NAKLADNI ZAVOD

MATICE HRVATSKE IZABRANA

DJELA L. N. TOLSTOJA
UREDNIK
JAKSA KUAN
NASLOV ORIGINALA

. H.

1958
RIJEKA TISKARA, RIJEKA

L. N. TOLSTOJ

RAT I MIR
KNJIGA DRUGA
PREVEO
ZLATKO CRNKOVI
Sedmo izdanje
1976
NAKLADNI ZAVOD
MATICE HRVATSKE
ZAGREB

KNJIGA DRUGA

PRVI DIO
I
Na poetku godine 1806. vraao se Nikolaj Rostov kui na dopust. Denisov je takoer
poao kui u Vorone pa ga je Rostov nagovorio da putuje s njim do Moskve i da
odsjedne kod njih. Na pretposljednjoj je stanici Denisov sreo nekog druga i popio s njim tri
boce vina pa se putem do Moskve, iako put bijae izrovan, nije budio leei na dnu
potanskih saonica pokraj Rostova, koji je bivao sve nestrpljiviji to su se vie primicali
Moskvi.
Hoemo li ve jednom? Hoemo li ve jednom? O, ove dosadne ulice, duani, peciva,
fenjeri i fijakeristi! - miljae Rostov poto su ve bili prijavili svoje dopuste na mitnici
i uli u Moskvu.
- Stigli smo, Denisove! Spava! - ree on i nae se cijelim tijelom naprijed, kao da se nada
da e tako ubrzati kretanje saonica. Denisov se ne odazva.
- Eno onog ugla na raskru gdje obino stoji Zahar sa svojim fijakerom; eno i Zahara, i
onoga istog konja. Eno i duania u kojemu smo kupovali medenjake. Hoemo li
ve jednom? Deder!
- Pred koju emo kuu? - zapita koija?
- Ama eno pred onu na kraju, onu veliku, kako je ne vidi! Ono je naa kua - ree Rostov
- ta ono je naa kua!
- Denisove! Denisove! Evo nas.
Denisov podie glavu, iskalja se i nita ne odvrati.
- Dmitrije - obrati se Rostov lakaju to sjedae na kozliu. - Pa to kao da je kod nas
svjetlo?
- Tako je, i kod tatice se u kabinetu svijetli.
- Jo nisu legli? A? ta misli?
- Pazi da ne zaboravi da mi odmah izvadi onu bluzu - nadoda Rostov opipavajui svoje
nedavno porasle brkove.
- De, potjeraj - viknu koijau. - Ama probudi se, Vasja obrati se Denisovu koji je opet bio
oborio glavu. - Ama de, potjeraj, dat u ti tri srebrnjaka za pie, potjeraj samo! - viknu Rostov
kad su saonice bile ve tri kue do njihova ulaza. Njemu se inilo da se konji ne miu s
mjesta. Napokon saonice skrenue nadesno prema ulazu: Rostov ugleda vie glave poznati
vijenac s odbijenom tukaturom, ulaz u kuu i stup na ploniku. Saonice nisu jo ni stale, a on
iskoi iz njih i potra u trijem. Kua je bila tako nepomina i neprijazna kao da je se i ne tie
tko je doao. U trijemu ne bijae nikoga. Zaboga, je li sve u redu? - pomisli Rostov i
zastade na as, sa zebnjom u srcu, ali odmah potra dalje kroz trijem i uz poznate nakrivljene
stepenice. Ista ona kvaka na vratima, zbog koje se grofica ljutila to je prljava, isto se onako
teko otvarala. U predsoblju je gorjela lojanica.
Stari Mihajlo spavao je na krinji: Lakaj za pratnju, Prokofije, onaj koji je bio toliko
snaan da je podizao koiju za zadnji kraj, sjedio je i pleo opanke od krajaca. On pogleda u
vrata to su se otvorila, i ravnoduan se i dremovan izraz na njegovu licu iznenada pretvori u
oduevljen i preplaen.
- Boe sveti! Mladi grof! - povika on kad poznade mladoga gospodara. - Kako to? Zlato
moje! - i tresui se od uzbuenja, Prokofije jurnu vratima to vode u salon, zacijelo da najavi,
ali se, oito, predomisli, vrati i obisnu o rame mladom gospodaru.
- Jesu li zdravi? - zapita Rostov izvlaei ruku iz njegova stiska.

- Jesu, hvala bogu! Svi, hvala bogu! Ba su malo prije poveerali! Daj da te pogledam,
vaa svjetlosti!
- Je li ba sve u redu?
- Jest, hvala bogu, hvala bogu!
Smetnuvi potpuno s uma Denisova i ne hotei da ga itko pretekne, Rostov svue bundu i
na prstima potra u mranu veliku dvoranu. Sve je bilo isto - isti kartaki stolovi, isti luster u
navlaci; ali je netko ve vidio mladoga gospodara, i on ne stie dotrati ni do salona kad neto
munjevito, poput vihora, izletje iz pobonih vrata, obujmi ga i stade ga cjelivati. I neko
drugo, pa tree, isto takvo bie izleti na druga, trea vrata; opet zagrljaj, opet poljupci, opet
usklici i suze radosnice. On ne mogae razabrati tko je i gdje je tata, tko je Nataa, a tko
Petja. Svi su vikali, govorili i ljubili ga, sve u isti mah. Samo majke nije bilo meu njima - to
je znao.
- A ja nisam znao ... Nikoluka ... mili moj!
- Evo ga ... naega ... Kolja, mili moj... Promijenio si se! Nema svijea! aja!
- Ama poljubi mene!
- Duice ... a mene.
Sonja, Nataa, Petja, Ana Mihajlovna, Vera, stari grof, svi su ga grlili; i sluge i sobarice
napunie sobu govorei i klicajui.
Petja mu se obisnuo o noge.
- A mene! - vikae on.
Poto ga je bila privukla k sebi i izljubila mu cijelo lice, Nataa je odskoila od njega i,
drei se za skut njegove bluze, skakala kao koza, sve na istom mjestu, i prodorno vriskala.
Svuda su oko njega bile sjajne oi pune ljubavi i suza radosnica, svuda usta to su traila
poljupce.
I Sonja je, crvena kao rak, drala njegovu ruku i sva sjala zapiljivi se blaeno u njegove
oi koje je toliko iekivala. Navrila je ve bila esnaestu godinu i bila veoma lijepa, napose
u ovom trenutku sretne i oduevljene ivahnosti. Nije odvajala oi od njega i suspregnuta se
daha smijeila. On je zahvalno pogleda, ali je sve jo ekao i traio nekoga. Stara grofica jo
nije dolazila. I eno, zaue se koraci za vratima. Tako hitri koraci da to nisu mogli biti koraci
njegove majke.
Ali je to ipak bila ona, u novoj haljini koju jo nije vidio na njoj i koju je saila dok njega
nije bilo kod kue. Svi ga pustie, i on potra k njoj. Kad su se sastali, ona klonu na njegove
grudi plaui. Nije mogla podii glavu i samo ju je pritiskivala na hladne gajtane njegove
bluze, Denisov je uao u sobu, a da ga nitko nije ni primijetio, i tu stajao gledajui ih i
trljajui oi.
- Vasilije Denisov, prijatelj vaega sina - predstavi se grofu koji ga je upitno gledao.
- Dobro doli! Znam, znam - ree grof grlei i ljubei Denisova. - Nikoluka nam je
pisao... Nataa, Vera, evo Denisova.
Ista se ona sretna i ushiena lica okrenue Denisovljevoj kosmatoj figuri i okruie ga.
- Duo, Denisove! - kliknu Nataa u krajnjem zanosu pa mu priskoi, zagrli ga i poljubi.
Svi se zbunie zbog Nataina postupka, Denisov takoer pocrvenje, ali se osmjehnu,
uhvati Natainu ruku i poljubi je.
Denisova odvedoe u sobu koju su spremili za nj, a Rostovljevi se svi okupie u salonu
oko Nikoluke.
Stara grofica sjedila je uz njega i nije mu isputala ruku koju je svaki as ljubila; ostali se
natiskali oko njih i pratili svaku njegovu kretnju, rije i pogled ne odvajajui od njega svojih
oduevljenih i zaljubljenih oiju. Brat i sestre su se prepirali i otimali tko e stajati blie
njemu, i tukli se oko toga tko e mu donijeti aj, rupi ili lulu.
Rostov bijae neobino sretan zbog ljubavi koju su mu iskazivali; ali je prvi trenutak
sastanka bio tako boanstven da mu se sad inilo malo ove sree i sve je jo neto oekivao.

Sutradan su ujutro putnici spavali gotovo do deset sati.

U prednjoj sobi bijahu razbacane sablje, torbe, kese, otvoreni kovezi i blatne izme.
Netko je maloas donio dva para oienih izama s ostrugama i metnuo ih pored zida. Sluge
su donosile umivaonike, vrelu vodu za brijanje i oienu odjeu. Mirisalo je na duhan i
mukarce.
- Hej, Grika, daj lulu! - viknu promuklim glasom Vaska Denisov. - listaj, Rostove!
Rostov podie svoju raupanu glavu s topla jastuka otirui sanjive oi.
- A to, je li kasno?
- Kasno je, prolo je devet sati - odgovori Natain glas i iz susjedne se sobe zau utanje
ukrobljenih haljina, apat i djevojaki smijeh, a pored odkrinutih vrata pomae
neto modro, vrpce, crne kose i vedra lica. To bijahu Nataa, Sonja i Petja koji su doli da
vide je li ustao.
- Ustaj, Nikolenjka - zau se ponovo Natain glas pred vratima.
- Odmah!
Petja je u tom asu u prvoj sobi ugledao i dohvatio sablje i, osjeajui onaj ushit koji
obuzima djeake kad vide svog starijeg brata vojnika i smetnuvi s uma da se sestrama
ne pristoji da vide neodjevene mukarce, otvorio vrata.
- Je li ovo tvoja sablja? - povika on. Djevojice odskoie u stranu. Denisov, prestraena
pogleda, sakri svoje dlakave noge pod pokriva i obazre se na druga traei od njega pomo.
Petja ue i vrata se ponovo zatvorie. Za vratima se razlegnu smijeh.
Nikolenjka, obuci kuni kaput i izii - ree Nataa.
- Je li ovo tvoja sablja? - zapita Petja. - Ili je vaa? - obrati se on poniznim potovanjem
brkatome i crnom Denisovu.
Rostov se urno obrije, obue kuni haljetak i izie iz sobe. Nataa je obula jednu izmu s
ostrugom i nazuvala drugu. Sonja se vrtjela oko nje i ba htjela da rairi haljinu i da sjedne
kad on ue. Obje su bile u jednakim, novim, modrim haljinama - svjee, rumene i vesele.
Sonja utee, a Nataa uhvati brata ispod ruke i odvede ga u salon gdje zavrgoe razgovor.
Nisu stizali pitati i odgovarati jedno drugome na pitanja o tisuu sitnica koje su samo njih
mogle zanimati. Nataa se smijala na svaku rije koju je izgovorio on i koju je izgovorila ona,
ne zato to bi bilo smijeno ono to su govorili, nego to je bila vesela i to nije mogla
obuzdati radosti koja je nalazila oduka u smijehu.
- Ah, kako je divno, sjajno! - uzvikivala je na sve.
Rostov osjeti kako mu se pod tolikim zrakama ljubavi, prvi put nakon pola godine, u dui i
na licu iri onaj djetinji osmijeh kojim se nije ni jednom osmjehnuo otkako je otiao od kue.
- Zbilja, uj - ree ona - jesi li sad pravi mukarac? Strano mi je drago to si mi brat. Ona mu pogladi brkove.
- Htjela bih znati kakvi ste vi, mukarci? Jeste li kao i mi? Niste?
- Zato je Sonja pobjegla? - zapita Rostov.
- A da. To je cijela pria! Kako e govoriti onji? Ti ili vi?
- Kako mi padne na pamet - ree Rostov.
- Govori joj vi, molim te. Poslije u ti rei zato.
- Ma zato?
- Dobro, rei u ti sad. Ti zna da je Sonja moja prijateljica, takva prijateljica da bih za nju
metnula ruku u vatru. Evo pogledaj! - Ona zasue svoj muselinski rukav i pokaza na svojoj
dugoj, mravoj, i njenoj ruci ispod ramena, visoko iznad lakta (na mjestu koje prekrivaju i
plesne haljine) crveni biljeg.
- To sam ja sebe opekla da bih joj dokazala koliko je volim. Uarila sam, naprosto, ravnalo
na vatri i pritisnula ga.
Sjedei u svojoj nekadanjoj uionici na divanu s jastuiima na naslonima i gledajui u te
Nataine uagrene oi, Rostov se ponovo vrati u onaj svoj obiteljski, djetinji svijet, koji ni za

koga drugoga osim za njega nije imao nikakva smisla, ali koji je njemu pruao ponajljepe
uitke u ivotu; i da netko opee svoju ruku da dokae svoju ljubav, nije mu se inilo
uzaludno - on je to shvaao i nije se tome udio.
- Pa ta? Je li to sve? - zapita on.
- Ama takve smo prijateljice da je divota! To s ravnalom - to nije nita; ali mi emo biti
prijateljice do groba. Kad ona nekoga zavoli, onda voli do groba; a ja to ne razumijem, ja
zaas zaboravim.
- Pa ta onda?
- Eto, ona toliko voli mene i tebe. - Nataa odjednom porumenje. - Ta sjea se, prije nego
si otiao ... Rekla ti je neka sve zaboravi? ... Rekla je: ja u ga uvijek voljeti, a on neka bude
slobodan. To je zbilja divno i plemenito! Je li, je li? Je li da je plemenito? - zapitkivae
Nataa tako ozbiljno i uzbueno da je bilo oito da je to to sad govori govorila prije kroza
suze. Rostov se zamisli.
- Ja nipoto ne povlaim svoju rije - ree on. - A, osim toga, Sonja je tako divna da ne
znam koji bi se luak odrekao svoje sree?
- Nemoj, nemoj tako - povika Nataa. - Mi smo ve o tome razgovarale. Znale smo da e
ti tako rei. Ali tako se ne moe jer, razumije li, ako ti tako kae - smatra da si vezan
svojom rijeju, onda ispada kao da je ona to namjerno rekla. Ispada da je ti ipak silom uzima
za enu i ispada kako ne treba.
Rostov uvidje da su to one dobro smislile. Sonja ga je jo juer zapanjila svojom ljepotom.
Danas ju je vidio na trenutak i uinila mu se jo ljepom. Bila je draesno
esnaestogodinje djevoje i oito ga je strastveno voljela (u to nije ni aska sumnjao). Zato
je sada ne bi volio, pa ak se i oenio, miljae Rostov, ali... sada ga oekuje jo toliko drugih
uitaka i poslova! Jest, one su to lijepo smislile - pomisli - treba da ostanem slobodan.
- Pa lijepo - ree on - poslije emo se porazgovoriti. Ah, kako mi je drago to te vidim! dometnu on. - A ta je s tobom, nisi li se iznevjerila Borisu? - zapita je brat.
- Ama gluposti! - viknu Nataa kroza smijeh. - Ne mislim ni na njega ni na koga drugoga, i
neu ni za koga da znam.
Gle, gle! Pa ta e onda?
- Je l ja? - priupita Nataa i sretan joj smijeak ozari lice. - Jesi l vidio Duporta?
- Nisam.
- Nisi vidio Duporta, uvenog plesaa? Onda ne moe to razumjeti. Evo ta u ja. Nataa uhvati prstima suknju kao plesaice, otra nekoliko koraka, okrenu se, poskoi u
zrak i udari nogom o nogu te stade na vrhove cipela i proe tako nekoliko koraka. - Stojim, je
li? Vidi li! - kazivae ona, ali se ne odra na prstima. - Eto ta u ja! Nikada se ni za
koga neu udati nego u postati plesaica. Samo o tome nikome ni rijei!
Rostov prsnu u tako veseo i grohotan smijeh da mu Denisov u svojoj sobi pozavidje, a
Nataa se ne mogae suzdrati da mu se ne pridrui. - Zbilja, je li da je dobro? - zapitkivae
neprestano.
- Dobro je. Vie se ne misli udati za Borisa?
Natau obli rumen.
- Neu se ni za koga udavati. Njemu u rei isto tako kad ga vidim.
- Gle, gle! - opet e Rostov.
- Ama jest, sve su to gluposti - nastavi eretati Nataa. - A ta, je li Denisov dobar ovjek?
- Dobar je.
- E pa do vienja, oblai se! Je li Denisov straan?
- Zato bi bio straan? - zapita Nicolas. - Nije, Vaska je silan.
- Ti ga zove Vaska? ... udno. A ta, je li jako dobar?
- Jako je dobar.

I Nataa stade na prste i izae iz sobe onako kako izlaze plesaice, ali se smijeila onako
kako se smijee samo sretne petnaestogodinje djevojice.
Kad je u salonu sreo onju, Rostov se zacrvenio. Nije znao kako bi se drao prema njoj.
Juer su se u prvom trenutku radosti poljubili zato to su se sastali, ali su danas osjeali da to
ne mogu uiniti; on je osjeao da ga svi, i mati i sestre, gledaju upitno i paze kako e se
vladati prema njoj. On joj poljubi ruku i ree joj vi - Sonja. Ali se njihove oi sretoe i rekoe
jedne drugima ti i njeno se poljubie. Ona ga je svojim pogledom molila da joj oprosti to
se usudila preko Natae podsjetiti na njegovo obeanje i zahvaljivae mu na njegovoj ljubavi.
On joj je pak svojim pogledom zahvaljivao to mu je ponudila slobodu i kazivao je, ma ta se
dogodilo, nikad nee prestati voljeti, jer je nemogue nju ne voljeti.
- Kako je ipak udno - ree Vera ugrabivi trenutak kad su svi utjeli - to Sonja i
Nikolenjka govore sad jedno drugome vi i dre se kao da se ne poznaju.
Verina je primjedba bila umjesna, kao i sve njezine primjedbe, ali, kao i nakon veine
njenih primjedaba, svima bjee nelagodno, i ne samo Sonja, Nikolaj i Nataa, nego i stara
grofica, koja se plaila te sinove ljubavi prema onji zbog koje bi mu mogla izmai sjajna
partija, pocrvenje kao djevojica.
Na veliko udo Rostovljevo, Denisov se pojavi u salonu u novoj odori, napomaen i
namirisan, isto onako dotjeran kakav je bio u bitkama, i tako udvoran prema damama
i kavalirima da to Rostov nije nikako oekivao od njega.

II
Kad se Nikolaj Rostov vratio iz vojske u Moskvu, ukuani su ga doekali kao najboljeg
sina, junaka i premilog Nikoluku; rodbina - kao dragog, simpatinog i pristojnog mladia;
znanci - kao pristalog husarskog porunika, vjetog plesaa i ponajboljeg moskovskog
momka za enidbu.
Rostove je poznavala sva Moskva; novaca je stari grof imao te godine dovoljno jer je
ponovo zaloio sva svoja imanja, pa je tako Nikoluka vrlo lijepo provodio vrijeme,
pribavivi sebi dobra kasaa i jahae hlae po najnovijoj modi, kakve jo nitko u Moskvi nije
nosio, i izme po najnovijoj modi s veoma iljastim vrcima i malenim srebrnim ostrugama.
Vrativi se kui, Rostovu bijee veoma ugodno da, nakon stanovitog izbivanja, okua stari
nain ivota. Njemu se inilo da je ve zreo i odrastao ovjek. Sjeao se kako je bio oajan
to nije poloio ispit iz vjeronauka, kako je od Gavrile pozajmljivao novac za fijaker, kako se
potajno ljubio sa onjom - svega se toga sjeao, ali kao djetinjarija koje su mu sad bile vrlo
daleke. Sad on - husarski porunik u srebrom izvezenoj dolami, s vojnikim georgijevskim
kriem, priprema svog kasaa za trku s poznatim ljubiteljima konja, starijim i uglednim
ljudima. Veerom odlazi jednoj poznatoj dami na bulevaru. On vodi mazurku na plesu kod
Arharovih, razgovara se o ratu s feldmaralom Kamenskim, navraa u Engleski klub i tie
se s jednim etrdesetogodinjim pukovnikom s kojim ga je upoznao Denisov.
Njegova je ljubav prema caru poneto oslabila u Moskvi jer ga za to vrijeme nije viao.
Ali je ipak esto priao o caru, o njegovoj ljubavi prema njemu i nagovjetavao da jo
ne kazuje sve, da se jo neto skriva u njegovim osjeajima prema caru to ne mogu svi
shvatiti, i iz dna je due oboavao, kao i svi Moskovljani u to vrijeme, cara Aleksandra
Pavlovia koga su tada u Moskvi prozvali anelom u ljudskom liku.
Za tog kratkotrajnog boravka u Moskvi, prije no to se vratio u vojsku, ne samo da se nije
zbliio sa onjom, nego se, naprotiv, otuio od nje. Ona je bila veoma lijepa, draga i oito ga
je arko voljela, ali je on bio u onim mladenakim godinama kad se mladiu ini da ima
toliko posla da se nema kad time baviti i kad se boji za koga vezati - uva svoju slobodu koja
mu je potrebna za kojeta drugo. Kad je za svog boravka u Moskvi pomiljao na onju,
govorio je sam sebi: E, jo e ih mnogo, mnogo takvih biti i ima ih tamo negdje koje jo
ne poznajem. Jo u stii kad zaelim da se pozabavim i ljubavlju, a sad nemam kad. Osim
toga, inilo mu se da ga ensko drutvo nekako ponizuje u njegovoj muevnosti. Odlazio je
na balove i u ensko drutvo pretvarajui se da to ini protiv svoje volje. Trke, Engleski klub,
banenje s Denisovom, odlaenje onamo - to je bilo neto drugo - to je priliilo
pravom husaru.
Na poetku se oujka stari grof Ilija Andreji Rostov brinuo oko priprema za ruak u
Engleskom klubu u ast dolaska kneza Bagrationa.
Grof je hodao dvoranom u kunom kaputu i izdavao naloge klupskom ekonomu i
uvenome Feoktisu, glavnom kuharu Engleskoga kluba, o nabavljanju i spravljanju pargi,
svjeih krastavaca, jagoda, teletine i rie za ruak u ast kneza Bagrationa. Grof je bio lan i
predsjednik kluba od njegova osnutka. Njemu je bilo povjereno da priredi gozbu u ast
Bagrationovu zato to je malo tko kao on znao prirediti gozbu tako bogato i doekljivo, a
pogotovo zato to je malo tko znao i bio voljan da dometne od svojih novaca, ako ustreba, za
prireivanje gozbe. Klupski kuhar i ekonom radosno su sluali grofove naloge, jer su znali da
se ni kod koga drugoga ne moe toliko zaraditi na ruku koji je stajao nekoliko tisua.
- Pazi onda, kreste, kreste metni u kornjainu juhu, zna!
- Dakle, tri hladna jela? ... - priupita kuhar.
Grof se zamisli.
- Ne moe manje od tri ... Majoneza jedno - ree on brojei na prste.

- Onda kaete da kupim velike keige? - zapita ekonom.

- A ta moe, kupi kad ba ne daju. Zbilja, roeni moj, umalo ne zaboravih. Pa treba jo
jedno predjelo. Oh, boe moj! - On se uhvati za glavu. - Ta tko e mi dovesti
cvijee? Mitenjka! O Mitenjka! Skoknider, Mitenjka, do naeg imanja - obrati se on
upravitelju koji je uao na njegov poziv - skoknite do naeg imanja i reci Maksimki vrtlaru
neka odmah potjera kmetove na kuluk. Kai mu neka sve iz staklenika dovue ovamo i neka
umota u pustine. Hou da do jutra bude ovdje dvjesta saksija.
Poto je izdao jo mnogo razliitih naloga, on ve krenu grofici da se odmori kad se sjeti
jo neega vanog pa se vrati, dozva natrag kuhara i ekonoma i ponovo stade zapovijedati. S
vrata dopre lak muki hod, zveckanje ostruga, i u sobu ue mladi grof, rumen, crnih bria,
oito odmoren i oporavljen od lagodnog ivota u Moskvi.
- Eh, brajko moj! Ne znam gdje mi je glava - ree starac osmjehujui se kao da se stidi
pred sinom. - Da mi bar ti hoe pomoi! Treba nam jo pjevaa. Glazbu imam, ali bi trebalo
pozvati i Cigane, je li? Vi vojnici to volite.
- Zbilja, tatice, ja mislim da se knez Bagration, kad se spremao za bitku kod
Schngrabena, nije toliko brinuo kao vi sada - ree sin osmjehujui se.
Stari grof se pretvarae da se ljuti.
- Jest, lako je govoriti, ali pokuaj sam.
I grof se okrenu kuharu koji je, pametna i smjerna lica, gledao pozorno i ljubazno as oca,
as sina.
- Vidi li ti ovu mlade, Feoktise, a? - ree on. - Smije se nama - starcima.
- ta ete, vaa svjetlosti, oni bi samo dobro jeli, a kako se sve to spremi i servira, to se
njih ne tie.
- Tako je, tako je! - viknu grof i veselo uhvati sina za obje ruke. - E pa zna ta, ba si mi
dobro doao! Sjedi smjesta u dvoprene saonice i otii Bezuhovu i reci mu da te je poslao
grof Ilija Andrejevi i da ga molim neka ti dade svjeih jagoda i ananasa. Nitko ih drugi vie
nema. Ako ga nema kod kue, svrati do kneginjica, a odande, pazi dobro, poi na Razguljaj Ipatka, koija zna gdje je to - potrai ondje Iljuku Cigana, onoga koji je kod grofa Orlova
onda plesao, sjea li se, u bijelom kazakinu,1 i dovedi ga ovamo, k meni.
- Da i Ciganke povedem? - zapita Nikolaj smijui se.
- De, de!...
Uto ue neujnim koracima u sobu Ana Mihajlovna, poslovna, zabrinuta i ujedno
kranski smjerna, kao i uvijek. Iako je Ana Mihajlovna svaki dan zatjecala grofa u
kunom kaputu, on se svaki put pred njom zbunjivao i molio je da mu oprosti to je tako
obuen.
- Nita, nita, dragi grofe - ree ona zatvarajui smjerno oi. - Ja u otii Bezuhovu - ree
ona. - Mladi je Bezuhov doputovao i sad emo, grofe, dobiti sve iz njegovih
staklenika. Ionako je trebalo, da ga pohodim. Poslao mi je pismo od Borisa. Borja je sad,
hvala bogu, u tabu.
Grof se obveseli to Ana Mihajlovna preuzima jedan dio njegovih obaveza pa zapovijedi
da upregnu za nju malu koiju.
- Recite Bezuhovu neka doe. Ja u ga zapisati. ta, je li doao sa enom? - zapita on.
Ana Mihajlovna prevrnu oima, a na licu joj se odrazi duboka alost...
- Ah, dragi moj, on je veoma nesretan ovjek - ree ona. - Ako je istina ono to govore,
onda je to strano. I tko bi to pomislio kad smo se onoliko radovali njegovoj srei! A on je
takva uzviena, nebeska dua, taj mladi Bezuhov! Jest, ja ga alim iz dna due i potrudit u se
da ga utjeim koliko mogu.
- Pa ta se dogodilo? - zapitae oba Rostova, stari i mladi.
1 Vrsta gornjeg kaputa.

Ana Mihajlovna duboko uzdahnu.

- Kau da je nju Dolohov, sin Marije Ivanove, sasvim kompromitirao - proaputa ona
tajanstveno. - Pjer mu je pomogao, pozvao ga sebi u kuu u Petrogradu, i eto ... Ona je dola
ovamo, a taj neboja za njom - ree Ana Mihajlovna elei pokazati da je na Pjerovoj strani, a
zapravo iskazujui nehotinom intonacijom i jedva primjetnim osmijehom, da je na strani
neboje, kako je nazvala Dolohova. - Kau da je Pjer sav utuen zbog te nesree.
- Svejedno mu recite neka doe u klub - ipak e se rastresti. Bit e bajoslovna gozba.
Sutradan, 3. oujka, izmeu jedan i dva sata popodne, oko dvjesta i pedeset lanova
Engleskog kluba i pedesetak gostiju oekivahu na ruak dragoga gosta i junaka austrijskog
pohoda, kneza Bagrationa. Kad su stigle vijesti o bici kod Austerlitza, Moskva je u prvi mah
bila zateena. Rusi su u to vrijeme bili toliko navikli na pobjede da, na glas o porazu, jedni
naprosto nisu vjerovali, a drugi su pokuali objasniti taj udni dogaaj nekakvim neobinim
razlozima. U Engleskom klubu, gdje su se okupljali svi oni koji su bili ugledni, oni koji su
dobivali obavijesti iz prve ruke i koji su imali utjecaja, nije se u prosincu mjesecu, kad su
poele stizati vijesti, uope govorilo o ratu ni o posljednjoj bici, kao da su se svi zarekli da
ute. Ljudi koji su vodili glavnu rije, primjerice: grof Rastopin, knez Jurij Vladimirovi
Dolgorukov, Valujev, grof Markov, knez Vjazemski, nisu ni dolazili u klub nego su se
sastajali po kuama, u svojim intimnim drutvancima, tako da oni Moskovljani koji su
prepriavali to su drugi govorili (meu koje je spadao i Ilija Andreji Rostov) nisu neko
vrijeme imali voa ni odreenog miljenja o ratnoj situaciji. Moskovljani su nasluivali da
neto nije u redu i da je teko raspravljati o tim tekim vijestima, pa su zato radije utjeli. Ali
nakon nekog vremena pojavie se, kao porotnici to izlaze iz vijenice, i velike zvjerke koje
su diktirale miljenje u klubu, i svi stadoe govoriti jasno i odreeno. Bili su otkriveni uzroci
tom nevjerojatnom, neuuvenom i nemoguem porazu Rusa, i sve se razjasnilo, i po svim su
zakucima Moskve govorili jedno te isto. Ti su uzroci bili: izdaja Austrijanaca, loe
snabdijevanje vojske, izdaja Poljaka Przybiszewskoga i Francuza Langerona, Kutuzovljeva
nesposobnost (ovo se samo aputalo), mladost i neiskustvo cara koji se oslonio na loe i
nitavne ljude. Ali su svi govorili da je vojska, ruska vojska, bila izvanredna i da je poinila
uda od junatva. Vojnici, oficiri i generali bili su - heroji. Ali junak nad junacima bio je
knez Bagration koji se proslavio u bici kod Schngrabena i u povlaenju od Austerlitza, gdje
je jedini proveo svoju kolonu u potpunom redu i cijeli dan odbijao dvostruko jaeg
neprijatelja. Tome to je Bagration iziao u Moskvi na glas kao junak pripomoglo je i to to
on nije u Moskvi imao nikakvih veza i to je bio stranac. U njegovu se liku odavala
poast obinom ruskom vojniku, borcu, koji nema veza i koji ne spletkari i koga uspomene
jo od talijanskog pohoda veu sa Suvorovljevim imenom. Osim toga se time to su se
njemu odavale takve poasti, najbolje pokazivalo negodovanje i neraspoloenje prema
Kutuzovu.
- Kad ne bi bilo Bagrationa, il faudrait linventer2 - ree aljivina inin, parodirajui
Voltairove rijei. Kutuzova nije nitko spominjao, a neki su ga potajno grdili i zvali
ga dvorskom lutkom i starim satirom.
Cijela je Moskva ponavljala rijei kneza Dolgorukova: ovjek plete, plete, pa se i
zaplete koji se tjeio za na poraz uspomenama na prijanje pobjede, te Rastopinove rijei
kako francuske vojnike treba sokoliti pred bitku patetinim frazama, kako s Nijemcima treba
logino raspravljati uvjeravajui ih da je opasnije bjeati nego napredovati; ali da ruske
vojnike treba samo obuzdavati i moliti ih: lake! Svuda su se prepriavale sve nove i nove
prie o pojedinim primjerima junatva koje su pokazali nai vojnici i oficiri kod Austerlitza.
Ovaj je spasio zastavu, onaj pobio pet Francuza, a onaj, opet, sam nabijao pet topova. Oni
koji nisu poznavali Berga priali su o njemu kako je, ranjen u desnicu, uzeo sablju u ljevicu i
2 Trebalo bi ga izmisliti.

krenuo naprijed. O Bolkonskomu nisu nita govorili, a samo su oni koji su ga dobro
poznavali alili to je mlad poginuo ostavivi za sobom bremenitu enu i oca udaka.

III
Treega oujka se po svima prostorijama Engleskog kluba razlijegao amor razgovora i,
poput pela u proljee, motali se amo-tamo, sjedili, stajali, sastajali se i rastajali se gosti
i lanovi kluba u odorama, frakovima i poneki jo napudrani i u kaftanima. Napudrani
livrirani lakaji, u niskim cipelama i dugim arapama, stajali su kod svakih vrata i pozorno
pratili svaki pokret gostiju i lanova kluba kako bi ih podvorili. Veina prisutnih bijahu stari,
ugledni ljudi irokih, samosvjesnih lica, debelih prstiju, sigurnih kretnji i glasova. Takvi
su gosti i lanovi sjedili na odreenim, uobiajenim mjestima i okupljali se u odreenim i
uobiajenim drutvancima. Neznatan dio prisutnih bijahu sluajni gosti - mahom mladi
ljudi modu kojima bijahu Denisov, Rostov i Dolohov koji je ponovo postao oficir u
Semjonovskom puku. Na licima se mladih ljudi, napose oficira, zrcalilo ono osjeanje
prezirna potovanja prema starcima koje kao da govori starom pokoljenju: Mi smo spremni
da vas cijenimo i potujemo, ali upamtite da budunost pripada ipak nama.
Tu je bio i Nesvicki, stari lan kluba. Pjer, koji je po eninoj zapovijedi pustio kosu,
skinuo naoari i bio odjeven po modi, hodao je kroz dvorane turoban i sumoran. Njega
je ovdje, kao i svagdje, okruivala atmosfera to su je stvarali ljudi koji se sklanjaju pred
njegovim bogatstvom i s kojima je on, vian da gospodari, razgovarao rastreseno i prezirno.
Po godinama je trebalo da bude s mlaima, a po bogatstvu i vezama ubrajao se meu stare
i ugledne goste pa je stoga iao od jednih do drugih. Najugledniji su starci bili u sreditu
skupina kojima su se smjerno pridruivali ak i neznanci da uju znamenite linosti. Velike
su se skupine obrazovale oko grofa Rastopina, Valujeva i Narikina. Rastopin je priao
kako su Austrijanci koji su bjeali potisnuli Ruse, pa su Rusi morali bajunetama kriti sebi
put kroz bjegunce.
Valujev je povjerljivo priopavao kako je Uvarov doao iz Petrograda da dozna miljenje
Moskovljana o Austerlitzu.
U treem je skupu Narikin pripovijedao o vijeanju austrijskoga vojnog vijea na kome je
Suvorov zakukurijekao odgovarajui tako na glupost austrijskih generala. inin, koji se tu
naao, htjede se naaliti pa ree da Kutuzov, oito, nije mogao od Suvorova nauiti ni tu laku
vjetinu - da kukurijee kao pijetao; ali starkelje omjerie strogim pogledom aljivinu
napominjui mu time da je ovdje i na dananji dan neprilino govoriti tako o Kutuzovu.
Grof Ilija Andreji Rostov zabrinuto je i uurbano hodao u svojim mekim izmama iz
blagovaonice u salon, pozdravljajui se brzo i posve jednako i s uglednim i s
neuglednim osobama koje je sve odreda poznavao, a kadikad je traio oima svog stasitog
junaka sina, zaustavljao radosno na njemu svoj pogled i podmigivao mu. Mladi je Rostov
stajao pokraj prozora s Dolohovom s kojim se nedavno bio upoznao i do ijeg mu je
poznanstva bilo mnogo stalo. Stari grof mu prie i rukova se s Dolohovom.
- Izvoli doi k meni kad poznaje mog junaka ... zajedno ste bili ovdje, zajedno ste inili
junatva... A! Vasilije Ignjatjiu ... zdravo, stari - obrati se on starkelji koji je prolazio, ali nije
ni dorekao pozdrava kad se sve uskomea, lakaj dotra i prestraena lica najavi: Izvoljeli su
doi!
Zacilikae zvonca; starijeine kluba potrae prema ulazu; gosti koji su bili ratrkani po
razliitim sobama, sabie se u jednu gomilu, kao ra kad se strese na lopati, i zaustavie se u
velikom salonu pred vratima dvorane.
Na vratima se predvorja pojavi Bagration, bez eira i sablje koje je, po klupskome
obiaju, ostavio kod vratara. Nije bio u kapi od astrahana, s nagajkom preko ramena, kakva
ga je vidio Rostov u noi uoi bitke kod Austerlitza, nego u tijesnoj odori s ruskim i stranim
odlikovanjima i s georgijevskom zvijezdom na lijevoj strani grudi. On je, oito, maloas,

prije ruka, podrezao kosu i zaliske to je promijenilo njegovu fizionomiju nagore. Na

njegovu licu bijae neto bezazleno i sveano to mu je, onako otrih i muevnih crta lica,
davalo ak pomalo komian izraaj. Bekleov i Fjodor Petrovi Uvarov doli su s njim i
zaustavili se na vratima elei da on, kao glavni gost, poe ispred njih. Bagration se smete jer
nije htio iskoristiti njihovu uljudnost; tako svi zastadoe na vratima i napokon Bagration poe
ipak naprijed. Stupao je po parketu sobe za primanje snebivljivo i nespretno, ne znajui kud
bi s rukama - bio je viniji i lake mu je bilo hodati pod kiom tanadi preko oranice, kao to
je iao pred Kurskim pukom u Schngrabenu. Starjeine ga kluba doekae kod prvih vrata,
rekoe nekoliko rijei kako su radosni to vide tako draga gosta i, ne doekavi njegova
odgovora, opkolie ga, kao da su ga zarobili, i odvedoe u salon. Kroz vrata se salona nije
moglo ni proi od lanova i gostiju koji su nagrnuli, gurali jedan drugoga i pokuavali preko
tuih ramena vidjeti Bagrationa, kao da je kakva rijetka zvijer. Grof je Ilija Andreji
najodlunije, smijui se i neprestano govorei: Makni se, mon cher, makni, makni!
prokrio put kroz svjetinu, proveo goste u salon i posjeo ih na srednji divan. Velike zvjerke,
najugledniji lanovi kluba, okruie pridolice. Grof Ilja Andreji ponovo se progura kroz
mnotvo, izie iz salona i nakon minute se vrati s jo jednim starjeinom nosei velik srebrn
pladanj koji prui knezu Bagrationu. Na pladnju bijae pjesma spjevana i tiskana u ast
junaku. Kad ugleda pladanj, Bagration se uplaeno obzirnu kao da trai pomo. Ali u svim
oima proita zahtjev da se pokori. Osjeajui da je u njihovoj vlasti, Bagration dohvati
odluno, objema rukama, pladanj i ljutito i prijekorno pogleda grofa koji mu ga je pruio.
Netko usluno uze iz Bagrationovih ruku pladanj (inae bi ga on, inilo se, drao tako do
veeri i iao s njim k stolu) i upozori ga na pjesmu. Pa dobro, proitat u - kao da ree
Bagration pa upre svoje umorne oi u papir i stade ozbiljno i paljivo itati. Sam stihotvorac
uze pjesmu i poe je itati naglas. Knez Bagration sluae oborene glave.
Proslavi Aleksandra vijek
I ouvaj nam Tita3 na prijestolju.
Budi straan voa, ali i dobar ovjek,
U domovini Rifej, a Cezar na bojitu.
Da ni sretni Napoleon
Koji ve okusi tko je Bagration
Ne dirne vie u Ruske Alkide4...
Ali nije ni dovrio itanje kad ceremonijar objavi gromovitim glasom: Jelo je gotovo!
Otvorie vrata, iz blagovaonice zagrmje poloneza: Grom pobjede razlijee se, hrabri
Ruse, veseli se - a grof Ilja Andreji pogleda ljutito autora koji je i dalje itao pjesmu, da se
pokloni pred Bagrationom. Svi poustajae osjeajui da je objed vaniji od stihova, a
Bagration pokorno poe prvi k stolu. Njega posjedoe na elo stola izmeu dva Aleksandra Bekleova i Narikina, to je takoer bilo znaajno s obzirom na carevo ime; trista ljudi
posjedae u blagovaonici prema inu i ugledu, ugledniji - blie poasnom gostu, onako isto
prirodno kao to je voda, kad se razlije, dublja ondje gdje je zemljite nie.
Ba pred ruak grof Ilja Andreji predstavi knezu svoga sina. Bagration ga poznade i ree
nekoliko nesklapnih i nevjetih rijei kakve su bile i sve ostale rijei koje je izgovorio toga
dana. Grof je Ilja Andreji radosno i ponosno obilazio sve pogledom dok je Bagration
govorio s njegovim sinom.
3 Tito je bio rimski car, poznat po svojoj dobroti.
4 Alkid je bio nadimak grkoga junaka Herakla, unuka Alkejeva.

Denisov, Nikolaj Rostov i njegov novi znanac Dolohov sjedili su gotovo u sredini stola.
Suelice njima sjede Pjer do kneza Nesvickoga. Grof je Ilja Andreji s ostalim starjeinama
kluba sjedio suelice Bagrationu i nutkao kneza utjelovljavajui u sebi moskovsku
gostoljubljivost.
Njegov trud nije bio uzaludan. I posna i mrsna jela bila su izvrsna, ali on ipak nije mogao
biti posve miran dok se ruak nije zavrio. Namigivao je toiocu, zapovijedao apatom
slugama i prilino uzbueno oekivao svako jelo koje je poznavao. Sve je bilo divno. Kad
iznesoe drugo jelo, golemu keigu (ugledavi je, Ilja Andreji pocrvenje od radosti i
snebivanja), lakaji ve stadoe, uz prasak, otvarati boce i toiti ampanjac. Nakon ribe, koja
se gostima prilino svidjela, grof Ilja Andreji zgleda se s ostalim starjeinama. Bit e
mnogo zdravica, valja zapoeti! - apnu pa dohvati pehar i ustade. Svi mukom umukoe
oekujui ta e rei.
- U zdravlje carevo! - kliknu on i istog se asa njegove dobre oi ovlaie suzama od
radosti i zanosa. U istom trenutku zasvirae Grom pobjede razlijee se. Svi poustajae
i kliknue hura!. I Bagration kliknu hura! istim onim glasom kojim je kliktao na polju
kod Schngrabena. Oduevljeni glas mladoga Rostova izdvajao se izmeu svih trista glasova.
Samo to nije plakao.
- U zdravlje carevo - vikae on - hura! - Iskapi svoj pehar i tresne njime o pod. Mnogi se
povedoe za njegovim primjerom. I dugo odjekivahu glasni usklici. Kad su glasovi umuknuli,
lakaji pokupie razbijeno posue, i svi posjedae smijeei se svojoj vici i razgovarajui se.
Grof Ilja Andreji ponovo ustade, pogleda u papiri to je leao pokraj njegova tanjira i
nazdravi u ast junaka naeg posljednjeg pohoda, kneza Petra Ivanovia Bagrationa, a plave
mu se oi ponovo ovlaie suzama. Hura! - kliknu ponovo trista gostiju, a umjesto glazbe
zaorie glasovi pjevaa koji su pjevali kantatu Pavla Ivanovia Kutuzova:
Prepreka se Rus ne boji,
Hrabrost je jamstvo pobjedama,
Dok su u nas Bagrationi,
Dumani su pod nogama - itd.
Tek to su pjevai otpjevali, zaredae se nove i nove zdravice, i grof Ilja Andreji sve se
vie i vie raznjeivao, i sve se vie razbijalo posua, i sve se vie vikalo. Napijalo se
u zdravlje Bekleova, Narikina, Uvarova, Dolgorukova, Apraksina, Valujeva, u zdravlje
klupskih starjeina, u zdravlje svih lanova kluba, u zdravlje svih gostiju kluba i,
naposljetku, posebno u zdravlje prireivaa ruka grofa Uje Andrejia. Kod te je zdravice
grof izvadio rupi, pokrio njime lice i polio se suzama.

IV
Pjer je sjedio suelice Dolohovu i Nikolaju Rostovu. Mnogo je i pohlepno jeo i pio, kao i
uvijek. Ali su oni koji su ga dobro poznavali vidjeli danas na njemu neku veliku promjenu.
Za rukom je neprestano utio i gledao oko sebe kiljei i mrtei se, ili se zagledao nekamo i
trljao potpuno rastreseno hrbat svoga nosa, lice mu je bilo sjetno i tmurno. inilo se da i
ne vidi i ne uje to se dogaa oko njega i da jednako misli o neemu tekom i nerijeenom.
To nerijeeno pitanje to ga je muilo bijahu nagovjetaji kneginjice u Moskvi o
Dolohovljevoj intimnosti s njegovom enom i anonimno pismo, koje je jutros dobio i u
kojemu je, s onim runim saaljenjem to je svojstveno svim anonimnim pismima, stajalo
kako on slabo vidi kroz svoje naoari i kako je samo za njega tajna da mu Dolohov ara sa
enom. Pjer nije nipoto povjerovao ni kneginjiinim nagovjetajima ni pismu, ali mu je sad
grozno bilo da gleda pred sobom Dolohova. Svaki put kad bi mu se pogled ukrstio s
Dolohovljevim divnim drskim oima, Pjer je osjeao kako mu se u dui budi neto uasno i
gadno, pa je bre-bolje okretao glavu od njega. Sjeajui se i nehotice cijele prolosti svoje
ene i njenih odnosa s Dolohovom. Pjeru bijae jasno da je ono to je stajalo u pismu moglo
biti istina, da je u najmanju ruku moglo nalikovati na istinu, kad se ne bi ticalo njegove ene.
Pjer se i nehotice sjeao kako se Dolohov, kome je poslije rata bilo sve vraeno, vratio u
Petrograd i doao k njemu. Koristei se svojim prijateljstvom s Pjerom iz doba kad su
zajedniki banili, Dolohov mu je doao pravo u kuu i Pjer ga je primio pod svoj krov i
pozajmio mu novaca. Pjer se sjeao kako je Helena, smijeei se, izraavala svoje
nezadovoljstvo to Dolohov stanuje kod njih, i kako je Dolohov pred njim ciniki
hvalio ljepotu njegove ene, i kako se otada pa sve do dolaska u Moskvu nije odvajao od njih.
Jest, krasan je on - miljae Pjer - poznajem ga ja. On bi posebno uivao da okalja moje
ime i da me izvrgne ruglu ba zato to sam se zauzimao za nj, primio ga i pomogao mu. Ja
znam i razumijem to bi ta prijevara znaila u njegovim oima, kad bi to bila istina. Jest, kad
bi to bila istina; ali ja u to ne vjerujem, ne smijem i ne mogu vjerovati. Sjeao se izraaja to
ga je poprimalo Dolohovljevo lice u asovima okrutnosti, kao onda kad je vezao policijskog
nadzornika za medvjeda i gurao ga u vodu, ili kad je bez ikakva razloga izazivao ovjeka na
dvoboj, ili ubijao iz pitolja koijaeva konja. Taj je izraaj bivao esto na Dolohovljevu licu
kad bi ga on gledao. Jest, on je naletica - miljae Pjer - njemu nije nita da ubije ovjeka,
njemu se zacijelo ini da ga se svi boje, njemu to zacijelo godi. On zacijelo misli da ga se i
ja bojim. I odista ga se bojim - miljae Pjer, i opet je kod tih misli osjeao kako mu se neto
strano i gadno budi u dui. Dolohov, Denisov i Rostov sjedili su sad suelice Pjeru i inilo se
da su neobino dobre volje. Rostov je veselo razgovarao sa svoja dva prijatelja, od kojih je
jedan bio smion husar a drugi uven megdandija i vjetrogonja, i kadikad bi podrugljivo
pogledao Pjera koji je na tom ruku udarao u oi, onako zamiljen, rastresen i golem. Rostov
je neprijateljski gledao Pjera, prvo zato to je Pjer za njega, husara, bio bogat civil, mu
ljepotice, jednom rijeju baba; drugo zato to Pjer, onako zamiljen i rastresen, nije poznao
Rostova i nije odzdravio na njegov poklon. Kad su pili u zdravlje carevo, Pjer se bio zamislio
pa nije ni ustao ni uzeo pehar.
- A ta je s vama? - doviknu mu Rostov gledajui ga i oduevljeno i ljutito. - Zar ne ujete:
u zdravlje carevo!
Pjer uzdahnu, pokorno ustade i ispi svoj pehar, a kad svi posjedae, obrati se Rostovu
smjeei se svojim dobroudnim smijekom.
- A ja vas nisam ni poznao - ree. Ali Rostovu nije bilo do toga, on je klicao hura!
- Nee li obnoviti poznanstvo - upita Dolohov Rostova.
- Nek ide s milim bogom, budala - ree Rostov.
- Treba paziti mueve ljepunih ena - ree Denisov.

Pjer nije ni mogao uti to su govorili, ali je znao da govore o njemu. On pocrvenje i
okrenu glavu.
- A sad, u zdravlje lijepih ena - ree Dolohov pa se ozbiljno, s peharom u ruci, okrenu
Pjeru osmjehujui se kutovima usana. - U zdravlje lijepih ena, Petrua, i njihovih ljubavnika
- ree on.
Pjer je oborenih oiju pio iz svog pehara ne gledajui Dolohova i ne odgovarajui mu.
Lakaj koji je dijelio primjerke Kutuzovljeve kantate stavi jedan list pred Pjera, kao
pred uglednijeg gosta. On ga htjede uzeti, ali se Dolohov nae preko stola, istre mu list iz
ruke i stade itati. Pjer pogleda Dolohova i obori pogled - neto strano i gadno to mu
nije dalo mira za cijeloga ruka probudi se i svega ga obuze. On se nae cijelim svojim
gojaznim tijelom preko stola.
- Kako se usuujete uzeti! - viknu on.
Kad su zauli taj uzvik i vidjeli koga se tie, Nesvicki i susjed s desne strane urno se i
prestraeno obratie Bezuhovu.
- Okanite se, okanite, ta vam je? - aputahu prestraeni glasovi. Dolohov pogleda Pjera
svojim svijetlim, veselim i okrutnim oima osmjehujui se isto onako, kao da veli: E, ba mi
je drago.
- Ne dam - izgovori on razgovijetno.
Pjer problijede, usna mu zatitra i on istre list.
- Vi... vi ste ... nitkov! ... Izazivam vas na dvoboj - ree on, odmae stolac i ustade. U tom
istom asu kad je to uinio i izgovorio te rijei, osjetio je da je pitanje o krivnji njegove ene,
koje ga je muilo cijeli taj dan, bilo konano i nesumnjivo potvrdno rjeenje. Mrzio ju je i
zauvijek raskinuo s njom. Iako ga je Denisov molio da se ne mijea u to, Rostov je pristao da
bude svjedok Dolohovu pa se poslije ruka dogovorio s Nesvickim, Bezuhovljevim
svjedokom, o uvjetima dvoboja. Pjer je otiao kui, a Rostov, Dolohov i Denisov ostadoe do
kasno uveer u klubu sluajui Cigane i pjevae.
- Onda, do sutra u Sokoljnicima - ree Dolohov opratajui se s Rostovom na vratima
kluba.
- I ti si miran? - zapita Rostov.
Dolohov zastade.
- Evo gledaj, otkrit u ti u dvije rijei svu tajnu dvoboja. Ako ide na dvoboj i pie
oporuke i njena pisma roditeljima, ako misli da moe poginuti, onda si - budala i jamano
si izgubljen; a ide li s vrstom namjerom da njega ubije to je mogue bre i da to bude to
pouzdanije, onda je sve u redu. Kao to mi je na lovac na medvjede u Kostromi esto
govorio: ta kako se ne bi, veli, bojao medvjeda? Ali im ga spazi, proe te sav strah i samo
pazi da ti ne umakne! Eto tako i ja. A demain, mon cher!5
Sutradan, u osam sati ujutro, Pjer i Nesvicki stigoe u Sokoljniku umu i tu ve zatekoe
Dolohova, Denisova i Rostova. Pjer je nalikovao na ovjeka koji se zavezao u misli koje se
nikako ne tiu onoga to ga oekuje. Njegovo upalo lice bijae uto. Oito nije spavao te
noi. Rastreseno je gledao oko sebe i mrtio se, kao da mu sunce udara u oi. Dvije su ga
misli bile posve zaokupile: krivica njegove ene o kojoj nakon probdjevene noi nije vie
nimalo sumnjao, i nevinost Dolohovljeva koji nije imao nikakva razloga da uva tuu ast.
Moda bih ja na njegovu mjestu uinio isto tako - miljae Pjer - tavie, sigurno bih uinio
isto tako; emu onda taj dvoboj, to umorstvo? Ili u ja njega ubiti, ili e on mene pogoditi u
glavu, u lakat, u koljeno. Da odem odavde, da pobjegnem i sakrijem se negdje - padalo mu
je na pamet. Ali ba u trenucima, kad su mu dolazile takve misli, pitao je neobino mirno i
rastreseno, to je ulijevalo potovanje onima koji su ga gledali: Hoemo li skoro, je li
gotovo?
5 Do sutra, dragi moj!

Kad je sve bilo spremno, sablje pobodene u snijeg da oznae granicu do koje je trebalo
prii, i pitolji nabijeni, Nesvicki pristupi Pjeru.
- Ja ne bih ispunio svoju dunost, grofe - ree on plaljivim glasom - i ne bih opravdao
povjerenje i ast koje ste mi ukazali time to ste me izabrali za svoga svjedoka, kad vam u
ovom vanom trenutku ne bih rekao svu istinu. Ja drim da nema dovoljno razloga da se ovaj
dvoboj odri i da nije vrijedno oko toga prolijevati krvi... Vi niste bili u pravu, raestili ste se
malo ...
- Ama jest, strano je glupo ... - ree Pjer.
- Dopustite mi, dakle, da kaem da alite, i ja sam uvjeren da e nai protivnici pristati da
prihvate vau ispriku - ree Nesvicki (koji, kao i ostali svjedoci i kao svi u takvim prilikama,
nije jo vjerovao da e doista doi do dvoboja). - Vi znate, grofe, da je kudikamo pametnije
priznati svoju pogreku nego tjerati mak na konac. Ni s jedne strane nije bilo uvrede.
Dopustite mi da pregovaram ...
- Nemojte, ta tu ima da se govori! - ree Pjer - Svejedno je ... Dakle, je li gotovo? - doda.
- Recite mi samo kamo da idem i kamo da pucam? - ree osmjehujui se neprirodno i blago.
Dohvati pitolj i stade ispitivati kako se okida, jer dotada nikad jo nije drao pitolj u
rukama, to nije htio priznati. - Ah, da, da, tako je, znam, samo sam zaboravio - ree.
- Nikakvih isprika, apsolutno nita - ree Dolohov Denisovu koji je takoer pokuao da ih
pomiri i takoer doao do oznaenog mjesta.
Odredie mjesto za dvoboj, osamdesetak koraaja od ceste na kojoj su ostale saonice, na
malom proplanku u borovoj umi, prekrivenom snijegom koji je posljednjih dana bio okopnio
od jugovine. Protivnici su stajali etrdeset koraaja daleko jedan od drugoga, svaki na jednom
kraju proplanka. Svjedoci su, brojei korake, otprtili po mokrom i dubokom snijegu od
onog mjesta gdje su stajali do sablji Nesvickova i Denisova koje su oznaavale barijeru6 i
koje bijahu pobodene na deset koraaja jedna od druge. Jo bijae jugovina i magla; ovjek
nije mogao nita vidjeti dalje od etrdeset koraka, ve je tri minute sve bilo spremno, a jo su
se skanjivali da ponu. Svi su mukom muali.

6 Crta koja razdvaja protivnike i koju oni ne smiju prijei.

V
- Pa da ponemo! - ree Dolohov.
- Moemo - ree Pjer jednako se osmjehujui.
Nastadoe grozni trenuci. Bilo je oito da se sukob koji je izbio ni zbog ega ne moe vie
niim sprijeiti, da se razvija sam od sebe, nezavisno od ljudske volje, i da se dvoboj mora
odrati. Denisov stupi prvi naprijed do barijere i objavi:
- Budui da su protivnici odbili da se pomire, neka izvole zapoeti - neka uzmu pitolje i,
kad ja izbrojim tri, neka pou u susret jedan drugome.
- Je ... dan! Dva! Tri! - uzviknu ljutito Denisov i skloni se u stranu.
Obojica pooe prtinicom i stadu se sve vie i vie pribliavati razaznavajui jedan
drugoga u magli. Protivnici su imali pravo da na putu do barijere pucaju kad hoe. Dolohov
je iao polagano ne podiui pitolja i gledajui svojim svijetlim, sjajnim i plavim oima u
lice svom protivniku. Na ustima mu igrae, kao i uvijek, neto nalik na osmijeh.
Na rije tri Pjer poe hitimice naprijed silazei s prtinice i gazei po cijelcu. Ispruio je
desnu ruku u kojoj je drao pitolj bojei se, oito, da ne ubije sebe iz pitolja. Ljevicu
je briljivo sklanjao za lea, jer je neprestano htio da pridri njome desnicu, a znao je da ne
smije. Poto je proao pet-est koraka i zagazio s prtinice u snijeg, Pjer pogleda preda se,
pa opet brzo u Dolohova, povue prstom kako su ga uili i opali. Nikako nije oekivao tako
jak prasak pa se tre od vlastita pucnja, a onda se osmjehnu sam sebi poto se tako ponio
i stade. U prvi mah nije mogao nita vidjeti od dima koji je zbog magle bio osobito gust; ali
drugi hitac, koji je oekivao, izostade. Samo je uo Dolohovljeve uurbane korake, a
kroz dim ugleda njegov lik. Drao se jednom rukom za lijevu stranu, a drugom stezao sputen
pitolj. Lice mu bijae blijedo. Rostov mu pritra i neto ree.
- Ne ... nije - procijedi Dolohov - ne, nije gotovo - pa, posrui i hramljui, prijee jo
nekoliko koraka do same sablje i klonu na snijeg pokraj nje. Lijeva mu ruka bijae
sva krvava, pa je otare o kaput i podupre se njome. Lice mu je podrhtavalo, blijedo i
natmureno.
- Izvo... - poe Dolohov, ali ne mogade ujedanput izgovoriti - izvolite - doree na jedvite
jade. Pjer se jedva suzdravae da ne zaplae, pa potra Dolohovu i ve htjede prijei prostor
koji je razdvajao dvije barijere, kad Dolohov viknu. - K barijeri! - I Pjer, shvativi o emu je
rije, stade pokraj svoje sablje. Dijelilo ih je tek deset koraaja. Dolohov obori glavu na
snijeg, pohlepno zagrize u snijeg, pa opet podie glavu, ispravi se, podavi noge i sjede traei
vrsto uporite. Gutao je hladan snijeg i sisao ga; usne su mu podrhtavale, ali se neprestano
smijeio; oi su mu sijevale od pakosti i napora posljednje snage koju je prikupljao.
Podie pitolj i naniani.
- Stanite porebarke, zatitite se pitoljem - dobaci Nesvicki.
- Zatitite se! - ne otrpje ak ni Denisov da ne dovikne svom protivniku.
Pjer je nemono rairio noge i ruke i, osmjehujui se blago, saalno i pokajniki, isprsio se
svojim irokim grudima pred Dolohovom i tuno ga gledao. Denisov, Rostov i Nesvicki
zamurie. Istodobno zaue i hitac i Dolohovljev bijesan krik.
- Pokraj! - kriknu Dolohov i nemono klonu glavom na snijeg. Pjer se uhvati za glavu,
okrenu i poe natrag u umu gazei samo po snijegu i izgovarajui naglas neke
nerazumljive rijei.
- Glupo je... glupo! Smrt... la ... - ponavljae mrtei se. Nesvicki ga zaustavi i odveze
kui.
Rostov i Denisov odvezoe ranjenoga Dolohova.
Dolohov je, sklopljenih oiju, utke leao u saonicama i nijednom rijeju nije odgovarao
na pitanja koja su mu zadavali; ali kad uoe u Moskvu, odjednom se prenu i, pridigavi

s mukom glavu, uhvati za ruku Rostova koji je sjedio uz njega. Rostova prenerazie potpuno
nov i neoekivan zanos i njenost na Dolohovljevu licu.
- Pa kako je? Kako se osjea - zapita Rostov.
- Loe! Ali nije vano. Gdje smo, prijatelju! - zapita Dolohov isprekidanim glasom. - U
Moskvi smo, znam. Za mene nije vano, ali sam nju ubio, ubio... Ona nee toga podnijeti.
Nee podnijeti...
- Tko? - zapita Rostov.
- Majka moja. Moja majka, moj aneo, moj oboavani aneo, majka - i Dolohov proplae
stiui Rostovu ruku. Kad se donekle smirio, objasni Rostovu da ivi s majkom i da ona
nee preivjeti ako ga bude morala gledati kako umire. Zamoli Rostova da ode k njoj i da je
pripravi na ovo.
Rostov poe naprijed da izvri to mu je reeno i osvjedoi se, na svoje veliko udo, da
Dolohov, taj kavgadija i naletica Dolohov, ivi u Moskvi sa starom majkom i
grbavom sestrom, i da je neobino njean sin i brat.

VI
Pjer se u posljednje vrijeme malokad viao sa enom u etiri oka. I u Petrogradu i u
Moskvi bijae im kua neprestano puna gostiju. One noi poslije dvoboja nije otiao u
lonicu, nego je, kako je esto inio, ostao u golemom oevom kabinetu, onome istom u
kome je umro grof Bezuhov.
Prilegao je na divan i htio zaspati ne bi li zaboravio sve ono to je doivio, ali nije mogao.
U dui mu se odjednom digla takva bura osjeanja, misli i uspomena te ne samo da nije
mogao spavati, nego nije mogao ni sjediti na jednom mjestu, pa je morao skoiti s divana i
brzim koracima hodati po sobi. as mu je izlazila pred oi ona u prvim danima
nakon vjenanja, nagih ramena i umorna, strastvena pogleda, i odmah mu je uz nju izlazilo
pred oi Dolohovljevo lijepo, drsko, vrsto i podrugljivo lice, kakvo je bilo na ruku, i to isto
Dolohovljevo lice, blijedo, uzdrhtalo i bolno, kakvo je bilo kad se okrenuo i pao u snijeg.
Ta ta se dogodilo? - pitae sam sebe. - Ubio sam ljubavnika, jest, ubio sam ljubavnika
svoje ene. Jest, to se dogodilo. Zato? Kako sam to mogao uiniti? - Zato to sam se oenio
njome - odgovori mu nekakav unutranji glas.
A to sam ja tu kriv? - pitae on. - to si se oenio a da je nisi volio, to si obmanuo i nju
i sebe - i on se ivo sjeti onoga trenutka poslije veere kod kneza Vasilija kad je izrekao one
rijei koje mu nikako nisu htjele prijei preko jezika: Je vous aime7. Sve je to zbog toga! Ja
sam i onda osjeao - miljae on - osjeao sam i onda da to nije ono pravo, da nemam na to
pravo. Tako je bilo. Sjeti se medenoga mjeseca i pocrvenje zbog sjeanja na to. Osobito je
ivo, uvredljivo i sramno bilo ono sjeanje kad je jednom, uskoro nakon svoje enidbe, u po
bijela dana doao u svilenom kunom kaputu iz lonice u kabinet i tu zatekao glavnog
upravitelja koji se smjerno poklonio, pogledao Pjeru u oi pa u njegov noni kaput i malo se
nasmjehnuo, kao da je tim osmijehom htio namjerno, smjerno pokazati da je i on sretan zbog
sree svoga principala.
A koliko sam se puta ponosio njome, ponosio se njenom velebnom ljepotom, njenim
drutvenim taktom - miljae on - ponosio se tom svojom kuom u kojoj je ona primala
svekoliki Petrograd, ponosio se njenom uznositou i ljepotom. Eto sad ime sam se
ponosio?! Mislio sam tada da je ne razumijem. Koliko sam puta, zadubljujui se u njen
karakter, govorio sebi kako sam kriv to je ne razumijem, i kako je vazda mirna, zadovoljna, i
kako nema nikakvih prohtjeva ni elja, a sva je odgonetka bila u toj groznoj rijei da je
razvratnica: rekao sam sebi tu groznu rije i sve mi je postalo jasno!
Anatol je dolazio k njoj da uzajmi novaca i ljubio joj gola ramena. Ona mu nije davala
novaca, ali je putala da je ljubi. Otac je u ali poticao njenu ljubomoru; ali je ona mirno
se smijeei, govorila da nije tako glupa pa da bude ljubomorna - neka radi ta hoe, govorila
je o meni. Pitao sam je jednom prilikom nema li znakova trudnoe. Ona se prezirno
nasmijala i rekla da nije luda da bi htjela imati djece, i da ona od mene nee imati djece.
Zatim se sjetio grubosti i jasnoe njenih misli i vulgarnosti njenih izriaja koji joj bijahu
svojstveni, iako je bila odgojena u visokom aristokratskom drutvu. Nisam ja neka
glupaa ... idi pa probaj ... allez vous promener8 - govorae ona. Videi koliko se ona dopada
starim i mladim mukarcima i enama, Pjer esto nije mogao pojmiti zato je on ne voli.
Pa ja je nikad nisam ni volio - kazivae sam sebi Pjer. - Znao sam da je razvratnica ponavljae u sebi - ali se nisam usudio to priznati.
7 Volim vas.
8 Gubite se.

I sad Dolohov, eno ga gdje sjedi u snijegu i silom se smijei i moda umire uzvraajui
na moje kajanje nekakvim prijetvornim junaenjem!
Pjer je bio od onih ljudi koji, uza svu svoju takozvanu slabost karaktera ne trae nikoga
kome bi povjerili svoje jade. On je sam u sebi prokuhavao svoje jade.
Svemu je, svemu samo ona kriva - kazivae sam sebi.
- Ali ta mi to vrijedi? Zato sam se vezao s njom, zato sam joj rekao ono Je vous aime
koje je bilo la i jo gore nego la - kazivae sam sebi. - Ja sam kriv i treba da snosim ... ta?
Osramoenje svog imena, nesretan ivot? Ama sve je to glupost - pomisli - i osramoenje
imena i ast - sve je relativno, nita ne zavisi od mene.
Luja XVI su smaknuli zato to su oni govorili da je nepoten i zloinac (pade na pamet
Pjeru) i imali su pravo sa svoga stanovita, isto onako kako su imali pravo oni koji su umirali
za nj muenikom smru i ubrajali ga meu svece. Zatim su smaknuli Robespierrea zato to
je bio despot. Tko je prav, a tko kriv? Nitko. A kad si iv - onda ivi: sutra e umrijeti, kao
to sam ja mogao umrijeti prije jednog sata. I vrijedi li se toliko kinjiti kad ovjeku preostaje
da ivi tek trenutak u usporedbi s vjenou? Ali u asu kad je ve mislio da se smirio
ovakvim rasuivanjem, izie mu odjednom pred oi ona, i to u onim trenucima kad joj je on
jae no ikad iskazivao svoju prijetvornu ljubav, i on osjeae kako mu krv navire u srce i
kako mora ponovo ustati, kretati se, i lomiti, i kriti sve to mu doe pod ruku. - Zato sam joj
rekao Je vous aime - ponavljae neprestano u sebi. I kad je po deseti put ponovio to pitanje,
pade mu na um Molireovo mais que diable allait il faire dans cette galre?9 i nasmija se sam
sebi.
Nou je pozvao sobara i zapovjedio mu da spremi stvari za put u Petrograd. Nije vie
mogao ivjeti s njom pod istim krovom. Nije mogao sebi zamisliti kako bi sad govorio s
njom. Odluio je da sutra otputuje i da ostavi pismo u kojemu e joj priopiti svoju nakanu da
se zauvijek rastane s njom.
Ujutro, kad sobar ue u kabinet nosei kavu, Pjer leae na otomanu i spavae s
rasklopljenom knjigom u ruci.
On se probudi i dugo se preplaeno obzirae ne shvaajui gdje se nalazi.
- Grofica je zapovjedila da pitam je li kod kue vaa svjetlost - zapita sobar.
Ali Pjer ne stie jo ni odluiti kako e odgovoriti, kad sama grofica, u bijeloj atlasnoj
kunoj haljini, izvezenoj srebrom, jednostavno zaeljana (dvije velike pletenice en
diadme10 obavijahu dva puta njenu ljupku glavu), ue u sobu mirno i dostojanstveno; samo
na njenu mramornom, poneto ispupenom elu bijae mrtina gnjeva. Napokolebljivo
mirna kao i uvijek, nita nije govorila pred sobarom. ula je za dvoboj i dola da govori o
njemu. Priekala je dok sobar nije ostavio kavu i iziao. Pjer je bojaljivo pogleda preko
naoara pa, kao to zec kad ga opkole psi i dalje lei pred oima svojih neprijatelja obarajui
ui, tako i on pokua nastaviti itati; ali je osjeao da je to besmisleno i nemogue pa je
ponovo bojaljivo pogleda. Gledala ga je ne sjedajui i prezirno se osmjehujui i ekala dok
ne izie sobar.
- to je to opet? ta ste uradili, pitam vas? - ree ona otro. - Ja? ta sam uradio? - ree
Pjer.
- Naao se junaina! Hajde recite kakav je to dvoboj? ta ste htjeli time dokazati! ta,
pitam vas?
Pjer se tromo okrenu na divanu, zausti da odgovori, ali ne mogae.
- Kad vi ne odgovarate, ja u vam rei... - proslijedi Helena. - Vi vjerujete svemu to vam
kau. Netko vam je rekao ... - Helena se nasmija - da je Dolohov moj ljubavnik - ree ona
9 Koji ga avo na galiju nosi? - poznata uzreica koja potjee iz Molireove komedije Scapinove spletke.
10 Poput dijadema.

francuski onako bezobrazno otvoreno kako je obino govorila, izgovarajui rije ljubavnik
kao i bilo koju drugu rije - i vi ste u to povjerovali! Ali ta ste time dokazali? ta ste
dokazali tim dvobojem? To da ste budala, que vous tes un sot, a to su ionako svi znali! ta
e od toga biti? To da u biti na sprdnju cijeloj Moskvi; to da e svaki rei kako ste vi u
pijanstvu, ne znajui za sebe, izazvali na dvoboj ovjeka na koga ste bez razloga ljubomorni Helena je govorila sve glasnije i sve se vie raspaljivala - i koji je bolji od vas u svakom
pogledu.
- Hm ... hm ... - promrmlja Pjer i namrti se ne gledajui je i ne miui se.
- I kako ste mogli povjerovati da je on moj ljubavnik? ... Zbog ega? Zbog toga to sam
rado s njim? Kad biste vi bili pametniji i simpatiniji, radije bih bila s vama.
- Ne govorite sa mnom... molim vas - proaputa promuklo Pjer.
- Zato da ne govorim! Smijem govoriti i slobodno u vam rei da ima malo ena koje uz
takva mua kakav ste vi ne bi nale sebi ljubavnik (des amants), a ja to nisam uinila - ree
ona. Pjer zausti da neto kae, pogleda je udnim pogledom, izraz kojega bijae njoj
neshvatljiv, i ponovo legne. On je u tom asu fiziki patio - steglo ga u grudima i nije mogao
disati Znao je da mora neto uiniti kako bi se izbavio te patnje, ali ono to je htio uiniti
bijae odvie strano.
- Najbolje e biti da se raziemo - izgovori on isprekidanim glasom.
- Da se raziemo, molim lijepo, samo ako mi dadete imutak - ree Helena. - Da se
raziemo, ba ste se sjetili ime ete me uplaiti!
Pjer skoi s divana i jurnu na nju glavinjajui.
- Ubit u te! - viknu i zgrabi sa stola mramornu plou takvom snagom kakvu nije nikad ni
slutio u sebi, zakoraknu prema njoj i zamahnu na nju.
Helenino se lice izoblii od straha; ona vrisnu i odskoi u stranu. U njemu se probudila
oeva krv. Pjer outje zanos i ljepotu bijesa. Baci plou, razbi je i, prilazei Heleni rairenih
ruku, zaviknu: Napolje! tako stranim glasom da svi u kui protrnue zauvi taj krik. Tko
zna to bi Pjer uinio u tome trenutku da Helena ne pobjee iz sobe.
Nakon sedmicu dana Pjer je izdao eni punomo da upravlja svim velikoruskim
posjedima, to je iznosilo dobru polovinu njegova imutka, i otputova sam u Petrograd.

VII
Bilo je prolo dva mjeseca otkako su u Lise Gore stigle vijesti o bici kod Austerlitza i o
smrti kneza Andreja a, pored svih pisama preko poslanstva i pored svih traganja, nije
bilo pronaeno njegovo tijelo niti je bio meu zarobljenicima. Najgore je za njegovu obitelj
bilo to to su se ipak mogli nadati da su ga na bojnom polju nali tamonji stanovnici pa
da moda lei negdje prizdravljajui ili umirui, sam, meu tuincima, i da ne moe da se
javi. U novinama, iz kojih je stari knez najprije doznao o porazu kod Austerlitza, pisalo
je, kao i uvijek, veoma kratko i neodreeno, da su Rusi nakon sjajnih bojeva morali povui i
da je povlaenje izvreno u potpunom redu. Stari knez je iz toga slubenog izvjea razabrao
da su nai bili potueni. Sedmicu dana nakon novina koje su donijele vijest o bici kod
Austerlitza, stie pismo od Kutuzova koji izvjetavae kneza o sudbini to je zadesila
njegova sina.
Va je sin, na moje oi - pisae Kutuzov - sa zastavom u rukama, pred pukom, pao kao
junak, dostojan svog oca i svoje domovine. Na alost, moju i cijele armije, jo nije poznato je li iv ili nije. I sebe i vas tjeim nadom da je va sin iv, jer bi inae bio i on spomenut
meu oficirima koji su pronaeni na bojnom polju, spisak koji mi je dostavljen
preko parlamentara.
Stari je knez primio tu vijest kasno uveer, kad je bio sam u svome kabinetu, a sutradan je,
kao i obino, poao u svoju jutarnju etnju; ali je utke proao i pored upravitelja, i
pored vrtlara, i pored graditelja i, mada je naoko bio ljut, nikome nije nita rekao.
Kad je kneginjica Marja u uobiajeno vrijeme dola k njemu, on je stajao za tokarskom
klupom i tokario, ali se, po obiaju, nije obazro na nju.
- A! Kneginjica Marja! - ree odjednom neprirodnim glasom i odbaci dlijeto. (Toak se jo
vrtio. Kneginjica Marja je dugo pamtila to zujanje toka koje je bivalo sve slabije i koje se za
nju stopilo s onim to je uslijedilo.)
Kneginjica Marja mu se priblii, ugleda njegovo lice i odjednom se neto slomi u njoj. Oi
joj se zamutie. Ona je po oevu licu koje ne bijae ni tuno ni potiteno, nego srdito i
neprirodno suzdrljivo, vidjela da se, eto, nad njom nadvila i da e je smrviti strana nesrea,
najgora u ivotu, nesrea kakve jo nikad nije doivjela, nepopravljiva, nepojmljiva nesrea,
smrt onoga koga voli.
- Mon pre! Andr?11 - ree negraciozna, nespretna kneginjica, tako neizrecivo arobna u
bolu i samoprijegoru da otac ne izdra njena pogleda, nego se okrenu i zajeca.
- Javili su mi. Nema ga ni meu zarobljenicima ni meu ginjenicima. Kutuzov pie - viknu
on prodorno kao da tim uzvikom hoe da otjera od sebe kneginjicu - poginuo je!
Kneginjica nije pala, nije joj pozlilo. Bila je ve blijeda, ali kad u te rijei, lice joj se
promijeni i neto zasja u njenim svijetlim, divnim oima. Kao da se radost, nekakva
via radost, nezavisna od ovozemaljske alosti i radosti, razli preko one silne alosti to je
bila u njoj. Ona zaboravi na strah pred ocem, prie mu, uhvati ga za ruku, privue k sebi i
zagrli ga oko mravog i ilavog vrata.
- Mon pre - ree. - Ne okreite se od mene, plakat emo zajedno.
- Gadovi, hulje - viknu starac odmiui lice od nje. - Upropauju vojsku, upropauju
ljude! Zato? Idi, idi, reci Lizi!
Kneginjica nemono klonu u naslonja pokraj oca i zaplae. Pred oi joj izie brat u asu
kad se opratao s njom i Lizom, njeno i nekako uznosito. Vidje ga u asu kad je njeno i
podrugljivo vjeao oko vrata ikonicu. Je li vjerovao? Je li sad ondje? Je li ondje, u
prebivalitu vjenoga mira i blaenstva - miljae ona.
11 Oe! Andrej?

- Mon pre, ispriajte mi kako se to dogodilo? - zapita ona kroza suze.

- Idi, idi; poginuo je u bici u kojoj su odveli u smrt cvijet ruskog naroda i rusku slavu.
Idite, kneginjico Marja! Idi i reci Lizi! Ja u doi za tobom.
Kad se kneginjica Marja vratila od oca, mala je kneginja sjedila za runim radom i
pogledala je onim osebujnim, dubokim, sretnim i mirnim pogledom koji je svojstven samo
trudnicama. Bilo je oito da joj oi nisu vidjele kneginjicu Marju, nego da su ponirale u
dubinu sebe - u neto sretno i tajanstveno to se zbivalo u njoj.
- Marie - ree ona odmiui se od erefa i zavaljujui se - daj mi ruku.
Ona uhvati kneginjiinu ruku i poloi je sebi na trbuh. Oi su joj se smijale u oekivanju,
usna se naunicom se zadigla i ostala tako, kao u sretna djeteta.
Kneginjica Marja kleknu pred nju i sakri lice u nabore njene haljine.
- Evo, evo - uje? Osjeam se tako udno. A zna li, Marie, da u ga veoma voljeti - ree
Liza gledajui zaovu sjajnim i sretnim oima. Kneginjica Marja ne mogae podii glavu plakala je.
- ta ti je, Maa?
- Nita... tako sam se raalostila ... raalostila sam se zbog Andrej a - ree ona otirui suze
o snahina koljena. Nekoliko je puta toga jutra kneginjica Marija poinjala
pripravljati nevjestu i svaki se put rasplakala. Mada mala kneginja nije bila pronicava i mada
nije shvaala koji je razlog tim suzama, ipak su je one uznemirivale. Nita nije govorila, ali se
nemirno osvrtala traei neto. Stari knez, koga se uvijek bojala, ue prije ruka u njenu sobu
neobino nemirna i srdita lica i bez rijei izie. Ona pogleda kneginjicu Marju pa se zamisli,
a u oima joj bijae onaj izraaj panje, usredotoene u samu sebe, kakav je esto u trudnica,
pa odjednom brinu u pla.
- Jeste li dobili kakvu vijest od Andreja? - zapita ona.
- Nismo, zna da jo nije mogao stii izvjetaj, ali se mon pre uzrujava, a ja se bojim.
- Nita, dakle?
- Nita - ree kneginjica Marja gledajui netremice snahu svojim zranim oima. Odluila
je da joj nita ne kae i nagovorila je oca da zataje tu stranu vijest pred snahom dok ona ne
rodi, to je trebalo uskoro da se dogodi. Kneginjica Marja i stari knez, svako na svoj nain,
nosili su i krili svoju tugu. Stari knez nije se htio nadati - zakljuio je da je knez Andrej
poginuo i, mada je poslao jednog inovnika u Austriju da traga za njegovim sinom, naruio je
u Moskvi spomenik koji je kanio podii u svom vrtu i svima govorio da mu je sin poginuo.
Trudio se da ivi isto onako kao i prije, ali ga je izdavala snaga - manje je hodao, manje jeo,
manje je spavao i svakim je danom bivao sve slabiji. Kneginjica Marja nije gubila nadu.
Molila se za brata kao da je iv i svakog asa oekivala vijest o njegovu povratku.

VIII
- Ma bonne amie12 - ree mala kneginja ujutro 19. oujka nakon doruka i usna joj se s
naunicom, po staroj navici, zadie; ali kako je u toj kui, od dana kad je stigla strana vijest,
ne samo u svakom osmijehu ve i u tonu govora, pa ak i u hodu, bilo tuge, tako je i sad
osmijeh male kneginje koja bijae podlegla opem raspoloenju - iako mu nije znala razloga bio takav da je jo vie podsjeao na opu alost.
- Ma bonne amie, je crains que le fruschtique (comme dit Foka - kuhar) de ce matin ne
maie pas fait du mal.13
- A ta ti je, duo? Blijeda si. Ah, jako si blijeda - ree prestraeno kneginjica Marja
pritravajui snahi svojim mekim tekim koracima.
- Vaa svjetlosti, da poaljemo po Marju Bogdanovnu? - ree jedna od sobarica koje bijahu
tu. (Marja Bogdanovna bila je primalja iz kotarskog grada koja je stanovala u Liim Gorama
ve drugu sedmicu.)
- Pa zbilja - prihvati kneginjica Marja - moda je istina. Idem ja. Courage, mon ange!14 Ona poljubi Liu i htjede izii iz sobe.
- Ah, nemoj, nemoj! - A osim bljedoe, na licu se male kneginje odrazi djetinji strah od
neizbjenih tjelesnih muka.
- Non cest lestomac... dites que cest lestomac, dites Marie, dites...15 - I kneginja zaplae
poput djeteta koje pati, muiavo i ak pomalo prijetvorno, krei svoje male
ruke. Kneginjica istra iz sobe da zovne Marju Bogdanovnu.
- Oh! Mon Dieu! Mon Dieu!16 - ula je za sobom.
U susret joj je ve dolazila primalja vana i ozbiljna lica, briui svoje male bijele punane
ruke.
- Marja Bogdanovna! ini se da je poelo - ree kneginjica Marja gledajui babicu
prestraenim i razrogaenim oima.
- Pa hvala bogu, kneginjice - ree Marja Bogdanovna ne ubrzavajui koraka. - Vi,
djevojke, ne treba da to znate.
- Ali kako da jo nije stigao lijenik iz Moskve? - priupita kneginjica (Po elji Lie i kneza
Andrej a poslali su, kad je bilo vrijeme poraaju, po ginekologa u Moskvu i sad ga oekivali
svakoga asa.)
- Nije vano, kneginjice, ne bojte se - ree Marja Bogdanovna - i bez lijenika e sve
dobro proi.
Nakon pet minuta kneginjica u iz svoje sobe kako nose neto teko. Ona izviri posluitelji su, tko zna zato, nosili u spavaonicu koni divan koji se nalazio u kabinetu
kneza Andreja. Na licima nosilaca bijae svean i miran izraz.
Kneginjica Marja sjedila je sama u svojoj sobi oslukujui glasove u kui, otvarajui
gdjekad vrata kad je tko prolazio, i napeto gledala ta se dogaa u hodniku. Nekoliko je
ena laganim korakom prolazilo u jednom i drugom smjeru osvrui se na kneginjicu i
12 Dobra moja prijateljice!
13 Dobra moja prijateljice, bojim se da mi jutronji fritik (kako kae kuhar Foka) nije nakodio.
14 Samo hrabro, anele!
15 Ma to je od eluca ... reci ti, Marja, da je od eluca, reci...
16 Oh, Boe moj! Boe moj!

okreui se od nje. Ona se nije usuivala nita pitati, zatvarala je vrata, vraala se u sobu, pa
as sjedala u naslonja, as uzimala molitvenik, as padala na koljena pred ikonama. Na
nesreu i udo svoje, osjeala je da je molitva ne umiruje. Odjednom se vrata njene sobe
tiho otvorie i na pragu se pojavi, ubraena rupcem, njena stara dadilja, Praskovja Savina,
koja nije gotovo nikad ulazila u njenu sobu, jer joj je knez zabranio da ulazi.
- Dola sam, Maenjka, da posjedim malo s tobom - ree dadilja - i evo, donijela sam,
anele moj, kneeve vjenane svijee da ih zapalim pred ugodnikom bojim - ree ona
i uzdahnu.
- Ah, ba mi je drago, dado!
Milostiv je bog, golubice moja! - Dadilja uga zlatom ovijene svijee pred ikonama i sjede
s arapom u rukama pokraj vrata. Kneginjica Marja uze knjigu i stade itati. Tek kad bi se
razlegli glasovi ili bat koraka, kneginjica bi pogledala dadilju uplaeno i upitno a dadilja nju
umirujui je. Po svim se dijelovima kue bilo rairilo i sve obuzelo isto ono osjeanje to je
proimalo kneginjicu Marju koja je sjedila u svojoj sobi. Prema vjerovanju da rodilja manje
pati ako manje ljudi zna za njezine muke, svi su se pretvarali da nita ne znaju; nitko nije o
tome govorio, ali se na svoj sluinadi zapaala, pored uobiajene ozbiljnosti i poniznosti to
su nalagale lijepe manire koje su vladale u kneevoj kui, nekakva opa briga, krotkost i
svijest da se u tome trenutku zbiva neto veliko i nedokuivo.
U velikoj se djevojakoj sobi nije razlijegao smijeh. U posluiteljskoj su sobi svi sjedili i
utjeli, kao da su u pripravnosti. Kod sluinadi su se palile zublje i svijee i nitko nije
spavao. Stari knez je hodao po kabinetu stajui na cijele pete i poslao je Tihona Marji
Bogdanovoj da je pita: ta je?
- Reci samo ovo: knez je zapovjedio da pitam ta je? Pa mi doi rei ta je rekla.
- Javi knezu da su trudovi poeli - ree Marja Bogdanovna i znaajno pogleda izaslanika.
Tihon ode i javi knezu.
- Dobro - ree knez i zatvori vrata. Tihon nije vie uo ni najmanjeg uma iz kabineta.
Odmah zatim ue Tihon u kabinet da toboe popravi svijee pa ugleda kneza gdje lei na
divanu. Tihon pogleda kneza, njegovo smueno lice, zavrtje glavom, utke mu se prikui,
poljubi ga u rame i izie a da nije popravio svijee ni rekao zato je dolazio. Obred,
najvelianstveniji na svijetu, i dalje se obavljao. Minula je veer i nastala no. A uvstvo
iekivanja i krotkosti pred nedokuivim nije slabilo nego raslo. Nitko nije spavao.
Bijae jedna od onih oujskih noi kad zima kao da bi htjela da se izdovolji pa s mahnitom
srdbom sipa svoje posljednje snjegove i vijavice. U susret lijeniku Nijemcu, koga su
oekivali svakog asa i pred koga su poslali odmorene konje na glavnu cestu gdje se odvaja
seoski put, pooe konjanici s fenjerima da ga provedu preko rupaga i zamrznutih bara.
Kneginjica Marja ve je odavno bila odloila knjigu i sjedila utke uprvi svoje sjajne oi
u smeurano dadiljino lice koje je poznavala do najsitnijih pojedinosti, u prameni sijede
kose to joj je izvirio ispod rupca, i u otoboljenu bradu.
Dadilja Savina je s arapom u rukama po stoti put priala tihim glasom, a da ni sama nije
sluala ni poimala svojih rijei, kako je pokojna kneginja u Kiinevu raala kneginjicu Marju
i kako je mjesto babice bila uz nju neka moldavska seljanka.
- Bog e pomoi, doktori nisu nikad potrebni - govorae ona. Najednom vjetar naglo udari
u prozor s kojeg je bio skinut jedan okvir (na kneev su zahtjev uvijek na dan etrdeset
muenika17 skidali u svakoj sobi po jedan okvir), odgurnu slabo zasunut zasun, zalepra
suknenom zavjesom i, unijevi u sobu hladnou i snijeg, utrne svijeu. Kneginjica Marja se
lecnu; dadilja odloi arapu, prie prozoru, nae se napolje i stade loviti odbaeni okvir.
Hladni se vjetar igrao krajevima njena rupca i sijedim ispalim pramenovima kose.
17 Dne 9. oujka po starom kalendaru, a 22. oujka po novom.

- Kneginjice, rode, netko se vozi propektom! - ree ona drei okvir i ne zatvarajui ga. S fenjerima; bit e da je doktor...
- Ah, boe moj! Hvala bogu! - ree kneginjica Marja. - Treba mu poi u susret - on ne
govori ruski.
Kneginjica Marja zaogrne al i potra u susret putnicima. Dok je prolazila predvorjem,
vidjela je kroz prozor nekakvu ekipau i fenjere pred ulazom. Izie na stubite. Na stupu
od ograde stajae lojanica i kapae na vjetru. Posluitelj Filip, prestraena lica i sa svijeom u
rukama, stajae dolje, na prvom odmoritu. Jo nie, za zavojem, razlijegao se bat
toplih izama. I neki glas, koji se kneginjici Marji uini poznat, govorae neto.
- Hvala bogu! - ree glas. - A tata?
- Legli su - odgovori glas starjeine posluge Demjana koji se ve naao dolje.
Zatim jo neto ree onaj glas, Demjan odgovori neto, i bat se toplih izama stade bre
pribliavati uza stubini zavoj koji se nije mogao vidjeti. To je Andrej - pomisli
kneginjica Marja. - Ne, nije mogue, to bi bilo odve neobino - pomisli ona, a istog se
asa dok je to mislila, na odmoritu na kojemu je stajao posluitelj sa svijeom ukaza lice i
pojava kneza Andreja u bundi s ovratnikom pokrivenim snijegom. Jest, to je bio on, ali blijed
i mrav i promijenjena, udnovato raznjeena, ali nemirna izraaja na licu. On se uspe uza
stepenice i zagrli sestru.
- Niste dobili moje pismo? - zapita on i, ne doekavi odgovora koji ne bi bio ni dobio, jer
kneginjica nije mogla govoriti, vrati se pa se s ginekologom, koji je odmah za njim uao u
kuu (sreli su se na posljednjoj stanici), ponovo brzim korakom uspe uza stepenice i ponovo
zagrli sestru.
- Kakva sudbina! - ree on. - Maa draga! - Pa svue bundu, izu izme i poe u kneginjine
odaje.

IX
Mala kneginja leae na jastucima, u bijeloj kapici. (Bolovi tek to bjehu popustili.)
Pramenovi se crne kose kovrahu oko njenih vrelih, oznojenih obraza; rumena draesna
ustaca s usnom pokrivenom crnim maljama bijahu otvorena, i ona se radosno smijeila.
Knez Andrej ue u sobu i stade pred nju, kraj donjeg ela divana na kojemu je leala. Sjajne
oi koje gledahu djetinje uplaeno i uzbueno zaustavie se na njemu, ali im se izraz ne
promijeni. Ja vas sve volim, nikome nisam nita naao uinila pa zato sad patim? Pomozite
mi - kazivae taj izraz. Vidjela je mua, ali nije poimala to znai da se on sad pojavio pred
njom. Knez Andrej obie divan i poljubi je u elo.
- Duice moja - izusti on: rije koju joj nikad dotad nije rekao. - Bog je milostiv... - Ona ga
pogleda upitno i djetinje prijekorno.
Oekivala sam da e mi ti pomoi, a ni od tebe nita, nita! - rekoe njene oi. Nije se
iznenadila to je doao; nije shvatila da je doputovao. Njegov dolazak nije nimalo utjecao na
njene muke niti ih je mogao ublaiti. Trudovi se obnovie i Marja Bogdanovna posavjetova
knezu Andreju da izie iz sobe.
Lijenik ue u sobu. Knez Andrej izie i sretne kneginjicu Marju pa joj ponovo prie.
Stadoe se razgovarati apatom, ali svakog asa prekidahu razgovor. ekali su i oslukivali.
- Allez, mon ami18 - ree kneginja Marja. Knez Andrej uputi se opet eni i sjede u
susjednoj sobi. Neka ena prestraena lica izie iz sobe i smete se kad ugleda kneza
Andreja. On prekri lice rukama i prosjedi tako nekoliko minuta. Kroz vrata dopirae jadno,
nemono, ivotinjsko stenjanje. Knez Andrej ustade, prie vratima i htjede ih otvoriti. Netko
ih je drao zatvorena.
- Ne moete, ne moete! - javi se odande neiji uplaeni glas.
On se ushoda po sobi. Jauci prestadoe, proe jo nekoliko trenutaka. Odjednom se straan
vrisak - to nije bio njen vrisak, ona nije mogla tako vriskati - prolomi u susjednoj sobi. Knez
Andrej pritra vratima, vrisak utihnu, razlegnu se djeji pla.
Zato su donijeli dijete? - pomisli u prvi mah knez Andrej. - Dijete? Koje dijete? ...
Otkud dijete? Ili, da se nije rodilo dijete?
Kad iznenada shvati sav radostan znaaj toga plaa, suze ga stadoe guiti i on se nalakti
objema rukama na prozorsku dasku i zaplae jecajui, kao to plau djeca. Vrata se
otvorie. Iz sobe izie lijenik, zasukanih rukava na koulji, bez kaputa, blijed, vilica mu se
tresla. Knez Andrej mu se obrati, ali ga lijenik rastreseno pogleda i proe bez rijei. Ona
ena istra i, kad ugleda kneza Andreja, uzvrtje se na pragu. On ue u eninu sobu. Ona
leae mrtva u istom onom poloaju u kojemu ju je vidio prije pet minuta, i isti onaj izraz,
mada joj oi bjehu sad ukoene i obrazi blijedi, bijae na tom draesnom djetinjem licu s
usnom prekrivenom crnim maljama.
Ja vas sve volim i nikome nisam nita naao uinila, a ta ste uinili od mene? - kazivae
njeno arno, jadno, mrtvo lice. U kutu sobe kmeknu i pisnu neto maleno, crveno, u
bijelim drhtavim rukama Marje Bogdanovne.
Dva sata nakon toga ue knez Andrej laganim korakom u oev kabinet. Starac je ve sve
znao. Stajao je tik uz vrata i im su se otvorila, starac utke obujmi svojim starakim tvrdim
rukama, kao klijetima, sinov vrat i zarida kao malo dijete.
Nakon tri dana opojae malu kneginju i knez Andrej se pope uz stepenice do lijesa da se
oprosti s njom. I u lijesu bijae isti onaj izraz na licu, mada joj oi bjehu sklopljene. Ah, ta
ste uinili od mene? - govorae ono svejednako i knez Andrej osjeti kako mu se u dui neto
slomi i kako je kriv zbog neega to ne moe vie ni popraviti ni zaboraviti. Nije mogao
18 Idi, dragi moj!

plakati. Starac se takoer uspe i poljubi njenu votanu ruku to je mirno i visoko leala na
drugoj, i njemu njeno lice ree Ah, ta ste i zato ste ovo od mene uinili? A starac se
ljutito okrenu kad ugleda to lice.
Pet dana nakon toga krstie mladoga kneza Andreja Andrejia. Dojkinja je bradom
pridravala pelene dok je sveenik gujim perom pomazivao smeurane crvene dlanie
i tabanie djetetu.
Podrhtavajui i bojei se da ga ne ispusti, nosio je kum - djed napre oko limene utuene
krstionice i predao ga kumi, kneginjici Mariji. Knez Andrej je, strepei od straha da ne udave
dijete, sjedio u drugoj sobi i ekao da se zavri obred. On radosno pogleda dijete kad mu ga
iznese njegova dadilja i klimnu zadovoljno glavom kad mu dadilja pripi da grudica voska
koju su s kosicom bacili u krstionicu nije potonula, nego zaplutala na vodi.

X
Stari grof se pobrinuo da zabauri Rostovljevo sudionitvo u dvoboju izmeu Dolohova i
Bezuhova pa je Rostov, mjesto da bude degradiran kako je oekivao, postao
autant moskovskoga general-gubernatora. Zbog toga nije mogao s cijelom obitelju
otputovati na selo nego je cijelo ljeto ostao na svojoj novoj dunosti u Moskvi. Dolohov je
ozdravio, a Rostov se neobino sprijateljio s njim dok je on prizdravljao. Dolohov je bolestan
leao kod majke koja ga je strastveno i njeno voljela. Starica Marja Ivanovna, koja je
zavoljela Rostova zato to je bio Fedjin prijatelj, priala mu je esto o svom sinu.
- Jest, grofe, on je odvie plemenit i iste due za ovaj na dananji pokvareni svijet govorila bi ona. - Vrlinu nitko ne voli. Ona svakome bode oi. Eto, recite sami, grofe, je li to
pravedno, je li to poteno od Bezuhova? A Fedja ga je, plemenit kakav jest, volio pa ni sad ne
kae nikad nijedne rune rijei o njemu. A zar nisu u Petrogradu zajedno inili one
objeenjakluke s nadzornikom, zbijali neke ale? Bezuhovu nije bilo nita i Fedja je sam
iznio sve na svojim leima! ta je samo pretrpio! Dobro, vratili su mu in, ali kako da mu i
ne vrate? Ja mislim da takvih junaka i sinova domovine nije ondje mnogo bilo. I sad - taj
dvoboj? Pa imaju li obraza, osjeaju li togod ti ljudi? Zna da je jedinac sin u majke pa ga
ipak izazove na dvoboj i puca pravo u njega! Srea te nam se bog smilovao. I zbog ega? Ta
oko koga se u ovo nae doba ne pletu spletke? Tko mu je kriv to je tako ljubomoran? Dobro,
ali je to mogao prije dokazati, a ovako je trajalo cijelu godinu dana. I ta je uinio, izazvao ga
na dvoboj mislei da se Fedja nee tui zato to mu je duan. Kakve li podlosti! Kakve li
gnusobe! Ja znam, dragi moj grofe, da ste vi razumjeli Fedju i zato vas, vjerujte mi, volim od
sveg srca. Njega malo tko razumije. To je tako uzviena, aneoska dua.
Sam je pak Dolohov, dok je prizdravljao, govorio Rostovu tako kako nitko ne bi od njega
oekivao.
- Ja znam da me dre za zla ovjeka - kazivae on - pa neka! Ja neu ni za koga da znam
osim za one koje volim; ali koga volim, volim ga toliko da u i ivot za nj dati, a sve u
ostale pregaziti ako mi stanu na put. Ja imam svoju predragu, oboavanu majku, dvojicutrojicu prijatelja, tu ubrajam i tebe, a na druge se osvrem samo toliko koliko su mi korisni ili
tetni. A svi su gotovo tetni, pogotovo ene. Jest, duo moja - nastavljae on - sretao sam
mukarce koji su voljeli, koji su bili plemeniti, uzvieni; ali ena, osim gadura koja se prodaju
- bile one grofice ili kuharice, svejedno - nisam jo susreo. Nisam jo naiao na onu aneosku
nevinost, odanost koje ja traim kod ena. Kad bih naao takvu enu, dao bih za nju i ivot. A
ove!... On uini prezirnu kretnju. - I vjeruje li mi, ako mi je jo stalo do ivota, to je samo
zato to se jo nadam da u se namjeriti na takvo nebeko bie koje bi me preporodilo,
proistilo i uzvisilo. Ali ti to ne razumije.
- Razumijem, veoma dobro razumijem - odgovarae Rostov koji je bio pod utjecajem
svoga novopeenog prijatelja.
U jesen se obitelj Rostovljevih vrati u Moskvu. Na poetku zime vrati se i Denisov i
odsjedne kod Rostovljevih. Ti prvi dani zime 1806. koje je Nikolaj Rostov proveo u
Moskvi bijahu meu najsretnijim i najradosnijim danima, i za nj, i za cijelu njegovu obitelj.
Nikolaj je privukao u roditeljsku kuu mnogo mladih ljudi. Vera je bila dvadesetogodinja
lijepa djevojka; Sonja esnaestogodinje djevoje sa svim arima tek procvala cvijeta; Nataa
napola gospoica, napola djevojica, sad djetinje smijena, sad djevojaki zamamna.
U Rostovljevu je domu zavladala u to doba nekakva osobita ljubavna atmosfera, kako ve
biva u kui gdje ima veoma dragih i veoma mladih djevojaka. Svaki mladi koji je dolazio u
Rostovljevu kuu i gledao ta mlada, prijemljiva djevojaka lica, to su se smijeila neemu
(zacijelo svojoj srei), i tu ivahnu uurbanost, sluao tu ensku mlade koja bijae na
sve spremna i puna nade, kako nevezano, ali ljubazno sa svim avrlja, sluao te neskladne

zvukove, as pjesme, as svirke, osjeao je istu onu spremnost da se zaljubi i da se nada

srei koja je obuzimala i mlade u kui Rostovljevih.
Meu mladim ljudima koje je Rostov doveo bijae jedan od prvih - Dolohov koji se svima
u kui svidio osim Natai. Ona se zbog Dolohova nije malne posvadila s bratom. Tvrdila je
da je on znao, da je u dvoboju s Bezuhovom Pjer imao pravo a Dolohov krivo, da je on
neugodan i neprirodan.
- Nemam ta da razumijem! - vikae Nataa uporno i svojeglavo. - On je znao i nita ne
osjea. Eto, ja volim tvog Denisova, koji je i bekrija i sve ostalo, ali ga ipak volim pa, prema
tome, razumijem. Ne znam kako bih ti rekla; kod njega je sve utvreno, a ja to ne volim.
Denisova ...
- Ama Denisov je neto drugo - uzvrati Nikolaj i natuknu da prema Dolohovu ak ni
Denisov nije nita - treba razumjeti duu tog Dolohova, treba ga vidjeti kad je s majkom,
kakvo je u njega samo srce!
- To ja ne znam, ali je meni s njim nelagodno. A zna li ti da se on zaljubio u onju?
- Kakva glupost...
- Sigurna sam, vidjet e.
Nataino se proroanstvo obistinjavalo. Iako nije volio ensko drutvo, Dolohov je stao
esto zalaziti u njihovu kuu, i pitanje radi koga dolazi bijae ubrzo rijeeno (mada nitko o
tome nije govorio) da dolazi radi onje. I premda se nikad ne bi usudila rei, Sonja je to znala
i prilikom svakog je Dolohovljeva dolaska crvenjela kao rak.
Dolohov je esto ruavao kod Rostovljevih, nije proputao nijednu predstavu na koju su
oni ili i dolazio je na plesove adolescentes19 Jogelu na kojima su svagda bili
Rostovljevi. Najvie je panje obraao na onju i gledao je takvim oima da ne samo to ona
nije mogla izdrati taj pogled a da se ne zacrveni, nego su se i stara grofica i Nataa crvenjele
kad bi god opazile taj pogled.
Bilo je oito da se taj snani, udni mukarac nalazi pod neodoljivim utjecajem te
crnomanjaste, ljupke djevojke koja je voljela drugoga.
Rostov je zapaao neto novo izmeu Dolohova i onje; nije ni pokuavao odrediti kakvi
su ti novi odnosi. Sve su one u nekoga zaljubljene - miljae on o onji i Natai. Ali se nije
vie osjeao tako lagodno uz onju i Dolohova kao prije i sve je ee izostajao iz kue.
S proljea godine 1806. stadoe svi opet govoriti o ratu s Napoleonom s jo veim arom
nego prole godine. Izila je naredba da se na svaku tisuu ljudi ne novai samo deset novaka
nego jo deset rezervista. Svagdje su proklinjali Bonapartea, a u Moskvi se govorilo samo o
ratu koji je bio na pomolu. Obitelj se Rostovljevih zanimala za te ratne pripreme samo zbog
toga to Nikoluka nije nikako pristajao da ostane u Moskvi i to je samo ekao da Denisovu
istekne dopust pa da se poslije praznika vrati s njim u puk. Taj odlazak ne samo to mu nije
smetao da se zabavlja, nego ga je jo vie poticao na zabavljanje. Velik je dio vremena
provodio izvan kue, na rukovima, veerama i balovima.

19 iparica.

XI
Na trei dan Boia ruao je Nikolaj kod kue, to se u posljednje vrijeme rijetko
dogaalo. Bio je to sveani oprotajni ruak, jer je poslije Bogojavljenja odlazio s
Denisovom u puk. Na ruku je bilo dvanaest osoba, meu kojima Dolohov i Denisov.
Nikad se ljubavno raspoloenje, atmosfera zaljubljenosti nije tako snano osjeala u kui
Rostovljevih kao u te blagdanske dane. Grabi trenutke sree, ini sve da te vole i sam se
zaljubljuj! Jedino je to ono istinsko na svijetu - sve je ostalo besmisao. A time smo mi jedino
zaokupljeni - kazivae ta atmosfera.
Nikolaj je izmorio dva para konja i jo nije dospio obii sva mjesta kamo je trebao da ode i
kamo su ga zvali te je, kao i uvijek, doao kui ba pred ruak. im je uao, zapazio je i
osjetio napetu, ljubavnu atmosferu u kui, ali je osim toga zapazio da su neki lanovi drutva
neobino zbunjeni. Osobito su uzbueni bili Sonja, Dolohov, stara grofica i pomalo Nataa.
Nikolaj shvati da se prije ruka zacijelo neto dogodilo meu onjom i Dolohovom pa je,
onako tankoutan, bio za rukom veoma njean i oprezan s njima. Te je iste veeri, treeg
dana blagdana,, trebalo da se kod Jogela (uitelja plesa) odri jedan od onih plesova koje je
on o blagdanima prireivao za sve svoje uenike i uenice.
- Nikolenjka, hoe li ii Jogelu? Hajde, molim te - ree mu Nataa - tebe je posebno
pozvao. I Vasilij Dmitri (to je bio Denisov) ide.
- Kamo ja sve ne bih poao na grofiinu zapovijed! - ree Denisov koji je u Rostovljevoj
kui, ale radi, preuzeo ulogu Nataina viteza. - Spreman sam da pleem i pas de chle.20
- Ako stignem! Obeao sam Arharovima da u doi k njima, kod njih je sijelo - ree
Nikolaj.
- A ti? ... - obrati se on Dolohovu. Ali im to izgovori, primijeti da nije trebalo da pita.
- Doi u, moda ... - odgovori hladno i ljutito Dolohov pa pogleda onju i namrti se, a
onda pogleda Nikolaja istim onakvim pogledom kakvim je na ruku u klubu gledao Pjera.
Neto nije u redu - pomisli Nikolaj, a jo je vie u to povjerovao zbog toga to je
Dolohov odmah poslije ruka otiao. On pozva Natau na stranu i zapita je to se dogodilo.
- Pa ja sam te traila - ree Nataa koja dotra do njega. - Govorila sam ti ja, a ti nisi htio
vjerovati - ree ona likujui. - Zaprosio je onju.
Koliko se god Nikolaj za to vrijeme malo zanimao za onju, ipak, kao da se u njemu neto
slomilo kad je to uo. Dolohov je bio dobra i u neku ruku sjajna partija za sirotu onju koja je
bila bez miraza. S gledita stare grofice i drutva nije ga smjela odbiti. I stoga se prvo
Nikolaj, kad je to uo, rasrdio na onju. Ve se spremio da kae: Krasno, razumije se,
treba zaboraviti na obeanje iz djetinjstva i prihvatiti; ali nije ni dospio da kae ...
- I pomisli samo! Odbila ga je, odbila zauvijek - ree Nataa. - Rekla mu je da voli
drugoga - nadoveza nakon krae utnje.
Pa drugaije i nije mogla postupiti moja Sonja! - pomisli Nikolaj.
- I koliko ju je samo mama molila, a ona je odbila, i ja znam da ona nee porei to je
jednom rekla ...
- A mama ju je molila! - ree prijekorno Nikolaj.
- Jest - ree Nataa. - Zna, Nikolenjka, nemoj se ljutiti, ali ja znam da se ti nee njome
oeniti. Ja znam, tko zna otkud, ali pouzdano znam da se ti nee oeniti.
- E, to ti nikako ne moe znati - ree Nikolaj. - Ali treba da se porazgovorim s njom. Ba
je divna ta Sonja! - dometnu on osmjehujui se.
- I te kako je divna! Poslat u ti je.
I Nataa poljubi brata i otra.
20 Vrsta plesa s rupcem.

Nakon jedne minute doe Sonja, preplaena, smetena, kao da je neto kriva. Nikolaj joj
pristupi i poljubi je u ruku. To bijae prvi put otkako je doao da su govorili u etiri oka i o
svojoj ljubavi.
- Sophie - progovori on bojaljivo, a zatim govorae sve slobodnije i slobodnije - ako
elite odbiti ne samo sjajnu, povoljnu partiju; on je osim toga divan, plemenit ovjek ... on je
moj prijatelj ...
Sonja mu se utee u rije
- Ve sam ga odbila - urno e ona.
- Ako ga odbijate radi mene, bojim se da sa mnom ...
Sonja mu se ponovo utee u rije. Ona ga pogleda moleivim i prestraenim pogledom.
- Nicolas, nemojte mi to govoriti - ree ona.
- Ali moram. Moda je to kod mene suffisance,21 ali bit e bolje da sve kaem. Ako ga vi
odbijate radi mene, moram vam rei svu istinu. Ja vas volim, mislim, vie od ikoga ...
- I meni je to dovoljno - ree Sonja sva zaarena.
- Ali sam se ja bezbroj puta zaljubljivao i zaljubljivat u se, iako ni prema kome ne gajim
takva osjeanja prijateljstva, povjerenja i ljubavi kao prema vama. Osim toga, ja sam
mlad. Mama to ne eli. Ama, naprosto, nita vam ne obeajem. I molim vas da porazmislite o
Dolohovljevoj ponudi - ree on jedva izgovarajui prezime svoga prijatelja.
- Nemojte mi to govoriti! Ja nita ne elim. Ja vas volim kao brata, i uvijek u vas voljeti, i
nita mi vie ne treba.
- Vi ste aneo, ja vas nisam vrijedan, ali se samo bojim da vas ne obmanem.
Nikolaj je jo jednom poljubi u ruku.

21 Uobraenost.

XII
Kod Jogela su bili najzabavniji plesovi u Moskvi. To su govorile mamice motrei svoje
adolescentes22 to su izvodile tek nedavno nauene plesne korake; to su govorile i
same adolescentes i adolescents23 to su plesali do iznemoglosti; to su govorili odrasli mladii
i djevojke koji su dolazili na te plesove mislei da ih samo poaste svojim dolaskom, a koji
su se na njima najljepe zabavljali. Te su godine na tim plesovima bila sklopljena dva braka.
Dvije ljepune kneginjice Gorakove nale su enike i udale se, te time jo vie proslavile te
plesove. Osebujno je kod tih plesova bilo to to na njima nije bilo ni domaina ni domaice:
samo dobroudni Jogel koji je letio poput perca, klanjao se po svim pravilima svoga umijea i
primao od svih svojih gostiju novac za pouku; i to to su na te plesove dolazili jo samo oni
koji su eljeli plesati i zabavljati se onako kako to ele trinaestogodinje i etrnaestogodinje
djevojice koje prvi put oblae duge haljine. Sve su one, osim rijetkih izuzetaka, bile ili se
bar inile zgodne - tako su se zanosno sve smijeile i tako su im se svima krijesile oi.
Ponekad su najbolje uenice, meu kojima je najbolja bila Nataa koja se odlikovala svojom
gracioznou, plesale ak i pas de chle; ali na tom su posljednjem plesu plesali samo
cossaise, anglaise i mazurku koja je upravo ulazila u modu. Jogel je dobio dvoranu u
Bezuhovljevoj kui i ples je, kako su svi govorili, izvanredno uspio. Bilo je mnogo lijepih
djevojica, a Rostovljeve su gospoice bile meu najljepima. Obje su bile neobino sretne i
vesele. Te se veeri Sonja, ponosna to ju je Dolohov zaprosio a ona ga odbila i to je s
Nikolajem izvela sve naistac, jo kod kue vrtjela i nije dala djevojci da joj doelja
pletenice, i sad je sva sjala od silne radosti.
Nataa nije bila nita manje ponosna to je prvi put u dugoj haljini, na pravom plesu, i bila
je jo sretnija. Nosile su bijele muselinske haljine s ruiastim vrpcama.
Nataa se zaljubila istog onog asa kad je dola na ples. Nije bila zaljubljena ni u koga
posebice, ve je bila zaljubljena u sve. Bila je zaljubljena u onoga koga je u tom
trenutku gledala i dok ga je gledala.
- Ah, to je divno! - neprestano je ponavljala pritravajui onji.
Nikolaj i Denisov etali su se kroz dvorane i prijazno i zatitniki gledali plesae.
- Ba je zgodna, bit e ljepotica - ree Denisov.
- Tko?
- Grofica Nataa - odgovori Denisov.
- I kako samo plee, kako je graciozna! - opet e on poto je asak poutio.
- Ama o kome govori?
- Ta o sestri tvojoj - obrecnu se Denisov.
Rostov se nasmjehnu.
- Mon cher comte; vous tes lun de mes meilleurs coliers, il faut que vous danzies24 ree mali Jogel pristupajui Nikolaju. - Voyes combien de jolies demoiselles.25 On zamoli to
isto i Denisova koji je takoer bio njegov uenik.
- Non, mon cher, je ferai tapisserie26 - ree Denisov. - Zar se ne sjeate kako sam se slabo
umio koristiti vaom poukom? ...
22 iparice.
23 iparice i iparci.
24 Dragi moj grofe, vi ste jedan od mojih najboljih uenika i treba da pleete.
25 Vidite li koliko ima lijepih gospoica!

