Razloge treba traiti u djelovanju protureformacije, koju
je na sustavni nain podupirao zagrebaki nadbiskup Drakevi, kao i
u odlunosti Hrvatskoga koncila. On je bio spreman orujem se suprotstaviti uvoenju protestantizma u Hrvatsku. Meu ostalima, koncil je
zakonom iz 1608. g. krivovjercima branio stalni boravak u Hrvatskoj.
Protestanti su se sklanjali uglavnom u Sjevernu Slavoniju i Prekomurje,
gdje su uivali zatitu maarskih i njemakih protestantskih knezova
(u podrujima koja su bila izuzeta od vlasti hrvatskoga bana).
Juraj Zrinski mlai (V.) odgajan je kao protestant; prikljuio se 1623.
g. (kada mu je bilo 43 g.) Katolikoj crkvi. Pridonio je izgradnji franjevakog samostana u akovcu, iako je i dalje doputao i iskazivao naklonost protestantizmu.

234

Daljnji imbenik, koji je djelovao protiv reformacije, bilo je neprestano iseljavanje hrvatskih protestanata (to je bio modus vivendi protestanata svugdje). Gotovo treina hrvatskog naroda preselila se u zapadnu Maarsku. Tek nakon Uredbe o vjerskoj snoljivosti Josipa II. (1781),
protestanti su poeli graditi crkve, osnivati crkvene opine i otvarati
kole.
MATIJA VLAI ILIRIK (1520-1575): Prvenstveno povjesniar
Crkve i jezikoslovac. Roen je u istarskom Labinu. U Wittenbergu, gdje
je bio profesor hebrejskog i grkog jezika, dolazi u blii doticaj s
Lutherom.
Vlai se razvio se u jednu od najznaajnijih osoba u okviru njemake
reformacije; zastupao je, u gotovo fatalistikoj formulaciji, Lutherovo
uenje o milosti. Uvijek borben, nikada nije odstupio od vlastitih naela te je ak napao i Melanchtona, koji ga je zbog toga nazvao ilirskom
zmijom. Nakon Lutherove smrti, Vlai se sukobio s nekim protestantskim teolozima koji su tzv. Augsburkim i Leipzikim interimom pristali na ustupke Rimu. 1549. g. kree u Magdeburg. Na elu je idejne
borbe protiv pape, cara i pomirljive stranke meu protestantima. U
luteranskom pokretu, u kojem su nastale dvije struje, Vlai je vodio
nepomirljivu frakciju (tzv. flacijaniste), a Philipp Melanchton njihove
suparnike (tzv. filipiste). Dok je carski maral Mauricije Saski opsjedao
Magdeburg, Vlai je pisao i tiskao promidbene spise kojima je dizao
moral u gradu. Uspio ih je ak ubaciti u neprijateljsku vojsku!
U Magdeburgu izdaje monumentalnu povijest crkve Magdeburke
centurije (trinaest svezaka). Svaki svezak obuhvaao je jedno stoljee
(lat. centum sto; odatle naziv djela). U Jeni i Regensburgu napisao je
prvi enciklopedijski i hermeneutiki Rjenik Biblije. Neko vrijeme bio je
u vezi sa suradnicima hrvatske protestantske tiskare u Urachu. Godine
1563. putuje u tajersku, Kranjsku i Istru. Bavi se milju da u Regensburgu ili Celovcu, a moda i u Ljubljani, otvori protestantsku kolu u
kojoj bi se predavalo na ilirskom jezikom. U protestantizmu Vlai
vidi ideju koja bi mogla vjerski pribliiti sve june Slavene. Njegovu
poslanicu P. P. Vergeriju preveo je P. Trubar na slovenski 1550. g. Neki
vjeruju kako je Vlai autor dvaju manjih poleminih spisa na hrvatskom
jeziku (akavskom, ikavskom).
PRIMO TRUBAR (1508-1586): Primus Truber postao je vodeom
osobom reformacije u Sloveniji te, suraujui sa Stjepanom Konzulom,
i u Hrvatskoj. Njegov se utjecaj irio prema Ljubljani gdje je, nakon

235

sjajnog dojma koje je ostavio na tamonje plemstvo, imenovan dekanom

katedrale. Uhien je 1547. g., no ubrzo je pomilovan i poslan u izgnanstvo u Transilvaniju. No, uspio je pobjei u Nremberg gdje je
boravio pod zatitom Veita Dietricha. Nakon to je imenovan propovjednikom u Rothenburgu ob der Taube, preselio se u Kempten kako
bi bio blie rodnom Kranju. Kako ga je brinuo poloaj slovenskih seljaka,
koji su iskljuivo razumjeli slovenski, objavljivao je traktate i katekizam
na slovenskom jeziku. Osim toga je zajedno s koparskim biskupom
Vergerijom, koji je bio prognan zbog svoje vjere, prevodio Novi zavjet
na slovenski jezik. Do 1555. g. njih dvojica dovrili su rad na Evanelju
po Mateju. Uskoro im se pridruio Hans Ungnad von Sonnegg.
S pomoi Stjepana Konzula (takoer u progonstvu) zapoeli su
prevoditi Bibliju na hrvatski jezik. Pri tiskanju su, dodue, naili na
potekoe vezane uz glagoljicu. Ipak, do 1561. g. dovrili su prijevode
Novog zavjeta na slovenski i hrvatski. Otprilike u isto vrijeme Trubar
je primio poziv kranjskog plemstva da doe u Kranj kako bi tamo uspostavio slubenu luteransku denominaciju. Naalost, nakon to je Kranj
potpao pod nadzor austrijskog cara, dolo je do prekida svakog djelovanja. Trubar je bio izgnan te je 1586. g. umro kod Tbingena.
Trubar je preveo i napisao trideset knjiga. Najznaajnije djelo mu je
prijevod Novog zavjeta. Pisao je slovensku protestantsku poeziju. Boravei kao protestantski upravitelj u Ljubljani, bavio se i organiziranjem
kolstva. U vjerskoj i drutvenoj ideologiji nije se strogo pridravao luteranstva, nego je traio praktina rjeenja koja bi odgovarala slovenskom puku.
Antun DALMATIN (u. 1579. u Ljubljani): Kao istarski sveenik pristao je uz reformaciju. Od 1560. suraivao je sa Stjepanom Konzulom
(isprva u Ljubljani a potom u Ungnadovoj tiskari u Urachu) na prevoenju, ureivanju i slaganju protestantskog glagoljskog, irilinoga i
latinskog izdanja Biblije, kao i drugih crkvenih knjiga.
Juraj Dalmatin (1547-1589) je bio protestantski propovjednik u Ljubljani. Suraivao je s Trubarom. Najvanije mu je djelo slovenski prijevod Biblije izdan u Wittenbergu 1584. g.
Stjepan KONZUL (1521-1568) je bio reformatorski pisac i prevoditelj;
suradnik Primoa Trubara. Djelovao je i meu gradianskim Hrvatima.

236

CALVIN I KALVINIZAM
Reformirane crkve su se irile na raun luterana. Reformiran je
zapravo isprva znailo reformirani luteran. Upravo je kalvinizam postao prevladavajuim oblikom protestantizma u veini zemalja; iznimke
su bile Njemaka i Skandinavija koje su dale prednost luteranstvu. Protestantizam je zapravo najvie prodro u one zemlje koje su mu se suprotstavljale silom, odnosno tamo gdje je vjerski prevrat zapravo bio i
politiki prevrat (u Francuskoj, Nizozemskoj i kotskoj). to se drava
vie protivila, bila je vea vjerojatnost da e protestantizam poprimiti
obiljeja kalvinizma. Kalvinizam je, naime, uspostavio autoritet sveenike slube koja se nije morala pokoriti dravnim vlastima.
Reformirana, ili kalvinistika, doktrina bila je obiljeena poneto izmijenjenim odvajanjem Crkve i drave. Prvi reformatori su drali kako
je nadzor drave nad Crkvom jedina protutea moguem posezanju
papinstva. Kalvinistiki teolozi su s vremenom ponudili jo jedno
rjeenje problema. Calvin, i drugi enevski propovjednici, traili su
neovisnost Crkve u vjerskim stvarima kao i pravo prigovora (s vjerskog
aspekta) postupcima drave i moralnom ivotu grada. Crkva, ustvari,
nije smjela imati vlast nad graanskim poslovima.
Calvin je dao sljedee preporuke:
1) Crkvu moraju initi svi puani neke zemlje.
2) Graanska vlada mora tititi Crkvu. Drava podupire ustav Crkve.
3) Crkva mora imati slobodu u odabiru vlastitog vodstva.
Calvin, i drugi reformirani teolozi, prvi su doli na zamisao o ugovoru
izmeu naroda i vladara kao temelja vlade. Ukoliko vladar prekri ugovor o vladanju, prema ustavu kojeg je sastavio puk, isti mu se ima pravo
suprotstaviti. Na osnovi ove teorije prezbiterijanci u kotskoj, Francuskoj i Engleskoj, napadali su boanska prava kraljeva. Za vrijeme Luthera
vjera vladara odreivala je vjeru drave. John Knox je otiao korak dalje
tvrdei kako narod, bez obzira na volju vladara, ima pravo birati vlastitu
vjeru. Prema Knoxu, protestanti istinske vjere imali su pravo pruiti
otpor katolikom vladaru koji ih pokuava sprijeiti. Calvin se nije slagao
s Knoxom savjetujui strpljivo podnoenje progonstava. Neki su, poput
Johna Lockea, odvojili isti koncept od vjerskog konteksta uinivi iz
njega temelje britanske i amerike politike teorije.
HULDRYCH ZWINGLI (1484-1531): Ullrich Zwingli odrastao je u
materijalnoj udobnosti kakvu Luther nije imao. Obrazovao se u prije-

237

stolnici humanizma Baselu, te u Beu. Prouavao je staru pobonost Tome

Akvinskog, a naao se i pod jakim utjecajem Erazma. Godine 1505.
postao je sveenik u Glarusu, no bio je postupno sve kritiniji prema
hodoaima i prodaji indulgencija. Hodoaa su se inila kao pokora
za vlastite grijehe i postizanje zasluga pred Bogom. Takoer je kritizirao
trgovinu vicarskim plaenicima koji su ratovali u stranim vojskama.
Kada je zapoeo propovijedati u Zrichu, mnogi su nagrnuli kako bi
ga uli. Iako ga je i papa podupirao, uskoro je Zwingli prekoraio granicu
Katolika crkva koju nije mogla podnijeti. Tijekom reformacije, koja je
trajala od 1522. do 1525. g., utjecajni graani su potpali pod utjecaj novih
doktrina. Kako gradsko vijee u Zrichu nije htjelo priznati autoritet
biskupa Konstance, zapoelo je s primjenom reformi (doputanje sveenikih brakova, uklanjanje slika i relikvija, rasputanje samostana, i
usmjeravanje darova (koje su dobivali) u obrazovanje, pojednostavljeno
bogosluje umjesto mise, promidbena kampanja za podizanje javnog
morala). Uskoro su i drugi kantoni (Berne, St. Gallen, Basel, Mhlhausen
i Schaffhausen) prihvatili novu vjeru no katolici su, u savezu s Austrijom,
organizirali otpor. Prijetio je graanski rat, ali je dolo do dogovora;
protestanti su mogli slobodno djelovati u katolikim kantonima. No,
katolici su ubrzo prekrili zadanu rije, a nakon neuspjene prehranbene
blokade organizirane od Zricha, napali su isti grad s vojskom od 8 000
naoruanih ljudi. Zwingli je sakupio 2 700 vojnika, no to nije bilo
dovoljno. Katolici su pobijedili, a Zwingli (zajedno s 24 drugim
pastorima) je 1531. g. poginuo u bitci kod Kappela. Neki katoliki vojnici
su ga nali kako lei ranjen pod krukom te su ga ubili kad se nije elio
se moliti Djevici Mariji , kao to su zahtijevali od njega. Njegovi posmrtni
ostatci su spaljeni, a pepeo razasut.
Zahvaljujui drugoj katolikoj pobjedi u bitci kod Gubela, katolici
su bili u stanju diktirati uvjete kasnijeg mirnovog ugovora te usprijeivali daljnjeg proirenja reformacije do drugih kantona u vicarskoj.
Zwingli je bio najradikalniji reformator. S ostalima se sporio oko
dvije stvari: Gospodnje veere i krtenja. Budui da je osjeao manje
potivanja prema ve dostignutom napretku, nije se plaio zapoeti
daleko radikalnije reforme. Dok je Luther nastojao zadrati sve to nije
bilo protivno Pismu, Zwingli je odbacivao ono to se u istome nije
nalazilo. Osim toga Zwingli je, prije obraenja, bio pod utjecajem humanizma vjerujui kako nikakva doktrina ne moe stajati u suprotnosti
s razumom. Budui da je umro rano, Zwingli nije stigao razviti mnoge
zamisli. Iako ga se moe drati utemeljiteljem reformiranog protestan-

238

tizma, teologiju tog pokreta proirio je Calvin. Shodno tome, reformirana teologija je nazvana kalvinizam a ne cvinglizam. Zwingli nije bio
jedini reformator u njemakoj vicarskoj: Ekolampadije je djelovao u
Baselu, a Bethhold Haller u Bernu.
Gospodnja veera: Humanizam je takoer utjecao na Zwinglijev stav
prema Gospodnjoj veeri. Luther je, primjerice, odbacivao transsupstancijaciju, no vjerovao je u Kristovu stvarnu (tj. tjelesnu) prisutnost. Prema
njemu, Kristovo tijelo i krv dani su zajedno s kruhom i vinom, Bojim
inom, ne sveenikovim. Calvin je nauavao Kristovu duhovnu i stvarnu prisutnost u kojoj Krist dolazi vjernicima. Zwingli je, u poetku,
shvaao Gospodnju veeru kao spomen, sveanu objavu i provjeru.
Kasnije je vjerovao u Kristovu duhovnu prisutnost, ne zbog elemenata
Gospodnje veere, ve stoga to se Boji narod sakupio jer je posluan
Njegovoj zapovijedi. Izraz to je moje tijelo dano za vas, Zwingli je
tumaio kao: to je simbol tijela dn za vas; Drugim rijeima, Gospodnja veera je sjeanje na Gospodinovu smrt i, istovremeno zahvaljivanje
za nju. Ona nije (prvenstveno) sredstvo milosti. Doktrina Gospodnje
veeri je postala glavnim kamenom spoticanja razliitih denominacija
ukljuenih u reformaciju. Luther ak je rekao da Zwingli nije kranin
zbog njegova nauka o samo simbolinoj Kristovoj (tjelesnoj) prisutnosti
u priesti. Godine 1549. vicarske reformirane crkve su usvojile Calvinovo gledite u emu su ih, kasnije, slijedile i neke druge europske reformirane crkve.
Marburki razgovori: Pokuaj da se postigne suglasnost razliitih
reformacijskih struja doivio je vrhunac tzv. Marburkim kolokvijem
(1529). Na njemu su se okupili Luther, Zwingli, Melanchton, Bucer, Ekolampadije i drugi. Uspjeli su se u mnogo emu sloiti, no ne i na pitanju
Gospodnje veere. Nizozemske crkve, neki gradovi Porajnja, kao i sljedbenici Zwinglija i Ekolampadija eljeli su se okrenuli Zrichu.
Krtenje: Zwingli je sumnjao u ispravnost krtavanja djece. No, naao
se pod pritiskom svjetovnih voa koji su njegovo razmiljanje drali
previe radikalnim (iako su bili vrlo otvoreni reformaciji). Zwingli nije
htio popustiti ekstremistima (anabaptistima) koji su eljeli dragovoljnu
crkvu predanih krana. Branio je krtavanje djece na temelju teologije
zavjeta, no nije vjerovao da se krtenjem, djeteta ili odrasle osobe, dobiva
novo roenje ili oprotenje grijeha. Krtenje je za njega bilo vanjski znak
vjere.
Anabaptisti: Neki Zwinglijevi sljedbenici (Grebel, Manz i drugi)
drali su kako nije otiao dovoljno daleko. Kasnije se iz takvih skupina

239

razvio anabaptistiki pokret. Kako nisu eljeli prihvatiti Zwinglijev stav

o krtavanju djece, ponovno su krstili odrasle osobe (odatle im potjee
ime anabaptisti). Uskoro su bili prognani iz Zricha od gradskih otaca
koji su presudili smrt utopljenjem svakomu tko nije prihvaao krstiti
svoju bebu u roku od 21 dana ili je pokuavao krstiti odrasle. Anabaptisti
su se, pod vodstvom Grebela koji nije htio krstiti svoju bebu, povukli
do Zollikona, ali pokret se skoro raspustio. Preivio je van vicarske.
Zahvaljujui njegovom nasljedniku Heinrichu Bullingeru (15041575), reformirani kantoni su prihvatili revidiranu verziju Bucerovog
vjeroispo-vijeda (Confessio helvetica prior, 1536) koja je kasnija postala
poznata kao (Druga) vicarska vjeroispovijed (Confessio helvetica
posterior, 1566). Potpisali su je Knox i drugi kotski pastori, crkve na
jugu Rheinlanda (tj. Donje Falake), kao i reformirane kongregacije u
Poljskoj i Maarskoj. Bullinger je takoer napisao Sustavnu Teologiju
koja je kasnije postala standardni udbenik anglikanskog klera. Njegov
glavni doprinos je bio ideja savezne teologije.
JEAN CALVIN (1509-1564) je roen u Noyonu (francuskoj pokrajini
Pikardiji). Otac pravnik je sina vrlo rano odredio za Crkvu. U Parizu je
Calvin studirao filozofiju i teologiju, no njegov ga je otac, nakon neslaganja s biskupom iz Noyona, povukao sa studija za sveenika. Otiao
je stoga studirati pravo u Orlans i Bourges. Tek se zatim vratio u Pariz
gdje je diplomirao u isto vrijeme kada i Ignatius Loyola i Francis Xavier.
Za vrijeme boravka u Parizu doao je pod utjecaj njemakih reformatora,
te se obratio. Otvoreno je stao na stranu parikih protestanata (luterana).
Kada je njegov prijatelj Nicolas Cop izabran za rektora parikog sveuilita, Calvin mu je pomogao u sastavljanju nastupnog govora. U
njemu je traio reformu Katolike crkve. Francuski kralj Franjo I. je
potom izdao nalog da ih se zatvori kao krivovjerce. Ovaj dogaaj
poklopio se tzv. skandalom s plakatima promidbenom kampanjom
kojom se misa osuivala kao papinsko praznovjerje.
Cop je pobjegao u Basel, dok je Calvin, preruen kao vinogradar,
na-ao je sklonite u Angoulme. Godine 1534. je pobjegao u Basel, gdje
je boravio malo vie od godinu dana. Godine 1535. uputio je francuskom
kralju Franji I. pismo u kojem ga je otro kritizirao zbog vjerske
neslobode unutar kraljevstva. Godine 1536. tamo je tiskao prvo izdanje
svoga znamenitog latinskog djela Institutio religionis Christianae
(Ustanova kranske vjere), kao apologija protestantizma upuena
francuskom kralju. Ovaj sjajan prirunik kranskih doktrina bio je

240

namijenjen itanju (poput malog rjenika) paralelno s Calvinovim

komentarima o Svetom Pismu. Calvin preko noi postaje voom reformatorskog pokreta. Djelo koje ga je proslavio vie puta je proirivao
(prije no to ga je preveo na francuski).
Iz Basela je otiao u Ferraru u kojoj je klijalo sjeme talijanskog reformatorskog pokreta, a gdje Renata (Rene de France, ogorica Franja I. i
vojvotkinja Ferrare) je nudila sklonite progonjenim francuskim protestantima (meu kojima je bio Marot). Nakon kratkog povratka u Pariz,
otiao je u Strasbourg 1536. g. Tamo je kanio voditi miran ivot uenjaka.
No, sve se promijenilo kada je na putu prema odreditu sluajno skrenuo
u enevu (zbog francusko-panjolskog rata). Tamo je susreo protestantskog reformatora Guillaumea Farela (1489-1565), koji je bio agent
uvoenja reformacije u Bernu. Ovaj ga je nagovorio da ostane i pomogne
mu dovriti pretvaranje eneve u rastuu protestantsku zajednicu. Farel
je poeo svoj rad prije 4 godine, kad je eneva odbacila i papu i katolikog Savojskog kneza. eneva je eljela drati svoju neovisnost od
ovog kneza. Meutim eneva je bila protestanski samo po imenu: joj
trebala je i moralna reformacija: za to Farel je pozvao Calvina. I Calvin
i Farel su bili snani govornici. Uskoro su tisue dolazile kako bi ih
ule. Calvin je sluateljima nastojao nametnuti strogu kransku disciplinu. To su mu zamjerili rasputenjaci (pobunjenika stranka) koji su
potom pridobili gradsko vijee na svoju stranu. I Calvin i Farel su bili
izgnani. Farel je otiao za Neuchtel dok se Calvin vratio u Strasbourg.
Na poziv Martina Bucera, bivega dominikanca koji je postao
luteranskim propovjednikom, Calvin je od 1538. do 1541. g. ivio u Strasbourgu. Postao je pastorom u tamonjoj zajednici francuskih izbjeglica.
Godine 1540. oenio se s Idelette de Bure, udovicom anabaptiste kojeg
je preobratio. Revno je uio i prouavao, te je napisao reformiranu liturgiju, sastavio knjigu Psalama za pjevanje, pisao komentare na pojedine
knjige iz Svetog Pisma, objavio novo izdanje knjige Institucija. Kao
gradski zastupnik sudjelovao je na kolokvijima u Wormsu (1540) i Regensburgu (1541). Sazvao ih je car Karlo V. nastojei postii ujedinjenje
kranskih crkava. Calvin je vjerovao u uspjeh pregovora. U
meuvremenu su se nastavili nemiri u enevi. Naposljetku su pobjedu
odnijele Calvinove pristalice. Pozvali su ga da se vrati, to je on 1541. g.
uinio. Predano se latio posla na pretvaranju grada od trinaest tisua
stanovnika u reformiranu crkvu i discipliniranu zajednicu.
Sastavio je tzv. crkveno ureenje (Ordonnances ecclsiastiques) koje
je, uz neke izmjene, prihvatilo gradsko Vijee. U biti ovo je tvrdilo da

241

drava nema jurisdikcije u crkvi, za razliku od luteranstva. Prema

novom zakonu trebalo je postaviti etiri crkvene slube: pastore, uitelje,
starjeine i akone. Pastori su se morali sastati jedanput tjedno kako bi
pro-uavali Sveto Pismo. Birala ih je crkva a ne drava. Zauzvrat su oni
bi-rali uitelje. Starjeine su bili slubenici zadueni za disciplinu; nadzirali su moral zajednice. Svakog su etvrtka davali pastorima izvjee
o sluajevima koji zahtijevaju njihovu intervenciju. Uredovno tijelo
akona, i starjeina, nazvano je konzistorijem (le consistoire). Ono je
takoer upravljalo crkvom kao cjelinom. Ako se krivac odbijao pokajati
mogao je biti izopen, o emu bi bili izvijeteni akoni. Ipak, gradsko
vijee nije bilo odve sretno novim ureenjem, te je bilo u sukobu s
Calvinom. Zakonici, koji su regulirali ponaanje pojedinaca, pojavljivali
su se i ranije (u pojedinim srednjovjekovnim gradovima), no u enevi
su dovedeni do krajnosti. Ljudi su se mogli nai pred sudom zbog,
primjerice, smijanja za vrijeme propovijedi, pjevanja pjesama koje ismijavaju Calvina, plesanja, ili odlazaka kod gatara. Ipak Calvin je istrijebio prostituciju.
Izmislio je koncept kavane kao rjeenja za problem alkohola. Dvojica,
koja su se s njim sukobila, su smaknuta; borbeni libertinac Jacques Gruet
i krivovjerac Miguel Servet (spaljen jer je nijekao Trojstvo). Godine 1559.
Calvin je osnovao enevsku akademiju (koja je kasnije postala enevskim sveuilitem), s Teodor Bezom na elu. Na njoj su poduavani
pastori. Mnogi meu njima potajno bi se vratili u Francusku ili na neka
nova misijska podruja (poput Johna Knoxa). Engleske i kotske izbjeglice u enevi prevele su, pod Calvinovim vodstvom, tzv. enevsku
Bibliju.

Calvinova postignua:
1) Bio je graditelj. Zavrio je naime graevinu kojoj je Luther postavio temelje. Pripadnik je drugog narataja te se usredotoio na crkveni
red, odnos izmeu drave i Crkve i osobnu pobonost.
2) Cjelokupnu Boju nakanu vidio je na posve jedinstven nain. Kao
teolog, bio je bez premca, no imao je i svoje slabosti: kritian stav prema
povijesnosti Biblije te odbacivanje milenijalizam kao (idovsko) izmiljotina. Njegova opsjednutost logikom ponekad ga je dovodila do nebiblijskih krajnosti (npr. dvostruko predodreenje i ogranieno izmjerenje).
Calvin je tvrdio kako neizmjerna vrijednost izmirenja ne lei u Kristovoj
boanskoj osobi ve u vrijednosti koju je Otac odluio pridodati izmirenju. Calvin je ovo rekao vjerojatno u vezi s njegovom doktrinom o
ogranicenom izmirenju, ali moe voditi do krivovjerja, jer indirektno

242

baca sumnju na Kristovo boanstvo.

3) Bio je u sreditu misijskog pokreta koji je zahvatio velike dijelove
Europe.
4) Razlikovao se od Luthera u nekim vanim tokama: Gospodnja
ve-era, kanon Pisma, doktrina crkve, kristologija te sakramenti. Ako
je Luther naglaavao udo opratanja, Calvin je naglaavao udo boanskog izbora.
5) Jedna od novosti, koje je uveo, bilo je pretvaranje doktrine izabranja u bogotovnu stvarnost. Kraninu je sigurnost njegova izabranja
za vjeni ivot najdublji izvor pouzdanja, neustraivosti, poniznosti i
moralne snage.
6) Calvin je bio prije svega ovjek intelekta, ovjek doktrine. Uvijek
je bio ozbiljan, a nije imao Lutherove vitalnosti, topline, velikodunosti,
ali i grubosti. Njegov iroki utjecaj poiva na jasnoi njegova teolokog
sustava i biblijskog izlaganja. Naalost njegovi nasljednici nisu uvijek
drali ravnoteu njegove teologije.
7) Za vrijeme Calvina izdan je enevski psaltir, koji je saeo djela
Clmenta Marota, Louisa Bourgeoisa i Teodora Beze: navedeni su bili
izvanredni pjesnici i glazbenici.

REFORMIRANA TEOLOGIJA
esto se misli kako je reformacija tek jedan u nizu raskola izazvanih
pobunom protiv zlouporaba unutar srednjovjekovne crkve. No, to je
vrlo povran zakljuak jer reformacija, prije svega, predstavlja povratak
Bibliji i odbacivanje skolasticizma, tj. ponovno iskazivanje doktrine koja
je utemeljena iskljuivo na Bibliji. U nekim aspektima radi se o pribliavanju pravoslavnom stavu. Reformacijska teologija razlikuje se od
katolike u sljedeim aspektima:
1) Bit Boga, o kojoj su dugo raspravljali platonovci i aristotelovci,
reformatorima je od drugorazrednog znaaja. Tvrde da Bog u Bibliji
rijetko govori o vlastitoj biti jer eli usredotoiti nau pozornost i
slavljenje na Sebe, i to na nain kako nam je otkriveno u povijesti
spasenja. Ovakvo je gledite, dodue, blisko misticizmu, no reformatori
nisu eljeli nagaati o neemu to nije otkriveno u Bibliji. Osim toga
odbijali su propovijedati transcendentnu uniju i spoznaju Boga kroz
ekstatina iskustva.
2) Osobe trojstva su meusobno jednake u svakome pogledu. To
nije zbog toga to im je zajednika nekakva neosobna bit, ve zbog

243

meu-sobnog zajednitva i nerazdvojivosti (priroenosti). Ovakvo je

miljenje vrlo rano izrekao Atanazije, a isto su nauavali i kapadocijski
oci. S druge strane Katolika je crkva, u srednjem vijeku, ovo pitanje
vidjela drugaije vjerujui kako je Otac izvor boanskoga, i to na nain
koji nije svojstven drugim dvjema osobama. Sveti Duh je veza izmeu
Oca i Sina. No, time se zapravo dovodi u pitanje njegova opstojnost
kao osobe. Calvin se protivio Servetu kao sabelijanacu i arijevacu.
3) Spoznaja jedne podrazumijeva istovremenu spoznaju drugih dviju
Osoba. One se ne mogu objasniti kao tri uloge boanskoga (kako vjeruju
sabelijanci). Svaka osoba ukljuena je u sve razine boanskoga djelovanja. Iako posjeduju odreeno podruje djelovanja, nijednu ne
moemo opisati iskljuivo u smislu njezinog djelovanja. Reformatori
su uporno tvrdili kako je cjelina Trojstva (a ne svaka od Osoba zasebno),
Stvoritelj, Otkupitelj i Posvetitelj. Ocu, Sinu i Duhu Svetome pridavali
su posebnu funkciju u svakom velikom Bojem djelu. Calvin je tako
ustvrdio: Ocu je pripisan poetak djelovanja, vrelo i izvor stvari; Sinu
mudrost tj. primjena Oeva plana, savjet i red u djelovanju, a Duhu
Svetomu energija i djelotvornost djelovanja. Duh Sveti ostvaruje u naim
ivotima djelovanje drugih dviju osoba. Veze izmeu njih su
dragovoljne naravi jer nijedna osoba ne moe zahtijevati vlast kako bi
nametnula svoju volju ostalima. No, takva sloboda nikada ne moe
zavriti u proturjeju ili neredu jer je u Bogu samo jedna volja, voena
njegovom savrenom ljubavlju.
4) Sliku Boju, na koju je stvoren ovjek, ne moe se tumaiti kao
iskljuivu sliku Trojstva (Augustin), odnosno kao sliku Krista (Grki
oci). Calvin, ipak, nije mogao dati zadovoljavajue objanjenje u svezi s
pravim znaenjem ove tvrdnje. On je drao da slika predstavlja sveukupnost onoga to ovjeka ini drugaijim od ivotinje tj. obnovu
punog odnosa s Bogom koji je prekinut ovjekovim padom u grijeh.
Slika predstavlja sposobnost posjedovanja zajednitva s Bogom.
Postali smo sudionici boanske naravi pomou koje sudjelujemo s
Bogom u dispoziciji njegove volje. Bit posveenja je suradnja, odnosno
doputanje Duhu Svetome da utjee na nau volju.
5) Boanske Osobe dijele, s izabranim ljudima, vlastite jasne i zasebne
osobine koje ih ine Osobama. U Bogu postoji apsolutna zasebnost
osoba, koja se ne moe iskljuivo definirati u smislu njihovih meusobnih odnosa, jer se isti temelje na meusobnom potivanju i ljubavi a
ne na de-terminizmu.

244

REFORMACIJA U MAARSKOJ
U vrijeme reformacije Maarska je obuhvaala znatno vee podruje
no to je to danas sluaj. U njezinom su sastavu do 1920. g., kada gubi
dvije treine svog ozemlja, bile Slovaka, Transilvanija, Gradie (koje
je danas dio Austrije), te dijelovi Ukrajine. Nakon 1437. g. husitske ideje
su prodrle iz eke u Transilvaniju (Erdely). Tamo su 1514. g. izazvale
veliku seosku bunu pod vodstvom Gyrgyja Dzse. Anuvinski kralj
igmund Luksemburgovac progonio je husite. Kako se bliio svretak
njegove vladavine Turci su, nakon pobjede nad kriarima u bitci kod
Nicopolisa, stigli pred june granice (Transilvaniju). Zbog nadolazee
prijetnje Jan Hunyadi je postao regentom Transilvanije. Uspio je zaustaviti, 1456. g., kod Beograda turski prodor. Nakon 1520. g. luteranska reformacija se irila na Maarsku gdje je isprva zahvatila germanofonske gradove u zapadnom dijelu zemlje. Maarski vladari, koji su se
tome opirali, uredbom iz 1523. g. zaprijetili su luteranima odrubljivanjem glave, a od 1525. g. i spaljivanjem (na lomai). No, Turci su
1526. g., u bitci kod Mohaa, nanijeli poraz maarskim snagama i tako
promijenili tijek reformacije. Napredovali su prema Budimu kojeg su
do temelja spalili. Zatim su se povukli (tek su se etrdeset godina kasnije
vratili). Naime, nakon smrti Zapolja I. turske snage su napredovale
prema zauzimanju cijele Maarske (osim habsburkih enklava na
sjeveru i sjeveroistoku Moson, Gyr, Sopron, Zala i Vas). U novim
politikim uvjetima kalvinistiki reformatori su stekli samostalnost;
budui da su se nalazili pod turskom okupacijom, odsjeeni su od
luterana na sjeveru i zapadu.
Tijekom etiri desetljea istonom Maarskom je vladao, uz tursku
potporu, Ivan Zapolja I.; zapadnim dijelom je upravljao Ferdinand. Ivan
Sigismund, sin Zapolja I., bio je vladar Transilvanije u kojoj se stoljee i
pol vodio gerilski rat protiv Turaka. U istom razdoblju u Transilvaniji
se sagradio veliki broj tvrava, a ugled su stekli poznati pojedinci poput
Itvana Dobe. Na sjeverozapadu, pak, drava je zaposjela katolike posjede. eljela je izgraditi obranu od turskog prodora (o emu svjedoe i
danas vidljivi tragovi lanca poruenih tvrava). Iako je do 17. stoljea
protureformacija postupno vratila izgubljena katolika podruja, koja
su u Sjeverozapadnoj Maarskoj potpala pod protestantski utjecaj, bila
je nemona u ostatku zemlje kojeg su zaposjeli Turci. Tek sa svretkom
17. stoljea, i postupnim potiskivanjem Turaka iz Maarske, Katolika
crkva je zapoela otro napadati najveu vjersku skupinu kalviniste.

245

Takva politika je obiljeila, prije svega, razdoblje od 1671. do 1681. g. U

Bratislavi 1673. g. sud je donio uredbu prema kojoj su se luterani i kalvinisti morali preobratiti na katoliku vjeru. One koji su to odbili ekala
je tamnica odnosno, u krajnjem sluaju, vjeala.
Upravo se Reformiranu vjeru poelo poistovjeivati s maarskim
na-cionalizmom i jezikom. Pod Habsburgovcima je turska vladavina
za-mijenjena austrijskim apsolutizmom, te je uveden latinski jezik;
Maarska je postala austrijskom kolonijom. Transilvanija je, pak, uvijek
bila zatiena od katolike protureformacije. Zbog prisutnosti Turaka
ili samostalnosti, koju su uivali tamonji maarski vladari, ostala je
sreditem maarskog nacionalizma. Upravo je tu Ferenc Rkoczi poveo
pobunu protiv Habsburgovaca, a u njoj je donijet zakon kojim se jamila
jednakost rimokatolika, luterana, reformiranih i unitarijanaca.
Reformacija je imala izrazito pozitivan uinak na literaturu, tisak knjiga
i obrazovanje. Maarski je postao jezikom religije, te je izdano nekoliko
prijevoda Biblije i zbirki duhovnih pjesama. Meu prevoditeljima su se
isticali maarski studenti u inozemstvu. Reformator Gl Husr je, u
debrecenskoj tiskari do 1600. g., objavio 127 knjiga na maarskom i 21
knjigu na latinskom jeziku.
Reformirana crkva je, kao imbenik napretka, postigla mnogo otvorivi ugledne obrazovne ustanove u Debrecenu, Srosptaku, Ppi i
drugdje. Pred studente su postavljani vrlo visoki zahtjevi, te su oni bez
velike volje za uenjem ubrzo naputali studij. Mnogi su studirali u
ino-zemstvu.

MAARSKI REFORMATORI
Isprva su nositelji reformacije u Maarskoj bili luterani. Studirali su
u tadanjem sreditu humanistike misli Krakovu, odnosno kasnije u
Wittenbergu kod Luthera; bili su to Mihly Sztrai (Mihael Starin) (15001578) koji je djelovao na podruju Miskolca, Istvn Szegedi Kis (15051572) i Mtys Dvai Bir (1500-1548) koji je djelovao na podruju Koica
(Kassa).
O Dvaju se kasnije esto govorilo kao o maarskom Lutheru. On je
u Krakovu napisao prvi maarski pravopis, a 1531. g. objavio je reformirani maarski katekizam. Nakon povratka u domovinu, 1531. g., zapoeo je djelatno iriti evanelje zbog ega je nekoliko puta zavrio u
zatvoru (za vrijeme vladavine Zapolje I., kao i Ferdinanda). Bio je u
tolikoj mjeri aktivan u zapadnoj Maarskoj da je brzo na sebe navukao

246

gnjev egerskog biskupa. U jednom trenutku otet je i odveden na ispitivanje u Be, no uspio je pobjei. Nakon povratka u Maarsku stekao
je zatitu monoga plemia. Na njegovoj je zemlji u Srvru Jnos
Sylvester (umro 1560) ustanovio uspjenu protestantsku kolu. Sylvester, koji je studirao u Wittenbergu, preveo je Novi zavjet na maarski
jezik. Zajedno s Dvajem, s kojim je zajedniki objavio vjersku literaturu
i nekoliko gramatika maarskog jezika, postao je ocem maarske knjievnosti.
Drugi val reformacije zahvatio je Reformiranu crkvu. Meu reformatori su Pter Mliusz Juhsz, koji je postao prvim reformiranim biskupom (1567) u Debrecenu, kojeg je zatim organizirao po uzoru na enevu.
Drugi poznati reformator bio je Gspr Kroly. Njegov je prijevod
Biblije na maarski jezik iz 1590. g. postao klasinim djelom maarske
knjievnosti. Albert Szenci Molnr (1577-1633) jedini je od trojice reformatora koji je neko vrijeme proveo u enevi. Tamo su ga dojmili francuski psalmi koje preveo na maarski jezik. Prvi je maarski pisac
crkvenih pjesama. U Transilvaniji (koja je pripadala Maarskoj), glavni
je reformator bio Hontr u Kolozsvru (Cluju). Luteranska je crkva bila
povezana s viim drutvenim slojevima, dok je Reformirana crkva
djelovala meu siromasima. Obje su vjeroispovijedi priznate sporazumom postignutim 1567. g. na Prvom reformiranom koncilu.
Protureformacija zapoinje 1561. g.; biskup Olah iz Esztergoma (u
Sjeverozapadnoj Maarskoj) zatraio je pomo od isusovaca kako bi
suzbio irenje protestantizma. Oni se odazivaju no, iako drugdje imaju
uspjeha, bivaju istjerani iz Transilvanije. U drugim podrujima osnivaju
tiskare kako bi osujetili irenje protestantske literature. Slovaki katolici
takoer kreu u napad. Koristei vojna sredstva uspjeno vraaju izgubljena podruja, no meu protestantima izazivaju veliko neprijateljstvo.
Bocskai die bunu koja zavrava Bekim ugovorom iz 1606. g. Njime se
ponitava veliki dio zakonodavstva usmjerenog protiv protestanata.
Naalost ustanovljava se takoer naelo prema kojem se s promjenom
vjere vladara mijenja i vjera njegovih podanika. Tako katolici jo
jedanput, u odreenoj mjeri, dobivaju prigodu za irenje vlastita utjecaja.
Iznimka je Transilvanija gdje ista mjera ostaje bez uinka.
Za vladavine Marije Tereze protureformacija je nastavila nesmanjenom jainom, te su isusovci nastojali Maarsku pretvoriti u Marijino
kraljevstvo. Istovremeno se provodi germanizacija. Sredita reformiranog obrazovanja izloena su jakim napadima budui da daju prednost
uporabi maarskog jezika. Studentima se zabranjuje studiranje u ino-

247

zemstvu, a Biblija se krijumari iz Nizozemske.

Tek s 1781. g. poinje jenjavati protuprotestantska kampanja. Josip
II. donosi Uredbu o snoljivosti kojom ukida diskriminaciju nekatolika.
Ponovno doputa izgradnju protestantskih crkava. Sredinom 19. stoljea, kao ishod maarske revolucije protiv Austrije, okolnosti se znatno
mijenjaju. Donosi se naredba o diskriminaciji nekatolika, koja se kasnije
opoziva zbog vanjskih pritisaka.

REFORMACIJA U FRANCUSKOJ
Reforme su tekle istovremeno s renesansom, no bile su ograniene
na seoske plemenitae i bogate trgovce. Seljaci su ostali katolicima, osim
ako se njihov feudalni gospodar nije obratio na protestantizam. Ve od
godine 1512 se sastajao krug humanista i reformista (npr. Jacques
Lefvre DEtaples francuski Erazmo i Guillaume Farel) pod vodstvom nadbiskupa Meauxa. Kada je luteransko uenje poelo prodirati
u Francusku, na prijestolju se nalazio suvremenik Henrika VIII. Franjo
I. koji je bio naklonjen luteranima, ali pod pritiskom crkve i katolikog
plemstva godine 1516. potpisao je konkordat s papom. Kako se luteransko uenje irilo, kralj je zauzimao sve otriji stav. Okolnosti su se
pogorale nakon skandala s plakatima 1534. g. Protestanti su sporne
plakate postavili ak na vrata kraljeve spavae sobe. Brzo je poelo
spaljivanje krivovjeraca. Trideset i pet luterana je odmah spaljeno, te
su mnogi napustili Francusku. U Provansu je masakrirano 4 000 valdenza. Dolazi do meunarodnih protesta. Petnaest lanova iz biblijskog
kruga u Meauxa su spaljeni. Do 1545. g. tisue su ubijene ili poslane na
galije; dvadeset i dva grada i sela su razorena. Neki protestanti su se
sklonili u Nrac, u Navarreu, gdje je kraljeva sestra, Marguerite dAngoulme, kraljevala.
Calvin je djelovao iz eneve odakle je u Francusku slao misionare.
Oni su bili prikriveni sveenici poduavani na njegovu seminaru. Sa
sobom su imali francuski prijevod Biblije (koji je izdao Olivtan) i Psalme
(u prijevodu Marota). Henrik II. i Franjo II. (koji je oenio kotsku kraljicu
Mariju) nastavili su politiku Franje I. Za vrijeme vladavine Karla IX.
(1560-1574) vladala je, zapravo, njegova majka Katarina Medici. No,
nakon 1570. Karlo IX. je, u znak pomirenja s hugenotima, uzeo njihovog
admirala Gasparda de Colignyja za glavnog savjetnika. Od 1560. g. luterani su postali poznati kao hugenoti (prema iskrivljenoj njemakoj
rijei Eidgenossen (zavjetnici), kojom su katolici oslovljavali vicarske

248

kalviniste). Godine 1561. postali su dovoljno jaki te su poeli javno

djelovati. Hugenotske crkve sastojala su se od konzistorija (crkvenog
vijea od pastora i laikih starjeina), pokrajinskog i nacionalnog koncila.
Prvi nacionalni koncil (odran u Parizu 1559.g.). izdao je Galikansku
konfesiju, koju je napisao Calvin u enevi. Glavna podruja utjecaja
protestantizma bila su Provansa (gdje su bili zdrueni s valdenzima),
Normandija (tamo je djelovao Coligny), Navarra (burbonski kralj i
samilosna kraljica; oboje neprijatelji Katarine Medici), Orlanais i Dauphin.
Dvije su stvari smetale katolike: preuzimanje njihovih crkava te navodna urota protiv krune (La conspiration dAmboise iz 1560). Meu protestantima bilo je dosta rasprave oko odluke smiju li uzeti oruje u ruke
kako bi se obranili. Calvin i Beza isprva na to nisu htjeli pristati, no naposljetku su popustili. Godine 1561. Katarina Medici je sazvala kolokvije u Poissyju pokuavajui usuglasiti suprotstavljene strane. Do
slubenog dogovora nije dolo, no hugenoti su vratili crkve koje su preuzeli. Njima je pak, izvan gradova, doputeno podizanje vlastitih
graevina za javna bogosluenja dok su u gradovima imali pravo
sastajati se u vlastitim domovima.
Vjerski (hugenotski) ratovi koji su buknuli 1562. g. nakon pokolja
protestanata u Vassyju (75 od 2 000 je ubijeno) trajali su do 1598. g. Za
primirja, 1570. g., potpisan je mir iz Saint-Germaina koji je protestantima
zajamio mjesta bogosluja, kao i nadzor nad etiri grada koja su drali
u rukama (Cognac, La Charit bivi Serre , Montauban i La Rochelle).
Godine 1572. sukobi su se nastavili nakon uvenog pokolja tzv. Bartolomejske noi (2 000 je ubijeno u Parizu, a 20 000 u ostatku Francuske). Rat, koji je s prekidima trajao trideset godina, imao je kobne
posljedice. Ve je 1569. g. venecijanski veleposlanik ustvrdio da bi Francuska, da je izbjegla rat, bila protestantska.
Godine 1589. na prijestolje je doao prvi vladar iz burbonske dinastije Henrik IV. (Navarski). On je nakon smrti Luja I. Burbonskog,
prvog princa iz Conda (1569), bio idejni voa hugenota. Kako bi uveo
red u zemlji, preao je na katolianstvo. S druge strane, Nanteskom je
uredbom (ili ediktom, ustvari vrsta interima, sastavljena da bi dao protestantima vrijeme za razmiljanje, potpisanom 13. travnja 1598) osigurao hugenotima vjerske slobode i osobnu sigurnost. Prvim su takvim pokuajem miroljubivog suivota katolika i protestanata, unutar
iste zemlje, zavreni ratovi. Protestanti su u to vrijeme inili petnaestinu
stanovnitva. Povlastice su ipak opozvane 1628. g., no vraene su ured-

249

bom iz Nmesa godinu kasnije (1629). Istu je 1685. g. ponitio Luj XIV. i
400 000 hugenota emigrira. Prolo je vie od stoljea prije negoli su 1801.
godine hugenoti u Francuskoj dobili trajnu zakonsku zatitu.

REFORMACIJA U NIZOZEMSKOJ
Nizozemska je bila jedini dio panjolskog carstva gdje su protestanti
bili dovoljno brojni kako bi bili politika sila. Nizozemci su bili napredni,
obrazovani, pijetistiki naklonjeni i otvoreni vanjskom utjecaju (prije
svega protestantskom). Nizozemska je bila domovina pokreta devotia
moderna (moderna pobonost), koja je luteransku teologiju smatrala
prekonzervativnom i preobjektivnom za njihov ukus. Oni su vie voljeli
emocije nego definiranu dogmu. Antwerpen je zahvaljujui protuklerikalnom stavu, i velikom trgovakom staleu, uskoro postao kolijevkom
engleskog protestantizma. U njemu su se naime mnoge engleske
izbjeglice krile od progonstava, posebno Tyndale i Coverdale.
Najpoznatiji nizozemski reformatori su bili Guy de Bres, koji je
napisao Belgijsku Konfesiju (1561), i Peregrine de la Grange. Protestantska vjera, koja je stigla uglavnom iz Njemake, gdje je naila na
ogromne potekoe, pogotovo za Karla V. panjolskog (od 1516 do
1556). Prvi protestantski muenici su bili luterani augustinci. Nakon
vala kalvinistikog ikonoklazma, Karlov nasljednik, Filip II. je poslao
svojeg gjenerala, kneza Alva, da bi sredio situaciju. On se okoristio
inkvizicijom kako bi suzbio protestante kao i umjerene katolike (koje
se suprotstavljali Filipovoj politici) te je ukupno 6 000 ljudi smaknuto
zbog krivovjerja
Do 1564. g. Nizozemska se nala u slinim okolnostima kao i Francuska:
a) Katolici su primili mo panjolskog kralja na jugu.
b) Sve je vei broj onih koji su prezirali rastuu centralizaciju i zahtijevali snoljivost prema protestantima (radilo se uglavnom o protestantima, no bilo je tu i neto katolika, ukljuujui i Vilima utljivog.
Uskoro su osnovali stranku domoljuba koja je eljela obraniti zemlju
od strane (panjolske) vojske. Na taj se nain kalvinizam poistovjetio s
nizozemskom nacionalizmom. No, njima suprotni (katoliki) tabor
raspolagao je vojskom. Rat je izbio (1566) nakon to je kalvinistiki koncil
u Antwerpenu dopustio vojni otpor. Vilim I. Oranski (utljivi) isprva je
pokuao odrati na okupu jednu umjerenu stranku, ali se 1568. godine
prihvatio vodstva protestantskog pokreta protiv panjolaca, a 1573.

250

godine slubeno je postao kalvinist. Pod njegovom vladavanjem na sjeveru vjerska sloboda je priznata za katolike i anabaptiste. Rat je zavrio
1579. g. priznavanjem sjevera kao protestantske (dananja Nizozemska)
a juga kao katolike drave (dananja Belgija). Slubeno panjolsko priznanje uslijedilo je tek 1648. g.

REFORMACIJA U KOTSKOJ
Iako je John Knox veliki ovjek reformacije u kotskoj, i prije njega
je bilo reformatorskih zbivanja. Npr. 1433. g. je Pavel Krvr iz eke
bio spaljen na lomai. Osuen je kao lolard (Wycliffeov sljedbenik) jer
je propovijedao evanelje. Kasnije, godine 1528., za vrijeme reformacije,
opat Patrick Hamilton koji je studirao kod Luthera, je takoer spaljen.
Frater George Wishart je bio istaknuti (Reformirani) propovjednik
godine 1546. g. spaljen kao i prethodnik. Knox je bio njegov tjelesna
straa za vrijeme njegove propovjednike turneje. Na koncu Wishart je
bio uhapen i spaljen pred katolikim nadbiskupom Beatonom. Godine
1547 (ista godina kad je protestantski Schmaldkaldski Savez bio porazen
u bitvi kod Mhlberg), za osvetu zbog toga grupa ekstremnih protestanata je provalila u rezidenciju nadbiskupa kod St. Andrews te ga je
ubila. Oni su se zabarikadirali u tvravu te imenovali su John Knoxa za
svojeg kapelan. Konano su se morali predati kad je francuska flota
bombardirala tvravu. Usprkos sporazuma, Knox i drugi su bili uhapeni i poslani na francuske ratne galije. Nakon devetnaest mjeseci osloboen je posredovanjem Engleza. Iako je otiao u Englesku kako bi postao
pastorom, morao je za vlasti Marije Stuart pobjei u enevu. Tamo je
studirao kod Calvina do 1559. g. kada se vratio u kotsku. Tamo je
kraljica Marija (koja je urovala s militantnoj francuskoj katolikoj
kuom Guise, s kojoj je bila sroena: bila je ena francuskog kralja Franja
II) traila prijestolje kotske i Francuske, a ohrabrivali su je da zatrai i
englesku krunu. Ovaj posljednji zahtjev doveo ju je u sukob sa Elizabetom I. U isto vrijeme protestantski baruni su utemeljili savez protestanata (tzv. Lords of the Congregation). Zadaa iste udruge bila je boriti
se za irenje reformirane vjere u kotskoj. Iako je kotska vlast bila izrazito rimokatolika, oni su nastojali uspostaviti Rije i zajednicu
Boju (odnosno reformiranu crkvu). Knox je zapoeo promidbu u
istom smjeru, no za uspjeh je trebalo doi do politikih promjena u
kotskoj. Za to e se pobrinuti Englezi. Ukratko, sljedee su skupine
bile suprotstavljene u kotskoj:

251

a) Katolici su, oslanjajui se na francusku pomo, podupirali kotsku

kraljicu Mariju. b) Dio puka prezirao je katolike biskupe traei podrku od Engleske (prije svega savez protestanata).
Kraljica Elizabeta I., koja si nije mogla dopustiti da joj za leima budu
katoliki i profrancuski koti, poslala je 1560. g. vojnu i novanu podrku
u edinburku luku Leith. Ovo je inila nerado, jer je mrzila Knoxa, koji
je napisao knjigu protiv enskih vladara. Nakon otre borbe rezultat je
bio pat pozicija, no pod uvjetima Edinburkog Ugovora i Francuske i
Engleske snage su istjerane, a kotski je Parlament odbacio autoritet
pape. Ipak borba se proirila te razvila u graanski rat. Meutim, do
smrti Knoxa u 1572.g. reformirana vjera se uvrstila: dok u 1560 su skoro
samo 12 pastora bili reformirane, do 1572 ovaj broj se poveila sve do
500.
Dokinute su mise, a kalvinizam je proglaen dravnom religijom.
kotska je time postala katolikom monarhijom u kojoj ivi protestantski
narod. Francuzi, koji bi inae i dalje prijetili, bili su prezauzeti vjerskim
ratovima te, stoga, u nemogunosti da se upletu.
kotski parlament je potom prihvatio ispovijed vjere (kotsku konfesiju) kojoj je naznake dao John Knox. No, njegova First Book of Discipline (Disciplinski prirunik) nije ozakonjena; ona je bila sastavljena
s nakanom uspostave enevskog reformatorskog sustava u crkvenom
upravljanju (moralni nadzor izvodili bi konzistoriji i starjeine). Uz to,
sadravala je mnoge metrike psalme, zbog kojih je dobila ime Psaltir
(Knjiga psalama).
Knoxov poseban doprinos reformatorskom miljenju bila je teorija
opravdanja revolucije. Dok su Luther i Calvin tvrdili kako samo graanski vladar ima pravo na pobunu, on je otiao korak dalje. Ustvrdio
je kako obini puk ima pravo na pobunu ukoliko dravni dunosnici
vladaju protivno Bibliji. Samuel Rutherford (1600-1661) je napisao u
knjizi Lex Rex kako je zakon kralj. Ukoliko kralj i vlada prisiljavaju graane da grijee, revolucija je opravdana. U zemljama, u kojima je
reformirana vjera bila uspjena, vlastiti je uspjeh dugovala oruanoj
pobuni (npr. kotska i Nizozemska). Tamo gdje je pobuna bila neuspjena, i vjera je iskorijenjena (npr. Francuska i Zapadna Maarska). Ipak,
u svakoj zemlji je nemilosrdno guenje protestantizma izazvalo uzmicanje umjerenjaka.

252

REFORMACIJA U POLJSKOJ
U Poljskoj je reformacija bila iznimno sloena zbog velikog broja
razliitih skupina koje su u nju bile ukljuene. Uz to, Poljska je bila
podije-ljena na meusobno odvojene regije. Osim reformiranih katolika,
meu protestantskim puanstvom je bilo: luterana, moravske brae,
kalvinista, menonita i poljske brae. Zemlja je, u neku ruku, postala
utoitem raznih skupina koje su, uslijed progona, naputale susjedne
zemlje. Poljske granice su bile propusne, to je omoguilo trgovcima iz
susjedstva da u zemlju unose nove zamisli. Plemii su esto slali sinove
u inozemne kole koji su tamo bili izloeni utjecaju novih zamisli. No, s
poetkom protureformacije okolnosti su se, naalost, promijenile.
Dva su posebna obiljeja poljske reformacije:
1) Reformirana katolika crkva, koju su privlaile zamisli koncilijarizma. Katolici su na taj nain pronalazili ohrabrenje. Meu njima je naime
bilo vjernika Grkokatolike crkve koji nisu priznavali autoritet pape.
2) Mir u Sandomierzu (1570) je jamio vjerske slobode luteranima,
reformiranima i husitima. Svi su bili protiv socinijanskog krivovjerja.
Najuglednija osoba katolikog reformskog pokreta bio je teolog, kraljev tajnik i Melanchtonov prijatelj, Andreas Frycz Modrzewski (15031572). Bio je poznat po prijedlozima vezanim uz reformu Katolike crkve
De Republica emendanda (Obnova Republike). Pri kraju ivota naginjao
je Unijatskoj crkvi.
Luteranske zamisli irile su se u Veliku Poljsku iz prostora njemakog
govornog podruja. Budui da je poljski kralj bio u poluvazalskom poloaju u odnosu na teutonske viteze u Prusiji (otuda simbol bijelog orla),
nije se mogao isprva suprotstaviti ovim dogaanjima. U Malu Poljsku
(Krakw, Lublin i Sandomierz) stizale su kalvinistike zamisli. Njih je
dodatno naglaavao humanizam koji se ukorijenio na sveuilitima.
Kalvinisti su se ponekad udruivali s moravksom braom iz eke. Najpoznatijim kalvinistikim reformistom postao je Jan aski, no najvei
je dio ivota proveo u inozemstvu.
Kako je Litva u to vrijeme bila dio Poljske, reformirane zamisli irili
su se i u tu zemlju pogotovo zahvaljujui utjecaju Sveuilita u Knigsbergu kojeg su njemaki luterani koristili kao odskonu dasku za irenje
vlastita nauka. Luteransku crkvu u Litvi u zatitu su uzeli vojvoda
Radziwi i veliki zemljoposjednik Stanisaw Kiszka. Vodei litvanski
reformatori bili su profesori iz Knigsberga Abraham von Kulva i Stanisaw Rapagelan (Rafajowicz). Obojica su umrla 1545. g.

253

Na vrhuncu reformacije (1569) polovica lanova poljskog Senata bili

su protestanti. Tako je pri svretku 16. stoljea u Velikoj Poljskoj bilo,
prema povjesnim zapisima, 142 luteranske crkve. Reformiranih je bilo
80, odnosno u Maloj Poljskoj 250, a u Litvi 150. Godine 1570. postojale
su 64 moravske crkve i 171 unijatska crkva, prije svega u Maloj Poljskoj.
Godine 1573. je podpisana Varavska Konfederacija. I protestanti i
katolici sloili su se kako nee dozvoljavati da njihova neslaganja vode
do krivoprolia. Za razliku od situacije u Francuskoj, ovaj ugovor je
omoguavala slabost centralne vlaste. Osim toga bile su ukljuene razne
strane, ne samo katolika i reformirana kao je bio sluaj u Francuskoj.
Naalost, cijelu je situaciju u potpunosti izmijenila protureformacija
koja je zapoela s kraljevanjem igmunta III. Vase (1587-1632). On je
kolu pohaao kod isusovaca. Uz isto se razdoblje najee veu biskup
Ermlanda, Stanisaw Hosije, i isusovac Peter Skarga (umro 1611). Pripadnici ostalih nekatolikih vjerskih skupina bili su diskriminirani. Kvalitetno uposlenje mogli su nai iskljuivo katolici. U Velikoj Poljskoj,
izmeu 1592. i 1627. g. luterani su izgubili dvije treine crkava. Potom
je izbio Tridesetogodinji rat, te su Poljsku preplavili vjerske izbjeglice.
Od 1607. do 1608. g. protestantski plemii nepromiljeno su se
ukljuili u pobunu nezadovoljnika (zajedno s nekolicinom katolika i
pravoslavaca). Uguivanje pobune oznailo je konanu pobjedu Katolike crkve u Poljskoj. Time je i poljski protestantizam osuen na propast.
Ve 1598. g. papinski nuncije je rekao: Nije tome dugo kada smo se
bojali da e krivovjerje istisnuti katolianstvo iz Poljske. No, sada katolianstvo tjera krivovjerje u grob. Drugi imbenici, koji su uzrokovali
pad protestantizma, su sljedei: nijedan poljski kralj se nije zauzimao
za reformski pokret. Mnogi plemii su na reformiranu stranu preli iz
gospodarskih, kulturnih ili ideolokih razloga, te su se pod novim
pritiscima vratili katolianstvu. Seljatvo je, u najveoj mjeri, ostalo izvan
dosega reformacije.

ODGOVOR NA KALVINIZAM
Radilo se, prije svega, o doktrinarnom (usp. Arminius i njegovi sljedbenici), crkvenom (ponovnom oivljavanju visoke crkvene liturgije i
uprave) i politikom odgovoru (djelovanje protiv Olivera Cromwella).
S druge strane, kalvinizam je izazvao novo zanimanje za metafiziku,
misticizam i filozofiju (usp. Descartes, Spenser, Donne), kao i obnovu
dobre drevne katolike pobonosti.

254

JACOBUS ARMINIUS (Jacob Hermansz) (1560-1609) je studirao u

enevi kod Teodora Beze. Nakon povratka s putovanja Italijom postao
je predavaem na protestantskom Sveuilitu u Leidenu (1603) gdje
djeluje do smrti 1609. g.. Tamo je upoznao profesora Francisa Gomara,
ekstre-mnog kalvinista. Arminius se sukobio s njim ustvrdivi kako Novi
zavjet govori o Bogu punom ljubavi, koji ne alje smrtnike u pakao bez
obzira na njihovo ponaanje. Vjerovao je kako je Bog odredio spasenje
odreenih i posebnih pojedinaca jer je znao unaprijed hoe li oni uzvjerovati i u vlastitoj vjeri ustrajati do kraja. Time je odbio kalvinistiku
zamisao o bezuvjetnom izboru (Bog odabire ili odreuje ljude za
spasenje bez obzira na njihove zasluge).
Arminius je elio naglasiti nau potpunu ovisnost o Bojoj milosti.
No, njegovo se tumaenje razlikovalo od kalvinistikog odnosno augustinskog; ovisimo o Bojoj milosti, no ovjek sm odluuje hoe li
milost prihvatiti ili ne. Boja milost ini nae spasenje moguim, no ne
i neizbjenim. Shodno tome, konaan izbor (to se spasenja tie) je na
ovjeku. Boji izbor, i predodreenje pojedinaca, nije zasnovano na
njegovom suverenom izboru, ve na njegovu predznanju naeg izbora.
DORDRECHTSKA SINODA Nakon Arminiusove smrti, 1609. g.,
etrdeset i est vodeih arminijanskih pastora iznijeli su pred
nizozemske stalee doktrinu u Remonstranciji (Prigovore) koja je na
sinodi u Dordrechtu 1618. g. bila osuena a njezini autori progonjeni.
Izjavili su kako je vjeni ivot uvjetovan dobrim djelima; predodreenje
je predznanje; spasenje se moe izgubiti; Krist je umro za sve. Dokument
je sadravao i napad na koncept odvojenosti Crkve od drave.
Godina 1618. i 1619. Reformirana crkva je odrala koncil u Dordrechtu. Na njemu su prisustvovali izaslanici iz mnogih zemalja (osim
Francuske ije izaslanstvo nije imalo doputenje dolaska). Sinod se
suprotstavio arminijancima koje je vodio Simon Episcop.
Iako je Gomarov izriaj bio procijenjen presnanom, koncil je
ustrajao na sljedeem:
a) Potpuna, odnosno sveobuhvaena, pokvarenost ovjeka,
b) Bezuvjetni izbor spaenih,
c) Ogranieno pomirenje: Krist je umro samo za izabrane,
d) Djelotvorna i spasonosna (i neopoziva) milost,
e) Ustrajnost izabranih,
f) Teologija Saveza.
Naruen je novi prijevod Biblije (Statenvertaling) na nizozemskom.

255

Dordrechtski sinod predstavlja gledite drugog narataja kalvinista,

koji su promicali neke zamisle, koje su ile i dalje od onoga to je nauavao Calvin. Naime nije signurno da je Calvin izriito nauavao ogranieno pomirenje ni strogu teologiju Saveza (np. zamisao saveza
izmeu Bogom i Adamom prije Pada). Prema Bloescha, ima mnogo
ulomaka u Calvinovim djelima koji ustvruju sveopi doseg okajanja,
no Calvin je ipak smatrao da je spasenje, iako je Kristov kri dostatan
za spasenje cijelog svijeta, djelatno samo za neke, tako da je Krist
praktiki umro samo za izabrane. Moise Amyraut (1596-1664) iz
Saumura iao je korak dalje drei da je cilj kria bio spasenje svih (a
ne samo izabranih), taj cilj je bio sprijeen zbog nevjere ovjeka, ali na
kraju krajeva Bog je opravdan obnovljenjem izabranih, to je stav
luteranizma (predodreenje, ali neogranieno pomirenje). Njemu se
suprotstavio Franois Turretin (1623-87) u ime klasinog (skolastinog)
kalvinizma.
Predstavnici stalea protjerali su arminijance (ili remonstrante) nakon
to su ovi odbili prihvatiti zakljuke sinode. Dodue, uinjeno je to i iz
politikih pobuda; arminijanci su, za razliku od kalvinista, bili spremni
na ustupke omraenim panjolcima.
Arminijanci su prosvjedovali protiv kalvinista (Belgijske konfesije i
Calvinovog uenja) s pozicija razuma (i kao takvi bili prethodnici
liberala). Bili su sumnjiavi prema svim credima (vjerovanjima) ime
su se pri-bliili stavovima socinijanaca. No, u svojim su redovima imali
istaknute uenjake (Gerharda Vossa, Huga Grotiusa i Jeana Leclerca).
Zatitnik arminijanaca (Johan van Oldenbarnevelt) je smaknut a Hugo
Grotius osuen na doivotni zatvor (kasnije je pobjegao pomou svoje
ene).

