Professional Documents
Culture Documents
Tehnološki Procesi Koji Zagađuju Vodu Uljnim Emulzijama
Tehnološki Procesi Koji Zagađuju Vodu Uljnim Emulzijama
- seminarski rad -
Mentor: Kandidat:
dr Branislav Anđelković dipl.ing. životne sredine
Bojan Grujić
U Nišu, 2005.god.
1
SADRŽAJ
1. Uvod .....................................................................................................1
5. Zaključak.............................................................................................25
2
1. Uvod
1
3. Tehnološki procesi pri kojima se javlja otpadna voda koja
sadrži uljne emulzije
Čovek se susreo sa naftom pre nekoliko hiljada godina i kroz istoriju je koristio naftu u
različite svrhe: medicina, građevinarstvo, za osvetljenje, kao gorivo, u ratne svrhe (grčka vatra)
itd. Kroz vekove se čovek koristio samo naftom koju je nalazio na površini ili u plitkim
bunarima. Za dobijanje industrijske nafte se uzima 1859. god (Pennsylvania - SAD), kada je
počela eksploatacija nafte pomoću bušotina. Primitivna destilacija nafte, u to vreme, je davala
petrolej i kolomasti, a ostali derivati su se bacali kao neupotrebljivi. Kasnije su se, preradom
nafte, dobijala maziva ulja i parafini. Pronalaskom motora sa unutrašnjim sagorevanjem, 1877.
god. (Otto) i motora na pogon plinskim uljem 1897. god. (Diesel), porasla je potrošnja novih
naftnih derivata (benzina i plinskih ulja), što je dovelo do razvoja naftne tehnologije.
Nafta je sirovina čijom preradom se dobija mnoštvo proizvoda, koji se koriste kao gotovi
proizvodi ili kao sirovine u drugim industrijama. Zato se može reći da nafta predstavlja bazu za
razvoj čitavog niza drugih industrija. Proizvodi dobijeni preradom nafte se koriste kao energenti,
u hemijskoj industriji, kao sirovinski materijal u organohemijskoj industriji, u petrohemiji, kao
sirovina u građevinarstvu (bitumen) itd.
Zbog velikog broja finalnih proizvoda, u literaturi postoji veliki broj klasifikacija
rafinerija nafte. Uglavnom, osnov za klasifikaciju predstavljaju sami tehnološki procesi koji se
odvijaju u rafinerijama. Poslednjih godina se najčešće navodi CONCAWE klasifikacija, koja deli
rafinerije na četiri osnovna tipa:
TIP 3 - Predstavlja energetsko - uljnu rafineriju, koja ima, pored postrojenja rafinerije tipa 2, i
postrojenje za proizvodnju baznih ulja, kao i postrojenje za mešanje finalnih maziva.
TIP 4 - Predstavlja tip rafinerije, koji se ne može klasifikovati u navedene tipove rafinerija.
2
Priprema nafte za preradu
Pripremu nafte za preradu čine sledeće metode: uklanjanje vode i soli, metode razbijanja
emulzije, neutralizacija nafte, stabilizacija nafte i sortiranje nafte.
Sirova nafta sadrži vodu i mehaničke nečistoće, koje potiču od bušotina. U nečistoće
spadaju razne soli, rastvorene u vodi i fini pesak suspendovan u nafti u obliku mulja. Te primese
mogu kod prerade nafte prouzrokovati razne poteškoće. Zato se uklanjanje vode i soli iz sirove
nafte vrši mirovanjem nafte u rezervoarima i bez ikakvog zagrevanja, a taloženje se ponekad
podstiče zagrevanjem nafte na temperaturi 30-40 °C.
Neke vrste nafte su same po sebi, kao i načinom eksploatacije, pogodne za stvaranje
emulzija sa vodom i rastvorenim solima. Zbog toga je potrebno razbijanje emulzija. Postoje
različite metode razbijanja emulzija:
Koja će metoda razbijanja emulzija biti primenjena zavisi od osobine emulzije, koju su
stvorile nafta i voda.
Postoje vrste sirove nafte, koje prouzrokuju koroziju postrojenja za njihovu preradu.
Korozija se može znatno ublažiti prethodnom neutralizacijom nafte dodavanjem baza. Osim
smanjenja korozije, dodavanje baza olakšava rafinaciju proizvoda i dobijanje naftenskih kiselina.
