Idiot (I. F.

Dostojevski)
Ludilo je nesposobnost da iskae svoje misli. Kao kad se nae u nekoj stranoj zemlji-vidi sve,
shvata sve to se oko tebe deava, a ne umije da se izrazi i da zatrai pomo, jer ne razumije jezik
koji se tamo govori. Svi smo mi to ve iskusili. Svi smo mi, na ovaj ili onaj nain, ludi, ali se ludima
smatraju samo oni koji se usuuju biti ono to jesu...
P. Koeljo

Djelo Idiot je djelo jednog od najveih pisaca ruskog realizma Fjodora Mihajlovia
Dostojevskog, to je plod velikog uma koji u sebi obuhvaa iskustvo itave epohe i pretjee vrijeme.
Ono to je u prolom stoljeu vitlalo u dubinama savjesti sazrelo je u duhovnu krizu: otvorena borba
izmeu nevjere i vjere, izmeu osobenosti i kolektiva, kranstva i modernog ateizma-sve je to ulo u
duu Dostojevskog u jasnoi vienja i umjetniki preraeno rijetkom snagom prikazivanja.1
Roman Idiot posveen je pokuaju Dostojevskog da knjievno uoblii knjievno pozitivan lik. 2
Knez Mikin je naivni epileptiar, kojeg zaista ne krasi visoka inteligencija, ali ga krase iskrenost,
osjeajnost, te spremnost da i sebe rtvuje zbog sree drugih. Njegove vrline najvie razumiju osjeajni
enski likovi, no upravo to, kao i susreti sa strastvenim pojedincima demonske privlanosti, dovodi u
nizu zapleta do njegova sloma: on zavrava u klinikom idiotizmu neizljeivog ludila. Idiot obiluje
mnotvom tema i motiva, pa pored osnovne teme o sudbini kneza Mikina, ono predstavlja i svojevrsnu
kritiku na djela i pisce ruskog realizma. U njemu se naroito istie oduevljenje prema Pukinu,
Gogolju, Lemosovu, jer samo njima trojici je uspjelo da svaki kae neto zaista svoje, ni od koga
pozajmljeno i samim tim su odmah postali i narodni pisci. U djelu je ak navedena balada od Pukina,
kojemu se Dostojevski naroito divio i prema kojem su osjeali naklonost svi likovi ovog romana, koju
ponosno recitira Aglaja Ivanovna. Djelo je obogaeno dijalozima, ali je najjai stilski postupak
1 Aleksandar Barbali: Dostojevski i ateizam
2 Milivoj Solar:Povijest svjetske knjievnosti, Zagreb: Golden marketing, 2003
1

Dostojevskog unutarnji monolog: lik se preputa sam svojim mislima i razmiljanjima i u

