1

GABRIELLE KIMM

MOJA POSLJEDNJA
VOJVOTKINJA

Preveo s engleskoga
Drago Stajduhar

Mojoj majci i ocu Colette i Peteru Kimmu

koji su me i nadahnuli na pisanje
i koji su mi otad pruali
neprekidnu i bezuvjetnu potporu i ohrabrenje.

elja ne nadmauje u tolikoj mjeri svoj predmet koliko se u cijelosti

na njega ne obazire, u korist njegova udesnog preinaenja.
ANGELA CARTER

Prolog

primijetiti znakova disanja. Ni pokreta. Niti ivota.

Obavljeno je.

IJE MOGAO

Visoko u grlu osjetio je uporno pulsiranje.

Gurnuvi ruku pod naborano platno njezine spavaice, prstima je dotaknuo
malu dojku: ve ledenu, lagano plavo izbrazdanu venama, nalik uglaanom
mramoru. Ona i nije nita doli podatan kip. Hladne joj obline udobno klize pod
njegovim povijenim dlanom dok joj rukom miluje kou, i udi ga neobian izostanak
njezine reakcije.
Promatrajui je tako odozgo, napokon vidi prizor za kojim je udio toliko
mjeseci. Lijepa je. U ovoj mrtvoj tiini, uistinu je lijepa. Savren odraz napokon se
vratio i zrcalo je opet posve besprijekorno.
Zamilja svoje toplo meso unutar njezine ledene nepokretnosti i koa mu se jei.
Zna da to mora obaviti.

PRVI DIO
Vila Cafaggiolo
Barberino di Mugello, Toskana
Srpanj 1559.
Dvije godine ranije

zaodjenula poslijepodne, sputavi krajolik u treptavu nepominost.

Velika je kua stajala visoka, masivna i etvrtasta, zidova nalik onima u utvrde,
omekanih utosmeom bojom kamena i izblijedjelim crvenilom crijepom
prekrivenih krovova; na blistavom svjetlu izboena krunita bacaju tamnomodre
sjene uzdu zidova. Cvrci su ritmino cvrali, ne posustajui, nadopunjujui jedan
drugoga, a opojan osjeaj tople letargije visio je nad dvorcem poput suncem sprene
plahte.
EKA JE OMARA

Na stranjem kraju kue treskom su se otvorila vrata i mlada je ena uz vrisak

izjurila na egu, posrui u trku, haljine vrsto stisnute u akama, ujno
isprekidanog daha. Osvrnula se za sobom, glasno uzdahnula i potrala jo bre.
Jo je jedan lik istrao kroz ista vrata, progonei je, ostavljajui pod nogama u
trku sjenu slinu neurednoj mrlji od tinte.
Na trenutak se uinilo da su cvrci zadrali dah: jedini zvukovi u ukoenom
mrtvilu bili su uspanieni koraci djevojke i tei hod mladia koji joj se brzo primicao.
Ona je potrala stazom to je prolazila izmeu urednih nasada cvijea i ljekovitog
bilja, bjesomuno presjekla posred jednoga od njih i, zacviljevi bez rijei, krenula
prema vioj travi uz vratnice koje su vodile u zidom ograen povrtnjak.
On ju je dostigao i bacio se na nju. Obujmivi joj rukama koljena, sruio ju je na
pod. Podignula je ruke u pokuaju da zatiti lice i zajeala kad joj je udarac u tlo
izbio zrak iz plua. Prije nego je uope dospjela udahnuti, djeak joj je pustio noge i
prevrnuo je na lea, prstima joj epavi zaglavke i pritisnuvi joj ih s obje strane
glave uz travu. Ona se opirala, ali stisak mu je bio previe vrst. Koljenima joj je
pritisnuo bokove, a lice mu se nalo na svega tridesetak centimetara od njezina.
Jedan su se djeli sekunde otro promatrali.
Giovanni, ti nitkove! rekla je djevojka, zakaljavi se od smijeha. Mii si s
mene!
Jednostavno si... rekao je Giovanni, uzbibanih grudiju, jednostavno prespora,
nita vie. Hajde priznaj!

Prsti su mu jo okruivali njezine zglavke. Dok je govorio, jo se tee o njih

oslonio, unato neprestanom opiranju, djevojka nije uspijevala uspraviti se u
sjedei poloaj. Napunila je usta slinom i podignula glavu.
Giovanni se nacerio. Ne bi se usudila! rekao je ali ona je, inei se odlunom,
duboko udahnula kroz nos. Giovanni se otkotrljao unatrag izvan njezina dosega,
mrtei se. Boe, odvratna si, Lucrezia! rekao je.
Lucrezia je sjela i naas pogledala svoga roaka. Otpljunula je u travu i zatim
mu isplazila jezik. Giovanni je leao na leima, lica napola skrivenog zamrenim
vlatima trave; podignuo je jednu obrvu i iskesio se na Lucreziu. Zamahnula je u
namjeri da ga odgurne nogom, ali ju je on epao za nogu i, podignuvi je, bacio opet
u travu gdje su oboje ostali isprueni leati, smijui se bez nekog posebnog razloga.
Udaljeni glas ih je oboje prenuo. Lucrezia! Pogledali su se. Lucrezia, caru gdje
si?
Pogledavi u nebo i duboko uzdahnuvi, Lucrezia je rekla: Moram ii trebala
sam se vratiti satima ranije. Poi sa mnom, Vanni.
Udova dugih kao u neobuzdanog teneta, djeak je skoio na noge i posegnuo
rukom da povue roakinju za sobom. Prihvatila je ponuenu ruku i ustala smijeei
se ali, na Lucreziino iznenaenje, Giovanni joj nije uzvratio osmijehom. Preplaila
se ugledavi mu meu obrvama sitnu boru od mrtenja odjednom se inio
nespretnim, kao da mu je neugodno i dok ga je promatrala protrljao je oi dlanovima, zarumenio se i spustio pogled na zemlju.
Opet se zaulo dozivanje.
Lucrezia je prola prstima kroz kosu i osjetila mrvice zemlje na elu; sastrugavi
ih, zagledala se u prljavtinu koja joj se sada zavukla pod nokte. Preokrenula je ruke.
Dlanovi su joj bili izgrebeni i umrljani od trave, a kad je spustila pogled vidjela je da
je runo rasparala jo jednu haljinu: veliku trokutastu poderotinu to joj je visjela niz
jedan bok, inilo se, nitko nije bio u stanju zakrpati. Maui otrgnutim trokutom, za
Giovanniem se zaputila natrag prema kui.
Giulietta e se opet ljutiti na mene, Vanni, rekla je, pogledavi ga postrance
kako bi provjerila hoe li onog mrtenja nestati. Ona misli da bih se trebala...,
Lucrezii je glas postao dublji, a crte lica se izobliile, oponaajui utogljeno
dostojanstvo njezine dadilje, ... ponaati kako prilii nasljednici Medicia, u
impresivnoj dobi od esnaest godina. Prkosno je isturila bradu i Giovanniu se lice
opet ozarilo.
Nacerio joj se. Jadna Giulietta, rekao je. Ti si za nju takvo razoaranje.
Lucrezia je zinula od uda. Ja? rekla je. Giovanni, mrcino ona misli da ti
veoma loe utjee na mene, ako ba mora znati. Za sve si ti kriv.
Za to to?
Lucrezia je naas promislila, a zatim rekla: Za sve.

Giovanniu je ponovo nestalo osmijeha s lica. Petom je zastrugao po stazi.

Lucrezia se nagnula naprijed i poljubila ga u obraz. Hajde, rekla je, utrkuj se
sa mnom. Potrala je; Giovanni ju je s lakoom dostigao i nastavili su zajedno trati
kroz strogo ureene i odravane vrtove. Snaan miris suncem ugrijane lavande
uzdizao se dok se Lucreziina haljina otirala o njezine grmove.
Potpuno si unitila taj nasad, rekao je Giovanni, pokazujui glavom prema
tunoj zbrci izgaenih biljaka.
Ti si za to kriv. Lucrezia je slegnula ramenima. Rekla sam ti da si ti za sve
kriv.
Giovanni ju je odgurnuo tako da je posrnula u susjedni nasad. Jo izgaenog
bilja. Prodoran miris majine duice. Vrativi ravnoteu, Lucrezia je ispruila ruku
da uzvrati svojem roaku istom mjerom, ali on je odskoio izvan njezina dosega,
ubrzao trk i nestao iza ugla. vrsto nabijeno kamenje staze kripalo joj je pod
nogama dok ga je slijedila, proavi kroz irok, tornjiima ureen nadsvoeni prolaz
u dvorite.
Giulietta je stajala na kamenim stubama, inei se sitnom u usporedbi s velikim
vratima od hrastovine. Staro izbrazdano lice namrtilo joj se od neodolbravanja kad
su dva lika dotrala do nje, gotovo bez daha. Bacivi pogled prema Giovanniu,
Lucrezia je vidjela kako su se kutovi usana njezina roaka trznuli prije nego se uz
razmetljiv zamah rukom naklonio Giulleti. Razdraljivo je pucnula jezikom i
zagledala se u njega. On se uspravio, okrenuo i bez rijei postojanim korakom otrao
prtina stajama.
Lucrezia je promatrala kako odlazi i zatim se, lica zajapurenog od tranja,
okrenula pogledati Giuliettu. Starica je gunala ispod glasa, premda je Lucrezia bila
uvjerena u namjeru da ona dobro uje svaku rije. Giulieta je poloila ruku djevojci
na lea, da je uvede u hladnu tminu predvorja.
Taj e mi djeak skonati ivot, kvocala je odmahujui glavom. Ali, On je...
Nije dovrila reenicu. Svakoga dana neto drugo i ini se kao da nikad neete
nauiti, nijedno od vas dvoje, i pogledaj sada kako izgleda, a dok mi razgovaramo u
tijeku su pripreme za gozbu i...
Gozbu?
Giulietta je razdraljivo pogledala Lucreziu. Da, cara, gozbu. Koliko sam ti puta
rekla da e veeras biti gozba? On e u sumrak biti ovdje a pogledaj se samo! Na
kakvo to strailo slii?
On? Lucrezia je zastala, irom otvorenih oiju. Visoko u grudima srce joj je
poelo estoko tui. Zaboravila sam daje to veeras. Giulietta ju je uhvatila za
ramena, okrenula sebi i prignula se tako da su im se lica nala u istoj razini, pogleda
sjajnog od brige. Sa svojim kukastim nosom i tijesno razmaknutim oima, gledala je
Lucreziu kako je to esto inila poput zabrinutog orla. Giulietta je uklonila
zamrenu kosu Lucrezii s lica. Da, cara, on. Vojvoda. Napokon, nee jo mnogo
vremena protei, zar ne, prije nego mu postane ena.

Moram odjenuti istu odjeu, rekla je Lucrezia i Giulietta joj je pruila svoju
kvrgavu ruku. Lucrezia ju je prihvatila i glasno uzdahnula kad su joj tvrdi stari prsti
stisnuli izgrebeni dlan. Povukla je ruku natrag.
to je?
Nita.
Ali Giulietta joj je okrenula ruku i sama pogledala. Opet pucnuvi jezikom i
odmahnuvi glavom u angrizavoj nevjerici, ipak joj je prislonila brz, suh poljubac
na ogrebotinu, opet joj okrenula ruku i drugom je kvrgavom rukom potapala po
nadlanici. Zajedno su pole niz nadsvoeni trijem u sredinje dvorite, uavi na
njegovu suprotnom kraju opet u kuu i uspevi se irokim stubitem koje je vodilo
prema spavaonicama.
U Lucreziinoj odaji, u kojoj su kapci zbog estine sunca bili zatvoreni, vladala je
svjea polutama. U sreditu svakog kapka nalazila se mala okrugla rupa; otrice
svjetla iz svake su rupe sjekle prostoriju popreno nadolje, tanke i ravne poput para
vitekih kopalja. Lucrezia se prignula da proviri kroz jednu od rupa, rukama titei
oi, ali sunce je bilo previe arko da bi ita vidjela i ve nakon sekunde vrsto je
zamirila i odmaknula se.
Doi ovamo, cara, razvezat u ti uzice, rekla je Giulietta.
Trepui, Lucrezia se okrenula leima svojoj dadilji i Giulietta se prihvatila
razvezivanja u vorove vezanih spona. Poela je pjevuiti.
Volim tu pjesmu, rekla je Lucrezia.
Osmijeh je omekao Giuliettin glas. Pjevala sam ti ovo jo otkad si bila beba,
rekla je.
Pitam se hoe li mi i on pjevuiti dok mi bude razvezivao uzice, rekla je
Lucrezia, vie za sebe nego Giulietti; zamiljala je dodir nepoznatih prstiju kako joj
izvan dosega njezina pogleda prtljaju za leima. Prislonila je dlanove uz krutu
prednjicu svoga korzeta i osjetila kako joj se koa na potiljku jei. Hoe li pjevati?
Hoe li govoriti? Hoe li se smijati s njome ili e moda radije htjeti svoju novu
enu razodjenuti u iekujuoj tiini? U glavi je zamislila vojvodine sjenovite oi i
njegov usporen, suzdran osmijeh i, uz apat, haljina je skliznula s nje i pala joj oko
nogu.
Giulietta je na trenutak zastala, ali nije nita rekla.
On je veoma pristao, zar nije, taj vojvoda? rekla je Lucrezia, iskoraivi iz
zguvanih podsukanja, preavi sobu do malenog stola uz prozor i podignuvi
minijaturni portret u savreno izraenom zlatnom okviru.
Jest.
I vrlo mudar, kako kae tata. To je tako vano, ne misli li, Giulietta? Ne bih se
htjela udavati za nekoga tko nije pametan. Odloila je malu sliku i tiim glasom
samouvjereno rekla: Ne bih to nikad rekla tati ili mami, ali doista mislim da bih se
radije udala za mudrog siromaha, nego za idiota plemikoga roda.

10

Pa, tada si veoma sretna mlada ena, rekla je Giulietta, jer se ini da su ti
roditelji pronali inteligentnog aristokrata.
... koji je k tome i zgodan, rekla je Lucrezia, nasmijeivi se.
Kako ti kae.
Lucrezia je naas ostala stajati u potkoulji. Kako li e biti ovako stajati u koulji
pred njim? to li e misliti o njoj? Zamislila je njegove oi i osjetila golicanje oko
bradavica. Sporo diui, promatrala je kako svjetlo iscrtava sjajnu prugu preko
Giuliettinih lea dok je starica prelazila sobu i priginjala se nad dugom
izrezbarenom krinjom u dnu kreveta.
to bi eljela odjenuti, cara?
Mislim, onu crvenosmeu, rekla je Lucrezia i Giulietta je kleknula pred
krinju, gurajui ruke pod slojeve sloene tkanine i izvlaei iznutra bogato izvezenu
jarkosmeu haljinu i prsluk od damasta. Lucrezia je unula da joj pomogne
razmotati je. Zatim se uspravila pred Giuliettom, zadravi dah dok joj je starica
navlaila novu haljinu preko glave i vrsto joj pritezala spone.
Rukavi boje ljive?
Lucrezia se s odobravanjem nasmijeila. Giulietta je otvorila manju krinju od
hrastovine i pronala dva grimizna svilena rukava. S krajeva to su pristajali uz
ramena visjele su duge vezice.
Ruku, odsutnog duha je rekla Giulietta i Lucrezia je ispruila ruku koja se,
dok ju je u polumraku uvlaila u rukav, inila blijedom i mravom. Kroz proreze u
svili naziralo se ukastobijelo laneno platno potkoulje.
Kad budem gotova, rekla je Lucrezia, otrat u dolje do staja i vidjeti je li
Vanni dovrio posao.
Nee uiniti nita takvoga, ljubavi, Giuliettin glas je izgubio svoju uobiajenu
toplinu. On e uskoro doi unutra, a ako ode dolje, posve sigurno e se uprljati i
morat emo iznova mijenjati svu tu odjeu.
Tko e veeras biti na veeri? Namjerna promjena teme.
Giulietta je razmislila, mrtei se. Pa, rekla je, vojvoda e, naravno, dovesti
svoju pratnju vjerojatno e ih biti desetak, a tu e biti i tvoji otac i majka i...
I Vanni...
Naravno a mislim i da je tvoj otac pozvao nekoliko dostojanstvenika iz
Firence i drugu ruku, ljubavi.
I ti doi e i ti, Giulietta, zar ne?
Ne, cara, veeras ne. Zamolila sam tvoju majku da, ako mogu, u miru veeram
ovdje gore.
Ah, Giulietta, zar ti nije dobro? Lucrezia se okrenula i uzela stariine ruke u
svoje. Drugi joj je rukav, jo uvijek neuvren, skliznuo s ramena.
Ne, cara, uope nije to u pitanju. Samo sam malo umorna.

11

Tako mi je ao.
Zato to kae, dijete?
Lucrezia je pokazala na zguvanu haljinu to je leala na podu na suprotnoj
strani odaje. ini se da ti uvijek stvaram toliko posla. Ja u to pokupiti i spremiti,
i...
Giulietta joj je palcem protrljala elo kao da joj daje blagoslov, a zatim je
potapala po obrazu. Nasmijeila se. Samo ti uivaj u ovoj krajnje vanoj prigodi,
cara. Ja u biti veoma sretna to u biti ovdje gore, u vlastitom miru. Ta jadna haljina
nije vie nizato osim za bacanje. A sad mi daj ruku i pusti me da dovrim s
vezivanjem tog rukava.
Lucrezia je naas zastala, paljivo promatrajui staricu. A onda je, jo uvijek s
borom od brige medu obrvama, podignula ruku postrance i rekla: Hoe li ti selidba
puno smetati, Giulietta?
Selidba?
U Ferraru. Nadam se da to nee biti tako zastraujue zamorno.
Giulietta naas nije odgovarala. Pomaknula se i nesvjesno stala na put traci
svjetlosti to se probijala kroz kapak. Pruila joj se sredinom lica i tijela, doslovno je
sasjekavi napola. Ja... ja neu ii, rekla je.
Lucrezia je zurila u nju.
Tvoja majka misli da ti je najbolje poeti iznova, s mladom enom koja e
skrbiti o tebi.
Giulietta je to izgovorila skruenim glasom i Lucrezia je odmah postala svjesna
neminovnosti te odluke. Ali... Osjetila je vrue suze u oima, ugrizla se za vrh
jezika i nekoliko puta duboko udahnula prije nego je prozborila. Ali... ja elim da
pode sa mnom.
Znam, cara.
Je li posve izvjesno da...?
Giulietta je kimnula glavom.
Ali zato? Zato mi to nitko dosad nije rekao?
Nije bilo odgovora.
Lucrezia je zadrala dah, nesigurna eli li zaplakati ili se razbjesniti na svoju
dadilju. Veliina promjena koje su joj se trebale zbiti ukazala se pred njom,
nezaustavljiva i neumoljiva, poput bataljuna vojnika u pokretu; iznenada joj stvarnih
jednako onako kao to to samo trenutak prije nisu bile. Uope nije razmiljala o
mogunosti da Giulietta moda nee poi s njome u Ferraru. Lucrezia je pogledala
staricu i vidjela moda prvi put u ivotu nemo starosti. Osjetivi ubod
sablazni, zamislila je lubanju pod naboranom koom, kosti unutar mravog mesa i
tada kao da je u pitanju njezina vlastita bol osjetila Giuliettin predosjeaj
gubitka jednako snano kao da se to njoj dogaa.

12

Obgrlila je rukama svoju dadilju, svjesna krutosti stariina tijela dok ju je tako
drala, i ostale su tako stajati zagrljene dugo vremena.
A zatim, odmaknuvi se i natjeravi se na osmijeh, Lucrezia je s namjernom
bezbrinou rekla: Gdje eli da stavim tu unitenu haljinu?
Giulietta je malenim komadom lanene tkanine obrisala oi. Stavi je u onu staru
krinju do vrata. Nemoj se muiti slagati je, cara. Vie se ne moe popraviti.
Lucrezia je unula i rukama pokupila unitenu haljinu, pola do velikog
izrezbarenog kovega uz vrata i podignula poklopac. Neto neoekivano joj je
privuklo pogled. Ah! rekla je. Ah, Giulietta, vidi to sam ovdje pronala! Pitala
sam se gdje je to nisam to vidjela mjesecima!

GIOVANNI je poeao vrat svojoj kobili i nasmijeio se kad je zadovoljno napuila

gubicu, istegnuvi se i napola sklopivi oi u dokonoj oputenosti. Podignuo je

pogled kad je u dvorite ispred staja uao zdepast mladi u dobi od oko dvadeset pet
godina, smijuljei se zbog kobilina zadovoljnog izgleda.
Svia joj se to, zar ne? rekao je.
Pietro. Giovanni mu je kimnuo glavom na pozdrav.
Pietro je ispruio ruku, stavio je kobili pod njuku i podignuo joj glavu prema
svojem licu. Ove kobile su ba poput ena samo ih treba poeati na pravom
mjestu i sve e uiniti za tebe, rekao je tonom znalca. Bacivi brzo pogled lijevo i
desno kako bi se uvjerio da su sami, pridodao je: Dobar dio prole noi proveo sam
eui mladu Mariu Fabbro na svim pravim mjestima.
Giovanni je podignuo obrve. Paolovu ker?
Pietro je samozadovoljno kimnuo glavom. Giovanni se promekoljio i progutao
slinu. U glavi mu se ukazao prizor te zrele breskve od sedlarove keri. Dah mu je
zastao. Cesto je viao Mariu oko staja i svaki put kad bi je pogledao zaticao bi sebe
kako uistinu previe razmilja o enskim grudima. Osjetio je vruinu u licu.
Pogledao je u Pietra i nastavio matati.
Nadam se da njezin otac nee za to doznati, rekao je tren kasnije. Ne bih ti
dao puno izgleda ako dozna.
Pietro se opet nacerio, slegnuo ramenima, digao balu sijena na rame i odetao
niz dvorite, zvidei dok se pognut provlaio ispod gornje grede ulaza u hranilite.
Giovanni je posljednji put potapao svoga konja. Zaputio se sporim korakom
prema velikoj kui, gurkajui pred sobom kameni i usput podiui prainu po
stazi.
Moda je i mogao biti vrlo blizu petnaestoj godini, ali danas kao da se sve
urotilo protiv njega tako da se osjeao poput djeteta. Kad je toga popodneva kod
povrtnjaka povukao Crezzi za noge, odjednom je izgledala posve drukija. Tako
odrasla, ak i onako sitna i mrava, i tako lijepa od ega se osjetio nezgrapno i

13

glupo. Kao da su mu ruke i noge prevelike i vie mu ne pau. Inae se razlika od

godine i po u njihovoj dobi nije inila tako primjetnom. Pa ipak, onda se djetinje
namrtila na njega i opet sliila sebi, i sve je ponovo bilo u redu. A sada mu Pietro
tako samouvjeren, govori o svojim osvajanjima. Premda se, kad ovjek bolje
promisli, o proloj noi nije imao razloga previe razmetan. Ta Maria bi pola sa
svakim.
Doetao je pod prozor Crezzine spavae sobe, zastao i podignuo pogled.
Za sve si ti kriv, opet je uo njezin glas od toga popodneva.
Za to to?
Za sve.
Prijezirno je otpuhnuo i zazvao je po imenu. Pa ekao. I opet je zazvao.
Zaulo se glasno petljanje oko zasuna i zatim su dva kapka buno udarila o zid.
Luerezia se nagnula preko prozora, oiju stisnutih zbog iznenadnog svjetla.
Skoro sam gotova, rekla je. Nemoj otii.
Giovanni je potvrdno trznuo glavom.
Lucrezia je rekla: Neto nije u redu?
Slegnuo je ramenima.
ekaj ne mii se! Vratila se natrag unutra. Giovanni je stajao, prebacujui
teinu tijela s jedne na drugu nogu, zagledan u prozor. Nakon nekoliko trenutaka
Lucrezia se opet pojavila, s malom koaricom od slame u jednoj ruci; preko druge je
imala omotanu prilino dugaku uzicu. Nagnula se van i, ugrizavi se za donju
usnu, poela sputati koaru. Giovanni je podignuo ruke kad je koara dola do
njega; pogledao je unutra i, unato nemiru, nacerio se kad je ugledao klupko vrpce
boje plamena, smotane u sitne uvojke poput malog ruiastog ljiljana. Izvadio ga je i
poeo se njime igrati.
Nemoj ga razvezati! rekla je Lucrezia. Naizmjeninim zamasima ruku
podignula je koaru natrag. To bi trebala biti vrpcu nu clur. Kao da si ti vitez a ja...
ja vjebam biti vojvotkinja.
Giovanni se prignuo u pretjerano dubok naklon isprike i, glave blizu koljena,
zauo tihi smijeh nad sobom. Uspravio se.
Upravo sam u staroj krinji opet pronala svoju koaru. Sjea li je se? dozvala
ga je Lucrezia.
Naravno. Dok je podizao glavu da je bolje vidi zasmetalo mu je sunce, pa je
oi zaklonio rukom.
Nakon to je tata tada bio onako ljut zbog krova.
Nisam znao da je jo ima.
Ni ja. Ipak, bila je to dobra igra, zar ne?

14

Giovanni je opet spustio pogled i prstima dotaknuo vrpcu, sjeajui se kako mu

je estoko bridjela stranjica kad je posljednji put tu koaru uzeo u ruke. Crezzi su
moda samo poslali u njezinu sobu, ali njega su pretukli kad su se toga dana zajedno
uspeli na krov dvorca, u glupoj i nepromiljenoj potrazi za pustolovinom. A sve je to
bilo na njezin nagovor toliko je priznala stricu Cosimu ali je on, Giovanni, ipak
zbog toga bio otrije kanjen. Nepravda ga je, i nakon dvije godine, jo uvijek
izjedala.
Ipak, Crezzi je imala pravo: bila je to dobra igra jedina koju su mogli imati
tijekom tri dana Crezzine kazne. On je traio sitna blaga, prisjeao se, i krao razliitu
hranu iz kuhinje, i sve to stavljao Crezzi u koaru kako bi to ona mogla podignuti u
svoju sobu, a ona mu je zauzvrat slala aave navrljane poruke. Sve se to inilo tako
davnim.
Nemoj otii, rekla je Lucrezia. Uas u doi dolje.
Nestala je s prozora. Glas joj je zvuao tanjim nego inae, kao da je plakala,
pomislio je Giovanni, ili moda kao da se trudila sada ne zaplakati. Zapitao se zbog
ega.
Kapci su se opet zatvorili i zagluna pjesma cvraka postala prisutnija kad je sjeo
leima naslonjen o zid, povijenih koljena, ruku oputeno prebaenih preko njih, ne
prestajui prevrtati klupko naranaste vrpce medu prstima. Podignuo je lice prema
nebu i sklopio oi zbog sunca.

15

zastali su odmah uz vrata dugake nadsvoene kuhinje,

neprimijeeni u parama zamagljenom meteu priprema za gozbu. Lucrezii su usta
bila suha: promatrajui tu uskomeanu uposlenost, uskipjeli osjeaj iekivanja
poeo je rastjerivati potitenost koju su joj izazvale vijesti to ih je ula od Giuliette.
Oblizala je jezikom usne. Pogledavi niz dugaki stol, naas je oklijevala a onda
laktom gurnula Giovannia, pokazujui.
VOJE ROAKA

Hajde, Vanni uzmi jednoga! apnula je.

Zato ja?
Jer Angelo vie voli tebe nego mene i ako te vidi da ga uzima nee se toliko
ljutiti kao kad bi vidio mene.
Zna da sam ba zbog toga uvijek ja za sve kriv jer me tjera da svata inim
za tebe. Zvuao je Ijutito ali je ipak, ogledavi se oko sebe, priao dugakom stolu,
posegnuo rukom i uzeo jedan od desetak velikih ipaka iz drvene zdjele. Dodao ga je
svojoj roakinji.
Lucrezia je dlanom protrljala tvrdu koru ipka. Vrhom srednjeg prsta je prela
uokolo i preko bodljikave krune, naas ga prinijela nosu, a zatim zarinula nokat
palca u koru, nainivi malu rupu oblika polumjeseca. Jednim je prstom poela
uklanjati koru, razotkrivajui oblu povrinu ruiastocrvenog zrnja, a zatim ih
nekoliko iskopala i ispustila na Giovannievu ispruenu ruku. On joj se nasmijeio i
prinio dlan ustima. Otrgnula ih je jo nekoliko za sebe.
Stajali su tako nekoliko trenutaka, jedui zrnje ipka, promatrajui i oslukujui.
Lucrezia je pogledala prema mjestu na kojem se nad vatrom uzdizala velika siva
kamena nadstrenica ognjita, sprena vatrom i sjajna od masnoe. Dim se u
pramenovima kovitlao oko kamenih rubova kao da, pomislila je, izlazi iz usta
snenog zmaja; ario se plavkastom bojom, u pramenovima se uzdiui uz zrake
svjetla to su dopirale s visokog prozora. Vatra je estoko gorjela i obrisi trojice ljudi
to su je odravali bili su nejasni, kao da su skicirani otrim potezima naranaste i
tamnije plave boje. Jedan od njih se odmaknuo od vreline i obrisao znoj s lica,
namrtivi se. Gore pod nadstrenicom s preki su visjeli u laneno platno uvijeni
komadi mesa, suei se na dimu; nad njima se, dok su se tako njihali sa svojih opakih
eljeznih kuka, nadnosio uznemirujui dojam vjeala. A dolje, na suprotnom kraju
prostorije, pod prozorom su stajale dvije otvorene plitke hrastove bave. Luerezia je
zadrhtala. Povrina tekuine u njima kljuala je. Potegnula je Giovannia za rukav i
pokazala prema njima.
Vidi jegulje, rekla je, s izrazom gaenja na licu.
Onda gledaj labudove, rekao je Giovanni. Pokazao je prema drugom
dugakom stolu koji se pruao gotovo cijelom duinom jednog od zidova kuhinje.
Na jednom su kraju tog velikog stola bili naslagani tanjuri, posude i visoki lonci, a
po sredini su stajale poredane ogromne zdjele pune voa i gomile oguljenog povra.
Brda artioka, naranaa i ruiastih tikvica te velika arena zdjela od majolike

16

prepuna mahuna nalazili su se odmah iza toga, a na bliem mjestu na kojem su

roaci stali, leala su mlitava tijela para ogromnih labudova. Poivala su tuno jedno
do drugoga, vitkih vratova, sada klonulih i beivotnih.
Lucrezia im je prila, posegnula i dotaknula jednu pticu vrhom prsta. Pod
barunastim perjem meso joj je bilo hladno, poput nepene gline. Labudovi cijeloga
ivota ostaju u parovima, pomislila je. Jesu li ova dva umrla zajedno i njihovo se
doivotno druenje nastavilo i u smrti ili je njihova bliskost ovdje sluajna? ale li
sada neka druga dva labuda zbog gubitka partnera, dok tamo negdje plivaju sami?
Okrenula se od labudova i na drugom stolu ugledala udesan niz skulptura
izraenih, kako je znala iz ranijih prigoda, od eera. Gurnuvi Giovannia u rebra,
pokazala je na tu izlobu.
Nisu li to... zapoeo je.
Kopije tati najmilijih? Da. Onih iz stranjeg dvorita. Nisu li slatke?
Giovanni je posegnuo, s dva prsta protrljao jednu od skulptura, a zatim prste
gurnuo u usta.
Mmm. Ima pravo. Ba su slatke, rekao je.
Nemoj, Vanni! Ako te Angelo vidi, ubit e te!
Giovanni je slegnuo ramenima, pa vlanim prstima opet preao preko isklesanih
leda nasmijane eerne nimfe. Opet ih je posisao. I nasmijeio se.
Odvratan si!
Giovanni je otvorio usta da joj uzvrati, ali prije nego je ita dospio rei oboje ih je
prenuo vrisak. Osvrnuli su se uokolo.
Lucrezia je glasno uzdahnula.
Na trenutak sve kao da je zastalo.
Pred njezinim oima, mete u kuhinji pretvorio se u sliku, sekundu tiine to je
lebdjela u zraku, nepokretna.
Kuharska pomonica, jedne ruke zamotane u jutu, stajala je lica iskrivljenog od
boli dok joj se uzavrela voda iz ogromne posude koju je pokuala ukloniti s vatre u
svjetlucavom mlazu prelijevala preko podlaktice. Tkanina od jute koju je otresla s
ruke pala je u vatru pod posudom i odmah planula sjajnim plamenom, osvjetljujui
odozdo djevojino izoblieno lice. Premda se inilo da je tek nekoliko ljudi u kuhinji
primijetilo to se dogodilo, tri kuhara su se kao jedan okrenuli od pei i zurili u
djevojku, istog izraza zaprepatenja na licima. Jedan od njih je u ruci drao punu
zaimau; mekani komadi iz juhe popadali su po podu oku njegovih nogu.
Lucrezia je stajala kao sleena.
A onda je kroz prostoriju opet nagrnula buka i vrisak se pretvorio u dahtavo
jecanje; djevojka je posrnula unatrag, maui opeenom rukom, odmiui svoju
teku haljinu dalje od usplamtjele jute. Lucrezia je pogledom prelazila od kuhara do
djevojke i onda, odjednom obuzeta panikom jer nitko nita nije poduzimao, otrala
naprijed i stala pred djevojku, isprekidanim joj glasom nudei pomo.

17

Brzo dolazi! Pouri! Mora je staviti u hladnu vodu! Posegnula je i uzela je

za neozlijeenu ruku, ali djevojka je jeknula, pokuavajui se istrgnuti iz Lucreziina
stiska. Lucrezia ipak nije poputala. Ne! Doi sa mnom mora Vanni, gdje je
najblia voa?
Okrenula se i vidjela kako njezin roak jo uvijek osupnut stoji kraj vrata.
Ponovila je: Gdje? Gdje trebamo poi, Vanni?
Bunar u vanjskom dvoritu?
Ne predaleko.
A tada joj je na um pala ideja, premda joj je utroba od nje zadrhtala. Drei
djevojku za zdravu ruku, povukla ju je kroz mete kuhinje u sjene na suprotnom
kraju prostorije. Dolazi ve jednom, rekla je. Ovuda.
Zastale su pred dvjema niskim hrastovim bavama. Gruda munine popela se
Lucrezii uz grlo dok je promatrala sluzavo klupko kako se preplie i trza pod
povrinom.
Stavi ruku ovamo one te nee ozlijediti, a voda je hladna.
Zajecavi, djevojka je ustuknula, odmiui se od bave, izvrui ruku u pokuaju
da je oslobodi iz Lucreziina stiska. Opeenu ruku drala je prislonjenu uz grudi.
I ja u staviti svoju s tvojom, gledaj, brzo je rekla Lucrezia i, zakrgutavi
zubima, uzela djevojinu crvenu, bolnu ruku za prste, zatvorila oi i uronila obje
ruke svoju i djevojinu u bavu prije nego je djevojka imala prigodu oduprijeti
joj se.
Voda je bila gusta, neprozirna i sluzava, a jegulje su se u njoj meusobno
preplitale u svilenkastim vorovima. Lucrezii je veina ruke bila pokrivena
rukavom, ali jegulje su joj jezovito klizile oko podlaktice; osjeala je povremene
ugrize neopisivo sitnih i otrih zuba, premda je nita nije uistinu boljelo. vrsto je
drala djevojine prste, bili su napeti i kruti od pokuaja da se odupre Lucreziinu
stisku. Isprekidano je i glasno udisala kroz otvorena usta; irom otvorenih tamnih
oiju zurila je u uskipjelu bavu.
Kako se sada osjea? rekla je Lucrezia. Bile su zajedno prislonjene uz rub
bave tako blizu da je mogla osjetiti djevojinu kosu na svojem vratu. Nasmijeila
se, ali djevojka joj nije uzvratila osmijehom.
Nakon jo nekoliko trenutaka Luerezia je rekla: Moda je sada ve dovoljno
dugo bila unutra. Meni se ruka sledila. Pogledajmo...
Izvukla je ruku iz bave, pustivi djevojine prste. Svileni rukav boje ljive bio je
natopljen i tamnosmed sve do iznad lakta visio joj je s ruke poput druge koe,
blistav od sluzi jegulja. S njega su poele kapati krupne kapi, mrljajui joj
crvenosmedu haljinu, pa se Lucrezia brzo nagnula naprijed i ispruila ruku ustranu.
Drugom je razvezala spone na ramenu i zatim, usta iskrivljenih od gnuanja,
strgnula namoeni rukav s ruke. Drei ga objema rukama podalje od tijela, vrsto
ga je iscijedila i jo je viskoznih kapi poprskalo pranjavi pod.

18

Kuhinjska pomonica je poela pregledavati svoju opeenu ruku. Lucrezia ju je

pogledala. Crvena mrlja bila je manje arka, a kapljice blistave vode uhvatile su joj se
za dlaice najeene nad crvenilom njezine mrave podlaktice. Njeno je drhtavim
prstom dotaknula opeeno mjesto, a zatim napokon podignula pogled prema
Lucrezii. Mislim da je malo bolje, rekla je. Zastala je, a zatim pridodala: Hvala
vam, signorina. Niste to trebali initi za mene.
Lucrezia je primijetila da djevojka gleda u njezinu crvenosmeu haljinu,
ukraenu biserima, prekrasnu a sada umrljanu sluzi jegulja. Promatrala je kako
djevojka pogledom prelazi po njezinoj goloj ruci i po zguvanom i namoenom
rukavu u njezinoj aci i upitala se o emu djevojka razmilja. Pogledala je sebe
djevojinim oima. Kako ju je ona vidjela? Kao dobronamjernu, milosrdnu mladu
plemkinju spremnu da rtvuje dio svoje skupocjene garderobe kako bi pomogla
ozlijeenoj dvorskoj sudoperi? Ili samo kao glupu djevojku odjevenu poput
vojvotkinje ali nesmotrenu i djetinjastu, koja je iz hira unitila svoju finu odoru? Ili
jo gore tek kao zabadalo to gura nos u tude stvari ?
Otvorila je usta, pokuavajui smisliti to bi mogla rei da ohrabri i djevojku
koja se inila preplaenom i sebe, ali prije nego je uspjela izustiti ijednu rije,
bijesna je vika presjekla opu buku u kuhinji, natjeravi je da poskoi.
to to izvodi, Catelina, ti lijena droljo? Vraaj se ovamo! Taj prokleti lonac e
cijeli iskuhati dok ti zavri sa svojim besmislenim naklapanjem! Ogroman i
korpulentan signor Angelo, s rukama na bokovima, usta razvuenih u ljutitu
grimasu na licu to je sliilo nepeenom hljebu, stajao je zurei sa suprotne strane
kuhinje poput bijesnog medvjeda. I vi vas dvoje djece! razdraljivo je
zamahnuo rukom. Gubite se odavde prije nego pozovem signoru!
Idemo! promucao je Giovanni. Glavom je pokazao prema vratima. Lucrezia je
krenula za njim, ali je usput primijetila da napola pojeden ipak jo stoji na dugom
stolu gdje ga je odloila. Pokupila ga je, nasmijeila se Catelini i dobacila joj voku
dok su ona i Giovanni odlazili kroz uska kuhinjska vrata van. Catelina je jednom
rukom uhvatila voku i stidljivo Lucrezii odmahnula na pozdrav.

AH, ZABOGA! Giulietta je zurila u nevjerici. Jedva neto vie od pola satal Zar ne
moe ostati ista i uredna ni vie od pet minuta? to je to s tobom? Zastala je,
osjeajui kako joj bilo nelagodno udara u uima. Dolazi ovamo!
Lucrezia se zaputila preko sobe.
Za poetak mi moe to dati! prijekorno je dometnula Giulietta, istrgnuvi
komad svile Lucrezii iz ruke. Zamahnula je njime i podignula ga, odmahujui
glavom i razdraljivo puckajui jezikom na Lucreziu.
ao mi je, Giulietta, uistinu jest, ali da si vidjela...
Giulietta je podignula ruke, naprijed okrenutih dlanova, kako bi utiala
Lucreziu. Nemoj mi rei! Ne govori! Ne elim uti. Zar je udno to ne idem s
tobom u Ferraru? Jo ovoga i doista e mi donijeti smrt!

19

Posegnula je i razvezala vezice istog rukava te ga jednim snanim trzajem

svukla Lucrezii s ruke. Moja djevojko, moe i sama izabrati drugi par! Ja se neu
trei put danas sputati na koljena! Svaku novu pratilju koju izabere da s tobom
pode u Ferraru bolje je upozoriti da treba oekivati veoma teak ivot!
Lucrezia nije nita rekla, ali Giulietta ju je promatrala kako prilazi manjoj od
dvije krinje i sputa se na koljena pred njom. Podignuvi poklopac, naas je
prekapala po unutranjosti, a zatim sjela na pete s parom rukava tamne jantarne,
gotovo naranaste boje u ruci. Bez rijei ih je dodala svojoj dadilji.

LUCREZIA je ukala punom akom oraha to ih je imala u depu, prevrui ih bez

prestanka medu prstima.
Ne bih se bila iznenadila da me je pljusnula, Vanni bila je tako bijesna.
Giovanni je slegnuo ramenima.
Jednostavno nije htjela uti niti rijei od onoga to sam joj imala rei
pokuala sam objasniti da sam...
eli li marelicu? rekao je Giovanni. Prepuni su mi ih depovi.
Lucrezia se namrtila na njega. Osjetila je kako joj razdraljivost pritie glavu i
kako joj se zubi steu. Nakon to ju je njezina dadilja izgrdila, oajniki je eljela iz
sebe odagnati frustraciju zbog Giuliettina nepravednog gnjeva; eljela je da je
Giovanni podri, da potvrdi kako je to to je poslijepodne uinila bilo posve
nesebino i brino, a ne nekakav ishitreni postupak nepromiljenog djeteta, kako
ju je Giulietta tako gorljivo uvjeravala. Ogoreni nemir koji je osjetila na pomisao o
tome kako e izgubiti svoju dadilju sada se pomijeao sa srditim olakanjem jer e po
prvi put u ivotu utei stariinu nemilosrdnom eljeznom stisku.
Posegnula je i uzela marelicu koju joj je Giovanni pruio, ali je nije pojela. Stavila
ju je u dep.
Dvoje roaka stajali su u sjenama hodnika, provirujui iza otvorenih vrata duge
dvorane drvenog stropa u kojoj je tono po sredini stajao ogroman dugaki stol,
uglaane povrine sada skrivene ukraenim i podstavljenim platnom na kojem su
stajali tanjuri, ae, cvijee, voe, svijee i vrpce dovoljno za najmanje trideset
gostiju na veeri.
Lucrezia je pogledala niz njega prema suprotnom kraju prostorije gdje su njezini
majka i otac stajali jedno do drugoga, dajui posljednje upute slugama koji e
doekati drubu iz Ferrare. Zamislila je buan dolazak vojvodina drutva i osjeaj
razdraenosti joj je splasnuo; bilo joj je poelo nelagodno tui u grlu.
Teta Eleanora izgleda prekrasno, rekao je Giovanni. Lucrezia je kimnula
glavom. Majka joj je bila odjevena u tamnoplavi damast; kroz brojne proreze na
rukavima ukazivali su se zlatni nabori, a dok je podizala ruku da pokae na jedan od
prozora, bljesak baklji koje su ve gorjele u svojim nosaima na zidovima odrazio se
na siunim biserima. ak i s ovog udaljenog mjesta u hodniku, Lucrezia je mogla
uti mekani apat plavih svilenih podsukanja kad bi se njezina majka pokrenula.

20

Promatrala je kako majka pogledom luta preko cvijea koje se sputalo niza
zidove poput arenih slapova; preko etiri golema lovorova stabla u ogromnim
posudama to su stajala poput straara u svakom kutu dvorane; preko
tamnocrvenih, bijelih i zelenih svilenih zastora to su podrhtavali na povjetarcu,
visei medu prozorima. Bile su to, znala je Lucrezia, boje kue Este njezina ih je
majka morala izabrati da ugodi njezinu uglednom gostu. Ona, Lucrezia, bila je
glavna nagrada koja je oekivala vojvodu, pretpostavljala je, ali njezina se majka
pobrinula da taj dar bude dobro umotan.
Promatrala je kako joj se majka obraa njezinu ocu, vidjela je kako podie pogled
prema njegovu licu, kao da trai potporu. On je poloio krupnu ruku svojoj eni na
rame i nasmijeio joj se, a zatim joj naas dlanom pomilovao obraz. Lucrezia je s
nelagodom progutala slinu, sigurna da raspravljaju o njoj, odjednom uznemirena
prizorom neega to joj se uinilo majinim nemirom.
Hajde, poimo prije nego nas vide, rekao je Giovanni. Uzeo je Lucreziu za
ruku. Okrenula se, grizui usnicu, i oni su se zaputili niz hodnik i van na otvoreni
balkon koji je gledao na sredinje dvorite.
Morat e proi ovuda, zar ne? rekao je Giovanni. Sjeo je na poploani pod
balkona, smjestivi se izmeu dvije velike posude od terakote s orezanim ukrasnim
grmovima. Posegnuo je u dep, izvukao par oraha i skrio ih medu dlanovima.
Lucrezia je kimnula glavom i sjela do njega.
Dakle, ako samo budemo ekali ovdje, vidjet emo ih.
Ponovno kimanje glavom. Giovanni je drao razbijene orahe na dlanu; mrtei
se usredotoeno, odvojio je jezgre i ljuske odbacio preko ramena. Lucrezia je u
meuvremenu iz depa izvadila marelicu i njezinom barunastom koicom
protrljala zatvorene usne. Djelii slika i besmislenih isprekidanih reenica plesali su
joj umom dok je mirisala toplu slatku voku; pogled joj se zamaglio i, kad se nagnula
naprijed i pritisnula elo uz eljezne ipke balustrade, mogla je osjetiti kako joj se
tijelo neznatno pomie s otkucajima bila.
Klopotanje potkova i kotaa i otri glasovi koji su dozivali na hitro djelovanje
natjerali su je da podigne pogled. Giovanni se pridignuo na koljena, neuredno
razbacavi orahove ljuske oko sebe.
Mislim da su ovdje, Crezzi, rekao je. Mogu uti konje.
Dvoje roaka kleali su sklopljenih ruku oslonjenih na balustradu i s bradama
na rukama, nalik, zamiljala je Lucrezia, paru neobuzdanih vodoriga. Jo uvijek je u
jednoj ruci drala marelicu, sada ve vrelu i vlanu.
Teka ulazna vrata s treskom su se otvorila. Pet-est Cafaggiolovih sluga
teturajui je izilo na sunce. Lucrezia je vidjela svoju majku i oca kako hodaju drei
se za ruke; oboje su gledali ulijevo i smijeili se visokom ovjeku odjevenom u crno
koji im je prilazio.
To je on, zar ne? apnuo je Giovanni.
Lucrezia je kimnula glavom.

21

Vojvoda se osvrtao po dvoritu. U hodu je skinuo svoj perom ureen eir i

kaput i dodao ih mladiu koji je iao za njim. Bez kaputa, odjea mu je bila vrlo
svakodnevna i jednostavnog kroja. Ali pojava mu je bila dovoljno impresivna,
pomislila je Lucrezia, i bez pribjegavanja vrpcama i rasporima koji bi popravljali
dojam. Bio je vii nego ga se sjeala ali, gledajui ga sada, shvatila je da niti najmanje
nije zaboravila te velike, tamne, sporo trepue oi.
Uz bok mu je kaskao pas otrog crnog krzna iznimno krupno stvorenje
dugakog, tankog repa. Lucrezii su se oi rairile kad je shvatila koliko je visok:
vojvodi je u hodu ruka poivala na pseoj glavi i bila povijena u laktu.
Lucrezia je promatrala pridolicu kako prelazi dvorite s ostatkom drutva.
inilo se da primjeuje svaku pojedinost koja ga je okruivala, a onda je podignuo
pogled prema balkonu na kojem su ona i Giovanni kleali uz balustradu i pogled mu
se susreo s njezinim. Zastao je u govoru. Lucrezia je ispustila marelicu koju je drala
u ruci. Otkotrljala se kroz balustradu i pala na tlo, smrskavi se o kamene ploe niti
dva metra od mjesta na kojem je stajalo maleno drutvo. Pas je tiho zareao, ali
vojvodi je naas na licu bljesnuo osmijeh. Lucrezia je osjetila kako joj se lice ari.
Vojvoda nije pokazivao drugih znakova da je vidio nju ili marelicu; Lucrezia je
promatrala kako se opet okree njezinom ocu i majci i nastavlja razgovor.
Kad je drutvo dolo do suprotne strane dvorita, njezin se otac okrenuo i
pogledao je.

OBEAVATE da ete odmah sii, signorina?

Lucrezia je kimnula glavom. Najmlaa pratilja njezine majke premjetala se s
noge na nogu. Izgledajui nespretno i posramljeno, djevojka je bezazleno iskreno
pridodala: Samo... moja gospodarica je rekla da ne smijem otii prije nego se
uvjerim da ste uistinu krenuli. Kratko je oklijevala, a zatim rekla: Svi ekaju na
vas.
Giulietta je otvorila usta da neto kae, ali Giovanni je brzo rekao: Ne brinite
ja u je natjerati da pouri.
Djevojka se naklonila, lagano se zarumenjela kad joj se Giovanni nasmijeio i
nakon toga nestala.
Kako izgledam? rekla je Lucrezia.
Izgleda ba ljupko, cara, rekla je Giulietta, nagnuvi joj se blie i poljubivi je
u obraz.
Vanni?
Giovanni je kratko promislio. Neotesan, ishitren odgovor kakav bi joj obino dao
odjednom mu se uinio neprimjerenim. Zbunjivala ga je ta odjednom zaudna i
neobina pojava njegove roakinje: izgledala je poput lijepe strankinje. Odluio se za
istinu.
Uistinu izgleda ljupko, rekao je, osjeajui se glupo.

22

Lucrezia se nasmijeila, ugrizla se za donju usnu, a zatim poljubila Giuliettu i

napustila spavaonicu. Zaputila se niz hodnik koji je vodio do glavnog stubita.
Giovanni je poao za njom, brzo je sustigao i nastavio hodati uz nju. Ruke kao da su
mu pripadale nekome drugome; osjeao je kako ga nervira njihovo ljuljanje.
Nov i neugodan prizor dopro mu je do uma ranije tog popodneva. Nije ga se
mogao osloboditi, premda je bio vrlo posramljen time to je ondje. Nekako je bilo
prihvatljivo misliti o tome kad su u pitanju bili Pietro i Fabbrova kurvica od keri; i
zasigurno je bilo zabavno kad bi zamiljao samoga sebe s no, kad se radilo o tome,
nije znao tko bi to mogao biti ali misliti o Crezzi i... i o tom ovjeku! Giovanni je
od same pomisli zadrhtao.
Osjetio je trnce stida u trbuhu jer razmilja o takvim stvarima, ali prizor je bio
uporno tu i kao da ga se nikako nije mogao rijeiti.
Zapravo nije shvaao zato se zbog toga osjeao tako nelagodno. Nije to bilo
tako jednostavno kako je Crezzi rekla da se ini kako tih dana razmilja o... no,
aktivnostima u spavaonici... vie nego o bilo emu drugome. Ne. Zbog neega
povezanog s njime, Giovanni se osjeao poput psa, njukom o njuku s neprijateljem
nakostrijeene dlake, povijenih uiju, reei, povijenih leda. Zapravo, kad su ih
nekoliko sati prije upoznavali, dlake na rukama doista su mu se najeile. Nije to
mogao objasniti, ali jednostavno je znao da mu se vojvoda ne svia.
Vanni, sjea li se onog dana kad smo stavili plateve i kape na sve kipove na
loi? rekla je Lucrezia, prekinuvi mu misli.
Kako bih to mogao zaboraviti? I zbog toga su me izmlatili, zar ne?
Lucrezia mu se nasmijeila, otvorila usta da jo neto kae, a onda zastala. Doli
su do vrata dvorita. Ah, cielo! Svi su ondje, apnula je.
Giovanni je pogledao preko njezina ramena. Teta Eleanora, tetak Cosimo i
nekoliko njihovih prijatelja koje je poznavao iz vienja stajali su na loi. S njima je
bilo desetak ljudi koje nikad prije nije vidio i nekoliko pratilja tete Eleanore. A tamo,
zadubljen u razgovor s tetkom Cosimom, stajao je visoki ovjek u crnom. Sklupan
do njegovih nogu, povremeno udarajui repom o kamene ploe, leao je veliki crni
pas.
Lucrezia je stupila van i sunce joj je obasjalo kosu tako da je zasjala poput bakra.
Izgledala je, pomislio je Giovanni, kao da je neki od kipova iznenada oivio.
Razgovor je utihnuo. Stala je pred vojvodu i duboko se naklonila, pognute glave i
haljine nabrane oko nje na podu, a zatim je podignula pogled prema njemu, jo
uvijek pognuta u naklonu. Naas su se tako gledali, a onda je vojvoda pruio ruku
koju je Lucrezia prihvatila u svoje.
S mjesta na kojem je stajao, Giovanni nije mogao vidjeti smijei li se njegova
roakinja ili ne. Ali visoki lik u crnom prsluku zasigurno se jest smijeio.
Giovanniu su se ruke stisnule u ake. Pogledavi ih jo jednom s odvratnou,
okrenuo se i vratio natrag u tamu hodnika.

23

na noge, pandama zastrugavi po kamenim ploama;

otresao se i drhtaj mu je proao od vrha nosa do repa. Preao je lodu do mjesta gdje
je sjedio njegov u razgovor zadubljeni gospodar i gurnuo mu njuku pod ruku. Ne
prekidajui razgovor, vojvoda je poeo gladiti veliku pseu glavu, milujui ga oko
njuke i iza uiju. Pas se svom teinom oslonio o stolac i zamahnuo dugakim
repom.
UJAK SE PODIGNUO

Ne, imate pravo, rekao je vojvoda. Prolo je koliko? tek neto vie od tri
mjeseca od Chateau-Cambresisa, zar ne? I unato svim drskim upozorenjima koja su
pratila potpisivanje tog stranog primirja, moram priznati da nisam primijetio
nikakvog otvorenog francuskog mijeanja.
Cosimo de' Medici je kimnuo glavom. Ali Este, ja mislim da ste vi u Ferrari
imali sree. Ovdje u Toskani, mi veoma brzo postajemo posve iscrpljeni prijekora
vrijednim >mijeanjem< na svakom koraku.
Ipak, tko zna to e se dogoditi sada kad je Henri mrtav? rekao je Este.
De' Medici je uzdahnuo. Moram priznati da mi je laknulo jer ga vie nema:
njegov utjecaj u panjolskoj i Engleskoj bio je za moj ukus doista pretjerano... arolik
ali tako umrijeti! Kakva besmislena smrt! Namrtio se.
Este nije nita rekao. Na licu su mu se ukazale bore dok je zamiljao prizor:
pokojni francuski kralj oka probijenog trijeskom od skrenog vitekog koplja. Kroz
oko unutra i kroz ulio van, govorili su. Da. Doista uasno, tiho je rekao.
A tada je dc' Medicieve namrtenosti nestalo tako naglo daje to gotovo bilo
komino, pomislio je Este.
Ali priajmo o vedrijim stvarima, rekao je njegov domain, sada ve zraei
zadovoljstvom. Kakvo je potpuno zadovoljstvo pomisliti da emo naim
predstojeim savezom pomrsiti raune makar i u najmanjoj mjeri tim paklenim
podvalama proklete francuske hegemonije!
Uistinu je poduzimanje takvog koraka pravo zadovoljstvo, gospodine. Este je
nagnuo glavu ustranu. To nije bilo pretjerivanje. U glavi je vidio vitak lik svoje
budue vojvotkinje kako ga ranije tog popodneva sjajnim oima promatra iz dubina
svoga uglaenog naklona. Sunce joj je plamtjelo u kosi, haljine joj ustalasale oko
tijela kao da se u njima kupa, a na oba se obraza pojavila mala toka rumenila. Bio je
to oaravajui prizor. Lucrezia nije bila klasina ljepotica, pomislio je: stas joj je bio
nerazvijen i djeaki, ali bilo je u njoj neke naivne, vragolaste, pjegama ureene
draesti koja je premda, naravno, posve razliita od Francescine sladostrasne
putenosti ipak bila ljupka.
Lucreziino neiskustvo je bilo oito.
Este je na tu pomisao osjetio trenutanu nelagodu, prisjeajui se zanosa svojega
posljednjeg sjedinjenja s Francescom. Njegova ga je hedonistika kurva, pomislio je,
zasigurno poticala u njegovim krajnje izopaenim pothvatima ali sve dosad, shvatio

24

je, nije legao s djevicom nikad mu nije pruena mogunost otkrivanja

zadovoljstva prodora u neokaljano savrenstvo, ostavljanja svoga znaka na
netaknutom podruju. Zamislio je taj osjeaj i, osjetivi ukruenost, promekoljio se
na stolici.
Izgubili ste se u mislima, ha, Este? Glas Cosima de' Medicia pogodio mu je um
poput ake. Razmiljate moda o buduim uitcima braka? Zato ne bismo
proetali prije objeda? ene e uskoro sii dolje i bez sumnje e nas vrlo skoro
pozvati za stol.
Alfonso d'Este je ustao. Slijedei ga, i pas se podignuo na noge, protegnuo se i
zamahnuo repom. Cosimo de' Medici je ispruio ruku, pokazujui iz kipovima
ispunjene loe prema ureenim vrtovima. Dvojica mukaraca sporim su korakom
krenuli niz uske staze i teak miris suncem sprene lavande, bosiljka i majine
duice ispunio je Alfonsu nosnice. Jedan je nasad bio izgaen, a njegova ograda od
orezane ivice skrena. Vujak je spustio radoznali nos do unitenog nasada, ali
Alfonso je pucnuo prstima. Folletto! prosiktao je. Ovamo! Ostavi to!
Ah, pustite ga neka istrauje! vedro je rekao Cosimo de' Medici. Nemam
pojma to se dogodilo tom jadnom nasadu, ali pas tu vie nita ne moe pogorati.
Sutra u za ovo rei vrtlaru. Zasigurno e ga trebati popraviti prije... ah, dozivaju
nas!

LUCREZIA je diskretno prebacila teinu na jednu stranu stranjice i dlanom prela po

donjoj strani bedra, poravnavi nabore na svojim podsuknjama. Buka koju je
stvaralo tridesetak osoba za veerom bila je prilina: uporan amor razgovora
nadjaavao je otar zveket jedaeg pribora i stakla.
Pogledala je niz stol. Tono po sredini leala su dva velika peena labuda,
ponovo prekrivena perjem, ukruenih vratova isprepletenih u neto to se Lucrezii
inilo tek neznatno boljim od bijedne parodije udvaranja. Pladanj za pladnjem u
piramide naslaganog voa, povra, slastica i ostriga, a povie, preko, iza i uokolo te
raskoi sputali su se slapovi cvijea.
Kvartet glazbenika je zastao sa svirkom i nasmijana druina patuljastih plesaa
naklonila se okupljenom drutvu i otrala iz prostorije. Lucrezia je ravnoduno
promatrala kako odlaze. Nikad joj se nisu sviali, premda je znala da su njezinim
roditeljima posebno omiljeni. Obeshrabrivali su je: njihove noge neobinih
proporcija bile su joj komine, koraci prebrzi i kratki za odrasle osobe, ali previe
teki za dijete.
Va otac se prilino namuio i istroio, signorina, rekao je vojvoda.
Samo se pobrinuo da gozba bude prikladna prigodi, gospodine.
Vojvoda je nagnuo glavu ustranu.
Vi sigurno prisustvujete tolikim gozbama i banketima, nastavila je Luerezia,
da nakon nekog vremena mora biti teko pojedinano ih pamtiti.
Neke u sjeanju ostaju dulje od ostalih.

25

Osjetivi vruinu u licu, Lucrezia je spustila pogled na svoj tanjur. Jegulje.

Dobacila je pogled Giovanniu i prigueno se nasmijala. Vojvoda ju je znatieljno
pogledao. Jegulje vas zabavljaju.
Nije to nita, signore tek neto to se zbilo jutros. Nita vanoga. Obrazi su
joj sada ve gorjeli. Vojvoda je kratko udahnuo u namjeri da jo neto kae, ali prije
nego je uspio izgovoriti i rijei, snaan glas njemu zdesna rekao je: Te su jegulje iz
naih movara u Comacchiu, Este apsolutno najbolje u Italiji.
Cosimo de' Medici se iroko smijeio; uhvativi njezin pogled, Lucrezii je
namignuo. Buan i veseo kao uvijek, nastavio je: Uistinu ste sretni to u vojvodstvu
Ferrare imate zemlje oko Poa izuzetno plodan dio zemlje, Este, izuzetno plodan!
Imam izvrsne ljude koji njime upravljaju.
A dosad smo imali i dobro ljeto.
Kroz nekoliko vrata pojavili su se sluge u sjajnim livrejama; uzvrtjeli su se oko
stola, odnijeli jegulje i uklonili upotrijebljenu stakleninu i srebro, oslobaajui
prostor uzdu stola. Gosti su se u iekivanju okrenuli dnu sale jer su glazbenici opet
zasvirali. Ovoga im je puta glazba bila tjeskobna i tugaljiva i ispunila prostoriju
milozvujem koje je, osjetila je Lucrezia, trebalo odraavati ljupkost labudova to
plivaju uzdu cvijeem posutog stola. Jadnici, pomislila je.
Gosti su zapljeskali i glavni se reza mesa dao na posao.
Ime mu je Girolamo Tagliente, rekla je Luerezia vojvodi. Za glavnog je rezaa
postavljen tek lani, ali kod nas je jo otkad sam ja bila mala, i ovdje i u Firenci.
Vojvoda je promatrao Taglientea i inio se Lucrezii je to bilo drago vidjeti
napokon donekle impresioniranim.
Kod njega smo uvijek pouzdano znali izmoliti pokoji komadi dok smo bili
mali, rekla je, i vojvoda se nasmijeio.
Naeg rezaa u Ferrari prati zao glas, rekao je, premda nisam posve siguran
otkud se to izvorno proirilo. ud mu je, kako su mi uvijek ponavljali, legendarno
nezgodna ali ja ne znam da se ikad uistinu rasrdio. Kao to je, ini se, est sluaj s
legendama, injenice rijetko potvruju glasine.
Lucrezia je rekla: Ipak, ako netko uiva zao glas i ujedno je impresivno vjet s
noem, prema njemu biste se morali odnositi s velikim potovanjem, zar ne?
Vojvoda se nasmijao. Doista je tako! rekao je, pogledom joj prelazei s oiju do
usta i natrag. Njezine rijei i njegov smijeh pun razumijevanja ponovo su joj
odjeknuli u glavi; ugrizla se za usnicu kako bi sprijeila da joj se usta ne razvuku u
preirok osmijeh.
Kad smo ve kod naeg glavnog rezaa, nastavio je vojvoda, u Ferrari esto
prireujemo zabave. U ovo doba godine esto jedemo vani, u sredinjem dvoritu.
Obasjano bakljama, moe biti krajnje privlano, a ako imamo sree da veeramo pod
punom mjeseinom, zna biti posve oaravajue.
Jedva ekam da vidim dvorac i cijeli posjed, signore.

26

A nae kuanstvo zajedniki zadrava dah, ekajui va dolazak, rekao je

vojvoda, polako se nasmijeivi. Lucrezii se pogled susreo s njegovim. Sporo je
treptao promatrajui je gotovo pretjerano oputeno, i Lucrezia je opet spustila
pogled na svoje ruke.
Uslijedila je duga stanka. Tiina je, pomislila je Lucrezia, bujala medu njima,
prijetei da se rasprsne poput prepune vinske mjeine.
Trenutak kasnije, vojvoda je rekao: Moram vam zahvaliti na obilasku kue
imate krajnje pozitivna miljenja o zbirci svojega oca, signorina.
Tata voli slike i mislim, osobito svoje kipove, signore, rekla je Lucrezia.
Moda je njegov entuzijazam zarazan i ja sam ih oduvijek voljela. Bacila je
pogled prema svome ocu koji je sada bio zaokupljen razgovorom s nekom sitnom
damom to mu je sjedila slijeva; premda uvjerena da ih ne slua, Lucrezia je stiala
glas. Vojvoda se nagnuo blie, podignutih obrva, i Lucrezia je osjetila kako joj zbog
njegove blizine srce bre kuca. Glasom tek neto jaim od apta, rekla je: Toliko
esto nam je svima priao o svakom djelu, da bili uistinu bila loa uenica kada se
nakon tako estih ponavljanja ne bili sjeala makar nekih pojedinosti.
Oekivala je osmijeh, ali na njezin je oaj vojvodi pogled odjed nom postao
hladan. Ne znajui to je to uinila da ga uvrijedi, poela je vilicom prebirati po jelu,
ali grlo kao da joj je nateklo i teka joj je posve nestalo. Vojvoda se okrenuo od nje i
zapoeo razgovarati s njezinim ocem.
Lucrezia je pojela malo mesa koje je slijedilo iza jegulja i zatim samo prebirala po
salati od boba i sira parmezana koju je veoma voljela, ali nekako joj se vie nije
jelo. (Prokleta seljaka hrana za koju plemstvo voli vjerovati kako pokazuje njegovu
prosvjeenost sjeala se izrugivanja kuhara Angela kad je posljednji put njezina
majka zatraila to jelo.)
inilo se da vojvodi i njegovu psu jelo godi: veliki je vujak sjedio stisnut
uz svojega gospodara, glave zamalo u istoj razini s njegovom. S vremena na vrijeme
poloio bi njuku na platneni stolnjak, zagledan u tanjur svoga gospodara i napeto
promatrajui kako ovaj uzima zalogaj za zalogajem. Vojvoda je, ini se, uivao
dodavati otpatke svome ljubimcu i obojici kao da je godilo ono to su jeli.
Lucrezia je dohvatila komad kruha i poela ga mrviti. Mekane mrvice prosipale
su se po stolu i njoj u krilo. Kakvu je to primjedbu mogla izrei da ga je tako naglo
uznemirila? Moda je rijei koje je sama shvaala tek kao privreno i bezazleno
zadirkivanje svojega oca signor d'Este protumaio kao znak nepotivanja.
Pogledavajui postrance u vojvodu, vidjela je da jo uvijek gorljivo razgovara s njezinim ocem, obiju ruku podignutih kako bi naglasio svoje rijei.
... i meni je nepojmljivo ikakvo toleriranje takve reakcije, a nekmoli
podupiranje, govorio je.
Ah, ne bih se mogao manje slagati s vama, Este! ula je kako odgovara njezin
otac. Pedeset este, ako se sjeate, odmah nakon abdikacije, dogadalo se isto kad su
se pokuali umijeati Karlovi protivnici.
Upravo tako.

27

Lucrezia je tu politiku raspravu sluala malo toga shvaajui, pogleda uperenog

u vojvodina usta. Za samo nekoliko tjedana, pomislila je, vrhom jezika oblizavi
zube, znat e kakav okus ta usta imaju, milovat e je te ruke. Koliko li e biti lako
ugoditi tom ovjeku? Ili bi se moda, s obzirom na njegovu maloprijanju reakciju,
radije trebala zapitati: koliko e lako biti oneraspoloiti ga?

VEINA gostiju je otila: uporna buka glasova koja je tako ivo ispunjavala veer
splasnula je na amor i sada se u kipovima ispunjenoj loi iza velike kue Cafaggiola
odvijalo jo samo nekoliko sporadinih razgovora. Otro zujanje kasnih nonih
zrikavaca irilo se pod kupo lom zvjezdanog neba.

Alfonso d'Este prinio je Lucreziinu ruku svojim usnama i polju bio je. Hvala
vam na drutvu za veerom, rekao je, jo uvijek joj drei prste. Veoma se veselim
naem ponovnom susretu ujutro.
Promatrao je kako joj blago crvenilo boji obraze dok mu se sjajnih oiju smijeila.
Zlatno svjetlo svjetiljke odraavalo joj se u kosi. Veoma je lijepa, pomislio je. Poelio
joj je vidjeti grudi mogao je vidjeti kako joj se kvadratni ovratnik haljine boje hre
sa svakim dahom podie i sputa, privlaei mu panju poput niti zranog zmaja
ali ne bi to sebi dopustio. Biti vien u takvom inu bilo bi sramotno neplemenito.
Moda biste sutra eljeli razgledati neto od zemlje koja okruuje dvorac,
signore, rekla je Lucrezia.
Alfonso je osjetio kako joj u vrhovima prstiju tue jedva zamjetno bilo. Smijeei
se, rekao je: Bit u vie nego oduevljen istraivanjem krajolika koji vam je toliko
godina bio domom. A zatim joj je, uz jo jedan kratak stisak prstiju, ispustio ruku.
Primijetio je kako Eleanora de' Medici, stojei mu slijeva, promatra njihov
razgovor. Na svjetlu svjetiljke oi su joj bile irom otvorene i crne; inila se, vie od
iega drugog, iznenaeno je pomislio, opreznom. Sumnjiavom. Primijetivi njegov
pogled, trgnula se i nasmijeila, premda je taj smijeak odisao nelagodom i potrajao
tek asak.
Njezin mu joj je prebacio ruku preko ramena, potapao je po leima i poletnim
joj glasom rekao: Pa, Eleanora carissima, vrijeme je da naim potovanim gostima
ponudimo poinak. Pucnuvi nekoliko puta prstima, dozvao je vei broj slugu iz
sjenovitih kutova. Predvodei ih, zastao je pred Alfonsom i kratko kimnuo glavom.
Gospodine, bilo mi je veliko zadovoljstvo druiti se s vama ove veeri. Nadam se
da ste i vi uivali. Vjerujem da e vam spavaonica odgovarati i da ete imati
spokojnu no.
Bio sam oaran ovim doivljajem, rekao je Alfonso. Zagledao se u Lucreziu
koja je spustila pogled prema tlu, a zatim ga pogledala ispod trepavica. Alfonso joj je
uzvratio podignutom obrvom. Licem joj je preletio osmijeh.
Nekoliko trenutaka kasnije, u pratnji u blistavu livreju odjevenog sluge, Alfonso
se uspeo uz tri reda stuba to su vodile do odaja koje su za njega bile pripravljene.
Uvjerivi nekoliko puta brinoga slugu da je i vie nego prikladno zbrinut, i

28

napokon mu poeljevi laku no, zatvorio je vrata svoje odaje, u nekoliko krupnih
koraka preao sobu, odmaknuo zastore na baldahinu i sjeo na rub madraca.
Kapci su jo bili otvoreni; mladi je Mjesec poput irokog utog osmijeha nisko
visio na nonom nebu.
Alfonso se ispruio na leda i sklopio oi. Osim veoma rijetkog glasanja zrikavaca
koje je dopiralo izvana, vladala je potpuna tiina. Preao je dlanovima preko lica i
podlanicama pritisnuo oi; treptave are svjetla i tame eruptirale su pod pritiskom i
misli su mu, iznenaujue smirene tijekom veeg dijela dana, eksplodirale u svoju
uobiajenu bunu zbrku.
Kroz oko unutra i kroz uho van... poput djeteta nesposobnog othrvati se porivu da
poee krastu, jo se jednom vratio tom groznom prizoru: trenutku u kojem je, dva
tjedna ranije, postojana vrstoa oka kralja Henrija popustila i drvena se trijeska
neumoljivo zarinula u unutarnju mekou. Osjetivi muninu u utrobi, zamislio je
bijelu i uarenu, uspanienu agoniju tog doivljaja. Brzina i otrina. Otro. Prema nekome tko uiva tako zao glas i ujedno je impresivno vjet s noem morali biste se odnositi s velikim
potovanjem, zar ne? inilo se da ona, pomislio je, posjeduje poneto smisla za humor
koji je valjalo poticati, premda se inilo da je taj humor, na njegovu bojazan, udruen
s uznemirujuom i nepristojnom tenjom prema neovisnosti. To valja obuzdati. Ipak,
kako to najbolje uiniti? Valjalo je sauvati predodbu njegove savrene vojvotkinje
koju je poeo stvarati. Kako li e se ovo dijete ponaati u usporedbi s njegovom
kurvom? Hoe li moe li se zadovoljiti prihvaanjem od njega onoga u emu je
Francesca tako energino uivala? Hoe li biti tako susretljiva kao njegova uitka
eljna bludnica, grudiju nalik zrelim breskvama i stranjice zbog koje bi i Afrodita
zaplakala? Kako je ono Francesca rekla? Hou li ja sada biti suvina, nakon to se oeni?
Hoe li me jo trebati? Hoe li? Hoe li trebati Francescu onda kad u svojem krevetu
bude imao ovu djevojku? Jednom kad postojana vrstoa Lucreziina djevianstva
popusti i on se neumoljivo zarine u unutarnju mekou? Neumoljivo. Izuzetno
neumoljivo. Izuzetno plodno, Este, izuzetno plodno. Hoe li Lucrezia biti takva? Napokon,
najvanije od svega je dobiti nasljednika. Najvanije od svega.
Alfonsu su misli preskakale jedna drugu, mahnito teei uspeti se na vrh gomile;
prizori koji su ih pratili plesali su jo mahnitije i sve je to bilo omotano ulomcima
glazbe s veere. Allonso je prstima obujmio glavu. Prestani! glasno je rekao.
Na zvuk gospodareva glasa, vujak se promekoljio u snu.
Natjerao je sebe da die sporije. Ponovo e proi kroz labirint. Povevi sebe na
poznato putovanje kroz loe osvijetljene, mualjive hodnike vlastitog uma,
usredotoit e se na brojanje svojih koraka dok bude prolazio tamom ususret
neizbjenim izlaznim vratima. Ipak, kroz njih nee proi. Nee moi. ekat e pred
njima, gledati u njih, naslanjati se na njih znajui to se s druge strane nalazi, ujedno
ushien i zgaen vlastitom spoznajom onoga to eli, ali trebajui predah od kaosa.

29

HOE LI prestati s time, Eleanora jednostavno ne mogu shvatiti zato podie

toliku buku. Cosimo de' Medici je povukao plahtu na grudi i trzajem navukao
zastore baldahina. ovjek je oito kulturan i inteligentan njegovi stavovi o
Ghibertijevu bronanom panelu...
Ah, Cosimo! Ba me briga ako zna sve to se ima znati o svakom umjetniku u
Italiji, prasnula je Eleanora. Pogledala je svoga supruga. Odbijao si sluati moja
upozorenja jo otkad si prvi put predloio taj savez, a sada, kad je sve otilo
predaleko da bi bilo mjesta uzmaku...
Zaboga, zato bih elio uzmaknuti?
Eleanora je osjetila kako joj se krik frustriranog gnjeva poput ake stie u grlu.
Jer ne vjerujem da e je ovaj brak usreiti. Eto zato. Odbacila je prekrivae,
odmaknula ustranu zastore na svojoj strani kreveta, spustila noge na pod i ustala.
Njezin suprug, inae vedra lica, sada namrtenog od neshvaanja, virio je kroz
zastore za njom. Zaboga, to time misli?
Jo je premlada. Snaan naglasak na svaku od te tri rijei.
Cosimo je sada ve bio bijesan. Izvukao se iz kreveta. Glupost! esnaest godina
je savreno prihvatljiva dob za...
Briga me za prihvatljivost! Nastranu injenica da sam ti najmanje deset puta
rekla kako je prihvatljiva dob za udaju ak i u Firenci danas sedamnaest ili
osamnaest godina, ja ne govorim o prihvatljivosti ili o prosjecima! Govorim o naoj
keri.
Kao i ja! to je onda jo na stvari?
to je jo na stvari? Rei u ti to je jo na stvari! Rije je o tvojoj zaslijepljenoj
odlunosti da ouva >kontinuitet nadmonosti Medicia< po svaku cijenu... i o tvojoj
vrstoj nakani da ostavi traga u analima povijesti i...
O, ne, ne, ne! Ide predaleko!
Iznenadna stanka.
Zar idem? Eleanora je namjerno stiala glas na tek neto vie od apta. Kako
joj je i bila namjera, to je njezina mua dotjeralo u tjesnac: progutao je uzvik
prosvjeda na koji se oito pripremao, diui teko kao da je dulje vrijeme trao.
Nakon jo jedne stanke Cosimo je rekao, oito se trudei ostati miran i pribran:
Vrlo dobro. Reci mi onda, cara, to te mui?
Sada ve osjeajui suze u oima, Eleanora se svim silama upirala da joj se u
glasu ne osjeti drhtaj. Ne znam, Cosimo. Ne znam. Ako ti kaem da je to majinski
instinkt, rei e da sam nerazborita.
I jesi nerazborita.
Znam da nemam razloga ovako se osjeati. Ali...
Doi ovamo, rekao je Cosimo. Ispruio je ruke prema njoj, ali ona se nije
pomaknula, ne skreui pogleda od njegovog. Priao joj je i zagrlio je, vrsto stiui

30

njezine nepomine ruke u zagrljaju. Nastavio joj je govoriti u kosu i osjetila je

brujanje njegovih rijei na tjemenu. Naravno da si zabrinuta. Ona je tvoje dijete,
tvoja curica, tvoja ptiica koju si esnaest godina uvala na sigurnome, u udobnom
kavezu. A sad treba otvoriti vrata tog kaveza i rei joj da poleti u slobodu. Naravno
da osjea zabrinutost. Bila si dobra majka ali, Eleanora, on je dobar ovjek. Skrbit
e o njoj. Vjeruj mu.
Eleanora je zamislila kako njezina eva iz jednog kaveza leti ravno u drugi i
ostala utjeti.

otkotrljala do ruba kreveta, umotavi se u plahtu, pa se okrenula na

lea i ispruila preko cijelog madraca. Prigueni glasovi koje je ula iz sobe svojih
roditelja utihnuli su. Ispruila je ruke i pustila da joj glava klone preko ruba kreveta
kako bi mogla vidjeti svoju sobu izokrenutu naopako; ruke su joj pale dolje i
dotaknute drveni pod. Kosa joj je leala zamrena medu prstima. Kratko je kroz
izokrenuti prozor promatrala nebo, uivajui u osjeaju pritiska koji je utila u licu, a
zatim se opet prevrnula na trbuh. Plahta se jo vie zamotala, sve dok je nakon
kratke borbe nije uspjela nogama odgurati u dno kreveta.

LUCREZIA SE

Strgnula je nonu koulju i otila do prozora. Lahor dobrodolice poeo joj je

hladiti znojnu kou; zamahnula je glavom kako bi sklonila kosu s lica, naslonila se
na prozorski prag i zagledala u zvijezde, drhtavo osjeajui kako joj zid od opeka
utiskuje osvjeenje u vrelo tijelo i noge. Dlaice na vratu i na rukama su joj se
najeile.
Opet joj se nasmijeio, neposredno prije nego su se povukli na poinak.
Polaganim smijekom, kao da je eli. Njegove ranije hladnoe koja ju je
uznemirila nestalo je. Moda je to samo umislila. Bila je gotovo sigurna da ju je
poelio poljubiti. I ona bi, pomislila je uz oskudan osmijeh, vrlo vjerojatno voljela
poljubiti njega. Nikada nikoga nije poljubila. Tihi smijeh joj je napuhao nos dok se
prisjeala nekoliko prigoda u prolosti kad su ona i Giovanni kako to djeca ine
znali jedno drugome nakratko pustoiti privatnosti: kratkih vlanih trenutaka
istraujuih prstiju i eksplozija smijeha. Nije dvojila u to da e se ono to je oekuje u
listopadu od toga razlikovati kao svila od jute.
Pristali signor d'Este morat e je puno toga nauiti, u to je bila sigurna. Njegova
podignuta obrva dok joj je ljubio prste bila je odraz iskustva, razigrana ak i
provokativna. Lucrezia je osjetila tople trnce u trbuhu. Sjela je natrag na krevet i,
pipajuim prstima koji kao da odjednom vie nisu bili njezini, istraila svoju kou.
Njezine ruke bile su ruke ljubavnika njegove ruke: desna joj je skliznula preko
lijevog zglavka, podlaktice, lakta, ramena; lijeva je krenula niz desnu ruku. Poloila
je ruke na dojke i neko ih vrijeme zadrala tamo, a zatim dlanom pola niz trbuh,
istraujui, znatieljna. Legla je na leda, poprijeko preko kreveta. Dah joj je zastao u
grlu dok je sirov, neobjanjiv osjeaj palio i izgarao, ujedno strastven i ugodan
unutar njezina iekujueg tijela.
Sova se oglasila kroz miran noni zrak i dvaput je zalajala lisica. Dvorac je bio
tih; Lucrezia se zapitala je li ona u cijeloj zgradi jedina jo uvijek budna.

31

DRUGI DIO
Castello Estense, Ferrara
Listopad 1559.
Tri mjeseca kasnije

32

kroz lijeb koji se stvorio na svijei i ustreptali plamen proizveo je

drhtave sjene irom prostorije. Crveni zastori na baldahinu kao da su zaleprali, a na
svakom dijamantnom oknu dvaju prozora bljesnule su toke njegova odraza.
OSAK JE ISTEKAO

Lucrezia je promatrala kako njezin novi suprug zatvara vrata odaje. Naslonio se
leima na njih, okrenut joj licem, uporno je promatrajui. Lucrezii je koa gorjela kao
da je trala, premda se uspela tek uz jedan red niskih stuba a i to sporim korakom.
Shvatila je da drhti. Pokuala se nasmijeiti, ali osmijeha je nestalo i prije nego joj je
dosegnuo usne. Samo trenutak prije bila je sigurna da osjea ushienje i sreu kao
to je znala da bi se trebala osjeati danas, na dan svojega vjenanja ali istodobno
se sve inilo netjelesnim i nestvarnim, kao tla igra neku uzbudljivu, ali nedvojbeno
izmiljenu ulogu u predstavi. Osjeala se odvojenom od stvarnosti, poput vanjskog
promatraa vlastitih osjeaja, svjesna sebe kao da je zapravo neka druga osoba koja,
skrivena negdje u sobi, prislukuje to bi se dalje trebalo odvijati.
Alfonso nije nita rekao. Lijeno naslonjen na vrata spavaonice, sve teine tijela
prebaene na jednu nogu, a druge noge povijene i petom oslonjene o drvo, samo je
glave nagnute ustranu zurio u nju. Kao da, pomislila je, promatra sliku ili se divi
nekakvom kipu. Kutovi usana su mu se uzdignuli, a pogled mu se odvojio od
njezina, napustio joj oi i odlutao joj s lica do nogu, sporo, sporo; procjenjujui,
odobravajui, mislila je jer mu se osmijeh razvukao kad ju je opet pogledao.
Lijepa si, napokon je rekao.
Lucrezia je pokuala progutati slinu. Glazba iz prizemlja i glasovi uzvanika jo
uvijek ponesenih slavljem probili su se kroz otvoreno prozorsko krilo i natjerali je da
se trgne.
Ako se sjea, rekao sam da moje kuanstvo s velikim nestrpljenjem iekuje
tvoj dolazak, blago je rekao Alfonso. Samo pokazuju svoje zadovoljstvo to si
ovdje, u Castellu. Doi ovamo.
Znala je da je to zapovijed.
Nainila je par koraka i stala pred njega. Alfonso joj je promatrao usta. Lucrezia
je shvatila da su joj ona neznatno otvorena: usne su joj bile suhe i mogla je na njima
osjetiti svoj dah hladan na ulasku, topao na izlasku. Alfonso joj je poloio ruke na
ramena i okrenuo je tako da mu je sada bila okrenuta leima. Prstima jedne ruke
zaao joj je u kosu i niz kraljenicu joj je proao drhtaj. Zabacila je glavu unazad,
opirui se njegovu dodiru. A zatim, polako i promiljeno, u velikoj mjeri ba onako
kako je zamiljala u svojem drugom ivotu, u svojoj staroj sobi s Giuliettom toga
ljeta, Alfonso joj je poeo razvezivati uzice haljine. Na koncu, ipak nije pjevao, ali
dok je to inio dah mu se produbio i ubrzao.
Prvi su na redu bili rukavi. Svukao joj ih je s ruku pokretom slinim milovanju.
Zatim sloenije vezice prsluka. Nije urio, pomislila je Lucrezia, oito nesvjesna
svojeg drhtanja. Kao da je uivao u provlaenju dugih, tankih vezica kroz njihove
proivene proreze oblika oka. Sklopila je oi kad ju je Alfonso jo uvijek stojei iza

33

nje obgrlio rukama. Glave uz njezinu, obraza naslonjenog na njezino uho kako bi
mogao vidjeti to ini, uklonio joj je koulju s ramena i pustio je da padne. Odjea je
spadala s nje, komad po komad, dok napokon sve podsuknja, suknja, prsluk i
koulja nije lealo u biserno sjajnim naborima oko njezinih nogu i ona ostala
stajati tako naga u gomili tkanine, poput Venere u njezinoj plutajuoj koljki.
Stajala je nepomino, promatrajui kako toke svjetla pleu u prozorima, svjesna
Alfonsove tople nabreknutosti iza sebe, bojei se pomaknuti, bojei se disati.
Jo je jednom na ramenima osjetila njegove ruke; opet ju je okrenuo suelice sebi.
Sada osjetljiva i posve izloena, promatrala ga je irom otvorenih oiju, u strahu da
e on, ako samo zatrepe, otkloniti pogled od njezina i spustiti ga na njezino tijelo.
Na tu su joj se pomisao bradavice ukrutile, a vrua joj se nit iz grla spustila i
zakvaila negdje duboko u utrobi, gdje se nastavila trzati poput ribe na udici.
Ipak, ne odvajajui pogleda od njezina, Alfonso je posegnuo iza lea i naslijepo
sa stola dohvatio rezbarenu kutiju od ruina drveta. Drei je u jednoj ruci, drugom
ju je otkljuao i otvorio. Lucrezia je otro udahnula i ona vrela nit se ponovo trgnula
kad je Alfonso iz kutije izvukao dugu, veoma dugu nisku tamnocrvenog, sjajnog
kamenja. Priao joj je korak blie i poeo nisku omatati Lucrezii oko vrata, svaki put
joj je provlaei ispod kose. I svaki put kad bi joj rukom skliznuo oko vrata,
primaknuo bi lice njezinom i tkaninom prsluka joj okrznuo bradavice, jo uvijek
nita ne govorei.
Napokon vezana, niska joj je ostala teko visjeti oko vrata. Alfonso se odmaknuo
i zagledao u nju, oito ushien. Zadrhtala je, osjetivi hladnou i teinu kamenja na
koi.
Vidjevi to, Alfonso ju je podignuo u zrak i uzeo u naruje. Zateena, ona je
priguila uzdah. Krenuo je brzo preko sobe, zastajui da u prolazu dahom pogasi
svijee. Dok je svjetla nestajalo, Lucrezia je vidjela kako se u tami gube drvom
obloeni zidovi i u pozlaene okvire uokvirene slike; jo su samo najtanji obrisi
okvira sjali obasjani mjeseinom. Pod svjetlom svijea, soba je sjala toplim svjetlom,
poput kasnoveernje eravice, ali sada ju je mjeseina u trenu pretvorila u srebro.
Pokrivai na krevetu bili su spremno preklopljeni ustranu. Alfonso je paljivo
spustio Lucreziu na lanenu plahtu i bez rijei odstupio natrag u sjene. Navukla je
pokrivae na sebe, promatrajui ga u tami, osjeajui hladno platno na svojoj koi.
Trenutak kasnije Alfonso je sjeo na rub postelje, opet odmaknuo pokrivae tako
da je Lucrezia jo jednom bila posve razotkrivena, a zatim joj polagano i promiljeno
poeo istraivati tijelo rukama i usnama. Na prvi dodir se ukoila, cijelog tijela
utrnulog od stidljive nelagode i onoga za to se zbunjeno nadala da bi mogla biti
elja. Pitala se to joj je initi. Tiina kao da je postajala sve dublja, uzdiui se mono
i sveobuhvatno meu njima, tako da ju je bilo sve tee probiti. U sobi se jedino ulo
disanje njezina novog mua i zvuk slian tihom utanju papira to su mu ga ruke
proizvodile na njezinoj koi.
Posegnula je rukom prema njemu, elei ga dotaknuti, ali on ju je epao za
zglavke i bez rijei ih pritisnuo natrag uz krevet, vraajui se odmah svojem
istraivanju, upornom milovanju. Pokuala je ponovo, dvaput, s jednakim uinkom.

