Medij. istra. (god. 7, br. 1-2) 2001.

(25-44)
IZVORNI ZNANSTVENI RAD
UDK: 070.11
Primljeno: 05.12.2001.

Kriza novinarstva kao kriza etike:

tko je novinarski subjekt?
Melita Poler Kovai*
SAETAK
Trendovi u razvoju novinarstva upozoravaju na teorijsku i praktiku razinu krize
identiteta suvremenog novinarstva. Utvrujemo da su u krizi kljuni elementi profesije, a posebno autonomija i etika. Naa teza je da je kriza novinarstva prije svega kriza
novinara kao subjekta. Novinar u normativnom modelu kvalitetnog novinarstva zauzima mjesto (profesionalno kompetentnog) izvora komunikacijskog procesa: on je
subjekt koji bi trebao imati nadzor nad temeljnim procesima u medijskoj realnosti.
Praksa novinarskog diskursa pokazuje da novinar u svim fazama komunikacijskog
procesa gubi mjesto subjekta. Njegovu ulogu preuzimaju vlasnici kapitala i/ili nositelji
politike moi (multinacionalne korporacije, oglaivai, politiari, slube za odnose s
javnou i dr.). Krizu novinarske etike promatramo i u svjetlu postmodernog razdoblja: sve vie se uvaavaju relativistiki, pragmatiki i makjavelistiki pristupi novinarstvu. Subjekt nestaje, a s njime i glavni novinarov alat pitanje: novinar nije subjekt i
on ne postavlja novinarska pitanja. Nema pitanja, nema ni odgovora. Nema odgovornosti i etika zapada u krizu. Kriza subjekta kriza je osobnog ispunjenja, kriza novinara
kao osobe.
Kljune rijei: identitet novinarstva, novinarska etika, kriza novinarstva, postmoderna

Uvod
Izvjetavanje o prometnoj nesrei, u kojoj je stradala glumica Ena Begovi, nekoliko je dana senzacionalistiki punilo naslovnice hrvatskoga tiska. Brojni novinari u
bolnici pratili su obiteljsku tragediju i borbu za ivot glumiine teko ozlijeene jed-

Melita Poler Kovai, Fakultet drutvenih znanosti Sveuilita u Ljubljani, Odsjek za

komunikologiju, Kardeljeva pload 5, 1000 Ljubljana, Slovenija, tel. 00386 1 5805
252, e-mail: melita.poler@uni-lj.si
25

Medij. istra. (god. 7, br. 1-2) 2001. (25-44)

nomjesene keri. U Jutarnjem listu dva dana poslije nesree mogli smo izmeu ostaloga proitati:1
Iako smo vie puta ustrajali u neugodnom novinarskom zadatku da porazgovaramo s Terezom Begovi, naili smo samo na zid utnje. Posjetivi je u sobi
broj 5 na Odjelu traumatologije, gdje se oporavlja od ozljede i pretrpljenog
oka, gospoa Tereza je kratko kazala:
- Molim vas, budite tako dragi i otiite!
Sedativi za Terezu Begovi
Dr. Bandalovi, deurni lijenik na Odjelu traumatologije, kazao nam je neto
vie o stanju Tereze Begovi //, dok su medicinske sestre odvozile Terezu u
bolnikim kolicama na Odjel patologije da jo jednom vidi pokojnu kerku
Enu. Kako doznajemo, Tereza Begovi je nedugo nakon tog posjeta zbog pretrpljenog oka umirena sedativima, pa nas je osoblje zamolilo da je vie ne uznemiravamo.
Primjer upozorava ne samo na krizu novinarske etike, nego i na krizu (samo)identifikacije novinarstva, na krizu identiteta novinara i novinarskog diskursa, kad novinarke kao novinarski zadatak odreuju razgovor s osobom koja je tragino izgubila
ker, pretrpjela strah za ivot unuke, te zbog vlastitih ozljeda bila i sama na lijeenju u
bolnici. to je novinarstvo i to su novinarski zadaci, koje uloge bi trebalo imati i
kome sluiti? Tko je novinar, to je njegova primarna djelatnost, u ijem interesu djeluje i kome je odgovoran? Odgovori na ova pitanja nisu ni jednostavni ni jednoznani,
ako novinarsku praksu koja je nadvladala usporedimo sa zahtjevima kvalitetnog novinarstva.
U ovom radu postavljamo tezu da je kriza identiteta novinarstva kao kriza
(novinarske) etike prije svega kriza subjekta kriza novinara kao subjekta,2 kriza
onog koji senzacionalistiko zadiranje u privatnost proglaava svojim novinarskim zadatkom. Subjekt shvaamo temeljem, nositeljem djelovanja, ali time utvrujemo da se
u suvremenom novinarstvu mijenja ba temelj. O onome o emu bi trebali u skladu
sa svojom profesionalnom kompetencijom odluivati novinari (i urednici), danas sve
vie, iako esto prikriveno, odluuju drugi: medijski vlasnici, oglaivai, izvori informacija, njihove slube za odnose s javnou i dr. Novinar kao subjekt izvjeiva
nestaje, njegovo mjesto nadzora nad procesima u medijskoj realnosti preuzimaju bezosobne strukture i mehanizmi moi, vlasnici kapitala i nositelji vlasti. Vei dio djelovanja novinara moemo okarakterizirati kao pasivnu preradu informacija, kad prerauju obavijest za objavu, ili kad rutinski prate taj ili onaj dogaaj, odnosno sasluanje,
a odazivaju se tek na poticaj informacijskog izvora (Hunt, Grunig, 1995: 59). Izvjeivai nisu novinari, nego oni koji u izvjetavanju (uspjeno) nameu svoj interes, oni
koji izravno (kao vlasnici) ili neizravno (kao najutjecajniji izvori informacija i miljenja, kao oglaivai i sponzori) vladaju medijima (Splichal, 1997: 353). Novinari

26

M. Poler Kovai, Kriza novinarstva kao kriza etike: tko je ...

postaju posluitelji njihovih interesa, sve vie postaju oni koji odluke izvravaju
(decision takers), umjesto oni koji odluuju (decision makers) (McManus, 1997: 5).
Na drugoj strani, u postmodernom vremenu zbog spoznaje da nitko ne moe imati
potpun nadzor, postaje upitan zahtjev modernog doba da bi novinar trebao suvereno
vladati situacijom. Postmoderan zaokret znai nepovjerenje kartezijanskom egu, slom
predodbe transcendentalnog subjekta, koja je bila u sreditu najveeg dijela europske
filozofije od Descartesa nadalje (Matthews, 1996: 138). Postmoderno gledite ne priznaje mogunosti samoutemeljenja subjekta. Donosi drukiju sliku novinara u smislu
subjekta, to i mijenja dosadanje prevladavajue razumijevanje identiteta novinara i
novinarstva.

