SVEN

HASSEL

RAZORITE PARIZ



NASLOV IZVORNIKA Liquidate Pari

prevela Rebeka Toth

BIBLIOTEKA RabteMfo

IZDAVA:

Zagrebaka naklada
10000 ZAGREB

ZA IZDAVAA Zdenko Vlaini

UREDNIK Kreimir Maligec


SLIKA NA NASLOVNICI Zdenko Vlaini

KOMPJUTORSKA OBRADA NASLOVNICE Dario Bajurin

GRAFIKA PRIPREMA:

Spomik d.o.o.
10000 ZAGREB

TISAK:

Studio Moderna
10000 ZAGREB

Copyright Sven Hassel, 1971.

Copyright ZAGREBAKA NAKLADA 2004.

Sva prava pridrana. Dijelovi ove publikacije ne smiju se reproducirati ili koristiti
u bilo kojem obliku ili bilo kojim sredstvom, elektronikim ili mehanikim,
ukljuujui fotokopiranje i snimanje, ili bilo kakvim informatikim

sustavom za pohranu ili obnavljanje, bez pisane dozvole izdavaa.






SADRAJ

Bez milosti u Sektoru 91 .........................
Posljednji sat...........................................
Golgota....................................................
U potrazi za smjetajem..........................
U Hemingwayevu stilu.............................
Izgubljena strojnica..................................
Otkrie amerikog skladita....................
General von Choltitz posjeuje Himmlera...
Moe li Pariz biti spaen?.......................
Straarnica u hotelu Meurice..................
Bijeg iz zatvora u Fresnesu.....................
S Redcoatom na Montmartreu................
Nono putovanje Parizom.......................
Kapitulacija Gestapa................................
Veeru Parizu..........................................

Odbijanje izvravanja naredbi..................

PRVO POGLAVLJE

"Pitam se", rekao je Maleni, zaklanjajui oi rukom dok je gledao prema obzoru,
"bi li se moglo stii do Engleske plivajui?"
"Vjerojatno", odgovorio je Legionar, dosaujui se.
"Da si riba ", dodao je Stari Un.
"I ima sa sobom zalihu hrane -"
"Zna, to bi moglo potrajati. "
"A-ha."
Maleni je ponovno pogledao preko mora, mrtei se i e-ui se po glavi.
"To je ve netko napravio?" naposljetku je upitao.
"Da, ali nije krenuo odavde. Ne kreu odavde. "
"Kamo bi stigao da krene odavde? " bio je uporan Maleni, koji je doista znao biti
dosadan kada bi se dohvatio neke teme.
Legionar je slegnuo ramenima.
"Proklet bio ako znam... moda u Dover. "
"Sranje ", rekao je Heide. "Mi smo tono nasuprot Brigh-tona. Nismo niti blizu
Doveru. "
"to misli, koliko je daleko? "ponovno se javio Maleni.

"Hm... trideset kilometara. Osamdeset kilometara. Daleko je, u svakom sluaju. "
"Zato ne pokuamo? "
Stari Un se nasmijao.
"Zato to bi se utopili prije no to doete na pola puta. "
"eli se kladiti? "
"Zato ne? To je posve izvjesno!"
"Naravno ", promrmljao je Barcelona, "uvijek postoji neko drugo mjesto. I ako
skrene s puta, to e se vrlo vjerojatno dogoditi, jer jedan komad mora izgleda
tono poput bilo kojeg drugog komada mora, pa nikako ne moe znati gdje e
zavriti. Moda e biti dovoljno sretan da naleti na obalu Irske, ali ako prode
pokraj nje, onda e morati nastaviti sve do Grenlanda."
"Ipak bih pokuao ", rekao je Maleni. "Radije bih plivao beskrajnim oceanom do
kraja ivota, no to bih se nastavio boriti u ovom prokletom ratu. "
Da bi stvari bile jo apsurdnije, doista smo poeli vjebati preplivavanje. Svakoga
dana otplivali bismo malo dalje no prethodnog, uvijek se iscrpivi do krajnjih
granica, uz pravilo da najslabiji mora drati tempo s najjaim. Osobno sam
napustio ideju plivanja do Grenlanda onoga dana kada sam se zamalo utopio zbog
gra. Da nije bilo Gregora, rat bi za mene bio zavren. Ali nekolicina ostalih
nastavila je s vjebama. Vraali su se u pono nakon posljednje vjebe, svi potpuno
iscrpljeni, ali ustrajni u tvrdnji da su vidjeli englesku obalu na obzoru.
"Jo samo nekoliko tjedana", rekao je Maleni, "i mislim da emo uspjeti. "
Nikada nisu dobili priliku za to. Iz nekog nama nepoznatog razloga, strae du
obale su bile udvostruene, a prije no to su Maleni i njegova ekipa plivaa preko
Kanala smislili nain kako da ih izbjegnu, povijest je ugasila njihove ambicije u
obliku iskrcavanja u Normandiji. Rat se jo jednom umijeao.

BEZ MILOSTI U SEKTORU 91

Ispaljivali su granate na nas. Bunker je ve bio izravno pogoen, pa se pijano
naginjao na stranu, jednom stranom ukopan duboko u pijesak, a drugom
izdignutom uvis. Krov je bio uleknut u sredini.
Po mom miljenju, granate su jo strasnije od bombi. One se jo okrutnije
poigravaju sa ivcima. Stvaraju paklensku buku, i padaju onamo gdje se to najmanje
oekuje. Kod bombe se barem moe izraunati mjesto na koje e vjerojatno udariti.
Jo jedna eksplozija. Bunker je primio svoj drugi izravni pogodak. Ovoga se puta
krov uruio, pijesak i zemlja prosipali su se po nama, zasuli su nas komadi betona,
a sva su se svjetla iznenada ugasila. Oni koji su uspjeli, izili su van. Bojnik Hinka
bio je izbaen van naglavce i prizemljio je na hrpu otpada. Oprezno je ustao. Krv
mu je oblila lice, uniforma mu je bila razderana na komadie, batrljak njegove
desne ruke groteskno je provirivao kroz razderotinu na rukavu - prolo je dvije
godine otkako je izgubio ruku, a batrljak mu jo uvijek nije zarastao kako treba.
Horda skieih takora iskoila je iz ruevina bunkera. Jedan je u panici pojurio
prema bojniku. Uhvatio mu se za prsa, rastvorivi svoja runa usta i pokazavi red
otrih utih zubi. Maleni je nadlanicom udario betiju i odbacio je na tlo, gdje su je
istoga trenutka napali njezini prijatelji i raskidali na komadie.
Iz daljine, topnitvo marinaca je neprestano pucalo po nama, polako unitavajui
vrste betonske zidove na koje smo se oslanjali za zatitu. Novopridole jedinice
pjeatva napredovale su prema nama, pa smo ih odbijali runim bombama to smo
bolje mogli. Maleni je nemarno udario bombom dok je pomagao izvui nekog
preivjelog iz ruevina bunkera. Promatrao sam ga uasnut: igla je bila napola
izvuena, a on nije davao nikakve znakove daje to primijetio. No, Maleni je znao to
radi kada su bombe bile u pitanju. On i ja smo bili, na neki nain, prvaci nae
desetine. Maleni ih je mogao baciti na udaljenost

118 metara, a ja na 110. Do sada, nitko nije nadmaio nae rekorde.

U meuvremenu, zabava se nastavljala. Ve je trajala nekoliko sati i nama je postala
poprilino dosadna. Osjeali smo se kao da sjedimo u velikom bubnju po kojem
bubnja milijun manijaka. Nakon nekog vremena osjetila bi vam otupila, i prihvaali
biste to kao obinu pozadinsku buku.
Porta je predloio partiju ajnca, no tko bi se mogao usredotoiti na karte? ivci su
nam bili posve tanki, a ui osjetljive i na najmanju promjenu zvuka pakla koji je
bjesnio svuda oko nas. Trenutno je to bila samo djeja igra u usporedbi s onim to
nas je tek ekalo. Prije ili kasnije, pokrenut e sveopi napad s ciljem da nas
dokraje. Boe, samo da ne upotrijebe bacae plamena! Bit emo izgubljeni ako to
uine, a znali smo da oni nisu ni traili niti pruali nimalo milosti. Potrudili su se
upozoriti nas da je predaja jedino to nam preostaje, jer su se u suprotnome odluili
boriti sve dok ne istrijebe i posljednjega od nas. Samo propaganda, naravno. I mi
sami smo objavljivali takve gluposti. Kada bi doista dolo do toga, s bacaima
plamena ili bez njih, mi bismo se svejedno borili dok ne bismo pali, leima
okrenuti zidu, bez ikakve pomisli o predaji u naim dobro izvjebanim umovima.
Stari Un stajao je sam i naputen u kutu, polako se njiui s jedne na drugu stranu i
zurei u svoj ljem kojega je objema rukama drao ispred sebe. Nije znao da ga
promatram, a na njegovim obrazima vidio sam dva tanka potoia suza kako teku
preko sloja dima i prljavtine. Pretpostavio sam kako on nee jo dugo moi
podnositi odvratne prizore, zvukove i mirise rata.
Bombardiranje se nastavilo. Posve iznenada, bez ikakva upozorenja, krov naeg
novog sklonita se uruio na nas. Na trenutak je nastala panika i zbrka. Glavom mi
je prostrujala misao: dakle takav je osjeaj biti iv zakopan. Dakle takav je osjeaj
biti iv zakopan. Dakle takav je - A tada sam se iznenada naao kako uspravno
stojim pokraj Malenoga, i kako se obojica napreemo kako bismo podnijeli teinu
teke grede i

sprijeili jo jedno klizanje. Maleni nije nita govorio; samo je stajao, znojio se i
stiskao zube. inilo mi se da mi svaka kost u tijelu puca od napora. Na neki nain
sam elio da Maleni odustane od neravnopravne borbe, a tada bih i ja, bez gubitka
asti, mogao ispustiti svoj dio tereta i mirno potonuti u smrt ispod ruevina. No,
Maleni je vrsto stajao, i prije no to sam se stigao osramotiti, pojavio se Gregor s
tekim ekiem i nekoliko potporanja. Jo nismo bili ivi zakopani, ali ovaj put je
bilo blizu.

Jedan dio sklonita jo je uvijek bio neosiguran, pa smo se u tiini okupili i dijelili
cigarete i bocu calvadosa bez rijei. Jedini zvuk, osim zvukova bitke koji su
dopirali izvana, bilo je alosno stenjanje ozlijeenih. Mladi star sedamnaest ili
osamnaest godina vritao je na sav glas u agoniji, leei u kutu s obje noge
zdrobljene gotovo u kau ispod tekog topa. Izvukli su ga ispod topa i napunili ga
morfijem, ali nisam mu davao ba prevelike izglede. A bilo je izvjesno da vie
nikada nee hodati.
Porta je puzao uokolo, ljudima izmeu nogu, u potrazi za svojim pilom karata,
koje je razbacao udar. Legionar je smireno odmotao malenu zelenu prostirku i
poeo se kockati, lijevom rukom protiv desne. Mi ostali smo stajali ili sjedili, ili se
okupili zajedno u atmosferi napetoj poput luka. Dosegli smo onu razinu straha i
napetosti koja je u sebi skrivala ludilo, kada je svaka sluajna primjedba ili trivijalni
incident mogla gurnuti ljude preko granice i pretvoriti ih u divlje zvijeri koje grebu
i udaraju jedne druge. Nastalo je olakanje kada se pojavila jo jedna skupina
takora: to nam je dalo legitimnu ispriku za divljako ponaanje, i vjerojatno je
sprijeilo manju katastrofu.
Sati su prolazili: polako, jednolino, jedan za drugim u umornom redu, vukui se
prema novom danu, ili novoj noi, vie nismo bili sigurni koliko je sati ili koliko
dugo smo bili ondje. Samo smo sjedili i ekali. Nije bilo niega drugoga to bismo
mogli raditi. Neki od nas su puili, neki su razgovarali, neki spavali. Veina nas je
samo sjedila i zurila. Legionar je odavno smotao svoju zelenu prostirku, ali Maleni
je izvadio

harmoniku i neprestano nam svirao istih pet melodija. Nekoliko nas ga je psovalo,
ali veina je samo patila u tiini. Vojska te naui strpljenju, ako ve ne neemu
drugome.
Vani se nije moglo raspoznati je li dan ili no. Gusti oblak dima visio je poput
mrtvakog pokrova izmeu neba i zemlje. inilo se nevjerojatnim da bi itko - ili
ita - moglo preivjeti taj pokolj.
U jednom trenutku, Porta je izvukao etrdeset i devet karata koje je uspio spasiti i
poeo ih dijeliti ljudima koji su mu bili najblie, ali ak je i njegov entuzijazam
izblijedio u naoj posvemanjoj letargiji. Kao prvo, bilo je gotovo nemogue
vidjeti karte bez neprestanog paljenja igica, a kao drugo, tko je uope, dovraga,
mario gubi li ili dobiva?

"Dovraga, ak vie ne vrijedi niti varati", promrmljao je Porta, pokupivi karte i

ljutito ih promijeavi.
Nitko se nije trudio porei to. Samo smo nastavili sa svojim zamarajuim ekanjem.
"Mogli bismo barem neto pojesti kad ve sjedite na svojim prokletim guzicama i
nita ne radite!"
Porta nas je sumorno pogledao. Nitko nije pomaknuo niti mii. Indiferentno
slegnuvi ramenima, izvukao je svoje eljezne zalihe i poeo ih konzumirati. Zurili
smo tupim pogledima. ak niti bojnik Hinka nije nita rekao, iako je otvaranje
eljeznih zaliha, a da ne spominjemo jedenje istih, bilo strogo zabranjeno sve dok
to ne naredi zapovjednik. Porta je neometano jeo, koristei vrak bajunete umjesto
vilice. Kada je dokrajio svoje zalihe, popio je vodu koja se upotrebljavala za
rashladivanje strojnica. Nitko nije protestirao. Nikome nije bilo stalo. Tko bi uope
htio rashlaivati strojnice, kada je u svakom trenutku bio u opasnosti da ga
neprijatelj raznese u komadie? Porta, koji time oito nije bio dirnut, zavrio je
svoj obrok otiranjem svog jedinog preostalog zuba komadiem nauljene krpe koju
smo koristili za ienje puaka. Potom se izvalio na leda, s rukama iza glave i
zadovoljnim smijekom na usnama, kao netko tko je konzumirao obrok sastavljen
od tri jela i bocu vina.

Bombardiranje je na posljetku pokazalo znakove jenja-vanja. Oprezno smo izili,
pokupili svoje puke, odgurnuli s vrata armiranu oplatu, namjestili strojnicu na
poloaj. Da je itko jo preivio u onom paklu vani, bilo bi to pravo udo. Krajolik
se promijenio do neprepoznatljivosti otkada smo ga posljednji put pogledali.
Olupine su leale kilometrima uokolo. Prepreke od bodljikave ice koje je Rommel
s ljubavlju nadzirao potpuno su nestale. Bojnik Hinka nekoliko je puta oajniki
pokuao kontaktirati bazu poljskim telefonom, no bez uspjeha. Nije bilo mogue
uspostaviti vezu: nije bilo baze. Svi poloaji koje smo drali bili su razoreni
bombardiranjem.
A sada je neprijatelj izlazio iz desantnih amaca i tisue njih preplavile su plae. Val
za valom vojnika odjevenih u kaki uniforme; nisu niti pomiljali da e ih doekati
nekakav otpor. Tko bi mogao preivjeti onakav pokolj i jo biti u stanju pruiti
nekakav otpor?
A tada, iznenada, minobacai su poeli izbacivati neprekinutu salvu granata u
sredinu kaki hordi. Pjeatvo je na trenutak oklijevalo, povuklo se, oito

prestravljeno ovakvim neoekivanim doekom. Njihovi asnici nisu im dali

predaha. Izvikivali su naredbe sa svih strana i poticali ljude da se kreu prema
naprijed nestrpljivim pokretima ruku i trzajima glave. Strojnice su se usmjerile na
njihove redove koji su se pribliavali, kosei po nekoliko desetaka njih
istovremeno. Portin baca plamena poslao je svoje palucajue jezike izmeu njih,
pogodivi nekoliko ljudi. Ustali smo iz svoje rupe i gledali ih kako umiru. Sada je
bio na red da uzrokujemo potpuno unitenje. Likovi u kaki uniformama padali su
jedni preko drugih, spoticali se preko svojih palih suboraca, posrtali i teturali, ali i
usprkos tomu su napredovali. Vidio sam kako se jedan vojnik spotaknuo o hrpu
ruevina i pao na nekakvu skrivenu bodljikavu icu. Njegovi vrisci bili su
uasavajui ak i za moje razdragane ui. Osjetio sam olakanje kada je bio uhvaen
u vatru strojnica i presjeen gotovo na pola. To je barem utialo njegove vriskove.
Bojnik Hinka iznenada je skoio na noge i izjurio na otvoreno, viui prema nama
da ga slijedimo. Pojurili smo za

njim, s Malenim i Legionarem na elu. Vukao sam strojnicu sa sobom, ovjeenu
oko vrata. Slobodnom rukom izvlaio sam bombe s pojasa i bacao ih izmeu
neprijatelja. Posvuda oko nas ljudi su vritali, vikali, pucali, uplitali se u bodljikavu
icu i umirali na naftom natopljenom tlu. Tono ispred sebe ugledao sam vojnika u
kaki uniformi. Izgubio je ljem. Zabio sam mu svoje koljeno u trbuh, udario ga
kundakom puke, ostavio ga da lei ondje i otrao. Iznenada sam postao svjestan
daje Barcelona pokraj mene. Nastavili smo dalje zajedno, a teke izme ljapkale su
morem krvi i tijela.
Sada se neprijatelj povlaio. U poetku polako, a potom postupno ubrzavajui, sve
dok se to nije pretvorilo u ludi trk prema moru, odbacujui oruje, plinske maske i
ljemove dok su trali. Doao je i red na nas, i mi smo trijumfirali. Ali kako i zato,
za koga i iz kojega razloga? Za Domovinu? Za Fiihrera? Za ast, za slavu, za
odlikovanja i unapreenja? Uope ne. Nita od navedenoga. Borili smo se
instinktivno. Kako bismo pod svaku cijenu spasili svoje dragocjene ivote. A svaka
minuta bila je poput none more. Jednoga trenutka borili biste se pokraj prijatelja;
ve u sljedeem trenutku sluajno biste okrenuli glavu i vidjeli da ono to je nekada
bilo ljudsko bie sada nije nita vie osim krvave hrpe mesa i zdrobljenih kostiju.
To vas slomi na neko vrijeme, osjetite kako se guite u suzama, udarate se
kundakom puke o glavu, osjeate da ete poludjeti, i kako ne moete to vie
podnositi. A potom, nekoliko sekundi kasnije, ponovno ste u aru borbe, borite se
svim snagama, mrzite sve i svakoga; borite se kako bi ubijali, a ubijate iz
zadovoljstva.

im je nastupilo zatije, Portine misli ponovno su se okrenule hrani. Nisam

upoznao niti jednu drugu osobu koja je jela toliko mnogo i tako esto kao on. A dok
je on sjedio i pretr-pavao se, Maleni je krenuo na svoj uobiajeni izopaeni zadatak
potrage za zlatnim zubima u ustima poginulih, koje bi paljivo izvadio i ubacio u
malenu vreicu od koje se nikada nije odvajao. Stari Un obiavao je dizati galamu i
prijetiti da e ga odvui pred vojni sud, ali niti jedna od do sada smiljenih prijetnji
nije imala niti najmanjeg uinka na Malenoga.

Veina nas ispruila se na tlu iza betonskog zaklona i promatrala Portu kako otvara
svoj plijen limenki s hranom koje je negdje ukrao. Ispostavilo se daje prva limenka
puna maziva za oruje. Isto je bilo i s drugom. I treom, i etvrtom. Taj je kreten
oito opljakao skladite oruja. Bio je jedini kojemu to nije bilo zabavno, i doista
je poeo prijetiti kako e nekome otkinuti glavu, sve dok ga Legionar nije odvratio
predloivi da priveemo te limenke za runu bombu, a sve to za tapin fosforne
bombe i bacimo prema neprijateljskim redovima. Da nije bilo Starog Una koji je
sve to prekinuo, Porta bi, bez sumnje, iskuao novo oruje na licu mjesta.
Napad je ponovno zapoeo. Strojnice su se usijale. Barcelona je rukovao velikim
minobacaem, a eline rukavice raskidale su mu se na komadie. Nije bilo
odmora, vremena za predah, vremena za razmiljanje. Bilo je samo ubij ili budi
ubijen, a i mi i neprijatelji gacali smo u krvi do glenjeva. Komadi pjeanog tla
koji nas je razdvajao, nekada tako gladak i srebrnast, sada je bio pretvoren u
ljepljivu hravo-smeu masu.
U daljini, na puini se vidjela prava uma jarbola. U pojasu izmeu mora i plae,
mnotvo desantnih amaca iskrcavalo je jo likova u kaki uniformama. Mnogi od
njih pali su i prije no to su stupili na suho tlo. Mnogi su preli svega nekoliko
metara plaom prije no to su se sruili. Ali napad se i dalje nastavljao. Cijela
vojska bila je ukljuena u napad na plae Normandije. Ako im taj pokuaj ne uspije,
zasigurno e proi mnogo godina prije no to okupe dovoljno snaga da pokuaju
ponovno.
Svi mi smo tada ve bili napola izludeni od ei, pa nismo bili tako izbirljivi kao
ranije, te smo slijedili Portin primjer i napajali se vodom koja je bila koritena za
rashladivanje strojnica. Bila je topla i masna, i nevjerojatno je smrdjela, ali ni sam
ampanjac ne bi bio vie dobrodoao. Kad bolje razmislim, ni mi sami nismo ba
prekrasno mirisali.
Skupina nas je stajala i nezainteresirano promatrala kako je neki nepoznati vojnik

izgorio u moru jarkoplavog plamena. Bio je to novi tip bombe koju su koristili
neprijatelji. Sadravala je fosfor i estoko gorjela u dodiru sa zrakom.

Zviduci iz zvidaljke ponovno su nas poslali u akciju. Pojurili smo naprijed,
nestrpljivo odgurujui umirue i ozlijeene u stranu, dok su nas oni hvatali za
stopala, puui prema nama po natopljenom pijesku. To je bio protunapad; nije bilo
ni mjesta ni vremena aljenju. Jurili smo naprijed, dok su nam bombe zujale pokraj
uiju, eksplodirajui oko nas. Trali smo bez razmiljanja, slijepo poput robota.
Onaj tko bi zastao bio je izgubljen.
Jo brodova, jo amaca, jo desantnih amaca. inilo se kao da nema kraja tim
likovima u kaki boji koji su izranjali iz vode i trali plaom. No, veina njih bila su
samo djeca. Sve to su znali nauili su kod kue, u vojarni, na manevrima, u
predavaonicama. To je bilo njihovo vatreno krtenje i trali su kao da su poludjeli
tono prema cijevima naeg oruja.
Polako smo se povukli. Englezi su nas progonili. Naveli smo ih da nas slijede, sve
dok se na posljetku nisu nali ondje gdje smo mi htjeli, tono ispred nas i u dometu
naih bacaa plamena. Bacili su se na tlo, potraivi zaklon iza kamenja na plai. Mi
smo se sklonili u betonskim ruevinama bunkera, uguravi se u kratere i rupe od
granata. Bili smo prljavi, bili smo iscrpljeni i smrdili smo. U to nije bilo sumnje.
Shvatio sam kako elim da u sadanjem stanju budemo usporeeni s hrabrim
ratnicima iz Niirmberga, odanima Partiji, koji su marirali gore-dolje poput
igraaka s mehanizmom na svojim beskrajnim paradama, sa svom onom pompom i
sjajeim, izribanim licima, lupajui u bubnjeve i puui u trube i maui zrakom
svojim lijepim bijelim zastavicama. Mi smo leali prljavi, krvavi i puni uiju u
svojim rupama, ali nekako sam osjetio da bi pokraj nas one lutke iz Nurmberga
izgledale poprilino glupo.
Leerno sam pogledao svog suborca s lijeve strane. Pokazao mi je zube grimasom
koja bi se mogla nazvati smijekom, i u tom mi je trenutku palo na pamet da on vie
nije bio ljudsko bie, nego divlja zvijer. Svi smo mi bili divlje zvijeri, svi mi koji
smo se borili u ovom ugavom ratu. Jecaj bijesa i straha gotovo me uguio, tijelo
mi se poelo tresti a zubi cvokotati.

vrsto sam zagrizao kundak svoje puke, vikao sam i vritao, dozivajui majku kao
i svi ostali kada bi im ivci iznenada popustili. To je bila uobiajena boljka na prvoj

crti bojita. Prije ili kasnije, svima bi nam se to dogodilo. A kada jest, samo bi jedna
misao bila vana: pobjei to dalje odavde! Ustati i otrati! Dovraga i njihovi vojni
sudovi, dovraga i njihovi zatvori, njihovi Torgaui, dovraga svi oni zajedno...
Bio sam zaustavljen snanim udarcem koljena u kria. Velika aka uhvatila me za
kosu. Druga velika aka nabila mi je ljem natrag na glavu. Podigao sam pogled i
ugledao Malenog.
"Samo duboko udahni i saberi se", rekao je, prilino osjeajno za njega. "Proi e,
staro moje mome, proi e... Nema potrebe za panikom, sve dok ti je glava na
ramenima."
Nasmijeio mi se ohrabrujui me, ali nije bilo koristi: ivci su mi posve otili, a s
njima i sva samokontrola. Ve sam ranije vidio kako se to dogaalo drugima; i
vidjet u to jo mnogo puta u budunosti kako se dogaa drugima. Porti moda, a
moda i samom Malenome. Stari Un je ve jednom bio blizu toga, Legionar je to
proao nekoliko puta, a on je bio veteran s etrnaest godina iskustva. Ali u ovom
trenutku je bio red na meni da patim, pa sam stajao drui u medvjeem stisku
Malenoga. Obrisao mi je znoj sa ela nekakvom prljavom krpom, gurnuo me
natrag u ostatke bunkera, i zabio mi cigaretu izmeu usana. U izmaglici, bio sam
svjestan kako Stari Un puzi prema nama.
"to je? Nije ti ba dobro? Duboko udahni i pokuaj se opustiti. Samo se skrij ovdje
dok to ne proe. Nema potrebe paniariti, nee se nita dogoditi jo neko vrijeme."
Smireno je izvukao zamotuljak flastera, otkinuo komad i prekrio njime dugu
posjekotinu na mom elu. Nisam se mogao sjetiti kako niti kada sam je zaradio.
Moje se jecanje nastavilo, ali cigareta je imala smirujui uinak. A stoje bilo vanije
od svega ostaloga, vie nisam bio sam. Bio sam u drutvu svojih prijatelja;
prijatelja kojima je bilo stalo, koji su razumjeli. Bio sam siguran da bi oni riskirali
svoje ivote za mene i podijelili sa mnom svoju posljednju koricu kruha. To je
moda jedina utjeha

u ratu, ovo velianstveno i nesebino prijateljstvo koje postoji izmeu ljudi koji su
prisiljeni ivjeti i boriti se zajedno dan za danom, tjedan za tjednom, tijekom nekog
neodreenog vremena.
Postupno sam postao smireniji. Kriza je prola, i znao sam da barem na trenutak
mogu nastaviti. Bit e jo napada, to je bilo gotovo sigurno. A oni e se pojaviti
iznenadno, bez upozorenja. No, bilo je uzaludno razmiljati o tome, jer je to vodilo

ludilu.
Stari Un predloio je partiju karata, pa smo se smjestili u svojoj betonskoj pukotini,
i oni su mi putali da pobijedim, i ja sam znao da mi putaju, i oni su znali da ja
znam, ali koga briga, pa bili smo prijatelji. I posve iznenada, bez ikakvoga razloga,
poeli smo se smijati, i iako nam ivot nije bio posve ruiast, nije vie bio niti
takav pakao kao prije.
Dan D plus 1. Dan poslije... Sukob s neprijateljem je bio prekinut. Gubici na objema
stranama bili su stravini. Niti jedno selo u okolici nije ostalo poteeno. Veina ih
je bila sravnjena sa zemljom. Porta je samo nastavio jesti. Vjerujem daje mogao
pojesti cijelu kravu, a da mu se ne pokau nikakve nus-pojave. Visok, mrav i
koat, s mravim obrazima i upalim oima, jeo je, podrigivao, prdio, ponovno jeo,
ponovno podrigivao, i uvijek se inilo da je na rubu gladi. No, ipak, ostao je
slikom loega zdravlja. Ratna mainerija oito se gadno poigrala s njegovim
metabolizmom.
Ovaj put, gostio se grahom. Kada je ponestalo limenki s mazivom za oruje,
pronaao je zalihe prave argentinske konzervirane govedine. Zdrobili smo je u kau
i ugrijali je u ljemovima iznad grijala na pirit. Porta je svoju porciju njeno
mijeao vrkom bajunete, Maleni je u svoju dodao malo ruma kojega je negdje
pokupio. ak je i bojnik Hinka pristao pridruiti se naem objedu. Bio je to najbolji
obrok kojega smo pojeli unatrag mnogo vremena.
Straario sam u blizini strojnice. Neugodan zadatak, jer se inilo kako se gusta
magla izdie iz svakog kratera i gui zemlju poput pokrova. Povremeno bi se kroz
izmaglicu probila granata ili trag svjetleeg zrna. Moji su suborci spavali,

leei smotani na tlu poput pasa. Padala je slaba kiica, a vjetar je zavijao negdje
iznad izmaglice. Bio sam sam, i bilo je vraki hladno. Omotao sam se vre svojim
kaputom, povukao ljem preko uiju, a kia je svejedno pronalazila svoj put i u
hladnim potocima slijevala mi se niz leda.
Provjeri strojnicu. Provjeri mehanizam za ispaljivanje, provjeri izbaciva ahura,
provjeri pojas s municijom. Bio je to zamoran posao, ali nai bi ivoti mogli ovisiti
o tome.
Odnekud iza mjesta na kojem sam proraunao da bi se neprijatelj mogao nalaziti,
zauo se tihi zvuk. Zloslutan i e-lian. to li su nam sada pripremali? Oslukivao
sam pomno nekoliko minuta, ali nita se nije dogodilo.

S moje desne strane je maslaak, svijetlo ut i posve sam u ovoj divljini. Jedini
cvijet koji raste kilometrima uokolo. Kakav je ovo bio krajolik prije no to je doao
rat i unitio ga? Stabla, polja i goveda. Zlatice i tratinice. Sona zelena trava,
bogata zemlja, uredne ivice i vijugavi puteljci. A kakav je sada? Izoblien i krvav.
Pitam se kamo su nestali ljudi, jesu li jo uvijek ivi, hoe li se ikada vratiti.
Sa sjevera se zauje paljba tekog topnitva. Nebo iznenada postaje grimizno. To je
zasigurno Omaha, na koju se iskrcavaju Amerikanci. Okreem se prema jugu i
pogledom slijedim granate koje paraju no, unitavajui sve oblike ivota gdjegod
padnu na zemlju.
Porta neto razgovara sam sa sobom u snu. Prvo oslukujem, ne bih li uo neto
zanimljivo, ali nakon nekog vremena mi dosadi. Njegovi noni monolozi su uvijek,
predvidljivo, na istu temu: hrana. Tiho, Legionar se uspravlja iz svog leeeg
poloaja i odlazi do mranog kutka. Zvui poput slapa. Teko je shvatiti kako itko
moe prespavati takvu galamu, ali njima to iznenaujue uspijeva. Legionar tetura
natrag i rui se s uzdahom na tlo izmeu Malenog i Gregora. Maleni se poinje
ritati u snu. Gregor se okree na leda i poinje hrkati.
No se polako vue dalje. Uskoro otkrivam da sanjam, a sanje tako ivopisan da mi
se ini kao da se to doista dogaa.

Ponovno mi je petnaest godina. U Kopenhagenu sam. Vidim ulice, mokre i skliske
od kie. No je poput one kada su uhitili Alexa. Samo smo besciljno lutali, poput
svih drugih nezaposlenih momaka u Kopenhagenu, kada su nas zaskoili; njih
etvorica protiv nas dvojice. Ali dobro smo se borili i uspjeli smo pobjei; nismo
prestali trati sve dok nismo stigli do Havnegade. utnuo sam jednoga od njih u
trbuh. Zbog toga mi je bilo posebno drago. Mrzili smo murjake, Alex i ja. Bilo je
pitanje ponosa uzvratiti jednakom mjerom.
Ali tada, sljedee veeri, uzalud sam ekao ispred restorana Wivel u blizini
kolodvora, jer Alex se nije pojavio. Dogovorili smo se kako emo se ondje nai
kako bismo mogli biti u blizini kuhinja. Ponekad bi kuhar s nosom poput ka-ramele
otvorio stranja vrata i izciojanostatke s tanjura bogatu eljne ruke onemoalih i
nezaposTemR. Ali Aiexse nije pojavio. Nikada ga vie nisam vidio. Kasnije sam
saznao da su ga pokupili tijekom jednog od njihovih "povremenih ienja",
zajedno s nekim mladim veaninom Kojega je vraga on radio u Kopenhagenu?
Trebao je biti pametniji i poslali ih obojicu u istrani zatvor u Jutlandu. Alex je

bjeao nekoliko puta, ali uvijek bi ga ponovno uhvatili. Jednog sam dana vidio
njegovu sliku u novinama. Pobjegao je na parobrodu Odin, i utopio se kada je ovaj
potonuo. Nisam posve siguran, bilo je to davno, ali mislim kako sam plakao kada
sam to proitao. Alex je bio moj prijatelj. Moj jedini prijatelj. Nakon to je umro,
nikada se nisam posve pomirio s milju da sam ostao posve sam na svijetu.
Rukom sam prijetei mazio cijev strojnice. Bilo je dovoljno da samo gurnem
sigurnosnu konicu i ona e biti spremna za unitavanje... Boe, kako sam prezirao
te njihove takozvane demokracije s njihovim licemjernim tiradama i neprestanim
laima! Tako je lako sjediti i davati savjete kada ste unutra na sigurnome s punim
trbuhom i toplim nogama. A to je s 275.QQ0_nezaposlenih u Kopenhagenu? Samo
u Kopenhagenu? Zato ih Jednostavno"ne poubijati! zavriti s njima? To bi im
rijeilo nekoliko njihovih demokratskih problema.

Taj posljednji Boi u Kopenhagenu... kako sam pamtio taj posljednji Boi! Sjeao
sam se kako sam se vucarao ulicama s rukama bez rukavica u poderanim
depovima, vukui noge po snijegu u svojim izlizanim cipelama, gledajui
bljetave lampice na jelki usred Radhuspladsena. Mrzio sam tu jelku. Bila je simbol
samodopadnosti i sigurnosti. Njihove sigurnosti, ne nae. Otiao sam do nje i
pomokrio se po njoj, koliko god sam visoko mogao, a tada sam se okrenuo
ostavivi u prhkom snijegu utu mrlju koja se dimila.
Lutao sam sam niz Vesterbrogade. Kroz svaki prozor vidjela se jelka, ili siune
svjetiljke ili lijepe ukrasne sitnice od prapora. Sretan Boi! Sretan Boi svima!
Potapalica na svaijim usnama. Sretan Boi, estit Boi. Samo potapalica, nita
vie. To nije imalo nikakvog znaenja. Samo pokuaj pokucati na neija vrata i
zamoliti komad boine peene guske, i nai e se u jarku prije no to shvati o
emu je rije. A povrh svega, bilo je to razdoblje dobrohotnosti i oni su bili
zadovoljni sobom i pomireni sa svijetom.
Dan poslije Boia, kasno poslije podne, sreo sam se s momkom kojega sam
poznavao i koji se zvao Paul. Veina ljudi urila je prema kinematografu, jer to je
bio dan kada su se programi mijenjali i prikazivani su novi filmovi. Sjeam se da je
bilo mnogo filmova o ratu, i jedan o smrti Al Caponea. Svi su bili puni krvoprolia
i prikladni za to doba godine. Paul i ja sjeli smo u kavanu i podijelili jednu alicu
kave i kroasan. Neto dalje niz ulicu bila je smjetena policijska postaja, pa niti
jedan od nas nije uspio biti posve oputen.
"to kae na posao?" rekao je Paul nakon nekog vremena.

Vrlo leerno, kao da su poslovne ponude svakodnevna pojava.

Samo sam ga pogledao i skeptino podigao obrvu.
"Pravi posao s pravom plaom svakoga petka", rekao je leerno kao i obino.
"Gubi se!" odgovorio sam.
"Ozbiljan sam."

Nastupila je tiina. Pogledao sam ga izazivaki, ne vjerujui mu niti rijei,
izazivajui ga da nastavi i obveze se. Nakon nekoliko trenutka slegnuo je ramenima.
"Mislio sam da e te zanimati... Dobio sam jednu adresu u Njemakoj. Ondje
zapravo imaju manjak radne snage, ako to uope moe zamisliti... Voljni su nauiti
te poslu i jo ti platiti. To je neka vrsta tvornice... Rekli su mi da bi do kraja godine
mogao utedjeti lijepu svotu."
Na trenutak sam sjedio u zapanjenoj tiini. Posao... plaa... hrana u trbuhu i odjea na
tebi i pravi krevet u kojem se moe spavati... ak i sada se teko usuujem
povjerovati u istinitost toga. Prije no to sam ga mogao upitati za nekoliko detalja,
vlasnik kavane naao se pokraj nas, ljutito gestikulirajui prema vratima: postojalo
je vremensko ogranienje koliko su sjedenja i razgovora doputali uz jednu alicu
kave i jedan kroasan.
Petnaest dana kasnije, Paul i ja stigli smo u Berlin, preavi put kao slijepi putnici u
teretnom vlaku. Ubrzo nakon toga, Paul je poginuo u nesrei u tvornici, a ja sam se
kao rezultat toga prijavio u vojsku.
Po prvi puta nakon vie godina no to sam se mogao sjetiti, jeo sam tri obroka
dnevno i nou spavao u krevetu. Posao je bio teak, ali posao u tvornici je bio tei.
Polako sam dobivao na teini, upali obrazi su mi se popunili, razvili su mi se
miii. Moje trule i polomljene zube lijeio je vojni zubar, i sve to besplatno. Dobio
sam elegantnu uniformu, a jednom tjedno uivao sam u istom donjem rublju.
Iznenada sam postao ljudsko bie. Iznenada sam shvatio to je srea.
A tada je doao rat, a s njime i prekid moje novopronade-ne ivotne sree. Prijatelji
s kojima sam ivio otkad sam se prijavio u vojsku bili su ubijeni, obogaljeni ili
premjeteni u druge jedinice. Kao vojnici, vie nismo bili tretirani poput ljudskih
bia, nego kao neophodna ratna roba. Bili smo nuni, ako se mislilo nastaviti igru,

ali isto tako su bili nuni i tenkovi i na-gazne mine. Dani istoga rublja i zubarskih
tretmana bili su gotovi. Postali smo odrpani i prljavi, neoprani i puni parazita.
Elegantne sivozelene uniforme na koje smo nekada bili toliko

ponosni, izblijedile su sve dok nisu postale istih boja i vrstoe kao stare krpe za
posude. Pukovnija je izgubila svoj identitet pomijeavi se s ostatkom ratnoga
stroja. I inilo se kao da smo neprestano na maru. Marirali smo po kii, marirali
smo po suncu; marirali smo po ekstremnoj vruini i po ekstremnoj hladnoi; kroz
maglu i snijeg i led i blato. ed smo utaivali iz pjenom prekrivenih lokvi smrdljive
vode. Stopala smo omo-tavali krpama kada bi nam se izme izlizale. I emu smo se
imali veseliti, kako bismo na ivotu odrali bilo kakav traak nade? Za bilo koga od
nas postojale su samo tri razliite budunosti: ili e biti tako jako ranjen da e te
otpustiti kao beskorisnoga; ili e te zarobiti, pa e prosjediti rat u logoru za ratne
zarobljenike; ili e - to je bilo najvjerojatnije - zavriti ispod usamljene ploe
pokraj neke nepoznate ceste.
Moje sanjarenje prekinula je zasljepljujua svjetlost baklje koja je izgorila na
nonom nebu. Instinktivno sam se bacio na tlo i otpuzao do zaklona. Nije bilo
potrebe buditi ostale: njihove su reakcije bile jednako brze kao i moja. to se
dogaalo, ondje na niijoj zemlji? Otpustio sam sigurnosnu konicu na strojnici.
Stari Un ispalio je svjetleu raketu i tlo ispred nas bilo je osvijetljeno njezinom
svjetlou. Zadrali smo dah i oslukivali. Iz daljine zaulo se stenjanje tekih
motora i povremeno tektanje strojnice.
"Tenkovi", proaputao je Gregor, prilino nervozno.
"Idu prema nama", sloio se Porta.
Stari Un ispalio je jo jednu raketu. Tiina. Vani u tami iza osvijetljenog podruja
nita se nije micalo, no mi smo ipak znali daje neto ondje. Stajali smo ukoeno,
nauljenih uiju i izbuljenih oiju. Prazni rukav bojnika Hinke lepetao je napri-jednatrag na vjetru. Raketa se ugasila, i nakon toga smo ponovno zauli klepetanje
lanaca koje je dopiralo iz tame. Tenkovi su stizali. Istoga trenutka krenuli smo u
akciju, pripremivi protutenkovsko naoruanje.
Tenkova je bila cijela vojska. Tlo se treslo i tutnjilo pod njima. Sada smo ve mogli
vidjeti prvi tenk kako polako napreduje vrhom litice, kao dio duge sive kolone
pretpovijesnih udovita.

Pod unakrsnom vatrom tekih strojnica ispuzali smo na niiju zemlju kako bismo
postavili protutenkovski top Pak. Nije nam trebalo mnogo vremena da ga
osposobimo, te da projektili ispaljeni iz njega ponu pronalaziti svoje ciljeve.
Zauo se zvuk poput grmljavine, a potom je pruga arkocrvene svjetlosti zasjala na
nebu. Churchill na elu kolone je bio pogoen granatom tono ispod kupole, i ono
stoje svega nekoliko trenutaka ranije bilo prijetea elina tvrava koja je pohlepno
napredovala prema svom plijenu, sada je naglo pretvoreno u veliku lomau.
Udaljen pedesetak metara, s desne nam se strane pribliavao jedan Cromwell.
Maleni se okrenuo, smireno oslonio bazuku o rame, naciljao mirei na jedno oko i
pritisnuo prst na okidau. Dugi plameni jezik pojurio je iz nje. Cromwellova je
sudbina bila ista kao Churchillova.
Taj se prizor ponavljao, s malenim razlikama, mnogo puta. Mnogo je tenkova
zavrilo u plamenu, mnogo je ljudi ivo izgorjelo, no uvijek su dolazili novi koji bi
zauzeli njihovo mjesto. Ljudi i tenkovi dolazili su prema nama u neprekinutim
bujicama. Pak je bio uniten, a neprijateljsko se topnitvo zabavljalo na na raun.
Zrak je bio pun leteih komada otpada, neto od toga i ljudskog podrijetla. Jedak
dim ispunjavao nam je plua, nagrizao grla i oi. U uima su nam bolno odjekivale
neprestane eksplozije. Leao sam stisnut uz tlo, stisnutih aka, glave napola ukopane
u pijesak. Sada sam shvaao zato su je ljudi nazivali Majkom zemljom i oboavali
je. Ma koliko prljava i umrljana krvlju bila, ba kao u ovim trenucima, ipak je
pruala veliku utjehu.
Nekoliko metara od sebe ugledao sam engleskog vojnika, koji je leao priljubljen
uz tlo ba kao i ja. U istom trenutku on je ugledao mene. I u istom trenutku,
usuujem se tvrditi, pripremali smo se ubiti jedan drugoga. Nisam elio ubiti, nisam
gajio nikakvo osobno neprijateljstvo prema njemu, no s druge strane, nisam htio
biti taj koji e umrijeti. Vrlo vjerojatno je i on osjeao isto. Zakoni bitke govorili su
da je jedan od nas morao umrijeti, a nije bilo dovoljno vremena za sjesti i
razmiljati jesu

li ti zakoni bili mudri i dobri. Da biste preivjeli, morali ste ubiti onoga drugoga.
Imao sam bombu u ruci. Bez sumnje, imao ju je i engleski vojnik. Zubima sam
izvadio osigura. Leao sam i brojao. Dvadeset i jedan, dvadeset i dva, dvadeset i
tri, dvadeset i etiri... Bomba je prozujala zrakom prema Englezu. Na svom putu
susrela se s bombom koja je zujala zrakom prema meni. Bacio ju je u tono istom

trenutku. No, nije bilo nikakve tete. Oito imamo iste reakcije, pa smo se obojica
otkotrljali izvan njihova dometa na vrijeme da bi spasili ive glave. Skoio sam
prema strojnici i grozniavo ispalio nekoliko metaka. Eksplodirala je i druga
bomba. Ovoga me puta gotovo pogodio. Bljesnulo je ispred mene; moja glava, na
sigurnome u ljemu, osjetila je to kao da puca po avovima. Na trenutak sam osjetio
strah, a tada, gotovo istoga trena, obuzeo me mahniti bijes. Sve do tog trenutka
nisam osobno mrzio svoga neprijatelja. Bilo je nuno ubiti ga. Sada je to postalo
nekakvo perverzno zadovoljstvo. Nisam imao namjeru umrijeti na blatnjavim
poljima Francuske.
Bacili smo se jedan na drugoga. Bila je to estoka borba za opstanak, bez ikakvih
pravila. Udarali smo jedan drugoga kundacima, utali se meusobno tekim
izmama, rezali se i borili bajunetama. Englez me posjekao po listu i osjetio sam
estoku bol. Skoio sam na njega obnovljenim arom. Nije imao sree to mu je
pao ljem. Dobio je rupu na elu, gotovo dovoljno duboku da bi u nju stala ljudska
aka.
Bio sam previe iscrpljen da bih nastavio borbu. Na trenutak to nije bilo potrebno,
jer je leao ispred mojih nogu. Promatrao sam ga s oprezom, poeljevi da umre,
pa da svemu bude kraj. Mogao sam to i sam dovriti, ali isto tako kako se pojavila,
moja je elja za krvlju nestala. Zurio je u mene prazna pogleda, brzo i bolno
udiui. Krv mu se slijevala niz lice, kapajui iz kuta njegovih usana. Osjeao sam
se slabim i ranjivim. Noga me boljela, a da me itko od njegovih suboraca pronaao
ondje, ne bih se mogao nadati milosti. Okrenuo sam se da poem, ali hroptavi
udisaji ovjeka kojega sam pokuao

ubiti su me zaustavili. Nestrpljivo sam kleknuo pokraj njega, povezao mu elo to
sam bolje mogao i pruio mu svoju uturicu s vodom.
"Pij", rekao sam kratko.
Nastavio je zuriti u mene, ali nije se pomaknuo kako bi uzeo vodu. to je ta budala
ekala? Da mu je prinesem usnama i izloim se opasnosti da mi zabije no medu
rebra? Ostavio sam vodu tako daje moe dohvatiti i potrao to sam bre mogao
prema skrovistu na svojoj strani, ne marei za opasnost leteih krhotina i zalutalih
granata. Naao sam Legionara koji je uao ispod goree olupine Churchilla, i
ispaljivao kratke salve iz svoje lake strojnice. Nedaleko od njega ugledao sam
Malenog, ije je plamenom obasjano lice izgledalo gotovo sotonski. Izvukao sam
rupi iz depa i vrsto ga svezao oko noge.

Neprijatelj je bio odbijen - na trenutak. Dobili smo priliku da se odmorimo, ali to je

moglo biti kratko, pa smo je odluili iskoristiti najbolje mogue. Porta je buno
prodirao svoju petu limenku govedine, Barcelona nam je dodavao bocu dina,
Stari Un se lijeno poigravao pilom karata. Iza nas gorio je Formignv. Teki
bombarderi Wellington bili su u zraku iznad Caena, i plamen se dizao visoko u
nebo. Tlo se pod nama treslo i podrhtavalo, kao u oekivanju nekakve katastrofe.
U naputenom dipu, Porta je pronaao stari gramofon i nekoliko ploa. Sluali
smo ih jednu za drugom, opijeni iznenadnim zvukom glazbe nakon uasnih i
poznatih zvukova bitke, a kada smo doli do posljednje, poeli smo ponovno iz
poetka. Presluavali smo ih po trei put, kada nam je prila skupina vojnika iz
mutne svjetlosti. Doimali su se nenaoruanima. Nosili su zastavu ukraenu velikim
crvenim kriem, a na ljemovima su imali tu istu oznaku. Maleni je zgrabio puku,
ali prije no stoje stigao zapucati, Stari Un mu ju je ljutito izbio iz ruke.
"Koji je tebi vrag?"
Maleni se ljutito okrenuo prema njemu.
"Zato se oni brinu samo za svoje ranjene? to fali naima?"

"Svatko tko bude zapucao na Crveni kri", rekao je Stari Un ljutito, "dobit e od
mene metak tono izmeu oiju. Je li to jasno?"
Nastupio je trenutak nelagodne tiine, a potom se Porta nasmijao.
"Ti si u krivom ratu, Stari Un! Trebao bi se pridruiti Vojsci spasa, postao bi
generalom za as!"
Okrenuo se i pljunuo, ali Stari Un mudro je ostao pribran. Nitko nije pokazivao
elju da uzme puku.
Pokupljeni su i posljednji ranjenici, pa su se i posljednja nosila nala na putu natrag
prema neprijateljskim linijama. Sve je bilo mirno. A tada iznenada, neto dalje u
rovu, mladi je porunik glasno povikao i pao u blato. Metak nekog snajperista
pronaao je svoju metu. Jo je jedan zazvidao prema nama, i za nekoliko sekundi
itava je prokleta borba ponovno zapoela. Tri strojnice zatektale su u odgovoru, i
nekoliko ljudi koji su nosili nosila su pali. Legionar je bio na nogama prije nas
ostalih i trao je prema naprijed, viui da ga slijedimo, kao to je to uinio i
mnogo puta prije, u smrznutim ruskim stepama, na obroncima Monte Cassina.

U estokom sukobu koji je uslijedio, uniteni su gotovo svi s nosilima i ranjenici

koje su pokupili. Tlo je jo jednom bilo poprskano tijelima s obaju strana. Bilo je
potrebno poslati novu skupinu s nosilima kako bi pokupili nove ranjenike. Napad,
protunapad. Smrt je bila specijalitet dana.
Nije bilo milosti u Sektoru 91.

DRUGO POGLAVLJE

Porta je neto prtljao oko radija, vrtei gumbe ovamo i onamo, pokuavajui
izolirati zvonak glas BBC-a od svih drugih divljih krckanja i pucketanja koja su se
mogla uti.
"Ti si lud", rekao je Heide, zgaen. "Ako te uhvate u toj igri, poslat e te u
kamenolom bez ikakvih pitanja... Koja je tome svrha, svejedno? Ne moe im
povjerovati niti rijei ak i kada ih ulovi."
Porta je ispruio ruku.
"Zaepi, za ime Boje! Sad ga dobro ujem."
Zvuk kako netko udara u teki gong; vrlo odluno i prijetei. A potom hladan,
konzervativan glas BBC-a:
"Ici Londres, ici Londres. BBCpour la France..."
Naravno, tada nismo shvaali daje gotovo cijeli francuski pokret otpora takoer
sluao ovo emitiranje.
"Ici Londres, ici Londres... Molimo vau pozornost. Evo nekoliko privatnih poruka:
"Les sanglots longs des violons de I "automne." Ponovit u ovo: "Les sanglots longs
des violons de l"automne."Dugi jecaji jesenjih violina."
Bio je to prvi redak Verlainove pjesme "La Chanson d "automne". Poruka koju
su.mnogi oekivali ve tjednima. Oberleut-nant Meyer, u stoeru XV armije, iji je
zadatak bio nadgledati sva emitiranja BBC-a, uzbueno je i pomalo urno izvijestio
vojnog guvernera Francuske, kao i zapovjednike u Nizozemskoj i Belgiji. Prema
njemu su se ponijeli s prezirom za kojega su smatrali daje bio zasluen. Vane

poruke, ba! Samo gomila gluposti o jeseni. Taj je ovjek oito bio budala.
Oberleutnant Meyer slegnuo je ramenima i nastavio sluati.
"Ici Londres, ici Londres. Nastavljamo s emitiranjem privatnih poruka: "Les fleurs
sont d"un rouge sombre. Les fleurs sont d"un rouge sombre" Cvjetovi su
tamnocrveni. "
To je bio znak pokretu otpora u Normandiji.
""Heleene epouse Joe. Heleene epouse Joe" Helen se udaje za Joea."

To je bio znak za cijelo podruje Caena. Pokrenuo je cijeli niz pokuaja sabotae,
od kojih su mnogi bili uspjeni: mostovi su se sruili, eljeznike pruge su bile
podignute u zrak, telefonske veze bile su prekinute. U stoeru XV. armije sada je
bilo openito prihvaeno daje neto, negdje, polo posve po zlu.
"Zar ne moe deifrirati nita od toga, Mever? " nervozno je upitao general von
Salmuth.
Meyer je samo slegnuo ramenima i nastavio sluati.
Tri dana je bila tiina, a potom su poruke ponovno krenule, s obnovljenom snagom
i inventivnou.
"Ici Londres, ici Londres... "Les des sontjetes" Kocka je baena. Ponavljam: "Les des
sontjetes.
Kao rezultat toga, mnogi su neoprezni njemaki straari ostali bez glava, dobivi
no u lea, a tijela su im bila baena u rijeke ili movare.
""Jean pense r Rita""John misli na Ritu. ""Jean pense r Rita" "
Govornik je izgovarao rijei polako i paljivo, zastavi izmeu svake.
Porta se veselo smijao.
"Kakva gomila gluposti! Jean misli na jebenu Ritu... Mislim da taj momak ne radi
nita takvoga. Tko su oni, dovraga? Tko su ti Jean i Rita? Sve mi to zvui poput
prie za malu djecu. "

"To je ifra ", objasnio je Heide, koji je uvijek tvrdio da sve zna. "Neko sam bio
radiooperater. Ovakve se poruke stalno koriste."
""Le dimanche les enfants s"impatientent"" U nedjelju djeca postaju nestrpljiva. "
"Le dimanche les enfants s "impa-tientent""
Ovo je bilo namijenjeno lanovima pokreta otpora koji su ekali dolazak
padobranaca u Normandiju.
"Ici Londres. Poslat emo jo poruka za sat vremena. "

POSLJEDNJI SAT

Umotali smo mrtve u platna prije no to smo ih ukopali, a pokraj svakog tijela
ostavili smo praznu limenku piva u kojoj su bili njegovi osobni dokumenti. Mislili
smo kako e, prije ili kasnije, moda kada rat bude gotov, netko htjeti napraviti
prava groblja, s pravim grobovima i redovima bijelih krieva, a kada to vrijeme
doe, i ponu iskapati raspadajua tijela iz jaraka i kukuruzita, bit e najbolje da im
je identitet svakog od njih odmah poznat. Zbog toga te limenke i dokumenti u njima.
Smatrali smo potrebnim da svaka strana napravi pristojna groblja puna mrtvih
junaka. U suprotnome, to e moi pokazivati u budunosti kako bi zadivili nove
mlade regrute?
"Deki, ovo su grobovi naih slavnih rtava koje su pale za svoju domovinu u
posljednjem ratu... Ispod ovog kria lei Paul Schultze, skroman vojnik kojemu je
granata odnijela obje noge, ali koji je usprkos tomu ostao na svom poloaju i
zadrao neprijatelja. Ovaj skromni vojnik spasio je cijelu pukovniju. Umro je na
rukama svog zapovjednika, s domoljubnom pjesmom na usnama."
Bilo je toliko tijela koja su ekala ukop da nismo imali dovoljno limenki od piva za
sve njih. Nakon cijelojutarnjeg mukotrpnog posla kopanja grobova, bilo nam je
dozvoljeno da jedemo pola sata, a potom smo bili poslani na ekspediciju otkrivanja
mina.
To je bilo mnogo gore od kopanja grobova. ivot svakoga tko bi radio na
raiavanju mina bio je prihvaen kao prokleto kratak i nimalo lijep. Mine su bile
magnetizirane i podeene da eksplodiraju im im se priblii i najbeznaajniji
komadi metala. Stoga smo ostavili sve metalne predmete koje smo imali po sebi,
skinuvi ak i gumbe i zamijenivi ih komadiima drveta. Nismo dobili izme s
gumenim potplatima, pa smo se veim dijelom morali snalaziti s nogama
omotanima u krpe, ali Porta, na plahi leinar, bio je te sree da se dokopao para

pravih amerikih izama od ute gume.

Bilo je nemogue osloniti se na napravu za detektirane mina: ona nije reagirala
samo na mine, nego i na najmanje komadie metala, pa bismo na kraju, ve prema
osobnim sklonostima, poludjeli od straha ili postali apatini zbog preestih lanih
uzbuna. U svakom sluaju, nevolja je stalno kucala na vrata. Kako biste imali i
najmanje izglede da ete preivjeti kada ste radili s minama, morali ste neprestano
biti na oprezu, imati eline ivce, uvijek djelovati s najveim oprezom i imati
najmirnije ruke. Ono to se doimalo najsigurnijim, moglo je zapravo predstavljati
najveu opasnost.
Naravno, Rommel je bio taj koji je bio prvi u postavljanju takvih naizgled nevinih
smrtonosnih klopki, i usavrio ih je do nevjerojatnog stupnja. Vrata koja se otvaraju
i eksplodiraju vam u lice; take koje vam zakruju prolaz, tako da korak na stranu
izaziva otvaranje zemlje ispod vas; vrata kuhinjskog ormara koja su otvorena, i
oslobaaju takav bijes kada se zatvore da cijeli niz kua odleti u nebo. Tu su jo i
gotovo nevidljive ice, lukavo skrivene ispod lia: predvodnik skupine staje na
njih i pola satnije nestaje u djeliu sekunde.
Nauili smo mnogo toga o minama, i to smo vie znali o njima, to su nam se
manje sviale. Susreli smo se s minama P2, umreenima zajedno, koje bi pokrenule
cijelu lananu reakciju eksplozija. A te su mine morale biti unitene njihovim
detoniranjem. A tek one - moda i najgore od svih - koje se moraju paljivo
rastaviti na komadie, komad po komad, sve dok ne doete do detonatora,
napravljenog od najtanjeg mogueg stakla... Ako ste bili eljni smrti i imali onakvu
vrstu uma koja moe posve sretno provesti itav sat traei jedan jedini komadi
slagalice, tada ste bili u redu, mogli ste uivati u svom poslu. Ali ako ste bili imalo
poput mene, znojili se od straha i uz to imali goleme ake, tada biste bez sumnje bili
poput slona u trgovini porculanom. Napredovali smo polako, jedan za drugim,
ispitujui tlo prije svakog koraka, ne posve oputeni ak niti na zaelju kolone, kada
ste mogli oekivati da budete relativno sigurni. Svakih deset minuta mijenjali smo
predvodnika i gumene izme. Na taj nain, ivot samo jednoga ovjeka je

bio u opasnosti u odreenom trenutku, i svaki je ovjek znao da je njegovo
razdoblje rizika bilo vremenski ogranieno. Drali smo siguran razmak, i svatko bi
stajao tono u tragove ovjeka ispred sebe. Na nekoliko trenutaka sve je u redu, srce
vam usporava na normalan ritam, lijezde znojnice rade malo lakim tempom - a

tada, uz krik koji vam ledi krv u ilama, ovjek na eku kolone mahnito mae
rukama i zaustavlja nas. Detektor se ponovno oglasio...
Svi smo se zaustavili. Onaj tko je dovoljno nesretan da trenutno ima gumene izme
prua detektor prema naprijed, na stranu, unatrag. Odreuje toku koja je izvor
nevolja, neodluno se sputa u uanj pokraj nje i poinje plaho odguravati rukama
gornji sloj tla. Prolazi pet minuta. Pet minuta znojenja i straha. A sve to je on
iskopao samo je jedna krhotina granate ili rapnel. Uvijek ista pria. Ili gotovo
uvijek.
Svoju napetost oslobaamo ispadima loeg raspoloenja ili prostakim jezikom
usmjerenim prema zarobljeniku koji je rekao daje ovo podruje gusto minirano,
prema Obavjetajnoj slubi koja nam je prenijela tu vijest i time postala odgovorna
to smo se mi ovdje nali. Posve oito zarobljenik lae, a Obavjetajnu slubu ini
gomila lakovjernih budala.
Kreemo neto brim korakom, ljutimo se i gunamo. Iznenadna eksplozija nas sve
zaustavlja. Jadnik koji je bio na elu kolone leti u nebo i pada natrag na zemlju u
tisuu neras-poznatljivih komada. Dakle, zarobljenik ipak nije lagao, a Obavjetajna
sluba nije krcata lakovjernim budalama nego viso-kointeligentnim ljudima koji
odrauju lavovski dio posla... i prilikom toga nas osuuju na smrt. Moda je to Tmina, nainjena posebno za tenkove. Ako je tako, onda su izgledi slabi: gotovo
nitko ne preivljava T-minu. Ako je S-mina, s druge strane, tada izgledi nisu tako
slabi: moe se preivjeti uz gubitak nogu. No, to u ovim ratnim danima i nije
nekakva velika tragedija. Dobijete prilino dobar par umjetnih udova, a ako niste
ba slubeno registrirani kao kreten, vjerojatno ete biti prihvaeni za teaj
uvjebavanja doasnika. Danas ima mnogo beznogih ljudi na tim teajevima. Moglo
je biti i gore. Moete

potpisati na trideset i est godina, oekivati da ete biti promovirani u Feldwebela
nakon moda petnaest do osamnaest godina, i umiroviti se u ezdeset i petoj uz
dobru mirovinu.
Sve u svemu, dok nismo bili na terenu i bavili se njima, smatrali smo mine sreom
u nesrei. S jedne strane, mogli ste izgubiti ivot; s druge strane, mogli ste izgubiti
samo noge - uz ogromnu prednost odlaska s prvih linija jednom zauvijek. Ali, da ne
doe do nesporazuma: nije bilo od nikakve koristi izgubiti samo jednu nogu ili
jednu ruku. Moralo je biti obje ili nita. Bilo je mnogo ljudi na bojitu koji su imali
jednu nogu, dok je onih s jednom rukom bilo toliko da smo ih smatrali posve

normalnim, sposobnim ljudskim biima. Bojnik Hinka, primjerice, je ostao bez

desne ruke prije nekoliko godina, ali je jo uvijek na najteim poloajima.
Upravo u ovom trenutku ja predvodim kolonu, ja imam izme, ja riskiram svoj
ivot i udove. S napregnutim ivcima iekujem i najmanji znak opasnosti, oprezno
se saginjem i rukom izravnavam busen guste trave. Neto je tamo... neto metalno?
Tono iza mene, Porta i Legionar zastaju. Osjeam jak poriv da se okrenem i
ponem trati. Naalost, to je nemogue. Polako se saginjem i prislanjam uho uz tlo.
ujem li ja to slabano kuckanje ili je to samo moja kukavika mata? Je li to
magnetizirana mina ili ona sa zadrkom? Natopljen sam znojem, zubi mi cvokou,
a koljena podrhtavaju. To je mina, nema sumnje. U ovom trenutku tiha, ali nimalo
manje opasna zbog toga. I kobre bi se trebalo manje bojati. Vrcima prstiju
opipavam oblik nevidljivih antena, okrugli gornji dio, tanku staklenu plou. To je
klasina T-mina.
Kucnuo je i taj trenutak. Saberi se, pobijedi svoj strah ako eli nastaviti ivjeti. Sjeti
se svega to su te uili... dva prsta ispod kupolastog dijela, dva okreta ulijevo... ali
polako, polako... ako razbije staklo, to je tvoj kraj, mome! Moli se Bogu da nema
nikakve skrivene ice, da nije povezana s drugim minama. Vrlo su lukavi ti gadovi
koji postavljaju ove smrtne zamke... Dva okreta. To je dobro uinjeno. Sada - podii
dva milimetra, tri okreta udesno... ne mie se! Kopile se ne mie! to

bi to dovraga trebalo znaiti? Nova vrsta mine? Neka koju nam nisu spomenuli?
Boe sveti, daj mi da se izvuem odavde! Dovraga s njihovim vojnim sudovima i
njihovim optubama za kukaviluk! elim ivjeti! Uz malo sree, rat e biti gotov
prije no to me budu imali vremena osuditi.
Um mi govori da se okrenem i pobjegnem. Hladno i odluno, moje tijelo ostaje na
istom mjestu. U redu, jo sam uvijek ovdje. to trebam sljedee uiniti? Izvaditi van
tu prokletu napravu prije no to sam je deaktivirao? Zato ne, pa to je ravno
samoubojstvu?
Samo sjedim i nita ne radim, a prokleta mina samodopadno lei u zemlji. I zuri u
mene. Izruguje mi se. A tada mi se javlja nova i stravina pomisao: moda je to
jedna od onih sa zadrkom? Jo uvijek steui kupolu desnom rukom, lijevom
klizim ispod tijela mine. Zubima otkidam busenove trave s obaju strana. Zato ne
uvjebaju proklete majmune da obavljaju taj posao? Oni bi mogli i svoja stopala
upotrijebiti kao ruke. I vjerojatno biti bolji u tome, jer se ne bi morali boriti cijelo
vrijeme sa strahom. Zato se nitko toga do sada nije sjetio? Ve koriste golubove i

pse, konje i svinje, pa zato ne bi i majmune? Koristili smo svinje u Poljskoj.

Tjerali smo ih preko minskih polja kako bi nam oistile put. Problem je bio u tome
to su svinje postale vrijedne svoje teine u zlatu, pa je na posljetku bilo odlueno
da su ljudi manje vani.
Izludujuom sporou, povlaim minu prema sebi. Tea je no to sam oekivao, ali
evo je napokon vani, u svoj svojoj stravinosti. Velika runa stvar. elio sam je
snano utnuti da odleti to dalje, ali to sam zadovoljstvo morao odgoditi dok je ne
deaktiviram.
Pozvao sam ostale da mi priu. Porta i Legionar dopuzali su do mene. Porta, koji
nije imao formalnog obrazovanja o toj temi, bio je genijalac za tehniku, i nakon
samo jednog kratkog pogleda prema mini, prezirno me pogledao.
"Prokleti idiote! Okrenuo si tu prokletu stvar na krivu prokletu stranu! To nije
uobiajeni francuski vijak, mislio sam da bi to ak i ti morao primijetiti." Okrenuo
se i mahnuo Malenome.

I
"Donesi nam vedski klju!"
Klju je polako stigao. Porta je neko vrijeme prouavao minu.
"OK, sad je ponovno zatvori."
Posluno sam to uinio. Legionar je obrisao znoj s ruku o hlae. Porta je uhvatio
klju.
"OK, glupani! Pognite glave i zabijte si prste u guzicu!"
Pognuo se iznad mine, pjevuei neto sebi u bradu:
"to e biti s nama, moja draga? Hoemo li biti sretni ili tuni? Kako emo zavrit,
moja draga? Hoe li nam biti ao ili drago?"
Ukoeni poput kipova, Legionar i ja sjedili smo i promatrali ga. Bezbrino je
podigao minu objema rukama.
"Izvolite!" Nasmijao nam se. "Bezopasna poput neizleg-nutog pileta."

Okrenuo se i oteturao do ostalih, nosei minu ispod ruke poput lopte. Iznenada ju je
bacio prema Gregoru.
"Evo! Ti pokuaj! Jaje ne mogu svladati!"
Gregor je prestravljeno vrisnuo i bacio se na tlo. Porta je stajao iznad njega,
podignuvi obrvu.
"Stoje, momiu? Neto te uplailo?"
"Ti glupa budalo!" Gregor je utnuo Portu po nogama. "Ti prokleto glupo kopile!"
"Smirite se", rekao je Stari Un umorno. "Nisam raspoloen za zabavu i igrice.
Pokuajte se sjetiti da smo do sada izgubili estoricu ljudi na ovom zadatku."
"Srce mi se slama", rekao je Porta. "Hajde, Sven, daj mi gumenjake. Moj je red da
budem junak."
Uzeo je izme i poao prema svom mjestu na elu kolone, no preao je svega
nekoliko metara kada je zastao, pognuo se, pregledao tlo i dao znak rukom
Legionaru i meni, koji smo ili odmah iza njega. Pogledali smo jedan drugoga.
Znali smo to se dogodilo: Porta je naiao na minu koja je bila povezana s

drugom, pa mu je trebao netko tko bi mu pomogao. Koji od nas dvojice e biti taj?
Na trenutak sam oklijevao, a tada je Legionar slegnuo ramenima i krenuo naprijed.
Moj e red biti sljedei puta, i istoga sam trenutka poelio da sam mu sada
pomogao i rijeio se toga.
Porta i Legionar puzali su po tlu, slijedei icu. Prije se moglo samo presjei tu
vraju stvar i dovriti s time, ali neprijatelj se opametio. Sada bi presvukli icu
tankim slojem bakra. im biste je dotakli neim metalnim, struja bi prola kroz nju
i detonirala minu. Trebalo nam je neko vrijeme kako bismo otkrili taj novi trik.
Neprijatelj je bio dovoljno paljiv i nije ostavio upute za upotrebu pokraj njih, pa
smo izgubili nekoliko ljudi prije no to smo joj doskoili.
Ovaj maleni komadi sree bio je privezan za stablo i povezan s tri mine od 105
milimetara. Porta je ljutito povikao preko ramena.
"Doi, za ime Boga! Ovo nije crkveni izlet!"

Shvatio sam, uz naglu promjenu pulsa, da je moj posao bio da odem onamo s
potrebnim alatkama i skinem prokleti detonator. Nije to bio lak zadatak. Mnogo je
dobrih ljudi loe zavrilo dok su skidali detonatore, a uvijek je postojao i dodatni
rizik da je neprijatelj pripremio nekakvo novo iznenaenje.
Porta je, popevi se na stablo, drao etiri ice koje su vodile od mine. Vukao sam
se prema njemu, vrsto drei alatke. Bila je to T-mina. Detonator nije bio vei od
kutije cigareta, ali i to mije bilo dovoljno veliko. Na jednu od mina, neki aljivi-na
je napisao poruku: "Idite dovraga, prokleti vabe". Bila je potpisana sa Isaac. Doista,
moglo se poistovjetiti s tim nepoznatim Isaacom. Nitko s takvim imenom nije imao
nekog posebnog razloga zbog kojega nas je trebao voljeti.
Nekim udom, imali smo sree. Rijeili smo se T-mine i njezinih zamki i ugrabili
nekoliko trenutaka odmora na rubu groba. Sjedili smo na tlu stisnuti u polukrug i
puili cigarete, to je bila razbibriga koja je u ovakvim okolnostima bila strogo
zabranjena.
"Rei u vam neto", rekao je Porta iznenada. "Kladim se da stari Adolf ne bi bio
tako drzak da doe ovamo na pola sata

raditi u minskom polju... Osim toga, ne bi toliko zapeo voditi ovaj prokleti rat!"
Ova jednostavna misao sve nas je oraspoloila. Sjedili smo ondje i neumjereno se
smijali, sve dok ostatak grupe, predvoen porunikom Brandtom koji je bio
zaduen za tu operaciju, nije doao da nam se pridrui. Brandt je bio s nama jo od
poetka. S vremena na vrijeme nestao bi na nekakav teaj, ali uvijek bi nam se
vraao, pa smo ga poeli smatrati jednim od nas, a ne asnikom, ak do te mjere da
smo mu se poeli obraati njegovim imenom i ponaati se prema njemu s nama
svojstvenom vulgarnou. Bio je pravi asnik s prve crte bojita i jedan od svega
nekoliko ljudi koji je imao nae potovanje.
"Proklete mine", promrmljao je. "Jo nekoliko ovakvih stvari i zavrit emo
zajedno igrajui se narani i limuna u ludnici."
"Sanjat emo te proklete mine", rekao je Porta, "kada se vratimo kui i ponemo
kopati u vrtu. Pokuavat emo detoni-rati proklete krumpire."
Porta je uvijek upotrebljavao kada, a nikada ako. Zapravo, mislim da smo svi
razmiljali o kada, iako je veina nas bila previe oprezna da bi to izgovorila na
glas. Ali nekako se nismo mogli natjerati da razmiljamo o tome kako e jednog

dana moda biti i na red da zavrimo u jarku s praznom limenkom piva u kojoj su
osobni dokumenti. esto bismo razmiljali o smrti i oblili se hladnim znojem, ali u
dubini due nismo mogli vjerovati kako se to moe doista dogoditi i nama. Dosta
esto, prije velikih napada, pomagali bismo iskopati zajedniku grobnicu, obloiti
je sijenom i zabiti pokraj nje malene drvene krieve. I nikada ne bismo zamiljali
kako naa vlastita tijela padaju u nju zajedno s drugima, iako je smrt bila
svakodnevno iskustvo. Koliko bismo puta dnevno uli otar zviduk granate, tupi
udarac kada bi pala, potom eksploziju, potom bolne krikove, potom bismo shvatili
da ovjek koji je stajao u blizini prije svega nekoliko sekundi vie nije ondje...
Koliko se puta dogodilo daje pola desetine bilo ubijeno, da su posvuda oko tebe
leali mrtvi ili umirui ljudi, i da si samo ti ostao neozlijeen?

Znali smo da srea ne moe trajati zauvijek, a ipak smo instinktivno osjeali daje
vlastita srea nepotroiva.
Porta je opet jeo. Ovoga puta bio je to ananas u limenkama kojega je pronaao u
naputenom amerikom dipu.
"Smijeno je to kako nikada ba nisam volio ananas", mrmljao je punih usta. "Prvo
to u uiniti kada rat zavri bit e da odem u neki restoran i najedem se tako da mi
hrana pone izlaziti na ui."
Ovo je naravno bio uvod u jednu od njegovih omiljenih zabava za prekraivanje
vremena: igru "kada rat bude gotov..." Svakog bismo se puta ukljuili u nju s
obnovljenim arom, i ona nikada nije izgubila svoju privlanost, iako je od svih nas
jedino Heide sigurno znao to eli raditi nakon rata. Ve je bio doasnik, i odavno
je odluio da e se prijaviti u kolu za asnike. Stoga je dio svakog dana, bez obzira
gdje smo se trenutno nalazili ili to smo radili, posveivao uenju deset stranica iz
Prirunika za vojne pohode. Nemilosrdno smo ga zadirkivali, no ipak smo mu
moda pomalo i zavidjeli na njegovoj odlunosti da uspije. Svi smo znali, iako
nitko od nas to nije htio priznati, da smo bili vojnici predugo vremena, a da bismo
se vratili ivotima obinih civila. Stari Un je izjavio kako e jedino zemljoradnici
moi sretno nastaviti sa svojim predratnim aktivnostima, i vjerojatno je bio u pravu.
Meni su zemljoradnici bili posebna rasa. Samo im pokai polje krumpira ili red
stabala jabuke, i vrlo e se vjerojatno posve raspametiti. Mnogi su zemljoradnici
dezertirali zbog jabukovih stabala u punom cvatu. Gotovo svi su bili uhvaeni dva
ili tri dana kasnije i izvedeni pred vojni sud grozniavo mumljajui o svinjama ili
stablima ljiva. Na njihovu nesreu, niti jedan vojni sud za kojega sam ikad uo nije
mogao shvatiti iznenadan poriv koji bi se pojavio u tim ljudima kada bi se susreli s

djeliem netaknute prirode, a ishod je neizbjeno bio streljaki vod.