34

Alfonso nije zborio niti je gledao u lice i posve zbunjenoj Lucrezii se uinilo kako je
odluan u namjeri da je sprijei sudjelovati u onome to se zbivalo.
Sve se vie osjeala odvojenom od svojeg tijela.
Alfonsov ju je dodir uzbuivao, ali bilo je to poput pokuaja zadravanja prizora
iz sna: im bi postala svjesna osjeaja, on bi uzmicao od nje, nestajao u nitavilu,
ostavljajui je smetenu, zbunjenu i gladnu.
Meutim, ubrzo su Alfonsove ruke postale upornije; srce joj je poelo bre tui a
tjeskoba joj je gurnula svoje debele prste niz grlo kad je shvatila da joj se gubitak
djevianstva sve vie blii. Ovaj je trenutak iekivala mjesecima ali sada, suoenoj s
njegovim skorim nastupom, grudi joj je poeo pritiskati panian osjeaj guenja.
Jo dok je razmiljala o tome, Alfonso je odmaknuo usta od njezine dojke i, oiju
crnih u gotovo potpunoj tami, vrhom jezika oblizao vlane usne. Nije se smijeio i
Lucrezia je zadrhtala.
Alfonso joj se uspeo na tijelo i gurnuo joj koljeno meu stegna. Sprva je pokuala
zadrati noge skupljenima, opirui mu se, lica hladnog i bezlinog od tog nikad
dotad iskuanog osjeaja izloenosti, ali Alfonso je odlunije gurnuo nogu, podiui
joj rukama koljena u zrak. Lucrezia je sklopila oi i zadrala dah, oekujui
probadajuu bol na koju su je upozoravali. Alfonso se teko naslonio na nju ali,
premda je mogla osjetiti tupo guranje, kao da je dolje dira vrela njuka neke
ivotinje, iznenadilo ju je to to se sve inilo mekanim i nedovoljno impresivnim.
Alfonso je tiho prekleo i gurnuo ruku izmeu Lucreziina i svojeg tijela.
Nespretno je petljao rukom po njezinu trbuhu i zatim pokuao ponovo. Opet je
osjetila vreo pritisak, a zatim istraivako guranje Alfonsovih ruku ukoila se kad
su prsti kliznuli u nju i ispustila kratak jauk iznenaenja. Nije bila sigurna to on to
ini i nije se usudivala pitati ga jer se inilo da je njezin mu sada posve zaboravio na
nju, promatrajui je jedino kao prepreku u zadovoljenju svoje elje.
Pokuao je i trei put, gnjevno mrmljajui za sebe. Nakon novog neuspjeha,
Lucrezii su se oi ispunile suzama koje su joj se arei slijevale niz obraze i u ui.
Nakon svih tih mjeseci iekivanja, sada se inilo da je napokon njezin novi mu
uope ne eli. Sprva nije tako izgledalo inilo se da mu se svia njezino tijelo a
ona ga je smatrala tako sigurnim u sebe, tako odraslim, tako iskusnim kad je zapoeo
s njome voditi ljubav. Za njegovu ovakvu malaksalost morala je biti kriva ona, neto
to je inila sada ili je uinila ranije.
Oaj ju je omotao poput mokre plahte.
Alfonso se otkotrljao s nje i ostao leati na leima na suprotnom kraju madraca.
Lucrezia je sjela, povukavi pokrivae na sebe. Stiui zguvano platno tako snano
da su joj zglobovi aka pobijelili, mogla mu je tek nazrijeti profil, zagledan u strop.
Bjeloonice su mu bile obasjane svjetlom s prozora. Lucrezii su u grudima poeli
bujati jecaji. Privukla je plahtu jo blie bradi. Reci mi neto molim te! upuivala
mu je tihu molbu. Reci da nisi bijesan na mene. Zagrli me!
A tada se, nakon nekoliko beskrajno dugih sekunda, okrenuo prema njoj, ali je
nije zagrlio niti ita prozborio. Posegnuo je rukom i razvezao nisku crvenog

35

kamenja, pa ga polako odmotao s Lucreziina vrata. Zatim se s grimiznom niskom u

aci uspravio u sjedei poloaj, spustio noge niz stranu kreveta i ustao.
Lucrezia ga je promatrala ukoena od jada. Sad je u sobi bilo toliko mrano da
nije mogla jasno vidjeti to ini, ali ula je kljocanje male brave i prigueni um
slian zveketu stakla. Za njim je uslijedilo ukanje tkanine.
Osjetivi snaan ubod zaprepatenja, shvatila je da se on odijeva. Zar... zar
odlazi? rekla je.
Rijei su zazvuale uasno glasno, apnute u tiini. Nije bilo od govora. Lucrezia
je promatrala kako njezin novi mu prelazi sobu. Dno vrata zagreblo je po podu dok
ili je otvarao i zatvarao. Zatim se zaulo struganje kanda kad je vujak spremno
ustao na noge u hodniku pred spavaonicom i Alfonso je otiao.
Ostavljena sama u tami, Lucrezia je sjela i obgrlila rukama koljena, osjeajui
kako je one prve suze svrbe u uima, suei se. Oi su je pekle. Zatreptala je i ugrizla
se za usnu, osjeajui kako joj podrhtava medu zubima, a zatim je opet poela jecati,
neobuzdano, preplavljena gorkim osjeajem neuspjeha.
Postala je svjesna hladnoe i, jo uvijek plaui i trljajui oi, ustala iz kreveta.
Kleknula je u tami na pod i poela pipati po podnim daskama, u potrazi za
potkouljom. Pronaavi je, navukla ju je na sebe i zatim se ponovo zavukla pod
pokrivae, zgrena tijela i vrsto omotana dekama.
U glavi su joj se rojile misli. U jadu je shvatila da je zamiljala toliko razliitih
verzija tog svoga prvog susreta sa svojim muem. U tim brojnim djetinjim prizorima
koji su joj ispunjavali svijest dok je razmiljala o svojoj prvoj noi u branoj postelji,
vidjela je tada joj nepoznatog Alfonsa kao mogue njenog i blagog, moda nasilnog
ak i okrutnog moda divljeg, i smijenog i nepredvidljivog. Matanja su joj
bila iva i zabavna, i bila je uvjerena da se dotaknula svake vjerojatne mogunosti.
Ali shvatila je da jednu stvar nije predvidjela: niti u jednom od njenih snova on
nikad nije izbivao.

LUCREZIA se probudila nakon kratkog, nemirnog sna, odmah nakon zore, oiju tako

suhih i nateklih od plaa da ih je jedva mogla otvoriti ali se, nesposobna nastaviti
spavati, prevrnula na leda i kroz ukoene se one kapke zagledala u baldahin
svojega kreveta.
Osjeala se posve omamljeno. Mjesecima gotovo ni o emu drugome nije
razmiljala osim o ovoj prvoj noi. Gotovo da nije troila misli na tjedne, mjesece,
godine to su stajale pred njom, toliko su joj misli bile usmjerene na ovo uzbudljivo
ispunjenje njezina skorog izrastanja iz djevojke u enu. A sada joj se pred oima
oblikovao prizor cijeloga ivota u drutvu mua koji je, izgleda, nije bio u stanju
voljeti prizor toliko zastraujui zbog izgledne sumorne samotnosti koju je sobom
nosio.
Suze su joj opet potekle iz jo nateenih oiju. Poeljela je otii kui, poeljela je
da sve opet bude kao nekad. eljela je svoju majku. eljela je Giovannia, i

36

jednostavnu toplinu njihova nezahtjevnog prijateljstva. eljela je opet biti djetetom,

nakon to tako oito nije uspjela u svojem prvom pokuaju postati enom.
A onda ju je prenula buka; zatomila je jecaje.
Vrata spavaonice su se otvorila.
Alfonso je nosio svijeu, jednom rukom zaklanjajui plamen koji mu je grimizom
sjao kroz prste. Na sebi je imao dugaku odoru, a na licu izraz ije znaenje Lucrezia
nije mogla odrediti. Promatrala ga je netremice kako stavlja svijeu na stol. Svukao je
odoru i prebacio je preko dna kreveta.
Lucrezii su se oi rairile. Ranije je bila tama i nije mogla vidjeti ono to je svjetlo
svijee sada razotkrivalo. Dok je tako promatrala nepobitan dokaz Alfonsove nove
spremnosti na pokuaj konzumacije njihova braka, um joj je ispunio uznemirujui
prizor u kojem je sebe vidjela slinu svinji nataknutoj na raanj. Rukom je poklopila
usta. Dijete koje je bila poeljelo se nasmijati. ena kojom se nadala postati osjetila je
bujicu olakanja jer se inilo da je makar malo poeljna.

ALFONSO je primijetio kako Lucrezia prstima zaklanja usta, potajno pogledavajui u

njegov penis. Oi su joj bile okrugle poput kovanica; kosa joj je bila zamrena i
ovijena oko bijelog, pjegavog trokutastog lica. Ponovo je odjenula svoju potkoulju,
primijetio je platno je bilo zguvano od sna, a jedno je maleno rame izvirivalo
kroz iroki otvor ovratnika. Pokrivae je objema rukama povukla do grudiju. inila
se zabrinutom i preplaenom i uasno mladom i shvatio je da je veoma mnogo eli
prepone su ga boljele od elje ali koliko god elio pokuati iznova, toliko ga je
sputavao tipajui osjeaj dotad nedoivljene tjeskobe.
To mu se nikad prije nije dogodilo.
Nikad, ni s jednom enom s kojom je u prolosti lijegao ni s dvorskim
slukinjama koje je neko nagovarao da mu ugode kao djeaku, ni s bludnicama
koje je plaao za pustolovnije doivljaje nakon to je odrastao, niti s pohotnom
kontesom s kojom se valjao nekoliko godina pred nosom njezina neinteligentnog
mua, i zasigurno nikad s Francescom. Nikad.
Pomisao na vlastiti neuspjeh od prethodne noi ga je plaila. Po glavi su mu se
vrtjele optube i zle slutnje. to ako se to ponovi? Sada? Drugi put? Svaki put? Zato
se to dogodilo ranije? to ako... Alfonso je s nelagodom progutao slinu i progovorio
glasno, da odagna dvojbe. Skini potkoulju, Lucrezia.
Nee dozvoliti da se to ponovi.
Lucrezia je bez rijei kleknula na madrac, prekriila ruke pred sobom i dohvatila
porub svoje potkoulje. Jednim ju je odsjenim pokretom prevukla preko glave i
zatim sjela na pete, ruku sklopljenih na grudima, gledajui ga u oi. Penis mu se
trznuo.
Alfonso se popeo na krevet; dohvatio ju je za ramena. Ona je ispruila noge i
legla na lea. Pokorna. Svidjela mu se ta rije. Potraio je jo jednu: posluna. Preao

37

joj je rukom po trbuhu, do dojke. Opet se ukrutila, kao ranije. Osjeao se kao da ima
groznicu: koa mu je gorjela, ali meso pod njom bilo je ledeno i drhtavo. Pogledao je
Lucreziino tijelo. Savren prizor. Njegovo, da ga posjeduje. Njegovo da u njemu
uiva. Kliznuo joj je jednim koljenom uz noge. Nabrekla teina njegovih prepona
opet se ukrutila. Dlanom joj je promekoljio dojku, a zatim drugu ruku gurnuo nie,
medu njihova tijela.
Lucrezia je drhtavo uzdahnula. ao mi je, rekla je. Tako mi je ao ako sam...
Glas joj se slomio i utihnuo.
Na zvuk njezina glasa ukruenost je poela poputati, a tjeskoba mu stegnula
vrat poput ome. Odluan u tome da opet ne doivi neuspjeh, jo je vre stegnuo
prstima Lucreziinu dojku. Previe vrsto: tiho je jeknula od boli i vrpoljei se izvukla
iz njegova stiska.
Bilo je to poput pokuaja sprjeavanja vode da otee kroz pijesak. Ukruenost
njegova penisa je splasnula. Povukla se. Opala. Smeurala se. Sklopio je oi, gotovo
uguen crnim napojem poraza, i ispod glasa opsovao. Odmaknuo se od nje i sjeo na
rub kreveta, okrenut joj leima.
Uslijedila je duga stanka.
Lucrezia je apnula: Molim te ne odlazi.
Ne, rekao je, jo uvijek okrenut od nje. Sluge e ogovarati ako ne budem
ovdje kad ujutro stignu.
Osjetio je kako se trgnula, kao da ju je pokuao udariti.
Alfonso je poelio otii iz sobe prieljkujui tihu sigurnost svoje odaje jednako
oajniki kao to utopljenik udi za zrakom. Uz ponienje i podsmijeh zbog drugog
neuspjeha, ali s druge strane svjestan zaprepatene reakcije slugu kad otkriju da se
iskrao odavde, natjerao se ostati u sobi. Polako je priao prozoru.
Stajao je tako nepomino naizgled satima, nesvjesno zurei u nitavilo, otupjelog
uma. A zatim se, preumoran da ostane dalje tako stajati, vratio do kreveta i legao na
lea do Lucrezie. Ona ga nije niti pokuala dotaknuti i tako su ostali bok uz bok
poput dva kamena lika iz velike katedrale sve dok sivo svjetlo jutra nije
ispunilo sobu.

38

Catelina je rukom pogladila svoju najnoviju vunenu haljinu

boje kukuruza i prikrila osmijeh nevjerice. Podignula je ealj od bjelokosti i
posvetila se raeljavanju signorine kose. Bio je to udan osjeaj, stajati tako blizu
nekome odjevenom u prekrasnu odjeu, zapravo biti zamoljena da joj dotakne tu
lijepu kosu. Catelina je pogledala svoje ruke. Bile su crvene, a koa prstiju bila joj je
izgrebena i gruba unato uljima koja je dobila kako bi je omekala. Nije se mogla
izbjei injenica da su to jo one ruke kuharice i jo uvijek su izgledale loe
posebno ona opeena. Premda je vie nije boljela, jo uvijek se na njoj vidjela velika
grimizna mrlja to se protezala ravno preko zglavka i donje strane podlaktice, gdje
se koa naborala poput puranova podbratka. Izgledalo je grozno, ali Catelina je
znala da je moglo biti i mnogo gore da signora nije onako postupila onoga dana u
kuhinji, kod one bave s jeguljama.
RATILJA VOJVOTKINJE?

Catelina je duboko udahnula. Lijepo je mirisala, signora na rue, i na neko

drugo cvijee otrijeg mirisa koje Catelina nije znala imenovati ne poput veine
ljudi uz koje je dosad ivjela. Sve do prije tjedan dana dijelila je ivot s ljudima koji
su prije zaudarali na bravee salo, znoj i ustajali miris dima s ognjita nego li mirisali
na cvijee. Catelina je pomislila kako se u ovih tjedan i po koliko je bila u Ferrari
vjerojatno mnogo vie puta okupala nego je to uinila u pet godina provedenih u
Cafaggiolu.
Hoe li ti trebati jo mnogo da to obavi? Je li ba tako strano zamrena?
Signorin glas joj je prekinuo matarije.
Catelina se trgnula. Ali oprostite mi, moja damo jesam li vas povrijedila?
Ne, ne uope nisi. Signora se okrenula prema njoj. Smijeila se. Samo sam
pomislila da to ve prilino dugo traje. Hou li ja pokuati? Uzela je ealj od
Cateline i poela se sama eljati, glave nagnute ustranu i rukom vrsto stiui
pramen kose. Jao! Trebale smo ovo uiniti sino, Lina, rekla je, namrtivi se.
Lina. Nikome dosad ni na um nije palo zvati je skraenim imenom. Catelina je
sjela na izrezbarenu krinju.
Signora se nastavila boriti sa svojom kosom, a zatim se nasmijala i rekla:
Zaboga, zamisli to bi Giulietta rekla kad bi te vidjela kako tamo sjedi dok se ja
sama borim s vlastitom kosom?
Catelina se ugrizla za usnu.
Ah, nemoj tako! Nisam te mislila natjerati da se osjea krivom...
Ono jutro u kuhinji u Cafaggiolu... Catelina jo nije mogla povjerovati da se to
dogodilo: sjedila je tamo, u svojem uobiajenom kutu, gulei povre, jedne ruke
posve namrekane od dugog namakanja u hladnoj vodi, a druge jo bolne i ukoene,
zamotane u zavoje, kad su se velika vrata to su vodila na gornje katove treskom
otvorila i signora uletjela unutra, praena onim svojim trkljastim roakom.

39

Angelo, gdje je ona? Gdje je djevojka koja je prije nekoliko dana opekla ruku?
Mislim da joj je ime Catelina. Gotovo je bila ostala bez daha od tranja. Catelina se
sjeala kako je njezino ime sasjeklo svu buku u kuhinji. Odmah je podignula pogled i
vidjela kako signor Angelo kima glavom prema kutu u kojem je sjedila. Signora se
probila kroz prostoriju, kroz svu onu guvu i strku, i stala pred nju. A onda je to
jednostavno izrekla zamolila je da s njome pode u Ferraru. Catelina nije shvaala.
To uope nije imalo nikakva smisla.
Ali, imalo to smisla ili ne, sada je bila ovdje, tek nejasno ili nikako ne shvaajui
kako biti pratilja djevojci koja (premda je Catelina osjeala krivnju ve i od same
pomisli na to) naizgled nije nimalo vie znala kako biti vojvotkinjom. Ve su tjedan
dana bile ovdje i, po Catelininu miljenju, signora se u ovom velikom dvorcu
osjeala jednako tjeskobno i na krivom mjestu kao to se osjeala i ona sama.
Dogodilo se sve to prtavo uzbuenje oko vjenanja dakle, to je bio istinski
dogaaj i Catelina je bila ponosna to je u njemu odigrala svoju malu ulogu ali
tada je, ve sljedeeg dana nakon proslave, vidjela svoju gospodaricu klonulu i
potitenu kako besciljno poput tunoga malog duha ee svojom odajom, odbijajui
hranu i tako blijeda da se inila gotovo prozirnom. Vjerojatno enja za domom,
rekla je sebi Catelina. U tjednu koji je uslijedio nakon tog dana malo je ivnula,
istina, ali u njoj je bilo pokuala je pronai pravu rije neke krhkosti koje u
Cafaggiolu nije bilo.
Lina, rekla je signora, razmrsila sam ove petlje. Moe li me sada poeljati?
Naravno, moja damo, uglaeno je rekla Catelina, duboko se nadajui da e u
tome uistinu uspjeti.
Ne osjea krivnju, zar ne? upitala je signora dok se Catelina spremala
razdijeliti joj pramenove.
Kako to mislite, moja damo?
Zbog onoga to sam upravo rekla. Zbog toga to bi Giulietta mislila da nas
vidi.
Catelina nije odgovorila. Nastavila je s poslom.
Jer to jednostavno ne smije. Greka je moja, zar ne? Ja sam traila da dode
ovamo sa mnom...
Ali zato ste to uinili, signora? Drsko pitanje joj je prelo preko usana prije
nego je to dospjela sprijeiti. Catelina je ispustila kosu i rukama pokrila usta, kao da
pokuava zaustaviti nove nepoudne rijei koje bi mogle uslijediti.
Ah, Lina. Signora je poloila svoju malu ruku na Catelininu. Poeljela sam te
ovdje upravo zato to moe neto takvo rei.
Catelina je jo uvijek prstima pritiskala usta.
Nisam ti govorila, zar ne, o osobama koje je moja majka predlagala za moje
pratilje, prije nego sam se sjetila tebe? Nakon to je odlueno da je Giulietta prestara
da dode u Ferraru, mama je predloila sedam ili osam zamjena. Ah, Lina! Sve su bile
tako grozne!

40

Kako grozne?
Ah... Signora se namrtila, prisjeajui se. Jedna je bila upravo ogromna
kraj nje sam se osjeala poput zloeste djevojice.
Zatim je bila jedna tako grozno srameljiva da nije mogla ni govoriti zbog nje
mi se inilo kao da ja uope ne prestajem govoriti. ak i nakon samo par trenutaka,
na smrt bih se dosaivala. Jedna koja se majci najvie sviala bila je punana i
zdepasta i tako pretjerano majinski nastrojena ah, Lina, sve su one bile pogrene.
A onda sam se sjetila tebe, izraza tvoga lica kad si uhvatila onaj ipak koji sam li
dobacila, i znala sam da si upravo ti ta koju trebam.
Catelina se stidljivo nasmijeila svojoj gospodarici. Nadam se da u ispuniti
vaa oekivanja, signora, rekla je.
Signora ju je uzela za ruku i vrsto je stisnula. Catelina je osjetila kako gruba
koa njezinih prstiju zapinje za gospodariin njeni dlan.
Hajde, Lina, zavri s tim eljanjem, pa moemo poi dolje do one sobice koju
smo juer pronale. Alfonso e se uskoro vratiti moemo odatle promatrati njegov
povratak.
Nekoliko trenutaka kasnije gospodarica i njezina slukinja napustile su
spavaonicu, prole zajedno kroz bezbrojne sobe i niz vie redova stuba. Nakon
nekoliko pogrenih skretanja stigle su u sobicu to je gledala na sredinje dvorite.
Zidovi su joj bili obloeni svilom; na zidu nasuprot prozoru visjelo je otmjeno zrcalo
u zlatnom okviru, a ostala dva zida prekrivali su desetci slika. Catelini se inilo
nevjerojatnim da bi netko utroio toliko vremena i novca za ukraavanje sobice koja
se oito jedva koristila.
Osjeajui nelagodu, ostala je ekati tik do vrata i promatrala kako njezina
gospodarica odlazi do otvorenog prozora i uspinje se u iroku niu pred njim.
Nagnula se da baci pogled na bunu vrevu dvorita.
elite li da ostanem, signora? upitala je Catelina.
Ah da, Lina, molim te, ostani. Doi ovamo toliko toga se dogada.
Catelina joj je pogledala lice i kao u zrcalu vidjela svu tjeskobu, uzbuenje i
znatielju koja je i njoj uzburkavala matu. Napokon, moda i nije bilo toliko mnogo
razlike izmeu nekoga poput signore i djevojke poput nje.
Stala je do gospodarice i zajedno su se zagledale u dvorite. Svi je bilo u pokretu
i uurbano. Pripremalo se najmanje deset konja; uposleni ljudi hitali su uokolo
prikupljajui opremu, a tada je, usred svega toga, u dvorite ula obina koija i iz
nje iziao oronuo, u smeu odoru odjeven lik. Nizak, punaan, sijede kose i s
krugom preplanule koe na tjemenu. Vjerojatno neki fratar. Slijedio ga je tamnoputi
mladi koji je nosio nekoliko dugakih svitaka tekog papira.
Moda izrauje kartu vojvodstva. Signora je pokazala na mladia. Alfonso je
spominjao elju da mu nacrtaju jednu valjanu.

41

Nekoliko je osoba izilo pred ulazna vrata da doeka pridolice koji su brzo
uvedeni unutra. Smee sukno fratrova habita tako se isticalo nasuprot sjajnim
bojama odora dvorskih slugu, pomislila je Catelina.
Vjerujem da e se Alfonso uskoro vratiti kui. Nisam sigurna gdje je bio, ali
vjerujem da je imao nekog vanog posla. to ti misli, Lina?
Catelina nije znala to rei. Bila je prilino sigurna u to kakve je stvari signore
tog jutra mogao obavljati, ali bilo bi neprilino takve misli podijeliti s njegovom
suprugom. Za ljude koji su znali sluati, Castello je bio prepun zanimljivih izvora
podataka.

FRANCESCA FELIZZI je kleala na koljenima i rukama, glave i ramena pod krevetom i

golih lea okrenutih Alfonsu koji je pod prozorom sjedio u velikoj stolici od
brestovine. Bio je to bez sumnje namjeran potez, pomislio je uivajui u prizoru, jer
zasigurno nije urila u pronalaenju svojih stvari.
Ipak, sljedeeg je trena ustala, uklonila kosu s lica i sjela na rub kreveta.
Ispruivi jednu nogu i savivi prste, savila je koljeno i navukla na nogu arapu koju
je upravo pronala. Onda, hoe li mi rei ili nee? Kakva je? rekla je.
Alfonso ju je kratko promatrao prije nego je odgovorio. Nova signora? rekao
je. Lucrezia je prekrasna, besprijekorno obdarena i prilino draesna.
Rijei su mu zvuale pribrano i samouvjereno, ali Alfonso je mogao uti kako u
tiini koja je uslijedila neizgovorene rijei razbora vrite optube. Vrui val stida ga
je preplavio dok se prisjeao jadnoga fijaska koji je dotad tvorio njegovo iskustvo u
branoj postelji. Bilo bi olakanje, pomislio je, priznati Francesci zbunjenost vlastitim
ponienjem. Napokon, njegova je neobuzdana kurva poznavala njegove sposobnosti bolje od ikoga i tog joj ih je jutra, hvala Bogu, opet dokazao krepkou koja
je napokon uutkala podrugljive glasove koji su mu se prikradali u snove od one
neoekivane nesposobnosti nekoliko noi ranije. Ali znao je da to nee uiniti. Da ne
moe.
Nadajui se da e mu glas zvuati bezbrino, rekao je: Da ini se da sam
oenio prekrasno dijete. Porijeklo i plemenitost su besprijekorni i obitelj joj je oito
razumjela vanost saveza koji smo skovali ovim sjedinjenjem. Posebno nakon
Cateau-Cambresisa...
Ah, zaboga, nemoj zapoinjati s politikom!
Kao i uvijek kad bi Francesca govorila s tako malo obzira za pristojnost, Alfonso
je osjetio kako je zadrhtao, zateen jer mu se obraa na nain kako se nitko drugi od
njegovih poznanika ne bi usudio. Nepristojna si, staloeno je rekao.
Znam, rekla je ona, vezujui podvezicu, a ti uvelike pretjeruje u oboavanju
zvuka vlastitih rijei. Ali nadoknauje to na druge naine, Alfonso, kao i ja, to je
napokon razlog zbog kojega jedno drugo podnosimo. Prela je preko sobe i
prignula se da ga poljubi u usta.

42

Ipak, rekla je dok joj je osmijeh blijedio, sada e se mene zasititi, s takvom
konkurencijom u svojoj zakonitoj postelji.
Izgovorila je to kao drsku alu, premda joj se u glasu mogao osjetiti i ozbiljniji
ton. Alfonso je ustao, skliznuo joj rukama niz lea i vrsto joj stegnuo stranjicu.
Zabacila je glavu i obavila mu ruke oko vrata.
Ona jest lijepa, Francesca, rekao je, ali je jo dijete. Nedostaje joj profinjenosti
i uistinu sumnjam da e se moi natjecati s tako... iskusnom suparnicom. Ti mi
veoma treba.
I nema pojma koliko je to istina, pomislio je.
Francesca nije nita rekla, ali inilo se da su je te rijei umirile. Odmaknuvi se
od Alfonsa, s naslona druge stolice je dohvatila plavi plat od damasta i prebacila ga
preko ramena, a zatim ga opet poljubila. Poljubac je bio kratak, ali uzbudljiv: da nije
bio u tako stranoj stisci s vremenom, pomislio je Alfonso, mogao je lako rezultirati
odlukom da je zadri u kui jo neko vrijeme. Usne su joj se jo kratko zadrale uz
njegove, a zatim je otila.
Osvrnuo se po sobi, dovravajui odijevanje. Najvea prostorija u maloj villetti
bila je jednostavno namjetena: dominirala je iroka postelja s baldahinom, ali jo
nekoliko ljupkih komada namjetaja davalo joj je klasian ugoaj. Alfonso je preao
prstima preko rezbarija na maloj krinji to je stajala u dnu kreveta. Taj mu je komad
namjetaja, to ga je osobno izradio uveni Filippo di Quercia, bio posebno omiljen.
Alfonso se prisjetio ena s kojima je opio u ovoj sobi tijekom vie od jednog
desetljea, shvatio je. Nekih se sjeao jasnije od ostalih. Lisabete, Ijepukastog uzora
za sve vjetine spavaonice; zanosne Agnese i sada Francesce, njegove... Prekinuo je
samoga sebe. Namjeravao je rei kurtizane, ali zapravo jedini izraz prikladan za
opis opake signorine Felizzi bio je kurva. Naizgled neogranien izostanak ikakva
sustezanja. Ipak, otra uma, uz izvanredno tijelo, i osvjeavajue premda ponekad
razoruavajue iskrenosti koju je Alfonso u svijetu u kojem su udvornost i
laskanje bili gotovo opa pojava uvijek nalazio smirujuom.
Prebacio je kaput preko ramena, pokupio ostale stvari i napustio villettu.
Preuzevi svoju kobilu iz staje u kojoj je bila smjetena, brzo ju je pripremio za
jahanje. Dok se Alfonso uspinjao u sedlo, Folletto je zijevnuo, protegnuo se i lijeno
podignuo na noge na mjestu gdje se bio sklupao u sijenu. Usmjerio je kobilu prema
Castellu. Vujak je kaskao za kobilom, s lakoom odravajui korak.
Sati koje je provodio s Francescom, razmiljao je Alfonso, bili su moda iskreniji
od svih ostalih. Njezin gorljiv odziv na sve njegove elje bio je ugodan: inilo se tla
tek rijetke ene mogu poput nje izvui uitak iz tako zahtjevna apetita kakav je bio
njegov. Ipak, znao je da je bio itekako neiskren prema njoj kad je u pitanju bila nova
vojvotkinja. Opet ga je preplavio vreo stid i u mislima je vidio sliku Lucrezie iz
Mugella, u kolovozu. Na poetku posjeta bio je oaran njezinim naivnim armom i
poeo vjerovati, znao je to, da sebi priskrbljuje uistinu divljenja vrijednu suprugu.
Unato zabrinjavajuim dokazima postojanja potencijalno problematine crte koja je
teila neprilinoj neovisnosti, razmiljao je o svojoj novoj eni kao o nekome tko kui
Este ne bi samo besprijekornou plemenitosti svoje obitelji mogao podariti presti,

43

ve kao o osobi koja bi Alfonso je potraio pravi izraz postala sljedeim kanalom
za pranjenje njegove nimalo beznaajne energije. Energije koju nikada prije nije
dovodio u pitanje.
Kad bi lijegao s Francescom, uvijek bi ga krajnje i u cijelosti preplavio bolan
osjeaj fizike naputenosti i u tim trenutcima njegov inae kaotian um prepustio bi
se osjeajima koji su mu obuzeli tijelo. Nikad od svoje kurve nije oekivao nita vie
od ispunjenja njegovih najprizemnijih potreba, znajui da je Francesca svjesna
uinkovitosti kojom je te zahtjeve ispunjavala. Ali jedva je to mogao jasno izraziti,
ak i samo u sebi neto ga je kod njegove nove ene... prestajalo initi mukarcem.
Alfonso je stisnuo ake i kobila je trznula zategnutim uzdama, razdraljivo
odmahnuvi glavom.
Prizori Lucrezie sudarali su mu se u umu. U Mugellu mu se inila privlanom.
iv osmijeh. Djeaki lik i oita nevinost. Njezine neoblikovane i nagonske reakcije
na umjetnika blaga koja su je okruivala od djetinjstva iznenaujue impresivne.
Sve je to bilo oaravajue. I ilo u prilog zbiru razliitih elemenata koje se nadao
kombinirati u stvaranju divljenja vrijedne vojvotkinje, ak i unato tomu to ga je
neto neodreeno i neizmjerno kod nje bockalo jo od gozbe.
Ali nita od svega toga nije objanjavalo onu prvu no Boe! Kako se to moglo
dogoditi? Po tko zna koji put, pokuao se u mislima vratiti kroz sva ta zbivanja,
razmrsiti nerazmrsiv vor. Uao je u Lucreziinu spavaonicu usijan od iekivanja.
Razodjenuvi je, bio je ushien onim to vidi estitao je sebi na srei zbog onoga
to je dobio. A onda mu je sve poelo izmicati. Neoekivano, otkrio je da je
nesposoban pronai rijei kojima bi je snubio. Agresivne bestidne fraze kojima je
darivao Francescu probijale su mu se nasilu u glavu, pritiui i zvidei poput
gomile pijanih nasilnika u crkvi, inei nemoguim pronalazak rijei koje je traio. I
zato je ostao utjeti.
A zatim je izvadio nakit. Crvenilo kamenja nasuprot koi njezina vrata ivo
poput posjekotine bilo je izvanredno, ali ak i dok se divio tom prizoru osjetio je
kako iz njega otjee neto od sutinske ivotnosti. Neto kod Lucrezie nije shvaao
to to vritei inu je dovikivalo da nee biti razborito od nje zahtijevati ispunjenje
njegovih uobiajenih silovitih elja; ali u oaju je shvatio da, bude li prisiljen
obuzdavati svoje nagone svaki put kad s njome legne, nije imao pojma kako e
uope ostvariti zadovoljavajuu vezu sa enom iji arm ga je unato svemu
potpuno zaveo.
Alfonso je jo bio duboko uronjen u te neugodne misli kad je, uz grebanje
kanda, Folletto zalajao i odjurio od njega. Zateena, kobila se pod njim trunula i
odskoila ustranu dok je pas postrance nestajao u prolazu izmeu dviju kua.
Alfonso je obuzdao kobilu i potapao je po vratu, mrmljajui tiho besmislene rijei
kako bi je umirio. Mogao je uti mete i reanje, ali prije nego se dospio pomaknuti
kako bi poao za svojim psom, Folletto se opet pojavio, uzdignute glave, maui
repom i s neim tamnim to mu se vrpoljilo u eljustima.
Sjahavi, Alfonso ga je dozvao i on je odmah priao, ponosno pokazujui svoj
ulov. Ogroman sivi takor trzao mu se u ustima, izbuljenih crnih oiju pod
otvorenom ranom na glavi. Folletto je ispustio svoj plijen. Pao je Alfonsu na noge i

44

nastavio se trzati u praini, skiei. Osjetivi muninu zbog oitih muka koje je
takor proivljavao, podignuo ga je, jednom rukom dohvatio tijelo, drugom
ugrizenu glavu, i otrim mu pokretom zavrnuo vratom. Zaulo se tiho, hrskaviavo
pucketanje i mekano tijelo mu je klonulo preko ruke.
Alfonsa je iznenadio i neoekivano dirnuo nain na koji je samrtna ukoenost
tom jadnom stvoru podarila neeljeno dostojanstvo. Vlastitim je rukama priveo
kraju ovu agoniju. S lakoom je to stvorenje potedio boli. Preao je palcem niz sivo
krzno na njegovu boku. Dlaka je bila zamrena i vlana na mjestima gdje ju je psea
eljust drala; Alfonso ju je njeno izravnao vrhovima prstiju. Bilo je to, pomislio je,
kao da ureuje truplo, pripremajui ga za ukop.
Kobila je tiho zanjitala. Folletto je sjedio bedrima oslonjen o uline kocke, s iekivanjem pogledavajui svoga gospodara ispod napola sputenih kapaka.
Alfonsu se najeila koa. Od gaenja ili od uzbuenja? Na svoju sramotu,
shvatio je da ne bi mogao prepoznati razliku. Malena ivotinja kao da je u smrti
utjelovljivala prijelaz o kojem je volio razmiljati, preobrazbu za ijim je shvaanjem
esto udio: onu od kaosa do potpunog mira.
U mnogim prigodama kad bi mu misli postale previe burne, Alfonso je znao da
esto uspijeva sebe, od jedne do druge te misli, voditi iz labirinta; hodati loe
osvijetljenim hodnicima zbrke svojega uma, brojiti korake, zalazei u sjene,
suprotstavljajui se i pokoravajui svaki prizor na putu prema sreditu.
Labirint je, moda ga to nije trebalo uditi, Alfonsa podsjeao na podzemne
prolaze u Castellu, na mrane hodnike koji su vodili, sve ui, sve mraniji, ispod
jarka koji je okruivao dvorac, tlo tamnica. Vrijeme koje je tamo dolje provodio sada
je bilo neobino okrjepljujue, premda je kao djeak vjerovao da su tamnice zapravo
jazbina samog Minotaura. Otac mu je bio zabranio da im prilazi, ali on je u nekoliko
navrata tu zabranu prekrio. Sjeao se prvog puta kad je odluio ne potovati tu
prilino otro izdanu zapovijed. Moralo mu je biti oko deset godina.
Prikrada se niz hodnik niskoga stropa ususret tekim eljeznim vratima. Osjea se otar zadah vlage,
plijesni, raspadanja. Iznenaen je to vidi da vrata nisu mnogo via od njega samoga, premda se ine
dojmljivo tekima. U sreditu im je siuan prozori, s malim kovanim zasunom koji ga popreno
zatvara. Vrata su na zid uvrena pomou dvije velike arke, svaka dugaka i iroka kao njegova
podlaktica; sjaje od maziva. Posee rukom i dodiruje mazivo, gleda u malu crnu mrlju na svojim
prstima, prinosi ruku nosu i mrti se na miris koji osjea.
Tiina tog mjesta kao da mu se omata oko glave, uutkavajui ga i guei, i moe osjetiti kako mu
vlastito bilo jo jae tue u uima. Jedini stvaran zvuk je onaj njegovih vlastitih opreznih koraka, ali onda
s druge strane vrata zauje tiho komeanje i dug uzdisaj. Netko je iza vrata, u eliji. I, tkogod to bio,
kree se, naprijed i natrag, po nekoliko koraka. Alfonsu se jei koa; u isto vrijeme je radoznao i
prestraen milju da je ta osoba stvarna kao i on, netko koga ne moe vidjeti, ali se nalazi samo stopu od
njega, s druge strane tih vrata. Nikad nije vidio unutranjost tamnice, ne moe zamisliti kako bi to bilo
biti zakljuan ovdje dolje, u ovom svijetu bez svjetla, pod jarkom. Posee prema siunom prozoru, u
elji da podigne mali zasun, elei vidjeti zatoenika u eliji.
A onda iznenadna buka presijeca tiinu poput otrice uasan, zavijajui krik oaja.

45

Alfonso brzo povlai ruku i dlanovima pokriva ui, ali krik mu se probija izmeu prstiju, sve dalje i
dalje, neartikuliran, nepostojan, samotan. Previe prestraen da bi pobjegao, stoji licem okrenut vratima, rukama jo uvijek pritiui ui, vrsto stisnutih oiju, drhtavih nogu, sve dok uasan krik napokon
ne pone slabjeti i stiavati se. Tada njegove oduzetosti nestaje i on se, na rubu povraanja, jecajui, tla je
u bijeg.
Taj ga zvuk mjesecima nije naputao, prisjeao se. Iz, noi u no ga je budio
oznojena i prestravljena iz nonih mora koje je morao otrpjeti sam, bez mogunosti
da ih nekome opie ili ih iz sebe odagna time bi bio prisiljen priznati svoju
neposlunost i navui na sebe oev bijes.
Gledajui sada takora, zapitao se je li ga taj trenutak u tamnici ikad uistinu
napustio. esto bi uo jeku tog krika, usred metea isprekidanog razgovora u svojoj
glavi, upamenih fraza, zamiljenih pripovijedanja, odsjeaka glazbe a sada
skianja Follettove izmrcvarene rtve. Mete krikova onih u bolovima, u ekstazi ili
oaju. Alfonso je odmjeravao njihovu slinost. Zvukovi koje ena proizvodi iz
dubina strasti, pomislio je, ne razlikuju se bitno od onih kad je tue. Taj prijelaz u
jaini, od jauka do krika, uvijek bi mu ubrzavao bilo, koliko god on bio taj koji ga je
izazvao. Zapravo, pomislio je, to energiniji poticaj, to luda time izazvana opijenost.
Bilo je trenutaka kad bi mu unutar glave vladalo neto jae od obine kakofonije.
Ali labirint je uvijek vodio do istog svretka: kroz vrevu kule babilonske do
studenog savrenstva. Kao da je iza zakljuanih vrata lealo ledeno savrenstvo
smrti. Alfonso je ve odavno bio svjestan svoje udne obuzetosti pojmom konanosti
traio je oslobaanje od metea vlastite mate. Pogladio je takorovo vlano
krzno. Tiina tamnice bila je moda jedino mjesto za koje je znao da e ga dovesti
blizu smiraju ali, pomislio je, dublji mir u ijoj je potrazi iz srca labirinta sebe zaticao
moda nee nastupiti tek njegovom vlastitom smru kao to je esto zamiljao
ve oduzimanjem tuega ivota. Utrobom mu je prostrujao osjeaj snane vruice, a
dlake na rukama su mu se najeile. Stid ili uzbuenje? to je to bilo? Je li se to dvoje
uope moglo razlikovati? Do tog trenutka uvijek je unutar labirinta razmiljao o
vlastitoj smrti. Ali sada se njezino dogaanje dotad u drugoga bia zbilo u njegovim
rukama i osjeaj, shvatio je, nije bio neugodan.
Odmahnuvi glavom, kobila je povukla Alfonsu ruku i on je ispustio takora.
Podvukavi mu vrh izme pod tijelo, odbacio ga je uz rub ceste i ponovo uzjahao.
ovjek, konj i pas sporim su korakom nastavili dalje ulicama Ferrare, neprimijeeni
od prolaznika, i stigli pred dvorac neposredno prije podneva, kloparajui preko
mosta koji je premoivao jarak.

E NO GA ! Brzo, L ina, ne elim da me vidi.

Signora se iskrala iz nie prozora. Catelina je ugledala signorea, s njegovim
velikim crnim vujakom, kako odlazi od svoga konja. Podignuo je pogled i ona se
brzo odmaknula od stakla.
Zato ne, moja damo? upitala je.

46

Poigravajui se uvojkom svoje kose, signora se ugrizla za donju usnu da joj vrati
boju. Ne elim da misli kako nemam pametnijeg posla od sjedenja i iekivanja
njegova povratka, rekla je. elim da izgleda kao da sam sluajno silazila stubama.
Misli li...?
Samo poite! Catelina je zamahnula rukama prema vratima, kao to je esto
inila kad bi tjerala kokoi iz kuhinje u Cafaggiolu, a zatim je zastala u pola zamaha,
opet zgroena nainom na koji se obraala svojoj gospodarici. Ali signora se
nasmijeila ukoenim, nervoznim osmijehom i pohitala prema stubitu.
Catelina ju je slijedila sporijim korakom. Nije bila sigurna eli li vidjeti signorea.
Ako joj uhvati pogled, bojala se da bi mogla odati svoje sumnje o njegovim
jutronjim aktivnostima. Kad bi se zarumenjela u licu, zasigurno bi naslutio da ona
zna. Sputala se niza stube namjerno ne urei, zastavi uz veliki bronani kip to je
stajao u nii na uglu. Veliki bradati lik miiavih grudi i riblji rep iznicali su iz
gnjevnih metalnih valova, upirui trozubom prema neobinom morskom biu,
slobodne ruke podignute iznad glave. Catelina je vrhom prsta prela preko ruba
vala. Nije bila sigurna svia li joj se izraz lica tog kipa. Krenuvi dalje, zakljuila je
da joj je prilino ao malene ribe koja kao tla je bila na potpunoj milosti i nemilosti
bradonje.
U dnu stuba Catelina je otkrila da moe prilino jasno vidjeti predsoblje a da
sama, nadala se, ne bude primijeena. Prislonila se uz rub nadsvodenog prolaza i
provirila iza njega.
Njezina se gospodarica duboko poklonila i podignula pogled pre ma signoreu,
sjajnih oiju i rumenih obraza. On joj je ponudio ruku i nasmijeio se dok se
uspravljala, premda mu se u izrazu lica nazirao nekakav nemir, pomislila je
Catelina, neto usiljeno. Moda je to bila nelagoda. Pa, ako je upravo bio u krevetu
neke druge ene, to bi bilo i vie nego zaslueno.
Nisam te oekivala tako rano, Alfonso, rekla je njezina gospodarica.
Samo bi me krajnje hitni poslovi mogli zadrati podalje od vas, madam.
Hitni poslovi? Catelina se umalo podrugljivo nasmijala.
Na stubitu iznad nje su se zauli koraci. Odmaknuvi se od zida i nadajui se
da, tkogod to bio, nije primijetio njezino prislukivanje, ustuknula je korak nazad.
Pojavio se jedan od signoreovih ljudi i brzim korakom proao pored nje. Svojom
raupanom sijedom kosom i blisko smjetenim crnim oima u prolazu je Catelinu
podsjetio na zlovoljnu bijelu aplju. Nemarno je kimnuo glavom u njezinu smjeru i
otiao u predvorje, ususret njezinoj gospodarici i signoreu.
Ovaj... moj gospodaru? Signora? rekao je.
Okrenuli su se prema njemu.
Franco?
Fra Pandolf je ovdje, s poetnim skicama, gospodine, kad budete imali trenutak
vremena.

47

LFONSO JE REKAO:

Izvrsno. Kad je stigao, Franco?

Nekoliko trenutaka prije vas, signore. Odveo sam ga do male odaje uz Sjevernu
dvoranu.
Dobro.
Alfonso je posegnuo za Lucreziinom rukom i zajedno s njome krenuo za
Francom Guarnierom, glavnim majordomom, natrag prema stubitu. Obojica
mukaraca su hodala brzo, pa je Lucrezia morala uiniti dva za svaki Alfonsov dugi
korak.
Tko je fra Pandolf? upitala je.
Pandolf, rekao je Alfonso. On je slikar. Franjevaki fratar, iz samog Assisia.
Taj ovjek je genij veoma omiljen na dvoru. Njegovi radovi vise u nekoliko
kraljevskih palaa i...
Zato je ovdje?
Lucrezia je na Alfonsovu licu primijetila neto slino izrazu nezadovoljstva i
osjetila onu poznatu nelagodu na potiljku. Ugrizla se za usnu. Ne opet. Je li to bilo
zbog njezine upadice? Ili je u pitanju bilo njezino neznanje? Od one katastrofalne
prve brane noi i opetovanih neuspjeha koji su uslijedili, poela se bojati hoe li
Alfonsa iznova razoarati i sad se, svaki put kad bi mu se obratila, nad nju nadnosila
neugodno teka svjesnost o svakoj rijei koju bi izgovorila.
Bila je odluna pokuati sve da ispravi potekoe u njihovoj postelji, kakve god
one bile. Trudila se smijeiti, biti paljiva i privlaiti mu panju kad god bi tijekom
dana bili zajedno, ali tako ga je esto, ba kao i sada, naizgled uspijevala jedino
razljutiti.
Vidjela je kako mu pogled prelazi na njezine usne, nakon ega je rekao: Ve
neko vrijeme pregovaram o narudbi freske koju bi trebalo naslikati na zidu galerije
u dvorani na sjevernoj strani dvorca. Pandolf je ovdje da bi pokazao svoje prve
crtee.
to e biti prikazano na slici?
Priekaj dok ne vidi crtee.

RANIJE spomenuti fra Pandolf, otkrila je Lucrezia, bio je sjedokos, punaan mali

fratar, ija neugledna pojava i bezizraajne oi uope nisu ukazivale na izvanredan

umjetniki dar koji joj je Alfonso bio opisao. inio se, pomislila je, izuzetno
dosadnim i bezlinim. Kad su ona i Alfonso uli u prostoriju, fra Pandolf je zastao u
tihom razgovoru s visokim crnokosim mladiem dobi od nekih dvadeset godina i
naklonio im se.

48

U Alfonsovu se glasu mogao naslutiti osmijeh dok se obraao svojem

posjetitelju. Fra Pandolfe, kakvo je zadovoljstvo opet vas vidjeti u Ferrari.
Signore, ja sam taj koji je poaen, piskutavim je glasom uzvratio fra Pandolf.
Okrcnuvi se tamnoputom mladiu, rekao je: Jacomo, pronai crtee za signorea...
Mladi imena Jacomo je kimnuo glavom i razmotao dugaak svitak tekog
nauljenog platna kojim je bilo zatieno nekoliko velikih listova papira boje
bjelokosti. Morali su neko vrijeme stajati tako zamotani neprestano su se
pokuavali vratiti u prvobitan oblik i uvijali se dok se mladi trudio razvui ih.
Mogu li ja pomoi? rekla je Lucrezia, istupivi naprijed.
H-hvala vam, promucao je, previe zauzet onim to je inio da bi je pogledao.
Ali Alfonso je pucnuo prstima i Franco Guarniero je istupio iz sjena u kutu sobe, s
tekim svijenjakom u jednoj i velikom knjigom u drugoj ruci. Naklonivi se,
provukao se pored Lucrezie i njih su dvojica, on i mladi imena Jacomo, uspjeli
ukrotiti neposlune papire.
Fra Pandolf je ispruio zdepastu ruku i Alfonso je priao blie. Zadubio se
nekoliko minuta u crtee, namrtenih obrva, glasno diui. Lucrezia je ispruila vrat
da pogleda preko njegova ramena. milo se kao da je zaboravio daje i ona ovdje:
nije se pomicao niti je nekoliko dugih sekunda izrekao miljenja o crteima pred
sobom, ali onda je poeo gotovo neprimjetno kimati glavom.
Mmmm, napokon je rekao, glasom jedva jaim od apta. Sjajno. Ovo je nacrt
istog genija, Pandolfe.
Lucrezia je prije osjetila nego ula jedva primjetan uzdah olakanja koji je
ispunio sobu i vidjela kako fra Pandolf naas sklapa oi, kao da moli kratku molitvu.
Alfonso se okrenuo njoj. Lucrezia, doi vidjeti crtee, rekao je. Kai mi to
misli o njima.
Provukla se izmeu njega i ruba stola i Alfonso joj je spustio ruke na oba
ramena.
Slika koju je ugledala bila je udesna.
Bila je to pria o Jazonu i njegovoj potrazi za zlatnim runom. Skice su bile ive i
mone, jednostavno nacrtane finim ugljenom ali, pomislila je Lucrezia, pokazujui
strast i ivotnost snanije od bilo koje slike koju je dotad vidjela. Podignula je pogled
s papira do lica fra Pandolfa i svim silama pokuala zamisliti tako neuglednog,
mlitavog ovjeka kako s ugljenim tapiem medu punanim prstima energino
ak i grozniavo crta, rumen od zadovoljstva jer je uspio uhvatiti nadahnue koje
mu je upravo bljesnulo u mozgu, ali se zaudila shvativi da ga moe vidjeti tek kao
dokonog fratra koji neodreeno zuri u nebo pred praznim listom papira, s
neupotrijcbljenim ugljenom odloenim na stol do sebe.
Fra Pandolfov se pogled nije susreo s njezinim; nervozno se smijeio, ne
skidajui oiju s Alfonsa. Lucrezia se opet vratila crteima.
Pria je bila razbijena u nekoliko dijelova. Krajnji lijevi dio slike, vidjela je sada
Lucrezia, prikazivao je polazak Arga. Plemeniti Jazon stajao je na pramcu, rukom

49

prijateljski obgrlivi vrat pramanog kipa, oito nesvjestan buntovnog izraza na

licima svoje posade. Valovi su bili narisani s tek nekoliko slobodnih poteza
ugljenom, pa ipak je u njihovom kretanju i snazi bilo velike energije. Divila se
umjetnikovoj vjetini.
Na sljedeoj slici. Agro se naao usidren uz otok Tal. Veliki metalni div je jurio, a
Argonauti traili spas u bijegu preko kamenite obale. Jazon ih je predvodio, trei iz
tog prizora u sljedei, prema liku Medeje koja je pokazivala na blistavo krzno sa
svijenim ovnovim rogovima od zlata kako iza njezinih leda visi s povijenih grana
ogoljelog stabla. Bila je vitka poput utvare, razbaruene kose i skladnih udova.
Promatrala je Jazona s jasnom eljom u oima.
Lucrezia se nasmijeila, zamiljajui dovrenu sliku u njezinim punim bojama
kako se protee niza zid galerije u Sjevernoj dvorani, gdje e biti vidljiva svakome
tko iz glavnog predvorja ue unutra. Ali, udesna je! Bit e to prelijepa freska, rekla
je, nakratko zaboravivi na svoju estoku tjeskobu.
Alfonso joj je vre stegnuo nadlaktice i, dok su im se pogledi susretali, kutovi
usana su mu se iskrivili u osmijeh. Znai, Luerezia, svia ti se zamisao? rekao je.
Nadao sam se tome.
Jedva ekam vidjeti kako se oblikuje. Oboavam je! Lucrezia se okrenula kako
bi fra Pandolfu uputila osmijeh potovanja i, inei to, pogledom okrznula
tamnoputog mladia, Jacoma. Dotad ga je vidjela samo iz profila; ali sad joj je bio
okrenut licem i primijetila je, trgnuvi se od iznenaenja, kako mu niz stranu nosa i
preko obraza nepravilno silazi velika grimizna mrlja nalik mrljama krvi, pomislila
je, ali moda prije boje smrvljenih jagoda. Koa joj se najeila od odbojnosti nikad
prije nije izbliza vidjela tako unakaeno lice ali onda mu je pogledala u oi i
zaboravila na grimizni biljeg. Jacomo je s druge strane stola zurio u fratra. Bilo je
teko na licu mu proitati to misli, ali je ipak u njemu naslutila neto slino bijesu,
frustraciji, udnji i vatrenosti koja ju je iznenadila. Na obrazu mu je zatitrao mii, a
u oima se pojavio bljesak. Kad mu se pogled susreo s njezinim, trgnuo se i
zarumenio. Gr lica mu je popustio svjesno, uinilo se Lucrezii; jedan dugi
trenutak su im pogledi ostali vezani, a zatim je on pogledao ustranu.
Nastavila ga je promatrati i pitati se to je mislio tim pogledom. Nije to bio
uobiajeni pokoran pogled najamnika, pomislila je bio je uporan i istraujui, i od
njega su joj se najeile dlake na rukama.

50

juno od Ferrare, neto podalje od duge ceste to se pruala od

Bologne, pred velikim je ograenim dvoritem stajala kamena kua. Bila je u loem
stanju s jednog je ruba krova otpalo pet-est crjepova, razotkrivajui grede pod
njima, a dugako proelje bilo je na nekoliko mjesta vidljivo ispucalo, ali dvorite
pred njom bilo je isto. Uz jednu stranu je u dva reda bilo uredno posloeno nekih
desetak velikih baava i preko njih odloeno nekoliko irokih drvenih lopata. U
oblik piramide naslagana gomila punih vrea uzdizala se uz stranji zid kue, pod
produljenim trijemom drvenog krova, a dugaak niz sjajnih lopata bio je naslonjen
uza zid poput vojnika na otpustu.
EKOLIKO MILJA

U sreditu dvorita kameni je bunar bio pokriven tekim drvenim poklopcem.

Na suprotnoj strani vrta, na tlu pored ulaza, etiri su poravnana etvrtasta
humka bila prekrivena vlanom jutom. Ako su sliili kao to jesu svjeim
grobovima, tada se petoro od znoja sjajnih ljudi to su pred njima stajali inilo
grobarima. Svi su pogledavali u svjee iskopanu rupu u tlu i u veliku gomilu zemlje
koju su iz nje uklonili. Naslonjeni na drke lopata, provlaili su prljave ruke kroz
kosu, protezali bolna lea i meusobno razmjenjivali umorne drugarski osmijehe.
Bio je to odlian posao, momci, rekao je najstariji od petorice, pokazujui
glavom prema rupi. Koa oko oiju i uzdu ela bila mu je izbrazdana malim
oiljcima; jo mu ih je pokrivalo ruke i podlaktice. Jo samo da prebacimo platno i
tada mislim da smo zasluili malu uinu prije nego se prihvatimo bave.
Njegovi su drugovi uzvratili odobravajuim mrmljanjem. Otresli su nekoliko
komada gusto tkanog platna, svaki umoili u vjedro s vodom, a zatim njima obloili
rupu, najprije jedan sloj, pa drugi, uredno ih poravnavajui tako da se vie nije vidio
ni komadi nepokrivenog tla. Nakon paljivog pregleda jame, u skupini su se
zaputili prema kui, u prolazu naslanjajui svoje lopate do ostalih.
Unutranjost kue bila je jednako neista kao i njezina vanjtina. Mali prozori
glavne prostorije, prekriveni debelim etvorinama voskom natopljenog pergamenta,
proputali su tek malo svjetla. Tako je sve u velikoj kuhinji niskog stropa sliilo
sepijom narisanom crteu: stol prekriven loncima, tavama, tanjurima i vrevima,
rasklimana credenza, kameno ognjite nad kojim je visio eljezni raanj ureen nizom
ovjeenih posuda i pribora, i djevojka mrzovoljna izgleda od svojih petnaestak
godina, koja je sjedila na niskom stolcu pod jednim od prozora.
Kad su ljudi nahrupili na vrata, vatra je bila tek neto jaa od crvene eravice i
bijelog pepela.
Pomakni se i potakni tu vatru, Chiara, rekao je najstariji radnik. Svima hi
nam dobro dolo pivo i neto od one janjetine od juer, prije nego zaponemo s
gaenjem vapna. I morat emo se oprati.
Na te je rijei Chiara ustala i prignula se da dohvati koni mijeh. unula je pred
vatru, gurnula vrh mijeha u eravicu i poela polako upuhivati zrak dok nekoliko
sitnih plamiaka nije izbilo iz tinjajue eravice pougljenjenog drva. Preko toga je

51

dodala jo nekoliko cjepanica, a zatim opet dohvatila mijeh. Uskoro je pod velikim
kotlom punim vode vatra pouzdano pucketala. Hoete li zapoeti odmah nakon
jela, tata? rekla je najstarijem majstoru.
Eduardo Rossi je odmahnuo glavom. Mislim da trebamo malo predahnuti prije
nego se prihvatimo sljedee gomile.

rijei njezina oca, Chiara je pogledala jednog od radnika, zdepastog

djeaka otprilike njezine dobi, i glavom mu pokazala prema vratima. On je podignuo
obrve i tek joj kratko kimnuo glavom; dok se bavila rezanjem janjeeg buta i
urednim slaganjem odrezaka na pladanj, Chiari su se usne iskrivile u osmijeh.
Dohvatila je s police nekoliko plosnatih, okruglih hljebova kruha i dodala ih s
janjetinom ocu i ostalima koji su posjedali oko stola. Zatim je napustila prostoriju,
kao da e se uputiti na gornji kat, ali je ostala uz vrata, promatrajui oca kako kida
hljeb na velike komade i dodaje ih uokolo. Ljudi su se sami posluili odrescima
janjetine.
NA TE

Zdepasti momak koji joj je bio zapeo za oko prvi je dovrio s jelom. Odgurnuvi
stolicu unatrag, poao je do vatre. Na podu uz ognjite nalazila se velika drvena
zdjela nainjena od rebrenica, nalik napola prerezanoj bavi. Omotavi jednu ruku
tkaninom, momak je nagnuo kotao, ulivi neto vrele vode u zdjelu.
Pazi da dobro opere te ruke, Niccolo, rekao je Chiarin otac. Znam da emo
imati rukavice, ali ne elim prljavtinu u vapnu.
Niccolo je kimnuo glavom. Kleknuvi, paljivo je oprao ruke u vreloj vodi,
uklonio zemlju ispod noktiju, a zatim ih ustro istrljao sve do zglavaka. Provjerio je
dlanove i nadlanice obiju ruku, a zatim dvaput zahvatio vode i njome umio lice.
Uklonio je kosu s oiju, skutom koulje obrisao lice i otro ruke o hlae. Kimnuvi
glavom ostalima, iziao je kroz vrata u dvorite.

NISAM vjerovala da u danas nasamo razgovarati s tobom. Ranije ste se svi inili
tako zaposlenima, rekla je Chiara. Niccolo nije nita odgovorio, ali se nagnuo
naprijed i usnama potraio njezine. Podignula je lice prema njegovom i on ju je
poljubio. Jednom je rukom kliznuo uz njezin prsluk da joj stegne dojku, na to se
Chiara povila unatrag i stisnula se uz njega, pritisnuvi ga bokovima. Niccolova je
ruka potraila porub njezine haljine; razmiui tkaninu, posegnuo je nagore kroz
podsuknje. Chiara je razmaknula koljena.
Ali ve nakon nekoliko sekunda zauli su lupu vrata i glasan govor u dvoritu.
Niccolo i Chiara su se sledili.
Cazzo! prosiktao je Niccolo. Izvukao je ruku ispod Chiarine haljine, a ona
podignula prste do kose, uklanjajui pramenove koji su joj pali na lice.

52

Tvoj prokleti otac! bijesno je izustio Niccolo. Mislio sam da bismo mogli imati
najmanje pola sata.
Chiara se uspravila. Usne su joj bile vlane i pune obrisala ih je nadlanicom.
Niccolo brzo! Izidi kroz ta vrata. Pokazala je na suprotnu stranu taglja. Ja u
ostati ovdje dok im se ne pridrui i dok se opet ne zaokupe poslom.
Niccolo se prignuo da je poljubi ondje gdje su joj se vrhovi grudi utiskivali u
ovratnik haljine. Uskoro emo pronai pravi trenutak obeavam, rekao je.
Molim te, budi oprezan, rekla je Chiara. Mrzim kada gasite vapno. Mijea li
i ti danas?
Ne.
Pa, Bogu hvala makar na tome.

BARNABEO i Niccolo, donesite bavu ovamo! dozvao je Chiarin otac.

Dvojica mukaraca dokotrljali su jednu bavu na metar od svjee razgrnute
jame. Bila je vrsto graena, optoena brojnim eljeznim obruima, na vrlui iroka.
Dobro. Vode! Chiara, cara, dodi i prihvati se erma.
Chiara se pojavila iza taglja i stala na svoje mjesto do bunara.
Sva petorica mukaraca poredali su se s drvenim vjedrima u rukama izmeu
bave i zdenca i u samo nekoliko trenutaka napunili bavu otprilike do etvrtine.
A sada, rekao je Chiarin otac, pokrijte se, svi!
On i ostala etvorica mukaraca opasali su oko sebe kone pregae, donji dio lica
omotali presavijenim platnom i na koncu navukli teke kone rukavice.
Barnabeo, ti i Antonio donesite vreu.
Chiara je zadrala dah. Bez obzira koliko je puta kao ki vode gradskog ceha
vapnara ovo vidjela, nikad poetak gaenja vapna nije promatrala, a da joj srce ne bi
bre zakucalo. Vidjela je previe nezgoda nagledala se uasa od opeklina.

BARNABEO i Antonio su podignuli veliku vreu na rub bave. Eduardo je izvukao

no. Spremni? upitao je ostale.

Oni su kimnuli glavama.

Niccolo, je li pokrov spreman?
Opet kimanje glavom.
Dobro navlaen?

53

Kimanje.
Onda dobro. Idemo.
Eduardo je zastao poput ovjeka koji se sprema s velike visine skoiti u vodu.
Zatim je, nakon dubokog uzdaha, gurnuo otricu noa u nabubrjelu jutu i povukao
ga uzdu vree. Bijeli prah je uz otro itanje poeo brzo istjecati u vodu u bavi.
Barnabeo i Antonio su istresli ostatke iz vree i Niccolo se brzo primaknuo da
prebaci vlano platno preko otvora bave dok je para pod njim divlje sukljala.
Svi osim Eduarda su se odmaknuli; Barnabeo mu je dodao jednu lopatu dugake
drke.
Uslijedio je dugaak trenutak tiine. Kao to je to inio kod svakog gaenja
vapna, Eduardo je napregnuo ui da uje prve zvukove.
Ritmino lupanje. Tekuina je itala i praskala, a bava se malo pomaknula na
tlu. Lupanje se pojaalo i bava se poela tresti kao da je u njoj zatoeno neko
gnjevno stvorenje koje se svim silama pokuava probiti van. Eduardo je podignuo
drvenu lopatu i poloio je na platno pokuavajui ga poravnati, ali para je nastavila
izvirati u nekoliko smjerova. Veliki komad vrueg vapna prsnuo je van i on je
odskoio unazad, zatomivi u sebi jauk bola kad mu je vapno poprskalo izloenu
kou izmeu rukavice i zavrnutog rukava. Na mjestu gdje ju je vapno dotaknulo
koa je odmah porumenjela. Bit e to jo jedan oiljak koji e se pridruiti stotinama
drugih koji su mu ve prekrivali ruke i lice.
Priekao je dok komeanje i kljuanje nije poelo splanjavati, pa jednom rukom
dohvatio juteno platno i polako ga podignuo, lica iskrivljenog od iekivanja,
odmiui se unatrag to je vie mogao. Otkriveno, jo uvijek zapareno vapno se
oglasilo prosvjedom i ispljunulo jo nekoliko uarenih grumena prema njemu, ali
ovaj put su svi oni promaili i pali na tlo. Oiju stisnutih u uske proreze i usta
iskrivljenih kao da e kliknuti, Eduardo je gurnuo lopatu u vulkanski sadraj bave.
Objema rukama vrsto stiui drku, kratko je vrijeme lopatom inio osmice,
gurajui vapno naprijed i natrag kako bi razbio zaostalo vrsto grumenje, a zatim ju
je izvukao, udario njome o rub bave da otrese ostatke mjeavine i vratio platno na
njegovo mjesto.
Mahnita aktivnost u bavi poela se stiavati. Eduardo je opet promijeao.
Priekao. Pa opet promijeao.
Dobro, momci. U jamu s njime.
Svi su se radnici okupili oko bave da je primaknu onaj preostali metar do jame.
Oprezno, centimetar po centimetar, dogurali su je na pravo mjesto i zatim nagnuli.
Kai slina smjesa prosula se u platnom obloenu jamu.
Eduardo i ostali su se odmaknuli, teko diui.
Eno ga, momci. Jedna je gotova, ostaju jo tri. Bit e ovo buka uistinu dostojna
nove freske u Castellu Estenseu, rekao je s podosta ponosa u glasu. Djeaci, trebali
bismo biti veoma ponosni to ovako sluimo svojem vojvodi.

54

CHIARA je pogledala Niccoloa. Nasmijeio joj se osmijehom u kojem je bilo mnogo

obeanja i ona je vrhom jezika oblizala odjednom prilino suhu gornju usnu.

55

bio je sputen. Nebo je bilo boje starog kositra, a sitna

kiica mrekala je povrinu vode u opkopu. etiri velika crvena tornja Castella sjala
su nad kiom ispranim gradom poput namrgoenih straara, agresivne vojne
preciznosti poneto omekane i zamrljane kiom natopljenim zrakom. Dijamantne
kapljice visjele su uzdu svih balustrada od bijelog kamena.
LAVNI POKRETNI MOST

Pokisla skupina skrenula je na glavni trg pred dvorcem upravo kad je zvono
katedrale poelo oglaavati podne: etiri jahaa, jedna mala dvokolica nakrcana
prtljagom i, vezana za nju, blatom uprljana bijela mazga sputenih uiju, struui
malim kopitima po ulinim kockama kao da je previe umorna da bi odigla noge od
poda. Skupina je prela trg i kloparajui prela pokretni most.
Kad su doli do sredinjeg dvorita, Giovanni de' Medici je rukom preao niz
vrat svoga konja. Izvukao je noge iz stremena, prebacio nogu konju preko leda i
skoio dolje. Promekoljivi ramena, protegnuo je leda da ublai utrnulost od sati
sjedenja u sedlu dok je nekoliko Estenseovih konjuara izlazilo pozdraviti pridolice.
Jedan je, visok, okrugla lica i vedra dranja, prihvatio uzde Giovannieva konja.
Hvala vam, rekao je Giovanni. Posve je pokisla --- kao i svi konji. Moete li je
istimariti i prekriti pokrivaem?
Naravno, signore. Svi e konji biti posueni i odmah smjeteni u talu.
Ime joj je Brezza, zapoeo je Giovanni, i ona...
Vanni! Prekinuo ga je vrisak. Vanni!
Lucrezia je trala preko dvorita, rukama bez otmjenosti pridiui halje.
Nasmijeio se i zaputio joj se ususret. Ona je ispustila haljine i obgrlila ga rukama;
uzvrativi joj zagrljaj, podignuo ju je visoko u zrak.
O, Vanni, napokon si ovdje! Ali, ti si potpuno promoen! Kako si putovao? Je li
bilo grozno? Kako su mama i ah! Odgurnula ga je i stala pred njega, usta irom
otvorenih od iznenaenja. Ah, cielo! Violetta!
Ugledala je mazgu. Zadovoljan uinkom iznenaenja koje joj je priredio,
Giovanni je promatrao kako njegova roakinja odlazi niz dvorite do mjesta gdje je
iza dvokolice stajala mrzovoljna mazga. Prebacila joj je ruke oko prljavog bijelog
vrata i ona je zabacila glavu, nervozno zatoptavi kopitima. Jedan je konjuar
odvezao povodac kojim je bila vezana za stranju stranicu dvokolice. Lucrezia je
dlanovima obuhvatila njuku ivotinje, poljubila je, a zatim se sjajnih oiju opet
okrenula Giovanniu. Prsluk i rukavi bili su joj sada umrljani kiom i blatom, a lice
prljavo. Giovanni je nadlanicom obrisao oi i nasmijao se. Pogledaj se, rekao je.
Nita se nije promijenilo...
Doveo si je, rekla je Lucrezia, blatnjava i iroko se smijeei, ne obazirui se na
njegove rijei.
To u protumaiti kao da ti je drago.

56

Je li cijelim putem prosvjedovala?

Nego to je. Boe, Crezzi, ne mogu shvatiti zato je toliko voli. Ona ima
najprgaviju ud i...
Nemoj! Ne budi tako grozan! Ona je moja draga mazga i ja je volim i volim
tebe jer si je doveo. Lucrezia ga je opet zagrlila. Dolazi, sklonimo se s kie.
Zatim je, povisivi glas, rekla: Molim vas sve da uete unutra. Sluge e vas
povesti do vaih soba, gdje moete presvui tu mokru odjeu. Bit e spremna topla
kupka i vino, a vjerujem da je u Istonoj dvorani ve upaljena vatra.
Giovanni joj je ponudio svoju ruku, odjednom nekako samozadovoljan i
izgledajui stariji od svojih petnaest godina. Lucrezia ju je prihvatila objema rukama
i vrsto stegnula, opet mu se nasmijeivi. Sada se na vratima pojavilo jo slugu u
sjajnim livrejama; inilo se, pomislio je Giovanni, kao da ne pripadaju ovdje vani,
poput skupine kunih maaka u polju. Ramena pognutih zbog kie, pohitali su
pozdraviti pridolice i skloniti ih s kie i drutvo iz Cafaggiola je u pokislom meteu
napokon ulo u Castello.

VRAAJUI se na konju iz lova sokolovima, Alfonso je zauo buku u dvoritu.

Usporio je konja. Zastavi u sjenama prolaza iza stranjeg pokretnog mosta,

provukao je ruku kroz mokru kosu i pogledom preao po likovima u dvoritu.
Potoi kinice slijevao mu se straga niz vrat. Jedan je njegov konjuar vodio blatom
prekrivenog zdepastog konja dotad vezanog uz rudo natkrivene dvokolice dok
je drugi drao uzde lijepe male kestenaste kobile. Jo su tri konja odvedena u tale, u
drutvu oito vremene i blatom posve prekrivene bijele mazge. Skupina slugu je
skidala prtljagu s dvokolice a tada je ugledao nju.
Lucrezia.
Lice i ruke su joj bili umrljani blatom, a haljina nevjerojatno prljava, ali lice joj je
sjalo od zadovoljstva. Oi su joj blistale dok se smijala vitkom tamnoputom djeaku i
Alfonsu se srce naas stegnulo, dok nije prepoznao pridolicu. Misli obuzetih
sokolovima, zaboravio je da bi danas trebao stii roak njegove ene.
Lucrezia je vrsto drala djeakovu ruku i tijesno pripijena uz njega pratila ga
prema ulazu. Djeak je zabacio glavu i nasmijao se neemu to je Lucrezia rekla. Ona
mu je ispustila ruku i snano ga gurnula u bok, izbacivi ga iz ravnotee. Uspravio
se i ubo je prstom u rebra i Alfonso ju je uo kako jei, dae i smije se.
Osjetio je kako mu trbuh probija vrela otrica neodobravanja. Vilica mu se
stegnula i nekakva mu vrtoglavica zahvatila utrobu. Kao u trenutcima kad bi mu se
konj preplaio i poskoio pod njim, Alfonsa je proeo osjeaj nagomilane
neizvjesnosti pred spoznajom potencijalno neobuzdane sile.
Brzo diui, stisnuo je ake, vratio se u sjene prolaza i priekao dok njegova ena
i njezin roak ne uu u dvorac. Kad je bio siguran da su otili, proao je kroz boni
prolaz, siao niz usko stubite i zaputio se niz hodnik koji je vodio do tamnica.

57

ALFONSO nije ovdje, rekla je Lucrezia, uspinjui se s Giovanniem uz iroko spiralno

stubite. S krivnjom je osjetio olakanje koje je ipak bilo kratkog vijeka jer je ona
dodala: Vani je, u sokolarenju uskoro e se vratiti. Mislila sam da e biti ovdje i
prije tvoga dolaska.
Giovanniu su namoene izme kripale pri svakom koraku, isputajui
mjehurie vode na avovima. Osvrnuvi se, ugledao je trag svjetlucavih stopa. Noge
su mu bile posve promrzle. Bilo mu je bolno pitati Lucreziu o njezinu novom ivotu.
Sva pitanja koja je smiljao tijekom tri dana koliko im je trebalo da dojau iz
Cafaggiola sada su uporno zahtijevala da budu izgovorena. Ponavljao ih je u glavi,
uvijek iznova, zamiljajui njih dvoje kako sjede sami: on postavljajui pitanja, a ona
oblivena suzama, priznajui da ivi ivot okrutne podlonosti ovjeku kojega je
Giovannieva mata preobrazila iz nekoga tko mu se jednostavno nije sviao u
perjem obraslo i na sve spremno udovite. Ali sada, ovdje u Ferrari, zatekao se
suoen s Lucreziom koja se samo inila ushienom jer ga vidi; izgledalo je da se u
svojem novom ivotu osjea kao kod kue, odraslija nego ikad. Osjeao se glupavim
i djetinjastim i pitanja su mu sada zvuala smijeno.
Znao je da ih nee postaviti.
Evo te. Moe se presvui a i ja u morati promijeniti odjeu. Kako su mama
i tata? opet je upitala Lucrezia. ao mi je to nisu mogli doi. Osjea li se tata
uistinu bolje? I Giulietta, je li ona dobro?
Giovanni ju je slijedio u veliku sobu. Jedan je zid prekrivala tapiserija s
prikazom vrhunca uspjenog lova, s vrhovima Castella vidljivim u pozadini, nad
drveem. U sobi se nalazio krevet s baldahinom, dvije sjajno ulatene preklopne
stolice i nizak stol. Ne toliko razliito od njegove sobe u Cafaggiolu, samo urednije.
Lucrezia je sjela na rub kreveta.
Svi su dobro, rekao je. Tetak Cosimo se jo odmara, ali teta Eleanora kae da,
nakon to je tjednima bio krotak i posluan pacijent, opet postaje zahtjevan, pa joj se
onakav mnogo vie sviao nego posve zdrav.
Lucrezia se nasmijala.
Poruuju ti da te vole i alju puna kola darova i pisama, rekao je Giovanni,
sjedajui i pokuavajui svui jednu od izama. Onako vlana, stisnula mu se uz
nogu. Muio se s njome, lagano obliven znojem, a onda ispruio nogu prema
Lucrezii. Ona se nasmijeila, prignula se i vrsto ga uhvatila za gleanj. Oduprijevi
se jednom nogom o stolicu, snano je povukla i trznula. Uz vlaan uzdah, izma mu
je spuznula s noge, a ona posrnula unatrag, smijui se.
Moe li mi sada svui i drugu? upitao je Giovanni.

LUCREZIA se estoko trudila paljivo sluati Giovannieve novosti iz Cafaggiola dok je

on odijevao istu, suhu odjeu, ali sada, nakon to je prva euforina navala
oduevljenja to ga vidi splasnula, postala je svjesna svoje zbunjenosti i
ravnodunosti, nemogunosti da se usredotoi na ono to je on imao rei.

58

Promatrajui ga, bila je rastrgana nadvoje. Prvo, otar ubod udnje za domom
stegnuo joj je grlo dok je prepriavao dugu litaniju savjeta po Giuliettinim uputama.
Bio je to lako prepoznatljiv Giuliettin stil pazi li da svake veeri potpuno raelja kosu i
skrbi li ta kuharska pomonica jesu li Lucreziine potkoulje kako valja suhe i prozraene prije nego
joj ih dade odjenuti? Ipak, u isto vrijeme joj je, poput preobilnog obroka mesa, trbuh
teko pritiskala neugodna gruda srdbe prema roditeljima koja je u njoj rasla jo od
prve brane noi.
Kako su se razvijale stvari s Alfonsom, znala je da ne ispunjava svoju ulogu
onako kako su joj roditelji morali zamiljati. Ona je bila sredstvo koje e dinastiji Este
donijeti nasljednika ali sve je vie bila svjesna da je napokon tek neto vie od
obine robe, odgojena sa svrhom, poput punokrvne junice, i prolog listopada od
svojih rodi telja doslovno prodana svojemu muu. Njezini majka i otac, naravno,
nisu nita znali o groznoj, upornoj napetosti koja je sada pri svakom susretu s
Alfonsom iz nje isisavala spontanost. Kako su mogli znati? Ali nekako su, bijesno je
pomislila Lucrezia, ipak morali znati. Morali su naslutiti.
Slua li, Crezzi? ula je kako govori Giovanni.
to?
Slua li? Izgleda napola usnula.
Ne mislim rei, da, sluam. I ne, ne spavam. Naravno da ne spavam.
Giovanni se namrtio na nju. eljela mu je rei o Boe, tako mu je eljela rei!
Rijei su joj se gomilale u ustima, zahtijevajui da im se podari sloboda. Ipak,
povjeriti mu se znailo bi uvlaiti ga u izdajnike vode intimnosti za koju je znala da
je ne moe ni s kim dijeliti. Tako se dugo povjeravala svojem roaku, o toliko mnogo
stvari bili su najbliskiji prijatelji toliko godina ali ova se nova situacija
isprijeila medu njima poput zida od opeke. Lucrezia je znala da nikome ne moe
opisivati sramotni neuspjeh svojega braka. Od same pomisli na to da bi joj te rijei
mogle izii iz usta utroba joj se uskomeala, a lice usplamtjelo.
Giovanni je rekao: Crezzi zar neto nije u redu?
Znala je da on upravo to sluti. Sporo je udahnula, kratko oklijevala i zatim se,
svjesna da mu to ne moe kazati, nasmijeila i rekla: Ne, doista nije tako.
Nekoliko dugakih sekunda su se promatrali. Lucreziin osmijeh kao da je bio
zaleen. Zatim je Giovanni rekao: Pa, ako ipak neto ne bude kako valja, kai mi,
razumije li? elim da mi kae.
Lucrezia je kimnula glavom.

Do BOIA je bilo preostalo jo samo tjedan dana i nadobudno jutarnje sunce trudilo

se svim silama probiti kroz iskrzane oblake. Izvan Castella, na velikom otvorenom
prostoru pred dvorcem, estorica ljudi gradili su drvenu dvoranu dovoljno veliku da
ugosti dvadeset do trideset gostiju. Brojna puna kola pijeska iskrcana su i sad je on u
debelom sloju razvuen preko velikog pravokutnika po ijoj se sredini pruala do

59

pojasa visoka ograda od drvenih stupova, u spiralama obojanih crvenim, bijelim i

zelenim bojama Estea; uinkovito je prostor dijelila nadvoje.
Sutra e se prije gozbe odrati viteko nadmetanje, rekla je Lucrezia. Alfonso
je rekao da to ovisi o vremenu, ali sad kad je kia prestala, oekujem da e se sve
odvijati prema planu. Nadam se tomu.
Giovanni je promatrao kako novo borilite poprima prepoznatljive obrise. Ba
mi se svia zamisao da se pokuam natjecati, rekao je.
Lucrezia je podsmjeljivo otpuhnula. Samo zato jer misli da dobro jae?
upitala je, podbadajui ga. Nc zaboravi to se dogodilo jadnom kralju Francuske.
Namrtila se. Doi moemo pogledati zavrne pripreme za gozbu.
Preli su pokretni most i kroz ogromna prednja vrata uli u dvorac. Drei se za
ruke, proli su kroz predvorje i niz hodnik u Sjevernu dvoranu u kojoj se gozba
trebala odrati.
Prostorija je doslovno bila gotovo prekrivena ljudima. Ljudima na ljestvama to
su postavljali stotine malih crvenih, bijelih i zelenih zastava; ljudima to su vjeali
blistave svijenjake s kojih su visjeli uresi od zlatnog papira; ljudima koji su podizali
ogromnu prugastu platnenu nadstrenicu i ukraavali svaki komadi prostora
vodoravan i okomit velikim cvjetnim vijencima. I tri su stola bila ureena, s jo
vie cvijea, voa, svijea, vrpci i veim brojem nagih kipia, vrlo vjernih i izraenih
od nekakvog tamnosmeeg materijala.
to je ovo? upitao je Giovanni, posegnuvi da jednu od njih uzme u ruku.
Neka vrsta biskvita, rekla je Lucrezia.
Giovanni je frknuo. Hmm. Prilino impresivne mjere za biskvit... Pogledao ju
je podignutih obrva.
Lucrezia se nasmijala. Ah, tako mi je drago to si ovdje, Vanni!
Vratio je kipi na stol i obzirno rasuo cvijee pred njim kako bi mu sauvao
ednost. Stisnuo je ruku svoje roakinje i rekao: A meni je drago to ti nema vie
posla. Mislio sam da e spadati s nogu nadgledajui sve ovo teta Eleanora je
uvijek mahnita na dan gozbe, a oni u Cafaggiolu nikad nisu priredili nita ovolikih
razmjera.
Uslijedio je trenutak nelagodne tiine.
Pa, Alfonso radije eli sam organizirati ova dogaanja, nespretno je rekla
Lucrezia. Nije tome dodala misao koja joj je buno jeala u glavi, da ona udi udi
za prigodom da joj u dvorcu povjere i neku ulogu pored one novonabavljenog
umjetnikog blaga, ali da je Alfonso, ini se, odluan osujetiti sve njezine napore u
preuzimanju bilo kakve aktivne uloge u voenju kuanstva.
Smeta li ti to? upitao je Giovanni, namrtivi se.
Malo, pretpostavljam. Osmijeh joj je bio ukoen i prilino apologetski. Moda
samo misli da to ne bih trebala obavljati sama.
Jesi li to od njega traila?

60

Lucrezia je slegnula ramenima. Prolo je tek tjedan dana otkad joj je Alfonso
iznio svoja miljenja o svemu tome, dovoljno jasno da joj ni na pamet ne padne takve
zahtjeve ponavljati.
Kuhinje Castella bile su vee, bolje opremljene i daleko praktinije od starih i prilino
zaputenih prostorija u Cafaggiolu ali, po Lucreziinu miljenju, u nizovima napadno novih
penica od crvene opeke i zidovima na kojima gotovo da i nije bilo prozora bilo je mnogo
manje arma. Ona stoji na pragu, promatra kuhare, vinare, znojem oblivene sudopere,
posveene svojim bezbrojnim zadaama. Nekoliko je trenutaka u svoj toj buci i jetkoj
izmaglici modrog dima nitko ne primjeuje. A zatim neki djeak Lucrezia pomilja, nema
mu vie od dvanaest laktom gura svoga susjeda i pokazuje glavom u njezinu smjeru. Jedan
po jedan, poput jelena na pojilitu, napola svjesnih mogue opasnosti, podiu pogled sa
svojega posla i zure u nju. Sva aktivnost u kuhinji je zamrla.
Lucrezii rumenilo oblijeva lice. Molim vas, kae, molim vas, nemojte zbog mene
prekidati posao. Samo sam poeljela upoznati se s novom sredinom. Molim vas, nastavite.
Oni se vraaju svojim prekinutim zadaama, lea opet povijenih nad loncima i ranjima,
ali jedan krupan ovjek istupa naprijed, smijei se i naklanja, i Lucrezia mu uzvraa osmijeh.
Moja damo, govori joj, poaeni smo to vas vidimo ovdje dolje. Dobrodoli u
Ferraru. Jeste li eljeli neto posebno vidjeti?
Lucrezia odmahuje glavom. Ne samo sam se nadala danas jo malo istraiti dvorac.
I... Oklijevala je.
Moja damo?
Grizui nokat na palcu, Lucrezia govori: Pomalo jesam gladna.
Golem lik stoji ruku podboenih na bokovima i smije se. Pa, ako je moja dama gladna,
moramo odmah poduzeti neto u vezi s time. Pokazuje joj rukom da bi trebala poi s njime
kroz kuhinju. Zajedno prelaze veliku, pretrpanu prostoriju.
Dakle, to biste eljeli, signora? govori joj, poseui u zdjelu. Moda breskvu? Baca
breskvu u zrak, hvata je jednom rukom i iznenaujue vjeto, a zatim joj je prua uz
naklon i galantan zamah rukom, poput arobnjaka koji dovrava opsjenu. Ili, zato ne biste
pojeli malu zdjelicu riko te i meda? Imamo prekrasnu slatku rikotu, jutros svjee prispjelu iz
mljekare.
Lucrezia se poela premiljati koja bi od ponuene hrane mogla biti najizazovnija, kad
kod svojeg pratioca osjeti iznenadnu ukoenost. Okree se da bi vidjela Alfonsa kako stoji na
onom istom pragu koji je ona upruvo napustila. Na licu njezina supruga se jasno razabire
neodobravanje.
Madam, mogu li s vama kratko popriati, kae Alfonso. Glas mu je jedva glasniji od
apta, ali se s lakoom probija kroz kuhinjsku buku. Lucrezia se ispriava i pridruuje
Alfonsu koji je uzima za ruku stisak mu je bolan i odvodi je iz kuhinje. Prilino sam
iznenaen to sam te tamo zatekao, Lucrezia, govori.
Razgledavala sam Castello.
Mislio sam da sam bio posve jasan kad sam rekao kako sve zahtjeve oko jela, sve planove
jelovnika, treba u kuhinju dostavljati preko Guarniera...
Svakako jeste, gospodine. Nisam...

61

Nije bitno to ne ini. Brine me ono to ini.

Lucrezii se stee grlo. Alfonsu oi sjaje. Ona iza njegova neodreenog izraza lica osjea
kataklizmiki gnjev. Zrak meu njima gotovo pucketa od njega, poput neujne grmljavine u
sparnoj noi ali, kad opet progovara, glas mu je tih i tek nagovjetaj drhtaja odaje njegov
nemir.
Moda bi, govori, bilo najbolje ako bi i dalje meni preputala skrb o organizaciji
kuanskih poslova. Prisnost kakvoj sam upravo svjedoio neizbjeno e voditi do
neuinkovitosti i do toga da e osoblje sebi poeti uzimati previe slobode. Ne treba se
optereivati upravljanjem kuhinjom.
Pogled kojim je odmjerava je zastraujui: prazan i neitljiv. Zatim se sputa do njezinih
usta, naas joj zastaje na grudima, a onda opet vraa na lice. Hladno kae: Ne oekujem te
opet vidjeti u donjim dijelovima dvorca, Lucrezia.
Okrenula se natrag Giovanniu, rastrganih misli, dok je vjetar zveckao olovom
zalivenim oknima prozora spavaonice.

je klicala kad je lik u oklopu podignuo vizir i nasmijeio se Lucrezii.

Podignuo je koplje uvis i ispruio ga prema gledalitu i mjestu na kojem je ona
sjedila. Lucrezia se nagnula naprijed s dugom zelenom vrpcom u ruci i vezala svoju
nagradu u vor na vrhu koplja.