- O, nemojte tako! - hitro e Jogel da ga utjei. - Vi ste bili samo nepaljivi, a bili ste
daroviti, jeste, bili ste daroviti.
Zasvirae mazurku koja se odskora plesala. Nikolaj nije mogao odbiti Jogelovu molbu pa
je zamolio onju da zaplee s njim. Denisov je sjeo uz starice, nalaktio se na sablju i
lupkajui nogom po taktu, veselo neto pripovijedao i nasmijavao stare dame pogledajui
kadikad mlade to je plesala. Jogel je u prvom paru plesao s Nataom, svojim ponosom i
najboljom uenicom. Prebirui meko i njeno svojim nogama u polucipelama, Jogel prvi
poletje dvoranom s Nataom koja je bojaljivo, ali paljivo izvodila svoje pas. Denisov
nije odvajao oiju od nje i lupkao je sabljom u taktu i po njegovu se dranju jasno vidjelo da
sam ne plee samo zato to nee a ne zato to ne zna. Usred figure zovnu Rostova koji je
prolazio pored njega.
- To nikako nije ono pravo - ree on. - Zar je to poljska mazurka? Ali plee izvrsno.
Znajui da je Denisov ak i u Poljskoj bio na glasu kao vrstan plesa mazurke, Nikolaj
pritra Natai:
- Idi po Denisova! Da zna kako plee! udo jedno! - ree on.
Kad je ponovo doao red na Natau, ona ustade i, hitro prebirui svojim cipelicama s
vrpcama, snebivajui se, protra sama kroz dvoranu do kuta u kojem je sjedio Denisov.
Vidjela je da svi gledaju u nju i ekaju. Nikolaj vidje kako se Denisov i Nataa prepiru
osmjehujui se i kako Denisov odbija, ali se radosno osmjehuje. On im pritra.
- Molim vas, Vasilije Dmitriu - moljae Nataa - hajdemo, molim vas!
- Ama nemojte, pustite me, grofice - branio se Denisov.
- Dosta toga, Vasja - priklopi Nikolaj.
- Ba kao da maka Vasku nagovaraju - ree u ali Denisov.
- Cijelu veer u vam pjevati - ree Nataa.
- arobnica, ini od mene to ju je volja! - ree Denisov i otpasa sablju. On proe izmeu
stolica, vrsto uhvati za ruku svoju damu, popridie glavu i isturi nogu ekajui na takt. Samo
na konju i u mazurki nije se primjeivao Denisovljev nizak rast, i tada je bio onakav momak
od oka kakvim se i sam osjeao. Poto doeka takt, on pogleda svoju damu sa strane,
pobjedniki i vragolasto, neoekivano lupne jednom nogom i elastino, kao lopta, odskoi od
poda i poleti unaokolo odnosei sobom svoju damu. Neujno je preletio pola dvorane na
jednoj nozi i nije, ini se, vidio stolaca to su stajali pred njim te je jurio pravo na njih; ali se
odjednom, zveknuvi ostrugama i razmaknuvi noge, zaustavio na petama i stajao tako jedan
asak, lupkao na mjestu nogama, pa se brzo okretao i, lupkajui lijevom nogom po desnoj,
ponovo letio u krugu. Nataa je pogaala to je on kanio izvesti i, ne znajui ni sama kako,
pratila ga - preputajui mu se. as ju je vrtio, jedanput oko desne, jedanput oko lijeve ruke,
as je padao na koljena i obvodio je oko sebe pa onda ponovo skakao na noge i jurio naprijed
tako brzo kao da je htio bez predaha protrati kroz sve sobe; as se opet iznenada zaustavljao
i sputao na koljeno na nov i neoekivan nain. Kad je, zavrtjevi snano damu pred njenim
mjestom, zazvecnuo ostrugama i naklonio se pred njom, Nataa ne naini ni reverans nego u
nedoumici upre u nj oi smjekajui se kao da ga ne poznaje.
- ta je ovo? - progovori.
Mada Jogel nije htio priznati da je to prava mazurka, svi bijahu oduevljeni Denisovljevim
umijeem i stadoe ga neprestano birati, a starci poee, smijeei se, razgovarati o Poljskoj i
o starim dobrim vremenima. Zarumenjevi se od mazurke i briui se rupiem, Denisov
sjede uz Natau i za cijelog plesa nije vie odlazio od nje.

26 Ne dragi moj, ja neu plesati.

XIII
Idua dva dana Rostov nije viao Dolohova kod svojih niti ga je zatjecao kod kue; treeg
je dana primio od njega poruku.
Budui da ne kanim vie dolaziti u vau kuu zbog razloga koji su ti poznati i budui da
odlazim u vojsku prireujem veeras oprotajnu veeru za svoje prijatelje - doi u Englesku
gostionicu.
Izmeu devet i deset sati stie Rostov iz kazalita, gdje je bio sa svojima i Denisovom, u
Englesku gostionicu. Odmah ga odvedoe u najbolju prostoriju gostionice koju je
Dolohov unajmio za tu no.
Dvadesetak ljudi tiskalo se oko stola za kojim je izmeu dvije svijee sjedio Dolohov. Na
stolu su leali zlatnici i novanice, Dolohov je drao banku. Nakon njegove prosidbe
i Sonjina odbijanja, Nikolaj nije jo bio s njim pa mu je bilo nelagodno pri pomisli kako e se
sastati s njim.
Dolohovljev svijetli i hladni pogled doeka Rostova jo na vratima, kao da ga je odavna
ekao.
- Odavna se nismo vidjeli - ree on - hvala ti to si doao! Dok ovo podijelim, doi e
Iljuka za zborom.
- Traio sam te kod kue - ree Rostov crvenei se.
Dolohov mu nita ne odgovori.
- Moe staviti27 - ree on.
Rostov se u tom asu sjeti jednog udnog razgovora s Dolohovom. Samo se budale mogu
u kartama uzdati u sreu - rekao je tada Dolohov.
- Da se moda ne boji kartati sa mnom? - ree sad Dolohov, kao da je pogodio to Rostov
misli, te se osmjehnu. Po njegovu osmijehu zakljui Rostov da je isto onako raspoloen kako
je bio na ruku u klubu i uope u one dane kad mu nekako dodija svakodnevica pa osjea
potrebu da s pomou nekakva udna, ponajvie okrutna ina pobjegne iz nje.
Rostovu bjee nelagodno; traio je a nije nalazio u pameti alu kojom bi odgovorio na
Dolohovljeve rijei. Ali prije no to je to dospio uiniti, Dolohov mu pogleda pravo u lice
i ree mu polako, odmjereno, tako da su svi mogli uti.
- A sjea li se kad smo govorili o kartanju ... budala je onaj tko se u kartama uzda u sreu;
treba igrati na sigurno, pa i ja hou da pokuam.
Da pokua na sreu ili na sigurno? - pomisli Rostov.
- A najbolje da i ne igra - dometnu on pa tresnu raspeaenim svenjem karata i dobaci: Banka gospodo!
Dolohov privue novac i spremi se da dijeli. Rostov sjede uz njega i isprva se nije kartao.
Dolohov ga od vremena do vremena pogledavae.
- A ta ti ne igra? - ree Dolohov. I zaudo, Nikolaj osjeti potrebu da uzme kartu, da stavi
na nju neznatan ulog i pone igrati.
- Nemam novaca kod sebe - ree Rostov.
- Vjerovat u ti!
Rostov stavi pet rubalja na kartu i izgubi, stavi ponovo, i ponovo izgubi. Dolohov je
potukao, to jest nadigrao Rostova u deset karata uzastopce.

27 Kartaka igra koja je ovdje opisana zove se banka, a igra se ovako. Jedan igra dri banku, to jest dijeli
suigraima karte iz jednog svenja na koje oni stavljaju uloge po volji. Zatim dralac banke okree karte iz
drugog svenja i slae ih na dvije hrpe. Na onim kartama koje se okrenu na desnoj strani suigrai gube, a na
kartama na lijevoj strani dobivaju.

- Gospodo - ree on poto je neko vrijeme drao banku - molim vas da meete novac na
karte, jer se mogu zabuniti u raunu.
Jedan igra ree kako se nada da se njemu moe vjerovati.
- Vjerovati se moe, ali se bojim da se ne zabunim; molim vas da meete novac na karte odvrati Dolohov. - Ti se nemoj ustezati, s tobom u se ve razraunati - dobaci on Rostovu.
Igra se nastavi; lakaj je neprestano posluivao ampanjcem.
Sve Rostovljeve karte bijahu tuene i on bijae ve duan oko osamsto rubalja. Napisao je
ve na jednu kartu osamsto rubalja, ali dok ga posluivahu ampanjcem, predomisli se i opet
napisa uobiajeni ulog, dvadeset rubalja.
- Ostavi - ree Dolohov mada, ini se, i nije gledao Rostova - prije e odigrati dug.
Drugima dajem a tebe tuem. Ili, da me se moda ne boji? - ponovi on.
Rostov ga poslua, ostavi onih napisanih osam stotina i stavi na crvenu sedmicu kojoj
bjee otkinut ugao i koju je podigao s poda. Dobro ju je upamtio. Stavio na crvenu sedmicu,
napisao na nju odlomljenim komadiem krede osamsto okruglim, uspravnim brojkama, ispio
au mlakog ampanjca, koju mu bjehu dali, osmjehnuo se na Dolohovljeve rijei pa se, sa
zebnjom u srcu oekujui sedmice, zagledao u Dolohovljeve ruke koje su drale snop karata.
Za Rostova je mnogo znailo hoe li dobiti ili izgubiti na toj crvenoj sedmici. Prole nedjelje
je grof Ilja Andreji dao sinu dvije tisue rubalja i, mada nije nikad rado govorio o novanim
neprilikama, rekao mu da su to posljednji novci do mjeseca svibnja i da stoga moli sina da
odsad bude tedljiviji. Nikolaj je odvratio da mu je i to previe i da mu daje svoju potenu
rije da nee vie traiti novaca sve do proljea. Sad mu je od tih novaca preostalo jo tisuu i
dvjesta rubalja. Prema tome, crvena sedmica znaila je ne samo da e izgubiti tisuu est
stotina rubalja, nego da e i prekriti zadanu rije. Sa zebnjom je u srcu gledao u
Dolohovljeve ruke i mislio: Hajde, bre, daj mi tu kartu pa da uzmem kapu i odem kui da
poveeram s Denisovom, Nataom i onjom, i jamano nikad vie nee moje ruke dotai
karte. U tome mu trenutku njegov obiteljski ivot - aljenje s Petjom, razgovori sa onjom,
dueti s Nataom, piket s ocem pa ak i udobna postelja u Povarskoj ulici - izie pred oi tako
snano, jasno i privlano kao da je sve to davno minula, izgubljena i neprocjenjiva srea. Nije
mogao vjerovati da glupa sluajnost moe natjerati sedmicu da padne prije na desnu nego na
lijevu stranu i tako mu oduzme svu njegovu sreu, koju je nanovo pojmio i vidio u novom
svjetlu, i da ga gurne u vrtlog jo nepoznate i neodreene nesree. To je bilo nemogue, ali je
ipak sa zebnjom u srcu pratio pokrete Dolohovljevih ruku. Te crvenkaste ruke krupnih kostiju
odloie sveanj karata i dohvatie au i lulu koje su mu dodali.
- Dakle, ne boji se sa mnom kartati? - ponovi Dolohov pa, kao da e ispriati kakvu
veselu zgodu, odloi karte, nasloni se na zastolje i osmjehujui se uze polako govoriti:
- Jest, gospodo, uo sam da se u Moskvi pronio o meni glas da varam na kartama, pa vam
savjetujem da pripazite na mene!
- Hajde, okrei ve jednom! - ree Rostov.
- Ah, te moskovske tetie! - ree Dolohov i osmjehujui se dohvati karte.
- Uuuh! - malo te ne viknu Rostov hvatajuu se objema rukama za kosu. Sedmica, koja mu
je bila potrebna, bila je najgornja karta u svenju. Izgubio je vie nego to je mogao platiti.
- Ipak, nemoj se zalijetati - ree Dolohov pa zirnu na Rostova i nastavi okretati karte.

XIV
Nakon pola sata veini se igraa vlastita igra inila kao ala ...
Sva se igra usredotoila na Rostova. Mjesto tisuu est stotina rubalja bijae na nj zapisana
dugaka kolona brojaka koju je on zbrajao do deset tisua, ali koja se sad, kako je nejasno
nasluivao, popela ve na petnaest tisua. Zapravo je dug iznosio ve vie od dvadeset tisua
rubalja. Dolohov nije vie ni sluao ni priao priice; pratio je svaki pokret Rostovljevih ruku
i letimino se osvrtao na ono to bi zapisivao na njegov raun. Odluio je da igra sve dotle
dok taj dug ne dosegne etrdeset i tri tisue. Taj je broj izabrao zato to je zbroj njegovih i
Sonjinih godina iznosio etrdeset i tri. Rostov je podboio glavu objema rukama i sjedio za
stolom koji bijae iaran, isprolijevan vinom i zatrpan kartama. Jedan ga muan dojam nije
nikako naputao: te crvenkaste ruke krupnih kostiju, obrasle dlakama to su izvirivale ispod
koulje, te ruke koje je on i volio i mrzio, drale su ga u svojoj vlasti.
esto rubalja, as, etvrtina uloga, devetica ... ne mogu odigrati dug!... A kako bi bilo
lijepo kod kue ... Don jak na dvostruki ulog ... nemogue!... Pa zato on to ini od mene? ...
- miljae i sjeae se Rostov. Gdjekad je ulagao veliku svotu; ali je Dolohov odbijao da igra i
sam je odreivao ulog. Nikolaj ga je sluao, i as se molio bogu onako kako se molio na
bojnom polju na mostu kod Amstetena, as je zamiljao da e ga spasiti ona karta koja mu
prva padne u ruke iz hrpe onih koje su, zavrnutih uglova, leale pod stolom, as je brojio
koliko ima gajtana na bluzi pa je na kartu koja je imala toliko znakova stavljao koliko je god
bio izgubio; as je pogledom traio pomo od ostalih igraa; as se zagledao u Dolohovljevo
lice koje sad bijae hladno, i pokuavao odgonetnuti to se zbiva u njemu.
Ta on zna ta za mene znai ovoliki gubitak. Valjda ne eli da me upropasti? Ta bio mi je
prijatelj. Ta ja sam ga volio ... Ali nije ni on kriv; ta moe kad ga slui srea? A ni ja nisam
kriv - govorae on sam sa sobom. - Nisam uinio nikakvo zlo. Zar sam moda ubio koga,
uvrijedio ga ili mu poelio zlo? Ta otkud onda ova strana nesrea? I kad je poela? Malo
prije sam jo prilazio ovome stolu i mislio kako u dobiti sto rubalja, kupiti mami onu kutiju
za imendan i otii kui. Bio sam tako sretan, tako slobodan i veseo! I nisam ni shvaao koliko
sam bio sretan! Kad je to prestalo, a kad je poelo ovo novo, uasno stanje? ime je
obiljeena ta promjena? Jednako sam sjedio na ovom mjestu, za ovim stolom, i jednako sam
odabirao i izvlaio karte i motrio te okretne ruke krupnih kostiju. Kad se to zbilo, i to se
zbilo? Zdrav sam, snaan, i nisam se promijenio, i nisam se micao s mjesta. Ne, to je
nemogue! Ovo e zacijelo proi kao da nije ni bilo.
Bio je sav crven i u znoju, iako u sobi nije bilo vrue. I lice mu bijae i strano i jadno,
pogotovo zato to je uzalud elio da se pokae mirnim.
Dug je dosegao kobni broj etrdeset i tri tisue. Rostov pripremi kartu na koju htjede
staviti etvrtinu od tri tisue rubalja koje je netom dobio, kad Dolohov lupnu kartama, stavi ih
u stranu te uze kredu i stade brzo svojim itljivim, sigurnim rukopisom, krei kredu, zbrajati
Rostovljev dug.
- Da veeramo, vrijeme je da veeramo! Evo i Cigana!
I doista, ve su dolazili sa studeni i govorili neto svojim ciganskim naglaskom nekakvi
crni mukarci i ene. Nikolaj shvati da je sve svreno; ali ree ravnodunim glasom:
- ta je, nee vie? A ja sam ba pripremio jednu divnu kartu. - Ba kao da ga je najvie
na svijetu zaokupljalo uivanje u samoj igri.
Sve je svreno, propao sam; - miljae on - Sad mi jedino preostaje kugla u elo - i
veselo ree:
- Hajde jo jednu kartu!
- Dobro - ree Dolohov poto je sraunao - dobro! Igra se za dvadeset i jedan rubalj - ree
on pokazajui na broj dvadeset i jedan koliko je bilo vie od ravnih etrdeset i tri tisue, pa

uze kartu i spremi se da okree. Rostov posluno zavrne ugao karte i mjesto namjeravanih
est tisua briljivo zapisa dvadeset i jedan.
- Svejedno mi je - ree - samo me zanima hoe li tui ovu deseticu ili u je dobiti.
Dolohov uze ozbiljno okretati. O, kako je Rostov mrzio u tom trenutku te ruke,
crvenkaste, kratkih prstiju i obrasle dlakama to su izvirivale ispod koulje, te ruke koje su
ga drale u svojoj vlasti... Desetica nije bila tuena.
- Dugujete etrdeset i tri tisue, grofe - ree Dolohov i ustade od stola proteui se. - Ipak
se ovjek umori kad ovoliko sjedi - ree.
- Jest, i ja sam umoran - ree Rostov.
Dolohov ga presijee u rijei kao da mu napominje da mu ne dolikuje da se ali:
- Kad ete mi izvoljeti dati novac, grofe?
Rostov pocrvenje i pozva Dolohova u drugu sobu.
- Ne mogu ti odmah sve isplatiti, dat u ti mjenicu - ree on.
- Sluaj, Rostove - ree Dolohov, vedro se omjehujui i gledajui u oi Nikolaju - ti zna
za onu uzreicu: Tko ima sreu u ljubavi, nema sree u kartama. Tvoja je
sestrina zaljubljena u tebe. Ja to znam.
Oh, uasno je osjeati se ovako u vlasti ovoga ovjeka - pomisli Rostov. On je shvaao
kakav e udarac nanijeti ocu i majci kad im kae koliko je izgubio; shvaao je kako bi bio
sretan da se moe osloboditi svega toga, i shvaao je da Dolohov zna da ga on moe
osloboditi od te sramote i nesree, a da sad jo hoe da se s njim poigra kao maka s miem.
- Tvoja sestrina ... - zausti Dolohov, ali mu se Nikolaj utee u rije.
- Moja sestrina nema s tim nikakve veze i nemamo ta o njoj govoriti! - viknu on
pomamno.
- Onda, kad u dobiti novac? - zapita Dolohov.
- Sutra - ree Rostov i izie iz sobe.

XV
Lako je bilo rei sutra i zadrati uljudan ton, ali je uasno bilo doi sam kui, vidjeti
sestre, brata, majku, oca, priznati sve i traiti novaca na koje nije imao prava nakon zadane
rijei.
Kod kue jo nisu spavali. Poto se vratila iz kazalita i poveerala, mlade je u kui
Rostovljevih sjedila oko klavikorda, im je uao u dvoranu, Nikolaja zahvati ona ljubavna
poetska atmosfera koja je te zime vladala u njihovoj kui i koja se sad, nakon Dolohovljeve
prosidbe i plesa kod Jogela, jo vie zgusnula oko onje i Natae, kao zrak pred oluju. One
su, sretne i nasmijeene, u modrim haljinama u kojima su bile u kazalitu, lijepe i znajui da
su lijepe, stajale pokraj klavikorda. Vera je u salonu igrala ah sa ininom. Stara grofica je,
oekujui sina i mua, slagala pasijans s nekom starom plemkinjom koja je ivjela kod njih.
Denisov je, sjajnih oiju i nakostrijeene kose, zabacivi kosu natrag, sjedio za klavikordom i,
udarajui po njemu svojim kratkim prstima, hvatao akorde te prevrtao oima i pjevao svojim
tankim, promuklim, ali sigurnim glasom pjesmu arobnica koju je sam spjevao i sad
pokuavao uglazbiti.
arobnice, reci, kakva sila
privlai me tim starim icama;
Kakav si mi oganj u srce ulila
Kakav zanos struji po ilama!
On pjevae strastveno piljei svojim sjajnim, kao ahat crnim oima u usplahirenu i sretnu
Natau.
- Divno! Sjajno! - vikae Nataa. - Jo jedan kuplet - govorae ona ne primjeujui
Nikolaja.
Kod njih je sve isto pomisli Nikolaj kad zaviri u salon gdje ugleda Veru i majku s onom
staricom.
- A! Evo i Nikolenjke - pritra mu Nataa.
- Je li tatica kod kue? - zapita on.
- Kako mi je drago to si doao! - ree Nataa ne odgovarajui mu. - Tako se lijepo
zabavljamo! Zna li da je Vasilije Dmitri radi mene ostao jo jedan dan?
- Ne, tata jo nije doao - ree Sonja.
- Kako, stigao si, doi k meni, edo moje - ree grofica iz salona. Nikolaj prie majci,
poljubi joj ruku, bez rijei sjede za njen stol i zagleda se u njene ruke to su slagale karte.
Iz dvorane su svejednako dopirali smijeh i veseli glasovi koji salijetahu Natau.
- E, tako je, tako je - vikae Denisov - sad se ne moete izgovarati, na vama je red da
otpjevate barcarollu, molim vas!
Grofica se osvrnu na mualjivoga sina.
- ta ti je? - zapita ga.
- Ama nita - ree on kao da mu je ve dozlogrdilo to jedno te isto pitanje. - Hoe li se
tatica skoro vratiti?
- Mislim da hoe.
Kod njih je sve isto. Oni nita ne znaju! Kamo da se djenem? - pomisli Nikolaj i vrati se
u dvoranu gdje se nalazio klavikord.
Sonja je sjedila za klavikordom i svirala preludij one barkarole koju je Denisov najvie
volio. Nataa se spremala da zapjeva. Denisov ju je ushieno gledao.
Nikolaj stade hodati amo-tamo po sobi.

Kako im se samo d tjerati je da pjeva! ta ona moe pjevati? I to uope nije veselo miljae Nikolaj.
Sonja udari prvi akord preludija.
Zaboga, propao sam, izgubio sam ast. Metak u elo - to je jedino to mi jo preostaje, a
ne da pjevam - pomisli on. - Da odem? Ali kamo? Svejedno, neka pjevaju!
Nikolaj i dalje hodae po sobi pogledajui mrko Denisova i djevojice i izbjegavajui
njihove poglede.
Nikolenjka, ta vam je? - zapita ga Sonjin pogled koji bijae uprt u nj. Ona je odmah
primijetila da mu se neto dogodilo.
Nikolaj se okrenu od nje. Tankoutna je Nataa takoer odmah opazila kakve je brat volje.
Opazila je, ali je sama u tom trenutku bila tako vesela, tako daleko od muka, tuge i prijekora
da je hotimice (kako esto ine mladi ljudi) obmanula samu sebe. Sad sam i odvie vesela
da bih kvarila sebi veselje saueem za tue muke - pomisli ona i ree sama sebi: Ama
zacijelo se varam, bit e da je isto tako veseo kao i ja.
- De, Sonja - ree ona i stade nasred dvorane gdje je, po njenu miljenju, bila najbolja
rezonancija. Pripodie glavu, opusti mlitavo ruke, kao plesaice, i odrjeito stajui s peta na
prste proe nekoliko koraka sredinom sobe i zaustavi se.
Evo mene! - kao da je govorila i odgovarajui na Denisovljev ushien pogled koji ju je
slijedio.
I emu se raduje! - pomisli Nikolaj gledajui sestru. - I kako joj samo nije dosadno i kako
je nije stid! Nataa zapjeva prvu notu, grlo joj se rairi, grudi isprave, oi uozbilje. Ona nije
u tome trenutku mislila ni o kome, ni o emu, a iz nasmijeenih joj usta potekoe zvuci, zvuci
koje svatko moe proizvoditi u istim vremenskim razmacima i u istim intervalima i koji
ovjeka tisuu puta ne uzbude, a tisuu i prvi put ga nagnaju da zadre i zaplae.
Nataa je te zime poela prvi put ozbiljno pjevati, i to ponajvie zato to je Denisov bio
oduevljen njenim pjevanjem. Ona sad nije pjevala kao dijete, u njenu pjevanju nije vie bilo
one komine, djetinje briljivosti kao prije; ali jo nije pjevala dobro, kako su govorili svi
znalci koji su je sluali i ocjenjivali. To je nekolovan, ali divan glas, treba ga kolovati govorahu svi redom. Ali su to govorili obino istom onda kada je njen glas ve bio davno
umuknuo. A dok je odjekivao taj nekolovani glas s nepravilnim predasima i s usiljenim
prijelazima, ak ni ti znalci i suci nisu nita govorili nego su samo uivali u tom
nekolovanom glasu i samo eljeli da ga jo jednom uju. U njenu je glasu bila ona
djevianska nevinost, ono nepoznavanje vlastite snage i ona jo nekolovana mekoa koji su
se tako stapali s manama njena pjevanja te se inilo da nije mogue nita promijeniti u tom
glasu a da se ne pokvari.
Pa ta je ovo? - pomisli Nikolaj zauvi njen glas i razrogaivi oi. - ta se to zbilo s
njom? Kako to danas pjeva? - pomisli. I odjednom se za nj sav svijet usredotoi u
iekivanje idue note, idue fraze, i sve se na svijetu podijeli na tri tempa: Oh mio crudele
affetto ...28 Jedan, dva, tri... jedan, dva ... tri... jedan ... Oh mio crudele affetto ... Jedan, dva,
tri... jedan. Eh, to glupo ivimo! - pomisli Nikolaj. - I nesrea, i novac, i Dolohov, i gnjev, i
ast - sve je besmisao ... a ovo je ono - pravo ... Hajde, Nataa, hajde, golubice! De, srce! ...
Kako li e izvesti to si? Izvela ga je! Hvala bogu! - I, nesvjesno pjevajui ne bi li pojaao to
si, on izvede drugi glas visoke note za tercu nie. - Boe moj! Kako je lijepo! Jesam li ovo
uistinu ja izveo? Ba je sretno ispalo! - pomisli.
O, kako je zatreptala ta terca i kako se pokrenulo neto najbolje u Rostovljevoj dui! A to
neto bilo je nezavisno od bilo ega na svijetu i vie od svega na svijetu. Kakvi gubici, i
Dolohovi, i potena rije! ... Sve je besmisao; ovjek moe i ubiti, i ukrasti, pa ipak biti
sretan ...
28 O, moja okrutna ljubavi!

XVI
Odavno ve Rostov nije toliko uivao u glazbi kao taj dan. Ali im je Nataa otpjevala
svoju barkarolu, on se ponovo prisjeti stvarnosti. Bez rijei izie i ode dolje u svoju
sobu. Nakon etvrt sata stie iz kluba stari grof, veseo i zadovoljan. Kad Nikolaj u da je
doao, poe k njemu.
- Pa jesi li se lijepo zabavio? - zapita Ilja Andreji smijeei se radosno i ponosno svome
sinu. Nikolaj htjede rei jesam, ali ne mogae - samo to nije briznuo u pla. Grof je
pripaljivao lulu pa nije ni opazio kako mu se sin dri.
Eh, ta je tu je! - pomisli Nikolaj prvi i posljednji put. I odjednom ree ocu posve
nemarnim tonom, tako da se sam sebi zgadio, ba kao da trai ekipau da se odveze u grad:
- Tata, doao sam po poslu. Umalo da nisam zaboravio. Treba mi novaca.
- Eto vidi - ree otac koji bijae neobino veseo. - Rekao sam ti ja da nee biti dosta.
Treba li ti mnogo?
- Veoma mnogo - ree Nikolaj crvenei se i smjekajui se glupo, nemarno, zbog ega se
poslije dugo kajao. - Izgubio sam neto na kartama, to jest mnogo, tavie veoma
mnogo, etrdeset i tri tisue.
- ta? S kime? ali se! - viknu grof i odjednom mu apoplektiki pocrvenje vrat i potiljak,
kao to se crvene stariji ljudi.
- Obeao sam da u sutra platiti - ree Nikolaj.
- Pa!... - ree stari grof irei ruke i nemono se svali na divan.
- ta se moe! Kome se to nije dogodilo - ree sin neusiljeno i drsko, a u sebi je mislio da
je nitkov i hulja i da cijelog svog ivota nee moi iskupiti svoj zloin. Dolo mu je da cjeliva
ruke svome ocu, da ga na koljenima moli za oprotenje, a istodobno je nemarno, pa ak i
grubo govorio da se to svakome dogaa.
Kad zau te rijei, grof Ilja Andreji obori oi i uurba se kao da neto trai.
- Tako je, tako je - progovori on - teko, teko e biti namai, bojim se... kome se to nije
dogodilo! Jest, kome se nije dogodilo ... - I grof zirnu na sinovo lice i poe iz sobe ... Nikolaj
je bio spreman na otpor, ali se ovome nije nikako nadao.
- Tatice! ... Ta ... tie! - doviknu on za njim ridajui. - Oprostite mi! - Pa uhvati oevu
ruku, pritisnu na nju usne i zaplaka.
Dok se otac razgovarao sa sinom, majka je vodila s kerkom isto tako vaan razgovor.
Nataa je uzbuena dotrala majci...
- Mama!... Mama!... On me je ...
- ta je on?
- On me je, on me je zaprosio. Mama! Mama! - vikae ona.
Grofica nije vjerovala svojim uima. Denisov je zaprosio. Koga? Ovu sitnu djevojicu
Natau koja se jo donedavno igrala lutkama i koju jo pouavaju.
- Nataa, dosta je gluposti! - ree ona nadajui se jo da je to ala.
- Eto sad, gluposti! Ozbiljno vam govorim - ree ljutito Nataa. - Dola sam da vas pitam
ta da radim, a vi mi kaete: gluposti ...
Grofica slegnu ramenima.
- Ako je istina da te je mosje Denisov zaprosio, onda mu ti reci da je budala, i kvit posla.
- Ne, on nije budala - ree Nataa uvrijeeno i ozbiljno.
- Pa ta onda hoe? Ta vi ste sad svi u nekoga zaljubljeni . Pa kad si zaljubljena, a ti se
udaj za nj - ree grofica smijui se srdito - idi s milim bogom!
- Ne, mama, ja nisam zaljubljena u njega, sve mi se ini da nisam zaljubljena u njega.
- Pa onda mu i reci tako!

- Mama, vi se ljutite? Nemojte se ljutiti, mila moja, pa ta sam ja tu kriva?

- Ama ta ti hoe, dijete moje? Hoe li da mu ja kaem - ree grofica osmjehujui se.
- Neu, ja u sama, samo me nauite kako. Vama je sve lako - primetnu ona odgovarajui
na njen posmijeh. - A da ste samo vidjeli kako mi je to rekao! Ta ja znam da nije htio rei,
nego mu se omaklo.
- Ali ga ipak treba odbiti.
- Ne, ne treba. Meni ga je tako ao! On je tako mio.
- Pa onda ga nemoj odbiti! Ba je vrijeme da se uda - ree majka srdito i podrugljivo.
- Zbilja, mama, tako mi ga je ao. Ne znam kako bih mu rekla.
- Pa i ne treba da mu ti kae, ja u mu sama rei - ree grofica, ogorena to se netko
usudio ponaati se prema toj maloj Natai kao da je odrasla.
- Nemojte, ni za boga, sama u, a vi sluajte za vratima - i Nataa otra kroz salon u
dvoranu gdje je jo na istom mjestu, za klavirkodom, sjedio Denisov prekrivi lice
rukama. On skoi na noge kad zau njene lake korake.
- Nathalie - ree pristupajui joj hitrim korakom - odluite o mojoj sudbini. Ona je u vaim
rukama.
- Vasilije Dmitriu, meni vas je tako ao! ... Zbilja, vi ste tako silni... ali nemojte ... to je ...
a ovako u vas uvijek voljeti.
Denisov se sae nad njezinu ruku i ona zau neke udne zvukove koje nije razumjela. Ona
poljubi njegovu crnu razbaruenu kutravu glavu. Uto se zau brzo utanje grofiine haljine.
Ona im se priblii.
- Vasilije Dmitriu, zahvaljujem vam na asti - ree grofica zbunjenim glasom koji se,
meutim, Denisovu uini strog - ali je moja ki veoma mlada, pa sam mislila da ete se vi,
kao prijatelj moga sina, najprije obratiti meni. Tako me ne biste prisilili da vas moram odbiti.
- Grofice... - ree Denisov oborenih oiju i drei se kao krivac, zausti da kae neto, ali
zape.
Nataa ga nije mogla gledati tako jadna pa stade glasno jecati.
- Grofice, skrivio sam vam - proslijedi Denisov isprekidanim glasom - ali znajte da toliko
oboavam vau ker i svu vau obitelj da bih dao i dva ivota... - On pogleda groficu pa kad
ugleda njeno ozbiljno lice ree: - E pa zbogom, grofice - i poljubi joj ruku te urnim,
odlunim korakom izie iz sobe a da nije ni pogledao Natau.
Sutradan je Rostov ispratio Denisova koji nije htio ostati nijedan dan dulje u Moskvi.
Denisova su ispraali s Ciganima svi njegovi moskovski prijatelji, i on nije znao ni kako su
ga smjestili u saonice ni kako su ga vozili prve tri stanice.
Nakon Denisovljeva odlaska Rostov je, ekajui da stari grof skupi sav novac, proveo jo
dvije sedmice u Moskvi ne izlazei iz kue i zadravajui se ponajvie u sobi gospoica.
Sonja bijae prema njemu njenija i privrenija nego prije. inilo se da mu je htjela
pokazati da je to to je izgubio na kartama bio podvig zbog kojega ga ona sad jo vie voli;
ali je Nikolaj drao da je nije vie vrijedan.
Ispunio je spomenare djevojica stihovima i notama, poslao napokon Dolohovu pune
etrdeset tri tisue i primio od njega potvrdu te, ne oprostivi se ni s kim od svojih znanaca,
otputovao pri kraju mjeseca studenoga da stigne svoj puk koji je ve bio u Poljskoj.

DRUGI DIO
I
Poto je raspravio sve sa enom, Pjer krenu u Petrograd. Na stanici u Toroku nije bilo
konja ili ih upravitelj nije htio dati Pjer je morao ekati. On legne, onako obuen, na
koni divan pokraj okruglog stola, metnu svoje velike noge u toplim izmama na taj stol i
zamisli se.
- Zapovijedate li da unesem kovege? Zapovijedate li da vam prostrem postelju, da vam
spravim aj? - pitae sobar.
Pjer nita ne odgovarae, jer nita nije uo ni vidio. Zamislio se jo na proloj stanici i
neprekidno mislio o jednom te istom - o neemu toliko vanom da se nimalo nije osvrtao na
ono to se zbivalo oko njega. Ne samo to ga nije zanimalo hoe li prije ili poslije stii u
Petrograd, ni hoe li ili nee imati gdje da se odmori na ovoj stranici, nego mu je, u usporedbi
s onim mislima koje su ga sad zaokupljale, bilo svejedno hoe li proboraviti nekoliko sati ili
cio ivot na ovoj stanici.
Upravitelj, upraviteljica, sobar i seljakinja s torokim vezovima ulazili su u sobu i pitali
ga eli li togod. Pjer nije sputao noge sa stola i gledao ih je iznad naoara na shvaajui to
ele i kako mogu ivjeti a da nisu rijeili pitanja koja njega zaokupljaju. A njega su
zaokupljala mahom ista pitanja od onoga dana kad se nakon dvoboja vratio iz Sokoljnika i
proveo prvu munu, besanu no; samo su ga sad, ovako sama na putu, saletjela neobino
snano. O emu je god razmiljao, vazda se vraao na jedna te ista pitanja koja nije mogao
rijeiti, a nije mogao ni da ih ne zadaje sam sebi. Kao da mu se u glavi istroio onaj glavni
vijak na kojemu se drao cio njegov ivot. Vijak se nije vie mogao zavrtati ni odvrtati, nego
se okretao sve na istom narezu ne zahvaajui ni za ta, a Pjer nije mogao prestati da ga
okree.
Uao je upravitelj i stao ponizno moliti njegovu svjetlost da prieka jo samo dva sata pa
da e onda dati za njegovu svjetlost (to bude da bude) kurirske konje. Upravitelj je, oito,
lagao i htio samo da od putnika izmami to vie novaca. Je li to zlo ili dobro? - upita se Pjer.
- Za mene je dobro, za drugog je putnika zlo, a njemu prijeko potrebno, jer nema ta jesti priao mi je da ga je neki oficir istukao zbog toga. A oficir ga je istukao zato to se urio. A ja
sam pucao u Dolohova zato to sam drao da su me uvrijedili A Louisa XVI su pogubili zato
to su drali da je zloinac, a nakon godinu dana ubili su one koji su njega smakli, takoer
zbog neega. ta je zlo? ta je dobro? ta treba voljeti, ta mrziti? Radta valja ivjeti, i ta
sam ja? ta je ivot, a ta smrt? Kakva sila vlada nad nama svima? - pitae se on. I nije bilo
odgovora ni na jedno od tih pitanja osim jednoga koji nije logian i koji uope nije odgovarao
na ta pitanja. Ta je odgovor bio: Kad umre - sve e se svriti. Kad umre sve e doznati ili e prestati pitati. Ali je i umrijeti bilo strano.
Toroka je prodavaica nudila piskavim glasom svoju robu, osobito papue od kozje
koe. Ja imam na stotine rubalja i ne znam ta u s njima, a ona tu stoji u poderanoj bundi i
bojaljivo me gleda - miljae Pjer. - A zato su joj potrebni novci? Ba kao da joj mogu
donijeti mrvicu sree i duevnog mira? Ima li ita na svijetu to bi nam pomoglo da se ona i
ja odupremo zlu i smrti? Smrt koja e svemu uiniti kraj i koja e doi danas ili sutra svakako za koji asak, kad se usporedi s vjenou. I on ponovo hvatae vijak koji nije ni za
ta zahvaao i koji se svejednako okretao na jednom te istom mjestu.
Sluga mu prui roman u pismima od M-me Suza. Knjiga bijae do polovine razrezana. On
poe itati o patnjama i moralnoj borbi nekakve Amlie de Mansfeld. I zato se ona borila sa
svojim napasnikom - miljae on - kad ga je voljela? Bog nije mogao usaditi u njenu duu

tenju koja bi se protivila njegovoj volji. Moja se biva ena nije borila i moda je imala
pravo. Ljudi nisu nita otkrili - kazivae opet sam sebi Pjer - niti su ta izmislili. Znati
moemo samo to da nita ne znamo. I to je najvii stupanj ljudske mudrosti.
Sve mu se u njemu samu i oko njega inilo zamreno, besmisleno i odvratno. Ali je ba u
toj odvratnosti prema svemu to ga je okruavalo Pjer nalazio neko posebno uivanje koje
razdrauje.
- Bit u toliko slobodan da zamolim vau svjetlost da se malice pomaknu, evo radi njih ree upravitelj ulazei u sobu i uvodei jo jednog putnika koji se tu zaustavio zato to nije
bilo konja. Putnik bijae zdepast, koat, ut, smeuran starac sijedih obrva koje su mu strale
nad sjajnim oima neodreene sivkaste boje.
Pjer spusti noge sa stola, ustade i legne na postelju koju su za nj prostrli, pa od vremena do
vremena pogledavae doljaka koji se, natmuren i umoran, ne gledajui Pjera, tromo svlaio a
sluga mu pomagao. Poto je ostao u iznoenu kouiu prevuenom nankinom29 i u
valjenkama30 na mravim koatim nogama, putnik sjede na divan, nasloni na naslon svoju
veoma veliku glavu koja bijae kratko oiana i iroka u sljepooicama te pogleda Bezuhova.
Pjera prenerazi taj ozbiljan, pametan i otrouman pogled. On zaelje da zapodjene razgovor s
putnikom, ali kad zausti da ga upita kamo putuje, putnik je ve bio sklopio oi, skrstio
smeurane starake ruke, na jednoj od njih bijae velik prsten od lijevanog eljeza
s Adamovim likom, i nepomino sjedio pa se, ili odmarao, ili duboko i mirno o neemu
razmiljao, kako se uini Pjeru. Putnikov sluga bijae takoer ut stari, sav
izabrazdan borama, bez brkova i brade koji, oito, nisu bili obrijani nego mu nisu nikad ni
rasli. Taj ustri stari raspremi kovei za jelo, prostre stol za aj i donese uzavreli
samovar. Kad je sve bilo gotovo, putnik otvori oi, primae se stolu te natoi najprije sebi
au aja pa onda osavome sluzi i prui mu je. Pjer postajae nemiran i osjeae da je
prijeko potrebno, pa ak i neizbjeno, da zavrgne razgovor sputnikom.
Sluga donese natrag svoju praznu, prevrnutu au i nedojeden komadi eera te upita
treba li togod.
- Nita. Daj mi knjigu - ree putnik. Sluga mu dade knjigu, koja se Pjeru uini da je
vjerska, i putnik se udubi u itanje. Pjer ga gledae. Odjednom putnik odloi knjigu, oznai
gdje je stao i zatvori je te ponovo sklopi oi, nalakti se na naslon i sjede onako kako je
maloas sjedio. Pjer ga gledae i ne stie se ni okrenuti kad starac otvori oi i upre svoj vrst i
ozbiljan pogled pravo u lice Pjeru.
Pjeru bi nelagodno i on htjede izmai tom pogledu, ali su ga sjajne stareve oi neodoljivo
privlaile.

29 Nankin (po kineskom gradu Nankingu), tanka pamuna tkanina, obino ute boje.
30 izme od valjanog sukna, pusta ili ohe; obuvaju se preko druge obue (naroito za gaenje snijega).

II
- Ako se ne varam, imam ast da govorim s grofom Bezuhovom - ree putnik glasno i
polako. Pjer gledae iznad naoara utke i upitno svoga sugovornika.
- uo sam o vama - produi putnik - uo sam, gospodine moj, kakva vas je nesrea snala.
- On naglasi pretposljednju rije kao da je htio rei: Jest, nesrea, zovite vi to kako hoete,
ali ja znam da je to to vam se u Moskvi dogodilo, bila nesrea. - Veoma mi je ao,
gospodine moj!
Pjer pocrvenje, hitro spusti noge s postelje i nae se prema starcu smjekajui se
neprirodno i snebivljivo.
- Ja vam to nisam spomenuo zbog radoznalosti, gospodine moj, nego zbog nekih vanijih
razloga. - On askom poutje ne putajui Pjera s oiju pa se pomae na divanu
pozivajui tom gestom Pjera da sjedne pored njega. Pjeru bijae nelagodno zapoinjati
razgovor s tim starcem, ali mu se nehotice pokori, prie i sjede do njega.
- Vi ste nesretni, gospodine moj - proslijedi on. - Vi ste mladi a ja sam star. Htio bih vam
pomoi koliko mogu.
- Ah da - ree Pjer i neprirodno se osmjehnu. - Veoma sam zahvalan ... A odakle vi
putujete, ako smijem pitati?
Putnikovo lice nije bilo ljubazno, tovie, bilo je hladno i kruto, ali su, usprkos tome, i
govor, i lice novoga znanca neodoljivo privlaili Pjera.
- Ali ako vam je zbog bilo kojih razloga neugodno da se sa mnom razgovarate, kaite mi
samo, gospodine moj - ree starac i odjednom se, zaudo, osmjehnu oinski njeno.
- Ama nije, nipoto, naprotiv, veoma bih se rado upoznao s vama - ree Pjer pa pogleda jo
jednom u ruke novome poznaniku i poblie promotri prsten. On ugleda na njemu Adamovu
glavu, masonski znak.
- Dopustite da vas zapitam - ree on - jeste li vi mason?
- Jesam, ja pripadam bratstvu slobodnih zidara - ree putnik zaranjajui pogledom sve
dublje i dublje u Pjerove oi. - I u svoje i u njihovo ime pruam vam bratsku ruku.
- Bojim se - ree Pjer smjekajui se i kolebajui se izmeu povjerenja koje mu ulijevae
mason i navike da se podsmjehuje masonskom vjerovanju - bojim se da mi je prilino daleko
shvaanje, kako da kaem, bojim se da se moji nazori na svijet toliko razlikuju od vaih da se
neemo moi razumjeti.
- Poznati su mi vai nazori - ree mason - a ti vai nazori, o kojima vi govorite i koji se
vama ine da su plod vaega razmiljanja, nazori su veine ljudi, plod oholosti, lijenosti i
neznanja. Oprostite mi, gospodine moj, ali da ne poznajem vae nazore, ne bih ni zapodijevao
razgovor s vama. Vai su nazori alosna zabluda.
- Isto tako kao to i ja mogu vjerovati da ste i vi u zabludi - ree Pjer i lako se osmjehnu.
- Nikad se ne bih usudio rei da znam istinu - ree mason koji je sve vie i vie
iznenaivao Pjera svojim odreenim i odlunim rijeima. - Nitko ne moe sam
dokuiti istinu; samo se kamen po kamen, uz uee svih, milijuna pokoljenja, od praoca
Adama pa do naih dana, gradi onaj hram koji treba da bude dostojno prebivalite velikoga
boga - ree mason i sklopi oi.
- Moram vam rei da ja ne vjerujem, ne... vjerujem u boga - ree Pjer s mukom i aljenjem
osjeajui da je prijeko potrebno da kae svu istinu.
Mason pogleda paljivo Pjera i nasmjehnu se kao to bi se bogata koji dri u rukama
milijune nasmjehnuo siromaku, kad bi mu ovaj rekao da on, siromaak, nema pet rublja
koji bi ga mogli usreiti.
- Jest vi ga ne poznajete, gospodine moj - ree mason.
- Vi ga ne moete poznavati. Ne poznajete ga i zato ste nesretni.

- Jesam, jesam, nesretan sm - prisnai Pjer - ali ta da radim?

- Vi ga ne poznajete, gospodine moj, i zato ste veoma nesretni. Ne poznajete ga, a on je
ovdje, on je u meni, u mojim rijeima, on je u tebi pa ak i u ovim svetogrdnim rijeima koje
si malo prije izgovorio - ree mason otrim i drhtavim glasom.
On asak poutje i uzdahnu nastojei, po svoj prilici, da se smiri.
- Kad njega ne bi bilo - ree on tiho - mi ne bismo ni govorili o njemu, gospodine moj! O
emu smo, o kome govorili? Koga si nijekao? - ree on odjednom zanosno otrim i sigurnim
glasom. - Tko ga je izmislio ako ga nema? Zato si pomislio da postoji takvo nedokuivo
bie? Zato ste ti i cijeli svijet pomislili da postoji takvo nepojmljivo bie, svemogue bie,
vjeno i beskrajno u svim svojim osobinama? ... - On umukne i dugo uae.
Pjer nije mogao ni htio prekidati tu utnju.
- On postoji, samo ga je teko shvatiti - prozbori ponovo mason ne gledajui u lice Pjeru
nego preda se, listajui knjigu svojim starakim rukama koje se od uzbuenja nisu
mogle smiriti. - Kad bi on bio ovjek o kome bi ti sumnjao da postoji, ja bih ti doveo ovjeka,
uhvatio ga za ruku i pokazao ti ga. Ali kako da ja, obian smrtnik, pokaem svu
svemogunost, svu vjenost, svu dobrotu njegovu onome tko je slijep ili onome tko zatvara
oi da ga ne vidi, da ga ne razumije, i da ne vidi, i da ne shvati koliko je sam gnusan
i poroan? - On poutje. - Tko si ti? ta si ti? Ti zamilja da si mudrac zato to si mogao
izgovoriti one bogohulne rijei - ree podsmjehujui se sumorno i prezirno - a gluplji si i lui
od malog djeteta koje se igra dijelovima vjeto izraena sata pa se, kako ne shvaa emu slui
taj sat, usuuje rei da ne vjeruje ni u majstora koji ga je nainio. Teko ga je spoznati. Mi
vjekovima, od praoca Adama pa do naih dana, radimo oko toga da ga spoznamo i beskrajno
smo daleko od svog cilja; ali u tome to ga ne shvaamo, vidimo samo svoju slabost i
njegovu veliinu ...
Pjer je sa zebnjom u srcu gledao sjajnim oima u lice masonu i nije ga prekidao ni
zapitkivao, nego svom duom vjerovao to mu taj starac govori. Je li vjerovao onim njegovim
razumnim dokazima, ili je vjerovao, kao to vjeruju djeca, intonacijama, osvjedoenju i
iskrenosti koji su bili u masonovu govoru, podrhtavanje glasa koje je ponekad
malne prekidalo masona, ili onim sjajnim starakim oima to su ostarjele u tom uvjerenju, ili
pak onoj mirnoi, nepokolebljivosti i poznavanju svoga poziva koji su prosijavali iz cijelog
masonova bia i koji su ga se jo vie doimali to je sam bio klonuo i oajan - tek, on je iz
svega srca elio vjerovati, i vjerovao je, i bio je radostan to se smiruje, i preporouje i vraa
u ivot.
- On se ne poima umom, nego se poima ivotom - ree mason.
- Ne razumijem - ree Pjer koji sa strahom osjeae kako se u njemu budi sumnja. On se
bojao da sugovornikovi dokazi ne budu nejasni i slabi, bojao se da mu nee moi vjerovati. Ne razumijem - ree - kako to govorite.
Mason se osmjehnu svojim krotkim, oinskim osmijehom.
- Najvia mudrost i istina jest poput najistije tekuine koju elimo pretoiti u sebe - ree
on. - Mogu li ja tu istu tekuinu pretoiti u neistu posudu pa da onda sudim o
njenoj istoi? Samo proiavanjem sama sebe mogu donekle oistiti tekuinu koju primam.
- Tako je, tako je! - radosno e Pjer.
- Najvia mudrost nije osnovana samo na razumu, ni na onim svjetovnim naukama, fizici,
historiji, kemiji itd. na koje se dijeli znanje uma. Najvia je mudrost jedna. Najvia mudrost
ima jednu nauku - nauku svega, nauku koja razjanjuje cijeli svijet i ovjekovo mjesto u
njemu. Da ovjek primi tu nauku u sebe, prijeko je potrebno da se sam proisti i preporodi i
stoga, prije no to spozna, treba da vjeruje i da se usavrava. A da bi se postigao taj cilj,
usaena je u nau duu boja lu koja se zove savjest.
- Jest, jest - potkrijepi Pjer.

- Pogledaj svojim duhovnim oima ovjeka koji je u tebi i zapitaj sama sebe jesi li
zadovoljan sa sobom? ta si postigao upravljajui se samo razumom? ta si ti? Vi ste mladi,
vi ste bogati, vi ste pametni, obrazovani, gospodine moj! ta ste uinili od svega tog blaga
koje vam je udijeljeno? Jeste li zadovoljni sa sobom i svojim ivotom?
- Nisam, mrzak mi je ivot - ree Pjer i namrti se.
- Ako ti je mrzak, a ti ga promijeni, proisti sama sebe i koliko se bude proistio toliko
e spoznati mudrost. Pogledajte malo svoj ivot, gospodine moj! Kako ste ga provodili? U
raspojasanim orgijama i razvratu, sve ste primali od drutva, a nita mu niste davali. Dobili
ste u ruke bogatstvo. Kako ste ga upotrijebili? ta ste uinili za blinjega svoga? Jeste li kad
pomislili na desetke tisua robova, jeste li im pomogli fiziki i moralno? Niste. Iskoritavali
ste njihovu muku da biste mogli provoditi raskalaen ivot. Eto ta ste uinili! Jeste li izabrali
kakvu slubu u kojoj biste mogli biti od koristi svome blinjemu? Niste. Provodil ste ivotu
u besposlici. Onda ste se, gospodine moj, oenili, preuzeli na se odgovornost da ete voditi
brigu o mladoj eni, pa ta ste uinili? Niste joj pomogli, gospodine moj, da stupi na
put istine, nego ste je gurnuli u vrtlog lai i nesree. ovjek vas je uvrijedio i vi ste ga ubili, a
sad kaete da ne poznajete boga i da vam je mrzak vlastiti ivot. To nije nikakvo udo,
gospodine moj!
Nakon tih rijei mason se opet nalakti na naslon divana i sklopi oi kao da se umorio od
dugog razgovora. Pjer gledae to ozbiljno, nepomino, starako, reklo bi se mrtvako lice,
i neujno micae usnama. Htio je rei: jest, odvratan je, besciljan, razvratan moj ivot, ali se
nije usuivao da prekine utnju.
Mason se promuklo, staraki nakalja i zove slugu.
- ta je s konjima? - zapita ne gledajui Pjera.
- Doveli su odmorene konje - odgovori sluga. - Neete li se samo odmoriti?
- Neu, reci im neka preu.
Zar e on zbilja otii i ostaviti me sama a da mi nije sve rekao i da mi nije obeao
pomo? - miljae Pjer pa ustade i oborene glave uze hodati po sobi pogledavajui
od vremena do vremena masona. - Tako je, ja nisam o tome mislio, ali sam provodio
nedostojan, rasputan ivot, iako ga nisam volio i nisam toga htio - miljae Pjer - a ovaj
ovjek zna istinu i, kad bi htio, mogao bi mi je otkriti. Pjer je htio to rei masonu, ali se nije
usudio. Putnik je svojim vjetim starakim rukama spremio stvari i sad zakopavao svoj
koui. Nakon toga se okrenu Bezuhovu i upita ga ravnoduno i uljudno:
- Kamo sad putujete, ako smijem pitati, gospodine moj?
- Ja? ... Ja u Petrograd - odgovori Pjer djetinjim, neodlunim glasom. - Hvala vam! U
svemu se slaem s vama. Ali nemojte misliti da sam ja tako lo. Ja sam iz sveg srca elio da
budem onakav kakav biste vi htjeli da budem; ali nitko mi nije nikad pritekao u pomo ...
Uostalom, u prvom redu sam svemu ja sam kriv. Pomozite mi, nauite me pa u moda biti...
- Pjer ne mogae dalje govoriti; poe mrcati i okrenu se.
Mason dugo uae premiljajui, oito, o neemu.
- Pomo dolazi samo od boga - ree on - ali na e vam red pomoi onoliko koliko je u
njegovoj moi, gospodine moj! Vi idete u Petrograd pa predajte ovo grofu Villarskomu (on
izvadi novanik i na velikom listu papira, presavijenu naetvoro, napisa nekoliko rijei).
Dopustite mi da vam dadem jedan savjet. Kad stignete u prijestolnicu, provedite prvo vrijeme
u samoi, razmiljajte o sebi i okanite se prijanjeg naina ivota. Onda, elim vam sretan
put, gospodine moj - ree kad spazi da je sluga uao u sobu - i mnogo uspjeha ...
Taj je putnik bio Osip Aleksejevi Bazdejev, kako je Pjer kasnije doznao iz upraviteljeve
knjige. Bazdejev je bio jedan od najpoznatijih masona i martinista31 jo iz
31 Pristalice teozofskog pokreta, nazvani tako po jednom od osnivaa pokreta Claude St. Martinu.

Novikovljeva32 doba. Nakon njegova odlaska Pjer nije dugo legao da spava niti je traio konje,
ve je hodao po staninoj sobi razmiljajui o svojoj poronoj prolosti i sanjarei, zanesen
svojim preporodom, o blaenoj, istoj i kreposnoj budunosti koja mu se inila tako laka.
inilo mu se da je bio poroan samo zato to je nekako sluajno zaboravio kako je lijepo biti
krepostan. U dui mu nije ostalo ni traga od prijanjih sumnji. vrsto je vjerovao da je
mogue bratstvo ljudi koji su se udruili da potpomau jedan drugoga na putu vrline, i
zamiljao je masoneriju kao takvo bratstvo.

32 N. J. Novikov (1744-1818), ruski prosvjetitelj, pisac, novinar, bio je jedan od najpoznatijih masona svog
doba.

III
Kad je stigao u Petrograd, Pjer nije nikome javio o svome dolasku, nije nikamo izlazio
nego je cijele dane provodio u itanju Tome Kempenca,33 knjige koju mu je donio neki
neznanac. itajui tu knjigu, Pjer je shvaao jedno te jedno; shvaao je kakav je uitak, koji
jo nije bio okusio, vjerovati da je mogue postii savrenstvo i da je mogua bratska i
djelotvorna ljubav meu ljudima, koju mu je bio otkrio Osip Aleksejevi. Sedmicu dana
nakon njegova dolaska mladi poljski grof Villarski, koga je Pjer povrno poznavao iz
petrogradskog visokog drutva, ue jedne veeri u njegovu sobu, onako slubeno i sveano
kako mu je doao Dolohovljev Sekundant, pa zatvori za sobom vrata i, kad se osvjedoi da u
sobi nema nikoga osim Pjera, obrati mu se.
- Doao sam k vama, grofe, s jednim nalogom i ponudom - ree ne sjedajui. - Jedna
osoba na veoma visokom poloaju u naem bratstvu zauzela se da vas primimo u bratstvo
prije roka i ponudila mi da vam budem jamac. Ja smatram za svoju svetu dunost da izvrim
volju te linosti. elite li da vam budem jamac pri stupanju u bratstvo slobodnih zidara?
Pjera prenerazi hladni i ozbiljni ton ovjeka koga je viao na balovima gotovo uvijek
ljubazno nasmijeena u drutvu najljepih ena.
- Jest, elim - ree Pjer.
Villarski nakloni glavu.
- Jo jedno pitanje, grofe - ree on - na koje vas molim da mi odgovorite ne kao budui
mason, nego kao estit ovjek (galant homme), potpuno iskreno: jeste li se odrekli svojih
prijanjih nazora, vjerujete li u boga?
Pjer se zamisli.
- Jest... jest, vjerujem u boga - ree on.
- Onda ... - poe Villarski, ali ga Pjer presijee u rijei.
- Jest, ja vjerujem u boga - ree jo jednom.
- Onda moemo krenuti - ree Villarski. - Moja vam koija stoji na raspolaganju.
Villarski je za sve vrijeme vonje utio. Kad ga Pjer upitao to treba da radi i kako da
odgovara, Villarski je samo odgovorio da e ga iskuati braa koja su dostojnija od njega i
da Pjer treba samo da govori istinu.
Poto su uli kroz kapiju nekakve velike kue u kojoj je bila smjetena loa i popeli se uz
mrane stepenice, uoe u maleno, rasvijetljeno predsoblje gdje sami svukoe svoje bunde. Iz
predsoblja prijeoe u drugu sobu. Nekakav se ovjek, u udnu odijelu, pojavi na vratima.
Villarski mu poe u susret, apne mu neto na francuskome i prie jednom malom ormaru u
kojem Pjer spazi odijela kakva nije nikad u svom ivotu vidio. Villarski uze iz ormara jedan
rupi, metnu ga Pjeru na oi i zaveza ga otraga pri emu mu bolno zahvati kosu u vor,
zatim ga privue, poljubi, prihvati za ruku i povede nekamo. Pjera je boljelo to mu je kosa
bila uvezana u vor, mrtio se od bola i smjekao se stidei se neega. Njegova se divovska
figura, oputenih ruku, namrtene i nasmijeene fizionomije, kretala za Villarskim nesigurnim
i bojaljivim koracima.
Nakon desetak koraaja Villarski stade.
- ta vas god snalo - ree on - morate hrabro sve podnositi ako ste vrsto odluili da
stupite u nae bratstvo. (Pjer potvrdno klimnu glavom.) Kad zaujete kucanje na vratima
skinite rubac s oiju - nadoveza Villarski - elim vam hrabrosti i uspjeha! - I on stisne Pjeru
ruku i izie.

33 Zapravo Hemerken (1380-1471), njemaki augustinac, mistik; pripisuje mu se glasovito djelo De

Imitazione Cristi.

Kad je ostao sam, Pjer se i dalje jednako osmjehivao. Dvaput je slegnuo ramenima,
prinosio ruku rupiu, kao da ga je htio skinuti, i ponovo je sputao. Pet minuta koje je
proveo zavezanih oiju uinie mu se cijelim satom. Ruke su mu nabrekle, noge klecale;
inilo mu se da je umoran. Obuzimala su ga najsloenija i naj razliiti ja osjeanja. Strahovao
je ta e mu se dogoditi, a jo je vie strahovao da ne pokae da se boji. Zanimalo ga je ta e
mu se dogoditi, ta e mu otkriti; ali se najvie radovao to je kucnuo as kad e
napokon stupiti na onaj put preporoda i kreposnog i djelotvornog ivota o kojemu je sanjario
otkako je sreo Osipa Aleksejevia. Zau snano kucanje na vratima, skine povez i pogleda
oko sebe. U sobi bijae mrak kao u rogu - samo je na jednom mjestu gorjelo kandilo u
neemu bijelom. Pjer prie blie i opazi da kandilo stoji na crnome stolu na kojemu leae
otvorena knjiga. Ta je knjiga bila evanelje; ono bijelo u emu je gorjelo kandilo bijae
ljudska lubanja sa zubima i upljinama. Pjer proita prve rijei evanelja: U poetku bijee
rije i rije bijae u boga, obie stol i ugleda velik otvoren koveg, pun neega. To bijae
lijes i u njemu kosti. Nimalo se nije zaudio to je to ugledao. Kako se bio nadao da e ui u
posve nov ivot, posve drugaiji od preanjega, oekivao je da sve bude neobino, jo
neobinije od ovoga to je vidio. Lubanja, lijes, evanelje - inilo mu se da je on sve to
oekivao, da je oekivao jo i vie. Gledao je oko sebe nastojei da probudi u sebi ganue.
Bog, smrt, ljubav, bratstvo meu ljudima - govorae u sebi povezujui s tim rijeima
mutne, ali radosne predodbe o neemu. Vrata se otvorie i netko ue.
Pri slaboj svjetlosti, na koju se Pjer ipak ve uspio privii, ue unizak ovjek. Taj je
ovjek, oito, doao sa svjetla u tamu pa je zastao, zatim se opreznim korakom pribliio stolu
i poloio na nj svoje malene ruke u konim rukavicama.
Na tom oniskom ovjeku bijae bijela kona pregaa koja mu je prekrivala grudi i donekle
noge, oko vrata je nosio neto nalik na ogrlicu a ispod ogrlice se pomaljao visoki bijeli abo
to mu je uokvirivao dugoljasto lice, osvijetljeno odozdo.
- Zbog ega ste doli ovamo? - zapita doljak i okrenu se Pjeru ravnajui se po umu koji
je on prouzrokovao. - Zbog ega ste vi, koji ne vjerujete u istine vidjela, niti vidite vidjela,
zbog ega ste doli ovamo, ta elite od nas? Mudrosti, vrline, prosvjetljenja?
U trenutku kad su se vrata otvorila i uao neznanac, Pjera je obuzeo strah i
strahopotovanje, kao kad je u djetinjstvu bio na ispovijedi - osjetio je da je u etiri oka s
ovjekom, potpuno tuim po nainu ivota, a bliskim po osjeanju bratstva prema ljudima.
Srce mu je lupalo tako snano da mu je zastajao dah; on se primae besjedniku (tako su
masoni zvali brata koji je pripremao traioca za stupanje u bratstvo). Kad prie blie, Pjer
poznade u besjedniku svoga znanca Smoljaninova, ali ga je vrijeala i sama pomisao da je taj
ovjek njegov poznanik - doljak je bio samo brat i udoredan uitelj. Pjer dugo ne mogae
izgovoriti ni rijei pa besjednik morade ponoviti svoje pitanje.
- Da, ja... ja... elim da se preporodim - jedva izgovori Pjer.
- Dobro - ree Smoljaninov i odmah nastavi. - Znate li togod o sredstvima kojima e vam
na sveti red pomoi da postignete svoj cilj? ... - zapita besjednik mirno i brzo.
- Ja ... ja se nadam ... rukovoenju ... pomoi... u preporoavanju - ree Pjer drhtavim
glasom i zapinjui u govoru, to je potjecalo koje od uzbuenja, koje od toga to nije bio
naviknut da govori ruski o apstraktnim stvarima.
- ta mislite o slobodnom zidarstvu?
- Ja drim da je slobodno zidarstvo fraternit34 i jednakost ljudi koji imaju plemenite
ciljeve - ree Pjer stidei se to njegove rijei ne odgovaraju ovom sveanom trenutku. Drim ...
- Dobro - zabrza besjednik koji je, oito, bio posve zadovoljan tim odgovorom. - Jeste li
traili u religiji sredstva da postignete svoj cilj?
34 Bratstvo.

- Nisam, smatrao sam da je lana i nisam je slijedio - ree Pjer tako tiho da ga besjednik ne
u dobro pa ga zapita to je rekao. - Bio sam ateist - odgovori Pjer.
- Vi traite istinu da biste ivjeli po njenim zakonima; prema tome, vi traite mudrost i
vrlinu, je li tako? - ree besjednik nakon asovite utnje.
- Jest, jest - potkrijepi Pjer.
Besjednik se nakalje, prekrii na prsima ruke u rukavicama i uze ovako govoriti.
- Sad vam moram otkriti glavni cilj naeg reda - ree - pa ako se taj cilj podudara s vaim,
onda e biti od koristi da stupite u nae bratstvo. Prvi, najvaniji cilj i ujedno temelj naega
reda, na kojemu on poiva i koji nikakva ljudska sila ne moe razruiti, jest ouvanje i
predaja potomstvu jedne velike tajne... koja je do nas doprla iz najdavnijih vremena, ak od
prvog ovjeka, tajne od koje, moda, zavisi sudbina roda ljudskoga. Ali, budui da je ta tajna
takva da je ne moe znati niti se njome koristiti nitko tko nije dugotrajnim i revnim
oienjem sama sebe pripremljen za to, ne moe se ni svak nadati da e je brzo saznati.
Stoga mi imamo jedan drugi cilj, a taj je da pripremamo nae lanove, koliko je god mogue,
da uzdiemo njihova srca, da im istimo i prosvjetljujemo razum onim sredstvima koja su
nam predajom otkrili muevi to su se potrudili da pronau tu tajnu i tako ih osposobimo da
je prime. Oiujui i popravljajui nae lanove, mi nastojimo, u treem redu, da popravimo
i sav ljudski rod dajui im nae lanove za primjer pobonosti i vrline i tako svim silama
nastojimo da suzbijemo zlo koje vlada u svijetu. Promislite malo o tome pa u onda opet
doi k vama - ree on i izie iz sobe.
- Da suzbijemo zlo koje vlada u svijetu - ponovi Pjer i predoi sebi svoju buduu
djelatnost na tom polju. Predoavao je sebi iste onakve ljude kakav je sam bio prije dvije
sedmice, i u duhu im upuivao pounu i uenu besjedu. Zamiljao je porone i nesretne ljude
kojima pomae i rijeju i djelom; zamiljao je ugnjetavae od kojih spasava njihove rtve. Od
ona tri cilja koja je besjednik nabrojio, posljednji - popravljanje roda ljudskoga, bijae
osobito blizak Pjeru. Neka vana tajna koju je besjednik spomenuo budila je, dodue, u
njemu radoznalost, ali mu se nije inila bitna; a drugi cilj, oienje i popravljanje sama sebe,
nije ga mnogo zanimalo, jer je u tom asu uivao osjeajui da se ve izlijeio od nekadanjih
poroka i da je spreman samo na dobro.
Nakon pola sata vrati se besjednik i saopi traiocu sedam vrlina koje odgovaraju
sedmorima stepenicama u Salamonovu hramu i koje svaki mason mora u sebi odgajati. Te su
vrline: 1) skromnost, uvanje tajne masonskoga reda, 2) pokoravanje viim lanovima reda,
3) udoree, 4) ljubav prema ovjeanstvu, 5) hrabrost, 6) podanost i 7) ljubav prema smrti.
- Sedmo, nastojte - ree besjednik - da esto pomiljate na smrt tako da vam se ona vie ne
ini kao straan neprijatelj, nego kao prijatelj ... koji izbavlja od ovoga kukavnog ivota duu
to se mui i trudi oko vrline, e da bi je odveo onamo gdje je eka nagrada i smirenje.
Jest, mora da je tako - miljae Pjer poto je nakon tih rijei besjednik ponovo otiao od
njega putajui ga da razmilja u samoi. - Mora da je tako, ali sam ja jo tako slab da mi je
drag ivot iji smisao mi se tek sam malo pomalo otkriva. Ali onih ostalih pet vrlina, kojih
se prisjetio brojei ih na prste, osjeao je u svojoj dui: i hrabrost, i podanost, i udoree i
ljubav prema ovjeanstvu, a pogotovo pokoravanje koje mu se ak nije ni inilo kao vrlina
nego kao srea. (Bilo mu je tako drago da se izbavi od svoje samovolje i da podredi svoju
volju onome i onima koji su znali neporecivu istinu.) Sedmu je vrlinu Pjer smetnuo s uma i
nikako je se nije mogao prisjetiti.
Besjednik se trei put bre vrati i zapita Pjera ostaje li jo pri svojoj nakani i je li spreman
da se podvrgne svemu to se od njega zatrai.
- Spreman sam na sve - ree Pjer.
- Moram vam jo napomenuti - ree besjednik - da na red ne predaje svoj nauk samo
rijeima nego i drugim sredstvima koja na pravog traioca istine i vrline djeluju moda jo
jae negoli samo tumaenje rijeima. Ova je dvornica, ovakva kakvu je vidite, morala ve

protumaiti vaemu srcu, ako je ono otvoreno, vie negoli rijei; vi ete, moda, za vaega
primanja vidjeti jo slian nain tumaenja. Na red nasljeuje starim drutvima koja su
otkrivala svoje uenje hijeroglifima. Hijeroglif - kazavi besjednik - jest naziv neke stvari
koja nije podlona osjetilima i koja posjeduje svojstva slina onima koja posjeduje naslikana
stvar.
Pjer je veoma dobro znao ta je hijeroglif, ali se nije usuivao govoriti. utke je sluao
besjednika i po svemu slutio da e kunje domalo zapoeti.
- Ako ostajate nepokolebljivi, onda ja moram najprije uiniti ono to je potrebno da vas
uvedem - ree besjednik prilazei Pjeru. - Molim vas da mi izruite sve svoje dragocjenosti
kako biste dokazali da ste podani.
- Ali ja nemam nita kod sebe - ree Pjer koji vjerovae da od njega trae da im izrui sve
to ima.
- Ono to imate uza se - sat, novac prstenje ...
Pjer urno izvadi novanik, sat i dugo ne mogae skinuti sa svog debelog prsta vjenani
prsten. Kad je to bilo gotovo, mason ree:
- Molim vas da se razodjenete kako biste dokazali da se pokoravate. - Pjer skine frak,
prsluk i lijevu izmu, kako ga je uputio besjednik. Mason mu razdrlji koulju na lijevoj strani
prsi pa se sae i zavrnu mu lijevi nogavicu do iznad koljena. Pjer htjede odmah izuti i desnu
izmu i zasukati hlae ne bi li utedio trud neznancu, ali mu mason ree da nije potrebno - i
dade mu papuu za lijevu nogu. Pjer stajae pred bratom besjednikom oputenih ruku i
razmaknutih nogu, osmjehujui se i protiv volje djetinje i srameljivo, sumnjiavo i
podrugljivo samu sebi, i oekujui njegove zapovijedi.
- I napokon, molim vas da mi kaete to vam je najvea strast kako biste dokazali da ste
iskreni - ree on.
- Moja strast! Ja sam ih toliko imao - ree Pjer.
- Onu strast zbog koje ste se najvie kolebali na putu vrline - ree mason.
Pjer poutje razmiljajui..
Pie? Oblapornost? Besposliarenje? Lijenost? Plahovitost? Srdba? ene? - prebirae
on po svojim porocima odmjeravajui ih i neznajui kojemu da dade prednost.
- ene - ree tiho, jedva ujno. Mason se ne micae i dugo nita ne govorae nakon tog
odgovora. Najposlije pristupi Pjeru, uze rupi to leae na stolu i ponovo mu zaveza oi.
- Posljednji put vam kaem - pazite samo na sebe, stavite okove na svoja osjeanja i ne
traite blaenstvo u strastima, nego u svom srcu ... Izvor blaenstva nije izvan nas nego u
nama ...
Pjer ve osjeae u sebi taj osvjeujui izvor blaenstva to mu preplavljivae duu
radou i milinom.

IV
Odmah zatim doe u mranu dvornicu po Pjera, umjesto dotadanjeg besjednika, jamac
Villarski koga poznade po glasu. Na nova pitanja o tome ostaje li vrsto pri svojoj nakani,
Pjer odgovori:
- Jest, jest, ostajem - i razgolienih gojaznih grudi, osmjehujui se djetinje vedro,
koraajui nesigurno i bojaljivo jednom izuvenom i jednom obuvenom nogom, poe
naprijed za maem koji mu Villarski bjee prislonio na gola prsa. Iz sobe ga Villarski povede
kroz hodnike idui s njim as natrag, as naprijed, i naposljetku ga dovede pred vrata
loe. Villarski se nakalja, odgovorie mu masonskim udarcima ekia i vrata se pred njim
otvorie. Neiji ga duboki glas (Pjeru bijahu oi jo zatvorene) upita tko je on, odakle
je rodom i kad se rodio itd. Zatim ga opet povedoe nekamo a da mu nisu razvezali oi i, dok
je hodao, govorahu mu u alegorijama o tegobama njegova puta, o tome kako mora
hrabro podnositi tegobe i opasnosti. Pjer je za tog puta primijetio da su ga zvali as
traiocem, as patnikom, as zahtjevaocem i na razliite naine lupali ekiima i maevima.
Kad su ga privodili nekakvu predmetu, primijetio je da je nastala zabuna i pometnja meu
njegovim voditeljima. uo je kako su se ljudi oko njega stali apatom prepirati i kako je
jedan zahtijevao da ga povedu po nekom sagu. Napokon su mu dohvatili desnicu, poloili je
na neto, a onda mu zapovijedili da ljevicom prisloni estar na lijevu stranu grudi i
natjerali ga da izgovori prisegu vjernosti zakonima reda koju je netko drugi itao a on
ponavljao rijei. Potom pogasie svijee i zapalie svjetiljku na estu, kao to je Pjer
zakljuio po mirisu, i rekoe mu da e ugledati malo vidjelo. Skidoe mu povez s oiju i Pjer
ugleda kao u snu, pri slabanoj svjetlosti estina plamena, nekoliko ljudi u istim onakvim
pregaama kakvu je nosio besjednik kako stoje pred njim i dre maeve naperene u njegove
grudi. Meu njima stajae ovjek u bijeloj, okrvovljenoj koulji. Kad ga opazi, Pjer se nae
naprijed na maeve ne bi li ga maevi proburazili. Ali se maevi uklonie i odmah mu nanovo
zavezae oi.
- Sad si vidio malo vidjelo - ree mu neiji glas. Potom opet zapalie svijee, rekoe mu da
treba vidjeti popuno vidjelo i opet mu skidoe povez s oiju i desetak glasova iznenada ree:
sic transit gloria mundi.35
Pjer se stade pomalo snalaziti i ogledavati sobu u kojoj je bio i ljude u njoj. Oko dugaka
stola koji bijae prekriven neim crnim sjedilo je dvadesetak ljudi, svi u istim
onakvim odijelima kao oni koje je prije vidio. Neke je od njih Pjer poznavao iz petrogradskog
drutva. Na predsjednikom je mjestu sjedio neki nepoznati mladi ovjek a oko vrata mu
je visio nekakav poseban kri. Desno od njega sjedio je Talijan, opat, koga je Pjer susreo prije
dvije godine kod Ane Pavlovne. Tu je jo bio neki veoma ugledni odlinik i jedan
odgojitelj, vicarac, koje je nekad ivio kod Kuraginovih. Svi su sveano utjeli sluajui
predsjednika koji je u ruci drao malen eki. U zidu je bila ugraena gorua zvijezda; s
jedne je strane stola leao malen sag s razliitim likovima, s druge je strane stajalo neto nalik
na oltar s evaneljem i lubanjom. Oko stola je stajalo sedam velikih svijenjaka, kao u crkvi.
Dva brata dovedoe Pjera do oltara, namjestie mu noge u poloaj pravoga kuta i naloie mu
da legne govorei da on to pada niice pred vratima hrama.
- Prije treba da dobije mistriju - apnu jedan brat.
- Ah! Okanite se, molim vas - ree drugi.
Pjer ne poslua ve svojim smetenim, kratkovidnim oima pogleda oko sebe i odjedanput
ga obuze sumnja: Gdje sam? ta radim? Ne rugaju li mi se? Neu li se stidjeti kad se budem
35 Latinska uzreica koja znai, od rijei do rijei, tako prolazi slava svijeta, to jest sve je na svijetu
prolazno.

ovoga sjeao? Ali ta sumnja potraja samo trenutak. Pjer se osvrnu na ozbiljna lica oko sebe,
sjeti se svega to je ve proao i shvati da ne smije stati na pola puta. Zgrozi se nad svojom
sumnjom i, nastojei da probudi u sebi malopreanje ganue, pade niice pred vratima
hrama. I doista, obuze ga ganue, jo jae nego prije. Poto je neko vrijeme leao, rekoe mu
da ustane i pripasae mu istu onakvu bijelu konu pregau kakve su nosili ostali, dadoe mu u
ruke mistriju i tri para rukavica, a onda mu se obrati veliki majstor. On mu ree neka se trsi
da niim ne umrlja bjelinu te pregae koja predstavlja krepost i neporonost; zatim o
zagonetnoj mistriji ree neka se trsi da njome oisti srce svoje od poroka i da milostivo
zaglauje njome srce blinjega svoga. Zatim o prvim mukim rukavicama kaza da njihova
smisla on ne moe znati, ali da ih mora uvati, o drugim mukim rukavicama kaza da ih mora
nositi na sastancima i, najposlije, o treim, enskim rukavicama kaza:
- Mili brate, i ove enske rukavice odreene su za vas. Dajte ih onoj eni koju budete
navie cijenili. Tim ete darom uvjeriti onu koju izaberete sebi za dostojnu zidaricu da vam je
srce isto. - Tu poutje pa primetnu: - Ali pazi, mili brate, da ove rukavice ne ukrase neiste
ruke. - Dok je veliki majstor izgovarao te posljednje rijei, Pjeru se uini da se predsjednik
smeo. Pjer se jo vie smete, pocrvenje da mu suze udarie na oi, kao to se djeca crvene,
stade se nemirno obzirati pa nastade muan tajac.
Tu utnju prekide jedan brat koji dovede Pjera do saga i uze mu iz biljenice itati
tumaenja svih figura prikazanih na njemu: sunca, mjeseca, ekia, viska, mistrije, kocke
od bjelutka, stupa, triju prozora itd. Zatim odredie Pjeru mjesto, pokazae mu znakove loe,
priopie lozinku za ulazak i naposljetku mu dopustie da sjedne. Veliki majstor stade
itati pravilnik. Pravilnik je bio veoma dug, a Pjer od radosti, uzbuenja i stida nije bio kadar
da shvati sve to se italo. Sasluao je samo posljednje rijei pravilnika koje je upamtio.
- Mi u naim hramovima ne poznajemo drugih stupnjeva - itae velik majstor - osim
onih koji se nalaze izmeu vrline i poroka. uvaj se da ne pravi bilo kakve razlike koje bi
mogle poremetiti jednakost! Priteci u pomo bratu, tko god on bio, poui zabludjeloga,
podigni onoga koji pada i nikad ne gaji pakosti ni neprijateljstva prema bratu! Budi prijazan i
srdaan! Raspaljuj u svim srcima oganj vrline! Dijeli sreu s blinjima svojima i neka ti
zavist nikad ne pomuti istou tog uitka!
Prataj neprijatelju svojemu, ne osveuj mu se, osim tako da mu ini dobro! Kad tako
izvri najvii zakon, otkrit e tragove drevnog velianstva koje si izgubio - zavri on pa se
pridie, zagrli Pjera i poljubi ga.
Pjer je sa suzama radosnicama u oima gledao oko sebe, ne znajui ta da odgovori svima
onima koji su ga okruili estitajui mu i obnavljajui poznanstva s njim. On nije priznavao
nikakvih paznanstava; u svim je tim ljudima vidio samo brau i gorio od nestrpljenja da se s
njima prihvati posla.
Veliki majstor lupnu ekiem, svi posjedae na svoja mjesta i jedan proita poruku o
prijekoj potrebi smirenja.
Veliki majstor predloi da izvre i posljednju dunost, i ugledni odlinik koji je nosio
zvanje sakupljaa milostinje stade obilaziti brau. Pjer htjede zapisati na listu milodara sve
novce koje je imao, ali se poboja da time ne pokae oholost pa zapisa onoliko koliko su
zapisivali i drugi.
Sjednica je bila zavrena, a kad se Pjer vraao kui inilo mu se da je stigao s nekakva
daleka puta na kojemu je proveo desetke godina, posve se promijenio i odvikao od
nekadanjeg naina ivota i navika.

V
Sutradan nakon primanja u lou sjedio je Pjer kod kue itajui knjigu i nastojei
proniknuti u smisao kvadrata koji je jednom svojom stranom predstavljao boga, drugom
duevni svijet, treom tjelesni, a etvrtom mjeoviti. Katkada bi se odvajao od knjige i
kvadrata te u mati snovao kako e urediti svoj ivot. Juer su mu u loi rekli da je glas o
dvoboju dopro do cara i da bi za Pjera bilo najpametnije da se skloni iz Petrograda. Pjer je
kanio otputovati na svoja imanja na jugu i pozabaviti se svojim seljacima. Ba je radosno
razmiljao o novom ivotu kad u sobu neoekivano banu knez Vasilije.
- Dragi moj, ta si to uinio u Moskvi? Zato si se posvadio s Ljoljom, mon cher? Ti si u
zabludi - ree knez Vasilije ulazei u sobu. - Ja sam sve doznao i mogu ti zasigurno rei da je
Helena neduna pred tobom kao Krist pred idovima.
Pjer zausti da odgovori, ali ga on pretee:
- I zato se nisi obratio izravno i jednostavno meni, kao prijatelju? Ja sve znam, sve
razumijem - ree on - ti si se ponio kako dolikuje ovjeku koji uva svoju ast; moda
odvie brzopleto, ali o tome neemo suditi! Jedino imaj na umu u kakav e poloaj dovesti i
nju i mene u oima cijelog drutva, pa ak i dvora - nadoveza tie. - Ona ivi u Moskvi, a
ti ovdje. Imaj na umu, mili moj - on ga povue za ruku dolje - da je po srijedi nesporazum;
vjerujem da i sam to osjea. Napii odmah sa mnom pismo i ona e doi ovamo, sve e
se razjasniti, a inae, kaem ti, moe se vrlo lako dogoditi da nastrada, mili moj!
Knez Vasilije pogleda ozbiljno Pjera.
- Doznao sam iz pouzdanih izvora da se carica udova ivo zanima za sve to. Ti zna da je
ona veoma naklonjena Heleni.
Pjer je nekoliko puta zaustio da kae neto, ali mu, s jedne strane, knez Vasilije nije davao
da doe do rijei, a s druge - bojao se da pone govoriti onim tonom odlunog odbijanja
i neslaganja kojim je tvrdo naumio da odgovara svome tastu. Osim toga, sjetio se rijei iz
masonskog pravilnika: budi prijazan i srdaan. Mrtio se, crvenio, ustajao i sjedao,
svladavajui se da uini ono to mu je bilo najmunije u ivotu - da kae u lice ovjeku neto
to mu nee biti drago, da ne kae ono to od njega oekuje taj ovjek, pa ma bio on tko
mu drago. Bio je toliko naviknut da se pokorava tom tonu nemarne samosvijesti kneza
Vasilija da je i sad osjeao da nee biti kadar da joj se odupre; ali je osjeao da od toga to e
sad rei zavisi sva njegova budua sudbina - hoe li poi starim, prijanjim putom, ili ovim
novim koji su mu tako primamljivo pokazali masoni i na kojemu je vrsto vjerovao da e se
preporoditi i otpoeti nov ivot.
- Dakle, mili moj - ree knez Vasilije vragolasto - kai da i ja u joj pisati u svoje ime,
pa emo zaklati debela junca. - Ali knez Vasilije nije ni dospio izgovoriti svoju alu, kad Pjer
razbjenjela lica, to podsjea na njegova oca, ne gledajui u lice svom sugovorniku,
procijedi apatom:
- Knee, ja vas nisam zvao, odlazite, molim vas, odlazite! - On skoi na noge i otvori mu
vrata. - Ta odlazite - ponovi on ne vjerujui sam sebi i uivajui u smetenosti i strahu koji se
ogledahu na licu kneza Vasilija.
- ta ti je? Da nisi bolestan?
- Odlazite! - ponovi Pjer jo jednom drhtavim glasom. Knez Vasilije morade bez ikakva
objanjenja otii.
Nakon sedmicu dana Pjer se oprosti sa svojim novim prijateljima masonima, ostavivi im
velike svote novaca kao milostinju, i otputova na svoja imanja. Njegova mu nova braa
dadoe pisma za masone u Kijevu i Odesi i obeae da e mu pisati i upuivati ga o njegovoj
novoj djelatnosti.

VI
Pjerova afera s Dolohovom bijae zabaurena i, mada je car u to vrijeme bio strog kad su
po srijedi bili dvoboji, ni protivnici ni svjedoci nisu nastradali. Ali se u drutvu pronese glas o
dvoboju koji potvrdi Pjerov raskid sa enom. Pjer, koga su gledali dobrostivo i zatitniki dok
je bio nezakonit sin, koga su mazili i uznosili dok je bio najbolji momak za enidbu u ruskoj
carevini, izgubio je nakon svoje enidbe, kad se udavae i majke nisu vie imale emu nadati
od njega, mnogo u oima drutva. Sad su jedino njega krivili zbog svega to se dogodilo,
govorili su da je ljubomorna budala i da pati od istih onakvih napadaja krvolonog bjesnila
od kakvih je patio i njegov otac. I kad se Helena nakon Pjerova odlaska vratila u Petrograd,
svi su je njeni znanci doekali ne samo srdano, ve i s nekim potovanjem s obzirom na
njenu nesreu. Kad bi se razgovor poveo o njenom muu, Helena je
poprimala dostojanstveno dranje koje je bila usvojila svojim uroenim taktom - mada mu
nije znala znaenja. To je dranje govorilo kako je ona odluila da snosi svoju nesreu
nikome se ne alei i da je njen mu kri koji joj je bog poslao. Knez Vasilije je otvoreno
izricao svoje miljenje. Kad bi se poveo razgovor o Pjeru, on je slijegao ramenima i
pokazujui na elo govorio:
- Un cerveau fl - je le disais toujours.36
- Ja sam unaprijed rekla - kazivae Ana Pavlovna o Pjeru - ja sam jo onda odmah rekla, i
to prije no itko drugi (uporno je isticala da je bila prva), da je on luckast mladi, iskvaren
razvratnim idejama svoga vremena. Ja sam to rekla jo onda dok su svi bili oduevljeni njime
i im se vratio iz inozemstva, sjeate li se, kad je kod mene jedne veeri izigravao nekakva
Marata? I ime se svrilo? Ja nisam ni onda bila za taj brak i prorekla sam sve to e se
dogoditi.
Ana Pavlovna je u svojoj kui, kao i nekad, prireivala u slobodne dane sijela, i to takva
kakva je samo ona umjela prireivati - sijela na kojima se, u prvom redu, okupljala la crme
de la vritable bonne socit, la fine fleur de lessence intelectuelle de la socit de
Ptersbourg,37 kako je govorila sama Ana Pavlovna. Osim to je drutvo bilo tako delikatno
odabrano, odlikovala su se ta sijela jo i time to je Ana Pavlovna svaki put ugoavala svoje
goste nekom novom, zanimljivom linou i to se nigdje nije tako bjelodano i pouzdano, kao
na tim sijelima, oitovao stupanj politikog toplomjera koji je pokazivao raspoloenje
petrogradskog dvorskog legitimistikog drutva.
Pri kraju 1806, kad su ve bile poznate sve alosne pojedinosti o tome kako je Napoleon
potukao prusku vojsku kod Jene i Auerstdta i kako se veina pruskih tvrava predala, kad su
nae jedinice ve ule u Prusku i kad je otpoeo na drugi rat protiv Napoleona, Ana
Pavlovna je sazvala kod sebe sijelo. La crme de la vritable bonne socit38 bijahu bajna
i nesretna Helena koju je napustio mu, Mortemart, bajni knez Hipolit koji tek to je stigao iz
Bea, dva diplomata, tetia, jedan mladi koga su u salonu zvali naprosto un homme
de beaucoup de mrite,39 jedna novopeena dvorska dama s majkom i nekoliko drugih osoba
koje nisu bile tako ugledne.
36 Sulud je - uvijek sam to govorio.
37 Krema pravoga dobrog drutva, najljepi cvijet intelektualna jezgra petrogradskog drutva.
38 Krema pravoga dobrog drutva.
39 Veoma zasluan ovjek.

Linost kojom je Ana Pavlovna na tom sijelu ugoavala svoje goste bijae Boris Drubecki
koji je nedavno stigao kao glasnik od pruske vojske i bio autant neke veoma visoke linosti.
Stupanj koji je politiki toplomjer pokazao drutvu na tom sijelu bijae ovaj: koliko se god
svi evropski vladari i vojskovoe trudili da poputaju Bonaparteu kako bi meni i uope vama
nanijeli te neugodnosti i boli, nae se miljenje o Bonaparteu ne moe izmijeniti. Mi emo i
dalje izricati svoje iskreno mnijenje o tome i moemo samo poruiti pruskome kralju i
drugima: To gore po vas. Tu las voulu, George Dandin,40 to je sve to moemo rei. Evo
to je pokazivao politiki toplomjer na sijelu Ane Pavlovne. Kad je Boris, kojim je trebalo
posluiti goste, uao u salon, bilo je ve gotovo cijelo drutvo na okupu i vodio se razgovor,
kojima je upravljala Ana Pavlovna, o naim diplomatskim odnosima s Austrijom i o nadi da
e s njom biti sklopljen savez.
Boris u kicokoj autantskoj odori, jedar i rumen, zreo ovjek, ue neusiljeno u salon
kamo ga prvo uvedoe, kako je ve bio red, da pozdravi tetku, pa ga onda ponovo prikljuie
zajednikom skupu.
Ana Pavlovna pusti da joj poljubi mravu ruku, upozna ga s nekim osobama s kojima se
nije znao i svakoga mu apatom poblie opisa.
Le Prince Hyppolite Kouraguine - charmant jeune homme. M-r Kroug, charg daffaires
de Kopenhague - un sprit profond41 - i naprosto M-r Schittoff un homme de beaucoup de
mrite - o onome koga su tako zvali.
Zahvaljujui nastojanjima Ane Mihajlovne, svom vlastitom ukusu i osobinama svoga
suzdrljivog znaaja, Borisu je za ovo vrijeme dok je sluio polo za rukama da zauzme
veoma istaknut poloaj. Bio je autant jedne veoma visoke linosti, obavio je veoma vanu
misiju u Pruskoj i upravo se odande vratio kao glasnik. Potpuno je usvojio onu nepisanu
subordinaciju koja mu se svidjela u Olomoucu i po kojoj zastavnik moe stajati neusporedivo
vie od generala i po kojoj za napredovanje u slubi nisu potrebni ni napori, ni muke,
ni hrabrost, ni ustrajnost, nego je potrebno jedino znati vladati se prema onima koji nagrauju
za sluenje - i esto se i sam udio kako brzo napreduje i kako drugi to ne mogu
shvatiti. Zbog toga je otkria posve promijenio cio nain ivota, sve odnose prema
nekadanjim znancima i sve svoje planove za budunost. Nije bio bogat, ali je sav svoj novac
troio na to da bude obuen bolje od drugih; radije bi se bio odrekao mnogih uitaka nego da
se vozi u runoj ekipai ili pojavi u staroj uniformi na petrogradskim ulicama. Sprijateljavao
se i traio poznanstva samo meu onim ljudima koji su bili na viem poloaju od njega te su
mu stoga mogli biti od koristi. Volio je Petrograd i prezirao Moskvu. Nerado se sjeao kue
Rostovljevih i svoje djeake ljubavi prema Natai i, otkako je stupio u vojsku, nije ni
jedanput bio kod Rostovljevih. Smatrao je za krupan korak u slubi to se nalazi u salonu Ane
Pavlovne. Odmah je shvatio svoju ulogu i prepustio Ani Pavlovnoj da iskoristi zanimanje
koje je on pobudio, te pozorno promatrao svako lice prosuujui kakve koristi moe imati od
svakoga od njih i moe li se sprijateljiti s njima. Sjeo je na mjesto koje su mu pokazali do
lijepe Helene i stao sluati opi razgovor.
- Vienne trouve les bases du trait propos tallement hors datteinte, quon ne saurait y
parvenir mme par une continuit de succs les plus brillants, et aile mt en doute
les moyens qui pourraient nous les procurer. Cest la phrase authentique du cabinet de
Vienne42 - govorae danski charg daffaires.
- Cest le doute qui est flatteur! - ree lhomme lesprit profond43 i jedva se primjetno
nasmijei.
40 Uzreica koju govori sam sebi junak istoimene Molireove komedije George Dandin, koja bi u
slobodnom prijevodi glasila dobio si ono to si traio.

41 Knez Hipolit Kuragin - armantan mladi. G. Kroug, otpravnik poslova iz Kopenhagena - dubok um.

- Il faut distinguer entre le cabinet de Vienne et lEm-preur dAutriche - preuze

Mortemart. - LEmpereur dAutriche na jamais pu penser une chose pareille, ce nest que
le cabinet qui le dit.44
- Eh, mon cher vicomte45 - umijea se Ana Pavlovna - lUrope (ona je, tko zna zato,
izgovorila lUrope kao da je to neka posebna finesa francuskog jezika koju je mogla
sebi priutiti kad govori s Francuzom), lUrope ne sera jamais notre allie sincre.46
Odmah zatim Ana Pavlovna navede razgovor na hrabrost i postojanost pruskog kalja ne bi
li uvukla u razgovor i Borisa.
Boris je paljivo sluao svakoga tko je govorio ekajui da doe na red, ali se istodobno
uspio nekoliko puta osvrnuti na svoju susjedu, ljepoticu Helenu, koja se nekoliko
puta, osmjehujui se, susrela oima s lijepim mladim autantom.
Govorei u poloaju Pruske, Ana Pavlovna je posve prirodno zamolila Borisa da im
ispripovijeda kako je putovao u Glogau i u kakvu je stanju zatekao prusku vojsku. Boris
je bez urbe, govorei istom i pravilnom francutinom, ispriao svu silu zanimljivih
pojedinosti o vojsci, o dvoru, briljivo se uvajui za cijelog prianja da ne izrekne svoje
miljenje o injenicama koje je iznosio. Na neko je vrijeme prikovao svu panju na sebe, i
Ana Pavlovna je opazila da su svi gosti sa zadovoljstvom primili novinu kojom ih je ugostila.
Najvie je panje za Borisovo prianje pokazivala Helena. Nekoliko ga je puta zapitala o
nekim pojedinostima njegova puta i inilo se da je veoma zanima stanje pruske vojske, im je
on dovrio, obratila mu se smijeei se kao i obino.
- Il faut absolument que vous veniez me voir47 - ree mu tako kao da je to s nekih razloga,
za koje on ne moe znati, prijeko potrebno. - Mardi entre les 8 et 9 heures. Vouz me ferez
grand plaisir.48
Boris obea da e joj ispuniti elju i htjede zavri s njom razgovor, kad ga Ana Pavlovna
pozva u stranu pod izlikom da ga tetkica eli uti.
- Vi valjda poznajete njena mua - ree Ana Pavlovna pa sklopi oi i turobnom gestom
pokaza na Helenu. - Ah, ona je tako nesretna i divna ena! Nemojte ga spominjati pred njom,
molim vas, nemojte! Ona odvie trpi.

42 Be smatra da su osnove predloenog ugovora toliko neostvarljive da se ne bi mogle ostvariti ni nizom

najsjajnijih uspjeha, i sumnja u sredstva koja bi nam ih mogla pribaviti. To je autentina reenica iz bekog
kabineta.

43 Sumnja je laskava! - ree ovjek duboka uma.

44 Valja luiti beki kabinet od austrijskog cara. Austrijski car nije to mogao ni pomisliti, to kae samo kabinet.
45 Ah, dragi moj vikonte!
46 Evropa nee nikad biti na iskreni saveznik.
47 Svakako me morate pohoditi!
48 U utorak izmeu 8 i 9 sati. Uinit ete mi veliko zadovoljstvo.

VII
Kad su se Boris i Ana Pavlovna vratili u drutvo, glavnu je rije u njemu vodio knez
Hipolit. Nagnuo se naprijed u naslonjau i rekao:
- Le Roi de Prusse!49 - I kad to ree, zasmija se. Svi se okrenue njemu. - Le Roi de
Prusse? - upitno e Hipolit pa se opet nasmija i opet mirno i ozbiljno zavali u naslonja.
Ana Pavlovna poeka malo pa, kako se inilo da Hipolit nikako ne kani dalje govoriti, nastavi
o tome kako je Bezboniki Bonaparte ugrabio u Potsdamu ma Fridrika Velikoga.
- Cest lepe de Fdric le Grand, que je...50 - taman poe ona, kad je Hipolit presjee u
rijei:
- Le Roi de Prusse ... - a im se okrenue njemu, opet se ispria i uutje. Ana Pavlovna se
namrti. Mortemart, Hipolitov prijatelj, obrati mu se odluno:
- Voyons qui en avez vous avec votre Roi de Prusse?51 Hipolit se nasmija kao da ga je stid
to se smije.
- Non, ce nest rien, je voulais dire seulement...52 (Htio je ponoviti alu koju je uo u Beu
i cijelu se veer spremao da je ispria.) Je voulais dire seulement, que nous avons tort da
faire la querre pour le Roi de Pruse.53
Boris se obazrivo osmjehnu tako da se taj osmijeh mogao tumaiti i kao izrugivanje i kao
povlaivanje dosjeci, ve prema tome kako bude primljena. Svi se nasmijae.
- Il est trs mauvais, votre jeu de mot, trs spirituel, mains injuste54 - ree Ana Pavlovna i
priprijeti mu smeuranim prstom. Nous ne faisons la guerre pour le Roi de Prusse, pour les
bons principes. Ah, le mchant ce prince Hyppolite!55 - ree ona.
Razgovor nije prestajao cijele veeri i uglavnom se vrtio oko politikih novosti. Pri kraju
je sijela razgovor naroito ivnuo kad se poelo govoriti o nagradama koje je dijelio vladar.
- Ta lani je N. N. dobio na poklon burmuticu s portretom - kazivae lhommne lesprit
profond56 - pa zato ne bi S. S. mogao dobiti istu takvu nagradu?
- Je vous demande pardon, une tabatire avec le portrait de lEmpereur est une
rcompense, mais point une distinction - ree diplomat - un cadeau plutt.57
- Il y a eu plutt des antcdents, je vous citerai Schwarzenberg.58
49 Pruski kralj.
50 Ma Fridrika Velikog koji sam ...
51 Da vidimo to hoete da kaete s tim svojim pruskim kraljem.
52 Ne, nije nita, htio sam samo rei...
53 Htio sam samo rei da ne valja to ratujemo za pruskog kralja. (Igra rijei, znai: Zabadava.)
54 Vaa igra rijei je veoma loa, veoma je duhovita, ali nepravedna.
55 Mi ne ratujemo za pruskog kralja nego za valjane principe. Ala je pakostan taj knez Hipolit!
56 ovjek duboka uma.
57 Oprostite, burmutica s carevim portretom je nagrada, ali nikako nije odlikovanje; prije e biti poklon.

- Cest impossible59 - uzvrati drugi.

- Da se okladimo. Le grand cordon, cest diffrent...60
Kad svi poustajae da odu, obrati se Helena, koja je cijele veeri malo govorila, opet
Borisu molei ga i ljubazno mu i znaajno zapovijedajui da doe u utorak k njoj.
- Za mene je to veoma vano - ree ona i osmjehnu se obazrevi se na Anu Pavlovnu koja
potkrijepi njenu elju osmjehnuvi se isto onako turobno kao kad je govorila o svojoj visokoj
zagovornici. inilo se kao da je Helena iz nekih Borisovih rijei o pruskoj vojsci odjednom
otkrila da je prijeko potrebno da se s njim sastane. Nekako kao da mu je obeala da e mu u
utorak, kad doe k njoj, razjasniti zato je to prijeko potrebno.
Kad je Boris u utorak naveer doao u Helenin raskoni salon, ona mu nije posebno
objasnila zato je bilo prijeko potrebno da doe. Bilo je i drugih gostiju, grofica se
malo razgovarala s njim i tek na rastanku, dok joj on cjelivae ruku, ona mu, zaudo bez
osmijeha, nenadno apnu:
- Venez demain diner... le soir. Il faut que vous veniez ... Venez.61
Za toga svog boravka u Petrogradu Boris je postao est gost u kui grofice Bezuhove.

58 Bilo je ak primjera u prolosti, navest u vam samo Schwarzenberga.

59 To je nemogue.
60 Lenta je neto drugo ...
61 Doite sutra na dine... uveer. Morate doi. Doite! (Dine je glavni obrok, a blaguje se bilo u podne, bilo
izmeu - 6 sati.)

VIII
Rat se rasplamsavao i njegovo se poprite pribliavalo ruskim granicama. Ljudi su
posvuda proklinjali neprijatelja roda ljudskoga, Bonapartea; po selima su se skupljali
rezervisti i novaci, a s ratnog poprita stizale su naj proturjeni je glasine, kao i uvijek lane,
pa su ih stoga svakako tumaili.
ivot se staroga kneza Bolkonskoga, kneza Andreja i kneginjice Marje u mnogo emu
izmijenio od godine 1805.
Godine 1806. bijae stari knez postavljen za jednoga od osam glavnih zapovjednika
narodne obrane62 koji su tada bili imenovani po cijeloj Rusiji. Usprkos svojoj starakoj
slabosti koja se osobito jasno zapaala u ono vrijeme kad je vjerovao da mu je sin poginuo,
stari knez je smatrao da nema prava izbjegavati dunost na koju ga je postavio sam vladar, i
ta ga nova djelatnost osvjei i okrijepi. Neprekidno je putovao po trima gubernijama koje su
mu povjerili; upravo je pedantno izvravao svoje dunosti, prema podreenima je bio strog,
pa ak i okrutan, i sam je ulazio i u najmanje sitnice. Kneginjica Marja nije vie kod njega
uila matematiku i samo je jutrom s dojiljom i malim knezom Nikolajem (kako ga je djed
nazivao) ulazila u oev kabinet kad je on bio kod kue. Dojene, knez Nikola, ivio je s
dojiljom i dadiljom Savinom u odajama pokojne kneginje pa je kneginjica Marja vei dio
dana provodila u djejoj sobi nadomjetajui, kako je znala i umjela, majku malome sinovcu.
M-lle Bourienne je takoer, kako se inilo, silno voljela dijete, pa je kneginjica Marja, esto i
rtvujui se, preputala svojoj drugarici uitak da tetoi maljucnoga anela (kako je zvala
sinovca) i da se igra s njim.
Pokraj oltara crkve u Liim Gorama bijae kapelica nad grobom male kneginje, a u
kapelici stajae mramorni spomenik dopremljen iz Italije, koji prikazivae anela rairenih
krila to se sprema da uzleti na nebo. Anelova gornja usna bijae malo izdignuta kao da e
se osmjehnuti, i jednom su knez Andrej i kneginjica Marja, izlazei iz kapelice, priznali
jedno drugome da ih lice tog anela zaudo podsjea na pokojniino lice. A to je bilo jo
udnije i to knez Andrej nije rekao sestri, on je u izraaju koji je umjetnik sluajno dao
anelovu licu itao one iste rijei blagog prijekora koje je proitao onda na licu svoje mrtve
ene. Ah, zato ste ovo od mene uinili?
Uskoro nakon povratka kneza Andreja, stari knez se podijelio sa sinom i dao mu
Boguarovo, veliko imanje to se nalazilo etrdesetak vrsta daleko od Lisih Gora. Neto
zbog munih uspomena vezanih uz Lise Gore, neto zbog toga to se knez Andrej nije svagda
osjeao kadar da podnese oevu ud, neto i zbog toga to mu je bila potrebna samoa,
knez Andrej je prihvatio Boguarovo, gradio u njemu sebi kuu i provodio ondje najvei dio
vremena.
On je nakon bitke kod Austerlitza vrsto odluio da vie nikad nee sluiti u vojsci; i kad
je buknuo rat i svi morali sluiti, oslobodio se aktivne slube tako to je prihvatio dunost da
pod oevim zapovjednitvom sakuplja ljude za narodnu obranu. Nakon rata, u godini 1805,
stari knez i sin kao da su promijenili uloge. Uzbuen djelatnou, stari knez se nadao samo
dobru od sadanjega rata; knez Andrej, naprotiv, nije sudjelovao u ratu i u dubini je due zbog
toga alio, pa je u svemu vidio samo zlo.
Dvadeset i esti veljae godine 1807. stari knez je poao na put po okrugu. Knez Andrej je,
kao i obino kad je otac izbivao, ostao u Liim Gorama. Mali Nikoluka je ve etvrti dan bio
bolestan. Koijai koji su odvezli staroga kneza vratie se iz grada i donesoe spise i pisma za
kneza Andreja.
62 U carskoj Rusiji to je bila vojna rezerva sastavljena od osoba koje nisu bile u vojsci ili koje su bile
osloboene vojne slube.

Poto nije zatekao mladoga kneza u njegovu kabinetu, sobar doe nosei pisma u odaje
kneginjice Marje; ali ni tu ga nije bilo. Sobaru rekoe da je knez otiao u djeju sobu.
- Izvolite, vaa svjetlosti, Petrua je doao sa spisima - ree jedna od djevojaka, koje su
pomagale dadilji, obraajui se knezu Andreju koji je sjedio na malenoj djejoj stolici
i, mrtei se, drhtavim rukama kapao lijek iz boice u aicu napunjenu dopola vodom.
- ta je? - ree srdito pa pomae neoprezno ruku i nakapa iz boice u aicu vie kapi nego
je bilo potrebno. On proli lijek iz aice na pod i ponovo zatrai vode. Djevojka mu je
donese.
U sobi se nalazila djeja posteljica, dvije krinje, dva naslonjaa, stol i djeji stoli i
stoliica, ona na kojoj je sjedio knez Andrej. Prozori su bili zastrti a na stolu je gorjela
svijea koja je bila zasjenjena uvezanom notnom knjigom da ne bi svjetlost padala na
posteljicu.
- Dragi moj - obrati se bratu kneginjica Marja koja je stajala pokraj postelje - bit e bolje
da priekamo ... poslije ...
- Ah, za miloga boga, ti neprestano melje gluposti, ionako si samo ekala - pa si doekala
- apnu ozlojeeno knez Andrej elei, oito, bocnuti sestru.
Knez Andrej ustade i na prstima prie posteljici s aicom u ruci.
- Ili, da ga zbilja ne budimo? - neodluno e on.
- Kako hoe - zbilja ... ja mislim ... a ti kako hoe - ree kneginjica Marja snebivajui se
i stidei se, oito, to je njeno miljenje prevladalo. Ona pokaza bratu na djevojku koja ga
apatom dozivae.
Ve drugu no nisu oboje spavali njegujui maliana koji je bio pao u vruicu. Cijelo to
vrijeme oni su, ne vjerujui svome domaem lijeniku i oekujui drugoga po koga su
bili poslali u grad, upotrebljavali sad ovo, sad ono sredstvo. Uznemireni i izmueni
nespavanjem, svaljivali su jedno na drugo svoju nevolju, prekoravali jedno drugo i svaali se.
- Doao je Petrua sa spisima od tatice - proapta djevojka. Knez Andrej izie.
- Pa ta je sad! - ree ljuti to i saslua oeve usmene naloge, uze omotnice i oevo pismo i
vrati se u sobu.
- Kako je? - priupita knez Andrej.
- Uvijek isto, strpi se, zaboga! Karl Ivani uvijek kae da je san prei od svega - proapta i
uzdahnu kneginjica Marja. Knez Andrej prie djetetu i opipa ga. Bilo je u vruici.
- Idite bestraga vi i va Karlo Ivani! - On uze aicu u koju je bio nakapao lijek i opet
prie posteljici.
- Andr, nemoj! - uskliknu kneginjica Marja.
Ali se on bijesno i u isti mah patniki namrti na nju i sae se s aicom nad dijete ...
- Ali ja to hou - ree on. Hajde, molim te, daj mu ti!
Kneginjica Marja slegnu ramenima ali posluno uze aicu, dozva dadilju i stade davati
lijek. Dijete zavrita i zahripa. Knez Andrej se smrkne, uhvati za glavu, izie iz sobe i sjede u
susjednoj sobi na divan.
Pisma je jo drao u ruci. Mahinalno ih otvori i stade itati. Stari knez je pisao na modru
papiru svojim krupnim, duguljastim rukopisom, upotrebljavajui ponegdje title.63
Ovog sam as primio jednu veoma radosnu vijest, ako nije la. Benigsen je kod Eylaua
navodno izvojevao istu pobjedu nad Bonaparteom. U Petrogradu svi slave, a u vojsku su
poslali svu silu odlikovanja. Makar je i Nijemac - estitam! Korevski poglavar, neki
Handrikov, ne znam ta radi - jo nisu stigli ni ljudi za dopunu ni provijant. Odmah
skokni onamo i reci mu da u mu glavu odrubiti ne bude li za sedmicu dana sve na mjestu. O
bici kod Preussich-Eylaua dobio sam pismo od Petenjke, on je bio ondje - i sve je istina.
63 Title su u staroj grafiji bili znakovi nad rijeima u kojima je bilo izostavljeno koje slovo.

