006

Ray Bradbury
Stablo vjetica
The Halloween Tree 1972

POGLAVLJE 1
Bio je to mali grad na maloj rijeci i malom jezeru nekog malog sjevernog djelia neke drave
Srednjega zapada. Okolo nije bilo ba toliko divljine da se gradi od nje ne bi vidio. Ali, s druge
strane, ni gradia nije bilo toliko da se ta divljina ne bi osjetila i vidjela i doticala i njuila. Gradi je
bio pun drvea. A sada, kad je jesen ve bila tu, i suhe trave i mrtvoga cvijea. I pun ograda po kojima
se moglo hodati i plonika po kojima se moglo jurcati na koturaljkama, a bio je tu i veliki klanac po
kojem se moglo prekobicavati i dovikivati se sjedne na drugu stranu. I gradi je bio pun...
Djeaka.
I bilo je popodne, pred No vjetica.
I sve su kue bile zatvorene, branei se od studena vjetra. I grad je bio pun hladnoga sunca.
I tada, najednom, dana je nestalo.
No je dola ispod svakoga stabla i razlila se.
Iza vrata svih kua ulo se ukanje mijih nogu, uli su se prigueni povici, vidjelo se treperenje
svjetla.
Iza jednih od tih vrata Tom Skelton, star trinaest godina, zastao je i oslunuo.
Vjetar se vani gnijezdio u svakoj kronji, i lutao plonicima u potrazi za plijenom, slijedei
nevidljive tragove nevienih maaka..
Tom Skelton se stresao. Svakom je moralo biti jasno da je taj vjetar veeras neki sasvim poseban
vjetar, a i iz tame se irio neki vrlo poseban osjeaj, zato to je to bila veer pred Svi svete. Sve kao
da je bilo izrezano iz crnoga baruna, ili zlatnog ili naranastog baruna. Iz tisua je dimnjaka dahtao
dim, poput perjanica na pogrebnim sveanostima. S kuhinjskih je prozora vjetar raznosio dva mirisa
bundeve: tikve su se rezale, pite se pekle.
Kad su sjene djeaka proletjele kraj prozora, povici iza zakljuanih kunih vrata postali su jo
razdraeniji. Napol odjeveni djeaci, sa minkom na obrazima; tu grbavac, ondje pak div srednjega
rasta.
Tavani su se jo prekapali, jo su se obijali stari lokoti, vadile se utrobe starih krinja u potrazi za
kostimima.
Tom Skelton je odjenuo svoje kosti.
iroko se nasmijeio svojoj kraljenici, rebrima i koljenim zglobovima bijelo izvezenim na crnom
pamuku.
Kakva srea! pomislio je. Imati takvo ime! Tom Skelton. Velianstveno za No vjetica! Svi te zovu
Skeleton! (engl. kostur; op. pr.)

I to e onda obui?
Kosti.
Tras. Osam se kunih vrata s treskom zatvorilo.
Osam je djeaka izvelo niz ljupkih skokova preko lonaca sa cvijeem, ograda, usahle paprati, grmlja,
pa prizemljilo na ukrobljene tratine pred kuom. U galopu, u jurnjavi, drali su zadnju odabranu
plahtu, namjetali posljednju masku, potezali udne gljivolike kape i krila, i klicali u vjetru to ih je
nosio sa sobom, pomaui im u trku; sretni zbog vjetra ili sipajui djeake psovke dok su im
spadale maske ili im puzile u stranu ili im punile nosnice muslinskim mirisima nalik na vreli psei
dah. Ili su naprosto putali da im isti ushit zbog injenice da su ivi i vani u toj noi puni plua i
izvija grla u krik i krik i... kriiikkk!!!
Osam se djeaka sudarilo najednom krianju. "Evo me: Vjetica!"
"Praovjek!"
"Kostur!" rekao je Tom, opijen ushitom usred svojih kostiju. "Zmaj!"
"Garguj!" (Odljev na oluku u obliku udovita; tipian za gotike graevine. op.prev.)
"Gospoa Smrt glavom i bradom!"
Tras! Trznuli su se i ustuknuli pred vlastitim praskovima, skupljeni i spleteni u sretno klupko pod
svjetiljkom na uglu. arulja se ljuljala i zvonila poput zvona na katedrali. Opeke su se plonika
pretvorile u daske pijanoga broda, nagnute i izlivene od svjetla i tmine.
Iza svake je maske bio djeak.
"Tko je to?" pokazao je Tom Skelton prstom.
"Neu rei! Tajna", uskliknula je Vjetica, iskrivljujui glas. Svi su se nasmijali.
"A tko je ovo?"
"Mumija!" uskliknuo je djeak u prastarom poutjelom povoju; izgledao je kao golema cigara to
ee nonim ulicama. "A tko..?"
"Nemamo vremena!" rekao je Netko Skriven Iza Jo Jedne Misterije Od Muslina i Boje.
"Dar il' kvar?" (Engl. "trick or treat", dosl. "psina ili plati", uzvik kojim djeca tradicionalno u Noi
vjetica po kuama trae darove. op.prev.).
"Aha!"
Vritei, zavijajui, puni sablasne radosti potrae, po svemu osim po nogostupu, diui se u zrak
pred grmljem, i sputajui se na pse pune skike.

Ali usred tog tranja, smijeha, lavea, kao da ih je zaustavila velika ruka noi i vjetra i nekakva kriva
mirisa u zraku, najednom svi zastadoe.
"est, sedam, osam."
"To nije mogue! Broji ponovno." "etiri, pet, est..."
"Ali trebalo bi nas biti devet. Nekog nema!" Njuili su jedan drugog, kao prestraene zvijeri. "Nema
Pipkina!"
Kako su znali? Svi su bili skriveni maskama. Pa ipak, pa ipak...
Osjeali su da ga nema.
"Pipkin! Taj u zilijun godina ne bi propustio No vjetica. Ljudi, pa to je strano. Idemo!"
U jednom golemom zamahu, u pseem kasu i lunjanju, kruili su sredinom klinkerom poploane
ulice, i sputali su niz nju poput lia noena olujom.
"Ovo je njegova kua!"
Stali su na mjestu. To je doista bila Pipkinova kua, ali u prozorima nije bio primjeren broj bundeva,
na vratima nije bilo dovoljno komuine, kao ni dovoljno utvara to vire kroz mrana stakla visoke
sobe u tornjiu.
"Uas," rekao je netko, "to ako je Pipkin bolestan?"
"Kakva je to No vjetica bez Pipkina." "Nikakva", jeknuli su ostali.
Netko je na Pipkinova vrata bacio divlju jabuku. Zauo se lagani tresak, kao da je zec ritnuo u dasku.
Poekali su, turobni i izgubljeni, a ne znajui zato. Pomislili su na Pipkina i na No vjetica koja bi
bila trula bundeva s utrnulom svijeom kad, kad, kad - kad Pipkin ne bi bio s njima.
No, daj, Pipkine. Izii i spasi vee!

POGLAVLJE 2
Zato su svi oni ekali, i strepili zbog jednoga djeaka. Zato to...
Zato to je Joe Pipkin bio najsilniji momak to je ikada hodao svijetom. Najvelianstveniji klinac to
je ikad ispao iz kronje i nasmijao se nekom vicu. Najsjajniji deko koji je ikad optrao stazu,
pobijedio, i tada, opazivi da su mu prijatelji zaostali itavu milju, spotaknuo se i pao, priekao da ga
sustignu, i tad im se pridruio da bi, prsa uz prsa, prekinuo pobjedniku vrpcu. Najlui momak koji je
ikad opsjedao sve opsjednute kue u gradu, koje ba i nije bilo lako nai, da bi se potom vratio, i
priao o njima, i potom poveo sve klince da prekapaju po podrumu i trgaju brljan s opeka
vanjskoga zida, i dovikuju se kroz dimnjake, i putaju vodu po krovovima, huui i pleui poput
impanzi i urlajui poput gorila. U dan kad se rodio Joe Pipkin, provrele su i prelile se sve boce
svijeta s Orange Crushom i Nehisodom; a razdragane pele preplavile su ladanje ubadajui neudane
dame. Na njegov roendan, jezero bi se usred ljeta povlaio od obala i poteklo natrag u plimnom
valu djeaka, u golemom skoku tijela i sunovratnom tresku smijeha.
U zoru, dok bi leao u postelji, djeak bi zauo ptije kljucanje o prozorsko staklo.
Pipkin.
Ispruio bi glavu u zrak ljetnoga jutra, bistrog kao snjenica.
U vlazi tratine pokazale bi se zeje stope, na mjestu na kojem je, pred samo jedan trenutak, kruio i
kriao vlastite tragove ne tucet zeeva, ve samo jedan djeak u slavi ivota i ushita, preskaui
ivice, sjeckajui paprat, utabavajui djetelinu. Sliilo je ranirnom kolodvoru dolje kod depoa.
Milijuni tragova u travi, ali nigdje...
Pipkina.
A onda bi iznikao poput divljeg suncokreta u vrtu. Njegovo bi silno okruglo lice gorjelo od svjeega
sunca. A oi bi mu bljeskale Morseovu abecedu:
"Pouri! Jo malo pa gotovo!" "to?"
"Danas! Odmah! est ujutro! Uskai! Valjaj se u tome!" Ili:
"To ljeto! Prije nego to i shvati, pras! - ve ga nema! Bre!"
I onda bi potonuo u suncokrete, pa izronio u samom luku.
Pipkin, o, mili Pipkin, najljepi i najdrai od svih djeaka. Kako je brzo trao, to nitko nije znao.
Tenisice su mu bile prastare. Bile su zelene od uma kroz koje je trao, smee od etvenoga
kuluenja lanjskoga rujna, pune katranskih mrlja od brzog sijevanja preko dokova i plaa gdje su
dolazile ugljenarske teglenice, ute od bezobzirnih pasa, pune pranja od penjanja preko drvenih
ograda. Odjea mu je bila kao u straila, nou bi je nosili njegovi psi, posuivao bi im je za etnje
kroz grad, i na manetama je imala tragove ugriza i na sjedalici tragove padova.

A kosa? Kosa mu je bila od silnih dikobrazovih ekinja, s jarkim rie-plavim bodeima to su trali
na sve strane. Ui pak, paperjaste kao breskvina koica, dok su ruke bile u rukavicama sazdanim od
praha i dobrog starog mirisa terijera i metvice i ukradenih bresaka iz dalekih ladanjskih vonjaka.
Pipkin. Mozaik brzina, mirisa, tkanja; nekakav prosjeni presjek svih djeaka to su ikad trali,
padali, ponovno ustajali, ponovno trali.
Nitko ga, za sve te godine, nije vidio kako sjedi na miru. Bilo ga je teko zamisliti u koli, u jednoj
stolici, itav sat. Posljednji bi stizao u kolu i prvi, kao iz topa, izlijetao iz nje, im bi zvono zavrilo
dan.
Pipkin, premili Pipkin.
Pipkin koji je jodlao i svirao kazoo i mrzio cure vie nego svi ostali deki u klapi uzeti zajedno.
Pipkin, koji bi ti stavio ruku na rame, i tajnovitim ti aptom odavao velike dnevne planove, i titio te
od svijeta.
Pipkin.
Stajali su pred njegovom kuom.
Sad bi se svakoga asa ta vrata mogla otvoriti irom. I Pipkin e iskoiti u oblacima dima i vatre.
I tad e ZAISTA poeti No vjetica!
No daj, Joe, o, Pipkin, zaaptali su, no daj!

POGLAVLJE 3
Kuna su se vrata otvorila. Kroz njih je iskoraio Pipkin.
Nije izletio. Nije prasnuo. Nije eksplodirao.
Iskoraio je.
I krenuo nogostupom ususret prijateljima. Nije potrao. I bio je bez maske! Bez maske! No hodao je
kao starac, zamalo.
"Pipkin!" uskliknuli su da prestrae vlastitu zebnju. "Bok, drutvo", rekao je Pipkin.
Lice mu je bilo bijelo. Pokuao se nasmijeiti, ali su mu oi bile nekako udne. Rukom se drao za
desnu stranu, i na njoj je bio ir. Svi su mu pogledali ruku. On ju je maknuo s obraza.
"Dobro", rekao je s nekakvim blijedim oduevljenjem. "Spremni za pokret?"
"Da, ali ti, ini mi se, nisi spreman", odgovorio je Tom. "Nije ti dobro?"
"Na No vjetica?" odgovorio je Pipkin. "Zeza se?"
"Gdje ti je kostim..?"
"Samo vi idite, stignem ja vas."
"Ne, Pipkin, nego emo priekati dok..."
"Samo vi idite", odgovorio je Pipkin. Izgovorio je to polako, a lice mu je u meuvremenu samrtniki
problijedilo. Ruka mu se vratila na bok.
"Boli te eludac?" upitao je Tom. "Rekao si starcima?"
"Ne, ne, ne smijem! Oni bi..." Na oi su mu izbile suze. "Nije to nita, velim vam. Vidi. Idete ravno do
klanca. I pravac Kua, dobro? Sastajalite duhova, dobro? Vidimo se tamo."
"Kune se?"
"Kunem se. ekaj dok vidi moj kostim!"
Djeaci su se poeli povlaiti. Pritom bi mu dotakli lakat, ili ga njeno kucnuli u prsa, ili bi mu,
hinei udarac, zglavcima ake preli preko brade.
"Sve u redu, Pipkin. Ako si siguran..."
"Siguran sam." Maknuo je ruku s boka. Lice mu se na trenutak obojilo, kao da je bol nestao. "Na
svoja mjesta. Priprema. Pozor. Krei!"

I kad je Joe Pipkin rekao "Krei", oni su i krenuli.

Potrali.
Pretrali su natrake pola bloka, svo vrijeme gledajui Pipkina koji je stajao i mahao im. "Pouri,
Pipkine!"
"Stignem vas!" otkliknuo im je on iz velike daljine. Onda ga je progutala no.
Potrali su. Kad su se ponovno osvrnuli, nije ga vie bilo.
Lupali su po vratima, uzvikivali "Dar il' kvar", a njihove vreice od smeega papira poele su se
puniti nevjerojatnim slatkiima. Galopirali su zubiju slijepljenih ruiastim desnima. Trali su dok su
im lica zasljepljivale usnice od crvenoga voska.
Pa ipak, svi ljudi to bi se pojavljivali na vratima izgledali su kao tvornike marcipanske replike
vlastitih majki i oeva. Bilo je to kao da i nisu otili od kue. Iz svakog prozora, iz svakih vrata,
bljesnulo bi na njih i previe prijaznosti. A oni su htjeli uti zmajeve kako se podriguju u podrumima
i mlate o dveri zamka.
I tako su, i dalje se ovrui u iekivanju Pipkina, stigli do ruba grada i mjesta gdje se civilizacija
rui u tminu.
Klanac.
Klanac ispunjen mnotvom nonih zvukova, iz kojega proviruje potok od crne tinte, i skriveni
zaostaci jeseni to su se prevaljale u ognju i bronci i pomrle pred tisuu godina. Iz tog dubokog
mjesta nicali su vrganji i ludare i kameno hladne abe i potoni rakovi i pauci. A dolje, pod zemljom,
bio je dugaak tunel kroz koji su curkale otrovne vode a odjeci nisu nikad prestali zazivati Doi Doi
Doi, a tko bi se odazvao, zauvijek bi i ostao, zauvijek, curkanje, zauvijek, utanje, tranje, jurenje,
aptanje, i nikad ne poi, ne poi, ne poi...
Djeaci su se poredali uz rub tame i spustili pogled.
I onda je Tom Skelton, studen u svojim kostima, prozvidao dah kroza zube, kao kad u noi vjetar
puhne preko mree protiv komaraca u djejoj sobi. Pokazao je prstom.
"O, hej to je to kamo nas je Pipkin poslao!"
I nestao.
Svi su pogledali. I ugledali njegov sitni lik kako tri niz zemljanu stazu i ulijee u sto milijuna tona
noi nabijenih i sasutih u tu golemu mranu jamu, u taj memljivi podrum, u taj toliko slasno
zastraujui klanac.
Uz vrisku, bacili su se za njim. Za njima je ostala praznina. Ostavili su grad da se sam pati u vlastitoj
prijaznosti.

POGLAVLJE 4
Protrali su kroz klanac u hitroj navali, svi u smijehu, sudarajui se, pretvoreni u lakte i glenjeve,
svi u maglenom dahtanju i gurkanju, da bi se zaustavili u sudaru, u trenutku kad je Tom Skelton
najednom zastao i pokazao prstom niza stazu.
"Tamo", proaptao je. "To je jedina kua koju se isplati posjetiti u Noi vjetica. Tamo!"
"Tako je!" rekli su svi odreda.
Jer to je bila istina. Kua je bila doista posebna, i lijepa i visoka i mrana. Po zidovima je imala tisuu
prozora, i na svima su svjetlucale studene zvijezde; inilo se da je isklesana od crnoga mramora, a
ne istesana od drveta, a unutra? tko da nasluti koliko soba, hodnika, natkrivenih staza, tavana. Vii i
nii tavani, neki vii od drugih, drugi ispunjeniji prainom i pauinom i prastarim liem ili zlatom
zakopanim iznad tla u nebu no tako izgubljeno visoko da te do njega ne bi dovele ni najvie ljestve u
gradu.
Kua je vabila svjetionicima svojih tornjia, zvala svojim vratima kao gumom zalijepljenim.
Gusarski brod je super. Stare tvrave su banja. Ali kua, opsjednuta kua, uoi Noi vjetica? Osam je
srdaaca zabubnjalo svesilni tu slave i odobravanja.
"Idemo."
No ve su se guvali na prilaznoj stazi. Sve dok se napokon nisu nali kraj tronoga zida, podiui
pogled sve vie i vie i vie sve do veliajnoga grobljanskoga vrha stare kue. Jer ba je tako
izgledao. Visoki planinski vrhunac kurije bio je posut neim nalik na crne kosti ili eljezne ipke, i
dovoljnim brojem dimnjaka da odailju dimne signale s trideset vatara na aavim ognjitima
skrivenim duboko dolje u mranoj utrobi te udovine kuerine. S toliko dimnjaka, krov je nalikovao
golemome groblju, i svaki je dimnjak obiljeavao grobite nekog starog boga vatre ili arobnice
pare, dima ili krijesnice - iskre. Jo dok su gledali, etrdesetak je dimnih cijevi izdahnulo sumorni
aavi dah, od ega je nebo jo jae potamnjelo, a nekoliko se zvijezda ugasilo.
"Deki," rekao je Tom Skelton, "Pipkin je sasvim sigurno znao to govori!"
"Ljudi", odgovorili su svi, suglasni s njim.
Zapuzali su korovom prekritom stazom prema tronim ulaznim vratima.
Tom Skelton, samo on, koatim je stopalom, punim mravaca, dotakao prvu stubu pred vratima.
Drugi su na njegovo junatvo samo zinuli. A onda su, napokon, kao rulja, u kompaktnoj masi
oznojenih djeaka, krenuli uza stube, sred divlje krike dasaka pod nogama i treperenja vlastitih tijela.
Svaki je od njih elio ustuknuti, okrenuti se na peti, pobjei, no svaki je bio zarobljen djeakom iza
sebe, sprijeda ili sa strane. I tako se, izbacujui sad tu, sad tamo pseudopode, taj amebalni oblik, ta
velika oznojenost djeaka, nagnula prema naprijed, potrala i stala pred ulaznim vratima kue,
vratima visokim kao mrtvaki sanduk i dva puta tanjim.
Ostali su tako jedan dugi trenutak, a razne su ruke posezale poput nogu golemoga pauka, kao da ele

zakrenuti hladnu kvaku ili dohvatiti zvekir na ulaznim vratima. U meuvremenu, drveni se pod
ulaznoga trijema uvijao i stenjao pod njihovom teinom, prijetei da e pri svakom pomaku tereta
popustiti i baciti ih u nekakav oharima ispunjeni bezdan pod sobom. Daske, ugoene na A ili F ili C,
pjevale su svoju sablasnu pjesmu dok su ih greble teke cipele. I da je bilo vremena, i da je bilo
podne, moda bi i zaplesali mrtvaevu pjesmicu ili kosturov rigadon (Drutveni ples iz 17. i 18.
stoljea, potekao od plesa provansalskih laara. op.prev.), jer tko bi se mogao othrvati pradrevnom
pritrijemku po kojem je, kao po kakvom orijakom ksilofonu, trebalo samo skakati i ve bi se
stvorila glazba?
Ali oni na to nisu ni pomiljali.
Henry-Hank Smith (jer to je bio ba on), skriven u kostimu crne vjetice, najednom je uskliknuo:
"Vidi ovo!"
I sad su svi pogledali zvekir na vratima. Tom je ispruio drhtavu ruku i dotakao ga.
"Marleyjev zvekir!"
"to?"
"Mislim, Scrooge i Marley, Dickens, Boina pjesma!" proaptao je Tom.
I doista, lice od kojeg je bio sazdan taj zvekir na vratima, bilo je lice ovjeka sa stranom
zuboboljom, zavijene eljusti, razbaruene kose, ispaloga zubala, divljega pogleda. Marley, mrtav
kao daska, prijatelj onoga Scroogea, stanovnik zemlje onkraj groba, osuen da luta zemljom sve
dok...
"Pokucaj", rekao je Henry-Hank.
Tom Skelton je dohvatio hladnu i jezovitu eljust staroga Marleyja, podigao je, i pustio da padne.
Kad je prasnula, svi su poskoili!
itava se kua zatresla. Njezine su kosti zastrugale jedna o drugu. Roleti su se u trenutku ufrkali, i
prozori su zamirkali svojim irokim, sablasnim oima.
Tom Skelton je poput make skoio na ogradu trijema i zapiljio se u vis.
Na vrhu krova, sablasni se pijevci okretahu. Dvoglavi pijetlovi divlje su se vrtjeli u kihanju vjetra. Iz
garguja na zapadnome rubu kue eruptirali su dvostruki mlazovi praine, dovedeni cijevlju za odvod
kinice. A du dugake zmijolike guje kinoga oluka, nakon to je zapuh vjetra zamro i limeni se
pijevci prestali okretati, zalutalo pramenje jesenskoga lia i pauine izlijetalo je u zapusima i padalo
na mranu travu.
Tom se naglo okrenuo i pogledao u slabano zatreptale prozore. U staklu su drhtali mjeseinom
osvijetljeni odrazi, nalik na plove uznemirenih srebrenih kljenaka. A onda su se ulazna vrata zatresla,
zakrenula kvakom, uputila im grimasu s Marleyjeva zvekira, i irom se rastvorila.