Nafta iz bušotine prolazi kroz separatore za odvajanje plina, ali i nakon toga ona sadrži
rastvoreni plin. Ovaj plin, pri uskladištenju, isparava i sa sobom povlači najlaganije frakcije
benzina, stvarajući gubitke. Gubici se sprečavaju stabilizacijom u kolonama pod pritiskom.
Pritisak povećava temperaturu frakcija, čime omogućava da se na vrhu kolone dobije propan -
butanova frakcija, koja služi kao pogonsko gorivo ili se koristi u daljoj preradi. Stabilizacija
nafte se redovno kombinuje sa metodom razbijanja emulzije, radi boljeg iskorišćenja toplote.
Sirova nafta različitih nalazišta pa i nafta jednog nalazišta, ali raznih slojeva, znatno se
razlikuju po svojim osobinama, ne smeju se mešati, pa je neophodno vršiti sortiranje nafte.
Metodu uklanjanja vode i soli i razbijanja emulzija karakterišu otpadne vode, koje sadrže
veliku količinu natrijumhlorida, male količine fenola, sulfida i vodoniksulfida, a uz to prisutne su
i znatne količine nafte. Ove vode karakterišu i velike koncentracije ulja. Osnovne karakteristike
otpadne vode nakon metode uklanjanja vode i soli su prikazane u tabeli 1.1.
3
Tabela 1.1 Osnovne karakteristike otpadne vode nastale primenom metode za pripremu
nafte za preradu
Prerada nafte
atmosferska destilacija,
vakuum destilacija,
rafinacija gasovitih i tečnih derivata,
kreking,
hidrokreking,
reformiranje,
rafinacija i dorada uljanih destilata,
rafinacija i dorada parafina,
proizvodnja bitumena,
proizvodnja petrol - koksa,
proizvodnja aromata,
proizvodnja tehničkih masti.
Destilacija
a) da bi se tečnost odvojila od, u njoj rastvorene, čvrste supstance (voda i kuhinjska so),
b) da bi se tečnost razdelila na pojedine komoponente, ukoliko se iste mogu međusobno
odvojiti različitim tačkama ključanja (nafta).
4
pritiska. Kod zapreminskog isparavanja, pritisak pare zagrejane tečnosti mora da se izjednači sa
spoljašnjim pritiskom. Kada se pare ne odvode, a pritom se održava stalna temperatura tečnosti,
između para i tečnosti nastaje ravnoteža, pa tako sa istovremenim stvaranjem para, nastaje i
njihova kondenzacija. Da bi se izvela kontinualna destilacija, potrebno je narušiti ravnotežu
između nastalih para i tečnosti odvođenjem nastalih para. Prilikom destilacije nafte, zbog
postojanja velikog broja komponenti, ne dolazi do potpunog odvajanja, jer se sa parama lako
isparljivih komponenti mogu izdvojiti i jedan deo teško isparljivih komponenata. Da bi se
povećao stepen efikasnosti ove metode, koristi se višestepena destilacija - rektifikacija.
5
sumpornom kiselinom i natrijumhidroksidom, rafinacija natrijumplumbitom (Na 2PbO2),
rafinacija boksitom itd.
kiselinama i bazama,
kiselinom i filtriranjem preko filtera sa inertnim materijalom (peščani filtri) ili
kiselinom, bazom i filtriranjem,
selektivnim rastvorima uz eventualno naknadno rafinisanje sumpornom kiselinom
i filtriranjem.
6
Slika 1.1. Shema rafinacije mazivih ulja: 1. predgrejač destilata, 2. pumpa, 3. agitator
za obradu kiseline, 4. rezervoar za kiselinu, 5. montejus, 6.rezervoar za kiseli gudron, 7. agitator
za obradu bazom, 8. pumpa, 9. rezervoar za odvojenu bazu, 10. rezervoar za otpadnubazu, 11.
agitator za pranje, 12. pumpa, 13. rezervoar za toplu vodu, 14. pumpa, 15. agitator za sušenje,
16. kondenzator za vodenu paru, 17. kompresor
Za rafinaciju uljnih destilata se uglavnom koriste periodični agitatori, jer se dobija gusti,
konzistentni kiseli gudron koji se teško taloži, a obrada natrijumhidroksidom i pranje ulja se
vezuju za poteškoće stvaranja emulzija. Međutim, postoje i postrojenja sa kontinualnom
obradom, kod kojih se primenjuju mehanička mešališta i centrifuge za odvajanje kiselog
gudrona. Agitatori su slični kao kod rafinacije primarnog benzina.