Kad ne smetaju oni koji ne treba da smetaju, onda i Nijemac potue Bonapartea. Priaju da
bjei posve razbijen. Pazi, smjesta skokni u Korevu i izvri!
Knez Andrej uzdahnu i raspeati drugu omotnicu. To bijae pismo od Bilibina, ispisano
sitnim rukopisom na dva listia. On ga sloi, a da ga nije proitao, ponovo proita oevo
pismo koje se zavravalo rijeima: skokni u Korevu i izvri!
Neu, oprostite, sad ne idem dok dijete ne ozdravi - pomisli pa prie vratima i zaviri u
djeju sobu. Kneginjica Marja jednako stajae uz posteljicu i polagano ljuljae dijete.
Nego, ta mi ono jo neugodno javlja? - prisjeae se knez Andrej sadraja oeva pisma. Jest, nai su izvojevali pobjedu nad Bonaparteom ba onda kad je ne sluim. Tako je, tako je,
sve mi se ruga... pa neka, na zdravlje... - i uze itati Bilibinovo pismo na francuskom. itao
je a da pola onoga to je itao nije shvaao, itao je samo zato da bar naas prestane misliti o
onome o emu je mislio, odvie dugo, neprekidno i muno.

IX
Bilibin bijae sad diplomatski inovnik u glavnom stanu vojske i, mada je opisivao cio rat
na francuskom jeziku, s francuskim alama i obratima rijei ipak se, onako ruski neustraivo,
nije ustruavao da osudi i ismije i sebe i svoje. Bilibin je pisao da ga mui diplomatska
discrtion64 i da je sretan to u knezu Andreju ima vjernog korespondenta pred kojim moe
izliti svu u koja se bila u njemu nakupila dok je gledao to se sve radi u vojsci. Pismo je
bilo staro, pisano jo prije bitke kod Preussisch-Eylaua.
Depuis nos grands succs dAusterlitz vous savez, mon cher Prince - pisae Bilibin - que
je ne quitte plus les quartiers gnraux. Dcidment jai pris le got de la guerre, et bien
men a pris. Ce que jai vu ces trois mois, est incroyable.
Je commence ab ovo. Lennemi du genre humain, comme vous savez, sattaque aux
Prussiens. Les Prussiens sont nos fidles allis, qui ne nous ont tromps que trois fois
depuis trois ans. Nous prenons fait et cause pour eux. Mais il se trouve que lennemi du genre
humain ne fait nulle attention nos beaux discours, et avec sa manire impolie et sauvage se
jette sur les Prussiens sans leur donner le temps de finir la parade commence, en deux tours
de main les rosse plate couture et va sinstaller au palais de Potsdam.
Jai ie plus vif dsir - crit le Roi de Prusse Bonaparte - que V. M. soit accueillie et
traits dans mon plais dune manire, qui soit agrable et cest avec empressement, que jai
pris cet effet toutes les mesures gue les circonstances me permettaient. Puiss-je avoir
russi! Les gnraux Prussiens se piquent de politesse envers les Franais et mettent bas les
armes aux premires sommations.
Le chef de la garnison de Glogau avec dix mille hommes, demande au Roi de Prusse, se
quil doit faire sil est somm de se rendre? ... Tout cela est positif.
Bref, esprant en imposer seulement par notre attitude militaire, il se trouve que nous
voil en guerre pour tout de bon, et ce qui est plus, en guerre sur nos frontires avec et pour
le Roi de Prusse. Tout est au grand complet, il ne nous manque quune petite chose, cest le
gnral en chef. Comme il sest trouv que les succs dAusterlitz auraient pu tre
plus dcisifs si le gnral en chef eut t moins jeune, on fait la revue des octognaires et
entre Prosorofsky et Kamensky, on donne la prfrence au dernier. Le gnral nous arrive
en kibik la manire Souvoroff, et est accueilli avec des acclamations de joie et de triomphe.
Le 4 arrive le premier courrier de Ptersbourg. On apporte les malles dans le cabinet du
marchal, qui aime faire tout par lui-mme. On mappelle pour aider faire le triage des
lettres et prendre celles qui nous sont destines. Le marchal nous regarde faire et attend les
paquets qui lui sont adresss. Nous cherchons - il ny en a point. Le marchal devient
impatient, se met lui mme la besogne et trouve des lettres de lEmpereur pour le comte T.,
pour le prince V. et autres. Alors le voil qui se met dans une de ses colres bleues. Il jette feu
et flamme contre tout le monde, sempare des lettres, les decachte et lit celles de lEmpereur
adresss dautres.65 A, tako se sa mnom postupa! Nemaju u mene povjerenja! A, naloeno
64 Diskrecija.
65 Vi znate, dragi moj knee, da ja poslije naih velikih uspjeha kod Austerlitza ne naputam vie glavne
stanove. Doista mi se rat svidio, i to je sva srea. Ovo to sam vidio u ova tri mjeseca nevjerojatno je.Poinjem
ab ovo. Neprijatelj roda ljudskoga napada, kako znate, Pruse. Prusi su nai vjerni saveznici koji su nas prevarili
samo tri puta u posljednje tri godine. Mi pristajemo uz njih. Meutim se vidi da se neprijatelj roda ljudskoga
nimalo ne osvre na nae lijepe rijei, pa nasre, neuljudno i divljaki kako ve umije, na Pruse a da im nije dao
vremena ni da zavre zapoetu paradu, potue ih, dok bi dlanom o dlan udario, hametice i smjeta se u
Potsdamskoj palai.

je da paze na mene. lijepo, bogami; gubite se napolje! Et il crit le fameux ordre du jour au
gnral Benigsen.66
Ja sam ranjen, ne mogu jahati pa ne mogu ni zapovijedati vojskom. Vi ste svoj corps
darme67 doveli u Pultus razbijen - ondje je nezatien, i bez drva, i bez furae pa mu
treba pomoi, a budui da ste se juer sami obratili na grofa Buxhwdena, treba misliti na
povlaenje prema naoj granici, to se danas ima i izvriti.
Od silna sam se jahanja ojeo - crit-il lEmpereur68 - to mi, uz moja ranija previjanja,
toliko smeta da ne mogu ni jahati ni zapovijedati tako golemom vojskom, pa sam
stoga predao zapovjednitvo iste najstarijemu generalu iza sebe, grofu Buxhwdenu, i poslao
mu cio tab, i sve ostalo i savjetovao im, ako ne bude kruha, neka se povuku dalje u
unutranjost Poljske, jer je kruha ostalo za svega jedan dan, a u nekim pukovima nije ostalo
nita, kako su o tome izvijestili komandanti divizija Osterman i Sedmorecki, a kod seljaka
je sve pojedeno; pa i ja, dok se ne izlijeim, ostajem u bolnici u Ostrolenki. O broju bolesnika
u istoj najponiznije podnosim izvjetaj i javljam da na proljee nijedan vojnik nee biti zdrav
ako vojska ostane u sadanjem bivaku jo petnaest dana.
Pustite da ide na selo starac koji je ionako ostao osramoen to nije mogao izvriti veliki i
slavni zadatak za koji je bio on izabran. Vae u milostivo doputenje ekati ovdje, u bolnici,
kako ne bih u vojsci igrao ulogu pisara umjesto zapovjednika. Moj odlazak iz vojske nee
podii ni najmanju buku budui da oslijepljeli ovjek odlazi iz vojske. Ovakvih kakav sam ja
- ima u Rusiji na tisue.
Le Marchal se fche contre lEmpereur et nous punit tous; nest ce pas que cest logique!
Voila le premier acte. Aux suivants lintrt et le ridicule montent comme de raison. Aprs
le dpart du marchal il se trouve que nous sommes en vue de lennemi, et quil faut livrer
bataille. Boukshevden est gnral en chef par droit danciennet, mais le gnral Benigsen
nest pas de cet avis; dautant plus quil est lui, avec son corps en vue de lennemi, et quil
Od svega srca elim - pie pruski kralj Bonaparteu - da V. V. bude doekano i podvoreno u mom dvoru tako
da mu bude ugodno pa sam se pobrinuo, koliko sam god mogao, da uinim sve to je za to potrebno. Bar da sam
uspio! Pruski generali se natjeu tko e biti usluniji prema Francuzima i polau oruje im se to od njih
zatrai.
Zapovjednik garnizona u Glogauu pita, s deset tisua ljudi pruskoga kralja to da uini ako ga neprijatelj
pozove da se preda? Sve je to iva istina.
Rijeju, nadali smo se da emo ih zavarati svojim vojnikim dranjem, a ispalo je da smo se, eto,
najozbiljnije zaratili i, tovie, zaratili na naim granicama s pruskim kraljem i za pruskog kralja. (Ponovo ista
ona igra rijei koju je upotrijebio Hipolit Kuragin. Za pruskog kralja moe, naime, znaiti i zabadava). Sve
je u potpunom broju, nedostaje nam tek jedna sitnica, naime vrhovni zapovjednik. Budui da se pokazalo da je
uspjeh kod Austerlitza mogao biti presudniji da vrhovni zapovjednik nije bio onako mlad, vri se smotra
osamdesetogodinjaka i izmeu Prozorovskog i Kamenskog bira se ovaj potonji. General nam stie u kibitki,
kao Suvorov, i doekujemo ga radosnim i slavodobitnim klicanjem.
etvrtoga stie prvi glasnik iz Petrograda. Kovezi se unose u kabinet marala koji najradije obavlja sve
sam. Zovu mene da pomognem pri raspodjeli pisama i da uzmem ona pisma koja su upuena nama. Maral nas
motri kako radimo i eka na omote koji su naslovljeni na nj. Mi traimo - nema nijednoga. Maral postaje
nestrpljiv, sam se prihvaa posla i pronalazi careva pisma grofu T., knezu V. i druga. I eto ga gdje je sav
pomahnitao. Baca drvlje i kamenje na sve, grabi pisma, raspeauje ih i ita ona careva pisma koja su
naslovljena na druge.

66 I on napie onu famoznu dnevnu zapovijest generalu Benigsenu.

67 Korpus.
68 Pie on caru.

veut profiter de loccasion dune bataille aus eigener Hand comme disent les Allemands. Il
la donne. Cest la bataille de Poultousk qui est sense tre une grande victoire, mais qui
mon avis ne lest pas du tout. Nous autres pkins avons, comme vous savez, une trs vilaine
habitude de dcider du gain ou de la perte dune bataille. Celui qui sest retir aprs la
bataille, la perdu, voil ce que nous disons, et titre nous avons perdu la bataille de
Poultousk. Bref, nous nous retirons aprs la bataille, mais nous envoyons un courrier
Ptersbourg, qui porte les nouvelles dune victoire, et le gnral ne cde pas le
commandement en chef Boukshevden, esprant recevoir de Ptersbourg en reconnaissance
de sa victoire le titre de gnral en chef. Pendant cet interrgne, nous commenons un plan
de manoeuvres excessivement intressant et original. Notre but ne consiste pas, comme
il devrait ltre, viter ou attaquer lennemi; mais uniquement viter le gnral
Boukshevden, qui par droit danciennet serait notre chef. Nous poursuivons ce but avec
tant dnergie, que mme en passant une rivire qui nest pas guable, nous brlons les ponts
pour nous sparer de notre ennemi, qui pour le moment, nest pas Bonaparte, mais
Boukshevden. Le gnral Boukshevden a manqu dtre attaqu et pris par des forces
ennemies suprieures cause dune de nos belles manoeuvres qui nous sauvait de lui.
Boukshevden nous poursuit - nous filons. A peine passe-t-il de notre ct da la rivire, que
nous repassons de lautre. A la fin notre ennemi Boukshevden nous attrappe et sattaque
nous. Les deux gnraux se fchent. Il y a mme une provocation en duel de la part de
Boukshevden et une attaque depilepsie de la part de Benigsen. Mais au moment critique le
courrier, qui porte la nouvelle de notre victoire de Poultousk, nous apporte de Ptersbourg
notre nomination de gnral en chef, et le premier ennemi Boukshevden est enfonc; nous
pouvons penser au second, Bonaparte. Mais ne voil-t-il pas qu ce moment se lve
devant nous un troisime ennemi, cest la pravoslavna qui demande grands cris du pain, de
la viande, des souchary, du foin, - que sais je! Les magasins sont vides, les
chemins impraticables. La pravoslavna se met la maraude, et dune manire dont la
dernire campagne ne peut vous donner la moindre ide. La moiti des rgiments forme des
troupes libres, qui parcourent la contre en mettant tout feu et sang. Les habitants sont
ruins de fond en comble, les hpitaux regorgent de malades, et la disette est partout. Deux
fois le quartier gnral a t attaque par des troupes de maraudeurs et le gnral en chef a
t oblig lui mme de demander un bataillon pour les chasser. Dans une de ces attaques on
ma emport ma malle vide et ma robe de chambre. LEmpereur veut donner le droit tous

les chefs de divisions de fusiller les marauders, mais je crains fort que cela noblige une
moiti de larme de fusiller lautre.69
Knez Andrej je ispoetka itao samo oima, ali ga je poslije to to je itao (iako je znao
koliko treba vjerovati Bilibinu) stalo sve vie i vie zanimati. Kad doe dovde, zguva
pismo i baci ga. Nije se srdio zbog onoga to je proitao, nego se srdio to ga je taj tamonji,
tui ivot mogao uzbuivati. Sklopi oi, protrlja rukom elo kao da hoe da odagna od sebe
misli o onom to je itao i osluhnu to se zbiva u djejoj sobi. Najednom mu se priini da uje
kako kroz vrata dopire nekakav udan zvuk. Spopade ga strah; uplaio se da se nije to
dogodilo djetetu dok je itao pismo. Na prstima prie vratima djeje sobe i otvori ih.
U asu kad ue opazi kako dadilja, sva prestraena, sakriva neto pred njim i da kneginjica
Marja ne stoji vie uz posteljicu.
- Mili moj - zau iza sebe apat kneginjice Marje koji mu se uini oajan. Kao to esto
biva nakon dugotrajna bdjenja i dugotrajne uzbuenosti, obuze ga bezrazloan strah - pomisli
da je dijete umrlo. Sve to je vidio i uo inilo mu se da potvruje njegovu bojazan.
Sve je svreno - pomisli i hladan mu znoj izbi ha elu. Snebivljivo prie posteljici,
uvjeren da e je zatei praznu, da je dadilja sakrila mrtvo dijete. Odgurnu zavjese i dugo
je zvjerao svojim uplaenim oima, ali nije mogao nai dijete. Najposlije ga spazi - rumen
djeai leae opruen poprijeko na posteljici, glavu poloio nie jastuka, i u snu mljaska,
mie usnicama te jednolino die..
Kad ugleda maliana, knez Andrej se obraduje kao da ga je ve izgubio. On se nae i
usnama ispita, onako kako ga je sestra nauila, nema li dijete vatrutinu. Njeno elo
bijae vlano, on dotae rukom glavu - ak i kosa bijae mokra - tako se jako dijete uznojilo.
Ne samo to nije umrlo, nego je sad bilo oito da je kriza prola i da je ozdravilo. Knezu
Andreju doe da zgrabi, zgnjei, pritisne na grudi to maljucno, nejako stvorenje; nije smio to
69 Maral se ljuti na cara i sve nas kanjava; nije li to logino!To je eto prvi in. U iduim inovima
zanimljivost i smijenost rastu, kako je i red. Poto je maral otiao, pokazuje se da smo nadomak neprijatelju i
da se moramo upustiti u borbu. Buxhwden je vrhovni zapovjednik po pravu starjeinstva, ali general Benigsen
ne misli tako; to vie to je on, sa svojim korpusom, nadomak neprijatelju i to eli iskoristiti priliku da se upusti
u bitku aus eigener Hand (na svoju ruku), kako vele Nijemci. On se uputa. To je bitka kod Pultuska za
koju dre da je velika pobjeda, ali koja, po mom miljenju, to nikako nije. Kao to znate, mi civili imamo vrlo
runu naviku da prosuujemo je li neka bitka dobivena ili izgubljena. Bitku je izgubio onaj koji je uzmaknuo,
kaemo mi, i po tome smo mi izgubili bitku kod Pultuska. Ukratko, mi uzmiemo poslije bitke, ali aljemo
glasnika u Petrograd koji nosi glas o pobjedi, i general ne preputa vlast Buxhwdenu nadajui se da e iz
Petrograda, u znak zahvalnosti zbog svoje pobjede, dobiti naslov vrhovnog zapovjednika. Za tog interregnuma
poinjemo izvoditi izvanredno zanimljiv i originalan plan manevriranja. Nije nam svrha, kako bi trebalo da bude
da izbjegavamo ili napadamo neprijatelja nego jedino da izbjegavamo generala Buxhwdena koji bi, po pravu
starjeinstva, bio na zapovjednik. Taj plan provodimo tako uporno da ak, poto smo preli neku rijeku na kojoj
nema gaza, spaljujemo mostove da bismo se odvojili od neprijatelja koji u ovome trenutku nije Bonaparte nego
Buxhwden. Generala Buxhwdena umalo to nije napala i zarobila nadmona neprijateljska sila zbog jednog
naeg lijepog manevra kojim smo ga se oslobodili. Buxhwden nas slijedi - mi bjeimo. im on prijee na nau
stranu, mi ponovo prelazimo na drugu. Naposljetku nas na neprijatelj Buxhwden sustie i napada. Dva
generala se ljute. Buxhwden ak izaziva na dvoboj, a Benigsena spopada padavica. Ali u kritinom momentu
dolazi glasnik, koji je donio glas o naoj pobjedi kod Pultuska, i donosi nam imenovanje za vrhovnog
zapovjednika pa je tako prvi neprijatelj Buxhwden poraen - sad moemo pomiljati na drugoga, Bonapartea.
Ali gle, u tom se trenutku javlja i trei neprijatelj, a to je pravoslavna koja iz svega glasa trai kruha, mesa,
dvopeka, sijena - i ta ti ja znam! Skladita su prazna, putovi neprohodni. Pravoslavna se daje u pljaku, i to
tako da vam o tome proli rat ne moe dati ni priblinu sliku. Polovina pukova stvara slobodne odrede koji
krstare krajem i unitavaju sve odreda ognjem i maem. Stanovnitvo je potpuno upropaeno, bolnice prepune
bolesnika i glad vlada svuda. Pljakaki su odredi u dva maha napali glavni stan i sam je vrhovni zapovjednik
bio prisiljen da zatrai jedan bataljon kako bi rastjerao pljakae. Za jednog od tih napada odnijeli su mi prazan
koveg i kuni haljetak. Car hoe da svim komandantima divizija dade pravo da strijeljaju pljakae, ali se sve
bojim da to ne primora jednu polovinu vojske da postrijelja drugu.

uiniti. Stajae nad njim i razgledae mu glavu, ruice, noice to se razaznavahu pod
pokrivaem. Zau nekakav uanj blizu sebe i ugleda neiju sjenu pod zastorom posteljice.
Ne obazirae se ve jednako gledae u lice djetetu i sluae kako ujednaeno die. Tamna
sjena bijae od kneginjice Marje koja je neujnim koracima prila posteljici, odigla zavjesu i
spustila je za sobom. Knez Andrej je poznade, a da se nije obazro, i prui joj ruku. Ona
stee njegovu ruku.
- Oznojio se - ree knez Andrej.
- Pola sam k tebi da ti kaem.
Dijete se u snu malice pomae, osmjehnu i protrlja elo o jastuk.
Knez Andrej pogleda sestru. Zrane oi kneginjice Marje, u blijedoj polusvjetlosti pod
zavjesom, sjajile su se jae nego obino od suza radosnica koje su bile navrle na njih. Ona
se nae prema bratu i poljubi ga zapevi malo o zastor. Priprijetie jedno drugome i prostojae
jo asak u blijedoj polusvjetlosti pod zavjesom, kao da im se nee rastati od tog svijeta u
kojemu su njih troje odijeljeni od svih drugih ljudi. Knez Andrej se prvi udalji od posteljice i
razbarui kosu o muselinsku zavjesu. Jest, ovo je jo jedino to mi je preostalo - ree i
uzdahnu.

X
Uskoro nakon primanja u masonsko bratstvo, Pjer otputuje u Kijevsku guberniju gdje je
bila veina njegovih seljaka, nosei sobom opirne upute - koje je sam napisao - to treba da
uradi na svojim imanjima.
Kad je doao u Kijev, Pjer sazva u glavnu poslovnicu sve upravitelje i protumai im to
namjerava i to eli uiniti. Rekao im je da e odmah poraditi oko toga kako bi se
seljaci potpuno oslobodili od kmetovanja, da se dotle ne smije seljake optereivati poslom, da
se ene s djecom ne smiju slati na rad, da se seljacima mora ukazivati pomo, da seljake treba
savjetovati, a ne tjelesno kanjavati, da na svakom imanju treba podii bolnice, ubonice i
kole. Neki su ga upravitelji (bilo je tu i polupismenih ekonoma) u strahu sluali drai da
mladi grof eli rei da je nezadovoljan njihovim upravljanjem i utajom novaca; druge je,
poto ih je proao prvi strah, zabavljalo Pjerovo uljetanje i nove rijei koje jo nisu uli;
trei su naprosto uivali da uju kako govori novi gospodin; etvrti, oni najpametniji, meu
njima i glavni upravitelj, zakljuie iz toga govora kako valja postupiti s gospodinom da bi
postigli to ele.
Glavni upravitelj ree da se potpuno slae s Pjerovim nakanama; ali napomenu da je,
pored tih reformi, prijeko potrebno da se openito pozabave poslovima koji idu loe.
Usprkos svemu golemu bogatstvu grofa Bezuhova, Pjer se, otkako ga je naslijedio i
dobivao, kako se govorilo, petsto tisua godinjeg prihoda, osjeao kudikamo siromaniji
nego kad je dobivao svojih deset tisua od pokojnoga grofa. Nejasno je nasluivao da je
budet u glavnim crtama ovakav. Dravi se plaalo oko osamdeset tisua za sva imanja; oko
trideset tisua se troilo na uzdravanje ljetnikovca kod Moskve, kue u Moskvi i kneginjica;
oko petnaest tisua izdavalo se na penzije a isto toliko i na dobrotvorne ustanove; grofici se
slalo za uzdravanje sto pedeset tisua; kamate se na dugove plaalo oko sedamdeset tisua;
gradnja je zapoete crkve stajala za te dvije godine desetak tisua; ostalo, stotinjak tisua,
troilo se - ni sam nije znao kako, i gotovo je svake godine bio prisiljen da uzajmljuje novac.
Osim toga, glavni upravitelj je svake godine pisao sad o poarima, sad o nerodicama, sad o
tome kako je prijeko potrebno da se preurede tvornice i radionice. I tako je prvo to je Pjer
morao uiniti bilo ono za to je imao najmanje sklonosti i smisla - morao se pozabaviti s
poslovima.
Pjer je svaki dan radio s glavnim upraviteljem. Ali je osjeao da njegov rad ne pokree
poslove ni za pedalj. Osjeao je da se njegov rad odvija nezavisno od poslova, da ne prianja
za poslove niti ih pokree. S jedne je strane glavni upravitelj prikazivao poslove u najcrnijim
bojama dokazajui Pjeru kako je neophodno' potrebno isplaivati dugove i poduzimati nove
poslove kmetovskom radnom snagom, na to Pjer nije pristajao; s druge je pak strane Pjer
zahtijevao da ponu oslobaati kmetove, na to je upravitelj izjavljivao da prije toga treba
svakako isplatiti dug Skrbnikom vijeu i da je zato nemogue brzo osloboditi kmetove.
Upravitelj nije govorio da je to potpuno nemogue; da se to postigne, on je predlagao da
prodaju ume u Kostromskoj guberniji i zemlje na donjoj Volgi i na Krimu. Ali su sve
te operacije, kad je o njima govorio upravitelj, bile povezane s takvim spletom procedura,
skidanja zabrana, potraivanja, odobravanja, da se Pjer samo snebivao i govorio:
Dobro, dobro, uinite onda tako.
Pjer nije imao one praktine umjenosti koja bi mu omoguila da izravno zahvati u posao,
pa ga zato nije ni volio i samo se nastojao pretvarati pred upraviteljem da je zaokupljen
poslom. Upravitelj se opet nastojao pretvarati pred grofom da smatra da je taj rad veoma
koristan za gospodara, a tegoban za njega.
U velikom je gradu naao znanaca; neznanci su pohitali da upoznaju i pozdrave bogatog
doljaka, najkrupnijeg veleposjednika u guberniji. A to se tie Pjerove glavne slabosti, one

to je priznao kad su ga primili u lou, napasti su bile toliko velike da im se nije mogao
odrvati. Opet su cijeli dani, sedmice, mjeseci prolazili u istim onakvim brigama i poslovima
oko veera, rukova, doruaka, balova, zbog kojih nije imao vremena da se snae, kao i u
Petrogradu. Mjesto da zapone nov ivot, kako se bio nadao, provodio je jednako
onaj dotadanji ivot, samo u novoj okolini.
Pjer je uviao da - od tri masonska zadatka - ne izvrava onaj prema kojemu svaki mason
treba da bude uzorom kreposti, da od sedam vrlina dvije nikako ne posjeduje: udorea i
ljubavi prema smrti. Tjeio se da zato izvrava drugi zadatak - popravlja ljudski rod, i da
posjeduje druge vrline - ljubav prema blinjemu i, nadasve podanost.
U proljee godine 1807. Pjer odlui da se vrati u Petrograd. Uz put je kanio obii sva svoja
imanja i osobno se osvjedoiti to je uinjeno od onoga to je odredio i kako sad ive ti
ljudi koje mu je povjerio bog i koje je on nastojao usreiti.
Glavni upravitelj, koji je sve zamisli mladoga grofa smatrao gotovo kao luake i tetne
po sebe, po njega i po seljake - uinio je ustupke. Tvrdei i dalje kako je nemogue osloboditi
kmetove, naloio je da se na svim imanjima podiu velike zgrade za kole, bolnice i
ubonice; u ast je gospodinova dolaska svagdje pripremio doeke koji nisu bili raskoni ni
sveani, jer je znao da se takvi doeci ne bi Pjeru svidjeli, nego upravo onakvi, vjerski i
zahvalniki s ikonama, kruhom i solju, upravo onakvi kakvi su, koliko je on poznavao
grofa, morali djelovati na nj i zavarati ga.
Proljee na jugu, mirna, brza vonja u bekoj koiji i samoa na putu bijahu razgalili
Pjera. Imanja koja je prvi put pohodio bijahu jedno ljepe od drugoga, inilo se da ljudi svuda
ive u izobilju i da su ganuti i zahvalni na uinjenim dobroinstvima. Svuda bijahu doeci
koji su, dodue, zbunjivali Pjera, ali su duboko u njemu budili radost. U jednom su ga mjestu
kmetovi doekali s kruhom i solju i ikonom Petra i Pavla te ga zamolili da im dopusti da u
ast njegova imendana, Petra i Pavla, u znak ljubavi i zahvalnosti zbog uinjenih dobrih
djela, podignu o svom troku nov oltar u crkvi. Na drugom su ga mjestu doekale ene s
napradi i zahvaljivale mu to ih je izbavio cd tekih poslova. Na treem ga je imanju
doekao sveenik s kriem, okruen djecom koje je on, po grofovoj milosti, uio pismu i
vjeri. Na svim je imanjima svojim oima vidio kako se sve po istom planu grade, ili su ve
bila sagraena kamena zdanja bolnica, kola, ubonica, koje su se uskoro imale otvoriti.
Svuda je Pjer vidio izvjetaje svojih upravitelja o tlaci koja je bila manja nego prije i sluao o
tome dirljive zahvale seljakih deputacija u modrim kaftanima.
Pjer samo nije znao da je ondje gdje su ga doekali s kruhom i solju i gdje su gradili oltar
Petra i Pavla bilo trgovite i sajam na Petrovo, da su oltar ve gradili bogati seljani, oni
isti to su izili preda nj, a da devet desetina seljaka iz toga sela ive u najgoroj siromatini.
Nije znao da su one ene s dojenadi, koje po njegovu nalogu nisu vie slali na tlaku,
obavljale zato jo tee poslove kod kue. Nije znao da je onaj sveenik koji ga je doekao s
kriem tlaio seljake svojim nametima i da su mu one uenike oko njega davali roditelji sa
suzama u oima i da su ih otkupljivali za velike pare. Nije znao da su kamene zgrade koje su
bile graene po nacrtima zidali njegovi radnici, i da se tako poveala tlaka koja se
smanjila samo na papiru. Nije znao da je, ondje gdje mu je upravitelj u knjizi pokazivao kako
je po njegovoj volji namet smanjen za jednu treinu, tlaka za polovinu porasla. I zato je Pjer
bio oduevljen svojim putovanjem po imanjima i ponovo ga svega obuzelo ono filantropsko
raspoloenje u kojemu bjee otputovao iz Petrograda, pa je pisao oduevljena pisma svom
uitelju i bratu kako je zvao velikoga majstora.
Kako je lako, kako malo truda treba da ovjek uini toliko dobra - miljae Pjer - i kako
se malo o tome brinemo!
Bio je sretan zbog zahvalnosti koju su mu iskazivali, ali se stidio dok ju je primao. Ta ga je
zahvalnost podsjeala koliko bi jo vie mogao uiniti za te priproste i dobre ljude.

Glavni upravitelj, neobino glup i lukav ovjek, prozreo je izvrsno pametnoga i naivnoga
grofa i igrao se s njim kao maka s miem, pa kad je zapazio kako su na Pjera
djelovali doeci, obratio mu se jo odlunije tvrdei da je nemogue i, to je najvanije,
nepotrebno oslobaati seljake koji su ionako potpuno sretni.
Pjer se u dui slagao s upraviteljem da je teko zamisliti sretnije ljude i da nitko ne zna to
ih eka na slobodi, ali je, makar i preko volje, i dalje traio ono to je smatrao da je pravedno.
Upravitelj je obeao da e uiniti sve to moe kako bi izvrio grofovu volju, a pouzdano je
znao da grof ne samo to nee biti kadar da provjeri je li uinio sve da se prodaju ume i
imanja i je li plaena iskupnina Skrbnikome vijeu, nego i da nikad, po svoj prilici, nee
zapitati ni doznati kako podignute zgrade stoje prazne i kako seljaci i dalje jednako daju u
radu i u novcu sve ono to daju i kod drugih, to e rei sve to mogu dati.

XI
Vraajui se u najljepem raspoloenju sa svoga putovanja po jugu, Pjer je ostvario svoju
davnanju nakanu - da svrati svome prijatelju Bolkonskome koga nije bio vidio dvije godine.
Boguarovo je lealo u runoj ravnici koja je bila prekrivena poljima i iskrenim i
neiskrenim jelicama i brezicima. Vlasteoski se dom nalazio nakraj sela, koje se prualo
pravo uz cestu, iza nedavno iskopanog ribnjaka koji je bio raom ispunjen i obala kojega ne
bjee jo obrasla travom, usred mlade ume u kojoj je bilo nekoliko velikih borova.
U vlasteoski dom spadahu gumno, gospodarska zdanja, konjunice, kupaonica, kuna krila
i velika kamena kua polukruna zabata koji su jo gradili. Oko kue bjee zasaen mlad
vonjak. Ograda i ulazna vrata bijahu vrsti i novi; pod nadstrenicom stajahu dvije
vatrogasne crpke i zeleno obojen badanj; putovi bijahu pravi, mostovi vrsti, s ogradama.
U svemu se ogledae urednost i dobro gospodarenje. Na pitanje gdje je knez sluge koje
naioe pokazae u malenu novu zgradu, ba uz ribnjak. Stari odgojitelj kneza Andreja,
Anton, pomoe Pjeru da izie iz koije, ree da je knez kod kue i odvede ga u isto maleno
predsoblje.
Pjera prenerazi skromnost ove malene, iako iste kue poslije onih sjajnih prilika u kojima
je posljednji put vidio svoga prijatelja u Petrogradu. On urno ue u malenu neobukanu
dvoranu u kojoj je jo mirisalo na borovinu i htjede poi dalje, ali Anton na prstima potra
ispred njega i pokaza na vrata.
- ta je sad? - odjeknu otar, neprijatan glas.
- Gost - odvrati Anton.
- Zamoli ga neka prieka - i Pjer zau kako netko odmie stolicu. Pjer prie brzim
koracima vratima i obrete se oi u oi sa smrknutim i postaralim knezom Andrejom
koji izlaae pred njega. Pjer ga zagrli pa podie naoari i poljubi ga u obraz gledajui ga
izbliza.
- Nisam te oekivao, ba mi je drago - ree knez Andrej. Pjer ne ree ni crne ni bijele;
gledae u udu i netremice svoga prijatelja. Zapanjio se koliko se knez Andrej promijenio.
Rijei mu bijahu prijazne, na usnama i licu bijae smijeak, ali pogled mu bijae uguen,
mrtav, i knez Andrej mu, oito, ni uz najbolju volju ne mogae povratiti radostan i veseo sjaj.
Njegov je prijatelj dodue omravio, poblijedio, postao muevniji; ali su taj pogled i sitna
bora na elu, koji pokazivahu da je dugo bio samo neim zaokupljen, zapanjivali i odbijali
Pjera dok se nije privikao na njih.
Razgovor se zadugo nije mogao ni na emu ustaliti, kako svagda biva kad se ljudi dugo ne
vide; pitali su i odgovarali kratko i o onome o emu su sami znali da treba dugo
govoriti. Napokon se razgovor poe malo-pomalo zadravati na onome ega su se dosada bili
samo dotakli, na prolom ivotu, na planovima za budunost, na Pjerovim putovanjima, na
njegovim poslovima, na ratu itd. Ona zadubljenost i potitenost koju je Pjer zapazio u
pogledu kneza Andreja oitavahu se sada jo jae u tome kako se smjekao dok je sluao
Pjera, osobito dok je Pjer ivio i radosno govorio o prolosti i budunosti. Kao da je knez
Andrej elio, ali nije mogao sudjelovati u onome to on kazuje. Pjer je poeo nasluivati da je
pred knezom Andrejom neprilino oduevljavati se, sanjariti, nadati se srei i dobru. Bilo ga
je stid da iskazuje sve svoje nove, masonske misli koje su se osobito osvjeile i probudile u
njemu za njegova poslednjeg putovanja. Obuzdavao se, plaio se da ne ispadne naivan; u isti
je mah neobuzdano elio da to prije pokae svom prijatelju kako je sad sasvim drugaiji,
bolji Pjer od onoga koji je bio u Petrogradu.
- Nemate pojma ta sam sve proivio za to vrijeme. Sam sebe ne bih poznao.
- Jest, mnogo, mnogo smo se promijenili odonda - ree knez Andrej.
- Dobro, a vi? - priupita Pjer. - Kakvi su vai planovi?

- Planovi? - ponovi ironino knez Andrej. - Moji planovi? - ponovi kao da se udi to
znae te rijei. - Pa eto vidi, gradim sebi kuu, htio bih se dogodine sasvim preseliti ...
Pjer se utke i pozorno zagleda u Andrejevo ostarjelo lice.
- Ama je sam mislio - zapoe Pjer, ali ga knez Andrej presijee.
- Ta to da o meni govorimo... de mi ispriaj, priaj mi o svom putovanju, o svemu to si
ondje uradio, na svojim imanjima?
Pjer stade priati to je uradio na svojim imanjima nastojei da to vie prikrije koliko je
sam sudjelovao u tome. Knez Andrej je vie puta unaprijed dobacio Pjeru ono to je ovaj
kanio ispriati, kao da je sve to to je Pjer uinio bila stara, dobro poznata pria, i ne samo to
ga je ravnoduno sluao, nego se ak nekako stidio onoga to je Pjer govorio.
Pjeru bjee nelagodno i ak muno sa svojim prijateljem. On umukne.
- Zna ta, duo draga - ree knez Andrej kome, oito, bijae isto tako muno i neprijatno s
gostom - ja ovdje logorujem, doao sam samo da vidim neto. Danas se opet vraam k sestri.
Upoznat u te s njom. Pa ti je, ini mi se, poznaje - ree on samo da zabavi gosta osjeajui
da ga s njim vie nita ne vee. - Krenut emo poslije ruka. A sad, hoe li da pogleda moj
posjed? - Oni izioe i proetae se prije ruka razgovarajui se o politikim novostima i
zajednikim poznanicima, kao ljudi koji nisu naroito prisni. Knez Andrej je govorio malo
ivahnije i poletnije samo o ureivanju i gradnji svoje nove kue, ali je i tu usred razgovora,
dok su bili na skelama i dok je tumaio Pjeru budui raspored kue, odjednom zastao. Uostalom, to nije nimalo zanimljivo, hajdemo na ruak pa da krenemo.
Za rukom se poveo razgovor o Pjerovoj enidbi.
- Veoma sam se zaudio kad sam uo da si se oenio - ree knez Andrej.
Pjer pocrvenje kao to se svagda crvenio kad se o tom govorilo, i brzo dobaci:
- Ispriat u vam jedanput kako se sve to dogodilo. Ali znate da je sve to svreno, i to
zauvijek.
- Zauvijek? - prihvati knez Andrej. - Nita ne biva zauvijek.
- Ali znate kako se sve to zavrilo? uli ste za dvoboj?
- Jesam, i to si proao.
- Jedino na emu zahvaljujem bogu to nisam ubio tog ovjeka - na to e Pjer.
- A zato? - ubaci knez Andrej. - Ubiti opaka psa ak je veoma dobro.
- Nije, ubiti ovjeka nije dobro, nije pravedno ...
- Zato ne bi bilo pravedno? - opet e knez Andrej. - Nije ljudima dano da sude to je
pravedno, a to nije. Ljudi su se oduvijek varali i varat e se, a ni u emu toliko koliko u tome
to smatraju da je pravedno a to nepravedno.
- Nepravedno je ono to je zlo za drugoga - ree Pjer, zadovoljan to je knez Andrej prvi
put nakon njegova dolaska ivnuo i poeo govoriti, i to hoe da mu kae sve zbog ega je
postao onakav kakav je sad.
- A otkud ti zna to je zlo za drugoga? - zapita on.
- Zlo? Zlo? - ponovi Pjer. - Svi mi znamo to je zlo za nas.
- Jest, znamo, ali ono to ja znam da je zlo za mene, ne mogu uiniti drugom ovjeku kazivae knez Andrej zagrijavajui se sve vie i vie i elei, oito, priopiti Pjeru svoje nove
nazore na svijet. Govorio je francuski. - Je ne connais dans la vie que maux bien rels: cest
le remord et la maladie. Il nest de lieu que, labsence de ces maux.70 ivjeti za sebe, klonei
se samo tih dvaju zala, eto ti sve moje sadanje mudrosti!
- A ljubav prema blinjemu, a samoprijegor? - preuze Pjer. - Ne, ja se ne mogu s vama
sloiti. ivjeti samo tako da ovjek ne ini zla kako se ne bi poslije kajao, to je malo. Ja sam
tako ivio, ivio sam za sebe, pa sam upropastio svoj ivot. I tek sad kad ivim, kad se bar
70 Ja poznajem u ivotu samo prava zla: to su grinja savjesti i bolest. Dobro je samo onda kad nema tih zala.

trudim (popravi se iz skromnosti Pjer) da ivim za druge, pojmio sam to je srea u

ivotu. Ne, ne slaem se s vama, a ni vi ne mislite tako kako govorite.
Knez Andrej utke gledae Pjera i podrugljivo se osmjehivae.
- Sad e vidjeti moju sestru, kneginjicu Marju. S njom e se dobro razumjeti - ree on. Moda ima pravo to se tebe tie - proslijedi nakon kratke utnje - ali svatko ivi po
svojemu: ti si ivio za sebe i kae da si tako malne upropastio svoj ivot, da si naao sreu
istom onda kad si poeo ivjeti za druge. A ja sam okusio neto suprotno tome. Ja sam ivio
za slavu. (A ta je slava? Istina ona ljubav prema drugima, elja da uini neto za njih, elja
da uje od njih pohvale). I ja sam tako ivio za druge i, ne da sam umalo, nego sam sasvim
upropastio svoj ivot. A otkako ivim samo za sebe, postao sam mirniji.
- Ama kako vi to ivite samo za sebe? - zapita Pjer estei se. - A sin, a sestra, a otac?
- Ta to sam sve ja, to nisu drugi - na to e knez Andrej - a drugi, blinji, le prochain, kako
to ti i kneginjica Marja zovete, glavni je izvor svih zabluda i zala. Le prochain - to su ti tvoji
kijevski kmetovi kojima bi ti da uini dobro.
I on pogleda Pjera podrugljivo i izazovno. Vidjelo se da ga izaziva.
- Vi se alite - preuze Pjer zagrijavajui se sve vie i vie. - Ta kakva zabluda i zlo moe
biti u tome to sam ja elio (vrlo sam malo i loe izvrio), ali sam elio uiniti dobro, pa sam i
uinio barem neto? Ta kakvo zlo moe biti u tome ako one nesretnike, nae kmetove, isto
takve ljude kakvi smo i mi, ljude koji rastu i umiru bez ikakva drugoga pojma o bogu i istini
osim obreda i nerazumljivih molitava, ako ih pouimo, da se tjee i vjeruju u budui ivot,
odmazdu, nagradu, utjehu? Ta kakvo je zlo, kakva je zabluda kad ljudima koji umiru od
bolesti, bez iije pomoi, a kojima mogu tako lako materijalno pomoi, dadem lijenika, i
bolnicu, i ubonicu za starce? I zar to nije opipljivo, nesumljivo dobro kad seljaku, eni s
djetetom, koji ni danju ni nou nemaju mira, dadem odmor i slobodno vrijeme? ... - govorae
brzoreko i uljetajui Pjer. - I ja sam to uinio, makar i slabo, makar i malo, ali sam poneto
uinio, i ne samo to me neete razuvjeriti da to to sam uinio nije dobro, nego mu neete ni
razuvjeriti da i vi sami tako mislite. A najvanije je da je uitak initi to dobro i da je to jedina
istinska srea u ivotu.
- Jest, ako se tako gleda, onda je to neto drugo - ree knez Andrej. - Ja zidam kuu, sadim
vonjak, a ti gradi bolnice. I jedno i drugo moe ovjeku posluiti da skrati sebi vrijeme. A
to je pravedno, to je dobro - ostavi neka sudi onaj koji sve zna, a ne mi. Ti se, dakle, hoe
prepirati - nadoveza on - pa hajde da se prepiremo! - Oni ustadoe od stola i sjedoe na ulazne
stepenice koje su sluile kao balkon.
- Pa hajde da se prepiremo - ree knez Andrej. - Ti kae kole - proslijedi on brojei na
prste - pouka i tako dalje, drugim rijeima, ti hoe njega - ree on pokazujui na seljaka koji
je, skinuvi kapu, prolazio mimo njih - da izvede iz njegova ivotinjskog stanja i da probudi
u njemu duevne potrebe, a meni se ini da je jedina mogua srea - ivotinjska srea koju
mu ti ba hoe oduzeti. Ja mu zavidim, a ti hoe da od njega napravi mene, ali mu ne daje
mojih sredstava. Drugo, kae - olakati mu rad. A ja mislim da je za njega fiziki rad isto
tako prijeko potreban, isto tako vaan da moe ivjeti kao za mene i za tebe umni rad. Ti ne
moe da ne misli. Ja lijeem na poinak u tri sata, salijeu me misli pa ne mogu zaspati,
prevrem se i ne onako kao to on ne moe da ne ore, da ne kosi; inae e otii u krmu ili se
razboljeti. Kao to ja ne bih podnio njegov strani tjelesni posao, nego bih umro nakon
sedmicu dana, isto tako ne bi ni on podnio moje fiziko ljenarenje, udebljao bi se i umro.
Tree - ta si jo ono rekao?
Knez Andrej savi trei prst.
- Ah, da, bolnice, lijekovi. Udari ga kap, on umre, a ti mu pusti krv, izlijei ga. On e
ivjeti deset godina kao bogalj, svima na teret. Kudikamo je lake i jednostavnije da umre.
Drugi e se roditi, ionako ih je previe. Jo kad bi ti alio to si izgubio jednog radnika - to
on i jest za mene - nego ga ti eli lijeiti zato to ga voli. A njemu to ne treba. I onda, kako

netko moe vjerovati da je medicina ikoga ikad izlijeila? Da je ubijala - jest! - ree on pa se
ljutito namrgodi i okrenu od Pjera.
Knez Andrej je izricao svoje misli tako jasno i tano da se vidjelo da je o tome esto
mislio, a govorio je rado i brzo kao ovjek koji dugo nije govorio. Pogled mu je bivao
to ivahniji to su mu sudovi bili oajniji.
- Ah, to je uasno, uasno! - na to e Pjer. - Ja ne razumijem samo kako se moe ivjeti s
takvim mislima. I meni su dolazili takvi asovi, bilo je to nedavno, u Moskvi i na putu, ali ja
onda tako klonem duhom da i ne ivim, sve mi se gadi... najvie se gadim sam sebi. Onda i ne
jedem, ne umivam se ... a kako vi?
- Zato se ne bih umivao, ovjek onda nije ist - ree knez Andrej. - Naprotiv, treba
nastojati da ivot uinimo to ljepim. Ja ivim i nisam tome kriv, treba, dakle, to
bolje poivjeti do smrti i ne biti nikome na smetnji.
- Ali to vas potie da ivite, da tako mislite? Ako ovjek sjedi, ne mie se s mjesta, nita
ne poduzima ...
- ivot nas ionako ne puta na miru. Ja bih rado da nita ne radim, ali eto, s jedne strane,
ovdanje me plemstvo poastilo to me izabralo za svog predstavnika; jedva sam se toga
otarasio. Nisu mogli shvatiti da ja nemam u sebi ono to je potrebno, da nemam one stanovite
dobroudne i brine jednostavnosti koja je za to potrebna. Zatim, evo ova kua koju je trebalo
sazidati da bih imao svoj kutak gdje u moi biti na miru. Sad narodna obrana.
- Zato ne sluite u vojsci?
- Poslije Austerlitza! - mrano e knez Andrej. - Neu, hvala lijepo, zarekao sam se da
neu sluiti u aktivnoj ruskoj vojsci. I neu. Kad bi ba Bonaparte bio tu, kod Smolenska,
i zaprijetio Liim Gorama, ni onda ne bih htio sluiti u ruskoj vojsci. E pa, rekao sam ti tako produi knez Andrej primirujui se. - Sad skupljam ljude za narodnu obranu, otac je glavni
zapovjednik treeg okruga i jedini je nain da se oslobodim od sluenja - da budem uz njega.
- Znai da sluite?
- Sluim. - On poutje asak.
- Pa zato onda sluite?
- Evo zato. Moj je otac jedan od najznaajnijih ljudi svoga doba. Ali on biva sve stariji i
ne moe se rei da je nemilosrdan, ali je odvie energian. Straan je zbog toga to je navikao
na neogranienu vlast i zbog ove vlasti koju mu je dao vladar kao glavnom zapovjedniku
narodne obrane. Da sam prije dvije sedmice doao dva sata kasnije, on bi bio objesio
protokolista u Juhnovu - ree knez Andrej smijeei se. - Dakle, ja sluim zato to nitko osim
mene ne moe utjecati na oca i to ga ponegdje sprijeim da ne uini neto zbog ega bi se
poslije pokajao.
- E, pa vidite!
- Jest, mais ce nest pas comme vous lentendez71 - nastavi knez Andrej. - Ja nisam elio
niti elim nikakva dobra tom gadu protokolistu koji je ukrao nekakve izme od rezervista; ja
bih ak bio veoma zadovoljan da ga vidim objeenoga, ali mi je ao oca, to jest opet sama
sebe.
Knez Andrej se sve vie i vie zagrijavao. Oi su mu se grozniavo sjale dok su trudio da
dokae Pjeru kako ga u njegovim postupcima nije nikada vodila elja da uini
dobro blinjemu.
- Dobro, eto, ti bi htio osloboditi seljake - proslijedi on.
- To je veoma lijepo; ali ne za tebe (ja mislim da ti nisi nikad nikoga iibao ni poslao u
Sibir), a jo manje za seljake. Ako ih tuku, ibaju, alju u Sibir, mislim da im zbog toga nije
nimalo gore. U Sibiru on ivi isto onako ivotinjski, i rane mu na tijelu zacijele, i isto je
onako sretan kao i prije. Nego je to potrebno onim ljudima koji propadaju normalno, koji se
71 Ali to nije onako kako vi mislite.

moraju kajati, pa potiskuju to kajanje i ogrube zbog toga to imaju mo da kanjavaju i prave
i krive. Eto koga je meni ao i radi koga bih elio osloboditi seljake. Ti moda nisi vidio, ali
ja sam vidio kako dobri ljudi, koji su bili odgojeni u takvim tradicijama neograniene vlasti,
postaju s godinama sve razdraljiviji, pa i nemilosrdni, surovi i, makar to znaju, ne mogu
se obuzdati te bivaju sve nesretniji i nesretniji.
Knez Andrej je to govorio tako ivo da Pjer pomisli da ga je otac potakao na te misli. On
mu nita ne odgovarae.
- Eto koga mi je i ega ao - ljudskog dostojanstva, istoe savjesti, nedunosti, a nije mi
ao njihovih lea i ela koji e vazda ostati isti, koliko god ih ibali i brijali.72
- Ne, ne i tisuu puta ne! Nikad se neu s vama sloiti - ree Pjer.

72 Obrijati elo, to jest obrijati srednji dio glave, znailo je u carskoj Rusiji, do godine 1874, proglasiti
nekoga sposobnim za vojsku, drugim rijeima unovaiti ga.

XII
Uveer knez Andrej i Pjer sjedoe u koije i krenue u Lise Gore. Knez Andrej
pogledavae Pjera i od vremena do vremena prekidae utnju rijeima iz kojih se moglo
razabrati da je dobre volje.
Pokazavi mu polja, govorae o svojim gospodarskim novinama.
Pjer natmureno uae, odgovarajui jednoslonim rijecama, i inilo se da se zavezao u
nekakve svoje misli.
Pjer je razmiljao o tome kako je knez Andrej nesretan, kako je u zabludi, kako ne poznaje
istinskoga vidjela i kako mu on mora pritei u pomo, pouiti ga i osokoliti ga. Ali im bi
Pjer smislio to e i kako e rei, odmah bi osjetio da e knez Andrej jednom svojom rijeju,
jednim jedinim argumentom sruiti u prah cio njegov nauk, pa se bojao zapoeti, bojao se
izvri poruzi svoju dragu svetinju.
- Zbilja, a zato vi mislite - poe iznenada Pjer obarajui glavu i zauzimajui dranje bika
koji se bode - zato vi to mislite? Ne smijete tako misliti!
- O emu ja tako mislim? - u udu e knez Andrej.
- O ivotu, o ovjejoj sudbini. Nije to tako. Ja sam isto tako mislio i znate to me je
spasilo? Masonerija. Ne, nemojte se smjekati. Masonerija - nije ni religiozna ni obredna
sekta, kako sam i ja mislio, nego je najbolji, jedinstveni izraz najboljih, vjenih odlika
ovjeanstva.
I on stade tumaiti knezu Andreju masoneriju onako kako ju je on shvaao. Govorio je da
je masonerija kranski nauk osloboen dravnih i vjerskih okova; nauk o
jednakosti, bratstvu i ljubavi.
- Samo nae sveto bratstvo ima stvarnog smisla u ivotu; sve je drugo tlapnja - kazivae
Pjer. - Shvatit ete, prijatelju, da je sve izvan tog saveza pusta la i neistina, i ja se slaem s
vama da pametnu i dobru ovjeku ne ostaje nita drugo nego da, kao vi, vjekuje svoj vijek
trudei se samo da ne bude na smetnji drugima. Ali prihvatite naa osnovna svjedoenja,
stupite u nae bratstvo, dajte nam sebe, dopustite da vas vodimo i odmah ete osjetiti, kako
sam i ja osjetio da ste jedna karika u tom golemom nevidljivom lancu kojega se poetak krije
u nebesima - kazivae Pjer.
Knez Andrej utke gledae preda se i sluae ta govori Pjer. Nekoliko puta nije zbog
kropota koije razumio to je Pjer rekao pa ga je zamolio da ponovi. Pjer razabra po
neobinu sjaju to je planuo u oima kneza Andrej a i po njegovoj utnji da ne govori ututanj,
da ga knez Andrej nee prekinuti i da se nee smijati njegovim rijeima.
Stigoe do izljevene rijeke koju je valjalo prijei skelom. Dok su ukrcavali koiju i konje,
oni pooe na skelu.
Knez Andrej se nalakti na ogradu i utke gledae niz povodanj to se blistae u sunevu
smiraju.
- Pa ta vi mislite o tome? - priupita Pjer. - Zato sad utite?
- ta ja mislim? Sluao sam te. Sve je to tako - ree knez Andrej. - Ali ti kae - pristupi
naem bratstvu i mi emo ti pokazati svrhu ivota, i ovjeju sudbinu, i zakone to upravljaju
svijetom. A tko to mi? Ljudi? Otkud vi to sve znate? Zato ja ne vidim ono to vi vidite? Vi
vidite na zemlji kraljevstvo dobra i istine, a ja ga ne vidim.
Pjer ga prekide.
- Vjerujete li vi u zagrobni ivot? - zapita on.
- U zagrobni ivot? - ponovi knez Andrej, ali mu Pjer ne dade da odgovori shvativi to
ponavljanje kao nijekanje, pogotovo zato to je poznavao prijanje ateistike nazore kneza
Andreja.

- Vi kaete da ne moete vidjeti kraljevstva dobra i istine na zemlji. Ni ja ga nisam vidio;

niti se njega moe vidjeti shvatimo li na ivot kao svretak svega. Na zemlji, tu na toj zemlji
(Pjer pokaza u polje), nema istine - sve je la i zlo, ali u svemiru, u cijelom svemiru ima
kraljevstvo istine, a mi smo sad djeca zemlje, ali smo vjeno - djeca cijelog svemira. Zar ja u
dui ne osjeam da sam dio te goleme, harmonine cjeline? Zar ja ne osjeam da je u
tom golemom silnom mnotvu stvorenja u kojima se oituje boanstvo - via sila, kako god
hoete - da sam ja jedna karika, jedna stepenica od niih bia prema viima? Kad vidim,
jasno vidim stepenice koje vode do biljke prema ovjeku, zato bih smatrao da te stepenice
prestaju sa mnom i da ne vode sve dalje i dalje? Ja osjeam da ne samo to ne mogu nestati,
kao to nita ne nestaje na svijetu, nego da u vazda biti i da sam vazda bio. Osjeam da osim
mene ive nada mnom dusi i da u ovom svijetu ima istine.
- Jest, to je Herderovo uenje - ree knez Andrej - ali me, duo moja, to nee uvjeriti, nego
ivot i smrt, eto ta uvjerava. Uvjerava te kad vidi stvorenje koje ti je priraslo srcu, koje je
vezano s tobom, kome si bio kriv i nadao se da e se opravdati (tu knezu Andrej u zadrhta
glas i on se okrenu), i najednom to stvorenje pati, mui se i prestaje ivjeti... Zato? Nije
mogue da nema odgovora! I ja vjerujem da ima ... Eto ta ovjeka uvjerava, eto ta je
mene uvjerilo - ree knez Andrej.
- Ma tako je, tako je - rei e Pjer - pa zar to nije ono isto to i ja govorim!
- Nije. Ja kaem samo to da ovjeka ne uvjeravaju dokazi da je zagrobni ivot prijeko
potreban, nego to kad ide kroz ivot ispod ruke s ovjekom i najednom taj ovjek nestane
u niemu, i ti se sam zaustavi pred tom provalijom i zaviruje onamo. I ja sam zavirio ...
- Dobro, pa ta onda! Vi znate da postoji ondje i da postoji netko? Ondje je - zagrobni
ivot. Netko je - bog.
Knez Andrej ne odgovarae. Koiju i konje izveli su bili ve odavno na drugu obalu i
upregli ih, i sunce je ve bilo do polovine zalo i veernji je mraz pokrivao
zvjezdicama lokve pokraj skele, a Pjer i Andrej jo razgovarahu i stajahu na skeli, na veliko
uenje lakaja, koijaa i skeledija.
- Ako postoji bog i ako postoji zagrobni ivot, onda postoji i istina, postoji i krepost; i
najvea je ljudska srea u tom da tei da ih postigne. Treba ivjeti, treba voljeti, treba
vjerovati - kazivae Pjer - da ne ivimo samo danas na ovom komadiu zemlje nego da smo
ivjeli i da emo vjeno ivjeti ondje, u svemu (on pokaza na nebo).
Knez Andrej stajae nalaken na ogradu skele, sluae Pjera i ne odvajae pogleda od
rumena odbljeska sunca na modrikastom povodnju. Pjer uutje. Tiina kao u grobu. Skela je
odavno pristala i samo su valovi lagano udarali o njeno dno. Knezu se Andreju inilo da to
zapljuskivanje valova potvruje Pjerove rijei: Istina je, vjeruj tome.
Knez Andrej uzdahnu i pogleda sjajnim, djetinjim, njenim pogledom Pjerovo
zarumenjeno ushieno lice na kojemu se jo ogledae zbunjenost pred starijim prijateljem.
- Jest, kad bi sve to tako bilo! - ree on. - Nego, hajde da sjednemo - nadoda knez Andrej i
silazei sa skele pogleda na nebo koje mu je pokazao Pjer, te prvi put nakon
Austerlitza ugleda ono visoko, vjeno nebo koje je vidio dok je leao na bojnom polju, i neto
to je odavno drijemalo, neto to je bilo najbolje u njemu, probudi se odjednom radosno i
mladenaki u njegovoj dui. im se knez Andrej vrati u svakidanji ivot, toga osjeanja
nestade, ali je znao da to osjeanje koje nije umio razviti ivi u njemu. Sastanak s Pjerom
bijae za kneza Andreja prekretnica nakon koje je, mada je izvana nastavio jednako ivjeti, u
njemu samu zapoeo nov ivot.

XIII
Ve se smrkavalo kad su knez Andrej i Pjer stigli pred glavni ulaz kue u Liim Gorama.
Dok su se pribliavali, knez Andrej osmjehujui se upozori Pjera na strku koja je nastala na
stranjem ulazu. Zgrbljena starica s torbakom na leima i onizak mukarac duge kose, u crnu
odijelu, im ugledae koiju gdje se primie, nagoe bjeati natrag kroz vrata. Dvije ene
istrae za njima i sve etvoro, osvrui se na koiju, utrcae poplaeno na stranje
stepenice.
- To su Maini boji ljudi - ree knez Andrej. - Mislili su da je otac. Ovo je jedino u emu
ga ona ne slua - on naredi da protjeraju te hodoasnike, a ona ih prima.
- A tko su ti boji ljudi? - zapita Pjer.
Knez Andrej ne stie da mu odgovori. Sluge im izioe u susret i on ih upita gdje je stari
knez i nadaju li mu se skoro.
Stari knez bio je jo u gradu i nadali su mu se svakog asa.
Knez Andrej povede Pjera u svoje odaje koje su uvijek bile spremljene za nj u kui
njegova oca, a sam ode u djeju sobu.
- Hajdemo k sestri - ree knez Andrej kad se vrati Pjeru - nisam je jo vidio, sad se skriva i
sjedi sa svojim bojim ljudima. Pravo joj budi, zbunit e se, ali e vidjeti te boje ljude.
Cest curieux, ma parole.73
- Quest ce que cest que74 boji ljudi? - priupita Pjer.
- Sad e vidjeti.
Kneginjica Marja doista se zbunila i lice joj se osulo crvenim pjegama kad su uli u njenu
sobu. U toj udobnoj sobi s kandilima pred ikonama sjedilo je uz nju na divanu,
za samovarom, mlado dugonoso i dugokoso mome u monakoj mantiji.
U naslonjau, pokraj njih, sjedila je naborana, mrava starica krotka lica kao u djeteta.
- Andr, pourquoi ne pas mavoir prvenu?75 ree ona prekoravajui ga blago, pa stade
pred svoje hodoasnike onako kako kvoka staje pred pilie.
- Charme du vous voir. Je suis trs contente de vous voir76 - ree ona Pjeru dok joj
cjelivae ruku. Ona ga je poznavala jo kao dijete, a sad joj je bio omilio zbog prijateljstva s
Andrejem, zbog toga to je bio nesretan sa enom i, to je najvanije, zbog svog dobrog,
obinog lica. Ona ga gledae svojim divnim, zranim oima i kanda govorae: Ja vas veoma
volim, ali, molim vas, nemojte se rugati mojima. Poto izmjenie prve pozdravne fraze,
sjedoe.
- A, i Ivanuka je ovdje - ree knez Andrej pokazujui smijekom na mladoga
hodoasnika.
- Andr! - moleivo e kneginjica Marja.
- Il faut que vous sachiez que cest une femme77 - dobaci Andrej Pjeru.
- Andr, au nom de Dieu78 - opet ree kneginjica Marja.
73 udno je to, bogami!
74 ta su to.
75 Andreju, zato mi nisi prethodno javio?
76 Drago mi je to vas vidim. Zbilja mi je milo to vas vidim.
77 Treba da znate da je ovo ensko.

Vidjelo se da se izmeu kneza Andreja i kneginjice Marje uobiajila navika da se on

podsmjehuje njenim hodoasnicima, a ona da ih brani.
- Mais, ma bonne amie79 - ree knez Andrej - vous devriez au contraire mtre
reconnaissante de ce que jexplique Pierre votre intimit avec ce jeune homme.80
- Vraiment?81 - priupita Pjer radoznalo i ozbiljno (na emu mu je kneginjica Marja bila
osobito zahvalna), zagledajui se iznad naoara u lice Ivanuke, koji je shvatio da se govori o
njemu pa sve ogledavae svojim lukavim oima.
Kneginjica Marja posve se nepotrebno zbunila zbog svojih. Oni se nimalo nisu snebivali.
Starica je, oborenih oiju, ali pogledajui poprijeko doljake, prevrnula au na pladnji
i stavila pored nje ogrizen komadi eera, pa mirno i nepomino sjedila u svom naslonjau
oekujui da je opet ponude ajem. Ivanuka je srkao iz tanjuria i ispod oka mjerio svojim
himbenim enskim oima mlade ljude.
- Gdje si bila, u Kijevu? - upita knez Andrej staricu.
- Bila sam, oe - odgovori razgovorljiva starica - na sam sam Boi bila udostojena da od
ugodnika primim svete, nebeske tajne. A sad, oe, dolazim iz Koljazina gdje se ukazala velika
blagodat...
- ta, ide li Ivanuka s tobom?
- Ja idem sam za se, gospodaru - ree Ivanuka nastojei govoriti u basu. - Istom sam se u
Juhnovu sastao s Pelagejukom ...
Pelagejuka upade u rije svom drugu; oito je htjela ispripovijedati ta je vidjela.
- U Koljazinu se, oe, ukazala velika blagodat.
- ta, da nisu nove moi? - priupita knez Andrej.
- Prestani, Andreju - ree kneginjica Marja. - Nemoj priati, Pelagejuka!
- Ni... a to, majko, zato da ne priam? Ja njega volim. On je dobar. Bogom je odabran,
dao mi je, dobrotvor, deset rubalja, sjeam se. Kad sam ono bila u Kijevu, a kae mi Kirjua,
luda - pravi boji ovjek, zimi i ljeti hoda bos - ta ide, veli, tamo gdje ti nije mjesto, u
Koljazin otii, ondje je udotvorna ikona, presveta se Majka Bogorodica ukazala. I ja se na te
rijei oprostila s ugodnicima i pola ...
Svi su utjeli samo je hodoasnica govorila odmjereno, uvlaei u se zrak.
- Dola sam, oe, i narod mi kae - velika se blagodat ukazala, presvetoj Majci Bogorodici
kaplje miro iz obraza ...
- Dobro, dobro, poslije e priati - ree kneginjica Marja crvenei se.
- Dopustite da je neto upitam - ree Pjer. - Jesi li sama vidjela? - zapita on.
- Kako ne, oe, sama sam bila udostojena. Sja joj se lik kao vidjelo nebesko a iz obraza
majice kaplje li, kaplje...
- Pa to je prijevara - bezazleno e Pjer koji pozorno sluae staricu.
- Ali, oe, ta to govori! - uasnu se Pelagejuka obraajui se kneginjici Marji ne bi li je
ona zatitila.
- Varaju narod - opet e on.
- Gospodine Isuse Kriste - ree hodoasnica i prekrii se. - Oh, prestani, oe! Tako jedan
general isto nije vjerovao i rekao kalueri varaju, a im je to rekao, oslijepio je. I sanjao je
da mu dolazi majica Peerska i kae mu: Povjeruj u mene i ja u te iscijeliti. I on ostao
78 Andreju, za miloga boga!
79 Ali, dobra moja prijateljice!
80 Naprotiv, trebalo bi da mi bude zahvalna to objanjavam Pjeru tvoju intimnost s ovim mladiem.
81 Zbilja.

moliti - povezi me, te povezi me k njoj. To ja govorim ivu istinu, sama sam vidjela. Dovezli
ga slijepoga pravo k njoj i on joj prie, padne pred njom i veli: Iscijeli me! Dat u ti, veli,
ono ime me je car odlikovao. Svojim sam oima vidjela, oe, zvijezda je na njoj. I ta
misli, progledao je! Grozota je tako govoriti. Bog e te pokarati - pouno e ona Pjeru.
- I kako, zvijezda se nala na ikoni? - priupita Pjer.
- I majicu promakli za generala? - ree knez Andrej osmjehujui se.
Pelagejuka odjednom problijedje i pljesnu rukama.
- Oe, oe, ne grijei, ima sina! - uskliknu ona, a blijedo joj lice postane neobino crveno.
- Oe, ta si to rekao, bog neka ti oprosti! - Ona se prekrii. - Gospode, oprosti mu! ta je
ovo, majice? ... - okrenu se ona kneginjici Marji. Ona ustade i uze vezivati svoju torbu
obramnicu, gotovo da zaplae. Vidjelo se da ju je i strah i stid to je uivala dobroinstva u
kui gdje mogu tako govoriti, ali da joj je i ao to se sad mora odrei dobroinstava te kue.
- I ta sad imate od toga? - ree kneginjica Marja. - Zato ste doli k meni? ...
- Ama, ja se samo alim, Pelagejuka - ree Pjer. - Princese, ma parole, je nai pas voulu
loffenser,82 ja sam to tek onako. Vjeruj mi, alio sam se - kazivae on osmjehujui se
snebivljivo i elei da zagladi svoju greku.
Pelagejuka zastade nepovjerljivo, ali se na Pjerovu licu ogledae takvo iskreno kajanje a
knez Andrej gledae tako blago as Pelagejuku, as Pjera, da se malo-pomalo smiri.

82 Kneginjice, asti mi, nisam je htio uvrijediti.

XIV
Hodoasnica se smirila pa su je opet naveli na razgovor i poslije je dugo priala o ocu
Amfilohiju koji je ivio tako svetaki da mu je ruka mirisala na tamjan, i o tome kako su joj
njeni znanci kalueri za njena posljednjeg hodoaa u Kijev dali kljueve od peina, i kako
je ponijela sobom dvopeka i provela dva dana u peinama s ugodnicima bojim. Pomolim se
jednomu, poslonim se, odem drugome. Prilegnem malo, opet idem i ljubim moi; a takva je
tiina, majice, takva blagodat da ti se i ne da izii na vidjelo boje.
Pjer je sluae ozbiljno i paljivo. Knez Andrej izie iz sobe. Kneginjica Marja povede za
njim Pjera u salon i ostavi boje ljude da popiju aj.
- Vi ste jako dobri - ree mu ona.
- Ah, zbilja je nisam htio uvrijediti; ja ba shvaam i neobino cijenim ta osjeanja.
Kneginjica Marja ga utke pogleda i njeno se osmjehnu.
- Pa ja vas odavno poznajem i volim kao brata - ree ona. - Kako vam se sad ini Andrej? zapita ona urno, ne dajui mu vremena da bilo ta odgovori na njene ljubazne rijei. Neobino me zabrinjava. Zimi mu je bolje, ali mu se proljetos rana otvorila i lijenik je rekao
da mora na lijeenje. Inae se jako bojim za njega. On nije kao mi ene pa da otrpi i isplae
svoj jad. On ga nosi u sebi. Danas je veseo i ivahan; ali to je zato to ste vi doli - malo je
kad takav. Kad biste ga bar mogli nagovoriti da ode u inozemstvo! Njemu je potreban rad, a
ovaj ga jednolini, mirni ivot podriva. Drugi to ne vide, ali ja vidim.
Neto poslije deset sati sjatie se posluitelji pred kuu poto bijahu zauli praporce
ekipae staroga kneza. Knez Andrej i Pjer izioe takoer pred kuu.
- Tko je ovo? - zapita stari knez kad izie iz koije i ugleda Pjera.
- A! Drago mi je! Poljubi me - ree poto dozna tko je taj mladi neznanac.
Stari knez bijae dobre volje i srdano primi Pjera.
Kad je prije veere navratio u oev kabinet, knez Andrej zatee staroga kneza gdje se
vatreno prepire s Pjerom. Pjer je tvrdio da e doi vrijeme kad nee vie biti rata. Stari ga je
knez pobijao i podrugivao mu se, ali se nije srdio.
- Pusti ljudima krv, nalij vode, pa nee biti rata. Bapske prie, bapske prie - ree on ali
ipak ljubazno potapa Pjera po ramenu i prie stolu za kojim je knez Andrej, ne elei, oito,
sudjelovati u razgovoru, prebirao spise koje je knez donio iz grada. Stari mu knez pristupi i
raspria se o poslovima.
- Predstavnik plemstva, grof Rostov, nije poslao ni polovinu ljudi. Doao u grad pa mu
palo na pamet da me zove na ruak - dao sam mu ja ruak ... A evo, pogledaj ovo ... E, brate obrati se knez Nikolaj Andreji sinu tapui po ramenu Pjera - sila je ovaj tvoj prijatelj,
zavolio sam ga! Raspaljuje me. Drugi govori i pametno pa se ovjeku ne da ni sluati, a ovaj i
lae pa ipak me, starca, raspaljuje. De, idite, idi te - ree on - moda u i ja doi da malo
posjedim s vama za veerom. Opet u se posvaditi. Onu moju ludu, kneginjicu Marju, da
zavoli - doviknu on s vrata Pjeru.
Pjer je tek sada kad je doao u Lise Gore spoznao kakvo ga snano i divno prijateljstvo
vee s knezom Andrejem. Ta se divota nije toliko oitovala u njegovu odnosu prema
njemu koliko u odnosu prema svim roacima i ukuanima. Mada nije gotovo ni poznavao
staroga i osornoga kneza ni krotku i snebivljivu kneginjicu Marju, ipak se od prve osjeao
kao njihov stari prijatelj. Svi su ga ve voljeli. Nije samo kneginjica Marja, koju je pridobio
svojim smjernim dranjem prema hodoasnicima, gledala u nj svojim najzranijim pogledom
nego se i mali, jednogodinji knez Nikolaj, kako ga je djed zvao, osmjehnuo Pjeru i poao mu
u naruaj. Mihail Ivani, M-lle Bourienne radosno su mu se osmjehivali dok se razgovarao sa
starim knezom.

Stari je knez doao na veeru - oito radi Pjera. On je za ona dva dana, koliko je Pjer
proboravio u Liim Gorama, bio izvanredno ljubazan prema njemu i pozvao ga neka ih
opet pohodi.
Kad je Pjer otputovao i kad su se svi lanovi obitelji sastali i stali govoriti o njemu, kao i
svagda nakon odlaska nekog ovjeka, svi su govorili o njemu samo lijepo, kako se
malokad govori.

XV
Kad se vratio s dopusta, Rostov je prvi put osjetio i spoznao koliko su tijesne bile njegove
veze s Denisovom i cijelim pukom.
Kad se pribliavao puku, osjeao se otprilike onako kako se osjeao kad se pribliavao
kui u Povarskoj ulici. Kad je ugledao prvoga husara u raspuenoj uniformi svoga puka,
kad je poznao riega Dementjeva, spazio stupove o koje su bili privezani riani, kad je
Lavruka radosno doviknuo svom gospodaru: Grof je doao! - i kosmati Denisov, koji je
spavao na postelji, istrao iz zemunice, zagrlio ga a oficiri se okupili oko pridolice - Rostov
se osjeao isto onako kao kad su ga grlili majka, otac i sestre, i suze radosnice stadoe
ga guiti i ne dadoe mu da govori. I puk je bio dom, i to dom vazda mio i drag, kao i
roditeljski.
Poto se javio komandantu puka i bio dodijeljen svom prijanjem eskadronu, odeurao i
dopremio krmu, poto su ga zaokupili svi sitni pukovski interesi i poto je osjetio da je lien
slobode i da je okovan u jedan uzak, vazda isti okvir, Rostov se osjetio isto onako smiren,
zatien i svjestan da je tu kod kue, na svome mjestu, kako se osjeao i pod roditeljskim
krovom. Nije bilo sve one zbrke slobodnog svijeta u kojemu nije mogao nai sebi mjesta i u
kojemu se varao u izboru; nije bilo ni onje s kojom je trebalo ili nije trebalo sve raspraviti.
Nije se moglo ii onamo ili ne ii; nije bilo onih dvadeset i etiri sata koje je ovjek mogao
provesti na sto razliitih naina; nije bilo onoga nebrojenog mnotva ljudi od kojih nijedan
nije bio ni blii ni dalji; nije bilo onih mutnih i neodreenih financijskih odnosa s ocem; nije
bilo podsjeanja na strani gubitak u igri s Dolohovom! Ovdje je, u puku, sve bilo jasno i
jednostavno. Vascijeli se svijet dijelio na dva nejednaka dijela: jedan - na Pavlogradski puk i
drugi - sve ostalo. A to se ostalo nije njega nimalo ticalo. U puku je bilo sve poznato: tko je
porunik, tko kapetan, tko je dobar, tko zao ovjek i, to je najvanije - drug. Kantiner daje na
vjeresiju, plaa se dobiva svaka etiri mjeseca, nema ta izmiljati ni birati, samo ne ini
nita to se u Pavlogradskom puku smatra kao loe; a ako te nekamo poalju, uini ono to
je jasno i tano odreeno i naloeno - pa e sve biti dobro.
Poto se ponovo zatekao u tim odreenim prilikama pukovskoga ivota, Rostov je osjetio
radost i smirenje, kao umoran ovjek kad lijee na poinak. Rostov je za toga rata jo
vie uivao u tom pukovskom ivotu zato to je, nakon gubitka na kartama (nije mogao to
sebi oprostiti, koliko ga god rodbina tjeila), odluio da ne slui kao prije nego, da bi ispravio
svoju greku, da slui dobro i da bude besprijekoran drug i oficir, to e rei divan ovjek, to
mu se u svijetu inilo veoma teko, a u puku posve mogue. Kad je izgubio na kartama,
Rostov je odluio da za pet godina otplati taj dug roditeljima. Oni su mu slali po deset tisua
na godinu, a on je odluio da prima samo dvije, a ostale da ostavlja roditeljima kako bi
otplatio dug.
Naa se vojska nakon vie uzmaka, napredovanja i bitaka kod Pultuska i kod PreussischEylaua, okupljala oko Bartensteina. Oekivali su cara da doe vojsci da se zapone nov ratni
pohod.
Pavlogradski je puk pripadao onom dijelu vojske koji je sudjelovao u ratu godine 1805. pa
se popunjavao u Rusiji i zakasnio na prve okraje. On nije bio ni kod Pultuska ni
kod Preussisch-Eylaua, i u drugoj se polovini pohoda pridruio operativnoj vojsci i bio
pridodan Platovljevu odredu.
Platovljev odred djelovao je nezavisno o armiji. Jedinice su Pavlogradaca nekoliko puta
sudjelovale u arkanjima, dovodile zarobljenike a jedanput ak zarobile ekipae
marala Oudinota. U mjesecu travnju Pavlograci su nekoliko sedmica proveli kod jednog
naputenog njemakog sela koje bijae sravnjeno sa zemljom, i nisu se micali s mjesta.

Bila je jugovina, blato, hladno, rijekama je krenuo led, putovi su postali neprohodni; po
nekoliko dana ni konji ni ljudi nisu dobivali hrane. Budui da je dovoz bio onemoguen,
vojnici su se ratrkali po zabaenim pustim selima da trae krumpira, ali je i njega bilo malo.
Sve su pojeli i svi su se stanovnici razbjeali; oni koji su ostali bili su gori od prosjaka i
nije im se imalo ta otimati, pa su ak i vojnici koji nisu ba saaljivi esto davali njima i ono
posljednje to su imali mjesto da uzimaju od njih.
Pavlogradski je puk imao u okrajima samo dva ranjenika, ali je od gladi i bolesti izgubio
gotovo polovinu ljudstva. U bolnicama je smrt tako harala da su vojnici, koji su od
loe ishrane dobivali groznicu i otjecali, radije obavljali svoje dunosti i spadali u stroju s
nogu negoli da odu u bolnicu. Kad je granulo proljee, vojnici su poeli nalaziti neku biljku
koja se pomaljala iz zemlje, nalik na parogu, a koju se, odnekud, nazvali Makin slatki
korijen,83 pa su se ratrkali po livadama i njivama traei taj Makin slatki korijen (koji je
bio veoma gorak), iskopavali ga sabljama i jeli, iako je bilo zabranjeno jesti tu tetnu biljku.
U proljee se meu vojnicima pojavila nova bolest - otok ruku, nogu i lica, to su
lijenici pripisivali tom korijenu. Ali Pavlogradski vojnici Denisovljeva eskadrona jeli su,
usprkos zabrani, uglavnom Makin slatki korijen, jer su ve drugu sedmicu rastezali
posljednju zalihu dvopeka, dijelili samo po pola funte na ovjeka, a krumpir koji su posljednji
put dovezli bijae smrznut i proklijao.
I konje su ve drugu sedmicu hranili slamom s krovova kua, pa su bili grdno mravi a
pramenovi su zimske dlake jo visjeli na njima.
Uza svu tu oskudicu, vojnici i oficiri ivjeli su jednako kao i uvijek; i sad su se husari,
iako blijedih i nateenih lica i u poderanim uniformama, svrstavali na prebrojavanje, redili se,
istili konje i opremu, vukli mjesto krme slamu s krovova i dolazili kotlovima da ruaju, a
ustajali od njih gladni zbijajui ale na raun svoje loe hrane i svoje gladi. U slobodno su
vrijeme, kao i uvijek, palili vatre, parili se goli oko njih, puili, odabirali i pekli proklijali
gnjili krumpir te priali i sluali prianja bilo o Potemkinovim i Suvorovljevim ratovima, bilo
bajke a Aljoi i o popovu nadniaru Mikolki.
Oficiri su, kao i obino, stanovali po dvojica, po trojica, u otkrivenim, napola razruenim
kuama. Stariji su se brinuli kako e namai slame i krumpira, uope prehraniti ljude, a mlai
su se zabavljali, kao i uvijek, tko kartanjem (novaca je bilo mnogo, iako nije bilo provijanta),
tko nedunim igrama - svajkom i gorotkima.84 O opem su toku ratovanja govorili malo, neto
zbog toga to nisu znali nita odreeno, a neto zbog toga to su nasluivali da ratovanje
openito ide loe.
Rostov je, kao i nekad, stanovao s Denisovom i njihovo je prijateljstvo nakon dopusta
postalo jo vre. Denisov nije nikad spominjao Rostovljeve ukuane, ali je po njenom
prijateljstvu koje je komandir pokazivao prema svom oficiru, Rostov osjeao da je zbog
nesretne ljubavi staroga husara prema Natai njihovo prijateljstvo ojaalo. Denisov je,
oito, gledao da to manje izvrgava Rostova opasnostima, uvao ga i doekivao svaki put
neobino radosno kad se iz okraja vraao itav i nepovrijeen. Na jednom od svojih
slubenih obilazaka Rostov je u nekom zaputenom, poruenom selu, kamo je doao radi
provijanta, zatekao jednog starog Poljaka i njegovu ker s dojenetom. Bili su goli, gladni i
nisu mogli otii niti su imali sredstava za put. Rostov ih je odvezao u logor, smjestio u svoj
stan i uzdravao ih nekoliko sedmica dok se starac nije oporavio. Kad su se jednom
razgovarali o enama, neki Rostovljev drug stao se podsmijevati Rostovu govorei da je on
od svih njih najlukaviji i da ne bi bilo zgorega da upozna svoje drugove s ljepukastom
83 U nas je ta biljka poznata pod nazivom gospino bilje.
84 Svajka je igra u kojoj se avao s velikom glavom pokuava ubaciti u prsten koji lei na zemlji, a gorotki je
igra nalik na na klis.

Poljakinjom koju je spasio. Rostov se uvrijedi zbog te ale, planu i izgovori oficiru kojeta
neugodno tako da je Denisov imao muke da ih obojicu odvrati od dvoboja. Kad je oficir
otiao i Denisov, koji ni sam nije znao kakvi su Rostovljevi odnosi s Poljakinjom, uzeo
prekoravati Rostova to je tako plahovit, ovaj mu ree:
- Pa ta bi ti htio ... Ona mi je kao sestra i ne mogu ti opisati kako me je to uvrijedilo ...
zato to ... ma zato ...
Denisov ga lupi po ramenu i stade brzo hodati po sobi ne gledajui Rostova, kao i uvijek
kad je bio uzbuen.
- Ala je blesasta ta vaa rostovska sorta - na to e on, a Rostov mu u oima spazi suze.

XVI
U travnju su vojnici ivnuli kad su uli da im dolazi car. Rostov nije imao tu sreu da
sudjeluje u smotri koju je car izvrio u Bartensteinu: Pavlograci su bili na prednjim
poloajima, daleko pred Bartensteinom.
Bili su se utaborili. Denisov i Rostov stanovali su u zemunici koju su im vojnici iskopali i
prekrili granjem i busenjem. Zemunicu su sagradili na ovaj nain koji je tada bio uao
u modu: iskopali su rov arin i po irok, dva dubok i tri i pol dug. Na jednom su kraju rova
napravili stepenice i to je bio ulaz, vrata; sam je rov bio soba u kojoj je, kod sretnika kao to
je bio komandir eskadrona, bila na drugom kraju, suelice stepenicama, daska na kocima - to
je bio stol. Du rova su s obje strane skinuli po arin zemlje, i to su bila dva kreveta i divani.
Krov su pravili tako da se u sredini moglo stajati, a na postelji se ak moglo sjediti ako se
ovjek primakao blie stolu. Denisov je ivio raskono, jer su ga vojnici iz njegova eskadrona
voljeli, pa je na proelju krova imao jo dasku u kojoj je bilo razbijeno, ali slijepljeno okno.
Za velike su studeni donosili na komadu savijena lima ar s vojnikih vatara i metali ga na
stepenice (u ekaonicu, kako je Denisov zvao taj dio zemunice), pa je bilo tako toplo da su
oficiri, kojih je kod Denisova i Rostova bilo svagda mnogo, sjedili samo u kouljama.
U travnju je Rostov bio jednom deurni pa se, nakon probdjevene noi, vratio poslije
sedam sati izjutra, naloio da mu donesu ara, promijenio rublje mokro od kie, pomolio se
bogu, popio aj, ugrijao se, sredio stvari u svom kutu i na stolu te, zajapurena i opaljena lica
od vjetra, legao na lea podmetnuvi ruke pod glavu. Ugodno je bilo razmiljati kako e
zacijelo radi posljednjeg izvianja biti uskoro promaknut. Oekivao je Denisova koji je
nekamo iziao; htio se porazgovoriti s njim.
Iza zemunice se zau kako Denisov, oito ljut, gromovito neto vie. Rostov se primae
oknu da vidi s kim se to natee i ugleda narednika Topejenka.
- Zapovjedio sam ti da im ne da da deru taj Makin korijen, kako li ga zovu! - vikae
Denisov. - Ta svojim sam oima vidio kako ga Lazaruk donosi s polja.
- Zapovjedio sam im, vae visoko blagoroe, ali ne sluaju - odvraae narednik.
Rostov ponovo legne u postelju i pomisli zadovoljno: Neka se sad on bake i brine, ja
sam svoje obavio pa leim - divota! On zau kroza zid kako, osim narednika, govori jo i
Lavruka, onaj okretni i prepredeni Denisovljev sluga. Lavruka je govorio neto o nekakvim
kolima, dvopeku i bikovima koje je vidio kad je iao po namirnice.
Iza zemunice se nanovo razlegnu Denisovljeva vika to se udaljavae, i rijei: Sedlaj!
Drugi vod!
Kud se sad spremaju? - pomisli Rostov.
Nakon pet minuta ue Denisov u zemunicu, pope se blatnim nogama na postelju, srdito
popui lulu, razbaca sve svoje stvari, pripasa nagajku i sablju i poe iz zemunice. Kad
ga Rostov upita kamo e - on ljutito i neodreeno odgovori da ima posla.
- Pa neka mi onda sude bog i veliki car! - dobaci Denisov izlazei; i Rostov zau kako iza
zemunice zaljapkae u blatu noge nekoliko konja. Nije se ak ni pobrinuo da dozna kamo je
otiao Denisov. Poto se ugrijao u svom kutu, usnuo je i tek pred veer iziao iz zemunice.
Denisov se jo nije bio vratio. Izvedrilo se; pokraj oblinje su se zemunice dva oficira i jedan
junker igrali svajke i smijui se zabadali avao duboko u prhku i blatnu zemlju. Rostov im se
pridrui. Usred igre oficiri ugledae gdje im se primiu kola: slijedilo ih je petnaestak husara
na mravim konjima. Kola koja su pratili husari stigoe do stupova za konje gdje ih okrui
skupina husara.
- Eto, Denisov, je neprekidno jadikovao - ree Rostov - a stigao je provijant.
- Ba! - rekoe oficiri. - Alaj se vojnici vesele!

Denisov jahae za husarima s dvojicom pjeadijskih oficira s kojima se neto razgovarae.

Rostov mu poe u susret.
- Ja vas upozoravam, kapetane - kazivae jedan oficir, mrav, nizak i, oito ogoren.
- Ama rekao sam vam da ne dam - odvrati Denisov.
- Odgovarat ete za ovo, kapetane, ovo je nasilje - otimate transport od svojih! Nai nisu
dva dana jeli.
- A moji nisu jeli dvije sedmice - uzvrati Denisov.
- Ovo je razbojstvo, odgovarat ete za ovo, milostivi gospodine! - ponovi pjeadijski oficir
povisujui glas.
- Ama ta ste me napali? A? - viknu Denisov koji se odjednom raspali. - Odgovarat u ja, a
ne vi, i nemojte mi tu brundati dok ste itavi. Mar! - viknu on na oficire.
- Pa lijepo! - viknu niski oficir koji se ne poplai niti uzmaknu. - Ako hoete pljakati,
onda u vam ja ...
- Mar do avola trkom dok si itav - i Denisov okrenu konja na oficira.
- Dobro, dobro - ree oficir prijetei pa okrenu konja i odjaha kasom tresui se cijelim
tijelom.
- Pseto na plotu, ivo pseto na plotu - doviknu za njim Denisov - najgoru konjaniku
pogrdu pjeaku na konju, pa prie Rostovu i udari u grohotan smijeh.
- Oteo sam pjeadiji, oteo sam im transport! - ree on. - Pa nee mi valjda ljudi crkavati od
gladi?
Kola koja su dotjerali husari bijahu namijenjena pjeadijskom puku, ali je Deinisov
doznao od Lavruke da transport ide sam pa ga je s husarima oteo. Vojnicima su davali
dvopeka koliko je tko htio i dijelili ak i drugim eskadronima.
Sutradan komandant puka pozva Denisova i, prekrivi oi rairenim prstima, ree mu: Ja
to, evo, ovako gledam, nita ne znam niti u ta poduzimati, ali vam savjetujem da odete u
tab i ondje, u intendanturi, sve uredite i, ako je mogue, potvrdite napismeno da ste primili
toliko i toliko provijanta; inae - zapisan je na teret pjeadijskog puka - povest e se istraga i
sve se moe loe svriti.
Denisov odjaha od komandanta puka pravo u tab iskreno elei da uradi kako mu je on
savjetovao. Uveer se vratio u svoju zemunicu takav kakva ga Rostov nije jo nikad
vidio. Denisov nije mogao govoriti i hvatao je dah. Kad ga je Rostov upitao ta mu je, on je
samo promuklim i slabim glasom izgovorio nekakve nerazumljive kletve i prijetnje.
Rostov se uplaio i predloio mu da se razodjene, popije malo vode i da poalju po
lijenika.
- Da mene sude zbog razbojstva - uh! Daj mi jo vode - pa neka me sude a ja u uvijek tui
hulje i tako u rei i caru. Dajte leda - govorae on.
Doe pukovski lijenik i ree da je prijeko potrebno pustiti krv. Dubok tanjir crne krvi
istee iz Denisovljeve dlakave ruke i tek tada bijae kadar da ispripovjedi sve to se dogodilo.
- Doem ja - priae Denisov - Gdje vam je tu starjeina? Pokazae mi gdje je. Ne
biste li malo priekali? - U slubi sam, prevalio sam trideset vrsta, nemam kad
ekati, najavi me. Dobro, izlazi taj arcilopov: i njemu palo na pamet da me ui. To je
razbojstvo! - Ne ini onaj razbojstvo, velim ja, koji uzima provijant da nahrani svoje
vojnike, nego onaj koji ga uzima i mee u dep! Dobro. Potvrdite primitak - veli, kod
intendanta, a va emo sluaj uputiti dalje slubenim putem. Idem intendantu. Ulazim - za
stolom sjedi... ta misli tko?! Pomisli samo!... Tko nas mori glau - povika Denisov i udari
akom bolesne ruke o stol tako snano da se stol umalo ne srui, a ae na njemu poskoie. Teljanin! ta, ti nas mori glau! Pa tres, tres po njuci, ba mi zgodno doe... A! ... nanu
ti tvoju ... pa ga stanem lemati! Mogu ti rei da mi je srce dolo na mjeru - vikae Denisov
kesei radosno i srdito svoje bijele zube ispod crnih brkova. - Bio bih ga zatukao da nas nisu
rastavili.

- Ama nemoj vikati, umiri se - govorae Rostov. - Eto, opet ti je potekla krv. ekaj malo,
treba nanovo previti!
Denisova previe i spremie u postelju. Sutradan se probudi vedar i miran.
Ali o podne doe pukovski autant, ozbiljna i tuna lica, u Denisovljevu i Rostovljevu
zajedniku zemunicu i saalno pokaza slubeni spis koji alje komandant puka majoru
Denisovu i u kojemu trai da objasni jueranji dogaaj. Autant priopi da e biti zlo, jer je
odreena vojna sudska komisija i da se, kako se sad otro kanjavaju pljaka i samovolja,
sve u najmanju ruku moe svriti tako da bude degradiran.
Oteeni su sluaj prikazali tako kao da je major Denisov, poto je oteo transport, doao
pijan, a da nije bio pozvan, pred glavnog upravitelja provijantskog slagalita, rekao mu da
je lopov, prijetio se da e ga istui, a kad su ga izveli van, odjurio je u pisarnicu, premlatio
dva inovnika i jednom iaio ruku.
Kad ga je Rostov nanovo stao ispitivati, Denisov se nasmijao i rekao da se po svoj prilici
upleo netko drugi, a da je sve to glupost, kojeta, da njemu nije ni na kraj pameti da se boji
bilo kakvih sudova, a usude li se te hulje da ga uznemiruju, on e im odgovoriti tako da e ga
dobro upamtiti!
Denisov je govorio prezirno o cijelom tom sluaju; ali ga je Rostov suvie dobro
poznavao, a da ne bi opazio da se u dnu due (krijui od drugih) boji suda i da ga mui taj
sluaj koji e se, oito, loe zavriti. Svakog su dana stizali spisi s upitima, sudski pozivi, a
prvi svibnja stie nalog Denisovu da preda zapovjednitvo eskadrona najstarijemu i da se javi
divizijskom tabu kako bi razjasnio nasilje u intendanturi. Uoi tog dana Platov je iao da
izvia neprijateljske poloaje s dva kozaka puka i dva husarska eskadrona. Denisov je, kao
i uvijek, izjahao pred lanac kooperei se. Jedan od metaka koji osue francuski strijelci
pogodi ga u debelo meso. U drugim prilikama ne bi moda s tako lakom ranom ni napustio
puk, ali je sad iskoristio taj sluaj, javio da ne moe doi u diviziju i otiao u bolnicu.

XVII
U lipnju je bila bitka kod Friedlanda u kojoj nisu sudjelovali Pavlograci, a uskoro je nakon
toga objavljeno primirje. Rostovu je bilo teko bez svog prijatelja pa, kako nije
dobio nikakvih vijesti o njemu otkako je otiao i bio zabrinut zbog istrage i rane, iskoristio je
primirje i zatraio odobrenje da pohodi Denisova u bolnici.
Bolnica se nalazila u malom pruskom naselju koje su dvaput poruile ruske i francuske
ete. Ba zato to je bilo ljeto kad je u polju bilo tako lijepo, to je mjestance, sa svojim
poruenim krovovima i ogradama i svojim zagaenim ulicama, odrpanim stanovnicima i
pijanim i bolesnim vojnicima to su tumarali po njemu, davalo osobito mranu sliku.
Bolnica je bila u kamenoj kui na kojoj su ponegdje bili izbijeni prizori i okna, u dvoritu
oko kojega bjehu ostaci raznijete ograde. Nekoliko je previjenih, blijedih i oteenih vojnika
hodalo i sjedilo u dvoritu na suncu.
im je Rostov uao u kuu, zapuhnuo ga je zadah trula tijela i bolnice. Na stepenicama je
sreo ruskoga vojnog lijenika s cigarom u ustima. Za lijenikom je iao ruski
lijeniki pomonik.
- Pa ne mogu se ja raskidati - kazivae lijenik - doi veeras k Makaru Aleksejeviu, bit
u kod njega. - Pomonik ga neto upita.
- Eh, radi kako zna! Zar nije svejedno! - Lijenik spazi Rostova gdje se penje uza
stepenice.
- ta ete ovdje, vae blagoroe? - zapita lijenik. - ta ete ovdje? Nije vas tane pogodilo
pa hoete da dobijete tifus? Ovo je, dragi moj, dom gubavaca.
- Kako to? - priupita Rostov.
- Tifus, dragi moj! Tko god ue - eka ga smrt. Samo se ja i Makejev (on pokaza u svog
pomonika) motamo ovuda. Ovdje je ve pet naih lijenika pomrlo. im doe neki novi za
sedmicu je dana gotov - ree lijenik, oito zadovoljno. - Zvali su i pruske lijenike, ali nai
saveznici to ba ne vole.
Rostov mu ree da eli vidjeti husarskog majora Denisova koji tu lei.
- Ne znam, ne poznajem ga, mili moj! Ta pomislite samo, ja imam sam tri bolnice, vie od
etristo bolesnika! Jo je dobro to nam pruske gospoe dobrotvorke alju kave i arpije
po dvije funte na mjesec, inae bismo propali. - On se nasmija. - etiri stotine, mili moj; a
neprestano mi alju nove. Ta ima ih etiri stotine, a? - okrenu se on svom pomoniku.
inilo se da je pomonik bio izmoren. Oito je jedva ekao da to prije ode lijenik koji se
bio zabrbljao.
- Major Denisov - ponovi Rostov - kod Molittena je bio ranjen.
- ini mi se da je umro. A? Makejeve - upita lijenik ravnoduno svog pomonika.
Pomonik ipak ne potvrdi lijenikove rijei.
- ta, je li dugaak, ri? - upita lijenik.
Rostov opisa Denisovljevu vanjtinu.
- Bio je, bio je jedan takav - progovori nekako radosno lijenik - taj je po svoj prilici umro,
a uostalom, pogledat u, imao sam popis. Je li kod tebe, Makejeve?
- Popis je kod Makara Aleksejia - ree pomonik. - Ali izvolite u oficirske sobe pa ete
sami vidjeti - dometnu on obraajui se Rostovu.
- Eh, bolje da ne idete, mili moj - ree lijenik - da ne biste i sami ostali ovdje! - Ali se
Rostov oprosti s lijenikom i zamoli pomonika da mu pokae put.
- Nemojte poslije mene kriviti - doviknu lijenik ispod stepenica.
Rostov ue s pomonikom u hodnik. Bolniki je zadah u tom mranom hodniku bio tako
jak da se Rostov uhvati za nos i morade stati da se pribere pa da poe dalje. Zdesna
se otvorie jedna vrata i na njima se pomoli mrav, ut ovjek na takama, bos i samo u

rublju. Oduprvi se o nadboj, pogledavae prolaznike sjajnim, zavidnim oima. Rostov

zaviri kroz vrata i spazi bolesnike i ranjenike kako lee na podu, na slami i kabanicama.
- Smijem li ui i pogledati? - zapita Rostov.
- Pa ta imate gledati? - ree pomonik. Ali ba zato to, oito, nije elio da ga pusti
unutra, Rostov ue u vojniku sobu. Zadah na koji se ve bijae navikao u hodniku
bijae ovdje jo jai. Taj se zadah ovdje unekoliko razlikovao: bio je otriji i bilo je jasno da
ba odavde i dolazi.
U dugoj sobi, koju je kroz velike prozore obasjavalo sunce, leahu bolesnici i ranjenici u
dva reda, glavama okrenuti zidu, a u sredini je bio ostavljen prolaz. Veina je njih bila u
nesvijesti i nije se osvrtala na doljaka. Svi oni koji su bili pri svijesti pridigoe se ili
podigoe svoja mrava, uta lica i svi netremice gledahu Rostova pokazujui da se nadaju
pomoi, da prekoravaju i zaviaju na tuem zdravlju. Rostov doe na sredinu sobe, zaviri u
susjedne sobe kroz otvorena vrata i s obje strane ugleda to isto. Zastade gledajui utke oko
sebe. Nikako nije oekivao da e to vidjeti. Ba pred njim leao je na golu podu, gotovo
preprijeivi prolaz, bolesnik, koji je zacijelo bio kozak, jer mu je kosa bila unaokolo
ostriena. Taj je kozak leao naleke, razbacivi ruetine i nourde. Lice mu je bilo kao
grimiz crveno, oi sasvim prevraene tako da su se vidjele samo bjeloonice, a na bosim mu
se nogama i na rukama, koje bijahu jo crvene, napele ile kao konopci. On udari potiljkom o
pod i promuklo neto izgovori te uze ponavljati tu rije. Rostov stade oslukivati to govori
pa razabra rije koju je kozak ponavljao. Ta je rije bila: popiti - piti - popiti! Rostov se
obazre da potrai nekoga tko bi poloio toga bolesnika na njegovo mjesto i dao mu vode.
- Tko se tu brine za bolesnike? - zapita on lijenikog pomonika. Uto izie iz susjedne
sobe jedan komordija, bolniki posluitelj, pa udarajui nogama o pod, prie Rostovu
i isprsi se pred njim.
- Izvolite, vae visoko blagoroe - podvrisnu taj vojnik i izbei oi na Rostova mislei,
oito, da je neki bolniki starjeina.
- Skloni ga i daj mu vode - pripomenu Rostov pokazujui na kozaka.
- Razumijem, vae visoko blagoroe - ree vojnik zadovoljno pa jo usrdnije idrai oi i
isprsi se, ali se ne pomae s mjesta.
Ne, tu se ne moe nita uiniti - pomisli Rostov pa obori oi i htjede ve izii kad outje
na sebi znaajan pogled koji bijae uprt u nj s desne strane, te se osvrnu na nj. Gotovo u samu
kutu sjedio je na kabinici star vojnik uta, ozbiljna i mrava lica, kao u kostura, i uporno
motrio Rostova. Susjed staroga vojnika aptao mu je neto pokazujui u Rostova. Rostov
shvati da ga starac eli neto zamoliti. On prie blie i opazi da je starac savio samo jednu
nogu a da druge i nema do iznad koljena. Drugi starev susjed, koji je nepomino, zabaene
glave, leao podalje od njega, bijae mlad vojnik votano blijeda lica to bijae jo leajivo,
prasta nosa i leima mu prooe trnci.
- Pa ovaj je, ini se... - obrati se on lijenikom pomoniku.
- Koliko smo ve molili, vae blagoroe - ree stari vojnik a donja mu eljust zadrhta. Jo je jutros skonao. Pa i mi smo ljudi, nismo psi...
- Odmah u nekoga poslati, odnijet e ga, odnijet e ga - brzoreko e pomonik. - Izvolite,
vae blagoroe!
- Hajdemo, hajdemo - urno e Rostov pa obori oi i skupi se, nastojei da proe neopaen
kroz ibu tih prijekornih i zavidnih oiju koje bijahu uprte u nj, te izie iz sobe.

XVIII
Kad su proli kroz hodnik, lijeniki pomonik uvede Rostova u oficirski odjel u kojemu
su bile tri sobe na kojima su vrata bila otvorena. U sobama su bile postelje; ranjeni i
bolesni oficiri leali su i sjedili na njima. Neki su u bolnikim haljama hodali po sobama.
Prva osoba koju je Rostov susreo u oficirskom odijelu bijae mrav malia bez ruke, u
bolnikoj halji i kapici, s lulicom u zubima, koji etkae u prvoj sobi. Rostov se zagleda u nj
nastojei se prisjetiti gdje ga je vidio.
- Eto gdje nam je bilo sueno da se sastanemo - ree malia. - Tuin, Tuin - sjeate li se,
onaj koji vas je povezao kod Schngrabena? A meni su, eto, malice odrezali... - ree on
smjekajui se i pokazujui prazan rukav na kaputu.
- Vasilija Dmitrijevia Denisova traite? U istoj smo sobi! - uskliknu on kad dozna koga
Rostov trai. - Ovdje je, ovdje - i Tuin ga odvede u drugu sobu iz koje dopirae kikot
nekolikih ljudi.
Pa kako oni mogu ne samo da ive ovdje nego jo i da se smiju - pomisli Rostov kome
se inilo da jo osjea onaj zadah mrtvaca kojega se nadisao jo u vojnikom odjelu i da jo
oko sebe vidi one zavidne poglede koji ga ispraaju s obje strane i lice onoga mladog vojnika
koji bijae prevrnuo oima.
Denisov se bio pokrio preko glave pokrivaem i spavao u postelji, iako je ve bilo gotovo
podne.
- A, Rostove? Zdravo, zdravo! - viknu isto onako kako je nekad vikao u puku; ali se
Rostov sneveseli kad zapazi kako se, uz onu uobiajenu neusiljenost i ivahnost u
Denisovljevu izrazu lica, u intonaciji i rijeima, odraava nekakvo novo, runo, pritajeno
osjeanje.
Njegova rana, iako je bila neznatna, nije jo zacjeljivala ni nakon est sedmica otkako je
bio ranjen. Lice mu bijae isto onako blijedo i nateeno kao i sva lica u bolnici. Ali nije to
zapanjilo Rostova; njega je zapanjilo to Denisovu kao da nije bilo drago to je doao i to
mu se neprirodno smjeka. Denisov nije pitao ni za puk ni za opi tok ratovanja. Dok
je Rostov govorio o tome, Denisov ga nije ni sluao.
Rostov je, tovie, zapazio da je Denisovu neugodno kad ga podsjea na puk i uope na
onaj drugi ivot, ivot na slobodi, izvan bolnice. inilo se da nastoji zaboraviti
onaj nekadanji ivot i da se zanima samo za svoj spor s intendantskim inovnicima. Kad ga
je Rostov upitao kako napreduje postupak, odmah je ispod jastuka izvadio dopis koji je
dobio od komisije i koncept svog odgovora. ivahnuo je kad je poeo itati ono to je sam
napisao i posebno je upozoravao Rostova na ona mjesta u tom pismu gdje je peckao svoje
neprijatelje. Denisovljevi drugovi iz bolnice koji ba tada opkolie Rostova - osobu koja je
maloprije stigla iz slobodnoga svijeta - stadoe se pomalo razilaziti im je Denisov poeo
itati svoje pismo. Rostov proita na njihovim licima da su sva ta gospoda vie puta ula tu
pripovijest i da im je ve dosadila. Dalje su sluali samo najblii susjed, debeli ulan, koji se
sjedio natmuren na svojoj postelji i puio lulu, i mali Tuin bez ruke, koji je nezadovoljno
vrtio glavom. Usred itanja ulan prekide Denisova.
- A ja mislim - ree on obraajui se Rostovu - da naprosto treba moliti cara za
pomilovanje. Kau da e sad biti mnogi odlikovani pa e jamano oprostiti...
- Ja da molim cara! - uskliknu Denisov glasom kojemu je elio dati nekadanju snagu i
estinu, ali koji je pokazivao da se uzalud razdraio. - Zbog ega? Da sam razbojnik,
molio bih ga za milost, ali meni sude zato to raskrinkavam razbojnike. Pa neka mi sude, ja se
nikoga ne bojim; poteno sam sluio caru, domovini i nisam krao! Pa da mene degradiraju i
Pazi, ja im piem tako otvoreno, evo kako piem: Kad bih ja krao dravnu imovinu ...

- Dobro je napisano, nema ta - ree Tuin. - Ali nije o tome rije, Vasilije Dmitriu - i on
se obrati Rostovu - valja se pokoriti, a eto, Vasilij Dmitri nee. Ta auditor vam je rekao da
vam se loe pie.
- Pa neka mi se loe pie!
- Auditor vam je napisao molbu - proslijedi Tuin - treba je samo potpisati i poslati je, eto,
po njima. Oni zacijelo (tu pokaza u Rostova) imaju neku vezu u tabu. Bolje prilike od ove
neete nai.
- Ta rekao sam da se neu ulizivati - presijee mu rije Denisov i nastavi itati pismo.
Rostov se nije usuivao nagovarati Denisova premda je instinktivno osjeao da je put to
predlau Tuin i drugi oficiri najpouzdaniji i premda bi bio najsretniji kad bi mogao pomoi
Denisovu: poznavao je Denisovljevu nesalomljivu volju i njegovu plahovitost kad je rije o
istini.
Kad je Denisov zavrio itanje svojih zajedljivih pisama, to je trajalo vie od jednog sata,
Rostov nita ne ree i neobino rastuen provede ostatak dana s Denisovljevim bolnikim
drugovima koji su se opet okupili oko njega priajui im ono to je znao i sluajui to oni
priaju.
Denisov je namrgoen utio cijelu veer.
Kasno uveer Rostov se spremi da ode i priupita Denisova ima li kakvih poruka.
- Imam, ekaj malo - ree Denisov pa se osvrnu na oficire, izvadi ispod jastuka svoje
spise, prie prozoru na kojemu je stajala tintarnica i sjede da pie.
- Vidim da se ne moe glavom kroza zid - ree odlazei od prozora i pruajui Rostovu
veliku omotnicu.
Bijae to molba caru koju je sastavio auditor i u kojoj Denisov nije ni rijeju spominjao
greke intendanture nego je samo molio da mu se oprosti.
- Predaj, jasno... - On ne dovri i osmjehnu se boleljivo i usiljeno.

XIX
Poto se vratio u puk i izvijestio komandanta o stanju u kojemu se nalazi Denisovljev
sluaj, Rostov krenu s pismom caru u Tilsit.
Trinaesti lipnja sastali su se francuski i ruski car u Tilsitu. Boris Drubecki zamolio je
visoku linost kod koje je sluio da ga uvrsti u pratnju koja je bila odreena da boravi u
Tilsitu.
- Je voudrais voir le grand homme85 - ree govorei o Napoleonu koga je dotada uvijek,
kao i svi, zvao Bonaparte.
- Vous parlez de Bonaparte?86 - priupita ga general smijeei se.
Boris upitno pogleda svog generala i u tren oka shvati da ga ovaj iskuava ale radi.
- Mon prince, je parle de lempereur Napolon87 - odvrati on. General ga potapa po
ramenu smijeei se.
- Ti e daleko dotjerati - ree on i povede ga sobom.
Boris je bio meu malobrojnima koji su bili na Njemenu onoga dana kad su se sastali
carevi; vidio je splavove s carskim monogramima, Napoleona kako na drugoj obali prolazi
mimo francusku gardu, vidio je zamiljeno lice cara Aleksandra dok je utke sjedio u krmi
na obali Njemena ekajui da doe Napoleon; vidio je kako su oba cara sjela u amce i kako
je Napoleon prvi pristao uz splav te brzim korakom poao naprijed, sastao se s Aleksandrom i
pruio mu ruku te kako su obojica zamakla u paviljon. Otkako je stupio u najvie drutvo,
Boris se navikao da paljivo promatra sve to se oko njega zbiva i da sve biljei. Za sastanka
u Tilsitu raspitao se za imena osoba koje su dole s Napoleonom, za odore koje su nosili i
pozorno sluao sve to su govorile visoke linosti. Kad su carevi uli u paviljon, odmah je
pogledao na sat i nije zaboravio ponovo pogledati kad je car Aleksandar iziao iz paviljona.
Sastanak je trajao sat i pedeset i tri minute; tako je i zabiljeio te veeri, uz ostale injenice
koje su, kako je mislio, bile historijski znaajne. Budui da je careva pratnja bila veoma
malobrojna, to je za ovjeka kome je stalo da napreduje u slubi bilo neobino vano da se
nalazi u Tilsitu kad se sastaju carevi, pa je Boris koji se obreo u Tilsitu smatrao da se njegov
poloaj otada potpuno uvrstio. Ne samo da su ga ondje poznavali, nego su se i navikli da ga
viaju. Dvaput je nosio poruku samu caru, pa ga je car osobno poznavao, i svi pouzdanici ne
samo da se nisu tuili od njega kao prije dok su ga smatrali za novajliju, nego bi se
zaudili kad ga ne bi bilo.
Boris je stanovao s jo jednim autantom, poljskim grofom ilinskim. ilinski je bio bogat
Poljak, odgojen u Parizu i zaljubljen u Francuze, pa su gotovo svaki dan za boravka u Tilsitu
francuski oficiri iz garde i iz francuskog glavnog taba dolazili k njemu i Borisu na ruak i
doruak.
Dvadeset i etvrti lipnja uveer priredio je grof ilinski, Borisov sustanar, veeru za svoje
poznanike Francuze. Na toj je veeri bio poasni gost - jedan Napoleonov autant, nekoliko
oficira francuske garde i jedan djeak iz stare francuske plemike obitelji, Napoleonov pa.
Toga je istog dana Rostov doao u Tilsit po mraku da ga ne bi poznali, u civilnom odijelu, i
uao u stan ilinskoga i Borisa.
U Rostovu, kao ni u svoj vojsci iz koje je doao, nije se jo nipoto zbio onaj preobraaj u
odnosu na Napoleona i Francuze koji su od neprijatelja postali prijatelji, onaj preobraaj
85 Htio bih vidjeti velikoga ovjeka.
86 Govorite li o Bonaparteu?
87 Knee, govorim o caru Napoleonu.

koji se odigrao u glavnom stanu i u Borisu. Svi su u vojsci jo gajili prijanje radoznalo
osjeanje mrnje, prezira i straha prema Bonaparteu i Francuzima. Jo se nedavno,
razgovarajui se s Platovljevim kozakim oficirom, Rostov prepirao oko toga kako se s
Napoleonom, da padne u zarobljenitvo, ne bi postupalo kao s vladarom nego kao sa
zlikovcem. Jo se nedavno Rostov, kad je na putu sreo jednog ranjenog
francuskog pukovnika, raestio dokazujui mu da ne moe biti mira izmeu zakonita vladara
i zlikovca Bonapartea. Zato se Rostov nemalo iznenadio kad je u Borisovu stanu ugledao
francuske oficire u onim istim odorama koje je navikao da gleda sasvim drugim oima iz
bonoga lanca. im je opazio francuskog oficira koji je izvirio na vrata, proe ga odjednom
ono osjeanje ratobornosti i neprijateljstva koje ga je svagda obuzimalo kad bi vidio
neprijatelje. On zastade na pragu i zapita ruski, stanuje li tu Drubecki. Kad je Boris zauo iz
predsoblja neiji nepoznati glas, izie mu u susret. Kad poznade Rostova, na licu mu se u
prvi mah ocrta zlovolja.
- Ah, to si ti, drago mi je, ba mi je drago to te vidim - ree ipak osmjehujui se i prilazei
mu. Ali je Rostov zapazio njegovu prvu gestu.
- Doao sam, ini mi se, u nezgodan as - ree on - ne bih doao da nemam posla - ree
hladno ...
- Nisi, nego se samo udim kako si doao iz puka. - Dans un moment je suis vous88 odvrati on nekome tko ga je zvao.
- Vidim da sam doao u nezgodan as - ponovi Rostov.
Izraz je zlovolje bio ve nestao s Borisova lica; Vidjelo se da je porazmislio i odluio to
treba da uini pa ga je neobino mirno uhvatio za obje ruke i poveo u susjednu sobu.
Borisove oi koje su mirno i pozorno gledale Rostova kanda su bile zasjenjene neim, kanda
je na njima bio nekakav zaslon - tamne naoari drutvenosti. Tako se inilo Rostovu.
- Ah, prestani, molim te, zar ti uope moe doi u nezgodan as - ree Boris. On ga uvede
u sobu gdje je bio prostrt stol, upozna ga s gostima, ree im njegovo ime i objasni da on nije
civil nego husarski oficir, njegov stari prijatelj. - Grof ilinski, le comte N. N., le capitaine S.
S.89 - predstavljae on goste. Rostov mrko gledae Francuze i nevoljko se i utke svakome
klanjae.
ilinski je, oito nerado primio u svoje drutvo toga nepoznatog Rusa i nita nije rekao
Rostovu. Boris, ini se, nije primjeivao da se gosti ustruavaju pred novom osobom te je isto
onako milo i mirno, isto onako zasjenjenih oiju, kuao oivjeti razgovor. Jedan se Francuz
uljudno, kako ve umiju Francuzi, obrati Rostovu koji je uporno utio, i ree kako
je vjerojatno doao u Tilsit da vidi cara.
- Nisam, doao sam po poslu - odgovori kratko Rostov.
Rostov se oneraspoloio im je opazio nezadovoljstvo na
Borisovu licu pa mu se, kao i svim ljudima koji su zle volje, inilo da ga svi neprijateljski
gledaju i da svima smeta. I doista je svima smetao i jedini nije sudjelovao u opem
razgovoru koji se ponovo zavrgao. I zato samo tu sjedi? - pitali su pogledi koje su gosti
bacali na nj. On ustade i pristupi Borisu.
- Ipak ti ja smetam - ree mu tiho - hajde da se porazgovorimo o poslu pa da ja odem.
- Ama ne smeta, ni najmanje - ree Boris. - Ali ako si umoran, hajdemo u moju sobu pa
lezi i odmori se!
- Pa zbilja ...
Oni uoe u sobicu u kojoj je spavao Boris. Rostov i ne sjede nego mu odmah ljutito - kao
da mu je Boris to skrivio - stade pripovijedati o Denisovljevu sluaju i zapita ga hoe li i
88 Zaas u vam biti na raspolaganju.
89 Grof N. N, kapetan S. S.

moe li zamoliti svog generala da razgovara o Denisovu s carem i da mu preda pismo. Kad su
ostali nasamo, Rostov se prvi put osvjedoi da mu je nelagodno gledati Borisu u oi. Boris je
prebacio nogu preko noge i polako gladio lijevom rukom tanke prste desne ruke i sluao
Rostova kako general slua izvjetaj podreenoga gledajui as u stranu, as, isto onako
zasjenjena pogleda, pravo u oi Rostovu. Rostovu je svaki put bivalo nelagodno od toga
pogleda pa je obarao oi.
- uo sam za takve sluajeve i znam da je car veoma Strog to se toga tie. Mislim da to i
ne treba iznositi pred njegovo velianstvo. Po mom miljenju, bit e bolje da se izravno
zamoli komandant korpusa ... Ali, uope mislim ...
- Dakle, nee nita da uini pa onda i reci tako! - malo te ne zavika Rostov ne gledajui
u oi Borisu.
Boris se osmjehnu.
- Naprotiv, uinit u sve to mogu, samo sam mislio ...
Uto kroz vrata dopre glas ilinskoga koji je zvao Borisa.
- Ma idi, idi, idi... - ree Rostov pa, poto odbi da veera, ostade sam u sobiku i dugo
hodae po njemu gore-dolje sluajui veseli francuski govor iz susjedne sobe.