GOMILA

Na vlastito iznenaenje, to joj se uinilo neugodno intimnim i natjeralo joj

rumenilo na obraze. Vidjevi to, vitez se jo ire nasmijeio, ali onda je Lucrezia
primijetila kako pogledava prema Alfonsu. Ovome je pogled, gotovo bez treptaja,
ravnoduno poivao na vitezovu licu; vitezu je osmijeh izblijedio. Povukao je konja
unatrag, koplja sada vodoravno sputenog i rukohvata pritisnutog uz bok.
Zato si izabrala njega? tiho je upitao Alfonso dok je vitez uz vedar pljesak
gledalaca otrim potezanjem uzda okretao velikog sivca ulijevo i u bunom kasu
odlazio prema suprotnom kraju borilita, a mala zelena vrpca mu veselo leprala na
vrhu koplja. Zato njega, a ne nekoga drugoga?
Lucrezia nije bila sigurna kako mu odgovoriti. Jo uvijek povrijeena
Alfonsovim stalnim neobaziranjem na njezine pokuaje da se udomai u dvorcu,
sada se borila s mogunou da joj se ta zlovolja ne primijeti u glasu. Svidjelo mi se
kako izgleda, rekla je. Hoe li ga njezin odgovor razbjesniti? Malo je uzdignula
bradu i pridodala: A i njegov konj mi se svidio vie od ostalih.
Alfonsu su se trznule usne. Razlog jednako dobar kao i svi ostali,
pretpostavljam. to vi kaete, signore? Okrenuo se Giovanniu.
Crezzi ima dobro oko za konje, gospodine. Taj sivac je zbilja neto.
Sigurno jest. I Zudio je spektakularan kopljanik ve sam ga u nekoliko
prigoda gledao. Dobro si izabrala, rekao je Lucrezii. Ona se uspjela nasmijeiti.
Takmaci su postavili svoje konje na poloaj sa svake strane prugaste ograde, na
suprotnim krajevima trkalita. Velike ivotinje su nemirno koraale ustranu i rzale;

62

jedan je pastuh zakopao kopitom pijesak poput bijesnog bika, zabacio glavu i
razdraljivo zategao uzde. Jahai su se promekoljili u sedlu i ispruili svoje oruje.
Na jednoj strani dvorita, na pola puta izmeu dvojice boraca, maleni podij bio
je presvuen bojama Estea. Na njemu je stajao djeak. U ruci mu je bila zastava s
Esteovim grbom podignuta uvis koliko je mogao dosegnuti.
Mrmljanje gomile je posve utihnulo. Oba su borca spustili svoje vizire.
Lucrezii su prsti bili vrsto isprepleteni, gotovo do boli.
Djeaku se lice iskrivilo u odlunu grimasu dok je zamahivao zastavicom
nadolje.
Konji su se pokrenuli i poeli ubrzavati. Kopita su im potmulo udarala o pijesak,
a oba se koplja sada spustila u vodoravan poloaj. Dok su se bliili sredini terena,
Lucrezia je osjetila kako joj se ramena sputaju, a oni kapci suavaju u uske
procjepe. Leima se oduprla o sjedalicu, kao da se eli zatititi od sudara.
Glasno je uzdahnula kad je Zudiovo koplje pronalo svoju metu, smrskavi se
pri udarcu; njegov je protivnik poletio unatrag, ali se ispravio i zadrao ravnoteu. Iz
gomile se prolomilo glasno odobravanje. Giovanni je vedro uskliknuo. Alfonso nije
rekao ni rijei, ali se nagnuo naprijed i preklopljenim rukama se naslonio o ogradu
gledalita.
Jahai su odjahali natrag do svojih pozicija i pripremili se za ponovni polazak.
Netko je posegnuo i vezao Lucreziinu zelenu maramu na kraj Zudiova novog koplja.
Ovaj je odmjerio teinu novog oruja, pritisnuvi ga vre uz bok. Siveve snane
prednje noge su se propele i na sekundu ostale visjeti u zraku. Lucrezia je zadrala
dah. Pri pogledu na povijen vrat konja i napete miie nogu dok je kopitima udarao
o zemlju, odjednom se prestraila njegove snage, osjetivi mo i energiju i sirovu
mukost prizora pred sobom, onu mukost koja je u njezinoj spavaonici jo uvijek
bila sputana i zbunjena i uznemirena. Kad su Zudio i njegov protivnik ponovo
krenuli u napad, Lucrezii se uinilo da se njihova ispruena koplja rugaju i njoj i
Alfonsu. Je li njezin suprug razmiljao o istome? Oi su mu sjajile, a pogled mu bio
prikovan na dvojicu boraca. Vru joj je osjeaj preplavio utrobu kad se u sebi zapitala
moe li to prpono prikazivanje tako neobuzdane, nasilne snage napokon probiti
neoekivanu barijeru u njezinu muu. Moda e ovo biti dovoljno da...
Giovanni je opet zazvidao i vedro uskliknuo.
Iz publike se prolomio pljesak.
Lucrezii se panja opet vratila na borilite.
Zudio je podizao svoj vizir. Desna ruka kojom je drao drugo smrskano koplje
bila mu je visoko podignuta. Sivac se opet uspravio na stranje noge, a s druge
strane prugaste ograde drugi je vitez leao ispruen na pijesku, ve se nespretno
pridiui na lakte. Njegov je konj oputenih uzda kasao prema najudaljenijem kutu
borilita gdje se nekoliko mladia rasporedilo da ga uhvate.
Krajnje uvjerljiv uspjeh izabranog borca, Lucrezia, rekao je Alfonso, poletno
pljeui. Odmjerio ju je postrance, pogledom joj prelazei s oiju na usta i natrag.
Lucrezia mu se nasmijeila.

63

ONA JE pravo otkrie, Este. U ovom su te sluaju Medicii uinili ponosnim.

Agnese de Rovigo nije rekla nita dok se njezin mu naklanjao Alfonsu i time
mu odavao oduevljeno priznanje za novu vojvotkinju od Ferrare. Ipak, Alfonso je
mogao vidjeti da Agnese ne skida pogled svojih crnih oiju s Lucrezie koja je toga
trena bila zabavljena vedrim razgovorom s jednim od dvorjana.
Nije tvoj uobiajeni tip, Alfonso, apnula je kad joj se mu okrenuo kako bi
porazgovarao s drugim gostom. Kako si ono nazivao njezinu obitelj neposredno
prije nego ste se srodili ? >Nita drugo do dugaak niz trgovakih skorojevia<, nije li
tako bilo?
Alfonso je podignuo obrvu. U toj je primjedbi bilo i neto vie od obinog
otrova, pomislio je i bio prisiljen prisjetiti se olakanja koje je osjetio nekoliko godina
ranije, kad je neoekivan Francescin dolazak okonao njegovu vezu s tom enom,
nepobitno lijepom, ali grabeljivo zahtjevnom kontesom de Rovigo. Nije vjerovao da
je ikad do kraja prihvatila prestanak veze naravno, kad bi je ovjek sada
pogledao, prije bi u njoj vidio razbludnu enu nego odbaenu ljubavnicu, to je
zapravo bila. Ali, pretpostavio je, bacajui pogled prema Lucrezii, Agnese je bila
posve u pravu. Djeaka, nesofisticirana djevojka bakrene kose dolazila ona iz
loze skorojevia ili ne bila je uistinu posve razliita od svih ostalih ena s kojima je
lijegao u krevet.
Ili to barem pokuavao.
Nerazmrsivo klupko prizora poelo mu se razmatati u glavi: tutnjava kopita ona
dva konja toga popodneva; Lucreziini mali prsti kako vezuju veo oko vrha Zudiova
koplja i njezina armantna zbunjenost kad je shvatila simboliku onoga to ini;
izraz divljenja na licima njegovih gostiju veeras, pri pogledu na njegovu novu
vojvotkinju; barunasta koa Lucreziinih grudi pod njegovim prstima; veliki izvijen
vrat Zudiova sivca... slike su ga preplavljivale jedna za drugom. Odluno je odbio
sebi dopustiti razmiljanje o nedavnom zatjecanju svoje vojvotkinje u kuhinji:
smijeila se ogromnom kuharu kao da mu se divi... a najmanje dvojica slugu su joj
potajice zurili u grudi. To je bilo neoprostivo. Ali sramotan, djetinji dio njega potajno
je uivao u pomisli da njegovi podanici ude za tim da legnu sa enom koja je bila
njegova. Alfonso je poeo osjeati kako u njemu sporo raste uvjerenje da e veeras
napokon, suoen s ovim gotovo sveopim odobravanjem izbora svoje nevjeste, biti u
stanju nadii neshvatljive prepreke u konzumaciji koje su dosad tako uasno smetale
njihovoj vezi.
Gotovo sveopim odobravanjem.
Ljubomora Agnese de Rovigo bila je oita ali to je jedino moglo dodatno
nahraniti njegovu sigurnost. Usporedio je Lucreziu s razuzdanom pohotnicom koja
gaje sada definitivno mrko promatrala; premda je krajnje uivao u mnogim satima
koje je neko proveo u kontesinu krevetu, poeo je shvaati, kao i svi mukarci koji
su Agnesu odvodili u svoju postelju (a bilo ih je mnogo), da je ona unato svojoj
ljepoti u srcu neto tek malo vie od nepromiljene bludnice. Alfonso je odjednom

64

bio ponosan na svoje estetske kriterije, jednako koliko je alio Agnesina nesvjesnog
rogonju od mua. Okrenuo se kontesi i poloio ruku na njezinu. Osjetio je kako se
trgnula, ali joj nije isputao rukav. Stegnuvi joj palcem zglavak, tiho je rekao:
Posve si u pravu, Agnese. Uope nije moj uobiajeni tip. Ali opet, ovjeku se s
godinama ukus popravlja, kako mi govore.
Nije rekla ni rijei, zurei u njegovu ruku na svojem zglavku. Disanje joj se
produbilo i naas je promatrao kako joj se oble grudi podiu i sputaju, nateui joj
ve ionako zategnut ovratnik prsluka. A onda ju je, dobro znajui koliko e malo ona
uivati u susretu, jo vre uhvatio za ruku i rekao: Ali Agnese, mora upoznati
vojvot kinju Lucrezia!
Lucrezia se okrenula.
Doi ovamo! rekao je. Ovdje je netko koga bih volio da upozna.
Lucrezia je svoju malu ruku poloila na ruku dvorjanina. Nasmijeila mu se i
oprostila se od njega. Alfonso je vidio kako joj momak uzvraa osmijeh i posve
neoekivano bljesak sirove, vritee, crne ljubomore odjednom je poharao
dvoranu za bankete, goste i kurvu od kontese koja je jo uvijek tupo stajala do njega.
Na trenutak nita nije ni vidio ni uo. A onda je osjetio Lucreziu do sebe i spustio
pogled na nju. Kad su im se pogledi susreli kutovi usta su joj se opet podignuli u
osmijeh, gnjev elje u njemu je popustio i u svijest su mu opet nagrnuli ivopisna
buka i boje dvorane za bankete.
Lucrezia, rekao je Alfonso, pribranije nego se osjeao, ovo je Agnese, kontesa
de Rovigo. Agnese, moja vojvotkinja.
Veliko je zadovoljstvo upoznati vas, slatko je rekla Lucrezia. Agnese de
Rovigo se nije smijeila. Lice joj se iskrivilo u parodiju uglaenog zanimanja, premda
je Alfonso mogao osjetiti drhtaj u ruci koju je jo uvijek drao i odmah znao da nije
jedina osoba u prostoriji koja proivljava muke frustrirane poude. Ipak, spoznaja o
njezinu poraznom osjeaju bila mu je draga. Agnesin samoivi hedonizam je odavno
postao tako dosadan da je Alfonso, unato vlastitim frustracijama s Lucreziom,
otkrio kako sada istinski uiva u prizoru u kojem njegova sitna vojvotkinja taj
hedonizam jo ee provocira.
elja da jo vie uznemiri Agnese epala ga je poput poriva da udari usnula
psa. Lucrezia, Agnesu poznajem godinama, rekao je. Zbilja osjeam da biste vas
dvije trebale pokuati utroiti neto vremena u bolje upoznavanje. U njoj moe
pronai izvrstan izvor informacija o vojvodstvu i njegovim obiajima, i... Alfonso je
zastao, ... vjerojatno ti ima mnogo toga rei i o meni.
Agnesi se lice ukoilo od osupnutosti tom nedolinou, a Lucrezii usta irom
otvorila. Alfonso ih je naas promatrao, zabavljen prizorom, sve dok se Ricardo de
Rovigo neupueni rogonja nije okrenuo od onih s kojima je razgovarao i
oduevljeno uzviknuo ugledavi Lucreziu tako blizu sebi. Dakle, signora, rekao je,
ekstravagantno se naklonivi, kakva ast!
Agnese je zakolutala oima i istrgnula ruku iz Alfonsova stiska.

65

Vjerujem, rekao je Rovigo, da pronalazite naina kako se osjeati ugodno i

kod kue u ovom ogromnom sarkofagu od dvorca. Namignuo joj je.
Castello je uistinu veoma velik, sloila se s njime Lucrezia, ali svakoga ga
dana pomalo upoznajem.
Dobro reeno, moja damo, dobro reeno! Diplomatski odgovor! Ali zapravo
elite rei da se slaete sa mnom u tome da je ovo ogromna, staromodna, neudobna
utvrda. Nekoliko je generacija Esteovih pokuavalo neuspjeno, moram to dodati
uvjeriti Ferareze da se preobrazi u dvorac, ali ipak na kraju ostaje tek neudobnom
utvrdom. A vi ste previe dobro odgojeni da biste to priznali.
Ne bih smjela ni sanjati o tako zlim rijeima na raun svoje ga novog doma,
signore, rekla je Lucrezia. Nasmijeila se dok je to izgovarala i Alfonso se zatekao
kako joj zuri u usne. Poelio se obratiti Rovigu i s tom se namjerom okrenuo prema
svojem prijatelju. Ipak, pritom je shvatio kako mu se glava okree barem sekundu
prije nego je bio u stanju odvojiti pogled od Lucreziinih neznatno razdvojenih usana.
Trudei se da mu glas zvui prijateljski, rekao je: Uzimate si prilinu slobodu,
prijatelju, s obzirom na svoj nuno ponizan poloaj gosta u mojem prekomjerno
velikom i prohladnom sarkofagu.
Doista uzimam, Este, doista uzimam siguran u to da e velikoduan
domain poput vas takve dosjetke prihvatiti u istom duhu u kojem su izgovorene.
Samo u ali, gospodine, samo u ali.
Naravno.
Agnese je prihvatila Ricardovu ruku i s otvorenom se odbojnou oholo
zagledala u Alfonsa i Lucreziu, prije nego je svoga nesretnog mua odvukla dalje
kroz dvoranu.
Jesam li rekla neto to je kontesu uvrijedilo? upitala je Lucrezia.
Na tvome se mjestu ne bih zabrinjavao. Mislim da se ne radi o tome to si rekla,
nego prije o tome to jesi.
Lucrezia je bila vidljivo uznemirena. Oi su joj bile irom otvorene, a pogled
zabrinut. Alfonso ju je promatrao nekoliko dugih sekunda, na nain za koji se nadao
da je jasna objava njegovih namjera.

NAKON jedanaest jela gotovo svi gosti na velikom boinom banketu u Castellu

Estense pitali su se je li im ostalo dovoljno mjesta za makar jo samo jedan zalogaj

ali sudei po posluiteljima, jo je jedno jelo trebalo pristii. ak je i Giovanni,
primijetila je Lucrezia, usporio s jelom.
Zasigurno je to bio spektakularan dogadaj. Hrana nije samo bila spektakularnija
od svega to je Lucrezia dotad vidjela, ve je i glazba koja je pratila svako jelo bila
probrana: tretave trube uz divlja, flaute uz ribu i pjeva s lutnjom kad su
posluivali kamenice i voe. Jela od tjestenine i salate donosili su desetci ljudi

66

odjevenih u ferareku narodnu nonju i s cvijeem u kosi, a ueereno voe, slastice i

kolae pratila je ekipa onglera. Lucrezia je, ostavi bez rijei, promatrala kako zapanjuju drutvo ongliranjem ne samo loptama, ve i voem, noevima, licama i od
ega je najvie zastajao dah staklenim aama. Niti jedan komad nije razbijen, a
kad su zavrili sa ongliranjem, premeui se preko glave obili su sva tri dugaka
stola i izili iz dvorane praeni bunim povicima i pljeskom.
Lucrezia je iskapila svoju au vina. Istoga trena do nje se pojavio sluga i ponovo
je napunio, a ona se okrenula natrag kako bi nastavila razgovor koji je vodila s
ovjekom to joj je sjedio slijeva. Vitak, kovrave kose, tankog i kukastog nosa,
Francesco Panizato je bio jedan od Alfonsovih najbliskijih prijatelja.
Mislim da je tako, rekla je, odgovarajui na njegovo prethodno pitanje. Moj
otac razmilja o tome da ga pozove raditi kao dvorski kipar u Cafaggiolu.
On je veoma mlad, zar ne? rekao je Panizato.
Izgledi mlad, da ne znam koliko je tono star. Bio je vrlo prijateljski nastrojen
svidio mi se.
Upoznali ste ga?
Da. Prolog Uskrsa. On...
Panizato ju je prekinuo u pola rijei. Nagnuvi se naprijed, povienim glasom je
rekao: Alfonso, jesi li znao da je tvoja supruga upoznala Giambolognu?
Alfonso je prekinuo razgovor koji je vodio sa starijom damom kojoj je Lucrezia
zaboravila ime. Pogledao je Panizata, pa nju. Jesi li?
Da, prolog Uskrsa, ponovila je Lucrezia.
Nisi mi to nikad rekla.
Nisam znala da e te zanimati.
Ve neko vrijeme ekam da nabavim neki od njegovih kipova. Ili da moda
naruim novi. to misli o njegovu radu?
Lucrezia je zadrala dah. Zadrati dah je bilo sigurno. Ako ga ispusti, mogle bi
joj pobjei krive rijei prije nego ih smogne zaustaviti.
Alfonso ju je paljivo promatrao, Panizato se smijeio, Giovanni zastao s vilicom
na pola puta do usta, a nekoliko drugih gostiju prekinulo razgovor. Odjednom su svi
bili veoma zainteresirani za ono to bi nova vojvotkinja mogla imati za rei.
Alfonso nije ponovio pitanje, ali je podignuo obrve i, ispitivaki nagnuvi glavu,
dao jasno do znanja da oekuje odgovor.
Lucrezia se prisilila ispustiti dah. Ve je tjednima bila svjesna kako je esto i s
lakoom u svoga mua izazivala neoekivano negodovanje. Nakon one uasne,
sramotno neuspjene prve brane noi samo su skakali iz jednog poniavajueg
pokuaja u drugi. A ti su pokuaji postajali sve rjei zapravo, Alfonso ve
najmanje tri tjedna uope nije dolazio u njezinu spavaonicu. Pitala se hoe li vie
ikad uope i pokuati, ali danas se iz nekog razloga neto promijenilo. Otkad je sjeo

67

u gledalite na borilitu, promatrajui je kako vezuje onu vrpcu na vrh Zudiova

koplja, Alfonsu se u pogled vratila glad: glad za njom koje tamo nije bilo jo od
vjenanja. Jo od prije prvog neuspjeha.
Ta glad je sada vidljivo bljeskala dok je ekao na svoj odgovor. to bi trebala
rei? Hoe li ga njezino miljenje o Giambologninu radu zadovoljiti podjariti
vatru ili e svojim nesmotrenim neznanjem ugasiti njegov apetit?
Tata kae...
Ne, nemoj govoriti to kae tvoj tata. ak i njegov najgluplji sluga moe
ponoviti rijei svoga gospodara. elim znati tvoje razmiljanje.
Lucrezii se lice toliko zaarilo da ju je poelo probadati u oima. Popila je jo
nekoliko krupnih gutljaja vina, osjeajui sve jau oamuenost. Zamislila je da bi
ovako trebalo biti na suenju krivo optuenome za neki neodreeni zloin; toliko bi
toga moglo ovisiti o neemu tako jednostavnome kao to je izbor rijei koje e
izgovoriti. Mogla je gotovo osjetiti kako su svi gosti koji su je promatrali zadrali dah
ekajui je da progovori, kao da dre napete lukove naciljane na nju, spremni
odapeti strijelu.
Pa... rekla je, i glas joj je u sveopoj tiini zazvuao kao neiji tui. Desnom je
akom epala kaiprst i srednji prst lijeve ruke i zakrenula ih. Volim nain na koji
se, kako izgleda, tnuli stvoriti osjeaj... osjeaj besteinskog. Prozranoga. Iz neega
tako tvrdog i tekog kao to je mramor. Zastala je. Tata ima dva njegova kipa... i na
to sam pomislila kad sam ih vidjela.
Panizato se nacerio. Ostali gosti prelazili su pogledom s njega na Alfonsa, pa na
Lucreziu, iekujui, pretpostavila je Lucrezia, vojvodinu reakciju na njezino
miljenje. Strune lukova jo su bile napete. Alfonsov pogled nije se odmicao od
njezinog, a kutovi usana su mu se neznatno uzdignuli. Besteinski mramor? rekao
je.
Nekoliko gostiju se nasmijalo, otpustivi svoje strijele. Lucrezia se trgnula.
Vrlo razborito, madam, vrlo razborito. Contradictio in terminis, nita manje.
Jo smijeha.
Ne shvaajui njegove rijei, ali prepoznavi porugu u njegovom glasu i svjesna
da je sada postala rtvom udvornikog smijeha gostiju, Lucrezia je u kutovima oiju
osjetila suze. Ipak, odluna ne dopustiti Alfonsu da primijeti njezin nemir, ugrizla se
za jezik i tako su se gotovo cijelu minutu meusobno promatrali. Lucrezia je
zamislila dvojicu boraca podignutih aka kako oprezno krue jedan oko drugoga
dok se krvoedna svjetina natiskuje oko njih, iekujui prvi udarac. Glad se
nepogrjeivo vidjela u Alfonsovim oima.
Vidim da u uistinu morati nabaviti jedan njegov rad za Castello, rekao je,
spustivi pogled na njezine usne. I to naruiti novi, mislim. Neto doista vrijedno.
Smijuljio joj se. Besteinsko, naravno, ali vrijedno.
Uslijedila je jo jedna provala odobravajueg smijeha jo je gomila strijela
pronala svoj cilj a tada su gosti, izgleda, shvatili da je predstavi doao kraj jer se
opet zaulo brujanje mnotva razgovora koji su ispunjavali salu za bankete.

68

Alfonso se zavalio u svojoj sjedalici i iza Lucreziinih lea dobacio Panizatu:

Ispriaj se gostima u moje ime, Francesco, hoe li? A zatim je, stisnuvi joj ruku,
rekao Lucrezii: Poi sa mnom. Neto ti elim pokazati.
Odgurnuli su svoje stolice i Alfonso ju je poveo pored desetina znatieljnih
gostiju. Lucrezia je primijetila otvoreno lascivne izraze na vie lica kad su gosti
primijetili kako se dre za ruke i iz toga vjerojatno izvukli vlastite zakljuke.
Iznenadilo ju je to ne osjea trenutani stid ali, sve vie smuena i odsutna od vina
koje je popila, otkrila je da za to mnogo niti ne mari. Svim se silama, lica gotovo
ukoenog od napora, trudila zadrati razumno, dostojanstveno dranje dok nisu
napustili salu.

GIOVANNI JE promatrao kako Lucrezia i vojvoda isprepletenih prstiju naputaju

gozbu. Obrazi njegove roakinje bili su rumeni, kao da je previe popila. U glavi mu
je poela pulsirati tupa bol pa je, spustivi pogled na stol, dohvatio komad kruha i
smrvio ga u aci. Taj kukin sin kako se usuuje tako izrugivati s Crezzi pred
njihovim gostima? Bio je to jeftin trik. Neoprostiv. Giovanni je bio siguran da se
vojvoda ne bi usudio tako ponaati pred tetkom Cosimom.
Sprva mu je bilo drago to njegovi tetak i teta ne putuju s njime u Ferraru, koliko
god im on bio privren: tijekom proteklih nekoliko tjedana u Castellu je veoma
uivao u samostalnosti i izostanku nadzora koji mu je njihova odsutnost
omoguivala. Ali sada, promatrajui kako Il Duca odvodi njegovu roakinju iz
dvorane, s podmuklim osmijehom na licu i nabreklinom na hlaama poput
mukarca u bordelu svjesnog da je pokupio vrhunsku puttanu Giovanni je divlje
poelio da je tetak Cosimo veeras mogao biti ovdje i svjedoiti kako se sramotno
njegov oboavani zet ponaa prema njegovoj ljubljenoj keri.
Giovanniu je preostalo jo samo nekoliko dana u Ferrari; moda bi, pomislio je,
trebao otii ve ujutro, odjuriti kui u Cafaggiolo i istresti pred svoje tetu i tetka sve
svoje sumnje, opservacije i obnovljene strahove da je, unato njezinim suprotnim
tvrdnjama, Lucrezia u osnovi nesretna.
Ali onda se prisjetio zbog ega njegovi teta i tetak nisu ovdje.
Ponovo je u glavi zamislio jutro kad je tetak Cosimo kolabirao. Dana kad se
njegov tetak vratio s jahanja, siao s konja, a onda se uhvatio za grudi i pao na
koljena, gutajui zrak i pritom proizvodei zvuk slian onome to ga proizvodi par
probuenih mjehova. Ah, istina je da se ubrzo oporavio, ali teta Eleanora je iza toga u
brojnim prigodama veoma jasno cijelom kuanstvu davala tlo znanja (naravno,
podalje od tetkovih uiju) da njezina mua ne treba nepotrebno uzbuivati i
uznemirivati i da svi moraju upregnuti sve snage kako bi ga u svako doba zadrali
smirenim.
Ono to je Giovanni poelio rei vjerojatno bi ga ubilo.
Morat e svoje strahove zadrati za sebe.
Ali vratit e se u Cafaggiolo ve sljedeeg dana.

69

Odgurnuo je stolicu od stola i napustio gozbu kroz vrata na suprotnom kraju

prostorije.

KAMO IDEMO? U tvoje odaje? upitala je Lucrezia.

Ne.
Alfonso ju je, s njezinom rukom jo uvijek stisnutom u svojoj, odvodio do male
dvorane odmah iza velikih ulaznih vrata.
elim vidjeti moe li mi ponuditi jo jedno nadahnuto miljenje o
umjetnikom djelu.
Lucrezia je osjetila muninu.
Evo, Lucrezia, kai mi to misli, rekao je. Zastao je pred malom slikom u
jednostavnom zlatnom okviru. Prikazivala je ispruenu enu nagih grudi,
naslonjenu na jednu ruku. Jednu je nogu ispruila preda se, a drugu povila pod
zguvanom bijelom haljinom koja se Lucrezii uinila neim veim od obine nabrane
tkanine. Nad njom se nagnuo mukarac u rimskoj odori, s vjeniem od lia na
glavi. Slika se na udan nain inila nedovrenom: potezi kiice bili su iroki i
slobodni i nedostajale su pojedinosti.
Do nogu joj se jasno vidjela odbaena eljezna rukavica.
Podsjea me na jednu drugu sliku, polako je izgovorila. Jednu koju sam,
mislim, vidjela u Castellu. Ali ova izgleda kao skica nije do kraja dovrena. Ta joj
je posljednja primjedba izletjela prije nego je to dospjela sprijeiti i na jedan sledeni
trenutak je pomislila da je rekla krivu stvar kritizirala novu narudbu i tako
dokazala svoju neukost. Tjemena najeenog od tjeskobe, pogledala je Alfonsa
oekujui gnjevan bljesak crnih oiju.
Ali on je rekao: Impresioniran sam. To je studija za Gozbu bogova koju je Bellini
nainio za moga oca prije skoro etrdeset godina. Ima pravo vidjela si je ovdje,
gore u Dugoj galeriji. Svia li ti se studija? Pronaao sam je i kupio prije samo tjedan
dana.
Svia mi se vie od velike slike.
Zato?
Tako je... Lucrezia se trudila govoriti razborito kroz vinom pomuenu zbrku
svojih misli. Izgleda poput kratkog trenutka stvarnosti, nekako uhvaenog kiicom.
Dovrena slika je vie... vie statina. Umjetna.
Alfonso nije vie nita rekao, ve je opet uzeo Lucreziu za ruku i poveo je iz
prostorije. Dok su na povratku prolazili pored dvorane u kojoj se odravala gozba,
tretava mjeavina glasova, zveketa srebrnine i vedre glazbe pridodala je njihovu
prikrivenom prolasku pokraj velikih vrata neoekivano snaan osjeaj nedoputenog
nestaluka. Drhtavi osjeaj iekivanja poeo se uvlaiti u Lucreziu i do vremena kad
su stigli pred Alfonsove odaje bila je vidljivo nervozna i uzbuena.

70

Vujak Folletto se podignuo na noge kad su Alfonso i Lucrezia uli u najveu od

tri odaje. Nekoliko puta je duboko zalajao od zadovoljstva to vidi svoga gospodara,
ali veeras su njegovu gospodaru, inilo se, misli bile negdje drugdje.
Izlazi! prosiktao je Alfonso. Podignuo je izmu i okrutno utnuo psa u bok.
Folletto je zacvilio. Drei otvorena vrata odaje, Alfonso je ponovio: Hajde, izlazi!
Pas je povio rep i uz prijekoran pogled iskoraio iz sobe.
Alfonso je zatvorio vrata, okrenuo se Lucrezii i natrake je poveo do svoje
spavaonice, usput joj razvezujui vrpce na odjei. Kad su stigli do kreveta, poeo ju
je ljubiti. S usnama na njezinima, rastvorio joj je sada ve razvezani prsluk i, dok je
ona lijegala, podignuo joj haljinu, izlaui joj gole noge, guvajui joj tkaninu
neuredno oko struka. Na nekoliko asaka bio je to doivljaj za kojim je Lucrezia
eznula i uivala je osjeajui i promatrajui Alfonsove ruke na svojem tijelu
tamne nasuprot njezinoj blijedoj koi.
Ali tada je, na samom pragu sjedinjenja, ovaj put oekujui puni uspjeh, njezin
pogled susreo njegov. Ranije te veeri vidjela je u njegovim oima golu glad glad
koja je uistinu pojarila i njezinu udnju za tjelesnim zadovoljstvom ali sada mu
je na licu bio drukiji izraz. Vie to nije bila glad, ve pohlepa: pohlepan, razuzdan
pogled, lien topline ili privrenosti. Nikad prije nije na njegovu licu vidjela takav
izraz i on ju je preplaio. U njemu nije bilo ljubavi. Ovako je ovjek mogao izgledati
dok lei na kurvi. Oiju irom otvorenih od straha, ustuknula je od njega prema
jastucima, prekriivi ruke na grudima i privukavi koljena prsima.
Izraz Alfonsova lica se promijenio. Naas se inilo da mu se lice iskrivilo u
panici, ali ono to je tada uslijedilo bio je estok, zapretan gnjev. Cazzo! prosiktao
je. A onda je, gotovo ispod daha, glasom negdje izmeu mrmljanja i jauka, izrekao:
Merda! Ne opet ne sada! A zatim glasnije, grlatije: Ne, ne, ne tako mi
ueene pialine Belzebubove, nee ovo opet zajebati!
Stisnuo je desnu ruku u aku.
Lucrezia je glasno uzdahnula. Jednu je hladnu i ispraznu sekundu, ve
zaprepatena otrovom njegovih kletvi, bila sigurna da e je udariti; vrsto je stisnula
oi i okrenula se od njega, povijenih ramena i dlanovima pokrivajui lice.
Ali udarac nije uslijedio.
Lucrezia je opet otvorila oi i vidjela ga kako ustaje s kreveta. Sagnuo se i
dohvatio svoj odbaeni prsluk. Odjednom svjesna svojih obnaenih nogu i grudi,
Lucrezia je sjela, drhtavim prstima sklopila krajeve svoga prsluka i zatim gurnula
haljinu preko koljena.
Alfonso je rekao: Poi u svoje odaje, Lucrezia mislim da se veeras vie ne
bismo trebali vidjeti. Ja... ja u se vratiti na gozbu. Dok je to govorio, zurio je u
vezice svojeg prsluka.
Bez rijei, Lucrezia je prela sobu i otvorila vrata. Folletto je leao ispruen preko
praga, prijeei joj put. Kad ga je pokuala prekoraiti, zareao je i ustao na noge.
Glava mu je bila gotovo u razini njezinih ramena.
O Boe, molim te, makni se! promrmljala je.

71

Alfonso je opet opsovao. Folletto! prasnuo je. Veliki pas se pored Lucrezie
progurao u gospodareve odaje. Okrenuvi se natrag prema sobi, Lucrezia je vidjela
svoga mua kako okrenut joj leima bez rijei zuri kroz prozor. Pas je sjeo do
njegovih nogu i on mu je poloio ruku na glavu.
Na trenutak se nitko nije pomicao. A zatim je, s vruim suzama na obrazima,
Lucrezia neopaeno krenula niz dva hodnika i uz spiralno stubite do svojih odaja,
bosonoga, s rukama sklopljenim na grudima kako bi zadrala zatvoren prsluk.

ustala kad su se vrata signorinih odaja otvorila. Na prizor njezine

gospodarice ispustila je kouljicu koju je bila krpala. Signori je kosa bila zamrena,
prsluk razvezan, noge bose a lice joj je bilo sjajno i nateeno od plaa.

CATELINA JE

O, moja damo o, dragi Boe to se dogodilo?

Signora je samo odmahnula glavom, ne elei ili ne mogavi ita prozboriti.
Catelina je prela sobu i zagrlila svoju gospodaricu. Signora je ostala ukoeno stajati
u njezinu zagrljaju; inila se sitnom i lomnom i sva ta njezina krhkost sada je Catelini
upravo razdirala srce. A tada je ukoenost popustila i signora je poela jecati: duboki
drhtavi uzdasi protresali su joj tijelo. Bio je to, pomislila je Catelina, zvuk krajnjeg
oaja. Tanke ruke su se ovile oko Cateline i mali prsti vrsto dohvatili tkaninu
njezine haljine. Stajale su tako vrsto stisnute jedna uz drugu nekoliko trenutaka i
Catelina je milovala signori kosu, mrmljajui utjene besmislice sve dok se jecaji nisu
stiali.

72

TREI DIO
Ferrara, travanj 1561.
Petnaest mjeseci kasnije

73

monumentalno umjetniko djelo, pomislio je Alfonso, leei na

leima, prstiju isprepletenih pod glavom. Koliko je vremena proteklo otkad je vidio
one prve skice? Ve znatno vie od godinu dana. Kako je bilo opepoznato, Pandolf
je imao obvezu dovriti drugu narudbu i kompoziciji freske u Castellu nije mogao
svu panju posvetiti sve do prije nekih deset mjeseci. Pa ipak, sve je zapoelo tek
onoga jutra kad je pristiglo pismo u kojem je izrazio svoju spremnost da zapone
raditi na licu mjesta. Skiciranje i izrada crtea oduzeli su mu najvei dio godine.
Veliina zadae u Alfonsu je budila veliko zadovoljstvo; milujui rukom Francescinu
stranjicu, priznao je sebi kako je gotovo djetinje uzbuen najavom slikarova skorog
dolaska.
RESKA JE UISTINU

Mii se! pospano je promrmljala Francesca.

Nasmijeivi se, jo ju je vre stisnuo. Jo uvijek sklopljenih oiju, Francesca se
odmaknula od njega i prevrnula se na lea. Besprijekorno joj je tijelo jo bilo znojno
od njihova snoaja, a kosa joj zapletena oko lica i ramena. Podignuo joj je jedan
pramen i zamotao ga oko prsta. Bio je zahvalan to je nije pokuala izblijedjeti, kako
jr to mnogo ena sada inilo; jo uvijek je bila crna poput ugljena i prepuna sjaja.
Pramen mu je skliznuo s prsta i u kovrama joj pao preko dojke i oko smee
bradavice. Poput tamnog zareza, pomislio je Alfonso, to naglaava zavodljivu
poruku njezina savrenog tijela.
Francesca je uzdahnula i rukom prela preko grudi, odmiui kosu; bradavica joj
je prola kroz procjep izmeu kaiprsta i srednjeg prsta.
Alfonso ju je kratko promatrao ali ga je, umjesto da u njemu opet probudi
poudu, oputena putenost njegove bludnice i protiv njegove volje nagnala na
razmiljanje o opreci izmeu nje i onog krhkog stvorenja ija ga je nerazvijena,
djeaka privlanost neprestano opsjedala. Francesca je oduvijek bila popustljiva,
poletna, nesputana: uvijek spremna posuda u koju se, znao je to, mogao izliti
kadgod bi osjetio potrebu zadovoljiti svoju nepresunu energiju. Ali ak i nakon
toliko mjeseci, pristup Lucreziinim intimnijim arima jo uvijek mu je bio uskraen.
Premda mu je stalna udnja za vlastitom enom sada ve neprestano muila
savjest, pokuaji konzumacije su mu se znaajno prorijedili; arko ponienje koje bi
osjetio kod svakog neuspjelog pokuaja postalo je toliko intenzivno bolno da je znao
kako sada to izbjegava to je ee mogao. Ali morao je nastaviti pokuavati. Morao
je zaeti nasljednika. Bez nasljednika budunost vojvodstva bila je opasno nestabilna.
Val gnjeva uspeo mu se uz grlo poput ui: crnog, sumornog gnjeva
usmjerenog, Alfonso je to znao, podjednako prema njemu samome koliko prema
Lucrezii. Zatekli su se sputani doivotnim ugovorom koji je zbog prijetnje
prokletstva bilo nemogue ponititi. Je li to bila kakva Boja igra? Je li ga Svevinji
kanjavao zbog nekakva nesmotrenog zlodjela? Nepravda se inila katastrofalnom:
njegova ena potencijalna majka nasljednika vojvodstva srozala bi ga na status
eunuha svaki put kad bi pokuao s njome lei. to je znailo to da je Francescu

74

mogao obljubiti poput poudom zaluenog satira onoliko esto koliko je elio i da je
svojoj kurvi podario par prekrasne kopiladi? Ba nita jer kad je u pitanju bila
sudbina vojvodstva bilo je bitno jedino to da ga je njegova ena... kastrirala. Uinila
ga je bogaljem. Pretvorila ga u impotentnu osobu. Te su mu se rijei podrugljivo
uvlaile u um i Alfonso je stisnuo vilicu, stegnuvi obje ruke u ake u pokuaju
obuzdavanja plime koja je poela sliiti opasno blizu panici.
Odgrnuo je pokrivae i preko ledenog poploanog poda poao do prozora.
Villetta je gledala na ravna polja omeena jarcima, obrubijena regimentama rogoza.
Regimente, mrzovoljno je pomislio Alfonso. Ba prikladan prizor. Sada mu se uinilo
da mu u bitci to mu se odvijala u glavi vlastite misli ne prestaju nemilosrdno
nadirati naprijed, poput nagomilanih legija. Srui jednu na tlo, porazi drugu, a
bezbroj priuva e se mobilizirati i nastaviti pokolj.
to ti je? rekla je Francesca.
Alfonso joj nije odgovorio.
to je? Zar te danas nisam zadovoljila?
Okrenuo se natrag prema sobi.
Sve dosad si se inio posve zadovoljnim, rekla je Francesca. Poneto skrueno
je protrljala svoje jo uvijek utrnule i pocrvenjele zglavke.
Ti nisi nizato kriva.
Alfonso je znao da ga Francesca nee ispitivati, ali mogao je vidjeti kako
potiskuje znatielju. Ogromna koliina neizgovorenih istina teko mu je leala na
prsima i potreba da se oslobodi tog tereta nabujala mu je u grlu poput sve jae
munine.
Lucrezia, napokon je rekao.
Ta etiri sloga ostala su visjeti u zraku. Alfonso je osjetio kako se Francesca
ukoila. Nije nita rekla, ali se uspravila u sjedei poloaj i obje ruke podignula do
kose, smotavi je u punu na vrhu glave. Alfonso je bez daha promatrao kako joj
grudi podrhtavaju s pokretima njezinih prstiju. Pridravajui jednom rukom kosu,
posegnula je drugom prema stolu do svoga jastuka i dohvatila dugaku ukosnicu od
bjelokosti pa je gurnula kroz pundu. Spustila je ruke i zagledala se Alfonsu u lice.
On je polako izdahnuo, pokuavajui donijeti odluku razotkrivanja kojeg to bezbroja
neizrecivih istina moe podnijeti.
Ona je... neobuzdana, napokon je rekao.
Drugi ovjek? rekla je Francesca, zvuei zaprepateno.
Odmahnuo je glavom. Nisi me razumjela. Ona je draesna druica i mnogi
mi gosti neprestano estitaju na dobroj srei to sam sebi pribavio tako lijepu i
armantnu enu kakva je Lucrezia. Ali..,
Uasne istine su se natiskivale da bi se oslobodile, poput naplavina to se
gomilaju iza brane. Jer Lucrezia ga, pomislio je Alfonso, nije tako uinkovito
poniavala samo u postelji. Ne, bilo je tu daleko vie toga njezin poraavajui
utjecaj na njega postajao je sve podmukliji i sveobuhvatniji. inilo se da jo uvijek

75

nije shvaala kakvu joj je visoku poast darivao njihovim brakom. Ne, to nije bilo
tono, nije se radilo o tome da ona ne shvaa...
Zna li to mi je neki dan rekla? rekao je.
Lucrezia zuri u njega, a njemu razdraljivost stee grlo poput ome.
To nipoto nije teko shvatiti, govori on. Udala si se u obitelj koja je znaajno starija i
prestiinija ak i od one u kojoj si se rodila.
Znam. Glas joj je sumnjiav.
Zar ne misli da bi se, kae on, s obzirom na poloaj u drutvu u koji si sada
postavljena, prikladnom mogla smatrati izvjesna drutvena trezvenost?
Ona se mrti. Ne znam to time misli.
Stvar je... Alfonso trai prikladnu rije, ... u tome to je u najmanju ruku
nesretno da vojvotkinju od Ferrare svatko iv vidi kako ee Castellom, ponaajui se tek
neto primjerenije od ulinog derita.
Jo uvijek ne znam to misli rei. Ovoga puta glas joj je malo otriji.
Opet si neki dan u kuhinji molila glavnog kuhara da ti dade hrane, zar nisi? A danas
sam te zatekao kako se valja od smijeha u sredinjem dvoritu, u drutvu jednog od
posluitelja.
Ba je bio smijean.
On je samo sluga, Lucrezia!
Zna li to je ona rekla? Posluaj ovo, Francesca, to je moja vojvotkinja!
Najprestinija ena u domu Esteovih! >Naravno,< kae ona meni, >naravno, ako je
netko smijean, ili pametan, ili na bilo koji drugi nain nadaren, zar ga ne treba
cijeniti kao takvoga, kakvo god mjesto u drutvu Bog za njega izabrao?<
Francesca je utjela.
Alfonso je nastavio. Ona je svime zadovoljna! I svakim.
Francesca se namrtila. to je u tome loe? Ne razumijem. Zar to nije dobro?
Pretpostavljam da bi se to moglo i tako promatrati, ali ini se da su mojoj
vojvotkinji jednako dragi najjednostavniji i najbezvrjedniji dar koji joj ponudi neki
prolazni gost, smijeak kuhinjskog pomonika, njezina ostarjela i smrdljiva mazga,
kao i moj vjeni dar mjesta u drevnoj lozi Esteovih. To je... to je... Zamucao je od
frustracije.
Jesi li joj rekao kako ti to osjea?
to sam bolje mogao.
Moda e se situacija popraviti kada... Francesca je oklijevala, ... kada ti da
nasljednika. Moda e tada bolje promisliti o svojem poloaju.

76

Alfonso se trgnuo. Da. No, jo uvijek nije uspjela izvriti tu zadau,

mrzovoljno je rekao. U sebi se pokunjio na te rijei, znajui koliko je nepravedan jer
tu krivnju dijelom prebacuje i na nju, samo da bi ublaio osjeaj vlastite sramotne
krivnje.
Francesca nije nita rekla. Uzdahnula je i Alfonso se zapitao misli li to na svoje
keri. Dvoje kopiladi koje nikad nije mogao niti e priznati. Ipak, bile su prekrasne,
pomislio je. Prekrasne, svojeglave, pametne kurvice ba poput njihove majke.
to e uiniti? napokon je rekla Francesca.
Nita. Kao to rekoh, nije mi stalo do toga da je natjeram na promjenu
ponaanja. Potrebno mi je da sama shvati i pone cijeniti svoj poloaj, bez mojeg
mijeanja. Da sam joj rekao to treba misliti, njezine misli ne bi nita vrijedile.
Alfonso je s iznenaenjem primijetio mrtenje na Francescinu inae pasivnom
licu, ali gotovo je istoga trena shvatio da je to odraz onoga to je vidjela u izrazu
njegova vlastitog lica jer, kad se naporom volje opustio i taj izraz ublaio, vidio je
kako i njoj izmeu obrva nestaju one mrzovoljne crte.
Priavi neurednoj gomili odjee, Alfonso je dohvatio svoju koulju i navukao je
preko glave.
Francesca je sjela. Ne idi, Alfonso, rekla je. Moda, prije nego pode ako
ima vremena mogu... Trokutastim je vrhom ruiastog jezika ovlaila usne.
Mogu... ti malo popraviti raspoloenje.
Alfonso je provjerio koliko se sunce uzdiglo na nebu i odluio da se moe
zadrati jo jedan sat prije nego ga ponu traiti po Castellu. Francesca je dola do
mjesta na kojem je stajao i unula pred njim, s rukama na njegovim bokovima.
Alfonso je sklopio oi i gurnuo joj prste u kosu dok se ona naginjala naprijed.

MALO kasnije, Francesca je kleei na krevetu promatrala kroz prozor kako Alfonso

okree svoju kobilu i u galopu se cestom udaljava prema gradu, a zatim opet legla i
dlanovima prela preko lica. vrsto je stisnula oi i poela prstima njeno masirati
vilicu, ublaavajui napetost, a zatim je jezikom oblizala usne, natekle i vrele.
Nekoliko je trenutaka posve nepomino leala dok joj je blagi povjetarac s prozora
podizao dlaice na rukama, nogama i trbuhu.
Barem je otiao boljeg raspoloenja.
Jedno brzo puenje i opet se smije, glasno je promrmljala, prisjeajui se
prvoga puta kad je od nje zatraeno da izvede ba taj trik. U prvoj noi koju je
odradila kao kurva.
Njoj je sedamnaest godina, tek je pristigla iz Crespina i stoji pred gostionicom u blizini
katedrale: bez novca, gladna, oprezna i uznemirena, ali svejedno sretna to je pobjegla od
opasnosti da svoju pokojnu majku zamijeni u ulozi omiljene mete neposlunih aka svoga
esto mrtvo pijanog oca.

77

Boe, prekrasna si, mignotta! Kakva usta! Koliko bi traila... samo za...? rekao je
ovjek, upirui jezikom u obraz i ljuljajui se naprijed-natrag. Znakovito pogledava u svoje
hlae, a onda joj miluje kosu, podie joj rukom bradu. Mlad je, plavokos, oputene vilice i
otro zaudara na rakiju.
Danima je takvo to oekivala. Zamisao je strai, ali od trenutka dolaska u Ferraru je
pretpostavljala da e joj bludnitvo postati vjerojatnim izvorom prihoda. Osjeajui muninu,
predlae cijenu, pokuavajui zvuati bezazleno, iskusno. On iznenaeno napuhuje obraze,
ali onda kima glavom, pokazuje glavom prema gostionici i mrmlja: Pa, hajdemo onda...
Uhvativi je za zglavak, odvodi je do mrane nadstrenice uz najdalji od malih natkrivenih
duana koji su se ugnijezdili pod dugim, zatitnikim zidom velike katedrale.
I tada se zatie koljenima u blatu, a njegovi joj eljezni prsti stiu ramena; hvata se
vrsto akama za njegov prsluk da bi zadrala ravnoteu. On joj stavlja ruku na potiljak,
poinje uivati u nekoliko slijepih trenutaka panike zbog zaepljenih usta obuzima je strah da
e je uguiti.

Francesca se na velikom krevetu u villetti prevrnula na trbuh, opet osjetivi u

grlu nikad zaboravljenu muninu. Prisjetila se kako je plavokosi ovjek napokon
zajeao, popustio stisak i odmaknuo se od nje; prisjetila se kako je pala na sve etiri,
povraajui u blato, sjetila se zavrnog ponienja.
Pa, kae on, doista sebe cijeni mnogo vie nego to prua, stronza. Ne bih ti
savjetovao da opet trai toliku cijenu.
Bacivi nekoliko malenih srebrnih novia pred nju u blato, odlazi, zvidei i usput
zavezujui vrpce na odjei.
Drhtei od olakanja, izgarajui od bijesa, ona ga promatra kako odlazi. Nikad vie,
govori, pljujui njegove posljednje ostatke na zemlju. Nikad vie neu takvo to uiniti a
da se prije toga prokleto dobro ne pobrinem uzeti novac unaprijed.
No, hajde, puttana, promrmljala je Francesca za sebe. Prestani s time. Vrijeme
je za ustajanje.
Uzdahnuvi, bosonoga je prela sobu i dohvatila s poda svoju kouljicu od
batista; navukla ju je na sebe i rukama joj prela po prednjici, poravnavajui
neravnine. Izvjebanom je lakoom odjenula prsluk i haljinu, promekoljila
ramenima i prstima namjestila dojke u udobniji poloaj unutar krutog damasta.
Zatvorila je prozor, zapretala eravicu na ognjitu pepelom, poravnala
posteljinu i ugurala noge u cipele.
Vreica puna kovanica leala je na niskom stoliu do vrata. Francesca ju je
podignula i odvagnula je na dlanu. Danas barem mogu zahtijevati bolju cijenu,
rekla je. Bacivi vreicu u zrak i opet je uhvativi, a zatim zatvorivi i zakljuavi za
sobom vrata, zaputila se prema gradu. Bilo je to dobrih pola sata hoda, ali Francesca
je bila naviknuta na pjeaenje i danas je time, na blagom suncu, bila zadovoljna.

78

Ulomci Alfonsova govora uporno su joj se ponavljali u glavi i u hodu joj je maleno
sjeme znatielje pustilo siuan zeleni izbojak.
Ona je neobuzdana, bio je rekao, i svime zadovoljna. To ili je podrazumijevalo osobito
draesne i velikodune stavove, pomislila je Francesca, ili tek izostanak sposobnosti
prosudbe. Kad bih joj rekao to treba misliti, tada u njezinim mislima ne bi bilo vrijednosti... Ne po
prvi put, Francesca se zapitala kako ta djevojka zapravo izgleda. Njoj bi draa bila
osoba kojoj se trebalo govoriti to da misli: to bi nagovjetavalo izvjesnu
muiavost s kojom bi se lako mogla poistovjetiti i bila je prilino impresionirana tim
osjeajima koje je Alfonso nalazio tako uznemirujuim. Kakvo god mjesto u
drutvu im Bog odredio... rekla je sebi. Bog vojvotkinji, pomislila je, nije odredio
veoma udobno mjesto u drutvu: nije bilo lako biti udana za sloenog Alionsa, koji je
sve elio imati pod nadzorom.
Protrljala je svoje pocrvenjele zglavke, jo uvijek uarene i bolne, i naas se
upitala je li i svojoj eni postavljao iste zahtjeve u postelji i, ako jest, jesu li joj ili nisu
bili... dragi. U nekoliko joj je navrata rekao da je vojvotkinja lijepa i armantna. Pa,
pomislila je sada Francesca, izgleda da djevojina ljepota i arm zasigurno nisu bili
dragi njezinu muu: izgledalo je da se Alfonso sve tee s njome slae kako su mjeseci
prolazili. I djevojka jo nije zatrudnjela. To je moralo neto govoriti.
Zna li, nakon svega tog vremena, mislim da bih veoma rado i sama vidjela tu
enu, glasno je rekla Francesca, odjednom svjesna neobinosti injenice da to ve
dotad nije uinila.
U prolazu se neki starac, to je drijemao na kamenoj klupi uz cestu s mravim
psom sklupanim do nogu, na njezin glas trgnuo iz drijemea. Francesca im se oboje
nasmijeila; pas je udario repom po praini, ali starac joj nije niim uzvratio.

NA PODU Francescine prednje sobe sjedile su dvije djevojice, nekih est godina stare,

crnokose, krupnih oiju, istovjetne do posljednje vlati kose. Uzimale su iz zdjele

staklene perle i paljivo ih nizale na podulji tanak konac.
Djevojke, elim opet poi do Castella, rekla je Francesca.
Opet?
Francesca se nasmijeila. Da. Opet. Naravno, ako vi ne elite poi, moete ii do
signore del Sarto.
Obje djevojice su odmahnule glavama i tako su, etvrti dan zaredom, one i
Francesca izile iz svoje male kuice u Via Vecchie, zaobile proelje katedrale i
zaputile se uzbrdo prema irokom trgu pred Castellom.
Uinit emo isto to smo uinile juer i prekjuer i obii cijelu zgradu, rekla je
Francesca. Moda je danas vidimo. Primijetila je kako se blizanke meusobno
pogledavaju, ali nisu nita rekle.
Obile su tri strane velike crvene utvrde, zastajui svako malo da bi djevojice
bacile pokoji oblutak u crnu vodu opkopa i izbrojale valie, a zatim su, priavi

79

vratnicama koje su vodile do glavnog pokretnog mosta, zastale zauvi topot kopita
po drvenom mostu.
Drite se za ruke i odmaknite se, rekla je Francesca. Ustuknule su podalje od
vratnica, vrsto isprepletenih prstiju.
Pojavila su se dva konja: teki crni pastuh oiju zaklonjenih dugim resama i
manji dorat. Pastuha je jahao neki sjedokosi ovjek, ali dorat je nosio vitku djevojku.
Bila je fino odjevena, u prekrasno krojenu haljinu od tamnozelenog baruna, premda
je Francesca primijetila da, unato svojoj profinjenosti, sjedi na doratu s prilinim
nepouzdanjem. Sjedokosi ovjek je pokazao na djevojine ruke i rekao neto to
Francesca nije uspjela razabrati, premda joj se uinilo da uje rijei moja damo.
Djevojka je zategnula uzde i s poneto opreza se namjestila u sedlu. Dorat je zabacio
glavu; djevojka se ugrizla za usnu.
Francesca je zurila u nju. To je morala biti ona savrena, draguljima ureena
odjea, potivanje koje se u ponaanju njezina pratitelja moglo naslutiti. Zutosmea
kosa i pjege odgovarali su onome kako ju je Alfonso opisao. Ovo je zasigurno bila
vojvotkinja.
Njezina dokona elja ve ju je tjedan dana izjedala i, na prilinu muku njezinih
keri, sve tri su danima lutale oko Castella. A sada je, pomalo zateena, Francesca
shvatila da joj se na prizor vojvotkinje bilo ubrzalo. Alfonsov opis njegove ene kao
lijepe bio je poneto neodreen, pomislila je Francesca, ali bilo je neega
privlanog u tom malom, pjegavom licu, dok su je uska, u barun odjevena ramena
inila na dodir ranjivima.
I protiv svoje volje, Francesca je poela tu djevojku zamiljati u Alfonsovoj
postelji i uz neoekivan gr u utrobi shvatila da osjeaji koji su je preplavili dok su joj
se ti prizori odvijali u mati nemaju veze s ljubomorom, ve sa zabrinutou. Brigom.
Mogao je ovo stvorenje s lakoom skriti u komadie. Otro je udahnula.
to je, mama? Beata ju je drala za ruku i promatrala joj lice.
Nita.
Ali nije bilo nita: bilo je to nenadano raanje nenaldonosti to se u nju uuljala.
Beatini prsti su joj jo vre stisnuli ruku. Francesca je primijetila kako
vojvotkinja zuri u blizanke, a zaudan joj osmijeh podie kutove usana. Tada je
pogledala Francescu, a osmijeh joj se proirio i blistav izraz nehinjene draesti joj
preplavio lice.
Signor Bracciante, rekla je svome pratitelju, pogleda jo uvijek uprtog u
Francescu, moete li trenutak priekati, molim vas?
Sjedokosi ovjek je zategao uzde svoga konja.
Oprostite mi, nisam htjela zuriti, rekla je vojvotkinja Francesci, ali naas sam
pomislila da se moje oi poigravaju sa mnom.
Moje su djevojke doista veoma sline, rekla je Francesca.
To je upravo izvanredno. Vojvotkinja se okrenula djevojicama. I ne samo
da ste veoma sline, nego ste obje veoma lijepe!

80

Beata i Isabella su joj se stidljivo nasmijeile, zbunjeno i plaho se uzvrtjevi.

Francesca je ostala zateena prizorom enje koju je prepoznala iza vojvotkinjina
osmijeha i ponovo u mislima ula onu hladnou u Alfonsovu glasu od prije nekoliko
dana: Da. No, tu zadau jo uvijek nije uspjela ispuniti. Ponekad se pitala imaju li
Alfonsove frustracije korijen u svjesnom uskraivanju eljenih usluga od strane
njegove ene ali sada, vidjevi tu glad u njezinu izrazu, bilo je posve jasno, pomislila
je Francesca, da ova djevojka nije kriva to jo nije zaela.
Vojvotkinja se opet obraala djevojicama. ekajte as, nemojte ii imam
neto za vas obje...
Djevojice su se drale za ruke i zurile u nju. Francesca je promatrala kako se
okree svojem pratitelju. Signor Bracciante, moete li mu asak pridrati uzde?
ovjek se nagnuo prema njoj i prihvatio doratove uzde. Vojvotkinja je povukla
jedan od biserom ureenih vorova vrpce boje trave na svojem rukavu. Trenutak
kasnije on je popustio, ostavljajui joj povuenu vrpcu u ruci i malenu rupicu u
barunu. Evo jedne... Nagnula se i dodala je Beati. Djevojica je pogledala
Fancescu koja se nasmijeila i kimnula joj glavom. Beata je uzela vrpcu iz ispruene
ruke, a vojvotkinja je izvukla jo jednu i dodala je Isabelli.
Hvala vam, moja damo, rekla je Francesca. Recite hvala, djevojke! Gurnula
je bokom Beatu i obje djevojice su odvratile pogled od zaprepatenog razgledavanja
svojega novog blaga da promrmljaju lijei svoje zahvalnosti.
Vojvotkinji se osmijeh proirio. Brinite se o njima, hoete li?
Francesci se uinilo da su te rijei podjednako upuene njoj kao majci, kao i
novim vlasnicama malih zelenih darova.
Vojvotkinja je pokupila svoje uzde, pucnula jezikom i dorat se pokrenuo, nekih
dva koraka iza pastuha. Trenutak kasnije oba su jahaa natjerali konje u kas i uskoro
joj izmaknuli iz vida.

PROMATRAJUI S prozora svojih odaja u tornju Torre dei Leoni, Alfonso je vidio kako

Lucrezia i uitelj jahanja zaokreu na jug i izlaze s trga, kreui bez dvojbe prema
otvorenom prostoru to je leao iza gradskih zidina.
Odjenuo je jaknu, dohvatio par svijea s niskog stolia i iziao iz svoje odaje.
Brzim se hodom zaputio dolje kroz Castello. Na ulazu u dugaak strmi hodnik koji
se sputao prema tamnicama brzo se osvrnuo lijevo i desno. Uvjerivi se da ga nitko
ne promatra, upalio je jednu od dvije svijee na baklji koja je gorjela na oblinjem
zidnom drau i spustio se prema stigijskoj tami podzemnih elija.
Pognuvi glavu, skrenuo je lijevo u kratak prolaz kojemu strop nije bio vii od
njegovih ramena. Nastavio je nespretno, povijenih leda, nekih pet-est koraka i
spustio se u nisku prostoriju bavastog svoda. Da je poelio posegnuti u zrak,
prstima bi s lakoom dodirnuo kameni svod. Vrata ove sobe, nainjena od teko
oklopljenog eljeza, stajala su irom otvorena. Nije bilo prozora, ve samo jedan
etvrtasti otvor kroz koji bi se Alfonso mogao provui da nije bio zagraen

81

reetkama. Otvor se podizao uvis, suavajui se poput dimnjaka, sve do iznad razine
opkopa, kako bi omoguio ulazak zraka. Kroz njega se nije probijalo nikakvo svjetlo.
Alfonso je sjeo na pod, leima se naslonio na jedan od zidova i, nagnuvi
upaljenu svijeu, pustio da nekoliko kapljica voska kapne na kamenu plou.
Postavio je svijeu uspravno u mekanu lokvu i drugu spustio do nje. Vrativi se do
vrata, gurnuo ih je objema rukama sve dok do dovratka nije ostao procjep od svega
par centimetara, a zatim se vratio do svijee i opet sjeo.
Zabacivi glavu, sklopio je oi i ruke poloio na povijena koljena, tako da su im
se prsti tek dodirivali.
Duboka, mekana tiina koja je vladala u eliji natiskala se oko njega, zaepljujui
mu ui i ispunjavajui mu grlo. Ovdje, u toj gluhoj tiini um mu je makar na
kratko vrijeme bio smiren.

82

1O

izostanak sveanosti u povodu dolaska i slikara. Zaraena

Alfonsovim rastuim uzbuenjem tijekom prethodnog tjedna, oekivala je dramu,
dojmljiv broj ljudi, neto znakovito, to e ukazati na veliinu fra Pandolfova ugleda.
Ali kad je skupina iz Assisia u drugom tjednu travnja stigla do sredinjeg dvorita
Castella, bila je pomalo razoarana spoznavi da cijelo drutvo ine fratar, njegov
naunik i jo jedan momak ija je zadaa bila, kako se inilo, jedino skrbiti o tri konja
i o rasklimanim malim kolima. A ta se nisu inila nimalo prikladnima stvarateljima
tako znaajnog novog umjetnikog djela.
UCREZIU JE IZNENADIO

Ipak, Alfonso se iroko smijeio prilazei da pozdravi pridolice. Fra Pandolf je

umorno siao s kola, naunik i djeak su sjahali s konja i svi su poeli protezati
ukoene udove i ogledati se oko sebe.
Fra Pandolfe, i vi ostali, dobrodoli u Castello, rekao je Alfonso.
Fratar je zasjao od zadovoljstva, rairivi ruke kao da udjeljuje blagoslov. Visoki
naunik jarko crvenih obraza brzo se naklonio, a djeak je samo kimnuo glavom,
posramljen to mu se obraaju s toliko potovanja.
Pandolf je prihvatio Alfonsovu ruku, naklonio se Lucrezii i zatim preko ramena
rekao svojim pratiteljima: Tomaso, moe li se pobrinuti za konje? Jacomo, ponesi
kutiju pigmenata i kistove, hoe li? elim ih unijeti i spremiti na sigurno to je prije
mogue.
Tomaso se prihvatio onoga to se od njega trailo, a Jacomo je posegnuo u kola i
iz njih izvukao veliku kutiju. Primio ju je u naruje, zaljuljavi se pod njezinom
prilinom teinom malo unatrag. Lucrezia mu se nasmijeila kad je krenuo za
fratrom i svojim domainima u Castello, ali Jacomo je pogleda uprtog u tlo birao put
preko nejednakog kamenja, niti je ne primijetivi. Brzo je uklonila osmijeh i odigrala
malu igricu guranja pramena kose iza uha, osjeajui se glupo i nadajui se da je sve
to promaknulo i ostalima.

OD PRIDOLICA, jedino je fra Pandolf prve noi prisustvovao na veeri. Lucrezia se

kratko vrijeme udila zato Alfonso nije pozvao i naunika ili djeaka, ali je
pretpostavila da iza toga stoji nekakav neshvatljiv dvorski protokol. U strahu od
njegova negodovanja, odluila je ne pitati ga o tome.
Osvrnula se po prostoriji, promatrajui je sada Pandolfovim oima, pitajui se
kako e njegov umjetniki um primiti okruenje u kojem se zatekao. Duga soba:
Alfonso ju je obino zvao Odajom zrcala jer je tucet velikih venecijanskih ogledala
po etiri na svakom dugakom zidu i po dva na krajevima stvaralo dojam
beskrajnog ponavljanja njihovih odraza. Premda ih je samo etvero te veeri sjedilo
za stolom, na zidovima se inilo kao da ih se gomila okupila kako bi uivala u jelu:
tucet fratara, jednako toliko u crno odjevenih vojvoda, mnotvo blistavih, u svileni
ogrta odjevenih vojvotkinja i gomila u arke boje odjevenih plemia. Lucrezia je

83

lagano puhnula u jednu od svijea i ostala promatrati kako se lelujavi plamen

umnoava i replicira stotinu puta u blistavom staklu, poput suneva predveernjeg
odraza na vodi.
Otac gvardijan u Assisiu je doista velikoduan jer je dopustio svojem
najdarovitijem sinu da podari svojim izvanrednim talentom Castello Estense, rekao
je Francesco Panizato, nagnuvi glavu prema fratru.
Fratar se estoko zarumenio na taj ganutljiv komentar na Lucreziin ushit, ak
mu je i onaj komad ruiastog tjemena na tonzuri pocrvenio. Dobrostivi signore, vi
ne razumijete, uzvratio je svojim jednolinim denovskim naglaskom. Nemojte
zaboraviti, mi franjevci smo prosjaci siromasi. Idemo onamo gdje izaberemo i
hvalimo Boga za svu darovitost kojom je ocijenio primjerenim podarili nas. Naklonio
se prema Alfonsu. Signor d'Este mi samo prua vii nego dobrodolu prigodu da
kistom i gipsom slavim Boga...
Lucrezii se u misli prikrao prizor uskomeale gomile vedrih krilatih anela kako
neumjesno mau u vapno namoenim kistovima i prskaju i bacaju mokre grude
preko vrata Raja. Pobjenjeli je sveti Petar stajao s rukama na bokovima, zveckajui
kljuevima, pogleda vajui ih, s mrljom ive plave boje preko nosa, brade i prednjice
svoje bljetavo bijele odore. Potisnula je nagon da se glasno nasmije. A zatim je,
pogledavi u jedno od zrcala, ugledala zamiljeni gnjev uvara rajskih vrata
reproduciran na licu svojega mua. Iz Alfonsovih su oiju sijevale munje, a usta mu
se pretvorila u tanku crtu. Lucrezia je brzo spustila pogled na stol, zaarenih obraza i
na rubu plaa.
Dohvativi svoju vilicu, poela je njome gurati hranu po tanjuru. U narani
poirane sardine. Jedno od najdraih jela njezine majke. Njezin vlastiti izbor za ovu
veer. Uzdahnula je. Barem jednom joj je doista dozvoljeno da sama odreduje izbor
jela jer je Alfonso bio prezauzet dolaskom slikara i neoekivano joj ustupio
odgovornost za to. Ona i Catelina su jelovnik osmislile jo tijekom tjedna.
Kad sam naputala Cafaggiolo, govori ona Catelini u trenutku kad nitko na njih ne
obraa panju, dok s perom u ruci sainjavaju popis moguih jela, mislila sam da e ovo biti
jedna od zadaa za koje u kao nova vojvotkinja ja biti odgovorna. Glas joj zvui ak i
njoj samoj kruto i neprirodno dok se upire ne razotkriti svoj bijes. Mama kod kue uvijek
bira hranu za vanije objede. esto mi je pokazivala to initi. Kako stvoriti zanimljiv raspon
jela. Mislim da bih to vjerojatno mogla posve dobro obavljati. Ona i ja smo o tome nekoliko
puta priale kad sam pola kui posjetiti ih prije nekoliko mjeseci i bila je vrlo iznenaena jer
jo uvijek nisam poela uistinu utjecati na ivot u dvorcu. Bila je prilino nesretna zbog
toga.
Catelina je zabrinuto pogledava.
Lucrezia govori, a u glasu joj se osjea prizvuk gorine: Nije mi bilo drago rei joj da
Alfonso ne vjeruje u moje sposobnosti da bilo to obavim.
Ah, sigurna sam da nije to u pitanju, moja damo.
A onda to izbija iz nje. Ali jest, Lina! Rekao mi je to posve jasno! I neprekidno
provjerava ne inim li mu kojim sluajem iza leda neto to on nije osobno odobrio. to si me

84

uope vidjela initi na ovom mjestu? Otro pogledava svoju slukinju, a onda sama
odgovara na svoje pitanje. Nita! Ne inim nita! Kakva je uope svrha moga boravka
ovdje? Zato me on eli ovdje?
Vrh pera joj puca od previe snanog upiranja o papir i tinta prska preko popisa jela koji
je ve sainila. Oit odgovor na njezino pitanje vriti u tiini. Oit, uasan odgovor. Prodana
je iz obitelji u obitelj poput rasplodne kobile ali nije li upravo, gorko pomilja, rasplodna
kobila koja ne uspijeva uzbuditi pastuha nimalo korisnija od hrane za pse? Moda je upravo
znakoviti neuspjeh u toj najosnovnijoj ulozi razlogom to joj Alfonso ne eli povjeriti bilo
koju drugu zadau.
Ona i Catelina bez rijei zure jedna u drugu.
Lucrezia se prisjea kako je bila toliko znatieljna po svojem dolasku u Castello, da se ve
upijanje tog novog okruenja inilo dostatno poticajnim. Tjednima ju je inilo sretnom to to
je bila tek neto vie od zadivljenog promatraa. Ali kako su mjeseci prolazili, sve jae eli
preuzeti aktivniju ulogu u svojem novom ivotu. Ipak, koliko god se trudila, otkriva da joj se
misli osipaju gotovo i prije nego ih izgovori, miljenja joj se ismijavaju i zanemaruju, a njezin
suprug neprestano nadzire i ograniava joj sve kontakte s poslugom.
Sve je to toliko razliito od ivota kakav je poznavala prije braka.
Alfonso malo kad Lucrezii govori o svojem djetinjstvu, o svojim roditeljima i svojem
odrastanju u Castellu, ali iz ulomaka sjeanja koja joj povremeno doputa uhvatiti tijekom
njihovih rijetkih razgovora, ona to njegovo djeatvo zamilja nepodnoljivo sumornim u
usporedbi s njezinim vlastitim doivljajima. Osjea iznenaujui val saaljenja prema njemu,
zamiljajui ga kao usamljenog djeaia, bez prijatelja u ovoj ogromnoj i bunoj, gradom
okruenoj utvrdi. Njegov je otac, po Alfonsovu vlastitom priznanju, bio zatvoren,
bezosjeajan ovjek i Lucrezia otkriva da je Alfonso vei dio svoje rane mladosti proveo bez
majke.
Njegova formalnost i nedostatak topline su, pretpostavlja ona, razumljivi, premda se njoj
ine i stranima i uasno ograniavajuima. Jedino se s Catelinom osjea uistinu oputenom,
ali intimnost i neformalnost koju ne moe potisnuti pred svojom slukinjom dobro skriva od
Alfonsa.
Zbog njega se osjeam tako nemonom, Lina, govori, utiskujui napukao vrh pera u
jagodicu palca. U kakvu se ja to enu pretvaram? Ne daju mi prigodu da upravljam svojom
kuom, zabranjeno mi je obraati se slugama a ve od samog pogleda na moje nago tijelo
ud mojega mua vene poput juer ubrane tratinice.
Catelinu od te intimnosti oblijeva duboko rumenilo.
Lucrezii glas zvui grubo. Biti jo uvijek djevicom nakon to sam ve godinu i po dana
udana ena kako lije to sramotno? Mogu samo zamiljati da to Alfonsa boli jednako koliko
i mene ali kako bih to ikad mogla znati? On sa mnom nikad ne razgovara.
Tone u tiinu, prisjeajui se sramotnih pokuaja konzumacije kroz koje ona i Alfonso jo
uvijek ponekad prolaze. Neizbjeno, pomilja ona, ti su trenutci sve nespretniji, tii, bez
ljubavi. U svakoj je takvoj prigodi poela osjeati kao da taj jo nezaeti nasljednik poput
none more ui u kutu sobe, promatrajui, optuujui, zahtijevajui da mu se dade prigoda
za postojanje, gnjevno se izrugujui njihovim opetovanim neuspjesima.

85

Fra Pandolf je sastrugao posljednji komadi srdele sa svoga tanjura i okrenuo se

Lucrezii, s aom od bruenog Murano stakla u ruci.
to vi mislite, moja damo, o zamisli da se ovdje, u Castellu Estense, naslika
freska?
Lucrezia se iz svojih misli vratila u sadanjost. Ako obeavajui crtei koje sam
ranije vidjela budu pretoeni u fresku, bit e to uistinu velianstveno postignue,
gospodine, rekla je, smijeei se tom mlitavom liku i udei da mu ukloni komadi
ribe koji mu je ostao visjeti s donje usne. U mislima se vratila onome danu kad je
vidjela one izvrsne prve skice i rekla: Hoete li zajedno raditi na fresci, vi i va
naunik?
Na trenutak se Lucrezii uinilo da je na fratrovu licu primijetila gr, ali odmah
nakon toga se nasmijeio i rekao: O, da, signora, Jacomo je nezamjenjiv. Ve
godinama nisam imao tako sposobna naunika.
Gdje ste ga pronali? upitao je Alfonso.
Njegov mi je otac priao, ima tome ve i nekoliko godina i zamolio me ako ga
mogu uzeti. Rekao je kako vjeruje da mladi ima dara. Sada priznajem da nisam
previe oekivao iznenadili biste se, signore, kad biste znali koliko je zaluenih
oeva uvjereno da su im djeca tek propupali Buonarottiji...
Alfonso i Francesco Panizato su se nasmijeili.
Ali, nastavio je fra Pandolf, ovoga se puta on pokazao uistinu jedinstvenim
umjetnikom. Uistinu jedinstvenim. Zapravo, imam ah, da, hvala vam...
Fratar se prekinuo u prii kad su mu ponudili tanjur krcat peene deverike. Pred
Lucreziu su stavili njezin tanjur. Znala je da bi trebala jesti. Vino koje je popila brkalo
joj je misli, a glava kao da joj je bila ispunjena pamukom. Gubila je nit razgovora i
rijei koje su se izmjenjivale preko stola poput boraca u borbi kopljima. Dohvatila je
ribu i promatrala kako se Alfonso i Francesco nadmeu ne bi li fra Pandolfu dokazali
tko je od njih bolji poznavatelj umjetnosti.
Obojici su oi sjajile i oba su se zajapurili, premda je Lucrezia mogla vidjeti kako
se Alfonso unato unoj raspravi upire zadrati dostojanstvo. Koliko god prema
neemu gajio strastvene osjeaje, prisjetila se Lucrezia, znala je da to ne voli
pokazivati; ak i sad se vjerojatno svim silama trudio zadrati pribranost. elio bi
izgledati poput dobroga poznavatelja, pomislila je, ali i neprestano provjeravati ne
odaje li previe osjeaja koji se iza te poletnosti kriju.
Panizato je bio suta suprotnost svome u crno odjevenom domainu njegova
crvena i zlatna jakna i hlae bljetali su na svjetlu svijea, inei ga vragolastim. Bio je
vitak i mrav i imao mekanu kovravu kosu to mu je u pramenovima uokvirivala
prilino avolasto lice. Oi su mu, smjetene blizu nosa, u razgovoru plamtjele
zadovoljstvom, a djeaii bi mu osmijeh ozario lice svaki put kad bi osjetio da je
postigao pogodak.

86

Lucrezia se tada okrenula fra Pandolfu koji je s blagim zanimanjem promatrao

dvojicu mukaraca, na sva pitanja koja su mu postavljali odgovarajui
nezainteresirano i s nekakvim nesvjetovnim mirom. Odora mu je bila pohabana i
smee boje zemlje, a malene su mu bucmaste ruke izvirale iz iskrzanih rukava,
leei sklopljene na bijelom platnenom stolnjaku. Premda debele, bile su ovrsnule i
preplanule, prekrivene mrljama razliitih boja oko kratkih i urednih noktiju. To su,
pomislila je Lucrezia, bile ruke koje su cijeloga ivota slavile Boga u molitvi i u
slikanju. Sljedeeg e dana zapoeti raditi na velikoj fresci.

87

11

je otvorila vrata koja su vodila u dvorite i zazvala svoga oca. Sprva

se inilo da je ne uje, zaokupljen razgovorom s visokim mladiem u pohabanoj jakni
od jelenje koe. Dvojica mukaraca stajali su uz jednu od jama s vapnom. Njezin je
otac odgrnuo pokrov od jute i unuo pred jamom. Mladi je rekao neto to Chiara
nije mogla uti; nainio je irok pokret objema rukama, kao da neto mjeri, a zatim
pokazao visinu, dlanom vodoravno postavljenim nad svojom glavom. Njezin je otac
kimnuo glavom, poeo neto prstima raunati, a zatim su se oba mukarca
nasmijeili. Rukovali su se.
HIARA ROSSI

Tata! ponovo je zazvala Chiara.

Ovoga puta njezin je otac okrenuo glavu i na odgovor podignuo obrve. Okrenuo
se i tamnoputi mladi; Chiara se zapitala je li grimizna mrlja koja mu se irila licem
zapravo opekotina od vapna.
Hoe li htjeti veeru, tata, ili imam dovoljno vremena da skoknem do Anne?
Idi ako eli, cara. Signor Pennettiu i meni treba jo kratko vrijeme da
raspravimo o koliinama i datumima isporuke. Vjerojatno emo biti... pogledao je u
signor Pennettia, ... za pola sata?
Mladi je potvrdno kimnuo glavom.
Hvala ti, tata. Vratit u se to prije budem mogla.
Chiara je zatvorila vrata, preko kuhinje otila u mali hodnik, dohvatila ogrta od
grubog platna i prebacila ga preko ramena. Uzevi koaru s nekoliko malih hljebova
kruha i komadom sira, napustila je kuu.
Trebalo joj je svega nekoliko trenutaka da doe do Annine male kolibe tako
ruevne da ju se slobodno moglo opisati i kao obinu suaru. Nije se muila s
kucanjem, ve je gurnula vrata i ula u glavnu prizemnu prostoriju. U suprotnom
kutu prostorije gorjela je malena vatra. Nad plamenovima je na tronocu stajao
eljezni lonac ispod ijeg se odmaknutog poklopca lagano parilo, a starija se ena
zgrbila pred njim na jednoj od dvije stolice, s glinenom lulom meu zubima i ruku
sklopljenih medu rairenim nogama.
Anna? tiho je rekla Chiara. Odloila je koaru na stol do vrata.
Doi, sjedni, dijete, rekla je Anna. Razdvojila je ruke i potapala drugu
sjedalicu, jo uvijek zurei u plamenove.
Pomalo nezgrapno, Chiara se spustila na nju.
Pa, jesi li mu rekla? kazala je Anna.
Ne.
Zar ne misli da je sam primijetio?
Posve sam sigurna da nije.
Taj ovjek mora da je slijepac. Ili glup. Kako se osjea?

88

Nekoliko zadnjih tjedana bolje. Napokon.

A Niccolo? neto otrijim je glasom rekla Anna.
ak i na zvuk njegova imena Chiara je osjetila nagovjetaj otre boli u grudima.
Nisam ga vidjela. Jo uvijek ne znam gdje sada radi.
to e uiniti?
Chiara je obje ruke poloila na svoj zaobljeni trbuh, kao da time eli umiriti
dijete u njemu. Ne znam.
Sluaj sada. Glup ili ne, tvoj otac e vrlo uskoro znati, dijete. Sada ti vie ne
preostaje vie od nekoliko tjedana. Dosad si to mogla skrivati samo zato jer ti je
trbuh ostao tako malen. Mora mu rei.
Ali ne znam kako. Ne znam to mu rei.
eli li da ja to uinim umjesto tebe?
Chiara je iroko otvorenih oiju zurila u staricu. Nije znala kako joj odgovoriti.
Osjeala je letargiju od stalne brige, pospanost, ravnodunost.
Anna je razdraljivo pucnula jezikom. Potapala je Chiani po obrazu. Probudi
se, Chiara! Jedna od nas to mora uiniti. Moramo obaviti pripreme za poroaj, cara.
Vrijeme nam istie. Jama s vapnom nije mjesto za donoenje djeteta na svijet i
odgovornost za tvoj porod ne moe se prepustiti skupini neukih vapnara. Meni nije
dovoljno dobro da bih to sama obavila moramo urediti da pode do grada.
Nikad mi nee oprostiti.
Morat e.
Ne zna ti tatu.
Ah, mislim da znam, dijete.
Chiara je rukama pritisnula trbuh. Malena okrugla kvrga utisnula joj se u dlan, a
zatim skliznula ustranu i nestala.
Rei u mu kad se vratim, rekla je.

EDUARDO Rossi je zurio u svoju ker. Kad je prestala govoriti, pogled mu je s njezina

lica preao na trbuh kojega je sada zatitniki prekrila svojim sitnim rukama. Pod
tkaninom je primijetio njegovu blagu zaobljenost, kao da pod prstima dri
preokrenutu zdjelu za puding. Vidio je novu oteanost njezinih grudiju i shvatio da
su joj obrazi puniji. Kako to nije mogao sam primijetiti? Na kratak as, optuujue
lice njegove odavno preminule ene zagledalo se u njega. Kako si mogao, Eduardo? Pa,
pogledaj je samo! Kako si mogao biti tako glup? Kako si C.hiari mogao prepustiti da se sama s time nosi?
Lice mu je preplavio hladan osjeaj krivnje zbog vlastite neobazrivosti; ali tada ga je
odmijenio vreo sram i gnjev kakav nikad ranije nije osjetio. Preplavio je sve ostalo
to mu se po glavi vrtjelo.

89

Kad? Kad se to dogodilo? Glas mu je drhtao. Mogao je osjetiti kako mu vilica

drhti.
Poetkom studenoga.
Eduardo je u glavi brzo izraunao. Moj Boe? Ve si skoro sedam mjeseci
trudna? rekao je, potpuno zaprepaten. Chiara, tko je...?
Njegovu je ker oblilo duboko rumenilo. Zurila je u pod, nita ne govorei.
Tko je otac djeteta? ponovio je, povienim glasom.
Duga stanka.
Reci mi, Chiara!
Jo uvijek nije nita govorila. A onda mu je sinulo. Odlazak mladog Contadina
na Boi bio je razoaravajue iznenaenje: darovit momak, s dobrom budunou
pred sobom.
Je li Niccolo?
Suze koje su istom zasjale u Chiarinim oima dale su mu odgovor. Vidio je kako
joj usnica drhti, vidio je kako je grize ne bi li primirila taj drhtaj. Duboko u sebi je
osjetio dotad nepoznat osjeaj oinske suuti, krhke poput invalida nenaviklog na
svjetlo i svje zrak, ali gotovo jednako brzo kako je prepoznat, taj je osjeaj ustuknuo
pred bujicom umiljenih optuaba i podmuklog moraliziranja prijatelja i obitelji.
Znao je da nikad nije posveivao vrijeme odgoju svoje Chiare, rano ostale bez majke,
osim osiguranja onih osnovnih materijalnih potreba. Bila mu je neplaena slukinja
kuharica, pomonica u poslu, pralja sve ove godine nakon majine smrti,
zbrinuta i zatiena ali ne i, shvaao je sada, voljena i milovana. Uvijek je imao nekog
drugog posla. Nije ni udo, pomislio je kroz sljedeu bolnu, sklizavu ovojnicu od
krivnje koja ga je obavila, da se u svojoj samoi okrenula tom beskorisnom mladiu,
u potrazi za zabavom.
Ali on pod svojim krovom nee odgajati kopile. Ne bi mogao podnijeti tu
sramotu. Djetetu se mora pronai neko drugo mjesto za ivot. Chiari je mogao
oprostiti njezinu pogreku naravno da jest ali nee ivjeti s dokazom te
pogreke. Morat e je odvesti u Bolognu da tamo rodi, nipoto ne u Ferraru
previe njegovih najboljih muterija je bilo iz Ferrare a onda e moda dijete uzeti
sestre dominikanke.
Morat emo djetetu pronai dom.
Ne!
Eduardo je ostao zateen estinom njezina glasa. Rekao je: Nemam namjeru
zadrati kopile pod svojim krovom.
Neu ti to dopustiti!
Bojim se da nema drugog izbora.
Nije mogao proitati izraz na Chiarinu licu. A onda je, podignuvi svoja uska
ramena i prkosno isturivi bradu na nain koji je Eduarda snano podsjetio na
pokojnu mu enu, njegova ki kroz vrata koja su vodila stubitu izila iz prostorije.

90

12

bilo visoko uzdiglo kad je Lucrezia otvorila oi. Sjevernu e dvoranu i

cijelu dugu galeriju, radosno je pomislila mirkajui prema prozoru, cijelo jutro
preplavljivati svjetlo, ba kako e umjetnicima trebati dok budu pripremali zid za
fresku.
UNCE SE VE

Odmicala je pokrivae kad je Catelina ustro zakucala na vrata.

Ah, signora, morate doi ovo vidjeti ve su tamo, rekla je. Onaj djeak
razbija staru buku sve do zida od opeka, ba sve skida.
Lucrezia se urno odjenula i s Catelinom pola kroz Castello, u dvoranu. U
galeriji obloenoj drvorezima troje ljudi su predano radili. Fra Pandolf je rukave
svoga habita zavrnuo do iznad lakata i povezao ili uzicom. Sjedio je na niskom
stolcu, nagnut nad ogromnim listom papira. Mravi djeak koji se prethodnog dana
u dvoritu pobrinuo za konje balansirao je na ljestvama, dlijetom uklanjajui buku.
Lucrezia je vidjela da je ve ogolio zid na povrini od preko dva metra u irinu i od
poda do stropa u visinu, pretpostavivi stoga da ve neko vrijeme vrijedno radi:
kratka mu je crna kosa bila siva od praine.
A visoki crnooki mladi kojemu je ime bilo Jacomo stajao je na vrhu spiralnog
stubita, svlaei sa sebe pohabanu jaknu od jelenje koe. Lucrezia ga je potajice
pogledavala dok ju je prebacivao preko rukohvata. Jednom je rukom proao kroz
zamrenu kosu, a zatim zguvanu koulju ugurao u hlae. Zavrnuo je rukave. Ruke i
ake su mu, primijetila je, bile snane i preplanule. Lagani val vreline prostrujao joj je
tijelom dok ga je promatrala kako prelazi preko dvorane i sputa se u uanj do fra
Pandolfa. Fratar mu je poloio ruku na rame. Kratko su popriali, premda Lucrezia
nije mogla razabrati o emu to govore. Jacomo je fratru dodao presavijeni komad
papira i ovaj ga je rastvorio, proitao, s odobrenjem kimnuo glavom i pokazao
prema zidu. Jacomo je posegnuo u veliku kutiju s alatom i iz nje izvukao drveni bat i
iroko, plosnato dlijeto.
Lucrezii oi kao da su zadobile neku svoju vlastitu snanu odlunost: kad bi
pokuala otkloniti pogled od Jacoma, mogla je osjetiti kao da joj ih neto, kao eljezo
prema magnetu, povlai natrag na njegovo lice, na bore oblika mladog Mjeseca oko
kutova njegovih usana.
Poeljela je da je on primijeti.
Poeljela je da je ne primijeti.
Sjela je na jedan od irokih prozorskih pragova, namjestila se u udoban poloaj i
promatrala kako Jacomo naslanja dlijeto na staru buku.

TOMASO JE obavio dobar posao dok je on toga jutra bio kod vapnara, pomislio je

Jacomo. Bio je to koristan posjet: vapno je bilo dobre kvalitete, to je bilo znaajno za
uspjeh freske. Bio je zadovoljan onim to vidi i inilo se da vapnar dobro znade svoj
posao.

