Narcis zapravo nije zaljubljen u sebe već u vlastiti odraz.

Stara priča je tu veoma jasna –

opčinjen svojim likom, Narcis ne uzdiže, on uništava sebe.

Ova razlika je od ogromne, suštinske važnosti. Narcizam nije opčinjenost sobom već
predstavom o sebi. Ne onim što čovek jeste već onim kakvim se prikazuje. Ne svojim
bićem već svojim odrazom.

Biti opsednut svojim odrazom znači zapostaviti, zanemariti, napustiti sebe. Znači
izgladneti sebe do smrti. Znači uvenuti.

Ljubav prema vlastitoj predstavi je jalova, besplodna ljubav. Ona ne bogati već
osiromašuje, nije stvaralačka već rušilačka.

Narcizam se često osuđuje sa moralnog stanovišta. Narcisoidnoj ličnost se prigovara da

previše vodi računa o sebi, premalo o drugima. Ova osuda promašuje suštinu stvari.
Narcisoidna osoba nemilosrdno zanemaruje i sebe, ne samo druge, u ime predstave o
nemogućem savršenstvu, kojoj se očajnički i strasno divi, a koja joj postaje važnija od
sopstvenog života.

U svojoj uobraženosti, narcisoidna ličnost može biti nesnosna drugima, ali je nesnosna i
sebi samoj. Iza uobraženosti žuljaju i tište samoprezir i samonipodaštavanje. Narcisoidna
osoba je očajničkom strašću prigrlila svoj odraz je jer je prezrela i odbacila sebe.

Takvoj osobi manjka sampouzdanja. Samopouzdanje i uobraženost su različite, nespojive

stvari. Gde ima pravog samopouzdanja, nema uobraženosti. Gde ima uobraženosti, nema
samopouzdanja.

Narcis sebe žrtvuje vlastitoj predstavi. Propada zbog jedne opsene, jedne varke. I u tome
je suština njegove tragedije.

U svojoj osnovi narcizam je duboko samodestruktivan.

Narcizam predstavlja samodopadljivost,sklonost zaljubljivanja u samoga sebe.

 Termin je izveden iz imena Narcisa,sina nimfe Liriope, kojoj je jedna prorocica prorekla
dace joj sin ziveti dugo ukoliko ne bude znao za sebe.
 Narcis je toliko bio lep da su mu se svi udvarali, ali ih je on odbijao i zbog toga ga je
kaznila boginja Nemzis koja kaznjava ljubavnike bez srca, da vecno razmislja o svojoj
lepoti.
 Kada se nagnuo nad vodom,Narcisu se ono sto je video toliko dopalo da nije mogao da
odvoji oci od svog lika i sve je vise kopneo i na kraju umro.
 Bogovi su ga pretvorili u narcisov cvet.
 Prema psihoanalizi ego normalno preuzima neku drugu licnost kao objekat
ljubavi,medjutim u odredjenim slucajevima vraca se na svoju sopstvenu licnost.
 Ako se to ispolji u znatnijim razmerama, narocito ako spreci investicije u druge licnosti,
govori se o narcizmu.
Kako prepoznati Narcisa? On je uvijek postigao najbolje rezultate, njena djeca su
najbolja u školi… On uvijek najbolje zna i ima odgovor na sve…Kad razgovara s nekim,
ne zanima ga puno sagovornik nego samo sagovornikovo uho u koje će saliti priču o
sebi…svojim postignućima…svojim bolestima…svojim sjajem…ili "informacijama" iz
kojih sagovornik treba da zaključi kako je on uspješan, veliki…lijep…bogat…, pa da mu
se divi i da mu zavidi. Drugi mu služe kao ogledalo njegove veličine, važnosti i
vrijednosti, baš kao što je i voda služila lijepom Narcisu iz starogrčkog mita, koji se
toliko zaljubio u svoj lik u odrazu, da se nije mogao odlijepiti od sebe, te tako umro od
gladi. 