XX
Rostov je stigao u Tilsit onoga dana kad je bilo najnezgodnije zauzimati se za Denisova.
On sam nije smio ii deurnom generalu zato to je bio u fraku i zato to je doao u Tilsit bez
odobrenja starjeine, a Boris, sve da je i htio, nije mogao to uiniti sutradan nakon
Rostovljeva dolaska. Toga dana, 27. lipnja, bijahu potpisani uvjeti primirja. Carevi
su izmijenili odlija. Aleksandar je dobio legiju asti, a Napoleon Andreja I reda, i toga je
dana bataljon francuske garde prireivao ruak za Preobraenski bataljon. Trebalo je da
vladari prisustvuju tom banketu.
Rostovu je bilo tako nelagodno i neugodno s Borisom da se pretvarao da spava kad je
Boris poslije veere zavirio u njegovu sobu, a sutradan je rano ujutro, nastojei da ga ne vidi,
iziao iz kue. Sad je u fraku i cilindru brzao gradom, motrio Francuze i njihove uniforme,
motrio ulice i kue u kojima su boravili francuski i ruski car. Na trgu je vidio
kako razmjetaju stolove i vre pripreme za ruak, vidio je iskiene ulice, s ruskim i
francuskim zastavama i golemim incijalima A. i N. U prozorima su takoer bile zastave i
inicijali.
Boris nee da mi pomogne, a ja neu da ga molim. To je gotovo - miljae Nikolaj meu nama je sve svreno, ali ja neu otii odavde prije no to uinim za Denisova sve
to mogu i, to je najvanije, predam pismo caru. Caru?! On je ovdje! - razmiljae Rostov
pribliavajui se i nehotice ponovo kui u kojoj je stanovao Aleksandar.
Pred tom su kuom stajali sedlenici i okupljala se pratnja pripremajui se, oito, za carev
izlazak.
Svakog ga asa mogu ugledati - pomisli Rostov. - Kad bih mu samo mogao osobno
uruiti pismo i sve mu rei... zar bi me zbilja uhapsili zbog fraka? Nije mogue! On bi shvatio
na ijoj je strani pravda. On sve shvaa, sve zna. Tko moe biti pravedniji i velikoduniji od
njega? Pa dobro, da me ak i uhapse zbog toga to sam ovdje, ta onda? - razmiljae
gledajui oficira koji je ulazio u kuu u kojoj je boravio car - Pa eto, ulaze. Eh! Sve je to
glupost! Idem i sam u predati pismo caru: to gore po Drubeckoga koji me je na to nagnao. I
Rostov opipa pismo u depu i zaputi se tako odluno da se i sam iznenadi prema kui u kojoj
je boravio car.
Ne, sad neu propustiti priliku kao poslije Austerlitza - miljae oekujui da e svakog
trenutka susresti cara i osjeajui kako mu pri toj pomisli krv navire u srce. - Past u mu pred
noge i molit u ga. On e me podii, sasluat e me i jo e mi zahvaliti. Ja sam sretan kad
mogu uiniti dobro, ali je najvea srea ispraviti krivdu - zamiljae Rostov rijei koje e
mu rei vladar. - I on proe pored ljudi koji su ga radoznalo gledali i zaputi se prema
glavnom ulazu kue u kojoj je boravio car.
Od ulaza su iroke stepenice vodile pravo gore; desno su se vidjela zatvorena vrata. Dolje,
ispod stepenica, bijahu vrata koja su vodila u prizemlje.
- Koga traite? - zapita netko.
- Htio bih predati pismo, molbu njegovu velianstvu - ree Nikolaj uzdrhtalim glasom.
- Molba - deurnome, izvolite onamo (pokazae mu donja vrata). Ali nee primiti.
Kad zau taj ravnoduni glas, Rostov se prepade to ini; pomisao da bi svakog asa
mogao sresti vladara bijae mu tako zamamna i zato tako strana da je ve htio pobjei,
ali mu nadzornik posluge na koga je naiao otvori vrata u sobu deurnoga i Rostov ue.
Onizak punaan ovjek tridesetih godina, u bijelim hlaama, konjanikim izmama i samo
u batistenoj koulji koju je, oito, ba bio obukao, stajae u toj sobi; sobar mu
odostraga zakopavao divne, nove, zlatom izvezene poramenice koje, tko zna zato, udarie u
oi Rostovu. Taj se ovjek razgovarao s nekim u drugoj sobi.

- Bien faite et la beaut du diable90 - kazivae taj ovjek, a kad ugleda Rostova, umukne i
namrti se.
- ta elite? Molba?
- Quest ce que cest91 - zapita netko iz druge sobe.
- Encore un ptitionnaire92 - odgovori ovjek s poramenicama.
- Recite mu neka doe poslije. Sad e izii, treba krenuti.
- Poslije, poslije, sutra. Kasno je ...
Rostov se okrenu i htjede izii kad ga ovjek s poramenicama zaustavi.
- Za koga to? Tko ste vi?
- Za majora Denisova - dogovori Rostov.
- Tko ste vi? Oficir?
- Porunik, grof Rostov.
- Kakve li drskosti! Predajte slubenim putem. A sad idite, idite... - I on uze oblaiti odoru
koju mu je dodao sobar.
Rostov izie ponovo u hodnik i opazi da na ulazu ima ve mnogo oficira i generala u
sveanim odorama mimo koje je trebalo da proe.
Proklinjui svoju smionost, strepei pri pomisli da svakog asa moe susresti vladara i biti
pred njim osramoen i poslan u zatvor, poimajui potpuno svu neprilinost svog postupka i
kajui se zbog njega, Rostov se oborenih oiju gurao prema izlazu kroz gomilu sjajne pratnje
kad ga neiji poznati glas zazva i neija ruka zadra.
- Dragi moj, ta vi radite ovdje u fraku? - zapita ga netko dubokim glasom.
Bio je to konjiki general koji je u posljednjem ratu stekao osobitu milost vladarevu,
nekadanji zapovjednik divizije u kojoj je sluio Rostov.
Rostov se stade uplaeno ispriavati, ali kad zapazi generalovo dobroudno i veselo lice,
pomae se u stranu i uzbueno mu ispria cio sluaj i zamoli ga da se zauzme za Denisova
koga je general poznavao. Poto saslua Rostova, general ozbiljno zaklima glavom.
- teta, teta je momka; daj mi pismo!
Tek to je Rostov ispriao cijeli Denisovljev sluaj i predao pismo, dopre sa stepenica bat
brzih koraka i zveckanje ostruga, pa ga general ostavi i primae se ulazu. Gospoda iz
vladareve pratnje trcae niz stepenice i pooe konjima. Dvorski konjuar Ain, onaj isti koji
je bio u Austerlitzu, privede vladareva konja i na stepenicama se zau laka kripa koraka koje
Rostov odmah poznade. On smetnu s uma opasnost da ga mogu poznati i primae se s
nekolicinom radoznalih mjetana tik do ulaza i opet, nakon dvije godine, ugleda iste one
oboavane crte, isto ono lice, isti onaj pogled, isti onaj hod, isto ono sjedinjenje veliajnosti i
blagosti... I osjeanje zanosa i ljubavi prema caru uskrsnu, jednako snano kao i prije, u
Rostovljevoj dui. Vladar izie na ulaz u preobraenskoj odori, u bijelim konim hlaama i
visokim konjanikim izmama, s odlikovanjem koje Rostov nije poznavao (bila je to lgion
dhonneur93), drei eir pod pazuhom i navlaei rukavicu. On zastade i osvrnu se oko sebe
obasjavajui sve svojim pogledom. Ponekom generalu dobaci nekoliko rijei. Poznade i
biveg zapovjednika Rostovljeve divizije, osmjehnu mu se i prizva ga sebi.
Sva se pratnja odmae i Rostov vidje kako taj general dugo neto govori caru.
90 Lijepo graena i avolski lijepa.
91 ta je to?
92 Opet jedan molitelj.
93 Legija asti.

Vladar mu neto ree i zakorai prema konju. Gomila se iz pratnje i gomila s ulice, u kojoj
je bio i Rostov, ponovo primakoe vladaru. Vladar stade pokraj konja, uhvati se rukom za
sedlo i okrenu se konjikom generalu te ree glasno elei, oito, da ga svi uju.
- Ne mogu, generale, i to ne mogu zato to je zakon jai od mene - ree car - i utae nogu
u stremen. General nakloni smjerno glavu, car uzjaha i krenu u galopu niz ulicu. Rostov
potra s mnotvom za njim, lud od ushita.

XXI
Na trgu kamo je krenuo vladar stajahu okrenuti jedan prema drugome, zdesna bataljon
Preobraenaca, slijeva bataljon francuske garde u medvjeim ubarama.
Dok se vladar primicao jednom krilu bataljona koje je stajalo na pozdrav, prema
drugom je krilu jurila druga skupina konjanika na elu koje Rostov poznade Napoleona. Nije
mogao biti nitko drugi. Jahao je u galopu s malim eirom na glavi, u modroj odori otvorenoj
povrh bijela prnjaka, lenta mu Andrejeva preko ramena, na najistokrvnijem
arapskom zelenku, na zlatom izvezenom pokrovcu malinove boje. Kad se priblii
Aleksandru, on pripodie eir i pri toj kretnji Rostovljevo konjaniko oko nije moglo da ne
primijeti kako Napoleon loe i nesigurno sjedi na konju. Bataljoni zagrmjee: Hura! i
Vive lEmpereur! Napoleon ree neto Aleksandru. Oba cara sjahae i uhvatie se za ruke.
Na Napoleonovu licu igrae neugodan i prijetvoran osmijeh. Aleksandar mu prijazno
neto kazivae.
Rostov je netremice i ne obzirui se na topot konja francuskih andara koji su potiskivali
svjetinu pratio svaki pokret cara Aleksandra i Bonapartea. Prenerazilo ga je kao
neto neoekivano to se Aleksandar dri prema Bonaparteu kao prema sebi ravnome i to se
Bonaparte potpuno slobodno, kao da mu je vladareva blizina i prirodna i obina, obraa
ruskom caru kao da mu je ravan.
Aleksandar i Napoleon prioe s dugom povorkom pratnje desnom krilu Preobraenskoga
bataljona, upravo prema svjetini koja je tu stajala. Mnotvo se iznenada nalo tako
blizu careva da se Rostov koji je stajao meu prvima poboja nee li ga poznati.
- Sire, je vous demande la permission de donner la lgion dhonneur au plus brave de vos
soldats94 - ree otar, jasan glas izgovarajui svako slovo.
To govorae Bonaparte koji, onako oniska rasta, gledae odozdo pravo u oi Aleksandru.
Aleksandar pozorno sluae to mu on govori pa nakloni glavu i milo se osmjehnu.
- A celui qui sest le plus vaillament conduit dans cette dernire guerre95 - nadoda
Napoleon izgovarajui odsjeno svaki slog i razgledajui mirno i samosvjesno, to
ozlojedi Rostova, redove ruskih vojnika koji su se isprsili pred njim drei svejednako puke
na pozdrav i gledajui netremice u lice svom caru.
- Votre Majest me permettra-t-elle de demander lavis du colonel96 - ree Aleksandar i
hitro zakorai prema knezu Kozlovskomu, komandantu bataljona. Bonaparte uze, meutim,
svlaiti rukavicu sa svoje bijele male ruke pa je razdera i baci. Autant jurnu hitro naprijed i
podie je.
- Kome da se dade? - upita car Aleksandar Kozlovskoga potiho, na ruskome.
- Kome zapovjedite, vae velianstvo!
Vladar se nezadovoljno namrti pa se obazre i ree:
- Pa treba mu odgovoriti.
Kozlovski se odrjeito osvrnu na redove i tim pogledom obuhvati i Rostova.
Da nee mene? - pomisli Rostov.
- Lazarev! - zapovjedi pukovnik i namrti se; i prvi najvii vojnik u redu, Lazarev, izie
ustro naprijed.
94 Vae velianstvo, dopustite da predam legiju asti vaem najhrabrijem vojniku.
95 Onome koji se najhrabrije ponio u prolom ratu.
96 Hoe li mi vae velianstvo dopustiti da pitam pukovnika to on misli.

- Kamo e? - Tu stoj! - zaaptae glasovi Lazarevu koji nije znao kamo bi. Lazarev stade,
pogleda iskosa uplaeno pukovnika i lice mu zadrhti onako kako ve biva u vojnika koje
pozivaju da iziu pred stroj.
Napoleon okrenu tek ovla glavu i prui natrag svoju malu punanu ruku kao da hoe
neto uzeti. Osobe iz njegove pratnje pogodie u tren oka to je posrijedi pa se
uskomeae, stadoe se saaptavati dodajui neto jedan drugome i pa, onaj isti koga je
Rostov juer vidio kod Borisa, istra naprijed, smjerno se nakloni pred ispruenom rukom i
ne asei ni asa metnu u nju odlije na crvenoj vrpci. Ne obzirui se, Napoleon sastavi dva
prsta. Odlije se stvori meu njima. Napoleon prie Lazarevu, koji je izbeenih oiju i
dalje gledao samo svog vladara, i osvrnu se na cara Aleksandra pokazujui time da ovo to
sad ini, ini radi svog saveznika. Mala bijela ruka u kojoj bijae odlije dotae puce
vojnika Lazareva. Kao da je znao da e taj vojnik biti zauvijek sretan i nagraen i da e se
isticati meu svima na svijetu, samo ako se njegova, Napoleonova ruka udostoji da dotakne
vojnikove grudi. Napoleon samo prisloni kri na Lazarevljeve grudi pa spusti ruku i okrenu
se Aleksandru, kao da zna da kri mora prionuti za Lazarevljeve grudi. Kri je doista prionuo.
Ruske i francuske uslune ruke prihvatie u hipu kri i privrstie ga na uniformu. Lazarev
mrko pogleda maliu bijelih ruku koji je na njemu neto uradio i, drei i dalje nepomino
puku na pozdrav, zagleda se iznova pravo u oi Aleksandru kao da ga pita: da li da jo stoji,
ili da mu nee zapovjediti da se sad proeta, ili da moda jo togod uini? Ali mu nitko nije
nita zapovijedao pa je jo prilino dugo jednako nepomino stajao.
Vladari zajahae i odoe. Preobraenci poremetie redove i izmijenie se s francuskim
gardistima te posjedae za stolove koji su bili prostrti za njih.
Lazarev je sjedio na poasnom mjestu: ruski su ga i francuski oficiri grlili, estitali mu i
stiskali mu ruke. Mnotvo je oficira i svijeta dolazilo samo da vidi Lazareva. Trgom se oko
stolova razlijegao kikot i agor ruskoga i francuskog govora. Dva zarumenjena oficira, vesela
i sretna, prooe mimo Rostova.
- Kakva li goenja, brate? Sve na srebru - ree jedan. - Jesi li vidio Lazareva?
- Vidio sam.
- Sutra e, kau, Preobraenci njih pogostiti.
- Zbilja je Lazarevu pala sjekira u med! Tisuu i dvjesta franaka doivotne penzije.
- Gledajte ta je ubara, momci! - vikae Preobraenac ustiui francusku ubaru.
- Ba je lijepa, divota!
- Je si li uo lozinku? - priupita jedan gardijski oficir drugoga. - Prekjuer je bila
Napolon, France, bravoure97 juer Alexandre, Russie, grandeur98; jedan dan daje na car
lozinku, a drugi dan Napoleon. Sutra e car poslati georgijevski kri najhrabrijemu
francuskom gardistu. Da kako e! Mora uzvratiti istom mjerom.
Boris je sa svojim drugom ilinskim takoer doao da vidi banket Preobraenaca.
Vraajui se, Boris primijeti Rostova koji stajae kod ugla jedne kue.
- Rostove! Zdravo; nismo se ni vidjeli - ree mu on i ne mogae se suzdrati da ga ne upita
ta mu je: tako je neobino natmureno i alosno bilo Rostovljevo lice.
- Nita, nita - odgovori Rostov.
- Svratit e?
- Hou, svratit u.
Rostov dugo stajae na uglu gledajui izdaleka vojnike kako se goste. U glavi mu se rojile
uasne misli koje nikako nije mogao srediti. U dui mu se budile grozne sumnje. as se
prisjeao Denisova, onako promijenjena izraza, pokorna, i cijele bolnice, onih otkinutih ruku
97 Napoleon, Francuska, junatvo.
98 Aleksandar, Rusija, veliina.

i nogu, one prljavtine i bolesti. Tako mu se ivo priinjalo da sad osjea onaj
bolniki mrtvaki zadah da se obzirao ne bi li otkrio odakle dopire taj zadah. as se prisjeao
onoga Bonapartea bijele ruke koji je zadovoljan sam sa sobom i koga voli i potuje car
Aleksandar. emu otrgnute ruke, noge, pobijeni ljudi? as se prisjeao odlikovanja Lazareva
i kanjenoga i nepomilovanog Denisova. Hvatao je sebe u tako udnovatim mislima da ih se
plaio.
Miris jela koji su jeli Preobraenci i glad trgoe ga iz tog raspoloenja; valjalo je pojesti
togod i prije no to poe na put. Poe u gostionicu koju je jutros vidio. U gostionici
je zatekao toliko svijeta i oficira koji su, kao i on, doli u graanskim odijelima da je jedva
dobio doruak. Pridruila mu se dva oficira iz njegove divizije. Naravno, poveo se razgovor o
miru. Rostovljevi drugovi, oficiri, i dobar dio vojske bijahu nezadovoljni mirom koji je bio
sklopljen nakon bitke kod Friedlanda. Govorili su da bi Napoleon bio stradao da su se jo
malo drali, da mu vojska nije vie imala ni dvopeka ni municije. Nikolaj je utke jeo i
uglavnom pio. Popio je sam dvije boce vina. One misli koje su se u njemu rojile jednako su
ga muile i nikako da ih sredi. Bojao se predati svojim mislima, a otresti ih se nije mogao.
Kad jedan oficir ree da ga vrijea kad gleda Francuze, Rostov iznenada nadade mahnitu
viku koja se niim nije mogla opravdati i koja je zbog toga veoma zaudila oficire.
- Pa kao vi moete suditi ta bi bilo bolje! - povika on, a krv mu najednom navre u lice. Kako vi moete suditi o vladarevim postupcima, kakvo mi imamo pravo da rasuujemo? Mi
ne moemo shvatiti ni vladara ni njegovih postupaka!
- Pa ja nisam ni rijei rekao o vladaru - opravdavae se oficir koji nije mogao nikako
drugaije objasniti Rostovljevu raspaljivost nego da je pijan.
Ali ga Rostov ne sluae.
- Mi nismo diplomatski inovnici nego vojnici i nita vie - produi on. - Zapovjede li nam
da ginemo - treba da ginemo. A kanjavaju li nas, znai - krivi smo; nije na nama da sudimo.
Ako se vladaru imperatoru svidjelo da prizna Bonapartea za cara i da sklopi s njim savez znai da tako treba. A kad bismo mi poeli o svemu misliti i raspravljati, onda ne bi ostalo
nita sveto. Onda bismo rekli da nema ni boga, da nema niega - lupae Nikolaj po stolu
viui posve nesuvislo, po miljenju svojih subesjednika, ali posve dosljedno toku svojih
misli.
- Na nama je da izvravamo svoju dunost, da se tuemo i da ne razmiljamo, i to je sve zavri on.
- I da pijemo - ree jedan oficir koji se nije elio svaati.
- Tako je, i da pijemo - prihvati Nikolaj. - Hej ti! Jo jednu bocu! - viknu on.

TREI DIO
I
Godine 1808. putovao je car Aleksandar u Erfurt da se ponovo sastane s carem
Napoleonom, i u visokom se petrogradskom drutvu mnogo prialo o tome kako je
velianstven bio taj sveani sastanak.
Godine 1809. dva su se vladara svijeta, kako su zvali Napoleona i Aleksandra, toliko
sprijateljili da je pruski korpus, kad je Napoleon te godine navijestio rat Austriji, preao
granicu da pomogne svom bivem neprijatelju Bonaparteu protiv biveg saveznika,
austrijskog cara; toliko da se u visokom drutvu govorilo kako e se Napoleon oeniti jednom
sestrom cara Aleksandra. Ali, pored pretresanja vanjske politike, rusko je drutvo u to vrijeme
neobino ivo pratilo unutranje reforme koje su se u to vrijeme uvodile u svim oblastima
dravne uprave.
ivot, meutim, pravi ivot, u kojemu se ljudi najvie zanimaju za zdravlje, bolest, rad,
odmor, te za misli, nauku, poeziju, muziku, ljubav, prijateljstvo, mrnju, strasti, tekao je, kao
i uvijek, nezavisno i mimo politiko prijateljstvo ili neprijateljstvo s Napoleonom
Bonaparteom i mimo sve mogue reforme.
Knez Andrej se nije dvije godine micao sa sela. Sve one pothvate koje je Pjer poduzeo na
svojim imanjima i koji nisu donijeli nikakva ploda, jer je neprestano prelazio s jednog posla
na drugi, sve je te pothvate izveo knez Andrej ne govorei nikome o njima i ne napreui se
mnogo.
On je izvanredno umio, to je Pjeru nedostajalo, poduhvatiti se posla i pokretati ga, a da se
sam ne razmahuje niti napree.
Na jednom su njegovu imanju od trista dua seljaci postali slobodni poljoprivrednici (to je
bio jedan od prvih takvih primjera u Rusiji), na drugom je tlaku zamijenio zakupninom.
Na svoj je raun doveo u Boguarovo kolovanu primalju da bude na pomoi roditeljima i
plaao sveenika da pouava pismenosti seljaku i sluinsku djecu.
Polovinu je svog vremena knez Andrej provodio u Liim Gorama s ocem i sinom na koga
su jo pazile dadilje, drugu je polovinu vremena provodio u boguarovskom manastiru,
kako je otac zvao njegovo selo. Iako je pred Pjerom pokazivao da je ravnoduan prema svim
vanjskim svjetskim dogaajima, on ih je uporno pratio, primao mnoge knjige, pa kad su k
njemu ili ocu dolazili ljudi izravno iz Petrograda gdje je ivot vrio, primjeivao je, na svoje
veliko udo, da su ti ljudi u svemu to se ticalo vanjske i unutranje politike i te kako zaostali
za njim koji se nije micao iz sela.
Pored toga to je radio na imanjima, pored toga to se bavio itanjem najrazliitijih knjiga,
knez Andrej je u to vrijeme i kritiki analizirao naa dva posljednja nesretna rata i pravio
nacrte o izmjenama naih vojnih propisa i odredaba.
U proljee 1809. knez Andrej krenuo je na rjazanjska imanja svoga sina kome je bio
skrbnik.
Proljetno ga je sunce prigrijavalo dok je sjedio u koiji i pogledavao prvu travu, prvo lie
na brezama i prva klupka bijelih proljetnih oblaka, to su se ratrkali po sjajnom nebeskom
plavetnilu. Nije ni o emu razmiljao nego je veselo i rastreseno gledao uokolo.
Prevezoe se skelom na kojoj se prije godinu dana razgovarao s Pjerom. Provezoe se kroz
prljavo selo, pored gumna, ozimih usjeva, nizbrdicom na kojoj je oko mosta jo leao snijeg,
uzbrdicom od raskvaene ilovae, pored strnita i ipraja to se ponegdje zelenjelo te uoe
u brezik koji se prostirae s obje strane puta. U umi je bilo gotovo vrue, nije bilo ni daka
vjetra. Breze, sve okiene zelenim ljepljivim liem, nisu treperile, a ispod lanjskog lia

izbijala je i podizala ga, zelenei se, prva trava i ljubiasto cvijee. Sitne jele, ratrkane
ovdje-ondje po breziku, neugodno su podsjeale na zimu svojim grubim vjenim zelenilom.
Konji su zafrktali kad su uli u umu i jae se uznojili.
Lakaj Petar ree neto koijau, koija potvrdno odgovori. Ali Petru, jamano, nije bilo
dovoljno to mu je koija povladio: on se okrenu na kozliu gospodaru.
- Vaa svjetlosti, kako se ovjek lako osjea! - ree on smjerno se osmjehujui.
- ta je?
- Lako, vaa svjetlosti.
ta on to govori? - pomisli knez Andrej. - Jest, zacijelo o proljeu pomisli osvrui se
oko sebe. - Pa zbilja, sve je ve zeleno ... Tako brzo! I breza, i sremza, i joha ve poinje ... A
hrast se i ne vidi. Jest, eno i njega, hrasta.
Uz cestu stajae hrart. Vjerojatno deset puta stariji od breza u toj umi, bio je i deset puta
deblji i dvaput vii od bilo koje breze. Bio je to golem hrast, jedva da bi ga dva ovjeka
obuhvatila, grane mu bijahu, oito, ve odavno okrnjene i kora oguljena, sa zaraslim starim
ranama. Onako golemih, nezgrapnih, nesimetrino rairenih vornovitih ruku i prstiju, stajao
je meu nasmijeenim brezama kao kakva stara i srdita rugoba koja sve prezire. On se jedini
nije htio podati proljetnim arima i nije htio vidjeti ni proljea ni sunca.
Proljee, i ljubav, i srea! - kanda je govorio taj hrast.
- Ta kako vam ne dojadi ta uvijek jedna te ista glupa i besmislena obmana! Sve je to jedno
te isto i sve je obmana! Nema ni proljea, ni sunca, ni sree. Eno pogledajte gdje su se
uurile stijenjene mrtve jele, vazda usamljene, a evo sam i ja rairio svoje izlomljene,
oguljene prste gdje su mi god izrasli - na leima, na bokovima; otkako su mi izrasli ovako stojim i ne vjerujem vaim nadama i obmanama.
Prolazei kroz umu, knez Andrej se nekoliko puta osvrnuo na taj hrast, kao da se nadao
neemu od njega. Cvijee i trava rasli su pod hrastom, ali je on svejednako, mrtei se,
onako nakazan, nepomino i tvrdoglavo stajao nad njima.
Tako je, ima pravo, potpuno ima pravo taj hrast - razmiljae knez Andrej - neka drugi,
mladi, ponovo nasjedaju toj obmani, ali mi poznajemo ivot - na je ivot sveen!
- Taj hrast izazva u dui kneza Andreja cio nov niz misli koje bijahu beznadne, ali pune
slatke tuge. On kao da je na tom putovanju nanovo prouio sav svoj ivot te doao do
onog istog umirujueg i beznadnog zakljuka da ne treba nita zapoinjati, da mora proivjeti
svoj vijek ne inei nikome zla, ne uzbuujui se i nita ne elei.

II
Knezu Andreju je zbog skrbnikih poslova oko rjazanjskoga imanja bilo potrebno da se
sastane s kotarskim predstavnikom plemstva. Predstavnik je plemstva bio grof Ilja Andrejevi
Rostov i knez Andrej je o sredini svibnja poao k njemu.
Bilo je ve toplo proljetno vrijeme. Sva je uma bila ve obukla novo ruho, dizala se
praina i bilo je tako toplo da je ovjeka, kad bi prolazio pored vode, hvatala elja da se
okupa.
Knez Andrej, neveseo i zabrinut, razmiljajui to sve treba da pita predstavnika o svojim
poslovima, primicae se vrtnom alejom kui Rostovljevih u Otradnome. Zdesna iza
drvea zau veselu ensku vrisku i ugleda skupinu djevojaka kako u trku presijeca put
njegovoj koiji. Najblia je bila, trei ispred drugih u susret koiji, crnokosa, veoma tanana,
neobino tanana, crnooka djevojka u utoj cicanoj haljini, povezana bijelim depnim
rupiem ispod kojega su izvirivali uvojci raupane kose. Djevojka je neto vikala, ali kad
spazi stranca, pobjee smijui se natrag a da ga i ne pogleda.
Knezu Andreju bjee odjednom nekako teko. Dan je bio tako lijep, sunce je bilo tako
sjajno, uokolo sve tako veselo; a ta tanana zgodna djevojka nije znala niti je htjela znati da on
postoji i bila je zadovoljna i sretna zbog svoga zasebnog - zacijelo glupog - ali veselog i
sretnog ivota. emu se tako smije? O emu misli? Ne misli ni o vojnom pravilniku ni
o tome kako da pretvori rjazanjske seljake u zakupnike. O emu misli? I radi ega je sretna?
- pitao se i nehotice, radoznalo knez Andrej.
Grof Ilja Andreji ivio je u godini 1809. u Otradnome isto onako kao i prije, to jest
primajui u svojoj kui cijelu guberniju, prireujui lovove, kazaline predstave, rukove i
koncerte. Obradovao se knezu Andreju kao i svakome novom gostu, i gotovo ga na silu
zadrao na noenju.
Za toga dosadnog dana, dok su ga zabavljali stariji domaini i najugledniji gosti kojih je
zbog skorog imendana kua staroga grofa bila puna, Bolkonski je nekoliko puta
pogledao Natau koja se neemu smijala i veselila meu drugom, mlaom polovinom drutva
te se neprekidno pitao: O emu misli? emu se toliko raduje?
Kad je uveer ostao sam u nepoznatoj sobi, dugo nije mogao usnuti. itao je pa je ugasio
svijeu i nanovo je ugao. Kapci bijahu iznutra zatvoreni i u sobi je bilo vrue. Ljutio se
na toga glupog starca (tako je zvao Rostova) koji ga je zadrao tvrdei da jo nisu stigli
potrebni spisi iz grada, ljutio se na sama sebe to je ostao.
Knez Andrej ustade i prie prozoru da ga otvori. im otvori kapke, mjeseina koja kao da
je odavno pokraj prozora vrebala prosu se po sobi. On otvori prozor. No bijae svjea,
mirna i vedra. Pod samim prozorom bijae red potkresanog drvea koje bijae tamno s jedne
strane a srebrnasto obasjano s druge. Pod drveem je raslo nekakvo sono, mokro, upavo
bilje kojega lie i stabljike bijahu ponegdje srebrnasti. Dalje, za tamnim drveem, bijae
nekakav krov na kojemu blistae rosa, malo desno veliko unjato drvo sjajna bijela stabla i
granja, a vie njega gotovo pun mjesec na vedrom proljetnom nebu na kojemu gotovo i ne
bijae zvijezda. Knez Andrej nalakti se na prozor i pogled mu se zaustavi na tom nebu.
Soba kneza Andreja bijae na prvom katu; u sobama je iznad njega takoer netko stanovao
i bio budan. On zau odozgo enski govor.
- Samo jo jedanput - ree gore enski glas koji knez Andrej odmah poznade.
- Ama kad e spavati? - na to e drugi glas.
- Neu, ne mogu spavati, pa ta da radim! Hajde, posljednji put...
Dva enska glasa zapjevae nekakvu muziku frazu koja je bila svretak neega.
- Ah, kako je divno! A sad hajde spavati, i gotovo!

- Ti spavaj, a ja ne mogu - odvrati prvi glas koji se pribliio prozoru. Vjerojatno se jako
nagnula kroz prozor, jer se ulo utanje njene haljine, pa ak i disanje. Sve je utihnulo i
skamenilo se, kao i mjesec, i mjeseina, i sjene. Knez Andrej se takoer bojao da se pomakne
kako ne bi odao da se sluajno tu zatekao.
- Sonja! Sonja! - dopre ponovo onaj prvi glas. - Ta kako moe spavati! Ama gledaj kako
je krasno! Ah, kako je krasno! Ama probudi se, Sonja - ree ona gotovo kroza suze. - Ta
ovakve bajne noi nije nikad, nikad bilo.
Sonja odgovori neto preko volje.
- Zbilja, pogledaj kakav je mjesec!... Ah, kakve li krasote! Doi ovamo! Duice, golubice,
doi ovamo! Vidi li, je li? Kad bi evo ovako sjela, uhvatila se rukama ispod koljena - jae,
to jae moe, treba se napregnuti - poletjela bi. Evo ovako!
- Prestani, past e.
Zau se otimanje i Sonjin nezadovoljni glas.
- Ta proao je jedan sat.
- Ah, ti mi samo sve kvari! Ma idi, idi!
Iznova sve utihnu, ali je knez Andrej znao da ona jo ondje sjedi, uo je kadikad kako se
polako mie i uzdie.
- Ah, boe mili! Boe mili! ta li je ovo! - uskliknu iznenada ona. - Ako emo spavati,
onda emo spavati! - i zalupi prozorom.
I ba je briga to sam ja na svijetu! - razmiljae knez Andrej dok je prislukivao to je
govorila oekujui i bojei se, tko zna zato, nee li rei togod o njemu. I opet ona! Ba kao
namjerno! - miljae on. U dui mu odjednom nastade takva zbrka mladenakih misli i nada
koje su se protivile cijelom njegovu ivotu da je, ne osjeajui se kadar da razjasni sam sebi
svoje raspoloenje, domalo usnuo.

III
Sutradan se knez Andrej, ne doekavi da se pojave dame, oprostio samo s grofom i
otputovao kui.
Bio je poetak lipnja kad je knez Andrej, vraajui se kui, ponovo uao u onu brezovu
umicu u kojoj ga je onaj stari vornovit hrast onako neobino iznenadio da ga se jo
sjeao. Praporci su zvonili u umi jo potmulije nego prije mjesec i pol dana; sve bijae
bujno, sjenovito i gusto; ni mlade jele to su bile ratrkane po umi nisu naruavale ope
ljepote, nego su se prilagoavale opoj slici i njeno se zelenjele svojim mladim pahuljastim
brstom.
Cijeli je dan bilo vrue, negdje se spremala oluja, ali je samo jedan oblai poprskao
prainu na putu i sono lie. Lijeva je strana ume bila tamna, u sjeni; druga, desna, mokra,
svjetlucava, blistala je na suncu, njiui se jedva primjetno na vjetru. Sve je cvalo; slavuji su
biglisali i njihova se pjesma razlijegala as ovdje, as ondje.
Jest, ovdje, u ovoj umi, bio je onaj hrast koji je mislio kao ja - pomisli knez Andrej. - Ali
gdje je? - pomisli opet knez Andrej gledajui lijevo od puta pa je, i ne znajui, uivao u
hrastu koji je traio, a nije ga mogao poznati. Stari hrast, sav preobraen, razapevi ador
sona zagasita zelenila, zamirae od miline njiui se jedva primjetno pod zrakama veernjeg
sunca. Ni vornovitih prstiju, ni rana, ni stare nevjerice, ni tuge - nita se od svega toga nije
zapaalo. Kroz tvrdu stoljetnu koru probilo se bez granica sono, mlado lie tako da ovjek
nije mogao vjerovati da ga je pustio taj starac. Pa to je onaj isti hrast - pomisli knez Andrej
i odjednom ga obuze bezrazlono proljetno osjeanje radosti i preporoda a da ni sam nije
znao zato. Iznenada se, u isti mah, prisjeti svih najljepih trenutaka u svom ivotu. I
visokoga neba kod Austerlitza, i enina mrtva, prijekorna lica, i Pjera na skeli, i djevojice
razdragane nonom ljepotom, i te noi, i mjeseca - svega se toga odjedanput prisjetio.
Ne, ivot se ne svrava u trideset i prvoj godini - zakljui odjednom definitivno, zauvijek
knez Andrej. - Nije dovoljno to ja znam sve ta je u meni, treba da i svi drugi to znaju: i Pjer,
i ona djevojica koja je htjela odletjeti u nebo, treba da me svi znaju, da ne ivim samo radi
sebe, da oni ne ive tako nezavisno od moga ivota, da se on u svima odraava, i da svi oni
skupa sa mnom ive!
Kad se vratio s tog puta, knez Andrej je odluio da u jesen otputuje u Petrograd te je
izmislio razliite razloge za tu odluku. Svakog je asa drao u pripremi cio niz razumnih,
loginih argumenata zato je prijeko potrebno da otputuje u Petrograd, pa ak i da slui. to
vie, sad nije mogao razumjeti kako je ikad mogao sumnjati da je neophodno potrebno
aktivno sudjelovati u ivotu, isto onako kao to prije mjesec dana nije shvaao kako bi mu
moglo pasti na pamet da napusti selo. inilo mu se da je jasno da bi sva njegova ivotna
iskustva uludo propala i da ne bi imala nikakva smisla kad ih ne bi na djelu primijenio i kad
ne bi opet aktivno sudjelovao u ivotu. Nije ak shvaao kako je nekad na temelju isto
takvih jadnih razumskih argumenata bilo oito da bi se ponizio kad bi sad, nakon svih
ivotnih kola, ponovo povjerovao da moe biti od koristi i da moe voljeti i biti sretan. Sad
je razum govorio sasvim drugaije. Poslije tog putovanja knezu Andreju bivalo je sve
dosadnije na selu, dotadanji su ga poslovi prestali zanimati i esto je, sjedei sam u svom
kabinetu, usta jao, prilazio zrcalu i dugo gledao svoje lice. Zatim se okretao i gledao portret
pokojnice kojoj su uvojci bili zaeljani la grecque99 i koja ga je njeno i veselo gledala iz
zlatnoga okvira. Ona nije vie govorila muu nekadanjih stranih rijei, ve ga je prirodno,
veselo i radoznalo gledala. I knez Andrej je zaturao ruke natrag i dugo hodao po sobi, as se
99 Na grku, nain eljanja pri kojemu je kosa povezana ipkastom trakom.

mrtei, as se osmjehujui, premetao one nerazumne, neizrecive misli koje je skrivao kao
zloin a koje su bile povezane s Pjerom, sa slavom, s djevojkom na prozoru, s hrastom, sa
enskom ljepotom i ljubavlju, koje su preobrazile sav njegov ivot. Ali je ba, u
tim trenucima, kad bi tko uao u njegovu sobu, bio neobino hladan, strog i odluan i,
nadasve, neugodno logian.
- Mon cher100 - govorila je kneginjica Marja ulazei u takvim trenucima u sobu. Nikoluka ne smije danas u etnju; jako je hladno.
- Kad bi bilo toplo - odgovarao je knez Andrej sestri neobino hladno u takvim trenucima iao bi samo u koulji, a budui da je hladno, treba ga obui u toplu odjeu koju su ljudi zato i
izmislili. Eto to slijedi iz toga to je hladno, a ne da ostane kod kue kad djetetu treba zraka kazivae on neobino logino, kao da kanjava nekoga zbog svega onog tajnog, neloginog
sklopa misli u vlastitoj glavi. Kneginjica Marja je u takvim prilikama mislila o tome kako taj
umni rad razdrauje mukarce.

100 Dragi moj!

IV
Knez Andrej je doputovao u Petrograd u kolovozu 1809. To je bilo doba kad je mladi
Speranski bio na vrhuncu slave i kad je najenerginije provodio svoje reforme. Toga
istog mjeseca car se prevrnuo s koijom, ozlijedio nogu i proboravio tri sedmice u Peterhofu
viajui se svakog dana samo sa Speranskim. U to su se vrijeme spremale ne samo dvije
veoma uvene odredbe koje su uzbunile drutvo, jedna o ukidanju dvorskih inova, druga o
ispitima za inove kolekih asesora101 i dravnih savjetnika, nego i cijela dravna konstitucija,
koja je trebalo da izmijeni tadanji sudski administrativni i financijski upravni aparat u Rusiji,
od Dravnoga vijea pa sve do opinske uprave. Sad su se ostvarivali i utjelovljivali
oni magloviti, liberalni snovi s kojima je car Aleksandar stupio na prijestolje i koje je teio da
ostvari uz pomo svojih pomonika Czartoryskoga, Novosiljceva, Koubeja i Stroganova,
koje je on sam u ali zvao comit du salut publique.102
Sad je njih sve u graanskim poslovima zamijenio Speranski, a u vojnim Arakejev. Knez
Andrej se, kao carski komornik, uskoro nakon svog dolaska javio na dvoru i prisustvovao
sveanom prijemu. Vladar ga je dva puta susreo, ali ga nije udostojao ni jednom jedinom
rijeju. Knezu Andreju se i prije uvijek inilo da je antipatian caru, da car ne trpi njegovo
lice i cijelu njegovu pojavu. Knez Andrej se jo vie uvjerio u to kad je vidio hladan, odbojan
pogled kojim ga je car pogledao. Dvorani su protumaili knezu Andreju da se car ne osvre
na nj zato to je njegovo velianstvo nezadovoljno to Bolkonski ne slui od 1805.
Ja i sam znam da ovjek ne moe vladati svojim simpatijama i antipatijama - razmiljae
knez Andrej - pa je zato bolje da i ne mislim kako bih osobno uruio caru svoj nacrt o vojnom
pravilniku, nego nek djelo govori samo za se. Izloio je svoj nacrt jednom starom
feldmaralu, oevu prijatelju. Feldmaral ga je u zakazano vrijeme ljubazno primio i obeao
mu da e izvijestiti o tome cara. Nakon nekoliko dana obavijestie kneza Andreja da treba da
se javi vojnom ministru, grofu Arakejevu.
Odreenoga dana, u 9 sati izjutra, pojavi se knez Andrej u ekaonici grofa Arakejeva.
Knez Andrej nije osobno poznavao Arakejeva, ali mu je sve ono to je uo o njemu
ulijevalo malo potovanja prema tom ovjeku.
On je - vojni ministar, povjerljiva osoba vladara imperatora; nikoga se ne smiju ticati
njegove line osobine; njemu je naloeno da pregleda moju predstavku - prema tome je
on jedini i moe uputiti kamo treba - razmiljae knez Andrej ekajui meu onim uglednim
i neuglednim osobama u ekaonici grofa Arakejeva.
Knez Andrej je veinom sluio kao autant i za to je vrijeme vidio mnoge ekaonice
visokih linosti pa je veoma dobro poznavao razliita obiljeja tih ekaonica. ekaonica
u grofa Arakejeva imala je sasvim posebno obiljeje. Na licima neuglednih osoba koje su
ekale audijenciju u ekaonici kod grofa Arakejeva odraavalo se osjeanje postienosti i
pokornosti; na svim licima viih linosti ogledala se ista nelagoda koja bijae prekrivena
maskom neusiljenosti i podsmjehivanja samu sebi, svom poloaju i osobi koju oekuju. Neki
su zamiljeno hodali gore-dolje, neki su se saaptavali i smijali se, i knez Andrej je uo
sobriquet103 Sila Andreji i rijei: dat e tebi ia koje su se odnosile na grofa
Arakejeva. Jedan je general (ugledna osoba) bio, oito, uvrijeen to mora tako dugo ekati
101 U carskoj Rusiji titula jednoga od niih dravnih inovnika.
102 Komitet javnog spasa.
103 Nadimak.

pa je sjedio prebacujui od vremena do vremena nogu preko noge i prezirno se osmjehivao

sam sebi.
Ali im bi se vrata otvorila, na svim se licima odraavalo samo jedno - strah. Knez Andrej
zamoli po drugi put deurnoga da ga najavi, ali ga on podrugljivo pogleda i ree da e doi na
red kad bude vrijeme. Iza nekoliko osoba, koje je autant uveo ministru kabineta i izveo iz
njega, na stranja vrata propustie oficira koji prenerazi kneza Andreja svojim poniznim i
prestraenim dranjem. Oficirova je audijencija dugo trajala. Odjedanput kroz vrata dopre
praskanje neugodna glasa a blijedi oficir, drhtavih usana, izie, uhvati se za glavu i proe
kroz ekaonicu.
Odmah je zatim autant priveo vratima kneza Andreja i doapnuo mu: Desno do
prozora.
Knez Andrej ue u skroman, uredan kabinet i za stolom ugleda etrdesetgodinjaka duga
struka, duge, kratko oiane glave i krupnih bora, nabranih obrva na
kestenjastozelenim tupim oima i crvena otoboljena nosa. Arakejev okrenu glavu prema
njemu ne gledajui ga.
- ta vi molite? - zapita Arakejev.
- Ja nita ne... molim, vaa svjetlosti - prozbori tiho knez Andrej. Arakejevljeve se oi
upravie na nj.
- Sjedite - ree Arakejev - knee Bolkonski!
- Ja nita ne molim, nego je njegovo velianstvo izvoljelo poslati vaoj svjetlosti
predstavku koju sam podnio ...
- Izvolite pogledati, najdrai moj, itao sam vau predstavku - utee mu se u rije
Arakejev koji mu opet nije gledao u lice i koji je samo prve rijei rekao ljubazno a onda sve
vie i vie zapadao u gunav i preziran ton. - Predlaete nove vojne zakone? Zakona je
mnogo, ni stare nema tko da provodi. Danas svi piu zakone, lake je pisati nego raditi.
- Ja sam doao po volji njegova velianstva da doznam od vae svjetlosti ta namjeravate
uiniti s predstavkom koju sam podnio - uljudno e knez Andrej.
- Ja sam na vau predstavku napisao svoju odluku i poslao je odboru. Ja ne odobravam ree Arakejev pa ustade i uze spis s pisaeg stola. - Evo - prui ga knezu Andreju.
Na spisu je bilo napisano poprijeko, olovkom, bez velikih slova, neortografski, bez
znakova interpunkcije: povrno napisano jerbo je kao oponaanje prepisano iz francuskoga
vojnog zakona i od vojnoga pravila bez potrebe odstupajui.
- Kojemu je odboru upuena predstavka? - zapita knez Andrej.
- Odboru za vojni pravilnik, i ja sam dao prijedlog da se vae blagoroe uvrsti kao lan.
Ali bez plae.
Knez Andrej se nasmjehnu.
- Nisam je ni elio
- Bez plae kao lan - ponovi Arakejev. - Drago mi je! - Zovi slijedeega! Tko jo ima viknu on klanjajui se knezu Andreju.

V
Oekujui obavijest da je uvrten meu lanove odbora, knez Andrej je obnovio stara
poznanstva, osobito s onim osobama koje su, kako je znao, bile na vlasti i koje su mu
mogle ustrebati. Osjeao se sad u Petrogradu otprilike onako kako se osjeao uoi bitke kad
ga je muila nemirna radoznalost i kad ga je neto neodoljivo vuklo u najvie vrhove,
onamo gdje se kovala budunost od koje je zavisila sudbina milijuna ljudi. Osjeao je po
ozlojeenosti staraca, po radoznalosti neupuenih, po suzdrljivosti upuenih, po uurbanosti,
zabrinutosti svih, po nebrojenoj mnoini odbora, komisija za koje je svaki dan nanovo
doznavao da postoje, da se sad, godine 1809, sprema ovdje u Petrogradu, nekakva
silna graanska bitka kojoj je vrhovni zapovjednik bio tajanstven ovjek koga nije poznavao i
koji mu se inio genijalan - Speranski. I dravno preureenje koje mu je bilo prilino nejasno,
i Speranski - glavni inilac, stadoe ga tako ivo zanimati da je vojni pravilnik poeo vrlo
brzo u njegovoj svijesti bivati sve nevanijim.
Knez Andrej je bio u najpovoljnijem poloaju da bude lijepo primljen u sve
najraznovrsnije i najvie krugove tadanjeg petrogradskog drutva. Stranka reformatora rado
ga je primala i mamila k sebi, prvo zato to je bio na glasu kao pametan i veoma naitan
ovjek, drugo zato to je oslobaanjem svojih seljaka iziao ve na glas kao liberal.
Stranka nezadovoljnih staraca obraala mu se pravo kao sinu njegova oca da s njima osuuje
reforme. ensko drutvo, otmjen svijet, objeruke ga je primilo, jer je bio bogat i ugledan
enidbeni kandidat i gotovo nova osoba s aureolom romantine prie o svojoj navodnoj smrti
i traginom umru ene. Povrh toga su svi oni koji su otprije poznavali govorili da se on za
tih pet godina uvelike nabolje promijenio, da je postao blai i zreliji, da nije vie prijetvoran,
uznosit i podrugljiv, ve da je onako miran kakav ovjek postaje s godinama. O njemu su stali
govoriti, zanimali se za nj i svi su ga eljeli vidjeti.
Sutradan nakon pohoda grofu Arakejevu knez Andrej bijae uveer kod grofa Koubeja.
Ispriao je grofu kako se sastao sa Silom Andrejiem. (Koubej je tako zvao
Arakejeva podrugujui se neemu isto onako neodreeno kao oni ljudi u ekaonici vojnoga
ministra.)
- Mon cher,104 ak ni u tome neete moi mimoii Mihaila Mihajlovia. Cest le grand
faiseur.105 Ja u mu kazati: Obeao je da e doi veeras ...
- ta se Speranskoga tiu vojni propisi? - zapita knez Andrej.
Koubej se osmjehnu i zavrtje glavom kao da se udi kako je Bolkonski naivan.
- Razgovarao sam se s njim nedavno o vama - produi Koubej - o vaim slobodnim
poljodjelcima ...
- Zbilja, vi ste, knee, oslobodili svoje kmetove? - priupita neki starac iz doba carice
Katarine okrenuvi se prezirno Bolkonskomu.
- Maleno imanje nije donosilo nikakve koristi - odvrati Bolkonski kuajui prikazati svoj
postupak to nevinijim kako se starac ne bi uzalud srdio.
- Vous craignez dtre en retard106 - pripomenu starac gledajui Koubeja. - Ja samo ne
razumijem - proslijedi starac - tko e orati zemlju ako im dadete slobodu? Lako je pisati
zakone, ali je teko upravljati. Isto kao sada, pitam vas ja, grofe, tko e upravljati uredima
kad svi moraju polagati ispite.
104 Dragi moj.
105 To je velik majstor.
106 Bojite se da ne biste zakasnili.

- Valjda oni koji poloe ispite - odgovori Koubej prebacajui nogu preko noge i osvrui
se.
- Eto, kod mene slui neki Prjaninikov, krasan ovjek, dua od ovjeka, a ezdeset mu je
godina, pa zar e on ii na ispite? ...
- Da, to je nezgodno zato to je obrazovanost veoma slabo rairena, ali... - Grof Koubej
ne dovri ve ustade i uhvati kneza Andreja za ruku te poe s njim u susret visoku, elavu,
plavu ovjeku etrdesetih godina, velika iroka ela i neobino, upravo udnovato bijela
duguljasta lica. Na doljaku bijae modar frak, oko vrata kri a na lijevoj strani grudi
zvijezda. Bio je to Speranski. Knez Andrej ga odmah poznade i u dui mu neto zadrhta kako
ve biva u znaajnim trenucima u ivotu. Je li to bilo potovanje, zavist, iekivanje - o tome
nije bio naisto. Cijela pojava Speranskoga bila je osebujna tako da ga se uas moglo bez po
muke poznati. Ni u koga iz cijeloga tog drutva u kojemu je ivio knez Andrej nije vidio
takvih mirnih i samosvjesnih, nespretnih i tromih kretnji, ni u koga nije vidio takva vrsta i u
isti mah blaga pogleda poluzatvorenih i pomalo vlanih oiju, nije vidio takva postojana
smijeka koji nita ne kazuje, takva tanka, ujednaena, tiha glasa i, to je najvanije, takva
njena i bijela lica, a osobitu ruku, koje bijahu poneto iroke, ali neobino punane, njene i
bijele. Takva bijela i njena lica vidio je knez Andrej samo u vojnika koji su dugo vremena
proveli u bolnici. To je bio Speranski, dravni tajnik, carev izvjeta i njegov pratilac u
Erfurtu, gdje se vie puta sastao i razgovarao s Napoleonom.
Speranski nije prelijetao pogledom od jednoga do drugoga, kako ljudi i nehotice ine kad
dou u veliko drutvo, i nije se urio da govori. Govorio je tiho, uvjeren da e .ga sluati,
i gledao samo onoga s kim se razgovarao.
Knez Andrej je osobito pozorno pratio svaku rijei i pokret Speranskoga. Kako ve biva
kod ljudi, pogotovo kod onih koji strogo sude o svojim blinjima, knez Andrej je, kad bi
susreo koju novu osobu, napose takvu kao Speranski koga je znao po uvenju, svagda
oekivao da e u njoj nai potpuno savrenstvo ljudskih vrlina.
Speranski ree Koubeju da ali to nije mogao doi prije, jer su ga zadrali na dvoru. Nije
rekao da ga je car zadrao. Knez Andrej je zapazio i tu afektaciju skromnosti. Kad
mu Koubej predstavi kneza Andrej a, Speranski polako svrnu pogled na Bolkonskoga
smijeei se isto onako i stade ga utke motriti.
- Veoma mi je drago to sam se upoznao s vama, uo za vas, kao i svi - pripomenu.
Koubej ree nekoliko rijei o tome kako je Arakejev primio Bolkonskoga. Speranski se
jae nasmijei.
- Predsjednik komisije za vojne pravilnike moj je dobar prijatelj - gospodin Magnicki ree izgovarajui do kraja svaki slog i svaki glas - pa ako elite, mogu vas upoznati s njim.
(On poutje iza take.) Nadam se da ete kod njega naii na razumijevanje i elju da vam
pomogne u svemu to je razborito.
Oko Speranskoga se u tili as okupi drutvance, pa onaj starac koji je govorio o svom
inovniku Prjaninikovu takoer neto upita Speranskoga.
Knez Andrej se nije pridruivao razgovoru, ve je promatrao svaku kretnju Speranskoga,
toga ovjeka koji je donedavno bio bijedan bogoslov, a sad je u svojim rukama - tim bijelim,
punanim rukama - drao sudbinu Rusije, kako je mislio Bolkonski. Kneza Andreja iznenadi
kako Speranski neobino prezirno i mirno odgovara starcu. inilo se kao da mu s neizmjerne
visine upuuje svoju milostivu rije. Kad starac poe govoriti preglasno, Speranski se
osmjehnu i pripomenu da on ne moe suditi o tome koliko je korisno ili nekorisno ono to je
caru po volji.
Poto se razgovarao neko vrijeme u glavnoj skupini, Speranski ustade i prie knezu Andrej
u te ga pozva da poe s njim u drugi kraj sobe. Bilo je jasno da smatra za potrebno da se
pozabavi s Bolkonskim.

- Nisam ni dospio da se porazgovaram s vama, knee, u tom ivom razgovoru u koji me je

uvukao taj vrli starac - ree smijeei se blago i prezirno, kao da tim smijekom priznaje kako
su nitavni ljudi s kojima se netom razgovarao. Takav poetak razgovora polaska knezu
Andreju. - Ja vas odavno poznajem: u prvom redu po tome to ste oslobodili svoje seljake, to
je u nas prvi takav primjer i poeljno bi bilo da ima vie sljedbenika; a u drugom redu po
tome to ste vi jedan od onih carskih komornika koji nisu smatrali da su uvrijeeni novom
odredbom o dvorskim inovima koja je izazvala toliko govorkanja i brbljarija.
- Tako je - ree knez Andrej - otac nije htio da se koristim tim pravom; ja sam poeo sluiti
od najniih inova.
- Va otac, ovjek staroga kova, nadvisuje, oito, nae suvremenike koji toliko osuuju tu
mjeru koja samo uspostavlja prirodnu pravednost.
- Ja ipak mislim da ni to osuivanje nije bez temelja - ree knez Andrej koji se trudio da se
bori protiv Speranskijeva utjecaja koji je ve poeo osjeati. Bilo mu je neugodno da se u
svemu slae s njim; htio mu je protusloviti. Knez Andrej je obino govorio lako i dobro, ali je
sad osjeao da se teko izraava u razgovoru sa Speranskim. Odvie je bio zaokupljen
prouavanjem linosti znamenitoga ovjeka.
- Temelji se, moda, na osobnom astoljublju - ree tiho Speranski.
- Djelomice i na dravnim interesima - doeka knez Andrej.
- Kako mislite? ... - priupita Speranski oborivi polagano oi.
- Ja sam potovatelj Montesquieua - nastavi knez Andrej. - I njegova misao o tome da le
principe des monarchies est lhonneur, me parat incontestable. Certains droits et privilges
de la noblesse me paraissent tre des moyens de soutenir ce sentiment.107
S bijela lica Speranskoga nestade smijeka pa mu fizionovita postade mnogo privlanija.
Vjerojatno mu se misao kneza Andreja uinila zanimljiva.
- Si vous envisagez la question sous ce point de vue108 - prihvati on izgovarajui, oito,
teko francuski i govorei jo polaganije nego ruski, ali posve mirno. On ree da se ast,
lhonneur, ne moe podravati povlasticama koje su tetne za obavljanje slube, da je ast,
lhonneur, ili negativno shvaanje da se ne ini ono to je za osudu, ili stanovit
izvor nadmetanja tko e dobiti vie pohvala i nagrada u kojima se ona oituje.
Njegovi su argumenti bili jezgroviti, jednostavni i jasni.
- Ustanova koja podupire tu ast, izvor nadmetanja, jest ustanova nalik na Lgion
dhonneur109 velikoga cara Napoleona koja ne teti nego pripomae uspjehu slube, a ne
staleke ili dvorske povlastice.
- Ne poriem, ali se ne moe zanijekati da su dvorske povlastice postigle taj isti cilj - ree
knez Andrej - svaki dvoranin smatra da je duan drati se dostojno na svom poloaju.
- Ali se vi njime niste htjeli okoristiti - ree Speranski pokazujui smijekom da
komplimentom eli prekinuti prepirku koja je nezgodna za njegova sugovornika.
- Ako mi iskae te ast da u srijedu doete k meni - dometnu on - izvijestiti u vas, poto
se porazgovaram s Magnickim, o onome to vas moe zanimati, a osim toga, bit e mi drago
da se opirnije porazgovorim s vama. - On zatvori oi, pokloni se i izie iz dvorane la
franaise,110 ne opratajui se i trudei se da ga nitko ne primijeti.
107 Da je naelo monarhije ast, ini mi se nepobitna. Stanovita prava i privilegije plemstva ini mi se da su
sredstva da se podrava taj osjeaj.

108 Ako razmatrate pitanje s tog gledita.

109 Legija asti.
110 Na francusku.

VI
U prvo vrijeme svog boravljenja u Petrogradu knez Andrej je osjetio da je sav onaj sklop
misli koji je razradio dok je ivio u usamljenosti, potpuno pao u zasjenak zbog sitnih
briga koje su ga obuzele u Petrogradu.
Kad bi se uveer vratio kui, zapisivao bi u rokovnik etiri ili pet prijeko potrebnih posjeta
ili rendez-vousa111 koje je urekao u odreene sate. Mehanizam ivota, takav dnevni raspored
da svakamo moe stii na vrijeme, oduzimali su mu vei dio ivotne snage. Nije nita radio,
nije ak ni o emu mislio niti je stizao misliti, nego je samo govorio, i to s uspjehom govorio
ono o emu je prije stigao da promisli na selu.
Pokadto je nezadovoljno primjeivao da mu se dogaa da jednog te istog dana, u
razliitim drutvima, ponavlja jedno te isto. Ali je po cijele dane bio toliko zauzet da nije
dospijevao ni pomisliti kako nita ne misli.
Kako prilikom prvoga susreta u Koubeja tako i u srijedu kod kue, gdje je Speranski
primio Bolkonskoga i dugo i povjerljivo razgovarao s njim u etiri oka, Speranski je
uinio snaan dojam na kneza Andreja.
Knez Andrej je toliko ljudi drao za bijedna i nitavna stvorenja, toliko je elio u nekome
drugom nai iv ideal onoga savrenstva za kojim je teio da je lako povjerovao da je u
Speranskome naao taj ideal potpuno razborita i kreposna ovjeka. Da je Speranski bio iz
istog drutva iz kojega i knez Andrej, da je imao isti odgoj i moralne navike, Bolkonski bi bio
ubrzo otkrio njegove slabe, ljudske, neherojske osobine, ali mu je sad taj logini mentalitet,
koji mu je bio udnovat, ulijevao jo vie potovanja zato to ga nije potpuno shvaao. Osim
toga se Speranski, bilo zato to je ocijenio sposobnosti kneza Andreja, bilo zato to je smatrao
da je potrebno da ga pridobije za sebe, razmetao pred knezom Andrejom svojim nepristranim,
hladnim razumom i laskao mu onim finim laskanjem udruenim sa samosvijeu, koje se
sastoji u tome da se svoga subesjednika i sebe priznaje za jedine ljude na svijetu koji su kadri
da razumiju svu nedotupavnost svih ostalih te razboritost i dubinu vlastitih misli.
U srijedu uveer, za njihova duga razgovora, Speranski je vie puta rekao: U nas se gleda
na sve to se izdie iznad ope razine ukorijenjene navike... - ili, smijeei se: Ali mi
hoemo da i vuk bude sit i koza cijela ... ili: Oni to ne mogu shvatiti... - a uz to se
neprestano drao kao da kae: Mi, vi i ja, mi razumijemo to su oni, a tko smo mi.
Taj prvi dugi razgovor sa Speranskim samo je uvrstio u knezu Andreju ono osjeanje koje
ga je obuzelo kad je prvi put ugledao Speranskoga. On je u njemu vidio ozbiljna mislioca,
razborita, silno pametna ovjeka to je voljom i ustrajnou doao na vlast koju upotrebljava
samo na dobrobit Rusije; Speranski je u oima kneza Andreja bio upravo onaj ovjek koji
razborito tumai sve ivotne pojave, koji priznaje za stvarno samo ono to je razborito i koji
umije da na sve primijeni mjerilo razboritosti, ovjek kakav je sam toliko elio da bude. Sve
to je Speranski izlagao inilo se tako obino, jasno, da se knez Andrej i nehotice u svemu
suglaavao s njim. Ako je protuslovio i prepirao se, to je bilo samo zato to je ba htio da
bude samostalan i da slijepo ne prihvaa miljenje Speranskoga. Sve je bilo tako, sve je bilo
lijepo, ali je neto zbunjivalo kneza Andreja: bio je to hladni, stakleni pogled Speranskoga,
koji nije dao da se zaviri u njegovu duu, i njegova bijela, njena ruka koju je knez Andrej i
nehotice gledao, kao to ovjek obino gleda ruke ljudi koji su na vlasti. Stakleni pogled i ta
njena ruka razdraivali su, tko zna zato, kneza Andreja. Neugodno ga je iznenaivao i
odvie velik prezir prema ljudima, koji je zapaao u Speranskoga, te razliiti naini kojima je
dokazivao da su njegova miljenja tana. Sluio se svim moguim sredstvima miljenja,
izuzev usporedbi, i suvie je smjelo, kako se inilo knezu Andreju, prelazio od jednoga na
111 Sastanaka.

drugo. as bi zauzeo stajalite praktinog radnika i osuivao sanjare, as stajalite satiriara

te se ironino podsmjehivao svojim protivnicima, as bi postao kruto logian, as bi se,
iznenada, vinuo u oblast metafizike. (Ovo je posljednje sredstvo dokazivanja osobito esto
upotrebljavao.) Prenosio je problem u metafizike visine, prelazio na definicije prostora,
vremena, misli, pa se, iznosei odande dokaze, ponovo sputao na tle spora.
Openito je glavna crta duha Speranskoga, koja je iznenadila kneza Andreja, bila
nesumnjiva, nepokolebljiva vjera u snagu i pravinost uma. Vidjelo se da Speranskomu ne
moe nikad pasti na pamet misao, toliko obina za kneza Andreja, da ovjek ipak nije kadar
izraziti sve to misli, te da ga nikad nije obuzimala sumnja nije li glupost sve ono to misli i
sve ono u to vjeruje? I upravo je taj osebujni mentalitet Speranskoga najvie privlaio kneza
Andreja.
U prvo vrijeme svoga poznanstva sa Speranskim knez Andrej je osjeao prema njemu
strastven zanos koji je bio nalik na zanos koji je nekad osjeao prema Bonaparteu. Okolnost
to je Speranski bio sveeniki sin koga su glupani mogli prezirati, kao to su ga mnogi i
prezirali, onako banalno prezirali kao mantijaa i popovsko dijete, silila je kneza Andreja da
osobito njeguje svoja osjeanja prema Speranskomu i da ih nesvjesno jaa u samu sebi.
Speranski se te prve veeri koju je Bolkonski proveo kod njega raspriao o zakonodavnoj
komisiji i ispripovjedio ironino knezu Andreju kako zakonodavna komisija postoji pedeset
godina, stoji milijune, a nita nije uradila, i kako je Rozenkampf nalijepio naljepnice na sve
lanove usporednog zakonodavstva.
- I eto, to je sve za to je drava platila milijune! - ree on. - Hoemo da damo senatu novu
sudsku vlast, a nemamo zakona. Zbog toga je prava grehota da takvi ljudi kao vi, knee, sad
ne slue.
Knez Andrej napomenu da je za to potrebna pravnika naobraenost koje on nema.
- Pa ta ete kad je nitko nema? To je circulus vitiosus112 iz kojega valja silom izii.
Nakon sedmicu dana bio je knez Andrej lan komisije za sastavljanje vojnih propisa i
nadstojnik odjela zakonodavne komisije, to nikako nije oekivao. Na molbu
Speranskoga uzeo je prvi dio graanskog zakonika koji su tada sastavljali i, sluei se s Code
Napolon i Justiniani,113 pisao poglavlje: Osobna prava.

112 Zaarani krug.

113 Napoleonovim zakonom i Justinijanovim zakonikom.

VII
Dvije godine prije toga, godine 1808, poto se vratio s obilaska imanja u Petrograd, Pjer je
i nehotice stao na elo petrogradskih masona. Osnivao je stolne i alosne loe, snubio nove
lanove, brinuo se da udrui razliite loe i da pribavi originalne dokumente. Davao je novce
da se urede prostorije i prilagao je, koliko je mogao, milodare u emu je veina lanova bila
krta i netana. On je, tako rei sam, svojim sredstvima, uzdravao sirotinjski dom koji je
masonski red bio osnovao u Petrogradu.
ivio je, meutim, jednako kao i prije predavajui se istim onim strastima i raskalaenosti.
Volio je dobro pojesti i popiti i, mada je to drao za nemoralno i nisko, nije se mogao
suzdrati da se ne zabavlja u momakim drutvima.
Opijen poslovima i strastima, Pjer je ipak nakon godinu dana poeo osjeati kako mu tle
masonerije na kojemu je stajao utoliko vie uzmie ispod nogu ukoliko se vie trudi da vre
stane na nj. U isti je mah osjeao da je to vie protiv svoje volje vezan za nj to mu vie
uzmie ispod nogu tle na kojemu stoji. Kad je pristupio slobodnim zidarima, utio se poput
ovjeka koji s pouzdanjem staje nogom na ravnu povrinu barutine. Kad je stao jednom
nogom, propao je. Stao je i drugom nogom ne bi li se do kraja osvjedoio je li tvrdo tle na
kojemu stoji, pa je propao jo dublje, zaglibio je i ve je, ne hotei, gazio do koljena po
barutini.
Josip Aleksejevi nije bio u Petrogradu. (On se u posljednje vrijeme nije vie bavio
poslovima u petrogradskim loama i ivio je neprekidno u Moskvi.) Sva braa, lanovi loa,
bijahu ljudi koje je Pjer poznavao iz svakodnevnog ivota pa mu je teko bilo u njima vidjeti
samu brau u slobodnom zidarstvu, a ne kneza B, Ivana Vasiljevia D, za koje je znao da su
u ivotu, uglavnom, slabi i nitavni ljudi. Ispod njihovih masonskih pregaa i znakova vidio
je na njima odore i odlikovanja za kojima su u ivotu eznuli. Kad bi skupljao priloge pa
od desetak lanova, od kojih su polovina bili isto tako bogati kao i on, knjiio veinom kao
dug, dvadeset-trideset rubalja, Pjeru je esto padala na pamet masonska prisega o tome kako
svaki lan obeava da e sav svoj imutak dati za blinjega i u dui mu se budila sumnja koje
se nastojao to prije otresti.
Svu brau koju je poznavao dijelio je u etiri kategorije. U prvu je kategoriju ubrajao
brau koja nisu aktivno sudjelovala ni u poslovima loa ni u svjetovnim poslovima, nego
su bila zaokupljena samo tajnama nauke masonskoga reda, pitanjima o trojakom nazivu boga,
ili o tri poela svih stvari - sumporu, ivi i soli, ili o znaenju kvadrata i svih figura
Salamonova hrama. Pjer je cijenio tu kategoriju brae masona kojoj su pripadali mahom
starija braa i sam Josif Aleksejevi, kako je mislio Pjer, ali ga nije zanimalo ono to je
njih zanimalo. Srce ga nije vuklo mistinoj strani slobodnog zidarstva.
U drugu je kategoriju Pjer uvrtavao sebe i sebi slinu brau koja trae, kolebaju se, koja u
slobodnom zidarstvu nisu jo nala pravi i odreeni put, ali se nadaju da e ga nai.
U treu je kategoriju ubrajao brau (ovih je bilo najvie) koja nisu u masoneriji vidjela
nita drugo doli vanjske forme i obrede i koja su budno pazila da se odri ta vanjska forma ne
brinui se o njenu sadraju i smislu. Takav je bio Villarski, pa ak i veliki majstor glavne
loe.
etvrtoj je kategoriji, napokon, pripadao takoer znatan broj brae, napose onih koji su u
poslednje vrijeme stupili u bratstvo. To su bili ljudi koji, kako je Pjer primjeivao, ni u ta
nisu vjerovali, nita nisu eljeli i koji su postali slobodni zidari samo zato da se sprijatelje s
mladom i bogatom braom koja su bila mona zbog svojih veza i ugleda i kojih je
bilo neobino mnogo u loi.
Pjer je poeo osjeati da nije zadovoljan svojim radom. Pokatkad mu se inilo da
masonerija, u najmanju ruku ova masonerija koju je ovdje poznavao, poiva samo na

spoljanosti. Nije mu bilo ni na kraj pameti da posumnja u samo slobodno zidarstvo, ali je
slutio da je rusko slobodno zidarstvo krenulo krivim putem i da se odvojilo od svoje matice. I
stoga je pri kraju godine Pjer otputovao u inozemstvo ne bi li se uputio u najvee tajne
masonskoga reda.
Pjer se vratio u Petrograd jo u ljeto 1809. Iz dopisivanja naih masona sa stranima znalo
se da je Bezuhov uspio u inozemstvu zadobiti povjerenje mnogih visokih linosti, da je uao
u mnoge tajne, bio promaknut u najvii stupanj i da nosi sobom kojeta to e biti na ope
dobro slobodnog zidarstva u Rusiji. Svi su petrogradski masoni doli k njemu,
dodvoravali mu se i svima se inilo da on neto krije i priprema.
Bila je sazvana sveana sjednica drugoga stupnja i Pjer je obeao da e na njoj priopiti
ono to ima da isporui petrogradskoj brai od najviih voa reda. Svi su lanovi bili na
broju. Nakon uobiajenih obreda, Pjer ustade i zapoe svoj govor.
- Draga brao - otpoe on crvenei se i zamuckujui i drei u ruci napisani govor. - Nije
dovoljno uvati nae tajne u tiine loe - treba raditi... Mi smo se uspavali, a treba da radimo.
- Pjer uze svoju biljenicu i stade itati. - Da bismo irili istu istinu i omoguili pobjedu
vrlini - itae on - moramo osloboditi ljude od predrasuda, iriti pravila koja se slau s duhom
vremena, preuzeti na sebe odgoj mladei, povezati se neraskidivim vezama s
najumnijim ljudima, smiono i u isti mah razumno suzbijati praznovjerje, bezvjerstvo i
gluposti, stvoriti od ljudi koji su nam odani, ljude koji e biti meusobno povezani
zajednikim ciljem i drati vlast i silu u svojim rukama.
Da bi se postigao taj cilj, treba da vrlina nadvlada porok, treba se truditi da poten ovjek
jo na ovom svijetu stekne vjenu nagradu za svoje vrline. Ali u ovim velikim
nakanama neobino nam mnogo smetaju dananje politike ustanove. ta da radimo u
ovakvu stanju? Da li da se priklonimo revolucijama, da sve svrgnemo, da istjeramo silu
silom?... Ne, nije nam ni na kraj pameti. Svaka je nasilna reforma za osudu, jer nee nimalo
ispraviti zlo dogod ljudi ostanu takvi kakvi jesu, i jer mudrost nema potrebe za nasiljem.
Cijeli plan naega rada treba da se temelji na tome da stvara vrste, kreposne ljude,
povezane zajednikim uvjerenjem, uvjerenjem koje se sastoji u tome da se svugdje i
svim silama progone porok i glupost, a potpomau talenti i vrlina: da se podiu iz praha
vrijedni ljudi primajui ih u nae bratstvo. Samo e onda na red imati mo - da neosjetno
vee ruke zatitnicima nereda i da upravlja njima tako da oni toga i ne zapaaju. Rjeju,
potrebno je stvoriti sveopi svemoni oblik uprave koja bi obuhvaala cijeli svijet ne kidajui
graanskih veza, a pored koje bi sve ostale uprave mogle i dalje postojati u svom
uobiajenom ustrojstvu i raditi sve drugo osim onoga to stoji na putu velikom cilju naega
reda, to jest pomaganju vrlini da nadvlada porok. To je bio cilj i sama kranstva. Ono je
uilo ljude da budu mudri i dobri i da, radi svoga vlastitog dobra, slijede primjere i pouke
najboljih i najmudrijih ljudi.
Onda kad je sve bilo obavijeno mrakom bilo je, naravno, dovoljno da se propovijeda:
novost istine davala joj je posebnu snagu, ali su danas nama nuna kudikamo jaa sredstva.
Sad je potrebno da ovjek koji se ravna po svojim osjeajima nalazi u vrlini osjetilne drai.
Strasti se ne mogu iskorijeniti; valja se samo truditi da ih se usmjeri prema plemenitu cilju i
stoga je potrebno da svatko uzmogne zadovoljiti svoje strasti u granicama vrline i da nam to
red omogui.
im budemo imali stanovit broj dostojnih ljudi u svakoj dravi, svaki e od njih opet
odgojiti drugu dvojicu, a svi e se oni tijesno zdruiti - tada e sve biti mogue redu koji je u
potaji uspio ve mnogo uiniti na dobrobit ovjeanstva.

Ovaj govor nije izazvao samo snaan dojam nego i uzbuenje u loi. Veina je brae
vidjela u tom govoru opasne zamisli iluminizma114 i, na veliko Pjerovo udo, primila
hladno njegov govor. Veliki je majstor stao pobijati Pjera. Pjer je sve vatrenije i vatrenije
poeo razvijati svoje misli. Odavno ve nije bilo tako burne sjednice. Iznikoe stranke: jedni
su optuivali Pjera i osuivali ga zbog iluminizma; drugi su ga podupirali. Pjera prvi put na
tom skupu prenerazi beskrajna raznolikost ljudskih umova zbog koje se nijedna istina
dvojici ljudi ne ini ista. ak i oni lanovi koji su, ini se, bili na njegovoj strani razumjeli su
ga na svoj nain, s ogranienjima, izmjenama, na koje on nije mogao pristati, jer je njemu
najpotrebnije bilo ba da priopi svoju misao nekome drugome upravo onako kako ju je sam
shvaao.
Kad je sjednica zavrila, veliki majstor zlobno i ironino napomenu Bezuhovu da je bio
plahovit i da ga u prepirci nije vodila samo ljubav prema vrlini, nego i ar borbe. Pjer
mu nita ne uzvrati, ve smjerno upita hoe li biti primljen njegov prijedlog. Rekoe mu da
nee pa Pjer ne doeka da se obave uobiajene formalnosti ve izie iz loe i ode kui.

114 Iluminati su bili lanovi sekte koja je irila humanistike kozmopolitske ideje i koja je u poetku bila u
tijesnoj vezi sa slobodnim zidarima.

VIII
Pjera ponovo spopade ona ama koje se toliko plaio. Tri je dana nakon svog govora u loi
leao kod kue na divanu, nikoga nije primao niti je kamo izlazio.
U to je vrijeme dobio pismo od ene koja ga je molila da se sastanu, pisala mu kako tuguje
za njim i kako eli da mu posveti sav svoj ivot.
Na kraju mu je pisma javljala da e uskoro doputovati iz inozemstva u Petrograd.
Ubrzo nakon pisma provali u Pjerovu samou jedan brat mason, koga je on cijenio manje
nego ostale, i navede razgovor na Pjerove supruanske odnose pa mu, bratski ga svjetujui,
ree kako je njegova strogost prema eni nepravedna i kako Pjer kri prve masonske propise
time to ne oprata pokajnici.
U to je isto vrijeme njegova punica, ena kneza Vasilija, slala po njega molei ga da bar na
nekoliko asaka svrati k njima kako bi se porazgovarali o neemu vrlo vanom. Pjer je vidio
da je protiv njega skovana urota, da ga ele zdruiti sa enom, i to mu, onako raspoloenu
kakav je bio, nije bilo ak ni neugodno. Bilo mu je svejedno: za njega nije nita u ivotu bilo
bogzna kako vano pa, pod utjecajem ame koja ga je bila napala, nije mu bilo stalo ni do
slobode ni do toga da i dalje uporno kanjava enu.
Nitko nije prav, nitko nije kriv, pa prema tome nije ni ona kriva - miljae on. A to nije
odmah pristao da se zdrui sa enom, to je bilo samo zato to u onoj ami koja ga je obuzela
nije bio kadar da ita uradi. Da mu se ena vrati, on je sad ne bi otjerao. U usporedbi s onim
to je zanimalo Pjera, nije li bilo svejedno hoe li ili nee ivjeti sa enom?
Ne odgovorivi nita ni eni, ni punici, Pjer se jednom kasno uveer spremi na put i
otputova u Moskvu da potrai Josifa Aleksejevia. Evo ta je Pjer zapisao u svom dnevniku.
Moskva, 17. studenoga.
Upravo sam se vratio od svog dobroinitelja pa hitam da zabiljeim sve to sam tom
prilikom osjetio. Josif Aleksejevi ivi kao siromah i ve je trea godina kako pati od teke
bolesti na mjehuru. Nitko nije nikad uo od njega ni jauka ni roptanja. Od jutra do kasno u
no, izuzev one sate kad jede najprostiju hranu, bavi se naukom. Lijepo me je primio i posjeo
na postelju na kojoj je leao; pozdravio sam ga znakom vitezova Istoka i Jeruzalema, on mi je
jednako otpozdravio i, blago se smijeei, zapitao me to sam saznao i nauio u pruskim i
kotskim loama. Ispripovjedio sam mu sve kako sam najbolje znao, priopio one osnove
koje sam predloio naoj petrogradskoj loi i izvijestio ga kako su me loe primili i kako je
dolo do raskida izmeu mene i brae. Poto je podugo utio i razmiljao, Josif Aleksejevi
mi je izloio to on misli o tome i u asu mi osvijetlio svu moju prolosti i cijeli budui put
koji me eka. Iznenadio sam se kad me je zapitao sjeam li se koji je trojaki cilj reda: 1)
uvanje i poznavanje tajne, 2) oienje i popravljanje sama sebe radi primanja te tajne i 3)
popravljanje roda ljudskoga s pomou tenje za takvim oienjem. Koji je glavni i najvaniji
cilj od ova tri? Naravno, vlastito popravljanje i oienje. Samo tom cilju moemo uvijek
teiti bez obzira na prilike. Ali taj cilj zahtijeva od nas u isti mah najvie truda pa zato,
zavedeni oholou, smeemo s uma taj cilj i prihvaamo se, bilo tajne koju zbog svoje
neistoe nismo dostojni da primimo, popravljanja ljudskoga roda, a sami sluimo kao
primjer zloe i razvrata. Iluminizam nije isti nauk upravo zato to se zanosi javnim radom i
to je prepun oholosti. Zbog toga je Josif Aleksejevi osudio moj govor i sav moj rad. Ja sam
se u dui sloio s njim. Kad smo naeli razgovor o mojim obiteljskim prilikama, rekao mi je:
Glavna dunost pravoga masona jest, kako sam vam rekao, da usavrava sama sebe. Ali mi
esto mislimo da emo prije postii svoj cilj ako uklonimo sve ivotne tekoe;
naprotiv, gospodine moj, rekao mi je on, samo usred ivotnog metea moemo ostvariti tri
glavna cilja: 1) poznavanje sama sebe, jer ovjek moe sebe poznati samo ako se usporeuje

s drugima, 2) usavravanje, a ono se postie samo borbom, i 3) stei glavnu vrlinu - ljubav
prema smrti. Samo nam ivotne nedae mogu pokazati kako je ivot isprazan i samo one
mogu pomoi naoj priroenoj ljubavi prema smrti ili preporodu za nov ivot. Te su rijei to
znaajnije to Josif Aleksejevi, pored svih svojih tjelesnih muka, nikad ne dri da mu je
ivot teak, iako voli smrt, za koju se, uza svu svoju neokaljanost i duevnu uzvienost, ne
osjea jo dovoljno spreman. Potom mi je dobroinitelj rastumaio znaenje velikoga
kvadrata svemira i upozorio me da su brojke tri i sedam osnove svega. Savjetovao mi je da se
ne prestanem druiti s petrogradskom braom, da zauzimam u loi samo mjesto drugoga
stupnja te da odvraam brau od oholosti i tako ih nastojim izvesti na pravi put poznavanja
sama sebe i usavravanja. Osim toga, to se mene osobno tie, savjetovao mi je da nadasve
prouavam sama sebe pa mi je u tu svrhu dao biljenicu, ovu istu u koju sad piem i u koju u
ubudue zapisivati sve svoje postupke.
Petrograd, 23. studenoga.
Opet ivim sa enom. Punica mi je dola sa suzama u oima i rekla da je Helena ovdje i da
me moli da je sasluam, da je nevina, da je nesretna to sam je ostavio i kojeta drugo.
Znao sam da neu biti kadar da joj i dalje obijam tu elju, samo ako pristanem da je vidim.
Onako zateen, nisam znao kod koga da potraim pomoi i savjeta. Kad bi dobroinitelj
bio ovdje, on bi mi rekao. Otiao sam u svoju sobu, proitao pisma Josifa Aleksejevia, sjetio
se svojih razgovora s njim i iz svega toga zakljuio da ne smijem odbijati onoga koji moli i
da moram svakome pruiti ruku pomoi, pogotovo ovjeku koji je toliko vezan za me, te da
moram nositi svoj kri. Ali kad sam joj za ljubav vrline oprostio, neka onda to to sam se s
njom zdruio ima samo duhovni cilj. Tako sam odluio i tako sam napisao Josifu
Aleksejeviu. eni sam rekao da je molim neka zaboravi sve to je bilo, neka mi oprosti
sve zbog ega sam joj mogao biti kriv, a da ja njom nemam ta opratati. Radovao sam se to
sam joj to rekao. Neka ne zna koliko mi je teko bilo da je ponovo vidim. Smjestio sam se
u velikoj kui u gornjim odajama i sretan sam to se preporaam.

IX
Kao i uvijek, tako se i tada najvie drutvo, koje se sastajalo na dvoru i na velikim
balovima, dijelio na nekoliko skupina od kojih je svaka imala posebnu nijansu. Najbrojnija je
meu njima bila francuska skupina koja je bila za savez s Napoleonom i kojoj su na elu
stajali Rumjancev i Caulaincourt. U toj je skupini postala meu najvienijima Helena im se
s muem bila nastanila u Petrogradu. K njoj su dolazila gospoda iz francuskoga poslanstva i
velik broj ljudi koji su bili na glasu sa svoje pameti i galantnosti i koji su pristajali uz taj
pravac.
Helena je bila u Erfurtu za uvenoga sastanka careva i odatle joj te veze sa svim
Napoleonovim evropskim veliinama. U Erfurtu je postigla blistav uspjeh. Sam ju je
Napoleon zapazio u kazalitu, pitao tko je ona i divio se njenoj ljepoti. Njen uspjeh kao lijepe
i elegantne ene nije iznenadio Pjera, jer je ona s godinama postala jo ljepa. Ali se udio to
je za te dvije godine njegova ena uspjela stei glas dune femme charmante, aussi
sprirituelle, que belle.115 Glasoviti princ de Ligne pisao joj je pisma na osam stranica.
Bilibin je uvao svoje mots116 da ih prvi put izrekne pred groficom Bezuhovom. Biti primljen
u salonu grofice Bezuhove bilo je isto kao dobiti diplomu umnika; mladi su ljudi itali knjige
prije sijela kod Helene da bi imali o emu govoriti u njenu salonu, a tajnici poslanstva, pa ak
i poslanici, povjeravali su joj diplomatske tajne tako da je Helena bila u neku ruku sila. Pjer
je znao da je ona veoma glupa pa je katkad bio u nedoumici i strahu kad je prisustvovao
njenim veerama i rukovima na kojima se govorilo o politici, poeziji i filozofiji. On se na
tim veerama osjeao otprilike onako kako se zacijelo osjea maioniar koji svaki as
oekuje da e ljudi otkriti njegovu opsjenu. Ali, bilo zato to je za voenje takva salona bila
upravo potrebna glupost, bilo zato to su opsjenjivani uivali u toj opsjeni, opsjena se nije
otkrivala i glas dune femme charmante et spirituelle117 bio se tako vrsto uvrijeio o Jeleni
Vasiljevnoj Bezuhovoj da je ona mogla govoriti i najvee trivijalnosti i gluposti, pa da se ipak
svi dive svakoj njenoj rijei i trae u njoj dubok smisao o kojemu ona sama nije imala ni
pojma.
Pjer je bio upravo onakav mu kakav je bio potreban toj sjajnoj svjetskoj eni. On je bio
onaj rastreseni udak, mu grand seigneur koji nikome ne smeta i koji ne samo da ne kvari
opi dojam visoka tona u salonu nego joj, odudarajui od enine otmjenosti i drutvenoga
takta, slui kao pozadina koja nju jo vie istie. Kako je Pjer za te dvije godine bio
neprestano ivo zaokupljen nestvarnim interesima i iskreno prezirao sve ostalo, poprimio je u
eninu drutvu, koje ga nije zanimalo, onaj ravnoduan, nehajan i dobrostiv ton prema svima,
koji se ne moe umjetno stvoriti i koji ba zato i ulijeva nehotino potovanje. Ulazio je u
salon svoje ene kako se ulazi u kazalite, svakoga je poznavao, svakome se jednako radovao
i prema svakome je bio jednako ravnoduan. Pokatkad se uputao u razgovor koji ga je
zanimao i onda je, ne mislei jesu li tu ili nisu les messieurs de lambassade118 govorio
uljetajui to misli i to katkad nije bilo nimalo u skladu s tadanjim trenutkom. Ali se

115 Draesne ene, isto toliko pametne koliko i lijepe.

116 Doskoice.
117 Draesne i pametne ene.
118 Gospoda iz ambasade.

miljenje o udaku - muu de la femme la plus distingue de Ptersbourg119 bilo ve

toliko uvrijeilo da njegove ispade nije nitko uzimao au srieux.120
Meu mnogobrojnim mladim ljudima, koji su svakoga dana dolazili Heleni u kuu, Boris
Drubecki, koji je ve mnogo uznapredovao u slubi, bio je nakon Helenina povratka iz
Erfurta najradije vien gost u kui Bezuhovljevih. Helena ga je zvala mon page121 i vladala se
prema njemu kao prema djetetu. Smijeila mu se jednako kao i svima, ali je Pjeru pokatkad
bilo neugodno da vidi taj smijeak. Boris se vladao prema Pjeru s posebnim, dostojanstvenim
i sjetnim potovanjem. Ta je nijansa potovanja, takoer uznemirivala Pjera. Pjer je prije
tri godine tako bolno patio zbog uvrede koju mu je bila nanijela ena da je sad nastojao
izbjei slinu moebitnu uvredu, prvo, time to nije bio mu svoje ene, drugo, time to nije
doputao sebi da sumnja.
Ne, sad kad je postala bas bleu,122 ona se zauvijek odrekla svojih nekadanjih strasti govorae sam sebi. - Nije bilo sluajeva da su se bas bleu podavale ljubavnim strastima
- ponavljae sam sebi pravilo koje je, tko zna otkud, izvukao i u koje je vrsto vjerovao. Ali,
zaudo, Borisovo je prisue u eninu salonu (a on je gotovo neprestano bio tu) fiziki
djelovao na Pjera: sputavalo mu sve udove pa je postajao usiljen i nije se mogao slobodno
kretati.
Kako je neobino antipatian - miljae Pjer - a prije mi se ak veoma sviao.
U oima otmjena svijeta Pjer je bio velik gospodin, pomalo slijep i smijean mu glasovite
ene, inteligentan udak koji nita ne radi, ali nikome i ne smeta, silan i dobar momak. U
Pjerovoj je pak dui tekao za sve to vrijeme sloen i teak tok unutranjeg razvoja koji mu je
mnogo toga otkrio i donio mu mnogo duevnih sumnji i radosti.

119 Najotmjenije ene Petrograda.

120 Ozbiljno.
121 Pau moj!
122 Plava arapa - ena koja bi htjela biti uena.

X
On je nastavio voditi dnevnik i evo ta je zapisao u nj za to vrijeme:
24. studenoga.
Ustao u osam sati, itao Sveto pismo, zatim otiao na posao (Pjer je posluao
dobroiniteljev savjet i stupio u slubu, u jedan od odbora), vratio se na ruak, sam ruao (u
grofice je mnogo gostiju koji mi nisu simpatini), umjereno jeo i pio, a poslije ruka
prepisivao kratka knjievna djela za brau. Uveer siao ka grofici i ispriao smijenu zgodu,
koja se dogodila B, i sjetio se da to nisam smio uiniti tek onda kad su se ve svi grohotom
smijali.
Lijeem na poinak sretan i miran. Veliki Boe, pomozi mi da stupam Tvojim stazama: 1)
da svladam gnjev - blagou, oklijevanjem, 2) pohotu - suzdravanjem i gaenjem, 3) da
se klonim tatine, ali da ne izbjegavam: a) dravne slubene poslove, b) obiteljske brige, c)
prijateljske veze i d) gospodarske poslove.
27. studenoga.
Kasno ustao, i probudivi se, dugo leao u postelji ljenarei. Boe moj, pomozi mi i
okrijepi me da bih mogao stupati Tvojim putovima. itao Sveto pismo ali se nisam dolino
osjeao. Doao brat Urusov, razgovarali smo o tatinama ovoga svijeta. Priao o novim
carevim osnovama. Taman sam poeo prigovarati kad sam se sjetio svojih pravila i rijei
naega dobroinitelja da pravi mason treba biti predan poslenik u dravi kad se to od njega
trai, a miran promatra onoga za to nije pozvan. Jezik je moj - neprijatelj moj. Pohodila
me braa G. V. i O. dogovarali se kako emo primiti novoga brata. Povjeravaju mi dunost
besjednika. Osjeam se slab i nedostojan. Zatim se poveo razgovor o tumaenju sedam
stupova i stepenica hrama: 7 nauka, 7 vrlina, 7 poroka, 7 darova Duha svetoga. Brat O. bio je
veoma rjeit. Uveer je obavljeno primanje. Novo ureenje prostorija mnogo je pridonijelo
da prizor bude to velianstveniji. Primljen je Boris Drubecki. Ja sam ga preporuio i bio
besjednik. Bio sam uzbuen i neprekidno me obuzimalo udno osjeanje dok sam bio s njim
u mranoj dvornici. Otkrio sam da ga mrzim iako to uzalud nastojim svladati u sebi. I upravo
bih zbog toga htio da ga izbavim od zla i da ga izvedem na put istine, ali me rune misli o
njemu nisu naputale. inilo mi se da pristupa bratstvu samo zato to se eli sprijateljiti s
ljudima i biti u milosti onih koji se nalaze u naoj loi. Osim toga to me je nekoliko
puta pitao nisu li u naoj loi N. i S. (na to mu nisam mogao odgovoriti), osim toga to on,
koliko sam primijetio, nije kadar da osjea potovanje prema naem svetom redu i to je
odvie zaokupljen i zadovoljan vanjskim ivotom da bi elio popraviti duhovni, nisam imao
drugih razloga da sumnjam u nj; ali mi se inilo da je neiskren i, sve vrijeme dok sam stajao s
njim nasamo u mranoj dvornici, inilo mi se da se on prezirno smjeka mojim rijeima pa
me hvatala elja da ga doista ubodem u gole grudi maem koji sam bio prislonio na njih.
Nisam mogao biti rjeit niti sam mogao iskreno priopiti svoje sumnje brai i velikom
majstoru. Veliki Graditelju prirode, pomozi mi da uvijek naem putove istine koji vode iz
labirinta lai.
Iza toga su u dnevniku bila tri lista prazna a zatim je slijedilo ovo:
Vodio sam dug i pouan razgovor u etiri oka s bratom V. koji mi je svjetovao da se
drim brata A. Iako sam nedostojan, mnogo su mi toga otkrili. Adoniram je ime Onoga koji
je sazdao svijet. Elohim je ime onoga koji svima upravlja. Tree se ime ne moe izrei, a
znai Sve. Razgovori me s bratom V. krijepe, osvjeuju i uvruju na putu izmeu jadnog
uenja drutvenih nauka i naeg svetog uenja koje sve obuhvaa. Ljudske nauke sve
ralanjuju da bi shvatile, sve ubijaju - da bi upoznale. U svetoj nauci reda sve je jedinstveno,

sve se poima u svojoj cjelini i ivotu. Trojstvo - tri poela stvari - jesu sumpor, iva i sol.
Sumpor ima svojstvo posveenog ulja i vatre; kad je spojen sa solju, budi u njoj svojom
ognjevitou e s pomou koje privlai ivu, hvata je, zadrava pa zajedniki proizvode
zasebna tijela. iva je tekua i isparljiva sutina duha - Krist, Duh sveti, On.
3. prosinca.
Kasno se probudio, itao Sveto pismo, ali bez pravog osjeaja. Onda sam iziao iz sobe i
hodao dvoranom. Htio sam razmiljati, ali mi je umjesto toga iziao pred oi dogaaj koji se
zbio prije etiri godine. Kad me je gospodin Dolohov nakon naeg dvoboja sreo u Moskvi,
rekao mi je kako se nada da mi je sad srce na mjestu iako supruga nije sa mnom. Tada mu
nisam nita odgovorio. Sad sam se prisjetio svih pojedinosti toga susreta i u sebi mu govorio
najpakosnije rijei i zajedljive odgovore. Prenuo se i odbacio tu misao istom onda kad
sam vidio da sam se estoko razgnjevio; ali se nisam dovoljno pokajao zbog toga. Poslije je
doao Boris Drubecki i stao priati razliite zgode; meni otprve nije bilo drago to je doao
pa sam mu rekao neto gadno. On je uzvratio. Ja sam se raspalio i svata mu izgovorio, ak i
prostote. On je umuknuo, a ja sam se sabrao istom onda kad je ve bilo kasno. Boe moj,
ja se nikako ne znam vladati prema njemu. Razlog je tome moja samoljubivost. Ja cijenim
sebe vie nego njega i zbog toga sam kudikamo gori od njega, jer on trpi moje uvrede, a
ja, naprotiv, osjeam prezir prema njemu. Boe moj, daj mi da u njegovoj nazonosti bolje
vidim svoju gnusobu i da postupam tako kako bi i on imao od toga koristi. Poslije ruka sam
zaspao i u asu kad me je obuzimao san jasno sam uo glas koji mi je rekao u lijevo uho:
Tvoj dan.
Sanjao sam kako idem po mraku i kako su me odjedanput opkolili psi, ali ja idem
odvano; odjednom me jedan psi epa zubima za lijevo stegno pa me ne puta. Stadoh ga
daviti rukama. I tek to sam ga otkinuo kad me drugi, vei stade ujedati. Uzeh ga podizati, a
to ga vie podiem, on postaje sve vei i tei. I odjednom naie brat A. pa me uzme za
ruku, povede sa sobom i dovede do blizu zgrade u koju se moglo ui samo po nekoj uskoj
dasci. Stadoh na nju, a daska se savije i padne, pa se uzeh penjati na ogradu koju sam jedva
mogao dohvatiti rukama. Poto sam se grdno namuio, prebacio sam se toliko da su mi noge
visjele na jednoj strani, a trup na drugoj. Osvrnem se i vidim brata A. gdje stoji na ogradi
i pokazuje mi velik drvored i vrt, a u vrtu veliku i krasnu zgradu. Probudih se. Gospode,
Veliki Graditelju prirode! Pomozi mi da otkinem od sebe pse - moje strasti, i posljednju od
njih koja je skupila u sebi snagu svih preanjih, i pomozi mi da uem u onaj hram vrline koji
sam usmotrio u snu.
7. prosinca.
Usnio sam kao da Josif Aleksejevi sjedi u mojoj kui i meni je veoma drago i hou da ga
pogostim. Kao da neprestance brbljam s nekim ljudima koji su mi ravnoduni i odjednom se
sjetim da se to njemu ne moe sviati pa mu se hou pribliiti i zagrliti ga. Ali im mu se
pribliim, vidim da mu se lice preobrazilo, pomladilo, i on mi tiho neto govori iz nauka reda,
tako tiho da ga ne ujem dobro. Onda kao da smo svi izili iz sobe i tad se desi neto udno.
Sjedili smo ili leali na podu. On mi je neto govorio. A ja kao da sam mu htio pokazati kako
sam osjeajan pa nisam ni sluao paljivo njegove rijei, nego sam poeo zamiljati zbivanja
u svojoj dui i milost boju koja me je snala. I navrijee mi suze na oi i bjee mi drago to
je on to primijetio. Ali me on gnjevno pogleda, skoi na noge i prestade govoriti. Ja se snebio
i pitam ga ne odnosi li se ono to je rekao na mene; ali on nita ne odgovori, naini se
prijazan i poslije se odjedanput stvorismo u mojoj spavaonici gdje se nalazi brana postelja.
On legne na njezin rub, a ja kao da sam gorio od elje da se milujem s njim i da prilegnem uz
njega. A on kao da me pita: Recite mi po istini, koja vam je glavna strast? Jeste li je
upoznali? Ja mislim da ste je ve upoznali. Smelo me to pitanje pa sam odgovorio da je

lijenost moja glavna strast. On nepovjerljivo zavrti glavom. A ja se jo vie smeo pa kaem da
ivim, dodue, sa svojom enom, kako mi je on svjetovao, ali ne kao mu svoje ene. Na to
on uzvrati da ne valja eni uskraivati milovanje, natuknu mi da je to moja obveza. Ali mu ja
odgovorih da se stidim toga; i odjednom sve ieznu. A ja se probudim i u mislima naem
ovo mjesto iz Svetoga pisma: ivot bjee vidjelo ljudima, a vidjelo se svijetli u tami i tama
ga ne obuzima. Lice Josifa Aleksejevia bijae mlado i vedro. Taj sam dan primio pismo od
dobroinitelja u kojemu mi pie o branim dunostima.
9. prosinca.
Usnio sam san zbog kojega sam se probudio a srce mi lupalo. Sanjalo sam kao da sam u
Moskvi, u svojoj kui, u velikoj sobi s divanima, a iz salona izlazi Josif Aleksejevi. Kao da
sam odmah saznao da se u njemu ve zbio proces preporoda pa mu pojurim u susret. Kao da
ga ljubim, i ruke mu, a on kae: Jesi li primijetio da imam drugaije lice? Ja ga pogledam,
drei ga i dalje u zagrljaju, i vidim da je mladolik, ali da nema kose na glavi i da su mu crte
lica posve drugaije.
I kaem mu: Prepoznao bih vas da sam vas sluajno sreo - a u sebi mislim: Jesam li
istinu rekao? I odjednom vidim da lei kao mrtav; onda se pomalo povratio i uao sa
mnom u velik kabinet drei u ruci islikanu knjigu velikoga formata.
I kao da ja kaem: To sam ja naslikao. A on mi odgovori naklonom glave. Ja otvorim
knjigu a u toj knjizi na svim stranicama prekrasne slikarije. A kao da znam da te
slike prikazuju ljubavne doivljaje due s njenim draganom. I kao da vidim na stranicama
divan lik djevojke u prozirnoj odjei i prozirna tijela kako leti prema oblacima. I kao znam da
ta djevojka nije nita drugo nego slika Pjesme nad pjesmama. I kao da ja, gledajui te
crtee, osjeam da zlo inim, a ne mogu da se odvojim od njih. Gospode, pomozi mi! Boe
moj, ako je ovo to me ostavlja Tvoje djelo, onda neka bude volja Tvoja; ali ako sam ja tome
kriv, onda me poui ta da radim. Propast u sa svoje poronosti napusti li me posvema.

XI
Imovinske prilike Rostovljevih nisu se popravile za one dvije godine koje su proveli na
selu.
Iako se Nikolaj Rostov vrsto drao svoje odluke i nastavio skromno sluiti u zabaenom
puku troei razmjerno malo novaca, u Otradnome se tako ivjelo, a napose je Mitenjka tako
vodio poslove da su dugovi od godine do godine nezadrivo rasli. Stari je grof, oito, mogao
pomoi sebi jedino tako da se zaposli pa je doao u Petrograd da trai mjesto; da trai mjesto
i u isti mah da, posljednji put, kako je on govorio, zabavi djevojad.
Uskoro nakon dolaska Rostovljevih u Petrograd, Berg je zaprosio Veru i isprosio je.
Premda su u Moskvi Rostovljevi pripadali najviemu drutvu, a da ni sami nisu znali ni
mislili kojemu drutvu pripadaju, u Petrogradu im je drutvo bilo mjeovito i nestalno. U
Petrogradu su bili provincijalci pa ih nisu htjeli ni pogledati isti oni ljudi koje su Rostovljevi,
ne pitajui ih kojemu drutvu pripadaju, u Moskvi hranili i pojili.
Rostovljevi su u Petrogradu bili isti onako gostoljubivi kao i u Moskvi, pa su se na
veerama kod njih sastajali najrazliitiji ljudi: susjedi iz Otradnoga, stara siromana vlastela s
kerima i dvorska dama Peronska, Pjer Bezuhov i sin kotarskoga upravitelja pote koji je
sluio u Petrogradu. Od mukaraca su se veoma brzo udomaili u kui Rostovljevih u
Petrogradu Boris, Pjer koga je stari grof sreo na ulici i dovukao kui, te Berg koji je provodio
cijele bogovetne dane kod Rostovljevih i iskazivao starijoj grofici Veri takvu panju
kakvu ve moe iskazivati mladi koji kani zaprositi djevojku.
Berg nije uzalud svima pokazivao svoju desnu ruku u koju je bio ranjen u bici kod
Austerlitza niti je utaman u lijevoj drao sasvim nepotrebnu sablju. Tako je uporno i tako
znaajno svima priao taj dogaaj da su svi povjerovali kako je svrsishodan i vrijedan bio taj
postupak - i Berg je dobio dva odlija za hrabrost u bici kod Austerlitza.
U finskom je ratu takoer uspio da se istakne. Podigao je krhotinu granate koja je ubila
autanta pokraj vrhovnoga zapovjednika i odnio krhotinu starjeini. Isto onako kao poslije
Austerlitza, i sad je tako dugo i uporno svima priao o tom dogaaju da su opet svi
povjerovali da je tako trebalo uiniti - pa je i za finski rat Berg dobio dva odlikovanja. Godine
1890. bio je odlikovani gardijski kapetan i zauzimao je u Petrogradu nekakve osobito unosne
poloaje.
Iako su se neki slobodoumnici smjekali kad bi im tko govorio o Bergovim zaslugama,
valjalo je priznati da je Berg bio vrijedan, hrabar oficir koji je dobro stajao kod starjeina i
da je bio udoredan mlad ovjek pred kojim je bila blistava karijera i koji je, tavie,
zauzimao solidan poloaj u drutvu.
Kad je prije etiri godine, u parketu moskovskog kazalita sreo jednog druga, Nijemca,
Berg mu je pokazao Veru Rostovu i njemaki mu rekao Das soll mein Weib werden123 - i u
tom je trenutku odluio da se oeni njome. Poto je sad u Petrogradu procijenio poloaj
Rostovljevih i svoj poloaj, zakljuio je da je kucnuo as i zaprosio je.
Njegova je prosidba izazvala u prvi mah nedoumicu koja nije bila laskava za nj. Ispoetka
se inilo udno da sin neuglednog livonskog plemia prosi groficu Rostovu; ali je
glavna osobina Bergova znaaja bila tako bezazlena i dobroudna samoivost da su
Rostovljevi i nehotice pomislili da e to biti dobro, pa ak i veoma dobro. Uz to je imovinsko
stanje Rostovljevih bilo veoma loe, to je prosac morao znati i, to je najvanije, Veri je bilo
dvadeset i etiri godine, svuda je izlazila pa ipak, mada je doista bila lijepa i razborita, nitko
je jo dotad nije bio zaprosio. I tako pristadoe.
123 To e biti moja ena

- Eto vidite - govorae Berg svom drugu koga je zvao prijateljem samo zato to je znao da
svi ljudi imaju prijatelje. - Eto vidite, ja sam sve to proraunao i ne bih se enio da nisam o
svemu promislio i da mi zbog bilo ega ne odgovara. A ovako su mi, naprotiv, tatica i
mamica osigurani, ta pobrinuo sam im se za arendu u Pribaltiku, a ja mogu lijepo ivjeti u
Petrogradu od svoje plae s njenim imutkom i uz moju uvarnost. Moemo lijepo ivjeti. Ja
se ne enim zbog novca, ja drim da je to runo, ali ena treba da donese svoje, a mu svoje.
Ja imam slubu - ona veze i neto imutka. U ovo nae doba to neto znai, nije li tako? A to
je najvanije, ona je krasna, estita djevojka i voli me ...
Berg pocrvenje i osmjehnu se.
- I ja nju volim zato to je razborita, ima veoma dobru narav. Eto, njena druga sestra - od
jedne su obitelji, a sasvim je drugaija, i ima neugodnu narav, i nema te pameti, i tako, znate?
... Neugodna je ... A moja zarunica ... Pa eto, dolazit ete k nama ... - produi Berg, htio je
rei - na ruak, ali promisli pa ree na aj te brzo proturi jezik i ispusti koluti duhanskog
dima koji je bio suto olienje njegovih snova o srei.
Nakon prvotne nedoumice koju je kod roditelja izazvala Bergova prosidba, u obitelji
zavlada, kao i obino u takvim prilikama, prazniko raspoloenje i veselje, ali to veselje
nije bilo iskreno nego prijetvorno. to se tie svadbe, meu lanovima se obitelji zapaala
neka zbunjenost i srameljivost. Kao da su se sad stidjeli to su tako malo voljeli Veru i to je
sad tako lako skidaju s vrata. Najvie je zbunjen bio stari grof. On zacijelo ne bi znao rei to
ga je zbunjivalo, ali su to bile novane neprilike u koje je zapao. Nije imao pojma ta
ima, koliko se zaduio i to e moi dati u miraz Veri. Kad su se rodile keri, svakoj je bio
odreen miraz za trista dua; ali je jedno od tih sela bilo ve prodano, a drugo zaloeno i
rok otkupa toliko prekoraen da ga je valjalo prodati, pa selo nisu mogli dati u miraz. Ni
novca nije bilo.
Prolo je vie od mjesec dana kako se Berg bio zaruio i preostala je svega sedmica dana
do svadbe, a grof nije jo bio naisto ta e dati u miraz niti se sa enom o tome
razgovarao. Grof je as htio odvojiti Veri rjazansko imanje, as je htio prodati umu, as
pozajmiti novac na mjenicu. Nekoliko dana prije svadbe Berg ue rano ujutro u grofov
kabinet i malo se osmjehujui smjerno zamoli budueg punca da mu kae kakav e miraz
dobiti grofica Vera. Grof se pri tom pitanju koje je odavno oekivao toliko zbuni da bez
razmiljanja ree prvo to mu je palo na pamet.
- Drago mi je to se brine, drago mi je, bit e zadovoljan ...
I on potapa Berga po ramenu i ustade elei da prekine taj razgovor. Ali Berg, milo se
osmjehujui, izjavi da e biti prisiljen da odustane ne bude li pouzdano znao to e
Veri dopasti u miraz i ne bude li unaprijed dobio makar dio onoga to joj je namijenjeno.
- Jer, pomislite, grofe, kad bih se ja sad usudio oeniti, a ne bih imao ime da uzdravam
enu, bilo bi to podlo od mene...
Razgovor se zavrio tako da je grof, elei da bude velikoduan i da se ne izvrgava novim
molbama, rekao da e izdati mijenicu na osamdeset tisua. Berg se udno osmjehnu,
poljubi grofa u rame i ree da mu je veoma zahvalan, ali da nikako ne moe sad urediti sebi
nov ivot ako ne dobije trideset tisua u gotovu novcu.
- Barem dvadeset tisua, grofe - nadoveza - a mjenicu onda samo na ezdeset tisua.
- Dobro, dobro, u redu - brzoreko e grof - ali oprosti, prijatelju, dat u ti dvadeset tisua a
povrh toga u ti dati mjenicu na osamdeset tisua. Tako, tako, poljubi me!