Sada je ve prolo deset sati otkako smo poli raistiti put kroz minsko polje. Deset
sati napetosti; deset sati hodanja, doslovce stazom smrti; deset sati bez gotovo
ikakvog odmora,

jer to je pokoja dvadesetominutna pauza kada ste svjesni da posao nije ni napola
dovren?
Ali, napokon se na posao pribliio kraju. Upravo smo postavili posljednju bijelu
oznaku koja je oznaavala siguran prolaz za tenkove, i uskoro smo se trebali poeti
oputati. Upravo sam zabijao posljednji kolac s oznakom kada sam krajikom oka
neto ugledao. Zastao sam i podigao pogled. Ostali su stajali mirno poput kipova,
irom rastvorenih usta i razrogaenih oiju. Svi su gledali u smjeru porunika
Brandta. On je stajao neto dalje od skupine ostalih, rairenih nogu i ruku udaljenih
od tijela ... Osjetio sam kako mi se jei koa na rukama i nogama. Dobro sam znao
to oznaava taj udni poloaj: Klaus je stajao na mini. I najmanji pokret e je
detonirati. Mogao sam vidjeti ice koje su strile iz nje. Klaus je, kao i mi ostali,
znao kako mu je kucnuo posljednji trenutak.
Oni koji su se nalazili najblie njemu poeli su polako uzmicati natrag, gazei
korak po korak u svoje stope. I oni su bili u ozbiljnoj opasnosti. Iz toga to su iz
mine virile ice bilo je oigledno da je bila povezana s drugima. Samo je jedna
osoba pokazala elju da pojuri naprijed u junakom, ali bez sumnje samoubilakom
pokuaju da pomogne poruniku, a to je bio Maleni. Jedva smo ga sputali, i trebalo
nas je trojica da to uinimo. Tek smo uspjeli smiriti Malenog, kada je Barcelonu
uhvatilo ludilo, pa je on poeo polako puziti prema Klausu, jo uvijek raskreenom
iznad svoje smrtonosne zamke. "Uhvatite to glupo kopile!" povikao je Porta.
Porunikovo lice bilo je uasno blijedo. Bio je jedan od najhrabrijih ljudi koje sam
poznavao, ali ak je i njima doputeno popustiti kada stoje na mini. Ve smo
pripremali pricu punu morfija, rairivali gaze i zavoje. Ako bi nekim udom
preivio, trebat e mu svi dostupni zavoji. Legionar je izvukao svoj revolver.
Namjera mu je bila oita: ma to se dogodilo, Klaus nee patiti dulje no to bude
apsolutno nuno. Nazovite to ubojstvom ako elite, ali bio je s nama est godina,
borei se zajedno s ljudima koji su mu bili podinjeni u nekima od najgorih ratnih
sukoba. Kada nekoga poznajete, volite i potujete

kao to smo mi Klausa, tada vam nije previe stalo to e osjeati ostatak svijeta,
samo uinite ono to mora biti uinjeno.
Biti uhvaen na takav nain, relativno jednostavnom minom, smjetenom na
vidljivom mjestu, bila je jedna od nevjerojatnih ironija rata koje je tako teko
podnijeti. A ipak, pretpostavljam, bilo je gotovo neizbjeno da se dogodi neto
takvo. Nakon deset sati napornoga rada usred minskog polja nije ba udno ako
nekome popusti koncentracija na trenutak ili dva. Na nesreu, gubitak pozornosti
ak i na djeli sekunde esto je poguban u takvim okolnostima.
Porta je iznenada povikao Klausu.
"Skoi! To ti je jedina prilika!"
Klaus je oklijevao - i tko bi ga mogao za to kriviti? Bilo je lako rei da ti je to
jedina prilika; a natjerati se da skoite i riskirate bila je posve druga stvar.
U meuvremenu smo ekali. ekala je i smrt, nimalo manje strpljivo, svoj gotovo
izvjestan plijen.
Nakon nekog vremena - deset minuta? Pola sata? Dana, tjedana, mjeseci? inilo se
poput vjenosti - Klaus je podigao ruku prema nama u oprotajnoj gesti, savio
koljena, pripremio se na rizik...
Rukama sam pritisnuo ui. Klaus je ostao na istom mjestu, poput trkaa koji eka
zvuk startnog pitolja. Pretpostavljam da smo svi dijelili agoniju njegovih
posljednjih misli. Sve dok ostane stajati na istom mjestu, bit e iv ovjek; istog
trenutka kada se pomakne, vjerojatno e biti vrlo mrtav ovjek.
Vrke prstiju pritisnuo je u zemlju, pripremajui se za trenutak kada e morati
iskoristiti svoju priliku. A tada se iznenada ponovno uspravio.
"Dobacite mi svoje jakne!"
Deset jakni istoga je trenutka poletjelo prema njemu. Samo su tri doprle do njega.
Maleni je ponovno krenuo, ali Porta gaje istog trenutka smirio udarcem pijuka.
Sruio se stenjui.
"Zahvalite mu se u moje ime", rekao je Klaus ozbiljno.
Omotao je tri jakne oko trupa, zatitivi trbuh i prsa to je bolje mogao. Tada je jo
jednom podigao ruku na pozdrav.


"Skoi! Za ime Boje, skoi!"
uo sam samoga sebe kako brzo izgovaram tu zapovijed, ali taj je zvuk bio
priguen iznenadnom istovremenom zvonjavom zvona po cijelom kraju. Zvona
koja su zvonila za osloboenje Francuske. Vjetar nam je donosio zvuk veselih
povika kako je Francuska slobodna. Ljudi su zaboravili uase rata, pakao
iskrcavanja u Normandiji, unitene zgrade, razoreni okoli. Znali su samo da su
ponovno slobodni narod. Na ulicama, ameriki su vojnici plesali s francuskim
djevojkama. Viva la France! Mort aux Allemands!
Porunik Brandt napeo je miie. I skoio. A eksplozija koja je unitavala bubnjie
zagluila je zvonjavu zvona. Pla-meni jezik... Skoili smo prema njemu. Obje su mu
noge bila odsjeene. Jedna je uredno leala pokraj njega; druga je bila Bog zna
gdje. Cijelo mu je tijelo bilo prekriveno opekotinama, no jo je uvijek bio pri
svijesti.
Stari Un istoga se trenutka bacio na posao s morfijem. Porta i ja povezali smo
zavoje oko dva krvava batrljka nogu. Uniforma mu je bila raskidana na komadie,
osjetio se zadah sprenoga mesa. Klaus je stiskao zube dok god je mogao, ali tada
su njegove patnje doista poele, pa su poeli odzvanjati njegovi bolni krici i
mijeati se s veselim povicima.
"Jo morfija!" zagrmio je Maleni, koji je doao svijesti nakon Portinog udarca
pijukom.
"Nemamo vie", rekao je Stari Un tiho.
Maleni se okomio na njega.
"Kako to dovraga misli, nemamo ga vie?"
Stanka.
"Ba kao to sam rekao", rekao je Stari Un, odbacivi injekciju s gaenjem.
"Nemamo vie morfija."
to smo drugo mogli uiniti? Nita posebno. Samo sjediti pokraj porunika i
proivljavati njegovu agoniju s njim. Netko mu je stavio cigaretu izmeu usana
koje su ve postajale plave.

"Bit e sve u redu -"

"Lijep provod u bolnici -"
"Nee umrijeti, rat je gotov -"

"Bit e OK kada te vratimo u bazu -"
"Jel" uje zvona? Rat je gotov!"
Rat je gotov, a uskoro je bio gotov i ivot naeg porunika. Umro je za nekoliko
trenutaka, a mi smo se vratili svojim stopama kroz minsko polje, izmeu bijelih
oznaka koje je i on pomagao postaviti, nosei ga na ramenima; pogrebna povorka
koju je pratila trijumfalna zvonjava. Maleni je hodao na elu povorke. Porta je iao
posljednji, svirajui na flauti melankolinu melodiju Putovanje divljih labudova;
bila je to jedna od omiljenih Klausovih melodija.

TREE POGLAVLJE

Rus, porunik Koranin iz 439. istone bojne, zajedno sa svojom tatarskom satnijom,
doao je do zapanjujueg otkria: u amerikom desantnom amcu, pokraj trojice
mrtvih asnika, nalazio se sanduk pun papira. Koranin je istoga trenutka uzeo
sanduk s dokumentima i odjurio s njime do zapovjednika svoje satnije, koji je s
jednakom revnou odluio daje to problem kojega treba rijeiti general Marcks,
zapovjednik 84. armije. U skladu s time, njih su dvojica pola na put zajedno s
dragocjenim sandukom.
General je istoga trenutka shvatio vrijednost Koraninova otkria i, ne gubivi
vrijeme, prenio vijest 8. armiji. Ona mu se, na njegovo iznenaenje, nasmijala u lice
i obavijestila ga da pria gluposti. Na neko vrijeme, general Marcks je bio previe
obuzet ljutnjom kako bi mogao raditi bilo to drugo osim sjediti i ljutiti se, dok je
njegov pobonik taktino stajao pokraj njega i sam itao sadraj papira iz sanduka.
Obojica su vrsto vjerovala da ti papiri nisu krivotvoreni.
"Mislite li moda, gospodine, da bi Tajna sluba...?"
General je upravo tako mislio. Tajna sluba bi trebala biti obavijetena istoga
trenutka. Nema sumnje, ti su papiri bili od najveega znaaja. Sljedei korak bio je
kontaktirati Gene-ralfeldmarschalla von Rundstedta i rei mu da on, general Marcks
ima u svom posjedu strogo tajne planove Saveznika vezane za invaziju u
Normandiji. Planovi su jasno pokazivali istinitost onoga to je do tada bilo tek
predmetom pukog nagaanja: da su nedavna iskrcavanja bila samo preludij za
posvemanju invaziju koju su svi oekivali prole etiri godine.
"Gluposti!" povikao je von Rundstedt, i zalupio telefonsku slualicu.
Ostao je odluan. Planovi su bili lani. Namjerna zamka. Bili su podmetnuti ondje
kako bi na njih nasjele takve lakovjerne budale poput generala Marcksa. Osim toga,

i sama iskrcavanja bila su izvedena s namjerom da nas navedu na krivi

trag. Von Rundstedt je imao svoje miljenje o toj temi. Saveznici su sigurno
planirali invaziju, svaka budala je to znala, ali iskrcavanja u Normandiji nisu bila
preludij u nju. Ona su bila vrlo razraena, ali su bila samo mamac.
"Razrijeite generala Marcksa njegove dunosti!" naredio je von Rundstedt Ijutito.
"Taj je ovjek budala i sanjar i nema pravo zapovijedati vojskom. Rijeite ga se!"

GOLGOTA

Bila je no. Vraali smo se du glavne ceste, u tri kolone, prema poloaju 112.
Vlana izmaglica sa Sjevernoga mora visjela je u zraku i probijala se ispod nae
odjee i koe, niz nae vratove i u samu sr naih kostiju. Marirali smo u zadnjem
dijelu jedne od kolona. elo kolone odavno je nestalo u izmaglici. Ve je prolo
neko vrijeme otkada smo ih posljednji put vidjeli, pa smo njihovu nazonost na elu
kolone morali prepustiti povjerenju.
Konano, Porta jednom nije priao o hrani. Vratio se drugoj moguoj temi svojih
razgovora i prepriavao jednu od svojih beskrajnih pria o kurvama. Stari Un je
iao na zaelju, marirajui naprijed glave utonule izmeu ramena, s neizbjenom
lulom u ustima i ljemom koji mu je visio ovjeen o puku. Uvijek smo ga zvali,
ba uvijek, Stari Un. Od samoga poetka. On je zapravo bio Feldwebel Willie Beier,
voda nae desetine. Nije ba izgledao poput savrenog vojnika prema vojnim
kriterijima, gegajui se u nekoliko brojeva prevelikim crnim izmama, pohabanoj
uniformi i s tjedan dana starom bradom, no on je bio najbolji desetnik kojega sam
ikada upoznao.
Skrenuli smo s ceste i marirali kroz neto to je, pretpostavljam, prije nekoliko
dana bila relativno gusta uma. Ali sada su stabla bila sravnjena sa zemljom, a tlo
izrovano prolaskom niza tenkova; ostaci izgorenih olupina, naputenih dipova,

prevrnutih kamiona poput gustog pokrova prebivali su cijelo podruje. Nimalo tanji
nije bio pokrov nainjen od ljudskih tijela.
"Isuse, ova gomila je dobila svoje!" promrmljao je Maleni, jednom u ivotu
zazvuavi gotovo zapanjeno.

Porta je milostivo na jednu sekundu prekinuo svoju dramatinu priu o kurvama.

"Teke bombe", rekao je.
"To je novi tip minobacake granate", suprotstavio mu se Heide, uvijek u tijeku s
najnovijim informacijama. "One ispare na uniformi i spale te."
"Ah, prekrasno, prekrasno!" rekao je Porta, zapljeskavi rukama. "Ne mogu
doekati da jednu isprobam!"
Spaljena tijela leala su ispod naih nogu u debelom sloju. A bilo je i drugih
prekrasnih prizora. Naslonjeno na stablo bilo je golo tijelo kojem su nedostajale
noge. Rasparenih udova bilo je na pretek. Maleni je naiao na otkinutu glavu, jo
uvijek zatienu ljemom, i snano je utnuo kao da je rije o nogometnoj lopti.
Legionar, kojega inae nije bilo lako impresionirati, stavio je ruku preko usta i
okrenuo se na drugu stranu.
"Postoje neke stvari", rekao nam je, "koje mi jednostavno izokrenu eludac. A
pogled na ljudske glave koje skakuu uokolo same od sebe je izgleda jedna od
njih."
"Ovdje je kao u mesnici", primijetio je Gregor, u rijetkom poletu mate. "Hrpe
mesa vise posvuda."
"Vie je kao u paklenoj kuhinji ako se mene pita", rekao je Porta. "Kladimo se da
ovdje ima dovoljno prenog mesa da se pola njemake vojske hrani tjedan dana."
"Zaepite svoja prljava usta!" iznenada se obrecnuo Stari Un.
Utihnuli smo s nelagodom. Porta se upravo poeo pitati "je li nam ikada ispriao
onu o -" kada se zemlja zatresla i zatutnjala pod naim nogama i zaula se
gromoglasna eksplozija. Instinktivno, bacili smo se na koljena kao jedan.
"Raspri se!"
urno smo se rasprili. Plameni jezik pojurio je prema nebu iznad naih glava.
Zasigurno je dolazio iz Dora baterija, raketnih baterija s dvanaest topova.

U koloni po jedan, na rukama i nogama, otpuzali smo u zaklon jednog suhozida
kojima je ovaj dio zemlje obilovao. Neprijatelj nam je oteavao ivot vie no to je

bilo nuno potrebno time to je mijenjao svoj poloaj nakon svake ispaljene salve,
vrijedno vukui topove na novo mjesto i pucajui na nas s neke neoekivane toke.
"Pomaknite se; bre malo!" prosiktao je Stari Un. "Jo uvijek nam se pribliavaju.
Bit e nam za vratom za nekoliko sekundi."
Njegova je primjedba bila posve opravdana: neposredno iza nas pojavio se oblak
gustog dima ispresijecan poskakuju-im grimiznim plamenim jezicima. Sudei
prema odvratnim kricima i urlicima koji su dopirali do nas s druge strane oblaka,
inilo se da su mnogi jadnici dobili svoje.
uurili smo se pokraj zida. Zatita koju je on pruao bila je vie psiholoka no
stvarna, ali na sreu, tada nismo imali vremena razmiljati o tome. Promatra s
prednje crte, neki porunik iz topnitva, iznenada je provirio iz rupe i ljutito se
sukobio s nama. Bio je prekriven blatom i krvlju i imao otvorenu ranu na elu.
"to se to, dovraga, ovdje dogaa?" upitao je. "Tko je zaduen za ovu gomilu
kretena?"
Obeiieutnant L6we, koji je zamijenio naeg pokojnog porunika Brandta, tresao se
od ljutnje.
"Koga to naziva gomilom kretena?"
Porunik je podigao obje ruke u oajnikoj gesti.
"Tvoju prokletu satniju, naravno! Zar se ne moete maknuti odavde, privlaite
neprijateljsku vatru na nas!"
Pognuti iza svog suhozida, pratili smo ovaj razgovor s uobiajenim zanimanjem.
"On oigledno eli dobar ut u guzicu", izjavio je Porta glasno. "Pa to on misli da
mi ovdje radimo? Igramo se prokletog skrivaa?"
Raketna baterija bila je smjetena nekoliko stotina metara dalje, s druge strane ceste.
Projektili su stizali do nas jedan za drugim u kratkim intervalima, i vatreni kiobran
obasjao je magloviti zrak kilometrima uokolo.

Ostali smo u lanoj sigurnosti zida, okupljeni zajedno i vrsto stisnuti uz svoje
suborce. Plamenovi sada nisu bili daleko od nas. Na suprotnoj strani ceste

nagomilavali su snage i bez sumnje e uskoro nagrnuti preko i preplaviti nas.

Porunik Lo-we proirio je vijest da emo ponovno krenuti, u koloni po jedan;
ime je naglasio da je mislio jedan po jedan, a ne u nediscipliniranoj utrci za mjesta
na elu.
Posluno smo krenuli naprijed. Nismo daleko doli kada sam, osvrnuvi se unatrag,
ugledao plamene jezike kako se kotrljaju preko ceste i zamku podno zida koji nam
je bio sklonitem. Na trenutak lik ovjeka ocrtavao se ispred plamena; tada je
polako odbacio oruje i pao u plamen. Bio je to onaj arogantni porunik iz
topnitva. Da nije izgubio toliko vremena pokuavajui spustiti porunika L6wea na
njegovo mjesto, moda bi jo uvijek bio iv. Ali, tako to ide, kao to me Porta
veselo podsjetio.
Prisjetio sam se jedne druge prilike kada su stvari pole dobro po nas, a loe po
nekoga drugoga, najobinijom sluajnou, i Porta je to prokomentirao na isti
nain. Naa se grupa skrivala u umi, zajedno s nekim ljudima iz jedne od inenjerijskih jedinica. Lijevala je kia, i nakon nekog vremena bili smo mokri kao da smo
bili na otvorenome. A Maleni je, kao i obino, postao nestrpljiv zbog dulje
neaktivnosti.
"Dosta mije ovoga!" izjavio je. "Zar ne moemo krenuti?"
I tako smo krenuli dalje, i prije no to smo proli pedeset metara zaula se glasna
eksplozija i stabla i inenjerci su bili razneseni na komadie.
Sjetio sam se i druge prilike, kada smo se smjestili u nekoj naputenoj kui u nekom
selu, zaboravio sam kojem, i kartali sa skupinom iz protutenkovske. Samo je puka
srea nagnala Portu da baci pogled prema udaljenom kutu prostorije u kojem su se
mogle vidjeti dvije ice postavljene uz podnu letvicu oko donjeg dijela zida.
"ekajte", rekao je. "to je ono tamo?"
Budui da smo i zbog svoje prirode, a i zbog iskustva, bili sumnjiava gomila,
istoga smo trenutka spustili karte i poeli

slijediti putanju ica. Momci iz protutenkovske ostali su sjediti na svojim mjestima,
proklinjui nas to smo prekinuli igru. Nekoliko trenutka kasnije izili smo za
icama van kroz stranja vrata; a nekoliko trenutka poslije toga, prije no to smo ih
uspjeli slijediti do izvora, cijela je kua poletjela u zrak u moru plamena.

Ali tako to ide.

Napokon smo stigli do poloaja 112 i preuzeli ga od satnije koju smo trebali
smijeniti. Oni su bili iz SS-a, i pripadali diviziji Hitlerove mladei, 12. diviziji
oklopnih grenadira. Niti jednom od njih, osim asnicima, nije bilo vie od
sedamnaest godina, ali u posljednja tri dana ovi su tihi ukoeni momci postali stari,
stari ljudi, naboranih lica, pogrbljenih ramena, zamagljenih i utonulih oiju. Vie
od pola njihove satnije palo je u borbi.
Po naem dolasku, bez rijei su skupili svoje stvari i stajali ekajui znak za
polazak. ak su oistili podruje od svojih potroenih ahura. Bili su model
savrenosti, a ovo je bio najtuniji prizor na svijetu. Promatrali smo ih dok su
odlazili i upitno odmahivali glavama. Jedino je Heide bio pozitivno iznenaen.
"To je prava disciplina!" rekao je s divljenjem. "Kakvi su ova djeca vojnici! Kaem
vam, oni bi trebali biti asnici, oni... Jeste li vidjeli ovo? Svi imaju eljezne krieve
prve klase, svaki svakcati od njih... Boe, to bih ja sve dao da mogu biti desetnik
ovakve skupine!"
"Dobrodoao si", rekao je Porta lakonski. "To je posve nezamislivo, ako mene
pita."
"Dovraga s prokletim junacima", dodao je Maleni kako bi se i njega ulo.
Stajali smo i zurili za njima dok je ta kolona staraca odlazila, dvojica po dvojica,
preko brda i izvan naeg vidokruga. Uniforme su im bile besprijekorne, dranje
vojniko, oprema im je blistala i sjajila kroz izmaglicu - i sve to nakon tri dana
tekih borbi! Svima nama, osim Heideu, taj je prizor izgledao gotovo
nepodnoljivo patetino. Heideu je to predstavljalo samo savrenstvo. Oi su mu
sjajile od ara i inilo se da on nije u stanju shvatiti kako smo se mi ostali osjeali.

"Ma, idi i vuci se za njima, ako je to ono to eli", pro-gundao je Porta. "Tko e te
dovraga zaustaviti, ti prokleti ratni hukau?"
Portine rijei nisu dirnule Heidea. Najvjerojatnije ih nije niti uo. Bio je izgubljen u
svojim snovima o slavi. U svojoj mati je ve bio asnikom koji zapovijeda
savrenom pukovnijom. Vidio sam kako rukom posee prema vratu, nesumnjivo u
potrazi za Croix de Chevalier koji e ga jednog dana krasiti. Maleni je s gaenjem
odmahnuo glavom. Nestrpljivo je otkinuo dvije granice i od njih nainio oblik
kria.

"Evo ti! Probaj ovoga da vidi jel" ti odgovara veliina!"

Heide je zurio u njega praznim pogledom i uputio mu lijep, ali potpuno prazan
osmjeh. Maleni se okrenuo i pljunuo.
Poelo je kiiti i hladne kapi nepopustljivo su kapale s naih ljemova i klizile nam
niz leda. U ovom dijelu zemlje, klima je bila uasna! Magla, kia, vjetar, blato posebice blato. Niste se mogli pomaknuti, a da ne budete prekriveni njime. Bila je to
gusta, ljepljiva, crvena glina, koja je tvrdoglavo prianjala za uniforme i opremu i
ostavljala grimizni pokrov na svemu.
Nedugo prije zore, neprijatelj je napao. Nisu bili svjesni da su jedinice SS-a koje su
drale taj poloaj protekla tri dana bile smijenjene, a mi im nismo dopustili da nam
priu dovoljno blizu kako bi to saznali. I mi smo bili vrsto disciplinirani kada smo
bili pod vatrom, kojoj smo se gorko nauili na ruskom bojitu.
inilo se kako su se protivnike jedinice sastojale uglavnom od kanadske
pukovnije. Posebno smo prezirali Kanadane i njihove sadistike okrutnosti. uli
smo prie da svoje zarobljenike veu bodljikavom icom i privruju ih za
tenkove, a znali smo daje, ako im padnete aka, najbolje emu se moete nadati
metak u potiljak.
Nakon nekog vremena, Kanadanima su se pridruili Gor-donovi Highlanderi, ali
nismo imali nita posebno protiv kota. ak smo otili tako daleko da smo spasili
trojicu njihovih ranjenika koji su se zapleli u nau bodljikavu icu. Ti su jadnici

bili prestravljeni i oito su mislili kako emo ih ubiti na licu mjesta. Sam Bog zna
odakle im takva informacija. Pretpostavljam daje za to bila kriva propaganda.
Glasine su irili zlonamjerni novinari, koji bi, daje po mome, bili ubijani na licu
mjesta bez pitanja.
Cijeli je dan proao pod tekom vatrom. Britanci su pokrenuli zrani napad na Caen
i nebo je bilo puno bombardera, rapnela i leteih projektila.
"Iskreno se nadam da nas ne misli poslati onamo", promrmljao je Porta, glavom
pokazavi u smjeru Caena. "Sjeate se kako je bilo u Kijevu, s Rusima na samo dva
koraka iza nas cijelo vrijeme? Prokletstvo! Ne mogu podnijeti boravak u
gradovima!"
"A to je s Rimom?" izazivao ga je Maleni. "Prokleto si se dobro proveo u Rimu,

ako se tono sjeam. udi me to te nisu promovirali u kardinala!"

"Rim je bio drugaiji", rekao je Porta.
Neprijateljska strojnica izbuila je tlo ispred nas nizom metaka. Barcelonin ljem
bio je pogoen i otkotrljao se na dno rova, a on je bijesno urlao dok se saginjao
kako bi ga podigao.
"Hrpa kotske kopiladi! Doite ovamo da vam neto pokaem!"
Nastalo je iznenadno zatije u bijesu pokolja. Rairili smo kine kabanice preko
blata na dnu rova i smjestili se da odigramo jednu partiju karata. Portine malene
svijetle oi sjajile su ispod njegovih upavih obrva, streljajui pogledom uokolo i
pokuavajui vidjeti karte ostalih. Uvijek nepovjerljivi Heide, drao je karte blizu
prsa i udno kiljio dolje prema njima. Vjerojatno je to bila mudra mjera opreza:
Porta je bio poznati varalica, a oi su mu bile poput rengenskih zraka. Iz izraza na
Gregorovu licu vidio sam daje smiljao nekakav trik. Okrenuo sam se kako bih
pogledao Malenog, ali on je bio daleko, nas-lonivi se i stavivi svoja smrdljiva
stopala na neiju kutiju s plinskom maskom, jezikom istei zube. Boe, kako su
njegova stopala smrdila! Zasigurno su proli tjedni od njihova posljednjeg susreta s
vodom, a samo Bog zna kada su posljednji puta vidjela sapun.

Barcelona je kratko pogledao svoje karte, izjavio "Hom-bre! Povlaim se!" ljutitim
tonom i bacio karte na pod. Barcelona je ovih dana rabio panjolski vie no ikada.
Uvijek je sanjario o godinama koje je proveo u panjolskoj, borei se u
Graanskom ratu. ak je u svome depu nosio sasuenu naranu kao podsjetnik.
"Ravno iz Valencije", s ljubavlju bi nam rekao.
Legionar je podigao svoje karte i promotrio ih bez emocija. Nikada se nita nije
moglo saznati prouavanjem njegova lica. Godine provedene u francuskoj Legiji
stranaca ostavile su traga na njemu i sive su mu oi uvijek bile mirne i hladne, usta
uvijek stisnuta u jednu tanku crtu. Teko mi se sjetiti jesam li ga ikada vidio kako se
smije. Sve u svemu, mislio sam kako najvjerojatnije nisam, jer bi se neega takvoga
sigurno sjeao.
Stari Un proistio je grlo i odbacio karte, potraivi utjehu u svojoj voljenoj luli.
Stari Un bi me nekako uvijek podsjeao na Kata Ericha Marie Remarquea. On je bio
taj koji nas je nauio prepoznavati razliite bombe po njihovom zvuku, ba kao to
je Kat nauio svoju desetinu. Stari Un je bio taj koji je neke od nas nauio svemu to

sada znamo, a sam Bog zna da mnogi od nas danas ne bi bili ivi da nije bilo njega.
On je izvukao desetinu iz mnogih tekih situacija. A bilo je mnogo novih mladih
asnika, svjeih iz vojne kole za asnike u Potsdamu, koji su bili baeni u borbu
napola spremni, koji su mu imali razloga biti zahvalni. A nikada neu zaboraviti
jednog SS-ovog Obersturmfuhrera koji nanije bio poslan da odradi svoju kaznu.
Nije mu bilo potrebno vie od pola sata da bi izgubio cijelu satniju, koju su Rusi u
tiini okruili njemu pred nosom. Taj Obersturmfuhrer bio je jedan od svega
nekoliko koji su se uspjeli probiti iz okruenja i preivjeti, i da nije bilo
popustljivosti bojnika Hinke, bez sumnje bi bio izveden pred vojni sud. Ovako je
iznenada postao vrlo ponizan i jedan od najboljih uenika Starog Una.
Jednom sam nauo razgovor Starog Una s jednim od medicinskih asnika koji su
bili dodijeljeni glavnom stoeru, koji je uporno tvrdio da emo mi pobijediti u ratu
jer smo bolji od svojih neprijatelja.

"Na nesreu," rekao je Stari Un poprilino hladno, "nije uvijek najbolja strana ona
koja pobjeuje."
"Ma dobro", rekao je lijenik, "moda ste u pravu. Ne razumijem se ja u ta vojna
pitanja... Ali, recite mi, to mislite, kada emo dobiti to novo oruje koje nam toliko
dugo obeavaju?"
"Novo oruje?" Stari Un poeao je stranji dio uha lulom i nasmijao se za sebe.
"Ne oslanjam se previe na to mitsko novo oruje, znate. Voljan sam nastaviti boriti
se i sa starim..."
Potom se okrenuo i pokazao prema nama. Prema Porti, s njegovim dugim, mravim
vratom i koatim koljenima; prema Malenome, ovjeku veliine vola s velikim
srcem i malenim mozgom; Barceloni, koji je imao alosno ravna stopala; meni, sa
slabim oima koje nisu mogle podnijeti svjetlost; Gregoru, koji je izgubio pola
nosa, i bojniku Hinki, koji je izgubio desnu ruku.
"alosna hrpica, ako to elite tako promotriti", priznao je Stari Un, kada je bojnik
bio dovoljno daleko da ga nije mogao uti. "Ali, vjerujte mi, radije bih da su pokraj
mene oni nego bilo koje novo oruje. Ljudi poput ovih su ti koji dre neprijatelja na
odstojanju, a ne nekakve rakete ili letee bombe."
Lijenik je uzdahnuo.
"No dobro", rekao je ponovno, a ovog puta je to bio pozitivan uzdah oajanja,

"moda ste i u pravu. Ne razumijem seja u ta vojna pitanja ..."

Dva dana kasnije uli smo da si je ispalio metak u glavu. esto sam se pitao jesu li
izjave Starog Una moda bile previe za njega. Na prvi pogled i nismo bili skupina
koja bi nekom ulijevala mnogo povjerenja. Zasigurno ga je snano potreslo kada je
shvatio da ishod rata umnogome ovisi o ljudima poput nas.
Oglasila se uzbuna, glasno i stvarajui nervozu. Napokon su poeli pristizati. Horde
vojnika odjevenih u kaki uniforme, koji su preskakali preko bodljikavih ica,
zasipali nas granatama kojima su prethodili kotrljajui valovi vatre. Njihove
bajunete presijavale su se kroz plamen. Cilj im je bio zauzeti poloaj

112. Nareenje generala Montgomervja, koji je bio odluan osvojiti Caen pod
svaku cijenu, ak i ako je to znailo izgubiti cijelu kotsku diviziju. Poloaj 112
uskoro je postao druga Golgota.
koti su pristigli na elu napada. Na svakom krilu bile su oklopne divizije. Gregor
je rukovao minobacaem kalibra 81 mm, kojega je koristio poput strojnice. Izgubio
je ljem, a lice mu je bilo pocrnjelo od dima i mjestimino ispresijecano potocima
znoja. Bojnik Hinka, s praznim rukavom uguranim u dep, preuzeo je teku
strojnicu i ispaljivao salve metaka prema nadolazeoj gomili pjeaka. Pomagao mu
je jedan od bolniara. Nitko nije rekao niti rije; usta su im bila vrsto zatvorena, a
uniforme umrljane blatom.
Maleni je pripremao dvije rune bombe istovremeno. Obje su eksplodirale u istom
trenutku kada su stigle do svog cilja. Maleni nikada nije podbacio kada su rune
bombe bile u pitanju. S druge strane, ja sam se muio sa svojom strojnicom. Bila je
modela kojega posebno nisam volio. U dosadanjem iskustvu, vie sam vremena
proveo popravljajui tu prokletu stvar nego pucajui iz nje. I ovoga puta, kao i
mnogo puta do tada, metak mi se zaglavio u mehanizmu za punjenje. Uz psovku
sam skinuo bajunetu s puke i poeo njome udarati po zaglavljenom metku:
meutim, to nije imalo nikakva uinka osim to sam ga gurnuo dublje unutra. Na
sreu, u pomo mi je pritekao Porta.
"Mii se s puta, ti blesavi glupane!"
Laktom me gurnuo u stranu, i nekoliko trenutaka kasnije pozvao me da pridem
natrag oruju koje je sada bilo u savrenom stanju. Tijekom tih nekoliko sekundi,
koti samoubojice su uznapredovali i sada su bili niz boja ispred nas. Crvena, plava,
zelena, uta... tako lijepe, a tako opasne! Svi su urlali poput manijaka, bacajui se

naprijed preko bodljikave ice, ne obazirui se na bombe i vatru iz strojnica.

Montgomerv je oito oajniki elio Caen. Na stotine kota umiralo je na
bodljikavoj ici. Oklopne divizije bile su rtvovane u svojim goruim tenkovima.
No, ipak su i dalje nadirali, jer je Caen morao biti osvojen.

Desetina koja je drala poloaj desno od nas bila je u opasnosti da bude posve
izbrisana. U oblinjim rovovima ljudi su se borili prsa o prsa. Nai susjedi vodili su
oajniku bitku za gole ivote bajunetama, kundacima puaka i noevima, a znali
smo da smo mi sljedei ako oni popuste. Bojnik Hinka na trenutak se odvojio od
svoje strojnice. Mahnuo je zapovjedniki rukom i povikao neto to se izgubilo u
opoj buci. Znali smo to se trai od nas. Nije se morao ponavljati. Barcelona je
okrenuo svoju cijev prema rovovima i ispalio izboj vatre u sredinu gomile koja se
borila. I prijatelji i neprijatelji bili su pogubljeni. Na Golgoti nije bilo mjesta za
osjeaje. Neto dalje uz liniju bojita vidjeli smo kako se uzdie bijela zastava: bila
je to stara siva potkoulja koja je nesigurno visila s puke. Vidjeli smo kako joj se
pribliava skupina Kanadana. Vidjeli smo kako pokretima objanjavaju Nijemcima
koji su se htjeli predati da iziu iz svog zaklona i postroje se du rova, odloe
oruje i stave ruke iza leda. uli smo kako su izdali nareenje za paljbu. Neki je
narednik podigao svoju puku i ljudi u sivom pali su na tlo jedan preko drugoga.
"Kopilad!" povikao je Legionar na sav glas.
Kratkim pokretom glave prema Porti i Malenome pozvao ih je na kratak i
oigledno odluan razgovor. U sljedeem trenutku, Porta je svukao rastrganu
potkoulju s najblieg mrtvaca, privezao je za puku i polako ispuzao u niiju
zemlju prema skupini Kanadana, koji su se sada pobjedonosno sklonili u rovu
svojih rtava. Iza Porte puzili su Maleni i Legionar i za sobom vukli baca plamena.
Porta je zamahao svojom sivom zastavom i povikao prema Kanadanima. Vidio sam
onog narednika kako se uspravio u rovu, smijuljei se. Vidio sam kako se
pripremao da zapuca. Prije no to je stigao prstom pritisnuti obara, dva su se
dogaaja zbila gotovo istovremeno; baca plamena se aktivirao, a Porta je bacio
runu bombu u rov. Kanaani su bili izbrisani za nekoliko sekundi.
"To e tu kopilad nauiti pameti", promrmljao je Legionar kada se vratio pokraj
mene. "Taj trik nee tako skoro ponovno pokuati."
Nisam imao vremena estitati mu: neprijateljski tenkovi su se okomili na nas.
Zbijena formacija Churchilla i Crom-wella, koji su se ve probili kroz nau liniju
bojita. Uinili smo sve to smo mogli s protutenkovskim orujem, ali posvuda oko

nas ljudi su naputali svoje poloaje i rasprivali se pred nadolazeim tenkovima.

Bojnik Hinka doviknuo nam je da upotrijebimo Golijate. To je bila vrsta mini tenka,
kojom se moglo upravljati pomou radija. Svaki od njih nosio je stotinu kilograma
eksploziva. Rado smo poslali te korisne komade naoruanja medu nae neprijatelje.
Oigledno se s njima jo nisu bili susreli. Prva dva Golijata, naoko malena i
bezopasna, zaustavila su se ispred skupine vojnika koja je napredovala. Zasigurno
im se uinilo kako ne mogu dalje zbog nekakve tehnike pogreke. Neprijatelji su
bili oigledno zbunjeni. U poetku su se prema njima odnosili s oprezom, a tada,
poto se nita nije dogodilo, ohrabrili su se i poeli im se pribliavati. Netko je
izvukao fotoaparat i fotografirao; netko drugi, vrlo smion, ispruio je ruku i
dotaknuo, nije prolo mnogo i neka je samouvjerena budala zamahnula nogom i
snano utnula jednoga od Golijata. Nekoliko ljudi istoga se trenutka bacilo u
zaklon, ali slubena luda satnije sjela je tono na poklopac drugog mini tenka i
glasno zapjevala refren "Tipperarv"... U tom je trenutku Barcelona pritisnuo gumb.
Golijat je eksplodirao u snanom plamenu, gromoglasno poletjevi uvis, sa sobom
po-nijevi nekoliko ljudi.
"Glupi seronje", promrmljao je Legionar. "Poput gomile klinaca, moraju ba sve
dirati... Nikada ne dirajte nepoznate objekte... ovjek bi pomislio daje to nekakvo
osnovno znanje, zar ne?"
Unitili smo sveukupno sedamdeset neprijateljskih tenkova. A sedamdeset
tenkovskih posada pretvoreno je u pepeo. Ali Caen je morao biti osvojen, i uvijek je
bilo novih tenkova u rezervi. Borbe su se nastavile osamnaest sati, s uobiajenim
stravinim gubicima na obje strane. A po isteku toga vremena, nitko od nas nije
znao niti gaje bilo briga to se dogaalo s Caenom. Je li izdrao, ili je pao?

"Boli me ona stvar", rekao je Barcelona.
"A komu je, dovraga, uope i stalo do njega?" poalio se Porta. "Meni sigurno
nije!"
Nekoliko sekundi nakon toga razgovora, obojica su se sruila na tlo i vrsto
zaspala. Mi ostali sloili smo se pokraj njih poput kule od karata. Kome je, dovraga,
bilo stalo do Caena? Porti nije. Nije niti meni. Samo ga je Montgomerv htio, kako
se meni inilo. A to se mene u tom trenutku ticalo, mogao gaje i uzeti.

ETVRTO POGLAVLJE

Mnogo neznanih Francuza, lanova Pokreta otpora, pruilo je podrku saveznikim
snagama, a toan broj onih koji su izgubili ivote nikada nije utvren.
Neto prije poetka invazije, London je poprilino hladno zahtijevao odcaenskog
vode pokreta otpora, inenjera imenom Meslin, da im dostavi detaljne podatke o
njemakim utvrdama na tom podruju. Bili su posve svjesni teine, gotovo bi se
moglo rei nemogunosti obavljanja tog zadatka, ali svejedno su oekivali da im
dostavi prave odgovore. Meslin je u tiini sasluao njihove zahtjeve; samo je
rukama pokrio glavu i upitao se kako e, dovraga, izvesti to udo. Svaka cesta,
malena ili velika, svaki puteljak i staza koji su vodili do obale bili su dobro uvani i
pod neprekidnim nadzorom. Svatko dovoljno budalast da bude uhvaen ondje bez
slubene propusnice bio je ubijen na licu mjesta.
to je vie Meslin razmiljao oko naina i sredstava koji su mu bili na raspolaganju,
postajalo mu je jasnije da su oni doista ogranieni. Nepostojei, gotovo je rekao.
ak i kada bi mogao raditi u organizaciji Todt, mogao bi vidjeti samo maleni
komadi plae. A obala se protezala u duini od 160 kilometara. Oito, bilo bi
potrebno nekoliko stotina, ako ne i nekoliko tisua agenata kako bi pokrili to
podruje.
Taj je zadatak bio oigledno besmislen. Meslin je sagledao situaciju iz svakog
mogueg ugla i odluio poslati tu obavijest Londonu. Nije im mogao mnogo rei o
njemakim utvrdama, ali mogao im je rei to da ubudue naprave sa svojim
luakim zahtjevima.
U tom trenutku se umijeala sluajnost i dolo je do promjene plana. Jedan od
pripadnika pokreta bio je slikar i dekorater, Rene Duchez, zvan "Hladnokrvni".
etao je ulicama Caena, razmiljajui o istom problemu kao i Meslin, kada je
krajikom oka primijetio oglas prikucan na vratima policijske postaje:


"Organizacija Todt trai iskusnoga slikara. "
Nekoliko je trenutaka Duchez stajao i zurio, u sebi vaui razloge za i protiv, te je
na posljetku donio pozitivnu odluku. Okrenuo se i otiao do ureda organizacije
Todt, odakle ga je straar grubo odgurnuo i prije no stoje imao vremena
progovoriti. Duchez je bio ustrajan i zahtijevao je da ga odvedu na razgovor s
asnikom. Straar, koji nije znao francuski, takoer je bio ustrajan, i tako su stajali
mrko zurea"jedan u drugoga, sve dok nije doao neki doasnik kako bi rijeio
problem. Njegovo je znanje francuskog bilo minimalno, ali je posluilo svrsi, pa je
Duchez bio proputen pokraj straarskog mjesta i uveden u ured s natpisom
"Kontrolor civilnih objekata i radova ". Kontrolor je zapisao njegovo ime i adresu i
obeao da e mu u roku od osam dana javiti hoe li Organizacija prihvatiti njegovu
ponudu. Duchez je bio vrlo dobro svjestan emu onih osam dana: tijekom toga
vremena Gestapo e protresti sve pojedinosti njegova ivota, prolog i sadanjeg,
kroz sito sa sitnim rupicama. I najmanji upitni detalj, sve to bi moglo naznaiti
njegovu povezanost sa Pokretom otpora, znailo bi ne samo odbijanje njegove
ponude, nego bi u pitanje dovelo i njegov ivot.
Meutim, sve je prolo u najboljem redu. Osmoga dana Duchez je doao na posao s
nizom uzoraka, i bio je uveden u Oberbaufuhrerov ured. Proveo je ondje svega
nekoliko sekundi kada su se vrata otvorila i u prostoriju uao jedan od inenjera.
Pozdravio je Ducheza i Oberbaufuhrera s ugodno nepristranim "Heil Hitler!" i
bacio smotak nacrta na stol.
"Ne sada, zaboga!" Oberbaufuhrer je nestrpljivo odmahnuo rukom. "Vrati se
kasnije, sada sam previe zaposlen kako bi se time bavio. "
"Kako god vam odgovara. Meni se ne uri. "
Inenjer je nezainteresirano slegnuo ramenima i napustio prostoriju. Nacrti su ostali
na stolu. Oberbaufuhrer ih je raz-motao gunajui, a Duchez je iza njega ispruio
vrat kako bi ih bolje promotrio. Jedva je mogao povjerovati vlastitim oima: nacrti
su bili upravo oni dragocjeni planovi za kojima je

udio London, planovi njemakih fortifikacija du cijelog atlantskog zida od
Honfleura do Cherbourga.
inilo se kako Oberbaufuhrera nisu zanimale fortifikacije. I samo prisustvo nacrta

bilo je dovoljno da ga razbjesni. Ponovno ih je smotao i odbacio u kut, a potom se

okrenuo prema Duchezu i vratio pitanju koju boju i tapete e ovaj upotrijebiti.
Svega nekoliko trenutaka kasnije bili su ponovno prekinuti, ovoga puta je to bio
neki arogantni asnik koji je zanemario sve druge Oberbaufuhrerove poslove i
naredio mu da ode u drugu prostoriju na razgovor o "povjerljivim pitanjima ".
Duchez, ostavi sam u prostoriji, istoga je trenutka refleksnom kretnjom zgrabio
nacrte. Tek kada su mu se nali u rukama zastao je kako bi razmislio to s njima
uiniti. Bilo je beskorisno pokuavati ih sakriti negdje kod sebe. Njegov uspanieni
pogled na trenutak se zaustavio na velikom Hitlerovom portretu koji je visio na
zidu iza Oberbaufuhrerovog radnog stola. inilo mu se prilino nevjerojatnim da
e ta slika ikada biti pomaknuta, a isto tako nije bilo razloga da netko pogleda iza
nje. Grozniavo je nagurao smotak nacrta izmeu portreta i zida i vratio se svojoj
hrpi boja i tapeta netom prije no to se Oberbaufuhrer vratio.
"Idioti! Svi su oni idioti! Oko mene su sami idioti!" Pogledao je Ducheza pogledom
koji mu je davao do znanja da se ne mora smatrati izuzetim od te optube. "Neka je
budala pomijeala eer sa cementom. I to da ja sada uinim u vezi toga? Da ga
iskopam van noktima?" S gaenjem je proistio grlo. "Hajmo ponovno pogledati te
tvoje uzorke. "
Boja i tapete bili su odabrani. Duchezu je rekao da se javi na posao u osam sati u
ponedjeljak ujutro, te da e njegov zadatak biti preureenje ureda Organizacije.
Duchez je otiao nakon gorljivog pozdrava i konspirativnog smjeka upuenog
Fuhrerovom portretu.
To je bilo u petak. Cijeli je vikend proveo u uzbuenom stanju, iznenada zapanjen
budalastom stvari koju je uinio, oekujui da se Gestapo okomi na njega u svakom
trenutku. Sada, kada je hladno razmislio o svemu, uinilo mu se oitim

da e netko poeti traiti te nacrte najdalje za dvanaest sati, i da e Oberbaufuhrer
krivicu svaliti na njega. Ne samo da je bio Francuz, a samim time i prirodni
sumnjivac, nego je bez ikakve dvojbe proveo nekoliko kljunih trenutaka sam u
prostoriji s prokletim nacrtima. Osjeao se kao daje ve mrtav.
Nije mogao spavati. Hodao je svojim stanom od zida do zida, dok je njegova ena
hrui spavala u blaenom neznanju. Strah, znojni strah od neizvjesnoga, gotovo
gaje izludio. Proklinjao je samoga sebe, i proklinjao je Engleze, lukavce sa svoga
otoka s druge strane Kanala. Topot tekih izama na ploniku natjerao ga je da se

trzavim koracima primakne prozoru. Policijska patrola, naoruana lakim

strojnicama. Svjetlost snane depne svjetiljke obasjala je unutranjost njegova
stana, pa se uvukao u tamu iza zastora. Patrola je nastavila svojim putem. Duchez je
zgrabio bocu i ostatak noi proveo u pijanoj izmaglici, isprekidanoj nonim
morama o Gestapu.
Ali Gestapo se nije pojavio. U svakom sluaju, do ponedjeljka ujutro, Duchez se
gotovo pomirio sa svojom sudbinom. Poao je prema Organizaciji sa svojim
bojama i kistovima i shvatio da se naviknuo na strah, te da ga on vie nije toliko
muio. Pokazao je svoju propusnicu, straar ga je pretraio i propustio.
Oberbaufuhrer je tijekom vikenda bio prebaen na drugo radno mjesto. Izgleda da
nitko drugi nije imao ni najmanjeg pojma to se dogaalo, pa je Duchez bio
doekan razjapljenim ustima i podignutim obrvama kada se pojavio, zvidei, u
prvoj prostoriji koja je trebala biti preureena. Na posljetku su pronali nekog
Stabsbaufuhrera koji je priznao da se kroz maglu sjea daje uo za taj projekt.
Meutim, taj je Stabsbaufuhrer u tom trenutku bio uposlen oko tekog topnitva i
sklonita, koja je smatrao mnogo zanimljivijima od preureenja ureda.
"Samo ti nastavi i obavi posao kao stoje bilo dogovoreno ", rekao je
nezainteresirano. "Nemoj mi stalno dolaziti s nekakvim pitanjima. Imam drugih
stvari na pameti, i ne moe me se ometati sitnicama takve prirode. "
Dva dana je Duchez marljivo radio na svom ureenju. Ljudi su se navikli viati ga u
zgradi i veim su ga dijelom

ignorirali. Tek poslije podne treeg dana se usudio pogledati iza Fuhrerova
portreta. Nacrti su jo uvijek bili ondje. To nije oekivao, pa ga je pogled na njih
ponovno bacio u stanje panike. Odluio je ostaviti ih ondje, ali ih je u posljednjem
trenutku zgrabio i skrio u roli tapeta.
Na izlazu iz zgrade zaustavio gaje straar. Bio je to neki novi ovjek, kojega nije
ranije vidio: taj ga nije poznavao, niti mu vjerovao. Duchezu je iznenada pozlilo.
Straar mu je prepi-pao depove i pogledao u njegovu platnenu torbu.
"U redu, moe ii. "
Duchez je proao kroz vrata ograde.
"ekaj malo! to ima u tim kantama?"

"Ljepilo", rekao je Duchez pokorno.

"Ljepilo?"
"Za tapete."
Duchez je glavom pokazao prema tapetama, koje je u smotuljku nosio ispod ruke, s
nacrtima skrivenima u sredini.
"A-ha? " Straar je sumnjiavo promijeao gustu masu u kantama vrkom svoje
bajunete. "OK, samo sam htio biti siguran. Na alost, ne moe se uvijek vjerovati
Francuzima."
Duchez se neveselo nasmijeio i otiao na klimavim nogama. Stoje prije mogao
pojavio se u Cafe des Touristes, u kojem se nalazio stoer Pokreta otpora za to
podruje, i predao tapete i nacrte. Bilo mu je drago to se rijeio i jednih i drugih:
inilo mu se kako su ve i same tapete postale inkriminirajue.
Iz Caena, nacrti su prokrijumareni u Pariz, bojniku Tou-myju u Champs-Elvsees.
Kada je bojnik Toumy shvatio znaenje tog pothvata, izjavio je kako je zaprepaten
i zapanjen. Odmah potom je izjavo kako to nije dobro opisao, ali kako se to
jednostavno ne moe opisati rijeima.
"Fantastino! Genijalno!" izjavio je kada mu se vratio dar govora. Potapao je
nacrte nervozno prstom, kao da bi se mogli pretvoriti u prainu. "Taj ovjek, kako
mu je ime? Duchez? - taj je ovjek izveo najvelianstveniji poduhvat u cijelom
ratu... A to se", zamiljeno je dodao, "takoer ne moe opisati rijeima."

U POTRAZI ZA SMJETAJEM

Maleno amfibijsko VW vozilo projurilo je pokraj prvih nekoliko ratrkanih kua
koje su naznaivale poetak sela, i Gregor gaje zaustavio uz neugodnu kripu
konica. Sa strojnicama na gotovs, provirili smo na naputenu ulicu. Bili smo
potpuno spremni zapucati i na najmanji znak nekog sumnjivog "poTtfHalT Bili smo
zvijeri
u lovu na plijen. Nismo si mogli priutiti nikakav rizik. Preesto bi se takve situacije
znale preokrenuti, pa bi iznenada mi postali plijenom, a oni nepoznati lovcima.
Tiina je bila teka i neprirodna. Visjela je iznad nas poput tekog pokrivaa. Porta
je prvi iziao iz vozila, a slijedili smo ga Stari Un i ja. Gregor je ostao za volanom,
puke naslonjene na prednje staklo, s prstom na okidau.
Cesta je bila neravna i krivudava, vijugala je kroz selo izmeu tunih sivih kua i
unitenih vrtova, da bi konano nestala u daljini izmeu polja i uma. Samo selo je
bilo jedva neto vie od malene skupine nastambi, naznaeno samo na kartama s
najmanjim mjerilom. Tridesetak kilometara dalje, svega je nekoliko ljudi ulo za
njega.
S pukama na gotovs, okomili smo se na najblie kue. Iz iskustva smo znali da e
ljudi protestirati, ponekad ak i poprilino nasilno, protiv tih neprestanih zahtjeva
za udomljavanje njemakih snaga. Suosjeali smo s njima, ali nismo si mogli
priutiti da gubimo vrijeme svaajui se ili objanjavajui: na je posao bio da
pronaemo smjetaj za satnije koje su ve bile na putu prema selu, a ako posao ne bi
bio gotov do njihova dolaska, i asnici i vojnici bi bili jako ljuti na nas.
Polagano, uz streljanje oima i priguene korake, selo se vraalo u ivot. Vrata su
se otvarala, zavjese razmicale. Ili smo od kue do kue, provjeravajui sobe i
odluujui koliko se ljudi moe kamo smjestiti. Sve u svemu, selo je preivjelo rat

gotovo neoteeno. Konvoji su razrovali cestu i unitili vrtove, ali osim toga nije
bilo tete: niti jedna granata nije pala onamo.

Dok smo izlazili iz jedne kue i pripremali se prijei cestu do sljedee, neka je
malena djevojica, stara moda sedam ili osam godina, pojurila prema nama i
rukama obgrlila Starog Una oko struka.
"Tata! Vratio si se! Znala sam da e se vratiti! Rekla sam da e se vratiti!"
Stisnula se uz njega, a on je samo stajao, nespretan i bespomoan.
"Helene!" Zauo se grub enski glas iz kolibe. "to je? Kamo si nestala?"
"To je tata! Vratio se! Doi i vidi, bako, vratio se!"
Postarija koata ena, s crnom kosom svezanom na potiljku i oima usaenima
duboko u one duplje, pojavila se na vratima kolibe. Kratko je pogledala Starog
Una.
"Ne budi blesava, Heleene. To nije tvoj otac. Vrati se unutra."
"Ma jest! To je on! Ovoga puta je to doista on!"
Uz po mom miljenju nepotrebnu okrutnost, ena je ispruila mravu ruku, otrgnula
djevojicu od Starog Una i bacila je kroz vrata kolibe. Primijetio sam daje na sebi
imala crninu, poput mnogih francuskih ena onoga vremena. Govorila je ukoeno i
neuljudno.
"Oprostite joj. Mentalno je neuravnoteena. Otac joj je poginuo u Lieegeu 1940., ali
ona i dalje misli kako je on iv. I majka joj je mrtva. Poginula je u bombardiranju.
Nije mi lako nositi se s njom."
"Naravno da nije", promrmljao je Stari Un. Plaho je izvukao komad krede kojim
smo obiljeavali kue. "Moram odluiti o smjetaju vojnika... Smeta li vam to?
Napisat u na vrata... 1. desetina, 3. skupina..."
"Radite to god elite", rekla je ena grubo. "Uvijek tako i bude, zar ne?"
U susjednoj kolibi ponudili su nas vinom. Gazdarica je bila odjevena u dugu svilenu
haljinu koja je bila u modi prije pola stoljea. Prostor je snano vonjao po naftalinu.

Domain nam je stalno bio za petama, nadopunjujui nam ae nakon

svakog gutljaja i neprestano ponavljajui kako smo dobrodoli, uvijek dobrodoli,
vrlo dobrodoli, itavo vrijeme maninim pogledom promatrajui nae uniforme.
Bile su to obine crne uniforme tenkovskih snaga, s mrtvakim glavama na
ovratnicima.
"Vidim da ste vi iz Gestapa", primijetio je na posljetku. "Postoje neke stvari koje bih
vam trebao rei o ovome selu. Ovdje se dogaaju doista udne stvari. Na primjer i
za poetak, krcato je komunistima. lanovima Pokreta otpora... Nazovite ih kako
vam drago, svi su oni jednaki." Pognuo se, potapao me po ramenu i kroz prozor
pokazao prema susjednoj kui. "Ondje, vidite li? Ba ondje. Tamo je ubijeno pet
vaih Gestapovaca. Ubijeno! Shvaate li me? Uinili su to hladnokrvno." Uspravio
se. "Samo sam mislio kako biste to trebali znati."
Neki ovjek u radnom odijelu polako se provezao na biciklu. Na poprenoj cijevi
visila je zaklana koko. Na je domain uzbueno upro prstom u njega.
"Vidite li ovog ovjeka? To je Jacques. Brat mu je u policiji. Jacques je u Pokretu
otpora. To sa sigurnou tvrdim. Ne samo to, on je i odgovoran za sve zloine koji
su ikada bili poinjeni u ovom mjestu... Ne bi me to toliko iznenaivalo da nije u
dobrim odnosima s bratom. Zapravo sam poprilino siguran u to." Ponovno nam je
dopunio ae. "Netko vas je morao upozoriti na to. Samo pokuavam biti od
pomoi."
Njegova supruga je snano kimnula glavom, a njezine ilicama proarane blijede
oi su iznenada zadovoljno zasjale. Spustili smo ae i otili. "1. desetina, 4.
skupina", napisali smo na vrata.
"Ljigavi gadovi", zareao je Porta. "Sve bi uinili samo da spase vlastitu kou."
"To nije naa briga", odluio je Stari Un. "Nije nas Gestapo poslao ovamo. Nije me
briga i ako su ih ubili deset!"
Neto dalje u selu susreli smo Pierrea, brata optuenog Jacquesa. Na glavi je imao
prljavi kepi i im nas je ugledao, skoio je na noge, gotovo zelen od straha. Kepi
mu je pao s glave, a bocu calvadosa prevrnuo je na pod. Podigao ju je i ponizno nas
ponudio calvadosom. Sam je nekoliko puta otpio

gutljaje u nae zdravlje, s entuzijazmom izviknuo nekoliko Heil Hitlera i poeo

sipati pravu poplavu besmislica.
"Njemaki vojnici su najbolji na svijetu, dajte da vam napunim ae, gospodo,
uvijek sam to govorio, a osim toga, to je i dokazano, svatko to zna, i vi ete dobiti
rat." U tom trenutku je nervozno zahihotao, potapao Starog Una po ramenu,
ispustio jo nekoliko Heil Hitlera kako bi si dao oduka i pokazao nam fotografiju
svoje supruge i obitelji. "Popijte jo koju... u vae zdravlje, gospodo! Vi ete
pobijediti u ratu. Cijeli taj rat su smislili Zidovi. Evo -" Izvukao je komad papira i
pruio ga pred nas, "Ovo je popis svih onih koje sam uhitio. Da se mene pitalo,
cijela bi zemlja bila oiena od idova. Oni nam samo stvaraju probleme.
Pogledajte Drevfusa!"
"Drevfus je bio nevin", protestirao je Stari Un. "Bila je to pravna pogreka."
"Da, ali to ne mijenja injenicu daje bio smrdljivi idov!"
"Ili barem idov", promrmljao sam.
Porta je iznenada u njega uperio svoju puku na nain koji je prestravio ak i mene.
JPierre je zurio u njega raskolaenih oiju.
"Rekli su nam", rekao je Porta prijetei, "da radi za Pokret otpora i da se mnoge
udne stvari dogaaju u selu. to nam ima za rei o tome?"
"Rei? Rei?" divljaki je povikao Pierre. "to bih trebao rei? To je gomila
prljavih lai! Za Nijemce sam od samoga poetka i to svi znaju!"
"Oni tamo dolje ne znaju", rekao je Porta, pokazavi prstom prema kui iz koje smo
nedavno otili. "Da sam ja na tvom mjestu, prijatelju, pripazio bih na njih. ini mi
se da te ne vole ba previe."
"Ali ta ena je moja sestrina!"
"I sestrine mogu biti osvetoljubive kao i svi ostali."
Ostavili smo Pierrea da grize nokte i na vrata napisali "2. desetina, 1. skupina".
Veselo sam se nasmijao i upitao sam sebe hoe li Pierre i dalje tako voljeti Nijemce
nakon susreta s Malenim. Pierre je vidio kako se smijem i priao je vratima

kako bi nam obeao najbolju hranu i pie za ljude koji e biti smjeteni kod njega.
Osvrnuli smo se na odlasku i vidjeli kako ispija calvados gotovo nezamislivom
brzinom.
"Gotovo se usrao od straha", primijetio je Porta s gaenjem. "Prokleti junaci od
papira, svi oni!"
"Nije tako jednostavno", promrmljao je Stari Un, "ivjeti u okupiranoj zemlji."
U sljedeoj kui ledeno nas je doekao stari seljak s Croix de Guerre na prsima.
Dok smo razgledali kuu, mogli smo na sebi osjetiti zloban pogled njegovih
hladnih oiju.
"A-ha! Kupelj!"
Porta je uz klopotanje izvukao svoje otkrie na sred sobe. Stara limena kupelj, ali
svejedno je mogla posluiti. Bilo kakve kupelji bile su rijetke u manjim selima.
"Bolje pribiljei ovo za neke od asnika", savjetovao je Porta. "Oni mi se ine
najovisnijima o vodi."
Krenuli smo dalje u posjet gradonaelniku, okruglom ovjeku s velikim gustim
brkovima. On nas je srdano pozdravio i istoga nas trenutka obavijestio daje lan
Partije.
"Dobro", rekao je Porta. "Dajmo mu Hauptfeldwebela HofF-manna. Sumnjam da
itko moe ostati u Partiji nakon susreta s njim."
Dalje uz ulicu, na padini udaljenoj od ostatka sela, nalazila se malena kua koja nam
se na prvi pogled uinila naputenom. Oprezno smo joj se pribliili, ali nitko nije
odgovarao na nae lupanje po vratima, pa smo je na kraju napustili i nastavili dalje
potragu za konaitima.
Kasnije tijekom poslijepodneva stigla je bojna sa svojom uobiajenom bukom,
guvom i oblacima praine. Uspjeli smo pronai smjetaj za sve, no na sreu, bavili
smo se time dovoljno dugo i nismo oekivali nimalo zahvalnosti. Sva srea, jer
nitko nam niti nije bio zahvalan, osim Malenog, kojega je doekao vrlo srdani
Pierre i dobro napunjen podrum.
Napustivi ostale, vratio sam se kako bih ponovno pogledao onu naputenu kuu na
vrhu osamljene padine. Imao sam nekakav udan predosjeaj u vezi te kue, pa sam
joj se pribliio oprezno, ne sprijeda stazom, nego kroz rupu u gustoj ivici, iza


kue. Vrt je izgledao kao daje zaaran. Cvijee je raslo u nerazdvojivim hrpama,
crveno, plavo, zlatno i ljubiasto; jarko-zelena trava je bila duboka do glenja,
neto tamnija ispod stabala jabuka. Do pola obrastao u mahovinu i brljan, u
dvoritu se nalazio stari bunar s prevrnutim vjedrom i pokidanim lancem. Nekoliko
sam trenutaka stajao kao zaaran.
"to trai ovdje?"
Na zvuk glasa, koji mi se zapovjednikim tonom obratio iz cvjetnih dubina vrta,
instinktivno sam izvukao revolver i skrio se u zaklon iza oblinjeg stabla. Bila je to
automatska reakcija, ali glas je bio enski i nije zvuao neprijateljski. Dolazio je iz
udaljenijeg kutka vrta, u kojem sam ugledao mladu djevojku, staru oko dvadeset i
pet godina, koja je leala u mrei koja je bila privezana za dva jabukova stabla.
Oslonila se na lakat i zurila u mene sumnjiavim bademastim oima.
"to trai?"
"Nita", odgovorio sam, poavi prema njoj, jo uvijek s revolverom u ruci.
"Mislio sam da je ova kua naputena. Bili smo ovdje jutros i nitko nam nije
odgovorio... traili smo smjetaj za nae jedinice po selu."
"Razumijem."
Djevojka je gracioznim pokretom spustila noge iz mree. Na sebi je imala haljinu u
kineskom stilu, koja je bila zakopana visoko na vratu i imala dva proreza koji su
otkrivali lijepo oblikovana bedra.
"Ba se spremam popiti kavu. Hoe li mi se pridruiti?"
"Ovdje ivi?" upitao sam.
Doista glupo pitanje. No u tom sam trenutku bio van pameti od pogleda na njezine
noge, pa nisam mogao smisliti nita pametnije to bih rekao. Polako mi se
nasmijala, kao daje shvaala moju zbunjenost.
"Ponekada ivim ovdje. Ponekad ivim u Parizu... Poznaje li Pariz?"
"Ne jo. Nadam se kako u ga uskoro upoznati!" nasmijao sam se, i tada pomislio
kako sam moda netaktian. "Jesi li udana?" upitao sam nespretno.


"Na neki nain. Moj je suprug u japanskom zarobljenikom logoru negdje u
Indokini. Posljednji put mi se javio prije tri godine."
"ao mi je", promrmljao sam.
Slegnula je ramenima.
"emu aliti? Gdje drugdje ovjek moe biti ovih dana? Ili iza bodljikave ice ili
iza strojnice. Nema puno izbora, zar ne?"
Nisam joj odgovorio. Ono stoje rekla bilo je tako oito da nije imalo nikakvog
smisla izraavati slaganje s njezinim miljenjem.
"to misli," iznenada je upitala, "hoe li rat uskoro zavriti?"
Apatino sam slegnuo ramenima. Naravno da mislim kako e rat uskoro zavriti.
To mislim ve nekoliko godina. Jo otkad je poeo. To je jedini nain kako sam
uspio sauvati zdrav razum.
"Prekrasno je ovdje gore", rekla mi je, "Gotovo moe zaboraviti to se dogaa u
ostatku svijeta. No ovo mjesto me u isto vrijeme plai. Tako je izolirano od ljudi.
Tako je odsjeeno od stvarnosti... Sutra se vraam u Pariz. Ondje je bolje. Uvjeti su
loiji, ali nisam tako usamljena... to misli, hoe li Pariz proglasiti otvorenim
gradom, kao Rim?"
Nisam imao pojma o tome. Nisam ak niti bio svjestan da je Rim otvoreni grad.
Nama u vojsci nitko nije nita govorio. Bili smo samo vojnici; strojevi koji su
izvravali naredbe. Zato bi se nama govorilo to se dogaa?
Djevojka mi se pribliila. Jedna od njezinih ruku dodirnu-la je moju. Bila je meka i
njena, i drhtaj uzbuenja proao je kroz mene kada su se izgubljeni osjeaji
ponovno probudili. Podignula je drugu ruku i skinula moje tamne naoale, ali
svjetlost je bila za mene tako oigledno bolna da mi ih je brzo vratila na lice.
"ao mi je." Nasmijala mi se, nesigurno i u znak isprike. "Nisam znala... Mislila sam
da ih nosi samo kao ukras. Kako bi izgledao zanimljivije -"
"Volio bih da je tako", ogoreno sam rekao. "Proveo sam etiri mjeseca leei u
krevetu slijep poput imia, smiljajui naine kako da se ubijem."


"Gdje si -" Odmahnula je rukom. "Kako se to dogodilo?"
"Pogodila me fosforna bomba dok sam iskakao iz zapaljenog tenka. Pretpostavljam
da sam imao mnogo vie sree no neki. Na tisue ljudi je sada kod svojih kua, jer
su oslijepili u ratu. Ja barem nisam izgubio vid. Samo ne mogu podnijeti nikakvu
svjetlost u oima."
"Nisam mislila da e i dalje od tebe traiti da se bori!" nasmijala se u protestu. "To
je odvratno!"
"Jedna ruka, jedna noga, jedno oko... to je sve to ti treba za ovaj rat", rekao sam.
Pogledala me na trenutak.
"Koliko dugo e tvoji vojnici ostati ovdje?"
"Otkud ja znam? Nekoliko sati, nekoliko dana... samo asnici znaju takve stvari."
"Naravno", rekla je, kao da je to tek sada prvi put shvatila, "ti nisi asnik, zar ne?
Nikada ne primjeujem takve stvari ... Iz kojega si mjesta u Njemakoj?"
"Iz vojarne u Paderbornu... zapravo sam iz Danske."
"Dakle, ti nisi Nijemac?"
"Sada jesam. Da jo uvijek imam dansko dravljanstvo, sluio bih u Waffen SS. To
je neka vrsta Legije stranaca."
Naslonila se na stablo, pomno me promatrajui.
"Pa zato si se prijavio u vojsku?"
"Da si zaradim dnevne obroke i krov nad glavom, jskreno. U ono vrijeme nije bilo
nikakvog drugog naina da to ostvarim - a osim toga, Na zapadu nita novo je bila
moja omiljena knjiga dok sam bio djeak. Mislio sam kako je njemaki vojnik
najromantinije bie na cijelom svijetu. Nikada nisam posve preao preko toga."
"Stvarno? Ali uvijek sam mislila kako je ta knjiga bila protiv svih tih stvari!"
"Moda i jest. Ali pokuaj to rei nekom djeaku! Nitko ga nikada nee uvjeriti daje
mir uzbudljiviji od rata, ili da ovjek bez uniforme moe biti jednak junak kao

ovjek u uniformi s pukom na ramenu i ljemom na glavi... osim toga, ne moe se

pobjei od injenice da u vojsci vlada veliko prijateljstvo. Zna

to elim rei? Svi su u tome zajedno, u miru ili ratu; osjeate kao da neemu
pripadate, kao da ste dio neega."
"Ali zato ba njemaka vojska?" ustrajala je. "Zato ne danska vojska?"
Nasmijao sam se.
"Zato to je gotovo nije niti bilo! A vojnici nisu bili popularni u Danskoj. Ljudi su
ih pljuvali na ulicama. Na obine vojnike i na asnike. ak se i policija pretvarala da
to ne vidi."
"Pretpostavljam daje iz tog razloga Danska tako brzo pala 1940.?"
"Nisu mogli nita uiniti. Njemaka ima najjau vojnu silu u cijeloj Europi. ak niti
francuska vojska nije dugo izdrala."
Bademaste su se oi suzile.
"Francuska jo uvijek nije odustala od borbe, ne brini! Sve dok je Engleske mi
emo se nastaviti boriti. A Engleska nee pasti, u to se moe pouzdati; a nee nas
niti napustiti!"
Nasmijao sam se, iskreno zabavljen njezinom naivnou.
"eli li znati za koga se Engleska bori? Bori se za sebe i iskljuivo za sebe. Nije je
briga za Francusku. Ve vas je jednom iznevjerila. Sjea li se Dunkerquea? Sjea
li se to se ondje dogodilo?" Odmahnuo sam glavom. "Nacije nikada ne ine neto
za druge nacije. Samo za sebe."
"To moda i jest istina", rekla je, "ali zna dobro da e Njemaka sasvim sigurno
izgubiti rat. Zato se ne izvue iz toga dok jo ima priliku?"
"eli rei dezertiram?"
"Zato ne? I drugi su to inili. lanovi Pokreta otpora e se brinuti za tebe ako
bude ovdje radio za njih."

"Ne mogu dezertirati. Moda se i borim za ve izgubljenu stvar, ali to sada nije
vano. Ako odustanem sada, iznevjerio bih prijatelje koje bih ostavio za sobom. Oni
raunaju na mene, ba kao to i ja raunam na njih. Nitko od nas ne bi mogao samo
tako dezertirati. Predugo smo ve zajedno."
Postajui sve poletniji, stavio sam obje ruke na stablo, po jednu sa svake strane
djevojinih ramena, naslanjajui se prema njoj i gledajui dolje dok sam govorio.

"Nas petorica, zajedno smo proli kroz pakao... u rovovima, u tenkovima, pod
paljbom... Kada zajedno proivite tako neto, ne moete ljude samo tako ostaviti."
"Ali rat je izgubljen!"
Nestrpljivo sam punuo jezikom.
"Naravno da jest! Znamo to ve mjesecima. Saznali smo to mnogo ranije od
politiara."
"Pa zato onda svi ne dezertirate? Svi u isto vrijeme?"
Kako je to jednostavno zvualo iz njezinih usta! Slegnuo sam ramenima.
"Zato nisu dezertirali oni u Prvom svjetskom ratu? Pretpostavljam da to ima
nekakve veze s prijateljstvom. ak i kada bismo svi dezertirali, izgubili bismo taj
osjeaj pripadnosti. Bili bismo preputeni sami sebi. Ne mogu to ba dobro
objasniti... Remarque to mnogo bolje objanjava u svojoj knjizi. Pokuaj je
ponovno proitati, pa e moda neto bolje to shvatiti, iako je teko to osjetiti kada
ne zna kako izgleda biti posve sam na svijetu."
Ispruila je ruke i ovila ih oko moga vrata.
"Ja sam sama na svijetu", rekla je. "Znam kako se osjea."
"Sumnjam", promrmljao sam.
Zagrlio sam je i dugo smo tako stajali, naslanjajui se jedno na drugo, ljubei se
pohlepno i slijepo kao da umiremo od gladi. Stoje moda, na neki nain bilo i
istina. Prolo je mnogo vremena otkada me eljela ena takvih kvaliteta; mnogo
vremena otkako mi se pruila bilo kakva prilika. Njezino me ohrabrivanje opijalo
poput boce vina ispijene na prazan eludac.

Zemlja se zatresla pod teinom kolone tenkova koja je stizala u selo ispod nas.
Osjetili smo vreli dah iz njihovih auspuha na svojim obrazima, i s rukom u ruci
poli smo prema kui na obeanu alicu kave. Prave kave! Ve sam zaboravio njezin
okus. Pijuckao sam je polako, eljno iekujui zadovoljstva koja e tek uslijediti,
ali ne htijui protratiti niti kapi dragocjene tekuine, a da ne uivam u potpunosti u
njezinu okusu.
"Kakav si ti ovjek?" upitala je. "Hou rei, inae?"
"Samo sam obian vojnik", rekao sam. "Je li to doista vano?"

Nasmijala se i odmahnula glavom. Polako me zagrlila. Polako, zavodljivo, poela
je svlaiti odjeu, pojavivi se vitka i lijepa kao iz kukuljice.
"Pogledaj me", rekao sam potiteno. "Pogledaj moju odjeu - samo naslage nafte i
blata! Kaem ti, samo sam obian vojnik. Izvjeban da ubija i nita drugo. Ponekada
se gadim ak i sam sebi."
"Kada bi mogao birati, to bi htio biti?"
Slegnuo sam ramenima. Pitanje takvoga izbora nikada mi nije bilo postavljeno,
vjerojatno nikada niti nee biti.
"Teko je rei. Predugo sam ve vojnik da bih razmiljao
0 sebi. Toliko sam naviknut izvravati naredbe, toliko naviknut na strogu disciplinu
i da drugi ljudi upravljaju mojim ivotom, da sumnjam da bih mogao ivjeti na
nekakav drugaiji nain."
"Sigurna sam da bi mogao kada bi to doista htio", rekla je
1 povukla me na krevet.
I tako sam na neko vrijeme ivio drugaije. Rat se nastavio bez mene, i nismo
nedostajali jedan drugome. Tenkovi su se kotrljali ispod prozora, a ja ih nisam niti
primjeivao. Moji prijatelji dolje u selu su pili, psovali i kockali se, a ja nisam niti
pomislio na njih. Kava se hladila u loniu, sve dok se konano nije i ohladila.
Koliko smo sati, pitao sam se, uspjeli ukrasti uasnoj igri smrti i razaranja? Jedan,
moda dva. Zasigurno ne vie. No dovoljno da osjetim ivot drugaiji od onoga

kojeg sam bio prisiljen ivjeti; dovoljno da bih postao pun prezira kada su nas
probudili iz slatkog polusna lupanjem akama i izmama po vratima. Postao sam
svjestan da je cesta koja je vodila iz sela bila puna zvukova, dok je prije bila tiha i
mirna. uo sam povike i psovke, kripu konica i klopotanje tenkovskih gusjenica,
bat tekih izama po ljunku, grube glasove koji su izvikivali naredbe.
Sjeli smo, i ona mije dobacila koulju, a sama se pokrila plahtom do brade. Onaj
tko je bio na vratima umorio se od lupanja. Zauo se zvuk lomljenja vrata, a potom
teki koraci u hodniku. Porta nas je zatekao, crven u licu i bijesan.