Vjetar to ga je stvorilo naglo otvaranje vrata gotovo je zbacio djeake s trijema. Uhvatili su se za
miice i zakriali.
A onda je tama u kui udahnula. Kroz razjapljena vrata usisala je zrak. I on je povukao djeake, i
potegao ih preko trijema. Morali su se nagnuti prema natrag da ih zapuh ne ubaci u duboko tamno
predvorje. Otimali su se, vikali, grevito se hvatali ograde trijema. No onda je vjetar stao.
U tami se pokrenula tama.
U unutranjosti kue, negdje daleko, netko je iao prema vratima. Tko god da to bio, zacijelo je bio
odjeven sav u crno, jer su od svega vidjeli samo blijedo bijelo lice to je lebdjelo u zraku.
Priao im je zloesti smijeak i objesio se u vratima pred njima. Iza tog smijeka, u sjeni se skrivao
visok mukarac. Sad su mu mogli vidjeti i oi, male ubode iglom pune zelene vatre to ih je gledala
iz malih, aavih rupica duplji.
"Mislim", rekao je Tom. "Ovaj... dar il' kvar?"
"Dar?" odgovorio je smijeak iz tame. "Kvar?"
"Da, gospodine."
Negdje je kroz dimnjak vjetar zasvirao svoju sviralu; staru pjesmu o vremenu i mranim i dalekim
mjestima. Visoki je mukarac sklopio smijeak poput uglaana depnoga noa.
"Nita dar", rekao je. "Samo kvar!"
I vrata su se zalupila.
Kroz kuu su zagrmjeli pljuskovi praine.
Iz oluka je ponovno puhnula praina, u pahuljama, kao prolom paperjastih maia. Otvoreni su
prozori dahnuli prainu. Daske pod njihovim nogama frktale su prainu.
Djeaci su se zapiljili u automatskom bravom zakljuana vrata. Marleyjev se zvekir vie nije
mrgodio; smijeio se opakim smijekom.
"to je time mislio?" upitao je Tom. "Nita dar, samo kvar?"
Krenuli su natrake, oko kunoga zida, i zaprepastili se zvukovima to su ih pritom stvorili. Bio je to
itav galimatija apta, cvilea, krckanja, jauka i mrmora, a noni se vjetar pobrinuo da ih djeaci sve
i uju. Pri svakom koraku, kuerina se prigibala k njima uz tihe jauke.
Obili su i stranju stranu kue i zastali. Jer su se nali pred Stablom.
A bilo je to stablo kakvo nisu vidjeli u ivotu.
Stajalo je sred golema dvorita iza te uasno udne kue. I to se stablo dizalo tridesetak metara u
visinu, vie od najviega krova, i bilo puno i okruglo i granato, i sve prekrito bogatim izborom

crvenog i smeeg i utog jesenjeg lia.

"Aj," proaptao je Tom, "o, vidi. to je to u kronji!"
Jer u kronji su visjele najraznovrsnije tikve, svih veliina i oblika, u svim bojama i nijansama od
zadimljeno ute do jarko naranaste.
"Tikvovac", rekao je netko.
"Ne", rekao je Tom.
Kroz visoke je grane zapuhao vjetar i zabacakao, tiho, njihovo jarko breme.
"Stablo vjetica", rekao je Tom.
A tako je i bilo.

POGLAVLJE 5
Bundeve na Stablu nisu bile samo bundeve. U svaku je bilo urezano lice. I svako je lice bilo drukije. I
svakoje oko bilo sve udnije oko. I svaki je nos bio sve sablasniji nos. I svaka su se usta odvratno
cerila na neki nov nain.
Na stablu je bilo najmanje tisuu bundeva, objeenih visoko i na svakoj grani. I tisuu cerova. I tisuu
grimasa. I dvaput po tisuu zapiljenih pogleda i migova i miganja i rascerenih svjee izrezanih oiju.
I dok su djeaci sve to promatrali, dogodilo se neto novo. Bundeve su oivjele.
Jedna po jedna, poinjui od najnie i najblie bundeve, svijee su se palile u njihovim sirovim
utrobama. Ova, pa ona, i onda jo jedna, i tako sve vie i uokolo, tri bundeve tu, sedam bundeva jo
povie, tucet grozdova s druge strane, pa sto, pa pet stotina, pa tisuu bundeva zapalie svoje svijee,
to e rei obasjae svoja lica, i vatra se pokaza u njihovim etvrtastim ili okruglim ili udno
iskoenim oima. U njihovim je zubatim ustima potekao plamen. Iz njihovih zrelo izrezanih uiju
iskoile su iskre.
A odnekud dva glasa, ili moda tri ili etiri, zaaptala su i zapjevuila nekakav napjev ili staru
mornarsku pjesmu o nebu i vremenu i zemlji to se okree u snu. Oluci su ispuhnuli prah pauine:
To veliko stablo, to stablo iroko...
Iz dimnjaka na vrhu krova izvio se glas, poput dima:
To veliko stablo, to stablo iroko:
udniji prizor jo ne vidje oko.
Odnekud iz otvorenih prozora, zalebdjela je pauina, noena vjetrom:
Prekriva nebo u Vjetijoj noi.
udovino stablo smrtnu stravu toi.
Svijee su zatreperile, pa planule. Vjetar je uskoio svojim pjevuenjem, vjetar je zapjevuio kroz
bundevina usta, i pjesmi dao melodiju:
Lie je spaljeno u rumen i zlato;
Trava je smea, ljeto pokopato.
No dili plod ljeta, spomen pramaljea:
Na Stablu gore zvijezda od svijea!
Tom je osjetio kako mu se usta, od elje da zapjevaju, mekolje kao mali mi:

Nebo se kree, dokle gore svijee;

Sjeverac lie, ive mie smee.
Bundeva smijeak na gomili lica:
Smijee se na te sa Stabla vjetica.
Vjetice smijeak, i smijeak zvijeri,
Maak i imi na tebe se ceri.
I smijeak Smrti u velikoj konji,
Ljetina njena ziba se u kronji.
Kroz Tomova se usta procijedilo, kao dim kroz reeto:
"Stabla vjetica..."
A onda su to proaptali i drugi djeaci: "Stabla vjetica..."
A onda je sve utihnulo.
I za toga utihnua upalili su se i posljednji tripleti i kvadrupleti svijea na Stablu svih svetih,
stvarajui titansko zvijee upleteno u crno granje stoje sada virilo na njih kroz granice i prhko
lie.
A itavo se Stablo sad pretvorilo ujedan golemi, opipljivi smijeak. Sad su se osvijetlile i zadnje
tikve. U zraku se oko Stabla utila toplina babljega ljeta. Stablo je na njih izdahnulo aavi dim i
miris zrelih bundeva.
"Boe", rekao je Tom Skelton.
"Hej, kakvo je to mjesto?" upitao je Henry - Hank, inae Vjetica. "Hou rei, najprije kua, pa onaj
ovac s nita dar, samo kvar, i sad..? Ovakvo stablo nisam vidio u ivotu. Kao boino drvce, samo
vee, i sve te svijee i bundeve. to to znai? to se to slavi?"
"Slavi!" proaptala je odnekud silna glasina, vjerojatno odozdo, iz ae dimnjaka, no moda su se to i
iza njih istodobno, poput usta, otvorili svi prozori kue, pa kliznuli gore, kliznuli dolje, pa izgovorili
"Slavi!" izdiui tminu. "Da", rekao je gorostasni apat, od kojeg su zadrhtale svijee u bundevama."...
proslava..."
Djeaci su zaskakutali na sve strane.
Ali je kua bila tiha. Prozori su bili zatvoreni i obrubljeni baricama mjeseine.
"Tko zadnji, magarac!" najednom je uskliknuo Tom.

A hrpica je lia leala slina ostarjeloj vatri, nalik na staro zlato.

I djeaci su potrali i bacili se u golemu, divnu hrpu jesenjega blaga. I u trenutku bacanja u hrpu, u
asu kad e ieznuti pod liem u prhkome roju, kriei, derui se, gurajui se, padajui, zaulo se
pregolemo hvatanje daha, golemo gutanje zraka. Djeaci su kriknuli i ustuknuli kao da ih je pogodio
nevidljivi bi.
Jer iz hrpe je lia izlazila koata bijela ruka, sama od sebe.
A iza nje, sva u smijeku, trenutak skrivena, no sad, u uzdizanju, razotkrivena, pojavila se i bijela
lubanja.
I ono to je bila predivna bara hrastova, brijestova i jablanova lia, kao stvorena da se ovjek u njoj
bacaka, u nju tone i u njoj se skriva, sad se pretvorilo u zadnje mjesto na svijetu na kojem su djeaci
eljeli biti. Jer je u zraku letjela bijela koata ruka. A onda se podigla i bijela lubanja i zalebdjela nad
njima.
I djeaci su ustuknuli, panino iskihali zrak, sve dok u jednoj divljoj masi nisu popadali nauznak po
zemlji i poeli se previjati i trgati travu, u pokuaju da se oslobode, raspre, pobjegnu.
"U pomo!" zakriali su.
"O, da, u pomo", odgovorila je Lubanja.
A onda su ih sve novi i novi praskovi smijeha ledili sve vie, dok je ruka u zraku, koata ruka
kostura, posezala u vis, da dohvati bijelo lice lubanje sljuti ga i baci!
Djeaci su jo jednom zamirkali iza svojih maski. I eljusti su im se ovjesile, iako to nitko nije
mogao vidjeti.
Iz lia se izvio golemi mukarac u tamnoj odjei, postajui sve vii, pa jo vii. Izrastao je kao
stablo. Ispruio je grane koje su bile ruke. Stajao je uokviren samim Stablom vjetica, a ispruene
ruke i dugi bijeli prsti bili su okieni girlandama naranastih kuglica vatre i usijanim smijekom. Kad
je zaurlao od smijeha, vjee su mu bile vrsto skupljene. A onda je razjapio usta, otvarajui put
zapuhu jesenjskog vjetra.
"Nita dar, djeaci, nita, nita dar! Kvar, djeaci, kvar! Kvar!"
Leali su tako i ekali na potres. A on je i doao. Dugajlijin je smijeh dohvatio tlo i dobro ga
pretresao. Taj im je tremor proao kroz kosti i iziao na usta. A iz njih je iziao u obliku nove doze
smijeha!
Sjedili su tako sred ruevina izmlaene hrpe lia, vrlo iznenaeni. Prinijeli su ruke maskama i
osjetili kako iz njih, u sitnim zapusima odjeka te radosti, iskae topli zrak. Potom su podigli pogled
na mukarca, kao da ele potvrditi svoje iznenaenje.
"Da, deki, to, to je bio kvar! Ve ste zaboravili? Nikad niste ni znali."
I sad se naslonio na Stablo, ulazei u zavrnu fazu napada radosti, pa je zatresao deblo i zadrmao

tisuu bundeva, i natjerao plamenove u njima da se zadime i zapleu.

Otopljeni njegovim smijehom, djeaci su ustali pa opipali kosti da vide nije li koja slomljena. Nije
bila nijedna. Stajali su kao mala gomila ispod Stabla vjetica, i ekali, znajui da je to tek poetak
neeg novog i posebnog i velianstvenog i sjajnog.
"Mislim..." rekao je Tom Skelton.
"Mislim, Tom..." odgovorio je mukarac.
"Tom?" uskliknuli su svi ostali. "Jesi to ti?" Tom, pod maskom Kostura, na ovo se ukrutio.
"Ili su to Bob ili Fred, ne, ne, to je sigurno Ralph", odgovorio je mukarac urno.
"Svi oni!" uzdahnuo je Tom, pa udarcem ruke uglavio masku na njezino mjesto, s velikim
olakanjem.
"Aha, svi!" odgovorili su svi.
Mukarac je kimnuo glavom i nasmijeio se.
"Dakle, molim! Sad o Noi vjetica znate i neto to jo niste znali. Kako vam se svia moj kvar?"
"Kvar, da, kvar." Djeaci su se poeli paliti na tu pomisao. Od toga im je iz svih zglobova nestalo
tutkala dobrote, a u krvi se pojavila sitna praina grijeha. Osjetili su njezino mekoljenje, sve dok je
srce nije potjeralo i stvorilo im svjetlo u oima a usne razvuklo i pokazalo zube, kao u veselog psa.
"O, naravno."
"Zar vi na No vjetica radite ba to?" upitao je djeak-vjetica.
"To, i jo puno toga. Ali, dopustite da se predstavim! Zovem se Grobolijes. Carapace Clavicle
Grobolijes. (U izvorniku Moundshroud, prema engl. mound i shroud(grobni) humak i (mrtvaki)
pokrov. Carapace je kornjain oklop, a clavicle kljuna kost. op.prev.). Zvoni li vam poznato, djeaci?
Zvui li vam, mladii?"
O, zvui, pomislili su djeaci, o, o, itekako zvui..!
Grobolijes.
"Lijepo ime", odgovorio je gospodin Grobolijes, izgovarajui to u pravom grobljanskom, nonocrkovnom tonu. "A lijepa je i no. A tu je i itava duboka mrana divlja duga povijest Noi vjetica,
to eka da nas sve proguta!"
"Proguta nas?"
"Da!" uskliknuo je Grobolijes. "Deki, dajte se pogledajte. Zato ti, mladiu, nosi tu mrtvaku glavu?
I ti, mome, zato nosi tu kosu, i zato si se ti, mladiu, udesio kao vjetica? I ti, ti, i ti!" Upro je
kotanim prstom redom u maske. "Ne znate, zar ne? Samo stavite ta lica i navuete staru odjeu iz
naftalina i ve skaete van, ali vi to zapravo ne znate, istina?"

"Pa mislim", rekao je Tom, skriven poput mia iza svog muslina bijelog kao mrtvaka glava.
"Zapravo... ne."
"Aha", javio se djeak-vrag. "Stvarno, kad pomislim, zato ja to uope nosim?" Preao je prstima
preko crvenoga ogrtaa, i otrih gumenih rogova i prekrasnog trozuba.
"A ja ovo", rekao je Duh, vukui za sobom svoju dugu grobljansku povlaku.
I sad su se svi djeaci poeli pitati, i pipkati svoje kostime i namjetati maske.
"Zar onda ne biste voljeli otkriti istinu?" upitao je gospodin Grobolijes. "Ja u vam rei! Ne, ja u
vam pokazati. Kad bi samo bilo vremena..."
"Tek je est i pol. No vjetica nije jo ni poela!" rekao je Tom-u- svojim-hladnim-kostima.
"Istina!" odgovorio je gospodin Grobolijes. "U redu, momci idemo." I krupno zakoraao. Oni su
potrali.
Na rubu dubokog mranog nonoga klanca, pokazao im je rukom preko ruba brda i zemlje, nasuprot
mjeseini, pod mranim svjetlom udnih zvijezda. Vjetar je zaleprao njegovim crnim ogrtaem i
kukuljicom koja je napol skrivala, a sad i napol otkrivala njegovo lice skoro sasvim bez mesa.
"Eno tamo, mladii, vidite li je?"
"to?"
"Neotkrivenu zemlju. Eno tamo. Gledajte dugo, gledajte duboko, nasitite se. Prolost, djeaci,
prolost. Da, mrana je, i puna nonih prikaza. Tu lei sve po emu je No vjetica ikad bila to to
jest. Hoete li, djeaci, iskapati kosti? Imate li petlje?" Propalio ih je pogledom.
"to je to uope No vjetica? Kako je sve to poelo? Gdje? Zato? I zbog ega? Vjetice, make,
prah mumija, duhovi koji te opsjedaju. Sve je to u tom kraju iz kojeg se jo nitko nije vratio. Hoete
li se, djeaci, baciti u mrani ocean? Hoete li poletjeti mranim nebom?"
Djeaci su s mukom progutali slinu.
Netko je zapiskutao:
"Mi bismo to htjeli, ali Pipkin. Moramo ga priekati."
"Da, ovamo nas je poslao Pipkin. Bez njega ne moemo."
Ba kao da se odziva na njihov poziv, tog su asa zauli povik s druge strane klanca.
"Hej! Tu sam!" zazvao je lomni glasi. Ugledali su njegov sitni lik kako stoji sa zapaljenom
bundevom, na dalekom izdanku klanca.
"Ovamo!" povikali su svi u glas. "Pipkine! Brzo!"

"Dolazim!" glasio je njegov povik. "Ne osjeam se ba dobro. Ali moram i ja ekajte me!"

POGLAVLJE 6
Ugledali su njegov sitni lik kako stazom juri niz sredite klanca.
"O, ekajte me, molim vas, priekajte me..." Glas ga je poeo izdavati. "Ne osjeam se ba dobro. Ne
mogu trati. Ne mogu... ne mogu..."
"Pipkin!" povikali su svi uglas, maui mu s ruba litice.
Njegov je lik bio sitan, sitan, sitan. Posvuda su se mijeale sjene. Uzletjeli su se imii. Zakrijetale
su sove. Noni su se gavranovi kutrili u kronjama poput crnoga lia.
Djeai, to je trao s upaljenom bundevom, najednom je pao.
"Oh", dahnuo je Grobolijes.
Svijea se u bundevi utrnula.
"Oh", dahnuli su svi odreda.
"Upali bundevu, Pip, upali je!" zakriao je Tom.
Povjerovao je kako je dolje, u travi, ugledao sitan lik kako pipa u mraku, pokuavajui ukresati vatru.
Ali u tom trenutku mraka, u klanac je uletjela no. Nad bezdanom se preklopilo golemo krilo. Mnoge
su sove zahukale. Kroz sjene su zaukali i mugnuli mnogi mievi. Posvuda su se pojavili milijuni
siunih ubojica.
"Pip, upali tikvu!"
"U pomo", zajeao je njegov tuan glas.
Od njih je odletjela tisua krila. Negdje je neka velika zvijer zamlatila o zrak, kao da lupa u bubanj.
Oblaci, poput kulisa od gaze, povukli su se i oistili nebo. Nad njima je bio mjesec, veliko oko.
Koje je gledalo...
Na praznu stazu.
Od Pipkina nigdje ni traga ni glasa.
A negdje daleko, prema obzoru, neto se tamno rasipalo i plesalo i klizilo sve dalje u studeni
zvjezdani zrak.
"U pomo, u pomo", zavapio je sve slabaniji glas. I vie ga nije bilo.
"O", rastuenim je glasom rekao gospodin Grobolijes. "To je loe. Bojim se da ga je odnijelo Neto."
"Kamo, kamo?" zagragorili su ohlaeni djeaci.

"U Neotkrivenu Zemlju. U zemlju koju sam vam htio pokazati. Ali sada..."
"Ne mislite valjda je to Neto u klancu, To, ili on, ili to ve je, da je to Neto, da je to - Smrt? Zar je
ugrabila Pipkina i utekla?"
"Moda bi bolje bilo rei posudila ga, i sad ga vjerojatno dri radi otkupa", odgovorio je Grobolijes.
"Zar Smrt i to moe?"
"Pokatkad, da."
"O, Boe." Tom je osjetio kako mu se oi pune suzama. "Pip, veeras, trao je tako sporo, tako blijed.
Pip, nisi smio poi!" povikao je u nebo, no na nebu su bili samo vjetar i bijeli oblaci to su lebdjeli
poput starog lahorova paperja i bistre rijeke vjetra.
Stajali su tako, promrzli, uzdrhtali. Pogledali su onamo gdje im je to Crno Neto ukralo prijatelja.
"I tu smo, dakle", rekao je Grobolijes. "Sad imate samo jo razlog vie da poete sa mnom, mladii.
Ako poletimo brzo, moda dostignemo Pipkina. I otmemo njegovu slatku svisvetsku duu od
kukuruznog eera. I moda ga vratimo, pljusnemo u krevet, zagrijemo kao eravicu i skratimo
priu. to velite, mladii? elite li razrijeiti dvije misterije odjednom? elite li potraiti izgubljenog
Pipkina, i rijeiti tajnu Noi vjetica, i sve to jednim razornim mranim udarcem?"
Pomislili su na No vjetica i milijardu utvara to lunja po samotnim stazama na studenu vjetru i u
udnim dimovima.
Pomislili su na Pipkina, taj naprnjak djeaka i isto ljetno veselje, iupana poput zuba i odnesena
crnom plimom pauine i roga i crne ae.
I, gotovo kao jedan, svi su promrmljali: "Da."
Grobolijes je poskoio. I potrao. Mlatio je akama, gurao, bjesnio: "Sad brzo, ovom stazom, ovom
uzbrdicom, ovom cestom! Naputena farma! Preko ograde! Idemo hoop! Ala, ala, idemo!"
U trku su preskoili ogradu i stali pred tagalj koji je, kao injem, bio prekriven starim cirkuskim
plakatima, sa zastavama dronjavima od vjetra, i nalijepljenima ovdje pred trideset, etrdeset, pedeset
godina. Cirkusi to su ovuda prolazili ostavili su iza sebe pedalj debele krpe i uzorke.
"Zmaj, djeaci. Napravite zmaja. Brzo!"

POGLAVLJE 7
Gospodin Grobolijes to nije jo pravo ni uskliknuo, i ve je sa zida taglja oderao silan komad
papira! Zaleprao mu je u rukama: oko tigra! Otkinuo je jo jedan komad sa staroga plakata usta
lava!
Djeaci su u nizvjetrini zauli urlike Afrike.
Zamirkali su. Potrali. Zagrebali noktima. Poeli erupati rukama. Grabili su i otkidali remenje i
krpe i goleme role ivotinjskoga mesa, onjaka, prodornoga oka, ranjenoga boka, od krvi crvene
pande, repa, poskoka i skoka i krika. itav zid taglja bio je skamenjena pradrevna parada. Razderali
su je u komadie. I sa svakom oderotinom oderali bi i aporak, ili grabeljivo maje oko. Ispod toga
bi ekali sve novi i novi slojevi i slojevi dungle iz najcrnjih snova, prekrasni susreti s polarnim
Medvjedima, uspanienim zebrama, malim puzavim ponosima svojih roditelja lavova, nosorozima u
juriu, gorilama to su se verale po nonoj strani plakata, da bi se potom vratile u dnevnu, zibajui se
na lijani. Kongregacija tisuu ivotinja gragorila je traei osloboenje. I sada, osloboene u akama
i rukama i prsima, zvidale su na jesenjem vjetru, dok su djeaci jurili posvuda po travi.
Sad je Grobolijes udarcem noge sruio grede stare zatitne ograde pa od njih napravio grubi kri
zmaja i povezao ga icom, a onda se odmaknuo i stao primati darove, papir za zmaja, to su mu ga
djeaci dobacivali u pregrtima.
Sve je on to bacio na okvir pa, izbivi iskru iz kremena, poeo stapati zapaljenim, uljevitim rukama.
"Hej!" uskliknue djeaci veselo. "O, vidi!"
Nikad jo nisu vidjeli nita slino, pa ni naslutili da bi netko poput Grobolijesa s malo tipanja, malo
hvatanja, malo stiskanja prstiju mogao pomijeati oko sa zubom, zub s ustima, usta s majim repom. I
sve, sve se to krasno stopilo u jedinstvenu stvar, divlju slagalicu dunglovita zoolokog vrta, to se,
namamljen u stupicu, nadimao, onako slijepljen i vezan, sve vei, sve vei, dobivajui boju i glas i
oblije u svjetlu sve vieg Mjeseca. Jo jedno ljudodersko oko. Jo jedno gladno drijelo. iznuta
impanza. to gradi poludjeli mandril. Vriskavi veliki svraak! Djeaci su se ustrali, predali i zadnje
naramke strahota, i zmaj je ve bio gotov, pradrevna je put ve bila poloena i staljena uljevitim
rukama iz kojih se jo dizao plaviasti dim. Gospodin Grobolijes je posljednjim komadiem vatre to
se iskrila iz palca zapalio cigaru, pa se nasmijeio. A svjetlo to gaje stvorio taj smijeak pokazalo je
to taj zmaj zapravo jest, da je to zmaj unitenja, sazdan od ivotinja toliko groznih i opakih, da je
njihov krik preplavio i sam vjetar i ubio srce u grudima.
On je bio zadovoljan, i djeaci su bili zadovoljni. Zato to je Zmaj nekako podsjeao na...
"Vidi", rekao je Tom zapanjeno, "pterodaktil!"
"to?"
"Pterodaktil, to su bili oni stari letei gmizavci, izumrli prije nekoliko milijardi godina, nakon ega
ih nitko vie nije vidio", odgovorio je gospodin Grobolijes. "Dobro si to rekao, djeae. Kao
pterodaktil to izgleda, a pterodaktil to i jest, i na njemu emo, noeni vjetrom, odletjeti do Propasti ili