XII
Natai je bilo esnaest godina i bila je godina 1809, ona ista do koje je ona s Borisom na
prste brojila poto se bila poljubila s njim. Otada nije ni jedanput vidjela Borisa. Pred
onjom j i majkom, kad bi se poveo razgovor o njemu, govorila sasvim slobodno, kao o
neemu gotovom, da je sve ono to je bilo nekad - bila djetinjarija o kojoj ne vrijedi ni
govoriti i koja je odavno pala u zaborav. Ali ju je u najskrovitijoj dubini due muilo pitanje
je li rije zadana Borisu bila ala ili ozbiljno obeanje koje obvezuje.
Boris se nije vidio s Rostovljevima jo od 1805. kad je iz Moskve otiao u vojsku. Dolazio
je nekoliko puta u Moskvu, prolazio je blizu Otradnoga, ali nijednom nije svratio k
Rostovljevima.
Natai je katkad dolazilo na um da on nee da je vidi, a tu je njenu slutnju potvrivao onaj
sjetni ton kojim su stariji govorili o njemu.
- U dananje se doba ljudi ne sjeaju prijatelja - govorae grofica kad bi tko spomenuo
Borisa.
Ana Mihajlovna nije vie tako esto navraala k Rostovljevima i takoer se drala nekako
neobino dostojanstveno, i svaki put je oduevljeno i zahvalno govorila o vrlinama svoga sina
i o sjajnoj karijeri koju je zapoeo. Kad su Rostovljevi doli u Petrograd, Boris ih je pohodio.
Iao je k njima prilino uzbuen. Uspomene na Natau bijahu Borisove najpoetinije
uspomene. Ali je u isti mah bio vrsto odluio da e jasno natukniti njoj i njenoj obitelji
da djetinje veze izmeu njega i Natae ne mogu biti obveza, ni za nju, ni za njega. On je
zauzimao sjajan poloaj u drutvu zahvaljujui intimnosti s groficom Bezuhovom, sjajan
poloaj u slubi zahvaljujui okrilju visoke linosti koje je povjerenje potpuno zadobio, i
pravio planove da se oeni jednom od najbogatijih petrogradskih udavaa, koji su se mogli
vrlo lako ostvariti. Kad je Boris uao u salon Rostovljevih, Nataa je bila u svojoj sobi.
Doznavi da je on doao, Nataa se sva zajapurila i gotovo utrala u salon sjajei od smijeha
koji je bio vie no ljubazan.
Boris se sjeao one Natae u kratkoj haljini, crnih oiju to su se krijesile ispod uvojaka i
pomamna djeja smijeha, onakve kakvu je poznavao prije etiri godine pa se zato, kad je ula
posve drugaija Nataa, zbunio i na licu mu se odrazilo ushieno uenje. Taj izraz na
njegovu licu obradova Natau.
- ta je, poznaje li svoju malu nestanu prijateljicu? - priupita ga grofica. Boris poljubi
ruku Natai i ree da je iznenaen koliko se promijenila.
- Kako ste se proljepali!
Dabome! - uzvratie Nataine nasmijane oi.
- A je li se tata postarao? - zapita ona pa sjede i ne pridrui se razgovoru Borisa i grofice
ve utke ispitivae pogledom do u tanine svoga zarunika iz djetinjstva. On je osjeao na
sebi teinu toga upornog prijaznog pogleda i pogledavao ju je od vremena do vremena.
Borisova odora, ostruge, kravata, nain eljanja - sve je to bilo po najnovijoj modi i
comme il faut.124 To je Nataa odmah zapazila. Sjedio je malo ukoso u naslonjau
pored grofice popravljajui desnicom neobino istu, tijesnu rukavicu na lijevici, govorio
uspijajui usnama nekako posebno, fino, o zabavama najviega petrogradskog drutva i
spominjao, blago se podrugujui, nekadanja moskovska vremena i moskovske znance.
Govorei poimence o najvioj aristokraciji, on nije sluajno, kako je primijetila Nataa,
spomenuo bal kod poslanika, na kojemu je i on bio, i pozive N. N. i S. S. da ih pohodi.
124 Uzorno, otmjeno, ba kako treba.

Nataa je sve vrijeme sjedila gledajui ga ispod oka. Taj pogled sve je vie i vie
uznemiravao i zbunjivao Borisa. Veoma se esto obzirao na Natau i zastajao u prianju.
Nije sjedio dulje od desetak minuta, a onda je ustao i uzeo se opratati. Gledala ga je jednako
radoznalo, izazovno i pomalo podrugljivo. Nakon te prve posjete Boris je rekao sam sebi
da je Nataa za nj isto onako privlana kakva je bila nekad, ali da se ne smije preputati tom
osjeaju, jer kad bi se oenio njome - djevojkom koja nema gotovo nikakva imutka
- upropastio bi svoju karijeru, a kad bi obnovio nekadanje odnose bez namjere da se oeni
njome, bio bi podlac. Boris je odluio u sebi da izbjegava Natau, ali je usprkos toj
odluci nakon nekoliko dana opet doao i stao esto dolaziti i provoditi cijele dane kod
Rostovljevih. inilo mu se da je prijeko potrebno da preisti raune s Nataom, da joj kae
kako sve to je bilo valja zaboraviti, kako usprkos svemu ... ona ne moe biti njegova ena,
da on nema nikakva imutka i da njeni nee nikad nju dati za nj. Ali nikako nije uspijevao i
bilo je nezgodno pristupiti tom preiavanju rauna. Svakim se danom sve vie i vie
zapletao. Po onome to su vidjele, majci i onji se inilo da je Nataa zaljubljena u Borisa
kao nekad. Pjevala mu je njegove najmilije pjesme, kazivala mu svoj spomenar, tjerala ga da
pie u nj, nije mu doputala da spominje prolost nagovjetavajui mu kako je divna
sadanjost: i on je svakog dana odlazio od nje kao opijen a da joj nije rekao ono to je kanio
rei, ne znajui ni sam ta ini i zbog ega dolazi i kako e se to svriti. Boris je prestao
zalaziti k Heleni, svaki je dan dobivao prijekorna pisamca od nje, ali je ipak po cijele dane
provodio kod Rostovljevih.

XIII
Jedne veeri, dok je stara grofica uzdiui i stenjui, u nonoj kapici i bluzi, bez lanih
uvojaka i s jednim jedinim uskudnim uperkom kose to joj je virio ispod bijele
cicane kapice, kleala pri veernjoj molitvi na malenu sagu i klanjala se do zemlje, vrata
zakripae i u sobu utra Nataa u papuama na bosim nogama, takoer u bluzi i s
papilotama. Grofica se obazre i namrti. Bila je pri kraju svoje posljednje molitve: Zar e mi
odar ovaj grob biti? Njeno je molitveno raspoloenje bilo pokvareno. Kad rumena, ivahna
Nataa ugleda majku pri molitvi, naglo se zaustavi u trku, une i nehotice isplazi jezik
prijetei sama sebi. Poto primijeti da je mati nastavila molitvu, ona na prstima pritra
postelji, izu papue tako da je hitro kliznula jednom noicom niz drugu i skoi na onaj leaj
za koji se grofica bojala da joj ne bude grob. Taj leaj bijae visok, od perja, s pet jastuka,
jedan manji od drugoga. Nataa skoi, utonu u blazini, premetnu se do zida i stade se
prevrtati pod pokrivaem, namjetati se, podavijati koljena do brade, bacakati se nogama i
jedva se ujno smijati, as se pokrivajui preko glave, as pogledajui majku. Grofica dovri
molitvu i drei se strogo prie postelji; ali kad opazi da se Nataa pokrila preko glave,
osmjehnu se svojim dobrim, lakim osmijehom.
- De, de, de - ree mati.
- Mama, moemo li se malo porazgovarati, a? - priupita Nataa. - Dobro, u grlo jedanput,
pa jo jednom, i dosta. - I ona obgrli majin vrat i poljubi je ispod brade. Nataa je prema
majci bila uvijek naoko gruba, ali je bila tako vjeta i spretna da je, kako je god obujmila,
uvijek umjela uiniti tako da majku nije ni boljelo niti joj je bilo muno ni nelagodno.
- Pa o emu emo veeras? - zapita majka poto se smjestila na jastucima i priekala dok
se i Nataa nije dvaput prevrnula i legla uz nju pod istim pokrivaem, izvukla ruke ispod
njega i uozbiljila se.
Te Nataine none posjete koje je ona obavljala prije grofova povratka iz kluba bijahu
jedan od najveih uitaka matere i keri.
- O emu emo opet danas? Ali moram ti rei...
Nataa zaklopi rukom majina usta.
- O Borisu ... Znam - ozbiljno e ona - zato sam i dola. Nemojte nita govoriti, znam. Ili,
radije recite! - Ona spusti ruku. - Recite, mama! Je li drag?
- Nataa, tebi je esnaest godina, ja sam u tvojim godinama bila udata. Ti kae da je Boris
drag. On je veoma drag i ja ga volim kao svog sina, ali ta bi ti htjela? ... ta ti misli? Sasvim
si mu zavrtjela glavom, vidim ...
Govorei, grofica se osvrnu na ker. Nataa je leala gledajui pravo i netremice preda se
u jednu od mahagonskih sfingi to bjehu izrezbarene na uglovima postelje tako da je grofica
mogla vidjeti ker samo u profilu. To lice iznenadi groficu, jer je bilo osobito ozbiljno i
zamiljeno.
Nataa je sluala i razmiljala.
- Pa ta onda? - ree ona.
- Sasvim si mu zavrtjela glavom, a zato? ta hoe od njega? Zna da se ne moe udati
za nj.
- Zato ne bih mogla? - ree Nataa ne pomiui se.
- Zato to je mlad, zato to je siromaan, zato to ti je roak ... zato to ga ni ti sama ne
voli.
- A kako znate?
- Znam. To nije lijepo, mila moja!
- A ako ja hou ... - ree Nataa.
- Prestani govoriti gluposti - ree grofica.

- A ako ja hou ...

- Nataa, ja ti ozbiljno ...
Nataa joj ne dade da dovri, povue grofiinu veliku ruku poljubi je odozgo pa onda u
dlan, onda je opet prevrnu i uze ljubiti u gornji zglavak prsta pa izmeu zglavaka, pa
onda opet u zglavak apuui: Sijeanj, veljaa, oujak, travanj, svibanj.
- Govorite, mama, ta sad utite? Govorite - ree i obazre se na majku koja njeno gledae
ker i koja je, ini se, zaokupljena tim promatranjem, zaboravila to je htjela rei.
- To ne valja, duo moja! Nee svatko razumjeti vau vezu iz djetinjstva, a kad drugi
mladii koji zalaze k nama vide kako si prisna s njim, to moe koditi tvom dobrom glasu i,
to je najvanije, uzalud njega mui. On je moda naao kakvu partiju prema sebi, bogatu; a
sad luduje.
- Luduje? - ponovi Nataa.
- Da ti ispriam o sebi! Imala sam jednog cousina ...
- Znam - Kirila Matvejia, ali je on starac, nije li tako?
- Nije uvijek bio starac. Ali zna ta, Nataa, ja u se porazgovoriti s Borisom. Bolje da ne
dolazi tako esto.
- Zato da ne dolazi ako eli?
- Zato to ja znam da od toga nee biti nita.
- Otkud vi to znate? Ne, mama, nemojte mu nita govoriti! Kakve gluposti! - kazivae
Nataa poput ovjeka kome hoe da oduzmu neto to je njegovo. - Dobro, neu se udati
pa neka dolazi ako mu se svia i ako se meni svia. - Nataa pogleda majku smijeei se.
- Da se ne udam nego tako - ponovi ona.
- Kako to misli, mila moja?
- Pa tako. Vrlo vano to se neu udati nego ... tako.
- Tako, tako - ponovi grofica i nadui se smijati dobrim, nenadanim starakim smijehom i
tresui se cijelim tijelom.
- Dosta ste se smijali, prestanite - povika Nataa - cijela se postelja trese pod vama.
Strano ste na mene nalik, ista ste takva smjeljivica kao i ja ... Stanite. - Ona dohvati obje
grofiine ruke, poljubi na jednoj zglavak mezimca - lipanj i nastavi na drugoj ruci ljubiti
srpanj, kolovoz. - Mama, a je li on jako zaljubljen? ta vi mislite? Je li bio tko u vas tako
zaljubljen? A veoma je drag, veoma je, veoma je drag! Ali nije ba po mom ukusu - tako je
nekako uzak, kao stolni sat... Ne razumijete me? ... Uzak je, znate, siv, svijetao ...
- ta blebee kojeta! - ree grofica.
Nataa nastavi:
- Zar zbilja ne razumijete? Nikolenjka bi razumio ... Bezuhov - onaj modri, zagasito-modri
s crvenim, on je opet etvrtast.
- Ti i s njim koketira - ree grofica smijeei se.
- Zbilja, doznala sam da je on framason. On je zgodan, zagasito-modar s crvenim kako bih
vam protumaila ...
- Grofiice - zau se za vratima grofov glas. - Ne spava? - Nataa skoi, zgrabi papue u
ruke i otra bosa u svoju sobu.
Dugo nije mogla usnuti. Neprestano je mislila o tome kako nitko nikako ne moe da shvati
sve ono to ona razumije i to je u njoj.
Sonja? - pomisli ona gledajui sklupanu makicu duge pletenice koje snivae. - Ama
gdje bi ona? Ona je kreposna. Zaljubila se u Nikolenjku i ni za ta drugo nee ni da uje. Ni
mama ne razumije. udo jedno kako sam ja pametna i kako... je mila - prosijedi govorei o
sebi u treem licu zamiljajui da o njoj govori neki pametan, najpametniji i najljepi
mukarac... Sve, sve ona ima - nastavljae taj mukarac ... - neobino je pametna, draga, pa
onda lijepa, neobino lijepa, okretna - izvrsno pliva, jae, a istom glas! Ona otpjeva svoju
omiljelu muziku frazu iz Cherubinijeve opere, baci se na postelju, nasmija se pri radosnoj

pomisli da e uskoro zaspati, viknu Dunjai neka utrne svijeu, i jo Dunjaa nije ni dospjela
da izie iz sobe, a ona je ve bila prela u drugi, jo bezbriniji svijet snova gdje je sve bilo
isto tako lako i divno kao i na javi, ali jo ljepe zato to je bilo drugaije.
Sutradan je grofica pozvala Borisa u svoju sobu, porazgovarala s njim i otada je on prestao
zalaziti k Rostovljevima.

XIV
Trideset i prvi prosinca, uoi nove godine 1810, bio je le rveillon,125 bal kod nekog
velikaa iz doba carice Katarine. Trebalo je da balu prisustvuju diplomatski zbor i car.
Poznata velikaeva kua na Engleskom keju bila je iluminirana bezbrojem svjetiljaka. Oko
osvjetljena ulaza prekrivena crvenim suknom stajala je policija, i to ne samo andari, nego je
na ulazu stajao i upravitelj policije i desetak policijskih oficira. Ekipae su odlazile, a sve
jednako su pristizale nove s lakajima u crvenim livrejama i s lakajima koji su nosili perjanice
na eirima. Iz koija su izlazili mukarci u odorama s odlikovanjima i lentama; dame u
atlasu i hermelinu oprezno su silazile niz stupke, koji su se buno sputali, te hitro i beumno
prolazile po suknu na ulazu.
Gotovo svaki put kad bi stigla nova ekipaa, svjetinom se pronosio apat i smicale se kape.
- Car? ... Nije, ministar ... princ ... poslanik ... Zar ne vidi perjanice? ... - govorahu meu
svjetinom. Jedan ovjek u mnotvu koji je bio bolje obuen od drugih poznavao je, kako se
inilo, svakoga i redao je imena najuglednijih velikaa toga doba.
Ve je treina gostiju stigla na bal, a Rostovljevi, koji su bili pozvani na taj bal, vrili su
jo uurbane pripreme oko odijevanja.
U obitelji Rostovljevih mnogo se prialo i spremalo za taj bal, mnogo se strahovalo da
nee dobiti poziv, da haljina nee biti gotova i da nee sve biti kako treba.
S Rostovljevima je ila na bal Marja Ignatjeva Peronska, grofiina prijateljica i roakinja,
mrava i uta dvorska dama staroga dvora, koja je uvodila provincijalce Rostovljeve u visoko
petrogradsko drutvo.
Trebalo je da Rostovljevi u deset sati uveer svrate po dvorsku damu u blizini Tavrikog
parka; meutim je ve bilo pet minuta do deset, a gospoice jo nisu bile obuene.
Nataa je prvi put u ivotu ila na veliki bal. Ona je tog dana ustala u osam sati ujutro i sav
je dan bila grozniavo uznemirena i zaposlena. Sve su njene snage od rana jutra
bile usmjerene na to da sve one: ona, mama, Sonja - budu to bolje obuene. Sonja i grofica
su se potpuno oslonile na nju. Grofica je morala nositi tamnocrvenu barunsku haljinu,
njih dvije haljine od bijeloga krepa povrh ruiastih svilenih podsuknji, s ruama na grudima.
Trebalo je da budu poeljane la grecque.
Ono najvanije bilo je ve uinjeno: noge, ruke, vrat, ui bijahu ve osobito brino, kao za
bal, oprane, namirisane i napudrane; obukle su ve svilene prozirne arape i obule
bijele atlasne cipele s vrpcama; eljanje je ve gotovo bilo zavreno. Sonja samo to se nije
obukla, grofica takoer; ali Nataa koja se za sve brinula bjee zaostala. Sjedila je jo pred
zrcalom a preko mravih je ramena prebacila penjoar. Sonja je, ve odjevena, stajala nasred
sobe i pribadala posljednju traku to je kripala pod pribadaom, pritiui je toliko prstiem
da ju je boljelo.
- Nemoj tako, nemoj tako, Sonja! - ree Nataa okreui glavu i hvatajui se rukama za
kosu koju sobarica to ju je eljala nije dospjela ispustiti. - Nemoj tako tu traku, doi ovamo!
- Sonja une. Nataa pribode traku drugaije.
- Oprostite, gospoice, ne moemo ovako - govorae sobarica koja je eljala Natau.
- Ah, boe moj, poslije emo! Evo ovako, Sonja!
- Hoete li skoro? - dopre grofiin glas. - Sad je ve deset.
- Odmah, odmah. A jeste li vi, mama, gotovi?
- Samo da eiri privrstim.
- Nemojte bez mene - viknu Nataa - neete znati!
- Ta ve je deset sati.
125 Gozba u pono, osobito uoi Boia.

Bilo je odlueno da na bal dou u pola jedanaest, a trebalo je jo da se Nata obue i da

svrate do Tavrikog parka.
Poto se zaeljala, Nataa u kratkoj suknji ispod koje su se vidjele plesne cipelice, i u
majinoj bluzi, pritra onji, ogleda je pa onda otra do majke. Okretala joj je glavu dok joj
je privrivala eiri, i tek to joj je poljubila sjedine, otrala opet djevojkama koje su joj
potkraivale podsuknju.
Sve je zapelo zbog Nataine podsuknje koja je bila predugaka; potkraivale su je dvije
djevojke to su hitro odgrizale konce. Trea je, drei pribadae izmeu usana i zubi, trala
od grofice do onje; etvrta je na visoko uzdignutoj ruci drala cijelu haljinu od krepa.
- Mavrua, bre, golubice!
- Dodajte mi naprnjak, gospoice!
- Hoete li napokon? - ree grof ulazei u susjednu sobu. - Evo vam parfema! Peronska e
se naekati.
- Gotovo je, gospoice - kaza sobarica pa podie s dva prsta potkraenu haljinu od krepa te
puhae u nju i potresae je pokazujui tom gestom da zna kako je prozrano i isto ono to
dri.
Nataa uze oblaiti haljinu.
- Odmah, odmah, ne ulazi, tata! - viknu ona ocu, koji je otvorio vrata, onako ispod
prozirne podsuknje to joj je zaklonila cijelo lice. Sonja zalupi vratima. Nakon jedne
minute pustie grofa u sobu. Bio je u modru fraku, dugim arapama i niskim cipelama,
namirisan i napomaen.
- Ah, tata, alaj si lijep, divota! - ree Nataa koja stajae nasred sobe i popravljae nabore
na haljini.
- Dopustite, gospoice, dopustite - govorae djevojka koja klecae, zatezae haljinu i
premetae jezikom pribadae s jednog kraja usta na drugi.
- ini ta te volja - uskliknu oajno Sonja kad ogleda Natainu haljinu - ini ta te volja,
ali opet predugaka!
Nataa se malo odmaknula da se pogleda u zidnom ogledalu. Haljina je bila predugaka.
- Bogami, gospodarice, nije nimalo predugaka - ree Mavrua koja je puzala za
gospoicom po podu.
- Pa ako je predugako, podvrnut emo, zaas emo podvrnuti - ree odluno Danjua
vadei iz rupia na grudima iglu i ponovo se na podu laajui posla.
Uto ue u sobu snebivljivo, laganim koracima grofica u svom eiriu i barunskoj haljini.
- Oo! Ljepotice moja! - zavika grof. - Ljepa je od svih vas!... - On je htjede zagrliti, ali se
ona, crvenei se, odmae u strahu da joj ne zguva haljinu.
- Mama, nakrivi malo eiri - ree Nataa. - Ja u ti ga namjestiti - i ona potra naprijed, a
djevojke koje su potkraivale haljinu nisu stigle da potre za njom pa su otrgle komadi
krepa.
- Za boga miloga! ta je ovo? Ja, bogami, nisam kriva ...
- Nita nije, podvrnut u, nee se vidjeti - ree Dunjaa.
- Ljepotice, krasotice moja! - ree s vrata dadilja. - A Sonjuka istom, zbilja su ljepotice!...
U deset i etvrt sjedoe napokon u koije i krenue. Ali je jo trebalo svratiti do Tavrikog
parka.
Peronska je ve bila spremna. Mada je bila stara i runa, kod nje se odigravalo isto ono to
i kod Rostovljevih, samo nije bilo one uurbanosti (ona je na to bila navikla), ali je isto onako
namirisala, okupala, napudrala svoje staro runo tijelo, isto se onako pomno oprala za uima i
ak je isto onako, kao u Rostovljevih, stara sobarica ushieno parila oi na nakitu svoje
gospodarice kad je ona, u utoj haljini s cariinim monogramom, dola u salon. Peronska
pohvali toalete Rostovljevih.

Rostovljevi pohvalie njen ukus i toaletu pa se, pazei na frizure i haljine, smjestie u
jedanaest sati u koije i krenue.

XV
Nataa od sama jutra nije imala ni aska slobodnog vremena pa nije ni jednom dospjela
pomisliti to je oekuje.
Tek je u vlanom, hladnom zraku, u sumraini tijesne koije to se ljuljala, prvi put ivo
sebi predoila ono to je oekuje ondje, na balu, u rasvijetljenim dvoranama - cvijee, ples,
car, sva sjajna petrogradska mlade. To to ju je oekivalo bilo je tako krasno da nije ak
mogla vjerovati da e se zbiti: tako je bilo u neskladu s hladnoom, tjesnoom i tamom u
koiji. Shvatila je to je oekuje istom onda kad je prola crvenim suknom na ulazu, ula u
predvorje, svukla bundu i ispred majke poela se, usporedo sa onjom, penjati izmeu
cvijea uz osvijetljene stepenice. Tek joj je tada palo na um kako se valja drati na balu, pa se
pobrinula da poprimi ono velianstveno dranje za koje je smatrala da jedino dolikuje
djevojkama na balu. Ali na sreu osjeti kako joj oi vrljaju kojekuda: nita nije jasno vidjela,
bilo joj poe kucati sto puta u minuti i krv joj stade navirati u srce. Nije mogla poprimiti ono
dranje koje bi je uinilo smijenom, i hodala je strepei od uzbuenja i nastojei svim silama
da ga samo prikrije. A to je bilo upravo ono dranje koje joj je najbolje pristajalo. Pred njima
i za njima ulazile su goe koje su se isto tako doaptavale i isto tako nosile plesne haljine.
Zrcala na stepenicama odraavahu gospoe u bijelim, plavim, ruiastim haljinama, golih
ruku i vratova okienih biserjem i dragim kamenjem.
Nataa gledae u zrcala i ne mogae razluiti sebe od drugih. Sve se mijealo u jedinstvenu
sjajnu povorku. Kad ue u prvu dvoranu, zaglui je jednakomjerna buka glasova, koraka,
pozdravljanja; svjetlost i sjaj jo je jae zaslijepie. Domain i domaica stajali su ve pola
sata na ulaznim vratima i svima ponavljali jedne te iste rijei: Charm de vous voir126 - i
isto tako doekali i Rostovljeve s Peronskom.
Dvije djevojice u bijelim haljinama, nosei jednake rue u crnim kosama, jednako se
poklonie, ali domaica i nehotice dulje zadra pogled na tamnoj Natai. Promotri je i samo
se njoj posebno osmjehnu povrh onoga kako se osmjehnula kao domaica. Gledajui je,
domaica se, moda, sjetila svog zlatnog, nepovratnog djevojatva i svog prvog bala.
Domain je pogledom pratio Natau i upitao grofa koja mu je ki.
- Charmante127 - ree on i poljubi vrkove prstiju.
U dvorani su stajali gosti tiskajui se pokraj ulaznih vrata i iekujui cara. Grofica stade
meu prve u toj gomili. Nataa u i osjeti kako je nekoliko ljudi zapitalo za nju i gledalo
je. Ona shvati da se svidjela onima koji su obratili panju na nju, i to je zapaanje poneto
umiri.
Ima ih koji su kao i mi, a ima ih i gorih - pomisli ona.
Peronska kazivae grofici imena najuglednijih osoba na balu.
- Eno, ono je nizozemski poslanik, vidite, onaj sijedi - govorae Peronska pokazujui u
starkelju srebrnosijede, kutrave i bujne kose, okruena damama koje je neim zasmijavao.
- A eno i nje, carice Petrograda, grofice Bezuhove - kazivae ona pokazujui na Helenu
koja je ba ulazila.
- Kako je lijepa! Ne zaostaje za Marjom Antonovnom;128 pazite kako oblijeu oko nje i
mladi i stari. I lijepa je i pametna ... Kau da je princ ... lud za njom. A eno, oko one dvije su
se jo vie okupili iako nisu lijepe.
126 Drago mi je to vas vidim.
127 Draesna je.
128 Marija Antonovna Narikina bila je ljubavnica Aleksandra I.

Ona pokaza neku damu i njenu veoma runu kerku koje su u taj as prolazile kroz
dvoranu.
- Ta je milijunaica udavaa - ree Peronska. - A ono su prosci.
- Ono je brat Bezuhovljeve - Anatol Kuragin - ree ona pokazujui ljepotana, konjikog
gardista, koji proe mimo njih visoko uzdignute glave gledajui nekamo preko dama. - Kako
je lijep, nije li tako? Kau da e ga oeniti onom bogatom. I onaj va cousin, Drubecki,
oblijee mnogo oko nje. Vele da su milijuni posrijedi. - Dabome, to je glavom francuski
poslanik - ree ona za Caulaincourta kad je grofica upita tko je to. Pogledajte ga, kao kakav
car! Ama ipak su zgodni, vrlo su zgodni Francuzi. Nema zgodnijih ljudi za drutvo. A evo i
nje! Zbilja je ova naa Marja Antonovna najljepa od svih! Kako je samo jednostavno
obuena. Divota!
- A eno onaj debeljko, u naoarima, on je svjetski framason - ree Peronska pokazajui
Pjera. - Metnite ga pored ene: ba je pravi pajac!
Pjer je iao njiui se svojim debelim tijelom, krei sebi put kroz gomilu, klimajui
glavom lijevo i desno tako nehajno i dobroudno kao da ide kroz gomilu svijeta na trnici.
Probijao se kroz mnotvo traei, oito, nekoga.
Nataa je radosno gledala poznato Pjerovo lice, toga pajaca, kako ga je nazvala Peronska, i
znala je da Pjer u mnotvu trai njih, a napose nju. Pjer joj je bio obeao da e doi na bal i
upoznati je s kavalirima.
Ali prije no to je doao do njih, Bezuhov se zaustavi pokraj nekog oniskog, veoma lijepog
brineta u bijeloj odori, koji je stajao blizu prozora i razgovarao se s nekakvim
visokim mukarcem to je nosio odlija i lentu. Nataa odmah poznade oniskoga mladog
ovjeka u bijeloj odori: bio je to Bolkonski koji joj se sad uini mnogo mlai, vedriji i ljepi.
- Eno jo jednog naeg znanca, Bolkonskoga, vidite, li, mama? - ree Nataa pokazujui
kneza Andreja. - Sjeate li se, prenoio je kod nas u Otradnome.
- A, vi ga poznajete? - ree Peronska. - Ne podnosim ga. Il fait present la pluie et le beau
temps.129 A oholost mu nema granica! Na taticu se umetnuo. A slizao se sa Speranskim
pa piu nekakve projekte. Pogledajte kako se vlada prema damama! Ona s njim razgovara, a
on se okrenuo - ree ona pokazujui u njega. - Natrljala bih mu ja nos kad bi se prema meni
tako vladao kao prema tim damama.

129 On sad vedri i oblai.

XVI
Odjednom se sve pokrenu, mnotvo zaamori, ponovo se razmae i izmeu dva reda koja
uzmakoe u stranu, uz zvuke glazbe koja zasvira, ue car. Za njim su ili domain i domaica.
Car je brzo hodao klanjajui se desno i lijevo kao da eli da to prije prou ti prvi trenuci
doeka. Svirai su svirali polonezu koja je tada bila poznata po stihovima koji su za nju bili
spjevani. Ti su stihovi ovako poinjali: Aleksandre, Jelizaveta, vi nas zanosite. Car se uputi
u salon, a, gomila navali na vrata; nekoliko izbezumljenih lica proe amo-tamo. Mnotvo
ponovo ustuknu od vrata salona na kojima se pokaza car u razgovoru s domaicom. Nekakav
je mladi zbunjeno slijetao dame molei ih da se sklone u stranu. Neke dame, kojima se na
licima vidjelo da su sasvim smetnule s uma sve drutvene obzire, gurale su se naprijed
guvajui svoje toalete. Mukarci stadoe pristupati damama i svrstavati se u parove za
polonezu.
Svi se razmakoe i na salonska vrata ue car smijeei se i vodei za ruku, ne po taktu,
domaicu kue. Za njima su ili domain s M. A. Narikinom pa onda poslanici, ministri,
razliiti generali kojih je imena bez predaha kazivala Peronska. Vie od polovine dama imalo
je kavalire pa su ile ili su se spremale da zapleu polonezu. Nataa primjeivae da ostaje s
majkom i onjom meu manjim brojem dama koje su bile pritisnute uza zid i koje nitko nije
molio za ples. Stajala je oputenih tananih ruku, suspreui dah, grudi su joj se
jedva ocrtavale i odmjereno nadimale, sjajne uplaene oi gledale preda se i pokazivale da je
spremna i na najveu radost i na najveu alost. Nju nisu zanimali ni car ni svi
velikodostojnici koje je pokazivala Peronska - ona je mislila samo jedno: Zar zbilja nitko
nee pristupiti meni, zar zbilja neu plesati meu prvima, zar me zbilja nee primijetiti ni
jedan od onih mukaraca koji me sad, ini se, i ne vide, a ba ako me i gledaju, onda me
gledaju kao da kau: A! To nije ona pa ne vrijedi ni gledati! Ne, to je nemogue! - miljae
ona. - Ta oni moraju znati kako bih ja rado plesala, kako ja izvrsno pleem i kako e uivati
kad budu plesali sa mnom.
Zvuci poloneze koju su prilino dugo svirali stadoe ve odjekivati tuno - kao uspomena
u Natainim uima. Dolo joj je da plae. Peronska je otila od njih. Grof je bio u drugom
kraju dvorane pa su grofica, Sonja i ona stajale same, kao u umi, sred te gomile stranaca, i
niti su kome bile zanimljive niti potrebne. Knez Andrej proe s nekakvom damom mimo njih,
a da ih oito, ne poznade. Ljepotan Anatol govorae neto osmjehujui se dami koju je vodio
i pogleda Natau u lice onako kako ovjek gleda u zid. Boris je dvaput proao pored njih i
oba puta se okrenuo od njih. Pristupie im Berg i njegova ena koji nisu plesali.
Natau je vrijeao taj obiteljski sastanak ovdje na balu, kao da nije bilo drugog mjesta za
obiteljske razgovore nego na balu. Nije ni sluala ni gledala Veru koja joj je govorila neto o
svojoj zelenoj haljini.
Napokon se car zaustavi pored svoje tree dame (plesao je s tri), glazba umukne; revan
autant natra na Rostovljeve molei ih da se jo nekud maknu iako su stajali uza zid, a
s galerije doprijee jasni, lagani, zanosni i odmjereni zvuci valcera. Car pogleda smijeei se
po dvorani. Proe asak - nitko jo nije zaplesao. Autant-redatelj pristupi grofici Bezuhovoj
i zamoli je za ples. Ona se osmjehnu, die ruku i spusti je na rame autantu ne gledajui ga.
Autant-redatelj, majstor u svom poslu, obuhvati vrsto svoju damu i pouzdano, polako i
odmjereno krenu s njom isprva glisadom130 uz rub kruga, u kutu dvorane uhvati joj lijevu
ruku, okrenu je te se zbog sve brih zvukova glazbe ulo samo odmjereno zveckanje ostruga
na autantovim hitrim i spretnim nogama, a nakon svakog treeg takta zaplamsala bi, irei
130 Klienje nogom pri plesu.

se pri okretu, barunska haljina njegove dame. Nataa ih gledae i umalo zaplaka to ona ne
plee tu prvu redu valcera.
Knez Andrej u pukovnikoj, bijeloj konjikoj odori, u dugim arapama i plitkim cipelama,
stajae vedar i ivahan meu prvima u krugu, nedaleko od Rostovljevih. Barun
Firhof razgovarae se s njim o prvoj sjednici Dravnog vijea koje je trebalo da se sutradan
odri. Knez Andrej je, kao ovjek blizak Speranskomu i kao ovjek koji sudjeluje u radu
zakonodavne komisije, mogao dati pouzdana obavjetenja o sutranjoj sjednici o kojoj se
svata prialo. Ali on nije sluao to mu govori Firhof ve je gledao as cara, as kavalire koji
su se spremali da zapleu, ali su se skanjivali da uu u krug.
Knez Andrej promatrae te kavalire kako se susteu pred carem, i dame kako umiru od
elje da ih pozovu na ples.
Pjer prie knezu Andrej u i uhvati ga za ruku.
- Vi uvijek pleete. Tu je moja protge,131 mlada Rostova, pozovite je - ree on.
- Gdje je? - zapita Bolkonski. - Oprostite - ree barunu - ovaj emo razgovor zavriti
negdje drugdje, a na balu treba plesati. On poe onamo kamo ga je i Pjer uputio. Udari mu u
oi Nataino lice na kojemu se ogledae zdvojnost i strepnja. Prepozna je, pogodi ta
proivljava, shvati da je prvi put na balu, sjeti se njena razgovora na prozoru te vedra lica
prie grofici Rostovoj.
- Dopustite da vas upoznam s mojom kerkom - ree grofica crvenei se.
- Imao sam sreu da se upoznam s groficom, ako se ona sjea - ree knez Andrej i pokloni
se uljudno i duboko to se nikako nije slagalo s primjedbama Peronske o njegovoj osornosti,
pa prie Natai i prui ruku da je obuhvati oko pasa jo prije no to ju je zamolio za ples.
Ponudi joj da otpleu valcer. Ono Nataino lice na kojemu se ogledae strepnja i koje bijae
spremno i na oaj i na zanos, obasja odjednom sretan, zahvalan, djetinji osmijeh.
Odavno te ekam - kao da kaza ta poplaena i sretna djevojica svojim osmijehom to
se pojavi kroz suze, koje samo to joj nisu potekle, diui ruku na rame knezu Andreju. Oni
bijahu drugi par koji je uao u krug. Knez Andrej bio je ponajbolji plesa svoga doba. Nataa
je plesala izvrsno. Njene noice u atlasnim plesnim cipelicama obavljale su svoj posao hitro,
lako i same od sebe, a lice joj se sjalo u zanosu sree. Njen goli vrat i ruke bijahu mravi i
runi. Prema Heleninim ramenima njena su ramena bila mrava, grudi nerazvijene, ruke
tanke, ali na Heleni kao da je ve bila pakost od svih onih bezbrojnih pogleda to su klizili
niz tijelo, a Nataa se inila kao djevojica koju su prvi put ogolili i koja bi se toga i te kako
stidjela da je nisu uvjerili da tako mora biti.
Knez Andrej je rado plesao pa je, elei da se to prije izbavi od politikih i dubokoumnih
razgovora koje su svi s njim zapodijevali i elei da to prije raspri zbunjenost koja ga je
smetala i koja je nastala zbog careva prisua, poao plesati i izabrao Natau zato to ga je Pjer
upozorio na nju i zato to je ona bila prva zgodna ena koja mu je zapela za oko; ali tek to je
obuhvatio taj vitki, okretni struk i tek to se ona pokrenula tako blizu njega i osmjehnula mu
se izbliza, vino njenih ari udari mu u glavu: kad ju je ostavio i zaustavio se te zadihan poeo
gledati plesae, outio je da je ivnuo i pomladio se.

131 tienica.

XVII
Iza kneza Andrej a pristupio je Natai Boris i zamolio je za ples, doao je i onaj plesa
autant koji je otvorio bal, i jo neki mladii, pa je Nataa preputala suvine kavalire onji i
sretna i zarumenjena neprekidno plesala cijelu veer. Ona nije nita primijetila niti vidjela od
onoga to je sve zanimalo na tom balu. Ne samo to nije primijetila kako se car dugo
razgovarao s francuskim poslanikom, kako je osobito milostivo govorio s tom i tom damom,
kako je princ taj i taj uinio i rekao to i to, kako je Helena imala mnogo uspjeha i kako ju je
taj i taj udostojao osobito panje; nije ak vidjela ni cara i zamijetila je da je otiao samo po
tome to je bal nakon njegova odlaska postao ivlji. Knez Andrej je prije veere opet plesao s
Nataom jedan veseli kotiljon.132 Spomenuo joj je kako su se prvi put susreli u drvoredu u
Otradnome i kako ona nije mogla usnuti one noi za mjeseine i kako ju je on i nehotice
sluao. Nataa je porumenjela kad joj je to spomenuo, i kuala se opravdati kao da je bila
sramota osjeati ono to je knez Andrej i nehotice doznao da je ona osjeala one noi.
Knez Andrej je, kao i svi ljudi koji su odrasli u visokom drutvu, rado sretao u tom drutvu
sve to nije nosilo opi drutveni peat. A takva je bila Nataa, njeno uenje, radost i
bojaljivost, pa ak i pogreke u francuskom jeziku. On se osobito njeno i paljivo vladao i
razgovarao s njom. Kad je sjedio uz nju i govorio s njom o najjednostavnijim i
najbeznaajnijim predmetima, knez Andrej je uivao gledajui radostan sjaj u njenim oima i
osmijehu koji se nisu ticali onoga to je govorilo nego njene unutranje sree. Kad su
pozivali Natau da plee i ona smijeei se ustajala i plesala dvoranom, knez Andrej je
osobito uivao u njenoj bojaljivoj gracioznosti. Poto je zavrila figuru, ona je usred
kotiljona teko prediui pola na svoje mjesto. Jedan ju je drugi kavalir ponovo pozvao. Bila
je umorna i sva zadihana i vidjelo se da je ve htjela odbiti ali umah opet veselo die ruku na
rame kavaliru i osmjehnu se knezu Andreju.
Rado bih se odmorila i posjedila s vama, umorna sam: ali vidite koliko me pozivaju, a ja
se tome radujem i sretna sam, i sve volim, i nas dvoje sve to razumijemo - i jo mnogo i
mnogo kazivae taj osmijeh. Kada je kavalir otiao od nje, ona otra dvoranom da dovede
dvije dame za figure.
Ako prie najprije svojoj sestrini, a onda drugoj dami, bit e mi ena - ree potpuno
neoekivano sam sebi knez Andrej gledajui za njom. Ona prie prvo sestrini.
Kakve besmislice padaju ovjeku katkad na pamet! - pomisli knez Andrej. - Ali je istina
samo to da je ta djevojka tako draga, tako neobina da nee plesati ovdje ni mjesec dana i
udat e se... To je ovdje prava rijetkost! - miljae on dok je Nataa sjedala pored njega
namjetajui ruu koja joj se bila olabavila na grudima.
Na kraju kotiljona prie plesaima stari grof u svom modrom fraku. On pozva kneza
Andreja da ih pohodi i upita kerku je li joj lijepo. Nataa ne odgovori ve se samo osmjehnu
kao da prijekorno kae: Kako to moete pitati?
- Tako mi je lijepo kao nikad u ivotu! - ree ona i knez Andrej opazi kako hitro podie
svoje mrave ruke da zagrli oca, ali ih odmah spusti. Nataa nije nikad u ivotu bila
tako sretna. Bila je na vrhuncu sree kad ovjek postaje posve dobar i plemenit i kad vie ne
vjeruje da moe biti zla, nesree i jada.
Pjer je prvi put na tom balu osjetio da ga vrijea poloaj koji njegova ena zauzima u
najviem drutvu. Bijae mrk i rastresen. Preko ela mu se pruila iroka bora, stajao je
kod prozora i gledao iznad naoara a da nikoga nije vidio.
Idui na veeru, Nataa proe mimo njega.
132 Vrsta starinskoga francuskog plesa.

Prenerazi je Pjerovo tmurno, nesretno lice. Stade prema njemu. Htjede mu pomoi, dati
mu viak svoje sree.
- Kako je lijepo, grofe - ree ona - nije li tako?
Pjer se rastreseno osmjehnu, vidjelo se da nije razumio to mu je rekla.
- Jest, drago mi je - ree.
Kako ljudi mogu biti neim nezadovoljni - miljae Nataa. - Osobito ovako zgodan
ovjek kao ovaj Bezuhov? U Natainim su oima svi prisutni na balu bili podjednako dobri,
dragi, divni ljudi koji vole jedan drugoga: nitko nije mogao nikoga uvrijediti i stoga su svi
morali biti sretni.

XVIII
Sutradan se knez Andrej sjetio jueranjega bala, ali se u mislima nije dugo zadrao na
njemu: Jest, bio je zbilja sjajan bal. I onda ... jest, Rostova je veoma simpatina. Ima u njoj
neto svjee, izuzetno, neto to nije petrogradski, po emu se razlikuje od drugih. Eto, to je
bilo sve to je mislio o jueranjem balu, onda je popio aj i sjeo za posao.
Ali, da li od umora ili nespavanja, dan nije bio pogodan za rad i knez Andrej nije mogao
nita raditi, neprestano je kritizirao sam svoj posao, kako je esto inio, i bilo mu je drago kad
je uo da je netko doao.
Doljak je bio Bicki, lan razliitih komisija, koji je zalazio u sva petrogradska drutva,
bio vatreni pristaa novih ideja i Speranskoga i revni raznosa petrogradskih novosti, jedan
od onih ljudi koji obru kabanicu kako vjetar pue, ali koji su ba zbog toga naoko
najvatreniji pobornici nova pravca. Tek to je svukao bundu, uznemireno je dotrao knezu
Andreju i odmah poeo govoriti. Upravo je bio doznao pojedinosti o jueranjoj sjednici
Dravnog vijea, koju je otvorio car, i oduevljeno je priao o tome. Carev je govor bio
neobian. To je bio jedan od onih govora kakve dre samo ustavni monarsi. Car je otvoreno
rekao da su vijee i senat ustavni stalei; rekao je da se vlast ne smije zasnivati na samovolji
nego na utvrenim naelima. Car je rekao da se financije moraju preurediti i budeti biti
javni - kazivae Bicki naglaujui neke rijei i znaajno beei oi.
- Jest, dananjim dogaajem poinje nova era, najvea era u naoj povijesti - zakljui on.
Knez Andrej sluae pripovijedanje o otvorenju Dravnog vijea, to je oekivao tako
nestrpljivo i emu je pripisivao toliku vanost, i udio se kako ga taj dogaaj sad, kad
se dogodio, ne samo ne uzbuuje, nego mu se ini vie nego nitavan. Lako se podsmjehivae
sluajui oduevljeno prianje Bickoga. Na pamet mu je padala najjednostavnija misao: ta
se tie mene i Bickoga, ta se nas tie to se caru svidjelo da kae u vijeu? Zar me sve to
moe uiniti sretnijim i boljim?
I to je jednostavno rasuivanje tako djelovalo na kneza Andreja da su ga odjednom posve
prestale zanimati reforme koje su se uvodile. Toga je istog dana trebalo da knez
Andrej objeduje kod Speranskoga en petit comit,133 kako mu je domain rekao kad ga je
pozvao. Taj je objed s obitelju i prijateljima ovjeka kojemu se toliko divio prije veoma
zanimao kneza Andreja, to vie to dotada nije vidio Speranskoga u privatnom ivotu; ali mu
se sad nije ilo.
Ipak je u odreeni sat knez Andrej ve ulazio u omanju vlastitu kuu Speranskoga kod
Tavrikog parka. U parketiranoj blagovaonici kue koja je bila neobino ista (to je
podsjealo na kaluersku istou) knez Andrej, koji je neto zakasnio, zatekao je ve u pet
sati cijelo okupljeno drutvo toga petit comita, intimnih znanaca Speranskoga. Od dama nije
bilo nikoga osim male keri Speranskoga (duguljasta lica, nalik na oca) i njene guvernante.
Gosti su bili erve, Magnicki i Stolipin. Knez Andrej je jo iz predsoblja uo bune glasove i
zvuan, jasan kikot - kikot kakvim se otprilike smiju na pozornici. Netko se glasom koji je
bio nalik na glas Speranskoga kikotao jasno i kao po taktu: ha ... ha ... ha ... Knez Andrej nije
jo nikad uo Speranskoga kako se smije pa ga je taj dravnikov zvuni, tanki smijeh
neobino iznenadio.
Knez Andrej ue u blagovaonicu. Cijelo se drutvo nalazilo izmeu dva prozora, oko
omanjeg stola na kojemu stajae predjelo. Speranski je, u sivu fraku sa zvijezdom, oito jo
u onom istom bijelom prsluku i visokom bijelom vratnom rupcu, koji je nosio na glasovitoj
sjednici Dravnog vijea, stajao vedra lica kraj stola. Gosti su se okupili oko njega. Magnicki
133 U prijateljskom drutvu.

se obraao Mihajlu Mihajloviu134 i priao neku anegdotu. Speranski je sluao smijui se

unaprijed onome to e Magnicki rei. U asu kad je knez Andrej uao u sobu, smijeh iznova
zaglui rijei Magnickoga. Stolipin se smijao gromovito, duboko, vaui komadi kruha sa
sirom; erve se smijao tiho i piskavo, a Speranski tanko i jasno.
Speranski se jo smijao dok je pruao knezu Andreju svoju bijelu, njenu ruku.
- Veoma mi je drago to vas vidim, knee - kaza on. - Samo asak ... - obrati se on
Magnickomu prekidajui ga u prianju. - Mi smo se danas ovako dogovorili: ruak rad uitka
i ni rijei o poslovima! - I on se ponovo okrenu priaocu i ponovo se nasmija.
Knez Andrej je zaueno, tuno i razoarano gledao Speranskoga i sluao njegov smijeh.
inilo mu se da to nije Speranski nego neki drugi ovjek. Sve to mu se prije u Speranskoga
inilo tajnovito i privlano, postade mu odjednom jasno i neprivlano.
Razgovor za stolom nije ni asak prestajao i kanda se sastojao od niza smijenih anegdota.
Magnicki nije dospio ni dovriti svoga prianja kad se ve drugi javi da e ispriati neto to
e biti jo smjenije. Iako se u anegdotama nije veinom govorilo o dravnoj slubi, opet se
govorilo o slubenim linostima. ovjek bi rekao da je to drutvo bilo potpuno naisto kako
su nitavne te linosti pa da se nisu mogli prema njima drati drugaije nego dobroudno i
podsmjeljivo. Speranski ispripovjedi kako su na jutronjem vijeanju pitali nekog gluhog
odlinika ta on misli. erve ispria cijelu priu o jednoj reviziji, koja je bila znaajna po
tome to su svi njeni sudionici bili nedotupavni. Stolipin se mucajui uplete u razgovor i
stade govorljivo govoriti o zloupotrebama prijanje uprave tako da nastade opasnost da
razgovor postade ozbiljan. Magnicki se uze podsmijavati Stolipinovoj gorljivosti. erve ubaci
neku alu i razgovor ponovo postade veseo.
Speranski je, oito, volio da se nakon posla zabavlja i proveseli s prijateljima i svi su
njegovi gosti shvaali tu elju pa su se trudili da ga razvesele i da se sami vesele. Ali se
to veselje inilo knezu Andreju muno i neveselo. Tanki glas Speranskoga neugodno ga se
doimao i neprestani ga je smijeh svojom lanom notom vrijeao a da ni sam nije znao
zato. Knez Andrej se nije smijao i bojao se da ne bude razvrzigra u tom drutvu. Ali nitko
nije primjeivao da se njegovo raspoloenje ne slae s raspoloenjem ostalih. Reklo bi se da
su svi bili veoma veseli.
Nekoliko je puta htio da se pridrui razgovoru, ali su svaki put njegove rijei iskakale kao
ep iz vode; nije se mogao aliti s njima.
U onome to su oni govorili nije bilo nita runo ni neumjesno, sve je bilo duhovito i
moglo je ak biti smijeno; ali ne samo da u svemu nije bilo onoga neega to je sol veselju,
nego se vidjelo da oni i ne znaju ta je to.
Poslije ruka ki Speranskoga i njena guvernanta ustadoe. Speranski pomilova kerku
svojim bijelom rukom i poljubi je.
I ta se gesta uini knezu Andreju neprirodna.
Mukarci su, po engleskom obiaju, ostali sjediti za stolom uz portsko vino. Usred
razgovora koji se zavrgao o Napoleonovim pothvatima u panjolskoj, o kojima su svi
jednako mislili i odobravali ih, knez Andrej im stade protusloviti. Speranski se osmjehnu i
elei, oito, skrenuti razgovor na drugu stranu ispria im anegdotu koja nije bila u vezi s
razgovorom. Svi na nekoliko asaka umukoe.
Poto je malo posjedio za stolom, Speranski zaepi bocu s vinom i ree Dandanas je
dobro vince dozlaboga skupo pa je prui sluzi i ustade. Svi ustadoe i jednako se buno
razgovarajui pooe u salon. Speranskomu predadoe dvije omotnice koje je donio
podvornik. On ih uze i ode u kabinet. im je on otiao, veselje se stialo i gosti stadoe
trijezno i tiho izmjenjivati meusobno pokoju rije.
134 Speranskomu.

- A sada da ujemo deklamaciju! - ree Speranski izlazei iz kabineta. - Izvanredan talent!

- obrati se on knezu Andreju. Magnicki zauze pozu i stade izgovarati aljive francuske
stihove koje je sam spjevao o nekim poznatim petrogradskim linostima, a prisutni su ga
nekoliko puta prekidali pljeskanjem. Kad se to zavrilo, knez Andrej prie Speranskomu i
stade se opratati.
- Kamo ete tako rano? - priupita Speranski.
- Obeao sam da u doi na sijelo ...
Poutje. Knez Andrej gledae izbliza u te staklene, neprobojne oi i bjee mu smijeno
kako se mogao neemu nadati od Speranskoga i od svega njihovog zajednikog rada i kako
je mogao drati za vano ono to je inio Speranski. Poto je otiao od njega, dugo mu je jo
u uima odjekivao onaj odmjereni, neveseli smijeh.
Kad se vratio kui, knez Andrej se poe opominjati svog ivota u Petrogradu za ova etiri
mjeseca, kao da mu je sve to neto novo. Opominjao se svog zauzimanja,
dodvoravanja, svega o svom nacrtu vojnog pravilnika koji su primili, ali su ga nastojali
preutjeti jedino zato to je jedan drugi rad, veoma lo, bio ve gotov i uruen caru;
opomenuo se sjednica odbora koga je lan bio Berg; opomenuo se kako se na tim sjednicama
nadugo i nairoko raspravljalo o svemu to se ticalo forme i voenja odborskih sjednica, a
kako se brino i kratko zaobilazilo sve to se ticalo sutine posla. Opomenuo se svog rada
oko zakonodavstva, kako je revno prevodio lanove rimskog i francuskog zakonika na ruski
jezik, i obuze ga stid. Zatim predoi ivo sebi Boguarevo, sve ono to je radio na selu, kako
je putovao u Rjazanj, sjeti se seljaka, seoskog kneza Drona pa, kad na njih primijeni osobna
prava koja je on dijelio na paragrafe, stade se udom uditi kako se toliko mogao baviti tako
jalovim poslom.

XIX
Sutradan knez Andrej poe u pohode nekim obiteljima kod kojih jo nije bio, a meu
njima i k Rostovljevima s kojima je obnovio poznanstvo na prolom balu. Osim toga to
je prema pravilima pristojnosti morao pohoditi Rostovljeve, knez Andrej je poelio da vidi
kod kue tu izuzetnu, ivahnu djevojku koje se rado sjeao.
Nataa ga je doekala meu prvima. Bila je u plavoj kunoj haljini u kojoj se knezu
Andreju uini jo ljepom nego u plesnoj. Ona i cijela obitelj Rostovljevih doekae
kneza Andreja kao staroga prijatelja, jednostavno i srdano. Cijela obitelj, o kojoj knez
Andrej nije prije imao najbolje miljenje, uini mu se sad skupom divnih, jednostavnih i
dobrih ljudi. Stari je grof bio tako gostoljubiv i dobroudan (to je ovjeka osobito ugodno
iznenaivalo u Petrogradu) da knez Andrej nije mogao odbiti da ostane na ruku. Jest, oni su
dobri, divni ljudi - miljae Bolkonski - dakako, nimalo ne shvaaju kakvo blago imaju u
Natai, ali su dobri ljudi i najbolja pozadina na kojoj se istie ova draesna djevojka puna
poezije i ivota!
Knez Andrej je slutio da u Natai ivi nekakav poseban svijet koji mu je potpuno tu,
prepun nekakvih radosti koje on ne poznaje, onaj tui svijet koji ga je jo onda u drvoredu u
Otradnome i na prozoru one noi za mjeseine onako uzbuivao. Sad ga taj svijet nije vie
uzbuivao niti mu je bio tu; ali poto je sam uao u nj, nalazio je u njemu nov uitak.
Poslije ruka je knez Andrej zamolio Natau da neto otpjeva i ona je prila klavikordu i
poela pjevati. Knez Andrej je stajao pokraj prozora, razgovarao se s damama i sluao
je. Usred fraze je uutio i nenadano je osjetio kako se gui od suza, za koje nije nikad
vjerovao da bi mu mogle navrijeti na oi. On pogleda Natau to pjevae, i duu mu obuze
nekakvo novo i sretno osjeanje. Bio je sretan a u isti mah i tuan. Nije zaista imao zbog ega
da plae, a samo to nije plakao. Zbog ega? Zbog nekadanje ljubavi? Zbog male
kneginje? Zbog svojih razoaranja? ... Zbog svojih nada u budunost? ... Jest i nije. Ono
najvanije zbog ega je htio plakati bila je strahovita suprotnost, koju je odjednom jasno
spoznao, izmeu neega beskrajno velikog i neodreenog to je bilo u njemu i neega uskog i
tjelesnog to je bio on sam i to je, tovie, bila i ona. Ta ga je suprotnost i muila i radovala
dok je ona pjevala.
im Nataa prestade pjevati, prie mu i upita kako mu se svia njen glas? Upitala je i
zbunila se poto je to ve rekla, jer se sjetila da nije trebalo pitati. On se osmjehnu
gledajui je i ree da mu se svia kako pjeva isto onoliko koliko mu se svia sve to ona ini.
Knez Andrej je otiao od Rostovljevih kasno uveer. Legao je na poinak iz navike da
lijee, ali je domalo uvidio da ne moe spavati. as je palio svijeu i sjedio na postelji, as
je ustajao, as nanovo lijegao, a da ga nesanica nije nimalo titala: u dui osjeae tako neto
radosno i novo kao da je iziao iz zaguljive sobe u iroki svijet boji. Nije mu ni na um
padalo da se zaljubio u Rostovu; nije ni mislio na nju; samo ju je predoavao sebi i zbog toga
je cio svoj ivot vidio u novu svjetlu. Zato se ja kinjim, zato se bakem u svom uskom,
zatvorenom okviru kad ivot, sav ivot sa svim svojim radostima stoji otvoren preda mnom?
- kazivae sam sebi. I prvi put nakon dugog vremena stade praviti ruiaste planove za
budunost. Zakljui da treba da se pobrine za odgoj svoga sina, da mu nae odgojitelja i da
mu ga povjeri; onda treba da se zahvali na slubi i otputuje u inozemstvo da vidi Englesku,
vicarsku, Italiju. Treba da iskoristim svoju slobodu dok se osjeam ovako snaan i mlad govorae sam sebi. - Pjer je imao pravo kad je rekao da ovjek mora vjerovati da je srea
mogua pa da bude sretan, i ja sad vjerujem u to. Ostavimo neka mrtvi ukopavaju svoje
mrtvace, a dok smo ivi treba da ivimo i da budemo sretni - razmiljae on.

XX
Jednog jutra doe Pjeru pukovnik Adolf Berg koga je on poznavao kao to je poznavao
sve u Moskvi i Petrogradu. Berg je bio u istoj, novoj novcatoj odori, a zalisci su mu
bili napomaeni i zaeljani malo naprijed, kao u cara Aleksandra Pavlovia.
- Ovog sam asa bio kod grofice, vae supruge, i bio sam zle sree, jer mi nije mogla
usliiti molbu; nadam se, grofe, da u s vama biti bolje sree - ree on smijeei se.
- ta elite, pukovnie? Izvolite!
- Ja sam se grofe, ve posve smjestio u svom novom stanu - priopi Berg koji je, po svoj
prilici, znao da svakome mora biti drago da to uje - pa bih zato htio prirediti tako jedno malo
sijelo za moje znance i za znance moje supruge. (On se jo milije nasmjehnu.) Htio sam
zamoliti groficu i vas da mi iskaete as pa da izvolite doi k nama na au aja i... na veeru.
Samo je grofica Jelena Vasiljevna koja je smatrala da bi za nju bilo ponienje da bude u
drutvu nekakvih Bergova mogla biti tako okrutna da odbije taj poziv. Berg je tako
jasno protumaio zato on eli okupiti oko sebe malo i lijepo drutvo, i zato e to njemu biti
drago, i zato je njemu ao traiti novac na karte ili na togod runo, a radi dobra je
drutva spreman i da potroi, da Pjer nije mogao odbiti ve je obeao da e doi.
- Samo nemojte doi kasno, grofe, ako smijem moliti, onda, u deset minuta do osam, ako
smijem moliti! Sastavit emo partiju, bit e na general. On je veoma dobar prema meni.
Poveerat emo grofe! Onda budite tako dobri!
Protivno svojoj navici da zakanjava, Pjer je taj dan umjesto deset minuta do osam doao
Bergovima u etvrt prije osam.
Bergovi su pripremili sve to je bilo potrebno za sijelo i bili ve spremni da doekaju
goste.
Berg i ena sjedili su u novom, istom, svijetlom kabinetu koji bijae ukraen malim
bistama i slikama i u kojemu je bilo novo pokustvo. Berg je u novoj zakopanoj odori
sjedio pored ene i tumaio joj kako se ovjek uvijek moe i mora poznavati s ljudima koji su
na viem poloaju, jer je samo onda poznanstvo ugodno.
- Poprimi neto od njih, moe ih neto zamoliti. Eto vidi kako sam ja ivio od prvih
inova (Berg nije svoj ivot raunao po godinama nego po najviim nagradama koje
je dobivao). Moji drugovi nisu jo nita postigli, a ja sam na poloaju komandanta puka,
imam sreu da sam vam mu (on ustade i poljubi Veri ruku, ali uz put poravna ugao na
sagu koji se bjee zavrnuo). A kako sam sve to postigao? Uglavnom tako to sam znao s kime
se valja druiti. Razumije se samo po sebi da treba biti dobar i savjestan.
Berg se osmjehnu, svjestan svoje nadmonosti nad slabom enom, i uutje pomislivi da je
ta njegova draga ena ipak slabo ensko koje ne moe pojmiti sve ono to ini muko
dostojanstvo - ein Mann zu sein.135 Vera se u isto vrijeme takoer nasmijeila, svjesna svoje
nadmonosti nad valjanim, dobrim muem koji ipak pogreno, kao i svi mukarci, po Verinu
miljenju, shvaa ivot. Berg je, sudei po svojoj eni, smatrao da su sve ene slabe i glupe.
Vera je, sudei samo po svom muu i uopavajui to zapaanje, drala da svi mukarci misle
da su samo oni pametni i da u isti mah nita ne razumiju te da su oholi i samoivi.
Berg ustade i oprezno zagrli enu da ne zguva njenu malu ipkastu pelerinu, koju je
skupo platio, pa je poljubi usred usta.
- Samo da ne dobijemo skoro djece - pripomenu povezujui nesvjesno svoje misli.
- Tako je - prihvati Vera - ja to nikako ne elim. ivjeti treba radi drutva.
- Upravo je takvu nosila kneginja Jusupova - ree Berg i osmjehnu se sretno i dobroudno
pokazujui u pelerinu.
135 Biti mukarac.

Uto javie da je stigao grof Bezuhov. Suprunici se zgledae i zadovoljno osmjehnue, a

svako je od njih sebi pripisivao ast to ih on posjeuje.
Eto ta znai umjeti sklapati poznanstva - pomisli Berg - eto ta znai kad se ovjek zna
vladati!
- Samo, molim te, kad ja budem zabavljala goste - ree Vera - nemoj se ti upletati, jer ja
znam ime treba koga zabaviti i ta u kojem drutvu treba kazati.
Berg se takoer osmjehnu.
- Nemoj tako! Katkad mora biti i mukih razgovora - ree on.
Pjera primie u novom novcatom salonu u kojemu se nigdje nije moglo sjesti a da se ne
narui simetrija, istoa i red, pa je stoga bilo posve razumljivo i nije bilo nimalo udno to je
Berg velikoduno predlagao da se radi dragoga gosta pokvari simetrija naslonjaa ili divana,
a kako je sam, to se toga tie, bio u munoj nedoumici, on ponudi gostu da odlui. Pjer
pokvari simetriju tako to privue jedan stolac, a Berg i Vera u taj mah otpoee svoje sijelo
upadajui jedno drugome u rije i zabavljajui gosta.
Vera je u sebi odluila da Pjera treba zabavljati razgovorom o francuskom poslanstvu pa
odmah nae tu temu. Berg je zakljuio da je potreban i muki razgovor pa presijee enu u
rijei i uze govoriti o ratu s Austrijom skrenuvi i nehotice s openita razgovora na osobna
razmatranja o tome kako su mu nudili da sudjeluje u pohodu na Austriju te o razlozima zbog
kojih tu ponudu nije prihvatio. Uza sve to to je razgovor bio veoma nesklapan i to se Vera
srdila zbog upletanja mukog elementa, obje je suprunika zadovoljno osjealo da je, usprkos
tome to je bio samo jedan gost, sijelo zapoelo veoma dobro i da sijelo nalikuje, kao dvije
pole jabuke, na bilo koje drugo sijelo s razgovorima, ajem i upaljenim svijeama.
Doskora je doao Boris, stari Bergov drug. On se drao prema Bergu i Veri poneto
nadmono i zatitniki. Za Borisom su doli neka dama i pukovnik, pa onda sam
general, zatim Rostovljevi, i sijelo je ve bilo sasvim nalik na sva sijela. Berg i Vera nisu
mogli susprei radosna smijeka gledajui to kretanje po salonu, sluajui taj nevezani
govor, utanje haljina i klanjanje. Sve je bilo kao i u drugih, osobito je takav bio general koji
je pohvalio stan, potapao Berga po ramenu i oinski samovlasno zapovjedio da se postavi
stol za boston. General je sjeo do grofa Ilije Andrejia koji je bio najugledniji gost iza njega.
Starci sa starcima, mladi s mladima, domaica za stolom za aj, na kojemu su bili
onakvi kolaii u srebrnoj koarici kakvi su bili na sijelu u Paninovih, sve je bilo na dlaku
isto kao i u drugih.

XXI
Budui da je Pjer bio jedan od najuglednijih gostiju, morao je igrati boston s Ujom
Andrejiem, generalom i pukovnikom. Pjera je za kartakim stolom zapalo da sjedi suelice
Natai pa ga je iznenadilo koliko se ona promijenila od onoga bala. Nataa bijae utljiva i ne
samo to ne bijae lijepa, kakva je bila na balu, nego bi bila runa kad se ne bi drala
onako krotko i ravnoduno prema svemu.
ta joj je? pomisli Pjer kad je pogleda. Sjedila je pored sestre za stolom za aj i preko
volje je, ne gledajui ga, odgovarala neto Borisu koji bjee sjeo do nje. Poto je izigrao sve
karte jedne boje i na zadovoljstvo svog partnera dobio pet tihova, Pjer je zauo
pozdravljanje i korake nekoga tko je uao u sobu pa je, skupljajui tihove, ponovo pogledao
u Natau.
ta se dogodilo s njom? - zgranu se jo vie Pjer.
Knez Andrej je, paljiv i njean, stajao pred njom i govorio joj neto. Ona je podigla
glavu, zarumenjela se i gledala ga nastojei, oito, susprei burno disanje. A jarki je
plamen nekakva unutranjeg ognja, koji je prije bio ugaen, opet gorio u njoj. Sva se
preobrazila. Malo prije je bila runa, a sada je opet bila ista onakva kakva je bila na balu.
Knez Andrej prie Pjeru, i Pjer zapazi nov, mladenaki izraz na licu svoga prijatelja.
Pjer se nekoliko puta za vrijeme igre premjetao pa je bio okrenut as leima, as licem
Natai i za svih je est robbera promatrao nju i svog prijatelja.
Neto se veoma vano odigrava meu njima - miljae Pjer, i nekakvo ga radosno i u
isto vrijeme gorko osjeanje sililo da se uzbuuje i da zaboravlja na igru.
Nakon est robbera general ustade i ree da se ovako ne moe igrati pa se Pjer oslobodi
kartanja. Nataa se na jednoj strani razgovarala sa onjom i Borisom. Vera se jedva primjetno
smijeila i razgovarala o neemu s knezom Andrejem. Pjer prie svom prijatelju, priupita
smije li se uti ta govore i sjede pokraj njih. Vera je primijetila da se knez Andrej zanima za
Natau pa je drala da je na sijelu, pravom sjaju, prijeko potrebno da se uvijeno govori o
osjeajima, te je ugrabila priliku kad je knez Andrej bio sam i zapodjela s njim razgovor o
osjeanjima openito i o svojoj sestri. Trebalo je da s takvim inteligentnim gostom (za kakva
je drala kneza Andreja) upotrijebi sve svoje diplomatsko umijee.
Kad im je Pjer priao, primijetio je da se Vera s uivanjem zavezla u razgovor i uinilo mu
se da je knez Andrej zbunjen (to je malokad bio).
- ta vi mislite? - govorae Vera smijeei se jedva primjetno. - Vi ste, knee, tako
otroumni i zaas prozirete ljude. ta vi mislite o Nataliji, moe li ona biti postojana u svojim
naklonostima, moe li ona, kao druge ene (tu je Vera mislila na sebe), zavoljeti jednom
ovjeka pa da mu zauvijek ostane vjerna? To ja smatram za pravu ljubav. ta vi mislite,
knee?
- Ja odvie slabo poznajem vau sestru - odvrati knez Andrej smijeei se podrugljivo kao
da eli prikriti svoju zbunjenost - da bih mogao odgovoriti na tako delikatno pitanje; osim
toga sam primijetio da je ena to postojanija to se ljudima manje svia - nadoveza i pogleda
Pjera koji im je ba priao.
- Tako je, istina je, knee; u ovo nae doba - proslijedi Vera (spomenula je nae doba kao
to rado ine svi ogranieni ljudi koji vjeruju da su otkrili i ocijenili osobitosti naega doba i
da se ljudske osobine mijenjaju s vremenom) - u ovo nae doba djevojka ima toliko slobode
da le plaisir dtre courtie136 esto potiskuje u njoj istinska osjeanja. Et Nathalie, il faut
lavouer, y est tres sensible.137
136 Uitak da joj se udvaraju.

Kad ona ponovo spomenu Natau, knez Andrej se neprijazno namrti; htjede ustati, ali
Vera nastavi govoriti smijeei se jo tanani je.
- Ja mislim da nitko nije bio tako courtise138 kao ona - govorae ona - ali nitko joj se
nikad, sve donedavno, nije ozbiljno sviao. Pa vi znate, grofe - obrati se ona Pjeru - ak ni
na dragi cousin Boris koji je, entre nous,139 i te kako mnogo bio dans le pays du tendre...140 govorae ona ciljajui na geografiju ljubavi koja je tada bila u modi.
Knez Andrej uae namrgoeno.
- Ta vi ste Borisov prijatelj? - priupita Vera.
- Jesam, poznajem ga ...
- On vam je jamano govorio o svojoj djeakoj ljubavi prema Natai?
- A bilo je djeake ljubavi? - zapita knez Andrej i odjednom nenadano pocrvenje.
- Jest. Vous savez entre cousin et cousine cette intimit mne quelquefois lamour: le
cousinage est un dangereux voisinage. Nest ce pas?141
- O, svakako - prihvati knez Andrej i odjednom neprirodno ivnu pa se stade aliti s
Pjerom, govorei mu da mora paziti kako se ponaa prema svojim pedesetogodinjim
sestrinama u Moskvi, i usred aljivog razgovora ustade, uhvati Pjera ispod ruke i odvede ga
na stranu.
- Ta ta je? - priupita Pjer koji u udu gledae kako mu je prijatelj neobino ivnuo i kako
je ustajui bacio pogled na Natau.
- Treba, treba da se porazgovorim s tobom - poe knez Andrej. Ti zna nae enske
rukavice (mislio je na one masonske rukavice koje se daju novom bratu da ih dade
voljenoj eni). Ja ... Ali nita, poslije u se porazgovarati s tobom ... - I on, neobino sjajnih
oiju i nemirnih pokreta, prie Natai i sjede pored nje. Pjer vidje kako je knez Andrej
neto upita i kako ona pocrvenje odgovarajui mu.
Ali je uto Berg priao Pjeru i navrzao se oko njega da sudjeluje u prepirci izmeu generala
i pukovnika o zbivanjima u panjolskoj.
Berg bijae zadovoljan i presretan. Radostan mu smijeak nije silazio s lica. Sijelo je bilo
veoma lijepo i upravo onakvo kakva su bila i druga sijela na kojima je on bio. Sve je
bilo istovito. I otmjeni enski govori, i kartanje, i general koji je za kartanja buno govorio, i
samovar, i kolaii; ali je jo neto nedostajalo to je vidio na sijelima koja je htio
oponaati. Nedostajalo je gromovita razgovora izmeu mukaraca i prepirke o neemu
vanom i pametnom. General je zapodjeo takav razgovor i Berg je uvukao u njega i Pjera.

137 A Natalija je, valja priznati, na to veoma osjetljiva.

138 Da se nikome nisu toliko udvarali.
139 Meu nama budi reeno.
140 U zemlji njenosti, tj. u alegorijskoj zemlji ljubavi.
141 Znate da se ta intimnost izmeu bratia i sestrine pretvara katkad u ljubav: srodstvo je opasno susjedstvo.
Nije li tako?

XXII
Sutradan je knez Andrej, na poziv grofa Ilje Andrejia, otiao k Rostovljevima na ruak i
ostao kod njih cijeli dan.
Svi su u kui slutili radi koga dolazi knez Andrej, to on nije ni tajio nastojei da cijeli dan
bude s Nataom. Ne samo u Natainoj dui, usplahirenoj, ali sretnoj i ushienoj, nego se
u cijeloj kui osjeao strah pred neim velikim to je trebalo da se zbude. Grofica je
alosnim, ozbiljnim i strogim pogledom gledala kneza Andrej a dok se on razgovarao s
Nataom, a im bi se osvrnuo na nju, zapodijevala je snebivljivo i prijetvorno bilo kakav
beznaajan razgovor. Sonja se bojala da ode od Natae, a bojala se i da im ne bude na smetnju
kad je bila s njima. Nataa je blijedjela u strahu od oekivanja kad bi naasak ostala s njim
nasamo. udila se kako je knez Andrej bojaljiv. Nasluivala je da joj mora neto rei, ali
da se skanjuje.
Kad je uveer knez Andrej otiao, grofica prie Natai i proapta:
- Pa ta je?
- Mama, zaboga, nemojte me sad nita pitati! O tom se ne moe govoriti! - ree Nataa.
Ali, bez obzira na to, Nataa je te veeri dugo leala u majinoj postelji i gledala u jednu
taku, as uzbuena, as usplahirena. Sad joj je kazivala kako ju je hvalio, sad kako je rekao
da e otputovati u inozemstvo, sad kako ju je pitao gdje e oni provesti ljeto, sad kako ju je
zapitkivao o Borisu.
- Ali ovo, ovo ... nikad mi se jo nije dogodilo! - govorae ona. - Samo me je strah pred
njim, uvijek me je strah pred njim, ta to znai? Znai da je ono pravo, je li? Mama, vi
spavate.
- Ne spavam duo moja, i samu me je strah - odgovori majka. - Idi!
- Ionako neu spavati. Ba je glupost spavati! Mamice, mamice, ovo mi se jo nikad nije
dogodilo! - govorae ona u udu i strahu pred tim osjeajem koji je otkrivala u sebi. - Tko bi
to ikad pomislio!...
Natai se uinilo da se zaljubila u kneza Andreja jo u Otradnome kad ga je prvi put
vidjela. Kao da ju je plaila ta udna neoekivana srea da je onoga koga je jo tada odabrala
(vrsto je vjerovala u to), da je ba njega ponovo srela i da on, kako se ini, nije ravnoduan
prema njoj. I kako je doao u Petrograd ba sad kad smo mi ovdje! I kako smo se sreli na
tom balu! Sve je to sudbina. Jasno je da je sudbina, da je sve to vodilo ovome. Ja sam jo
onda, im sam ga ugledala, osjetila neto posebno.
- A to ti je jo govorio? Kakvi su to stihovi? Proitaj... - zamiljeno e majka pitajui je za
stihove koje je knez Andrej zapisao u Natain spomenar.
- Mama, a nije li sramota to je on udovac?
- Dosta, Nataa! Pomoli se bogu. Les mariages se font dans les deux.142
- Mamice, golubice, kako vas volim, kako mi je lijepo! - kliknu Nataa plaui sva sretna i
uzbuena i grlei majku.
U isto je vrijeme knez Andrej sjedio kod Pjera i govorio mu o svojoj ljubavi prema Natai
i o tome kako je tvrdo naumio da se oeni njome.
Toga je dana u grofice Jelene Vasiljevne bio raut na kojemu je bio francuski poslanik, pa
princ koji je odnedavno postao est gost u grofiinoj kui, i mnogo vienih dama
i mukaraca. Pjer je doao dolje, preetao se kroz dvorane i sve goste iznenadio, jer je bio
namrgoen, zamiljen i rastresen.
142 Brakovi se sklapaju na nebesima.

Pjera je od onoga bala poela spopadati hipohondrija pa se oajniki borio da je suzbije.

Kad se princ sprijateljio s njegovom enom, Pjer je neoekivano bio imenovan za
carskog komornika i otada je poeo osjeati nelagodu i stid u velikomu drutvu i poesto su
mu dolazile na um nekadanje crne misli o ispraznosti svega ljudskoga. U to je vrijeme
zapazio da se Nataa, koja je bila njegova tienica, i knez Andrej vole, pa je suprotnost
izmeu njegova poloaja i poloaja njegova prijatelja jo vie pojaavala to njegovo turobno
raspoloenje. Podjednako se klonio misli o svojoj eni i o Natai i knezu Andreju. I opet mu
se sve inilo nitavno prema vjenosti, opet se javilo pitanje: emu? I prisiljavao je sama
sebe da se po cijele dane i noi trudi oko masonskih poslova nadajui se da e tako odagnati
od sebe zloduha. Poto je oko ponoi napustio grofiine odaje, Pjer je sjedio gore za stolom u
naloenoj niskoj sobi, u iznoenom kunom kaputu, i prepisivao izvorne kotske spise kad
netko ue u sobu. Bio je to knez Andrej.
- A, to ste vi - ree Pjer rastreseno i nezadovoljno. - A ja, evo, radim - ree i pokaza na
biljenicu drei se tako kao da u tome trai spas od ivotnih nedaa, kako ine nesretni ljudi
kad gledaju na svoj posao.
Knez Andrej, sjajna, ozarena i preporoena lica, stade pred Pjera i osmjehnu mu se
egoistiki sretno ne primjeujui Pjerova turobna lica.
- Dakle, duo moja - ree on - juer sam ti htio neto rei i sad sam doao zbog toga.
Nikad nisam osjeao nita nalik na ovo. Ja sam zaljubljen, prijatelju moj!
Pjer odjednom teko uzdahnu i zavali se svojim tekim tijelom na divan pored kneza
Andreja.
- U Natau Rostovu, je li? - ree on.
- Jest, jest, da u koga bi? Nikad ne bih vjerovao, ali su ovi osjeaji jai od mene. Juer sam
se muio, patio, ali ni to muenje ne bih dao ni za to na svijetu. Prije nisam ni ivio. Istom
sad ivim, ali ne mogu ivjeti bez nje. A moe li ona mene voljeti? ... Ja sam prestar za nju...
ta ti nita ne kae? ...
- Ja? Ja? ta sam vam ja govorio - ree odjednom Pjer pa ustade i ushoda se po sobi. - Ja
sam uvijek tako mislio ... Ta je djevojka pravo blaga, prava... To je izuzetna djevojka ... Dragi
prijatelju, molim vas, ne umujte, ne sumnjajte, enite se, enite se i enite se... I ja sam
uvjeren da ete biti najsretniji ovjek na svijetu.
- Ali ona?
- Ona vas voli.
- Ne priaj kojeta ... - ree knez Andrej osmjehujui se i gledajui Pjeru u oi.
- Voli, znam ja - povika ljutito Pjer.
- Pazi, sluaj - ree knez Andrej i uhvati ga za ruku da ga zaustavi. - Zna li kako je meni?
Ja moram sve nekome rei.
- Dobro, dobro, govorite, drago mi je - kaza Pjer i doista mu se lice promijeni, bora
nestade, i on radosno sluae kneza Andreja. Knez Andrej kao da je bio, a i bio je posve
drugaiji, nov ovjek. Gdje je sad bila njegova tuga, njegov prezir prema ivotu, njegova
razoaranost? Pjer je bio jedini ovjek pred kojim se mogao izgovoriti; ali mu je zato rekao
sve to mu je bilo na srcu. as je lako i smiono kovao planove za daleku budunost, govorio
o tome kako ne moe rtvovati svoju sreu radi oeva hira, kako e prinuditi oca da pristane
na taj brak i da je zavoli ili e se oeniti i bez njegove privole, as se udio onom osjeanju
koje je ovladalo njime kao neemu udnom, tuem, to ne zavisi od njega.
- Ne bih vjerovao nikome tko bi mi rekao da mogu ovako voljeti - kazivae knez Andrej. Ovo je sasvim drugo uvstvo od onoga koje samo osjeao prije. Cijeli se svijet za me dijeli na
dvije pole: jedna je - ona, i tu je sva srea, nada, svjetlo; druga je pola - sve gdje nje nema,
ondje su samo jad i mrak ...
- Tama i mrak - ponovi Pjer - tako je, tako je, razumijem.

- Ja ne mogu da ne volim svjetlo, ja nisam kriv zbog toga. I veoma sam sretan. Razumije
li me? Ja znam da ti je drago radi mene.
- Jest, jest - povlaivae Pjer gledajui razdraganim i tunim oima svog prijatelja. to mu
se svjetlijom prikazivala sudbina kneza Andreja, to mu se vlastita sudbina prikazivala crnjom.

XXIII
Za enidbu je bila potrebna oeva privola i radi toga je knez Andrej sutradan otputovao k
ocu.
Otac je naoko bio miran, ali se u sebi ljutio dok je sluao sina. Nije mogao pojmiti da bi
netko htio promijeniti svoj ivot, unositi u nj neto novo, kad se ivot za nj svrio. Pustite
me samo da poivim onako kako ja hou, poslije inite to vas je volja - govorae u sebi
starac. Prema sinu je ipak upotrijebio onu diplomaciju koju je upotrebljavao u
vanim zgodama. Poprimio je miran ton i razmotrio cijeli sluaj.
Prvo, partija nije bila sjajna to se tie roda, bogatstva i ugleda. Drugo, knez Andrej nije u
prvoj mladosti i slaba je zdravlja (starac je osobito to isticao), a ona je veoma mlada. Tree,
tu je sin koga je grehota predati u ruke djevojci. etvrto, na kraju, ree otac gledajui
podsmjeljivo sina molim te da odgodi enidbu za godinu dana, otputuj u inozemstvo, lijei
se, potrai, kako i eli, Nijemca za kneza Nikolaja pa onda, ako su ve ljubav, strast,
tvrdoglavost, kako hoe, tako veliki, onda se oeni! I to ti je moja posljednja rije, upamti,
posljednja... - zavri knez tonom koji je pokazivao da ga nita nee natjerati da promijeni
svoju odluku.
Knezu Andreju je bilo jasno da se starac nada kako njegova ljubav ili ljubav njegove
budue zarunice nee izdrati kunje od godinu dana ili da e on sam, stari knez,
umrijeti dotle, pa je odluio da izvri oevu volju: da zaprosi djevojku i odgodi svadbu za
godinu dana.
Knez Andrej vrati se u Petrograd tri sedmice nakon one posljednje veeri koju je proveo
kod Rostovljevih.
Sutradan nakon svog razgovora s majkom, Nataa je cio dan ekala Bolkonskoga, ali on
nije doao. Ni drugi ni trei dan nije doao. Ni Pjer nije dolazio tako da Nataa, koja
nije znala da je knez Andrej otputovao k ocu, nije mogla protumaiti sebi zato ga nema.
Tako su prole tri sedmice. Nataa nije htjela nikamo izlaziti i kao sjena je, dokona i jadna,
tumarala sobama, veerom kriom plakala a uveer nije dolazila majci. Svaki se as crvenjela
i srdila . inilo joj se da svi znaju kako je razoarana i da joj se smiju i ale je. Pored svega
jada koji je nosila u sebi, taj je tati jad poveavao njenu nesreu.
Jednom je dola grofici, htjela joj neto rei i odjednom udarila u pla. Njene suze bijahu
suze uvrijeena djeteta koje ni samo ne zna zato je kanjeno.
Grofica stade umirivati Natau. Nataa ju je isprva paljivo sluala, ali ju je iznenada
presjekla u rijei:
- Prestanite, mama, ja i ne mislim i neu da mislim o tome! Tako, doao nekoliko puta i
prestao, i prestao ...
Glas joj zadrhti, umalo to ne zaplaka, ali se svlada i mirno produi:
- I nikako se ne elim udavati. I bojim ga se; sad sam se sasvim, sasvim smirila ...
Sutradan je Nataa obukla onu staru haljinu koja je za nju bila osobito znaajna po tome
to je jutrom u njoj bila vesela, i od jutra je poela ivjeti opet onako kako je ivjela prije
bala. Poto je popila aj, dola je u dvoranu koju je posebno voljela s njene jake rezonance i
poela pjevati svoja solfea (vjebe u pjevanju). Kad je dovrila prvu vjebu, stala je nasred
dvorane i ponovila jednu muziku frazu koja joj se posebno svidjela. Radosno je oslukivala
kako su ti zvuci divno (kao da se nije tome nadala) napunili, prelijevajui se, svu. prazninu
dvorane i polako zamirali te se odjednom razveseli. Zato bih o onome toliko mislila, i
ovako je lijepo - ree sama sebi i stade hodati gore-dolje po dvorani, ne koraajui obinim
koracima po kripavim parketima, nego stajui pri svakom koraku s potpetice na vrh (nosila
je nove, omiljele cipele), i oslukujui, isto onako radosno kao i svoj glas, to odmjereno

lupkanje potpetica i kripanje vrhova. Prolazei pored zrcala pogleda u nj. Evo mene! - kao
da kaza izraz njena lica kad vidje sebe. - Pa lijepo. Nitko mi i ne treba.
Lakaj htjede ui da pospremi neto u dvorani, ali ga ona ne pusti unutra i ponovo zatvori
za njim vrata te nastavi svoju etnju. Toga je jutra opet, kao nekad, voljela sebe i divila
se sama sebi. to je divna ta Nataa! - ree opet za se kao da govori nekakva trea,
svemuka osoba. - Lijepa je, ima glas, mlada je i nikome ne smeta, ostavite je samo na miru.
Ali koliko je god ostavljala na miru, ona nije vie mogla biti mirna i odmah je to osjetila.
U predsoblju se otvorie ulazna vrata, netko upita: Je li kod kue? - i odjeknue neiji
koraci. Nataa se gledala u zrcalu, ali se nije vidjela. Sluala je zvukove iz predsoblja. Kad je
ugledala sebe, lice joj je bilo blijedo. To je bio on. Ona je to pouzdano znala iako je jedva
ula njegov glas kroz zatvorena vrata.
Blijeda i usplahirena, Nataa dotra u salon.
- Mama, Bolkonski je doao! - ree. - Mama, to je uasno, nepodnosivo! Ja neu... da se
muim! ta da radim? ...
Grofica joj jo nije dospjela ni odgovoriti kad knez Andrej, uznemirena i ozbiljna lica, ue
u salon. im ugleda Natau, lice mu se razvedri. On poljubi ruku grofici i Natai i
sjede pokraj divana.
- Odavno ve nismo imali zadovoljstvo ... - poe grofica, ali je knez Andrej presijee u
rijei i odgovori na njeno pitanje urei se, oito, da kae to je trebalo da kae.
- Nisam za sve ovo vrijeme dolazio k vama zato to sam bio kod oca: trebalo je da se
porazgovorim s njim o neemu veoma vanom. Sino sam se tek vratio - ree i pogleda
Natau. - Treba da se porazgovaram s vama, grofice - primetnu nakon asovite utnje.
Grofica teko uzdahnu i obori pogled.
- Izvolite - ree ona.
Nataa je znala da treba da ode, ali nije mogla otii; neto je stezae u grlu i ona
neuljudno, pravo, irom rastvorenih oiju gledae kneza Andreja.
Sad? Ovoga trenutka!... Ne, nije mogue! - miljae ona.
On je nanovo pogleda i taj je pogled uvjeri da se nije prevarila. Jest, sad, ovoga trenutka
odluivalo se o njenoj sudbini.
- Hajde, Nataa, ja u te pozvati - proapta grofica.
Nataa pogleda preplaenim, moleivim oima kneza Andreja i majku i izie.
- Doao sam, grofice, da zaprosim ruku vae keri - ree knez Andrej.
Grofiino se lice zaari, ali ona nita ne uzvrati.
- Vaa prosidba ... - poe grofica dostojanstveno. On uae i gledae joj u oi. - Vaa
prosidba... (ona se smete) nam je draga i... ja prihvaam vau prosidbu, drago mi je. I moj
mu... ja se nadam ... ali e stajati do nje same ...
- Ja u joj rei kad budete vi pristali... pristajete li? - priupita knez Andrej.
- Pristajem - ree grofica pa mu prui ruku i, osjeajui u isti mah i njenost i da joj je
stran, pritisnu usne na njegovo elo kad se on nae nad njenu ruku. eljela je da ga voli
kao sina; ali je osjeala da joj je tu i da ga se boji.
- Uvjerena sam da e moj mu pristati - ree grofica - ali va otac ...
- Moj otac, kome sam priopio to sam naumio, bezuvjetno zahtijeva da se svadba ne odri
prije nego to proe godina dana. I ba sam vam to htio rei - ree knez Andrej.
- Istina je da je Nataa jo mlada, ali - toliko vremena!
- Drugaije se nije moglo - ree knez Andrej i uzdahnu.
- Sad u vam je poslati - ree grofica i izie iz sobe.
- Gospode, smiluj nam se - ponavljae ona dok je traila ker. Sonja ree da je Nataa u
spavaonici. Nataa je sjedila na svojoj postelji, blijeda, suhih oiju, gledala je u ikone, brzo se
kriala i neto aputala. Kad ugleda majku, skoi na noge i pojuri k njoj.
- ta je, mama? ... ta je?

- Idi, idi k njemu. Prosi te - ree grofica hladno, kako se uini Natai... - Idi... idi... - dobaci
majka tuno i prijekorno keri, koja pobjee, pa teko uzdahnu.
Nataa nije znala kako je ula u salon. Kad je ula u sobu i ugledala ga, zastala je. Zar je
zbilja taj stranac postao sad za mene sve? - upita samu sebe i umah odgovori: Jest, sve: on
mi je sad drai od svega na svijetu. Knez Andrej joj prie i obori oi.
- Zavolio sam vas onoga asa kad sam vas ugledao. Smijem li se nadati?
On je pogleda i prenerazi ga ozbiljan i strastven izraaj na njenom licu. Njeno je lice
govorilo: Zato pitate? Zato sumnjate u ono to svakako znate? Zato govorite kad se
ne moe izraziti rijeima ono to se osjea?
Ona mu se primae i stane. On uhvati njenu ruku i poljubi je.
- Volite li me?
- Volim, volim - progovori Nataa nekako ljutito pa glasno uzdahnu, onda jo jednom, i
uzdisae sve ee i ee te zarida.
- Zato? ta vam je?
- Ah, tako sam sretna - odvrati ona pa se osmjehnu kroza suze, nae lice prema njemu,
pomisli asak, kao da se pita smije li, te ga poljubi.
Knez Andrej drae njene ruke, gledae joj u oi, a u dui nije osjeao prijanje ljubavi
prema njoj. U dui mu se odjednom neto okrenulo; nije vie bilo poetine i tajnovite
ari udnje nego saaljenje prema njenoj enskoj i djetinjoj slabosti, strah od njene
privrenosti i povjerljivosti, teka, ali i radosna spoznaja o dunosti koja ga za vjena
vremena vezuje s njom. Mada i nije bilo onako vedro i poetino kao prije, ovo je osjeanje
bilo ozbiljnije i snanije.
- Je li vam maman rekla da se ne moemo vjenati prije godinu dana? - zapita knez Andrej
gledajui joj i dalje u oi.
Zar sam zbilja ja, ono djevoje (svi su me tako zvali) - miljae Nataa - zar sam zbilja ja
sad, od ovog asa, ena, ravnopravna ovom stranom, dragom, pametnom ovjeku koga ak
moj otac cijeni? Zar je to zbilja istina? Zar je zbilja istina da se sad vie ne smijem aliti sa
ivotom, da sam sad ve odrasla, da sam sad ve odgovorna za svaku svoju rije i
djelo? zbilja, ta me je ono pitao?
- Nije - odgovori ona, ali nije razumjela to ju je pitao.
- Oprostite - ree knez Andrej - ali vi ste tako mladi, a ja sam ve toliko iskusio u ivotu.
Bojim se za vas. Vi ne poznajete samu sebe.
Nataa je napela svu svoju panju da dokui smisao njegovih rijei, ali nita nije shvaala.
- Ma koliko e mi to ,ti teka ova godina dana za koliko se odgaa moja srea - produi
knez Andrej - vi ete u tom roku iskuati samu sebe. Ja vas molim da me nakon godinu dana
usreite; ali vi ste slobodni: nae e zaruke ostati tajna pa, ako se vi uvjerite da me ne volite
ili za volite... - ree knez Andrej smijeei se neprirodno.
- Zato to govorite? - unese mu se u rije Nataa. - Vi znate da sam vas ja zavoljela onoga
istoga dana kad ste prvi put doli u Otradno - ree vrsto vjerujui da govori istinu.
- Za godinu dana upoznat ete samu sebe ...
- Cijelu godinu! - odjednom e Nataa koja je istom sad shvatila da je svadba odgoena za
godinu dana. - Pa zato godinu dana? Zato godinu dana? ... - Knez Andrej joj stade tumaiti
kako je dolo do te odgode. Nataa ga ne sluae.
- I drugaije ne moe biti? - zapita ona. Knez Andrej nita ne odgovori, ali mu se na licu
vidjelo da je nemogue izmijeniti tu odluku.
- To je uasno! To je zbilja uasno, uasno! - prozbori iznenada Nataa i nanovo brinu u
pla. - Ja u umrijeti ekajui da proe ta godina dana: to je nemogue, to je uasno. - Ona
pogleda u lice svom zaruniku i proita na njemu izraaj saaljenja i nedoumice.
- Nita, nita, sve u uiniti - ree ona i odjednom prestade plakati - tako sam sretna!
Otac i majka uoe u sobu i blagoslovie zarunika i zarunicu.

Od tog je dana knez Andrej stao dolaziti k Rostovljevima kao zarunik.

XXIV
Crkvenih zaruka nije bilo i nikome nisu govorili da su se Bolkonski i Nataa zaruili; tako
je zahtijevao knez Andrej. Govorio je da je on kriv zbog odlaganja pa da on mora snositi sav
teret. Rekao je da je on zauvijek vezao sebe svojom rijeju, ali da nee da vee Natau i da joj
daje punu slobodu. Ako ona nakon pola godine osjeti da ga ne voli, imat e pravo da ga
odbije. Samo se po sebi razumije da ni roditelji ni Nataa nisu htjeli ni uti za to; ali je knez
Andrej ostao pri svome. On je svaki dan dolazio Rostovljevima, ali se prema Natai nije
vladao kao zarunik: govorio joj je vi i ljubio je samo u ruku. Nakon prosidbe nastali su
izmeu kneza Andreja i Natae sasvim drugaiji odnosi, prisni i jednostavni. Kao da dotada
nisu ni poznavali jedno drugo. I on i ona rado su spominjali kako su se gledali dok jo nisu
bili nita jedno drugome; sad su osjeali da su posve drugaija bia: onda su bili prijetvorni,
sad prirodni i iskreni. Isprva se opaalo da su svi u obitelji nekako zbunjeni pred knezom
Andrej em; on im se inio kao ovjek iz drugoga svijeta i Nataa je dugo privikavala ukuane
na kneza Andreja i ponosno sve uvjeravala da se on samo ini tako neobian, a da je isti kao i
svi drugi, i da ga se ona ne boji, i da nitko ne treba da ga se boji. Nakon nekoliko su se dana
ukuani navikli na nj i nisu se ustruavali da provode isti onaj ivot u kojemu je sad i on
sudjelovao. On je umio da s grofom govori o gospodarstvu, s groficom i Nataom o
toaletama, sa onjom o albumima i vezenju. Kadikad su se Rostovljevi meu sobom i pred
knezom Andrejom udili kako se to sve dogodilo i kako su oita bila znamenja o tome: i
dolazak kneza Andreja u Otradno, i njihov dolazak u Petrograd, i slinost izmeu Natae i
kneza Andreja koju je primijetila dadilja kad je knez Andrej prvi put doao k njima, i sukob
izmeu Andreja i Nikolaja godine 1805, i jo mnogo drugih znamenja otkrili su ukuani o
onome to se zbilo.
U kui je vladala ona poetina dosada i utljivost koja je uvijek ondje gdje su zarunik i
zarunica. esto su svi sjedili i utjeli. Ponekad su ustajali i odlazili, a zarunik i zarunica, i
kad bi ostali sami, jednako su utjeli. Malo su kod govorili o svom buduem ivotu. Knez
Andrej se bojao i stidio da govori o tome. I Natau je obuzimao taj osjeaj, kao i svi njegovi
osjeaji koje je uvijek pogaala. Jedanput ga je Nataa poela ispitivati o njegovu sinu. Knez
Andrej je pocrvenio, to mu se sad esto dogaalo i to je Nataa veoma voljela, i rekao da
njegov sin nee ivjeti s njima.
- Zato nee? - zapita prestraeno Nataa.
- Ne mogu ga oteti djedu, i onda ...
- Kako bih ga ja voljela - ree Nataa koja je odmah pogodila to on misli - ali ja znam, vi
neete da svijetu dadete priliku da ogovara vas i mene.
Stari je grof katkad prilazio knezu Andreju, ljubio ga, traio od njega savjeta za Petjin
odgoj ili za Nikolajevu slubu. Stara ih je grofica gledala i uzdisala. Sonja se
neprestance bojala da je suvina i trudila se da iznalazi izlike kako bi ih mogla ostaviti same
kad im to i nije bilo potrebno. Kad je knez Andrej govorio (on je veoma lijepo pripovijedao),
Nataa ga je ponosno sluala; kad je ona govorila, primjeivala je radosno i u strahu da je on
paljivo i ispitivaki motri. Ona se u nedoumici pitala: ta on ite u meni? ta li
dokuuje svojim pogledom? Kadto ju je obuzimalo ono njeno ludo, nestano raspoloenje,
i tad je neobino rado sluala i gledala kako se knez Andrej smije. On se malokad smijao, ali
se zato, kad se smijao, sav predavao smijehu, a ona je svaki put poslije tog smijeha osjeala
da mu je sve blia. Nataa bi bila posve sretna da je nije plaila misao na skori rastanak.
Prije no to je otputovao iz Petrograda, knez Andrej je doveo sobom Pjera koji nakon bala
nije nijednom pohodio Rostovljeve. Pjer se inio smuen i zbunjen. Razgovarao se s majkom.
Nataa i Sonja sjele su za ahovski stoli i pozvale kneza Andreja. On im pristupi.
- Ta vi odavno poznajete Bezuhova? - zapita on - Volite li ga?

- Volim, on je sjajan, ali veoma smijean.

I ona, kao i uvijek kad je govorila o Pjeru, stade priati anegdote o njegovoj rastresenosti,
anegdote koje su ak izmiljali o njemu.
- Znate, ja sam mu povjerio nau tajnu - ree knez Andrej. - Ja ga poznajem od malih
nogu. U njega je zlatno srce. Molim vas, Natali - ree odjednom ozbiljno - ja u otii i tko
zna ta se moe desiti. Moda ete me vi presta ... Dobro, znam da ne smijem o tome
govoriti. Samo neto - ma to vam se dogodilo dok mene ne bude ovdje ...
- ta bi se dogodilo? ...
- Kakva vas god nesrea snala - produi knez Andrej - molim vas, M-lle Sophie, ma ta se
dogodilo, obratite se jedino njemu za savjet i pomo. To je najrastreseniji i najsmjeniji
ovjek, ali ima najzlatnije srce.
Ni otac i majka, ni Sonja, pa ni sam knez Andrej nisu mogli predvidjeti kako e na Natau
djelovati rastanak sa zarunikom. Ona je, zajapurena i uzbuena, suhih oiju, tumarala toga
dana po kui bavei se bilo kakvim sitnicama, kao da joj nije bilo jasno ta je oekuje. Nije
plakala ni u asu kad se opratao s njom i posljednji joj put poljubio ruku.
- Ne idite! - progovorila je jedino takvim glasom da se on zamislio nije li doista potrebno
da ostane, i kojega se poslije dugo sjeao. Nije plakala ni kad je otiao; ali je nekoliko
dana prosjedila u svojoj sobi ne plaui; nita je nije zanimalo i samo bi kadikad govorila:
Ah, zato je otiao!
Ali se dvije sedmice nakon njegova odlaska, isto tako neoekivano za sve oko nje, trgla iz
svoga duevnog bola, postala ista onakva kakva je bila prije, ali promijenjene duevne
fizionomije, isto onako kao to je u djece lice drugaije kad ustanu nakon duga bolovanja.

XXV
Zdravlje i znaaj kneza Nikolaja Andrejevia Bolkonskoga uvelike su se pogorali u tu
posljednju godinu dana nakon sinova odlaska. Postao je jo razdraljiviji i sav je svoj
bezrazloni gnjev, koji ga je na mahove obuzimao, iskaljivao na kneginjici Marji. Kao da je
pomno traio sva njena bolna mjesta kako bi je mogao to okrutnije duevno muiti.
Kneginjica Marja imala je dvije strasti, pa stoga i dvije radosti: sinovca Nikoluku i vjeru, i
obje su bile omiljele mete kneevih napadaja i izrugivanja. O emu se god govorilo, on
je skretao razgovor na praznovjerje starih djevojaka ili na razmaenost i iskvarenost djece.
Ti bi htjela da od njega (Nikolenjke) napravi istu takvu usidjelicu kakva si ti; uzalud ti trud:
knezu Andreju je potreban sin, a ne djevojka - govorae on. Ili se obraao mademoiselle
Bourienne i pitao je pred kneginjicom Marjom kako joj se sviaju nai popovi i ikone i zbijao
ale ...
Neprestance je bolno vrijeao kneginjicu Marju, ali se ki nije morala ak ni naprezati da
mu oprosti. Zar bi on uope mogao biti njoj kriv, i zar bi mogao njen otac koji je volio nju,
kako je ipak znala, biti nepravedan? Kneginjica nije nikad razmiljala o toj uznositoj rijei:
pravednost. Svi zamreni ljudski zakoni bijahu za nju sadrani u jednom jedinom jasnom i
jednostavnom zakonu - zakonu ljubavi i odricanja kojemu nas je uio onaj koji je volio to
strada za ovjeanstvo, iako je on sam bio - bog. ta je njoj stalo do pravednosti ili
nepravednosti ostalih ljudi? Trebalo joj je da sama strada i ljubi, i to je ona inila.
Zimi je u Lise Gore dolazio knez Andrej koji je bio vedar, blag i njean, kakva ga
kneginjica Marja nije odavno vidjela. Ona je nasluivala da mu se neto dogodilo, ali on nije
rekao kneginjici Marji nita o svojoj ljubavi. Pred odlazak se knez Andrej neto razgovarao s
ocem i kneginjica Marja se zamijetila da su pred polazak obojica bila nezadovoljna.
Uskoro nakon odlaska kneza Andreja, kneginjica Marja je pisala iz Lisih Gora u Petrograd
svojoj prijateljici Juliji Karaginoj, o kojoj je kneginjica Marja matala, kako uvijek
mataju djevojke, da e je udati za svog brata, i koja je u to vrijeme bila u alosti za svojim
bratom to je poginuo u Turskoj.
Jadi su, oito, na zajedniki udes. Draga i njena moja prijateljice Julie.
Va je gubitak tako uasan da ga ne mogu sebi drugaije protumaiti nego kao osobitu
milost Boga koji u Svojoj ljubavi hoe da iskua vas i vau vrlu majku. Ah, prijateljice
moja, religija, i samo religija, moe nas, ne kaem vie utjeiti, nego izbaviti od oajanja;
samo nam religija moe razjasniti ono to ovjek bez njene pomoi ne moe pojmiti: radi
ega, zato stvorenja koja su dobra, uzviena, koja umiju da budu sretna u ivotu, koja ne
samo to nikome ne kode nego su prijeko potrebna drugima da mogu biti sretni - Bog poziva
k sebi, a zle, beskorisne, pogubne ljude ili takve koji su na teret drugima, ostavlja na ivotu.
Prva smrt koju sam vidjela i koju nikad neu zaboraviti - smrt moje drage snahe, uinila je
na mene takav dojam. Isto tako kao to vi pitate sudbu zato je morao umrijeti va divni brat,
tako sam i ja pitala zato mora umrijeti taj aneo - Liza koja ne samo to nije uinila nikome
nita naao, nego je u glavi imala uvijek samo dobre misli. I ta se dogodilo, prijateljice
moja? Otada je, eto, prolo pet godina i ja sa svojom jadnom pameu poinjem ve
jasno shvaati zato je bilo potrebno da ona umre i kako je ta smrt bila samo izraz beskrajne
dobrote Stvoriteljeve ija su sva djela, iako ih mi veinom ne shvaamo, samo znaci
Njegove beskrajne ljubavi prema Svojoj tvorevini. Ja esto mislim da je ona moda bila
odve aneoski nevina da bi imala snagu da podnese sve majinske dunosti. Ona je kao
mlada ena bila besprijekorna; moda ne bi mogla biti takva kao majka. Ovako, ne samo to
je nama, a napose knezu Andreju, ostavila za sobom najistije aljenje i uspomenu nego e
ondje po svoj prilici, dobiti ono mjesto kojemu se ja ne smijem ni nadati. Ali da ne govorim
vie samo o njoj, ta je rana i strana smrt, koliko god bila bolna, najpovoljnije utjecala na

mene i na brata. Tada, u asu gubitka, nisu mi mogle doi na um te misli; tada bih ih bila
uasnuta odagnala od sebe, ali je sad to tako jasno i pouzdano. Piem vam sve to, prijateljice
moja, samo zato da bi vas uvjerila u evaneosku istinu koja je postala mojim ivotnim
pravilom: nijedna vlas ne pada ovjeku s glave bez Njegove volje. A Njegovu volju vodi
samo beskrajna ljubav prema nama pa je stoga sve, to nam se god dogodi, radi naega dobra.
Vi pitate hoemo li provesti zimu u Moskvi? Bez obzira na elju da vas vidim, mislim da
neemo, a niti elim. Zaudit ete se to je tome uzrok Bonaparte. A evo zato: zdravlje se
mog oca osjetno pogorava: on ne podnosi da mu netko proturjei i postaje razdraljiv. Tu
razdraljivost, kako znate, izazivaju uglavnom politika zbivanja. On ne moe podnijeti
misao da se Bonaparte vlada prema svim evropskim vladarima kao prema sebi ravnima,
napose prema naemu, unuku velike Katarine! Kako znate, ja sam potpuno ravnoduna prema
politikim dogaajima, ali iz rijei mog oca i njegovih razgovora s Mihajlom Ivanoviem
znam sve to se zbiva u svijetu, a osobito znam sve poasti to se odaju Bonaparteu koga,
kako se ini, na cijeloj zemaljskoj kugli jo jedino u Liim Gorama ne priznaju za velika
ovjeka, a jo manje za francuskog cara. I moj otac ne moe to podnijeti. Meni se ini da on
nerado govori o putu u Moskvu poglavito zato to tako gleda na politike dogaaje i to
predvia sukobe do kojih bi moglo doi zbog njegova naina da izrie svoja miljenja ne
susteui se ni pred kim. Koliko bi mu koristilo lijeenje, toliko bi mu kodile prepirke o
Bonaparteu koje bi bile neminovne. Kako bilo da bilo, o tome e se skoro odluiti.
Na obiteljski ivot tee po staromu, osim to brat Andrej nije ovdje. Kako sam vam ve
pisala, on se mnogo promijenio u posljednje vrijeme. Nakon svoje nesree tek je sad, ove
godine duevno posve oivio. Postao je onakav kakva sam ga poznavala kao dijete: dobar,
njean, ima zlatno srce kome ne znam ravna. Shvatio je, kako mi se ini, da se ivot za nj nije
svrio. Ali dok se tako duevno promijenio, tjelesno je veoma oslabio. Mraviji je nego prije i
nevozniji. Bojim se za nj i drago mi je to je krenuo na taj put u inozemstvo koji su mu
lijenici ve odavno preporuivali. Nadam se da e mu pomoi. Piete mi da se u Petrogradu
o njemu govori kao o jednom od najmarnijih, najobrazovanijih i najpametnijih mladih ljudi.
Nemojte mi zamjeriti na rodbinskom ponosu - ja nikad u to nisam ni sumnjala. Ne mogu se
nabrojiti sva dobra djela koja je on ovdje svima uinio, poevi od svojih seljaka pa do
plemia. Kad je doao u Petrograd, uzeo je samo ono to mu je pripadalo. udim se kako
uope dolaze glasine iz Petrograda u Moskvu, a napose takve lane kao ona o kojoj mi vi
piete - glasina da e se brat toboe oeniti malom Rostovom. Ja ne vjerujem da e se Andrej
ikad bilo kojom oeniti, a pogotovo ne njome. A evo zato: prvo, iako on malokad govori o
pokojnoj eni, ja znam da se bol zbog toga gubitka odvie duboko usjekao u njegovo srce a
da bi se ikad odluio da joj nae posljednicu i maehu naem malom anelu. Drugo, zato to
ta djevojka, koliko ja znam, nije od onih ena koje bi se mogle svidjeti knezu Andreju. Ne
vjerujem da bi je knez Andrej odabrao sebi za enu i rei u otvoreno: i ne elim. Ali,
zabrbljala sam se, na kraju sam drugog lista. Zbogom, draga moja prijateljice; neka vas Bog
uva u Svom svetom i monom okrilju. Moja draga drubenica, mademoiselle Bourienne,
alje vam cjelov.