"Dakle, tu si bio! Koji ti vrag pada na pamet? Posvuda te traim, ti glupane!"
"Odjebi", rekao sam. "Gubi se odavde, izlazi, nestani! Ne trebamo te. Idi i nadi si
nekoga drugoga s kim e se poigravati."
Porta je zakoraio naprijed, podigao moju odjeu s poda i dobacio mi je.
"Uvlai se u te krpe, i bolje pouri! Nisam ovdje kako bi se poigravao, prijatelju ne kada su Jenkiji na putu ovamo!"
Probijao sam se kroz hrpu hlaa i ostale odjee i zurio u njega.
"Odakle dolaze?"
"Sam Bog zna! A koga uope briga? Jednostavno dolaze, zar ti to nije dovoljno?
Oni dolaze, a mi odlazimo..."
Okrenuo se djevojci i poklonio joj svoju grotesknu parodiju armantnog osmijeha,
usana razvuenih preko desni, sja-jeeg zuba poput onjaka jednozubog vampira.
"Morat e mi oprostiti, draga. Mrzim kvariti provod bilo kome, ali kao to sam
rekao, Jenkiji dolaze. Ako dobro odigra karte, uskoro e nai zamjenu za njega."
Okrenuo se prema stolu, podigao lonac s kavom i zario svoj veliki nos duboko u
njega. Izvirio je nosnica irom rastvorenih od uzbuenja.
"Kava!" rekao je priguenim glasom.
Izlio ju je niz grlo, onako hladnu, i pucnuo prstima prema meni.

"Ako uskoro ne krene, prijatelju, optuit e te za dezerterstvo. Gotovo svi su ve

krenuli. Mi smo posljednji koji kreu... Maleni je pijan kao bukva, usput budi
reeno, ostavio sam ga da patrolira selom... Porunika Schmidta su izvukli s
bolesnike postelje i zaprijetili mu vojnim sudom ako se odmah ne oporavi, a
Feldwebel Mann - zna Feldwebela Manna? - prvo to je uinio kada se smjestio
bilo je da zakljua vrata zahoda iza sebe i ubije se... da, da i Obergefreiter Gert je
zbrisao. Nije iznenaujue. Uvijek je bio glup. Ve ga trae, uhvatit e ga za
nekoliko sati - ma, nee proi niti toliko, mislim -"

Tijekom Portine neiscrpne navale rijei urno sam navlaio svoju odjeu. Djevojka
se iznenada bacila preko kreveta na mene i poela jecati usred posljednje od
Portinih kljunih obavijesti.
"Sven! Ne idi! Ludo je nastaviti se boriti. Svi znamo da ste izgubili rat... Ostani
ovdje i ja u te sakriti! Molim te, Sven!"
"Ne mogu", rekao sam. "Ve sam ti jednom to objasnio. Ne kodi sanjariti tu i tamo,
ali snove se ne smije pomijeati sa stvarnou."
"Stvarnou? Stoje stvarnost?" upitala je, dok su joj suze tekle niz obraze. "Krv i
blato i okrutnosti, i smrt zbog ideja u koje ne vjeruje?"
"ini se daje tako", rekao sam.
Porta, koji je iskopavao vosak iz uiju uim krajem lice, sada je bacio licu na stol
i pogledao me doista bijesno.
"Zato ona hoe isplakati svoje one jabuice? Pa jo uvijek ima kuu koja je u
jednom komadu, zar ne? I dovoljno hrane da napuni trbuh, i dovoljno novca da
nabavi kavu s crnog trita?" Pljunuo je s prezirom. "Zlo mi je od toga", rekao je.
"Pomislio bih da e biti zadovoljna s onim to ima, zar ne?"
"Uuti ili izlazi van!" kratko sam mu rekao.
Okrenuo sam se prema djevojci, no ona se odbijala oprostiti. Otiao sam bez
osvrtanja, poeljevi da snovi ponekada mogu imati sretniji kraj, no ipak
nespreman da zbog toga prolijevam suze.
Satnija se ve okupila na gradskom trgu, i bilo mi je nemogue uuljati se na svoje
mjesto neprimijeen. Bojnik Mercedes istog me trenutka primijetio.

"Gdje si, dovraga, ti bio? Misli da emo svi zadrati rat i ekati samo tebe?"
"Nemojte se toliko otresati na njega", molio je Porta. "Da ste proli to to je on
proao -"
Glasan i prostaki uzvik zauo se iz smjera okupljenih vojnika. Osmjehnuo sam se
poput Don Juana, a bojnik se bijesno okomio na sve prisutne.
"Prestanite s tom prokletom galamom! to mislite, to je ovo, prokleti igrokaz?
Prokleta predstava s lanternama? Ti -"

Ponovno se okrenuo prema meni. "Ti si uhien! Vraaj se u vrstu i nemoj da vidim
tvoje glupo lice sve dok te ne pozovem... Oberleutnante! Vodite ih odavde, trkom!"
Bojnik je sjeo u svoj automobil, vrata su se zalupila, i nestao je u oblaku praine.
Oberleutnant L6we gurnuo je ljem na potiljak i kimnuo mi.
"U vrstu, ti prljavi kurvin sine... Satnijo! Pozor! Satnijo, na desno!"
Na trenutak je stajao i kritiki nas promatrao dok smo stajali ukoeni u vrsti. Ve
sljedee sekunde jedva se odravao na nogama dok se stotinu i osamdeset ljudi u
divljem neredu bacilo prema tenkovima koji su ekali u blizini. Morali smo se
vraki potruditi kako bismo namamili Malenoga s nama unutra. Radije se popeo sa
strane na tenk i puzio po njemu viui, pa je bilo potrebno trojica nas kako bismo
ga naglavce nagurali kroz otvor. Kada se naao unutra, na nau sreu se
onesvijestio, pa smo ga mogli utnuti u kut i zaboraviti na njega.
Uz grmljavinu kao da se pribliava nevrijeme, dvadeset i pet Tigrova napustilo je
selo.
"Ravno naprijed", rekao je Stari Un. "Samo naprijed dok ne stignemo do glavne
ceste. Napunite topove. Provjerite sve sustave."
Zapanjujue naglo, naao sam se preplavljen otrim bolom nostalgije za onim
svijetom iz snova iz kojega sam bio tako grubo odstranjen. Bezvoljno sam poeo
izvravati naredbe Starog Una, pritiskati gumbe, provjeravati opremu. Misli su mi
bile prepune civilizacije. ena, kua, toplih kupki i prave kave. Kreveta i vrtova, soli
za kupanje i eera. Mekog ruiastog mesa i mirisa rua "To je moje oko, ti glupo prokleto kopile!"

"Oprosti", rekao sam i maknuo prst iz Portinog oka i njime vrsto pritisnuo gumb
kojega sam bio traio.
Zurio sam u mranu unutranjost tenka. Zaudarala je na naftu, usijani metal, ljudski
znoj i lo zadah. Ovo je bila stvarnost. Svidjelo se to meni ili ne, ovo jest bila
stvarnost. Slatki snovi o bilo kakvom drugaijem nainu ivota posve bi vas
sigurno izludjeli.

Maleni je otvorio upaljeno oko, ugledao me, i povjerljivo se nagnuo prema meni.
Podrignuo je, a pare ustajalog pia podigle su se i gotovo me uguile.
"Hej, Sven!" Iscerio se i prstom me prostaki podbo u prepone. "uo sam s kime si
se zabavljao! Kakva je, ha?"
Primaknuo sam lice blie njegovom.
"Odjebi!" rekao sam.
Kada smo doli do toke gdje je seoska cesta nastavljala ravno, a od nje se odvajao
puteljak za kuu, nisam se pokuavao sprijeiti da gledam prema njezinoj
promatranici. Bilo mi je drago to sam je posljednji put pogledao. Jacqueline je
bila ondje, stajala je pokraj ivice i mahala dok smo prolazili.
Selo je jo uvijek bilo na vidiku, kada nam je dojavljeno da se na 700 metara od nas
nalazi neprijateljski tenk na poloaju dva sata. Pojurili smo u akciju, i ja sam bio
odbaen unatrag uz bolan udarac koji me povratio u stvarnost. Bila je to, kako smo
kasnije ustanovili, lana uzbuna - izgorena olupina pokraj ceste, s dva sprena tijela
ispod - no jednom zauvijek, to je prekinulo moje sanjarenje.
Uskoro je pala no, nebo je bilo osvijetljeno blijedom mjeseinom. Tenkovi su se
kretali naprijed, tresui kue do temelja. Du cijeloga puta, ljude je budila buka,
zastori su se odmicali u stranu, pojavljivale bi se nervozne oi, sjajei na mjeseini,
kako bi promatrale na prolazak, otkrile tko smo -jer od sada nadalje, tko zna?
Mogao je to biti neprijatelj, ba kao i prijatelj; Nijemci ili Amerikanci.
Tri bojne tekih tenkova probile su se kroz tamu kako bi iznenadile Britance. Teki
Tigrovi koji su bili raireni cijelom irinom ceste. Jarki plamenovi, metar dugi,
izlazili su iz auspuha. Zvuk motora tutnjio je u tiini noi, i nekoliko kua izgubilo
je prozore dok smo prolazili. Neke graevine su imale jo manje sree: stajale su
nam izravno na putu, pa smo ih jednostavno unitili i ostavili za sobom kao hrpe

otpada.
"Doi, smrti slatka", pjevuio je Legionar veselo iza svog periskopa.
Maleni je zadrhtao i okrenuo se prema Porti.

"Hvata me drhtavica", poalio se. "Ima li ita cuge kod sebe?"
Porta mu je posluno dodao bocu najbolje rakije, koju je ukrao prije nekog
vremena iz depoa sa zalihama. Rakija je zapravo bila rekvirirana za zapovjednika
divizije, ali na njegovu nesreu, Porta je ondje stigao prvi. Prema Portinoj prii,
mogao je nanjuiti alkohol na udaljenosti od nekoliko kilometara, i slijediti njegov
trag.
Maleni, napavi rakiju kao to je obiavao napasti i sve ostalo, punim kapacitetom i
uivanjem, izlio je niz grlo pola boce. Potom je podrignuo, pljunuo kroz prorez za
promatranje uz vjetar i dobio sve to natrag u lice, nakon ega je uasno opsovao i
obrisao se komadom naftom zamrljane krpe. Takva sitna uzbuenja obino su nam
uljepavala putovanja.
Nastavili smo dalje, sat za satom, prema neprijateljskim linijama. Cesta je sada bila
zakrenija ostacima rata. Izgoreni automobili, olupine drugih tenkova, engleskih i
njemakih, izgorjeli ostaci ljudskih bia oprueni preko, ispred i ispod njih. Cijela
kolona pjeatva leala je razbacana pokraj ceste u grotesknim pozama smrti.
"Jaboi", rekao je Porta bez emocija.
Pokolji nas ne bi vie pretjerano uzbuivali; vidjeli smo ih toliko puta prije.
"Sjeate li se one stare tenkovske pjesme koju su putali na radiju?" upitao je
Barcelona, iznenada i bez nekakvog oiglednog razloga.
Okrenuo se prema nama ostalima i poeo tiho pjevuiti pjesmu koju smo tako esto
sluali 1940. Rijei se vie nisu inile prikladnima:
"Daleko iza Maasa, Schelde i Rajne,
Prema Frankfurtu, stotinu tenkova!
Stotinu njemakih tenkova i Fuhrerovih Crnih Husara,

krenue pokoriti Francusku, praeni glasnim povicima!

Sa stotinu tekih motora, stotinu snanih gusjenica,
Stotinu njemakih tenkova kotrlja se preko ravnica!"

Banalna pjesma u dobrim vremenima, sada se inila posve apsurdnom. Zaula se
provala podrugljivog smijeha, iz naeg tenka i iz ostalih u koloni: ostavili smo
ukljuen radio, i cijela je satnija imala ast uivati u Barceloninom trenutku
nostalgije.
"Sredite se!" zauo se Heideov bijesni glas preko radija. "to je s vama, glupim
budalama? Nije vrijeme za ovakve stvari!"
Jadni Heide! Doista mu je teko padao ovakav razvoj rata. Mi ostali smijali smo se
sve dok nam nije pozlilo. Stotinu njemakih tenkova i Ftihrerovi Crni Husari vie se
ne kotrljaju trijumfalno preko bilo kojih ravnica, nego se oajniki bore povlaei
se pred nadolazeim neprijateljem.
Na smijeh je bio prekinut kada smo ugledali jednu udnu skupinu pokraj ceste. U
poetku ih nisam mogao razabrati. Zarobljenici, moda? Ne, zarobljenike ne bi
uvale asne sestre, i ja sam iznenada shvatio kako su ti likovi koji podsjeaju na
imie, i trali gore-dolje, bile lanice nekog sestrinskog reda koje su uzalud
pokuavale uspostaviti red u svojoj skupini - ega? Zakiljio sam iza svojih tamnih
naoala.
"Luaci!" prosiktao je Maleni meni u uho. "Prokleti luaci iz ludnice, eto to su!"
Bio je posve u pravu: umobolnica u blizini Caena je bila evakuirana, a dolazak nae
duge kolone tenkova izazvao je paniku u njihovim ionako zbunjenim redovima.
Pojurili su uokolo u svim smjerovima, neki pljeui rukama i cerei se, a drugi
grakui i reei poput divljih zvijeri. Neki su samo tupo stajali nasred ceste, lijeno
okreui glavama, ovjeenih ruku. Jedan jadni idiot bacio se pod tenk i bio je
zgaen. asne sestre su ih oajniki dozvale i pruale ruke u zrak, ali inilo se da se
dementna horda odluila unititi. Iznenada, iz tame, prema nama je prijetei pojurio
ovjek u bijeloj lijenikoj kuti.
"Stoj!" povikao je Stari Un, predosjeajui katastrofu. "Stanite, za ime Boje!"
Radio je jo uvijek bio ukljuen. Tri bojne su ule tu naredbu, i polako se zaustavila

cijela kolona tenkova. Gotovo

istoga trenutka, automobil bojnika Mercedesa projurio je pokraj nas, jurei naprijed
punom brzinom i tjerajui pred sobom asne sestre i luake u jarke pokraj ceste.
Glas mu je bijesno krao preko radija.
"Koji je kreten izdao naredbu da stanete? Tkogod on bio, moe oekivati da e biti
izveden pred vojni sud zbog proklete glupavosti! Krenite ponovno, ne stajemo ni
zbog koga!"
Uz glasno stenjanje, teki su se tenkovi ponovno pokrenuli. Jedan od njih zaorao je
ravno kroz skupinu luaka. Voza se oigledno uspaniio i izgubio kontrolu, pa se
vozilo zaustavilo nasred ceste, jo jednom zaustavivi sve nas. Tijela su leala
zgaena s obje strane tog tenka. Jedna stara asna sestra bijesno je krenula prema
njemu i poela divlje udarati po metalu stisnutim pesnicama.
"Ubojice! Niste nita drugo nego ubojice, svi vi!"
Nitko je nije primjeivao. Bojnikov je automobil projurio uz zlokobno kripanje
konica, i bojnikova se glava pojavila na njegovu prozoru, runa u svom bijesu.
Crni se povez ocrtavao na njegovu oku.
"Taj idiot nije sposoban voziti auti igraku, a ne prokleti tenk! Dajte nekom
drugome taj posao, zaboga! A to se tebe tie" - pogledao je nesretnog porunika
koji se nervozno pojavio na otvoru - "za tebe emo se pobrinuti kasnije! Od svih
glupih stvari koje si mogao napraviti -" Na sreu, ostao je bez rijei. Okrenuo se
prema nama ostalima i mahnuo koloni da krene. "Krenite i nastavite naprijed! Nije
me briga niti ako vidite Krista kako koraa cestom, ne stajemo zbog nikoga - i to i
mislim kada kaem nikoga! Je li vam to jasno? Svatko tko nam stane na put, gotov
je. Nauite ga da ne bude tako prokleto nepaljiv u budunosti."
U tom trenutku, prije no to je bojnik imao vremena da ponovno krene, skupina
vozila obiljeena crvenim krievima pokuala nas je bezuspjeno zaobii. Usprkos
njihovim zahtjevima da prou, stajali smo na mjestima, i pustili da upadnu u jarak
pokraj c"este. Tigrovi se nisu zaustavljali zbog nikoga; Tigrovi nisu nikome
dozvoljavali da proe.

Pjeaki porunik projurio je pjeice pokraj nas, za njim je slijedio jedan asnik iz

Feldgendarmerie, a njegova se oznaka u obliku polumjeseca zlokobno presijavala

kroz tamu. Izvukao je svoj revolver i inilo se kako nije raspoloen za civilizirane
oblike razgovora. uo sam kako vie dok je prolazio.
"Ovo je sabotaa! Netko e nastradati zbog ovoga! Tko je budala koja zapovijeda
ovom gomilom kretena?"
Bio je vrlo siguran u sebe. Pripadnici Feldgendarmerie se, uglavnom, nisu straili
niti jednog ovjeka, niti samoga vraga; kad bolje razmislim, nisu se bojali niti
samog Fiihrera. Obini bojnik bio im je maji kaalj. Na sreu, bojnik Mercedes
nije bio obian bojnik. Niti on nije previe mario za ljude i vraga, a ne vjerujem i da
je Fiihrer budio u njemu osjeaje strahopotovanja.
"Tigrovi!" Glas mu je zazvonio du kolone, kotrljajui se i odjekujui s jedne
strane ceste na drugu. "Izdao sam vam naredbu: Krenite! Ne stajemo ni zbog koga!
A to se vas tie, gospodine" - okrenuo se prema njima dvojici, odgurnuvi
Feldgendarmea s puta i obrativi se izravno poruniku - "savjetujem vam da
maknete svoja jadna invalidska kolica s ceste ako ne elite da ih zdrobimo. Ja bih na
vaem mjestu", dodao je naknadno, "nastavio natrag jarkom. Ondje e vam biti
mnogo sigurnije."
Tigrovi su krenuli naprijed. Uspjeli smo prijei neto puta prije no to smo naletili
na jo jednu kolonu ljudi, gotovo jednako bizarnu kao to su bili oni luaci iz
Caena. Za poetak, iako je kolona na sebi imala uniforme njemake vojske, bila je
sastavljena od pola europskih naroda. Bilo je Rusa, Ukrajinaca i Kozaka; Bosanaca
iz muslimanske divizije, Bavaraca, Alzaana; Maara, Poljaka, Talijana. I ne samo
to, cijela ta kolona na svom je multinacionalnom umu imala samo jednu misao, a to
je bio bijeg. Ili su cestom ravno prema nama, ta udna mjeavina panike i
odlunosti, na toj udnoj mjeavini lica. Glasno smo klicali dok su te horde u bijegu
prolazile pokraj nas.
"Njemaka vojska!" povikao je Porta odluno. "Bog ih blagoslovio! Kada bi samo
Adolf bio ovdje da ih vidi..." Pokazao je

prema brzo kreuim ljudima iz padobranske pukovnije. "Kada bi samo Herman
bio ovdje da ih vidi!"
"Je li mogue", rekao je Barcelona vrlo ozbiljno, "da mi to gubimo rat?"
"Nikada!" povikao je Porta.

Na je smijeh snano odjeknuo u unutranjosti tenka.

"Halo!" rekao je Stari Un, ponovno provirivi van. "Stoje ova gomila koja dolazi?"
Bila je to konjanika jedinica. Pribliavali su nam se mahnitim galopom, sijekui
sabljama horde u bijegu, rairivi se u obliku lepeze kako bi obuhvatili sve njih.
Prepoznali smo ih po crvenim ovratnicima kao Kozake generala Vlasova,
specijaliste za ovakav posao. Jahali su poput demona, stojei uspravno u
stremenima, dok je pjena izlazila na nosnice njihovih prgavih malenih konja. Grube
zapovijedi bile su izvikivane na ruskom; sablje su bljetale i presijavale se. Za svega
nekoliko minuta, okruili su cijelu kolonu i opkolili ih, cijelo vrijeme urlajui
poput divljaka. Neki od njih sili su s konja i zakoraili usred mase tijela, reui i
sijekui nasumce, sve dok su se jo mogle vidjeti rijeke krvi s nae udaljenosti.
Nitko im se nije odupro. Vjerojatno su bili previe uplaeni, ili su ostavili oruje u
prvotnoj zbrci kada im se pruila prilika za bijeg.
Bilo je nemogue da se Tigrovi nastave kretati. Promatrali smo taj prizor, ispunjeni
gaenjem i mrnjom. Takva okrutnost je bila jedino to se moglo oekivati od
Kozaka. Sto se nas ticalo, njemaka vojska je mogla i bez njihove pomoi. Vidjeli
smo kako je asnik Feldgendarmerie uhvatio ruskog satnika za rame, oigledno mu
estitavi na dobro obavljenom poslu, i na je bijes postao nesavladiv. Mnogo Rusa
odvelo je konje do oblinjeg potoka i sada su leali na trbusima, pijui vodu jedni
pokraj drugih. Taj prizor nije bio previe iznenaujui: u ko-zakoj pukovniji
ovjek i konj bili su jednaki.
Tenkove je nuda bila primorala da se privremeno zaustave. Kozaci su sada krenuli
prema nama, malene crne oi mahnito su im sjale, ruska crvena zvijezda blistala im
je na krznenim kapama. vrsti desetnik, koji je zaudarao na votku, zaustavio

se pokraj naeg Tigra. Sablja mu je bila prebaena preko tijela, a u jednoj je ruci
nosio nagajku, koju su oboavali svi Kozaci.
"Salut, gospodin!"
Pogledao nas je i nasmijao se. Mogao sam osjetiti kako ostali pokraj mene kuhaju
od mrnje.
"Hej, tovari!" Porta se iznenada nagnuo prema tom ovjeku. "Je li ti itko ikada
proricao budunost?"

"Nije. Zato pita?"

"Jer je ja proriem, eto zato! Hoe da ti proreknem budunost?"
"Zato?"
Porta je slegnuo ramenima.
"Moglo bi biti zanimljivo."
"Zato?" bio je uporan Rus.
"Boji se?" obrecnuo se Porta. "To mene bi iznenadilo. Mnogo se ljudi boji. Nemaju
muda da se suoe s istinom, u sluaju da se pokae neugodnom."
Kozak se iscerio. Iskoraio je prema naprijed i ispruio irok i nabijen dlan.
"Ne bojim se. Ali nije uvijek dobro znati budunost."
"Pokuaj, pa emo vidjeti."
Porta je zgrabio ruku prije no to ju je ovaj uspio povui, a lice mu je poprimilo
izraz koji mi se uinio poput obine prazne imbecilnosti. inilo se da je oarao
priprostog desetnika, no on nije poznavao Portu tako dobro kao ja.
"Hm... hm... mm... da! Shvatio sam sliku!" Porta je zamiljeno sisao svoj zub. "Ti si
bio desetnik kod ujaka Staljina, zar ne? Nosio si ljem sa crvenim kriem. Tono? I
bio si stacioniran u vojarni u... Majkofu. Jesam li u pravu?"
ovjek je kimnuo glavom, a usta su mu se irom otvorila. Svatko tko se borio na
ruskom bojitu i susreo se s onoliko Kozaka koliko smo mi imali u njemakoj
vojsci mogao je jednako dobro pogoditi, no Portin poetni uspjeh prizvao je
nekoliko zureih vojnika, zauenih lica i blago ustraena pogleda u oima.
"Dakle! U pravu sam!" rekao je Porta pobjedonosno.

ovjek se prekriio i nainio pokret kao da e izmaknuti ruku, ali Porta ju je
zadrao.
"ekaj! Rei u ti to vidim za budunost... Vidim dugu pranjavu cestu, koja vodi
nikamo, i nastavlja se bez kraja... bez maoraka, bez vode, bez hrane... Dugu kolonu

mukaraca, svi su u istoj uniformi kao ti sada... Svi oni pripadaju pukovniji generala
Vlasova. Evo jedne sluajnosti sada! Jesi li dovoljno jak da uje istinu?" Pogledao
je ovjeka i nastavio brbljati prije no to gaje ovaj stigao prekinuti. "Vidim mnogo
amerikih generala kako sjede za stolom s mnogo ruskih generala. Piju viski... i
votku... pue velike debele cigare... sada potpisuju papire i rukuju se." Porta je
zatvorio oi kao da osjea stranu bol. "Vidim jo neto! Adolf je pao i sve Kozake
odvode natrag u njihovu domovinu... vidim - vidim..." Porta je zajaukao u agoniji.
"Tovari! uo si za Dalstroj, naravno? Pa" Kimnuo je zadovoljno glavom.
"Tovari, to je ono to vidim! Nije ba bajno, ha?"
Kozak je trgnuo svoju ruku i odskoio unatrag, lica rastrganog bijesom i sumnjom.
Divljaki je siktao neto na ruskom to je bilo prebrzo za mene, ali u trenutku
Maleni je iskoio iz tenka i naao se na njemu. Zgrabio ga je jednom od svojih apa
i snano njime mlatio naprijed-natrag.
"Prljava ruska seljaino, radije vrlo brzo promijeni svoj ton, ili u te sam odbaciti
na pola puta do Dalstroj a, a da bi to uinio upotrijebit u i tvoju nagajku!"
Jo jedna bujica na ruskom. Oigledno psovke, gotovo sigurno opscene. Nema
jezika kao to je ruski kada je na redu psovanje. Samo iz toga razloga vrijedilo bi
ga nauiti.
Maleni se samo nasmijao i odbacio ga prezirno od sebe. Kozak je pojurio prema
svom konju, skoio u sedlo i odgalopi-rao za svojim prijateljima, koji su mudro
nestali na prvi spomen rijei Dalstroj. Okrenuo se kako bi podigao sablju u prijetei
poloaj i kako bi nam uputio jo nekoliko psovki, ali to nije imalo nikakvog
utjecaja na Malenog.
"Gubite se, prljavi seljaci!" zagrmio je.
Pukovnija Kozaka, tjerajui samoproglaene dezertere ispred

sebe, polako je izblijedila u daljini, a porunik L6we priao je naem tenku s
negodovanjem ispisanim na cijelom licu.
"Obergefreiteru Porta, neu dopustiti ljudima pod mojom nadlenosti da prave
budale od naih saveznika... posebice kada su to dragovoljni saveznici! Jedan od
njihovih prokletih asnika mi se upravo poalio na vas."
"Oprostite, gospodine", rekao je Porta tiho. "Taj je ovjek htio da mu proreknem

budunost, pa sam to i uinio, i to je sve."

"Oh? Nisam znao da si obdaren vidovitou? to si mu rekao?"
"Samo istinu", rekao je Porta povrijeeno.
"A to je?"
"Rekao sam mu da e svoj ivot dovriti kod kue s ujakom Staljinom, kuhajui se u
Dalstroju. Svaka budala bi to mogla proreci."
"Ah, kad bi samo jednom uspio drati svoja velika usta zatvorenima!" ljutito se
obrecnuo L6we. "I sam e zavriti u Dalstroju ako ne bude paljiv!"
"Ah, lako mogue", sloio se Porta s uzdahom.
Porunik je odetao dalje, oito nezadovoljan. Kolona je ponovno krenula, a pratilo
ju je hukanje sova u oblinjoj umi. No se polako povlaila i poela se u izmaglici
stapati s danom. U tenku, pripremili smo svojevrstan doruak, skuhavi instant kavu
iznad piritne grijalice, uz ozbiljan rizik da se zapalimo i raznesemo Tigar.
Odrezali smo si krike kruha, od one vrste gumene mase koju su u vojsci nazivali
kruhom, a kako bismo ga nainili ukusnijim no to je obino bio, premazali smo ga
s nekoliko centimetara debelim slojem nekakvog dema od cikle kojega je Porta
leerno pokupio isto kada i rakiju.
Dan je napokon stigao, siv i neugodan. Kolona se opet privremeno zaustavila.
Odnekud se pojavila pukovnija grenadira, koji su svi bili posve neraspoloeni i
psovali na sva usta. Postavili su jedan flak. Porta je jo dodatno pogorao stvari
izmgujui im se kako oni ne bi mogli pogoditi niti fofmaciju

bombardera udaljenu od njih pet metara. Na sreu, prije no stoje izbio otvoreni
sukob, bilo nam je ponovno nareeno da krenemo.
Teki Tigrovi krenuli su odrjeito naprijed, gotovo dodirujui one ispred sebe.
Nekoliko neprijateljskih zrakoplova poja-; vilo se nad naim glavama, izbacilo
nasumce nekoliko bombi , du kolone i ponovno odletjelo, posve neoteeni,
usprkos estokom odgovoru iz flakova.
Napokon smo stigli do poloaja koji su bili na cilj. Dan je znak za napad. Tigrovi
su se posloili u formaciju, ponovno u ubojitom raspoloenju. Ispod svakog

kamena, iza svakog grma, svakog stabla, svakog uleknua u krajoliku, smrt je
ekala u zasjedi one neoprezne u obliku tenkova i bazuka, topova, magnetiziranih
bombi i bacaa plamena. Uspjeli smo razaznati neprijateljske poloaje kroz
periskop. Za pjeatvo, ovakav sveopi napad tenkovima bio je isto zvjerstvo, a
neprijateljski promatrai bacili su oko na nas jo davno prije. Granate su ve padale
po nama, no napredovali smo dalje brzinom od etrdeset kilometara na sat i nita
nije moglo zaustaviti napad.
"Privrstite otvore", naredio je Stari Un. "Kupola na dva sata. Udaljenost sedamsto
metara. Pak, dobro skriven."
Crte i kvadratii plesali su mi pred oima u izmaglici. Stari Un potapao me po
ramenu.
"Ima ga?"
"Ne jo. Vidim samo nekoliko grmova i gomilu ruevina."
"Ondje je", rekao je Stari Un ozbiljno.
Iznenadni bljesak iz topa otkrio nam je skrivene protutenkovske topove. Granata nas
je promaila za svega nekoliko centimetara. urno sam se bacio natrag na posao i
brojevi su titrali i skakutali: 600, 650... toke su se spojile, lea se razbistrila.
"Daj to malo bre", rekao je Stari Un nervozno.
Otpucao sam. Pritisak zraka pogodio nas je poput ake, a usijana ahura pala je na
pod. Uz kljocaj, top je bio ponovno spreman. No, u ovom nam trenutku nije bio
potreban: iz otpada koji se vinuo u zrak mogli smo razaznati da smo pogodili svoju
metu. Protutenkovski top bio je izbaen iz akcije, a ono to je moglo ostati od njega
uskoro je bilo zgaeno naim gusjenicama.

"Kupolu na dva sata! Udaljenost petsto metara. Ravno ispred nas."
Motor je zapreo, kupola se okrenula, i istoga sam trenutka ugledao mete:
Churchilli, koje je uvijek bilo lako prepoznati s njihovim dugim trupovima i niskim
kupolama. Bilo ih je est, stajali su jedan iza drugoga.
Zaustavili smo se. Samo oni neiskusni pucaju dok se kreu, no element brzine bio je
vaan ako smo htjeli u potpunosti iskoristiti ovu situaciju. Tenk koji se ne kree je,

moglo bi se rei, sigurna meta. Maleni je otvorio jednu od bonih ploha kako bi
promatrao zabavu, a Stari Un mu se istog trenutka naao za vratom.
"Zatvori tu prokletu rupu!"
"Nema potrebe paniariti", rekao je Maleni ravnoduno. "I sjeti se, ja sam
Obergefreiter i okosnica njemake vojske."
Stari Un je opsovao i okrenuo se prema meni, koji sam bio mnogo posluniji.
"Prvo gaaj zadnjeg gada u nizu, a potom predvodnika. OK? Pali!"
Dugi top poskoio je u mojim rukama. Jezik plamena izletio je iz njega i imao sam
dovoljno vremena da vidim kako se Churchill zatresao pod udarcem prije no to se
kupola okrenula i ja zapucao na predvodniki tenk. Ovoga puta sam imao
zadovoljstvo promatrati kako meta u potpunosti nestaje i leti u nebo u kovitlacu
metala.
"Promijeni poloaj!"
Porta nas je vratio u nekakvu udubinu u tlu, a ja sam promatrao etiri preostala
Churchilla kroz periskop. Odabrao sam jednoga, nanianio i opalio. Ovoga puta
nisam imao toliko sree, jer se hitac samo oeao o kupolu. Zasigurno su ovi u njoj
proveli nekoliko gadnih sekundi, no ve su otvarali otvore i iskakali van. Heide je
istoga trenutka zapucao iz strojnice, a kao odgovor dobili smo salvu bombi. Na
sreu, nisu dobro naciljali, no to je bilo dovoljno da Maleni uskoi natrag u tenk
dok mu se znoj slijevao niz elo.
Usredotoio sam se na sljedeeg Churchilla. Duga granata poletjela je brzo i
sigurno prema svom cilju, no tenk je ostao
na mjestu. Na trenutak sam ostao zbunjen, a tada smo ugledali tanki, spiralni stup
dima koji je izlazio iz pogoenog vozila. Nekoliko sekundi kasnije zaula se
eksplozija. Plamenovi su se vinuli iz tenka, snano poletjevi uvis u potrazi za bilo
im zapaljivim.
"Promijeni poloaj! Tamo pokraj ruevina. Kupola na dva sata. Udaljenost tristo
metara... Pali!"
Preostala dva Churchilla bila su nam lak plijen. Maleni je inzistirao na tome da
iskoi na licu mjesta iz tenka i docrta na kupolu est pobjednikih prstenova. Srdbu
Starog Una bilo je teko podnijeti, ali Maleni nije imao osjeaj za posluh, pa su

prijetnje bile puko troenje glasnica. On i Porta su zasigurno drali rekord u

neposlunom ponaanju.
Iza nas, zapucalo je topnitvo, pa smo se nali pod zatitnom paljbom. Neprijatelj je
istio cijelu Plau 109, a kanadski pjeaci borili su se poput fanatika svime ega su
se mogli doepati. Jedan narednik, u nedostatku nekog smrtonosnijeg oruja, ak je
poeo bacati kamenje na nas.
Kao i obino, izgubili smo svaki osjeaj za vrijeme. Moda smo u bitci bili sat
vremena, a moda i dvanaest. Uvijek nam se inilo kako nikada nee zavriti. No,
konano je i to prolo, Tigrovi su se zaustavili, a nekakva udna tiina sve nas je
ovila. Pucketanje plamena bilo je jedino to se moglo uti.
Ukoeno smo iskoili iz tenka, grla i plua su nas boljeli od neprestanog udisanja
dima. Porta, ije je lice bilo crno poput ugljena, gotovo je istoga trenutka opazio
obeavajuu ruevinu u blizini. Moda je jo toga istog jutra to bila naseljena kua:
sada je na tom mjestu ostala jo samo hrpa slomljenih cigli i nagorjelog drveta. No
Porta je krenuo prema njoj uz toliko oduevljenje kao daje u pitanju hotel Ritz - i,
kao i obino, njegova su oekivanja bila opravdana. Portini instinkti nikada nisu
podbacili kada su u pitanju bili hrana i pie: nekoliko minuta kasnije vratio se punih
ruku piva u limenkama. Ispustio je limenke uz zveket ispred naih nogu, i bez
zastajkivanja da povrati dah, okrenuo se i ponovno krenuo, viui istovremeno.

"Toga ima cijeli sanduk ondje! To je pivo Victorv, i moete mi vjerovati na rije
kada kaem daje to vraki dobro pivo... Ve sam progutao nekoliko limenki!"
Maleni je trijumfalno zaurlao i potrao za Portom. Vratili su se nosei sanduk
izmeu sebe, no prije no to smo stigli nauivati se njihova plijena, otkrili smo da
se neka raspucana budala poigrava orui mecima iz strojnice tlo pred naim
nogama.
"Kopilad!" povikao je Maleni dok smo se bacali u zaklone.
Heide je izvukao osigura iz bombe i bacio je preko ruba prema nepoznatom
napadau. Gotovo neposredno nakon eksplozije, lik u kaki uniformi pojavio se na
rubu naeg zaklona, zastao na trenutak, a potom se skotrljao dolje prema nama u
plamenu. Bio je mrtav kada je stigao do nas, i inilo se da je bio sam, tako da nismo
imali vie problema. Na nesreu, prije no stoje umro, nainio je maksimalnu tetu:
sve nae nenadoknadive limenke piva bile su probuene mecima, i dragocjena se
tekuina izlijevala u tlo dok smo mi nemono promatrali. Porta je snano utnuo

sanduk.
"Eto to ti je prokleti rat!" zaurlao je.

PETO POGLAVLJE

lanovi Pokreta otpora u Caenu dobili su nareenje da izvre atentat na efa policije
Luciena Brieerea, koji je, osim to je radio u izravnoj vezi s njemakom policijom,
imao drskosti da bude osobni prijatelj efa Gestapa za to podruje, Helmutha
Bernharda. Brieereje bio odgovoran za pogubljenje velikog broja Francuza.
ovjek imenom Arseene dragovoljno se javio da izvri atentat. Uz trojicu
pomagaa, uspio je ui u Brieereovu kuu i ured u Ulici des Fosses-du-Chateau i
baciti nekoliko bombi u stambeni dio zgrade. Na nesreu, taj pokuaj nije napravio
nikakvu ozbiljnu tetu, no sva etvorica su uspjela pobjei a da nisu bila prepoznata.
Od tada nadalje, kuu su danonono uvali pripadnici Waffen SS, time uinivi sve
daljnje pokuaje da se izvri atentat na Brieerea u njegovoj vlastitoj kui gotovo
nemoguima.
U meuvremenu, Pokret otpora je ostao pri svojoj zamisli, neprestano razmatrajui
i odbijajui nove naine izvravanja misije, sve dok na posljetku Arseene nije
postao nestrpljiv i objavio kako e sam obaviti posao. Kada su ga upitali koju
metodu namjerava upotrijebiti, samo je slegnuo ramenima i rekao kako e sve
prepustiti srei.
U svakom sluaju, ubio je Brieerea na najjednostavniji mogui nain, priavi mu
na ulici i pucavi mu dva puta u glavu. Brieere je oito naslutio opasnost u trenutku
kada je ugledao kako mu prilazi Arseene, no Arseene nije imao namjeru promaiti i
drugi puta, pa je pucao iako se ovaj okrenuo i poeo bjeati. U tom trenutku ulica je
bila gotovo prazna. Oni prolaznici koji su vidjeli atentat mudro su se stopili sa
sjenama. Veina onih koji su to vidjeli s prozora svojih soba, vjerojatno gaje i
podravala. U svakom sluaju, Arseene je imao dovoljno vremena izvaditi
fotoaparat i mirno fotografirati mrtvog ovjeka prije no stoje odetao pokrajnjom
ulicom i nestao s poprita.


Tri dana kasnije, Brieerea su uz sve poasti pokopali njegovi prijatelji iz Gestapa.
Cijeli Caen iziao je na ulice kako bi se veselio, klicao i pjevao Marseljezu.
Arseene, iako anoniman, bio je junak dana.

U HEMINGWAYEVU STILU

U Normandiji nije bilo neprekinute linije bojita. Moglo se ii u izvidnicu i ne
ugledati niti traka neprijatelju i po nekoliko sati. I dalje se moglo, ak i u toj fazi
rata, naii na netaknuta sela u kojima mjetani gotovo nisu bili svjesni da su samo
nekoliko kilometara dalje estoke borbe izbrisale cijelu zajednicu i pola vojske.
Kada smo stigli u selo Montaudin bila je no. Pribliili smo se oprezno, jer nikada
nismo mogli znati ulazimo li u zasjedu neprijateljskih jedinica, no glavna ulica bila
je mrana i naputena i nije bilo traga nikome, niti seljanima, niti vojnicima.
"Hej, pogledajte, gostionica!" prosiktao je Porta, uzbueno pokazujui naprijed
prema jedinoj osvijetljenoj zgradi u ulici. "Stanimo i provjerimo ima li to
zanimljivo za pojesti. Tako sam gladan da mi se eludac svezao u vor."
Porta je bio poprilino uvjerljiv kada se radilo o hrani, a osim toga, bili smo
preumorni kako bismo raspravljali s njim. Parkirali smo Pumu usred seoskog trga,
poput bilo kojih mirnodopskih turista, a potom smo umorni, prljavi i nevjerojatno
loe raspoloeni, protegnuli svoje ukoene ruke i noge i istetu-rali na svjei noni
zrak. Bili smo u izvianju dva dana, a to je bio iscrpljuju i zamoran posao.
"Prebijen sam", promrmljao je Heide. Otvorio je usta uz glasan zijev, potom se
okrenuo i utnuo jednu od Puminih tekih guma. "Taj prokleti automobil e me
prokleto izluditi."
"Gdje smo?" upitao sam. "Jesmo li iza linija?"
"Kojih linija?" rekao je Porta podrugljivo. "Naih ili njihovih?"

"Svejedno ijih, to se mene tie."

Stari Un poeao se po leima, potom zamiljeno preao prstom preko nosa.
"Nisam siguran isto kao ni ti, ali za svaki sluaj, najbolje bi bilo da ostavimo svoje
kape u automobilu. One bi nas jedine mogle odati."
"Ja u ponijeti svoju Nagu", objavio je Maleni, zaljubljeno podiui teki ruski
revolver kojega je tajanstveno nabavio tijekom rata. "Ljudi danas vie nisu
prijazni."
"Najbolje da se svi naoruamo", predloio sam.
Napunili smo bone depove runim bombama i ugurali revolvere u depove na
prsima, a potom je Legionar, s pitoljem u ruci, nogom otvorio vrata krme i
poveo nas unutra. Jedna priguena lampa je bila upaljena, visoko na stropu, a krma
se doimala naputenom ba kao i ulica.
"Salut, gazda!" povikao je Legionar, svojim najboljim francuskim. "Ya des clients!"
Iznenada sam postao svjestan kako mi Heide stee ruku i pokazuje naprijed
drhtavim prstom. Slijedio sam njegov pogled i prigueno kriknuo od straha. Kroz
tamu, razaznao sam obrise krupnog lika naslonjenog na ank, s jednom ispruenom
rukom i glavom oslonjenom o prevrnutu bocu viskija. Bez sumnje, bio je to neki
Amerikanac. Pijan k"o klada, ali svejedno Amerikanac. Heideovi prsti nervozno su
mi se ovili oko podlaktice.
"Bje"mo odavde!" prosiktao je.
"Malo sutra!" rekao je Porta dovoljno glasno da bi probudio i mrtvaca.
"Ali to je Jenki -"
"Ba me briga i ako je sam prokleti Eisenhovver, ja ne odlazim odavde dok neto ne
pojedem!"
"Ali mi smo iza neprijateljskih linija -"
"Kako to zna?" ljutito je upitao Porta. "Kako ti zna da ova debela hrpa sala nije iza
naih linija?" Zgrabio je Heidea i protresao ga tako da su mu zubi zazveckali: Porta
je znao biti vrlo osjetljiv kada je smatrao daje ugroeno njegovo prehranjivanje.


"Postoje izgledi daje on zalutao, a ne mi."
Promotrili smo Amerikanca. Nae vikanje i komeanje ga je uznemirilo, pa je sada
hrkao irom otvorenih usta.
"Sad u neto pojesti", rekao je Porta vrlo odluno.
Legionar je kimnuo i jo jednom pozvao gazdu. kripa stepenica s nae desne
strane objavila je silazak gazde iz svoga kreveta. Pojavio se vrst, sredovjean
ovjek, crvenih oiju s masnim ogrtaem prebaenim preko ramena. Kratko nas je
pogledao i podigao pogled prema nebesima u molbi.
"Jo Amerikanaca! Boe daj mi strpljenja!"
"Gazda," rekao je Legionar teno, "excusez le dejange-ment, mais est-ce qu-on
pourrait avoir une soupe genre bouil-labaisse? Si vous manquez de personnel, on
est le pour le coup de main." Oprostite na smetnji, ali imate li ita hrane? Moda
nekakvu gustu juhu, neto poput bouillabaissel Ako nemate osoblja, mi emo vam
rado pomoi.
ovjek je zurio u njega otvorenih usta.
"Vi ste Francuzi? Mislio sam da ste i vi prokleti Jenkiji."
"Ja sam Francuz", hladno je slagao Legionar. "Moji prijatelji su njemaki pripadnici
Legije stranaca. Mi smo en route za Pariz."
Gazda je ugurao stopala u par iznoenih papua i dotap-kao do nas niz kripavo
stepenite razdraganoga lica.
"Via des Francais!" povikao je onima na katu iznad. "ivjela Francuska! Siite, svi!"
Brzim pokretima profesionalnog ankera, gazda je izvukao niz prainom
prekrivenih boca. Instinktivno, Amerikanac koji je spavao, otvorio je jedno oko i
pogledao uokolo, oigledno nanjuivi jo pia. Brkovi su mu bili uronjeni u viski,
a da smo bacili pripaljenu igicu na njegovu uniformu nestao bi u plamenu bre od
rezervoara s gorivom. Spazio nas je i podigao mlohavu ruku.
"Hej, Mac! Ima jo viskija?"

Nije priekao na odgovor; samo nam se armantno nasmijeio i pao natrag u

lokvu viskija.
"Potpuno pijan", rekao je gazda ravnoduno. "Proveo je

cijelo poslijepodne i pola veeri pijui s nekoliko svojih prijatelja. Stigli su ovamo
juer ujutro i mislim da nisu uope prestali piti."
"Odvratno", rekao je Legionar. "A... to se dogodilo s njegovim prijateljima?"
"Otili su. Uli su u dip i otili bez njega. Ovaj je mrtav pijan jo otada."
Svi smo pomno promatrali Amerikanca. Leao je stenjui i hrui poput mora, no
naa posvemanja galama oigledno je na kraju doprla do njegovoga zbrkanoga
mozga. Otvorio je oi. Oba su mu bila podlivena krvlju i bilo ih je strano gledati.
Vrlo polagano, i uz nevjerojatno dostojanstvo, osovio se na noge i poeo udarati po
anku.
"Gazda! Gdje je taj prokleti viski koji sam naruio?"
Gazda je slegnuo ramenima.
"to sam vam rekao? Mislim da su svi Amerikanci alkoholiari."
"To je odvratno", rekao je Legionar ponovno.
Svi smo se cinino sloili. Amerikanac se poput lutke poeo naginjati prema
Barceloni.
"Zna to, Mac? Ima stvarno runu facu... izgleda mi poput njemake face. Zna to?
Izgleda poput ugavog vabe."
Nasmijao se dubokim smijehom i pao na tlo, gdje se prevrnuo na leda i poeo
pjevati "Moj stari dom u Kentuckyju". Gazda nas je pozvao da prodemo pokraj
njega prema anku.
"Pravi sluaj delirium tremensa, i ne udim se. On je ratni dopisnik. Oni su uvijek
najgori. U svakom sluaju" - tmurno se nasmijao - "neko vrijeme vie nee
izvjetavati. Razbio je pisai stroj nakon to je iskapio drugu bocu viskija. Rekao je
da stroj ne zna pisati, zamislite! Rekao je da njegov stroj ne zna pisati... A takvi

strojevi kotaju, znate. Pokuao sam ga ponovno sastaviti, ali on je vrlo jak i
temeljito gaje razbio, to mogu rei."
Bio je doista krupan. Gotovo velik kao Maleni. Osobno ga ne bih volio razljutiti, pa
sam se ljubazno nasmijao dok je on sjedao i mahao prema nama.

"Popij neto, prijatelju! Popij deset pia! Na moj raun... Reci mi, Mac, zna li tko
sam ja?" Okrenuo se prema Starom Unu. "Ne odajem nikakve tajne, zna, ali
poprilino sam vaan momak... samo sam vrlo vaan, to je sve, i moram stii u
Pariz prije no to rat doe svom uljivom kraju..." Je li te itko ikada pitao, prijatelju,
je li teko umrijeti?" Ponovno je pogledao u mom smjeru svojim crvenim oima.
Odmahnuo sam glavom, zapanjen. "Pa, ja u ti rei, jer sam razmiljao o tome
mnogo ovih zadnjih nekoliko dana, i mislim da sam pronaao odgovor." Nagnuo se
naprijed povjerljivo. "Odgovor je jednostavno: ne. Samo ne. to misli o tome?
Mnogo je tee ivjeti nego umrijeti, je li ti to ikada palo na pamet? Mogu se kladiti
da nije, jer ja sam jedini momak koji ovdje razmilja... Hej, ti tamo!
Veliki!"
Brzo je pokazao prema Malenome, a Maleni je stajao i zurio, prstima dodirujui
svoju Nagu i bez sumnje se pitajui bi li bila dobra ideja ovom dosadnom Jenkiju
dati po glavi i svriti s time.
"Doi ovamo, pa u ti odati jednu tajnu... "Odi, kad ti kaem! Poznajem ovjeka iz
Alabame kada ga vidim i nemoj mi pokuavati rei da nisi iz Alabame jer ti to neu
povjerovati... doi ovamo i poklonit u ti svoje povjerenje." Maleni se pomaknuo
nekoliko koraka prema njemu, drei ruku u depu. "Jesi li ikada pojeo crnugu za
veeru?" upitao je Amerikanac. "Kladim se da jesi, ti stari mrzitelju crnaca! Sada me
samo sluaj i ja u ti rei gdje moe nabaviti prave stvari." Spustio je glas do
glasnog apta. "Iza anka, trea polica na lijevo od zrcala."
Maleni je poskoio kao podboden, iznenada skoio preko anka i irokom apom
pomeo boce s tree police.
"Viski!" povikao je kao daje otkrio rudnik zlata. "Dovoljno da u njemu porinemo
bojni brod!"
"Ostavimo sada pie", progundao je Porta. "to je s mojom hranom?"
Nekoliko nezadovoljnih ena pojavilo se na stepenitu. Gazda ih je pozvao i

pokazao prema kuhinji.

"Tamo. Doi i reci mi to eli."

Porta je odjurio u kuhinju poput hica, a nakon kratkog oklijevanja pojurio sam za
njim, s namjerom da promatram spravljale tog famoznog bouillabaissea o kojemu
je uvijek priao.
"Da vidimo to imate", rekao je kratko.
Gazda je zasjao.
"Jastoga", rekao je. "Nekoliko limenki. Dobio sam ih" -mahnuo je debelom rukom "od Amerikanaca. ekali smo na Jenkije jo od poetka rata, a sada kad su konano
ovdje, to rade? Napijaju se u svim gradovima i selima od Caena do Pariza. To
nazivate ratom? Ja to nazivam -"
Kako on to naziva nikada nismo saznali, jer gaje prekinuo divljaki krik sa anka i
zvuk razbijenog stakla.
"Sto mu gromova!" Gazda je zgrabio gumenu palicu s kuhinjskog stola i zamahnuo
njom iznad glave. "Svi ste isti, vi vojnici! Nita osim pia i tunjave!"
Pojurili smo natrag u drugu prostoriju, ostavivi Portu da se zabavlja s otvaraem
limenki. Pronali smo Malenog i Hei-dea na podu u smrtonosnom stisku. Stari Un je
rezignirano pio viski u uglu; Barcelona i Amerikanac su sjedili pokraj borilita i
navijali. Legionar se, kao i obino drao podalje. Dva precizna udarca palicom,
tono izmeu oiju, bila su dovoljna kako bi rastavila dvojicu boraca. Pali su
nauznak bez svijesti, a gledatelji su glasno pljeskali.
"To je dosta dobro", rekao sam s divljenjem. "No, ne bih se naao Malenom na putu
nakon to se probudi."
"Sranje!" rekao je gazda i ljutito odmarirao u kuhinju. Slijedio sam ga u stopu.
Porta, s kuharskom kapom na glavi i pregaom, pogledao nas je i mahnuo nam
rukom.
"to se to dogodilo?"

Gazda je ispalio niz francuskih rijei, a Porta i ja smo izmijenili upitne poglede.
"Pretpostavljam da ne govorite njemaki?" upitao je Porta leerno. "Moj francuski
ba i nije sjajan."
"to?" ovjek ga je pogledao, iznenada postavi sumnjiav. "Koliko ste dugo u
Legiji?"

"Nekoliko godina, ali nemam dar za jezike. Osim toga, svatko se dri svog jezika.
Ne uimo mnogo od tuih jezika."
"Pa, valjda vas zbog toga i nazivaju Legijom stranaca", sloio se gazda eui se po
glavi. "Svejedno, ipak mi se to nekako ini udnim -"
"Vrlo udnim", rekao je Porta kratko, "no sada se ne mogu zamarati takvim
sitnicama. Mnogo me vie zanima sprav-ljanje tog bouillabaissea. Povre, molim!"
Gazda mije odsutno poeo dodavati povre. Rajice, mrkve, crveni luk, krumpiri.
Dodavao sam ih Porti koji je bio u novoj ulozi kuhara. Vrlo je oito uivao u njoj.
"Trebat e mi i majina duica i lovorov list. A potom limun i perin, ako ih imate."
Dok smo gazda, ja i dvije nezadovoljne ene trali po kuhinji, dodajui i nosei,
reui i strugajui, Porta je veselo mijeao stvari u irokoj posudi i pjevao stranim
jezikom iz pet-nih ila.
"Maarska mornarska pjesma", objasnio je, uoivi nae posvemanje
nezadovoljstvo njegovim pjevanjem. "Oni u Maarskoj su posve ludi za
bouillabaisseom. Ondje sam i dobio recept, prije mnogo godina."
"Kakve veza s tim ima prokleta mornarska pjesma?" kiselo sam primijetio.
Ogrebao sam prst na ribe ribajui mukatni orai i odrezao si pola prsta noem,
pa mi je polako dojadila moja uloga pomonika.
Pet minuta kasnije, gazda je osjetio potrebu da razdvoji nas dvojicu svojom
gumenom palicom.
"Gospodo, molim vas! Zar neemo nastaviti praviti bouil-labaisseT

"Posve ste u pravu", rekao je Porta. "To je pitanje od najvee vanosti. Potrebni su
mir i tiina i majstorska vjetina... Ili se prestani uplitati, Sven, ili se vrati u
gostionicu i napij se... gazda, daj mi malo bijelog vina! Najmanje dvije boce!"
Ne samo da je htio vina, jastoga i kampe, povre, zaine i limun, nego su mu
trebali afran, cimet, riba i rum. Jedino to

je jo vie iznenaivalo bilo je to to ih je doista i dobio.
Petnaest minuta kasnije, bijesno kljuajui i smrdei do samog neba, mjeavina je
bila proglaena spremnom za konzumaciju. Proao sam prije nje kroz vrata i
ugledao sve prisutne kako sjede za ankom poput reda kolske djece koja ekaju
obrok. Maleni i Heide su doli svijesti. ak se i na pijani Amerikanac uspio dovui
na barsku stolicu i potruditi se da na njoj i ostane. Nosnice su mu se pohlepno irile
dok je Porta zapoinjao posluivati svoj bouillabaisse.
"Neka sam proklet ako ovo nije najbolja prokleta stvar koja mi se dogodila otkad
sam stigao u ovu zemlju." Polako nam se i lukavo nasmijeio. "No, momci, moram
vam neto rei: Promatrao sam vas pozorno i mislim da sam vas prokuio... Legija
stranaca, za ime Boje!"
Ljuljao se i grohotom smijao na svojoj stolici i vjerojatno nije imao pojma koliko
je bio blizu smrti. Vidio sam Malenoga kako rukom opipava dep i kako se
Barcelona pridie sa svog mjesta.
"to eli rei tom primjedbom?" hladno je upitao Legionar.
Amerikanac se vrtio u krug na svojoj barskoj stolici i znalaki kimnuo glavom.
"Proitao sam te, Mac... proitao sam te!"
Nastala je napeta tiina. A potom je Porta, vrlo leerno, izvukao svoj P.38 i ispalio
dva hica u strop. Gazda je zavritao i bijesno lupio akom po anku.
"Nema nikakve tete", rekao je Porta, umoivi prst u svoj bouillabaisse. "Samo
upozorenje, to je sve."
"Vidio sam vas", nastavio je Amerikanac, glupavom upornou pijane osobe.
"Ostavi se toga!" obrecnuo se Heide. "Pijan si."

"Pijan, oblokan, kao deva, dovraga, svejedno sam vas sku-io. Zakljuio sam da ste
vi skupina tetki... ne znate kako se napiti, to je va problem."
Legionar je hladno podigao obrvu. Maleni je ustao uz glasan urlik bijesa. Mi ostali,
koji smo shvaali kako je Amerikanac

zapravo bio previe pijan kako bi mogao biti razuman i kako uope nije sumnjao u
na stvarni identitet, vratili smo se uz olakanje bouillabaisseu.
"Tko to mene naziva tetkom?" povikao je Maleni, stisnutih aka navalivi na
bespomonog Amerikanca.
"Ah, za ime Boje!" obrecnuo se Porta.
Zgrabivi praznu bocu viskija, udario je Malenoga po glavi, pa se on po drugi puta
te iste veeri naao u nesvijesti. Na trenutak je zavladao mir, pa smo mirno jeli
smrdljivi gula, koji je ipak imao neto bolji okus no miris i dovravali gazdinu
zalihu viskija. Stari Un je tiho povraao kroz prozor, Barcelona i Amerikanac leali
su oslonjeni jedan na drugoga, a Legionar je imao blaeni izraz lica. Oigledno su
dobrano popili dok smo mi spravljali hranu u kuhinji, no niti ja nisam mnogo
zaostajao za njima. Porta je uskoro izgubio tlo pod nogama, iznenaen nenadanim
pojavljivanjem manje stare od dvaju nezadovoljnih ena. Posjeo ju je na svoje
koljeno i poeo pokusno kliziti rukom ispod njezine suknje. Izraz njegova lica
iznenada se promijenio u izraz ugodnog iznenaenja.
"Hej, pa ona na sebi nema gaice!" povikao je.
Amerikanac se probudio i ispruio praznu au.
"ivjele ene koje ne nose donje rublje! ivjela Amerika! ivio rat! ivjeli mrtvi
vabe i neka ih bude na tisue! ivjeli -"
Bio je prekinut bijesnim urlikom Malenoga, koji je ponovno doao svijesti.
"Koja me budala udarila?"
"ivjeli abari! ivjeli Britanci!"
Porta se stisnuo sa svojom osvojenom damom. Barcelona je povraao po leima
gazdi, koji je i sam bio previe pijan da bi to primijetio. Heide je spustio glavu u

lonac s hranom i gotovo se utopio prije no to gaje Legionar uspio izvui van.
Amerikanac se pun nade okrenuo prema meni.
"Reci mi, Mac, jel" vi deki moda idete prema Parizu?"
"Jesi li ikada uo za putovanje po Francuskoj koje nije zavrilo u Parizu?" odvratio
sam mu.
"Moram stii onamo prije no to ovaj ugavi rat zavri",

rekao mije, hropui i izdiui mi alkoholne pare u lice. "Moram se pobrinuti da
oni prokleti vabe ne raznesu Ritz bar. Bio bih vam zahvalan kada bi me vi deki
poveli sa sobom."
Na sreu, njegovu je pozornost privukao Maleni koji je sipao mjeavinu ruma,
viskija i konjaka u lonac, i na nekoliko trenutaka sam se zapitao hoe li itko od nas
preivjeti do jutra: taj je napitak ario niz grlo poput plamenog jezika i kljuao u
eludcu poput usijanog ugljevlja. Maleni je zgrabio sifon sa sodom i poprskao se
njome, a gazda je jecajui i vritei pao iza anka. Samo se Amerikanac doimao kao
da mu je napitak prijao. Razdraen, vratio se na temu Pariza.
"Ako itko od vas ima dip kojega bi htio prodati -"
"Imamo oklopno vozilo", rekao je Porta, iznenada se umo-rivi od enskoga
drutva i odgurnuvi svoju neeljenu ljubavnicu na pod. "Vani je, parkirano na
trgu."
"Parkirano na trrrrgu?" Amerikanac se podigao na noge iznenaujuom poletnou
i krenuo prema vratima. "Isuse, samo se nadam da je jo uvijek ondje. Lokalni
andar je vrlo strog to se tie prometnih prekraja. Dok kae keks, ve e ga dati
odvui."
Slijedili smo ga na ulicu. Puma je jo uvijek bila ondje i Amerikanac ju je oarano
promatrao. Trebalo mu je dosta vremena da primijeti ono to je meni istog trena
upalo u oi.
"Recite mi, zastoje na njemu naslikan ovaj prokleti vap-ski kri?"
Sve su se oi okrenule prema inkriminirajuoj svastici.

"Mora da se netko naalio", rekao je Porta ogoreno. "Moda e te to iznenaditi,

Jenki, ali ne svia se ba svima ovdje pomisao da e ih osloboditi Amerikanci."
"Ma, dovraga s time, bolje bi nam bilo da nabavimo bijele boje i nekako ga
sredimo. Ne mogu se voziti uokolo izgledajui kao prokleti vabo."
Gazdu smo pronali iza anka i naredili mu da nam nabavi bijele boje. To je i
uinio. Porta i Amerikanac sveano su pre-bojali omraenu svastiku, a potom sjeli
jedan pokraj drugoga u jarak, puei cigarete i lukavo promatrajui svoj uradak.


"OK", rekao je Amerikanac. "To je rijeeno: povest ete me u Pariz sa sobom. U
trenutku kad stignemo onamo, poslat u izvjee svojim novinama. Zna koji mi
naslov pada na pamet?" Podigao je desnu ruku i ispisao rijei u zraku: "Ratni
izvjestitelj i voza oklopnjaka oslobaaju Pariz: Milijun vaba se predalo. Kako ti
se to ini? Zna li fotografirati, brate?"
"Naravno", rekao je Porta hvalisavo.
"Dobro. U tom sluaju, postrojit emo sve vapske generale i snimiti ih u Ritzu
prije no to ih naglavce izbacimo van na ulicu. "Ajmo, djeco, vrijeme je za pokret!"
Skoio je na noge, napravio dva koraka prema Pumi, a potom se sruio nasred trga.
Njegov kapacitet za alkohol zasluio je svaije potovanje, no ak su i Amerikanci,
inilo se, imali svoje granice. Ostavili smo ga da ondje lei i tekom se mukom
popeli u oklopnjak. Porta nas je nekakvom luakom vijugavom rutom prevezao
preko trga i uz seosku ulicu. Nisam bio posve siguran je li problem bio u meni, ili
je cesta doista poskakivala gore-dolje; jesu li tokice pred mojim oima bile iluzije
ili nova vrsta neprijateljskog oruja. Barcelona je hrkao glave naslonjene na
Legionarevo koljeno; Stari Un je rukama pritiskao sljepoonice, a Maleni je
naizmjenino podrigivao i pjevao. Mislio sam kako je i Heide pokuavao pjevati,
iako nije bio osoba koja je voljela pjevati, i tek kada smo izili iz sela i kada sam
ugledao kako se on sruio na pod rukama drei jednu stranu trbuha, poeo sam
sumnjati.
"to je s njim?" nestrpljivo je upitao Porta.
Heide je nekoliko puta zastenjao, a potom glasno izbacio svu hranu i pie koje je
konzumirao te veeri na pod oklopnjaka.

"To je onaj prokleti ameriki viski", progundao je.

Smrad je bio tako stravian da suosjeanje s njim nije dolazilo u obzir. Okomili
smo se na njega uz psovke, a Heide se smotao u oblik lopte i nekoliko puta zaurlao.
"Ignorirajte ga", savjetovao nas je Maleni.
Dali smo sve od sebe, no on je bio uporan, a teko je ignorirati nekoga tko vam
vriti u lijevo uho svakih nekoliko sekundi.

"Ne mislite valjda da je doista bolestan?" odvaio sam se upitati.
Svi su se okrenuli i kritiki promotrili skutrenu figuru.
"Zaustavi nas", rekao je Stari Un. "Da ga bolje pogledamo."
Porta nas je zaustavio u zaklonu nekoliko stabala pokraj ceste, i bilo nas je potrebno
etvorica kako bismo izvukli van vriteeg Heidea i polegli ga na travu.
"Ispali mu metak u glavu", predloio je Maleni. "Rijei ga njegovih muka. Gledano
dugorono, to je mnogo jednostavnije."
"Zaepi", rekao je Stari Un. "Pomozite mi da mu svuem odjeu."
Skinuli smo mu jaknu, svukli hlae. Stari Un je oprezno pipkao njegov trup, a Heide
je bolno zavritao i poeo koristiti nepristojne izraze.
"Upala slijepog crijeva", rekao je Stari Un kratko. "Potrebna mu je hitna operacija
ako ne elimo da mu prsne... Jedini je problem taj to je jedino mjesto na kojem ga
mogu operirati iza amerikih linija. to vi mislite o tome?"
"Riskirati da dobijem metak zbog ovog govna?" upitao je Porta prestravljeno.
"Nema proklete anse! Nek" se nosi to njegovo slijepo crijevo!"
Legionar je odmahnuo glavom.
"Naivno je pomisliti da bi se Amerikanci potrudili operirati njemakog vojnika.
Oni su previe zaposleni dobivanjem rata, ne mogu za to odvojiti ljude niti vrijeme.
Najvjerojatnije bi nas sve poubijali."
"Skrati mu muke", ustrajao je Maleni.

Zurili smo u Heidea koji se trzao na tlu. Porta je pronaao cigaretu marihuane u
jednom od svojih depova i stavio je izmeu plavih usana. Maleni se poigravao
svojom Nagom, Barcelona je izgledao kao da mu je nelagodno. Stari Un se eao
po nosu, to je bio siguran znak da je zabrinut. Heide je poeo grozniavo mrmljati
sam sa sobom, a samo smo jednom ili dvaput razabrali rije "Bog".
"Pomalo je kasno da pone razmiljati o njemu", rekao je Porta okrutno.

Stari Un donio je odluku.
"Pokuat emo stupiti u radio vezu s nekom od naih jedinica. Neka se zasigurno
nalazi u blizini, iako sam Bog zna gdje. Pokuavat emo sve dok nam se netko ne
javi."
Legionar je slegnuo ramenima, uzeo slualice i poeo okretati gumbe na radio
prijamniku. Niz pucketanja i umova, a potom se zauo glas:
"Halo, halo. Ovdje Betty Grable."
"Nisam ba siguran", rekao je Legionar.
Pokuao je ponovno. Novi je glas rekao:
"Ovdje Hella 27. Ovdje Hella 27. Hitno trai lijenika. Hella 27, Hella 27."
Jo netko u neprilici, no nije bilo utjehe bolom rastrganom Heideu.
"Nastavi pokuavati", rekao je Stari Un tmurno.
Trebalo nam je oko pet minuta da stupimo u kontakt s nekime s nae strane.
"Divlja maka 133. Sluamo vas."
"Trebamo kirurga", rekao je Legionar kratko. "Imamo sluaj upale slijepog
crijeva."
"U redu, ostanite na vezi. Gdje ste?"
Legionar je opsovao.
"Za to me vi smatrate? Gledajte svoja posla i pronaite tog kirurga!"

Na drugoj strani, govornik se zakaljao.

"U redu, smirite se. Evo vam lijenik. Sretno, kolega!"
Nastala je stanka, a potom se zauo novi glas.
"Ovdje pukovnik Eicken. Kako znate daje slijepo crijevo?"
Legionar je brzo odverglao listu Heideovih simptoma.
"Bit e dovoljno, vjerojatno ste u pravu. Ne znam gdje ste, no u svakom sluaju, ne
mogu doi do vas, pa ete se morati sami snai. Dat u vam upute korak po korak, a
vi ih morate slijediti - i ne smijete raditi po svome jer ete imati le u rukama. Je li
to jasno?"
Legionar je kratko pogledao Starog Una i kimnuo.
"OK, spremni smo."

"Dobro. Prvo operite ruke u alkoholu. Zatim, namaite pacijentov abdomen jodom i
pobrinite se da bude dobro privezan."
Na zaprepatenje Malenog, Porta je istoga trenutka poeo polijevati Heidea
viskijem. Nije bilo joda u naoj kutiji prve pomoi, a viski se inio posve dobrom
zamjenom.
"Kada ste to obavili, sterilizirajte instrumente u alkoholu. Trebali biste ga imati
litru."
"Imamo", rekao je Barcelona iznenaeno. "Da sam ja to znao, sigurno ga vie ne bi
bilo ondje!"
"Sada pripremite pamune jastuie za upijanje krvi. Drite skalpel vrsto, ali
lagano. Nainite dijagonalni rez, duljine oko deset centimetara."
Glas je nastavio davati hladne, precizne upute gdje rez treba biti napravljen. Stari Un
dao je sve od sebe kako bi to pomnije slijedio upute. Primijetio sam da mu je ruka
bila iznenaujue mirna, iako mu je elo bilo okupano znojem. Bilo je nemogue
anestetizirati pacijenta, i Heideovi demonski urlici pilili su mi glavu poput zubarske
brusilice. Privezali smo ga vrpcama sa svojih plinskih maski, no i dalje je bilo

potrebno nas etvorica kako bismo ga drali na mjestu.

"Ima strano mnogo krvi", izvijestio je Legionar, koji je pratio operaciju sa svog
mjesta za radiom.
"Ne brinite za krv. Upotrijebite pamune jastuie i nas-tojte drati radno podruje
istim. Pridrite kou sa svake strane reza priloenim hvataljkama. Sada zareite
neto dublje, no dobro pripazite da mu ne zasijeete crijeva. Kako pacijent die?"
"Dovoljno dobro da moe vritati", rekao je Legionar.
"Dobro, imajte u pripremi gumenu masku i kisik u sluaju da vam zatreba. Moete
li ve vidjeti crvuljak? Otprilike je veliine vaeg malog prsta, pomalo izvijen."
Stari Un je kimnuo. Heide je i dalje urlikao, a Maleni je zatvorio oi pred prizorom
krvi koja je neprestano navirala. Stari Un obrisao je znoj s lica i odmahnuo glavom.
"Morat ete ga nekako uutkati, ne mogu to vie podnositi."
Maleni je otvorio oi i podigao svoju golemu pesnicu.

"Morat e mi oprostiti, Julius, radim to za tvoje dobro, u ovome nema nieg
osobnog."
Dva su udarca bila dovoljna. Vrisci koji su nam kidali ivce su utihnuli, i mi smo
stavili masku s kisikom preko njegovog lica.
"Anestetizirali smo pacijenta"; izvijestio je Legionar.
"Kako?"
"Udarili smo ga."
Nastupila je tiina.
"Die li jo? Kakav mu je puls?"
"Poprilino brz."
"U redu. Jedan od vas neka pripazi na to i javite mi istog trenutka kad neto pode
krivo. Jeste li pronali crvuljak?"

"Da, imamo ga."

"Kako izgleda?"
Zainteresirani usprkos gaenju, svi smo se nadvili iznad i provirili u Heideov
otvoreni abdomen.
"Velik i upaljen", rekao je Stari Un.
"Velik i upaljen", prenio je Legionar.
"Vrlo dobro. Izvadite dugi, zakrivljeni instrument iz kutije prve pomoi. Odmaknite
crijeva i odreite crvuljak pri dnu. Samo polako i nemojte paniariti. Pazite da ne
prereete crijevo. Kada odstranite crvuljak, batrljak natrljajte alkoholom."
Stari Un kasnije je rekao kako je njemu osobno Heideova apendektomija bila
najgori trenutak cijeloga rata. Vjerujem mu. Ako nikada prije niste vidjeli niiju
unutranjost, poprilino se teko snai, i do dana dananjega nismo sigurni da je
ono to je Stari Un na posljetku odrezao doista i bio crvuljak. No, neto je odrezao,
pa je zaio ranu kako mu je lijenik rekao, sa est vrlo urednih avova, koji su se
znatno razlikovali veliinom, no bili su privezani vrstim vorovima, nakon ega je
to podruje namazao sulfonamidom u prahu i omotao pacijenta zavojima. udo je
bilo to je ovaj na kraju svega bio jo uvijek iv.
"Morat ete ostati na mjestu jo sljedeih nekoliko sati, jer ne smijete micati
pacijenta. Ako se ita dogodi, ita to bi vas zabrinulo, potraite me na istoj valnoj
duljini i javite mi. Bit u

ovdje cijelo vrijeme, ali bolje prekinite vezu prije no to se neprijatelj previe
zainteresira za nas. Po isteku dva sata, pokuajte se vratiti u bazu i odvesti pacijenta
u bolnicu to je prije mogue. elim vam sreu - i togod radili, nemojte ga
ponovno pokuavati anestezirati!"
Legionar je skinuo svoje slualice. Utjeni glas autoriteta vie nije bio s nama, pa
smo se osjeali naputenima i bespomonima pokraj Heideove mumificirane
figure. Uinili smo sve to smo mogli kako bi mu bilo udobno, skrili oklopnjak i
napeto sjeli s orujem na gotovs. Heide se polako vraao svijesti, bijelog lica i
jedva osjetnog pulsa.
"Jel" umirem?" promrmljao je.

"Nisi ti te sree", rekao je Porta ohrabrujue. "Ako si preivio ovo mesarenje, onda
moe sve preivjeti... Pogledaj to smo izvadili iz tebe!"
Heide je pogledao i istog se trena ponovno onesvijestio. Barcelona se okrenuo s
prstom na usnama.
"Neprijateljski konvoj dolazi cestom."
Iz naeg zaklona koji se sastojao od rijetkog grmlja, ugledali smo procesiju
oklopnih vozila krcatu amerikim pjeacima. U isto vrijeme, tri Jaboa su se
obruila s neba, tako nisko da smo mogli vidjeti bombe ispod njihovih trbuha.
"Ako nas ova gomila ugleda, svi emo umrijeti", progun-dao je Porta.
Kolona je prola, Jaboi su odletjeli. Sat smo vremena bili ostavljeni na miru, a
potom je naila nova rijeka prometa koja nas je uznemirila. Uoili smo ih dok su
bili jo dosta udaljeni, nekoliko Shermana s njihovim uoljivim bijelim zvijezdama
na elu kolone dipova i oklopnih vozila. Dok su prolazili mimo nas, njihove su
posade virile iz kupola, pjevajui i viui, posve nesvjesni da su u dometu nae
Pume, koja bi ih lako, da smo mi osjetili agresivni poriv, zdrobila poput ljuski
jajeta.
"Zato ih ne napadnemo?" upitao je Maleni, koji je gotovo uvijek bio agresivno
raspoloen. "Kladim se da su im usta puna zlatnih zuba."
"Ne isplati se", rekao je Porta. "Previe ih je."

Maleni je sa aljenjem promatrao kako je kraj kolone nestajao u daljini. Isteklo je
naih dva sata, i bilo je vrijeme da pretvorimo Pumu u bolnika kola za Heidea.
Izbacili smo prednje sjedite i uz nadljudske napore i mnogo stenjanja polusvjesnog pacijenta uspjeli smo ga ugurati kroz otvor.
"Prestani kukati!" prasnuo je Porta. "Vie nisi bolestan, izvadili smo ti dio koji se
pokvario. Samo pravi frku oko niega, zato bolje zaepi!"
Izbjegavali smo glavnu cestu, na njoj je bilo previe prometa, i umjesto nje smo
prolazili mnogim vijugavim pokrajnjim cestama, koje su Amerikanci izbjegavali.
Neto prije noi stigli smo natrag u bazu i Heide je bio prebaen u poljsku bolnicu.
Mi ostali smo bili pozvani pred lijenika koji nam je odrao bukvicu o

manjkavostima nae operacije. Ispalo je da smo izgubili ne samo jod, nego i cijelu
rolu samoljepljivih flastera i dvije stezaljke.
"Osim ako ih nismo zaili u Juliusa?" upitao se Barcelona.
To je zauvijek ostalo tajna.

ESTO POGLAVLJE

Stanoviti Robineau, lan Pokreta otpora iz mree Port-en-Bessin, imao je tu nesreu
da padne u ruke Feldgendarmerie, koja nije nimalo oklijevala podvrgnuti ga torturi
koju su uvali za one njegove vrste. Tukli su ga, palili, napola ga utopili; slomili
mu ruke na nekoliko mjesta i nauili ga kako polizati vlastitu bljuvotinu. Na kraju je
priznao daje ovjek koji mu je izdavao naredbe dr. Sustendal iz Luc-sur-Mera.
Lijenika su pozvali na neto to su eufemistiki nazvali "ispitivanjem ". Na
poetku, estoko je poricao sve optube, to je za one koji su ga ispitivali bilo
pravo zadovoljstvo: to dulje bi osumnjieni izdrao, to je zabavnije postajalo.
Podvrgli su ga istom tretmanu kao i Robineaua, no lijenik je i dalje izdravao. Na
posljetku su odluili suoiti ga s isprebijanim i gotovo neprepoznatljivim
Robineauom i procijeniti mu krivnju iz njegove reakcije.
Stoga su suoili dvije rtve. Lijenik je na poetku ostao miran: taj puzei predmet s
licem oteenim poput punog mjeseca, njegova izgrebana i krezuba irom otvorena
usta, njegove beskorisne ovjeene ruke i krvlju umrljano tijelo nisu nimalo sliili
ovjeku kojega je on poznavao kao Robineaua. Robineau je bio gord mladi na
pragu ivota, irokih ramena, uspravnih leda, nikome podloan. Na nesreu, jadnije
Robineau prepoznao lijenika. Pao je jecajui njemu pred noge, molei ga za oprost
glasom slabim poput djejega. I u tom se trenutku lijenik slomio. Osobno je
muenje mogao podnijeti, no nije mogao podnijeti pomisao da je ova slomljena
hrpa ljudskosti onaj prkosni Robineau od prije nekoliko tjedana. Priznao je sve i
bio je osuen na smrt.
Sljedeeg dana, Robineau je ponovno postao ljudsko bie i uspio se objesiti u
zatvorskoj eliji.