Uglavnom, to je naša uobičajena predstava o narcisoidnim ljudima. Pošto ih stalno

viđamo oko sebe, (nikad u sebi!) zaključimo kako je naša kultura, bez obzira kojim
jezikom da govori, narcisoidna. I zvanične odrednice narcizma idu tome u prilog.
Narcizam se definiše kao: 
· očegledna fokusiranost na samog sebe u kominikaciji sa drugima
· problem u održavanju relacije sa drugima
· nesposobnost da se ova pretjerana koncentrisanost na sebe vidi kao psihološki defekt
· nesposobnost da se zauzme empatički stav prema drugima 
( nesposobnost da se stavi u tuđu kožu)
· nesposobnost da se drugi vide i prihvate kao drugačije individue sa vlastitim
karakteristikama ("Svi misle i osjećaju kao i ja!").
· preosjetljivost i na najmanju kritiku
· veća osjetljivost na osjećaj sramote, nego na osjećaj krivice.

Ali, mi smo svi rođeni kao Narcisi. Svako malo dijete je preokupirano sobom, i ne
razumije zašto plačete ako vas udari - jer ono ne osjeća bol. A kad osjeća bol, njegova bol
je najveća na svijetu - jer je njegova. No, neki ljudi prerastu ovu početnu, infantilnu
poziciju isključive fokusiranosti na sebe, ako su dovoljno sretni da imaju djetinjstvo koje
im omogućava da steknu zdravo samopozdanje pa se onda mogu odlijepiti od sebe i
baviti i nečim drugim u životu. Pa čak i ti srećkovići zadržavaju uvijek izvjesnu dozu
koncentrisanosti na vlastiti ego, koja bi se mogla podvesti pod naziv narcistička, radije
nego pod naziv - zdravo samopouzdanje ili nenarcističko bavljenje sobom.

I da stvari budu još komplikovanije, postoje forme narcizma za koje na prvi pogled ne
bismo pomislili da je u pitanju "čisti Narcis", a jeste! 

Narcis sa devet lica 

GLADAN LJUBAVI
Lice Narcisa gladnog ljubavi je lice kobajagi bespomoćne bebe čije potrebe za pažnjom i
ljubavlju su kao bunar bez dna. Koliko god da ga punite, nikad nije dosta. Ovaj Narcis je
toliko preokupiran sobom i količinom ljubavi koju dobija, da mu je vrlo malo energije
ostalo za nešto drugo. Čim je partner fizički odsutan, prazni bunar vrišti da je gladan i
zanemaren. "Pa, proveo sam dva sata s tobom jučer, zar se to ne računa?!", uzvraća
frustrirani hranilac. Ne računa, jer je osoba sa ovim tipom narcističke strukture ličnosti
jezivo uplašena da će biti napuštena, zanemarena, nevoljena… A, glad za pažnjom i
ljubavlju je toliko jaka, da će se pokušati "nahraniti" pribjegavajući i raznim
manipulativnim i eksploatatorskim metodama. On tvrdi da u njegovom srcu ima puno
ljubavi za druge, ali je njegova ljubav prema drugima zapravo samo žeton koji ulaže da bi
dobio ljubav za sebe. Jedino što ga suštinski interesuje je koliko dobija. I to ga čini
Narcisom.

SPECIJALNI LJUBAVNIK
Specijalni ljubavnik je jedna posebna vrsta vjernika koji slijepo vjeruje da njegova ljubav
nešto specijalno i magično. On ili ona možda imaju bogat ljubavni život, pun strasti i
osjećanja, ali ispod svega toga leži kvalitet grandioznosti: " Naša ljubav je nešto posebno,
što niko drugi nema. Niko te ne može voljeti kao ja. Ako si u bolu, moja ljubav će te
izliječiti". Prolaze kroz uobičajene tri faze: idealizacija sebe, ljubavi i partnera; negiranje
i aktivno odbijanje da se vidi da realnost nije tako ružičasta, i na kraju bolno suočavanje
sa stvarnošću u kojoj nema idealnog, i tada se svijet ruši. A njihov svijet se sruši jer je
ovaj narcizam izgrađen na tananim temeljima punim rupa u samovrednovanju. Ove rupe
su bile privremeno zakrpljene osjećajem specijalnosti i perfekcije, ali je zakrpe prvi vjetar
odnio.