Kraja Svijeta, ili do kojeg drugog mjesta s tako lijepim imenom. Ali sada, konop, ue, liko, uzicu,
bre! Nai i donesi!"
I stvorili su ue, skinuli stari, naputeni konop za suenje rublja napet izmeu taglja i naputene
farmerske kue. Donijeli su tako dobranih trideset metara konopa, i Grobolijes ga je, kao zmiju,
protjerao kroz aku, dok se nije zadimio krajnje nesvetim dimom. Vezao ga je za sredinu golemoga
Zmaja koji je treperio poput kakve pomalo izgubljene rae na suhom, to se nala na golemoj
nepoznatoj plai. Hrvala se s vjetrom na ivot i smrt. Leprao je i koprcao se na tekim valovima
zrane plime, dok je tako leao u travi.
Grobolijes je odstupio, naglo povukao, i gle! Zmaj je poletio! Plutao je, duboko utonuo u zrak, na
kraju konopa za rublje, u priglupo grubijanskom reanju vjetra, vrludajui na jednu stranu, da bi
potom klisnuo na drugu, ili najednom naglo poskoio pa ih pogledao oi u oi svojim zidom od
oiju, vrstom puti sazdanom od zuba, oluje krikova.
"Nee se dignuti, nee ii ravno! Rep, treba nam rep!"
Kao voen instinktom, Tom se bacio prvi i dohvatio Zmaja za kraj. Zmaj se umirio. I poeo dizati.
"Da", uskliknuo je mrani mukarac. "O, mladiu, ti si pravi. Pametna glavice! Ti budi rep! I vie, i
vie od toga!"
I dok se Zmaj polako uspinjao hladnom rijekom brzo tekuega zraka, svi djeaci zaredom, poneseni
hirom, podbodeni dosjetljivou, pretvorili su se u jo jedan i jo jedan i jo jedan nastavak repa. to
e rei da je Henry-Hank, preruen u vjeticu, dohvatio Toma za glenjeve, i sad je Zmaj u svom
velianstvenom repu ve imao dva djeaka!
I Ralph Bengstrum, umotan u mumijsko ruho, spotiui se o svoje namotane povoje, uglaan u
svojim pogrebnim krpama, zagegao se, skoio, i dohvatio Henryja Hanka za glenjeve.
I tako su sada u repu visjela tri djeaka!
"ekajte! Evo i mene!" uskliknuo je Prosjak, koji je ispod svojih prnja i blata zapravo bio Fred Fryer.
Skoio je i dohvatio.
Zmaj se podigao. etiri djeaka, to su tvorila rep, krikom su zatraila njegovo produenje! to su i
dobili kad se djeak, odjeven kao Praovjek, zakoprcao i dohvatio njegove glenjeve iza ega je
slijedio djeak odjeven kao Smrt s kosom, i koji je opasno ponovio to isto.
"Daj pazi s tom kosom!"
Kosa je pala i ostala leati na travi poput izgubljena smijeka.
Ali sad su dva djeaka visjela na svim tim neopranim glenjevima, a Zmaj se dizao sve vie i vie, i
jo vie, produujui se za jo jednog i jo jednog i jo jednog djeaka, sve dok se nije, uz krik i
poklik, osam djeaka nanizalo u velianstvenom ovjeenom repu, to je mlatio poput bia, a ta su
zadnja dvojica bila Duh, koji je zapravo bio George Smith i Wally Babb koji je, u trenutku
nadahnua, pribavio sebi ugled kamenoga zmaja, slivnika kinice, garguja palog s vrha katedrale.

Djeaci su zaklicali od zanosa. Zmaj se obruio i uzletio! "Hej!"

Fuuu! Zmaj je preo tisuama ivotinjskih apata. Prang! Uzica je zmaja zabrenala na vjetru.
Huh! reklo je sve to zajedno.
I vjetar ih je ponio visoko, preko zvijezda.
Ostavljajui Grobolijesa da sa strahopotovanjem odozdo gleda svoju udnu sklepanu spravu, svog
zmaja, svoje djeake.
"ekajte!" povikao je.
"Ne ekaj, skai!" zagrajali su djeaci.
Grobolijes je potrao travom i dohvatio kosu. Njegov je plat zaleprao hvatajui zrak, pretvarajui
se u krilo, sve dok i on, sasvim jednostavno, nije poletio i digao se u zrak.

POGLAVLJE 8
Zmaj je letio.
Djeaci su visjeli s njega u krasnom guterovu repu, koji je as vrludao, as se obruavao, as
pucketao, as jedrio.
Klicali su od veselja. Kriali su udiui stravu, izdiui uas. Pretrali su preko Mjeseca u velikom
uskliniku. Poletjeli su preko livada i farmi. Vidjeli su svoj odraz u sumranim potocima, bujicama,
rijekama obasjanima mjeseinom. Oeali su se o prastara stabla. Vjetar podignut njihovim
prolaskom stresao je itavu dravnu kovnicu novia, lia, svjetloga pljuska po crnotravnoj zemlji.
Preletjeli su i preko gradia i pomislili...
O, pogledajte gore! Glete! Evo nas! Vaih sinova!
I pomislili: O, pogledajte dolje, tu su negdje nae majke, oevi, braa, sestre, uitelji! Hej, evo nas!
O, neka nas pogleda bar netko! Ili nikad neete povjerovati.
I u tom posljednjem sunovratu Zmaj je zvidao, brujao, bubnjao u vjetrovima, i prelebdio preko stare
kuerine i Stabla vjetica gdje su prvi put ugledali Grobolijesa!
Zuuum, trapa-trapa, huuuuu, pras, hsssss!
Od srka njihovih zanjihanih tijela tisue se svijea zanijelo, zatreperilo, njihov se plamen uzmucao;
zapitale su od enje da obnove svoje plamenove, i tako su svi ovjeeni mrgudi i cerovi i divlji
osmjesi bundeva bili napol utrnuti i izagnani u turobne sjene. Za jedan otkucaj srca itavo je Stablo
zamrlo. A onda, kad je Zmaj ponovno zapjevao visoko Stablo je planulo tisuom novih mrguda,
pogleda, grimasa, cerova izrezanih bundeva!
Prozori kue, njezini crni prozori, vidjeli su kako se Zmaj udaljava sve vie i vie, sve dok se djeaci
i Zmaj i gospodin Grobolijes nisu jako, jako smanjili na obzorju.
I onda zajedrie duboko i daleko i dolje, prema Neotkrivenoj Zemlji Stare Smrti i udnih Godina i
Strane Prolosti...
"Kamo to idemo?" uskliknuo je Tom, visei na Zmajevu repu.
"Da, kamo, kamo?" uskliknuli su svi djeaci, jedan za drugim, dolje, i jo dolje.
"Ne kamo, nego kada!" rekao je Grobolijes, obilazei ih, s velikim koprenastim ogrtaem punim
mjeseeva vjetra i vremena. "Dvije tisue, samo brojite, godina prije Krista! Tamo je i Pipkin, eka
na vas! Njuim to! Letimo!"
Mjesec je zamirkao. Sklopio je oko i bi tama. A onda je sve bre i bre zamirkao, rastui i
opadajui, rastui i opadajui. Sve dok tisuu puta nije zamirkao, i to je mirkanje preobrazilo
krajobraz pod njima, i potom jo pedeset tisua puta, tako brzo da to nisu ni vidjeli, a onda se iscrpio

i ponovno upalio svoju svjetiljku.

Mjesec je prestao mirkati i ostao tako, sasvim miran.
A zemlja se promijenila.
"Pogledajte", rekao je Grobolijes, drei se samoga zraka nad njima.
I sad je dolje pogledalo milijun tigrovsko-lavovskih-leopardovsko-panterskih oiju jesenjega zmaja,
a isto su uinile i oi djeaka.
A sunce se podiglo pokazujui im...
Egipat. Rijeku Nil. Sfingu. Piramide.
"Ali", rekao je Grobolijes. "Vidite li da je neto... drukije?"
"Pa mislim", zinuo je Tom, "sve je novo. Tek sagraeno. To znai da smo se zaista vratili etiri tisue
godina u prolost!"
I doista, Egipat to je leao pod njima bio je od pradrevnoga pijeska, ali od svjee klesanoga kamena.
Sfinga, sa svojim monim lavovskim apama kojima je ugazila u zlatno tkivo pustinje, bila je otro
isklesana i netom roena iz maternice kamenoga gorja. Bilo je to golemo tene u arkom i praznom
oku podneva. Da je sunce palo i leglo izmeu njezinih apa, ona bi se poigrala njime kao plamenom
lopticom.
Piramide? Zato lee tako kao udno oblikovane mase, kao samo jo jedna slagalica kojom se treba
poigrati, kojom se treba poigrati ta lavovska ena Sfinga.
Zmaj se sunovratio i oeao se o vrh pjeanih dina, zaoijukao, prelijeui, s jednom od piramida,
da bi ga potom, kao nekakvih srkom, k sebi povuklo otvoreno drijelo grobnice usaeno u klani.
"Hej, bre!" uskliknuo je Grobolijes.
Skutom je tako oinuo Zmaja da su djeaci zabrenali poput gromoglasnih zvona.
"Hej, ne!" kriknuli su oni.
Zmaj je zadrhtao, pao, zalebdio tri metra iznad dina, pa se zatresao poput divljega psa to se eli
otarasiti buha.
Djeaci su bez zla popadali u zlatni pijesak.
Zmaj se prelomio u tisuu krhotina oiju, pandi, vriskova, urlika, slonovskoga trubljenja. Usta
egipatskoga groba usrkala su ih u sebe, a s njima i Grobolijesa, koji se glasno smijao.
"Gospodine Grobolijes, ekajte!"
Djeaci su poskoili i potrali i povikali u vrata tamnoga groba. A onda su podigli koprenu i shvatili

gdje su se nali.
Dolina kraljeva, nad kojom se uzdiu golemi kameni bogovi. Iz njihovih se oiju slijevao udan
suzni pljusak praine; pljusak suza od pijeska i spraenoga stijenja.
Djeaci su se nagnuli u sjene. Poput dna kakvog rijenog korita, hodnici su se sputali u duboke
nadsvoene podrume gdje su leali u lan umotani mrtvaci. U udnim dvoritima, milju dubokima,
odjekivale su i svirale fontane praine. Djeaci su napeli ui do granice bola. Grob je izdahnuo
bolesni dah paprike, cimeta, spraene devine balege. Tu je negdje neka mumija neto sanjala, kaljala
u snu, a onda razmotala svoje povoje, trznula pranjavim jezikom, pa se okrenula da odrijema jo
tisuu godina...
"Gospodine Grobolijes?" zazvao je Tom Skelton.

POGLAVLJE 9
A iz dubina suhe zemlje izgubljeni je glas proaptao:
"Grobbooo.... lijessssss."
Iz tame se neto izvaljalo, izletjelo, zalepralo.
U sunce je palucnuo dugi remen mumijina povoja.
Bilo je to kao da je sam grob isplazio svoj dugi suhi jezik i poloio ga njima pod noge.
Djeaci su blenuli. Laneni je povoj bio dug stotine metara, i mogao ih je, ako ele, povesti dolje,
dolje u tajanstvene dubine ispod egipatskoga tla.
Tom Skelton, sav uzdrhtao, ispruio je noni palac i dotakao uti laneni povoj.
Iz grobova je zapuhao vjetar i rekao: Daaaa...
"Ja idem", rekao je Tom.
I, balansirajui tako na napetoj ici povoja, krenuo je dolje i nestao u tami ispod grobnih komora.
"Daaaaa..!" proaptao je vjetar, dolazei odozdo. "Svi vi. Idemo. Sljedei. Pa sljedei. I jo jedan i jo
jedan. Brzo."
Djeaci su potrali, niz lanenu stazu u tminu.
"Pazite na ubojice, djeaci! Na ubojice!"
Stupovi s obje strane djeaka u trku bljesnuli su ivotom. Slike su zadrhtale i pokrenule se.
Na svakom je stupu bilo zlatno Sunce.
No bilo je to Sunce s rukama i nogama, vrsto utegnuto mrtvakim povojima.
"Ubojice!"
Tamna je spodoba uputila Suncu strahovit udarac.
Sunce je umrlo. Vatre su se pogasile.
Djeaci su trali slijepi kroz mrak.
Da, pomislio je Tom, trei, naravno, hou rei, mislim, svake noi Sunce umire. Ide na spavanje, sve
dok se ne vrati? A sutra ujutro, hoe li opet biti mrtvo?
Djeaci su trali. Na novom stupu, ravno pred njima, ponovno se pojavilo Sunce, progarajui vlastito

pomraenje.
Super! pomislio je Tom. To je to! Svitanje!
Ali isto tako brzo, Sunce ponovno bje umoreno. Na svakom stupu kraj kojeg bi protrali, Sunce bi
umiralo u jeseni i bivalo pokapano u hladnu zimu.
Sredinom prosinca, pomislio je Tom, esto pomiljam: Sunce se vie nikad nee vratiti! Zima e
potrajati vjeno! Ovaj put je Sunce stvarno umrlo!
Ali kad su djeaci usporili na kraju dugog hodnika, Sunce se ponovno rodilo. Proljee je stiglo sa
zlatnim rogovima. Svjetlo je ispunilo hodnik istom vatrom.
Na svim je zidovima plamtio udan bog, s licem koje je bilo velika lomaa trijumfa, umotan u zlatne
trake.
"Vidi vraga, ovoga znam." prodahtao je Henry-Hank. "Vidio sam ga jednom u kinu s uasnim
egipatskim mumijama!"
"Oziris!" rekao je Tom.
"Daaaaa...." zapitao je Grobolijesov glas iz dubine grobova. "Lekcija broj jedan o Noi vjetica.
Oziris, sin Zemlje i Neba, kojega svake veeri ubija njegov brat Tama. Oziris kojega posijee Jesen i
ubija njegova vlastita nona krv. I tako je to u svim zemljama. Svaka ima svoju svetkovinu smrti,
povezanu s godinjim dobima. Lubanje i kosti, djeaci, kosturi i duhovi. U Egiptu, mladii,
pogledajte smrt Ozirisa, kralja mrtvih. Gledajte ga dugo."
Djeaci su se zagledali.
Jer sad su stigli do goleme rupe u podzemnoj pilji, i kroz tu se rupu vidjelo egipatsko selo gdje su, u
suton, na prozorske daske i u vrata stavljali jelo u zemljane i bakrene tanjure.
"Za goste koji su se vratili kui", proaptao je Grobolijes odnekud iz sjene.
Na fasade kua bili su pribijeni redovi uljanica, i njihov se blagi dim dizao u sutonski zrak poput
duhova-lutalica.
Skoro da su vidjeli utvare kako se gibaju kaldrmom.
Sjene su ustuknule od Sunca izgubljena na zapadu i pokuale ui u kue.
Ali topla hrana, to se puila u vratima, tjerala je sjene da nastave kruiti i mekoljiti se.
Do djeaka je stigao lagani zapuh tamjana i mumijske praine, do djeaka koji su virili na tu drevnu
No vjetica, gdje su "dar" ostavljali ne dolutalim djeacima, ve bezdomnim duhovima.
"Hej", proaptali su svi djeaci.
"Nemoj se izgubiti u mraku", pjevali su glasovi u kuama, uz pratnju harfi i lutnji. "O dragi mili

pokojnici, vratite se kui, i dobro nam doli. Izgubljeni u tmini, no zauvijek dragi. Ne lutajte, ne
zalutajte. Premili nai, vratite se kui."
Iz sumranih su se svjetiljki dizali pramenovi dima.
A sjene su stupile na pragove i, vrlo blago, dotakle ponuenu hranu.
Vidjeli su i kako su u jednoj kui iz ormara izvadili staru djedovsku mumiju i postavili je na poasno
mjesto na elu stola, i onda pred nju stavili jelo. Potom su svi lanovi obitelji sjeli za veeru, i
podigli ae, i ispili zdravicu za pokojnika to je sjedio s njima, sav od praha i suhe tiine...

POGLAVLJE 10
"Sad brzo, otkrijte gdje sam!" Grobolijesov glas, sav nasmijan, nastavio ih je dozivati.
"Ovuda! Ne, nego ovuda! Ma, ovuda!"
Trali su tankom trakom mumijina povoja, sve dublje pod zemlju. "Da. Tu sam."
Obili su ugao i stali, jer se duga lanena vrpca izvijala preko poda grobnice i dalje uza zid, da bi se
na kraju obavila oko nogu prastare smee mumije, koja je, poduprta, sjedila malo nagnuto u
svijeama obasjanoj nii.
"Je li", promucao je Ralph Bengstrum, i sam odjeven u kostim mumije, "je li... je li ta mumija prava?"
"Da." Ispod zlatne maske na mumijinu licu prosipila je praina.
"Prava."
"Gospodine Grobolijes! Vi!"
Zlatna je maska pala i zveknula o pod kao zvonko zvono.
Gdje je maloas bila maska, sad je bilo mumijino lice, barica smeega mulja namrekana pod
udarcima sunca. Jedno joj je oko bilo slijepljeno pauinom. Iz drugog su se ispucalog oka cijedile
suze od praine i odsijevalo je svjetlomodro staklo.
"Je li tu neki djeak odjeven kao mumija?" upitao je glas priguen mrtvakim pokrovom.
"Pa, ovaj, ja, gospodine!" zaciktao je Ralph, pa pokazao ruke, noge, prsa, i medicinske zavoje u koje
se umatao itavo popodne, ne bi li se mumificirao.
"Odlino!" uzdahnuo je Grobolijes. "Hvataj laneni povoj. Vuci!" Ralph se sagnuo, dohvatio prastari
mumijin povoj i trznuo!
Traka se poela razmatati, prema gore i oko, gore i okolo, da bi na kraju otkrila njuku velikog,
prastarog gmizavca i ljutiavu bradu i suha nasmijeena prano-pranasta Grobolijesova usta.
Njegove prekriene ruke sad su slobodno pale.
"Hvala, mladiu! Slobodan! Nije to ala biti tako umotan kao nekakav stari pogrebni dar za Zemlju
mrtvih. Al' pst! Bre, djeaci, uskaite u nie, i ni mrdac. Netko dolazi. Pretvarajte se da ste
mumije, djeaci, pretvarajte se da ste mrtvi."
Djeaci su uskoili i ostali stajati, ruku prekrienih, oiju zatvorenih, dahova zadranih, poput kakva
friza sitnih mumija uklesanih u pradrevnu stijenu.
"Mir", proaptao je Grobolijes. "Evo dolazi..."
Pogrebna povorka.

itava legija oaloenih u zlatu i finoj svili, nosei u rukama male jedrenjake-igrake i bakrene
zdjele s hranom.
A usred svih njih, lijes to su ga, lako kao sunev bljesak, nosila plea estoro ljudi. A iza toga, svjee
umotana mumija s novim slikarijama na svom lanenom ruhu i malom zlatnom maskom namjetenom
na skriveno lice.
"Pogledajte hranu, djeaci, i igrake", proaptao je Grobolijes. "Te igrake oni stavljaju u grobove,
djeaci. Tako da se tu bogovi dou igrati, enluiti, tulumariti, i potom sretno odvedu djecu u Zemlju
mrtvih. Pogledajte brodie, zmajeve, uad za Preskakanje, noeve- igrake..."
"Ali vidi je kolika je, ta mumija", rekao je Ralph iz svog ve zagrijanog lanenog povoja. "Unutra je
djeak od dvanaest godina! Kao ja! A ta maska na licu mumificiranoga djeaka ne ini ti se
poznatom?"
"Pipkin!" uskliknuli su svi promuklim glasom.
"Ssss!" prosiktao je Grobolijes.
Jer je povorka ve bila stala, a visoki su se sveenici ogledavali kroz treperave sjene zublji.
Djeaci, visoko u svojim niama, vrsto su zatvorili kapke i uvukli dah.
"Ni pisnuti", rekao je Grobolijes, komarac u Tomovu uhu. "Ni zucnuti."
Ponovno se zaula svirka harfe.
Povorka je, vukui noge, nastavila dalje.
A usred sveg tog zlata i igraaka, zmajeva i mrtvaca, bila je mala, dvanaestgodinja, nova - novcata
mumija sa zlatnom maskom koja je izgledala ba kao pljunuti...
Pipkin.
Ne, ne, ne, ne! pomislio je Tom.
"Da!" uskliknuo je miji glas, siuan, izgubljen, umotan, utegnut, zatoen, divlji. "To sam ja! Ja sam
tu. Pod maskom. Pod povojem. Ne mogu se ni maknuti! Ne mogu vikati. Ne mogu se osloboditi."
Pipkin! pomislio je Tom. ekaj!
"Ne mogu nita! Zarobljen!" povikao je mali siuni glasi umotan u oslikani lan. "Slijedite me!
Potraite me! Nai ete me u..."
Glas je zamro, jer je pogrebna povorka skrenula za ugao mranog labirinta i otila.
"Da te slijedimo, ali kamo, Pipkine?" Tom Skelton je skoio sa svoje nie i kriknuo u mrak. "Da te
naemo, ali gdje?"