ANGLIKANSKA CRKVA
Protestantska doktrina je po prvi puta dola u Englesku preko augustinskih redovnika iz Cambridgea. Kruga buduih reformatora
raspravljajli su o njemakoj teologiji u gostionici Kod bijelog konja.
Ovaj novi pokret je uskoro naao sljedbenike meu laicima, trgovcima
kao i meu bivim lolardima u Londonu i juno-istonom djelu
Engleske. Vaan imbenik u proirenju ovih ideja je bio Tyndaleov Novi
zavjet. Uvoz ekzemplara istog na tisue je omoguavala udruga engleskih i njemakih trgovaca u Londonu i Antwerpu, koji su, ne samo
zatitili Tyndale i druge engleske prevoditelje, nego su i krijumarili

256

Biblije i Lutherova djela iz Njemake preko Antwerpa. 1524. Tyndale je

pobjegao iz Engleske u ostalu Europu i na koncu se naao u Wormsu,
gradu koji je nedavno postao protestantskim gradom. Tamo je u sijenju
1526. dovren Tyndaleov Novi zavjet i kroz nekoliko tjedana primjerci
su se mogli kupiti u Londonu. Uslijedila je engleska verzija inkvizicije:
optuivanja, spaljivanja knjiga i namjetena suenja. Oni koji su porekli
svoju vjeru morali su nositi sveanj prua koji je simbolizirao lomau
koja ih je ekala ukoliko opet pokleknu. Godine 1530. simbolika je
postala stvarnost kada je sveenik Thomas Hitton priznao da je prokrijumcario Novi zavjet. Osuen je kao heretik i spaljen na lomai u
Maidstoneu 23. veljae. Reformacija je dobila svoju prvu rtvu.
HENRIK VIII. (vladao je od 1509. do 1547): Reformacija u Engleskoj
je, zapravo, bila politika revolucija ijim se posljedicama otro suprotstavio tamonji vladar Henrik VIII.. Bio je pronicljiv, okrutan i eljan
moi i slave; drugim rijeima tipian renesansni vladar. Gledajui doktrinarno cijeloga je ivota ostao katolikom; za vrijeme njegove vladavine
mnogi su protestanti umrli zbog vjere. Protivio se Lutheru, kojeg je nazvao zmijom otrovnicom i vukom iz pakla , te je protiv njega 1521. g.
napisao spis (Luther mu je naknadno odgovorio). Zbog njegovih uvjerenja papa Leon X. ga je nagradio titulom Fidei defensor (branitelj vjere).
Engleska tradicionalno nikada nije bila protiv pape; bila je izrazito
konzervativna (oko treina zemlje bila je u rukama Crkve). Stoga ni
kralj nije mogao uinkovito upravljati bez papine moi kao sredstva
nadziranja tamonjeg sveenstva. Due vrijeme je bilo openito poznato
da je engleski kralj vladao crkvom a ne papa. Henrik VIII. samo je potvrdio ovu situaciju. U svakom sluaju engleski biskupi su bili primarno
dravni slubenici koji su bili odgovorni kralju a ne crkvi.
S druge je strane, engleski kardinal Thomas Wolsey, upravo pred
poetak reformacije, objedinio mnoge visoke poloaje koje je drao.
Od 1518. do 1529. g. upravljao je Engleskom kao kraljev ali i papin predstavnik. No, njegova omraenost u puku, prije svega zbog nametnutih
poreza, umnogome je pridonijela porastu neprijateljstva prema sveenstvu. Shodno tome, mnogi su Englezi zapoeli snano zagovarati osloboenje od papinog uplitanja.
Za daljnji zaplet pobrinuo se Henrik VIII. oenivi panjolsku princezu Katarinu Aragonsku. elio je uvrstiti politiki savez koji je sa
panjolskom dogovorio njegov otac Henrik VII. (1503). No, problem je
bio u sljedeem; Katarina je bila udovica starijeg Henrikovoga brata

257

Arthura (oboje su uli u brak vrlo mladi). Prema Levitskom zakoniku

brak sa enom vlastita brata bio je nevaei, a brana zajednica nije
mogla biti blagoslovljena djecom. U ovom sluaju vjerojatno je Katarina
ve imala djecu iz prethodnog braka (u suprotnom bi novi brak bio
odmah priznat), te je Henrik VIII. morao dobiti posebno papino
odobrenje. Papa Julije II. mu je izaao u susret izdavi papinsku bulu
doputenja.
Katarina je Henriku rodila estero djece od kojih je samo jedno preivjelo (princeza Marija). Kako su oboje zali u godine (Henriku je bilo
37, Katarini 42 godine), Henrik se poeo silno brinuti o mukom nasljedniku. Naposljetku je promijenio plou i javno zapoeo iznositi
sumnje u valjanost vlastita braka. Ima li papa pravo dati doputenje u
suprotnosti s Levitskim zakonikom?, pitao se. Papi Klementu VII. uputio
je zahtjev za preispitivanje bule njegova prethodnika. U sluaju njezinog
ponitenja Henrikov brak postao bi nevaeim. No, papa se nije slagao.
U prepirki koja je uslijedila i on i Henrik navodili su razliite retke iz
Biblije: Henrik iz Lev 20,21, a papa iz Pnz 25,5 (o levitskom braku).
Thomas Cranmer se odluio za Henrikovo tumaenje i na taj si nain
osigurao uspjenu karijeru. No, Wolsey je postigao savez s Francuskom
(protiv neaka Katarine Aragonske, cara Karla V.). Karlove su snage, s
druge strane, 1527. g. opljakale Rim te se papa naao u njegovoj vlasti.
Stoga je bilo malo vjerojatno da e dopustiti Henriku VIII. da raskine
brak. Wolsey je takoer bio u nezavidnom poloaju; osim to je bio
poglavar drave, bio je i kardinal i papin legat. Shodno tome, nije nikako
smio sudjelovati u nekakvoj spletki kojom bi se brak razveo bez odobrenja Rima. Katarina je takoer stupila u doticaj s papom. Wolsey je
pak morao podnijeti ostavku. Henrik koji je preuzeo njegove dunosti,
sazvao je komisiju uenjaka koja je trebala razmotriti zakonitost njegova
braka. Nakon trogodinjeg vijeanja, predloili su carsko kraljevanje
prema uzoru Bizantskog Carstva. Tamo je car ujedno bio i poglavar
crkve, a Crkva vladala bez pape (Crkvu je predstavljalo crkveno vijee).
U svakom sluaju francuski i engleski kraljevi nisu se nikad smatrali
podreenima zapadnom caru. Apelacijskim zakonom iz 1533. g. Engleska je postala carstvom po bizantskom uzoru, a Henrik i biskupi su
traili ujedinjenje s Pravoslavljem, dok je Cranmer nadbiskup Canterburyja, traio ujedinjenje s luteranskom crkvom. Cranmer objavio je
razvod ime je kralj mogao oeniti Annu Boleyn. Iz tog drugog braka je
proizala ker, budua kraljica Elizabeta I.
Sljedee godine Parlament je usvojio Zakon o vrhovnoj vlasti kojim

258

je Henrik postao poglavarom Crkve u Engleskoj. To dodue nije znailo da se pridruio protestantskoj revoluciji koja se prethodnih petnaest
godina osnaila u Europi. Mrzio je protestantska krivovjerja. elio je
zadrati englesku Katoliku crkvu. Osuujui luteransku reformaciju,
Henrik je nastavio na lomaama spaljivati anabaptiste i prevoditelje
Biblije. Uz to, biskupu Fisheru iz Rochestera, Thomasu Moreu i 65 drugi
ljudi, odrubljene su glave jer su odbili pokoriti se kraljevskoj vlasti.
Nakon ukidanja papine moi i podreivanja sveenstva, Henrik i
Thomas Cromwell su otili korak dalje i zatvorili samostane. Otprilike
10 000 redovnika i redovnica je protjerano iz svojih (800) samostana
koji su potom bili prodavani plemstvu u bescjenje. U pocetku je
Cromwell (kao tajnik Wolseyja) ukinuo 12 samostana upotrebljavao
novac za financiranje obrazovnih ustanova, no takvo troenje novca
nije odobravala Anne Boleyn, ona je tim novcem eljela financirati
dobrotvorne institucije. To neslaganje je kasnije uzrokovalo razilaenje
Cromwella i Anne to je kasnije i dovelo do njezinog pada. Anne Boleyn
(1507-1536) je bila inteligentna i izvrsno obrazovana osoba i naklonjena
luteranima. Iz Francuske je uspjela dobiti prokrijumarene primjerke
Novog zavjeta te se na dvoru, po prvi puta, poeo osjeati luteranski
utjecaj.
Thomas Cromwell (oko 1485-1540) je takoer bio naklonjen luteranima. No, dubina njegove vjere se pokazala kada se, bojei se za vlastiti
ivot, urotio protiv Anne optuujui je za preljub s cijelim dvorom! Zahvaljujui toj optubi ona je pogubljena. Iza svega toga krio se politiki
razlog. Cromwell je odluio pomiriti kralja Henrika i cara Karla V. Sada
kada je careva ujna Katarine bila mrtva to je bilo pravo vrijeme izuzevi
jednu stvar, Anne Boleyna. U cijenu mira bilo je ukljueno ponovno
oza-konjenje princeze Marije koja je ranije bila proglaena kopiletom, a
to je neto na to Anne nikada ne bi pristala. Stoga je ona morala otii i
to je bio pravi razlog njezina smaknua. Nakon Henrikovoga treeg
braka (s Jane Seymour koja je umrla ubrzo nakon to je rodila mukog
nasljed-nika) Thomas Cromwell je uredio etvrti brak sa sestrom
umjerenog protestantskog princa, Anom iz Klevera. Vrlo skoro i sm je
smaknut zato to Henriku ne se sviala ta ena i zato to je iza
Henrikovih lea promicao radikalne (cvinglijevske) zamisli. Pod utjecajem njemakih luteranskih knezova, s kojima je bio je u doticaju, naredio je da u svakoj upnoj crkvi bude engleska Biblija (temeljena na
prijevodima Tyndalea i Coverdalea). Pokuao je sastaviti lanke vjere.
Nastojao je privoliti biskupe da se sloe s doktrinom nove Engleske

259

crkve. No, konzervativni Henrik nije elio doktrinarne promjene. Budui

da je Henrik povjerovao da je Cromwell opasan protestant odrubljena mu je glava. Osim toga Cromwell je bio u neprijatelstvu s vojvodom
od Norfolka jer je ovaj po kratkom postupku raspustio njegov samostan
(gdje su bili pokopani njegovi preci) odbivi prijedlog da ga se pretvori
u obrazovnu ustanovu). Unato tome, na njegov ast Cromwell je ojaao
parlamentarnu demokraciju i postavio temelje socijalne drave. tovie,
i nezadovoljnim redovnicima su dane mirovine.
Henrikova posljednja (esta) ena Catherine Parr (1512-1548) pretvorila je kraljevsku rezidenciju u priznato sredite vjerskih reformi unutar dvora. Time je otvorila put daljnjoj reformi pod Eduardom VI.
Thomas Cranmer (1489-1556) je bio jedna od vrlo znaajnih osoba
reformacije. Kao izaslanik Karla V. boravio je u Nrnbergu gdje je oenio
ker luteranskoga teologa. Na preporuku Anne Boleyn imenovan je
kan-terburijskim nadbiskupom. Zbog mirnoe i pokornosti zakonima,
uspio je preivjeti i dobro i zlo Henrikove vladavine. Kada je kralj, kako
bi dokazao privrenost katolikoj vjeri, 1539. g. objavio tzv. Zakon od
est lanaka vjere (kojim su se odreivale okrutne kazne za nepotivanje
sveenikog celibata i nijekanje transsupstancijacije), biskupi naklonjeni
reformaciji izgubili su poloaje. Sve do 1543. g. Cranmer je prihvaao
doktrinu o transsupstancijaciji. Gotovo jedini njegov javni doprinos za
dobro protestantizma (prije smrti Henrika VIII.) bilo je pisanje predgovora za Bibliju. Nju je nakon 1543. g. moglo itati samo sveenstvo,
plemii, vlastelini i bogati trgovci.
EDUARD VI. (vladao od 1547. do 1553): Kralj Henrik VIII. je umro
1547. ime su konano otvorena vrata reformaciji. Kako je Eduardu bilo
devet godina, dravom je upravljao njegov ujak (brat njegove majke
Jane Seymour), vojvoda od Somerseta. Bio je Cranmerov prijatelj i pristalica reformista. Shodno tome, ukinut je Zakon od est lanaka. Prisilni
sveeniki celibat je sukinut; iz crkava su uklonjene slike, a Gospodnja
veera je davana u oba vida. Otisnuti su mnogi traktati.
Razvoj molitvenika: Prvi zakon o uniformnosti, odnosno jednolikosti bogotovlja (1549): U molitveniku, koji je standardizirao narodno
bogotovlje, uklonjena je latinska misa i uvedena nova engleska liturgija,
ali sadrane su molitve zahvalnice upuene Djevici Mariji i molitve za
umrle. Luteranske slube su bile prilagoene liturgiji srednjeg vijeka.
Laici su postali aktivnim sudionicima bogosluja. Oit je bio i Bucerov

260

utjecaj. Pojam ponovljene rtve je odbaen. Molitvenik se temeljio na

luteranskom nalogu prema kojem se obiaji mogu mijenjati samo kada
to zahtijeva Sveto Pismo. Ipak, od trenutka objavljivanja, molitvenik iz
1549 nije se svidio nijednoj strani: katolicima je bio suvie radikalan a
reformatorima suvie katoliki.
Meutim, Cranmer je sve vie potpao pod utjecaj novog narataja
europskih reformatora (Bucer iz Strasbourga, Talijanac Petar Muenik
Vermigli i Jan aski iz Poljske), te se priklonio stavovima vicarskih reformatora. Bucer se zalagao za kompromis, no suprotstavili su mu se
cvinglijanci Petar Muenik i Jan aski.
Pod Eduardovom drugom namjesnikom, vojvodom od Northumberlanda, reformacija je ila korak dalje: godine 1552. je izdan revidirani
molitvenik. Novi molitvenik sadrao je pojednostavljenu liturgiju na
engleskom, vicarsku doktrinu o Gospodnjoj veeri, i nacrt doktrine
sastavljen od 42 toke prema uzoru vicarske teologije i uvelike
usmjeren protiv katolika i anabaptista. rtvenik je nazvan stolom Gospodnje veere. Uz to drava sada vladala biskupima.
Edwardov protestantski nasljednik, Lady Jane Grey, je bio kraljica
svega devet dana, prije nego je bila smaknuta kao suparnica Marije
Tudor. I ona i svoj mu bili su tinejderi i rtve spletaka svojih ambicioznih roditelja. I Elizabeta i Marija su proglaene kopilama!
No, za veinu ljudi engleska je reformacija (oko 1553) bila povrna;
previe se tu govorilo o zakonodavstvu. Engleska nije bila protestantska
zemlja, no tome cilju pribliila ju je opaka vladavina Marije I. Krv muenika za koju je zasluna postala je naknadno sjeme protestantizma.
MARIJA I. TUDOR (1553-1558) predstavlja korak natrag. Marija je
na prijestolje dola kao trideset i petogodinja usidjelica. Bila je dijelom
panjolka, kerka i pouzdanica Katarine Aragonske. Imala je dva cilja,
uiniti Englesku ponovno katolickom zemljom i roditi mukog nasljednika, katolika, kako bi Engleska ostala katolikom i nakon njezine smrti.
Njezina se udaja za panjolskog infanta Filipa, sina Karla V. i kasnijeg
kralja Filipa II., nije pokazala naroito sretnom: brak nije urodio nasljednikom. Ona se ponaal kao panjolka (bezkompromisna katolkinja), a
ne kao Engleskinja.
Od samoga poetka vladavine Marijin je cilj bio vratiti Katoliku
crkvu u stanje u kojem se nalazila prije razvoda njezinih roditelja. Bila
je uvjerena kako njezini podanici dijele njezina razmiljanja. No, nije
bila u pravu. Veina je naime htjela onakvu religiju kakvu su imali kada

261

je umro Henrik VIII. (katolianstvo bez papine vrhunske vlasti). Ipak

papinska vlast je uspostavljena na prvom zasjedanju Parlamenta (1554),
a donesen je i zakon o unitenju krivovjeraca. Papin je izaslanik doao
u Englesku kako bi pobunjenicima udijelio oprost grijeha. Osim toga,
obnovljen je zakon iz 1401. g. koji se odnosio na spaljivanje krivovjeraca
(lolarda). Do tada je Marija nastojala uvjeriti protestante kako grijee.
Do promjene politike je dolo u veljai 1555. g. Vie od 280 ljudi je (do
njezine smrti) spaljeno na lomai zbog krivovjerja (meu nesretnicima
je bilo i polupismenih seljaka, kao i visokog sveenstva poput nadbiskupa Cranmera. Od smaknutih, treina je bila kler, petina su bile
ene, a dvije treine su bili iz Londona i junoistone Engleske. Kljuna
toka u njihovom osuenju je bila odbijanje doktrine pretvorbe. Nisu
svi bili pismeni: Rowlands White, ribar, platio je kolovanje za svojega
sina kako bi mu djeak mogao citati Bibliju svakoga dana nakon veere.
Joan Waste iz Derbyija je bila siromana i slijepa ena, utedjela je novca
i kupila Novi zavjet i plaala bi drugima da joj itaju. Osamsto drugi
ljudi su pobjegli do ostale Europe. Oenjeni sveenici su dobili odkaz.
Uinak na javno mnijenje je dodue bio poraavajui. Kao i Marija, i
njezini savjetnici propustili su u protestantizmu vidjeti istinski vjerski
pokret za kojeg su protestanti spremni umrijeti. Marija je tovie bila
uvjerena kako se zapravo radi o prikrivenoj politikoj uroti. No, kada
se odvaila natjerati ih da dokau vlastita uvjerenja, oni su sasvim neoekivano odbili promijeniti miljenje iako su znali da e biti spaljeni.
Kada je shvatila da se preraunala, bilo je suvie kasno. Nije mogla
odstupiti od vlastitih naela.
Ishod Marijine vladavine bilo je sve vee poistovjeivanje Rima s
crkvenom i panjolskom tiranijom.
Poglede njezine nasljednice, keri Henrika VIII. i njegove druge ene
Anne Boleyn, ELIZABETE I. (vladala od 1558-1603) ve je tee odrediti.
Dodue, jednom je prigodom natuknula kako eli povratak na status
quo iz razdoblja svoga oca (katolianstvo bez pape, kraljevska prevlast,
sveeniki celibat, tjelesna Kristova prisutnost u euharistiji). No, zbog
politikih razloga odluila se na ustupke; dvije treine engleskog puka
jo uvijek su bili katolici (posebno na podrujima na sjeveru). Osim toga
svrstala se na stranu Filipa II. koji je ratovao protiv Francuske.
Drugom Zakonom o uniformnosti, odnosno jednolikosti bogotovlja
(1558) ponovno je izdan molitvenik iz 1552. g., no s mnogim ispravkama
u katolikom smjeru. Prema ovom zakonu svi moraju pohaati

262

bogosluje u anglikanskoj crkvi, tijekom kojeg se sluilo ovom novom

varijantom molitvenika, koji se mogao interpretirati ili na protestanski
ili na katoliki nain. Shodno tome pri priesti su se rabile dvije formule:
Iz Molitvenika iz 1549. g.: Tijelo naeg Gospodina Isusa Krista koje
se predalo za tebe, neka uva tvoje tijelo i duu za vjeni ivot.
Iz Molitvenika iz 1552. g.: Uzmi i jedi ovo u sjeanje da je Krist umro
za tebe, i hrani se njime sa zahvalnou u srcu po vjeri (Zwinglijeva reenica). Osim toga 42 toaka vjere su se smanjile na 39. Izostavljen je
lanak protiv milenijalizma, ali je sadran lanak o predodreenju. Cilj
izdavanja novog molitvenika bio je izmirenje puritanaca i papista, no
nijedna ni druga stranka nije bila zadovoljena, te kao posljedica mnogi
puritanci su odili kako bi untemeljili nezavisne crkve. Parker, novi nadbiskup, je morao izvriti novu politiku. Godine 1570. Elizabetu je izopio
papa, a ona se morao suoiti s mnogim katolikim spletkama.
Oko 1558. g. protestantizam je uhvatio korijene u zemlji, no nije
postao reformirajuom silom. Sveenstvo je ostalo neuko; veina promjena bila je povrna. Neki povjesniari dre kako je dolazak Elizabete
na prijestolje oznaio tek poetak reformacije u Engleskoj.

PURITANCI
Puritanci (istunci) su se trudili reformirati i oistiti Anglikansku
crkvu. U reformama su htjeli ii dalje od dravnih vlasti. Najvie su
radili na uklanjanju ostataka katolianstva: uporabe kria kod krtenja,
superpelliciuma (vrste misnice), kleanja za vrijeme euharistije itd.
Mnogi puritanci su drali kako biskupski poloaj nema uporita u Bibliji.
Najvei broj je pak pozivao na uvoenje kalvinistikog obrasca crkvenog
upravljanja (sa starjeinama, sinodom i otrijom crkvenom disciplinom).
eljeli su da Engleska ue u Tridesetogodinji rat na strani protestanata.
Puritanci su predstavljali drugi narataj kalvinista. Naglasak osobnog
iskustva natjerao ih je da prilagode Calvinova gledita o sigurnosti spasenja koje, drali su, vie nije nastupalo preobraenjem i ulaskom
Svetoga Duha u osobu. To je iskustvo trebalo iskati nakon obraenja.
Oito se radilo o stremljenju koje e Wesley razviti u teologiju drugog
blagoslova.
Anglikanska crkva sastojala se od dva krila: kalvinistikih evaneoskih puritanaca i episkopalaca (koje su puritanci nazivali arminijancima
i prikrivenim papistima).

263

Kao pokret, puritanizam je zapravo nastao pod vladavinom kraljice

Elizabete I., kad su se protestantske izbjeglici vratile iz Europe, ubrzo
postavi agresivnim dijelom Anglikanske crkve. Kraljica, ne samo da
nije odobravala protukatolike stavove puritanaca, ve ni privatna okupljanja radi molitve i prouavanja Biblije. Meutim, dio puritanaca, tzv.
separatisti, govorio je kako se istinski vjernici moraju potpuno odijeliti
od Anglikanske crkve. Ovu je skupinu drava posebno proganjala.
Pastori koji su odbili poloiti podaniki zakletvu kraljici bili su izopeni
te dvjesto ih je napustilo crkvu. Kada je Jakov I. doao na vlast, puritanci
su ga pokuali nagovoriti da zapone daljnje reforme Anglikanske
Crkve. Nisu uspjeli jer je Jakov drao kako bi ukidanjem biskupa
zapravo ukinuo monarhiju. Meutim Jakov je odobrao daljnje reforme Irske Anglikanske Crkve i tamo su se iselili neki puritanski pastori.
Separatisti su stoga odluili iseliti se isprva u Nizozemsku a potom u
Ameriku. Na iseljenje je bio spreman ak i Oliver Cromwell. S druge
strane, Jakov je odobrio novi prijevod Biblije (AV ili KJV) zamijenivi
tako enevsku inaicu i njezine protukatolike biljeke. Novi je prijevod
postao jedinom slubeno odobrenom inaicom, a ostale Biblije su proglaene nezakonitima. Prevoditelji se nisu posluili svim dostupnim
rukopisima, a i poznavanje hebrejskog jezika im je bilo klimavo. Uz to,
rabili su Tyndaleovu i Coverdaleovu inaicu, to je za ishod imalo ve
tada zastarjeli izriaj. Ustvari ova Biblija nije bila novi prijevod nego
preraeno izdanje Biskupske Biblije. Ova izdanje nije naialo na irok
prijem; ak je i episkopalac nadbiskup William Laud rabio staru enevsku Bibliju. No, bila je to prva inaica koja je izostavila apokrifne knjige.
Ipak to nije bila prva engleska Biblija. Thomas Cromwell i Thomas
Cranmer izdali su 1539. g. Veliku Bibliju, a 1568. g. na tritu se pojavilo
preraeno izdanje potonjeg, tzv. Biskupska Biblija. Velika Biblija je trebala istisnuti sve neslubene prijevode (poput Tyndaleovog i njegovih
otrih biljeaka i primjedbi). Meutim, nijedan odobreni prijevod iz
ovog razdoblja nije se mogao natjecati s najpopularnijim neslubenim
prijevodom tzv. enevskom Biblijom. Ona je bila paljiva prerada ve
postojee Velike Biblije (na temelju Calvinovih i Bezinih dostignua,
kao i suvremenih francuskih prijevoda). Po prvi put predstavljeni su
numerirani redci (uveo ih je 1551. g. Robert Estienne Stephanus).
Otada je bilo daleko lake pronai pojedini tekst, no i tee slijediti slijed
Pavlovih argumenata. Ista je Biblija tiskana u dva stupca s koso otisnutim
slovima. Popularnosti je doprinijelo lijepo i jeftino depno enevsko
izdanje. Shakespeare cituje ponad 5.000 puts iz enevske Biblije, a iako

264

Shakespeare je doprinio ogroman rjenik engleskom jeziku, Tyndale je

doprinio vie narjeja.
U prvoj polovici 17. stoljea puritanci su bili izrazito jaki u Parlamentu, kao i na Sveuilitu u Cambridgeu. Jakova I. naslijedio je Karlo
I. (1625-1649) koji je oenio francusku katoliku princezu, i sestru
francuskog kralja Luja XIII., Henriette-Marie. Kako se iz tog razloga
naao u nemilosti Parlamenta, od 1629. do 1640. g. vladao je despotski
bez njegove pomoi. Pomagali su mu njegovi ministri Buckingham i
Strafford, kao i nadbiskup Laud. Laud i Wentworth su mu davali savjete
u svezi s protupuritanskim djelovanjem. Laud je bio lan visokocrkvene
stranke ije su pristae zvali sakramentalistima i armenijancima. Karlo
je, kako bi progurao vlastito zakonodavstvo, rabio razne izvanparlamentarne sudove. Obnovio je katolike obrede, a prijestupnike dao igosati
ili novano kazniti. Kada je kotima pokuao nametnuti episkopat i
Molitvenik iz 1549.g., ovi su to odbili. Prodro je s vojskom u kotsku,
no ubrzo se morao povui. koti su potom zaprijetili napadom te je
ovaj sazvao Parlament kako bi sakupio novac za obranu. Parlament se
sastao, no odbio je odobriti traena sredstva. Karlo je stoga raspustio
Parlament i poslao Buckinghama da uhiti zastupnike. Zastupnici su
pak odgovorili zahtjevom da se Buckinghamu sudi za veleizdaju. Karlo
se naposljetku morao sloiti te je Buckingham pogubljen! Potom je
Parlament kralju poslao izaslanstvo kako bi pregovarali o smanjenju
kraljeve i poveanju parlamentarne moi. Karlo o tome nije htio ni uti
te je ak pokuao uhititi pregovarae (meu kojima je bio Oliver
Cromwell). Uslijedilo je ponovno rasputanje Parlamenta. Uglavnom
puritanski dio Parlamenta objavio je rat kralju, te je zapoeo graanski
rat kojeg je kralj izgubio. U sutini nije se radilo o vjerskom ratu, ve o
bitki oko odrednica Ustava.
Laud, koji je bio u zatvoru od 1641. g. pod optubom da je pokuao
zbaciti englesku reformiranu vjeru kao i pomiriti Anglikansku i
Katoliku crkvu, konano je pogubljen 1645. g. Osim njega uhien je i
Karlo I. (nakon gubitka bitke kod Nasebyja 1645). Dvije godine kasnije
Karlo je zapoeo pregovarati sa kotima, i drugima, kako bi mu vojnim
sredstvima pomogli da se vrati na prijestolje. Kada je ovo otkriveno,
optuen je za veleizdaju. Pregovarao je s papom oko novca i oruja, a
kanio je koristiti i snage irskih katolika (koje su pobile tisue protestanata
u ustanku 1641) kako bi uguio otpor engleskih i kotskih zastupnika.
Nakon mnogobrojnih bitaka njegovi kotski pomagai, koji su uspjeli
postii dogovor s njim, poraeni su u bitci kod Prestona (1648).

265

Nakon vojne pobjede Oliver Cromwell je u ime Parlamenta organizirao puritansku dravu (1649-1659.). Cromwell je morao preuzeti ovu
inicijativu uglavnom zbog toga to se protestanti nisu mogli meusobno
sloiti.
1) Sazvana je Westminsterska skuptina koja se sastojala se od predstavnika sveenstva. U ovome savjetodavnom organu Donjeg doma
nisu bili predstavljeni samo puritanci, ve i oni koji su naginjali nezavisnima (Independents) (koji su se bojali da bi mogla nastupiti nova tiranija prezbiterijanizma umjesto episkopalizma). Podupirali su nezavisnost mjesne crkve te su, kao takvi, prethodnici kongregacionalista i
baptista. Vojska, uglavnom naklonjena nezavisnima, zapravo je drala
nadzor, iako je Parlament bio uglavnom puritanski.
2) Pripremljeno je Westminsterska ispovijedanje za Anglikansku Crkvu,
te je uvedena prezbiterijanska vlada. Knjiga zajednikih molitava zamijenjena je Uputom za javno slavljenje Boga, a westminsterska vjeroispovijed pak s Trideset i devet lanaka vjere. U westminsterskom Ispovijedanjom
pri-mijenjen je mnogo otriji oblik kalvinizma od onog kojeg je propovijedao sm Calvin. Njegova su sljedea obiljeja:
a) Teologija saveza (zamisao da je Bog sklopio savez s Adamom).
b) Ogranieno pomirenje.
c) Osobna sigurnost spasenja odvojena od spasonosne vjere kao da
je drugo naknadno iskustvo.
3) U Cromwellovo vrijeme baptisti i kongregacionalisti su postali
dijelom vjerskoga ivota u Engleskoj. Nezavisnim zajednicama bilo je
doputeno okupljati se u katedralama. idovima je ponovno doputeno
ivjeti u Engleskoj (bili su u izgnanstvu od 1209.g.).
4) Parlament je izglasao mnoge zakone zasnovane na Bibliji, zapravo
vie nego u bilo koje drugo vrijeme nacionalne povijesti. Reformacija je
imala utjecaj na zakone drave.
5) Tiskana je velika koliina literature. Uz Cromwella su bili uveni
puritanci poput: Johna Miltona, Johna Owena i Johna Bunyana. Posljednji se borio za njega u graanskom ratu, iako je bio skromni kotlokrpa.
Meu slavne puritanske pisce sedamnaestog stoljea ubrajaju se John
Bunyan (Put kranina, Obilna milost, Sveti rat, itd.), William Gurnall
(Kranin u cjelokupnom oklopu), Richard Baxter (Vjeni mir svetaca) i Matthew Henry (Komentar Biblije u jednom svesku).
Sin Karla I., Karlo II., vratio se 1660. g. iz Francuske kamo je pobjegao
nakon to ga je 1651. g., kao kralja kotske, porazio Cromwell. Iste je
godine proglaen kraljem Engleske. U tome su ga podupirali puritanci

266

(koji su misleli da je Cromwell iao pre daleko), ali skoro su bili gorko
razoareni. Zbog nemoralnog ivota i prijateljevanja s katolicima i
Francuzima izazvao je veliko nezadovoljstvo. Karlo II je traio slobodu
za katolika i neanglikanaca, ali anglikanska crkva, kako bi nastupilia
autoritativno nakon Cromwellove puritanske vladvine, ga je nadglasila
te je izradila 1662.g. novu varijantu molitvenika, koju je izdala pod imenom Drugi zakon o uniformnosti (tj. jednolikosti bogotovlja, poznatim
kao Clarendonov kod po ministru koji ga je predloio), ime je napadala
puritance unutar Crkve. Traio ih je da daju potpuni pristanak na novi
Molitvenik iz 1662. g. Vlasti su strahovale od ponovnog izbijanja
puritanske moi kao to se to dogodilo pod Cromwellom i stoga su
gledali kako bi to potisnuli. Meutim, Anglikanska crkva je izgubila
vjerodostojnost kada su njezini pastori pobjegli s propovjedaonica i
napustili London za vrijeme kuge i velikog poara koji su mnogi
smatrali Bojim sudom nad Engleskom zbog velikog izbacivanja. Mrea
dounika je radila i oni koji su osueni su uglavnom samo oglobljeni,
ali oko 15% je zavrilo i u zatvoru. Sve ovo se povremeno dogaalo od
1660 1688. Preko 2000 pastora, koji su odbili, bili su primorani pobjei, ili su izopeni, povezali su se u redove neanglikanaca slubeno
priznatih u vrijeme Olivera Cromwella. Zbog stavova mnogi su baeni
u tamnicu (meu njima i John Bunyan koji je u zatvoru proveo dvanaest
godina). Pod Jakovom II. u kotskoj je izbio rat zbog nametanja
anglikanskog episkopalizma. rtve su bili zavjetnici (eng. covenanters)
koji su uglavnom bili ekstremni prezbiterijanci. Oni su bili prognani i
ponekad smaknuti. Kako su nastojanja Jakova II. da Englesku uini
katolikom postajale sve oitije, Parlament je pozvao njegova zeta, nizozemskoga namjesnika Vilima Oranskoga (1688). Izglasan je zakon
kojim se zabranilo vladaru da bude katolik, ili da stupi u brak s osobom
katolike vjere. Cromwellove reforme napokon su dale ploda nakon
to su nazadovale za vrijeme Karla II. i Jakova II. Vilim je Deklaracijom
o pravima potvrdio prava Parlamenta, a zakonom o snoljivosti zapravo
je dopustio vjerske slobode.

267

NOVA ENGLESKA
Ovo su podruje isprva naselili trgovci (koji su imali potporu londonskih ulagaa), kao i izbjeglice koje je engleska vlada natjerala na
bijeg tlaiteljskom vjerskom politikom.
Jakov I. skupini je kolonista (Londonske, kasnije Virginijske kompanije) dao povelju kojom im je dopustio trgovinu i kolonizaciju na podruju izmeu 34. i 41. obratnice (1606). Oni su 1607. g. utemeljili
Jamestown, prvo stalno trgovako naselje u Novom svijetu. Povelja
Virginia Company (osnovane 1607) omoguila je da se Boja Rije propovijeda i kolonizatorima i domorodcima. Od 1609. g. zabranjen je ulaz
papistima. Naseljenici su, na amerikoj strani Atlantika, kanili osnovati inaicu Anglikanske crkve. Shodno tome, sveenici su rabili anglikanski molitvenik; svako naselje je moralo imati crkvu; kanjavalo se
one koji su neredovito posjeivali crkvenu slubu. Sveenici su uzdravani od desetka, a zajednica je nad njima imala odreeni nadzor.
Brodom Mayflower doplovila je 1620. g. skupina protestantskih
disidenata. Kako ih je brodska posada odbila odvesti dalje, bili su primorani osnovati prvu koloniju kod Plymoutha. Iz nje se kasnije razvila
drava Massachusetts. U ovoj koloniji ljudi su mogli pronai pribjeite
od progonitelja.
Hodoasnici (Pilgrim Fathers) su bili, ustvari, anabaptisti. Svaki lan
njihove kolonije morao je potpisati zavjet kojim bi se obvezao na ivot
u skladu s odrednicama hodoasnika. Nije se smjelo raditi nedjeljom,
potivala se svetost braka, kao i ostali zakoni zajednice.
Godine 1629. osnovana je tzv. Massachusetts Bay Company, koja je
pomagala puritancima da isele u Ameriku. Njih etiristo, koliko ih je
napustilo Englesku, nisu bili voljni ii do krajnosti kao njihovi prethodnici. Voa im je bio veleposjednik iz Suffolka John Winthrop. Od
Hodoasnika razlikovali su se u sljedeem:
1) Hodoasnici su potjecali iz radnikih obitelji dok su puritanci bili
bogatiji i svjesni stalekih razlika.
2) Hodoasnici su bili anabaptisti koji su eljeli odvojiti Crkvu od
drave; puritanci su htjeli odrati teokraciju.
3) Hodoasnici su eljeli imati teokratsku dravu, ali u ovom sluaju
njihova povelja nije imala nikakvu klauzulu odanosti prema Engleskoj.
Stoga su graani imali nezavisnu republiku bez ustavne regulative koja
bi osiguravala ravnoteu meu ovlastima vlade, i koji pripadaju obinoj
vezi izmeu crkve i drave. Stoga su se oni dozvolili uvesti legislaciju

268

koja ne bi bila prihvatljiva u Engleskoj.

Nakon etvrt stoljea uzori hodoaaca stopili su se s puritanskom
dravom. Massachusetts je postao teokracijom nalik enevi pod
upravom Calvina. Pokualo se ak oivjeti i teokratski obrazac starog
Izraela. Graani su bievani ako nisu odlazili u crkvu. Oni koji su se
usudili raditi nedjeljom stavljeni su u klade. Zarueni parovi su odvoeni pred sud ako bi sjedili zajedno nedjeljom. Suprunici bi bili
novano kanjeni ako bi se ljubili izvan vlastita doma. Svi koji su kasnili
s plaanjem dugova, dobivali bi trideset udaraca biem. Kod krae
kukuruznog klasja, ili psovanja, slijedila je kazna bievanjem ili odstranjivanje udova.
Crkvena uprava je uglavnom bila kongregacijska; nije bilo molitvenika, a za provedbu moralne discipline se brinuo upravni sud. Godine
1631. donijeta je odluka prema kojoj oni koji ne odlaze u crkvu nemaju
pravo glasa. Osnovano je Sveuilite u Harvardu, a John Eliot je postao
prvim misionarom meu Indijancima.
Skupine, koje nisu mogle prihvatiti ogranienja izbornog sustava
drave Massachusetts, osnovale su Connecticut, New Hampshire i
Rhode Island. Maryland je utemeljen kao kolonija za katolike izbjeglice,
no kasnije je privlaio i protestante.
Snoljivost Rhode Islanda stavljena je na kunju kada su 1656. g. stigli
kvekeri. Oni su s pravom bili na glasu kao huligani. Neki meu njima
razbijali su boce po bostonskim crkvama uzvikujui okupljenim vjernicima: Ovako e vam Gospodin polomiti kosti! Neka ena projurila je
gola kroz grad; druga se pak skinula u crkvi. Obje su to uinile pod
Bojim vodstvom. Naposljetku su kvekeri prognani.

MANJE POZNATI REFORMATORI

Reformator iz Strasbourga MARTIN BUCER (1491-1551) najvei je
dio karijere posvetio pomirenju cvinglijanaca i luterana. Shodno tome
razradio je kompromisan vjeroispovijed tzv. confessio tetrapolitana (1530),
koju su prihvatili samo etiri gradova. Njegov stav o Gospodnjoj veeri
predstavljao je kompromis izmeu Zwinglija i Luthera; Boanski dar
nije dan u ili pod oblikom kruha i vina (u ovome se slae s Zwinglijem),
ve je dan zajedno s njima (kako je kruh dan tijelu, tako i boanski dar
prelazi u vjernu duu; postoji objektivni dar koji se prua priesniku).
Ova doktrina postala je poznata kao recepcionizam, a prihvatio ju je i
Calvin tijekom izgnanstva tj. boravka kod Bucera (u Strasbourgu od

269

1538. do 1541). Kad je Augsburki interim prihvatio grad Strasbourg

(protiv Bucerovog savjeta) Bucer je bio izbaen iz grada te izbjegao u
Englesku, gdje je ivio do kraja ivota kao profesor teologije na sveuilitu u Cambridgeu. Peter Martyr je bio profesor teologije na Oxfordu.
JOHN EKOLAMPADIJE (Johannes Huszgen) (1482-1531) je
utemeljio kalvinistiku vjeru u Baselu. Sudjelovao je u velikom broju
rasprava i podravao je Zwinglijevo shvaanje Gospodnje veere.
JAN ASKI (1499-1560) je kalvinistiku vjeru donio u Poljsku i Istonu Prusiju. Kao kanonik u Gnieznu uzvjerovao je itajui Erazma,
Zwinglija i Ekolampadija. U Londonu je bio na elu inozemnih protestanata. Vrativi se u Poljsku zalagao se za sjedinjenje poljskih protestanata (kalvinista, luterana i eke brae).
PETAR MUENIK (1500-1562), zvani Pietro Martire Vermigli, bio
je podrijetlom iz Firenze (Italija). Prihvatio je kalvinistiku vjeru zahvaljujui utjecaju Bucera i Zwinglija. Veinu ivota proveo je izvan Italije
(prije svega u Engleskoj i u Strasbourgu).
Calvinov sljedbenik u enevi TEODOR BEZA (1519-1605) je uvelike
ukljuen u dogaaje povezane s hugenotima u Francuskoj. Vie od bilo
koga se trudio otvrdnuti Calvinov stav, u odnosu na dvostruko predodreenje, biblijsku doslovnost i crkvenu disciplinu.

RADIKALNO KRILO REFORMACIJE

Radikali su bili podijeleni u tri glavne grupe:
1. Anabaptistiki radikali: Konrad Grebel, Felix Manz i Balthasar
Hbmaier. Takoer Pilgram Marbeck, Melchior Hoffman i Menno Simons.
2. Spiritualisti: Hans Denck, Johan Hut, Sebastian Frank i Caspar
Schwenkfeld
3. Racionalni radikali: Socinije, Ochino, Gribaldi, Gentile, Curio,
Renato, Stancaro and Biandrata.
ANABAPTISTI: Pod ovim pojmom obuhvaen je vei broj nezavisnih skupina koje su se razvijale izvan glavnih denominacija. Raspon
vjerskog izriaja pokriva podruje izmeu milenijalizma do pijetizma,

270

od nesmotrene uporabe sile pa do miroljubivosti, od krajnosti osobnog

egoizma do pokorne pobonosti i posvete.
Prvi anabaptisti predstavljali su skupinu koja se 1525. g. odvojila od
Zwinglija. On, prema njihovom miljenju, nije bio dostatno radikalan,
naroito u pogledu krtenja. Grebel, Blaurock i Manz izgradili su
sredite u Zollikonu (oko pet kilometara od Zricha). Pokret se irio u
Strasbourg, Tirol i Moravsku (ova se skupina pacifista pod vodstvom
Jakoba Huttera zvala Hutterskom braom). U Nizozemskoj i Njemakoj
pokret su vodili Melchior Hoffman i Menno Simons.
Neizbjeno, meu njima su bili ekstremisti. Primjerice Thomas
Mntzer je stavio proroanstva svog pokreta na istu razinu sa Svetim
pismom, to je duboko razljutilo Luthera. Hoffman, kao apokaliptini
vizionar, vjerovao je kako je Ilija prvi od dva svjedoka koji se trebaju
pojaviti pred neposredan svretak svijeta. ak je i nadnevak svretka
odredio; dogaaj se trebao zbiti do 1535. g. u Strasbourgu. U Amsterdamu grupa ena i mukaraca su trali goli kroz grad viui: Jao! Jao!
Gnjev Boji se sruio na ovaj grad. U Nizozemskoj je voa bio Jan
Matys. Apokaliptini element je tamo poprimio nove dimenzije. Kada
je dolo do objave sveti su htjeli silom uspostaviti Boje kraljevstvo.
Shodno tome skupina je zauzela grad Mnster (od 1534. do 1535).
Vjerovali su kako e Krist stii u to mjesto. Nakon Mathysove smrti Jan
Bockelson (Jan iz Leidena) se proglasio kraljem. Stanovnici Mnstera
su krtavani silom, a mnogi su napustili grad. On je pak bio pobornik
mnogoenstva. Uveo je obaveznu poligamiju i oenio se s 15 ena! Kada
je 1535. g. tamonji biskup zauzeo Mnster, anabaptisti su bili vjeani
po kavezima glavne gradske kule (isti kavezi su ouvani do danas).
Ukratko; dogaaji iz Mnstera sasvim su naruili vjerodostojnost anabaptistikog pokreta u oima javnosti. Anabaptiste su od tada progonili
i katolici i protestanti. Neki su pobjegli u Englesku stigavi do Kenta i
Essexa.
Meutim, da ispravimo mogue krivo miljenje, svi ti gore spomenuti ljudi su bili ekstremisti koji su doveli anabaptistiki pokret na lo
glas, to je sve njih stavilo na istu hrpu te je zanemarilo pozitivnu stranu
pokreta. Menno Simons, primjerice, potrudio se suprotstaviti ekstremizmu unutar pokreta i uspio je prevratiti sjevernonjemaki anabaptizam
od pokreta revolucionarnog anarhizma na crkvu miroljubivih
muenika. I Pilgram Marbek je tako postupio u junoj Njemakoj.
Anabaptistiki voe nisu bili neznalice, ve vrlo obrazovani ljudi
koji su imali duboka uvjerenja. Oni su se suprotstavljali dravnom kr-

271

anstvu, po kojem bi ulazak u drutvo bio omoguen krtenjem dojenadi, koje je istovjetno novozavjetnom obrezanju. Nisu prihvaali da
se (tadanji) kranski svijet doista moe opisati kao takav u novozavjet
nom smislu te rijei. Stoga smatrali su da se Crkva ne moe organizirati
na dravnim osnovama.
Pozitivna se strana anabaptizma sastojala od sljedeih toaka:
1. Crkva odvojena i nezavisna od drave
2. Novi zavjet (a ne Stari) kao vrhovno mjerilo vjere i prakse.
3. Krtenje odraslih vjernika.
4. Praksa crkvene discipline: izopenje nedostojnih vjernika.
5. Gospodnja veera samo za nanovo krtene vjernike.
6. Potpuno razdvajanje vjernika od nevjernika u svim vjerskim i politikim sferama.
7. Visoka vanost pastoralnog nadzora i strogo naglaavanje uenitva.8. Potpuni pacifizam i nenasilje, stoga odbacivanje politike kao moguega kranskog poziva, budui da vladari moraju koristiti nasilje
da bi provodili zakon; potpuno odbacivanje prisega.
9. Raspodjela dobara, kao i pranje nogu.
Vano je razumjeti toku 8 u povijesnom kontekstu. Gradovi u vicarskoj su traili od njihovih graana da poloe godinju zakletvu
vjernosti svome gradu. Uz to, graani su bili obvezni izraivati oruje
kako bi obranili svoj grad od napadaa. Anabaptisti su odbijali potovati
obje obveze i tako su bili smatrani izdajnicima.
Veina ovdje spomenutih naela nalazi se u Schleitheimskoj ispovijedi, (1527) koja se gotovo ne bavi doktrinom, sigurno zbog toga to
su eljeli naglasiti praktino kranstvo. Svakako, to se tie doktrine
oni su se duboko razlikovali od reformatora u tome to su odbacili
augustinsku teologiju, tonije doktrine istonoga grijeha, predestinacije
i opravdanje vjerom. To je bilo zato to su mislili da se takve doktrine
suprotstavljaju praktinom posveenju. Tako su naslijedili polupelagijansku teologiju srednovjekovne crkve. Kako bi obranili Isusovu
bezgrenost, oni su nijekali da je Isus naslijedio bilo to od Marije pri
utjelovljenju prema njima Isus je imao samo nebesko tijelo, to je
isti monofizitizam.
Suvremeni baptisti su donekle slini anabaptistima to se tie prakse,
ali nisu traili izoliranje od drutva kako bi stvorili alternativno drutvo
kao prvi anabaptisti. Pravi nasljednici anabaptista danas su menoniti,
ak i huteriti i amii, koji su preivjeli prije svega u SAD-u. Stoga su
anabaptisti donekle pretee mnogih nezavisnih crkava naega doba,
to se tie crkvene prakse, ali moda ne i teologije.

272

Usprkos umjerene stranke pokreta, Reformatori su se protivili anabaptistima vjerujui kako e, ako ovi budu uspjeni, doi do nereda u
drutvu. Drali su kako e se reformacija (koja je u opasnosti) najlake
odrati razvijanjem posebnog odnosa izmeu Crkve i drave. Stoga
se rascjep izmeu anabaptista i reformatora proirio do nezamislivih
razmjera. Od 1535. do 1546. g. u nizozemskoj Friziji i protestanti i
katolici su proganjali i muili trideset tisua anabaptista. Gotovo cijelo
anabap-tistiko vodstvo u vicarskoj je pogubljeno prije nego to se
uope mogao organizirati pokret. S vremenom anabaptisti su postali
legalistini i iz-gubili su revnost za evangelizaciju (usp. amie, koji su
jedina grupa koja jo uvijek koristi anabaptistiku pjesmaricu).
Meutim, spiritualistiko krilo anabaptistikog pokreta bilo je blie
sadanjim karizmaticima. Odnosi se na pojedince kao to su: Hans
Denck, Sebastian Franck i Caspar Schwenkfeld. Oni su vjerovali da je
ono to Duh danas kae puno vanije od Svetoga Pisma, tradicije i
Crkve. Meutim, ovo gledite je bilo izvrgnuto zlopoutrebama. Primjerice, Denck, koji je djelovao u junoj Njemakoj i u Strasbourgu, ne
samo da je napao (sasvim ispravno) krtenje dojenadi i istilite, ali je
tvrdio da e biti spaene sve pale due, ukljuujui i Sotonu. Ovo
univerzalistiko uenje je bilo raireno meu radikalima, posebno
spiritualistima. Drugi spiritualist, Francke, naglaavao je mrtvilo pisane
rijei (posebno Starog zavjeta: tvrdio je da su protestanti smatrali Bibliju
papirnatim papom) za razliku od ivototvorne unutarnje rijei.
Francke je dalje tvrdio da postoji samo jedna nevidljiva Crkva koja
ukljuuje i sve dobre neznaboce i muslimane koji su odgovorili na
univerzalnu unutranju rije, koja na koncu poboanstvljuje onoga u
kome stanuje. Francke je napao luterane, a posebno njihovu doktrinu
opravdanja samo vjerom, koju je smatrao dozvolom da ovjek moe
grijeiti koliko hoe. Konano Caspar Schwenkfeld, koji je djelovao
uglavnom u leskoj, smatrao je spaenje preobliavanjem vjernika u
boansko bie, tako da mu vie ne treba opravdanje po vjeri.
HUTERITI: Nastali su u Moravskoj, dijelom pod vicarskim utjecajem. Osniva Jacob Hutter smaknut je 1536. g., no njegove su zamisli (iz
prvih poglavlja Djela apostolskih) ostavile neizbrisiv trag na sljedbenicima. Huteriti su osnovali bratstvo kod Nikolsburga (danas Mikulov,
juno od Brna; na granici eke i Austrije). Bila je to samodostatna kolonija koja je, na neki nain, podsjeala na upravu srednjovjekovnog
samostana (negdanji isposniki uzor stavljen je u obiteljski kontekst).

273

Vjerovali su kako je privatno vlasnitvo najvei neprijatelj ljubavi. Pravi

kranin mora, ukoliko eli biti uenik, prepustiti volju Bogu te se osloboditi od vlasnitva(usp. Karl Marx) Drimo kako je pogreno kupiti
za jednu cijenu, a zatim isto prodati uz zaradu. Ako tako inimo, stvari
postaju preskupe siromanima; uzimamo kruh iz njihovih usta. Prema
huteritskim pravilima, privatno se vlasnitvo nije moglo oporuno
ostaviti.
Sve to je ovjek rabio, vraalo se zajednici (komuni) nakon njegove
smrti. Kao pacifisti huteriti su odbijali izraivati oruje. U Slovakoj je
do 1599. g. osnovano sto farmerskih kolonija (tzv. Brderhfe) s dvadeset
i pet tisua lanova. Postali su poznati obrtnici. No, Tridesetogodinji
rat ih je potpuno dokrajio. Godine 1622. su izgnani zbog pacifizma iz
Moravske. Ostatak je pobjegao na istok (u Slovaku, Tursku i Ukrajinu).
Na koncu su stigli u Junu Dakotu i Kanadu gdje, nakon 17. stoljea,
nisu smjeli imati nove propovijede. Nisu otili u krajnost kao to su
amii.
MENONITI: Menonitski pokret je osnovao Konrad Grebel koji je
neko vrijeme bio Zwinglijev uenik. Melchior Hoffmann je anabaptistiku doktrinu donio u Nizozemsku povezavi se tamo s razliitim
predreformacijskim frakcijama. I Menno Simons je, kao voa pokreta,
djelovao u toj zemlji. Drao je kako iskljuenje iz iste (menonitske)
zajednice mora sa sobom povlaiti i drutveno, a ne samo zakonsko
iskljuenje (rastavu, odbijanje zajednikih obroka s iskljuenom osobom
itd.). Veina njegovih stavova o svijetu potjecala je iz uvjerenja o istoj
kongregaciji. Ona je izvuena iz svijeta, te postoji kao alternativno
drutvo. U ovoj zamisli leao je i razlog njegova protivljenja krtavanju
djece, kao i crkvama uspostavljenih zakonom.
Menno Simons se drao poloaja evaneoskih anabaptista iznijetih
u Schleitheimskoj ispovijedi vjere. Protivio se revolucionarnim anabaptistima vjerujui u miroljubivi pristup. Takoer se suprotstavio spiritualistikim anabaptistima koji su se, kako bi primili posebne i pojedinane objave (povrh objave sadrane u Bibliji), oslanjali na unutarnje svjetlo. Za razliku od reformatora, nije drao vrijednima zapise
o crkvenih otaca.
U jednom osporavanom sluaju razvoda dolo je do razdora unutar
menonitskog pokreta: U Sjevernoj Njemakoj i Nizozemskoj pokret se
podijelio na liberalno i nepopustljivo krilo. (Stari amiki menoniti jo
uvijek primjenjuju izopenje). U tim menonitskim su skupinama pre-

274

ivjeli mnogi zanimljivi obiaji: pranje nogu, dodavanje rijei Daj nam
vjeni nebeski kruh molitvi Oe na, te poljubac mira. Krtavanje se
obavljalo polijevanjem a ne uronjavanjem. Menoniti su se na poziv
Katarine Velike, u 18. stoljeu, proirili u Rusiju. Kasnija progonstva,
naroito u razdoblju od 1873. do 1882. te od 1923. do 1930. g., nagnali
su ih da se isele u Sjevernu Ameriku. Danas ima negdje oko sedamsto
tisua menonita, od kojih oko polovica ivi u SAD-u i Kanadi.
LIBERALNI MENONITI: Radilo se o liberalnom krilu nizozemskih
menonita koje se lake prilagoavalo okolnom svijetu. Unato pacifistikim naelima, sluili su na vojnim brodovima i skupljali novac za
Vilima Oranskog. Doputali su lanovima da budu javni slubenici
(njihovi odnosi s nizozemskom vladom su bili vrlo dobri). Iako su ih
osuivali, podnosili su brakove s nemenonitima, te su ak doputali
kalvinistima da im se pridrue bez ponovnog krtavanja. Njihova je
sluba bila izrazito ortodoksna. lanovi njihovih bogobojaznih skupina
potvrdili su se u nizozemskom drutvu kao bankari, trgovci, uenjaci i
slikari (npr. Jacob van Ruisdael).
SOCINIJANCI (arijevci ili unitarijanci): Socinijanci su nastali kao
rubna skupina anabaptistikog pokreta. Propitkivali su odluke prve
crkve, posebno u svezi s Kristovim naravi, osobom i roenjem. Isprva
nisu bili liberali ve iskreni krani koji su ustrajali na prihvaanju samo
onoga to je oito proizlazilo iz Biblije. Shodno tome, Campanus je
napisao knjigu Protiv itavog svijeta nakon apostola. Za razliku od ortodoksnih menonita, socinijanci nisu iskljuivali protutrinitarijance.
Neki su istaknuti pojedinci prihvatili protutrinitarni nain razmiljanja. Jedan od njih bio je panjolski lijenik i teolog Miguel Servet.
Godine 1531. objavio je De Trinitatis erroribus libri vii, u kojoj je napao
kransko uenje o Trojstvu. Neto kasnije (1537) u Parizu je predavao
astrologiju, i uz to izraivao horoskope za novac. Godine 1553. objavljeno je njegovo glavno djelo Obnova kranstva, u kojoj je zastupao
teze panteistikog novoplatonizma. Bjeei pred francuskom inkvizicijom naao se u enevi. Tamo je, uz Calvinovo odobrenje, spaljen 1553.
g.
Pokret je napredovao u Poljskoj jer je svaki gospodar na plemikom
posjedu mogao birati vlastitu vjeru. U Rakowu (vojvodstvo Kielce) je
tako nastala unitarijanska zajednica koja se mogla razvijati jer je kralj
bio slab. Anabaptisti, koji su bjeali prema istoku, nali su sklonite na

275

nekoliko velikih tamonjih posjeda (kao i u Maarskoj i Transilvaniji).

Njihovim dolaskom dolo je do nastanka Male reformirane crkve koja
je ispovijedala anabaptistika naela i protutrinitarnu doktrinu. Bile su
smjetene na nekoliko znaajnih posjeda gdje su nale utoite: u Vilni
(koji je podupirao princ Radziwi), te u Rakowu (na posjedu anabaptistikog monika Jana Sieniskog). Rakw je okupljao ekstremiste s
drugih poljskih posjeda, Moravske i Njemake. Osnivai su od njega
eljeli napraviti neto poput huteritske komune. Osnovali su tiskaru i
viu kolu. Godine 1580. pridruuje im se talijan Faustus Socinus (Sozini)
koji je pisao knjigu De Jesu Christo servatore (nauka pomirenja putem
primjera). No, nije mu doputen pristup u Manju reformiranu crkvu.
Ipak, nekako mu je polo za rukom uspostaviti zajednitvo s ostalima
te je, s vremenom, dobio poloaj u vodstvu. Unato tome to je nauavao protutrinitarijanizam, poticao je na tovanje Krista kao boanstva. Trojica njegovih uenika su 1605. g. u Rakowu izdali tzv. Rakovski
katekizam (Catechesis ecclesiarum Polanicarum) koji je od 1609. g. postao
ispovijed vjere socinijanaca. Nijekao je doktrinu Trojstva, istoni grijeh, obnavljanje krtenjem, predodreenje za pakao, zastupniko
pomirenje i opravdanje iskljuivo po vjeri.
Nakon ukinua komune sredite unitarijanske misli premjeta se
meu radikalne nizozemske menonite. Postavlja se pitanje: moe li se
trinitarni govor, kako ga je formulirala rana crkva, braniti samim
Pismom?
KVEKERI: Kvekeri su bili jedina skupina koja je nadivjela Traitelje
(eng. seekers). Ovi potonji su ekali neposredno nadahnue Duha odbacivi sve izvanjsko. Osniva kvekerskog pokreta George Fox (16241691) je bio nalik srednjovjekovnom mistiku poput Johanna Taulera.
Njegovi sljedbenici su tvrdili: Ne trebamo vanjsko vodstvo, sveenike,
niti autoritet jer unutar sebe imamo neposredno znanje o Kristu, unutarnje svjetlo odnosno boansko sjeme unutar due. Foxov neposredni
suparnik s vremenom si je dopustio da ga slave kao Sina Bojeg. Jednog
je kiovitog dana ujahao u Bristol, uz sljedbenike koji su hrlili za njim,
bacajui dijelove odjee i uzvikujui Svet, svet, svet! Zbog ovog je ispada osuen na javno bievanje.
BAPTISTI: Tijekom 17. stoljea u Engleskoj su se pojavile dvije
skupine baptista: opi baptisti (uglavnom arminijanci) i partikularni
baptisti (kalvinisti). Ope baptiste, koji su se prvi pojavili, osnovao je

276

John Smyth. On je teio puritanstvu. Za vladavine Karla I., na granici

Lincolnshirea, Yorkshirea i Nottinghamshirea, brojna su se sela ve
organizirala po kalvinistikom obrascu (s pastorima kao starjeinama).
Iz njihovih redova proizali su Hodoasnici. Nakon progonstava lanovi
crkve iz Gainsborougha otili su 1608. g. u Amsterdam gdje su ubrzo
doli u doticaj s menonitima. Kako je dolo do prepirke izmeu Thomasa Helwysa i ostalih, ovaj se odvojio i 1612. g. vratio se London.
Tamo je utemeljio prvu Opu baptistiku crkvu u Engleskoj. Oni, koji
su ostali u nizozemskom Leidenu 1620. g., odluili su pronai podruje
gdje e moi samostalno ivjeti. Kako je inkvizicija djelovala u Belgiji,
iznajmili su Mayflower i otplovili. U meuvremenu se prva Opa
baptistika crkva dalje razvijala u Engleskoj. Teoloki gledano bila je
arminijanska. Helwysa, koji je umro 1616. g. u zatvoru, naslijedio je
Murton. Oko 1630. g. ve je postojalo est kongregacija. One su se
dopisivale s menonitima na ostaloj Europi nastojei s njima ostati u
zajednitvu.
Partikularni baptisti (tzv. jer su vjerovali u partikularno, tj. ogranieno, pomirenje) su nastali kada je skupina kalvinista napustila Kalvinistiku nezavisnu (kongregacionalistiku) crkvu. No, i dalje su
zadrali kalvinistiku teologiju (ime su dobili jer su vjerovali u partikularno pomirenje, tj. pomirenje samo u korist izabranih). Do odvajanje
je dolo izmeu 1633. i 1638. g. Kako je rast bio stalan, do otprilike
1660. g., postojala je 131 partikularna baptistika crkva i nekih 115 opih
baptistikih. Naalost nakon 1689. g., i Zakona o snoljivosti, mnogi su
opi u sljedeih stotinjak godina preko arijevstva otklizali u isti unitarizam, dok su partikularni baptisti skrenuli u hiperkalvinizam.
Meutim, mnoge stroge Baptistike crkve su kasnije (1966) preimenovane u Grace Churches [crkve milosti] i imale su snaniju elju za
evangelizacijom.
Druga londonska vjeroispovijed iz 1677. g. bila je (partikularna)
baptistika inaica Westminsterske vjeroispovijedi vjere puritanaca i ostalih
nezavisnih. God 1678 su Opi baptisti izdali svoju (arminijansku)
vjeroispovijed. U mnogoemu su baptisti nalikovali umjerenim anabaptistima iz 16. stoljea; odbijali su krtavati djecu, kao i bilo kakvu
primisao o dravnoj crkvi. No, postojali su i drugi razlozi zbog kojih su
se razlikovali od anabaptista. Doputali su kranima da postanu
sucima, polau prisegu i odlaze u vojsku. Veina baptistikih skupina
u 17. stoljeu potekla je iz puritanstva, te je njihova teologija zapravo
prilagodba refor-mirane teologije.

277

Engleski baptisti, kao i njima srodne crkve u ostatku Europe, krstili

su uobiajenim postupkom kropljenja. No, i kod njih, kao i u Europi,
bilo je propovjednika koji su se drali krtavanja uranjanjem. Neki nizozemski menoniti uveli su uranjanje ve poetkom 17. stoljea. Engleski
su partikularni baptisti 1641. g. slubeno usvojili obred uranjanja koji
je, od tada, postao obiljejem baptistikog pokreta.

PROTUREFORMACIJA
NOVA KATOLIKA INICIJATIVA
Protureformacija nije bila samo kampanja protiv protestantizma, ve
i reforma Katolike crkve. Poticaj je doao od katolikih kraljeva, kao i
od pape i sveenstva. Bitno je shvatiti kako protureformacija nije poela
nakon reformacije. Otprilike u isto vrijeme, kada je Luther izvjesio teze
na vrata wittenberke crkve, skupina katolikih sveenika (npr. Caraffa,
Sadoleto i Contarini) u Rimu eljela je reformirati Crkvu. Udruili su
se u drutvo nazvano Oratorije boanske ljubavi.
Katolici su priznali da se Crkva treba reformirati iz sljedeih razloga:
1) Sveenstvo je bilo neobrazovano.
2) Nedostajalo je moralnosti, a trebalo je ispraviti i odreene crkvene
zlouporabe.
3) Humanizam i sekularnost su predstavljali izazov Katolikoj crkvi
(pogotovo u Italiji).
Rim je uporabio sljedee metode kako bi primijenio reforme:
1) Osnovani su novi redovi.
2) Sazvan je Tridentski crkveni koncil.
3) Pojaana je inkvizicija na mjestima gdje je to bilo potrebno.
4) Katoliki vladari poticali su nove politike inicijative. Meutim,
mnogi uspjesi bili su poniteni Westfalskim mirom.
Tri pape ukljuena u protureformaciju su bili:
a) Klement VII. bio je papa u vrijeme kada je Henrik VIII. raskinuo
vjerske odnose s Rimom.
b) Pavao III ustanovio je komisiju koja je trebala istraiti naine
reforme Crkve. Za njegova papinstva sazvan je Tridentski koncil.
c) Pavao IV. primijenio je mnoge preporuke Tridentskog koncila.