MOĆNIK
Narcis sa licem arogantnog moćnika je, naravno, zaljubljen u moć. Nekad ima grimasu
koja zastrašuje i ponižava druge, a nekad mu je, kao kod njegovog "brata po narcizmu",
izraz lica hladan i činovnički. Osjećaj napuhane moći koristi kao instrument u svojim
odnosima sa drugima kako bi ih uvjerio koliko je važan. Mnogo je važniji od njih!
Arogancija i ambicija su njegove glavne crte. Nedostatak sposobnosti da se uživi u
položaj drugih je vrlo evidentan. On gaji prezir prema "inferiornima" koje jedva da i
smatra ljudima. Ali, on zna da bude i vrlo šarmantan i privlačan, naročito u društvu koje
cijeni status i moć.
Njegov grandiozni osjećaj moći i superiornosti je takođe bunar bez dna. Nikad nije
dovoljno postignuća, socijalnih trijumfa i osvojenih teritorija. Ako bi stao, ako bi izgubio,
ako bi bio poražen, balon bi ispuhao i on bi se osjetio jadan, ponižen, bezvrjedan… Zato
njegov balon stalno mora da se puše.

MANEKEN 
Njegovo tijelo i pojava djeluju super. Njegove vrijednosti su poznate: imidž, moda,
glamur, mladost i ljepota. Pika se samo ono što je vanjsko. A, ono unutra? Ma, ko to
gleda! Ova forma narcizma je toliko danas rasprostranjena, i toliko je postala "normalna"
da se jedva prepoznaje kao devijacija i patologija. Silna glad za divljenjem pravi žestok
pritisak da se biva preokupiran vlastitom pojavom, stalnim ulaganjem u "ljepotu tijela" i
perfekcionističkim zahtjevima da se ostavi utisak savršenstva na druge. Ako je sve
savršeno u vanjskoj pojavnosti, zadovoljstvo sobom i grandiozna samodopadljivost sijaju
iz očiju. Ako iskoči koja bubuljica, grudi se opuste, a mišići bodibildera malo smekšaju,
nastaje katastrofa. 
Njima nije problem da privuku druge ljude. Problem je kako da ih zadrže. Pošto je sve
investirano u spoljašnjost, unutrašnjost ostaje prazna i blijeda. Veoma su im potrebni
drugi koji će im se diviti i obožavati ih. Proces starenja se doživljava kao lična uvreda, i
nema toga što neće učiniti da ga zaustave. Kad se savršena fasada počne ljuštiti i pod
borama kriviti, dolazi vrijeme očaja, depresije i jada - jer samo dok im se dive oni
postoje.

BIJESNI NARCIS 
Ovaj tip Narcisa teško kontroliše bijes i istrešće ga na prvu osobu koja mu se nađe pri
ruci. Kad je nesretan ili nezadovoljan nečim, on reaguje ljutnjom i eksplozijama koje se
lako pretvaraju u nasilje. Krasno. Ali, šta je tu narcisoidno? Povreda njegove sujete je ona
narcistička povreda koja je upaljač za eksplozije bijesa. On je nevjerovatno osjetljiv i
lako ranjiv Narcis. (Zato on tako često eksplodira). I najmanja kritika, i najbezazleniji
komentar, čak i imaginarna povreda u situacijama kad ga, zapravo, niko nije ni
povrijedio, ranjavaju njegovo sujetno, lažno uzdignuto Ja. Nije onda iznenađenje što se
za njega često lijepi etiketa paranoidnog.

PREVARANT
Prevaranti su obično vrlo šarmantni i njihovo narcisoidno lice uglavnom ostavlja utisak
ljubaznih i dragih osoba. Ali ispod ove "Imaj povjerenja u mene" facijalne ekspresije,
leže lopovske, podle ili eksploatatorske tendencije. Oni su vrlo okrutni u odnosima sa
ljudima, a iz svojih prljavih trikova izvlače zadovoljstvo za svoju sujetu. Trijumf nad
"budalama" je hrana za njihovo samoljublje. U psihopatologiji ih zovu psihopate, i ovi
Narcisi nisu u stanju da grade relacije sa drugima, osim ako im drugi ljudi zbog nekog
vraga ne trebaju.