isprekidanom, nervoznom govori iznosi vlatitu sliku svoje unutranjosti.3
Da bi se u potpunosti razumjelo ovo djelo neophodno je da ga gledamo u povijesnom okviru s
kojim je intimno povezano. To se prije svega odnosi na Rusiju XIX st., ruski narod, te dogaaje koji su
obiljeili ivot ovog ruskog realiste. Ko je imao prilike da izbliza, izvan literature, upozna Ruse, uvidjet
e da su oni upravo onakvi kakvima su ih opisivali ruski knjievnici. Njihova dua je svojevrsna i oni
su toga svjesni. Dostojevski, smjetajui radnju u Rusiju, prikazuje sloeni mentalitet ovoga naroda i na
usta kneza Mikina, u kojemu je utjelovljeno sve dobro ovoga svijeta, govori o strastvenosti ruske
due:
(...)kad na ovek pree u katolianstvo, on e neizostavno postati jezuita, i to onaj najzadrtiji; ako
postane ateist, odmah pone da trai iskorenjivanje vere, i to nasiljem, to jest maem. Zato to?
(...)Zato to je naao svoju domovinu, koju je ovdje prevideo, pa se obradovao; obalu, kopno je naao,
pa je pohitao da ga ljubi! I ruski ateisti i ruski jezuiti ne postaju samo iz sujete ili samo zbog ravih
oholih oseanja, nego i zbog duhovnog bola, zbog duhovne ei, zbog enje za velikim delima, za
sigurnim obalom, za domovinom, u koju su prestali verovati jer je nikad nisu ni poznavali! A Rus lako
moe postati ateist, lake no iko na cijelom svetu! I nai ljudi ne postaju prosto ateisti, nego e
neizostavno poverovati u ateizam kao u novu veru, nikako ne primeujui da su poverovali u nulu.
Tolika je naa e!(...)Otkrijte ruskim ljudima ruski Svet, dajte im da pronau to zlato, to blago
skriveno od njih u zemlji! Predoite im u budunosti preporod celog oveanstva i njegovo vaskrsenje
moda samo pomou ruske misli, pomou ruskog boga i Hrista, pa ete videti kakav e din, moan i
pravedan, mudar i krotak, da izraste pred zadivljenim svetom, zadivljenim i uplaenim jer oni ekaju
od nas samo ma, ma i nasilje(...)4
Dostojevski nije teio da u Idiotu prenese drutveno analitiku sliku ivota, nego je prodirao u
duu i podsvijest ovjekovu, donosio istanane psiholoke portrete svojih likova s nedostinom
uvjerljivou i neposrednou. Du sadrajne fabule, pune napetih zapleta (ali, s vanom namjerom da
se itaoci uvedu u problematiku likova) nijedan lik nije ostao nedovoljno osvjetljen. Dostojevski ... ne
3 Tvrtko ubeli: Knjievnost, Zagreb: Panorama, 1967
4Fjodor Mihajlovi Dostojevski: Idiot, Beograd: Rad, 1988, str. 560/561
2

stvara neme robove, ve slobodne ljude, kadre da stanu uz svog tvorca, spremne da se ne sloe s njim,
pa ak i da se pobune protiv njega. Mnotvo samostalnih i neslivenih glasova i svesti, stvarna
polifonija punopravnih glasova doista je osnovna odlika romana Dostojevskog (Mihail Bahtin).
Predstavljajui svoj stale, nosei karakterne osobine istog, likovi se upliu u radnju i svaki ima svoje
mjesto, svoju zaslugu (Rogoin, bogat i zaljubljen ovjek koji je spreman na sve radi te fatalne ljubavi,
Ipolit-siromaan, nasmrt bolestan mladi kojeg je teak ivot i stid zbog majke doveo do ogorenja,
Lizveta Prokofjevna- knjeginja, ponosna, ali velikoduna ena i brina majka, Lebedev- laskavac i
ovjek spreman na sve kako bi omilio drugima, Gavrilo Ivolgin-stari general koji je svojim laima i
preuveliavanjem izazivao smijeh okoline i srdbu svoje porodice, Kolja-momak dobra srca koji je
uvijek u pripravnostii da pomogne, Jevgenij Pavlovi- racionalista i suprotnost knezu Mikinu, Aglaja i
Nastasja Filipovna-jedna potena, mlada djevojka, druga-ena sumnjiva morala kojoj je sudbina
oduzela ponos, Adelaida, Ivan Fjodorovi, Keler, Ganja, Aleksandra, Burdovski i dr.). Svi smo mi do
kominosti predobri ljudi-rekao je Kolja. I zbilja, svi likovi Distojevskog Idiota su dobri ljudi bez
obzira na njihove postupke. Svi oni u sebi nose traak svjetlosti i niti za jednog se ne moe rei da je u
potpunosti negativan lik. Meutim u ovom irokom dijapozonu likova ipak se izdvaja lik kneza
Mikina.
Knez Lav Nikolajevi Mikin, glavni junak Idiota, odnosno, sam idiot, prenosi misli i
svjetonazore Dostojevskog. Enciklopedijska natuknica idiotiju definira kao najtei stupanj
intelektualne zaostalosti. Prema staroj klasifikaciji, idiotijom su se smatrali svi oblici intelektualne
zaostalosti. Sada se taj naziv upotrebljava samo za najnie stupnjeve razvoja inteligencije, koja
odraslom pojedincu omoguuje ponaanje karakteristino za dijete mlae od tri godine. Kvocijent
inteligencije idiota je do 25(...) I nije oboljenje koje se moe lijeiti(...) 5 Meutim, postavlja se pitanje
da li je Dostojevski svoga glavnoga junaka nazvao idiotom isto zbog njegove padavice, ili je naziv
potekao iz samog karakteta kneza Mikina, izrazito dobrog i plemenitog ovjeka koji ne pripada svijetu
u kojem ivi? Zbogom, knee, prvi put sam videla oveka!6-rekla je Nastasja Filipovna. I zbilja, u
arenilu likova preuzetih iz raznih slojeva ruskoga drutva (naravno iz razloga da bi se u potpunosti
prikazala njegova raznolikost), knez se izdvaja kao ovjek u pravom smislu te rijei koji je i usprkos
5 Mira udina; Obradovi, Josip: Psihologija, Zagreb: Panorama, 1967
6 Fjodor Mihajlovi Dostojevski: Idiot, Beograd: Rad, 1988, str. 182
3