Ali ba je u tom trenutku Grobolijes, kao posjeeno stablo, ispao iz svoje nie. Tras! lupio je o pod.
"ekajte!" upozorio je Toma i podigao na nj oko to je izgledalo kao pauk uhvaen u vlastitu mreu.
"Jo emo mi spasiti starog Pipkina. Vano je biti lukav. Leimo i puzimo, deki. Sssss."
Pomogli su mu da ustane i odmotali dio mumijskih povoja, a nakon toga su na prstima poli niz dugi
hodnik i zakrenuli za ugao.
"Sveta kravo", proaptao je Tom. "Vidi. Pipkinovu mumiju stavljaju u mrtvaki sanduk, a sanduk u...
u..."
"Sarkofag", pobrinuo se Grobolijes za lomljenje jezika. "Mrtvaki sanduk u mrtvakom sanduku, u
mrtvakom sanduku, mladiu. Svaki sljedei vei od prethodnog, a sve ureeno hijeroglifima koji
priaju njegovu ivotnu priu..."
"Pipkinovu ivotnu priu?" upitali su svi uglas.
"Ili priu onoga tko je bio Pipkin u ovo doba dana, u ovo doba godine, prije etiri tisue godina."
"Da", proaptao je Ralph. "Pogledajte slike na bokovima mrtvakog sanduka. Pipkin godinu dana star.
Pipkin u petoj godini ivota. Pipkin s deset, u brzom trku. Pipkin kako se penje na jabuku. Pipkin koji
se toboe utapa u jezeru. Pipkin koji si zubima kri put kroz vonjak s breskvama. ekaj, to je ovo?"
Grobolijes je promatrao preposlenu povorku.
"U grob mu stavljaju i namjetaj, da mu slui u Zemlji mrtvih. Brodove. Zmajeve. Djeje zvrkove. I
svjee voe, ako bi se Pipkin probudio za koju stotinu godina, a bio gladan."
"I bit e gladan, to sigurno. Blagi Boe, pogledajte, izlaze! I zatvaraju grobnicu!" Grobolijes je
morao dohvatiti Toma i zadrati ga, jer je od muke poeo skakati. "Pipkin je jo unutra, i pokopan!
Kad emo ga spasiti?"
"Kasnije. Duga no je jo mlada. Ponovno e vidjeti Pipkina, nita se ne boj. I tada..."
Vrata grobnice s treskom su se zatvorila.
Djeaci su zajaukali i zavikali. U mraku su uli grebanje i pljeskanje; to su bukom punili zadnje
pukotine i avove na zadnjem kamenju to su ga vratili na mjesto.
Oaloeni su se udaljili sa svojim utihlim harfama.
Ralph je stajao u mumijskom kostimu, skamenjen, i gledao kako odlaze i posljednje sjene.
"Zar sam zato odjeven u mumiju?" Opipao je povoje. Dotakao je svoje staro lice, i na njemu bore od
ispucala blata. "Zar se iza moje uloge u Vjetijoj noi krije ba to?"
"Ba to, djeae, ba to", promrmljao je Grobolijes. "Egipani su, mislim, gradili za vjenost. Na
umu su imali deset tisua godina. Grobnice, djeaci moji, grobnice. Grobove. Mumije. Kosti. Smrt,
smrt. Smrt je bila u samom srcu njihova ivota, ona mu je bila i duh i dua i srce i tijelo! Grobnice i

zatim opet grobnice s tajnim prolazima, tako da ih nitko ne moe nai, tako da pljakai grobova ne
mogu posuditi due i igrake i zlato. Ti si mumija, djeae moj, zato to su se oni tako odijevali za
vjenost. Uvili bi te u ahuru od niti, sve u nadi da e iz nje, u nekom dalekom, predivnom svijetu,
izniknuti poput kakvog prekrasnog leptira. Upoznaj se sa svojom ahurom, djeae. Dotakni tu udnu
tvar."
"Mislim", rekao je Ralph Mumija, mirkajui na zadimljene zidove i stare hijeroglife. "Za njih je
svaki dan bio Dan mrtvih!"
"Svaki dan!" zinuli su svi zadivljeno.
"A svaki je dan bio Dan mrtvih i za njih." Grobolijes je pokazao prstom.
Djeaci su se okrenuli.
U tom grobnom kazamatu polako je poela kuhati zelena elektrina oluja. Tlo se zatreslo kao od
kakvog drevnog potresa. Negdje se vulkan prevrnuo u snu, i jednim strahotnim ramenom pridigao
zidove.
A na zidovima iza njih bile su pretpovijesne crtarije piljskih ljudi, koji su tu ivjeli davno prije
Egipana.
"Sad", rekao je Grobolijes. Tresnuo je grom.
Tigrovi sa sabljastim zubima hvatali su piljske ljude, i ovi su vritali. U bitumenske jame tonule su
njihove kosti. I oni su tonuli, leleui.
"ekaj. Daj da vatrom spasimo bar nekoga."
Grobolijes je mirnuo. Opalio je grom i spalio umu. Jedan od majmunolikih ljudi, u trku, dohvatio
je zapaljenu granu i zabio je tigru u ralje. Tigar je kriknuo i ustuknuo. Praovjek, irei nosnice od
ponosa, bacio je zapaljenu granu na hrpu jesenskoga lia u svojoj pilji. Ostali su doli i pruili ruke
prema vatri, i smijali se noi iz koje su ih ustraeno vrebale ute zvjerske oi.
"Jeste li vidjeli, djeaci?" Grobolijesovo je lice zatreperilo s vatrom. "Proli su dani Duge hladnoe! I
samo zahvaljujui tom jednom sranom ovjeku, koji je mislio na nov nain, sad imamo ljetni ivot
u zimskoj pilji."
"Ali?" upitao je Tom. "Kakve to veze ima s Danom mrtvih?"
"Kakve? Pa mislim, vrag mi kosti odnio, itekakve. Kad biste ti i tvoji prijatelji svaki dan ginuli, onda
ne biste imali kad razmiljati o smrti, istina? Imali biste vremena samo za bjeanje. Ali kad napokon
prestanete bjeati..." Dotakao je zidove. Praljudi su se sledili usred bijega. "... napokon imate vremena
razmiljati o tome odakle ste doli i kamo idete. A taj e vam put, djeaci, osvijetliti vatra. Vatra i
svjetlo. Jutarnje zvijezde u koje gledate. Vatra u vlastitoj pilji koja vas titi. Samo uz nonu vatru
praovjek je napokon, taj polu-ovjek, polu-zvijer, mogao okretati svoje misli na ranju i prelijevati
ih uenjem. Sunce je umrlo na nebu. Zima dolazi kao golema bijela zvijer, tresui krznom,
pokapajui ljude. Hoe li se proljee vie ikad vratiti svijetu? Hoe li se Sunce dogodine ponovno
roditi ili e ostati umoreno? Egipani su se sve to pitali. Ali su ta pitanja postavljali i piljski ljudi

milijun godina Ne toga. Hoe li se sutra ujutro Sunce ponovno dii?"

"I tako je nastala No vjetica?"
"Uz takve duge none misli, djeaci. A u njihovu je sreditu uvijek bilo sredite ivota, vatra. Sunce.
Sunce to je zauvijek umrlo sputajui se niz hladno nebo. Koliko se toga morao plaiti prvi ovjek,
ha? To je bila Velika smrt. A ako bi se sunce zauvijek ugasilo, to tad!
I tako, usred jeseni, kad sve umire, praljudi bi se okretali u snu i prisjeali se svojih vlastitih lanjskih
pokojnika. U glavama bi im se poeli javljati duhovi. Uspomene, eto to su duhovi, no praljudi to
nisu znali. Iza njihovih vjea, kasno u noi, te utvare iz uspomena stale bi se javljati, mahale bi,
plesale, i tako bi se praljudi probudili, ubacili granice u vatru, stresli se, zaplakali. Znali su kako
otjerati vukove, ali ne i kako uspomene, ne i kako duhove. I tako bi se skutrili, molili se bogovima da
im donesu proljee, promatrali vatru, zahvaljivali nevidljivim bogovima na ljetini plodova i oraha."
"No vjetica, doista! Prije milijun godina, u pilji u jesen, s duhovima u glavama, i kraj izgubljena
Sunca."
Grobolijesu je zamro glas. Razmotao je jo metar-dva mumijina povoja, veliajnom ih kretnjom
prebacio preko ruke, i rekao:
"Ima tu jo kojeta za vidjeti. Idemo, djeaci."
I tako su iz katakomba izali u sumrak starog egipatskog dana. Pred njima je leala velika piramida, i
ekala na njih.
"Zadnji na vrhu", rekao je Grobolijes, "je majmunov stric!"
I majmunov je stric bio Tom.

POGLAVLJE 11
Teko diui, stigli su na vrh piramide gdje ih je ekala golema kristalna lea, lupa to se, na zlatnom
tronocu, polako okretala na vjetru, orijako oko to je pribliavalo daleke krajeve.
Na zapadu je Sunce, zapretano i na samrti u oblacima, polako tonulo. Grobolijes je zahukao od
veselja:
"Eno ga, odlazi, djeaci. Srce, dua i meso Noi vjetica. Sunce! Jo jednom umorie Ozirisa. Eto
kako tone Mitra, perzijska vatra. Eto kako pada Feb Apolon, svo grko svjetlo. Sunce i plamen,
djeaci. Gledajte i mirkajte. Okrenite tu kristalnu pijunku. Zakrenite je preko tisuu milja
sredozemne obale. Vidite li grke otoke?"
"Naravno", odgovorio je djeak koji se zvao naprosto George Smith, a bio odjeven u elegantnu
blijedu utvaru. "Gradovi, gradii, ulice, kue. Ljudi to iskakuju kroz kuna vrata i odlaze po hranu."
"Da", rekao je Grobolijes, a lice mu se ozarilo. "Njihova svetkovina mrtvih: Svetkovina lonaca. Dar il'
kvar u starom stilu. Ali kvar prave pokojnici, ako ih ne nahrane. Zato na prozore stavljaju dar, i to
pravu gozbu!"
Negdje daleko, u sumraju ulice, puili su se mirisi kuhanoga mesa, pripravljala su se jela za duhove,
i od njih se zemljom ivih dimili mirisi. Iz grkih su domova dolazile ene i djeca s velikim
mnotvom miomirisnih i slasnih namirnica, pa se ponovno vraali kui.
I onda, diljem svih grkih otoka, najednom su se zalupila vrata. Ta golema lupa odjeknula je kroz
mrani vjetar.
"Hramovi se vrsto zatvaraju", rekao je Grobolijes. "Noas e sva svetita u Grkoj biti dvostruko
zakljuana."
"A vidi!" Ralph-mumija zakrenuo je kristalnu leu. Djeacima je preko maski buknulo svjetlo. "Ti
ljudi, zato svoje dovratke bojaju crnom melasom?"
"To je smola", ispravio gaje Grobolijes. "Crni katran za koji e se zalijepiti duhovi, i vrsto se vezati,
kako ne bi mogli unii."
"Mislim", odgovorio je Tom, "kako se tome nismo i sami domislili?!"
Niz sredozemnu se obalu zavaljala tama. Iz svojih grobova, poput sumaglice, mrtvi su duhovi
zatreperili u crnim, pepelnim pramenovima, i krenuli ulicama da budu ulovljeni crnom smolom
kojom su bili zamrljani dovratci. Dim je jaukao, kao da pria oj adu uhvaenih pokojnika.
"A sad Italija. Rim." Grobolijes je okrenuo leu i pred njima su se pokazala rimska groblja na kojima
su ljudi stavljali hranu na grobove i urno se udaljavali.
Vjetar je zamlatarao Grobolijesovom pelerinom. On je zapjevao, zazivajui u daljinu:

O jesenji vjetar to pee i pali,

I svemir itav u mrakove svali.
Olujno puhni da budem i ja
Lisnati vihor Stabla vjetica!
Potom se odbio nogama ravno uvis. Djeaci su zavritali od veselja, unato tome to su im se pred
oima raspali i njegova odjea, i njegov plat, i kosa, i koa, i tijelo, i kosti od eerleme.
... vjetar... pali...
... u mrakove... svali...!
Vjetar ga je razderao u konfete; milijun jesenskih listova, zlatnih, smeih, krvavo crvenih, hravo
crvenih, sve divljih, utavih, uskuhalih, leglo hrastova i javorova lia, itav slap orahova lia,
izboj pahuljastoga apta, mrmljanje i uanj u mrano nebo nad potokom. Nije to bio jedan zmaj, ve
deset tisua tisua siunih mumificiranih ljuspica, to su bili zmajevi u koje se Grobolijes, prasnuvi,
razletio:
Lie krv! Trava strv!
Zemlje kret! Stabla let!
I s milijarde stabala u jesenjim krajevima, pojurilo je lie da se pridrui uzletjelim bataljunima suhih
mrvica, Grobolijesu rasutom u orkanskim pijavicama, iz kojih je grmio njegov glas:
"Djeaci, vidite li krijesove du obale Sredozemlja? Krijesove to plamte na sjeveru, itavom
Evropom? Krijesove straha. Plamenove slavlja. eli ih vidjeti? Tad, djeae, poleti!"
I sad se lie u lavini sruilo na sve djeake, lie nalik na uasne uzlepetale none leptire, i povuklo
ih za sobom. Nad pijeskom Egipta pjevali su i smijali se i hihotali. Nad stranim morem, burnim i
histerinim, lebdjeli su oni.
"Sretna Nova godina!" uskliknuo je neki glas, duboko pod njima.
"Sretno to?" upitao je Tom.
"Sretna Nova godina!" zautao je glas Grobolijesa, pretvorena u krdo hravo-crvenoga lia. "U
dobra stara vremena, Nova je godina padala na prvi studenog. Na pravi kraj ljeta, studeni poetak
zime. Ne ba jako veselo, no ipak, vesela vam bila Nova godina!"
Preletjeli su Evropu i pod sobom ponovno ugledali vodu.
"Britansko otoje", proaptao je Grobolijes. "Hoete li malo prikiljiti na engleskog druidskog Boga
mrtvih?"
"Hoemo!"

"Onda tiho kao bubice, neujno poput snijega, padajmo, neka nas vjetar otpue, sve kao jednog."
Djeaci popadae.
Poput koare kestenja, njihove su noge zarominjale po tlu.

POGLAVLJE 12
I sad, djeaci to prizemljie poput pljuska jarkoga jesenskoga kra, stigoe ovim redom:
Tom Skelton, odjeven u svoje elegantne kosti. Henry-Hank, manje-vie Vjetica.
Ralph Bengstrum, razmotana mumija, iz asa u as sve razmotanija.
Utvara koja se zvala George Smith.
J.J. (bez potrebe za jo nekim imenom), sasvim pristali praovjek. Wally Babb koji je rekao da je on
garguj, no svi su tvrdili da je mnogo sliniji Quasimodu.
Fred Fryer, koji je inae bio prosjak netom ustao iz grabe.
I zadnji po redu, ali ne i vanosti, "Hackles" Nibley, koji je u zadnji as pribavio kostim time to sije
u lice utrljao bijelu jezivu masku, i sa zida garae dohvatio djedovu kosu.
Kad su svi djeaci sigurno prizemljili na englesko tlo, s njih je spala milijarda jesenskih listova, da bi
je potom otpuhao vjetar.
Stajali su usred golemog itnoga polja.
"Evo, gospodaru Nibley, donio sam vam vau kosu. Uzmite je. Dri! A sad lezite!" upozorio je
Grobolijes. "Druidski Bog smrti! Samhain! Lezi!"
Svi popadae.
Iz neba se sruila golema kosa. Svojom velikom otricom, britkom kao britva, presjekla je vjetar.
Svojim zvidavim bridom isjekla je oblake. Obezglavila drvee. Zabrijala obrazom brda. isto
obrijala ito. Kroz zrak je padala itava meava klasja.
I pri svakom zamahu, svakom zasjeku, svakom otkosu, nebom bi se zarojili krikovi i vriskovi i jauci.
Kosa se psiktavo podigla.
Djeaci su pokrili glave.
"Hanh", progunao je krupan glas.
"Gospodine Grobolijes, jeste to vi?" uskliknuo je Tom.
Jer uzdiui se petnaest metara nad njima u nebo, s golemom kosom u rukama, stajao je zakukuljeni
lik, lica zastrta pononom maglom.
Otrica se uz zamah spustila: Psssssssil
"Gospodine Grobolijes, potedite nas!"

"Daj uti." Netko je Toma trknuo u lakat. Gospodin Grobolijes je leao na tlu do njega. "To nisam ja.
To je..."
"Samhain!" uskliknuo je glas iz magle. "Bog mrtvih! Ja anjem ovako, i to!"
Zzzzz-uuuummm!
"Svi koji umrijee ove godine, sada su tu! I zbog grijeha su svojih, u ovu no, pretvoreni u zvijeri."
Zzzzzzzuuuuuuuuummmmmmmmmm! "Milost", zamrcao je Ralph Mumija.
Sssssttt! Kosa je otvorila patent-zatvara Hackles Nibleyjeve kraljenice, razderala mu halje jednom
dugom poderotinom, iz ruke mu izbila njegovu malu kosu.
"Zvijeri!"
I ponjeveno ito, kao uzvitlano mlatovima, zavrtjelo se u zraku, vritei svim svojim duama,
duama svih onih koji umrijee u proteklih dvanaest mjeseci, i zakiilo po tlu. I dok su padale,
doticale se, glave su se klasja pretvarale u magarce, pilie, zmije, koji su repeljali, kvocali, njakali;
pretvarali se u pse i make i krave koje su lajale, mjaukale, mukale. No sve je to bilo u minijaturi. Sve
su ivotinje bile siune, male, ne vee od crva, ne vee od nonih prstiju, ne vee od odsjeenog
vrha nosa. U stotinama i tisuama klasje je snijeilo u razbacanim snopovima, i padalo poput pauka
koji nisu mogli ni vikati ni moljakati ni plakati za milost, ve koji su, u potpunoj tiini, jurili preko
trave, izlijevali se na djeake. Stotinu se stonoga na prstima uspelo na Ralphovu kraljenicu. Dvije se
stotine pijavica objesilo za kosu Hacklesa Nibleyja sve dok on, izdahnuvi kao da ga gui mora, nije
pobjesnio i otresao ih. Odasvuda su padale crne udovice i siuni udavi.
"Za vae grijehe! Vae grijehe! Evo vam! I evo!" urlao je glas iz razvidana neba.
Kosa je bljesnula. Vjetar, posjeen, pao je u jarkoj grmljavini. ito se uzbukalo i diglo milijun
glava. Glave popadae. Grenici lupie poput kamenja. I, tresnuvi o zemlju, pretvorie se u abe i
krastae i mnotvo ljuskavih boginja s nogama i meduza to su smrdjele na svjetlu.
"Bit u dobar!" zavapio je Tom Skelton.
"Potedi mi ivot!" dodao je Henry-Hank.
Sve je to bilo izreeno jako glasno, jer je kosa dizala strahovitu buku. Bilo je to kao da se iz nebesa
sruuje oceanski val, istei plau, da bi potom pobjegao da posjee jo glava. ak i oblaci kao da su
sad poeli moliti i bre i gorljivije, zabrinuti za svoju sudbinu. Ne mene! Ne mene!
"Za svo zlo to ste ga ikad poinili!" rekao je Samhain.
I kosa je sjekla, i due bijahu njevene, i padale su kao slijepi salamanderi i strane ui i jezivi ohari,
da bi repeljali, epali, puzali, gmizali.
"O Boe, on je bubotvorac."
"Buhognjetilac!"

"Zmijomelja!"
"oharni preobrazitelj!"
"Muhogojac!"
"Ne! Samhain! Listopadski bog. Bog mrtvih!"
Samhain je lupio golemim stopalom, kojim zdrobi tisuu buba u travi, zataba deset tisua siunih
poivotinjenih dua u prah.
"Mislim", rekao je Tom, "da je vrijeme da..."
"Bjeimo?" nastavio je Ralph, i to nije bilo izreeno nimalo usputno. "Da glasamo?"
Kosa je zapsikala. Samhain je grunuo.
"Glasamo, vraga!" odgovorio je Grobolijes. Svi skoie.
"Vi tamo!" zagrmio je nad njima glas. "Vratite se!"
"Ne, gospodine, hvala najljepa", odgovorio je jedan, a potom i drugi.
I dadoe petama vjetra.
"Mislim", rekao je Ralph, sav zadihan, skaui, dok su mu se niz obraze slijevale suze. "itavog sam
ivota bio dobar. Nisam zasluio da umrem."
"Haaa-hnnnnh!" kriknuo je Samhain.
Kosa se spustila poput giljotine, otfikarila hrastu glavu i posjekla javor. Negdje je, u mramornu jamu,
pao itav vonjak jesenskih jabuka. Zazvualo je kao da se puna kua djeaka skotrljala niza
stepenice.
"Mislim, Ralph, da te je uo", rekao je Tom.
Bacili su se naglavce. I pali posred stijenja i grmlja. Kosaje rikoetirala od stijenja.
Samhain je ispustio takav krik, da se niz oblinje brdace sruila lavina.
"Deki", rekao je Ralph, pa se uluio, smotao, pritisnuo noge o prsa, i vrsto zatvorio oi. "Engleska
nije zemlja za grenika."
Ba tad je preko djeaka prorepeljala zadnja kia, zadnji pljusak, zadnji prolom dua pretvorenih u
bube, ui, smrdljive martine, skakavce i cvrke.
"Hej, vidi. Onaj pas!"
Divlji pas, poludio od straha, jurio je uza stijene.

A njegovo lice, njegove oi, neto u njegovim oima... "Ta nije valjda..?"
"Pipkin?" rekoe svi u glas.
"Pip..." uskliknuo je Tom. "Zar emo te tu nai! Zar..."
Ali zuuuum. Obruila se kosa. I ciei od straha, pas, prekobicnuvi se, otklizio je niz travu.
"Daj ekaj, Pipkin. Znamo da si ti, vidimo te! Ne boj se, nemoj bjeati! Nemoj..." Tom je zazvidao.
Ali pas, skviei premilim Pipkinovim glasom, ve se bio izgubio. No nije li se to od brda vratio
odjek njegove skvike:
"Nai. Nai. Nai. Naaaa..."
Gdje? pomislio je Tom. U tri perina, gdje!

POGLAVLJE 13
Samhain, s podignutom kosom, osvrnuo se svud uokolo, razveseljen svojom igrom. Zasmijuljio se
najfinijim smijuljenjem, vatreno pljunuo u uljevite ake, vre stegnuo kosu, zamahnuo njome
iznad glave i... sledio se.
Jer negdje je netko pjevao.
Negdje pri vrhu brda, u malom klupku drvea, zapalucao je sitan krije.
Oko kojeg su se skupili ljudi, nalik na sjene, pa podigli ruke i zapojali.
Samhain je posluao, a kosa mu je u rukama nalikovala golemome smijeku.
O, Samhain, Boe mrtvih!
Pouj nas!
Mi sveti druidi, u
Tom svetom lugu, velikoga hraa,
Zaklinjemo te za due mrtvih!
Tamo daleko, ti udni ljudi kraj jarke vatre podigli su kovinske noeve, podigli rukama make i
koze, i zapojali:
Molimo za due onih
to postae skot.
O, Boe mrtvih, prinosimo ti
ove ivotinje
Da oslobodi due
Ljubljenih naih
to umrijee ovoga ljeta!
Noevi su bljesnuli.
Samhain se nasmijeio jo irim smijekom. ivotinje su kriknule. Svuda ukrug djeaka po tlu, po
travi, po kamenju, zarobljene due, izgubljene u paucima, zakljuane u oharima, sklonjene u buhe i
lisne ui i stonoge, dahnule su i zajaukale nijemim jaucima, i stale se previjati i mlatarati.
Tom se trznuo. Uinilo mu se da je oko sebe zauo milijun sitnih, o, kako mikroskopskih, blejeva

boli i olakanja, odande gdje su stonoge skakutale i pauci plesali.