91

Posve lagano se skida, Jacomo, rekao je Tomaso, njeno potapavi rukom zid.
Isturivi donju usnu naprijed i zatvorivi oi, puhnuo je preko nosa kako bi uklonio
prainu.
Jacomo je rukom preao preko svjee ogoljelih opeka, vrhovima prstiju
opipavajui grubu povrinu. Ovo je dobro, rekao je. Posve je suho i, hvala Bogu,
ini se da je cijeli zid, od kraja do kraja, nainjen od opeka. Moemo odmah nakon
to uklonimo svu staru buku nanijeti prvi sloj.
Nije uvijek sve tako jednostavno, ha? rekao je Tomaso.
Ne. Zasigurno nije. Jacomo je prouavao ostatak zida. Hajde, dovrimo to. Ja
u poeti od suprotnog kraja i susresti te pri sredini. Zakoraio je preko gomile
otpale buke, poao do suprotnog kraja galerije i prislonio dlijeto uz buku.
Uvijek je uivao u tom vremenu posveenom pripremi zida. Premda su mnogi
patroni ostajali zateeni saznanjem da umjetnik fra Pandolfova ugleda nema cijelu
ekipu tukatera, upravo je Jacomo bio taj koji je predloio da sve sami obavljaju.
Oduvijek je te prve sate provedene uza zid na kojem e nastati freska smatrao
neprocjenjivima. Freska se razlikovala od svih drugih vrsta slikanja: morao si znati
uspostaviti odnos sa zidom, sa bukom, s pigmentima. Sve su to bili nepredvidivi
elementi. Morao si znati razumjeti njihove zahtjeve i u isto vrijeme nametnuti
vlastita ogranienja i obveze: priprema zida od opeka, pomislio je Jacomo, nije se
mnogo razlikovala od ispitujueg uvodnog razgovora koji bi ovjek mogao voditi s
novim znancem, stvarajui temelje prijateljske, ak i ljubavne veze. I, jednako kao to
se volio upoznavati s materijalom, Jacomo je volio provoditi vrijeme u prostoru koji
mu je ustupljen, planirajui unaprijed to valja obaviti, u glavi zamiljajui sveopu
sliku, odluujui kako e je podijeliti na odvojene giornate dijelove koji bi mogli
biti dovreni u jednom mahu.
On i Tomaso su jedno vrijeme zajedno uklanjali buku sa zida, razotkrivajui
uzdu galerije izvorni izgled grade od ruiastocrvenih opeka. Tomaso je to inio
namrten i utljiv poput groba, ali Jacomo je radei tiho zvidao, prilagoujui
melodiju ritmu udaraca svojega ekia. Krhotine i ljunak gomilali su se oko obojice
mukaraca.
Malo kasnije Jacomo se okrenuo od zida, u potrebi da se nakalje i oslobodi nos i
usta praine i prljavtine. Pogledavi preko balustrade u dvoranu, ugledao je sitan
lik kako sjedi na pragu jednog od prozora: vitku djevojku u lijepoj zelenoj haljini.
Vojvotkinja.
Upamtio je izraz njezina lica onoga puta, prije otprilike godinu dana, kad ga je
uhvatila kako zuri u Pandolfa preko prvih nacrta koje su donijeli pokazati vojvodi.
Upitao se je li razumjela uzrok njegova gnjeva. Nije za to bilo ba nikakva razloga,
ali gledajui je sada, Jacomo je imao obeshrabrujui osjeaj da je moda uistinu posve
dobro shvatila.
Pogledi su im se kratko susreli i nakon toga joj se nasmijeio. Vojvotkinja je
pocrvenjela i uzvratila mu osmijeh. Jacomo je ostao zateen draeu i toplinom
izraza njezina lica.

92

Hoete li imati to protiv ako doem gore i pogledam to inite? dobacila mu

je.
Jacomo je podignuo obrvu prema fra Pandolfu, koji je blagona klono kimnuo
glavom. Okrenuvi se natrag vojvotkinji, dao joj je znak da se uspne stubama. inila
se zadovoljnom; skliznula je s prozorskog praga, dohvatila skute svoje haljine i
poput djevojice potrala prema spiralnim stubama.
Na vrhu stuba je pogledala niz djelomino ogoljen zid, a zatim, spustivi pogled
na otpadom prekriven pod, krenula oprezno prema galeriji. Jacomo joj je poao
ususret i pruio ruku da joj pomogne prijei preko najvee gomile krhotina. Ruka joj
je bila malena i glatka. Sprva ga nije pogledala; vrsto mu drei prste, gledala je
kamo staje i skute haljine uklanjala ustranu. Ali kad je ugazila na komad istog poda,
pustila je da joj skuti padnu dolje i podignula pogled prema njemu. Stajala mu je
veoma blizu, a to dranje za ruke inilo se neprilino intimnim, kao da joj on dri
ruku u namjeri da je poljubi. Oboje su brzo raskinuli taj stisak. Vojvotkinji su se oi
naas rairile tek na kratak asak a zatim je ustuknula i opet spustila pogled na
pod.
Kao to vidite, signora, zapoeli smo, rekao je fra Pandolf, sjajei od
zadovoljstva.
Vidim da ste poeli razbijati Castello Estense... rekla je ona, a kutovi usana su
joj se izvinuli u osmijeh.
Pandolfu je trebao jedan trenutak da se nasmije. Jacomo se, meutim, bez
oklijevanja tiho kroz nos nasmijao i vojvotkinjin se pogled istoga trena preselio na
njegovo lice. eludac mu je poskoio kad je vidio da mu promatra obraz, ali njezin je
pogled sjajio od zanimanja.
Moete li mi pojasniti to ste to inili? rekla je. Ve vas neko vrijeme
promatram.
Moramo cijeli zid ogoliti sve do opeka, signora, rekao je Jacomo. Sva stara
buka mora otii. Nakon toga emo nanijeti ono to se naziva grubim slikarskim
pokrovom mjeavinu polovice vapnene buke i polovice pijeska a tada se to
mora osuiti.
I po tome slikate, zar ne?
Jacomo se nasmijeio. Ne malo je sloenije od toga.
Pandolf je uskoio. I jest, moja damo, uistinu jest, rekao je. Treba nanijeti
nekoliko slojeva buke prije nego zid bude spreman za slikanje. Kao to uh da vam
Jacomo govori, zapoinjemo s grubim pokrovom, a tada...
Neki ga je glas prekinuo. Moja damo?
Pojavila se crnokosa djevojka u haljini utoj poput kukuruza. Ispriavajui se,
vojvotkinja je poloila ruku fratru na rukav i okrenula se od njega da se nagne preko
balustrade. to je, Lina?
Gospodar kae da bi vas elio vidjeti prije nego poe za Firencu.

93

Ah. Vojvotkinja je zastala, a zatim rekla, vie za sebe nego za ikoga oko sebe.
Da, zaboravila sam da ide. Doviknula je: Da, Lina, odmah dolazim. ekaj me.
Kratko je pogledala fra Pandolfa, a zatim Jacoma. Hvala vam, rekla je.
Mnogo vam hvala to ste mi pokazali to inite. Bilo bi mi veoma drago sutra doi i
vidjeti kako zid poprima oblik, ako vam neu smetati...
Bit e to prljav posao, signora, rekao je Jacomo.
To mi uope ne smeta. Vojvotkinja je krenula natrag preko bukom
prekrivenog poda, opet jednom rukom podiui haljinu.
Moja damo? rekao je Jacomo, nudei joj ruku.
Ah hvala vam.
Pomogao joj je doi do vrha spiralnih stuba.
Dakle, vidimo se sutra, rekla je vojvotkinja. Pogled joj je odlutao do njegovih
usta, a zatim mu je ispustila ruku i poela silaziti niza stube. Jacomo se prekrienim
rukama naslonio na balustradu, prebacivi teinu na jednu nogu. Promatrao je kako
privlai svoju slukinju blie, kao da eli s njome podijeliti neku tajnu.
Kratko se okrenula, brzo ga pogledala, i zatim napustila dvoranu.

UGLEDAVI njegov osmijeh, neto joj se vrue premetnulo u elucu, zamren vor
uzbuenja, krivnje, uenja i elje. Vidjela je kako mu se bore oblika mladog mjeseca
dublje urezuju oko kutova usana i vor se jo vie zategnuo.

CATELINA JE bila zaprepatena. Nikad prije nije vidjela da njezinoj gospodarici lice
tako sja. Dok se signora sputala stubama s galerije, izgledala je posve drukije od
onog malog stvorenja kakvim je bila prolih mjeseci. Jo od dana kad ju je vidjela u
onom uasnom stanju ah, cielo! Catelinu je bio toliko uznemirio njezin izgled na
dan banketa. Bila je tako zbunjena i prestraena i tako zastraujue nesretna. A to se
tie priznanja koja joj je njezina gospodarica jecajui te noi povjerila... Catelina je
bila zaprepatena. Oduvijek je imala zazora kad se radilo o signoreu, toliko je sebi
mogla priznati, ali nikad nije ni pomiljala da bi mogao imati takvih problema kakve
je signora opisala. Posve suprotno! Oduvijek je pretpostavljala da ima jo najmanje
jednu enu negdje u gradu vidjela je taj sjaj u njegovim oima u toliko prigoda
kad bi naputao dvorac na onom svome otmjenom ukastom konju, sjaj kakav je
esto viala u oima svojega oca kad bi obiavao nestajati prema pogrenom kraju
Mugella, tono pod nosom njezinoj jadnoj majci. Dobro ga je poznavala. Bila je
sigurna da ne grijei kako su stvari izmeu njega i signore mogle biti takve, ako je
to to joj je gospodarica govorila bilo istina?

94

Uila sam kako pripremiti zid za fresku, Lina, rekla je signora. Catelina je
vidjela kako se nakratko okree i pogledava tamnoputog momka krupnih oiju koji
je stajao naslonjen na balustradu i promatrao ih kako odlaze. Pa, Catelina je
pretpostavila da bi se trebalo rei kako promatra signorin odlazak: nije ni pomislila
da bi njoj podario i najkrai pogled. Debeli mali redovnik i mravi djeak bili su se
vratili poslu oko zida.
Catelina je odjednom osjetila muninu.
Pomolila se Bogu, nadajui se da signora ne planira poduzimati ita
nerazboritoga dok signorea nema.
Ako je to inila, a on to otkrije, Catelina je pomislila da bi ih mogao oboje ubiti.
A vjerojatno i nju, samo zato jer joj je bila slukinja.

95

13

je podignuo ruke na nain koji se Alfonsu uinio neim izmeu

pomirbene geste i blagoslova.
APINSKI NUNCIJ

... i to je otprilike saetak svega, rekao je nuncij. Naravno, shvaam da sam

samo ponovio informaciju koju vam je ve iznijela Njegova Svetost u dokumentu
koji drite u ruci, ali ako treba ikakvih...
Ne, rekao je Alfonso. Nema potrebe za daljnjim pojanjenjima, vaa milosti.
Savreno dobro razumijem injenice. Oito je da su te injenice krajnje neugodne i
zatrait u od vas da Njegovoj Svetosti prenesete da bismo ja i moj roak voljeli
dogovoriti osobni sastanak s njime, ako bude voljan poastiti nas prijemom im se
Cesare vrati iz Francuske.
Uinit u sve to mogu da se to uredi, signore. Naravno, nadamo se da e se
ova situacija na vae zadovoljstvo razrijeiti prirodnim putem. Mislim da je pravino
rei kako, nakon manje od dvije godine braka, izostanak oekivanoga jo uvijek ne
predstavlja katastrofu, ali Njegova je Svetost osjeala potrebu upozoriti vas na
ozbiljnost situacije.
Bio bih vam zahvalan ako Njegovu Svetost obavijestite da sam sada itekako
dobro svjestan >ozbiljnosti situacije< i da apsolutno nemam namjeru ostaviti stvari
ovakvima, a da prethodno ne ispitam svaku mogunost drukijeg rjeenja.
Alfonso je s tekoom obuzdavao sve snaniji gnjev. Rekao je: Jasno sam dao
do znanja to je moja volja i teko mi je razumjeti zato Njegova Svetost odbija
prihvatiti pravovaljanost sporazuma koji sam ve utanaio sa svojim roakom.
Raspravit u to s Njegovom Svetou, kao to rekoh, nakon Cesareovog povratka iz
Francuske.
Nadbiskup Ercole Verdi, legatus a latere Njegove Svetosti pape Pija IV., zabrinuto
je odmahnuo glavom. Kao papinski nuncij stalni predstavnik Svete Stolice bio
je posrednikom izmeu Svetoga Oca i onih vladara, vlada ili drugih potencijalnih
uglednih strana s kojima je Vatikan namjeravao pregovarati. A nadbiskup Verdi je,
snatrio je Alfonso, bio vjet posrednik: njegov sitan stas otklanjao je svaku primisao
prijetnje, a vjetinom govora je blago razoruavao sugovornike. Ali on, gnjevno je
pomislio Alfonso, nema namjeru dopustiti da te neviene i uzrujavajue novosti
prou mimo njega i postanu injenicom bez njegove ogorene borbe, unato svim
dokazanim diplomatskim sposobnostima njegova sugovornika.
Oprostio se od malenog nuncija i napustio zgradu. Hodajui suncem okupanim
trgom i uzdu bone fasade ogromne katedrale Brunelleschi, tek je neodreeno
primijetio olakanje koje mu je ponudila sjena na putu prema Palazzo Vecchiu, gdje
je ostavio Panizata.
Panizato je ekao, kako je i obeao, u svjeini koju je nudio njihov iznajmljeni
apartman. Alfonso je otvorio vrata snanije nego je namjeravao; udarila su o stolicu i
prevrnula je ali on je, ostavivi je tamo gdje je pala, samo proao sobom i zagledao se
kroz prozor, nesposoban pronai rijei kojima bi izrazio svoj nemir. esto kaotine

96

misli sada su mu se razbijale u djelie daleko izvan granica do kojih je u njima

mogao pronalaziti ikakva smisla.
Panizato se pomaknuo s mjesta na kojem se zatekao i Alfonso je, jo uvijek
okrenut ulici, uo kako mu prijatelj opet podie stolicu, bez ikakva komentara.
Nakon krae stanke, Panizato je rekao: I, to je kazao?
Alfonso se trudio pronai rijei kojima bi to pojasnio, osjeajui se kao da stoji uz
kakvu brzu rijeku: sve je pored njega promicalo takvom brzinom i tako nesmiljeno
da se odjednom osjetio krajnje nesposobnim posegnuti i zaustaviti bilo koji dio te
bujice. Sve te tlapnje njegova braka, njegova sve nevoljnija svijest o Lucreziinoj
muiavoj i izopaenoj privrenosti sve je to sada u kovitlacu promicalo mimo
njega poput bujice naplavina, propadajui u otro olakanje to ga je donosilo to
njegovo novo, zastraujue otkrie.
Francesco, ako umrem bez zakonitog nasljednika, rekao je Alfonso ulici koja
se pod prozorom pred njim pruala, Njegova Svetost namjerava zatraiti povrat
prava na cijelo vojvodstvo Ferrare. Sva kopilad koju sam mogao godinama kotiti
nisu, naravno, niti spomena vrijedna, a moje namjere da sve naslove i zemlju
ostavim u nasljedstvo svojem roaku, Cesareu d'Esteu, ukoliko do smrti ne dobijem
vlastitog nasljednika, ini se, nisu uope razmatrane. Njegova Svetost milostivo
predlae da se Cesareu dozvoli zadravanje prava na Modenu i Reggio, ali bez
Ferrare mo Esteovih bit e doslovno sravnjena sa zemljom, kao to on to dobro zna.
Mjesecima me mue brige da je sve jai francuski utjecaj u Italiji usmjeren na
destabilizaciju budunosti vojvodstva a sada mi je dano do znanja da e mi,
ukoliko ne budem u stanju proizvesti zakonitog nasljednika, sve do ega mi je stalo
biti oduzeto silom, i to ne od stranaca, ve od vlastitih sunarodnjaka.
U tiini koja je uslijedila nakon te objave Alfonso se zagledao u neku mladu
enu to je nespretno hodala ulicom pod njim. Bila je jednostavno odjevena i
bosonoga, nagnuta unazad kako bi nainila protuteu djetetu koje joj je jahalo na
boku, punanih nogu omotanih oko njezina vitkog struka. Jo jedno vee dijete ju je
dralo za ruku, a iza njih je mrav djeak od nekih deset godina pohabanim
cipelama utirao kamenie. Ironija tog prizora, koja mu se nudila dok je razmiljao
o razornim posljedicama vlastite neplodnosti, uinila se Alfonsu uistinu gorkom. U
djelie razbijen, zbunjeni gnjev poeo se kristalizirati u sumornu odbojnost prema
Lucrezii. Nije mu samo, pomislio je, neprestano oduzimala njegovu mukost, ve je
sada, inilo se, potencijalno postajala jedinim uzronikom propasti cijele kue
Esteovih.
Pa ipak, neto u njemu to nije mogao do kraja potisnuti jo uvijek je udjelo za
njezinim posjedovanjem. Unato svemu, i dalje je eznuo za nedostinim.
Ali Alfonso, rekao je Panizato, u braku si tek dvije godine ak ni toliko.
Sigurno to to dosad nema djece nije ozbiljan problem. Zato se Vatikan ponaa kao
da je tvoja smrt bez nasljednika ve gotova stvar?
Alfonso je jo bio okrenut otvorenom prozoru. Rekao je: Samo mi ele, kako ja
to shvaam, dati do znanja kakve su im namjere. Osim ako nemaju nekakav dar

97

boanske providnosti, vidim to tek kao malu emocionalnu ucjenu Njegove Svetosti
na moj raun.
Zaprepaten sam, Alfonso. to e sada initi?
Alfonso se okrenuo prema njemu, zahvalan zbog njegove potpore. Cesare se u
kolovozu vraa iz Francuske. Rekao sam njegovoj milosti Verdiu da Cesare i ja
elimo izravno razgovarati sa Svetim Ocem, i jo emo mu jednom iznijeti svoj
sluaj.
A u meuvremenu, nacerio se Francesco, morat e nastaviti pokuavati
dokazati im da su u krivu. Barem e u tim pokuajima uivati, ha, Alfonso?
Bez komentara, Alfonso je okrenuo lea svome prijatelju, pokuavajui obuzdati
muninu koja mu se od pomisli na njegovu branu postelju uzdizala u grlu. Panizato
nije time nita loe mislio, pomislio je. Ali ako ga Lucrezia nastavi tako kastrirati i
initi ga nesposobnim za osiguranje potomka, a time i budunosti vojvodstva,
Alfonso se poeo pitati kako e uope moi nastaviti ivjeti s njome.
Bolno ju je elio posjedovati i istodobno udio rijeiti je se.
Nijedna se opcija nije inila moguom.
Ali, pomislio je, ako eli sauvati prisebnost, morat e ustrajati u ostvarenju
jednoga ili drugoga.

98

14

ASTELLO JE,

pomislila je Lucrezia, svakako oputeniji kad Alfonso nije ovdje.

Tijekom proteklih mjeseci sve se vie udaljavala od njega i bivala jo nervoznijom
zbog izloenosti njegovim neprestanim optubama. Uvijek je bilo zamorno biti u
njegovu drutvu. Ali kako su dani i noi od njegova odlaska prolazili, shvaala
je da se poinje osjeati spontanije, opet vie sebi slinoj; raspoloenje joj se popravilo
i maski slian osmijeh iza kojega je esto skrivala svoje prave osjeaje mogao je na
neko vrijeme biti sigurno uklonjen i sklonjen po strani.

Premda Lucrezia, zahvaljujui Alfonsovim strogim kunim ogranienjima, nikad

nije bila toliko uposlena koliko je mislila da bi jedna vojvotkinja trebala biti, sada je
nisu muili ti mnogi sati u kojima nominalno nije imala nikakvih obveza. Pronala je
neto ime se mogla zabaviti. Nauila je nazive najmanje dvadeset pet razliitih
pigmenata i njihove razliite osobine; sada je znala kako mijeati buku u teoriji:
osobno to nije pokuala a juer joj je bilo dano do znanja da jednom smijeana
vapnena buka kao da ima vlastiti ivot.
Ona je poput ivog stvora: promjenjivog je raspoloenja. Nain na koji upija boju
razlikuje se prema dobu dana, govori Jacomo, polaui dlan na svjee ovrsnuo dio zida i
njeno ga trljajui vrhovima prstiju.
Lucrezia se mrti, promatrajui mu ruku. Dakle, govorite li to da se, ukoliko je obojite
ujutro, ponaa na drukiji nain nego kad je obojite pred kraj veeri?
Jacomo joj se smijei. Tek joj se cijelo vrijeme mijenja pomalo nalik maloj bebi:
morate je braniti onim to eli i onda kad poeli.
Ali, kako znate to eli?
Pamtite ono emu vas ue, govori Jacomo, pogledavajui prema fra Pandolfu koji isti
svoju veliku etvrtastu tukatersku licu, i eksperimentirate, i zapisujete rezultate.
Priajte mi o neemu to ste sami otkrili.
To da je vano kistove prati u vapnenoj vodi. Ako koristite kinicu ili vodu iz rijeke,
moda nee biti posve isti i na zavrenoj slici ete dobiti mrlje boje hrde.
To vam se dogodilo?
Jacomo kima glavom. U Milanu sam vodu za ienje kistova uzeo s bunara bilo je to
prole godine i posijao mrlje hrde upravo na krivim mjestima na freski koju smo tamo
slikali, podarivi jadnog San Sebastiana punim licem pjega.
Dok to govori, pogledom prelazi po njezinu licu; usne su mu neznatno razdvojene, a
Lucrezia osjea kako rumeni. Promatra je dulje nego to ona oekuje. Posramljena, ona
mijenja temu. Postoji li neki slikar kojega posebno cijenite?
Jacomo odmah odgovara. Tiziano Vecellio. On je genij.
Ah vidjela sam jednom njegov portret, u Firenci. ovjek u crnome, koji u ruci dri
rukavicu.

99

Je li vam se svidjela?
Veoma uinilo mi se istoga trena kao da tog ovjeka poznajem.
Jacomo se smijei, ali Lucrezia samu sebe ispravlja. Ne, kae. Nije tako. Nisam
osjeala da ja poznajem njega, ve prije da on poznaje mene.
Jacomu osmijeh blijedi. ini se kao da pokuava prozreti joj u misli, a zatim polako kima
glavom, ne skidajui pogleda s njezinih oiju.

Ipak, Lucrezia je bila itekako svjesna da Catelina nije posve sretna zbog
novootkrivenog zanimanja svoje gospodarice za stvaranje fresaka. Sitniavo je
nagaala da njezina komorkinja tono zna to je to tako esto privlai u galeriju i bila
je odluna izbjegavati bilo kakva sukobljavanja na tu temu. Sada su joj se ak i na
pomisao o Jacomu uzdizale dlaice na rukama i potiljku; dvojila je da bi bila u stanju
o njemu govoriti a da ne porumeni.
Opet idete u Sjevernu dvoranu, signora? rekla je Catelina nekoliko tjedana
nakon Alfonsova odlaska, dok je Lucrezia eljala kosu i poela je umatati u vor.
O da, Lina. Danas popodne stavljaju arricio. Promiljeno vedar ton.
Catelina je utjela.
to? rekla je Lucrezia, sputajui ruke s kose. to je, Lina?
Nakon par trenutaka, Catelina je rekla: Oprostite mi, signora, ali... ali...
Ali to?
Nadam se da ne mislite da sam drska, ali moda bi se moglo smatrati... no...
neuobiajenim da se plemkinja poput vas toliko zanima za... za rad obrtnika?
Ah, Lina, fra Pandolf je umjetnik, ne obrtnik! rekla je Lucrezia, odluna
razgovor usmjeriti podalje od Jacoma. Imam ogroman privilegij to ga mogu
promatrati kako stvara djelo o kojem e se moda jo godinama priati irom Italije
i... Uutjela je, prepoznavi Catelininu dvojbu. Oko ega moe brinuti? Samo ih
promatram kako rade.
Catelina nije morala odgovarati. Izraz njezina lica je dovoljno govorio.
Prouavajui svoje nokte i vrtei tanku zlatnu nit oko prsta, Lucrezia je rekla: Vratit
u se na vrijeme da se presvueni za veeru. Moe li se pobrinuti da bude tu kako
bi mi pomogla?
Naravno, moja damo. Sve u pripremiti.
Catelinine neizgovorene sumnje visjele su u zraku oko nje poput oblaka
komaraca.

ozbiljno prihvatili posla. Tomaso se nagnuo nad ogromnu posudu i mijeao

tapom buku, dok su fra Pandolf i Jacomo u ruci drali etvrtaste drvene gladilice.

SVI SU SE

100

Stajali su na izvjesnoj udaljenosti jedan od drugoga, radei prema sredini. Pomou

dugake, uske mistrije nanosili su buku s gladilice na zid, irokim, tenim
pokretima.
Pogledavi gomile buke na dvjema gladilicama, Lucrezia je mogla vidjeti da je
ovaj sloj glatkiji, finiji od ostalih nanosa koje je dosad vidjela; izgledao je poput
gustog tuenog vrhnja. Svakim zamahom ruke sjajna mokra smjesa naputala je rub
mistrije i u blistavom se luku lijepila na zid. Dvojica ljudi su radili postojano i arricio
je ve bio nanesen na veliki dio zida uzdu galerije.
Fra Pandolfov habit i sjajno tjeme bili su poprskani mlazovima buke. I Jacomo
je njome bio slino poprskan, to se jasno isticalo na njegovim grimiznim obrazima.
Kapi buke visjele su mu s crne kose i, vidjela je Lucrezia, obijelile mu ake sve dok
nije izgledao kao da nosi tanke, bijele, iskrzane rukavice. Nasuprot tome, ruke su mu
bile tamnosmede. Obojica ljudi bili su zaokupljeni svojim poslom, a Jacomo je opet
tiho zvidao.
Oarana, Lucrezia ih je neko vrijeme promatrala, osjeajui se poput eljeza
neodoljivo privlaenog magnetom. U misli joj je dolo Catelinino sumnjiavo lice i
nikako se tog prizora nije mogla otresti. Znala je da bi kao pokorna ena kao
vojvotkinja od Ferrare sada trebala otii odavde i paziti da izbjegava Sjevernu
dvoranu dok slikari ne napuste dvorac. Trebala se drati podalje od iskuenja.
Castello Estense je bio posve dovoljno velik, pomislila je, da moete izbjei bilo koga
s kime se radije ne biste htjeli susresti ili... ne biste trebali susresti. Ali...
Moja damo! Fra Pandolf je podignuo ruku na pozdrav. Lucrezia se ponadala
da ne rumeni tako oito kad je Jacomo zastao u poslu, proao rukom kroz kosu i
nasmijeio joj se. Neto je tiho rekao fra Pandolfu, ne uklanjajui pogleda s Lucrezie,
nakon ega ju je fratar dozvao. Doite na galeriju, moja damo. Jacomo vam eli
neto pokazati.
Lucrezia je prela dvoranu, silei se na dostojanstven hod. Bilo bi neprilino
uriti, pomislila je.
Kad je dosegnula vrh stuba, Jacomo je pokazao prema dijelu zida koji su dovrili
prije nekog vremena. Sjeate li se kako sam vam govorio da se buka zagrijava dok
se sui?
Lucrezia je kimnula glavom.
Opipajte ovo. Uzeo joj je ruku i prislonio je dlanom na tek ovrsnulu povrinu,
ostavivi svoju ruku preko njezine. Nasmijao se kad je ona glasno uzdahnula od
zaprepatenja.
Rekao sam vam, kazao je.
Da ali, mislila sam da e biti toplo. A ovo je poput pei. Koliko dugo traje?
Ne dugo. Imali ste sreu da ste doli u pravo vrijeme.
Oboje su stajali blizu zidu, Lucrezia s dlanom poloenim na zid, i s Jacomovom
toplom rukom preko svoje gotovo jednako toplom kao buka pod dlanom. Tijelo
mu je bilo vrlo blizu njezinome. Mogla je osjetiti njegov dah na svojem vratu. A
zatim je, podignuvi joj ruku sa zida i kratko joj stisnuvi prste, rekao: Moram se

101

vratiti poslu Tomaso mi nee zahvaliti ako sva buka koju je pripremio propadne
prije nego je dospijem nanijeti na zid.
Posve si u pravu, Jacomo, mrzovoljno je rekao Tomaso. Lucrezia se
nasmijeila tom njegovom mrtenju, a Jacomo se iroko nacerio, naginjui se nad
vjedro i uzimajui jo jednu veliku grudu buke na gladilicu. Nastavio je nabacivati
buku na zid. Lucrezia je sjela na poklopac drvene kutije za alat, naslonivi se
leima na balustradu. Tomaso koji nije, kako je pretpostavila, bio dovoljno vian da i
sam radi na zidu, brinuo se o tome da velika posuda uvijek bude puna svjee buke,
dok su Pandolf i Jacomo postojano radili uzdu galerije.
Neto kasnije bili su blizu tome da im se dijelovi obraenog zida susretnu.
Jacomo je, primijetila je Lucrezia, radio bre od svoga uitelja; obradio je vie zida,
tako da se mjesto susreta nije nalazilo na sredini.
Onda, prepustit u tebi da dovri, Jacomo, rekao je fratar, odmaknuvi se
kako bi se divio svome djelu. Jacomo je kimnuo glavom i nabacio jo jednu punu
mistriju buke koja je pri udaru o zid proizvela zadovoljavajue hrskav, odsjean
zvuk. U nekoliko minuta je preostala praznina izmeu dva dijela zida bila
popunjena, tako da nije bilo traga mjestu na kojem su se oni susreli. Obojica
mukaraca su odstupili, pregledavajui rezultate svoga posla.
Dobro obavljeno, mome, fin posao, rekao je fra Pandolf, potapavi Jacoma
po leima.
Jacomo je sastrugao ostatke buke s gladilice i bacio posljednjih par gruda sve
tvrde buke na krpu, a zatim uredno spustio mistriju u vjedro s istom vodom. Uzeo
je od fra Pandolfa i njegovu gladilicu i mistriju, pa i njih oistio i unuo pred
vjedrom. Paljivo je oprao i osuio obje mistrije.
Dok je on to inio, fra Pandolf se okrenuo Lucrezii. Kad se ovo sve dobro osui,
signora, rekao je, moemo kistom nanijeti sinopiu.
Lucrezia nije imala pojma to je time htio rei.
Kao to znate, arricio je predzadnji sloj buke neto poput fine pokoice,
pojasnio je Pandolf. Zatim dolazi sinopia, moja damo: skica zavrne kompozicije
freske koja e prekriti cijelu povrinu arricia, osiguravajui nam putokaz koji e nam
omoguiti planiranje kojim redoslijedom bojati pojedine dijelove. Zatim emo
svakoga dana obukati onaj dio na kojem emo raditi. To se zove giornata. Jacomo e
nainiti sinopiu, radei prema crteima. Pokazao je na nekoliko velikih zamotuljaka
papira u dnu galerije, naslonjenih na zid.
Jesu li to oni crtei koje sam ranije vidjela?
Izgled je isti, ali sad su crtei nainjeni u punoj veliini, signora.
Mogu li vidjeti?
Naravno. Jacomo, moe li pokazati signori? Odnesi ih dolje u dvoranu
ovdje gore je pod u prevelikom neredu. Ja u se brzo vratiti. Samo se elim
pozabaviti jednom ili dvjema sitnicama prije nego zaponemo sa sljedeom fazom...
Odjednom se inio odsutnim. Poao je prema stubama, usput pjevuei ispod glasa.

102

Jacomo je oprao ruke u vjedru s vodom. Otresao ih je, pa obrisao, najprije

dlanove pa potom nadlanice, o svoje bojom zamrljane hlae. Vratite se u dvoranu,
moja damo, rekao je. Ja u donijeti crtee.
Lucrezia je pola prema vrhu stuba. Nadam se da vas ne gnjavim, rekla je.
Ne previe, rekao je Jacomo, podiui jedan svitak papira da bi ga prebacio
preko ramena, a zatim kleknuvi uspravnih lea da bi podignuo sljedei.
Lucrezii je utroba poskoila od nelagode. Stajala je na prvoj stubi, neodluna, u
velikom strahu da ga je neim naljutila. Ali tada je primijetila da mu je cijelo lice
ozario osmijeh, premda su mu se usnice tek neznatno trznule. Bilo je to poput onoga
to bi Giovanni rekao, pomislila je, i gotovo mu je uzvratila jednako kako je to inila
svome roaku. Ipak, u zadnji je as zakljuila da Ti, bezobraznie! ne bi bio ba
najprikladniji nain obraanja jedne vojvotkinje slikaru koji je uposlenik njezina
mua. Uspravila je ramena, podignula bradu i pokuala izgledati prijekorno, ali
Jacomov se osmijeh od toga samo proirio. Kimnuo je glavom prema stubama,
potiui je da se pred njim spusti dolje.
Neki ljudi najbolje izgledaju kad se smiju, pomislila je Lucrezia kad je dola do
dna stuba i okrenula se Jacomu, dok su drugi poput Alfonsa najzgodniji kad
im je na licu posve drukiji izraz. Njezin je mu, pomislila je, valjda najpristaliji kad
mu je na licu onaj namrteni izraz zlovoljne nadmonosti; smijeh se na njegovom licu
inio poput gosta, ne nuno nedobrodolog, ali gosta u ijem drutvu Alfonso
obino nije bio oputen. Ali Lucrezia je mogla vidjeti da je Jacomu smijeh est i
dobrodoao posjetitelj.
Evo, doite pogledati, rekao je Jacomo. Kleao je na rukama i nogama,
rairenim rukama pridravajui papir i tijela nagnutog nad crteom. Koulja mu nije
bila gurnuta u hlae: podignula se i Lucrezia je ostala zateena prizorom
maslinastosmee koe koja mu se ukazala izmeu koulje i pojasa hlaa. Vrhom
jezika je oblizala usnicu i teko progutala slinu.
Ovo je Argo, rekao je Jacomo.
Lucrezia je kleknula do njega, sjela na pete i jo jednom pogledom istraila
udesnu sliku broda koji ponosno sijee more. U usporedbi s nacrtima koje je vidjela,
ovi su crtei bili detaljni, sloeni, prekrasni i oito rezultat mnogo, mnogo sati
rada. Jazon je izgledao plemenito, pomislila je, stojei do ohole pramane figure,
ruke drueljubivo joj prebaene preko ramena. Njezina mudrost i nadmono znanje
su bili oiti i Jazon kao da se nadao ve samom tom povezanou spoznati neto od
njezine uzvienosti. Meutim, njegove posade to kao da se nije dojmilo. Zlovoljno su
se nagnuli nad svoja vesla, bez poleta, oito malo drei do autoriteta njihova
kapetana.
Sviaju mi se izrazi njihovih lica, rekla je Lucrezia, pokazujui prstom na
jednoga od veslaa. ini se da nemaju visoko miljenje o Jazonu, zar ne?
S razlogom. Mislim da je morao biti uasno naporan. Cijelo vrijeme uvjeren
daje u pravu i neprestano uvlaei ostale u opasnost, rekao je Jacomo. elite li
vidjeti jo?

103

Molim vas.
Lucrezia je oekivala vidjeti sljedei prizor Tala, velikog bronanog ratnika
ali kad se Jacomo nagnuo nad novi crte, miia svoje preplanule ruke napetih dok
se onako protezao da zadri suprotni rub papira, ugledala je divlju i utvari slinu
Medeju kako promatra i iekuje dolazak Jazona koji je s obale utravao u prizor.
Lucrezia je odjednom ostala bez daha.
Slika Medeje bila je posve jasno njezin vlastiti portret.
Otvorila je usta, ali rijei iz njih nisu htjele izii. Opet ih je zatvorila.
Zurila je u sliku. Ona nikad nije nosila takve svilene vrpce i kosa joj se, premda
esto neuredna, nije tako uvijala uokolo poput movarne magle kao ovdje u Medeje,
ali u crtama ili izrazu njezina lica nije bilo pogreaka. Lucrezia nije znala to rei.
Fra Pandolf voli na svojim freskama slikati patrone, tiho je rekao Jacomo i
Lucrezia je shvatila da sigurno promatra njezinu reakciju.
Ali, ja nisam pozirala. Kako mi je veleasni brat tako dobro znao crte lica?
Ako je lice modela upeatljivo, moe se naslikati po sjeanju.
Lucrezii je srce poelo malo bre kucati. Je li tu odluku donio fra Pandolf ili je
Jacomo od njega traio da je ukljui? Ili ju je Jacomo sam skicirao, a zatim skicu
predao veleasnom bratu? Ako jest, je li to znailo da je i on osjeao neto od te zbrke
u koju se ona poela tako nerazmrsivo uplitati?
Sada ve snano ustreptalog srca, okrenula se opet crteu i rekla: to sada
slijedi?
U sekundama tiine koje su uslijedile Lucrezii se uinilo da zapravo postoji
nekoliko potencijalnih odgovora. Uasavajue ogromna mogunost protegnula se
poput probuenoga diva i uspravila se u sjedei poloaj, trepui oima.
Jacomo je zastao. A zatim je udno odsutnim glasom, kao da razmilja o neemu
posve razliitom od rijei koje je izgovarao, rekao: Moram crte prenijeti na arricio.
Mogu vam to odmah pokazati na jednom od ovih crtea, ukoliko elite.
Lucrezia je sjela na pete i sklopila ruke u krilu; div joj je tiho sjedio iza lea,
pokuavajui ne privui panju na sebe.
Jacomo se uspeo spiralnim stubama i trenutak kasnije se vratio s drvenom
kutijom u rukama. Sjeo je, svukao izme i bacio ili bez velike pompe sa strane.
Otvorivi kutiju, izvadio je nekoliko okruglih olovnih utega, svaki otprilike veliine
njegove ake. Zatim je razmotao prvi crte i na koljenima otpuzao po njemu,
optereujui mu tri ugla olovom. Uzeo je dugaku iglu s mjesta gdje mu je bila
zadjenuta u tkaninu koulje i, gotovo polegavi preko crtea, ugurao ruku pod
slobodan Ugao kako bi crte malo odignuo od poda i zapoeo slijediti crte,
probijajui crte iglom uzdu narisanih crta. Nakon nekog vremena cijeli je kut bio
prekriven rupicama. Sjeo je i usredotoeno se zagledao u obavljeni posao. Ima toga
jo prilino za obaviti dovrit u to kasnije. Ipak, prije nego odloim iglu, elite li i
vi pokuati? rekao je.

104

Ja? Lucrezia je primijetila kako mu se grimizna mrlja na obrazu nabrala, a bore

oblika mladog mjeseca u kutovima usana jo vie povile, kao da je izrazom lica htio
naglasiti osmijeh, zatvarajui ga u zagrade.
Nije teko pokazat u vam.
Sklonio se sa papira kako bi Lucrezia mogla kleknuti na njegov rub. unuvi
do nje, dodao joj je iglu, a zatim pokazao na dio koji joj je predlagao izabrati.
Poseui rukom pokraj nje, pramenom kose joj se otro o obraz. Osjetila je miris tople
koe i buke i u dnu trbuha naslutila sitan drhtaj elje.
Drugu ruku drite ovdje ispod, kao to sam ja sada inio da ga odmaknete
od poda a zatim probijte iglom.
Lucrezia se nagnula naprijed i gurnula lijevu ruku pod papir. Postavila je iglu
nad crte, a zatim preko ramena pogledala Jacoma. Je li ovako dobro?
Potvrdno kimanje glavom i osmijeh.
Gurnula je iglu kroz papir, izvukla je, pa sve ponovila. Uivajui u radu, s
lakoom je dovrila nekoliko povjerenih joj crta.
Savreno. Sada, kad bi crte bio spreman za upotrebu, to nije trebali bismo
jastui za obiljeavanje, rekao je.
to je... zapoela je, ali Jacomo je ve prekapao po drvenoj kutiji. Iz nje je
izvukao lopticu od muselina ispunjenu neim tamnim i mekanim. Podignuo ju je,
potapao rukom i tamna je praina izbila kroz tkaninu. Ugljen, rekao je.
I Lucrezia je shvatila. Dakle, stavite sliku na zid i tapkate toni vreicom po
rupicama, a to e ostaviti oznake na buci?
Jo jedan osmijeh. Vrlo dobro. Napraimo cijeli crte i prenesemo ga s nacrta na
atricio, a zatim slobodnom rukom moramo dovriti iscrtavanje linija na zidu. Nakon
toga svakog dana prekrijemo bukom odredeno podruje za giornatu i slikamo
izravno na njoj taj sloj buke se zove intonaco dio po dio.
ini se tako sloenim.
Jacomo je slegnuo ramenima, smijeei se.
Tomaso se dogegao u Veliku dvoranu s hljebom kruha i velikim komadom sira
u rukama. Proao je pored njih, uspeo se uza stube, nagnuo preko balustrade i
nerazgovjetno, punih usta, rekao: Jesi li gladan, Jacomo?
A to misli? Zaas dolazim. Jacomo je smotao crtee i opet ih prebacio preko
ramena. A to je s vama, signora? Jeste li vi gladni?
Lucrezii se uinilo da jest ali neega drugoga, a ne kruha. Divovska
mogunost iza njenih se lea uspravila na noge. Zurila je u Jacoma, odjednom
vezanog jezika, ali je uspjela kimnuti glavom. Slobodnom je rukom pokazao prema
stubama i ona se pred njim zaputila prema njima.
Zajedno su se uspeli u galeriju i Jacomo je opet naslonio crtee uza zid na
njezinu suprotnom kraju, tako da su sliili gredama povaenim u nekom

105

razruenom hramu. Tomaso je sjedio na podu. Prepolovio je hljeb; jedan je dio

dodao Jacomu, koji mu je kimanjem zahvalio.
Lucrezia je krenula sjesti, ali Jacomo je skoio i rekao: Ne, ekajte! Ne moete
sjesti na pod, signora. Odloio je hranu, otrao niz stubite i za par sekunda se
vratio s kutijom u naruju. Spustio ju je na pod, dohvatio svoju jaknu koja je bila
prebaena preko balustrade, sloio je u jastuk i stavio na poklopac. Uzeo je Lucreziu
za ruku i pomogao joj da sjedne na improvizirani stolac.
A sada, rekao je, kruh. Dodao joj je polovicu hljeba koju mu je Tomaso dao.
Lucrezia je otrgnula kut i vratila mu vei komad.
Sira? rekao je, uzimajui ga od Tomasa.
Lucrezia je odmahnula glavom.
Dakle, niste toliko gladni. Nisam vam mogao povjeriti dovoljno posla na onom
crteu. Jacomo se prihvatio jela.
Lucrezia je uzela tek zalogaj svoga kruha kad je zaula korake i fra Pandolf se
pojavio na suprotnom kraju galerije. inio se zateenim ugledavi je kako sjedi na
kutiji s alatom i jede otkinuti komad kruha s njegova dva pomonika. Ustala je i
otresla mrvice s haljine.
Hvala vam to ste mi pokazali crtee, ukoeno je rekla. Veoma sam vam
zahvalna na posveenom vremenu, signore.
Bilo mi je zadovoljstvo, signora, rekao je Jacomo. Izgovorio je to ozbiljno i
naklonio joj se glavom u mali naklon, ali Lucrezia je vidjela kako mu oi sjaje.
Dakle, vidjeli ste crtee? rekao je fra Pandolf.
Pomalo nesigurnim glasom, Lucrezia je rekla: O da, hvala vam. Bili su upravo
ljupki. Jedva ekam vidjeti kako se slika poinje oblikovati.
Pa, moja damo, nee jo dugo potrajati dok za to ne budemo spremni, rekao je
fra Pandolf, iroko se smijeei. Ha, Jacomo?
Nee. Mislim da je otprilike sve spremno za poetak, rekao je Jacomo,
gledajui Lucreziu.

CESTA koja je vodila iz Firence bila je prepuna rupa, neravna i prepuna pjeaka,

jahaa i kola svih veliina i stanja. Alfonso i Francesco Panizato su svoje konje
usporili do koraka. Alfonso je popustio uzde; drei ih jednom rukom, drugom je
obrisao znoj s ela. Unato tome to je jo bilo rano jutro, ve je bilo veoma vrue.
Moe li naas priekati, Francesco? Svui u jaknu, rekao je.
Panizato je obuzdao svoga konja. Dok su obje ivotinje priginjale glave i pasle
uz cestu, dvojica mukaraca su svukli svoje jakne i vezali ih iza sedla.
to misli, koliko e nam trebati za povratak u Ferraru? upitao je Panizato.

106

Ne elim uriti. etiri dana, moda pet? Ne elim zahtijevati od Farfalle da

prelazi vie od, recimo, dvadeset ili dvadeset pet milja dnevno. Vie od toga ugrozilo
bi joj noge.
Kratko je razmiljao. Ako odluimo veeras stii do Mugella, siguran sam da e
Lucreziini roditelji biti sretni ponuditi nam gostoljubivost. Zapravo, kad bolje
promislim, bit u ushien mogunou rasprave nuncijevih novosti sa svojim
tastom.
Nastavili su jahati. Alfonso se trudio istisnuti Lucreziu iz svojih misli,
pokuavajui se usredotoiti na lelujave pokrete konja pod njim i odravati razgovor
s Panizatom. Ali s izgledima susreta s Cosimom i Eleanorom de' Medici te veeri,
koliko god se upirao, nije mogao prestati misliti na nju i brojnost tih uskomeanih
misli prijetila je preplaviti ga.

107

15

OKUALA SAM,

LINA pokuala sam. Ve tri dana nisam bila u Velikoj dvorani.

Doista sam se trudila, ali ne mogu to podnijeti. Jutros idem tamo moram ga
vidjeti.
Catelina nije nita rekla. Vidjela je divlji pogled u oima svoje gospodarice i
bljedilo na njezinu licu na kojem su se sada jasno isticale bore, i osjetila muninu od
brige.
Molim te ne gledaj me tako.
ini se da je na rubu plaa, pomislila je Catelina. A to ako netko otkrije, moja
damo? rekla je.
Otkrije to? Nismo nita uinili!
Ali, signora...
uj, Lina. Signora je pogledala prema vratima svoje spavaonice, otrala do
njih, otvorila ih i provirila u hodnik. Zatim ih je opet zatvorila. Proimo ovuda, do
radne sobe, rekla je.
Catelina je slijedila svoju gospodaricu u malu sporednu sobu, najprivatniji
prostor koji su imale za razgovor bez straha da e ili netko uti.
Signora je zatvorila vrata za sobom, naslonila se na njih i prasnula: Mislim da
poinjem ludjeti! Ti si jedina osoba s kojom mogu razgovarati, za koju znam da nee
odmah otrati i sve rei Alfonsu. Zastala je, irom otvorenih oiju. O Boe, nee to
uiniti zar ne?
Signora joj je tako vrsto stisnula ruku da je Catelina jeknula. O, moja damo,
naravno da to ne bih uinila! rekla je, povrijeena. Kako to uope moete
pomisliti? Ali to...?
Signorin glas je bio jedva glasniji o apata. Stajala je vrlo mirno dok je govorila:
Zna da na brak jo mora biti konzumiran, Lina. Nakon sveg tog vremena. Kako li
je to sramotno priznanje? Moj mu sa mnom gotovo vie niti ne razgovara
vjerojatno jer ga ve i pogled na mene podsjea na sve njegove neuspjehe. Ponekad u
njegovim oima vidim tako hladnu prazninu da me to uistinu plai.
Ali... Catelina nije znala to bi rekla.
Signora je nastavila brzo govoriti, tihim, drhtavim glasom, to je moglo biti
posljedicom gnjeva, ili straha. Prodali su me, Lina. To je vrijednost moga ivota.
Moja majka i otac ja sam ih voljela i vjerovala im, vjerovala da mi ele sreu. Ali
oni su me prodali za udio u slavi vojvodstva od Ferrare i sada sam zauvijek
uhvaena u zamku ovoga ivota, na muke vjenog prokletstva. Ja sam nita! Nemam
nita! Imam manje od tebe! Mnogo manje! Kad bih ja tebe uinila nesretnom, mogla
bi me jednostavno napustiti i poi nekamo drugamo, ali ja? Ja ne mogu nikamo poi.
Bog i prokleto plemstvo su me zajedniki uhvatili u zamku u ovome dvorcu, poput
zeca na omi. Ja sam promaaj ne moe me se zvati pravom vojvotkinjom kako
bi se moglo? Moj vojvoda ne eli sa mnom u postelju, nemam djeteta niti izgleda da

108

ikad postanem majkom a to toliko jako elim. Ne mogu razgovarati s Alfonsom.

Ne mogu svoju nesreu podijeliti s njime ili ga u ovome pokuati utjeiti jer me ne
eli niti pustiti blizu sebi.
I hoe li mi jo govoriti da je tako pogreno to to elim provesti malo
vremena s nekim tko mi mami osmijeh, Lina? S nekim tko, izgleda, uiva u mojem
drutvu, togod to bilo ? Tko me ne promatra kao da sam nekakav rijedak i skup kip,
a zatim podie aku na mene kad mu na neki nain dokaem svoju nesmotrenu
nedoraslost ? Ponekad pomislim da bi Alfonsu bilo drae da sam mrtva!
Catelina je zurila u svoju gospodaricu, prestravljena ovim izljevom.
Sada idem u Veliku dvoranu. Ne pokuavaj me sprijeiti.
I Catelina je mogla samo promatrati kako joj gospodarica uvija pobjegli uvojak
kose iza uha, tipa se za obraz da bi u njega vratila malo boje i naputa sobu.
Objema je rukama poklopila usta. O, dobri Boe," rekla je naglas, kroz prste,
to to ona, zaboga, namjerava uiniti?

JACOMO je bio posve iscrpljen. Satima je s vapnom pomijeanu temeljnu boju

verdaccio nanosio na zid. Napokon su sa zida pjevale boje, postojane i snane, i

vidljivo vrijedne svakog djelia uloenog truda, ali u uima je glasno uo udaranje
vlastitog srca, ruke su ga boljele i disao je tako teko kao da je miljama trao. Ipak,
zahvalio je Bogu za napore koji su mu trebali za nanoenje verdaccia: protekla tri dana
bio je u mogunosti svoje frustracije iskaliti na zidu, a da veleasni brat ni u to ne
posumnja.
Nije ju vidio tri cijela dana. Tri su se giornate odradile i zavrile, a od nje nije bilo
ni traga. Bio je zaprepaten spoznajom koliko ga mui njezin izostanak. To je ludo,
neprestano je govorio sebi. Smijeno. Ona je bila vojvotkinja udana ena i
posve nedostina. to je znailo to da je bila mlada i lijepa, i posjedovala osmijeh od
kojega ga je obuzimala slabost od elje ? Nije je mogao imati to je bilo posve
neupitno. On je bio slikar, sin i unuk ribara, a ona aristokratkinja. Bila je udana za
vojvodu od Ferrare. Jednoga od najmonijih ljudi Italije. Njegovog patrona. I nije bio
ovjek koji bi otrpio bilo kakvo ponienje, a da se za to ne osveti, u to je Jacomo bio
posve siguran.
Ali vojvotkinja je osjeala isto to i on. Znao je to. Boe, zvualo je to glupo ak i
kad bi to samome sebi govorio! Kako je arogantan bio? Samo zato jer je tijekom
proteklih par tjedana provela nekoliko sati ovdje gore u Sjevernoj dvorani,
pokazujui zanimanje za njegovo slikanje, to je znailo da se zaljubila u njega,
jednako tako razumljivo kao to se on zaljubio u nju, je li? Poeo je gubiti razum.
Pogledao je niz galeriju prema mjestu na kojem je veleasni brat jo naporno
radio i opet se prihvatio slikanja.

109

se uspela stubama do galerije. Srce joj je tuklo kao da je trala cijelim

Castellom. Ni fra Pandolf niti Jacomo nisu uli njezin dolazak. Obojica su bili
zadubljeni u svoj posao: fra Pandolf stojei na niskoj skeli, a Jacomo na kojih metar
viim ljcstvama. Slikari su, vidjela je to sada, napokon budili zid u veseo ivot svojim
ivim, prekrasnim bojama. Lucrezia je neko vrijeme sjedila na poklopcu drvene
kutije za alat, zanesena i neprimijeena, sve dok se Jacomo nije okrenuo od zida da
dopuni svoju posudu s bojom. Lucrezia je primijetila da su mu lice i odjea
prekriveni mrljama plave i grimizne boje, a obje ruke jako zaprljane bojom.

LUCREZIA

Ugledao ju je i sledio se, neznatno otvorenih usta, oiju irom otvorenih,

trepui.
Okrenuo se i fra Pandolf. On joj je, pak, vedro domahnuo i siao sa skele da i
sam dopuni svoju posudu s bojom. Signora! rekao je. Zadovoljstvo je vidjeti vas,
moja damo. Prolo je nekoliko dana otkad smo vas posljednji... Uutio je, namrtivi
se nad vrevima boje. Jacomo, zar vie nemamo okera?
Jacomo je odmahnuo glavom, ne miui pogleda s Lucrezie. Lucrezia je ula
kako je fra Pandolf razdraeno frknuo, prislonivi jezik uz zube. Preao je galeriju,
otirui ruke o ionako ve previe zamrljan habit. Neu dugo izbivati, Jacomo
moram poi do brata Alessandra po jo. Trebamo je veoma hitno. Poi u sam
uivat u u etnji. Nadam se da emo se jo vidjeti kad se vratim, moja damo. Brzo
u se vratiti. Vedro pjevuei i nita ne sumnjajui, fra Pandolf je siao niz krune
stube i iziao iz dvorane.

JACOMO je silazio sa svojih ljestava. Njezina pojava tako ga je prostrijelila da je umalo

pao. Bila je blijeda; oi su joj se inile veima nego inae, a pjege na nosu izgledale
tamnijima nasuprot dubokom bljedilu. Morao je biti u pravu. Ona jest osjeala isto to
i on. to bi drugo moglo biti uzrokom da ga ovako gleda, oiju prepunih izraajne
jeke udnje koja ga je sada nesmiljeno izjedala?
uo je tih um i vidio kako mu boja postojano kaplje s kista na pod.
Morao je s njome razgovarati. Pa ipak, o emu? to se tu imalo rei? Siao je s
ljestava i zakoraio joj ususret. Ona je ustala.
Signora ja... ja... Zastao je. to e rei? Toliko vas jako elim da vie ne mogu ni
razmiljati kako valja, vie ne mogu slikati i ve tri dana nisam pristojno jeo? Ne. Jacomo se borio
sa sobom. Znao je da nema izbora ona mora ostati po strani. Sve ostalo bilo bi
ludost. Mora joj to rei. Rekao je: Signora, morate o, Boe, morate.,. ali tada je
zastao kad je ona zakoraila naprijed, poloila mu dlanove na obraze i poljubila ga u
usta.
Jedan divlji trenutak joj je uzvraao poljubac i val elje koji ga je preplavio
gotovo je prerastao ono to je mogao drati pod nadzorom, ali znao je, ako ikad
poloi ruku na nju, mrlje boje na njezinoj odjei oboje e ih osuditi, pa je zato drao
ruke na leima, dalje od njezina tijela, dok mu je ona ljubila usta, a zatim mu
usnama prela preko grimizne mrlje na obrazu. Usne su joj se njeno pomicale preko
hrapave koe dok mu je gurala prste u kosu i obuhvaala mu njima potiljak.

110

A tada se odmaknula od njega i ustuknula.

ak i usred komeanja koje ga je ispunjavalo, Jacomo se nasmijeio: usta i jedan
obraz bili su joj umrljani mjeavinom grimizne i plave boje. Izgledala je poput djeteta
uhvaenog u pohlepnom uivanju u ukradenom vou. Ali, koliko god se to njemu
inilo zavodljivim, bit e to, znao je, smrtna kazna za njih oboje ako ih itko vidi.
Kleknuo je, dohvatio lanenu krpu i namoio je u vjedru iste vode koje je stajalo do
ljestava. Jo uvijek nita ne govorei, oistio je najprije sebi ruke, a zatim stao pred
nju i isprao joj boju s usta i obraza i ruku.

NJEAN je poput majke, pomislila je Lucrezia dok je izvlaio koulju iz hlaa i suio

joj lice i ruke od tijela toplom tkaninom, a zatim joj uklanjao kosu s ela.
Nije mogla pronai rijei.
Nije prestajala zuriti u njega, prouavati mu lice, uiti ga. Jacomov pogled je bio
vezan uz njezin, blistajui jarko smeom bojom na bojom umrljanom licu.
Zatim je apui rekao: Ovo je ludilo. Ne bismo ovo trebali initi.
Znam.
Trebate poi drati se podalje od ovog mjesta, i od mene, sve dok ne
zavrimo fresku i ne odemo iz Castella.
Znam.
Ako se ovo otkrije, vjerojatno emo oboje skonati smru.
Znam.
Ali... o Boe, signora! Nisam mogao prestati misliti na vas.
Znam. Lucrezia je zastala. Ali uj ne moemo sada razgovarati, ne ovdje
previe je javno. Netko bi nas mogao vidjeti. Veeras doi u moje odaje, Jacomo.
Jeste li ludi? Kako bih mogao?
Lucrezia se nasmijeila. Moda i jest bila luda. Moda je ludilo posljedica
trpljenja udnje ve toliko mnogo dana. Ali odjednom se opasnost s kojom je znala
da se suoava inila nevanom. Poljubila je Jacoma. Danima je bolno eljela poljubiti
ga i sad je to uinila. Usne su mu bile tople i podatne ba kao to je zamiljala, a
cijelo joj je tijelo proimala elja da ga jo jednom dotakne. Od tog se iekivanja
osjeala napetom poput tetive na luku, a mogunost da bi ih mogli otkriti inila se
potpuno nevanom.
Postoji nain kako to moe uiniti, a da nitko ne dozna. I Lucrezia mu je
pojasnila svoju zamisao. Jacomo se inio skeptinim sluajui njezine precizne upute,
ali je kimnuo glavom. Jeste li sigurni da nee biti zakljuano? rekao je.
Ne, nisam posve sigurna, ali nekoliko puta sam bila dolje i nikad nije bilo
zakljuano.
Biti u tamo. Ja...

111

to? to je?
Moda vam imam neto dati. Ako to uspijem na vrijeme osigurati. Kako
mogu...
Znam pravi nain! Budi tamo ipak, ekaj dok se posve ne smrai. Donesi to,
togod bilo, sa sobom i tada u ti pokazati. Lucrezia se nasmijeila, poljubila vrhove
svojih prstiju i na tren ih pritisnula Jacomu na usta. Prstom je istraila mrlju plave
boje, a tada skupila ruku u aku, udarila njome o dlan druge ruke i pritisnula je uz
svoje usne.
ekat u te im padne mrak, rekla je.

112

16

na raskriju cesta. Znao je da obje kamenite trake na koncu

vode do Ferrare i bio siguran da je upravo taj grad morao biti Chiarino odredite.
Kojim putem, Barnabeo? rekao je svojem suputniku. Ako izaberem krivi, mimoii
emo je.
DUARDO ROSSI JE STAJAO

Drugi je ovjek visok, elav, pjegave i oiljaka prepune koe vapnara

rekao: Jesi li posve siguran da je otila u Ferraru?
Kamo drugdje je mogla poi? rekao je Eduardo. Bio sam s Matteom tamo
nije a nije ni kod Anne. Nikoga drugoga niti ne poznaje.
Barnabeo se namrtio i pogledao niz obje ceste. Kojim je putem due? rekao je.
Eduardo je pokazao.
Tada drugim, rekao je Barnabeo.
Ali to ako ona oekuje da ba to izaberemo i namjerno krene drugim putem,
nadajui se da e nas izbjei?
Barnabeo je rekao: Ti izaberi jedan put, a ja u drugim.
Eduardo je oklijevao. Nemam pojma kad je otila iz vapnare. Moda je ve i
dola do grada.
Barnabeo je skeptino iskrivio usta. Rekao je: Otkrio si da je nema kad si se
vratio nakon popravka onih vrata...
Eduardo je kimnuo glavom. Popravljanje vrata starome susjedu potrajalo je
satima, pomislio je, pokuavajui samome sebi opravdati svoje dugo odsustvo
pokazalo se da je cijela stvar trula i morao je skinuti vrata i vei dio ponovo izraditi.
Bio je ve mrak kad je stigao natrag kui.
A u njoj nije gorjela vatra, nije se kuhala veera; mjesto je neoekivano bilo
vlano, hladno i pusto. Trn krivnjom ispunjene strepnje spuznuo mu je niz potiljak.
Mogla je otii satima prije. uo je vlastiti glas od toga jutra, kako ispunjava
prizemnu prostoriju neobuzdanim, bolnim gnjevom: Nemoj me tako gledati
sama si to sebi navalila na leda, Chiara i osramotila ovu kuu. Osramotila si
Rossieve. Ponaala si se poput kurve i nisam pripravan ivjeti s posljedicama toga.
Neu dopustiti da tvoje kopile ovdje ivi i uvijek me podsjea na tvoju hirovitost.
Ne, Chiara. Ne! Nemoj me pokuavati nagovoriti nema koristi.
Eduarda su zapekle oi dok su mu odjeci te njegove nerade neumoljivosti
ispunjavali glavu. Uz otru bol ugledao je Chiarino lice, gnjevno i preplaeno dok ga
je pokuavala uvjeriti. A zatim je zamislio kako u njegovoj odsutnosti toga jutra trpa
u torbu onih nekoliko stvari koje je posjedovala i naputa kuu, odlazei o, Boe!
Odlazei kamo ?
Idemo, Eduardo! to bri budemo, imamo vie izgleda dostii je, rekao je
Barnabeo, tekom rukom udarivi Eduarda po ramenu. A i nije nam ostalo vie od
par sati danjeg svjetla.

113

Eduardo je naas sklopio oi, a zatim rekao: Posve si u pravu. Ti podi onom
cestom, a ja u pokuati ovom. Susrest emo se pred katedralom. Dogovoreno?

RANO sunce je ve jae sjalo, a plaviaste sjene leale su tamne i duboke u podnoju

velikoga zida koji je okruivao Ferraru, najtamnije pod velikim istaknutim

bedemima. Najjuniji je ulaz, Porta Paola, bio otvoren i kroz njega se u oba smjera
odvijao uobiajen jutarnji promet. Unutra su ulazili trgovci, neki gurajui runa
kolica, drugi na kolima; ratari sa itom ili povrem ili ivotinjama za prodaju; par
dobro odjevenih mladih plemia naputao je grad na impresivnim konjima, kreui
u cjelodnevno sokolarenje sa zakrabuljenim sokolovima to su im se vrsto drali
podlaktica; jato avrljave djece bjealo je pred manjom skupinom ena.
Usred svega toga, neprimijeena od gomile, jedna se usamljena putnica kretala
veoma sporo, zaputivi se prema sreditu grada. Svaka je stopa Chiaru Rossi kotala
vie energije nego je imala. Sirotinjski zamotuljak koji je drala u rukama nije bio
teak, ali teret koji je nosila u utrobi povlaio ju je dolje. Odjea joj je bila vlana od
noi koju je provela zamotana u plat, na improviziranoj postelji od sijena pod
nekom nadstrenicom otprilike milju daleko od grada, a u leima je osjeala tupu
bol.
Zastala je i nadlanicom obrisala elo, utiskujui znoj u ve vlanu kosu. Dola je
do grada. Jo uvijek je, kao kad je prethodnog jutra naputala kuu, bila u strahu da
je ne pronau ali medu anonimnim likovima to su ulazili i izlazili kroz veliku
kapiju nije vidjela poznatog lica i stoga je nakon trenutka oklijevanja nastavila
hodati.
Ipak, tek nekoliko koraka dalje je opet zastala i zadrala dah, pognute glave,
rukama obuhvativi zaobljeni trbuh, kad se snaan gr jo vie pojaao i potrajao
dulje nego inae. Lice kao da joj je nateklo, a oi su joj se ispunile suzama; tada je gr
popustio i opet je mogla normalno disati. Sjela je u travu uz cestu, spustivi
zamotuljak do sebe i milujui trbuh u sporim krugovima; pod njezinim se prstima
dijete protezalo i guralo, neugodno joj se otirui o rebra. Pod dlanom je osjetila
oteklinu od pritiska nekog neodredivog uda.
Spavaj, njeno je rekla. Imamo jo dosta puta pred sobom.

114

17

AO MI JE,

to je bilo glupo od mene. Trebao sam vas pitati prije nego ste poli
Alessandru mogli ste odmah uzeti sve pigmente. ao mi je, brate. Idem odmah.
Neu se dugo zadrati.

Jacomo se uspio kratko nasmijeiti zgranutom fra Pandolfu, grabei svoju jaknu
s poda galerije i navlaei je na sebe. Ne muei se vezivanjem vrpci, otrao je niz
spiralne stube i van iz Sjeverne dvorane. Usporivi trk u brzi hod, krenuo je kroz
dvorac do vrata koja su vodila do stranjeg pominog mosta i, preavi ga, iziao na
piazzu koja se iza njega nalazila.
Vanjsko je svjetlo bilo bljetavo, okomito, bijelo i bez sjena. Jacomo je opet poeo
trati, dalje od Castella, pored velikog proelja katedrale i prema sreditu grada.
Skrenuo je niz dugu, usku Via della Volte, trei prema rijeci sve dok mu se grudi
nisu nadule od napora, a dah mu poeo priti grlo. S rukama na koljenima, pognute
glave, priekao je dok mu se ludo kucanje srca nije primirilo.
Oko njega se na gatovima to su se nizali uz obale Poa odvijala uurbana
aktivnost. Putujui piljari i trgovci naguravali su se i sudarali medu balama tkanine,
bavama, naslaganim drvima; vozari teglenica vikali su na nepoznatim dijalektima,
a pretovareni nosai isporuivali svoju robu. Zrak je otro zaudarao po namoenom
drvu, trulei i mnotvu zaina, pod ime se blago nazirao zadah znoja. Jacomo se
uspravio i zagledao u uskomeanu gomilu. Poeo je postrance gristi nokat na palcu i
prstima iste ruke lagano masirati najeenu kou gri mizne mrlje na obrazu.
Ovo je bilo suludo. Posve suludo. Bilo mu je posve jasno tla je ono to je planirao
uiniti to je sada namjeravao dogovoriti s Alessandrom bilo opasno ne samo
po njegov, nego i po njezin ivot. Nije to mogao uiniti. Bilo je to nemogue. ak i
ako uspije izbjei da ga razotkriju, to e odlazak iz Castella i od nje na koncu
samo uiniti jo bolnijim. Taj jedan poljubac je bio gotovo vie nego je mogao
podnijeti jedva je mogao zamisliti to bi mu ita jo intimnije moglo uiniti.
Polazei dalje, Jacomo se poeo prepirati sam sa sobom. Nije to trebao initi, mogao
je samo zatraiti od Alessandra pigmente koji su mu nedostajali i ne spominjati
svoje... druge zahtjeve. Tada bi se mogao vratiti u Castello i drati se podalje od nje.
Nije mu trebalo veeras odlaziti do njezine odaje. Ve su ionako dovoljno riskirali.
Ali.
Bolnu udnju koju je taj poljubac ugao nije bilo lako ignorirati; skrio se u
komadie koji se vie nisu mogli opet do kraja spojiti. Opet je osjetio njezine usne na
svojem obrazu, njezine prste u svojoj kosi, njezin njean ruin miris i val elje za
njom koji ga je bio preplavio. Stao je mirno, putajui da mu taj osjeaj u titrajima
proima tijelo.
Znao joj je ime Lucrezia ali ga nikad nije izgovorio. Boe ovo je ludilo!
Razmiljao je o stavljanju svega na kocku karijere, ugleda, ivota oboje njih
samo da bi mogao voditi ljubav s udanom enom kojoj se dosad uvijek obraao tek
sa signora.

115

Jacomo je dosegnuo kraj gata i krenuo niz jo jednu usku ulicu. Ona se otvarala
na mali trg prepun svjetla na ijoj se suprotnoj strani nalazio mali duan irokih
prozora, prepun plavih i bijelih glinenih vreva, svenjeva trava i staklenih boca
punih jarko obojenih zaina. Zastao je pred vratima, jo uvijek svjestan prepirke koja
mu se odvijala u glavi, a zatim uao.
Na njegov ulazak ljekarnik je podignuo glavu. Bio je nizak, pognutog lika i glave
gotovo posve elave, osim nekoliko pramenova sijede kose koji su s nje visjeli kao na
pjegavu jajetu. Jacomu je srce zadrhtalo kad se jaje raspuklo u irok osmijeh.
Ljekarnik mu je priao i potapao ga po rukavu.
to je, Jacomo? rekao je Alessandro Giglio. Trao si?
Da. Ostali smo bez ultramarina.
Ali veleasni brat je bio ovdje prije niti pola sata. Zato on nije...
Nisam mu na vrijeme rekao.
Alessandro je posegnuo za velikim zemljanim vrem i paljivo ga odepio.
Koliko, mome?
Koliko god moete dati dio s kojim se sutra hvatamo ukotac na sebi ima
veliku povrinu mora, a i Medejinoj haljini e trebati ultramarinskih sjena. Jacomo
je proistio grlo, pokuavajui pronai rijei da iskae svoj delikatniji zahtjev.
Ljekarnik se namrtio na njega, drei u ruci punu lopaticu blistavo plavog
praha. Neto te mui, mome. to je?
Jacomo je duboko, polako udahnuo, zadrao naas dah i zatim donio odluku.
Rekao je: Mogu li vas zamoliti za uslugu, Alessandro?
Naravno, mome. O emu se radi?
I Jacomo mu je rekao.
Paljivo je to sroio, pokuavajui odati to je manje mogao, ali unato svemu,
Alessandro je bio vidno iznenaen. Bijeli uperci obrva su mu se uzdigli visoko na
elo, ali unato tome se lagano nasmijeio i pristao. Usuo je ultramarin u vr i
zaepio ga, a zatim poeo prekapati po prostranoj konoj torbi koja je visjela o kuki
na zidu. Evo ti, mome, rekao je. To mi je rezervni. Zadri ga dok me sljedei put
ne vidi.

CATELINA je posegnula u svoju koaru i izvukla vreicu od voskom impregniranog

platna. Paprenjaci, rekla je podignuvi je i pretresavi tako da je sadraj u njoj

zaukao.
Visoki konjuar okruglog lica podignuo je obrve. Za mene? rekao je.
Rekao si mi da ti se sviaju, Giorgio, kazala je Catelina. Jutros su ih u kuhinji
ispekli gomilu i... no, lijepo sam ih zamolila. Donijela sam ti i neto kruaka.
Podignula je koaru.

116

Giorgio joj se iroko nasmijeio i uzeo vreu. Otvorio ju je i, drei je na jednom

irokom dlanu, povirio unutra. Uronivi unutra palcem i kaiprstom, dohvatio je
zlaanu kocku obloenu eernom koricom. Evo, rekao je, pruajui joj je. Uzmi i
ti malo.
Catelina je ispruila ruku, ali Giorgio se na to nije obazirao, podiui joj kola do
usana. Gledajui ga ravno u oi, Catelina mu je dopustila da joj ga stavi ravno u usta.
Vrhovima prstiju joj je dotaknuo usne. Giorgio je izvadio jo dvije kocke za sebe.
Mmm! rekao je. Ovo je dobro. Hvala ti.
Jesi li popodne zauzet? upitala je Catelina, pomalo ustreptalog srca. Je li bila
previe izravna?
Giorgio je zakolutao oima i pucnuo jezikom. Dananje popodne zaboravi.
Cijeli sam dan imao posla i jo nisam zavrio. Onu veliku betiju treba srediti
potpuno je prljav nakon jueranje vue koije a onda trebam pripraviti oblog za
staru kobilu. Gleanj joj je jo uvijek oteen. Kasnije moram odvesti Percherona
onoga to ga je njegovo gospodstvo prolog mjeseca prodalo njegovu novom
vlasniku. Jahat u na njemu do tamo mislim da ima oko deset milja i povesti
sobom onu sivu murgeku kobilu da se na njoj vratim natrag. Zato pita? Uzeo je
jo paprenjaka iz vreice.
Catelina se ponadala da nee primijetiti njezino razoaranje. Onako, bez veze.
Giorgio je dohvatio jo jedan kola, upitno podignuvi obrve. Catelina je
kimnula glavom i on joj ga je opet njeno stavio u usta. Vratit u se kasno, ali
moda... moemo sutra podijeliti pokoji zalogaj za rukom?
Voljela bih. Nasmijeila mu se.
Prenuo ju je zvuk uurbanih koraka, pa se okrenula od Giorgia da vidi tko je to
pristigao. Trgnuvi se od iznenaenja, ugledala je signoru, raupane i neuredne
kose i lica ruiastog pretpostavila je Catelina od tranja cijelim putem od
dvorca. Signori su se grudi snano napinjale dok je kaljui hvatala dah.
Moja damo? rekla je Catelina.
Ah! Signora je naglo zastala. Lina! Odsutno je pogledom prelazila s Cateline
na Giorgia, kao da ili niti ne primjeuje; inila se posve rastresenom.
Moja damo, zar neto nije u redu?
to? Oh ne, sve je u redu. Samo samo neto traim. Ja... Zastala je, a
zatim rekla: Lina, mogu li posuditi tvoju koaru?
Catelina je iznenaeno podignula obrve, ali je kimnula glavom. Naravno, moja
damo. Obuzdavajui znatielju i ne rekavi vie nita, izvadila je tri kruke i dala ih
Giorgiu koji je potpuno opinjen promatrao signoru. Dvije je kruke s ostatkom
kolaa stavio u veliki dep na svojim hlaama i poeo jesti treu.
Jeste li to traili, moja damo? upitala je Catelina, dodajui joj sada praznu
koaru.
to? Ovaj... ne. Ne, nisam.

117

A to onda? to vam treba?

Lucrezia joj je rekla. Zbunjenija nego ikad, Catelina se okrenula Giorgiu koji se
iroko nasmijeio, progutao posljednji zalogaj kruke i, obrisavi usta rukavom,
vedro rekao: Opustite se, moja damo. Odmah u vam to nabaviti. Bacio je jedino
to je od kruke ostalo peteljku preko ramena, odlazei prema sedlariji.

LUCREZIA se sve od povratka iz tala estoko trudila ne obraati panju na Catelininu

oito arku znatielju, ali istina je u njoj bujala, oajniki se trudei izbiti van.
utei su hodale natrag prema Castellu. Lucreziin nemir sada je ve bio gotovo
bolan utroba joj je uzavrela, napinjala se, sva uzburkana. udnja za ponovnim
susretom s Jacomom postala je nesnoljiva. Dok su tako hodale, bok uz bok, odluila
je da e Catelini morati rei. Koa joj se inila tankom i napetom dok je ogromnost
toga plana bujala u njoj. Ako nekome ne kae, pomislila je, poelo joj se initi moguim
da bi mogla posve doslovno prsnuti raspoloviti se poput prezrele ljive.
Vie da bi prekinula tiinu nego zato to ju je to uistinu zanimalo, rekla je: to si
inila tamo u talama, Lina? Iznenadilo ju je kad je primijetila kako Catelina rumeni
i grize usnu.
Ja... otila sam vidjeti Giorgia, moja damo. To je onaj konjuar s kojim sam tamo
dolje razgovarala. Odnijela sam mu malo hrane.
Nakratko odvraena od vlastitih misli, Lucrecia je rekla: Giorgio? Kako ga
poznaje?
Rumenilo je postalo jo vidljivije. Pa... on je jedan od gospodarovih konjuara.
Valjda sam ga ve i ranije nekoliko puta viala uz konje, ali prvi put sam uistinu s
njime razgovarala prije otprilike dva tjedna, kad sam ono pola dolje u grad po onu
ipku koju ste eljeli.
Lucrezia je kimnula glavom, prisjeajui se.
I Giorgio je toga dana morao poi do grada, po neki metalni komad orme koji je
trebalo popraviti kod oruara. Sluajno smo se susreli na podiznom mostu i zajedno
pjeice poli do grada. Pokupio je taj komad metala i onda me priekao, da me
doprati natrag.
I svia ti se, zar ne? rekla je Lucrezia, nasmijeivi se.
Catelina nije trebala na to odgovarati; sjaj u njezinim oima vrlo je rjeito
razotkrivao istinu. Lucrezia je nakratko osjetila ljubomoru. Kako li je Catelini sve
bilo tako lako, pomislila je, onako neudatoj, neznanoj, bez plemenita porijekla i
slobodnoj da sama bira svoju budunost, jednostavan, prav put pred sobom, u
usporedbi s planinom nemoguih prepreka koje su se isprijeile izmeu nje i Jacoma.
Ti su joj se osjeaji morali vidjeti na licu jer Catelina ju je uhvatila za ruku i
vrsto joj stegnula prste. O, moja damo, rekla je, molim vas, to vas to mui?

118

Neto nije u redu, zar ne? Zato vam ovo treba? Podignula je koaru, sada
ispunjenu neim posve razliitim od kruaka.
Lucrezia je znala da joj mora rei.
Kad uemo, poimo gore do krovnog vrta, rekla je. Tamo u ti rei.
Uspele su se kroz dvorac na mali belvedere ureen stablima naranaa i grmovima
lovora zasaenima u posude od terakote, pa na suncem okupan krovni vrt. Velik
nekih deset kvadratnih metara, bio je okruen visokim zidovima od opeke s kienim
krunitima i tornjiima, u kojima je bilo nekoliko siunih prozora veliine tek malih
procjepa. Lucrezia je preko crvenim ploicama obloenog poda pola do jednoga od
njih i pogledala kroz njega dolje, na prometnu ulicu.
Trenutak kasnije sjela je na kamenu klupu. Catelina je sjela do nje.
Lucrezia je kratko oklijevala, a zatim poela govoriti.
Kad je zavrila, Catelini su usta ostala razjapljena, a oi irom otvorene. Zurila je
naas u Lucreziu, oito pokuavajui pronai rijei kojima bi joj uzvratila, ali zatim je
uzela Lucreziinu ruku i stavila je medu svoje. Pazza! apnula je. Che pazza! O, dobri
Boe, i mislila sam da bi se to moglo dogoditi. Ako vas razotkriju, signora, znate da
ste oboje mrtvi.
Rekla je to bez osjeaja, ali Lucrezii su se dlaice na vratu i rukama najeile.
Znala je da je Catelina u pravu. A znala je i da je to nee sprijeiti. U njoj je opet
poelo bujati ono uskipjelo uzbuenje.
Bit e tamo kad padne mrak. Poi sa mnom u moje odaje, Catelina. Pokuat u
neko vrijeme raditi na onoj glupoj tapiseriji, da mi proe vrijeme, a ti bi nam moda
mogla pronai neto za jelo.

IZGLEDA umorno, rekao je fra Pandolf. Pa ipak, ve smo gotovo zavrili, a i

svjetla je sve manje, zato samo dovrimo taj posljednji mali ugao i tada moemo fino
poi. Nasmijeio se Jacomu. Nakon toga se moe poi odmoriti, mome.
Jacomo mu je uzvratio osmijeh. Pogledao je preko ramena. Vani, iza prozora,
sunce se ve spustilo nisko i nebo se smrailo do guste naranaste boje umanjka.
Uskoro e mrak. Bilo je udo, pomislio je, to je onako rastresen uspio ovu giornatu
dovriti, a da je ne uniti: mezzo fresco je medij koji ne oprata pa i jedna jedina greka
moe znaiti da e morati ukloniti posao od cijelog dana i sve ponoviti na novom
sloju buke. Na freski nema nanoenja boje preko boje.
Jacomo i fratar su zavrili sa slikanjem i kratko vrijeme proveli u ienju kistova
i sreivanju, pripremi za sutranju giornatu, a zatim je Jacomo napustio galeriju.
Zbrkanih je misli neprimijeen proao dvorcem do dviju soba koje su dodijeljene
njemu i Tomasu, da ih zajedno dijele.
Izvukao je nekoliko stvari iz velike vree to je stajala do Tomasova kreveta,
nadajui se da mu Tomaso nee zamjeriti slobodu upotrebe stvari svoga prijatelja.
Podignuo ih je ispred sebe, procjenjujui jesu li prikladne. Malo preveliko, ali

119

posluit e, promrmljao je. Zamotao je stvari u komad platna i zamotuljak vrsto

vezao uzicom. Izvukavi komad papira iz neuredne gomile na malom stolu pod
prozorom, napisao je kratku poruku i paljivo je gurnuo u smotanu odjeu.
Bacivi pogled kroz prozor, Jacomo je pretpostavio da je preostalo jo oko dva
sata dok ne bude dovoljno mrano za rizik poduzimanja svoje pustolovine. Uzbuen
do te mjere da vie nije mogao mirno sjediti, napustio je prostoriju sa zaveljajem u
rukama i krenuo dalje. Iao je tako iz sobe u sobu, niz jedno pa niz sljedee stubite,
sve dok se nije zatekao u podnoju Torre San Paola. Reeno mu je da je od etiri
tornja ovaj godinama bio nekoriten i, dok je sada stajao ondje, mogao je namirisati
pustoan, pljesniv zadah duge zaputenosti. Drvene stube vodile su dalje od dosega
njegova pogleda. Jacomo se poeo uspinjati njima. Nije imao svijee, a u tornju
gotovo da i nije bilo prozora; nakon nekoliko desetaka stuba zatekao je sebe kako se
uspinje u potpunom mraku, jedne ruke na kamenom zidu. Toliko mnogo stuba.
inilo mu se da bi se tako mogao vjeno uspinjati.
Ipak, moda je to i zasluio jer je uope pomislio na neto takvoga kao to je
odlazak u postelju sa enom vojvode od Ferrare.
Stube su vodile u malo predsoblje. Dok je tako stajao u maloj prostoriji,
osjeajui kako mu od uspinjanja srce kuca u grlu, Jacomo je na svjetlu koje je padalo
s jedinog prozora mogao vidjeti da jo pet-est grubo istesanih stuba vodi dalje gore,
do tekih drvenih vrata. Otvorio ih je.
Prostorija na vrhu tornja bila je velika i prozrana; drvenog poda, sa stropom od
velikih greda kroz koji su dugake ljestve vodile u nepoznat prostor nad njegovom
glavom. Pokazalo se da nezabravljena vrata vode na balkon ograen balustradom.
Jacomo se naslonio na balustradu: duboko pod njim vidjela se tamna voda opkopa.
Nekoliko zvijezda probijalo je sve mranije nebo i u njih se Jacomo zagledao, ne
trepui, osjeajui trnce u oima, traei pogledom razliita zvijea, pokuavajui
srediti misli.
Neto kasnije uo je kako odzvanja sat sa zvonika i vratio se u gredama
nasvoenu sobu. Otud se strao niza stube, sputajui se sve nie kroz tamu, ne
uvi niega do tekog zvuka svojih koraka na drvenim daskama. U podnoju se
naas naslonio leima na zid, a zatim krenuo prema vratima za koja je znao da vode
u donje dijelove Castella.

NEBO JE tamnjelo do teke boje tinte i Catelina se nagnula preko jednog od

prozora spavaonice. Paljivo je pogledala lijevo i desno, a zatim tono ispod sebe;
okrenuvi se natrag u sobu, odmahnula je glavom. Nita, moja damo.
Lucrezii je sada srce ve tako estoko udaralo da je poela osjeati slabost. Bit e
ovdje uskoro, apnula je, vie za sebe nego Catelini. Okrugli okvir za vez leao joj je
u krilu. Zurila je blijedo u njega i iglom lagano ubadala kou na vrhu jednog prsta.
Netaknut pladanj s voem, sirom, kruhom i mesom leao je do nje; kratko ga je
pogledala, a onda se opet okrenula Catelini, rekavi: Izmoli jedno Ave i onda opet
pokuaj.

120

Poele su zajedno izgovarati molitvu.

NEKOLIKO je svijea gorjelo u svijenjacima na zidovima uz koje je Jacomo prolazio.

Izvukao je jednu i nastavio dalje iza sljedeeg ugla, zadrhtavi dok je prolazio pokraj
vrata za koja je znao da vode u tamnice i zatim, slobodnom rukom titei plamen,
potrao niz jo jedno usko stubite i dalje do malenih i vrsto okovanih drvenih
vrata.
Bila su zakljuana i osigurana zasunom. Spustio je svijeu, pa objema rukama
dohvatio zasun i pokuao ga povui natrag. Prosvjedujui je zakripao u gluhoj tiini
i Jacomu je srce poelo tako brzo udarati da je mogao osjetiti kako mu protresa cijelo
tijelo. Skamenio se zadravi dah, oslukujui eventualne zvukove istraujuih
koraka, ali nitko nije pristizao i, nakon jo par uasavajuih trenutaka, oprezno
iskuao ogroman klju. Okrenuo se neoekivano glatko, podmazan, Jacomo je to
otkrio na treptavom svjetlu, debelim slojem guste crne kolomasti. Obrisao je ruku o
bojom ve umrljane hlae.
Voda u opkopu je vonjala po ustajalosti.
Tri malena amca tiho su udarala jedan o drugi i o drvenu gradu pristana.
Jacomo je stupio u prvi i preko drugog se prebacio do treeg amca, zastajui da bi
povratio ravnoteu od njihova njihanja, sa zamotuljkom odjee gurnutim pod jednu
ruku. Sjeo je u trei, najdalji amac, gurnuo zamotuljak do nogu, izvukao jedno od
dvaju vesala i poloio ga preko koljena.
Ogromna, tamna masa Castella odmaknula se od njega dok se rukama otiskivao
od nadstrenice. Pod tankim slojem trave osjeao je grubu ciglu, a vlaan vonj vode
snano mu je prodirao kroz nosnice. Iziavi amcem na sredinu opkopa, jednim je
veslom preko krme zaveslao, drei se to je mogao blie zida. Utonuo je u najdublje
sjene, a ono jedno veslo gotovo se nije ulo.
Iz rupe na zidu izletjela je golubica, natjeravi ga da poskoi tako mu blizu glavi
da je mogao osjetiti komeanje zraka od zamaha njezinih krila.
Zaobiao je posljednji ugao i vratio veslo u amac, poseui prema prozoru koji
mu je Lucrezia bila opisala, zaustavivi se vrstim stiskom prstiju oko opeka.

ORA pro nobis peccatoribus, nunc, et in hora mortis nostrae, mrmljala je Lucrezia. Sada
pokuaj ponovo, Lina.
Catelina je opet pola do prozora i ovaj put glasno uzdahnula. Lucrezia je
ustala. Okvir za vezenje je pao na pod, zaklepetavi.
Catelina je rekla: Ovdje je, signora brzo!
Lucrezia se provukla pokraj nje i nagnula kroz prozor. Sjena u dnu zida bila je
duboka i gusta i odraz parapeta tornja nad njom mrekao se na gotovo crnoj vodi, ali
jedva je mogla razabrati jo tamniji obris kojega ranije tamo nije bilo.

121

Jacomo?
Lucrezia je jedva mogla uti njegov siktav odziv, ali nije bilo dvojbe da je to on.

PRONAAO sam stvari koje sam ti htio dati. Kako ti ih mogu dodati? tiho je rekao
Jacomo.
Ostani tamo.
Jacomo je zurio prema otvorenom prozoru. A zatim je poskoio kad se pletena
koara, nestruno vezana za dugaak prljavi konop, uz tiho utanje spustila niza zid
do njega, struui o grube opeke. Da od napetosti zamalo nije ostao bez daha, mogao
bi se ovome nasmijati, pomislio je. Povukavi koaru u amac, Jacomo je stavio
platneni zamotuljak u nju i zatim povukao konop koji je zaudarao po konjima.
Koara se uzdigla do prozora i Lucrezia ju je povukla unutra, a zatim se opet
nagnula van. Hvala ti, rekla je.
Uz stvari je i poruka. Najprije je proitaj i reci to misli.
Hou. Odmah u to uiniti. Nemoj otii!
Jacomo ju je zamislio kako petlja oko zaveljaja, pokuavajui izvui papir
zataknut ispod u vor vezane uzice, i pokuao joj proitati misli dok je itala rijei
koje je napisao. Obuci stvari koje e nai u zaveljaju. Nadam se da ti odgovaraju. Poi sa
mnom dolje u grad odmah. ekat u uz umarak jablana pokraj ulaza u grad. U koari
ponesi neto svoje odjee... J.
Koara se opet pojavila i jo jednom spustila. Jacomo ju je opet prihvatio kad mu
je dospjela do ruku i opipao unutranjost. Na trenutak je pomislio da je prazna, ali
tada je prstima dotaknuo barunastu mekou: vrsto zamotan ruin pupoljak.
Izvadio ga je i prinio nosu, udiui njegov sladak miris. Koara je opet krenula
nagore i nestala.
Jacomo je ekao. Duge sekunde vukle su se puevom brzinom, a onda se prozor
nad njim treskom otvorio i ona se nagnula toliko naprijed i tako brzo da je naas
pomislio kako bi mogla pasti dolje.
Jacomo! Jesi li jo dolje? Jedva ujan apat.
Da.
Bit u tamo. Obeavam. Bit u tamo uas. ekaj me gdje si rekao.
Jacomo je zataknuo malu ruu u otvor na svojoj jakni i zatim odveslao natrag iza
ugla, do pristana, paljivo birajui put ispod crne nadstrenice, do niskog tunela.
Vezao je amac, iziao iz njega i poao prema vratima, molei se da ih za njegova
izbivanja nisu opet zakljuali.
Bila su jo uvijek otvorena.

122

Jacomo je sklopio oi i ostao nepomino stajati. Ispustivi dah za koji je tek sada
shvatio da ga je cijelo vrijeme zadravao, zakljuao je vrata za sobom i istim se
putem vratio kroz dvorac.
Najmanji pomini most jo je uvijek bio sputen. Preao ga je, krenuo niz dvije
strane Castella, pa dolje do skupine od est stabala jablana. Sjeo je na busen trave i
rukama obgrlio koljena. Leima naslonjen na deblo stabla, zagledao se u zvijezdama
posuto nebo nad sobom.