onom svom (tj. idiotstvu) zadrao dobrotu djeteta, moda bismo ak mogli rei dobrotu sveca, i
samim time nije pripadao tadanjem, a sigurno se ne bi uklopio ni u dananje drutvo. Sam knez osjea
blagonaklonost prema djeci kao nevinim i neiskvarenim stvorenjima.
U svoga junaka autor je unio mnogo od svoje linosti. I sam bolujui od padavice koju je
nazivao svetim zlom kroz koji gleda bolni dar boiji, Dostojevski daje veoma zanimljiv i dubok
opis aurae prije padavice:
(...)kada bi usred tuge, duevnog mraka, potitenosti, njegov mozak za trenutak kao buknuo i s
neobinim poletom bi se odjednom napregle sve njegove ivotne sile. U tim trenucima koji bi trajali
koliko munja, oseanje ivota, samosvesti, gotovo bi se udesetostruilo. Um i srce bili bi obasjani samo
svetlou; sav nemir, sve njegove sumnje, sva uzbuenja odjednom bi se smirili, pretvarali u neko
krajnje spokojstvo(...)Ali ti trenuci, ti problesci bili su tek samo predoseanje one konane sekunde
(nikad vie od sekunde) kojom bi poinjao napad. Ta sekunda je bila daleko neizdrljiva. Kad je
kasnije, ve u zdravom stanju razmiljao o tom magnovenju, esto je govorio sebi da sve te munje i
problesci najdubljeg oseanja i svesti o sebi, a, prema tome, i najvieg bia, nisu nita drugo do
bolest, poremeaj normalnog stanja, a kad je tako, onda to nipoto nije najvie bie, nego naprotiv,
treba da se ubroji u najnie. Meutim, on je doao naposletku do sasvim paradoksalnog zakljuka: Pa
ta je s tim ako je to bolest? reio je na kraju. ta me se tie to je taj napor nenormalan, kad je
njegov rezultat onaj trenutak oseanja kojeg se ovek sea i razmatra ve u zdravom stanju, ona
najvia harmonija, lepota, koja daje dotle neznano i neslueno uvstvo savrenstva, mere, pomirenja i
ushienog molitvenog spajanja sa najviiom sintezom ivota(...)otupelost, duevni mrak, idiotizam,
stajali su pred njim kao jarka posljedica tij najviih trenutaka7
Padavica je imala u ivotu Dostojevskog vrlo veliku ulogu. Od krize do krize priznaje da su
najplodnije stvaralake periode u vezi s padavicom. Tako je on i napad kneza Mikina prikazao kao in
u kojem on dolazi do najviih trenutaka, u kojem se pobuuju i djeluju sva ula odjednom, i koji,
usprkos neizdrljivosti, dovodi do osjeaja savrenstva. Kneza Mikina, Dostojevski je htio predstaviti
kao ovjeka apsolutnog dobra-kao Krista meu ljudima. On je luda u Kristu! On je Krist!-rekli bi neki.
Ali taj knez, to utjelovljenje Krista, voen milju svoga tvorca, strahovito govori o katolianstvu. Sve
zvanje Rusije-rekao bi Dostojevski-je u pravoslavlju, tom svjetlu sa Levanta, koje e obasjati
7 Fjodor Mihajlovi Dostojevski: Idiot, Beograd: Rad, 1988, str.235/236
4