Parafinski destilat se hladi, pri čemu se parafin kristališe, a zatim se filtrira na filter
presama. Filtrirani parafin u formi pogače sadrži 70 - 80 % parafina i 20 - 30 % ulja. Te pogače
se nazivaju gač. Gač se podvrgava znojenju, kako bi se tvrdi parafin izdvojio od ulja i parafina sa
nižom tačkom topljenja. Znojenje se vrši tako što se rastopljena parafinska masa - gač sipa u
plitke bazene sa perforiranom pločom. Prethodno se iznad nivoa perforirane ploče nalije voda,
kako bi se gač razlio po celom bazenu. Nakon toga se temperatura u bazenu povećava. Pošto je
parafinska masa raznorodna, prvo se tope parafini sa nižom tačkom topljenja i ulja. Mekani
7
parafini sa nižom tačkom topljenja i ulje prolaze kroz perforiranu ploču u donjem delu bazena,
odakle se izdvajaju. Na perforiranoj ploči, tvrdi parafin sa visokom tačkom topljenja se nakon
završetka procesa znojenja topi indirektnom vodenom parom, pri čemu i on prolazi kroz
perforiranu ploču. Ovako otopljen parafin ide u postrojenje za rafinaciju, gde se rafinira
kiselinom, bazom i zemljom za dekolorizaciju. Rafinisani parafin je bela kristalna masa bez
ukusa i mirisa.
Kreking
Ova dva procesa, raspadanja i sinteze dolaze u izvesnom stepenu kod svih industrijskih
procesa destruktivne destilacije. Jedan od najrasprostranjenijih procesa destruktivne destilacije je
kreking. U tehnologiji krekinga primenjuju se sledeće osnovne vrste krekinga:
Termički kreking u tečnoj fazi izvodi se pod pritiskom od 40 atm i na temperaturi 450 -
510°C. U tom procesu dobija se oko 40% benzina i 12% plina. Kao sirovina se koriste teški
ostatak nafte i njen teži destilat.
Termički kreking u parnoj fazi se izvodi pod pritiskom 3 - 10 atm i na temperaturi 560 -
680°C. Pri preradi plinskog ulja dobija se 40% benzina i 30% plina. Po hemijskom sastavu,
benzin parne faze znatno se razlikuje od primarnog benzina (sadrži do 40% olefina i 30%
aromata). Taj benzin mora se specijalnim metodama rafinisati.
8
Piroliza se izvodi na atmosferskom pritisku i na temperaturi 700 - 850°C. Tom
metodom se dobija 50% plina, 10 - 12% pirodestilata, koji ima 80 - 90% aromata. Preostalih 38 -
40% otpadaju na naftensko ulje, zeleno ulje i tekuću smolu. Kao sirovina služe frakcije petroleja
i plinskog ulja.
Hidrogenizacija znatno povećava dobijanje benzina iz teškog ostatka nafte. Taj proces se
izvodi na dva načina: bez katalizatora i pod velikim pritiskom 200 - 300 atm i u prisustvu
katalizatora pod pritiskom 50 - 100 atm. Tim procesima se ugljovodonicima sa malo vodonika i
teškim ugljovodonicima dodaje vodonik potreban za zasićenje. Tipična šema kreking procesa je
prikazana na slici 1.2.
Slika 1.2. Shema tipičnog kreking postrojenja: 1. ulaz sirovine, 2. pumpa za vrući
materijal, 3. cevna peć, 4. dodavanje produkata radi hlađenja, 5. redukcioni ventil, 6.
evaporator, 7. kolona za frakcionisanje, 8. odvajač plina, 9. plin, 10. benzin za stabilizaciju, 11.
refluks, 12. kolona za isparavanje, 13. ostatak krekovanja
Hidrokreking je često korišćen proces za destilate koji imaju visok sadržaj sumpora,
azota i metala i one koji nisu prikladni za katalitički kreking i reforming. To su vrlo fleksibilni
procesi sa vrlo širokim spektrom različitih frakcija i visokim iskorišćenjem. Njima se teške
frakcije (vakuum - plinsko ulje, plinsko ulje katalitičkog i termičkog krekinga, deasfaltirano ulje)
prevode u vredne proizvode, npr. tekući plin, benzin, avionsko gorivo, dizelsko gorivo i uljni
destilat. Reakcije hidrokrekinga se odvijaju u reaktorima uz povišen pritisak i visoke
9
temperature, prisustvo vodonika i prisustvo katalizatora. Katalizatori u ovom procesu su metil
kobalt, molibden, vanadijum i platina i njihovi oksidi.