278

Neuspjeh katolikih reforma u panjolskoj: Vodea zemlja u

katolikoj reformaciji nesumnjivo je bila panjolska (Francuska je zbog
vjerskih ratova ispala iz utrke). U panjolskoj su Crkva i drava bili jedinstvena i uinkovita sila zahvaljujui zajednikoj borbi protiv muslimana, kao i inkviziciji. panjolska se takoer obogatila novootkrivenim
bogatstvima obiju Amerika. Uz to, politiki je vladala Italijom preko
milanskog vojvode, te Napulja i Sicilije.
Pod pokroviteljstvom kraljice Izabele, franjevac kardinal Francisco
Jimnez de Cisneros je od 1495. do 1507. g. provodio reforme panjolske
crkve i poticao uenost. Utemeljio je Sveuilite u Avali. Skupina erazmovaca je uvelike utjecala na izdavanje Svetog Pisma. Izmeu 1502. i
1517. g. skupina uenjaka, pod vodstvom Jimneza de Cisnerosa, proizvela je poliglotsku Bibliju u est svezaka. Ona je sadravala hebrejski,
grki i latinski tekst, kao i biljeke. Ipak njezino objavljivanje bilo je
odgoeno do 1522. g. jer je trebalo dobiti papino odobrenje. U meuvremenu se pojavio Erazmov Novi zavjet. Godine 1512. izaao je kastiljanski
prijevod poslanica i Evanelja. No, kada je inkvizicija 1530. g. poela
djelovati protiv erazmovaca, nita je vie nije moglo zaustaviti. Okolnosti su poele nalikovati Italiji u kojoj je unitenje protestantizma bilo
vrlo brzo.

Novi redovi: Od 16. stoljea nastaju reformne grane starih redova,

kao i novoutemeljene ustanove: teatinci, barnabiti, oratorijanci, sulpicijanci, oblati, minoriti, urulinke, vinkovke, kolska braa, salezijanci i
redemptoristi. Kapucini (tzv. po smeoj iljatoj kapuljai) su bili obnovljeni red franjevaca, koji su pored isusovaca igrali kljunu ulogu u izvrenju protureformacije. Ochino je bio jedan od bivih nadstojnika toga
reda, prije obraenju na protestantizam.
Isusovci: Nakon Tridentskog koncila utemeljen je red isusovaca (odnosno jezuita). Njihov je cilj, osim protureformacije, bila i unutarnja
preobrazba Crkve. Osniva reda bio je Ignatius Loyola (baskijskog podrijetla). ivot je zapoeo kao vojnik ili tonije reeno, kao asnik u vojsci
potkralja Navarre. Njegova vojna karijera je bila svrena kada je na nekom vojnom pothvatu ozlijedio desnu nogu. Nakon itanja duhovnih
knjiga odluio je postati svecem. Iao je na hodoaa i posvetio se vjerskim vjebama, no nije naao mir. Napisao je knjigu duhovnih vjebi
koja zapravo sadri mjeseni teaj za postizanje svetosti. Kao Kristov
vojnik cilj su mu bile poslunost prema nadreenom i nijekanje indivi-

279

dualnosti. Knjiga zavrava pravilima za usklaivanje vlastitog i crkvenog razmiljanja. Drugim rijeima; spreman je vjerovati kako je ono
to mu se ini bijelim zapravo crno, ukoliko to tvrdi Crkva.
Njegovi prvi uenici su mu se pridruili u Parizu (1534): Franjo
Ksaverski, Petrus Faber, Jacob Laines, Alfonso Salmeron, Francisco de
Bobadilla i Simon Rodriguez. Papi su se stavili na raspolaganje, nakon
to su se zavjetovali u kapeli na Montmartru, kako e u Palestini obraati Turke.
Novi red je slubeno osnovan 1540. g. Isusovci su postali poznati
kao uitelji djece, upravitelji misija ili odmaralita, propovjednici,
kapelani bolnica. Imali su to raditi uglavnom zbog zapanjujue loeg
stanja crkvenog ivota u Italiji. Zajedno s Drubom organizirali su isusovake zavode. Najvaniji se nalazio u Rimu (kasnije je prozvan Collegium Germanico-Hungaricum), te je primao njemake, maarske i
hrvatske uenike. Isusovci nisu isprva bili borci protiv protestanata,
niti su bili posebno nepokolebljivi. Njihov cilj, iz 1540. g., bilo je irenje
vjere. Obrana vjere dodana je tek 1550. g. Osnivali su sirotita, prihvatilita za prostitutke, kole, sredita za potporu sirotinji. Ukinuli su
zborno govorenje mise. Obeshrabrivali su pretjerano isposnitvo;
redovnici su morali biti spremni za naporan rad. Njihov uspjeh moe
se pripisati sposobnosti da stare zamisli prilagode potrebama novih
narataja. Novicijat je sadravao dvogodinji studij. Redom je upravljao
general, a upravno su tijelo inili oni koji su dali etvrti zavjet (bezuvjetna
poslunost papi).
Franjo Ksaverski se s tri isusovca uputio iz Lisabona prema latinskoj
Americi (1541). Bili su prva skupina misionara koji su ili u obje Amerike. Katoliko irenje, preko oceana u Ameriku, u neku je ruku nadoknada za gubitke koje je protestantizam nanio u Europi.
U trenutku Ignacijeve smrti (1556) isusovaca je bilo vie od tisuu.
Time su ve postali jednom od najmonijih sila u katolikom svijetu i to
ne samo u radu sa siromanima, ve zahvaljujui naobrazbi sveenika,
i u djelovanju meu viim staleima. Budui da su imali najbolji obrazovni sustav, stekli su veliki utjecaj na dvoru (pouavali su lanove kraljevskih obitelji). Kako su katoliku vjeru nauavali na sveuilitima,
uskoro su postali braniteljima protiv naleta protestanata koji su imali
veliki broj sljedbenika meu humanistima. Njihova prisega potpune
poslunosti Crkvi i papi upravo je to od njih zahtijevala. Na Tridentskom
koncilu dvojica od gore navedenih osnivaa bili su papini najvri pobornici. Godine 1542. su zapoeli rad u junoj Njemakoj osnovavi

280

sre-dite u Ingolstadtu (1549). Od 1552. g. usredotoili su se na borbu

protiv krivovjerja.
Mnogi su 1555. g. drali kako je katolianstvo u Njemakoj stvar
prolosti. Reformacija se usto irila u Austriji, Bavarskoj i ekoj. Tijekom etrdeset godina Katolika crkva nije imala vrijedne apologetike.
No, isusovci su u potpunosti promijenili zateeno stanje.

Nedoumice Katolike crkve: Godine 1555. Petar Canisius je iznio obranu katolike vjere koja je naila na iroko prihvaanje. No,
katolici su shvatili kako je najdjelotvorniji nain suprotstavljanja protestantima zapravo reforma Katolike crkve. Oit primjer podruja
kojem je nedostajala preobrazba bila je Bavarska. Tamonje je sveenstvo
bilo u velikoj mjeri nepismeno, samostani su nalikovali seoskim
gostionicama, u upnim dvorima su stanovale prilenice i njihova djeca,
mnogi sveenici su bili pijanice. Uz to, neki su pripadnici srednjeg stalea
ve potpali pod utjecaj luterana i anabaptista.
Izbor pred kojim su se nali katoliki reformatori (Fisher, Contarini,
Sadoleto, Carafa i Pole) bio je: postati sliniji protestantima, ili uvrstiti
postojee srednjovjekovne oblike pobonosti i ojaati hijerarhiju. Povijest protureformacije je dijelom uspjeh konzervativnih i militantnih elemenata nad liberalima i pomirbenjacima.
Pomirbeno krilo, sa Contarinijem na elu, susrelo se s umjerenijim
protestantima (Melanchtonom i Bucerom) na Regensburku kolokviju
1541. g. Iako su se uspjeli nekako sloiti oko doktrine opravdanja vjerom,
potpuno su zapeli na lancima o transsupstancijaciji i papinoj prevlasti.
S druge je strane papa Pavao III. ovakve dogovore drao nevaljanim,
jer su bile nereprezentativne. Contarini je postao rtvom glasina o
njegovu krivovjerju. Umro je 1542. g. Tvrdio je da se obratio Isusu 1511.g.
Neuspjeh tih razgovora kao i ogranienost Augsburkog mira
uzroile su novi val vjerskih borbi po Europi u korist kalvinista.

Pobjeda konzervativaca: Contarinijev neuspjeh otvorio je put njegovim protivnicima. Tvrdokorni Carafa preporuio je papi da osnuje
novu i monu inkviziciju kako bi se borio protiv krivovjerja. Vjerovao
je kako se pravo proienje katolianstva moe postii napadom na
kriva vjerovanja. Bilo kakva pomirba postigla bi upravo suprotno.
Rimska inkvizicija je utemeljena 1542. g. Shodno tome, inkvizitori su
mogli pritvoriti sumnjivce, zaplijeniti imovinu, smaknuti osuenike;
samo je pravo opratanja bilo iskljuivo u papinoj nadlenosti. Carafa

281

je vlastitu kuu opremio uredima, tamnicama i okovima. Takoer je

izdao niz pravila inkvizicije; npr. etvrta uputa je glasila: Nitko ne
smije pokazati ni najmanju obzirnost prema krivovjercu, a naroito ne
prema kalvinistu.
Inkvizicija je uvela, krajem srednjega vijeka, muenje kako bi suzbila
krivovjerja. Crkva je naime drala kako se potrebne informacije mogu
dobiti samo nasiljem. S vremenom je muenje postalo uobiajenim dijelom zakonodavnog mehanizma u Europi (s iznimkom Engleske). Tisue
nedunih ena, okrivljenih zbog vraanja, muene su dok nisu priznale nedjela poput letenja na ponone skupove.

Vladavina nasilja u Italiji: Talijanska evangelika stranka unutar

katolike crkvi je bila: kardinali Contarini, Pola i Corteze, Juan de Valdez,
Bernardo Ochino i Pietro Vermigli. Reformirani redovi su bili posebno
otvoreni prema luteranizmu. Sredita reformiranih ideja je bila: Venecija, Napoli (kod Guiliu Gonzage) i Ferrara (kod Renate). Nakon poetka
inkvizicije veina evangelikalaca emigrirala je u vicarsku i dalje.
Tamo gdje kraljevi nisu eljeli trpjeti papinstvo, inkvizicija je bila
mrtvo slovo na papiru. S druge je strane, u Italiji, inkvizicija zamalo
unitila tamonju renesansu. Dodatan razlog njezinoj estini bila je
nakana Giana Pietra Carafe da smanji mo panjolaca u Italiji. Zapravo,
do 1870. g., papinstvo je bilo sredite talijanske politike, kao i europska
sila. Carafa je prisiljavao idove na noenje utih kapica i ivot u getu
s jednim iz-lazom. Za njegova je vremena objavljen i prvi popis zabranjenih knjiga. Na njemu su se nali: Decameron, Rabelais i Kuran. Obrazovana Italija se vratila crkvenoj pobonosti; talijanski pjesnici pisali
su duhovnu poeziju, umjetnici stvarali pobona djela. Val moralne strogosti, koji je u drugim europskim zemljama stvorio puritanstvo, jaao
je katolike reformatore.
Protureformacija u Francuskoj: U Francuskoj su isusovci isprva
poeli djelovati 1550. g. u Clrmont-Ferrandu (Collge de Clrmont).
Iz tog sredita pokret se proirio na druga podruja. Zbog njihove
navodne upletenosti u pokuaj ubojstva Henrika IV. (poinitelj je bio
bivi isusovac), istjerani su iz Pariza i drugih gradova. Sukobili su se sa
Sorbonnom (teolokim fakultetom u Parizu) jer su sumnjali u Marijino
bezgreno zaee. Nagaali su kako se u istilitu moe provesti najvie
devetnaest godina.

282

TRIDENTSKI KONCIL: Koncil se nikako nije uspio odrati prije potpisivanja mira izmeu njemakog cara i francuskog kralja u
Crpyju (1544). Trent je bio izabran zbog toga to je kao njemaka
zemlja (Juni Tirol) pripadao Italiji. Car je elio izgladiti pitanja o
disciplini (i tako ukloniti prepirku izmeu protestanata i katolika).
Protivio se raspravi o doktrinama koja je, u to je bio siguran, nerjeiva.
Papa je, naprotiv, savjetovao poslanicima da se prvo pozabave upravo
pitanjima doktrine. Prva sekcija se bavila oblikovanjem katolike doktrine (u svjetlu protestantizma), a druga nainima reforme katolike
prakse.
Na zasjedanju od 1545. do 1548. g. najvei broj sudionika bio je s
podruja koja protestantizam nije uope dotakao, te stoga nisu osjeali
nikakvu obvezu da budu popustljivi spram protestanata. Njihov beskompromisni stav onemoguio je bilo kakvi vjerski mir, kojem se nadao car, kao i promjene kojima su se nadali umjerenjaci na koncilu.
Treba ipak spomenuti da su tridentske doktrinarne uredbe, zbog svaalakog tona, zvuale neprijateljskije prema protestantima nego to su u
stvari bile. Za vrijeme prvih koncilskih zasjedanja bilo je oitih razlika
u miljenjima no zakljuci su, kao i njihova tumaenja, uvijek bili izraeni jezikom tvrdolinijaa.
Katolika je praksa bila reformirana u sljedeim stvarima:
1) Sluba prodavaa indulgencija je ukinuta.
2) Biskupi su opunomoeni da nadgledaju vlastite biskupije; prestali
su biti slijepo orue u rukama krune. U biskupijama, gdje nije postojalo
sveuilite, biskup je osnivao seminare za poduku mladia sveenikoj
slubi.
3) Sveenstvo je moralo biti obrazovano i trebalo propovijedati.
Tridentski Koncil bio je djelotvoran u reformama uglavnom u Italiji.
Drugdje je sluio kao poticaj i ohrabrenje.

Papa Pio V. i neuspjeh protureformacije u Engleskoj: Papa

Pio V., bivi Veliki inkvizitor, je u duhu koncila organizirao veliko ienje u Rimu. Odgovoran je takoer za tragian svretak engleske protureformacije. Naime podravao je razne spletke, za vladavine Elizabete I., kako bi pod kotskom kraljicom Marijom ponovno vratio katolianstvo. Veina simpatizera katolianstva ivjela je na sjeveru gdje su
1569. g. neuspjeno pobunili grofovi Northumberlanda i Westmorlanda.
Budui da je papa podravao pobunu, objavivi usto bulu kojom je
izopio Elizabetu I. (Apostolicae Curae), engleski katolici su dobili peat

283

izdajnika. Tekim okolnostima pridodana je panjolska Armada (pokuaj pomorske invazije Engleske 1589.) i zavjera Guyja Fawkesa (pokuaj dizanja u zrak parlament 1605). Godine 1571. svatko tko je postao katolikom, ili je pak drugoga preveo na katolianstvo, mogao je
biti smaknut zbog izdaje. Od 1577 .g. do 1603. g. 123 sveenika su
smaknuti, zajedno s 63 ljudi koji su ih skrivali. Ipak katolianstvo se,
zahvaljujui nadbiskupu Allenu, i dalje odravalo izvan zemlje. U
Engleskoj su u tom smislu najzasluniji katoliki vlastelini na sjeveru
koji su gradili sveenika skrovita. Izvjea iz 1603. g. pokazuju da je u
zemlji ivjelo 8 570 rekuzanata, tj. uglavnom katolika koje su odbijali
anglikanstvo (najvie ih je bilo u grofovijima Cheshireu i Lancashireu).
Konano Naranasta revolucija je privela kraju prokatolike sklonosti
posljednjih Stuarta.

Katoliki misticizam: U to je vrijeme katoliki misticizam

poprimio konane obrise. Isusovaka odmaralita su postala popularna.
tovanje Marije se ohrabrivalo.
Utemeljen je takoer kult Presvetog srca Isusova. Obnovljeno je srednjovjekovno zanimanje za uda. Barok, i kasnije rokoko, naglaavali su
vanost nove doktrine transsupstancijacije (sveta uda se dogaaju u
prekrasnim graevinama). Misticizam je postao omiljen (usp: sv.
Terezija Avilska, sv. Ivan od Kria, sv. Franjo Saleki). Na neki nain,
misticizam je bio katoliki odgovor na reformaciju. Ipak, visoko je sveenstvo misticizam dralo opasnim jer je znatno smanjio potrebu za
sveenstvom i sakramentima otvorivi izravan put do Boga. Sve je to
mirisalo na platonizam. Latinski je postao iskljuivo jezikom bogotovlja, iako je na zaetcima reformacije bio ivi jezik i najvii oblik
izriaja. U Italiji je Palestrina uveo obnovu crkvene glazbe. Katoliko
uenje pretrpilo je nazadak zahvaljujui strogoj cenzuri koja je pozornost
usredotoila vie protiv krivovjerja nego protiv besramnosti.
Katolika apologetika: Katolici su pokuali odgovoriti Magdeburkim centurijama hrvatskog luterana Matije Vlaia. U njima je revno i
pozorno opisao kvarenje Crkve od novozavjetnih vremena do srednjeg
vijeka. Katoliki odgovor napisao je Filippo Neri (Anali). Talijanski isusovac Robert Bellarmine napisao je Raspravu protiv suvremenih heretika
(1586-1593).
panjolski isusovac Francisco Ribera pisao je knjigu o biblijskom proroanstvu utemeljenom na futuristikom tumaenju knjige Otkrivenja

284

(1590), kako bi se suprotstavio protestantskom poistovjeivanju pape

s antikristom. Tvrdio je, izmeu ostalog, da e antkrist doi samo na
kraju svijeta, te da e crkva biti uznesena 45 dana prije kraja Velike
nevolje, koje e trajati 3,5 godine, a ne 7 godina.

Nova katolika inicijativa: Politiki aspekt protureformacije omoguen je odsutnou Francuske s politike scene. Ona je naime, od 1562.
do 1629. g., bila zaokupljena vjerskim ratovima. Shodno tome, habsburke sile su imale odrijeene ruke za provedbu vraanja katolianstva
u panjolskoj i Austriji. Katolika se liga, pod Filipom II. panjolskim,
dala na posao zadobivanja protestantskih krajeva. Godine 1562. izgledalo je kako e Bavarska i Austrija slijediti primjer Sjeverne Njemake
i postati protestantske. U Austriji je vjerojatno dvije treine puka
pokazivalo naklonost prema protestantizmu. No, izmeu 1565. i 1585.
g. dolo je do promjene: protestanti su postali nesigurniji u sebe, a
katolici pak samosvijesniji. To se dijelom pripisivalo nepopustljivijem
stavu katolikih vladara, stvarnoj katolikoj reformi, kao i podjelama
meu protestantima. U Grazu, gdje su protestanti postigli stvarni
monopol, okolnosti su se posve promijenile na njihovu tetu. U podruju
Klna nastavak katolike prisutnosti mogue je pripisati prisutnosti
panjolske vojske u panjolskoj Nizozemskoj, ali i uspjenosti katolika
da zadre tradicionalne katolike biskupije (zahvaljujui crkvenom
pridravanju koju je osigurao Augsburki mir). U Poljskoj su pod
Stjepanom Batoryjem postojale vjerske sloboda, no igmunt III. (15871632) je (nakon to je Batory umro) dopustio dolazak isusovaca. Ishod
je bilo guenje protestantizma.
Katolike misije: Katolike misije su se irile u obje Amerike pokuavajui nadoknaditi katolike gubitke u Europi. Katoliki misionari su
slijedili panjolske i portugalske konkvistadore (Hernna Cortza u
Meksiku i Francisca Pizarra u Peruu). Treba, meutim, rei u njihovu
obranu da nisu odobravali nasilje konkvistadora esto se stavi na stranu
Indijanaca. Franjevci, koji su stigli do Kalifornije, bili su najvanija
misijska skupina u obje Amerike dok su isusovci djelovali na Dalekom
Istoku. Potonji su rabili dvojbene misijske metode u Kini i Japanu.
Naime, poistovjeivali su se s ovim naprednim uljudbama izlaui se
optubama da dovode u pitanje evanelje.

285

Tridesetogodinji rat: Rat je zapoeo kada je katolik Maksimilijan

Bavarski, nakon to luteranska veina je zabranila katoliki mimohod
(to je uzrokovao neredi), zaposjeo i anektirao slobodni grad Donauwrth. Katolianstvo je tamonjim protestantskim graanima bilo
nametnuto ime je prekren Augsburki mir. Utemeljena je protestanski
savez kako bi se obranile protestantske drave na to su katolici ustanovili suparniki savez. Godine 1618. eki su protestantski plemii
izbacili carske namjesnike kroz prozor gradske vijenice. Potom su
istjerali isusovce i pobunili se protiv Austrije. Krunu su ponudili
kalvinistikom knezu izborniku Fridriku V. koji ju je prihvatio. Time je
poremeena ravnotea sila u itavoj Europi. Ipak, Tridesetogodinji rat
bio je vjerske naravi do 1635. g. To je isprva bio rat kalvinista protiv
katolika budui da se veina luterana drala podalje. Posljedice rata su
bile uasne: samo u Njemakoj stanovnitvo se smanjilo od 16 do 6
miljuna!
Rat se dijeli u etiri faze:
1) Prva faza (1618-1623) izborni knez Falake, i izabrani eki kralj,
Fridrik V. biva poraen u bitci kod Bile Hore (1620.). Carski odredi zaposjedaju Prag, eku, Moravsku i leziju. Otpoinju progoni protestanata i voa ustanka. Prako sveuilite je predano jezuitima te 30 000
protestantskih obitelji je protjerano. Saska i Brandenburg nisu bili
ukljueni u ratu.
2) Druga faza (1623-1629) u rat se uplie danski kralj Kristijan IV.
na strani protestantskih knezova koje su pomagale Francuska, Engleska
i vedska. Kristijan biva poraen i prisiljen na potpisivanje mira u
Lbecku (1629). Katoliki general Wallenstein (bivi protestant) namee
1629. g. Uredbu o uspostavljanju (restituciji) prijanjeg stanja. Pojaano
je tzv. crkveno pridr
avanje. Sve se moralo vratiti na stanje iz prve
etvrtine stoljea (na stanje prije 1552), a kalvinisti ostaju bez svih prava
u carstvu. Krizu prekida Gustav Adolf koji odluuje napadati katolike
kako bi vratio izbornome knezu poloaj u Falakoj (zet Jakoba II. iz
Engleske).
3) Trea faza (1630-1635) u rat stupa vedski kralj Gustav II. Adolf.
Nakon pobjede kod Breitenfelda, zaposjedanja Alsacea i prodora u Bavarsku, te pobjede u bitci kod Ltzena (u kojoj je Wallenstein poraen,
a Gustav poginuo), veani su poraeni kod Nrdlingena. Gustav je
vratio sjeverna podruja protestantizmu, no uskoro je bilo jasno da
katolici nisu u stanju zadrati Sjevernu Europu, a ni protestanti junu
Europu.

286

4) etvrta faza (1635-1648); u savezu sa vedskom u rat se uplie

Francuska. Carske snage trpe poraze. Iscrpljene dugogodinjim ratovanjem Austrija, ali i druge katolike zemlje, prisiljene su potpisati Westfalski mir.
Uvjeti Westfalskog mira, iz godine 1648. g., ukljuivali su ustanovljenje postojeih vjerskih granica. Protureformacija je njime doivjela
poraz. Ponovno je uspostavljen Augsburki mir, iz 1555. g., koji je ovog
puta jamio zatitu Reformirane crkve.
Ugovor je sadravao sljedee odrednice:
a) Carski dvor treba initi jednaki broj protestanata i katolika.
b) Nijedan protureformacijski katoliki red nema doputenje
djelovanja u protestantskim dravama.
c) Osim u nasljednim habsburkim zemljama (tj. u ekoj i Austriji),
sve drave trebaju podnositi vjerske manjine ako su postojale prije 1624.
g.
d) Francuska dobiva Alsace (osim Strasbourga).
e) vicarska i Nizozemska su postale drave.
f) Knez izbornik Falake je dobio Donju Falaku (Rheinland Pfalz)
dok je Gornja Falaka (Oberpfalz) predana vojvodi od Bavarske. Katolici
su dobili: eku, potpuno pokatolienu Austriju, Gornju Falaku, dio
Alsacea (pod Francuskom) i junonjemake biskupije.
Westfalski mir je obiljeio kraj Svetog Rimskog Carstva, kao i srednjeg vijeka, u kojem je prevladavala zamisao o kranskoj republici.
Otada se poinje potovati suverenitet i nezavisnost svake pojedine
drave. Papa se suprotstavio ugovoru ali njega su ignorirali i katolici i
protestanti!

287

PRAVOSLAVNA CRKVA POD ISLAMOM

Do 1526. g. vei dio Pravoslavne crkve bio je pod Turcima. Oni su
zauzeli Balkan, Egej, Krim i Beograd, kao i dvije treine Maarske. Iako
se dosta govorilo o jo jednoj kriarskoj vojni, posebno kad je sultan
elio napadati Cipar, najvie to se postiglo bila je bitka kod Lepanta
(1571) gdje su papinske sile porazile tursku mornaricu. Sultan je kanio
vjernicima upravljati preko carigradskog patrijarha. Crkva je osiromaila jer joj je imovina bila zaplijenjena, a obrazovani lanovi pobjegli
prema Zapadu. Ostatak vodstva odlazio bi na Zapad kako bi tamo
prosio. Seljaci su bili pritisnuti porezima, a uz to su morali davati muku
djecu kako bi bila odgojena u islamskoj religiji. Krani su bili uposleni
kao poduzetnici, brodograditelji i ljevai topova.
U Grkoj, na Balkanu i Rusiji, Pravoslavna je Crkva i dalje bila narodna ustanova. S druge su strane turski muslimani bili tek vladajua
ma-njina. No, na Kreti, Eubeji (grki otok) i dijelovima Albanije, uspjeli
su mnoge krane obratiti na islam. Meutim, skoro u cijeloj Europi
Islam je bio vjera vladajue manjine. Drevna kranska liturgija i
sakramenti jo uvijek su proimali ivot osiromaenih i potlaenih
naroda. Solun je ostao isto grki, s dvadeset crkava i etiri manastira
nasuprot est da-mija. Oko 1570. godine u Sofiji je bilo trinaest damija,
ali je mitropolit nadzirao oko tri stotine crkava i dvije vjerske kole.
Unato turskim na-stojanjima da Pravoslavnom crkvom upravljaju iz
jednog sredita, srpski nadbiskup u Pei, i bugarski nadbiskup u Ohridu, imali su odreenu samostalnost. Treba spomenuti da je unutar
turskog carstva postojao i odreeni broj latinskih krana (na bivim
venecijanskim otocima u Egeju; u Bosni, Srbiji i Sjevernoj Albaniji, ak i
u turskom Trabzonu). Osim toga postojale su unijatske zajednice
podreene Rimu, u Libanonu, Siriji i Palestini, koji su se iz politikih
razloga izdavali za pravoslavca. Kransko i muslimansko praznovjerje
se spojilo. Muslimani su esto potovali kranska sveta mjesta. Turci
su pretvorili mnoge crkve u damije, primjerice u Ohridu. U Damasku
su pripadnici dviju vjera podijelili veliku crkvu, na udan i vjerojatno
jedinstven nain. U Carigradu Sveta Sofija je dobila minarete i bila
pretvorena u damiju, krani su i dalje odlazili u svetita oko nje, a
Turci su im se pridruili u potivanju vrata napra-vljenih od drveta iz
Noinog kovega ili svetog bunara prekrivenog kamenom iz zdenca u
Betlehemu. U Jeruzalemu muslimani su izgradili Omarovu damiju
po uzoru na bizantske crkve te su koristili zlato opljakano od

288

kranskih crkava u tom gradu.

U 16. stoljeu, mnogi najodliniji mladii pravoslavnog svijeta
odlazili su nastaviti kolovanje u Italiji, na Sveuilitu u Padovi, budui
da pod Turcima nisu mogli stei tako visoko obrazovanje. Pravoslavni
teolozi su usvojili latinsku tradiciju o sedam sakramenata kao i koncept
transsupstancijacije. Grki studenti na Zapadu dolazili su preko Padove
i Venecije u Tbingen, kako bi sluali predavanja u kojima je Martin
Kraus, luteran, govorio o mogunosti ujedinjenja grke i protestantske
crkve. iril Lukarski, carigradski patrijarh, nastojei obraniti pravoslalje od Rima, naao je saveznike u protestantima, koji su u to vrijeme
bili jo snaniji u Poljskoj. Svoje najdarovitije sveenike slao je na
kolovanje u Oxford, Helmstedt i enevu. No, nakon njegove smrti,
pravoslavni koncil u Jeruzalemu slubeno je osudio pogreke protestantskih krivovjeraca. Pravoslavna crkva je, zahvaljujui turskoj
upravi, propustila i reformaciju i protureformaciju. Koliko god da su
pravoslavci bili neprijateljski raspoloeni prema Rimu, protestantski
jezik, duh i uenje uvijek su im bili strani, udni, netradicionalni i pogreni.
Nakon pada Carigrada Moskva je zahtijevala poloaj glavnog grada
pravoslavlja. Shodno tome, Ivan Veliki je prisvojio bizantskog dvoglavog orla za ruski grb. Rusija je morala proi kroz razdoblja nereda i
graanskog rata prije nego to je mogla biti zaetnikom ili osloboditeljem pravoslavnih naroda. Redovnik po imenu Filotej je izmeu 1505. i
1533. godine pisao caru: Dva Rima su ve pala, a trei, naa Moskva,
jo uvijek stoji; a etvrtog nikad nee biti... U cijelom svijetu Ti si jedini
kranski car.

289

MODERNO DOBA
Westfalski mir je prekretnica jer oznaava kraj srednjeg vijeka. Iako
su 1648. g. zavreni vjerski ratovi, nisu prestali progoni zbog vjere.
Religija je prestala biti pitanje od meunarodnog znaaja. Papin se
utjecaj u meunarodnim odnosima drastino smanjio: mo su sada imali
svjetovni vladari. Unutar drava dolo je do poveanja vjerske snoljivosti, no okolnosti su ipak bile drugaije u sljedeim zemljama:
a) Zapadnoj Maarskoj Reformirana je crkva postala rtvom katolike monarhije.
b) Francuskoj Nanteki proglas je ukinut zbog potrebe ouvanja
politikog jedinstva.
c) Austriji iz salzburkog podruja istjerano je petnaest tisua protestanata.
Unato ovim dogaanjima, europske su drave poele shvaati da
proganjanje vjerskih manjina moe imati neeljene posljedice:
destabilizacija drave i ogromne gospodarske tete (npr. odlazak
hugenota iz Francuske). Istima je dodue bilo doputeno iskljuivo osobno tovanje. Prozelitizam, kao i obavljanje bilo kakve javne dunosti,
bilo im je strogo zabranjeno. Zapravo, prije Francuske revolucije, nije
bilo europske drave s vjerskom manjinom koja je uivala prava veine.
Od Crkve se oekivalo da podrava vlast. Uz to, oslabio ju je porast
racionalizma. Pojavio se novi svjetonazor prema kojem je etika kultura
prikladna zamjena za kransku vjeru. Ljudi su eljeli slobodno misliti
i raditi kako im je volja. Prosvjetiteljstvo se razvilo kao alternativni
sustav vrijednosti, a ak ni odgovor u obliku Rousseauovog idealizma
nije bio mnogo povoljniji za kranstvo.
Osim toga, ivot u Europi se sekularizirao: religija je postala osobna
stvar pojedinca. Komadanje univerzalne crkve na meusobno suparnike crkve, kao i zasienje vjerskim borbama, pourili su proces
sekularizacije. Prosvjetiteljstvo dovodi sa sobom neke zauujue zakljuke. David Hume je drao kako se Boja opstojnost ne moe dokazati. Immanuel Kant i Friedrich Schleiermacher tvrdili su kako se
religija ne bavi prvenstveno Bogom, ve religioznim iskustvom. Hegel
je pak vjerovao kako Bog nije osoba iz Biblije, ve sila kojoj nedostaje
osobnost.
Do sredine 17. stoljea naziru se obrisi suvremenog svijeta. Znanost
je uinila izvanredan napredak, te je krajem 18. stoljea svatko ve prihvaao Newtonov pogled na svijet. Filozof Locke je na osnovi empiriciz-

290

ma (usp. Razumnost kranstva 1695) ustanovio kako je kranski moral

vrhunski mudar. Kranstvu su se sve vie i vie oduzimali natprirodni
elementi i jedinstvenost. Veliao se razum, dok se objavu poniavalo.
Istaknuta su proturjeja u Svetom Pismu: uda su poricana, a prorotva
ponovno procijenjena u svjetlu racionalizma.
Tek je u Engleskoj izazov doekan s poletom i odlunou (usp. Butler
i Berkeley). Hume je pokazao da krajnji racionalizam vodi u potpuni
skepticizam. Wesley je istaknuo kako religija nije puka intelektualna
hi-poteza. U ostatku Europe su se ljudi ravnali prema engleskim
deistima (posebno prema Lockeu i Newtonu) koji su popularizirali onaj
pogled na razum koji je izgubio vjerodostojnost u Engleskoj.
Francuski apologeti su bili neuvjerljivi dok su u Njemakoj pijetisti
kranstvu ponovno vratili vjerodostojnost. Ipak nisu uspjeli zdruiti
vjerski ar s razumom, te su 19. stoljeu ostavili u nasljedstvo potekoe
koje je iskoristila liberalna teologija. Meu francuskim pokretima treba
takoer spomenuti jansenizam i kvijetizam.
Prosvjetiteljstvo je prvo usvojilo znanstvenu metodu prema kojoj se
sve, pa i Biblija, podreuje racionalnoj i empirijskoj ralambi. U ovakvom ozraju Charles Darwin je doao do zakljuka kako Zemlja nije
stvorena za est dana, ve je proizvod milijuna godina evolucije.
Suvremeno doba muili su problemi koji su i nama bliski. Nastali su
mnogi pokreti suvremenog kranstva.

USPON RACIONALIZMA
Do 1648. g. ve je zapoelo suvremeno razdoblje:
a) Francis Bacon (1561-1626) je ve istaknuo znanstvenu metodu kao
jedinu izvjesnost.
b) Ren Descartes (1596-1650) je prvi primijenio znanstvenu metodu u filozofiji.
Ideje prosvjetiteljstva nale su svoje zaetke u Nikoli Koperniku
(1473-1543) i njegovoj tvrdnji da se Zemlja okree oko Sunca. Time je
stvorena polazna toka za Johannesa Keplera, Galilea i Isaaca Newtona koji su iz temelja promijenili nae razumijevanje fizikog svemira,
i na taj nain potopili ptolomejski pogled na svijet sadran u Aristotelovoj filozofiji. Katolika crkva se tvrdoglavo odupirala tim otkriima
upravo zbog toga to je, zahvaljujui radovima Tome Akvinskog, prihvatila Aristotela kao vlastiti ideoloki i teoloki temelj. Inkvizicija je
prisilila Galilea (1564-1642) da se odrekne svog uenja (1616), ali u svom

291

djelu zatupio je heliocentriki sustav, pa je crkva djelo ocijenila kao

heretika.
Slaba toka Descartesove filozofije bila je odnos izmeu uma i tijela.
Tri filozofa, s europskog kontinenta, pruili su alternativna tumaenja:
Malebranche (okazionalizam uenje o prigodnim uzrocima), Spinoza
(monizam) i Leibniz (uenje o monadama).
Nicolas Malebranche (1638-1715) je pripadao redu sekularnih sveenika (oratorijancima). Tvrdio je kako tijelo i dua ne komuniciraju
ne-posredno, ve boanskom intervencijom. Vjera i razum ne proturjee
jedno drugom; cijeli je svemir, koji djeluje poput sata, razuman. Kako
se neko tijelo ne moe kretati samo od sebe, ono unutar sebe ni ne moe
sadravati pokretaku silu. Time je Malebranche Boga zapravo sveo
na silu (a ne na djelatnu osobu) ne davi odgovor na pitanje postojanje
zla (prikriveni panteizam).
Baruch Spinoza (1632-1677) je bio idov izopen iz portugalske sinagoge zbog krivovjerja. Osim toga je izdao filozofsku knjigu o biblijskoj
kritici, koja je ustvari potkopala biblijski autoritet. Spinoza je bio panteist: prema njemu postoji samo jedna supstancija, bezgranino bie.
ovjekov je cilj ponovno uklapanje u vjeno i potpuno jedinstvo s
Bogom. Time dolazi do apsolutnog mira i nepomuenosti due. Kritiari
su mu prigovarali da nije ostavio mjesta za Boga koji bi kao osoba dao
smisao i plan. Religija prestaje biti najvii oblik osobnog odnosa.
Gottfried Wilhelm Leibniz (1646-1716) je bio veliki znanstvenik. Kao
kranin elio je da kranstvo prestane patiti od podjela. U tu svrhu je
tijekom vie od deset godina raspravljao s Bossuetom traei mogunost
za ponovnu kransku pomirbu. Osnove njegove filozofije, vjerovao
je, zajednike su i katolicima i protestantima. Prema njemu, Boja
opstojnost je klju spoznaje, kao i postulat moralnosti. Svemir je mehanian i sastavljen od monada, a na elu mu je dobrohotni Bog, koji ih
je programirao da se ponae na odreeni nain. Ovaj svijet je najbolji
mogui svijet, i unato injenici to u njemu postoji zlo. Njegovu je filozofiju sistematizirao i proirio njegov uenik Christian Wolff (diplomac
pietistikog Sveuilita u Halleu), te je ona neko vrijeme odreivala
obrazac misli na njemakim sveuilitima. U teologiji je utrla put prosvjetiteljstvu.
Blaise Pascal (1623-1662) je bio jedini Francuz koji je pruio stvarnu
obranu rastuem racionalizmu. Isusovce je vidio kao glavnog unutarnjeg
neprijatelja Crkve, a Descartesa kao glavnog vanjskog neprijatelja.
Upravo je zbog toga napisao Penses (Misli) koje su trebale biti dio

292

apologije. Pascal je tvrdio kako je razum neutralna sila koja se moe

ukrotiti kako bi se rabila i za dobro, kao i za zlo (obje strane mogu tumaiti znanstvene rezultate kako bi poduprle vlastite stavove). Prema
njemu kranska religija nije prvenstveno stvar morala, ve stvar osobnog odnosa kojeg je Bog potaknuo. ovjekov pad je proizveo abnormalne uvjete od kojih nas samo Bog moe spasiti. Samo kranski svjetonazor moe prikladno objasniti proturjeja ovoga svijeta.
Kasno sedamnaesto stoljee je bilo razdoblje obiljeeno napretkom
znanosti. Za isti napredak bili su zasluni mnogi skromni ljudi, no sve
je vie bilo sumnjiavih i nesuzdrljivih pojedinaca. Putovanja su bila
sve omiljenija te su mnogi mogli usporeivati razliite religije; kako se
svaka inila podjednako moralna, relativizam je poeo izjedati religiju.
Materijalistiko ozraje poticalo je kritiare crkava da budu odvaniji.
Ipak, veina ih je u prvom redu bila protusveeniki, a ne protukranski raspoloena. Postavilo se pitanje biblijskog vremenskog slijeda koji
se nije podudarao s egipatskim, perzijskim i kineskim. Francuski katolik
Richard Simon (1638-1712) zapoeo je kritiki prouavati Bibliju kako
bi saznanja uporabio kao oruje protiv protestanata, no izbaen je iz
vlastita reda kada su katolici shvatili da bi se isto oruje moglo iskoristiti
protiv njih!
Pierre Bayle (1647-1706) je pripadao skupini hugenota koji su izbjegli
u Amsterdam. Pisac je slavnog Dictionnaire historique et critique (Povijesni
i kritini rjenik) koji se pokazao pravim rudnikom iz kojeg su deisti i
skeptici pronalazili materijal za napade na Bibliju i kransku vjeru.
Postao je i odskonom daskom za skeptina propitkivanja Diderota i
Voltairea u 18. stoljeu. Sin jansenista, Voltaire je bio plodan pisac koji
je slobodno iskazivao svoja gledita, osobito svoje neprijateljstvo prema
Katolikoj crkvi. Deistiki radovi Lockea i Newtona utjecali su na njega,
u vrijeme kada je kao izbjeglica boravio tri godine u Engleskoj. Isus
Krist, na-pisao je on, trebao je dvanaest apostola da bi rairio kranstvo; dokazat u kako je dovoljna samo jedna osoba da ga uniti.
Doba Luja XIV. se bliilo svretku; ljudi vie nisu mislili u pojmovima
hijerarhije, discipliniranog poretka, boanskog prava i providnosti, te
stalnosti klasinog razdoblja, ve u pojmovima kretanja i promjene.

293

KRANSKI ODGOVOR
Nova znanost je ovjeka natjerala da svemir smatra ureenim sustavom voenim svrhom. U njemu moe sudjelovati jer istim upravljaju
zakoni koje ljudski um moe spoznati. Isaac Newton i John Locke su
bili na elu znanstvenog i filozofskog napretka koji je bio toliko privlaan Francuzima. S druge su strane Englezi pristupali problemima
bez pretpostavki njihovih suradnika s ostale Europe; ni na koji nain
nisu eljeli oduzeti vjerodostojnost kranstvu jer su ga drali u najviem smislu razumnim. No, deisti su napravili nekoliko oitih pogreaka. Nisu uspjeli dati odgovarajue objanjenje postojanja zla, kao
ni razlog zbog kojega ovjek nije odgovorio pozitivno na oitost prirodne religije. Poricali su objavu, kao i dokaze koji ju podupiru (uda,
prorotva i autoritet Biblije).
Deizam: Lockeov utjecaj se mogao razaznati na mnogim podrujima.
Njegov prikaz, koji je najvie uznemirivao, oitovao se u irenju deizma koji je, krajem 17. stoljea, postao opasnim za tradicionalno kranstvo (vrhunac je dosegnuo sredinom sljedeeg stoljea). Deisti su
nastojali izbjei dvije krajnosti religijskog dogmatizma i ateizma izjavivi
da ono to nazivamo sigurnou je tek najvii stupanj vjerojatnosti.
Drali su se pet temeljnih istina:
a) Bog postoji,
b) naa je dunost tovati ga,
c) ovjek se treba pokajati zbog vlastitih grijeha,
d) inei dobra djela na ispravan nain tujemo Boga,
e) nagrada i kazna slijede nakon smrti.
Objava je, podrazumijevali su, tek prerueno praznovjerje, a Krist
istovjetan poganskim udotvorcima. Temelji deizma su bili sadrani u
sljedeim postavkama: prvenstvo razuma, uloga objave je dodatna i
sporedna, uda ne postoje, natprirodno je ogranieno, a Sveto Pismo
dvosmisleno. Antiklerikalizam je bio izrazito snaan.
Odgovor na racionalizam i deizam uglavnom je bio istovjetan postavkama koje su se iznosile u Francuskoj u 17. stoljeu. William Law, George
Berkeley i Joseph Butler su ga napadali, a David Hume ga je odveo do
loginog nihilistikog zakljuka. Wesley i evaneoski krani su deistikoj kritici religije uzvratili ivom i preoblikujuom vjerom.
Law je ustrajao na definiranju vrlo neodreenog deistikog rjenika.
Bog je odve velik da bi bio dodatak deistikom mehanistikom svemiru.
Berkeley (biskup) je napadao s idealistikih pozicija. Prema njemu,
djelatan i nezavisan opstanak moe se pripisati samo umu. Osjetilne

294

zamisli ne zavise od nas, ve ih uzrokuje Bog. Stoga i jesu jae i stalnije

od zamisli rasuivanja i mate koje proizvoljno proizvodi na duh.
Materijalni svijet je zajamen samo vrhovnim umom. Zakone prirode
je odredio Bog koji sve podupire. Nita to postoji ne opstaje nezavisno.
Butler (biskup) je bio najotriji kritiar sustava. On je, naime, opovrgnuo tezu da su red i racionalizam obiljeja svemira. Ukazao je na
naa proturjeja i nered izvodei zakljuak kako je iskljuivo kranska
objava sposobna objasniti oboje (Pascal je otprilike isto tvrdio).
Racionalizam: U francuskih su filozofi sastavili elemente koji e
kasnije biti obiljeja marksizma:
a) ovjek je po naravi dobar, a ne zao,
b) naa prvenstvena briga treba biti ivot kojeg trenutano ivimo, a
ne onaj nakon smrti,
c) budemo li obrazovali ljude na pravi nain pojavit e se novi
ovjek,
d) revolucijom e sve stvari krenuti pravim putem.
Navedeni skup zamisli bio je potpomognut sljedeim injenicama:
a) Crkva je bila nepopustljiva i nerazumna,
b) Francuska nije imala svoga Johna Wesleya,
c) nije bilo prikladnih apologeta.
U deizmu vidimo Biblija + Razum, dok u racionalizmu vidimo
Razum minus Biblija.
U Njemakoj je naglasak bio stavljen na reformu unutar Crkve (radije
nego na niz napada izvana). Pijetizam je bio istovjetan Wesleyevom
pokretu u Engleskoj, no nije uspio dati dovoljno intelektualnih odgovora. Mnogi pijetisti (kao Wolff) su se, u stvari, kasnije izrodili u liberale.
Kranstvo je pojednostavljeno. Gotthold Ephraim Lessing (17291781) je iznosio miljenje kako je svaka religija jednako dobra kranstvo nije jedinstveno. Postoje mnogi putovi prema Bogu, a sve to se od
pojedinca trai je iskrenost.
Immanuel Kant (1724-1804) je unaprijedio moralne argumente kranstva. Ipak druga podruja je ustupio liberalima. Romantizam (pod
utjecajem Jeana-Jacquesa Rousseaua) je religiju sveo na osjeaj. Rousseau, odgajan kao kalvinist, kasnije je prihvatio mjeavinu deizma i
tovanja prirode. Njegove su politike teorije uvelike djelovale na krvave revolucije koje e uzdrmati Francusku i Ameriku. Friedrich Schleiermacher, poput Rousseaua, naglasio je subjektivni element kranstva:
bit vjere nije vie dogma, ve intuicija i osjeaj (tj. svijest o ovisnosti o
Bogu).

295

KATOLIANSTVO NAKON TRIDENTSKOG KONCILA

Tridentski koncil nije bio prihvaen u svim katolikim krugovima.
Otpor se usredotoio u sljedeem:
1) Centralizaciji papinske moi suprotstavio se nacionalizam.
2) Odreeni dio sveenstva nije bio spreman primijeniti ono to je
smatrao pretjeranim zahtjevima koncila.
3) Tridentski koncil je bio trijumf konzervativaca. Doktrinarno alili
su to je Augustinova doktrina prvenstva milosti nad spasenjem zanemarena (najvie zbog utjecaja isusovaca).
Otpor je bio najizraeniji u nacionalistikoj Francuskoj gdje je slobode miljenja uvijek nedostajalo. Tamo je tzv. galikanizam predstavljao
pokret kojem je cilj bio nacionalna katolika crkva osloboena papinske
vlasti. Protivnici su bili okupljeni meu tzv. ultramontanistima; podrali
su papinstvo u Italiji.

CRKVA U FRANCUSKOJ
Francuska je u 17. st. naslijedila panjolsku na mjestu prve europske
sile, ali i kao arite katolikog ivota. Pod Lujem XIV. Francuska je
postala apsolutistika drava. Taj proces zapoeo je i prije Lujeva dolaska na prijestolje; njegovi su utemeljitelji kardinali Richelieu i Mazarin. Iako njihov pristup inozemnoj politici nije bio temeljen na religiji,
ve na hladnoj politici, njihova unutarnja politika je bila apsolutistika.
Kako nisu eljeli dravu unutar drave, obuzdavali su protestante.
Njihovu politiku nastavio je kralj nakon uspona na prijestolje (1661).
Lujeva politika, naposljetku, ukida Nanteki proglas i dovodi do
galikanizma (nezavisnosti poloaja Katolike crkve u Francuskoj u
odnosu na Vatikan). Suprotna se tendencija, kao to smo ve spomenuli,
nazvala ultramontanizmom.
HUGENOTI: Lujeva politika protiv hugenota je, iskreno reeno, bila
udna budui da oni nisu predstavljali prijetnju Katolikoj crkvi (neki
hugenotski propovjednici su bili sposobni pastori i uenjaci, no malo ih
je bilo koji su irili vlastitu vjeru). Imali su i svoje teoloke kole (npr.
Saumur), gdje su se obrazovali mirno pastori. Uz to, bili su znaajan
gospodarski imbenik. Nakon to je na prosvjede Jeana-Baptistea Colberta, dravnog ekonomista, i brandenburkog izbornika zaustavio
1666. g. kampanju protiv hugenota, Luj je istu politiku nastavio deset

296

godina kasnije. Na takvu su ga odluku ohrabrili jezuiti i biva hugenotkinja gospoa de Maintenon. Kada je progon dosegao vrhunac, ukidanjem Nantekog proglasa 18. listopada 1685. g., u cvenneskim gorama
je iz-bila borba koja je zavrila dvadeset godina kasnije uz posvemanju
iscrpljenost drave. Dolo je do vala prorotva, a i apokaliptine izjave
su navodile ljude na prakse pretjerano junaenje pa je bilo mnogo poginulih. Kalvinistiki elnici u Lausannei pokuali su nametnuti red zabranjujui enama da propovijedaju i tvrdei kako se kanonu Sv. Pisma
ne mogu dodavati nikakva proroanstva. Progonstva nad preostalim
hugenotima u Francuskoj bila su uasna. Uhieni mukarci su osuivani
na doivotno sluenje na galijama, dok su ene ostatak ivota provele
u zatvoru. Djeca su oduzimana roditeljima, a propovjednici objeeni.
Dvje-stotisue hugenota emigrira.
Kamisarski rat (La Guerre des Camisards) je trajao do 1710. g. nakon
ega se sredite protestantizma preselilo u Lausanneu gdje su se obrazovali pastori. Nakon toga protestanti su razvili umjereniji pristup dravi ime su poloeni temelji francuske Reformirane crkve. Unato ovakvim pomacima progonstva su se nastavila do Francuske revolucije. Od
1684. do 1762. g. ukupno je pogubljeno devedeset pastora, a dvadeset i
sedam je poslano na galije. Veina je bila mlai ljudi do trideset godina.
Tijekom Revolucije protestanti su progonjeni zbog odbijanja suradnje
s ateistikom dravom, a 1815. g. rojalisti su divljaki poubijali mnoge
protestante u pokolju koji je kasnije prozvan Bijelim Terorom (La Terreur
Blanche).
GALIKANIZAM: Druga nedoumica, s kojom se suoio Luj, bila je
mo papinstva. Crkva u Francuskoj je, zahvaljujui jakom galikanizmu, bila spremna prihvatiti doktrinarne uvjete Tridentskog koncila, no
nije eljela dopustiti bilo kakvo uplitanje pape u francusko crkveno zakonodavstvo. Krajem 17. stoljea nepogreivo papinstvo suoilo se s
apsolutistikim monarhom. Glavno pitanje je bilo Lujevo pravo na imenovanje sveenstva unutar podruja kojim je vladao (kao i onoga kojeg
bi mogao osvojiti). Ovu politiku saela su etiri lanka iz 1682. g. Iskljuenje pape iz unutarnjih crkvenih poslova odmah je dalo Luju poluboanski autoritet. Kada je papa otro odgovorio, Luj je poeo razmatrati
mogunost raskola i osnivanja nezavisne francuske Katolike crkve. Ipak
je izabran novi papa, te je Luj 1693. g. opozvao galikanske lanke.
Meutim galikanizam je i dalje nastavio ivjeti dajui autokratskoj
monarhiji razlog da se prema Crkvi ponaa kao prema dravnoj
ustanovi.

297

JANSENIZAM: Ako je galikanizam nastojao osigurati samostalnost

Crkve u Francuskoj, jansenizam ju je elio proistiti, posebno od
jezuitske kazuistike i poputanja stege. Pokret je proistekao iz pisanja
flamanskog teologa i, naposljetku biskupa Ypresa, Corneliusa Otta
Jansena. Otro je osuivao beivotni formalizam prosjene katolike
slube. Najvei dio narodnog morala je bio samodostatan bez ikakve
zavisnosti spram Boga. Tridentski je koncil zakljuio da milost Boja i
slobodna ljudska volja zajedniki sudjeluju u djelima zaslunim za
spasenje ovjeka, ali janseniti su tvrdili da je ovjek spaen samo po
Bojoj izbornoj ljubavi, koja stvara vjeru. Ta ljubav postaje djelatna obraenjem koje je ovisno o Bojoj odluci. Iako se suprotstavljao isusovcima i njihovim zalaganjima, Jansen je takoer odbacivao protestantsku
vjeru. Za razliku od isusovaca i teologa protureformacije, Jansen i Saint
Cyran su eljeli uenjem sv. Augustina preobraziti katolianstvo i time
pobijediti protestantizam vlastitim orujem. Kao i Augustin, naglaavao
je predodreenje, no njegova je doktrina bila zasjenjena srednjovjekovnom usredotoenou na zaslugu.
Isusovci i jansenisti se nisu slagali u pogledu ishoda Pada. Prema
jansenistima istoni je grijeh od ovjeka uinio potpunog roba tako da
se Bog mora uplesti. Isusovci su slijedei najdrai autoritet, Luisa de
Molinu zakljuili kako je Pad ovjeku oduzeo tek njegove natprirodne darove (tj. njegovo proslavljeno stanje) ostavljajui ga u prirodnom
stanju iz kojeg se on slobodno moe razviti na dva razliita naina.
Najvei utjecaj su jansenisti imali u Francuskoj. Tamo su se nekoliko
kljunih pojedinaca priklonilo njihovoj doktrini: opat Saint Cyrana, Du
Vergier, nekoliko pripadnika nadarene obitelji Arnaud (posebno opatica
samostana Port Royal, Anglique) te na koncu Blaise Pascal, ak i dramatiar Racine. Mnogi su visoki sveenici bili elitna, i moralno izazovna,
skupina. Luju su mogli poremetiti vjersku ravnoteu. Godine 1649. Sorbonna je osudila pet prijedloga uzetih iz Jansenove knjige Augustinus.
Razvila se otra borba izmeu jansenista i isusovaca. Pascal je pritekao
u pomo Arnaudu napisavi Lettres Provinciales (Provincijalna pisma),
uglavnom protiv isusovake kazuistike. Godine 1653. papa Inocent X.
je osudio Jansenove teze kao krivovjerstva. Kako se primicao svretak
stoljea jansenisti su bili sve jai. No, isusovci su napali Arnauldovog
nasljednika Pasquiera Quesnela ije su knjige ponovno iznijele temeljne
jansenistike postavke. Novi papa im takoer nije bio naklonjen. Godine 1705. kralj je istjerao opatice iz Port Royala, a njega sravnio sa
zemljom. Papa Klement XI. je 1713. g. izdao bulu Unigenitus koja je

298

osudila 101 prijedlog iz Quesnelove knjige. Ipak esnaest biskupa, naklonjenih jansenistima, odbilo se pokoriti ustvrdivi kako papa nije
nepogreiv.
Do tog su vremena ekstremniji lanovi jansenistike stranke podlegli pretjeranim stremljenima. Govorili su jezicima. Tvrdili kako mogu
izvoditi uda. ivjeli su u svijetu povremenih apokaliptinih proroanstava. Tako je neki gorljivi mladi jansenist pokopan na groblju sv.
Mdarda. Pariani su se stoga zaudili kada su doznali da je njegov
grob postao poprite udesnih izljeenja. Godine 1732. je uprava zatvorila groblje. Zatim se pojavio fenomen konvulzija. Pomou zastraujueg mazohizma ekstremisti su se dovodili u stanje mahnitosti.
Proricali su i izvodili uda. Ugledni jansenisti ih nisu eljeli priznati, a i
redarstvo ih je strogo su-zbijalo. Iako su se jansenisti raspali kao pokret,
rasprava se nastavila u 18. stoljeu (uglavnom izmeu dominikanaca i
isusovaca). Mnogi su jansenisti prebjegli u Nizozemsku gdje su, u
Utrechtu, osnovali crkvu. Ipak su preostali jansenisti imali zadnju rije,
pri udruivanju s galikancima, kako bi nakon financijskog skandala istjerali isusovce 1764. g. Jean de Labadie ( 1610-74), bivi isusovac, je spajao
utjecaje jansenizma i pijetizma te je ravio radikalan oblik kranstva sa
naglaskom na svetost i zajedniki ivot vjernika. Njegovo nauavanje
je pustilo korijen u Nizo-zemskoj, gdje je utemeljio pokret labadista
(ok. 600 lanaka).
KVIJETIZAM: Kvijetizam je bila jo jedna reakcija na tadanji jalov
moralizam. Njegovi su izvori izvan Francuske: tradicija sv. Tereze Avilske i Miguela de Molinosa u panjolskoj. Prema Duhovnom vodiu, kojeg
su osudili kurija i isusovci, dua postie kransko savrenstvo kada je
u miru s Bogom kada potpuno napusti sva nastojanja i prepusti se
potpunoj pasivnosti, ona se gubi u Bogu, i ne brine vie za svoje dobro.
Ga Guyon je pokretu dala vanost, no dovela ga je i na zao glas. U
knjizi Moyen court et trs facile de faire oraison (Osrednje kratka i vrlo
laka metoda molitve) razradila je vlastite poglede. U potpunoj kontemplaciji Boga dua, gubei sve brige oko vlastitog dobra, postaje
ravnoduna prema vjenom sudu kao i prema vjenoj srei. Ne postoji
potreba razmiljati o velikim istinama evanelja, ak niti o Kristovom
ivotu i smrti jer to nisu najprikladniji objekti iste kontemplacije. Jedina
nuna stvar je predati se bujici Bojih sila. Ovo naravno neobino
podsjea na platonizam i ak panteizam, a njezin utjecaj se moe raspoznati i kod Watchmana Neea. Tvrdila je kako ponekad, kako bi pri-

299

nijeli Bogu stvarnu rtvu, moramo poiniti grijeh kojeg preziremo.

Ovakve opaske bile su sumnjive crkvenim vlastima te je Ga Guyon
odvedena u samostan. Ipak, nadbiskup Fnelon je prihvatio njezino
uenje zbog ega ga je osudio Bossuet, a kasnije i papa. Drugi mistiari
tog vremena su bili Pierre de Brulle (1575-1629) i Charles de Condren
(1588-1641).
Vincent de Paul (Vinko Palski) je takoer djelovao protiv jalovoga
moralistikog ozraja tog vremena. Utemeljio je lazariste kako bi irili
evanelje u zaputenim predjelima Francuske. Kako bi ublaio siromatvo, osnovao je drutvo Sestre milosra. Njegovi su djelatnici bili
podreeni mjesnom biskupu i radili su izvan samostana, to je bilo nov
pristup za enski red. Sulpicijanski i eudistiki redovi su poduavali
seljako sveenstvo, dok su na sjemenitima sv. Maura i Oratorije ostali
prolazili izobrazbu. Godine 1680. osnovan je laiki uiteljski red kolske
brae.
Marie-Marguerite Alacoque osnivaica je pokreta tovanja Presvetoga Srca Isusova. U samostan sestara od pohoenja, u Paray-le-Monialu
(sredinjoj Francuskoj) primljena je 1671. g. Nakon razdoblja posvemanjeg osobnog uskraivanja doivjela je niz objava. U jednoj od njih Krist,
otkrivi boansko srce koje gori ljubavlju prema ljudima, naloio je
uspostavu Svetog sata svetkovanja priesti prvog petka u mjesecu.
Osim toga petak, po tijelovskoj osmini, obiljeavao bi se kao blagdan
Srca Isusova. Isprva su njezine vizije doekane s nevjericom koja je s
vremenom jenjavala. Pobonost Presvetom Srcu Isusovom sve se bre
irila po katolikom svijetu, te je Marija Margareta 1824. g. proglaena
asnom, a etrdeset godina kasnije i blaenom. Naposljetku ju je, 13.
svibnja 1920., papa Benedikt XV. proglasio svetom.

CRKVA I FRANCUSKA REVOLUCIJA

Tijekom 18. stoljea Katolika je crkva openito (a unutar nje prije
svega visoko sveenstvo) postajala sve neosjetljivija prema kritici i pozivima na reformu. Bila je izuzeta od bilo kakvih plaanja u vrijeme
kada su drugima porezi poveavani. Njezini visoki dunosnici su se
ponaali poput besposlenog plemstva, i u materijalnom i moralnom
smislu. S druge je strane ivot seoskog sveenstva bio mnogo blii
ljudima. Ti su sveenici bili spremni ukljuiti se u revoluciju. Stanje u
samostanima se sve vie pogoravalo. Prosjeko stanovnito smostana
se smanjilo do 5-6 redovnika.