zaslijepljeno ovjeanstvo Zapada, koje je izgubilo Krista. Sve je zlo Evrope, bez ikakve iznimke, dolo
odatle to je rimskom Crkvom izgubilo Krista i, zatim, to se odluila, da bude bez Krista Svoju
netrepeljivost prema katolianstvu koja je nastala prvenstveno zbog katolikih Poljaka i njihovih
razmirica s Rusima (sva se ta civilizacija svela na katolicizam i koliko li nisu palili i
skidali kou Rusima iz ljubavi prema katolicizmu, pljuvali ih u lice, nisu ih smatrali
ljudima, a sve radi katolike propagande) Dostojevski je prenio i na svoga junaka:
(...)rimsko katolianstvo ak je gore od ateizma(...)ateizam propoveda samo nulu, a katolianstvo ide
dalje: ono propoveda izopaenog Hrista, lano prikazanog i nagrenog, neto suprotno Hristu! Ono
antihrista propoveda(...)Rimski katolicizam veruje da bez svemirske dravne vlasti crkva ne moe da se
odri na svetu i vie: Non possumus!(ne moemo)Po mome miljenju rimski katolicizam ak i nije
vjera, ve apsolutno nastavak Zapadnog Rimskog Carstva, i u njih je sve, poev od vere, podvrgnuto
toj ideji. Papa je zaposeo zemlju, zemaljski presto i uzeo ma, od tog vremena sve tako i ide, samo su
mau dodali la, lukavost, prevaru, fanatizam, sujevjerje, zloinstvo; igraju se najsvetijim,
najiskrenijim, prostodunim, plamenim oseanjima narodnim; sve, sve su promenili za novac, za nisku
zemaljsku vlast. I zar to nije antihristovo uenje?8
I zbilja, du cijelog romana, protee se tema katolianstva, pa nije ni udo da su mnogi kritiari
kneza Mikina smatrali kao utjelovljenje Krista. 1869. g. pojavljuje se izraz ruski hrist tj.
utjelovljenje ruskog boanstva iji je princip sadran u majci pravoslavlju. Dostojevski, kroz lik kneza
Mikina, prikazuje neophodnost dranja svoje vjere, neophodnost njenog zadravanja. Ve smo rekli da
djelo sadri mnoge autobiografske crte. U Baleu (vicarska) doivio je Dostojevski udarac svoje vrste.
Zaustavi se u muzeju pred Holbeinovom slikom Mrtvi Krist sav uzbuen je rekao eni: Ova slika
ubija vjeru. Njegovo lice je imalo izraz uasa kao da je pred padavicom. Proivljeno je opisao u
romanu Idiot stavivi kneza pred tu sliku u kui njegova neprijatelja, njegovog ubice, ali i po krstu
pobratima-Rogoina:
(...)ini mi se da su slikari obiajili da Hrista i na krstu i skinutog s krsta uvek predstavljaju sa licem
neobine lepote; nastojali su da mu tu lepotu sauvaju i u najstranijim mukama. A na Rogoinovoj
slici nema ni pomena o lepoti; to je u pravom smislu telo oveka koji je pretrpeo beskrajne muke jo
pre raspea-rane, muenje, udarce straara, udarce od svetine dok je nosio krst i padao pod njegovom
8 Fjodor Mihajlovi Dostojevski: Idiot, Beograd: Rad, 1988, str.558
5