Katalitički reforming
Proizvodnja bitumena
10
a) masti na bazi kalcijumovog sapuna:
tovatne masti,
mast za jamska kolica i
kolomast.
U zavisnosti od vrste mineralnih ulja, vrste sapuna i ostalih dodataka, dobijaju se razne
napred navedene konzistentne masti.
Glavni izvori nastajanja zauljanih procesnih otpadnih voda u integrisanoj rafineriji TIPA
2 su: akumulator vršnog produkta destilacione kolone, vakuum destilaciona kolona sa uređajem
za vakuum, striper kolone, akumulator vršnog produkta kolone za frakcionisanje proizvoda
katalitičkog krekinga, postrojenje za proizvodnju bitumena, drenaža rezervoara, čišćenje kotlova,
čišćenje izmenjivača, čišćenje kolona i druge opreme. Pri procesima alkalnog pranja, rafinacije,
izomerizacije i alkilacije, nastaju kisele ili bazne otpadne vode, kao i vode sa specifičnim
rastvaračima: furfurol, dimetanol - amin, ketoni itd.
Na osnovu opisane tehnologije prerade nafte i date analize otpadnih voda iz pojedinačnih
postrojenja, vidi se da su otpadne vode vrlo različitih kvalitativnih karakteristika. Veliki deo ovih
otpadnih voda, zbog sastava same nafte, sadrži velike koncentracije ulja i masti (prosečna
koncentracija od 200 - 300 mg/l), pa ih treba adekvatno tretirati.
12
Slika 1.3. Osnovni procesi i proizvodi petrohemijske industrije
Ulja i masti su materije biljnog i životinjskog porekla, koje se najvećim delom sastoje od
triglicerida masnih kiselina. Osim što predstavljaju najvažniji izvor energije u ljudskoj ishrani,
ulja i masti se koriste i kao sredstva za podmazivanje, sirovine u izradi sredstva za pranje, koriste
se u tekstilnoj industriji, industriji boja i lakova, industriji proizvodnje plastičnih masa i zato
proizvodnja ulja i masti predstavlja važnu industrijsku granu. Osnovna podela prirodnih masti je
podela prema poreklu, na osnovu koje se ulja i masti dele na:
Najznačajniji izvori ulja su biljke: lan, soja, pamuk, arašid, ricinus, kukuruz, maslina,
palma, suncokret i sl., a što se tiče masti životinjskog porekla, one se dobijaju iz tkiva svinja,
goveda, ovaca, kao i iz mleka goveda, koza i ovaca. Značajna količina ulja se dobija i iz organa
morskih životinja ( kit, foka, ribe bogate uljem, sardine, haringe i dr.).
Tehnologija dobijanja ulja i masti može se podeliti na dve osnovne celine:
priprema uljarice i
dobijanje ulja i masti iz uljarica.
Pod pripremom uljarica podrazumeva se niz operacija kojim se održava kvalitet semena,
sprečava oštećenje zrna i unošenje primesa u masu zrna. Te operacije su: transport, čišćenje i
klasiranje semena (prosejavanje i rešetenje semena, sortiranje semena preme obliku, čišćenje na
osnovu magneta, flotacija), sušenje semena, ljuštenje semena, skladiranje semena.
Dobijanje ulja i masti iz uljarica se sastoji iz dva osnovna procesa: izdvajanje ulja i masti
iz biljnih i životinskih tkiva i rafinacija. Pored ova dva osnovna procesa prerade, u nekim
industrijama proizvodnje ulja i masti, dodatni procesi mogu biti: frakcionisanje masti i masnih
kiselina, cepanje masti, esterifikacija i interesterifikacija.