123

18

vezao uzicu, pomislila je Lucrezia dok se drhtavim prstima

borila razvezati vor. Catelina joj je stajala do ramena, sklopljenih ruku, nita ne
govorei. Lucrezia je mogla osjetiti Catelinin dah na svome obrazu.
ACOMO JE PREVRSTO

Omot od platna napokon je spao da bi otkrio... bojom umrljan par smeih hlaa,
sive arape i platnenu koulju. Uz njih su se jo nalazile smeesiva vunena jakna i
grimizna kapa.
Catelini su se oi rairile o znatielje.
On misli da trebate ovo odjenuti, signora? rekla je.
Tako pie u pismu, Lucrezia je prstima opipala odjeu, iznoenu i omekanu
od upotrebe. Svaki je odjevni predmet bio prekriven mrljama boje i buke; bila je to
zasigurno slikareva odjea, ali daleko premalena da bi pripadala visokom,
dugonogom Jacomu.
Catelina je rekla: Pa, doite ovamo, moja damo. Bolje vam je pouriti. On
eka.
Lucrezia je glasno uzdahnula. Ah, cielo! Brzo! Moram... Zastala je u pola rijei
dok ju je Catelina okretala i bacala se na posao oko vrpci i spona, a zatim se Lucrezia,
izvlaei se iz svojeg tijesnog prsluka, prignula i dohvatila dugake arape, okreui
ih na jednu pa na drugu stranu, smijeei se na pomisao sebe odjevene u te grube,
neugledne stvari. Catelina se poela smijati, pokrivi usta rukom.
Lucrezia je istupila iz svoje haljine, svukla potkoulju i naga sjela na pod,
gurajui noge u arape. Posve dobro su joj pristajale premda je, ustavi, bila sigurna
da e joj uas spuznuti do koljena. Mrtei se i prstima namjetajui gornje rubove,
ugledala je desetak siunih otvora za podvezice.
Gle, Lina! Ovo vezujemo za neto da bi ostale stajati gore!
Evo, rekla je Catelina. I ovdje su rupe, na prsluku. Nai u nekakve vrpce.
Lucrezia je prebacila koulju preko glave i gurnula ruke kroz rukave prsluka.
Ruke gore! odsjeno je rekla Catelina.
Lucrezia ih je podignula i Catelina je kleknula pred nju s gomilom vrpci u
zubima i jednom medu prstima.
Osjeam se poput paketa, Lina. Ovo je gore od enske odjee, rekla je Lucrezia
dok ju je Catelina bez rijei uguravala i vezivala u njezinu novu odoru.
arapa, hlaa i prsluka napokon uredno svezanih, Lucrezia se odmaknula da
provjeri svoj izgled u zrcalu. Oh! rekla je. Moja kosa. to u s njome uiniti?
Prepustite to meni, moja damo. Catelina joj je brzo uplela pletenicu, pa je
smotala na potiljku i preko svega navukla grimiznu kapu, skrivajui sve osim par
tankih pramenova. Lucrezia je pogledala u svoje noge. Jacomo mi nije dao nikakve
cipele.

124

Smee papue od janjee koe e sasvim dobro posluiti, rekla je Catelina,

odlazei do krinje u dnu postelje.
Lucrezia je uvukla prste u ponuene cipele i navukla ih na noge. to misli?
irok osmijeh i zagrljaj su bili jedini odgovor.
Catelina je izvukla haljinu i potkoulju iz krinje i umotala ih u vrst zaveljaj,
iskoristivi Jacomovu uzicu da ga svee. Gurnula je zaveljaj u pletenu koaru.
Pa, poimo, moja damo, rekla je. Sad vas moramo izvesti iz dvorca.
Lucrezia je mislila kako e joj srce iskoiti iz grudiju dok su se iskradale kroz
dvorac i van na stranji pomini most koji je, Bogu hvala, jo uvijek bio sputen.
Svaki zvuk koji bi zaula ubadao ju je poput otrice u grudi, a lica na portretima to
su visjeli na mnotvu usputnih zidova kao da su je pri svakom koraku optuivala.
Ipak, kao da to nije ona, u toj se nepoznatoj mukoj odjei osjeala neobino
slobodnom, snanijom, odvanijom. Bila je to uinkovita krinka, pomislila je.
Catelina je dotad nosila koaru. Sada ju je gurnula Lucrezii u ruke i rekla:
Poite, signora. On vas eka. Ah... Bog vas uvao.
Lucrezia ju je zagrlila, a zatim prela preko mosta i otrala niz sjenovitu stazu
koja je vodila oko mranih zidova dvorca samo su jedan ili dva utim svjetlom
obasjana prozora sada probijali njihovu mranu glomaznost sve dok nije ugledala
umarak jablanova koji su se uzdizali par metara dalje od glavnih ulaznih vrata u
grad.
Prikradajui se onih nekoliko posljednjih koraka do stabala nije vidjela nikoga,
niti ula ita osim kreketanja aba. Oiju irom otvorenih da pronikne u tamu,
potraila ga je pogledom, ali je vidjela samo sjenu, najmraniju upravo medu
uspravnim deblima jablanova.
A tada se jedna ruka ispruila, prsti joj obuhvatili runi zglob i povukli je u jo
guu tminu. Uzdah iznenaenja joj je prekinut ve u zaetku. Ispustila je koaru.
Ovoga puta nije bilo onog gorkog okusa boje Jacomu su usne bile tople i zanosne.
Ruke su mu sada bile oprane od boje i vie ih nije drao podalje od nje ve ju je
privukao blie sebi, jednom je rukom obgrlivi i vrsto uhvativi za rame, a drugom
posegnuvi dolje, do njezine stranjice. Objesila mu se oko vrata, pritisnula uz njega,
rukama prela preko svakog centimetra njegova tijela koji je mogla dosegnuti i
napokon poela isputati tihe uzdahe udnje koju vie nije mogla potiskivati. S
usnama na njegovima, inilo joj se kao da polako njegov okus i miris upija u sebe i
kao da joj se on iri cijelim tijelom.
Napokon joj je Jacomo rukama obuhvatio obraze i odmaknuo joj lice od svojega.
Onda, hoe li poi sa mnom dolje, u grad? rekao je, milujui joj obraz.
Lucrezia je kimnula glavom.
Daj mi svoju odjeu moemo je ostaviti ovdje. Bit e tu na sigurnom i
pokupit emo je na povratku, kako bi se mogla presvui.
Smuena od poljubaca, opet je kimnula glavom i dodala mu koaru koju je on
gurnuo u duboku sjenu pod jablanima.

125

LUCREZIA nije imala pojma kamo je Jacomo odvodi unato godini i pol dana

boravka u Ferrari, sada je shvatila koliko malo poznaje grad pod zidovima dvorca.
Posegnula je za Jacomovom rukom; on joj je obuhvatio prste, ali je brzo pustio.
Stavi ih u depove. Ne moemo se na ulici drati za ruke, rekao je, smijeei
joj se, ne dok si tako odjevena. Dva se momka dre za ruke? Uhitili bi nas im bi nas
ugledali!
Lucrezia je toliko oajniki eljela drati ga za ruku da je od toga osjetila
vrtoglavicu. Poela je petljati po odjei u potrazi za depovima na nepoznatim joj
hlaama, pronala ih i gurnula ruke duboko u pranjavu tkaninu gdje ih je vrsto
stisnula u ake.
Labirint uskih, krivudavih ulica vodio je dalje od ogromne mase Castella to im
se uzdizala nad glavama; ivopisno obojane kue i duani naguravali su se jedno do
drugoga poput uzbuene gomile aroliko odjevenih seljana. Trake i uresi prekrivali
su zidove i okruivali vratnice. Lucrezia je na svjetlu baklje to je gorjela nad ulazom
u vedar duan rabljene odjee primijetila kako makar ovdje Esteove crvene, bijele i
zelene boje glasno objavljuju svoju vjernost. I posvuda je bilo ljudi: vrijednih,
uposlenih ljudi.
Zar oni nikad ne spavaju? rekla je.
Ne ovako blizu rijeci, jo satima ne, rekao je Jacomo.
Rijeka. Po. Nanjuila ju je prije nego su doli na dokove, plutajuu mjeavinu
mirisa namoenog drva, ribe i zaina. Preli su iroku piazzu na kojoj su se pod
arkadama natiskali tandovi trgovaca i obrtnika. Neki su, primijetila je Lucrezia,
sada bili zamraeni i zatvoreni preko noi, ali drugi su jo nudili svoju robu. Kokoi
su se nadglasavale kvocanjem u pretrpanim kokoinjcima, duga nainjena od redova
svile i damasta blistala je na treptavu svjetlu baklje, dok je oblinja pe orunika sjala
ivim crvenozlatnim sjajem i prskanjem iskara kad bi eki uz glasnu zvonjavu
udario u otricu.
Posvuda su se uli uzvici, dozivanje i smijeh. Lucrezia je protrnula kad je neka
ena vrisnula ena u nevjerojatno arolikoj odjei ali bio je to veseo krik.
Naminkano joj se lice razvuklo u lascivan osmijeh to je razotkrivao slomljene zube,
dok se cerila nekom elegantnom mukarcu kojemu bi, pomislila je Lucrezia, hilo
bolje paziti to ini. ene je tada nestalo iz vida, a pred njom je prola gomila
neotesanih mladia. Lucrezii su se oi rairile kad je naas na svjetlu baklje u visoko
podignutoj ruci bljesnula otrica noa.
Doi, ovuda, rekao je Jacomo, pokazujui niz sljedeu ulicu.
Sada ve na samoj obali rijeke, zastali su pred duanom iji su iroki prozori bili
prepuni plavih i bijelih vreva s natpisima, primijetila je Lucrezia, ija su je aptava
imena natjerala da pomisli na pustolovne duane na dalekim morima: anis i
kardamom, cimet i afran. Jacomo je stao pred nju i uzeo joj obje ruke u svoje. Dugo
ju je promatrao, a onda rekao: Stigli smo. Jesi li posve sigurna da eli ovo uiniti?
Lucrezia je kimnula glavom. Osjeala se kao da se rastapa. Ona i Jacomo su se
tako promatrali, bez rijei, uahureni u zajedniku izdvojenost oko koje je vrvjela i

126

natiskivala se vreva ludila nonog ivota uz obalu rijeke, posve nesvjesnog dvoje
neznanih stranaca na rubu te mase.
Jacomo je gurnuo ruku u konu vreu i iz nje izvukao eljezni klju. Otvorio je
uska vrata to su vodila u zamraen duan i njih su dvoje stupili unutra. Zatvorio je i
zakljuao vrata za njima i buka to je dopirala izvana se stiala.
Bilo je previe mrano da bi Lucrezia mnogo toga mogla vidjeti i, prije nego je
dospjela razabrati vie od vrevima krcatih polica, ovjeenih svenjeva ljekovitog
bilja i ulatenih podnih dasaka, Jacomo ju je opet uzeo za ruku i poveo je prema
uskim stubama to su se strmo uzdizale iz duana: vie sline ljestvama, pomislila je
Lucrezia, nego stubitu. Odmaknuo se, putajui je da se ona prva uspne.
Mnogo je lake ovo initi u hlaama nego u haljini, rekla je, pogledavi Jacoma
preko ramena.
A i ugodno je gledati.
Lucrezia je opet osjetila vrelu, sklisku nit kako joj se sputa niz grlo i vrsto je
stee duboko u utrobi.
Uspela se u gornju prostoriju. Ovo je oito bilo nekakvo skladite za lijekove:
bave i koare i kutije stajale su u redovima i gomilama, a jo desetci svenjeva
suhog bilja visjeli su sa stropnih greda. Uz jedan su zid, nakrivljene poput trija
debelih staraca, stajale tri ogromne vree, a na nekoliko polica nizali su se redovi
staklenih boca i vreva, jedva se nazirui na slabom svjetlu to je dopiralo s
otvorenog dvokrilnog prozora.
Alessandro mi je posudio sobu, rekao je Jacomo. Lucrezia je odjednom osjetila
nemir, ali Jacomo se nasmijeio i obuhvatio joj lice rukama. Nisam mu rekao koga
dovodim ovamo.
S licem medu njegovim rukama, Lucrezia je podignula glavu i Jacomo ju je
poljubio.
Prolog mi je tjedna rekao da ponekad, kad ostane raditi do kasna, zna
prenoiti ovdje, mrmljao je, ali drugdje ima kuu u kojoj inae ivi, kae.
Jacomo ju je izmeu baava i kutija poveo do niskog malenog kreveta koji je
stajao uza suprotni zid. Slamarica je bila prekrivena lanenom plahtom; nekoliko je
jastuka bilo nabacano na jednom kraju, a na drugom se nalazila neuredna gomila
pokrivaa.
Okrenuo se prema njoj.
Jesi li posve sigurna da eli ovo uiniti? ponovio je.
Ah, Jacomo! rekla je ona. Mislim da u umrijeti ako to ne uinim.
Nasmijeio joj se, opet iroko razvuenih usana, i ona je osjetila kako joj se onaj
osjeaj rastapanja u trbuhu pojaava.
Pa, svucimo ti onda te stare stvari, tiho je rekao. Nastavio ju je gledati ravno u
oi dok joj je razvezivao smeesivi kaputi. Lucrezia je posegnula naprijed izmeu
njegovih ruku i prstima poela istraivati vor na vezicama njegove iznoene jakne

127

od jelenje koe, razvezujui ga po osjeaju; bila je neodluna odvojiti svoj pogled s

njegova lica.
Jacomovu je odjeu bilo lake razvezati nego njezinu, otkrila je. S lakoom mu je
svukla jaknu i koulju ali, kako su ona i Jacomo uskoro otkrili, Catelina je, obuzeta
nervozom, nepoznate vezice svezala veoma vrsto; Jacomu je trebalo nekoliko
trenutaka delikatnog razvezivanja da primjetno uzdrhtalu Lucreziu oslobodi njezine
posuene odjee. Ali napokon je se oslobodila i uskoro su ona i Jacomo stajali
okrenuti jedno drugome, gole koe osvijetljene svjetlom baklje.
Lucrezia je posegnula da zadjene pramen kose iza uha i shvatila da jo na
glavi ima grimiznu kapu. Podignula je ruke do glave, ali Jacomo se nasmijao i
uhvatio je za ruke.
Ne ostavi je, rekao je. Lijepo ti stoji. Picolo ragazzo.
Jo uvijek joj stiui zglavke, ispruio je ruke ustranu, odmaknuvi i njezine
dalje od tijela; unuo je pred nju tako da su mu se usta nala u razini njezinih dojki,
Na trenutak je sklopila oi. a disanje joj se pretvorilo u kratke, drhtave uzdahe kad ju
je tamo poljubio.
Zatim je ustao, i dalje joj drei obje ruke u svojima. Spremna? rekao je.
Lucrezia je pogledala njegovo visoko, vitko, preplanulo tijelo, pa mu opet vratila
pogled na lice, napetih udova i drhtei od udnje. Ne odvajajui pogleda od
njegovih oiju, samo s vunenom kapom na sebi, kimnula je glavom i uspela se na
gomilu jastuka na neurednom krevetu. On ju je slijedio, zastavi samo da bi
odmaknuo gomilu koara koje su prijeile pogled prema prozoru; svjetlo je
nepostojanim sjajem obasjalo postelju.
elim da te mogu vidjeti, rekao je. Cijelu. Tjednima sam te zamiljao i
crtao to to sam zamiljao ali sada elim vidjeti to je vie mogue onoga to je
stvarno.
Jesi li me ikad zamiljao s ovakvom kapom?
Jacomo se nasmijao. Prije sam te zamiljao bez iega nego s neim. Opet ju je
poljubio.
Neko vrijeme nisu govorili, nije bilo potrebe za rijeima dok su upoznavali svoja
tijela znatieljnim prstima i gladnim usnama istraujui i otkrivajui svaku boru i
pregib. Lucrezia je otkrila kako je odjednom posve ispunjava energija kakvu nikad
prije nije osjetila; Alfonsovi su je pokuaji uvijek inili oduzetom, shvatila je svaki
put je pretvarajui gotovo u nepokretnu lutku ali sad ju je dodir Jacomovih ruku
oslobaao, budei u njoj vibracije za koje nije ni znala da ih posjeduje.
Nakon nekog vremena Jacomo se cijelim tijelom ispruio uz njezino; njeno ju je
poljubio u usta, oslonivi se na lakat. A zatim je, razmaknuvi nogom njezine, legao
na nju. Lucrezia ga je obgrlila nogama, zapliui mu prste u kosu i upirui mu se
dojkama o grudi. Zadrala je dah, osjetivi iznenadnu navalu neoekivane
zahvalnosti za sve one mjesece ponienja koje je morala otrpjeti jer, shvaala je sada,
to je sada znailo da e, ak i nakon dvije duge, teke godine braka, Jacomo biti taj
koji e joj oduzeti nevinost. Dar kojim e ga, pomislila je, krajnje rado podariti.

128

Jacomo je rekao: Spremna?

Lucrezia je kimnula glavom.
Priekali su jo samo jedan veoma kratak trenutak. A tada je uslijedila vrela,
probadajua bol od koje se trgnula, a odmah za njom rastapajua sladostrast. Bila je
okruena njime; ispunjena njime; konzumirana od njega. Svako joj je utilo bilo
prepunjeno njime.

JACOMO je vidio kako se Lucrezia trgnula i uo prigueni uzdali. Zastao je. Jesam li

te povrijedio?
Molim te, nemoj prestajati. Ovila mu je noge jo vre oko struka i prislonila
lice uz njegovo. Ponovo ju je poljubio.
elim ovo. elim ovo uiniti, nerazgovjetno je rekla kroz poljubac. elim te u
sebi.
Od njezinih ga je rijei proeo drhtaj udnje. Obuhvativi joj jednom rukom
lea, drugom joj je obuhvatio dojku: promekoljila se od uitka.
Bilo je to, pomislio je, kao da mu netko za utaivanje dugotrajne gladi nudi
pravu gozbu, vodu da utai estoku ed. Ta potreba za njom, koja je rasla i bujala
danima, sad je bila u cijelosti utaena; nita ga nikad nije toliko obuzelo nita
ak niti eksplozivni trenutci njegova stvaralakog nadahnua. Uranjao je u nju, ona
je bila sve to je mogao vidjeti i uti, njezin okus i miris bili su opojni, a njezina ga je
koa pod prstima ushiivala.
Pusti me da se prevrnem! rekla je tada Lucrezia, prekidajui mu misli, i on joj
se nasmijeio i prevrnuo skupa s njome, tijela jo uvijek spojenih, sve dok on sada
nije leao na leima, a ona sjedila na njemu. Pognula je glavu i vrhom jezika mu
obila oko svake bradavice. Jacomo je sklopio oi, a kutovi usana su mu se svinuli
nagore u sladostrasnoj predanosti.
Tako su se zajedno igrali naizgled satima, bez daha od ushienja, spajajui se
tijelima na sve naine koje su mogli smisliti; stojei vrsto prislonjeni uz zid
Alessandrova skladita; ponekad licem okrenuti jedno drugome, a ponekad bi
Jacomo osjeao vrelinu vlastitog daha na Lucreziinu vratu dok bi se upirao u nju s
lea sve dok napokon nisu iscrpljeni i zasieni klonuli pod tanke i grube vunene
pokrivae, zadovoljni kao da su udobno omotani carskom raskoi.
Leali su jedno do drugoga. Jacomo je duboko uzdahnuo i protegnuo se. Osjetio
je neto zguvano pod svojim koljenima i izvukao grimiznu vunenu kapu, zguvanu
i zgnjeenu. Smijeei se, podignuo ju je nad Lucreziu i poloio joj je na grudi. Oi
su joj bile zatvorene. Poela ju je opipavati prstima; a zatim je, osjetivi njezino grubo
vuneno tkanje, otvorila oi i uzela u ruke. Ne rekavi nita, samo ju je tako drala
objema rukama, a zatim mu je prislonila obraz na grudi i on je, na svoje
zaprepatenje, osjetio vrelu vlanost njezinih suza.
Uspravio se u sjedei poloaj. to je? to te mui, cara?

129

Ona se sklupala uz njega. S usana joj je pobjegao tihi jecaj.

Jacomo ju je obgrlio rukama. Ah, cara zaboga, to nije u redu? Zato plae?
Lucrezia je obrisala suze. Nita nije mi nita. Samo... samo ah, Jacomo!
Nikad nisam bila ovako sretna nikad! i to mi je pokazalo koliko je sve bilo
grozno, tako dugo vremena, i... ne mogu podnijeti to to se moram svemu tome
vratiti i...
Ah, cara. Stisnuo ju je vre uza se; podignula je lice prema njegovom i on ju je
poljubio, briui joj vlano lice jagodicom palca. Poljubac je bio slan od suza, polagan
i njean. Nikad nisam bila sretnija. Pomilovao joj je kosu i osjetio njenost i slatkou
njezinih usana pod svojima; a zatim se podignuo na lakte i nadnio se nad nju.
Preavi joj rukom preko grudiju, osjetio je kako ga poljubac opet pali, plamenove
kako mu plaze preko njeno smeeg jantara. Opet su se zagrlili, gladni i opet eljni
svega, jo su se jednom hranili jedno drugim do potpunog zadovoljenja, pa opet legli
natrag, ruku isprepletenih u zagrljaju.
Jacomo je navukao jedan od pokrivaa preko oboje, pa sklopio oi.

LUCREZIA se probudila u sanjivoj isprepletenosti toplih udova i raupane kose.

Alfonso je nikad nije ovako grlio, pomislila je. Prvi put u ivotu leala je tako,
oputena i zadovoljna u zagrljaju svoga ljubavnika. Ugnijezdivi se u Jacomovu
naruju, poivala je glave naslonjene na njegove grudi, oslukujui njegovo
prigueno disanje.
Jacomo joj je uklonio kosu s lica, pogladio je i zataknuo joj je za uho. Je li ti sada
dobro?
Lucrezia je kimnula glavom.
Mogu li te nacrtati? upitao je, jo uvijek leei, s leima na jastucima.
Sada?
Duboko je potvrdno zareao iz grudiju na koje je Lucreziino uho jo uvijek bilo
prislonjeno.
Ako ti je stalo, rekla je.
Jacomo joj se sada poigravao s kosom, omatajui joj pramenove oko svojih
prstiju. Lucrezia mu je dohvatila ruku, odmaknula mu je od svoje kose i poela je
istraivati pogledom. Bila je snana i iroka, kratkih prstiju, proarana raznobojnim
mrljama boje. Ipak, ruka darovita za mnogo vie stvari od slikanja, pomislila je,
osjetivi jo jedan blagi titraj elje u utrobi. Vrhom jezika mu je nainila krug na
dlanu, a zatim polako posisala svaki prst. Imao je okus boje, i dima, i rasola,
pomislila je dok je on tiho mrmljao od zadovoljstva i privlaio je jo blie sebi.
Ispustila mu je ruku i on joj je njome obuhvatio lice. Svoju sam torbu ostavio
dolje, s papirom i ugljenom, rekao je. Idem po nju, i vidjeti mogu li pronai par
svijea. Poljubio ju je i izvukao ruku koja je bila ostala pod njome; zatim je ona tiho

130

uzdahnula dok se naginjao nad nju i jezikom joj okruivao bradavicu. Ne mii se,
rekao je. Uas u.
Lucrezia ga je promatrala kako silazi niza stube, stranjice zaobljene i vrste
poput para marelica. Siao je dolje u duan i par asaka kasnije je uti sjaj najavio
njegov ponovni povratak. Uspinjao se sporo, s dvije upaljene svijee na voskom
prekrivenom svijenjaku. Udarajui mu o golu nogu, preko ramena mu je visjela
pohabana kona torba. Dok je hodao, plamenovi svijea su se povijali i poskakivali,
odailjui pomamne pleue crne sjene po niskim zidovima skladita.
Moe li crtati pri ovom svjetlu?
Nije savreno, ali mislim da u se snai. Jacomo je spustio svijenjak na stol,
otvorio torbu i izvukao svitak papira i malenu drvenu cijev zaepljenu krpom.
Odepivi je i protresavi, izvadio je iz nje punu aku ugljenih tapia. Pokazao je
Lucrezii da sjedne blie dnu kreveta i kleknuo do nje na madrac. Nasmijeila mu se
dok joj je namjetao udove u poloaj koji je elio, ali tada je zastao. Lucrezia je ostala
zateena, vidjevi ga odjednom zabrinutog i ozbiljnog. Posegnuo je rukom prema
njoj i njeno joj proao prstima izmeu prepona. Spustila je pogled da vidi to to ini
i ugledala dugu tamnocrvenu mrlju.
Je li ti vrijeme za krvarenje, Lucrezia?
Odmahnula je glavom i prstima prela po mrlji bila je suha. Moda sam
krvarila jer... jer mi je bilo prvi put, Jacomo, rekla je.
Zurio je u nju. Ne razumijem.
Lucrezia nije rekla nita.
Udana si ve gotovo dvije godine.
Alfonso... Lucrezia je zastala, duboko udahnula i izdahnula. Alfonso ima...
tekoa. Na brak... jo treba biti konzumiran. Ali, gnjevno je rekla, ne elim niti
misliti o njemu, Jacomo. Zaboravi ga samo ga zaboravi. Molim te, prihvati se
crtanja.
Ali, Lucrezia, zabrinuto je rekao, ako sada bude imala dijete, nakon ovoga
noas...
Lucrezia nije znala to bi rekla na to nije ni pomiljala. Ali strah za koji je
znala da se u njoj morao roditi bio je zapravo posve ublaen toplom navalom uitka
koji je oekivala.
Ne misli sada o tome samo crtaj. Pokuala je opet zauzeti pozu u kojoj ju je
Jacomo bio zapoeo crtati. Poloaj koji je elio bilo je teko zadrati i tek sad je, jer se
dotad bila vie usredotoila na Jacoma nego na ono to sama ini, Lucrezia shvatila
da je veoma lo model. Triput se Jacomo morao naginjati prema njoj i vraati joj
neposlune udove, ali napokon se inio zadovoljnim. A sada vie se nemoj
pomicati! odluno je rekao.

131

JACOMO je crtao otprilike sat vremena, povremeno zastajui i namjetajui Lucreziu u

novi poloaj. Neki su crtei bili tek brze skice za ije mu je dovrenje trebalo svega
nekoliko sekunda, dok su dva crtea bila narisana paljivije, pomnije promatrana.
Sada se Lucrezii uinilo udnim to ju je pogled divljenja njezina mua esto tjerao
da se osjea poput beivotnog umjetnikog djela, dok je prodoran, istraivaki
pogled ovoga slikara koji je njoj na priliku stvarao umjetniko tijelo u njoj budio tako
iv osjeaj energije.
Napokon je odloio svoj ugljen. Lucrezia se protegnula i zijevnula, pognula se i
promekoljila ramenima, a zatim protrljala stopala promrzla od nepominog
sjedenja. Rekla je: Mogu li vidjeti to si nainio?
Jacomo je kimnuo glavom. Lucrezia je ustala, zaobila ga i pogledala mu preko
ramena. Od onoga to je ugledala ostala je bez daha.
Ah, Jacomo, pa to... to su tvoji crtei!
Oito.
Ne! Ne ovi nego freska! Sve one slike, Jazona i Medeje i broda, i... ti si ih
nacrtao, zar ne? Nastavila je zuriti u crtee u Jacomovu krilu. Nije moglo biti dvojbe
oko stila uinila je to ista ruka. Ali.
Ali zato? rekla je Lucrezia. Zato dozvoliti fra Pandolfu da svima govori kako
su to njegova djela?

132

19

jednu plahtu i prebacio je preko golih Lucreziinih ramena.

Ogrnuvi drugom svoja, sjeo je na rub kreveta, lica dramatino odozdo osvijetljenog
treptavim plamenovima svijea. Uzeo je Lucreziu za ruku.
ACOMO JE DOHVATIO

Pandolf je veliki slikar no, bio je, rekao je Jacomo, prije nego mu je vid
poeo slabiti. Mnogo me je toga nauio.
Ali...
Nije tako jednostavno kako se ini. Pokuat u pojasniti. Za egrta Pandolfu me
je prije tri godine dao otac. Mislim da je tata u mene polagao ambicije, ali nije imao
novca za plaanje formalnog egrtovanja on je obian ribar. Trebalo mu je mnogo
vremena da prevlada razoaranje to nikad neu naslijediti obiteljsku tradiciju
Boe! bezbroj puta smo se oko toga uasno prepirali ali na kraju je popustio.
Nisam siguran zato. Moda mu je poelo svitati da bi, ukoliko postanem poznat
umjetnik, to zapravo moglo znaiti da e u obitelj poeti pritjecati neto novca,
potencijalno mnogo, mnogo vie nego su on i ostali ikad mogli zaraditi s mreama.
Jacomo je primijetio kako se Lucrezia namrtila.
Rekao je: Mislim daje Pandolfa izabrao dijelom zbog njegova ugleda, ali i zbog
injenice daje fratar. Pandolf se, moda zbog nekakva dobrotvornog nagona,
odrekao uobiajene naknade za naukovanje i prihvatio me uz dogovor da u ostati
uz njega, besplatno, sve dok bude mislio da mu mogu koristiti. On e me hraniti,
odijevati, pouavati, osiguravati mi sredstva za rad, ali nita vie od toga. Tatu su
brinule i prie koje je uo o umjetnicima o njihovu ugledu povezanom s
razuzdanou i neudorednou. Jacomo je jasno naglasio posljednje dvije rijei i
usne su mu se razvukle u iskrivljen osmijeh. Mislim da se nadao kako e me to to
u biti pod budnim okom vjerskog reda drati pod nekakvim nadzorom, sprijeiti
me u stjecanju loih navika i u loem ponaanju.
Nagnuo se prema Lucrezii i poljubio joj usta. U tom dijelu nije ba djelovalo,
zar ne?
Ona mu se nasmijeila, a on je kazao: Poetni je plan bio da uim od Pandolfa
dok obojica ne osjetimo kako sam spreman samostalno obavljati i najvee narudbe,
kada bih, sloili smo se, krenuo dalje i zapoeo raditi kao samostalan umjetnik.
Pandolf je predloio da bih neto od svoje prve zarade mogao predati samostanu,
kao nekakvu vrstu dobrotvorne donacije, ako hoe. Ja nisam imao nita protiv te
zamisli i oboje smo upregnuli u tom smjeru ali tada je sve polo po zlu zbog
Pandolfovih oiju.
Kako to misli? rekla je Lucrezia. vre je privukla plahtu preko ramena,
utaknuvi joj rubove pod noge.
Jacomo je zastao, paljivo birajui rijei. ini se da, unato izgledu koji odie
franjevakom skromnou, veleasni brat u sebi nosi i neto svjetovnog ponosa. I ne
vjerujem da se ikad u vezi s time ispovjedio. Osjetio je kako mu poznati ugriz
zlovolje stee vilicu.

133

Ne razumijem.
Prije nekoliko godina Pandolf se poeo aliti na svoj vid. Rekao je da mu
poinje sliiti kao da sve promatra kroz nekakvu maglu.
Kako uasno!
To se mjesecima pogoravalo i dosegnulo toku kada vie, vjerujem, nije mogao
vidjeti mnogo detalja dalje od dosega ruke. Sada mu je gotovo nemogue slikati bilo
to delikatno.
Pa kako onda jo uvijek prihvaa ovakve narudbe?
Jacomo je kratko oklijevao, a zatim rekao: Ja obavljam sav posao.
Uslijedila je duga stanka.
A on za sebe uzima sve zasluge.
Otprilike tako.
Ono su bile tvoje skice, zar ne, onoga dana kad ste oboje doli u Castello prije
otprilike godinu dana?
Jacomo je kimnuo glavom.
Jesi li zato izgledao onako gnjevan kad je Alfonso veleasnom bratu govorio
kako mu se slike jako sviaju?
Dakle, ipak si primijetila. I mislio sam da jesi. Nastavio je: Znao sam da bih
mogao imati potekoa u stjecanju vlastitog...
Ali zato? Tvoj rad je udesan.
Jacomo je podignuo prste do svoga obraza. Ovo, rekao je, potapavi se po
grimiznoj mrlji. Mnogi patroni ne ele da njihove skupe narudbe preuzima netko s
otiskom avlovih prstiju na licu.
Sigurno nitko nije tako glup.
Jacomo se tiho zlovoljno nasmijao. U naim prosvijetljenim vremenima, oporo je
rekao, moda bi mogla pomisliti a je to nemogue. Ali, premda ti ljudi to nee rei
izravno u lice, oito je po priguenim komentarima i prikrivenim pogledima...
Lucrezia je posegnula i njeno mu pomilovala crvene mrlje.
Jacomo je sklopio oi, a zatim poloio ruku na njezinu, pritisnuvi je uz svoje
lice. I zato sam, kao to kaem, znao da e biti teko, ali sve sam isplanirao. Bio sam
spreman otii, eljan samodokazivanja.
Pa zato to onda nisi uinio?
Pandolf me je pritiskao. >Jo samo ova narudba, Jacomo, molim te. Pomogni mi oko
nje ne mogu odbiti ovakvu priliku. < Rekao sam sebi no, dobro, odradit u s njime
ovu posljednju i tada otii, ali tada sam vidio koliko je uasnut pomilju da bi
njegova nesposobnost mogla biti razotkrivena i opet sam popustio. I tako se
nastavilo mjesecima. Ali ovo je definitivno posljednja. Posve kategorino sam mu
rekao da s njime vie neu raditi nove narudbe.

134

Pa to e initi?
Sve do juer sam tono znao to u initi.
to? rekla je, glasom tek malo glasnijim od apta.
Zavriti ovu fresku, a zatim poi u Rim. Dovoljno sam stavio nastranu da mogu
mjesec ili dva ivjeti bez ikakva posla, ako zatreba; mislio sam zapoeti slikati
nenaruene portrete i pokuati ili prodavati. Vidjeti to e se dogoditi.
A sada? Oi su joj bile tamne na svjetlu svijea.
A sada nemam pojma to u uiniti. Jacomo je spustio svoje crtee na pod i
pokazao prema jastucima: Lucrezia se premjestila blie uzglavlju kreveta. Jo je bila
omotana plahtom ali je izgledala, uz ubod udnje je pomislio Jacomo, poput nimfe s
nekog od Buonarottievih stropova. Sjeo je do nje na madrac, zagrlio je rukom oko
ramena i preko oboje navukao drugu plahtu.
Zato ne bih pola s tobom? rekla je Lucrezia.
Jacomo se sledio. Nije rekao ni rijei.
Mogli bismo odmah poi. Niti se ne vraati u Castello, samo odavde krenuti u
Rim, kako si rekao.
Glas joj je drhtao. Trenutak prije nego e odgovoriti, Jacomo se zagledao u
treperave sjene na stropu. Kad bi samo bilo tako jednostavno, rekao je, podignuvi
jednu Lucreziinu ruku i primaknuvi je svojim usnama. Oblizao joj je prste i palac joj
njeno stegnuo zubima.
Zato? Zato ne moe biti tako jednostavno? Nitko ne zna da smo ovdje. Bit
emo ve daleko kad netko neto posumnja.
elja da uini upravo to to je predlagala bila je tako snana da ga je zaboljelo u
grudima kad je to zamislio: njih dvoje, s rukom u ruci, stiu u Rim, traei
prenoite.
Rekao je: Veeras nitko nee znati, doista je tako. Ali ne moemo to uiniti,
Lucrezia. Pomisli na sutra, kad se razotkrije da te nema nigdje u Castellu...
Pa, tada bi ve bilo prekasno.
I pomisli, kad se ja ne pojavim na radu na freski, to misli, koliko e im trebati
da shvate to se dogodilo?
Kakve veze ima i ako shvate? Bit emo miljama daleko.
Da. A to je s tvojom malom guvernantom, ostavljenom tamo, u Castellu?
Kladim se da e prije sumraka biti optuena za urotu i ostati amiti u jednoj od onih
tamnica.
O, dobri Boe, doista tako misli?
Siguran sam u to. Sumnjam da je vojvoda ovjek koji bi otrpio takvo ponienje,
a da se na neki nain ne iskali na bilo kome tko mu se nae pri ruci.
Lucreziu kao da je to estoko pogodilo.

135

Uistinu misli da bi te tek tako pustio tla otie? tiho je rekao Jacomo.
Uslijedila je duga tiina. Jacomo je rekao: A i Pandolf. I o Pandolfu valja
misliti.
Kako to misli? Rekao si da eli otii od njega.
Da, znam da jesam, ali ne mogu ga ostaviti u pola rada. Mnogo mu toga
dugujem, Lucrezia. Nauio me je svemu to znam mnogo vie od slikanja. Uio
sam latinski i grki, povijest, poeziju, filozofiju toliko mnogo. Ne mogu ga samo
tako napustiti jednostavno nee moi dovriti ono to sam ovdje zapoeo. To je
sada iza njega. Morat e priznati prijevaru, to e ga unititi, ili e pokuati dovriti
fresku i unititi je, ali nije stvar u tome. Ovako ili onako, morat e se suoiti s
vojvodinim nezadovoljstvom. A dvojim da e to lako podnijeti. Tvoj mu... Rije
mu je zapela u grlu dok ju je izgovarao. Pa... ne vjerujem da e biti pretjerano
sretan, recimo to tako. Mislim da je podosta toga uloio u ovaj rad.
Da, jest, rekla je Lucrezia.
Previe e ljudi jako patiti ako to uinimo.
Lucrezia je sjela. Oi su joj bile irom otvorene i u njima je sada vidio da se boji.
Glasom povienim od straha, rekla je: Ali Jacomo, umrijet u ako ne mogu biti s
tobom! Ne moe otii iz Castella i ostaviti me ondje!
Drhtala je. Izgledala je prestraeno i ranjivo i mlae nego ikad. Obgrlivi je
rukama, Jacomo ju je poljubio i rekao: Neu te napustiti, ne mogu. Zastao je. Ali
ne moemo sada poi, tek tako.
Pa to emo onda initi?
Jacomo je razmislio. Moramo se vratiti u dvorac prije zore. To je sigurno.
Moram zavriti fresku to je otprilike jo dva tjedna. A onda...
A onda?
Kad freska bude gotova i Pandolf, Tomaso i ja budemo mogli otii iz Castella,
morat e se pobrinuti da tvoja slukinja pronae neki uvjerljiv razlog da ne bude
tamo. Naputa li ikad dvorac bez pratnje?
Lucrezia je odmahnula glavom. Ne. No, pretpostavljam da bih mogla rei kako
elim izvesti van Violettu moju mazgu. Inae na njoj ne idem daleko ali
ponekad jaem sama.
Onda, to je to.

SITNA je kiica padala dok su Jacomo i Lucrezia hodali niz posljednjih nekoliko

pustih ulica, pribliavajui se Castellu. Kapi kie visjele su poput dijamanata na

pramenovima Lucreziine kose koji su izvirivali ispod smijene crvene kape, a miris
vlane praine uzdizao se s ulinih kocaka dok su nastavljali dalje.
Castello se nadnosio nad njima, ogroman i etvrtast. Proli su vratnice i pronali
koaru skrivenu u sjenama jablana. Jacomo je izvukao zamotanu, sada ve pomalo

136

vlanu haljinu i potkoulju, i zapoeo razvezivati uzicu dok je Lucrezia skidala kapu
i razvezivala sivu jaknu.
Vidio je da se ogledava uokolo kako bi se uvjerila da su sami, a zatim se izvukla
iz jakne i arapa. Svukla je koulju preko glave i Jacomu je utroba poskoila od
udnje dok joj je dodavao potkoulju. Lucrezia je podignula ruke, ugurala ih u
rukave i pustila da joj potkoulja padne dolje, oko njezine golotinje. Jacomo joj je
dodao haljinu. Stupila je nogama u nju i on joj je vrsto pritegnuo uzice. Protresla je
kosu, zamotala je u vor i zatim gurnula noge natrag u svoje cipele.
On se nasmijeio. Eto, rekao je. Ako te tkogod i vidi, nee te nikako moi
povezati s onim odrpanim deritem s crvenom kapom koje se sino spustilo u grad.
Poljubio ju je.
Jacomo, rekla je kad je naas prekinuo poljubac da povrati dah.
to?
Brzo zavri fresku.
vrsto ju je privukao uza se.
Alfonso e se uskoro vratiti, rekla mu je u jaknu. Ako posumnja, mislim da bi
nas oboje mogao ubiti.
Kad sam bio malen djeak, rekao je Jacomo, prislonivi obraz Lucrezii uz
kosu, prijatelji su me znali zadirkivati zbog biljega na licu. Tada su bili jo gori,
biljezi tamnije crveni, mnogo uoljiviji. Djeaci nisu time mislili nita loe, ne
vjerujem u to bilo je to uglavnom u ali, ali me svejedno smetalo. Neprestano sam
pokuavao ostaviti dojam na njih elio da zaborave na moj obraz pa sam se
uspinjao na najopasnija stabla, verao se uz stijene, skakao u duboku vodu. Sve, samo
da bih se dokazao pred njima. Majka mi je znala govoriti da sam njezin picolo
spericolato njezin mali vratolomnik neprestano mi je povezivala posjekotine i
modrice, popravljala odjeu koju bih poderao. Nekoliko sam puta i slomio nogu i
jednom napuknuo rebro, ali nikad nisam brinuo o opasnosti. Dobio sam ono to sam
elio postao sam voa male bande prijatelja.
Rukama je Lucrezii obgrlio lice i podignuo ga prema svome. Nisam se
promijenio. Uinit u ono to moram. Neu te ostaviti ovdje.
Stisnuli su se jedno uz drugo i bez rijei dugo tako ostali. Zatim je Jacomo rekao:
Moramo poi zora je prola. Hajde, vrati se unutra. Ja u ove stvari vratiti natrag
Tomasu.
To je Tomasova odjea? Je li mu smetalo?
On niti ne zna.
Nasmijeila se. to li e samo pomisliti?
Neu mu rei. A on nee primijetiti. Ali, ako i primijeti, mislim da e biti
ljubomoran rekao mi je kako misli da si prekrasna.
ak i u sivom polumraku, Jacomo je primijetio kako rumeni. Zagrlio ju je.
Hajde ja u ekati ovdje dok ne vidim da si ula.

137

Moram te kasnije opet vidjeti.

Ne danas. Previe je opasno. Radit u na freski sve dok bude svjetla, a ponovni
susret u tako kratkom vremenu je igra s avlom. Sutra doi gore u galeriju. Danas
nemoj dolaziti.
Lucrezia je dohvatila sada praznu koaru i krenula prvih nekoliko koraka
unatrag, s pogledom na njegovim oima; zatim mu je otpuhnula poljubac, okrenula
se i otrala. Promatrao ju je sve dok nije zamaknula za ugao i stupila na glavni
pomini most, a zatim se zaputio na drugu stranu, gurajui vrhom izme vlano
kamenje po stazi.
Brak nije bio konzumiran. Vojvoda nikad nije s njome legao. U glavi mu je bujala
misao: nekonzumiran brak mogao se razvrgnuti. To je bilo mogue. Osjetio je kako
mu se ruke stiu u ake, pa ih je gurnuo u depove hlaa.

138

20

prelazila most nekoliko ljudi koje nije poznavala ali koji su,
shvatila je, oito prepoznali nju, prelazili su ga u suprotnom smjeru na odlasku iz
Castella.
OK JE LUCREZIA

Signora. Jedan od njih skinuo je svoju vunenu kapu i rukom dotaknuo elo.
Ostali su slijedili njegov primjer. Lucrezia im je uzvratila kimanjem glavom,
oajniki se nadajui da joj se na licu ne ita krivnja. Podignula je ruku do svoje kose;
vor koji je na brzinu uplela samo par trenutaka ranije ve je poputao i nekoliko joj
je dugih pramenova padalo na lice. Zataknula ih je iza uiju. Na licima im je
oigledno lebdio ispitivaki izgled, ali Lucrezia je bila sigurna da nee ni pomisliti
zapitkivati svoju vojvotkinju.
Ponadala se da je njihova znatielja kratkoga vijeka.
Osjeajui se izloenom i ranjivom dok je kraj njih prolazila kao da, pomislila
je Lucrezia, na sebi ne samo da nema odjee, ve ni koe natjerala je sebe na
hladnokrvan prolaz Castellom. Shvatila je da drhti; to nije moralo biti samo
posljedicom uzbudljive noi, pomislila je i haljina i prsluk bili su joj vlani i do
vremena kad je stigla do svoje odaje ve se osjeala promrzlom do kostiju.
Catelina je ve bila budna i odjevena, zabavljena popravljanjem poruba jedne od
Lucreziinih nonih koulja. Kad je Lucrezia trcskom otvorila vrata male radne sobe
podignula je glavu s rada, oima postavljajui pitanje koje se oito nije usuivala
glasno izgovoriti.
Dobro jutro, Lina, rekla je Lucrezia.
Elokventna znatielja u Catelininu pogledu nije poputala. Paljivo je zadjenula
iglu u platno i odloila koulju u krilo.
Uslijedio je trenutak tiine.
A tada je Lucrezia osjetila kako joj se lice razvlai u osmijeh, osmijeh koji se
pretvorio u tihi isprekidan smijeh, opasno blizu jecaju. Stavila je ruku na usta.
Ah, signora! Catelina joj je prila i zagrlila je. Trenutak kasnije se odmaknula,
mrtei se. Ali, moja damo, ta odjea je mokra. Dozvolite da vam pomognem
odmah je svui.

SUNCE se uspelo na svoju podnevnu visinu. Franco Guarniero je pridravao vrata

otvorenima dok je Lucrezia ulazila u malenu odaju za prijeme iza kapelice.

Odmaknula je svoju teku odoru ustranu i sjela na izrezbarenu stolicu ukrienih
nogara.
Veoma mi je ao to vam stvaram neugodnosti, moja damo, rekao je
Guarniero. U crnim mu se oima nazirao zabrinut pogled dok je dugakim prstima
prolazio kroz sijedu kosu koja je sada izgledala poput ptije kreste. Rekao je: Da
moj gospodar nije odsutan, ne bih ni sanjao gnjaviti vas, ali... Zautio je, stisnuvi

139

obje ruke kao da se ispriava. Neoekivano je pristigao jedan gospodin i izriito

zatraio kratak sastanak sa signoreom. Moj se gospodar jo nije vratio, a ja jo
nemam vijesti o datumu njegova povratka...
Nemojte brinuti, Franco, rekla je Lucrezia, trudei se svim silama ostaviti
impresivan dojam. Ali na licu kao da joj je lebdio izraz posve suprotan njezinim
nakanama; borila se protiv elje svojih usana da i dalje ostanu razvuene u osmijeh i
pitala se ima li udan osjeaj koji joj je okruivao oi i fizike manifestacije iskrenja.
Odspavavi tek neto vie od jednog sata, znala je da mora biti umorna, ali umjesto
oekivane duboke iscrpljenosti osjeala se posve bezbrino i neobino oputeno.
Znate li o emu eli govoriti? rekla je.
Bojim se da ne znam, moja damo. Ipak, gospodin je sveenik.
Pa, uskoro emo otkriti to eli. Uvedite ga, Franco.
Guarniero je nestao iz sobe i nekoliko trenutaka kasnije se vratio u pratnji
mravog mladog ovjeka u crnoj sveenikoj halji. Lucrezia je ustala na noge i
pruila mu ruku. Guarniero se naklonio i povukao, zatvorivi vrata za sobom.
Veoma mi je ao to vam stvaram neugodnosti, signora, visokim je glasom
rekao mladi, prihvaajui ispruenu ruku i sputajui joj na nadlanicu prilino
vlane usne, ali posebno mi je naloeno da sa signoreom osobno razgovaram i
izriito reeno da ne ostavljam nikakva pisma ili poruke slugama. Ali kako moj
gospodar nije ovdje...
Molim vas, nemojte se uznemiravati. Nema nikakvih problema, rekla je
Lucrezia. Iza onoga za to se nadala da e izvana izgledati kao pribranost, misli su joj
bile upuene Jacomu. Odmjerila je pogledom mladia pred sobom i poela ga s njime
usporeivati. Ovaj je ovjek bio kotunjav, dok je Jacomo bio vitak; imao je tanke,
blijede, nervozne prste, dok su Jacomu ruke bile snane, iroke i preplanule
bradavice su joj nabreknule na tu pomisao; bezlina kosa ovog ovjeka bila je uredno
zaeljana, u alosnoj suprotnosti, pomislila je, s neurednim kovrama u koje je sino
uplitala prste. I bio je sveenik! to bi on mogao znati o uitka prepunom svijetu koji
je otkrila tek nekoliko sati ranije, o izvanrednoj divljoj zemlji u koju je bila odvedena,
zajedno sa svojim slikarom?
... i poslan sam odmah ovamo s vijestima, signora, govorio je mladi sveenik.
Lucrezia se trgnula iz matanja. Oprostite, hoete li mi to jo jednom pojasniti?
elim biti posve sigurna da sam ispravno shvatila poruku.
To kao da ga je malo iznenadilo, ali se nasmijeio i rekao: Kao to sam vam
rekao, nadbiskup Verdi je uspio dogovoriti prijem kod Njegove Svetosti to ga je
vojvoda zatraio i elja mu je bila tu poruku to prije prenijeti signoreu. Ako bi
signore poelio doi u Rim prvoga tjedna u rujnu moda odmah nakon
svetkovine svetoga Grgura, rekao je mladi, Njegova e Svetost oekivati njegov
dolazak i, kao to rekoh, eli raspraviti o stvarima koje je signore spominjao pri svojem susretu s nadbiskupom Verdiem u Firenci prije dva tjedna.
Lucrezii su misli brzo promicale glavom. O kakvim to stvarima? Po obiaju,
Alfonso joj nije nita rekao o razlozima svojega putovanja u Firencu. Je li to traio

140

ponitenje braka? Je li to stajalo iza sve eih odlazaka iz Ferrare? Sve do ovoga
trena je nepromiljeno pretpostavljala da je u potrazi za neim... no, neim
tjelesnijim. Srce joj je poskoilo i duboko je udahnula kako bi se primirila. Hvala
vam to ste tako brzo doli da nam prenesete tako vanu poruku, oe, rekla je. I
mogu posve razumjeti elju Njegove milosti da ona ostane povjerljiva.
Mladi se uspravio na noge i nervozno joj se naklonio. Moja damo, ne bih vas
elio zadravati vie nego to moram. Hvala vam na milostivoj panji.
A tad se pojavio Franco Guarniero i on je naglo zastao, jo uvijek povijenih
koatih leda. Franco je, naas je pomislila Lucrezia, morao imati obiaj
prislukivanja na vratima jer inilo se da svaki put iskrsne ba onda kada zatreba.
Mladi se sveenih uspravio, jo vie zagladio svoju ve besprijekorno zaglaenu
kosu i poravnao bore na svojoj halji.
Mio padre, ako ste spremni za polazak, moda biste htjeli poi sa mnom, rekao
je Guarniero.
Vitak u crno odjeven lik je samosvjesno kimnuo glavom i, jo jednom se
naklonivi Lucrezii, otiao za majordomom iz sobe.
Lucrezia se ushodala prostorijom poput ivotinje u kavezu. Alfonso je traio
prijem kod Svetog Oca. Kakav bi drugi razlog za to bio osim ponitenja braka? Moe
li ovo biti to za im je dugo udjela? Hoe li zakonito biti otputena iz ovog istilita?
Naas je ostala stajati u mjestu, a zatim u nekoliko koraka prela prostoriju i poela
trati, pored kapele prema Sjevernoj dvorani. Ali kad je dola do zatvorenih vrata
dvorane, ipak je zastala. Jacomo je rekao da se danas dri podalje; nije ju oekivao do
sutra. Nije imala pojma tko je u dvorani ako iznenadi Jacoma, a on unutra ne
bude sam, mogao bi, pomislila je sada, neeljeno reagirati tako da to pobudi sumnje.
Zurila je kratko u zatvorena vrata, a zatim se okrenula i zaputila dvorcem prema
svojim odajama, sada sporim korakom, ali divlje uurbanih misli.
Kad je tamo stigla, Cateline nigdje nije bilo. Pola je do svoje postelje i legla,
navukavi pokriva na sebe. Iscrpljenost ju je preplavila kad se preokrenula na bok;
noge su joj bile poput olova i nepokretne, a oi suhe. Pomijeana gomila osjeaja
euforije, iscrpljenosti, kaotine znatielje i vrtoglavog osjeaja nesigurnosti
kovitlali su se oko nje poput vode oko probijene brane. Nita od svega toga nije
mogla pojmiti. Poelo joj je izmicati iz misli, dok napokon nije utonula u san bez
snova.

MOJA DAMO?
Lucrezia je otvorila oi. I opet ih sklopila.
Moja damo?
Catelina je kleala do postelje, jednom rukom uklanjajui kosu s Lucreziina ela.
Ve satima spavate, moja damo. Poela sam se brinuti za vas mislila sam da ste
se moda prehladili zbog one vlane odjee. Ali nemate vruicu. Ne vjerujem da ste
dobili groznicu.

141

Lucrezia se uspravila u sjedei poloaj.

Donijela sam vam malo hrane, moja damo. Pomislila sam da radije neete htjeti
odlaziti dolje, nakon svega to se dogodilo.
Lucrezia ju je uzela za ruku i vrsto je stegnula. Ah, Catelina, blagoslivljam dan
kad sam naletjela na tebe u onoj kuhinji! Moe mi pomoi da ovo pojedem, a ja u ti
ispripovjediti sve to se sino dogodilo. Franco nas je jutros prekinuo prije nego sam
ti imala prilike ita rei. Pa... Zastala je, prisjeajui se mnotva stvari koje moda ne
bi trebala podijeliti sa svojom slukinjom.
Catelina se nasmijala. Recite mi samo ono to biste mi voljeli rei, signora.
Otile su u radnu sobu i Lucrezia se nagnula nad dubok prozorski prag. Izvukla
je svijee koje su tu stajale spremne da budu upaljene kad svjetlo oslabi i otvorila
prozor. Sunce je postajalo sve crvenije. Sjedni ovdje sa mnom, Lina, rekla je.
Catelina je priekala dok se Lucrezia uspela na prag, a zatim joj dodala pladanj
narezanog mesa, suhih smokava, rikota sira i groa. Lucrezia je drala pladanj dok
se Catelina uspinjala da joj se pridrui. Sjedile su tako, rukama obuhvativi koljena,
prislonjenih glava, zurei u sunce to je sporo zalazilo. Tek sada shvativi koliko je
gladna, Lucrezia je pojela nekoliko krupnih zalogaja i zatim poela Catelini
prepriavati gotovo sve.
Negdje pod Castellm se ula priguena strka, ali Lucrezia se toliko zadubila u
svoju priu da se malo na to obazirala. uli su se povieni glasovi, zvukovi koraka
kako idu amo-tamo, lave pasa i lupa vrata. Vrata male radne sobe su se otvorila i
Lucrezia se osvrnula. Moda zato jer je upravo govorila o Jacomu, napola je
oekivala njega ugledati na vratima. I zasigurno se toplo smijeila, a obrazi joj se
arili dok se okretala da vidi tko je to uao.
Ali, naravno, to nije bio Jacomo.
Jacomo nikad nije nosio crninu.
Bio je to Alfonso.
Napokon se vratio iz Firence.
Bilo je oito da mu nije milo to je vidi. inio se, pomislila je, viim nego ikad.
Oi su mu bile ogromne i crne i odraavale slab uti odsjaj s prozora. Na licu mu je
bio izraz pribranog iekivanja, ali se odmah prijetei smraio kad je ugledao ono to
nije mogla sprijeiti: blijedenje njezina osmijeha.

142

21

svoju enu. Obraze joj je krasilo ljupko rumenilo, a kosa joj

je bila neuredna, kao da je spavala. Spavala danju? Naas se zapitao je li bolesna. To
bi sve rijeilo, pomislio je, zamiljajui njezinu prijevremenu smrt i svoju primjerenu
hinjenu tugu. Ipak, hoe li biti hinjena? Hoe li aliti za njom?
LFONSO JE PROMATRAO

Ushieni osmijeh koji je tako ljupko uzdignuo kutove Lucreziinih usana i sjao joj
u oima dok se okretala njemu nestao je kad ga je prepoznala, a s njime su nestale i
slike u njegovu umu, istisnute mu iz glave plimom crnog gnjeva koji je imao okus
krvi. Skrenuo je pogled sa svoje ene na malu kurvu iz Cafaggiola koja je sjedila do
nje, pogrbljena od nemirne postidenosti, oiju irom otvorenih i zabrinutih.
Kimnuvi glavom prema vratima, rekao je djevojci glasom jedva glasnijim od apta:
Izlazi! ekaj u drugoj sobi!
Promatrao je kako se usplahireno sputa s prozorskog praga i nestaje u
spavaonici.
I Lucrezia je skoila dolje i stala leima naslonjena na zid.
to to zapravo ini? rekao je Alfonso.
Pokuala se opet osmijehnuti. Promatrala sam zalazak sunca, rekla je.
Sa slukinjom?
Da. Kada si stigao? Jesi li ve dugo ovdje? Jesi li...
Alfonso je prekinuo njezino zapitkivanje. Zar uope nema osjeaja za mjeru?
viknuo je. Vidio je kako se trgnula, svjestan da nikad prije nije podignuo glas na nju.
Oi su ga pekle - kao da je zaboravio treptati.
Lucrezia, zar drevna povijest imena Este tebi ba nita ne znai, premda mu
pripada ve gotovo dvije godine.
Ona nije nita rekla.
Ni ne znam koliko sam ti ve puta rekao da je zbliavanje sa slugama koji su
plaeni tek da bi nam ugodili... da je to... neoprostivo! Alfonso je mogao uti kako
mu glas sve vie jaa. Osjeao je kako mu lice poinje naticati. Bio to glavni kuhar,
upravitelji, dvorjani ili tvoja neuka kurva od slukinje. Hodao je sobom, osjeajui
kako mu eljezni okovi na poplatima izama zapinju za podne daske, a zatim zastao
okrenut joj leima, jednom rukom stiui naslon stolice. Ne mogu trpjeti takvu
prisnost kakvoj sam upravo svjedoio. Ona e otii.
Ne! U Lucreziinu se glasu sada osjeala panika. Ne... ne moe...
Polako se okrenuo prema njoj i ona je uutjela. O, mislim da e napokon
shvatiti da mogu, madam, apnuo je. Njoj je s lica nestalo boje. Disala je kratko i
brzo gotovo daui. asak je promatrao kako joj se gornje obline grudiju uspinju
i sputaju, a tada je ona promuklim glasom rekla: Molim te, Alfonso, ne ini to.
Molim te dozvoli da ostane.

143

Nije se obazirao na nju. Kad sam je prvi put ugledao, vidio sam da ne zna kamo
pripada bio sam zaprepaten jer su ti roditelji dozvolili da kao svoju pratilju
ovede sirovu, neiskusnu kuhinjsku pomonicu a to samo potvruje da ni ona niti
ti nemate nikakva osjeaja za to to jest, a to nije prihvatljivo. Alfonso se zagledao
u Lucreziu, a mii na vilici mu je zadrhtao. Ona ne samo da je oduvijek bila
neprikladna pratilja gospodarici kue d'Esteovih, ve mi se sada ini da nju smatra
intimnijom osobom od povjerenja od mene. Tako dalje ne moe. Ona veeras
odlazi.
Lucrezii su oi bile velike i mrane. Zurila je u njega, bez rijei, priguujui
drhtavo tihe jecaje i grizui usnu. Nakon trenutka tiine, uo ju je kako gotovo
bezglasno ape: Molim te, Alfonso, molim te, dozvoli da ostane.
Pronai emo zamjenu. A dotad, makar za veeras, nee imati nikoga. Osim
mene. Zastao je i tada, prisjetivi se maloprijanjeg usputnog razgovora s
Guarnierom, rekao: Franco mi govori da si danas primila posjetitelja. to je htio?
Lucrezia nije odgovarala.
Tko je to bio i to je htio, Lucrezia?
Vidio je kako joj se usta otvaraju i zatvaraju, kao da pokuava neto rei.
Napokon je tihim glasom izgovorila: Bio je to neki sveenik. Ne sjeam mu se
imena. Donio ti je poruku od nekoga po imenu Verdi. Od nadbiskupa Verdia.
Alfonso je osjetio gr na potiljku. to... to mi je poruio? Protisnuo je te rijei
kroz odjednom stisnuto grlo.
Rekao je da da ti je taj nadbiskup Verdi uspio kod Njegove Svetosti osigurati
prijem koji si traio. Primit e te u Rimu tijekom prvog tjedna rujna.
to je jo rekao? Alfonsu je lice bilo kruto i hladno. Koliko je taj glasnik bio
odreen? Je li ona sve znala? Misli su mu uurbano promicale mozgom Lucrezia i
ta mala kurva na prozorskom pragu, smiju se zajedno njegovoj nesposobnosti,
njezinoj spoznaji da sada posjeduje mo razaranja cijelog vojvodstva.
To je bilo nepodnoljivo.
Vidio je kako otvara usta da mu odgovori, ali znao je da ne bi mogao podnijeti
taj odgovor uti. Izjurio je iz sobe prije nego je progovorila.
Kuhinjska je kurva stajala do vrata spavaonice, drui, lica nateenog od plaa.
Na trenutak je zamislio sva ponienja koja je Lucrezia s onolikim ushitom upravo
podijelila s njome zamislio prizore vlastite impotencije koji su i sada morali
ispunjavati glavu te djevojke dok je zurila u njega, a onda je, muen valovima stida i
gnjeva koji mu je razdirao utrobu, rekao: Uzmi svoje stvari i, ako ti je ivot mio,
prije sumraka odlazi iz Castella.
Koa mu se najeila kad je ugledao strah u njezinim oima. Okrenuo joj je lea.
Otrim je pokretom otvorio vrata i ugledao Folletta kako stoji vani u hodniku,
sputenih uiju i podvijena repa. Ne zastajui ak ni da bi rekao rije psu, epao ga
je za kou na vratu, maknuo ga sebi s puta i zamahnuo nogom za njim. Vujak je
zacvilio i uurio se kad ga je Alfonsova izma pogodila u bok.

144

Alfonso je brzim korakom poao prema stubitu, a onda neodluno zastao na

pola puta. Krv mu je umjela u uima; to je bilo goto vo sve to je mogao uti. Kako
bi najbolje mogao uutkati ovaj nemir? Moda ako pode dolje do tamnica...
Ne. To nee valjati. Ne veeras. Morao je vidjeti Francescu.
Otrao je do staja i, ne obazirui se na ponude glavnog konjuara da mu
pomogne, sam osedlao Farfallu. Skoio joj je na lea takvom silinom da se kobila
prestraila, priljubivi ui uz glavu i grebui i skliui se kopitima po kamenim
ploama. Alfonso joj je vrsto pritegnuo uzde, okrenuo joj glavu ustranu i petama je
natjerao u nepravilan kas. Ne uputivi ni rijei konjuarima, poveo je kobilu van iz
dvorita.

FRANCESCA Felizzi je stajala na pragu, gledajui gore u Alfonsa koji je sjedio na konju.

Rekao je: Doi dolje do villette to prije moe.

Kad si se vratio iz Firence?
Prije otprilike sat vremena. Ja odmah idem do kue. Doi onamo. Nije ekao
na odgovor, ve je okrenuo konja i nestao u laganom galopu. Francesca je duboko
udahnula i zadrala dah, promatrajui ga kako odlazi. A zatim se, napokon
izdahnuvi, vratila natrag u svoje predsoblje.

PRIBLIAVAJUI se kuici, utipnula se za obraze da vrati u njih boju i ugrizla se za

donju usnu ne bi li se ova jae zarumenjela. Uvukavi ruku u prsluk, namjestila je

grudi, podignuvi ih nagore, a zatim zategnula prednje vezice da sve ostane na
mjestu.
Naas je zastala na pragu villette. Alfonsu je na licu bio mraan i zatvoren izraz i
Francesca je pomalo sumnjala da nee biti u najboljem raspoloenju. Moda joj
predstoje teki trenutci. Napokon, dogadalo se to i prije. S jednom rukom na kvaki,
kratko je oklijevala, a onda otvorila vrata.
Alfonso je stajao uz ognjite. Ugao je vatru i sada zlovoljno zurio u plamenove,
s rukama na leima. Brava je zakripala dok su se vrata zatvarala, ali on nije
pokazivao znakova da je to uo.
Francesca je svukla kaput i odloila ga na krinju to je stajala u dnu postelje.
Podignula je ruke o vezica svoga prsluka i, pogleda uprtog u Alfonsa, poela
razvezivati vor.
Nisi urila, napokon je rekao.
Dola sam to sam prije mogla. Ja nemam konja.
Alfonso je otpuhnuo kroz nos, ali nije vie nita rekao.
Je li ti putovanje bilo uspjeno? rekla je Francesca, izvlaei vezice iz oica.

145

Uslijedila je duga tiina. Zatim je Alfonso posegnuo prema polici nad ognjitem,
dohvatio malenu staklenu vazu u kojoj se nalazila kitica uvelog livadnog cvijea i
zavitlao je o suprotni zid, gdje se smrskala u komadie. Cvijee se razletjelo posvuda
po sobi, a kapljice vode zablistale su na svjetlu vatre, padajui skupa s njime.
Sa slukinjom! uzviknuo je. S prokletom slukinjom! Otiem iz Castella na
samo par tjedana, a ona se usuuje... Zautio je, vidljivo drhtei, posve nesuvisao od
bijesa kakav Francesca nikad prije nije vidjela. U licu mu nije bilo ni kapi krvi, a oi
su mu sliile mranim rupama. Da su je toga asa upitali, rekla bi da izgleda posve
mahnito i po prvi put ju je obuzeo strah od njega. Odluivi kako bi vjerojatno bilo
najbolje ne ekati dalje, stala je pred njega i posegnula da mu raskopa jaknu.
Alfonso se odmaknuo od nje i okrenuo joj lea. Francesca se zapitala je li moda
odluio otii odgoditi uitke i vratiti se u Castello i onome togod se ve tamo
zbivalo kad se opet okrenuo i svom silinom zamahnuo nalanicom. Pogodio je
Francescu postrance u glavu. Zateturala je i pala na koljena.
Zurei u njega, jednom se rukom uhvatila za gorui obraz, posve oduzeta od
zaprepatenja. Moda je i dosad mnogo puta na nju podizao ruku, pljuskao je,
ostavljao joj oiljke po stranjici, ali to je uvijek bilo u igri, uvijek u pokuaju
pronalaenja zadovoljenja. Nikad ju prije nije ovako udario. Zapravo, shvatila je,
nikad prije nije svjedoila da bi ovako izgubio kontrolu nad sobom.
Zato? Zato mene udarati? to sam ja uinila? upitala je.
Na trenutak je Francesca vidjela prazan pogled u Alfonsovim oima, kao da
uistinu ne zna zato ju je udario, ali onda je progovorio. Svojim trenutanim
uzdanjem u tjelesno se izruguje sa mnom, Francesca. ak i ako si bludnica jo
uvijek misli da moe pokuati rijeiti mi sve probleme izlaganjem grudiju i
irenjem svojih prokletih nogu. Ali, kaem ti, tvoja raskalaena pohota vie nee biti
dostatna. Ona, prosiktao je tu rije, oduzela mi je sve zadovoljstvo koje sam ikad
osjeao u jednostavnom bludu.
Glas mu je bio jedva neto jai od apta, ali Francesci se najeila dlaka na
potiljku. epao ju je za ruku, privukao je sebi i uhvatio je i za drugi zglavak. Glasno
uzdahnuvi, pogledala ga je u oi i ostala zaprepatena crnom prazninom koju je u
njima ugledala. One blistave lascivnosti to je tragala za zadovoljstvom koju je inae
oekivala vidjeti je nestalo.
Odjednom se osjetila uistinu prestraenom. Pusti me, Alfonso, rekla je, upirui
se da joj glas zvui mirno i pokuavajui istrgnuti ruke iz njegova stiska. On nita
nije odgovarao i nije je putao. Unato njezinom opiranju, s lakoom ju je odvukao
do postelje i, obuhvativi joj jednom rukom oba zglavka, podignuo joj haljinu do
struka, a drugom joj poeo povlaiti vezice.
Nikad prije, ak ni kad je bio najneobuzdaniji, Alfonso je nije ovako salijetao.
Svaki put kad bi udahnula, pri svakom njezinom pokuaju da sebi olaka nelagodu
pod njegovom nepromiljenom, nasilnom teinom, on bi je udario. A udarao ju je
tako da zaboli. Dahtanje joj se pretvorilo u isprekidano jecanje; jo se neko vrijeme
opirala, ali na koncu se prestala boriti s njime, obamrlo ekajui da sve to zavri.

146

Nije imala pojma koliko je trajalo. Minutu, sat nije znala. Ali napokon, nakon
to mu je iz dubine grla pobjegao krik, Alfonso je ostao obuzet neim to se Francesci
uinilo bliskim gru. Njegova joj je teina postala nepodnoljivom nije mogla
disati. Opet mu se oduprijevi ovaj put u borbi za zrakom oduprla mu se o
ramena, izvinula lea i u divljoj panici promekoljila bokove.
I tada je sve bilo gotovo.
Izgledalo je kao da se samo jednim pokretom odmaknuo od nje i uspravio na
noge. Osloboena njegove teine koja ju je guila, Francesca se prevrnula na bok,
privukla koljena grudima i poela kaljati, isprekidanim jecajima duboko uvlaei
zrak u plua. Alfonso je stao uz vatru, priteui vezice i poravnavajui neuredne
rukave svoje jakne. Gurnuo je ruku u dep hlaa i izvukao malu vreicu, govorei:
Budi ovdje sutra u podne, Francesca. Morat u te vidjeti.
Ispustio je vreicu na krinju. Pri padu je glasno zazveckala.
Francesca je sklopila oi i okrenula glavu od njega. ula je kljocanje brave,
kripu kopita po kamenim ploama pred vratima, a zatim je uslijedila tiina.
U vatri se pomaknula cjepanica, prevrnula se i pala.
Uspravila se u sjedei poloaj, doirnula vrhovima prstiju obraz i trgnula se.
Oblizavi jezikom usnu, osjetila je okus krvi. A tada je, osjeajui vrtoglavicu i
smuenost kao da ima groznicu, ustala s postelje, pola do krinje i podignula
malenu vreicu s novcem. Trenutak ju je tako drala, a onda je, glasno zajecavi,
hitnula preko sobe. Sadraj joj se rasuo po podu.

JESI li to plakala?
Mama, haljina ti je rasparana.
to si to uinila s okom?
Francesca se ugrizla za unutranjost usne da potisne suze koje su opet zaprijetile
potei i odnekud izvukla osmijeh da primiri svoje curice.
Nije to nita saplela sam se i udarila licem. Je li mi ostala modrica?
Mali prsti su njeno opipavali i stiskali, etiri sitne ruke prele su preko onih
dijelova majina tijela koje su mogle dosegnuti. Francesca je osjetila neopisivo
olakanje.
Ugale su svijee, prigrnule vatru i skuhale tjesteninu s grahom. Hrana, toplina i
oputeno avrljanje njezinih keri napokon je poelo tjerati suze koje su prijetile i,
dok su se djevojice veselo igrale i zadirkivale pred vatrom, Francesca je poela
razmiljati o onome to se dogodilo. Znala je da se njezin odnos s Alfonsom
nepovratno izmijenio.
S podosta tuge se prisjetila onoga dana kad su se prvi put susreli.
Bila je u Ferrari nekih est mjeseci, borei se za ivot. Od dana kad je povraala u
blato iza katedrale ivot joj se bio pretvorio u iscrpljujuu nepromjenjivost ranjenih

147

grudiju, bolnih stegana i pijanog daha mukaraca u naizgled neprekidnoj potrebi za

zadovoljenjem, postojanim i zahtjevnim, sve do dana dok nije zapodjenula razgovor
s pekarom u Via Frizzi.
Ovih nekoliko posljednjih dana sam spadao s nogu! govori on mrzovoljno dok
Francesca eka da joj zamota dva mala hljeba kruha.
Zato, Alberto?
Banket! On razdraljivo koluta oima.
Kakav banket?
Gore, u Castellu prekosutra. Alberto glavom pokazuje prema vojvodskoj palai.
Nisam imao tako veliku narudbu ve godinama i, naravno, morala je doi ba kad mi je
ena trudna i iroka poput kue, a taj veliki nitkov koji mije trebao biti egrtom slomio je
zglavak potukavi se s jednim od mlinarovih momaka. Ako to jo jednom pokua, ja u mu
slomiti drugi...
On nastavlja gunati, a Francesca pogledava prema velikoj crvenoj palai. U glavi joj se
oblikuje zamisao.
Dva dana kasnije, u blijedosivoj svilenoj haljini koju je posve besramno ukrala iz veljine
radionice, Francesca stupa u dugu dvoranu za bankete u Castellu Estense i zuri oko sebe,
pokuavajui ne nasmijati se vlastitoj odvanosti.
Obiljem lai i dodvoravajuih ponuda buduih seksualnih usluga, osigurala je ulaz kroz
sluinske odaje na blistavo, raskono slavlje i bila odluna ne propustiti uzalud nijednu
sekundu.
Kako veer odmie, uglavnom se ni s kim ne drui. Promatra i oslukuje vie nego to
pokuava govoriti, ali kad je pritisnu pokuava oponaati naglasak i rijei uzvienih gostiju i
izmilja svoje obiteljsko podrijeklo i okruenje, povijest i okolnosti, to se u tom asu ini
dovoljnim da bi zavaralo njezine sugovornike.
Moda su, razmiljala je sada, samo bih previe obuzeti prigodnim uzbuenjem
da bi posvetili veu pozornost pojedinim dijelovima cjeline. Ili je moda ona bila
vjetija u prijevarama nego to je ikad zamiljala da bi mogla biti.
Francesca je u mislima ocijenila sebe kakvom je sada bila. Mnogo je nauila od
Alfonsa, znala je to: sada je shvaala da je i nesvjesno preuzela njegov naglasak,
prisvojila veinu njegova rjenika. Moda je bila bolji oponaatelj nego je mislila.
Zasigurno vie nije zvuala poput drolje iz Crespina kakva je neko bila. Ipak,
togod od toga bilo istina, sve dok joj domain osobno nije pristupio, Francesca nije
sumnjala da ju je bilo tko prozreo; premda ga to nikad nije pitala, mislila je da ju je
Alfonso vjerojatno prozreo i prije nego joj se uope obratio.
Ve ju je neko vrijeme promatrao. Ona ga smatra privlanim i zanimljivim i pita se nakratko koliko
je izgledno da veeras zavri u njegovoj postelji. Tek laganim podizanjem obrve i promiljenim irokim

148

osmijehom daje mu do znanja da je primijetila poglede koje joj je dobacivao, ali to je njezina jedina
reakcija.
Nekoliko trenutaka kasnije on guta mamac i, napustivi dobro odjevenu enu divljeg izgleda koja je
sve dotad pratila svaku njegovu rije, prelazi prostoriju do mjesta na kojem ona stoji. Signora, oprostite
mi, ne sjeam se da sam imao zadovoljstvo s vama ranije govoriti, kae kad je doao do nje.
Francesca se sputa u duboki naklon. Ne, signore.
Podsjetite me oprostite mi na mojoj zaboravnosti tko ste vi tono, madam. Ovoga se asa ne
sjeam...
Grofica od Crespina, slatkorjeivo govori Francesca.
Ah. Tog se imena ne sjeam sa svojeg popisa gostiju. Nema dvojbe kakvog li mrskog previda
jednostavno mije promaknulo, signora.
Poigrava se njome, sigurna je u to. Ona nita ne govori ve mu se smijei i eka to e se dogoditi.
On jo neko vrijeme razgovara s njome i ona na njegova pitanja odgovara najbolje to znade, ali ini se
da on vie ne moe izdrati tu izazovnu situaciju. Poput ribara je, pomilja ona, s primamljivim ulovom
na udici, ribara koji napokon shvaa da je dolo vrijeme njegova izvlaenja.
Moda ete me prosvijetliti, signora bit u krajnje zainteresiran... stiava glas do
konspirativnog apta ... doznati vae pravo ime. Moda grijeim i bit u prisiljen poduzeti uistinu
poniavajue mjere da vam to nadoknadim ako se ne pokae istinom ali ini mi se, najprije, da uope
niste grofica i, drugo, da ste pravo dolaska na moj banket stekli smijenim laima.
Francesca nagonski zna da e on najbolje reagirati na istinu, Govori: Posve ispravno, signore.
Pa onda, tko ste vi?
Stanka. Opet govori svojim uobiajenim naglaskom. Ulina drolja s Vie Pozzo.
Niti nagovjetaja osmijeha. Lice mu ostaje nepomino i ozbiljno. Govori: Kako se onda dogodilo da
budete na mojoj zabavi?
Upala sam na nju pomou lai i podmiivanjem, signore, spokojno govori Francesca. Ipak, srce
joj ludo tue i pita se dijele li je sada tek minute od izbacivanja na ulicu ili odvodenja dolje, u jednu od
tamnica palae.
Zaista, govori on. Zato?
Znatielja i elja za pustolovinom, signore.
Ostali gosti nastavljaju s vikom, avrljanjem, smijehom i uivanjem u veeri, ali neto kao da nju i
vojvodu izdvaja iz vreve banketa.
Naginje se prema njoj i ape joj na uho: Koliko, dakle, droljo, inae naplauje za no provedenu
u tvome drutvu?
Ona udvostruuje uobiajeni iznos.
Imam kuu malu villettu, odmah izvan gradskih zidina, govori on. Opisuje joj kako je
pronai. Bit u tamo sat nakon svretka banketa. Ne planiraj druge poslove za tjedan dana.
Tjedan prerasta u mjesec, a zatim se taj mjesec nastavlja u nedogled.
Sprva, Francesca ostaje zateena divljom, ekstravagantnom okrutnou tog ovjeka.
Unato svemu iskustvu jedne kurve, dotad nije naila na nekoga tko zahtijeva toliko od nje

149

koliko on to ini, ali od samog poetka mu se ilavo odupire i neoekivano otkriva da ona i
Alfonso jedno u drugome neizmjerno uivaju. Od samog poetku on zahtjeva da se posveti
jedino njemu i ona mu, odmah u to sigurna, udovoljuva.
Kako se njihov odnos razvija i sazrijeva, Francesca shvaa da je samo s njome uistinu
onaj pravi Alfonso. Dostojanstvena persona kakvu svi ostali vjeruju da poznaju nestaje u
satima koje provodi u njezinoj postelji. Po onome to joj uvijek govori, vjeruje da nitko osim
nje ne vidi to sirovo, neskriveno sjeme izopaenosti koje nikad ne moe do kraja potisnuti i,
premda je nesposoban iskazati joj bilo kakvu toplinu ili privrenost, ona uskoro uvia da
ispod tog njegovog hladnog dranja lei mnogo vie od obine elje.
On je treba.

Dok je tako sjedila pred svojim ognjitem i prstima opipava oteeno oko,
osjeajui bol od pomodrjele ozljede na obrazu, Francesca se bojala da se sav taj
gnjev kojeg je Alfonso cijelo vrijeme potiskivao i sputavao lancima napokon
oslobodio svojih spona. Njegova nova nepredvidljivost je sada uistinu plai. Njihov
odnos, onakav kakav je oduvijek bio, nepopravljivo je naruen.
Sve dosad, ak i trenutcima krajnje neprivrenosti, nikad nije ozbiljno
razmiljala o tome da ga napusti: rodila mu je dvoje djece i njegov stalni patronat im
je bio najbolje jamstvo za sigurnu budunost. Oduvijek je planirala natjerati ga
kad za to doe vrijeme da njihovim kerima pronae ili mueve ili posao,
oduvijek se nadala da e se njegova uroena sitniavost povui pred izgledima da
mu vlastita krv i meso, makar to bio tek par kopiladi, zavri kurvajui se na ulicama
njegova grada.
Ali sada...
Ispruila je ruke preda se; jo uvijek su drhtale. Stisnuvi ih nemono u ake,
gurnula ih je u krilo da zaustavi drhtavicu, promatrajui djecu koja su, glavu uz
glavu, ponosno usporeivala male zelene vorove biserima ureene vrpce koje im je
darovala vojvotkinja.
Vojvotkinja.
O, dobri Boe, pomislila je, ta jadna djevojka. Francescu je onoga dana dirnula
njezina ljubaznost prema blizankama. inila se, pomislila je, tako slatkom i
ranjivom, posve neprikladnim parom Alfonsovoj neizvjesnoj prevrtljivosti.
Francesca je dotaknula ranu na svojem obrazu i hladan crv straha joj se trgnuo u
utrobi dok je zamiljala Alfonsov povratak u Castello.

150

22

svijeama osvijetljenom hodniku kako bi se divio bronanom

kipu Hefesta. Od svih predmeta koji su Lucreziu pratili iz Mugella ovo je, pomislio
je, bio jedini komad koji mu je priinjao najvei uitak. Preao je rukom po miiavoj
podlaktici prekrivenoj glatkom i sjajnom, tamnom patinom. Svjetla s kandelabra
odraavala su se od zglavka, zglobova prstiju i lakta ruke kojom je veliki hromi
kova stiskao eki. Tetive su mu bile napete, pogled usredotoen na tit Ahilov
tit koji je njegova desna ruka vrsto drala na nakovnju. Bradato lice bilo je
izoblieno od napornog zamahivanja ekiem, gore i opet dolje; zamah nadolje je
upravo zapoeo. U tom je djelu, pomislio je Alfonso, bilo strahovitog osjeaja
kretanja.
LFONSO JE ZASTAO U

Njegova vlastita aka inila se patuljastom u usporedbi s ogromnom bronanom

rukom i mogao je na njoj vidjeti tanku tamnu posjekotinu na mjestu gdje ju je
ogrebao o Francescinu naunicu. Stavivi ruku u usta, osjetio je metalni okus krvi.
Nakratko je pomislio na Francescu: prema njezinu tijelu, bio je toga svjestan, esto je
imao mnogo slobode. Veeras moda neto previe slobode, pomislio je, premda su,
naravno, Francescine sklonosti bile takve da joj nasilje nije bilo strano. Ipak, crveni
oblaci koji su mu u Lucreziinoj spavaonici pomutili razum negdje su morali pronai
oduka a Francesca mu je esto drage volje pomagala u istjerivanju njegovih
mranih demona.
Lucrezia je bila muiava, pomislio je. Bila je nepromiljena, nekritina,
zbunjena, nedostajalo joj je potivanja prema njemu ili prema vojvodstvu. Pomisao
na njegovu predstojeu propast kao da ju je zabavljala.
Iz Mugella je doveo privlano dijete ija ga je ivost i ljepota neoekivano bila
oarala. I, na sav njegov jad, jo uvijek ga je opinjavala. Muni bljeskovi krjeposti i
strasti koje je sprva u njoj vidio dovoljno su puta ponueni da bi ga uvjerili kako su
namijenjeni iskljuivo njemu ali, mislio je sada, bio je prevaren. Neobuzdana. Bila je
neobuzdana neprestano ga je sramotila ponaajui se poput kurve, smijeei se i
smijui i oijukajui sa svakim, ne cijenei poloaj koji je udajom stekla, ne skrbei
nimalo za to to e sramotni neuspjesi u njihovoj branoj postelji neminovno dovesti
kraju devetsto godina staru lozu. Alfonso je pritisnuo ruku na elo dok su mu se
poniavajue rijei zavlaile u misli i izrugivale se s njime. Eunuh; udala se za eunuha;
nee dobiti nasljednika s ukopljenim pastuhom; mislio si da e postati svjestan teine situacije; bez
zakonitog prava; kraj moi Esteovih... Lucrezia je bila tek neznatno bolja od obine drolje.
Darivala je toplinu i privrenost poput razuzdane rasipnice inilo se svakome
pokraj koga bi prola, neovisno o poloaju, statusu ili tituli. Osim njemu
trenutano posljednjoj karici u devetsto godina starom lancu. Kad bi bilo po
Lucreziinu, uistinu posljednjoj.
Alfonso je stajao u podnoju velikog stubita. Rekao je Lucrezii da e se vratiti i
namjeravao je odrati rije. Energija koja se u njemu oslobodila nakon susreta s
njegovom kurvom jo mu je kuljala krvotokom i uvjeravala ga da e veeras,
napokon, biti u stanju utei svojim uobiajenim ponienjima. Veeras e sve dovriti

151

 konzumirat e svoj brak, zaeti nasljednika i tako e svoju enu moi natjerati na
privrenost. Kad jednom bude imala dijete, vie nee imati izbora.
Zaputio se prema njezinoj spavaonici, s velikim crnodlakim vujakom za
petama, i otvorio vrata. Unutra je bilo mrano i svjetlo njegove svijee se povilo i
zatreptalo dok se okretao kako bi zatvorio vrata za sobom, ostavivi Folletta u
hodniku.
Lucrezia je bila tek zgren obris to se nadzirao pod pokrivaima; niim nije
pokazivala da je ula njegov ulazak.
Okrenuo je klju u bravi.
Razvezavi i svukavi jaknu, Alfonso je priao stolu od ebanovine to je stajao uz
krevet i podignuo s njega rezbarenu kutiju od ruina drva. Otvorivi je, izvadio je iz
nje nisku granata; pustio ji da mu promiu medu prstima, tiho ukajui, poput
hladnih, tvrdih oblutaka.
Dok je tako prstima premetao kamenje, pomislio je na svoju majku, njihovu prvu
vlasnicu i prisjetio se vremena dok je jo bio veoma malo dijete, uzbuenja koje bi
osjetio kad bi mu ona dopustila da otvori tu istu kutiju i iz nje izvue Crveno Ue.
Ne razumije zato, ali u tom valovitom crvenilu kamenja ima neega tajnovito dubokoga,
neega zabranjenog to mu se mekolji u utrobi, sui mu usta i ubrzava bilo. Ponekad u
veoma posebnim prigodama kad mu je otac odsutan od doma i kad se ne boji poi do
majinih odaja, ona mu doputa da joj se (to je inae zabranjeno) uspne u krilo, da joj omota
nisku od granata oko vrata. Uini me lijepom, chery. Prsti su mu premali da zakopa
kopu, pa se uspinje na koljena, naslonjen na njezine draguljima ureene grudi, lica uz
njezino, udiui njezin jedva primjetan, paprenast miris, dok ona Crveno Ue sama vezuje.
Dri je za zglavke dok joj se ake pomiu iza glave. Ona tiho pjevui na svojem rodnom
francuskom, pjesme koje on ne razumije, ali velika neobinost ga oduevljava.
Ali to je, naravno, pomislio je uz ubod upamene boli, bilo prije nego mu je otac
majku otjerao s dvora, zbog prijestupa koji nije potpuno shvaao sve dok nije
odrastao. Na odlasku je granate ponijela sa sobom i prole su godine prije nego je
Alfonso opet vidio njih, ili svoju majku, tada ve svjestan toga koliko bi Crveno Ue
bilo zavodljivije kad bi ga se promatralo na goloj koi.
Dok se Alfonso tako poigravao granatima, Lucrezia se uspravila u sjedei
poloaj. Naslonila se na jednu ruku i drugom odmaknula kosu s lica. Odlazi, rekla
je i Alfonso je u njezinu glasu uo prizvuk dubokog gnjeva. Nikad mu se prije nije
tako obratila i to ga je zaprepastilo.
elim biti sama, rekla je. Oi su joj bljeskale bijesom kakav nikad prije u njoj
nije naslutio, a obraze joj je prikrilo rumenilo. Odloi te granate, Alfonso. Ne
elim...
Ispustio je granate. Glasno su zaukali, padajui na pod.

152

Borila se s njime snagom veom od one koju bi oekivao od tako sitnog i vitkog
stvorenja, ali uskoro je otkrio da ga to njezino divlje opiranje uzbuuje jednako kao i
Francescino dobro uvjebano i esto ponavljano hinjenje istoga, i u glavi mu je
nabujao predosjeaj predstojeeg spajanja, udarajui mu u uima i istiskujui mu
poput vrelih prstiju one jabuice.
Bacio ju je na lea. Na sve etiri, koljenima joj uhvativi u stisak bokove, epao
joj je zglavke i pritisnuo ih o jastuke s obje strane glave, osjeajui kako mu se
izvijaju meu prstima, maleni kao u djeteta.
A tada...