Kriza identiteta novinarstva

Krizu identiteta novinarstva treba istraiti u irem kontekstu krize prilikom prelaska modernog doba u postmoderno vrijeme. Proglaavanje kraja novinarstva, koje
slijedi izjavama o kraju ideologije (Bell), povijesti (Fukuyama), znanosti (Horgan) i
svijeta (Leslie), po Hardtovim je rijeima upozorenje na povijesni proces u kasnom
kapitalizmu, koji pokazuje ovisnost novinarstva kao kulturne prakse o ekonomskim
naelima marketinga i novoj informacijskoj tehnologiji (1996: 21). Meu istraiteljima raireno je uvjerenje da masovno komuniciranje, koje poznajemo, umire
(Hardt, 1996: 21). Dahlgren govori o zalasku klasinog novinarstva,3 Altheide i
Snow (1991) o postnovinarskom razdoblju, a Bardoel o strepnji da se blii kraj kritikog novinarstva (1995: 284).
Zavrilo je razdoblje u kojem nam se inilo da je profesionalizam rijeio problem
javne sfere, misli Hallin (1994: 15). Novinarske organizacije susreu se s ekonomskim
problemima, koji ugroavaju novinarsku autonomiju i novinarstvo podreuju pritisku
trga. Ovi problemi zajedno s politikim problemima koji potresaju drutvo kao cjelinu otvaraju pitanje identiteta novinara i njihova mjesta u javnoj sferi. Novinarstvo u
praksi inae, nikad nije djelovalo potpuno sukladno s visokomodernistikom ili
klasinom paradigmom novinarstva (Dahlgren, 1996: 6162), koja je prije svega
model, ali kao norma usmjerava nae razumijevanje identiteta novinarstva. Kriza
identiteta oznaava prije svega sudbinu istinitih novosti i javnog obavjetavanja, u
vremenu kad je popularna kultura usmjerila legitimno novinarstvo ka mjeavini zabave, atraktivnostima, senzacijama (Hachten, 1998: 174-175).
Krizu identiteta novinarstva4 razumijemo kao teoretsku i kao praktinu:
1. Opeprihvaena, meunarodna definicija novinarstva ne postoji (Splichal, Sparks,
1994: 1926). Razliiti problemi i sukobi prate prividnu suglasnost o tome to novinarstvo jest, stoga to moemo itati i uti mnogo o njegovim razliitim krizama, koje (izmeu ostalog) izraavaju ekonomske, etike i profesionalne dileme
(Dahlgren, 1993: 1). Hipotetiko suglasje o temeljima novinarstva pokazuje se
prevladavajuim nainom govora o novinarstvu koji podupire jako usko razumijevanje i novinarstvo vidi prije svega kao prijenos drutveno i politiki korisnih
informacija, dok njime zapravo moemo objasniti samo manji dio toga to u
praktinom, empirijskom smislu predstavlja suvremeno novinarstvo (Dahlgren,
27

Medij. istra. (god. 7, br. 1-2) 2001. (25-44)

1993: 7). Takvo razumijevanje novinarstva zanemaruje brojne oblike (infozabava,
teletabloidi, talk-showi, infooglasi i dr.), iji se broj u praksi poveava, a u teoriji
masovnog komuniciranja njihovo mjesto ostaje u zraku. Sve vei ponor izmeu
novinarske zbilje i njezine slubene samopredstave znai da status ovih oblika ostaje nejasan, iako se umnoavaju i oblikuju oekivanja publike, misli Dahlgren
(1993: 7).
2. Novinarska praksa sve vie se udaljava od prevladavajueg normativnog modela.
Kao to navodi Sparks (1993), ozbiljan tisak u suvremenosti izrazito opada, a popularan i tabloidan tisak raste. Postoji pitanje koliko novinarski kodeks izraava
stvaran stupanj razvoja novinarske etike u odreenoj okolini jer kodeks nije dokaz
etinosti novinara. Istovremeno s ulaskom novinarske etike u predavaonice, seminare, knjige, kodekse, rasprave i istraivanja, u praksi primjeujemo suprotan
trend: etika nestaje iz novinarskih urednitava i novinarskog djelovanja. Istraivanja pokazuju da postoji velika razlika izmeu onoga to novinari piu u svojim kodeksima i novinarske prakse.
Posebno naglaavamo sve tee utvrivanje granice izmeu ozbiljnog i popularnog
tiska. Ozbiljan, elitan tisak (serious, elite press) po definiciji se zauzima za izvjeivanje javnosti u smislu informiranja za demokraciju odgovornih dravljana (Koir,
1997: 1153), a komercijalan, uti, popularan tisak (commercial, yellow, popular
press) zauzima prema Koirovoj, ulogu zabave publike i time stvaranja trga potroaa
za proizvode svojih oglaivaa (Koir, 1997: 1153). Posljedica mijeanja ozbiljnih i
popularnih sadraja mijeanje je njihovih pravila igre, a naslovnici i drugi veim dijelom ne mogu utvrditi pravi identitet. Kao to utvruje Koirova (Koir, Ranfl, 1996:
39), znaajke komercijalnih i elitnih medija ve se tako jako isprepliu da u Sloveniji
nije vie mogue pronai masovni medij koji bi bez zadrke uvrstili u kategoriju ozbiljnih, a i u svijetu su elitni masovni mediji rijetki, ak iznimni.
Utvrdili smo da zalazak klasinog novinarstva komplicira pitanje granice izmeu
novinarstva i nenovinarstva. Novinarstvo se mijea s popularnom kulturom, na televiziji su popularni talk showi i infozabava, u tisku primjeujemo trend prema sadrajno
lakim informacijama. Kriza novinarskog identiteta pokazuje se u neprepoznatljivosti
novinarskog diskursa zbog:
- mijeanja novinarstva (djelatnosti za ope dobro, koja ima primarnu funkciju
izvjeivanja graana) s nenovinarstvom (djelatnosti koja slui stjecanju dobiti,
moi i vlasti),
- brisanja granica izmeu ozbiljnog i popularnog tiska.
Prepoznavanje identiteta i budunost novinarstva ugroeni su. Granicu izmeu
novinarstva i nenovinarstva sve je tee odrediti, budunost novinarstva sve tee prognozirati. U krizi su ba oni elementi koje komunikolozi najee navode kao kljune
postavke profesije, meu kojima su prije svega i autonomija i etika.

Kriza novinarske etike

Brisanje granica izmeu novinarstva i nenovinarstva izmeu ostalog ukazuje na
krizu novinarske etike. Novinarstvo u razliitim dijelovima svijeta susree se s tekim
28

M. Poler Kovai, Kriza novinarstva kao kriza etike: tko je ...

problemima i suprotnostima (de)profesionalizacije, navodi Splichal (1996: 5). Globalne dileme o budunosti novinarstva, koje zbog ope erozije ve postignutih etikih
standarda klizi u deprofesionalizaciju, prije nego to je njegova metarmofoza iz semiprofesije u profesiju zavrila, prisutne su, naravno, i u slovenskom medijskom mikrokozmosu, utvruje Partlieva (1997: 25). Za to je, prema njezinu miljenju, najzasluniji brzi preokret medija od politiko kontroliranih u slobodne, trino usmjerenom
praksom. Novinarska etika je u krizi i u hrvatskom medijskom prostoru, tvrdim to na
temelju redovitog praenja hrvatskog tiska i elektronskih medija.5 Kao to Malovi
(1998) odgovara na pitanje o senzacionalizmu u hrvatskom tisku:6
Novine su preplavljene skandalima, poluinformacijama, krv curi s fotografija,
objavljuju se slike samoubojica, naruava se privatnost, prava djece Neke
dobre profesionalne standarde vie ne potujemo. Ne uje se glas druge strane,
naslovi se ne baziraju na onom to je u tekstu, izmiljaju se kako bi se postigao
maksimalni efekt.
Hardt (1996: 35) utvruje da masovni mediji rijetko postiu eljenu ravnoteu
izmeu odgovornog novinarstva i posla koji donosi dobit. Izvjetavanje u trinom
novinarstvu7 podlijee poplavi izopaenih slika koje se prenose na nain koji podsjea na Divlji zapad (Encabo, 1995: 516). U sukobu pobjeuje onaj koji je agresivniji i
puca prvi. Novine se natjeu za to senzacionalnije naslove, a televizija hoe spektakle. Informacija i komunikacija postaju iste slike i opasnost lei ba u mijeanju
slika i realnosti, u reduciranju realnosti na slike. Danas moe svatko izabrati uobliavanje, odnosno sliku, koju eli prikazati u skladu sa svojim interesima i ekonomskim
mogunostima. Slika je postala vanija od biti, zakljuuje Encabo.
Za trino usmjerene masovne medije karakteristian je egoizam,8 kad zbog vlastite dobiti i interesa, a pod maskom prava javnosti da sazna, senzacionalistiki izvjeuju o tragedijama kao to je ona koju smo spomenuli na poetku; time novine vlastiti
interes stavljaju ispred novinarske etike i ispred prava ljudi o kojima i za koje se pie.
Temeljno usmjerenje je status vijesti kao robe koja odgovara trinim zahtjevima
kolekcije posebnih interesa (McManus, 1994: 37). Trino usmjeren novinarski
diskurs svoj odnos prema zbilji utemeljuje na normi trinog uspjeha, to znai
preputanje onim nainima odluivanja i postupanja koji e pridonijeti ispunjenju
ekonomskih i/ili politikih ciljeva, a to vodi negiranju temelja novinarstva. Dakle,
kriza novinarske etike pokazuje se u prevladavanju norme trine uinkovitosti nad
profesionalnim novinarskim naelima. Odluke o tome to postaje vijest (i kakva je!)
ovise o analizi trokova i koristi, a ne o mjerilima kvalitetnog novinarskog diskursa.
ini se da je vijest sasvim ovita u sjajnu ambalau zabave i razonode. Postala je
trivijalna, kae Hachten (1998: 175). Ali kao takva ne slui interesima javnosti.
Trini pristup novinarstvu potie eroziju sredinje profesionalne etike, tvrdi
McManus (1994: 9). I na primjerima hrvatskog tiska utvrujemo da je novinarstvo
prije svega posao, a ne obveza utemeljena na potivanju novinarske etike. Ako novinar
mora paziti hoe li i kako e zadovoljiti specifine interese vlasnika, a ne ope, profe-