300

U drugim europskim zemljama dolo je do sljedeeg:

a) Isusovci su izbaeni iz mnogih zemalja.
b) Papinstvo je oslabilo, te je na kraju moralo raspustiti isusovaki
red.
c) Vladari su u dravne ustanove uveli zamisli prosvjetiteljstva.
Francuska revolucija je umnogome bila vrhunac prosvjetiteljstva.
Poela je kao nenasilni pokuaj reformiranja francuske uprave. Zemlja
je bila u bankrotu radi financijske pomoi koju je dala za ameriki rat
za neovisnost. Kako bi rijeio teku gospodarsku krizu, kralj je pozvao
tisuu i dvjesta izabranih poslanika, iz svih francuskih krajeva, u
Versailles (ljeto 1789). Tamo je esto puana (tzv. Trei stale ili Tiers
tat) odluilo da Francuskoj treba sveobuhvatnija reforma od ijedne koju
kralj zamilja. Oni su eljeli zamijeniti Ancien Rgime (stari dravni
poredak) drutvom temeljenim na politikim i gospodarskim zamislima
prosvjetiteljstva, britanskom iskustvu s izabranom vladom, te drutvenoj i gospodarskoj stvarnosti Francuske s kraja 18. stoljea. To je
znailo ukinuti sve povlastice koje je su odabrani imali zahvaljujui roenju; davanje politike moi srednjom staleu i dokidanje samovolje
drave. eljeli su potpunu gospodarsku slobodu koja bi svakome dopustila neogranieno uivanje privatnog vlasnitva. Njihov je prvi zahtjev bio da Luj XVI. pone dijeliti mo s izabranim predstavnicima
naroda. Na koncu je kralj popustio. No, Revolucija je postala krvava
kada si je ovaj pokuao na nedoputeni nain, nasilno, vratiti mo.
Pariani su osvojili Bastilleu, te potom utemeljili vlastitu vojsku.
Uslijedila je pobuna posvuda u Francuskoj. No, kralj je i dalje nastavio
s podmuklim spletkama i tako si zapeatio sudbinu. Kada je smaknut,
proglaena je republika.
Navedena su dogaanja morala pogoditi Crkvu koja je bila dio
staroga poretka. Do tada je ona zapravo bila drava unutar drave
tzv. Prvi stale. Jedino je ona imala javno bogosluje koje je doputala
drava, a nadzirala je i cjelokupni sustav naobrazbe i javne pomoi.
Iskljuivo su njezini predstavnici vodili knjige roenih, umrlih i
vjenanih. Bili su zadueni za cenzuru literature.
U poetku nije bilo sukoba izmeu Revolucije i Crkve. Na sastanku
stalea, (tats-gnraux) 1789. g., nie se sveenstvo prikljuilo graanstvu i tako, zapravo, smanjilo mo plemstva. Time je nastala Narodna
skuptina. Rado su podijelili crkvene posjede, no protivili su se zakonu
kojim bi se graanska prava dala idovima i protestantima. Sukob je
zapoeo 1790. g. kada je Narodna skuptina odluila, na predrevo-

301

lucionarnim galikanskim naelima, reformirati Crkvu. Biskupijske

granice su postale granicama gradskih okruga (od kojih je pedeset i
sedam ukinuto). Ukinute su i nadbiskupije. Papa vie nije imao nikakve
ovlasti nad Crkvom u Francuskoj. Gradsko ravnateljstvo (direktorat)
izabiralo je biskupe, otprilike kao i upnici. No, stvarne potekoe
proizale su iz zahtjeva da svaki sveenik d prisegu odanosti dravi
(ime bi papa morao zauzeti drugo mjesto). Kada je u oujku 1791. g.
papa sveenstvu to zabranio, pedeset ga je posto sveenika odbilo
posluati. Mnogi meu njima nakon toga su odselili iz Francuske. ak
i na razini upa ovo je znailo desetogodinju podjelu Crkve. Slubu su
smjeli nastaviti samo oni koji su dali prisegu. Duhovi su se uzburkali u
jednome gradu kada je novi sveenik nita ne slutei, za vrijeme mise
otvorio svetohranite, a iz njega skoila maka, koju je netko tamo
zatvorio, i izgrebala ga po licu. Kada su austrijske i pruske snage ule u
Francusku, kako bi uguile Revoluciju, sveenici koji su odbili poloiti
prisegu nali su se u vrlo nezavidnom poloaju. Mnogi su protjerani ili
ubijeni.
Do prekretnice je dolo kada je Revolucija poela dobivati obrise religije. Sve su jai bili napadi na sveenstvo kojem je predbacivan nedostatak domoljublja. Naime sveenici se nisu htjeli eniti i na taj nain
poticati rast domoljuba! Kako bi se kranstvo istisnulo iz zemlje, desetodnevni tjedan nadomjestio je kranski kalendar. Od crkvenih zvona
napravljen je kovani novac, a zabranjene su i crkvene slube. Svaki je
deseti dan odreen za odravanje filozofskih i politikih propovijedi
dok su naizmjence bile prireivane narodne gozbe i plesovi. Djeci su
davana nekranska imena. Domoljubni obredi sadravali su svete
prisege, a vjerska imena ulica su zamijenjena revolucionarnim nazivima.
Izvan Pariza su djelovali pojedinci koje zakon niim nije sputovao. Oni
su rjeavali potekoe nastale proturevolucionarnim djelovanjem. Od
crkava su napravljeni hramovi razuma, te je sveenstvo prisiljavano
na naputanje poloaja i enidbu. Mrtvi su pokapani na zajednikim
grobljima ija su vrata nosila natpis: Smrt je vjeni san. Kranstvo je
ukinuto, a umjesto njega tovao se tzv. kult razuma. U Parizu je izvjesna operna plesaica, gospoica Maillard, obuena u trobojnicu nove
republike i postavljena na prijestolje kao boica razuma. Iznad najvieg
oltara u Notre Dameu primila je potom priznanje revolucionara! Sve
ostale crkve su na zapovijed komune zatvorene.
Do 1794. g. dekristijanizacija je postigla velike uspjehe. No, na selu,

302

gdje se veina nije dala otrgnuti od stare religije, pomaci su se mogli

ostvariti iskljuivo vojnom silom. U mnogim su gradovima djevojke
oki-ene kao razum, sloboda ili priroda, vodile procesiju prema
oltarima nove religije. Oko dvadeset tisua sveenika je napustilo
poloaj i oenilo se. Ostali, koji su ve djelovali izvan zakona, napustili
su zemlju ili nastavili rad u tajnosti. Ipak Robespierre je uoio da se
kult razuma previe pribliio ateizmu. Stoga se zaelio neega to bi
nalikovalo kranstvu. Uveo je 1793. g. kult najvieg bia kako bi,
oko istoga oltara, ujedinio katolike i protestante. Novi je kult imao jednu
dogmu besmrtnost due te jednu postavku: obavljaj dunost koju
ima kao ovjek. S druge se strane, s dolaskom 1794. g., dekristijanizacija se poela troiti te su u veljai iste godine zajamene vjerske slobode. No, upravo u trenutku kada je izgledalo da je Crkva ponovno u
naletu, revolucija je pogodila papu. Naime 1796., po francuskom je
uzoru, Napoleon utemeljio odreeni broj republika u Sjevernoj Italiji.
Kada su papine snage ubile njegova generala, on je zauzvrat zarobio
papu. Odveo ga je u Francusku gdje je ovaj (u Valenci) uskoro umro.
1799. vojska pod Napoleonovim vodstvom preuzima kontrolu nad
Francuskom. Austrijance je porazio 1800. g. kod Marengoa, postavi
time gospodarom Italije. Kada je godinu kasnije potpisao konkordat s
papom, ujedinio je dvije stranke unutar Crkve u Francuskoj, ali i nametnuo ogranienja:
1) Svi su biskupi morali predati otkaz papi; prvi je konzul dobio
pravo imenovati biskupe, a papa ih je imao pravo kanonski postaviti.
2) Crkva nije mogla traiti povrat imovine. Drava je preuzela obvezu
isplate sveenikih plaa.
3) Vjersko djelovanje je podlijegalo ogranienjima kada god je bilo
potrebno uvesti javni red.
Posljednjim pravilom Napoleon je elio na najmanju moguu mjeru
smanjiti papin nadzora Crkvu, kao vezivnu silu francuske politike, uporabiti za vlastite ciljeve. Iako je bio prisiljen prisustvovati Napoleonovoj
krunidbi za cara, papa mu se odbio pridruiti u blokadi Engleske. Stoga
je Napoleon osvojio papinske drave i bio, naravno, izopen. Papu je
odveo u Francusku gdje je ovaj ostao do njegova poraza (1814).
Beki kongres (1814-1815) je Europi donio stogodinji mir nakon
priblino trideset godina rata. Njime je odbaena revolucija i obnovljen
stari poredak: Bourboni su vraeni na francusko prijestolje, a Napoleon
je protjeran na Sv. Helenu. Iako je papa ponovno postao apsolutnim
mo-narhom papinskih drava, Francuska se nije mogla vratiti u poetno

303

sta-nje. Dekristijanizacija nije uspjela, no iz nje se rodio antiklerikalizam. Katolika se crkva, oslobodivi se monarhove vladavine, sve vie
okretala Vatikanu. Napoleonov poraz uzroio je kraj Svetog Rimskog
Car-stva i uspon europskog nacionalizma, naroito u Njemakoj i Italiji.
Revolucija je duboko promijenila i Katoliku crkvu u Njemakoj.
Tamo su katoliki kneevski biskupi izgubili feudalni poloaj. Pod opom re-organizacijom, mnogi su katolici potpali pod vlast protestantskih
vladara. Crkveno vlasnitvo je oduzeto, a samostani rasputeni. Crkva
je pretvorena u dravnu ustanovu, te je drava poela uzdravati njezine
kole i sveenstvo.

CRKVA I DRAVNI NADZOR

CRKVA U RUSIJI
Nakon najezde muslimana sredite pravoslavlja se premjestilo u Rusiju. Tamonji su sveenici bili gotovo nepismeni, a narod jedva da je
izaao iz poganstva. Kranstvo je bilo izjednaeno s ustanovljenim oblicima molitve.
CRKVA I DRAVA: Do rascjepa u okviru Pravoslavne crkve dolo je
1503. g., nakon crkvenog koncila na kojem su raspravu, o opsegu ukljuenosti Crkve u svijet, vodili Nil Sorsky i opat Josip iz Volokalamska.
Radilo se o ukljuenju Crkve u svijetu. Njihovi sljedbenici bili su podije-ljeni u dva tabora: posjednike ili josipovce (sljedbenici Josipa) i neposjednike. Posjednici su vjerovali da moraju posjedovati (odakle ime)
velika zemljita kako bi se ukljuili u socijalnom skrbu (uglavnom kako
bi dali gostoprimstvo i se brinuli za bolesnike i siromase). Neposjednici
su vjerovali da treba dati prednosti tihoj molitvi i obdravanju strogog
siromatva. Posjednici su, za razliku od svojih neistomiljenika, vjerovali
u blisku povezanost Crkve i drave. Njihova prevaga dovela je do podlonosti Crkve dravi (naroito za vrijeme vladavine Ivana IV.).
NASTANAK STAROVJERACA: Sredinom 17. stoljea, sposobni i agresivni patrijarh Nikon, elio je proiriti carevo vodstvo nad pravoslavnim narodima. Kako bi to postigao, morao je nagovoriti Ruse da
odustanu od vlastite iskljuivosti. Tjenji odnosi, s pet patrijarha na
istoku, zahtijevali su preispitivanje ruskih crkvenih knjiga. Ono je

304

pokazalo kako su grci bili u pravu a ruski prijevodi pogreni (esto

uslijed nepaljivog prepisivanja). Nikon nije bio zadovoljan pukim
ispravcima teksta. Posudio je razliite grke oblike i promijenio ruske
obrede da bi ih stavio u suglasnost s grkom upotrebom. Ishod je bio
odvajanje starovjeraca (tzv. raskolnikova) pod vodstvom nadbiskupa
Avvakuma (rije starovjerac ustvari znai privrenik stare liturgije).
Drali su kako je antikrist puten u Crkvu, a vodea uloga Rusije
dovedena u pitanje. Mnogi su izbjegli u Sibir i Kareliju. Nikon je 1666.
g. izgubio poloaj patrijarha. Kako su njegovi protivnici bili uvjereni
da je antikrist, oekivali su da e svretak svijeta doi iste godine. Zbog
toga ni ljetina nije zasijana; mnogi su otili u ume obueni u bijelo, a
neki su se ak smjestili u neudobne ljesove gdje su ekali svretak. Ipak
nita se nije dogodilo. Toniji prorauni su zatim pokazali kako e
kraj doi 1699. g. Sada su mnogi u Petru Velikom vidjeli Zvijer (iz knjige
Otkrivenja), budui da je poduzeo bezbone reforme. No, opet se nita
nije dogodilo.
Starovjerci su postali progonjena manjina. Neki meu njima su se
radije spalili ne elei pasti u ruke progonitelja. Nazivali su se bezsveenicima i gorljivo traili muenitvo. Ovakvo je stanje potrajalo
do vladavine Petra Velikog. Danas se procjenjuje da ih je ostalo jo oko
pola milijuna.
RAST SEKTATVA: Za vrijeme razdoblja obiljeenog raskolom,
razmnoile su se sekte, neke zahvaljujui stranim utjecajima, neke pak
zahvaljujui domaim snagama. Mnogi su Rusi traili zadovoljenje
vjerskih potreba izvan Crkve koju su drali neduhovnom. Neki su se
okrenuli mistinom protestantizmu i slobodnom zidarstvu (masonima).
Pojavile su se mnoge neobine sekte, kao npr. hlisti (biai), skoptci
(kastrati), duhobori (duhovni hrvai) i molokani (pijai mlijeka).
Pojasnimo poblie posljednje dvije skupine. Molokani su bili prilino
evaneoski raspoloeni. Nadimak su dobili odbijajui drati posne dane
koje je propisala Pravoslavna crkva a tih su dana, kao i obino, jeli sir i
sireno mlijeko. Njihova je sluba bila jednostavna: itanje Biblije,
molitva, pjevanje psalama i pjevanje poglavlja iz Svetog Pisma. Duhobori su, s druge strane, bili daleko neobiniji: Vjerovali u preegzistenciju
i seljenje due, podvojenost tijela i duha i u kristovstvo. Prema tom
konceptu Bog boravi u srcima vjernih krana, a Krist se iz narataja u
narataj utjelovljuje u jednom izabraniku. Shodno tome, pojavila se dinastija Krista. Puno ekstremnije sekte bile su obiljeene radikalnijim

305

stremljenima, i u moralu i u drutvenoj praksi, ime su izazvale progone to im je naprosto postala sudbina.
JAANJE DRAVNOG NADZORA: Odlazak starovjeraca
oslabio je Crkvu omoguivi Petru Velikom (1672-1725) da dovri podreivanje Crkve dravi. Patrijarh je postao upraviteljem podreenim
caru, a Crkva je postala dravnom ustanovom. Godine 1721. Petar, koji
se uvijek ugledavao na Zapad, ustanovio je tijelo slino luteranskom
konzistoriju. Ono je trebalo upravljati Crkvom, te je dobilo ime Svetog
Sinoda. Ruskom je crkvom upravljalo do 1917. g.
Nakon Petra Velikog uslijedio je niz prosvijetljenih despota. Crkva
im je sve vie smetala, a i inteligencija se takoer otuila. Seoski rituali
neobino su se razlikovali od povrnog deizma koji je postajao sve snanijim obiljejem obrazovanih laika. Oni su sveenike nazivali oraima
u sveenikim odorama.
Carica Ana je otvoreno prezirala Pravoslavnu crkvu. Prema sveenstvu se ponaala s vie omalovaavanja nego ijedan car prije ili nakon
nje.
Katarina Velika je, kao njemaka deistkinja, bila takoer nenaklonjena Ruskoj crkvi. Pod njezinim pokroviteljskim, ali i prezirnim despotstvom, Crkva je ipak poela pokazivati znakove ivahnosti. Godine 1764.
izvela je sveobuhvatnu sekularizaciju redovnikih posjeda, koristei prikupljena sredstva za dravne potrebe, kao i izobrazbu sveenstva. Kako
se sa luteranske vjere obratila na pravoslavlje, nastavila je politiku pozapadnjavanja Petra Velikog. Postala je zanesena idealima Prosvjetiteljstva, ali kada je ono rezultiralo Francuskom revolucijom vratila se svojoj
liberalizacijskoj politici i vratila se na tradicionalni rusku i azijsku autokraciju. U konanici je emancipirala aristokraciju, ali ne i kmetove.
Tijekom njezine vladavine prvi su menoniti stigli u Rusiju (1788).
Njima je ponuena potpuna vjerska sloboda, kao i jamstvo da ne e biti
unovaeni u vojsku. U 18. stoljeu osnovano je pedesetak kolonija, isprva
u Ukrajini, zatim uzdu Volge te naposljetku na Uralu i zapadnom
Sibiru. No, kada su im dokinuta prije dana prava (posebice u svezi s
osloboenjem od novaenja), menoniti su se poeli iseljavati u 19.
stoljeu u SAD.
Teoloke akademije su utemeljene u St. Petersburgu, Kijevu i Kazanu, a kasnije i u Moskvi. Umjesto latinske skolastike, koju je uveo Petar
Mogila (1596-1646), dolo je do povratka ruskim izvorima pravoslavne
teologije (u patristikoj predaji).

306

CRKVA U NJEMAKOJ I AUSTRIJI

JAANJE NADZORA DRAVE: Nakon zakljuenja Tridesetogodineg rata (1648), dolazi do porasta dravnog nadzora nad crkvama
u Prusiji. To e kasnije dovesti do stvaranja svjetovne drave koja e
za-htjevati od ljudi da njoj budu odani a ne Crkvi (usp. Hitlerova
Njemaka).
Godine 1539. Joachim II. Hektor (1505-1571) uvodi reformaciju u
Prusiji.
Godine 1608. Johann Sigismund postaje kalvinist. Odbija luteranima
nametnuti vlastitu vjeru. Ipak luteranska rulja rekla je kralju u Berlinu:
Ti proklet, mrani kalvinist, ti si ukrao nae svete slike, unitio si naa
raspela: sada emo se osvetiti vama i vaim kalvinistikim sveenicima!
Fridrik Vilim (Veliki elektor) (1620-1688) razvio je ideju snoljive
kranske drave. Za vrijeme vladavine (1640-1688) primao je
hugenotske izbjeglice iz Francuske i Salzburga. Njegova je ena pozvala
Leibniza kako bi predavao u Berlinu. Novoosnovano Sveuilite u
Halleu postalo je odskonom daskom za Spenerovo pijetistiko djelovanje.
Fridrik Vilim I. (1688-1740) prekinuo je ovo sretno razdoblje. Drao
je kako su sve religije jednako vrijedne. Drava stoga mora ispuniti prazninu i preuzeti vodstvo. Pokuao je propisati obrazac luteranskog i kalvinistikog bogosluja. Bezuspjeno je pokuavao ujediniti reformirane
i luterane. Kalvinistima je nametnuo to trebaju propovijedati. Prema
katolicima je bio snoljiv. Kranski rjenik je postao sekulariziran i ispolitiziran.
Fridrik II. Veliki (1712-1786) prvi je vladar koji je priznao da nije
kranin. Crkva je tijekom njegove vladavine postala tek djeliem inovnikog ustroja svjetovne drave. U politici se vodio osobnim pogledima. Sve su religije jednako lane, tvrdio je, no zbog vojnih i gospodarskih razloga mogu postati svrsishodnima. Crkva je korisna jer potie
potenje, poslunost i podlonost. Na koncu je njegova politika imala
za ishod dravu koja je zauzela mjesto Crkve, a ne snoljivost. Dva su
dogaaja utjecala na ovakav razvoj:
a) Tridesetogodinji rat (1618-1648) je uinio ljude cininima spram
religije.
b) Uspon prosvjetiteljstva pod utjecajem Voltaira i drugih.
U Austriji car Josip II. je bio praktini katolik, ali i pobornik prosvjetiteljstva. Prema njemu, crkva je trebala biti neka vrsta dravnog

307

ministarstva koje bi bilo zadueno za kult i odravanje javnog morala.

Godine 1781. izdao je proglas snoljivosti prema nekatolikim graanima. Istovremeno je nametnuo Katolikoj crkvi niz propisa glede
obrazovanja sveenstva i utjecaja Vatikana, te je zatvorio 700 samostana.
Meutim, nauavanje engleskog jezika je bilo jo uvijek zabranjeno kao
opasan element.
Prosvjetiteljstvo je vodilo sputavanju duhovnog ivota, no isto tako
i poveanju stupnja obrazovanosti propovjednika. Mnogi studenti sveenici su zapoeli djelovanje kao kuni uitelji (usp. Kant, Hegel, Fichte,
Schleiermacher). Kao najbistriji lanovi zajednice, predstavljali su
dravu koja im je zauzvrat vezala ruke. No, bilo je mnogo pobonih i
uenih ljudi meu njemakim protestantskim sveenicima. Ipak,
tadanje su propovijedi esto bile prikaz govornikove uenosti dok je
duhovne hrane bilo malo. Primjerice, na redak tovie, izbrojane su
vam i vlasi na gla-vi bilo bi istaknuto sljedee:
a) Podrijetlo, stil, oblik i prirodni poloaj kose.
b) Ispravna briga o kosi.
c) Prisjeanja, podsjetnici, opomene i utjeha izvedena iz kose.
d) Kako se brinuti i koristiti kosu na dobar kranski nain.

USPON PIJETIZMA Sveuilita su jo uvijek bila sputana starim

obrascima razmiljanja. Knjievno stvaralatvo je posustalo a znanost
postala sumnjiava. Umove seljaka jo uvijek je muio strah od vjetica. Antisemitizam je bio rairen. U takvim okolnostima roen je pijetizam. Bio je prosvjed ive vjere protiv beivotne i nepopustljive ortodoksije u koju se izrodilo luteranstvo. Kao i svaki revolucionarni duhovni
pokret pijetizam je imao svoje prethodnike, ali i istaknute prve pobornike. Du-hovne pjesme Paula Gerhardta, djela narodne pobonosti
poput Arndtovih Vier Bcher vom wahren Christentum (etiri knjige o
istinskom kranstvu), slikovite propovijedi Schuppa i Grossgebauera
odrale su duh izvorne luteranske pobonosti. Meu velikim skladateljima crkvenih pjesama bili su luteran Paul Gerhardt, kalvinist Joachim
Neander, i pijetist Gerhardt Tersteegen. Kao odgovor na pijetizam,
Schmolk i Neumeister su postali kapelani starijeg konzerva-tivnog
luteranstva. Prosvjedovali su protiv glazbenih novotarija pijetista i
moravaca. Kasnije je nastalo zajedniko pjevanje (uglavnom zbog
utjecaja pijetistikog pokreta i sekularizacije). Spitta je jedanput ustvrdio
kako je pijetizam dokinuo dobru crkvenu glazbu, te je Johannu
Sebastianu Bachu ostalo malo materijala na raspolaganju.

308

Utjecaj velikih njemakih mistika je takoer bio znaajan. Najodgovorniji za rast pijetizma bio je Philipp Jakob Spener. On je 1675. g. objavio Pia desideria (Pobone udnje), kojom je napao postojea zla u
Crkvi. Oslanjajui se na Lutherov primjer, pozivao je na oivljavanje i
obnovu osobne vjere. Godine 1694. osnovano je Sveuilite u Halleu
koje je postalo sreditem novog pokreta. Kroz teoloki fakultet svake je
godine prolo mnogo studenata, a sveuilite je takoer bilo mjesto
izobrazbe slubenika pruske drave. Spener se usredotoio na posveenje koje je Luther zanemario zaokupivi se opravdanjem. Eshatologija
je bila predmet njegovog pomnog izuavanja. Uvjeren da se proroanstva iz Otkrivenja ispunjavaju ve za njegova ivota, drao je da
je blizu sm svretak svijeta. Kada se njegova proroanstva nisu ostvarila, njegovi su neistomiljenici bili skloni pretpostavci da je, pogrijeivi u ovome pogledu, vjerojatno pogrijeio i u svezi s ostalim
tvrdnjama.
Zahvaljujui djelovanju njegova nasljednika Frankea Bibliji je vraeno sredinje mjesto pobonosti. Zapoeta su mnoga filantropska djela.
Pijetisti su takoer bili prvi koji su promicali protestantsko misijsko
djelovanje (isprva u junoj Indiji i Junoj Americi). Poznati biblijski
uenjak Johann Albrecht Bengel itavom je pokretu dao vie uravnoteenosti nastojei uskladiti osjeajnost i misao, pojedinano obraenje
i odgovornost prema zajednici.
Izuzetna osoba kasnije faze pijetizma, i vjerojatno najvei evaneoski
kranin nakon Luthera, Von Zinzendorf bio je ovjek strogog i
osjeajnog temperamenta. Vjerovao je kako je jednostavna i nevina vjera
obiljeje pravog kranina. Dovoljno je vjerovati u mo Isusove krvi i
potpuno se pouzdati u zasluge Bojeg Janjeta. U ivim, gotovo erotskim
slikama, opisivao je odnos due i Krista.
Von Zinzendorf je potjecao iz plemike austrijske obitelji, te je u dodir s Frankeovim pijetistikim uenjem doao preko prabake. Kranstvo
je mogao zamisliti samo u pojmovima zajednitva. No, kako to ostvariti?
Prekretnica je nastupila 1722. g. kada je na svojim imanjima pruio azil
progonjenoj Moravskoj brai. Naime anabaptisti, karizmatici, i drugi
sektai koji su se tamo naselili, uskoro su se poeli meusobno svaati.
No, za proslave Gospodnje veere, 17. kolovoza 1727. g., dolo je do
probuenja. Prisutni su postali braom i sestrama ujedinjenima u
Kristovoj ljubavi. Otada je zajednica u Herrnhutu (Hutberg) postala
sreditem nove i poletne faze pijetistikog pokreta. Razlikovno obiljeje
tamonjeg ivota bila je povezanost jakog osobnog iskustva i dubokog

309

smisla za zajednitvo. Iako je osobno iskustvo bilo snano naglaeno,

bilo kakva pretjeranost nestala bi uslijed discipline zajednikog ivota.
Vremenom su se razvili u odvojenu denominaciju Obnovljenu crkvu
brae.
Zajednica u Herrnhutu je igrao znaajnu ulogu u irenju misijskog
rada kao izvorita misija diljem itavog svijeta.
Ovaj je pokret stavljao naglasak na obraenje i obnovu, kao i na borbu
dobra i zla u vjerniku. Osim toga bilo je tu i sklonosti sumornom preispitivanju samoga sebe, kao i posprdnog odbacivanja teologije. Kao
cilj napada bili su izabrani dogmatski teolozi i racionalistiki slobodoumnici. Von Zinzendorf je ustvrdio: Onaj koji umom eli shvatiti Boga,
postaje prije ili kasnije ateist. Velika je slabost pijetizma bila u tome
to nije davao intelektualne odgovore; nije imao nikakvu apologetiku.
Time je stvorena opasna praznina unutar kranstva koju je ispunio
racionalizam 19. stoljea. Pored religioznog utjecaja, pijetizam je imao
i nacionalistiko obiljeje te je, kao takav, dao poticaj razvitku nove
njemake knjievnosti (romantizma). Osuivao je francusku kulturu i
pomagao u prevladavanju stalekih razlika. Opirao se dravnom
nadzoru, te je na taj nain potpomagao individualizam i romantizam.
Prekinuo je protestantski zastoj meu dravama te tako olakao
jedinstvo vjernika.
Obiljeja pijetistike pobonosti:
1) Teologija o (Kristovoj) krvi i stradanju usporediva s rimskokatolikim pijetizmom baroknog razdoblja i snanom usredotoenou na
raspetoga Krista.
2) Kutija obeanja; izdvajanje teksta iz konteksta Pisma.
3) Koncept alternativne zajednice.
4) Vanost molitvenih sastanaka.
5) Vjera da Bog upravlja okolnicima (npr. bacanje kocke, traenje
znakova i sl.).
6) Briga za inozemne misije.
MORAVSKA MISIJA: Pijetistiki je pokret doveo do znatnog misijskog irenja. Prve misije, na poetku 18. stoljea, bile su usmjerene na
britanske koloniste te Indijance i crnce u Sjevernoj Americi i na Karibima.
Nekako u isto vrijeme (1705) pijetisti su u Halleu osnovali dansko-halleovsku misiju ime su odgovorili na pozive danskog kralja. Dva misionara su u Indiji naili na suprotstavljanje tamonjih ljudi. Usredotoili su
se na poduavanje djece, prevoenje Biblije na mjesne jezike, propovije-

310

danje evanelja osobnog obraenja, kao i obrazovanje mjesnoga sveenstva. Ove su slube kasnije postale zatitnim znakom evaneoskih protestantskih misija.
Godine 1714. u Kopenhagenu je osnovana via misijska kola koja je
misionarima donijela zajamenu slubenu dansku potporu. Misijska
kolonija zasnovana je na Grenlandu godine 1722. g. dok su se drugi
misionari zaputili prema Karibima. Oko 1800. g. dansko-halleovski
poduhvat ukljuivao je ezdesetak ljudi iz Hallea. Englezi su se prikljuili
nakon to je Boehme nagovorio SPCK (Society for the Propagation of
Christian Knowledge) da podri misionare koji u Indiji rade s britanskim
vojnicima. Najznaajniji dio pokreta bio je red moravijanaca. Oni su do
1740. g. stigli na Djevianske Otoke, Grenland, Surinam, Zlatnu Obalu,
Sjevernu Ameriku i Junu Afriku. U 18. stoljeu su tako odaslane stotine
misionara. Wesley je, nakon susreta s njima, promijenio vlastitu slubu.
U en-gleskim i amerikim kolonijama je probuenje stvorilo misijski
poduhvat. Godine 1741. kotski je ogranak SPCKa poslao Hortona i
Davida Brain-erda meu amerike Indijance. Dnevnici i uspomene, potonjeg, kasnije su nadahnuli Williama Careyja i Henryja Martyna. Ukratko, moravske su misije posluile kao obrazac misijskog napretka 19.
stoljea.
Moravski su misionari, prije svega, bili usredotoeni na nepovoljne
okolnosti u kojima su se nalazili Indijanci. Naseljenici (Pilgrim Fathers)
i njihovi neposredni nasljednici su itekako bili privreni amerikim domorodcima. I Oliver Cromwell se za njih zanimao jer je elio da budu
prvi pogani iz kojih e nastati britanski podanici. No, bilo je i drugih
mjesta u kojima su djelovali misionari. Gustav Adolf je primjerice 1555.
g. poslao misiju u Laponiju. Calvin se pak nadao da e zapoeti evaneoski rad u Brazilu. Godine 1620. je danski kralj poticao kapelane da
propovijedaju evanelje Hindusima. Norveki propovjednik Hans
Egede je otiao Eskimima.

EVANEOSKA OBNOVA
Engleska je crkva, za vrijeme vlasti hanoverske dinastije (od 1714),
patila od raznih slabosti (neuspjeh u obavljanju potrebnih duobrinikih dunosti, krutost sustava upa, zanemarivanje novih gradova). Wesley je ustvrdio kako je ta prva obnova zapoela tek kada su
dva ili tri an-glikanska upnika poela propovijedati evanelje.
Meutim, treba uzeti u obzir da je metodizam bio dio vee evaneoske

311

obnove: pored njega postojala je takoer moravska misija (pod vodstvom Inghama i Cennika), kao i kalvinistika misija u kojoj je Whitefield igrao vanu ulogu.
John i Charles Wesley su u Oxfordu utemeljili Sveti klub iji je
lan bio Whitefield. lanovi su nastojali potivati naelo budi dobar i
ini dobro. Veina (ako ne i svi) bila je u potpunom neznanju puta
spasenja. Na Wesleya su utjecala pisma mistika (Toma Kempenac i
William Law). Ustvari Oxfordsko sveuilite je bilo bastion visokocrkvene stranke anglikanske crkve, a Wesley je ostao doivotni pristaa
ovog pokreta. Kad se Wesley na kraju obratio, ne samo da je odravao
visokocrkveni naglasak na osobnu svetost, nego je dodao evangelikalni
strast za evangeliziranje.
John Wesley (1703-1791) do tridesete je godine bio predava na Sveuilitu u Oxfordu i zareen u Anglikanskoj Crkvi. Godine 1734. krenuo
je u Georgiju (zajedno s bratom Charlesom) kako bi sudjelovao u misijskom radu meu Indijancima, gdje su moravski misionari ve
djelovali. Ova odluka je bila motivirana eljom da dostigne spasenje
po djelima, ali je dovela do neuspjeha. John je saznao da su plemeniti
indijanski divljaci bili ustvari prodrljivci, lopovi, laci i ubojice. Osim
toga njegovi bijeli kolonisti bili su duboko ogoreni na Wesleyja zbog
njegova strogog crkvenog naina djelovanja, nevoljkosti da vodi pogreb
neanglikanca i zabrane enama da nose moderne haljine i zlatan nakit
u crkvi. Johnova frustracija je bila poveana njegovom alosnom
avanturom sa Sophie Hopkey, osamnaestogodinjom neakinjom
glavnog suca u Savannahi. Wesley je bio tako zbunjen da nije mogao
odluiti oeniti se ili ne. Na kraju je Sophie rijeila avanturu time to je
pobjegla s ljubavnikom, koji je bio Johnov suparnik! John je kao
ostavljeni ljubavnik njoj onda zabranio uzimanje priesti. Njen ljutiti
mu je onda je sudski gonio Johna za klevetanje Sophieina ugleda. Proces je dugo trajao ite je nakon est mjeseci dodijavanja Wesley napustio
koloniju.
Na povratku u Englesku Wesley je, u ponovnom doticaju s moravskim misionarima, shvatio kako nije nanovo roen. Vrativi se u London
posjetio je dom gdje su se isti misionari sastajali. Na sastanku su itali
uvod Lutherovog prijevoda Poslanice Rimljanima. Konano, u dobi od
trideset i pet godina (1738), Wesley se obratio. Posjetio je Herrnhut, ali
je bio razoaren kultom linosti Zinzendorfa. Rastao se od moravianaca,
koje je optuio za antinomizam i univerzalizam, i vratio se propovje-

312

danju, ali uzalud nije vidio ploda. Putem od Londona do Oxforda je

itao o probuenju kod Jonathana Edwardsa u Northamptonu, SAD, i
uskoro je postao ushien ovim pokretom. Poeo je propovijedati pod
vedrim nebom, jer su mu mnoge crkve zatvarale vrata. Poduzimao je
duga putovanja po Engleskoj, o emu je pisao u dnevniku koji je kasnije
objavljen. Netko je kasnije rekao, vrlo neugodno, o Wesleyu kako su
njegova nemirna putovanja s vremenom unitila brak koji je ionako
bio loe potez kada je u njega i stupio 1751. i pruala su mu toliko
eljen odmor od te pogreke. (Rack, Reasonable Enthusiast [Razumni
entuzijast]). Posebno se usredotoio na gradove i industrijska sredita
(prije svega London i Bristol). Tisue su se obraale. No, ostao je poznat
uglavnom po vrstoj (metodikoj) organizaciji koju je ostavljao iza sebe
(po emu je metodizam i dobio ime). Obraenici su bili ohrabrivani da
se sastaju jedanput ili dvaput u tjednu kako bi se meusobno poduavali
i opominjali. Skupine od dvanaest pojedinaca bile su nazivane razredima (tj. odjelima). Svaki razred je imao vou koji je nadgledao rad
i skupljao razredni novac. Prvi je takav razred osnovan 1742. g. u
Bristolu. Razredi, koji su se nalazili u blizini, meusobno su stvarali
okruge. Tom slijedu dodani su tromjeseni susreti. Naposljetku bi bila
utemeljena podruja s nadzornikom na elu, ime bi sustav bio
dovren. Ovakav ustroj sadravao je veliki broj laikih suradnika i dobru
materijalnu podrku. ene su takoer igrale vanu ulogu (voe enskih
skupina pa ak i laike propovjednice). ivot vjernika je podvrgnut
pomnoj disciplini. Svaki je lan zapisivao vlastite pobjede i poraze, a
ivot je podvrgnuo strogom preispitivanju. Napredak u odgovornosti
znaio je poveanje discipline. Kazna za neuspjeh bilo je istjerivanje.
Wesley je stalno posjeivao siromane, te je ak za njih traio priloge. Snano je zahtijevao drutvene promjene. Mnogi su kasnije
ustvrdili kako je metodistika obnova spasila Englesku od revolucije
kakva se dogodila u Francuskoj. Za Wesleyeva ivota metodizam je
ostao pokre-tom unutar Engleske crkve, no 1795. g (etiri godine nakon njegove smrti) dolo je do razlaza. Mnogi unutar Crkve su
podravali Wesleya, iako je bilo i njegovih protivnika. Jedan od potonjih
bio je biskup Butlera koji je rekao: Ovo prizivanje izuzetnih objava i
darova Svetoga Duha je strano doista strano. Biskup Loath se na
to obratio Wesleyu: Gospodine Wesley, mogu li na drugome svijetu
sjediti do Vaih nogu? ovjek imenom Asbury je metodizam donio u
SAD gdje su nadglednici postali poznati kao biskupi. Metodisti su ostali
vjerni engleskoj kruni za vrijeme amerikog rata za nezavisnost.

313

Wesleyijeva ostavtina je bila crkva unutar crkve sa oko 79 000 lanova

u Engleskoj (unutar anglikanskoe crkve) i 40 000 u SAD-u koji su pripadili, jo za Wesleyeva ivota, sasvim novoj denominaciji koja je imala
vlastite biskupe.
Wesleyeva pozicija u Visokoj Crkvi ga je dovela do odbacivanja
predodreenja i prihvaanja univerzalnog ljudskog potencijala da ih
Bog prihvati. Zloba, koja je u 18. stoljeu obiljeila odnose izmeu kalvinista i arminijanaca, pogodila je i Wesleya. Toplady (poznati kalvinist
i pjesnik himni) ga je nazvao neznalicom u teologiji dok mu je Wesley
uzvratio nazvavi ga ogorenim mrziteljem evangelizacije. Wesley
je krivo shvatio vei dio kalvinizma, iako treba priznati da je veina
kalvinista ovog razdoblja bila hiperkalvinisti, tj. skoro deterministi.
esto je bio nejasan u vezi s doktrinom opravdanja po vjeri. Vjerovao
je kako bi sigurnost vjenog spasenja vjernika oduzimala poticaj da ivi
pobonim ivotom. Isto tako, pretjerao je s vlastitim uenjem o kranskoj savrenosti. Bio je veliki iritelj evanelja, no ne i sjajni teolog.
Ipak, metodizam je u Engleskoj ostao religijom priprostih stalea.
Potpuno je zaobiao vie slojeve. Mladi zastupnik u Parlamentu, William
Wilberforce, zahvaljivao je Bogu to nije zatucani i prezreni metodist. Zadatak evangeliziranja viih stalea je pao na evaneoski pokret
meu anglikancima.
George Whitefield (1714-1770.): George Whitefield se obratio na Oxfordu, i to tri godine prije Wesleya. Meu prvima je odravao propovijedi na otvorenim prostorima (u Bristolu je navodno izludio
trinaestoricu sluatelja). Za razliku od Wesleyja bio je kalvinist, no i
bolji govornik. Djelovao je u kotskoj kranskoj obnovi, a u Walesu,
gdje su se propovijedi odravale na velkom, suraivao je s Howelom
Harrisom. Ovom vjerskom probuenju je prethodilo opismenjivanje
koje je mnoge ponu-kalo itati Bibliju na velkom jeziku po prvi puta.
Tamonji pisac crkvenih pjesama William Williams pomagao je
Danielu Rowlandu dok je u Engleskoj Isaac Watts skladao iste prema
novozavjetnim sadrajima (do tada zanemarenima u odnosu na Psalme). Godine 1736. Whitefield je u Georgiji (SAD) osnovao sirotite. Osim
toga, tamo je odlazio na mnoga propovjednika putovanja. U Engleskoj
ga je podravala grofica Huntingdon koja je za Whitefieldove obraenike sagradila vie kapela. Naposljetku je stvorena zasebna denominacija, tzv. Countess of Huntingtons Connection koja se kasnije
pridruila Kongregacijskoj crkvi. Pokopan je u SAD-u.
Iako je Wesleyev brat Charles isprva podupirao Johnov odlazak od

314

Whitefielda, pribliio se Whitefieldovoj teologiji. U jednom trenutku

ozbiljno je razmiljao da zapone suraivati s njim, no Whitefield ga je
savjetovao da ostane kod brata.
Anglikanski evaneoski krani su kasnije (za vrijeme francuske
revolucije) osnovali tzv. Clapham Sect (Sektu iz Claphama) koja je izrasla iz istog pokreta. Ona se borila protiv ropstva (William Wilberforce, John Newton). Uz to, osnovali su Church Missionary Society (CMS),
British and Foreign Bible Society (BFBS) i Religious Tract Society. Bavili su
se i misijskom djelatnou. Baptist Missionary Society (BMS) je meu
svojim misionarima imalo djelatnike kao to su William Carey i Henry
Martyn, te Adonirama Judsona u Burmi.
Nekako u isto vrijeme slina se obnova dogaala i u Americi. Isprva
se nije radilo o jedinstvenom pokretu, ve o pojavi nekoliko manjih
sku-pina u Northamptonu (drava Massachusetts). Tamo je propovijedanje Jonathana Edwardsa (1703-1758) uvelike dojmilo prisutnu zajednicu. Jedna posebnost Edwardsovog propovijedanja je bila postmilenializam zato ne bi postavio milenij u SAD-u, jedinoj zemlji koja
se mogla osloboditi od grene i zaostale Europe?
U New Jerseyu je, pak, Freylinghausen postigao znaajne uspjehe
kao i Gilbert Tennent (1703-1764) u Pennsylvaniji. Svi navedeni teolozi
su se kasnije udruili zahvaljujui Georgeu Whitefieldu. Crkve su rasle
nevjerojatnom brzinom (prezbiterijanci i baptisti, kao i novi metodisti
koji postaju jednom od najveih skupina u toj zemlji). Negdanji
nedjelatni krani zapoinju svjedoiti, te potiu irenje evanelja meu
Indijancima (usp. David Brainerd Edwards je uredio njegov dnevnik,
koji je postao klasinim kranskim djelom). Primjetan je bio i rast
skupine onih koji su se suprotstavljali ropstvu. Ta je tema naime ubrzo
dovela do po-djela unutar denominacija izmeu pristalica i protivnika
ropstva.
Ovo je poetak amerikog revivalizma koji se dogodio kad su se dvije
struje pokopile: kao prvo pietistiki pokret koji je uvodio iz Njemake
Freylinghausen, a kao drugo uzor sjevernoirskih euharistija pod vedrom
nebom i svetih sajama. Prije dolaska Whitefields i metodizma duh
obnove je bio usredotoen na nizozemskim, kotskim ili njemakim, a
engleskim zajednicama. Usprkos ovih obnova, elitne kole i sveuilita
bile su sklone proizvoditi deiste i nasljednicke prosvjetiteljstva, od kojih
su neki bili anglikanskih pozadina. Ba ti ljudi su izradili ustav SAD-a
u kojoj ak ne se spominje ni Bog niti kranstvo.

315

USPON LIBERALNE TEOLOGIJE

Njemaka teologija u 19. st. je bila pod jakim utjecajem filozofije.
Stoga trebamo najprije pogledati filozofsku pozadinu ovog vremena.
Ako je deizam prenaglasio Boju transcendentalnost, liberalizam je
prenaglasio Boju imanentnost i tako je zamutio razlika izmeu Boga i
ovjeka, neba i pakla i objave i prirodne religije. Subjektivizam je
zamijenio objektivizam, a vjersko iskustvo biblijsku objavu.
Immanuel KANT (1724-1804) je elio izbjei Humov radikalni skepticizam te je napadao osnove racionalnih dokaza. Prema njemu spoznaja se temelji na opaenim pojavama (fenomenima), a ne na samim
stvarima. Ne postoji racionalna metafizika ili racionalna teologija.
Tvrdio je da ne postoje iste empirijske ideje, ve strukture unutar uma
(kategorije) u koje se svrstavaju podatci. Njima pripadaju: vrijeme,
prostor, uzronost, postojanje, tvar itd. Njih ne opaaju osjetila, ve
strukture naega uma koje mu omoguuju da ih shvati. Upravo zbog
toga nisu valjani tradicionalni dokazi o Bojoj opstojnosti. Ono to zapravo Kant tvrdi je da ovjek ne moe biti siguran u ono to vidi. Samo
su uroene ideje pouzdan vodi (usp. Descartes). Najjasnija takva ideja
je ona o osjeaju bezuvjetne moralne obveze. Vjera u Boga, slobodu i
besmrtnost imaju smisla samo kada su uzeti kao pretpostavke. Kant je
naglaavao moralnu a Schleiermacher religioznu svijest.
Otac suvremene teologije, i novog radikalnog pristupa, Friedrich
SCHLEIERMACHER (1768-1834) pokuao je religiji vratiti poloaj koji
je, nakon prosvjetiteljstva i racionalizma, izgubila u intelektualnom svijetu. No, zapravo je jo vie razvodnio kranstvo. Prije svega je htio dosegnuti narataj koji se naao pod izvanrednim utjecajem romantikog
pokreta. elio je opovrgnuti gledita da je kranstvo tek mrtva ortodoksija i dosadna moralnost. Kako je bio pijetistikog odgoja, religiju je
drao ovjekovim osjeajem ovisnosti odnosno svijeu (intuicijom) od
Boga. Ono to kranstvo ini razliitim od ostalih religija je zamisao o
otkupljenju. Temeljna Kristova bit nije njegovo nauavanje, ili ispunjenje
proroanstava i uda, ve njegova savrena svijest o Bogu tj. pravo
po-stojanje Boga u njemu. On je savrena objava Boga u ljudskom rodu.
Njegovo djelovanje, u svojstvu otkupitelja, sastoji se u usaivanju snage
vlastite svjesnosti Boga u druge. Grijeh je suprotnost ili nepotpuna svjesnost o Bogu. Schleiermacher je zapravo pobrkao grijeh i njegove poslje-

316

dice. Tvrdio je kako se ni nebo ni pakao ne mogu shvatiti. Doveo je u

pitanje koncept besmrtnosti. Za razliku od mnogih njemakih teologa,
pripisivao je veliku vanost samostalnosti Crkve u odnosu na dravu.
Schleiermacher je postao osnovnim izvorom kasnije liberalne
teologije nastavivi tamo gdje je Kant stao. Strogo odvajajui religiju
od teologije izbavio ju je od racionalnih napadaja skeptika. Pritom je
sadraj stavio u drugi plan. Spasenje se sastoji, tvrdio je, od opetovanja
religioznih iskustava. Nastojei uskladiti neprikladni pogled na ljudsku
grenost nepotpuno je shvatio djelo Isusa Krista.
Friedrich HEGEL (1770-1831) predstavio je rekonstrukciju teologije
koja se temeljila na posve drugaijem planu. Drao je da ista sadri bit
svih ranijih filozofija, a kransku doktrinu podrazumijevao je kao
figurativan izraz vlastite filozofije. Bio je idealist, no odbacivao je Kantov
opis stvarnosti. Ako su stvari po sebi nespoznatljive, tada to ne moemo
znati. Ipak sve je spoznatljivo ovjejim duhom, budui da se svemir
mora objasniti u pojmovima razrade racionalnog naela (apsolutna
ideja).
Priroda i povijest su razvojni procesi po kojima se duh realizira. On
postaje samosvjestan iskljuivo u ovjeku. Racionalni duh, kako bi se
mogao razviti, prolazi kroz meudjelovanja proturjenosti kako bi na
kraju zavrio pomirenjem. Samo filozofi mogu razumjeti ovu tajnu
religija predstavlja isto (dodue u pojednostavljenom i slikovnom obliku
koji je pogodan za mase).
Iz navedenog saetka zakljuujemo sljedee:
1) Hegel je bio panteist. Ustvari, njegova filozofija predstavljala je
ponovno buenje aristotelizma. Naalost ovakvim se stavom neizbjeno
dospjevalo u dualizam; dobro i zlo oduvijek postoje kao dvije strane
istog novia. Ovo je bio isti gnosticizam koji se suprotstavio biblijskom
gleditu o zlu kao nenormalnom uljezu u svijetu koji e naposljetku
biti uniten. Hegelov se utjecaj moe nazrijeti u teologiji Karla Bartha.
2) Njegova filozofija svodi Boga na bezlinu silu koja oito nije
biblijski Bog. Izloene postavke oito su posluile kako bi uvrstile
luterana u kristomonizmu (Bog se otkrio samo u Kristu). Pod utjecajem
hegelijanstva, Krista se poelo smatrati najboljim primjerom oitovanja
boanskog duha u ovjeku. Prirodna teologija je preputena filozofima.
3) Njegova dijalektika doputala mu je izmirenje teolokih suprotnosti. Za njega nije postojao koncept ispravnog i pogrenog, ve samo
djelominog ili nedovrenog. Naime, svaki dogaaj u povijesti tek je

317

faza u napredovanju dijalektike prema savrenoj sintezi. Na primjer,

ovjek moe biti istovremeno spaen i proklet (ovo objanjava univerzalizam Karla Bartha). Hegel je vlastitim zakljucima ohrabrio evolucionarni stav prema Pismu koji je temeljen na sukobu i izmirenju suprotnosti
(npr. vjera i djela). Mnogi su liberali iskoristili navedeno kako bi kritizirali Bibliju.
Hegel je doista drsko izjavio kako je kranstvo tek pojednostavljena
inaica njegove filozofije. Mnogi su mu, naalost, povjerovali jer su u
njegovoj filozofiji vidjeli ljudski izlaz iz nedoumice proizale iz borbe
racionalne kritike i nadnaravnog u Bibliji. Teoloki aspekt njegove filozofije je bio jo jedan u nizu obrambenih mehanizama za izbjegavanje
racionalistike kritike kranstva, te se njime jo nekoliko koraka udaljilo
od biblijske objave. Veina teolokih kritiara je otada pristupala Bibliji
kao uvjereni hegelijanci nastojei pronai uzor koji bi pristajao novim
zamislima. Drugim rijeima, veliki dio teologije 19. stoljea predstavljao
je hegelijansko tumaenje Biblije.
Hegel je openito imao ogroman utjecaj na 19. stoljee. Bio je filozof
i apologetiar romantizma, kao i kasnije teorije evolucije. Vrlo je mogue
da darvinizam ne bi bio uspjean, u onoj mjeri u kojoj je to bio, da nije
bilo Hegelove filozofije koja je ljudski um otvorila evolucionistikoj
misli.
Hegelovi su se sljedbenici nakon njegove smrti podijelili na:
a) Desno krilo koje je Hegela dralo prvakom kranske ortodoksije.
b) Lijevo krilo (iji je tipini predstavnik bio Ludwig Feuerbach) koje
je napustilo svaku religijsku natruhu unutar Hegelovog uenja okrenuvi se ateizmu.
c) Srednju struju.
Dvojica najgorljivijih Hegelovih sljedbenika bili su D. F. Strauss i F.
C. Baur dok se, pak, Albert Ritschl snano suprotstavio vlastitom uitelju.
David Friedrich STRAUSS (1808-1874): Strauss je 1835. g. izdao
knjigu Kritika obrada Kristova ivota (Das Leben Jesu kritisch bearbeitet) u
kojoj je kranstvo protumaio hegelijanskim pojmovima. Krist zastupa
zamisao o ispunjenju povijesti tj. konanom pomirenju ranijih proturjeja. On je bio tek obian ovjek koji je povjerovao da je Mesija.
Ostavio je neizbrisivi dojam na sljedbenike jer ga je, njihova mitovima
sklona mata, preoblikovala u boanskog i natprirodnog Krista. Strauss
nije objasnio zbog ega je uvjeren da Isus nije Mesija. Tek je ustvrdio da
je Isusov ivot mit. Zamislima, koje je Krist iznio za ivota, kranska je

318

zajednica uljepala i dala konkretan oblik. Strauss je elio izbjei rasprave konzervativaca i liberala o povijesnosti Evanelja. Time je dao
jo jedan primjer povlaenja pred plimom ruilakog povijesnog kriticizma.
Christian BAUR (1792-1860.): Baur je uvidio kako je Strauss kritizirao povijest koja su iznijela evanelje, a da nije dao pravu kritiku samih
Evanelja. Stoga je odluio otkriti kako se Novi zavjet pojavio. Zahvaljujui hegelijanskoj dijalektici zakljuio je kako se radi o proizvodu
sukoba izmeu judaista i univerzalista. Potkrijepio je to antitezama iz
poslanica Galaanima, Rimljanima, Prve i Druge Korinanima (milost i
zakon, vjera i djela, duh i slovo zakona). Pavao je, tvrdio je, Isusa bolje
razumio nego prvi uenici. Shvatio je kako je Isus ustvari univerzalist.
Kako bi proirio vlastite zamisli, Isus je morao tvrditi kako je Mesija
kojeg oekuju idovi. to su tekstovi napisani ranije, to jae dokumentiraju postojanje navedenog sukoba. Prije 150. g. prva crkva nikako nije
uspjela dosegnuti konanu pavlovsku (univerzalnu) i petrovsku sintezu
(novi zakon, sveenstvo i obred). Vrhunac sinteze dosegnut je u etvrtom
Evanelju gdje je Isus izjednaen s grkim Logosom.
Strauss i Baur kranstvo nisu smatrali ishodom pojedinih dogaaja,
ve djelom idealnog evolucijskog procesa. Njihova uporaba povijesnih
podataka uvijek je bila u funkciji njihovih filozofskih pretpostavki. Oni
su iz kranstva uinili mit (tj. zbirku istinitih zamisli izreenih slikovitim
jezikom). Shodno tome, napravili su ono to su Grci nastojali uiniti u
prvom stoljeu crkve. Ovo gledite je kasnije postalo odskonom
daskom za Bultmannovu demitologizaciju.
Drugi teolozi, posebno oni koji su pripadili tibingenskoj teolokoj
koli, su slijedili Straussa, ali su svratili svoju panju na Stari zavjetu.
Oni su razradili tzv. dokumentarnu hipotezu (Graf-Wellhausenova
hipoteza), prema kojoj je Petoknjije podjeljeno na najmanje etiri razliita izvora ili dokumenta, koji, navodno, potjeu iz razliitih razdoblja
nekoliko stoljee nakon Mojsija. Utjecaj Herdera (filozofa i knjievnika
romantizma) se pojavio kad su liberalni teolozi poeli tvrditi da je idovska religija samo jedna od prirodnih religija meu ostalima s vlastitim mitovima i folklorom, u kojoj je Jahve samo regionalni i narodni
bog.
Sin luteranskog biskupa i profesor u Bonnu i Gttingenu, Albrecht
RITSCHL (1822-1889) otro je odgovorio na navedene poglede drei
Schleiermacherov pristup previe subjektivnim. Vjerovao je kako su
Crkveni oci izopaili kranstvo uvevi grku filozofiju i pretvorivi

319

Boga Biblije u apsolutnog filozofa, a Isusa iz Evanelja u Vjenu Rije

grkog platonizma. Poetak teologije nije vrsta grkog nagaanja, ve
Boje priznanje oprotenja grijeha po Isusu Kristu. Ritschl je nijekao
doktrinu istonog grijeha. Prema njemu Isus je Bog samo u smislu da je
savren ovjek (tj. Boja slika u njemu je bila savrena).
Njegovi su se pogledi sastojali potanko u sljedeem:
a) Ustrajao je na odvajanju teologije od filozofije. Filozofija je, naime, nasilno podredila boansku objavu kalupu intelektualnih sustava
stranih kranstvu. Ritschl je prihvatio Kantov prikaz stvarnosti, no
drao je kako stvari mogu biti spoznate po njihovom djelovanjem na
nas te po naem odgovoru na isto djelovanje (usp. egzistencijalizam).
Prema Ritschlu, kranstvo se bavi vrijednostima, moralnou i praktinim ivotom, a ne kasnijom nagradom na drugom svijetu. Bog se otkriva
osobnim utjecajem na ovjeka (usp. Boja djela), po kojom je Biblija
ljudski (tj. pogreiv) komentar. Kranstvo nije stvar intelektualnog pristanka na dobre argumente, ve odgovor osobi u kojem volja igra veu
ulogu od intelekta. Ovime je kranstvu dano prostora u dobu kada se
inilo da je izgubilo vjerodostojnost zahvaljujui filozofskoj kritici i znanstve-nim otkriima.
b) Kranstvo se tie ovjekovih vrijednosnih sudova. Oni se stvaraju
u susretu s predmetima koji u nama bude osjeaj nezadovoljstva ili boli,
zadovoljstva ili razoaranja. Ovo je, dakle, opis koji susreemo u Bibliji.
Stoga je Biblija (pogreiv) izvjetaj ljudskog iskustva nadnaravnoga.
c) Isus u povijesnom okviru kranstvo nita ne duguje ni jednoj
religiji ili filozofiji. Novozavjetna izvjea su vjerodostojna, iako su izreena neznanstvenim jezikom. Unato tome, vjera u Krista bila je
Ritschlu prosudba vrijednosti, a ne zakljuak izveden iz povijesti. Za
svakog vjernika povijesne injenice postaju Bojom objavom ukoliko
mu se Isus u njoj ukazuje (ovo je nalik Barthovom pogledu na nadahnue
Svetog Pisma gdje ovaj pobrka nadahnue i prosvjetljenje).
d) Ritschl zapravo nije vjerovao u boanstvo Krista; drao ju je njegovom savrenom ljudskosti (bio je Bog jer je posjedovao savreno znanje o Bogu i bio povezan s Njim u moralnoj poslunosti). Nije bio spreman govoriti o preegzistenciji Krista, a njegovo neprestano djelovanje
shvatio je uglavnom kao njegov posthumni utjecaj.
e) Zanimao ga je pojam Bojeg kraljevstva, no tumaio ga je kao
moralno ujedinjenje ljudskog roda posredstvom ljubavi. Njegova slaba
doktrina o grijehu dovela ga je vjerovanju da se ljudski rod postupno
razvija prema savrenstvu. Drao je kako je glavni zadatak Crkve

320

mijenjati drutvo (v. Walter Rauschenbach i drutveno evanelje).

Naveden je jo jedan pokuaj da se kranstvo opie na nain kojim
e se zaobii sukob s prirodnim znanostima.
Ritschlov pogled ima, gledano doktrinarno, slabih toaka:
a) Njegov pogled na Krista je istovjetan stavovima Pavla Samosatskog (dinamini monarhijanizam) Bog, kao neosobna mo, je bio
krajnje djelatan u ovjeku Isusu. Isus je postao Bog vlastitim djelom
koje je nadahnuto Bogom.
b) Njegov pogled na grijeh je nedostatan; grijeh smatra osjeajem
odvajanja od Boga. Boji stav se ne mijenja bez obzira na nae ponaanje.
c) Njegovo shvaanje pokajanja slijedi iz navedenog. Isusova smrt
nije pomirbena rtva za nae grijehe njezina vrijednost lei u moi
buenja vjere u Boju ljubav i, time, privoenju svretka naeg otuenja.
Ritschl govori o odgovoru ili osjeajima prema dogaaju (tj. ishodu), a
ne o objektivnoj krivnji ili oprostu, (ta nam je vrsta spoznaje skrivena).
Sren KIERKEGAARD (1813-1855) se suprotstavio Hegelovim tvrdnjama. Hegelizirano kranstvo, ukorijenjeno u Danskoj, smatrao je jalovom silom bez osobnosti i poleta. Protivio se Hegelovoj definiciji grijeha kao privremenog nesavrenstva neizbjenog u evolucijskom procesu. Prema Kierkegaardu kranstvo se ne moe intelektualno dokazati.
Npr. razumu je nemogue shvatiti utjelovljenje. To je proturjeje koje
se moe prihvatiti samo vjerom. Ovakvim naglascima bio je vrlo blizak
Pascalu, ali mu je nedostajao apologetski element. Zanimao se za odbacivanje svega to ovjeka sprjeava da se pouzda samo u Boga. Isticao
je slobodu i dostojanstvo pojedinca kao suprotnost Hegelovom sustavu
u kojem je ovjek zupanik u stroju.
Kierkegaarda moemo promatrati kao oca kranskog i sekularnog
egzistencijalizma. Jedan je od najveih filozofskih utjecaja dvadesetoga
stoljea. Njegove glavne zamisli su sljedee: izmeu Boga i grenog ovjeka postoji beskonana provalija koju moe premostiti iskljuivo Bog
utjelovljen u Isusu Kristu. Ova je prikrivena objava spoznatljiva vjernima. Puko povijesno znanje o Isusu od nikakve je koristi, ve je bitno
susresti ga osobno. To se moe dogoditi skokom vjere, a taj skok je
skok u neizvjesnost.
Kierkegaard je utjecao na Bartha koji je isprva prihvatio zamisao o
prikrivenoj objavi i boanskoj tajnovitosti. Njegove zamisli pokazale
su se srodnima onima Rudolfa Bultmanna koji je bio sumnjiav prema

321

naoj sposobnosti da spoznamo Isusa kao povijesnu osobu. Iako Kierkegaard bez ikakve dileme prihvaao evanelja oni, koji su preuzeli
njegove stavove, uletjeli bi u liberalnu zbrku.
Umnogome su Kierkegaardovi pogledi bili zdrav i ispravan odgovor
na beivotnu ortodoksiju Luteranske Crkve. Ipak, ako se njegove zamisli
uzmu kao dogma, mogu odvesti u zablude. Iako postoji beskonana
provalija izmeu Boga i grenika, moramo zapamtiti da ju je Isus Krist
premostio u povijesnom i objektivnom ozraju. Takoer moramo biti
svjesni da je ovjek stvoren na sliku Boju, iako je ona iskrivljena grijehom. Kierkegaard kao da eli naglasiti kako je ovjek grean jer je ogranieno stvorenje. Istina je da puko znanje o Isusu ne jami vjeru, no ona
se svakako zasniva i na povijesnoj osobi (kriu i uskrsnuu) kao i na
osobi koja danas ivi. Povijesni aspekt se ne moe zapostaviti.

KATOLIANSTVO U NJEMAKOJ
Do obnove katolianstva, koje je prolazilo kroz teko razdoblje, dolo
je pod utjecajem romantikog pokreta. Njegovo sredite je bilo u Tbingenu. Drey i Mhler su odluili pokazati kako se vjera uope ne
treba bojati povijesnog kriticizma, kao ni filozofskih rasprava. Drali
su kako je katolianstvo dobro strukturirano dok je protestantizam tek
jednostrano iskrivljenje. Propitkivali su sveeniki celibat, privatne mise,
euharistije pod jednom prilikom i latinsko bogosluje.

EVANEOSKI PROTESTANTI U NJEMAKOJ

Jedan od najpozitivnijih utjecaja u Njemakoj u 19. stoljeu bio je
Ernst Wilhelm Hengstenberg. On je uspio izbjei pogubni utjecaj
racionalizma, a pisao je i bistre biblijske komentare kao i druge teoloke
knjige. Pod njegov utjecaj potpao je J. F. K. Keil koji je takoer pisao
dobre ko-mentare na starozavjetne knjige.
Baptistiki pokret u Njemakoj vue korijene iz 19. stoljea.
Napustivi mrtvu luteransku predaju, nakon to je doao u doticaj s
kranima u kotskoj, Johann Gerhardt Oncken (1800-1884) prigrlio je
evangelikalnu vjeru. Vratio se u Hamburg gdje je unato suprotstavljanju gradskih vlasti, pod utjecajem Haldanea, organizirao
Baptistiku crkvu (1834). Iako su mu se protivili luterani (naroito u
svezi s krtenjem djece i plaanjem crkvenih poreza) evanelje je
zahvaljujui njemu zadobilo novi polet u zemlji. No, i javnost, kao i

322

drava, bili su protiv ovih sekti; usporeivali su ih s komunistima,

poligamistima i poiniteljima mranih djela. Njihovi lanovi izlagali su
se novanim kaznama i zatvoru. Do revolucije, 1848. g., nisu stekli
dravno priznanje.
Baptistiki se pokret irio prema istonoj Europi, uglavnom preko
tamonjih njemakih manjina, kao i djelovanja biblijskog drutva iji
su predstavnici bili pravi evangelizatori. Njemaki vjernici irili su vjeru
meu narodima s kojima su dolazili u dodir. Kada su po svretku
Drugog svjetskog rata protjerani, nacionalne baptistike crkve morale
su stati na vlastite noge. U Rumunjskoj i bivem Sovjetskom Savezu
prelazak je bio brz dok je u Maarskoj i bivoj Jugoslaviji bio daleko
sporiji.