"Oslobodi! Oivi!" molili su druidi na uzviici. Vatra je buktala.
Vjetar je smorac zagrmio preko ledina, oeao se o stijenje, dotakao pauke, zakotrljao lisne ui,
prevrnuo ohare. Siuni pauci, kukci, minijaturni psi i krave otperjali su nalik na milijun snijenih
pahuljica. Siune su se due, zarobljene u kukakim tijelima, najednom rastoile.
Otputene, uz golemi piljski apat, odzvidale su u nebo.
"U nebo!" uskliknuli su druidi. "O, slobodne! Hajte!"
I poletjee. Ieznue u zrak uz veliki uzdah zahvale i mnogo zahvalnosti.
Samhain, Bog mrtvih, na ovo je samo slegnuo ramenima, i pustio ih da odu. A onda se, podjednako
nenadano, i sam ukoio.
Ba kao to su to uinili i skriveni djeaci i gospodin Grobolijes, skutreni meu stijenama.
Kroz dolinu i preko brda jurila je legija rimskih vojnika, itava formacija treim korakom. A pred
njima je trao njihov voa, i klicao:
"Vojnici carskoga Rima! Smlavite pogane! Smodite tu poganu vjeru! Svetonije vam to zapovijeda!"
"Za Svetonija!"
Samhain, gore u nebu, podigao je kosu, no prekasno!
Vojnici su maevima i sjekirama tresnuli o podnoja svetoga druidskoga hraa.
Kao da su mu sjekire podsjekle koljena, Samhain je kriknuo od bola. Sveta su stabla zastenjala,
zazvidala i onda se, uz zavrni udarac, svalila na tlo.
Samhain je zadrhtao u svojim visinama.
Druidi, u bijegu, najednom su zastali i zadrhtali. Stabla su pala.
Sveenici, zasjeeni pod koljena, glenjeve, padoe na zemlju. Svalie ih zapui, kao hrae u
uraganu.
"Ne!" zaurlao je Samhain u visinama.
"O, da!" uskliknue Rimljani. "Sad!"
Vojnici zadae i zadnji, strahoviti udarac.
Samhain, Bog mrtvih, razdrtoga korijenja, posjeen u glenjevima, poletio je prema zemlji.
Djeaci su podigli oi i skokom mu se maknuli s puta. Jer bilo je to kao da, u jednom padu, pada
orijaka uma. Taj pononi spust sve ih je prekrio svojom sjenom. Grmljavina njegove pogibije

stigla je prije njega. Bilo je to najvee stablo to je ikad postojalo, najvii hrast to se ikad prevalio i
umro.
I pade dolje kroz divlji zrak, vritei i mlatei rukama da bi se odrao na nogama.
Samhain tresnu o tlo.
Sruio se s urlikom od kojeg su se stresle kosti brda i zaunjkali sveti krijesovi.
A kad je Samhain bio posjeen i sruen i mrtav, s njim su pali i posljednji druidski hrastovi, poput
klasova pokoenih konanom kosom.
A njegova golema kosa, golemi smijeak izgubljen u poljima, rastoila se u baricu srebra i potonula
u travu.
Tiina. Tinjanje krijesova. Otpuhivanje lia. Sunce se u trenutku spustilo.
Druidi krvare u travi, dok rimski centurion obilazi utihle vatre i nogom razbacuje sveti pepeo.
"Tu emo izgraditi hramove svojim bogovima!"
Vojnici pale nove vatre i pale kad pred podignutim zlatnim kumirima. No vatre se nisu pravo ni
upalile, a ve je na istoku zasjala zvijezda. Na dalekom pijesku pustinje, na zvuk devina zvonca,
pokrenula su se Sveta tri kralja.
Rimski su legionari podigli bronane titove, da se zatite od bljeska Zvijezde na nebu. No njihovi su
se titovi rastalili. Rastalili su se i rimski kumiri i preobrazili u lik Marije i njezina sina.
I njihov se oklop rastalio, prokapao, promijenio se. Sad su bili odjeveni u odjeu sveenika koji su
pjevali na latinskom pred jo novijim rtvenicima, dok je Grobolijes, poguren, prikiljen, odvagivao
prizor, i aptao svojim malim, zakrabuljenim prijateljima:
"A, djeaci, vidite? Bogove slijede novi bogovi. Rimljani su posjekli druide, njihovo hrae, njihova
Boga mrtvih, tras! Dolje! I na njihovo mjesto postavili vlastita boanstva, ha? A sad su doli krani i
posjekli Rimljane! Novi rtvenici, djeaci, novi kadovi, nova imena..."
Zapuh je vjetra utrnuo oltarske svijee.
Usred tame, Tom je uskliknuo. Tlo se zatreslo i zavrtjelo. Kia ih je promoila.
"to se to zbiva, gospodine Grobolijes? Gdje smo to mi?" Grobolijes je stavio u vatru kremeniti
palac pa ga podigao.
"Mislim, o Boe, djeaci. Sad smo u mranom srednjem vijeku. U najduoj, najmranijoj noi svih
vremena. Krist je ve odavna siao u svijet i otiao..."
"Gdje je Pipkin?"
"Tu!" uskliknuo je glas iz crnoga neba. "ini mi se da sam na metli! Ona me... odnosi!"

"Hej, i ja", rekao je Ralph, pa onda J.J., pa Hackles Nibley, pa Wally Babb, i svi ostali.
Zauo se golemi apat, kao da neka orijaka maka u mraku gladi brkove.
"Metle", promrmljao je Grobolijes. "Skuptina metli. Listopadska svetkovina metli. Godinja seoba."
"Ali kamo?" upitao je Tom, zazivajui u vis, jer su sad ve svi pravili prometnu guvu u zraku,
popraenu glasnim zamasima metle.
"U metlarnicu, naravno!"
"Upomo! Letim!" rekao je Henry-Hank. Fiju. Uz zviduk ga odnese metla.
Kraj Tomova je obraza bljesnula golema trnovita maka. Osjetio je kako mu je meu nogama
poskoila drvena motka.
"Drite se!" rekao je Grobolijes. "Kad vas napadne metla, preostaje vam samo jedno: vrsto se
drite!"
"Drim se!" uskliknuo je Tom i odletio.

POGLAVLJE 14
Metle su sasvim pomele nebo.
Nebo su proistili i krikovi djeaka koji su odjednom zaposjeli bar osam tih metli. A poneto i zbog
toga to su se njihovi krikovi straha pretvorili u krikove radosti, djeaci su skoro zaboravili da
gledaju ili sluaju Pipkina, koji je na slian nain plovio kroz arhipelag oblaka.
"Ovamo!" dojavio im je Pipkin.
"Najbre to moemo!" rekao je Tom Skelton. "Ali, Pip, otkrivam da je strano teko jahati na metli!"
"Ma nemoj mi rei", odgovorio je Henry-Hank. "Slaem se potpuno."
Sloili su se i svi ostali, padajui, vrsto se drei, ponovno se uspinjui.
Sad je meu metlama nastala takva guva, da vie nije bilo mjesta za oblake, a jo manje za
sumaglicu, a ponajmanje za maglu i djeake. Uslijedio je golemi krkljanac metli, kao da su sve ume
svijeta dale svoje grane za jednu metlu ijedan zamah, kojim e obrijati jesenska polja, pokositi svo
ito i povezati svu slamu u metle i metlice i etke i etkice.
I tako s njima stigoe svi kolci svijeta kojima se, iza kue, podupire uad s rubljem. A s njima eto i
uzorci trave, klupka korova, trnovito bunje, da otkupe stada oblaka-ovica i oiste zvijezde i
pognaju djeake.
A reeni djeaci, svaki na svome kotunjavu kljusetu, bijahu preplavljeni udarcima i pljuskama
mlatova i drveta. Za to to su zaposjeli nebo, primie strogu kaznu. Svaki dobi po stotinu masnica, i
tucet posjekotina, i tono etrdeset devet voruga po njenoj lubanji.
"Hej, nos mi krvari!" dahnuo je Tom, sav sretan, i zagledao se u crvenilo na prstima.
"Gluposti!" uskliknuo je Pipkin, pa uao u oblak suh, a iz njega iziao mokar. "Nije to nita. Ja sam
dobio jednu ljivu, sredilo mi je uho, a ostao sam i bez zuba!"
"Pipkin!" zazvao je Tom. "Nemoj nam stalno govoriti da se moramo nai, a onda nam ne veli gdje!
Gdje!"
"U zraku!" odgovorio je Pipkin.
"Isuse!", promrmljao je Henry-Hank, "svijet je umotan u dva zilijuna, sto bilijuna i devedeset devet
milijuna jutara zraka! Na koju to ral misli Pip?"
"Ja mislim..." dahnuo je Pipkin.
Ali tada je u vis prasnuo itav snop metli, pleui kazaok, poput tkalakih unaka od kukuruznih
klipova, ili drvenoga plota to ga je najednom zahvatilo nekakvo ludilo ili groznica, i preprijeio mu
put.

Oblak s veliajnim licem zloduha samo je zinuo. I progutao Pipkina, s metlom i sa svime, a onda
vrsto zatvorio svoje pare i zabrujao od teko probavljiva Pipkina.
"Udari ga nogama, Pipkine, da te mora pustiti! Skai mu po elucu!" izletio je netko s pametnim
savjetom.
Ali se nita nije ritnulo i tako je oblak, zasien, zaplovio od Zaljeva vjenosti prema Zori konanosti,
preivajui svoju veeru u obliku draesnog dekia.
"Da se naemo u zraku?" frknuo je Tom. "Blagi Boe, grozna li putokaza prema niemu."
"Pogledajte jo groznije putokaze!" rekao je Grobolijes, i proao mimo njih na metli to je
nalikovala mokroj i ljutitoj maki u ulozi krpe za brisanje poda. "Hoete vidjeti vjetice, djeaci?
Babuskare, coprnice, arobnice, crne magiarke, demone, vragove? I bit e, u gomilama, u hrpama,
djeaci. Otvorite etvere oi."
I doista, ispod njih, diljem itave Evrope, kroz Francusku i Njemaku i panjolsku, na nonim su
cestama odista bile hrpe i gomile i povorke udnih grenica, i sve su tekle prema sjeveru, bjeei od
Junoga mora.
"To je to! Poskoi, potri! Ovuda, prema noi. Ovuda, prema tami!" Grobolijes se obruio nisko, i
zavikao nad gomilom poput vojskovoe to predvodi vrsnu, opaku vojsku. "Bre, skrivaj se! Lezi.
Priekajte nekoliko stoljea!"
"Da se skrijemo od ega?" upitao se Tom.
"Dolaze krani!" zaklicali su glasovi ispod njih, na cestama. I to je bio odgovor.
Tom je mirnuo, i zalebdio iznad njih, i promotrio.
I sa svih su se cesta strale svjetine i zastale same na seljakim imanjima, na krianjima, na itnim
poljima, u gradiima. Starci. Starice. Bezubi i bijesni, kriei na nebo s kojega su se sunovraivale
metle.
"Pa mislim", rekao je Henry-Hank, zapanjen. "Pa to su vjetice i vjeci!"
"Kemijski mi oisti duu, i onda je jo ostavi da se sui, djeae, ako nisi u pravu", suglasio se
Grobolijes.
"Eno vjetica gdje preskau vatru", rekao je J.J. "A tamo mijeaju kotlove!" rekao je Tom.
"A tamo crtaju znakove po prahu!" rekao je Ralph. "Jesu li one stvarne? Hou rei, oduvijek sam
mislio..."
"Stvarne?" Grobolijes, duboko uvrijeen, zamalo je pao sa svoje raerupane metle. "Svih ti riba i
bogova, mladiu, ovdje svako selo ima svoju kunu vjeticu. U svakom se gradu krije poneki stari
grki poganski rec, poneki rimski tovalac siunih bogova, koji luta cestama, skriva se u kanalima
i zavlai u pilje da izbjegne kranima! U svakom zaseoku, djeae, na svakom goljavom imanju,
skrivaju se stare religije. Vidio si kako su druide sasjekli i posjekli, ha? Oni su se skrivali pred

Rimljanima. A sada Rimljani, koji su kranima hranili lavove, i sami bjee traei skrovite. I tako
svi zezantski kultovi, svih boja i perja, migolje u pokuaju da opstanu. Vidite ih kako bjee, djeaci!"
to je bila istina.
itavom su Evropom gorjele vatre. Na svakom krianju i kraj svakoga stoga tamni su likovi u oganj
bacali make. Kotlovi su kuhali. Stare su vjetice klele. Psi su se igrali s uarenim ugljevljem.
"Vjetice, vjetice, vjetice posvuda", rekao je Tom zapanjeno. "Nikad nisam mislio da ih je bilo
toliko!"
"Na tone i vagone, Tom. Evropa je bila preplavljena kao da su se otvorile ustave. Vjetice pod
nogama, pod krevetom, po podrumima i tavanima."
"Ljudi, ljudi moji", rekao je Henry-Hank, gizdei se u svom vjetijem kostimu. "Prave vjetice!
Mogu li one razgovarati s mrtvima?"
"Ne", odgovorio je Grobolijes.
"Uzjaiti vraga?"
"Ne."
"uvati demone u stoerima vrata i natjerati ih da uz ciku iz njih pobjegnu u pono?"
"Ne."
"Jahati na metli?"
"Ni sluajno."
"Urokom ljude natjerati na kihanje?"
"ao mi je."
"Ubijati ljude zabijanjem pribadaa u lutke?"
"Ne."
"No, krampusa ti, to one onda mogu?"
"Nita."
"Nita!" uskliknue svi djeaci, skoro uvrijeeno.
"O, ali one su vjerovale da to mogu, djeaci!"
Grobolijes je poveo svoju ekipu na metli preko seoskih imanja na kojima su vjetice ubacivale abe u
kotlove i nogama gazile krastae i mrkale spraene mumije i veselo poskakivale i kokodakale.

"Ali, poekaj malo, i promisli. to zapravo znai rije 'vjetica'?"

"Mislim..." odgovorio je Tom i naao se u orsokaku.
"Ona koja je vjeta", nastavio je Grobolijes. "Inteligentna. Eto to to znai. Ona koja zna. I tako je
svaki mukarac, ili ena, s bar pola mozga i sklon uenju, morao o tome bar malo razmisliti, ne? I
tako su svakoga tko je bio prepametan, i tko nije pazio, prozvali..."
"Vjeticom!" rekoe svi u glas.
"I neki su se od tih pametnih, sklonih vjetinama, pretvarali da se razumiju u magiju, ili su pak sanjali
da su bili s duhovima i mrtvim arlatanima ili mumijama to su hodale svijetom. A ako bi njihovi
neprijatelji najednom sluajno umrli, oni bi to pripisali sebi u zaslugu. Voljeli su zamiljati da
posjeduju mo, ali nisu imali ba nikakvu, djeaci moji, i to je tuno, ali istinito. Al' posluajte. Tamo
preko brda. Tamo odakle su metle. Eto kamo idu."
Djeaci su posluali i uli:
Metlarnica pravi
Metlu to izranja
Na nebu uvee, dok se Mjesec raa
Tu metlu koja, vjetiina kroja,
U visok kree let
anjui travu oluje
to vriti i stenje pri zamahu svakom
U oceanu od oblaka, as tihano, as glasno..!
Ispod njih, radei punom parom, tvornica metli za vjetice bila je puna gibanja; rezali su se tapovi i
povezivali vrbovim pruem, pa bi potom, netom vezane, metle izlijetale kroz dimnjak u jatu iskri. Na
krovovima bi na njih skoile coprnice da polete put zvijezda.
Ili je bar tako izgledalo, dok su djeaci gledali, a glasovi pjevali:
Noni vjetar ute l' na uzglavlju blagom,
I pleu l', vilene, s mrtvacem i vragom?
Ne!
No vjetice se hvastaju ba time!
Pa kontinenti cijeli, kao bene,

"Vjeticama" prozvae nedune ene!

I zakletve su pale:
Da babe i bebe i djeve sve na ognju spale!
Kroz sela i imanja divljale su svjetine, psujui. Od Lamanchea do sredozemne obale najednom su
planule lomae.
U svakomu selu podivljali bijes:
Tisua deset vjetica zlobnih
Na galgama cupka svoj posljednji ples.
U zemlji Germana, i gdje vlada Franak,
Sotonin je svatko nerast, il krmaa vrata:
Selo selu krvav skuplja danak.
Divlje svinje, s vjeticama prilijepljenim za lea, kaskale su po crepovima, iz papaka im je sijevala
vatra, a iz nosnica frktala para:
Nad Evropom dim od coprnica.
Sudac esto na lomau koraa.
A zato? Iz vica!
Dok ne bi: "Svi smo greni!
Svi kuni i okaljani!"
Pa onda?
Svima glava pa 'ni!
Nebo se uzburkalo dimom. Na svakom krianju visjele su vjetice, a u opernatiloj su se tami skupljali
gavranovi.
Djeaci su se na nebu vrsto drali svojih metli, izdreenih oiju i razjapljenih usta.
"Netko eli biti vjetica?" upitao je Grobolijes napokon.
"Ovaj", rekao je Henry-Hank i stresao se u svojim vjetijim prnjama, "n-ne ja."
"Nije ba veselo, ha, djeae?"
"Ne ba."

Na metlama su proletjeli kroz garotinu i dim. I prizemljili na pustoj ulici, na otvorenu trgu, u Parizu.
A metle su im se prevalile, mrtve.

POGLAVLJE 15
"A sad, djeaci, to nam je initi da ustraimo straljivce, preplaimo plaljivce, rastrtarimo trtaroe?"
zazvao je Grobolijes iz oblaka. "to je vee od demona i vjetica?"
"Vei bogovi?"
"Vee vjetice?"
"Vee crkve?" pokuao je pogoditi Tom Skelton.
"Bog ti pomogao, Tom, u pravi si! Misao raste, da? Tako raste i religija! I jo kako. S graevinama
tako velikim da bacaju sjene preko itavoga kraja. Gradi graevine to se vide stotinu milja daleko.
Gradi jednu tako veliku i slavnu, da je u njoj i grbavac, koji zvoni zvonima. I sad, djeaci, pomozite
mi da je sagradimo opeku po opeku, kontraforu po kontraforu. Sagradimo..."
"Notre Dame!" uskliknulo je osam djeaka.
"A za to imamo i jo vie razloga zato to..." rekao je Grobolijes. "Sluajte..."
Bong!
Na nebu je zazvonilo zvono.
Bong!
"... upomo..!" proaptao je glas kad je zvuk zamro.
Bong!
Djeaci su pogledali i ugledali na Mjesecu nekakve skele, napola zvonik, napola preslicu. Na samom
njezinu vrhu visjelo je golemo bronano zvono i tuklo.
A iz toga bi zvona, pri svakom tresku i zveku i zvonu, sitan glas zakriao:
"Upomo!"
Djeaci su pogledali Grobolijesa. Iz oiju im je planulo pitanje;
Pipkin?
Potraite me u zraku! pomislio je Tom. I evo ga.
Iznad njih, objeen naglavce nad Parizom, bio je Pipkin u zvonu, a glava mu je bila jeziac. Ili je to
bila samo Pipkinova utvara, njegova sjena, izgubljeni duh, to li ve je.
to e rei da je gore bilo zvono, i kad bi ono odzvonilo sat, da bi taj zvuk proizveo jeziac od krvi i
mesa koji bi udario u rub zvona. O zvono bi udarila Pipkinova glava. Bong! I zatim jo jednom:

Bong!
"Rasut e mu mozak", dahnuo je Henry-Hank.
"Upomo!" zazvao je Pipkin, sjena u zvonu, duh okovan naglavce da otkucava pune ure i etvrtine.
"Poletite!" kriknuli su djeaci na svoje metle, no metle su leale mrtve na parikoj kaldrmi.
"U njima vie nema ivota", rekao je Grobolijes alostivim glasom. "Soka, krvi, vatre - niega vie
nema. No dobro." Protrljao je bradu i istjerao iskre. "Kako da se uspnemo i pomognemo Pipkinu, ako
nemamo metli?"
"Poletite vi, gospodine Grobolijes."
"A, ne, tako to ne bi ilo. Vi ga morate spasiti, spaavati uvijek i stalno, opet i opet, noas, sve do
velikog spasenja. ekajte. Ah! Inspiracija. Sagradit emo Notre Dame, u redu? Onda molim, u tom je
sluaju svakako sagradimo, i to tu! Pa se uspnimo sve do tvrdoglavog sato-objavljivaa, jezica
Pipkina! Poskoite, djeaci! Uspnite se ljestvama!"
"Kakvim ljestvama?"
"Ovim! Tu! Tu! I tu!"
Opeke se pale na svoje mjesto. Djeaci su poskoili. A kad bi podigli nogu, pa je ispruili, pa spustili,
pod njima bi se pojavila nova stepenica, sve kamen po kamen.
Bong! reklo je zvono.
Upomo! rekao je Pipkin.
Noge to su galopirale kroz prazan zrak lupile bi, zagreble, zakloparale...
Po stepenici. Jo jednoj stepenici.
I jo jednoj, i jo jednoj, to su se uspinjale kroz prazan prostor.
Upomo! rekao je Pipkin.
Bong! ponovno bi se oglasilo uplje zvono.
I tako su trali kroz prazninu, a iza njih je bio Grobolijes, i tjerao ih, i gurao. Trali su istim
vjetrovitim svjetlom, a opeke i kamenje i buka mijeali su se poput karata, pa bi se podijelile i
skrutnule, i poprimale konaan oblik pod njihovim prstima i petama. Bilo je to kao da tre kroz tortu
koja se stvara kameni sloj po kameni sloj, a podivljalo zvono i turobni Pipkin vikali su i preklinjali
ih da ne odustanu.
"Naa sjena, evo je!" rekao je Tom.
I doista je sjenu te katedrale, te presjajne Notre Dame, mjeseina bacala preko Francuske i pola

Evrope.
"Naprijed, djeaci, sve vie; bez stajanja, bez odmora, potecite!"
Bong!
Upomo!
Trali su. I poeli padati pri svakom koraku, no stepenice su opet i opet i opet i opet i opet padale na
svoja mjesta i spaavale ih, i tako su oni trali sve vie i vie, tako da je sjena tornjeva visila preko
rijeka i polja, sve dok nije otpuhnula i zadnju vjetiju lomau na krianju. Babuskare, vjetice,
mudraci, demonski ljubavnici, tisuu milja daleko, gasili su se kao svijee, bivali otpuhnuti u dim,
jauknuli bi i potonuli u zemlju, traei zaklon, dok se crkva naginjala, skoena preko nebesa.
"I tako, ba kao to su Rimljani posjekli druidsko drvee i podsjekli i oborili njihova Boga smrti,
tako i mi sada, djeaci, bacamo takvu sjenu koja e sve vjetice zbaciti s njihovih tula, i natjerati
pljesnjive arobnjake i traljave mage da dadu petama vjetra. Nee vie biti malih vjetijih vatrica.
Ve samo ova velika zapaljena svijea, Notre Dame. Bre!"
Djeaci su se nasmijali od veselja.
Zato to je i posljednja stepenica pala na svoje mjesto.
Stigli su na vrh, svi zadihani.
Katedrala Notre Dame bila je gotova i sagraena.
Bong!
Odzvonio je i posljednji tihi sat.
Veliko se bronano zvono streslo.
I ostalo visjeti prazno.
Djeaci su se sagnuli da mu zavire u usta, u pilju usne upljine.
U njemu nije bilo jezica koji bi izgledao kao Pipkin.
"Pipkin?" proaptali su.
"... kin", odvratilo je zvono sitnom jekom.
"On je tu negdje. Gore u zraku, potraimo ga gdje je obeao da e biti. A Pipkin ne gazi zadanu
rije", rekao je Grobolijes. "Osvrnite se, djeaci. Lijep rad, ha? Stoljea tekoga rada obavljena u
brzom galopu, maji kaalj, istina? Ali, ah, ah, osim Pipkina, tu nedostaje jo neto. to? Pogledajte
gore. Osvrnite se uokolo. Dakle?"
Djeaci su se zapiljili. I zbunili se. "Ovaj..."

"Ne izgleda li zgrada, djeaci, nekako runo? Strano nedirnuto i neureeno?"

"Garguji!"
Svi su se okrenuli i pogledali...
Wally Babb, koji se za No vjetica odjenuo kao garguj. Lice mu se prosinulo od spoznaje.
"Garguji. Tu nema garguja."
"Garguji." Grobolijes je tu rije izgovorio, pa je zatulio i lijepo rasjekao u remenje svojim
guterskim jezikom. "Garguji. Pa da ih stavimo, djeaci?"
"Kako?"
"Pa mislim, trebali bismo ih zvidanjem postaviti na njihovo mjesto. Zvidukom dozovite demone,
djeaci, zvidukom dozovite zloduhe, zatrubite tiho i visoko, da dou najzvjerskije i najkrvolonije,
onjacima nazubljene prikaze noi."
Wally Babb je usrkao puna plua zraka.
"Evo, ja!"
Zazvidao je.
Svi su zazvidali.
A garguji?
Oni su dotrali.

