SADRŽAJ

1.)UVOD 2

2.)Medicinska rehabilitacija 3

3.)Interdisciplinaran i multidisciplinaran odnosu u

rehabilitaciji………………………………………………………….6

4.)Adaptacija i kvalitet života 10

5.)ZAKLJUČAK 13

6.)LITERATURA 14

1
 1.)UVOD
Bolesti i povrede su jedan od najznačajnijih uzroka socijalne zavisnosti
čovjeka. Snaga i priroda te zavisnosti variraju na vrlo širokoj skali od
neposrednog rizika biološkog nestanka (smrti ) do malih prepreka u vršenju
osnovnih životnih aktivnosti. Ni u jedne druge kategorije ljudi nije tako snažno
i dugotrajno izraženo "stanje socijalne potrebe" bolesnika koji se adaptiraju u
životnu sredinu jer im je potrebna rehabilitacija za njihovo ozdravljenje.

Faktori koji utiču na rehabitaciju su:

*porodica

*okolina

*radno mjesto

*stanovanje

*šira zajednica

Medicinska rehabilitacija bolesnika oboljelih podrazumijeva niz mjera i

postupaka s ciljem sprečavanja ili umanjivanja posljedica bolesti, osobito
protiv funkcionalne nesposobnosti u obavljanju aktivnosti svakodnevnog
života.

Profesionalna rehabilitacija podrazumijeva postupke i radnje potrebne za

osposobljavanje hendikepirane osobe za prijašnji ili odgovarajući novi posao.
Profesionalna rehabilitacija mora imati gospodarstveno opravdanje. Ondje gdje
to ne može biti slučaj treba biti terapijska mjera i naglasak stavljati na socijalnu
rehabilitaciju. Vrlo je važno uzimati u obzir želje i ambicije osobe koja prolazi
kroz rehabilitaciju.

Članovi rehabilitacijskog tima u procesu profesionalne rehabilitacije:

- liječnik rehabilitator

- psiholog

- radni terapeut ili fizioterapeut

- nastavnik praktične nastave

- stručni suradnik Zavoda za zapošljavanje

2
2.) Medicinska rehabilitacija

Medicinska rehabilitacija bolesnika oboljelih od podrazumijeva niz mjera i

postupaka s ciljem sprečavanja ili umanjivanja posljedica bolesti, osobito
protiv funkcionalne nesposobnosti u obavljanju aktivnosti svakodnevnog
života. Dosljednim izvršavanjem zacrtanog programa rehabilitacije usvojenog
od radne grupe evropskog i američkog Kardiološkog društva (1994) želi se
postići konačan cilj, a to je: fizička, psihička, profesionalna i socijalna
rehabilitacija.

Rehabilitaciju kao termin prvi je upotrijebio Riter Won Buss 1884. godine
rekavši da "mentalni bolesnik koji se liječi, treba potpuno da se rehabilituje i da
zadobije ljudske vrijednosti zajedno sa ponovo započetim životom". Međutim,
trebalo je da prođe gotovo 50 godina da bi se napravio prvi program
rehabilitacije. Inicijalne tragove o rehabilitaciji upravo i nalazimo kod tjelesnih
invalida.
Program je bio zasnovan na medicinskoj koncepciji o restauraciji (obnavljanju)
funkcija fizički hendikepiranih lica.

Rehabilitacija je uvijek dobijala na značaju posle velikih svjetskih ratova, kada

je ostajala velika armija invalida nesposobna za rad i privređivanje.

Svakom društvu se više isplatilo da profesionalno rehabilituje invalide za

samostalni život, nego da vodi brigu o njima i njihovim porodicama.

3
Ali razvoj rehabilitacije se ne može mjeriti samo brojem ljudi koji su
osposobljeni, već i kvalitetom pruženih usluga.

Rehabilitacija je zbir postupaka koji se poduzimaju za ublažavanje stupnja

onesposobljenosti i hendikepa bolesnika. Usmjerena je na ublažavanje
posljedica bolesti koje se očituju na živčano-mišićnom kao i sekundarno, na
lokomotornom sustavu. Navedene manifestacije su različite za pojedine vrste
neuromuskularnih bolesti pa se i rehabilitacija planira na temelju što egzaktnije
dijagnoze bolesti uz dobro poznavanje etiopatogeneze, klinickog tijeka i
progresije svake bolesti za sebe.