14
Izdvajanje ulja i masti iz biljnih i životinskih tkiva perdstavlja specijalizovanu granu
tehhnologije masti. U zavisnosti od vrste sirovine iz koje se dobija ulje za izdvajanje ulja i masti,
koriste se postupci topljenja, ceđenja i ekstrakcije sa rastvaračima. Pri izboru tehnološkog
postupka, mora se voditi računa o očuvanju hranjivih svojstava ulja i sprečavanju unošenja
stranih materija u ulje. Kada je u pitanju dobijanje ulja iz biljnih tkiva, potrebno je pre procesa
izdvajanja izvršiti dodatnu pripremu. Poznato je da su lipidi i proteini u ćelijama uljarica vezani
na određen način gradeći gel. Da bi se promenila ova ravnoteža potrebno je upotrebiti neku
spoljnu silu, a to se postiže primenom mehaničke (mlevenje), toplotne (grejanje) ili hemijske
(voda) sile.
Ceđenje semena i plodova uljarica se danas obavlja kontinuiranim presama. Princip rada
ovih presa je u tome da snažan puž gura seme iz zatvorenog velikog prostora u manji. U malom
prostoru seme biva pritisnuto i zbog povećanog pritiska dolazi do pucanja ćeliskih opni i ceđenja
ulja. Tim postupkom u pogačama dobijenih ceđenjem ostaje 2,5 - 3,5% ulja. Ceđenje se danas
koristi samo za dobijanje ulja iz maslina i semena bundeve. Međutim, ovaj postupak se može
kombinovati sa postupkom ekstrakcije rastvaračima.
15
Rafinacija ulja i masti predstavlja odstranjivanje različitih primesa, koje se nalaze u
sirovim mastima i uljima. Te primese mogu biti: slobodne masne kiseline, fosfolipidi, fitosteroli,
inozitfosfati, smole, pentozani, šećeri, biljni pigmenti (ksantofil, hlorofil), sluzne materije itd.
Neke primese su štetne jer u toku prerade ili skladištenja ulju daju tamnu boju, međutim, nisu
sve primese u uljima štetne, jer neke, kao što su neutralni steroli, tokoferoli imaju važnu ulogu
jer štite ulje od oksidacije. Danas se pri proizvodnji rafiniše većina ulja, sem maslinovog ulja i
nekih drugih ulja, koja se dobijaju metodom ceđenja. U okviru procesa rafinacije, uključene su
operacije uklanjanja sluznih materija (odsluzavanje), neutralizacija, dekoloracija, vinterizacija,
dezodorizacija i bistrenje ulja.
Svrha neutraliuzacije ulja i masti jeste uklanjanje slobodnih masnih kiselina. Postupak se
može izvoditi na sledeće načine: neutralizacija bazama, ekstrakcija slobodnih masnih kiselina,
pomoću glicerola, destilacija slobodnih masnih kiselina i ekstrakcija selektivnim rastvaračima. U
praksi se najčešće primenjuje neutralizacija bazama.
16
Pod mehaničkom obradom metala se podrazumeva obrada metala raznim mašinama.
Operacije koje se najčešće primenjuju pri mehaničkoj obradi metala su: brušenje, glačanje,
obrada u dobošima, četkanje i obrada mlazom.
Brušenje predstavlja dobijanje ravne i glatke površine metala putem skidanja finih
metalnih opiljaka. Sam postupak brušenja se kreće od finog do grubog brušenja. Iako se
brušenjem dobija ravna i glatka površina, ovakva površina nije pogodna za galvanizaciju, pa je
zbog toga potrebno dalje obrađivati metal. Prilikom ove operacije, stvara se velika količina
prašine, pa je neophodno prisustvo lokalne ventilacije a vrlo često se koriste i vodene zavese.
Obrada u dobošima se sastoji u tome što se površine predmeta čiste i glačaju na taj način
da se predmeti taraju jedni od drugih u prisustvu abraziva u rotacionim dobošima. Kao abraziv se
koriste kvarcni pesak, opiljci čelika, ispucano staklo, čelične kuglice itd. U poslednje vreme se
primenjuje mokro brušenje i glačanje u bubnjevima. Za ovaj postupak se koriste perforirani
doboši, koji su obično u kadama napunjeni pogodnim rastvorima (rastvorom sapuna).
Četkanje je operacija koja se primenjuje kada treba brusiti i glačati predmete sa jako
reljefnom površinom. Za ovu operaciju se koriste razne vrte četki: četke od žica, vlakna,
rotirajuće četke sa čeličnim vlaknima itd. Četkanje se uvek izvodi na mokro, pri čemu se
najčešće kao tečnost upotrebljava rastvor sapuna.