POLJUBI me, ula je Lucrezia kako joj govori, nejasnim rijeima, kao da mu se glas
uje kroz um tekue vode. Okrenula je glavu od njega i pokuala osloboditi ruke iz
njegova stiska. Dok su mu se prsti jo vre stezali, a koljena mu se ukapala u nju,
bljesak sjeanja na vrelinu i zrikanje zrikavaca, i na jedak miris zgnjeenog
timijana zatreptao joj je u umu, nestavi jednako brzo kako se i pojavio.
Poljubi me, Lucrezia, ponovio je i ovaj put mu se u glasu osjetila potreba.
Gotovo molba. Odmahnula je glavom. Pustio joj je jednu ruku i vrstim joj prstima
snano obuhvatio lice, odmah pod bradom, okreui ga sebi. Usne su mu prekrile
njezine, posve ih obujmivi; obrazom joj je pritisnuo nos, prijeei joj dah predugo
vremena. U oima su joj poele bljeskati iskre. Sepala ga je za zglavak, odvlaei ga
od sebe. Voda je tekla sve glasnije i bre, zagluujui je.
Zamalo prekasno, napokon ju je pustio i uspravio se nad njom dok je ona gutala
hladan zrak od kojega ju je zaboljelo grlo. Obrisala je dlanom mokra usta, uzbibanih
grudiju.
Sada osjeajui muninu, vidjela je kako Alfonso petlja oko svojih vezica, povlai
vor koji mu je vezivao hlae. Rastvorio ih je, mrmljajui i koljenima joj jo uvijek
snano pritiui bokove.
Ne... ne, ne, mrmljao je kroz stisnute zube, s rukom nad otvorom hlaa. Ne.
Previe puta. Ne veeras... ne moe se opet ponoviti. Neu to dopustiti. Merda! Nee
me opet ismijati, Lucrezia. Uinit emo to veeras i nikad vie, ako bude imala
smjelosti sjediti tamo s kurvama i slugama i najamnicima, rasipajui tajne i smijui se
mojim nedostacima. Toga vie nee biti. Neu neu sve izgubiti zbog tebe! Ustani!
Alfonso joj je dohvatio ruku, epao je za zglavak i gurnuo joj prste kroz otvor
svojih hlaa, pritisnuvi ih tamo o mekanu malu izboinu vrele, vlane puti koja se
trgnula na njezin dodir. Pokuala je povui ruku, ali on je isprepleo njezine prste sa
svojima, ubrzanog i vrelog daha. Sledila se kad je drugom rukom posegnuo za
njezinim dojkama.

153

MOGAO je osjetiti kako se ukruuje pod njezinim prstima ali ne dovoljno. Ne

dovoljno. Hladna nit tjeskobe ga je probadala u grlu. Ovo nee ii. Ona nije bila
Francesca. Trebat e njezina usta.
Ovamo, rekao je. Doi ovamo. Pokuat emo drukije.
Prebacio je noge tako da je sada sjedio na rubu postelje, a zatim dohvatio
Lucreziu za ruku i privukao je tako da mu je sada stajala meu koljenima. S rukama
na njezinim ramenima, pritisnuo ju je dolje, sve dok nije kleknula pred njega.
Vidio je kako iroko otvara oi i opet odmahuje glavom.
Ne, rekla je, preklinjui ga pogledom. To nikad prije nije uspijevalo...
Moda. Ali, cijela je no pred nama, zar ne? Uspjet emo, Lucrezia, koliko god
to kotalo. Obuhvatio joj je bradu palcem i kaiprstom i opet joj lice podignuo
prema sebi. Trebamo nasljednika. To se mora dogoditi. Neu vie dopustiti da
ismijava i mene i vojvodstvo.
Ali... kako to misli? Alfonso, ja nisam...
Ako nisi darivala svoju malu kuku od pratilje prljavim pojedinostima fijaska u
naoj branoj postelji, tada e moda biti dovoljno dobra i rei mi o emu ste
raspravljale, rekao je, epavi je za rame i drugom rukom jo vie razvezujui svoje
vezice.
Primijetio je kako joj lice prekriva jarko crvenilo. Nije nita rekla, samo je zurila
u njega, ubrzana daha. Gnjev, strah i runa pohlepa za njom previjali su mu se u
utrobi poput klupka zmija.

ga je pokuala odgurnuti od sebe, ali Alfonso ju je punom akom

epao za kosu.
LUCREZIA

Mislim da zna to ti je initi, rekao je, povlaei joj glavu prema sebi.
Pokazao sam ti dovoljno puta dosad si ve trebala neto nauiti. Napokon, to je
zadaa koju i najjeftinija kurva uspijeva obaviti bez pretjeranog naprezanja mozga.
Koljena su je boljela od pritiska o drveni pod, korijen kose ario od jo vreg
Alfonsova stiska, a tkanina njegovih hlaa joj grebla ruke.
Molim te, Alfonso molim te, ne tjeraj me na to... zapoela je, ali dah njezinih
rijei samo joj se vreo vratio natrag o lice, a on kao da je nije uo. Ugurala je ruke
izmeu svojih usta i Alfonsova tijela; on joj je jednu epao i odmaknuo je, uguravi
vlastitu na njezino mjesto. Bezuspjeno uzmiui glavom pod njegovim vrstim
stiskom, Lucrezia je osjetila kako joj Alfonsovi prsti otvaraju usta i sada se ve poela
boriti za dah, dok su joj se prosvjedi pretvarali u tek neartikulirane zvukove.
Uinit emo sve to treba, Lucrezia, nerazgovjetno je kroz uspaniene zvukove
koje nije mogla obuzdati ula kako joj on govori. Moramo dobiti nasljednika.
Osjeala je stisak njegovih koljena na svojem tijelu i znala da se vie ne moe ni
pomaknuti.

154

KAD je Alfonso dohvatio svoju jaknu i dok se prvo sivkasto svjetlo jutra probijalo u
prostoriju krenuo iz spavaonice, Folletto nije leao na pragu, kao to bi on to
oekivao. Iznenadio se ugledavi psa na nogama, kako mu prijei izii, dlaka na
vratu uzdignutih i ispupenih bjeloonica.
Mii mi se s puta! rekao je, ali pas se nije pomicao. Alfonso je ponovio
zapovijed. Folletto je zareao. Alfonso ga je snano dlanom pljusnuo preko njuke,
bijesan od spoznaje da su svi njegovi podanici te noi naizgled odluili prkositi mu.
Folletto se iskesio na njega, isprijeivi se na pragu, pokazujui svoje dugake zube,
ali Alfonso nije uzmaknuo. Hoe li se pomaknuti, ti jadni, bezvrijedni crni paklenski psu? Mii se i pusti me proi!
Pas je ostao odluno stajati, a potmulo se reanje nastavilo.
Alfonsu se zacrvenjelo pred oima. Izvukao je par lovakih rukavica to mu je
preklopljen bio zataknut za pojas i irokim zamahom udario njima psa po glavi.
Reanje je prestalo.
Alfonso je proao pored njega, svjesno se ne obazirui na jedva ujne jecaje to
su dopirali iz sobe iza njegovih leda. Izvukavi svijeu iz zidnog svijenjaka, strao
se niz katove Castella, pogrbljen nezgrapno proao niz kratak i nizak hodnik i stupio
u eliju bez prozora.
Gurnuvi za sobom teka vrata, naslonio se na njih, ela i ruku pritisnutih o
eljezo to je vonjalo po krvi. Proela ga je munina. vrsto je zatvorio oi i zadrao
dah, bez rijei preklinjui za mir ali zgusnutu tiinu sada su probijali brbljavi
jecaji, i izrugivanje i slatkorjeiv nadbiskupov glas, i nije mogao pronai smiraja.

RANOJUTARNJE svjetlo je preplavilo Sjevernu dvoranu, a giornata od tog dana bila je

spremna prihvatiti svoju boju. Jacomo je rukom preao preko glatke, tople povrine
buke i pomislio na Lucreziinu kou. Sklopio je oi i vidio je blijede krem boje i
ogromnih oiju, nosa i obraza pjegavih poput crvendaeva jajeta. Odjevena, inila se
krhkom i malenom i prilino ranjivom, ali spoznao je da naga posjeduje hitru,
zapretanu energiju koja ga je potpuno oduevila. Svi ti slojevi batista i svile krajnje
su uinkovito skrivali pravu istinu.
Jo dok je o tome razmiljao, Jacomu su se oi naglo rairile. Zadrao je dah, a
um kao da mu je nainio miiima primjeren pokret: u svijest mu se probila zamisao
o promjeni izgleda freske. Dah mu se ubrzao i skoio je dolje sa skele na kojoj je
stajao.
Brate, rekao je pomalo hrapavim glasom, upravo mi je na um pala jedna
zamisao.
Fratar je podignuo pogled sa svoje posude za boju. Kakva to, dijete? Hajde,
Jacomo, reci mi. Taj sam ti osmijeh na licu viao ve mnogo puta. Sluti na neto
dobro.

155

I Jacomo mu je pojasnio. Uspeo se natrag na skelu i rukama ugrubo opisao novi

izgled, crtajui prstima po buci sve ono to je u umu ve jasno vidio, kao da je
uistinu dovreno. A to je vrhunac trenutanih aristokratskih ukusa, zar ne, brate?
rekao je, okreui se opet fratru. Nadajmo se da emo ga uspjeti potpuno prevariti,
a onda e on moi uivati u zbunjivanju... ne, vie od toga izluivanju svakoga
tko sliku vidi!
Ipak, u svemu tome se krila i jedna izlika koju je Jacomo izbjegao podijeliti sa
veleasnim bratom.
Fra Pandolf se namrtio, napuivi donju usnu kao da razmilja o onome to je
uo. Zatim mu se lice razvedrilo, a djeaki mu osmijeh ozario lice. O da, Jacomo.
To uistinu jest dobro volio bih da sam se sam tome dosjetio! Naravno... nisam
siguran da u biti u stanju... Zautio je, oklijevajui.
Ja u sve obaviti.
Da, da, rekao je Pandolf, odmah poletnijim glasom. Sudei po sinopiji, rekao
bih da imamo jo tri giornate do poetka novog ulomka. Slae li se?
Jacomo je kimnuo glavom.
Koliko e trebati za dovrenje novog ulomka, Jacomo?
Jo etiri ili pet, moda.
Dakle, malo manje od jednog tjedna do dovrenja rada.
Malo manje od tjedna, pomislio je Jacomo. Odbrojavat e to u satima.
Tada se pojavio Tomaso, zijevajui, trljajui oi i povlaei hlae navie. Jacomu
je poskoilo srce. Juer su te hlae, pomislio je, obavijale posve drukije tijelo.
Dali su se na posao i brzo napredovali s giornatom od toga dana. Jacomo se
dohvatio zahtjevnijih dijelova velikog bronanog Tala kako kripei oajava nad
uasavajuim ivotom, straha na licima Argonauta i Jazonova divljeg bijega iz tog
prizora. Fra Pandolf se bavio nebom, morem i pijeskom.
Krajnje naporno su radili neka dva sata, kada je gotovo potpunu tiinu prekinuo
zvuk koraka na krunom stubitu.
Jacomu je srce naas zastalo i lice mu odjednom preplavila hladnoa kad se
pojavio vojvoda, paljivo promatrajui sliku.
Drao je Lucreziu za ruku.
Njoj je lice bilo sivo poput pepela, a pod jednim okom se nazirala sjena boje
modrice. Pogledala je Jacoma, a taj je pogled sve govorio. Vojvoda se, ne putajui
Lucreziu iz ruke, okrenuo od nje dok je, razgovarajui s veleasnim bratom, pruao
drugu ruku da pokae dio freske koji mu je privukao panju.
Lucrezia je, ne odmiui pogleda s Jacoma, okrenula glavu to je dalje mogla od
muevljevih oiju i usudila se usnama mu bez glasa poruiti: Volim te.
Okrenut izravno vojvodi, nije se usudio odgovoriti, ali je riskirao jedan jedva
primjetan osmijeh. Lucrezia je neznatno otvorila usta, a kutovi usana su joj se tek za
mrvicu podignuli.

156

to vi mislite, fra Pandolfe? upitao je vojvoda.

Jacomo se sledio.
Divna ideja, signore, i s ushienjem u se toga smjesta prihvatiti. Jacomo?
Rijei bucmastog fratra bile su vedre i samouvjerene, ali lice mu je bilo napeto,
pomislio je, od potisnute panike. Nije imao pojma o emu su to raspravljali, ali
Pandolf je brbljao dalje, prikrivajui njegovo optuujue neznanje.
Portret ljupke signore! Krasna zamisao! Kao fresku, signore? Dobacio je
Jacomu jo jedan prestraeni pogled.
Mislim tako, rekao je vojvoda. Signora e tako postati trajnim dijelom
Castella Estense, da bi joj se budui narataji divili.
Jacomo je vidio kako se okree Lucrezii koja ga je kratko pogledala u oi, a zatim
pogled spustila prema podu.
Predlaem da portret postavimo na juni kraj odmorita koje vodi do stubita
prema predvorju. Vei dio svakoga dana tamo pada svjetlo s dvostrukog prozora.
Fra Pandolfe, moda ete sada poi sa mnom i potvrditi mi da je to prikladno mjesto
s obzirom na osvjetljenje, ili primjetnost... ivotnosti.
Da, da, signore, istoga asa.
Lucrezia!
Bila je to, pomislio je Jacomo, prije zapovijed nego zamolba, ali ona se nije
pomicala.
Voljela bili ostati ovdje jo malo i pogledati kako napreduju Argonauti,
Alfonso. Glas joj je bio hladan i vrst.
Vojvoda ju je asak promatrao, a onda se okrenuo na petama i spustio niz
spiralne stube, u stopu praen lepravom smeom odorom veleasnog brata.
Tomasu je pogled prelazio s Lucrezie na Jacoma. Napetost koja se osjeala medu
njima bila je gotovo opipljiva i Tomasu je cijelo tijelo zrailo znatieljom. Jacomo ga
je pogledao irom rairenih oiju i glavom pokazao prema stubitu. Daj nam samo
par minuta, Tomaso, molim te... rekao je.
Tomaso se nacerio, slegnuo ramenima i odgegao se prema stubitu.
Jacomo se nije usuivao zagrliti je; ruke su mu bile prekrivene bojom. Lucrezia
je vidljivo drhtala, ali se nasmijeila i nagnula naprijed. Dotaknula mu je jednu ruku.
A zatim je, kao i prije, pogledala bojom zamrljane prste i sklopila ih u aku; prinijela
je aku svojim usnama, a zatim se opet okrenula slici.
Jacomo ju je promatrao.
Glas joj je bio tih i ubrzan kad je prozborila: Govori da se mora u podne s
nekim nai, ne znam s kime, a tada eli poi u sokolarenje. To e nam osigurati oko
etiri sata. Naimo se...
Jacomo ju je prekinuo. Znam tono gdje emo se nai, rekao je. Otkrio sam to
mjesto prekjuer, prije nego sam poao do amca. Odmah iza podneva poi do dna

157

stuba to vode na Torre San Paolo odmah nakon to on ode pa emo se uspeti
na krov.
Bit u tamo, jedva je izgovorila Lucrezia, naizgled jo uvijek prouavajui
fresku.
Je li te povrijedio?
Nije me tukao, rekla je, bezizraajnog lica.
Jacomo je primijetio njezino bljedilo i tamnoljubiaste podonjake, i teka slutnja
mu je nabujala u grudima. Bolno je poelio obgrliti je rukama, ali prije nego je uspio i
zakoraknuti joj ususret, Tomasova se raupana glava pojavila u dnu galerije.
Oni su u dugom hodniku, vraaju se, Jacomo.
Lucrezii su se oi rairile dok se najprije okretala Tomasu, a zatim Jacomu. Na
njezino je neizgovoreno pitanje bilo lako odgovoriti.
Imam u njega povjerenje, blago je rekao Jacomo dok su zvonki zvukovi
vojvodinih koraka najavljivali njegov povratak u dvoranu; pohabane fra Pandolfove
sandale strugale su po kamenom podu iza njegovih lea. Obojica su se uspeli na
galeriju.
Volio bih da posao zapone odmah nakon zavretka ovog rada, Pandolfe.
Moete li procijeniti koliko bi slikanje portreta moglo potrajati?
Jacomo je vidio kako mu fratar dobacuje brz pogled.
Pa... rekao je Pandolf ... mladi Tomaso moe pripremiti zid dok mi dovrimo
posao na ovoj slici, signore, to e nam utedjeti podosta vremena. A zatim jedan
dan, moda dva, za dovretak poetnih skica i studija. Ja... ovaj... volio bih da i
Jacomo sudjeluje u skiciranju i to e biti... ovaj... izvrsno iskustvo za njega a zatim,
s obzirom na povrinu koju treba pokriti, mislim, jo tjedan dana iza toga, signore.
Vojvoda je kimnuo glavom i opet posegnuo za Lucreziinom rukom. Ona sama
nije podignula ruku, primijetio je Jacomo, ali mu je dopustila da to on uini, s mjesta
gdje joj je oputeno visjela uz bok. Vie nije podizala oi da bi ga pogledala. Zajedno
su napustili galeriju.
Jacomo je vrsto stisnuo zube; gurnuo je ake stisnutih ruku u depove hlaa.
Ovla gurnuvi vrhom izme jedan od glinenih vreva s bojom, zamiljao je kako ga
baca preko balustrade i uo kako se razmrskava dolje na podu.
Veleasni brat se sruio na drvenu skelu i rukama prekrio lice. Ramena su mu se
tresla.
to je, brate?
Fratar je spustio ruke i iz njega je provalilo: Ah, Jacomo, taj portret. to u
initi? Rekao si da je ovo tvoja posljednja narudba sa mnom, apsolutno posljednja
to u sad initi? Kako mogu sam naslikati portret ? Jedva mogu vidjeti dalje od
svoga rukava. I to pred njim! Promatrat e skiciranje, gledati to inim. Znat e,
Jacomo: to se nee moi skriti. Opet je zakopao lice u ruke.

158

Jacomo je unuo do njega i poloio mu ruku na bucmasto rame. Prestanite,

brate! Prestanite s time! Ja u ujte, ja u naslikati taj portret.
Ali, rekao si...
Znam to sam rekao. Ali uinit u to.
Uslijedila je dugotrajna tiina tijekom koje fratar kao da se borio sam sa sobom.
Nakon nekog je vremena rekao: Rei u vojvodi da e ti naslikati portret. Pobrinut
u se da napokon dobije priznanje koje zasluuje ve godinama. Bio sam ponosan,
Jacomo ne, vie od toga, gore od toga. Bio sam sujetan ali sada se duboko stidim
sebe. Santo cielo, ja sam pripadnik reda svetoga Franje, jednoga od najsmjernijih ljudi
u kranskom svijetu, a nisam zavrijedio ovaj habit. Nakon ovoga vie neu slikati.
U oima su mu bile suze. Jacomo je iz depa izvukao krpu za brisanje boje i
dodao mu je.
Dok je Pandolf ispuhivao nos i brisao lice, prljajui ga bojom, Jacomo je
zamiljao vojvodinu reakciju kad mu bude reeno kako e, umjesto majstora, portret
njegove ene naslikati umjetnikov naunik; zamislio je sumnjiavost, pomni nadzor,
budno oko koje e nad njima bdjeti svakoga dana, do dovretka slike.
Ne elim da mu to kaete, rekao je.
Pandolf je odloio vlanu krpu. to?
Uinit emo to kako obino inimo. Moete odavde otii nedirnuta ugleda i
tada objaviti da se povlaite u mirovinu.
Jacomo, ja...
Tako je najbolje.
Pandolf je kimnuo glavom. A tada je, kao da se odjednom neega prisjetio,
rekao: Ali, Jacomo, to je sa skicama? Vojvoda e vidjeti moj rad i...
Nee morati. Sjedite joj blizu, radite polako i kaite mu da ste usredotoeni na
pojedinosti. Uskoro e mu promatranje dojaditi.
Hoe li ti naslikati lice i ruke i...
Ja u sve obaviti, brate. Mogu to uiniti po sjeanju. To mu je pobjeglo prije
nego se stigao obuzdati. Primijetio je kako se veleasnom bratu oi ire i kako
zadrava dah. Ali inilo se da je Pandolf bio posve obuzet zatomljenjem briga i
osjeaja krivnje, tako da je ta neprikladna bliskost njegova naunika prema
vojvotkinji izazvala tek kratak bljesak zanimanja.
Vratili su se poslu. Jacomova elja za Lucreziom sada se bolno ispreplela s
otrim strahom za njezinu sigurnost. Ali spoznaja da njihov izlazak iz ovoga istilita
moe uslijediti tek nakon dovretka freske a sada, inilo se, i portreta
usredotoila mu je svu energiju na ono to je morao obaviti i zatekao je sebe kako
kako slika takvom brzinom i vjetinom koju je smatrao nemoguom.
Neto kasnije je bacio pogled kroz prozor i vidio da se sunce uspelo gotovo do
svoje najvie toke.

159

Brate, brzo u se vratiti. Moram neto obaviti, rekao je Jacomo, perui svoj kist
i briui ga o koulju. Obrisao je ruke, pa namoio krpu i s lica uklonio one najgore
mrlje boje. Jo uvijek obuzet brigom o predstojeem slikanju portreta, Pandolf kao da
nije ni uo to mu Jacomo govori. Mrmljajui neto nerazumljivo sebi u bradu,
okrenuo se natrag zidu i podigao svoj kist.

160

23

uzdu iroke trake ute suneve svjetlosti to je malu

prostoriju presijecala nadvoje. Catelina je spustila svoju koaru i osvrnula se oko
sebe: bilo je dovoljno isto, djelovalo je poput doma, ali s tek nekoliko komada
namjetaja i, primjetila je, ba nijednim ukrasom. Malen, izbrazdan drveni stol stajao
je po sredini prostorije, zajedno s tri razliite stolice. Preko naslona dviju od njih bile
su prebaene raznorazne uzde, kone vrpce i neuredno sloen smei pokriva
prepun zamrene dlake. O redu vjealica na suprotnom zidu visjelo je nekoliko
tekih kaputa, pohabana jakna i vunena kapa. Pod njima je na podu leala gomila
izama. Sva etiri zida su bila gola, ali na gruboj polici uzdu jedne strane stajali su
u dekorativnom nizu tri tanjura, dvije zdjele i etiri kositrena pehara. Ognjite
je bilo ugaeno, premda su pepeo i nesagorijeli okrajci grana govorili o nedavnoj
uganoj vatri.
RAINA JE PLESALA

Na katu su jo dvije prostorije, rekao je Giorgio. eli li ih vidjeti?

Catelina je kimnula glavom.
Uspela se pred njim uskim stubitem i zavirila u obje prostorije u potkrovlju. U
svakoj se nalazio krevet: svaki je okruivao teak vuneni zastor, grubo pribijen
avlima za strop. U veoj od dvije prostorije se pod prozorom nalazila niska drvena
klupa, a u manjoj je veinu poda zauzimala ogromna krinja. I ovdje su zidovi bili
posve goli.
Catelina je otila do prozora vee sobe. Iza ostalih nastamba to su se tijesno
natiskale jedna uz drugu mogla je vidjeti pomone graevine u razliitom stanju
ruevnosti, naslage drva, redove baava, arene zasade povra i cvijea. Dlakava
crna svinja rovala je zemlju na stijenjenom kvadratiu zemlje u susjedstvu.
Nije puno, rekao je Giorgio, kao da se ispriava, dok su se sputali natrag niza
stube. to misli?
Catelini su se oi napunile suzama.
Ah, Lina. Giorgio ju je obgrlio svojim velikim rukama. Poloio joj je glavu na
svoje grudi i jo je jae privukao sebi. Catelina je prislonila lice uz njegov prsluk to
je vonjao po konjima i osjetila vrue suze na obrazima.
Prije je nego sam oekivao, zapoeo je Giorgio, ali ve sam bio donio odluku
da te ionako upitam.
Jesi?
Giorgiu se lice razvuklo u iroki osmijeh. Da. Jesam. Onda to kae? Hoe
li?
Catelina se osjetila posve sigurnom. Da Giorgio, rekla je hou.

161

Giorgio je spustio lice do njezina i oduevljeno je poljubio, a zatim se uspravio.

Sada moram poi gore do Castella, rekao je. Oekuju da se odmah vratim. Bit u
ovdje u zalazak sunca. Hoe li se snai sama?
Pa rekla je Catelina, ako se trebamo oeniti, Giorgio, morat u se naviknuti
na snalaenje, zar ne? Osjetila je kako joj lice prekriva rumenilo.
Ima li ita novca?
Catelina je odmahnula glavom.
Evo. Giorgio je gurnuo svoju veliku ruku u dep i izvukao nekoliko kovanica.
Moe li nam pronai neto za jelo? U kui nemam ba niega.
Catelina je kimnula glavom. Giorgio ju je opet poljubio, a zatim otvorio ulazna
vrata. Pretvorivi se na pragu u krupan obris koji je gotovo prijeio prolaz svjetlu,
naas je zastao, a zatim se vratio i jo je jednom poljubio.
Ona ga je odgurnula od sebe, smijui se. Idi! Vidimo se naveer.

CATELINA je otprilike jedan sat provela preureujui Giorgiove prostorije po

vlastitom ukusu. Poravnala je stol i stolice; presloila je tanjure i zdjele na polici na
promiljeniji nain; poravnala je objeene kapute i izme spojila u parove i uredno ih
poredala uza zid pod vjealicama. Pronaavi u najmranijem kutu iza stuba metlu,
pomela je pod.

Popela se u gornje prostorije, ponijevi metlu sa sobom. Uz uzglavlje kreveta u

veoj sobi za zid su s obje strane avlom bila prikucana dva ueta; Catelina ih je
presloila i vratila na isto mjesto.
Otvorila je drveni koveg. U njemu je pronala nekoliko platnenih koulja,
nekoliko pari hlaa, vunenu jaknu i gomilu klonulih i beivotnih arapa. Nasmijeila
se, podignula jednu od koulja, prinjela je licu, a zatim je njeno vratila natrag u
koveg.
Pomela je pod u obje sobe, pa se vratila dolje i sjela za stol. Bilo je veoma tiho.
Uzdahnula je.
Jueranji joj se dan ve inio nestvarnim i dalekim. Njezin je ivot u Castellu
tako naglo prekinut, dogorio poput svijee.
Sve se dogodilo tako brzo.
Izraz vojvodina lica kad je onako upao u signorinu odaju Catelina je
zadrhtala. Uistinu je pomislila da e ih obje ubiti. inio se pokuala je pronai
prave rijei kojima bi to opisala kao da je opsjednut, neim obuzet. One krupne
tamne oi bile su mu irom otvorene i toliko je drhtao da je to Catelina mogla
primjetiti s druge strane prostorije.

162

Ona stoji drui u predsoblju, oslukujui kako on vie na njezinu gospodaricu, a zatim
uz lupu vrata izlazi van, staje pred nju i govori joj da jo te noi napusti Castello. Ako joj je
ivot mio, kae. Ona misli kako nikad nee zaboraviti izraz njegova lica dok je izgovarao te
rijei. Zatim udarcem nogu uklanja psa sebi s puta i nestaje, leprava kaputa i uz zvonjavu
metala. Jadna betija samo stoji, podvijena repa i uiju sputenih poput uvelih listova kupusa.
Kad proviri natrag u spavaonicu, njezina signora stoji tamo, bijela poput krede. Niz
obraz joj klizi suza; ona je ne brie, ve je ostavlja da sama padne. Zapinje joj za kut usana i
ostaje tamo visjeti. Tako mi je ao, Lina, govori joj. Kamo e sada?
Catelina se grize za usnu. Ne znam, moja damo. Moda natrag u Mugello, svojoj
majci.
Njezina gospodarica prua ruke i one padaju u vrst zagrljaj. Dotad ve i Catelina plae,
ali misli kako uje da signora govori: Sad e biti na sigurnome, Lina. Nakon svega, i mi
emo moi otii. Glas joj je ipak priguen suzama, pa se Catelina poinje pitati je li moda
pogreno razumjela.
Ne treba joj puno da spakira svoje stvari: jo dvije haljine, nekoliko potkoulja, par cipela,
nekoliko drangulija to ih je prikupila za mjeseci provedenih u Castellu. Sve to posve lagano
stane u koaru koju je signora nosila pri odlasku u grad s Jacomom.
Dovravaju s pakiranjem. Catelina se odjednom poinje osjeati nelagodno. Govori:
Poi u Giorgiu, moja damo. On e odjahati sa mnom do Mugella, ako mu daju slobodno.
Lina
Ne, moja damo sada u poi. Ne silazite dolje sa mnom. To e samo sve pogorati.
Zatim zastaje, rijei joj zapinju u grlu, a tada iz nje provaljuje: Pazite na sebe, moja damo.
Ne dajte mu da vas povrijedi.
Nakon jo jednog snanog zagrljaja, dohvaa koaru i trei izlazi iz sobe, niz dvorac, pa
do kompleksa staja, gdje pronalazi Giorgia kako sjedi na kamenu za uspinjanje na konja,
istei uzde etkom od konjske dlake.
Lina! to je? Zato plae? govori joj.
Nema smisla ita skrivati. Ona mu sve govori.
Otputena? On ustaje, s etkom s koje se cijedi voda u ruci. Ali, ne razumijem. Ti
ali zato? to si to mogla uiniti da
Ona mu pokuava objasniti.
I, to e sad, Lina. Kamo e poi?
Ona slijee ramenima.
Ne odlazi nikuda, govori joj zatim, isputajui iz ruku etku i komad oprave i grlei je.
Ostani ovdje, sa mnom. U gradu imam vlastiti stan.

Dok je Catelina sada sjedila u Giorgiovoj oronuloj prizemnoj prostoriji, razmilja

o tome kako je bila zaprepatena neprikladnou njegova prijedloga. Ali, Giorgio,
kako mogu? bila mu je rekla. Nismo vjenani!

163

To se moe urediti, bio je rekao, veoma ozbiljno.

Catelina je podignula koaru s ono malo svoje imovine i odnijela je gore.
Oklijevala je, nesigurna u kojoj od dvije prostorije bi trebala odloiti svoje stvari.
Odluivi se za manju, neiskoritenu sobu jer joj se to uinilo manje drskim, izvadila
je iz koare svoje haljine, potkoulje, cipele i bezvrijedne sitnice i odloila ih uredno
na postelju.
Vratila se s koarom u prizemlje, uzela novie to joj ih je Giorgio dao i,
prebacivi ogrta preko ramena, zaputila se prema gradskom sreditu, u potrazi za
hranom.
U maloj mesnici u Via delle Volte je kupila zeca, na tandu na Corsu neto
povra, listova salate, veliki grozd groa i glavicu enjaka, a u malom duanu u
susjednoj ulici vr piva. Ta ju je posljednja kupovina dovela do mjesta s kojeg je
mogla vidjeti Castello; zagledala se u njegovu teku masu od crvenih opeka, pitajui
se to se zbivalo unutar tih zidina, posve nesigurna to bi to moglo biti.
Koara joj je bila puna i oteala dok se, zadovolja kupovinom, vraala u malu
kuicu u Via Vecchie. Trebalo joj je malo vremena da pronae ulicu dvaput je
krivo skrenula prije nego je prepoznala blistavo obojan duan oruara na raskriju
i do vremena kad je skrenula iza pravog ugla i mogla vidjeti Giorgiova ulazna
vrata, bila je ve umorna i udjela to prije sjesti i predahnuti.
Prela je moda dva ili tri koraka niz ulicu kad je zaula nekakav zvuk, poput
cviljenja ivotinje u nevolji. Dubok, grleni jauk. Osvrnula se oko sebe, ali nije mogla
nita vidjeti. Jaukanje se ponovo zaulo, ovaj put malo glasnije. Catelina se zaputila
u smjeru otkud je zvuk doao, a onda su joj se dlake na potiljku najeile od strave. U
tami pod niom izmeu dviju kua, zgrena na podu, leala je prljava djevojka
raupane kose i vrsto stisnutih oiju.
Catelina je spustila koaru, prila joj je i unula do nje. Moe li me uti?
blago je rekla.
Nije bilo odgovora. Posegnula je drhtavim prstima naprijed i uklonila djevojci
kosu s lica. Signorina, uje li me? ponovila je i ovaj je put djevojka otvorila oi.
Promijenila je poloaj i Catelina je sada vidjela da joj je trbuh jako napuhan: vezice
kojima joj je bio vezan prljavi prsluk bile su napete do pucanja.
Hajde, dozvoli da ti pomognem ustati, rekla je Catelina.
Djevojka je podignula ruku i Catelina ju je prihvatila. Dok se namjetala da
djevojci prui oslonac, zaula je kako u isprekidanom dahu duboko uvlai zrak.
Djevojka joj je stisnula prste tako snano da se preplaila kako bi ih mogla slomiti, a
zatim se opet zauo onaj grleni jauk. Moda cijelu jednu minutu, djevojka je sjedila
pognuta nad svojim trbuhom, jo uvijek vrsto stiui Catelininu ruku, a zatim joj je
stisak popustio. ao mi je, promuko je rekla, daui glasno kao da trala.
Hajde, pokuaj ustati. Neu dopustiti da padne.
Povukla je djevojku na noge. Haljina joj je bila prljava, lice izbrazdano
prljavtinom i suzama; veliki trbuh neskladno se isticao. Catelina je rubom rukava
obrisala djevojci lice i pokuala joj otresti neto zemlje s odjee. Okrenuvi je u

164

namjeri da joj otrese ramena, primjetila je da joj je stranji dio naborane i zguvane
haljine mokar i prekriven pokoricom od zemlje na kojoj je sjedila.
Je li to o Boe, je li poelo? zaprepateno je rekla Catelina.
Mi mislim da jest.
Pa, rekla je, tada ti je bolje poi sa mnom, zar ne? Mora odmah lei.
Podignula je koaru, uzela djevojku za ruku i one su skupa, korak po korak,
prele onih posljednjih par metara do Giorgiove kue.

165

24

rairio svoja tamna krila i razdraljivo njima zalepetao; pod njima,

perje mu je bilo jednako ukastosmee i mekano kao na prsima. Vezujui duge
tanke crvene remenie za metalni prsten na kraju povodca, Alfonso je osjetio kako
mu ute kande stiu palac rukavice; omotao je drugi kraj povodca oko prstenjaka i
malog prsta u rukavicu odjenute ruke. Sokol se prignuo i pognuo glavu, ne bi li
izmaknuo kapi koju je sad izvadio opet je srdito zalepetao krilima. Ali onako mu
svezan za ruku, malo je toga mogao uiniti da je izbjegne i ve sljedeeg asa oi su
mu bile prekrivene, pa se smirio i odjednom ostao sjediti miran u svojem prisilnom
mraku. Zastraujui blijedi kljun u krivulji je izvirivao ispod grimizne kape od jaree
koe. Alfonso mu je pritegnuo uzice oko glave, jednu povlaei desnom rukom, a
drugu drei vrsto stisnutu meu zubima. Licem je doao na tek par centimetara od
opasno otrog kljuna, ali sokol je sada sjedio miran, u slijepom dostojanstvu, ne
obazirui se na to to on ini.
ALI JE SOKOL

Alfonso je ispruio ruku prema visokoj drvenoj sokolarskoj preki. Zakrenuvi

aku, potaknuo je sokola da mu se s ruke spusti na preku tako da mu, strgnuvi
zubima rukavicu, moe objema rukama privezati mala lovna zvona za noge.
Oduvijek je imao problema s vezivanjem tih delikatnih vezica jednom rukom.
Este, hoe li uskoro biti spreman s tim sokolom?
Zvui kao da Franccsca Panizata sve ovo zabavlja, pomislio je Alfonso. Znao je
da njegov prijatelj malo dri do tih priprema, radije ih preputajui svome
odnosno Alfonsovu sokolaru. Alfonso je meutim, veinu zadovoljstva u lovu
sokolovima nalazio u druenju s pticama, u njihovu pripremanju za rad. Ovaj mu je,
Strega vjetica oduvijek bio najdrai. Uhvaen u divljini, jo kao pti je
posjedovao lovaki nagon, a sada se mogao u vrebanju ulova vinuti vie od bilo
kojeg drugog sokola za kojeg je znao; redovito bi se vraao s vie plijena nego bi to
ovjek od jedne ptice mogao oekivati. Jedva ga je ekao vidjeti kako tog popodneva
leti.
Savreno dobro zna da pticu ne valja pourivati, Francesco, rekao je Alfonso,
napokon izaavi iz sokolarnice. Nee ti koristiti ako se odupre tvome
pourivanju.
Zaklonio je slobodnom rukom oi kad ga je lipanjsko sunce zabljesnulo nakon
polumraka kamene kuice na kojoj gotovo da nije bilo prozora. Strega je i kroz kapu
osjetio svjetlo i okrenuo glavu na drugu stranu.
Panizato je sjedio u sedlu; njegov blijedi sokol kokoar, i on pod kapom, ljutito je
pognuo glavu i promekoljio mu se na rukavici. Poput ena, ha, Este? Nasmijao
se. Ako mene pita, vie vremena provodi skrbei o toj ptici nego sa svojom
enom.
Potisnuvi drhtaj, Alfonso se prisjetio prethodne noi i preutio odgovor.
Gospodine, trebam li to tvoje mrtenje protumaiti kao injenicu da sam te
vrhom rapira ubo u pravo mjesto? bio je uporan Panizato. Alfonso, moda bi malo

166

svoje sokolarske tehnike mogao primijeniti i na svojoj vojvotkinji, nauiti je da ti se

ne opire...
Ide predaleko, Panizato.
Alfonso je primijetio kako u pogledu njegova prijatelja nestaje vedrine; Panizato
je znao izgledati otmjeno posramljen. Nauiti je tla ti se ne opire. Alfonso je ponovo u
glavi uo te rijei i ostao zateen oaravajuim prizorom. Nije, meutim, pomislio na
Lucreziu, ve na Francescu: divlju, podmuklu i veoma slinu njegovom Stregi.
Francesca je danas bila bijesna na njega, znao je to, i njihov podnevni susret je
proao bez rijei, ozbiljan i samo tjelesan. Ali dok je sada ponosito promatrao svoga
sokola koji mu se, premda svakodnevno putan da slobodno krstari nebom, uvijek
vjerno vraao, znao je da i svoju kurvu dri u sponama vrim od vezica, povodca i
mamca. Alfonsu se toga trena uinilo da bi Francesca moda mogla biti jedina koja je
stajala izmeu njega i potpunog ludila.
Prisilio se na osmijeh. Moda ima pravo, Francesco, rekao je. Moda bi se
sokolarske vjetine mogle uspjeno primijeniti i u spavaonici, premda mislim da
moda to to predlae, unato naem prijateljstvu, moe biti znakom prilinog
nepotivanja.
Prihvaam tvoj prijekor, Alfonso. Panizato je podignuo svoju slobodnu ruku,
ispriavajui se.
Alfonso je od konjuara preuzeo Farfalline uzde i dodao mu sokola dok se
uspinjao u sedlo. Konjuar mu je vratio sokola natrag u ruku i Alfonso i Panizato su
sa svoja dva psa za petama napustili dvorite, zaputivi se prema lovitu koje se
prualo izvan glavnih zidina staroga grada jo od vremena kad ga je njegov pradjed
Ecole sam isplanirao, dao urediti i u njemu do smrti uivao. Alfonso je esto imao
prigodu blagosloviti tu starevu energiju i poduzetnost i mnogo puta poelio da ga
je poznavao.
Neko su vrijeme jahali u tiini i Alfonso je shvatio kako mu glavu opet
ispunjavaju misli o Lucrezii. Kad su se prvi put susreli u Mugellu, prisjetio se, svoju
je buduu vojvotkinju vidio kao savren odraz u besprijekornu zrcalu. Ipak, nakon
vjenanja, svaki je nasilan podsjetnik na njezinu nesposobnost pokazivanja
dostojnom tog izvanrednog odraza za kojim je toliko udio oteivao povrinu tog
zrcala: ono je napuknulo, okrnjilo se i poelo se izobliavati sve dok se nije osjetio
posve nesposobnim ak i na tren sagledati taj odraz koji je u poetku bio ugledao.
Bio je toliko uvjeren da e prole noi uspjeti. Tako odluan. Ali sada kad je bio
siguran da Lucrezia zna za namjere Njegove Svetosti, sada kad je znao da ona pred
njim stoji kao potencijalni posrednik unitenja svega onoga to je smatrao tako
dragocjenim, nije vie bila samo nedostinija nego ikad, ve i opasna. Ne samo da joj
vie nije mogao vidjeti odraz u staklu, nego su napuknua i izoblienja sada taj
prizor do te mjere izokretala da je u njemu vidio tek nasmijanog malog muitelja i
neprijatelja.
Ipak, na svoju sramotu, znao je da je jo uvijek eli, jednako kao i dosad. Kao to
ovjek sklon samoubojstvu moe zuriti u draguljima optoen bode kojim namjerava
zaustaviti vlastito srce i u posljednjom trenu neoekivanog mira nalazi nain njegove

167

izrade neodoljivo lijepim, Alfonso je znao da jo uvijek udi za posjedovanjem

Lucrezie. Morao ju je imati. Sino je pomislio da bi, ukoliko obnovi taj prizor
ukoliko sebe pokua natjerati da svoju vojvotkinju vidi tek kao kurvu moda
nekako mogao prevladati te neobjanjive prepreke koje su tako odluno stajale meu
njima. Ali tako poniavajue plan mu je bio posve neuspjean.
Sve je bilo iscrpljujue, nedostojanstveno, runo i potpuni promaaj.
Lovci su izili na otvoreno i Alfonso i Panizato su natjerali konje u brzi kas.
Nakon nekog vremena su zastali, vezali konje u sjeni nekog drvea i izili iz zaklona
na uzvisinu. Oba psa Folletto i Panizatov lovaki pas Lontra otrali su od njih,
zaavi u vritinu.
Puhao je jak vjetar. Alfonso je bio zadovoljan: znao je da Strega voli osjetiti vjetar
pod sobom to kao da mu je ulijevalo hrabrost, poticalo ga da se vine jo vie u
zrak. Ponekad se inilo, pomislio je, kako njegov mali sokol vreba svoj plijen iz
samih oblaka.
Vrhove kroanja oblinjeg drvea resile su isprepletene grane vie gnijezda
gaaca. Ako danas bude imao sree, moda Stegu natjera da uhvati par gaaca. U
ovo doba godine u vritini nije bilo divljai, pa je u svojoj sokolarskoj vrei ponio
neto mamca i moi e makar Stregi pruiti prigodu da protegne krila i izgubi
poneto na teini nijedna ptica nije bila previe eljna lova ako nije bila na rubu
gladi.
On i Panizato su skinuli kape sa svojih ptica. Oba su sokola zatreptala na svjetlu
i poela se osvrtati oko sebe, odmjeravajui teren na kojem su se zatekli. Panizatova
ptica, Foschia, bila je, pomislio je Alfonso, udljivo, tvrdoglavo stvorenje i dvojio je
da e njegov prijatelj danas s njome imati uspjeha. Stvorenju poput Foschie trebalo je
beskonano mnogo vremena, strpljenja i ponavljanja uputa da bi ikad postalo
pouzdanijim. Francescova razdraljiva, energina narav bila je previe neobuzdana
za sokolarenje, pomislio je Alfonso.
Odvezao je spone s povodca i Strega se odmah odgurnuo nogama i jurnuo mu s
ruke, u spiralama se uspinjui sve vie i vie, sve dok se nije pretvorio tek u
nepominu toku na jarkom plavetnilu. I Foschia je poletio, ali je u otrim lukovima
nastavio letjeti tek koji metar nad bujnom travom. Ipak, Panizato kao da nije mario
za njegov nizak let okrenuo se Alfonsu i obratio mu se. Je li se tvoj roak ve
vratio iz Francuske?
Ne, nee do kolovoza.
Zna li za ovaj situaciju po pitanju naslova?
Ne jo. To nisu informacije koje bih povjeravao putem pisma.
Ne. To shvaam. Prilino delikatno. I ovaj nema napretka?
Alfonso je znao da misli na Lucreziinu potencijalnu plodnost, ali nije sebi mogao
dopustiti vie od pukog odmahivanja glavom. Izostanak rezultata jo uvijek ne znai propast.
Ali koliko e jo trebati da se u to pretvori? Budunost se pruala pred njim: pusta,
beskrajna cesta prepuna tisua nevidljivih rupa.

168

Uslijedila je duga, neugodna tiina. Zatim je Francesco opet progovorio, oito se

trudei promijeniti temu razgovora. Alfonso, moram znati kad e se odbor za
zemlju opet sastati.
Nee prije kraja mjeseca. Zato?
Moram pripremiti nekoliko potvrda, a znam da u biti prisiljen izbivati iz
Ferrare otprilike tjedan dana, rekao je, pa se moram pobrinuti da sve bude gotovo
prije moga odlaska.
Odlaska?
Majka mi pobolijeva i... jutros sam od nje primio pismo u kojem me moli da je
doem vidjeti. Po onome to mi poruuje, vjerujem da je na putu ozdravljenja, ali
ona tako rijetko neto trai od mene, pa mislim da bih trebao poi.
Da, naravno da bi trebao.
Planiram joj odnijeti neto ime bi joj olakao san. Previe je ponosna da to
zatrai, ali u pismu priznaje da probdijeva cijele noi i mislim da je, kad napokon
uspije usnuti, mue nemirni snovi.
Problem koji je i njemu, pomislio je Alfonso, bio tako dobro poznat. eli li da
ja neto uinim, Francesco? rekao je.
Zapravo, da. Preporui mi nekog pristojnog ljekarnika. Onaj nitkov Corelei iz
Vie Fondobanchetto eli mi za olakanje majinih besanih noi prodati smrtonosni
napitak od kukute. Izgleda mi poput pravog zloinca.
Alessandro Giglio opsluuje Castello i oduvijek mi se inio sposobnim i
potenim. Razgovarat u s njime u tvoje ime. Alfonso je prijatelju dao odgovor koji
je ovaj traio i Panizato u tome nije vidio niega neobinog, ali Alfonsu je um
odjednom estoko proradio, tako da se osjetio blizu nesvjestici. Rijei koje je
izgovorio odjekivale su mu u glavi kao da su mu ui zaepljene, a iz prizora koji se
pred njim pruao kao da je poelo nestajati boje.
Francesco mu je nesvjesno predao klju tihih vrata u dnu hodnika sjenovitog
labirinta to mu se pruao umom. Vrata kroz koja, znao je to, nikad sebi ne bi trebao
dozvoliti proi. Ipak, sada e, s kljuem u ruci, otkriti da se tome nemogue
oduprijeti.
Itekako je dobro znao to se u toj prostoriji nalazi. Zamiljajui to, osjetio je
vrtoglavicu i sekunde koje su uslijedile kao da su stale dok je zamiljao nezamislivo.
To bi sve okonalo.
Ali, u strahu da e njegova zateenost postati primjetnom, natjerao je sebe da se
vrati natrag Panizatu i vritini. Dva su psa jurila natrag, njima ususret. Folletto je u
eljusti drao zeca; usta su mu bila oblivena krvlju.
Alfonso je izvukao mamac iz torbe. Ispruivi zamahom ruke dugi privez,
zavitlao je mamcem nad glavom.
Strega se obruio.

169

Promatrao ga je kako juri dolje zrakom u potrazi za mamcem kojim je on sada

zamahnuo jo dalje, da ga skrene s pravca. Njegov je mali sokol brzo opet pronaao
cilj i mamac mu se istoga trena naao u kandama. Pao je na zemlju nekoliko metara
od mjesta na kojem su on i Panizato stajali i on mu je za nagradu dobacio mrtvog
goluba.

170

25

tami, desetak stuba iznad podnoja kule Torre San Paolo,

mrtei se na neugodan vonj plijesni. ekala je tako naizgled cijelu vjenost, a onda
zaula zvuk dolazeih koraka. Ustala je. Kad je stigao do podnoja stuba, Jacomo je
ve trao i udario ravno u nju dok je hitala dolje susresti se s njime. Uhvatio ju je u
zagrljaj kako ne bi pala i tada je, uz tihi eznutljiv uzdah, poljubio u usta.
UCREZIA JE SJEDILA U

Lucrezia se odmaknula. Ne! Ne ovdje brzo, poimo na krov, kako si rekao.

Bio je to veoma dugaak uspon. Lucrezii je srce tuklo o rebra kad su dosegnuli
mranu malu prostoriju na vrhu tornja.
Gdje sada? rekla je dok su joj se grudi nadimale.
Tamo gore, rekao je Jacomo, pokazujui na jo jedan kratak niz od pet-est
drvenih stuba. Lucrezia se uspela uz njih i pritisnula veliku eljeznu kvaku na
vratima to su se nalazila na njihovu vrhu. Nije se htjela ni pomaknuti. Jacomo se
provukao pored nje i svom snagom gurnuo vrata ramenom. Ova su popustila i
irom se otvorila, tako da je posrnuo naprijed. Opet se uspravivi, maknuo se
ustranu da propusti Lucreziu, pa i sam poao za njom, gurnuvi vrata za sobom.
Privukavi je u naruje, poeo ju je opet ljubiti. Lucrezii se uinilo kao da
pokuavaju sjediniti svoja tijela u jedno jedino bie kao da su tim poljupcima
jedno drugome dahom udisali ivot. Tako su, vrsto stisnuti jedno uz drugo,
nezgrapno posrtali sobom Lucrezi hodajui natrake sve dok na leima nije
osjetila hladnou zida.
Jacomo joj je stavio ruke pod pazuha i podignuo je. Trebalo mu je samo par
asaka da joj ukloni teku haljinu kako bi ga mogla nogama obuhvatiti oko struka.
Obgrlivi je jednom rukom i vrsto je pritisnuvi uza zid kako ne bi skliznula,
slobodnom je rukom posegnuo kako bi se oslobodio vlastite odjee.
Bilo je to grubo, pomamno. Neobukani je zid Lucrezii snano grebao lea i
potiljak, ali ona je svu tu nelagodu jedva primjeivala. Tek nekoliko trenutaka
kasnije je epala Jacoma za koulju i zaronila mu lice u kosu kako bi priguila krik
koji nije mogla sprijeiti dok joj je neto nalik velikoj aci stezalo utrobu. Jacomo je
ispustio dugaak, polagan, drhtei uzdah i ukoio se, jo je vie stisnuvi uza se,
pridravajui je izmeu svojega tijela i zida.
Ostali su tako nekoliko dugih trenutaka. Onaj prvi put, pomislila je Lucrezia,
voenje ljubavi im je bilo bezbrino i prepuno uitka; uivali su jedno u drugome
bez urbe, istraujui i otkrivajui jedno drugo na sve mogue naine. Danas je bilo
drukije. Stvorili su uzajamnu potrebu jedno prema drugome, potrebu koja ih je
sada prodirala, preplavljivala, u tamu uranjajui sve ostalo to ih je okruivalo. Za
gaenje te divlje ei trebat e vie od tek nekoliko trenutaka oajnikog zagrljaja,
licem u lice s opasnou ali vie nije bilo izbora. udnja je prerasla u nudu.
Opet je spustila noge na pod i obgrlila Jacoma rukama, diui teko, lica
naslonjena na njegove grudi. On joj je milovao kosu i ljubio je u tjeme. Nekoliko

171

trenutaka kasnije sjeli su na grubo otesane daske odaje na vrhu tornja, tijesno
priljubljeni jedno uz drugo. Jacomova teka i topla ruka grlila je Lucreziu oko
ramena.
Nekoliko minuta nisu izgovorili ni rijei.
A zatim je Jacomo kazao: Dakle, sada eli portret, je li?
Mislim da on to vidi kao nain nadzora nada mnom. Ali vie me nije briga.
Zapravo, to mi se poinje initi savrenom zamilja. Sluaj!
Izvukla se iz njegova zagrljaja i sjela na pete, haljine zguvane i neuredno
nabrane oko svoga tijela. Uzevi obje njegove ruke u svoje, rekla je: Naslikaj mu moj
portret, Jacomo. Neka bude lijep portret ene koju je ljubav uinila lijepom.
Podari mu prekrasno, beivotno umjetniko djelo oduvijek je elio da jedino to
budem. A onda, kada mu da ono to je elio, moe mu oduzeti osobu koju nikad
nije shvaao i zapravo je nikad nije ni elio. A ja u znati da on nikad nee razumjeti:
da me je lijepom na portretu zapravo uinila tvoja ljubav ne njegova.
Sva gorina i gnjev koji je u njoj kipio otkad je Alfonso otpustio Catelinu i
podvrgnuo je tolikim ponienjima uzdizala se u njoj poput ui. Jacomu je pogled
prelazio s jednog na drugo njezino oko. Namrtio se. to se sino dogodilo? Jesi li
mi rekla istinu? Je li te povrijedio?
Rekla sam ti nije me udario, tupo je uzvratila Lucrezia.
Lucrezia...
Odmahnula je glavom. Nije eljela govoriti o Alfonsu ne nakon onog divljeg
uitka koji su ona i Jacomo upravo podijelili.
Ali on je bio uporan. Sino se neto dogodilo, zar ne? to ti je uinio?
Lucrezia se okrenula od njega, ne elei opisivati groznu no koju je provela.
Spustila je glavu, krajnje postiena. Ne znam kako ti to rei, apnula je. Bilo je
grozno. Pokuala sam ga sprijeiti, Jacomo. Nisam eljela da me dira. Obrisala je
oi. Zapravo nije uspio... ali... ali on...
Nije mogla dovriti reenicu.
Jacomo se naas inio zateenim, a zatim je Lucreziu privukao sebi. Osjetila je
kako joj rukom obuhvaa potiljak, pritiui joj glavu uz svoje rame; drugom ju je
rukom pritisnuo uz svoje grudi. Plima ljubavi prema njemu, snanija od svega to je
dotad osjetila, cijelu ju je preplavila i ona se stisnula uz njega kao to se, prisjeala se,
u djetinjstvu stiskala uz svoju majku. Suze koje je dotad obuzdavala poele su
snano tei i zaula je vlastite jecaje. Glasa izoblienog od plaa, sve mu je ispriala: o
gubitku Cateline, o svojem strahu pred Alfonsovim divljim bijesom, o uasu i
sramoti zbog onoga to se dogodilo nakon njegova povratka u Castello prethodne
noi.
Jacomo ju je grlio svojim toplim rukama. Drao ju je tako, bez rijei, sve dok joj
se pla nije stiao.

172

je brzo razmiljao. togod u ovoj nemoguoj situaciji bilo pravo ili krivo,
znao je zasigurno da e morati Lucreziu povesti sa sobom kad bude naputao
Castello. Izmuena mu se savjest razbistrila. Vjenani ili ne, nee je ostaviti ovdje, s
tim ovjekom to je sada bilo nezamislivo. Slukinja je ve napustila Castello, a do
dovretka freske je ostalo tek par dana. Ali koliko dugo se mogu usuditi ostati
ovdje? Kako e uope moi dovriti drugu sliku? to bi jo, pomislio je osjetivi kako
mu se utroba nelagodno premee, taj kukin sin mogao uiniti prije nego budu na
sigurnome, daleko odavde?
JACOMO

Lucrezia, rekao je, nakon sinonje noi trebali bismo otii im freska bude
gotova. Zaboravi portret.
Ne!
Ostao je zateen njezinom odlunou. Ali...
Lucrezia je mrknula. Sve te stvari o kojima smo prije razgovarali. Tu je i
veleasni brat Alfonso e sigurno njega optuiti ako pobjegnemo prije nego
portret bude zavren. I sam si rekao da bi to mogao uiniti. I...
Znam to sam rekao, ali...
Prekinula ga je: I ne vjerujem da e mi Alfonso neko vrijeme prilaziti.
Jacoma to kao da nije uvjerilo.
Obino se dri podalje od mene danima nakon poniavajuih iskuenja poput
onih od prole noi. U oima su joj opet zasjale suze. Gotovo sam posve sigurna da
nee nita pokuavati najmanje tjedan dana.
Jacomo je s nevjericom otpuhnuo kroz nos. Podignuo je ruku do Lucreziina
obraza i pomilovao ga palcem. Htio sam ti neto rei, kazao je. Dobio sam jednu
ideju za promjenu freske umalo sam zaboravio.
I poeo joj je iznositi svoj plan. Sjedila je, zurei u njega, povremeno kimajui
glavom, s blijedim smijekom na od suza vlanom licu. To je tako mudro. To je
udesna zamisao, Jacomo, rekla je kad je zavrio. Ba mi se svia. Hoe li trebati
nainiti jo crtea?
Ne. Prizor koji elim duboko mi je urezan u um.
A portret? rekla je. Mora naslikati portret. elim da ostane ovdje nakon to
ja odem. elim da ga mora svaki dan gledati, tako da nikad ne bude u stanju
zaboraviti.
Dok je to govorila Jacomo je odjednom, uz vedru navalu nadahnua, spoznao
kakav e portret naslikati. Naslikat u te kao Perzefonu, rekao je, smijeei se.
Kako to misli?
Vidjet e morat e priekati. Ustao je i pruio ruku da pomogne Lucrezii
uspraviti se na noge. Ona je ispruila noge i nespretno ustala, utrnula od dugog
sjedenja u istom poloaju. Doi, cara, rekao je. Trebali bismo poi.
Lucrezia je rekla: Morat u te esto viati. Mislim da u inae umrijeti.
Jacomo ju je opet obgrlio rukama.

173

Dolazit u u galeriju kad budem mogla, rekla je Lucrezia. Ako budem mogla
urediti sastanak s tobom, pokuat u pronai nain da ti kaem kada i gdje.
On joj je njeno zabacio kosu iza uha. Doi sutra odmah u zoru moi e
vidjeti skicu prije nego je nestane.
Pokuat u, obeavam, rekla je.
Poveo ju je do vrha stubita. Spustili su se niz mnotvo stuba, zastavi prije nego
su dosegnuli podnoje.
Priekaj tren ovdje, tiho je rekao Jacomo. Prikrao se dolje niz posljednjih par
stuba i provirio u hodnik. Bio je pust. Doi, rekao je.
Ona je brzo dola za njim i, nakon jo jednog posljednjeg poljupca, pohitala
prema Krovnom vrtu, dok je Jacomo trao natrag u Sjevernu dvoranu.

SLIJEDEEG je jutra Jacomo doao do galerije odmah nakon zore. Fra Pandolf je
jo spavao, a dok je on naputao svoju sobu Tomaso je sliio tek beivotnoj gomili
pod pokrivaima. Morao je nainiti taj crte i prekriti ga dnevnim intonacom prije
nego veleasni brat doe prihvatiti se posla. Ovi dijelovi bit e posljednji na velikoj
freski i, pomislio je Jacomo, njegova tiha gesta prkosa mora biti dovrena i skrivena
prije nego bude prekasno.

S naporom se uspeo spiralnim stubama, s tekim paravanom u rukama.

Sinopia je bila nanesena i ve neko vrijeme spremna, a mnoge siune oznake
nanesene ugljenom bile su lako vidljive. Ali tog je jutra Jacomo uzeo krpu, umoio je
u vjedro iste vode i poeo ih brisati s glatke podloge. Toga je jutra elio istu buku,
bez ikakvih oznaka.
ekajui da se buka osui, u velikom je vjedru izmijeao intonaco za taj dan i
pripremio svoju mistriju i paletu. Iza sebe je razvukao i postavio paravan. On e mu,
pomislio je, osigurati neto privatnosti, ali nije bilo vremena za gubljenje jer je elio
svoj subverzivni rad prekriti to je prije mogue. Nitko ga nije smio vidjeti jedino
on i Lucrezia e zauvijek znati da je ondje, osim ako budui stanovnici Castella
jednom ne odlue preraditi fresku i ukloniti gornje slojeve buke. Tek e tada rad biti
razotkriven i izloiti njihove skrivene tajne. Doslovno. Jacomo se nasmijeio za sebe,
zamiljajui izraze lica tih neznanih buduih preureditelja dvorca.
Jasno je u mislima vidio eljeni prizor dok je u maloj posudi mijeao sivu boju.
Uzeo je poveliku riga kiicu, paljivo joj namoio dlaice i zapoeo slikati.
Prepoznatljivost dvaju likova iji je intiman i strastven zagrljaj sada slikao bila je
jasna: godine provedene na ulicama i po gostionicama prije egrtovanja u
pokuajima postizavanja slinosti dobro su mu dole, pomislio je. Kad bi sada
signore nehotice naiao, suoio bi se s tako nedvojbenim dokazom nevjere svoje
supruge da bi i Jacomo i Lucrezia posve sigurno bez odlaganja bili lieni ivota.
Dovrio je skicu i sa udnjom ostao promatrati prizor koji je naslikao.

174

Zauo se zvuk koraka.

Sledio se.
Ako to nije Lucrezia, nema nimalo izgleda skriti sliku na vrijeme.
Jacomo?
Sklopio je oi i ispustio dah koji je dotad u strahu zadravao. Ovdje ovamo,
brzo!
Pojavila se iza ruba paravana i zastala. Ah. Ah, Jacomo! To je... to je... ah, tako
mi je drago to sam je dospjela vidjeti na vrijeme...
I meni. Poljubio ju je. A zatim je, s usnama jo uvijek na njezinima, posegnuo i
vrhovima prstiju dotaknuo boju. Ve je gotovo bila suha: mogao je nanijeti intonaco.
Odmaknuo se od nje.
Mogu li ti pomoi? Udvoje e biti bre.
Ne ako se zaprlja, gotovi smo. Odmakni se.
Na licu joj je vidio razoaranje, ali ipak se odmaknula od njega dok je na veliku
paletu uzimao buku iz velikog vjedra.
ekaj, promrmljala je Lucrezia dok je podizao mistriju da na zid nabaci prvi
nanos buke. Zastao je, a ona je posegnula naprijed i njeno poloila dlan svoje male
ruke na sliku kao da je, pomislio je Jacomo, sveano blagoslovi.
Zatim se odmaknula i on je poeo nanositi intonaco. Za samo nekoliko minuta
slike je nestalo i blistav sloj neokaljane buke zasjao je na ranojutarnjem suncu.
Taj prekrasan, trijumfalan, drzak prizor prikrivene nevjere bio je sada kao u
stvarnosti skriven od sviju, osim od njih dvoje.
Jacomo je s ushienim zadovoljstvom primijetio da sjena paravana pada tono
onamo gdje je htio smjestiti novi dodatak freski i da je dojam upravo onakav
kakvom se nadao.
Bolje mi je poi prije nego me netko vidi ovdje gore, rekla je tada Lucrezia. Jo
jednom ga poljubivi, provukla se iza paravana i napustila galeriju. Osjeajui cijelim
tijelom bol za njom, ali svjestan da toga dana mora dovriti najmanje polovicu
dodatka freski, Jacomo je sebi odluno rekao da mu je bolje prestati sanjariti i
usredotoiti se na zadau koja je pred njim stajala.

175

26

na zid manje od Giorgiove dvije sobe na katu i zagledala se

dolje u dva usnula lica. Djevojci su obrazi jo uvijek bili prljavi i isprugani suzama; a
djeai ija je glava sada poivala u zagrljaju njezine mrave ruke bio je sitan i
pjegav, rijetke crne kose slijepljene za glavu, nalik mokrom perju.
ATELINA SE NASLONILA

Dobro obavljeno, rekao je blagi glas.

Catelina se nasmijeila etvrtoj osobi u prostoriji. Kako li je to izvanredno lijepa
ena, pomislila je Catelina. ak i ovako, sva razbaruena i umorna i neuredna.
Pomislila je da nikad nije bila u blizini nekoga tako ljupkog. Ipak, oko oiju joj se
nazirala nekakva oporost i tjeskoba. A na jednom od tih oiju nalazila se modrica.
Hvala vam na pomoi, signora, rekla je Catelina.
Francesca, rekla je ena.
Francesca, ponovila je Catelina. Tako sam vam jako zahvalna. Ne znam to
bih inila da vas nije bilo ondje...
Vidjevi vas na djelu, sigurna sam da biste se savreno dobro snali i bez mene.
Ali drago mi je to ste se sjetili pokucati. Ponosim se to sam vam pomogla.
Ipak sam vam jako zahvalna. togod rekli, nisam znala to je najbolje uiniti.
Umalo me obuzela panika. Svi smo veoma sretni to Giorgio ima tako sposobnu
susjedu.
Francesca se nasmijeila. Ne mislite o tome. Uzela je Catelinu za ruku i
stisnula joj prste, a zatim se okrenula i pola prema stubama. Catelina je ula kako se
ulazna vrata otvaraju i zatvaraju. Opet je pogledala djevojku i dijete. Zaboga, to li
e Giorgio rei kada doe kui? Ovo je bio znaajan dan. Giorgio ju je upitao hoe li
se udati za njega; ostavio ju je da se u njegovoj kui osjea kao u svojem domu. Dao
joj je neto svoga dragocjenog novca i poslao je da kupi neto za jelo, a to je ona
uinila? Dovela je u kuu beskunicu i porodila njezino dijete, a da on o tome pojma
nije imao.
Djeai je mrknuo u snu.
Jadniku e trebati kolijevka, pomislila je.
Sjela je na poklopac drvene krinje, a zatim opet ustala, podignula poklopac i iz
nje izvadila Giorgiove koulje, hlae i arape, pa ih odnijela u veu sobu i poloila u
dno kreveta.
krinja e posve dobro posluiti, rekla je sebi.
Zasun na ulaznim vratima je zakripio i pod stubama se oglasio Giorgiov glas.
Lina?
Kratko je oklijevala, a onda rekla: Upravo silazim.

176

27

pretvorilo se u tek jarko utilo nad udaljenim obrisima planina.

Svjetlo je bilo prigueno, duboke ruiasto-zlatne boje, a sjene koje je bacalo preko
kipova u loggii Cosima de' Medicia poprimile su jarku plavu boju kriljevca. Nad
velikom kuom Cafaggiola nebo je bilo vedro, ali daleko na sjeveru nakupljala se
tamna masa oblaka i grmljavinom pretkazivala oluju.
EERNJE SUNCE

I lice Cosima de' Medicia je bilo olujno tmurno.

Jednostavno nema razloga tako izgledati, Cosimo, rekla je Eleanora de'
Medici, a mii na obrazu joj je zatitrao. Znam to misli.
Duboko u to sumnjam.
To nije teko. Ljut si jer jo uvijek trebamo poi u Ferraru, ak i nakon gotovo
dvije godine.
Cosimo se jo ee namrtio, ali nije rekao nita.
Ali nije me briga koliko je vremena prolo, ti ne ide. Ljekarnik kae da bi to
bila ludost. Ti i ja morat emo ostati ovdje. Vidjet emo Lucreziu kad u
kolovozu dode ovamo, u Mugrllo. Sve je dogovoreno mi emo ostati ovdje, a
Giovanni e poi u Ferraru.
Sada mi vie nije nita i ne vidim zato...
Ah, zaboga! Eleanora je ustala, s jednom rukom na boku, a drugom, stisnutom
u aku, pritiui elo. Zar misli da meni Lucrezia ne nedostaje jednako kao i tebi?
Moe li zamisliti koliko udim vidjeti svoju ker? Ali moramo biti realni! Opet si bio
bolestan. A to je ve trei put. Kod svakog veeg napora bori se doi do daha. U
grudima ima bolove koje pri svakoj promjeni po vlastitom priznanju osjea
poput probadanja noa, a k tome si dramatino mraviji nego prije samo nekoliko
mjeseci. Ti ne putuje u Ferraru.
Ali freska je gotova i ja...
Ta je freska brino naslikana i, za razliku od tebe, vjerojatno e doivjeti
najmanje dvjesto godina. injenica da mora priekati jo nekoliko mjeseci prije nego
se dovoljno oporavi kako bi mogao putovati njoj nee nita znaiti. A ne ekati bi
moglo mnogo znaiti tebi.
Cosimo de' Medici je zurio u svoju enu, tvrdoglavo isturene brade. Ona mu je
uzvratila jednako otrim pogledom.
Giovanni je sjedio u sjeni velikog poprsja Lorenza Velianstvenog, sluajui
prepirku svoje tete i tetka i intenzivno razmiljajui o pismu koje je drao u ruci.
Uvijek iznova ga je okretao meu prstima, zamiljajui Lucreziu kako ga pie i
pitajui se zato je poziv njegove roakinje u njemu budio toliki nemir. Nije bilo
niega posebnog, pomislio je rastvarajui maleni list papira i itajui ga ve po
dvadeseti put, za to bi se mogao uhvatiti bio je to tek predosjeaj. Neto u tonu
ovoga pisma tjeralo ga je na pomisao da... nije nesretna, pomislio je Giovanni, ve
uznemirena. To je bilo to. Neto, pomislio je, nije bilo u redu.

177

Glas njegova tetka bio je sve glasniji i odluniji. Ne radi se samo o slici,
Eleanora, elim vidjeti Lucreziu. Prije kolovoza. Nakon Alfonsovih vijesti o
neobjanjivim namjerama Svetoga Oca da... Namrtio se, oito traei rije kojom bi
opisao svoj gnjev, ... da opustoi vojvodstvo i potpuno zanemari injenicu da je Alfonso
poduzeo posve zakonite korake za...
Smiri se, Cosimo opet e na sebe navui bolest! odluno je rekla Eleanora.
Zato nije u dvije godine zanijela? Cosimo je optuujui upro kaiprstom u
svoju enu.
Giovanni je primijetio kako mu se teta ugrizla za usnu. To se dogada, Cosimo.
Zna to.
Ne u ovoj obitelji! Mora postojati neki problem, neto to nam ne govore.
Moramo je vidjeti.
Ja u s njome razgovarati, tetku Cosimo, rekao je Giovanni.
Njegov se tetak zagledao u njega. Ha? to? rekao je.
Razgovarat u s njome. Kad je vidim. Otkrit u to se dogaa.
Ne budi smijean, djeae ne vjerujem da e ona poeljeli podijeliti ikakve
intimne tajne s... s jednim djetetom.
Gomila gnjevnih bestidnosti nakupila se Giovanniu u grlu, poput plime ui.
Upravo se spremao uzvratiti kad su ga prekinuli.
Cosimo! Eleanori se u glasu sada ve nasluivao bijes. Giovanni ima skoro
osamnaest godina. Nije vie dijete. Ti nisi bio puno stariji kad sam te upoznala.
Eleanora je Giovanniu dobacila pogled isprike. Ali ako te to ini sretnim, zato ne
pusti Giuliettu da pode s njime u Ferraru. Ako ima ikakvih... intimnosti koje treba
podijeliti, Lucrezia e zasigurno biti sretna da ih povjeri njoj, kao to bi ih povjerila
tebi ili meni. Moda i prije nego nama.
Giovanni je osjetio kako mu se na to u grudima stee vor negodovanja i vilica
mu se stegnula. Oekivao je putovati sam, kao jedini predstavnik obitelji, i udio za
tim da ponovo vidi Lucreziu. Meu svim ljudima koje bi izabrao da s njime putuju,
posljednja bi bila ta neumoljiva, sitniava, nezasitno krjeposna Giulietta koja bi, bio
je u to posve siguran, dominirala danima koje provedu u Castellu i gotovo mu posve
onemoguila provesti imalo vremena s njegovom roakinjom.
Ali njegov je tetak kimao glavom. Da... da, Eleanora, doista vjerujem da bi to
bila najbolja zamjena za njezine roditelje. Poslat emo Giuliettu.

MORALI bismo uskoro biti ondje, Giovanni, rekla je Giulietta, izvirujui kroz prozor
male koije.
Giovanni je povukao uzde svoga konja i usporio dok se nije naao uz bok s
njome. Da, rekao je. Vidite li ondje? Pokazao je rukom, a Giulietta se protegnula
kako bi vidjela kamo to pokazuje. Rukama se vrsto uhvatila za rub prozora, lanaka

178

bijelih poput kosti. To je Porta Paula. Sam rub grada. Uskoro stiemo. Umorna je,
pomislio je. Trodnevno putovanje moralo je na njoj ostaviti traga i pod nateenim
starakim oima je naslutio sjene koje prije nikad nije vidio. U njemu se suut borila s
ozlojedenou dok ju je promatrao kako kruto sjeda natrag u koiju. Podbo je svoju
kobilu, natjeravi je u bri kas i kimanjem glavom pozvao koijaa da dri korak s
njime, sada eljan to prije doi do njihova cilja. Na brzi pucanj bia i konji iz
zaprege su ubrzali i za tek neto vie od pola sata malo se drutvo uz kripu
zaustavilo u velikom sredinjem dvoritu Castella.
Lucrezia ih je ekala. Ruku prekrienih na grudima, pogrbljenih ramena, istupila
je iz sjena trijema dok se Giovanni protezao i silazio s konja. Ostao je zaprepaten:
bila je izmuena i blijeda, pjege na nosu bile su joj tamnije nego inae, oi obrubljene
rumenilom i previe sjajne. Nije mu uputila ni rije pozdrava, ve mu samo prila i
zagrlila ga, drei ga vrsto kao da se utapa. On joj je uzvratio zagrljaj, osjeajui
kako drhti i die plitko i isprekidano.
to je, Crezzi? Neto nije u redu?
Gdje su tata i mama? rekla mu je u haljetak.
Nisu doli. Tetak Cosimo jo pobolijeva teta Eleanora kae da nije nita
opasno, ali se bojala da bi putovanje bilo za njega previe. Ipak, tu je Giulietta...
Giulietta!
Lucrezia se odmaknula od njega i Giovanni je primijetio kako joj preko lica naas
prelazi izraz slian panici. Zatim je bacio pogled prema koiji. Vrata su se otvorila i
Giulietta se pojavila, pogrbljena i klonula od iscrpljenosti.
Lucrezia! Cara!
Ah, Giulietta! Lucrezia je pohitala pomoi joj stupiti na dvorine ploe.
Naas su ostale u vrstom zagrljaju, a zatim se starica, uhvativi Lucreziu za
ramena, odmaknula od nje i namrtila. Cara tako si blijeda. Jesi li bolesna?
Giovannia nije uvjerila bezbrinost Lucreziinih rijei dok joj je, vjeto
izbjegavajui izravan odgovor, uzvraala: I ja mogu isto rei za tebe, Giulietta,
kazala je. Izgleda posve iscrpljena. Zar je putovanje bilo tako jako zamorno?
Giulietta je poela opisivati putovanje kad se pojavilo nekoliko slugu iz dvorca.
Dok su oni poslovali oko koije i skidali prtljagu, Lucrezia je uhvatila Giovanniev
pogled. Rekla je Giulietti: Zato ne poe unutra i ne presvue odjeu? Dame e ti
pokazati tvoje odaje i donijeti ti neto tople vode da se moe oprati. Ja u ja u
samo poi s Vanniem do staja, a onda u se vratiti do tebe. Alionso je negdje po
dvorcu i uskoro e nam se pridruiti, sigurna sam. Rado emo uti to je bilo na
putovanju, a mora nam ispriati i sve novosti iz Cafaggiola.
Tiho je neto rekla jednom od sluga koji je pruio ruku Giulietti. Namrekanom
pergamentu slinim elom starice preletjele su dvojba i sumnja, ali je ipak prihvatila
ponuenu ruku i zaputila se s mladiem prema glavnom ulazu u dvorac.
Giovanni je prebacio uzde preko glave svoje kobile, i dalje ih drei u ruci
odmah pod njenom gubicom. Kobila je zabacila glavu i zanjitala, trgnuvi mu ruku

179

uvis, ali on ju je vrsto zadrao i slobodnom je rukom poeao izmeu oiju,

smirujui je. K vragu, to nije u redu, Crezzi? tiho je rekao.
Ne mogu ti ovdje rei. Poimo do staja.
Krenuli su zajedno uz kobilu koja je sada pokorno spustila glavu. U hodu se
Lucrezia zabrinuto osvrnula oko sebe i poela govoriti.
Giovanni je sluao sputena pogleda. Nekoliko je puta otvorio usta da bi neto
rekao i svaki put ih opet zatvorio, nesposoban pronai prave rijei.
Doli su do staja gdje su im pokazali prazan odjeljak. Giovanni je poveo kobilu
unutra; Lucrezia je pola za njim i sjela na balu sijena u kutu. Giovanni je poeo
razvezivati opremu s kobile. Dok je to inio, izmeu njega i njegove roakinje ostala
je visjeti teka tiina. U skuenoj se staji uo jedino tihi zveket kopa s konjske
opreme, struganje kopita i tiho frktanje kobile dok je trgala sijeno s jasli.
Proteklo je nekoliko minuta prije nego je Lucrezia opet progovorila. Veoma tiho
je rekla: Volim ga, Giovanni. Umrijet u ako ne budem mogla biti s njime.
Nije pretjerivala Giovanni je to shvatio kao jednostavno iznoenje injenica.
Nije mogao smisliti nita to bi joj mogao rei.
Ona je kazala: Poi sa mnom vidjeti fresku, Vanni, pa e ga upoznati. On nee
znati da sam razgovarala s tobom. Moramo biti veoma oprezni.
Bila je tako sitna i srdita i odluna, pomislio je. I on je nju istinski volio. Tako ju
je dobro poznavao ako je to toliko arko eljela, tada joj je i on, koliko god time
bio osupnut, isto prieljkivao. Kako bi mogao poeljeti ita drugo? Kako bi mogao i
pomisliti da je osuuje?
Kad se to dogodilo? rekao je. Prije koliko vremena?
Prije nekoliko tjedana.
Je li to... je li to dovoljno vremena da bude tako sigurna?
Oekivao je gnjevne prosvjede, optube ili nerazumno sumnjienje i izostanak
razumijevanja, ali Lucrezia je samo kimnula glavom. Znala sam to od prvoga
dana.
to e uiniti?
Kad slike budu gotove i oni napuste dvorac, i ja u poi. Ali...
Ona ga je prekinula. Donijela sam odluku.
inilo se da se tome nema to dodati.
Giovanni je zavrio s rasedlavanjem svoje kobile, potapao je za kraj, a zatim su
se on i Lucrezia polako zaputili prema dvorcu.
Kako to da je Giulietta dola s tobom? rekla je Lucrezia dok su prelazili
sredinje dvorite. Iznenauje me to je eljela prijei tako dugaak put.
Teta Eleanora je to predloila. Tetak Cosimo se zabrinuo za tebe oboje su
zabrinuti zbog svega to je Il Duca rekao kad je odsjeo kod njih prije par tjedana.

180

Alfonso je otiao do Cafaggiola? Lucrezia je naglo zastala, oito uznemirena.

Kada? Zato? to je to to im je rekao?
Zar tebi nije rekao? Doao je na nekoliko dana na povratku iz Firence, rekao
je sa svojim kovravim prijateljem. Bio je sav uspaljen onim to mu je Sveti Otac
rekao... Giovanni je oekivao da e joj se na licu pojaviti izraz razumijevanja, ali njoj
su se oi rairile.
Sveti Otac? to je...
Ti ne zna?
to to ne znam?
Ovo Giovanni nije oekivao. Pretpostavljao je da ona zna. Ali, pomislio je,
Lucrezia mu je upravo povjerila svoju najintimniju i najbolje uvanu tajnu: bio joj je
duan uzvratiti iskrenou. Priznajem da nisam bio prisutan u sobi dok su tetak
Cosimo i Il Duca o tome raspravljali, rekao je, ali po onome o emu su nakon toga
tetak i teta meusobno razgovarali, mislim... da je Vatikan rekao kako e traiti
povrat svojih prava na Ferraru ukoliko ne bude nasljednika i
O, dobri Boe! prekinula gaje Luerezia. Dakle, nije se radilo o ponitenju.
Zato me toliko mrzi.
Giovanni je zurio u nju. Mrzi te?
Uslijedila je dugaka stanka. Zatim je Luerezia tiho rekla: Ponekad pomislim da
je i sam pogled na mene vie nego je moj mu u stanju podnijeti.
Giovanni se prisjetio onoga asa u Cafaggiolu kad su on i Luerezia poli do
loggie i ona se naklonila vojvodi, kose optoene veernjim suncem, a on joj se
nasmijeio. Giovanni je bio toliko obuzet antipatijom da mu je od toga pozlilo, sjeao
se sada. Pogledao je svoju roakinju, opet osjeajui muninu zbog brige. Je li te
ikako povrijedio, Crezzi?
Ona se nasmijeila. Upravo to je i Jacomo pitao.
I... Je li?
Mogu ti samo rei isto to sam rekla Jacomu. Nije me udario.
Boe, Crezzi, to to preuuje?
Nita to bi sada bilo vano. Ja odlazim, zar ne?
Ali to ako...
Prestani, Vanni! Luerezia se nagnula naprijed i poljubila ga u obraz. Doi
upoznati Jacoma, a onda moramo pronai Giuliettu.
Giovanni je na licu svoje roakinje prepoznao onaj poznat mu izraz odlune
nesmiljenosti i znao da je nema svrhe dalje ispitivati. Zautio je i poao za njom u
dvorac, do Sjeverne dvorane.
Na suprotnom kraju dvorane nalazila se drvena galerija ograena balustradom
do koje se dolazilo decentnim spiralnim stubitem. Preko dijela te galerije bio je
paljivo postavljen improvizirani paravan kako bi skrio pogled na jedan kraj slike,

181

ali veina freske je ve sada bila vidljiva. A bila je, pomislio je Giovanni prelazei
pogledom od prizora do prizora, uistinu udesna.
Osjetio je kako mu sitna ruka klizi na dlan.
Eno ga, Vanni.
Giovanni se okrenuo prema mjestu na koje je Lucrezia pokazivala. Netko je
iziao iza paravana: visok, tamnoput, neuredne kose, s blagom sjenom preko brade i
jarko grimiznom mrljom to mu se pruala preko nosa i obraza. ak i s mjesta na
kojem je stajao, Giovanni je primijetio drhtaj koji je Jacoma proeo kad je ugledao
Lucreziu i naas umislio da je mogao osjetiti snaan titraj vreline, ili ega ve, kako
ih oboje zahvaa. Odmah je spoznao da je ovo ova divlja snaga osjeaja neto
emu se on nikad nije niti pribliio. Bilo je to neto mnogo vee od svega to je on
dotad iskusio. Naas je osjetio snanu ljubomoru.

SA SVOJEG uzvienog poloaja na galeriji, Jacomo je vidio kako Lucrezia dri za ruku

nekog tamnoputog momka u blatom umrljanoj jakni. Kad je ispustila mladievu

ruku i nasmijeila mu se, u elucu je osjetio kako mu sada ve poznat drhtaj udnje
klizi dublje u utrobu.
Dva su lika prela dvoranu i uspela se spiralnim stubama.
Veleasni brate, Jacomo, Tomaso, ovo je moj roak, Giovanni de' Medici, rekla
je Lucrezia. Upravo je stigao iz Cafaggiola. Vanni, ovo je fra Pandolf, Giovanni se
kratko naklonio, Tomaso de Luca, jo jedan kratki naklon, a ovo, rekla je
Lucrezia, ovo je Jacomo. Jacomo Pennetti.
Jacomo je susreo Giovanniev pogled. On zna, pomislio je Jacomo Lucrezia mu
je sigurno rekla. Djeakov pogled je bio uporan, procjenjivaki, ispitujui: oprezan, u
elji da zatiti svoju roakinju, s odobravanjem je pomislio Jacomo. Odmjeravali su
jedan drugoga nekoliko dugakih sekunda, a zatim se fra Pandolf probio naprijed
kako bi se namjerno postavio izmeu Lucrezie i paravana, jedne punane ruke
rairene na boku nalik debeloj morskoj zvijezdi. Priprijetio joj je prstom, govorei:
Dakle, neete zavirivati iza paravana, signora, ne do prekosutra. Zavrni dio freske
mora ostati tajnom za sve ostale osim slikara, sve dok ne bude potpuno gotova
ha, Jacomo?
Jacomo je podignuo obrvu i, uhvativi Lucreziin pogled, za potvrdu se iroko
nasmijeio. Vraajui pogled na fra Pandolfa, primijetio je da ga Lucreziin roak jo
uvijek paljivo promatra.
Razotkrivamo svoju tajnu u subotu ujutro, signora, i ni trenutka prije toga,
pridodao je Pandolf.
Dugo ste ju stvarali, brate, rekla je Lucrezia.
Bogme jesmo, signora, i uivao sam u svakom trenutku.
Ali, i ja sam, brate, blago je rekla Lucrczia. Tako mi je drago to ste doli u
Castello.

182

ETIRl sviraa

viole, jedan elavi oboist, dvije lutnje i djeai s glasom anela: Il Duca
je oito poelio kieno obiljeiti razotkrivanje remek-djela, pomislio je Giovanni.
Ovo je doista neto, sve ovo, zar ne, Giulietta? rekao je.
Starica se inila opinjenom. ao mi je to tvoji teta i tetak nisu ovdje da to
vide, rekla je. Bili bi tako zadovoljni i ponosni.
Giovanni joj je prihvatio ruku i stisnuo je.
Je li Lucrezia uope govorila s tobom? promrmljala je.
Giovanni je oklijevao. O emu?

O bilo emu to ju je uinilo tako umornom i iscrpljenom i toliko mravijom

od vremena kad je napustila provinciju. Znam da izbjegava govoriti sa mnom i
pitala sam se je li razgovarala s tobom.
Ne. Nita, slagao je Giovanni.
I gdje je ona kuhinjska pomonica? Nisam je vidjela otkad smo doli ovamo.
Tko posluuje Lucreziu?
Nemam pojma, rekao je Giovanni, ovaj put iskreno.
Do vremena kad se oglasilo podnevno zvono prilina se gomila okupila da
promatra spektakl. Pedesetak ljudi, ureenih i u svojim najboljim odorama, stajalo je
u skupinama u Sjevernoj dvorani. Gore na galeriji je preko cijele irine freske bio
objeen blistav zeleni zastor, skrivajui je od sviju okupljenih u glavnoj dvorani.
Oglasila se glazba i pojavio se vojvoda, odjeven kao i uvijek u crno, drei
Lucreziu za ruku. Toplo je pozdravio svoje goste, vidljivo oduevljen to se nalazi u
sreditu tog novog umjetnikog spektakla. Lucrezia je, meutim, izgledala bolesno i
obuzeta nelagodom. Suprotnost izmeu ove tjeskobe, obiljeene tanko stisnutim
usnama, i onog oitog ushita koji joj je Giovanni vidio na licu kad je neki dan promatrala svoga slikara nije mogla biti naglaenija. Ali dok je pozdravljala goste, vidio je
da se trudi.
Primijetila je njega i Giuliettu i izvukla ruku iz suprugove. Tako mi je drago to
ste oboje ovdje, rekla je, ljubei Giuliettu u obraz.
Doi u vas potraiti nakon otkrivanja freske, pa moemo zajedno sjesti za
veeru. Vidimo se malo kasnije.
Pohitala je natrag do mjesta na kojem je stajao vojvoda, ali Giovanni je vidio
kako se okree prema Jacomu koji je s fra Pandolfom stajao pokraj jednog od
prozora. Moda je sve to samo umislio, ali Giovanniu se uinilo da je, kad su im se
pogledi susreli, sa svega ostaloga izblijedjela boja i utihnuo svaki zvuk. Njegovu
roakinju i njezina slikara dijelilo je najmanje desetak metara i meu njima su stajali
desetci nesvjesnih osoba, ali inilo se kao da su Lucrezia i Jacomo posve sami,
sjedinjeni u intimnom zagrljaju.
Glazba je pojaala. Nakon par trenutaka vojvoda je podignuo ruku, traei
tiinu. Glazbenici su utihnuli i on je zapoeo svoj govor. Moji potovani prijatelji,
veliko mi je zadovoljstvo vidjeti vas danas ovdje u Castellu Estense, kako biste
svjedoili otkrivanju umjetnikog blaga stvorenog za me rukom rijetkog i po

183

mojem miljenju nenadmaivog talenta. Uistinu sam imao sreu to je bratovtina

u Assisiu bila spremna drage volje i na tako dugo vrijeme ustupiti mi svoga
najizvanrenijeg sina.
Giovanni je vidio kako fratra oblijeva rumenilo, dok je Jacomo odsutno zurio u
pod.
Ta velikodunost brae urodila je, siguran sam da ete se i vi uskoro s time
sloiti, prizorom gotovo udesne genijalnosti tolike da mi savjest ne doputa ni
trenutka je vie od vas skrivati.
Poao je do podnoja stuba i sveanim pokretom svima pokazao da se odmaknu
dublje u dvoranu kako bi bolje vidjeli sliku kad bude otkrivena.
Giovanni, Giulietta i ostali su napeto iekivali. Glazba se jo jednom pojaala, a
tanak aneoski glas se uznio nad instrumente melodioznou koja je parala srca.
Vojvoda je posegnuo rukom i povukao ue koje je oslobodilo zeleni zastor. Ovaj
je pao na pod i svi su gosti ispustili uzdah iznenaenja. Slika je bila tako iva
gotovo ekstatina, pomislio je Giovanni: likovi Jazona, Tala, velikog broda i
Argonauta gotovo su iskakali sa zida dok su s lakoom i teno prelazili iz jednog
prizora u drugi. Srce mu je poskoilo kad je prepoznao lice ene kojoj je na samom
kraju slike vjetar raznosio kosu. I primijetio je kako odmah iza tog uprizorenja
Lucrezie visi jo jedan, dotad skriven zastor. Pod njim su se nazirali jedino vrh
uvijenog zlatnog roga i svinuta grana, Giovanni je s nestrpljenjem poelio vidjeti i taj
ostatak slike, a tada je jedan od gostiju svoju znatielju i glasno izrazio:
Ukloni i posljednji zastor, Este pusti da vidimo i ostalo.
Nasmijeivi se i kimnuvi glavom mladiu koji se bio oglasio, vojvoda je
posegnuo iza sebe prema sjajnom svilenom zastoru iji su duboki nabori blistali na
svjetlu.
Ali prsti su mu dotaknuli samo hladnu buku.
Naglo je okrenuo glavu da pogleda sliku.
Giovanni je irom otvorio usta.
Zastor je bio samo slika. Sve ih je zavarala.
Uslijedio je trenutak zaprepatene tiine, a tada se dvoranom proirila bujica
priguenih glasova. Giovanni je brzo pogledao vojvodu koji se inio zbunjenim, pa
Lucreziu koja je promatrala Jacoma. Kad se Jacomov pogled susreo s njezinim,
Giovanni im je na licima ugledao prikriven osmijeh zadovoljnog razumijevanja.