Rehabilitacijske metode nisu specifične za pojedine dijagnoze iako postoji

načelna sličnost u određenim grupama bolesti, nego je prvenstveno usmjerena
prema funkcionalnom deficitu, tj. smanjenju ili gubitku određenih fizičkih
sposobnosti i neovisnosti bolesnika.

Rehabilitacija ne mijenja patofiziološki tijek bolesti, ali svakako utječe na

funkcionalne mogućnosti bolesnika.

Ciljevi u rehabilitaciji bolesnika jesu: ublažavanje ili sprječavanje smanjenja

funkcionalnog kapaciteta bolesnika, zadržavanje neovisnosti u aktivnostima
svakodnevnog života i samostalnog kretanja što je duže moguće te savjetovanje
i poduka bolesnika i njegove obitelji za samostalnost i samozbrinjavanje unutar
granica funkcionalnih mogućnosti.

4
Rehabilitacija se planira za svaku od tri različite faze bolesti:

a) faza samostalnog hoda,

b) prijelaznu fazu ili fazu otežanog hoda te

c) fazu pokretljivosti u invalidskim kolicima.

U složenoj rehabilitaciji osoba s neuromuskularnim bolestima postoje tri

komponentne a to su medicinska, psihološka i socijalna. Idealno zamišljeno,
sve bi ove razine rehabilitacije trebale biti koordinirane i usklađene.

Nažalost nerijetko smo svjedoci da u praksi takva suradnja baš i ne funkcionira,

što ide ma kraju, na štetu bolesnika.

Uspješna rehabilitacija tih bolesnika pretpostavlja interdisciplinarni pristup,

timski rad i suradnju različitih zdravstvenih djelatnika - liječnika specijalista
(neurologa, fizijatra, pedijatra, ortopeda), zatim fizioterapeuta, radnih terapeuta,
medicinskih sestara.

U medicinskoj rehabilitaciji se koristi niz metoda: fizioterapija, radna terapija,

primjena ortopedskih pomagala, primjena tehničkih pomagala u svakodnevnom

5
životu. Poželjna bi odnosno nužna bila i suradnja s psiholozima, socijalnim
radnicima, savjetnicima za profesionalnu orijentaciju i dr.

Novija era rehabilitacije bolesnika započeta je još odavno upotrebom

naslonjača, kada je prekinuta teorija i praksa o apsolutnom mirovanju a
istraživači su ukazali da: "Krevet nije mjesto za zadržavanje srčanih bolesnika".
I mnogi drugi istraživači su ukazivali na važnost rane fizičke aktivnosti, potom
na testove fizičkog opterećenja i multidisciplinirani pristup liječenju i
rehabilitaciji bolesnika. Osnovno načelo je da ona bude primijenjena od
trenutka nastanka odnosno dijagnosticiranja bolesti pa sve do izliječenja i
funkcionalne osposobljenosti, a u pojedinim slučajevima doživotno.

3.) Interdisciplinaran i multidisciplinaran odnosu u rehabilitaciji

Rehabilitacijom koštano-mišićnog sustava, kao sastavnicom ukupne

rehabilitacije, bave se fizijatri, tj. specijalisti fizikalne medicine i rehabilitacije,
specijalnosti koja je usmjerena na prevenciju, otkrivanje i neurokirurško, tj.
konzervativno liječenje bolesti udruženih s nesposobnošću. Osim
rehabilitacijom koštano-mišićnog sustava, fizijatri se bave rehabilitacijom
akutne i kronične boli, osoba nakon amputacije ekstremiteta, ozljeda glave,
kralježnice i mozga te brojnih drugih bolesti koje primarno ne moraju biti
vezane uz sustav za kretanje.

Danas se sve više govori o fizikalnoj medicini kao medicinskoj struci

zaduženoj za poboljšanje kvalitete života s obzirom na to da je osnovni cilj
rehabilitacije optimalno poboljšanje svih funkcija u svim vidovima življenja,
uključujući medicinsku, socijalnu, emocionalnu i radnu dimenziju.

Kao što joj i samo ime kaže, specijalizacija se sastoji od dva dijela: fizikalne
medicine koja se bavi dijagnostikom i liječenjem koštano-mišićnih bolesti
pomoću lijekova, fizikalnih procedura i terapijskog vježbanja, te rehabilitacije
koja zapravo predstavlja proces ponovnog osposobljavanja osobe s
nesposobnošću u najvećoj mogućoj mjeri, i to putem primjene rehabilitacijskih
načela i tehnika.