IZGUBLJENA STROJNICA

Naa borbena skupina, zajedno s Oberleutnantom L6we-om, bila je smjetena u
velikoj kui koja se nalazila pokraj ulaza u selo. Stanovnici kue su bili stari brani
par, koji su jedva uspjeli shvatiti daje rat u tijeku, a gotovo je sigurno da uope nisu
imali pojma zbog ega se on vodi. Tijekom cijelog razdoblja okupacije do sada,
kod njih je stanovao njemaki asnik - asnik iz stare kole, koji je jo uvijek
vjerovao da slui svome caru. Prije odlaska priredio je velianstvenu veeru za sve
uglednike sela, civilne i vojne, od kojih je najuvaeni-ji bio aristokrat von
Holzendorf koji je stalno prezirno aludirao na Hitlera kao na "malenog ekog
kaplara".
Dakle, prema iskustvu gospodina i gospode Chaumont, njemaki su asnici bili
neka vrsta nadljudi, koji su posjedovali ogromnu eleganciju, rafinirane manire,
ekstravagantan ukus i najbolje veze. Njihova zbunjenost kada su se suoili s
Oberleutnantom L6weom bila je zabava koju se nije smjelo propustiti. Je li taj stvor
runog izgleda sa svojom prljavom uniformom i pranjavim izmama doista
mogao biti pravi pruski asnik? Prema izrazima njihovih lica, shvatio sam da
sumnjaju u to.
L6we je kratko salutirao i rekao im kako je njihova kua rekvirirana.
"Molim lijepo, gospodine?" rekao je stari razdraeno.
L6we je podigao obrvu.
"Rekao sam kako je ova kua rekvirirana za upotrebu vojske... ao mije ako vam to
smeta, ali rat je, znate."
Gospodin Chaumont ljutito se ispruio i zatitniki rairio obje ruke preko svog
praga.

"Predlaem vam, gospodine, da mi pokaete nalog za rekviriranje!"

Oberleutnant L6we zapanjeno je zurio u tog ovjeka. Iza mene netko se zasmijuljio,
a iza gospodina Chaumonta, njegova je ena raskolaila oi u strahu i nevjerici
ugledavi Portu s jednim onjakom i izgledom zlikovca.

"Ovo je neuveno!" rekla je - a potom je ugledala Malenog kako se uspinje stazom
naruja punog telefonskih ica i opreme, pa mi se na trenutak uinilo kako je na
rubu napadaja.
Naravno, Maleni ba i nije bio prizor koji ulijeva hrabrost jednoj starijoj dami.
"to je to?" upitala je, pokazujui prema njemu.
L6we je gledao uokolo.
"Jedan od mojih ljudi koji izvrava svoje naredbe", kratko je odgovorio.
"Ponavljam, gospodo, ao mije ako vas uznemi-ravamo, no svi se mi moramo
prilagoditi nastaloj situaciji."
Maleni je mirno nastavio svojim putem, prema stranjem dijelu kue. Slijedio gaje
Heide, koji je ponovno bio zdrav nakon onog traumatinog iskustva kada je zavrio
pod noem, marljivo odmatajui icu. Slijedili su upute i pripremali se postaviti
sredinju telefonsku postaju u kuhinji.
"Doista se moram usprotiviti, gospodine", rekao je Chaumont, kojemu su se tresli
svi udovi. "Na posljednji asnik bio je vrlo fin gospodin, on se nikada ne bi tako
ponaao. Upozoravam vas, ako budete uporni u nametanju svoje volje, ja u
podnijeti svoju albu osobi na vrlo visokom poloaju!"
"Samo izvolite", rekao je L6we srdano. "Mogu li vam predloiti da stupite u vezu
osobno s von Rundstedtom? Ako vas on ne zadovolji, siguran sam da e vam
general Eisenhower rado pomoi."
Stari se povukao, zbunjen i uutkan, no kada je dolo do postavljanja strojnice na
krov, ponovno je iz njega izbila nova bujica protesta.
"Vi sebe nazivate asnikom, gospodine? Ja sam zapanjen! Grof se nikada ne bi
ponio na takav neotesan nain. On je bio pravi gospodin u svakom smislu te rijei,
bilo je pravo zadovoljstvo imati ga ovdje. Bio je gost u naoj kui, bio je -"

U tom trenutku Maleni se glasno nasmijao. Oberleutnant L6we, sada posve

iscrpljen, ljutito se okrenuo prema njemu, no prije no stoje stigao progovoriti, s
ulice je upao Gregor Martin i bacio se, posve blatan, na kau.

"Neprijateljske jedinice", protisnuo je borei se za dah. "Nekoliko kolona pribliavaju se selu."
L6we je zgrabio svoj dalekozor i jurnuo prema prozoru.
"Moramo upozoriti pukovniju... Gdje je Holzer? Ta budala nikada nije u blizini
kada ga ovjek treba!"
"Znam gdje je", rekao je Maleni utjeno. "Dovest u vam ga."
Vratio se za pet minuta - bez Holzera, no nosei nekoliko boca calvadosa.
"Prekasno", rekao je tuno. "Otiao je - pa sam umjesto njega donio cugu."
L6we je nestrpljivo zakrkljao i razdraeno se okrenuo Starom Unu.
"Feldwebelu Beier, ostavljam vas nadlenim ovdje. Zadrite poloaj pod svaku
cijenu. Vas dvojica" - okrenuo se prema Barceloni i meni - "vi idete sa mnom.
Moramo nekako prenijeti tu poruku."
Slijedili smo ga iz kue, uz glavnu ulicu i preko otvorenih polja. Neprijateljske
jedinice ve su napadale selo, pa smo morali izbjegavati neprestanu kiu granata i
svjetleih metaka.
Glavni stoer bio je smjeten u dvorcu, i prvi prizor koji nam se pojavio pred
oima bio je topniki asnik koji se op-ruio u elegantnom naslonjau i pio
ampanjac. Veselo nas je pozdravio.
"Porunice L6we, pa to je prekrasno! Nemate leda sa sobom, sluajno? ini se
nemoguim dokopati se imalo leda na ovom mjestu, ampanjac mi je gotovo
usijan... No, osim te jedne, ne ba neznatne smetnje, ovdje je relativno podnoljivo.
Jeste li vidjeli zavjese? Prekrasne su, zar ne? Francuzi doista imaju dobar ukus, to
sam uvijek tvrdio."
"Dovraga s tim!" izderao se L6we. "Gdje je zapovjednik?"

Dok je to govorio, bojnik Hinka uao je u prostoriju. Bio je odjeven u koulju i

hlae i takoer imao sa sobom bocu ampanjca.
"L6we! to te dovodi ovamo? Neto se dogodilo?"
"Itekako!" L6we je izvukao zguvanu kartu iz depa i rairio je na stolu. "Neprijatelj
se pribliava selu, gospodine. Ovo

su poloaji: mi smo ovdje - Englezi su otprilike ondje. Oni napadaju svom snagom
i trebat u jo jedinica ako ih elim zadrati."
Topniki je asnik dovrio svoju bocu ampanjca, izabrao drugu i zapoeo prostu
napitnicu uz nju. L6we gaje ljutito pogledao.
"On e ba biti od koristi u sluaju nude!"
Bojnik Hinka ispustio je svoju bocu ampanjca. Pripalio je cigaru i zamiljeno se
nagnuo nad kartu.
"U redu, porunice. Nema potrebe za paniku. Ukopajte se ondje, iza brda, i drite
poloaj. Na posljetku, to je aica engleskih vojnika? Smatrajte se sretnima to to
nije ruska kopilad!"
Veselo je zahihotao i otpuhnuo gust oblak dima iz cigare. Topniki asnik zabacio
je noge preko naslona stolice. Vidio sam daje L6we na najboljem putu da izgubi
ivce, i posve sam suosjeao s njime. Doista, stoje bila aica engleskih vojnika
kada ste bili na sigurnome, udobno smjeteni, zatvoreni u dvorcu sa zalihom
ampanjca i debelih cigara? L6we se ukoio.
"I dalje bih volio barem jednu satniju tenkova kao podrku, gospodine. Mislim kako
je to najmanje to e mi trebati."
"Dragi moj porunice", rekao je Hinka uz teki sarkazam, "prihvaam da su vaa
mudrost i iskustvo moda mnogo vei od mojih - volio bih daje u mojoj moi da
vas unaprijedim na licu mjesta da postanete zapovjednikom cijele pukovnije. Tada
bih seja mogao povui u Koln, kao to odavna elim. Bez sumnje bi nam svima bilo
daleko bolje. Na nesreu, to nije u mojoj moi, i obojica se moramo povinovati
viem autoritetu i ispuniti ono to se od nas trai. Stoga predlaem da se ograniite
na zapovijedanje 5. satnijom i ispunite naredbe koje ste dobili. Prepustite ostalo
meni."

L6we je podigao ruku na razoarani pozdrav.

"Kako kaete, gospodine."
"U redu, L6we, u redu, nemoj sada biti osjetljiv! Usuujem se rei kako smo
obojica pomalo na rubu. Problem je u tome to se sve okree protiv nas, i nema
mnogo toga to bismo mi mogli uiniti."

"Mi jo uvijek imamo najbolju vojsku na svijetu!" rekao je L6we brzo.
"Tome ne proturjeim. No s ime se oni mogu boriti? Golim akama i lukovima i
strijelama!" Bojnik Hinka odmahnuo je glavom. "To je stvarno teka situacija.
Jedini koji jo imaju oruje su visoka komanda Wehrmachta."
Nastupila je tiina. ak se doimalo kako je i topniki asnik izgubio poneto od
svog ivotnog elana. Bojnik je uzdahnuo.
"Drite poloaj to dulje budete mogli, porunice. U 21:15 mi emo se povui
odavde i pregrupirati petnaest kilometara zapadnije." Okrenuo se prema karti i
zabio prst u nju. "Na ovom mjestu ovdje. Doista nemamo nikakvog izbora... U 22:30
vi ete se takoer izvui sa svojih poloaja. Ostavit ete jednu desetinu da vas
pokriva, najbolje ljude koje imate."
"To je desetina Feldwebela Beiera, gospodine."
"Prepustit u to vama. Pobrinite se da most bude izvan upotrebe prije no to odete.
Ako padne u neprijateljske ruke -- netaknut, netko e gadno nadrapati."
"Da, gospodine."
L6we je zvuao potiteno, i mi smo nagaali o emu razmilja: ostatak satnije e se
povui na raun desetine Starog Una. Bojnik Hinka zacijelo je proitao njegove
misli. Spustio je ruku na L6weovo rame.
"Bez iskazivanja prijateljstva, porunice. Neete spasiti samo svoju kou, upamtite,
spasit ete cijelu pukovniju, diviziju, moda ak i cijeli sektor. Znam daje teko, ali
ne moram vam govoriti da smo u ratu, mislim kako smo to sada ve svi shvatili...
Ne moete si priutiti da se brinete za jednu jedinu desetinu, isto kao to si ni ja ne
mogu priutiti da se brinem za jednu satniju. Ono stoje vano jest ukupna slika."

Topniki asnik iznenada je prasnuo u smijeh.

"Trebali biste se ponositi, porunice! Cijela e vam se domovina baciti oko vrata u
zahvalnosti, kao to je Fiihrer obeao."
Ovoga puta L6we se nije mogao suzdrati. Otiao je do asnika i izbio mu bocu
ampanjca iz ruke.

"Jednog od ovih dana u pustiti Malenog na tebe!" rekao je prijetei.
"Kako god eli, mome, kako god eli."
Umijeao se bojnik Hinka, uskladivi svoj sat s L6weovim.
"Dobro... elim vam sreu, porunice. Upamtite daje budunost cijele divizije u
vaim rukama."
Dok smo naputajui dvorac prolazili ispod prozora prostorije iz koje smo izili,
uo sam kako se visoki glas topnikog asnika podigao u protestu, pa sam
nesvjesno zastao, mahnuv-i Barceloni da zaepi.
"Dobra je to satnija, ta 5. Pitam se shvaaju li da ih bacamo lavovima?"
"Zna," rekao je bojnik kratko, "poinje mi pomalo ii na ivce. Taj neprestani
cinizam -"
"Mislim kako je to jedan oblik samoobrane, gospodine. Moja obitelj je ve
rtvovala petnaest svojih sinova i keri za domovinu. Ja u biti posljednji. Nakon
mene -" Zastao je. "Jednostavno reeno, nakon mene ih nee ba mnogo ostati. I
poinjem se pitati to bih trebao staviti na obiteljsku grobnicu, orla ili eljezni kri...
Nikada nisam bio previe religiozan, i ne mogu rei da se zanosim onim Bog s
nama forama. Ne ini mi se daje Bog-"
"Natporunie", rekao je bojnik Hinka, "alim to vas moram prekinuti, ali imam
vanijih briga od razmatranja obiljeja na vaoj obiteljskoj grobnici! Ispriajte me,
molim vas."
Slegnuo sam ramenima i otrao za ostalom dvojicom. To to e nas baciti lavovima
nije mi bila nikakva novost. Svi smo to shvaali od samog poetka, a osim toga, bili
smo im bacani ve mnogo puta i uspjeli smo preivjeti.

Sitna, hladna normandijska kiica poela je padati mnogo prije no to smo se

ukopali za noenje iza nekakvog brda. Dok je pao mrak svi smo ve bili mokri do
koe i potpuno nezadovoljni. uli smo zvuke kopanja koji su dopirali s druge
strane brda.
"Neka ti gadovi samo dou!" zagrmio je Maleni. "Spreman sam za njih!" Jednom se
rukom poigravao sa strojnicom,

a drugom me bocnuo u rebra. "Bolje se pripremi, mome. Mogli bi stii svakog
trenutka."
Uzrujano sam ga odgurnuo od strojnice. Bilo je to moje oruje, ja sam bio zaduen
za nj. Maleni je bio odgovoran samo za punjenje. Bio sam najbolji strojniar u
satniji i Maleni mi nije mogao rei nita to ja ve nisam znao. Provjerio sam
mehanizme za punjenje i ispaljivanje, iako sam znao da su oba u savrenom stanju,
jer sam ih ve provjerio tri puta u posljednjih pola sata. No, strojnice su poprilino
osjetljive, potrebno im je mnogo maenja ako elite iz njih izvui ono najbolje.
Neprijatelj nas je napao u zoru, punom snagom. Porta je ba skuhao kavu - pravu
kavu. Nije mi padalo na pamet gdje ju je nabavio, i nisam mogao ne sjetiti se one
djevojke Jacqueline i upitati se nije li malo lovio u mutnom dok je bio ondje. Sve u
svemu, bila je to prava kava i povjetarac je nosio njezin miris od kojega su
zasigurno sline potekle mnogima udaljenima i na kilometre. Maleni je uvijek
psovao kako je zasigurno miris kave bio taj koji je tako precizno usmjerio kote
preko grebena prema nama.
Promatrali smo ih kako napreduju, divei se njihovoj preciznosti kao iz udbenika.
Trali bi deset metara, pa se bacili na tlo; podigli se uz entuzijazam koji nas je
unitavao, pretrali jo deset metara, ponovno se bacili na tlo. Gotovo kao da su bili
na vjebama. Bilo ih je prekrasno vidjeti, no posve idiotski u ovoj situaciji. Maleni
je poeo glasno klicati, a Gregor je kimnuo kada se namjestio iza teke strojnice.
"Novaci", rekao je. "Ne bi nam trebali zadati previe muke."
"Nikada ne podcjenjuj neprijatelja", rekao je Heide, koji je iskreno vjerovao u to.
"Ne bi oni bili tako glupi i poslali na nas pukovniju gutera. Imaju oni neki gadan
trik u rukavu, ne brinite."
Desnim palcem sam otkoio puku i vrsto je uhvatio, istovremeno se poduprijevi
stopalima o veliki kamen. To je bilo nuno kada ste pucali iz kalibra .42: trzaj je bio

tako snaan da ne biste mogli odrati ravnoteu ako niste vrsto poduprti.
koti su se nalazili oko 200 metara od nas i pribliavali se podruju koje smo
minirali tijekom noi. Napeto smo iekivali.

Zrak se uskoro ispunio vriscima i stenjanjem ranjenih, i prvi se val napada povukao
u rasulu. Vrlo je loe za ivce, da se blago izrazim, kada se naete na rubu minskog
polja, a posvuda oko vas lei pola vaih suboraca bez udova. uli smo one proklete
budale asnike kako viu ljudima da idu naprijed. Maleni me lagano gurnuo i
pokazao glavom u smjeni jednog od njih. Trao je prema naem rovu, a kilt mu je
vijorio oko nogu. Bio je to pitoreskan, no budalast prizor. Taj je ovjek oito bio
jedan od onih slijepih junaka koji ne razmiljaju, nego odbacuju svoj ivot jer su
previe uzbueni i izvan kontrole i jo za sobom povedu stotine drugih jadnih
ovaca. ekao sam dok nije priao na oko 150 metara. Prst mi se ovio oko okidaa.
Nainio sam pokret kao da u zapucati - i iznenada postao rtvom osjeaja kojega
sam osjetio ve nekoliko puta ranije. inilo mi se kao da sam iznenada paraliziran.
Primijetio sam da drhtim i znojim se; osjetio sam muninu od straha, prsti su mi se
odbijali pomaknuti. Znao sam da u promaiti ako zapucam. Maleni me snano
utnuo u leda.
"Pucaj, ti kopile!"
Zapucao sam. Hitac je bio prekratak, ba kao to sam i mislio. Samo je prvi hitac
tako utjecao na mene. Dogaalo mi se to i prije, nikada nisam shvatio zato. Taj je
trenutak sada proao, i ponovno sam posve vladao situacijom. Porunik L6-we
dojurio je do mene.
"Kakve to ale zbija? Saberi se ili moe oekivati prijeki sud!"
Proli su minsko polje, oni na elu bili su udaljeni samo stotinjak metara. U svakom
trenutku e rune bombe poletjeti prema nama. Moje desno oko, koje je bilo jae
ozlijeeno onom fosfornom bombom, poelo je titrati, pei i svrbjeti me i zadavati
mi paklene muke. vrsto sam se stisnuo uz strojnicu, usredotoivi se na stotine
nogu koje su trale prema nama. Miii su mi se napeli. Strojnica je poela
izbacivati svoju salvu metaka gotovo po vlastitom nahoenju. Ljudi su ispred nje
padali kao muhe. Trenutak slabosti je proao, bio sam ponovno u sedlu, osjeajui
se dijelom strojnice. L6we je proao iza mene i s odobravanjem me potapao po
ramenu.

Maleni je dodavao pojas za pojasom. Strojnica je postala vrlo vruom, plua su mi

bila ispunjena zaguujuim dimom. Sav je strah odavno nestao, obavljao sam dobro
poznat, rutinski posao, i jedva sam bio svjestan toka bitke. Poela je padati slaba
kiica, no sada je bila dobrodola jer nas je osvjeavala.
Prvi je napad bio odbijen. Pitao sam se jesu li ti idioti uope svjesni da vam je
potrebno topnitvo kako bi izbrisali stroj-niko gnijezdo, a ne samo ljudi s pukama
i runim bombama. Bili su tvrdoglaviji i uporniji od Rusa, ti ludi koti, no imali
smo jednosatni predah prije no to su nas ponovno napali.
"Zato ne poalju ovamo bombardere?" upitao je Maleni.
"Nemam pojma", rekao sam. "Moda ele dobiti Viktori-jine krieve? ele svu
slavu za sebe?"
"Tko eli slavu?" obrecnuo se Maleni.
Na sat H, poeli smo se povlaiti u tiini, prema uputama bojnika Hinke. Sreom,
nastupilo je primirje dok se neprijatelj pritajio i lizao rane, a mi smo se pobrinuli
da ne saznaju za nae pokrete. Posljednje to nam je u tom trenutku trebao bila je
horda bijesnih kota za vratom koja bi nas uhvatila u trenutku kada smo bili
posebno ranjivi i gotovo bespomoni. Nestrpljiva skupina inenjeraa ekala nas je
kod mosta.
"Vi ste posljednji?" upitao je neki Oberfekhvebel.
"Kao i obino", potvrdio je Maleni.
ovjek je kimnuo i okrenuo se prema svojoj skupini koja je ekala. U trenutku kada
most odleti u zrak, oni e moi pobjei, i to je bilo jedino za to su marili. Nije ih
bilo briga za ono stoje bilo prije niti za ono to e se tek dogoditi. Skrili smo se
izmeu stabala pokraj ceste i Oberfeldwebel se posljednji put osvrnuo oko sebe.
"OK, dignite ga!"
Njegovi ljudi bacili su se prema parkiranom automobilu neto dalje uz cestu.
Oberfeldwebel je pritisnuo ruicu detonatora. Zaula se gromoglasna eksplozija i
most se sruio u vodu ispod sebe. Oberfeldwebel je nestao poput munje i samo smo
jo vidjeli automobil kako juri cestom.

"Priekajte malo", rekao je Legionar. "Ovo e ih natjerati u trk... dajem im dvije

minute da se pojave ovdje."
Bio je toan gotovo u sekundu. Prije no to smo dovrili postavljanje strojnice prve
su se neprijateljske snage pojavile na suprotnoj strani rijeke. Oni impulzivniji medu
njima bacili su se u vodu i poeli plivati prijeko. Maleni je strpljivo ekao dok nisu
stigli do obale, a tada je bacio niz bombi izmeu njih.
"OK, to je dovoljno!" povikao je Stari Un. "Idemo odavde."
Uspeli smo se natrag na cestu, vukui za sobom teku opremu. Stigli smo upravo na
vrijeme kako bismo vidjeli kako posljednji od naih kamiona nestaju u oblacima
praine, poskakujui i zanosei se na neravnoj povrini.
"Kopilad!" zagrmio je Porta, bacivi za njima kamen.
Ve su poeli stizati Jaboi, letei nisko iznad kolone kamiona. Kako se ispostavilo,
vjerojatno smo svoje ivote dugovali tome to su otili bez nas. Cesta je bila
zakrena goruim vozilima i ranjenicima, i kada su se Jaboi vratili kako bi po drugi
puta napali, uli smo kako porunik L6we dovikuje svima da se sklone to prije
mogu, to je znailo da za sobom ostave i ranjene.
"Englezi e se pobrinuti za njih!" L6we je snano mahnuo rukom prema nama,
pokazujui nam da krenemo naprijed. "Vanije je da stignemo do zbornog mjesta,
ne mogu si priutiti da izgubim cijelu vraju satniju!"
Zauzeli smo nove poloaje u izbombardiranom selu nekoliko kilometara dalje.
Tkogod unitio to mjesto, bili to Britanci, Amerikanci ili Nijemci, ili to je bilo
vjerojatnije, svi oni zajedno, uinio je to vrlo temeljito. Ulice su bile meka masa
kiom ispunjenih rupa i kratera. Niti jedna nastamba nije ostala itava. Posvuda
samo ruevine. Hrpe otpada i nagorjelog drveta; hrpe smrdljivog smea, unitenih
motornih vozila, zije-vajue rupe gdje su nekada bile ulice. Vie nije ostalo nita to
se moglo unititi. Sve je ve bilo uniteno; sve to je moglo gorjeti je izgorjelo. A
iznad cijelog tog razruenog mjesta nadvio se slatkasti vonj smrti i rojevi zujeih
muha, napuhnutih od deranja trulog ljudskog mesa, koje je bilo neizbjeno na
takvim mjestima.

Naa desetina se smjestila u hrpi otpada koja je nekada bila dijelom seoske kole. S
dvije smo strane bili zaklonjeni ostacima zidova od cigle; ispred i iza nas nalazile
su se velike hrpe otpada, krovnih greda, eljeznih draa, razbijenog stakla, cigli,

buke i gipsa. I ljudi. Najveim dijelom, hvala Bogu, bili su zatrpani ispod otpada.
Mogli smo samo nagaati gdje. No, napola istrunuo le malenog djeteta bio je jasno
vidljiv, i samo je Porta bio dovoljno hladnokrvan kako bi ga odmaknuo. Bacio gaje
na ulicu, i nesvjesno sam se okrenuo u drugu stranu i povratio kada sam vidio kako
je jedna noga otpala od ostatka tijela. Gotovo u istom trenutku, ofucani uti pas
iskrao se iz sjene, zgrabio otpali ud i pobjegao s njim. Stari Un bio je uzru-janiji od
nas ostalih. Povukao se u sebe i nije s nikim progovorio sljedeih etrdeset minuta.
U vojsci se moglo naviknuti gotovo na sve, u ratno doba, ali veina nas jo je uvijek
imala barem jednu slabu toku koja nikako nije mogla otvrdnuti. Kod Starog Una
bila su to djeca. Sam Bog zna da smo vidjeli mnogo njih osakaenih ili ubijenih
tijekom prolih nekoliko godina, i mi ostali smo to prihvatili uz nekakvo ostajanje
na distanci, no kod Starog Una to je bilo posve drugaije. Znali smo kako se
osjeao u vezi toga i potovali smo njegove osjeaje, pa smo ga ostavili na miru
dok nije doao k sebi.
Iznenaenje, iznenaenje, dobili smo potu oko podneva. Veina je bila stara
nekoliko tjedana, ali sama novost da dobivamo potu bila je dovoljna da izazove val
uzbuenja medu vojnicima. Barcelona je dobio veliku smeu omotnicu koja je
sadravala dokumente vezane uz njegov razvod. Odvjetnik mu je pisao da ga
obavijesti kako je njegova ena dobila staratelj-stvo nad djecom.
"Nevjera", proitao je Heide na glas, izvirujui preko Bar-celonina ramena.
"Alkoholizam... tko bi to od tebe oekivao?"
Porta je pljunuo s gaenjem.
"Svatko je alkoholiar u ovom prokletom ratu, ba kao to je svatko jebeno
nevjeran. To ne bi trebalo biti dozvoljeno kao razlog za razvod braka u ratnim
vremenima. Prema tome bi ga mogla dobiti cijela prokleta vojska!"

"Starateljstvo nad djecom iz braka dodijeljeno je supruzi", nastavio je Heide, "jer je
procijenjeno da suprug nije u stanju propisno ih odgojiti."
"Isuse Boe, to je malo prokleto previe!" izderao se Porta, kao daje sam Heide bio
odgovoran za tu odredbu. Ogoreno se okrenuo prema Barceloni, koji je zurio
pred sebe tupim pogledom. "Pitam te ja! Borio si se posvuda od prokletog Ebra do
prokletog Staljingrada, i to si za to dobio? akom u proklete zube, eto to!"
"I metak u glavu", dodao je Maleni, pomaui mu.

"I metak u glavu", sloio se Porta, prisjetivi se prigode kada nam je Barcelona
gotovo poginuo. "ak ima i oiljak kojim to moe dokazati, i kakve ti proklete
koristi od toga! Nisi sposoban da podie svoja vlastita prokleta derita! A tko to
kae? Ja u ti rei tko to kae! Neki usrani stari mulac koji ne razlikuje runu
bombu od tek izlegnutog jajeta!"
Svi smo se okrenuli kako bismo pogledali Barcelonu i ustanovili kako se dri.
Slegnuo je ramenima, oito rezigniran i previe uzrujan da bi mu bilo stalo.
"A to se moe?" rekao je. "Ne moete kriviti nju, zar ne? . Problem je, doe kui
na petnaestodnevni dopust i to ti odmah lupi u prokletu glavu. Prije no to shvati
gdje si, ve pije pivo sa svakom budalom iz susjedstva. Ostavi staru kod kue s
djecom - "Idem samo do birtije da vidim deke, neu se zadrati dulje od sat
vremena" - i to doista i misli, to doista misli! Samo est sati kasnije, ti si jo
uvijek tamo, pijan kao zemlja i pria svima kako si pomogao da pobijedimo u ratu.
U tome je problem", rekao je Barcelona zamiljeno, "oni te jebeno ohrabruju.
Kupuju ti pia, ponaaju se prema tebi kao prema prokletom junaku, ne zna gdje ti
je dupe, a gdje glava... A tu su i koke", rekao je, runog izraza lica. "Sve te djevojke
koje se motaju uokolo i samo ekaju da ih netko obori s nogu. Vide vojnika u
uniformi i raspamete se... to nikada nije bilo tako lako prije rata. Prije rata se ono
jednostavno nije moglo dobiti za ljubav ili novac. To ih jednostavno nije zanimalo...
Ali sada ode kui na dopust i ee ulicom u uniformi, i one su tvoje,

samo ih treba pitati. I tako ih naravno", jednostavno je rekao, "i uzme. Tko ne bi?"
Nitko od nas, u svakom sluaju. Kimnuli smo, posve suosjeajui i razumijevajui
ga.
"A te djevojke", nastavio je Barcelona, "su mlade i neudane, njih nije briga, ti se
prokleto dobro zabavi i zaboravi na staru kravu koja te eka kod kue s uvijaima
u kosi, upozoravajui te da zauti ili e probuditi djecu, gnjavei te jer si popio,
ne eli ti dati jer kae da smrdi, napada te jer misli kako si se evio s nekom
drugom..." Tuno je uzdahnuo. "Ne moe je doista kriviti, zar ne? ak i ako je stara
krava... Ali, vjerujte mi, dok ona svri s vama, drago vam je to se ponovno vraate
u prokleti rat!"
Sjedili smo u tiini i posvetili se svatko svojim mislima.
"Ono to je istina", rekao je Maleni zamiljeno, "jest da nas kod kue ne razumiju.
Predugo smo bili odsutni, mislim."

Legionar je otvorio usta kako bi dodao svoje miljenje, no to je htio rei nikada
nismo saznali: iznenadna glasna eksplozija negdje u razorenom selu sve nas je
natjerala u zaklon. Kratko za njom uslijedilo je jo nekoliko eksplozija. Dva
preostala zida naeg skrovita pretvorila su se u hrpu otpada i praine. Ispred nas,
tlo je bilo razrovano, i poletjelo je u vis poput gejzira blata. Neprijatelj nas je
oigledno locirao. Bila je to barana vatra velikih razmjera i nije prestala dva sata.
U trenutku kada je neto popustila, ispuzali smo iz svojih skrovita i poeli
grozniavo pripremati rune bombe i strojnice. Barana vatra bi obino bila
uspostavljana preliminarno: sada smo mogli oekivati napad.
Naravno, i poeo je. Osam Churchilla krenulo je prema ruevinama, a slijedili su ih
rojevi pjeaka. Vidio sam kako Gregor i Barcelona tre preko ulice nosei bazuke.
Barcelona je smireno kleknuo iza hrpe cigala i naciljao: najblii Churchill se
zanjihao, zaustavio i eksplodirao. Gregor je pogodio kupolu sljedeeg. Tenk je
ostao itav, ali sumnjam daje itko od njegove posade preivio. Neto dalje u ulici
zaustavio se jo jedan Churchill. Heide je hladno i brzo otiao do njega, zalijepio na

njegovu kupolu magnetnu minu i bacio se u sigurnost rupe od granate trenutak prije
no to je eksplodirala. Strojnicama smo pokrivali njegov povratak.
Preostali Churchilli doimali su se neodlunima. Polukruno su se okrenuli i poeli
vraati istim putem kojim su doli, a Maleni je potrao za njima bacajui bombe uz
krikove bijesa. Jedan Churchill eksplodirao je pred naim oima. To je bio dvadeset
i deveti tenk kojega je Maleni osobno unitio ili runim bombama ili
Molotovljevim koktelima - zapanjujui rekord. Openito govorei, to je bio glupo
hrabar poduhvat, i veina ljudi smatrala bi se sretnima da su unitili jednog, najvie
tri tenka i ostali ivi. Maleni je imao sreu samog vraga, iako je to osobno
pripisivao amajliji koju je nosio oko vrata. Bila je to koa make koju je uhvatio u
Varavi i pretvorio je u poprilino ukusan gula, a povjerenje koje je imao u nju
bilo je takvo da vjerujem kako bi se, u sluaju da je izgubi, ispruio na tlo i umro,
samo kako bi dokazao svoje stajalite.
Nastala je jo jedna stanka, a potom je naiao novi val pjeatva. Englezi su izgleda
bili odluni da se dokopaju sela, iako je ono bilo samo hrpa otpada. Na samom
poetku, tri su nae strojnice bile izbaene iz akcije, no Maleni je pokraj sebe imao
hrpu runih bombi, a strojnica mu je bila skrivena na sigurnom i jo uvijek u
savrenom stanju.

"Obustavite vatru", promrmljao je Legionar. "Pustite ih da se malo priblie."

Tiho, ispod daha, poeo je pjevuiti poznatu legionarsku pjesmu: "Doi, slatka
smrti..." A neprijatelj je stizao sve blie i blie, jo blie, sve dok ih nismo
prepoznali kao jednu od poznatih pukovnija generala Montgomervja, 9.
grenadirsku.
"ekaj, ekaj", dahtao je Legionar, poloivi mi ruku na podlakticu kako bi me
zadrao. "Sve u svoje vrijeme... ekaj dok ne dou tono ispred nas."
ekali smo. uli smo ih kako se smiju i dozivaju jedan drugoga dok su se probijali
kroz ruevine. Doimali su se vrlo sigurnima u sebe.

"Hrpe mrtvih vaba posvuda!" uo sam jednoga od njih kako vie. "Mislim kako su
svi oni koji su jo mogli hodati sada ve pobjegli!"
"To ti misli", promrmljao sam, a prst mi se nestrpljivo ovio oko okidaa strojnice.
vrsto sam pritisnuo rame o nju. Legionarevi elini prsti jo su uvijek bili stegnuti
oko mog zapea. Pokraj nas, Maleni je pripremio hrpu runih bombi, povezavi ih
dvije po dvije. Prvi neprijateljski vojnici nisu bili udaljeni vie od trideset metara.
"Pali!" prosiktao je Legionar.
Sam se pakao otvorio na zemlji pokraj njihovih uiju. Oni koji su preivjeli prvu
salvu, rasprili su se po rupama i iza hrpa cigala i poeli nam mahnito uzvraati.
Strojnica je teku-i izbacivala neprekidne nizove metaka, i pomislio sam kako
emo se loe provesti ako se ona iznenada odlui pobuniti.
Na ulici tijela su se nagomilavala, jedna na druga. Veinom su to bili mladi momci,
zeleni novaci bez iskustva u borbi poput ove. Jedini koji bi preivjeli ovakvu vrstu
ratovanja bili su iskusni vojnici poput nas; oni koji su nauili automatski i
istovremeno koristiti sva svoja osjetila, koji su mogli osjetiti opasnost prije no to
bi se ona pojavila, koji su mogli proitati misli neprijatelja i predvidjeti njegov
sljedei potez. Bila je to igra okrutnosti i lukavosti, i nije bila za neiskusne. Kosili
smo ih iako smo ih zapravo alili.
Neprestani trzaji teke strojnice izgrebli su mi rame toliko da me neprestano
boljelo. Pokuao sam ugurati kapu ispod uniforme, no nije ba ublaila udarce. Oi
su me pekle i suzile, svaki put kada bih progutao, osjeao bih kao da mi je grlo

izrezano noem. Najgore od svega, municije nam je preostalo jo opasno malo.

Trenutak odmora se minutu po minutu nevjerojatno produljivao, sve dok se nije
protegnuo na cijeli sat. A tada su ponovno doli, ovoga puta sa svom snagom.
Poelo je s avionima koji su nam grmjeli iznad glava i bacali napalm bombe.
Odmah iza njih napalo nas je topnitvo, koje je slijedilo jo tenkova. Maleni je
zgrabio T-minu i pojurio s njom prema Churchillu u
naletu. Ovoga puta nije imao toliko sree. Mina je eksplodirala ne nanijevi tenku
nikakvu tetu, a on je bio oboren s nogu od udara. Bijesno se uspravio i pogledao
uokolo. Churchill je jo uvijek bio ondje, netaknut, meljui sve pred sobom u svom
prolasku niz ulicu preko hrpe leeva. Uz luaki vrisak, Maleni je skoio za njim,
bacio se na kupolu i ispalio cijeli okvir iz svoje strojnice kroz otvor na njoj. Ne
posve zadovoljen time, bacio je unutra i nekoliko runih bombi prije no to je
skoio na cestu i otkotrljao se u najblii krater od bombe. Teki Churchill s mukom
se okrenuo oko svoje osi, poletio u zrak, polukruno se okrenuo, pri tome
zdrobivi nekoliko pjeaka svojim gusjenicama, zario se u nekoliko hrastova i na
posljetku zavrio na nosu iz kojega je izlazilo zapaljeno gorivo.
Porunik L6we, lica oblivenog krvlju, izviknuo je naredbu da se povuemo. U
malenim skupinama, satnija se izvukla. Doao je i na red, pa sam u svom
uzbuenju i zbunjenosti poeo pucati u trku, posve zaboravivi da se to ne moe s
.42. Barcelona i Porta za dlaku su izbjegli smrti, a ja sam bio odbaen na tlo od
estokoga trzaja. Strojnica je pala nedaleko od nas, mahnito sama pucajui, a ja sam
se naao u apsurdnoj situaciji da sam se morao sklanjati u zaklon pred vlastitim
orujem. Na nesreu, jedan od metaka je probuio rupu u listu Malenoga. Od svih
ljudi, moralo se to dogoditi ba njemu. Maleni je bio ovjek koji je takve stvari
shvaao osobno i nije ih mogao zaboraviti. Bijesno se okrenuo, snano utnuo
strojnicu, ozlijedio i noni palac, glasno zaurlao i iznenada posve poludio.
"Ti glupi ubojico, platit e mi za ovo!"
Obraao se meni, a ne strojnici. Kao potvrdu svog obeanja, bacio je svoju
posljednju runu bombu prema meni, za kojom je slijedio niz pucnjeva iz njegove
Nage. Vjerujte mi, kada bi ta nerazumna gomila miia i kostiju izgubila ivce, ne
biste stali da se s njom raspravite. Okrenuo sam se i potrao, no okliznuo sam se na
lokvu nafte i pao nauznak. Maleni se u trenutku naao na meni, mogao sam osjetiti
njegov uzavreo dah na svome licu i njegove ogromne ake kako se steu oko moga

vrata. Nisam se mogao mjeriti s njim po snazi ili veliini, no sam je strah izvukao
moje tijelo ispod njegovog. Uganuo sam gleanj u rupi od granate, spotaknuo se o
hrpu cigli, nekako je etveronoke preao i naao se ispred Churchilla koji se
zaustavio pokraj dvojice ranjenih vojnika. Za petama mi je bila razjarena masa
Malenog. Lud od straha, izvukao sam svoj revolver i ispalio dva nasumina hica
koja su bezopasno odjeknula prazninom. Zakoraio sam naprijed i pao naglavce u
jarak pun blatnjave vode. Negdje u blizini uo sam glas porunika L6wea kako
mahnito izvikuje naredbe, no nisam u tom trenutku mogao mariti za njega. Ne bi me
zaustavio niti feld-maral. Isteturao sam iz jarka dok je s mene kapalo, pojurio
preko polja i daui se sagnuo iza nekakvog grmlja.
Neprijateljski vojnici poeli su se pojavljivati niotkuda, trei poput zeeva pokraj
grmlja u kojem sam se skrio. U usporedbi s Malenim, oni su bili bezopasni poput
djece. Pitao sam se kamo je on, dovraga, nestao, promatra li me iza nekog stabla, pa
sam se poeo grozniavo moliti da mu bomba odrubi glavu.
Iznenada sam ga ugledao sa svoje desne strane, kako baulja kroz grmlje s bacaem
plamena u rukama. Uz prestravljeni vrisak bacio sam se u najblii jarak i potrao
njime, iziavi van oko pola kilometra dalje, preskoivi preko neke ograde na
sporednu cestu i naavi se licem u lice s porunikom L6weom i ostatkom desetine.
Sve u svemu, nisu bili ba prijateljski raspoloeni prema meni.
"Dat u te na vojni sud, tako mi Boga!" povikao je porunik.
Ostali su stajali sa strane, durei se, dok mi je on otkidao oznake ina s rukava.
Pokuao sam im objasniti o Malenom i njegovoj udnji za krvlju, no to se nije
nikoga dojmilo.
"Bilo bi nam drago da te dohvati!" izderao se Lowe bezosjeajno.
Heide me odmjerio pogledom i prezirno napuio usne.
"Gdje je strojnica?" upitao je.
"Da, gdje je strojnica?" sloio se L6we, shvativi novonastali problem.

i "Ja - ah, ja sam je izgubio", rekao sam.
"Izgubio je?" ponovio je Lowe u nevjerici. "Kako to misli, izgubio je? Nitko ne
gubi strojnice u ovoj postrojbi! Sad se vrati natrag i donesi je i ne dolazi mi na oi

dok je ne pronae!"
"Ali ja -"
"Neu nikakve uzaludne isprike, ovjee! Donijeti e tu strojnicu natrag, ak i ako
to znai da e je osobno zatraiti od Montgomervja!"
"Glupa budalo", zasiktao je Heide. "Skoro si poubijao cijelu prokletu satniju!"
Porta je uputio prezriv hraak u mom smjeru. Kao da je to bio znak neprijatelju da
ponovno napadne, granate su poele pljutati po nama i ostatak satnije bacio se u
zaklon. Nije mi se inilo taktinim pridruiti im se. Skoio sam natrag preko ograde
i ponovno se sklonio u onom jarku. Kada sam se sljedei put usudio podignuti
glavu, oni su svi nestali, prepustivi me mojoj sudbini. uo sam zvuke tekih
izama i glasove Engleza i zaustavio dah. Proli su tako blizu mene da sam mogao
nanjuiti miris njihovih novih konih pojaseva, i prolo je jo deset minuta prije no
to sam uspio natjerati samoga sebe da izidem na otvoreno.
Uskoro sam se ponovno naao na mjestu na kojem se Churchill zaustavio pokraj
dvojice ranjenika. Churchill je otiao, a u meuvremenu, jedan od dvojice ljudi je
umro. Drugi je zurio u mene tupim pogledom. Izgledao je preslabo da bi mi mogao
uiniti neto naao, no oprezno sam ga zaobiao, drei no u ruci, spreman da ga
dokrajim na najmanji znak nevolje.
"Vode!" promrmljao je kratko.
Jo uvijek sam ga sumnjiavo promatrao, no bio je previe ozbiljno ranjen, a da bi
bio opasan. Pola trbuha mu je bilo otkinuto, to je najvjerojatnije bilo djelo granate
ili bombe, i krv mu je tekla iz usta i niz bradu. Pruio sam ruku prema njemu,
zaboravivi da u njoj steem no, pa je on nemono ustuknuo, oito mislei da u
mu prerezati vrat. Zataknuo sam no natrag za pojas, obrisao krv s njegovih usana i
pruio mu svoj paket prve pomoi kao znak da mu ne elim nauditi. Paljivo sam
mu

rastvorio uniformu, iji je jedan dio bio u otvorenoj rani. Realno, nisam mu nikako
mogao pomoi. Povio sam ga najbolje to sam mogao, bila je to vie gesta no bilo
to drugo, a kada mije ponestalo zavoja, otkinuo sam komad koulje i omotao ga
oko njegovog trbuha. Jo uvijek je slabanim glasom traio vodu. Nisam mu smio
dati vode, jer je bio ranjen u trbuh, no bilo je oigledno da je na samrti, pa sam mu
jednom rukom podupro glavu, a drugom prinio svoju uturicu njegovim usnama.

Nisam imao cigareta da ga ponudim, samo neto okolade. Strpao sam mu jedan ili
dva komadia u usta, a on ih je pojeo s oitim zadovoljstvom i pokuao se
nasmijeiti. Da sam mogao biti siguran da e umrijeti za nekoliko minuta, bio bih
ostao s njim, no moglo se dogoditi da izdri jo pola sata, a ona izgubljena
strojnica nije mi izlazila iz misli. Nije mi bilo potrebno naglaavati da je strojnica
mnogo vanija od ramena. Mogao sam asno izgubiti ivot, ali ne i strojnicu.
Stavio sam plinsku masku preko ovjekova lica, u tlo pokraj njega zabio puku sa
ljemom okaenim na nju kako bi ga ovi s nosilima lake primijetili kad dou
poistiti nakon to pokolj zavri. to sam drugo mogao napraviti? Ne ba mnogo
toga. Samo mu ostaviti ostatak okolade i staviti mu u ruku fotografiju ene i djeteta
koju sam pronaao u njegovom depu. Barem na taj nain nee biti sam kada umre.
Tri neprijateljska jurina bombardera projurila su tik uz tlo. ekao sam da nestanu,
a potom se oprezno vratio svojim tragom kroz srueno selo. Zaudo, strojnica je
leala ondje gdje sam je ispustio. U olakanju sam zaboravio poduzeti nunu mjeru
opreza i ispitati okoli. Potrao sam ravno prema njoj i istoga se trenutka naao
ispod tijela dvaju engleskih vojnika. Nisam se upitao odakle su se stvorili, a u
svakom sluaju, ovdje je bilo dovoljno rupa da se u njima skrije cijela vojska.
Instinktivno sam reagirao, kao to smo nauili tijekom obuke, a to sam primijenio
mnogo puta otada: sagnuo sam se, zabio koljeno u prepone jednog od mojih
napadaa, a drugoga brzo udario u vrat. Hvala Bogu to nisu bili veterani, jer bi bili
spremni na to. Bio sam u prevelikoj urbi kako bih se dalje bavio njima,
samo sam uzeo strojnicu i potrao natrag cestom, preko brda i u polje.
Ranjeni vojnik umro je dok mene nije bilo. Odmah sam uoio da je mrtav, no nisam
imao vremena poblie pogledati. Kia metaka dizala je prainu pod mojim nogama.
Okrenuvi se, ugledao sam skupinu engleskih vojnika, predvoenu nabijenim
narednikom kako se pentra na brdo za mnom. Okrenuo sam se i potrao, zatim
namjestio strojnicu dok su meci fijukali oko moje glave. Uspjela je proraditi
upravo na vrijeme. Vidio sam kako narednik pada, a ostali se povlae. No sada sam
imao vrlo malo municije: dva pojasa za strojnicu i tri rune bombe. Zgrabio sam
strojnicu i pognut potrao preko polja, sve dok nisam stigao do svog starog
prijatelja jarka. Meci su me slijedili cijelim putem, buei zemlju, kao i moje izme.
S jedne mi je bio otkinut cijeli potplat, pa sam se spotaknuo na njega i pao naglavce
u blatnjavu vodu. Uspuhan i drhtav, izvukao sam osigura iz bombe i bacio je prema
nadolazeim Englezima. Jedan od njih ju je zgrabio, no prije no to ju je uspio
vratiti, eksplodirala mu je u lice. Bacio sam druge dvije za njom i ponovno se dao u
luaki trk. Nikako nisam bio siguran u kojem se smjeru kreem. Trao sam
naslijepo, udaljujui se od jedne opasnosti i srljajui naglavce u drugu.

Iza zavoja na cesti ponovno sam se naao licem u lice s neprijateljem. No ovoga
puta samo s jednim od njih. S malenim tamnoputim ovjekom koji je oko glave
imao omotan sivi turban. Bio je to jedan od uvenih Gurka, kojih su se svi bojali.
Prema glasinama koje su kolale, oni bi vam odsjekli ui im bi vas pogledali. Bilo
je teko rei tko se vie uplaio, on ili ja. Bacili smo se jedan na drugoga, borei se
poput divljih zvijeri. Brzo sam ga udario u vrat, od ega je pao, no poput munje se
osovio na noge, u ruci drei opasan no. Podigao je ruku, a ja sam se bacio na
njega; pali smo na tlo, okretali se i okretali uhvaeni ukotac, grizui, grebui,
udarajui. S malajskim bodeom u lijevoj ruci udario me povrh glave, istovremeno
me utnuvi, ime me odbacio od sebe. Potom se bacio za mnom, pa sam
instinktivno spustio glavu i udario ga u trbuh poput

razbjenjelog jarca. Zateturao je unatrag. Uhvatio sam ga za oba uha i poeo snano
udarati njegovom glavom o hrpu kamenja sve dok se nije pretvorio u nerazumnu
hrpu mesa i krvi, a moje ruke postale crvene i ljepljive. ak i tada sam bio
prestravljen i nisam ga htio pustiti da umre u miru: podigao sam njegov malajski
bode i zabio mu ga u prsa, za svaki sluaj.
Zastavi samo toliko da doem do daha, podigao sam strojnicu i oteturao s njom na
drhtavim nogama. Bilo je to vrako putovanje, preko polja, kroz ume, preko
potoka, skrivajui se u kanalima do kasno u no, sve dok na posljetku nisam
nabasao na desetinu naih inenjeraca i pomislio kako bih se mogao opustiti. No,
nisam imao sree: njihov se zapovjednik prema meni ponaao s prezirom kojega
sam bez sumnje zasluio.
"Nemoj mi rei! Ma nemoj mi rei! Izgubio si svoju desetinu i ne zna kako bi im se
vratio... Pa, sve to ti ja mogu rei jest da se niti jedan pravi vojnik ne bi doveo u
takvu poniavajuu situaciju! Da se mene pita, bio bi izveden pred prijeki sud zbog
dezertiranja!" Pogledom me obuhvatio nekoliko puta, kao da sam posebno gadan
primjerak svjee izvaen iz formalina. "U redu, da ujem. Koja pukovnija?"
"Dvadeset i sedma oklopna, 5. satnija, gospodine."
Bili su na poloaju u jednom zaselku oko etiri kilometra zapadno. Moj je dolazak
izazvao sveope izrugivanje i mijau-kanje, no tada mi vie nije bilo niti stalo.
Umorno sam doao pred porunika L6wea, koji je razgovarao s
Hauptfeldvvebelom Hoffmannom.
"Fahnenjunker Hassel, gospodine, vraa se s izgubljenom strojnicom .42."

"Ve je bilo i vrijeme", rekao je Lowe; i na tome je i ostalo.

Odvukao sam se do svoje desetine i pronaao Malenog u izvrsnom raspoloenju.
"Imao si vrake sree to te se nisam doepao! Podsjeti me da ti izvadim zube i
nabijem ti ih u grlo jednog dana kad budem za to raspoloen."
"Ono to me vie zanima", rekao je Stari Un kiselo, "jest gdje si, dovraga, bio sve
ovo vrijeme?"

Slegnuo sam ramenima i nisam nita odgovorio. Samo sam se spustio na tlo i poeo
mehaniki istiti tu prokletu strojnicu koja je bila uzrokom svih mojih neprilika.
Porta je istog trenutka sjeo pokraj mene i udario me - veselo, ali i bolno - u rebra.
"Dakle? Kakva je bila?" upitao je. "Zastoje nisi doveo sa sobom daje svi
isprobamo?"
"Daj se smiri", rekao sam. "Hoe li?"
Nekoliko trenutaka kasnije, odjekivao je zviduk iz zvidaljke, a porunik L6we je
zaurlao na nas da se ustanemo, jer smo ponovno kretali. Priao nam je bojnik Hinka
kako bi nas provjerio, i dok mu je L6we salutirao, po prvi put sam primijetio da
ima zavoj oko ela.
"Peta satnija spremna za pokret, gospodine. Izgubili smo jednog asnika, tri
doasnika i ezdeset ljudi. Jedan doasnik i etrnaest ljudi je hospitalizirano. etiri
nestala... Ah, da! Ijedna izgubljena i ponovno pronaena strojnica."
Hinka, naoigled ravnoduan, odvratio je pozdrav L6weu i bacio pogled na nas.
"Hvala vam, porunice."
Polako je prolazio pokraj nas, promatrajui svakog ovjeka posebno. Nije
primijetio nita to bi izazvalo njegovu srdbu ili divljenje sve dok nije doao do
mene i gotovo dobio napadaj.
"Porunice L6we, zastoje ovaj ovjek u ovako jadnim stanju? Zakopaj jaknu,
uguraj koulju u hlae! Daj da vidim tu strojnicu!"
Na sreu, barem je strojnica bila ista. Bojnik je zagundao i gurnuo je natrag prema

meni.
"Pribiljeite ovog ovjeka, porunice. Neu tolerirati neurednost!"
L6we je rezignirano kimnuo i dao znak Hauptfeldwebelu Hoffmanu, koji je istog
trenutka izvadio svoju biljenicu i slubeno velikim slovima ispisao moje ime na
praznu stranicu.
Satnija je krenula cestom, a bat izama odjekivao je asfaltom. Netko je zapoeo
pjesmu, a ostali su mu se brzo pridruili.

"Weit ist der Weg zuriick ins Heimatland
so weit, so weit!
Die Wolken ziehen dahin daher
Sie ziehen wohl iibers Meer
Der Mensch lebt nur einmal
Und dann nicht mehr... "
"Pjevaj!" nagovarao me Maleni, koji je hodao meni slijeva.
"Mrtav sam", rekao sam razdraljivo. "Odjebi i ostavi me na miru!"
Bio sam preumoran za mariranje, preumoran za pjevanje. Preumoran za bilo to
osim da legnem i umrem. Kapci su mi se sami sputali, i osjetio sam kako se ljuljam
na nogama.
"Pjevaj, proklet bio!" zasiktao je Maleni. "Izvoli otvori usta i pjevaj ili u ti nabiti
zube u grlo!"
"Dug je put kui, duga je cesta do mora,
A oblaci na nebu su nemirni i divlji
Vode me daleko od doma, od mjesta za kojim eznem.
A ovjek ima samo jedan ivot

I kada on proe,
On nestaje zauvijek Jedan ivot, samo jedan... "
U poetku oklijevajui, a potom sve glasnije kako sam jaao duhom, pjevao sam s
ostalima.

SEDMO POGLAVLJE

Na sjeveru i na jugu, na istoku i zapadu, njemaki su vojnici umirali junaki; u
domovini, njemake su majke zahvaljivale Bogu sa suzama u oima i tugovale
visoko uzdignutih glava i s ponosnim osmijesima na usnama... Naposljetku, tako je
pisao Volkischer Beobachter.
Povijest se ponavljala. inilo se daje njemakoj mladosti bilo sueno uvijek
riskirati svoj ivot za neki razlog, i ona nikada nije umirala bez nekakvog
domoljubnog slogana na usnama. ivio car, ivjela domovina, ili jednostavno Heil
Hitler. Ljudi su ginuli kao muhe na sve etiri strane svijeta, a zvuk bubnjeva i truba
samo im je davao takt; i niti jedna majka, niti jedna supruga, niti sestra ili zarunica
ne bi se osramotile sjedei i plaui za svojim izgubljenim junakom. Njemake ene
bile su ponosne to su dale svoje sinove domovini kada je to bilo potrebno.
Takve su bile zamke rata. Nitko nikada nije govorio o gruboj stvarnosti. Njemake
ene nikada nisu smjele uti prie o mukarcima koji su vritali u agoniji kada bi
ostali bez nogu, ili koji su visili u hrpama izgorenog i smrdljivog mesa iz kupola
njihovih goruih tenkova, ili slijepo puzali preko bojnog polja s raspuklim
lubanjama i izloenim mozgovima. Nitko nika- da nije govorio o takvim stvarima
osim izdajica ili luaka. Svi njemaki vojnici umirali su junakom smru, a junaci
nikada ne bi umrli na nain tako odvratan i lien svakog ljudskog dostojanstva.
Njemaki junaci iz povijesnih knjiga bili su ljudi u sjajnim uniformama, prsa punih
odlija; pjevali su dok su marirali, uz zvuke trube i bubnja od kojih se ledila krv u
ilama, hrabro su mahali zastavama dok su odlazili u rat, a milijun njemakih majki
bilo je odjeveno u crno i hodalo visoko uzdignutih glava.
Junaci nikada nisu ivjeli u blatu i prljavtini rovova; junaci nikada nisu govorili o
porazu ili proklinjali one na vrhu koji su smislili rat; junaci nikada nisu umirali
plaui poput


male djece za svojim majkama, niti pokuavali gurnuti svoju rastrganu utrobu
natrag u trbuh... No takav je bio rat kojega je veina nas poznavala, a pretpostavljam
da sam ga upoznao jednako dobro kao i ostali.

OTKRIE AMERIKOG SKLADITA

Du cijele ceste, u duljini od gotovo kilometra, ljudi su se panino bacali u jarke ili
se u strahu stiskali uz ivice. Kao da ih je ogromna ruka iznenada raskopala, tono
po sredini, ostavivi zijevajucu rupu gdje su se nekada nalazili ljudi. Ironija je bila u
tome to su Nijemci bjeali da bi spasili ivote pred drugim Nijemcima. Nadolazea
kolona automobila i kamiona kretala se opasno brzo, nestrpljivo trubei i dajui do
znanja kako se ne namjeravaju zaustaviti ni zbog koga, bio to prijatelj ili neprijatelj.
"Netko se vraki uri kako bi stigao kui!" progundao je Porta, bacivi se u jarak
pokraj mene.
"Svi ti veliki junaci bjee odavde dok jo ima vremena", rekao sam podrugljivo.
Pribliile su nam se dvije velike Mercedesove limuzine, u ijoj su pratnji bili
pripadnici Feldgendarmerie na motociklima, koji su im raiivali prolaz
posredstvom sile i same brzine. S prozora Mercedesa, uredno poeljani asnici s
dugim nosovima i tankim usnama i mnogo zlatnih pletera promatrali su nas pomalo
zgaeni. Pokraj njih su sjedile njihove ljubavnice ili kurve, ili kako god elite,
debele i mrave i ponosno zurile pred sebe. Jedna je bila dovoljno glupa da pogleda
u naem smjeru. Porta je istoga trenutka prostaki gestikulirao i ona se zbunjeno
okrenula, crvena do korijena kose. Glasno smo i razdragano klicali, kao da smo
postigli osobnu pobjedu nad nekim koga smo mrzili. Nekoliko trenutaka kasnije
nali smo se prekriveni prainom kada je nekoliko tekih transportera

projurilo pokraj nas, a njihove signalne zastavice prkosno su vijorile.
"Neka se svi oni nose", rekao je Heide, koji je proivljavao agoniju zbog oka
punog praine. "Prokleti junaci iz zakutka koji sjede na svojim prokletim guzicama

dok se mi borimo za njih! Oni se uvijek prvi povlae kada postane opasno, i tko
mari za sve ostale!"
"To nije nita novo", rekao je Porta kiselo.
Izvukli smo se iz jarka i kivno se vukli iza kolone motora koja je polako nestajala u
daljini. Poeli smo dostizati one koji su bili ispred nas, i polako smo shvatili zato
je njihovo napredovanje bilo tako hirovito i nesigurno: svi su bili ili hromi ili
slijepi, neki od njih bili su ozbiljno ranjeni. inilo se da se cijela posada bolnikih
kola iznenada uspaniila i pobjegla bez njih, ostavivi ih da se bore sami za sebe. Ti
su se jadnici sada kretali cestom poput stada ovaca, tako sigurni u smrt da su preli
u stanje duboke, neprevladive apatije. Dvojica sa zavojima preko oiju nosili su
jednoga koji je vidio ali nije mogao hodati; kolona od est slijepaca teturala je
drei se rukama za ramena svojih prethodnika, a njihov je voda epao na takama;
trojica slijepaca i jedan jednoruki ovjek nosili su nosila na kojima je leala
ukoena, mumificirana figura, u zavojima od glave do pete. Nisu imali pojma
koliko su ve preli. Nekoliko kilometara, prema jednome od njih, a sudei po
jadnom stanju u kojem su bili, vjerojatno je taj bio u pravu. Proli su ih deseci
vozila, dupkom punih, ali ne vojnika, nego asnika i njihovih dama. Svi do jednoga
su ignorirali tu kolonu ranjenika. Kada je to uo, porunik L6we je gotovo posve
poludio. Mislio sam kako sam ga vidio u svim moguim stadijima njegove ljutnje,
od tekog sarkazma do mahnitog bijesa, no ovo je vjerojatno bio i njegov vrhunac,
i mislim kako nas je sve iznenadio. Pojurio je na sredinu ceste i bijesno mahao
rukama prema nadolazeoj koloni vozila. Na moje iznenaenje, oni su se uz kripu
konica doista i nevoljko zaustavili. Ljutiti pukovnik progurao je glavu iz prvog
automobila i zaprijetio pesnicom prema L6weu.

"to se, dovraga, ovdje dogaa? Miite mi se s puta prije no to vas dam na prijeki
sud!"
Bojnik iz Feldgendarmerie je skoio sa svog motocikla i potrao prema L6weu,
izvukavi revolver iz korica.
"Raisti cestu, ti prljavo smee! U urbi smo!"
Mahnuo je rukom iznad glave, pucnuvi prstima u zraku kao znak vozau prvog
vozila da ponovno krene. Lowe je jedva imao dovoljno vremena da odskoi natrag
u jarak prije no to je kolona jurnula naprijed. Jedan od ranjenika nije bio tako
pokretljiv. Dobio je snaan udarac u glavu i zasigurno je umro gotovo istog

trenutka. L6we je razvukao usne u tanku, odlunu liniju, i okrenuo se prema Starom
Unu.
"Feldwebelu Beier, razmjestite svoje ljude sa svake strane ceste, uz strojnice
nekoliko metara vie. Narednice Kalb, pobrinite se za bazuke. Feldwebelu Blom,
zaustavite prvo vozilo koje naie. Ako se odbije zaustaviti," - pogledao je prema
nama, znakovito - "na vama je da to ostvarite."
Porta je radosno zaklicao i pljunuo u ruke. Mislim kako smo svi dijelili njegove
osjeaje.
Zauzeli smo dodijeljene nam poloaje. Skupina ranjenika skutrila se u sigurnosti
jarka, a Barcelona je stao na sred ceste. Legionar je paljivo maknuo le. ekali
smo svega nekoliko minuta prije no to se sivi Horsch pojavio u daljini, jurei
svom snagom kao da mu je cijela britanska vojska za petama. Barcelona se
razmahao rukama. Horsch se zaustavio uz kripu konica kada je bio ve gotovo na
njemu i neki je pukovnik iskoio iz njega.
"to ti pada na pamet, Feldwebelu? Zato, dovraga, stoji na sred ceste i igra se
semafora?"
Porunik L6we izvukao se iz jarka i priao pukovniku, sa strojnicom uperenom
tono u njegova odlijima ispunjena prsa.
"Imam naredbu da rekviriram transportno sredstvo koje mije potrebno da odvezem
svoje ranjenike do najblie bolnice. Kao to i sami vidite, nemam vlastiti prijevoz,
jer bih ga oigledno upotrijebio. Stoga vas moram zamoliti da mi date svoje
vozilo."

Pukovnik se napuhao poput balona i nastavio se napuhivati, sve dok nisam pomislio
da e mu se uniforma raspasti.
"Jeste li vi svjesni mog ina, porunice?"
"Savreno, gospodine. No mislim kako ete se sloiti sa mnom da ozbiljni ranjenici
moraju imati prednost pred obinim vojnicima." L6we je pogledom preao
pukovnikovo vozilo. "Ako biste bili dobri i zamolili ovu trojicu momaka da iziu oni svoje putovanje mogu nastaviti pjeice, izgledaju mi dovoljno mlado i zdravo.
Najbolje bi bilo da sa sobom ponesu i svoju opremu, jer e nam trebati to vie
prostora. Neki od mojih ljudi moraju leati."

"Jeste li poludjeli?" zagrmio je pukovnik. "Imam vaan dogovor kojeg moram

odrati!"
"Uz sve duno potovanje prema vaem inu, gospodine", rekao je L6we vrlo
ljubazno, "neu ustrajati na tome da nam se pridruite na putu. Pretpostavljam da ste
sposobni i sami voziti? Ako je tako, moete rei svom vozau da izie i zauzeti
njegovo mjesto. Samo se pobrinite da moji ljudi dobiju pravu njegu i tada ete biti
posve slobodni odrati svoj vaan dogovor."
L6we se nasmijeio i pokazao glavom prema dvojici naj-ratobornijih kolega,
Malenom i Porti.
"Izvedite sve iz automobila i vidite koliko e ranjenika u njega stati."
Maleni i Porta veselo su se bacili na posao, a mi ostali smo ih pokrivali. Voza i tri
ene izili su na cestu natmurenih lica, no bez ikakva otpora, i desetorica ranjenika
smjetena su u stranji dio vozila. Samo je pukovnik nastavio svoje uzaludne
proteste.
"Dat u vas na sud zbog ovoga, porunice! Ne moete se s time izvui, znate!"
Krenuo je rukom prema svom revolveru, no brzinom munje Barcelona je iskoraio
naprijed i oteo mu ga iz ruke. L6we je sa aljenjem odmahnuo glavom.
"ao mije to to tako teko podnosite, gospodine. Nisam znao daje duh vojske tako
jako propao. Naravno" - nasmijeio se pukovniku - "ovjeku se moe dogoditi da
izgubi kompas

kada je stalno na prvoj liniji. Meutim, znam da postoji jedna stvar koja se nije
promijenila, i moda biste voljeli da vas netko podsjeti na to: prema odredbama
samog Fuhrera, zapovjednik jedinice koja se bori je onaj koji odreuje to e se
dogoditi u njegovom sektoru. Mislim da ete otkriti daje to jo uvijek na snazi...
Imam svako pravo da vas ubijem ako mi pokuate zaprijetiti."
"To emo jo vidjeti, gospodine!" rekao je pukovnik.
Tiho i ljutito namjestio se na vozakom mjestu. L6we je kimnuo.
"Jo samo jedno posljednje upozorenje, samo da se zna: poslat u obavijest svom
zapovjedniku u kojoj u mu objasniti situaciju. Takoer sam zabiljeio va broj i

osobno u provjeriti jesu li moji ljudi sigurno stigli."

Horsch je krenuo dalje cestom. Zahvalni povici ranjenika jo su nam odzvanjali u
uima kada smo zauli tutnjavu motocikala koji su se pribliavali i vidjeli Mercedes
kako juri prema nama s uobiajenom prethodnicom koja je urila ispred njega i
vikala na nas da se maknemo s puta.
"Zaustavite taj automobil!" povikao je L6we.
Barcelona se leerno smjestio na sredini ceste, no ovoga puta voza je iao ravno
prema njemu i u zadnjem je trenutku morao skoiti na sigurno.
"Zaustavite taj automobil!" zavritao je L6we mahnito.
Zauo se nekoliko pucnjeva iz strojnice negdje uz cestu. Veliki je Mercedes
zakoio, okrenuo se polukruno i zaustavio se. Zurili smo trijumfalno u onoga tko
je sjedio na stranjem sjeditu: general-bojnik u svoj njegovoj raskoi, sa zlatnim
pleterom, crvenim svilenim rojtama, ulatenim srebrnim puceti-ma i odlikovanjima
svih duginih boja.
"Ovoga puta smo uhvatili veliku zvjerku", apnuo mi je Porta u uho.
Vrlo polako, vrlo impozantno, general-bojnik je iziao iz automobila, uz pomo
dvojice poniznih Feldwebela. Njegove kone izme sjajile su i kripale. Prema
nainu na koji su obuhvaale njegove listove pretpostavio sam da su bile izraene
po

mjeri. Arogantno je priao poruniku L6weu, i tada je, na nae veliko oduevljenje,
stavio monokl u lijevo oko.
"Dakle, porunice!"
Glas mu je bio dubok i varljivo blag. Zastao je neto dalje od L6wea i govorio s
autoritetom.
"Moram pretpostaviti, u vau vlastitu obranu, da u trenutku kada ste poinili ovu
neuvenu stvar niste bili svjesni tko je osoba s kojom ete se morati suoiti?"
L6we mu je elegantno priao i salutirao s dva prsta.

"Vrlo mi je ao zbog ovih nelagodnosti, gospodine. Naravno, da je va ovjek

zaustavio automobil odmah, ne bismo imali potrebu pucati."
"Nadam se da imate dobar razlog za ovo vrijeanje?"
"Da, gospodine, mislim da ete se sloiti da je to dobar razlog kada vam objasnim
kakva je situacija. Imam velik broj ozbiljnih ranjenika sa sobom, a nemam prijevoz
za sve njih. Oni nisu u stanju hodati, a neki od njih e gotovo sigurno umrijeti ako
hitno ne dobiju lijeniku pomo."
"To nije moja briga, porunice."
"Oprostite mi, gospodine, ali to vae vozilo je dovoljno veliko da u njega posve
udobno smjestimo nekoliko mojih ljudi."
General-bojnik je ponovno namjestio monokl.
"Zasigurno ste sili s uma, porunice. Bit u dovoljno milostiv i pripisati to stanju
vaih ivaca, ali ini mi se da i sami hitno trebate medicinsku pomo. Smatrajte se
vrlo sretnim to sam spreman zaboraviti taj incident."
Poao je natrag, ali L6we mu je jo jednom priao.
"Gospodine! Ponavljam da e neki od tih ljudi zasigurno umrijeti ako im se hitno ne
prui pomo."
"Ovo je rat, porunice. Na tisue ljudi gine svaki dan. Doista si ne mogu priutiti da
mi se vozilo zakri krvavim tijelima. Omoguavanje prijevoza za ranjene nije moja
dunost. U svakom sluaju, upravo sam na putu kako bih se pridruio svojoj
diviziji. Imam mnogo vanijih poslova od besplatnog pre-voenja relativno
nebitnih vojnika." Proistio je grlo. "Mislim rei, nebitnih za opi razvoj dogaaja."

"Smijem li pitati koja je vaa divizija, gospodine?"
"Ne, ne smijete! Molim vas, sklonite mi se s puta prije no to budem prisiljen izdati
naredbu svojim ljudima da zapucaju."
Vidio sam kako je L6we jako problijedio. Molio sam se da ne odustane u ovom
trenutku. Kada bi on odustao, Porta i Maleni bi preuzeli stvar u svoje ruke, no L6we
je znao biti vrlo tvrdoglav kada su u pitanju bili principi.

"Hoete li ili neete povesti moje ranjenike sa sobom?" upitao je glasom kojega ak
niti jedan general-bojnik ne bi upotrijebio za obraanje drugom general-bojniku.
Nastala je stanka. Vidio sam kako dvojica Feldwebela izmjenjuju poglede, i
instinktivno sam se pripremio za obraun. Meutim, prije no stoje ijedan hitac bio
ispaljen, novo se vozilo pojavilo na sceni, lagani oklopni prevonjak za ljudstvo.
Zaustavio se u blizini i ugledali smo, na sjedalu pokraj vozaevog, brigadira iz SS.
On se lijeno izvukao iz kabine i krenuo prema L6weu. Bio je vrlo visok i vitak, i
imao iroka ramena i mravo, markantno lice. Uniforma mu je bila stara i
izblijedjela, prekrivena prainom s ceste, bez vidljivih obiljeja na ovratniku. Bez
obzira na to, prepoznali smo ga kao zapovjednika 12. tenkovske divizije. Bio je to
"Oklopnik" Meyer, najmlai brigadir u njemakoj vojsci.
"to se ovdje dogaa, porunice?"
L6we gaje ukratko uputio u dogaanja. Sive su mu se oi suzile, a vrsta eljust se
agresivno ukoila.
"Odbija prevesti vae ranjenike?" upitao je.
"Odbija prevesti nae ranjenike", potvrdio je L6we, jo uvijek vrlo blijed. "Prema
njegovim vlastitim rijeima, general-bojnik si ne moe priutiti da se njegovo
vozilo zakri krvavim tijelima."
Oklopnik Meyer svrnuo je svoj hladan, bistar pogled na general-bojnika, koji se
sada s nelagodom trzao.
"Upravo sam na putu prema svojoj diviziji", rekao je brzo. "Ova budala od
porunika me, uz to to je otetila moj automobil pucnjevima iz strojnice, zadrala
uvredljivim primjedbama prolih petnaest minuta."

"Kojoj se diviziji trebate prikljuiti, general-bojnie?"
"21. oklopnoj diviziji."
"Doista?" Oklopnik Meyer napuio je usne i zamiljeno podigao obrvu. "udno to
ste to rekli. Upravo sam se ovoga trenutka rastao s generalom Baverlingom, koji je,
kao to vi zasigurno znate, zapovjednik 21. oklopne. Sve to vam mogu rei,
general-bojnie, jest to da ste se uputili u posve krivom smjeru ako vam je namjera
prikljuiti se diviziji."

General-bojnik nervozno je grickao monokl.

"Optuujete li me to za dezerterstvo, gospodine?"
"Da, ini se da vas optuujem", promrmljao je Meyer, kao da mu je to tek sada palo
na pamet. Kimnuo je prema L6weu. "Pobrini se za njega. Zna to ti je initi."
L6we je glavom pokazao prema Malenome, kojemu nije trebao poseban poziv. Pred
oima dvaju zapanjenih Feldwe-bela, general-bojnika su odveli prema telegrafskom
stupu pokraj ceste i privrstili ga za njega njegovim vlastitim ulatenim konim
remenom. L6we je pogledao prema Oklopniku Meye-ru, no on je samo neznatno
slegnuo ramenima i okrenuo se.
General-bojnik umro je stravinom smru. Nestala je sva arogancija, vritei je
molio za milost jo u trenutku dok su hici iz Nage Malenoga ulazili u njegovo srce i
privodili mu ivot kraju. Njegova dvojica Feldwebela napustila su ga u prvom
zgodnom trenutku, no pustili smo ih da odu i posvetili se smjetaju ostalih ranjenika
u udobni Mercedes. Kolona je krenula, a Oklopnik Meyer zadrao se samo kako bi
se jo rukovao s L6weom, a potom je otiao i on, nestavi u oblaku praine na cesti.
Krenuli smo za njima pjeice, iznenada se osjetivi klonuli duhom nakon nae
poetne radosti. Nismo dugo bili sami. Cestom je doao motocikl koji se zaustavio
pokraj nas. Bio je to Werner Krum, jedan od kurira. Donio nam je novosti da su
neprijateljski tenkovi bili opaeni, te nareenje da drimo cestu do posljednjeg
ovjeka i posljednjeg redenika municije. Porunik L6we popravio je zavoj oko ela
i promrmljao neto za sebe.