29

Medij. istra. (god. 7, br. 1-2) 2001. (25-44)

sionalne kriterije, stradava i etika, piu Malovi i suradnici (1998: 27). To potvruje
Lambethovu tvrdnju da gotovo sve medijske organizacije imaju
nekakav ekonomski imperativ koji nalae potrebu poveavanja brojnosti publike. to je vea naklada ili ira publika /.../ toliko vie mogu traiti za oglaavanje, a ono je gospodarski krvotok medija. Senzacionalne vijesti vijesti koje
zadiru u privatnost, pretjeruju ili su delikatne privlae pozornost i poveavaju
opseg publike (1997: 7778).
Reeno na drugi nain, novinarska neetinost privlai publiku. Trino novinarstvo
je stvaranje neetikih, ali profitabilnih slika. Krizu novinarske etike razumijemo, dakle, prije svega kao krizu stvaratelja tih slika, kao krizu subjekta.

Kriza novinara kao subjekta

Novinar je normativno novinarski subjekt: nositelj je odluka i radnji, pokree
i vodi komunikacijsko djelovanje, ima nadzor i utjecaj, svjesno usmjerava vlastitu
djelatnost i pokuava ispuniti svoje profesionalne uloge koje su mu kao mogunost
dodijeljene zbog njegove profesionalne kompetencije. Nadzire temeljne procese u medijskoj realnosti: skupljanje informacija (traenje, primanje), selekcioniranje dogaaja
i injenica, oblikovanje izvjetaja (izbor anra, jezinih sredstava). Mjesto subjekta
dodjeljuje mu ba profesionalna novinarska kompetencija po kojoj se razlikuje od
drugih osoba koje su ukljuene u masovni komunikacijski proces. Novinar je najvanija osoba koja profesionalno surauje u tom procesu (Splichal, 2000: 48).9 Kao
glavne uloge prije svega su mu pripisane uloge promatraa (observer) koji vijesti
skuplja i opisivaa (describer), koji vijesti predstavlja (Chaffee, Petrick, 1975: 35). Te
zadatke, naravno, ne izvrava kao izolirani pojedinac. Na medijskoj sceni djeluje s
drugim osobama koje, sukladno svojim ulogama, obavljaju djelatnosti koje im prema
tim ulogama pripadaju: primjerice glasnogovornik obavlja zadatke vezane za odnose s
javnou, i odgovoran je za postizanje ciljeva te djelatnosti. Njihove funkcije, ciljevi i
zadaci razlikuju se, stoga je vano da novinar prema toj vrsti govora uspostavlja kritiku distancu. U praksi obino nalazimo upravo suprotno: ti akteri postaju subjekti
umjesto novinara i obavljaju njegove funkcije, naravno sukladno svojim interesima.
Reeno drukije, novinar obavlja njihove funkcije. U praksi trinog novinarstva u
svim fazama komunikacijskog procesa utvrujemo da se novinar kao subjekt povlai. Njegovu ulogu preuzimaju vlasnici kapitala i nositelji politike moi i vlasti. Oni
umjesto novinara kontroliraju komunikacijski proces: masovnim medijima aktivno dostavljaju dogaaje, odabiru one koji (prema njihovim mjerilima) odgovaraju za objavu, odabiru injenice o njima, stvaraju pseudodogaaje, pripremaju novinarske
tekstove i sl.
U McManusovu (1994: 23) modelu komercijalne produkcije vijesti moemo
identificirati subjekte koji preuzimaju funkciju izvjeivaa i time odreuju mjesto novinara. Svi odnosi temelje se na ekonomskom nainu razmiljanja (McManus, 1994:
22). Novinar je izravno ili neizravno oznaen odnosima kljunih aktera koji surauju
30

M. Poler Kovai, Kriza novinarstva kao kriza etike: tko je ...

po naelu razmjene (McManus, 1994: 2631). Subjekti trinog novinarstva dioniari, ulagai, vlasnici, direktori i nakladnici medijskog poduzea, (slubeni) izvori informacija, glasnogovornici i slube za odnose s javnou, oglaivai i drugi plasiraju
informacije, koje su korisne njima. esto javnost vie dezinformiraju nego izvjeuju
o vanim stvarima! kritizira Koirova (1997: 1155).
Pogledajmo primjer odnosa s javnou. Seib i Fitzpatrickova (1995: 6869)
utvruju da se novinarski standardi glede tonosti razlikuju od standarda na kojima se
temelje odnosi s javnou. Vijesti bi usklaene s novinarskom etikom trebale biti
to uravnoteenije, bez pristranosti i drugih naglasaka. Glasnogovornici uvaavaju
normu tonosti, ali u mjeri koja ovisi o interesu njihovih klijenata. Drugim rijeima,
njihovo shvaanje tonosti oblikuju dvije namjere sluiti potrebi javnosti istinitim informacijama, ali ujedno uvaavati i klijentov interes. Time glasnogovornici esto ire
selektivnu istinu (Seib, Fitzpatrick, 1997: 45). Lippmann ve 1922. godine utvruje
u Javnom mnijenju da je slika koju predstavnik za tisak pripremi za izvjeivaa takva kakvu eli on da je vidi javnost. Predstavnik za tisak je cenzor i promidbenik koji
je odgovoran samo poslodavcima, a istini samo ako je usklaena s poslodavevom
predodbom vlastitih interesa (1999: 218). Drugi, dakle, obavljaju novinarski rad,
ali pritom nisu usmjereni prema novinarskim ciljevima, nego se zalau za zadovoljavanje svojih posebnih interesa i potreba.

Novinarski relativizam, pragmatizam, makijavelizam, situacijska

etika
Kod razmatranja krize novinarske etike ne smijemo zaobii postmoderan pristup
moralnosti, koji esto povezujemo sa smru etinog. Etika je u svjetlu postmodernog
relativizma namijenjena smetlitu povijesti (Bauman, 1993: 2), kao iluzija bez koje
bi postmoderan novinar trebao znati ivjeti. U postmodernom dobu, novinar etiku, navodno, vie ne treba. Shvaa je kao suprotnost toleranciji i zadiranje u slobodu, koje
nije sukladno postmodernim naelima.
Novinar, u duhu postmoderne, otklanja vrsto postavljene norme, jer su sva naela stvar trenutnog razumijevanja (Jamnik, 1998: 271), trenutane situacije i interpretacije. Odbacivanjem temeljnih naela, propisa, kodeksa, standarda i zakona
(Merrill, 1989: 173), novinar prihvaa antinomistiki stav, a kodeks kao zapis novinarskih normi postaje suvian. Kodeksi donose neodlunost i suprotnosti, kae Iggers
(1999: 35), stoga je tradicionalan etiki diskurs nevaan i novinare ak sputava. Neaporetika, nesuprotstavljena moralnost, etika koja je univerzalna i objektivno utemeljena, praktiki je nemogua, kae Jamnik (1998: 291). Problemi nemaju unaprijed
odreena rjeenja, ne postoje stroga i vrsta naela koja bi mogli nauiti, zapamtiti i
razviti zato da bi zaobili situacije bez pozitivnog rjeenja te time otklonili gorak okus
(sumnje, osjeaj krivnje), koji slijedi nakon ispunjenih odluka. Ljudska realnost je
nesreena i dvosmislena, pa su moralne odluke, za razliku od apstraktnih etikih naela, proturjene, tvrdi Bauman (1993: 32). Novinarstvo u postmodernoj gubi iluzije
da su u kodeksu napisane norme ostvarive. Mali sistemi koje stvaramo nejaki su, lom31