Za razliku od klasičnih načina medicinskog liječenja, koje predstavljaju

otkrivanje i liječenje direktno usmjereno prema uzroku, odnosno patološkom

6
procesu koji je doveo do bolesti (biomedicinski model), rehabilitacija
podrazumijeva višekratne, simultane intervencije usmjerene prema uzroku i
sekundarnim posljedicama ozljede ili bolesti (biopsihosocijalni model).

Rehabilitacija znači dovođenje osobe do njezina punoga fizičkog, psihološkog,

socijalnog, radnog, rekreativnog i edukacijskog potencijala koji je sukladan
njezinom fiziološkom ili anatomskom oštećenju i ograničenjima u okolišu. Pet
nužnih komponenti rehabilitacije su:jedinstven, bolesniku usmjeren plan
razrađen od bolesnika i rehabilitacijskog tima.

Ciljevi koji proizlaze tijekom interdisciplinarnog procesa su:

*sudjelovanje i motivacija bolesnika - nužna za postizanje ciljeva

*krajnji rezultat - poboljšanje bolesnikovih osobnih potencijala

*ishod - smanjenje nesposobnosti, oštećenja ili hendikepa.

Danas se sve više govori o rehabilitaciji koja je usmjerena prema samom

bolesniku.

To je proces suradnje i djelovanja koji zahtijeva poznavanje bolesnika kao

osobe (holistički pristup), izradu ciljeva sukladnih životnom planu bolesnika i
intervencije koje u najvećoj mogućoj mjeri popravljaju sve bolesnikove
sposobnosti i potencijale.

Rehabilitacijski tim može funkcionirati multidisciplinarno i interdisciplinarno.

Multidisciplinarni pristup odnosi se na specijalno usmjerene aktivnosti koje su
zbroj svih uključenih disciplina pojedinačno. Za funkcioniranje u
multidiciplinarnom pristupu nije potrebno poznavanje drugih znanja ili
disciplina u rehabilitacijskom procesu, osim znanja vlastite discipline.

Multidisciplinarni rehabilitacijski tim sastoji se od različitih profesionalaca koji

liječe bolesnika odvojeno, sa specifičnim ciljevima za pojedinu granu. Tim se
može sastojati od fizioterapeuta, logopeda, radnih terapeuta, rekreacijskih

7
terapeuta, protetičara ortotičara (stručnjaka za primjenu raznih proteza ili
ortoza), medicinskih sestara, psihologa, socijalnih radnika, hortikulturalnog
terapeuta, muzičkog terapeuta, terapeuta za ples i po potrebi drugih specijalista.

Poboljšanje bolesnikovih potencijala u svakoj grani mora biti dokumentirano ili

registrirano na skupnim sastancima za izmjenu informacija. Interdisciplinarni
pristup, koji danas uglavnom preferiramo u rehabilitaciji, koristi znanja iz
različitih disciplina sa svrhom postizanja zajedničkog cilja. Pojedini sudionici
rehabilitacijskog procesa moraju poznavati i dijelove drugih disciplina
uključenih u rehabilitaciju kako bi mogli ravnopravno sudjelovati u
zajedničkim nastojanjima postizanja konačnog cilja, tj. potpune i najveće
moguće rehabilitacije bolesnika u svim dijelovima života.

Interdisciplinarni program rehabilitacije mora biti takav da svi zajedno postižu

više nego što pojedina disciplina može postići djelujući samostalno bez drugih
sudionika u rehabilitaciji. Nakon što svaki sudionik procesa procijeni bolesnika
u skladu sa svojom strukom, članovi tima zajednički planiraju program
rehabilitacije, procjenjuju dosadašnji uspjeh postavljenih ciljeva i postavljaju
nove ciljeve koji proizlaze tijekom samog procesa rehabilitacije. Ključ uspješna
funkcioniranja rehabilitacijskog tima leži upravo u komunikaciji između
pojedinih članova tima. Interdisciplinarni pristup rehabilitaciji omogućuje
koordinirano djelovanje, bez cjepkanja rehabilitacijskog procesa unutar
pojedinih grana, što sam proces čini učinkovitijim i pozitivnijim kako za
bolesnika tako za rehabilitacijski tim.

Formalno, rehabilitacija koštano-mišićnih bolesti bazirana je na

interdisciplinarnom pristupu. U većini centara postoji dobra komunikacija
između liječnika fizijatra kao voditelja rehabilitacijskog tima i fizioterapeuta,
radnih terapeuta i drugih sudionika u rehabilitacijskom procesu. Problem leži u
nedovoljnom broju radnih terapeuta, rekreacijskih terapeuta, socijalnih radnika
i slično.