XXVI
U sredini ljeta kneginjica Marja primi neoekivano pismo od kneza Andreja iz vicarske u
kojemu joj je priopavao udnu i neoekivanu novost. Knez Andrej je pisao da se zaruio s
Rostovljevom. Iz cijeloga je pisma izbijao ljubavni zanos prema zarunici i njeno
prijateljstvo i povjerljivost prema sestri. Pisao je da nikad nije volio ovako kako sad voli i da
je tek sad shvatio i upoznao ivot; molio je sestru da mu oprosti to joj nije bio nita rekao o
svojoj odluci kad je bio u Liim Gorama, iako je govorio o tome s ocem. Nije joj bio rekao
zato to bi onda kneginjica Marja stala moliti oca da mu dade svoju privolu, a budui da ne bi
uspjela, naljutila bi oca i na svojim pleima ponijela svu teinu njegove zlovolje. Uostalom,
pisao je on, tada jo nije bilo sve tako konano uglavljeno kao sad. Tada mi je otac dao rok
od godinu dana, a evo je ve prolo est mjeseci, polovina odreenog roka, a ja ostajem
vre no ikad pri svojoj odluci. Kad me lijenici ne bi zadravali ovdje u toplicama, vratio
bih se u Rusiju, ali ovako moram odgoditi svoj povratak jo za tri mjeseca. Ti zna mene i
moje odnose s ocem. Meni ne treba nita od njega, ja sam uvijek bio i bit u samostalan, ali
da uinim neto protiv njegove volje, da navuem na sebe njegov gnjev kad mu je, moda,
ostalo toliko malo vremena da poivi s nama, to bi upola smanjilo moju sreu. Ja piem sad i
njemu pismo o tom istom i molim te da mu u zgodnom asu preda to pismo, pa da mi javi
to on misli o svemu tome i ina li nade da e pristati da mi smanji rok za tri mjeseca.
Nakon mnogih kolebanja, sumnji i molitava, kneginjica Marja preda pismo ocu. Sutradan
joj stari knez mirno kaza:
- Pii bratu neka prieka dok ne umrem ... Nee dugo - uskoro u ga osloboditi...
Kneginjica mu htjede odgovoriti, ali joj otac ne dade i uze govoriti sve glasnije i glasnije:
- eni se, eni, sinko ... Lijep rod!... Pametni ljudi, a? Bogati, a? Tako je. Lijepu e
maehu dobiti Nikoluka. Pii mu neka se eni, ako hoe, sutra. Nikoluki e maeha biti
ona, a ja u se oeniti Burjenkom!... Ha, ha, ha, neka ni on ne bude bez maehe! Samo mu
jedno reci, da u mojoj kui ne treba vie ena; neka se oeni, ali neka ivi sam za
sebe. Moda e i ti preseliti k njemu? - okrenu se on kneginji Marji. - S bogom pola dok je
zarana, dok je zarana... dok je zarana!...
Nakon te provale gnjeva, knez nije vie nijednom govorio o tome. Ali suzdravan bijes
zbog sinove malodunosti ispoljio se u oevu odnosu prema keri. Dotadanjim predmetima
za podsmijevanje pridruio se jo jedan - razgovor o maehi i udvornost prema M-lle
Bourienne.
- A zato da se ne oenim njome? - govorae on keri. - Bit e kneginja da je divota! - i
kneginjica Marja je u udu i nedoumici poela primjeivati kako otac u posljednje vrijeme
doista sve vie i vie pridobiva za se Francuskinju. Kneginjica Marja napisa knezu Andreju
kako je otac primio njegovo pismo; ali je tjeila brata i pripomenula kako se nada da e jo
nagovoriti oca.
Nikoluka i njegov odgoj, Andr i vjera bijahu utjehe i radosti kneginjice Marje; ali budui
da se svaki ovjek mora neemu nadati, tako je i kneginjica Marja, osim toga, u najskrovitijoj
dubini svoje due potajno sanjarila i nadala se, to ju je najvie tjeilo u ivotu. Te su joj
utjene snove i nade davali boji ljudi - jurodivi143 i hodoasnici144 koji su je posjeivali
kriom od kneza. to je kneginjica Marja bivala starija, to je vie upoznavala ivot i
143 Luaci od roenja za koje je narod vjerovao da su sveti i da imaju mo proricanja pa su ih stoga zvali i
bojim ljudima.

144 Ruski stranniki, to jest bogomoljci koji su lutali svijetom od jednog Svetog mjesta do drugog, i drali
da ih poslije smrti valja potajno zakopati bilo gdje u umi.

promatrala ga, to se vie udila kratkovidnosti ljudi koji ovdje, na zemlji trae uitke i
sreu, koji se zlopate, mue, bore i nanose jedan drugome zlo ne bi li postigli tu nemoguu,
prividnu i grenu sreu. Knez Andrej je volio svoju enu, ona je umrla, njemu to nije
dovoljno, hoe da povee svoju sreu s drugom enom. Otac to nee jer eli da se knez
Andrej oeni bogatijom i uglednijom. I svi se oni bore, i pate, i mue, i grijee duu, svoju
vjenu duu, ne bi li se domogli blaga koje traje trenut. Nije dosta to mi to sami znamo Krist, sin Boji, siao je na zemlju i rekao nam da je ovaj ivot trenutani ivot, kunja, a mi
se svejednako drimo za nj i mislimo da emo se u njemu usreiti. Kako to nitko nije shvatio?
- miljae kneginjica Marja. - Nitko osim ovih prezrenih bojih ljudi koji s torbom na leima
dolaze k meni na stranji ulaz, jer se boje da ih knez ne vidi, a boje se ne zato to bi stradali
od njega, nego zato da ga ne navedu na grijeh. Napustiti obitelj, zaviaj, sve brige o
zemaljskim dobrima zato da, ne prianjajui ni za to, idu pod tuim imenom u prtenim
odrpuljama od mjesta do mjesta, ne nanosei ljudima tete i molei se za njih, molei se i za
one koji ih gone i za one koji ih tite: iznad te istine i ivota nema druge istine i ivota!
Bila je jedna hodoasnica, Fedosjuka, pedesetogodinja mala, mirna, koziava ena koja
je ve vie od trideset godina hodala bosa i u okovima. Nju je kneginjica Marja
posebno voljela. Jednom, dok je Fedosjuka u mranoj sobi, samo pri svjetlu kandila, priala
o svom ivotu, kneginjici Marji doe takvom silinom na pamet misao o tome da je jedina
Fedosjuka nala istinski put u ivotu te je odluila da i sama poe potucati se po svijetu. Kad
je Fedosjuka otila na spavanje, kneginjica Marja je dugo razmiljala o tome i naposljetku
odluila da treba da ide u hodoasnike, ma kako to udno bilo. Povjerila je svoju nakanu
samo jednom sveeniku-monahu, ocu Akinfiju, i sveenik je odobrio njenu nakanu. Pod
izlikom da eli obdariti hodoasnice, kneginjica Marja je pribavila sebi potpunu opremu
hodoasnic: koulju, opanke, kaftan i crni rubac. esto je prilazila svom najdraem ormaru i
zastajala u dvoumici nije li ve dolo vrijeme da izvri svoju nakanu.
Sluajui prianja hodoasnica, esto su je uzbuivale njihove jednostavne rijei koje su
one izgovarale mehaniki, ali koje su za nju bile pune duboka smisla, tako da je u
vie navrata bila spremna da sve napusti i pobjegne od kue. U duhu je ve vidjela sebe uz
Fedosjuku kako u gruboj odrpulji, sa tapom i torbom obramnicom koraa pranom cestom,
i tim putem na kojemu nema ni zavisti, ni ljudske ljubavi, ni elja, ide od ugodnika do
ugodnika i napokon onamo gdje nema ni boli, ni uzdaha, i gdje su samo vjena radost i
blaenstvo.
Doi u do jednog mjesta, pomolit u se; dok se ne priviknem, ne zavolim - poi u dalje.
Ii u sve dotle dok me noge nose pa u lei i umrijeti gdje bilo te u, napokon, stii u onu
vjenu, tihu luku gdje nema ni boli ni uzdaha!... - razmiljae kneginjica Marja.
Ali poslije, kad bi ugledala oca, a napose maloga Koku, njena je nakana slabila, kradom je
plakala i osjeala da je grenica: voljela je oca i sinovca vie no Boga.

ETVRTI DIO
I
Biblijska predaja kae da je nerad - besposlenost bila uvjet za blaenstvo prvoga ovjeka
do njegova pada. Ljubav prema besposlenosti ostala je ista i u palom ovjeku, ali prokletstvo
neprekidno lei na ovjeku, i to ne samo zato to moramo u znoju lica svoga zaraivati kruh
svoj nego i zato to po svojim duevnim svojstvima ne moemo biti besposleni i mirni. Tajni
nam glas govori da moramo osjeati krivicu zato to smo besposleni. Kad bi se ovjek
nekako mogao zatei u takvom stanju u kojemu bi, kad je besposlen, osjeao da je od koristi i
da izvrava svoju dunost, naao bi neto od prvobitnoga blaenstva. A takvo stanje obavezne
i besprijekorne besposlenosti uiva cio jedan stale - vojniki stale. Ta je obavezna i
besprijekorna besposlenost bila i bit e glavni ar vojne slube.
Nikolaj Rostov potpuno je uivao to blaenstvo poto je poslije 1807. nastavio sluiti u
Pavlogradskom puku, u kojemu je ve zapovijedao eskadronom koji je bio preuzeo od
Denisova.
Rostov je postao grub, dobar momak, za koga bi moskovski znanci rekli da je poneto
mauvais genre,145 ali koga su voljeli i cijenili drugovi, podreeni i starjeine i koji je bio
zadovoljan svojim ivotom. U posljednje je vrijeme, godine 1809, u pismima od kue poesto
itao majine jadikovke o tome kako se njihovo imovinsko stanje sve vie i vie pogorava i
da je vrijeme da doe kui, da obraduje i umiri stare roditelje.
itajui ta pisma, Nikolaj se bojao da ga ne izvuku iz one sredine u kojoj je on, izdvojivi
se od svega ivotnog metea, ivio tako mirno i povueno. Slutio je da e prije ili
kasnije morati opet ui u onaj ivotni vrtlog u kojemu se imovinske prilike as pogoravaju,
as popravljaju, upravitelji podnose obraune, gdje su svae, spletke, veze, drutvo, Sonjina
ljubav i vjera koju joj je bio zadao. Sve je to bilo strahovito muno, zapleteno, pa je on na
majina pisma odgovarao hladnim klasinim pismima koja su poinjala ovako: Ma chre
maman146 a zavravala se ovako: Votre obissant fils,147 a da nije spominjao kad namjerava
doi kui. Godine 1810. dobio je pisma od kue u kojima su mu javljali o Natainim
zarukama s Bolkonskim i o tome da e svadba biti za godinu dana zato to stari knez ne daje
privolu. To je pismo ogorilo, uvrijedilo Nikolaja. Prvo, bilo mu je ao to e kuu napustiti
Nataa koju je on u obitelji najvie volio; drugo, sa svog husarskog gledita alio je to nije
bio ondje, jer bi on pokazao tom Bolkonskom da sroavanje s njim nije ba tko zna kako
velika ast i da se, ako on voli Natau, moe oeniti i bez doputenja sumanuta oca. asak se
kolebao ne bi li zatraio dopust da vidi Natau kao zarunicu, ali su nadoli manevri,
razmiljao je o onji, o zbrci kod kue i opet odgodio. Ali s proljea iste godine primi pismo
od majke, koje je pisala bez grofova znanja, i to ga pismo uvjeri da treba putovati. Majka je
pisala da e sav imutak, ako Nikolaj ne doe i ne prihvati se posla, otii na bubanj i da e se
svi potucati po svijetu. Grof je tako slab, tako se predao u ruke Mitenjki, i tako je dobar, i
tako ga svi varaju da je sve gore i gore. Za miloga boga, preklinjem te doi odmah ako
nee da unesrei mene i cijelu svoju obitelj - pisae grofica.
145 Neotesan.
146 Draga mama!
147 Va posluni sin.

To je pismo djelovalo na Nikolaja. On je imao onaj prosjeni zdravi razum koji mu je

govorio to treba da radi.
Sad je valjalo, ako ne i napustiti slubu, a ono bar poi na dopust. Nije znao zato je
trebalo da ide; ali kad se poslije ruka ispavao, zapovjedio je da mu osedlaju zelenka
Marsa, davno nejahana i neobino zla drijepca, pa kad se vratio kui na zapjenjenom
drijepcu, rekao je Lavruki (Denisovljev je lakaj ostao kod Rostova) i drugovima, kad su
uveer doli, da je zatraio dopust i da ide kui. Koliko mu je god bilo teko i udno pomisliti
da e otii prije nego dozna iz taba hoe li biti promaknut u in kapetana (to ga je osobito
zanimalo), ili hoe li dobiti Anu148 za posljednje manevre; koliko mu je god bilo udno
pomisliti da e otii a da ne proda grofu Gluhovskom trojku dorata za koje se poljski grof
pogaao s njim i za koje se bio okladio da e ih prodati za dvije tisue; koliko se god inilo
neshvatljivo da e se bez njega odrati onaj bal koji je trebalo da husari prirede za panu
Przazdecku, usprkos ulanima koji su prireivali bal pani Borzozowskoj - znao je da mora
otii iz svoga vedrog lijepog svijeta onamo nekamo gdje je sve besmisleno i zbrkano. Nakon
sedmicu dana dobio je dopust. Husari, drugovi ne samo iz puka nego i iz brigade, priredie u
Rostovljevu ast ruak koji je stao petnaest rubalja po glavi - svirala su dva orkestra, pjevala
dva zbora pjevaa; Rostov je plesao trepak s majorom Basovom; pijani su oficiri bacali
Rostova u zrak, grlili ga i ispustili; vojnici treega eskadrona bacali su ga jo jednom u zrak i
vikali hura! Zatim su Rostova strpali u saonice i ispratili ga do prve stanice.
Do na pola puta, od Kremenuga do Kijeva, sve su Rostovljeve misli, kao i obino, letjele
natrag u eskadron; ali kad je prevalio pola puta, poeo je ve zaboravljati trojku dorata, svoga
narednika Doojvejka i stao se uznemireno pitati ta e i kako e sve zatei u Otradnome. to
se vie pribliavao kui, to je napregnutije, kudikamo napregnutije (kao da je duevno
osjeanje bilo podreeno onom zakonu zemljine sile tee po kojemu je brzina pada obrnuto
razmjerna s kvadratom udaljenosti) mislio o svom domu; na posljednjoj je postaji pred
Otradnim dao koijau tri rublja za rakiju i kao djeak, sav zadihan, ustrao uz ulazne
stepenice.
Polije oduevljenja zbog sastanka i poslije onog udnog osjeanja da nije onako kako si
oekivao - sve je isto, emu sam se toliko urio! - Nikolaj se stade uivljavati u svoj stari
domai svijet. Otac i majka bijahu isti kao i prije, samo su se neto postarali. Nov je bio
nekakav nemir i povremeno neslaganje ega prije nije bilo i to je, kako je Nikolaj
uskoro doznao, potjecalo od loih imovinskih prilika. Sonja je ve ula u dvadesetu godinu.
Nije se vie proljepavala, inilo se da nee biti nita ljepa nego to je sad; ali i to je bilo
dovoljno. Otkako je doao Nikolaj, sva je odisala sreom i ljubavlju, i vrsta, nepokolebljiva
ljubav te djevojke budila je u njemu radost. Petja i Nataa najvie su iznenadili
Nikolaja. Petja je ve velik, trinaestogodinji, lijep, veseo i pametan i obijestan djeak kome
se ve mijenjao glas. Natai se Nikolaj dugo udio i smijao gledajui je:
- Sasvim si drugaija - ree joj.
- ta, jesam li porunjela?
- Naprotiv, nekako si dostojanstvena. Kneginja! - ree joj apatom.
- Tako je, tako je, tako je - radosno e Nataa.
Nataa mu ispripovjedi o svom romanu s knezom Andrejom, o njegovu dolasku u Otradno
i pokaza mu posljednje pismo.
- Onda, je li ti drago? - upita ga Nataa. - Ja sam sad tako mirna, sretna.
- Veoma mi je drago - odvrati Nikolaj. - On je krasan ovjek. A jesi li jako zaljubljena u
njega?

148 Orden sv. Ane.

- Kako bih ti rekla - odgovori Nataa - bila sam zaljubljena u Borisa, u uitelja, u
Denisova, ali je ovo posve drugaije. Mirna sam, vrsta. Znam da nema boljega ovjeka od
njega, i tako sam sad mirna, i tako mi je lijepo. Sasvim drugaije nego prije.
Nikolaj ree da mu nije drago to je svadba odgoena za godinu dana; ali Nataa napadne
estoko brata dokazujui mu da nije moglo biti drugaije, da bi bilo runo ui u obitelj protiv
oeve volje, da je ona samo tako htjela.
- Ti to nikako, nikako ne razumije - ree ona. Nikolaj umukne i sloi se s njom.
Brat se esto udio gledajui je. Nimalo nije bila nalik na zaljubljenu zarunicu koja je
odvojena od zarunika. Bila je staloena, mirna, vesela, ba kao i prije. Nikolaj se udio i
ak poinjao sumnjati u prosidbu Bolkonskoga. Nije vjerovao da je o njenoj sudbini ve
odlueno, to vie to je nije vidio s knezom Andrejem. Sve mu se inilo da u tom
namjeravanom braku ima neto to ne valja.
emu odgaanje? Zato se nisu javno zaruili? - miljae on. Kad se jednom
porazgovarao s majkom o sestri, vidio je da majka isto tako u dubini due sumnja katkad u taj
brak.
- Evo pie - kazivae ona pokazujui sinu pismo kneza Andreja osjeajui u potaji, kao i
sve majke, kivnost prema keri zbog njene budue brane sree - pie da nee doi prije
prosinca. ta ga to moe zadrati? Zacijelo bolest! Veoma je slaba zdravlja. Ne govori o tome
Natai! Neka te ne zavarava to je vesela: to ona proivljava svoje posljednje djevojake
dane, a ja znam kako joj je svaki put kad primi pismo. A, uostalom, dat e bog pa e biti sve
dobro - zakljuila bi ona svaki put - on je krasan ovjek.

II
U prvo vrijeme nakon svakog dolaska Nikolaj je bio ozbiljan i ak turoban. Muilo ga je
to mora sudjelovati u tim glupim gospodarskim poslovima zbog kojih ga je mati
bila pozvala. Da bi to prije svalio s plea taj teret, on je trei dan nakon svog dolaska ljutito,
ne odgovarajui na pitanje kamo ide, otiao nabranih obrva Mitenjki u krilo kue i zatraio
od njega raune od svega. ta su rauni od svega, Nikolaj je znao jo manje nego Mitenjka
koga obuze strah i zbunjenost. Razgovor i Mitenjkin obraun nisu dugo trajali. Dva
seoska kneza, jedan izabran od seljaka, a drugi postavljen od zemstva,149 koji su ekali u
predsoblju krila, prestraeni i zadovoljni sluali su najprije kako grmi i treti glas mladoga
grofa koji kao da je bivao sve jai i jai, sluali su psovke i strane rijei to su pljutale jedna
za drugom.
- Razbojnice! Nezahvalna ivotinjo!... Sasjei u te, pseto ... Nee taticu ... Okrao ... - itd.
Zatim su ti ljudi, isto tako zadovoljni i preplaeni vidjeli kako je mladi grof, sav zajapuren,
zakrvavljenih oiju, izvukao za ovratnik Mitenjku, pa ga u pogodnom asu dok je govorio
veoma spretno udario nogom i koljenom u stranjicu i povikao: Napolje! Da te ne vidim
vie ovdje, huljo!
Mitenjka je sunovratice sletio niz est stepenica i pobjegao u cvjetnjak. (Taj je cvjetnjak
bio poznato utoite prestupnika u Otradnome. Sam Mitenjka, kad se vraao pijan iz
grada, skrivao se u tom cvjetnjaku, i mnogi su stanovnici Otradnoga koji su se skrivali pred
Mitenjkom znali za spasonosnu mo tog cvjetnjaka.)
Mitenjkina ena i svastike prestraenih lica izvirie u trijem na vrata sobe u kojoj je virio
ist samovar i stajala upraviteljeva visoka postelja s jorganom od ustriaka.
Mladi grof je zadihan, ne osvrui se na njih, proao odlunim koracima pored njih i
otiao kui.
Grofica je odmah od djevojaka doznala to se odigralo u krilu zgrade, i u jednu se ruku
umirila to e se njihove imovinske prilike sad zacijelo popraviti, u drugu se pak
ruku uznemirila kako e to podnijeti njen sin. Nekoliko je puta prilazila na prstima njegovim
vratima i sluala kako pui lulu za lulom.
Sutradan je stari grof pozvao sina na stranu i rekao mu smijeei se bojaljivo:
- A zna li ti, duo draga, da si se nepotrebno razljutio! Mitenjka mi je sve ispriao.
Znao sam ja - pomisli Nikolaj - da nikad nita neu shvatiti ovdje, u ovom blesavom
svijetu.
- Ti si se rasrdio to nije upisao onih sedamsto rubalja. Ta on ih je upisao u prijenosu, a ti
nisi drugu stranu ni pogledao.
- Tatice, on je hulja i lopov, ja znam. I to sam uinio, uinio sam. A ako i hoete, ja mu
neu nita govoriti.
- Nemoj tako, duo draga! (Grof je takoer bio zbunjen. Osjeao je da je loe gospodario s
imanjem svoje ene i da je kriv svojoj djeci, ali nije znao kako bi to popravio.) Nemoj tako, ja
te molim da se pozabavi s poslovima, ja sam star, ja...
- Neu, tatice, oprostite ako sam vam priinio nepriliku; ja se razumijem jo manje od vas.
Do vraga i oni, ti seljaci, i novci, i prijenosi na drugu stranu - miljae on. - Nekad sam
jo razumio kako se od etvrtine uloga dotjera do est uloga, ali ta je prijenos na drugu
stranu - nemam pojma - ree sebi, i otada se nije vie mijeao u poslove. Samo je jedanput
grofica pozvala sina, rekla mu da ima mjenicu od Ane Mihajlovne na dvije tisue i upitala ga
to kani uiniti s tim.
149 Zemstvo je u carskoj Rusiji bila samoupravna okruna ili kotarska vlast koja je odluivala o ekonomskim
i kolskim pitanjima.

- Evo ta - odgovori Nikolaj. - Rekli ste da od mene zavisi; ja ne volim ni Anu Mihajlovnu
ni Borisa, ali su oni bili siromani i nai prijatelji. Onda, evo ta! - i on razdere mjenicu i tim
svojim postupkom natjera staru groficu da zaplae od radosti. Poslije toga se mladi Rostov
nije vie mijeao ni u kakve poslove, nego se strastveno odao lovu s psima koji nije jo
poznavao, a kojim se stari grof uvelike bavio.

III
Ve su pali prvi mrazevi, jutarnje su smrzavice zaleivale zemlju raskvaenu od jesenjih
kia, zelen se ve bila ubusila i odudarala svojim ivim zelenilom od njiva pocrnjeloga,
stokom izgaenog ozimog i svijetloutog jarog strnita s crvenim poljima heljde. Vrike i
ume, koje su na kraju kolovoza jo bili otoci sred crnih polja ozimih usjeva i strnita,
postadoe zlaani i jarko crveni otoci sred jarko zelenih ozimih usjeva. Zeevi su se ve
dopola olinjali, lisija se legla poela razilaziti na sve strane, mladi vukovi narasli vei od
pasa. Bilo je najljepe vrijeme za lov. Psi mladog strastvenog lovca Rostova ne samo to su
ve bili spremni za lov nego su se i podbili, tako da je na zajednikom lovakom vijeanju
bilo odlueno da se psima dade tri dana odmora pa da se 16. rujna krene u lov i to da se pone
od Dubrave gdje se nalazilo nedirnuto vuje leglo.
Tako je bilo na dan 14. rujna.
Cio taj dan lovci su bili kod kue; bilo je mrazovito i studen je tipala, ali pred veer stade
poputati i objui. Kad je 15. rujna ujutro mladi Rostov u kunom kaputu izvirio na prozor,
vidio je jutro da nije moglo biti ljepe za lov; nebo kao da se topilo i bez vjetra sputalo na
zemlju. Jedino kretanje u zraku bilo je lagano sputanje mikroskopskih kapljica izmaglice ili
magle. S ogoljelog granja u vrtu visjele su bistre kapi i padale na lie to je netom otpalo.
Sjajna i mokra zemlja u povrtnjaku crnjela se kao mrak i stapala se sasvim blizu s mutnim i
vlanim maglenim pokrivaem. Nikolaj izie na ulazne stepenice to bijahu mokre i
zamazane od nanesena blata; mirisalo je na lokavo lie i na pse. Crnopjegasta kuja Milka,
iroke zadnjice i velikih crnih izbuljenih oiju, opazi gospodara pa ustade, uzmae i legne
zeki, zatim nenadano skoi i liznu ga pravo u nos i u brkove. Drugi pas, hrt,
ugleda gospodara s vrtne staze i pojuri sunovratice, izvijajui se u leima, prema stepenicama
te podie rep i stade se eati o Nikolajeve noge.
- O hoj! - dopre u tom asu lovaki pokli koji se ne moe oponaati i koji udruuje u sebi
najdublji bas i najvii tenor; i iza ugla izie glavni psar i lovaki voa Danilo,
oian unaokolo na ukrajinsku, sijed, naboran lovac sa svinutim korbaem u ruci, drei se
onako samosvjesno i prezirno prema svemu na svijetu kako se dre samo lovci. On smae
svoju erkesku kapu pred gospodinom i prezirno ga pogleda. Taj prezir nije vrijeao
gospodara: Nikolaj je znao da je taj Danilo, koji sve prezire i izdie se iznad svega, ipak
njegov sluga i lovac.
- Danila! - ree Nikolaj bojaljivo i osjeajui kako ga je, kad je vidio ono vrijeme
pogodno za lov, one pse i lovca, obuzela ve ona nesavladiva lovaka strast kad ovjek
zaboravlja sve svoje preanje nakane, kao zaljubljenik pred ljubovcom.
- ta zapovijedate, vaa svjetlosti? - zapita Danilo glasom kao u arciakona, promuklim od
uckanja, a dva crna sjajna crna oka pogledae poprijeko gospodina koji je uutio. ta, ne
moe odoljeti? - kanda kazae ta dva oka.
- Lijep dan, a? I za hajku i za trku, a? - ree Nikolaj eui Milku za uima.
Danilo ne odgovori ve zatrepta oima.
- Poslao sam Uvarku da osluhne u zoru - ree on u basu nakon kratkotrajne utnje - kae
da ih je prevela u ostradnjansku branjevinu, ondje su zavijali. (Prevela je znailo da je vuica,
za koju su obojica znali, prela s mladunadi u otradnjansku umu koja je bila dvije vrste
daleko od kue i koja je sred polja nalikovala na otok.)
- Pa trebalo bi poi? - ree Nikolaj. - Doider k meni s Uvarkom!
- Kako zapovijedate!
- Onda, nemoj jo hraniti!
- Razumijem.

Nakon pet minuta Danilo i Uvarka stajali su u Nikolajevu velikom kabinetu. Mada je
Danilo bio malen rastom, podsjeao je, kad je bio u sobi, na konja ili medvjeda koga vidi na
podu sred pokustva i u prilikama u kojima ive ljudi. Danilo je sam to osjeao pa je, kao i
obino, stajao tik uz vrata, nastojao da govori to tie i da se ne mie kako ne bi nekako
otetio gospodske sobe, i gledao da to prije kae sve i izie napolje, ispod stropa pod nebeski
svod.
Poto je zavrio ispitivanje i doznao od Danila da psima nije nita (Danilo je i sam htio da
ide), Nikolaj zapovijedi da osedlaju konje. Ali taman je Danilo htio da izie kad u sobu ue
brzim korakom Nataa, jo nepoeljana i neodjevena, u velikom dadiljinom rupcu. Petja
utra s njom.
- Ide? - ree Nataa. - Ja sam odmah znala! Sonja je rekla da neete ii. Ja sam znala da je
danas takav dan da se mora ii.
- Idemo - odgovori preko volje Nikolaj koji je danas kanio prirediti ozbiljan lov pa nije
imao volje da povede Natau i Petju. - Idemo, ali samo na vukove: tebi bi bilo dosadno.
- Ti zna da mi je to najvei uitak - prihvati Nataa.
- Ovo nije lijepo - sam ide, zapovijedio da osedlaju konja, a nama ni rijei!
- Prepreka se Rus ne boji, idemo! - povika Petja.
- Ta ti ionako ne smije: mamica je rekla da ne smije - ree Nikolaj Natai.
- Ba idem, svakako idem - odluno e Nataa. - Danila, zapovijedi da nam osedlaju konje
i neka Mihajla izie s mojim psima - obrati se ona lovakom voi.
Danilu se ionako inilo teko i neprilino to je u sobi, a da jo ima nekakva posla s
gospoicom - inilo mu se nemogue. Oborio je oi i pourio se da izie, kao da ga se to
nita ne tie, pazei da nekako sluajno jo ne povrijedi gospoicu.

IV
Stari grof, koji je uvijek prireivao velike lovove i koji je sad brigu o lovu predao sinu, bio
je tog dana, 15. rujna, dobre volje i spremao se da i sam poe.
Za jedan sat bili su svi pred ulaznim stepenicama. Nikolaj je strogo i ozbiljno, pokazajui
da mu sad nije do ale, proao pored Natae i Petje koji su mu neto govorili. Pregledao je sve
to je bilo spremno za lov, poslao naprijed pasji opor i lovce da pou s druge strane, uzjahao
na svog riana donske pasmine i, podzviznuvi psima, krenuo preko gumna u polje prema
otradnjanskoj branjevini. Konja starog grofa, ukopljena alata, koga su zvali Vifljanka, vodio
je grofov konjuar; trebalo je da se sam grof odveze u kolima pravo na mjesto kojim prolazi
zvjerka i koje su mu prepustili.
U svemu su izveli pedeset i etiri psa hajkaa s kojima je izilo est to glavnih, to
obinih psara. Osim gospode bilo je osam hrtovoa za kojima je kaskalo vie od etrdeset
hrtova, tako da je s gospodskim psima izilo u polje oko sto trideset pasa i dvadeset lovaca na
konjima.
Svaki je pas znao svoga gospodara i svoje ime. Svaki je lovac znao svoj posao, mjesto i
zadatak. im su izili iz dvorita, svi su se bez buke i razgovora, mirno i
jednakomjerno, razvili putom i poljem i poli prema otradnjanskoj umi.
Konji su ili poljem kao po sagu i katkad, prelazei putove, ljepkali po lokvama.
Maglovito nebo sputalo se i dalje neprimjetno i jednolino na zemlju; zrak bijae miran,
topao, bez zvukova. Od vremena do vremena ulo se zvidanje lovaca, as frktanje konja, as
udarac korbaem ili skvianje psa koji nije bio na svom mjestu.
Kad su proli otprilike jednu vrstu, pred Rostovljevim je lovcima izniklo iz magle jo pet
jahaa s psima. Pred njima je jahao svje, naoit starac velikih sijedih brkova.
- Zdravo, iko - pozdravi ga Nikolaj kad mu starac prie.
- Jasno, mar! ... Znao sam ja - prozbori iko (dalji roak, siromani susjed Rostovljevih) znao sam ja da nee izdrati, i dobro je to ide. Jasno, mar! (To je bila ikina omiljela
uzreica.) Idi odmah u branjevinu, jer mi je moj Girik javio da su Ilaginovi lovci u
Komicima; oni e ti - jasno, mar! - odnijeti leglo ispred nosa.
- Onamo i idem. Da udruimo opore, je li? - zapita Nikolaj. - Da ih udruimo ...
Pse haj kae udruie u jedan opor pa iko i Nikolaj krenue jedan uz drugog. Nataa, sva
umotana rupcima ispod kojih se vidjelo njeno ivahno lice sjajnih oiju, dojuri do njih s
Petjom, koji nije zaostajao za njom, i s lovcem Mihajlom i konjuarom koga joj je bila
pridjelila dadilja. Petja se neemu smijao i tukao i potezao za uzdu svoga konja. Nataa
je vjeto i sigurno sjedila na svom vrancu Arapiku i zaustavila ga pouzdanom rukom, bez po
muke.
iko se nezadovoljno osvrnu na Petju i Natau. On nije rado mijeao maenje s ozbiljnim
lovakim poslom.
- Zdravo, iko, i mi idemo - povika Petja.
- Zdravo, zdravo, ali nemojte pse pogaziti - strogo e iko.
- Nikolenjka, da zna to je Trunila divan pas! Prepoznao me - ree Nataa za svog
omiljelog psa hajkaa.
Prvo, Trunila nije pas nego ogar - pomisli Nikolaj i strogo pogleda sestru hotei joj
natuknuti kako treba da su u tom asu daleko jedan od drugoga. Nataa shvati.
- Nemojte, iko, misliti da emo mi bilo kome smetati - ree Nataa. - Stat emo na svoja
mjesta i neemo se ni maknuti.
- I dobro ete uiniti, grofiice - ree iko. - Samo nemojte da padnete s konja - primetnu jer se - jasno, mar! - nemate za to drati.

Usamljena otradnjanska branjevina vidjela se na sto hvati pred njima i ve su joj prilazili
glavni psari. Poto je s ikom konano odluio odakle e pustiti hajkae i pokazao
Natai mjesto gdje e stajati i gdje nikako nije moglo nita natrati, Rostov se uputi da obie
jarugu.
- E pa, sinove, ide na matorca - ree iko - pazi da ti ne umakne izmeu nogu.
- Vidjet emo - odvrati Rostov. - Karaj, uc-uc! - viknu on odgovarajui tim uzvikom na
ikine rijei. Karaj je bio star i grdan pas kosmate gubice koji je bio poznat po tome to je
sam mogao svladati matoroga vuka. Svi su zauzeli svoja mjesta.
Stari grof je znao kako mu je sin vatren lovac pa je pohitao da ne zakasni, i glavni psari jo
nisu ni doli do mjesta, a Ilja Andreji se, vedar, rumen, uzdrhtalih obraza, dovezao na svojim
vrancima preko ozimih usjeva do mjesta koje su mu bili prepustili te, poto je namjestio
bundu i stavio na sebe lovaku opremu, uzjaha svoju uhranjenu, situ, mirnu i dobru
Vifljanku koja je, kao i on, bila posijedjela. Konje i kola poslae natrag. Iako grof Ilja
Andreji nije bio roeni lovac, dobro je znao lovake zakone pa zato potjera konja u okrajak
grmlja blizu kojega se nalazio, raspravi uzde, namjesti se na sedlu i, osjeajui da je spreman,
obazre se i nasmijei.
Do njega se nalazio njegov sobar, stari, ali ve oteali jaha, Semjon ekmar. ekmar je
drao na uzici tri ljuta vujaka koji su, meutim, bili isto onako gojni kao i gospodar i
konj. Dva stara pametna psa polijegae nevezani. Stotinjak koraaja dublje u okrajku bijae
drugi grofov konjuar, Mika, pomaman konjik i strastven lovac. Grof je po staroj
navadi popio prije lova srebrn pehari lovake prepeenice, prezalogajio i popio pola boce
svog omiljelog bordoa.
Ilja Andreji se poneto zacrvenio od vina i vonje; ovlaene su mu se oi neobino
krijesile pa je, onako umotan u bundu i sjedei na sedlu, podsjeao na dijete koje su spremili
da izvedu na etnju.
Poto je obavio sve svoje poslove, ekmar, mrav, upalih obraza, pogledavae gospodina s
kojim je trideset godina ivio kao jedna dua i, znajui da je dobre volje, oekivao
ugodan razgovor. Jo se jedan konjanik oprezno pribliio (vidjelo se da je ivio pod stegom)
iz ume i stao iza grofa. Taj je ovjek bio starac sijede brade, u enskoj kunoj haljini i
visokoj kapi. Bio je to luda Nastasja Ivanovna.
- De, Nastasja Ivanovna - proapta grof i namigne mu - samo poplai divlja pa e dobiti
od Danila.
- Nisam ni ja ... maji kaalj - ree Nastasja Ivanovna.
- Pssst! - zapsie grof pa se okrenu Semjonu.
- Jesi li vidio Nataliju Iljininu? - upita Semjona. - Gdje je?
- Ona i Petar Ilji stali su kod arovljevih burjana - odgovori Semjon smijeei se. - Ako i
jest dama, ali ima silnu volju.
- A ne udi li se, Semjone, kako jae... A? - priupita grof. - Ne bi se nijednog mukarca
postidjela!
- Kako se ne bi udio? Jae od vano, vjeto!
- A gdje je Nikolaa? Valjda vie Ljadovskog vrha? - svejednako apatom pitae grof.
- Ba tako. Zna on ve gdje treba stati. A tako fino umije jahati da se Danilo i ja poneki put
ne moemo iuditi - ree Semjon koji je znao kako e ugoditi gospodaru.
- Dobro jae, a? A kakav je na konju, a?
- Kao slika! Kad je ono neki dan iz Zavarzinskih burjana istjerao lisicu pa je stao preticati,
od ume, udo jedno - konj je vrijedan tisuu rubalja, a jahau cijene nema. E, bogme, takvog
deliju treba traiti!
- Traiti... - ponovi grof koji je oito, alio to je Semjon tako brzo prestao govoriti. Traiti - ree pa rairi skute svoje bunde i izvadi burmuticu.

- Kad je onomadne iziao s liturgije okien svim odlikovanjima, a Mihail Sidori... Semjon ne doree, jer zau kako se kroz miran zrak jasno razlegnu hajkanje i kevtanje najvie
dvaju ili triju pasa hajkaa. On sae glavu, osluhnu i utke priprijeti prstom gospodinu. Nagazili su na leglo ... - proapta - udarili su pravo preko Ljadovske.
Grof je zaboravio odagnati smijeak s lica pa je gledao pravo u daljinu na proplanak i ne
mrui drao u ruci burmuticu. Odmah za pasjim laveom razlegnu se duboko trubljenje
Danilova roga koji je javljao da su digli vuka; pasji opor pridrui se prvim trima psima pa
dopre kevtanje pasa hajkaa i ono posebno zavijanje po kojemu se poznaje da gone vuka.
Glavni psari nisu vie uckali nego alakali, a sve je glasove nadjaavao Danilov glas, as
krupan, as prodoran i tanak. inilo se kao da Danilov glas ispunja svu umu, dopire izvan
ume i odjekuje daleko u polju.
Poto su nekoliko trenutaka utke sluali, grof i njegov konjuar uvjere se da su se psi
podijelili na dva opora: jedan, vei, koji je osobito estoko tektao, poeo se udaljavati,
a drugi se dio opora otisnuo niza umu, mimo grofa, i od tog je opora dopiralo Danilovo
alakanje. Oba su se ta hajkanja slijevala, prelijevala, ali su se oba udaljavala. Semjon
uzdahnu i sae se da razmrsi uzicu u koju se zapleo mlad pas; grof takoer uzdahnu, a kad
opazi u ruci burmuticu, otvori je i izvadi prstovet.
- Natrag! - viknu Semjon na psa koji je iziao iz okrajka. Grof se lecnu i ispusti burmuticu.
Nastasja Ivanovna sjaha da je podigne.
Grof i Semjon gledahu ga. Odjednom se, kako esto biva, glasovi hajke u tren oka
pribliie kao da ba tu, pred njima, laju psi i alae Danilo.
Grof se obazre i desno od sebe spazi Miku koji je izbeio oi na grofa, pridigao kapu i
pokazivao mu naprijed, na drugu stranu.
- Dr' ga! - povika on takvim glasom da se vidjelo kako mu je ta rije bila ve odavno na
jeziku i muila ga. I on pusti pse i pojuri prema grofu.
Grof i Semjon pojurie iz grmlja i lijevo od sebe ugledae vuka kako laka koraka, gegajui
se, tri lijevo od njih ba prema onom okrajku u kojem su oni bili. Ljuti psi ciknue, otrgoe
se s uzica i udarie mimo konjske noge prema vuku.
Vuk zastade u trku, okrenu nespretno svoju iroku glavu prema psima, kao da boluje od
zadavice, i jednako se lako gegajui, zagrabi jedanput, dva put, zamaha repom i nestade u
okrajku. U istom asu iskoie iz suprotnog okrajka, zavijajui kao da plau i usplahireni,
jedan, drugi, trei pas hajka, te cio opor poletje poljem onim istim putom kojim je
potrao vuk. Odmah za psima razmae se ljetak i ukaza se Danilov mrkalj koji se bio
ovranio od znoja. Na njegovim dugim leima sjedio je zguren Danilo, pognut naprijed, bez
kape, razbaruenih sjedina nad crvenim znojnim licem.
- Alalala, alala ... - vikae on. Kad spazi grofa, oi mu sijevnue.
- D ...! - vrisnu on i zaprijeti korbaem grofu.
- Pro... li vuka!... Lovci! - I kao da nee da udostoji grofa vie ni jedne rijei, on sav svoj
bijes na grofa iskali na svom mrkom jalovcu tako da ga udari po upalim mokrim slabinama i
poletje za psima. Grof stajae kao oparen osvrui se i kuajui osmijehom nagnati Semjona
da se saali na nj. Ali Semjona nije vie bilo: on je obiao grmlje i pojurio da presijee vuku
put u zabran. Hrtovoe su takoer s dviju strana pretjecali zvijer. Ali vuk krenu kroz grmlje i
nijedan ga lovac ne uhvati.

V
Nikolaj Rostov je, meutim stajao na svom mjestu i ekao zvijer. On je po pribliavanju i
udaljavanju hajke, po kevtanju pasa koje je poznavao, po pribliavanju, udaljavanju i jaini
glasova psara nasluivao to se zbiva u umarku. Znao je da je u umarku bilo mladih i starih
vukova; znao je da su se psi hajkai podijelili na dva opora, da su negdje hajkali i da se
dogodilo neto to ne valja. Svakog je asa oekivao da e ugledati zvijer. Bezbroj razliitih
nagaanja padalo mu je na pamet o tome kako e i s koje strane istrati zvjerka i kako e je
on hajkati. as se nadao, as oajavao. Nekoliko je puta zazivao boga da vuk udari na njega;
molio se onako gorljivo i skrueno kako se ljudi mole kad su najjae uzbueni zbog kakva
neznatna razloga. Ta ta te stoji - kazivae on bogu - da uini to za mene! Znam da si velik i
da je grehota to te to molim; ali, tako ti boga, uini da matorac udari na mene i da mu Karaj
pred oima ike koji, eno, odande gleda pregrize grlo. Rostov je nebrojeno puta u to pola
sata prelazio upornim, napregnutim i nemirnim pogledom po rubu ume gdje su stajala dva
rijetka hrasta nad mladim jasikama, i po jaruzi koje je rub bio izlokan, i po ikinoj kapi koja
se jedva nazrijevala za grmom na desnoj strani.
Ne, neu ja biti te sree - miljae Rostov - a ta bi ga stajalo! Neu! Ja nikad, ni u
kartama, ni u ratu, ni u emu nisam imao sree. Austerlitz i Dolohov promakoe mu
kroz sjeanje brzo, ali jasno. Da mi je samo jedanput u ivotu uloviti matorca, nita vie ne
elim! - miljae napreui sluh i vid, osvrui se lijevo pa opet desno i oslukujui
i najslabije glasove hajke. Pogleda opet desno i opazi kako pustim poljem tri neto prema
njemu. Ne, to je nemogue! - pomisli Rostov i teko uzdahnu, kako uzdie ovjek kad
se dogodi ono to je dugo oekivao. Ostvarila se najvea srea - i to tako jednostavno, bez
muke, bez sjaja, bez znamenja. Rostov nije vjerovao svojim oima i ta nevjerica potraja
dulje od sekunde. Vuk je trao pravo i preskoio teko vododerinu koja mu se nala na putu.
Bila je to stara zvjerka, sijedih lea i izgriena crvenkasta trbuha. Trao je polako, jer je,
oito, mislio da ga nitko ne vidi. Rostov suspree dah i obazre se na pse. Oni su leali ili
stajali, nisu vidjeli vuka niti su ta shvaali. Stari Karaj je okrenuo glavu, iskesio ute zube i
kljocao njima po stranjim nogama traei ljutito buhu.
- Alalala - proaputa Rostov i napui usne. Psi zvecnue lancima i skoie nauljenih uiju.
Karaj poea sebi bedro i ustade nauljenih uiju te lako mahnu repom na kojemu su visjeli
uperci dlake.
Da ih pustim ili ne pustim? - pitae se Nikolaj dok mu se vuk primicao udaljujui se od
ume. Iznenada se cijelo vukovo oblije promijeni; tre se kad spazi ljudske oi, koje po svoj
prilici nije jo nikad vidio i koje bijahu uprte u nj, pa okrenu naas glavu prema lovcu,
zaustavi se - bi li natrag ili naprijed? A, svejedno, naprijed!... kao da ree sam sebi te pojuri
dalje ne osvrui se vie, lakim, rijetkim, slobodnim, ali odlunim skokovima.
- Alala!... viknu Nikolaj iza glasa i njegov dobri konj poletje sunovratice sam od sebe
nizbrdo preskaui preko vododerina ne bi li presjekao put vuku; a jo bre poletjee psi te ga
pretekoe. Nikolaj nije ni uo svog povika, nije osjeao da juri na konju, nije vidio ni pse ni
kamo juri; vidio je samo vuka koji je stao bre bjeati i, ne mijenjajui pravca, jurio
udolinom. Prva se pojavila blizu zvijeri crnopjegasta Milka iroke zadnjice i poela se
primicati zvijeri. Sve blie i blie ... eno ga i sustie. Ali se vuk tek malko nakostrijei na nju,
a ona, mjesto da navali, kako je vazda inila, odjednom podie rep i stade se odupirati
prednjim nogama.
- Alalalalala! - alakae Nikolaj.
Crveni Ljubim dojuri iza Milke, munjevito nasrnu na vuka i ujakari ga za stegno, ali istog
trena uplaeno preskoi na drugu stranu. Vuk unu, kljocnu zubima i ponovo se die i
pojuri dalje, a svi psi za njim, na udaljenosti od jednog arina, ne prilazei mu blie.

Utei e! Ne, to je nemogue - miljae Nikolaj viui i dalje promuklim glasom.

- Karaj! Alala!... - vikae on traei pogledom starog psa hajkaa, svoju jedinu nadu. Karaj
je svom svojom starakom snagom, izduivi se koliko je god mogao, gledajui vuka, teko
trao postrance od zvijeri ne bi li joj presjekao put. Ali se po brzini vukova trka i sporosti
pasja trka vidjelo da se Karaj prevario u raunu. Nikolaj je vidio ve pred sobom umu u koju
e vuk zacijelo umai ako je se dokopa. Sprijeda se pojavie psi i lovac koji je jurio na konju
gotovo u susret njima. Jo je bilo nade. Neiji tui mladi dugi mrkov koga Nikolaj nije
poznavao pritra vuku sprijeda i umalo ga ne obori. Vuk se hitro podie, to ovjek ne bi od
njega oekivao, i navali na mrkova, kljocnu zubima - i okrvavljeni mrkov razderana boka
prodorno zacvilje i abi se glavom u zemlju.
- Karajuka! Brate!... - zazivae u suzama Nikolaj ...
Stari pas hajka kome su se na leima vijorili uperci dlaka presijecae put vuku i zbog tog
zadravanja bijae ve na pet koraaja od njega. Vuk kao da osjeti opasnost pa se nakostrijei
na Karaja i podvi jo jae rep meu noge te stade bre trati. Ali tad - Nikolaj vidje da neto
bi Karaju - on se u tren oka stvori na vuku i skupa se s njim prevali preko glave u vododerinu
koja je bila pred njima.
Onaj trenutak kad je Nikolaj spazio u vododerini kako se vuk natee sa psima ispod kojih
se vidjela sijeda vuja dlaka, njegova ispruena stranja noga i glava priljubljenih uiju, kad
ga je vidio onako uplaena i zadahtana (Karaj ga je epao za guu) - trenutak kad je Nikolaj
to vidio bio je najsretniji trenutak u njegovu ivotu. On se ve uhvati za obluje da sjae i
prikolje vuka, kad se odjednom iz tog mnotva pasa pomoli na vrhu zvjerinja glava i prednje
noge stadoe na rub vododerine. Vuk kljocnu zubima (Karaj ga nije vie drao za guu) i
iskoi stranjim nogama iz vododerine pa podvi rep, krenu naprijed i ponovo se ote
psima. Karaj se nakostrijeene dlake, zacijelo ugruhan ili ranjen, tekom mukom izvukao iz
vododerine.
- Boe moj! Zato? ... - povika oajniki Nikolaj.
ikin je lovac jurio s druge strane ne bi li presjekao put vuku i njegovi psi ponovo
zaustavie zvijer. Opet ga opkolie.
Nikolaj, njegov konjuar, iko i njegov lovac oblijetali su oko zvijeri, alakali, vikali,
spremali se svakog asa da sjau, kad bi vuk sjeo, i otiskivali se naprijed svaki put kad bi
se vuk stresao i krenuo put zabrana u kojemu bi se po svoj prilici spasio.
Jo u poetku te hajke, kad je uo alakanje, Danilo je izletio iz ume. Vidio je kako je
Karaj dohvatio vuka pa je zaustavio konja drei da je vuk gotov. Ali kad lovci nisu sjahali,
vuk se stresao i ponovo dao u bijeg, Danilo potjera svog mrkalja ne prema vuku nego pravo
prema zabranu ne bi, li, isto onako kao Karaj - presjekao put zvijeri. Budui da je udario na tu
stranu, bio se primakao vuku u asu kad su ga ikini psi po drugi put zaustavili.
Danilo je jezdio utke, drei u lijevoj ruci goli bode i mlatei korbaem, kao cijepom,
mrkalja po slabinama.
Nikolaj nije vidio ni uo Danila sve dok nije ba mimo njega projurio zadahtali mrkalj, a
onda je uo pad tijela i ugledao Danila gdje ve lei meu psima na vukovim
sapima nastojei ga uhvatiti za ui. I psima, i lovcima, i vuku, svima je bilo jasno da je sad
sve gotovo. Zvijer prestraeno priljubi ui uz glavu i pokua ustati, ali su je psi bili pritisli.
Danilo se popridie, zakorai padajui i svom se teinom, kao da lijee na poinak, svali na
vuka i uhvati ga za ui. Nikolaj ga htjede zaklati, ali Danilo proapta: Ne treba, svezat
emo ga - i pomae se te nogom stade vuku na vrat.. U ralje mu turie tap, zavezae ga kao
da ga zauzdavaju, svezae mu noge i Danilo ga dvaput prevali s boka na bok.
Sretni i umorni, natovarie ivog matorog vuka na konja koji se trzao i frktao i, praeni
psima koji su reali na nj, krenue onamo gdje je trebalo da se svi sastanu. Dva su
mlada vuka uhvatili psi hajkai, a tri - hrtovi. Lovci se sastadoe pokazujui lovinu i priajui
svoje doivljaje, i svi su dolazili da vide matoroga vuka koji je objesio svoju iroku glavu

i drao u zubima tap te gledao svojim krupnim staklenim oima svu tu gomilu pasa i ljudi
oko sebe. Kad su ga dirali, trzao je zavezanim nogama i divlje, a u isti mah prirodno
sve gledao. Grof Ilja Andreji prie takoer vuku i pogladi ga.
- O, kakva je matorina - ree. Matorac, a? - upita Danilo to stajae pored njega.
- Matorac, vaa svjetlosti - prihvati Danilo i smae hitro kapu.
Grof se sjeti kako je propustio vuka i kako ga je Danilo izruio.
- Ipak si ti, brate, plah - ree grof. Danilo nita ne reem, samo se snebljivo osmjehnu
djetinje blagim i milim osmijehom.

VI
Stari grof krenu kui. Nataa i Petja obeae da e domalo doi. Lovci pooe dalje jer je
bilo jo rano. O podne pustie pse haj kae u jarugu to bijae obrasla mladim
estikom. Nikolaj je stajao na strnitu i mogao vidjeti sve svoje lovce.
Suelice Nikolaju bijahu ozimi usjevi i ondje stajae njegov lovac sam u jami za jednim
ljeskovim grmom. im pustie pse, Nikolaj zau rijetko tektanje psa Voltana koga je
poznavao; drugi mu se psi pridruie i as bi umukli, as opet poinjali goniti. Nakon jedne
minute oglasie iz umarka da su digli lisicu i sav se opor surva i poe goniti od Nikolaja niz
vodojau prema ozimici.
Vidio je psare u crvenim kapama kako jure uz rub umovite jaruge, vidio je ak i pse i
svakog trenutka oekivao da se na suprotnoj strani, na ozimici, pojavi lisica.
Lovac koji je stajao u jami krenu i pusti pse - i Nikolaj opazi crvenu, nisku, neobinu
lisicu kitnjasta repa kako hitro odmie ozimicom. Psi je poee sustizati. Eno se
primakoe, eno lisica poe eveljiti sred njih, sve ee i ee kruei i vitlajui oko sebe
svojim kitnjastim repom; i eno naletje neiji bijeli pas, a za njim crni, i sve se izmijea, i psi
stadoe u obliku zvijezde, razmaknutih zadnjica, i gotovo se ne micahu. Dva lovca trkom
dojahae do pasa, jedan u crvenoj kapi, drugi, nepoznati, u zelenu kaftanu.
- ta je to? - pomisli Nikolaj. - Otkud se stvorio taj lovac? On nije ikin.
Lovci otee lisicu psima i dugo stajahu ne vezujui je za sedlo. Pokraj njih leahu psi i
stajahu konji s prebaenim uzdama i visokim izboinama od sedala. Lovci su mahali rukama
i neto radili s lisicom. Odande se razlegnu i trubljenje roga - ugovoreni znak kad doe do
tunjave.
Ilaginov se lovac dohvatio neto s naim Ivanom - ree Nikolajev konjuar.
Nikolaj posla konjuara da dovede sestru i Petju, i korakom krenu onamo gdje su glavni
psari okupljali pse hajkae. Nekoliko lovca pojahae trkom prema mjestu gdje je dolo do
tunjave.
Nikolaj sjaha s konja i stade kod pasa s Nataom i Petjom koji stigoe, pa ekae da uje
kako se svrio sukob. Od ruba ume dojaha lovac koji se tukao, s lisicom u sedlu, te
prie mladom gospodinu. Izdaleka smae kapu i nastojae da govori ponizno; ali bijae
blijed, zadihan, a lice mu odavae da je ljut. Ispod oka imao je modricu, ali on to po svoj
prilici nije ni znao.
- ta je to bilo? - zapita Nikolaj.
- ta, zar e oni loviti ispred naih pasa! A jo ju je moja siva kuja uhvatila. Hajde, natei
se! Za lisicu hvata! Izmlatio sam ga lisicom. Evo je ovdje, za sedlom. A ne bi li ti ovo htio? govorae lovac pokazujui bode i vjerojatno zamiljajui da se jo razgovara sa svojim
protivnikom.
Nikolaj se ne upusti u razgovor s lovcem ve zamoli sestru i Petju da ga priekaju, i poe
onamo gdje je bila ta neprijateljska Ilaginova lovaka druina.
Lovac-pobjednik zae na konju meu ostale lovce i, okruen znatieljnicima koji mu
odobravahu, priae o svom pothvatu.
Posrijedi je bilo to to je Ilagin, s kojim su se Rostovljevi bili zavadili i parniili, lovio na
zemljitu koje je po obiaju pripadalo Rostovljevima, i sad je kao navla zapovjedio da pou
u umarak gdje su lovili Rostovljevi i dopustio svom lovcu da lovi ispred tuih pasa hajkaa.
Nikolaj nije nikad vidio Ilagina, ali kako u svojim miljenjima i osjeanjima nije nikad
znao za mjeru i kako je uo da je taj vlastelin silovit i samovoljan, mrzio ga je iz dna due
i drao ga za svog najljueg neprijatelja. Jahao je sad k njemu, ljutit i uzrujan, snano steui
korba u ruci, potpuno spreman da najodlunije i najotrije postupi prema svom neprijatelju.

im je dojahao do umskog oklinka, ugledao je debela gospodina u kapi od dabrovine koji

mu je dolazio u susret na divnu vrancu s dva konjuara.
Mjesto neprijatelja, Nikolaj je u Ilaginu upoznao otmjena, uglaena gospodina koji je
osobito elio da se upozna s mladim grofom. Kad se pribliio Rostovu, Ilagin skide kapu
od dabrovine i ree da veoma ali to se ono dogodilo; da e kazniti lovca koji se usudio
loviti ispred tuih pasa te zamoli grofa da se upoznaju i ponudi mu da lovi u
njegovim lovitima.
Nataa se pobojala da e brat uiniti togod nepromiljeno pa je uzbuena jahala za njim.
Kad je vidjela kako se neprijatelji prijateljski pozdravljaju, primae im se. Ilagin podie pred
Nataom jo vie svoju kapu od dabrovine, prijazno se osmjehnu i ree da je grofica prava
Dijana, i po svojoj strasti za lov, i po ljepoti o kojoj je mnogo uo.
Da bi zagladio krivicu svog lovca, Ilagin usrdno zamoli Rostovu da pou na njegovu
pribrdicu koja je bila udaljena oko jednu vrstu i koju je on uvao za sebe i gdje je, po
njegovim rijeima, sve vrvjelo od zeeva. Nikolaj pristade pa lovci, kojih je sad bilo dvaput
vie, krenue dalje.
Do llaginove je pribrdice valjalo ii poljem. Lovci se razrijedie. Gospoda su jahala
zajedno. iko, Rostov i Ilagin pregledavahu kriom tue pse nastojei da to drugi ne zapaze i
uznemireno traei meu tim psima suparnike svojim psima.
Rostova je najvie iznenadila svojom ljepotom mala, istokrvna, crvenopjegasta kuja iz
Ilaginova korlata, tanka, ali elinih miia, iljaste njuke i buljastih oiju. uo je da
su Ilaginovi psi hitri i smatrao da je ljepotica kujica suparnica njegovoj Milki.
Usred ozbiljna razgovora o ovogodinjoj ljetini koji je zavrgao Ilagin, Nikolaj ga upozori
na njegovu crvenopjegastu kuju.
- Lijepa vam je ta kujica! - pripomenu nehajnim tonom. - Je li brza?
- Ona? Jest, dobar je pas, lovi - ree Ilagin ravnoduno o svojoj crvenopjegastoj Jerzi za
koju je prije godinu dana dao susjedu tri obitelji sluinadi. - Dakle, ni kod vas, grofe, nije
penica najbolje urodila? - nastavi zapoeti razgovor. I, drei da je uljudno da uzvrati grofu
istom mjerom, Ilagin promotri njegove pse i odabra Milku koja mu zape za oko zbog toga to
je bila iroka.
- Lijepa je ona vaa s crnim pjegama - temeljna je! - ree on.
- Jest, dobra je, tri - na to e Nikolaj. Samo da potri niz polje matori zec, pokazao bih ja
tebi kakav je to pas! - pomisli on pa se okrenu konjuaru i ree da e dati rubalj onome tko
uvreba, to jest nae zeca to logom lei.
- Ja ne razumijem - produi Ilagin - kako su neki lovci zavidni na divlja i na pse. Da vam
kaem o sebi, grofe! Ja volim, znate, da malo projaem; nae se, evo ovako, s drutvom, kud
e ljepe... (on ponovo pred Nataom smae svoju kapu od dabrovine); a da brojim koliko
sam donio koa - nije mi ni na kraj pameti!
- Pa i jest tako.
- Ili da mi bude krivo ako tui pas ulovi, a ne moj - meni je samo da se nauijem hajke,
nije li tako, grofe? Onda ja mislim...
- Dr ga! - dopre u tom asu otegnut povik jednog hrtovoe koji se zaustavio. Stajao je na
humku u strnitu, podigao korba i jo jednom ponovio otegnuto: - Dr-ga! (Taj povik i
podignuti korba oznaavahu da vidi pred sobom zeca koji logom lei.)
- A ini se da ga je uvrebao - ree nemarno Ilagin. - Pa da ga potjeramo, grofe?
- Jest, treba prii... pa ta, da poemo zajedno? - na to e Nikolaj motrei paljivo Jerzu i
ikina crvenog Rugaja, svoja dva suparnika s kojima nije jo nikad imao priliku da pogleda
svoje pse. A ta ako posrame moju Milku! - miljae dok se s ikom i Ilaginom primicao
zecu.
- Je li matorac? - priupita Ilagin pribliavajui se lovcu koji je opazio zeca i osvrui se i
zvidei Jerzi poneto uzbueno.

- A vi, Mihaile Nikanoriu? - obrati se on iki. iko jahae namrgoen.

- ta u se ja petljati! Ta vi ste za vae pse - jasno, mar! - dali po jedno selo za svakoga,
tisue vrijede. Vi odmjerite svoje, a ja u gledati.
- Rugaju! Na, na! - poviknu on. - Rugajuka! - dometnu odavajui i nehotice tom
umanjenicom kako je njean i kako se uzda u tog crvenog psa. Nataa je vidjela i
osjeala kako ta dva starca i njen brat kriju svoje uzbuenje pa se i sama uzbuivala.
Lovac stajae na humk i s podignutim korbaem, gospoda mu prilaahu korakom; psi haj
kai koji su se ocrtavali na obzorju skretali su u stranu od zeca; lovci, ali ne gospoda, takoer
su odlazili u stranu. Sve se kretalo polako i ozbiljno.
- Na koju je stranu okrenuo glavu? - zapita Nikolaj kad se pribliie na sto koraaja lovcu
koji je prvi opazio zeca. Ali lovac nije uspio ni odgovoriti, a zec, naslutivi to mu se sprema,
ne izdra na logu ve skoi. opor pasa, vezanih dva po dva, poletje, lajui, nizbrdo za
zecom; hrtovi koji nisu bili vezani jurnue sa svih strana na pse hajkae i prema zecu. Svi ti
lovci koji su se polako kretali - psari to su viui: Stoj! zadravali pse, hrtovoe to su
viui: Dr ga! upuivali pse - otisnue se niz polje. Mirni Ilagin, Nikolaj, Nataa i iko
jurili su, a da ni sami nisu znali kako i kamo, i vidjeli su samo pse i zeca i bojali se samo da
im hajka ni na asak ne iezne iz oiju. Zec je bio star i hitar. Kad je skoio, nije odmah
potrao nego je naroguio ui i osluhnuo viku i topot koji su se odjednom razlegli sa svih
strana. Skoio je desetak puta polako putajui da mu se psi primaknu a onda, kad je odabrao
pravac i shvatio opasnost, priljubio je ui uz glavu i poletio to ga noge nose. Leao je na
strnitu, ali je pred njim bila ozimica koja se bila razglibila. Dva psa onoga lovca koji je
uvrebao zeca bili su najblie pa su ga prvi opazili i pristali za njim; ali jo mu se nisu poteno
ni primakli kad ih u trku pretee Ilaginova crvenopjegasta Jerza, priblii se na duinu psa,
jurnu kao strijela, ustremi se na zeev rep i, mislei da ga je uhvatila, premetnu se preko
glave. Zec izvi lea i pojuri jo bre. Za Jerzom izletje kao tane Milka crnih pjega i
iroke zadnjice te poe dostizati zeca.
- Milice, duo i srce! - razlegnu se Nikolajev pobjedniki usklik. inilo se da e Milka
sad napasti i epati zeca, ali ga sustie i projuri mimo. Zec vrdnu u stranu. Opet mu je
ljepotica Jerza bila za petama i lebdjela asak nad njegovim repom, kao da niani, kako ne bi
sad promaila da ga ujakari za bedro.
- Jerzinjko! Posestrimo! - razlegnu se Ilaginov plaljiv glas koji se nije mogao poznati.
Jerza nije usliala njegovu molbu. Ba u trenutku kad je valjalo oekivati da e uhvatiti zeca,
on evrdnu i izletje na meu ozimice i strnita. Ponovo se Jerza i Milka, kao da su upregnute
u jedna kola, poravnae i stadoe promicati zecu; meom je zecu bilo lake pa mu se psi nisu
tako brzo pribliavali.
- Rugaj! Rugajuka! Jasno, mar! - viknu u tom asu jo jedan glas, i Rugaj, ikin crveni
grbavi pas, izduujui se i izvijajui se u leima, poravna se s prva dva psa, ostavi ih za
sobom, pojuri jo bre strahovito se upinjui i ve bjee nad samim zecom, stjera ga s mee
na ozimicu, jo ljue navali drugi put jurei niz kaljavu ozimicu i propadajui do koljena u
blato, i samo se vidjelo kako se skovitlao sa zecom i kako se valja s njim po blatu. Oko njih
se natiskae psi u obliku zvijezde. Zaas su svi stajali oko skupljenih pasa. Samo iko, sav
sretan, sjaha i odreza zecu stranje ape. Tresui zeca da mu istee krv, nemirno se osvrtao,
zvjerao oima, nije znao ta e s rukama i nogama i govorio je a da ni sam nije znao kome i
to govori. Eto, to je, mar... eto to je pas... eto, sve je prestigao, i one od tisuu rubalja, i
one od jedne rublje - jasno, mar! - govorae prediui i ljutito se osvrui, kao da psuje
nekoga, kao da su svi bili njegovi neprijatelji, kao da su ga svi vrijeali, i tek je sad,
napokon, uspio da se opravda. Eto vam ti vai od tisuu rubalja - jasno, mar!
- Rugaj, na apu! - ree bacajui odrezanu apu na kojoj se bila uhvatila zemlja. - Zasluio
si je, jasno, mar!

- Izmorila se, sama ga je tri puta napadala - govorae Nikolaj koji takoer nije nikoga
sluao niti se brinuo slua li ga tkogod ili ne slua.
- udna mi uda preacem! - ree Ilaginov konjuar.
- A kad je ona jedanput promaila, moe ga uhvatiti svaka susremina - govorae u isto
vrijeme Ilagin, crven u licu, prediui teko od trke i uzbuenja. U isto je vrijeme Nataa,
zadihana, radosna i oduevljena vritala tako prodorno da je sve zvonilo u uima. Ona je tim
svojim vritanjem izraavala sve ono to su izraavali i ostali lovci time to su svi govorili u
isti mah. A to je vritanje bilo tako neobino da bi se i ona sama zacijelo zastidjela zbog toga
divljeg vriska i svi bi se udili da je bilo neko drugo doba. iko hitro i spretno prebaci zeca
preko konjskih sapi i priveza ga kao da time sve odreda prekorava, drei se kao da ni s kim
nee da govori, pa opkorai svog riana i odjaha. Svi se osim njega razidoe neveseli i
pokunjeni i tek su se mnogo kasnije mogli opet pretvarati da su ravnoduni. Dugo su jo
pogledavali crvenoga Rugaja koji je, onako ukaljenih grbavih lea, zveckajui laniem, iao
mirno kao pobjednik za nogama ikina konja.
Pa ta, ja sam kao i svaki drugi pas sve dok ne doe do hajke. Ali se onda dobro dri! inilo se Nikolaju da govori dranje tog psa.
Kad je dugo poslije toga iko na konju priao Nikolaju i zapodjeo s njim razgovor, Nikolaj
se osjeao polaskan to iko, nakon svega to se dogodilo, uope hoe da razgovara s njim.

VII
Kad se uveer oprostio s Ilaginom, Nikolaj je bio tako daleko od kue da je prihvatio ikin
prijedlog da ostavi druinu, da prenoi kod njega, ike, u njegovu selu Mihajlovki.
- A kad biste svratili k meni - jasno, mar! - bilo bi jo bolje; vidite da je vrijeme vlano kazivae iko - odmorili biste se, grofiicu odvezli kolima. - Prihvatie ikinu
ponudu, poslae jednog lovca u Otradno po kola; a Nikolaj, Nataa i Petja krenue iki.
Pet mukih slugu, velikih i malih, istra na glavni ulaz da doekuju gospodara. Desetak
ena, starih, velikih i malih pomolie se na stranjem ulazu da vide pridole lovce.
Nataa, ena, gospoa na konju izazva kod ikine sluinadi takvu radoznalost da su joj
mnogi, ne ustruavajui se, prilazili, zagledali joj u oi i pred njom govorili to misle o njoj,
kao u nekakvu udu, koje se pokazuje a koje nije ovjek, pa ne moe uti ni razumjeti to se
o njemu govori.
- Arinko, videra kako sjedi porebarke! Ona sjedi, a skuti joj lepraju ... gle, ima i roi!
- Boe i svi sveci, pa i noi!
- Gle, kandija!
- Kako se nisi prevrnula? - zapita najhrabrija obraajui se ve izravno Natai.
iko sjaha s konja pred ulazom u svoju drvenu kuicu usred vonjaka, obuhvati pogledom
svoju eljad i viknu zapovjedniki neka se besposleni maknu i neka se uradi sve to je
potrebno za doek gostiju i druine.
Sve se razbjea. iko skide Natau s konja i povede je za ruku uz klimave drvene
stepenice. U kui koja je bila neobukana i sagraena od brvana nije bilo ba isto - vidjelo
se da ljudima koji u njoj ive nije cilj da ne bude mrlja, ali se nije opaala ni zaputenost. U
trijemu su visjele vuje i lisije koe i mirisalo je na svjee jabuke.
iko je odveo goste kroz predsoblje u malu dvoranu u kojoj bijahu stol preklopnik i
crvene stolice, pa onda u salon u kome bijahu okrugli stol od brezovine i divan, onda u
kabinet u kojemu bijahu poderan divan, izlizan sag i slike Suvorova, domainova oca i majke
i njega sama u vojnikoj uniformi. U kabinetu se osjeao jak miris duhana i pasa.
U kabinetu iko zamoli goste neka sjednu i neka se osjeaju kao kod svoje kue, a on
izie. Rugaj, onako prljavih lea, ue u kabinet i legne na divan te se poe istiti jezikom
i zubima. Iz kabineta je vodio hodnik u kojemu su stajali zasloni s poderanim zastorima. Iza
zaslona dopirao je enski smijeh i apat. Nataa, Nikolaj i Petja razodjenue se i sjedoe
na divan. Petja se nasloni na ruku i u tren oka zaspi. Nataa i Nikolaj sjeahu utke. Lica su
im gorjela, bili su veoma gladni i veoma raspoloeni. Pogledae se (poslije lova, u sobi,
Nikolaj nije vie smatrao za potrebno da pokazuje pred sestrom svoju muku nadmonost);
Nataa namigne bratu pa oboje ne izdrae dugo i prasnue u glasan kihot a da jo nisu
dospjeli izmisliti izgovor zato se smiju.
Malo poslije doe iko u kazakinu, plavim hlaama i malim izmicama. I Nataa pomisli
da je to isto odijelo kojemu se ona udila i izrugivala kad ga je vidjela na iki u Otradnome
- pravo odijelo koje ni po emu nije gore od kaputa i frakova. I iko je bio dobre volje; ne
samo da se nije uvrijedio to se brat i sestra smiju (njemu nije moglo ni na um pasti da bi se
mogli podsmijevati njegovu nainu ivota) nego se i sam pridruio njihovu bezrazlonu
smijehu.
- To je prava mlada grofica - jasno, mar - kakve jo nisam vidio! - pruajui jednu lulu s
dugim ibukom Rostovu, a drugi, kratki, podrezani ibuk stavi vinom kretnjom meu tri
prsta.
- Cio je dan jahala da se ne bi ni mukarca postidjela, pa nikom nita!
Ubrzo nakon cike otvori vrata djevojka koja je, sudei po hodu, bila zacijelo bosa, a u
sobu ue s velikim punim pladnjem u rukama debela, rumena, lijepa ena etrdesetih

godina, dvostruka podvoljka i punih, rumenih usana. Ona pogleda goste i ponizno im se
pokloni smijeei se prijazno, a u oima i svakom njenu pokretu ogledahu se gostoljubljiva
dostojanstvenost i privlanost. Iako je bila neobino debela, zbog ega je morala trbuh i grudi
isturivati naprijed i glavu zabacivati, ta je ena (ikina gazdarica) hodala izvanredno lako.
Ona prie stolu, spusti pladanj i vjeto svojim bijelim punanim rukama skide i poreda po
stolu boce, jela i akonije. Kad je zavrila, odmae se i stade pokraj vrata i smijeei se. Evo
i mene! Razumije li sad iku? - govorila je Rostovu njena pojava. Kako ne bi razumio: nije
samo Rostov nego je i Nataa razumjela iku, zato je nabrao obrve i sretno, zadovoljno
se osmjehnuo zbog ega mu se tek malice razvukle usne u asu kad je Anisja Fjodorovna
ula u sobu. Na pladnju bijahu travarica, likeri, gljive, lepinje od crnog brana sa
surutkom, med u sau, varen med i medovina, jabuke, orasi sirovi i preni, i orasi u medu.
Zatim je Anisja Fjodorovna donijela i slatko kuhano u medu i u eeru, i prut, i koko to je
bila netom ispeena.
Sve je to spremila, skupila i zgotovila Anisja Fjodorovna. Sve je to odisalo Anisjom
Fjodorovnom, podsjealo na nju i imalo njen okus. Sve je to podsjealo na sonost,
istou, bjelinu i ugodan smijeak.
- Prigrizite, gospodina grofice - nutkae ona dodavajui Natai as ovo, as ono. Nataa
je jela od svega pomalo i inilo joj se da takvih lepinja sa surutkom, takva ukusna
slatka, oraha u medu, takve kokoi nije nikad nigdje vidjela ni jela. Anisja Fjodorovna izie.
Rostov i iko zalijevahu veeru vinjevaom i razgovarahu se o prolom i o buduem lovu o
Rugaju i Ilaginovim psima. Nataa je sjajnih oiju sjedila uspravno na divanu i sluala ih.
Nekoliko je puta pokuavala probuditi Petju da mu dade togod da pojede, ali je on
govorio neto nerazumljivo i nije se, oito, budio. Natai je bilo tako vedro u dui, tako lijepo
u toj novoj okolini da se tek pribojavala nee li odvie brzo stii kola po nju. Nakon utnje
koja je sluajno nastala, kako gotovo uvijek biva kod ljudi koji prvi put u svojoj kui primaju
znance, ciko ree odgovarajui na misao svojih gostiju.
- Ovako ja, eto, provodim svoje posljednje dane... Umrijet u - jasno, mar! - i nita nee
ostati. Pa ta ako i zgrijeim!
ikino je lice bilo veoma izraajno i ak lijepo dok je to govorio. Rostov se u tom asu
sjeti svega lijepoga to je sluao od oca i susjeda o ciki. iko je u svojoj okolici bio na
glasu kao neobino plemenit i nesebian udak. Zvali su ga da presuuje u obiteljskim
razmiricama, odreivali ga za izvrioca oporuka, povjeravali mu tajne, birali ga za suca i za
druge dunosti, ali je svagda uporno odbijao da stupi u javnu slubu, jesen i proljee
provodio je u polju na svom ukopljenom rianu, zimi sjedio kod kue, a ljeti leao u svom
bujnom vonjaku.
- A zato ne sluite, iko?
- Sluio sam pa sam ostavio. Nisam ja za to, jasno, mar! - nimalo se ja u to ne razumijem.
To je va posao, a ja nemam za to dovoljno pameti. Eto, to se tie lova, to je neto drugo - to
je jasno, mar! De, otvorite ta vrata - viknu on. - ta ste ih zatvorili! - Vrata na kraju hodnika
(koji je iko zvao odnik) vodila su u momaku-lovaku sobu: tako su zvali sobu za lovce
neenje. Neije bose noge brzo zatapkae i nevidljiva ruka otvori vrata lovake sobe. Iz
hodnika jasno dopirahu zvuci balalajke na kojoj je svirao netko tko je, oito, bio majstor u
svom poslu. Nataa je ve dugo oslukivala te zvuke i sad je izila u hodnik da ih bolje uje.
- To je moj Mika - koija... kupio sam mu dobru balalajku, volim - ree iko. iko je
uveo obiaj da Mika svira na balalajci u momakoj-lovakoj sobi kad god se on vrati iz
lova. iko je rado sluao tu svirku.
- Kako je lijepo! Zbilja je izvrsno - ree Nikolaj i nehotice poneto nemarno, kao da se
stidi priznati kako uiva u tom sviranju.

- Kako izvrsno? - prijekorno e Nataa koja je zapazila kakvim je to tonom brat rekao. Nije izvrsno, nego je prava divota! - Isto onako kako su joj se ikine gljive, med i likeri inili
najbolji na svijetu, tako joj se i ova pjesma inila u tom asu vrhunac muzike ljepote.
- Jo, molim vas, jo - doviknu Nataa kroz vrata im je balalajka umukla. Mika udesi
balalajku i iznova zabrena Gospou prelazei i prebirui ice. iko je sjedio i
sluao nakrivivi glavu i jedva se primjetno smijeei. Motiv Gospoe ponovio se sto puta.
Svira je nekoliko puta udeavao balalajku, ponovo je odjekivalo isto brenanje, a sluaocima
nije bilo dosadno nego su svejednako eljeli da jo sluaju to sviranje. Anisja Fjodorovna ue
i nasloni se gornjim dijelom svoga tijela na dovratak.
- Izvoljevate li sluati? - priupita ona Natau smijeei se gotovo isto onako kako se
smijeio iko. - Divno nam svira - primetnu ona.
- Evo, u ovom stavku kvari - ree odjednom iko i uini odretitu kretnju. - Tu treba
usitniti - jasno, mar - usitniti.
- Pa zar vi znate svirati? - zapita Nataa. iko se osmjehnu ne odgovarajui.
- Pogledajder, Anisjuka, jesu li ice na gitari itave? Odavno je ve nisam uzimao u ruke,
jasno, mar! Zanemario sam.
Anisja Fjodorovna spremno poe laka koraka da izvri gospodarev nalog te donese gitaru.
iko ne gledae nikoga, otpuhnu prainu, kucnu svojim koatim prstima po glasnjai
gitare, ugodi je i namjesti se u naslonjau. Uhvati gitaru (pomalo teatralnom gestom, isturivi
lakat lijeve ruke) iznad vrata pa namignu Anisji Fjodorovnoj i ne zasvira Gospou, nego
udari jedan zvuan, ist akord te poe odmjereno, mirno ali vrsto, veoma polaganim tempom
svirati poznatu pjesmu Po u-li-ci kamenoj. U isti mah, u taktu te dostojanstvene radosti
(one iste kojom je odisalo cijelo bie Anisje Fjodorovne), odjeknu u Nikolajevoj i Natainoj
dui motiv te pjesme, Anisja Fjodorovna porumenje, prekri lice rupcem i izie iz sobe smijui
se. iko nastavi isto, pomno, odluno i vrsto svirati pjesmu gledajui izmijenjenim
pogledom to odavae nadahnue u ono mjesto gdje je stajala Anisja Fjodorovna. Na njegovu
se licu tek neto malice smijalo s jedne strane pod sijedim brkom, osobito se smijalo onda
kad se pjesma rasplamsavala, takt ubrzavao, a na mjestima gdje je prelazio ice neto se
otkidalo.
- Divno, divno, iko! Jo, jo! - zavika Nataa im je on svrio. - Ona skoi na noge, zagrli
iku i poljubi ga. - Nikolenjka, Nikolenjka! - govorae ona osvrui se na brata kao da ga
pita: pa ta je ovo?
Nikolaju se takoer svidjelo ikino sviranje. iko po drugi put zasvira pjesmu.
Nasmijeeno lice Anisje Fjodorovne pojavi se iznovice na vratima a za njom neka druga
lica ... iko svirae Na izvor-vodi hladnoj djevojica vie stoj! i ponovo, vjeto prelazei
ice, odsvira posljednji akord i trnu ramenima.
- Hajde, hajde, iko, duo - protenja Nataa takvim umolnim glasom kao da joj ivot
zavisi od toga. iko ustade pa kao da su u njemu bila dva ovjeka - jedan se od njih ozbiljno
osmjehnu veseljaku, a veseljak naini nekoliko naivnih i propisnih koraka prije plesa.
- Hajde, sinovice! - viknu iko i mahnu Natai rukom kojom je odsvirao posljednji akord.
Nataa zbaci sa sebe rubac kojim je bila ogrnuta, potra ispred ike pa se podboi, tre
ramenima i stade.
Gdje je, kako i kad je ta mlada grofica, koju je odgojila francuska emigrantkinja, usisala iz
tog ruskog zraka koji je udisala - taj duh, otkud joj ti pokreti koje su pas de chle morali
odavno istisnuti? A taj duh i ti pokreti bili su ba oni, ruski, koji se ne mogu oponaati, ne
mogu nauiti i koje je iko i oekivao od nje. im je stala i osmjehnula se sveano, uznosito,
lukavo i veselo, prvi strah koji je bio obuzeo Nikolaja i sve prisutne, strah da nee uiniti sve
kako valja raspri se i ve su uivali gledajui je.
Izvela je ba ono pravo, i to tako tano, tako je savreno tano to izvela da su Anisju
Fjodorovnu, koja joj je odmah bila dodala rubac to je za ples bio prijeko potreban,

kroza smijeh popanule suze kad je gledala tu tanahnu, gracioznu, njoj tako tuu groficu koja
je bila odnjegovana u svili i kadifi, a koja je omjela da shvati sve ono to je bilo i u Anisji, i
u Anisjinu ocu, i u tetki, i u materi, i u svakom Rusu.
- E, grofice moja, jasno, mar! - ree iko i radosno se nasmija kad se zavri ples. - Tako,
sinovice! Jo samo da ti naemo dina mua, jasno, mar!
- Ve ga je nala - ree Nikolaj smijeei se.
- O? - u udu e iko gledajui upitno Natau. Nataa se sva sretna osmjehnu i potvrdno
klimnu glavom.
- I jo kakvoga! - ree ona. Ali im je to izgovorila, u njoj se probudi nov niz misli i
osjeaja. ta je znaio Nikolajev smijeak kad je rekao: Ve ga je nala? Je li mu drago ili
nije? Nekako kao da misli da moj Bolkonski ne bi odobrio ni shvatio nae radosti. Bi, on bi
sve shvatio. Gdje li je sad? - pomisli Nataa i lice joj se odjednom uozbilji. Ali to
potraja samo trenutak. Neu da mislim, ne smijem misliti o tome - ree sama sebi i ponovo
sjede smijeei se do ike te ga zamoli da odsvira jo togod.
iko odsvira jo jednu pjesmu i valcer; zatim poutje, iskalja se i zapjeva svoju omiljelu
lovaki pjesmu:
Kako nam je lijep snijeak
Napadao s veeri...
iko je pjevao onako kako pjeva narod, vrsto i naivno vjerujui da su u pjesmi vane
samo rijei i da napjev dolazi sam od sebe i da nema posebna napjeva, ve da je napjev
- samo onako, radi skladnosti. A ba je zbog toga taj isti prirodni napjev, kao i napjev ptica,
bio neobino lijep. Nataa je bila ushiena ikinim pjevanjem. Odluila je da nee vie uiti
svirati na harfi nego da e svirati samo na gitari. Ona zatrai od ike gitaru i odmah sabra
akorde u pjesmu.
Poslije devet sati stigoe po Natau i Petju brek,150 kola i tri konjanika koji su poli da ih
trae. Grof i grofica nisu znali gdje su pa su se veoma zabrinuli, kako ree jedan konjanik.
Petju snesoe i poloie, kao mrtvaca, u brek; Nataa i Nikolaj sjedoe u kola. iko
umotavae Natau i opratae se s njom njeno, kao nikad prije. Pjeice ih je ispratio
do mosta koji je valjalo obii i prijei rijeku na gazu te je zapovjedio lovcima da idu naprijed
s fenjerima.
- Zbogom, draga sinovice! - viknu on iz tame glasom koji nije bio onaj koji je Nataa
otprije poznavala, nego onaj koji je pjevao: Kako nam je lijepi snijeak.
U selu kroz koje su prolazili gorjele su crvene vatrice i ugodno je mirisalo na dim.
- to je divan taj iko! - ree Nataa kad stigoe na glavnu cestu.
- Jest - ree Nikolaj. - Nije li ti hladno?
- Nije, izvrsno mi je, izvrsno. Tako mi je lijepo - ree Nataa ak u nekoj nedoumici. Dugo
uahu.
No bijae mrana i vlana. Nisu vidjeli konje; samo su uli kako gaze po nevidljivu blatu.
ta se zbivalo u toj djetinjoj prijemljivoj dui koja je tako poudno hvatala i primala sve
najrazliitije ivotne dojmove? Odakle mjesta za sve to u njoj? Ali ona bjee veoma
sretna. Kad su se ve pribliavali kui, iznenada zapjeva motiv pjesme: Kako nam je lijep
snijeak, motiv kojega se cijelim putem nastojala sjetiti i napokon ga se sjetila.
- Sjetila si se? - ree Nikolaj.
- A o emu si ti sam mislio, Nikolenjka? - zapita Nataa. Oni su to rado pitali jedno drugo.

150 Otvorena kola s uzdunim ili poprenim klupama.

- Ja? ree Nikolaj prisjeajui se. - Eto vidi, najprije sam mislio da je Rugaj, onaj crveni
goni, nalik na iku, i kad bi on bio ovjek, drao bi uvijek iku uza se, ako ne za trku, a ono
radi drutvenosti, uvijek bi ga drao. Kako je iko drutven! Nije li tako? Dobro, a ti?
- Ja? ekaj, ekaj. Jest, mislila sam kako se mi, eto, vozimo i mislimo da se vozimo kui,
a tko zna kamo idemo po ovom mraku, i odjednom emo doi i vidjeti da nismo u Otradnom
nego u arobnom carstvu. A onda sam jo mislila ... Ne, nita vie.
- Znam, sigurno si o njemu mislila - ree Nikolaj smijeei se, to Nataa razabra po
njegovu glasu.
- Nisam - odvrati Nataa, mada je doista mislila i o knezu Andreju i o tome kako bi se
njemu svidio iko. - Nego, neprestano se jo sjeam, cijelim se putem sjeam: kako
se Anisjuka lijepo drala kad je hodala tako lijepo - - nadoveza Nataa. I Nikolaj zau njen
zvuni, bezrazloni, sretni smijeh.
- A zna - odjednom e ona - ja znam da nikad vie neu biti ovako sretna, mirna, kao sad.
- Kojeta, gluposti, budalatine - ree Nikolaj i pomisli: to je divna ova moja Nataa!
Nemam niti u imati boljeg prijatelja od nje. Zato se udaje? Vazda bi se s njom
ovako vozio!
to je divan ovaj Nikolaj! - miljae Nataa.
- A! Jo gori svjetlo u salonu! - ree ona pokazujui prozore na kui koji su se lijepo sjali u
vlanoj noi, tamnoj poput baruna.

VIII
Grof Ilja Andreji odrekao se poloaja predstavnika plemstva zato to je taj poloaj bio
skopan s prevelikim izdacima. Ali se njegove imovne prilike nisu nikako popravljale.
Cesto su Nikolaj i Nataa viali roditelje kako se kriom, nemirno o neemu dogovaraju i
sluali nagovjetaje o prodaji bogate obiteljske kue Rostovljevih i imanja u blizini Moskve.
Sad kada grof nije vie bio predstavnik plemstva, nije trebalo prireivati tolika primanja i u
Otradnom se ivjelo mirnije nego prije; ali su ipak velika kua i krila bila puna svijeta, za stol
je svejedno sjedalo vie od dvadeset ljudi. Sve su to bili bliski, odomaeni ljudi u kui,
gotovo lanovi obitelji ili pak takvi koji su, reklo bi se, svakako morali ivjeti u
grofovoj kui. Takvi su bili glazbenik Dimmler sa enom, uitelj plesa Fogelj s obitelju, stara
gospoica Belova, koja je ivjela u kui, i jo mnogi drugi: Petjini uitelji, biva guvernanta
gospoica i naprosto ljudi kojima je bilo bolje ili zgodnije da ive kod grofa nego kod svoje
kue. Nije vie dolazilo toliko gostiju kao prije, ali se ivjelo isto onako gospodski kako su
grof i grofica jedino mogli zamisliti ivot. Ista ona lovaka druina koju je Nikolaj jo
poveao, istih onih pedeset konja i petnaest konjuara u konjunici; i isti oni skupocjeni
darovi za imendane, i sveani rukovi za cijeli kotar; iste one partije vista i bostona u kojima
je grof tako drao karte da su ih svi mogli vidjeti, i putao da mu svakog dana iskartaju na
stotine susjedi koji su pravo na kartanje s grofom lijom Andrejiem smatrali kao najunosniju
arendu.
Grof se zapleo u svojim poslovima kao u kakvu veliku mreu, borio se da ne povjeruje da
se zapleo, a na svakom se koraku zapletao sve vie i vie i osjeao da nema snaga da rastrga
niti koje su ga sapele ni da se oprezno, strpljivo primi posla da ih razmrsi. Grofica je u svom
srcu punom ljubavi osjeala da joj djeca bivaju sve siromanija, da grof nije tome kriv, da on
ne moe biti drugaiji nego to jest, da on sam pati (iako krije) zato to je svjestan propasti
svoje i svoje djece, pa je traila tome lijeka. S njena enskog gledita postojao je samo jedan
lijek - da se Nikolaj oeni bogatom udavaom. Ona je slutila da je to posljednja nada i da se
stanje nee moi nikad popraviti ako Nikolaj odbije partiju koju mu je ona nala. Ta je partija
bila Julija Karagina, kerka krasnih, estitih roditelja, koju su Rostovljevi poznavali od
djetinstva i koja je sad, nakon smrti svog posljednjeg brata, bila bogata udavaa.
Grofica je pisala izravno Karaginoj u Moskvu proeci njenu ker za svog sina i dobila je
povoljan odgovor. Karagina je odgovorila da ona pristaje, ali da e sve zavisiti od njene
keri. Karagina je pozivala Nikolaja da doe u Moskvu.
Grofica je nekoliko puta, sa suzama u oima, govorila sinu da je sad, kad su joj obje keri
udomljene - njena jedina elja da vidi njega oenjena. Govorila je kako bi mirno legla u grob
kad bi se to zbilo. Zatim je govorila kako je uzela na oko jednu krasnu djevojku pa ga
ispitivala ta on misli o enidbi.
Drugom je prilikom hvalila Juliju i savjetovala Nikolaju neka se o praznicima odveze u
Moskvu da se malo proveseli. Nikolaj je shvaao na to ciljaju majini razgovori i u
jednom je takvom razgovoru pozvao da bude potpuno otvorena. Ona mu ree kako se mogu
nadati da e im se imovinsko stanje popraviti samo ako se on oeni Karaginom.
- Pa dobro, a kad bih ja volio neku sirotu, zar biste vi, mama, zbilja zahtijevali da rtvujem
svoje osjeaje i ast radi imutka? - zapita on majku ne shvaajui kako je njegovo pitanje
okrutno i elei jedino da pokae kako je plemenit.
- Ama ti me nisi shvatio - ree majka ne znajui kako bi se opravdala. - Ti me nisi shvatio,
Nikolenjka! Ja elim da bude sretan - nadoda ona i osjeti da ne govori istinu pa se splela.
Ona zaplaka.
- Mamice, nemojte plakati nego mi samo recite da vi tako elite, a vi znate da bih ja i sve
dao samo da vi budete mirni - ree Nikolaj. - Ja u se rtvovati za vas, pa ak i svoje osjeaje.

Ali je grofica drugaije mislila: ona nije htjela da se sin rtvuje, ona bi se sama najradije
rtvovala.
- Ama ti me nisi shvatio, neemo govoriti o tome - ree ona otirui suze.
A moda ja i volim sirotu djevojku - kazivae sam sebi Nikolaj - pa da rtvujem svoje
osjeaje i ast radi bogatstva? udim se kako mi je mamica mogla to rei. Zar je onju,
zato to je siromana, ne mogu voljeti - miljae on - ne mogu joj uzvratiti njenu vjernu,
odanu ljubav? A nema sumnje da bih s njom bio sretniji nego s lutkicom kakva je Julija. Ja ne
mogu zapovijedati svojim osjeajima - govorae sam sebi. - Ako volim onju, onda su moji
osjeaji za mene jai i vaniji od svega.
Nikolaj nije otiao u Moskvu, grofica nije vie govorila s njim o enidbi i tuno je, a
kadto i srdito, gledala kako njen sin i sirota Sonja postaju sve prisniji i prisniji. Prekoravala
je sebe zbog toga, ali nije mogla da ne guna, da ne prigovara onji, esto joj je bez razloga
upadala u rije govorei joj vi i draga moja. Najvie se dobra grofica srdila na onju
ba zato to je ta jadna crnooka sinovica bila tako krotka, tako dobra, tako odana i zahvalna
svojim dobroiniteljima i tako vjerno, postojano, portvovno zaljubljena u Nikolaja da je se
ni zbog ega nije moglo prekoriti.
Nikolajev se dopust koji je provodio kod svojih primicao kraju. Od zarunika, kneza
Andreja, stiglo je etvrto pismo iz Rima, u kojemu je pisao da bi ve odavno bio na putu u
Rusiju da mu se neoekivano, u toplu podneblju, nije otvorila rana pa tako mora odgoditi svoj
povratak do poetka idue godine. Nataa je bila jednako zaljubljena u svog zarunika,
jednako mirna to se tie te ljubavi i jednako prijemljiva za sve ivotne radosti: ali kad je bilo
prolo gotovo etiri mjeseca otkako su se rastali, stala ju je spopadati nekakva sjeta kojoj se
nije mogla odrvati. Bilo joj je ao same sebe, bilo joj je ao to tako uludo, da nitko od toga
nita nema, ivotari sve to vrijeme dok se osjea toliko sposobna da voli i da bude voljena.
U kui Rostovljevih bijae neveselo.

IX
Nastupie boini blagdani, ali osim sveane slube boje, osim sveana i dosadna
estitanja susjeda i sluinai, osim novih haljina koje su svi obukli, nije bilo niega
osobitoga to bi uzvelialo blagdane, a na hladnoi od dvadeset stupnjeva bez vjetra, na
jarkom suncu to zasjenjivae oi danju i na zvjezdanoj zimskoj mjeseini nou, osjeala se
potreba da se ti dani nekako obiljee.
Na trei dan blagdana poslije ruka svi se ukuani razidoe po sobama. Bilo je
najdosadnije doba dana. Nikolaj koji je jutros obilazio susjede zaspao je u sobi s divanima.
Stari grof se odmarao u svom kabinetu. U salonu je Sonja sjedila za okruglim stolom i
precrtavala nekakav uzorak. Grofica je razmjetala karte. Nastasja Ivanovna, luda, sjedio je
alosno pokraj prozora s dvije starice. Nataa ue u sobu, prie onji, pogleda ta ona radi pa
onda prie majci i utke se zaustavi.
- ta hoda kao muha bez glave? - ree joj majka - ta hoe?
- Njega hou... sad, ovaj as njega hou - ree Nataa ne osmjehujui se i sijevajui
oima. Grofica odie glavu i pozorno promotri ker.
- Ne gledajte me, mama, ne gledajte, jer u odmah zaplakati.
- Sjedi, posjedi malo sa mnom - ree joj grofica.
- Mama, njega hou. Zato ja, mama, ovako ludo gubim dane?... - Glas joj se presijee,
suze joj udarie na oi i ona se, da bi ih sakrila, hitro okrenu i izie iz sobe. Otie u sobu s
divanima, postaja asak, porazmisli i poe u djevojaku sobu. Ondje je stara sobarica gunala
na mladu djevojku koja je sva zadihana, sa studeni, dotrala iz zgrade za poslugu.
- Dosta igre - govorae starica - sve u svoje vrijeme.
- Pusti je, Kondratjevna - ree Nataa. - Idi, Mavrua, idi!
I, poto je otpustila Mavruu, Nataa se uputi kroz dvoranu u predvorje. Starac i dva mlada
lakaja kartahu se. Kad ue gospoica, prekidoe igru i ustadoe. ta u s njima? - pomisli
Nataa.
- Da zbilja, Nikita, otii, molim te... - kamo bih ga poslala? - Jest, otii do sluinske
zgrade i donesi, molim te, pijetla, tako je, a ti, Mia, donesi zobi!
- Zapovijedate li malo zobi? - priupita veselo i spremno Mia.
- Idi, idi, to prije - prisnai starac.
- A ti mi, Fjodore, pribavi krede!
Prolazei pored toionice, ona naloi da donesu samovar, iako uope nije bilo vrijeme za
aj.
Toilac Foka bijae najnaprasitiji sluga u kui. Nataa je rado iskuavala na njemu svoju
mo. On joj nije povjerovao pa je poao da pita je li istina.
- Uh, ta gospoica! - ree Foka mrtei se toboe na Natau.
Nitko u kui nije toliko slao sluge na sve strane niti im zadavao toliko posla koliko Nataa.
Ona nije mogla mirno gledati sluge da ih kamo ne poalje. Reklo bi se da je iskuavala nee li
se tkogod od njih naljutiti, nabuiti se na nju, ali sluge nisu niije naloge tako rado izvravali
kao njezine. ta da uinim? Kamo da poem? - premiljae Nataa dok polako iae
hodnikom.
- Nastasja Ivanovna, ta e se roditi od mene? - zapita ona ludu koji joj je u enskoj haljini
dolazio u susret.
- Od tebe e se roditi buhe, vilinski konjici, zrikavci odgovori luda.
Boe moj, boe moj, uvijek jedno te isto! Ah, kamo da se djenem? ta u sa sobom? I
ona hitro, lupkajui nogama potra uza stepenice Fogelju koji je sa enom stanovao na katu.
Kod Fogeija su sjedile dvije guvernante, na stolu su bili tanjiri s groicama, orasima i

bademima. Guvernante su se razgovarale o tome gdje se jeftinije ivi, u Moskvi ili u

Odesi. Nataa sjede malo, poslua razgovor ozbiljno i zamiljeno, i ustade.
- Otok Madagaskar - progovori ona - Ma-da-ga-skar - ponovi razgovijetno svaki slog i
izie iz sobe, a da nije odgovorila M-me Schoss koja ju je upitala ta govori.
Njen brat Petja bijae takoer gore: pripremao je sa svojim odgojiteljem vatromet koji su
kanili prirediti te noi.
- Petja! Pecka! - doviknu mu ona. - Odnesi me dolje!
- Petja joj pritra i podmetnu lea. Ona skoi na njega, uhvati ga rukama oko vrata, a on
potra poskakujui s njom.
- Nemoj, ne treba ... otok Madagaskar - ree ona pa skoi s njega i poe dalje.
Kao da je obila svoje carstvo, iskuala svoju mo i uvjerivi se da su svi pokorni, ali da je
ipak dosadno, Nataa ode u dvoranu, uze gitaru, sjede u mraan kut za ormari i
poe prebirati debele ice izvodei frazu koju je zapamtila iz jedne opere to ju je sluala u
Petrogradu s knezom Andrejem. Kad bi je tko sluao iz prikrajka, mislio bi da u onome, to
ona svira nema nikakva smisla, ali se u njenoj uobrazilji uz to sviranje budio cio niz
uspomena. Sjedila je za ormariem, uprla oi u sunanicu to je padala kroz vrata toionice,
sluala svoju svirku i sjeala se. ivjela je u svijetu sjeanja.
Sonja proe s aom u ruci kroz dvoranu i ode u toionicu. Nataa pogleda u nju, u
pukotinu na vratima toionice, i uini joj se da se sjea kako iz toionice pada kroz pukotinu
na vratima svjetlost i kako je Sonja prola s aom u ruci. Pa to je bilo na dlaku isto tako pomisli Nataa.
- Sonja, ta je ovo ? - viknu Nataa udarajui prstima po debeloj ici.
- Ah, tu si ti! - uskliknu Sonja brecnuvi se pa prie i osluhnu. - Ne znam. Nije li Oluja?
- ree bojaljivo, u strahu da ne pogrijei.
Ama eto, isto se ovako brecnula, isto je ovako prila i bojaljivo se osmjehnula onda kad
je to ve bilo - pomisli Nataa - i isto tako ... ja sam mislila da joj neto nedostaje.
- Nije, to je zbor iz Vodonoe, uje li? - I Nataa otpjeva do kraja motiv zbora kako bi
podsjetila onju.
- Kamo si pola? - zapita Nataa.
- Da promijenim vodu u ai. Jo malo pa u dovriti uzorak.
- Ti si uvijek zaposlena, a ja, eto, ne znam sebi nai posla - ree Nataa. - A gdje je
Nikolenjka?
- Spava, ini mi se.
- Sonja, idi ga probudi - ree Nataa. - Reci mu da ga ja zovem da pjevamo. - Ona posjedi
asak, porazmisli ta znai da je sve to bilo pa, ne rijeivi to pitanje i nimalo ne alei zbog
toga, prenese se opet u duhu u ono vrijeme kad je bila s njim i kad ju je on gledao
zaljubljenim oima.
Ah, da bar to prije doe! Tako se bojim da nee nikad doi! A to je najvanije: ja
starim, to je ono! Nee vie u meni biti onoga to je sad. A moda e danas doi, moda e
sad doi. Moda je doao i sjedi ondje u salonu. Moda je jo juer doao, a ja sam
zaboravila. Ona ustade, odloi gitaru i poe u salon. Svi ukuani, uitelji, guvernante i gosti
sjedili su ve za ajnim stolom. Sluge su stajale oko stola - ali kneza Andreja nije bilo i ivot
je tekao kao i prije.
- Ah, evo nje - ree Ilja Andreji kad ugleda Natau.
- Hajde, sjedi do mene. - Ali se Nataa zaustavi pokraj majke obzirui se kao da neto
trai.
- Mama! - izusti ona. - Dajte mi njega, dajte, mama, to prije, to prije - i ponovo se jedva
svlada da ne zaplae. Sjede asak za stol i sluae razgovore starijih i Nikolaja koji je takoer
pristupio stolu. Boe moj, boe moj, ista lica, isti razgovori, tata isto onako dri au i isto

onako pue! - miljae Nataa i sva uasnuta osjeae kako se u njoj die gaenje prema
svim domarima zato to su svejednako isti.
Poslije aja, Nikolaj, Sonja i Nataa odoe u sobu s divanima, u svoj omiljeni kutak u
kojemu su svagda zapoinjali njihovi najiskreniji razgovori.

X
- Dogaa li se tebi - upita Nataa brata kad su sjeli u sobi s divanima - dogaa li se tebi da
ti se ini kako se nita nee dogoditi - nita; da je sve to je dobro ve prolo? I nije da ti je
dosadno, nego tuno?
- Jo kako! - ree on. - Meni se dogaalo da je sve u redu, svi su dobre volje, a meni sune
u glavu da je sve to ve dosadno i da svi moraju pomrijeti. Jednom nisam poao s pukom na
nekakvu zabavu, a ondje je svirala glazba... i odjednom mi je postalo tako dosadno ...
- Ah, znam. Znam, znam - prihvati Nataa. - Meni se to dogodilo dok sam bila jo mala.
Sjea li se kako su me jedanput kaznili zbog ljiva i vi ste plesali, a ja sam sjedila u uionici
i plakala, nikad to neu zaboraviti: bila sam alosna i bilo mi je ao svih, i sebe, svih mi je
bilo ao. A to je najvanije, nisam bila kriva - ree Nataa - sjea li se?
- Sjeam se - ree Nikolaj. - Sjeam se kako sam ti poslije doao i htio te utjeiti i, zna,
bilo me je stid. Strano smo bili smijeni. Ja sam imao tada igraku, kipi, i htio sam ti ga
dati. Sjea li se?
- A sjea li se ti - ree Nataa zamiljeno se smijeei kako nas je davno, davno, dok smo
jo bili sasvim mali, pozvao ujak u kabinet, jo u staroj kui, a bilo je mrano - doli smo i
odjednom, ondje stoji...
- Arapin - dovri Nikolaj radosno se osmjehujui. - Kako se ne bih sjeao? - Ni sad ne
znam je li bio Arapin, ili smo sanjali, ili nam je tko priao.
- Bio je iv, sjea li se, a zubi bijeli - stoji i gleda nas ...
- Sjeate li se vi, Sonja?
- Da, da, sjeam se i ja neega - odgovori bojaljivo Sonja...
- Ta ja sam pitala za tog Arapina tatu i mamu - ree Nataa. - Oni kau da nije bilo
nikakvog Arapina. A eto, ti se sjea.
- Dabome, sjeam se njegovih zubi kao da ih sad vidim.
- Kako je to udno, ba kao da je bilo u snu. Ja to volim.
- A sjea li se kako smo kotrljali jaja151 u dvorani i, najednom - eto ti dviju starica pa se
stale vrtjeti po sagu. Je li se to dogodilo ili nije? Sjea li se kako je bilo zgodno?
- Sjeam se. A sjea li se kako je tatica u plavoj bundi opalio iz puke sa stepenica? - Oni
prebirahu, smijeei se i uivajui, uspomene, ali ne tune, starake nego
poetine mladenake uspomene, one dojmove iz najdalje prolosti u kojoj se san i java
stapaju, pa se tiho smijahu i radovahu neemu.
Sonja ih, kao i uvijek, nije mogla slijediti, mada su im uspomene bile zajednike.
Sonja se nije sjeala kojeega ega su se oni sjeali, a i ono ega se sjeala nije u njoj
budilo onoga poetinog uvstva koje je njih proimalo. Ona je samo uivala u njihovoj
radosti i trudila se da je oponaa.
Ona je sudjelovala u tome tek onda kad su se sjetili kako je Sonja prvi put dola k njima.
Sonja ispria kako se bojala Nikolaja zato to je na bluzi imao gajtane, a dadilja joj je rekla
da e i nju uiti u gajtane.
- A ja se sjeam: meni su rekli da si se ti rodila pod kupusom - ree Nataa - i sjeam se da
tada nisam smjela da u to ne povjerujem, ali sam znala da nije istina i bilo mi je tako
nelagodno.
Za tog razgovora pomoli se na stranjim vratima sobe s divanima sobariina glava.
- Gospodina, donijeli su pijetla - apatom e djevojka.
- Ne treba, Polja, reci mi neka ga odnesu - odvrati Nataa.
151 Igra o Uskrsu u kojoj se pisanice kotrljaju niz kosinu i gaaju drugim pisanicama. Tko pogodi najvie
pisanica, taj je pobjednik.

Usred razgovora koji se vodio u sobi s divanima ue Dimmler i prie harfi to je stajala u
kutu. Smae navlaku i harfa pogreno zazvui.
- Eduarde Karliu, odsvirajte nam, molim vas, moj omiljeli Nocturne od monsier Fielda152
- dopre glas stare grofice iz salona.
Dimmler udari akord pa se okrenu Natai, Nikolaju i onji i ree:
- Kako mlade mirno sjedi!
- Pa mi filozofiramo - ree Nataa koja se na trenutak osvrnu pa nastavi razgovor. Sad su
se razgovarali o snovima.
Dimmler poe svirati. Nataa prie stolu neujno, na prstima uze svijeu, iznese je iz sobe
pa se vrati i tiho sjede na svoje mjesto. U sobi je, napose na divanu na kojemu su sjedili, bio
mrak, ali je kroz velike prozore padala na pod srebrnasta svjetlost punog mjeseca.
- Zna, ja mislim - proaputa Nataa primiui se Nikolaju i onji kad je ve Dimmler
svrio i jednako sjedio prebirui lagano ice dvoumei se bi li prestao ili zasvirao to novo kad se tako sjea, sjea, neprestano sjea, moe se dotle dosjeati da se sjeti onoga to je
bilo prije nego to smo doli na svijet...
- To je metempsihoza - ubaci Sonja koja je uvijek dobro uila i sve pamtila. - Stari su
Egipani vjerovali da su nae due bile u ivotinjama i da e se opet vratiti u ivotinje.
- Ali zna, ja ne vjerujem da smo mi bili u ivotinjama - produi Nataa jednako apui
iako je sviranje prestalo - i ja pouzdano znam da smo bili aneli ondje negdje, a i ovdje smo
bili, pa se zato svega sjeamo ...
- Smijem li vam se pridruiti? - zapita tiho Dimmler koji im prie i sjede do njih.
- Ako smo bili aneli zato smo onda pali? - zapita Nikolaj. - Ne, ne moe biti!
- Nismo pali, tko ti je rekao da smo pali? ... Otkud ja znam to sam bila prije? - uvrijeeno
e Nataa. - Ta dua je besmrtna ... dakle, ako budem uvijek ivjela, onda sam ivjela i prije,
ivjela sam cijelu vjenost.
- Tako je, ali je nama teko zamisliti vjenost - ubaci Dimmler koji je pristupio mladim
ljudima smijeei se blago i prezirno, ali je sad govorio jednako tiho i ozbiljno kao i oni.
- Zato bi bilo teko zamisliti vjenost? - preuze Nataa. - Danas e biti, sutra e biti,
uvijek e biti, i juer je bilo, i prekjuer je bilo.
- Nataa! Sad je na tebi red. Otpjevaj mi togod - dopre grofiin glas. - ta ste zasjeli ba
kao kakvi zavjerenici.
- Mama! Ba nemam nimalo volje - ree Nataa, ali ustade.
Nikomu se od njih, pa ak ni postarijemu Dimmleru, nije dalo prekidati razgovora i otii iz
kuta u sobi s divanima, ali je Nataa ustala i Nikolaj sjeo za klavikord. Nataa je, kao i uvijek,
stala nasred dvorane i izabrala najpogodnije mjesto za rezonanciju te zapjevala omiljelu
pjesmu svoje majke.
Rekla je da joj se ne pjeva, ali davno prije toga i zadugo poslije toga nije pjevala tako kako
je pjevala te veeri. Grof Ilja Andreji uo je njeno pjevanje u kabinetu gdje se razgovarao s
Mitenjkom pa je, poput aka koji se pri kraju sata uri da se ide igrati, brkao rijei izdavajui
naloge upravitelju i napokon umuknuo, a Mitenjka je takoer sluao i stajao pred grofom
utei i smijeei se. Nikolaj nije odvajao oiju od sestre, zadravao je dah kao i ona. Sonja je
sluala i mislila kako je golema razlika izmeu nje i njene prijateljice i kako ona nikako ne
moe biti tako zamamna kao njena sestrina. Stara grofica je sjedila sa suzama u oima
smijeei se sretno i tuno i vrtei kadikad glavom. Mislila je i o Natai, i o svojoj mladosti, i
o tome kako ima neto neprirodno i grozno u tom buduem braku Natae s knezom
Andrejem.
Dimmler je sjeo do grofice, sklopio oi i sluao.
152 John Field (1782-1837), engleski pijanist i kompozitor koji je ivio i umro u Moskvi.

- Zbilja, grofice - napokon e on - to je evropski talent, ona nema ta nauiti, ova mekoa,
njenost, snaga ...
- Ah! Kako se bojim za nju, kako se bojim - ree grofica smetnuvi s uma s kim govori.
Njeno joj je materinsko osjeanje kazivalo da u Natai ima neega previe i da zbog
toga nee biti sretna. Nataa nije jo bila dovrila pjesmu kad u sobu utra ushieni
etrnaestogodinji Petja i javi da su stigle krabulje.
Nataa naglo umuknu.
- Budalo! - viknu na brata, potra do stolice, svali se na nju i tako zaplaka da se dugo
poslije toga nije mogla smiriti. - Nita mi nije, mamice, zbilja nita, eto tako: Petja me
prestraio - govorae ona kuajui se osmjehnuti, ali su joj suze jednako tekle i jecanje je
guilo.
Zakrabuljena sluinad: medvjedi, Turci, krmari, gospoe, jezivi i smijeni, unosei
sobom studen i veselje, tiskahu se s poetka bojaljivo u predvorju; zatim, skrivajui se
jedan iza drugoga, ugurae se u dvoranu; i isprva snebivljivo, a onda sve ivlje i slonije
zavrgoe pjesme, plesove, kola i boine igre. Poto je poznala osobe i nasmijala se
krabuljama, grofica ode u salon. Grof Ilja Andreji sjedio je u dvorani smijeei se i
povlaujui igraima. Mlade bjee nekamo nestala.
Nakon pola sata pojavi se meu ostalim krabuljama jo jedna stara gospoa u krinolini - to
je bio Nikolaj. Petja je bio Turkinja, Dimmler je bio bajaco, Nataa - husar, a Sonja - erkez s
brcima i obrvama koji bijahu nagaravljeni nagorjelim plutom.
Poto nemaskirani nisu odmah poznali krabulje te im se dobrostivo udili i hvalili ih,
mladi ljudi zakljuie da su kostimi tako dobri da bi ih valjalo jo nekome pokazati.
Nikolaj koji je elio da ih sve po izvrsnom putu prosanjka na svojoj trojci predloi da se s
desetak zakrabuljenih slugu odvezu iki.
- Ta nemojte, ta ete njega, starca, uznemirivati - ree grofica. - A nemate se gdje ni
okrenuti kod njega. Ako ve idete, onda otiite k Meljukovljevima.
Meljukova je bila udovica koja je imala djecu razliite dobi, takoer s odgojiteljima i
odgojiteljicama, a ivjela je na oko etiri vrste od Rostovljevih.
- E, ma chre, to je pametno - prihvati razdragani stari grof. - Sad u se i ja preruiti pa u
poi, s vama. Alaj u razveseliti Paetu.
Ali grofica nije htjela da pusti grofa; njega je sve te dane boljela noga. Zakljuie da Ilja
Andrejevi ne smije ii, a da gospoice mogu ii ako poe Lujza Ivanovna (M-me
Schoss). Sonja koja je uvijek bila bojaljiva stade najusrdnije moliti Lujzu Ivanovnu da
pristane.
Sonja se najbolje preruila. Neobino su joj dobro pristajali brci i obrve. Svi su joj govorili
da je veoma zgodna, a ona je bila ivahno i energino raspoloena kakva inae nikad
nije bila. Nekakav joj je unutranji glas govorio da e se danas ili nikad odluiti o njenoj
sudbini. U svom mukom odijelu bila je sasvim druga osoba. Lujza Ivanovna pristade i nakon
pola sata stadoe pred kuom etiri trojke sa zvoncima i praporcima, cvilei i kripei
salincima po smrznutu snijegu.
Nataa je prva nagovijestila boino veselje, i to se veselje, prelazei s jednoga na
drugoga, sve vie i vie pojaavalo i doseglo vrhunac kad su izali na studen i posjedali u
saonice razgovarajui se, dozivajui se, smijui se i viui.
Dvije trojke bile su obine, trea je bila od staroga grofa, u sredini koje je bio upregnut
kasa iz orlovske gubernije; etvrta je bila Nikolajeva vlastita s njegovim oniskim kosmatim
vrancem u sredini. Nikolaj je u kostimu starice, preko kojega je obukao husarski ogrta i
opasao se, stajao nasred saonica i pritezao uzde.
Bilo je tako svijetlo da je vidio kako na mjeseini svjetlucaju limene ploice u konja to se
uplaeno osvru na putnike koji galame pod mranom natrenicom pred kuom.