POGLAVLJE 16
Nezaposleni iz itave ponone Evrope promekoljili su se u svome mrtvakome snu i probudili se.
to e rei da su se sve stare zvijeri, sve stare prie, sve stare none more, svi stari raspremljeni
demoni i vjetice ostavljene na cjedilu stresle na poziv, ustuknule pred zvidukom, zadrhtale na zov,
pa u vrtlozima propulzivne praine zviznule cestama, zaleprale nebesima, poput medvjee same
prozujale kroz uzdrmane kronje, pregazile potoke, preplivale rijeke, prostrijelile oblake i stigle,
stigle.
ime se veli i to da su svi mrtvi kipovi i idoli i polubogovi i napolbogovi Evrope, to su leali
posvuda poput kakva jezivoga snijega, naputeni, u ruinama, na sve ovo samo trepnuli i trznuli se i
pojavili se kao dadevnjaci na cestama, kao imii na nebu i divlji psi u makiji. Letjeli su, galopirali,
brkali vodu u niskomu letu.
Izazvavi ope uzbuenje i prepast i mnogo klepetavih krikova u prstenu djeaka to su se nadvili nad
prazninu, a s njima i Grobolijes, dok su svjetine udnih ivotinja dolazile sa sjevera, juga, istoka i
zapada, da bi ih pred dverima spopala strava u oekivanju zviduka.
"Da na njih bacimo do bijelog usijano rastaljeno olovo?"
Djeaci su vidjeli Grobolijesov smijeak.
"Krampusa mi, ne", odgovorio je Tom. "To je pred mnogo godina ve uinio Quasimodo!"
"No dobro, nema ognjene lave. A da ih dozovemo zvidukom?"
I tako su svi zazvidukali.
I tako su, pokorivi se pozivu, te svjetine, ta stada, taj probrani dio, te klapa, te zbirke, te iznute
bujice udovita, zvijeri, opaina putenih s lanca, skiseljenih kreposti, odbaenih svetaca, zalutalih
ponosa i prazne pompe, poele dokapavati, uklizavati, usisavati se, rominjati i trati uspravna ela
ravno uz stijenke Notre Dame. U plimi none more, u plimnome valu usklika i geganja, preplavili su
katedralu, i skorili se na svakome klincu i svakom izbaenom kamenu.
Tako su tu trale svinje a tamo se pentrale Sotonine koze, dok je neki drugi zid upoznao avole koji
su, sve usput, sami sebe rezbarili u neki drugi lik, odbacivali jedne rogove i putali da im izrastu
drugi, brijali brade i putali da im niknu tanki brii nalik na vrijee i kine gliste.
Gdjekad bi uz zidove zarepeljao samo roj obrazina i lica pa zauzeo prsobranske visove, roj donesen
itavom legijom slatkovodnih rakova i epavih jastoga. Onda bi se pojavile glave gorila, pune pohote
i zuba. A ondje bi se pojavile ljudske glave s kobasicama u ustima. A iza svega je plesala maska Lude,
koju je drao pauk, dobar znalac baleta.
Toliko se toga zbivalo odjednom, da je Tom rekao:
"O, Boe, toliko toga odjednom!"

"A koliko e tek doi, gledaj." rekao je Grobolijes.

Jer sad je ve Notre Dame bila preplavljena pravom poasti najraznovrsnijih ivotinja i paukastih
cerova i buljenja i obrazina, a od tamo, gle, zmajeva to nahincavaju djecu i kitova to gutaju Jone i
bojnih kola do vrha ograde krcatih mrtvakim glavama i kostima. Akrobati i pelivani, izoblieni
snanim potezanjem poludemona, razlabavili bi se i padali u udnim pozama, pa se sledili na krovu.
Sve su to pratile svinje s harfama i krmae s usnim harmonikama i psi to su duhali u gajde, tako da
je i sama svirka podupirala aroliju i vukla nova mnotva grotesknih nakaza uz zidove, kojima je
bilo sueno ostati zauvijek zarobljenima u kamenim dupljama.
Tu je majmun trzao liru, tamo se praakala ena ribljega repa. Sad bi iz noi doletjela sfinga,
odbacila krila i pretvorila se u enu i lava, pola jedno, pola drugo, pa se skutrila da odrijema stoljea
u sjeni i melodiji visokih zvona.
"Mislim, tko su ovi?" uskliknuo je Tom.
Grobolijes, nadvivi se nad sve to, kratko je otfrknuo:
"Mislim, djeaci, to su grijesi! Oni neopisivi. To gmiu crvi savjesti!"
Pogledali su da vide kako gmiu. Gmizali su sasvim solidno.
"A sad", tiho je proaptao Grobolijes. "Smirite se. Snivajte. Utonite u san."
I sad se to stado udnih stvorenja triput okrenulo oko sebe, poput opakih pasa, i leglo. Sve su
ivotinje pustile korijenje. Sve su se grimase sledile u kamen. Svi su krikovi zamrli.
Mjesec je zasjenio i osvijetlio garguje Notre Damea. "Tom, ima li u tome kakve logike?"
"Naravno. Svim tim starim bogovima, svim tim starim snovima, svim tim starim morama, svim tim
starim slikama s kojima nisu znali to da ponu, besposlenima, mi smo nali posao. Mi smo ih
dozvali ovamo!"
"I ovdje e one ostati stoljeima, istina?"
"Istina!"
Pogledali su preko vijenca.
Na istonom je krunitu bilo mnotvo ivotinja. Gomila grijeha na zapadnom.
itav zapuh nonih mora na jugu.
A na sjeveru krasna vreva neimenovanih poroka i zanemarenih vrlina.
"Ja", rekao je Tom, ponosan na nono djelo, "ne bih imao nita protiv toga da tu i ivim."
Vjetar je zapjevuio u ustima ivotinja. Onjaci su zapitali i zazvidali:

"Hvala najljepa."

POGLAVLJE 17
"Jehosophat", rekao je Tom Skelton, stojei na krunitu. "Zvidanjem smo ovamo dovabili sve
kamene grifone i demone. A Pipkin se opet izgubio. Pa sam mislio, zato ne moemo dovabiti i
njega?"
Grobolijes se nasmijao tako da mu je pelerina prasnula na nonom vjetru a u koi mu zazveketale
kosti.
"Djeaci! Samo se osvrnite! On je jo tu."
"Gdje?"
"Tu", zatuio je sitni daleki glasi.
Djeaci su istegnuli kime zurei preko krunita, pa zakljocali vratovima zurei u visine.
"Potraite i naite, mladii, igra skrivaa!"
No ak i u tom traganju nisu se mogli oprijeti tome da jo jednom uivaju u vrtlonim kriljcima
katedrale to je bila sva opivena jezom i profinjeno odvratna zbog svih tih zarobljenih zvijeri.
Gdje je, meu svim tim kreaturama iz crnih morskih dubina, sa krgama rastvorenima poput usta to
tee vjenom udahu i uzdahu, bio Pipkin? Gdje izmeu svih tih ljupko isklesanih nakaza izrezanih iz
unih kamenaca nonih skrivala i udovita to su ih izradile pukotine drevnih potresa, izbljuvali
podivljali vulkani, da bi se ohladili u stravu i delirij?
"Amo", zajaukao je ponovno sitan, poznati glasi.
I daleko dolje na vijencu, na pola puta do tla, djeacima se, kad su prikiljili, priinilo da vide lijepo
okruglo aneosko-vraiko lie poznatoga oka, poznatoga nosa, prijaznih i poznatih usta.
"Pipkin!"
Uz viku, stutie se stubitem, pa mranim prolazima, dok ne stigoe do vijenca. Daleko od njih, u
vjetrovitu zraku, nad doista vrlo uskom stazicom, stajalo je sitno lice, ljupko sred tolike rugobe.
Tom je krenuo prvi, rairenih ruku i prilijepljen uza zid, ne gledajui dolje. Za njim je poao Ralph.
Potom su, jedan po jedan, sitnim korakom krenuli i ostali.
"Pazi, Tom, nemoj pasti."
"Neu pasti. Evo Pipa."
A tu je i bio.
Stajali su u liniji, ravno ispod izbaene kamene maske, poprsja, glave garguja, pa podigli pogled u taj
silno profinjeni profil, u taj sjajni tupasti nos, u taj golobradi obraz, tu spletenu kapu mramorne kose.

Pipkin.
"Pip, svih ti suza, to e ti tu?" zazvao ga je Tom. Pip nije odgovorio.
Usta su mu bila isklesana od kamena.
"Aj, to je samo kamen", rekao je Ralph. "Samo garguj to su ga jo davno isklesali, i koji samo
izgleda kao Pipkin."
"Ne, uo sam ga kako vie."
"Ali kako..."
No onda im je odgovor donio vjetar.
Zapuhao je oko visokih uglova Notre Dame. Zafrulio im je u ui i zadiplio kroz razjapljena usta
garguja.
"Ahhhh..." proaptao je Pipkinov glas. Njima se na ijama najeila koa. "Ooooooo", promrmljala su
kamena usta.
"Poslutajte. To je tu!" rekao je Ralph uzbueno.
"Daj uti!" usklinuo je Tom. "Pip? Kad sljedei put puhne, reci nam kako da ti pomognemo? to te
dovelo ovamo? Kako da te skinemo?"
Tiina. Djeaci su se prilijepili za kamenu liticu velike katedrale.
A onda je srknuo jo jedan zapuh vjetra, isisao im dah i zviznuo kroz djeakove, iz kamena isklesane
zube.
"Jedno..." rekao je Pipov glas.
"... pitanje", ponovno je proaptao Pipov glas nakon kratke stanke. Tiina. Zatim jo malo vjetra.
"Po..."
Djeaci su poekali. "...jedno."
"Jedno pitanje po jedno!" preveo je Tom.
Djeaci su zahukali od smijeha. Bio je to pravi Pip.
"U redu." Tom je skupio pljuvaku. "to radi tu gore?"
Vjetar je tuno puhnuo, i glas je progovorio kao iz dubokog i starog zdenca.
"Bio... sam na toliko... mjesta... za samo... nekoliko... sati."
Djeaci su ekali i krgutali zubima.

"Govori, Pipkine!"
Vjetar se vratio da zatui u otvorenim kamenim ustima.
A onda je vjetar zamro.
I poela kia.
No to je bilo najbolje od svega. Jer su hladne kine kapi potekle u Pipkinove kamene ui i zatim kroz
nos, da bi poput vodoskoka izbile iz mramornih usta, tako da je poeo izgovarati slogove tekuim
nekim jezikom, bistre i hladne rijei od kinice:
"Hej... ovo je bolje!"
Briznuo je maglu, pa zakropio hitrom kiicom:
"Trebali ste proi to i ja! Bogovi! Pokopae me kao mumiju! Zatoie u psu!"
"Mi smo slutili, Pipkine, da si to ti!"
"A sad tu", rekla je kia u uhu, kia u nosu, kia to se bistro cijedila iz mramornih usta. "Majko, ljudi,
udno, ludo, biti u kamenu sa svim tim vragovima i demonima kao pajdaima! A za deset minuta, tko
zna gdje u biti? Jo vie? Ili zakopan u dubinu!"
"Gdje to, Pipkine?"
Djeaci su se trznuli. Kia je naletjela i lupila ih takvom estinom da su zamalo izgubili ravnoteu i
popadali s vijenca.
"Jesi ti mrtav, Pipkine?"
"Ne, ne jo", rekla je studena kia u njegovim ustima. "Dio je mene u bolnici daleko od kue, a dio u
tom starom egipatskom grobu. Dio mene u engleskoj travi. Dio mene ovdje. Dio mene na jo goremu
mjestu..."
"Gdje to?"
"To ne znam, ja, o Boe, jedan as pucam od smijeha, drugi umirem od straha. Ali sada, ovoga asa,
mislim da znam, umirem od straha. Pomozite mi, ljudi. Pomozite mi, o, preklinjem vas!"
Iz oiju mu je potekla kia kao suze.
Djeaci su ispruili ruke i htjeli dotai Pipkinovu bradu, uiniti sve to mogu. No prije no to su u
tome uspjeli...
Iz neba je tresnuo grom.
I bljesnuo bijelo i modro.

itava se katedrala zatresla. Djeaci su se morali uhvatiti za demonske rogove i aneoska krila s obje
strane, da ih ne zbaci s vijenca.
Grom i dim. I silna lomljava stijenja i kamenja.
Pipkinova je lica nestalo. Srueno udarcem groma, sad je propadalo kroz prazan prostor i na koncu
se smrskalo o tlo pod njihovim nogama.
"Pipkin!"
Ali dolje, pred portalom katedrale, kamenje se pretvorilo u kremene iskre, to su otjecale od njih, i
sitan prah garguja. Nos, brada, kamena usna, tvrd obraz, jasno oko, isklesano fino uho, sve, sve je
bilo otjerano biem vjetra kao okresina i praina rapnela. Ugledali su neto poput piritnoga dima,
cvijet barutne eksplozije noen vjetrom na jugozapad.
"Meksiko..." Tu je rije izgovorio Grobolijes, jedan od svega nekoliko ljudi na svijetu koji su je znali
valjano izgovoriti.
"Meksiko?" upitao je Tom.
"To je veeras zadnje veliko putovanje", odgovorio je Grobolijes, polako to izgovarajui, uivajui
u svakom slogu. "Zvidite, djeaci, kriite kao tigrovi, vritite poput pantera, urlajte poput
mesodera!"
"Da kriimo, vritimo, urlamo?"
"Skrpite ponovno, mladii, zmaja, Zmaja jeseni. Ponovno mu nalijepite onjake i divlje oi i krvave
aporke. Viknite vjetru da se sve to ponovno zaije, i ponese nas visoko i daleko i dugo. Njaite,
djeaci, cvilite, trubite, viite!"
Djeaci su oklijevali. Grobolijes je potrao vijencem kao netko tko lupa po drvenom plotu. Svakog je
djeaka udario laktom i koljenom.
Djeaci su popadali, i svaki je, propadajui, ispustio svojstveni krik, vrisak ili jecaj. Dok su se tako
prevrtali, propadajui kroz studenu prazninu, osjetili su kako se pod njima vije rep ubilakoga pauna,
sazdan od zakrvavljenih oiju. Izronilo je deset tisua plamenih oiju.
Jesenski zmaj, svjee sastavljen, dolebdio je najednom iza vjetrovita ugla garguja, i zaustavio njihov
pad. Dohvatili su ga, uhvatili se za rub, za brid, za preke, za egrtave inele papira, za komadie i
krpice i krhotine starih lavovskih usta, iz kojih je bazdilo po mesu, i tigrov eludac pun usirene krvi.
Grobolijes je poskoio i dohvatio ga. Ovaj je put on bio rep. Jesenski je zmaj lebdio, ekajui, s
osam djeaka na toj dasci za surfanje sazdanoj od oiju i zuba. Grobolijes je naulio ui.
Stotine milja daleko, irskim su cestama trali prosjaci, na smrt izgladnjeli, i ili od vrata do vrata,
Prosei hranu. Njihovi su se krici dizali u no.
Oslunuo je i Fred Fryer, u svom prosjakom ruhu.

"Idemo tamo! Daj da poletimo tamo!"

"Ne. Nemamo vremena. Posluajte!"
Tisue milja daleko, zaulo se tiho kuckanje i ekianje drvotoaca, tik-takanje u noi.
"Majstori ljesari u Meksiku." Grobolijes se nasmijeio. "Na ulicama s dugim sanducima i avlima i
malim ekiima, kuckaju, kuckaju."
"Pipkin?" proaptali su djeaci.
"ujemo", odgovorio je Grobolijes. "I u Meksiko, idemo."
Jesenji ih je zmaj u prasku ponio, noen tisuu stopa irokim plimnim valom vjetra.
Garguji pak, frulei kamenim nosnicama, zijevajui mramornim usnama, posluili su se istim
vjetrom da im odjadikuju zbogom.

POGLAVLJE 18
Visjeli su nad Meksikom.
Visjeli su nad otokom u onom jezeru u Meksiku.
uli su lave pasa u noi duboko ispod sebe. Ugledali su nekoliko brodica u mjeseinom obasjanom
jezeru, kako se gibaju poput vodenih kukaca. uli su svirku gitare i muki glas kako pjeva tuno i
visoko.
Mnogo, mnogo dalje, preko mranih granica zemlje, u Sjedinjenim Dravama, opori djece i rulje
pasa trali su i smijali se, lajali, i kucali idui od vrata do vrata, ruku punih slatkih vreica s blagom,
poludjeli od veselja u Noi vjetica.
"Ali tu..." proaptao je Tom.
"Tu to?" upitao je Grobolijes, lebdei mu s boka.
"Mislim, zato tu..."
"I kroz itavu Junu Ameriku..."
"Da, juno. Ovdje i prema jugu. Sva groblja. Sva su groblja..."
... puna svijea, pomislio je Tom. Tisuu svijea na ovome groblju, a stotinu na onom, deset tisua
treperavih svjetalaca na stotinu milja, i tako jo pet tisua milja sve do samoga vrha Argentine.
"Zar tako oni slave..."
"El Dia de los Muertos. Koliko ima iz panjolskog, Tome?"
"Dan mrtvih?"
"Caramba, si. Zmaju, razloi se!"
Zmaj se sunovratio, pa se razletio po posljednji put. Djeaci su popadali po kamenitoj obali tihoga
jezera. Nad vodom su se vukle magle.
Daleko na drugoj strani jezera ugledali su neosvijetljeno groblje. Na njemu jo nisu gorjele svijee.
A onda je iz magle izronila ladva, iz debla izdubljen amac, i krenuo prema njima neujno i bez
vesala, kao da ga je preko jezera prenijela plima.
Na jednom je njegovu kraju nepomino stajao visok lik, uvijen u sivu plahtu.
Ladva je meko lupnula o travnatu obalu.
Djeaci su zinuli. Jer, koliko su mogli razabrati, kapuljaa je zakukuljenoga neznanca skrivala samo

tamu.
"Gospodine... gospodine Grobolijes?"
Znali su da je to sigurno on.
No on nije odgovorio nita. Ispod kukuljice je bljesnula samo najslabanija krijesnica smijeka. A
koata im je ruka dala znak.
Djeaci su se sunovratili u amac.
"Pst!" proaptao je glas iz prazne kukuljice.
Lik je ponovno dao znak i onda su, dotaknuti vjetrom, poletjeli poneseni preko tamnih voda pod
nonim nebom ispunjenim milijardom jo nevienih plamenova zvijezda.
Daleko od njih, s mranog otoka, dopiralo je sitno bockanje gitarske svirke.
Na groblju je bila upaljena tek jedna svijea.
Netko je negdje puhao u sviralu, proizvodei milozvuan ton.
Meu spomenicima se upalila jo jedna svijea.
Netko je zapjevao jedincatu rije pjesme.
Zapaljena je ibica svojim dodirom probudila u ivot i treu svijeu. I to se ladva bre gibala, ulo
se sve vie zvukova gitare, i sve se vie svijea palilo meu humcima kamenitih brda. Buknulo je
deset, stotinu, tisuu svijea, sve dok se nije uinilo kao da je s neba pala velika Andromedina
maglica, i da se sad nagnula da se odmori tu, usred skoro pononog Meksika.
Ladva je lupila u obalu. Djeaci su, zateeni, popadali iz amca. Hitro su se okrenuli, no Grobolijes je
ve bio nestao. U amcu je ostao tek njegov prazni povoj.
Gitara je zvala njih. Glas je pjevao njima.
Cesta nalik na rijeku bijelih oblu taka i bijeloga stijenja vodila je kroz grad nalik na groblje, sve do
groblja koje je izgledalo kao grad.
Jer u tom gradu nije bilo ljudi.
Djeaci su stigli do niskoga grobljanskoga zida i potom do goleme ipke eljeznih vrata. Uhvatili su
se za eljezne ipke i zapiljili se unutra.
"Pa mislim", zinuo je Tom. "Nikad nisam vidio nita ni slino tome!"
Jer su sad shvatili zato je grad bio prazan.
Zato to je groblje bilo puno.

Kraj svakog je groba kleala ena i na kamen, u uzorak, slagala gardenije ili azaleje ili neven.
Kraj svakog je groba kleala ki i palila ili novu svijeu, ili onu koju je netom utrnuo vjetar.
Kraj svakog je groba bio tihi djeak sa sjajnim crnim oima, te u jednoj ruci drao malu pogrebnu
povorku, napravljenu od papir-maea, nalijepljena na indru, a u drugoj mrtvaku glavu od papirmaea koja je zveketala riom i orasima u svojoj unutranjosti.
"Vidi", proaptao je Tora.
Pred njima su bile stotine grobova. I stotine ena. I stotine keri. 1 stotine sinova. I stotine i stotine i
stotine i tisue svijea. itavo je groblje bilo samo jedan roj blistavih svijea, i kao da su se sve
krijesnice svijeta sjatile tu, na velikom kongresu, da se spuste na kamen i svojim plamenom obasjaju
smea lica i crne oi i crnu kosu.
"Ljudi", rekao je Tom, napol sebi u bradu, "mi kod kue nikad ne idemo na groblje, osim moda na
Spomendan, jednom godinje, a i tada usred bijela dana, po arkome suncu, bez zezanja. A ovo, ovo
je zezanje!"
"Sigurno!" povikali su aptom svi odreda. "Meksiki je Dan vjetica bolji od naeg!"
Rekao je to zato to su na svim grobovima bili tanjuri puni kolaia koji su izgledali kao sveenici na
pogrebu, kosturi ili duhovi, i ekali da ih grickaju ivi ljudi? Ili moda duhovi koji bi mogli
svratiti nekako pred zoru, gladni i snudeni? To nitko nije znao. To nitko nije rekao.
A onda su svi djeaci na groblju, to su stajali kraj sestara i majki, spustili na grob minijaturnu
pogrebnu povorku. I vidjeli su kako u svakom siunom drvenom lijesu, to bi ga stavili pred siuni
oltar sa sitnim svijeama, lei siuan ovjek od marcipana. A oko sitnog su lijesa stajali sitni
ministranti s glavom od kikirikija, i s oima nabojanim na njihovu ljusku. A pred oltarima su stajali
sveenici s glavom od ljenjaka i trbuhom od oraha. A na oltaru je bila fotografija ovjeka u lijesu,
ovjeka koji je neko bio stvarna osoba, a sad samo uspomena.
"Sve bolje i bolje", proaptao je Ralph.
"Cuevos", zapjevao je daleki glas s padine brda.
Iz groblja su mu glasovi poput jeke vratili pjesmu.
Naslonjeni na grobljansku ogradu, neki s gitarama i bocama u rukama, stajali su seoski mukarci.
"Cuevos de los Muertos..." zapjevao je daleki glas.
"Cuevos de los Muertos..." zapjevali su mukarci u sjeni unutar grobljanskoga zida.
"Lubanje", preveo je Tom. "Lubanje mrtvaca."
"Lubanje, slatke lubanje od eerleme, slatke lubanje od marcipana, lubanje mrtvih", zapjevao je glas,
primiui se sve blie.