CRKVA U ENGLESKOJ
Francuska revolucija uvrstila je konzervativnost odgodivi bilo
kakvu reformu unutar Crkve i drave. U Anglikanskoj crkvi, tijekom
prve et-vrtine stoljea, izostao je bilo kakav politiki ili intelektualni
preokret. Primjerice, odgoeno je donoenje zakonskih rjeenja kojima
bi se ukinulo ropstvo. Anglikanska crkva bila je podijeljena u nekoliko
tabora:
a) Visoko anglikansko sveenstvo, odnosno anglokatolike.
b) Evangelikalci; nasljednike reformatorskoga pokreta i evaneoske
obnove.
c) Liberale proizale iz utjecaja nastalog irenjem njemake liberalne
teologije.
Za vrijeme ovog razdoblja zbio se vei broj vanih dogaaja:
a) Rast broja evaneoskih krana unutar Anglikanske crkve.
b) Rast anglokatolika (High Church) unutar Anglikanske crkve.
c) Rast liberalizma.
d) Rast kranskog socijalizma.
e) Rasprava o odnosu znanosti i vjere.
f) Rast novih neovisnih evaneoskih pokreta.
EVANEOSKI KRANI: Najvee ime, koje se dovodi u vezu s
evaneoskim kranima tog vremena, bio je Charles Simeon (17591836) koji je djelovao u Cambridgeu. Drugi istaknuti lanovi bili su Venn,
Thornton, Wilberforce, Macauley i Stephen. Bili su konzervativni, disciplinirani, te svjesni odgovornosti pred Bogom za uporabu darova i vre-

323

mena. Posvetili su se dobrim i plemenitim djelima, a iznad svega borbi

za ukidanje trgovine robljem. Evaneoski krani su takoer odgovorni
za osnivanje razliitih drutava (npr. Britijsko biblijsko drutvo).
Godine 1865 Gladstone, engleski predsjednik, odvojio je i Irsku i Velku anglikansku crkvu od drave.
ANGLOKATOLICI: Kada su 1830. g. liberali (whigovci), kao
predsta-vnici srednjeg stalea doli na vlast, upustili su se u reforme
Anglikanske crkve. Potom su konzervativna stranka preuzela vodstvo
u zemlji, te su 1835. i 1836. g. sastavljene preporuke za reformu Anglikanske crkve. Tome se usprotivio tzv. Oxford Movement (Oxfordsko
drutvo) drei kako Svetu Crkvu ne bi smjeli reformirati bezboni pogani. Voe pokreta bili su John Keble, John Henry Newman i Richard
Hurrell Froude. Nazivali su ih i traktarijancima jer su obrazovanom
puku napisali niz traktata o pojedinim lancima vjere. Osim toga pokuali su oiviti misterij i dostojanstvo Crkve. Nakon 1845. g. pokret je
poeo djelovati meu siromanijim slojevima drutva. Iste godine (1845)
Newman je pristupio Katolikoj crkvi ime se pokret raspao.
LIBERALIZAM: Sjeme sumnje, koje su posijali racionalisti u 17. stoljeu te njegovali skeptici i deisti u 18. stoljeu, rascvjetalo se u 19.
stoljeu. Znanost, filozofija i povijest imale su za cilj pokazati kako je
kranska vjera neodriva. Znanost je dala teoriju evolucije, filozofija
novi pogled na svijet kojim je vjera u Boga prikazana kao zastarjela, a
povijest tumaenje koje je kritiziralo biblijske postavke. Ako bi se i
biblijska istina dovela u pitanje, kranska vjera bi izgubila zadnji
oslonac.
U 19. stoljeu njemaki liberalizam sve je vie nagrizao vjeru. Meu
najznaajnijim engleskim pristalicama bili su Coleridge i Maurice. Godine 1860. sedmorica suradnika (Temple, Williams, Baden-Powell, Wilson itd.) izdali su zbornik Essays and Reviews (Eseji i recenzije) kanei
time uvesti njemaku kritiku kolu u Englesku. No, njihovi protivnici
koji su uvidjeli kamo smjeraju, zahtijevali su da ih se izbaci iz Crkve s
kojom se oito nisu slagali.
Kasnije su (1866) Westcott, Lightfoot i Hort pokuali obraniti srednji
put izmeu Essays and Reviews i tradicionalista. Ipak nijedan nije odgovorio na kritiku Starog zavjeta budui da su, openito, bili novozavjetni
strunjaci. Westcott je odbacio prorotva i uda kao nebitna. Lightfoot
je pak sruio teoriju Bauera i tibingenke kole koja je veinu novoza-

324

vjetnih dokumenata svrstala u drugo stoljee, pokazavi kako se dokazi mogu s jednakim pravom protumaiti na drugi nain. Hort je
kao strunjak za tekstove dokrajio Textus receptus. Godine 1889. pojavio
se tzv. Lux Mundi (Svjetlo svijeta) kojim se nastojao uskladiti kritiki i
katoliki stav (ranije su anglokatolici bili strogo na strani evaneoskih
krana u osudi liberala). Lux Mundi je izdala visoko-crkvena skupina
oksfordskih teologa. Na njih su utjecali T. H. Green i F. D. Maurice
(urednik je bio Charles Gore). Kasniji dokument pod naslovom Foundations (Temelji) izdan je pod Streeterovim urednitvom 1912. g..
KRANSKI SOCIJALIZAM: Maurice je takoer bio povezan s
kranskim socijalistima koji su proizali iz artizma. artizam, kao rani
oblik sindikalizma, kritizirao je laissez faire tj. gospodarski liberalizam
(neogranienu slobodu trine utakmice i nemijeanje drave u gospodarska pitanja). Time se suprotstavio Crkvi koja je drala kako je sve
to se zbiva u drutvu ishod Boje volje. Kranski socijalistiki pokret
(1848-1854) shvatio je kako Kristovo evanelje ima drugaiju poruku
za engleski radniki stale od onoga to je poruivala Crkva. Oni su se
protivili kapitalistikoj zamisli o konkurenciji govorei kako ljudi trebaju
suraivati, a ne boriti se jedni protiv drugih. Zajedno sa artistima osnovali su zajedniki pokret, kao i tzv. Working Mens Colleges (kole za odrasle). Slubena Crkva odluila je ostati po strani te se pokret radnikih
sindikata samostalno razvio.
ZNANOST I VJERA: Evaneoski krani 19. stoljea nisu uspjeli
dati prave odgovore na liberalnu teologiju, kao ni pridonijeti raspravi
izmeu znanosti i religije (posebno u odnosu na Darwinovu teoriju
evolucije). Viktorijansko razdoblje pokazivalo je vjerski sklad, no ispod
povrine vladale su sumnje i nesigurnost. Gotovo je nevjerojatno da su
meu naj-utjecajnijim uiteljima veinu inili nevjernici ili pak oni koji
su ispovijedali vjeru, vie ili manje, udaljenu od uobiajene kranske
ortodoksije (Thomas Carlyle, John Stuart Mill, George Eliot, James
Anthony Froude, Francis Newman, John Morely, Matthew Arnold,
Leslie Stephen, George Meredith). Vlastitim su nauavanjem nastojali
barem poremetiti, ako ne i razoriti, tradicionalno kransko vjerovanje.
Godine 1830. pojavile su se knjige iz geologije iji su pisci bili Charles
Lyell i William Buckland. Oni su navodno dokazali geoloki slijed stijena i fosila pokazujui kako je svijet mnogo stariji nego to tvrdi Biblija.
Na-suprot teoriji katastrofe, koju je postavio Georges Cuvier, Lyell u

325

Naelima geologije evolucijom tumai prolost Zemlje, te uvodi aktualizam kao temelj geoloke misli. Aktualizam je shvaanje po kojemu su
u geolokoj prolosti na Zemlju djelovale uglavnom iste sile koje i danas
djeluju. Shodno tome, prema brzini dananjih procesa na Zemlji, mogu
se rekonstruirati procesi u geolokoj prolosti.
Neki su teolozi poeli praviti ustupke pretpostavljajui kako se dani
u knjizi Postanka odnose na geoloka razdoblja (u tim se kategorijama
javlja teorija o razmaku). Godine 1844. izdana je knjiga Roberta Chambersa Vestiges of the Natural History of Creation (Ostatci prirodopisa stvaranja). Njome su ustanovljeni temelji ve spomenutog aktualizma (tj.
teorija jednolinosti geolokih procesa). Prema toj teoriji, stvaranje se
nije moglo dogoditi onako kako je opisano u Bibliji. Kako su Chambersa
znanstvenici vrlo lako opovrgli, oko 1850. g., bilo je malo poznatih znanstvenika koji su se zauzimali za teoriju evolucije.
Charles Darwin je 1859. g. izdao poznatu knjigu Postanak vrsta putem
prirodnog odabira ili Ouvanje rasa povlatenih u borbi za ivot. Po prvi put
je evolucionistiko gledite bilo potkrijepljeno skupom bitnih podataka
koji, kako se tvrdilo, konano dokazuju ispravnost teorije. Iako se knjiga
dobro prodavala, isprva nije dolo do opeg slaganje s Darwinovim
pogledima. Ustvari mnogi su znanstvenici osudili Darwina. Okolnosti
su se izmijenile s raspravom izmeu Thomasa Huxleyja i biskupa
Samuela Wilberforcea na Sveuilitu u Oxfordu. Neupueni biskup
posprdno se postavio prema Huxleyu koji je naposljetku izaao kao
pobjednik. Otada, nekoliko je imbenika ilo u Darwinovu korist:
1) Darwin je predstavio nove dokaze koji su, naizgled, govorili u
prilog njegovoj teoriji.
2) Javnost je zazirala od vjerovanja u opstojnost Stvoritelja. Prije Darwina rasprostranjeno je bilo vjerovanje u spontanu generaciju koja je
nuno morala biti istinita jer je alternativu predstavljalo vjerovanje u
opstojnost Stvoritelja.
3) Crkva je u ono vrijeme bila malo omiljena.
4) Vei dio Crkve prihvatio je teoriju ne elei je opovrgnuti injenicama.
5) Wilberforce je bio ekstremnih pogleda koji nisu bili utemeljeni na
Bibliji (von Linnova teza da vrste ne mogu evoluirati). Posljedice Darwinova pogleda uskoro su se pokazale i u mnogoemu drugome; nije
bilo napadnuto samo stvaranje, ve i pad, grijeh, otkupljenje i pomirenje.
S druge se strane nije uvidjelo kako je Darwin prvo odluio to eli zakljuiti a potom je prilagodio vlastiti materijal. Kranski znanstvenici

326

nisu imali hrabrosti suprotstaviti se Darwinu. U prolosti su se Cuvier,

Harvey i Pasteur suprotstavljali Lamarcku i Stenou. Georges Cuvier
(1769-1832) primjerice je vjerovao kako su vrste nepromjenljive, te se
suprotstavio teoriji descendencije (evolucije) koju je tada u Francuskoj
zastupao Lamarck. Kako bi protumaio razlike meu organizmima razliitih geolokih razdoblja, iznio je teoriju katastrofa (kataklizma) prema
kojoj su prirodne katastrofe unitile ivi svijet i zapoele novo geoloko
razdoblje. U novom geolokom razdoblju doselili su se organizmi iz
ne-kog drugog podruja koje nije bilo zahvaeno katastrofom.
Thomas Henry Huxley (1825-1895) je jedan od najodgovornijih za
prirodni odabir kao suparnika kranstvu. Tako je potajice uveo
materijalizam kao filozofiju koja e posluiti kao potpora Darwinovim
zamislima preobliujui znanost u pseudoreligiju. Na Sveuilitu u
Oxfordu osnovao je tzv. Klub X kako bi irio militantni ateizam.

EVANEOSKI KRANI U ENGLESKOJ

BRATSKI POKRET vee vlastiti zaetak uz Dublin gdje je podupnik u Irskoj anglikanskoj crkvi (Church of Ireland) John Nelson Darby
napustio Crkvu kako bi pronaao jednostavnije i iskrenije kranstvo.
Osjeao je kako anglikanski evaneoski pokret nije dovoljno daleko
otiao u vlastitim reformama. Prikljuili su im se i neanglikanci, te je
nje-gov pokret postao poznat kao Plymouthska braa (prva zajednica
u Engleskoj bila je upostavljena u tom gradu). Naglaavali su:
1) Sredinje mjesto Gospodnje veere kao jednostavne proslave koja
izraava sveenstvo svih vjernika (svaki vjernik moe sudjelovati).
2) Prorotva; izveli su jedan od najsustavnijih razrada te teme; bili
su strogi kalvinisti i revni evanelisti.
Razvili su se u dvije glavne skupine: tzv. iskljuive koji nisu imali
starjeine i akone jer su oekivali Gospodinov brzi povratak. Druga
skupina bili su Kranska braa (slobodna braa) koji su se razvili u
ne-anglikansku skupinu. Ubrzo su se ukazale dvije potekoe:
1) Neslaganja s obzirom na duhovne darove; neki su vjerovali kako
svaki vjernik ima duhovni dar dok su drugi dali prednost karizmatskom
pristupu. Karizmatici su se nali u manjini te su se odvojili.
2) Neslaganje u svezi s dispenzacionalizmom, pogotovo oko uznesenja Crkve prije Velike nevolje. Noble i George Mller se suprotstavili
Darbyju, no bili su izopeni. Zbog velikog utjecaja bratskog pokreta
dispenzacionalizam se brzo proirio. Darby je kasnije posjetio SAD gdje

327

je odvjetnika C. I. Scofielda nagovorio da prihvati zamisao o povratku

Krista prije razdoblja Velike nevolje. Ona e, uz stavove kesvikog
pokreta duhovnosti, biti promicana u tzv. Scofieldovoj Bibliji.
VOJSKA SPASA: Utemeljitelj Vojske spasa William Booth (18291912) zapoeo je propovijedati 1852. g. kao metodistiki propovjednik.
Napustio je zajednicu, zajedno sa suprugom Catherine 1865. g., kako
bi samostalno odravao sastanke u atoru u Whitechapelu. Mnogi danas
tvrde kako je Vojska spasa bila jedini kranski pokret, u 19. stoljeu,
koji je dotaknuo mase (zahvaljujui naelima masovnih komunikacija
i, posebno, tehnikama vjerske promidbe). Booth je autoritativno
pristupao zadaama. Godine 1877. preuzeo je nadzor nad misijom koja
e godinu kasnije postati poznata pod dananjim imenom. Ona je ubrzo
dobila vojnika obiljeja: vojne odore, postrojbe, utvrde, kao i asopis
War Cry (Ratni poklik). Vojska spasa je preuzela tradicionalno evaneosko kranstvo dodajui mu vojno gledite ime je ila u korak s rastuim
nacionalnim ovinizmom. S druge je strane Boothovo prijateljstvo s J.
B. Pattonom povealo njegovo zanimanje za drutvene potekoe.
Knjigom In Darkest England, and the Way Out (U Najmranoj Engleskoj
i Izlaz) proizveo je raskol unutar Vojske spasa. Jedni su zahtijevali veu
drutvenu angairanost dok su daleko konzervativniji asnici vidjeli
takvu zamisao kao odmak od glavnog im zadatka irenja evanelja.
Spurgeon i Baptistiki savez: Baptistiki pastor nizozemskog
podrijetla Charles Haddon Spurgeon (1834-1892) sluio je trideset i
osam godina u Londonu. Od 1854. g., kada je preuzeo crkvu u ulici
New Park u londonskom Southwarku, broj lanova porastao je sa est
tisua na preko dvadeset tisua. U prvih pet godina njegove slube toliko
ga je ljudi dolo uti, te je morao sagraditi posebnu crkvu (tzv. Metropolitan Tabernacle koja je otvorena 1861). Spurgeon je bio izuzetan propovjednik: njegove su tiskane propovijedi slane irom svijeta.
Bio je ukljuen u razne rasprave. Iako je bio kalvinist, propovijedao
je protiv hiperkalvinizma i arminijanizma. Navodno jednom je rekao:
Gospode, spasi izabranike a izaberi jo neke. Suprotstavio se liberalnom uenju kod baptista. Iako je zajedno s drugim propovjednicima
napustio Baptistiki savez, nije osnovao samostalnu denominaciju.

328

RAZVOJ CRKVE U KOTSKOJ

U kotskoj su trojica izvanrednih crkvenih dunosnika odgovorili
na prevladavajuu kalvinistiku strogost kako bi naglasili unutarnji
ivot vjernika.
Thomas Erskine (1788-1870) nije mogao pomiriti kalvinistiku doktrinu predestinacije (zapravo izbora) s Bojom ljubavi. Vjerovao je kako
je Bog elio posiniti sve ljude, uzdii ih u sinovski odnos sa samim sobom.
John McLeod Campbell (1800-1872) takoer je prihvatio zamisao
univerzalnog pomirenja. Pitao se kako pojedinac moe znati da ga Bog
voli ukoliko nije siguran da je Krist umro za sve ljude (a ne samo za
odabrane)? Zbog ovog je stava osuen i istjeran iz slube. Kasnije je
kritizirao zamisao o zamjenskom pomirenju. Prema njemu, pomirenje
se sastoji u poruci o Bojoj ljubavi.
Uenik Thomasa Chalmersa Edward Irving (1792-1834) potpao je
pod utjecaj McLeoda Campbella. Poput uitelja prihvatio je doktrinu
pomirenja koja je naglaavala da izmirenje postoji ne samo zbog
Kristove smrti ve i utjelovljenja, tj. zbog savrenog ivota. Irving je
sudjelovao u razvoju Campbellove crkve u kotskom Rowu. U tom je
podruju bilo raireno vjerovanje kako darovi Duha, koji su se pokazali
u Ranoj crkvi u prvom stoljeu, nisu odumrli. Njihova odsutnost vezana je uz krane bez vjere. Kao u Rowu, i na drugim mjestima u
kotskoj bilo je razdoblja pojave govorenja jezicima, kao i udotvornih
izljeenja koja su pobudila zanimanje tamonjeg puka.
Irving se 1822. g. preselio u London gdje je u njegovoj crkvi dolo do
slinih pojava. Kako je zanimanje meu ljudima bilo veliko, bio je prisiljen sagraditi novu crkvu. Ta crkva, koja izgleda poput katedrale, jo
uvijek stoji u Alburyju (blizu Guildforda). Meutim, trajno je zatvorena do Kristova povratka. Iako ga je njegova denominacija u kotskoj izbacila (1833), crkva u Londonu nije prihvatila njihovu odluku.
Shodno tome, poela se razvijati u prvu Katoliku apostolsku crkvu u
Engleskoj.
Kao to smo ve spomenuli, u poetku, mnogi su dolazili sluati
Irvinga no, s vremenom je dolo do zasienja te je ljudi bilo manje. U
Irvingovoj ladanjskoj kui u Albury Courtu blizu Guildforda, kao i u
Powerscourtu bli-zu Dublina u Irskoj, esto su se odravale proroke
konferencije kojima je redovito prisustvovao J. N. Darby. Neka mlada
ena ga je obavijestila (pismom) o viziji koju je imala, prema kojoj e

329

Crkva biti uznesena prije Velike nevolje. Darby je usvojio ovu zamisao
koja e postati vanim dijelom eshatologije bratskog pokreta. Zapravo
je Irving zaetnik ove zamisli, koju su potom prihvatio i irio Bratski
prokret.
S vremenom neuravnoteeno uenje se uvuklo u njegove propovijedi. Njegov je stav prema proroanstvu, eshatologiji, sakramentima i
go-vorenju jezicima za vrijeme javnih slubi otuio mnoge. Irvingovi
sljedbenici su vjerovali kako je pojava udotvornih znakova naznaka
blizine svretka svijeta. Cilj Katolike apostolske crkve postalo je pripremanje vjernika za sud, kao i za slavu koja se treba pokazati. Vjerovao
da e mi-lenij poeti 1867.g., to je uvjerio mnoge da je on udak.
Kako su se druge kranske denominacije ponaale ravnoduno,
Katolika apostolska crkva je razvila razraen obred (ukljuujui
Kristovu stvarnu (tj. tjelesnu) prisutnost na euharistiji, svetu vodicu itd.),
kao i sakrament peaenja. Ovim potonjim obiljeeno je sto i etrdeset
i e-tiri tisue lanova kako bi, sukladno Otkrivenju 7, izbjegli Velike
ne-volje. Nakon toga pokret je prestao postojati.
Irving je napisao veliki broj knjiga. Zbog jedne od njih Our Lords
Human Nature (Ljudska narav naega Gospodina) bio je pred londonskim prezbiterijem optuen za tvrdnju da i Kristova ljudska narav moe
teoretski grijeiti (iako sm Krist nikada nije pao u grijeh). Tvrdio je
kako su njegove rijei pogreno protumaene, no izopen je. Njegove
zamisli moraju se promatrati u kontekstu tog vremena. Kao i tzv.
anglokatolici, odgovorio je na strogost tradicionalnog protestantizma.
Osim toga, bio je ponesen romantizmom, intuicijom i odbacivanjem
kalvinistike strogosti. Njegov pokret je nesumnjivo bio pokret Duha,
no ubrzo je postao rtvom nekih aspekata liberalne teologije.
Irvingizam se proirio na europski kontinent. Godine 1863. stariji
apostoli iz Katolike apostolske crkve iskljuili su iz lanstva njemakog proroka Heinricha Geyera, zato to je priznao nove apostole koji
su trebali zamijeniti umrle. Ubrzo je stoga u Njemakoj osnovana Nova
apostolska crkva (Neuapostolische Kirche). Manje je naglaavala Kristov
povratak, a uspostavili su i apostolski slijed. Nove apostole imenovao
je najvii apostol koji je bio vidljivo utjelovljenje Krista na Zemlji.
Irving je bitan budui da su mnogi, u meuvremenu, usvojili neke
njegove zamisli. Kako ga dre prethodnikom pentekostalnog pokreta,
postoji opasnost da se sva njegova vjerovanja prihvate kao uzor.

330

MISIJSKI POKRET
Misijski pokret jedan je od obiljeja crkvene scene 19. stoljea. Njegovi
izvori su pak vezani uz moravske misije iz 18. stoljea. U srednjem vijeku se rije misija koristila u svezi s Bojim poslanjem njegova Sina, a
ne ljudskim zastupnicima koje je Bog odabrao za nastavak misije u svijetu.
Misijskim drutvima je kranski svijet organizirao irenje evanelja
u svijetu. Mnogo je razloga zbog kojih protestantske crkve, koje su proizale iz reformacije u 16. stoljeu, nisu uspjele misijski dosegnuti druge
dijelove svijeta. Mnoge od njih su bile iste nacionalne ili teritorijalne
crkve koje su djelovale u zemljama bez kolonija. Nisu imale mogunosti
za osnivanje misija izvan vlastitog ozemlja na kojem su, uostalom, imali
mnogo toga za uiniti.
Kada je protestantsko misijsko djelovanje krenulo u 17. stoljeu, bilo
je uglavnom ishod vjerskog buenja oduevljenih pojedinaca bez
potpore veih crkvenih organizacija. Denominacije su naime bile odve trome. Stoga su pojedinci preuzeli inicijativu razradivi strukturu
koja e kasnije postati poznata kao misijska drutva. Ta su se, naime,
oblikovala na isti nain kao dragovoljna drutva pojedinaca koji su
udruili vlastita sredstva radi ostvarivanja zajednikog cilja. Iz pragmatinih su razloga drutva, a ne crkve, preuzela irenje evanelja u
svijetu (prednosti suradnje na interkonfesionalnoj osnovi). Isprva se
radilo o denominacijskim misijskim drutvima koja su se ipak s vremenom organizirala prema zemljopisnom kriteriju. Prve su prekomorske misije osnovane krajem 18. stoljea kao posljedica evaneoske obnove, no tek 1820. i 30. one postaju uobiajenim obiljejem crkvenog
ivota.
Trgovake organizacije, ali i drave, smatrale su misionare opasnim
radikalima koji e uznemiriti domorodce i time pokvariti izglede za
meusobnu trgovinu (ova kritika bila je posebno upuena baptistikim
misionarima). Osim toga, gotovo su se svi misionari protivili ropstvu
potiho zahtijevajui njegovo ukinue (to oito nije ilo u prilog tadanjoj
trgovini). Na koncu, obrazujui domorodce, stvorili su pojedince prosvijetljene drutvene svijesti i predvodnicu pokreta za nezavisnost. Zbog
svega toga ih se ne moe zvati posrednicima imperijalizma.
Misionari su se isprva uputili u Indiju, neka otoja u Tihom Oceanu,
Sierra Leone, Karibe i Rt Dobre nade. U Sierra Leoneu se obratio veliki
broj bivih robova koji su kasnije djelovali u vlastitim podrujima. Kina

331

je bila zatvorena (izuzev nekoliko lukih gradova) sve do sredine stoljea

a Japan jo due. Oko sredine stoljea postalo je oito da u Indiji mnogo
vie hindusa postaje kranima nego muslimana. Uz to, mnogi su bili
bivi pripadnici nekog plemena. Do kraja stoljea postalo je jasno da su
se u Africi i na Pacifiku dogodile najdramatinije promjene. Hinduizam i budizam nisu doivjeli slom; obje religije su se prilagodile utjecaju
kulture Zapada. Islam je ostao otporan na kranske misije. Najvie je
krana dolazilo iz velikih plemenskih naroda, a u afrikim stepama se
nastavila utrka s islamom.
Do zaetaka protestantskog pokreta prvi katoliki misionari bili su
na izdisaju. Novi katoliki pokret stoga je u protestantskom djelovanju
vidio uzor. U to je vrijeme intelektualno sredite bila Francuska, katolika zemlja, s najveim brojem kolonija. Ustanovljeni su novi misijski
redovi: Bijeli oevi, Zajednica Svetog Duha, Drutvo Boanske Rijei.
Poput protestanata, katoliki tienici su djelovali protiv ropstva. Na
nesreu, suparnitvo s protestantskim misijama je bilo snano.
Ako je Crkva u 19. stoljeu gubila u Europi, stalnim otuivanjem inteligencije i proletarijata, misijsko djelovanje izvan Europe je cvjetalo.
Mnogo je imbenika pogodovalo njegovu irenju:
a) Industrijska je revolucija osigurala sredstva za komunikaciju i prijevoz. Gospodarstva veine misijskih naroda imale su, naime, industrijske
temelje te su se zanimala za trgovako irenje.
b) Pax Britannica omoguila je istraivanje neistraenog ozemlja.
c) Misije su od poetka bile ukljuene u promicanje obrazovanja. Za
taj trud dobivale su dravnu potporu. ak su i antiklerikalne francuske
vlade podravale misijsko obrazovanje kao sredstvo irenja francuske
kulture.
d) Uvoenje zapadne trgovine, i vrijednosti, poremetila su stara plemenska drutva uinivi ih otvorenijim evanelju.
e) Uzastopna nastojanja obnove, u domaoj crkvi, davali su duhovni
zamah propovijedanju evanelja meu izgubljenima. Katolici su iza
sebe imali, prema definiciji, nepogreivu crkvu koja im je dala novi zamah i gorljivost.
f) Protestantske misije su u 19. stoljeu esto bile ishod inicijative
po-jedinaca. Nisu ih nadzirale ni drava niti Crkva. Time su bile znatno
po-kretljivije i prilagodljivije.
g) Na poetku 20. st. misijska drutva su dobila veinu svojih lanova
meu studentima zahvaljajui studentskim kranskim pokretima.
Ipak, bilo je i pogreaka koje e skupo kotati misiju u 20. stoljeu:

332

a) Domorodci su smatrali misionare iriteljima zapadne kulture (iako

bi misionari ovo zanijekali).
b) Za Krista su pridobivani uglavnom siromani i izopeni (posebno
u Indiji) a ne vladajui stalei ili plemenske voe.
c) Iako su misionari rado evangelizirali, zanemarili su crkvenu strukturu.
d) Nastojali su usaditi kranstvo zapadnog oblika (o emu svjedoi
stil u kojem su izgraene neke crkvene graevine).
e) Bili su skloni irenju denominacionalizma.
f) Mnogi su slabo uvjebavali domorodake sveenike i vodstvo.
g) Upravo su domorodaki krani kasnije postali voama nacionalnih pokreta za nezavisnost (odnosno u Jamajci voama ustanka protiv
ropstva). Nova moralna svijest bila je glavni imbenik koji ih je nadahnuo.
Jedan od neizravnih ishoda misijskog pokreta bili su:
1) Ekumenski pokret koji je izrastao iz zamisli o interkonfesionalnim
drutvima.
2) Feminizam koji se javio kao ishod zapaene uloge kakvu su esto
igrale misionarke, a koja bi im u vlastitoj zemlji bila nezamisliva.
Neki od uglednih misionara 19. stoljea bili su:
1) William Carey (1761-1834) koji je utjecao na oblikovanje misijskih
obrazaca u 19. stoljeu.
2) Adoniram Judson (1788-1850) koji je djelovao u Burmi.
3) Hudson Taylor (1832-1905) koji je djelovao u Kini.
Krajem dvadesetog stoljea, u SAD-u, 70% puanstva pripadalo je
nekoj crkvi. Ne samo da je poraslo zanimanje za misijski rad u SAD-u,
ve ta zemlja alje najvie misionara u inozemstvo (otprilike jednak broj
protestanata i katolika). Ve je sredinom sedamdesetih priblino 70%
svih protestantskih misionara u svijetu bilo iz SAD-a.
Najspektakularnije irenje se ipak dogodilo u Treem svijetu;
posebno na Dalekom Istoku i u Junoj Americi. Nikada se ranije u povijesti nije religija irila tako brzo kao kranstvo u zadnjih nekoliko desetljea.
Meutim, mora se priznati kako je dolo do porasta za religiju openito. No, postoje mnogi neevangelizirani krajevi, posebno muslimanske
zemlje Bliskog i Srednjeg Istoka, kao i Sjeverne Afrike. Najvei rast se
dogodio meu animistikim narodima, kao i meu siromanim
staleima u gradovima. Veliki rast se biljei i u nacionalnim crkvenim
pokretima, iako je meu njima uvijek postojala opasnost da nesavjesni

333

ljudi uporabe Crkvu za politike ciljeve (pogotovo u Africi).

Nedavno objavljeni statistiki podatci otkrivaju sljedee:
Godine 1900. gotovo polovica svjetskog puanstva nije bila obuhvaena promicanjem evanelja. U meuvremenu se isti postotak
smanjio na dananjih 19,3%. Najvei rast primjetan je u ateista (1900.
bilo ih je 225 tisua, a danas ih je 150 milijuna), ali i muslimana (od 200
milijuna u 1900. g. broj se poveao na dananje 1,2 milijarde).
Suvremeni misionari usredotoili su se na tzv. podruje 10/40
prostor izmeu desete i etrdesete obratnice (Iran, Irak, nove srednjoazijske drave). Osim toga treba spomenuti i misijske organizacije koje
se bave uvjebavanjem mladei i mladih ljudi: npr. YWAM (Youth with
a Mission), te OM (Operation Mobilisation).
Suvremeni problem misijske strategije je; kako predstaviti evanelje
koje kombinira drutveno i duhovno evanelje. Marksistiki teolozi
tvrde da su nali odgovor, no oni su prije marksisti nego krani. Pritom
se radi o djelovanju liberalne teologije koju je razvio marksistiki filozof
Ernst Bloch tzv. teologije nade. ezdesetih ju je godina predstavljao
Jrgen Moltmann. Otada se teologija nade razvila u teologiju revolucije.

CRKVA NA BALKANU
BUGARSKA
U 19. stoljeu Bugarska je prolazila kroz ponovno raanje nacionalizma. Zajedno s ovim stremljenjem tamonja Crkva se oslobodila iz
ruku grkoga sveenstva. Turske su vlasti, kako bi nadzirale Crkvu na
zapo-sjednutim podrujima, centralizirale crkveni ivot. S druge je
strane grko sveenstvo zapravo vodilo kult. Osim toga nacionalizam i
religija su bile vrlo bliske.
Prethodnici nacionalnog pokreta u Bugarskoj bili su redovnik s
planine Atos, Paisije (Hilandarski) koji je 1762. g. napisao Povijest
bugarskih careva i svetaca, te biskup Safronije iz Vratse. Nakon 1824. g.
pojavila su se djela, a 1835. g. osnovana je prva kola (u Gabrovu) u
kojoj se nastava odravala na bugarskom jeziku. U sljedeih deset godina uslijedilo je otvaranje pedesetak takvih kola kao i pet tiskara.
Knjievni pokret odgovorio je na rast utjecaja i moi grkoga sveenstva.
Do tada su Turci koristili grku Pravoslavnu crkvu kako bi potisnuli
bugarsku narodnu religiju i njezine nacionalno osvijetene strukture.

334

Nakon turskog osvajanja grkog poluotoka grki patrijarh postao je

poput visoke Porte (turske carske vlade) za krane u Otomanskom
Carstvu. Nezavisna bugarska patrijarija bila je potisnuta, a ona
ohridska pretvorena u grku. Grko je sveenstvo dralo monopol na
visoke crkvene poloaje, a slina situacija postojala je i u parohijama
koje su vodili grki sveenici. Oni su, povrh toga, vodili kole kao jedine
obrazovne ustanove. Nastava u njima odravana je iskljuivo na grkom
jeziku koji je postao jezikom viih stalea u mnogim bugarskim gradovima. Povrh toga, bugarski je jezik koristio slova grkoga alfabeta.
Slavenska liturgija bila je potiskivana, a stari su bugarski rukopisi,
ikone, zavjetnici i molitvenici spaljivani. Borba za politikom slobodom ila je ruku pod ruku s borbom za kulturnu i crkvenu slobodu.
etrdeset godina borili su se prvaci bugarskog nacionalnog pokreta za
ustanovljavanje autonomne crkve. U jednom trenutku uspjeli su pridobiti papu kako bi imenovao nadbiskupa Unijatne bugarske crkve.
Rusija je potom zatraila od sultana odobrenje za osnutak nacionalne
crkve. Donijeta je uredba iz 1870. g. kojom se osnovao bugarski egzarhat s nadlenou nad petnaest dijeceza ukljuivi i one u Niu, Pirotu
i makedonskom Velesu. Prvi egzarh izabran je dvije godine kasnije, no
njega i njegove sljedbenike izopio je patrijarh u Carigradu nakon to
je iste proglasio raskolnicima.
U pravoslavna podruja reformacija je stigla tek u 19. stoljeu. Ameriki metodisti i kongregacijske misije iz Carigrada prodrle su u Bugarsku, Makedoniju, te naposljetku i u Albaniju.
U tzv. otomanskoj Europi misijska je djelatnost poela sredinom 19.
stoljea (time je taj dio svijeta doao u interesno podruje Zapadnoturske
misije). Budui da je obraanje muslimana bilo kanjivo smrtnom kaznom, misija je odluila evangelizirati nominalne krane i idove (u
Solunu su primjerice idovi inili polovicu puanstva). S vremenom su
se okrenuli i prema Bugarima koji su dobro primili podjelu primjeraka
Biblije. Meutim uskoro je postalo jasno kako je najvei broj ljudi kupio
Bibliju ne kako bi je itao, ve kao znak poslunosti, domoljublja,
odnosno arobnog pomagala koje e odagnati loe duhove i osigurati
Boju do-brohotnost! Bio je to pravi ok za misionare. Mentalitet
tamonjih na-roda bio je vrlo razliit od njihovog mentaliteta! Ipak,
Bugarsku se vidjelo kao odskonu dasku za evangelizaciju slavenskih
naroda unutar Otomanskog Carstva. Misionari su uivali zatitu amerikih konzularnih slubenika, kao i dobru volju turskih vlasti koje su
podravale svaki pokret koji e podijeliti krane! Godine 1851. Zapad-

335

noturska misija je podijelila Bugarsku na dva dijela. Na sjeveru su trebali

djelovati metodisti, a na jugu kongregacionalisti. No, nije bilo lako.
Naini irenja evanelja u SAD-u, u 19. stoljeu, nisu se pokazali djelotvornima na Balkanu. Zbog rairene nepismenosti, odluili su otvoriti
kole koje su kasnije postale uinkovitim posrednicima evangelizacije.
U njima su se trebala kolovati djeca koja e kasnije postati kranskim
djelatnicima. Podjela knjiga, propovijedanje, kao razgovori i rasprave s
mjesnim sveenicima bili su uobiajeni naini djelovanja. Sredita su se
nalazila u Varni, Plovdivu, Monastiru (Bitoli) i Skoplju.
Albanija: Rad u Makedoniji se oslanjao na Monastir u kojem je osnovana kola. Godine 1909. postaja za bogosluje otvorena je u albanskoj
Kori gdje su djelovala Biblijska drutva i Gerasim Qirias. Njegova sestra
Sevasti otvorila je prvu kolu za djevojke u Albaniji. Prva su dva amerika misionara, Kennedy i Erickson, prvenstveno radili u Kori i Elbasanu,
no bilo je i vanjskih postaja u Tirani, Durrsu i drugim mjestima. Pomagao im je Grgur Zilk, kao i veliki broj mjesnih propovjednika.
Slabosti misijskog djelovanja sastojale su se u sljedeem:
1) Misionari su ozbiljno podcijenili mentalitet tamonjih ljudi.
2) U Bugarskoj metodisti i kongregacionalisti nisu suraivali, ime
su propustili prigodu da ojaaju Crkvu.
3) Protestantizam nije postao nacionalnom crkvom. Mjesni puk esto
bi prigovarao da se radi o vjeri nametnutoj izvana.
4) Neuspjeh u uspostavljanju veza sa znanou i suvremenim pogledima na svijet. Obraenici su prvenstveno bili seljaci.

POKRETI UNUTAR PRAVOSLAVLJA

1) Rumunjska: U meuratnom razdoblju meu rumunjskim pravoslavnim seljacima nastao je evaneoski pokret Oastea Domnului (Gospodnja vojska 1923.), koji je od 1948.g. tijekom komunizma djelovao u
tajnosti. Godine 1990. je rehabilitirana te postoji danas kao evaneoski
pokret unutar Pravoslave crkve. Sredite pokreta je u Sibiu.
2) Srbija: Sveenik Nikolai utemeljio je 1880. g. bogomoljce. Bio je
to vjerski i moralni preporod koji se oslanjao na tamonju Pravoslavnu
crkvu. Uglavnom je cvjetao meu seljacima i radnicima u Vojvodini.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata pokret je izgubio vjerodostojnost, a
tadanji voa se iselio u Kanadu. Kasnije su se komunisti ubacili u Pravoslavnu crkvu te je tzv. crveni patrijarh German zapravo djelovao kao

336

komunistiki pijun. Velimirovi i bogomoljci su potom napustili Crkvu.

Ovaj pokret postoji i danas, no uglavnom u Vojvodini gdje se vjernici
sastaju po kuama. Njegov pozitivni utjecaj na tamonju Pravoslavnu
crkvu sastoji se od sljedeeg:
a) Izmeu dva svjetska rata dolo je do buenja vjerskog ivota u
Srbiji.
b) Porasla je naklada vjerskih izdanja.
c) Obnovljeno je redovnitvo u gotovo zaputenim samostanima.
3) Bugarska: Nakon pada komunizma dolo je do raskola unutar
bu-garske Pravoslavne crkve. Crkvu je napustila velika skupina vjernika koja je vodstvo optuila za suradnju s komunistima i tadanjom
tajnom policijom. Ova frakcija danas djeluje kao alternativna pravoslavna crkva koja je sklona protestantima.

BAPTISTIKE MISIJE
Zaetci baptista, na irem podruju jugoistone Europe, vezani su
uz Onckenove uenike koji su uspostavili zajednice u Budimpeti, Beu
i Bukuretu. Osim njih pokret se irio i zahvaljujui djelovanju maarskih, slovakih i amerikih baptista, kao i dijeljenja literature Biblijskog
drutva.
U Hrvatsku se iz Bea 1883. doselila obitelj Lotz koja je u Daruvaru,
uz pomo tamonjih ljudi, utemeljila malu Baptistiku zajednicu. Osim
toga baptistiki misionari su suraivali s maarskim baptistima, kao i s
pripadnicima eke manjine. U Meimurju je radio Aleks Novak koji je
1917. g. stigao iz Budimpete. Zahvaljujui radu Heinricha Meyera baptistiki se pokret proirio u Zagreb. Meyer je uglavnom radio s pripadnicima njemake manjine. Zamijenio ga je jedan od njegovih budimpetanskih preobraenika Ivan Zrinak. On je djelovao u Zagrebu ija
se crkva potom razvila u prvu hrvatsku Baptistiku crkvu. Na Banovini
je djelovao Jovan Jeki koji se, kao novi obraenik, vratio iz SAD-a. uro
Vezmar je pak nakon bijega s bojita u Rusiji tijekom Prvog svjetskog
rata, uo evanelje u Poljskoj. Prihvatio je Krista za Spasitelja te je kasnije
irio evanelje u Lici. Novi poticaj dali su hrvatski iseljenici poput Vinka
Vaceka.
Ve spomenuti Heinrich Meyer djelovao je i u Vojvodini u razdoblju
od 1875. do 1891. g. Tamonja sredita misijskog djelovanja bila su: Novi
Sad, Feketi, Beej i Sombor. Meyer je radio i u Brezovom Polju (u Bosni

337

i Hercegovini). Godine 1900. prvi je vojvoanski Slovak krten u Novom

Sadu. Pastor Lehotski je pak propovijedao na srpskom, maarskom i
njemakom jeziku. Do 1923. g. broj baptista je porastao na 230 (za usporedbu; broj baptista u Rumunjskoj dosegnuo je broj od 17 000). Poetkom
stoljea iz Bkscsaba je u Baki Petrovac stigao Turoci koji je takoer
propovijedao meu tamonjim Slovacima. Prvi baptistiki obraenici
su pripadali nazarenima koji su uspostavili izvjestan legalizam zbog
svoje prolosti. Godine 1923. su se podijelili te je 22 lana otilo iz
Baptistike crkve kako bi se pridruili Slobodnoj brai.
U Maarskoj je baptistiko djelovanje zapoelo u Kiskunhalasu 1894.
g. Druge zajednice su nastale u Kiskrsu i Budimpeti. Oko 1923. g.
bilo je 120 maarskih baptista koji su sjedite imali u vojvoanskom
Svilojevu.
U Rumunjskoj je baptistiki pokret narastao na 17 000 lanova (oko
1923). Mnogi meu njima su ivjeli meu Rumunjima u vojvoanskom
Banatu (gdje su i primili baptistiku vjeru).
U Sloveniji se pojavio eki misionar Anton Hraka ije je djelovanje
podupirao iritelj vjerskih naslova, i djelatnik Biblijskog drutva, Hlastan.
Godine 1928. baptisti su se u Makedoniji proirili na Radovi a potom
i na glavni grad Skoplje.
Odlaskom Nijemaca 1944. g. iz Vojvodine, i istone Hrvatske, osipa
se i baptistiki pokret. No, sjeme je bilo posijano, a broj obraenika nakon
rata davao je bio ohrabraju.
Godine 1959. dolazi do smanjivanja porasta baptista meu vojvoanskim Slovacima (uglavnom zbog iseljavanja u SAD i prekomjernog legalizma). U poslijeratnom razdoblju baptistike crkve nisu rasle kao
prije zbog izostanka brojnih imbenika. Raspadom bive Jugoslavije
pobudilo se zanimanje za evanelje, a dolo je i do porasta lanstva
unutar Baptistikih crkava u Hrvatskoj, kao i Srbiji i Crnoj Gori. Nove
crkve su osnovane u Bosni i Hercegovini.

CRKVA U SAD
Prva polovica 18. stoljea bila je obiljeena velikim duhovnim buenjem, dok je druga polovica bila pod utjecajem rata za nezavisnost. U
prvom desetljeu nakon nezavisnosti, najveu denominaciju predstavljali su kongregacionalisti (750 crkava). Slijedili su prezbiterijanci (500
crkava), te anglikanci (400 crkava) koji su se uglavnom nalazili na jugu.

338

Nakon 1780. g. baptisti su polako poeli preuzimati prvenstvo nad

anglikancima pribliavajui se brojci od oko 500 crkava. Oni su se odvojili od kongregacionalista, te su kao kalvinisti eljeli postaviti vie
zahtjeve prema lanovima. Shodno tome uveli su krtavanje odraslih.
Do 1800. g., kada zapoinje osvajanje zapadnih i sredinjih dijelova
dananjeg SAD-a, slabe kolonijalne zajednice (kongregacionalisti, prezbiterijanci i anglikanci) dok jaaju baptisti, metodisti i tzv. Kristovi
sljedbenici.
Ova je posljednja skupina, nastala 1827. g., s vremenom prestigla
an-glikance. Metodisti su od 1820. g. do oko 1920. bili najvea denominacija. Novi obnoviteljski pokret cvjetao je u ozraju irenja prema
Tihom Oceanu. Kristovi sljedbenici, primjerice, (koji su kasnije postali
Kristova crkva) pod vodstvom Campbella i Stonea, eljeli su se vratiti
na uzor rane Crkve te su naglaavali krtenje uranjanjem kao nuan
uvjet spasenja. Kasnije su se podijelili po pitanju upotrebe glazbala
prilikom bogosluja: jedna stranka je dozvoljavala upotrebu instrumenata, dok ih je druga je zabranjivala. Potonja stranka je postala gotovo
sektom.
ZAPADNA OBNOVA: Krajem 18. stoljea Crkva je bila u loem
stanju: rat za nezavisnost ostavio je praznine u vodstvu zajednica
mnogi pastori su poginuli a crkvene graevine sruene. Osim toga,
utjecaj deizma koji je brzo napredovao, posebno na Istoku, desetkovao
je pripadnike crkve. No, neto kasnije, zemljom je proao val buenja
koje je bilo izraenije nego u zapadnim podrujima. S njim su se susreli
ljudi iz udaljenih, teko pristupanih i esto osamljenih mjesta. Sastanci
pod ved-rim nebom, na kojima su mnogi sudjelovali, davali su njihovoj
vjeri duboki osobni znaaj. Upravo stoga je naglaeno pribjegavanje
osjeajima do danas opstalo kao obiljeje amerikog kranstva. Uslijed
obnove u Cane Ridgeu a pod utjecajem pokreta Shakera, primjerice,
vjerski zanos mno-tva je popraen pobonom histerijom, padanjem,
drhtanjem, svetim smijanjem, oponaanjem lavea pasa, te divljim
plesom (poput onog kojem se prepustio David ispred Kovega Saveza).
No, kao i u Engleskoj, ta druga obnova je dovela do nastanka brojnih organizacija i crkava; inozemnih misija, evangelizacije i drutvenog
rada, ali posebno borbe protiv ropstva. Nakon 1806. g. dolo je do
manjeg zastoja. Dvadeset godina kasnije, pod vodstvom novog obraenika prezbiterijanskog pravnika Charlesa Finneya, dolazi do novog
vala.

339

Charles Finney (1792-1875): Amerika Zapadna obnova od 1825.

do 1832. g. bila je poetak suvremene masovne evangelizacije, kao i pokreta Higher Christian Life (Vieg kranskog ivota). Iako je Charles G.
Finney rabio nove metode irenja evanelja, doao je do zakljuka kako
su rezultati njegove obnove kratkotrajni jer je zanemario doktrinu
poveenja. Stoga je u kranski svijet uveo zamisao o nunosti odvoenja novih obraenika na sastanke ili konvencije kako ne bi napustili
vjeru. Posveenje mora biti prihvaeno vjerom, kao i spasenje. Potpuno posveenje je pak zamiljeno kao drugo iskustvo pasivno primanje posveenja kojim osoba prelazi iz Rimljanima 7 u Rimljanima 8.
Zahvaljajui Finneyju i kasnije drugima kao Moodyju i Billy Grahamu,
sastanci pod vedrim nebom (camp meetings) su se premjestili u crkve i
druge auditorije. Finney nije vjerovao u pasivno ekanje buenja u
klasinom smislu.
Uporabom odreenih tehnika probuenja e se sama dogoditi. Zanimao se za psihologiju vjerujui kako sutina ljudskog postojanja nije
karakter, ve odluke. Budui da je ivot, u biti, niz odluka (usp. teologija
procesa) kranski ivot treba postaviti na tim temeljima, a krane treba
poticati na donoenje odluka. Opasnost ovog shvaanja je mogunost
da se dovede do krajnosti, te time poslui kao instrument zlouporabe.
Djelo Duha moe se pobrkati s posljedicama psiholokog pritiska.
Probuenja su kasnije izazvala i Sotonin protuudar u obliku krivovjerja. Nicale su mnogobrojne sekte (pogotovo mormoni i Jehovini svjedoci).
Katolianstvo: Broj katolika u Americi se nije poveavao do irskog
useljavanja (1845-1846), kao i propasti planova Katolike crkve u Njemakoj uslijed revolucije iz 1848. g. Irci su se vie naseljavali po
gradovima, dok su Nijemci radije odabirali sela. Kako je broj Iraca rastao,
mnogi su drali kako su puritanski uzori amerikog drutva u opasnosti.
Osnovane su razne tajne organizacije, dolo je do nereda i poplave propagande. Situacija se smirila graanskim ratom, iako je problem
nastavio tinjati u obliku organizacija poput Ku Klux Klana.
Graanski rat: Pitanje ropstva bilo je takoer izvor podjela meu
kranima. U vrijeme revolucije iz 1848.g. liberalna i humanitarna strujanja vodila su opoj osudi ropstva. No, rast industrije pamuka zaustavio
je napredak ovog pokreta na jugu. Graanski rat, koji je uslijedio, vodio je podjeli denominacija na potezu sjever i jug, naroito meu baptistima. Na taj nain su roeni Juni baptisti i Sjeverni baptisti, kao i crne
baptistike crkve na Jugu. Bila su tri predmeta svae: ropstvo, pravo-

340

vjernost i misije. Sjevernjaci optuivali junjake zbog zadravanja robova, a junjaci optuivali sjevernjake zbog liberalizma (neki od njihovih misionara su zanijekali djeviansko roenje, ak i Isusovo boanstvo). Nakon amerikog graanskog rata dogodio se jo jedan razdor:
veina crnih baptista na Jugu se odvojila od bijelih crkava te je uspostavila svoje vlastite zajednice.
Trea obnova: Godine 1857. nakon strane ekonomske krize zapoela
je trea obnova (uglavnom meu poslovnim ljudima u New Yorku),
koja je potrajala dvije godine. Odravani su veliki molitveni sastanci na
kojima su se mnogi obratili Kristu. Veina pastora se slaila da potrebna
je bila nova obnova poslije kobnih posljedica graanskog rata. Slina
obnova se dogodila i u Engleskoj gdje je obnova stigla godinu kasnije
potaknuvi veliko zanimanje za svetost i misijsko djelovanje. Obnova
je prouzroila, meu ostalim, novi misijski pokret, Moodyja,Vojsku
Spasa, Hudsona Taylora i kesviki pokret.
Rast fundamentalizma: Nakon graanskog rata amerike su crkve
bile uzdrmane teorijom evolucije i jakom kritikom Biblije. Iako se
liberalizam proirio, konzervativno kranstvo uspjelo je osigurati vie
sljed-benika nego u Europi. To je naroito bio sluaj u tzv. biblijskom
pojasu. Rast fundamentalnog pokreta iznjedrio je etvoricu iznimnih
duhovnih voa: 1) Evangelizatora Dwighta L. Moodyja. 2) Nadarenog
uitelja Biblije R. A. Torreyja. 3) Teologa prezbiterijanske crkve Johna
Greshama Machena. 4) uvenoga evangelizatora A. C. Dixona koji je
sastavio naelo vjerovanja nazvano Temelji (The Fundamentals).
Engleski pojam fundamental je slubeno roen na biblijskoj konferenciji na Niagari 1895. g. Tamo su konzervativci prihvatili pet temeljnih
istina: a) Nepogreivost Biblije, b) Boanstvo Isusa Krista, c) Djeviansko
roenje, d) Zastupnika teorija pomirenja, e) Tjelesno uskrsnue te skori
(tj. prije Velike nevolje) i tjelesni povratak Isusa Krista.
U to vrijeme rado se raspravljalo o eshatologiji. Organizirane su
velike konferencije na kojima se naveliko naglaavalo proroanstvo,
odvojenost od svijeta i posveenje ivota. Dispenzacionalizam je postao
bitnim dijelom fundamentalizma.
Masovna evangelizacija: D. L. Moody je nastavio velikim evangelizacijama koje je zapoeo Finney. Novano ga je podupiralo nekoliko protestantskih financijskih monika (npr. Dodge i Colgate). No, u tekom
razdoblju izmeu dva svjetska rata pogorali su se uvjeti za organiziranu
religiju. Razigrane dvadesete, kao i gospodarska propast od 1929. do

341

1932. g., izazvale su potekoe u vjerskim ivotima mnogih krana.

Kino, radio, automobil i profesionalizacija porta odvukli su potom
milijune od crkava. Moody je jedan od onih koji su uveli tzv. Gospel
Song (Pjesmu evanelja) koja je ubrzo postala bitni dio crkvenog pjevanja u SAD-u. Ove su pjesme sadravale niz ponavljanja, te nedostatak
loginog slijeda. Dodatno obiljeje bila je uporaba odaziva fraze,
glazbene konstrukcije koja je odraavala glazbu varijetea s kraja 19.
stoljea. Napjev je bio puki jednostavan i lako pamtljiv. esto je
ukljuivao i pripjev. Unato plitkom tekstu, napjevu i harmonizaciji,
ove pjesme jo se uvijek pjevaju u evaneoskim krugovima.
U prvoj polovici 20. st. Moodyja je slijedio najprije Chapman a poslije
Billy Sunday. Potonji je bio propovjednik poznat zbog svog atletskog
stila propovijedanja. Naime, hodao bi amo-tamo po podiju, toptao
nogama, udarao, skakao i uklizavao (bio je naime bivi igra bejzbola).
Legenda kae da bi Sunday prevalio skoro kilometar, amo-tamo preko
govornice, tijekom jedne propovijedi. Njegove evangelizacijske kampanje paljivo su organizirale cijele ekipe specijalista, a cilj im je bio dosegnuti svaku drutvenu skupinu.
Strahote Drugog svjetskog rata natjerale su mnoge na prihvaanje
konzervativnih doktrina poput grijeha i spasenja. Tisue su pohrlile na
sastanke Youth for Christ (Mlade za Krista). Evangelizacijske kampanje Billyja Grahama postale su nacionalni fenomen. Pojavile su se
mnoge kranske emisije na radiju. Evaneoski krani postali su sve
vie svjesni potreba drutva.

UENJE O VIEM ZIVOTU

Godine 1835., na novoosnovanom koledu Oberlin, Finney se susreo
s dr. Aseom Mahanom s kojim je ubrzo razvio doktrinu posveenja kao
drugi blagoslov nakon obraenja. Na istom mjestu pod njihov je utjecaj
doao W. E. Boardman kako bi kasnije utemeljio pokret kad je napisao
knjigu Vii kranski ivot. U isti pokret kasnije su se ukljuili Robert
Pearsall-Smith zajedno sa suprugom Hannahom Whithall-Smith, koja
je napisala knjigu Tajna sretnog kranskog ivota. Oni su se 1875. povezali
s Boardmanom i njegovom obitelji koji su doputovali u Englesku. Tamo
su odravali sastanke pokreta. Engleski evaneoski krani, koji su u
tim tekim vremenima, potpali pod utjecaj liberalizma i traktarijanizma, oduevili su se novom doktrinom. S druge joj se strane suprotstavio
biskup Ryle koji je 1877. g. izdao knjigu Holiness (Svetost). I Spurgeon i

342

B.B. Warfield su bili njezini protivnici.

Godine 1875 utemeljio Pokret iz Keswicka ija se uenja mogu saeti
u sljedeem:
a) Posveenje je drugi blagoslov, koji se dogaa odmah, vjerom,
ali ne unitava grijeh. Krani su ili duhovni ili tjelesni.
b) Posveenje ukljuuje posebno ispunjenje Duhom, koje osposobljava vjernika da se bori uinkovito protiv grijeha. Time je naputena
metodistika zamisao bezgrenog savrenstva.
c) Vjernik se ne mora boriti vlastitom snagom protiv grene naravi,
ve mora dozvoljavati da se Krist bori umjesto njega.
Poznata imena povezana s ovim pokretom su bila: Evan Roberts,
Andrew Murray, F. B. Meyer i Oswald Chambers. Inaica ovog pokreta
proirila se nakon Drugog svjetskog rata pod imenom Ruandski pokret
(Roy Hession, Joe Church Every man a Bible student). Roy Hession
umnogome duguje predreformacijskom pijetistikom pokretu, posebno
Tauleru (v. Calvary Road).
Watchman Nee (1903-1972) je bio kineski kranski voa koji je takoer pao pod utjecaj pokreta iz Keswicka (zahvaljujui engleskim misionarkama u Kini). Drugi glavni utjecaj je bio Bratski pokret a naroito
Austin-Sparks. Nee nikada nije imao formalno teoloko obrazovanje,
ali je itao, osim naravno Biblije, mnotvo knjiga naroito od sljedeih
autora: Jessie Penn-Lewis, Robert Govett, D. M. Panton, G. H. Pember,
John Nelson Darby, Theodore Austin-Sparks, Andrew Murray i ga
Guyon. Ti su autori neizbjeno utjecali na njegovo miljenje: trihotomizam, drugi blagoslov, dispenzacionalizam, djelomino uznesenje
Crkve (pobjednika), produhovljenje Staroga zavjeta. Uz to, njegova je
budistika pozadina najvjerojatnije donekle utjecala na sve to je upio:
kao posljedicu imao je malo iskrivljeno biblijsko stajalite.
Utemeljio je pokret domaih crkava (400 zajednica) pod imenom
Malo Stado: elio je stvoriti kinesku narodnu, duhovnu crkvu osloboenu od zapadnih, misionarskih utjecaja denominacija, i teologiziranja, to se pokazalo sretnom okolnosti uzevi u obzir buduu komunistiku vladavinu: samo ovakva crkvena struktura je mogla preivjeti.
Posljednjih 20 godina ivota proveo je u komunistikom zatvoru, gdje
je i umro.
Miljenja glede Neeovog nauavanja su podijeljena. Karizmatski pokret, primjerice, dri ga prvim apostolom zadnjih vremena, dok ga

343

drugi optuuju za zamreno metafiziko fraziranje. Dvije njegove

zamisli posebno su nam zanimljive zbog utjecaja koji danas imaju:
1) U teoriji posveenja Nee polazi od trihotomikog (prema nekima
gotovo gnostikog) pogleda na ovjeka; samo je (obnovljeni) duh u ovjeku dobar (duhovan), ostatak (dua i tijelo) je lo (tjelesna). Nee je
nauavao u svojoj utjecajnoj knjizi Oslobaanje Duha da tijelo i dua
trebaju biti slomljene, kako bi oslobodili duh. Problem je u tome to
Neeova terminologija zvui gotovo budistikom. Prema Neeu i drugim
spiritualistikim trihotomistima dua znai razum, volju i osjeaje, a
duh boansku sposobnost, blizu intuicije. Uenje stoga mora proizii
iz objave ili intuicije, a ne iz uma. Dakle obrazovanje, akademske
titule, romani itd. koji nemaju nikakvu vezu s Crkvom, bezvrijedni su.
Kranski studentski pokret u Kini se strogo suprotstavio takvom
krajnjem obliku pijetizma te su utemeljili su vlastite domae crkve,
tvrdei da ne vide nita u Bibliji to potvruje da kad slijedimo Krista,
trebamo biti glupi.
2) Nee je imao visoko miljenje o Crkvi drei je apsolutnim autoritetom. Zapravo, u njoj je vidio Kristovo utjelovljenje. Shodno tome,
starjeine su Kristovi predstavnici kojima se mora iskazati potpuna poslunost.
Witness Lee, Neeov bivi suradnik, dalje je razvio pokret, ali je optuen za krivovjerje zbog modalizma, poboanstvljenja vjernika i krajnje ekleziologije (vidi Children of God, the Way, Alamo Foundation).

EVANEOSKI KRANI U ENGLESKOJ XX st.

U prvoj polovici 20. stoljea broj evaneoskih krana u Engleskoj
bio je u opadanju (veinom zbog anglokatolika i liberalnosti Anglikanske crkve). U drugoj polovici stoljea dolo je do pada posjeenosti
crkvenim slubama, svih denominacija, u Engleskoj. Pad je bio daleko
osjetniji kada se uzme u obzir da je 45 % Engleza 1851. g. odlazilo u
crkvu, dok ih je 1985. g. ostalo tek 11%. Razlozi pada mogu se pripisati
sljedeim imbenicima:
1) Sekularnom stavu elite ije se miljenje moglo uti na televiziji ili
itati u tiskovinama.
2) Posljedicama nastalim nakon dvaju svjetskih ratova koji su izazvali
velike drutvene promjene.
3) Nedostatku jasnog i dosljednog nagovijetanja evanelja.
Meutim, od Drugog svjetskog rata, okolnosti su se poboljale za

344

evaneoske krane. Utjecaj studentske kranske organizacije (IVF, tj.

STEP) na sveuilitima, kao i evangelizacije Billyja Grahama, doprinijele
su poveanju njihovog broja u Engleskoj. Takoer se poela isticati vanost njihove izobrazbe. Danas etvrtina anglikanskih crkvenih opina
ima evaneosku slubu dok je svaki peti lan sinoda je evaneoski.
Evaneosko jedinstvo potkopano je iz dva razloga. Prvi je bio zahtjev predstavnika Slobodne crkve, naroito Martyna Lloyda-Jonesa,
da evaneoski krani iziu iz Anglikanske crkve. Kada mu se suprotstavio utjecajni anglikanski evaneoski upnik John Stott, dolo je do
raskola unutar organizacija koje su povezivale anglikance, baptiste, slobodnu brau i pentekostalce. U osnovi borba je bila izmeu separatista i
onih koji su eljeli povisiti ugled evaneoskih krana u crkvi i u javnosti.
Stottova najnovija knjiga je pomogla popularizirati doktrinu anihilacionizma meu evangelikalcima. Drugi uzrok raskola meu evaneoskim
kranima, bila je pojava karizmatskog pokreta. Njegov utjecaj se esto
irio na tetu Reformirane teologije i klasine crkvene glazbe.

USPON PENTEKOSTALIZMA
Vaan prethodnik pokreta bio je John Wesley koji je vjerovao kako
je posveenje drugo djelo milosti. Drao ga je razliitim od opravdanja
iza kojeg ono slijedi. Jedan od njegovih uenika, John Fletcher, nazvao
je posveenje krtenjem u Svetom Duhu. Finney i Moody su pak tvrdili
kako su ga iskusili. Meutim, zamisao o drugom blagoslovu zapravo
je potekla od engleskih hiperkalvinista koji su neprestance traili
sigurnost spasenja. eljeli su drugo iskustvo kao dokaz njihovog izbora.
U 19. stoljeu proizaao je pokret svetosti odnosno potpunog posveenja. Njegovi pristalice vjerovali su kako e zbog posveenja vjernik
hotimice prestati grijeiti. Zapravo se radilo o novom ojaanom metodizmu. Na sastancima pod vedrim nebom, uitelji svetosti vieg ivota
navijetali su drugi blagoslov potpunog posveenja kao oienja srca
od grijeha. Ponekad su isti blagoslov nazivali krtenjem Svetim Duhom. Osim toga, kao posljedica masovnih iseljavanja, veliki dio
gradskog stanovnitva nije vie odlazio u crkvu. Stoga su poduzeti
sljedei koraci:
1) Osnovane su drutvene organizacije poput YMCA (Young Mens
Christian Association). 2) Utemeljene su nove nedjeljne kole. 3) Pokrenuta je masovna evangelizacija (gradska inaica sastanaka pod vedrim

345

nebom). 4) Osnovane su tzv. vojske spasa.

Tri su znaajna djelovanja krajem 19. stoljea najavila pojavu pentekostalizma u SAD-u:
1) Poveano nezadovoljstvo unutar starih denominacija (posebno
metodista) uiteljima potpunog posveenja. Shodno tome, dolo je do
rasta broja crkava u kojima su se javili duhovni darovi. U poetku ove
su crkve bile nezavisne, no kasnije su se spojile u crkvu nazarena. Ostale
su crkve, postupno napustile spomenutu praksu, a neke su se prikljuile
pentekostalskom pokretu koji je dobio sljedbenike meu baptistima i
metodistima.
2) Vjerovanje u krtenje Svetim Duhom, kao treim blagoslovom,
bilo je sve rairenije.
3) Obnovljeno zanimanje za duhovne darove, posebno izlijeenja.
Pentekostalizam je bio mladica pokreta svetosti. Godine 1900.
Charles Parham je otvorio biblijsku kolu u Topeki (Kanzasu) koju je
nazvao Bethel Bible College. U koli je rabio iskljuivo Bibliju pouavajui
polaznike duhovnom krtenju, iji je znak bio govorenje jezicima. Svi
studenti, poevi s Agnes Ozman, tvrdili su da su primili ovaj znak.
Zajedno sa studentima Parham je poduzeo evangelizatorske kampanje
po Kanzasu, za vrijeme kojih su mnogi sluatelji traili da ih se takoer
krsti Svetim Duhom kako bi mogli govoriti jezicima i izvoditi uda
ozdravljenja. Novi pokret se proirio zahvaljujui posebnom pristupu
problemima siromanih i odbaenih lanova drutva, te naglasku na
entuzijazmu i iskustvu. Slube su bile duge, a ljudi su na njima plesali,
uzvikivali amen i pljeskali rukama zaboravljajui time, barem na
trenutak, vlastite probleme. Bio je to prosvjed protiv teoloke liberalnosti i formalnosti mnogih denominacija. Kanzas je postao sreditem
pokreta koji je drao kako je govorenje jezicima poetni znak krtenja
Svetim Duhom. Na poetku 20. stoljea uenje je imalo veliku podrku u junim dravama SAD-a. Godine 1906. Parhamov je obraenik
William Seymour izopen iz nazarenske crkve zbog ekstremizma u
propovijedanju. Potom je u Los Angelesu osnovao zajednicu u kojoj je
sedam osoba govorili u (stranim) jezicima. Nakon toga se zajednica
preselila u Azuza Street, gdje je Sey-mour utemeljio Apostolic Faith
Gospel Mission. Ova e misija postati odskonom daskom za pentekostalizam 20. stoljea. Veina crkava svetosti preuzela je pentekostalnu
doktrinu (unato podjelama oko novog uenja o govorenju jezicima).
Naime, neki su se pitali radi li se tu doista o dokazu duhovnog krtenja.
Najvee pentekostalne denominacije u SAD-u su: Assemblies of God

346

(Boja crkva u Kristu; uglavnom joj pripadaju ameriki crnci), Crkva

Boja, te Pentekostalna crkva svetosti. Pritom valja spomenuti i crkvu
Samo Isus koja ima modalistike poglede na Boga. Ova crkva krtava
iskljuivo u Isusovo ime. Njezin najvei predstavnik je Ujedinjena pentekostalna crkva.
Pentekostalci se takoer pitaju je li krtenje Svetim Duhom drugo ili
tree djelo milosti. Osim toga, neke pentekostalne crkve smatraju pranje
nogu obveznim dijelom slube, poput krtenja i Gospodnje veere.
Jedan od najjasnih branitelja pentekostalnog pokreta bio je Reuben
Arthur Torrey. Prema P.D. Brunneru Torrey je, nakon Wesleyja i
Finneyja najvanija pretea penetkostalizma. U knjizi Sveti Duh tko
je on i to radi?, Torrey je iznio sedam lakih koraka prema duhovnom
krtenju: 1) primiti Krista kao spasitelja, 2) odbaciti svaki poznat grijeh,
3) javno priznati kransku vjeru, 4) biti posluan, 5) eati za duhovnim
blagoslo-vima, 6) molitva, 7) vjera.
PENTEKOSTALIZAM U ENGLESKOJ: Pentekostalizam je vrlo
rano postao meunarodnim pokretom. U Engleskoj je nastao kao ishod
tzv. Velkog probuenja (1905-1909.). Zahvaljujui propovijedima
Evana Robertsa osnovana je Velka apostolska crkva ija je struktura
bila autoritarna, a sljedbenici vjerovali u slubu apostola. Istovremeno
je nastajao i opi britanski pentekostalizam (1907) proizaao iz suradnje
Norveanina roenog u Engleskoj, T. B. Barrata, i anglikanskog upnika
Alexandera Boddya. Barrat, na kojeg je utjecalo probuenje u Los
Angelesu (Azuza Street), postao je propovjednikom metodistike crkve
u Oslu (ime je pokret stigao u Skandinaviju). Alexander Boddy je, nakon to se susreo s Barratom 1907. g., doveo pokret u Englesku (tonije
u Boddyjevu upu u Sjevernoj Engleskoj). Ostali voe pokreta bili su
uglavnom obraenici iz Velke apostolske crkve. Poetkom dvadesetih
godina nastale su Assemblies of God (AOG ili Boje zajednice; klasine
pentekostalne crkve) i Elim Alliance (Elimov savez). Glavna razlika izmeu njih sastojala se u injenici da Elimov savez nije zahtijevao govorenje jezicima kao znak duhovnog krtenja. Ni jedna od dviju skupina
nije vjerovala u slubu suvremenih apostola. Vizija osnivaa ovih crkava, Georgea Jeffriesa (Elim) i Smitha Wiggleswortha (AOG), je izljev
kasne kie diljem svijeta, to bi potaknuo Kristov povratak. Krajnji
cilj bio je smrt denominacija i uspon univerzalne i Duhom proete crkve.
Ista je vizija neto kasnije postala obiljejem Crkve obnove (kraljevstva) koja je naglaavala postmilenijalizam. Ona je, u tom smislu,

347

proizila iz karizmatske obnove u Engleskoj (usp. Michael Harper, The

Fountain Trust, Arthur Wallis itd.). Harper je kasnije postao lanom
Pravoslavne crkve. Ime pokreta ukazivao je na nakanu da se obnovi
kraljevstvo prije Kristova povratka. Umjesto denominacija sagradilo
bi se Boje kraljevstvo koje bi, prije Kristova povratka, ispunilo zemlju.
Ista zamisao sadrana je u knjizi osnivaa organizacije Campus Crusade
(Novi ivot) Billa Brighta The Coming Revival (Dolazi probuenje).
Mnogi dananji karizmatici ne oekuju toliko Kristov povratak, koliko
veliko probuenje. Ovo je varijanta zamisla izljev kasnije kie, a
ishod skoro postmilenijskog pogleda.
Jedan od ogranaka pentekostalizma je Evanelje Prosperiteta (utemeljemo od Kenneth Hagina). Pokret se kremuo u SAD, se proirio do
Afrike, i od Afrike do Europe (posebno Engleske). Veina pastora tog
pokreta je crnci.
PENTEKOSTALIZAM U JUNOJ AMERICI: Najvei utjecaj pentekostalni je pokret imao u Junoj Americi. Tamo je, pogotovo u Brazilu,
80% evaneoskih crkava bilo pentekostalno. Pentekostalizam je prvenstveno, kao vrsta karizmatskog pokreta, ciljao na oivljavanje (obnovu)
postojeih denominacija, a tek je potom osnivao vlastite denominacije.