U Nikolajeve saonice posjedae Nataa, Sonja, M-me Schoss i dvije slukinje. U saonice
staroga grofa posjedae Dimmler, njegova ena i Petja; u ostale posjeda zakrabuljena
sluinad.
- Tjeraj naprijed, Zahare! - viknu Nikolaj oevu koijau da bi ga poslije mogao pretei na
putu.
Trojka staroga grofa u koju su sjeli Dimmler i druge krabulje krenu cvilei salincima, kao
da se zamrzava za snijeg, i pozvekivajui krupnim zvoncem. Logovi su nalegli na rukunice,
propadali i izbacivali snijeg, tvrd i sjajan kao eer.
Nikolaj krenu za prvom trojkom; otraga zatutnjae i zacviljee ostale. Iz poetka su konji
ili sitnim kasom po usku putu. Dok su prolazili pored parka, sjene ogoljela drvea padale su
im esto preko puta i skrivale sjajnu mjeseinu, ali im su proli ogradu, pue na sve strane
snjena ravnica, sva obasjana mjeseinom i nepomina, blistajui kao dragi kamen i
modrikasto odsijevajui. Jedanput, pa drugi put trucnue prve saonice preko neke rupage;
isto tako trucnue i druge saonice, pa tree, i saonice se otegnue jedne za drugima
drsko naruavajui zaleenu tiinu.
- Eno zeji trag, mnogo tragova! - odjeknu studenim sleenim zrakom Natain glas.
- Kako se lijepo vidi, Nicolas! - ree Sonja. Nikolaj se obazre na onju i sae se da joj
izbliza promotri lice. Iz samurovine izvirivae nekakvo posve novo, drago lice crnih obrva i
brkova, koje na mjeseini bijae i blisko i daleko.
To je prije bila Sonja - pomisli Nikolaj. On se izblie zagleda u nju i osmjehnu se.
- ta je, Nicolas?
- Nita - ree on i ponovo se okrenu konjima.
Kad stigoe na ravan irok put, izglaan salincima i sav isjeen tragovima od klinaca na
konjskim potkovama to su se razabirali na mjeseini, konji poee sami od sebe
zatezati uzde i ubrzavati trk. Lijevi logov sagnuo je glavu i pri svakom skoku potezao
konope. Srednji se njihao u trku i strigao uima kao da pita: Da li da ponem ili je jo rano?
Sprijeda se jasno vidjela na bijelu snijegu Zaharova crna trojka koja je bila ve daleko
odmakla i zveketala krupnim zvoncem to se udaljivalo. Od njegovih saonica dopirae
pocikivanje, i kikot, i glasovi krabulja.
- Hoemo li, roeni! - viknu Nikolaj cimkajui s jedne strane uzdama i uzmahujui biem.
I samo se po vjetru koji kao da jae puhne u lice i po trzanju logova koji potegoe i sve vie
ubrzavahu trk, opaalo kako brzo poletje trojka. Nikolaj se obazre. Viui i ciei, maui
bievima i tjerajui srednjake u galop, pristizahu ostale trojke. Srednjak se sigurno ljuljukao
pod lukom i nije mu bilo ni na kraj pameti da popusti, ve je obeavao da e jo bre pojuriti
kad zatreba.
Nikolaj sustie prvu trojku. Spustili su se s brda i stigli na irok utrven put preko livade
pored rijeke.
Kamo se vozimo? - pomisli Nikolaj. - Bit e niz Kosu livadu. Ali nije, ovo je neto novo
to nisam nikad vidio. Ovo nije ni Kosa livada ni Djomkino brdo nego bog te pita ta! Ovo je
neto novo i arobno. Pa svejedno, ta je da je! - I on viknu na konje i stade obilaziti prvu
trojku.
Zahar zadra malo konje i okrenu lice to mu je ve do obrva bilo posuto injem.
Nikolaj pusti svoje konje; Zahar isprui ruke, coknu i pusti svoje.
- E, dri se, gospodine - progovori on. Trojke poletjee jo bre jedna uz drugu, a noge se
konja u trku brzo izmjenjivahu. Nikolaj stade izmicati. Drei jednako ispruene ruke, Zahar
popridie jednu ruku s uzdama.
- Nee, gospodine - doviknu on Nikolaju. Nikolaj pusti u galop svoje konje i prestie
Zahara. Konji zasipahu sitnim, suhim snijegom lica putnika, pored njih se razlijegae
est topot i mjeahu se brze noge i sjene trojke koju su pretjecali. kripa salinaca po snijegu i
enska cika dopirahu s vie strana.

Nikolaj opet zadra konje i pogleda oko sebe. Uokolo se prostirala ista ona arobna
ravnica, sva natopljena mjeseinom i osuta zvijezdama.
Zahar vie da skrenem lijevo; a zato lijevo? - miljae Nikolaj. - Zar mi zbilja idemo k
Meljukovljevima, zar je to zbilja Meljukovka? Tko zna kamo mi idemo i tko zna ta se s
nama zbiva - a veoma je udno i lijepo ovo to se s nama zbiva. - Obazre se i pogleda u
saonice.
- Gle, i brkovi, i trepavice - sve mu je pobijeljelo - ree jedan od tih udnih, zgodnih i
nepoznatih ljudi tankih brkova i obrva koji su tu sjedili.
Taj je, ini se, bio Nataa - pomisli Nikolaj - a ono M-me Schoss; a moda i nisu, a onaj
brkati erkez - ne znam tko je, ali je volim.
- Nije li vam hladno? - zapita on. Oni mu ne odgovorie i nasmijae se. Dimmler je iz
saonica iza njih vikao neto to je zacijelo bilo smijeno, ali se nije moglo razabrati ta vie.
- Da, da - odgovorie smijui se.
Ali evo nekakve arobne ume u kojoj se prelijevaju crne sjene i blistaju i dragulji i u
kojoj je nekakva anfilada mramornih stepenica, i nekakvi srebrni krovovi na arobnim
dvorima, odakle dopire prodorno vritanje nekakvih zvijeri. A ako je to doista Meljukovka,
onda je jo udnije to smo se vozili tko zna kuda, a stigli u Meljukovku razmiljae Nikolaj.
To je zaista bila Meljukovka i pred kuu istrae radosni sluge i slukinje sa svijeama u
rukama.
- Tko je? - zapitae s ulaza.
- Grofove krabulje, poznajem ih po konjima - odgovorie neki glasovi.

XI
Pelagija Danilovna Meljukova, krupna, energina ena s naoarima i u kunom kaputu bez
dugmeta, sjedila je u salonu, okruena kerima i brinula se da im ne bude dosadno. Mirno su
lijevale vosak i motrile sjene izljevenih figura kad iz predsoblja doprijee bat koraka i glasovi
gostiju.
Husari, gospoe, vjetice, bajaci, medvjedi, iskaljavajui se i otirui u predsoblju inje
koje im se od studeni bilo uhvatilo po licima, ulazili su u dvorane u kojima su brzo palili
svijee. Bajaco Dimmler i gospoa Nikolaj otvorie ples. Okruene vritavom djecom
krabulje su se, skrivajui lica i mijenjajui glasove, klanjale pred domaicom i razmjetale po
sobi.
- Ah, ne moe ih poznati! Pa ovo je Nataa! Pogledajte na koga je nalik! Zbilja, podsjea
me na nekoga. A gle Eduarda Karlia kako je zgodan. Nisam ga poznala. A kako istom plee!
Ah, za miloga boga, pa i nekakav erkez; zbilja, kako to pristaje Sonjuki. A tko je ovo? Eh,
ba ste nas razveselili! Prihvatite stolove, Nikita, Vanja! A mi smo tako mirno sjedile!
- Ha-ha-ha!... Gle husara, gle husara! Ba je kao deko, pa i noge!... Ne mogu vidjeti... razlijegahu se glasovi.
Nataa, ljubimica mladih Meljukovljevih, nestade s njima u stranjim sobama, odakle su
zatraili pluto i razliite kune kapute i muka odijela koja su kroz odkrinuta vrata primale,
od lakaja, gole djevojake ruke. Nakon deset munuta sva se mlade obitelji Meljukovljevih
pridrui krabuljama.
Pelageja Danilovna naloila je da raiste dvoranu za goste i da podvore gospodu i
sluinad pa je, ne skidajui naoara, suspreui smijeak, prolazila izmeu krabulja, gledala
ih izbliza u lica i nikoga nije mogla poznati. Ne samo to nije poznala Rostovljeve i
Dimmlera nego nije nikako mogla poznati ni roenih keri ni onih mukih kunih kaputa i
uniformi to su bili na njima.
- A ija li je ova? - pitae odgojiteljicu gledajui u lice svojoj keri koja se preruila u
kazanskog Tatarina. - ini se da je netko od Rostovljevih. Dobro, a vi, gospodine husare, u
kojemu vi puku sluite? - pitae ona Natau. - Turinu, Turinu podaj pastile153 - kazivae
toiocu koji je dvorio - to im zakon ne zabranjuje.
Gledajui udne i smijene korake to su izvodili plesai, koji su jednom zauvijek
zakljuili da su krabulje i da ih nitko nee poznati pa se zbog toga nisu ustruavali - Pelageja
Danilovna zaklanjala se kadikad rupiem i cijelo joj se gojazno tijelo treslo do neobuzdana
dobra starakog smijeha.
- O, Sainet moja, Sainet! - klicae ona.
Nakon ruskih plesova i kola, Pelageja Danilovna okupi svu sluinad i gospodu u velik
krug; donesoe prsten, uzicu i jedan rubalj pa otpoee drutvene igre.
Za jedan sat svi su kostimi bili izguvani i pokvareni. Brkovi obrve, narisani plutom,
razmazali su se po uznojenim, zajapurenim i vedrim licima. Pelageja Danilovna poe
poznavati krabulje, diviti se kako su kostimi dobro izraeni, kako osobito pristaju
gospoicama, i zahvaljivati svima to su je tako razveselili. Goste pozvae u salon na veeru,
a sluinad ugostie u dvorani.
- Gatati u kupaonici bome je strano! - govorae poslije veere usidjelica koja je ivjela
kod Meljukovljevih.
- A zato?- zapita najstarija Meljukovljeva kerka.
- Ta tko e onamo ii, za to treba hrabrosti...
- Ja u ii - javi se Sonja.
153 Loptice od vodnog soka, edera i brana.

- Ispriajte nam kako je to bilo s gospoicom? - zamoli druga Meljukovka.

- Pa eto tako, pola jednom neka gospoica - poe usidjelica - uzela pijetla, dva jedaa
pribora - kako i valja, pa sjela. Malo je posjedila kad odjednom eto ti... sa zvoniima i
praporcima, stadoe pred vratima saonice, uje netko ide. Ulazi ba u liku ovjejem, pravi
pravcati oficir, doe i sjedne uz nje gdje je prostrto.
- A! A! ... - uskliknu Nataa i prestravljeno izvali oi.
- Jest, kao ovjek, sve kako mora biti, pa je uzeo nagovarati te nagovarati, a trebalo je da
ga ona zabavi razgovorom do pijetlova; a ona se uplaila; jako se prepala i zaklonila
lice rukama. A on je dohvati. Sreom su dotrale djevojke ...
- Ama nemojte ih plaiti! - ree Pelageja Danilovna.
- Pa i vi ste, mamice, gatali... - dobaci ki.
- A kako se u hambaru gata? - priupita Sonja.
- Pa eto, kao sad, odu do hambara i sluaju. Pa ta ujete: ako zakucava, lupa - zlo je, a ako
presipavaju ito - na dobro je; a dogaa se ...
- Mama, ispriajte nam ta se vama dogodilo u hambaru?
Pelageja Danilovna se osmjehnu.
- Ama zaboravila sam ve ... - ree ona. - A nitko od vas nee ii?
- Ja u ii; Pelageja Danilovna, pustite mene, ja u ii - oglasi se Sonja.
- Pa dobro, ako se ne boji.
- Smijem li, Lujza Ivanovna? - zapita Sonja.
Bilo da su se igrali s prstenom, uzicom ili rubljem, bilo da su se razgovarali kao sad,
Nikolaj se nije odvajao od onje i gledao ju je sasvim drugim oima. inilo mu se da ju je
istom danas zbog tih brkova narisanih plutom prvi put potpuno upoznao. Sonja je doista tu
veer bila vesela, ivahna i lijepa kakvu je Nikolaj nije jo nikad vidio.
Eto kakva je ona, a ja sam budala! miljae on gledajui njene sjajne oi i njen sretan,
zanosan osmijeh od kojega su joj ispod brkova nastajale jamice na obrazima, osmijeh
koji prije nije vidio.
- Ja se niega ne bojim - ree Sonja. - Smijem li odmah ii? - Ona ustade. Rekoe joj gdje
je hambar, kako treba da mirno stoji i slua, pa joj dadoe bundu. Ona je prebaci preko glave i
pogleda Nikolaja.
to je bajno ovo djevoje! - pomisli on. - I ta sam se dosad premiljao?
Sonja izie u hodnik da ode u hambar. Nikolaj, urno izie na glavni ulaz govorei da mu
je vrue. U kui je doista bilo zaguljivo zbog mnotva koje je bilo u njoj.
Napolju je bila ona ista hladnoa bez vjetra, onaj isti mjesec, samo je bilo jo svjetlije.
Mjeseina je bila tako jaka i zvijezda je na snijegu bilo toliko da ovjek nije ni mario gledati
u nebo niti je primjeivao pravih zvijezda. Nebo je bilo crno i dosadno, na zemlji je bilo
vedro.
Budala sam ja, budala! ta sam ekao dosad? pomisli Nikolaj pa stra niz stepenice i
zamae za ugao kue, stazom to je vodila prema stranjem ulazu. Znao je da e Sonja onuda
proi. Na pola puta stajali su sloeni hvatovi drva, na njima je leao snijeg, od njih je padala
sjena, preko njih i sa strane padale su isprepletene sjene starih golih lipa na snijeg i stazu.
Staza je vodila prema hambaru. Brvnati zid hambara i krov prekriven snijegom blistahu na
mjeseini kao da su izrezani od kakva dragog kamena. U vonjaku prasne drvo i opet se sve
potpuno utia. inilo se da grudi ne udiu zrak nego nekakvu vjeito mladu snagu i radost.
Na ulazu u djevojake sobe zalupkae noge niza stepenice, zvuno kripnue na
posljednjoj na kojoj je bilo nanesena snijega i zau se usidjeliin glas:
- Pravo, pravo, eto tom stazom, gospoice! Samo se nemojte osvrtati!
- Ne bojim se ja - odvrati Sonja i stazom prema Nikolaju zakripae i zacviljee Sonjine
noice u tankim cipelicama.

Sonja je hodala umotana u bundu. Bila je ve na dva koraka od njega kad ga je spazila; ni
ona njega nije vidjela onakva kakva ga je poznavala i kakva ga se uvijek malko plaila. Bilo
je u enskoj haljini, kosa mu je bila razbaruena i smijeio se smijekom koji je za onju bio
nov. Ona mu hitro pritra.
Posve je drugaija, a opet ista - pomisli Nikolaj gledajui joj u lice koje je cijelo bilo
obasjano mjeseinom. On provue ruke ispod bunde kojom bjee prekrila glavu, zagrli je,
privi uza se i poljubi u usne nad kojima su bili brci i koje su vonjale na oprljeno pluto. Sonja
ga poljubi ba posred usta i, izvukavi svoje male ruke, uhvati ga s obje strane za obraze.
Rekoe samo:
- Sonja!... Nicolas!... - Pritrae hambaru i vratie se u kuu svako na svoj ulaz.

XII
Kad su se vraali od Pelageje Danilovne, Nataa, koja je uvijek sve vidjela i opaala, udesi
tako da su Lujza Ivanovna i ona sjele u saonice s Dimmlerom a Sonja je sjela s Nikolajem i
slukinjama.
Nikolaj se na povratku nije vie utrkivao nego je mirno vozio i neprestano se na toj udnoj
mjeseini zagledao u onju i traio ispod obrva i brkova pri toj svjetlosti koja je sve mijenjala
onu svoju prijanju i sadanju onju s kojom je odluio da se vie nikad ne rastane. Zagledao
se i, kad bi poznao onu istu i drugu i sjetio se onog mirisa pluta koji se smijeao s poljupcem,
udisao je punim pluima studeni zrak i, gledajui zemlju kako promie i sjajno nebo, ponovo
se osjeao kao da je u arobnom carstvu.
- Sonja, je li tebi lijepo? - zapitkivae on.
- Jest - odgovarae Sonja. - A tebi?
Na sredini puta Nikolaj dade koijau da mu pridri konje pa otra na asak do Natainih
saonica i stade na oplen.
- Nataa - ree joj apatom francuski - zna, odluio sam to se tie onje.
- Rekao si joj? - zapita Nataa i odjednom sva zasja od radosti.
- Ah, Nataa, to si neobina s tim brkovima i obrvama! Je li ti drago?
- Tako mi je drago, tako drago! Ve sam se ljutila na tebe. Nisam ti nita govorila, ali si ti
postupao s njom runo. Ona je takvo srce, Nicolas, ba mi je drago! Ja sam katkad odurna, ali
sam se stidjela da budem sama sretna, bez onje - proslijedi Nataa. - Sad mi je tako drago,
hajde, bjei k njoj.
- Neu, ekaj malo, ah, kako si smijena! - ree Nikolaj zagledajui se svejednako u nju i
nalazei i u sestri neto novo, neobino, arobno i njeno to prije nije vidio. - Nataa, nekako
je arobno. A?
- Jest - odgovori ona - divno si uinio.
Da sam je prije vidio onakvu kakva je sad - pomisli Nikolaj - bio bih je odavno upitao to
da radim i uinio bih sve to bi mi rekla, i sve bi bilo dobro.
- Onda ti je drago, i kae da sam dobro uinio?
- Ah, tako dobro! Nedavno sam se porjekala s mamicom oko toga. Mama je rekla da te
ona lovi. Kako tako moe rei! Umalo se nisam posvaala s mamom. I nikad neu
nikome dopustiti da kae ili pomisli to runo o njoj, jer je ona suta dobrota.
- Onda je dobro? - ree Nikolaj i jo jednom ispitljivo pogleda izraz na sestrinu licu ne bi
li doznao je li tako, te kripei izmama skoi s oplena i otra svojim saonicama. Ondje je
jednako sjedio onaj isti sretni, nasmijeeni erkez s briima i sjajnim oima gledajui ispod
kape od samurovine, a taj je erkez bila Sonja, a ta je Sonja jamano bila njegova budua
ena koja ga voli.
Kad su stigle kui i ispripovjedile majci kako je bilo kod Meljukovljevih, gospoice
otioe u svoju sobu. Razodjenule su se, ali nisu zbirsale negaravljenih brkova i dugo su
sjedile razgovarajui se o svojoj srei. Govorile su o tome kako e ivjeti kad se udaju, kako
e im muevi ivjeti u prijateljstvu i kako e biti sretne. Na Natainu su stolu stajala zrcala
koja je Dunjaa jo s veeri bila pripravila.
- Samo, kad e sve to biti? Bojim se, nikad . : . To bi bilo odvie lijepo! - ree Nataa
ustajui i prilazei zrcalima.
- Sjedi, Nataa, moda e ga ugledati - na to e Sonja. Nataa uga svijeu i sjede.
- Vidim nekakva brkajliju - ree Nataa videi svoje lice.
- Ne valja se smijati, gospodina - ree Dunjaa.
Sonja i sobarica pomogoe Natai da namjesti zrcalo; ona se uozbilji i uutje. Dugo je tako
sjedila gledajui u zrcalima niz svijea to su se gubile u daljini i vjerujui (prema onome to

je ula da priaju) as da e ugledati lijes, as da e ugledati njega, kneza Andreja, u onom

posljednjem, treperavom, nejasnom kvadratu. Ali koliko je god bila spremna da i u najmanjoj
mrljici vidi ovjeji lik ili lijes, nije vidjela nita. Stade sve ee treptati oima i ode od
zrcala.
- Zato drugi vide, a ja nita ne vidim? - ree ona. - Hajde, sjedi ti, Sonja; ti danas svakako
mora gledati - ree. - Samo, gledaj mjesto mene ... Mene je danas tako strah!
Sonja sjede pred zrcalo, namjesti ga i stade gledati.
- Eto, Sofja Aleksandrovna svakako e vidjeti - apnu Dunjaa - a vi se neprestano smijete.
Sonja je ula te rijei a ula je i kako je Nataa rekla apatom:
- I ja znam da e ona vidjeti; i lani je vidjela.
Tri minute svi su utjeli. Svakako! - proaputa Nataa i ne doree... Najednom Sonja
odmae zrcalo koje je drala i prekri rukom oi.
- Oh, Nataa! - izusti ona.
- Jesi li vidjela? Vidjela si? ta si vidjela? - kriknu Nataa i pridra zrcalo.
Sonja nije nita vidjela, ba je htjela trepnuti oima i ustati kad je zaula kako je Nataa
rekla svakako ... Nije htjela prevariti ni Dunjau ni Natau, a bilo joj je teko sjediti.
Ni sama nije znala kako joj se i zbog ega oteo uzvik kad je rukom prekrila oi.
- Njega si vidjela? - zapita Nataa hvatajui je za ruku.
- Jesam. ekaj malo ... ja ... vidjela sam njega - ree i nehotice Sonja, a da nije bila jo
nacistu na koga Nataa misli kad kae njega: njega - Nikolaja ili njega - Andreja.
A zato da i ne kaem da sam vidjela? Pa i drugi vide! I tko mi moe dokazati jesam li
vidjela ili nisam? bijesnu onji kroz glavu.
- Jesam, vidjela sam ga - ree ona.
- A kako? A kako? Je li leao ili stajao?
- Nije, vidjela sam ... Najprije nije niega bilo kad, odjednom, vidim ga kako lei...
- Andrej lei? Bolestan je? - pitae Nataa gledajui drugaricu oima ukoenim od straha.
- Nije, naprotiv, naprotiv - veseo u licu i okrenuo se prema meni - i dok je to govorila, i
samoj joj se inilo da je vidjela to o emu govori.
- Dobro, a onda, Sonja?
- Onda nisam mogla razabrati, neto plavo i crveno.
- Sonja! Kad e se vratiti? Kad u ga vidjeti! Boe moj! Kako strepim za njega i za sebe, i
za sve me je strah... - ree Nataa i, ne odgovarajui ni rijei na Sonjino tjeenje, legne u
postelju i dugo, poto ugasie svijeu, nepomino leae na postelji irom rastvorenih oiju i
gledae hladnu mjeseinu kroz zamrznute prozore.

XIII
Odmah po boinim blagdanima Nikolaj priopi majci da voli onju i da je tvrdo naumio
da se oeni njome. Grofica je odavno zapaala ta se zbiva meu onjom i Nikolajem i
oekivala je to oitovanje, pa je utke sasluala njegove rijei i rekla sinu da se moe oeniti
kojom god hoe; ali da mu ni ona ni otac nee dati svog blagoslova za taj brak. Nikolaj
je prvi put osjetio da je majka nezadovoljna s njim i da mu, uza svu svoju ljubav prema
njemu, nee popustiti. Drei se hladno i ne gledajui sina, ona posla po oca; i kad on doe,
ona htjede da mu kratko i hladno pred Nikolajem priopi o emu je rije, ali ne izdra:
zaplaka od gnjeva i izie iz sobe. Stari grof poe malko urazumljivati Nikolaja i moliti ga da
odustane od svoje nakane. Nikolaj mu odgovori da ne moe prekriti zadane rijei, a otac
uzdahnu i veoma brzo, oito zbunjem, prestade govoriti i ode grofici. Kad bi se god sukobio
sa sinom, grof je uvijek bio svjestan da je kriv to su njihove imovinske prilike loe, pa se
nije mogao srditi na sina to nee da se oeni bogatom udavaom i to je odabrao sirotu
onju - tom mu je prilikom samo ivlje dolazilo na um da se Nikolaju ne bi mogla ni
poeljeti bolja ena od onje da imovinske prilike nisu tako loe; a da je zbog toga kriv samo
on, i njegov Mitenjka, i njegove navike kojih se nije mogao odrei.
Ni otac ni majka nisu vie govorili o tome sa sinom; ali nekoliko dana nakon toga grofica
je pozvala onju i estoko, kako ni jedna ni druga nisu oekivale, prekori sinovicu da joj
zavodi sina i da je nezahvalna. Sonja je utke, poniknutih oiju, sluala grofiine estoke
rijei i nije shvaala to od nje trae. Misao o samoprijegoru bijae joj najmilija misao; ali u
ovoj prilici nije mogla shvatiti kome i ta treba da rtvuje. Nije mogla da ne voli groficu i svu
obitelj Rostovljevih, ali nije mogla ni da ne voli Nikolaja i da ne zna da njegova srea zavisi
od te ljubavi. utjela je, alosna, i nije odgovarala. Nikolaj nije vie mogao, kako mu se
inilo, podnositi to stanje pa je poao da sve raspravi s majkom. Nikolaj je as preklinjao
majku da oprosti njemu i onji i da pristane na njihov brak, as je prijetio majci da e se
odmah potajno vjenati sa onjom ako je oni budu dalje progonili.
Grofica mu odgovori tako hladno, kako nikad nije odgovorila sinu - da je on punoljetan,
da e se knez Andrej oeniti bez oeve privole pa da moe i on tako uiniti, ali da ona nikad
tu intrigantkinju nee priznati za svoju ker.
Nikolaj planu na rije intrigantkinja, stade govoriti glasnije i ree da on nikad nije
pomislio da e ga ona prisiljavati da prodaje svoje osjeaje, i kad je ve tako, onda joj on
posljednji put kae... Ali ne stie da izgovori tu presudnu rije koju je majka, sudei po izrazu
njegova lica, prestravljeno oekivala i koja bi im moda zauvijek ostala kao runa uspomena.
On ne stie da odgovori zato to Nataa, blijeda i ozbiljna, ue u sobu na vrata na kojima je
prislukivala.
- Nikolenjka, ti govori kojeta, uti, uti! Kaem ti, uti!... - gotovo vikae ona ne bi li
zagluila njegov glas.
- Mama, srce, to nikako nije zato ... duice moja, sirotice - obraae se ona majci koja je
osjeala da bi moglo doi do raskida pa je prestravljeno gledala u sina, ali iz tvrdoglavosti i
ponesena borbom nije htjela ni mogla popustiti.
- Nikolenjka, ja u ti razjasniti, idi ti... Posluajte me, mama draga - kazivae ona majci.
Njene rijei bijahu besmislene, ali su postigle svrhu za kojom je teila.
Grofica duboko zajeca i sakri lice na kerine grudi, a Nikolaj ustade, uhvati se za glavu i
izie iz sobe.
Nataa se zauzela da ih smiri i uspjela je toliko da je majka obeala Nikolaju da nee
muiti onju, a on je obeao da nee uiniti nita potajno od roditelja.

Tvrdo naumivi da napusti vojnu slubu poto sredi svoje poslove u puku pa da se vrati
kui i oeni onjom, Nikolaj je turoban i izbiljan, u zavadi s roditeljima, ali
strastveno zaljubljen, kako mu se inilo, otputovao u poetku sijenja u svoj puk.
Nakon Nikolajeva odlaska u kui Rostovljevih bilo je tunije nego ikad. Grofica se
razboljela od duevnog potresa.
Sonja je bila potitena i zbog rastanka s Nikolajem, a jo vie zbog neprijateljskog tona
kojim grofica nije mogla da joj se ne obraa. Grof je vie nego ikad bio zabrinut zbog
imovinskih prilika koje su ga silile da poduzme odlune korake. Bilo je prijeko potrebno da
proda kuu u Moskvi i imanje blizu Moskve i trebalo je da radi prodaje kue otputuje
u Moskvu. Meutim ga je grofiina bolest primorala da odgaa svoj odlazak od dana do
dana.
Nataa, koja je lako i ak vedro podnosila prvo vrijeme nakon rastanka sa svojim
zarunikom, bivala je sad svakim danom sve nemirnija i nestrpljivija. Neprekidno ju je
muila pomisao da ovako, uludo, ni za koga, prolazi njeno najljepe doba koje bi inae
provela u ljubavi s njim. Njegova su je pisma veinom ljutila. Vrijeala ju je pomisao kako
sad, dok ona ivi samo u mislima o njemu, on uistinu ivi, gleda nova mjesta, nove ljude koji
ga zanimaju. to su mu pisma bila zanimljivija, to je ona bila zlovoljnija. A kad je ona njemu
pisala, to ne samo to joj nije prualo utjehe nego joj je bilo kao neka dosadna i lana
dunost. Nije umjela pisati zato to u pismu nije mogla istinski izraziti ni tisui dio onoga to
je mogla da izraava glasom, osmijehom i pogledom. Pisala mu je klasina, jednolika
suhoparna pisma kojima ni sama nije pripisivala nikakve vanosti i u kojima je na
konceptima grofica ispravljala pravopisne greke.
Grofiino se zdravlje nije nikako popravljalo, ali se vie nije vie mogao odlagati odlazak
u Moskvu. Trebalo je spremiti miraz, trebalo je prodati kuu, a oekivali su i da e
knez Andrej najprije doi u Moskvu gdje je te zime ivio knez Nikolaj Andreji, a Nataa je
bila uvjerena da je on ve stigao.
Grofica ostade u selu, a grof, Sonja i Nataa otputovae potkraj sijenja u Moskvu.

PETI DIO
I
Pjer je bez ikakva oita razloga, poslije zaruka kneza Andreja i Natae, odjednom osjetio
da ne moe vie ivjeti onako kako je dotada ivio. Ma koliko vrsto vjerovao u istine koje
mu je otkrio njegov dobroinitelj, ma koliko se radovao u ono prvo vrijeme dok se
oduevljavao radom oko usavravanja sama sebe, kojemu se bijae onako usrdno odao nestalo je odjednom, nakon zaruka kneza Andreja i Natae i nakon smrti grofa Josifa
Aleksejevia o kojoj je doznao gotovo u isto vrijeme, sve ari toga prijanjeg ivota. Ostao je
samo ivotni kostur: njegova kua i lijepa ena koja je sad bila u milosti neke velike linosti,
poznanstvo s cijelim Petrogradom i sluba s dosadnim formalnostima. I taj dotadanji
ivot uini se Pjeru odjednom neoekivano mrzak. Prestao je voditi dnevnik, klonio se brae,
poeo je opet odlaziti u klub, poeo je opet mnogo piti, opet je zalazio u momaka drutva i
stao provoditi takav ivot da je grofica Jelena Vasiljevna smatrala za potrebno da ga otro
ukori. Pjer je osjetio da ona ima pravo pa je otputovao u Moskvu da ne kompromitira enu.
im je u Moskvi uao u svoju kuerinu u kojoj su venule i uvenule kneginjice i koja je
bila puna sluinadi, im je vidio - poto se malo provezao gradom - onu Iversku kapelu s
nebrojenim plamicima svijea pred zlatnim ikonama, onaj kremaljski trg na kojemu je bilo
neutrvena snijega, one fijakeriste i potleuice na Sivcevu Vraku,154 vidio moskovske starce
koji nita ne ele i vjekuju svoj vijek nikamo se ne urei, vidio starice, moskovske
gospoice, moskovske balove i moskovski Engleski klub - osjetio je da je kod kue, u
tihoj luci. U Moskvi je bilo udobno, toplo, obino i prljavo, kao u starom kunom kaputu.
Cijelo moskovsko drutvo, od starica pa sve do djece, doekalo je Pjera kao davno
oekivana gosta ije je mjesto bilo uvijek spremno i osigurano. Za moskovski je svijet Pjer
bio najdrai, najbolji, najpametniji, najveseliji i najvelikoduniji udak, rastresen i srdaan
ruski gospodin staroga kova. Kesa mu je vazda bila prazna jer je svakome bila otvorena.
Korisnice, loe slike, kipovi dobrotvorna drutva, Cigani, kole, zajedniki rukovi,
banenja, masoni, crkve, knjige - nikog i nita nije odbijao, i da nije bilo njegova dva
prijatelja koji su uzajmili mnogo novaca od njega i uzeli ga pod skrbnitvo, sve bi bio
razdijelio. U klubu nije bilo ni ruka ni veere bez njega. im bi se poslije dvije boce
Margauxa155 izvalio na svoje mjesto na divanu, odmah bi ga okruili i zapodijevali s njim
razgovore, prepirke i ale. Kad bi se neki posvaali, on ih je mirio ciglim svojim
dobroudnim smijekom i alom na pravom mjestu. Masonske stolne loe bile su dosadne i
mrtve kad njega nije bilo.
Kad bi poslije veere s momcima poputao veselu drutvu i ustajao da poe s njima,
smijeei se dobroudno i blago, meu mladei bi se zaorili radosni, oduevljeni usklici.
Na balovima je plesao ako nije bilo dovoljno plesaa. Mlade su ga gospoe i gospoice
voljele, jer se nije ni jednoj udvarao, sa svima je bio jednako prijazan, osobito nakon veere.
II est charmant, il na pas de sexe156 - govorili su o njemu.
Pjer je bio jedan od onih bivih carskih komornika, koji su dobroduno provodili ostatak
svog ivota u Moskvi, kakvih je bilo na stotine.
154 Periferijska etvrt u Moskvi.
155 Poznato vino iz okolice Bordeauxa.
156 armantan je, nema spola.

Kako bi se bio zgrozio da mu je prije sedam godina, kad se tek bio vratio iz inozemstva,
netko rekao da nita ne treba traiti ni izmiljati, da je njegova koloteina odavno
utvrena, odreena odvajkada i da e on, koliko se god baktao, biti onakav kakvi su bili svi
oni koji su bili u njegovu poloaju. Ne bi mogao povjerovati! Nije li on od sveg srca elio as
da stvori Republiku u Rusiji, as da bude Napoleon, as filozof, as taktiar i da pobijedi
Napoleona? Nije li arko elio i vjerovao da moe preporoditi greni ljudski rod i da sam
postigne najvii stupanj savrenstva? Nije li osnivao i kole i bolnice i oslobaao kmetove?
A umjesto svega toga - sad je, eto, bogati mu nevjerne ene, bivi carski komornik koji
voli da pojede, da popije pa da se razuzuri i izrui malo vladu, lan moskovskog
Engleskog kluba i openito omiljen lan moskovskog drutva. Dugo se nije mogao pomiriti s
milju da je isti onakav moskovski bivi carski komornik iji je tip duboko prezirao prije
sedam godina.
Katkad se tjeio milju da je tako samo privremeno, dok provodi ovakav ivot; ali se zatim
zgraao pri pomisli kako su ve toliki ljudi prije njega tako privremeno ulazili, sa
svim zubima i svom kosom u taj ivot i u taj klub, a izlazili bez ijednog zuba i bez ijedne
vlasi.
Kad je u asovim uznositosti mislio o svom poloaju, inilo mu se da je on posve drugaiji
od onih bivih carskih komornika koje je prije prezirao, da su oni bili nitavni i
glupi, zadovoljni i umireni svojim poloajem, a ja ni sad nisam zadovoljan, sve bih htio da
uradim neto za ovjeanstvo - kazivae sam sebi u asovima uznositosti. - A moda su se
i svi ti moji drugovi, isto ovako kao i ja, borili, traili nekakav nov, svoj put u ivotu, te su
isto ovako kao i ja, silom prilika, drutva, roda, onom stihijskom silom protiv koje je
ovjek nemoan, dospjeli onamo gdje sam i ja - kazivae sam sebi u asovima skromnosti i,
poto je ivio u Moskvi neko vrijeme, nije vie prezirao nego je poeo voljeti, potovati i
aliti, isto onako kao i sama sebe, svoje drugove po udesu.
Pjera nisu vie, kao prije, naas spopadali oajanje, amotinja i odvratnost prema ivotu;
ali je ona ista bolest koja se prije oitovala u estokim napadajima bila stjerana u dubinu i
nije .ga ni za trenutak naputala. emu? Zato? ta se dogaa u svijetu? - pitae se u
nedoumici po nekoliko puta na dan poinjui se i nehotice udubljivati u smisao
ivotnih pojava; ali kako je iz iskustva znao da na ta pitanja nema odgovora, brzo je
pokuavao da ih se otrese, hvatao se knjige ili je htio u klub ili k Apolonu Nikolajeviu da
aska o gradskim naklapanjima.
Jelena Vasiljevna nije nikad nita voljela osim svog tijela i jedna je od najglupljih ena na
svijetu - razmiljae Pjer - a ljudima se ini kao vrhunac pameti i profinjenosti pa joj se
klanjaju. Svi su prezirali Napoleona Bonapartea dok je bio velik, a otkako je postao jadni
komedija - car Franjo se svim silama trudi da mu dade svoju ker za nezakonitu
enu. panjolci upuuju bogu po katolikom sveenstvu molitve zahvalnice zato to su 14.
lipnja pobijedili Francuze, a Francuzi upuuju po tom istom sveenstvu molitve zato to su
14. lipnja pobijedili panjolce. Moja braa masoni kunu se krvlju da su spremni da se rtvuju
za blinjega svoga, a ne daju ni rublja kad se skupljaju milodari za sirotinju, i spletkare
izmeu Astreja i Trailaca mane157 i brinu se kako e nabaviti pravi kotski sag i spis kojega
smisao ne zna ni onaj tko ga je pisao i koji nikome nije potreban. Svi mi priznajemo
kranski zakon o pratanju uvreda i ljubavi prema blinjemu - zakon zbog kojega smo u
Moskvi podigli etrdeset puta etrdeset crkava, a juer su na smrt izbievali ovjeka koji je
bjeao, i sluga je tog istog zakona o ljubavi i pratanju, sveenik, dao vojniku kri da ga
poljubi prije pogubljenja. Tako je razmiljao Pjer i sva ta opa la koju svi priznaju, ma
koliko se bio na nju navikao, preneraavala ga svaki put kao neto novo. Ja razumijem tu la
i zbrku - razmiljae on - ali kako da im iskaem sve to razumijem? Pokuavao sam i
157 Imena masonskih loa u Petrogradu.

svagda uviao da i oni u dubini due razumiju to isto to i ja, ali se samo trude da ne vide
nju. Dakle, treba da bude tako! Ali kamo da se ja djenem? - razmiljae Pjer. Osjeao je
nesretnu sposobnost mnogih ljudi, napose Rusa - sposobnost da vide i vjeruju da mogu
postojati dobro i istina, i da odvie jasno vide zlo i la u ivotu da bi bili kadri da ozbiljno
sudjeluju u njemu. U njegovim je oima svako podruje ljudskoga rada bilo vezano sa zlom i
obmanom. to je god pokuavao biti, ega se god laao - zlo i la odbijali su ga i
prepreivali sve putove njegovu djelovanju. A meutim je valjalo ivjeti, valjalo je biti
zaokupljen neim. Odve je strano bilo pod jarmom tih nerjeivih pitanja pa se odavao bilo
kakvoj razonodi, samo da ih zaboravi. Zalazio je u svakakva drutva, mnogo pio, kupovao
slike i gradio i, to je najvanije, itao.
itao je i itao sve to bi mu dolo pod ruku, i to je itao tako da je, im bi doao kui i
dok bi ga lakaji jo svlaili, uzimao ve knjigu i itao - pa od itanja prelazio na spavanje, a
od spavanja na askanje po salonima i u klubu, od askanja je prelazio na banenje i ene, od
banenja opet na askanje, itanje i vino. Vino mu je sve vie i vie postajalo tjelesna i
duevna potreba. Iako su mu lijenici govorili da je za njega, onako korpulentna, vino
opasno, veoma je mnogo pio. Osjeao se potpuno dobro istom onda kad bi, ne znajui ni sam
kako, izlio u svoja velika usta nekoliko aa vina pa osjetio ugodnu toplinu u tijelu, njenost
prema svim blinjima i spremnost da povrno reagira na svaku misao ne udubljujui se u
njenu sutinu. Tek kad bi popio jednu ili dvije boce vina, uviao je nejasno kako onaj
zamreni, grozni ivotni vor, kojega se prije acao, nije tako straan kako mu se inilo. Kad
mu je umjelo u glavi, kad je askao, sluao razgovore ili itao poslije ruka i veere,
neprestano je vidio jednu stranu toga vora. Ali je tek pod utjecajem vina govorio sam sebi:
Nije to nita. Razmrsit u ja to - ve znam kako u to protumaiti. Ali sad nemam kad poslije u razmisliti o svemu tom! Ali to poslije nije nikako dolazilo.
Natate, ujutro, sva su se prijanja pitanja inila jednako nerjeiva i strana, i Pjer se urno
prihvaao knjige i radovao se kad bi mu tko doao.
Katkad se Pjer sjeao da je sluao prie o tome kako vojnici u ratu, kad se nau u zaklonu,
pod neprijateljskom vatrom, brino trae sebi posla kako bi mogli lake podnositi opasnost. I
Pjeru se inilo da su svi ljudi takvi vojnici koji se spaavaju od ivota; tko astohlepljem, tko
kartama, tko pisanjem zakona, tko enama, tko igrakama, tko konjima, tko politikom, tko
lovom, tko vinom, tko dravnikim poslovima. Nita nije ni vano ni nevano, sve je isto:
samo da se nekako od nje spasim! - razmiljae Pjer. - Samo da ne vidim nju, tu stranu nju.

II
Na poetku su zime knez Nikolaj Andreji Bolkonski i njegova kerka doputovali u
Moskvu. Sa svoje prolosti, sa svog uma i originalnosti, napose stoga to je u to vrijeme
bilo splasnulo oduevljenje za vladavinu cara Aleksandra i to je u Moskvi u to vrijeme
vladalo antifrancusko i rodoljubno raspoloenje, knez Nikolaj Andreji postao je odmah
linost osobita potovanja Moskovljana i glava moskovske vladine opozicije.
Knez se te godine silno postarao. Kod njega su se pojavili nagli znaci starenja: iznenada bi
zadrijemao, zaboravljao najnovije dogaaje i sjeao se davnanjih, te se djetinje
tato prihvatio uloge glave moskovske opozicije. Usprkos tome je starac, osobito uveer, kad
bi dolazio na aj u svom prnjaku i napudranoj vlasulji i kad bi ga togod potaknulo da
pone isprekidano pripovijedati o prolosti ili jo isprekidani je i otrije suditi o sadanjosti,
budio u svim svojim gostima podjednako smjerno potovanje. Cijela ta stara kua u kojoj
su bila golema zidna ogledala, pokustvo iz doba prije revolucije, ti napudrani lakaji pa i taj
nabusiti i pametni starac sa svojom kerkom i ljepukastom Francuskinjom, koje su
iskazivale strahopotovanje prema njemu, sve to bijae za goste velianstven i ugodan prizor.
Ali gosti nisu ni pomiljali da je, osim ta dva-tri sata dok su oni boravili s domainima, bilo u
danu jo dvadeset dva sata za kojih se odvijao skroviti unutranji ivot kue.
U posljednje je vrijeme u Moskvi taj unutranji ivot postao veoma muan za kneginjicu
Marju. Ona je u Moskvi bila liena onih svojih najljepih radosti - razgovora s bojim ljudima
i samoe to su je krijepili u Liim Gorama, a nije imala nikakve koristi ni radosti od
prijestolnikog ivota. Nije zalazila u drutva; svi su znali da joj otac ne d da ide bez njega,
a on nije zbog bolesti mogao nikamo ii, pa je nisu vie ni pozivali na rukove i veere.
Izgubila je svaku nadu da e se udati. Vidjela je kako knez Nikolaj Andreji hladno i
srdito doekuje i otpravlja mladie koji su je mogli zaprositi, a koji su od vremena do
vremena navraali u njihovu kuu. Kneginjica Marja nije imala prijateljica; za tog boravka u
Moskvi razoarala se u dvjema osobama koje su joj bile najblie: M-lle Bourienne, s kojom
ni prije nije mogla biti potpuno otvorena, postala joj je sada mrska te se zbog nekih
razloga poela tuiti od nje; Julija, koja je bila u Moskvi i s kojom se kneginjica Marja
dopisivala pet godina uzastopce, bila joj je potpuno tua kad se nanovo s njom sastala. Poto
je nakon smrti svoje brae postala jedna od najbogatijih moskovskih udavaa, Julija se
sasvim odala drutvenim uicima. Bila je okruena mladim ljudima koji su, kako je ona
vjerovala, odjednom otkrili koliko ona vrijedi. Julija je bila u onim godinama kad gospoica
iz visokog drutva poinje da stari i osjea da je posljednja prilika da se uda i da sad ili nikad
mora pasti odluka o njenoj sudbini. Kneginjica Marja se svakog etvrtka tuno smijeila i
pomiljala kako sad nema kome pisati, jer je Julija, Julija kojoj se vie nije nimalo radovala,
bila ovdje i viala se s njom svake sedmice. Kao kakav stari emigrant koji je odustao da se
oeni damom u koje je nekoliko godina provodio svaku veer, jer ne bi znao, kad bi se
oenio, gdje e provoditi veeri, tako je i ona alila to je Julija ovdje i to nema kome pisati.
Kneginjica Marja nije se u Moskvi imala s kim porazgovarati, nije se imala kome izjadati, a
mnogo se jada bjee nakupilo u nje za to vrijeme. Trebalo je da se knez Andrej uskoro vrati i
oeni, a ona ne samo to nije pripravila na to oca nego se, tavie, inilo da je sve propalo,
jer se stari knez, koji je ionako bio veinom zle volje, svaki put razbjesnio kad bi mu
spomenuli groficu Rostovu. Novi jad koji je u posljednje vrijeme snaao kneginjicu Marju
bijae pouavanje estogodinjeg sinovca. Ona je u svom postupanju s Nikolukom zapazila,
na svoj uas, da je razdraljiva kao i njen otac. Koliko je god puta rekla samoj sebi da se ne
smije estiti kad pouava sinovca, gotovo svaki put kad bi sa tapiem u ruci sjela za
francusku poetnicu, hvatala bi je elja da to prije, to lake prenese svoje znanje na dijete,
koje se ve plailo da e se teta svakog asa rasrditi, pa se i pri najmanjoj djeakovoj nepanji

trzala, urila, estila, vikala, katkad ga naglo potezala za ruku i tjerala da stoji u kutu. Kad bi
ga potjerala u kut, rasplakala bi se to je tako zle, opake udi, a Nikoluka je oponaao njen
pla i izlazio bez doputenja iz kuta, prilazio joj i uklanjao mokre ruke s lica i tjeio je. Ali
najvie je, najvie jada kneginjici Marji zadavala plahovitost njena oca, koja je svagda bila
uperena protiv keri i koja se u posljednje vrijeme pretvorila u okrutnost. Kad bi je tjerao da
cijele noi klei i klanja se, kad bi je tukao, tjerao da nosi drva i vodu - ne bi joj ni na um palo
da je njen poloaj teak; ali taj muitelj koji ju je volio - najokrutniji zato to ju je volio i to
je zbog toga muio i nju i sebe - umio je ne samo da je hotimice uvrijedi, ponizi, nego i da joj
dokae da je ona uvijek i u svemu kriva. U posljednje se vrijeme oitovala kod njega nova
crta koja je najvie muila kneginjicu Marju - sve vea naklonost prema M-lle
Bourienne. Ona smijena misao koja mu je pala na pamet u prvom trenutku kad je primio
vijest to mu sin kani, misao da se i on oeni Bourienneovom, ako se Andrej oeni, oito mu
se svidjela pa je u posljednje vrijeme uporno (kako se inilo kneginjici Marji), samo zato da
nju vrijea, iskazivao osobitu panju M-lle Bourienne i iskazivao svoje
nezadovoljstvo kerkom time to je iskazivao ljubav prema Bourienneovoj.
Jednom je u Moskvi, u nazonosti kneginjice Marje (njoj se inilo da je otac ba htio da to
uini pred njom), stari knez poljubio ruku M-lle Bourienne, privio je uza se, zagrlio je
i pomilovao. Kneginjica Marja je pocrvenjela i istrala iz sobe. Nakon nekoliko minuta M-lle
Bourienne je dola kneginjici Marji osmjehujui se i neto veselo priajui svojim
ugodnim glasom. Kneginjica Marja je bre-bolje obrisala suze, prila odlunim korakom
Bourienneovoj pa, oito ni sama ne znajui ta ini, stala gnjevno i uurbano i gromovnim
glasom vikati na Francuskinju:
- Gadno je, podlo, neovjeno iskoritavati tuu slabost ... - Nije dovrila. - Odlazite iz
moje sobe - viknula je i zaplakala.
Sutradan knez nije ni rijei rekao keri; ali je ona primijetila da je on zapovjedio da se za
rukom jelo poinje sluiti od M-lle Bourienne. Kad je na kraju ruka toilac, po
staroj navici, posluio kavom najprije kneginjicu, knez se najednom razbjesnio, bacio tap na
Filipa i odmah zapovjedio da ga dadu u vojnike.
- Ne uju ... dvaput sam rekao!... ne uju! Ona je - prvi ovjek u ovoj kui; ona je - moj
najbolji prijatelj - vikae knez. - I ako se ti usudi - povika on gnjevno obraajui se prvi put
kneginjici Marji - jo jedanput, kao to si se juer drznula ... da se zaboravi pred njom, onda
u ti ja pokazati tko je gospodar u ovoj kui. Napolje! Da te ne vidim; moli je za oprotenje!
Kneginjica Marja molila je oprotenje od Amalije Jevgenijevne i oca za se i za Filipa,
toioca, koji ju je molio da se zauzme za nj.
U takvim se asovima u dui kneginjice Marje raalo osjeanje nalik na ponos zbog toga
to se rtvuje. A odjednom je, ba u takvim asovima, pred njom taj otac koga je ona
osuivala, ili traio naoare i pipao pored njih a da ih nije vidio, ili zaboravljao to se bilo
netom dogodilo, ili klecavim nogama nesigurno zakoraknuo pa se osvrtao nije li tkogod vidio
kako je slab, ili je, to je bilo najgore, za rukom, kad nije bilo gostiju da ga potiu, odjednom
zadrijemao, isputao ubrus i obarao nad tanjirom glavu koja se tresla. On je star i slab, a ja
se usuujem osuivati ga! - razmiljala je i gadila se u takvim asovima sama sebe.

III
Godine 1811. ivio je u Moskvi francuski doktor Mtivier koji bjee brzo uao u modu,
ovjek golema uzrasta, lijep, ljubazan, kakvi jesu Francuzi, i neobino vjet lijenik, kako su
svi u Moskvi govorili. U kuama otmjena svijeta primali su ga ne kao lijenika nego kao sebi
ravna.
Knez Nikolaj Andreji koji je ismijavao medicinu dopustio je u posljednje vrijeme, na
savjet M-lle Bourienne, da mu dolazi taj lijenik i privikao se na nj. Mtivier je
navraao knezu dvaput na sedmicu.
Na Nikoljdan, na kneev imendan, sva je Moskva dola pred kneevu kuu, ali je on
naloio da nikoga ne prime; a svega je nekolicinu, popis kojih je uruio kneginjici
Marji, naloio da pozovu na ruak.
Mtivier je doao ujutro da estita i, kao lijenik, drao da smije forcer la cosigne,158 kako
je rekao kneginjici Marji, te je otiao knezu. Dogodilo se da je stari knez tog jutra, na svoj
imendan, bio neobino zle volje. Cijelog je jutra hodao po kui zadijevajui se za svakoga i
gradei se da ne razumije to mu govore i da njega ne razumiju. Kneginjica Marja je dobro
poznavala to raspoloenje tiha i nemirna gunanja koje je obino zavravalo provalom bijesa,
pa je cijelo jutro hodala kao pred nabijenom, zapetom pukom oekujui neminovni pucanj.
Do lijenikova je dolaska sve proteklo u redu. Poto je propustila lijenika, kneginjica Marja
sjede s knjigom u ruci u salon, pred vrata odakle je mogla uti sve to se dogaa u kabinetu.
Isprva je ula samo Mtivierov glas, zatim oev glas pa oba glasa zajedno, na to se vrata
otvorie i na pragu se ukaza zaplaena lijepa Mtivierova pojava s ubom crne kose i kneeva
pojava u kapici i kunom kaputu, lica unakaena od bijesa i oborenih oiju.
- Ne razumije? - vikae knez. - A ja razumijem! Francuski pijun! Bonaparteov rob,
pijun, napolje iz moje kue - napolje, kaem! - I on zalupi vratima.
Slijeui ramenima, Mtivier prie mademoiselle Bourienne koja je, uvi viku, dotrala
iz susjedne sobe.
- Knez nije posve zdrav - la bile et le transport au cervau. Tranquillisez-vous, je
repasserai demain159 - ree Mtivier pa stavi prst na usta i bre-bolje izie.
Kroz vrata su dopirali koraci u papuama i uzvici: pijuni, izdajice, svuda su izdajice!
ovjek ni u svojoj kui nema ni aska mira!
Kad je Mtivier otiao, stari knez pozva kerku i sva se sila njegova gnjeva srui na nju.
Ona je bila kriva to su mu pustili u sobu pijuna. Ta rekao je, njoj je rekao neka sastavi popis
i neka ne putaju one koji nisu na popisu. Pa zato su pustili tog gada! Ona je svemu kriva.
Zbog nje on ne moe imati ni aska mira, ne moe na miru umrijeti - govorae on.
- Ama, draga moja, razii emo se, razii, upamtite to, upamtite! - Ja ne mogu vie ovako ree on i izie iz sobe. I kao da se poboja da se ne bi kako utjeila, vrati se i, trudei se da
bude miran, nadoda: - I nemojte misliti da sam vam to rekao u asu srdbe, ja sam miran i
dobro sam promislio; i to e se dogoditi - razii emo se, potraite sebi drugdje mjesto!... Ali ne izdra i, onako ogoreno kako umiju samo ljudi koji vole, trpei oito i sam, zatrese
akama i povie:
- I kad bi je bar kakva budala uzela za enu! - On zalupi vratima, pozva M-lle Bourienne i
utihnu u kabinetu.

158 Ui silom.
159 u i navala krvi u glavu. Umirite se, svratit u sutra.

U dva sata okupi se est odabranih osoba na ruak. Gosti - znameniti grof Rastopin, knez
Lopuhin i njegov sinovac, general atrov, kneev stari ratni drug, a od mladih Pjer i Boris
Drubecki - ekahu ga u salonu.
Boris je tih dana stigao u Moskvu na dopust pa je zaelio da ga predstave knezu Nikolaju
Andrejiu i toliko je umio zadobiti njegovu naklonost da je knez uinio iznimku i primio ga,
iako je on bio mlad neenja.
Kneeva kua nije pripadala onome to se naziva otmjenim drutvom, a ipak se tu
okupljalo drutvance o kojemu se, dodue, nije prialo u gradu, ali je za svakoga bila
najvea ast da bude u njega primljen. To je Boris shvatio prije sedmicu dana kad je vrhovni
zapovjednik pred njim pozvao grofa Rastopina da na Nikoljdan doe k njemu na ruak,
a Rastopin odgovorio da ne moe doi.
- Na taj dan uvijek odlazim da se poklonim moima kneza Nikolaja Andrejevia.
- Ah, da, da - na to e vrhovni zapovjednik. - Kako je on? ...
Maleno drutvo koje se prije ruka okupilo u visoku staromodnu salonu, u kojemu je bio
stari namjetaj, bijae nalik na sveano sudsko vijee. Svi su utjeli, a ako su i
govorili, govorili su tiho. Knez Nikolaj Andreji ue ozbiljan i utljiv. Kneginjica Marja bila
je, ini se, jo tia i bojaljivija nego obino. Gosti su joj se nerado obraali, jer su vidjeli da
joj nije do njihova razgovora. Jedini je grof Rastopin podravao nit razgovora priajui o
posljednjim, as gradskim, as politikim novostima.
Lopuhin i stari general umijeali bi se od vremena do vremena u razgovor. Knez Nikolaj
Andreji sluae onako kako vrhovni sudac slua izvjetaj koji mu podnose pokazujui
samo ponekad utnjom ili nekom rijecom da uje o emu ga izvjeuju. Govorilo se takvim
tonom da je bilo jasno kako nitko ne odobrava ono to se zbiva u politici. Priali su o
dogaajima koji su oito potvrivali da je sve gore i gore; ali je pri svakom pripovijedanju i
prosuivanju bilo za udo kako pripovjeda zastaje ili ga zadravaju svaki put na onoj
granici gdje bi se prosuivanje moglo ticati vladarove linosti.
Za rukom se povede razgovor o posljednjoj politikoj novosti, o tome kako je Napoleon
zauzeo posjede Oldenburkoga vojvode i o ruskoj noti, uperenoj protiv Napoleona, koja je
bila razaslana svim evropskim dvorovima.
- Bonaparte postupa s Evropom kao gusar s osvojenim brodom - ree grof Rastopin
ponavljajui reenicu koju je ve nekoliko puta izgovorio. - ovjek se samo udi strpljivosti i
zaslijepljenosti vladara. Sad je papa na redu i Bonaparte se vie ne ustruava i hoe da svrgne
poglavara katolike crkve, a nitko ni da bi rijei! Jedino je na vladar prosvjedovao zbog
otimanja posjeda Oldenburkog vojvode. I to ... - Grof Rastopin uutje jer je osjetio da je na
onoj granici gdje se vie ne smije osuivati.
- Ponudili su mu druge posjede mjesto Oldenburkog vojvodstva - prihvati knez Nikolaj
Andreji. - Ba onako kako sam ja preseljavao kmetove iz Lisih Gora u Boguarovo i na
rjazanjska imanja, tako i on preseljava vojvode.
- Le duc dOldenbourg supporte son malheur avec une force de caractre et une
rsignation admirable160 - ree Boris stupajui smjerno u razgovor. On je to rekao zato to je
na putu iz Petrograda imao ast da se predstavi vojvodi. Knez Nikolaj Andreji pogleda
mladia tako kao da bi mu htio tota rei, ali se predomislio, jer smatra da je odvie zelen.
- itao sam na protest o oldenburkom dogaaju i udim se kako su loe redigirali tu notu
- ree grof Rastopin nemarno, kao ovjek koji sudi o neemu to dobro poznaje.
Pjer pogleda Rastopina bezazleno se udei i ne shvaajui zato se uznemiruje to je
nota loe redigirana.
- Pa zar nije svejedno kako je nota sastavljena, grofe - priupita on - ako joj je sadraj
snaan?
160 Oldenburki vojvoda pokazuje u svojoj nesrei divnu snagu karaktera i pokoravanje sudbini.

- Mon cher, avec nos 500 mile hommes de troupes, il serait facile davoir un beau style161 ree grof Rastopin. Pjer shvati zato se grof Rastopin uznemiruje zbog redakcije note.
- ini se da se namnoilo cijelo udo tih piskarala - preuze stari knez - ondje u Petrogradu
neprestano piu, ne samo note - nove zakone neprestano piu. Moj Andrjua napisao je ondje
za Rusiju cijelu knjigu zakona. Dandanas svi piu! - I on se neprirodno nasmija.
Razgovor na asak utihnu; stari se general nakalja i tako svrati panju na sebe.
- Jeste li izvoljeli uti o posljednjem dogaaju na smotri u Petrogradu? Kako se ponio novi
francuski poslanik!
- ta? Jest, nauo sam neto; rekao je neto neprilino pred njegovim velianstvom.
- Njegovo ga je velianstvo upozorilo na grenadirsku diviziju i paradni mar - proslijedi
general - a navodno se poslanik nije ni osvrnuo, i navodno se usudio rei kako se oni u
Francuskoj ne osvru na takve sitnice. Car nije nita izvolio rei. Na iduoj smotri, vele, car
mu se nije nijedanput izvolio obratiti.
Svi mukom umukoe: o toj injenici koja se ticala osobno cara nije se smio izricati
nikakav sud.
- Drzoviti su! - ree knez. - Poznajete li Mtiviera? Danas sam ga izbacio iz kue. Doao
ovamo, pustili ga k meni, iako sam molio da nikoga ne puste - ree knez i srdito pogleda ker.
I on ispripovjedi sav svoj razgovor s francuskim lijenikom i navede razloge zbog kojih se
osvjedoio da je Mtivier pijun. Mada su ti razlozi bili sasvim nedovoljni i nejasni, nitko
nije rekao ni rijei.
Poslije peenja iznesoe ampanjac. Gosti poustajae i stadoe estitati starom knezu.
Kneginjica Marja mu takoer pristupi.
On je pogleda hladnim pakosnim pogledom i podmetnu joj svoj naboran, izbrijan obraz.
Cio izraz na njegovu licu govorio je da nije zaboravio jutronji razgovor, da i dalje ostaje pri
svojoj odluci i da joj to sad ne govori samo radi prisutnih gostiju.
Kad otioe u salon na kavu, starci sjedoe zajedno.
Knez Nikolaj Andreji ivnu i ree ta misli o ratu koji je na pomolu.
Ree da neemo imati sree u ratovima s Bonaparteom sve dotle dok budemo traili savez
s Nijemcima i dok se budemo mijeali u evropske poslove u koje nas je uvukao Tilsitski mir.
Nije trebalo da ratujemo ni za Austriju ni protiv Austrije. Naa sva politika treba da bude
upravljena na Istok, a prema Bonaparteu jedino - naoruanje na granici i vrsta politika, i on
se nikad nee usuditi prijei rusku granicu kao sedme godine.
- A gdje emo mi, knee, ratovati s Francuzima! - ree grof Rastopin. - Zar mi moemo
ustati protiv naih uitelja i bogova? Pogledajte nau omladinu, pogledajte nae gospoe! Nai su bogovi Francuzi, nae kraljevstvo nebesko Pariz.
On stade govoriti glasnije, oito zato da bi ga svi uli.
- Odjea francuska, misli francuske, Osjeaji francuski! Vi ste, eto, Mtiviera izbacili
naglavce, jer je Francuz i nitkov, a nae gospoe puu za njim etveronoke. Juer sam bio
na jednom sijelu gdje su od pet gospoa tri bile katolkinje i, po papinu odobrenju, vezu na
etaminu i nedjeljom. A same, rekao bi, sjede gole, s oprotenjem, kao slike na
natpisima javnih kupalita. Eh, kad ovjek pogleda nau omladinu, knee, najradije bi uzeo
onu staru toljagu Petra Velikoga iz muzeja i onako ih ruski premlatio da im izbije iz glave
sve te gluposti.
Svi uutjee. Stari knez gledae Rastopina smijeei se i odobravajui mu klimanjem
glave.
- E pa, zbogom, vaa svjetlosti, i drite se - ree Rastopin ustajui onako hitro kako je sve
inio i pruajui ruku knezu.
161 Dragi moj, s naih pet stotina tisua vojnika bilo bi lako imati lijep stil.

- Zbogom, sinko - uvijek se zanesem sluajui ga! - ree stari knez kao vergl, drei ga za
ruku i podmeui mu obraz da ga poljubi. Kad ustade Rastopin, poustajae i ostali.

IV
Sjedei u salonu i sluajui te starake razgovore i ogovaranja, kneginjica Marja nije nita
shvaala od onoga to je sluala; mislila je samo ne primjeuju li svi gosti kako se njen otac
dri neprijateljski prema njoj. Nije ak zapazila ni kako je Drubecki, koji je ve trei put bio
u njihovoj kui, za cijelog ruka bio neobino paljiv i ljubazan prema njoj.
Kneginjica Marja pogleda rastreseno i upitno Pjera koji joj, kao posljednji od gostiju, sa
eirom u ruci i smijeei se, prie poto je knez otiao i oni sami ostali u salonu.
- Smijem li jo malo ostati? - priupita on zavaljujui se svojim debelim tijelom u naslonja
pokraj kneginjice Marje.
- Oh da - ree ona. Niste li nita opazili? - zapita njen pogled.
Pjer je bio veoma dobre volje nakon ruka. Gledao je preda se i lako se smijeio.
- Poznajete li odavno tog mladia, kneginjice? - zapita on.
- Kojega?
- Drubeckoga.
- Ne poznajem, odnedavno ...
- A svia li vam se?
- Jest, simpatian mladi ... Zato pitate? - upita kneginjica Marja razmiljajui i dalje o
svom jutronjem razgovoru s ocem.
- Zato to sam neto opazio: mladii obino dolaze iz Petrograda u Moskvu na dopust
samo zato da se oene bogatim udavaama.
- Vi ste to opazili? - ree kneginjica Marja.
- Jesam - produi Pjer osmjehujui se - i sad je taj mladi uvijek ondje gdje ima bogatih
udavaa. itam ga kao knjigu. Sad se dvoumi na koju bi navalio: na vas ili na mademoiselle
Juliju Karaginovu. Il est trs assidu auprs delle.162
- Zalazi k njima?
- Zalazi, veoma esto. A znate li novi nain udvaranja? - priupita Pjer smijeei se vedro i
nalazei se, oito, u onom vedrom raspoloenju dobroudne podrugljivosti zbog kojeg se tako
esto prekoravao u dnevniku.
- Ne znam - ree kneginjica Marja.
- Da se ovjek sad svidi moskovskim djevojkama, il faut tre mlancolique. Et il est trs
mlancolique auprs de M-lle Karagin163 - ree Pjer.
- Vraiment164 - ree kneginjica Marja gledajui u Pjerovo dobro lice i mislei jednako o
svom jadu. Bilo bi mi lake - razmiljae ona - kad bih se mogla odluiti da
povjerim nekome sve to osjeam. A ba bih Pjeru htjela sve rei. On je tako dobar i
plemenit. Bilo bi mi lake. On bi me posavjetovao!
- Biste li se udali za nj? - zapita Pjer.
- Ah, boe moj, grofe! Ima asova kad bih se udala za svakoga - ree odjednom sa suzama
u glasu kneginjica Marja a da se ni sama nije tome nadala. - Oh, kako je ponekad teko voljeti
bliskog ovjeka i osjeati da ... ne moe (produi ona uzdrhtalim glasom) uiniti nita za nj,
osim da mu zadaje jade, kad zna da ne moe nita promijeniti. Tada jedino preostaje otii, a kamo da ja odem?
- ta je, ta vam je, kneginjice?
162 Mnogo se vrze oko nje.
163 Treba biti melankolian. I on je veoma melankolian kad je s gospoicom Karaginom.
164 Zbilja.

Ali kneginjica ne dovri ve zaplaka.

- Ne znam ta mi je danas. Nemojte me sluati, zaboravite to sam vam rekla!
U asu nestade sve Pjerove vedrine. Zabrinuto je zapitkivao kneginjicu, molio je da mu
sve kae, da mu povjeri svoje jade; ali ona samo ponovi da ga moli neka zaboravi ono ta je
rekla, da se ne sjea ta je rekla, i da nema drugog jada doli onoga za koji on zna - jada da bi
se zbog enidbe kneza Andreja otac i sin mogli zavaditi.
- Jeste li uli za Rostovljeve? - zapita ona ne bi li promijenila temu razgovora. - ula sam
da e skoro doi. ekam i Andra svakog dana. Rado bih da se ovdje sastanu.
- A ta on. sad kae o svemu tome? - zapita Pjer mislei pod on na staroga kneza.
Kneginjica Marja zavrtje glavom.
- Ali ta emo? Za svega nekoliko mjeseci navrit e se godina dana. A od toga ne moe
nita biti. Ja bih samo htjela da bratu olakam prve trenutke. Htjela bih da to prije
dou. Nadam se da u se sprijateljiti s njom... Vi ih dugo poznajete - ree kneginjica Marja metnite ruku na srce i recite mi svu istinsku istinu, kakva je ta djevojka i ta vi mislite o
njoj? Ali svu istinu: jer, vi znate koliko Andrej stavlja na kocku inei to protiv oeve volje
pa bih htjela znati...
Nejasni je instinkt govorio Pjeru da se u tom okolianju i ponavljanim molbama da kae
svu istinu oituje nenaklonost kneginjice Marje prema buduoj snasi, da bi ona htjela da Pjer
ne odobri izbor kneza Andreja; ali Pjer kaza ono to je vie osjeao nego mislio.
- Ne znam kako bih odgovorio na vae pitanje - ree on i pocrvenje a da ni sam nije znao
zato. - Ja nipoto ne znam kakva je ona djevojka; nikako je ne mogu analizirati. arobna je.
A zato, ne znam; eto, to je sve to mogu o njoj rei. - Kneginjica Marja uzdahnu, a izraz joj
na licu govorae: Tako je, to sam i oekivala i toga sam se bojala.
- Je li pametna? - zapita kneginjica Marja. Pjer se zamisli.
- Mislim da nije - ree on - a uostalom - jest. Njoj nije stalo da bude pametna ... Ama nije,
ona je arobna, i nita vie ... - Kneginjica Marja ponovo zavrtje nezadovoljno glavom...
- Ah, kako elim da je zavolim! Recite joj to ako je budete vidjeli prije mene.
- uo sam da e uskoro doi - ree Pjer.
Kneginjica Marja izloi Pjeru svoj plan kako e se ona, im Rostovljevi stignu, sprijateljiti
sa svojom buduom snahom i uznastojati da se stari knez privikne na nju.

V
Boris se u Petrogradu nije uspio bogato oeniti pa je s istom namjerom doao u Moskvu. U
Moskvi se Boris kolebao izmeu dvije najbogatije udavae - Julije i kneginjice Marje. Iako
mu se kneginjica Marja, mada je bila runa, inila privlanija od Julije, ipak mu je bilo
nekako nezgodno udvarati se Bolkonskoj. Kad ju je posljednji put vidio, na imendan staroga
kneza, ona je na sve njegove pokuaje da zapodjene s njom razgovor o osjeajima odgovarala
nesuvislo i oito ga nije sluala.
Julija je, naprotiv, rado primala njegovo udvaranje, iako na poseban nain, onako kako je
samo ona umjela.
Juliji je bilo dvadeset i sedam godina. Nakon smrti svoje brae postala je veoma bogata.
Sad je bila sasvim runa; ali je mislila da je ne samo jednako lijepa kao i prije, nego da je
jo i mnogo privlanija. U toj ju je zabludi dralo, prvo, to to je postala veoma bogata
udavaa, a drugo to to je, starei sve vie, postajala sve bezopasnijom za mukarce, pa su
se mukarci mogli vladati prema njoj sve slobodnije i, ne preuzimajui nikakvih obaveza,
uivati u njenim veerama, posijelima i u ivahnom drutvu koje se okupljalo kod
nje. Mukarac koji bi se prije deset godina bojao dolaziti svaki dan u kuu u kojoj je
sedamnaestogodinja gospoica, kako je ne bi kompromitirao i kako se ne bi vezao, dolazio
je sad hrabro svaki dan i nije se vladao prema njoj kao prema gospoici za udaju nego kao
prema znanici koja nema spola.
Kua Karaginovih bila je te zime najugodnija i najgostoljubivija kua u Moskvi. Osim
sijela i rukova za uzvanike, u Karaginovih se svaki dan okupljalo veliko drutvo,
poglavito mukaraca koji su veerali oko ponoi i ostajali do tri sata ujutro. Nije bilo plesa,
zabave, kazaline predstave na kojima nije bila Julija. Njene su toalete bile vazdan
najmodernije. Ali usprkos svemu tome, inilo se da je Julija svime razoarana, svakom je
govorila kako ne vjeruje ni u prijateljstvo, ni u ljubav, ni u kakve radosti u ivotu, i da
oekuje smirenje samo na onom svijetu. Poprimila je ton djevojke koja je toboe izgubila
voljenog ovjeka, ili ju je on grdno prevario. Iako joj se nije dogodilo nita to bi bilo makar
nalik na to, ljudi su tako o njoj mislili i ona je ak sama vjerovala da je mnogo propatila u
ivotu. Ta melankolija, koja joj nije smetala da se zabavlja, nije smetala ni mladim ljudima
koji su dolazili k njoj u kuu da se lijepo provode. Svaki bi gost po dolasku u kuu platio
danak melankolinom raspoloenju domaice, a onda sudjelovao i u drutvenim razgovorima,
i u plesovima, i u drutvenim igrama, i u turnirima burime,165 koji su bili u modi kod
Karaginovih. Samo su se neki mladii, meu njima i Boris, udubljivali u Julijino
melankolino raspoloenje i razgovarali se s njom dugo i nasamo o ispraznosti
svega zemaljskog, a ona im je pokazivala svoje spomenare koji su bili puni tunih slika,
izreka i stihova.
Julija je bila osobito prijazna prema Borisu; alila ga je to se rano razoarao u ivotu,
nudila mu onu prijateljsku utjehu koju mu je mogla ponuditi, jer je sama toliko prepatila u
ivotu, i pokazala mu svoj spomenar. Boris joj je nacrtao u spomenar dva drveta i napisao:
Arbres rustiques, vos sombres rameaux secouent sur moi les tnbres et la mlancolie.166
Na drugom je mjestu nacrtao grobnicu i napisao:
La mort est secourable et la mort est tranquille.
165 Igra u kojoj su unaprijed napisane rime za koje poslije treba izmisliti stihove, obino humoristine.
166 ilava drveta, vae tamno granje stresa na me mrak i melankoliju.

Ah! contre les douleurs il ny a pas dautre asile.167

Julija je rekla da je to divno.
- Il y a quelque chose de si ravissant dans le sourire de la mlancolie168 - ponovila je ona
Borisu od rijei do rijei ono to je prepisala iz neke knjige.
- Cest un rayon de lumire dans lombre, une nuance entre la douleur et le dsespoir, qui
montre la consolation possible.169
Na to joj je Boris napisao ove stihove:
Aliment de poison dune me trop sensible,
Toi, sans qui le bonheur me serait impossible,
Tendre mlancolie, ah, viens me consoler,
Viens calmer les tourments de ma sombre retraite
Et mle une douceur secrte
A ces pleurs, que je sens couler.170
Julija je svirala Borisu na harfi najtunije nokturne. Boris joj je itao naglas Sirotu
Lizu171 i vieput je prekidao itanje zbog uzbuenja koje ga je obuzimalo. Kad bi se sastali u
velikom drutvu, Julija i Boris gledali su jedno drugo kao da su jedini ljudi na svijetu koji ne
mare ni za to i koji se razumiju.
Ana Mihajlovna dolazila je esto Karaginovima, kartala se s majinim drutvom i u isto
vrijeme prikupljala pouzdane podatke ta daju uz Juliju (davali su oba imanja u
Penzenskoj guberniji i ume u Niegorodskoj guberniji). Ana Mihajlovna je sva raznjeena i
predana volji Providnosti gledala profinjene jade koji su povezivali njena sina s bogatom
Julijom.
- Toujors charmante et mlancolique, cette chre Julie172 - kazivae ona keri. - Boris kae
da se u vaoj kui duevno odmara. On je doivio toliko razoaranja i tako je osjeajan
- kazivae majci.
- Ah, sinko, kako mi je Julija u posljednje vrijeme prirasla srcu - kazivae ona sinu - ne
mogu ti ni opisati! Pa i tko je ne bi volio? To je tako nadzemaljsko bie! Ah, Borise, Borise! Ona askom poutje. - A kako mi je ao njene maman - produi - danas mi je pokazivala
raune i pisma iz Penze - (imaju golem posjed) i ona jadnica mora sve sama: tako je varaju!
167 Smrt je spas i smrt je mir. Ah, nema drugog sklonita pred jadom.

168 Ima neto tako arobno u osmijehu melankolije.

169 Ona je zraka svjetlosti u tami, nijansa izmeu tuge i oajanja koja pokazuje moguu utjehu.
170 Otrovna hrano preosjetljive due,Ti, bez koje ne bih mogao biti sretan,
Doi da ublai muke sumorne samoe,
Njena melankolijo, doi da me utjei,
I pomijea potajnu slast
S ovim suzama to osjeam da mi teku.

171 Sentimentalna pripovijest Nikolaja Mihajlovia Karamzina (1766-1826).

172 Ta draga Julija uvijek je mila i melankolina.

Boris se jedva primjetno osmjehivao dok je sluao majku. Blago se izrugivao njenoj
prostodunoj lukavosti, ali ju je sluao i katkad pomno ispitivao o penzenskim i
niegorodskim imanjima.
Julija je ve odavna oekivala da je njen melankolini oboavatelj zaprosi i bila spremna
da pristane; meutim se Boris jo skanjivao, jer je osjeao neku potajnu odvratnost prema
njoj, prema njenoj strastvenoj elji da se uda, prema njenoj neprirodnosti, i uasavao se to bi
se morao odrei istinske ljubavi. Njegov se dopust bliio kraju. Po cijele dane i svaki boji
dan provodio je u Karaginovih i svakog je dana, raspravljajui sam sa sobom, govorio sebi da
e je sutradan zaprositi. Ali kad je bio s Julijom, kad je gledao njeno crveno lice i podbradak
to je gotovo svagda bio posut puderom, njene vlane oi i izraz na licu koji je govorio da je
uvijek spremna da u tren oka prijee iz melankolije u neprirodni zanos brane sree, Boris
nije mogao izrei odlune rijei, iako je ve odavno u svojoj mati smatrao sebe za vlasnika
penzenskih i niegorodskih imanja i odreivao na to e potroiti prihode od njih. Julija je
opaala kako se Boris koleba i ponekad je pomiljala da mu je mrska; meutim ju je njena
enska zaslijepljenost odmah tjeila, pa je govorila sama sebi da je bojaljiv samo zato to je
zaljubljen. Njena se melankolija ipak poela pretvarati u razdraljivost, pa je neto prije
Borisova odlaska skovala odluan plan. Ba kad je Borisu istjecao dopust, u Moskvi se, a
dakako i u salonu Karaginovih, pojavio Anatol Kuragin, i Julija je nenadano prestala biti
melankolina i postala veoma vesela i paljiva prema Kuraginu.
- Mon cher - kaza Ana Mihajlovna sinu - je sais de bonne source que le Prince Basile
envoie son fils Moscou pour lui faire pouser Julie.173 Ja tako volim Juliju da bi mi je bilo
ao. ta ti, sinko, misli? - zapita Ana Mihajlovna.
Borisa je vrijeala pomisao da e ostati kratkih rukava i da e uludo izgubiti mjesec dana
teke melankoline slube kod Julije i da e sve prihode od penzenskih imanja, koje je u
svojoj glavi ve rasporedio i upotrijebio kako valja, vidjeti u rukama drugoga - osobito u
rukama glupog Anatola. Poao je Karaginovima poto je bio tvrdo naumio da
zaprosi djevojku. Julija ga je doekala vesela i bezbrina, nemarno mu ispripovijedala kako
joj je bilo lijepo na jueranjem balu i upitala ga kad putuje. Usprkos tome to je bio naumio
da govori o svojoj ljubavi i stoga htio biti njean, Boris uze razdraljivo govoriti o enskoj
nepostojanosti: o tome kako ene mogu lako biti as alosne, as radosne, i da njihovo
raspoloenje zavisi samo od toga tko im se udvara. Julija se uvrijedi i ree da je to istina, da
je eni potrebna raznolikost, da uvijek jedno te isto svakome dosadi.
- Zbog toga bih vam savjetovao ... - poe ve Boris elei je bocnuti, ali mu u tom
trenutku pade na pamet uvredljiva pomisao da e moda otputovati iz Moskve ne postigavi
cilja i da e mu sav trud biti uzaludan (to mu se nikad nije dogodilo). Zastade usred reenice,
ponikne oima da ne vidi njena neprijatnog, razdraenog i neodlunog lica, te ree: - Ja nisam
nipoto ovamo doao da se svaam s vama. Naprotiv... - On zirnu na nju da se uvjeri moe li
nastaviti. Sve je njene razdraenosti odjednom nestalo i u njega bijahu uprte nemirne,
moleive oi to su udno neto oekivale. Uvijek mogu tako udesiti da je rijetko viam pomisli Boris. - A ovo sam zapoeo i moram dovriti! On porumenje, upravi oi u nju i ree
joj: - Vi poznajete moje osjeaje prema vama! - Nije trebalo dalje govoriti: Julijino je
lice sjalo od ushita i zadovoljstva; ali je prisilila Borisa da joj kae sve to se govori u takvim
zgodama, da joj kae da je voli i da nikad nijednu enu nije volio toliko kao nju. Ona je
znala da je za penzenska imanja i niegorodske ume mogla to traiti od njega pa je dobila
ono to je traila.
Zarunik i zarunica nisu vie spominjali drveta to stresaju na njih mrak i melankoliju,
ve su pravili planove kako e urediti divnu kuu u Petrogradu, ili u pohode i pripremali sve
to je bilo potrebno za bogatu svadbu.
173 Dragi moj, ja znam iz prve ruke da knez Vasilije alje svog sina u Moskvu da ga oeni Julijom.

VI
Grof Ilja Andreji doputovao je s Nataom i onjom potkraj sijenja u Moskvu. Grofica je
bila neprestano bolesna i nije mogla putovati - a nisu mogli ekati da ozdravi; svaki dan
oekivali su da knez Andrej stigne u Moskvu; osim toga valjalo je nabaviti opremu, valjalo je
prodati imanje u blizini Moskve i valjalo je iskoristiti boravak staroga kneza da mu predstave
buduu snahu. U kui Rostovljevih u Moskvi nije se loilo; osim toga su doli na kratko
vrijeme, grofice nije bilo s njima, pa je stoga Ilja Andreji odluio da u Moskvi odsjedne kod
Mar je Dmitrijevne Ahrosimove koja je odavno nudila grofu svoje gostoprimstvo.
Kasno uveer uoe etvore Rostovljeve saonice u dvorite Marje Dmitrijevne u Staroj
Konjunikoj. Marja Dmitrijevna ivjela je sama. Ker je ve bila udomila. Sinovi su joj
svi sluili.
Drala se isto onako uspravno, svima je govorila isto onako otvoreno, glasno i odluno sve
to misli i svim svojim biem kao da je prekoravala druge ljude zbog svakakvih
slabosti, strasti i sklonosti kojih, kako je mislila, nije smjelo biti. Izrana - u kunom haljetku,
bavila se domainskim poslovima, zatim je na blagdane odlazila u crkvu, iz crkve u zatvore i
tamnice gdje je obavljala poslove o kojima nije nikome govorila ni rijei, a u radne dane,
poto bi se obukla, primala je kod kue molioce iz razliitih stalea koji su joj svaki dan
dolazili, a onda je ruala; na ruku, obilatom i ukusnom, bila su vazda po tri-etiri gosta;
poslije ruka igrala je boston; prije spavanja morao joj je netko itati novine i nove knjige, a
ona je plela. Malo je kad inila iznimku i izlazila, a ako je izlazila, onda je ila samo k
najuglednijim linostima u gradu.
Nije jo bila legla kad su stigli Rostovljevi i u predsoblju zacviljela vrata na arkama i na
njih uli sa studeni Rostovljevi i njihova posluga. Marja Dmitrijevna je s naoarima to su joj
spuzle na nos stajala zabaene glave na vratima dvorane i strogo, ljutito gledala doljake.
ovjek bi mogao pomisliti da se srdi na pridolice i da e ih sad n istjerati da nije u isto
vrijeme izdavala brine naloge slugama kako da rasporede goste i njihove stvari.
- Grofove? Nosi ovamo - govorae ona upirui prstom u kovege i ni s kim se ne
pozdravljajui. - Gospoice ovamo, nalijevo! A ta se vi dodvoravate! - viknu na slukinje. Pristavite samovar! Popunila se, proljepala! - ree privukavi za kapuljau Natau koja se
bila zarumenjela od studeni. - Uh, to si hladna! De, svui se to prije - viknu grofu koji je
htio da joj poljubi ruku. - Jamano si se smrzao. Donesite ruma uz aj! Sonjuka, bonjour dobaci onji obiljeavajui tim francuskim pozdravom svoje poneto prezirno, ali i ljubazno
dranje prema onji.
Kad su se svi svukli, dotjerali u red odjeu nakon puta i pristupili aju, Marja Dmitrijevna
izljubi sve po redu.
- Od srca mi je drago to ste doli i to ste odsjeli kod mene - ree. - Odavno je bilo
vrijeme - dometnu i pogleda znaajno Natau ... - Stari je ovdje, a sina ekaju od dana do
dana. Treba, treba se s njima upoznati. Dobro, o tom emo se poslije porazgovoriti - nadoda i
baci na onju pogled koji pokazivae da ne eli pred njom govoriti o tome. - Pazi sad - obrati
se grofu - ta treba da obavi sutra? Po koga e poslati? Po inina? - ona sa vi jedan prst. Po plaljivicu Anu Mihajlovnu - dva. Sa sinom je ovdje. eni joj se sin! Onda Bezuhova, je
li! I on je ovdje sa enom. Pobjegao od nje, a onda dojurila za njim. Bio je kod mene na
ruku u srijedu. E, a njih u ona pokaza u gospoice - odvesti sutra do Iverske, a onda emo
svratiti Ober-eljmovoj.174 Valjda ete dati sve novo napraviti? Nemojte na mene gledati,
174 Igra rijei. Ta se osoba zapravo zove Ober-aljm, ali je Marja Dmitrijevna naziva Ober-eljmom, a
eljma (iz njemakog Schelm) znai gad, hulja. Slian bi se efekt mogao kod nas postii kad bi se tu osobu
nazvalo Ober-aftovom (Oberuftom).

danas se rukavi nose - evo ovakvi! Neki dan mi je dola mlada kneginjica Irina Vasiljevna;
strano je i pogledati, ba kao da je dva burenceta nabila na ruke. Sad je svakog dana nova moda. A kakve ti ima poslove da obavi? - obrati se ona strogo grofu.
- Sve se odjedanput steklo - odgovori grof. - Treba pokupovati te prnje, a treba nai i
kupca za imanje u blizini Moskve i za kuu. Ja bih s vaim doputenjem ugrabio
malko vremena pa otiao u Marjinsko na jedan dan i ostavio vam u brizi svoju djevojad.
- Dobro, dobro, kod mene e ostati ive i zdrave. Kod mene ti je kao u skrbnikom vijeu.
I odvest u ih kamo treba, i pokuditi, i pomilovati - ree Marja Dmitrijevna pa svojom
velikom rukom pogladi po obrazu svoju ljubimicu i kumicu Natau.
Sutradan ujutro Marja Dmitrijevna odveze gospoice do Iverske i M-me Ober-aljmove
koja se toliko plaila Marje Dmitrovne da joj je uvijek davala haljine ispod cijene, samo da je
se to prije otrese. Marja Dmitrijevna naruila je gotovo svu opremu. Kad su se vratili kui,
istjerala je iz sobe sve osim Natae i pozvala svoju ljubimicu da doe do njena naslonjaa.
- E, a sad emo porazgovarati. estitam ti na zaruniku. Upecala si pravoga! Drago mi je
radi tebe; i njega poznajem izmalena (ona spusti ruku na arin od zemlje). - Nataa porumenje
od radosti. - Volim njega i svu njegovu obitelj. A sad uj! Ti zna da stari knez Nikolaj nije
nikako htio da mu se sin oeni. udljiv starac! Ono, istina je, knez Andrej nije dijete i moi
e i bez njega, ali nije se dobro sroavati protiv neije volje. Treba mirno, u ljubavi. Ti si
pametna, znat e uraditi kako valja. Postupi lijepo i pametno pa e sve biti dobro.
Marja Dmitrijevna mislila je da Nataa uti zato to zazire od nje, ali je Natai zapravo
bilo neugodno to se drugi paaju u njenu ljubav s knezom Andrejem koja se njoj inila
toliko razliita od svih ljudskih stremljenja da je, po njenu miljenju, nitko nije mogao
pojmiti. Ona je voljela i poznavala samo kneza Andreja, on je volio nju i uskoro je trebalo
da stigne i da je uzme. Drugo joj nita nije trebalo.
- Vidi, ja ga odavno poznajem, i Maenjku, tvoju zaovu, volim. Zaovice - zluradice, ali ta
ne bi ni mrava pogazila. Molila me je da je upoznam s tobom. Otii sutra s ocem k njoj pa joj
se lijepo umili: mlaa si od nje. Kad onaj tvoj bude doao, a ti se ve poznaje i sa sestrom i s
ocem i omiljela si im. Je li tako ili nije? Hoe li tako biti bolje?
- Hoe - izusti Nataa preko volje.

VII
Sutradan je grof Ilja Andreji, po savjetu Marje Dmitrijevne, poao s Nataom knezu
Nikolaju Andrejiu. Grof se nerado spremao za taj pohod; u dui ga je bilo strah. Dobro je
upamtio posljednji njihov susret u vrijeme kad se prikupljala narodna obrana, kad je mjesto
odgovora na svoj poziv da doe na ruak, sasluao ljut prijekor to nije poslao ljude. Nataa
je bila obukla svoju najljepu haljinu i bila je, naprotiv, neobino vesela. Nije mogue da me
oni nee zavoljeti - razmiljae ona - mene su uvijek svi voljeli. A ja sam tako spremna da
uinim za njih to god zaele, tako sam spremna da zavolim njega - zato to mu je otac, a nju
zato to mu je sestra, da nema razloga zato me ne bi zavoljeli!
Dovezoe se do stare, tmaste kue na Vzdvienki i uoe u predvorje.
- E, pomozi boe - progovori grof pola u ali, pola u zbilji; meutim, Nataa zapazi kako
se otac ueprtljio kad je ulazio u predvorje i bojaljivo, tiho zapitao jesu li knez i kneginjica
kod kue. Poto su najavili njihov dolazak, meu poslugom nasta pometnja. Lakaja koji je
otrao da ih najavi zaustavi u dvorani drugi lakaj pa su o neemu aputali. U dvoranu utra
sobarica i uze takoer urno neto govoriti spominjui kneginjicu. Napokon doe jedan stari
lakaj drei se srdito, i izvijesti Rostovljeve da ih knez ne moe primiti, ali da ih kneginjica
moli da dou k njoj. Prva je dola u susret gostima M-lle Bourienne. Ona je neobino uljudno
doekala oca i ker i povela ih kneginjici. Kneginjica je bila uzbuena i prestraena, lice joj
se bjee osulo crvenim pjegama kad je istrala, koraajui teko u susret gostima i uzalud se
trudei da se pokae neusiljena i srdana. Nataa joj se nije svidjela od prvog pogleda.
Uinila joj se odve napirlitana, lakoumna, vesela i tata. Kneginjica Marja nije znala da je
ve prije nego to je vidjela svoju buduu snahu bila nenaklonjena prema njoj, jer joj je i
nehotice zaviala na ljepoti, mladosti i srei i jer je bila ljubomorna na nju zbog bratove
ljubavi. Osim tog nesavladivog osjeaja antipatije prema njoj, kneginjica Marja je bila u tom
trenutku uzbuena i zbog toga to je knez, kad su mu javili da su doli Rostovljevi, povikao
da ih on ne treba, neka ih primi kneginjica Marja ako hoe, ali neka ih ne puste k njemu.
Kneginjica Marja je odluila da primi Rostovljeve, ali se svakog asa plaila da knez ne uini
kakvu nepodoptinu, jer se inilo da ga je dolazak Rostovljevih veoma uzrujao.
- Evo, draga kneginjice, doveo sam vam svoju pjevaicu - ree grof klanjajui se i nemirno
se osvrui kao da se boji da ne doe stari knez. - Ba mi je drago to ste se upoznale. teta,
teta to je knez jo bolestan - i on izgovori jo nekoliko opih fraza pa ustade. - Ako
doputate, kneginjice, ja bih vam ostavio svoju Natau na jedno etvrt sata i skoknuo na dva
koraka odavde, do Pasjeg trga, k Ani Semjonovnoj, a onda u svratiti po nju.
Ilja Andreji je izmislio tu diplomatsku lukavtinu zato da bi se budua zaova mogla
slobodno napriati sa svojim snahom (kako je poslije rekao keri), a i zato da se sluajno ne
bi sreo s knezom koga se plaio. Ovo nije rekao keri, ali je Nataa primijetila taj strah i
nemir svog oca pa se uvrijedila. Pocrvenjela je zbog svog oca i jo se vie rasrdila zato to je
pocrvenjela te je pogledala kneginjicu smionim, izazovnim pogledom koji je govorio da se
nikoga ne boji. Kneginjica ree grofu da joj je veoma drago i da ga moli neka samo to dulje
ostane kod Ane Semjonovne, i Ilja Andreji ode.
Iako je kneginjica Marja koja je eljela porazgovarati s Nataom u etiri oka bacala
nemirne poglede na M-lle Bourienne, ova potonja nije izlazila iz sobe i raspriala se o
moskovskim zabavama i kazalinim predstavama. Nataa je bila uvrijeena zbog pometnje do
koje je bilo dolo u predvorju, zbog uznemirenosti svog oca i neprirodna tona
kneginjice, koja joj je - kako se njoj inilo - ukazala milost to ju je primila. I stoga joj je sve
bilo neprijatno. Kneginjica Marja nije joj se svidjela. inilo joj se da je veoma runa,
prijetvorna i hladna. Nataa najednom sva protrnu i nehotice poprimi tako nehajan ton da je
jo vie odbijala kneginjicu Marju. Nakon pet-est minuta muna, prijetvorna

razgovora zaue kako se pribliuju neki brzi koraci u papuama. Na licu se kneginjice Marje
odrazi preplaenost, vrata se otvorie i u sobu ue knez u kunom kaputu i bijeloj kapi.
- Oh, milostiva - prozbori on - milostiva grofice ... grofice Rostov, ako se ne varam ...
oprostite, molim vas, oprostite ... nisam znao, milostiva! Bog mi je svjedok, nisam znao da
ste nas poastili svojim dolaskom, svratio sam keri ovako obuen. Molim vas da mi
oprostite ... bog mi je svjedok, nisam znao - ponovi on tako neprirodno naglaujui rije bog i
tako neprijatno da je kneginjica Marja stajala oborenih oiju i nije se usuivala pogledati ni
oca ni Natau. Nataa je ustala i opet sjela i isto tako nije znala ta da radi. Jedina se M-lle
Bourienne milo smijeila.
- Oprostite, milim vas, oprostite, molim vas! Bog mi je svjedok da nisam znao - promrmlja
starac pa omjeri Natau od glave do pete te izie. M-lle Bourienne se prva snala nakon ovog
ispada i zapodjela razgovor o kneevu bolovanju. Nataa i kneginjica Marja gledahu utke
jedna drugu i to su dulje gledale jedna drugu ne kazujui ono to je trebalo da kau, to su
gore mislile jedna o drugoj.
Kad se grof vratio, Nataa neuljudno pokaza da mu se raduje i pouri se da odu; gotovo je
mrzila u tom asu tu staru hladnu kneginjicu koja ju je dovela u tako muan poloaj i provela
s njom pola sata, a da nije ni rijeju spomenula kneza Andreja. Ta nisam valjda ja mogla
prva zapoeti razgovor o njemu pred tom Francuskinjom - miljae Nataa. Kneginjicu
Marju je, meutim, muilo to isto. Ona je znala to je trebalo da kae Natai, ali nije mogla
kazati, koje zato to joj je smetala M-lle Bourienne, a koje zato to ni sama nije znala zato
joj je bilo tako teko da pone govoriti o tom braku. Kad je grof ve izlazio iz sobe,
kneginjica Marja brzim koracima prie Natai, uhvati je za ruku pa teko uzdahnu i ree:
ekajte malo, treba da ... Nataa gledae kneginjicu Marju podrugljivo, a da ni sama nije
znala zato.
- Draga Natali - ree kneginjica Marja - znajte da mi je drago to se moj brat usreio ... Ona zastade osjeajui da ne govori istinu. Nataa primijeti to zastajkivanje i pogodi ta mu
je uzrok.
- Mislim, kneginjice, da je sad nezgodno govoriti o tome - ree Nataa naoko
dostojanstveno i hladno, iako je osjeala da se gui od suza.
ta sam rekla, ta sam uradila! - pomisli im izie iz sobe.
Taj su dan dugo ekali Natau da doe na ruak. Sjedila je u svojoj sobi i plakala kao
dijete mrcajui i jecajui. Sonja je stajala nad njom i ljubila joj kosu.
- Nataa, zato plae? - govorae ona. - ta te briga za njih? Sve e to proi, Nataa!
- Ama kad bi ti znala kako to vrijea ... ba kao da sam ...
- Nemoj govoriti, Nataa, pa nisi ti kriva i ta te onda briga? Poljubi me - ree Sonja.
Nataa podie glavu, poljubi svoju drugaricu u usta i nasloni na nju svoje zaplakano lice.
- Ne mogu rei, ne znam. Nitko nije kriv - govorae Nataa - ja sam kriva. Ali sve to
strano boli. Oh, zato ne dolazi!...
Kad je dola na ruak, oi su joj bile crvene. Marja Dmitrijevna je ula kako je knez
primio Rostovljeve pa se gradila da ne primjeuje Nataina potitenog lica i neprestano
se glasno alila za stolom s grofom i ostalim gostima.

VIII
Te su veeri Rostovljevi otili u operu za koju je Marja Dmitrijevna nabavila karte.
Natai se nije ilo, ali nije mogla odbiti ljubaznosti Marje Dmitrijevne, koja je samo njoj
bila namijenjena. Kad je dola obuena u dvoranu i ekajui oca pogledala se u veliko
zrcalo te vidjela da je lijepa, veoma lijepa, snudi se jo vie, ali je ta snudenost bila slatka i
njena.
Boe moj, kad bi on bio ovdje, ne bih se vie drala onako kao prije, nekako se glupo
stidei neega, nego bih ga jednostavno, kao nikad dosad, zagrlila, privila se uza nj, nagnala
ga da me gleda onim svojim umiljatim radoznalim oima kojima me je tako esto gledao, a
zatim bih ga nagnala da se smije onako kako se onda smijao, i oi njegove - kako lijepo
vidim te oi! - miljae Nataa. - I ta me briga za njegova oca i njegovu sestru: ja samo njega
volim, njega, njega, s onim licem i oima, s njegovim osmijehom, mukim, a i
djetinjim ... Ne, bolje da ne mislim o njemu, da ne mislim, da zaboravim, sasvim zaboravim
to vrijeme. Neu podnijeti to iekivanje, sad u zaplakati - i ode od zrcala suzdravajui se
da ne zaplae. - I kako samo Sonja moe tako jednako, tako mirno voljeti Nikolenjku i ekati
tako dugo i strpljivo! - pomisli ona gledajui gdje ulazi Sonja, takoer obuena, s lepezom
u rukama. - Ama ona je sasvim drugaija. Ja ne mogu!
Nataa se osjeala u tom trenutku tako krotkom i raznjeenom da joj nije bilo dosta to
voli i to zna da je voljena: morala je sad, ovog asa zagrliti voljenog ovjeka i govoriti i uti
od njega ljubavne rijei kojih joj je srce bilo prepuno. Dok se vozila u koiji, sjedei uz oca i
zamiljeno gledajui uline svjetiljke to su promicale pored zamrzlog prozora, osjeala je da
je jo zaljubljenija i nujnija i zaboravila s kim ide i kamo ide. Koija je Rostovljevih dospjela
u povorku koija to su, polagano kripei tokovima po snijegu, stigle pred , kazalite.
Nataa i Sonja prikupie haljine i hitro iskoie; lakaji pridrae grofa i on izie te se sve troje
uputie u hodnik loa u parketu, izmeu dama i mukaraca koji ulaahu i prodavaa
programa. Kroz pritvorena vrata ve je dopirala glazba.
- Nathalie, vos cheveux175 - apnu Sonja. Razvodnik promae usluno i hitro pored dama i
otvori vrata loe. Glazba se kroz vrata jae zau, zablistae osvijetljeni redovi loa
s obnaenim ramenima i rukama dama i buni parket pun sjajnih odora. Dama koja je ulazila
u susjednu lou omjeri Natau zavidnim enskim pogledom. Zastor se jo nije digao i svirali
su uvertiru. Nataa popravi haljinu pa ue sa onjom u lou i sjede razgledajui redove
suprotnih loa. Kad osjeti, to nije davno osjeala, da stotine oiju promatra njene gole ruke i
vrat, bjee joj odjednom ugodno i neugodno, i to izazva cio roj uspomena, elja i uzbuenja
koja su bila u skladu s tim osjeanjem.
Dvije neobino lijepe djevojke, Nataa i Sonja, s grofom Ujom Andrejiem koga odavno
nisu vidjeli u Moskvi, izazvae opu panju. Osim toga, svi su neto nauli o zarukama
Natae i kneza Andreja, znali su da su Rostovljevi otada ivjeli na selu te su radoznalo
promatrali zarunicu jednog od najboljih enidbenih kandidata u Rusiji.
Nataa se na selu proljepala, kako su joj svi govorili, a te je veeri bila osobito lijepa zato
to je bila uzbuena. Ljude je iznenaivalo kako je krasna, puna ivota i ujedno ravnoduna
prema svemu oko sebe. Crne joj oi gledahu gomilu ne traei nikoga, a tanka ruka to bijae
gola do iznad lakta i nalakena na barunsku ogradu stiskala se i otvarala, oito, nesvjesno,
po taktu uvertire, i guvala program.
- Gle, eno Alenine - ree Sonja - s majkom je, ini se?
- Boe mili! Mihail Kirili se jo vie udebljao! - kliknu stari grof.
- Gledajte! Naa Ana Mihajlovna s nekakvim eiriem na glavi!
175 Nataa, tvoja kosa!

- Karaginovi, Julija i Boris su s njima. Odmah se vidi da su zarueni.

- Drubecki ju je isprosio! Dabome danas sam doznao - ree inin ulazei u lou k
Rostovljevima.
Nataa pogleda kamo joj je gledao otac i spazi Juliju koja je, nosei bisernu ogrlicu oko
debelog crvenog vrata (koji je bio posut puderom, kako je Nataa znala), sjedila sva sretna uz
svoju majku.
Iza nje se vidjelo kako je Boris smijeei se nagnuo svoju glatko zaeljanu, lijepu glavu
nad Julijina usta. Gledao je ispod oka Rostovljeve i osmjehujui se govorio neto
svojoj zarunici.
Govore o nama, o meni i njemu! - pomisli Nataa. - I on jamano umiruje svoju
zarunicu da ne bude ljubomorna na mene. Badava se uznemiruju. Kad bi samo znali kako
me ni za koga od njih nije briga.
Za njima je sjedila Ana Mihajlovna sa zelenim eiriem na glavi, a sretno joj i sveano
lice odavae predanost volji bojoj. U njihovoj loi vladae ona atmosfera zarunika i
zarunice, koju je Nataa tako dobro poznavala i voljela. Ona se okrenu od njih i odjednom se
sjeti svega onog to ju je ponizilo za jutronjeg pohoda.
Kojim pravom nee da me primi u svoj rod? Ah, bolje da ne mislim o tome, bolje da ne
mislim dok on ne doe! - ree sama sebi pa uze promatrati poznata i nepoznata lica u
parketu. Ispred parketa, na samoj sredini, stajao je naslonjen leima na rampu Dolohov s
velikim buom kovrave kose koja je bila zaeljana navie, u perzijskom odijelu. Stajao je
na najistaknutijem mjestu u kazalitu, znajui da svraa na sebe pozornost cijele dvorane,
tako slobodno kao da stoji u svojoj sobi. Oko njega se natiskala najsjajnija
moskovska mlade meu kojom je, oito vodio glavnu rije.
Grof Ilja Andreji gurnu smijui se zarumenjenu onju i pokaza joj njena prijanjeg
oboavatelja.
- Jesi li ga poznala? - zapita on. - A otkud se samo stvorio - obrati se grof ininu - pa bio
se negdje izgubio.
- Izgubio se - odgovori inin. - Bio je na Kavkazu pa onda pobjegao i vele da je bio
ministar nekakva nasljednog kneza u Perziji, ubio ondje ahova brata; i sad sve moskovske
gospoe luduju za njim! Dolochoff le Persan,176 nema ta. U nas se sad uz svaku rije
spominje Dolohov: kunu se njime, zovu na njega kao na jesetru - kazivae inin. - Dolohov i
Kuragin Anatol zaludili su sve nae gospoe.
U susjednu lou ue visoka lijepa dama, u koje bijae velika pletenica i veoma obnaena
bijela, punana ramena i vrat s dva niza krupnih bisera, i dugo se namjetae utei haljinom
od teke svile.
Nataa se i nehotice zagledae u taj vrat, ramena, biserje, frizuru i uivae u njihovoj
ljepoti. U asu kad se Nataa ve po drugi put zagledala u nju, dama se obazre, srete se
oima s grofom lijom Andrejiem pa mu klimnu glavom i osmjehnu se. Bila je to grofica
Bezuhova, Pjerova ena. Ilja Andreji koji je poznavao svakoga nae se i zapodjenu razgovor
s njom.
- Jeste li odavno stigli, grofice? - poe on. - Doi u, doi u da vam poljubim ruicu. A ja
sam eto, doao poslom i poveo svoje djevojice. Vele da Semjonovoj nema premca govorae Ilja Andreji. - Grof Petar Kirilovi nije nas nikad zaboravljao. Je li tu?
- Jest, htio je svratiti - ree Helena i paljivo pogleda Natau.
Grof Ilja Andreji sjede opet na svoje mjesto.
- Lijepa je, a? - apnu on Natai.

176 Dolohov, Perzijanac.

- Prekrasna! - odvrati Nataa. - Da se zaljubi! - Uto odjeknue posljednji akordi uvertire i

dirigent zalupka palicom. U parketu pooe na svoja mjesta mukarci to su zakasnili i zastor
se die.
im se zastor digao, u loama i parketu sve umukne i svi mukarci, stari i mladi, u
odorama i frakovima, sve ene s dragim kamenjem na golom tijelu, upravie poudno i
radoznalo svu svoju panju na pozornicu. Nataa takoer gledae.

IX
Posred pozornice bile su ravne daske, a sa strane su stajali obojeni kartoni to su
prikazivali drvee, u dnu je bilo napeto platno na daskama. Na sredini pozornice sjedile su
djevojke u crvenim prsnicima i bijelim suknjama. Jedna veoma debela, u bijeloj haljini od
svile, sjedila je za se, na niskoj klupici na kojoj je otraga bio nalijepljen zeleni karton. Svi
su oni neto pjevali. Kad su otpjevale svoju pjesmu, djevojka u bijelom prie aptaonici, a
njoj prie mukarac u svilenim tijesnim hlaama na debelim nogama, s perjanicom i
bodeom, i stade pjevati i mahati rukama.
Mukarac u tijesnim hlaama otpjeva neto, zatim otpjeva ona. Onda obje umukoe,
zasvira glazba i mukarac uze pipkati prstima ruku djevojke u bijeloj haljini oekujui, oito,
opet takt da zapjeva svoju partiju s njom. Oni otpjevae udvoje i svi u kazalitu poee
pljeskati i vikati, a mukarac i ena na pozornici koji su igrali zaljubljenike stadoe se
klanjati smijeei se i maui rukama.
Poslije boravka na selu i onako ozbiljnoj kakva je u tom asu bila, Natai je sve to bilo
besmisleno i udnovato. Nije mogla pratiti operu, nije ak mogla sluati glazbu; vidjela je
samo obojene kartone i udno odjevene mukarce i ene kako se pri sjajnoj svjetlosti udno
kreu, govore i pjevaju; znala je ta sve treba da predstavlja, ali je sve to bilo tako kitnjastolano i neprirodno da se as stidjela zbog glumaca, as su joj se inili smijeni. Obazirala se,
traila na licima gledalaca izraz one podrugljivosti i nedoumice koje je sama osjeala; ali su
sva lica pozorno pratila to se zbiva na pozornici i odavala zanos koji se Natai inio
prijetvoran. Valjda tako mora biti! - pomisli Nataa. Naizmjence je gledala as one redove
napomaenih glava u parketu, as razgoliene ene u loama, napose svoju susjedu Helenu
koja se bila sasvim razuzurila i netremice gledala pozornicu lako se i mirno smijeei, i
osjeala je jarku svjetlost to se prosipala po cijeloj dvorani i topao zrak koji je zagrijala
gomila svijeta. Nataa je malo-pomalo bivala sve opijenija, to odavno nije bila. Nije
znala ta je ni gdje je ni ta se sve pred njom zbiva. Gledala je i mislila i glavom su joj
prelijetale neoekivane, nesuvisle i najudnije misli. as joj je dolazilo na um da skoi na
ogradu i otpjeva ariju koju je pjevala glumica, as ju je spopadala elja da dohvati lepezom
staria to je sjedio nedaleko od nje, as da se nagne do Helene i pokaklja je.
U jednom asu, kad je na pozornici sve utihnulo oekujui poetak arije, kripnue ulazna
vrata na parketu na onoj strani gdje je bila loa Rostovljevih i odjeknue koraci mukarca koji
je zakasnio. Eno Kuragina! - apnu inin. Grofica Bezuhova se okrenu pridolici
smijeei se. Nataa pogleda kamo je gledala grofica Bezuhova i ugleda neobino lijepa
autanta kako se samosvjesno, ali uljudno pribliava njihovoj loi. Bio je to Anatol Kuragin
koga je ona davno vidjela i zapazila na balu u Petrogradu. Sad je nosio autantsku odoru
samo s epoletama i akselbandom.177 Hod mu je bio suzdran, bodar i bio bi smijean da on
nije bio onako lijep i da na njegovu divnu licu nije bilo izraza dobroudna zadovoljstva i
vedrine. Iako je predstava poela, on je bez urbe, lako zveckajui ostrugama i sabljom, iao
prolazom po sagu drei slobodno i visoko svoju namirisanu lijepu glavu. Pogleda Natau,
prie sestri, nasloni ruku u tijesnoj rukavici na rub loe, klimnu joj glavom pa se nae i upita
je neto pokazujui u Natau.
- Mais charmante!178 - ree on, oito za Natau, to ona nije toliko ula koliko razabrala po
micanju njegovih usana. Zatim ode u prvi red i sjede uz Dolohova te prijateljski i nemarno
177 Gajtan ili vrpca to pada s ramena na prsa, kao oznaka posebne slube u nekim vojskama (autant, tabni
oficir i si.).