Obrada mlazom je čišćenje metalne površine dejstvom mlaza (presa, čelična sačma,
voda). Na metalnu površinu, velikom brzinom, se dovodi komprimovani vazduh ili tečnosti.
Ovom operacijom se vrši odstranjivanje oksidacionog sloja na metalu, stare metalne prevlake itd.
Pri mehaničkoj obradi metala se javlja trenje između površine alata i površine predmeta
koji se obrađuje. Pojavom trenja se oslobađa toplota, koja štetno utiče na alat. Zbog toga je
potrebno smanjiti silu trenja, što se postiže upotrebom emulzija, sapunica, ulja za rezanje itd.
Najviše upotrebljavana sredstva su emulzije, koje predstavljaju mešavinu ulja i vode. Pri samom
procesu obrade, emulzija trpi značajne fizičke i hemijske promene. Tako, vremenom, dolazi do
oksidacije ulja u emulziji pri čemu nastaju asfaltne i smolaste materije, kao i zaprljanje uljnih
emulzija nastalo trošenjem dodirnih površina. U tom slučaju, emulzija gubi svojsva potrebna za
hlađenje pa se mora zameniti novom. Upotreba emulzije u određenom pogonu zavisi od
intenziteta, kao i od karakteristika mehaničke obrade metala, ali su to uglavnom male količine
emulzija. Hlađenje reznog alata se vrši uljem za rezanje, čiji sastav čine masne kiseline, estri,
amini i druga organska jedinjenja. Uljne emulzije, kao i ulje za rezanje, se moraju prečistiti pre
ispuštanja u recipijent.
Termička obrada metala predstavlja obradu metala pri kojoj se menjaju fizičke i
hemijske osobine metala, a ne menja oblik obrađivanog predmeta. Termička obrada metala se
može izvoditi na dva načina: termički i termohemijski. Termički postupci su žarenje, kaljenje i
otpuštanje. Termohemijski postupci su procesi cementacije, azotiranje, nitrocementacija,
cijanizacija, siliciranje, hromiranje i dr. Kod ovakve obrade metala dolazi do obogaćivanja
površine predmeta ugljenikom, azotom, silicijumom, hromom i drugim elementima.
17
se postigao što bolji kvalitet metala, potrebno je odstraniti ove nedostatke a to se postiže
žarenjem metala. Žarenje se odvija na povišenoj temperaturi uz lagano hlađenje. Žarenje može
da bude difuziono, potpuno i rekristalaciono žarenje. Difuziono žarenje se primenjuje kod čelika
gde je nastala unutrašnja segregacija. Ovom metodom, čelik postaje homogen, te se vrsta ovog
žarenja naziva i homogenizacija. Ova metoda se zasniva na difuziji ugljenika ili drugih primesa u
čvrstom stanju. Potpuno žarenje se vrši radi poboljšanja strukture čelika, u cilju lakše obrade i
usitnjavanja strukture. Postoje dva tipa ovog žarenja: potpuno žarenje na lamelasti preliv i
potpuno žarenje na zrnasti preliv. Rekristalaciono žarenje se primenjuje da bi se uklonila
unutrašnja naprezanja čelika. Ovaj postupak se vrši na 600°C jer je temperatura rekristalizacije
čelika 450°C.
Otpuštanje je termička obrada koja redovno sledi nakon kaljenja i ima za cilj smanjenje
ili potpuno odstranjivanje unutrašnjeg naprezanja, smanjenje tvrdoće, zatezne čvrstoće,
naprezanja pri granici razvlačenja, poboljšanje žilavosti i izduženja. Ova metoda se izvodi tako
što se metal kratkotrajno zagreva a zatim hladi na vazduhu ili nekim drugim sredstvima.
Otpuštanje može biti nisko, srednje i visoko, a to zavisi od temperature na kojoj se vrši
otpuštanje.