Medij. istra. (god. 7, br. 1-2) 2001. (25-44)

ljivi, razliiti i neodluni, stoga se novinar odrie kodeksa, etiki prosuuje takorei
prema osjeaju, to znai intuitivno, spontano, emocionalno i esto iracionalno
(Merrill, 1989: 173). Stav novinara kojim oni odbijaju etike norme oznaavamo kao
etiki nihilizam.10
Postmoderan stav kae da je sve promjenjivo. Norme nadomjeuje etiki relativizam kao gledite koje kae da je shvaanje kako je neto dobro ili loe, ispravno ili
pogreno, samo relativno (Mautner, 1996: 136). Novinarski teoretiari, korisnici, izvori informacija i drugi, ne bi smjeli suditi o primjerenosti etikih odluka i postupaka novinara, o tome to bi trebalo biti u novinarstvu ispravno, a to pogreno. Ishodite relativistiko usmjerenih novinara jest to da je jedina etika tog zvanja ona koju si postavi svatko sam.11 U postmoderni vana je neodreenost: ni na jednom podruju ne
smije postojati privilegirana skupina koja bi odreivala djelovanje, kae Jamnik (1998:
271272). Ni novinarska struka, ni drutvo, ni bilo tko drugi ne moe odreivati novinarsko djelovanje. Takav pristup u biti je antinomistian jer se ne slae s postavljanjem mjerila, odnosno pravila, za odluivanje i postupanje. Takvo stajalite znai kraj
napora za profesionalizaciju novinarstva i vodi u stanje bez mjerila i pravila. U novinarstvu zbog odsutnosti apsolutnog postaje sve prihvatljivo i sve jednako dobro:
provjeravati i ne provjeravati informacije, potivati privatnost i zadirati u nju ..., ovisno o situaciji, okolnostima, involviranim osobama. Ne postoji ni pravilno ni pogreno, tvrdi Brown (1995: 107). Tolerancija koja prelazi u anarhiju i, kao to kae Bauman (1993: 3), u bezbrinost.
Glavni kriterij je, dakle, miljenje pojedinca, pie Jamnik (1998: 277). Novinari
koji rade neetiki i pri tome se pozivaju na relativizam, esto ga pogreno razumiju.
Shvaaju ga kao (filozofsku) podrku pristupu koji se protivi zadiranju u tue stvari
(Mautner, 1996: 137). U biti je rije o degradiranoj varijanti etikog relativizma koja
uvjerava da je sve relativno. Ali ako detaljnije razmotrimo naela etikog relativizma,
moemo ustvrditi da on ne znai potpuno negiranje svih pravila, odnosno da ne znai
kako je sve doputeno, kako ga njegovi zagovornici (i novinari) u svakodnevnoj uporabi esto interpretiraju. Relativistiki pravac u etici pretpostavlja postojanje pravila
kada zagovara iznimke, koje mogu imati sva ili samo neka pravila (Mautner, 1996:
136137). Doputanje iznimaka ne znai da nema pravila, odnosno da novinar moe
birati iznimke prema intuiciji, nego trai osnovano razmiljanje radi li se zaista o
situaciji u kojoj je iznimka od pravila doputena.
U suvremenom novinarstvu glavnu rije vodi ekonomsko razmiljanje koje
ocjenjuje ovjeka redukcionistiki. To znai samo kao onog koji jest ili nije sposoban biti financijski uspjean. Taj novi ekonomizam kod nas dobiva naziv pragmatizam, kae Kova (1997: 158). Vaan je samo cilj financijskog uspjeha; prema njemu
procjenjujemo ovjeka i ne uzimamo u obzir da ovjek nosi cilj u sebi.12 Pragmatika
etika bavi se postizanjem ciljeva i uspjeha, ostvarivanjem planiranog (Merrill, 1997:
5559). Njezina glavna motivacija je elja za uspjehom. Ciljevi su obino vaniji od
sredstava, stoga brojni teoretiari pragmatizam ne svrstavaju u etiku. Pragmatiki
usmjeren novinar eli da njegova izvjestiteljska taktika bude uspjena. On je odluan,
jak, drzak, lukav kada zaobilazi samilost i altruizam, elei uspjeti pod svaku cijenu.
Ne opravdava svoje postupke i ne priznaje pogreke, osim ako je to korisno. Njegova
32

M. Poler Kovai, Kriza novinarstva kao kriza etike: tko je ...

vodilja je da pravda slijedi mo. Obino moral shvaa kao znak slabosti i plahosti.
Slijedi pravilo da je bolje iskoristiti, nego biti iskoriten. Trudi se napraviti najbolju
priu koja e maksimalno pridonijeti pravu ljudi na informaciju. To znai da ima ozbiljan profesionalni cilj, ali povremeno primjenjuje nekonvencionalna sredstva, to
opravdava primarnim novinarskim ciljem otkrivanjem i osiguranjem istine. Pravila
novinarske etike primjenjuje samo ako pridonose postizanju ciljeva, a u suprotnom ih
odbacuje. Makjavelistiko novinarstvo13 opsjednuto je vlastitom slobodom, a ujedno
se pretvara da je odano drutvenoj odgovornosti, kritian je Merrill (1997: 145). Makijavelizam je za novinare privlaan, jer naglaava osjeaj za individualnost, elju za
moi i tenju ka uspjehu (Merrill, 1997: 142). U Vladaru Niccola Machiavellija itamo da vladar pazi na to da pobjeuje i da odri dravu; sredstva e se uvijek smatrati kao asna i svatko e ih hvaliti, jer svjetina se zanosi prividom i uspjehom same
stvari (Machiavelli, 1998: 144). Za makijavelistiki usmjerenog novinara profesionalan uspjeh ima prednost pred konvencionalnom etikom praksom. esto primjenjuje
krajnja sredstva, to opravdava potrebom ljudi da znaju.14
Situacijska etika (situational ethics) je meu novinarima popularan pokus
spaavanja novinarske etike. Audi (1996: 738) to definira kao protuteorijsku etiku,
upotrebljivu od sluaja do sluaja. Za nju je karakteristino da svaki moralni odabir
mora biti odreen posebnim kontekstom ili situacijom onog koji odluuje. To znai da
je potrebno uzeti u obzir mogua rjeenja razliitih tijekova postupaka. Situacijska
etika do odreenog je stupnja utilitaristika, ali suprotno od utilitarizma odbija ideju da
postoje univerzalna ili ak nepromjenjiva moralna naela. Merrill je u knjizi The Imperative of Freedom oznaava kao ne-etiku:
Kad pitanje etike svedemo na subjektivizam, na situacije ili kontekste, gubi
znaenje kao etika. Ako je svaki sluaj drukiji, ako svaka situacija trai drukiji standard, ako u etici nema nikakve apsolutnosti, onda moemo odbiti cjelokupan predmet moralne filozofije i jednostavno nas zadovoljava injenica da
svaka osoba ivi svoj ivot s obzirom na svoje muice ili uvjerenja koja se
mogu mijenjati od situacije do situacije (cit. prema Day, 1991: 52).
Novinari rijetko priznaju da je njihovo moralno procjenjivanje esto intuitivno,
stihijsko i neosnovano ili pak trae opravdanja u rutinama novinarskog rada, u vremenskim stiskama i drugim vanjskim, o njima neovisnim uzrocima. Kao to naglaava Merrill (1975: 9), o etici je smisleno govoriti ako je postupanje novinara slobodno. Novinari neetiko postupanje ponekad opravdavaju izgovorom da ga nisu birali
sami, ve im je bilo dodijeljeno ili na neki drugi nain gurnuto od urednika ili drugih
nadreenih. est je izgovor da su pod tekim vremenskim pritiskom. Kao to kae
urednik Slovenskih novica: Mi moramo u jednom danu odluiti, to je dobro i to je
loe. Naravno, u tome i grijeimo. Radimo samo ono to radi ovjek u svakidanjem
ivotu, kad dosta olako ocjenjuje sve oko sebe.15 Olako ocjenjivanje se kao nain
procjenjivanja iz svakidanjeg ivota ljudi (nenovinara, neprofesionalaca) seli u novinarsko procjenjivanje, a koje mora biti ako eli biti profesionalno osnovano.