178 Draesna je.

gurne laktom tog istog Dolohova prema kome su se ostali onako dodvorljivo vladali. Veselo
mu namigne, osmjehnu se i upre nogom o rampu.
- Kako su brat i sestra nalik jedno na drugo! - ree grof. - I kako su oboje lijepi!
inin stade potiho priati grofu o nekakvoj Kuraginovoj ljubavnoj pustolovini u Moskvi,
a Nataa prislukivae ba zato to je za nju rekao da je charmante.
Svri se prvi in, u parketu svi poustajae, izmijeae se i stadoe se etati i izlaziti.
Boris doe u lou k Rostovljevima, veoma prirodno primi estitanja pa uzvi obrvama i
rasijano se smijeei isporui Natai i onji poziv svoje zarunice da dou na svadbu te
izie. Nataa se vedro i koketno osmjehivala dok se razgovarala s njim i estitala na enidbi
onom istom Borisu u koga je neko bila zaljubljena. Onako opijenoj sve joj se inilo
jednostavno i prirodno.
Razgoliena Helena sjedila je kraj nje i svima se podjednako osmjehivala; i upravo se tako
Nataa osmjehnula Borisu.
Heleninu lou napunie i okruie iz parketa najugledniji i najpametniji mukarci koji su
se, ini se, otimali da svima pokau kako se poznaju s njom.
Kuragin je za cijelog tog meuina stajao s Dolohovom pokraj rampe i gledao u lou
Rostovljevih. Nataa je znala da govori o njoj, i to joj je godilo. ak se tako okrenula da bi
mogao vidjeti njen profil u najpovoljnijem poloaju, kako je ona mislila. Prije no to je poeo
drugi in, u parketu se pojavi Pjerova prilika koga Rostovljevi nisu jo vidjeli otkako su doli.
Lice mu bijae nujno i jo se vie bio udebljao otkako ga je Nataa posljednji put vidjela.
Otiao je u prve redove a da nije nikoga primijetio. Anatol mu pristupi i poe neto govoriti
gledajui i pokazujui u lou Rostovljevih. Kad spazi Natau, Pjer ivnu i bre-bolje poe
kroz redove prema njihovoj loi. Kad im prie, nalakti se. i dugo razgovarae s Nataom
smijeei se. Dok se razgovarala s Pjerom, Nataa je ula u loi grofice Bezuhove muki glas
i po neemu prepoznala da je to Kuragin. Obazre se i pogledi im se sretoe. On se malne
smijeio i gledao joj pravo u oi tako zanosno i ljubazno da joj se uini udno to mu je tako
blizu, to ga tako gleda i to je tako uvjerena da mu se svia, a ne poznaje se s njim.
U drugom inu bile su slike koje su prikazivale spomenike, i bila je rupa u platnu koja je
pokazivala mjesec, i podigli su sjenila s rampe, i trube su i kontrabasi poeli svirati u basu, i
zdesna i slijeva izilo je mnogo ljudi u crnim platovima. Ljudi stadoe mahati rukama, a u
rukama su drali neto to je bilo nalik na bodee; zatim dotrae jo nekakvi ljudi pa uzee
oblaiti onu djevu koja je prije bila u bijeloj, a sad u modroj haljini. Nisu je odmah odvukli,
nego su dugo s njom pjevali, a onda su je ipak odvukli i iza kulisa udarili tri puta u neto
metalno pa su svi klekli i zapjevali molitvu. Nekoliko je puta sve te radnje prekidalo
oduevljeno klicanje gledalaca.
U tom je inu Nataa svaki put kad bi pogledala u parket vidjela Anatola Kuragina koji je
bio prebacio ruku preko naslona svoje stolice i gledao nju. Godilo joj je da vidi kako ga je
zanijela i nije joj ni na um palo da bi u tom moglo biti to runo.
Kad se svri drugi in, grofica Bezuhova ustade, okrenu se loi Rostovljevih (grudi su joj
bile sasvim obnaene), prstiem u rukavici pozva starog grofa i zapodjene s njim
razgovor ljubazno se osmjehujui i ne osvrui se na one koji uoe u njezinu lou.
- Ta upoznajte me s vaim divnim kerima - ree ona. - Cijeli grad bruji o njima, a ja ih i
ne poznajem.
Nataa ustade i poklecnuvi pokloni se arobnoj grofici. Natai je tako godila pohvala te
sjajne ljepotice da pocrvenje od zadovoljstva.
- I ja sad hou da postanem Moskovljanka - govorae Helena. - Pa kako vas nije stid da
zakopate ovakve bisere na selu!
Gospoa Bezuhova je zasluila glas arobne ene. Mogla je govoriti ono to ne misli, a
pogotovo laskati, potpuno jednostavno i prirodno.

- Zilja, dragi grofe, dopustite mi da se pozabavim s vaim kerima. Ja, dodue, neu biti
dugo ovdje. A neete ni vi. Potrudit u se da razonodim vae. Jo sam u Petrogradu
ula mnogo o vama i eljela se upoznati s vama - ree ona Natai osmjehujui se svojim
vazda istim lijepim osmijehom. - ula sam o vama i od moga paa - Drubeckoga - uli ste da
se eni - i od prijatelja moga mua - Bolkonskoga, kneza Andreja Bolkonskoga - istakla je
posebno napominjui da zna kakvi su njegovi odnosi s Nataom. Kako bi se bolje upoznali,
ona zamoli da dopuste jednoj od gospoica da presjedi ostatak predstave u njenoj loi, pa
Nataa prijee k njoj.
U treem je inu na pozornici bio prikazan dvorac u kojem je gorjelo mnogo svijea a u
kojem su visile slike na kojima su bili naslikani nekakvi vitezovi s bradicama. Na sredini
su stajali, po svoj prilici, car i carica. Car zamahne desnom rukom i, izgubivi zacijelo
hrabrost, loe otpjeva neto i sjede na prijestolje malinove bolje. Djeva, koja je najprije bila u
bijelome, zatim u modrome, bila je sad samo u koulji, raspletene kose, i stajala je pred
prijestoljem. Tuno je neto pjevala obraajui se carici; ali car strogo mahnu rukom pa s obje
strane izioe mukarci golih nogu i ene golih nogu i svi stadoe plesati. Onda violine
zacijukae neto veoma tanko i veselo, jedna djevojka golih i debelih nogu i mravih ruku
odvoji se od ostalih, ode za kulise, popravi bluzu, izie na sredinu pa stade skakati i brzo
udarati nogom o nogu. Svi u parketu zapljeskae i zavikae bravo. Onda jedan mukarac
stade u kut. Cimbali i trube u orkestru zasvirae glasnije i samo taj mukarac golih nogu uze
skakati veoma visoko i usitnjavati korak. (Taj je mukarac bio Duport). Svi u parketu, u
loama i na galeriji poee pljeskati i vikati to su jae mogli, a mukarac se zaustavi i stade
se osmjehivati i klanjati na sve stadoe neto pjevati. Ali se najednom die oluja, u
orkestru nogu, onda je opet jedan car zavikao neto uz glazbu i svi stadoe neto pjevati. Ali
se najednom die oluja, u orkestru se zaue kromatine game i akordi smanjene septime, i
svi potrae i odvukoe opet jednoga od prisutnih iza kulisa, i zastor pade. Meu gledaocima
se opet podie straan urnebes i halabuka i svi se ushienih lica poee derati:
- Duporta! Duporta! Duporta!
Natai to vie nije bilo udno. Zadovoljno je gledala oko sebe i radosno se smijeila.
- Nest ce pas quil est admirable - Duport179 - ree joj Helena.
- Oh, oui180 - pritvrdi Nataa.

179 Je li da je divan - Duport?

180 O, jest.

X
U meuinu zastruja u Heleninoj loi hladan zrak, vrata se otvorie i ue Anatol saginjui
se i pazei da ne zapne za koga.
- Dopustite da vam predstavim svoga brata - ree Helena prelijetajui nemirno oima s
Natae na Anatola. Nataa okrenu ljepotanu preko golog ramena svoju ljepunu glavicu i
osmjehnu se. Anatol koji je iz bliza bio isto onako lijep kao i iz daleka sjede do nje i ree da
je odavno elio imati to zadovoljstvo, jo od bala kod Narikinovih, na kojemu je
imao zadovoljstvo da je vidi, to nije zaboravio. Kuragin je sa enama bio mnogo pametniji
no to je bio u mukom drutvu. Govorio je smiono i jednostavno, i Natau neobino i
ugodno iznenadi to ne samo da taj ovjek o kojemu se toliko prialo nije bio nimalo straan,
nego se, naprotiv, smijeio veoma bezazleno, vedro i dobroudno.
Kuragin je upita kako joj se svia predstava i ispria joj kako je Semjonova na proloj
predstavi pleui pala.
- A znate, grofice - obrati joj se on najednom kao kakvoj davnanjoj znanici - mi
spremamo krabuljni karusel;181 treba da i vi sudjelujete: bit e veoma zabavno. Svi e se
skupiti kod Arharovih. Molim vas, doite, zbilja, a? - ree on.
Govorei to, nije odvajao svojih nasmijeenih oiju od Nataina lica, od vrata, od njenih
golih ruku. Nataa je pouzdano znala da joj se divi. To joj je godilo, ali ju je njegovo
prisue nekako sputavalo i smetalo. Kad ga nije gledala, osjeala je da on gleda njena ramena
pa je i nehotice lovila njegov pogled ne bi li joj radije gledao u oi. A kad mu je gledala u
oi, u strahu je osjeala kako izmeu njega i nje nikako nema one prepreke stidljivosti koju je
svagda osjeala izmeu sebe i ostalih mukaraca. Ne znajui ni sama kako, osjeala je
nakon pet minuta da je strahovito bliska tom ovjeku. Kad bi se okrenula, bojala se da je on
odostraga ne uhvati za golu ruku, da je ne poljubi u vrat. Razgovarali su se o najobinijim
predmetima i ona je osjeala da su bliski jedno drugome, kako nikad nije bila ni s jednim
mukarcem. Nataa se osvrnula na Helenu i na oca, kao da ih pita ta sve to znai, ali je
Helena bila zaokupljena razgovorom s nekakvim generalom i nije odgovorila na njen pogled,
a oev joj pogled nije rekao nita drugo doli onoga to je vazda govorio: Lijepo ti je, e,
onda mi je drago.
U jednom asu neugodne utnje dok ju je Anatol mirno i uporno gledao svojim izbuljenim
oima, Nataa ga, da prekine tu utnju, upita kako mu se svia Moskva. Upita i pocrvenje.
Neprekidno joj se inilo da ini neto neprilino dok s njim govori. Anatol se osmjehnu kao
da je sokoli.
- Isprva mi se nije ba sviala, jer to ini neki grad prijatnim? Ce sont les jolies femmes,182
nije li tako? E, a sad mi se jako svia - ree gledajui je znaajno. - Prui ruku prema njenu
buketu i tiho doda: - Vous serez la plus jolie. Venez, chre comtesse, et comme gage donnez
moi cette fleur.183
Nataa nije razumjela to je rekao, kao ni on sam, ali je u tim nerazumljivim rijeima
osjetila nepristojnu primisao. Nije znala to da kae pa se okrenula kao da nije ula to
je rekao. Ali im se okrenula, pomislila je da je on tu otraga, tako blizu njoj.
181 Srednjovjekovna viteka igra na konjima, slina naoj alci; kasnije su se prireivale predstave u kojima se
oponaala ta igra.

182 To su lijepe ene.

183 Vi ete biti najljepi. Doite, draga grofice, a kao zalog dajte mi ovaj cvijet!

ta radi sad? Je li zbunjen? Ljut? Treba li popraviti ovo? pitae samu sebe. Nije se
mogla suzdrati da se ne osvrne. Pogleda mu pravo u oi i razorua je njegova blizina i
pouzdanje i dobroudnost, ljubazan osmijeh. Ona se osmjehnu upravo onako kao i on,
gledajui mu pravo u oi. I opet se zgrozi to izmeu njega i nje nema nikakvih pregrada.
Ponovo se podie zastor. Anatol izie iz loe miran i vedar. Nataa se vrati u lou ocu i
bijae se ve potpuno predala okolini u kojoj se nalazila. Sve to se odigravalo pred
njom inilo joj se ve posve prirodno; ali joj zato sve one prijanje misli o zaruniku, o
kneginjici Marji, o ivotu na selu nisu nijednom dole na um, kao da je sve to bilo davno
minula prolost.
U etvrtom inu bijae nekakav vrag koji je pjevao i mahao rukama sve dok nisu izvukli
ispod njega dasku i on se spustio dolje. Nataa je samo to vidjela od etvrtog ina; neto ju je
uzbuivalo i muilo, a to je uzbuenje prouzroio Kuragin koga je i nehotice pratila oima.
Kad su izlazili iz kazalita, Anatol im pristupi, dozva njihovu koiju i pomoe im da se popnu
u nju. Pomaui Natai stisne joj ruku iznad lakta. Nataa se uzbuena i crvena obazre na nj.
On je gledae sjajnim oima i njeno se osmjehivae.
Tek kad je dola kui, Nataa je mogla dobro promisliti o svemu to joj se dogodilo i
najednom, kad se sjetila kneza Andreja, zgrozi se i pred svima, za ajem za kojim bjehu
sjeli poslije kazalita, glasno uzdahnu, pocrvenje i istra iz sobe. Boe moj! Propala sam! ree sama sebi. - Kako sam mogla dopustiti da se to dogodi? - razmiljae ona. Prekrila je
pocrvenjelo lice rukama i dugo tako sjedila nastojei da jasno sebi predoi to joj se dogodilo,
ali nije mogla shvatiti ni to joj se dogodilo ni to osjea. Sve joj se inilo mrano i strano.
Ondje, u onoj golemoj rasvijetljenoj dvorani gdje je po mokrim daskama uz glazbu skakao
Duport golih nogu, u haljetku s titrenkama, i gdje su i djevojke, i starci, i razgoliena Helena,
smijeei se mirno i ponosito, vikali oduevljeno bravo - ondje, u sjeni te Helene, ondje je
sve bilo jasno i jednostavno; ali joj se sad, kad je ostala sama, bilo neshvatljivo. ta je to?
ta je taj strah koji sam osjeala prema njemu? ta je ova grinja savjesti koju sad osjeam?
- premiljae ona.
Nataa bi samo staroj grofici bila kadra nou u postelji kazati sve to je mislila. Znala je da
Sonja, onako strogih i odreenih shvaanja, ili ne bi nita shvatila, ili bi se zgrozila od njena
priznanja. Nataa je sama kuala izvesti na istac to ju je muilo.
Hoe li me moi knez Andrej jo voljeti ili nee? - pitae se, i smijeei se blago i
podrugljivo, odgovarae sama sebi: to sam luda to to pitam? Ta to mi se dogodilo?
Nita. Nisam nita uinila, nisam niim to izazvala. Nitko nee ni saznati, a ja ga nikad vie
neu vidjeti - kazivae sama sebi. - Prema tome, jasno je da se nita nije desilo, da se
nemam zbog ega kajati, da me knez Andrej moe voljeti i ovakvu. Ali kakvu to ovakvu? Ah,
boe moj, boe moj! Zato on nije ovdje! Nataa se askom smirivala, ali joj je opet
nekakav instinkt govorio da je to sve, dodue, istina i da se nije nita dogodilo - ali da je sva
njena prijanja ista ljubav prema knezu Andreju propala. I opet je u svojoj mati
ponavljala sav svoj razgovor s Kuraginom i predoavala sebi lice, geste i njean osmijeh toga
lijepog i smionog ovjeka kad joj je stisnuo ruku.

XI
Anatol Kuragin boravio je u Moskvi zato to ga je otac otpravio iz Petrograda gdje je
troio vie od dvadeset tisua na godinu u novcu i isto toliko inio duga to se
vjerovnici traili da otac plati.
Otac je rekao sinu da e posljednji put platiti polovinu njegovih dugova, ali samo ako ode
u Moskvu za autanta vrhovnog zapovjednika, koje mu je mjesto on isposlovao, i ako ondje
uznastoji da napokon nae dobru partiju. Upozorio ga je na kneginjicu Marju i Juliju
Karaginu.
Anatol je pristao i otputovao u Moskvu gdje je odsjeo kod Pjera. Pjer je isprva nerado
primio Anatola, ali se poslije privikao na nj, ponekad odlazio s njim na njegove pijanke
i davao mu novaca kao da mu toboe pozajmljuje.
Otkako je doao u Moskvu, Anatol je, kao to je dobro o njemu rekao inin, zaluivao
sve moskovske gospoe ponajvie tako to nije mario za njih i to je, oito, vie volio
Ciganke i francuske glumice s prvakinjom kojih je - s mademoiselle Georges, kako se
govorilo, bio u intimnim odnosima. Nije proputao nijedne pijanke kod Danilova i drugih
moskovskih bekrija, pio je po cijele noi i sve natpijao, dolazio je na sve prijeme i balove
visokoga drutva. Prialo se o nekoliko njegovih avantura s moskovskim damama i na
balovima se udvarao nekima. Ali se s djevojkama, napose s bogatim udavaama koje su
mahom bile rune, nije sprijateljivao, to vie to se prije dvije godine bio oenio, to nitko
nije znao osim njegovih najboljih prijatelja. Prije dvije godine kad se njegov puk zadravao u
Poljskoj jedan je siromani poljski vlastelin prisilio Anatola da se oeni njegovom kerkom.
Anatol je veoma brzo napustio svoju enu i dogovorio se s tastom da e mu slati novac za
koji je sebi osigurao pravo da se izdaje za neoenjena ovjeka.
Anatol je uvijek bio zadovoljan svojim poloajem, sobom i drugima. Instiktivno je, svim
svojim biem, bio uvjeren da ne moe ivjeti drugaije nego kako ivi i da nikad u ivotu nije
uinio nikakva zla. Nije bio kadar prosuditi ni kako njegovi postupci mogu djelovati na druge
ni to moe proistei iz ovoga ili onog njegova postupka. Bijae uvjeren da je bog, kao to je
stvorio patku da mora uvijek ivjeti u vodi, tako isto stvorio njega da mora ivjeti s trideset
tisua prihoda i zauzimati uvijek najvii poloaj u drutvu. Tako je vrsto u to vjerovao da su
i drugi, kad su ga gledali, bili uvjereni u to isto i nisu mu uskraivali ni najvii poloaj u
drutvu ni novce koje je on pozajmljivao od koga je znao i mogao ne namjeravajui ih vratiti.
Nije bio kockar, bar nije nikad elio da dobije. Nije bio tat. Bilo mu je potpuno svejedno
to ljudi misle o njemu. Jo bi mu se manje moglo zamjeriti da je bio astohlepan. Nekoliko
je puta naljutio oca zato to je pokvario svoju karijeru i ismijavao sve poasti. Nije bio krt i
nije odbijao nikoga tko ga je molio. Jedino to je volio - bijae zabava i ene; a kako, po
njegovim shvaanjima, nije u tim sklonostima bilo nita runo i kako nije mogao prosuditi ta
zadovoljavanje njegovih sklonosti donosi drugim ljudima, to je on sebe u dui drao za
besprijekorna ovjeka i iskreno prezirao podlace i opake ljude te mirne savjesti iao visoko
uzdignute glave.
Bekrije, te muke Magdalene, osjeaju u potaji da su nevini, isto kao i ene Magdalene,
zato to se i jedni i drugi nadaju da e im biti oproteno. Njoj e biti sve oproteno zato to
je mnogo voljela; i njemu e biti sve oproteno zato to se mnogo veselio.
Dolohov, koji se poslije progonstva i perzijskih pustolovina vratio te godine u Moskvu i
provodio raskoan, kockarski i raskalaen ivot, pridruio se svom starom petrogradskom
drugu Kuraginu i iskoriivao ga u svoje svrhe.
Anatol je iskreno volio Dolohova zbog njegove pameti i odvanosti; Dolohov, kome su
bili potrebni ime, ugled i poznanstva Anatola Kuragina kako bi namamio u svoje kockarsko
drutvo bogate mlade ljude, iskoriivao je Kuragina i zabavljao se s njim pazei da on to ne

opazi. Osim svojih rauna zbog kojih mu je Anatol bio potreban, samo vladanje tuom
voljom bilo je Dolohovu uitak, navika i potreba.
Nataa je uinila snaan dojam na Kuragina. On je za veerom poslije kazalita znalaki
opisao Dolohovu njene ruke, ramena, noge i kosu i priopio mu svoju odluku da je se
prihvati. ta se moglo izlei iz tog udvaranja - Anatol nije mogao prosuditi ni znati, kao to
nikad nije znao ta e se izlei iz bilo kojeg njegova postupka.
- Lijepa je brajko, ali nije za nas - ree mu Dolohov.
- Rei u sestri neka je pozov na ruak - ree Anatol. - A?
- Radije priekaj dok se ne uda ...
- Zna - ree Anatol - jadore les petites filles,184 i odmah se zbuni.
- Jednom si ve nadrljao s petite fille185 - ree Dolohov koji je znao kako se Anatol oenio.
- Pazi!
- E, drugi put vie ne mogu! A? - ree Anatol dobroudno se smijeei.

184 Oboavam djevojice.

185 Djevojicom.

XII
Sutradan poslije kazalita Rostovljevi nisu nikamo izlazili niti im je tko dolazio. Marja
Dmitrijevna dogovarala se, kriom od Natae, o neemu s njenim ocem. Nataa se domiljala
da govore o starom knezu i da smiljaju neto, i to ju je uznemiravalo i vrijealo. Svakog je
asa oekivala kneza Andreja i dvaput je tog dana slala pazikuu na Vzdvienku da pita je li
stigao. On nije stizao. Sad joj je bilo tee nego prvih dana po dolasku. Njenoj strpljivosti i
sjeti zbog njega pridruie se neugodno sjeanje na sastanak s kneginjicom Marjom i starim
knezom te strah i nemir kojima nije znala uzroka. Sve joj se inilo, ili da on nikad nee doi,
ili da e se njoj neto dogoditi prije nego to on doe. Nije mogla kao prije dugo i mirno,
potpuno sama, misliti o njemu. im bi poela misliti o njemu, odmah bi se sjeanju na njega
pridruilo sjeanje na staroga kneza, na kneginjicu Marju, i na posljednju predstavu, i na
Kuragina. Opet se javljalo pitanje nije li kriva, nije li se ve iznevjerila knezu Andreju, i opet
je zatjecala sebe kako se do u tanine prisjea svake rijei, svake kretnje, svake nijanse u
izrazu na licu tog ovjeka koji je umio da probudi u njoj neshvatljive i strane osjeaje.
Ukuanima se inilo da je Nataa ivahnija nego obino, ali ona nipoto nije bila onako mirna
i sretna kao prije.
U nedjelju ujutro Marja Dmitrijevna pozva svoje goste na slubu boju u crkvu Uspenja
bogorodiina u svojoj parohiji na Mogiljcima.
- Ne volim ja te moderne crkve - kazivae ona ponosei se, oito, svojim slobodoumljem. Bog je svagdje isti. Imamo divna popa, lijepo slui, sve je kako valja, i akon isto tako. Zar je
u tom neka svetost to se u pijevnici pjevaju koncerti? Ne volim ja to, to je samo
prenemaganje.
Marja Dmitrijevna voljela je nedjelje i znala ih svetkovati. Svaku subotu bi cijelu kuu
oribali i oistili; nedjeljom ni sluge ni ona nisu radili, svi su bili prazniki odjeveni i svi
su ili u crkvu. Gospodskom su se ruku dodavala jela, a sluge su dobivale rakije i peenu
gusku ili prase. Ali ni na emu se u cijeloj kui nije tako ogledao svetak kao na irokom
ozbiljnom licu Marje Dmitrijevne koje je toga dana bilo neprestano sveano.
Kad su se vratili iz crkve i popili kavu u salonu u kojemu su bile poskidane navlake, Marju
Dmitrijevnu izvijestie da je koija spremna pa ona, ozbiljna, zaogrnuta svetakim alom s
kojim je ila u pohode, ustade i izjavi da ide knezu Nikolaju Andrejeviu Bolkonskomu da
preisti s njim raune to se tie Natae.
Nakon odlaska Marje Dmitrijevne doe Rostovljevima modistica od madame aljme, i
Nataa zatvori vrata na sobi do salona te veoma zadovoljna tom razonodom poe
isprobavati nove haljine. U asu kad je obukla struk koji je bio tek proiven i bez rukava i
okretala glavu da vidi u zrcalu kako joj stoji na leima, zau iz salona ivahni glas svog oca i
drugi, enski glas od kojega se zacrvenje. Bio je to Helenin glas. Nataa nije dospjela ni
skinuti struk koji je probala kad se vrata otvorie i u sobu ue grofica Bezuhova smijeei
se vedro, dobroudno i ljubazno, u zagisitoljubiastoj barunastoj haljini s visokim
ovratnikom.
- A, ma dlicieuse!186 - ree ona zarumenjenoj Natai. - Charmante!187 Ama tko je to vidio,
dragi grofe - ree ona liji Andrejiu koji ue za njom. - Kako moete biti u Moskvi a da nikud
ne izlazite? Ne, ja vas neu pustiti! Veeras e kod mene recitirati M-lle Georges i doi e
neki gosti; pa ako ne dovedete svoje ljepotice, koje su ljepe od M-lle Georges, onda neu da
znam za vas. Mua mi nema kod kue, otputovao je u Tver, inae bih njega poslala po vas.
186 Oh, slatka moja!
187 Draesna.

Svakako doite, svakako, prije devet sati! - Ona klimnu glavom modistici, koju je poznavala i
koja joj se ponizno poklonila, te slikovito rairi nabore na svojoj barunskoj haljini i sjede u
naslonja do ogledala. Nije prestajala dobroudne i veselo askati oduevljavajui se
neprestano Natainom ljepotom. Pregledala je njene haljine i pohvalila ih, pohvalila se i
svojom novom haljinom en gaz mtallique188 koju je naruila iz Pariza i savjetovala Natai da
uini isto tako.
- Uostalom, vama sve pristaje, krasotice moja - govorae ona.
S Nataina lica nije silazio zadovoljan osmijeh. Bila je sva sretna i upravo se topila od
pohvala te drage grofice Bezuhove koja joj se prije inila tako nepristupana i uznosita dama,
a koja je sad bila tako dobra prema njoj. Nataa je bila vesela i osjeala je da je gotovo
zaljubljena u tu tako lijepu i dobroudnu enu. Helena se pak iskreno divila Natai i htjela
je razveseliti. Anatol ju je bio zamolio da mu uprilii sastanak s Nataom i zato je dola k
Rostovljevima. Zabavljala ju je zamisao da uprilii sastanak brata s Nataom.
Iako je prije bila neto kivna na Natau to joj je u Petrogradu preotela Borisa, sad nije ni
pomiljala na to i od sveg je srca, na svoj nain, eljela dobro Natai. Kad je odlazila
od Rostovljevih, zazvala je svoju protge189 na stranu.
- Juer je brat bio kod mene na ruku - umirali smo od smijeha - nita ne jede i uzdie za
vama, ljepoto moja. Il est fou, mais fou amoreux de vous, ma chre.190
Nataa se sva zaari kad u te rijei.
- Kako se crveni, kako se crveni, ma dlicieuse!191 - ree Helena. - Svakako doite! Si
vous aimez quelquun, ma dlicieuse, ce nes,t pas une raison pour se cloitrer. Si mme
vous tes promise, je suis sre que votre promis aurait dsir que vous alliez dans le monde
en son absence plutt que de dpe-rir dennui.192
Dakle ona zna da sam ja zaruena, i ona je, dakle, s muem, s Pjerom, s onim
pravednikom Pjerom - miljae Nataa - govorila o tome i smijala se tome! Dakle, to
nije nita. I ponovo joj se, pod Heleninim utjecajem, ono to joj se prije priinjalo strano,
uini jednostavno i prirodno. A ona je takva grande dame,193 tako je draga i vidi se da me
od sveg srca voli - miljae Nataa. - I zato se ne bih zabavljala? - miljae Nataa gledajui
Helenu svojim zauenim, irom otvorenim oima.
Marja Dmitrijevna se pred ruak vratila utljiva, ozbiljna, jer je, oito, pretrpjela poraz kod
staroga kneza. Bila je jo odvie uzbuena zbog sukoba do kojeg je bilo dolo pa nije bila
kadra mirno ispripovjediti sve to se dogodilo. Na grofovo pitanje odgovori da je sve u redu i
da e sutra sve ispripovjediti. Kad je doznala da ih je pohodila grofica Bezuhova i pozvala na
veeru, Marja Dmitrovna ree, obraajui se Natai:
- Ne druim se rado s Bezuhovom niti to tebi savjetujem: ali ako si ve obeala, idi,
razonodit e se - nadoveza ona.
188 Od gaze metalnog sjaja.
189 tienicu.
190 Ludo je, ludo zaljubljen u vas, draga moja!
191 Slatka moja!
192 Ako vi nekoga volite, slatka moja, to nije razlog da ivite kao u samostanu. ak ako ste i zarueni,
uvjerena sam da bi vas zarunik vie volio da izlazite u drutvo dok je on odsutan, nego da umirete od dosade.

193 Velika dama.

XIII
Grof Ilja Andreji odvede svoje djevojke grofici Bezuhovoj. Na sijelu je bilo mnogo
svijeta. Ali Nataa nije od sveg tog drutva gotovo nikoga poznavala. Grofu liji Andrejiu ne
bjee drago kad zamijeti da to drutvo sainjavaju mahom mukarci i dame koji su bili
poznati po svom slobodnom ponaanju. M-lle Georges bijae okruena omladinom i stajae u
kutu salona. Bilo je nekoliko Francuza a meu njima i Mtivier koji je, otkako je Helena
dola, bio est gost u njezinoj kui. Grof Ilja Andreji odlui da ne sjeda za karte, da se
ne udaljuje od kerke i da ode odmah poslije nastupa Georgesove.
Anatol je, oito, ekao Rostovljeve kod vrata. Poto se pozdravio s grofom, odmah je
priao Natai i poao za njom. im ga je Nataa ugledala, obuze je, isto onako kao i u
kazalitu, osjeaj teka zadovoljstva to mu se svia i strah to izmeu nje i njega nema
nikakvih moralnih pregrada.
Helena je radosno doekala Natau i glasno se divila njenoj ljepoti i toaleti. Odmah nakon
njihova dolaska M-lle Georges izie iz sobe da se presvue. U salonu uzee razmicati stolice i
sjedati. Anatol primae Natai stolac i htjede sjesti do nje, ali do nje sjede grof koji je nije
putao s oka. Anatol sjede iza njih.
M-lle Georges, golih debelih ruku na kojima bijahu jamice, s crvenim alom prebaenim
preko jednog ramena, stupi u prazan prostor izmeu naslonjaa i stade u neprirodnoj
pozi. Zau se oduevljeno aptanje.
M-lle Georges prijee strogim i mrkim pogledom po publici i uze govoriti nekakve
francuske stihove u kojima je bila rije o njenoj grenoj ljubavi prema svom sinu. Ponegdje je
dizala glas, ponegdje sputala uzdiui dostojanstveno glavu, ponegdje zastajala, hriputala i
prevrtala oima.
- Adorable, divin, dlicieux194 - dopirae sa svih strana. Nataa je gledala debelu
Georgesovu, ali nije ula ni vidjela ni razumjela nita od svega onoga to se odigravalo pred
njom; samo je osjeala da je ponovo u onom udnom ludom svijetu iz kojega se nikad nee
vratiti i koji je tako daleko od prijanjega, u onom svijetu u kojemu nije mogla znati ta je
dobro, ta je zlo, ta pametno, a ta ludo. Iza nje je sjedio Anatol i ona je, osjeajui njegovu
blizinu, prestraeno ekala neto.
Nakon prvog monologa cijelo drutvo ustade i okrui M-lle Georges iskazujui joj svoje
divljenje.
- Kako je lijepa! - ree Nataa ocu koji je s ostalima ustao i probijao se kroz gomilu prema
glumici.
- Ne mislim tako kad vas gledam - ree Anatol slijedei Natau. Rekao je to u asu kad ga
je samo ona mogla uti.
- Vi ste divni... od onoga trenutka kad sam vas ugledao neprestano sam ...
- Hajdemo, hajdemo, Nataa - ree grof vraajui se po ker. - Ba je lijepa!
Nataa bez rijei prie ocu i gledae ga upitno i zaueno.
Nakon nekoliko recitacija M-lle Gerges ode, a grofica Bezuhova zamoli drutvo da prijee
u dvoranu.
Grof htjede otii, ali ga Helena moljae neka ne pokvari njen improvizirani bal.
Rostovljevi ostadoe. Anatol zamoli Natau da otplee s njim valcer i za valcera, steui joj
struk i ruku, ree joj da je ravissante195 i da je voli. Za cossaisea, koji je opet plesala s
Kuraginom, Anatol joj nije, kad su ostali sami, nita govorio i samo ju je gledao. Nataa je
194 Divno, boanstveno, izvrsno.
195 Zamamna.

poela sumnjati nije li sanjala ono to joj je rekao dok su plesali valcer. Na kraju prve figure
opet joj stisnu ruku. Nataa ga preplaeno pogleda, ali je u njegovu prijaznu pogledu i
smijeku bio takav samosvjestan i njean izraz da nije mogla gledajui ga rei ono to mu je
imala rei. Ona ponikne oima.
- Nemojte tako govoriti, ja sam zaruena i volim drugoga - izgovori brzo... Pogleda ga.
Anatol se nije zbunio niti naljutio to mu je to rekla.
- Nemojte mi o tome govoriti! ta se to mene tie? - ree on. - Kaem da sam ludo, ludo
zaljubljen u vas. Zar sam ja kriv to ste zamamni? ... Treba da ponemo.
Nataa je, ivahna i nemirna, gledala oko sebe irom rastvorenih, preplaenih oiju i inilo
se da je veselija nego obino.
Kasnije se nije gotovo niega sjeala to je bilo te veeri. Plesali su cossaise i
Grossvater,196 otac ju je zvao da idu, ona je molila da ostanu. Gdje je god bila, s kim je god
govorila, osjeala je na sebi njegov pogled. Zatim se sjeala kako je zamolila oca da joj
dopusti da ode u toaletu da popravi haljinu, kako je Helena dola za njom i govorila joj
smijui se o ljubavi svog brata i kako je u maloj sobi s divanima opet susrela Anatola, kako je
Helena bila nekamo nestala, oni ostali udvoje i Anatol je uhvatio za ruku i njeno rekao:
- Ja ne mogu dolaziti k vama, ali zar vas nikad neu vidjeti? Ludo vas volim. Zar zbilja
nikad? ... - I on joj preprijei put i primicae svoje lice njenu licu.
- Natali?! - apnu on upitno, a netko joj bolno stezae ruke. - Natali?!
Nita ne razumijem, nemam ta da kaem - ree njen pogled.
Vrele usne pritisnue se na njene usne i ona istog asa osjeti da je opet slobodna, a u sobi
se zaue Helenini koraci i utanje haljine. Nataa se obazre na Helenu, zatim sva crvena i
uzdrhtala pogleda usplahireno i upitno njega i poe vratima.
- Un mot, un seul, au nom de Dieu197 - ree Anatol.
Ona zastade. Tako joj je bilo potrebno da on kae tu rije koja bi joj razjasnila ta se
dogodilo i na koju bi mu ona odgovorila.
- Nathalie, un mot, un seul198 - ponavljae jednako on ne znajui, oito, to da kae, i
ponavljae je sve dotle dok im ne prie Helena.
Helena i Nataa vratie se opet u salon. Rostovljevi ne ostadoe na veeri ve odoe.
Vrativi se kui, Nataa nije cijele noi mogla zaspati; muilo ju je nerijeeno pitanje koga
voli: Anatola ili kneza Andreja? Kneza Andreja je voljela - dobro se sjeala kako ga je jako
voljela. Ali je voljela i Anatola, o tom nije bilo sumnje. Zar bi se inae moglo dogoditi sve
to to se dogodilo? - miljae ona. - Ako sam ja nakon toga, opratajui se s njim, mogla
smijekom odgovoriti na njegov smijeak, ako sam mogla dopustiti da do toga doe, onda
znai da sam ga voljela na prvi pogled. Znai da je on dobar, plemenit i krasan i da sam ga
morala zavoljeti. Ali ta mogu kad volim i njega i drugoga? - govorila je sama sebi i nije
znala kako da odgovori na ta strana pitanja.

196 Njemaki starinski ples uz koji se pjevalo; dobio je ime po prvom stihu pjesme.
197 Jednu rije, jednu jedinu, za ime boga!
198 Nataa, jednu rije, jednu jedinu!

XIV
Doe jutro, i brige, i trkaranje. Svi poustajae, ushodae se, stadoe govoriti, opet dooe
modistice, opet se pojavi Marja Dmitrijevna i sve pozvae na aj. Nataa se nemirno
osvrtala na sve svojim irom rastvorenim oima, kao da hoe uloviti svaki pogled koji je uprt
u nju, i trudila se da bude ista onakva kakva je bila obino.
Nakon doruka Marja Dmitrijevna (to je za nju bilo najljepe doba dana) sjede u naslonja
i pozva Natau i staroga grofa.
- E pa, prijatelji moji, ja sam o svemu dobro razmislila i evo to vam savjetujem - poe
ona. - Juer sam, kako znate, bila kod kneza Nikolaja; e, i porazgovarala sam se s njim ...
Palo mu na pamet da vie. Ali tko e mene nadvikati! Sve sam mu skresala u brk!
- Pa ta on?
- ta on? Luak ... nee ni da uje; ali ta da o tome govorimo, ionako smo namuili jadnu
djevojicu - ree Marja Dmitrijevna. - Nego vam savjetujem da posvravate poslove i vratite
se kui u Otradno ... i da ondje ekate ...
- Oh, nemojte! - kliknu Nataa.
- Vratite se - ree Marja Dmitrijevna. - I ondje ekajte. Doe li zarunik sad ovamo - bit e
svae, a onako e on nasamo raspraviti sve s ocem i onda doi k vama.
Ilja Andreji odobri ovaj prijedlog, jer odmah shvati kako je razuman. Odobrovolji li se
starac, bit e jo bolje da dou poslije k njemu u Moskvu ili u Lise Gore; ne odobrovolji li se,
moi e se vjenati protiv njegove volje samo u Otradnome.
- Suta istina - ree on. alim to sam uope iao k njemu i nju vodio - ree stari grof.
- Zato da ali? Kad ste ve bili ovdje, morali ste mu iskazati potovanje. A nee li, na
volju mu - ree Marja Dmitrijevna traei neto u torbici - A i oprema vam je gotova, nemate
vie ta ekati; a to nije gotovo, ja u vam poslati. Iako mi vas je ao, bolje je ipak da se
vratite. - Nae u torbici ta je traila i preda Natai. Bilo je to pismo od kneginjice Marje. Tebi pie. Kako pati, jadnica! Boji se da ti ne pomisli da te ona ne voli.
- Pa i ne voli me - ree Nataa.
- Ne govori kojeta - viknu Marja Dmitrijevna.
- Nikome ne vjerujem: znam da me ne voli - ree smiono Nataa i uze pismo, a na licu joj
se odrazi hladna i pakosna odlunost zbog koje je Marja Dmitrijevna bolje pogleda pa se
namrti.
- Nemoj tako odgovarati, keri - ree ona. - to ja kaem, to je istina. Odgovori joj!
Nataa nita ne ree i ode u svoju sobu da proita pismo kneginjice Marje.
Kneginjica Marja je pisala da je oajna to je dolo do nesporazuma meu njima. Bez
obzira to osjea njen otac, pisae kneginjica Marja, ona moli Natau da vjeruje kako ona ne
moe da ne voli onu koju je odabrao njen brat radi ije je sree spremna da sve rtvuje.
Uostalom - pisae ona - nemojte misliti da je moj otac protiv vas. On je bolestan i star
ovjek kome treba oprostiti; ali on je dobar, velikoduan i voljet e onu koja usrei
njegova sina. Kneginjica Marja moljae jo da Nataa odredi vrijeme kad bi se opet mogle
sastati.
Kad proita pismo, Nataa sjede za pisai stol napie odgovor. Chre princesse199 - napisa
ona brzo, mehaniki, i zastade. ta je jo mogla napisati nakon svega onoga to se sino
dogodilo? Jest, jest, sve je tako bilo, a sad je ve sve drukije - miljae ona sjedei nad
zapoetim pismom. - Treba li raskinuti s njim? Treba li uistinu? To je uasno!... I da se
otrese tih stranih misli, ode onji i uze s njom razvrstavati uzroke.
199 Draga kneginjice!

Poslije ruka Nataa ode u svoju sobu i ponovo uze u ruke pismo kneginjice Marje. Zar
je zbilja ve sve gotovo? - miljae ona. - Zar se zbilja sve tako brzo dogodilo i unitilo
sve ono preanje? Sjeala se onako snano kao i nekad kako je voljela kneza Andreja a
ujedno je osjeala da voli Kuragina. ivo je zamiljala sebe kao enu kneza Andreja i
zamiljala sliku njihove zajednike sree koju je toliko puta izazivala u svojoj fantaziji i,
gorei od uzbuenja, prisjeala se svih pojedinosti svog jueranjeg susreta s Anatolom.
A zato ne bi moglo biti i jedno i drugo - miljae kadto, kad bi joj se potpuno pomutio
razum. - Istom bih tada bila sasvim sretna, ali sad moram birati, a samo s obojicom mogu biti
sretna. Samo - miljae ona - da kaem knezu Andreju ta se dogodilo ili da mu zatajim podjednako je nemogue. A s ovim nije nita pokvareno. Ali zar da se zauvijek odreknem ove
sree da volim kneza Andreja od koje sam tako dugo ivjela?
- Gospodina - apnu tajanstveno slukinja ulazei u sobu. - Jedan mi je ovjek ovo dao da
vam predam. - Slukinja joj prui pismo. - Samo za miloga boga... - nadoda jo slukinja kad
Nataa bez razmiljanja, mehanikom kretnjom slomi peat i uze itati Anatolovo ljubavno
pismo iz kojega je, ne shvaajui ni jedne jedine rijei, shvaala samo jedno - da je to pismo
od njega, od onoga ovjeka koga voli. Jest, ona ga voli, zar bi se inae moglo dogoditi to se
dogodilo? Bi li mogla imati u rukama njegovo ljubavno pismo?
Natai su se tresle ruke dok je drala to vatreno ljubavnu pismo koje je Anatolu sastavio
Dolohov, i itajui ga nalazila je u njemu odjeke onoga to joj se inilo da sama osjea.
Od sino je o mojoj sudbini odlueno: ili ete me voljeti ili u umrijeti. Za me nema
drugog izlaza - tako je poinjalo pismo. Zatim je pisao kako on zna da je njeni nee dati
za njega, za Anatola, kako za to ima tajnih razloga koje on samo njoj moe otkriti, ali ako ga
ona voli, onda treba samo da kae da, pa nikakva ljudska sila nee moi sprijeiti njihovo
blaenstvo. Ljubav e sve nadvladati. On e je ugrabiti i odvesti na kraj svijeta.
Jest, jest, volim ga! - miljae Nataa preitavajui po dvadeseti put pismo i traei
nekakav posebni duboki smisao u svakoj njegovoj rijei.
Te je veeri Marja Dmitrijevna ila k Arharovima pa je pozvala gospoice da pou s njom.
Nataa je rekla da je boli glava pa je ostala kod kue.

XV
Vrativi se kasno uveer, Sonja ue u Natainu sobu i na svoje udo zatee je gdje obuena
spava na divanu. Na stolu pored nje leae Anatolovo otvoreno pismo. Sonja uze pismo i
poe ga itati.
itala je i pogledavala usnulu Natau uzalud nastojei da po njenu licu protumai ono to
je itala. Lice bijae mirno, krotko i sretno. Sonja se uhvati za grudi da se ne ugui i blijeda,
drui od straha i uzbuenja, sjede u naslonja i poli se suzama.
Kako nisam nita primijetila? Kako je samo moglo dotle doi? Pa zar ne voli vie kneza
Andrej a? I kako je mogla dopustiti Kuraginu da to uini? On je varalica i nitkov, to je jasno.
ta e Nicolas, plemeniti Nicolas, kad dozna ovo ? Zato joj je, dakle, lice bilo onako
uzbueno, odluno i neprirodno prekjuer, i juer, i danas - razmiljae Sonja. - Ali
nije mogue da ga voli! Vjerojatno je raspeatila ovo pismo a da nije znala od koga je.
Vjerojatno je uvrijeena Ona ne moe to uiniti!
Sonja obrisa suze i prie Natai te joj se opet zagleda u lice.
- Nataa! - ree jedva ujno.
Nataa se probudi i ugleda onju.
- A, vratila si se?
I ona zagrli svoju drugaricu onako odluno i njeno kako ljudi umiju u asu kad se
probude. Ali kad na Sonjinu licu opazi zbunjenost, na Natainu se licu odrazi zbunjenost i
nepovjerljivost.
- Sonja, da nisi proitala pismo? - priupita ona.
- Jesam - tiho e Sonja.
Nataa se ushieno osmjehnu.
- Ne, ne mogu vie, Sonja! - ree ona. - Ne mogu vie kriti od tebe. Zna, mi se volimo!...
Sonja, zlato, on mi pie ... Sonja...
Sonja je razrogaila oi kao da ne vjeruje svojim uima.
- A Bolkonski? - ree ona.
- Ah, Sonja, ah, kad bi znala kako sam sretna! - ree Nataa. - Ti ne zna ta je ljubav ...
- Ali, Nataa, zar je ono sve svreno?
Nataa je izvalila oi na onju kao da je ne razumije.
- Pa zar raskida s knezom Andrejom? - zapita Sonja.
- Ah, ti nita ne razumije, nemoj govoriti gluposti, sluaj - ree Nataa koja se naas
ozlovolji.
- Ne, ne mogu vjerovati - ponovo e Sonja. - Ne razumijem ... Kako si cijelu godinu
voljela jednog ovjeka i najednom ... Ta svega si ga triput vidjela. Nataa, ne vjerujem ti, ali
se. Za tri dana e sve zaboraviti i ovako ...
- Tri dana - na to e Nataa. - Meni se ini da ga volim sto godina. ini mi se da nikad
nisam nikoga voljela prije njega. Ti to ne moe shvatiti. Sonja, ekaj malo, sjedi ovamo! Nataa je zagrli i poljubi. - ula sam da se to dogaa, i ti si sigurno ula, ali sam istom sad
osjetila tu ljubav. To nije ono to je prije bilo. im sam ga ugledala, osjetila sam da je on moj
gospodar, a ja njegova robinja i da ne mogu da ga ne volim. Tako je, robinja! ta mi god
zapovjedi, to u i uiniti. Ti to ne shvaa. A ta da radim, Sonja? - govorae Nataa sretna i
usplahirena lica.
- Ali pomisli ta ini - preuze Sonja - ja to ne mogu samo tako ostaviti. Ta tajna pisma...
Kako si mu mogla to dopustiti? - govorae ona osjeajui jezu i odvratnost koju je jedva
skrivala.
- Rekla sam ti - odvrati Nataa - da ja nemam svoje volje, kako ne razumije: volim ga!
- Onda ja to neu dopustiti, rei u - uskliknu Sonja i suze joj udarie na oi.

- ta ti je, zaboga... Ako kae, onda si mi neprijateljica - ree Nataa. - Ne eli mi dobro,
eli nas rastaviti...
Kad vidje taj Natain strah, Sonja zaplaka od stida i od saeljenja prema svojoj drugarici.
- Ali ta je to bilo meu vama? - zapita ona. - ta ti je govorio? Zato ne dolazi u kuu?
Nataa ne odgovori na njeno pitanje.
- Zaboga, Sonja, nemoj nikome rei, nemoj me muiti - preklinjae je Nataa. - Upamti da
se u to ne valja mijeati. Povjerila sam ti...
- Ali emu te tajne? Zato ne dolazi u kuu? - pitae Sonja. - Zato te izravno ne zaprosi?
Pa knez Andrej ti je dao punu slobodu ako je ve tako; ali ja to ne vjerujem. Nataa, nisi li
pomislila koji bi to mogli biti tajni razlozi?
Nataa gledae u udu onju. Oito je prvi put pomislila na to pitanje i nije znala to da
odgovori na nj.
- Ne znam koji razlozi. Ali bit e da ima razloga.
Sonja uzdahnu i nepovjerljivo zavrtje glavom.
- Kad bi bilo razloga... - poe ona. Ali Nataa pogodi ta ona sumnja i uplaeno joj se
utee u rije.
- Sonja, ne smije u njega sumnjati, ne smije, ne smije, razumije li? - povika ona.
- Voli li te on?
- Voli li me? - ponovi Nataa i osmjehnu se kao da ali svoju drugaricu to tako teko
shvaa. - Pa proitala si valjda pismo, vidjela si ga?
- Ali ako je on nepoten ovjek?
- On!... Nepoten ovjek! Kad bi ti samo znala! - ree Nataa.
- Ako je poten ovjek, onda ili mora izjaviti to namjerava, ili mora prestati da se via s
tobom: pa ako ti nee da to uini, onda u ja, pisat u mu i rei u tati - odluno e Sonja.
- Ama ja ne mogu ivjeti bez njega! - povika Nataa.
- Nataa, ne razumijem te. Pa ta to govori! Sjeti se oca, Nicolasa!
- Nitko meni ne treba, ja nikog ne volim osim njega. Kako se usuuje govoriti da je
nepoten? Zar ne zna da ga volim? - vikae Nataa. - Sonja, odlazi, neu da se svaam s
tobom, odlazi, zaboga, odlazi; vidi kako se muim - ljutito vikae Nataa suzdravajui
razdraenost i oaj u glasu. Sonja se rasplaka i istra iz sobe.
Nataa prie stolu i, ne razmiljajui ni aska, napisa odgovor kneginjici Marji koji nije
mogla napisati cijelo jutro. U tom je pismu ukratko napisala kneginjici Marji kako su
svi njihovi nesporazumi okonani, kako se koristi velikodunou kneza Andreja koji joj je
prije polaska dao slobodu i moli je da sve zaboravi i oprosti joj, ako joj je togod skrivila, ali
da ona ne moe biti njegova ena. Sve joj se inilo tako lako, jednostavno i jasno u tom asu.
U srijedu je grof otiao s kupcem na svoje imanje blizu Moskve, a u petak je trebalo da
Rostovljevi otputuju na selo.
Na dan grofova odlaska Sonja i Nataa bile su pozvane na ruak Kuraginovima, i Marja
Dmitrijevna ih je odvezla. Na tom se ruku Nataa opet sastala s Anatolom i Sonja je
primijetila kako je Nataa dugo s njim neto govorila i kako je eljela da je ostali ne uju te
kako je za cijeloga ruka bila jo uzbuenija nego prije. Kad su se vratile kui, Nataa
prva poe da raspravlja o onome to je njena drugarica oekivala.
- Eto, Sonja, ti si govorila svakakve gluposti o njemu - poe Nataa blago, onako blago
kako govore djeca kad ele da ih se pohvali. - Danas sam sve s njim raspravila.
- Pa ta je? ta ti je rekao? Nataa, kako mi je drago to se ne ljuti na mene. Kai mi sve,
svu istinu. ta je rekao?
Nataa se zamisli.
- Oh, Sonja, kad bi ga ti poznavala ovako kako ga ja poznajem! Rekao je... Pitao me kako
sam se obrekla Bolkonskomu. Obradovao se kad je uo da mogu raskinuti s njim.

Sonja tuno uzdahnu.

- Ali ti nisi valjda raskinula s Bolkonskim? - priupita ona.
- A moda sam i raskinula! Moda je s Bolkonskim sve svreno. Zato ti misli o meni
tako runo?
- Ja nita ne mislim, ja samo ne razumijem...
- Stani, Sonja, sve e razumjeti. Vidjet e kakav je on ovjek. Nemoj misliti runo ni o
meni ni o njemu!
- Ja ni o kome ne mislim runo; ja sve volim i sve alim. Ali ta mogu?
Sonja se nije dala zavarati njenim tonom kojim joj se Nataa obraala. to je Nataino
lice bivalo umiljatije i poniznije, to je Sonjino bivalo ozbiljnije i stroe.
- Nataa - ree ona - ti si me molila da ne govorim s tobom i ja nisam govorila, sad si sama
poela. Nataa, ja mu ne vjerujem. emu ta tajna?
- Opet, opet! - utee joj se u rije Nataa.
- Nataa, bojim se za tebe.
- ega se boji?
- Bojim se da e se upropastiti - ree odluno Sonja, pa se i sama uplai to je rekla.
Nataino lice odavae srdbu.
- I upropastit u se, upropastit u se, hou da se to prije upropastim. To se vas ne tie.
Meni e biti loe, a ne vama. Ostavi me, ostavi! Mrzim te.
- Nataa! - viknu prestraeno Sonja.
- Mrzim, mrzim! I ti si mi neprijateljica zauvijek.
Nataa istra iz sobe.
Nije vie govorila sa onjom i izbjegavala ju je. Jednako uzbuena, zauena i kao da je
poinila zloin, tumarala je po sobama i prihvaala se as jednoga, as drugoga posla i odmah
ga ostavljala.
Ma koliko joj bilo teko, Sonja nije putala s oka svoju drugaricu.
Uoi onoga dana kad je trebalo da se grof vrati, Sonja je zapazila kako je Nataa cijelo
jutro sjedila pokraj prozora u salonu kao da nekoga oekuje, i kako je dala nekakav
mig jednom oficiru koji je proao i za koga je Sonja drala da je Anatol.
Sonja je poela jo pozornije paziti na svoju drugaricu pa je opazila da je Nataa za
cijeloga ruka i cijelu veer bila udno i neprirodno raspoloena (odgovarala je nesuvislo
kad bi je tko to pitao, poinjala je reenice a nije ih dovravala, svemu se smijala).
Poslije aja je Sonja vidjela sobaricu kako je uplaeno eka pred Natainim vratima. Ona
je propusti unutra pa osluhnu pred vratima i razabra da je opet predala pismo.
I odjednom onji pue pred oima da Nataa veeras namjerava poduzeti neto strano.
Sonja pokuca na njena vrata. Nataa je ne pusti unutra.
Pobjei e s njim! - pomisli Sonja. - Ona je kadra svata uiniti. Danas joj je lice bilo
nekako neobino jadno i odluno. Zaplakala je kad se opratala sa strikom - prisjeae se
Sonja. - Jest, to je pouzdano, bjeat e s njim - ali ta da radim? - miljae Sonja prisjeajui
se sad svih onih znakova koji su jasno dokazivali da Nataa kani poduzeti neto strano.
- Grofa nema. ta u, jadna? Da piem Kuraginu i zatraim od njega objanjenje? Ali tko e
ga natjerati da mi odgovori? Da piem Pjeru, kao to je knez Andrej molio da uinimo u
sluaju nesree? ... Ali moda je ve doista raskinula s Bolkonskim (juer je poslala pismo
kneginjici Marji). Strike nema!
Da kae Marji Dmitrijevnoj koja je toliko vjerovala Natai inilo se onji grozno.
Ali kako bilo da bilo - pomisli Sonja stojei u mranom hodniku - sad je ili nikad doao
as da pokaem kako pamtim dobroinstva koja mi je ukazala njihova obitelj i kako
volim Nicolasa. Makar tri noi ne spavala, neu izii iz ovog hodnika i silom u je zadrati,
neu dati da padne ljaga na njihovu obitelj - miljae ona.

XVI
Anatol se bio nedavno preselio k Dolohovu. Dolohov je ve prije nekoliko dana smislio i
pripremio plan kako da ugrabe Rostovu i toga dana, kad je Sonja prislukivala pred
Natainim vratima i odluila da je uva, trebalo je taj plan izvriti. Nataa je obeala da e u
deset sati uveer izii na stranji ulaz pred Kuragina. Trebalo je da je Kuragin smjesti u
pripremljenu trojku i odveze na ezdesetak vrsta od Moskve, u selo Kamenku, gdje je neki
raspop bio spreman da ih vjena. U Kamenki su bili spremni odmorni konji koji bi ih
odvezli do varavske ceste, a odande bi potanskom koijom odjurili preko granice.
Anatol je imao i putnicu, i kartu za potansku koiju, i deset tisua koje je dobio od sestre,
i deset tisua koje je Dolohov uzajmio za nj.
Dva svjedoka - Hvostikov, bivi sudski pisar, koji je pomagao Dolohovu u kartanju, i
Makarin, bivi husar, dobroudan mladi koji je bezgranino volio Kuragina - sjedili su u
prvoj sobi uz aj.
U veliku Dolohovljevu kabinetu, to je od poda do stropa bio ukraen perzijskim
sagovima, medvjeim koama i orujem, sjedio je Dolohov u putnom bemetu200 i izmama
za otvorenim pisaim stolom na kojemu su leali rauni i hrpe novaca. Anatol je u
raskopanoj odori iao iz sobe gdje su sjedili svjedoci kroz kabinet u stranju sobu gdje je
njegov lakaj Francuz s ostalima dovravao spremanje stvari za put. Dolohov je brojio novce i
zapisivao.
- Dakle - ree on - Hvostikovu treba dati dvije tisue.
- Pa daj mu - ree Anatol.
- Makarka (tako su zvali Makarina), taj e za tebe nesebino i u vatru i u vodu. E pa evo,
gotovi su rauni - ree Dolohov pokazujui mu ta je zapisao. - Je li tako?
- Tako je, razumije se da je tako - ree Anatol koji, oito, nije ni sluao Dolohova ve je
gledao preda se a smijeak mu nije silazio s lica.
Dolohov zalupi pisaim stolom i okrenu se Anatolu podrugljivo se smijeei.
- A zna ta - ostavi sve to: jo ima vremena! - ree on.
- Budalo! - doeka Anatol. - Prestani govoriti gluposti. Kad bi ti znao ... Vrag bi znao ta je
ovo!
- Zbilja, ostavi - na to e Dolohov. - Ozbiljno ti govorim. Zar je ala to to si namislio?
- ta, opet, opet me drai? Idi k vragu! A? ... - ree i izie iz sobe.
Kad Anatol izie, Dolohov se nasmjehnu prezirno i dobrostivo.
- ekaj malo - ree za Anatolom - ne alim se, ozbiljno ti govorim, doi, doi amo!
Anatol se opet vrati u sobu, i nastojei da se sabere, gledae Dolohova pokoravajui mu se
oito, i protiv svoje volje.
- Sluaj me, govorim ti posljednji put. Zato bih se s tobom alio? Zar sam ti prijeio? Tko
ti je sve to udesio, tko popa naao, tko se za putnicu pobrinuo, tko novce pribavio? Sve ja.
- E pa hvala ti. Misli da ti nisam zahvalan? - Anatol uzdahnu i zagrli Dolohova.
- Pomagao sam ti, ali ti ipak moram rei po istini: opasno je i, ako dobro promisli, glupo.
Ti e je odvesti, u redu. Zar e oni to tako ostaviti? Saznat e da si oenjen. Ta izvest e te
pred sud ...
- Eh, gluposti, gluposti! - progovori opet Anatol i namrti se. - Pa lijepo sam ti protumaio.
A? - I, kako tupoglavi ljudi neobino vole zakljuke do kojih su doli vlastitim umovanjem
Anatol ponovi Dolohovu svoje razlaganje koje mu je ve sto puta ponovio. - Pa lijepo sam ti
protumaio, zakljuio sam ovako: ako taj brak ne bude pravovaljan - ree on savijajui prst 200 Tatarski kratki kaput.

znai da ja ne odgovaram; a ako je pravovaljan, svejedno mi je: u inozemstvu nitko nee

znati, je li tako? I nemoj govoriti, nemoj govoriti, nemoj govoriti!
- Zbilja, ostavi! Samo e se vezati...
- Idi do vraga - ree Anatol pa se uhvati za kosu, ode u drugu sobu i zaas se vrati te sjede
u naslonja podavivi noge ba pred Dolohova. - Vrag bi znao ta je ovo! Vidi kako mi srce
lupa! - Uhvati Dolohovljevu ruku i metnu je na svoje srce. - Ah, quel pied, mon cher, quel
regard! Une desse!201 A?
Dolohov se hladno osmjehivae i gledae ga svojim sjajnim, lijepim, drskim oima elei
se jo, oito, naaliti s njim.
- Dobro, a kad ti novci doteku, ta e onda?
- to u onda? - A? - ponovi Anatol u istinskoj nedoumici pri pomisli na budunost. - ta
u onda? Ne znam ta u onda... Ama nemojmo govoriti gluposti! - On pogleda na sat. Vrijeme je!
Anatol ode u stranju sobu.
- De, hoete li ve jednom? Samo petljate! - viknu na sluge.
Dolohov spremi novce pa viknu sluzi neka iznese togod da pojedu i popiju prije no to
krenu na put i ode u onu sobu u kojoj su sjedili Hvostikov i Makarin.
Anatol je u kabinetu leao nalaken na divanu i zamiljeno se smijeio i njeno neto
aputao.
- Hajde, da pojede togod. De popij! - dovikivae mu Dolohov iz druge sobe.
- Neu! - odvrati Anatol jednako se smijeei.
- Doi, doao je Balaga.
Anatol ustade i ue u blagovaonicu. Balaga je bio poznati koija trojki koji je ve est
godina poznavao Dolohova i Anatola i vozio ih na svojim trojkama. Koliko je on puta, kad se
Anatolov puk nalazio u Tveru, odvozio Anatola s veeri iz Tvera, dovozio pred zoru u
Moskvu i vozio natrag sutradan nou! Koliko je puta vozei Dolohova umakao potjeri,
koliko ih je puta vozao gradom s Ciganima i damicama, kako ih je Balaga zvao! Koliko je
puta vozei ih atro ljude i fijakere, i uvijek su ga spaavala njegova gospoda, kako ih je on
zvao! Koliko je konja zamorio pod njima! Koliko su ga puta tukli, koliko puta opijali
ampanjcem i maderom koju je volio, i za koliko je djela znao koja su oni poinili i za koja bi
obian ovjek odavno zavrio u Sibiru! Kad su banili, esto su pozivali Balagu, silili ga da
pije i plee kod Cigana, i mnogo je tisua njihovih novaca prolo kroz njegove ruke. Sluei
im, on je po dvadeset puta na godinu stavljao na kocku i svoj ivot, i svoju kou, i vozei ih
zamorio vie konja nego su mu oni platili. Ali ih je on volio, volio je tu mahnitu vonju,
po osamnaest vrsti na sat, volio je prevaliti fijakerista, i pogaziti pjeaka u Moskvi, i projuriti
u najveem trku moskovskim ulicama. Volio je uti za sobom onu divlju viku pijanih glasova:
Tjeraj!. Tjeraj! kad se ionako nije moglo bre voziti; volio je snano po vratu oinuti
seljaka koji se ionako, ni iv ni mrtav, sklanjao pred njim. Prava gospoda! - mislio je.
Anatol i Dolohov takoer su voljeli Balagu zato to je vjeto koijaio i zato to je volio
isto to i oni. S drugima se Balaga cjenkao, naplaivao po dvadeset i pet rubalja za dva sata
vonje, i druge je malokad vozio sam, nego je vie slao svoje momke. Ali svoju je gospodu,
kako ih je zvao, vozio uvijek sam i nikad nita nije traio za svoj trud. Samo kad bi od sobara
doznao da su doli novci, dolazio je jedan put u nekoliko mjeseci izjutra, trijezan, duboko se
klanjao i molio da ga izbave od nevolje. Gospoda su mu uvijek nudila da sjedne.
- Pomozite mi u nevolji, gospodine moj Fjodore Ivaniu, ili vaa svjetlosti - govorae on. Ostao sam bez konja, valja mi ii na sajam, pozajmite mi koliko moete!
I Anatol i Dolohov, kad su bili pri novcima, davali su mu po tisuu i po dvije tisue
rubalja.
201 Ah, kakve noge, dragi moj, kakav pogled! Prava boginja!

Balaga je bio smeokos, zdepast seljak od svojih dvadeset i sedam godina, sjajnih malih
oiju i male bradice, prasta nosa, crven u licu i osobito crvena gojna vrata. Nosio je
tanak plav kaftan sa svilenom podstavom a ispod toga prnjak.
Prekriio se prema kutu u kojemu su stajale ikone i priao Dolohovu pruajui mu svoju
malenu crnu ruku.
- Fjodore Ivanoviu! - ree klanjajui se.
- Zdravo, brate. A evo i njega.
- Dobar vee, vaa svjetlosti - ree Anatolu koji je ulazio, pa i njemu prui ruku.
- Pitam je tebe, Balaga - ree Anatol sputajui mu ruke na ramena - voli li ti mene ili ne
voli? A? Sad mi uini uslugu ... S kakvima si doao? A?
- Kako mi je rekao glasnik, s vaima, s krilatima - odvrati Balaga.
- E, sluaj, Balaga! Pomori sva tri konja, ali da stignemo za tri sata. A?
- Ako ih pomorimo, kako emo se voziti? - ree Balaga namigujui.
- Pazi, razbit u ti njuku, nemoj se aliti! - viknu iznenada Anatol i zakoluta oima.
- ta bih se alio - ree koija cerei se. - Zar u ih tedjeti kad vozim svoju gospodu?
Vozit emo se najbre to konji budu mogli.
- A! - izusti Anatol. - De sjedi!
- Hajde, sjedi! - ree Dolohov.
- Stajat u malko, Fjorore Ivanoviu!
- Sjedaj, ta gnjavi, pij - ree Anatol i natoi mu veliku au madere. Koija zaagri
oima kad opazi vino. Nekajui se iz pristojnosti, on popi i obrisa se crvenim rupiem koji
je nosio u ubari.
- Pa kad emo onda krenuti, vaa svjetlosti?
- Pa evo ... (Anatol pogleda na sat) odmah kreemo. Pazi onda, Balaga! A? Hoe li stii?
- Pa ako sretno poemo, zato ne bismo stigli? - ree Balaga. - Vozio sam vas u Tver pa
smo stizali za sedam sati. Sjeate se valjda, vaa svjetlosti!
- Zna, jedanput sam se na Boi vozio iz Tvera - ree Anatol smijeei se na to sjeanje i
obraajui se Makarinu koji je iskolaivi oi, njeno gledao Kuragina. - Vjeruje
li, Makarka, da nam je dah zastajao kako smo jurili. Naletjeli smo na neku koiju i dvoja kola
preskoili. A?
- Ali su bili i konji! - produi prianje Balga. - Onda sam bio mrkalju pripregao mlade
logove - obrati se on Dolohovu - i vjeruje li, Fjodore Ivaniu, da su te betije letjele ezdeset
vrsta; drati ih nisam mogao, ruke mi se ukoile, studen je bila. Bacio sam uzde - dri sam,
velim, vaa svjetlosti, a ja se izvalim u saonice. Nije ih, daklem, trebalo tjerati, nego ih se nije
moglo obuzdati. Za tri sata nas pronijeli avoli. Samo je ljevak crko.

XVII
Anatol izie iz sobe i vrati se nakon nekoliko minuta u bundi opasanoj srebrnim pojasom,
i u kapi od samurovine koju je bearski nakrivio i koja je izvrsno pristajala njegovu lijepu
licu. Pogleda se u zrcalu i, drei se isto onako kako se drao pred zrcalom, stade pred
Dolohova i uze au vina.
- E, Fedja, zbogom, hvala na svemu, zbogom - ree Anatol. - E, drugovi, prijatelji... - On
se zamisli... - Mladosti... moje, zbogom - okrenu se Makarinu i drugima.
Mada su svi oni ili s njim, Anatol je, oito, htio da se nekako dirljivo i sveano obrati
drugovima. Govorio je polako i glasno, isprsio se i cupkao jednom nogom.
- Uzmite svi ae; i ti Balaga! E, drugovi prijatelji mladosti moje, probanili smo neto,
nauivali se, probanili. A? Sad, kad emo se opet vidjeti? Odlazim u inozemstvo.
Nauivali smo se, zbogom, momci! U vae zdravlje! ivjeli!... - ree on, ispi svoju au i
tresnu je o pod.
- U tvoje zdravlje - ree Balaga pa takoer ispi svoju au i obrisa se rupiem. Makarin je
sa suzama u oima grlio Anatola.
- Eh knee, kako mi je teko rastati se s tobom - ree on.
- Idemo, idemo! - povika Anatol.
Balaga ve poe da e iz sobe.
- ekaj, stani - ree Anatol. - Zatvori vrata, treba sjesti.202 Eto tako. - Zatvorie vrata i svi
posjedae.
- A sad, momci, naprijed mar! - ree Anatol i ustade.
Lakaj Joseph doda Anatolu torbicu i sablju pa svi izioe u predsoblje.
- A gdje je bunda? - zapita Dolohov. - Ej, Ignatka! Idi Matrjoni Matvejevnoj i zatrai
bundu, ensku bundu od samurovine. Sluao sam kako otimaju djevojke - ree Dolohov
i namigne. - Izjurit e, vidjet e, ni iva ni mrtva, onako kako se zatekne kod kue; ako malo
oklijeva - eto ti suza, i tatice, i mamice, i zaas e ozepsti i natrag - nego ti nju
odmah umotaj u bundu i nosi u saonice.
Lakaj donese ensku bundu od lisiine.
- Tikvane, rekao sam ti onu od samurovine. Ej, Matrjoka, onu od samurovine! - viknu
tako da mu se glas razlegnu daleko po sobama.
Lijepa, mrava i blijeda Ciganka sjajnih crnih oiju i crne kovrave kose to se prelijevae
u plavo, zaogrnuta crvenim alom, istra nosei preko ruke bundu od samurovine.
- Pa dobro, nije meni ao, uzmi - ree ona oito u strahu pred svojim gospodarom i alei
za bundom.
Dolohov joj ne odgovori ve uze bundu, prebaci je preko Matrjoe i umota je u nju.
- Evo ovako - ree Dolohov. - A onda evo ovako - ree i zadie joj oko glave ovratnik tako
da joj se lice samo malo vidjelo. - Onda evo ovako, vidi li? - pa primae Anatolu glavu do
otvora koji je ostavio na ovratniku kroz koji se vidio Matrjokin sjajni smijeak.
- Pa zbogom, Matrjoa - ree Anatol i poljubi je. - Eh. gotovo je s mojim provodima
ovdje! Pozdravi Stjopku. E, zbogom! Zbogom, Matrjoa; zaeli mi sreu!
- E pa dao vam bog, knee, mnogo sree - ree Matrjoa zanosei na ciganski.
Pred kuom stajahu dvije trojke koje drahu dva dobra momka koijaa. Balaga sjede u
prvu trojku i polako raspravi uzde diui visoko laktove. Anatol i Dolohov sjedoe k
njemu. Makarin, Hvostikov i lakaj posjedae u drugu trojku.
- Jeste li gotovi? - zapita Balaga.
202 U Rusa je obiaj da prije nego krenu na put svi sjednu.

- Hajdemo - podviknu on omotavajui uzde oko ruku, a trojka se otisnu niz Nikitski
bulevar.
- Gija!! De, ti!... Gi ja! - razlijegae se samo vika Balage i momka koji je sjedio na
kozliu. Na Arbatskom trgu trojka zape za neku koiju, neto krenu, zau se vika i
trojka poletje niz Arbat.
Poto obie Podnovinski trg, Balaga uze zadravati konje pa se vrati natrag i zaustavi ih na
raskru stare Konjunike.
Momak skoi da pridri konje za uzde, a Anatol i Dolohov pou plonikom. Kad se
pribliie vratima, Dolohov zazvidi. Netko mu se odazva zvidukom, a zatim dotra
sobarica.
- Uite u dvorite, tu vas netko moe vidjeti, sad e izii - ree ona.
Dolohov ostade na vratima. Anatol poe za sobaricom u dvorite, zamae za ugao i potra
uza stepenice.
Gavrilo, sjenit lakaj za pratnju Marje Dmitrijevne, doeka Anatola.
- Izvolite gospoi - ree lakaj u basu prepreujui mu put prema vratima.
- Kakvoj gospoi? A tko si ti? - upita apatom zadihani Anatol.
- Izvolite, zapovjedili su mi da vas odvedem.
- Kuragin! Natrag! - vikae Dolohov. - Izdaja! Natrag!
Dolohov se na vratacima, na kojima se bio zaustavio, borio s pazikuom koji je pokuao
zatvoriti vrata kad je uao Anatol. Dolohov odgurnu na jedvite jade pazikuu, uhvati za
ruku Anatola koji je dotrao, izvue ga kroz vrataca i pobjee s njim natrag prema trojci.

XVIII
Marja Dmitrijevna zatekla je u hodniku uplakanu onju i natjerala je da joj sve prizna.
Uhvativi Nataino pisamce i proitavi ga, Marja Dmitrijevna ue s pisamcetom u ruci u
Natainu sobu.
- Gaduro, besramnice - ree joj. - Neu nita da ujem! - Odgurnu Natau koja je gledae u
udu, ali bez suza u oima, zakljua je i naloi pazikui neka pusti u dvorite ljude koji e
veeras doi, ali da ih ne pusti napolje, a lakaju naloi neka dovede te ljude k njoj te ode u
salon da saeka otmiare.
Kad Gavrilo doe i javi Marji Dmitrijevnoj da su oni ljudi doli i utekli, ona se smrkne,
ustade pa zabaci ruke na lea i dugo tako hodae sobama premiljajui ta joj je initi.
Oko ponoi napipa klju u depu i poe u Natainu sobu. Sonja je sjedila u hodniku i plakala.
- Marjo Dmitrijevna, pustite me da idem k njoj, za miloga boga! - ree ona. Marja
Dmitrijevna joj i ne odgovori nego otkljua vrata i ue. To je gnusno, runo ... u mojoj kui,
gadura, djevojura ... samo mi je oca ao! - miljae Marja Dmitrijevna nastojei obuzdati
gnjev. - Koliko god bilo teko, svima u zapovjediti da ute i zatajit u grofu. Marja
Dmitrijevna ue odluno u sobu. Nataa je bila prekrila glavu rukama i leala na divanu ne
miui se. Leala je isto onako kako ju je bila ostavila Marja Dmitrijevna.
- Krasna si, ba krasna! - ree Marja Dmitrijevna. - U mojoj kui ugovara sastanke s
ljubavnicima! Nema se ta pretvarati. Sluaj kad ti govorim! - Marja Dmitrijevna joj dotae
ruke. - Sluaj kad ja govorim! Osramotila si se kao najgora djevojura. Drukije bih ja s
tobom, ali mi je ao tvog oca. Zatajit u. - Nataa isto onako leae, ali se sva stade tresti od
nijema, grevita plaa koji ju je guio. Marja Dmitrijevna osvrnu se na onju i sjede na divan
pokraj Natae.
- Srea njegova to mi je pobjegao; ali u ga ve nai - ree svojim grubim glasom. - uje
li ta ja govorim? - Ona podvue svoju krupnu ruku pod Nataino lice i okrenu ga sebi. I
Marja Dmitrijevna i Sonja zaudie se kad ugledae Nataino lice. Oi joj bijahu zaagrene i
suhe, usne stisnute, obrazi otoboljeni.
- Ostavi... te ... ta mi... ja u ... umrijeti... - progovori i ljutito se istre Marji Dmitrijevnoj
te legne onako kako je prije leala.
- Natalija!... - ree Marja Dmitrijevna. - Ja ti dobro elim. Lezi, lezi samo tako, neu te
dirati, i sluaj... Neu govoriti o tome koliko si kriva. To i sama zna. Ali e ti sutra otac doi
pa ta da mu kaem? A?
Nataa se opet sva strese od plaa.
- Pa doznat e on, pa tvoj brat, pa zarunik!
- Nemam ja zarunika, raskinula sam s njim - povika Nataa.
- Svejedno - produi Marja Dmitrijevna. - Pa kad doznaju, misli li da e samo tako
ostaviti? Ta on, otac tvoj, znam ja njega, izazvat e ga na dvoboj, pa hoe li to biti lijepo? A?
- Ah, okanite me se, zato ste sve to sprijeili! Zato? Tko vas je molio? - vikae Nataa
koja se pridigla na divanu i pakosno gledala Marju Dmitrijevnu.
- Pa ta si ti htjela? - uzviknu Marja Dmitrijevna iznova se estei. - ta, je li te tko
zatvarao, ta li? Pa tko je njemu branio da doe u kuu? Zato da te otima kao kakvu
Ciganku? I ba da te je oteo, misli li da ga ne bi nali? Otac tvoj, ili brat, ili zarunik? A on
je gad i nitkov, eto ta je!
- On je bolji od svih vas - kriknu Nataa pridiui se. - Da nite vi zaprijeili... Ah, boe
moj, ta je ovo, ta je ovo! Sonja, zato? Odlazite ... - I ona zaplaka onako oajniki kako
ljudi plau samo zbog nesree koju su sami sebi skrivili. Marja Dmitrijevna poe opet neto
govoriti, ali Nataa povie: Odlazite, odlazite, vi me svi mrzite i prezirete! - I opet se svali
na divan.

Marja Dmitrijevna jo je neko vrijeme savjetovala Natau i uvjeravala je kako sve treba
zatajiti od grofa, kako nitko nee nita saznati, samo ako Nataa obea da e sve zaboraviti i
da nee ni pred kim pokazati da se neto dogodilo. Nataa ne odgovarae. Nije vie ni
plakala, ali ju je obuzela jeza i drhtavica. Marja Dmitrijevna podmetnu joj jastuk, pokri je s
dva pokrivaa i sama joj donese lipov aj, ali joj se Nataa ne odazva.
- Pa neka spava - ree Marja Dmitrijevna odlazei iz sobe i mislei da spava. Ali Nataa
nije spavala ve je ukoenim i irom rastvorenim oima, blijeda, gledala ravno preda se.
Cijelu tu no nije ni oka sklopila i niti je plakala niti ta govorila onji koja je nekoliko puta
ustajala i prilazila joj.
Sutradan je grof Ilja Andreji, kako je i obeao, stigao pred doruak s imanja. Bio je
veoma dobre volje: prodaja je tekla dobro i sad ga vie nita nije zadravalo u Moskvi i
mogao se vratiti grofici koje se ve bio zaelio. Marja Dmitrijevna ga je doekala i saopila
mu da je Natai sino naglo pozlilo, da su poslali po lijenika i da joj je sad ve bolje. Nataa
nije tog jutra izlazila iz sobe. Sjedila je stisnutih, ispucanih usana i suhih, ukoenih oiju
pokraj prozora i nemirno se zagledala u prolaznike na ulici te se urno osvrtala na sve koji su
ulazili u sobu. Oito je oekivala vijesti od njega, oekivala je da e doi ili da e joj pisati.
Kad je grof uao u njenu sobu, nemirno se okrenula hladno i, tovie, ljutito. Nije ak ni
ustala da mu poe u susret.
- ta ti je, anele moj, bolesna si? - zapita grof.
- Jesam, bolesna sam - odgovori ona.
Kad ju je grof stao zabrinuto zapitkivati zato je tako satrvena i nije li se togod dogodilo
njenu zaruniku, ona ga je uvjeravala da nije nita i molila ga da se ne zabrinjava.
Marja Dmitrijevna potvrdi grofu da se nije nita dogodilo. Sudei po kerinoj tobonjoj
bolesti, po njenoj potitenosti, po smetenim licima onje i Marje Dmitrijevne, grofu je bilo
jasno da se neto moralo dogoditi dok je bio odsutan; ali mu je bilo tako strano pomisliti da
je njegova oboavana ki doivjela kakvu sramotu, tako je volio svoj mir da se klonio
zapitkivanja i neprekidno se trudio da uvjeri sama sebe kako se nije dogodilo nita naroito,
te je samo kukao to zbog kerine bolesti moraju odgoditi povratak na selo.

XIX
Otkako mu je ena dola u Moskvu, Pjer se spremao da otputuje, samo da ne bude s njom.
Odmah po dolasku Rostovljevih u Moskvu dojam koji je na nj uinila Nataa natjera ga da
to prije izvri svoju nakanu. Otputovao je u Tver udovici Josifa Aleksejevia koja mu bjee
odavno obeala da e mu predati pokojnikove spise.
Kad se Pjer vratio u Moskvu, uruie mu pismo od Marje Dmitrijevne koja ga je pozvala
da doe k njoj zbog neega veoma vanog to se ticalo Andreja Bolkonskoga i
njegove zarunice. Pjer je izbjegavao Natau. inilo mu se da je njegovo osjeanje prema
njoj snanije no to bi smjelo biti u oenjena ovjeka prema zarunici svog prijatelja. A
nekakav ga je udes neprestano zdruivao s njom.
ta li se dogodilo? I ta u im ja? - mislio je dok se odijevao da poe Marji Dmitrijevnoj.
- Da bar to prije doe knez Andrej i oeni se njome! - mislio je Pjer dok je iao k
Ahrosimovoj.
Na Tverskom bulevaru netko ga zazva.
- Pjer! Jesi li odavno doao? - doviknu mu neiji poznati glas. Pjer podie glavu. U
saonicama, u koja su bila upregnuta dva siva kasaa to su zasipala snijegom kljunove
saonica, projuri Anatol sa svojim nerazdruivim drugom Makarinom. Anatol je sjedio
uspravno, u klasinoj pozi oficira kicoa, umotavi donji dio lica u ovratnik od dabrovine i
pognuvi malo glavu. Lice mu bijae rumeno i svjee, eir s bijelom perjanicom nakrivljen
pa mu se vidjela nakovrana i napomaena kosa to bijae posuta sitnim snijegom.
Doista, ovo je pravi mudrac! - pomisli Pjer. - Ne vidi nita dalje od sadanjeg trenutka
uivanja, nita ga ne zabrinjava - i stoga je vazda veseo, zadovoljan i miran. ta bih ja dao da
mogu biti kao on! - pomisli zavidno Pjer.
U predsoblju Ahrosimove lakaj svue s Pjera bundu i ree mu da ga Marja Dmitrijevna
moli neka doe k njoj u spavaonicu.
Kad otvori vrata od dvorane, Pjer ugleda Natau kako sama sjedi kraj prozora, mrava,
blijeda i srdita. Ona se osvrnu na nj, namrti se i drei se hladno i dostojanstveno izie iz
sobe.
- ta se dogodilo? - zapita Pjer kad ue u sobu Marje Dmitrijevne.
- Neto krasno - odgovori Marja Dmitrijevna. - Pedeset i osam godina sam proivjela na
svijetu, a nisam vidjela ovakve sramote. - I poto joj Pjer dade asnu rije da e utjeti o
svemu to mu bude rekla, Marja Dmitrijevna mu priopi da je Nataa raskinula sa svojim
zarunikom bez znanja svojih roditelja, da je to uinila radi Anatola Kuragina s kojim je
upriliivala sastanke Pjerova ena i s kojim je, dok joj nije bilo oca ovdje, htjela bjeati i
potajno se vjenati.
Podigavi malo ramena i zinuvi, Pjer je sluao to mu govori Marja Dmitrijevna ne
vjerujui svojim uima. Zar zarunica kneza Andreja koji ju je tako volio, ta nekad
mila Nataa Rostova da promijeni Bolkonskoga za glupog Anatola koji je ve oenjen (Pjer je
znao za tajnu njegove enidbe) i da se tako zaljubi u njega da pristane da bjei s njim! - to
Pjer nije mogao razumjeti ni zamisliti.
Lijepo miljenje o Natai koju je poznavao iz djetinjstva nije se u njegovoj dui moglo
sloiti s novom predodbom o njenoj podlosti, gluposti i okrutnosti. Sjetio se svoje
ene. Sve su one jednake - ree u sebi mislei kako nije samo njega snala alosna sudbina
da ima nevaljalu enu. Ali mu je ipak bilo toliko ao kneza Andrej a da bi mogao
zaplakati, ao mu je bilo to e to povrijediti njegov ponos. A to je vie alio svog prijatelja,
to je vie prezirao i vie mu se gadila Nataa koja je onako hladno i dostojanstveno prola
pored njega dvoranom. On nije znao da je Nataina dua bila prepuna oajanja, srama i

ponienja i da ona nije bila kriva to joj se na licu sluajno ogledalo mirno dostojanstvo i
strogost.
- Ama kako da se vjena! - ree Pjer na rijei Marje Dmitrijevne. - On se ne bi mogao
vjenati; on je oenjen.
- Sve ljepe i ljepe - ree Marja Dmitrijevna. - Valjan momak! Ba je gad! A ona eka,
drugi dan ve eka. Bar e prestati ekati, treba joj rei.
Poto je doznala od Pjera pojedinosti o Anatolovoj enidbi i pogrdnim rijeima dala
oduka svom gnjevu, Marja Dmitrijevna mu priopi zato ga je pozvala. Marja Dmitrijevna
se bojala da grof ili Bolkonski, koji je svakog asa mogao prispjeti, ne doznaju za zgodu koju
je ona kanila zatajiti od njih da ne izazovu na dvoboj Kuragina, te je zato molila njega
da zapovjedi u njeno ime svom urjaku da otputuje iz Moskve i neka joj se ne usudi izii na
oi. Pjer obea da e ispuniti njenu elju, jer je istom sad shvatio kakva opasnost prijeti
i starom grofu, i Nikolaju, i knezu Andreju. Poto mu je kratko i jezgrovito izloila svoje
zahtjeve, ona ga pusti da ode u salon.
- Ali pazi, grof nita ne zna. Gradi se kao da nita ne zna - ree mu ona. - A ja joj idem
rei da nema ta ekati! - I ostani na ruku ako hoe - doviknu Marja Dmitrijevna Pjeru.
Pjer se sastade sa starim grofom. On je bio zbunjen i potiten. Nataa mu je jutros rekla da
je raskinula s Bolkonskim.
- Nevolja, nevolja mon cher203 - kazivae on Pjeru - nevolja je s tim djevojkama kad mati
nije uz njih. Bit u iskren s vama. uli ste, raskinula sa zarunikom, a da nije nikog nita
pitala. Ono, istina, ja se ba nikad nisam veselio tom braku. Istina, on je dobar ovjek, ali
znate kako je, ne bi bilo sree kad je otac protiv toga, a Nataa ionako nee ostati
bez prosaca. Ali je ipak to ve tako dugo trajalo, i onda, kako to bez oca, bez majke, takav
korak! A sad je bolesna i tko zna ta joj je. Zlo je, grofe, zlo je s kerima kad mati nije
uz njih... - Pjer je vidio da je grof veoma potiten, pa je nastojao svrnuti razgovor na neto
drugo, ali se grof opet navraao na svoje nevolje.
Sonja ue uznemirena u salon.
- Nataa se ne osjea ba dobro; u svojoj je sobi i eljela bi vas vidjeti. Marja Dmitrijevna
je kod nje i isto vas moli da doete.
- Zbilja, vi ste dobar prijatelj Bolkonskoga, jamano hoe da mu neto porui - ree grof. Ah, boe moj, boe moj! Kako je sve bilo lijepo! - I grof se uhvati za rijetke sjedine na
sljepoonicama i izie iz sobe.
Marja Dmitrijevna je rekla Natai da je Anatol oenjen. Nataa joj nije vjerovala i traila
je da to i Pjer potvrdi. Sonja je to rekla Pjeru dok ga je hodnikom pratila do Nataine sobe.
Nataa je, blijeda i ozbiljna, sjedila uz Marju Dmitrijevnu i na samim vratima doekala
Pjera sjajnim, grozniavim i upitnim pogledom. Nije se ni osmjehnula ni klimnula
glavom, samo ga je uporno gledala i njen ga je pogled samo pitao: je li prijatelj, ili isto takav
neprijatelj kao i svi drugi to se tie Anatola? Pjer sam za se nije, oito, ni postojao za nju.
- On sve zna - ree Marja Dmitrijevna pokazujui na Pjera i obraajui se Natai. - Neka ti
on kae jesam li govorila istinu!
Kao to nastrijeljena, hajkana zvjerka gleda kako joj se primiu psi i lovci, tako je i ona
gledala as nju, as njega.
- Natalijo Iljinina - poe Pjer oborenih oiju i osjeajui saaljenje prema njoj i gaenje
prema operaciji koju je morao izvriti - bilo to istina ili ne bilo, treba da vam bude svejedno,
jer ...
- Onda nije istina da je oenjen.
- Jest, istina je.
- Bio je oenjen, i to odavno? - zapita ona. - Potenja vam?
203 Moj dragi!

Pjer se zakune.
- Je li jo ovdje? - zapita brzo.
- Jest, maloas sam ga vidio.
Ona nije, oito, vie mogla govoriti pa je davala rukama znakove neka je ostave.

XX
Pjer nije ostao na ruku nego je odmah iziao iz sobe i otiao. Poao je da trai po gradu
Anatola Kuragina, a kad bi pomislio na nj, sva bi mu krv navalila u srce i osjeao je kako
jedva die. Na sanjkalitu kod Cigana, kod Comonenoa - nije ga bilo. Pjer ode u klub. U
klubu je sve bilo kao i obino: gosti su doli na ruak i sjedili u skupinama, pozdravljajui se
s Pjerom i razgovarali se o gradskim novostima. Lakaj ga pozdravi i, znajui njegova
poznanstva i navike, priopi mu da su ostavili za nj mjesto u maloj blagovaonici, da su knez
Mihail Zahari u biblioteci, a da Pavel Timofejevi jo nisu doli. Jedan Pjerov znanac upita
ga usred razgovora o vremenu je li uo da je Kuragin ugrabio Rostovljevu, kako se pria po
gradu, i je li istina? Pjer se nasmija i ree da je to besmislica, jer on upravo dolazi od
Rostovljevih. Kod svih se raspitivao o Anatolu; jedan mu je rekao da jo nije dolazio, drugi da e danas doi na ruak. Pjeru bijae neobino da gleda tu mirnu, ravnodunu ljudsku
gomilu koja ne zna ta se zbiva u njegovoj dui. Proetao se dvoranom, priekao dok se nisu
svi skupili i, ne doekavi Anatola, nije ni ruao nego je otiao kui.
Anatol koga je on traio ruao je toga dana kod Dolohova i svjetovao se s njim o tome
kako da poprave ono to su pokvarili. inilo mu se prijeko potrebnim da se sastane s
Rostovljevom. Uveer je otiao k sestri da se porazgovori s njom bi li mogla kako upriliiti
taj sastanak. Kad se Pjer, poto je uzalud obiao cijelu Moskvu, vratio kui, sobar ga je
izvijestio da je knez Anatolij Vasiljevi kod grofice. Grofiin je salon bio pun gostiju.
Pjer se ne pozdravi sa enom koju nije vidio otkako se vratio (bila mu je u tom asu
mrskija nego obino), ue u salon i kad ugleda Anatola pristupi mu.
- Ah, Pierre - ree grofica i prie muu. - Ti ne zna u kakvu je poloaju na Anatol... Ona zastade, jer u nisko oborenoj glavi svog mua, u njegovim uagrenim oima, u njegovu
odlunu hodu opazi onaj strani izraz bijesa i snage koje je poznavala i iskusila na sebi nakon
dvoboja s Dolohovom.
- Gdje ste vi - tu je razvrat i zlo - ree Pjer eni. - Anatole, hajdemo, treba da se
porazgovorim s vama - ree on francuski.
Anatol se obazre na sestru i posluno ustade da slijedi Pjera.
Pjer ga uhvati za ruku, povue i poe iz sobe.
- Si vous vous permettez dans mon salon204 - proaputa Helena; ali joj Pjer ne odgovori i
izie iz sobe.
Anatol je iao za njim svojim obinim, otresitim korakom.
Kad ue u svoj kabinet, Pjer zatvori vrata i okrenu se Anatolu ne gledajui ga.
- Vi ste obeali grofici Rostovoj da ete se oeniti njome? Htjeli ste je ugrabiti?
- Dragi moj - odgovori Anatol francuski (kako se i vodio cijeli razgovor) - smatram da
nisam duan odgovarati na pitanja koja mi se zadaju u takvu tonu.
Pjerovo lice koje je i prije bilo blijedo iznakazi se od bijesa. On epa svojom ruetinom
Anatola za ovratnik od odore i uze ga drmati tamo-amo sve dok Anatolovo lice ne
postade onoliko prestraeno koliko je bilo dovoljno.
- Kad ja kaem da moram govoriti s vama ... - ponovi Pjer.
- Ama ta je, pa to je glupo. A? - ree Anatol opipavajui dugme koje mu je Pjer sa
suknom otkinuo s ovratnika.
- Vi ste gad i nitarija i ne znam ta mi brani uitak da vam smrskam glavu evo ovim govorae Pjer izraavajui se tako izvjetaeno zato to je govorio francuski. On dohvati teki
pritiskiva i prijetei ga podie u zrak, ali ga odmah urno stavi na njegovo mjesto.
204 Usudite li se u mom salonu ...

- Jeste, li joj obeali enidbu?

- Ja, ja, ja nisam mislio, uostalom, ja nikad nisam obeao, jer...
Pjer mu upade u rije.
- Imate li njena pisma? Imate li pisma? - ponovi Pjer i primae se Anatolu.
Anatol zimu na nj i odmah zavue ruku u dep i izvadi lisnicu.
Pjer uze od njega pismo pa odgurnu stol koji mu je stajao na putu i svali se na divan.
- Je ne serai pas violent, ne craignez rien205 - ree Pjer kad opazi Anatolovu preplaenu
gestu. - Pisma - to je prvo - ree Pjer kao da ponavlja sebi zadatak. - Drugo - produi nakon
kratke asovite utnje i ponovno ustade i uspropada se - sutra morate otputovati iz Moskve.
- Ali kako mogu ...
- Tree - nastavi Pjer ne sluajui ga - nikad ne smijete ni pisnuti o tome to je bilo izmeu
vas i grofice. Znam, ne mogu vam zabraniti, ali ako imate i trunka savjesti... - Pjer proe
nekoliko puta utke po sobi. Anatol je sjedio za stolom i namrten griskao usne.
- Morate napokon shvatiti da osim vaeg uitka postoji srea, mir drugih ljudi, da
upropatavate cio jedan ivot zato to biste se htjeli proveseliti. Zabavljajte se sa enama
kakva je moja supruga - na njih imate pravo, one znaju ta elite od njih. One su naoruane
protiv vas istim razvratnikim iskustvom; ali obeati djevojci enidbu ... prevariti je,
ugrabiti ... kako ne shvaate da je to isto tako podlo kao istui starca ili dijete!...
Pjer uutje i ne pogleda vie Anatola gnjevno nego upitno.
- To ja ne znam. A? - ree Anatol koji je bivao sve hrabriji to je Pjer vie obuzdavao svoj
gnjev. - To ja ne znam i neu da znam - ree ne gledajui Pjera, a donja mu eljust malko
podrhtavae - ali ste mi vi rekli takve rijei: podlo i tome slino, koje ja, comme un homme
dhonneur,206 neu nikome dopustiti da mi kae.
Pjera raspali taj izraz bojaljivog i podlog osmijeha koji
- Iako je bilo u etiri oka - proslijedi Anatol - ja ipak ne mogu ...
- ta, elite zadovoljtinu? - ironino e Pjer.
- U najmanju ruku mogli biste povui svoje rijei. A? Ako hoete da ispunim vae elje.
A?
- Povlaim ih, povlaim - ree Pjer - i molim vas da mi oprostite! - Pjer sluajno pogleda
otkinuto dugme. - I dat u vam novaca ako vam ustreba za put. - Anatol se osmjehnu.
Pjera raspali taj izraz bojaljivog i podlog osmijeha koji je poznavao, jer se isto tako
osmjehivala njegova ena.
- O, podli, bezduni soju! - ree i izie iz sobe.
Sutradan je Anatol otputovao u Petrograd.

205 Neu vam nita na ao uiniti, ne bojte se.

206 Kao astan ovjek.

XXI
Pjer je otiao k Marji Dmitrijevnoj da joj javi kako je ispunio njenu elju - otjerao
Kuragina iz Moskve. Svi su u kui bili uplaeni i uzbueni. Nataa se ozbiljno razboljela, jer
se, kako mu Marja Dmitrijevna u povjerenju ree, one iste noi kad je doznala da je Anatol
oenjen, pokuala otrovati arsenom koji je potajno pribavila. Kad je progutala malo otrova,
tako se uplaila da je probudila onju i rekla joj to je uinila. Na vrijeme su poduzeli sve to
je bilo potrebno protiv otrova tako da je sad minula svaka opasnost; ali je ipak bila tako slaba
da se nije moglo ni pomiljati da je odvezu na selo te su poslali po groficu. Pjer je vidio
smetenog grofa i uplakanu onju, ali nije mogao vidjeti Natau.
Pjer je toga dana ruao u klubu i na svakom koraku sluao razgovore o pokuaju otmice
Rostove te je uporno pobijao te tvrdnje i sve uvjeravao kako se nita nije dogodilo, osim
to je njegov urjak zaprosio Rostovu i bio odbijen. Pjeru se inilo da je duan zabauriti
cijelu tu aferu i povratiti dobar glas Rostovoj.
U strahu je oekivao povratak kneza Andrej a i svakog je dana navraao da se raspituje o
njemu kod staroga kneza.
Knez Nikolaj Andreji je od M-lle Bourienne doznao ta se sve pria po gradu i proitao
ono pisamce kneginjici Marji u kojemu je Nataa pisala svom zaruniku da raskida s
njim. inilo se da je bio bolje volje nego obino i veoma je nestrpljivo oekivao sina.
Nekoliko dana nakon Anatolova odlaska, Pjer je dobio pisamce od kneza Andreja koji mu
je javljao da je stigao i molio Pjera da svrati k njemu.
im je knez Andrej stigao u Moskvu, dobio je od oca Nataino pisamce kneginjici Marji u
kojemu je ona pisala da raskida sa svojim zarunikom (to je pisamce ukrala kneginjici Marji i
dala knezu M-lle Bourienne) i uo od oca priu o otmici Natae s priivcima.
Knez Andrej je doputovao dan prije uveer. Pjer je doao k njemu sutradan ujutro. Pjer je
oekivao da e se knez Andrej drati gotovo isto onako kao i Nataa, pa se zaudio kad je
uao u salon i zauo iz kabineta gromotni glas kneza Andrej a koji je ivo neto govorio o
nekakvoj petrogradskoj spletki. Stari knez i jo netko upadahu mu od vremena do vremena u
rije. Kneginjica Marja izie u susret Pjeru. Ona uzdahnu pokazujui oima na vrata za
kojima je bio knez Andrej elei, oito, pokazati da trpi kao i on; ali je Pjer po licu kneginjice
Marje vidio da se raduje i tome to se dogodilo, i tome kako je njen brat primio vijest o
nevjeri svoje zarunice.
- Rekao je da je to i oekivao - ree ona - ja znam da mu ponos ne doputa da pokae to
osjea, ali je ipak bolje, mnogo bolje podnio nego to sam oekivala. Zacijelo je moralo tako
biti.
- Ali zar je zaista sve svreno? - priupita Pjer.
Kneginjica Marja ga pogleda u udu. Ona nije ak shvaala kako se to moe pitati. Pjer
ue u kabinet. Knez Andrej koji se bjee mnogo promijenio i, oito, oporavio, ali u kojega je
bila nova poprena bora izmeu obrva, stajao je u civilnom odijelu pred ocem i knezom
Meerskim te se gorljivo prepirao i silovito gestikulirao.
Rije je bila u Speranskome o ijem je nenadanom progonu i tobonjoj izdaji tek bio
dopro glas u Moskvu.
- Sad ga (Speranskoga) osuuju i optuuju svi oni koji su mu se prije mjesec dana divili kazivae knez Andrej - i oni koji nisu bili kadri da razumiju njegove namjere. Najlake je
osuivati ovjeka koji je pao u nemilost i svaljivati na njega svu krivnju drugih; a ja tvrdim,
ako je za sadanje vladavine uinjeno ita dobro, onda je to sve uinio on - samo on... - On
zastade kad ugleda Pjera. Lice mu uzdrhta i u asu postade ljutito. - I potomstvo e mu odati
zaslueno priznanje - dovri i istog se asa obrati Pjeru.

- A kako si ti? Sve si deblji - ree ivahno, ali mu se ona nova bora jo dublje ureza na
elu. - Jesam, zdrav sam - odgovori na Pjerovo pitanje i podrugljivo se nasmjehnu. Pjeru je
bilo jasno da njegov smijeak znai: Zdrav sam, ali moje zdravlje nikom ne treba. Poto je
izmijenio nekoliko rijei s Pjerom o stranom putu od poljske granice, o tome kako je u
vicarskoj susreo ljude koji su poznavali Pjera i o gospodinu Dessalesu koga je doveo iz
inozemstva za odgojitelja svome sinu, knez Andrej se opet ivo umijea u razgovor o
Speranskome koji su starci nastavili.
- Kad bi posrijedi bila izdaja i kad bi postojali dokazi o njegovim tajnim vezama s
Napoleonom, onda bi to objavili cijelom svijetu - govorae on vatreno i brzo. - Ja osobno ne
volim niti sam ikad volio Speranskoga, ali volim pravednost. - Pjer je sad opaao kod svog
prijatelja onu potrebu, koju je poznavao, da se uzbuuje i prepire oko neega to mu je posve
strano ne bi li zagluio u sebi odve mune vlastite misli.
Kad knez Meerski ode, knez Andrej uhvati Pjera ispod ruke i pozva ga u sobu koja je
bila spremljena za nj. U sobi je bila raspremljena postelja i otvoreni kovezi i sanduci. Knez
Andrej prie jednomu od njih i izvadi nekakvu kutiju. Iz kutije izvadi sveanj koji bijae
omotan papirom. Sve je to obavljao utke i veoma brzo. Uspravi se i nakalje. Lice mu bijae
smrknuto i usne stisnute.
- Oprosti mi ako ti dosaujem ... - Pjer shvati da knez Andrej eli govoriti o Natai pa mu
se na licu pojavi izraz saaljenja i suuti. Taj izraz na Pjerovu licu naljuti kneza Andrej a; on
nastavi odluno, glasno i osorno: - Grofica Rostova je sa mnom raskinula i do mene su doprli
glasovi da ju je tvoj urjak zaprosio ili neto slino. Je li istina?
- I jest i nije - poe Pjer, ali ga knez Andrej presijee u rijei.
- Evo ti njena pisma i slika - ree on, uze sa stola sveanj i prui ga Pjeru.
- Predaj to grofici... ako je vidi.
- Ona je teko bolesna - ree Pjer.
- Znai da je jo ovdje? - ree knez Andrej. - A knez Kuragin? - zapita brzo.
- On je odavno otputovao. Ona umalo to nije umrla.
- Veoma mi je ao to je bolesna - ree knez Andrej. Osmjehnu se podrugljivo, hladno i
pakosno, kao njegov otac.
- Ali gospodin Kuragin nije valjda groficu Rostovu udostojio svoje ruke? - ree knez
Andrej. Nekoliko puta puhne na nos.
- Nije se ni mogao oeniti jer je oenjen - ree Pjer.
Knez Andrej se neprijatno nasmija podsjeajui opet na svog oca.
- A gdje li je sad va urjak, smijem li znati? - zapita on.
- Otputovao je u Petro ... uostalom, ne znam - ree Pjer.
- Pa svejedno je - ree knez Andrej. - Reci grofici Rostovoj da je bila i da je potpuno
slobodna i da joj ja elim sve najbolje.
Pjer uze u ruke sveanj pisama. Knez Andrej je zaustavio pogled na njemu kao da se
pokuava prisjetiti treba li mu jo neto rei ili kao da oekuje nee li Pjer to rei.
- Sluajte, sjeate li se kako smo se prepirali u Petrogradu - ree Pjer - sjeate li se ...
- Sjeam se - brzoreko e knez Andrej - rekao sam da treba oprostiti eni koja je posrnula,
ali nisam rekao da bih joj ja mogao oprostiti. Ja ne mogu.
- Zar se to moe usporediti? - priupita Pjer. Knez Andrej ga presijee u rijei. On otro
viknu:
- Jest, da je opet prosim, da budem velikoduan i tome slino? ... Jest, to je veoma
plemenito, ali ja nisam kadar da idem sur les brises de monsieur.207 Ako hoe da mi
ostane prijatelj, nemoj mi nikad spominjati tu... sve to. E, zbogom. Onda, rei e? ...
Pjer izie i poe starom knezu i kneginjici Marji.
207 Gospodinovim stopama.

inilo se da je starac ivahniji nego obino. Kneginjica Marja je bila ista kao i uvijek, ali
je Pjer u tome kako saaljeva brata vidio da se raduje to je enidba njena brata propala.
Gledaju ih, Pjer je shvatio kako su oni svi prezirali Rostovljeve i bili kivni na njih, shvatio je
da se pred njima ne smije ak ni spominjati ime one koja je mogla zamijeniti kneza Andrej a
bilo kim.
Za rukom se poveo razgovor o ratu koji je, oito, bio ve na pomolu. Knez Andrej je
neprekidno govorio i prepirao se as s ocem, as s Dessallesom, vicarcem odgojiteljem, i
inilo se da je ivahniji no obino, tako ivahan da je Pjer mogao pogoditi duevni uzrok
tome.

XXII
Iste je veeri Pjer otiao k Rostovljevima da izvri zadatak koji su mu povjerili. Nataa je
leala u postelji, grof je bio u klubu pa je Pjer poslao pismo onji i otiao Mariji Dmitrijevnoj
koju je zanimalo da uje kako je knez Andrej primio vijest. Nakon deset minuta Sonja ue u
sobu Marje Dmitrijevne.
- Nataa svakako hoe da vidi grofa Pjera Kirilovia - ree.
- Ali kako da ga odvedemo k njoj? Kod vas nije spremljeno - ree Marja Dmitrijevna.
- Obukla se i dola u salon - ree Sonja.
Marja Dmitrijevna samo slegnu ramenima.
- Kad li e grofica doi, sasvim me je izmuila! Ti pazi da joj ne kae sve - okrenu se ona
Pjeru. - Nemam snage ni da je grdim, tako je jadna, tako jadna!
Nataa je, izmravjela, blijeda i ozbiljna (nimalo posramljena, kako je Pjer oekivao),
stajala nasred salona. Kad se Pjer pojavi na vratima, ona se uzvrpolji kolebajui se, oito, bi li
mu prila ili ga saekala.
Pjer joj urno prie. Mislio je da e mu, kao i uvijek, pruiti ruku; ali mu ona prie i
zaustavi se diui teko i opustivi mlitavo ruke, u istoj onoj pozi u kojoj je izlazila nasred
dvorane da pjeva, ali joj je izraz bio sasvim drugaiji.
- Petre Kiriloviu - brzoreko e ona - knez Bolkonski vam je bio prijatelj, on vam i jest
prijatelj - ispravi se (inilo joj se da je sve samo prolost i da je sve sad drugaije). - On mi je
onda rekao da se vama obratim ...
Pjer je utke mrcao i gledao je. Dosad ju je u dui prekoravao i pokuavao da je prezire,
ali mu se sad tako smili da mu u dui nije vie bilo mjesta prijekoru.
- On je sad ovdje, kaite mu... neka mi opro ... oprosti.
Ona zastade i poe jo bre disati, ali ne pusti ni suze.
- Jest... rei u mu - kaza Pjer - ali... - Nije znao ta bi rekao.
Nataa se po svoj prilici uplai od pomisli koja je mogla pasti Pjeru na um.
- Ja znam da je sve svreno - urno e ona. - Ne, to ne moe nikad biti. Mui me samo zlo
koje sam mu nanijela. Kaite mu samo da ga molim neka mi oprosti, oprosti, oprosti sve ... Ona se sva strese i sjede na stolac.
Pjerovu duu ispuni saaljenje kakvo ga jo nikad nije obuzelo.
- Rei u mu, sve u mu jo jedanput rei - kaza Pjer - ali... htio bih samo da znam ...
ta da znate? - zapita Natain pogled.
- Htio bih da znam jeste li voljeli... - Pjer nije znao kako bi nazvao Anatola i pocrvenje pri
pomisli na nj - jeste li voljeli onog nevaljalog ovjeka?
- Nemojte ga nazivati nevaljalim - ree Nataa. - Ali ja nita, nita ne znam ... - Ona
nanovo zaplaka.
I Pjera obuze jo snanije osjeanje saaljenja, njenosti i ljubavi. Osjeti kako mu ispod
naoara teku suze i ponada se da ih nitko nee opaziti.
- Neemo vie o tome govoriti, mila moja - ree Pjer.
Natai se odjednom uini tako neobian taj njegov blagi, njeni, srdani glas.
- Neemo govoriti, mila moja, ja u mu sve rei; ali vas samo neto molim - smatrajte me
za svoga prijatelja i, ako vam ustreba pomo, savjet, ako vam naprosto ustreba da otvorite
svoju duu - ne sad, nego kad vam se dua razvedri - sjetite se mene... - On uhvati njenu ruku
i poljubi je. - Bit u sretan ako budem mogao ... - Pjer se smete.
- Nemojte govoriti sa mnom tako: ja to ne zavreujem! - uzviknu Nataa i htjede izii iz
sobe, ali je Pjer zadra uhvativi je za ruku. Znao je da joj mora neto rei. Ali kad je rekao,
sam se zaudi svojim rijeima.
- Prestanite, prestanite, pred vama je cio ivot - ree joj on.

- Preda mnom? Nije! Za mene je sve propalo - ree ona posramljeno i ponieno.
- Sve propalo? - ponovi on. - Kad ja ne bih bio ja, nego najljepi, najpametniji i najbolji
ovjek na svijetu i kad bih bio slobodan, ovoga bih asa na koljenima molio za vau ruku i za
vau ljubav.
Nataa prvi put poslije mnogo dana zaplaka od zahvalnosti i ganua pa pogleda Pjera i
izie iz sobe.
I Pjer odmah za njom malne istra u predsoblje zadravajui suze od ganua i sree, koje
su ga guile, i obue bundu ne pogodivi odmah u rukave te sjede u saonice.
- Kamo sad zapovijedate? - zapita koija.
Kamo? - zapita se Pjer. - Kamo se sad uope moe poi? Valjda ne u klub ili u pohode?
Svi su mu se ljudi inili tako jadni, tako kukavni prema osjeaju ganua i ljubavi koji ga je
proimao; prema onom raznjeenom, zahvalnom pogledu kojim ga je posljednji put
pogledala kroza suze.
- Kui - ree Pjer pa, usprkos hladnoi od deset stupnjeva, raskopa medvjeu bundu na
svojim irokim prsima koja su radosno disala.
Bijae studeno i vedro. Nad prljavim, polumranim ulicama nadnijelo se tamno, zvjezdano
nebo. Samo dok je gledao u nebo, Pjer nije osjeao uvredljive niskosti svega zemaljskoga kad
se usporedi s visinama u kojima je bila njegova dua. Kao izioe na Arbatski trg, pred
Pjerovim oima pue golemo prostranstvo zvjezdanog tamnog neba. Gotovo u sredini toga
neba, nad Preistenskim bulevarom, nalazila se, okruena, osuta sa svih strana zvijezdama ali
odudarajui od svih ostalih zbog svoje blizine zemlji, bijele svjetlosti i dugaka, zadignuta
repa, golema sjajna repatica od godine 1812, ona ista repatica koja je nagovjeivala, kako su
priali, svakojake strahote i smak svijeta. Ali ta svijetla zvijezda dugaka blistava repa nije
budila u Pjeru nikakva straha. Naprotiv, Pjer je radosno, oima vlanim od suza gledao tu
svijetlu zvijezdu koja je neizrecivo brzo proletjela u paraboli kroz neizmjerna prostranstva i
najednom kao da se, poput strijele to se zabode u zemlju, zalijepila tu na jednom mjestu koje
je odabrala na crnom nebu i stala zadigavi odluno rep, svijetlei se i treperei
svojom bijelom svjetlou meu nebrojenim drugim svjetlucavim zvijezdama. Pjeru se inilo
da ta zvijezda potpuno odgovara onome to se zbivalo u njegovoj raznjeenoj i ohrabrenoj
dui koja je procvjetala za nov ivot.

L. N. Tolstoj
RAT I MIR II
Izdava Nakladni zavod Matice hrvatske
Zagreb, Ulica Matice hrvatske 2
Za izdavaa Pero Budak
Nacrt za korice i ovitak Alfred Pal
Rijeka tiskara, Rijeka
Ovitak knjige tiskan u asopisnom in grafinom
podjetju Delo, Ljubljana