A niz padinu, meko gazei kroz sjenu, stigao je grbavi prodava lubanja.
"Ne, nije grbav..." rekao je Tom u pol glasa.
"Na leima mu je itavo breme lubanja", uskliknuo je Ralph.
"Slatke lubanje, slatke bijele lubanje od kristalnog eera", pjevao je prodava, a lice mu je bilo
skriveno pod golemim sombrerom. Ali taj glas, to je tako slaano diplio, bio je Grobolijesov.
Preko ramena mu je bio prebaen bambusov tap, a s njega su visjele crne trake s desecima i tucetima
eernih lubanja velikih kao njihove glave. I na svakoj je glavi neto pisalo.
"Imena! Imena!" zapjevao je stari prodava. "Reci mi kako se zove, i ja u ti dati tvoju lubanju!"
"Tom", odgovorio je Tom.
Starac je otrgnuo lubanju. Na njoj je, golemim slovima, pisalo:
TOM.
Tom je dohvatio svoje ime, svoju vlastitu jestivu lubanju, i uzeo je meu prste.
"Ralph."
I bi mu baena lubanja s natpisom RALPH. Ralph ju je dohvatio i nasmijao se.
Brzo se igrajui, koata je ruka stala trzajem izvlaiti bijele lubanje jednu za drugom, i mazno ih
bacati kroz studeni zrak:
HENRY-HANK! FRED! GEORGE! HACKLES! J.J.! WALLY!
Djeaci su, bombardirani, stali ciati, udarani vlastitim lubanjama i vlastitim gordim imenima,
upisanima zapeenim eerom na bijelim elima. Pohvatali su, i pritom zamalo ispustili te presjajne
bombe.
I sad su stajali, irom razjapljenih usta, i zurili u sladorne mrtvake slatkie u gumastim rukama.
A iz groblja, vrlo visok muki sopran, najednom je zapjevao:
Roberto... Maria... Conchita... Tomas.
Calavera, Calavera, slatkih kosti eerlema!
Lubanja snijelna tvoje ime nosi.
Pouri, pouri, jo malo pa nema.
Kupi s bijele piramide
Dignute na trgu! Kupi i jedi!

Jedi ime svoje! Da se slina cijedi!

Djeaci su podigli slatke lubanje na prste.
Zagrizi T i O i M, Tome!
vakni H, progutaj A,
probavi N, zagrcni se na K.
Hank!
Na usta im je dola slina. No moda je to to dre u ruci otrovno?
Pogoditi nee! Radost kakva! I kakva srea!
Veerajte tmine, i blagujte no! Zagrizite bodro!
I slast e vam do! Liite, grizite, tu glavu od bombona!
Djeaci su ve svojim slatkim kandiranim imenima dotakli usta, kad najednom...
"Ole!"
Dotrala je gomila meksikih djeaka, pa stala izvikivati svoja imena i grabiti lubanje.
"Tomas!"
I sad je Tom vidio kako Tomas bjei sa svojom imenovanom lubanjom.
"Hej", rekao je Tom. "Pa taj mi je nekako... slian."
"Doista?" upitao je prodava lubanja.
"Enrique!" uzviknuo je mali Indijanac i dohvatio lubanju Henryja- Halata.
I sjurio se nizbrdo.
"A ovaj izgleda kao ja." rekao je Henry-Hank.
"I jest", odgovorio je Grobolijes. "Brzo, djeaci, vidite to su nakanili. Drite svoje premile kranije i
krei!"
Djeaci su skoili.
Jer je ba u tom trenutku u gradu ispod njih nasred ulice neto grunulo. Potom je uslijedila jo jedna
eksplozija, pa jo jedna. Vatromet.
Djeaci su bacili posljednji pogled na cvijee, na grobove, na kolae, poslastice i lubanje na
grobovima, na minijaturne sprovode s minijaturnim leevima i lijesovima, na svijee, pogurene ene,

samotne djeake, djevojke, mukarce, a onda su se poput vihora, eksplozivno stutili nizbrdo prema
abicama.
Na glavni su trg Tom i Ralph i svi ostali zakrabuljeni djeaci dotrali bez daha. A onda stali kao
ukopani i zaplesali, kad su im oko nogu poele pratati tisue abica. Svjetla su gorjela. Najednom su
se svi duani otvorili.
A Tomas i Jose Juan i Enrique uz krikove su palili i bacali abice. "Hej, Tom, to je od mene,
Tomasa!"
Tom je opazio kako na licu divljega djeaka svjetlucaju njegove oi. "Hej, Henry, to je od Enriquea!
Bum!"
"J.J., ovo je brum! Od Jose Juana!"
"O, ovo je najljepa od svih Noi vjetica!" rekao je Tom. A tako je i bilo.
Zato to se jo nikad za njihovih divljih putovanja nije zbivalo toliko toga to se moglo vidjeli,
onjuiti, dotai.
U svakoj uliici, na svakom prozoru i u svakim vratima bile su gomile eernih glava s lijepim
imenima.
A iz svake je uliice dopirao tuc-tuc, nalik na umove drvotoca, lijesara to su zabijali avle,
ekiali, i lupali po poklopcima lijesova kao po drvenim bubnjevima u noi.
Na svakom su uglu bili snopovi novina, i na njima slike gradonaelnika na ijem je tijelu bio nabojan
kostur, i predsjednika drave s tijelom od kostiju, ili najljupkijih djevojaka odjenutih u ksilofon, po
kojem je, tuckajui ih po tonskim rebrima, Smrt svirala svoju melodiju.
"Calavera, Calavera, Calavera..." zaplovila je pjesma niz padinu. "Pogledajte politiare zakopane u
vijestima. POIVALI U MIRU pod njihovim imenima. To je cijena slave!
Kostura gle 'te, to onglira,
Onaj onom stoji na ramenu!
Propovjedi dre, loptaju se, hrvu!
Onaj tri, dubi na tjemenu,
Onaj skae, a onaj se rui.
Sanjaste li ikad da smrt silna moe
Tako sitno da se sva sparui?
I pjesma je govorila pravo. Gdje god bi djeaci pogledali, bili su minijaturni akrobati, artisti na
trapezu, koarkai, sveenici, ongleri, pelivani, no sve su to bili kosturi, sve koato rame do

koatoga ramena, sve ruka do ruke, i dovoljno maleni da ih ponese meu prstima.
A tamo, u prozoru, bio je itav mikroskopski dezistiki sastav, s kosturom za trubom i kosturom za
bubnjem i kosturom to je svirao saksofon ne vei od june lice, i kostur-dirigent s jarkom kapom
na glavi i palicom u ruci, a iz siunih se rogova izlijevala siuna svirka.
Djeaci jo nikad nisu vidjeli toliko kostiju!
"Kosti!" nasmijali su se svi odreda. "O, kako krasne kosti!"
Pjesma je poela zamirati:
Crni praznik primite na dlan.
Grizite, jedite, sretni to ste ivi!
Iz mranog tunela El Dio de Muerte
Iziite, sretni, sretni, iziite u dan!
Calavera... Calavera...
Novine, obrubljene crnim, raznosio je vjetar kao bijele sprovode. Meksiki djeaci potrali su
uzbrdo svojim obiteljima.
"O, udnog li neobinog uda", proaptao je Tom.
"to?" upitao je Ralph koji je stajao do njega.
"Gore u Illinoisu, mi smo ve i zaboravili o emu je tu zapravo rije. Hou rei, pokojnici, gore kod
nas, u naem gradu, veeras, krampusa ti, sasvim smo ih zaboravili. Nitko ih se ne sjea. Nikog nije
briga. Nitko ne odlazi malo posjediti i popriati s njima. Ljudi, koja samotinja. I alotinja. Ali ovdje
mislim, strah. I veselo je i tuno. Tu dolje, na gradskom trgu, tu su abice i kosturi-igrake, a
gore, na tom groblju, sad su svi ti mrtvi Meksikanci, i njihove obitelji koje ih obilaze, i cvijee i
svijee i pjevanje i slatkii. Hou rei, to je skoro kao na Dan zahvalnosti, ha? I svi sjedaju za veeru,
a samo polovica moe jesti, no vrlo vano, oni su tu. To je kao kad se na seansi s prijateljima drimo
za ruke, ali nekih vie nema. O, krampusa ti, Ralph."
"Aha", rekao je Ralph i kimnuo mu iza maske. "Krampusa ti."
"A vidi, o, vidi tamo", rekao je J.J.
Djeaci su pogledali.
Na vrhu hrpe cijelih eernih lubanja stajala je jedna na kojoj je bilo napisano ime PIPKIN.
Pipkinova slatka lubanja ali nigdje u svoj toj eksploziji i plesu kostiju i meu lubanjama u letu od
Pipa ni truna praine, ni jednoga cvilea ni sjene.

Toliko su se ve bili navikli da Pip iskae kao fantastino iznenaenje, iz zidova Notre Dame, ili
obremenjen zlatnim sarkofagom, da su ve poeli oekivati da e, poput kakvoga vraia iz kutije,
iskoiti iz humka sladornih lubanja, zaleprati im plahtom u lice i zakriati tubalicu.
Ali ne. Najednom Pipa niotkuda. Nikakvoga Pipa nigdje. A moda ga nikad vie nee ni biti.
Djeaci su se stresli. Studeni je vjetar dopuhnuo maglu s jezera.

POGLAVLJE 19
Mranom nonom ulicom, iza ugla, dola je ena, a na pleima joj je bila dvostruka koarica
shrpanoga drvenog ugljena, rasplamsalog. S tih hrpa ruiastog zaarenog ugljevlja vjetar je
raznosio i odnosio krijesnice iskara. Gdje god bi bosa prola, ostavljala bi trag sitnih iskara u
zamiranju. Bez rijei, vukui noge, obila je jo jedan ugao, zala u jo jednu uliicu, nestala.
Iza nje je doao mukarac, nosei na glavi, lagano, lagano, mali lijes. Bio je to sanduk od neobojana
bijelog drveta i zakovan avlima. Sa strane su mu i na vrhu bile prikaene jeftine srebrene rozete, u
kunoj radinosti napravljeno svileno i papirno cvijee.
A u sanduku je bio...
Kad je mimo njih prola ta dvolana pogrebna povorka, djeaci su se samo zapiljili. Dvoje, pomislio
je Tom. Mukarac i sanduk, da, i ono to je u tom sanduku.
Mukarac, lica sveano ozbiljna, i balansirajui lijes na tjemenu, uspravno je uniao u oblinju crkvu.
"Je li..." zamucao je Tom. "Je li to opet Pip, ovaj put u sanduku?"
"A to ti misli, mladiu?" upitao je Grobolijes.
"Ne znam", uskliknuo je Tom. "Znam samo da mi je dosta. Ova no ve predugo traje. Vidio sam i
previe toga. I sad znam sve, bogovi, sve!"
"Jest!" rekli su svi odreda, pa se skutrili jedan uz drugoga, obuzeti drhtavicom.
"A morali bismo se i vratiti kui, nije li tako? I to je s Pipkinom, gdje je on? Je li iv ili mrtav?
Moemo li ga spasiti? Je li s njim gotovo? Jesmo li zakasnili? to da inimo?"
"Da, to!" uskliknuli su svi odreda, i isto je pitanje prasnulo i izletjelo iz njihovih usta i izlilo se iz
njihovih oiju, kao iz dubokoga zdenca. Svi su dohvatili Grobolijesa, kao da ele iz njega istisnuti
odgovor, istjerati ga laktovima.
"to da radimo?"
"Da spasite Pipkina? Ovo je zadnje. Pogledajte ono drvo!"
S drveta se ljuljukalo desetak piata (Ovjeeni oslikani zemljani lonci, puni slatkia i darova, koje
djeca s povezima na oima pokuavaju razbiti tapovima. Tradicionalna meksika boina igra.
op.prev.), kakve se vjeaju na No vjetica; bili su to vragovi, utvare, vjetice, i sve se to zibalo na
vjetru.
"Razbijte svoje piate, djeaci!"
U ake im je turio tapove.
"Udri!"

Zakriali su i lupili. Piate su eksplodirale.

Iz piate u obliku kostura, potekao je pravi pljusak kostura lia. Oni su se kao roj oborili na Toma.
Vjetar je otpuhao kosture, lie, i Toma.
A iz piate mumije ispale su stotine krhkih egipatskih mumija koje su pojurile u nebo, odnosei sa
sobom i Ralpha.
I tako su svi djeaci lupili, i razbili, i ispustili male usplesale slike samoga sebe, ne vee od vinske
muice, tako da su vragovi, vjetice, duhovi zakriali i pograbili sve djeake i svo lie i krenuli
prekobicavajui se preko neba, ispraeni Grobolijesovim smijehom.
I rikoetirali u zadnjim uliicama gradia. I luili se i poskakivali poput kamenih ploica preko
jezerskih voda...
... i prizemljili, prevrui se, u rusvaju koljena i lakata na jo daljem breuljku. Zatim su sjeli.
Nali su se sred naputena groblja na kojem nije bilo ni ljudi ni svjetlila. Bilo je samo kamenje, nalik
na goleme vjenane torte, posute eerom stare mjeseine.
Dok su tako ekali, stigao je i Grobolijes i lagano se doekao na noge, brzim i neujnim pokretom,
povijen. Potraio je eljeznu preku na zemlji. I povukao. Uz kripu arki, zinuo je kapak u zemlji.
Djeaci su prili i zastali na rubu velike rupe. "Kat..." promucao je Tom. "Katakombe?"
"Katakombe." Grobolijes je pokazao prstom.
U suhu su, pranjavu zemlju vodile stube. Djeaci su s mukom progutali slinu.
"Dolje je Pip?"
"Idite i dovedite ga, djeaci."
"Je li on dolje sam?"
"Ne. S njim je i jo neto. Jo neto."
"Tko e prvi?"
"Ja ne!" Tiina.
"Ja u", rekao je napokon Tom.
Stavio je nogu na prvu stepenicu. I utonuo u zemlju. Napravio je jo jedan korak. I tada, najednom,
nestao.
Drugi su poli za njim.
Poli su stepenicama jedan po jedan, i sa svakom je stepenicom tama bivala sve tamnija, i sa svakom

je stepenicom tiina bivala sve tia, i sa svakom je stepenicom no postajala duboka kao zdenac i
zaista jako crna, i sa svakom su stepenicom sjene vrebale na njih i kao da su se prigibale iz zidova, i
sa svakom stepenicom kao da im se smijeilo neto udno iz dugake pilje to je na njih dolje
ekala. imii kao da su visjeli u grozdovima tik nad njihovim glavama, i pitali tako visoko da ih se
nije moglo uti. Njih su mogli uti samo psi, i pohisterizirati, iskoiti iz koe, i pobjei. Sa svakom je
stepenicom grad bivao sve dalje, ba kao i zemlja i svi dobri ljudi na njoj. ak i groblje nad njima
kao da je postalo jako daleko. Osjeali su se samotno. Osjeali su se tako samotno da im je dolo da
zaplau.
Jer je svaka stepenica dolje znaila milijardu milja izgubljenih od ivota i toplih postelja i krasnog
svjetla svijea i majina glasa i mirisa oeve lule i proiavanja grla u noi, od ega ti je bilo tako
fino jer si znao da je tu negdje u tami, iv, i da se okree u snu i da akama moe lupiti u sve u to
treba lupiti.
Svaka stepenica dolje, dok se na koncu, na dnu stubita, nisu zagledali u dugaku pilju, dugaku
dvoranu.
I tu su bili svi ljudi i svi su bili jako tihi.
I tihi su bili ve dugo.
Neki su od njih bili tihi trideset godina.
Neki su od njih bili tihi etrdeset godina.
Neki su bili nijemi kao kamen ve sedamdeset godina.
"Evo ih, tu su", rekao je Tom.
"Mumije?" proaptao je netko.
"Mumije."
Bio je itav dugaki red njih, i stajale su uza zidove. Pedeset je mumija stajalo uz desni zid. Pedeset je
mumija stajalo uz lijevi zid. A etiri su mumije ekale na drugome kraju, u tami. Stotinu i etiri
mumije, suhe kao prah, i samotnije od njih, samotnije no to e se oni moda osjetiti ikad u ivotu,
naputene ovdje, ostavljene u dubinama, daleko od pseega lavea i krijesnica i milopojnoga
mukoga pjeva i gitara u noi.
"O, ljudi", rekao je Tom. "Ba su jadni. Ve sam uo za njih."
"to? Kako?"
"Njihovi nisu mogli plaati grobljanske pristojbe, pa ih je grobar otkopao i spustio dolje. A zemlja je
tako suha da ih je mumificirala. A pogledajte, vidite kako su odjevene."
Djeaci su pogledali i opaziti da su neki od tih drevnih ljudi odjeveni kao seljaci, a neki opet poput
selskih cura, a neki opet poput poslovnih ljudi u starim tamnim odijelima, a jedan ak i kao toreador
u svjetlucavom pranjavom odijelu. Ali ispod odijela bile su samo tanke kosti i koa i pauina i prah

koji bi potekli kroz njihova rebra ako bi ih protresli ili samo kihnuli.
"to je to?"
"to, to?"
"Pssst!"
Svi su oslunuli.
I zagledali se kroz dugi nadsvoeni prostor.
Sve su im mumije uzvratile pogled svojim praznim oima. Sve su mumije ekale praznih ruku.
A na drugom je kraju duge mrane dvorane netko zaplakao.
"Ahhhh..." dopro je do njih zvuk.
"Oh..." dopro je do njih pla.
"Eeee..." zajecao je sitan glasi.
"To je... mislim, pa to je Pip. Samo je jednom zaplakao, ali to je on. Pipkin. I zarobljen je tu, u
katakombi."
Djeaci su se zagledali.
I ugledali, tridesetak metara daleko, skutrena u kutu, zarobljena u najdaljem kraju katakombe, sitan
lik koji se micao. Ramena su mu se trzala. Glava mu je bila pognuta i pokrivena drhtavim rukama.
A iza ruku, usta su jaukala i bojala se.
"Pipkin..?" Pla je zastao.
"Jesi to ti?" proaptao je Tom.
Duga stanka, potom treperavi srk zraka, i potom: "... da."
"Pip, u smokvu, to radi tu?"
"Nemam pojma!"
"A izai?"
"Ne... ne mogu. Bojim se!"
"Ali, Pip, ako ostane ovdje..." Tom je zastao.
Pip, pomislio je, ako ostane, ostat e dovijeka. Ostat e sa svim tim mukom i svim tim
samotnjacima. Ostat e u dugom nizu, i turisti e te dolaziti pogledati, i kupovati karte da te mogu jo
gledati. Ti...

"Pip!" rekao je Ralph iza maske. "Ti mora van."

"Ne mogu." Pip je zajecao. "Oni me ne puste."
"Oni?"
Ali su znali da misli na dugi niz mumija. Da bi iziao, morao je protrati kroz ibe tih uasa, tih
misterija, tih jeza, te groze i tih opsjedaa.
"Pip, oni te ne mogu zaustaviti."
A Pip je odgovorio:
"O, itekako mogu."
"... mogu..." odgovorili su odjeci iz dubina katakombe.
"Bojim se izai."
"A mi se..." rekao je Ralph.
Bojimo ui, pomislili su svi odreda.
"Moda, ako bismo meu sobom izabrali junaka..." rekao je Tom i zastao.
Jer se Pipkin ponovno rasplakao, a mumije su ekale u noi, tamnoj u dugoj grobljanskoj dvorani, da
bi, kad bi stupio u nju, odmah potonuo kroz pod, i nikad se vie ne bi pomakao. A pod bi te uhvatio za
glenjeve svojim koatim mramorom i drao te sve dok te ledena studen ne bi zauvijek sledila u kip
od suhoga praha.
"Moda, ako bismo navalili oporativno, svi koliko nas ima..." rekao je Ralph.
Pokuali su se pomaknuti.
Poput kakvog velikog pauka s mnogo nogu, djeaci su se pokuali probiti kroz vrata. Dva koraka
naprijed, jedan korak natrag. Jedan korak naprijed, dva koraka natrag.
"Ahhhhhhhh!" zaplakao je Pipkin.
Na koji su se zvuk svi sruili jedan preko drugoga, brbljetajui i vritei u meteu odvukli svoju
grozu i strah natrag prema vratima. U prsima su uli itavu lavinu bolnih udara bila.
"O, bogovi, to da radimo, kad se on boji izai, a mi se bojimo ui, to, to?" zajadao se Tom.
Iza njih, naslonjen na zid, stajao je Grobolijes, posve zaboravljen. Kroz zube mu je zapalucao i
probio se plamiak smijeka.
"Evo, djeaci. Spasite ga ovim."
Grobolijes je posegnuo pod tamnu pelerinu pa izvadio toli poznatu lubanju od bijeloga sladora, kojoj

je preko ela pisalo:

PIPKIN!
"Spasite Pipkina, mladii. Dajte se nagodite."
"S kim?"
"Sa mnom i ostalim jo neimenovanima. Evo. Razlomite tu lubanju u osam slasnih komadia, djeaci,
i podijelite ih. P za tebe, Tome, a I za tebe, Ralph, i polovica drugoga P za tebe, Hank, a druga
polovica za tebe, J.J., i komad K za tebe, djeae, a malo za tebe, a evo i I i zadnji N. Dotaknite te
slatke komadie, mladii. I posluajte. Ovo je mrana pogodba. elite li zaista da Pipkin ivi?"
Na ovo je uslijedio takav plotun prosvjeda, da je upravo odbacio Grobolijesa. Djeaci su se, ve na
samo dovoenje u dvojbu njihove elje da Pip poivi, uzlajali kao psi.
"Dobro, dobro," primirio ih je on, "sad vidim da to mislite ozbiljno. No dobro, hoe li se, djeaci,
svaki od vas odrei zadnje godine ivota?"
"Kako molim?" upitao je Tom.
"Hou rei, djeaci, jedne godine, jedne dragocjene godine gotovo dogorjele svijee vaega vijeka.
Dade li svaki po godinu dana, moi ete iskupiti mrtvoga Pipkina."
"Godinu dana!" apat, mrmor, jezivo sumiranje toga proletjelo je izmeu njih. Bilo je to teko
shvatiti. Godina tako daleka zapravo i nije bila nikakva godina. Djeaci od jedanaest-dvanaest godina
ne mogu ni naslutiti to to znai biti u sedamdesetom ljetu ivota. "Godinu dana? Godinu? Mislim,
naravno, zato ne? Da..."
"Promislite, djeaci, promislite! Nije to nikakvo isprazno pogaanje o niemu. Ja to mislim sasvim
ozbiljno. To je istina i to je injenica.Teak je uvjet to ga postavljate, a teka je i pogodba na koju
pristajete.
Jednu godinu, to svatko od vas mora obeati da e dati. Sada vam ta godina, naravno, nee
nedostajati, zato to ste jo tako mladi, i vidim, dotiui vau svijest, da vi ne moete ak ni naslutiti tu
krajnju situaciju. Tek kasnije, pedeset godina poslije ove noi, ili ezdeset od ove zore, kad vam
vrijeme pone istjecati, i kad budete udno eljeli jo samo jedan dan lijepoga vremena i veselja,
pojavit e se gospodin S kao sudbina, ili gospodin K, kao kost, s raunom koji treba platiti. A moda
doem i ja, stari Grobolijes glavom i bradom, prijatelj tih mladia, i reknem: 'Isporuite'. Jer godina
obeana mora biti i godina predana. Ja u rei 'Dajte', i vi ete morati dati.
to e to znaiti za svakoga od vas?
To e znaiti da e oni od vas koji bi ivjeli sedamdeset jednu godinu umrijeti sa sedamdeset. Neki od
vas koji bi doivjeli osamdeset estu morat e svoj duh iskaljati u osamdeset petoj. To je duboka
starost. Godina vie-manje ne ini se ba jako mnogo! Ali kada doe as, djeaci, moda poalite.
Ali, moi ete i rei: ba sam tu godinu dobro utroio, jer sam je dao Pipu, posudio sam godinu
ivota predragomu Pipkinu, najljepoj jabuci to je ikad zamalo prerano pala sa stabla ivota. Neki e
se od vas etrdesetdevetgodinjaka morati oprostiti sa ivotom ve u etrdeset osmoj. Neki e od

pedesetpetgodinjaka morati ve u etrdeset etvrtoj lei na vjeni poinak. Je li vam sada sve jasno
bez ostatka, djeaci? Jeste li zbrojili brojeve? Je li aritmetika jasna? Godina dana? Tko e zavjetovati
tri stotine ezdeset pet itavih dana vlastite due da bi vratio starog Pipkina? Razmislite, djeaci.
Poutite. I tada, progovorite."
Uslijedila je duga, duboko zamiljena utnja, kao kad studenti aritmetiari u sebi zbrajaju duge
zbrojeve.
A ti su zbrojevi izali doista jako brzo. Nitko se nije pitao, iako su znali da bi za mnogo godina mogli
poaliti svoju stranu brzopletost. No to su drugo mogli uiniti? Mogli su samo zaplivati od obale i
spasiti djeaka to se utapao, prije nego to po posljednji put potone u taj jezivi prah.
"Ja", rekao je Tom. "Ja u dati godinu."
"I ja", rekao je Ralph.
"Raunajte i na mene", rekao je Henry-Hank.
"I mene!"
"I mene!"
"I mene!" rekli su svi ostali.
"Znate li, djeaci, to ste to obeali? To onda znai da zaista volite Pipkina?"
"Da, da."
"Onda neka tako i bude, djeaci. vaite i gutajte, mladii, jedite i vaite."
Ubacili su u usta slatke komadie lubanje od slatkia. I vakali. I jeli.
"Progutajte tamu, djeaci, i odrecite se godine ivota."
Progutali su s tekom mukom, tako tekom da su im oi zasjale i u uima im prasnulo, a srca im
zakucala.
Osjetili su kao da im se u grudima otvorio kavez pun ptica, i da su im tijela odletjela, nevidljiva.
Vidjeli su i ne videi kako godine to su ih dali na dar lepraju krilima oko svijeta, i slijeu negdje
kao dobra otplata udnoga duga.
I zauli povik.
"Evo!" I potom:
"Me!" I potom:
"Dolazim!"