33

Medij. istra. (god. 7, br. 1-2) 2001. (25-44)

Kraj subjekta u postmodernoj kraj novinara kao subjekta?

Postmoderna kriza subjekta u novinarstvu pokazuje se kao propast ideologije autonomnog novinara, koja se temelji na novovjekovnom uvjerenju o mogunostima upoznavanja svijeta, suverenog raspolaganja istinom, racionalnoj rasporeenosti vrijednosti, slobodi. Hallin to razdoblje naziva visoki modernizam amerikog novinarstva
(1994: 172) kad je uloga novinara izgledala racionalizirana, kad se inilo mogue da je
novinar neovisan, nepristran, vrijedan povjerenja, moralno suveren, onaj koji utjelovljuje opevaeu racionalnost prema naelu jedan razum, jedna istina, jedna objektivnost. Analitiki razum trebao bi mu omoguavati dolaenje do pravih istina te njihovo objektivno posredovanje publici.
Postmoderno razdoblje kao temeljni civilizacijski preokret odreuje drukiji pogled na novinara kao subjekt. Kljuna je spoznaja da na produkciju vijesti utjeu razliite strukture koje uvjetuju razum: pristranosti, stereotipi, elje, nagon, nesvjesno,
iracionalna volja, strukture jezika, osjeaji, vrijednosti, ideali i dr. Kriza modernog
doba donosi spoznaju da nitko ne moe biti suveren novovjekovni subjekt, da je
novinar kao svaki drugi ovjek konano i ogranieno bie (Stres, 1993: 14).
Postmoderni novinar gubi autentinost kad je u odnosu s drugima, koji nisu
odreeni ljudi kao osobe nego su subjekti svakidanjosti, koje Heidegger (1985:
130) naziva Se (das Man). Karakteristika toga Se je prosjenost. Novinar mu je podreen kao posebnoj sili, koja mu oduzima subjektivnost te ga ini neautentinim. Znaenje subjekta svakidanjosti prema Hribaru shvaamo ako ga razumijevamo kao
subjekt irenja onog o emu se razgovara, kao oponaatelja kako se ponaa (1993:
277). U sluaju novinara: kao oponaatelja kako se radi, kako se pie, kao prenositelja onoga to se govori. Ovdje ne vladaju ni stil ni etika, nego moda i bonton, dodaje Hribar. Novinar o optuenima pie kao da su krivi, stoga to se tako radi. Argument svi tako rade pokazuje gubitak subjekta koji je obuhvaen u svima, a svi su
nitko. On je sluga miljenja, govora, ponaanja i postupanja drugih uope. Novinar ne
postoji iz svog samobitka nego se usmjerava po drugom kao prosjeku prosjeka.
U svakidanjem ivotu obino govorimo onako kao to se govori. To o emu se
govori, prenosi se glasinama. I glasine su govor, ali neautentian govor, pie Hribar
(1993: 292). Na temelju glasina iri se govorkanje za koje je karakteristino da rijei
pretjeu same sebe, da ne govore o stvarima, nego o sebi. One su rijei o rijeima, koje
ne izvjeuju o egzistenciji drugog, nego o tome to o tome govore drugi. Kao to
nastavlja Hribar:
Budui da je bilo, dodue ne zna se gdje i kada, tako reeno. Ili, danas jo
ee, zapisano. Na taj nain nastaje prosjeno razumijevanje, koje se razumije
u sve. Koje, bar tako misli, razumije sve. I stoga moe o svemu razgovarati.
Stoga tu nikad ne nedostaje rijei. Rijei teku. Taj tok rijei je bitan za govorkanje.
Za kvalitetno novinarstvo nuna je nazonost autora na mjestu dogaaja ili navod dokaza poznatog podrijetla. Koirova upozorava da novinarska konvencija
34

M. Poler Kovai, Kriza novinarstva kao kriza etike: tko je ...

pretpostavlja da naslovnik poznaje, odnosno da moe prepoznati i provjeriti podrijetlo jer se novinarski diskurs dogaa u zajednikom referencijalnom univerzumu
izvjeivaa i naslovnika (1993: 1234). S dunou navoda izvora povezana je dunost provjere informacije.16 Glasine u suvremenosti ipak nisu nestale, prenose se usmenim putem i masovnim medijima, utvruje Pejak (1994: 148). Brojni su sluajevi
iz hrvatske novinarske prakse kad novinari bilo da je rije o otkrivanju gospodarskih
i politikih afera ili o obiteljskim tragedijama kao izvor informacija navode: poznato
je, kako smo uli, prema ocjenama upuenih, kako doznajemo, navodno, dobro upueni promatrai, kako se ape po Prisavlju, prema naim izvorima, prema informacijama kojima raspolaemo, i dr. 17 Novinari tim oblicima izvjeuju o tome to se
pria, to se uje, to se vidi te to se zna. Ti navodi potvruju tvrdnju Koirove (1996: 252253), kako u suvremenom novinarskom diskursu nestaje novinarsko
pitanje kao temeljni novinarski alat. Novinar ne pita, nego prenosi ili glasine ili
novinarsko neobraen interesni govor koji mu za objavu zainteresirani subjekti jednostavno dostave.
Vijesti koje prikazuju to to se pria, ne proistjeu iz izvorne elje za znanjem,
nego iz radoznalosti, kao to pie Hribar (1993: 292). Izvorna elja s radoznalou
uroni u ogledavanje radi ogledavanja, odnosno u voajerstvo. Trino novinarstvo izrazito potie voajerizam. Kad novinari zadiru u privatnost slavnih osoba, ne ine to
zbog prava javnosti da sazna, nego zbog dobiti i senzacionalizma, morbidne radoznalosti, podsmijeha i voajerizma. Mogli bismo se, dakako, upitati kakav smisao ima sve
ovo, ako to zadovoljavanje ovjekove radoznalosti, zavisti, divljenja, mjerenja izmeu
navodno dobra i zla, u biti nije patoloko, ali to je tako oduvijek, pie urednik tabloida.18 Reeno drukije, tako se to radi, stoga dilema o tome je li to odgovarajue ili
patoloko, uope nije relevantna. Ako novinar prihvati zaposlenje u tabloidu, urednik
oekuje da e pisati na nain kako se u tabloidima pie. Praksa je vrlo jasna: ili se
novinar mora pokoriti proklamiranoj ureivakoj koncepciji, ili mora napustiti taj medij, opisuje stanje u hrvatskom medijskom prostoru Malovi sa suradnicima (1998:
22).
Hribar navodi kao tipino sredstvo suvremenog voajerizma televiziju, jer nas
gledanju
ne tjera prije svega radoznalost da saznamo kako je uistinu s drugim. Ne elimo saznati nain na koji mu moemo pomoi, ako je moda u stisci; nismo u
brizi za drugoga, nego nas privlai isti uitak pogleda. To nije nita drugo
nego uitak gledanja, ono, to Nijemci nazivaju Augenlust, ona naslada. U suprotnom bi sluaju, kad na ekranu vidimo krv, koja je uvijek krv drugog, bar
zatvorili oi, ako ne i iskljuili televizor. Ali obino to ne inimo (1993: 292
293).
Odnos prema medijski eksponiranim, napaenim osobama, pokazuje uronjenost
ovjeka u prosjenu svakidanjost, u svakidanje prosjean, ravnoduan nain egzistiranja. U krizi je ovjek kao osoba. Novinari se pri krenju novinarske etike, primjerice
pri neopravdanom zadiranju u privatnost, esto pozivaju na frazu da su postupali po
35