"Druga desetina, u redu po jedan za mnom", zapovjedio je Stari Un, zabacivi svoju
strojnicu na rame.
Stigli smo do malenog zaseoka, koji se sastojao od svega nekoliko razbacanih
kuica. Prvi prizor koji nas je doekao bilo je raspadajue tijelo djeaka. Uniforma
mu je jo uvijek bila nova i relativno itava, ali meso mu je trunulo na kostima.
"Hajdemo ga pokopati", predloio je Stari Un. "Ne mogu ivjeti ovdje dok me to
gleda."
Bilo je lako iskopati grob u tom bogatom, mekom tlu. Na oblinjem polju vidjeli
smo kako rastu cikla i cvjetaa, i taj me prizor toliko oarao da sam ostao ondje i
zurio jo dugo nakon to su ostali nabacali zemlju preko mladog lesa i nestali. Kada

sam napokon stigao natrag, pronaao sam ih u stanju uzbuenja pomijeanog sa

zabrinutou zbog aktivnosti dvojice SS-ovaca koji su nam bili dodijeljeni. inilo
se kako oni neto kuhaju u velikom loncu, no nisam mogao razabrati to. Stavili su
poklopac tako da je lonac bio gotovo hermetiki zatvoren, i dok sam mu se
pribliavao, ugledao sam Heidea kako ui iza kola za sijeno i oprezno izviruje
preko njih.
"to ti je?" upitao sam ga.
"Nita. Samo sam razumniji od nekih!" rekao mije ljutito.
"Zato? to se ondje kuha? Dinamit?"
Heide je napuio usne.
"Kada to sve eksplodira, vie ti nee biti tako smijeno!"
Otiao sam do Barcelone, koji se motao oko lonca.
"to je ondje?" upitao sam ga.
"Pie", kratko mije odgovorio.
"Pie?" rekao sam. "Zastoje u loncu?"
"Kuha se. Bazgove bobice i eer, u stanju fermentacije... ekamo da eksplodira."
"Hej!" povikao je Maleni iznenada. "Zato imate privren termometar?"
Ljudi iz SS-a ravnoduno su ga pogledali.
"Ako temperatura prijee iznad crvene oznake," objasnio je jedan od njih, "mogue
je da e eksplodirati."
"Vi ste prokleto ludi!" povikao je Maleni, bacivi se u zaklon

zajedno s nama ostalima. "Ve je iznad te oznake posljednjih deset minuta!"
ovjek je samo slegnuo ramenima.
"Vrlo vjerojatno, ali nemamo ba mnogo vremena. Zar ne elite neto popiti prije

no to naiu Jenkiji?"
eljeli smo, ali ne po cijenu da nam glave odlete s ramena. Mudro smo ostali u
zaklonu sve dok opasnost nije prola, a mjeavina bila proglaena spremnom za
konzumiranje. S obzirom na nae ponaanje, mislim da je to to su nam dvojica
kuhara dopustili da je kuamo bilo poprilino velikoduno od njih. No, pustili su
nam i daje dovrimo s njima. Kada je mjeavine nestalo, svi smo bili savreno
voljni riskirati glave da skuhamo drugu turu, tijekom ega smo bili prekinuti.
Maleni je iznenada pokazao prema polju cikle.
"Evo osloboditelja! Jenkiji zasigurno imaju dobar nos za cugu!"
Panino smo se pripremili za borbu, no bilo ih je samo dvojica, bezbrino su se
probijali kroz blato, posve nesvjesni nae prisutnosti.
"Morat emo ih srediti", rekao je Stari Un.
"ali se!" protestirao je Porta. "Kome se da poeti raditi nakon ovog to smo
popili?"
Nitko nije htio, no kako bi nas se uvijek neka budala sjetila podsjetiti, bio je rat.
Puni pia i poprilino nesigurni na nogama, skrili smo se u gutari i promatrali
Amerikance koji su nam se pribliavali, nita ne sumnjajui. Jedan od njih je bio
desetnik, a drugi obian vojnik. Prili su nam smijui se i razgovarajui i uskoili u
rov kojega smo si ranije iskopali. Nonalantno smo izili iz svoga skrovita i stali
ispred njih.
"Uhieni ste!" povikao je Heide.
Iskoili su iz rova kao da ih je izbacio udar granate.
"Koga vraga ovdje radite?" upitao je desetnik.
"Udiemo zrak", odgovorio je Porta. "Imate li to protiv?"
"Naravno da imam. Rekli su nam da u ovom podruju nema prokletih vaba!"
"Rekli bi ti oni bilo to ako imaju neke koristi od toga."

"Sjednite i osjeajte se kao kod kue", predloio je Barcelona. "Imamo nekakve

cuge na vatri."
Dvojica SS-ovaca, koji su posve izgubili zanimanje za ono to se dogaalo, ve su
pristavila sljedeu turu bazgove mjeavine. Ovoga smo puta promatrali termometar,
navijajui glasnim povicima svaki puta kada bi se iva u njemu pomakla za stupanj.
"Tvoji prijatelji", rekao je Heide, "su sigurno daleko odavde?"
"Prijatelji!" povikao je desetnik, iznenada obuzet bijesom. "Nemoj mi nikada vie
spomenuti tu hrpu govana!"
Nikada nismo saznali gdje su bili, niti kakav su prekraj poinili. inilo se kako je
to bilo vezano, na neki udan i nezamisliv nain, za mjesta roenja. Razabrali smo
da su desetnik i vojnik bili iz Georgie, dok su njihovi nekadanji prijatelji bili
Njujorani.
"A ja vie volim i zadnjega vabu od prokletog Njujora-nina!" povikao je vojnik.
Srdano smo mu zahvalili i bili poprilino prijateljski raspoloeni prema njemu.
"Prokleti Njujorani su prokleti kreteni!" povikao je.
Do trenutka kada je naa mjeavina od bazgovih bobica bila dovrena, svi smo se
lijepo slagali. Dva sata kasnije, sjedili smo jedni drugima u krilu i ulagivali se.
"Kamo-kamo ste ili-kada-smo vas zaskoili?" upitao je Porta, okruglih oiju poput
sove uz veliki trud koji je morao uloiti u izgovaranje svake rijei.
Desetnik je pogledom potraio vojnikovu podrku.
"Kud smo ili?"
Vojnik je slegnuo ramenima.
"Nemam pojma. Nisam znao da smo ikud ili."
"U pravu si. Mi nismo nikud ili." Okrenuo se natrag Porti. "Mi nismo nikud ili.
Izgubili smo se."
Porta je suutno podrignuo.
"ovjek se mora izgubiti u ovoj prokletoj zemlji. Svaka prokleta cesta isto izgleda."

"Te proklete ivice me najvie zbunjuju. Kako bismo, dovraga,

trebali razlikovati jednu prokletu ivicu od druge proklete ivice?"
"Hej!" povikao je vojnik iznenada. "Kako to da ja i ti jo uvijek nismo mrtvi?"
Desetnik se poeao po glavi.
"Ne znam. Uvijek su nam govorili da prokleti vabe ne uzimaju zarobljenike."
"Nama su uvijek govorili kako ta kopilad Jenkiji to ne rade", odvratio mu je
Barcelona.
"To je prljava, prokleta la!"
"Znate to smo vidjeli jednom?" izazivaki je upitao Barcelona. "Jednoga od vaih
Churchilla s njemakim vojnikom koji je bio privezan za kupolu bodljikavom
icom. Jebi me ako je to uzimanje zarobljenika!"
"I ja u tebi neto rei", rekao je desetnik ustro. "Voljan sam okladiti se u bilo koji
iznos koji eli da je posada tog tenka bila skupina uljivih pervertita iz New
Yorka!"
Iznenada sam zauo korake koji su nam se pribliavali: porunik L6we. urno sam
dao znak Porti, koji je bez ikakve pompe odgurnuo dvojicu Amerikanaca s puta na
dno rova. Stari Un uspravio se na noge, pomalo se zaljuljao i ostao u uspravnom
poloaju uz oito teku muku.
"Nita za prijaviti, gospodine."
Glas mu je odzvanjao iskrenou; lice mu je bilo mirno.
"Smjestite svoju desetinu u selu", zapovjedio je L6we. "Jedan ovjek neka ostane
vani sa strojnicom, i to bi trebalo biti dovoljno to se tie straarenja. Savjetujem
vama ostalima da nadoknadite san i-" L6we je uutio, a nosnice su mu se irile.
"Feldwebelu Beier, osjeam alkohol!"
Jedan od ljudi iz SS-a, bez sumnje s najboljom namjerom, pojavio se pokraj L6wea
s posudom punom pia.

"Hoete li kuati, gospodine? To je bazgovo vino."

"Bazgovo vino?" rekao je L6we, zurei u ljepljivu crnu mjeavinu u posudi: "Vie
mi nalikuje na motorno ulje."
"No, ima dobar okus, gospodine."
Lowe je sumnjiavo pogledao ovjeka.

"Pijan si!" Pogledao je i nas ostale. "Svi ste pijani! Ovog se trenutka diite na noge...
Druga satnijo, pokai oruje!"
Nema potrebe naglaavati kako je taj zadatak bio previe za nas. Jadno smo se
osovili na noge, meusobno se podupirui, nestabilni poput kule od karata. Gregor
je bio u alkoholnoj komi i nije ak mogao niti otvoriti oi.
Porunik Lowe bio je bijesan. Pretpostavljam kako je to, u biti, bilo opravdano.
"Vi ste gomila pijanih imbecila! Pogledajte se - tako ste pijani da ne moete niti
stajati na nogama! Ne moe vas se ostaviti same niti na dva sata, a da ne napravite
budale od sebe! Isuse Kriste, trebalo bi vas zatvoriti u dom za poremeene zloince,
sve vas pijane budale!"
Priao je Gregoru i lagano ga udario u prsa. Gregor je istog trenutka pao na tlo i
ostao leati poput lesa, s ukoeno ispruenim nogama.
"Pogledajte to!" zagrmio je L6we, postavi previe uzbuen sada, kad je dokazao
svoje stajalite. "Kojeg bi vraga napravili kada bi nas neprijatelj iznenada napao?"
"Ubili bi ih?" rekao je Maleni upitno.
"Jezik za zube, Creutzfeld! Ono to me vie brine jest to bi vi rekli u svoju obranu
kada bi bojnik Hinka iznenada odluio doi u kontrolu?"
"Dobar dan!" rekao je Maleni.
Ne vjerujem da je namjeravao biti smijean. Bio je tako pijan da mu se to bez
sumnje inilo dosjetljivom primjedbom, kojom bi pozdravio nadreenog asnika
kada bi ovaj doao u kontrolu. L6we je to, meutim, interpretirao kao istu drskost.
Krenuo je bijesno prema Malenom, a ovaj je, sada potpuno zbunjen, ispustio svoju

puku na tlo.
"Boe na nebesima!" zavritao je Lowe, koji se tresao od bijesa. Mahnito se
okrenuo prema Starom Unu. "Feldvvebelu Beier, ovo je najnediscipliniranija
desetina u cijeloj satniji i ja vas za to smatram osobno odgovornim! Odmah
otrijeznite te ljude. Nije me briga kako ete to uiniti, nije me briga niti ako ete
trati kroz ovo polje cikle cijelu no, ali ako ja otkrijem

ijednog ovjeka iz ove desetine kako pati od posljedica konzumiranja alkohola kroz
pola sata, sve u vas dati na prokleti prijeki sud!"
Odetao je ponosno uzdignute glave. Maleni je eznutlji- vo uzdahnuo.
"Nekako imam osjeaj kako nas vie ne voli", rekao je.
"Tko ga za to moe kriviti?" kiselo je odgovorio Stari Un.
Sagnuo se nad Gregora koji nije bio pri svijesti i poeo ga amarati po obrazima i
okretati mu glavu s jedne strane na drugu. Porta, koji je tiho nestao tijekom
porunikove tirade, sada se pojavio iz sjene oblinje kue trijumfalno maui
bendom i harmonikom.
"Pronaao sam orkestar!" povikao je.
"Moe ga lijepo pospremiti natrag!" otresao se Stari Un. "Ako pone svirati na
tome, ut e nas i pedeset kilometara daleko. I upozoravam te, samo jo neki
problem s ovom desetinom, i svi emo se nai na tri dana u retu kada se vratimo."
"Ako se vratimo", rekao je Porta, ne previe smeten.
Amerikanci su oprezno ispuzali iz rova i upitno zurili za likom porunika L6wea
koji se udaljavao.
"Ti bokca, oni su stvarno grubi prema vama, deki", rekao je desetnik suosjeajno.
Uzeo je bendo od Porte i odsvirao nekoliko akorda na njemu. Barcelona je istog
trenutka zgrabio harmoniku, Porta je izvukao svoju flautu, a Maleni usnu
harmoniku.
"Isuse", rekao je Stari Un. "Zar se vi nikada neete opametiti?"

"Prestari smo da sada stvaramo neke nove navike", rekao je Porta. "Hajdemo
pokuati s Tri ljiljana. Spremni? Je"n, dva, tri -"
"Drei Lilien, drei Lilien glasno, smo pjevali Die pflanzt ich auf mein Grab... Tri
ljiljana, tri ljiljana, posadit u na svoj grob..."

J
Negdje u daljini zapucalo je topnitvo, kao da odgovara na nau pjesmu. Slijedili
smo pogledom bljetave tragove granata, koje su nesumnjivo krenule prema Caenu.
Nekoliko sekundi kasnije zauli smo eksplozije. A nekoliko sekundi nakon toga,
cijelo je nebo bilo osvijetljeno, a zrak je bio pun krhotina. Porta, s flautom na
usnama, veselo je plesao oko rova poput nekog mitskog bia koje slavi ljetni
solsticij. Mi ostali smo bili pametniji od njega i potraili smo zaklon. Ameriki
vojnik se bacio nauznak, Barcelona naglavce u hrpu stajskog gnojiva, Winther,
jedan od SS-ovaca, pokuao se skloniti u kokoinjac, pa se zaglavio u njegovim
vratacima, pola vani, a pola unutra. Oslobodio ga je Maleni, povukavi ga za nogu
i tako sruivi cijelu tu klimavu konstrukciju oko njega. Kokoi su histerino
poletjele na sve strane.
"to se, dovraga, ovdje sada dogaa?"
Bio je to ponovno porunik L6we. Drui sam se zgurio ispod hrpe praznih vrea i
molio se da postanem nevidljiv. Porta je jo uvijek plesao i svirao svoju flautu, i
sada su mu se Amerikanac i Maleni pridruili, s bendom i usnom harmonikom, sva
trojica luaki skaui oko rova.
"to ovaj Jenki trai ovdje?" upitao je porunik.
Poeo si je probijati put prema naprijed kroz jato poludjelih kokoi, no prije no to
je uspio proi, situacija se naglo i nevjerojatno promijenila. Glasni pucnji iz
strojnice proparali su no. Osjetio sam kako meci kidaju vree kojima sam bio
pokriven, i u panici sam pojurio naprijed prema ruevini koko-injca. Dok sam
trao, desetnik Amerikanac je glasno kriknuo, okrenuo se oko svoje osi i sruio na
dno rova. Na obzoru su se odraavali likovi ljudi koji su trali, i s uasom shvatio
da su nam Englezi gotovo za vratom. Vidio sam njihove bajunete kako se
presijavaju i njihove ruke ve podignute kako bi nas poele zasipavati bombama.
Nije bilo koristi od traenja zaklona, svatko se morao snai sam u borbi prsa o prsa.
Branili smo se svim raspoloivim orujima; noevima, vilama, lopatama, golim

rukama. Bilo je teko u toj zbrci vidjeti bilo kakvu drugu svrhu osim preivljavanja,
no na posljetku

sam uspio izboriti svoj put do mjesta gdje smo skrili strojnicu. Maleni mi se
pridruio, pa smo je zajedno postavili. Nekoliko koraka ispred sebe ugledali smo
kako se Winther saginje kako bi uzeo bombu koja se nevino kotrljala prema nama.
Prije no to ju je uspio baciti natrag prema neprijatelju, eksplodirala mu je u lice. U
sljedeem trenutku prema nama se vie nije kotrljala bomba nego Wintherova
otkinuta glava. Barcelona je lijevim plunim krilom zaustavio metak, a Gregor
gaje, daui i krvarei poput svinje iz rane na glavi, odvukao u relativnu sigurnost
iza strojnice. Iako smo bili zabrinuti zbog Barcelone, nismo imali vremena zastati i
provjeriti u kakvom je stanju. Njegov i nai ivoti, i ivoti cijele desetine, sada su
ovisili o toj strojnici.
im je bila spremna, Maleni mi je doviknuo da ponem pucati. Ovoga me puta nije
trebalo dodatno poticati. Englezi su pobjeivali, i znali su to, no tada su se poeli
povlaiti pred pucnjevima iz strojnice, pa smo se mi mogli izvui, uz velike gubitke
ljudstva i opreme, preavi otvoreno polje zaklonjeni prokletim ivicama kako bi ih
nazvao poginuli Amerikanac. Zauzeli smo novi poloaj u nekim ruevinama
nekoliko kilometara dalje. Barcelona je bio iv, ali u loem stanju. Bilo je oito da
mu je trebala hitna medicinska pomo, i dok se pripremao prijevoz, okupili smo se
oko njegovih nosila i poeli ga natrpavati svim cigaretama i novcem koje smo
imali kod sebe.
t Barcelona je mrzovoljno jecao, slab zbog gubitka krvi i kukao
; da ga ne aljemo od sebe.
1 "to vi mislite da sam ja?" stenjao je. "Prokleta beba?"
"U svakom sluaju, upravo se tako ponaa", rekao je L6-we strogo. Stavio je ruku
Barceloni na rame. "Savreno dobro zna da je bolnica jedino mjesto za tebe. Zato
se ne zahvali svojoj sretnoj zvijezdi to si jo uvijek iv i to se moe veseliti
lijepom dugom odmoru? Mnogi od nas bili bi presretni da su sada na tvom mjestu."
"Rat e ve biti gotov kad se ja vratim", poalio se slabanim glasom.
"Nisi ti te sree", prokomentirao je Maleni.

L6we se nasmijao.
"Ne budi smijean, rat se ne moe zavriti bez tebe! Rei u ti neto, vratit e se ti
nama za mjesec dana. Evo ti -" Pretraio je svoje depove, pronaao prazan paketi
cigareta i svoj zlatni upalja. Junaki, pruio mu je upalja. "Uzmi ovo. To ti je za
sreu. Sve e proi u redu."
Jedini dostupni prijevoz bio je motocikl. Umotali smo ga u pokrivae i plahtu i
namjestili ga to smo udobnije mogli u prikolicu sa strane, sa strojnicom na
koljenima, u sluaju da mu zatreba, a potom stali i tuno mu mahali dok je odlazio u
tamu.
"U redu", rekao je L6we umorno. "Postrojite se da vidimo kakvi su nam gubici."
Zapovjednici svake desetine izvrili su prebrojavanje i prijavili broj mrtvih i
nestalih. Potom je kurir bio poslan u stoer pukovnije. Pet minuta kasnije,
neprijatelj nam je ponovno bio za vratom. U tom je trenutku Porta imao dalekozor
na oima. Metak mu ga je izbio iz ruke, a on je zapanjeno promatrao komadie
stakla. Da nije bilo tog dalekozora, Porta bi zasigurno bio mrtav ovjek.
Neprijateljske jedinice nadirale su prema nama iz dva smjera odjednom. Ponovno
smo bili prisiljeni povui se. Posrtao sam za ostatkom desetine, a strojnica je davala
sve od sebe kako bih se ja sapleo o nju. Bilo je trenutaka kada sam elio da nisam
najbolji strojniar u satniji. Bilo je trenutaka kada sam elio da netko drugi vue tu
prokletu stvar sa sobom usred neprijateljske vatre. Runa bomba dokotrljala se
prema meni. Divljaki sam je utnuo s puta i imao sam zadovoljstvo vidjeti kako je
eksplodirala ispred dvojice vojnika u kaki uniformama. Tako im i treba, kopilad
jedna! Oni se nisu morali muiti vukui teku strojnicu.
Dostigao sam ostale i ostao zaklonjen uzvienim tlom. Porunik L6we je ponovno
galamio zbog nekakvog prekraja. Prijetio im je vjerojatno ve tisuiti put u prolih
tjedan dana kako e ih sve otjerati pred vojni sud. inilo se daje Maleni nestao, i da
nitko nije vidio daje poginuo, i daje L6we, poznavajui

Malenog, bio sklon miljenju daje on zanemario nareenje da se povue.
"Bio je ovdje malo prije", rekao je Stari Un u njegovu obranu.
"Nije me briga gdje je bio malo prije! Zanima me gdje je sada! Zar nemate nikakvu
kontrolu nad svojom desetinom, Feld-webelu Beier?"

"Nad nekima od njih", rekao je Stari Un. Uputio je otar pogled u Portinom smjeru.
"Nad nekima i ne."
"Imam ozbiljnu namjeru sve vas dati na sud!"
Legionar je nemarno slegnuo ramenima.
"Ako vas to zabavlja", rekao je i okrenuo se u suprotnu stranu.
"to si rekao?" povikao je L6we. "Usuuje se tako obraati jednom asniku, ti - ti
francuski takore!"
Legionar mu se nadmono osmjehnuo.
"Oprostite mi, gospodine", skrueno sam rekao.
Okrenuo se prema meni.
"Da? to je sad, Hassel?"
"Samo sam mislio kako e vam biti drago saznati da jo uvijek imam strojnicu sa
sobom, gospodine."
"Za ime boje!"
Porunik je u oaju podigao stisnutu aku i ponovno odjurio. Ostatak noi proveli
smo relativno mirno, nisu nam smetali ni neprijatelji niti asnici.
Pred jutro, pojavio se i Maleni. Doao je preko brda, zvi-duui, nimalo zabrinut,
ba kao da je planinar u ranojutarnjoj etnji. Ispod svake ruke nosio je po jednu
veliku limenku dema. Sjeli smo i zurili u njega, irom razjapljenih usta. Poeo je
vikati prema nama jo iz daljine.
"Zato ste svi tako zdimili? Trebali ste malo priekati. Na kraju sam ostao posve
sam na tom mjestu... Nabavio sam trideset i jedan zlatni zub! Bio je jedan narednik,
imao je cijelu eljust napravljenu od zlata... Trebali ste biti ondje, bio je to pravi
prizor!"
"Dijelimo na pola?" upitao je Porta, pohlepno promatrajui dvije krcate vreice
koje su visjele Malenom o pojasu.

"Crkni!" rekao je Maleni, zakopavi jaknu.

Imali smo jedva dovoljno vremena da popijemo kavu i pojedemo neto kruha s
putrom, nakon ega je stigao niz novih naredbi: druga desetina ide u izvidnicu
prema sjeverozapadu, prema umi kod Cerisa. Pukovnija je morala saznati nalazi li
se u neprijateljskim rukama.
Konano jednom nije kiilo. Sunce se bilo uzdiglo visoko iznad nas prije no to
smo bili na terenu sat vremena, i sve u svemu, mislim kako sam ipak trebao
poeljeti uobiajene pljuskove. Odjea koja vam se lijepi za leda od znoja jo je
strasnija od odjee koja vam se lijepi za leda od kie. Stari Un, koji je odluio biti
strog prema nama, odbio je ak i petomi-nutnu pauzu sve dok ne ispunimo svoj
zadatak.
Uli smo u umu i poeli se oprezno kretati kroz nju, s orujem spremnim da
odgovori i na najmanji znak neprilika. Iznenada, s nae desne strane, zauli su se
zvui ljudske aktivnosti. Stari Un podigao je ruku. Oslukivali smo, no nismo mogli
razabrati to se dogaa. Tiho smo krenuli naprijed - i zapanjeno stali pred prizorom
koji nam se naao pred oima. Bilo je to pravo selo od ljepenke usred ume. Vidjeli
smo estoricu ljudi u amerikim uniformama kako neto marljivo rade izmeu
bavi s gorivom i velikih hrpa bombi. etiri kamiona stajala su spremna, a za svaki
je bila prikvaena prikolica visoko nakrcana kutijama municije.
"Dovraga!" rekao je Porta. "To je skladite oruja!"
"to emo sad?" prosiktao sam.
"ekati i vidjeti to e se dogoditi. Ne znamo koliko ih je ovdje."
"Ako su samo ova estorica, mislim da bismo ih odmah trebali pokuati napasti",
predloio je Porta, naslonivi strojnicu na rame.
"Nije me briga niti ako ih ima ezdeset i est", rekao je Maleni, sa svojom
uobiajenom udnjom za krvlju.
"Ostavi to", otresao se Legionar, gurnuvi ruku Malenog kada je vidio kako posee
za revolverom.
Jedan od Amerikanaca udaljio se od svojih suboraca i poeo

hodati prema nama. inilo se kako nas nije primijetio, i oigledno je krenuo prema
stablima iz nekog svog razloga. Pokraj sebe, osjetio sam kako Legionar napinje
miie, spreman za akciju. ovjek nije imao vremena niti pisnuti, a Legionar mu je
na nain kako je to nauio u Legiji stranaca jednom rukom obuhvatio vrat, a
drugom zabio no u leda.
Preostala petorica marljivo su utovarivala bave goriva u jednu od prikolica. Stari
Un pokazao je glavom prema nama. Tiho smo otpuzali naprijed, kradomice
preavi istinu, briljivo sputajui stopala na tlo, kako nas je to nauio Legionar.
Jedan od njih okrenuo je glavu u posljednjem trenutku. Drugi su bili uhvaeni na
prepad. Skoili smo naprijed poput pantera i utiali ih vjerojatno i prije no to su
shvatili to se dogaa. Bila je to vjetina koju smo svladali iz nude dok smo se
borili u Rusiji.
Stari Un pogledao je oko sebe i upro prstom prema dugoj, niskoj montanoj zgradi.
Prikrali smo joj se i oprezno provirili kroz prozore. Unutra, ljudi su sjedili za dva
velika stola i do-rukovali. Vani su bez sumnje bili straari koji su uvali ulaz
unutra. Legionar i Maleni krenuli su u suprotnim smjerovima kako bi se pozabavili
njima. Mi ostali smo izvukli rune bombe.
Niz eksplozija. Ljudi koji su sjedili za stolovima poletjeli su u zrak, pali naprijed
nosovima u svoje porcije. Vidjeli smo kako Maleni i Legionar upadaju kroz vrata
na suprotnoj strani, i kako prestravljena skupina ljudi istrava iz tu kabina, steui
vlane runike oko golih tijela. Pali su pokoeni Legionarevom strojnicom, i na
znak Starog Una, skoili smo i uli unutra kroz prozore.
"U redu, obustavite vatru! Previe goriva je na podu."
"Hej, pogledajte ovo!" povikao je Maleni, koji je otvorio jo jedna vrata i iza njih
pronaao provizorni kuhinjski ormar.
"Hrana!" povikao je Porta, skoivi prema njemu.
Stari Un ga je pokuao zadrati, no bilo je prekasno. Maleni je ve bio otvorio prvu
bocu viskija; Porta je ve zario bajunetu u prvu limenku ananasa.

"Ostavite to na miru!" zagrmio je Stari Un.
"Imaj srca", rekao je Gregor. "Nisam vidio toliko hrane otkad je poeo rat."
Pourio je kako bi se pridruio dvojici pobunjenika i veselo uzviknuo:

"ampanjac!"
Doista, bilo je to previe. Pojurio sam naprijed s ostalima i zgrabio bocu. Pod je
uskoro bio mokar, a epovi su veselo plovili morem ampanjca. Dok smo mi ostali
pili, Porta je grozniavo trpao u veliki lonac svaki komad hrane kojega se mogao
doepati; konzerviranu govedinu, mesne okruglice, krumpire, rajice, slaninu, jaja,
maslac, sir...
"Zato nisam roen kao Jenki?" uzdahnuo je, blaeno mijeajui sadraj lonca
drvenom kutlaom.
Stari Un ljutito je zareao, no inilo se kako Maleni dijeli Portino miljenje. Uzeo je
ameriki gornji dio uniforme s naslona stolice i ugurao se u njega, poderavi pri
tome sve avove. ep s boce ampanjca pogodio gaje tono u potiljak.
"Mrtav si, mrtav si!" zapjevuio je Heide, pijano se prisjeajui dana svoje mladosti.
Glupo je zahihotao kada je Maleni bacio praznu bocu prema njemu. Zrak je uskoro
bio pun leteih projektila.
"Prestanite se glupirati i doite jesti", povikao je Porta kako bi nadglasao buku.
Bilo je to poput sna o bakanalijama. Samo za divno udo, bilo je to stvarno.
"Prava je teta to e stari Blesavko ovo propustiti", promrmljao sam, mislei na
ranjenog Barcelonu i odsutno si nasi-pao ampanjac u uho umjesto usta.
"Upozoravam vas", rekao je Stari Un ozbiljno. "Odriem se svake odgovornosti za
ovu orgiju. Otvoreno ste mi se suprotstavili s orujem u rukama." Podrignuo je i
pokuao se pretvarati da nije. "Upozoravam vas", ponovio je. "Sve sam zapisao u
svoju knjiicu."
"To se da lako rijeiti", rekao je Porta. Zgrabio je knjiicu i temeljito je namoio u
lonac. "Popij jo malo ampanjca, to e ti pomoi da malo manje razmilja."

Maleni se veselo smijeio svima. Lice mu je sjalo od masti i dobre volje.
"Adolf nikada nikoga nije ovako poastio", rekao je. "Pisat u gospodinu
Eisenhoweru i pitati jel" se mogu pridruiti njegovoj bandi."

Gozba se nastavljala. Stari Un se nevoljko pridruio. Heide je pronaao bavicu

konjaka, pa smo je cijelu popili. Nakon toga smo poeli igrati igre. Bedaste, djeje
igre popraene smijehom i gmbim alama. Uspentrao sam se na drvo pretvarajui
se - i bez sumnje vjerujui u to - da sam majmun. Jedini plodovi koje sam uspio
pronai bile su rune bombe, pa sam ih nasumce bacao na tlo ispod sebe. Nekim
udom, nitko nije poginuo. Maleni i Porta zapalili su bavu goriva i poeli
preskakati plamen, sve dok Maleni nije pao posred njega i gotovo izgorio. Pojurili
smo prema njemu s aparatom za gaenje i na-pricali ga od glave do pete, nakon
ega je izgledao poput ogromnog snjegovia. Legionar je, na svoj usamljeniki
nain, ozbiljno mijeao svaku moguu kombinaciju pia; ruma, konjaka i viskija,
brendija i votke, mentol likera, a Gregor je trao uokolo lajui poput psa i spotiui
ljude.
Iznenada se iza stabala zauo dobro poznati glas. Vrlo ljutit.
"Ovoga ste puta doista pretjerali! Gdje je Feldvvebel Beier?"
Prestali smo s bakanalijama i stajali zijevajui, kada se porunik L6we pojavio
poput crnog oblaka izmeu nas, a ostatak satnije iza njega.
"Gdje je?" ljutito je ponovio.
Duga potraga pronala je Starog Una izvaljenog na leima, hrui poput svinje, s
runom bombom u svakoj ruci.
"Pokuao nas je zaustaviti", rekao sam sa slabanim i zbunjenim osjeajem odanosti
prema Starom Unu. "Suprotstavili smo mu se - otvoreno smo mu se suprotstavili - s
orujem u rukama."
"Upisao je sve u svoju knjiicu", dodao je Heide.
"Knjiica mu je u loncu!"
Gregor je zavritao od smijeha i ponovno poeo lajati poput psa. Porunik L6we je
zarikao. Samo je otvorio usta i zari-kao. Rijei nisu bile potrebne.

"Pst!" upozorio je Stari Un, na posljetku otvorivi oi. "Dovest ete neprijatelja
tono na nas."
"Evo vam jedan specijalitet iz Legije stranaca", ponudio je Maleni porunika.

Pruio mu je au koja je sadravala bog zna kakvu mjeavinu pia. Porunik mu je

nezahvalno izbio au iz ruke i tekuina se razlila po njegovoj uniformi.
"Pogledajte to ste uinili", rekao je Maleni.
Iz depa je izvukao prljavi komad tkanine. Nagnuo se naprijed kako bi obrisao
porunikovu uniformu, pijano zateturao i ispruio obje ruke kako bi uhvatio
ravnoteu. On i L6we pali su na tlo, zagrljeni, no ne ba ljubavno. L6we, koji je bio
trijezan, bio je prvi koji se podigao. Maleni se drao za njegovu nogu, pokuavajui
uspraviti svoje golemo tijelo, a Lowe gaje utnuo i ponovno odbacio na tlo.
"Naopake je obukao gae", rekao mi je Gregor vano. "Loe je raspoloen."
"Prije bih rekao da ima lou narav."
Maleni se uspravio na noge, ponovno pao na porunika, i ponovno su se obruili
prema tlu u obliku leteeg klupka s rukama i nogama.
"Pogledaj ovo!" rekao je Heide prijekorno. "asnik koji se sputa tako nisko da se
valja s jednim od svojih vojnika. Volio bih uti to bi o tome rekao vojni sud."
Dok su se porunik i Maleni kotrljali po tlu jedan drugom u zagrljaju, ostatak
satnije se, uz glasne urlike oduevljenja, bacio na ostatke koji su ostali iza nas. uli
smo poznati i omiljeni zvuk otvaranja boca ampanjca; uli smo kako se razbijaju
boce, uli smo zveckanje noeva i vilica. Bilo je jasno da nai suborci nisu imali
namjeru propustiti gozbu. Vidio sam kako je jedan od njih zapucao iz svog
revolvera u bavu ruma i poeo ga gutati dok je ikljao van. Limenka govedine
izletjela je kroz prozor, a slijedila ju je prazna boca votke. Trea desetina
bombardirala je etvrtu jajima. Osjetio sam gotovo saaljenje dok sam razmiljao o
poruniku L6weu, koji je nemono stajao usred svega toga. Nisam mu zamjerio to
se razbjesnio na nas.

"Ne zamjeram vam, gospodine", rekao sam ljubazno. "To to ste se naljutili na nas,
hou rei. Razumijem kako se osjeate."
Pogled koji mi je uputio odisao je istom mrnjom. Bio sam pomalo zbunjen,
priznajem, ali ipak sam ustrajao.
"Kad biste samo malo i vi popili, gospodine, moda biste se osjeali malo bolje."

L6we je podigao obje ake iznad glve.

"Visjet e zbog ovoga!" rekao je. "Svi vi, svi ete visjeti zbog ovoga!"
Gregor je istog trenutka otrao do najblieg stabla i ovje-sio se za granu, podiui i
sputajui noge i kreveljei se poput majmuna. Maleni gaje spremno poeo gaati
kamenjem, a ja, pomalo ljubomoran jer sam ipak bio prvi koji se sjetio igrati
majmuna, sam se bacio prema njegovim nogama i pokuao ga zbaciti sa stabla.
Uskoro smo se sva trojica nali u hrpi na tlu i zaboravili da porunik L6we uope i
postoji.
Vjerojatno je Porta bio onaj koji nam je zadao konani udarac u glave. Porta je
sigurno bio onaj tko je poludio za upravljaem buldoera i uzrokovao ruenje
cijele montane zgrade. uo sam kako porunik L6we vriti negdje i samo sam
razabrao rijei "pljaka i kraa", i uo sam Portu kako reve poput magarca i
izjavljuje kako je od sada pripadnik amerike vojske i kako ima razloga za
vjerovati kako su vabe u logoru. Nakon toga mi se lice nalo na putanji neije
izme, i nita vie nisam uo, sve dok me nije probudila razorna eksplozija, nakon
ega sam ugledao cijeli logor oko sebe u plamenu.
S obzirom na to daje najmanje 99 posto pripadnika nae satnije bilo gotovo posve
ludo od alkohola, moe se pohvalno izjasniti o vojnoj obuci, jer nije bio izgubljen
niti jedan ivot, niti je itko bio ozlijeen, osim ljiva na oima i slomljenih zuba,
koji su neizbjena posljedica svake pijanke.
"Nije bila loa gozba", rekao je Maleni dok smo marirali natrag u bazu. "Moramo
to jednom ponoviti." ,

OSMO POGLAVLJE

U uredima Gestapa u Aveniji Foch, komesar Helmuth Bernhard, desetina IV2A,
ispitivao je novinara Pierrea Bro-ssolettea. Brossolette je bio pokupljen na plai u
Normandiji, dok je pokuavao prebjei u Englesku i ondje otkriti planove za
ustanak u Parizu. Helmuth Bernhard bio je tek posljednji u dugom nizu ispitivaa.
Gestapo je bio posve svjestan Brossoletteovih namjera da ode u Englesku. Ono to
su htjeli znati bila su imena njegovih suradnika, i oni su taj cilj pokuavali ostvariti
uz svu uobiajenu okrutnost.
Sam Bernhard imao je mnogo suptilnije metode od svojih prethodnika, i u svakom
sluaju, kada je Brossolette doao pod njegovu nadlenost, bilo je posve jasno da e
ga bilo kakvo daljnje fiziko muenje vjerojatno ubiti prije no to oni ita od njega
saznaju. Ve su mu slomili noge na nekoliko mjesta, tako da se sada mogao samo
vui uz bolove po podu na rukama i taktovima. Bernhard, koji ga je izvjebanim
okom promatrao, odluio je daje doao trenutak za rafiniraniji oblik uvjeravanja.
Uz pravi tretman, uskoro e se slomiti.
Na nesreu za Bernharda, Brossolette je i sam bio svjestan da se blii kraju svojih
snaga. Stoga se, u posljednjem naletu otpora, uspio baciti s prozora na najviem
katu u jednom trenutku nepanje njegovih uvara. Njegov pad bio je prekinut na
pola puta kamenim balkonom. Gestapovci su izjurili van tono na vrijeme da bi ga
vidjeli kako se odbija od balkona i pada na tlo ispod. Bio je mrtav prije no to su
uspjeli stii do njega. Te je noi osam talaca za odmazdu bilo ubijeno.

GENERAL VON CHOLTITZ POSJEUJE HIMMLERA

SS-ov Reichsfuhrer Heinrich Himmler smjestio je sebe i svoje osoblje u dvorac
nedaleko od Salzburga. Visoki, natmureni SS-ovci uvali su strau danju i nou oko
cijelog dvorca. Bili su to ljudi iz Himmlerove vlastite posebne SS-ove satnije,
fanatini oklopnici iz Totenkopf divizije - jedine SS-ove divizije koja je nosila
svilom izvezene mrtvake glave na ovratnicima.
Sada su postojali ve deset godina, i tijekom tog vremena, etvorica zapovjednika,
koji su postali neprijateljima Reichs-fuhrera, nestala su bez traga. "T" divizija
primala je sve zapovijedi izravno od Himmlera, i samo od njega, i nisu morali
polagati raune nikome drugome. Hitler ih je mrzio i nije im vjerovao.
Tri velika vozila zaustavila su se pred ulazom u dvorac. General iz pjeake divizije
polako se i teko uspinjao stubama, a na njihovom vrhu doekao gaje
Sturmbannfuhrer iz SS-a i hitro mu uzeo aktovku.
"Oprostite zbog ovoga, gospodine", rekao je ovjek iz SS-a slubeno. "Nove
naredbe, na snazi od 20. srpnja... I sam Reichsmarschall bi ih se morao pridravati!"
"Moda ete mi oduzeti i revolver?" kiselo je rekao general.
"Ne, njega moete zadrati, gospodine... Izvolite za mnom."
Posjetitelj je bio uveden u veliki ured Reichsfuhrera, i njih dvojica su se pozdravili
u skladu s novim propisom, na snazi takoer od 20. srpnja.
"General Dietrich von Choltitz, gospodine", najavio gaje Sturmbannfuhrer. "Ovdje
je kako bi podnio izvjee."
"Oh, da." Himmler je ustao iz naslonjaa i pruio mu ruku. "elim vam

dobrodolicu, generale. Drago mije to smo se upoznali... Smijem li vam estitati na

unaprjeenju? Od pukovnika do generala za tri godine! To nije loe. Uope nije

loe. ak niti nai asnici u SS-u obino ne napreduju tom brzinom!"
General von Choltitz blijedo se nasmijeio pohvali Reichsfuhrera. Himmler gaje
povjerljivo uhvatio za ruku.
"Dakle, recite mi, kako stvari stoje u Parizu? Uspijevate li odrati Francuze na
njihovom mjestu?"
"Uspijevam", rekao je von Choltitz tmurno.
"Teak je to posao." Himmler je ohrabrujue kimnuo glavom, a potom pokazao
prstom prema kriu kojega je von Choltitz imao oko vrata. "Suvenir iz Rotterdama,
pretpostavljam?"
"Suvenir iz Rotterdama, da."
Himmler se nasmijao.
"Osamnaesti svibnja 1940.!"
"Imate izvanredno pamenje, Reichsfuhreru."
"Upravo tako. I moram ga imati u svom poslu." Himmler se odvojio od generala i
otiao do svog radnog stola, koji je bio zatrpan hrpama papira, kuverti i
dokumenata. "Kao to vidite, imam dovoljno umne prakse! Hrpa se poveava
svakog dana. Tako je jo otkad sam se poeo baviti unutranjim poslovima...
Okrueni smo neprijateljima i izdajicama! Neprijateljima i izdajicama! to vi
mislite o ovome?"
Gurnuo je nekakav dokument prema von Choltitzu, koji gaje mirno prihvatio i
proitao bez ikakvog odavanja osjeaja.
"U ime njemakog naroda, gospoda Elfriede Scholtz, djevojaki Remarque, je
optuena kako slijedi:
Daje tijekom nekoliko mjeseci imala defetistike stavove, zahtijevajui smjenjivanje
Ftihrera, izjavljujui kako su nai vojnici tek topovsko meso, itd. Da je provodila

fanatinu propagandnu kampanju protiv Treeg Reicha. Osoba koja ju je prokazala, i koja je zapravo njezina biva stanodavka, dodala je obavijest da gospoda
Scholtz nikada nije vjerovala u konanu pobjedu i to je mnogo puta govorila.
Reeno je da je gospoda Scholtz bila pod snanim utjecajem poznatog romana
kojega je napisao njezin brat, Erich Maria Remarque, Na zapadu nita novo.
Meutim, ovo se teko moe priznati kao olakavajua okolnost,

jer prema vlastitom iskazu, optuena nije vidjela svoga brata trinaest godina."
General von Choltitz je u tiini, bez ikakva komentara, vratio dokument natrag
Reichsfuhreru. Himmler gaje bijesno odbacio na stol.
"Smrt je gotovo previe dobra za ovakve ljude!"
Potraio je medu svojim papirima jo neki primjer kojega bi mogao pokazati
generalu, no za oko mu je zapeo dokument oznaen sa "stroga tajna", pa gaje
namrteno podigao, i kratko pregledao. Bio je to detaljan popis svih satova,
narukvica, na-liv-pera, naoala, prstenja, satova s lancem itd., koji su bili
"pokupljeni" u deportacijskim logorima. Himmler je proistio grlo, paljivo
presloio dokument tri puta i skrio ga s pogleda znatieljnicima. Ovo je bio podatak
kojega ne bi pokazao von Choltitzu, bez obzira koliko meteorski bio njegov uspon
od ina pukovnika.
"Generale" - iznenada se okrenuo prema njemu - "kako vam je Fiihrer ve rekao u
Wolfsschanzeu, on eli da Pariz bude sravnjen sa zemljom. Pozvao sam vas ovamo
kako bih vas upitao zato niste jo poeli provoditi ovu naredbu... Moji agenti su mi
rekli kako ivot u Parizu tee svojim uobiajenim tijekom, s izuzetkom jedne ili
dvaju malenih - epizoda, hoemo li ih tako nazvati? - koje se mogu povezati s
takozvanim Pokretom otpora."
Von Choltitz gotovo je neprimjetno slegnuo ramenima.
"Reichsfuhreru, nemam ni dovoljno ljudi, niti dovoljno oruja. Topovi nikako da
stignu, nitko ne zna gdje su... I ne samo to, nisam dobio niti nove jedinice koje su mi
bile obeane."
"Dobit ete sve to vam je potrebno", rekao je Himmler teatralno. "Upravo u ovom
trenutku pregrupiram dvije pukovnije naoruane raketnim baterijama. Tor i Gama
su na putu, a ja sam ve izdao nareenja Modelu da vam poalje kanjeni-ku
pukovniju tenkova - oni su stvarno tvrdi orasi, to vam mogu obeati! Oni e

napraviti to god elite, ii kamo god elite... Oslanjam se na vas, Choltitz, sto
posto, i malo je drugih asnika

kojima bih to mogao rei. Nadam se da u vas uskoro vidjeti u uniformi SS-ovog
Obergruppenfuhrera!"
Na veeri te noi, von Choltitz je bio posjednut Himmleru zdesna. Prekrasni srebrni
pribor za jelo stigao je izravno s rumunjskoga dvora, no sam obrok je bio relativno
spartanski, a lica okupljenih asnika jasno su odraavala to su oni mislili o tome.
Sam je Himmler odluio koji e se gosti moi posluiti jo jednom. Krupni
konjiki general, kojemu je bila dozvoljena samo jedna bijedna porcija, bio je
primijeen kako se mrmljajui ali stoje bio odvuen od svoje bogate trpeze zbog
nesumnjive asti, no neto sumnjivijeg zadovoljstva biti Himm-lerovim gostom.
Jedan je bojnik izvadio cigaru iz depa i s uivanjem je provukao ispod nosnica, no
otar pogled prestravljenog domaina natjerao ga je da je istoga trenutka spremi.
Himmler je mrzio duhan. Kava instant je bila posluena u susjednoj prostoriji. Po
jedna alica za svakoga, a samo su privilegirani mogli dobiti i aicu konjaka. Kada
su se ustali od stola nakon veere, Reichsfuhrer je dao znak da eli razmijeniti
nekoliko rijei s generalom koji je dobio zadatak boriti se protiv partizanskog
pokreta u Jugoslaviji.
"Oberfuhreru Strauch, uo sam kako ste nedavno odgodili izvrenje smaknua
skupine neprijateljskih lanova pokreta otpora. Ovo je drugi puta da se to dogodilo
otkada ste postavljeni na svoje mjesto. Ovo je ve drugi dokaz vae neoprostive
slabosti... Zato?"
"Reichsfuhreru, skupina o kojoj priamo sastojala se od est ena i dva
dvanaestogodinja djeaka -"
"Dragi moj Strauch, oduzimate mi dah! est ena i dva dvanaestogodinja djeaka!
Pa nisu li ene i djeaci jednako sposobni izvriti sabotau kao i odrasli mukarci?
Posebice ako znaju da bi se mogli izvui? Doista se morate rijeiti te apsurdne
osjeajnosti! Nije me briga tko je u pitanju, mukarac, ena ili dijete, asna sestra ili
sveenik, ili malene bebe s orujem - ako se usude podii i jedan prst protiv nas,
zavrnite im vratove! Shvaate li me?"
Nastala je tiina.

"Koliko zatvorenika imate trenutano u Beogradu?" upitao je Himmler iznenada.

Izmueni Strauch spustio je pogled.
"Dvije tisue i devetsto, Reichsfuhreru."
"Loe ste obavijeteni", rekao je Himmler kratko. "ini se da ja znam vie o vaim
poslovima od vas... U Beogradu ima tono 3.218 zatvorenika. Vai sudovi obrade
samo pedeset sluajeva dnevno. To nije dovoljno. Morat ete barem udvostruiti tu
brojku."
Strauch je otvorio usta kako bi protestirao, no Himmler ga je prekinuo.
"Ako vam manjka sudaca, tada ih zaposlite jo! Dovucite ih s ulica ako je potrebno...
Zaboga, pa ne moraju biti kvalificirani! Samo upamtite, dragi moj Strauch, daje
odreena koliina grubosti neophodna ako mislimo dobiti ovaj rat. A dobit emo
ga, u to ne sumnjajte. No u meuvremenu, na je opstanak u pitanju. Saveznici nee
imati milosti, i to ne pokuavaju tajiti. Samo upamtite to kada u budunosti padnete u
iskuenje da budete sentimentalni prema enama i djeci."
Kada su se kasnije Himmler i von Choltitz vratili u veliku konferencijsku dvoranu,
pojavio se jedan topniki asnik s velikim planom Pariza, kojega je rairio ispred
njih na stolu. Njih su se dvojica nagnuli nad njega.
"Prema mojim strunjacima," rekao je Himmler, "cijeli bi grad mogao biti
paraliziran kada bi se unitili mostovi. Uspjeli smo se dokopati starog izvjea koje
govori o razliitim depoima municije na koje su svi zaboravili. Otkrili smo
nekoliko njih i oito e nam posluiti, ali prije no to ita doista moemo uiniti,
nuno je da slomimo Pokret otpora... Nuno, ujete li me? Nakon idova, Francuzi
su nai najgori neprijatelji. To su bili stoljeima."
Himmler se uspravio i ostao stajati pokraj stola, promatrajui von Choltitza.
"Znamo da u Parizu postoje dvije organizacije Pokreta otpora. Jedna je
komunistika, a vodi je sanjar koji se odijeva u uniformu i stavlja odlikovanja na
koja nema pravo. Moji su ga

ljudi susreli nekoliko puta. Usput, komunisti su daleko opasniji od one druge
skupine... Drugom zapovijeda skupina intelektualaca koji tvrde da rade za de
Gaullea. Na cilj mora biti okrenuti te dvije skupine jednu protiv druge, natjerati ih

da se unite i potede nas toga posla. Shvaate li me?"

"Savreno."
"Dobro... Zapravo, komunisti su ve na najboljem putu. Ne mogu podnijeti
intelektualce i nee ih trebati mnogo poticati da obave taj posao za nas. Koristit
emo ih dok nam budu bili potrebni, a potom ih se rijeiti."
"Kakve e mi jedinice biti na raspolaganju?" izravno je upitao von Choltitz.
Himmler ga je pogledao.
"Ahj da ... vae jedinice ... Dat u vam 19. SS-ovu oklopnu diviziju Letland i 20. SSovu oklopnu diviziju Estland. Obje su trenutano u Danskoj. Osim toga, moete
dobiti dvije pukovnije Feldgendarmerie iz Poljske i 35. SS-ovu policijsku grenadir-diviziju... Moji strunjaci su procijenili da e vam trebati otprilike dvanaest
dana kako biste minirali grad. Za taj posao u vam dati 912. inenjerijsku i
kanjeniku 27. oklopnu. Kako vam to odgovara?"
"Vrlo dobro doista, Reichsfuhreru... ako doista i stignu. Ako ne dou, tada e moj
zadatak, na alost, biti nemogue obaviti."
"Generale von Choltitz, ne govorite mi o onome to je nemogue! Ve ste dva puta
u ovom ratu uinili nemogue - u Rotterdamu i Sevastopolju. Ono to ste jednom
uinili, moete i ponoviti. Zapamtite, oslanjam se na vas sto posto."
Von Choltitz se okrenuo i diskretno stavio tabletu za smirenje u usta. Njegovi
prijanji poduhvati visjeli su mu za vratom poput kamenja. Mogao je predvidjeti da
e ako itko dobije manje ljudi, to biti upravo on, jer je bio dokazani udotvorac, a
ono to je uinio jednom, zasigurno moe ponovno.
U svibnju 1940. von Choltitz je bio pukovnik, koji je zapovijedao 3. bojnom 16.
pjeake pukovnije koja je imala svoje transportne zrakoplove, JU 52, u movarnim
zabaenim predjelima Nizozemske. Preuzeo je zapovjednitvo nad nekoliko

borbenih jedinica i 2. Luftland divizijom i poeo borbe u regiji WoolhavenRotterdam. Ceste i eljezniki mostovi koji su vodili do Rotterdama su zauzeti istog
trenutka, iako uz velike gubitke ljudstva: za svakih osvojenih nekoliko metara bila
je prolivena rijeka krvi. ezdeset i sedam posto asnika je bilo izgubljeno. Kada je,
nakon pet dana tekih borbi, bitka konano dola svom kraju, sedamdeset i pet posto

divizije bilo je mrtvo. Kod Nizozemaca je zasigurno bilo slino stanje, moda ak i
gore, no general Lehmann tvrdoglavo je odbijao i pomisliti na predaju. Bilo mu je
dano tri sata da se bezuvjetno preda, i po isteku tog vremena, kada nije dobio
odgovor na svoju poruku, von Choltitz je znao da je jedini nain da doe do svog
cilja bombardiranje Rotterdama.
Dvije tisue i etiristo bombi i zapaljivih bombi bilo je baeno na grad. Trideset
tisua civila izgubilo je ivote. Kada je bombardiranje prestalo, bilo je tono 15:05
sati, i iz goruih ruevina ostaci nizozemske vojske izili su trei, s isukanim
bajunetama, kako bi se osvetili neprijatelju koji je unitio njihov grad. Bio je to
velianstven, ali i posve neoekivan otpor; iznenadan suludi izboj junatva ne
jednog ovjeka, ve stotina njih. Nijemci su bili iznenaeni. Mladi nizozemski
porunik, smrtno ranjen, uspio je izbrisati cijelu borbenu skupinu prije no to se i
sam sruio i umro. Mladi novak, star moda osamnaest godina, pomahnitao je s
bacaem plamena i stvorio paniku medu vojnicima koji su imali dva puta vie
iskustva. Iz razruenih ulica pojavile su se tamne oplate nizozemskih tenkova, koji
su velianstveno napredovali preko ruevina. Nijemce je uhvatila panika. Poeli su
oklijevati i povukli se, i tada se pukovnik von Choltitz, bez svojih asnika i polovice
ljudi, i sam bacio u srce kaosa i hrabro poeo podizati moral svojih jedinica. Ljudi
koji su bili na rubu bijega bili su natjerani natrag u bitku. Ostalima se borbeno
raspoloenje podiglo im su vidjeli asnika. Svojim vlastitim rukama von Choltitz
je pomogao postaviti strojnicu i ostao je dovoljno dugo kako bi vidio da je s njom
sve u redu prije no to je otiao pomoi na neku drugu stranu. Metar po metar iao
je naprijed, vukui svoje

ljude sa sobom. Vidjeli su kako je sam izbrisao neprijateljsko strojniko gnijezdo
runim bombama, i dok god je bio medu njima, ljudima je bilo sramotno okrenuti
se i pobjei.
Tono dva sata nakon svretka bombardiranja, general Lehmann predao se "kako bi
izbjegao daljnji nepotreban gubitak ivota". U 17:00 preko radija je izdano
nareenje vojsci da se prestane boriti, i u tom trenutku je nizozemski pukovnik
Scharoo doao k pukovniku von Choltitzu u njegov privremeni stoer u
Willemsbrucku. Von Choltitz je bio hladan i nepristupaan. Kada je, nakon nekih pet
minuta razgovora, pukovnik Scharoo pruio ruku, Nijemac ju nije htio prihvatiti:
prema njegovom miljenju asnik koji se predao vie nije bio vrijedan da se prema
njemu drugi odnose kao prema asniku.
Na elu svojih pobjednikih jedinica, von Choltitz je uao u Rotterdam i prihvatio

bezuvjetnu predaju grada. Bio je prvi njemaki guverner Rotterdama, i vrlo strog
vladar. 18 svibnja 1940. primio je eljezni kri iz ruku samog Fuhrera.
I drugi hitni zadaci nali su se na putu ovog hrabrog asnika, i sve ih je obavio na
svoj hladnokrvan, mira nain. Na elu 2. pjeake divizije, njegove stare jedinice iz
Oldenbourga, pokrenuo je napad na Krim i bio zaustavljen tek stranim topovima
Sevastopolja. No Fiihrer je poznavao svog ovjeka. Osvaja Rotterdama sada je
dobio sredstva uz pomo kojih e postati i osvajaem Sevastopolja; 600 mm
minobaca Thor, koji je teio preko 120 tona; 430 mm Gamu, koja je teila 140
tona; i cijelu bateriju Dora, 80 mm topova od 55 tona.
Jo prije no stoje bitka poela, Hitler je maknuo jednu od crvenih zastavica s karte u
svom uredu, dajui na znanje cijelom svijetu daje von Choltitz ve osvojio tadanju
najmoniju tvravu na svijetu. Von Choltitz je to ozbiljno shvatio. I grad i tvrava
pali su u njegove ruke nakon to su bili izloeni bombardiranju kojemu zasigurno
nije bilo ravno niti jedno drugo bombardiranje u povijesti ratovanja.
Von Choltitz primio je Fiihrerovu osobnu zahvalu, a njemaki je radio spominjao
njegovo ime danju i nou zahvalnim zemljacima. Himmler mu je ponudio visoku
poziciju u SS-u,

no von Choltitz je bio Prus i vie je volio vojsku. Himmler je skrio svoju srdbu
armantnim smijekom aljenja, a von Choltitz je pojurio naprijed strelovitom
brzinom, pretekavi ak i Rommela na njegovom putu prema slavi.
Himmler je okrenuo leda planu Pariza i von Choltitzu. Za razliku od svoga
posjetitelja bio je nenaoruan, no nije se plaio da e general iznenada poludjeti i
pokuati mu oduzeti ivot. General je na neki nain bio nacionalni junak. Himmler
je podigao svoj konjak i mirno stajao drei au ispod nosa, uivajui u njegovom
mirisu. Zakljuani u njegovom radnom stolu nalazili su se papiri koji su odobravali
imenovanje generala u in Obergruppenfuhrera Waffen SS-a. To je trebala biti
njegova nagrada koju e dobiti nakon to potpuno sravni Pariz sa zemljom, a ovoga
puta nee ga nitko pitati hoe li radije ostati u vojsci.
"Von Choltitz," rekao je Himmler polako se okreui prema njemu, "vjerujem da ne
sumnjate u nau konanu pobjedu? Jer ako imate takvih sumnji, uvjeravam vas da su
one neosnovane. Potrebno nam je samo jo dvije godine. Samo da izdrimo jo to
vrijeme - a vi znate jednako dobro kao i ja da smo sposobni za to - i kunem vam se
da e pobjeda biti naa... Ova posljednja vratolomija Saveznika, ta invazija na

Normandiju -" Prezirno je odmahnuo rukom. "To su posljednji trzaji umirueg

ovjeka! Vjerujte mi, Choltitz, stvarno su morali zagrepsti po dnu bave kako bi
izveli taj trik. Samo im se moramo oduprijeti, i oni se jednostavno nee imati kamo
povui. Potroili su sve svoje resurse, sve su uloili u uvjerenje da emo mi
propasti - to se, naravno, nee dogoditi. No, u meuvremenu, generale, dok
ekamo, moramo biti vrsti; moramo biti okrutni. Ako je potrebno, moramo biti i
nehumani... unitenje Pariza biti e demonstracija nae moi i psiholoki udarac od
kojega se neprijatelj nikada nee oporaviti... Pratite li me?"
General von Choltitz polako je i duboko udahnuo prije no to mu je odgovorio.
"Reichsfuhreru, morate mi dopustiti da istaknem kako Pariz nije Rotterdam... Pariz
nije ni Sevastopolj. Cijeli e se svijet

podii na noge ako ga unitimo - a Bog neka nam je na pomoi ako izgubimo rat!"
Mrani osmijeh zadovoljstva pojavio se na Himmlerovom licu.
"Neron je svirao dok je Rim gorio. I cijeli svijet jo uvijek pria o tome... Jednoga
dana, dragi moj generale, svijet e govoriti o vama i meni. Za tisuu godina, jo e
uvijek priati o nama. Nadmait emo i Cezara i Atilu! A ako, suprotno svim mojim
oekivanjima, izgubimo bitku - barem emo je izgubiti u plamenu slave." Zabacio
je glavu i glasno se i oduevljeno nasmijao. "Svijet e se zatresti u svojim cipelama
na sam spomen naih imena! Himmler i Choltitz! Djeca e plakati, a ene vritati i
najjai mukarci e problijedjeti!"
Himmlerov glas bjesnio je dalje u opisima iekivane slave. Von Choltitz popio je
jo jedan sedativ i dvama prstima proao po unutranjosti svog visokog pruskog
ovratnika. Hrabro je prekinuo Reichsfuhrera.
"A to ako Pattonove oklopne divizije stignu u Pariz prije no to ja budem imao
priliku unititi grad?"
"Ah! Samo mislite na svoju obitelj! Znao sam da vas neto mui!" Himmler je
srdano pruio ruku i uhvatio von Chol-titza ispod lakta. "Ne bojte se za njihovu
sigurnost, ja vam to osobno jamim. Ostanite u vezi s Modelom i Hausserom.
Nemojte se zamarati s von Rundstedtom. On je jedna stara baba, moete ga
zaboraviti. A to se tie Speidela, on je ve jednom nogom u Germersheimu."
"U Germersheimu? General Speidel?"

Von Choltitz brzim je pokretom zapanjeno podigao glavu, a Himmler se tajanstveno

nasmijeio.
"Moji dounici su uvijek u tijeku, uvjeravam vas... Udarit emo kada za to doe
vrijeme."
"Ali Speidel -!"
Himmler se zasmijuljio. Von Choltitz je smeten izvukao cigaretu i pripalio je, i
omraeni dim se uzdigao prema Himm-lerovu licu.
"Moete se osloniti na mene, naravno", rekao je von Choltitz. "Unitenje Pariza e
biti izvreno im dobijem jedinice i

oruje koje mi je obeano, no u ovom trenutku ak ni nemam dovoljno ljudi kako
bih branio hotel Meurice... Reeno mi je da u dobiti pukovniju tekih tenkova.
Jedini problem je taj to vie nemaju dovoljno tenkova niti da svaka satnija dobije
samo po jednoga. Toan broj je, vjerujem, sedam Panzera, svi u aljenja vrijednom
stanju i nesposobni za sudjelovanje u borbi, i nekoliko Tigrova. Osim toga, imaju
municije koliko im je dovoljno za otprilike dvadeset minuta borbe. U ovom
trenutku, tenkovske posade jednostavno lutaju po selima pjeice s pukama na
ramenima... Ne elim zavriti u Germersheimu ili biti objeen u Plotenzee poput
najobinijeg zloinca, shvatite Reichs-fuhreru, ali ako ne dobijem potrebne jedinice
i naoruanje, doista vam ne mogu jamiti da u moi izvriti svoje naredbe u
potpunosti."
Himmler je ozbiljno kimnuo, jednom rukom prekrivajui usta zbog dima cigarete.
"Dobit ete sve to je potrebno", rekao je. "Sada se vratimo planu grada i
pogledajmo tono to sve treba biti uniteno."
Telefoni su zvonili po cijelom Treem Reichu. Na Jutlan-du, gdje je bila smjetena
19. SS-ova oklopna grenadirska divizija Letland, zvonili su kako bi se ona okupila.
Stotine tekih vozila naputale su vojni kamp Boris. U Flensborgu i Neu-rminsteru
okupilo se est stotina oklopnih vozila svih opisa. Inenjerci su probijali ceste preko
noi. Zapovjednici su se brinuli i pourivali ljude da krenu. Pokret oklopnih divizija
nije bio unaprijed najavljen, to je rezultiralo ogromnim epom u prometu. Jutland
je postao jedan veliki vojni logor.
Usred tog kaosa, 20. SS-ova oklopna divizija Estland, koja je tek bila poslana u

Jutland, dobila je novo nareenje da se okrene i vrati natrag. Obergruppenfuhrer

Wengler je istog trenutka vrlo upeatljivo odglumio epileptini napadaj. Ljudi su ga
s divljenjem gledali dok je on izvodio svoj trik i iekivali vrijeanje koje e
zasigurno uslijediti.
"Koji kratkoguzi kreten je smislio tu glupost?" zagrmio je, u tmurnu kinu no.
"Kako da se ja sada okrenem na ovim prljavim prokletim cestama?"

"Ne znam kako, ali to se tie onoga tko", odgovorio je asnik za vezu, sjedei na
svom motociklu i smijui se dok mu je kia kapala s crne pelerine, "va kratkoguzi
kreten je bio Reichsfuhrer glavom i bradom."
Wengler je pljunuo i opsovao, a potom pljunuo jo jednom dok je asnik za vezu
odlazio blatnom cestom u oblaku crnih kapljica.
"U redu! Naredbe svim zapovjednicima: ponovno se vratiti u smjeru Neumiinstera.
Tono odredite jo nije poznato. I nemojte se sada vui cijeli dan!"
asnici su se istog trenutka razmilili posvuda, izvikujui naredbe. Wengler je u
tiini stajao i promatrao. Bio je jedan od najstroih asnika koji su zapovijedali
oklopnim divizijama, i nije imao strpljenja u situacijama koje ga nisu smjetale na
prednju crtu bojita.
Dok je promatrao, prizor se zapanjujuom brzinom raspadao u stanje posvemanje
zbrke. Vozila su se naslijepo okretala, meusobno se sudarajui, upadajui u kanale,
sudarajui se sa stablima i ogradama. Nekoliko ih se pokvarilo pa je nastala blokada
nasred ceste. Ljudi su posvuda vikali i psovali. Netko je izustio rije "sabotaa", i ta
se ideja sada vrsto smjestila u glavama veine ljudi kao dokazana injenica.
Polako, vrlo polako i vrlo nesigurno, ogromna je kolona krenula naprijed u smjeru
juga. Vozila na elu dola su do raskrija cesta za Haderslev i Tender prije no to su
se stvari nepovratno pogorale. Neki se nevini Oberstabszahlmeister pribliio sa
svojom kolonom koja je prevozila municiju prema tekim topnikim baterijama na
obali. Njegovo je maleno vozilo jedva izbjeglo izravan sudar s tenkom. Automobil
je vjeto skrenuo s puta, no tenk se zabio u svog susjeda, zaulo se runo kripanje i
krgutanje gusjenica, udar metala o metal, i oba su se tenka zaustavila. Povici o
sabotai, koji jo nisu u potpunosti izblijedjeli, sada su se ponovno zauli, i dostigli
pravo mahnitanje, koje je poprimilo takve razmjere da je nesretni
Oberstabszahlmeister bio izvuen iz automobila, privezan za stablo i po kratkom
postupku ubijen. Bilo je gotovo sigurno da


je taj siroti ovjek samo zalutao na svom putu, no skupo je platio svoju pogreku.
Kolona s municijom nikada nije stigla do baterija na obali. Municija je umjesto toga
bila poslana pjeakoj diviziji koja je bila u rezervi u Fioniji, a nekoliko tjedana
kasnije dolo je do velike konfuzije kada je bilo otkriveno da granate kalibra 210
mm nikako ne mogu biti ugurane u topove kalibra 105 mm. Suprotno tome,
topnike baterije na obalnim stijenama bile su oduevljene kada su njihovi topovi
od 210 mm poeli izbacivati granate od 105 mm.
"Sabotaa!" povikali su stoerni asnici.
"Opet taj prokleti Pokret otpora!" povikao je pukovnik, izgledajui kao da e dobiti
srani udar.
isto iz formalnosti, nekoliko je jadnih talaca bilo pogubljeno. Na kraju, netko je
ipak morao platiti kaznu.
Bila je zora kada su prva vozila iz 20. oklopne divizije ula u Neumiinster. Sada su
ve saznali da im je odredite bio Pariz, i daje stvar krajnje hitna. Stoga ih je
iznenadilo kada su u Neumunsteru otkrili da je jedini oblik prijevoza koji ih je
ekao na eljeznikoj stanici bio tucet francuskih teretnih vagona, vrlo stare
proizvodnje. Ceste su bile blokirane kilometrima uokolo 19. tenkovskom divizijom,
koja je takoer bila na putu za Neumiinster. S istoka je snano nadirala 233. oklopna
divizija. Svaka cesta u Jutlandu bila je zakrena tenkovima, vojnicima i oklopnim
vozilima. Svi su bili na putu za Neumiin-ster, svi su bili potrebni u Parizu, a bilo je
samo tucet francuskih teretnih vagona kojima bi trebali onamo stii.
"Sabotaa!" povikali su Reichfiihrerovi bijesni kuriri.
Jo je talaca bilo pogubljeno. elnici odgovorni za voenje neumiinsterske
eljeznike stanice bili su pogubljeni. Reichs-fuhrer je bio privremeno umiren, no
problem nije bio rijeen. Dvije oklopne divizije, 14 000 vozila s pripadajuim
ljudstvom, bile su zaglavljene na Jutlandu s dvanaest francuskih teretnih vagona!

DEVETO POGLAVLJE

Tri je tjedna dvanaestogodinji djeak, koji je bio osuen na smrt, bio zatvoren u
zatvoru u Fresnesu i ekao izvrenje svoje kazne. Zloin zbog kojega se naao
ondje moda i nije bio nita vie od djeake ale. S druge strane, mogao je to biti
smiljeni in otpora neprijatelju. Naravno, Nijemci su eljeli vjerovati u ovo drugo.
Djeak je ukrao revolver od njemakog vojnika na uglu Bulevara Saint-Michel i
Place de la Sorbonne, i zbog toga je morao umrijeti.
Unezvjerena majka pokuala je sve to je mogla kako bi kazna bila opozvana, i na
posljetku je dola i pred najvei autoritet od svih: generala von Choltitza. Naravno,
nije joj bilo dozvoljeno da sama uznemirava generala. asnik za vezu, dr. Schwanz,
iznio mu je njezin sluaj. Nije imao vie uspjeha no to se moglo oekivati.
"Zato dolazite pred mene s takvim trivijalnim pitanjima? " povikao je osvaja
Rotterdama i Sevastopolja, Ijutito odgurnuvi dokumente natrag preko stola.
"Postoje uobiajeni kanali kojima se takve stvari rjeavaju: upotrijebite ih!
Vjerojatno postoji dobar razlog zbog kojega je taj djeak osuen na smrt. U
svakom sluaju, imam mnogo vanijih stvari kojima se moram pozabaviti. Nosite
to i nemojte mi oduzimati vrijeme!"
Nije bilo nikoga drugoga kome se ta ena mogla obratiti, pa je sljedeeg dana
djeak star dvanaest godina umro ispred streljakog voda u Vicennesu. Zato bi se
ovjek takvog ugleda kao stoje bio von Choltitz zamarao sudbinom jednog obinog
djeteta? To nije bio put prema slavi. Sljedei narataji se nee sjeati generala koji
je spasio dijete od streljakog voda. Naprotiv, sjeat e se generala koji je unitio
jedan od najljepih gradova na svijetu ...

MOE LI PARIZ BITI SPAEN?

General von Choltitz vratio se u Pariz. Grad je bio tmuran i tih; ispod glatke
povrine ivota osjetio se miris nadolazee katastrofe. Broj dezertera iz njemake
vojske poprimio je katastrofalne razmjere. U skladu s time, poveanje i broj
odmazdi. Samo jedne veeri preko etrdeset ljudi za koje se sumnjalo da rade za
Pokret otpora bilo je postrojeno ispred streljakog voda. Komunisti su bili prvi na
redu.
Jednog jutra u zoru, dvojica asnika s prve crte predstavila su se von Choititzu.
Jedan je bio general-bojnik, koji je imao povez preko oka i crnu uniformu
tenkovskih jedinica; drugi je bio mladi natporunik iz inenjerije koji je bio
strunjak za postavljanje mina. Obojica su bili strunjaci za unitavanje. im su uli
u generalove prostorije, na vrata je bio ovjeen natpis ispisan velikim slovima:
ULAZ STROGO ZABRANJEN. Iza tih vrata bilo je odluivano o budunosti Pariza.
U isto vrijeme dok se odravao ovaj vrlo tajni sastanak, odravao se i drugi, jo
tajniji, u stanu na Aveniji Victora Hugoa. Na njemu su bili prisutni stanoviti
Hauptmann Bauer, asnik u slubi admirala Canarisa, i jedan diplomat koji se
predstavljao pseudonimom Farin. Hauptmann Bauer je diplomata upuivao u stanje
stvari kako ih je on vidio, a diplomat je paljivo sluao.
"Gospodine Farin," rekao je asnik, govorei vrlo tiho i vrlo brzo," cijeli ovaj grad
e nestati u dimu i od njega e ostati samo ruevine ako se ne dogodi neto posve
neoekivano to e to zaustaviti. Apsolutno je nuno da se vi susretnete s von
Choltitzom prije no to bude prekasno."
Diplomat je obrisao nekoliko sitnih kapljica znoja s ela. Popio je dvije ae
konjaka prije no stoje ita odgovorio.
"Tko je taj general von Choltitz? Odakle je on doao? Zato nisam nikada uo za

njega?"
"uli ste za njega - samo niste upamtili njegovo ime. uli ste za Rotterdam,
pretpostavljam? uli ste za Sevastopolj?

Dakle" - Hauptmann Bauer je kratko kimnuo glavom - "to je general von Choltitz!"
"Hoete rei -"
"Hou rei daje on umjetnik razaranja! to mislite, zato su ga izabrali za taj posao?
Pripada istoj koli kao i Gene-ralfeldmarschall Model: slijepa poslunost, bez
obzira na okolnosti. Dajte mu sjekiru i recite da si odsijee desnu ruku, i on e to i
uiniti, ako va in nadilazi njegov."
Diplomat je nekoliko puta proistio grlo.
"A to - to o tome kau ovi iz Bendelstrasse?"
"Nita, uglavnom."
"Pa zato onda... zato smo mi - zato ste vi -"
Hauptmannove oi sjale su iza tamnih naoala.
"Jedini razlog zbog kojega nita ne govore je zato to su oni rijetki koji su ostali
previe uplaeni da bi otvorili usta! Ostali su otili."
"Otili? Kamo su otili?"
"Na isto mjesto kamo emo i vi i ja ako ne budemo vrlo paljivi - u Plotenzee."
Diplomat je irom otvorio usta.
"Objeeni su?" rekao je grubim glasom.
"Naravno da su objeeni! Sada me sluajte, gospodine Farin, i recite mi to mislite o
ovome: nova tenkovska pukovnija je upravo stigla u Pariz. Smjeteni su u vojarni
Princa Eu-gena u Versaillesu. Njihov zapovjednik je ovjek koji je upravo onakvog
tipa s kojima emo se morati pozabaviti: general-bojnik, dva puta degradiran, na
elu najjaih tenkova na svijetu. Ne govorim ovo olako. Mogu vam obeati da kada
bi do Berlina dola vijest da su na putu, admiral Canaris bi nestao tako brzo da ga se

ne bi vidjelo od praine. Ne bi ak stao niti povesti vlastitu baku, onu..."

"Dakle, to vi predlaete?" upitao je diplomat nervozno. "to ja mogu uiniti u vezi
toga? I zato su dovedeni ovamo?"
Bauer je slegnuo ramenima.
"to bi moglo biti destruktivnije od tenka? Posebno tenka iz 27. kanjenike...
Dopustite da vam kaem jo poneto o njima.

Pukovnija se sastoji od est bojni pod zapovjednitvom gene-ral-bojnika
Mercedesa. On je sam, kao to sam vam ranije rekao, imao razloga biti degradiran
dva puta u svojoj karijeri. Svi koji mu slue su, u vremenu otkada su u vojsci,
odsluili zatvorske kazne. Silovanje, pljake, provale - samo navedite zloin, i oni
su ga poinili. Oni su, da se blago izrazim, krajnje nedisciplinirana skupina
grubijana... Moete li zamisliti kako bi izgledalo kada bi ih se pustilo da divljaju
ulicama Pariza?"
"Da."
"Potpuni masakr -"
"Da."
Farin je polako priao prozoru, s jo jednom aom konjaka u ruci. Stajao je ondje
nekoliko trenutaka, tiho zurei na ulicu.
"Krvava orgija", rekao je na posljetku. "U pravu ste, naravno. Neto se mora uiniti
kako bismo to sprijeili."
"Drago mi je to se slaete."
"Kako bi bilo da -" Farin je oklijevao. "Kako bi bilo da organiziramo policijske
barikade? Pogledajte ondje, Haupt-mannu Bauer." Pokazao je kroz prozor prema
policijskom naredniku koji je etao ulicom. "Obrana Pariza - a zato ne? Policija,
kojoj bi pomogli lanovi Pokreta otpora... to bi se dalo srediti."
"Siguran sam da bi moglo, gospodine Farin. No istovremeno me strah da bismo
time mogli ii Hitleru na ruku. Sluajno znam da u ovom trenutku jedna bojna
Dirlewangerove brigade kree prema Parizu. Svaki ovjek iz te sile je pomilovani

zloinac - pomilovan ne zbog toga stoje njegov sluaj razmotren u drugom svjetlu,
nego zato to je Fiihrer iznenada odluio da ak i zloinci mogu imati svoju svrhu.
Podaci kojima ja baratam govore da su oni poslani ovamo upravo u svrhu
provociranja akcije sline onoj koju ste upravo spomenuli." Bauer je sa aljenjem
odmahnuo glavom. "Policija i Pokret otpora... To je privlana zamisao, no koliko bi
dugo oni mogli izdrati protiv silne njemake vojske? Koliko bi im se oni mogli
odupirati? Bojim se, ne dovoljno. Ne dovoljno."
"Pa to vi predlaete, Hauptmanne?"