KARIZMATSKI POKRET U SAD

1) Poetak pokreta: Godine 1960. se pojavio tzv. novopentekostalizam ili karizmatski pokret. Njegov je cilj bilo djelovanje unutar postojeih denominacija. Temelje novog poleta pentekostalizma postavili su
David Du Plessis, Oral Roberts i dr. Slini utjecaj imao je Full Gospel
Businessmens Fellowship kojeg je 1951. g. osnovao bogati kalifornijski
mljekar Demos Shakarian. Posljedice ovih inicijativa na kraju su se
osjetile unutar starijih denominacija. Tako je 1956. g. neki prezbiterijanski sveenik priopio iznenaenoj zajednici kako je primio krtenje
Duhom. Isto je 1960. g. uinio episkopalni sveenik Dennis Bennett.
Uslijedili su pentekostalni molitveni susreti koji su toliko uznemirili
Bennettovu upu da je ovaj bio prisiljen podnijeti ostavku i odseliti u
Seattle. U tom je gradu naao njemu sklone crkve.
2) Prodor pentekostalizma u Katoliku crkvu zapoeo je na Sveuilitu Duquesne 1967. g. Od tamo se rairio na Sveuilite u Notre
Dameu (Indiana u SAD-u). Vjerojatno se pritom radilo o posljedici buenja uslijed Drugog vatikanskog koncila. Naime tada su mnogi katolici

348

bili potpuno zbunjeni. Belgijski kardinal Suenens prikljuio se pokretu

1975. g., a desetak se tisua pentekostalnih hodoasnika, iz pedesetak
zemalja, sastalo u Rimu gdje je papa Pavao blagoslovio njihov pokret.
Mnogi su se katoliki pentekostalci organizirali u komune (njih etrdesetak) od kojih je najpoznatija postala Rije Boja u Ann Arbouru (Michigan u SAD-u).
3) Isusov pokret: U drugoj polovici ezdesetih godina prolog stoljea
karizmatski se pokret brzo proirio meu hipijevskog pokreta naratajem koji se razoarao drutvom koje moe pokrenuti i braniti rat u
Vijetnamu. Isusov pokret tek je nakratko privukao pozornost, no imao
je trajan utjecaj na tadanji narataj. Iz pokreta je, primjerice, proizaao
pokret idovi za Isusa (mnogi idovski Amerikanci su pripadali zabavnom svijetu u Kaliforniji). Isusov pokret se kasnije pretvorio u denominaciju Calvary Chapel. Ideja iza misije idovi za Isusa i pokreta Molitva za
Izrael je, sve nam se ini, uvjeravanje da ako bi se idovi obratili, Isus e
se vratiti. Suvremeni povratak idova u Izrael smatra se ispunjenjem
biblijskog prorotva, to neki elementi i potiu financijskia. Prethodni
narataj krana je smatrao da e se Isusu vratiti kad se dovri evangeliziranje cijelog svijeta: dakle treba evangelizirati svijet kako bi se vratio
Kralj.
Takozvana Isusova Vojska, koja naglaava ivot u komuni i ulinu
evangelizaciju, je kasniji rezultat ovog pokreta. Mnogi sljedbenici ovih
karizmatskih pokreta su se bavili i drutvenim problemima. Shodno
tome, David Wilkerson je utemeljio Teen Challenge koji se bavio radom
s narkomanima.
4) John Wimber i evangelizacija silom: Drugi fenomen, u okrilju
karizmatskog pokreta, zasigurno je bio John Wimber i evangelizacija
silom (tj. silom Svetoga Duha). Wimber je drio kako iscjeljenje mora
iu ruku pod ruku s evangelizacijom. Na Wimbera je utjecala knjiga
katolikog sveenika Francisa McKnutta (Izlijeenje), ali je odbacio
agresivne sastanke izlijeenja. U poetku je Wimber pokuao spojiti
svoj pokret s Calvary Chapel, ali nije uspio zbog teolokog neslaganja:
odbacio je dispenzacionalizam u korist teologije kraljevstva. S vremenom se njegov pokret razvio u denominaciju Vineyard Fellowship, koja
naglaava utemeljenje novih zajednica. Wimber nikada nije bio sasvim
zadovoljan karizmatskim etiketiranjem: nije isticao vanost govorenja
jezicima na tetu drugih darova, te je odbacio torontski blagoslov.
Iskljuio je ene iz vodstva crkve. Time je utjecao na Terryja Virgoa i
druge.

349

5) Pragmatini evangelikalizam: Pokret za podupiranje rasta crkve

zapoeo je djelovanje u ranim devedesetima prolog stoljea pod vodstvom Donalda McGavrana. No, danas se pod istim pojmom podrazumijeva metodologija temeljena na marketinkim naelima koja ima za
cilj pospjeiti rast crkava. Glavna karakteristika ovog pokreta je prilagoivanje suvremenoj kulturi, posebno to se tie glazbe. Ovi pragmatiari
zajedniki djeluju s karizmatskim kranima te time vladaju na podruju
rasta crkve. Ugledna imena, koja se veu uz pokret, su C. Peter Wagner,
Robert Schuller, Bill Hybels i Rick Warren.
Veina ovih pokreta utjecila je i na crkvu u Engleskoj. Tijekom posljednjih pedesetak godina crkveni ivot u toj zemlji izloen je sve jaoj
pentekostalizaciji. Popularnost Alfa teaja (napisao je Nicky Gumbel, upnik anglikanske crkve Holy Trinity, u londonskom Bromptonu)
je znatno pridonosila proirenju pentekostalne teologije. Prirunik teaja
je izdan ak na hrvatskom pod naslovom ivotna pitanja praktini uvod
u kranstvo. To je dobra metoda evangelizacije, ali ima kvaku: u jednoj
lekciji sudionici se potiu da provedu vikend izvan grada kako bi traili
krtenje u Duhu a naroito dar govorenja jezicima. Drugi teaj,
Christianity Explored, nepoznat u Hrvatskoj, je bez govorenja jezicima!
Tzv. trei val karizmatskog pokreta (pod imenom novokarizmatizam) obiljeen je uvoenjem apostolske crkvene strukture (apostoli,
proroci, starjeine) te osnivanjem novih denominacija. Taj pokret moe
se podijeliti u dvije struje: a) separatisti: npr. New Frontiers koje je utemeljio Terry Virgo. Taj pokret ima kalvinistiku teologiju, ali iskljuuje
ene iz vodstva crkve. b) inkluzivisti koji se prilagoavaju suvremenoj
kulturi: npr. Ichthus Fellowship (pod vodstvom Rogera Forstera) taj
pokret ima ar-minijansku teologiju, ali ukljuuje ene u vodstvu crkve.

RAZVOJ KATOLIKE CRKVE

Nakon Napoleonovog pada, u Europi je dolo do otre reakcije
desnice kao i do rasta liberalnog pokreta. Ova su se dva stremljenja
odrazila i u Crkvi u kojoj je, naposljetku, pobjedu odnijela konzervativna
struja zahvaljujui kojoj je Vatikan preuzeo jai nadzor, nego ikada
ranije, nad Crkvom.
Pobjeda konzervativnosti: Bojazni od irenja uzora Francuske revolucije ojaale su utjecaj desnice. Stoga je, nakon Napoleonove smrti,
ruski car pozvao europske vladare da surauju unutar tzv. Svetog
saveza protiv revolucije. Kako su tri vodee lanice saveza (Rusija,

350

Austrija i Pruska) bile umnogome pod utjecajem prosvjetiteljstva,

njihovi vladari koji su se tom procesu protivili, eljeli su sprijeiti bilo
kakvu revoluciju. Shodno tome, obvezali su ujediniti vlastite zemlje
kao lanice kranskog naroda. Ponovno se pojavio indeks, inkvizicija, te isusovci. Monarhije, obnovljene na Bekom kongresu, okruile
su se konzervativnim dravnicima poput austrijskog ministra Metternicha kojem je glavni posao bio sprjeavanje obnove duha Francuske
revolucije. On je bio opsjednut jakobincima i liberalima koje je vidio u
svakom radikalnom sudioniku prosvjeda. Kako bi obuzdao pojavu revolucionarnih zamisli, uveo je tajnu policiju, cenzuru knjiga i nadglednike sveuilita.
Habsburgovci su nadzirali Europu od Baltika do Sicilije. Iako je pruski
kralj razmiljao o izradi ustava, uskoro je promijenio miljenje kada je
mladi student teologije Karl Sand ubio ruskog pijuna. Kralj je stoga izdao Uredbe iz Karlsbada, kojima je pootren nadzor tajne policije, a liberali
stjerani u tajnost. I u panjolskoj su liberali uhiivani, a vratila se i inkvizicija. U Francuskoj su burbonski kralj Luj Filip i njegov nasljednik Karlo
X. poeli provoditi desniarsku politiku. Iako je Luj Filip potpisao kartu
ljudskih prava, pod Karlom X. vlast je uvodila novu legislaciju prema
kojoj je kazna za nepotivanje hostije bila smrt, a odteta za konfisciranje
imovine za vrijeme revolucije je morala biti plaena vlasnicima. Konano
je uvoenje cenzure novinarstva uzrokovala revoluciju 1830.g.
Drugamo revolucija iz 1830. dovela je do saveza izmeu katolika i
belgijskih liberala, koji su postigli odvajanje Belgije od kalvinistike
Nizo-zemske Kraljevine i dali novom kraljevstvu liberalni ustav.
U Engleskoj su doneseni tzv. Six Acts (est zakona, 1819.) koji su dugo vremena ostali jednim od najrepresivnijih politikih zakona ikad
do-nesenih u toj zemlji. Kao posljedica politikih i ekonomskih nemira
nakon napoleonskih ratova, politiki sastanci su bili gotovo zabranjeni
a no-vinarstvo cenzurirano.
Odgovor katolianstva: U Katolikoj crkvi su organizirane posebne
misije koje su zavravale spaljivanjem Voltaireovih djela i prisegom na
podravanje religije i dravne vlade. Ove misije su bile esto komemorirane izgraivanjem usputnih krieva. Isusovci su 1814. g. ponovno
ustanovljeni, a pojavili su se i mnogi drugi redovi. Mnogi su se intelektualci obraali na katolianstvo, a u djelima romantikog pokreta idealizirana je prolost u kojoj je reformacija bila navodno grozna stvar, jer je
unitila jedinstvo kranstva (vidi Chateaubriand Le gnie du christianisme).

351

Fenomen liberalizma: Liberali su podrku dobivali od rastueg srednjeg stalea, kao i radnikih slojeva. eljeli su parlamentarni sustav utemeljen na pisanom ustavu koji bi jamio osobna prava ukljuujui i
slobodu vjeroispovijedi. Suprotstavili su se crkvenom nadzoru nad
brakom i obrazovanjem.
Godine 1847. u vicarskoj je buknuo tzv. sonderbundski rat. To se
desilo zbog toga to su radikali na vlasti u protestantskim kantonima
eljeli nametnuti centralizaciju i liberalizaciju cijeloj federaciji. Katoliki
kantoni su reagirali pozvavi ponovno jezuite te sklapaju i poseban
savez (Sonderbund) 1843. g., to je bilo prekraj Saveznog sporazuma
iz 1815. g. Nakon zatvaranja samostana u Aargauu (1841.) te zapljene
njihovih nekretnina, izbio je rat. Nakon niza manjih okraja i samo
nekoliko stotina rtava, katolici su se predali. Godine 1848. vicarska
je postala federalnom dravom. Jezuiti su bili ponovno istjerani.
U Prusiji eljezni kancelar i pijetist Bismarck, pod pritiskom
radikala, od 1872. vodio je Kulturkampf (rat oko modernizma), protiv
katolikoga kolstva i redovnika u leskoj, Rheinlandu i AlsaceLorraineu. Tisue katolika su bili zatvoreni ili istjerani. Bavarska i Austrija su bile izvan Pruskog carstva. Bismarck se bojao da bi utjecaj Katolike crkve ugrozio jedinstvo Prusije. Problem je bio rjeen kad su na
vlast doli i umjereniji papa (Leon XIII.) i novi car (Vilim I.), koji su
potpisali konkordat.
U Francuskoj je Lamennais razvio krajnje radikalni pogled na novu
ulogu Crkve u postrevolucionarnom drutvu. Kao osniva liberalnog
katolianstva elio je Crkvu potpuno odvojenu od drave, slobodu obrazovanja i tiska, te pravo glasa za svakoga. Cilj mu je bio Crkva koja bi
se prestala oslanjati na svjetovne autoritete. Biskupi su odbacili njegove
zamisli i pozvali papu da se osvrne na njegove prijedloge. Papa je stoga
1832. g. odgovorio enciklikom Mirari Vos potpuno odbacujui katoliki
liberalizam. Rim je, naime, u liberalizmu vidio dvije glavne pogreke:
odbacivanje natprirodne objave, kao i neospornosti katolianstva. Time
je papa zapravo kanonizirao postojei drutveni poredak. Kako bi pokazao odlunost, osudio je poljski ustanak i podupro ruskog cara koji
ga je nastojao suzbiti.
Revolucija 1848. i posljedice: Nakon estokog sukoba, liberali su
svrgnuli vladare mnogih prijestolnica; ak su prisilili Metternicha da
pobjegne iz Bea. No, na kraju je austrijska vojska ponovno okupirala
Be i uguila revoluciju u ekoj, Italiji i Maarskoj, a pruski je kralj

352

vra-tio Berlin. Dogaaji u Italiji nisu ni najmanje promijenili raspoloenje

u Vatikanu. Papa je odbio poduprijeti Italiju protiv Austrije. U 19.
stoljeu u Italiji prevladavali su nacionalizam i republikanizam. Mazzini
je poveo kampanju kojom je htio ujediniti mnotvo rimskih drava u
jednu to je znailo kako bi papa izgubio kontrolu nad papinskim
dravama. Papa je odbacio ovaj novi talijanski nacionalizam i pozvao
sve katolike na odbacivanje. Talijanima je prijetio ekskomunikacijom
ako bi sudjelovali u politikom ivotu drave. Godine 1849. Garibaldi
je zauzeo Rim, ali je francuski car Napoleon III poslao vojsku kako bi
ga vratio. Francuska vojska se 1870. povukla i talijanski kralj Victor
Emmanuel III proglasio je ujedinjenu Italiju. Papa se povukao unutar
vatikanskih zidina unutar kojih je gotovo bio zatvorenik.
U meuvremenu su liberali preuzeli sjevernu talijansku dravu
Piedmont. Tamo su pod predsjednikom vlade Camillom Cavourom
uveli odreeni broj zakona nesklonih Crkvi. Cavour je elio itavu Italiju
ujediniti pod Piedmontom. Zauzeo je papinske drave ostavljajui papi
tek grad Rim. Godine 1860. porazio je papinu vojsku u bitci kod Castelfidardoa. Papa Pio IX. se odluio na politiku nepopustljivosti te je pokuao povratiti papinske drave. Izdao je popis zabranjenih krivovjerja
ime je osudio i racionalizam, naturalizam i socijalizam (koji bi podvrgnuo obitelj dravi), te liberalni kapitalizam koji za cilj ima iskljuivo
dobit. Najvie od svega iznenadila je osuda slobode vjeroispovijedi.
Uslijedilo je 60 godina pat-pozicije u odmjeravanju snaga izmeu
Vatikana i talijanske drave. Godine 1929. Musolini je taj problem rijeio
potpisivanjem Lateranskog pakta koji je Vatikanu dao status drave.
Tada su po prvi puta crkvena i svjetovna vlast u Svetome Gradu postale
odvojene.
PRVI VATIKANSKI KONCIL (1870): U Francuskoj je galikanizam
(pokret za stvaranje politiki nezavisne crkve) i dalje nastavio podizati
prainu. Papa se stoga svrstao uz ultramontaniste (pristalice bliskih veza
s Rimom). Poticao je sveenike da izravno trae njegovo miljenje ne
obazirui se pritom na vlastite biskupe. U Rimu je osnovao nacionalne
seminare za svaku zemlju, te je poticao redove da tamo osnuju sredinjice. Ovako ih organizirajui mogao je s njima upravljati i koristiti ih
kao vlastite posrednike. Usvojio je novi nain vladavine; kretao se meu
ljudima promiui kult Svetog oca. Ishod ovih napora bilo je tovanje
papine osobe koje je nadbiskup iz Rheimsa nazvao idolopoklonstvom.
Ipak, na Prvom vatikanskom koncilu (1870) predloena je doktrina o

353

papinoj nepogreivosti. Do ovakvog je razvoja dolo prije svega zahvaljujui ta-tini samog pape, a ne zbog zahtjeva posebne skupine unutar Crkve. ak i prije nego to je koncil sazvan, mnogi su osjeali da se
radi o od-lunoj obrani od liberalizma.
Johann Joseph Ignaz von Dllinger (1799-1890) je bio voa njemakih intelektualaca koji su se suprotstavljali ultramontanistikom pokretu, kao konceptu crkvenog reda. Tvrdili su kako ovaj nije povijestan
i sukladan suvremenom pojmu slobode, ve srednjovjekovno djelo utemeljeno na zloglasnim krivotvorinama. U knjizi Papa i koncil, von
Dllinger je prikazao papinstvo kao crkveno prisvajanje moi. U Francuskoj su sline stavove iskazali Maret, te pariki nadbiskup Darboy,
iako neto prikrivenije. U Hrvatskoj se Strossmayer svrstao uz von
Dllingera napisavi knjigu kojom je osudio papinu nepogreivost.
Za vrijeme koncila umjereniji su sudionici pokuali uvjeriti papu da
je nepogreivost nuno definirati s obzirom na zakljuke crkvenih
koncila i predaju. Na pitanje: A to je s tradicijom?, papa je odgovorio:
Tradicija? Tradicija? Ja sam tradicija! ezdeset biskupa, kojima savjest
nije doputala prihvaanje definicije, tiho su napustili koncil. Preostalih
535 je glasovalo u prilog nove doktrine.
Nedugo nakon to je von Dllinger izopen zbog neposlunosti, utemeljena je u zemljama njemakog govornog podruja tzv. Starokatolika crkva. Njezini su osnivai naime drali kako je Prvi vatikanski
koncil stvorio novu Katoliku crkvu. Kao naelo vjerovanja prihvatili
su Utrechtsku deklaraciju. Time su se povezali s nezadovoljnim jansenis-tima koji su 1724. g. napustili Katoliku crkvu. Odbacili su Tridentski
koncil (pogotovo doktrinu transsupstancijacije). Danas imaju oko 350
tisua lanova.
Papa se nije morao, zbog objave nove doktrine, posavjetovati s koncilom. Godine 1854. izdao je bulu kojom je doktrinu o Marijinom bezgrenom zaeu proglasio dogmom. etiri godina nakon toga su se zbila
lurdska ukazanja. Ova nova dogma je bila zauujue jer istu nisu priznavali niti Augustin niti Toma Akvinski. Ve ju je predloio franjevac
Duns kot ime je izazvao raspravu izmeu franjevaca i dominikanaca, a i Vatikan se tada odbio opredijeliti. O dogmi se stoga nije
raspravljalo na Tridentskom koncilu. Ipak, u 19. stoljeu je dolo do
prihvaanja iste kako bi se podrala tvrdnja o papinoj nepogreivosti.
Bitno je istaknuti kako je dogma proglaena ne na temelju Svetog
pisma ili predaje, ve glasovanjem.
Godine 1950. Pio XII. je, bez potpore koncila, odredio i proveo do-

354

gmu o Marijinom uznesenju. Prema toj doktrini Marijino je mrtvo tijelo uzeto u nebo prije no to je moglo tjelesno propasti. Ovaj nauk se
javio tek nakon 4. stoljea kada ga je podrao Ivan Damaanski. Treba
istaknuti kako se o Marijinoj osobi nije raspravljalo na Drugom vatikanskom koncilu, to moda ukazuje na mogunost da je Katolika crkva
uvidjela da je pretjerala. Oba nauavanja proizala su iz neodgovarajueg stava prema Kristovoj ljudskoj naravi. Monofizitizam je pritome,
nesumnjivo, odigrao znaajnu ulogu. Budui da se Krista nije vidjelo
kao potpunog ovjeka, prazninu je ispunila Marija. Preutno nijekanje
Kristove ljudskosti vodilo je Marijinom kultu (mariologija) dok je
nijekanje Njegova boanstva za ishod imalo doktrinu mise (ponavljanje
Kristove rtve).
Drutveno djelovanje bilo je pitanje kojim se Crkva morala pozabaviti. Industrijska je revolucija naime natjerala veliki broj seljaka u gradove zadimljenih tvornica i prljavih ulica. Prosjean je ovjek bio
iznimno podloan masovnoj sugestiji. U 16. stoljeu najsiromaniji stale
obuhvaao je petinu puanstva, no za vrijeme industrijske revolucije
taj je broj narastao na treinu. Poetne faze industrijske revolucije ukljuivale su nevjerojatnu prljavtinu i siromatvo, kao i uasno iskoritavanje posebno djece (maloljetna djeca obino su inila polovicu radne snage). Isprva su na djelu bile dvije sile: izrabljivaki kapitalizam i ekstremni
socijalizam. Oba su naginjala dehumanizaciji radnika i njegovom
uvlaenju u masovni pokret u kojem bi potpuno izgubio vlastiti
identitet. Katolika crkva se sporo hvatala u kotac s potekoama. Lammenais, kao i nekoliko prosvijeenih Nijemaca, tono su ralanili problem. Ostali su zadrali zastarjele nazore zazivajui povratak srednjovjekovnih cehova.
Salezijanci: Giovanni Melchior Bosco (1815-1888) je 1855. g. u Torinu
osnovao Kongregaciju salezijanaca. Red je dobio ime po zatitniku kongregacije Franji Salekom. Salezijanci se bave odgojem djeaka u
vlastitim domovima za mlade, samostanima, sjemenitima i obrtnikim kolama. Godine 1901. osnovali su salezijanski stan u Ljubljani,
zatim i vie samostana u Sloveniji. Od 1922. g. djeluju u Hrvatskoj.
Do 1880. bilo je potpuno jasno da je Crkva izgubila radniki stale u
Francuskoj. Tek nakon to je dola do te spoznaje, zapoela je s nekom
vrstom katolikog drutvenog djelovanja, a i ono je bilo ogranieno
uglavnom na Belgiju, Nizozemsku i Njemaku. Godine 1891. papa je
izdao encikliku Rerum Novarum koja je kasnije prozvana mjerilom socijalnog katolianstva. U Belgiji je 1912. g. osnovana Jeunesse Ouvrire

355

Catholique JOC (Katolika radnika mlade).

Stav prema suvremenoj misli: Jo je jedna potekoa muila
Katoliku crkvu njezin stav prema suvremenoj misli, kao i teolokom
liberalizmu. Iako je velika veina Europljana jo uvijek ispovijedala neki
oblik kranstva, znaajni broj ga je odbacivao, a mnogi su se sve vie
odvajali od Crkve. Modernisti su predlagali prilagoavanje Crkve
suvremenom razmiljanju, no Vatikan nije elio sluati. Papa Pio IX. je
stoga uguio liberalni katoliki pokret dok je Prvi vatikanski koncil potvrdio opu politiku neprijateljstva prema suvremenoj kulturi.
Modernistiki pokret, koji je najjae bio izraen u Francuskoj, utemeljen je 1890. g. Nedugo potom (1907) je osuen, a slubeni svretak
je imao 1910. g. Njegova ispravnost potvrena je tek 1965. g. na Drugom
vatikanskom koncilu. Pristup pokreta bio je u osnovi trostruk:
1) Prilagoavanje liberalnoj teologiji.
2) Ukazivanje na neuskladivost skolastikog sustava s biblijskom
milju.
3) Umjesto raznih legendi i poluistina, kojima se nastojalo potkrijepiti
katolike zahtjeve, ustrajalo se na uporabi povijesnih metoda.
U Francuskoj se pokret povezao s osobama poput Duchesnea i
Loisyja. Loisy je, kao i Albrecht Ritschl, pokuavao obraniti katolianstvo (pogotovo novozavjetnu povijest) od napada Adolfa von Harnacka i Augustea Sabatiera. Papa je ocijenio kako modernisti idu predaleko
te je 1910. izdao encikliku Pascendi. Njom je modernizam osudio kao
krivovjerstvo. Od tada su sveenici polagali antimodernistiku prisegu
iskazujui privrenost tomistikoj filozofiji.
DRUGI VATIKANSKI KONCIL (1962-1965): Papa Ivan XXIII. je
1959. g. objavio nakanu organiziranja Drugog vatikanskog koncila.
Crkva se napokon trebala suoiti sa suvremenim svijetom jer to nije
uinila od 19. stoljea. Ciljevi koncila bili su osnova Crkve, jedinstvo
krana i dijalog sa svijetom. Na koncilu je bilo i sukoba izmeu modernista i konzervativaca (konzervativaca je naravno najvie bilo unutar
kurije).
U poetku je kurija nastojala zavladati okolnostima preuzevi sastavljanje spisa. No, liberalni su biskupi nakratko uspjeli progurati nekoliko lanova u vijea. Novi papa, Pavao VI., pokvario im je raune jer
je, elei umiriti konzervativce, promijenio spise nekoliko trenutaka prije
nego to su stavljeni na glasovanje. Da su ovi prosvjedovali, izloili bi
se mogunosti promjene odnosno odbacivanja cijeloga teksta. Kada se

356

raspravljalo o spisu o Crkvi, papa se upleo kako bi uklonio naglasak na

vanost kolegija i kardinala kod donoenja odluka. Shodno tome, ponovno je potvrena papina vrhovnost i neovisnost. U spisu je pak o
ekumenizmu nametnut manje pomirbeni ton prema protestantima.
Na koncu je koncil imao za ishod barem pet glavnih promjena unutar
Katolike crkve:
1) Bogosluje: Mise su s latinskog prevedene na razliite narodne jezike. Poticano je vee sudionitvo laika.
2) Autoritet: Crkva je trebala omekati vrstu hijerarhijsku strukturu sastavljenu od onih koji zapovijedaju i onih koji sluaju. Shodno
tome, laici su trebali dobiti veu mogunost sudjelovanja, a laikim
sveenicima je odano vee priznanje.
3) Ekumenizam: Krajnji cilj ekumenizma vie nije bio povratak pojedinih protestanata u Katoliku crkvu, ve u ponovnom ujedinjenju
odvojene brae u nekakvu zajednicu crkava na elu s Rimom. Katolici
su se smjeli ukljuiti u zajednike molitve s protestantima, kao i u drutvena djelovanja u kojima ovi sudjeluju.
4) Odbaen je skolasticizam, a naglasak je stavljen na dinamini i
povijesni razvoj zamisli. Time su otvorena vrata liberalizmu.
5) Dijalog sa suvremenim sekularnim svijetom. Uloga Crkve stavljena
je u kontekst slube svijetu i posredovanja.
Drugi vatikanski koncil snano je utjecao na katoliki svijet; prosjeni katolik se naao u velikoj zbrci. No, mnogi su liberali smatrali
zakljuke koncila mrtvim slovom na papiru autoritativna struktura
je i dalje postojala, a papina je mo ostala netaknuta jer se ovaj nije
morao savjetovati s biskupima. Kada je papa izdao encikliku o kontroli
raanja, Humanitae Vitae, mnogi su ga kritizirali jer biskupe nije pitao
za miljenje. Kardinal Suenens, jedan od arhitekata Drugog vatikanskog
koncila, stao je na elu prosvjednog pokreta. U Nizozemskoj su katolici
osnovali Nacionalni koncil, no papa ga je ukinuo. Najilavija suvremena
bitka se vodi oko pitanja morala i papine nepogreivosti. Nakon Drugog
vatikanskog koncila dolo je do velikog pada onih koji odlaze u crkvu.
Osim toga, mnogi su sveenici napustili Crkvu, ime je dovedena u
pitanje njihova tradicionalna uloga.

357

SUVREMENO KATOLIANSTVO
Jedan od znakova katolike obnove bio je veliki rast karizmatskog i
novopentekostalnog pokreta. Godine 1960. pojavila se nova nesektaka
grana pentekostalizma, no sve do 1967. g. nije ostavila znaajnog traga
u katolianstvu. Bila je utemeljena na Sveuilitu Notre Dame u SAD-u
odakle se proirila po zemlji. U Europi je njezin pristalica bio kardinal
Suenens, a papa Pavao VI. ju je 1965. g. blagoslovio. Za razliku od tradicionalnog pentekostalizma ova inaica nije bila stroga u doktrinarnim
stvarima, zbog ega je mogla prigrliti katolianstvo.
Drugo suvremeno pitanje unutar Katolike crkve ticalo se drutvenih
problema u Junoj Americi. Dok je ranije Crkva bila prisan prijatelj sila
reakcije, promjena smjera je postala oita. Kardinal Silva Henrquez (iz
ilea), te Hlder Pessoa Cmara, usprotivili su se desniarskoj taktici.
Diktatori su stoga pojaali vojne napade protiv nepopustljivog sveenstva. Mnogi sveenici i redovnici su zatvarani, mueni i smaknuti.
Jedno od najodlunijih pitanja, s kojima se danas suoava Crkva,
tie se zareivanja ena. Crkva jo uvijek stoji vrsto na tradicionalnom
stajalitu. Papa Pavao VI je iao jo dalje nego koncil uvodei
pojednostavljenje katolikog tovanja te je relegirao krunicu na sferu
privatne pobonosti. Njegov sljedbenik, Ivan Pavao I, koji je umro u
misterioznim okolnostima, najvjerovatnije bi iao jo dalje ako mu bi
dozvolili konzervativci.
Skandal o pedofiliji: Ovaj skandal se odnosi na sluajeve seksualnog
zlostavljanja koje su poinili katoliki sveenici i redovnici, prije svega
u Irskoj, ali i po cijelom katolikom svijetu. Uz to, katolika je hijerarhija
esto zatakavala takve sluaje. Odteta koju je morala platiti crkva bila
je ogromna. Kao posljedica, irska Katolika crkva je potpuno izgubila
lojalnost mladog narataja. Ovaj skandal je nepovratno otetio ugled
crkve.
Odgovor konzervativaca: Papa Ivan Pavao II. poznat je bio po konzervativnosti. Strogo je odbacio koncilijarizam. Nije bio zadovoljan
nekim posljedicama Drugog vatikanskog koncila te je poduzeo korake
kako bi neke odbaene mjere ponovno usvojio. Shodno tome, postavio
je istomiljenike na kljune crkvene poloaje. Njegov sljedbenik,
Benedikt XVI, je isto konzervativac. Prema katolikom miljenju Drugi
vatikanski koncil nije donio nijednu dogmatsku definiciju, zbog ega

358

njegov nauk nema povlateni poloaj nepogreivosti.

Veritatis Splendor (1993): Ova papina enciklika ponovno je potvrdila
papinsku nepogreivost proirivi je na podruje ponaanja. Veritatis
Splendor je osuda moralnog relativizma i nedvosmislena potvrda crkvenog stava o moralnim pitanjima (kontracepcija). Odbila je popustiti teolozima reformirane katolike crkve da raspravljaju ili se spore oko pitanja doktrine.
Iesus Dominus: ini se da Vatikan sada usporava takvo usmjeravanje ka univerzalizmu. U okrunici (pod imenom Iesus Dominus) koju je
izdao 2000. g. tadanji kardinal Ratzinger (koja mora imati papino
odobrenje), on se suprotstavlja relativizmu inzistirajui na tome da
samo Katolika crkva ima pravo sebe nazivati crkvom (druge ne smatra
sestrinskim crkvama) i da ostale religije sadre elemente koji zavode
ljude i ine ih da prihvate lanu verziju spasenja. Protestantske zajednice
ne mogu, tumai se, biti smatrane crkvama, jer ne predviaju sveenstvo i ne uvaju na sutinski nain sakrament euharistije. Tumai se da
ak i pravoslavci, koji su zadrali neke od tih elemenata, nisu crkvom
nasljednicom Isusovih temelja, jer ne priznaju primat Pape, Petrova
nasljednika.
Opus Dei: je pokret nastao u panjolskoj 1928. g. za vrijeme vladavine Franca kako bi se borio protiv liberalizma. lanovi pokreta imali
su za cilj postati lanovima sveuilita. Od skromnih poetaka njihov je
pokret postao najveom laikom organizacijom pod okriljem Katolike
crkve (danas ima 84 tisue lanova od kojih je etvrtina u panjolskoj).
Usporedbe radi, redovi poput isusovaca i franjevaca imaju po 30 tisua
lanova. Ovo je vrlo uinkovita organizacija; kroz nju su konzervativci,
kao na primjer Ivan Pavao II., mogli pokuati popraviti dio tete koju
je napravio Drugi vatikanski koncil, kao i enciklika Humanae Vitae (1968).
Po mnogo emu je Opus Dei slian isusovakom pokretu.
Unutar Katolike crkve postoje noviji i borbeni pokreti poput Vitezova
svetog groba. Taj je pokret, koji danas broji 18 tisua lanova, utemeljio
Franz von Papen. Osim toga, znaajan je Opus Angelorum, koji je osnovan
1947. g., a broji milijun lanova (prije svega u Austriji i Njemakoj).
Treba takoer spomenuti Focolare (u Italiji) i Nova Katekumena (u
Hrvatskoj).

359

EVANEOSKI KRANI U EUROPI

Neto prije Francuske revolucije, metodisti su kanili osnovati stoer
na otocima u kanalu La Manche. No, njihov plan, da na taj nain
evangeliziraju Francusku, morao je biti odgoen do 1815. g. i smirivanja
stanja. Djelovanje u toj zemlji zapoeo je Charles Cook utemeljivi
poletnu granu metodista. U vicarskoj je pak 1816. g. bogati kot Robert Haldane tumaio Poslanicu Rimljanima studentima na tamonjem
sveuilitu. Neki od njegovih sluatelja kasnije su igrali vanu ulogu u
francuskom protestantizmu (Merle dAubign, Csar Malan, Adolphe
Monod i Louis Gaussen). U kantonu Vaud pojavila se Parianka, Mme
de Krdener, koja je irila evanelje. Velika imena protestantskog
pokreta bili su i teolog Alexandre Vinet, kao i F. L. Godet (poznat po
komentarima). Adolphe Monod je postao najveim francuskim protestantskim propovjednikom 19. stoljea dok je njegov brat Frdrick
utemeljio Savez evaneoskih crkava u Francuskoj.
U Nizozemskoj je najistaknutiji evaneoski kranin bio kalvinistiki
teolog Abraham Kuyper (1837-1920.) koji je takoer obavljao dunost
predsjednika vlade od 1901. do 1905. g. Kuyper je naglaavao Boju
mi-lost prema svim ljudima. Godine 1880. otvorio je Slobodno
Sveuilite u Amsterdamu) sveuilite koje je bilo neovisno o crkvenom ili dravnom nadzoru. est godina kasnije poveo je sto tisua
drugih lanova Reformirane crkve kako bi utemeljio Rereformiranu
crkvu. Odluno je branio stalan kranski pristup svim aspektima ivota.

TEOLOGIJA XX. STOLJEA

Iako je bio najznaajniji teolog prvog desetljea 20. stoljea Adolf
von Harnack (1851-1930) je, u elji da priopi kranstvo ljudima, ipak
doputao ustupke. Kao strunjak za povijesnu teologiju vjerovao je,
poput Ritschla, kako je grka filozofija iskvarila evanelje. Predbacivao
je Pavlu da je Isusovu religiju preokrenuo u religiju o Isusu, a ona se
pak, tvrdio je, pretvorila u dogmu o utjelovljenju Bojega Sina.
Bit kranstva, isticao je von Harnack, nalazi se u tri sredinje istine unutar Isusova uenja: oinstvu Boga, bratstvu ljudi i neogranienoj
vrijednosti svake ljudske due. Negdanja bit kranstva sastojala se
od sinovljevog, no i pojedinevog pouzdanja u boansko oinstvo.
Kraljevstvo Boje je pak blago koje dua posjeduje u vjenom i

360

milostivom Bogu. Von Harnack je naglaavao kako su zapisi o Isusovim

uenjima, o tome kako su ljudi braa a Bog njihov Otac, znanstveni i
objektivni. Time je zapravo izbacio one dijelove Evanelja koje je drao
neprihvatljivima (ono to se ticalo natprirodnog).
Iako je kao teolog bio liberalnih nazora (zbog ega se sukobio s bivim
uenikom Karlom Barthom), odreivanju vremenskih okvira novozavjetnih spisa pristupao je vrlo konzervativno. Njegova najznaajnija knjiga Das Wesen des Christentums (Bit kranstva) izvrsno se prodavala.
Godine 1914. dodijeljen mu je plemiki naslov, a 1921. g. odbio je
poloaj njemakog veleposlanika u SAD-u. Posljednja dunost koju je
obavljao bila je ona predstojnika katedre na Berlinskom Sveuilitu (od
1889. do 1921). Ostali predavai su, zamjerajui mu njegove liberalne
poglede, ljutito reagirali na njegovo imenovanje. Njegova liberalnost
oitovala se u iskazivanju sumnje u identitet pisca etvrtog Evanelja,
kao i u identitet pisaca drugih novozavjetnih knjiga, dok je pristup tumaenju biblijskih uda, ukljuujui pritom i uskrsnue, bio racionalan. No, imao je podrku vlade, iako nikada nije smio odrati ispit na
fakultetu. Njegova gledita, iako predmet sumnji, postala su popularna
zbog von Harnackove potpore racionalistiki nastrojenom pruskom
vrhu. Osim toga drava je podupirala osobu ijim se stavovima protivila Crkva.
Teologija krize, koja je zadobila istaknuto mjesto nakon Prvog svjetskog rata, bila je usko povezana s Karlom Barthom. Sm Prvi svjetski
rat odigrao je nemalu ulogu u pripremanju puta za ovu teologiju jer je
oznaio svretak prevladavajue zamisli o neizbjenom napretku kroz
intelektualnu prosvjeenost i moralno nastojanje. Reinhold Niebuhr je
primjerice istaknuo da je dotadanja teologija bila u slijepoj ulici jer je
imala Boga bez gnjeva koji dovodi ovjeka bez grijeha u kraljevstvo, i
to bez suda kroz Kristovo sluenje bez kria. Ve je 1892. g. strunjak
za Novi zavjet ritschlijanske predaje, Johannes Weiss (1863-1914), rekao
da ga je prouavanje evanelja uvjerilo kako je Boje kraljevstvo, koje
je Isus navijetao, eshatoloka stvarnost, koja e se prema Isusu pojaviti
u bliskoj budunosti. Albert Schweitzer (1875-1965) je razvio ovu ideju
do nezdrave krajnosti: tvrdio je da je Isusom potpuno nadvladao ideja
skorog kraja svijeta, te da je pokuao prisiliti dolazak istog svojom
smru. Konano kraj svijeta nije doao, dakle Isus je bio junaki
promaaj.
Ritschlova zamisao bila je ishod evolucionistike pozadine 19.
stoljea koja se u potpunosti razlikovala od apokaliptinog konteksta
Palestine u prvom stoljeu.

361

Karl Barth (1886-1968): Iako se rodio u vicarskoj kalvinistikoj

obitelji, Barth se teoloki obrazovao i predavao u Njemakoj (Gttingen,
Mnster i Bonn). Bez obzira na to to su mnogi drali da je evaneoski
kranin, zapravo je bio egzistencijalist koji je sa sobom donio mnoge
zamisli klasine liberalne teologije.
Barth je doao do zakljuka kako je istinit i ivi Bog, koji se objavio u
Bibliji, potpuno razliit od boga iju su opstojnost dokazali filozofi.
Samo ako ovjek prizna vlastitu nemo i propast, moe se nadati da e
prii Bogu i uti njegov glas. U tom je raspoloenju objavio komentar
Poslanice Rimljanima (Rmerbrief) koji je bio prava teoloka bomba.
Barth je postao voa poluortodoksne reakcije protiv liberalizma 19.
stoljea. Uvidio je njegovu izopaenost koja uzvisuje ovjeka na raun
Boga, te prouava radije religiju ovjeka nego Boju objavu. Ipak, na
njega su snano utjecali Kant, Hegel, Weiss, Sren Kirkegaard, Fjodor
Dostojevski; naglaavao je Boju transcendentnost, nijekao prirodnu
teologiju i tvrdio kako se sve to znamo o Bogu nalazi samo u Kristu.
No, prihvatio je liberalni stav prema Bibliji.
Slabe toke Barthove teologije su bile sljedee:
1) Nova dijalektika teologija (ili Krizna teologija): Barth pristupi k
Bibliju sa prerasudima ovjeka koji je pod jakim utjecajem Kanta,
Hegela, Kierkegaarda i Heideggera. Barth tumai Bibliju koristei terminologiju helegijanske dijalektike. Akrobatika dijalektike mu omoguava
dranje suprotnosti kao dobro i zlo u sintezi, to vodi do univerzalizma
(na kraju svi e biti spaeni) i pluralizma (i katolici i protestanti su u
pravu).
Boga je Barth smatrao biem izvanrednog proturjeja jer su u Njemu
i tama i svjetlo (iako je nadvladao tamu). Svaki kranin je suoen s
istom borbom u kojoj je neuspjean te mu stoga treba osloboenje (ovo
je primjer istoga gnostikog dualizma). Isus Krist izvanredan je primjer nekoga koji je i izabran i odbaen. Barthov je tzv. kalvinizam ustvari
bio univerzalizam svi su predodreeni za spasenje u Kristu.
2) Prema Barthu Boja je objava svedena na Isusovu osobnost. Preostali dio Biblije tek je zbirka netonih svjedoanstava o skrivenoj Bojoj
objavi. Stoga se Biblija ne moe nazvati Bojom Rijeju ili objavom. Samo
Krista tako moemo nazvati. Naravno, postavlja se pitanje: ako je tome
doista tako, kako znamo da je novozavjetno izvjee o Kristu tono?
Barth je vlastite zakljuke donosio na temelju teologija koje su utjecale
na njega: luteranskog kristomonizma, egzistencijalizma i hegelijanizma.
3) Prema Barthu, prirodna teologija je bezvrijedna jer je ona ljudski

362

pokuaj izbjegavanja boanske objave. Budui da jedino Biblija zadri

Boju Rije, sve mora biti isopitivano prema nju. Na taj nain Barth je
ponudio izazov nacijskom tumaenju kranstva. Ova je slina reakcija
Luthera kada je elio se suprotstaviti zahtijeva katolike crkve.
4) Biblija: Barth je prihvatio liberalni stav prema Bibliji. Drao je kako
pisana rije Pisma i propovijedana Rije nisu same po sebi objava, ve
su podlone pogrekama. One su, kao ljudske rijei, ograniene i slabe;
Bojim rijeima postaju tek kada On odlui govoriti kroz njih.
5) Barth prihvaa kao gotovo da je svaki u saveznom odnosu s
Bogom. Grijeh je pokuaj oslabaanja od tog odnosa, to je na kraju
krajeva uza-ludno, jer Bog e imati posljednju rije, zahvaljajui tomu
to je uinio u Kristu.
Iz svega se d nazrijeti Barthova igra filozofskim konceptima. On se
nije zanimao za povijest jer je drao kako se ona ne moe znati sa sigurnou. Iako je mnogo toga dobroga izrekao, njegovo nebiblijsko nagaanje odvela ga je u propast. Barth se stoga moe nazvati Origenom
20. stoljea.
Paul Tillich (1886-1965): Nakon 1933. g. Tillich se iselio iz Njemake
u SAD. Njegova uenja bila su izrazito nalik onima iz prve etvrtine 19.
stoljea. On je, naime, vjerovao kako se kranstvo mora izraziti u pojmovima suvremene filozofije kako bi moglo dosegnuti ljude u svijetu.
Prema njemu, filozofija postavlja pitanja, kojima teologija daje odgovori.
Samo ga zanimaju pitanja koja postavljaju nevjernici. Tvrdio je da apologetiku shvaa ozbiljno time to kransku poruku prilagoava suvremenom umu (bez da joj pritom oduzima vlastita obiljeja). Naalost u
tome ipak nije uspio, (filozofija ga je nadvladila) te je stvorio neto to
je puno vie nalikovalo budizmu nego kranstvu. Njegov engleski popularizator je bio John Robinson u knjizi Honest to God (Poten prema
Bogu). Tillich je poricao postojanje bilo kakve biblijske boanske istine
koju bi teolozi morali prenositi iz narataja u narataj. Drugim rijeima,
bio je hegelijanac koji je tvrdio kako je kranstvo ispravno do one mjere
do koje izraava duh vremena (Zeitgeist) ili suvremenu filozofiju.
Rudolf Bultmann (1884-1976) je takoer vjerovao kako oblici, u kojima
se Evanelje predstavlja, moraju uzeti u obzir spoznaju suvremenog
ovjeka o vlastitom postojanju. Shodno tome nastojao je demitologizirati Evanelje, odnosno oslobaati isto hebrejskog pogleda na svijet
(trokatni svemir, nadnaravna bia koja dolaze i odlaze sa zemlje i sl.).

363

Pod mitom, Bultmann podrazumijeva bilo kakav pokuaj da se metaforama izraavati ono to nadilazi svijet. Bio je vrlo sumnjiav u pouzdnost Evanelja kao injeninih izvjea, kao i krajnje zlosutan u svezi s
dosegom naeg povijesnoga znanja o Isusu. Do tih zakljuaka je doao
polazei od odreenih pretpostavaka kritike forme; da je velik dio
biblijskog materijala kruio u usmenom obliku prije nego to je zapisan.
Svaki je tip ili oblik materijala u Bibliji bio odreen konkretnom
situacijom (kakvom potrebom bilo Izraela ili rane Crkve): propovijedanjem, argu-mentima, uenjem (tj. svrsihodnou). Upravo zbog toga
Evanelja odraavaju teologiju ranih crkava, a ne injenice o Isusu.
Rana je Crkva navijetala uskrslog Krista iz vlastitog iskustva, a ne na
temelju povijesnih injenica o njemu.
Liberalizam 19. stoljea s puno je samouvjerenosti rekonstruirao
Isusa povijesti odnosno Isusa kakav je doista bio dobar liberalni protestant. Bultmann je odbio liberalne tenje zamijenivi ih krajnjim oblikom povijesnog skepticizma o Isusu, to je zapravo egzistencijalistika
inaica kranstva. Kranstvu je dao egzistencijalistiko tumaenje tako
to je doveo poruku Novog Zavjeta do podudaranosti s uenjem sekularnog egzistencijalista Martina Heideggera (1889-1976). Kranstvu
je oduzeo njegovo zastarjelo gledite, no izdvajanjem nadnaravnog pretvorio je teologiju u antropologiju.
Neki od ranijih Bultmannovih uenika pokazivali su vie pozornosti
prema Isusu povijesti od Bultmanna: Ernst Ksemann iz Tbingena,
Gnter Bornkamm iz Heidelberga i Ernst Fuchs iz Marburga, ali oni
nisu vjerovali da je Isus bio Sin Boji. Ksemann vjeruje da je apokaliptika klju miljenja apostola Pavla. S druge strane Hans Conzelmann
iz Tbingena porie da je Isus bio apokaliptina linost (Sin ovjeji,
Mesija, ili Sin Boji). Prema Fuchsu Isus je bio povijesna linost, no nije
pro-povijedao o pokajanju i bliskosti kraljevstva: vano je samo imati
Isusovu vjeru u Boju budunost. Gerhard von Rad i Martin Noth su
bili kritiari forme i strunjaci Staroga zavjeta. Prema njima, Biblija nije
ni povijest niti literatura, nego ispovijedanje izraelske zajednice. Ipak
oni su vratili status Starog Zavjeta nakon poslijeratnog negativnog
procijenja istog kao rezultat nacizma.
Dietrich Bonhoeffer (1906-1945): Njegova velika elja bila je priopiti
Evanelje narataju, koji je, po njegovom nahoenju, postao sasvim
otuen od religije. Pod religijom je pak podrazumijevao spasenje
koje je bijeg od svijeta, zaokupljenost vlastitom pobonou. Krani

364

ive u getu govorei sasvim drugim jezikom, poput zatoenika na otoku

kojeg polako nagriza struja sekularnosti. Sve su to obiljeja pijetizma
ili malograanske religioznosti, koju je Bonhoeffer smatrao djetinjastim
kranstvom. Stoga je poticao takve krane da odrastu te im je predloio kranstvo bez religije radikalno kranstvo koje bi bilo poteeno navedenoga (naroito prikladno u kriznom razdoblju nacistike
Njemake). Zapravo, samo krani ove vrste su se suprotstavili nacizmu
te su bili spremni snositi posljedice; veina protestanata je tu uglavnom
podbacila.
Sredinja pretpostavka Bonhoefferove misli bila je luteranska teologija kri
a. Prema njoj se za vrijeme utjelovljenja Bog nalazio iskljuivo
u Kristu (ovo je gotovo antitrinitarno gledite). Zbog toga je Bonhoeffer
potpuno odbacivao prirodnu teologiju vjerujui kako se Bog otkriva
samo u Kristu. Time se usredotoio na Boju imanentnost. Opasnost
ovakvih tvrdnji leala je u injenici da se ovime gubi Boja transcendentnost, te se tuje ovjeka Isusa a ne trojedinog Boga. No, ovako je Bonhoeffer odgovorio na Barthovu transcendentnost.
Na Bonhoeffera je velik utjecaj imala personalistika filozofija Martina Bubera (1878-1965), koji je gotovo zakljuio kako je osobnost boanstvo (budui da je ovjek stvoren po Bojem obliju). Krist je bio
Bog budui da je bio savren ovjek. Zbog toga vidimo Boga u drugim
ljudima. Bonhoeffer je takoer rekao kako je Isus bio ovjek za druge
te da moramo slijediti njegov primjer. Tri su se struje sjedinile u Bonhoefferu:
1) Luteranska zamisao o Kristu u sakramentu (Bog je ogranien tijelom). Ovo je ishod katolikog utjecaja.
2) Pretpostavka iz 19. stoljea prema kojoj je Isus bio samo ovjek.
3) Egzistencijalistike zamisli spasenja kroz djelovanje, te Buberova
zamisao da je osobnost boanska.
Bonhffer je u Berlinu predavao teologiju, a potom je sluio kao
pastor njemake crkve u Londonu, prije nego to je preao na teoloku
kolu Union Theological Seminary u New Yorku. Tamo ga je, nakon
razoaranja liberalizmom, privukla Barthova teologija. Nakon Hitlerova
dolaska na vlast Konfesionalna crkva (Bekennende Kirche) ga je pozvala
da se vrati u Njemaku i tamo preuzme vodstvo nad neslubenom teolokom kolom. Kada su vlasti istu zatvorile, nastavio je posao bez njihova odobrenja. Pridruio se admiralu Wilhelmu Canarisu u Abwehru
(protuobavjetajnom odjelu Wehrmachta) radei kao dvostruki pijun.
esto je posjeivao vedsku kako bi razgovarao s biskupom Bellom

365

potaknuvi ga da iznese prijedlog prema kojem bi britanska vlada

trebala podrati urotnike i potpisati zaseban mirovni ugovor s Njemakom. Uhien je 1943. g. zbog upletenosti u krijumarenje etrnaestero idova u vicarsku, a tek je naknadno otkrivena njegova povezanost sa srpanjskim pokuajem atentata na Hitlera. Zatvoren je te je,
nedugo prije dolaska Amerikanaca, smaknut u koncentracijskom logoru Flossenbrg u travnju 1945. g.
Redakcijska kritika: je neko vrijeme diktirala teoloku modu. To je
bilo prouavanje naina na koji je pojedini pisac evanelja, ili urednik,
oblikovao dobiveni materijal s ciljem otkrivanja njegovih teolokih naglasaka. Njome se moe navodno dokazivati kako se u Bibliji ne nalazi
jedna, ve vie teologija (v. Hans Conzelmann (1915-1989).
Sekularizano kranstvo: Tijekom ezdesetih godina dvadesetog stoljea istaknula se teologija koja je za glavnu postavku uzela tvrdnju
kako je Bog mrtav. Paul van Buren je pod tim mislio kako je izraz Bog
mrtav, zbog toga to se Bog potpuno povuio iz svijeta te je ostavio
povijest u rukama ovjeka. Njemaki liberalni i feministiki teolog,
Dorothea Slle (1923-2003) predstavila je ovo miljenje. Na taj nain
ona izbjegava prob-lem patnji a naroito problem holocausta. Bog pati
s nama, ali ne inter-venira. Thomas J. J. Altizer je otiao nekoliko
koraka dalje tvdei kako je Bog umro kada je Krist umro na kriu (primjer kristomonizma).
Wolfhart Pannenberg iz Mnchena jedan je od najznaajnijih teologa
sedamdesetih godina dvadesetog stoljea. On se otro usprotivio Bultmannu i njegovim sljedbenicima. Ustvrdio je kako se poricanjem uskrsnua problemu pristupa s polazita neutemeljene pretpostavke da mrtvaci ne uskrsavaju. Boji spasiteljski ini ne pripadaju iskljuivo povijesti spasenja (Heilsgeschichte), ve moraju biti protumaeni unutar ireg
po-vijesnog konteksta u kojem se sve odnosi na Boga. Pannenberg je
od-govorio Karlu Barthu shvaajui vrlo ozbiljno povijesnog Isusa.
tovie ustvrdio je kako je povijesnost Isusa temelj nae vjere. Iskljuivo
na ovoj osnovi moemo odluiti je li Isus bio boanstvo, i elimo li se
pouzdati u njega. Naravno; ispitivanje povijesnih injenica moe nas
dovesti do vieg stupnja vjerojatnosti; iako se istim ne moe nita dokazati potpuno, ostatak nesigurnosti zamjenjuju pouzdanje i vjera.

366

Norman Pittinger i teologija procesa: Filozofija procesa tvrdi kako

stvarna osoba (pravi ja) nije entitet ili pojedinac koji prolazi kroz vrijeme, ve niz iskustava koji ine proces ivota. Promjena i postajanje su
konani. Ovakve tvrdnje odgovaraju evolucionistikom gleditu. Kada
se prilagode teologiji, sav se naglasak stavlja na Boga kao imanentnog i
aktivnog u svijetu. Bog stoga ne zna budunost, jer je vezan vremenom
i prostorom, te skoro da ovisi o vjenom svemiru. Time dolazimo do
vrste panteizma, a Boja transcendentnost se zanemaruje. Ova teologija
zapoinje kao zdravi odgovor grkoj misli, koja je prikazala Boga kao
udaljenog i nepromjenljivog (gotovo kao ideju), no zavrava u drugoj
krajnosti.
Jrgen Moltmann iz Tbinga jo je jedan istaknuti teolog (usp. Theologie der Hoffnung, Teologija nade 1964). Kritirizao je marksistiko objanjenje kranstva: ono nije bilo orue ugnjetavanja drugih. Zapravo u
svojem zaetku kranstvo je bilo ugnjetavan pokret. Stoga bilo mu je
bilo vano vratiti se ranom kranstvu kako bi obnovio njegovu viziju
i pokretaku silu, koja je u biti bila eshatoloka. Suvremena crkva, pod
utjecajem grke filozofije, je izgubila ovu perspektivu. Tvrdi da se nada
jo uvijek nalazi u budunosti te da je Boji narod hodoasni narod
siromanih i tlaenih koji e naslijediti Boju novu zemlju. Spasenje
ukljuuje vjeru koja je drutveno bitna. Isus se na kriu poistovjetio s
odbaenima osporivi status quo.
Moltmann nastoji vratiti eshatologiju u sredite teologije. Poziva Crkvu
da ivi u eshatolokoj perspektivi, a ne ovoj u kojoj je Crkva zarobljena
proslou. No, njegovo tumaenje eshatologije je postmilenijske naravi.
Misiju dri preoblikovanjem svijeta u iekivanju obeanoga novoga
stva-ranja (izgradnja Boje kraljevstva kroz drutveni napredak kao to
je pravda, mir i sl.). No, piui protiv pukog duhovnog spasenja, odlazi
u drugu krajnost te zavrava, ne samo sa drutvenim, ve i politikim
evaneljem. Crkva mora biti obnovljena kako bi obavila misiju. Pod
obnovom podrazumijeva sljedee: Isus se sa svojim revolucionarnim
zahtjevima mora smatrati poglavarom Crkve, a ne vladajui krugovi.
Crkva mora sluiti oslobaanju ovjeka od rasnih razlika, kao i svake
druge vrste ropstva. Ona mora biti ekumenska, i politika, te na strani
potlaenih i ponienih. Ova teologija nade, kako ju naziva, vrlo je
utjecajna u Ekumenskom vijeu crkava, kao i teologiji osloboenja.
Dvadeseto stoljee je, vie nego ikad prije, bilo opinjeno sekulariziranom inaicom zamisli o Bojem kraljevstvu. Veinu ovih ideologija
predloili su idovi koji, iako su okrenuli lea zamisli o osobnom Mesiji,

367

ipak nisu mogli izbjei privlanost utopijskoga mesijskog kraljevstva

koje je s njim povezano. Karl Marx, Max Horkheimer, Herbert Marcuse,
Erich Fromm i Ernst Bloch bili su odreda liberalni i sekularizirani idovi. Ernst Bloch je, kao liberalni marksistiki filozof koji se zamjerio
istono-njemakim vlastima, otiao na Zapad. Drao je kako je Isus prvi
ovjek koji je postupno zauzeo Boje mjesto; kao drutveni utopijski
reformator on je eznuo za uspostavom Bojeg kraljevstva na Zemlji.
Drugim rijeima, Isus je bio prvi komunist. Ovaj snaan Blochov sekularistiki i marksistiki pogled utjecao je na Moltmanna koji e dalje
razviti neke njegove kljune zamisli.
Teologija osloboenja je katoliki pokret koji je uglavnom rairen
u Junoj Americi. Zapoeo je kada su radikalni katolici zapoeli ralanjivati stanje na tom kontinentu zakljuivi kako je osnovni problem
ugnjetavanje koje se moe rijeiti oslobaanjem. Umjereno gledite, proizalo na Drugoj latinsko-amerikoj episkopalnoj konferenciji, ubrzo je
pokleknulo te su se novom pokretu rado prikljuili marksisti. Teologija
osloboenja se zapravo temelji na marksistikoj ralambi stanja u
Junoj Americi, a spasenje je protumaeno pojmovima politikog osloboenja.
Pristalice pokreta se zanimaju iskljuivo za one djelove Biblije koje
govore o socijalnoj pravdi. Tvrde kako Stari zavjet, kao i Isusovo uenje,
zabranjuju privatno vlasnitvo (oni koji to ne ele uoiti gledaju
kapitalistikim oima na biblijsku poruku). Ne mora se krenuti od
teologije ili od Biblije, ve od ovjekovog poloaja u svijetu (usp. Marx
i stvari kakve jesu) i njegovih vlastitih pokuaja da promijeni taj poloaj. Drugim rijeima, poslunost Bibliji ovisi o njezinoj podudaranosti
s gleditima Karla Marxa. Shodno tome, ona je pogodan instrument
promicanja komunizma (preruenog u brigu za drutvo).
Karl Rahner (1904-1984) i anonimno kranstvo: I Ciprijan i etvrti
Lateranski koncil su jasno izjavili kako van crkve nema spasenja. Rahner
je kao isusovac nastojao tumaiti poruku drugog vatikanskog koncila
u smislu da se spasiti mogu i oni koji nisu pripadnici Katolike crkve.
Ustvrdio je kako je svatko tko je iskren prema sebi iskusio Kristovu milost (bez obzira na to je li toga svjestan) nazvavi takve anonimnim
kranima. Potrebno je tek moralno a ne vjersko predanje. Prema
njemu, budui da se ljudi mogu spasiti bez kranskog evanelja, tada
se Crkva mora prestati brinuti za vjerska pitanja i ukljuiti se u rjeavanje
drutvenih potreba. Ovakav nain razmiljanja utjecao je na Ekumensko

368

vijee crkava, odnosno na teologiju osloboenja. Svakako da je slabost

Rahnerova shvaanja u njegovu vjerovanju u iznimnu mogunost da
netko tko nije uo evanelje moe biti u stanju milosti. Iz toga je stvorio
pravilo prema kojem Crkva sve treba drati anonimnim kranima.
Pierre Teilhard de Chardin (1881-1955) je bio isusovac koji je kranstvo pokuao prikazati kroz koncept evolucije. Zbog njegovih neortodoksnih ideja, Crkva mu je zabranila predavati geologiju, te se preselio
u Kinu gdje je radio kao arheolog (1922-46) specijalizirajui se na temu
praovjeka. Nakon toga se preselio natrag u Francusku, gdje mu je Katolika crkva zabranila predavati filozofiju, stoga se 1951. preselio u
SAD gdje i umro. Kako mu njegov red nije doputao tisak knjiga za
ivota, one su zahvaljujui njegovim prijateljima izale nakon njegove
smrti. Postoje tri mogua pristupa evoluciji: a) odbiti je; b) rei kako
kranstvo i evolucija govore isto, te c) protumaiti kranstvo u smislu
evolucije. Teilhard de Chardin je prihvatio posljednji, radikalni stav.
Kao i u teologiji procesa, Boga je obrazloio u dijalektikim pojmovima.
Grijeh je pak izrekao u evolucijskim pojmovima (nezrelost, pogreno
skretanje). Ukratko, dok je Augustin protumaio kranstvo u smislu
novoplatonizma, Akvinski u smislu Aristotela, Teilhard de Chardin je
isto uinio rabei pojmove evolucije.
Hans Kng (ro. 1928) je vicarski katoliki teolog koji je studirao u
Luzernu, Rimu i Parizu. Njegovim teolokim radom su dominirale tri
glavne teme: apologetika, ekumenizam i reforma Katolike crkve.
Njegov doktorski rad bavi se opravdanjem vjerom koje Kng smatra
doktrinom istovjetnim onoj u koju vjeruju barthijanski protestanti.
Njegova se pogreka sastoji u injenici da ne vidi to katolike i protestante razdvaja. Pritom, isto tako, zaboravlja da su se (u vrijeme reformacije) reformatori sloili s katolikim pregovaraima (Contarini) o gore
spomenutom pitanju, no razili su se glede euharistije i papine nadreenosti.
Kng je bio imenovan slubenim teologom na Drugom vatikanskom
koncilu, no razoarao se njegovim ishodom. Napisao je knjigu u kojoj
je doveo u pitanje papinu nepogreivost drei kako je papina uloga
ona koju je imao Petar kao pastor (pastir i sluga). Govorio je kako dogme mora donositi crkveni koncil a ne samo papa. Zbog ovog stava
vatikanska ga je sluba sigurnosti stavila na crnu listu te je izgubio
mjesto profesora katolike teologije u Tbingenu. Meutim, tamonje

369

vlasti utemeljile su posebno profesorsko mjesto za njega. Danas uglavnom radi na irenju evanelja meu onima koji ne odlaze u crkvu.
U anglosaskom dijelu svijeta anglikanski teolog N.T. Wright takoer
pristupa doktrini opravdanja po vjeri s ekumenskog stajalita (njegove
skrivene namjere su ekumenskog karaktera): elja mu je sruiti sve ono
to odvaja katolike i protestante, Evanelje svesti na prihvaanje Isusa
kao Gospodina bez nunosti vjerovanja u Evanelje (opravdanje po
vjeri). Takoer eli iz krcanstva izbaciti i najmanju trunku antisemitizma, to je pohvalno. Meutim slaba toka N. T. Wrightove teologije je
ta da on ne razlikuje biblijski od rabinskog judaizma kojemu se Pavao
suprotstavljao u svojim poslanicama, a to je takoer i razlika koja razdvaja protestante i katolike. Rimska crkva je bila naime pod vrlo snanim utjecajem rabinskog judaizma.
Otvoreni teizam je zapravo evaneosko razvijanje teologije procesa.
Polazi od arminijanizma nastojei ga razviti nautrb klasine doktrine
o Bojem suverenitetu. Kljuna osoba pokreta bio je Clark Pinnock iju
je teologiju karizmatski tabor toplo prihvatio. Pokuavajui obnoviti
doktrinu o dinaminom Bogu, Pinnock je ustvrdio kako Bog ne zna
budu-nost jer zavisi i prilagoava se nama (usp. procesna teologija).
Neki su prigovorili da je zapravo ustvrdio da je Bog napravljen na sliku
ovjeka.
Slabost ove doktrine sastoji se i u injenici da ne uzima u obzir razliite razine spoznaje u Bojem umu. Ako je Bog vladar svemira, tada
mu je sve poznato, od poetka do kraja, to ne umanjuje dinamina
obiljeja Njegova odnosa s nama. Doktrina jednostavno ne uzima u
obzir Boji nevjerojatan um koji nadilazi nae bijedne predodbe.
Sljedei navod, nekog pristalice, zorno ocrtava njegovo gledite: Biti
evaneoski raspoloen znai, pored ostalog, iskazivati Kristov mirotvoran duh ljubavi prema onima s kojima se ne slaemo, kao i opreznu
otvorenost prema reformama predaje dok nas Duh vodi prema novom
razumijevanju Biblije koje e jo vjernije odraavati cjelokupnost Boje
objave. (The Word made Fresh: A call for a renewal of the Evangelical Spirit
Novi pogled na Bibliju poziv na obnovu evaneoskog duha).