Medij. istra. (god. 7, br. 1-2) 2001. (25-44)

javnom interesu (Wilson, 1996: 31), iako je jasno da javni interes ne obuhvaa sve
to interesira javnost, nego se odnosi na ozbiljne stvari, za koje javnost ima ili bi trebala imati legitiman interes, odnosno brigu. Patterson i Wilkins (1994: 116118) pojam eljeti/htjeti znati odreuju kao pojam koji potvruje ovjekovu radoznalost:
elimo znati mnogo stvari, koje zapravo ne trebamo. Zadovoljiti radoznalost moe donositi dobit, ali nije vrst temelj za etike odluke.
Postmoderan ovjek vidi i uje ono to moe vidjeti i uti. Vidjeti i uti moemo
samo ono o emu smo informirani; in-formirani u doslovnom smislu, to znai iz-oblikovani u praenju glasina i vijesti, nastavlja Hribar (1993: 293). To ne znai da sve
vjerujemo, ve da vjerujemo kako smo na pravom putu kad pratimo ono to priopavaju vijesti (Hribar, 1993: 294). Od vijesti (a ujedno i glasina) ovisimo kad se sloimo da su tako plasirani nai pogledi uistino nai: time otpadamo od samog sebe,
od autentine mogunosti vlastitog tubitka. Svoje odgovornosti, prije svega prema
vlastitom samobitku, nismo vie svjesni, utvruje Hribar (1993: 278). Novinar u
subjektu svakidanjosti gubi autentinost, a s njome i odgovornost. Odgovornost novinara kao osobe ne postoji, drugi ve imaju odgovor na sve i za sve, dodaje Hribar.
Se razvija pravu diktaturu, pie Heidegger:
Mi uivamo i zabavljamo se kao to se uiva; itamo, gledamo i sudimo o knjievnosti i umjetnosti kao to se gleda i sudi; ali mi se i povlaimo iz velike
gomile kao to se povlai; smatramo odvratnim ono to se smatra odvratnim. To Se, koje nije odreeno, a koje su svi, premda ne kao zbroj, propisuje
nain bitka svakidanjice (1985: 144).
Sloboda izraavanja novinare obvezuje na veliku odgovornost; naime, sloboda
odabira nedjeljiva je od odgovornosti za odabrano. Ta je sloboda nekima izniman dar,
a za druge je odgovornost, teki teret, upozorava Von Foerster (1992): Kako pobjei
pred njom, kako je zaobii, kako je prenijeti na nekog drugog?
Novinar postupa na odreen nain zato to se tako postupa, a ne zato to bi se autonomno (i odgovorno) za to odluio, ili stoga to bi to osnovano bilo ispravno. U vijestima esto tekstualizira ono to se govori, jer svi tako rade, to bi trebalo znaiti
da je tako ispravno. Novinarsko pitanje nestaje, jer vie nije potrebno, jer vie nema
autentinog nositelja pitanja, izvorne osobe koja ispituje, novinara kao subjekta.
Naslovniku nudi ono to se ita, to se dobro prodaje, to se eli, odnosno to eli u
masi izgubljeni subjekt svakidanjosti i prosjenosti, a ne naslovnik kao osoba. Sve to
se radi, poistovjeuje se sa svi to rade; svi to rade poistovjeuje se s ispravno je to raditi. Se postaje temelj odgovornosti koja je odgovornost svih i nikoga. To znai da
odgovornosti nema. Kao to pie Heidegger:
Ali zato to to Se unaprijed odreuje svako prosuivanje i odluivanje, ono
oduzima odgovornost svakom pojedinom tubitku. Se moe sebi, tako rei, priutiti, da se stalno poziva na njega. Ono ponajlake moe odgovoriti na
sve, jer nije nitko tko treba da stoji iza neega. To uvijek bijae Se, pa
ipak je mogue rei, da nije bio nitko (1985: 145, naglasila M. P. K.).
36

M. Poler Kovai, Kriza novinarstva kao kriza etike: tko je ...

U krizi je novinar kao subjekt, u krizi je i njegova odgovornost. Dakako, kod toga
i grijeimo. Radimo samo ono, to radi svaki ovjek u svakidanjem ivotu, kad
dosta olako ocjenjuje sve oko sebe, kae urednik tabloida.19 Izjava svi tako rade ili
tako se radi, preventivna je mjera i uinkovit nain pomirbe savjesti, dri Bauman
(1993: 79). Novinar ne treba stajati iza svojih procjena i postupaka, dovoljno je uvjerenje da tako rade svi. Uspjenom izbjegavanju odgovornosti pridonosi i injenica
da novinar djeluje kao dio ire organizacije, odnosno sistema podjele rada. Von
Foerster (1992) govori o mehanizmima koji omoguavaju prijenos stranog tereta
odgovornosti s odreene osobe na druge, te utvruje da je u hijerarhijama institucija
nemogue lokalizirati odgovornost: Svatko u takvom poslu moe rei: Narueno mi
je bilo da napravim X.
Krizu novinara kao subjekta razumijemo prije svega kao krizu osobnosti, odnosno
njezine integracije te samorazvoja (Musek, 1993: 247), koja se, u nedostatku kritinog miljenja i procjenjivanja, pokazuje kao kriza motivacije, kao odlazak u
skepticizam, cinizam i rezignaciju. Utvrdili smo da postmoderna pod upitnik stavlja
norme i etiku, ali suglasni smo s Musekom da tu nije rije toliko o krizi vrijednosti
(1993: 244). Iako u novinarstvu problematiziramo odreene norme, primjerice objektivnost, postoje i druge, primjerice istinoljubivost, koje sigurno nisu upitne. Problem
nije ni u tome da ljudi ne poznaju vrijednosti. Novinari imaju kodeks i obrazovni program novinarstva, brojne su knjige, rasprave i istraivanja o etici. Nisu, dakle, u krizi
norme oblikovane prema vrijednostima, nego ovjek koji se ne povodi za njima. Stoga
se ne slaemo s Iggersom (1999: 35) koji dri da osnovni problem nije u novinarima,
nego u standardima. Novinar u veini sluajeva zna razlikovati odgovorno i neodgovorno, problem se javlja, kada prema tome mora i postupiti. Etika pravila, koja su
postavljena, vie ne mogu kontrolirati moi. Pojedinac vie nije spreman primati svoje
zadatke te ih i izvoditi, pie Jamnik (1998: 293). Suvremeni ovjek ima niz zadataka,
ali ga nijedan od njih ne ispunjava, ni sa jednim se ne identificira kao cjelina, kao jedinstveno bie. Kao nositelji odreenih uloga, zamjenjivi smo. Ako neto ne obavimo,
zamjenit e nas netko drugi. Odgovornost ostaje u zraku, jer ostaje povezana s ulogom, a ne s osobom koja je obnaa (Bauman, 1993: 19). Uloga pojedinca ne moe
prerasti u njegov ja. I novinarska odgovornost tretirana je iskljuivo u povezanosti s
ulogom novinara, a ne s novinarom kao osobom. Ali, ovjek je odgovoran kao osoba,
a ne samo kao nositelj odreene uloge, koja je samo jedna od brojnih.
Za postmodernog novinara karakteristini su skepticizam i rezignacija. Njegovo
moralno procjenjivanje i postupanje sve vie je osnovano na skepticizmu kao stajalitu
da postoje samo neka mogua, privatna miljenja (Mautner, 1996: 381), odnosno da
objektivna moralna istina ne postoji (Abelson, Friquegnon, 1991: 13). Skepticizam ili
ak cinizam, povezani su s miljenjima da je sve ravnopravno (Altheide, Snow,
1991: 11); granice izmeu realnosti i njezina vienja briu se, stoga ni u to ne moemo biti potpuno sigurni. Skepticizam u novinaru budi osjeaj nemoi. Kako traiti istinu te je objektivno plasirati javnosti, ako ne moemo nita upoznati i znati sa sigurnou? Takvo razmiljanje esto vodi u rezignaciju, to znai odricanje, otkaz, dobrovoljan odlazak, predanost sudbini. Rezigniran ovjek ne oekuje nita od ivota i
budunosti, odrie se vrijednosti, objanjava Sruk (1995: 290). Rezigniran novinar ne
37