8
Kronični je problem rehabilitacije, ne samo koštano-mišićnih bolesti nego i
općenito kao struke, u nedostatnim vremenskim normativima i njihovu
provođenju u rehabilitaciji pojedinih bolesnika u ambulantnim i stacionarnim
ustanovama.

Konačno, jedan dio rehabilitacije koji spada pod rehabilitaciju u kućnoj njezi ne
provodi se po uzusima i regulativi fizikalne medicine i rehabilitacije kao struke
zbog nemogućnosti kvalitetne kontrole postignutih rezultata i uopće
postavljanja indikacija za određene bolesti koje mogu biti rehabilitirane u
takvim uvjetima.

Zajedničkim naporima svih spomenutih sudionika u rehabilitacijskom procesu,

u koje se mogu uključiti i liječnici drugih specijalnosti sa specifičnim
problemima, može se postići da krajnji ishod rehabilitacije bude još povoljniji
za bolesnika, čime je i zadovoljstvo rehabilitacijskog tima veće.

9
 4.)Adaptacija i kvalitet života

Prvenstveno u slučaju da ne postoji sistem adaptacije, mi bi davno izumrli.

Čovjek koji se ne može adaptirati na stres, ne može ni preživjeti. Kada kažemo
stres, ne mislimo samo na psihološki stres, već i na sve vrste fizičkog stresa.

10
Adaptacija može biti iskorištena u pozitivnom, ili nas može zadesiti u
negativnom smislu. U negativnom smislu je primjer kada imamo neki
poremećaj u organizmu, a za koji nismo svjesni, tijelo se adaptira na taj
poremećaj, poremećivanjem nečega drugog da bi izbalansiralo prethodni
problem.

Veoma često se kod ljudi očituje upravo taj drugi problem, gdje nastupa (u
najgorem slučaju) intervencija medicine, koja tretira problem br 2. Ovo se
može usko povezati sa simptomatskim liječenjem jednog problema, dok onaj
drugi koji je sve to započeo i dalje ostaje i pravi probleme. 

Grupa eksperata SZO dala je definiciju kvaliteta života koja, također, uzima u
obzir zapažanja pojedinca i njegov odnos prema okolini:

"Kvalitet života se definiše kao percepcija (zapažanje) pojedinaca o

sopstvenom položaju u životu u kontekstu kulture i sistema vrijednosti u
kojima žive, kao i prema svojim ciljevima, očekivanjima, standardima i
interesovanjima. To je široki koncept koga čine fizičko zdravlje pojedinaca,
psihološki status, materijalna nezavisnost, socijalni odnosi i njihovi odnosi
prema značajnim karakteristikama spoljašnje sredine".

Iz same definicije se vidi da kvalitet života stanovništva jedne zemlje uveliko

zavisi od njene ekonomske razvijenosti.

Otuda je u našoj sredini, usljed teške ekonomske situacije i dugogodišnjih

ratova i migracije stanovništva, kvalitet života ljudi znatno niži nego u ostalim
zemljama, posebno razvijenog zapada.

Cilj adaptacije:

*Postizanje što veće realnosti životne sredine

*Jačanje odgovornosti članova grupe i međusobne povezanosti

*Povećanje samoinicijative i iskustva realnosti

11
*Usvajanje socijalnih modela ponašanja

*Redukcija anksioznosti

*Stvaranje povoljnih interpersonalnih odnosa i poboljšanje komunikacije

*Razvoj neizraženih ili potisnutih kreativnih sposobnosti

*Učvršćivanje ostalih zdravih osobina ličnosti

Ovakve ciljeve radno-okupacijske terapije provodimo primjenom različitih

metoda i postupaka u sklopu odjela terapije radom i cjelokupne rehabilitacije
bolesnika u bolnici, a sa željom, da izbjegnemo negativne konotacije liječenja
bolesnika.

Obavljanje svakodnevnih životnih aktivnosti i funkcionalni status bolesnika

predstavljaju široki pojam koji obuhvata mnoge različite sfere, poput
sposobnosti za obavljanje različitih fizičkih aktivnosti, prisustva simptoma
bolesti i dr. Upitnici specifični za oboljenje najčešće obuhvataju najvažnije
sfere funkcionisanja bolesnika, odnosno najvažnije aspekte njihovog kvaliteta
života. Određene grupe pitanja upitnika koje se odnose na konkretne sfere
funkcionisanja bolesnika čine oblasti upitnika, a aspekti kvaliteta života
bolesnika koje odražavaju nazivaju se oblasti kvaliteta života.