SANJALICA 
Sanjalica ima veoma bogat unutrašnji život. Svo uzbuđenje, prijatnost i zadovoljstvo se
odvijaju u njegovoj glavi. Rijetko izvan nje. Sanjalica često doživljava vanjski svijet kao
dosadan, trivijalan i gnjavatorski. On ga samo ometa u njegovom unutrašnjem životu,
koji onda mora da prekida kako bi koliko toliko funkcionisao u realnom. 
A, u njegovom svijetu fantazija sve je divno. On je najljepši, najpametniji, on je heroj,
slavan, poštovan, svi mu se dive…U tom svijetu on je sve ono što mu treba da nahrani
svoj grandiozni ego. Nesavršenu realnost treba izbjegavati što više i što češće. Njegova
potreba za perfekcijom je našla perfektno mjesto da se manifestuje - u fantazijama gdje je
savršenstvo jedino i moguće.

MUČENIK
Za mučenika je patnja najvažnija stvar na svijetu. Lični identitet se gradi oko bola i oko
pozicije žrtve…ili onog ko je preživio "strašne stvari", "ružne riječi koje je komšinica
Mica uputila"…" mrke poglede koji ne cijene i ne odaju priznanje za sve što je mučenica
učinila za njih". Povreda i eskalirani bol ovim Narcisima daju pravo da konstantno budu
preokupirani samo sobom. Malo šta ih interesuje do njih samih. Njihove bolesti, problemi
i njihove muke, poniženje i emocionalne povrede koje su doživjeli od ruke ili jezika
drugih, su prekrasno sredstvo da se njihov svijet drži fokusiran na njih. Ne pada im na
pamet da neki problem riješe, ili neku konfliktnu relaciju s nekim zaista raščiste. To bi
bilo ravno katastrofi, jer s kojim pravom bi onda mogli pričati samo o sebi i zahtijevati
brigu, pažnju i pomoć drugih. Drugi im trebaju da se vrte oko njih. Bol je magnet koji ih
drži u orbiti oko Narcisa mučenika. Ako se drugi članovi porodice ili prijatelji osjete
iscjeđeni, izmanipulisani i ogorčeni u relaciji s njima, pa pobjegnu glavom bezobzira, eto
još jednog finog problema za mučenika.

SPASILAC
Spasilac je obično viđen kao virtuoz. On je stavljen na pijedestal zbog toga što pomaže,
što je prijatan, što je pri ruci, što je prijatelj u nevolji. Voli one relacije s ljudima koje mu
omogućavaju da druge spasi, da druge "vadi iz vatre". Pa šta?! Mnogi ljudi pomažu,
spašavaju, pružaju prijateljsku ruku… Šta tu ne valja? Ali, Narcis spasilac iza fasade
"prijateljske pomoći" krije specijalnu misiju: da dokaže da samo on može pomoći, da je
njegova pomoć najbolja, i da to niko drugi na svijetu ne bi mogao uraditi do njega. Uz to,
njemu samom ne treba pomoć! Njegovo gladno Ja se hrani osjećajem moći i važnosti
koju dobija kroz tuđe "Hvala". Zahvalnost i priznanje su mu očajnički potrebni da
održava inače slabašno samopoštovanje i samodivljenje.
Ode li u dublje religiozne ili mistične vode, napraviće od sebe gurua ili mesiju. Ne ode li,
mogao bi se jednog dana zapitati "A, ko će zadovoljiti moje potrebe?" i transformisati se
u Narcisa mučenika.

KULTURA IZGLADNJELIH
Ali, narcizam je kao kafa i obično dolazi u mješavini - malo Minas, malo Santos. Tako su
i ljudi najčešće mješavine raznih narcisoidnih tipova lica. No, to i nije nešto novo. Stara
je i činjenica da smo okruženi Narcisima (nikad ga ne vidimo u sebi!), da je naša kultura
narcistička, da mnogi ljudi govore samo o sebi i kad k’o fol govore o nečem drugom, da
stalno slušamo ljude koji neprestano izgovaraju Ja, Ja, Ja, …najbolji,…šta on misli ko
sam Ja?!.. iz ugledne porodice…glavni… Ja sam za njih bog!…neko i nešto….sposobniji
od drugih… da ti Ja kažem… i kao da se baš sve svodi na ono Ja, Mene, Meni, Me… 