"Prema mom miljenju, postoje samo dva naina na koje moemo djelovati. Jedan
je zadravati stoje dulje mogue ljude i vozila koja von Choltitz eka; a drugi je
dovesti amerike oklopne divizije u Pariz stoje prije mogue."
Farin je uzdahnuo.
"Volio bih da sam sada u Londonu!"
"Vjerujem vam", sloio se Bauer uz kratak smijeak. "Pariz ba i nije najugodniji
grad na svijetu, ha? Upozoravam vas, ni u Njemakoj ne cvatu rue. Admiral je ve
spalio sve svoje dokumente. A znate tko je postavljen na mjesto Oberbefehls-habera
za zapad? Generalfeldmarschall Walter Model! Nitko drugi. To je ovjek koji moe
nanjuiti prevaru na stotinu kilometara. Vjerujem da niti sam Hitler ba ne voli
previe tog momka."
"Taj je ovjek necivilizirani tiranin", rekao je Farin zamiljeno. "uli ste priu o
von Rundstedtovom ampanjcu, naravno? Modelovi uhode otkrili su da ima
ezdeset sanduka ampanjca u podrumu. Pet minuta kasnije - pet minuta, pazite! - sve
je bilo izliveno u odvod. Kakav gubitak! Kako nepotrebno!"
"Govore da on spava s primjerkom Mein Kampfa ispod jastuka. Zvui mi
vjerojatno. On i von Choltitz nisu ljudi nego vojniki roboti."
Dvojica suuesnika su stajala i bavila se vlastitim mislima, i tada je na posljetku
diplomat iskapio konjak i uzeo kaput i aktovku s novom odlunou.
"Moramo vidjeti to se moe uiniti. Pariz mora biti spaen pod svaku cijenu.
Posjetit u von Choltitza odmah i pokuati prosuditi kakvi su nam izgledi s njim.
Pomoglo bi nam kada bismo nali neto protiv njega - neto ime bismo ga mogli
ucijeniti - neto to bi moglo zanimati prijatelja Modela."

"Sumnjam da emo ita pronai. On je pravo olienje savrenstva. No, elim vam
svu sreu." Bauer je ispruio ruku a drugi ju je vrsto stisnuo. "Ostat emo u vezi
uobiajenim putem, naravno - pod pretpostavkom da sam ovdje."
"Nadam se da ete biti."

Farin je stajao i oslukivao na vratima nekoliko trenutaka prije no to ih je otvorio.
"Mislim da je najpametnije da se raziemo odvojeno. I sami plonici imaju ui ovih
dana... Do vienja, Hauptmanne!"
"Do vienja."

DESETO POGLAVLJE

Normandija je postala drugim Staljingradom. Pedeset tisua ljudi je bilo
zarobljeno; etrdeset tisua je izgubilo ivote. 27. oklopna pukovnija bila je svedena
na jednu petinu poetne snage, i ta preostala petina bila je poslana u Pariz iz razloga
koji im jo nisu bili otkriveni.
U sumornom raspoloenju koje se nije trudio skrivati, Generalfeldmarschall von
Rundstedt izvijestio je kako se u Normandiji iskrcalo 1 800 000 saveznikih
vojnika; te da se nasuprot tih I 800 000 nalazi svega 200 000 Nijemaca. Niti jedna
oklopna divizija nije imala vie od deset tenkova; bilo ih je mnogo koje su imale
samo pet; neke su imale i manje. Pukovnije su se smanjile na veliinu satnija. Stanje
je bilo oajno, kao to je von Rundstedt esto isticao svojim kolegama.
No stanje je nastavilo biti oajno, pa je ak i stari von Rundstedt na kraju izgubio
strpljenje.
"Kakve koristi od toga to me nazivate etrdeset puta dnevno?" urlao je u telefonsku
slualicu. "Ne mogu vam rei to da radite! Ne mogu izvui jedinice iz eira! Ne
mogu napraviti tenkove od komada kartona! Jedino razumno bi bilo da se predamo,
rekao sam to ve stotinu puta, no ovi kreteni u Berlinu ne ele ni uti za to! Trebalo
bi ih zatvoriti, sve njih prokletnike! Kaem vam, nai vode su gomila treerazrednih
budala!"
Zalupio je slualicu na njezino mjesto. Telefon je pao na pod. Von Rundstedt je
samo frknuo, zgrabio svoj gornji dio uniforme i izjurio iz prostorije. Na uniformi
nije imao odlikovanja, poput najnieg vojnika, no bio je najodlikovaniji ovjek u
cijeloj Njemakoj. Zbog neke svoje muice, Generalfeldmarschall von Rundstedt
nikada nije nosio svoja odlikovanja, osim ako mu to nije bilo izriito nareeno.
Nagurao je ljem na glavu, iziao kroz prednji ured i kratko salutirao.

"Pozdravljam vas, gospodo... sutra u ovo doba zapovije-dat e vam novi asnik.
Imam osjeaj da u biti uklonjen!"

STRAMMICA U HOTELU MEURICE

Dvojica civila u konim kaputima i sa eirima naruenima preko oiju sjedila su u
straarnici u hotelu Meurice. Nisu imali nikakva posebna posla ondje, no svejedno
su se udobno smjestili. Jedan se izvalio u naslonjau, s rukama u depovima,
ispruenih nogu prekrienih u glenjevima. Drugi je svoje noge u prljavim
cipelama stavio na stol, a sive su mu oi promatrale prostoriju, kratko zastajuci na
svakom predmetu kao daje njegovo vlasnitvo. ovjeka koji je straario vei su dio
vremena ignorirali.
"Hej, Heinrich, zna to?"
ovjek izvaljen u naslonjau malo se pomaknuo i kimnuo glavom prema svom
prijatelju, koji je samo neto progundao i podigao jednu obrvu.
"to?"
"Sit sam ovog mjesta. Ovaj mi je grad dosadan."
"M-hm."
"Dosadan mi je. Doista mi je dosadan. Bilo nam je bolje u Lembergu. U Poljskoj je
stvarno bilo dogaanja, ha?"
"M-hm."
"Sjea se one koke Tamare u Brest-Litovsku? Kakva ena!" Pokroviteljski se
okrenuo prema ovjeku koji je obavljao straarsku dunost. "Zna to? Taje
djevojka zapovijedala cijelom bojnom partizana! Ubila je dvojicu naih generala
vlastitim rukama! Kakva djevojka, ha?" Odmahnuo je glavom. "Bilo ju je gotovo
teta ubiti."

"U Moskvi", rekao je onaj sivih oiju iznenada, "ti isperu mozak. Pretvore te u
drugaiju osobu i kau ti da si izlijeen. To je gore nego da te ubiju."
"Zna to?" rekao je njegov prijatelj, po trei put. "Ako izgubimo ovaj prokleti rat,
imam namjeru prikljuiti se crvenima. Doista imam. Kada se sve svede na osnove,
njihov se program gotovo ne razlikuje od naeg. Doista mislim kako bih trebao
postati komunist. Imam nos za takve stvari. Zbog toga

sam uspio sauvati glavu na ramenima sve ove godine. Bio sam u Dirlewangerovoj,
zna. Bio sam -"
"Ne zanima me gdje si bio prije. Sada si u Parizu, to je sve to znam, pa prestani
kukati i provedi se to bolje moe." Heinrich je iznenada spustio noge sa stola i
optuujui se okrenuo prema straaru, Oberfeldwebelu iz topnitva. "Nadam se da
shvaa kako su svi razgovori koji se ovdje vode najstroa tajna?"
Oberfekhvebel je nezainteresirano slegnuo ramenima. Nikada nije uo za kinesku
poslovicu "nita ne vidim, nita ne ujem, nita ne znam", no svejedno je to bilo
naelo kojega se instinktivno pridravao - i kojemu je dodao "ne razmiljaj nita".
Za svaki sluaj. esto je bilo bolje ne razmiljati kada ste bili u vojsci. Razmiljanje
je moglo biti neugodno, a moglo je dovesti ovjeka i u neprilike. Posebice sada,
kada ste se, ne svojom krivnjom, nali s nekoliko uljivih Gestapovaca koji su lako
mogli postati okrutni iz nekog obinog razloga poput toga da im se ne svia vae
lice.
Oberfeldwebel je uzdahnuo i nesvjesno pogledao prema satu. Uz malo sree,
smjena e mu doi za nekoliko minuta. Poeo je marljivo pisati svoje izvjee.
Kakva zla srea je bilo biti roen u Njemakoj ba na vrijeme za rat! Stoje njega
bilo briga za Lebensraum i sline stvari? to se njega ticalo, imao je posve
dovoljno ivotnog prostora kod kue u Dortmundu. Ondje moda i nije bilo vrlo
uzbudljivo, no nije traio nita bolje od toga. Zato je ba on bio tako zle sree Naglo je prekinuo svoje razmiljanje i posluno ispraznio svoje misli. Razmiljanje
je bilo opasno. Bilo je bolje ne poticati ga.
Vrata su se iznenada otvorila uz tropot. Oberfeldwebel i Gestapovci su panino
pogledali prema njima, no bio je to samo dolazak - pomalo neuobiajen - nove
strae. Dvanaest vojnika iz tenkovske pukovnije buno je upalo u prostoriju.
"Halo, halo, halo!" zagrmio je prvi od njih, Obergefreiter Porta, glasom od kojega
su se zatresli i sami zidovi. "to imamo ovdje?"

Pokazao je prstom prema Gestapovcima, koji su ostali u svojim naslonjaima,

uvredljivo zurei u njega. Iza Porte uao

je i Maleni. Istog trenutka je sjeo na stol, uz svoje uobiajeno zanemarivanje
discipline.
"OK", rekao je veselo. "Stigli smo. Moete im rei da smo ovdje i tada ste
slobodni."
"Kako se usuuje?" pitao je Oberfeldwebel ljutito. Moda i nije mnogo razmiljao,
no vjerovao je u disciplinu. "Ustani i salutiraj i propisno se najavi! to misli, gdje
se nalazi? U pivnici? Ovo je pruska straarnica, kad te ve moram podsjeati!"
"Daj, gubi se", rekao je Porta oteui.
"Ako ste ovdje kako bi smijenili straara, zato onda to ne napravite?"
Svi su se polako okrenuli kako bi promotrili Gestapovca. Budui komunist, Peter,
bio je taj koji je progovorio.
"Tko su oni?" upitao je Porta.
"Nemam pojma", rekao je Oberfeldwebel hladno.
"U tom sluaju, bilo bi najbolje da nestanu odavde! Mi ne trebamo civile u svojoj
straarnici. Naravno, osim ako -" - ta mu je pomisao iznenada pala na pamet "osim, naravno, ako su uhieni?"
"Obergefreiteru!" zagrmio je Peter, ljutito skoivi na noge. "Ja sam
Untersturmfuhrer!"
"Doista?" upitao je Porta, dosaujui se. "Zato mi to govori? Siguran sam da ti je
teko, prijatelju, jako mi je ao, ali to oekuje od mene? Ja sam Obergefreiter,
kao to si rekao, i sljedeih dvadeset i etiri sata sam ovdje na strai kako bih bauke
drao podalje od starog generala s gornjeg kata. To je sve to znam, i ne mogu
dopustiti da civili sve zakre."
Heinrich je iznenada zijevnuo, izvukao ruku iz depa, i pruio ispravu.

"Tajna policija", rekao je umornim glasom.

Porta nije bio nimalo impresioniran tom spoznajom.
"Nije me briga jeste li iz tajne policije ili iz tajnih istaa ulica", rekao je Heinrichu.
"Svejedno nam ne smijete zakriva-ti prostor u straarnici. Propisi su propisi, ak i
za Gestapo."
"Je li ti palo na pamet", ljutito je upitao Heinrich, "da smo moda ovdje kako bismo
uhitili upravo tebe?"

"Iskreno reeno, nije", rekao je Porta. "To mi se ini posve nevjerojatnim." Porta je
trijumfalno stavio ruku u dep i izvukao bijelu traku za rukav na kojoj je pisalo
"Kanjenika pukovnija." "Jesi li ikada uo za nas?" promrmljao je.
Dvojica Gestapovaca pogledala su traku, a potom jedan drugoga.
"Kojeg vraga vi radite u Parizu?" upitao je Peter.
Porta je potapao jednu stranu svog velikog nosa i nije nita rekao. Vrata su se
ponovno s treskom otvorila. Ovaj put bio je to Barcelona. Odmarirao je do
Oberfeldwebela i elegantno lupio petama.
"Felchvebel Blom, 27. oklopna, 5. satnija, javlja se na stra-arsku dunost."
Oberfekhvebel je uzvratio pozdrav, osjetivi olakanje to se pojavio netko tko je
potovao propise, pa makar i povrno.
"Oberfeldwebel Steinmache, 109. topnika pukovnija, predaje strau."
Barcelona se opustio iz propisnog ukoenog poloaja.
"to je s njima?" upitao je, pokazavi palcem prema Pe-teru i Heinrichu. "S kakvim
se pravom dvojica civila nalaze u straarnici? to oni rade ovdje?"
Ovoga puta Oberfeldwebel je izgubio strpljenje.
"Pitaj njih, a ne mene! Ako ti se ne svia kako izgledaju, utni ih van! Ti sada ovdje
zapovijeda, a ne ja, hvala Bogu!"
Zgrabio je svoj ljem, jo jednom kratko salutirao i napustio prostoriju.

"Shvaam", rekao je Barcelona, zamiljeno.

Sjeo je na Oberfeldwebelovu stolicu i razgledao prostoriju. Pogled mu se na
posljetku zaustavio na Peteru, kojem je postajalo sve neugodnije nakon razgovora s
Portom. Ili je to bilo samo od Barcelonina ulaska? No, zbog neega je bio vrlo
nesretan. Kimnuo je glavom prema Heinrichu.
"Idemo. Tko eli ostati negdje gdje nije dobrodoao?"
Navukao je eir na oi i zakopao svoj koni kaput sve do brade. Heinrich se
namrtio.
"emu urba? Otii u kad budem spreman za to."

"Ja sam spreman", rekao je Peter.
Krenuo je prema vratima, a istoga trenutka, s instinktivnim oprezom koji je
karakterizirao brojne njihove akcije, Maleni i Porta krenuli su za njim i prvi stigli
do vrata.
"Priekaj trenutak!"
Barcelona je sjedio kiljei, noktom se kvrcajui po zubima, zurei u Petera.
Iznenada je lupio rukom po stolu.
"Sefior Gomez, pa to je prekrasno! Nakon svog ovog vremena! Svijet je doista
malen - ili je to ve netko rekao? Nema veze, rei u to ponovno... Vidi, vidi!" tiho
je zazvidao. "Moram priznati, novo ti odijelo dobro pristaje, drue!"
Peter se arogantno okrenuo prema vratima.
"Lijepo vas molim da me pustite da proem."
Maleni i Porta se nisu micali. Na trenutak su njih trojica tvorila smrznutu sliku, a
potom se Heinrich, oito naslutivi opasnost, pridruio svom prijatelju pokraj vrata.
"Moglo bi biti problema", rekao je, "ako stavite ruke na pripadnika Gestapa."
"Otvorite ta vrata!" zahtijevao je Peter, zvuei pomalo histerino.
Vrlo polako, Porta je ispruio ruku, okrenuo ga prema ostatku prostorije i pokazao

prema Barceloni.
"Moda nisi shvatio da se gospodin obraa tebi?" upitao je. "Moda bi htio da ti to
sve ponovi?"
"Zahtijevam da otvorite ta vrata!" zaurlao je Peter.
"Ne zahtijeva ti nita", usprotivio mu se Porta sa irokim smijekom na licu. "Samo
se stiaj, i radi ono to ti kaemo."
"Osim ako, naravno -"
Maleni je ostavio reenicu nedovrenom; samo je izvukao no zlokobnoga izgleda
i poeo se poigravati njime. Barcelona je poprimio zamiljen izraz lica.
"Dvadeset i drugog lipnja 1938.", promrmljao je. "Ram-bla de la Flores u
Barceloni... Sjeam se da si nas astio piima u svom apartmanu u Ritzu... Sjea se
toga, drue? Ja se sjeam. Dobro se toga sjeam. Samo" - Barcelona je suzio oi
dok je promatrao toga ovjeka - "u onim danima, kako se sjeam,

bio si odan komunistikoj stranci. to se dogodilo s crvenim zvijezdama, drue?
Oi su ti bile ispunjene njima!"
"Ti si lud!" Peter se jo jednom pokuao oteti iz Portine krupne i snane ruke. "Ti
bulazni! Zar ne vidi da sam Un-tersturmfuhrer u tajnoj policiji? Ima oi u glavi,
zar ne? Pretpostavljam da si ve vidio Untersturmfuhrera u ivotu?"
"Oh, mnogo puta", sloio se Barcelona glatko. "Alija mislim da e priznati kako
nije lako nekom tko te poznavao pod imenom drug Gomez da te sada odjednom
pone nazivati Un-tersturmfuhrerom... Koji je bio tvoj in u panjolskoj, Gomez?
Satnik, zar ne? Ili bojnik? ovjee! Jo uvijek se sjeam onog lijepog govora kojeg
si nam odrao u svom apartmanu u hotelu Ritz! Sjea se tog govora, Gomez?
Prava stvar!"
Barcelona je nagnuo natrag svoju stolicu, stavio noge na stol, prekriio ruke na
prsima i zurio u strop kao u transu.
"Drugovi, vrijeme za govore je dolo i prolo! Sada je dolo vrijeme za djelovanje!
Djelovanje, drugovi, za ope dobro! Zato sam ovdje - kako bih vas savjetovao,
kako bih vas ohrabrio, kako bih vam pomogao kako god znam, kako god mogu...

Budite sigurni u to da vas podupiremo, sada i zauvijek!"

Nastala je tiina. Peter se poeo nervozno trzati. Heinrich je zurio u njega s
uenjem u oima. Barcelona je iznenada spustio noge na tlo i nasmijao se,
"Bila je to najvea prevara svih vremena, zar ne? Ili si se iznenada predomislio?"
Pogledao je prema nama ostalima. "Nakon to nas je sve gurnuo u neto iz ega nije
bilo povratka, taj se lopov jednostavno pokupio i ostavio nas... istoga dana! ak nije
bio toliko dostojanstven da se nastavi pretvarati jo barem dvadeset i etiri sata! A
kamo je otiao?" Barcelona je pogledao prema Peteru koji je drhturio. "Kamo si
otiao, ha? Rei u ti, u sluaju da si zaboravio i to! Otiao si sav lukav i siguran na
brodu s ostalim komunistikim gadovima! I samo da bi nas jo vie uvrijedio,
proveo si cijelu no pijui i kurvajui se i prederavajui se hranom kakvu mi ostali
nismo vidjeli godinama! Kako se zvao onaj ruski general? Onaj koji je sve to
organizirao, kao nagradu za to to ste bili dobre male marionete

i nagovarali druge ljude da se bore za njihovu Partiju? Kako se zvao? Malinovskv?
Je li tako? Ili ti je drae Manolito? Mislim da si ga tako nazivao onih dana, zar ne?
Ili se ne moe sjetiti ak niti toga?"
Peter je iznenada skinuo svoj eir, obrisao elo rukom i mlitavo se spustio u
najblii naslonja.
"Da, da", rekao je, poprilino iscrpljeno. "Sjeam se... kada si uao u prostoriju,
uinio si mi se poznatim, samo nisam bio posve siguran."
"Ali sada jesi?"
Peter je kimnuo.
"Mislim da jesam." Pogledao je Barcelonu i nesiguran smijeak mu se pojavio na
usnama. "Da, sada se sjeam. Ti si bio izvrstan strijelac, zar ne? Jesi li jo uvijek
tako spretan s revolverom?"
Barcelona nije uzvratio smijekom. Porta je stajao poput skulpture pokraj Petera, a
Maleni je jo uvijek uvao izlaz. Mi ostali smo naulili ui i s novim zanimanjem
promatrali ovog pripadnika Gestapa koji je bio lan komunistike partije u
panjolskoj. Ovo je doista bio rijedak fenomen!
"Smatraju me jednako spretnim kao to sam uvijek i bio", rekao je Barcelona

polako. "Neki kau da sam ak i spretniji... Puno sam vjebao otkada smo se
posljednji puta sreli, drue! Prava je teta to ti ne mogu pokazati, ali mislim kako
se to ne bi ba previe svidjelo naem generalu gore."
"Ne brini", rekao je Peter urno. "Povjerovat u ti i bez demonstracije."
"I bolje ti je."
"A to se tie onoga u panjolskoj" - nemarno je slegnuo ramenima - "to je odavno
zaboravljeno. Ve sam bio proao svoje borbe kada sam se bio susreo s vama. Bio
sam ranjiviji no to ste primijetili. Znate to bi mi se. dogodilo da me se Falanga
ikada doepala?"
"Dvanaest metaka u potiljak", rekao je Barcelona jednostavno. "I jo uvijek mi
padaju na pamet ljudi koji bi ti rado to uinili... ukljuujui i mene samoga!"

Peter je panino ustao. Porta gaje brzo gurnuo natrag u naslonja i zadrao u njemu.
Barcelona je odmahnuo rukom.
"Zaboravi to na trenutak. Moda se tome jo vratimo kasnije. No, prije toga ti
moram postaviti jedno pitanje. Jesi li ti ubio Conchitu? Pronali smo je u jarku u
nekoj uliici iza Ronda de san Pedro. Vrat joj je bio prerezan... Paco je gotovo
poludio. Uvijek se zaklinjao da si to ti uinio."
Peter se ugrizao za usnu.
"Bila je kurva. Zasluila je da joj se prereze vrat."
"Samo zato to je bila kurva?"
"Bila je dvostruka agentica. Radila je za nas nekoliko mjeseci i iznenada smo otkrili
da je pijunirala i za drugu stranu."
"Pa ste joj prerezali vrat?" Barcelona je preao preko prostorije i stajao gledajui
dolje prema problijedjelom Peteru. "Samo tako?"
"Bila je dvostruki agent, kaem ti -"
"To ti kae! Nitko drugi mi to nije rekao. A ak i da je bila, trebala je biti izvedena
pred sud u Calle Lavetani, a ne baena u jarak odrezane glave."

Zapanjeno smo zurili u Barcelonu. Obino je bio sentimentalan kada se radilo o

panjolskoj; ak i kada se radilo o tamonjem graanskom ratu. Bila je to zemlja
sunca i nasada narani i neprestanih siesta, a graanski rat je bio epizoda
mladalakog romantizma, vrijeme ideala i smionosti. Nikada prije nismo vidjeli
Barcelonu tako turobnog i ogorenog.
"Ako te Paco ikada dohvati", obavijestio je Petera, "dobit e no u leda prije no to
shvati to te snalo."
"Ta je ena bila dvostruka agentica", protestirao je Peter po trei put. "Uostalom,
samo sam izvravao nareenja."
"Sranje! Ubio si Conchitu iz samo jednog razloga: jer je vie voljela Paa od tebe.
Jer je odbila spavati s tobom."
Peter je ispruio obje ruke u nemonoj gesti.
"Sada je dosta, Blom! Hajdemo zavriti za danas, moe? Zato toliko kopati po
prolosti? Svi smo radili stvari koje bismo radije zaboravili - ukljuujui i tebe,
prijatelju! Znam

nekoliko dogaaja za koje bi radije da ih ne spominjem. A iako ima izvrsno
pamenje, nije se uvijek mudro prisjeati previe stvari iz prolosti. Obojica smo
sada na istoj strani, pa bi bilo bolje da zakopamo ratnu sjekiru."
Barcelona je sumnjiavo podigao obrvu. Peter je ustao i poloio ruku na njegovo
rame.
"Sluaj, Blom. Dobar sam prijatelj Obergruppenfuhrera Bergera i poprilino sam
uspjean. Neke su se stvari dogodile u Poljskoj i Ukrajini... samo stoje to stroga
tajna, i ne mogu ti vie priati o tome. Morat e mi vjerovati na rije -"
"Kamo vodi sve ovo ulagivanje?" upitao je Barcelona.
"Samo mi je palo na pamet da bi ti koni kaput pristajao moda jednako tako dobro
kao i meni. to misli o tome?"
"Misli da se pridruim tvojima?"
"Mogao bi proi i gore."

Barcelona je odmahnuo glavom i nasmijao se.

"Ne hvala! Posluao sam tvoj savjet 1938. i jo uvijek zbog toga alim. Neu dva
puta nasjesti na isti tos... a osim toga, nikada ba nisam volio kou."
Maleni se iznenada odmaknuo s vrata.
"Sredite se, netko dolazi."
Brzo smo stali u stav pozor kada su se vrata otvorila i na njima pojavio natporunik
iz inenjerijske pukovnije. Uao je u prostoriju. Bio je vrlo sitan i dotjeran;
uniforma mu je pristajala poput druge koe, izme su mu se sjajile poput dragog
kamenja. Iz tog je ovjeka isijavao vei autoritet nego iz tuceta generala. ak su i
Gestapovci bili vidno zadivljeni.
Pogledom je hladno preao straarnicom. Lice mu je, iako je bio mlad, bilo grubo i
naborano, s visokim jagodicama i snanom eljusti. Izazivao je potovanje i prije
no to bi otvorio usta. Bio je tip prekaljen u ratu. vrst poput dijamanta, genijalan,
precizan i vrlo djelotvoran. Niste ga morali poznavati osobno da biste znali kakav
je.
"Gospodine!" Barcelona je salutirao takvom ustrinom da mu je ruka izgledala kao
daje na opruzi. "Fekhvebel Blom, gospodine. Na straarskoj dunosti u hotelu
Meurice s tri doasnika

i dvanaest ljudi." Zastao je. "Dvojica civila nalaze se u stra-arnici na ispitivanju",
dodao je.
Krajikom oka ugledao sam Peterovu adamovu jabuicu kako se mahnito mie
gore-dolje, no ni on niti Heinrich nisu nita komentirali. asnik je kimnuo glavom.
"Neto za prijaviti?"
"Ne, gospodine."
ekali smo nareenje da stanemo na mjestu voljno, no ono nije dolo. Drao nas je
u stavu pozor dok je njegov ledeni pogled lutao prostorijom, upijajui svaki detalj.
"Jesu li ova dva civila ispitana?"

"Da, gospodine."
"Ima li kakvih optubi?"
"Nema, gospodine. Mogu ii."
"Pa kojeg vraga onda jo uvijek trae ovdje? Izlazite van, prije no to netko smisli
nekakvu pritubu na vas!"
ustro se okrenuo prema Heinrichu i Peteru, koji su napustili prostoriju takvom
brzinom da su se gotovo mogli vidjeti oblaci praine koji su se za njima podigli. Sa
zadovoljstvom sam primijetio da se nisu pokuavali pozivati na svoja gestapovska
prava kada su se susreli s ovjekom ovakva kalibra. Sada je usmjerio svoj ledeni
pogled prema Barceloni.
"to se dogodilo s tvojom uniformom, Feldwebelu?"
Barcelona se kratko pogledao i urno zakopao dva gumba na gornjem dijelu
uniforme. Natporunik je kimnuo.
"Da te nikada vie nisam vidio u takvom stanju. Nemar u odijevanju vodi do nemara
u drugim stvarima. Sada molim te lijepo, najavi moj dolazak."
"Da, gospodine. Koje ime da najavim, gospodine?"
"Natporunik Ebersbach. Oekuje me."
Barcelona je nestao. Mi smo nastavili stajati u stavu pozor dok njega nije bilo, sve
dok se konano nije pojavio s mladim porunikom koji je ustraeno galopirao za
njim.
"Natporunie Ebersbach! General vas oekuje. Budite ljubazni i poite za mnom -"

Bio je ljubazan, hvala Bogu, i u trenutku kada je otiao, opustili smo se s
pretjeranom naglaenou. Nekoliko sekundi kasnije, ponovno smo bili prekinuti.
Bili su to ponovno Peter i Heinrich. Oprezno su provirili kroz vrata.
"Pssst! Jel stari varalica otiao? Donijeli smo vam poklon. Upravo smo bili u
kuhinji i pronali ga u ormaru. Mislili smo da bi vam se mogao svidjeti."

"Mislili smo kako bismo ga mogli podijeliti", dodao je Heinrich, zatvarajui vrata
za sobom.
Poklon kojega su "pronali" u kuhinjskom ormaru bila je boca konjaka. Bilo je
dobro znati da se ak i Gestapo poneka-da moe ljudski ponaati.
"Svi emo dobiti pet godina u Torgau ako nas uhvate kako pijemo u straarnici",
protestirao je Barcelona, eljno otvarajui bocu i prinosei je usnama.
"Ja sam voljan riskirati", rekao je Maleni. Nije potrebno naglaavati kako smo svi
riskirali. Kada pred sobom imate priliku neto popiti, a s druge strane mogunost
petogodinje zatvorske kazne, tada razuman ovjek doista nema izbora. Boca je ila
iz ruke u ruku, od usta do usta, dok je jedan od nas drao uho na kljuanici u sluaju
da nam se netko pokua pribliiti.
"Proklet bio ako znam zato su nas poslali na ovo mjesto", poalio se Porta. "Ovdje
ne rade nita osim to po cijele dane priaju o eksplozivima."
"Pa to onda?" upitao je Peter, otvarajui paketi amerikih vakaih guma i trudei
se da izgleda to amerikije. "To o emu priaju nije vaa briga, zar ne? Svejedno
biste ih morali uvati, nije li tako?"
"Mi se ne razumijemo u eksplozive", rekao je Porta. "Ako planiraju dii cijeli
prokleti grad u zrak, volio bih da to uine bez nas. Od mina me hvata jeza."
"Nee unititi Pariz", rekao je Maleni. "Pariz sigurno nee." "Zato ne?" upitao je
Peter izazivaki. Naslonio se u svom naslonjau, a koni mu se kaput rastvorio.
Paleve je zataknuo ispod pazuha. Prije no stoje Maleni

uspio iznijeti bilo kakav uvjerljiv razlog za ouvanje Pariza, Porta se sagnuo
naprijed i zgrabio jedan od revolvera koje je Peter imao spremljene u futrolama.
"Jednostavno nee", ponovio je Maleni sumnjiavo.
"To ti misli! Kad sam bio u Katyi -"
Heinrich je iznenada vrisnuo.
"Prestani govoriti o tome kako je bilo kada si bio u Katyi. Ne mogu to vie
podnijeti, dosadniji si od zubobolje!"

"Ali njima nisam nita priao o tome -"

"Ali meni jesi!"
"to se dogodilo u Katyi?" upitao je Maleni, dosadno uporan.
Na sreu, prije no to se Peter upustio u dugu i vjerojatno vrlo dosadnu priu, Porta
mu je odvukao pozornost maui mu njegovim revolverom ispred nosa.
"Hej, drue! Hoe se mijenjati za Glicenti?"
"Mogao bih", rekao je Peter oprezno. "Daj da ga pogledam."
Uzeo je pokazanog Glicentija, pregledao ga, razmotrio i konano pristao.
Razmjena se odigrala sveano. Pitao sam se je li Peter shvatio da e, iako je sada
bio vlasnikom jednoga od najboljih revolvera na svijetu, imati najveih zamislivih
problema u pronalaenju bilo kakvih metaka za njega. Gotovo sam mu to rekao, no
na vrijeme sam se sjetio da mi Porta ba i ne bi zahvalio na tome.
"Jo nisam uo priu o Katyi", poalio se Maleni.
"Kasnije", rekao je Heinrich. "Sada moramo krenuti."
"Ne, ne moramo", rekao je Peter.
Jo smo jednom bili spaeni, ovoga puta dolaskom Juliusa Heidea, koji je upao u
prostoriju na svoj uobiajeno uinkovit nain, a uniforma mu je, kao i uvijek, bila
prema propisima do najsitnijeg detalja, lice svjesno i na oprezu i besprijekorno
izbrijano.
"Tko je ovo prekrasno bie?" upitao je Peter, pogledom pratei Heidea prostorijom.
"To je na ivui Propis", objasnio je Barcelona, kao da Heide nije bio osobno
prisutan kako bi govorio sam za sebe.

"On je na vjebama za vojnog sveca. Svaka dlaka na njegovu tijelu nauena je stati u
stav pozor."
Heide je otro pogledao Barcelonu i poastio Petera i Heinricha jednim od svojih
najprezirnijih pogleda. Iz njihovih konih kaputa i openitog mrkog dranja

zasigurno je pogodio njihov identitet, no niime nije odavao daje impresioniran

njima. Umjesto toga, njegove su oi bljesnule u smjeru boce konjaka koja je kruila
uokolo, pa se nezadovoljno okrenuo Barceloni.
"Savreno dobro zna daje zabranjeno piti na straarskoj
dunosti!"
"Zato ne da svojoj guzici priliku da progovori?" predloio je Barcelona ljubazno.
"Jo malo pa e se nai u Torgauu!" odbrusio mu je Heide.
"Da? A tko e me strpati tamo?"
Heide je napuhao grudi poput gumene splavi za spaavanje.
"Moda e te zanimati da je novi zapovjednik moj osobni prijatelj. Bili smo zajedno
u Rotterdamu. Vi pijana gomilo im-becila vjerojatno niste svjesni injenice da sam
poeo svoju karijeru u vojsci kao desetnik u padobranskoj jedinici. Imam mnogo
utjecajnih poznanika."
"Vidi, vidi", rekao je Porta, divei se; i uniti taj dojam dodavi grubim tonom:
"Kakvo sranje!"
Posve hladno, Heide se okrenuo na peti i pogledao Portu. Oi su mu bile ledene a
eljust ukoena. Oduvijek sam znao da je Julius predodreen za visok uspon na
vojnoj hijerarhijskoj ljestvici, ali nikada do tog trenutka nisam shvaao kako
visoko. Gledajui ga, doivio sam iznenadnu viziju ovjeka u uniformi pukovnika, i
s nekom udnom sigurnou sam znao da to nije tek sanjarenje, ve jasna vizija
njegove budunosti.
"Obergefreiteru Porta," rekao je hladnim autoritativnim tonom, "moda smo
trenutano kolege po oruju, no obeajem ti da u si jednoga dana staviti u zadatak
da te optuim i izve-dem pred vojni sud."
Iznenadan smijeh koji se zauo iza njega natjerao ga je da se otro okrene prema
Malenom, koji se cerio cijelim svojim

runim licem i podizao jednu majmunoliku ruku kao da e njome nekoga udariti.

"Samo poloi prst na mene i bit e u gadnoj neprilici!" zaprijetio je Heide,

izvukavi svoj revolver. "Samo jedan mali prst i vidjet e to e ti se dogoditi... to
je kanjiv prekraj, pokuaj fizikog napada na doasnika. Zna to, zar ne? Vi ste
potrona roba, vi vojnici: ja nisam! Nadalje, ja namjeravam preivjeti ovaj rat.
Iskreno sumnjam da ete i vi."
Uz hvalisavo kokodakanje, Maleni je izbio revolver iz Heideovog stiska i zgrabio
ga objema ogromnim rukama oko vrata.
"Kolege po oruju!" izrugivao se Heinrich. "Kakav dirljiv prizor!"
Maleni je protresao Heidea nekoliko puta naprijed-natrag.
"Dakle, maleni ovjee? to sada ima za rei u svoju obranu?"
"Putaj me", prosiktao je Heide, i neuspjeno pokuao udariti Malenoga u goljenicu.
"Hoe me udaviti, ti prokleta budalo? Hoe zavriti u Torgauu zajedno s
Barcelonom?"
"Zato ne?" sloio se Maleni, okomivi se na svoju rtvu. "Umrijeti zbog toga
moglo bi biti pravo zadovoljstvo."
Heideovo lice poelo je oticati i postajati ljubiasto.
"Daj, pusti to kopile na miru", rekao je Porta s gaenjem. "Ve e doi njegovo
vrijeme, ne brini... No kada doe, poteno emo obaviti posao, i to prema
propisima, ba kao to bi on volio."
Maleni je nemarno odbacio Heidea na tlo. Heinrich je pristojno zapljeskao.
Izvana se zauo dobrodoli zvuk tekih izama u hodniku, i znali smo da emo biti
zamijenjeni novim straarima.
"Kasnite prokletih deset minuta", progundao je Barcelona, dovravajui konjak i
bacivi praznu bocu na Heidea.

JEDANAESTO POGLAVLJE

Krvav i polomljen, padobranac Robert Piper bio je odveden u postaju
Feldgendarmerie u Ulici Saint-Amand.
"Ima dvanaest sati da progovori", kratko ga je obavijestio Oberleutnant Bruhner.
Sto e se dogoditi po isteku dvanaest sati, ako odlui ne progovoriti, nije mu bilo
otkriveno. Vjerojatno to nisu znali niti oni koji su ga zarobili. Vjerojatno im nije
palo na pamet da bi do toga moglo doi. Na kraju, svakoga se moglo natjerati da
progovori za dvanaest sati. SS-ov Untersturmfuhrer Steinbauer, agent Gestapa, tako
se veselo smijao u iekivanju, da mu se lice gotovo prepolovilo. Dvanaest sati!
Bila je to djeja igra.
S prezirom je pogledao poderanog i slomljenog padobran-ca. Taj nee izdrati niti
trideset minuta! Ako i toliko. Neki od njih slomili bi se nakon prvih dvadeset;
gotovo svi bi bili slomljeni nakon ledenih kupki koje bi uslijedile. Do tada ovjek
ne bi bio nita vie od obine hrpe mesa, izudarane, krvave i nerazumne. No samo
povremeno, kada bi oni tvrdoglavo htjeli nastaviti s farsom, mozak bi ostao aktivan.
U tom trenutku su uvijek mogli pribjei dobrom starom bievanju, ili ako su se
osjeali punima energije, tada bi se moglo uputit nekoliko dobro naciljanih utova u
prepone ili trbuh. Jedini problem s tom metodom bio je taj to je onaj koji ju je
provodio morao biti strunjak kako pacijent ne bi umro prije no to otkrije svoje
informacije. Sve u svemu, omiljenija razbibriga bilo bi koritenje vodenog mlaza
pod punim pritiskom. To je bilo zabavno, i uvijek djelotvorno.
Dvanaest sati! Maji kaalj! Untersturmfuhrer je protrljao ruke i bacio se na posao
svojim uobiajenim arom.
Izmueni padobranac slomio se nakon dvadeset i sedam minuta. Dao im je popis s
trideset i jednim imenom i adresama, i tijekom noi, trideset i osam ljudi je bilo

uhieno.
General von Choltitz mirno je potpisao trideset i osam smrtnih naloga.

BIJEG IZ ZATVORA U FRESNESl

inilo se kako je vojarna princa Eugena neprestano u zbrci: povici, vriskovi i kletve
ispunjavali su zrak; ljudi su trali uokolo u krugovima, asnici su vikali sve dok ne
bi promuk-nuli, izvikujui nizove kontradiktornih zapovijedi. No, ta je prividna
zbrka skrivala red koji je bio strog; disciplinu koja nikada nije dolazila u pitanje.
Posvuda su se nalazile oi koje su gledale i ui koje su sluale. Straari koji su
ljenarili na suncu, na prvi pogled su spavali, no zapravo su bili vrlo budni i
spremni za djelovanje i na najmanji znak problema.
Na trenutak, vojarna je utihnula. inilo se daje napola naputena. Izmaglica nastala
zbog vruine visila je nad dvoritem, a iz jednog kuta zaulo se priguen zvuk
vojne glazbe, bubnjeva i truba koje su letargino odzvanjali sveopom tiinom. Na
suprotnoj strani dvorita satnija oznojenih novaka vjebala je pod nadzorom
ljutitog doasnika. Uglavnom se drao pravila koje kae da to glasnije i due
ovjek vie, to je vjerojatnije da e postii nekakve rezultate. No danas je bilo
prevrue, i on je vjebe provodio u turobnoj tiini.
Sve u svemu, usprkos strogoj disciplini, bila je to dosta udobna vojarna. Dunosti
nisu bile previe naporne, a to se tie pogubljenja, kojima smo bili duni
prisustvovati svaka tri dana - pa, ovjek se nakon nekog vremena na sve navikne.
Nakon to je sve ve bilo uinjeno, i nije bilo toliko razlike izmeu povlaenja
okidaa u svojstvu pripadnika streljakog voda i povlaenja okidaa kada ste bili
lan tenkovske posade. U svakom je sluaju to znailo smrt nekom jadniku.
"To je rat", rekao je Legionar svaki puta kad bi se to odvijalo.
Toga poslijepodneva bili smo na straarskoj dunosti ispred sudnice. Oni koji su
bili dovoljno nesretni da se nadu na suenju, morali su formirati red i ekati, kao da
idu u kino. Neizbjeno bi nekoliko njih molilo da im damo cigarete, i mi bismo im
ih neizbjeno davali.


"Izvoli, stari."
Porta je dao nekome cijeli paket ijedan se ovjek iz SD-a okrenuo kako bi ga otro
pogledao.
"Nemojte nita davati tom gadu! Ubio je jednog od naih momaka!"
I on je sam bio samo djeak. Porta, iznenada pogoen akutnom gluhoom, pruio
mu je upalja i prijateljski se nasmijeio. ovjek iz SD-a je pocrvenio.
"Samo uivaj", rekao je kroz zube. "Sutra u ovo vrijeme vie nee biti iv kako bi
u njima uivao."
Djeak je arogantno nezainteresirano slegnuo ramenima.
"Vrlo si ponosan", rekao je Gregor kimnuvi glavom. "Veliki brodovi nou, sine...
postaju malene brodice od papira ujutro, ha?"
"Misli da me briga? Svi se vi moete nositi dovraga!"
"Zato mi?" upitao je Porta sa smijekom. "Zato ne tvoja vesela crvena braa u
Moskvi? Iskreno, ne znam to dijete poput tebe vidi u njima!"
"Ja sam komunist", rekao je momak vrlo ukoeno. "Sloboda za radnike je jedino to
me zanima."
"Da, sigurno", rekao je Porta tjeei ga. "A sutra e biti mrtav, i to e imati od
toga? Osim kamena nad glavom, ako ti je to neka utjeha... A cijelo vrijeme dok
bude leao dva metra pod zemljom, oni e i dalje proganjati jadne proklete
radnike. Misli daje imalo bolje u prokletoj Moskvi?" Porta se okrenuo i pljunuo.
"Nemoj me nasmijavati! Samo otii onamo i vidi, prijatelju. Promijenit e
miljenje za samo nekoliko dana."
"I? JeF bolje u nacistikoj Njemakoj?"
"Jesam li ikada rekao da jest?"
"Dakle, je li?"
"Naravno da nije! No ovdje u Francuskoj jest, i to bi vidio kada bi stao i razmislio o

tome. eli se izjanjavati protiv vlasti - tono? To i radi - tono? Zato to si u

Francuskoj, a ovdje moe raditi takve stvari. Pokuaj to uiniti u Moskvi, i ja ne
bih uloio niti nekoliko bijednih kopjejki na tvoj uspjeh."

"Nije sada rije o tome. Ja se borim protiv faizma."
"Daj se saberi!" rekao je Porta. "Faizam, malo sutra! Zna to si uinio, zar ne?
Otiao si i ubio jednoga od svojih jadnih prokletih radnika koje toliko eli spasiti!
Moda i jest bio Nijemac, no svejedno je bio radnik. Prije rata, bio je radnik. A ti si
ga jednostavno ubio. Zbog ega?"
"Zbog Francuske! Ja se borim za Francusku poput svakog dobrog Francuza!"
"No, daj se odlui", rekao je Porta, zgaen.
"Ti samo vidi kamo te to vodi, u svakom sluaju" dodao je Legionar. "To se dogodi
kada izvrava nareenja koja su ti izdali Englezi. Oni ti kau da ode i ubije
nekoga ili raznese most, ili ubije sam sebe, i svi vi trite uokolo i blejite poput
stada ovaca, zapliui se jedni preko drugih kako bi to prije izvrili to su vam
rekli."
"To nije istina! Ja se borim za slobodu!"
"Slobodu? Ili komunizam?"
"To dvoje je jedno te isto!"
"Malo sutra", rekao je Legionar. "Zato ne sredi da te poalju u Rusiju kao
njemakog pijuna? Time bi ubio dvije muhe jednim udarcem. Spasio se od
streljakog voda i nauio neto o ivotu."
Momak se nadureno okrenuo od njega. Negdje iz reda melankolian glas je upitao.
"Zato me optuuju?" mrav ovjek u radnom odijelu francuskih eljeznica upitno
je rairio ruke. "Nisam nita uinio!"
"Za ime boje", upozorio gaje Gregor. "to god im rekao kada ue unutra nemoj
samo ponavljati kako nisi nita uinio. Nee ti povjerovati i samo e ih
razbjesnjeti."

"Alija nisam nita uinio!"

"Moda i nisi, ali na ovom svijetu nema mjesta nevinima, vjeruj mi... Priznaj to
god ti oni kau da prizna. Reci im bilo to, samo ako e te to udaljiti od streljakog
voda."
"Ali to da priznam? Nisam nita uinio! Sve je to samo pogreka!"
Jedan od straara iz SD dao mu je dobar savjet.

"Izmisli neto - neto sitno, neto u to e povjerovati. Ali mora biti siguran da to
nije neto to je kanjivo smru. Na primjer, vatreno oruje. Tu temu nemoj niti
spominjati. Poludjet e ako pomisle da si vercao oruje. Bit e istog trenutka
osuen ako samo i naslute takvo to."
"Ali to sam uinio?" zablejao je taj melankolini ovjek.
"Ah" - straar je napravio grimasu - "udario si vojnika po glavi eljeznom
ipkom?"
"Zato?" rekao je ovjek oajno.
"Pa zaboga, kako bih ja to mogao znati? Zato to ti se to prohtjelo, pretpostavljam!"
"Ali ja ne bih - mislim - ja ne bih mogao -"
Pomogao mu je drugi zarobljenik.
"Moja skupina ukrala je kamion. Ne znam moe li ti to nekako koristiti. Moe nam
se pridruiti u tome ako eli... No, postoji jedan problem, oni e to sigurno
provjeriti. Uvijek to uine. U tome je cijeli problem, previe su prokleto temeljiti!"
"A to je sa crnim tritem?" predloio je Porta. "To je uvijek dobro."
"Ali ne znam nikoga - nikoga tko se time bavi -"
"Naravno da ne zna nikoga!" sloio se ovjek iz SD. "To je jedno od osnovnih
pravila igre: nikada ne smije priznati da nekoga poznaje, jer e te drati u zatvoru
dok ne istrune."
"I pokuavati izvui iz tebe imena i adrese", objasnio je Porta. "Najbolje bi bilo da

kae da si radio sam."

Bespomono, ovjek je odmahnuo glavom. Promatrali smo kako je uao u sudnicu,
i nismo mu davali previe izgleda. Ponovno se pojavio deset minuta kasnije. Na
nae veliko zaprepatenje, smijao se od uha do uha.
"Uspio sam! Povjerovali su mi!"
"to si uspio?" rekao je Gregor.
"to su ti povjerovali?" upitao je Porta.
"Ja prodajem na crnom tritu", rekao je ovjek veselo. "Tri mjeseca u zatvoru!"
Otiao je odsluiti svoju nezaraenu kaznu sa suzama zahvalnicama u oima.
Razgovarali smo o tom fenomenu nekoliko

minuta, sve dok jedan od ljudi iz SD nije ponovno zapoeo, bocnuvi mladog
komunistu u rebra i dajui sve od sebe kako bi ga razljutio.
"Da se mene pita, ja bih te objesio! Sve bih vas objesio! Prokleti crveni! Ubili ste mi
oca 1933. - rei e da si premlad kako bi se toga sjeao, pretpostavljam, ali
jednako si kriv kao i ostali! Svi ste vi prokleti komunisti, zar ne?"
"Ostavi ga na miru", zareao je Porta. "Preostalo mu je samo jo nekoliko sati,
zaboga! Ostavi ga malo na miru!"
"On je idov", rekao je ovjek iz SD ljutito. "Mogu ih namirisati na kilometre... Ti
si prokleti idov, zar ne, maleni crveni brate?"
Momak je pognuo glavu.
"idov sam", priznao je.
"Dobro! To je dobro! Sutra u ovo vrijeme iskopat e ti oi, a ja u biti tamo i
pomagati im!"
Nekoliko trenutaka kasnije, momak je bio pozvan u sudnicu. Nije iz nje iziao punih
pola sata, a kada je na posljetku iziao, nije se imao razloga smijati: bio je osuen
na smrt, kao to smo i predvidjeli. ak su dodali kako nema pravo na albu.

"Vidi", rekao je Porta tuno dok smo pratili momka natrag u Fresnes u zatvorskom
kombiju. "Nema nikakve koristi od prevelikog ponosa. Zato si se, dovraga,
upetljao u sav taj posao s komunistima? Vjerojatno si mislio dobro, no ljudi poput
tebe nee skratiti rat - ak niti za jednu prokletu minutu. A to jednostavno nije
vrijedno toga."
"Koliko ti je godina, mome?" upitao ga je Stari Un ljubazno.
"Sutra u napuniti osamnaest." Ispravio se. "Sutra bih napunio osamnaest. Moda i
hou. Ovisi o tome kada e me ubiti."
"Premlad si da umre", progundao je Porta. "Zato netko nije prebacio ovog
mladog idiota preko koljena i utuvio mu pamet u glavu dok je jo bilo izgleda?"
"Osamnaest?" rekao je Stari Un zamiljeno. Okrenuo se prema Heideu. "Tko je na
straarskoj dunosti, Julius? Jesi li ti?"

"A-ha." Heide je kimnuo glavom, a misli su mu bile negdje drugdje. "Ja sam na
strai. Dvadeset i etiri sata proklete dosade..." Iznenada je okrenuo glavu i
pogledao Starog Una. Sumnja mu se pojavila u oima. "Zato? to tebe briga tko je
na straarskoj dunosti? Sluaj, Stari Un" - ozbiljno se nagnuo naprijed - "ne
pokuavaj se uplitati u ovo. Ne trebaju nam nikakve neprilike."
Stari Un ostao je tih; samo je prstom nekoliko puta protr-ljao nos, nita ne
govorei.
U 18:00 smijenili smo straare u Bloku 4. U to doba dana, guva je u zatvoru
najvea. Posluuje se veernji obrok, zatvorenike treba pratiti u i iz blagovaonica,
elija i zahoda. Hauptfeldwebel je obavio svoju uobiajenu veernju inspekciju,
teki kljuevi okrenuli su se u bravama, arke su zakripale, vrata su se zalupila.
Cijeli je zatvor vrvio od aktivnosti.
Nalazio sam se iza velikih vrata na kraju glavnog hodnika, i virio kroz reetkasti
otvor na vratima. U blizini, Barcelona je dovravao partiju karata u eliji trojice
osuenika, a na nekom drugom mjestu u zatvoru, pod krinkom sveope predveernje aktivnosti, Maleni je ugrabio priliku i ilegalno uao u ured Hauptfeldwebela.
Ugurao je Portu sa sobom u prostoriju i zatvorio vrata za njima, nakon ega je
Porta, vrlo smiren i leeran, sjeo za Hauptfeldwebelov radni stol i njegovim perom
potpisao Haupt-feldwebela na izlaznu dozvolu za mladog idova koji je bio osuen

na smrt. Izlaz mu je bio doputen na temelju "daljnjeg ispitivanja koje treba provesti
Gestapo u 19:00."
"Zvui dobro?" upitao je Porta.
"Meni zvui odlino", rekao je Maleni.
Kao provalniki i krivotvoriteljski tim, Maleni i Porta nisu imali konkurencije u
njemakoj vojsci. Jo nije bila otkrivena brava koju Maleni nije mogao provaliti;
nije bio napisan potpis kojega Porta nije mogao oponaati. Hauptfeldwebel je
kasnije instinktivno ustvrdio kako je taj uspravni, siguran potpis na dnu izlazne
dozvole njegov vlastiti. Tek je procesom dedukcije kasnije otkriven kao ista
krivotvorina.

Porta je bacio komad papira Barceloni, koji je stigao kako bi nadgledao tu
operaciju, i naslonio se, stavivi noge na ulateni stol.
"Nikada mi nije palo na pamet da je ovako udobno biti Hauptfeldwebel... Kako
udobno ova kopilad ivi! Pogledajte ovo!"
Pritiskao je tapeciranu sjedalicu uredske stolice koja se mogla okretati, no
Malenoga je vie zanimao kau, a Barcelona je nervozno stajao pokraj vrata dok
mu se znoj slijevao niz lice.
"Za ime Boga! Imate vie ivaca od dva prokleta vola! Di-ite svoje debele guzice i
bjeimo odavde!"
"emu tolika urba?" protestirao je Maleni. "Samo izvravamo nareenja, zar ne?"
"To je ono to ga smeta", rekao je Porta, lijeno otvorivi ladicu i provirivi u nju.
"On nam je izdao nareenja... Provalite u Hauptfeldwebelov ured i krivotvorite
njegov potpis na komadu papira, rekao je. A kad to uinite, on se ustrtari. Neki ljudi
jednostavno nikada nisu zadovoljni."
"Nisam vam rekao da ljenarite u njegovoj prokletoj stolici i pljakate mu radni
stol!" zareao je Barcelona.
Polako i s izluujuom preciznou, Maleni i Porta su se etali uredom, uklanjajui
sve mogue otiske prstiju, dok je Barcelona stajao i promatrao namrgoen. Na
sreu, bio je prezaposlen promatranjem kako Porta brie Hauptfeldwebelo-vo naliv-

pero svojim rupiem i nije primijetio kako je Maleni gurnuo aku cigara u dep.
"Hajde, zaboga, dostaje bilo!"
Barcelona im je ustro pokazao put glavom i irom otvorio vrata. Porta je
neodluno ostavio pero i slijedio ga na hodnik. Maleni je iziao posljednji. Zatvorio
je vrata za sobom i paljivo gurnuo komad slomljene igice u bravu.
"Kojeg vraga sad radi?" prosiktao je Barcelona.
"Spaavam tvoju prokletu glavu!" odvratio je Maleni. "Nikada ne otvaraj vrata prije
no to proui bravu, razumije? To sam uinio samo jednom u ivotu i to me
kotalo devet

mjeseci u zatvoru: kopile ija su to. vrata bila gurnuo je komad drveta u bravu, a ja
to nisam primijetio. Tako da sada uvijek bacim pogled prije no to se latim posla.
Moe se kladiti ivotom, da se Hauptfeldwebel vratio i otkrio da nedostaje taj
komadi igice, bilo bi vraga. Ovako nee imati pojma to se dogodilo, zar ne?"
Barcelona je odmahnuo glavom, oklijevajui s pohvalom.
"U redu, pobijedio si! Zna to radi. To ti priznajem."
On i Maleni udaljili su se razliitim putovima. Porta mije priao i rekao daje sve
prolo u redu, pa smo zajedno posjetili mladog idova u njegovoj eliji.
"Evo ti." Porta mu je bacio kaput. "Obuci to i poi s nama."
"Zato?" Momak je skoio na noge, blijeda lica. "Mislio sam da e to biti tek sutra."
"to e biti sutra?"
"Pogubljenje."
"Odgoeno je na neodreeno vrijeme", rekao sam.
"Na vjerujem! Zato bi to uinili?"
"Isuse Boe", rekao je Porta. "Daj kreni ve jednom! Doli smo da te izvuemo
odavde, nemamo vremena za avrljanje. Barem bi mogao suraivati."

"Ali -"
"Ali nita! Saberi se i sluaj! Rei u ti ovo samo jednom, pa se potrudi da sve
upamti. im mi odemo, bjei odavde i kreni prema stepenicama. Ako te itko
zaustavi, reci da ide u sraonu. Ako ne susretne nikoga, spusti se u prizemlje to
bre moe i ne dii nikakvu buku, OK? Kad stigne u prizemlje, proi kroz prva
vrata s lijeve strane. To e te izvesti iza zahoda. Ostani ondje dok se svjetla ne ugase.
im se to dogodi, potri prema suprotnoj strani dvorita. Shvaa?"
"Da, ali -"
"Ako se u meuvremenu neto ne dogodi", nastavio je Porta, zanemarivi prekid,
"mislimo kako e imati oko dvije minute da to uini. Tada e se ponovno upaliti
svjetla, a stra-ari e te gotovo dostii. Oni e te oekivati. Samo se sakrij i

priekaj ih, a na njima je da uine ostalo. OK? Samo radi ono to ti oni kau i nee
pogrijeiti."
"ivo sranje", rekao sam - bio sam jedini uvjereni pesimist koji nikako nije mogao
uvidjeti nain na koji e taj plan uspjeti.
"Naravno", rekao je Porta, "ako ita pode po zlu, moram te upozoriti da emo te
morati ubiti. Zna to hou rei? Uhvaen si na djelu, takorei, i ne moemo
riskirati svoju kou vie no to to ve inimo."
"Svejedno, elim ti sreu", rekao sam.
Vratili smo se u straarnicu, kako bismo pratili tijek dogaaja. Porta je rekao kako
ga boli briga, jer mu nije bilo stalo do komunista ak i kada su oni bili samo
osamnaestogodinji djeaci, ali kada sam mu istaknuo kako je u tom sluaju mogao
odbiti sudjelovanje u veeranjim dogaajima, odgovorio je prijetnjom da e mi
nagurati zube u grlo ako ne zaepim, a nakon toga razgovor je polako zamro.
Momak je iziao iz svoje elije im su nai koraci utihnuli. Tiho je zatvorio vrata za
sobom, potrao prema stepenitu i zastao oslukujui. Nitko nije doao. Nekoliko
sekundi kasnije naao se u prizemlju i pronaao vrata s lijeve strane. Zacvi-ljela su
poput make u ekstazi dok ih je otvarao, a Barcelona je objema rukama prekrio ui
i podigao pogled prema nebesima.
"Sveti Isuse! Ako itko ovo uje, gotovi smo!"

"Vjerojatno smo ionako gotovi", promrmljao sam.

Stari Un, koji je bio vani, otvorio je vrata straarnice i kimnuo prema nama.
"OK, vani je."
Prema planu, Porta i ja smo otili zakljuati vrata koja su bila ostavljena
otkljuanima. Kada smo ponovno stigli do straarnice, svi su se reflektori u
dvoritu ugasili. To je uinio Gregor. Rekao nam je da to prepustimo njemu, i
inilo se daje to bilo pametno.
Reflektori su bili ugaeni samo dvije minute, a tada su ponovno poeli pretraivati
dvorite od ugla do ugla. No, sjenku bjegunca vie nije bilo mogue vidjeti izmeu
zahoda i zatvorskog

zida. Dobro je iskoristio te dvije minute i sada je bio skriven, leei potrbuke u dnu
suprotnog zida.
Pribliili su mu se teki koraci. Pomislio je kako je to zasigurno straarska patrola
koja e ga povesti do sljedee etape njegova putovanja. Zasljepljujui bljesak
reflektora zasvijetlio je iznad njega, du gornjeg dijela zida, prema tamnoj udubini
u dvoritu. Vidio je kako patrola ide prema njemu, predvoena Legionarom i
Guntherom Soestom. Njihovi ljemovi, omraeni njemaki ljemovi koji bi i lice
sveca pretvorili u masku udovita, prijetei su se presijavali na jakom svjetlu.
Momak je zasigurno posumnjao u naklonost patrole.
Dok su se pribliavali dogovorenom mjestu, Gunther je tiho nervozno psovao. Ovo
je bio drugi put da je pomagao pri bijegu, a nakon prvog sluaja zakleo se svim
svecima da on, Gunther Soest, nikada vie nee biti neija budala.
"To jednostavno nije vrijedno toga", rekao je. "Nita nije vrijedno bilo ega u ovom
prokletom ratu, a najmanje riskirati vlastiti ivot za jednog prokletog zatvorenika."
A Gunther je to trebao znati, moda i bolje od ostalih. Osam je godina upravljao
tenkom. Tijekom toga vremena vidio je kako je trideset i sedam njegovih najbliih
suboraca izgorjelo do smrti, a devet je puta i sam jedva izbjegao slinu sudbinu. No
deseti put gaje sudbina ipak dostigla: spasio je ivot, ali je ostao bez gotovo cijelog
lica. Gorua nafta pojela mu je obrve i usne, meso mu je otpadalo u komadima
poput dobro isprene peenke. Proveo je sedam mjeseci u vodenom krevetu. Izvukli
su ga natrag sa ruba smrti, no ona je bez sumnje ostavila svoj neizbrisivi trag na

njemu. Ruke su mu bile poput pandi od pergamenta, lice napuhnuta purpurna

maska. To je bio ovjek ija zarunica nije mogla pobijediti svoj strah pri pogledu
na njega, i koja je drui pobjegla; a to je bio ovjek koji je po drugi puta riskirao
svoj ivot kako bi prokrijumario osuenog zatvorenika van iz Fresnesa.
K tomu jo Francuza. idova i komunista. Tko zna, moda e jednoga dana, nakon
rata, isti taj idov, isti taj komunist, proi pokraj njega na ulici i okrenuti se kako bi
sa aljenjem i

gaenjem zurio u tu grotesknu purpurnu masku? Kada ak i tvoji zemljaci nisu
mogli skriti svoje osjeaje, kakvi su izgledi da bi to mogli uiniti stranci?
A nakon rata, to e raditi ljudi poput Gunthera? ivjeti u ustanovi s drugima koji su
poput njih? Pokazivati se kao nakaze u cirkuskoj predstavi? Skriti se i ivjeti u tami
gdje ih nitko nee moi vidjeti? Nije se inilo vjerojatnim da e normalni ljudi
ikada moi pogledati prema njima, a da ne zadrhte. No, Giinther je nekada bio lijep.
Bio je naviknut na laskanje, na to da mu se djevojke vjeaju oko vrata i bore se za
njegovu pozornost. Sada su ak i njegove vlastite sestre jedva podnosile da budu u
istoj prostoriji s njime, a kada je posljednji puta bio na dopustu, bio je kod kue
samo dva dana prije no to je njegova majka dobila ivani slom - zbog toga, kako
je lijenik rekao, to je bila pod neprestanim stresom podsjeajui se to je rat
uinio od njezina jedinog sina.
Giinther je tada otiao od kue. Ostatak dopusta proveo je u vojnom oporavilitu u
Tolsu. Ondje je konano mogao biti s drugima poput sebe; cijelom novom
generacijom Franken-steina stvorenih ratom. Dobro su se ophodili prema njima u
oporavilitu, iako su imali stroga pravila vezana za odlazak u selo: smjelo se ii na
takama, smjelo se ii u kolicima, smjelo se ii bez ruku, smjelo se ii bez nogu; no
nikako se nije smjelo ii bez lica. To je bilo loe, kako su im objasnili, za moral
naroda. Junaci su bili prihvatljivi samo ako su imali junake ozljede, a nije bilo
junaki iv izgorjeti u tenku i odvratno izgledati. No, u svakom sluaju, svega je
nekoliko udovita bez lica imalo elju ii u selo. Jo su uvijek bili osjetljivi na
ljude koji su zurili i upirali prstom u njih, i vrlo su dobro znali da ih nikada vie niti
jedna djevojka nee poljubiti. Veina njih nije niti imala usne; samo izoblienu rupu
oivienu razderanim purpurnim tkivom. Neki od njih s nadom su govorili kako e
dati rekonstruirati svoja lica nakon rata. Bio je to jedini razlog zbog kojega je
Gunther ostao u vojsci i vratio se kako bi odradio i vie no stoje trebao. Bilo mu je
to jedino to ga je jo dralo na ivotu, to uvjerenje da e ga vojska zasigurno


nagraditi davi mu novo lice, ako bude izdrao do kraja. Naravno, uz uvjet da
Njemaka pobijedi u ratu. Ljudi poput Gunthera jednostavno si nisu mogli priutiti
da razmiljaju drugaije.
Patrola se pribliila mladiu, koji je uao u sjeni. Tiho se uspravio i pridruio im
se, marirajui ukorak s njima. Ritam njihovih koraka ni na trenutak se nije
promijenio. Jednostavno su ga progutali i poveli izmeu sebe. Na kraju zida, gdje je
naglo skretao ulijevo, zaustavili su se. Legionar je brzo govorio, ne gledajui
momka.
"Ondje ti je privezano ue. im ti svjetlost reflektora proe iznad glave, potri
prema njemu. Ima otprilike trideset sekundi da pree preko zida i spusti se na
drugu stranu, pa e morati biti brz... Uzmi ovo i upotrijebi je samo ako bude
morao, no inae ne. To je identifikacijska isprava, ali je bila napravljena na brzinu,
pa se nemoj posve oslanjati na nju. Za usputnu provjeru e biti dobra."
Svjetlost reflektora prela je preko njih. Patrola je stajala zbijena, skrivajui momka
od njezina pogleda.
"Prijei Pariz to bre. Do zore je jo ostalo oko dva sata. Otii u Sacre-Coeur na
Montmartru. Udi u treu ispovjedao-nicu i reci da si ukrao cvijee s groblja. Kada te
sveenik upita kakvo je to bilo cvijee, odgovori mu potonica. On e te tada
preuzeti."
"Sveenik?" promrmljao je momak nelagodno.
Legionar je podigao obrvu.
"Radije bi da te preuzme Gestapo?"
"Naravno da ne!" Momak je pocrvenio u tami. "Znate da sam vam vrlo zahvalan
zbog vae pomoi -"
"Nemoj se prerano zahvaljivati, jo mnogo toga mora proi. Evo ponovno
reflektora. Bolje bi bilo da potri nakon ovoga prelaska."
Svjetlost je prela preko njih. Legionar je brzo gurnuo momka, Gunther je stajao
pripravan da mu pomogne, no on je bio spretan poput make i naao se na zidu za
svega nekoliko sekundi. Legionar je drao svoju strojnicu, otkoivi osigura i


kimnuvi Giintheru da bude spreman. Ako svjetlost reflektora osvijetli momka u
trenutku bijega, nee imati izbora i morat e zapucati.
inilo se da se svjetlost pojavila na njima istoga trenutka. Legionar je vrsto
oslonio puku o rame.
"To je to", promrmljao je Giinther.
Svjetlost je prela preko njih i pojavila se na zidu. Usmjerili su svoje strojnice
prema mjestu na kojem se nalazilo ue. Tono u trenutku kada ga je sustigla
svjetlost, momak je nestao s vidika, kliznuvi niz ue s druge strane zida kao da je
podmazano i bez sumnje zavrivi s rukama izgrebenima do kosti. No uspio je.
Legionar je leerno zakoio puku i zabacio je na rame. Patrola je nesmetano
nastavila svojim putem.
"Dobro, Stari Un e biti zadovoljan", primijetio je Legionar, nekoliko koraka dalje.
"Bila je to njegova luaka zamisao."
"Luaka je prava rije", promrmljao je Giinther. "Kakav je smisao svega toga?"
"Nisam siguran da ga uope ima."
"Pa zato smo, dovraga, onda to sve uinili?"
"Nemam pojma", rekao je Legionar sa smijekom.
"Niti ja", rekao je Giinther. "I kunem se Bogom daje ovo posljednji puta da netko
opet pravi budalu od mene!"
Pola sata kasnije, bila je smjena strae. U svim dijelovima zatvora uli su se nai
glasovi:
"Nita za prijaviti."

DVANAESTO POGLAVLJE

Zapovjednik 103. konjike, pukovnik Relling, je odne-davno bio miljenik sree,
stoje kulminiralo najveim trijumfom njegove karijere: dvostrukim uhienjem
pukovnika Toumyja, elnika francuskoga Pokreta otpora, i Yeoa Thomasa, agenta
britanske tajne slube. Zahvaljujui uhienjima ove dvojice, Nijemci su uspjeli
pokrenuti lavinu uhienja u cijeloj Francuskoj.
ovjek koji je naslijedio Toumyja bio je generalJussieu, i nije se znalo treba li
francuski general ili njemaki pukovnik osvojiti konano odlikovanje za sveopu
okrutnost, grubost i potpuni nedostatak skrupula kada se radilo o oduzimanju
ljudskih ivota.
Val terora proirio se cijelom zemljom. Ljudi su bili izbadani noevima, ubijani iz
vatrenog oruja, davljeni, ubijani na sve zamislive naine i jo neke koji su bili tako
bestijalni da su bili gotovo nezamislivi. Administrativni uredi bili su dizani u zrak,
kolone sa zalihama izmasakrirane, straari ubijani na desetine. Mostovi i vlakovi
bili su tako este mete napada da to vie nije niti bilo potrebno komentirati. Dobro
izvjebana skupina pod zapovjednitvom francuskih asnika pokrenula je uspjean
napad na sredite Gestapa u Bourg-en-Bresse i rijeila se sviju koji su se ondje
zatekli metkom u potiljak.
Neizbjeno, nakon nekog vremena, organizirane bande kriminalaca ukljuile su se
u pomutnju, pridruivi se Pokretu otpora, i pod tom krinkom poinivi zapanjujui
niz pljaki, silovanja i ubojstava. Uskoro su ih proganjali ne samo Nijemci, nego i
sami Francuzi. Kasnije se veina zloina pripisivala dezerterima iz njemake vojske
ili talijanske Pete armije, ili panjolskim komunistima i stranim agitatorima. Bilo
kako bilo, bez obzira na nacionalnost, bili su ubijani bez suenja im bi bili
uhvaeni, a njihova tijela ukapana bez ikakva obreda.

S REDCOATOM IVA MOJVTMARTREU

"Nalazi se u Ulici Malakoff", objasnio je Redcoat iskreno. "Nabaviti je nije
problem. Mui me samo kako je dopremiti ovamo. Doao sam do faze u kojoj mi
samo razmiljanje o tome zadaje bolove u trbuhu... No, mora postojati nain kako to
uiniti."
"Zato ne posudimo kamion i dovezemo je u njemu?" predloio je Barcelona.
"Uvijek moemo krivotvoriti propusnicu za prijevoz."
Heide je odmahnuo glavom.
"Previe je rizino. Nikada se ne bismo izvukli."
"Najbolji nainje najjednostavniji nain", izjavio je Porta. "A najjednostavniji je
nain donijeti je pjeice."
Pogledali smo ga sumnjiavo.
"Zasigurno si posve poludio!" prosiktao je Heide. "Samo bi nas trebalo vidjeti
nekakvo besposleno njukalo i upitati nas to radimo, i to bi nam bio kraj."
Stari Un poeao se iza uha drkom svoje lule.
"Julius je posve u pravu. Preopasno je."
"To je glupa ideja", dodao je Maleni, kako bi pogorao situaciju.
Redcoat nas je ostavio kako bi se pobrinuo za neke nove muterije. Preao je preko
prostorije dok mu je duga bijela pregaa lepetala oko nogu, a kosa i brada njeno
lelujali oko lica. Tijelo mu je bilo nisko i okruglo, nevjerojatno dobro

uravnoteeno na dvije mrave noge. Lice mu je, naprotiv, bilo krupno i s jakom
eljusti, boje rajice i oblika punog mjeseca. Odisalo je dobrim raspoloenjem i
obino se presijavalo od masti.
Bistro, sa svojim otrcanim stolovima i stolicama, svojim masnim zidovima i
raskidanim zavjesama, zaudarao je na revoluciju; na dounike, dezertere i
krijumare. Porta, koji nas je prvi odveo onamo, bio je u svom elementu.
Redcoat se pobrinuo za novopridolice i vratio se naem stolu, donijevi sa sobom
jak miris zagorene hrane koji je dopirao iz kuhinje.

"Zna to!" doekao gaje Maleni. "Sve je to mnogo buke ni za to. Gledaj ovamo" uzeo je u ruku soljenku - "uhvatimo je - udarimo je po glavi" - udario je soljenkom
po stolu i ona se istog trenutka razbila - "i odnesemo je. Prilino jednostavno. Ne
vidim stvarno zbog ega tolika strka."
Porta se namrtio.
"Jesu li naoruani?" upitao je.
"Ako nisu, onda su vee budale nego to ja mislim da jesu", odvratio je Redcoat.
"Pa to?" Maleni je slegnuo ramenima. "To su samo amateri. Sredit emo svakoga
tko se okomi na nas."
"Zato ne da priliku svojoj guzici?" rekao je Heide ljuti-to. "Nema vie mozga od
prokletog zrna graka! Ve je dovoljno strke nastalo oko onog prokletog komunista
to je pobjegao, nemoj da uzbudimo jo jedno gnijezdo strljenova, zaboga! Kaem
ti, ta pria jo nije gotova. Gestapo prelazi finim eljem preko cijelog Pariza i
pokuava pronai odgovorne za to. U svakom trenutku bi netko mogao sjesti,
razmisliti i shvatiti to se zapravo dogodilo."
Porta se grohotom nasmijao na samo njemu svojstven odvratan nain.
"Hauptfeldwebel jo nije doao na tu ideju. Jo uvijek se zaklinje oinjim vidom
daje na izlaznoj dozvoli njegov vlastiti potpis, iako se ne moe sjetiti da ju je
potpisao. Tu je jo i ona budala od doasnika koja se zaklinje da je vidjela
zatvorenika kako bjei poslijepodnevnim transportom!" Ponovno se zahihotao. "Ja
bih im mogao rei neto drugo kada bi me pitali... Nakon stoje taj transport otiao,
on je sa mnom kockao iza zahoda! Ipak, trebao bih se zabrinuti. Oni ele misliti

kako je pobjegao negdje izmeu Fresnesa i stoera Gestapa, pa neka im bude. Bolje
za nas!"
"Sranje!" rekao je Heide ljutito. "Nisu oni tako prokleto glupi kao to ti misli. Onaj
momak je ve bio suen, i utvrena mu je krivnja i bio je osuen na smrt. Nije imao
ak niti pravo priziva. Bilo mu je preostalo jo manje od etrnaest sati prije no to
se trebao nai pred streljakim vodom. Tako da e

prije ili kasnije neki pametnjakovi upitati zbog kojega ga je vraga Gestapo htio
dodatno ispitati. A jednom kada se to zapitaju, trebat e im samo jo jedan mali
korai do otkria da ga prokleti Gestapo nikada nije pozvao na dodatno ispitivanje.
A to e biti tada?"
"Do tada e rat ve zavriti", rekao je Porta, ne davi se smesti. "to ste uinili s
njim, kad smo ve kod toga?"
"U kuhinji je", rekao je Redcoat jednostavno.
"U kuhinji?" zagrmio je Heide. "Ovdje?"
"A gdje drugdje?" pitao je Redcoat jednostavno.
"Moj Boe, ovo je stvarno previe!"
Heide je, gnuajui se, snano udario akom o stol. Sve u svemu, suosjeao sam s
njim. Moram priznati da niti ja nisam ba bio zadovoljan razvojem dogaaja.
"to je s njim?" upitao je Maleni, zurei u Heidea.
"Ja u ti rei to mije!" prosiktao je Heide, sada ve vidno preuzbuden. "Gestapo
ima oko devet milijuna ljudi ratrkanih po Parizu koji trae toga crva, eto to mi je!
A kada oni nekoga trae, vjeruj mi, onda ga doista trae! A jednom kada ga
pronau, samo je pitanje sata kad e taj jadnik propjevati. Moj Boe!" Snano je
odmahnuo glavom. "Pomisao na ue oko vrata tebi se moda svia, ali meni ba i
ne!"
Redcoat se ljubazno nasmijeio Heideu.
"Nema potrebe da uzrujava oko toga. Nikada ga ne bi prepoznali... priekaj malo,
pokazat u ti."

Preruavanje je bilo zadivljujue. Ja nikada ne bih u ovom kretenastom seljaku koji

je radio kao pomaga u kuhinji prepoznao onog pametnog, ustrog momka koji je
pobjegao iz Fresnesa. Njegova crna kosa sada je bila neugodno crvena; glatka
gornja usna iznenada je procvjetala gustim brkovima; debele naoale presijecale su
mu lice na dva dijela. Nosio je prevelike izme i hlae koje su mu zavravale visoko
iznad glenjeva.
"Kako ti se ini?" upitao je Redcoat ponosno.
"Prokleto uasno", promrmljao je Heide. "Trebao je biti poslan iz Pariza ve
odavno."