Medij. istra. (god. 7, br. 1-2) 2001. (25-44)

zalae se za to da se uspostavi kao subjekt. Doputa da mu sudbinu kroje drugi subjekti te da trina naela gospodare etikim normama. Rezignacija pridonosi njegovu
osobnom neispunjenju, odnosno unutarnjoj krizi.
Osobno ispunjenje najvii je cilj, koji si ovjek moe postaviti. U hijerarhiju
vrijednosti pojedinca unosi red kojim se premouje moralna neodlunost i razilaenje izmeu morala i postupanja (Musek, 1993: 247). Novinar kao svaki ovjek treba
samopotovanje i osjeaj zadovoljstva, koje prati ono postupanje za koje dri da je ispravno (Merrill, 1997: 31). Da bi njegov ivot imao smisla, treba osjeaj osobnog
dostojanstva, integriteta i dobrog miljenja o sebi. To moe postii samo ako se zalae
za ispravno postupanje. to ljudi izvjeuju, to i jesu, pie Merrill (u Gordon i drugi,
1996: 2). Svojim postupcima stvaraju svoj (etiki) ja, odnosno svoju bit. To to novinar izvjeuje izraz je njega samog i sredstvo njegova opredjeljenja kao osobe i kao
novinara, dri Daniel (1992: 5556). Najvee dobro novinara kao novinara isto je to
i najvee dobro novinara kao ljudskog bia: razvoj autentinosti, koju razumijemo kao
opredjeljenje ovjekove osobnosti ili njegova ja u smislu onog to ovjek radi te njegove spremnosti da preuzme odgovornost. Razumijevanje etike kao osobne ne znai
da pojedinac odreuje to je dobro i to nije, nego da ga njegovo ponaanje odreuje
kao osobu: ovjek je etian samo onoliko koliko je spreman primiti odgovornost.
Novinari su, kao to pie Dennis (1989: 113), uvijek ivjeli u nekom shizofrenom
svijetu, gdje pobone izjave o traenju istine postoje usporedno s potrebom tiska da
stvara dobit. To stvara konflikt koji su posljednjih godina okrijepili paralelni, iako prividno proturjeni, trendovi. Jedan od njih interes je za novinarsku etiku, a drugi komercijalan trini pristup. U zakljuku emo se pridruiti predstavnicima prvog trenda,
jer vjerujemo da nestajanje etike ne znai nuno i njezin kraj. Etiku moe spasiti
samo njezin nositelj onaj koji bi trebao biti etian, odnosno odgovoran, dakle novinar. Ali najprije mora spasiti sebe, suoiti se s gubitkom svoje subjektivnosti, prevladati svoju neautentinost.

Zakljuak
Krizu suvremenog novinarstva okarakterizirali smo kao krizu novinarske etike,
koja je prije svega kriza subjekta, kriza novinara kao moralnog agenta. Subjekt u
postmoderni nestaje, a njime i potovanje dostojanstva ovjekove osobe, priznavanje i
tretiranje ovjeka kao najvieg cilja. S obzirom da nema subjekta, nema vie ni (novinarskog) pitanja, a kako nema pitanja, nema ni odgovora ni odgovornosti, a kako nema
odgovornosti, nema ni etike. Budui da nestaje etika, novinarstvo je u krizi.
Postmoderan pogled donosi spoznaju o drutvenoj (medijskoj) konstrukciji realnosti: nema jedne Istine, nema objektivnosti. Nema temelja, ni etike. Zbog odsutnosti
apsulutnog sve postaje prihvatljivo, novinarske vrijednosti stvar su trenutne interpretacije, prihvaaju se relativizam, pragmatizam, makijavelizam. Masovni mediji odluuju
se za novinarstvo koje prodaje privlane konstruirane slike, a ovjek slui kao sredstvo
za zadovoljavanje dobiti i politikih ciljeva stvarnih izvjeivaa.
U suprotnosti s raspravama koje utvruju odumiranje novinarstva i pesimistiki
prognoziraju njegov kraj, zagovaramo stajalite da svaka kriza sadri i pozitivnu mo38

M. Poler Kovai, Kriza novinarstva kao kriza etike: tko je ...

gunost, da kao to kae Baudrillard kraj ne smijemo razumjeti samo u smislu:
bez budunosti (1990: 58). Suglasni smo s autorima koji kritiki pretresaju duboke
promjene u novinarstvu, ali ne razglaavaju nestanak novinarstva kao profesije i ne
prikazuju romantino njegovu budunost i odnos prema demokraciji (Splichal, 1996:
5).20 U krizi novinarstva vidimo mogunost preporoda novinarstva, kad pokuavamo
na novim temeljima uspostaviti novinara kao etiku, odgovornu osobu. Izlazak iz
krize traimo u ovjekovoj osobi, jer je osoba vrh, gdje zapoinju svi putevi svijeta
(Mounier, 1990: 9). Postavljanje etike zgrade novinarskog izvjeivanja znai da
novinar nije osamljen individuum; on je osoba koja to postaje u osobnom odnosu
prema drugom ovjeku.21 Povratak novinara kao etikog subjekta novinarstvu, omoguio bi prepoznavanje identiteta i budunost (razvoja) profesije.

BILJEKE:
1

lanak Andree Grci i Duke olovi Borba za ivot male Lane se nastavlja, 17. kolovoza 2000. u
Jutarnjem listu na stranici 3.

Radi se i o krizi naslovnika kao subjekta nositelja komunikacijskih prava, za demokraciju odgovornog graanina te za krizu novinarstva kao (razvijajue) profesije za krizu autonomije i etike
usmjerenosti. Vie o tome u Poler Kovai (2001).

Intervju s Peterom Dahlgrenom, 4. 10. listopada 1996. u Stopu na stranicama 16 i 56.

Identitet novinarstva identinost je novinarstva sa samim sobom, odnosno s time to bi novinarstvo

trebalo biti u skladu sa samoidentifikacijom novinarstva kao profesije i to novinari izraavaju u obliku
profesionalnih novinarskih normi, odnosno kodeksa, te time, to novinarstvu kao njegovoj funkciji pridodaju drugi (drutvena odgovornost, ostvarivanje komunikacijskih prava, nadzor vlasti i sl.)

Autorica lanka redovito prati hrvatske masovne medije od 1998. godine.

Intervju sa Stjepanom Maloviem Drava je lo vlasnik svega, pa tako i novina i televizije, 4. veljae
2002. u Glasu Slavonije na stranici 5.

Izraz trino novinarstvo primjenjujemo kao oznaku za prevladavajuu novinarsku praksu, koju primarno odreuje podreenost ekonomskoj sferi, kojom je esto isprepletena i politika sfera te je stoga teko
povui crtu izmeu njih.

Baier (1995: 197) definira egoizam kao odlunost ubrzanja vlastitih interesa ak i preko moralno
doputenog. Egoistiki postupa onaj koji se ne odrie zalaganja za vlastito dobro u situacijama kad je
njegov interes suprotan interesima drugih i kad je moralno poeljno da to ogranienje uzme u obzir.

Pri tome naglaavamo da izraz novinar ne oznaava samo izvjeivaa ili novinara u uem smislu rijei,
nego i urednike, odnosno one osobe unutar novinarskih urednitava, koji su zbog svoje profesionalne
novinarske uloge ukljueni u novinarski diskurs kao njegovi formalni nositelji koji kod svog posla
podlijeu funkcijama i zahtjevima novinarske profesije.

10

Sruk (1995: 314) definira etiki nihilizam kao razumijevanje, po kojem objektivna mjera moralnosti ne
postoji.