Narcizam na Balkanu nije suštinski različit od narcizma u bilo kojem drugom dijelu
svijeta, ali je ovaj naš uredno zaljevan i njegovan, pa bode u oči. A, upadljiv je zato što
mi imamo dozvolu da hvalospjevno ističemo svoje Ja, jer su nam tu dozvolu dali niko
drugi do naši roditelji ili najbliži. Ponekad je to direktno kroz poruke kao što su “Ako se
sam ne ističeš niko neće primjetiti tvoje vrijednosti/postignuća…”, i indirektno, nudeći
nam njihov “ja pa ja” model ponašanja u komunikaciji sa drugima, ili model vrćenja
svijeta oko sebe, na koji treba da se ugledamo. Što je još crnje, ove poruke koje su nas
ohrabrivale na samohvalisanje i samouzdizanje bazirane su na, uglavnom, istinitoj
činjenici da će vas zaista mali broj naših ljudi pohvaliti za nešto što ste uradili, otvoreno
vam odati priznanje za objektivno vrijedne stvari, ili se bez ustezanja zadiviti: “Lijep
sako, fino ti stoji…” . Vidjeti vrijednost drugog za nas često znači devalvirati vlastitu, a
podići nekog znači spustiti sebe. To je jednostavno nedopustivo, jer “u situaciji opšte
oskudice čovjek prvo mora da misli na sebe!” Upravo je to emocionalno siromaštvo i
masovna glad za priznanjem, vrednovanjem i pohvalom ključ za razumijevanje široko
rasprostranjene bolesti zvane narcizam. Mi izgladnjujemo jedni druge uzdržavajući se da
primjetimo stvarne kvalitete drugih i nahranimo njihovu prirodnu potrebu za
samovrednovanjem. Nahranimo li druge, možda im pomognemo da grade dobru sliku o
sebi na osnovu onog što stvarno vrijedi kod njih. Ovako, okruženi smo gomilom ljudi
koji svoj mršavi ego sakrivaju u odjeći “specijalnih i posebnih”. I, pošto su oni Neko,
zahtijevaju da se i drugi tako prema njima ophode i zadovoljavaju njihove zahtjeve, a
niko drugi do njih samih ne razumije po čemu su to oni tako specijalni. Ovi specijalci bez
pokrića, po prirodi stvari, nisu u stanju da na zdrav način hrane ego drugih, pa time
doprinose nastajanju novih specijalaca. I tako se svijet vrti u začaranom kolu Narcis do
Narcisa. 

Il’ si bos, il’ si hadžija

U svakom tipu narcizma, bez obzira da li je čist oblik ili mješavina različitih stilova, u
pozadini stoji neka forma gladi i siromašnog samopouzdanja. Uvijek u temeljima ličnosti
zijeva neka crna rupa straha od malenkosti, osrednjosti i beznačajnosti. Veliko je umijeće
u ovako jadnom okruženju masovnog obezvrjeđivanja i ne priznavanja drugog ljudskog
bića odgojiti čovjeka koji će steći zdrave temelje doživljaja sebe. Mali broj je onih koji će
preboljeti i prevazići dječju boljku narcizma, i ne provesti ostatak života zatrpavajući
rupu savršenstvom, stalnom pažnjom drugih, superiornošću nad drugima, prestižom, ili
slavom. Ta rupa vremenom postaje rupa bez dna, pa je misija narcisa- nemoguća misija.
Slabe temelje imaju čak i oni narcisoidni ljudi koji djeluju samouvjereni, samopouzdani i
socijalno vrlo uspješni, i koji su podizani u porodicama u kojima ih se od malih nogu
hvalilo i obožavalo. I u njima vreba strah da će se od “nekog i nečeg” pretvoriti,
nedajbože, u “niko i ništa” , i čak će se i njihova rođena majka razočarati ako ne budu na
nivou u svom “uzvišenom” životnom zadatku. 

To “crno-bijelo”, “ili gore ili dole”, “il’ si bos il’ si hadžija” kao način na koji se vidi
vlastito ja i svijet oko sebe, je osnovni problem narcističke kulture u kojoj živimo. Bude
li evolucija čovjekovog ega radila u našu korist, vremenom ćemo sve više uvoditi i
mnoge druge nijanse, prelaze i sive tonove u tom crno-bijelom svijetu imaginarnog
perfekcionizma Narcisa. Tek onda ćemo biti u stanju odvojimo komadić pažnje od
vlastitog Ja i bezinteresno ga usmjeriti i na onog drugog. I tu će početi priča o
komunikaciji čovjeka sa čovjekom.