370

EKUMENSKI POKRET
Ekumenizam oznaava nastojanje oko pomirenja, suradnje, zbliavanja i jedinstva kranskih crkava. Dok se meureligijski dijalog odnosi
na sve religije, ekumenizam je dijaloki napor unutar kranskih crkava
koji se temelji na ravnopravnosti i zajednikom zalaganju za mir i ope
dobro (Wikipedija). Poetci ovog pokreta se nalaze u misijskom pokretu.
Svjetsko vijee crkava utemeljena je 1948. g. u Amsterdamu, no proizala je iz tri ranija pokreta koja su dobila poticaj na Svjetskoj misijskoj
konferenciji u Edinburgu 1910. g. Bili su to sljedei pokreti:
1) Pokret vjere i reda koji je djelovao na ponovnom sjedinjenju denominacija.
2) Pokret ivota i rada koji se bavio odnosom kranske vjere u drutvenim, politikim i gospodarskim pitanjima.
3) Meunarodni misijski koncil (od 1961).
Do sada je odrano osam glavnih skuptina na kojima su donijete
vane odluke: Amsterdam (1948), Evanston, SAD (1954), New Delhi
(1961), Uppsala (1968), Nairobi (1975), Vancouver (1983), Canberra
(1991), Harare (1998) i Porto Alegre, Brazil (2006). U Uppsali su, po
prvi puta, donesene radikalnije odluke, prije svega, pod utjecajem Karla
Rahnera; u glavnom dokumentu naime nije spomenuta vjera u Krista,
a sav je naglasak stavljen na drutveno djelovanje. Jo ekstremnije izjave
ule su se na konferenciji u Bangkoku (1973). Pravoslavni, kao i evaneoski krani, usprotivili su se zakljucima. Shodno tome, potonji su
organizirali vlastitu konferenciju u Lausanni (1974). Izdali su snaniju
izjavu o evangelizaciji, no djelomice su pali pod utjecaj Ekumenskog
vijea jer su naglasili Trei svijet i drutveno djelovanje.
Evaneoski vjernici sumnjiavi su prema Ekumenskom vijeu crkava
iz sljedeih razloga:
1) Kristovo boanstvo nije definirano, iako je slubeno podrano.
2) Evanelju je uskraeno njegovo izvorno znaenje.
3) Biblija nije prihvaena kao nadahnuta Boja Rije; njezino uenje
se ne uzima ozbiljno. (Zapravo ju rabe kako bi se poduprle teorije koje
iz-nosi organizacija).
4) Univerzalizam je postao standardnom doktrinom.
5) Svjetska povijest se tumai u marksistikom duhu, iako kranskim
rjenikom.
6) Desniarska krenja ljudskih prava redovito se osuuju, dok se
iste zlouporabe sa strane ljeviara prikrivaju.

371

Ovaj pokret danas prolazi kroz teka vremena (uglavnom zbog nedostatka novca, smrti najpoznatijih i najproturjenijih osoba, te svretka
hladnoratovskog razdoblja).

CRKVA U TOTALITARNOM DRUTVU

FILOZOFSKA POZADINA TOTALITARNE DRAVE
Glavna pokretaka zamisao 19. stoljea bila je vjera u neizbjenost
napretka kao povijesne, a potom i znanstveno dokazane zakonitosti.
Unato privremenom nazadovanju vjerovalo se kako se radi o stalnom procesu. Vjera u napredak poela se razvijati jo u doba prosvjetiteljstva dok je u 19. stoljeu, opijenim iznenadnim i brzim napredovanjem prirodnih znanosti, poprimila oblik naravne zakonitosti.
Industrijska revolucija, filozofski temelji Hegela, znanstvena zakonitost
postavki Charlesa Darwina, te gospodarski okvir Karla Marxa naizgled
su do-kazivali neizbjeno. Pregled emo zapoeti Nietzscheovom
teorijom i njezinim moralnim i vjerskim posljedicama bez kojih je nemogue razumijeti odreene aspekte 20. stoljea.

NIETZSCHE I NACIZAM
Friedrich Nietzsche (1844-1900): Nietzsche je roen u pruskoj
luteranskoj obitelji (njegov je otac bio pastor). U francusko-pruskom
ratu sluio je kao pomaga u bolnici. Zbog genijalnosti Ritschl ga je
preporuio za predavaa na Sveuilitu u Baselu. Tamo je proveo deset
godina da bi 1879. otiao u mirovinu. Godine 1889. obolio je od duevne
bolesti. Tijekom ivota bio je pod utjecajem Darwinove teorije i onoga
to je drao njezinim nihilistikim posljedicama. Vjerovao je kako e
teorija evolucije dokrajiti kranstvo i kranski moral. Zagovarao je
zamisao o nadovjeku, no pritom nije podrazumijevao obnovu boanske
slike u ovjeku, ve vrhunac evolucijskog procesa. Na Nietzschea su
djelovala etiri kljuna utjecaja:
1) Darwinova teorija, pogotovo zamisao o opstanku naprilagoenijih
organizama, snano je utjecala na europski moral. Njome je opravdana
navodno bezobzirna trina utrka (kapitalizam), bespotedna klasna
borba (komunizam) i nemilosrdni nacionalizam (nacistika doktrina).
2) Strah od izumiranja Europe, zbog njezine sve vee dekadencije.
3) elja da se pronae dobar izgovor za odbacivanje kranske moralnosti, a time i Boga.

372

4) Licemjerje koje je Nietzsche susreo kod navodnih krana. Oni su

se na nedjeljnom bogosluju ponaali kao da ive moralnim ivotom
zavaravajui tako i sebe i druge. Nietzsche se pobunio protiv nominalnog kranstva u pruskom drutvu.
Nietzsche je problemima pristupao koristei psihologiju. Moralni
standardi, tvrdio je, pokazali su se relativnima u odnosu na prolazne
faze evolucije. No, u sustav je, izvan podruja psihologije, unio moranost pomou koje je prosuivao. Ustvrdio je kako je zahvaljujui uvidom
u psihologiju otkrio kako su slabi organizmi, koji bi trebali biti poraeni
u borbi za opstanak, stvorili sustav kranskog morala. Taj sustav rabe
kako bi preivjeli i potom porazili jakog ovjeka tj. plemenitog divljaka
ili plavu zvijer. Budui da zaustavljaju napredak, moraju biti uniteni.
Iskljuivo e se tako jaki ovjek moi razviti u nadovjeka. Drugim rijeima, slabi se moraju podiniti jakima. Europljanin se, kae Nietzsche,
obukao u moralnost i tako postao bolesna i osakaena ivotinja. Stoga
mora zbaciti vlastite okove i dopustiti evoluciji da ga odvede tamo gdje
bi trebao biti. No, zbog ega je Nietzsche spominjao Europljane?
Odgovor je jednostavan: zato to je sm Nietzsche bio Europljanin. Tek
u podruju iznad dobra i zla, tvrdio je, poinje istinski ivot. Religija je
tek neuroza koja iskoritava postojeu bolest.
Nietzsche je uobiavao rei: Kojem je misliocu jo uvijek potrebna
hipoteza o Bogu? Zatim bi hvalio amoralnost u slubi evolucije. Sve je
opravdano ako promie napredak evolucijskog procesa. Rat trebamo
prihvatiti kao neto pozitivno jer je rat otac svakog dobra. ovjek
mora nastojati ponovno postati grabeljivcem, divnom plavom zvijeri
koja pohlepno tumara za plijenom i pobjedom... ivotinja se mora ponovno pojaviti i vratiti u praumu.
Nietzsche je tvrdio kako nita nije istina i sve je doputeno. Tome je
tako jer sve ovisi o potrebama vrsta koje se mijenjaju s obzirom na zahtjeve evolucije. No, Nietzsche nije u ovo vjerovao. Na primjer, govorio
je o mnotvu apsolutnih istina (primjerice o nasljedstvu) a i vlastitu je
psihologiju drao nepogreivom. Tvrdio je kako nema zakona. elio je
pobjei od konvencionalne moralnosti i zamijeniti je novom moralnou.
Naime, nemogue je djelovati bez pravila ponaanja. Tek tada e ovjek
postati vlastiti bog (ovom je tvrdnjom podsjetio na poznate rijei: vi
ete biti kao bogovi, koji razluuju dobro i zlo).
Nietzsche se oduvijek divio Napoleonu kojeg je drao nadovjekom.
Kako je u tadanjoj Europi jaalo oduevljenje ratnikim junatvom,
kranska vjera je sve vie gubila utjecaj. Upravo je tada propustila pri-

373

godu da obrati Europljane: postati junakom bivalo je glavnim ciljem

ak i u srednjem vijeku koji je veliao borbu mijeajui udne viteke
uzore i kranstvo.
Nietzscheove postavke o nasljeu bile su poprilino uznemirujue.
Ustvrdio je kako je razmnoavanje jedini nain postanka nadovjeka.
Odgoj jednostavno ne moe postii traeni ishod. Zagovarao je razmnoavanje superiorne rase i sputavanje ostalih (npr. sterilizacija kriminalaca i unitenje milijuna neprilagoenih). Iza ovih tvrdnji krio se
duh nacistikih plinskih komora kojeg je poticala teorija evolucije kojom
se Nietzsche okoristio.
Nietzsche je tvrdio da je Bog mrtav, to oigledno nije bila tvrdnja
klasinog ateista. Ona je prije svega upuivala na gubitak vjere. Nietzsche je uoio da je kranstvo izgubilo utjecaj nad veinom Europljana,
prije svega intelektualcima, to je najznaajniji dogaaj 19. stoljea. Kako
se europska uljudba oslanjala na koncept Boga, nestanak vjere morao
je ostaviti prazninu u njezinom srcu. Bez Boga nema niega. To je temelj
ateistikog egzistencijalizma koja e prestii teologiju. Time je moda
oglaen svretak kranske uljudbe, no nikako i Boga.

NJEMAKA CRKVA POD NACIZMOM

U dvije godine po dolasku na vlast, Adolf Hitler je uvrstio jai
dravni nadzor nego to je to uspjelo Benitu Mussoliniju. No, nacisti
nisu uspjeli stei punu podaniku naklonost vojske i sveenstva, a i podrka radnika i seljaka bila je poprilino mlaka.
Iako je Hitler roen u katolikoj obitelji, odbacio je sva kranska
na-ela prigrlivi tadanje svjetovne filozofe. Ipak nikada nije slubeno
prekinuo veze s Crkvom, niti je bio iz nje izopen. Hitlerova mrnja
prema njoj bila je prvenstveno politike naravi; zavidio je moi koju je
katolianstvo imalo nad sljedbenicima. Protestantizam je prezirao zbog
nedostatka jedinstva i autoriteta. No, nastojao je odrati dobre odnose
s obje crkve u pohodu na vlast. Na kranstvo je gledao poput marksista:
po-trebno je starcima kao oslonac, te je tek pitanje trenutka kada e i taj
opijat odumrijeti. Prezirao ga je kao odve slabo. Shodno tome, svjesno
se odluio (pod utjecajem Nietzschea) na povratak poganstvu i njegovim
vrijednostima.
Protestantska je crkva od godine 1918., zabezeknuta porazom Njemake u ratu, ostala sumnjiava prema novoj republici kojom su, kako
joj se inilo, upravljali socijalistiki i katoliki politiari. Weimarski ustav

374

iz 1919. g. odvojio je crkvu od drave, iako je Katolika crkva zadrala

povlastice. Protestantima je nacizam bio privlaan kao odgovor na nepovoljni status quo. Mnogi meu njima, pogotovo teoloki konzervativci, zanemarili su antisemitsku i pogansku stranu nacizma slavei Hitlerov antikomunizam i zagovaranje pozitivnog kranstva. Stoga se
u tridesetim godinama u crkvi pojavila otvorena pronacistika struja.
Njemaki krani: Godine 1933. poveao se pritisak da se Crkva
podvrgne centraliziranom dravnom nadzoru. Zapoelo se imenovanjem Reichsbischofa Ludwiga Mllera, a zavrilo 1935. imenovanjem
ministra za crkvena pitanja. Mller je bio voa tzv. njemakih krana
koji su pokuavali nadmaiti naciste, no Hitler, koji je prezirao religiju,
po nagovoru ekstremista u vlastitoj stranci elio je potpuno ukidanje
kranstva.
Nacistika je vlada izloila nakane u programu od trideset lanaka
koji je pozivao na uspostavu tzv. Nationale Reichskirche. Taj je program
tijekom rata sastavio visoki Hitlerov dunosnik, i meu ostalim, izaslanik za intelektualnu i filozofsku izobrazbu Nacionalsocijalistike
partije, Rosenberg. Najbitnije toke programa sadravale su sljedee:
1) Nationale Reichskirche bezuvjetno prisvaja iskljuivo pravo i mo
nadzora svih crkava unutar granica Reicha. Ovom odlukom iste postaju narodnim crkvama njemakoga Reicha.
5) Nationale Reichskirche odluna je nepovratno iskorijeniti strane
kranske vjere uvezene na njemako tlo zloslutne 800. g.
7) Nationale Reichskirche nema pisare, propovjednike, kapelane ili sveenike. U njoj imaju rije govornici Reicha.
13) Nationale Reichskirche trai trenutani prekid tiskanja i dijeljenja
Biblije u Njemakoj
14) Nationale Reichskirche izjavljuje kako je njoj, a time i njemakom
narodu, Fhrerova knjiga Mein Kampf najvea meu knjigama. Ista ne
samo da sadri, ve i utjelovljuje iskonske moralne odredbe sadanjosti
i budunosti naeg naroda.
18) Nationale Reichskirche uklonit e sa oltara sva raspela, Biblije i
slike svetaca.
19.) Na oltarima se smije nalaziti knjiga koja je njemakom narodu,
a time i Bogu, najsvetija Mein Kampf. S lijeve strane oltara nalazit e se
ma.
30.) Na dan njezinog utemeljenja, kranski kri e se ukloniti iz svih
crkava, katedrala i kapela te se zamjenjuje jedinim nepokorivim simbolom svastikom.

375

Nacisti su vlastitim ciljevima vrlo spretno prilagodili vjerski rjenik

i glazbu ime su njemaku protestantsku batinu izloili ruglu. Takoer
su vjeto dali religiozni prizvuk vlastitoj propagandi iz ega je nemogue
ne vidjeti Sotoninu profinjenu iskvarenost.
Njemaki krani prihvatili su nametnute promjene te su, u skladu s
time, promijenili vlastitu poruku: Svastika na naim grudima, kri u
naim srcima... Krist nam je doao kroz Adolfa Hitlera... Danas znamo
da je Spasitelj doao... Imamo samo jedan zadatak: biti Nijemci a ne
krani (propovjednik Leutheuser). Nacistika inaica Tihe noi glasila
je: Tiha no, sveta no, sve je mirno, sve je svjetlo. Samo moni Kancelar,
nepokolebljiv u borbi, uva Njemaku danju i nou, stalno se brinui za
nas.
Nezavisna konfesionalna crkva: Mnogi protestanti su se zabrinuli
zbog sve jaeg mijeanja Partije u crkvene poslove te su uveli alternativnu crkvenu upravnu strukturu tzv. Konfesionalnu crkvu (Bekennende
Kirche). Njezin utemeljitelj bio je propovjednik Martin Niemller. Godine 1934. iznijela je teoloke osnove poznate kao Barmenska Deklaracija,
uglavnom pod utjecajem Karla Bartha. Ona je uglavnom bila usmjerena
protiv krivovjernih poruka njemakih krana. Veina protestantskih
voa je odbacila ovu crkvu, dok je njezine pripadnike zlostavljao Gestapo. Nekoliko njezinih lanova, kao npr. Dietrich Bonhoeffer, bili su
svjesni politike odgovornosti, te su se nerado ukljuili u protuhitlerovsku zavjeru. No, konzervatizam i nacionalizam veine sprjeavali su ih
da se javno zauzmu za demokraciju i prava pojedinca.
Kako je veliki dio Barthove i Bonhoefferove teologije nastao u vremenima Treeg Reicha, ekstremne formulacije, poput naglaavanja
transcendencije Boga (Barth) i odbacivanja malograanskog kranstva
(Bonhoeffer), moraju se sagledati u irem kontekstu.
Katolika crkva: U poetku su katolici podravali novi pokret, no
papa je 1937. izdao encikliku u kojoj je osudio novo poganstvo. Nakon
nje su katolici bili izloeni sve jaim ogranienjima. Oko osam tisua
sveenika je poslano u logore (njih 250 nisu preivjelo). Oko tri tisue
pastora baeno je u zatvore (21 ih je poginulo zbog evanelja). Nasuprot
ovome, malo se profesora teologije suprotstavljalo nacistikom pokretu.
Veina njih zapravo nije uinila nita. Ipak primjer katoliki biskupa
Galena iz Mnstera ukazivao je na to je bilo mogue postii. Biskup je
1941. poveo prosvjede zbog kojih je Hitler morao odustati od programa
eutanazije. Godine 1944. neki su katolici (npr. von Stauffenberg) zajedno s odreenim liberalima (Bonhoeffer) bili ukljueni u srpanjsku bombaku zavjeru.

376

Nakon bitke za Staljingrad, na Sveuilitu u Mnchenu, brat i sestra

Scholl raznosili su izvrstan traktat. Evo nekoliko reenica iz njega: Ni
Hitler, ni Goebbels ne broje nae mrtve, a u Rusiji tisue dnevno pogibaju. Vrijeme je etve, a etelac ve kosi zrelo klasje. Dok Hitler lae
onima ije je najvee blago poslao u besmislenu smrt, alost se uvlai u
nae domove. Svaka je rije koja izlazi iz njegovih usta la. Ukoliko
govori o miru, misli na rat, a kada na najbogohulniji nain koristi ime
Svemonoga tada zapravo misli na snagu zla, paloga anela Sotonu.
Njegova su usta smrdljiva vrata pakla, a mo mu je malaksala. Stoga se
svim razumnim mjerama treba boriti protiv drave terora koju je Hitler
ustanovio s na-cionalsocijalistima. Tkogod jo uvijek sumnja u postojanje demonskih snaga, posve krivo shvaa metafiziku pozadinu rata.
Iza konkretne, materijalne percepcije, te svih injeninih i loginih promiljanja, stoji iracionalno. Ovo je, dakle, borba protiv demona, Antikristovih poslanika.
Pravo nalije nacizma: Hitler je izjavljivao kako je kranska vjera
idovska spletka: Najtei udarac koji je ikada pogodio ovjeanstvo
bilo je kranstvo. Njegovo nezakonito dijete je boljevizam... a oboje
su izmiljotine idova. Hitlerov je dugoroni cilj bilo potpuno i trajno
unitenje kranstva. Himmler, Hitlerov suradnik, je rekao: Neemo
se zaustaviti dok ne iskorijenimo kranstvo. Oito je da je svjesno bio
u savezu s mranim sotonskim silama crne magije. U mnogim je sluajevima pokazivao znakove demonske opsjednutosti, pogotovo u mahnitosti vlastitih govora. Prema prvom voi Sturmabteilunga (SA), Ernstu
Rhmu, nacisti su nastojali razoriti mo proletarijata i srednjeg stalea.
eljeli su osnovati novi drutveni poredak prema zapovijedima demonskih glasova koji su govorili kroz Hitlera. Jednom prilikom je Hitler
rekao Rauschningu: Utemeljit u red U elitnim nacistikim kolama
(Ordensburgen) stajat e kip za tovanje, figura velianstvenog i samopostavljenog Boga-ovjeka (odnosno Hitlera).... Potom se Hitler zaustavio rekavi kako su to stvari o kojima ak ni on ne smije govoriti.
Drugom prigodom Himmler je ispriao kako je Hitler od njega zatraio
da za nacistiku Europu sastavi novu religiju. Trebala je to biti mjeavina
pra-starog germanskog poganstva, istonjakog misticizma i unakaenog kranstva, u kojem bi Hitler preuzeo Kristovo mjesto. Istinska
kranska crkva bila bi potisnuta i, na koncu, u potpunosti odbaena.
Iz ovoga je zapravo oito da je Adolf Hitler dosada bio najii prikaz
Antikrista.

377

Katolika crkva nije imala ba sjajnog dosja za vrijeme drugog svjetskog rata, posebno u ovim dravama gdje su nacionalizam i katolianstvo bili usko povezani. U Francuskoj, kolaboracionistina vlada u
Vichyju, koja je bila konzervativna i katolika, uzela je inicijativu u deportaciji idova k smrti. U Slovakoj voa faistike vlade, Jozef Tiso,
bio je katoliki sveenik, koji je deportirao 58.000 idova od marca do
listopada 1942, dok nije intervenirao Vatikan. U Hrvatskoj Ante Paveli
je vodio katoliko naklonjenu faistiku vladu, koja je imala za cilj uklonjenje idova, Roma i pravoslavnih Srba (ali ne i protestanata niti muslimana) potonji putem unitenja, istjeranja ili obraenja na katolianstvo. Njegove sadistike metode su okirale ak i Nijemce. Kad su
katolici u susjednoj Sloveniji protestirali o tome kod Vatikana, Vatikan
nije inio nita. Kad su poljski katoliki biskupi protestirali zbog
nacistikih stra-hota u Poljskoj, Vatikan nita nije rekao.

MARKSIZAM I RUSIJA
KARL MARX (1818-1883) je bio roen u pruskom Trieru. Kako su
mu roditelji bili idovskog podrijetla, odluili su se preobratiti na luteranstvo. Nadali su se kako e ih okolina, tako, prihvatiti kao Nijemce.
Nakon zavretka studija filozofije, Marx je postao novinarom. Tijekom
revolucije, 1848. g., vlasti su ga istjerale iz Njemake te se sklonio u
Engleskoj. Tamo ga je novano podupirao sin bogatog njemakog industrijalca, koji je usto imao tvornice u Engleskoj, Friedrich Engels.
Engels je istovremeno postao njegovim glavnim pobornikom. S njim je
Marx, jo iste godine, napisao Manifest komunistike partije. Osim pisanja
provodio je vrijeme potiui radniki pokret i piui Kapital u Britanskom
muzeju. Prvi svezak djela pojavio se 1867. g. Drugi i trei svezak nije
zavrio ve ih je, nakon njegove smrti, uredio Engels. Iako je dolo do
gospodarske krize, 1857. i 1886. g., (nakon njegove smrti) izostala je
oekivana revolucija proletarijata. Marx je stoga priznao kako bi komunizam mogao biti dugorono stvoren putem nenasilnih demokratskih metoda. U 1870. jo je uvijek vjerovao u vlastite revolucionarne
zamisli, no sve je vie ivio poput malograanskog gospodina. Pri kraju
ivota oekivao je zavrnu krizu koja e se izroditi u rat izmeu velikih
sila. Rat je naime neizbjena posljedica kapitalizma. Kada je umro 1883.
njegovim slubenim tumaem, i posjednikom svih spisa koje je Marx
ostavio iza sebe, postao je Engels.

378

Marksizam je, u biti, ateistiko uenje prema kojem ovjek ne moe

biti vlastiti gospodar sve dok egzistenciju duguje nekom drugom, naroito Bogu. Bog dri ovjeka u nevoljama stalno ga podsjeajui na
grijeh. Potrebno je stoga osporiti Boga i staviti ovjeka na prvo mjesto.
Ukoliko je Bog mrtav, onda nema grijeha, Sotone i krivice. Ateizam je
zapravo pokuaj da se ovjek oslobodi krivnje i uini odgovornim prema
svijetu. Time ga moe promijeniti. Prema Marxovom gledanju, religija
je preslika kapitalistikoga naina proizvodnje (ovjek prebacuje vlastite
nevolje i udnje na izmiljenu osobu Boga).
Podrijetlo marksizma: Ovo je uenje zapravo mjeavina:
a) Marxovog naslijeenog idovskog pogleda na svijet koji spasenje
vidi u kolektivnim i materijalnim pojmovima. S druge strane okruivao
ga je naglaeni kranski pijetizam, kao spasenje na drugom svijetu,
izraen pojedinanim pojmovima.
b) Njemake filozofije 19. stoljea (hegelijanizam bez idealizma) i
radikalizma mladih hegelijanaca iji je cilj bio smrviti drutvo. Hegelova
dijalektika je, u osnovi, poganska i razvodnjena inaica doktrine Rijei
tj. logosa u Bibliji.
c) Primitivnog kapitalizma u Engleskoj s poetka 19. stoljea.
d) Revolucionarnog francuskog razmiljanja, kao i radikalnijih zakljuaka francuskog prosvjetiteljstva 18. stoljea, i Rousseauovih sretnih
pogleda na ovjekovu narav.
Kako je mogue da je marksizam postao neraskidivo vezan uz totalitarni sustav? Marx je isprva snano isticao kako je njegova zamisao
tek metoda, a ne sveobuhvatni pogled na svijet. Za to postoje sljedei
razlozi:
1) Marx je bio izraziti antiklerikalni radikal, prije nego to je izloio
vlastitu teoriju. Njegovo tumaenje gospodarstva bilo je stoga obojano
radikalnim stavovima. Shodno tome, prihvatio je odreene materijalistike pretpostavke.
2) Nakon njegove smrti, marksizam se razvio u pogled na svijet zahvaljujui utjecaju Friedricha Engelsa i Karla Kautskyja. Tvrdolinijaki
tumai pobijedili su meku liniju koju su zastupali Eduard Bernstein i
Rosa Luxemburg. Kao sveobuhvatni pogled na svijet, marksizam se
morao (prije ili kasnije) sukobiti s kranstvom.
3) Marksizam je, s vremenom, doivio veliki uspjeh u Rusiji koja je
zapravo oduvijek bila totalitarno drutvo. Boljevici su, pod Lenjinom,
odnijeli prevagu nad umjerenim marksistima (menjevicima) ime se

379

klasini marksizam poeo poistovjeivati s nasilnom i revolucionarnom

ruskom tradicijom 19. stoljea. Nju je odraavao strogi antiklerikalac
Lenjin. Njega se povezuje s doktrinom sredinje (vjerojatno i trajne)
uloge partije i imperijalizma (sprjeavanja ostvarivanja zapadnih
interesa u Treem svijetu kako bi se ubrzao pad kapitalizma). Drugim
rijeima, lenjinizam nije htio dopustiti dijalektici da preuzme vodstvo,
ve je nastojao doprinijeti burnoj revoluciji neovisno o tome je li ona
vremenski pravovremena. Kasnije je Staljin nadvisio Trockog zbog ega
je mogao ostaviti traga na komunistikoj teoriji, u obliku doktrine o
jednoobraznom putu u socijalizam, i teoriji vodee partije i vodeeg
naroda u izgradnji socijalizma. Mnogi elementi marksistike teorije, koji
su trebali biti tek obiljeje prijelaznog razdoblja (partija, drava), postali
su stalni i institucionalizirani pogotovo kada ih se primijenilo na rusko
drutvo. Iz Rusije je marksizam izvezen u ruskoj inaici, tzv. marksizmulenjinizmu. Bio je ovo uglavnom splet politikih okolnosti. Kasnije
je marksizam postao usko vezan uz nacionalne interese Sovjetskog
Saveza i nametanja drutvenog ureenja ruskog tipa.
Marksizam, kako ga tumai veina, ne zadovoljava se mjestom u
gospodarskoj teoriji. On ustraje na mjestu sveobuhvatnog pogleda na
svijet koji iziskuje potpunu poslunost. Ishod je ovo nekih filozofskih
pretpostavki koje ga dovode u neizbjean sukob s kranstvom

CRKVA U RUSIJI U 19. I 20. STOLJEU

U 19. stoljeu dolazi do sljedeih stremljenja unutar ruskog drutva:
1) irenje zapadne liberalne misli meu inteligencijom koja se otuila
od Crkve i time pripremila put revoluciji ljevice.
2) Porast ruskog nacionalizma, te kolonijalno irenje u Aziji (u to je,
naravno, bila ukljuena i Pravoslavna crkva). Pravoslavna crkva je prevela Bibliju i bogosluje na veliki broj narodnih narjeja. Iako svi intelektualci nisu djelili njezino miljenje, ona je dala nekoliko izvrsnih kranskih mislioca, meu kojima i nekoliko poznatih pisaca: Komiakovog,
Dostojevskog i Solovjovog. Neki su pak umjetnici napustili marksizam
i vratili se kranstvu (Berdjajev i Bulgakov).
3) U 19. stoljeu dolo je do vane obnove redovnitva. Ona je u poetku bila usredotoena na grku planinu Atos gdje je redovnik Paisije
naglaavao stalnu molitvu, kao i poslunost starjeini i starcima. Najvei meu njima, Serafim iz Sarova, kasnije je kanoniziran. Rasputin je
takoer bio lan pokreta.

380

4) Evaneoski protestantizam u Rusiji vue zaetke u 19. stoljeu,

iako se molokany javljaju ve krajem 18. stoljea. Car Aleksandar I.
(1801-1825) dopustio je 1805. g. evaneoske slube tovanja. Prema
nekim priama on se obratio zahvaljujui Barbari Juliani Krdener.
Britansko biblijsko drutvo (BFBS) takoer je slalo vlastite predstavnike
te je uspjelo ustanoviti 250 ogranaka. Naalost, mlai brat i prijestolonasljednik Nikola I. (1825-55) nije bio naklonjen novoj vjeri. Shodno tome,
nakon dolaska na prijestolje poeo je autokratski vladati. Kako mu se
nova vjera uinila revolucionarnom, bojao se da bi mogla poljuljati
temelje dravne religije, a i sme drave.
Misijski pokret njemakih baptista zapoeo je djelovanje u Gruziji,
te je 1867. g. krten njihov prvi obraenik. Gruzija je u to vrijeme bila
poput Sibira. lanovi ruskih sekti (molokany i duhobory) koji su tamo
bili prognani, bili su istovremeno najotvorenija skupina prema evanelju. Sredinom stoljea, pod Aleksandrom II. (1855-81), ruski su krani
postali poznati kao stundisti (od njem. Stunde sat). Posjeivali su biblijska prouavanja (Bibelstunde) njemakih kolonista. Kako su bili vrlo
djelatni, proirili su se u Ukrajinu gdje su ivjeli mnogi njemaki i nizozemski naseljenici (meu kojima su posebno uspjeni bili baptisti i
menoniti).
U tom se vremenu, zahvaljujui engleskom lordu Radstocku, obratio Frederick William Baedecker (1823-1906). On se vratio u St. Petersburg gdje je preobratio mnoge pripadnike plemstva. Osim toga rado je
posjeivao tamonje zatvorenike. Jedan od njegovih obraenika bio je
brigadir Pakov koji je morao napustiti Rusiju zbog nove vjere.
Progoni su bili ishod utjecaja kojeg je Pravoslavna crkva imala na
dravu. Naime ova je traila zabranu irenja ostalih vjera. Prijetnja revolucije sve je nepravoslavne skupine, pa tako i evaneoske krane,
dovela u velike potekoe.
S vremenom su se baptisti na Kavkazu ujedinili sa stundistima u
Ukrajini kako bi utemeljili Ruski baptistiki savez. Radstokovi sljedbenici,
koji su slijedili bratski uzor, osnovali su Evaneoski kranski savez.
Prvi ruski Novi zavjet izdan je 1821. g. Za vladavine Nikole I. tiskanje
Biblije je prekinuto jer je to traila Pravoslavna crkva. Prvi sinodski
(pravoslavni) Novi zavjet izdan je 1862. g., a cjelokupna Biblija 1876. g.
Godine 1879. g. baptisti su zakonski priznati, iako nisu smjeli iriti
vlastitu vjeru.
Car Aleksandar III. (1881-94) je imenovao Pobedonostseva kao
ministra za vjerska pitanja (koji je na tom poloaju bio od 1880. do 1907).

381

Pod njegovom je vlau tlaeno sve to nije bilo pravoslavno. Godine

1881. i 1882. milijun je idova moralo pobjei iz zemlje. No, zahvaljujui
revoluciji iz 1905. g., Pobedonostsev je morao napustiti poloaj. Osim
toga, veliki je broj sveenika bio nezadovoljan stanjem u Crkvi, te je
zahtijevao da vijee predstavnika zamijeni Pobedonostseva. Do toga je
konano dolo pod Kerenskym 1917. g. kao posljedica socijalistike revolucije.
Godine 1894. Nikola II. (1894-1917) je postao vladarom, no potom
nije uinio nita kako bi reformirao zemlju. Bio je mistiar koji je
postupno potpao pod utjecaj Rasputina (ije je ime znailo iskvaren).
Ovaj je spletkama na dvoru sramotio Crkvu. Bio je duhovni voa (tzv.
Starec), redovnik i pustolov; pripadao je skupini koja se odala snanom
isposnitvu i kojoj se pripisivao dar izlijeenja. Jedan u skupini bio je
Serafim iz Sarova koji je kasnije kanoniziran. Tijekom slube kanonizacije, Rasputin je iznio slavno proroanstvo o roenju careva sina. Kasnije
je imao opasan utjecaj na kraljevsku obitelj zahvaljujui i tome to je
mogao nadzirati hemofiliju malog carevia. Tijekom Prvog svjetskog
rata presretao je brzojave koje su slali generali s bojita. Time je zapravo
vodio bitke koje su zavravale katastrofalno! Oito je Rasputin, koji je
bio demonski opsjednut, odgovoran za propast carske obitelji. Ova je
pak odbacila evanelje oslonivi se na praznovjerja tadanje Pravoslavne
crkve.
Tijekom 19. st. ruska carska vlada tolerirala je ak i poticala anitisemitizam. Godine 1903. bila je izdavana u Francuskoj antisemitska
knjiga pod titulom Protokoli Sionskih Starjeina, ije je autor (agent ruske
carske tajne policije) potvrdio da je svijet rtva svjetske idovske urote.
Ovu vrstu materijala je kasnije rado primio Hitler.
Nakon veljake revolucije Kerenskyjeva privremena vlada dopustila
je Crkvi sazivanje koncila. Na njemu su potom izabrani sveenici i laici
iz razliitih biskupija. U kolovozu 1917. g., odobreno je novo ustrojstvo
Crkve (ponovno je ustanovljen patrijarhat, biskupije trebale birati biskupe, a laici su mogli sudjelovati u upravljanju Crkvom na svim razinama). Za metropolita u Moskvi izabran je Tihon. Crkva se dakle nije
drala ancien rgimea, ve je iskoristila prigodu da se reformira na demokratski nain. No, okolnosti su se promijenile kada su u listopadu na
vlast doli boljevici. Iako su komunisti tvrdili kako je Crkva orue vladajueg stalea, ona je od ovih bila otuena i kao takva djelovala kao
istinska crkva naroda.
U sijenju 1918. donijete su uredbe o odvajanju Crkve i drave, kao

382

i sekularizaciji odgoja. Crkveno vlasnitvo je zaplijenjeno, a njoj je uskraeno pravno postojanje. Tek tamo gdje su to mjesne vlasti doputale,
Crkva je mogla i dalje rabiti vlastite prostore.
Patrijarh Tihon je na navedene mjere (u veljai 1918) odgovorio
izopenjem dravnih voa iz Crkve. Crkveni slubenici su organizirali
prosvjede i oruani otpor, te pozvali na obnovu monarhije. Potom je
Vijee narodnih komesara odredilo odvajanje Crkve od drave priznavi jednakost svih vjerskih skupina pred zakonom i dopustivi slobodu djelovanja tako dugo dok ne naruavaju javni red, ili se ne sukobljavaju s pravima graana. Time je Pravoslavna Crkvu prestala biti
dravnom, a svaki trag religije izbaen je iz dravnih i privatnih kola.
Crkvama i sektama uskraena je pravna osobnost.
Nakon ruskog povlaenja iz prvog svjetskog rata (1917), je slijedio
strani graanski rat izmeu boljevika (crvenih) i razdvojenih menjevika (bijelih) koji je rezultirao velikom gladi. Miljuni ljudi su umrli zbog
hladnoe, gladi i kuge. Uz to, god. 1920 je izbio rat s Poljskom.
Za vrijeme gladi, 1921. i 1922 g. Tihon je stranim crkvama uputio
poziv za pomo u novcu, no zaprimljen bi novac odmah prisvajala
drava koja nije eljela da Crkva dobije na ugledu pomaui gladnima.
Osim toga, sva je crkvena imovina zaplijenjena kako bi se ublaila
nestaica, no Tihon nije htio dopustiti predaju posveenih zgrada. Stoga
je dolo do estokih prosvjeda, suenja i strijeljanja. U kritinom je
trenutku skupina sveenika objavila neslaganje s Tihonovim vodstvom
i osnovala ivu crkvu. Tihon je umro 1925. g. nakon to je godinu proveo u zatvoru. Naslijedio ga je metropolit Sergej.
Nakon pada komunizma otkriveno je kako je Lenjin, 1922., pozivao
na pogubljenje to vie svecenika kako bi osigurao potpunu podlonost
Ruske pravoslavne crkve dravi, jednom za svagda.
Godine 1923. crkveni je koncil prihvatio prosovjetsko stremljenje ive
crkve. Osim toga prekinuo je sve kontrarevolucionarne veze, potvrdio
bezuvjetnu poslunost vlastima i priznao ranije donijeti sovjetski Zakon.
No, time nije uspio povratiti negdanji poloaj Crkve.
Godine 1925. ustanovljena je Legija militantnog bezbotva s ciljem
irenja, putem radija, predavanja i izloba u Muzeju ateizma, antiklerikalnu propagandu i ateizam.
Godine 1927. Sergej je puten iz zatvora. Nakon to je javno potvrdio
poslunost sovjetskoj dravi, tisue su napustili Crkvu u znak prosvjeda
utemeljivi Istinsku pravoslavnu crkvu.
Godine 1929. ukinuto je ranije (teoretsko) pravo Crkve na promidbu.

383

Od tada se Crkva nije smjela ukljuiti u drutveno, dobrotvorno ili obrazovno djelovanje, niti je smjela odravati molitvene sastanke; kao ni
biblijska prouavanja, sastanke za ene ili mlade, pa ak ni davati materijalna dobra lanovima. Slube slavljenja smjele su se obavljati iskljuivo u crkvama. Drava je uspostavila potpuni nadzor nad crkvenim
iz-borima, ali i propovjednicima.
Tridesetih godina prolog stoljea dolo je do sustavnih progona.
Tisue sveenika je zatvarano ili ubijeno za vrijeme kolektivizacije poljoprivrede i Staljinovih istki. Nedavno objavljena izvjea govore o
136.900 uhienih sveenika i 8.500 ubijenih razapinjanjem na vratima
crkvenih zgrada, ustrjeljivanjem, guenjem ili bacanjem u hladne rijeke. Ruska pravoslavna crkva je, kao ustanova, dovedena do 1939. g. na
rub propasti. Kruta primjena protuvjerskih zakona, ateistika propaganda i Staljinov teror, gotovo su zbrisale luterane, a baptistike i
evaneoske denominacije opustoile. Veliki broj ruskih menonita iselio
se u SAD i Kanadu ve u dvadesetim godinama. No, tek je s Drugim
svjetskim ratom drava promijenila taktiku prema Crkvi. Dopustila je
poteni izbor novog patrijarha jer je Staljin uvidio vrijednost crkvenog
doprinosa javnom moralu tijekom rata. Shvatio je kako Crkva moe
pomoi ukljuivanju osvojenog ozemlja, te promicati sovjetsku vanjsku
politiku.
Godine 1943. rasputena je iva crkva (renovacionisti), a Patrijarhalna
crkva je dobila doputenje za ponovno pokretanje djelovanja. Neki su
se pravoslavci vratili u Crkvu dok su ostali djelovati tajno.
Godine 1945. Pravoslavna se crkva nala u najboljem poloaju, od
vremena Revolucije, no jo je uvijek bila pod strogim nadzorom drave.
Od 1953. g. drava ju je rabila kako bi promicala sovjetske mirovne
inicijative i irila propagandu o ivotnim uvjetima u SSSR.

EVANEOSKI KRANI U RUSIJI 20. STOLJEA

Zaetci evaneoskog pokreta seu u 19. stoljee. Njemaki misionari su radili meu disidentskim izbjeglicama u Kavkazu, kao i njemakim
doseljenicima u Ukrajini. Godine 1860. njihovi napori urodili su osnivanjem Baptistikog pokreta. Zahvaljujui djelovanju lorda Radstocka,
meu sankt-petersburkim plemstvom 1874. g., nastao je Bratski pokret
(oni su danas u Rusiji poznati kao evaneoski krani). Oba pokreta su
se morala hrvati s despotskim pravoslavljem kojeg je podravala drava.
Tek nakon revolucije 1905. g., evaneoski krani su iskusili slobodu

384

od progona. Prvi svjetski rat je ruskim ratnim zarobljenicima u Njemakoj omoguio da uju evanelje. Shodno tome, organizirana je
biblijska kola za obraenike kojih je bilo oko dvije tisue. Ovi su se
ljudi vratili u Rusiju upravo kada je zapoela nova sloboda evangeliziranja. Godine 1917., prema nekim procjenama, bilo ih je 150 000, a u
sljedeih sedam godina broj im se upeterostruio. Broj baptistikih zajednica se poveao na etiri tisue. Geslo pod kojim su djelovali glasilo
je: Prenijeti Krista poganima i muslimanima u SSSR-u. Tiskano je oko
25 000 Biblija, konkordanci i pjesmarica. Na mnogim su mjestima napredovali pokreti mladei dviju evaneoskih unija; Baptistikog saveza
mladei i Evaneoskog saveza mladei (Bapsomol i Hristomol), a posebno
u selima gdje su imali vie uspjeha od Komunistikog saveza mladei
(Komsomol). Razraeni su planovi za izgradnju evaneoskog grada u
Sibiru kako bi se doprinijelo kranskom razvoju tog kraja. Taj grad se,
prema jednom prijedlogu, trebao zvati Evangelsk. U to je vrijeme (1921)
zapoeo i Drugi pentekostalni pokret, te je do 1928. g. utemeljeno 350
skupina. Prvi se val dogodio 1913. g., no bio je uglavnom unitaran (samo
Isus).
U godinama nakon Revolucije komunisti su bili ukljueni u dvije
teke borbe: graanski rat i svladavanje Pravoslavne crkve. Tek kada je
uspjeh evaneoskog pokreta postao oit, posebno meu mladei, komunistika drava je zapoela djelovanje i protiv njega. Stoga je Zakonom o
vjerskim udrugama iz 1928. g. pokretu uskraena svaka sloboda
evangeliziranja. No, tek su velike staljinistike istke u tridesetim godinama dokrajile evaneoske krane kao denominaciju. Mnogi su ubijeni ili deportirani s milijunima drugih, a preostalima je preostalo da
djeluju u tajnosti. Neto bolje okolnosti donio je Drugi svjetski rat kada
je Staljin, u svim slojevima puanstva, oajno traio podrku vlastitim
ratnim nastojanjima. Stoga je 1944. g. dopustio utemeljenje Saveza
evaneoskih krana i baptista (savez je ukljuivao pentekostalce i menonite). Pentekostalci su morali pristati na odustajanje od govorenja
jezicima, tijekom bogotovlja, i nukanje drugih da doive isto iskustvo.
Naravno da nisu potpuno bili zadovoljni ovim ustupkom! Masovno
evangeliziranje je opet zapoelo te je do 1948. g. postojalo oko 4 000
registriranih zajednica s oko 350 000 krtenih lanova. No, iste je godine
zapoela nova istka koja je zavrila kada je Staljin umro (1953). Mnoge
crkvene voe osuivani su i na 25 godina zatvora.
Nakon toga je zapoela Hruevljeva antireligijska kampanja (19571963) kojom se sustavno pokualo osakatiti i, na koncu, dokinuti religija.

385

Samo u 1961. g. nasilno je zatvoreno tristo baptistikih crkava, a do

1964. g. isto je uinjeno i s polovicom evaneoskih i pravoslavnih crkava.
Godine 1962. izdano je 355 knjiga s temom znanstvenog ateizma ija je
sveukupna naklada iznosila 5 422 000 komada.
Jedan od ishoda Hruevljeve kampanje bila je podjela meu evaneoskim protestantima, s obzirom na odluku, hoe li djelovanje nastaviti
podreivanjem dravnim ogranienjima ili ne. Na vrhuncu antireligijske kampanje (1962) AUCECB je crkvama poslao pismo sa smjernicama
obavljanja rada mjesne crkve, a u skladu s postojeim dravnim zakonima. Dvije su najtee odredbe zakona bile uperene protiv odlaska
djece na crkvene slube, i svako irenje vjere, te je stoga u spomenutom
pismu stajalo: Bilo je sluajeva krtavanja osoba mlaih od 18 godina,
davanja materijalne pomoi iz zajednike blagajne, odravanja prouavanja Biblije i sastanaka propovjednika. To se vie ne smije dogaati. Do slanja pisma Crkva je bila ujedinjena protiv zahtjeva drave, ili
ih je barem zanemarivala. No, sada je baptistiko vodstvo crkvama postavljalo iste zahtjeve kao i drava. Mnogi taj potez nisi mogli podnijeti
te je uslijedila podjela.
Podjelom su nastali Slubeni evaneoski krani (AUCECB) i Neslubeni evaneoski baptisti (CCECB). Neslubeni (Iniciativniki) odbili
su se registrirati i time se podvrgnuti dravnim ogranienjima vlastite
evangelizacijske djelatnosti. Njihovo je lanstvo uglavnom ivjelo na
selu u mnogobrojnim obiteljima. Postali su najprogonjenijom skupinom
ije su voe bili zatvarane, ili su pak naputali zemlju odnosno djelovali
po-tajno.
Pentekostalaca je bilo i meu lanovima Slubene, a i Neslubene
baptistike crkve. Takoer su na raspolaganju imali vlastitu pentekostalnu denominaciju. Ona je, kao prijavljena, bila podvrgnuta ogranienjima. Pentekostalci su bili podijeljeni na ujedinjene (samo Isus) i ostale.
Osim u zapadnim dijelovima bive zemlje, pranje nogu se prakticiralo
za vrijeme Gospodnje veere.
Brenjevljeva politika protiv krana bila je hladna, sustavna i proraunata, te su krani zavravali po radnim logorima. Ukupan broj
kranskih zatvorenika je, prema nekim procjenama, narastao sa 147
(1977) na 400 (1982). Za vrijeme vladavine Gorbaeva taj je broj pao na
133. S padom komunizma evaneoski krani su dobili veliku slobodu.
Ruska je vlast naalost u meuvremenu donijela nove zakone protiv
tzv. sekti te su dananje okolnosti, u odreenim pogledima, sline komunistikom razdoblju. ak se i Katolika crkva nalazi u nepovoljnom

386

poloaju. Novi neprijatelji evaneoskog kranstva su ruski nacionalizam (srodan Pravoslavnoj crkvi) te islam koji je oivio u nekim dijelovima negdanjeg Sovjetskog Saveza.
Prema nedavnom izvjetaju pravoslavnog profesora crkvene povijesti Georgija Mitrofanova iz Sankt-Peterburga, ak nakon pada komunizma veina ljudi nije pohaala crkvu: Rusija je jo uvijek narod pokrtenih neznaboaca. Meutim, ako uope pohaaju crkvu, oni je smatraju mjestom gdje se mogu susresti s poslovnim krugom poznanika i,
za honorar, dobiti blagoslov automobila, krtenje bebe ili pokop mrtvih.
to se moe vie traiti od sveenika, od kojih treina nema ni teolokog
obrazovanja? Ruska pravoslavna crkva je jo uvijek paranoina glede
stranaca i stranih utjecaja. Uvijek trai neprijatelje koje e optuiti za
potekoe naroda: idove, slobodne zidare, katolike, protestante itd.
Prof. Mitrofanov zakljuuje da Rusija treba ponovno sluati biblijsko
evanelje. Crkvena statistika koju on daje gotovo je ista kao to je bila
pod komunizmom.

POSTMODERNIZAM
Nakon razdoblja totalitarnih pokreta, kakvo je nesumnjivo bilo dvadeseto stoljee, meu ljudima je uobiajeno nepovjerenje prema bilo
kakvom sustavu koji tvrdi da ima odgovor na sva pitanja. U takvom
kontekstu moemo promatrati svretak filozofske ere modernizma
pod kojom se podrazumijevala apsolutna vjera u sposobnost ljudskog
drutva da zahvaljujui napretku rijei problem ljudskih potreba.
Modernizam je zavretkom razdoblja razaranja iz prve polovice 20.
stoljea zamijenjen postmodernizmom kao ishodom nastojanja da se
od-baci sve to bi polagalo pravo na apsolutnu istinu.
Meu obiljejima postmodernizma moemo istaknuti:
- duboko nepovjerenje prema svakoj filozofiji koja tvrdi da posjeduje
monopol na istinu (radi se o onome to je Jean-Franois Lyotard nazivao
metanarativima);
- naglaeni relativizam;
- filozofski pluralizam.
Iako je postmodernizam filozofija, njegova primjena na teologiju ima
katastrofalne posljedice. Primjerice, zbog teorije dekonstrukcije Jacques
Derride (bivi student Paula Ricoeura, popularizatora fenomenolokog*
filozofa Husserla) o nemogunosti prenoenja smisla putem teksta
logino se dolazi do zakljuka kako Bog ne moe komunicirati kroz

387

vlastitu Rije. Pritom je teko shvatiti kako teorija ije su postavke u

potpunoj suprotnosti s biblijskima moe imati ikakve veze s teologijom.
Sumnja u ovjekovu rije je jedno, no posve drugo znaenje ima sumnja
u Boju rije. Povrh toga, teorija dekonstrukcije se odnosi na interakciju
itatelja i teksta, a ne na sam tekst. No, zbog njezine popularnosti neki
uenjaci vjeruju kako joj se metode mogu primijeniti na biblijsku hermeneutiku. Posljedice su bile, to nije iznenaujue, razoaravajue.
Postmodernistiki pokret ima teoloke i etike posljedice jer je uperen
protiv vladajuih krugova koje pogreno povezuje s kranstvom. Time
je postao iznimno privlaan feministikom pokretu, pokretima za rasnu
jednakost i prava homoseksualaca, kao i najveem dijelu anarhizama s
kraja 20. stoljea.
Meutim, postmodernizam je utjecao na oblik suvremenog kranstva. Sada se vide sljedee sklonosti: nepovjerenje u dogmatizam (posebno
u sustavnu teologiju, eshatologiju), biblicizam itd, pluralistiko a ne
dogmatiko tumaenje Biblije, naglasak na praktiko a ne teoretsko
kranstvo, nepovjerenje u crkvenu hierarhiju, crkvene zgrade, dialog
a ne klasiki evangelizam, naglasak na ivot u zajednitvu a ne toliko
na spasenje pojedinca, nove metode evangelizma, drutveni angaman,
sve vea upotreba interneta (facebook, twitter itd.)
_________
*Fenomenologija je nauka o pojavama, prema kojoj je znanost neovisna od iskustva,
koja polazi od onog to je zorno dano u svijesti. Ova filozofija eli spoznati njihovu
bit: ona je znanost o bitnome. Prema tome, Ricoeur nam prua mitoloko tumaenje
Biblije: bavi se idejama na tetu povijesnosti.

FEMINIZAM I HOMOSEKSUALNOST
Tek su u drugoj polovici dvadesetog stoljea najvanije protestanske
crkve odluile zareivati ene kao propovjednice i pastorice. Sveenike
homoseksualce poelo se prihvaati neto kasnije, kao i istospolne brakove. Mijenjanje stava prema tim pitanjima bilo je potaknuto jaanjem
egalitarnog humanizma u drutvu. Iznimno je 1995. godine Luteranska
crkva u Latviji opozvala odluku o zareivanju ena koju je donijela
dvadeset godina ranije. No, zbog toga je, kao i zbog protivljenja homoseksualnim brakovima, danas izolirana unutar Svjetskog luteranskog
vijea i liena financijske pomoi.
Na poetku 21. stoljea na zareivanje ena i homoseksualnost se
gleda s odobravanjem. No, iznenauje da se ak i crkve, kao i druge
organizacije koje su u prolosti bile poznate po evaneoskim stavovima,

388

pribliavaju gleditima koje zastupa liberalna teologija. Tzv. otvoreni

evangelikali tvrde sljedee: nepogreivost Biblije nije vana, pojam
vene kazne u paklu je neprihvatljiva, opravdanje po vjeri nije sudski
pojam, ve je stvar saveza, biblijska uloga ene je staromodna, osuenje homoseksualnosti je neprirodna, Boje sveznanje nije biblijsko, starozavjetni zakon je nevana, poznavanje Krista kao uvjet
spasenja je nepravedno, itd.
Nakon zareivanja prvih sveenica u Engleskoj, oko 400 upnika je
napustilo Anglikansku crkvu. Isto je uinilo 900 anglikanskih katolika
nakon to im nisu dana jamstva da nee morati sluiti enama biskupima.
Najvei broj ih se prikljuio Katolikoj crkvi. No, to je otvorilo dodatan
prostor za zareivanje ena. Procjenjuje se da 50% kandidata za zareenje unutar Anglikanske crkve u Engleskoj su ene, a u 30% upa sveenik je ena. Suvremena Anglikanska crkva je u kritinoj situaciji: broj
punovremenih upnika se smanjio tijekom prolog stoljea s 24 000 na
9 000. upe su se stopile, crkvi propadaju ili su zatvorene.
Papa Franjo je 2013. svojom prvom enciklikom koji je naslovio Lumen
Fidei (Svijetlost vjere) ponovno potvrdio vanost spolnih odnosa izmeu mua i ene i naglasio je centralnu ulogu obitelji u drutvu. U
ovoj enciklici nije bilo nikakve naznake u promjeni slubenog stava
Katolike Crvke po pitanju homoseksualnih zajednica ili bilo kojeg drugog kontroverznog pitanja, to je suprotno podvojenom stavu Anglikanske Crkve po tim pitanjima

BUDUNOST
S jedne strane, Crkva u svijetu napreduje brzim korakom (krani
sada tvore treinu svjetskog puanstva), ali s druge strane stopa rasta
je veoma nejednolika: u Africi, dijelovima June Amerike i Azije, Crkva
se iri zaprepaujuom brzinom, dok je posve suprotno u Europi, gdje
je tradicionalno kranstvo na izmaku. Najbolji uspjeh imali su pentekostalni i karizmatski pokreti, koji su prema nekim procjenama narasli
na 500 milijuna sljedbenika. Ustvari, predskazano je da e crkva naeg
stoljea biti sve vie i vie mlada, siromana, nebijela i pentekostalna.

389

OPI PREGLED IZVORA I LITERATURE

Bainton Roland, Martin Luther: iz ivota i rada oca protestantizma, DV,
Novi Sad
Bjeli Branko, Protestantizam u Srbiji, Alfa i Omega, Beograd
Boisset Jean, Kratka povijest protestantizma, KS, Zagreb
Broadbent, Jedna povijest crkve, Zagreb
Chadwick Owen, Istorija Reformacije, DV, Novi Sad
Collins i Price, Pria o kranstvu, Znanje, Zagreb
Foster John, Crkvena povijest 1: 29-500, DV, Novi Sad
Foster John, Crkvena povijest 2: 500-1500, DV, Novi Sad
Foster John, Crkvena povijest 3: 1500-1800, DV, Novi Sad
Euzebije Cezarejski, Crkvena Povijest, Sluba Boja, Split
Estep William R., Istina je neunitiva, BT, Novi Sad
Franzen August, Pregled povijesti crkve, KS, Zagreb,
Golubi Mirko, Istorija hrianske crkve, AT, Beograd
Green Michael, Kako rei rije evangelizacija sada i onda, KPC, Zagreb
Hefley James C., Heroji vjere, DS, Zagreb,
Jambrek Stanko, Crkva Reformacijske Batine u Hrvatskoj, BI, Zagreb
Jambrek Stanko, Hrvatski Protestantski Pokret XVI i XVII stoljea,
Matica Hrvatska, Zaprei
Jedin Hubert, Velika povijest crkve (I-VI-2), KS, Zagreb
Jedin Hubert, Crkveni Sabori, KS, Zagreb, 1997
Kolari Juraj, Istoni krani, Veritas, Zagreb
Kolari Juraj, Krani na drugi nain, Veritas, Zagreb
Kolari Juraj, Pravoslavci, Veritas, Zagreb
Meister Eckhart, Knjiga Boanske Utjehe, Naprijed, Zagreb 1991
Orlandis Jose, Povijest kranstva, Verbum, Rijeka
Soldo Josip, Pregled povijesti hrvatske crkve, Zagreb/Frankfurt
Snyder C. Arnold, Povjest i teologija anabaptizma, Teoloki fakultet
Matija Vlai ilirik, Zagreb
Pavi i Tenek: Patrologija, KS, Zagreb
agi-Buni Tomislav, Povijest kranske literature, 1 KS, Zagreb,
anjek Franjo, Crkva i kranstvo u Hrvata: srednji vijek, KS, Zagreb
anjek Franjo, Kranstvo na hrvatskom prostoru, KS, Zagreb
Thompson Alan, Crkvena Povijest 4, DV, Novi Sad,
Vjeko Boo Jarak, Rano kranstvo, Ljubljana 1986
Volf Miroslav, Velikan duhovnog probuenja: iz ivota i rada John Wesleya, Izvori, Novi Sad
Whiting Gene: Zrinski, Meumurje i Reformacija, BI, Zagreb, 2009

390

Opi Religijski Leksikon, Leksigrafski Zavod, Miroslav Krlea, Zagreb

Opa Enciklopedija (1-8), Zagreb
KRONOLOGIJA CRKVENE POVIJESTI
30. ili 33.
49.
62.
64.
64.
65. ili 68.
66-73.
70.
78.
79.
84.
90.
95.
110.
112.

raspee i uskrsnue Isusa Krista;

idovi su protjerani iz Rima jer su propovijedali
evanelje;
Jakovljeva smrt, prvog episkopa Jeruzalemskog;
veliki poar u Rimu;
umire Petar;
umire Pavao;
prva pobuna idova;
razaranje Jeruzalema;
Jozef Flavije je objavio idovske ratove;
erupcija vulkana Vezuv;
krani su izopeni iz sinagoge;
Koncil u Jamniji;
Ivan je izgnan na Patmos;

155.
156-7.
156.
161-80.
177.
178.
180.
190.

Ignacije ide u Rim;

Plinije, guverner Bitnije, pie pismo Trajanu. Progonstva
se vie ne podstiu;
Druga idovska pobuna;
Herma pie Pastira (vizije i moralna uputstva);
Marcion je izopen zbog krivovjerja, zbog odbacivanja
Stari zavjet
Prva Apologija Justina Muenika (Druga 161.);
Montan poinje proricati;
Polikarp umire mueniki;
novi val progonstva pod Markom Aurelijem;
Lionski masakr. Kranske voe umiru mueniki;
Irenej postaje biskup Lyona;
Utemeljenje Aleksandrijske katehetske kole
Nesporazumi oko datuma Uskrsa;

202.
206.
208.

Origen izmie progonu u Aleksandriji (umire 254.);

Tertulijan se pridruuje sekti montanista;
Irenej umire mueniki;

133-5.
140
144.

391

250.
258.

260.
268.
zbog
280.
284.
285
303-4.

303.
305.
311.
312.
313.
315.
324.
325.
330.
337.
341.
346.
361.
bici
364.
371.
374.
381.

Edikt o progonima kojeg je donio Decije. Smaknut

Flavija, rimski biskup;
Edikt o progonima kojeg donosi Valerijan. Ciprijan
umire mueniki
(biskup Kartage od 248.);
Edikit o snoljivosti kojeg donosi Galienije;
Pavao Samosatski (biskup Antiohije od 260.) uklonjen
krivovjerja;
Grgur (prosvjetitelj) obraa armenskog kralja Tridata
na vjeru;
Rimska imperija se reorganizira zbog uspjenog
suprotstavljanja barbarskim navalama;
Car Dioklecijan: tetrarhija ili etverovlae.
Edikt o progonima pod Dioklecijanom; u rimskom
Iliriku najslavniji muenici salonitanski biskup Dujam,
sisaki Kvirin i sirmijski Irenej.
Antun egipatski organizira prvu koloniju samostanaca
blizu Aleksandrije;
Konstantin se proglaava carem u Yorku;
izma Donatista (po Donatu) u Severnoj Africi;
Konstantin prihvaa kranske simbole kao svoje na
zastavama u bici kod Milvijskog mosta;
Milanski edikt: Konstantin i Licinije se usuglaavaju
oko politike tolerancije;
Euzebije postaje biskup Cezareje;
Konstantin postaje jedini vladar u carevini;
Koncil u Nikeji osuuje Arije;
Konstantin prijestolnicu seli u Carigrad;
Konstantin se krsti na mrtvakoj postelji;
Ulfila alje svoju misiju meu Gote;
opat Pahomije umire u Egiptu;
Julijan II. Apostata postaje jedini rimski vladar (ubijen u
protiv Perzijanaca 363.);
Basilije biskup Cezareje;
Grgur Nazijanski i Grgur iz Nice pokuavaju rijeiti
Arijanov problem;
Ambrozije biskup Milanski;
Prvi koncil u Carigradu;

392

380.
380-400.
386.
390.
395.
397.
398.
406.
410.
416.
422.
429.
431.
443.
450.
451.

455.
460.
469-480.
496.
527-565.
532.
540.
553.