KAD JE freska napokon otkrivena, Lucrezia je osjetila navalu divljeg ponosa. Premda

pripravna na to, bila je zapanjena promiljenou Jacomova prikaza svilenog zastora.

Promatrajui kako Alfonsovi prsti dodiruju povrinu buke i njegovu ruku tek par
centimetara udaljenu od skrivenog prizora njezine i Jacomove drske nevjere,

184

zadrhtala je od potiskivanog ushita. Zamislila je u glavi sliku za koju su jedino ona i

Jacomo znali da lei ispod boje i buke koja ju je skrivala i proeo ju je divlji osjeaj
vreline osvete za sve one odvratne stvari koje joj je Alfonso prije deset dana
uinio. Kad se usudila pogledati u njegovu smjeru, vidjela je da Jacomu oi sjaje i nije
mogla obuzdati osmijeh.
Napustila ju je ona iscrpljenost koju je osjeala danima. Ovdje, suoena s
udesnim dokazom Jacomove izvanredne vjetine, osjeala se razdragano i veselo,
prtei od novootkrivene energije. Lice koje joj je danima bilo kruto od napetosti kao
da je opet posjedovalo onu nekadanju ivost. Smijeila se osmijehom ivotinje
putene iz kaveza.
Lucrezia je ula kako Alfonso proiava grlo i podignula pogled prema mjestu
na kojem je stajao na galeriji, pred naslikanim svilenim zastorom, prstima jo uvijek
pratei njegove nabore. Bilo mu je teko proitati izraz lica. Nakon kratkog
razgledavanja svoje freske, preao je galeriju, spustio se niz spiralne stube i zastao s
jednom rukom na rukohvatu, zagledan u veleasnog brata.
Signore, zapoeo je fra Pandolf, ushien sam i duboko poaen jer se naa
jednostavna varka pokazala tako uspjenom. Jazonova velika nagrada, koju je tako
dugo traio, ostaje bolno skrivena i sada moemo samo nasluivati prizor koji zastor
skriva. Oko je uistinu zavarano... Zautio je i porumenio, odjednom zabrinut.
Primijetio je izraz Alfonsova lica.
Lucrezia je zamislila to bi bilo da se ova skupina uglednika suoila s prizorom
koji je zastor uistinu skrivao, predoila sebi njihov razbludni zloin i zatomila u sebi
smijeh.
Manje sigurnim ak pomirljivim glasom, fra Pandolf je rekao: Nema
dvojbe da ste svjesni sve vee popularnosti ovoga stila...
Uslijedila je jo jedna stanka dok je fratar, inilo se, pokuavao procijeniti
Alfonsovu reakciju. Vojvoda kao da je ostao bez rijei, ali prije nego se Pandolf
dospio opet oglasiti, visok, krupan ovjek u crvenoj jakni je rekao: udesno, Este
uistinu izvanredno! Tek sam nedavno uo za ovakve stvari... i nikad to dosad nisam
vidio. Ne bih ni mislio da je mogue, da nisam vlastitim oima vidio. Izvrsno, Este,
izvrsno!
Prigueni glasovi odobravanja proirili su se dvoranom.
Alfonso se uspravio, iroko nasmijeio i polako i promiljeno namignuo svojim
gostima. Kao to rekoh, zapoeo je, ovaj rad pokazuje uistinu udesnu
genijalnost... veu nego sam i zamiljao moguom. Fra Pandolfe, vjerujem da vam
dugujemo jedan buan aplauz.
Tutnjava priguenog odobravanja prethodila je provali pljeska. Dok se poletno
pridruivala tom pljesku, Lucrezia nije skidala pogleda s Jacoma.
Nakon kratkog vremena fra Pandolf je podignuo svoje punane ruke, traei
tiinu. Hvala vam, otmjene dame i tovana gospodo. S poniznou prihvaam vau
ocjenu naeg posljednjeg postignua i podsjetit u vas da ga nisam sam ostvario.
Molim vas, u odavanju svoga priznanja ovome to danas vidite, sjetite se i drugih

185

koji su pomogli u njegovu ostvarenju: mladog Tomasa de Luce, koji je s toliko volje
obavio veinu tekih pripremnih radova i, naravno, moga cijenjenog pomonika
Jacoma Pennettia, i samoga darovitog umjetnika...- Fra Pandolf se okrenuo Jacomu.
Lucrezia je primijetila kako se Jacomu oi ire i kako jedva primjetno odmahuje
glavom. Pandolf mu je poloio ruku na rukav i dovrio reenicu; ... darovitog
mladog umjetnika bez ije pomoi, znam to, uistinu ne bih uope u ovome uspio.

186

28

IULIETTA JE DRHTALA.

Poloila je ruku na Lucreziinu. Cara, moe li nai nekoga da

mi donese ogrta? Ovdje vani je hladnije nego sam predvidala...
Naravno. Lucrezia je domahnula jednom od sluga. Moete li otrati gore do
mojih odaja i donijeti krznom podstavljen ogrta onaj vezeni iz obojene
krinje?
Kimanje glavom, bez rijei, i izvrenje bez odgaanja. Taj bi ti trebao biti
dovoljno topao, Giulietta, rekla je Lucrezia. Veera ovdje vani u cortileu je zgodna,
ali mora se rei, ovdje nikad nije onako toplo kao u Mugellu.
Giulietta se ogledala oko velikog stola od tisovine. Ogromno sredinje dvorite
Castella Estense bilo je bljetavo osvijetljeno za proslavu otkrivenja freske: uz rubove
su veselo gorjele mnoge male svjetiljke, a nekih dvadesetak svijea je osvjetljavalo
stol, dajui upravo toliko svjetla da je njihov nemiran uti sjaj skrivao goste na
suprotnoj strani. Tanjuri, srebrnina i staklo iskrili su pod tim svjetlom, a Giulietti se
uinilo da uzbueno avrljanje tridesetak gostiju tome bljetavilu pridodaje i zvuk.
Nad njima je nebo bilo posuto zvijezdama, barunasto crno.
Lucrezia joj je sjedila s jedne, a Giovanni s druge strane. Vojvoda, koji je sjedio
zdesna Lucrezii, zapoeo je svoj slavljeniki objed u gorljivo ivahnom raspoloenju,
osjetila je Giulietta, ali ipak je ono bilo nekako krhko i, kako je veer odmicala, on je
postajao svi muiaviji i sada se gotovo potpuno ograniio na promatranje svojih
gostiju u razgovoru, a lice su mu prekrili oblaci zamiljene sumnjiavosti.
Lucrezia je, pak, upravo iskrila zadovoljstvom.
Giulietta nije znala to misliti. Pri dolasku u Ferraru djevojin ju je izgled
zaprepastio Lucrezia je imala pepeljastu put i vidljivo je smravila otkad ju je
posljednji put vidjela. Giulietta je bila sigurna da njezina biva tienica izbjegava
razgovor s njome ah, bila je iskreno sretna to je vidi, toliko je mogla rei, ali
umjesto da je, kako je Giulietta oekivala, poljubi, uhvati za ruku i poe s njome gore
do njezinih odaja, poastivi je svojim uobiajenim pretjerano kienim priama,
Lucrezia se u naizgled preutnoj zdvojnosti uhvatila Giovannia i zatim s njime
nestala u stajama.
Giuliettu je to prilino uznemirilo.
Ranije toga dana, dok su se okupljali u velikoj Sjevernoj dvorani radi otkrivanja
freske, Lucrezia se inila jednako malaksalom, zabrinutom i umornom i Giulietta je,
znajui da njezina plodnost ili njezin izostanak kod kue u Cafaggiolu izaziva
zabrinutost, poela se bojati za Lucreziino zdravlje. Ali kako je sveanost otkrivanja
freske odmicala, a ona svjedoila kako Lucreziino lice postaje sve ozarenije i
primijetila kuda djevojin pogled bludi, njezini su strahovi dramatino promijenili
smjer. I pojaali se.
Ona nije bila glupa.
Ili slijepa.

187

se uskoro opet pojavio, nosei tamnocrveni izvezeni ogrta obrubljen

zejim krznom. Lucrezia mu je zahvalila osmijehom i uzela ga od njega. Nagni se
naprijed, Giulietta, rekla je i, kad je biva dadilja udovoljila njezinoj zamolbi,
Lucrezia je prebacila ogrta preko stariinih kotunjavih ramena. Eto, rekla je,
poljubivi Giuliettu u obraz, to bi te trebalo malo ugrijati.
SLUGA

Lucrezia je jedva mogla vidjeti Jacoma na mjestu gdje je s veleasnim bratom

sjedio, na posve suprotnoj strani stola: sjaj svijea je bio prejak, a stol preirok i
pretrpan, bilo kakav razgovor s njime bio je nemogu. Ali ba ta nemogunost je
vjerojatno bila sretna okolnost, pomislila je. Bili su preblizu kulminacije svojih
planova da bi riskirali razotkrivanje. Bilo je dovoljno samo znati da je ondje. Freska
je bila gotova. Za portret, rekao joj je, nee trebati puno vremena Tomaso je ve
gotovo okonao pripreme i dan njihova odlaska se sve vie bliio.
to je vie razmiljala o tom zaraznom uzbuenju koje je bijeg u njoj budio, to joj
se vie inilo da su joj sva utila spremna eksplodirati. Osjeala se kao nekad dok je
bila dijete, nakon jednog od Giuliettinih kaznenih kupanja nakon dobrog ribanja
grubim ubrusom, sjeala se kako se smijala promatrajui sebe onako cijelu ruiastu;
prisjetila se brojnih prigoda kad je vie nego sada posvuda po tijelu osjeala
bockanje.

KAKO je gozba protjecala, pomisao na prizor skriven pod naslikanim zastorom

nastavila je uznemirivati Alfonsa. Onaj trenutak kad je prstima dotaknuo buku i

pao na varku tako poniavajue pred tolikom publikom, uvijek iznova mu se
ponavljao u mislima. Bio se nasmijeio onom idiotu Rovigu Dakle, ukloni taj zadnji
zastor, Este pogledajmo i ostatak. Kako su ga svi morali smatrati blesavim i loe
upuenim! Jazonova velika nagrada, koju je toliko dugo traio, ostaje muno skrivena. Kako to nije
mogao vidjeti? Zato se nije okrenuo zidu prije nego je posegnuo za tim zastorom?
Da je tako postupio, sigurno je morao prezreti trik. Bilo je to mudro dobri Boe,
bilo je tako prokleto mudro. Prikaz te svile bio je minuciozno izvrstan. Nije vjerovao
da je Pandolf toliko vjet, unato svemu njegovom ugledu. ak i iz neposredne
blizine, bilo je gotovo nemogue ne povjerovati onime to je oko vidjelo.
Ali to je lealo ispod? Sada svi samo moemo nagaati kakav prizor zastor skriva...
On ostaje vjeno skrivenim...
Zato je Pandolf prekrio zadnji prizor?
Je li neto bilo namjerno skriveno od njega? Je li to bilo simbolino? Je li Lucrezia
moda i slikarima rekla o moguoj sudbini vojvodstva i je li taj prizor zastora o
kojem se s njime nikad nije raspravljalo niti je to odobrio simbolizirao zabavljanje
njegovim neznanjem za njihovu porugu? Sada svi moemo samo nagaati to zastor
skriva. Zamislio ju je gore u galeriji kako im blistavih oiju prenosi prljave
pojedinosti; predoio je sebi zaprepatene i razbludne reakcije slikara. Ali moda je
grijeio: napokon, inilo se da su i njegovi gosii bili jednako prevareni i na koncu to
iskazali uzdasima nevjerice i divljenjem vjetini kojom je sve obavljeno. Kakav god
izvor te promjene u kompoziciji bio, zapravo je mogao, pomislio je pokuavajui
sebe utjeiti, fresku uistinu svrstati medu najznaajnija djela toga stoljea.

188

Nie dolje niz stol netko je buno odgurnuo stolicu tako da su joj noge zagreble
po podnim ploama. Alfonso se naklonio unazad da vidi tko je to ustao. Signor della
Pretura sitnoga mozga, velike trbuine, sjedokos i tustog, ovjeenog podvoljka.
Zato je ba on ustao od stola? Bez komentara, Alfonso ga je promatrao kako prolazi
pored posjetitelja iz Cafaggiola, pa pored Lucrezie i njega samoga i primijetio da je
pogled njegova gosta usredotoen na vojvotkinju. Lucrezia je otvorila usta da bi
neto rekla, ali Pretura je podignuo debeli kaiprst i naklonio joj se glavom. Ona je
ostala utjeti, osmijehujui se. Nekoliko ostalih gostiju za veerom je prekinulo svoj
razgovor i nastavilo ga promatrati. Alfonso je s nevjericom gledao kako njegov
korpulentni gost odlazi do lonca s posaenim stablom trenje i bez ikakva traenja dozvole otkida jednu granicu koju je potom uzdignuo uvis poput trofeja,
posrui natrag prema Lucrezii koja ga je promatrala preko ramena.
Uz pretjerano kieno razmahivanje rukom, signor della Pretura se duboko
naklonio i ponudio joj uvenulu granicu. Moja damo, ljepota poput vae zasluuje
priznanje. Koliko god skroman moj darak bio i moram to priznati ukraden iz
obilne dvorske flore moga plemenitog domaina, pustite ga da stoji ovdje kao simbol
ljepote gospodarice ove kue.
Ostali gosti su srdano zapljeskali, a netko na suprotnoj strani stola se nasmijao.
Alfonsu je pogled preao s napuhanih i uzdrhtalih obraza jednoga od po
njegovu miljenju najneinteligentnijih Ferrarinih magistrata na lice njegove ene.
Lucrezii su oi sjale. A zatim joj je, izazvavi u Alfonsu jo veu zlovolju, taj gizdavi
izraz zadovoljstva zasjao i na obrazima, a usne joj se razvukle u iroki osmijeh. Ali ni
na trenutak nije to svoje uivanje podijelila sa svojim muem. Niti na jedan trenutak.
Umjesto toga je osmijehom podarila tu debelu, nedarovitu, nametljivu ludu koja se
od toga zraeeg osmijeha gotovo rastopila. Alfonsu se uinilo da njegova ena sada
uiva u zadovoljstvu koje joj prua takvo ekstravagantno iskazivanje privrenosti
i to birajui to initi u prisutnosti svojega mua uvijek kad je to mogla, vjerojatno da
bi mogla uivati u utrljavanju soli svoje razuzdanosti u rane njegova ponienja.
Alfonso je u uima zauo tutnjavu koja je posve priguila buku to ju je stvaralo
okupljeno drutvo. Okrenuo se od Lucrezie, borei se zadrati neutralan izraz lica i,
podignuvi pogled prema zvijezdama, pomislio na svoga sokola koji gore strpljivo
vreba, tako visoko da ga je nemogue vidjeti. Pomisao na Stregu podsjetila ga je na
Panizatov nesvjesno ponuen klju. Nezamislivi klju koji e mu donijeti mir.
Trebao je samo ekati najpovoljniji trenutak. A dotad nee puno proi.
Ustreptala srca, opet je pogledao Lucreziu i koa mu se najeila.

SVAKO utilo joj je bilo izotreno: Lucrezia je mirno sjedila i doputala da je sve to

preplavljuje. Sve boje oko nje bile su sjajnije, glazba slada, hrana ukusnija, a noni joj
zrak opojan u nosnicama.
ak i neprimjerena panja jednog od Alfonsovih dosadnih gostiju inila joj se
zanosnom u toj nezahtjevnoj prirodnosti dok je razmiljala o svojem odlasku s
Jacomom. Dok se debeli gospodin crvenog lica nije mu znala imena naklanjao i

189

darivao je gomilom klonulog lia, impresivno kao da se radi o niski dijamanata,

Lucrezii se ta njegova budalasta bezazlenost uinila armantnom, toliko se
razlikovala od Alfonsovih crnih, tekih dubina. ula je kako se Jacomo smije s druge
strane stola dok je nekoliko ljudi pljeskalo, ali jo uvijek je bio skriven sjajem svijea.

190

29

otkrivanja freske Alfonso je uao u Lucreziinu malenu radnu

sobu i objavio da mora otputovati do Bologne. inio se nervoznim i neodlunim oko
odlaska; udila se njegovim opetovanim uvjeravanjima da e izbivati tek nekoliko
dana.
VA DANA NAKON

Prvo poziranje za tvoj portret bit e sutra, rekao je, i oni e naporno raditi na
slici do utorka. Ne elim dopustiti da djelo previe uznapreduje bez uvjerenja da
sam njime zadovoljan.
Mora to dogovoriti po svojim eljama, mirno je rekla Lucrezia, ne usuujui
se pogledati ga kako ne bi otkrio rastue uzbuenje koje je prijetilo prsnuti iz nje na
pomisao o njegovu skorom odlasku.
Hoe li te slikanje tog portreta uiniti sretnom, Lucrezia? upitao je.
O, da! rekla je ona. Zateena pitanjem, razotkrila je sav svoj polet i primijetila
Alfonsovu iznenaenost njezinim neoekivanim od govorom. Uslijedila je dugaka
stanka, prije nego je opet prozborio.
Ja... ovaj... Oklijevao je, zvuei neuobiajeno nervozno. to?
Ja... pitao sam se bi li na tom portretu voljela nositi granate.
Lucrezii su se ramena ukrutila. Radije bi oko vrata objesila uareno ugljevlje. Ti
su granati postali simbolom cijelog njezinog neshvatljivog odnosa s Alfonsom koji ju
je oduvijek zbunjivao, budio u njoj zebnju i napokon strah. Mrzila ih je. Paljivo je
birala rijei prije nego je odgovorila. Moda su oni, rekla je, neto previe...
intimno da bi ih se tako izloilo pogledu javnosti.
Alfonso je sporo zatreptao, a meu obrvama mu se pojavila bora slina
posjekotini od noa. Moda ima pravo. Priekat u dok u srijedu ne vidim skice.
Dok je to govorio, na licu mu se pojavio neuobiajen izraz koji Lucrezia nije
mogla dokuiti. Vie od svega, sliio je krivnji.

ALFONSO je buno odjahao iz Castella neposredno prije podneva. Lucrezia je stajala u

svilom obloenom predsoblju to je gledalo na sredinji cortile i promatrala njegov

odlazak. Protei e tri dana prije njegova povratka, kako je bio rekao i, dok je
naputala prostoriju i hitala prema predvorju, srce joj je snano udaralo o rebra.
Lucrezia, cara?.
Naglo se okrenula kad su se vrata otvorila i Giulietta stupila u hodnik iz malene
oliene kapelice; Lucrezia se svim silama borila prikriti razoaranje. Pokuala se
nasmijeiti.
Kao da si negdje urila, cara... rekla je Giulietta. Neto nije u redu?
Ne, uope. Zato tako misli?

191

Giulietta nije nita odgovorila, ali Lucrezia je primijetila kako je starica

podignula obrvu i osjetila kako joj lice gori.
O dobri Boe, zar e Giulietta biti ta koja e im pokvariti planove, nakon to ih
toliko dana nisu razotkrili, i tako blizu njihovu odlasku? Starica je osjetila da neto
nije kako valja: Lucrezia je mogla vidjeti njezinu sumnjiavost i prestravila se od
slutnje to bi se moglo dogoditi ako se upuste u razgovor. Jo od njezina najranijeg
djetinjstva, Giulietta je znala iz nje izvui sve ono to ju je zanimalo i sada je
Lucreziu uasnula pomisao da bi im razgovor mogao poi neeljenim smjerom i
pokazati se katastrofalnim. To bi znailo kraj svemu, pomislila je i stoga jednostavno
pokuavala izbjei razgovor s Giuliettom jo od njezina dolaska iz Mugella.
Ali ta njezina strategija, inilo se, nije prola nezamijeeno.
Tako sam te malo viala ovih dana otkad sam u Ferrari, rekla je Giulietta.
Gotovo da nismo imale prigodu poteno popriati.
Lucrezia je uhvatila Giuliettu za ruku i pola s njome iz predvoi ja. ao mi je,
rekla je. Doista se ini da sam bila uposlenija nego inae. A sada, dok je Alfonso na
nekoliko dana odsutan, i uz obveze poziranja za portret, bojim se da e se te
neizbjene obveze nastaviti.
Uslijedila je duga utnja tijekom koje je Lucrezia ula jedino utanje njihovih
haljina u hodu: Giuliettina krutog crnog lanenog platna i njezina crvenosmeeg
damasta.
Giulietta je kratko uzdahnula, kao da se sprema progovoriti, ali nije rekla nita.
Lucrezia je u glavi zamiljala sumnje svoje dadilje. ak i ako je Boe sauvaj!
naslutila istinu, Lucrezia se oajniki nadala da e onako staromodna, smjerna,
udoredna, neumoljivo kreposna smatrati nemoguim otvarati tu temu zbog koje
bi je osjeaj stida gotovo uguio.
Ipak, kako bi mogla ita nasluivati? Bili su tako oprezni. Lucrezia se nije mogla
sjetiti da su ona i Jacomo razmijenili ijednu reenicu pred Giuliettom.
Tiina je bila upravo muna. Morala je zapodjenuti nekakav razgovor. Nadajui
se da joj glas zvui prirodnije nego joj se inilo, rekla je: Giulietta, jesu li ti odaje
dovoljno udobne?
Starica ju je otro pogledala, to je Lucrezia doekala s osmijehom.
Da, dijete, rekla je Giulietta. Veoma udobne. Ipak, nou je moda malo
svjee.
Ah, ao mi je rei u nekome da ti donese jo pokrivaa, a mogu ti i zapaliti
vatru.
Lucrezia je mogla osjetiti kako je Giuliettin pogled gurka, tjerajui je da se osvre
uokolo, ali ona se pretvarala kao da ju je odjednom zasvrbjelo oko zglavka i umjesto
toga se zagledala u svoju ruku. Uspele su se zajedno dugim nizom stuba i pribliile
Giuliettinim odajama.
Lucrezia...

192

U Giuliettinu glasu su se nasluivali bol i osjeaj zapostavljenosti. Molim te,

cara, to nije u redu? rekla je Giulietta. Znam da neto jest. Znam da mi preuuje
neto vano.
Oduvijek je postupala na taj nain, shvatila Lucrezia: ta suptilna, briljivo
tempirana mjeavina intimnosti i krivnje. Giulietta je bila strunjak za to. Odluna
tome se oduprijeti, nasmijeila se i rekla: Uistinu, Giulietta, nije nita. Ipak, nisam
ba najbolje spavala i malo sam umorna. Moda te to brine. Moda izgledam
umorno.
Tvoji su roditelji zabrinuti, rekla je Giulietta.
Lucrezia se ugrizla za unutranjost obraza. Glavom joj je odjednom prostrujao
iv prizor reakcije njezinih roditelja na vijesti o njezinu bijegu iz Castella. Zamislila je
lice svoje majke, nateeno, mokro od suza i zamrljano, i svojega oca kako gnjevno
koraa spavaonicom. Zamislila je kako se Giulietta vraa k njima iz Ferrare i,
naboranog lica meu rukama, kroz jecaje im prepriavajui pojedinosti o preljubnikom bijegu njihove voljene keri od kue s nekim propalicom od slikara.
Provoenje u djelo onoga to su ona i Jacomo planirali oboje bi ih unitilo. Toga je
asa Lucrezia bila posve uvjerena da bi ih manje zaboljelo ako bi doznali da je mrtva.
Oboje ih je veoma voljela i pomisao na bol koju bi im zadala bila je uasna. Ali znala
je da e to uiniti. Nije se mogla odrei Jacoma. Bilo je nemogue ak i zamiljati
ostanak u Castellu nakon njegova odlaska.
Ne trebaju brinuti, rekla je Lucrezia, otvarajui vrata Giuliettine spavaonice i
odmiui se da propusti staricu unutra. Kad pode kui, moe im rei da mi je
posve dobro.
Giulietta je proistila grlo. Njih brine to to... to jo nisi zatrudnjela. Kad je tvoj
mu vojvoda doao u Cafaggiolo, on je...
Lucrezia se ukoila. Prela je sobu, do prozora, i leima okrenuta Giulietti rekla:
Takvo to ne valja pourivati. Dogodit e se ono to e se dogoditi onda kada
Gospod bude tako htio. Okrenula se natrag prema unutranjosti sobe i nasmijeila
se. A sada moram poi provjeriti kod fra Pandolfa kada tono eli da mu poziram
za portret. Poljubila je Giuliettu u mekan naborani obraz i napustila sobu prije nego
je starica dospjela ita odgovoriti.

JACOMO je preao rukama preko tek stvrdnute buke. Povrina je bila hladna i glatka

poput svile. Dobro obavljeno, Tomaso, to je savreno. Bit e spremno za poetak

rada im skice budu gotove. Zapravo, ve sam nainio grubi crte mogu ga
prenijeti na zid danas popodne. Za pojedinosti mi nee trebati skice.
Radi po sjeanju, je li?
Jacomo je vidio podsmjeljiv osmijeh na usnama svoga prijatelja. Upitno se
namrtio. Tomaso se nacerio i rekao: Ne mogu se odluiti.
to ti je to na umu?

193

Pa... ne mogu se odluiti: ili si se samo umorio od ivota, Jacomo, ili si potpuno
izgubio razum.
O emu to govori? Jacomo je pokuao odglumiti zbunjenost, ali srce mu se
uspelo u grlo.
Tomaso se nagnuo blie njemu i stiao glas. Vojvotkinja, proaptao je.
to je s njome?
Tomaso je otvorio usta da mu odgovori, ali ga je presjekao zvuk koraka. Jacomo
se okrenuo. Lucrezia se nalazila na pragu predvorja, blistavih oiju i rumena kao da
je trala. Primijetila je Tomasa i obuzdala se, usporila i korakom se zaputila prema
stubitu.
Tomaso je podignuo obrvu. Jacomo je jezikom oblizao usne. Odluno je
pogledao Tomasa i rekao: Ostavi nas samo na tren, hoe li? Molim te.
Tomaso je odmahnuo glavom, kao da ne vjeruje svojim uima. Slegnuo je
ramenima i krenuo niza stube, proavi pored Lucrezie par stuba prije dna.
Prevelike cipele su mu glasno odjekivale po kamenom podu.
Lucrezia je promatrala kako odlazi, a zatim se okrenula Jacomu. Zna li on?
rekla je.
Samo ima svoje miljenje, nita vie. Ali...
Ne brini. Nee nikome nita rei, ak i kad bi znao.
Lucrezia je pogledala u vrata kroz koja je Tomaso upravo nestao. Trenutak
kasnije, rekla je: Alfonso je upravo napustio Castello. Tri dana e biti u Bologni.
Jesi li dobro, Lucrezia? Je li te...
Nije bio u mojim odajama od one noi.
Jacomo je isprepleo prste s njezinima.
elim te vidjeti, rekla je Lucrezia. Veeras.
Jacomo je kimnuo glavom. Prolo je vie od tjedan dana, a da u Lucreziinu
drutvu nije proveo vie od par sekunda i njegova je elja za njom ne, njegova
potreba prerasla u fiziki bol. Ona soba na tornju, rekao je.
To e morati biti dugo iza sumraka.
U pono. Ja u se prije toga uspeti gore ponijet u pokrivae i svijee, moda
malo hrane. Moe biti hladno.
Mislim da emo nai naina kako se zagrijati.
Jacomo joj je priao malo blie i prstima joj preao po oblini grudiju. Siguran
sam da si u pravu, rekao je.

MJESEC se uspeo visoko na nebu i Lucrezia je prosudila da bi moglo biti blizu ponoi.

Dvorac je ve neko vrijeme bio miran i tih: jedini zvukovi koje je ula u posljednjih

194

najmanje sat vremena bili su tiha kripa i uzdasi velike graevine koja se i sama
spremala na poinak.
Od sumraka je s Giovanniem sjedila u svojoj spavaonici, osjeajui kako joj malo
nedostaje da eksplodira od iekivanja. Sjedei prekrienih nogu na krevetu,
beskrajno premeui rub krevetnog zastora meu prstima, satima je s njime
razgovarala, priajui mu do pojedinosti o svemu to se dogadalo u posljednja dva
tjedna o svemu osim o neposrednim planovima za tu veer. Giovanni je zijevao i
protezao se i rekao joj kako bi, da je i upola toliko umorna od dugog popodnevnog
jahanja kao on, trebala poi na poinak. Ali sutra opet idem. Hoe li poi sa
mnom? rekao joj je.
Imam prvo poziranje za portret.
Cijeli dan? bio je rekao, trljajui oi dnom dlanova.
Od te je poznate geste Lucreziu proela panika. Dopuzala je preko kreveta do
mjesta na kojem je sjedio i grozniavo ga zagrlila, stiui ga to je jae mogla, sve
dok se nije nasmijao, uhvatio je za podlaktice i odmaknuo od sebe. Bio je rekao: to
je? to se dogodilo, Crezzi?
Obeavam da u se pobrinuti da dozna gdje smo.
to?
Nakon to otiemo odavde. Obeavam da u se pobrinuti da zna kako nas
pronai. Gdjegod bili.
Giovanniev smijeh je utihnuo. I bolje ti je, blago joj je rekao.
Ne bih mogla podnijeti da te izgubim.
Niti nee. Uslijedila je duga stanka. To se nikad nee dogoditi.

NE USUDIVI se ponijeti svijeu, Lucrezia se u spavaici i ogrtau u potpunoj tami

uspela na vrh Torre San Paola. Snano ustreptala srca, zastala je na vrhu stuba da
povrati dah. Vrata prema predsoblju su se otvorila, prostrijevi uti trak treperavog
svjetla svijee po prljavu podu.
Jacomo je strao niz kratak niz drvenih stuba i bez rijei je poeo ljubiti.
Ispustivi tihi jecaj udnje, obujmila mu je rukama glavu i zatim se, ne odmiui
usne od njegovih, okrenula i povela ga uz drvene stube u odaju na vrhu tornja.
Jacomo je udarcem noge za sobom zatvorio vrata, a zatim se naslonio na njih,
privukavi Lucreziu blie sebi.
Trenutak kasnije ona se odmaknula i rekla: O Boe, toliko si mi nedostajao.
I ti si meni nedostajala nedostajalo mi je ovo. Opet ju je poljubio. Doi
vidjeti donio sam ovamo gore za nas neke stvari.
U kutu sobe je gorjelo pet-est svijea. Nekoliko utosmeih deka je bilo prostrto
jedna preko druge na podu, dajui sobi, pomislila je Lucrezia, neobino egzotino,
strano joj ozraje, poput slike unutranjosti beduinskog atora koju je jednom vidjela.

195

Na dekama je stajala boca crnog vina, malena koara u kojoj se nalazilo, inilo se,
voe, sir i kruh jedan jedini kositreni pehar i Jacomova kona torba. Kako
ljupko, rekla je.
Uspio sam pronai samo jednu au. Morat emo je dijeliti.
Otkud ti sve ovo?
Deke su s moje postelje, a jedna djevojka iz kuhinje mi je pronala sve ostalo.
Primijetivi izraz na Lucreziinu licu, Jacomo se nasmijao. Ne brini unato
svim mojim naporima, dosad sam u Castellu uspio zavesti samo ovu ovdje damu...
Posegnuo je za bocom, odepio je i napunio pehar, pa ga dodao Lucrezii. Izvoli,
rekao je.
Lucrezia je na jeziku osjetila trpkost vina. Hvala ti, rekla je.
Odjevena si za spavanje, rekao je Jacomo. Uzeo je au iz njezine ruke i otpio.
Da. Oklijevala je, nadajui se da je nee smatrati budalastom. Ja... Pomislila
sam, ako me itko zatekne na putu ovamo ili na povratku u moje odaje, da bih se
mogla pretvarati kako hodam u snu.
Jacomo se opet nasmijao. Hodanje u snu sve do vrha Torre San Paola? Dolazi
ovamo! Spustio je pehar na pod do sebe i do njega poloio bocu i koaru. Pustivi
da mu jakna spuzne sa ramena, smotao ju je u zamotuljak i poloio na jedan kraj
deka, kao jastuk. Opet je poeo ljubiti Lucreziu, govorei izmeu poljubaca:
Pametna zamisao... vrlo razborita... da ne spominjemo injenicu... da je... spavaicu
mnogo lake... skinuti...
Sada svjesnoj i drugog vanijeg razloga zbog ega je odabrala odjenuti tu
odjeu, Lucrezii se lice vrue zaarilo.

LUCREZIA je otvorila oi. Shvatila je da je sigurno morala zaspati, unato neudobnosti

sobe na tornju. Na kratak sneni trenutak ostala je zbunjena injenicom da se ne moe

pomaknuti, a tada je shvatila da se Jacomo sklupao odmah iza nje: tijelom se straga
stisnuo uz njezino, gurnuvi noge pod njezine. Usnula teka ruka bila je prebaena
preko obje njezine, pritiui joj ih na grudi; kroz kosu je mogla osjetiti njegov dah na
svojem vratu.
Svijee su izgorjele i tiha soba je bila u gotovo potpunom mraku, osvijetljena
samo mekanim sivilom mjeseine. Lucrezia je kratko vrijeme leala mirno, uivajui
u raskoi zagrljaja svoga ljubavnika. Ipak, kad se potpuno razbudila, osjetila je
uasnu tvrdou poda; deke su tek neznatno ublaavale neravnine dasaka i rame i
bok su joj bili bolni i ukoeni. Ne elei probuditi Jacoma, pokuala je to opreznije
promijeniti poloaj. Ali napori su joj bili uzaludni: gotovo istoga trena pospani je
glas promrmljao: Prestani se vrpoljiti spavao sam...
Lucrezia se okrenula pod Jacomovom rukom i njemu su se oi otvorile na
bjeloonicama odraavajui mjeseinu. Nasmijeio se, privukao je vre sebi i
poljubio joj usne.

196

Mmm... rekla je Lucrezia, odmiui usne od njegovih. Sada sam gladna.

Moemo li jesti?

JACOMO je sjeo i posegnuo za svojom konom torbom, izvukavi iz nje prilino

pohabanu kutiju za kresivo. Otvorio ju je, uzeo prstima nekoliko traka nagorjelog
platna i poloio ih na poklopac; zatim je kresnuo mali kremen elikom. Prasak iskara
crveno je bljesnuo u tami; nagnuo se naprijed i lagano puhnuo; platno se zadimilo,
zasjalo i upalilo se. Dodao je jo nekoliko komadia iverja koje je izvukao iz kutije i
zatim, jo uvijek puui, posegnuo iza lea za svijeom. Upalio ju je i uspravio se u
sjedeem poloaju, a zidovi sobe tornja zalelujali su na utom svjetlu njezina
plamena. Dohvativi jo dvije svijee i upalivi ih na plamenu prve, Jacomo je
kapnuo malo voska na pod i sve ih postavio uspravno na pod. Lucrezia je gola
ramena ogrnula jednom dekom. Svjetlo svijea pretvorilo joj je lice i zamrenu kosu
u sjenoviti reljef, a nabori deke isticali su se poput debelih, crnih poteza kista.
Jacomo je taj prizor zamislio kao ciaroscuro drvorez i poelio da je sobom i ovaj put
ponio ugljen i papir. Pa... ima malo kruha. Podignuo je okrugli plosnati hljeb.
Groe. Nekoliko bresaka. I komad sira. Usput je sve to vadio iz koare i sputao
hranu na deku medu njima.
Moe li mi otrgnuti jedan komad kruha? rekla je Lucrezia.
Jacomo je prepolovio hljeb i dodao joj njezinu polovicu. Mala se ruka pojavila
ispod deke i uzela je od njega.
Je li ti zima?
Odmahnula je glavom, usta sada prepunih da bi mogla odgovoriti. Posegnuvi
opet rukom ispod deke, odloila je ostatak kruha i uzela breskvu. Kratko vrijeme
nitko nije govorio. Jeli su i pili, gledajui vie jedno u drugo nego u hranu. Jacomo se
sjetio onoga dana kad je Lucrezii dao svoj kruh u Sjevernoj dvorani A vi, signora?
Jeste li gladni? sjeao se one nikad prije okuane, neoekivane udnje koja ga je
ispunila dok su se promatrali s kraja na kraj galerije, i njegove sve vee sigurnosti da
mu se na njegove osjeaje uzvraa istom mjerom.
Dohvatio je jednu bobicu groa s grozda i prinio je Lucrezii do usta. Ona ju je
prihvatila, usnama mu dotaknuvi vrhove prstiju. Ponudio joj je jo jednu, a ona je tu
zadrala meu zubima. Nagnula se prema njemu, primaknuvi lice njegovom; kad
su im se usne dotaknule, zagrizla je bobicu i jezikom mu je gurnula u usta. Naas su
oboje kuali isti slatkast sok i Jacomu se uinilo da je taj in jednako intiman kao i svi
oni dosadanji izravniji trenutci njihova sjedinjavanja.
Sa svijee je kroz lijeb istekao mlaz voska. Pogledao je prema prozoru. Bilo je
primjetno svjetlije. Uskoro e zora, rekao je. Trebali bismo poi.
Ne jo.
Portret e biti gotov za tjedan dana. Sljedeeg dana iza toga odlazimo. Ne
moemo sebi dopustiti rizik da nas sada otkriju.
Ima pravo, ali sigurno...

197

Moramo poi, rekao je Jacomo, podignuvi se na ruke i koljena. Lucrezia je jo

bila zaogrnuta u svoju deku: on ju je sada rastvorio. Uhvativi je za gola ramena,
poloio ju je na pod i nagnuo se nad nju, oslanjajui se na iroko razmaknute lakte.
Ona se uzvrpoljila i uzdahnula, nasmijavi se dok joj je jezikom prelazio od pupka,
gore izmeu grudiju, pod bradu i uokolo do usta. Jo jedan brz poljubac i bio je na
nogama, u potrazi za svojom odjeom.
To je sve hajde! Oblai se!
Lucrezia je otpuzala preko pokrivaa do svoje spavaice i navukla je preko
glave. Dohvatila je ogrta i prebacila ga preko ramena dok je Jacomo vraao ostatke
hrane u koaru i cijedio posljednje ostatke vina ravno iz boce. Zatim je i nju stavio u
koaru. Otresao je i sloio pokrivae, a zatim pogasio prstima svijee, ubacio i njih u
koaru i gurnuo je u mrani kut sobe. Doi u po ovo kasnije, rekao je, primijetivi
Lucreziin upitni pogled.
Spustili su se s rukom u ruci dolje niz mnotvo stuba, drei se zida gdje su
stube bile najue. Jacomo je deke nosio pod pazuhom slobodne ruke. To je samo
nekoliko dana, rekao je kad su dosegnuli dno. ak i ako se ne budemo mogli
vidjeti nasamo do dana odlaska, to nije puno vremena.
Nije, rekla je Lucrezia. Samo da se nita ne dogodi u meuvremenu.

198

30

ukoeno, umorno i pomalo smijena samoj sebi. Bilo je

neugodno biti tako uporno i pomno prouavana od fra Pandolfa koji je napola
mirei zurio u nju dok se ona istodobno borila ne obraati panju na Jacoma koji je
crtao s poznatim namrtenim izrazom duboke usredotoenosti na licu.
UCREZIA SE OSJEALA

Tijekom prethodna dva dana a ni danas nije bilo nita bolje osjeala se
potpuno rastresenom u blizini ovjeka kojega je toliko zavoljela, u nemogunosti
pokazivanja bilo kakvih osjeaja na licu. Sve u njoj je kljualo od elje da se glasno
nasmije, poput uzavrele vode u vrsto poklopljenoj posudi. Ne bi je iznenadilo,
pomislila je, kad bi joj iz uiju poeli izvirati pramenovi pare.
Na prvom poziranju, prije nego je veleasni brat pristigao, Jacomo joj je detaljnije
opisao svoj plan da je naslika kao Perzefonu. Bila je zbunjena.
Ali ali zato to je Perzefona pojela est zrna ipka, Had joj kae da mora
polovicu svake godine provesti s njime u podzemnom svijetu. O, Jacomo, ne znam
treba li...
On ju je poljubio i pojasnio da e, premda je namjerava naslikati kao Perzefonu,
postojati jedna bitna razlika: ona e, kazao je, u jednoj ruci drati ipak, a druga e joj
biti prazna, otvorena i s praznim dlanom okrenutim nagore. Dvanaest zrna ipka e
naslikati prosute i nepojedene na tlu.
Ovaj put, rekao je, slika e nam pokazati da Perzefona nije podlegla
iskuenju; moi e pobjei od kralja Podzemnog svijeta i napustiti podzemlje
netaknuta i sigurna.
Simbolizam moda jest bio pomalo neistanan, priznao je Jacomo, ali rekao je i
da je zadovoljan tom zamilju.

ODMAH nakon to se vratio iz Bologne, Alfonso je poao ravno do odmorita na

stubitu. Nakon neoekivanih promjena na velikoj freski, nije elio riskirati i s

portretom. Ako bude iega to mu se ne bude svidjelo, elio se osigurati da to bude
ispravljeno prije nego bude prekasno.
Fratar i njegov pomonik su marljivo radili Pandolf je sjedio iznenaujue
blizu mjestu na kojem je Lucrezia stajala. Ona je izgledala nepobitno ljupko, pomislio
je, u toj haljini, tamnocrvenoj i optoenoj zlatom, koju joj je on sam dao prolog
Boia. Bilo mu je drago vidjeti je u njoj: mislio je da joj do nje nije stalo. Rijetko ju je
viao u njoj.
Tih nekoliko dana provedenih podalje od nje su ga smirili i shvatio je, pomalo
iznenaeno, da je sada moe promatrati bez onog nemira koji je osjeao prethodnih
tjedana.
inilo se da ni umjetnici ni Lucrezia nisu primijetili njegov dolazak i Alfonso je
kratko vrijeme ostao tiho stajati u sjeni, promatrajui rad umjetnika. S mjesta na

199

kojem je stajao mogao je vidjeti Pandolfov papir. inilo se da crta studije Lucreziinih
ruku, premda naizgled nije mnogo toga nacrtao, to je Alfonsa iznenadilo: sama
slika je brzo napredovala. Na zidu iza Lucrezie ve je na obukanoj podlozi bila
narisana cijela skica; tijelo i lice ve su bili naslikani bojom. Dubina i strast koje su joj
se na licu ogledale veoma su izrazite, pomislio je. Bit e to najljepe djelo.
Zapitao se zato je Pandolf od Lucrezie zatraio da u ruci dri plod ipka.
Premda nije shvaao simbolizam te voke, boja izloenog sjemena nasuprot grimizu
njezine haljine nedvojbeno je bila krajnje privlana. Odluio je fratra o tome upitati
nakon svretka poziranja.

FRA PANDOLF kao da je u crtanju izgubio ritam. Petljao je oko svojeg crtaeg pribora,

neto ispustio, s naporom se sagnuo i podignuo to s poda. Na trenutak se Lucrezia

zapitala to mu je, a onda je na suprotnom kraju odmorita ugledala Alfonsa. Jo
uvijek je na sebi imao odjeu za jahanje, a kosa mu je bila raupana vjetrom. Pogledi
su im se naas susreli, ali mu ona, pretvarajui se da mora zadrati miran izraz zbog
poziranja, nije uzvratila nikakvom gestom.
Fra Pandolf se sada mrtio, oito pokuavajui povratiti pribranost, premda je
povremeno pogledavanje iza lea odavalo nemir koji je vidljivo osjeao u prisutnosti
svojega patrona. Iznenada je ustao, debelim prstima vrsto stiui crtau plou, i
pristupio joj, na silu se smijeei i govorei gotovo kao za sebe dok joj je uklanjao
vrpcom ureen rub rukava s ruke: Rukav vam previe prekriva zglavak, moja
damo. Skliznuo je nie dolje otkad sam zapoeo...
Lucrezia mu je pokuala uhvatiti pogled, nadajui se da bi ga mogla malo
primiriti, ali on nikako nije htio pogledati joj u oi. Ve sljedeeg trenutka bio je opet
na svojoj stolici, uklanjajui nabore svojeg habita s crtea i popravljajui u vor
vezano bijelo ue kojim mu je bio opasan struk, to mu je pri ponovnom sjedanju
zapelo za nogu stolice.
Upravo u tom trenu Lucrezia je nenadano susrela Jacomov pogled.
Pokuavala je to izbjei, u strahu da e na neki nain razotkriti njihovu
intimnost. Sada se bio zavalio u svojoj stolici, proteui utrnule prste i uklanjajui
uvojak kose s oiju. Vidio je da ga Lucrezia promatra i u kutovima usana su mu se
pojavile bore oblika mladog mjeseca; usne su mu se izvinule u osmijeh. Oi su mu
nestano zaigrale, a zatim je neoekivano vrhom jezika oblizao gornju usnu.
Lucreziu je to istoga trena ispunilo vrelom navalom udnje; prisjetila se naina na
koji se od nje odvojio na vrhu tornja i izdajniko rumenilo joj je zaarilo obraze.

OSUPNUT od nevjerice, Alfonso je primijetio kako boja navire Lucrezii na lice. Upravo

se na vrijeme vratio iz Bologne, razjareno je pomislio. A ve se bio ponadao da moe

svoju enu promatrati, a da to u njemu ne probudi nemir? Glupo neshvaanje. U
uima mu je poelo tutnjati, a iz prizora pred njim kao da je poelo nestajati boje i

200

crvena izmaglica je zaprijetila cijeloga ga na licu mjesta obuhvatiti. Bilo je to

neobjanjivo. Fra Pandolf je ustao sa stolice i priao Lucrezii kako bi joj popravio
rukav, zadravi pritom, pomislio je Alfonso, svoju ruku tek neznatno predugo
vremena na njezinoj. Promatrao je fratra kako se pomalo nespretno vraa na stolicu.
Sluao je ovjeka kako mrmlja komentare o njezinu rukavu i primijetio kako ga
Lucrezia irom otvorenih oiju prati pogledom dok se vraao na svoje mjesto.
Gledao je Pandolfa kako opet uzima ugljen i poinje crtati. I tada je, u krajnjoj
nevjerici, vidio Lucreziu pogleda jo uvijek usmjerenog prema fratru kako ivo
rumeni i posve oito suspree osmijeh.
Ona im je rekla! Morala im je rei! Ledeni vor mu se preokrenuo u utrobi. Sada
svi moraju biti posve svjesni toga da e devet stotina godina staro vojvodstvo
prestati postojati samo zbog izostanka ukruenosti njegova uda.
Moda je ve i cijeli dvorac znao.
Njegovo je ponienje bilo potpuno.
Ali ak i dok ga je ta misao proimala, opet je ugledao boju Lucreziinih obraza i
umalo se sruio od neobjanjivo snane navale elje koja ga je potpuno oduzela.
Ona je osjetila njegov pogled na sebi. Vidio je kako joj se oi ire je li to bio
strah? Ili ravnodunost? togod bilo, nain na koji ga je pogledala nepovratno je
ugasio udnju koja je prijetila preplaviti ga; ostali su samo pitei ostaci velikih
bodljikavih nakupina vriteeg gnjeva koji je u njemu bujao, brzo postajui moniji
od njega. vrsto sklopivi oi, ostao je neko vrijeme stajati mirno, osjeajui
vrtoglavicu.
U glavi mu se razbistrilo. Ledeno jasno je znao to mu je initi. Nju se mora
uutkati. Odmah. Sada je to bilo oito. Bez obzira je li ili nije rekla slikarima a on
je bio gotovo posve siguran da jest od krajnje je vanosti bilo pobrinuti se da ne
kae vie nikome drugome. Bio mu je ponuen klju i doao je as da ga
upotrijebi. Okrenuvi se na petama, pohitao je niza stube i kroz glavni ulaz, s
Follettom za petama.

je osjetio hladnu stravu kad je vojvoda onako brzo otiao. Onom ih je

jednom nepromiljenom gestom moda oboje razotkrio. Srce mu je ubrzano kucalo
od straha, a na Lucreziinu odjednom bijelom licu je vidio da je i ona prestraena.
JACOMO

201

31

se trgnule od snanih udaraca koji su protresli vrata. Beata i

Isabella su stale iza stola, drei se za ruke dok je Francesca odlazila otvoriti ih.
RANCESCA I DJEVOJKE SU

Alfonsu je na licu bio krut i neprepoznatljiv izraz. Francesca se zaprepastila

ugledavi ga rijetko je dolazio do njezine kue. Nije mu mogla proitati izraz lica,
ali nakon onoga to se ranije dogodilo nije eljela riskirati da bilo to kae ili uini,
osim ako ne bude morala. ekala je da on prvi progovori.
Tiina se nastavila toliko dugo da se sve poelo initi smijenim. Svi su samo
stajili poput kipova, zurei jedni u druge i nita ne govorei.
Tada se Alfonso napokon oglasio. Navuci ogrta. elim da obavi jedan posao
za mene.
Dodao joj je komadi papira, preklopljen i zapeaen voskom. Odnesi ovo
signor Caroleiu, ljekarniku u Via Fondobanchettu. Reci mu da preparat koji traim
mora to je bre mogue pripraviti, ali nemoj mu govoriti tko te je poslao. Pismo
vrati natrag. togod inila, ne ostavljaj ga kod njega.
Francesca se namrtila. Alfonso, rado u otrati to obaviti za tebe, ali ne
razumijem zato neki od tvojih sluga ne moe...
To nije posao koji bih elio povjeriti ikome drugome osim tebi, Francesca.
ekat u te ovdje.
U mojoj kui?
ini mi se boljim rjeenjem od ekanja na ulici, rekao je Alfonso, blijedo se
nasmijeivi. Francesca je primijetila da mu oi udno sjaje i osjetila jasan nemir.
elim odmah uti kako si obavila tu zadau, rekao je.
Djevojke su se stisnule uza zid dok su s majkom naputale kuu. Francesca je
mogla vidjeti da se boje velikog crnog psa koji im se, onako centimetrima vii od
njih, morao initi uistinu groznim udovitem. Na odlasku se okrenula za sobom, ali
Alfonso i vujak su ve bili uli u kuu i vrata su sada bila zatvorena.
Francesca i dvije djevojice su pohitale niz ulicu. Biste li radije pole do
Cateline? upitala ih je. One su kimnule glavama. Francesca je zastala pred vratima
Giorgiove kue i pokucala na vrata.
Nekoliko sekunda prije nego se Catelina pojavila, zaule su pla djeteta.
Otvorila je vrata s djetetom u rukama. Vritalo je, crvena lica i obliveno znojem,
gnjevno stiui svoje male ruice u ake. Kad je ugledala posjetitelje, na Catelininu
licu se pojavio pokuaj osmijeha. ao mi je, rekla je. Kako moete vidjeti, malo je
razdraljiv. Jeste li neto trebale?
Ne, rekla je Francesca, uvidjevi da njezina molba nee biti dobrodola.
Htjela sam te zamoliti ako mogu na sat vremena ostaviti cure kod tebe, ali vidim
da... Zautjela je.

202

Ah, Francesca, ao mi je... rekla je Catelina, ljuljajui se u pokuaju da umiri

dijete, ... ali... o Boe, ta jadna djevojka je tako bolesna. Jo joj je gore. Svakim
danom joj je sve gore. Nadam se da sam u krivu, ali mislim da je u pitanju rodiljna
groznica.
A to je s djetetom?
On nije bolestan, samo je gladan. Ta je jadnica previe bolesna da bi ga
nahranila. Giorgio je poao potraiti neku dojilju.
ao mi je. Ja... moram poi do ljekarnika. Pitat u ga moe li mi dati ita to bi
moglo pomoi.
Hvala ti. Moda bi mogao doi ovamo i pogledati je? Od svega smo ve
umorni, a nita ne pomae.
Vidjet u to e on rei, kazala je, spustivi pogled na djevojice koje su irom
otvorenih oiju zurile u rasplakanu bebu.

FRANCESCI i blizankama je trebalo samo par minuta da dou do Vie Fondobanchetto:

uske, prljave ulice kojom je po sredini pretjecala traka pjenuave tamne vode.
Francesca je prilino lako pronala ljekarnikovu kuu.
Kad je pokucala na vrata, otvorio je osobno signor Carolei. Bio je srednje visine i
gojazan. Koa mu se inila neprirodno blijedom poput nekuhane tjestenine a
izbuljene oi imale su mu gotovo jednolinu boju stare praine. Te su oi Francescu i
njezinu djecu podarile hladnim pogledom koji je potrajao nekoliko trenutaka prije
nego se ljekarnik pomaknuo i progovorio.
Da? Bilo je to izgovoreno glasom tek neto jaim od apta. Kraj rijei pretvorio
se u neobino siktanje.
Premda je ljekarnikovo krupno tijelo gotovo posve ispunjavalo ulaz, Francesca je
pored njega mogla proniknuti pogledom u pretrpanu odaju ispunjenu kutijama,
koarama, vrevima i zaveljajima; sve je to bilo posloeno u uredne gomile koje su
doslovno dosezale do niskog, gredama poduprtog stropa, i samo je uzak prostor
ostao slobodan, vodei do stubita koje se strmo sputalo izvan dosega njezina
pogleda.
Imam pismo za vas, rekla je Francesca. Reeno mi je da vam ga dam proitati
i zatraim od vas odgovor, ali da papir zadrim za sebe i vratim ga onome tko ga je
napisao. Kazao je da eli izradu pripravka to prije moete.
Signor Carolei je kimnuo glavom i uzeo pismo. Glavom je Francesci i
djevojkama dao znak da mogu poi za njim i poveo ih kroz prepunu sobu prema
stubama, itajui u hodu.
Njegova se radna soba bez prozora nalazila u podzemlju, osvijetljena bakljama
koje su gorjele u nosaima na zidovima. Bila je to prostrana odaja: velika i niska,
ispunjena jetkim mirisima mjeavina zaina, pokvarenih jaja i slatkastog metalnog
zadaha, slinog mirisu krvi. U sreditu je stajao teak stol. Izraen od grubo tesanog

203

drva, bio je izdubljen i iaran zarezima noa poput mesarova panja, a povrina mu je
bila prekrivena raznobojnim mrljama. Na njemu su leale gomile lia raznolikih
boja i oblika, uz vei broj vreva razliitih veliina. Neki su bili od stakla i sadraj im
se mogao nazrijeti kroz stijenke ut, zelen, bijel i tamne boje opeke dok su
ostali bili izraeni od peene gline. Zidovi su bili prekriveni policama na kojima su
se nalazili desetci moda stotine slinih vreva. Na jednoj je strani stola stajala
mjedena vaga, blistajui na svjetlu baklji. Na jednoj njezinoj plitici nalazila se malena
niska posuda prepuna bijelog praha, preteui vagu na svoju stranu; oznaeni utezi
koje je ljekarnik koristio za odmjeravanje sastojaka bili su rasuti uokolo mehanizma.
Francesca je pretpostavila da ga je pokucavi na vrata upravo prekinula u vaganju.
Bilo je vrue i zaguljivo i zadrhtala je od pomisli na provoenje dugih sati u
ovakvoj prostoriji, bez danjeg svjetla; sada je shvaala bljedilo signor Caroleia. Beata
i Isabella su joj stajale uz bokove, prstima je vrsto drei za haljinu. Bile su mirne i
tihe i Francesca je znala da ih je obuzeo strah.
Ljekarnik je jo jednom proitao Alfonsovo pismo. Recite mu: da. Recite mu da
e biti spremno za preuzimanje sutra naveer, nakon zalaska sunca. Ve vidim da je
shvatio potrebu za... diskrecijom. A kao odgovor na posljednje pitanje iz pisma,
recite mu da djeluje gotovo odmah. Ve za nekoliko... trenutaka. Izbuljene oi su se
rairile dok je izgovarao tu posljednju rije i dodavao joj poruku, sada neznatno
zguvanu i poderanu na mjestu gdje je slomljen peat.
Hvala vam, signore, rekla je Francesca, uzimajui je od njega. Prstima mu je
dotaknula ruku. Put mu je bila hladna i blijeda, vlana od hladnog znoja, i ona je
brzo povukla ruku, kao da ju je taj dodir opekao.

IDEMO li sada kui? upitala je Isabella kad su izile na ulicu, sve tri trepui na
jakom svjetlu. Francesca ju je jedva ula; borila se obuzdati hladan i sve jai osjeaj
panike. Otvorivi Alfonsovu poruku, proitala ju je i s munom navalom spoznaje
posve jasno razumjela svrhu narudbe. Alfonso je imao dobrih razloga ne povjeriti
je svojim slugama. Planirao je nekome skonati ivot. I, premda nije u tim redcima
koje je proitala razotkrio identitet svoje planirane rtve, Francesca nije imala dvojbi
tko bi to mogao biti. Moda je tome razlog bio onaj ludi bljesak koji je vidjela u
Alfonsovim oima dok joj je predavao pismo neto to je ranije viala samo u
prigodama kad joj je govorio uasnoj nesrei koju je imao sa svojom enom. Dok je
tako stajala na ulici pred ljekarnom, zamislila je u glavi onu pjegavu djevojku
ljupkog osmijeha kako nesigurno sjedi na svojem rianu. O dobri Boe, neu mu
dopustiti da to uini, rekla je. Ne mogu. Moram joj to nekako dojaviti.
Kome, mama?
Francesca je ostala zateena, shvativi da je glasno razmiljala i da su je blizanke
ule. Odgovorila je iskreno, ali kratko. Dami u Castellu Estense. Onoj ljubaznoj
dami koja vam je poklonila vrpce. Ali ne znam kako na najbolji nain doi do nje.
Bila je toliko prestraena i toliko obuzeta uasom Alfonsove urote da nije ni ula
kako Beata govori: Giorgio radi u Castellu.

204

Kad nije nita odgovorila, Beata je rekla: Mama on radi...

to? O kome to govori?
Veliki Giorgio koji ivi do nas. On radi s konjima u Castellu. Rekao mi je.
Giorgio. Catelina. Ona beba. O Boe, posve je zaboravila na njih...
Ponovila je: Giorgio radi u Castellu?
Da. A i Catelina je rekla da je i ona neko tamo radila. Radila je za tu damu,
rekla je, ali vie ne radi.
Francesca je zastala u pola koraka, zagledavi se u svoju djecu. Rekla je: Kad
ovjek koji eka u naoj kui ode, elim da ostanete u kui i budete mirne dok ja
otiem Catelini. O ovome tom ovjeku nemojte nita govoriti. To je veoma vano.
Razumijete li?
One su obje kimnule glavama.
Nekoliko trenutaka kasnije dole su kui i Francesca je kratko zastala na pragu,
jednom rukom naslonjena na zid do vrata, brzo razmiljajui.

ALFONSO je ostao stajati miran dok mu je Francesca dodavala pismo i govorila: Bit e

spremno sutra naveer, nakon sumraka. Kae da si zasigurno svjestan potrebe za

diskrecijom. Kae da... djeluje za par trenutaka.
Glas joj je bio bezizraajan, ali je drhtala i Alfonso je znao da je shvatila to lei
iza narudbe koju je upravo obavila.
Ja u to preuzeti za tebe, rekla je. Promatrao ju je dok se njegova prekrasna
kurva naizgled borila sama sa sobom trebalo joj je nekoliko sekunda da izgovori
te rijei, a zatim je utonula u tiinu poput kamenia baenog u bunar. I hou li...
hoe li mi se opet vratiti... kao nekad, kad sve ovo bude... gotovo?
Nesposoban govoriti, Alfonso je u dugom, isprekidanom dahu ispustio zrak iz
plua. Kimnuo je glavom. Nakon... nakon to ovo zavri, provest u no u villetti,
uspio je izgovoriti. Glas mu se uinio upljim i dalekim, kao da do njega dolazi
negdje sa suprotnog kraja tunela. Moda e mi se htjeti pridruiti. Ne planiram se
vratiti sve do sljedeeg popodneva.
Francesca je bez rijei sporo kimnula glavom.
Tada sutra iza ponoi budi pred glavnim pominim mostom, Francesca.
Prela je prostoriju do mjesta na kojem je on stajao. Nagnuvi glavu ustranu,
eznutljivo ga je poljubila u usta, preavi jezikom uokolo njegovoga. On ju je
obgrlio rukama, ali ona je ustuknula. Usne su joj bile mokre.
Ne, rekla je. Ne dok su djevojke ovdje. Morat e priekati do sutra naveer.
Ne rekavi vie nita, okrenula se od njega i uspela uza stube.

205

Mnogo godina prije, prijatelj koji je proputovao beduinske zemlje opisao je

Alfonsu no koju je jednom proveo usred pjeane oluje. Njegov iv opis
neumoljivog urlanja pijeska, demonskog zavijanja vjetra i divljeg, probadajueg bola
zrnaca na koi i oima toga se trena Alfonsu uinio jedinom stvari koju bi se
priblino moglo usporediti s nemirom koji ga je brzo gurao prema rubu provalije.
Uas zbog onoga to je upravo pokrenuo, bolna udnja za pohotnim mirom te
sjenovite odaje u njegovu umu, novi ubod udnje za njegovom kurvom i uasna,
sputavajua svijest o sramotnim ponienjima njegova unitenog braka. Protrljao je
oi i prstima obuhvatio glavu, dnom dlanova snano pritiui one duplje dok mu
je sve to divljalo glavom.
Zatim se sve primirilo i ugledao je ivu sliku stvorenja koje je doveo iz
Cafaggiola. Jo uvijek ju je elio vie od iega u ivotu bolovao je od te elje za
njom jo od onog sramotnog neuspjeha u prvoj branoj noi. Nju se mora unititi
donio je odluku. Ako eli da vojvodstvo preivi, nije imao izbora. Ali morao ju je i
izbiti sebi iz glave. togod Lucrezia bila, togod ona uinila, kakvu god opasnost
predstavljala, bio je svjestan imperativa da tu prikazu, ako eli biti u stanju ikad
ikad posve je prognati iz svoje glave, posjeduje u cijelosti samo jednom prije
nego je uniti. Sada je, s kljuem vrsto stisnutim u ruci, vjerovao da napokon
zna kako to postii.
Alfonso je svoje pismo zguvao u loptu i bacio ga u ognjite. Debeo plamiak je
oblizao loptu, a zatim je ugao. Papir se izvio, tamnei, gorei i raspadajui se.

206

32

A,

H HVALA

BOGU to si ovdje! Catelina se uklonila ustranu da propusti Franeescu

unutra. Catelina je primijetila kako pogledava prema stubama. Giorgio nije mogao
pronai dojilju, rekla je. Morao se vratiti natrag u dvorac, a ja sam bebi upravo
dala neto kozjeg mlijeka. Jadniak, prestao je plakati, prvi put nakon toliko sati.
Zastala je. Je li ljekarnik rekao doi?
Tek sad je paljivije pogledala Francescu i ostala zateena izrazom njezina lica.
to? to je? to nije u redu, Francesca? to ti je rekao?
Francesca je oklijevala. ao mi je, nisam ga pitala jer... jer...
Molim te to je?
Djevojke... rekle su mi da si neko radila gore u Castellu...
Catelina se namrtila. Ima li kakve veze ako jesam?
Ne, naravno, ali o Boe, moram znati je li istina da si radila za
vojvotkinju?
Zato to pita?
Francesca je nekoliko dugih sekunda zurila u nju, prije nego je poela govoriti.
Catelina je sluala, i svaka rije koju je ula budila joj je novu ledenu jezu na tjemenu.
Ne razumijem, rekla je. Zalo ti? Zato bi signore od tebe traio da za njega
prenese poruku? Otkud te toliko dobro poznaje da ti povjerava...?
Francesca je porumenjela.
Tko si ti zapravo? polako je rekla Catelina, shvaajui da joj nikad prije nije
palo na um to se zapitati.
Nije li oito?
Catelina je pomislila na blizanke i onaj osjeaj da ih odnekud poznaje odjednom
je imao smisla. Ti... i on?
Francesca je kimnula glavom.
Otkad?
Gotovo devet godina.
I te djevojice, jesu li...
Ponovo kimanje glavom.
O Boe, jadna moja gospoda. Ali... Catelinu je odjednom obuzeo bijes. Ali, ne
razumijem. Ako ste ti i on... pa, zato mi onda ovo govori? Zato ti je uope stalo?
Zasigurno je on taj kome si odana. to je ona tebi?
Zato mi je stalo? uzvratila je promuklim glasom Francesca. O Boe, da si ti
vidjela kako promilja tu odvratnu stvar s takvom krajnjom bezdunou nikad ti
ne bi na pamet palo pitati zato! Zastala je, a zatim rekla: On vie nije ovjek kojeg
sam tako dugo poznavala. Ne znam to se dogodilo, ali... bojim se da gubi razum.

207

Catelina joj je vidjela suze u oima, i vjerovala joj.

Francesca je rekla: Vojvotkinju treba upozoriti. Ja sama ne mogu u Castello, ali
ujem da tvoj Giorgio radi ondje i...
Bilo je oito. Da. Moramo mu rei. On o tome moe obavijestiti Jacoma. A
Jacomo e je izvesti odande.
Odjednom se odozgo zauo estok pla djeteta.
Francesca je bacila pogled na stube. Ti mora ostati ovdje. Blizanke mogu
prenijeti poruku. Kad otiu, ja u poi potraiti pomo za tu bebu. Ima li papira i
olovku?
Da, ali poruku e morati ti napisati. Bojim se da ja to ne znam.

GIORGIO je vidio kako mu dvije susjedine keri domahuju s ulaza u dvorac.

Nasmijeio se i odmahnuo im na pozdrav. Jedna od njih ga je rukom pozvala blie i

on se preko dvorita zaputio k njima.
Kakvo je iznenaenje vidjeti vas dvije ovdje, rekao je, kleknuvi pred njih.
Imamo poruku za vas.
Jedna od njih je uvukla ruku u ovratnik svoga prsluka i izvukla komadi
zguvanog papira. Smijeei se, Giorgio ga je uzeo od nje i proitao, oekujui neto
nesuvislo, ali od onoga to je proitao osmijeh mu je izblijedio i jeza mu se spustila
niz kraljenicu. Odjednom je osjetio muninu.
Hvala vam, djevojke, rekao je, pokuavajui skriti zabrinutost. A sada je bolje
da se brzo vratite kui. Recite Catelini i svojoj mami da da u uiniti sve to mogu.
Hoete li to uiniti?
One su kimnule glavama i otrale natrag prema gradu, opet se drei za ruke,
pogledavajui preko ramena i usput domahujui Giorgiu.

GIOVANNI je podignuo pogled s novih Brezzinih potkova koje je upravo pregledavao

i primijetio dvije lijepe djevojice kako naputaju prostor staja. Giorgiu je lice bilo
blijedo ba kao da ga je netko upravo udario. Giovanni je potapao svoju kobilu i
preao dvorite. to je, amico?
Moram poi... moram pronai... Giorgio se inio potpuno rastresenim i
nesvjesnim onoga to je govorio ili inio. togod pisalo u toj poruci, oito ga je
zaprepastilo, pomislio je Giovanni, sada ve vie zabrinut nego radoznao. to se
dogodilo, Giorgio? rekao je.
Giorgio je sada ve vidljivo drhtao. Signore, moram vam rei ona je vaa
roakinja. Odjednom, Giovanni vie nije bio zabrinut, bio je prestraen. to je na
stvari? Brzo reci mi! Srce mu je snano tuklo dok je promatrao Giorgiovo bijelo,

208

zabrinuto lice. Uzeo je poruku koju mu je Giorgio pruio i proitao je. O Boe!
rekao je. Moram je izvui odavde odmah.
Ne. Ne moete. Prije svega, ona je vani, sa svojim uiteljem jahanja, i ja ne znam
kamo su otili. Signore je rekao da e se nai s njome ovdje za sat ili dva i ako
posumnja da ita znamo o ovome, siguran sam da ga nita nee moi zaustavili dok
nas sve ne uutka.
Duga, muna stanka.
Moramo rei Jacomu, rekao je Giovanni, vie za sebe nego se obraajui
Giorgiu. Nemam ti vremena objanjavati, ali vjeruj mi, on mora znati.
Ja idem natrag do nae kue, rekao je Giorgio i pojasnio Giovanniu kako je
moe pronai. Dovedite toga Jacoma odmah onamo.
Giovanni se zaputio u Castello, trudei se prikriti urbu. Pronaao je Jacoma na
odmoritu iznad predvorja kako sam radi na portretu. Giovanni je tek usput
primijetio kakvu je zaudnu slinost postigao u tako malo vremena glava i vei
dio tijela su ve bili gotovi i sad je kleao pred drugom rukom. Prva, u kojoj je
stiskala djelomino oguljen ipak, takoer je bila dovrena.
Jacomo je osjetio njegovu prisutnost i okrenuo se, upitno se iz kleeeg poloaja
zagledavi u njega.
Mogu li govoriti s vama hitno? promrmljao je Giovanni.
Jacomo se bez rijei uspravio, odloio kist i poao za njim.
Giovanni mu je sve ispriao.
Poi u odmah po nju, rekao je Jacomo. Lice mu je bilo zabrinuto i blijedo, ali
glas mu je bio odluan.
Ne, ne moete. Ona nije ovdje. Izila je na jahanje i on e biti tamo kad se vrati,
rekao je Giorgio. Neemo imati izgleda izvui je neprimijeeni. Poite sa mnom do
Giorgia i tamo moemo smisliti postoji li ikakav nain da je odvedemo odavde, a da
Il Duca ne dozna da ste otili.

KAD SU Jacomo i Giovanni uli u malu kuicu, dijete je jo plakalo. Bio je to tanak,

oajan glasi, jedini zvuk koji se u kui uo; zvuao je poput krika krajnjeg beznaa i
Jacomu su u glavi poela tui uspaniena, leprava krila.
Osvrnuo se oko sebe. Giorgio je stajao u sjeni, naslonjen na suprotni zid
prostorije, pogrbljenih ramena, ruku prekrienih na grudima, izduljenog i ukoenog
lica, lupkajui jednom nogom po podu. Za malim stolom nasred prostorije sjedile su
tri osobe koje Jacomo nikad prije nije vidio: izvanredno lijepa ena sa zelenkastom
modricom pod jednim okom i, sa svake joj strane, dvije posve jednake djevojice.
Giorgio se odmaknuo od zida. Signori, ovo je signora Felizzi, rekao je,
pokazujui na enu za stolom. Jacomo i Giovanni su joj kimnuli glavama. Djevojice
su se jo blie stisnule uz svoju majku.

209

Na stubama se pojavila Catelina, sa sada usnulim djetetom u naruju. Na

Jacomovo iznenaenje, slijedio ju je stariji ovjek gotovo elave glave i bujnih bijelih
obrva: Alessandro Giglio, ljekarnik. Catelina je izgledala iscrpljeno, pomislio je
Jacomo, blijedog lica umrljanog suzama. Drei dijete na grudima, oprezno se
spustila niza strme stube; signora Felizzi je rukom dala znak svojoj djeci da ustanu
kako bi Catelina mogla sjesti.
Alessandro je siao za Catelinom, tuno odmahujui glavom. I sam se spustivi
na drugu upranjenu stolicu, pomilovao je kvrgavom rukom djetetu glavu.
Francesca, rekao je Giorgio i svi su se okrenuli prema njemu. Francesca, reci
gospodi ono to si rekla meni.
Jacomo je promatrao kako lijepa signora Felizzi kima glavom Giorgiu, a zatim
prelazi pogledom od Cateline, preko njega, do Giovannia. Trenutak je oklijevala, pa
tihim glasom rekla: Vojvoda je od ljekarnika u Via Fondobanchettu naruio da mu
naini... pripravak kojim, mislim, namjerava... rijeiti problem s kojim se vie ne
moe nositi. Dugo je i polako udahnula. Nemam za to dokaza, ali vjerujem da
namjerava otrovati vojvotkinju. Naruio je boicu La Cantarelle. Ja... trebam je za njega
preuzeti sutra naveer, nakon zalaska sunca.
Od njezinih rijei Jacomo je ostao bez daha. Ona nije s ovoga svijeta, pomislio je,
ve neka prelijepa vraara iz kraljevstva onkraj Stiksa. Zapravo nije imao pojma tko
je ona, ili zbog ega bi obavljala ovakve zadae za vojvodu, ali mogao je vidjeti da
govori iskreno i otkrio da nije u stanju skinuti pogleda s njezina lica.
Giovanni je rekao: Ali, to moemo uiniti? Kako ga moemo sprijeiti? Ne
moemo samo sjediti ovdje i dopustiti da se to dogodi.
Napeta tiina je ispunila prostoriju.
Nitko nije nita govorio.
A tada se oglasila Catelina, pogledavajui Alessandra: Neto moemo uiniti.
Signor Giglio mi je to upravo predloio. Rekao je da bi to trebalo djelovati. Kaite im,
signore.
Stari ljekarnik je tihim glasom prekinuo tiinu.
Dobri Boe svi emo otii u pakao! promuklim je glasom rekao Giorgio.
Catelina je prigrlila dijete vre sebi i rekla: Ali sad kad je to jadno stvorenje
mrtvo...
Lina to dijete je siroe manje od pola sata. Djevojka se jo nije ni ohladila!
Catelina je rekla: Znam da zvui uasno, ali to nam je jedina ansa da izvuemo
moju gospou bez signoreova znanja. Mislim da je to jedini nain.

FRANCESCA, Jacomo, Giovanni i Alessandro Giglio u tiini su brzo hodali ulicama

Ferrare. Zastali su na raskriju cesta gdje su se trebali rastati.

210

Jacomo, trebam li rei Crezzi to e se dogoditi? tiho je upitao Giovanni.

Ne. Prestrait e se. Ako vojvoda primijeti njezin strah, to bi ga moglo upozoriti
na ono to smjeramo. Ako elimo uspjeti i izvui je, on mora bezuvjetno vjerovati da
mu je plan uspio.
Giovanni je opsovao. Izgledao je veoma mlado i prestraeno, pomislila je
Francesca. Ali to ako mu plan uistinu uspije? rekao je.
Uinit u sve da se osiguramo kako se to ne bi dogodilo, signore, rekao je
Alessandro. Ali moram pouriti puno toga treba pripraviti.
Francesca je poloila ruku na Giovannievu. Moramo vjerovati Alessandru. On
svoj posao zna bolje od bilo koga drugoga. A vojvotkinja je u svakom sluaju sigurna
sve do sutra naveer.
Giovanni je kimnuo glavom i dlanom obrisao oi, diui kratkim dahom na
irom otvorena usta, kao da je trao. Zatim je, glasom dubokim od tjeskobe, rekao:
Prokletstvo, to jednostavno mora uspjeti. Okrenuvi se prema Castellu, dao se u
trk.
Ostalih troje su se brzim korakom zaputili prema rijeci, Alessandro i Francesca
gotovo posrui kako bi pratili Jacomove duge korake.

CATELINA je njeno spustila dijete na janjeu kou u drvenom sanduku i briljivo

zataknula pokriva oko njega. Tako vrsto uukan, sada je spavao, trbuia barem
dijelom ispunjenog kozjim mlijekom kojim ga je tako mukotrpno nahranila vlastitim
prstima, kap po kap. Kratko ga je promatrala, do boli dirnuta njegovom siunou,
a zatim pogledom prela na mali lik to je leao na krevetu. Mrtva djevojka je bila
sitna i blijeda, gotovo netjelesna, i izgledala je nepodnoljivo krhko, poput s cvijeta
otpale ozlijeene latice, tuno je pomislila Catelina.
Tako mi je ao, Chiara, rekla je spustivi se na rub kreveta i blago joj uklonivi
crnu kosu s votano bijelog lica. Toliko si se namuila donijeti svoga djeaia na
svijet. Nepoteno je to se ovo moralo dogoditi. Tako mi je uasno ao to ti nisam
mogla bolje pomoi. A pokuala sam. I signor Giglio je pokuao. Ako te je itko
mogao spasiti, mislim da je on bio taj. Ipak, zasluila si bolje od ovoga. Skrbit u o
njemu, obeavam ti, kako najbolje budem mogla. Nazvat u ga Paolo, jer to znai
>mali<. On je tako siuan...
Dijete je mrcnulo i zajealo. Catelina se nagnula nad njim i poloila mu ruku na
trbuh. Nadam se da nisi previe uasnut onim to smo planirali, nastavila je.
Znam da sve to zvui tako grozno, ali... ali mislim da je to jedini nain da spasimo
moju gospou, zato molim te oprosti nam.

211

33

povratka s jahanja oajniki eljela pronai Jacomma, premda je

znala da bi to bilo glupo initi, ali to se napokon pokazalo i nemoguim: Alfonso ih
je ekao ve u dvoritu. To je samo po sebi bilo neobino, pomislila je. Rijetko je
odluivao za dana provoditi vrijeme s njome. A bilo je tu i neto vie: neto
zbunjujue u njegovu ponaanju. Ve je tjednima bio nekako dalek i opsjednut
mranim mislima, pomislila je, i ve se bila naviknula na licu mu vidjeti izraz
udljive sjete ali sada, shvatila je, bilo je tu i novog nemira: ive, neumorne
energije. Nasmijeio joj se, pruajui ruku da joj pomogne spustiti se iz sedla,
premda u tom osmijehu nije vidjela njenosti; sive su mu oi blistale, a iz njih je
vrebalo neto nalik gladi, grozniavoj elji za za neim to nije mogla odrediti.
UCREZIA JE NAKON

Jesi li uivala u jahanju, Lucrezia?

Natjerala se na osmijeh. Da, hvala ti, premda e ti signor Bracciante rei da sam
jo daleko od toga da postanem pravom jahaicom.
Vjeno utljiv uitelj jahanja nije nita rekao, a Alfonso se nije trudio navesti ga
na razgovor. Nije skidao pogleda s Lucrezie. Osjetila je kako joj se utroba komea pri
pomisli na prirodu njegovih namjera. Nakon one grozne noi ponadala se da vie
nee biti prisiljena suoavati se s Alfonsom prije svoga bijega s Jacomom i, tovie,
sebe je zaticala kako broji sate gotovo minute do trenutka kad e ona i slikar
moi napustiti Castello. Kako se bliio utorak, a Allonso se neko vrijeme drao
podalje od nje, sve do ovog asa je mislila da e imati sree. Ali kao da se, vidjevi je,
i Alfonso prisjetio one noi: s munim osjeajem neizbjenosti, Lucrezia je
promatrala kako joj pogledom prilazi po usnama, a odatle do njenih grudi i opet
natrag do lica.
Doi, Lucrezia, tada je rekao Alfonso, ne obraajui pozornost na signora
Bracciantea. Pomislio sam da bismo mogli zaigrati jednu igru dame. Posegnuo je za
Lucreziinom rukom i brzo je dohvatio, okrenuo se i kroz sjeverna vrata iz dvorita
zaputio u Castello, takvom brzinom da je Lucrezia morala gotovo trati kako bi
odrala korak s njime. Crni je vujak vrsto stisnute eljusti trao par koraka iza njih.
Ve neko vrijeme to nismo igrali, zar ne?
Nismo, rekla je Lucrezia.
Zna li kako je zovu u Francuskoj, sad kad su se pravila izmijenila? rekao je
Alfonso, opet joj promatrajui usne.
Ne, rekla je Lucrezia.
Jeu Force. Jer sada, za razliku od prije, ako moe poraziti protivnika, tada to i
mora uiniti. Mnogo uzbudljivije, ne slae li se?
Takvo pravilo uistinu ne ostavlja mnogo prostora za samilost, natuknula je
Lucrezia, a Alfonso se nasmijao.
U ovoj igri niti nema mjesta samilosti, Lucrezia. Nemilosrdna odlunost da se
rijei svega to ti stoji na putu, i odvanost odigravanja poteza koje bi drugi mogli

212

shvatiti kao nesmotrene, s ciljem postizanja konanog uspjeha to je ono to e ti u

igri donijeti pobjedu.
Nekoliko metara pred njima snano su udarila vrata i Lucrezia je okrenula
glavu.
Bio je to Jacomo.
Naslijepo je unatrag iao hodnikom, pognut pod teretom tekog paravana koji je
koristio kako bi skrio zavrni dio freske. Alfonso je zastao, sprijeen nastaviti dalje
jer su mu Jacomo i njegov teret preprijeili put. Lucrezia je zurila u svoga slikara.
Nije ga vidjela od poziranja prethodnog dana, kad je Alfonso onako odjurio,
izgledajui onako zastraujue gnjevan. Jo uvijek nije imala pojma je li ili nije
primijetio kako je Jacomo promatra ali mogla je samo pretpostaviti da jest;
vrijeme je nakon toga provodila oajniki elei potraiti Jacoma, ali ne usuujui se
privlaiti pozornost na njega.
Sada je ipak u glavi opet ula rijei koje je Alfonso upravo bio izgovorio i na um
joj je pala uistinu zastraujua pomisao. Je li njezin suprug juer, svjedoei onom
neoborivom dokazu, iz toga izveo neke zakljuke i odluio ukloniti svoga
protivnika? Je li zato bio ovako uzbuen, uope ne sliei sebi? Aj, dobri Boe!
Poeljela je upozoriti Jacoma osjetila je rijei koje su bile spremne iz nje provaliti:
budi cijelo vrijeme uz veleasnog brata. Zaboga, ne idi nikuda sam. On ti eli nauditi. Kloni ga se! Ali
ovdje, u Alfonsovoj prisutnosti, mogla je samo stajati u strahu i ne rei nita.
Vidjela je i da su Jacomu oi irom otvorene od brige. Bio je smrtno blijed.
Ja... ao mi je, signore, promucao je, svim se silama trudei skloniti paravan
kako bi oni mogli proi. Odmah u ovo ukloniti.
Ah, zaboga, djeae, prasnuo je Alfonso, samo mi se mii s puta.
Jacomo je uspio odvui paravan na jednu stranu hodnika i Alfonso je proao
pored njega. Obuzdavajui suze, Lucrezia ga je u prolasku brzo pogledala, ruke jo
uvijek vrsto stisnute u Alfonsovoj. Ovo je bilo nepodnoljivo. Urlik udnje joj je
bujao u grudima i jedva se obuzdavala istrgnuti prste iz ruke svoga mua i otrati
natrag do mjesta na kojem je Jacomo stajao i zurio za njima.
Nije li to bio Pandolfov mladi pomonik? razdraljivo je rekao Alfonso dok su
nastavljali dalje.
Mislim da jest, rekla je Lucrezia.
ini se da ta velika mrlja na njegovu licu ukazuje na izvjestan nedostatak
inteligencije momak je pravi idiot.
Lucrezia nije rekla nita.
Pandolf kae da je darovit slikar darovit slikar? Moram rei da mi je teko
povjerovati mu. ini mi se krajnje neizvjesnim da takav neartikulirani seljak moe
imati ikakvih visokih estetskih osjeaja. Bez dvojbe, Pandolf preuveliava vjetinu
svoga podreenoga zbog nekakvih krivih osjeaja franjevakog milosra.
Lucrezii je lice gorjelo. Ako je to bilo iskreno miljenje, tada njezini strahovi nisu
imali osnove, Alfonso nije nita primijetio i nije pomiljao nauditi Jacomu. Ali,

213

pomislila je, to ako je to njegova zajedljiva zamisao najboljeg naina koji je mogao
smisliti za bolnu osvetu?
Moda je poelio pred njom omalovaiti Jacoma kako bi nju samu ponizio zbog
njezina po njegovu miljenju loeg izbora ljubavnika, prije nego ga uniti. Ali
prije nego je dospjela ita dalje smisliti o toj zagonetki, stigli su do sobe za igru i
Alfonso je otvorio vrata da je u nju propusti. Ulazei, vidjela je da je ve postavio
damu. Male okrugle figure ve su bile namjetene na crvenobijeloj ahovnici, a sa
svake strane stola se nalazila po jedna stolica.
Uskovitlanih misli, Lucrezia se osvrnula po igraonici. Iza igre Dame, i stol za
biliardo je bio spreman za igru, s nekoliko loptica neuredno ratrkanih po tkaninom
obloenoj povrini. Uza zid su bile naslonjene dvije lutnje, gomila teniskih reketa je
leala na podu pod prozorom, a na drugom, veem stolu leao je vei broj kocaka,
komplet aha i ploa za zaru. Raznobojni etverokuti, krugovi i zvijezde leali su na
gomili u otvorenoj izrezbarenoj kutiji od bjelokosti. Na zidovima je visio vei broj
tapiserija koje su prikazivale razliite sportove, dok se nekoliko blistavo obojenih
maski comedie dell'arte, opremljenih vrpcama i ureenih ljokicama, na zidu cerilo s
nosaa koji su, pomislila je Lucrezia, veoma podsjeali na vjeala. Neko je uivala
provoditi vrijeme u ovoj prostoriji, ali danas ta ivahna vedrina kao da se namjerno
izrugivala njezinoj tjeskobi.
Alfonsov glas joj je odjeknuo kroz uskomeane misli. Doi, Lucrezia, ti igra
bijelima. Ja u igrati crvenima i zapoeti igru. Upamti, kad te mogu uzeti, to u i
uiniti neu imati izbora. I, spustivi kaiprst na jednu od okruglih igraih
figura, gurnuo ju je popreno, s jednog crvenog kvadrata na sljedei.