"Lake je to rei nego uiniti, prijatelju."
"Eto!" rekao je Porta i iznenada ispruio dlakavo zapee i pogledao na sat. "Gdje
su, dovraga, svi ostali?"
"Bog zna", rekao je Heide, jedva doekavi priliku za jo jednu tugaljivu tiradu.
"Nisu nikamo ni trebali ii. U potrazi su za zabavom u Parizu, a cijeli grad vrvi
Gestapovcima. Vjerojatno ih upravo u ovom trenutku ispituju -"
"Samo se saberi", rekao je Barcelona sa smijekom. "Legionar poznaje Pariz kao
svoj dep, a za svaki sluaj, i Gunther je s njima. Njegovo lice je samo po sebi
izlazna dozvola. ak niti Gestapo se ne bi drznuo zaustaviti Gunthera."
"To ti misli", rekao je Heide ogoreno.
Druge muterije su se borile za Redcoatovu pozornost. Neki od glasnijih traili su
pjesmu, pa je Redcoat doteturao nasred prostorije, lica obasjanog mau i vedrim
raspoloenjem, i pripremio se da ih poslua. Pratio ga je Porta na staroj violini, i
neka djevojka s harmonikom, a on je zabacio glavu i zagrmio bujnim tenorom
pjesmu u slavu Pariza. Glas mu nije bio neugodan, a veina nas je ve podosta
popila. ak se i Heide toliko zanio da se ukljuio u refren. Bistro je uskoro postao
previe buan. Debela crna kuharica, Janette za koju smo znali da je aktivna lanica
Pokreta otpora, stajala je viui i pljeui na ulazu u kuhinju. Stopala su buno
tapkala po podu, a ae i pribor za jelo bili su isprevrtani na stolovima.
ok je nastupio oko pola sata kasnije, kada su se vrata s treskom otvorila, a mi kroz
izmaglicu ugledali sijevajue znake Feldgendarmerie. Upali su unutra uz uobiajen
manjak lijepog ponaanja, tekim izmama udarajui o pod, i s pitoljima

spremnima da zapucaju. Atmosfera se u istom trenutku promijenila. Janette je

pobjegla natrag u kuhinju i zauli smo zvuke mahnite aktivnosti, vode koja je tekla i
lonaca koji su tropotali. Mi ostali smo iznenada zautjeli. Ljudi su gurnuli glave u
svoje ae ili iznenada postali jako zainteresirani za vlastite nokte ili razliite
dijelove poda. Kada ste susreli bilo iji pogled, ugledali ste samo strah, sumnju,
mrnju, i oboje biste pogledali zbunjeno na drugu stranu. Porta je tiho stajao, a
violina

mu je visjela iz ruke. Djevojka s harmonikom skupila se u suprotnom kutu
prostorije poput pauka iznenada izloenog svjetlosti.
Voda patrole, neki Stabsfeldwebel, stao je na trenutak pokraj vrata, hladno zurei
uokolo. Napokon je prikovao pogled za Portu.
"Ti! Obergefreiteru!"
Polako mu je priao, a Porta gaje cijelo vrijeme promatrao s tmurnim izrazom lica.
"Sto radi ovdje? Ima li dozvolu da bude nou vani?"
Oklijevajui, Porta se uspravio i izvukao svoju propusnicu. Znali smo zastoje
oklijevao. U Portinoj prirodi nije bilo nikakvo drugo ponaanje osim vrijeanja
ljudi poput ovog Stabs-feldwebela. No znao je, jednako dobro kao i svi mi, da na
poloaj nije bio nimalo siguran. Nije bilo vrijeme da privlaimo pozornost na sebe,
a Porta nije bio budala. Osim toga, ovaj Stabsfeldwebel nije bio obian
Stabsfeldwebel. Znali smo ga iz vienja i po njegovoj reputaciji. etiri godine on i
njegovi komandosi provodili su noi pretraujui svaku gostionicu, svaki klub,
svaki bordel u Parizu, i nije prola niti jedna no da ne bi doveli nekog jadnika na
ispitivanje. A kada te dovede Stabs-feldwebel Malinowski, bilo je gotovo jednako
smrtnoj kazni. Njegov uspjeh mogao se mjeriti eljeznim kriem koji mu je visio
oko vrata.
"S kime si ovdje?" upitao je, gurnuvi propusnicu natrag Porti. Porta je mahnuo
rukom prema nama ostalima, a mi smo sjedili edno i uspravno za naim stolom,
dajui sve od sebe kako bismo izgledali kao uzorni vojnici. Malinowski je bacio
preziran pogled prema nama, kimnuo i nastavio dalje.
Pretraili su bistro od tavana do podruma. Djevojka koja je bila u toaletu i nije znala
za njihov dolazak morala je otvoriti vrata i pokazati svoje isprave. Kuhinja je bila
isprevrtana. Svaka kutija i svaka limenka bile su otvorene i pregledane. Posebno su

pregledali pe, i potroili su dobrih deset minuta razgrui pepeo, dok ih je Janette
promatrala podboivi se rukama o bokove i izrazom lica koji je najvie sliio
podrugljivom

smijeku. Momka su kratko pogledali, a potom posve ignorirali.
Cijeli gornji kat bio je detaljno pretraen. Odjea je bila izvuena iz ormara i ladica
i razbacana po podu. Pokrivai i posteljina bili su strgnuti s kreveta, madraci i
perine izbodeni i rastrgani, u potrazi su ak arili ruke u cisterne i kontejnere.
Po isteku sat vremena odustali su od potrage, no inilo se nevjerojatnim da e otii
iz bistroa, a da ne odaberu nekoga kao rtveno janje za tu veer. Malinowski je
stajao pokraj anka, pogledom lutajui od stola do stola. Njegovi ljudi pozorno su
stajali pokraj njega, ekajui na mig svoga gospodara. Svi smo sjedili u tiini,
pitajui se gdje e sjekira pasti.
Polako, Stabsfeldwebel je iz depa izvukao sveanj fotografija. Polako ih je
pregledavao; i vrlo pomno je nainio svoj odabir. U dva koraka naao se na
suprotnoj strani prostorije, ispred skupine mladih ljudi koji su u tiini ispijali svoja
pia vei dio veeri.
"Deutsche Feldpolizei. Ausweis, bitte." Njemaka policija. Vae isprave, molim.
Obraao se momku neupadljivoga izgleda, ija je odjea bila siva i poguvana i ije
su crte lica bile posve neupeatljive. Stabsfekhvebel je pomno prouio njegove
isprave.
"Krivotvorene", kratko je rekao. "Traimo te ve proteklih dva mjeseca. Sada kada
smo te pronali, konano emo moi detaljno demonstrirati kako se ponaamo
prema dezerterima... Sigurno si imao pomagaa! Tko ti je pomogao?"
Mislim kako nije doista oekivao odgovor. Mislim da se veina ljudi u prostoriji
prenerazila kada je jedna od djevojaka za stolom istoga trenutka skoila na noge i
pohvalila se tom au.
"Je li poludjela?" proaputao je Maleni, na svoj uobiajeni vrlo ujni nain.
Malinowski se okrenuo kako bi nas promotrio. Barcelona je zlobno utnuo
Malenog u nogu, a Heide je ljutito prosiktao neto izmeu zuba. Ovo nije bilp
vrijeme za provociranje nekoga na mjestu Malinowskoga.


Nae je upozorenje stiglo prekasno. Malinowski je bio instinktivno bie. Njegov
osjet rekao mu je da bi, na posljetku, mogao u ovom bistrou pronai i neto vie od
obinog dezertera i njegove djevojke, i ostavivi dvojicu svojih ljudi da se
pozabave lisiinama, poveo je ostale pse dalje, s repovima u zraku i njukama jo
jednom zabijenima u pod. Pretpostavio sam da su aptom izreeni komentar
Malenoga i nae neposredne reakcije natjerali Stabsfeldwebela u potragu koja bi se
mogla nastaviti i cijele noi ako on doista osjeti osvetoljubivost. Bilo je poznato da
je prezirao vojnike koji su bili u aktivnoj slubi na bojitu, a kolale su i glasine daje
samo dva dana ranije uhitio nekog Oberleutnanta koji je bio odlikovan eljeznim
kriem.
"To je to", promrmljao je Heide turobno. "Sada smo gotovi. Rekao sam da e se to
dogoditi. A sve zbog prokletog idova!"
"Mislim da bismo trebali ponovno pokuati u kuhinji", rekao je Malinowski.
Redcoat je nervozno poao za njim, glasno protestirajui zbog pregorenog jela i
upropatenih veera, no Malinowski ga je sa smijekom odgurnuo s puta.
"Ovo je mnogo vanije od pregorene veere."
"Ali moje muterije-"
U tom trenutku, pridole su nove muterije. Svi su se instinktivno okrenuli prema
vratima. Na prvi pogled se inilo da ovjek koji je uao prvi na licu ima masku
nainjenu od arape, koja je uasno izobliila njegove crte lica. Poblii pogled
otkrio je da on nije imao crta lica koje bi mogle biti izobliene. Oi su mu bile
samo prorezi, nos dva malena udu-bljenja, usta naborana i zijevajua rupa. Nije
imao obrva, a boja njegove koe bila je prigueno purpurna. Oko vrata koji je bio
ovijen ukoenim konim ovratnikom, visio je Viteki kri.
"Dakle", rekao je Giinther, onime to mu je ostalo od usta. "Jesi li se oduio navike
salutiranja, Stabsfeldvvebelu?"
Malinowski je lupio petama i polako podignuo desnu ruku do ela. Nije bilo vie
niega to je mogao uiniti. Mogao je
biti Stabsfeldwebel Malinowski, i mogao je imati vlastiti Viteki kri, no vojnik s
Giintherovim deformacijama mogao je traiti to god je htio. Daje Giinther htio
izvaditi svoj revolver i ubiti Malinowskog, te kasnije ustvrditi da gaje ovaj vrijeao,

nitko ne bi oklijevao povjerovati u njegovu pravednost.

"Fahnenjunkeru!" Ton Malinowskog bio je pun potovanja. "Patroliramo 18.
arondismanom, prema naim nareenjima. Upravo smo uhitili dezertera za kojim
tragamo ve dva mjeseca, zajedno sa enom koja mu je pomogla."
"Dobro", rekao je Giinther ohrabrujui ga. "Hvala, Stabsfeldvvebelu. Vjerujem da
ste zavrili sa svojim poslom ovdje?"
Malinowski je oklijevao. Giinther se leerno okrenuo u drugu stranu, kao da je to
kraj razgovora. Obje njegove noge, od koljena nanie, bile su napravljene od
kositra, no to se nije moglo odmah primijetiti. Trebalo mu je nekoliko tjedana
nadljudske energije i odlunosti kako bi ponovno nauio hodati, kao i snalaziti se
lijevom rukom, koja se sastojala od etiri komada elika. U poetku je htio umrijeti,
i nitko nije znao to mu je dalo volju za ivotom. Mogao je postati asnikom u
Waffen SS-u, to mu je bilo ponueno kada je iziao iz bolnice, no uvijek je bio u
Crnim husarima i nama se vratio nakon to su ga proglasili "sposobnim za
dunost". S nama se osjeao kao kod kue. Bili smo njegovi prijatelji, no vjerojatno
i jedini ljudi na svijetu koji su ga mogli pogledati kao to smo gledali jedni druge.
Ponovno je nastala tiina u bistrou. Svi su bili napeti. Svi su zurili u Giinthera.
On je smireno izvukao dozu za cigarete, izvadio jednu iz nje i stavio je u svoja usta
bez usana. Malinowski vie nije zurio u Giinthera, nego u dozu za cigarete. Bila je
zlatna, razmetljivo ukraena ruskom crvenom zvijezdom i srpom i ekiem.
Giinther ju je pruio prema njemu.
"Zgodna je, to misli? Suvenir iz Staljingrada, kao to si vjerojatno pogodio."
Zatvorio ju je uz prasak i vratio natrag u dep. "Jesi li ikada bio u rovovima,
Stabsfeldwebelu? Tri stotine tisua njemakih vojnika poginulo je kod Staljingrada,
jesi

to znao? Mi koji smo preivjeli" - ovu je rije izgovorio pod navodnicima "imamo pravo na nekakvu sitnicu kao suvenir, slae li se?"
Malinowski je s nelagodom progutao, no nije nita rekao. Guntherov se ton
iznenada promijenio.
"Ako si zavrio sa svojim poslom ovdje, bit e mi drago vidjeti kako odlazi!"

Stabsfeldwebel doista nije imao drugog izbora do otii. Nakon to su se zatvorila

vrata za posljednjim od njegovih ljudi, u bistrou se zauo uzdah olakanja.
"Izgleda da smo se vratili u zadnji as", primijetio je Legionar kratko dok je
naputao svoje mjesto pokraj vrata i prilazio naem stolu.
"To je smijeno", rekao je Heide. "Vrhunac ludosti. Sada je ve trebao biti na
drugom kraju Francuske."
Nitko nije obraao pozornost na Heidea. Bili smo prezaposleni kupnjom pia
zahvale Giintheru.
"No dobro", skromno je rekao. "Netko od nas mora i upotrijebiti svoje nedostatke,
jer koja bi inae bila njihova svrha?"
Djevojka s harmonikom izila je iz sjene i poela svirati neku plesnu melodiju.
Porta je uzeo svoju violinu, a Redcoat se ponovno poeo smijeiti. Napetost je
polako nestajala. Heide se veselo napio, i nije mogao nita vie osim gunati.
Maleni je trao bistroom, tipajui djevojke za stranjice i priajui proste viceve
svakome tko je izgledao kao da bi njima mogao biti imalo okiran. Giinther je, pun
jakog crnog vina, ukrao djevojku u utoj haljini Barceloni ispred nosa i poeo
plesati s njom.
"Vive la FranceV povikao je Porta u deliriju.
Legionar je mirno pio. Uskoro e se pridruiti Heideu. Giinther je bio na najboljem
putu prema njima, a djevojka u utom je prestala zatvarati oi kako bi izbjegla
pogled na njegovo lice i sjedila mu je u krilu hihoui. Povremeno su nastajali
prekidi zbog vanjskog svijeta, zvuka pucnjeva iz puaka, priguenih eksplozija,
tutnjave zrakoplova iznad glava, no bili su temeljito ignorirani. Rat je trajao
predugo, a da bi itko vie bio zainteresiran za njega. Barcelona me iznenada udario
u rebra.

"Pazi. Vrata se otvaraju."
Istog smo se trenutka ukoili u iekivanju povratka Mali-nowskog. No ovoga puta
bila je to Jacqueline, djevojka koju sam upoznao medu cvijeem u Normandiji i
koja mi je dala prave kave. Naravno, bilo je tu i drugih stvari, ali nekako sam je
uvijek prvo povezivao s mirisom cvijea i aromom svjee skuhane kave.

Dosta sam je viao otkada smo doli u Pariz. Posljednja tri tjedna potajice sam se
svakodnevno nalazio s njom, no ovo je bio prvi put da sam se usudio javno sastati s
njom ovdje, u bistrou, i poalio sam to istoga trenutka kada je ula u prostoriju.
Porta ju je, naravno, odmah prepoznao. Promatrao ju je od glave do pete dok je
ona, ne sumnjajui u nau dobrodolicu, prilazila naem stolu. Bila je odjevena u
meku haljinu od zelenog muslina u kojoj je izgledala vrlo blijedo i lijepo, no
poelio sam daje nisam pozvao ovamo.
"Dakle, evi se s onom curom iz Normandije?" rekao je Porta prostaki. "Koliko
to dugo traje? Kako se meni ini, ve podue vrijeme. Bolje bi ti bilo daje se rijei,
prijatelju, prije no to se doista vee za nju. Ta je cura zaljubljena, a zaljubljene
ene znaju biti opasne."
"Nema pojma o emu pria", rekao sam hladno.
"Nemam?" izrugivao se Porta. "Sjeti se kako se isplakala onaj put u Normandiji!"
"A kakve to veze ima s tobom?"
"Svakakve!"
Pridruio nam se i Heide, koji se malo otrijeznio i ukljuio se u bitku. Pogledao je
prema Jacqueline, zgrabio me za ovratnik i poeo dahtati po meni, dok su njegove
sitne, krvlju podlivene oi zlobno zurile u moje.
"To ima svakakve veze s nama! Ti i tvoja francuska drolji-ca! Moe raditi s njom
to god eli po cijeli dan, svaki dan to se mene tie, ali nemoj je dovoditi ovamol"
Odmaknuo se od mojih grudi i izvukao svoj revolver. "Porta je posve u pravu,
takve ene su opasne. One postanu ljubomorne, osjetljive, postanu previe
zainteresirane za ono to se dogaa. A to je najgore do svega, one i priaju."

"to se dogaa?" upitao je Giinther s drugog kraja stola.
Barcelona mu je neto proaputao. Vidio sam kako Giinther zuri u Jacqueline,
upijajui svaku pojedinost njezina lica i tijela. Barcelona me pogledao i
neodobravajui odmahnuo glavom. Legionar se nagnuo natrag na svojoj stolici i
poeo leerno istiti nokte vrkom svog depnog noia. Jacqueline mi se
nasmijeila.
"to ti je danas? Ponaa se vrlo udno."

Odveo sam je do vrata i objasnio joj situaciju. Bila je to moja greka. Nisam se
trebao nalaziti s njom na ovakvom mjestu. Pariz je bio opasan. pijuni su bili
posvuda i bilo je dovoljno poiniti samo jednu pogreku i to bi znailo smrt.
Jacqueline me savreno razumjela. Nije postavljala nikakva pitanja, nije
prigovarala. Dogovorili smo se za sutranji sastanak na nekom drugom mjestu, i
ona je tiho izila i otila mranom ulicom. Osjetio sam olakanje dok sam je
promatrao kako odlazi.
Bistro se polako poeo prazniti, sve dok na posljetku nismo ostali sami. Vrata su
bila zakljuana, Redcoat je izvukao plan Pariza, pa smo ga rairili na stolu.
"Oito", rekao je Porta "e to biti jako teko."
"Nadam se", rekao je Redcoat. "Bit u razoaran ako ne bude."
"Kako emo je prebaciti preko mosta?"
"Prenijeti", rekao je Maleni bistro.
"Rei joj da prepliva rijeku."
"One ne plivaju -"
"Naravno da plivaju, ne budi tako prokleto glup!"
"No to je dobar poetak", rekao je Legionar ozbiljno. "Svi mostovi su dobro
uvani."
"Moda kada biste ili danju?" predloio je Redcoat. "Bilo bi vie ljudi. Mogli biste
proi neopaeno."
Barcelona je odmahnuo glavom.
"Ne moemo. Ne mogu dobiti potrebne propusnice."
Porta je iznenada prljavim prstom pokazao jedno mjesto na planu.
"Ovdje! Idemo sad odmah po nju."
"A kako emo prijei preko mosta?"
5" "To emo vidjeti kada do njega doemo. Ne mogu cijelo

vrijeme neto planirati. To rade prokleti Pmsi, i vidi kamo ih je to dovelo. Osam
dana nakon stoje zavrio posljednji rat, okupili su se i poeli kovati planove za
sljedei. To jednostavno nije vrijedno toga. Neka stvari idu svojim tokom, to ja
uvijek kaem."
"A ja kaem da bismo trebali imati plan", rekao je Heide ." tvrdoglavo.
i "Ne trebamo plan. U depu imam nekoliko peata s natpisom "stroga tajna"."
"Kako e nam oni pomoi?"
"Iznenadit e se", odgovorio je Porta. "Mogu stvoriti udo sa svakim peatom."
"Zlo mi je od tebe", progundao je Heide. "Zlo mi je od svih vas. Sve te proklete
gluposti. Ako nisu idovi, onda je -"
"A to ako zapucaju na nas?" upitao je Stari Un, koji je do sada samo sjedio i mrtio
se. "to ako naletimo na patrolu?"
"Kakvu vrstu patrole?"
"Za poetak na Malinowskog!" otresao se Heide. "Peati nam nee ba puno pomoi
kod tih momaka, bez obzira kako stroga tajna bila!"
"To je jednostavno", rekao je Porta. "Samo mi moramo zapucati prvi."
"Da, a onda ti je dovoljno da samo jedan od njih pobjegne i igra je gotova."
"Nee pobjei niti jedan!" Maleni se nagnuo naprijed s ratobornim izrazom na licu.
"Ponijet emo bazuke."
"Hodati Parizom usred noi s bazukama?" upitao je Heide. "Mislit e da smo gomila
prokletih komunjara!"
Legionar je ustao.
"Dosta mi je ove prie", iznenada je rekao. "Improvizirat emo."
"Ba kao to sam i rekao", nastavio je Porta.
"I kada idemo?" upitao je Maleni veselo. "Sada?"

Legionar je hladno podigao obrvu.

"Naravno da ne. Ii emo sutra uveer."

TRINAESTO POGLAVLJE

Prvi od njih pojavio se na prozoru. Iziao kroz njega na usku istaku na zidu i
opasno se ljuljajui hvatao ravnoteu nekoliko sekundi, traei nekakav rukohvat.
Nije ga pronaao. Odjeknuo je iznenadan pucanj, i ovjek se sunovratio naglavce u
prazninu.
Pojavio se drugi ovjek. Takoer je iziao na istaku, a potom se bacio poput make
i omotao se oko oluka koji se sputao niz zid. Oprezno se poeo sputati prema tlu.
Odjeknuo je jo jedan hitac. Drugi se ovjek pridruio prvome na asfaltiranom
dvoritu duboko ispod njih.
Trei nije ekao da bude ubijen. Njegova se silueta pojavila nakratko na prozoru, na
trenutak zastavi u prostoru, potom se bacila dolje kako bi podijelila sudbinu sa
svojim prijateljima.
No, zapaljiva je bomba dobro obavila svoj posao. Plamenovi su liznuli iz svakog
prozora osim dvaju malenih na vrhu visoke zgrade. Ondje se ve mogla vidjeti
hrpica ljudi. Dvojica su skoila u isto vrijeme, a kia metaka iz strojnice popratila ih
je do tla. Gestapo nije htio riskirati.
U tom smo trenutku izili iz svog skrovita i otili. Bilo nam je dosta pokolja.
Gestapo se osveivao gnijezdu Pokreta otpora za nedavnu pogibiju etrnaest
pripadnika tajne policije. No, oni se nisu samo osveivali: dobro su se zabavljali.
Kada je masakr bio dovren vratili su se u svoje vozilo. I voza i straar leali su u
lokvama vlastite krvi, vratova prerezanih gotovo od uha do uha.
To je bio prizor koji se odigrao u Parizu, jedne noi u kolovozu 1944.

NONO PUTOVANJE PARIZOM

No je bila tamna. Negdje iznad oblaka bio je tanak mjeseev srp, no nebo je bilo
oblano, i nije se moglo vidjeti niti jedne zvijezde.
upa Malakoff je bila tiha i mrana. Make koje su se tukle nasred ceste bile su
jedini ivi stvorovi ondje. Zastale su na trenutak kako bi nas promotrile, onim
prezirnim pogledima koji su svojstveni svim makama, a potom se uz frktanje
bacile jedna na drugu. Obili smo ih u irokom luku.
Dvojica pripadnika Feldgendarmerie iznenada su se pojavila na biciklima. Okrenuli
su glave kako bi nas pogledali dok su prolazili, oigledno trunicu sumnjiavi, a
Maleni je podigao stisnutu aku i zaprijetio im.
"Nita od toga!" prosiktao je Stari Un. "Upamtite da se po-nekada moramo drati
podalje od neprilika, a ne izazivati ih!"
Maleni je tuno gledao za dvojicom biciklista.
"Samo neka pokuaju nekakvu glupost i nabit u im zube u grlo!"
"Za ime Boga!" otresao se Barcelona. "Ide li ili ne ide?"
Dostigli smo Portu na uglu Ulice Berenger i Rue du Nord.
"Siguran si da zna gdje se nalazi ta prokleta stvar?" upitao je Giinther. "Svaka
prokleta potleuica izgleda isto na ovom mjestu. Nisam ba raspoloen za
razgledanje grada."
"Znam gdje je", rekao je Porta. Polako se okrenuo oko sebe, orijentirajui se u tami.
"Nije daleko odavde. Sjeam se da smo uli prije one ceste na suprotnoj strani.

Prijeko pokraj bistroa je bio ubijen neki ovjek. Sjeam se bistroa. Idemo vidjeti
ima li kakvih rupa od metaka na zidu."
"Deseci njih", rekao je Giinther, preavi prijeko i prov-jerivi.
"Doista?"
I Porta je preao preko i pogledao. Stari Un nestrpljivo je gestikulirao.
"Moemo li krenuti?"
"Ja te ne drim", rekao je Porta. "Tko te uope pozvao na ovu etnju? Priekaj
malo."
Pognuo se i nestao ispod niskog luka. Nije ga bilo nekoliko minuta.
"Sveti Isuse!" Barcelona je nervozno pogledao preko ramena. "Gdje je ta budala sad
nestala? Volio bih da me niste nagovorili na ovu glupost. Zato se ne moemo
ponaati poput svih ostalih? Zato uvijek moramo traiti neprilike?"
"Ne pitaj mene", rekao je Stari Un natmureno.
"Zato netko ne ude unutra i izvue ga van?" poalio sam se, nemajui namjeru sam
to uiniti.
Porta se pojavio, lukavo se cerei.
"Samo sam bacio oko na lokalne ene." Lascivno je namignuo prema Malenom.
"Sutra uveer, ispred kina na trgu Clichv. Moi e samo razmiljati o meni."
"Ti kopile!" rekao je Maleni automatski. "Kladim se daje uope nisi pitao ima li
prijateljicu!"
"Sluajte, idemo li mi ili ne idemo?" upitao sam.
"A to je mnogo vanije, kamo idemo?" progundao je Stari Un.
"Upravo ovamo", rekao je Porta, pognuvi se kako bi proao ispod niskog luka. "Za
mnom, momci, i budite tiho. Istraio sam put, moete vjerovati svom ujaku Porti...
Hajde Sven, nemoj zaostajati! Zaepi i dri se nas!"
Krenuli smo jedan po jedan ispod niskog luka, du uskog blatnjavog puteljka prema
tronoj staji.

"Unutra?" prosiktao je Barcelona.

"Unutra", potvrdio je Porta.
Izvukao je depnu svjetiljku i pokazao nama ostalima.
"Doite i pogledajte!"
Pritisnuli smo nosove na aavi prozor. Gregor je tiho zaueno zazvidao.
"Tako mi svega, nisam znao da mogu narasti do te veliine! Velika je poput
prokletog balona!"
Maleni je ruku zavukao duboko u dep i izvadio veliki eki.

"Ravno izmeu oiju", rekao je veselo. "Past e poput klade. Nee znati to ju je
snalo."
"Nemoj sada poeti divljati", zamolio gaje Stari Un. "Posvuda oko nas ljudi spavaju.
Ne elimo probuditi cijelo susjedstvo."
"Gdje je put do tog mjesta?" upitao je Barcelona.
"Ovdje iza."
Porta nas je doveo do vrata, koja su bila stara i teka i nisu bila podmazana
stoljeima. Njihova kripa odjeknula je u noi. Negdje u blizini poeo je zavijati
maak. Stajali smo kao prikovani, nauljenih uiju, zadravi dah. Nitko nije iziao
kako bi vidio to se dogaa. Maak je protrao u tami pokraj nas i njegovo je
zavijanje polako nestalo u daljini. Ponovno je nastupila tiina.
"Doite!"
Maleni je predvodio put u staju, s ekiem u pripravi. Mi ostali oprezno smo ga
slijedili. Posve iznenada, zauo se zvuk tisua limenki koje su se sruile niz
stepenite. Maleni je glasno zaurlao i nastavio s nizom svojih omiljenih psovki.
Dojurio je do depne svjetiljke i vidjeli smo daje od glave do pete bio poprskan
nekakvom mjeavinom odvratna mirisa i jo odvratnijeg izgleda.
"to se dogodilo?" upitao sam.

Maleni se okrenuo i zagrmio.

"Neka budala ostavila je kantu govana na stepenicama!"
Ljutito je zamahnuo nogom i odaslao kantu, sada ve praznu, prema zidu. Odskoila
je od zida i Maleni ju je jo jednom snano utnuo. Svi smo u zboru povikali na
njega da zauti, no bilo je prekasno, jer je teta ve bila poinjena. Legionar je
potegnuo svoj revolver i potrao natrag prema ulici. uli smo zvuk tekih koraka.
"Wer da? Wer da?" zaulo se, otrim saksonskim naglaskom.
"Dovraga i bestraga!" zaurlao je Maleni. "Prokleti Saksonac!"
Protrao je pokraj nas, dostigao Legionara, odgurnuo ga s puta i natrao na skupinu
vojnika, naoruanih pukama, koji su

prolazili tim uskim prolazom. Maleni u svom bijesnom raspoloenju, prekriven
izmetom, mokar i smrdljiv, nije ba izgledao prijateljski. Vojnici su ispred njega
popadali kao kula od karata. Legionar i njegov revolver bili su nepotrebni. Porta je
stajao i smijao se dok su se njih dvojica kotrljali u blatu i na kraju potrali kako bi
spasili gole ivote, crni i neprepoznatljivi, ostavivi za sobom dva ljema ijedan
otrgnuti ovratnik.
"to sad?" upitao je Stari Un kratko.
Maleni je zgrabio svoj eki i okrenuo se prema staji. Stajali smo na ulazu dok je
on ulazio unutra. Vidjeli smo bljesak ekia u tami. Uslijedio je vrisak. Razbjeali
smo se istog trenutka. Ja sam se bacio na tlo, rukama prekrivajui ui, no glasni su
se vrisci nastavili. Barcelona i Heide gotovo su sapleli jedan drugoga, trei prema
ulici. Legionar je skoio na niski zid i istoga trenutka naslonio puku o rame i
pripremio se da ubije svakoga tko naie. Vriskove je uskoro zamijenilo glasno
psovanje Malenog. Potom su se zauli teki koraci i tranje ljudi, i virei iz svoga
skrovita vidio sam nekoliko vojnika iz inenjerije kako upadaju kroz vrata s
pukama na gotovs. Slijedio ih je desetnik s depnom svjetiljkom koji je vikao neto
o sabotai i lopovima.
Ponovno su se zaule psovke Malenog. Svjetiljka se iznenada ugasila, netko je
zaurlao, zauli su se udarci i lomljava, hitac, sveopa panika i zbrka. Netko je poeo
dozivati upomo. Ukljuio sam svoju svjetiljku i paljivo ustao. inilo se kako je
staja puna ljudi. Desetnik je nestao, a jedan od vojnika potrao je prema vratima.

Dok sam promatrao, zrakom je doletjela puka i udarila ga u potiljak. Pao je poput
kamena, uz veseli Portin smijeh.
"Kakva gomila seronja!" rekao je Maleni. "udi me zato neki ljudi jednostavno ne
mogu gledati svoja posla i ne gurati svoje duge nosove u stvari koje ih se ne tiu."
Sjedio je postrance na velikoj debeloj krmai, koja je izgledala mrtva. Njeno ju je
pokakljao iza jednog ruiastog uha. "Hrabra djevojka" rekao je pohvalno. "Dobro
si se borila."
Uz podosta potekoa i mnogo nesuglasica uspjeli smo odvui ivotinju do ceste.

"Bit e vam lake", savjetovao nas je Porta, "ako je uhvatite za papke."
"Zaepi!" rekao sam estoko. Nakon samo pet minuta borbe s krmaom osjetio sam
snanu potrebu da nekome razbijem glavu. "Zato nismo ponijeli no i razrezali je
na licu mjesta?"
"To je posao koji zahtijeva vjetinu!" rekao je Porta ljuti-to. "eli daje krivo
razreemo?"
"Volio bih da moj stari general moe ovo vidjeti", rekao je Gregor. "Umro bi od
smijeha. Jesam li vam ikada priao kako je on -"
"Jesi", rekao je Maleni beskompromisno.
"Jesam? Jesam li? Jesi li siguran?"
"Prestani s tim generalom!" otresao sam se. "Hajdemo se sada koncentrirati na
noenje ove proklete svinje kui!"
Na kraju smo nas trojica uspjeli podii tog stvora na ramena. Nosili smo je kao daje
u pitanju lijes i hodali cestom odmjerenim koracima kao da smo na sahrani. Neko
smo vrijeme imali cestu samo za sebe, no u blizini Porte de Vanves bilo je dosta
prometa i ondje smo imali prvi zastoj. Noenje te ogromne svinje bio je zamoran
posao, i mislim da smo postali nemarni i popustili stisak, no Barcelona se
spotaknuo, leina nam je iskliznula iz ruku i prije no to smo je uspjeli zaustaviti
pala je na cestu i otkotrljala se do njezine sredine.
"Vi budale!" zaurlao je Porta, zasigurno ve zamislivi kako njegova veera za
sljedeih est tjedana biva pregaena pod kotaima kamiona. "Vratite je natrag!"

Potrao je u promet, maui rukama i viui, i kamion se zaustavio prednjim

branikom gotovo dotaknuvi svinju. Vrata su se otvorila i iz njega je iziao
natporunik.
"Koji je ovo vrag?" povikao je, nagazivi svinju nogom.
Gimther je bio taj koji nas je jo jednom spasio. Elegantno je iskoraio i salutirao.
Natporunik je, poput veine ljudi, ostao vidljivo zapanjen ugledavi ga.
"U patroli smo, gospodine. Na je posao osigurati da prometnice ostanu iste i da
promet tee nesmetano. Ovo - ova leina" - prstom je prezirao pokazao prema naoj
dragocjenoj

svinji - "je bila baena nasred glavne prometnice od strane francuskih partizana. Bez
sumnje, htjeli su izazvati prometnu guvu i zadati nam dodatan posao."
Natporunik je s razumijevanjem kimnuo.
"Bez sumnje", sloio se.
Pogledao je svinju. Zamiljeno je podigao obrvu.
"Kamo - hm - kamo nosite tu leinu?" upitao je usputno.
"Natrag u stoer, gospodine."
Giinther je poprilino odluno zurio u natporunika. Porta, osjetivi kako nije
jedini koji razmilja o peenoj svinjetini, pourio je pruiti dodatnu informaciju
kako smo ve prijavili pronalazak leine. Stoga je leina morala biti isporuena.
"Naravno." Natporunik se uspravio. "Naravno... Vrlo dobro, maknite je s puta!
Pourite ljudi, zadravate promet!"
Svinju smo urno odvukli do ruba ceste, podigli na ramena i nastavili svojim
putem. inilo se kako to putovanje nikada nee zavriti. Velika svinja je jedna od
ivotinja koje je najmanje zgodno transportirati. Dok smo stigli do Bulevara SaintMichela svi smo bili umorni i razdraljivi, svaali se meusobno poput djece,
obliveni znojem i zaudarajui kao svinje. Stari Un je svakih pet minuta primjeivao
kako se ne moe oekivati da se ulicama Pariza moe pronijeti svinju, a da se ne
privue pozornost na sebe, a Heide je neprestano imao monolog na temu "to nismo

uope niti trebali pokuavati". Budui da ni jedan od njih nije pomagao nositi
svinju, njihove su primjedbe uglavnom bile zanemarivane.
"Dvojica francuskih policajaca naprijed!" objavio je Barcelona.
Provirio sam ispred sebe, no nisam nita vidio zbog svinje, i jer sam iao drugi, iza
Barcelone.
"to rade?"
"Kako stvari izgledaju, ekaju nas. Samo stoje i ekaju nas ... jedan od njih
otkopava futrolu pitolja. Nije jo izvadio revolver, ali izgleda kao da je eljan
krvi."
Zagundao sam. Odluio sam, ako bude dolo do pucnjave, moramo se skloniti iza
svinje. No, nije dolo do toga. Legionar

je odetao prema prvom policajcu, vrlo prijateljski i leerno puei cigaretu.
"Bonsoir, monsieur 1"agent!"
ovjek je podigao obrvu kada je zauo francuski; potom je podigao i drugu kada je
ugledao Croix de Guerre na Legio-narevim grudima.
"Qu"est-ce que c"est que ca?" to je to? upitao je, pokazujui prema svinji.
"Marche noir confisque", Zaplijenjena roba s crnog trita odgovorio je Legionar
glatko.
Drugi policajac se malo povukao, no jo se uvijek poigravao revolverom. Legionar
je izvukao svoje cigarete.
"Hoete dim?"
ovjek je oklijevao, a potom se nagnuo naprijed kako bi uzeo cigaretu. Brzinom
munje, jednim brzim potezom, Legionar gaje bacio na tlo. Bicikl se sa tropotom
sruio za njim. Njegov kolega se istog trenutka okrenuo i odvezao se, niti ne
zastavi kako bi upotrijebio svoj revolver, no prije no stoje otiao daleko, prednji
mu se kota okliznuo na masnu mrlju i on je naglavce poletio i pao preko
svjetlosnih znakova upozorenja i natpisa "skretanje", i upao tono u rupu na cesti.

Udobno je leao skvren na njezinu dnu, a mi smo stavili iznad znak za skretanje
preko rupe i ostavili ga u njoj.
"Kad nam se ve posreilo," predloio sam, "moemo li nekako upotrijebiti
bicikle?"
Nakon uobiajene prepirke i agresivnih ispada, dogovorili smo se oko naina
transporta svinje koji e nam smanjiti bolove u ramenima. Privrstili smo dva
karabina poprijeko izmeu dva bicikla i poloili svinju na njih. Tada je bilo
relativno jednostavno da dvojica voze bicikle, drei svinju na mjestu jednom
rukom, a oni koji su ili pjeice morali su trati ako su eljeli odrati korak.
Rue des Ecoles. Oklopno vozilo za prijevoz ljudstva krcato policajcima nam se
polako pribliavalo. Stari Un je zastenjao.
"Stvarno to vie ne mogu podnijeti", promrmljao je. "Samo nam je jo ovo
trebalo!"

Diskretno smo se povukli u sjenu pokraj ceste. Vozilo se zaustavilo neto dalje od
nas. Zato se ba ondje zaustavilo, jesu li nas moda uoili, nismo imali pojma.
Mogli smo samo ekati i promatrati.
"Neto trae", promrmljao je Porta kada smo se skrili.
"Nas, ne bih se udio", rekao je Maleni. "Mislim da su oni policajci podigli uzbunu.
Trebali ste me pustiti da ih dovrim kad sam htio."
Negdje u blizini zauli smo tektanje strojnice. Skupina policajaca istoga je trenutka
iskoila van i otrala u mrak. Vratili su se nekoliko minuta kasnije s nekoliko
mladia u lisiinama, ubacili ih u vozilo i nastavili svojim putem. Ovakvi prizori
postali su uobiajeni u Parizu. Bio je to rat koji su obje strane vodile nou, irei
paniku gradom. Nevini ili krivi, graani su bili izvlaeni iz svojih kreveta i
odvoeni na ispitivanje i muenje; pronalaeni su njemaki vojnici prerezanih
vratova, djeca pretuena ili ubijena. Bio je to poetak vladavine terora koja je
kasnije obiljeila osloboenje Pariza.
Skrili smo leinu u taninu veu i poli sporednom ulicom kako bismo pogledali
most. Za dva sata, kako nas je Heide neprestano podsjeao, biti e dan.
"A ne mislite valjda vui tu stvar ulicama Pariza usred bijela dana, nadam se?"

"A zato ne?" agresivno je upitao Porta. "Ako mene pita, mnogo sumnjivije izgleda
trati s njom uokolo nou!"
"Moj Boe!" rekao je Heide. "Ako nas itko vidi s tom ogromnom hrpom mesa,
uskoro e nam se cijeli Pariz nai za vratom. Ovih dana bi ovjeku zaboli no u
leda za komad slanine, a pogotovo za cijelu svinju!"
Koliko smo mi uspjeli utvrditi, inilo se da most nije uvan. Otili smo natrag po
svinju i otkrili neku staru krezubu babu kako zuri u nju, sjajnih oiju, irom
otvorenih usta, i rukama prekrienima na trbuhu.
"Isuse, Marijo i Josipe!" povikala je dok smo joj se pribliavali. "Messieurs...
monsieur" - zgrabila je Portu, koji se naao naprijed - "saalite se staroj eni!
Nikada nisam rekla

niti rijei protiv Nijemaca! Niti rijei! Moj je mu dezertirao u Prvom svjetskom
ratu i otada nije ispalio niti metka!"
Glas joj je podizao i po glasnoi i po visini. Porta je poeo vikati na nju svojom
varijantom francuskog. Bila je jaa od njega u vokabularu, no njegov je glas bio
glasniji. Neko su vrijeme vodili izjednaenu borbu, sve dok se na posljetku Porta
nije istrgnuo iz njezina mahnitog stiska i zagrmio dovoljno glasno da ga uje pola
Europe.
"Ja kuhar! Svinja moj prijatelj! Kui? Ti ne kui, tada umre!"
Porta je poeo pucati iz imaginarne strojnice. Starica je pljunula ispred njegovih
nogu, odmaknula se natrag jedan korak i stajala zlobno zurei u nas.
"Krasan francuski", rekao je Legionar s divljenjem. "Ni ja to ne bih bolje izrekao."
"Pa, mislim daje dosta dobar", priznao je Porta skromno. "Kada si pripadnik
okupatorske vojske, mislim da se mora potruditi i nauiti jezik."
"Posve se slaem s tobom", rekao je Legionar ozbiljna lica.
Zaulo se upozoravajue siktanje Gregora, koji je stra-ario na cesti.
"Paljivo. Problemi stiu."

Porta je istog trenutka izvukao svoj revolver. Maleni se ve poigravao komadom

eline ice koju ovih dana nije vadio iz depova. Problemi su se pribliili u obliku
dvojice mladia, koji su bili u ranim dvadesetima i hodali jedan pokraj drugoga s
rukama u depovima - stoje bio siguran znak za ona vremena. Legionar je lagano
iskoraio ispred njih.
"Bonsoir, messieurs. Ou allez-vous?" Dobro veer, gospodo. Kamo ste se zaputili?
"Pandre l"air. C"est defendu?" Da uhvatimo malo zraka. Je li to zabranjeno?
"Pendant le co.uvre-feu, oui." Tijekom policijskog sata jest.
Dvojica mladia su stajala i promatrala nas, nesigurni to bi trebali sljedee uiniti.
Porta je otkoio osigura svog revolvera.

"Dakle?" tiho je rekao Legionar.
Zauo se iznenadan zvuk ljudi koji mariraju. Udarci tekih izama o plonik. Grubi
glasovi koji su razgovarali na njemakom.
"Patrola!" prosiktao je Barcelona.
Ugurali smo se natrag u veu. Da nas je patrola otkrila na djelu s naim plijenom,
ne bismo imali izbora, no rijeiti to pucnjavom.
Dvojica mladia nagurala su se u veu s nama, jednako elei ostati skriveni kao i
mi. Stara baba se guila negdje izmeu nas, s rukom Malenoga preko usta. Legionar
je kundak namjestio ispod ruke i pripremio se da ispuca cijelu salvu u prvu osobu
koja nam se pokua pribliiti.
Patrolu smo ugledali na suprotnoj strani ulice. Osmorica ljudi s poznatim elinim
ljemovima i znakama u obliku polumjeseca. Na elu im se nalazio neki
Oberfeldwebel. Sudei prema njegovom izgledu, bio je jedan od onih koji naveer
nisu mogli zaspati ako nisu na poslu proizveli barem nekoliko leeva.
Patrola je prola pokraj nas nita ne posumnjavi, a Porta je zaljubljeno pogladio
glavu mrtve svinje.
"Nema sumnje", rekao je. "Sve bi dali da te se mogu doepati, debela moja
prijateljice!"

Legionar se okrenuo prema dvama mladiima. U sveopoj strci uspjeli su izvaditi

svoje revolvere. To nije bilo iznenaujue: znali smo da ih sigurno imaju. No, bilo
je zanimljivo to su to bili P.38 - revolveri koji su se koristili u njemakoj vojsci.
"Lijepo oruje imate", primijetio je Legionar. "Gdje ste ih nabavili? U trgovini
igrakama?"
"Pronali smo ih."
"Ma nemojte rei?" Legionarove obrve su se podigle. "Sigurni ste da ih nije donio
Djed Mraz? Ba su sada u modi, tako mi svi kau."
"to tebe briga odakle nam?" upitao je mladi prkosno. "to e ti napraviti u vezi
toga? Otrati prijaviti nas Gestapu?" Nasmijao se. "Ne vjerujem! Niste se ba urili
pojaviti pred onom patrolom malo prije, zar ne?"

Legionar je ispruio ruku i zgrabio ga za ovratnik.
"Jo samo jedna slina izjava, prijatelju, i visoko e odskoiti!"
"Zato ih se jednostavno ne rijeimo obojice i zavrimo s time?" pourivao nas je
Maleni, prstom prelazei preko svoje ice.
Drugi od dvojice mladia, koji do sada nije progovorio, sada je istupio naprijed i
miroljubivo rairio ruke.
"Zasigurno nema potrebe za tim neprijateljstvima", rekao je na njemakom.
Hamburkim naglaskom. Nasmijao se dok smo zurili u njega.
"Da, ja sam jedan od vas. Stoga ne vidim potrebu da se posvaamo. Ono to radite
ovdje" - pogledao je prema krupnom ruiastom svinjskom tijelu - "je strogo
zabranjeno i moe vas kotati ivota ako budete uhvaeni. Dakle, to emo? I ja sam
u istoj situaciji. Dezertirao sam iz vojske. To me moe kotati ivota ako me uhvate.
Pa zato onda ne bismo jednostavno zavrili s tim? I usput," dodao je, "moje ime je
Karl. Ovo je Fernand."
"Dakle", rekao je Legionar, suzivi oi. "Ti si dezerter, zar ne?"
"Dezerter i saboter!" Heide je krenuo prema njima u jednom od svojih naglih i
zastraujuih bjesova. "Zna to radimo s ovakvima kao to si ti? Isto ono to si ti

uinio etvorici naih ljudi prije neki dan. Bili su ubijeni iz P.38, i sada kad malo
bolje razmislim o tome -"
"Nikada nismo pucali na neke od tvojih", rekad je Karl brzo. "To je neto to nikada
ne bih mogao uiniti, kunem ti se."
"Oekuje da povjerujem na rije jednom dezerteru?"
"Zaveite!" rekao je Legionar odsjeno. Gurnuo je Hei-dea s puta i okrenuo se
natrag prema Karlu. "to radite ovdje u ovo doba noi, svejedno?"
Karl je slegnuo ramenima.
"Posao ... Znate kako je to."
"Hm. I pretpostavimo da vas pustimo da odete svojim putem, lijepo i mirno, kao to
vi predlaete? to nam moe jamiti da neete otrati do prve patrole koja vam se
nade na putu?"

Karl se nasmijao.
"Naravno, ti se ali! Doista misli da bismo mi riskirali vlastite ivote zbog jedne
uljive svinje? Nije me briga niti ako ukradete tisuu prokletih svinja! Ne, prijatelju
moj. Ona je jedina" - kimnuo je glavom prema starici, koja je bila posve
zaboravljena u sveopoj zbrci - "ona je jedina osoba ovdje koje se treba uvati.
Mogla bi pokrenuti nekakav tra na trnici, i prije no to se uspijete snai, vijest e
se prouti do pola Pariza. Da sam na vaem mjestu, ja bih je ubio. ivot je jeftin
ovih dana, nikome nee nedostajati."
Starica se stisnula uza zid, vritei.
"Prestani s tom bukom!" izderao se Legionar. "to ti je? Jel" netko stavio i prst na
tebe?"
"Ona je kuepaziteljica ovdje preko puta", rekao je Fernand. "Nema nikakva razloga
biti na ulici u ovo doba noi. Ve se nekoliko tjedana poigravamo milju daje se
rijeimo."
Starica je zavritala i jecajui se bacila Porti ispred nogu, zgrabivi ga oko
glenjeva. Legionar ju je uhvatio za ramena i povukao da se uspravi.

"Sluaj me, starice. Dri jezik za zubima ako eli ostati iva, OK? Samo jedan
uzdah iz tvojih usta i gotova si. I ne zaboravi da si od sada nadalje obiljeena. U
redu?"
Poela je uzmicati natrake poput raka, natrag prema svojoj zgradi. Karl i Fernand
su nas otpratili do kraja ulice.
"Kako se, dovraga, mislite vratiti s tim ogromnim komadom?" upitao je Fernand.
"Ne bi se ba mogla nazvati neupadljivom, zar ne? Nikada neete prijei Seinu s
njom. Svaki most u Parizu je dobro uvan."
I dalje smo se nadali da e biti sigurno prijei maleni most Notre-Dame, no sada je
ve bilo prekasno.
"Ovdje nije bilo nikoga prije pola sata!" ogoreno se poalio Stari Un.
Fernand je slegnuo ramenima.
"Zasigurno ste pogrijeili. Ilije to bila igra sree. Moete i sami vidjeti kakva je
situacija."
Posve sigurno, drugu obalu uvala su dvojica naoruanih

policajaca. Stajali smo mrtei se, a iza nas se zauo zvuk kamiona koji se
pribliavao.
"Bacite svinju!" prosiktao je Giinther.
Jednim brzim pokretom, Barcelona i ja prevrnuli smo bicikle, a svinja je poletjela
preko ivice na Trg Saint-Julien-le-Pauvre. S druge strane ivice zauo se zapanjen
povik. Svinja je pala na dvije usnule skitnice, koje vie nisu spavale, ve trale
koliko su ih noge nosile sporednom ulicom. Bez sumnje, bilo je to prvi put u
njihovim ivotima da se mana spustila s neba na njihove glave, a oni su bili previe
preplaeni kako bi to iskoristili.
Bili smo zapeli na pogrenoj strani mosta gotovo sat vremena i nikako se nismo
bliili rjeenju naega problema. Heide je i dalje tvrdoglavo ponavljao da nismo
nikamo niti trebali ii. Stari Un je monotono stenjao, a Fernand je istaknuo barem
stotinu puta kako je svaki most u Parizu dobro uvan, i kako je na zadatak
nemogue izvriti.

"Uvijek moemo preplivati", predloio je Porta.

"I vui svinju za sobom?"
"Baciti svinju", progundao je Stari Un. "Prouzroila nam je vie muke no to
vrijedi."
Izbila je estoka svaa izmeu njega i Porte.
"Jedan od nas bi mogao preplivati i srediti straare", rekao sam.
I pogled sam upro u Legionara, koji je bio sposoban uiniti takvo to.
"Ako netko ubije te vraje straare," otresito je rekao Heide, "ubrzo e nam se nai
oma oko vrata."
"I to predlae?"
"Da bacimo svinju."
"Bacimo svinju?" ponovio je Porta prijeteim tonom.
"To je upravo ono to sam rekao. Bacimo svinju. Od poetka sam vam govorio da
trebamo imati plan, ali kao i obino bio sam nadglasan. Ma ne, rekli su,
improvizirat emo. Prepustiti sve sluaju. Ne moemo se zamarati planom. I,
pogledajte to se dogodilo. Upravo ono to sam i rekao da e se dogoditi. Zaglavili
smo ovdje s ogromnom svinjom usred Pariza -"

"Hej, kamo je to Maleni krenuo?" upitao je Barcelona, pokuavajui skrenuti temu.
"Ne znam i nije me briga", rekao je Stari Un. "Nismo ovo niti trebali pokuati
izvesti."
"Tono ono to sam govorio od samog poetka, samo to mene nikada nitko ne
slua. Kada biste vi ljudi malo ee sluali to ja imam za rei -"
"Oito je", rekao je Fernand, kao da e ponuditi nekakvu novu informaciju, "da nee
ostaviti niti jedan od mostova bez uvara. Nisu oni budale. Samo kad bi jedan
ostavili neuvan, mogu ih ostaviti sve. Imali bi ilegalni promet preko njega cijelu
no. To je tako razumljivo -"

Razgovor se nastavio u sve iritantnijem smjeru. Mislim kako nitko od nas nije
primijetio povratak Malenog sve dok on iznenada nije bacio neto izmeu nas uz
glasno zadovoljno: "Ha!".v
"Stoje to?" turobno je upitao Stari Un.
Maleni je procvjetao od sree.
"A na to vam nalikuje?"
Svi smo temeljito promatrali, a Stari Un je nezainteresirano slegnuo ramenima.
"Lijes."
"Odmah si shvatio! To jest lijes. To je lijes u koji emo staviti svinju."
Morali smo mu estitati. Nije imao mnogo mozga, no svakako bi mu povremeno
pala kakva dobra ideja na pamet.
"Gdje si, dovraga, pronaao lijes?" s divljenjem je upitao Legionar.
"Ah, jednostavno sam ga pokupio. Hodao sam uokolo u potrazi za neim to bismo
mogli iskoristiti i ugledao ovaj lijes u pogrebnikovom dvoritu. Pa sam ga uzeo i
donio."
"Hoe li svinja stati u njega?" sa strahom sam upitao.
Svinji je lijes savreno pristajao. Stavili smo je unutra i prikucali poklopac avlima,
mahnuli Karlu i Fernandu na pozdrav i krenuli pogrebnim korakom preko mosta.
Straari su s potovanjem stali u stav pozor dok smo mi prolazili. Porta je

iskoristio prigodu da pokae svoj jedini zub i pusti nekoliko suza niz obraze, gdje
su ostavile iste potoke izmeu prljav-tine.
Razdanjivalo se i Pariz se budio. Doivjeli smo mnogo suutnih pogleda dok smo
prolazili gradom sa svojim lijesom. Redcoat i Janette su nas ekali u bistrou, no
kada je ugledala lijes, Janette je glasno vrisnula i otrala u kuhinju. ak je i Redcoat
izgledao pomalo zabrinuto.
"Nesrea?" upitao je.

Prebrajao nas je, a na elu su mu se pojavile bore.

"Nitko ne nedostaje -"
"Smislili smo ovo na putu!"
"ekajte", rekao je Porta dok smo mi sputali lijes na kuhinjski pod. Okrenuo se
prema Starom Unu. "Kako je bilo ime one svinje koju su imali u davnim
vremenima?"
"Tko ju je imao?" upitao je Stari Un strpljivo.
"Oni bogovi i to. Odin i Thor i ta njihova druina."
"Nemam blage veze."
"Odin", dodao je Barcelona. "Odin je bio taj koji je imao svinju. Kako se ono
zvala?"
"To je ono to me zanima. Kako se zvala?"
Nitko nije znao. Pitanje je obilo krug i vratilo se natrag do Porte, i dolo je do
zagrijane diskusije oko toga je li svinja pripadala Odinu, Freyi ili Thoru. Maleni je
iziao na ulicu i poeo zaustavljati prolaznike, i uskoro je cijela skupina nepoznatih
ljudi raspravljala o tom pitanju.
"Netko to mora znati", rekao je Porta.
"Policija", rekao sam. "Pokuaj kod policije."
Legionar je istoga trenutka podigao telefonsku slualicu. Bio je vrlo ljubazan,
ispriao se, no svi smo mogli uti psovke koje su odaslane icom prema njemu.
"Nisam vas htio uznemiriti", rekao je Legionar.
"Neki prokleti luak eli znati ime neke poznate svinje!" uli smo kako vie
prijatelju.
uli smo i odgovor, nejasan, ali razumljiv:
"Jedina poznata svinja koju ja znam se zove Adolf!"

Nakon toga, pokuali smo se raspitati kod Feldgendar-merie. Jo psovki, ovoga

puta praenih prijetnjom uhienja. Jo nismo rijeili taj problem kada smo sat
vremena kasnije izili iz bistroa, a svinju ostavili na sigurnom na Janettinoj brizi.
Kad smo doli do Trga Clichv, zaustavila nas je patrola. Zatraili su nae
dokumente, no odmah je bilo jasno da ih nisu zanimali.
"elio bih vas neto pitati", rekao je predvodnik patrole, nagnuvi se povjerljivo
prema nama. "Znate onog momka imenom Odin? Znate daje imao svinju?"
Kimnuli smo zaustavivi dah.
"Pa - ne znate sluajno kako se ta svinja zvala, ha?"
Naalost, morali smo priznati da ne znamo.
U vojarnu smo stigli pola sata prekasno. Na nae uenje, nitko nije niti trepnuo. Svi
su bili prezaposleni razgovorom o svinji.
"Hej, vi!" neki je asnik zapovjedno mahnuo prema nama. "Jel" kojim sluajem
znate kako se zvala ona svinja stoje pripadala Thoru? Imamo malu kladionicu.
elimo da nam netko odgovori na to pitanje."
inilo se da nitko u Parizu nije znao odgovor. Do dana dananjega ga nisam saznao.

ETRNAESTO POGLAVLJE

Jednoga dana u Suresnesu, Feldgendarmerieje uhitila dvoje djece koja su imala
revolvere bez dozvole. Starijem od dvojice djeaka je bilo petnaest; mlaem samo
trinaest.
Bili su osueni na smrt, no bojnik Schneider, ili zbog humanosti, ili jer se bojao
skorog svretka rata, oklijevao je izvriti smaknue. Nakon nekoliko dana
neodlunosti, iznio je problem izravno generalu von Choltitzu i zatraio od njega
savjet.
"Zato si se obratio meni? " rekao je von Choltitz hladno. "To pitanje nije od
nikakve vanosti. " "Ali to su samo djeca, gospodine. " "Dovoljno su stari da
poznaju zakon, zar ne? " Bojnik Schneider to nije mogao porei. Dvojica djeaka
bila su pogubljena sljedeeg dana na Mont Valerien.

KAPITULACIJA GESTAPA

Vijest se brzo proirila vojarnom: stigao je Gestapo. Bili su vani na dvoritu, jasno
vidljivi svakom mazohistu koji bi htio izii i pogledati ih. Veliki crni Mercedes bio
je parkiran pred glavnim vratima, smjeten izmeu dva astmatina DKW.
Bilo je vrijeme doruka kada smo uli novosti. Maleni je istoga trenutka progutao
deset zalogaja u jednom i odjurio sakriti tri vreice zlatnih zubi ispod ruinih
grmova Hauptfeld-webela Hoffmanna. Posvuda oko nas, ljudi su jurcali tamo-amo
u iznenadnim napadima aktivnosti. Svega nekoliko ljudi je zadralo tek. Porta je
nemarno nastavio jesti, naravno; Barcelona je uvijek tvrdio kako on ima dva eluca.
Vani u kuhinji grozniavo su badarili vage. Francuski pomagai su netragom
nestali i nije ih bilo nekoliko dana.

Bojnik Hinka se mudro sklonio. Medicinski asnik, koji je bio u vojarni samo pet
minuta ranije, sada je takoer nestao. inilo se kako nismo samo mi vojnici ti koji
se svim snagama trude izbjei susret s Gestapom.
Dolo je nareenje da se svi postrojimo u dvoritu.
"To je to", promrmljao je Heide, natmureno. "to sam vam rekao?"
Gregor, s moje druge strane, preznojavao se od straha.
"to ti misli, to ovi gadovi trae?"
"Kako bih ja to, dovraga, mogao znati?" otresito sam rekao.

Gestapo se smjestio u sada praznoj blagovaonici. Osmorica ljudi u poznatim

konim kaputima i eirima sa irokim obodom, koji su postali gotovo uniforme.
Vano su se smjestili na podignutu platformu najednom kraju prostorije - sjeli su u
stolce s visokim naslonima ispod jarko obojenih kruna koje su jo uvijek visile na
zidu nakon sveanosti Kraft durch Freude koja je bila odrana prije tri dana.
Bili smo pozvani u blagovaonicu i ostavljeni da stojimo na suprotnoj strani, dok su
Gestapovci svojim hladnim pogledima netremice promatrali okupljene vojnike i
ekali da ugledaju neko lice koje e im se svidjeti. Neto ispred ostalih sjedio je
maleni, zdepasti ovjek snane eljusti i buljavih oiju, te dugih ovjeenih ruku
poput majmunskih. Usred prostorije nalazio se red praznih stolica; stajale su ondje
prijetei, ekajui svoje prve rtve.
Majmunoliki ovjek je podigao bocu vode i otpio nekoliko gutljaja. U tiini, uli
smo kako mu voda klokoe niz vrat. Prijateljski se nagnuo naprijed i obratio nam
se.
"Kriminalobersecretar Schluckbeiber. Gestapo."
Nastala je kratka stanka, bez sumnje kako bi nam bilo doputeno da upijemo taj
podatak u svoje glupe vojnike glave.
"Ovdje sam", rekao je Kriminalobersecretar nastojei biti simpatian, "kao va
prijatelj. Ovdje sam kako bih vam pomogao. Mi iz Gestapa smo ljudi poput vas.
Morate nam vjerovati i ukazati nam svoje povjerenje." Iznenada je nestalo smijeka,
a zamijenio gaje pogled mrnje i estine. "Samo oni koji imaju
neistu savjest trebaju nas se bojati! Samo oni koji su zgrijeili, oni koji su izdali
svoju zemlju i svog Fiihrera trebaju se skrivati pri pogledu na nas!"
Jo jedna stanka. Ostali smo nezainteresirani. Jedan ili dvo-jica od nas su ak i
zijevnuli.
Schluckbeiber je dopustio da mu se namrteno lice polako izravna i zamijenio taj
izraz veselim smijekom priprostog vest-falskog seljaka.
"Hajde!" rekao je ohrabrujui. "Shvatimo jedno druge. Budimo iskreni. Oni koji
imaju istu savjest, nemaju se ega bojati. Mi iz Gestapa vas pozdravljamo. Vi ste
okosnica njemake vojske! Ustanimo zajedno i otpjevajmo nau nacionalnu himnu!"
U veselom je raspoloenju davao takt svojom bocom za vodu. Gestapo je pjevao
glasno, a nekoliko priguenih, slabanih zvukova zaulo se i iz naeg djela

blagovaonice. Schluckbeiber je odobravajui kimao glavom kako se himna bliila

kraju. Potom je ispustio svoju bocu s vodom i stavio ruke na bokove.
"Volio bih daje ovo samo prijateljski posjet. Naalost, postoje neka ozbiljna - ne,
prijekora vrijedna - pitanja koja moraju biti raspravljena." Iskoraio je jedan korak
naprijed i ispruio ruke prema nama. Glas mu se podigao u kreendu. "idovski
saboteri uprljali su vau ast!"
Pogledao sam u Portu, koji je stajao pokraj mene, i obojica smo slegnuli ramenima.
"Znate", nastavio je Schluckbeiber istim kretavim povicima, "da su transakcije na
crnom tritu zakonom kanjive!"
Izvadio je primjerak kaznenog zakonika iz depa i trijumfalno mahnuo njome kao
daje baklja slobode.
"Kanjive smru!"
Glas mu se podigao za jo pola oktave. Ruka kojom je drao baklju slobode
omotala mu se oko vrata, kretnjom koja nije ostavljala mjesta sumnji.
"Crno trite je nova kuga Europe! Rijeite se crnog trita i rijeite se svojih
idovskih petokolonaa!" Mahnuo je objema

rukama, prijetei. "I rijeit emo ih se! Izbrisat emo ih iz Europe! Oistit emo je
od prljavih idovskih svinja koje se bave tim prezira vrijednim poslom!"
Kriminalobersecretar je promatrao prvi red okupljenih vojnika svojim prijeteim
namrgoenim pogledom. Na nesreu, nekim loim rasporeivanjem, mi smo bili ti
koji su se nali u prednjem redu.
"Vi, tamo!" Trgnuo je rukom i pokazao prema praznim stolicama.
Puni nade ekali smo da se netko drugi pokori toj zapovijedi, netko iste savjesti,
ali inilo se da smo svi izdali domovinu i svoga Fiihrera i imali se ega bojati u
sueljavanju s Gestapom. Nitko se nije niti pomaknuo. Nismo imali izbora, nego
hrabro istupiti naprijed i sjesti u polukrug na osamljene stolice. Rekao sam sebi
kako je to posve sluajno; on nije znao nita o nama, samo je trebao neke rtvene
jarce da sjednu u njegove kaznene stolice i budu podvrgnuti ispitivanju. Jedini
problem je bio u tome to sam imao neistu savjest i nikako nisam mogao biti

siguran.
"Sada emo ovako, ljudi." Schluckbebier je stao ispred nas rairenih nogu. "Ve sam
vam rekao, mi iz Gestapa smo vai prijatelji. Ovdje smo kako bismo vam pomogli
obraniti vau ast protiv tih morskih pasa sa crnog trita."
Otpio je jo jedan gutljaj vode i glasno podrignuo.
"Nestalo je deset vrea kave!" povikao je. "Tu kavu su idovi prodavali na crnom
tritu! Mi iz Gestapa znamo da je to istina! Ne postoji nita to Gestapo ne zna!
Gdje je kava"
Pitanje se inilo posve openitim, no mi iz druge desetine, izloeni u sreditu
prostorije, osjeali smo se posebno osumnjienima. Ostali su iskoristili priliku da
usmjere svoje poglede prema nama sve dok nismo poeli osjeati kako e nas i sam
pritisak javnog mnijenja na licu mjesta osuditi. Krajikom oka ugledao sam kako
Stari Un odsutno trga svoju knjiicu na duge trake; vidio sam kako Heide gasi
napola popuenu cigaretu i istoga trenutka pripaljuje drugu. Giinther je zabacio
glavu unatrag i smjerno prouavao prazan strop, Barcelona je bio uposlen

trganjem gumba s uniforme; Maleni je pregledavao potplat na izmi, a Gregor je
lupkao zube noktima, kao da trai upljine. Samo je Porta bio miran. Zurio je ravno
ispred sebe u Schluck-bebiera i dva su se pogleda susrela i zaustavila jedan na
drugome.
Nastala je duga tiina. inilo se kako Schluckbeiber eka da Porta prvi progovori.
Moda da neto i prizna. Portina su usta ostala vrsto zatvorenima.
"Kako god eli!" Schluckbeiber je svoj pogled usmjerio prema nama ostalima.
"Idemo sada na drugu toku. Prije tri dana, bio je ukraden kombi pun krevetnine,
nakon to je na nekoliko trenutaka bio ostavljen bez straara ispred spavaonice
druge satnije. Gdje je ta krevetnina? Ja ekam!"
I mi smo svi sjedili i ekali s njim. Prolo je punih deset minuta. Nije se ulo niti
zvuka. Nitko nije zakaljao, nitko nije ispuhao nos, nitko nije promijenio poloaj
nogu. Jedva smo se usuivali udisati zrak kako ne bismo proizveli nekakav zvuk.
"Budale!" zagrmio je Schluckbeiber, zaprijetivi nam akom. "Nemojte misliti da ste
se izvukli! Mi iz Gestapa nikada nikome nismo pustili da se izvue! Sada niste na
bojitu, samo da znate. Moda vam je u rovovima bilo dozvoljeno da divljate, no

ovdje nije! Ne kada imate posla s Gestapom! Upozoravam vas! Neemo imati
nimalo milosti! Oni koji su izdali svog Fiihrera moraju oekivati da budu
kanjeni!"
Sedam odobravajuih kimanja glavom iza njega. Schluckbeiber se pjenio na usta,
maleni graci sline izbijali su mu izmeu usana. Plesao je oko stola, udarajui ga
akama i bacivi bocu s vodom na pod.
"Herr Kriminalrat!"
Na moju stravu i zaprepatenje, bio je to Porta, koji se uspravio na noge. Obraajui
se razbjesnjenom Schluckbeiberu s jednim od svojih najarmantnijih jednozubih
osmijeha.
"Rekli ste nam kako je Gestapo ovdje da nam pomogne?"
Uzdasi nevjerice doprli su do mene sa svih strana prostorije. Cijela 2. satnija zurila
je u Portu.
"I?" rekao je Schluckbeiber.

"Vrlo skromno i s potovanjem, htio bih uloiti albu. Prema nama se loe postupa."
Uz beskrajnu tugu, Porta se sagnuo i izvukao presavijeni debeli dokument iz svoje
izme.
"U posljednja etiri mjeseca", rekao je, "nismo dobili svoja sljedovanja eera."
Okrenuo je stranicu i lupio prstom po njoj. "Dva grama po ovjeku svaka tri
mjeseca, tako ovdje pie."
Schluckbeiber ga je promotrio skupljenih oiju, a potom pucnuo prstima.
"Dovedite intendanta!"
Dvojica njegovih ljudi u konim kaputima izila su iz prostorije u potrazi za tim
nesretnikom. Schluckbeiber je nadzirao svaki korak potrage sve dok ovaj nije bio
doveden u prostoriju.
"Intendante! Reeno mi je da ljudi nisu dobili svoja sljedovanja eera posljednja
etiri mjeseca! Moe li to biti istina?"

Intendant je slegnuo ramenima, posve indiferentan.

"Naravno daje istina. Pukovnija nije dobila nimalo eera za podijeliti vojnicima."
"Shvaam. Hvala vam." Schluckbeiber se trijumfalno okrenuo prema Porti. "U ovoj
fazi rata, nitko osim potpune budale ili izdajice ne bi se brinuo oko dva bijedna
grama eera! Svi se moramo rtvovati. Tvoja je alba odbijena."
"U tom u sluaju uloiti novu", rekao je Porta ustrajno. "Proteklih dva mjeseca
nisam dobio naknadu za izme koja mi pripada. Ve sam se nekoliko puta poalio
zbog toga, a posljednji put kad sam se alio, prema meni su se ponijeli poprilino
nasilno. Ne mislim kako je to pravedno, i ne mislim da to Gestapo misli, budui da
mu je toliko stalo do nas, kako vi kaete. Vojnici koji se bore za Fiihrera trebali bi
smjeti traiti ono to im pripada, a da im nitko pri tome ne prijeti. to bi rekao
Fuhrer kad bi saznao za to? Pogledajte kakve izme nosim!" Porta je podigao
ogromno stopalo i gurnuo ga prema ovjeku. "Morao sam si ih sam kupiti."
Schluckbeiber ih je promotrio s mjeavinom zaprepatenja i radoznalosti. To
nikako nisu bile propisane vojnike izme, i nisu bile napravljene u Treem Reichu.
U stranjem dijelu prostorije, Hauptfeldwebel Hoffmann se nestrpljivo nasmijao.
inilo se kako je Porta ovoga puta otiao predaleko. Tko je ikada uo za naknadu za
izme?
"Tko je ikada uo za naknadu za izme?" upitao je Schluck-bebier umorno.
"Ali ovdje sve pie!" Porta je veselo gurnuo ruku u dep i izvukao jo jednu
knjiicu. "lanak 12365, paragraf IVa, red 8: Svaki vojnik, doasnik i asnik koji se
pobrine za odravanje vlastitih izama, ima pravo na 12 pfeniga dnevno, koji mu se
dodjeljuju izriito za tu svrhu."
Porta se veselo nasmijeio. Bezizraajna lica Gestapovaca poela su se trzati od
gaenja. Doli su u vojarnu kako bi rijeili vano pitanje ukradene kave, a sada ih
Porta mui svojim baljezgarijama. I izgleda kao da nema izlaza iz toga.
"Koliko dugo," upitao je Schluckbeiber mehaniki, "koliko je prolo otkada si
posljednji put dobio svoj novac?"
"Vrlo mnogo vremena je prolo! No, vodio sam evidenciju. U ovom trenutku, duni
su mi sedamnaest Reichsmaraka i dvadeset i etiri pfeniga. Za sat vremena to e
porasti na trideset i est pfeniga."
Hoffmann je iznenada dojurio preko prostorije.

"To je apsurdno! U cijelom ivotu nisam uo ovakvu glupost! Naknada za izme, za

ime boje! Mi smo u ratu, a ti se brine oko naknade za izme! Volio bih znati to bi
general Choltitz imao za rei o tome!"
"I ja bih isto, gospodine", rekao je Porta iskreno. "Na alost, te sitnice koje mue
nas obine vojnike nikada ne dou do osobe koja doista ima mo. A to se moe
initi trivijalno vama, gospodine, ali nama to mnogo znai, to vam sa sigurnou
tvrdim."
"Obergefreiteru Porta, nareujem vam ovdje i sada da prestanete gubiti vrijeme
svima nama! Jo samo jedna rije iz vaih usta i mogao bih uiniti neto to emo
obojica poaliti -a najvie ti! Moje strpljenje brzo dolazi kraju - a ovog puta ti se
obraa vojska, a ne Gestapo!"
Schluckbeiber se okrenuo i zgrabio neiju bocu s vodom, edno je pio. Vojska koja
govori, ba! A to si je ta vojska

umiljala, tko su oni? U krasnoj bi se anarhiji Trei Reich naao kada bi vojska
preuzela. Ispio je svu vodu i pogledao oko sebe u potrazi za jo.
"Vrijeme je da zada konani udarac", promrmljao je Maleni.
"Oprostite mi, gospodine," Porta se ponizno obraao Hoff-mannu, "ali jeste li znali
daje asniku strogo zabranjeno prijetiti ili zastraivati osobu niu po inu dok ona
iznosi svoje pritube? To moe dovesti do vrlo ozbiljnih posljedica, gospodine.
itao sam o tome ba prije neki dan. Zapisao sam to negdje... strana 42, redak 3,
Propisa... Potpisao je pukovnik iz stoera generala Rei-berta. Mislio sam kako vam
to moram rei, gospodine."
Hoffmann se okrenuo, purpurna lica. Vidio sam kako sti-e ake i iri ih, i alio
sam ga. Gotovo da sam i sam mogao udariti Portu kada bi poeo govoriti tim
sladunjavim glasom.
inilo se kako se Schluckbeiber dvoumi. Oigledno gaje smetalo to taj neotesani
Obergefreiter na takav nain troi njegovo vrijeme. S druge strane, nije mogao
porei njegovo poznavanje propisa, i vlastitih prava; a nije li Adolf sam rekao "isti
zakoni vrijede za one na dnu, kao i za one na vrhu"?
Na drugoj strani prostorije, porunik L6we se naslanjao na zid sa smijekom na
usnama. I on je sam mnogo puta bio predmetom slinog Portina ponaanja, i bez

sumnje je bilo zabavno gledati druge kako kroz to prolaze.

"Obergefreiteru", rekao je Schluckbeiber, prijateljski i ugodnim tonom, "jeste li
poslali raun za novac koji vam duguju?"
"Naravno da jesam!" rekao je Porta ljutito.
Hoffmann se okrenuo.
"To je la! To je apsurdna la! Taj mulac nije u stanju niti potpisati se kako valja, da
ne govorimo o ispisivanju rauna! A to se tie tih izama koje ima na nogama,
mogu vam rei odakle ih je nabavio... ukrao ih je, isto kao to krade i sve ostalo! A
sada ih pokuava naplatiti vojsci! Zamislite to!" Hoffmann je ustro koraao
uokolo. "Pratim ja toga ovjeka posljednje tri godine. On je psihopat, lopov i
prevarant! Moete biti sigurni daje on ukrao kavu! Trebalo bi ga istog trena uhititi,
on je sramota za vojsku!"
"i,"
Zauo se veseli smijeh porunika L6wea, popraen smijehom natpomnika Gickela
iz Prve satnije. Polako su se valovi smijeha poeli odbijati od okupljenih ljudi, i
uskoro se cijela prostorija tresla od grohotnog smijeha. Porta se nasmijao i lupio
petama vrlo elegnantno u znak zahvale.
"Gospodine Kriminalrat, imam li vae doputenje da se obranim protiv ovih
neistinitih optubi koje je protiv mene izrekao Hauptfeldwebel?"
Schluckbeiber je podigao obrvu.
"Naravno, to je tvoje pravo. A ini se da ima poprilian broj svjedoka koje kani
pozvati."
"Dozvolite meni da zaponem!"
Hoffmann je priao naem polukrugu stolica i upro prstom u Malenoga.
"Creutzfeldt!"
Bez sumnje je osjeao nadmo nad ovakvom budalom kakva je bio Maleni.
"Pod zakletvom si, ovjee, pa mi ne pokuavaj lagati! Je li ovaj idiot ukrao izme
koje sada nosi od mrtvog amerikog vojnika? I usput, ozbiljan je zloin krasti od

poginulih!"
"Siguran sam da Obergefreiter Porta nikada ne bi ukrao neto od lesa", rekao je
Maleni, izgledajui vrlo okirano. "U svakom sluaju, ja nikada nisam vidio da
krade od lesa. A to se tie izama, znam da je kupio etiri para od stoernog
narednika iz 177. pjeake pukovnije onoga dana kada su zapalili skladite."
Maleni je ponovno sjeo, izgledajui zadovoljan sam sobom. Hoffmann je grickao
donju usnu.
"To je hrpa lai, i ti to dobro zna!"
Savrenom mirnoom, Porta je izvukao smotuljak papira iz jednog od svojih
depova, prelistao ih i izvukao raun kojeg je potpisao Stabszahlmeister Bauser, iz
177. pjeake pukovnije. Schluckbeiber je lupio rukom po stolu, zatraivi jo vode.
"Obergefreiteru Porta, ini se da e dobiti - koliko je ono bilo? - sedamnaest
Reichsmaraka i dvadeset i etiri pfeniga na svoj raun."