teinom i, najzad, neizrecive muke na krstu u toku est asova... istina, to je lice oveka koji tek to je
skinut sa krsta, ono jo ima u sebi mnogo toga ivog, toplog; jo nije moglo da se ukoi, tako da se na
licu pokojnika ak primeuje bol koji kao da jo i sad osea; ali zato lice nije nimalo poteeno; tu je
sama priroda i stvarno takav mora biti i le oveka posle takvih patnji, pa ma ko taj ovek bio(...)9
Ali ako je tako savreno bie, kao to je Krist, imalo takvu sudbinu, ako je priroda koja je tako
podrugljiva da je jedinom biu koje je priznato savrenim, namjenila da kae ono zbog ega e se
mnogo krvi proliti, onada je i sudbina Lava Nikolajevia Mikina unaprijed odreena. On mora
propasti.
U spletu okolnosti, u igri sudbine pred kneza Dostojevski postavlja dvije ene: Aglaju-ki generala
Jepanina, djevojku iz lijepe porodice, mada jo uvijek djetinjasta i Nastasju Filipovn-enu sumnjivog
morala kojoj je sudbina oduzela ponos. U vjeitom sukobu osjeanja (ljubav prema Aglaji sa jedne i
saaljenje prema Nastasiji s druge strane) knez, da bi udovoljio srei drugih, u ovom sluaju Nastasije,
prihvata ast da je uzme za enu iako znavi da je to ena koju je obuzelo bezumlje. Samim time,
poinje njegov pad u ponor. ta je bio cilj tog njegova djela? Da li je to djelo jednog nihilista kojemu je
jedini cilj bio da povrijedi nevinu djevojku, ili je pak taj in plod njegova bezumlja? Ne! Kneeva
dobrota je prevladala nad njegovom eljom da sam bude sretan. Od samoga poetka on je u Nastasji
vidio povreeno bie kojemu je sudbina nanijela mnogo tete, a njegova dunost je, kao dobrog
ovjeka, bila da joj u toj tami njena ivota podari svjetlost, njegova dunost je bila da je spasi od
svijeta, od Tockog, od Rogoina, od nje same.
Samilost je najvaniji i, moda, jedini zakon bia svega oveanstva.10
Upravo je Nastasja Filipovna prva prozrela njegovu dobrotu. Njena ljubav je, ma koliko god se inila
apsurdnom, bila istinska, jer ona ljubi kneza toliko da ga se odrie: on bi propao sa njom. Time
Nastasja Filipovna svjesno stupa u smrt. Kako je otpoeo, tako je i svrio. Knez mikin ponovo odlazi u
inostranstvo na lijeenje, ali ovaj put, lijek njegovoj bolesti ne postoji.

9 Fjodor Mihajlovi Dostojevski: Idiot, Beograd: Rad, 1988, Str.420

10 Fjodor Mihajlovi Dostojevski: Idiot, Beograd: Rad, 1988, str. 240
6

Brojni preokreti u zbivanju kao i dramatina napetost koja prati cijelu fabulu i opet preovladavaju nad
jednom porukom: sudbina pozitivnog lika ba i nije utjena. Knez Lav Nikolajevi Mikin, posljednji
izdanak svoje porodice zavrava u klinikom idiotizmu neizljeivog ludila, bez svijesti, bez osjeaja. I
posljednji trenutak svoga djela Dostojevski je nainio podsjetnikom:
(...)eto ovde bar, nad ovim nesrenikom, ruski sam se isplakala(...)Dosta je tog zanoenja, vreme je i
pameti posluiti. I sve ovo, sve ovo inostranstvo, i sva ta vaa Evropa-sve je to samo fantazija i mi smo
u inostranstvu samo fantazija...11

LITERATURA:
Fjodor Mihajlovi Dostojevski: Idiot, Beograd: Rad, 1988
Mira udina; Obradovi, Josip: Psihologija, Zagreb: Panorama, 1967
Aleksandar Barbali: Dostojevski i ateizam
Milivoj Solar:Povijest svjetske knjievnosti, Zagreb: Golden marketing, 2003
Tvrtko ubeli: Knjievnost, Zagreb: Panorama, 1967

11 Fjodor Mihajlovi Dostojevski: Idiot, Beograd: Rad, 1988, str.628

7