HVALA TI, Alfonso, neto kasnije je rekla Lucrezia kad je on, na svoje oduevljenje i
njezino olakanje, s prilinom lakoom dobio partiju. Igra vjetije nego to u ja
ikad moi.
Moda, bio je njegov jedini odgovor.
Sada sam umorna. Trebala bih se vratiti u svoje odaje, rekla je Lucrezia.
Pa, tada u i ja poi s tobom. Moemo tamo i veerati.
Alfonso, Lucrezia i uvijek prisutni crni duh zaputili su se dvorcem do njezinih
odaja.
Zato? pitala je sebe Lucrezia. Zato? Zato? Zato? Zato je nakon svih tih
tjedana njezina izbjegavanja Alfonso sada elio glumiti predanog supruga? Neto se
promijenilo: znala je to. Neto se u njemu preokrenulo i to ju je uznemirivalo.
Osjetila se samom i ranjivom. Dok su se bliili njezinim odajama, donijela je odluku:
nije imala pojma to se krije iza promjene Alfonsova ponaanja ali, togod tomu bilo
razlogom, odluila je uiniti sve to bude od nje poelio koliko god je to moglo
uznemiriti ili joj biti odvratno. Jer, shvatila je, zadravanje Alfonsa zadovoljnim
sigurno mora biti najbolji nain da zatiti Jacoma. Napokon, preivjela je i ono

214

posljednje teko iskuenje. U najgorem sluaju, moe joj preostati jo nekoliko dana
istilita. To moe otrpjeti.
Ipak, u glavi joj je zavijao glas na koji se nije mogla ogluiti. Probadao joj je duu,
otar i tanak poput ice, brkajui joj misli: ne misli valjda da bi takvu zadau sam obavio,
zar ne? Moda eli, aptao je glas, da bude u svojim odajama, daleko od Jacoma, kako bi
neki podanik mogao izvriti njegove zapovijedi i rijeiti ga protivnika ak dok si mu ti u
naruju. Moda... dok ti ugaa Alfonsu, sigurna da inei to dri Jacoma na sigurnom,
negdje drugdje u dvorcu...
Crezzi!
Glas joj je razbio snatrenje. Zaula je korake u trku. Alfonso je usporio korak i
okrenuo se zajedno s njom. Ugledavi Giovannia, Lucrezia je zamalo uzviknula od
olakanja.
Trao je gore, usporivi kad je doao do njih. Signore, oprostite mi. Naklonio
se Alfonsu, a zatim se okrenuo Lucrezii. Crezzi, nisam te vidio od prekjuer.
Ne. Gdje si bio?
Pripremao sam se za povratak u Cafaggiolo, pored ostaloga. Odlazim za
nekoliko dana.
Ali, Vanni, nisam shvatila da odlazi tako uskoro. Trebao si poi na jahanje sa
mnom i signor Braccianteom...
Recite mi, signore, prekinuo ih je Alfonso, jeste li ovaj put uivali u svojem
boravku u Castellu? Je li vas se u pravoj mjeri dojmilo otkrivanje nae freske?
Naravno, gospodine, ja...
A portret?
Naravno, jo nije dovren, signore, ali obeavam da u teti i tetku ispriati
kakvu izvanrednu slinost Crezzi je fra Pandof Giovanni je brzo pogledao
Lucreziu ve uspio postii.
Alfonso se inio zadovoljnim. Zurei u Lucreziu, rekao je: Moete im rei kolika
je srea to to vam roakinja moe biti... uinjena besmrtnom... trajnim uresom
ugraenim u Castello...
Dok je Alfonso govorio, Giovanni se okrenuo Lucrezii i ona je na svoje
iznenaenje primijetila da su mu oi mrane i irom otvorene i da mu nad gornjom
usnom vise sitne kapljice znoja. inio se krajnje uznemirenim.
Jesi li... je li ti dobro, Vanni? upitala je Lucrezia, posegnuvi za njegovom
rukom.
On se nasmijeio i potvrdno kimnuo glavom, ali nju to nije uvjerilo. Njegov
nemir bio je prava slika odbojnog ozraja koje kao da je toga dana visjelo nad cijelim
dvorcem. Lucrezia je osjetila kao da se u graevini uspjelo stega osloboditi neko
neznano, prijetee bie, nekakva divlja verzija Folletta i sada na mekanim apama
tapkalo hodnicima Castella, stvorenje koje bi ih moglo svakoga asa zaskoiti,
zapjenjene gubice i spremno za napad.

215

eli li veerati s nama, Vanni? upitala je Lucrezia kad su se pribliili njezinim

odajama.
Ah, siguran sam da tvoj roak ima mnogo toga za obaviti, Lucrezia.
Nedvojbeno ne eli troiti to kratko vrijeme koliko e jo boraviti ovdje u Ferrari
zatoen u tvojim odajama, neprirodno srdano je rekao Alfonso, prije nego je
Giovanni dospio odgovoriti.
Ali Giovanni je rekao: Upravo suprotno, signore, s ushitom u provesti to je
vie mogue vremena uz Lucreziu prije nego budem morao otii.
Alfonso je jo uvijek drao Lucreziu za ruku i ona je sada mogla osjetiti kako mu
se prsti gre na Giovannieve rijei, koje su se ak i njoj uinile drskima.
Ne razumijete me, gospodine. Nisam elio biti tako izravan, ali kako ste me
doveli u poloaj da moram takav biti, duan sam vam pojasniti. elim sam veerati
sa svojom vojvotkinjom.
Giovanni se zarumenio. Oprostite mi, rekao je ali obraao se Lucrezii, prije
nego Alfonsu. Zatim se ovla naklonio, okrenuo i otiao.

DANJEG svjetla je ve gotovo bilo nestalo, a Lucrezia i Alfonso su zavrili s jelom.

Svijee u zidnim svijenjacima su ve bile upaljene, a u ognjitu je gorjela priguena

vatra, bacajui drhtave sjene preko rogoinom prekrivenog poda.
Lucrezia je poela osjeati muninu od pomisli na ono to e se uskoro od nje
oekivati jer Alfonso je jasno dao do znanja da mu neto jest na umu. Pogled mu je,
pomislila je Lucrezia, bio ispitivaki i gladan jo od trenutka kad joj je nekoliko sati
prije pomogao sii s konja. Visoko u grlu je osjeala grudu strave, iekujui njegove
prve elje. Zato je ostala potpuno zateena kad je ustao sa stolice i rekao: Izgleda
umorno, Lucrezia. Povui u se u svoje odaje i pustiti te da spava. Zastao je. Ipak,
jedva ekam sutranji dan.
Jedino joj preavi prstima uzdu jedne ruke i vrsto je na tren uhvativi za
rame, Alfonso ju je napustio.
Sjedila je zagledana u eravicu, bolno obuzeta strahom za Jacomovu sigurnost,
ali nije se usuivala naputati sobu. San joj se inio nemoguim i, nakon to je pola
na poinak, leala je budna jo satima, zagledana u nebo kroz zastorima nezaklonjen
prozor.

MORALA je na kraju ipak usnuti, premda je znala da je vidjela raanje zore. inilo se
da su joj se tek koji asak kasnije oi naglo otvorile, nakon to ju je iznenadno
probudila neka uznemirujua misao. Izvana je dopiralo bljetavo svjetlo, a sunce je
ve bilo visoko na nebu. Morali su protei sati. Svakog je spokoja nestalo i hladan
teret strave ju je opet pritisnuo. Jedva je mogla podnijeti i pomisao na to to se moglo
dogoditi dok je ona spavala.

216

Svukla je sa sebe spavaicu i odjenula istu potkoulju koju je nosila i prethodnog

dana. Podignuvi poklopac obojene krinje takvom estinom da je glasno udario o
zid, epala je iz njega plavi prsluk i haljinu. Prsti su joj toliko drhtali da joj je haljina
dvaput zamalo ispala iz ruku dok ju je pokuala vezati, ali je tek ugrubo pritegnula
vrpce prsluka i gurnula ruke u ve vezane rukave, borei se da je prebaci preko
glave rukama koje su joj se inile poput praznih rukavica.
U susjednoj se sobi neko pokrenuo. Zaulo se kucanje na vratima i unutra je ula
jedna od njezinih slukinja. Djevojci su se oi rairile kad je vidjela kako joj se
gospodarica bori s odjeom. Moja damo
Ja... ja... ovaj... Lucrezia nije mogla smisliti to bi rekla.
Mogu li vam pomoi, signora? rekla je mlada ena. Bila je niska i tamnoputa i
Lucrezia se nije mogla sjetiti je li djevojku ikad prije vidjela. Nakon Catelinina
odlaska, njezine su joj se slukinje inile nevanima i nezanimljivima i rijetko je s
njima razgovarala vie nego je to uljudba zahtijevala.
Hvala vam, rekla je sada. Moete li mi pomoi ovo zavezati? Okrenula joj je
lea, pokazujui joj loe vezane vrpce prsluka. Brzim, vjetim prstima djevojka ga je
ispravila i stegnula; kad joj je prsluk snano pritisnuo grudi, Lucrezia je mogla
osjetiti kako joj srce estoko tue i upitala se je li djevojka mogla primijetiti kako
drhti cijelim tijelom.
Trudei se zadrati pribran glas, rekla je: Spavala sam dulje nego sam
namjeravala. Poi u do krovnog vrta i uivati u suncu. Tim je putem morala proi
kroz predvorje.
Da, moja damo.
Lucrezia je mogla osjetiti djevojin pogled na sebi dok je naputala odaje. Bijesna
na sebe zato je osjetila potrebu njoj objanjavati svoje postupke? pola je niz
hodnik to je sporije mogla, ali im je zala za ugao, dala se u posrui trk. Na rubu
pada, skuta haljine u rukama, preskakala je po dvije stube odjednom, poskliznuvi
se dok je otro skretala na uglu iza kojega se nastavljao dugaak hodnik. Ramenom
je udarila u zid i zateturala. Natjeravi sebe opet na hod, nastavila je to se bre
usuivala prema mjestu gdje e, molila se za to, Jacomo raditi na portretu.
Kad je Lucrezia istupila iz polutame hodnika, svjetlo u predvorju ju je naas
zbunilo i cijelu sekundu nije nita vidjela. A zatim je gore na odmoritu ugledala
njega. Par koraka od veleasnog brata, kleao je najednom koljenju, obrva
namrtenih od usredotoenosti, s jednim kistom u ruci i drugim meu zubima.
Lucrezia je ispustila prigueni uzdah olakanja i stupila natrag u sjene. Nije se
usuivala dopustiti Jacomu da je vidi kad bi joj se sada nasmijeio, bila je sigurna
da bi zaplakala.
Nekoliko trenutaka u krovnom vrtu dovoljno e je primiriti, pomislila je, da se
moe vratiti u predvorje bez straha da bi se mogla izdati pred fra Pandolfom.
Morala je pronai nain da razgovara s Jacomom.
Morali su jo danas napustiti Castello.

217

Ve pri ulasku u krovni vrt osjetila je sunevu toplinu na crvenim opekama.

Preavi sa svih strana zatvoren etverokut, poloila je ruke na zid i pogledala kroz
jedan od siunih prozora dolje na ulicu. U kutovima oiju su joj bujale suze i kroz
njihovu izmaglicu inilo joj se da ljudi dolje kao da veselo pleu, odlazei za svojim
neznanim poslovima.
Lucrezia je nekoliko minuta stajala tako nepokretna, glave naslonjene na ruku,
ekajui da joj se ubrzano bilo napokon smiri. A zatim se, polako udahnuvi,
okrenula, odluna vratiti se u predvorje i Jacomu. Ipak, nije uinila vie od koraka
kad je zaula neije korake.
Alfonso je istupio na svjetlo, zaklanjajui rukom oi.
Lucrezia je osjetila kako joj se jecaj nakuplja u grlu.
Dobro! rekao je Alfonso. Ovdje si. Tvoja je slukinja rekla da e biti tu. Juer
si sama priznala da jo nisi dovoljno vjeta u sedlu, Lucrezia. Jutros u te ja odvesti
na jahanje.
inilo se kao da joj pritom uope ne ostavlja mogunost izbora, a oito nije
primijetio ni suze u njezinim oima niti nervozu koja ju je obuzimala. Uzvratila mu
je pogled, ali nije nita rekla.
Alfonso ju je uzeo za ruku i krenuo natrag prema stubama. Morat e se
preodjenuti. Moemo sada poi do tvojih odaja, da se moe pripremiti za jahanje.
Moda bi trebala i togod pojesti prije nego pode moda se zadrimo neko
vrijeme.
Vratili su se do Lucreziinih odaja ne proavi predvorjem.

LUCREZIA je nekako izdrala taj dan. Do zalaska sunca je bila posve iscrpljena.

Alfonso je bio uz nju jo od jutra, jo uvijek neobino energian i iv. inilo se kao da
ga je posve obuzela titrava, grozniava ivost, pomislila je, posve razliita od
njegova uobiajenog dostojanstvenog dranja.
Sati su pretjecali u izmaglici tjeskobe i umora. Lucreziu su od nedostatka sna
pekle oi i nije imala teka za jela koja je Alfonso pripravio za njih dvoje. Jo uvijek
nije shvaala. Nikad u dvije godina njihova braka nije bio tako brian inilo se da
nikad ne brine previe o njezinim svakodnevnim aktivnostima. Kao da je onoga
njegovog gnjeva od prije dva dana posve nestalo. Lucrezia je pretpostavila da bi neki
promatra sa strane mogao rei kako se njezin mu ponaa besprijekorno, ali ona je
jo uvijek osjeala isti duboki nemir.
Dan se bliio kraju; dnevno je svjetlo poelo gasnuti i na zalasku sunca posvud
po Castellu su upaljene svijee i baklje.
Moram obaviti kratki posjet, Lucrezia, rekao je Alfonso nedugo nakon to je
velika crvena lopta potonula iza gradskih krovova. Vratit u se malo kasnije.
Dok je Alfonso uzimao svijeu i naputao sobu, Lucrezia od snanog udaranja
srca u grlu nije mogla izgovoriti ni rijei. Goli strah za Jacomovu sigurnost vritao joj

218

je u glavi, pa ipak se nije usuivala upozoriti ga, ne znajui koliko e Alfonso biti
odsutan, uasnuta mogunou da bi, ukoliko su njezine pretpostavke pogrene,
nenamjerno mogla privui panju na svoga ljubavnika i izazvati Jacomovu propast
samim pokuajem da mu pomogne.
Besciljno je lutala sobama, gotovo cijeli sat etala iz spavaonice u radnu sobu i
natrag, diui isprekidanim, uzbuenim dahom i lomei prste kao da ih uistinu ima
namjeru slomiti. Ipak, unato svom uasu, napokon ju je svladao umor i odluila se
razodjenuti. Odluivi radije ne pozvati neku od svojih dama, raskopala je i skinula
svoj nakit, a zatim uspjela razvezati prsluk. Svukla ga je, razvezala svoje haljine i
istupila iz gomile teke tkanine. Zatim je svukla potkoulju, navukla preko glave
spavaicu i drhtavim prstima rasplela pletenice i raspustila kosu.
Osjeajui muninu, sjela je na rub kreveta ali je gotovo istoga trena opet ustala,
zauvi korake i grebanje pseih apa.
Vrata su se uz tihu kripu otvorila, zagrebavi lagano preko poda, na njima se
pojavio Alfonso.
U rukama je nosio bocu vina i dva srebrna pehara.

219

34

VUKOVI

s ULICE probili su se izvana u prizemnu prostoriju dok je Catelina

premjetala dijete u svojem naruju, otvarala ulazna vrata i sklanjala se ustranu.

Giorgio je udobnije namjestio Chiarino tijelo u naruju. Umotana u pokriva,
izgledala je smirena i blijeda, a glava joj je poivala na njegovim irokim prsima kao
da spava.
Zbilja je moe nositi cijelim tim putem, Giorgio?
Ona gotovo niti ne tei nita, jadnica.
Jacomo i Giovanni e te ekati kod stranjeg pokretnog mosta, rekli su.
Francesca je ustala. Ja u poi s tobom, Giorgio, rekla je. Blizanke su sjedile na
klupicama uz vatru, irom otvorenih oiju opinjeno zurei u Giorgia i njegov teret.
Meu njima je leala koza mljekarica, nogu uredno podvijenih pod tijelo i oiju
sklopljenih pred toplinom eravice. Bella, Beata, sluajte, rekla je Francesca. Vi
ostanite ovdje s Catelinom i bebom. Moda se neu moi vratiti do jutra.
Djeca su kimnula glavama.
Hvala ti, rekla je Francesca Catelini. Vratit u se to prije budem mogla.
Catelina je usnama dotaknula djetetu glavu i kimnula glavom.

Giorgiovim strahovanjima, nitko nije obraao panju na malu skupinu koja

se uspinjala prema Castellu. Osjeao je ledeni teret mrtve djevojke u svojim rukama i
drhtao od pomisli na ono to ih eka.

UNATO

Santo cielo ne mogu vjerovati da ovo inim, rekao je, vie za sebe nego
obraajui se Francesci.
Francesca ga je uhvatila za ruku i on je spustio pogled na nju. Tea je nego to
sam oekivao, rekao je, podiui Chiarino tijelo vie na grudi.
Hoe li uspjeti?
Uskoro smo tamo.
Zaobili su proelje katedrale i ugledali etvrtastu masu Castella, crnu nasuprot
sve tamnijem nebu.
Francesca je pokazala prstom. Eno ih.
Dva lika su istupila iz sjena i zaputila im se ususret.

220

35

uao u njezinu spavaonicu, Lucrezia je bila odjevena u spavaicu,

kose oputene niz ramena. Oi su joj bile irom otvorene i inila se zabrinutom, ali
moda je, pomislio je, njihov posljednji noni sastanak tu osobitu reakciju inio na
neki nain predvidljivom.
AD JE ALFONSO

Promatrajui njezinu nervoznu tjeskobu, ostao je iznenaen vlastitom

smirenou jer se nakon donoenja odluke o okonanju agonije ovog mranog braka
osjeao punijim ivotom i energijom vie nego ikad od Lucreziina dolaska u
Castello. Nemirnog i razdraljivog tijekom cijela posljednja dva dana, sada ga je
zaprepastila spoznaja da, nakon svega to je prolo, u drutvu svoje ene osjea
nekakvo izopaeno uivanje. Ona je, nasuprot tome, bila krotka i utljiva, premda je
iz nekog razloga taj mir jedino jo vie podjarivao njegovu ivahnost. Ipak, Alfonso
je spoznao da se sad, kad je taj as napokon doao sad kad je uistinu, fiziki, u
rukama drao sredstvo za potpun i nepovratan zavretak njegov unutarnji nemir
primirio. Suoio se sa svojom vojvotkinjom s dotad neiskuanom smirenou.
Spustio je bocu i pehare na stol do kreveta, a tada se naslonio na izrezbareni stup
baldahina, ne skidajui pogleda s Lucrezie. Ona nije rekla ni rijei, ali nije odvraala
pogled od njegova.
Pomislio sam da bismo mogli jo jednom pokuali zaeti nasljednika
vojvodstva, Lucrezia, rekao je.
Njoj se na licu pojavio gr, ali jo uvijek nije nita govorila.
Mislio sam to ponovo pokuati sino. Bila je to la: Alfonso je bio svjestan da
nije imao ni najmanje namjere poloiti ak i prst na Lucreziu sve do veeras. Ali
vidio sam da si umorna i nisam ti htio smetati. Palo mi je na um, pridodao je, da
bi, nakon to e se nadao sam se dobro naspavati i odmoriti, mogla svemu
prii s malo vie poleta nego si to inila ranije. Moda ti dobro vino ovaj put taj
pokuaj uini ugodnijim.
Alfonso je ulio vina u oba pehara; tjemenom mu je prola iekujua jeza kad je
ugledao punu licu zlatne tekuine to se ve nalazila na dnu jednoga od njih.
Napunivi ga, dodao je pehar Lucrezii koja ga je mrtei se prihvatila.
Obino u ovo doba ne pijem vino, Alfonso, rekla je.
Krv mu je glasno tukla u uima. Ako odbije... Nee je na to prisiljavati, pomislio
je bila bi to uvreda njegovu dostojanstvu. Morala je sama izabrati hoe li piti.
Moda e se ta novost pokazati zabavnom, rekao je.
Lucrezia se nije inila uvjerenom, ali svejedno je prinijela pehar usnama i otpila.
Alfonso je ekao, i sam otpivi iz vlastitog pehara, a Lucrezia je otpila jo jedan veliki
gutljaj.
Nedostaje jo jedan bitan element za upotpunjenje cijelog prizora, shvatio je.
Dok je Lucrezia podizala svoj pehar, posegnuo je u kutiju od ruina drva to je
stajala do kreveta i iz nje izvadio nisku granata. Nije rekla ni rijei, ve je samo tiho

221

uzdahnula i Alfonso je primijetio kako joj se ramena povijaju, kao da se pomirila sa

sudbinom. Dodao joj je Crveno Ue. Ona je podignula nisku i sama je omotala sebi
oko vrata, svaki put je provlaei ispod svoje bujne rasputene kose. Alfonso je
promatrao kako joj se pod irokom spavaicom dok je rukama poslovala iza glave
grudi pomiu; kroz tanku tkaninu su joj se nazirale tamne bradavice.
Zamislio je klju koji mu je Panizato nesvjesno podario tamo vani na vritini
zamislio ga je tako jasno da je gotovo mogao osjetiti njegovo hladno eljezo u svojoj
ruci. Klju se okrenuo u bravi i vrata u sobu su se napokon irom otvorila. Na
suprotnom zidu te posljednje sobe nalazilo se zrcalo. Sve pukotine, izoblienja i
mrlje koje su mu toliko dugo iskrivljavale odraz poele su nestajati i opet se
pojavljivala ona savrena slika za kojom je Alfonso, znao je to, jo uvijek gladovao.
Sjeo je na krevet do Lucrezie i spustio svoj pehar na stol. Posegnuo je i za
njezinim, ovaj put se vie nadajui nego strepei da e je odbojnost prema njemu
potaknuti da nastavi piti. I doista, ona se odmaknula od njega i rekla: Jo samo tren,
Alfonso, voljela bih najprije popiti jo malo vina. Mudro si se dosjetio donijeti ga.
Glas joj je zvuao kruto i neprirodno premda je to moda, pretpostavio je
Alfonso, ve bila posljedica uinka napitka signor Caroleia. Lucrezia je otpila dugi
gutljaj i vratila svoj sada ve gotovo potpuno prazan pehar na stol.
Alfonso je shvatio da je nije u stanju pogledati. Ustao je s ruba kreveta i poao do
prozora. Mjesec je bio tek nekoliko dana do utapa i inio mu se nekako izoblienim
i nesavrenim, na donjem rubu spljotenim. Nekoliko sati ranije vidio ga je kako visi
blizu obzoru: ogroman, plosnat i blijede ruiastozlatne boje. Sada, nakon to se
uzdigao, smanjio i poprimio srebrnu boju, obasjavao je gradske ulice svjetlou ne
mnogo slabijom od dnevne. Spustivi pogled, vidio je da se odraava i u crnilu vode
u opkopu. Zurio je neko vrijeme u taj drhtavi srebrni disk na vodi dok ga nije
prenulo tiho Ah! i nemirno cviljenje iza lea. Nije imao snage okrenuti se, ve je
prstima epao prozorski prag i sklopio oi, poeljevi da moe jednako tako sebi
zaepiti ui.
Kad je napokon prikupio snage za povratak u sobu i usudio se pogledati
vojvotkinju, ona je leala zgrena na krevetu. Spavaica joj se visoko podignula,
razotkrivajui joj noge i oblinu boka. Lice joj je bilo blijedo, pjege pod raupanom
kosom tamne, a usta otvorena. Meu obrvama joj se nazirala namrtena bora, kao da
se ljuti, premda je Alfonso naslutio da bi to prije moglo biti znakom pretrpljenog
bola.
Nije mogao vidjeti znaka disanju. Nije bilo pokreta. Niti ivota.
Sve je bilo gotovo. Uutkao ju je.
Opet je sjeo do nje. Gurnuvi ruku pod zguvanu tkaninu spavaice, prstima joj
je dotaknuo malenu dojku: ve ledenu, izbrazdanu venama i blago modru poput
mramora. Vie nije bila nita doli podatan kip. Hladne su joj obline udobno klizile
pod toplinom njegova svijetlog dlana dok joj je rukom prelazio po koi i udio se
njezinoj izvanrednoj pasivnosti.
Promatrajui je sada odozgo, napokon je vidio prizor za kojim je tolike mjesece
udio. Bila je prekrasna, pomislio je. U ovoj gluhoj tiini uistinu je bila prekrasna.

222

Savreni odraz napokon se vratio i zrcalo je opet bilo posve besprijekorno. Znao je
da e napokon moi u cijelosti polagati pravo na nju, zadobiti neokaljan pristup
ovom stvorenju ija ga je ivahnost i spontanost za ivota toliko poniavala i guila.
Dogodit e se to samo jednom, znao je. Ali to e biti dostatno. Potpuno posjedovanje.
Sada je u njemu narasla pohlepa za njom i otkrio je kako se kruti na pomisao
obavljanja ina iju je pravu prirodu jedva bio u stanju priznati, ak i samome sebi.
Sve do ovoga asa ju je drao pod kljuem i hranio se spoznajom o njezinoj skrivenoj
prisutnosti na rubovima vlastite svijesti; esto se poigravao zamilju koja ga je
istodobno ushiivala i uasavala.
Zamislio je svoju toplu put u njezinu ledenom smiraju i osjetio kako mu se koa
jei.
Nije vie mogao ekati. Uasavajui osjeaj neovlatenog stupanja na opasan
teritorij oduzeo mu je dah, ali dok je razvezivao vrpce svojeg haljetka znao je da je
sve to jo uvijek savreno. Bez straha da e ovaj izvanredan prizor biti izoblien kao
mnogo puta prije.
Poelio joj je svui spavaicu. Izvukao je obje teke ruke iz rukava, a zatim joj
gurnuo ruku pod lea, namjeravajui je podignuti i osloboditi tkaninu ispod njezina
tijela. Morao joj se nagnuti blizu, ali je otkrio da joj pritom nema snage pogledati lice.
Osjeaj brzog nastupanja trenutka konzumacije bujao mu je u glavi.
Odbacio je spavaicu na pod i polegao vojvotkinju natrag na jastuke. Glava joj je
mlitavo klonula ustranu, a kosa joj pala preko lica. U ovoj besprijekornoj
nepokretnosti bila je zanosna i napokon joj je pogledao lice.
A tada ju je ugledao.
Jednu jedinu suzu koja se morala nekoliko trenutaka prije pojaviti u kutu njezina
oka i prelila se preko njegova ruba pred njegovim oima. Polako se spustila dolje niz
njezin obraz i skliznula prema zamrenoj kosi.
Alfonso se sledio.
Ovoga puta prizor se nije izobliio.
Jednostavno se rasplinuo.
Rasplinuo se, i san je bio uniten.
Alfonso je osjetio kako mu se u uzdie u grlu i rukom poklopio usta. Od
poetka je znao da je njegov san vulgaran podmukao ali se krijepio njegovim
arima i uasnom ljepotom... trebao ga je... mjesecima je sebe omatao u njegove
paklenski ispredene skute, uljuljkivao se u njega, zanemarujui njegove implikacije i
hranei se utjehom koju mu je nudio. Ali, zurei sada u taj sitni lik na krevetu, poeo
je drhtati; ogroman nabubrio mjehur njegova udovinog samoljublja se probuio i,
dok se sada praznio isputajui svoj grozan sadraj oko njega, osjetio je kako sam
iezava, smanjuje se, isuuje.
Nije vie mogao podnijeti pogled na nju. Pokriva. Poelio ju je pokriti. Ne
dotaknuvi je. Prebacio je pokriva preko nje; inila se kao da spava. Sada bi trebao
osjetiti smirenje, pomislio je, ali odjednom mu je u glavi uporno zapoela jeati

223

potreba da je vidi budnu. Poelio ju je protresti ali ne. Da bi to uinio, morao bi

poloiti ruke na nju.
Na um su mu pali Katulovi stihovi koje je znao jo iz djetinjstva, tako uasno
prikladni; naizgled i bez njegove volje, usne su mu oblikovale rijei. Odi et amo: quare
id faciam, fortasse requires. Nescio, sedf ieri sentio ad excurcior. Ja mrzim i volim: zato to inim,
moda e upitati. Ne znam odgovora, ali osjeam da se to zbiva i obuzima me
agonija.
Nesposoban oduprijeti se, Alfonso je opet pogledao Lucreziino lice. Suza joj je
jo visjela na obrazu, a trag joj blistao u crti to joj se pruala prema kosi. Uspravio
se, posegnuo i prstom joj obrisao trag. Prstom je dotaknuo usnu i okusio sol. Glavu
mu je obuzela munina, omatajui ga i guei, i naas je pomislio da e pasti. Sklopio
je oi i naslonio se na stup baldahina, sve dok najgore nije prolo. Morao je otii
odavde. U glavi mu je poeo rasti pritisak i obuzeo ga je strah da bi mu lubanja
mogla prsnuti pod njegovim irenjem.
Podignuo je svijenjak ali ga i istoga trena spustio natrag do kreveta. Nije
elio Lucreziu ostaviti u mraku.
Vladala je potpuna tiina. Leima okrenut, krenuo je prema vratima, posegnuo
iza sebe, napipao kvaku i otvorio vrata. Zapela su i zakripala po podu. Nainio je
jo jedan korak unazad i nogom udario Folletta u bok. Zareavi, pas se trgnuo,
uspravio na noge i gurnuo njuku Alfonsu u ruku: hladnu, vlanu, upornu. Alfonso
je mirno stajao: drhtavica koja je zapoela na prizor one suze sada mu je protresala
cijelo tijelo. Odmaknuo je ruku od istraujue njuke.
Folletto je podignuo glavu i zatulio. Sjevi natrag na stranje noge, njuke
podignute prema stropu, ispustio je dugaak i sablastan zvuk.
Alfonso se ukoio.
Srce mu je ustreptalo, a dah mu sledio grlo.
Stai zitto! prosiktao je. Prestani! Netko e te uti. Obuhvatio je rukama
Follettovu njuku, ali vujak se izvukao iz njegova stiska.
Tuljenje se nastavilo.
Zavijanje za mrtvim.
Alfonso je zgrabio ivotinju za glavu, pokuao buku priguiti svojom jaknom, ali
tuljenje se nastavilo, odjekujui o kamenje hodnika.
Stai zitto! Netko e uti.
Jedva svjestan onoga to ini, Alfonso je rukom obujmio psetu glavu; gurnuo ju
je snano, jednom rukom pritisnuvi potiljak. A zatim je, obuhvativi drugom
Follettovu njuku, naglo trgnuo nagore i opet natrag. Zaulo se pucanje.
Tuljenje je prestalo.
Naas je Folletto ostao beivotno visjeti na Alfonsovim rukama, mokrim od
psee sline. Osjeajui nagon za povraanjem, Alfonso je popustio stisak. Veliko crno
tijelo skljokalo se na pod i ostalo nepomino leati.

224

Vrata Lucreziine odaje su jo bila otvorena i Alfonso je na svjetlu svijee vidio

kako nepomino lei pod svojim grimiznim pokrivaem. Ustuknuo je, briui dlan o
nogavicu hlaa.

225

36

tiho ekalo u malom predsoblju, premda je samo etvero njih disalo.

Giovanni je stajao uz najudaljeniji zid, uz vrata Jacomo ga je samo nazirao u
dubokoj sjeni. Manje zaokupljen pomaganjem nego pola sata ranije, Tomaso je sjedio
na niskoj klupici, leima naslonjen na zid i ruku labavo stisnutih meu rairenim
koljenima. Giorgio je bio tek obris uz prozor, a mali tihi lik je sjedio na stolici visokog
naslona, umotan u pokriva, pod neprirodnim kutom klonuo na drvo.
ET JE LIKOVA

Dok su tako ekali, Jacomovim su umom promicali stravini prizori. Biti tako
blizu Lucrezii, prolaziti kroz nezamislivo i sada samo stajati ovdje, putati da se sve
to dogodi... bilo je to gotovo nestvarno. Ali Catelinin izvanredan prijedlog morao je
biti najbolji moda i jedini nain da se vojvodu sprijei u razotkrivanju
prijevare, neprestano je sebi govorio Jacomo. Kad bi bio svjestan da je tako izigran,
Jacomo je bio siguran da vojvodu nita ne bi sprijeilo u osveti zbog ponienja koje
bi zbog takve izdaje osjeao.
Meutim, prava stvarnost onoga to su inili bila je daleko, daleko gora nego je
zamiljao kad je Catelina predloila kako bi mogli pokuati obaviti akciju
spaavanja.
Pogledao je sitan lik na stolici i progutao slinu.
Mjesec je sada ve bio visoko na nebu i osvjetljavao predsoblje kositreno sivim
svjetlom. Nisu imali svijeu vrata su morala ostati pritvorena. Giovanni je
oslukivao zvukove u hodniku iza njih.
Sekunde su se pretvorile u minute; minute u sate.
A zatim se u tiini zaulo kljocanje.
eljezna kvaka se pomaknula i vrata otvorila.
Jacomo je ustreptalog srca skoio na noge kad je unutra uao lik sa svijeom u
ruci. Izobliene sjene poele su skakati po zidovima. Ugledavi ih, Giulietta je
uasnuto udahnula, ali Giovanni joj je priao s lea i stavio joj ruku na usta prije
nego je dospjela ita rei. Zamahnula je iroko svijeom i plamen se ugasio ali je, na
olakanje Jacoma koji je ostao bez daha, nije ispustila.
Giovanni je ostao stajati iza Giuliette, s rukom jo uvijek na njezinim ustima,
obraza prislonjenog uz njezin. Giulietta, ako ispustite samo glas, apnuo joj je na
uho, Crezzi e to vjerojatno platiti ivotom. Zastao je. Ako vas pustim, obeavate
li da ete utjeti?
Jacomo je vidio kako starica iza Giovannievih prstiju kima glavom.
Giovanni je popustio stisak i odmaknuo se od nje.
Santo cielo! to zaboga...?
Uhvativi je za nadlaktice, jo uvijek apui, Giovanni joj je ispriao onoliko
koliko joj se usudio povjeriti.

226

Otvorenih usta, Giulietta je pogledom prela s njega na Jacoma, pa na Tomasa i

Giorgia i zatim na skvreno stvorenje na stolici. To nije mogue... protisnula je.
Vjerujte mi, Giulietta, rekao je Giovanni. Odjednom je zastao i ukipio se, oito
oslukujui. Domahnuvi rukom Jacomu, pokazao je glavom prema vratima. Vrata
Lucreziine sobe su se uz kripu otvorila i zauli su tihe korake i grebanje pseih
apa. Pripremili su se za pokret.
A tada je vujak poeo zavijati.
Bio je to grozan zvuk to je tjeskobno odjeknuo o kamene zidove. Svi su se
ukipili. Sliilo je to naricanju za umrlim, pomislio je Jacomo i dlake na potiljku su mu
se najeile.
Zavijanje je prestalo. Koraci su proli pored vrata i zatim utihnuli u daljini.
Priekavi dok nije bio siguran da je vojvoda napustio hodnik, Giovanni je
provirio iz predsoblja, a zatim im dao znak da pou za njim. Jacomo, Tomaso,
Giorgio i Giulietta su napustili prostoriju i u tiini preli onih nekoliko metara do
Lucreziine odaje.
Jacomo je zadrao dah.
Vojvodin pas je leao crn i miran na podu hodnika. Jacomo ga je kuao nogom
gurnuti u slabinu, ali nije se pomaknuo. unuo je pred stvorenje i pomilovao ga po
glavi; oi su mu bile otvorene, a jezik ispruen. Premda jo uvijek topao, nije bilo
dvojbe da je mrtav.
Preko velikog crnog tijela stupili su u Lucreziinu odaju.
Nakon tolikog oklijevanja da sebi dopusti zamisliti sliku onoga to bi mogli
zatei u sobi, Jacomo je ostao zateen prizorom naizgled usnule Lucrezie, pokrivene
tamnocrvenim pokrivaem, osvijetljene svijeom to je jo uvijek gorjela uz njezin
jastuk. Prizor je bio na neki nain previe spokojan, previe obian; Jacomo nije znao
to misliti.
Preao je sobu i nagnuo se nad nju.
Prethodne veeri, iza irokih prozora ljekanikova duana, Alessandro je do
najsitnijih pojedinosti opisao uinke svoje zastraujue mjeavine laudanuma,
mandragore i valerijane, spretno je spravljajui i ulijevajui u boicu. Jacomo je znao
da nee vidjeti disanje niti bilo kakve znakove ivota. Znao je da e biti hladna na
dodir, da e joj disanje biti neprimjetno i da e protei sati prije nego se probudi;
mislio je da je na sve to spreman. Ali kad joj je ugledao lice, onako mlitavo i
isprazno, svejedno ga je gotovo posve obuzela hladna, sikua panika.
Ukonivi zatim s nje prekriva, vidio je da je naga. Spavaica joj je leala
odbaena na podu, a oko vrata joj bila omotana dugaka niska tamnocrvenog
blistavog kamenja.
Kukin sin, proaptao je Jacomo, jedva sposoban povjerovati u stravinu
pomisao koja mu je proletjela glavom. Ti... ti kukin sine!

227

Podignuo je Lucreziu u naruje i stisnuo je uza se. Bila je klonula i teka, a glava
joj je pala preko njegove ruke. Trenutak kasnije, uzdrhtao, poloio ju je natrag na
jastuk.
Jacomo? Giovanni je bio uz njega i, premda je Jacomo brzo opet navukao
pokriva preko Lucrezie, uo je tih uzdah i znao da je Giovanni vidio isto to i on,
zakljuio isto to i on.
Ali on je vjerovao da je uistinu mrtva... Giovanniev glas je odavao muninu
koja ga je obuzela.
Moramo je odnijeti odavde. Poi s Giorgiom po Chiaru.
Giovanni i Giorgio su provirili kroz vrata da provjere je li hodnik jo uvijek pust,
a zatim napustili sobu.
Jacomo je razvezao nisku od crvenog kamenja i skinuo je Lucrezii s vrata. Ako
ele da zamjena bude uvjerljiva, morat e je omotati oko vrata nesretnoj Chiari.
Giulietta je poloila ruku na Jacomovu. Oi su joj bile irom rairene i prepune
suza. O, dobri Boe pogledajte je! Kako je to mogao uiniti? Kako?
Molim vas pomognite mi da je odjenem, rekao je Jacomo.
Izvukao je Tomasove arape i hlae iz svoje torbe i uz priline tekoe ih
navukao preko Lucreziinih beivotnih nogu. Giulietta je vidljivo uzdrhtalim rukama
otresla koulju, jaknu i kapu i dodala mu ih. Za samo nekoliko trenutaka, beivotan
odraz stvorenja blistavih oiju koje je drao u naruju u potkrovlju Alessandrova
duana tiho je leao pred njim i preostalo mu je samo jo skriti joj kosu prije nego je
odnese iz dvorca.
estoko se trudio. Stojei joj iza leda te noi u Alessandrovoj ostavi, uivao je
omatati Lucreziinu kosu oko prstiju, uspio je umotati u labavu pletenicu i ugurati
pod Tomasovu kapu, ali sada, koliko god se upirao, uz Lucreziu naizgled beivotnu
i posve neosjetljivu, ta se kosa opirala svim njegovim neiskusnim pokuajima. Na
kraju je, mahnito eljan to prije otii, doapnuo Giulietti: Moete li mi pronai
nekakve kare?
O, ne, ne moete... zapoela je Giulietta, ali mu je ipak dodala par dugih kara
to ih je pronala u koari s priborom za ivanje pod prozorom. Jacomo je prikupio i
zamotao kosu, a zatim slobodnom rukom uzeo kare. Otrice su se sporim pokretom
spojile, dugako klupko kose je otpalo, a skraeni se krajevi uvili i u snopovima pali
naprijed Lucrezii oko lica. Jacomo je dohvatio Tomasovu crvenu kapu i s lakoom joj
je navukao na glavu, a zatim je opet njeno poloio na jastuk. Giulietta je posegnula
za snopom kose koji se ve poeo razmatati i uzela ga od njega.
Gotovo je, pomislio je Jacomo. Vrijeme je za polazak.
Giulietta je zurila u Lucreziu dok su joj suze neobuzdano kapale na prednjicu
haljine, mrljajui tkaninu. O, Boe! Ovo je previe ne mogu podnijeti pomisao da
je vie nikad neu vidjeti. I to jadno, jadno dijete tamo...
I Jacomu su na oi navrle suze, a osjeaj krivnje mu se uspeo u grlo. Ta je starica
stajala ovdje, nariui zbog neoekivanog gubitka koji je jedva mogla pojmiti; a tamo

228

u Mugellu, Lucreziini nesvjesni roditelji jo uvijek nisu nita ni slutili o vijestima koje
e do njih doprijeti za nekoliko dana, dok e on za samo nekoliko minuta sve ovo
ostaviti za sobom, odnosei Crezzi kako bi zajedniki krenuli u sretnu budunost. Ta
se nepravda inila nepodnoljivom. Uzeo je Giuliettu za ruku. Uvijek u brinuti o
njoj.
Znam, dijete.
Ja... ja je volim, signora.
Na Giuliettinu se licu pojavio nedokuiv izraz. Blago mu je rekla: Hajde
odnesi je sada. Poloila je dugu pletenicu kose na stol do kreveta, a zatim je
omotala oko prstiju, zamotala u klupko i uvila u komad platna koji je izvukla iz iste
koare iz koje je bila uzela kare. Pruila ga je Jacomu.
Jacomo joj je zahvalio osmijehom i gurnuo klupko u dep svojih hlaa. Hvala
vam, signora. Sada moramo poi. Giorgio i Giovanni e ostati s vama sami neete
biti sigurni. Oni e uiniti... no uinit e ono to se mora obaviti.
Giovanni i Giorgio su se pojavili. Giorgio je nosio Chiaru, u pokriva umotanog
tijela naizgled ne veeg od djejeg u snanim rukama. Tomaso se uklonio da ih
propusti, a zatim priao Jacomu.
Idem li ja s tobom, Jacomo?
Potvrdno kimanje glavom. Treba poi sa mnom samo do pominog mosta. I,
molim te, hoe li ovo ujutro dati veleasnom bratu? Pruio mu je dugako pismo
koje je bio napisao mjeavinu isprika, iskrenih zahvala i detaljnih uputa. Uz
molbu za blagoslovom. Svjesnom nemira svoga mentora i polaganog gubitka
njegovih radnih sposobnosti, Jacomu je bilo gotovo nemogue to pismo napisati. Tomaso je gurnuo papir pod svoju jaknu.
Jacomo se nagnuo naprijed, jednom rukom poduhvatio Lucreziina koljena, a
drugu joj gurnuo pod lea. Glava joj je pala njemu u naruje dok ju je vrsto stiskao
uza se. S naporom se uspravio i namjestio je da mu udobnije lei u naruju. Glava joj
je teko poivala na njegovu ramenu, a svjee podrezana kosa ga bola u obraz.
Giorgio je poloio Chiaru na Lucreziino mjesto.
Giovanni je priao Jacomu, prignuo se i njeno poljubio svoju roakinju u elo.
Pazi na nju, rekao je.
Bila je to, znao je Jacomo, jednako zapovijed koliko i molba.
Rekao je: Obeavam. Pisat emo ti. Rei ti gdje e nas moi pronai.
Giovanni je dlanom obrisao oi i nos. Odmah u doi. Reci joj to. Glas mu je
drhtao.
Jacomo je pogledom preao s Giovannia na Giorgia. Hoete li moi... obaviti
ostalo?
Kimnuli su glavama. Jacomo im je kratko spomenuo nisku od crvenog kamenja.
ekajte! Giulietta se nagnula prema Lucrezii, objema rukama obuhvatila
njezino beivotno lice i poljubila je. Zatim ju je Giovanni obgrlio oko ramena.

229

Giulietta se okrenula njemu. Privukao ju je sebi, a zatim pogledao Jacoma i glavom

pokazao prema vratima. Jacomo je kimnuo glavom. Giorgio ih je otvorio i provirio u
hodnik. A zatim je Jacomo s Lucreziom u naruju prekoraio beivotno tijelo psa na
pragu. S Tomasom do sebe, zaputio se posljednji put kroz neosvijetljeni
Castello.

GIULIETTA je dohvatila siunu rezbarenu kutiju s police, otvorila je i iz nje izvukla

krunicu. Giovanni je prepoznao perle od koralja i srebrni lanac pripadala je teti

Eleanori i ona ju je dala Crezzi kad je odlazila u Ferraru. Giulietta je omotala krunicu
oko tankih djevojinih prsti ju, uguravi joj srebrni kri vrsto meu paleve. to e
se dogodili sutra, rekla je, kad signore vidi da je Lucrczia nestala, da je na njezinu
mjestu ovo dijete?
Giovanni je progutao slinu i rekao: Nee znati. Nikad nee doznati. Giorgio i ja
emo se za to pobrinuti. Ovo ti se nee svidjeti, Giulietta, ali moramo to uiniti ako
elimo da Il Duca po poviaiku i dalje ostane uvjeren kako je Crezzi mrtva.
Kako to misli, dijete?
Giovanni je brzo pogledao Giorgia, a zatim s nelagodom uzdahnuo. Pojasnio joj
je njihov plan.
Giulietta je glasno uzdahnula. O ne! Giovanni, ne to jadno dijete...
uj, Giulietta, ova djevojka Chiara ona je ve mrtva. Vie joj ne moemo
nauditi. Ako to ne uinimo, Crezzi e ivot vjeno biti ugroen. ekat e da je
jednom dostigne uvijek se osvrui preko ramena, nikad ne znajui. Molim te,
poi i ekaj u radnoj sobi. Nee htjeti gledati to inimo.
Okrenuo se Giorgiu. Spreman?
Lica boje pepela, Giorgio je samo kimnuo glavom. Dohvatio je vreu od
votanog platna to mu je dotad visjela vezana o pojasu i poao za Giovanniem
prema Lucreziinoj postelji. Giovanni je odmaknuo pokrivae, a zatim zastao pred
prizorom sitnog tijela u bijeloj koulji. On i Giorgio su razmijenili poglede, a zatim se
Giovanni prekriio i tiho zamolio oprost za ono to su namjerili uiniti; Giorgio je
skinuo kapu s glave i sklopio oi.
Giovanni je dohvatio dugu nisku crvenog kamenja i ovio je oko Chiarina tankog
vrata. Od ogromne crvene mase inilo se kao da joj je grlo prerezano i Giovanni se
upitao zato ju je Lucrezia nosila: nije mogao zamisliti da joj se sviao tako
razmetljiv nakit. To je sigurno morao biti njegov izbor, pomislio je, osjetivi navalu
gnuanja. Namjestio je pokriva natrag oko tijela i ponovo omotao krunicu oko jedne
ruke, sklopivi tanke prste oko raspela i zbrke od tamnoruiastih i bijelih perli.
Sada je Giorgio iz svoje vree izvukao veliku grudu blistavo bijele masti, ovla
umotane u jutenu tkaninu.
Donesi to ovamo! prosiktao je Giovanni, pokazujui na jastuke. Giorgio je
grudu drao objema rukama; spustio ju je na stol pokraj kreveta i s pojasa izvukao

230

no. Jednom rukom vrsto drei grudu, poeo je od nje odrezivati komadie
veliine oraha i dodavati ih Giovanniu. Giovanni ih je paljivo slagao oko krute kose,
preko djevojinih kljunih kostiju, vrata i grudiju, te niz njezine ruke. Osjetio se
lagan miris ovjeg peenja. Giovanni je primaknuo prste nosu.
Ovji loj, rekao je Giorgio. To je bilo jedino io sam mogao pronai u
kuhinjama. Nadam se da e biti dovoljno.
Giovanni je otiao do radne sobe. Giulietta, ima li ovdje kakva zaliha svijea?
Bez rijei, otvorila je dugaku kutiju na prozorskom pragu i iz nje izvukla dvije
nove ute svijee od pelinjeg voska. Giovanni ih je uzeo od nje i vratio se svojoj
zadai. Prelomivi najveu u tri dijela i izvukavi stijenj, dodao je dijelove Giorgiu
koji ih je njeno poloio uz Chiarino utobijelo lice. Drugu svijeu, takoer
razlomljenu na komade, Giovanni je spustio uz prijevoj Chiarine druge ruke koju je
poloio preko jastuka. Giorgio je uzeo mastan komad jute, istresao preostale mrvice
loja po krevetu i prostro tkaninu preko Chiarina tijela. Zatim je, preavi sobu, irom
otvorio jedan od prozora. Povjetarac je podignuo zastore baldahina koji su se lagano
napuhnuli prema krevetu.
Odmaknuli su se i zagledali u posao koji su obavili. Okrenuvi se Giorgiu,
Giovanni je primijetio kako ovaj drhti.
O Boe, rekao je Giorgio, to to inimo? Svi emo otii u pakao...
Giovanni nije nita rekao. Giulietta mora izii iz radne sobe, pomislio je. Vatra je
nepredvidljiva. Poao je po nju i uzeo je za ruku. Giulietta, mora izii odavde.
Vrijeme je da se pobrinemo da Crezzi ostane zauvijek sigurna od tog kukina sina.
Drhtei, Giulietta je pola za njim u spavaonicu, irom otvorenih usta
promatrajui lik ispruen na irokoj postelji i male grudice bijelog loja ugurane joj
oko lica i tijela. O, dobri Boe, Giovanni...
Samo pomisli, Giulietta, rekao je Giovanni kako bi uvjerio sebe jednako koliko
i staricu, na kraju e imati velianstven kranski sprovod. Ta jadna beskunica,
umjesto da zavri u vapnom posutoj vrei, baena u neku bezimenu masovnu
grobnicu, napustit e ovaj svijet u pompoznom i raskonom dravnikom sprovodu.
Zastao je, a zatim dodao: Dravnikom sprovodu koji e biti Crezzin.
Giulietta je zatomila jecaj.
Giorgio... rekao je Giovanni.
Giorgio je dohvatio svijenjak sa stola pokraj kreveta i primaknuo ga blie
mjestu do kojega je dopirao tamni zastor baldahina koji se njihao na propuhu to je
dopirao s otvorenog prozora. Zatim je prstima odigao svijeu sa svijenjaka, pustivi
je da padne kao da ju je sruio zamah zastora.
U tom je trenutku Giovanni shvatio da im je vojvoda nesvjesno osigurao zavrni
in njihova djela: gotovo praznu vinsku bocu i dva srebrna pehara. Il Duca im je tako
osigurao savren izgovor zato se njihova vojvotkinja nije uspjela probuditi kad je
vjetar sruio svijeu na njezinu posteljinu.

231

Svijenjak je pao ustranu. Svijea se s njega otkotrljala i pala na jastuk; plamen je

dotaknuo jednu od gruda loja to su leale oko Chiarine glave. Plamen je kratko
lizao s jedne grude na drugu, oko njezina tjemena i njihovim se uasnutim oima
uinilo kao da je upravo zasjala blistava aureola. Zatim se odjednom loj ugao i
Giulietta je uz jecaj okrenula glavu. Giorgio je rukama poklopio usta, a Giovanni je
osjetio kao da ga neto gui.
Zatim se ugala i Chiarina kosa i planula iteim plamenom, dok se jedan
pramen plamena pruao niz ispruenu ruku, preko jastuka i zahvaao jedan od
zastora baldahina koji je planuo gotovo istog trena. Dok je tkaninu zahvaao plamen,
a pocrnjeli komadi poeli padati po ve uganim podnim prostirkama od rogoine,
Giovanni je jo jednom pogledao nepokretan lik i vidio da, ba kako je Catelina
zamislila, plamenovi sada liu oko mrava lica, ve ga inei posve
neprepoznatljivim.
Dolo je vrijeme za odlazak, pomislio je, i da Giulietta podigne uzbunu, kao da
je upravo otkrila taj uasan prizor prekasno da bi spasila osobu za koju su svi
eljeli da ju se prepozna kao Lucreziu.
Kad se Giovanni na pragu posljednji put okrenuo, soba se ve bila pretvorila u
pakao. Zastori baldahina bili su posve zahvaeni vatrom, a Chiarino tijelo sada kao
da je poivalo u kolijevci od plamena. Lice i ruke su joj pocrnjele, a prsti se zgrili,
kao u molitvi.

232

37

Jo

prelazio sredinje dvorite Castella, zauo je zavijajui krik koji je

dopro odnekud iz dvorca, preklinjui za pomo. Srce mu je ustreptalo i naas je
zastao rastrgan, isprekidanih misli, nesposoban otii, ali istodobno nevoljan vratiti se
i suoiti s onim to se unutra zbivalo.
DOK JE

ALFONSO

A onda se Francesca pojavila uz njega. Je li gotovo? rekla je.

Spoznavi da joj nije u stanju odgovoriti, Alfonso je samo kratko kimnuo
glavom.
Francesca je stala pred njega. Usne bi joj trebale biti neodoljive, pomislio je.
Njihova se jedrost nije promijenila i njihov se prikriveni poziv jasno nazirao. Ali
proimali su ga dotad nedoivljena teina i umor. Alfonso je osupnuto sebe zatekao
kako prvi put promatra svoju kurvu, a da se pritom nije ukrutio. Strahom natopljena
obamrlost koja ga je preplavila dok je promatrao tijelo vojvotkinje jo uvijek ga je
okruivala poput mokrog ogrtaa. Ipak, mogao je vidjeti da Francesca oekuje
njegov poljubac, pa je prignuo glavu njezinoj, ali je s nemirom spoznao da mu u
usnama nema osjeta. Uope nije mogao osjetiti dodir njihovih usana.
Ne vraaj se, Alfonso, rekla je Fancesca. Bolje je da te ne vide prije jutra. Poi
sa mnom. Uzevi ga za ruku, povela ga je dalje od Castella i katastrofe koja se u
njemu razotkrivala.

DOBRO je to joj iskustvo kurve omoguuje da s uvjerljivom udnjom promatra

nekoga ija sama prisutnost ju je tjerala na povraanje, pomislila je Francesca dok su

odlazili. Pogledati te noi Alfonsu u oi i nuditi mu poljubac, znajui to je bio
nakanio uiniti, znajui to bi bio uinio da ga u tome nisu sprijeili, znajui da je
uvjeren u uspjeh svoga plana... sve to je tek minulo, pomislila je, zadrhtavi.
Kad su nakon utljiva prolaska ulicama Ferrare stigli do villette, Alfonso je sjeo
na stolicu od brjestovine to je stajala pod prozorom do kreveta. Francesca je ugala
vatru i otvorila jednu od mnogih boca vina. Velikoduno napunivi au do vrha,
dodala mu je i on ju je bez rijei prihvatio. inio se jedva svjesnim njezine prisutnosti
i, kad ga je paljivije pogledala, primijetila je da je ono to joj se u prvi mah uinilo
uinkom treperave vatre zapravo lagana drhtavica koja mu je proimala cijelo tijelo.
Doi u postelju, Alfonso, rekla je. Obeala im je da e ga noas zadrati ovdje
i namjeravala je svoje obeanje odrati.
Bezizraajno ju je pogledao, kao da nije siguran to bi trebao uiniti. Francesca je
uzela kaput od njega, zatim mu razvezala jaknu i hlae, skinula izme i arape. Bez
pogovora se pokoravao njezinoj pomoi. Prvi put otkad ga je upoznala nije pokuao
dotaknuti je. Morala se sama razodjenuti.
Unato novoj odbojnosti prema svojem bivem ljubavniku, Francesca je ipak bila
zateena tom Alfonsovom rastrojenou. Nakon to ga je pomilovala i nakratko mu

233

pokuala privui panju, primijetila je da se napokon usredotoio na njezino lice.

inilo se da je svjestan njezine prisutnosti i ak je pokuao poljubiti, ali tada je,
nakon to joj je poloio ruku na dojku, odjednom zastao, uzdrhtao i ukoio se. Kao
da ga je potpuno obuzelo neto nalik panici, pomislila je Francesca. Bio je poput
djeteta koje je iznenada spoznalo da se, nakon trka i bezbrine igre na nepoznatom
mjestu, posve izgubilo; i uz lagani uzdah koji je imao prizvuk oaja, vrsto se stisnuo
uz nju. Premda je jedva mogla podnijeti ponuditi mu ita to bi sliilo utjesi, ovijajui
mu nevoljko ruke oko uzdrhtalih ramena, osjetila je nekakvo oporo zadovoljstvo u
promatranju tog nikad dotad vienog, bespomonog nemira.

OSTALI SU U kuici i cijelo sljedee jutro. Alfonso je bio tih i napet i sjedio pred

vatrom, stiui objema rukama au vina i zurei u plamenove.

Negdje oko podneva izjavio je da je umoran i Francesca mu je predloila da
malo odspava. Jedino joj je rastresenim kimanjem glavom dao do znanja da prihvaa
njezin prijedlog. Odloivi sada ve praznu au, preao je sobu, legao na postelju i
sklopio oi. Zaspao je gotovo istoga trena.
Francesca je neko vrijeme ekala i promatrala ga, a zatim ga, uvjerivi se da je
uistinu nesvjestan njezine prisutnosti, pokrila prekrivaem, pokupila svoje stvari i
napustila kuu.
Hodala je brzo, elei se vratiti blizankama i to prije ih odvesti iz Ferrare. Prije
nego se Alfonso probudi i poe za njom. Bila je sigurna da e joj ivot i njihov
biti ugroen, ako on ikad dozna za njezinu dvolinost. Uope nije dvojila kako e
reagirati kad dozna za njezin i Jacomov posjet Alessandru: kako su ekali dok
ljekarnik nije pripravio sredstvo za spas ivota vojvotkinje. Ona i Jacomo su
razgovarali o protuotrovu o neemu to bi joj mogli dati nakon to ona Alfonsa
odvede sa scene ali Alessandrova zamjena je bila bolja, pomislila je sada
Francesca. Sigurnija.
Poi e u Napulj, pomislila je prelazei preko ivou ispunjene piazze. Odvest e
djevojke u Napulj. To e biti dovoljno daleko od Ferrare. Krenut e jo tog
popodneva.

ALFONSA je iz sna trgnulo mahnito lupanje na vratima villette. Posegnuo je rukom

prema Francesci, ali nje, na njegovo iznenaenje, nije bilo tamo. Ustreptalog srca,
ostao je nepomino leati. Kucanje se ponovilo, sada jo glasnije. Navukao je koulju
i arape i poao otvoriti vrata.
Zaprepastio se kad je ugledao zamrenu sijedu kosu i ptije crne oi Franca
Guarniera. Nije bilo teko pogoditi razlog Guarnierova posjeta, pomislio je, ali sve
do ovog trena Alfonso uope nije bio svjestan da njegov majordom zna za postojanje
villette.

234

Ah, signore! Guarnieru je glas bio vii nego inae i Alfonso je promatrao kako
se vidljivo trudi pronai nain kako svojem gospodaru rei ono neizrecivo. ao mi
je to dolazim ovamo, signore. Tako mi je strano ao to je potpuno neoprostivo!
Ovako nenajavljeno upasti... inae nikad ne bih... Ali nisam znao to initi. Voj...
vojvotkinja!
Alfonso je odglumio uznemirenost. to, Franco? to je s njome? Je li bolesna?
Izgleda kao... reci mi! to je? Jo dok je to izgovarao, Alfonso je osjetio toplu
navalu ponosa na uvjerljivost svojega suzbijanja konsternacije.
Va... vatra, signore. Prisjeajui se nedavnog uasa, Guarniera je irom
otvorenih oiju zurio u njega i sad je nevjerica u Alfonsovu pogledu bila iskrena.
Vatra? zbunjeno je pomislio. Kakva vatra? Nije shvaao.
O, moj gospodaru, vojvotkinja je mrtva.
Rijei su ostale visjeti u zraku izmeu dvojice mukaraca poput jeke zaostale
nakon prestanka zvonjave zvona.
Nijedan od njih nekoliko dugih sekunda nije rekao ni rijei.
A tada je Alfonso bezizraajnim glasom upitao: Kako si znao gdje e me
pronai?
Guarniera je porumenio i preutio odgovor. Alfonsa je zaprepastila spoznaja da
su njegovi privatni poslovi izgleda postali javnom stvari u Castellu. Rekao je: Gdje
je vojvotkinja sada?
Guarnieru je glas drhtao. Jo uvijek u svojoj jadnoj izgorjeloj odaji, moj
gospodaru. Nismo znali to bismo trebali uiniti... eljeli smo ekati va povratak,
signore. Mi... nismo vas mogli pronai... pa sam pomislio da biste mogli biti ovdje,
i... ah, signore... va pas.
Majordom se od nemira gotovo nekontrolirano cerio Alfonso ga nikad nije
vidio tako rastrojenog.

NETKO je Folletta sklonio ustranu. Alfonso je osjetio jezu i prilinu muninu prolazei

pored nemarno odbaenog crnog trupla koje je poput zaboravljene lutke lealo uza
zid hodnika. Naas je ostao zagledan u psa, a zatim se okrenuo, nekoliko koraka
ispred Guarniera, i otvorio vrata Lucreziine spavaonice.
Ustuknuo je pred jetkim zadahom izgorjela drva, spaljenog perja i pougljenog
mesa koji ga je poput ake pogodio u lice. Bez daha se u nevjerici ogledao po sobi, po
onome to je ostalo od drvenih zidnih obloga, popucalih okana i crnog stropa.
A tada je ugledao nju.
Neki prizori se, pomislio je mnogo puta dotad, mogu ve na prvi pogled trajno
urezati u pamenje usijani, stvarajui neizbrisive oiljke, posve neiskorjenjive.
Izoblieno, pocrnjelo tijelo na unitenoj postelji, ogoljele ruke izokrenute u
grotesknoj molitvi, sve je to sliilo prizoru iz Boschove none more i Alfonso je znao
da se tog prizora nikad nee moi osloboditi.

235

Zapravo, pomislio je, da nije portreta, mogao ju je zauvijek izgubiti. Hvala Bogu
na tom portretu! Bila bi za njega posve izgubljena! Prizor pred njim ve mu je iz
sjeanja proganjao upamenu sliku Lucreziine ljupkosti. Nipoto nije za sobom
trebao ostavljati upaljenu svijeu.
Okrenuvi se bez rijei, Alfonso se progurao pored Guarniera i pet-est drugih
slugu koji su ih pratili do odaje i iziao van na hodnik. Klonei se pogleda na
Follettovo truplo, nekoliko je puta duboko udahnuo, a zatim se hitro spustio
Castellom do predvorja.
Ona ga je gledala sa zida.
Sjeo je na stubite to je vodilo gore, nekoliko stuba iznad odmorita, i ostao je
dugo promatrati. Imao je pravo, pomislio je. Nita drugo nije mogao uiniti. Previe
se toga i predugo urotilo protiv njega, gurnuvi ga na rub Danteova alobnog dola,
tog stranog ponora to grmljavinu bezbroja tualjki zdruuje. Neto od toga bi
moda i mogao otrpjeti, ali sve to tako zdrueno, to nipoto. Izrazi naklonosti koje je
tako esto darivala svima kao nemjerljivo velikoduje; ona krvnika mo koju je
posjedovala kako bi ga u svojoj postelji srozala do eunuha to bi zasigurno ve
samo po sebi bilo dovoljno, i bez te uasne nove spoznaje o sudbini vojvodstva ako
ne bude u stanju dobiti nasljednika. Njegova Svetost je mislila kako vas se mora upozoriti na
teinu situacije. Ne, pomislio je, sada izbjegavajui Lucreziin pogled: to joj nikad ne bi
oprostio.
Morao bi se poeti raspitivati o drugim potencijalnim branim druicama.
Ouvanje Ferrare je bilo od najvee vanosti.

EDUARDU Rossiu se inilo da se cijelo vojvodstvo moralo okupiti u Ferrari kako bi

promatralo spektakl. Uz put kojim e proi pogrebna povorka ulice su bile

obrubljene s pet ili est redova ljudi. Ne odnose vojvotkinju izravno iz dvorca u
katedralu, rekli su toga jutra ta udaljenost nije bila vea od nekoliko stotina
metara. Procesija e vijugati zavojitim labirintom ulica: duljim putem, reeno mu je,
kako bi se prigoda uveliala i ljudima dalo vremena da u prolazu odaju poast
tragino mladoj vojvotkinji.
Tragino mladoj. Ne mnogo starijoj od njegove Chiare. ak i od same pomisli na
to, Eduardo je osjetio kako mu se oi opet pune suzama. Pritisnuo je vapnom
izbrazdanu ruku uz jedno oko i stranu nosa, u elji da obuzda jecaj. Barnabeo ga je
epao za ruku dok su Antonio i ostala dvojica obrtnika mrmljali nezgrapne izraze
suuti.
Procesija je pristigla i tiho mrmljanje gomile utihnulo je u potpunu tiinu.
Iza desetak raskonim prekrivaima ureenih konja, povorku je predvodilo
tridesetak sveenika: nadbiskup Ferrare, desetak sveenika i povorka u grube smee
habite odjevenih franjevaca od kojih je jedan punaan i postariji inilo se,
plakao. Mrtvaka nosila, obloena i natkrivena tako tamnim grimiznim pokrovom
da se inio crnim, nosilo je est mladia. Sitno tijelo na nosilima nije lealo u lijesu,
ve je bilo samo omotano svjetlijom grimiznom svilom. Tako je sitna, pomislio je

236

Eduardo, sada ve nekontrolirano lijui suze. Jadnica uza sve privilegije koje je
imala.
Dok je tako zurio u vrsto umotan lik, zatekao je sebe kako guta puna usta sada
ve uasno poznate uljive krivice, a hladna teina neznanja o Chiarinoj sudbini
opet mu je opteretila utrobu poput velikog komada olova.
Iza nosila su hodali roaci. Vojvoda, uspravan i bezizraajnog lica, a zatim
najmanje dvadeset ljudi razliite dobi za jednoga je pomislio da bi morao biti
djevojin otac, s obzirom na tragino bljedilo jadnikova lica. Najmlai, visok, vitak,
tamnoput nije mogao imati vie od sedamnaest godina, pomislio je Eduardo na
sebi je imao svoje najbolje odijelo i bezizraajnog lica drao starca za ruku. Nosai
baklji, ljudi sa zastavama, skupina glazbenika, jo konja. Dok su prolazili, gomila je
priginjala glave, rukama gorljivo inei znak kria, neki su popadali na koljena.
Eduardo je pomislio na ene tamo u Castellu, ostavljene da aluju u osami.
Ustuknuo je korak unatrag i sudario se s visokim mladiem okruglog lica koji je
rukom obgrlio crnokosu djevojku. Bila je odjevena u uto i u naruju nosila dijete.
Eduardo je primijetio da je unutranji dio jednog djevojina zglavka crven i naboran
slino opeklini od vapna, nesuvislo je pomislio. Ispriavi se zbog svoje
nespretnosti, pogledao je bebu i praznina njegova gubitka mu se uinila jo veom.
Djevojka mu se nasmijeila, utke prihvaajui ispriku, a zatim se opet okrenula i
nastavila promatrati procesiju.

237

EPILOG
Kolovoz 1562.
Ardea: malo junije od Rima

238

tekoj veernjoj zapari. Sunce je vidljivo tonulo nadolje:

donjim rubom kao da je krvarilo na mjestu gdje je dotaknulo obzor. Tamne grimizne
sjene izduljivale su se i postajale dubljima dok je svjetlo slabjelo, a nastupajua veer
poinjala poprimati toplu, uspavljujuu tromost.
VRCI SU CVRALI U

Mlada je ena sjedila na drvenoj klupi prislonjenoj uz vanjski zid male kolibe.
Gusta je loza prekrivala neravno kamenje zaelja kue i granala se preko grubo
nainjene sjenice pod koju je mlada ena sjela. Dojila je siuno djetece; glavu je
spustila i nagnula ustranu, promatrajui dijete s izrazom ushiene privrenosti. Kroz
isprepletene vitice i lie nad njima na njezino lice i djetetovu glavu padale su arene
mrlje plavih sjena.
inilo se da je dijete usnulo. Mlada majka mu je gurnula vrh svoga malog prsta
u kut usta da ga odmakne od bradavice, ali je ono na njezin dodir zamahalo sitnim
ruicama koje su dotad poivale na kosini njezine dojke i opet poelo sisati.
Ruiasto mu se uho pritom pomicalo naprijed-natrag. Njegova se majka nasmijeila
obnovljenom aru svojega sinia i podignula pogled da svoje zadovoljstvo podijeli
sa svojim sudrugom. On je sjedio na niskom zidu koji se u pravokutniku protezao
uokolo glavne zgrade, tvorei malo zatvoreno dvorite; vidjevi da ga mlada ena
promatra, spustio je plou na koju je bio poloio list papira i zataknuo komad
ugljena za uho. Moe li ostati mirna? rekao je.
Hoe li jo dugo?
Odmahnuo je glavom, opet podignuo plou i nastavio crtati. Kovra crne kose
mu je pala preko oiju i on je puhnuo da je ukloni. Kad mu to nije uspjelo, odgurnuo
ju je nestrpljivom rukom s lica, ostavljajui trag ugljena preko grimizne mrlje koja
mu se isticala na lijevom obrazu. Usredotoeno se namrtio, podiui pogled sa skice
na enu i djetece.
Neto kasnije je, kao da je zadovoljan uinjenim, odloio plou na zid, spustio
ugljen do nje, preao dvoritem do klupe i sjeo. Obgrlio je rukom enina ramena,
ispruio noge preda se i nasmijeio se. Sklopivi oi, podignuo je lice prema lozi koja
je visjela u zamrenim klupkima nad njim. Mlada ena mu je naslonila glavu na
rame i okrenula se kako bi se naslonila na njega umjesto na tvrdi naslon klupe.

239

Dijete je opet prestalo sisati. Ovoga puta mu je glava pala postrance i bradavica
mu je iskliznula iz usta. Spora crta mlijeka slila mu se iz kuta svijenim laticama
slinih mekanih usana dok je u sitom zanosu leao u majinu naruju. Mladi je
njeno pomilovao malu glavicu prstima ruke to mu je labavo visjela preko enina
ramena. Sjedili su tako nekoliko trenutaka obuzeti tihim zadovoljstvom. A tada je
djevojka progovorila. Hoe li sutra opet ii brodom van s Cristoforom?
Mmm, moram. Ne mogu rei da elim, ali juer je ulov bio tako dobar; zamolio
me da mu opet pomognem. Zvuao je sneno, kao da ne eli razmiljati o
predstojeim aktivnostima.
Ipak, to je sa signor de Lavallom? Kad e se morati vratiti u grad radi njegova
poziranja?
Sklopljenih oiju, mladi je promrmljao: Odsutan je do petka, rekao je. Poi u
nakon toga. Moemo svi ii, ako eli sve troje.
Djevojka je podignula glavu prema njegovu licu i on joj se prisno nasmijeio,
slobodnom rukom joj obuhvativi lice. Zatim je opet glavu podignuo prema lozi.
Trebala bih nam neto pripremiti za jelo, rekla je djevojka. Jesi li gladan?
Jo uvijek zatvorenih oiju, mladi je opet kimnuo glavom.
Hoe li ga uzeti?
Potvrdno se nasmijeio.
Djevojka je slobodnom rukom zaodjenula dojku u prsluk haljine i ponovo mu
labavo zategnula vezice. Zatim je, nagnuvi se naprijed, slobodnu ruku gurnula pod
djetece. Prihvativi svoga sinia objema rukama, dodala ga je njegovu ocu koji se
opet nasmijeio i preuzeo djetece od nje. Poloio ga je na grudi, tako da mu je glava
ostala gurnuta pod njegovu bradu; jednom je preplanulom rukom obuhvatio dijete,
drei ga sigurno u tom poloaju.
Djevojka je popravila kosu, prekratku da bi posluno stajala na mjestu i, prije
nego je prela u svjeu unutranjost kue, sagnula se da poljubi pahuljastu glavu
svoga usnulog sinia. Dok se uspravljala, mladi je podignuo slobodnu ruku i
uhvatio je za zglavak. Privukavi je natrag sebi, bez urbe joj je podario dug
poljubac.
Nakon to mu je kratko popustila, ona mu se nasmijala i odmaknula se od njega.
Dosta je. Ako eli jesti prije nego se posve smrai, trebam poi i poeti pripravljati
veeru.
Mladi je podignuo njezinu ruku do svojih usana. to e pripraviti?
nerazumljivo je promrmljao preko njezinih prstiju.
to bi ti volio?
Ne znam. Zastao je. Bilo to, samo ne ribu.
Ona se opet nasmijala i, pogledavi s ljubavlju svoga sinia i njegova oca,
okrenula se i ula unutra.

240

SVIJEA je poela pitati: stijenj se utapao u rastopljenom vosku. Vojvoda je dohvatio

drugu i zapalio je na priguenom plamenu, a zatim je uspravno poloio u mekanu

gomilicu od kapljica voska na kamenom podu. Strop elije bio je prekriven napisima:
velikim, neuredno pisanim redovima crnih rijei ispisanih dimom svijee preko
niskog, povijenog stropa posljednjih misli bezbrojnih bivih stanara. Moda su,
pomislio je kao i esto puta ranije, neke od tih rijei ispisali neki neznanci koji su
ovdje dolje naricali u jednakoj agoniji oaja kao i on onoga dana kad mu je bilo deset
godina. Zapitao se a to se sada pitao svakoga dana koje su bile posljednje misli
vojvotkinje. Naravno, za razliku od svih onih tijekom godina utamnienih ovdje
dolje, ona ne bi prepoznala svoje zavrne misli onakvima kakve su bile; bila je
nesvjesna neposrednosti svoje smrti. Njezine su posljednje rijei bile izrazito
ovozemaljske: Mudro si se dosjetio donijeti ga. Ipak je grijeila, pomislio je sada vojvoda:
to nije bilo mudro bilo je kljuno. Nije imao izbora. Uinio je samo ono to je morao
uiniti.
U misli mu se uvukao pougljen lik, tapovima slinih ruku ispruenih kao u
molitvi, i on je zadrhtao, mrmljajui mu da ode da ga ostavi na miru. ak i sada,
ovdje dolje, on ga je ipak vidio. Ovo je bilo posljednje mjesto na kojem je mogao od
njega pobjei, ali i tu ga je pronaao. Sada mu vie nije preostalo mjesta za skrivanje.
Nagnuo se naprijed, spustio glavu meu koljena i pritisnuo je rukama, pokuavajui
tu neeljenu prikazu silom otjerati, ali ona je ostajala tamo i zatim, kao to je uvijek
inila, otvorila svoje oi. Znao je da e one biti sjajne od suza, na tom pocrnjelom
licu.
Ustao je.
Poi e pogledati portret.
Bila je to udesna slinost. Svi koji su poznavali vojvotkinju su to govorili. Djelo
zapanjujue vjetine. Premda s Pandolfom nije razmijenio ni rijei nakon dana u
kojem se dogodio poar, sluge u dvorcu rekli su vojvodi da su starca dogaaji od te
noi strano pogodili i da se muio oko dovretka slike. Allonso je pretpostavio kako
je sretna okolnost bilo ta to je portret prije gubitka modela ve bio gotovo zavren.
Njeno odvojivi svijeu od njezina malog votanog pijedestala, otvorio je
eljezna vrata i iziao iz elije. Nemirni plamen bacao je nejasne sjene po niskom
stropu hodnika, izobliene i iskrivljene poput izgorjelih udova.
Nasmijeila mu se kad je odmaknuo crveni zastor i sjeo u dno stuba to su s
odmorita vodile na kat. Suoeno s tim osmijehom, stvorenje crnih udova mu se
odvuklo iz misli. U njezinu je izrazu sada mogao vidjeti pogled kojim ga je poastila
kad su se prvi put susreli. Pogled zarumenjelog ushita, kao u ene koja toplo njeguje
njene uspomene na euforian in obljube, naslikani pogled koji mu je opet
poklanjala, nesposobna skrenuti ga ustranu pred njegovim upornim zurenjem.
Ovako je trebalo uvijek biti, pomislio je, njezin razvratniki i sveobuhvatan
promiskuitet na ovaj nain obuzdan i utian. Sada je bila zatoena u tiini, u samom
tkanju zidova Castella, i ta mrlja ushita na njezinu obrazu, ovdje tako vjerno
prikazana, napokon se arila samo za njega.
Napokon je sve bilo obuzdano.

241

Volio ju je gledati kako se samo njemu smijei.

ak i dok bi je netko drugi promatrao skupa s njime, pomislio je, njezin je
pogled uvijek ostajao samo na njezinu muu.
Naravno, ostali su je mogli vidjeti samo kad bi im on to odluio dopustiti. Ona
mudra opsjena na velikoj freski dala mu je ideju da postavi zastor i sada nitko osim
njega nije uklanjao zastor od damasta koji je pred portret postavio. Nalazio je kako
ga sve ee neto privlai ovamo, ali najee je, kao i ovoga asa, ovamo dolazio
sam.
Volio ju je zadravati samo za sebe.
Zurio je u portret. Shvatio je da slikare nikad nije upitao kakvo je znaenje ipka.
Na podu pred vojvotkinjom, ispod sputene druge ruke i otvorenog, naprijed
okrenutog praznog dlana, rasprio se niz grimiznih bobica. Kao da se cijelom svijetu
ukazuje, pomislio je, da je upravo pustila da joj iz ruke ispadne Crveno Ue i isprui
joj se poput zmije do nogu.

MLADI poslanik grofa od Tirola bio je visok, vitak, veoma nervozan zbog svoje nove

funkcije, ali i krajnje ponosan na uspjeno nadao se okonanje svoje prve

slubene zadae. Meutim, neto od onoga to je vidio i uo tijekom svoga kratkog
boravka u Ferrari posve ga je uzrujalo.
Znao je da je doslovno slijedio upute koje je dobio.
Isporui vojvodi ove znakove moga tovanja, Udo, rekao je grof, dajui mu
dva predmeta. Drhtei od iekivanja, Udo ih je po dolasku u Ferraru uredno
predao: torbu od jelenske koe s akvarelom Albrechta Altdorfera i jednostavnu
drvenu kutiju u kojoj se nalazilo siuno remek-djelo: maketa od sjajne brestovine
koju je nainio nitko drugi doli veliki Veit Stoss. Mnogo toga mu je bilo reeno o
ugledu koji je vojvoda uivao kao mecena umjetnika te je s ponosom i poneto treme
iekivao trenutak kad e mu te darove konano predati.
Bili su dobro primljeni.
Udo je bio impresioniran vojvodinim poznavanjem njemakog jezika, kojim se
sluio gotovo bez ikakvih tekoa.
Moram pisati grofu, vaem gospodaru, i zahvaliti mu. Njegova je dobro znana
dareljivost ovako velikodunim darovima dostojno prikazana premda e,
naravno, njegova lijepa ki biti najvei od svih darova.
Od neega u vojvodinu strasti lienom nagovjetaju predstojeeg stjecanja nove
mladenke, na Udovu su se tankom i prilino bubuljiavom vratu nakostrijeile dlake.
Ipak, otresao se te trenutane smetenosti kad je vojvoda predloio da pou u
razgledanje umjetnikih djela koja je ve posjedovao u Castellu. Udo mu je svim
silama elio ugoditi, jer njegov je gospodar bio krajnje uporan u isticanju vanosti
takvog saveza izmeu grofovije Tirol i vojvodstva Ferrare. Udo nije htio biti
uzronikom promjene osjeaja kod buduega mladoenje. Mlada ki njegova

242

gospodara bila je zanosna i ljupke naravi, oduvijek je to mislio, i povlaenje

ponude njezina novog prosca slomilo bi joj srce.
Stoga je prikladno hvalio i divio se i upijao gorljivost kojom je njegov domain
opisivao svoja umjetnika djela, vrlo malo toga shvaajui, ali beskrajno se divei.
Nakon nekog su vremena zastali na vrhu niza stuba i ostali stajati pred
grimiznim zastorom od damasta to je dosezao sve do poda. Vojvoda je posegnuo
naprijed i odmaknuo zastor kako bi razotkrio sliku ene odjevene u tamnocrvenu
haljinu, s plodom ipka u ruci.
Ovoga puta Udo je bio uistinu dirnut jer ena je bila prekrasna i inilo se da s
primjetnom eljom u svojim sjajnim oima gleda njega samo njega.
Zaboravio je na svoga pratitelja i zaarano zurio u sliku naslikanu izravno na
zidu. Ipak, dok je tako zurio, postao je krajikom oka svjestan promjene u
dranju njegova domaina. Kad se opet oglasio, u vojvodinu se glasu osjeao
nekakav udan prizvuk i Udo je odmaknuo pogled sa slike kako bi ga pogledao. Na
jedan mu se kratak trenutak vojvoda uinio posve rastresenim i Udo ga je opet poeo
paljivije sluati.
To je slika moje posljednje vojvotkinje, polako je, trepui
vojvoda, naslikana na zidu, tako da izgleda kao da je iva...
Scan: BenBen
Obrada: RafaelaRA

243

oima, rekao

MOJA POSLJEDNJA VOJVOTKJNJA

ROBERT BROWNING
FERRARA
To moje je posljednje vojvotkinje na zidu slika,
Naslikana kao njezina stvarna prilika.
Zovem to djelo udom. Ruke fra Pandolfove
Radie naporno danima i eto nje gotove.
Hoete l' sjesti molim i pogledati je? Rekoh
Po radu fra Pandolf, jer nikad ne sretoh
Strance poput vas koji taj lik razumjee,
Dubinu i strast tog iskrenog pogleda uvidjee,
A drugi se meni okreu (jer nitko ne uklanja
Taj zastor to za vas ga naslikah doli ja)
I kao da su me eljeli pitati, kad usudili bi se
Otkuda ondje onakav pogled; zato ni vi niste
Prvi to se okree i pita to. Gospodine, nije samo
Prisutnost mua njezina dozvala onamo
Tu mrlju veselja na obraz njezin sav
Moda fra Pandolf sluajem ree: Taj rukav
Previe preko zglavka dame pada, ili Boja
Nadat' se ne moe prikazat stvarno tu sjenu koja
Niz vrat joj polako gasne: sve to bijae plod
Tek uljudnosti, miljae ona, dovoljan povod
Da dozove tu mrlju ushita. Srce joj bjee tako
Kako bih rekao da radovati se znalo olako
Previe lako se dojmilo: kao da mu je godio
Svaki prizor, a pogled joj je posvud brodio.
Gospodine, to bjee sve! Grud njena meni
Najdraa i svjetlo danje to na zapadu tamni,
Granica trenje to neka je prerevna budala
Za nju u vonjaku otrgnu, k'o mazgova etala
Ga je bijelog po dvoritu i svi su bez presedana
Iz nje na jednak nain mamili rijei odobravanja,
Ili rumenilo makar. Zahvaljivala im je nek' je!
Ali inila to nekako ne znam kako kao da je
Dar joj moga devetsto godina starog imena
Jednak svaijem daru. Sramotu to ta mi ena
Podsmijehom takvim nanese tko ublait moe?
ak i vaa rjeitost koju ja nemam dal' moe
Izrazit jasno, bez dvojbe, sve to i rei: To
Ili ono meni se gnua; nedostaje ti ovdje neto
Ili tu neega previe ima i kad bi i dopustila
Pouku takvu, razboru vaem se ne protivila
Zaista i kad bi ispriku vam svoju ponudila rado

244

ak i tad bi to ponienje bilo; a ja se nerado

I nikad poniziti ne dam. O, smijeila se jest
Uvijek kad kraj nje bih pro'o; ali nije vijest
Da jednako smijeila se svakom. I bjee sve gore;
Zapovjedi dadoh; i otad osmijeh zamijenie more.
I eto je kako stoji kao iva. Ustat moete li, molim:
Nai emo se opet dolje. I ponoviti vam opet volim
Dareljivost vaeg gospodara grofa dobro znana
Dovoljno jamstvo je da nije mi nipoto nakana
Hiniti da mirazu takvom tek divio bili se lano
Premda njegova lijepa ki, obvezah se snano
Jo u poetku, moj je cilj. Ne, poimo samo
Zajedno dolje, moj sire. Vidite Neptuna tamo
to tritona kroti, to rijetkost je prava, zar ne,
Claus od Insbrucka u bronci ga iskova za me.

245

Napomena autorice
OVAJ JE ROMAN izvorno nadahnut poemom Roberta Browninga Moja posljednja
vojvotkinja, prije nego stvarnim povijesnim dogaanjima. Tek nakon poetka dubljeg
istraivanja poeme, dok sam ugrubo poinjala skicirati svoju knjigu, otkrila sam
na svoje prilino iznenaenje da su Browningovi eponimski likovi uistinu
postojali.
Premda sam za svoj roman provela, to sam bolje mogla, briljiva i pedantna
istraivanja, on u dui ipak ostaje djelom fikcije i ondje gdje sam morala poneto
iskriviti povijesne injenice ili preinaiti geografske lokacije kako bih omoguila
tean razvoj svoga zapleta radnje, dozvolila sam sebi to i uiniti.
A povijesne injenice na kojima se temelji ova pria su sljedee:
Alfonso d'Este (Alfonso II) bio je peti vojvoda od Ferrare i 1559. godine oenio je
nasljednicu kue Medici, Lucreziu. Tri godine kasnije ona nestaje iz svih zapisa.
Razliiti izvori koje sam istraivala nude razliita tumaenja: neki sumnjaju na
neasne radnje, dok drugi vjeruju da je umrla prirodnom smru. Sam Browning je
izjavio kako je, premda se poigravao sa zamilju da je Alfonso Lucreziu smjestio u
samostan, njemu blia bila pomisao da ju je vojvoda dao ubiti.
Alfonso se nakon Lucrezie jo dvaput enio: s Barbarom od Austrije i
Margheritom Gonzaga, Barbarinom neakinjom.
Alfonso je vei dio djetinjstva proveo u Ferrari bez svoje majke Renee,
kalvinistike Francuskinje koju je njezin mu otjerao sa svoga dvora pod optubom
za bogohuljenje. Kako ja tumaim tadanje zapise, ona je stala u obranu jedne od
svojih francuskih slukinja, optuene za bogohuljenje pred Svetim Sakramentima u
vojvotkinjinoj kapeli zbog ega je na mnogo godina protjerana s dvora.
Povijesna je injenica i to da je Vatikan zatraio prava na vojvodstvo Ferrare
zbog Alfonsove nesposobnosti da sebi osigura nasljednika. Obitelj Este je zadrala
prava na Modenu i Reggio i ba kao to se u poemi Alfonso pribojavao njihova
je vanost kao dinastije drastino opala.

246

Zahvale
Jednostavno je previe ljudi kojima moram zahvaliti! Prije svega, naravno, zahvale
mojoj obitelji: Steveu, mojim ljupkim kerima Katy i Beattie, i Rickyu. Hvala i mojim
sestrama: Vicky Kimm, Buffy Kimm i Fioni Kimm; mojim vrlo posebnim
prijateljicama Cathy Mosely, Sahri Gott i Becky Patton; zatim Kate Goodhart, Annie
Thomson, Cloe White i profesoru Michaelu Irwinu jer su mi na razliite naine i u
razliito vrijeme velikoduno i bez ustezanja iskreno ponudili svoja razmiljanja i
vrijeme. Veliko, veliko hvala Rebecci Saunders, mojoj urednici u Littleu, Brownu, i
Judith Murray, mojoj agentici. I hvala i velika ljubav onima kojima sve ovo
posveujem mojim roditeljima.
Vrlo sam zahvalna i onima koji su mi velikoduno ponudili svoje praktino
znanje, strunost i pripomo: izvanrednom Todu Todeschiniu, mojem strunom
savjetniku za razdoblje renesanse; Marku Wade Stoneu, strunjaku za opasan posao
gaenja vapna; dr. Jonou Prosseru, psihijatru; Susan North iz Victoria i Albert
muzeja, Royu Figgisu koji me savjetovao o rasvjeti iz tog razdoblja; mojoj snahi
Mary Rowlands-Pritchard, za mir i osamu u Calmynsyu. Hvala svima koji su
pomogli u samim zaetcima knjige - ak i ako vae zamisli nisu ule u zavrni tekst,
bila je to ogromna pomo. I Stephanie Norgate i svim mentorima na
poslijediplomskim studijima kreativnog pisanja na Sveuilitu Chichester - mnogo
vam hvala, svima vama! Ostajem vam velikom dunicom.
Nekoliko knjiga mi je bilo od veliku vrijednosti: Svakodnevni ivot u renesansnoj
Italiji Elizabeth Cohen i Thomasa Cohena;Kardinalska tijara Mary Hollingsworth; Pria
o umjetnosti Ernesta H. Gombricha; Praktino sokolarenje (pokojnog i krajnje izvanrednog)
Gagea Earla Freemana; Spol i drutvo u renesansnoj Italiji Judith Brown i Roberta Davisa; Ii
Castello di Ferrara Marca Borelle; Cafa- ggiolo, La Villa de' Medici nel Mugello Mattie Tiraboschia; i
Unutranjost renesansne kue Elizabeth Currie. U potrazi za savjetima o slikanju fresaka,
mnoge sam sate provela nad zapisima s interneta pokojne Lucie Wiley. Sve
povijesne ili tehnike pogreke u romanu e posve izvjesno biti moje, a ne bilo kojega
od prethodno spomenutih autora.

Scan: BenBen
Obrada: RafaelaRA

247

248