Danas se u svetu mineralna ulja i maziva koriste za potrebe rada mašina u raznim
industrijama, kao i u svim vidovima saobraćaja. Maziva se uglavnom koriste za podmazivanje
mehaničkih delova mašina, radi smanjivanja trenja, kao i za potrebe hidraulike. Gabaritne
mašine, kao što su razne vrste kompresora, razne građevinske mašine i sl., koriste pri svom radu
velike količine ulja. To ulje, pri radu mašina, se vremenom troši, a istovremeno menja i svoj
hemijski sastav, pa ga je zato potrebno stalno menjati. Promena ulja i maziva se uglavnom vrši u
remontnim postrojenjima, u kojima može da se obavlja pranje i čišćenje mašina. U ovim
pogonima nastaju otpadne vode opterećene velikim koncentracijama uljnih emulzija. Slična
situacija je i sa prevoznim sredstvima, koje možemo posmatrati na primeru preduzeća, koje se
bavi transportom robe i putnika ″Niš - ekspres″. Prevoz putnika i robe se obavlja autobusima i
kamionima. Da bi se održao potreban stepen produktivnosti, neophodno je da putnička i teretna
vozila budu u ispravnom stanju. Tehnološke operacije u radu su pranje vozila, dnevni pregled
vozila, remont i servisni pregledi (promena ulja i rezervnih delova), i tankiranje ulja i nafte (iz
sopstvene pumpe). Redovno se vrši održavanje oko 600 autobusa i 200 kamiona. Servis vozila se
obavlja u remontnom odeljenju, za svako vozilo jednom u mesec dana. Remontno odeljenje se
sastoji iz generalnog remonta I i generalnog remonta II. U generalnom remontu I se vrši
zamena delova, dok u generalnom remontu II se vrši reparacija vozila (ako je vozilo havarisano).
Nakon servisiranja, vozilo odlazi na pranje. Kao sirovine se koriste rezervni delovi, ulja, masti,
nafta, sredstvo za pranje i odmašćivanje. U otpadnoj vodi, koja dolazi iz remontnog odeljenja,
18
javlja se prosečna koncentracija ulja i masti 400 - 500 mg/l. Na osnovu ove koncentracije se vidi
da su remontna postrojenja ovog tipa značajni zagađivači voda.
Pored remontnih postrojenja, uljne emulzije se u otpadnim vodama mogu javiti i pri
skladištenju određenih sirovina. Na primer, postrojenja koja služe za dobijanje toplotne energije
(toplane), kao jedno od goriva koje koriste je i mazut. Zbog velike količine goriva, koje se
koristi, mazut se skladišti uglavnom na otvorenom. Prilikom rada sa mazutom, u krugu toplane,
dolazi do određenih gubitaka mazuta, a pod uticajem atmosferskih padavina, u obliku
emulgovane organske faze, mazut odlazi u gradsku kanalizaciju. Zbog toga je važno prečistiti
atmosferske vode pre njihovog ulivanja u gradsku kanalizaciju ili recipijent. Kvalitet
atmosferskih otpadnih voda iz toplana se može sagledati kroz parametre, koji su prikazani u
tabeli 2.2.
19
3. Teorija emulzije i uticaj uljnih emulzija na životnu sredinu
Laki ugljovodonici - obuhvataju sve tipove benzina, dizel goriva i rastvarače, koji se
koriste u hemijskoj industriji. Prisustvo lakih ugljovodonika otežava separaciju ulja i
masti veće viskoznosti.
Teški ugljovodonici - obuhvataju sirovu naftu, dizel goriva, slop ulja, ostatke prerade
nafte, bitumen itd.
Maziva i ulja za obradu metala - obuhvataju čista ulja i ulja, koja se koriste u
procesima obrade metala u obliku stabilnih emulzija. Emulziona ulja sadrže sapune,
organske masti i razna organometalna jedinjenja u obliku aditiva.
Masti i organska ulja - uglavnom obuhvataju otpadne masti i organska ulja iz
prehrambrene industrije.
Razaranje emulzija, tj. prevođenje u dva makroskopska tečna sloja može se ostvariti na
više načina:
20
hemijsko razaranje emulgujućeg agensa (dodatak kiseline ili dvovalentnog katjona
emulziji koja je stabilisana natrijumovim sapunom) je efektivno, a isto tako i
dodavanje supstance koja teži da preokrene faze.
razaranje pomoću visokovalentnih jona koji smanjuju z-potencijal čestica emulzija.
fizička i mehanička razaranja (zagrevanje, zamrzavanje, centrifugiranje ili brzo
treskanje).