Bum, bum, bum, te tri rijei, i tri zvuka cipela to udaraju o kamen.
Du itave dvorane i izmeu redova mumija koje su se izvile da ga zaustave, ali ga nisu zaustavile,
izmeu nijemih krikova i vriskova, napol povijen, trao je, jurio je, bacao noge, pumpao laktima,
napuhivao obraze, zatvarao oi, frktao nosnicama, i lup lup lupao o pod diui i sputajui noge,
diui i sputajui, i stigao, i stigao...
Pipkin.
O, kako je samo trao!!
"Vidi ga kako dolazi. No daj, Pip."
"Pip, ve si na pol puta!"
"Gledaj ga kako juri!" rekli su svi sa sladornim slatkiem u ustima, s asnim imenom Pipkina
zakljuanim meu slatkim zubima, s njegovom slau u eljustima, s njegovim krasnim imenom na
jeziku, Pip, Pip, Pipkin!
"Samo nemoj stati, Pip. Ne osvri se!"
"Nemoj pasti!"
"Evo ga, dolazi, na tri etvrt puta!"
Pip je trao kroz ibe. Bio je pravi i velik i brz i silan. Izmeu stotinu mumija to su na nj vrebale,
trao je ne dotiui ih, i nije se osvrtao i dobio trku.
"Pip, uspio si!"
"Sad si na sigurnom!"
Alije Pip nastavio trati. I to ne samo kroz ibe mrtvih, nego i kroz ibe vruih, oznojenih, ivih
kliktavih djeaka.
Odgurnuo ih je poput pluga i potrao gore, i nestao. "Pip, sve je u redu, vrati se!"
Potrali su stubama za njim.
"Kamo je to poao, gospodine Grobolijes?"
"Pa mislim, rekao bih, s obzirom na strah," odgovorio je Grobolijes, "zacijelo kui."
"Je li Pipkin spaen?"
"Idemo vidjeti, djeaci. Diite se!"
Zavrtio se poput pijavice orkana. Njegove izbaene ruke rezale su zrak u krike, grabei ga i
zamahujui. Zavrtio se tako brzo da je stvorio vakuum, pravu umjetnu oluju. Taj ciklon, taj golemi

srk zraka, potom je dohvatio djeake za uho, nos, lakat, noni prst.
Poput lia strgnuta s drvea, uz kliku poletjee u nebo. Za njima je u vis potonuo i Grobolijes, pun
ushita. A oni su, koliko je to mogue, potonuli za njim kao olovna sonda. I udarili u oblake poput
eksplozije sitne same. Poli su za Grobolijesom poput jata selica to lete na jug, domu svome, prije
nego to je tome dolo doba.
Zemlja kao da se okrenula od sjevera prema jugu. Pod njima se zavrtjelo tisuu zaselaka i gradia,
iluminiranih svijeama to su treperile na grobljima diljem Meksika, kao i svijeama to su treperile
u bundevama sjeverno od granice, preko Texasa i Oklahome i Kansasa i Iowe i napokon Illinoisa i
napokon:
"Doma!" kriknuo je Tom. "Evo vijenice, evo moje kue, evo i Stabla vjetica!"
Napravili su jedan luping oko vijenice, i zatim jo jedan oko plamenoga Stabla s tisuu bundeva, i
zatim, za kraj, jo jednom oko visoke kue staroga Grobolijesa s mnogo, mnogo zabata, mnogo
soba, mnogo razjapljenih prozora, mnogo visokih gromobrana, ograda, tavana, voluta, koji su se
izvijali i stenjali na vjetru to ga stvori njihov prolazak. Prozori su prosijavali prainu njima na
pozdrav. Drugi su pak prozori lupetali roloima, kao pradrevnim jezicima to su laptali, elei da im
dijagnozu postave ti mali doktori vjetrom noeni i donositelji udnih medicina. Duhovi su se
sparuili poput bijelih cvjetova, smotavali se i razmotavali poput istrulih zastava to su se raspadale u
prnje dok jo ne bi pravo ni propucali kraj njih.
A itava kua, oko koje su kruili, izgledala je kao najvea No vjetica svih vremena. Tako je klicao
Grobolijes, leprajui svojim pradrevnim rukama i plivaim opnama i crnom svilom, dok se sputao
na krov i davao znak djeacima da slete i pokazivao prstom kroz golemi stropni prozor na sve nivoe
svoje kurije.
Djeaci su se skupili oko tog, zvijezdom osvijetljena, svjetlarnika, i zapiljili se u stubite to se na
raznim katovima otvaralo u razliita doba ljudskog povijesnog postojanja, otvaralo u razne kosture i
jezivu svirku kotanih svirala.
"Evo, tu smo, djeaci. Hoete li pogledati? Vidite li? To je na itav desetmilenijski let, to je itavo
nae putovanje na jednome mjestu, od spiljskoga ovjeka do Egipana i rimskih kunih vrata i
engleske etve i groblja u Meksiku."
Grobolijes je podigao golemu staklenu plou.
"Stubina ograda, djeaci! Spustite se njome! Svaki do svoga doba, svoga godita, svog nivoa.
Iskoite gdje vam pristaje ruho, gdje mislite da pripadate svojim preruenjem, svojom krinkom.
Idemo!"
Djeaci poskoie. Skoili su kroz stubite na najvie odmorite. I onda, jedan po jedan, ipie na
ogradu i uz kriku skliznue dolje kroz sve katove, sve nivoe, kroz sva povijesna razdoblja to ih je
uvala Grobolijesova nevjerojatna kurija.
Okolo i dolje, okolo i dolje, mugnuli su oni, u briuem letu, komeali su se na podmazanoj ogradi.

Rrrrum-buuumm! J.J. u svom orangutanskom kostimu prizemljio je u podrumu. I osvrnuo se. I

ugledao spiljske slikarije, mrane dimove i vatre, i sjene gromadnih ljudi-gorila. Iz eravnoga mraka
palili su ga oima tigrovi sabljastih zuba.
Okolo-dolje hitajui stigao je i Ralph, mumificirani mali Egipanin, uvijen za vjenost, i prizemljio u
prizemlju gdje su se egipatski hijeroglifi koili u legiji simbola, dok su u zraku bile eskadrile
drevnih ptica i jata ivotinjskih boanstava i gdje su trkarali zlatni skarabeji i niz povijest valjali
kuglice balege.
Tras! Hackles Nibley, kome se, tko zna kako, u rukama jo bljeskala kosa, tresnuo je i zamalo se
odmah smotao u odrezak od mljevenoga mesa na prvom katu gdje je sjena Samhaina, druidskoga
Boga mrtvih, dizala svoju kosu na drugom zidu komore!
Bum! George Smith, grki duh? rimska utvara? prizemljio je na drugom katu kraj smolom umazana
dovratka na koji su se lijepili stari duhovi-lutalice!
Duum, i Henry-Hank, vjetica, pljunuo je na etvrto odmorite sred vjetica to su preskakivale
krijesove okruene engleskim, francuskim, njemakim krajolikom!
Fred Fryer? etvrti ga je kat primio na hrpu, i prosjak je sletio sred glasanja prosjaka to su prosili
po selskim cestama Irske, skapavajui od gladi.
Wally Babb, garguj glavom i bradom, doletio je i sruio se na petom katu gdje su iz zidova nicali
laktovi i udovi i kvrge, grimase profinjenoga gargujskoga humora i veselice.
Sve dok napokon i Tom Kostur nije skliznuo s ograde na najviem katu pa prevrnuo i poruio bijele
eerne lubanje poput unjeva u jezivoj igri, i sve to sred sjena ena pogrbljenih kraj grobnih
humaka, dok su limene glazbe minijaturnih kostura svirale komarake melodije, a Grobolijes, visoko
gore, jo na krovu, vikao u dubinu:
"Onda, djeaci, vidite li sad? Sad je svejedno, da?"
"Da..." promrmljao je netko.
"Uvijek isto, ali drukije, ha? U svakom dobu, u svakom vremenu. Dani su uvijek zavravali. No je
uvijek dolazila. I nisi li se oduvijek bojao, ti ovjekoliki, dolje? Ili ti, mumijo, da se sunce vie nikad
nee dii?"
"Daaa..." proaptalo je vie njih.
I sad su podigli pogled kroz nivoe velike kue i vidjeli kako se sva doba, i sve prie, i svi ljudi
povijesti, osvru oko sebe, gledajui kako se sunce die i sputa. Praljudi su drhtali. Egipani su
lelekali. Grci i Rimljani su izlagali svoje mrtve. Ljeto se rui mrtvo. Zima ga polae u grob. Pla
milijarde glasova. Vjetar vremena potresa golemu kuerinu. Prozori zvekeu i rasipaju se, poput
ljudskoga oka, u kristalne suze. A onda, uz krikove radosti, deset tisua puta milijun ljudi pozdravlja
povratak sjajnih ljetnih sunaca to se diu da sve prozore propale ognjem!
"Vidite li, mladii? Mislite! Ljudi zauvijek iezli. Oni umrijee, o Gospodine, oni umrijee! Ali se
vraaju u snovima. I te su snove zvali duhovima, koji su plaili ljude u svakom dobu..."

"Ah!" kriknula je milijarda glasova s tavana i iz podruma.

Zidovima su se stale uspinjati sjene, nalik na stare filmove prikazivane u prastarim kinima. Oblaii
dima lijeno su se povlaili na vratima, tunoga oka i mucavih usta.
"No i dan. Ljeto i zima, djeaci. Doba sjetve i doba etve. ivot i smrt. Eto to je No vjetica, kad
sve zbrojimo zajedno. Podne i pono. I roenje, djeaci. Pa se prevrnete, i igrate se mrtvaca, poput
pasa, djeaci. I zatim ponovno ustajete, i lajete, i jurcate kroz tisue godina smrti, svakoga dana i
svake noi Noi vjetica, djeaci, svake noi, ba svake bogovetne noi, mrane i strane, sve dok joj
na koncu ne uspijete pobjei i sakriti se u gradove i nai malo predaha i povratiti dah.
I tako poinjete ivjeti due, i imate vie vremena, i prostora izvan smrti, i moete otkloniti strah, i
napokon imate samo sasvim posebne dane u godini kad razmiljate o noi i zori i proljeu i jeseni i
roenju i smrti.
I sve se to lijepo slae. Prije etiri tisue godina, prije stotinu godina, ove godine, ovdje ili ondje, ali
je svetkovina stalno ista..."
"Svetkovina Samhaina..."
"Dan mrtvih..."
"Svi sveti. Svi sveti."
"El Dia de Muerte."
"No vjetica."
"Halloween."
Djeaci podigoe svoje lomne glasie visoko, visoko kroz nivoe vremena, podiui ih iz svih
zemalja, iz svakoga doba, imenujui svetkovine koje su svejedno.
"Bravo, mladii, bravo."
Negdje u daljini gradski je sat odbio tri etvrt dvanaest.
"Jo malo pa pono, djeaci. Jo malo, i kraj Noi vjetica."
"Ali!" uskliknuo je Tom. "to emo s Pipkinom? Slijedili smo ga kroz povijest, pokapali ga, iskapali,
vodili ga u povorkama, oplakivali ga na bdijenjima. Je li on iv ili ne?"
"Da!" rekli su svi uglas. "Jesmo li ga spasili?"
"Jeste li, doista?"
Grobolijes se zagledao. I oni su se zagledali skupa s njim, preko klanca prema zgradi u kojoj su se
gasila svjetla.

"To je njegova bolnica, djeaci. Ali pogledajte i kod njega kod kue. Posljednji otkucaj noi,
posljednji veliki dar il' kvar. Poite i potraite odgovor na zadnje pitanje. Gospodine Marley, izvolite
ih ispratiti!"
Ulazna su se vrata raskrilila irom tras!
Marleyjev zvekir na vratima zinuo je svojom povezanom eljusti i zazvidukao zbogom, dok su se
djeaci klizali niz ogradu i jurili prema vratima.
No tu ih je zaustavio zadnji Grobolijesov usklik:
"Djeaci! No dobro, to je to bilo? Noas, sa mnom dar il' kvar?"
Djeaci su silno udahnuli, zadrali zrak, pa ga eksplozivno izbacili:
"Bogo moj, gospodine Grobolijes oboje."
Tuc! oglasio se Marleyjev zvekir. Tras! oglasila su se vrata. I djeaci su ve trali, trali niz klanac i
zatim ulicom, dahui vrele zapuhe zraka, a maske su im padale da budu zgaene, dok se napokon
nisu zaustavili na Pipkinovu ploniku i zagledali se u daleku bolnicu, i zatim opet u Pipkinova kuna
vrata.
"Ti idi, Tome, ti", rekao je Ralph.
I Tom se polako primakao kui, i stavio nogu na ulaznu stepenicu, i potom se uspeo na drugu, i
priao vratima, bojei se pokucati, bojei se uti konani odgovor na pitanje o dragom starom
Pipkinu. Pipkin je umro? Pipkin na posljednjem sprovodu? Pipkin, Pipkin, otiao zanavijek? Ne!
Pokucao je na vrata. Djeaci su ekali na ploniku. Vrata su se otvorila. Tom je uao. Uslijedio je
dugi trenutak u kojem su djeaci na ploniku stajali smrznuti, putajui da vjetar u njima ledi
najuasnije misli.
Dakle? nijemo su viknuli na kuu, na zatvorena vrata, mrane prozore, dakle? dakle? to?
I onda su se napokon vrata ponovno otvorila, i kroz njih je iziao Tom i zastao na pragu ne znajui
gdje se nalazi. A onda je Tom podigao pogled i ugledao prijatelje kako ekaju na nj, milijun milja
daleki.
Tom je skoio s praga, i po vikao: "O Boe, o Boe, o, Boe!"
Potrao je plonikom, vritei:
"Zdrav je, dobro je, zdrav je! Pipkin je u bolnici! U devet su mu izvadili slijepo crijevo! Stigao u
zadnji as! Doktor veli da je kao dren!"
"Pipkin..?"
"Bolnica..?"
"Kao dren..?"

Iz njih je iskoio zrak, kao da je svakoga od njih udarila aka u trbuh. A onda je zrak ponovno krenuo
unutra i van u velikom ushitu, u kriku, i iskrzanom urliku trijumfa.
"Pipkin, o, Pipkin, Pip!"
I sad su djeaci stajali na Pipkinovoj tratini i ploniku pred Pipkinovom verandom i kuom i s tupom
radoznalou gledali jedan u drugoga dok su im se smijeci irili i oi punile vodom i dok su kriali
i dok su im se niz obraze slijevale sretne suze.
"O, ljudi, ljudi o ljudi, o ljudi o ljudi", rekao je Tom, iscrpljen, i zaplakao od sree.
"Daj to reci jo jednom", rekao je netko, i svi su to ponovili.
I sad su svi stajali tako, i lijepo se isplakali od sree.
No kako se itava no razmoila od suza, Tom se osvrnuo i svima im digao turau:
"Pogledajte Pipkinovu kuu. Zar ne izgleda strano? Rei u vam to da radimo..!"
I sad su svi otrali i vratili se s upaljenom bundevom, a onda su ih poredali na ogradu Pipkinove
verande, gdje su se opako smijeile ekajui Pipkinov povratak kui.
A oni su stajali na tratini i gledali ljupki prizor svih tih smijeaka, s kostimima razdronjanim na
rukama i nogama i pleima, a niz lica im je kapala i tekla masna boja, a u vjeama im se i rukama i
nogama skupljao silan udesni umor, no ipak jo nisu eljeli poi.
A onda je gradski sat otkucao pono GANNG!
I zatim ganng ponovno, sve dok nije izbrojao punih dvanaest. I No je vjetica bila gotova.
A posvuda po gradu, vrata su se zalupljivala a svjetla se gasila.
I djeaci su polako otplovili govorei laku i laku i opet laku i tek neki laku no, no veina laku, da,
laku. I onda je tratina ostala prazna, ali je Pipkinova veranda bila naprosto puna iluminacije svijea i
topline i mirisa peene bundeve.
A Duh i Mumija i Kostur i Vjetica i svi ostali vratili su se svome domu, svojim verandama, i svaki se
okrenuo da jo jednom pogleda grad i zapamti tu posebnu no to je nee zaboraviti dok su ivi i
zatim su pogledali preko grada, jedan drugom na verandu, ali najvie prema klancu i preko klanca,
prema toj velikoj kui, kojoj je na samom vrhu stajao gospodin Grobolijes, na krovu s ogradom od
kopalja.
Djeaci su mahnuli, svaki sa svoje verande.
Dim to se izvijao iz visokog Grobolijesova gotikoga dimnjaka zatreperio je, dao im znak,
odmahnuo im na odzdrav. A posvuda po gradu stalno su se uz tresak zatvarala i zakljuavala sve nova
vrata. I pri svakom tresku otpuhnula bi se jo jedna i jo jedna i jo jedna i jo jedna bundeva na
Stablu vjetica. Vrata su lupala na desetine, na stotine, na tisue, i bundeve su gubile oi, slijepile, a
otpuhnute su svijee isputale miomirisne dimove.

Vjetica je zastala, ula u kuu, zatvorila vrata.

Bundeva vjetijega lica na Stablu utonula je u mrak.
Mumija je zakoraila u kuu i zatvorila vrata.
Bundeva s licem mumije utrnula je svoje svjetlo.
I napokon, kao posljednji djeak to je ostao sam na svojoj verandi u itavom gradu, Tom Skelton sa
svojom mrtvakom glavom i kostima, Tom Skelton koji se grstio ui, pokuavajui iscijediti i
posljednju dragocjenu kap iz svog najmilijeg praznika itave godine, odaslao je svoje misli nonim
zrakom do te udne kue s druge strane klanca:
Gospodine Grobolijes, tko ste vi ZAPRAVO?
A gospodin Grobolijes, visoko gore na krovu, odgovorio mu je mislima:
Mislim da zna, djeae, mislim da zna.
Hoemo li se ikada sresti, gospodine Grobolijes?
Nakon mnogo, mnogo godina, da, ja u doi po tebe.
I posljednja Tomova misao:
O, gospodine Grobolijes, hoemo li se IKAD prestati bojati noi i smrti?
A vratila mu se misao:
Kad dosegne zvijezde, djeae, da, i kad poivi meu njima u vjenosti, svih e tvojih strahova
nestati, i sama e Smrt umrijeti.
Tom je posluao, uo, i tiho mahnuo rukom.
Gospodin Grobolijes, daleko od njega, podigao je ruku. Klik. Tomova su se kuna vrata zatvorila.
Njegova bundeva-nalik-na-mrtvaku-glavu, na golemom Stablu, kihnula je i utonula u tamu.
Vjetar je zatresao golemim Vjetijim stablom koje je sad bilo prazno od svakoga svjetla, s
iznimkom jedne bundeve na samom vrhu.
Bila je to bundeva s oima i licem gospodina Grobolijesa.
A na vrhu kue, gospodin Grobolijes se nagnuo, udahnuo, i ispuhnuo.
Svijea u bundevi-glavi na Stablu samo je zatreperila i ugasila se.
I gle uda, iz njegovih se usta, nosa, uiju, oiju, izvio dim, kao da mu se u pluima ugasio ivot
istoga asa kad je i slatka bundeva ispustila svoju tamjansku duu.

Potonuo je u kuu. Kapak se na krovu zatvorio.

Kraj njih se provaljao vjetar. I protresao sve mrane, zadimljene bundeve na golemom i lijepom
Stablu vjetica. Vjetar je dohvatio tisuu tamnih listova i otpuhnuo ih i odnio preko neba i spustio
preko zemlje i odnio prema Suncu koje e sigurno opet svanuti.
Ba kao i grad, i Stablo je ugasilo eravicu svojega smijeka i zaspalo.
A u dva u noi, vjetar se vratio po jo lia.

KRAJ

BILJEKA O PISCU
RAY BRADBURY se rodio u Waukeganu, Illinois, godine 1920., a 1938. maturirao na srednjoj koli
u Los Angelesu. To je bio kraj njegova formalnog kolovanja, ali ga je Bradbury nastavio na svoj
raun nou u knjinici i danju za pisaim strojem. Izmeu 1938. i 1942. prodavao je novine po
ulicama Los Angelesa, to je bio doista skroman poetak za ovjeka koji e jednoga dana postati
sinonim za sve ono najbolje u znanstvenoj fantastici. Ray Bradbury je svoju prvu znanstvenofantastinu kratku priu prodao 1941., a poeci njegova ugleda poivaju na priama to ih je
objavljivao u tek izniklim znanstvenofantastinim asopisima toga doba. Njegova su djela uvrtena u
amerike antologije kratkih pria godine 1946., 1948. i 1952. Meu njegove se nagrade ubrajaju The
O. Henry Memorial Award, Benjamin Franklin Award iz 1954. i The Aviation-Space Writer's
Association Award za najbolji lanak o svemiru u amerikim magazinima za godinu 1967.
Bradbury je pisao za televiziju, radio, kazalite i film, a objavljivao je u svim veim amerikim
magazinima. Izdanja njegovih romana i krae proze obuhvaaju nekoliko kontinenata i jezika, i
njegov je rad priznat u itavom svijetu. Meu objavljenim naslovima nalazimo Marsijanske kronike
(TheMartian Chronicles), Fahrenheit451, Maslakovo vino (Dandelion Wine), Zlo dolazi
(Something Wicked This Way Comes), Pjevam tjelesno elektrino (I Sing the Body Electric), Zlatne
jabuke Sunca (The Golden Apples of the Sun), Lijek za sjetu (A Medicine for Melancholy), Oslikani
ovjek (The Illustrated Man), Dugo poslije ponoi (Long After Midnight), Toynbeejev konvektor
(The Toynbee Convector), Smrt je samotan posao (Death Is a Lonely Business), Groblje za luake
(A Graveyardfor Lunatics) i Zelene sjene, bijeli kit (Green Shadows, White Whale).