"Uskoro e to biti trideset i est pfeniga", ispravio ga je Porta. "Zbog svojih naela",
dodao je pobono, "volio bih da sve bude tono."
"U pravu si." Schluckbeiber je kimnuo Hoffmannu. "Hoete li se pobrinuti da ovaj
ovjek dobije svoj novac odmah, Hauptfeldwebelu? Najbolje da ovo ostane izmeu
ova etiri zida. Ne elimo probleme s viim vlastima oko toga, zar ne?"
"Sam u mu dati novac", prasnuo je Hoffmann, bacivi aku kovanica prema Porti.
Schluckbeiber se nagnuo naprijed, smijeei se.
"Ima li jo kakvih pritubi, Obergefreiteru?"
"Da, nekoliko", rekao je Porta iskreno. "No ne bih vas elio sada gnjaviti s time,
gospodine Kriminalrat. Znam da imate vanijeg posla pred sobom - a, na posljetku,
ipak smo u ratu."
"Prokletnik!" promrmljao je Hoffmann i s gaenjem se okrenuo.
Schluckbeiber je neko vrijeme ostao zamiljen - bez sumnje se pitajui moe li se
sada vratiti pitanju nestale kave; i kako bi mogao ustanoviti Portinu krivnju za

njezin nestanak i istovremeno se dogovoriti s njim da e zatakati stvar u zamjenu

za pola plijena. Deset vrea kave! Bilo je to pravo bogatstvo, a ak i polovina toga
uinila bi mu pomisao na petu godinu rata podnoljivom. No Porta oigledno nije
bio takva budala kao to je izgledao. Imao je odreenu dozu lukavosti te gotovo
sigurno jak nagon za samoodranjem, i morat e biti oprezan s njim.
"to se tie one kave", poeo je Schluckbeiber, ispitujui kako stoje stvari. "Boli me
to se moram vratiti na tu temu, no optuen si za kradu, Obergefreiteru."
"Ah, da", sloio se Porta, usmjerivi prijetei pogled prema Hoffmannu. "Volio bih
da vam mogu pomoi, gospodine Kriminalrat. Na alost, ne znam nita o kavi.
Nikada je ne pijem, znate."
U tom trenutku, dok su Hoffmannova usta ponovno poela sliniti zbog ove Portine
izjave, vrata su se urno otvorila i u prostoriju je upao Feldwebel Winkelmann, koji
je bio zaduen za skladite.

"Gospodine Oberinspektor!" Otrao je do Schluckbeibera, uzbueno maui
rukama. "Dobre vijesti, gospodine Oberinspektor! Upravo sam ponovno provjerio
vree s kavom i otkrio da su sve prisutne i pune!"
"Kako molim?" protisnuo je Schluckbeiber.
"Sve su prisutne i pune", nastavio je blebetati Feldwebel blaeno. "Vree koje su
proglaene nestalima bile su odloene iza zaliha jugoslavenskog jema. One nisu
smjele biti ondje, pa nikome nije palo na pamet da ih ondje potrai. Krivi su vojnici
koje mi dodijele da uvaju zalihe, gospodine Oberinspekto-re. Njih jednostavno
nije briga. Sve je pomijeano na hrpu, nigdje nema reda, ponekada ne znam kako
bih se snaao. Takve stvari e se i dalje dogaati, znate, ako mi ne budu dali ljude
koji e taj posao propisno obavljati."
Schluckbeiber je napuio usne. A upravo je smislio kako e mu pripasti pet vrea
kave.
"To je smijeno!" izjavio je Hoffmann nestrpljivo. "Lae, Winkelmanne! Savreno
dobro zna da smo zajedno prebrajali vree i da smo sva skladita pretraili
povealom."
Schluckbeiber, Hoffmann, dvojica Gestapovaca i Feldwe-bel krenuli su u tiini
prema skladitu. Sedamnaest vrea brazilske kave, oznaenih propisanim vojnim

igom, bilo je poslo-eno uz zid skladita. Svaka je bila otvorena, a njezin sadraj
pomno provjeren nosnicama eljnim mirisa. U svakoj se vrei nalazila ista kava.
Hoffmannu je bilo oito da je Feldwebel izveo nekakav trik, ali nije mogao shvatiti
kako je to uinio. Na trenutak se bavio milju da je nekako radio u sprezi s Portom,
ali je neodluno morao odbaciti tu pomisao. Porta je bio dovoljno sposoban u kradi
vojnih zaliha da ne bi potraio pomo jednog amatera poput Winkelmanna.
"ini se", rekao je Hoffmann neodluno, "da smo se zabunili u vezi kave."
"Ha!" Schluckbeiber je navukao eir preko oiju. "Sada prelazimo na to! Lana
izvjea, nemaran posao, namjerno gubljenje Gestapova vremena... Paragraf 309 to
sve pokriva, vidjet ete. To nije nimalo nevaan prekraj, Hauptfeldwebelu.

Mogao bi vas dovesti u ozbiljne neprilike. Doista ozbiljne neprilike."
Jedan od njegovih pomagaa poigravao se lisiinama u depu. Svi osim
Winkelmanna polako su se vratili u blagovaonicu. Hoffmann je oito bio duboko
zamiljen, no nije bio posebno zabrinut. Pitao sam se to smilja u tom svojem
pokvarenom umu.
"Obersekretaru", iznenada je rekao, "dok ste ve ovdje, da va posjet ne bude
posvemanji gubitak vremena, volio bih da istraite jedan incident koji se dogodio
prije tri godine, a ukljuivao je Petu satniju 27. tenkovske pukovnije, 2. desetinu, 1.
skupinu. Optuujem ih za veleizdaju, odbijanje izvravanja naredbi i kukaviluk
pred neprijateljem... Izmeu ostaloga", mrano je dovrio.
Schluckbeiber je podigao obrvu.
"Moete li iime potkrijepiti svoju optubu?"
"Naravno!" rekao je Hoffmann.
Bio je to dogaaj kojega smo se svi sjeali. Dva Tigra su se pokvarila tono ispred
neprijateljskih linija. Bili su naputeni, a pukovnik u stoeru je izdao naredbu da ih
moramo vratiti natrag. Porunik L6we, koji je dobro znao koliko e nas ivota
kotati to spaavanje tenkova, je izravno odbio izvriti tu naredbu. Dolo je do
estoke svae izmeu dvojice asnika koju je prerano prekinula eksplozija zalutale
bombe ispred pukovnikova lica. Porta je bio dovoljno netaktian da stane iznad
tijela mrtvog asnika smijui se, na to gaje L6we, posve iscrpljen, pljusnuo preko
lica. Izmeu njega i Porte nije bilo osjeaja ljutnje, jer su se esto razilazili po

pitanju discipline i prihvaali to kao normalan razvoj stvari, ali taje afera nekako
stigla i do Hoffmannovih uiju, i on ju je bez sumnje uvao u rukavu jo otada,
ekajui priliku daje iskoristi u svoju korist. Na dva naina: odbijanje izvrenja
naredbe i udaranje Ober-gefreitera do strane vieg asnika. Ta je prigoda sada
dola, i Hoffmann ju je pourio iskoristiti to je bolje mogao.
Schluckbeiber je sa sve veim zanimanjem sluao priu. Pripadao je onoj skupini
ljudi koja nije suosjeala s asnicima,

a posebice ne s onima koji su bili na bojitu. Ovo je sada bila njegova prilika, isto
kao i Hoffmannova. Stvar je bila doista ozbiljna, a ako se optuba dokae, to je
moglo dovesti do promaknua onih koji su tu stvar iznijeli na vidjelo. Strogo
govorei, to nije potpadalo pod Schluckbeiberovu nadlenost, nego pod nadlenost
Feldgendarmerie, no on je mogao takve sitnice rijeiti s njima.
Okrenuo se prema poruniku L6weu, koji je stajao u blizini napet i blijed.
"Je li to istina, porunice?"
Nastala je tiina. Napeto smo iekivali L6weov odgovor. Bio je asnik, ali smo svi
suosjeali s njim.
"Je li to istina?" ponovio je Schluckbeiber. "Jeste li udarili podreenoga?"
"Jesam", rekao je Lowe, vrlo tiho.
Schluckbeiber je odglumio zaprepatenje i prestravljenost.
"Udarili ste podreenog? Vi, jedan asnik? Udarili ste jednog od svojih vlastitih
ljudi? I imate hrabrosti da ustanete i to priznate?"
Tirada se nastavila gotovo deset minuta. Iudavao se jednom detalju, pa onda
drugom. Postajala je sve snanija i ulazila u bijesni, kreendo histerinog bijesa,
obasipajui prezirom i pogrdama sve asnike zajedno, a posebno L6wea. Negdje
oko polovine, Porta je ustao i otvorio usta kako bi neto rekao, no Schluckbeiber se
nije mogao tako iznenada zaustaviti, pa mu je trebalo jo nekoliko minuta da uuti.
"Gospodine Kriminalrat", otpoeo je Porta uasnim laskavim tonom kojega je
uvao za ovakve prigode. "Sve to vi govorite je samo po sebi razumljivo. Posve se
slaem s vama. Svi asnici su svinje i svi bi trebali biti objeeni."

Izraz blage strave pojavio se na Shluckbeiberovu licu. Da li je on to doista rekao?

Bila je to istina, naravno, no moda nije trebao otii tako daleko. To je moglo biti
opasno.
Porta se teatralno udario rukom po boku, uz rijei "Bog s nama."
"Samo Bog", rekao je pobono, "bdije nad obinim vojnikom. asnici se mogu
ponaati kako ele i proi nekanjeno.

Svi mi to znamo. Kad bi samo Fiihrer to znao! No siguran sam da ete mu moi
doapnuti rije ili dvije u uho sada kad znate kako stvari stoje, gospodine
Kriminalrat. Vaa rije sigurno je vrlo utjecajna."
Jadni L6we je zasigurno teko mogao povjerovati da Porta govori protiv njega.
Njih se dvojica ne bi ba mogli nazvati prijateljima, no uvijek je postojalo
razumijevanje izmeu njih, odreena simpatija, pa ak i potovanje.
"U svoje sam vrijeme", nastavio je Porta, "doivio brojne udarce od nadreenih
asnika. Obino ih prihvaam kao dio sluenja u vojsci. No ovaj dogaaj, o kojem
vas je upravo obavijestio Hauptfeldwebel, tada sam se doista razbjesnio. Priznajem
to. Bio sam tako bijesan, da vam pravo kaem, da sam to iznio pred neke prijatelje
koje imam u GGSA. Sve je to rijeeno jo davno prije."
"Samo trenutak, Obergefreiteru!" Shluckbeiber je ispruio drhtavu ruku prema
svojoj praznoj boci za vodu. "Iznijeli ste stvar pred GGSA?"
"To je tono", rekao je Porta.
Shluckbeiberovo krupno crveno seljako lice problijedilo je. Nismo bili iznenaeni.
Svi smo znali to znai GGSA -Geheimes Gericht der Soldaten und Arbeiten Tajna
uprava za pravdu za vojnike i radnike. Ovom tribunalu je svaki vojnik ili svaki
radnik, bez obzira koliko skroman, mogao iznijeti svoje albe i znati da e one biti
pravedno rijeene. Bila je to mona organizacija, moda jedina koje se bojao i sam
Gestapo.
Shluckbeiber, na nesreu po njegovu osobnu ravnoteu duha, nije nikako mogao
saznati je li Portina tvrdnja istinita ili nije. Ako jest, tada je Shluckbeiber ve rekao i
vie no to je trebao, to se tie njegove vlastite sigurnosti. A ako nije bila istinita, to
nikada nee saznati, jer si nije mogao priutiti rizik kojem bi se izloio prilikom
raspitivanja. Uz najmanju ansu daje Geheimes Gericht bio ukljuen u sve to, bilo je

najpametnije drati se podalje dok je jo imao prilike.

Shluckbeiber je poeo navrat-nanos trpati papire u svoju konu aktovku.
"Vrlo dobro", rekao je strogo. "Podnijet u svoje izvjee." Prijetei je pogledao
prema Hoffmannu. "Sljedei put kada dotrite Gestapu s priama o idovima i
crnom tritu i ukradenoj kavi, budite sigurni da baratate tonim injenicama, jer
ete se u protivnome nai u velikim problemima. Ovaj put ste imali sree. Olako
smo vas pustili. No, nemojte misliti da e se to ponoviti - i nemojte misliti kako
emo to zaboraviti. Moje e izvjee biti predano, i motrit emo na vas. U redu."
Kimnuo je. "Raistite blagovaonicu. Izvedite ljude van. Ti - Obergefreiteru - ti
ostani ovdje! Volio bih porazgovarati s tobom."
Prostor se ispraznio puno bre no to se napunio. Shluckbeiber je stavio ruku oko
Portina ramena.
"Reci mi, koga poznaje u Geheimes Gerichtu?" lukavo je upitao.
"To je stroga tajna", rekao je Porta sa smijekom. "Njihova imena ne smijem odati
niti po cijenu vlastitog ivota."
"Ma, hajde!" Shluckbeiber se pokuao veselo nasmijati. "Samo neslubeno."
"Slubeno ili ne, i dalje je to stroga tajna."
"Hm." Shluckbeiber gaje na trenutak promatrao, a potom trgnuo glavom. "Doi sa
mnom u kantinu. Da malo porazgovaramo."
Kasnije smo uli o slabanim Shluckbeiberovim pokuajima da otkrije istinu.
"I ja imam prijatelje u Geheimes Gerichtu", otpoeo je, vrlo polako i leerno.
"Pitam se zna li ikoga od njih?" ; j "Moe biti", rekao je Porta. "Posjeujete li ih
esto? Vjei" rojatno emo se susresti ondje koji put."
"Vrlo je mogue", sloio se Shluckbeiber, a Porta je primijetio da se ovaj poeo
poprilino neprirodno znojiti.
Izmeu njih nastupila je kratka tiina. Porta je samo sjedio sa smijekom na licu, a
Shluckbeiber je razbijao glavu iznalaenjem nove metode pristupa.

"Hoe li jo jednu kavu?" na posljetku je upitao.

"Zato ne?" sloio se Porta. "ini se da je kava trenutno jako popularna ovdje."

"Rekao si daje nikada ne pije."
"Mislim da bi bilo dobro da je kuam i vidim to sam to proputao svih ovih
godina!"
Shluckbeiber je priekao dok su postavili nove alice ispred njih, a potom se s
lukavim smijekom nagnuo preko stola.
"Kao ovjek ovjeku, prijatelju! Reci mi kamo si skrio?"
"Skrio? to?" upitao je Porta.
"Zna dobro na to mislim! Kavu!"
"Ah... da. Da, sada vas pratim." Porta je kimnuo glavom posve imbecilno. "Kavu!
Naravno!"
"Imam prijatelje", rekao je Shluckbeiber, "koji bi dobro platili za pravu kavu."
"Volio bih da imam prave kave koju bih im ponudio", rekao je Porta sa aljenjem.
"No u sluaju daje nabavim, tko su ti vai prijatelji?"
"Njihova imena ti ne bi nita znaila, ali moe me drati za rije, dobro bi platili...
Pola-pola i moemo poslovati! to kae na to?"
"Zasigurno se alite! Uzmite deset posto, pa u razmisliti o tome."
"Moe dvadeset. Moji prijatelji su vrlo utjecajni ljudi. Mogao bi dobro proi nakon
te transakcije."
Porta je nekoliko trenutaka razmiljao.
"Neka bude sedamnaest."
"Sedamnaest?" Shluckbeiber je sloio jednu od svojih gesta-povskih grimasa,
namrtenih obrva, stisnutih oiju, usta rastegnutih u tanku liniju. "Vrlo si budalast,
prijatelju. ini se da ne shvaa koliko utjecaja imaju moni ljudi, i to u oba smjera

- u tvoju korist ili tebi na tetu, ve prema zasluzi. Ne bismo ih trebali naljutiti, zar
ne?"
Porta je ustao bez rijei. Popio je svoju kavu, pritegnuo pojas, okrenuo se kako bi
otiao. Shluckbeiber je skoio za njim jednim skokom.
"Dragi moj mome, nema se potrebe vrijeati! Moda te moj ton uvrijedio? Ali
samo sam se malo alio!"
"Razumijem alu ba kao i svi ostali", rekao je Porta dostojanstveno. "Moj djed je
bio slavni klaun, a uz to jo i pravi

domoljub. Nasmijavao je publiku cilindrom u nacionalnim bojama privrenim za
stranjicu. Dakle, vidite, i ja imam smisao za humor kao i svi ostali. Samo mi se
nije svidjela ova vaa ala. Previe je nalikovala prijetnji da bi bila smijena."
"Ali, sluaj me!" Shluckbeiber se pribliio Porti i proaputao mu u uho. "Znam da
jedan od von Choltitzovih asnika trai kavu... i to ne za sebe, zna. Ni manje ni vie
nego za generala!"
"Ne govorite mi vi to valjda da bih trebao otii pred generala von Choltitza s
vreom kave ispod ruke?"
"Ne, ne, naravno da ne! Ja u rijeiti tu stranu stvari. Sredit u taj posao odreenim
kanalima i ni ja niti ti neemo ii niti u blizinu generala. On je uzrujan zbog
idovskih meunarodnih pijuna i opasno je pribliavati mu se."
"Znate ljude koji e to rijeiti?" ugodnim glasom je upitao Porta.
. "Mi iz Gestapa znamo sve ... A sada" - Shluckbeiber je stavio ruku pod Portinu i
njih su dvojica izili van zajedno -"sedamnaest posto, mislim da smo se konano
sloili oko toga?"
Te je iste veeri bio sklopljen dogovor. Svi smo se okupili u kuhinji hotela Meurice
na piu, i bili smo dovoljno veseli da bismo pozvali Shluckbeibera da nam se
pridrui.
"Recite mi", rekao je Porta iznenada, "biste li se vi nazvali ovjekom od kulture?"
"ovjekom od kulture? Naravno da sam ovjek od kulture! Pa ne mislite valjda da

sam doao do svog sadanjeg poloaja bez dobrog obrazovanja?"

"Nisam znao", rekao je Porta. "Ali budui da ste ovjek od kulture, moda biste nam
mogli pomoi oko jednog prob-lemia kojeg imamo."
"Dat u sve od sebe", obeao je Shluckbeiber pompozno. "U emu je problem?"
"Jednostavan je", rekao je Porta. "elimo saznati ime Odi-nove svinje."
"Odinove svinje? Kakve su to sve gluposti o svinjama?" upitao je Shluckbeiber.
"Ovo je ve etvrti put danas da me netko pitao o svinjama."

"Ono to je vano jest", rekao je Porta, "znate li odgovor?" Bez daha smo ekali da
nam ovjek iz Gestapa pokae
svoje znanje iz kulture. ekali smo tako dugo da smo ostali bez
daha. Na posljetku je Shluckbeiber odmahnuo glavom.
"To je doista smijeno", priznao je, "ali ak niti uz svoje
porijeklo i obrazovanje, jednostavno se ne mogu sjetiti imena
te proklete svinje!"

PETNAESTO POGLAVLJE

Straari u tranzitnom logoru La Rolande, u blizini Bea-une, bili su ljudi koji su
iskreno vjerovali da su u stanju osjetiti saaljenje. Posebice je jedan od njih,
Unterscharfuhrer Kurt Reimling, tvrdio da posve dobro razumije brige svojih
zatvorenika; i doista, otiao je tako daleko daje tvrdio kako ih i on osjea.
"Ubij i mene s mojom djecom!" zamolila ga je neka idovka jednog dana.
Uz nju je bilo troje djeice, a straari su ih htjeli odvojiti u smrti. Reimling je
ponitio tu naredbu. Majka i djeca ostali su zajedno do posljednjeg trenutka, i
pogubio je prvo djecu, brzo i uredno, kako bi se ena mogla uvjeriti da nije bilo
patnje. Reimling je bio vrlo struan s revolverom.
Neki od SS-ovaca tvrdili su da im njihove rtve zahvaljuju za njihov trud.
Oberscharfuhrer Carl Neubourg, iz logora u Drancyju, bio je jedan od tih. Njegova
humanost i dobro srce natjerali su ga tako daleko da je dopustio jednoj idovskoj
obitelji da proslavi Kadi molitvu za mrtve prije no to ih je prisilo da se objese,
promatrajui jedni druge pri tome. A ta ga je velikodunost mogla skupo kotati. Da
su ga otkrili oni na viim poloajima, mogao je provesti tri dana u samici i dobiti
zabranu promaknua na est mjeseci.
No neki su zatvorski asnici ipak bili pripravni toliko se rtvovati. Nije ni udo to
su im njihove rtve bile zahvalne.

VEER U PARIZU

Posao s orujem nam je ponudio dvostruki agent zvani "takor", koji je bio lan
odbora za doek ljudi koji su se padobranima spustili u Francusku. Skladite je bilo
u zatvorenoj tvornici iza Gare du Nord. Susreli smo se sa takorom ispred tvornice,
i on nas je uveo unutra i pokazao rukom prema trima policama punima oruja.
"Sve je najbolje kvalitete", uvjeravao nas je. "Izravno od samog Churchilla."
Krenuli smo naprijed kako bismo pregledali oruje. Kada smo to uinili, otvorila
su se vrata i trojica ljudi su se uuljala unutra, desnih ruku upadljivo uguranih u
desni dep svojih kabanica. Stajali su u dovratku, zurei pokraj nas prema oruju.
"Sputeno padobranima?" upitali su, obraajui se takoru.
"Samo jedan savjet", rekao je Porta. "Ako uivate u ivotu i kanite nastaviti uivati u
njemu, trebali biste izvaditi ruke iz depova ... Znate na to mislim?"
Njih su se trojica okrenula prema Porti i odmjerila ga pogledom.
"Prijeti li nam?" upitao je jedan od njih.
"Ne nuno. To ovisi o vaem ponaanju."
"To je oruje ukradeno. Shvaa li to? Shvaa li to se dogodi onima koje uhvate s
ukradenim orujem?"
"Ba i ne", rekao je Porta. "Pokuaj uzeti komad, pa emo vidjeti."
"Nemoj se truditi!"
Ovo se zaulo s vrata. Gunther, kojega smo ostavili vani u tu svrhu, uao je unutra

za onom trojicom. Imao je ruski MPI.

"Samo uinite ono to vam govorimo i izvadite ruke iz depova, pa emo se svi
lijepo slagati."
"Niste to ba dobro izveli", rekao je Legionar, lagano pokupivi tri Colta. "ini mi
se da ste amateri. Meutim, to je samo isprazno blebetanje. Idemo mi na posao."
Mahnuo je rukom prema oruju. "Hoete li iznijeti ponudu za ovo blago?"

Najmlai od trojice slegnuo je ramenima.
"Potrebno nam je oruje, da. I voljni smo otkupiti ga od vas. No oigledno nismo
toliko glupi da nosimo sa sobom ogromne koliine novca. Poaljite jednoga od
svojih ljudi s nama, pa emo se dogovoriti."
"Jednoga od svojih ljudi?" nasmijao se Legionar. "Pitam se zato ne bismo svi
poli?"
"To bi moglo biti opasno."
"Za koga?"
"Gomila ljudi privlai pozornost", protestirao je mladi.
"Ali sigurnost je u brojevima!" brzo je odgovorio Legionar. "Ne gubimo vrijeme
svaajui se, prijatelju! Mi imamo oruje, vi ga elite... Mi postavljamo uvjete,
OK?"
"Ali to oruje nije vae!"
Legionar je podigao obrvu.
"Tko kae da nije?"
"Spustili su ga padobranima iz Engleske."
"Pa? Tko ga trenutno posjeduje? Vi ili mi? Mi. Dakle, to namjeravate poduzeti u
vezi toga?"
Na trenutak su izgledali buntovno, no Legionar je odmahnuo glavom sa smijekom.

"Niti ne pokuavajte to izvesti! Nije vam samo ivot na kocki. Imate posla s
njemakom vojskom. Mogli bismo vam ispaliti metke u glavu kad god to poelimo,
i nitko nas ne bi nita pitao. Neemo to napraviti", dodao je velikoduno, "ako se
budete ponaali razumno."
Mladi je slegnuo ramenima.
"U redu, ako tako stoje stvari. Mislili smo kako je to jednostavna transakcija na
crnom tritu. Da smo znali s kim emo imati posla, nikada se ne bismo pojavili.
Koliko elite za robu?"
Porta je istog trenutka izvalio cijenu za koju sam ak i ja pomislio daje pretjerana.
ovjek se okrenuo od njega s prezirom.
"Sluaj, moete vi biti prokleta njemaka vojska, ali mi ne elimo oruje po cijeni
po kojoj ga moemo dobiti bilo gdje u Parizu!"
"Ako drugi prodaju za tu cijenu, zato onda oekujete da emo mi biti jeftiniji?"

Nastupio je trenutak tiine. Pomislio sam kako cijena i nije bila toliko pretjerana.
Zato bismo mi prodali za male novce? A riskiramo glavu na ramenima.
"Ma nemoj se truditi", rekao je Legionar na posljetku, tonom posvemanje dosade.
"emu gubiti vrijeme? Moemo ga prodati bilo gdje, bilo kada."
"to emo s ovom trojicom?" upitao je Maleni.
"Zakljuati ih u zahod", predloio je Barcelona. "Neka ondje trunu do kraja rata."
Jedan od njih podignuo je ruku.
"Samo trenutak. Vi ne odustajete od svoje cijene, ali mi ba nismo u poziciji da se
prepiremo s vama. Moemo nabaviti novac. Dovoljno za deset Sten puaka, tisuu
metaka za svaku i deset revolvera. OK?"
"OK", odgovorio je Legionar. "Predlaem da jedan od vas ode po novac, a mi emo
zadrati preostalu dvojicu ovdje dok se on ne vrati."
"Ti" - Giinther je pokazao svojim MPI prema jednom od trojice - "ti idi. I nemoj da
te nema cijelu no."

"Koliko vremena da ti damo?" upitao je Barcelona.

"Petnaest minuta e biti dovoljno. Uz malo sree vratit u se za deset. Dvadeset u
najgorem sluaju."
"U redu", rekao je Giinther. "Ima petnaest minuta. I ne pokuavaj izvoditi gluposti,
jer dvojica tvojih prijatelja nee to preivjeti."
"Nisam budala."
Gunther ga je pustio da ode. Maleni je ve pripremio dva komada eline ice s
pominim uzlovima. Barcelona je postavio dvije stolice u kut. Dvojica talaca bili su
posjednuti na njih, s rukama povezanima iza leda i omama od ice oko vrata.
Najmanji udar u stolicu bio bi dovoljan da ih zadavi.
ekali smo. Niti deset minuta kasnije trei se ovjek vratio daui. Imao je dvije
aktovke pune novanica i Porta mu ih je urno istrgnuo iz ruku.
"Sve je ovdje", rekao je ovjek kratko. "Stoje s orujem?"
Oslobodili smo dvojicu talaca i stajali pokrivajui ih dok su oni struno odabirali
oruje s triju polica, izabravi deset

Sten puaka i revolvera. Napetost se smanjivala. Odnijeli su oruje van i skrili ga
iza stranjeg sjedita stare trokolice. Otili smo zajedno na pie u najblii bistro,
kako bismo porazgovarali o runim bombama. inilo se da najvie trebaju rune
bombe. takor je mislio da zna gdje bismo ih mogli nabaviti, pa smo pola sata
kasnije krenuli u starom unitenom francuskom kamionu, oznaenom slovima WL
Wehrmacht Luft-waffe koja nam je on nabavio.
Strojnice su nam bile spremne, i bili smo ih spremni upotrijebiti na prvoj osobi
koja bi nas izazvala. Ovo je bio rat, na vlastiti rat unutar rata, i nismo htjeli
nepotrebno riskirati. Am-fibijsko vozilo sa etvoricom policajaca puzilo je za nama
neko vrijeme, a potom su valjda odluili da im se to ne isplati i nestali u potrazi za
krupnijom ribom.
Porta je zaustavio kamion ispred stare stambene zgrade. Iskoili smo iz njega,
kratko se osvrnuli oko sebe, pritisnuli gumb koji je otvorio prednja vrata i popeli se
stepenicama tiho i brzo, po etiri stepenice odjednom. Porta je glasno zalupao po
vratima.

"Tko je?"
"Adolf i tajna policija! Otvori ili emo provaliti."
Nastala je tiina. Potom su se vrata neodluno otvorila. Porta je istog trenutka
gurnuo nogu u procijep. Susreli smo se s pogledom Feldwebela iz
Feldgendarmerie.
"Vidi, vidi", rekao je sarkastino. "Tajna policija, ha? To je tvoj smisao za humor,
pretpostavljam?"
"Tono si pretpostavio", odgovorio je Porta. "A evo jo jedne ale..." Pritisnuo je
cijev pitolja u Feldwebelove grudi. "Dii ruke iznad glave, nemamo cijelu no."
ovjek je polako podigao ruke.
"To e te kotati ivota, Obergefreiteru. Shvaa li to?"
"Nemoj da te to smeta. Mene ne smeta."
Porta gaje gurnuo unutra. Mi ostali slijedili smo ih, uavi u salon, gotovo ga
napunivi. Porta se okrenuo i udario Feld-webela u trbuh. ovjek je zastenjao i
sagnuo se u agoniji, a Porta gaje gurnuo na stolicu. Prostorija je bila osvijetljena

malenom golom aruljom. Na podu nije bilo tepiha, a u sreditu prostorije nalazila
se velika kutija municije nemarno okruena hrpama puaka. Iznad tog plijena
nadvio se ovjek u sivom konom kaputu i gestapovskom eiru. U uglu prostorije
bila su jo etiri ovjeka, licima okrenuti prema zidu, koje je nadzirao jo jedan
policajac. Drugi Feldwebel bio je izvaljen u naslonjau i pio pivo. Ustao je kada
smo mi nahrupili unutra, no mi smo imali prednost iznenaenja i brojanu nadmo.
"Ruke uvis!" povikao je Porta.
ovjek u konom kaputu odmah gaje posluao. Feldgen-darme koji je uvao
zarobljenike je oklijevao, pa ga je morao potaknuti Legionarev no koji mu je
iznenada bljesnuo pokraj uiju i zabio se u zid pokraj njega.
"OK", rekao je Porta. "Idemo se igrati glazbenih stolica... vas etvorica" - gurnuo je
Feldwebela na drugu stranu prostorije - "zamijenite mjesta s drugom etvoricom.
Nosove prema zidu i metak kroz glavu ako se pomaknete."

Izmjena je bila obavljena. etiri civila zapanjeno su zurila, bez sumnje se pitajui
jesu li spaeni ili samo izmaknuti iz tave i baeni na vatru.
"Ima li jo ovih lopova vani?" upitao je Porta, pokazavi glavom prema prozoru.
"To je vie nego vjerojatno", rekao je Gregor. "Idem provjeriti."
Giinther je sjeo na oblinju stolicu, i otkoio svoj MPI.
"to radite ovdje?" upitao je Porta trojicu pripadnika Feld-polizeia koji su pritisnuli
nosove na zid.
Tiina.
"Doli su nas uhititi, zar ne?" rekao je jedan od bivih uhienika veselo. Bio je to
maleni tamni Francuz sa sjajem u oima. "Jo koji trenutak i od nas bi ostala samo
mrlja na zidu."
Maleni je gurnuo ruku u dep i izvukao svoju elinu icu.
"eli da ih se rijeim?"
"Samo trenutak." Francuz je pruio ruku. "Trebali bismo saznati tko im je rekao za
ovo mjesto. Netko im gaje otkucao, jer su nas ekali ovdje kada smo doli."

"Dobro." Giinther je otiao do gestapovskog agenta i zabio cijev pitolja u njegova
leda. "Brzo emo to izvui iz njih... Kako se zove, takoru?"
"Breuer", zauo se tihi odgovor. "Max Breuer. Kriminal-obersecretar."
"Onda se pripremi da propjeva, Maxu Breueru. Ono to si inio drugima upravo e
sada biti uinjeno tebi... pa da vidimo koliko dugo ti moe izdrati!"
"Ovo bi trebalo biti zabavno", rekao je Maleni radosno.
Otiao je do kuhinje i na sudoperu napunio kantu vodom.
"Prvo emo se igrati vodene igre", rekao je.
Uhvatio je Kriminalobersecretara kao da je ovaj pliana lutka, natjerao ga da
klekne, i zabio mu glavu u kantu s vodom. vrsto gaje rukama drao prema dolje.

Njegovo je odupiranje postupno prestalo.

Maleni ga je odgurnuo i gledali smo kako polako dolazi svijesti. Povratio je po sebi
i zurio u nas krvlju podlivenim oima. Francuz se nagnuo nad njega i ispalio
pitanje.
"Kako si znao gdje e nas pronai?"
Nije bilo odgovora. Ponovio je pitanje. ovjek je zatvorio oi i nije nita rekao.
"Kako si znao gdje e nas pronai?"
Francuz je snano udario svoju rtvu u trbuh, no nije dobro procijenio udaljenost,
te je udarac bio prejak, pa se ovaj ponovno onesvijestio.
"Nije ti dobra tehnika", rekao je Legionar nestrpljivo. "Ako tako nastavi, imat
emo mrtvaca u rukama prije no to izvuemo bilo kakve informacije iz njega."
S neizbjenom cigaretom u ustima, Legionar se sagnuo nad Kriminalobersecretara,
obrisavi mu elo hladnom vodom. Krvave oi su se ponovno otvorile.
"OK", rekao je Legionar. "Tako je bolje. Jel" me sad uje?"
ovjek je slabano kimnuo glavom.
"Tko ti je dao ovu adresu?" upitao je Legionar. "Savjetujem ti da progovori, jer
iako mrzim upotrebu sile, bojim se

da imam ogranienu zalihu strpljenja, a ve smo ti ponovili isto pitanje etiri puta.
Ako mi odmah ne odgovori, morat u primijeniti tvoje metode."
Tiina se nastavila. Stajali smo uokolo nepopustljivo, i napokon je Legionar
uzdahnuo.
"Dakle, mislim da e za tebe biti zanimljivo iskustvo nai se jednom u obrnutoj
ulozi... Maleni, dri mu vrsto glavu."
Legionar je polako izvadio cigaretu iz usta i pritisnuo njezin gorui vrh na njegove
nosnice. Zauo se vrisak u agoniji i neugodan zadah oprenog mesa. Legionar se
nasmijao.

"Kakav preokret... I drugu stranu emo spriti za nekoliko trenutaka."

"Ima li zlatnih zubi?" upitao je Porta.
"A to ako ima?" rekao je Maleni ustro. "Imam jednaka prava na njih kao i ti!"
"Zautite! O tome ete kasnije!"
Legionar ih je obojicu izgurao s puta. Naglom, spretnom kretnjom zgrabio je
ovjeka za desnu ruku i namjerno mu slomio jedan prst. Trgnuo sam se na taj zvuk,
a ovjek je ponovno zavritao i pao na pod.
"Dakle?" tiho je upitao Legionar.
Nije bilo odgovora. Maleni se pomaknuo naprijed i jednu mu ruku pritisnuo o pod
svojom izmom. Polako je pojaavao pritisak sve dok rtvini vrisci nisu ispunili
prostoriju. Legionar je napravio zapovjednu kretnju, a Maleni se maknuo korak
natrag.
"Dakle, gospodine Breuer?"
Izgleda da mu je konano bilo dosta. Slabano se zauo promrmljam zvuk enskog
imena i adresa.
"Znai li vam to ita?" upitao je Legionar, okrenuvi se natrag Francuzima.
Njih su trojica snano kimnula, svrnuvi optuujue poglede na etvrtoga.
"To nam doista neto znai! To je ona djevojka s kojom se Jacques viao. Rekli smo
mu stotinu puta da njoj ne treba vjerovati. Sada to znamo sigurno - a to objanjava
mnogo toga."

Jedan od pripadnika Feldpolizei iznenada se nasmijao. Uz psovku, Maleni se bacio
na njega i poeo udarati njegovom glavom u zid. Stari Un, koji je sve do sada
promatrao u tiini, sada je zakoraio naprijed i zgrabio Malenog za rame.
"Za ime Boga, ostavi ga na miru! Zavrimo sa svim tim nasiljem."
"Sve je to u redu", rekao je Porta, "ali moemo li si priutiti da ga pustimo da otri
natrag do stoera?"

"Dovraga!" povikao je Stari Un ljutito. "to smo mi? Vojnici ili ubojice?"
"Nismo ubojice, ali nismo ba niti prokleti sveci!" izderao se Porta. "Ja ne mislim
staviti svoj vrat u omu zbog ovih jadnika."
Stari Un se naglo okrenuo i iziao iz prostorije. uli smo kako se ulazna vrata
zatvaraju za njim, i njegove korake kako se sputaju niz stepenice. Zastali smo na
trenutak nesigurno, a tada smo, na Legionarev znak, krenuli van za njim.
Zarobljenike smo ostavili same s Guntherom i trojicom Francuza. Jedva smo
kroili nogom na ulicu kad smo zauli pucnjeve. Bilo mi je lake sada kad je sve
bilo gotovo, ali bilo mi je drago to je Gunther, a ne ja bio taj koji je ostao s njima i
s pukom.
Svi smo se ponovno susreli neto kasnije u gostionici na Bulevaru Saint-Michel
kako bismo zakljuili drugi dio veeri, a Porta je gurnuo hrpu novanica u svoj
unutranji dep, ne trudei se skriti svoje zadovoljstvo.
"to se na kraju dogodilo s naim zarobljenicima?"
Gunther je slegnuo ramenima.
"Ugurali smo ih u ormar. I zakljuali vrata. Ondje e biti sigurni do kraja rata, ako
nekakav znatieljnik ne odlui malo pronjukati u meuvremenu."
"to se mene tie", rekao je Stari Un, "ja sam gotov s ovakvim stvarima. Od sada
nadalje nemojte raunati na mene."
"Ni na mene", rekao je Heide.
Starog Una su, naravno, muile etike dvojbe; Heide je brinuo samo za svoju
karijeru, Porta je slegnuo ramenima.
"Kako elite. Nitko vas nee prisiljavati. A to nas manje ima za diobu dobiti, to
nama ostalima vie preostaje. Barem ja

to tako vidim... A ako jo netko eli njihovim putem, meni to ne smeta."
Rastali smo se od Francuza, i ostatak se desetine vratio u vojarnu. Pustio sam da se
vrate bez mene. Ja sam imao dogovor sa Jacqueline u njezinom stanu na Aveniji
Kleber. Bila je ondje i ekala me. Bila je tuna i pomalo uplaena.

"Svo to ludilo i ubijanje", rekla mi je. "Postaje gore no ikada. Nitko vie nikome ne
vjeruje. Posvuda samo ujem prie o ljudima koji su bili upucani na ulici, ili
izbodeni, ili zadavljeni, bez ikakva razloga."
"Ne moe se ovako jo dugo nastaviti", rekao sam ohrabrujui je. "Rat je skoro
gotov. Nae se jedinice povlae po cijeloj Europi - ak i ovdje u Parizu veina na
visokom poloaju pakira svoje kofere."
Ispriao sam joj o naoj nonoj avanturi, o poslovima na crnom tritu, o ubijanju
zarobljenika. Drhtala je i u oaju odmahivala glavom.
"Vidi na to mislim? ini se da je cijeli svijet poludio. ak i ti. Prodaje oruje
koje e biti koriteno protiv tvoje strane! Oruje koje bi na posljetku moglo ubiti i
tebel Kakvog to ima smisla? Ubijati ljude za novac, ubijati ljude kako bi ih se
uutkalo,, samo ubijati cijelo vrijeme jer je ve bilo toliko ubijanja da ljudski ivoti
vie nita ne vrijede."
Nasula mi je veliki viski, nestala na nekoliko trenutaka u kupaonicu i vratila se
natrag u kimonu. Sjela je pokraj mene na kau.
"Zna to sam juer vidjela? Kako neki iz tvoje jedinice pucaju u bogalja na ulici."
Slegnuo sam ramenima. to sam joj mogao odgovoriti, ili to je upitati? Tko je
znao ili kome je jo bilo stalo traiti razloge zbog kojih ljudi ubijaju druge ljude?
"Tvoji me prijatelji ne vole", nastavila je. "Misli li da bi ubili i mene?"
"Dobri Boe na nebesima!" rekao sam zapanjen. "Zato bi, dovraga, to uinili?"
Tuno se nasmijeila.

"To je glupo pitanje! Ljudi vie ne moraju imati razlog za ubijanje. Samo ubiju kad
god imaju volje za to. A tvoji prijatelji moda i imaju razlog: ti si zaljubljen, i ja
sam zaljubljena, a zaljubljeni ljudi mogu biti opasni."
Zamiljeno sam zurio u njezino vitko tijelo ispod izvezene svile kimona. Oi su joj
bile sanjive i napola zatvorene, i znao sam daje malo pripita. Nasmijala se, zabacila
noge iza mene na kau i ispruila se.
"Idemo se napiti", rekla je. "Idemo se totalno opiti... Na kraju, to nam je jo

preostalo?"
Iznenada se nagnula naprijed i stavila ruke oko mene, trljajui svoj obraz o moj.
"Volim te, Sven. Zna li to? Volim te ..." I dodala je nesuvislo: "Prijetili su mi jer te
stalno pozivam kod sebe."
"Tko ti je prijetio?" upitao sam. "Porta i ostali?"
"Naravno da ne!"
"Pa tko onda?"
"Ah" - stavila je svoj prst na moja usta - "nitko. Nita. Bila je to samo glupa ala.
Zaboravi to za veeras."
"Ali elim znati -"
"Zaboravi, Sven. alim se."
Nisam joj vjerovao. Trebao sam to s njom tada raspraviti, ali pritisnula se uz mene i
kimono joj se rastvorio te sam cijelu tu priu nekako smetnuo s uma.
"Oh, Sven, voljela bih da si Francuz!" proaputala je. "Prezirem Nijemce. Ne mogu
si pomoi, jednostavno ih prezirem!"
"Ali ja nisam Nijemac", podsjetio sam je.
"To je ista stvar. Bori se u njihovoj vojsci... Pretpostavljam da mrzi Francuze?"
"Zato bih?"
"Zato to se bori protiv nas, za ime Boga!"
"Ne mrzim nikoga posebno", rekao sam.
Kad smo doli k svijesti ve se mrailo. Jacqueline je pruila ruku prema paketiu
cigareta, no bio je prazan.
"Nemam ih ni ja", rekao sam. "Obui u se i idem ih nekamo

kupiti. Uvijek ih se moe nabaviti na crnom tritu ako zna gdje treba traiti."
"U redu, ali budi paljiv." Iskoila je iz kreveta i odskaku-tala gola u kuhinju.
"Skuhat u nam kave. Nemoj se dugo zadrati, u redu?"
Nisam se dugo zadrao. Znao sam kamo trebam poi i vratio sam se s cigaretama za
manje od petnaest minuta. Dok sam ulazio u zgradu, proao sam pokraj dvojice
mladia, koji su pomalo preneraeno pogledali moju crnu uniformu i proli pokraj
mene bez rijei. Promatrao sam ih kako ure niz ulicu, i pitao se to su radili vani u
to doba noi, no brzo sam na to zaboravio. Uspeo sam se urno uz stepenice, eljan
vratiti se Jacqueline, kako bih legao u krevet pokraj nje, pijui kavu i puei.
Ostavila je ulazna vrata stana irom otvorena. Pomislio sam kako je vjerojatno ve
u krevetu i eka me da se vratim. Imao sam etrdeset i osam sati slobodno, pa smo
mogli zajedno provesti jo jednu cijelu, velianstvenu no, a sljedeeg dana, ili dan
nakon toga, rat e zasigurno ve biti gotov.
Dozivao sam ju otvarajui vrata salona.
"Vratio sam se! Uspio sam kupiti pet paketia po dvadeset cigareta od mladia iza
ugla!"
Nije bilo odgovora.
"Hej, vratio sam se!" povikao sam.
Jo uvijek nije bilo odgovora. Miris sprene kave uao mi je u nosnice. Odjednom
osjetivi slabost otiao sam do kuhinje. Kava je prekipjela na tednjak, a plin je jo
uvijek bio ukljuen. Jacqueline je leala opruena na podu. Istoga sam trena znao
daje mrtva. Na trenutak se nisam bio u stanju pomaknuti, samo sam stajao zurei u
nju, mahnito ponavljajui njezino ime.
Kada sam napokon skupio hrabrosti daje pogledam, vidio sam da joj je vrat bio
grubo presjeen. Sada je od njega ostala samo jo zijevajua crvena rupa iz koje je
jo uvijek tekla krv. Lice joj je ve bilo hladno i kao od voska, obrazi upali. Na
njezinim golim grudima bila je poruka. Krupnim slovima je pisalo:
KOLABORACIONISTICA.

Pola sata kasnije, popivi cijelu bocu viskija, ugasio sam desetu cigaretu i tiho
zatvorio vrata stana za sobom. Pritegnuo sam pojas, provjerio dva revolvera, i
polako siao dolje kako bih pokucao kuepaziteljici. Neodluno se pojavila,

uplaena lica, a ja sam je zgrabio za vrat i privukao sebi.

"Tko su oni momci koji su izili odavde prije oko etrdeset i pet minuta?"
"Nitko, gospodin vojnik!"
"Kako misli, nitko? Budi razumna, eno! Upravo sam ti rekao da su dvojica
momaka bila ovdje!"
"Ali ne znam - nisam ih vidjela - ne mogu sve svoje vrijeme provoditi gledajui
ljude koji ulaze i izlaze -"
Lice joj je bilo pepeljasto i doimala se prestravljeno. Bilo mi je jasno daje govorila
istinu. Odgurnuo sam je u kut i iziao na Aveniju Kleber. Po prvi put u ivotu znao
sam kako je to osjetiti da eli nekoga ubiti i ubiti i ponovno ubiti, zbog samog
zadovoljstva ubijanja.
Te je iste veeri zapoelo Osloboenje.
Djeak se vratio kui nakon posjeta kinu. Kasnio je, i vei je dio puta pretrao kako
se njegov otac ne bi brinuo. No, smijao se dok je trao, jer je film bio tako smijean
da su ga rebra boljela od smijeha, a eludac mu je bio svezan u vor.
"Papal" Dijete je otralo uz stepenice, kroz vrata i u prostoriju u kojoj je njegov
otac sjedio i itao. "Znam da kasnim, ali bilo je tako smijeno, gledao sam jedan dio
ponovno, i trao sam cijelim putem kui!"
Otac se nasmijao, odloio knjigu i poeo tiho pripremati veeru, dok je djeak
brbljao poput svrake, sljedei ga posvuda, previe uzbuen ak i da postavi stol.
"Dva jaja i malo mlijeka", rekao je otac kada je uspio ugurati koju rije. "Posebna
slastica za tebe. A imamo i nekoliko kriki njemakog kruha, i maleni komad
pudinga. to misli, hoe li ti to biti dovoljno?"
"Moe se kladiti!" izjavio je djeak. "Sada nisam ni upola gladan kao to sam znao
biti. Zna Jeana, iji je otac u Pokretu otpora? On mi je rekao, kada si gladan treba
piti mnogo

vode i vakati komadie papira i uskoro vie nee osjeati glad. Pokuao sam to
danas poslijepodne i radi, eludac mi doista ne kri."

Otac je tiho sjedio i promatrao kako djeak jede. On sam nije nita jeo ve dva dana.
Bilo mu je mnogo vanije nahraniti dijete, a zasigurno nee proi mnogo vremena
do dolaska osloboditelja. Parizom su kruile glasine da su dvije oklopne divizije na
putu prema gradu.
Dijete je nastavilo blebetati.
"Juer su ubili nekog dounika na Bulevaru Saint-Michel. Jesi li uo za to? Raoul
mi je priao o tome, Dvojica momaka su dola na biciklima i ubila ga nasred ulice,
dok su posvuda okolo bili ljudi. Raoul je rekao kako su to bili djeaci poput nas,
jednako stari i sve. Jean je htio da mi veeras idemo i napravimo istu stvar, ali jedan
od nastavnika nam je danas odrao dugo predavanje o tome. Rekao je da uveer
moramo ii ravno kuama i ne mijeati se ni u to. Svi se uitelji strano boje
vaba, zna?"
Odgurnuo je prazne lupine jaja u stranu i poeo piti mlijeko. Kruh je ve nestao u
mladom eludcu koji je jo uvijek bio napola prazan.
"Hej, jesi li znao, ja sam jedini djeak u razredu iji otac ima Croix de Guerre s tri
palmove granice! Svi ostali su bili strano ljubomorni... Jesi li znao da Amerikanci
dolaze, Papa! Svi oni vabe u njihovim crnim uniformama uskoro e biti mrtvi.
Juer je bio raznesen jedan bistro. Bio je pun vaba. Nakon toga, Raoul je rekao,
moglo se vidjeti kako krv otjee u kanale. Njemaka krv... Boe, volio bih da sam to
mogao vidjeti! Sutra u ti ietkati uniformu, Papa. Mora je odjenuti kada
Amerikanci dou. Jesi li znao da oni imaju tisue tenkova? Misli li da e se
provesti cijelim Parizom u njima? Misli li -" Otac je ustao.
"Vrijeme je za spavanje... da, da, znam da Amerikanci dolaze, ali nee stii jo neko
vrijeme. Dugo im je trebalo da dou ovamo, pa se moemo jo malo strpiti." "Kad
e doi? Misli li da e doi nou?"

"Mogli bi", rekao je otac. "Vidjet emo sutra ujutro kad se probudimo."
Vruina kolovoske noi bila je zaguljiva i teka. Okreui se u krevetu, djeak je
uo kako njegov otac gasi lampu i odlazi u svoju sobu. uo je kako se vrata
zatvaraju. Neposredno nakon toga zauo je eksploziju. Dijete je bilo izbaeno iz
kreveta i preko sobe, udarivi u suprotni zid. Praina i cigle padali su po njemu.
Osjetio je dim i vidio plamenove kako se ovijaju oko vrata.
Djeaka su prvog izvukli van. Bio je izgreban i u oku, no osim toga nije mu bilo

nita. Trebalo mu je neko vrijeme da pronae oca. Morali su odmaknuti hrpe

otpada, cigli, pougljenjenog drveta i razbijenog stakla. ovjek je leao na ploniku,
ali ak je i djeak vidio daje mrtav. Od njegovog lica nije bilo ostalo nita osim
zdrobljene i krvave mase.
Djeaka koji je jecao su odveli pod skrb nekih asnih sestara iz oblinjeg
samostana. Dale su mu sredstvo za smirenje i stavile ga u krevet, i prije no to je
utonuo u nemiran san doli su ljudi koji su ga ispitivali je li to uo ili vidio prije
no to je dolo do eksplozije. Nije nita vidio. Susjed je tvrdio kako je proao neki
automobil, kako je usporio ispred zgrade i neki je ovjek bacio neto kroz prozor
stana. Neki drugi tvrdili su da je nekoliko ljudi istralo iz sjene. Neki su rekli da su
bili u uniformi, drugi da su bili civili.
Dijete je ostalo samo na svijetu. Njegovi oboavani Amerikanci su stigli, no
prekasno da ga spase od osobne tragedije. Nikada nije bilo otkriveno tko je ubio
djeakova oca, Nijemci ili Francuzi, niti zato su ga ubili. Je li on bio izdajica, s
kojim su se obraunali njegovi vlastiti zemljaci? Ilije, poput mnogih drugih, bio
nevina rtva terorista?
Nitko nikada nije saznao. A bio je samo jedan od mnogih.

ESNAESTO POGLAVLJE

Bruno Witt imao je mnogo prijatelja u Parizu - ili je barem mislio da ih ima. Gdje
su oni bili ovog kolovoskog dana nije nikako mogao saznati, ali zasigurno se nisu
iskazali kao prijatelji.
S histerinom ruljom za petama, trao je niz Rue du Fau-bourg-du-Temple. Potjeru
je predvodila djevojka, Yvonne Du-bois, koja je bila odana lanica Pokreta otpora
proteklih dvadeset i etiri sata. Prije toga, bila je jedna od odabrane skupine ena
koje su imale dozvolu za ulazak u privatne prostorije SD-a u hotelu Majestic. Danas
je mudro okrenula leda ovakvim povlasticama. Njezina je dunost bila pred njom, i
sve e svoje snage usmjeriti stvari Pokreta otpora.
U svojoj panici, Bruno Witt se spotaknuo i pao. Gomila se u trenutku nala na
njemu. Njegova izblijedjela siva jakna uskoro je bila raskidana na komade, dok su
se dvije podivljale domaice borile za njegovu kapu. Yvonne Dubois mu je prerezala vrat krojakim karama i veselo zabila ruke u vrelu krv.
"Ubila sam agenta Gestapa!"povikalaje, i mahnulapurpurnim karama prema gomili
ljudi na suprotnoj strani ulice. "Ubila sam agenta Gestapa!"
Novopridolice nisu obraali pozornost na nju. Bili su prezauzeti svojim
patriotskim djelima. Usred njih nalazile su se dvije nage djevojke, a svakoj je na
prsima bila nacrtana svastika. Gomila se zaustavila, posjela svoje rtve na dvije
niske stolice nasred ceste, i uz klicanje i pljesak poela im brijati glave.
Sve su ih izvukli na otvoreno, sada kad su stigli Osloboditelji. Majke s malenom
djecom koje su neke od ratnih problema rijeile postavi ljubavnicama njemakih
vojnika; trgovce bezazlenog izgleda i tajnice koje su izdavale lojalne Francuze
Gestapu; bezazlene stare kuepaziteljice koje su prouzroile smrt mnogih lanova
Pokreta otpora gurajui svoje nosove ondje gdje nije trebalo. Svi su bili izvueni iz

svojih skrovita

javno pokazani na ulicama, uz klicanje i poruge mahnite gomile.
Du jedne od glavnih ulica vozili su nagog ovjeka pos-jednutog u take, s
natpisom oko vrata. Na njemu je bila ispisana svima poznata rije:
KOLABORACIONIST. Neka se ena nagnula kroz prozor na katu i ispraznila
sadraj svoje none posude na nagog ovjeka. Na nesreu, nije ba dobro ciljala.
Nagi ovjek je bio jedva poprskan, a glavnina tereta pala je na jednog od novih
junaka zemlje.
"Liberte!" povikalaje gomila.
Svaki mukarac i ena sada su bili nestrpljivi pokazati svoje domoljublje, nadmaiti
svoje susjede inom hrabrosti u sukobu s neprijateljem. Do sada nitko nije ubio niti
jednog Nijemca. Sada je oito mnogo ljudi ubilo po nekoliko Nijemaca. Ceste su
ve trebale biti krcate tijelima omraenih vaba, koji su se tako budalasto sukobili s
dobrim i galantnim Rusima.
Na svakom uglu uli su se zvui harmonika. Pridruila su im se benda i zvidaljke.
Cijeli je svijet ponovno bio sretan. Demokracija se vratila u Francusku.
"Osobno sam odgovoran stoje Pariz sauvan ", izjavio je von Choltitz amerikom
generalu koji ga je ispitivao. "Moje nareenje je bilo da unitim grad, ali naravno,
im sam shvatio da je Ftihrer izgubio pamet, morao sam donositi vlastite odluke."
"Spasio sam tri idova od plinske komore ", rekao je jedan asnik iz Gestapa.
"Osobno sam ih spasio. Imam dokaze, imam svjedoke."
"Poznajem jednog pukovnika koji je sudjelovao u pokuaju atentata na Hitlera 20.
srpnja", tvrdio je porunik Schmaltz iz NSF. "Znao sam to se dogaa, ali ga nisam
htio odati vlastima. Mogao sam to uiniti. Trebao sam to uiniti! Bila mi je dunost
to uiniti. Ali riskirao sam vlastiti ivot i utio."
Iznenada, svi su Francuzi bili domoljubi, a svi su Nijemci bili prisiljeni izvravati
nareenja kojima su se protivili. Ali Pariz je bio osloboen!

ODBIJANJE IZVRAVANJA NAREDBI

Prola je pono. U sobama generala Mercedesa asnici su vijeali. Svi su bili u
borbenim uniformama, i svaki je od njih u ruci drao strojnicu. Mercedes je bio
nagnut nad kartu.
Trebali smo otii iz Pariza toga dana, prijei granicu kod Strasbourga, s 2. bojnom
na elu.
"Mislim da moramo raunati s napadima grupa Pokreta otpora", upozorio je
Mercedes. "Sada se vie ne skrivaju i eljni su osvete. Nae su naredbe da se
pregrupiramo to je prije mogue. Nita, ponavljam, nita nas ne smije zaustaviti.
Svi napadi moraju biti odbijeni bilo kojim raspoloivim sredstvima... Moramo se
probiti! Je li vam to jasno, gospodo?"
asnici su turobno kimnuli glavama. Mercedes se uspravio, popravivi crni povez
koji mu je prekrivao praznu desnu onu duplju. U tom je trenutku zazvonio telefon.
Generalov pobonik se javio, posluao na trenutak i tada mu pruio slualicu.
"Za vas, gospodine. General von Choltitz. ini se da je poprilino hitno."
Mercedes je napravio grimasu.
"Halo? General bojnik Mercedes na telefonu."
"Ah. Mercedes! Choltitz ovdje. Kojeg vi vraga radite, ovjee? uo sam glasine da
pakirate stvari i odlazite. Nadam se da to nije istina?"
"Bojim se da jest, gospodine. Za otprilike dva sata od sada otii emo iz Pariza i biti
na putu za Strasbourg."

Na drugom kraju ice zaula se glasna eksplozija. Mercedes je odmaknuo slualicu

od uha, a okupljeni su se asnici iscerili.
"Zabranjujem vam da uinite takvo to! Jo uvijek sam va nadreeni asnik i
vjerujem da jo uvijek imam autoritet. Nareujem vam da ostanete gdje jeste sve
dok ja ne odluim da se povuete."
"ao mi je zbog ovoga, gospodine, ali kako se ini, vie nisam pod vaim
zapovjednitvom. Dobio sam nareenje da se

povuem izravno od generala Modela. Moje upute su da krenemo za nekoliko sati, i
ponesemo sa sobom svu opremu."
Zvuk generalova tekog disanja mogao se uti u cijeloj prostoriji.
"Opremu? to tono mislite pod time? Oruje, municiju, tenkove?"
"Da, gospodine. Sve oruje, svu municiju - i svih devet mojih tenkova." Mercedes se
tuno nasmijao. "Moda se sjeate, gospodine, da ja zapovijedam tenkovskom
divizijom koja gotovo i nema tenkova."
Von Choltitz je frknuo u slualicu.
"A koji je cilj ove uzaludne vjebe, ako smijem znati?"
"Moje je nareenje da prijeem granicu kod Strasbourga, gdje emo se pregrupirati
i preuzeti isporuku etiri stotine tenkova izravno iz tvornice. Generalfeldmarschall
mi je dao dva tjedna da se ljudi naviknu na nove strojeve." Mercedes se ponovno
nasmijao, a okupljeni asnici su odmahnuli glavama i poeli se doaptavati. "Nije
ba velikoduan to se tie vremena za uvjebavanje, ali obavit emo to to bolje
budemo mogli. Moete nas oekivati natrag u Parizu do kraja mjeseca."
"Generale Mercedes, ponavljam, apsolutno vam zabranjujem da napustite
Francusku! Ponitavam nareenja Feldmar-schalla Modela, shvaate li me? Moete
ih zanemariti! Prihvaam punu odgovornost za to. Odmah u se javiti sredinjem
stoeru, i obavijestiti ih o svom djelovanju. Ali inzistiram da vi i vai ljudi ostanete
ovdje dok vam ja ne izdam nova nareenja!"
"ao mije", ponovio je Mercedes uz glasan uzdah. "Osim ako ne dobijem izravno
ponitenje nareenja od samog generala Modela, odlazimo za dva sata."

"ini se da ste zaboravili, generale, da ja ovdje zapovijedam, a ne Model! Vau

diviziju mije poslao sam Reichsfuhrer! Ako se usudite suprotstaviti se mojim
nareenjima, dat u vas pred vojni sud, kunem se Bogom da u to uiniti!"
Nastala je tiina na liniji; prekidali su je samo povremeni uzdasi razbjenjelog von
Choltitza.
"Jeste li jo uvijek na liniji, Mercedes?"
"Jesam, gospodine."
"Vjerujem da sam vam jasno rekao to mislim?"
"Savreno jasno."
"Odvedete li svoje ljude iz Pariza prije no to vam ja to dopustim, prijavit u vas za
sabotiranje naredbi samog Fiihre-ra! Tako mi Boga, uinit u to!"
"Vjerujem vam", rekao je Mercedes bezbrino.
Nastala je tiina. Von Choltitz se pribrao i pokuao drugim pristupom.
"Stvar je u tome, ovjee, to bez vaih jedinica nikako neu moi izdrati protiv
tog prokletog Pokreta otpora. Sada ve ubijaju moje vojnike usred bijela dana! ak
su ubili jednog od mojih topnikih asnika! Kaem vam, Mercedes, situacija je
oajna."
"Shvaam to, general". Meutim, ponavljam vam da mogu posluati samo ona
nareenja koja mije izdao general Model."
"Zavrit e ti pred streljakim vodom zbog ovoga, Mercedes! Poslat u ja svoje
izvjee, ne boj se! Ni manje ni vie nego generalu Heitzu!"
"Uinite to god smatrate prikladnim, gospodine. A sada, ako ete me ispriati,
moram poeti organizirati na odlazak."
Mercedes je polako spustio slualicu. Zamiljenoga lica, okrenuo se prema svojim
asnicima.
"Ipak idemo?" upitao je jedan od njih.
"Naravno." Mercedes se nasmijao. "Mislim da sam rekao sve stoje bilo potrebno.

Najbolje bi bilo da krenemo. to se prije izvuemo odavde, to bolje. I upamtite nitko, ponavljam, nitko nas ne smije zaustaviti!"
Vojarna je izgledala poput mravinjaka pod prijetnjom napada. Ljudi su trali tamoamo nosei odjeu, oruje, hrpe papira. Neprestano se uo zvuk vozila koja su
kretala i vozila koja su se zaustavljala. Izvidnika satnija bila je poslana da pronae
naih devet tenkova. Maleni i Porta nestali su usred te zbrke i neoekivano i posve
nedobrodolo posjetili stoernog narednika.
"Kojeg vraga vas dvojica hoete?" zagrmio je im ih je ugledao.

"Gospodine", rekao je Porta svojim najboljim vojnikim nainom. "Obergefreiter
Porta i Obergefreiter Creutzfeld iz 5. satnije, gospodine -"
"Zaboga, pa znam tko ste! Zato ste me doli gnjaviti? Zar ne vidite da sam do grla
u poslu?"
"Doli smo ponuditi vam svoje usluge, gospodine." "A od kakve ete vas dvojica
ikome biti koristi?" podrugljivo je pitao narednik.
"Voljni smo pomoi ekipi za transport zaliha, gospodine." "Sveti Isuse!"
Njegove psovke poletjele su do stropa, odbile se od zidova i ispunile cijelu
prostoriju zvukom. Cigara koju je puio bila je rastrgana na komadie.
"Tako mi Bog pomogao, ne bih pustio vas dvojicu budala niti u blizinu ekipe za
transport zaliha!"
"Ako vi tako mislite -" otpoeo je Porta, vrlo uvrijeen. "Da, upravo tako mislim!
To bi mislio svatko osim potpune budale! Daje bilo po mom, ostavili bi vas u
Parizu i predali Francuzima! Beskorisnije -"
Porta i Maleni, uz izigravanje dostojanstvenosti, otili su od narednika. Odnijeli su
svoj povrijeeni ponos i potraili zaklon kod Portina prijatelja, bolniara
Obergerreitera Ludwiga, koji je bio savreno osamljen u izolacijskom krilu
ambulante. Stajali su na prozoru udno motrei kako su drugi, sretniji vojnici,
utovarali zalihe hrane u kamion.
"Pogledajte ovu hrpu!" Maleni je spustio glas i proaputao sa strahopotovanjem.

Sanduci konzerviranog mesa, slanine, okolade -"Kava!" rekao je Ludwig eljno.

"Konjak!" kukao je Maleni.
"Pogledajte onog debelog idiota dolje." Ludwig je pokazao prstom prema
oznojenom vojniku koji se svijao pod teretom tekog sanduka. "to mislite, to ima
u njemu?"
"Ne znam, ali jako bih to volio saznati!" Porta se zamiljeno poeao izmeu
guzova. "togod bilo, moete se kladiti da je jestivo! A sve to je jestivo, vrijedi
maznuti... "

"Ako te uhvate kako krade neto otamo, to e te kotati glave", rekao je Ludwig
ozbiljno. "Samo su prolog tjedna ubili dvojicu iz topnitva jer su ukrali kutiju
duhana."
"Kad ja neto ukradem", rekao je Porta, "nitko niti ne primijeti da neto nedostaje.
To je problem kod nekih vojnika danas: oni ne znaju kako obaviti posao i proi
nekanjeno. Kada sam tek doao u vojsku, vojnik nije bio vojnik ako povremeno ne
bi neto maznuo. Tehnika se brzo svladavala. A danas su sve same kukavice, neki od
njih, mogli bi provesti cijeli dan zakljuani sami sa zalihama hrane i ne uzeti niti
dvije kutije pljugi."
"Postoji razlika", usprotivio se Ludwig, "izmeu dvije kutije cigareta i prokletog
sanduka punog tko zna ega."
"Hoete li vidjeti kako ja to radim?" izazivao je Porta. "elite da vas nauim
ponekom triku?"
Iz depa je izvadio runu bombu. Polako je iziao na dvorite, besposleno stajao
nekoliko trenutaka, priekao svoju priliku i neprimijeeno skliznuo iza velike hrpe
sanduka. Na suprotnoj strani dvorita nalazile su se bave s gorivom, koje su ekale
da budu utovarene u kamion. Bile su izvanredna meta za Portinu runu bombu.
Cijela je gomila poletjela u zrak u zidu plamena i ljudi koji su ih utovarivali u
kamion razbjeali su se u svim smjerovima. Ve sljedee sekunde, Porta je uskoio
u kamion i dodavao sanduke Malenom i Ludwigu, koji su istrali da mu pomognu.
Uspjeli su skriti pet sanduka u ambulantu prije no stoje dvorite postalo doslovce
prevrue da bi bili u njemu. Zatvorili su se sa svojim plijenom i kroz prozor
promatrali plamenove koji su poskakivali i gusti crni dim.
U meuvremenu, cijela je vojarna bila uzdrmana strahom i nagaanjima. Skupine

ljudi borile su se jedne protiv drugih u panici. Nervozni straar pucao je na jednoga
od vlastitih vojnika i ubio ga. Svi su vjerovali kako nas napada Pokret otpora.
Konani broj mrtvih popeo se na etiri, uz sedamnaest ranjenih, od kojih nekoliko
teko.
Usred svog tog metea, Porta i Maleni su uspjeli odnijeti etiri sanduka do
spavaonice 5. satnije.

"Za ime Boje!" povikao je Stari Un, istog trenutka zbro-jivi dva i dva. "Vi ste
najobiniji kriminalci, vas dvojica! Jedno je ukrasti neto hrane tu i tamo, ali bacati
rune bombe uokolo i onda opljakati sve; ovo je doista previe. Vas dvojice mi je
dosta do smrti."
Stari Un okrenuo se od njih s gaenjem.
"Tvoj problem je", rekao je Porta prijateljski, "to si previe poten. S moje toke
gledita, Drava nam je oduzela najbolje godine nae mladosti, i imamo pravo
nekako ih ukrasti natrag. Kraa od prijatelja je neto posve drugo. Kraa od drave
je svaije pravo. Barem", dodao je, "se meni tako ini."
"Nema opravdanja za bacanje prokletih runih bombi posvuda", progundao je Stari
Un.
"Drugaije ne bi nabavili hranu", rekao je Porta veselo.
Maleni je ve otvorio limenku sardina. Bocnuo je jednu od njih depnim noiem i
odnio je do Starog Una.
"Izvoli", rekao je, "uzmi sardinu. Ove su kao stvorene za junake, a ja ipak mislim da
si ti junak."
Preli smo Pariz u zbijenoj koloni, od vojarne do Porte d" Orleans. Grad je kljuao.
Sada kad smo se povlaili, svi su se htjeli okuati protiv nas, a snajperi su pucali bez
prestanka. Hitac ispaljen s nekog tavanskog prozora ozbiljno je ranio jednog naeg
doasnika. Malena skupina vojnika odmah se odvojila i osvojila kuu o kojoj se
radilo. Bila je prazna, osim dvojice malenih djeaka koji su se skrivali na tavanu sa
starom njemakom pukom. Tresui se od straha, bili su dovueni u kamion kako bi
priekali odluku generala Mercedesa. Trebalo mu je samo nekoliko minuta da se
odlui: usprkos njihovoj mladosti, djeaci e biti pogubljeni. Kazna je bila
odgoena samo dok ne iziemo iz Pariza. Ubiti ih pred oima razbje-njene gomile

znailo bi izazivati nevolje. Osim toga, ne bi bilo mudro zaustavljati cijelu kolonu u
sreditu grada.
Pola sata kasnije, pred prestravljenim pogledima dvojice djeaka, ranjeni je ovjek
umro.
"Vidite?" Porta ih je prisilio da shvate situaciju. "Moda e vas to oduiti od igranja
orujem? Ha?"

Pljusnuo ih je obojicu preko lica i natjerao da sjede gledajui u mrtvog ovjeka
ostatak puta.
Kada smo se dovoljno udaljili od Pariza, poelo se mraiti, pa smo napravili logor
da u njemu prenoimo. Pogubljenje je odgoeno do jutra. Bojnik Hinka se
razbjesnio kada je bilo otkriveno da su dvojica djeaka nestala iz logora. Porta je,
kao i obino, bio proglaen krivcem. Heide je ustvrdio kako se tijekom noi
probudio i vidio Portu kako se sam vraa prema umi u kojoj smo kampirali. Bilo
je gotovo sigurno daje odveo djeake u tamu i rekao im da bjee i spase se. S druge
strane, i Gregor i Giinther su se zaklinjali da su djeaci bili prisutni najmanje jo
dva sata nakon tog dogaaja. Zbog nedostatka vremena i dokaza, rasprava je bila
zakljuena. Mislim kako nitko od nas nije sumnjao daje Heideova pria bila istinita
verzija.
Barcelona je negdje pronaao radio. Konano je uspio pronai i neki glas koji je
govorio na engleskom, pa smo zabiljeili tu valnu duljinu. Zahvaljujui
nasuminom okretanju gumba, naili smo na zapovjedno mjesto amerike 3.
oklopne divizije. Odmah smo stupili u kontakt s njima.
"Halo, Jenkiji!" uzbueno je povikao Barcelona. "ujete li me? Kako stvari stoje
kod vas? Jel" dobro napredujete?"
"Halo, Fritz! Mi smo dobro, kako ste vi?" odgovorio je glas na relativno dobrom
njemakom.
"Nije loe", rekao je Barcelona. "Hej, reci mi, Jenki, ima li pokraj sebe nekog tko
bi mogao odgovoriti na jedno nae gorue pitanje?"
"Koje pitanje, Fritz?"
"Jo otkad je prokleti rat poeo pokuavamo saznati ime Odinove svinje."

"Odinove svinje!"
"Tono."
Nastupila je tiina.
"Rekao si, Odinove svinje?"
"Upravo tako", potvrdio je Barcelona.
Jo jedna stanka.

"Dovraga, je li to nekakvo trik pitanje?" upitao je ameriki glas sumnjiavo.
"Nije!" odvratio je Barcelona. "To je iskrena ed za znanjem!"
"Dobro, priekaj, pitat u druge deke."
Priekali smo, i nije prolo mnogo minuta prije no to se Jenki vratio.
"Hej, jesi li jo tamo, Fritz? ini se da ima sree. Jedan od naih momaka je
Norveanin."
"Hoe rei da ima odgovor?"
"Imam, ali samo pod jednim uvjetom -"
"Kojim, Jenki?"
"Samo ovo: ja u vam dati ime te vae svinje, a vi se odmah predajte i da zavrimo s
tim glupim ratom. OK?"
"OK to se mene tie", sloio se Barcelona. "tovie, mi smo upravo na putu prema
Adolfu, pokuat emo ga malo urazumiti... Dakle, kako se zvala svinja?"
""Zlatna etka", i pripadala je Freyi, a ne Odinu. Tako mi je barem rekao na
strunjak."
Nakon ovoga zaulo se glasno klicanje. Istog smo trenutka stupili u kontakt s
drugim jedinicama kako bismo im priopili dobre vijesti.

"Halo, Dietrich! Imamo ime Odinove svinje!"

"Halo, Heinz? Sjea li se one svinje o kojoj smo priali?"
"Halo, Wolf! Saznali smo ime Odinove svinje. Samo to nije Odinova, pripada
Freyi, i zove se "Zlatna etka" "
"Malo sutra!" povikao je Wolf. "Sjetio sam se i sam, i nema veze sa "Zlatnom
etkom" tovie, zove se Saerimner. I pripada Odinu."
Uslijedila je strastvena rasprava. Amerika 3. oklopna divizija se vrsto drala
imena "Zlatna etka". Nisu niti htjeli uti za Saerimner i tvrdili su da to ime ima
nacistiki prizvuk. Wolf je, s druge strane, optuivao njih da su izmislili ime "Zlatna
etka" i pokuali nas prevariti. Pitanje nikada nije rijeeno.
Kolona je krenula dalje. Preli smo Rajnu uz iznenadni pljusak, uz sivo nebo i
pljustanje kie. Du cijelog puta nalazile su se poruene kue, hrpe otpada,
pougljenjeni ostaci; cijeli

gradovi bili su sravnjeni sa zemljom, a njihovi su stanovnici ivjeli u rupama poput
takora. Ponekada bi nas pratila izgladnjela djeca, pruajui prema nama svoje
mrave ruke i traei kruha. Posvuda se osjetio vonj rata.
25. kolovoza ukljuili smo neprijateljsku radio postaju i uli sljedee vijesti:
28. oklopna divizija pod zapovjednitvom generala Lec-lerca jutros je ula u Pariz.
Zvona su zvonila po cijelom gradu, a ljudi su poludjeli od oduevljenja. Svi
Nijemci koji su bili dovoljno budalasti da se pokau na ulicama doveli su svoje
ivote u opasnost. Straare u Fresnesu ubili su zatvorenici. Sve ene koje su bile
osumnjiene za odravanje odnosa s okupatorskim snagama bile su obrijane,
skinute do gola i proarane svastikama. Generala von Choltitza uhitili su
Amerikanci. Cijeli e grad biti osvijetljen tijekom itave noi. ivjela Francuska!
Iskljuili smo radio i sjedili gledajui jedni druge neko vrijeme.
"Znate to?" upitao je Porta napokon. "Nisu dali starom Choltitzu dovoljno
materijala da uniti grad, pa to vi mislite, tvrdi li on sada da gaje zapravo spasio od
unitenja?"
"Nikada mu nee povjerovati", rekao je Barcelona.

"Osim toga", primijetio je Maleni, "sve je tamo, napisano u naredbama i slinim

stvarima."
Porta je slegnuo ramenima.
"Oni na vrhu uvijek se izvuku iz svega."
"Nee ovaj put", rekao je Barcelona.
"Hoe se kladiti?" upitao je Porta.