Kransko proglaeno jedinom vjerom u Carstvu

Obraenje Vizigota i ostalih germanskih plemena na
arijanizam.
Ivan Zlatousti propovijeda u Antiohiji: Jeronim se
naseljava u Betlehemu;
biskup Ambrozije ekskomunicira cara Teodozija Prvog
zbog masakra u Solunu;
Hiponski biskup Augustin pie protiv Donatista i
Pelagianaca. Objavljuje Grad Boji;
umire Martin Tourski;
Zlatoust postaje carigradski biskup;
vandali su okupirali panjolsku;
Goti unitili Rim;
Koncil u Kartagi osuuje Pelagija;
papa Celestin I. izjavljuje da je poslao Paladija u Irsku
kao prvog biskupa;
vandali osvajaju Sjevernu Afriku;
Koncil u Efezu osuuje Nestorija. Podrana titul
teotokos;
Burgundi osvajaju junu Francusku i, zajedno s
Alemanima i Francima, dijele Francusku izmeu sebe;
Huni napadaju Europu. Bitka s Burgundima. Papa
pregovara s njim;
Kalcedonski koncil podrava Krista kao jednu osobu s
dvije prirode: ovo su odbacile monofizitske crkve koje
se tada odvajaju od glavne crkve;
vandali osvajaju Rim. Papa Leon pregovara s njima;
umire Patrik, irski apostol ;
Apolinar, biskup Klermonta;
Krsti se franaki kralj Klovis;
car Justinijan: ponovo osvaja Sjevernu Afriku i Italiju
od barbara;
Justinijan je ponovo zazidao crkvu Svete Sofije;
Benedikt iz Nursije objavljuje svoja samostanska
pravila. Osniva samostan u Monte Cassinu;
Drugi koncil u Carigradu;

393

563.
597.

614.
632.
635.
636.
643-56.
641.
664.
681.

711-16.
716.
726.
732.
754.
781.
787.
793.
800.
814.
843.
848.

Kolumban naputa Irsku i odlazi u Gal i kasnije u

Bobbio u Italiji;
Augustin Rimski ide u misiju poganima u Kentu u
Engleskoj. alje ga papa Grgur I.;
Avari osvajaju Salonu, Epidaur i druge gradove tada
bizantske Dalmacije.
umire Muhamed;
Nestorijanska misija stie u Kinu. Aidan biskup
Lindisfarne;
Arapi osvajaju Palestinu. Bizantinci gube bitku kod
Jarmuka;
Konana recenzija Kurana;
Papa Ivan IV. Dalmatinac alje u Hrvatsku opata
Martina te uspostavlja prve veze s Hrvatskom
Sinod u Whitbyju: sporazum potpisan izmeu keltske i
rimske
crkve;
Trei koncil u Carigradu: Krist ima dvije volje (protiv
monoteletizma);
Arapi osvajaju Iberijski poluotok;
Bonifacije ide na prvi misijski put kod Frizijaca;
poetak ikonoklastikih razmirica;
Karl Martel zaustavlja muslimansko napredovanje u
bici kod Poitiersa u Francuskoj;
muenika smrt Bonifacija u Friziji;
Alkuin postaje savjetnik Karla Velikog karolinka
renaissance;
Drugi Nikejski koncil: ikone podrane;
Vikinzi osvajaju Lindisfarne u sjevernoj Engleskoj.
papa Leon III. kruni Karla Velikog za Svetoga rimskog
cara;
Mirom u Aachenu hrvatske kneevine dolaze pod
franako vrhovnitvo
trijumf pravoslavlja: oboavanje ikona ponovo
zapoinje;
Anskar nadbiskup Bremena: evangelizacija Danske i
vedske;

394

849.
863-7.
863.
865.
871-99.
879.

909.
925.

988.
966-1021.
999.

1009.
1046.
1054.
1060-92.
1071.
1080.
1093.
1095.
1098.
1099.
1102.

1116.
1157.

Gottschalk osuen zbog ekstremne predestinacije;

Focijska izma: razdor izmeu pape Nikole I. i
patriarha Focija;
iril i Metodije odlaze na svoju Moravsku misiju:
Biblija i liturgijske knjige prevedene na slovaki;
krsti se bugarski car Boris;
Alfred, engleski kralj Wessexa, pobjeuje Dance i iri
kransko uenje.
Knez Branimir uz pomo pape Ivana VIII. Hrvatskoj
osigurava samostalnost.
osnovan samostan u Cluny: postaje sredite reforme;
Pokrajinske sinode u Splitu za nadbiskupa Ivana. Split
postaje metropolitanskim sjeditem za sve biskupije na
istonoj obali Jadrana.
obraenje u Rusiji: Vladimir, kijevski knez, krten od
bizantskih misionara;
Koptsku crkvu progoni kalif El-Hakim;
Dubrovnik postaje metropolitanskim sjeditem za
biskupije Gornje Dalmacije.
unitena crkva Svetog groba u Jeruzalemu;
Sinod u Sutri: dvojica papa uklonjena, izabran Klement
II;
Razlaz katolike i pravoslavne crkve;
Normani osvajaju muslimansku Siciliju;
Turci Selduci pobjeuju Bizantince u bici kod
Manzikerta;
Lanfranc nadbiskup Canterburyjski;
Anselmo nadbiskup Canterburyjski;
papa Urban II. propovijeda Prvi kriarski rat;
osniva se opatija u Cteaux Cistercitski red;
Kriari osvajaju Jeruzalem;
Ugarski kralj Koloman u Biogradu okrunjen za kralja
Hrvatske i Dalmacije ime je Hrvatska ula u
personalnu uniju s Ugarskom.
Petar Abelard predaje u Parizu;
Sentencije Petra Lombarda (teoloke rasprave);

395

1174.

kanonizacija Tomasa Becketa. Petar Valdo osniva

valdenze;
Saladin osvaja Jeruzalem;
Inocentije III. postaje papa;

1187.
1198.
1202.

Mleani tijekom uz pomo kriara opsjeduju i osvajaju

Zadar.
1203.
Prvaci bosanskih krstjana odriu se maihejskih zasada
pred
legatom Inocenta III
1204.
etvrti kriarski rat: kriari razorili Carigrad;
1209.
poetak franjevaca. Kriarski rat protiv katara;
1215.
etvrti Lateranski koncil;
1216.
osnovani dominikanci;
1228.
zahvaljujui pregovorima Fridrika II., Jeruzalem je
povraen;
1232.
Grgur IX. osniva papsku inkviziciju;
1237.
Kijevsku Rusiju okupiraju mongolski Tatari;
1255.
Toma Akvinski predaje u Parizu.
1281-1294. Otomanska imperija;
1295.
obraenje Mongola u islam. Unitenje nestorijanske
crkve. Preivjeli u Kurdistanu;
1302.

1305.
1324.

1327.
(
1340.
1348-9.
1361.
1374.
1375-82.

Bonifacije VIII., u svojoj enciklici Unam Sanctam,

objavljuje univerzalnu papinu jurisdikciju kao i
superiornost duhovne moi nad svjetskom;
poetak papinog izgnanstva u Avignonu;
Marsilije iz Padove pie Defensor Pacis: crkvom treba
vladati glavni Koncil, a crkveno vlasnitvo mora biti
zavisno od drave;
William Occamski kritikuje filozofiju realizma
platonizma) i pie polemike protive papstva;
Sergej od Radonjea osniva samostan Svete trojice
pored Moskve;
crna smrt (kuga) desetkuje stanovnitvo Europe;
umire Johann Tauler, sljedbenik Majstera Ekharta;
Gerhard Groote osniva svoj red Bratstvo obinoga
ivota;
Wycliffe napada bogatatvo sveenika, monatvo i
autoritet pape;

396

1389.
1414.
1418.
1453.
1464.
1479.
1492.
1498.
1503.
1506.
1509.
1510.
1517.

1519.

1521.
1522.
1524-5.
1525.

1536.
1537.
1545-63.
1549.
1552.
1553-8.
1553.
1555.

bitka na Kosovu polju: poetak Turske dominacije

Balkanom;
Jan Hus pie De Ecclesia: trai reformu crkve suglasno
Wycliffovim idejama;
pojavljuje se Imitatio Christi Tome Kempinskog;
pad Carigrada;
Bosna pada pod tursku vlast.
ustanovljenje Panske inkvizicije uz papino odobrenje;
Muslimani i idovi izbaeni iz panjolske;
Savonarola spaljen u Firenci;
sukob u Rusiji izmeu dvije samostanske struje:
Posjednika i Neposjednika;
postavljen kamen temeljac katedrali Svetog Petra u
Rimu;
Erasmo napada pokvarenost crkve;
Martin Luther posjeuje Rim;
Luther objesio 95 Teza o trgovanju oprostima na vrata
dvorske crkve u Wittenbergu. Cortez napada Asteko
carstvo u Meksiku;
u Leipzigu Luther i Eck raspravljaju: Luther odbacuje
bezgrenost pape i glavnog koncila. Zwingili poinje
propovijedati u Zrichu;
papa ekskomunicira Luthera.
Sabor u Wormsu: Luther govori pred Karlom V.;
Ignacije Loyola pie knjigu Duhovne vjebe;
Njemaki seljaki ustanak;
anabaptista Tomas Mntzer pogubljen nakon poraza
seljaka.
U Klnu i Wormsu tiskan prijevod Novog zavjeta
Williama Tyndalea;
Calvin obvjavljuje Osnove kranske religije;
Padom Klisa i Poege turskim osvajaima otvoren je
put za daljnja osvajanja u Hrvatskoj.
Tridentski koncil;
prvi Molitvenik i Trebnik u Engleskoj;
drugi Moltivenik i Trebnik u Engleskoj;
katolika reakcija u Engleskoj za vrijeme Mary Tudor;
Serveto spaljen kao krivovjerac u enevi;
Augsburki mir: vjera vladara odreuje vjeru oblasti.

397

1556.
1577.
1589.
1593.
1598.

1611.
1618.
1620.
1629.
1642.
1647.
1648.
1649-59.
1654.
1656-7.
1660.
1666-7.
1672.
1675.
1678.
1683.
1685.
1688.

Biskupi Latimer i Ridley (reformisti) spaljeni u

Oxfordu;
Cranmer (reformista) spaljen u Oxfordu;
formula o Slozi: definirana luteranska Naela vjere;
ruska crkva postaje patrijarhat;
Hrvatski ban Toma Erddy porazio tursku vojsku
pod Siskom.
Nanteski edikt: francuskim protestantima zajamena
sloboda;
objavljen prijevod Biblije kralja Jamesa;
Sinod u Dortu osudio armenijansku doktrinu;
brod Mayflower (Majski cvijet) plovi iz Holandije i
Engleske za Ameriku;
patrijarh Ciril Lukarski obvjavljuje svoje kalvinistiko
Naelo vjere;
Koncil u Iasi osuuje Lukarsku vjeroispovijed i
potvruje rad
Petra Mogile, metropolita kijevskog;
George Fox osniva Kverkerski pokret;
Westfalskim mirom zavrava se Tridesetogodinji rat;
Engleska Republika (Commonwealth) za vrijeme Olivera
Cromwella;
Pascal se obratio;
Isusovci kritiziraju Pascalovu knjigu Lettres Provinciales;
povratak Charles II. na prijestol i anglikanske crkve
kao dravne crkve;
izma starovjeraca u Rusiji;
Dositejeva vjeroispovijed potvrena na
Jeruzalemskom koncilu;
Spener pie Pia Desideria, jedan od prvih radova o
pokretu pijetista;
John Bunyan pie Put kranina;
Turci odbaeni nakon druge opsade Bea;
Luj XIV. ukida Nanteski edikt. Masovno izbjeglitvo
francuskih protestanata;
katolik James II. zbaen s trona i Vilim Oranski postaje
kralj Engleske;

398

1709-10.
1721.
1722.
1723-50.
1726.
1727.
1734.
1736.
1738.
1740.
1742.
1762.
1783.
1785.
1792.
1793-4.
1797.

1800.

1807.
1807-21.
1821.
1827.
1832.
1835.
1843.
1852.

Luj XIV. unitava sredite Jansenista u Port Royalu

blizu Pariza;
Petar Veliki ukida Moskovski patriarhat i crkvu dovodi
pod dravnu kontrolu (Sveti sinod);
grof Zinzendorf osniva pijetistiku zajednicu u
Herrenhutu u Saskoj;
Johann Sebastian Bach u Leipzigu;
poinje Veliko probuenje u Sjevernoj Americi;
obraenje Jonathana Edwardsa, vodeeg
kalvinistikog teologa;
Voltaire pie Lettres Philosophiques;
biskup Butler pie Analogije religije;
obraenje Johna Wesleya;
George Whitefield propovijeda u Sjevernoj Americi;
prvo izvoenje Handlovog Mesije;
Rousseau pie Emile: manifest sentimentalnog deizma.
Pajsije pie Povijest bugarskih careva i svetaca;
Amerika nezavisnost;
Kant objavljuje svoja najvanija filozofska djela;
osnovano Baptistiko misionarsko drutvo u Engleskoj;
Francuska revolucija: strahovlada i
dekristijanizacija Francuske.
Pad Mletlake Republike. Hrvatski krajevi na Jadranu
prvi put doli pod habsburku vlast
skupovi u naseljima zapadno od Apalai planina
najavljuju Drugo veliko probuenje amerikog ponovodolazeeg protestantizma;
zabranjuje se trgovina robljem u Engleskoj;
Hegel objavljuje svoja najvanija filozofska djela;
Grci ustaju protiv Turaka: smaknue Grgura,
jeruzalemskog patriarha;
osnivanje pokreta Bratstva;
srpska pravoslavna crkva postaje autonomna;
Strauss objavljuje knjigu ivot Isusov;
Kierkegaard objavljuje na danskom svoje djelo Ili-ili,
egzistencijalistiki pogled na kranstvo;
osnivanje Svetog sinoda u Grkoj: Grka crkva postaje
autokefalna;

399

1854.
1859.
1865.
1866.
1869-70.
1870.
1870-80.
1878.
1879.
1907.
1914.
1914.-18.
1919.
1924.
1927.
1934.
1937.
1939.-45.
1949.
1950.
1953.
1958-64.
1962-5.
1966.
1968.

1989-90.
1989.

dogma Djevica Marija i Bezgreno zaee;

Charles Darwin pie Porijeklo vrsta;
osnovana Kineska unutranja misija;
Onken osniva prvu Baptistiku kapelu u Hamburgu;
Prvi Vatikanski koncil: dogma o papinoj
nepogreivosti;
carigradski patrijarh osniva Bugarski egzarhat;
Ritschl objavljuje svoja najznaajnija djela;
osnovana Vojska spasa;
srpska crkva ponovo postaje autokefalna;
papina enciklika Pascendi osuuje modernizam;
Skuptine Boje: udruenje pentekostnih crkava
Sjeverne Amerike;
Prvi svjetski rat;
Karl Barth pie svoje Komentare poslanice Rimljanima;
zavretak Otomanske imperije i kalifata;
Brunner objavljuje knjigu Posrednik. Odvaja se od
Bartha;
osniva se Ispovjedna crkva u nacistikoj Njemakoj (kao
reakcija nacistiki orijentiranim crkvama);
albanska pravoslavna crkva postaje autokefalna;
Drugi svjetski rat;
Billy Graham poinje svoja evangelistika putovanja;
katolika dogma: Marijino uzaae;
carigradski patrijarh priznaje bugarsku pravoslavnu
crkvu;
Anti-religiozna kampanja u SSSR-u za vrijeme
Hruova;
Drugi Vatikanski koncil;
poetak pojavljivanja karizmatskog pokreta u glavnim
protestantskim i katolikim crkvama;
papina enciklika: Humanae vitae: ponovo ponavlja stav
katolike crkve o umjetnoj kontroli zaea. Disidenti u
katolikim krugovima;
pad komunizma: krani igraju istaknutu ulogu u
demonstracijama;
kransko proslavljanje Boia u svim zemljama
Istonog bloka;

400

1991.
1993.

2000.
2008.

2011.

odnosi katolike i pravoslavnih crkava pogorani zbog

nadmetanja u Istonoj Europi.
enciklika Veritatis Splendor: ponovno je potvrena
papinska nepogreivost proirivi je na podruje
ponaanja.
okrunica Iesus Dominus se suprotstavlja relativizmu
Jeruzalemska deklaracija anglikanski evangelikali
namjeravaju napustiti crkvu zbog liberalizma.
300 upnika naputaju crkvu zbog zareivanja enaupnika
900 upnika naputaju anglikansku crkvu zbog
zareivanja ena-biskupa

401

BIZANTSKI CAREVI
PRVO RAZDOBLJE: RIMSKO
UNIVERZALNO CARSTVO
(330-641)
324-37 Konstantin I.
337-61 Konstancije II.
361-63 Julijan Apostat
363-64 Jovijan
364-78 Valent
379-95 Teodozije I.
395-408 Arkadije
408-50 Teodozije II.
450-57 Marcijan
457-74 Leon I.
474 Leon II.
474-75 Zeno
475-76 Basilisk
476-91 Zeno (opet)
491-518 Anastazije I.
518-27 Justin
527-65 Justinijan I.
565-78 Justin II.
578-82 Tiberije II. Konstantin
582-602 Mauricije
602-10 Focije
610-41 Heraklije
DRUGO RAZDOBLJE:
RIMSKO-GRKO CARSTVO
(641-1204)
641 Konstantin i Herakleona
641 Herakleona
641-68 Konstans Pogonat
668-85 Konstantin IV.
685-95 Justinijan II. Rinotmet
695-98 Leontije
698-705 Tiberije III. 705-11

Justinijan (opet)
711-13 Filipik Bardan
713-15 Anastazije II.
716 Teodozije III.
717-41 Leon III. Isaurijski
741-75 Konstantin V. Kopronim
775-80 Leon IV. Hazar
780-97 Konstantin VI.
797-802 Irene
802-11 Nikefor I.
811 Staurakije
811-13 Mihajlo Rangabe
813-20 Leon V. Armenski
820-29 Mihajlo II. Amorijski
829-42 Teofil
842-67 Mihajlo III. Pijanica
867-86 Bazilije I.
886-912 Leon VI. Mudri ili
Filosof
912-13 Aleksandar
913-59 Konstantin VII.
Porfirogenit
920-44 Roman I. Lekapen
959-63 Roman II.
963-69 Foka
969-76 Ivan I. Cimisk
976-1025 Basilije II. Bulgarokton
1025-28 Konstantin VIII.
1028-34 Roman III. Argir
1034-41 Mihajlo IV. Paflagonski
1041-42 Mihajlo V. Kalafat
1042 Zoe i Teodora
1042-55 Konstantin IX.
Monomah
1055-56 Teodora (opet)
1056-57 Mihajlo VI. Stratiotik
1057-59 Izak I. Komnen
1059-67 Konstantin X. Duka
1068-71 Roman IV. Diogen

402

1071-78 Mihajlo VII. Duka

1078-81 Nikefor III. Botaniat
1081-1118 Aleksije I. Komnen
1118-43 Ivan II .Komnen
1143-80 Manuel I. Komnen
1180-83 Aleksije II. Komnen
1183-85 Andronik I. Komnen
1185-95 Izak II. Angel
1195-1203 Izak III. Ange
l1203-04 Izak II. (opet) i Aleksije
IV. Angel
TREE RAZDOBLJE: PODIJELJENO CARSTVO
(Latini u Carigradu, Bizantinci u
Nikeji i u Trebizondu, Turci na
Istoku) (1204-1461)
1204 Aleksije V. Duka
1204-22 Teodor I. Laskarski
1222-54 Ivan III. Valacski
1254-58 Teodor II. Laskarski
1258-61 Ivan IV. Laskarski
1259-82 Mihajlo VIII. paleolog
1282-1320 Andronik II. paleolog
1328-41 Andronik III. paleolog
1341-91 Ivan V. paleolog
1347-54 Ivan VI. Kantakusen
1376-79 Andronik IV. paleolog
1390 Ivan VII. paleolog
1391-1425 Manuel II. paleolog
1425-48 Ivan VIII. paleolog
1449-53 Konstantin XI. paleolog
_______________________________

RIMSKI CAREVI
14-37 Tiber
37-41 Kaligula
41-45 Klaudije
54-68 Neron
69-79 Vespasijan
79-81 Tit
81-96 Domicijan
96-98 Nerva
98-117 Trajan
117-138 Hadrijan
138-161 Antononin Pije
161-180 Mark Aurelije
180-192 Komod
191-211 Septim Sever
235-238 Maksim Traks
238-244 Gordijan III.
244-249 Filip Arabski
249-251 Decije
253-260 Valerijan
260-260 Galije
268-270 Klaudije Gotski
270-275 Aurelijan
275-276 Tacit
276-282 Prob
REORGANIZACIJA
CARSTVA:
TETRARHIJA (284-310)
285-305 Dioklecijan +
Maksimijan
305-311
Tetrarhija (ostavka Dioklecijana i
Maksimijana)
Maksencije + Maksimin I. Daja
Galerije (u. 311) + Konstancija I
Klor (u. 306)
312-337 Konstantin + Licinije (u.
325)

403

337 Konstans I. (u. 350). +

Konstantin II. (u. 340) +
Konstancije II.
350 Konstancije II.
361-63 Julijan
364 Jovijan
365 Valentinijan I. (u. 375) +
Valent (378)
378 Teodozije I + Gracijan (u.
383) + Valentinijan II.
383-88 Usurpacija Magnusa
Maksima
383-95 Teodozije I.
425-54 Valentinijan III.
475-76 Romul August
476 Kraj zapadnog rimskog
carstva
******************************
SVETO RIMSKO CARSTVO
(= obnovljeno rimsko carstvo)
franaka dinastija (karolinzi)
(carstvo = Francuska/
Njemaka/Sjeverna Italija)
800-14 Karlo Veliki
814-40 Ljudevit Poboni
___________________________
PREKRETANJA MAARA,
VIKINGA I SARACE

Saska dinastija
919-36 Henrik I.
936-73 Oton I.
973-83 Oton II.
996-1002 Oton III.
1002-24 Henrik II.
1024-39 Konrad II.
1039-56 Henrik III.
1056-1106 Henrik IV.
1106-25 Henrik V.

1125-37 Lotair III.

Hohenstaufovska dinastija
1152-90 Fridrik I. Barbarossa
1190-97 Henrik VI.
1209-18 Oton IV.
1220-50 Fridrik II.
1218-91 Rudolf I. Habsburki
1298-1308 Albert I. Habsburki
1308-13 Henrik VII.
1314-47 Luj IV.
1355-78 Karlo IV.
1411-33 igmund
1438-39 Albert Hapsburki
Habsburka Dinastija
Prvo Njemako carstvo ili Reich
1452-93 Fridrik III.
1493-1519 Maksimilijan
1519-56 Karlo V.
1558-64 Ferdinand I. Habsburki
1564-1576 Maksimilijan II.
1619-37 Ferdinand II.
1637-57 Ferdinand III.
1658-1705 Leopold I.
1705-1711 Josef I.
1711-1740 Karlo VI.
1740-1742 meuvlade
1742-1745 Karlo VII. Bavarski
1745-1765 Franjo Stefan
1765-1790 Josef II.
1790-1792 Leopold II.
1792-1806 Franjo II.
1804-15 Napoleon I.
**************************************
1871 Bismarck i Drugo njemako
carstvo (Das zweite Reich)
1939-45 Hitler i Tree njemako
carstvo (Das dritte Reich)

404

________________________________
RIMSKE PAPE
Lin (67-79)
Anklet (79-91)
Klement (92-101)
Evarist (101-109)
Aleksandar I. (109-115)
Sikst I. (115-125)
Telesfor (125-136)
Hugin (136-140)
Pije I. (140-155)
Anket (155-166)
Soter (166-175)
Eleuterije (175-189)
Viktor I. (189-199)
Zefirin (199-217)
Kalikst I. (217-222)
Urban I. (222-230)
Potian (230-235)
Anteros (235-236)
Fabian (236-250)
Kornelije (251-253)
Novacijan 351 antipapa
Lucije I. (253-254)
Stjepan I. (254-257)
Sikst II. (257-258)
Dionizije (259-268)
Feliks I. (269-274)
Eutihijan (275-83)
Gaj (283-296)
Marcelin (296-304)
Marcel (308-309)
Eusibije (309-310)
Miltiad (311-314)
Silvester I. (314-335)
Marko (335-337)
Julije I. (337-352)
Liber (352-366)

Feliks II. 352-65 antipapa

Damaz I. (366-384)
Ursinije 366-7 antipapa
Siricije (384-99)
Anastazije (399-401)
Inocent I. (401-417)
Zosim (417-418)
Bonifacije I. (418-422)
Eulalije 418-419 antipapa
Celestin I. (422-432)
Sikst III. (432-440)
Leon I. Veliki (440-461)
Kalcedonski koncil 451
Hilarije (461-468)
Simplicije (468-483)
Feliks III. (483-492)
Gelazije I. (492-496)
Anastazije II. (496-498)
Simah (498-514)
Laurentije 498-505 antipapa
Hormisdas (514-523)
Ivan I. (523-526)
Feliks IV. (526-30)
Bonifacije II. (530-532)
Dioskur (530) suparnika papa
Ivan II. (533-535)
Agapet (535-536)
Silvrije (536-537) odputen
Vigilije (537-555)
Pelagije (555-561)
Ivan III. (561-574)
Benedikt I. (575-579
Pelagije II. (579-590)
Grgur I. Veliki (590-604)
Sabinijan (604-606)
Bonifacije III. (607)
Bonifacije IV. (608-615)
Deusdedit (Areodat I) (615-618)
Bonifacije V. (619-625)

405

Honorije I. (625-638)
Ivan IV. (640-642)
Severin (640)
Ivan IV. (640-642)
Teodor I. (642-649)
Martin I. (649-655)
Eugenije (655-657)
Vitalijan (657-672)
Adeodat II. (672-676)
Don (676-678)
Agato (678-681)
Leon II. (682-683)
Benedikt II. (684-685)
Ivan V. (685-686)
Konon (686-687)
Teodor i Pascal (687)
suparnike pape
Sergije I. (687-701)
Ivan VI. (701-705)
Ivan VII. (705-707)
Sisinije (708)
Konstantin (708-715)
Grgur II. (715-731)
Grgur III. (731-741)
Zaharije (741-752)
Stjepan II. (752-757)
Pavao I. (757-767)
Konstantin II. 767-768 antipapa
Filip (768) antipapa
Stjepan III. (768-772)
Adrian I. (772-795)
Leon III. (795-816)
okruni Karla Velikog (800)
Stjepan IV. (816-817)
Pascal I. (817-824)
Eugeije II. (824-827)
Valentinije (827)
Ivan 844 antipapa
Grgur IV. (827-844)

Sergije II. (844-847)

Leon IV. (847-855)
Benedikt III. (855-858)
Nicola I. (858-867)
Adrian II. (867-872)
Ivan VIII. (872-882)
Marin I. (882-884)
Adrian III. (884-885)
Stjepan V. (885-891)
Formoz (891-896)
Bonifacije VI. (896)
Stjepan VI. (896-871)
Roman (897)
Teodor II. (897)
Ivan IX. (898-900)
Benedikt IV. (900-903)
Leon V. (903)
Kristof 903-904 antipapa
Sergije III. (904-911)
Anastazije III. (911-913)
Lando (913-914)
Ivan X. (914-928) odputen
Leon VI. (928)
Stjepan VII. (929-931)
Ivan XI. (931-935)
Leo VII. (936-939)
Stjepan VIII. (939-942)
Marin II. (942-946)
Agapet II. (946-955)
Ivan XII. (955-963)
okruni Otona I. (962)
odputen 963
Leon VIII. (963-965)
Benedikt V. (965-966)
Ivan XIII. (965-972)
Benedikt VI. (973-974)
Benedikt (974-983)
Bonifacije VII. (974) odputen
Benedikt VII. (974-983)

406

Ivan XIV. (983-984)

Bonifacije VII. opet (984-985)
Ivan XV. (985-996)
Grgur V. (996-999)
Ivan XVI. 967-968 antipapa
Silvester II. (999-1003)
Ivan XVII. (1003)
Ivan XVIII. (1004-1009)
Sergije IV. (1009-1012)
Grgur 1012 antipapa, izbaen
Benedikt VIII. (1012-1024)
Ivan XIX. (1024-1032)
Benedikt IX. (1032-1045)
odstupi:1046, odputen
Grgur VI. (1045-1046) odputen
Silvester III. 1045 antipapa,
odputen
Klement II. (1046-1047)
Damaz II. (1047-1048)
Leon IX. (1048-1054)
odcjepljenje pravoslavne crkve
Viktor II. (1054-1057)
Stjepen IX. (1057-1058)
Benedikt X. (1058-1059)
odputen
Nikola II. (1059-1061)
Aleksandar II. (1061-1073)
Honorije II. 1061-1072 antipapa
Grgur VII. Hildebrand (10731085)
Klement III. 1080-1100 antipapa
Viktor III. (1086-1087)
Urban II. (1088-1099)
Pascal II. (1099-1118)
Teodorik 1100 antipapa, izbaen
Albert 1102 antipapa, odputen
Gelazije II. (1118-1119)
Grgur VIII. 1118-21 antipapa, odputen

Kalikst II. (1119-1124)

Honorije II. (1124-1130)
Inocent II. (1130-1143)
Anklet II. (1130-1138)
Viktor 1138 odstupio
Celestin II. (1143-1144)
Lucije II. (1144-1145)
Eugenije III. (1145-1153)
Anastazije IV. (1153-1154)
Adrian IV. (1154-1159) (englez)
Aleksandar III. (1159-1181)
Viktor IV. 1159-1164 antipapa
Pascal III. 1164-8 antipapa
Inocent III. (1179-80) antipapa, odputen
Lucije III. (1181-1185)
Urban III. (1185-1187)
Grgur VIII. (1187)
Klement III. (1187-1191)
Celestin III. (1191-1198)
Inocent III. (1198-1216)
IV. Lateranski Koncil
dogma o transsubstancijaciji
Honorije III. (1216-1227)
Grgur IX. (1227-1241)
Celestin IV. (1241)
Inocent IV. (1243-1254)
Aleksandar IV. (1254-1261)
Urban IV. (1261-1264)
Klement IV. (1265-1268)
Grgur X. (1271-1276)
Inocent V. (1271)
Adrian V. (1276)
Ivan XXI. (1276-1277)
Nikola III. (1277-1280)
Martin IV. (1281-1285)
Honorije IV. (1285-1287)
Nikola IV. (1288-1292)
Celestin V. (1294) odstupio

407

Bonifacije VIII. (1294-1303)

Benedikt XI. (1303-1304)
Klement V. (1305-1314)
*************************
PAPINSTVO U AVIGNONU
1307-1378
Ivan XXII. (1316-1334)
Nikola V. 1328-1330 antipapa
odstupio
Benedikt XII. (1334-1342)
Klement VI. (1342-1354)
Inocent VI. (1352-1362)
Urban V. (1362-1370)
Grgur XI. (1370-1378)
*************************
PAPINSTVO OPET U RIMU
Urban VI. (1378-1389)
Klement VII. 1378-94 antipapa
Bonifacije IX. (1389-1404)
Benedikt XIII. 1394-1423
antipapa,odputen
Inocent VII. (1404-1406)
Grgur XII. (1406-1409)
Aleksandar V. (1409-1410)
Ivan XXIII. 1410-15 antipapa,
odputen
Martin V. (1417-1431)
Klement VIII. 1423-9 antipapa,
odstupio
Eugenije IV. (1431-1471)
odputen
Feliks V. 1439-49 antipapa,
odstupio
Nikola V. (1447-1455)
Kalikst III. (1455-1458)
Pio II. (1458-1464)
Pavao II. (1464-1471)
Sikst IV. (1471-1484)
Inocent VIII. (1484-1492)

Aleksandar VI. (1492-1503)

Pio III. (1503)
Julije II. (1503-1513)
Leon X. (1513-1521)
osudi Luthera
Adrian VI. (1522-1523)
Klement VII. (1523-1534)
Pavao III. (1534-1549) Tridentski
koncil 1545-63
Julije III. (1550-1555)
Pavao IV. (1555-1559)
Pio 1559-1565)
Pio V. (1566-1572)
Grgur XIII. (1572-1585)
Sikst V. (1585-1590)
Urban VII. (1590)
Grgur XIV. (1590-1591)
Inocent IX. (1591)
Klement VIII. (1592-1605)
Leon XI. (1605)
Pavao V. (1605-1621)
Grgur XV. (1621-1623)
Urban VIII. (1623-1644)
osudi jansenizam
Inocent X. (1644-1655)
Aleksandar VII. (1655-1667)
Klement IX. (1667-1669)
Klement X. (1670-1676)
Inocent XI. (1676-1689)
Aleksandar VIII. (1689-1691)
Inocent XII. (1691-1700)
Klement XI. (1700-21)
bula Unigenitus
Inocent XIII. (1721-1724)
Benedikt XIII. (1724-1730)
Klement XII. (1730-1740)
Benedikt XIV. (1740-1758)
Klement XIII. (1758-1769)
Klement XIV. (1769-1774)

408

jezuiti zabranjeni
Pio VI. (1775-1799)
Pio VII. (1800-1823)
jezuiti ponovno dozvoljeni
Leon XII. (1823-29)
Pio VIII. (1829-1830)
Grgur XIV. (1831-1846)
Pio IX. (1846-78)
dogma o bezgrenom zaeu
Prvi vatikanski koncil (1869-70)
dogma o nepogreivosti pape
Leon XIII. (1878-1903)
Rerum novarum 1891
Pio X. (1903-1914)
Benedikt XV. (1914-1922)
Pio XI. (1922-1939)
Pio XII. (1939-1958)
dogma o Uznesenju
Ivan XXIII. (1958-1963)
Drugi vatikanski koncil (1962-5)
Pavao VI. (1963-1978)
Ivan Pavao I. (1978)
Ivan Pavao II. (1978-2005)
Benedikt XVI. (2005-2013)
Franjo I (2013_______________________________
Sinodi u Kartagi
251 problem otpadnika
255 krtenje heretika osueno
256 odbacivanje pape Stjepana
348 odbacivanje ponovnog
krtenja
397 kanon potvren
411 uguenje donatista
418 pelagije osuen
419 apeliranje na Rim
424 apeliranje na Rim

CRKVENI KONCILI
Ekumenski
I. Nicejski
I. Carigradski
Efeki
Kalcedonski
II. Carigradski
III. Carigradski
II. Nicejski
IV. Carigradski

325
381
431
451
553
680-81
787
869-70

Rimo-katoliki
I. Lateranski
II. Lateranski
III. Lateranski
IV. Lateranski
I. Lionski
II. Lionski
Vienne
Konstanc
Basel/Ferrara/
Firenze
1438-45
V. Lateranski
Tridentski
I. Vatikanski
II. Vatikanski

1123
1139
1179
1215
1245
1274
1311-12
1414-18

1512-17
1545-63
1869-70
1962-65

409

KAZALO IMENA I POJMOVA

A
Ablard Pierre (1079-1144) 136,
151
Adalbert Praki (sv. Vojtjech)
(956-97) 157
ad extirpanda (bula u 1252) 130
Adiabene 24
adopcionizam 51,133
Agricola Mikael (1510-57) 196
Aidan (u. 651) 29
Alacoque, Marie-Marguerite
(1647-1690) 263-4
Albanija 23,38,252,253,297
Albert Veliki (1193-1280) 149,118
albigenze (vidi. katare)
Aleksandar Aleksandrijski (u.
328) 53
Aleksandar Nevski 168
Aleksandrijska kola 56
Alfa (teaj) 311
Alfred Veliki (871-90) 124
Algazel (1059-1111) 149
Alkuin (735-804) 123
Altizer Thomas (1927-) 326
Ambrozije (Milanski) (340-397)
74-5,91
Amyraut Moise (1596-1664) 223
anabaptisti 236-33,188-90,208
Anaksimander 16
anglikanska crkva 224-34,285-6
anihilacijonizam 308
anonimno kranstvo 327-8
Anselmo Canterburyjski (10331109) 134
Ansgar (u. 865) 30,155
Antiohijska kola 57
Antun (250-356) 99Antun
Dalmatin (u. 1579) 205

Apolinar (310-90) 55,56,57

apolinarizam 66
apologeti 21,22,33,68,249
apostolska crkva (nova) 292
apostolska crkva (katolika) 292
apostolska crkva (velka) 309
apostolski oci 31,67
arijevstvo 51-55,30
Arije (256-336) 51
Aristid (2.st) 33
aristotelizam 17,149
Armenija 25,26,63
Arminius (1560-1609) 222
Arnobije (djelatan 304-10) 33
asketizam 97-104
Atanazije Aleksandrijski (295373) 72
Atis i Kibele 15
Atos 105,160,169
Augsburka konfesija (stara
verzija) (1530) 191,192
Augsburka konfesija (nova
verzija) (1540) 194
Augsburki sabor (1518) 185
Augsburki sabor (1530) 192
Augsburki Interim (1548) 193
Augsburki vjerski mir (1555)
194
Augustin Aurelije iz Hipona
(354-430) 75-7
Augustin Rimski (u. 604)
30,31,88
augustinci 117
Austrija 197-9,270-1
Autun, sinod u (670) 30
Averroes (Ibn Rud) (1126-98)
148
B
Bacon (Francis) (1561-1626) 255

410

Bacon (Roger) (1214-92) 151

Baedecker (1823-1906) 340
baptisti 242-3,284,299-300,343-5
Bardesan (154-222) 24
Bar-Kohba v. imun
Barlaam 161
Barmenska deklaracja 334
Barnabina Poslanica 32
Barth Karl (1886-1968) 322-3,335
Basel, koncil (1431-49) 132
Basilid (dj. 117-38) 48
Bazilije Ankarski (dj. 336-60) 55
Bazilije Cezarejski (329-379) 101
Baur F. Christian (1762-1860) 281
Bayle Pierre (1647-1706) 257
Becket Thomas (1118-70) 127
Beki kongres 267
Beda asni 27
begine 120
Belgijska konfesija (1561) 223
Bellarmine (1542.-1621) 249
Benedikt Anianski (750-821) 114
Benedikt Nursijski (480-547) 104
benediktinski red 104,113
Bengel Johann (1687-1752) 273
Berengar Tourski (1000-88) 135
Berkeley George (1685-1753) 258
Bernard iz Clairveauxa (10901153) 116,137,140,146
Beza Teodor (1519-1605) 235
bezgreno zaee 81,134,151,316
Biblija 153-4,179,183,230-1
bievalci 110
Biel Gabriel (1420-95) 152,182-3,
biskupi 62
Bismarck Otto von (1815-98) 313
blagdani (crkveni) 97
Blahoslav Jan (1523-71) 182
Bloch Ernst (1885-1977) 295,327

Boehme Jakob (1575-1624) 274

Boetije (480-524) 146,149
bogomoljci 299
bogumili 61, 166
Boleyn Anne (1507-36) 226
Bonaventura (1221-74) 151
Bonhoeffer Dietrich (1906-45)
325
Bonifacije (680-754) 30
Booth William (1829-1912) 28990
Bornkamm Gnter (1905-1990)
324
Bosco Ivan (1815-88) 316
Bosna 61,129,158,253,299
braa zajednikog ivota 120
Brainerd David (1718-47) 274,277
bratski pokret 289
Bright Bill (1921-2003) 309
Bruno Kelnski (1035-1101) 115
Buber Martin (1878-1965) 325
Bucer Martin (1491-1551)
235,246,210
Bugarska 296,61,167,154,298
Bullinger (1504-75) 208
Bultmann Rudolf (1844-1976) 324
Bunyan John (1628-88) 233
Burgundi 107,29
Butler Joseph (1692-1752) 258
C
Calvary Chapel 310
Calvin Jean (1509-64) 209-11,217
Campbell McLeod (1800-72) 290
Carafa (papa Pavao IV) 246,247
Carigradski koncil (Prvi 381) 65,
(Drugi 553) 66 (Trei 680) 68
(etvrti 869) 66
Cecilijan (dj. 311-40) 42,43
celibat 77,116,125,165,232

411

Celzo (dj. 177-80) 33,39

Cerint (dj. 100) 46
Chateaubriand 313
Chaucer Geoffrey (1340-1400)
126,132
Chelicky Peter (1390-1460) 1812
Chemnitz Martin (1522-86) 196
Chytrus David (1530-1600) 199
Ciprijan (205-258) 73-4
cisterciti 116
Clarendonov code 233
Cluny 115
Contarini (1483-1542) 246
Conzelmann Hans (1915-89) 324
Coverdale Miles (1488-1569) 224,
231
Cranmer Thomas (1489-1556)
226
crkvene graevine 96,154-5
crkveni koncili (pregled) 65,368
crkveno pridravanje 195,251
Cromwell Oliver (1599-1658)
231-33, 274
Cromwell Thomas (1485-1540)
226
Cuthbert (u. 687) 29

iril Aleksandrijski (u. 444)

56,65,80
iril (826-869) i Metod (815-885)
164
iril Lukarski (1572-1638) 163

eka 157,179-82
istilie 71,78,79,118,165,184,246
D
Dalmatin Antun (u.1579) 205
Dalmatin Juraj (1547-89) 205

Darby JND (1800-82) 289

darovnica (Konstantinova) 122
Darwin Charles (1809-82) 288
deizam 258
Descartes Ren (1596-1650) 255
de Bres Guy (1522-67) 218
de la Grange Peregrine (u. 1567)
218
Dvai Bir (1500-1548) 215
devotio (ili via) moderna 175,183
Didahe 30,33,39,94
Diderot Denis (1713-84) 257
Didim Slijepi (309-398) 102
dinamiki monarhijanizam 51
Dionizije Areopagit 18,161,163
Dioskur Aleksandrijski (u. 454)
57,86
Diodor Tarski (u. prije 394) 58
djela Pavlova i Teklina 20
doketizam 47
Dllinger (1799-1890) 314
dominikanci 119
donatizam 43
Dordrechtska sinoda (1618-19)
223
Dositejeva ispovijed 163-4
Duchesne Louis (1843-1922) 317
duhobori 269-70
duhovni darovi 49
Duns Skot (1266-1308) 152,315
Dunstan (909-988) 115

akoni 63
akonice 63
E
eboniti 13
Eckhart Meister (von Hochheim)
(1260-1327) 120
Edesa (Urfa) 23,24,33,140

412

Edwards Jonathan (1703-58) 277

Efeki koncil (431) 65
Efeki sinod (449) 57,86
Egipat 35,44
Ekolampadije (1482-1531) 235
ekumenska vijee crkava 330-1
ekumenski koncili 65,368
ekumenski pokret 330-1
Elim 309
Elizabeta I. (1558-1603) 229
Engleska 26,123,178-9,22434,248-9,285-90,306,308-9,311,347
epikurejstvo 18
Erazmo Roterdamski (1466-1536)
175-6
Erddy Petar II. (1557-67) 201
Erskine Thomas (1788-1870) 290
Etiopija 25
Eudoksije Carigradski (u. 370) 54
euharistija 56,68,73,80,92,135
Eustahije Antiohijski (dj. 324-26)
53,54
Eutihije Aleksandrijski (378-454)
57,65,86
Euzebije Cezarejski (265-339) 52,
76,84
Euzebije Nikomedijski (u. 341) 54
Evagrije Pontik (345-399) 102
Evodije (u. 370) 61
Evolucija, teorija 288
F
Farel Guillaume (1489-1565) 209
Felix Urgelski (u. 818) 134
feminizam 347,294
Ferrara, koncil u 132
feudalni sustav 122
filipisti 194,195
Filip II. August (1180-1223) 128
filioque (klauzula) 65,172

Filon 18
filozofija (pregled) 16-20,147
Finney Charles (1792-1875) 301
Firentinska Unija 172
Firenza, koncil u (1438-45) 167
flacijanisti 204
Flavijan Antiohijski (381-404) 86
Flavijan Carigradski (u. 449)
57,86
Focije (820-95) 66,167
Focolare 320
Formula o Slozi (1577) 194-5,188
Franci 107,121-23
Francuska 26,27,121-23,132, 2167,247,260-7,320
Francuska revolucija 264-7
franjevci 119
Franjo Asiki (1182-1226) 119,143
Franjo Saleki (1567-1622)
249,316
Franjo I (1494-1547) 208,215
Franke August (1663-1727) 272
fratri 118
Freylinghuysen Theodore (16911747) 277
Frizja 10,239
Fuchs Ernst (1903-83) 324
fundamentalizam 302-3
G
Gal (550-640) 29
Galikanska konfesija (1559) 217
Gl Husr 214
galikanizam 260,261,260
Galilei (1564-1642) 255
Georgije Aleksandrijski 54
German (496-576) 103
Gilda (510-70) 103
gnosticizam 44-50
Gomar Francis (1563-1641) 223

413

Gospodnja veera 93-5,188,207-8

goti 27
Gottschalk (805-869) 133
Graham Billy (1918-) 303
Grka katolika crkva v. unijati
Grebel Konrad (1498-1526)
209,237
Grgur Nazijanski (330-389)
55,57,100,159
Grgur Ninski (po. 10 st.) 156
Grgur Niki (330-395) 55,57
Grgur Palama (1296-1359) 160
Grgur Prosvjetitelj (240-332) 24
Grgur Thaumaturg (213-70) 23
Grkokatolika crkva 169
Groote Gerhart (1340-84) 120,174
Grosseteste (Robert) (1168-1253)
151
Gruzija 25,36,339
Gustav II. Adolf (1594-1652)
250,275
Guyon ga (1648-1717) 263
Guzman Dominik (1170-1221)
119,129
H
Haldane Robert (1764-1842)
283,319
Hamilton Patrick (1503-28) 219
Harnack Adolf (1851-1930)
320
Hatin, bitka kod (1187) 142
hazari 169
Hegel Friedrich (1770-1831)
279-80
Heidegger Martin (1889-1976)
324
Heidelberki katekizam (1563)
195
Heidelberko raspravljanje

(1518) 185
Helvidije (4. st) 78
Hengstenberg Ernst (1802-69)
284
henotikon 58
Henrik VIII (1491-1547) 224-7
Heraklije (575-641) 58,159
Heraklit 16
Heraklo 45
Herder Gottfried (1744-1803) 281
Hermin Pastir 32,85
Herrnhut 273
hezihasti 160-61
High Church 285-6
Hilandar 169
Hilarije (315-67) 54,103
Hipolit Rimski (u. 236) 35
hipostatsko jedinstvo 56,59
hlisti 268
hodoaa 77
Hontr Johann (1498-1549) 216
hospitalci v. ivanovce
Hrvatska 25,28,42,89,113,
118,121,156-7,201-4,299-300
Hbmaier Balthasar 198,237
hugenoti 217,260-61
Hugo iz Sv. Viktora (1096-1141)
134
Humanae Vitae (1968) 317
Humbert iz Moyenmoutiera (u.
1061) 125,166
Hume David (1711-76) 255
Hus (1373-1415) 179-80
Husserl Edmund (1859-1938) 346
Hutter Jacob (u. 1536) 238-9
huteriti 239
Huxley Thomas (1825-95) 288
I
Iesus Dominus, okrunica 318

414

Ignacije Antiohijski (u.107) 31,

33,34,64,80
Ignacije Loyola (1491-1556) 244
ikone (polemika) 161-3,67
indeks 313
indulgencije 133,165,184,248
inkvizicija 129-30,247
interdikt 128,130
Irenej Lionski (130-208) 68-9
Irving Edward (1792-1834) 290-2
islam 81-83
isposnistvo 97-105
Istrija 202
isusovci 244-6
Isusov pokret 310
Isusova vojska 310
Italija 83-7,122,175-6,210,247,313
Ivan Bez Zemlje (1166-1216) 128
Ivan Damaanski (675-749) 1623
Ivan od Kria (1542-91) 249
Ivan Maron 59
ivanovci (hospitalci) 140,144,132
Ivan kot Eriugena (810-77)
123,146
Ivan Rilski (880-947) 165
Ivan Veliki (1440-1505) 253
Ivan Zlatoust (347-407)
28,65,100,102,158,159
Izabela I. Kastiljska (1451-1504)
244
Izida i Horus 15,83
J
jakobitska (sirijska) crkva 58
jansenizam 261-2
Jarmuk bitka kod (636) 138
Jeronim (331-420) 77-8
Jeronim Praki 179
jezuiti v. isusovci

Jimnez (1436-1517) 244

Joachim iz Fiori (1130-1202) 116
josifovci v. posjednici
Juhsz Pter Mliusz 215
Julijan iz Norwicha (1342-1415)
120
Julijan Eklanumski (380-455) 58
Justin Muenik (100-165) 69, 39,
61,79
Justinijan 158,43,59,86,106
Juna Amerika 249,308,317,327
K
Kalcedonski koncil (451) 65-6
kalikstinci v. utrakvisti
Kalist Rimski 35
kalvinizam 205-12
Kant Immanuel (1724-1804) 259,
278
kapadocijski oci 18,55
karizmatski pokret 309-11
Karlman (879-884) 122
Karlo Martel (685-741) 107-8,122
Karlo Veliki (747-814) 92,123
Karlstadt (1480-1541) 188
Kroly Gspr (1529-91) 215
kartuzijanci 113
Ksemann Ernst (1906-98) 324
Kasijan Ivan (u. 433) 102
Kasiodor (477-570) 103
Kastor (5.st) 101
katare (albigenzi) 129
Katarina Sijenska 249
katolika apostolska crkva 292
Keil Johann (1807-88) 283
Keltsko redovnitvo 104
kesviki pokret 304
Kierkegaard Sren (1813-55) 283
Kiszka Stanisaw (1584-1666) 221
Klement Aleksandrijski (155-220)

415

69-70
Klement I. Rimski (dj. 90-100) 31
Klementova poslanica 32
Kliment Ohridski (840-916)
104,165
Klodvig (Clovis I) franaki kralj
(465-511) 27,110
Klotilda (475-545) 28
Knox John (1514-72) 219-20
kolokvija u Ratisbonu
(Regensburgu 1541) 246,191
koliridijanci 81
Koloman (biskup) 30
Kolumb Denegalski (521-97)
29,104
Kolumban Bangorski (543-615)
29,104
Komenski Jan (1592-1670) 180
konceptualizam 148
koncilijarizam 131
Konstanc, koncil u (1414):
173,132,180
konzistorij 192,211
Konzul Stjepan (1521-68) 206
koptska crkva 34,58
Krvr Pavel (1390-1433) 220
Krescent 23
kristomonizam 279
Kristova Crkva 301
Kristovi slijedbenici 301
kritika forme 324
kriarski ratovi 138-145
krivovjerja 44-62
kranski socijalizam 286-7
krtenje 95-6,135,208
Kulturkampf 313
Kng Hans (1928-) 329
Kumran 13,97
Kuran 83

Kuyper Abraham (1837-1920)

320
Kvadrat (dj.117-38) 33
kvekeri 241-2
kvijetizam 263
L
Labadie Jean de (1610-74) 261
Laktancije (240-320) 33,84
Lammenais (1782-1854) 313
Lanfranc (1005-89) 135,114
Langland William (1331-1399)
133,175,178
Langobardi 121,29,87,125,159,
165,174
Langton Stephen (1150-1228) 128
aski Jan (1499-1560) 235, 221
Lateranski sabor (etvrti) 128
Laud William (1573-1645) 231-2
Laurencije (dj. 500-7) 86
Law William 1686-1761) 258
lani dokumenti 123
Leibniz (1646-1716) 256
Leipzika debata (1519) 185
Leipziki Interim 193
Lessing (1729-1781) 259
limb 134,60
Lindisfarne 29,113
Lionska unija (1274) 172
Lloyd-Jones Martyn (1899-1981)
306
Locke John (1632-1704) 254
Loisy Alfred (1857-1940) 317
lolardi 178
Lombardo Petar (1095-1169)
134,148
Londonska ispovijed, Druga 242
Lucijan Antiohijski (240-312) 53
Lull Ramon (1235-1316) 119
Luther (1483-1546) 182-90

416

luteranska teologija 190

Lyon, sinod u (1274) 89,166
M
macedonijevstvo 64,65
Maarska 157,213-6,299
Makedonija 104,299
Maksim Ispovjednik (580-662)
160
Mala Reformirana Crkva 241
Malebranche (1638-1715) 256
malteki vitezovi 145
Manija (216-76) 60
manihejstvo 60
Manz Felix (1498-1527) 208,237-8
Manzikert, bitka kod (1071) 137
Marburki razgovori 191,208
Marcel Ankarski (u. 374) 53,54
Marcion (dj.140-44) 48,68
margerijaci, 97
mariologija 55,81,137,134,
151,313
Marija Tudor (1553-8) 228
maronitska crkva 59
Martin Tourski (335-400) 28,26,
102
marksizam 337-9
Marsiglijo iz Padove 112,132
Marx Karl (1818-1883) 337
Matthew Henry (1662-1714) 233
Meumurje 202
Melit 44,26
Melanchton Filip (1497-1560) 187
Melod Roman 160
Menno Simons (1496-1561) 239
menoniti 239-40,269
Mesrop Matoc (361-441) 26
metodisti 274-6,297,319
Metternich (1773-1859) 312
Milan 136,73

milanski edikt (313) 42

Mili iz Kromeria 174
mirari vos enciklika (1832) 313
misije, katolike 250,293
misijski pokret 20-21,292-5
misticizam 120,160-1,249,262-3
Mitra 15
modalizam 51
Modrzewski Frycz (1503-72) 221
Mogila Petar (1586-1647) 164,270
Molina Luis (1535-1601) 262
Molinos Miguel de (1628-96) 264
molitvenik (anglikanski) 229,233
molokany 268,340
Moltmann Jrgen (1926-) 327
monarhijanizam 51-59
mongoli 144
Monod Adolphe (1802-56) 319
monofizitizam 55,83
monoteletizam 66,59
montanizam 49-50
Montecassino 105
Moody Dwight (1837-99) 303
Moravska 157,186,278
moravska braa 183,272
moravska misija 273-4
mozarabi 133
mrano doba 106-8
Muhamed (570-632) 82
Mntzer Thomas (1490-1525) 187
Mutimir (892-910) 168
N
Napoleon (1769-1821) 268
nazarenci (crkva nazarena) 307
Naum 168,105
Nepomuk (1350-1393) 156
neposjednici 267
Neri Filip (1515-95) 249
nestorijanizam 55-6

417

nestorijanci 31,34,56
Nestorije (380-451) 57
Newton Sir Isaac (1642-1727) 255
Newton John (1725-1807) 279
Nicejski koncil (Prvi 325) 65
(Drugi 787) 66
Nietzsche Fridrik (1844-1900) 332
Nikola iz Lyre (1265-1349) 154
nikolaiti 48
nikolaitizam 126
Nikon (1605-81) 267
Nin 156
Nina (296-340) 25
Ninian (360-432) 29
Nitra 157
Nizozemska 120,218,318,320
Njemaka 181-96,269-72,27885,331-7
njemaki viteki red 144
Noet (2.st) 54
nominalizam 148
normani 114,126,172
Noth Martin (1902-68) 324
Novacijan (3.st) 35,40
Nova Katekumena 319
nova apostolska crkva 292
novokarizmatizam 311
novoplatonizam 18-20
nova pobonost, v. devotio
moderna
Nrnberki Interim (1532) 191
O
obnovi Prva 301, Druga 301,
Trea 302
Occamski v. William Occamski
Ochino Bernardino (1487-1564)
236,244,247
okazionalizam 256
Oncken (1800-84) 284

Operation Mobilisation 295

Opus Dei 320
Oranski koncil (529) 60,153
Origen (185-254) 70-2,98
Osiander (1498-1552) 196
Osroena (Edesa, Urfa) 24
otkupljenje 136,80
otvoreni teizam 330
Oxfordski pokret 286
P
Pahomije (286-346) 100
Paisije (Hilandarski) 296,338
Paladije (408-61) 103
Palut iz Edese (dj. 200) 34
Pannenberg Wolfhart (1928-) 326
Papije Hijerapolski (60-130) 30
papinstvo 83-7,120-33
Parham Charles (1873-1929) 3078
Parmenid 16
Pascal Blaise (1623-62) 256,262
Pascendi, enciklika (1910) 318
patripationizam 51
Patrik (390-461) 29,103
paulikijani (pavliani) 61
Pavao Samosatski (dj. 260-72)
51,282
pedofilija 319
pelagijanizam 59-60
Pelagije (360-422) 59
pentekostalni pokret 306-11
Petar Aleksandrijski (u. 311) 43
Petar Muenik (1491-1562) 235
Petar Veliki (1672-1725) 269
pijetizam 119-20,174,271-3
Pipin Mali (715-68) 108,122
Pisa koncil u 132
Pittinger Norman (1905-97) 327
platonizam 17,68,79,148

418

Plinije (62-114) 92
Plotin (205-270) 18
poganski svijet 14-21
Poljska 158,220-1,240
Polikarp (70-166) 31,38,68
Pontifex maximus 87,90,159
Porfirije iz Tira (232-305) 33
posjednici 267
postmodernizam 346
Prakseja (3.st) 52
predestinacije 60,72,134,164,188
premonstratenzi 115
pretvorba v. transsubstancijacija
priscilijanci 91,61
progoni 36-44
protureformacije 243-50,203
Prusija 270,313
puritanci 229-31
pustinjaci 97
pustinjaci sv. Augustina 117
R
racionalizam 258-9
Radbert Pashasije (785-860) 135
Radstock Lord (1833-1913) 342
Rafajowicz Stanisaw 221
Rahner Karl (1905-85) 328-9,69
Rakov 241
rakovski katehizam (1574) 241
Raspuin 340
Rastislav (846-70) 157
Ratramnus (u. 868) 135
Ratisbon (Regensburg), kolokvije
u, (1541) 191,246
realizam 147-8
recepcionizam 235
redakcijska kritika 326
redovnitvo 97-105,112-18
reformacija, razlozi 173-5
Reformirana teologija 212

rekapitulacija 68
religia licita 14
relikvije 27,78,110,109,129,208
remonstrancija 223
Renata (Rene) (1510-75) 209,247
Rerum novarum (1891) 316
Ricoeur Paul (1913-2005) 346
Rikard Lavljeg Srca (1157-99) 141
Rim, crkva u 35,83-7
Rimini, koncil u (359) 54
Ritschl Albert (1822-89) 281-2
Robespierre (1758-94) 268
Rolle Richard (1295-1349) 174
Roscelin iz Compignea (10501124) 147
Rousseau (1712-78) 259
Ruanda (pokret) 304
Rumunjska 28,169,298,299
Rusija 167-9,267,339-46
Rutherford Samuel (1600-61) 220
Ryle John, biskup (1856-1925)
304
S
Sabatier Auguste (1839-1901) 316
Sabelije (3. st) 51
sabelijanizam 51
SAD 233-4,300-313,306-10
sakramenti 133-4
salezijanci 316
Sandomierki Mir (1570) 221
samostani 98-116,112-20
Sava (1175-1235) 166
Savonarola (1452-98) 177,131
Schleiermacher (1768-1834) 27880
Schleitheimska ispovijed 237
Schmalkaldenski savez 191
Seleukija, koncil u 54
seljaka pobuna 188-9

419

Serafim iz Sarova (1759-1833)

339
Serapion (u. 359) 74
Serdika, koncil u (342) 54
Sergij Radoneki (1314-92) 169
Servet Miguel (1511-33) 2401,211
Simeon Charles (1759-1836) 285
Simeon Novi-Teolog (r. 949) 160
Simeon Stilit (390-459) 100
Simon Richard (1638-1712) 257
simonija 118,127,180
Sirmium (Sremska Mitrovica)
koncil u (357) 55
Sjeverna Afrika, crkva u 34-5,44,
65
Skandinavija 30,196,155
Skarga Peter 222
skoptci 268
Slovenija 205-6
Smith Hana Whitehall (18321911) 305
Socinije (Sozzini) (1525-62) 241
socinijanci 240-1
Sofronije Jeruzalemski 58
Sokrat 16
Sonderbund 313
Slle Dorothea (1923-2003)
Spener (1635-1705) 272
Speyer koncili u (1526,1529) 190
Spinoza Baruch (1632-77) 256
Splitski koncil (1185) 62
Splitski sinod (925,928) 157
Spurgeon (1834-92) 290
Srbija 166-7,298
srednjoplatonizam 18
stara katolika crkva 315
Starosirijska crkva 34
starovjerci 268

Stefan Nemanja 62
Stefan Permski (1340-96) 169
stoicizam 17
Stott John (1921-2011) 306
Strauss David (1808-74) 280
Strossmayer (1815-1905) 316
Sunday Billy (1862-1935) 303
superstitiones 15
Sutri sinod u (1046) 124
Sylvester Jnos 215
Szegedi Kis Istvn (1505-71) 215

enuda (u. 451) 100

imun bar-Kohba 12
imun Mag 45
kolska braa 244,264
kotska 219-20,29,292,233
panjolska 24,106-8,129,133,244,
318
titny Toma (1333-1409) 174
vicarska 206-11,236,313
vicarska vjeroispovijed 208
T
taboriani 180
Tacijan (Adai) (112-72) 33
Tales 16
talmud 10
Tauler Johann (1300-61) 120
Teen Challenge 310
Teilhard de Chardin (1881-1955)
329
Telesfor (dj. ok. 130) 38
templari 140,144,132
Teodor Mopsuestijski (350-428)
57
Teodora (carica) 58
Teodora (carica) 163
Teodot Bizantski (3.st) 48
teologija krize 31

420

teologija kria 335

teologija osloboenja 328
teologija nade 326
teologija procesa 326-7
teorija evolucije 287,288
Terezija Avilska (1515-82)
249,263
Tertulijan (160-245) 73
teutonski viteki red, v. njemaki
v.r.
terapeuti 97
theotokos 56,65
Tihon patriarh (1866-1925) 341
Tikonije 34
Tillich Paul (1886-1965) 323
Tirdat III. (294-324) 24
Toledski koncil 107
Toma Akvinski (1224-74) 149-50
Toma Kempenac (1380-1471)
119,116,174
Tomino Evanelje 48,64,82
Tomislav kralj (dj. 910-28) 157
Torquemada (1420-98) 129
Torrey (1856-1928) 308,302
traktarijanci 286
transsubstancijacija
31,74,128,135,
151,152,163,164,181
Transylvanija (rdely) 216
Tridentski koncil (1545-63) 247-8
Tridesetogodinji rat 250-1
Tri poglavlja 59
tropici 72
Trubar Primo 204-5
Trpimira (845.-64) 156
Turci 156,31,138-45,293,253,297-8
Turretin Franois (1623-87) 223
Tyndale William (1494-1536)
225,227,231

U
uenost 145-54
Ulfila (311-383) 28
ultramontanizam 260
Unam sanctam, bula 132
Ungnad Ivan III., (1493-1564)
199,202,205
Unigenitus, bula 262
Unitarijanci 239
Unijati 167,221,252,296
Ursije 156
uskrs, rasprava o nadnevniku, 97
utrechtska deklaracija 315
utrakvisti 182
V
valdenzi 177-8
Valdo Petar (1140-1217) 177
Valens iz Murse (4. st) 28,54
Valentin (2. st) 48
Van Buren Paul (1924-98) 325
vandali 105,76,87
Varavska Konfederacija (1573)
222
vatikanski koncil (prvi 1869-70)
314 (drugi 1962-65) 317-18
Vergerije Petar (1489-1565)
203,205
Veritatis Splendor 318
vikinzi 154,169,123,115,145
Vilim I. Oranski (1533-84)
218,233
Vineyard (denominacija) 310
Vinko Paulski (1581-1660) 265
Virgo Terry 311
vizigoti 105
Vlai Matija (1520-75) 203-4,249
vojska spasa 289-90
Voltaire (1694-1778) 257
Von Rad Gerhard (1901-71) 326

421

Wales 26,104,278,308
W
Warren Rick (1954-) 311
Watchman Nee (1903-72) 304-5
Weiss Johannes (1863-1914) 321
Wesley John (1703-91) 274-6,306
Westphal Joachim (1510-74) 196
Westfalski mir (1648) 251-2
Westminster ispovijed 232
Whitby, sinod u (663) 30
Whitefield (1714-70) 277
Wigglesworth Smith (1859-1947)
308
Wilberforce William (1759-1853)
277,286
Wilfrid (634-709) 30
William Occamski (1280-1349)
152-3,175
Willibrord (658-739) 30
Wimber John (1934-97) 310
Wishart George (1513-46) 219
Wolff Christian (1679-1754) 256
Worms, sabor u (1521) 187
Wright N.T. 337
Wycliffe John (1329-84) 178-9
Y
Youth with a Mission (YWAM)
295
Z
zapadna obnova (SAD) 301
Zapolja (Szapolya) Ivan (14871540) 213,215
zasluzi 81
Zinzendorf Graf von (1700-60)
272,182
zoroastrizam 16
Zrinski IV Juraj stariji 202
Zrinski V Juraj mlai 202
Zwingli Ulrich (1484-1531) 206-7


idovi za Isusa 310
ika Jan (1360-1424) 180-1

422