Ulja i masti se uglavnom sastoje od organske materije (mineralna ulja i mati sadrže
pored organske faze i neorgansku fazu ), koja se pod uticajem aerobnih i aneorobnih materija
mineralizuje. Kada se razgradnja organske materije dešava u aerobnim uslovima onda u vodi
dolazi do smanjenja kiseonika. Ova pojava može prouzrokovati nestanak kiseonika u vodi, što
dovodi do pomora riba i drugih organizama koji koriste kiseonik za disanje. Zato je pre
ispuštanja zauljanih otpadnih voda potrebno pratiti parametar BPK (biohemijska potrošnja
kiseonika).
Ulja i masti mogu da sadrže u sebi neka organska jedinjenja koja su vrlo toksična. Tako
na primer, zauljane vode naftne industrije sadrže ulja i masti koja u svojoj strukturi mogu imati
jako toksična jedinjenja: fenole, benzen, toluen itd. Fenolna jedinjenja spadaju u jako toksična
jedinjenja jer imaju širok spektar toksičnog dejstva a karakteriše ih i sinergističko dejstvo sa
drugim opasnim toksinima (amonijak, cijanidi, teški metali). Pored toga, ova jedinjenja spadaju i
u kancerogena jedinjenja. Kao i fenoli, i benzen spada u vrlo toksična jedinjenja a poznato je da
kada se unese u čovekov organizam, u malim količinama, može izazvati bolest leukemiju.
Toluen spada u manje toksična jedinjenja, utiče na centralni nervni sistem i pogoršava funkcije
bubrega. Pored nabrojanih ugljovodonika, poznato je da neki drugi ugljovodonici, koji se mogu
naći u uljima i mastima, imaju kancerogena, mutagena i teratogena dejstva.
Zauljane otpadne vode u recipijentu mogu izazvati promenu boje, viskoziteta i mutnoću.
Ove promene mogu, u velikoj meri, uticati na ekosistem voda, jer menjaju fizičke karakteristike,
koje narušavaju ravnotežu prirodnog staništa. Pored navedenih karakteristika, može doći i do
pojave plivajućeg sloja ulja, koji sprečava razmenu gasova između vode i vazduha.
21
4. Tretmani otpadnih voda koje sadrže uljne emulzije
Slika 4.1. Shematski prokaz prečišćavanja zauljanih otpadnih voda naftne industrije
Kao što se vidi sa sheme, otpadne vode iz različitih postrojenja prvo ulaze u bazen za
egalizaciju, zatim prolaze kroz dva bazena za prethodno odstranjivanje ulja (API separatori),
nakon čega voda ide na hemijsku obradu, odnosno u sud za koagulaciju. Posle suda za
koagulaciju voda se dalje tretira u bazenu za flotaciju i na kraju odlazi u taložnik.
22
masnoća. Ovi uređaji se projektuju kao pokretne trake koje se stalno okreću na površine otpadne
vode u bazenu skidajući tako plivajuće ulje. Od ovih uređaja su u najčešćoj upotrebi skimeri.
Flotacija je proces prečišćavanja otpadnih voda kod koga se uklanjaju pene, masti i ulja
pre upuštanja u gradsku kanalizaciju, ako su prisutne u velikoj količini. Ovaj proces je proces
suprotan taloženju, pri čemu se uduvavanjem vazduha na površini vode prikupljaju čestice lakše
od vode. Flotacija može da se kombinuje sa drugim prosesima, kao na primer sa koagulacijom i
fizičkim taloženjem. Kombinovanjem flotacije sa drugim procesima se postiže veća efikasnost a
ujedno je i ekonomski isplatljivije jer se ona ne projektuje posebno u nekom drugom bazenu. Na
osnovu načina uvođenja mehurića u vodu, flotacija može biti:
23
Proces flotacije sledi nakon procesa koagulacije kako bi se ostvario što veći kontakt
između koagulanta i emulgovanog ulja u otpadnoj vodi. Ovo se postiže uduvavanjem vazduha u
donjem delu bazena za flotaciju, čime dolazi do efikasnijeg mešanja otpadne vode i koagulanta.
Tretmanom zauljanih otpadnih voda dolazi do stvaranja mulja, koji zbog zahteva zaštite
životne sredine, treba adekvatno tretirati. Postupci kojima se tretira mulj su: ugušćavanje,
stabilizacija, kondicioniranje, obezvodnjavanje, sušenje i odlaganje.
24
5. Zaključak
25