PRINCIPI VOĐENJA BERTE BOBATH

“...pacijentu treba činiti zadovoljstvo da ponovo nešto može.”

“Pacijent će biti vođen našim rukama, uopće nije potrebno ništa puno reći,
nego mu ponovo dati osjećaj za držanje i pokret.”

“Samo tamo gdje je pacijent sam AKTIVAN uči ponovo koristiti svoje
mogućnosti pokretanja i iste u smislenom kontekstu ponovo prizvati”
Dužnost stručnih lica/medicinskog osoblja kod bolje adaptacije pacijenta su:

*briga o održavanju dnevne okupacije pacijenta (samozbrinjavanje,

produktivnost, slobodno vrijeme) i njihovim obiteljima/njegovateljima kako bi
se uspostavila ravnoteža u izvedbi dnevne okupacije sukladno stanju bolesti i
mogućnostima pacijenta.

12
*treba pomoći u procjeni prioriteta pacijenta, uključujući socijalne i duhovne
prioritete
*zajedno s pacijentom/klijentom i članovima njegove obitelji pomoći u
pronalaženju okupacije koja ima smisao i značenje za osobu, ne zanemarujući
različitost utjecaja kulture i okoline na pojedinca
*skrb za dobru suradnju i povezanost između pacijenta i zdravstvenog osoblja
*prepoznavanje djelovanja umora na pacijentove/klijentove sposobnosti,
funkcioniranje i neovisnost
*definiranje strategija i postupaka kod pojave umora te očuvanje energije
*treba pomoći u razumijevanju potreba i podešavanju promjena kao i
prihvaćanju ovisnosti i kolebanja, surađivati u postavljanju realnih očekivanja i
ciljeva
*informiranje pacijenta kako reducirati potrošnju energije u izvođenju dnevnih
okupacija
*treba pomoći u adaptiranju životnog stila
*treba skrbiti za opremu, pomagala i adaptaciju okoline gdje je to neophodno s
ciljem manjeg utroška energije
*treba pomoći pacijentima/klijentima istražiti i prepoznati tko su (self-koncept)
i što su im prioriteti u životu, prepoznati vrijednosti i uloge svojih
pacijenata/klijenata unutar obitelji i/ili zajednice, pomoći u adaptaciji
promijenjenih uloga ako je to potrebno, poduprijeti samopouzdanje
pacijenta/klijenta i reflektirati njegova prošla i tekuća dostignuća

5.)ZAKLJUČAK
Iz navedenog što sam naveo i obrazložio u seminarskom radu može se
zaključiti da dosadašnji oblici zdravstvene skrbi za pacijente u potpunosti ne
zadovoljavaju zadane kriterije zdravstvene skrbi koje se provode u svijetu.
13
Jedan od problema koji se detektira odnosi se na djelomičnu ekipiranost
članova zdravstvenog tima.

Bitan faktor u rehabilitaciji pacijenta ima medicinsko osoblje koje roditelje,

rodbinu i ostale uvodi u proces adaptacije bolesnika, odnosno objašnjava
dijagnozu kao i terapije za pacijenta.

Kod angažiranja okoline pacijenta potrebno je da pored senzornih deficita

evidentira i možebitne perceptivne, pa koliko je to moguće sukladno s tim
urediti pacijentovu okolinu (s koje strane mu se prilazi,obraća,glazba, kako ga
se animira na aktivnost i slično).

Razni stimulansi potiču pacijentovu aktivnost te ga ohrabruju da koristi i

deficitarnu stranu, ekstremitet ili funkciju.

Iz svega navedenog uviđamo uzrok velikih problema u međuljudskim

odnosima. Nerazumijevanje psihijatrijskih bolesnika što dovodi do socijalne
izolacije gdje takvi pacijenti bivaju prepušteni samo sebi.

Na njima je da se bore i izbore sa svojom bolešću,a na nama je da takvim

ljudima pomognemo da se rehabilituju i da se vrate normalnom životu koliko je
to moguće.

**Samo je jedan kutak svemira koji

sigurno možete popraviti, a to ste vi
sami.**

6.)LITERATURA

14
-Internet stranice: google -rehabilitacija i životna sredina

-Idikovac- REHABILITACIJA I FIZIKALNA TERAPIJA BOLESNIKA S

NEUROMUSKULARNIM BOLESTIMA, Prim. mr. sc. Ida Kovac, Zagreb
2004

15