11

Intervju Mateje Hrastar sa Saom Hribarom Pozabili nas bodo v dveh minutah, 9. listopada 1993. u
Sobotni prilogi Dela na stranici 29.

12

Kao to pie Kant, sve ima ili cijenu ili dostojanstvo (1953: 197). Dostojanstvo je iznad svake cijene i
zato nema ekvivalent, nita se ne moe postaviti na njegovo mjesto. Drugog ovjeka potujemo jednostavno zato to je cilj po sebi.

39

Medij. istra. (god. 7, br. 1-2) 2001. (25-44)

13

Makijavelizam u veoj mjeri povezujemo s loim, odnosno unitavajuim ciljevima, ali ta je slika
pretjerana. ak i drutveno najvie osvjeteni, altruistiki novinari povremeno primjenjuju makjavelistike taktike, pie Merrill (1997: 60). Slaemo se da se novinar koji se usmjerava prema deontelskoj
etici, povremeno moe udaljiti od pravila te primijeni tzv. nepotena sredstva (Poler, 1997: 237). Svoj
rad moe iznimno obavljati pod maskom (undercover reporting); poznat je sluaj Guenthera Wallrafa,
koji je maskiran u turskog radnika razotkrio crno trite radne snage.

14

Makijavelizam je za novinarsku etiku neprihvatljiv, jer novinarska je etika prava suprotnost privlane
pragmatinosti da cilj opravdava sredstvo (Kova, 1996: 6). I Merrill savjetuje da novinar makjavelizam izbjegava kao kugu, jer je neautentian, a novinare gura u movaru novinarske nemoralnosti, gdje
su korist i uspjeh u prednosti pred etikim razmiljanjima (1997: 143).

15

Intervju Marka Milosavljevia s Marjanom Bauerom Rumeno je veno, 13. rujna 1997. u Sobotni
prilogi Dela na stranici 36.

16

Mnchenska deklaracija o dunostima u toki 3 zahtijeva da novinar objavljuje samo informacije iji
mu je izvor poznat, odnosno da ih poprati nunim ogradama (cit. prema Malovi i dr., 1998: 186).
etvrta toka Kodeksa asti hrvatskih novinara odreuje: Novinar je obavezan iznositi istinitu, uravnoteenu i provjerenu informaciju. On navodi osobe ili ustanove od kojih je dobio podatak, informaciju
ili izjavu (http://www.hnd.hr/dokumenti/kodeks.htm).

17

Dunost navoda izvora moe biti prekrena samo u iznimnim sluajevima, kad se novinar poziva na
dunost povjerljivosti informacijskog izvora. Kodeks asti hrvatskih novinara u toki 4 precizira da novinar ima pravo i da ne otkrije izvor informacije (http://www.hnd.hr/dokumenti/kodeks.htm). Kad
novinar ne bi bio suglasan s pravom na anonimnost izvora, javnost bi ostala bez mnogo dragocjenih informacija o stvarima od javnog interesa. Ali este su zloporabe kad novinari pod maskom povjerljivih
izvora (tvrde njegovi bliski suradnici, kako smo uli i od ljudi iz samog vrha stranke, doznajemo iz izvora bliskih Pantovaku i sl.) izvjeuju o glasinama, interesnim govorima nositelja moi i vlasti, njihovim pokusima meusobnog obrauna i manipulacije s javnou. Izvori koji trae povjerljivost mogu
imati razliite motive, upozorava Day (1991: 134135): neki ele tako utjecati na javno miljenje, drugi
trae zadovoljavanje osobnih interesa, tree vodi neprijateljstvo ili ak osveta. Legitimni su samo altruistiki motivi kad izvor ima u mislima stvarno javni interes. Novinarova dunost je da najprije pokua
dobiti informaciju od izvora koji doputa da ga se objavi (Black i dr., 1993: 185). Neki tvrde da je gotovo svaku priu mogue napisati s informacijama iji izvori doputaju objavu svoga imena, iako se radi o
vrlo spornoj temi (Hausman, 1990: 33). Ali ne moemo zanijekati da Robert Woodward i Carl
Bernstein aferu Watergate moda nikad ne bi otkrili da nisu upotrijebili mnoge anonimne izvore, izmeu kojih i izvor Duboko grlo. Povjerljive izvore, dakle, moemo upotrijebiti, ali samo u krajnoj nudi i
promiljeno.

18

Komentar Marjana Bauera Paparazzi, 2. rujna 1997. u Slovenskim novicama na stranici 2 (naglasila
M. P. K.).

19

Intervju Marka Milosavljevia s Marjanom Bauerom Rumeno je veno, 13. rujna 1997. u Sobotni
prilogi Dela na stranici 36 (naglasila M. P. K.).

20

lanci u reviji Javnost/The Public, 3 (1996) 3.

21

Kako smo postavili etiku zgradu novinarstva, pogledaj u Poler Kovai (2001).

40

M. Poler Kovai, Kriza novinarstva kao kriza etike: tko je ...

LITERATURA:
Abelson, R., M.-L. Friquegnon (ur.) (1991) Ethics for Modern Life. New York: St.
Martin's Press.
Altheide, D. L., R. P. Snow (1991) Media Worlds in the Postjournalism Era. New
York: Aldine de Gruyter.
Audi, R. (ur.) (1996) The Cambridge Dictionary of Philosophy. Cambridge: Cambridge University Press.
Baier, K. (1995) Egoism, str. 197204. U: P. Singer (ur.): A Companion to Ethics.
Oxford, Cambridge: Blackwell Publishers Ltd.
Bardoel, J. (1996) Beyond Journalism: A Profession between Information Society
and Civil Society, European Journal of Communication, 11 (3) 283302.
Baudrillard, J. (1990) Subjekt in njegov dvojnik, intervju, Nova revija, 9 (93/94) 55
61.
Bauman, Z. (1993) Postmodern Ethics. Oxford & Cambridge: Blackwell.
Black, J., B. Steele, R. Barney (1993) Doing Ethics in Journalism: A Handbook with
Case Studies. Greencastle: The Sigma Delta Chi Foundation and the Society of
Professional Journalists.
Brown, S. (1995) Postmodern marketing. London and New York: Routledge.
Chaffee, S. H., M. J. Petrick (1975) Using the Mass Media: Communication Problems
in American Society. New York: McGraw-Hill Book Company.
Dahlgren, P. (1993) Introduction, str. 123. U: P. Dahlgren, C. Sparks (ur.): Journalism and Popular Culture. London: Sage Publications.
Dahlgren, P. (1996) Media Logic in Cyberspace: Repositioning of Journalism and Its
Public, Javnost/The Public, 3 (3) 5972.
Daniel, S. H. (1992) Some Conflicting Assumptions of Journalistic Ethics, str. 50
59. U: E. D. Cohen (ur.): Philosophisal Issues in Journalism. New York, Oxford:
Oxford University Press.
Day, L. A. (1991) Ethics in Media Communications: Cases and Controversies. Belmont: Wadsworth Publishing Company.
Dennis, E. E. (1989) Reshaping the Media: Mass Communication in an Information
Age. Newbury Park: Sage Publications.
Encabo, M. N. (1995) The Ethics of Journalism and Democracy, European Journal
of Communication, 10 (4) 513526.
Foerster, H. von (1992) Ethics and Second-order Cybernetics, Cybernetics & Human Knowing, 1. (http://www.flec.kvl.dk/sbr/Cyber/cybernetics/vol1/vi-1hvf.htm,
30. 10. 2000).
Gordon, A. D., J. M. Kittross, C. Reuss (1996) Controversies in Media Ethics. White
Plains: Longman Publishers.
Hachten, W. A. (1998) The Troubles of Journalism. A Critical Look at What's Right
and Wrong With the Press. Mahwah: Lawrence Erlbaum Associates, Publishers.
41

Medij. istra. (god. 7, br. 1-2) 2001. (25-44)

Hallin, D. C. (1994) We Keep America on Top of the World: Television Journalism
and the Public Sphere. London and New York: Routledge.
Hardt, H. (1996) The End of Journalism: Media and Newswork in the United States,
Javnost/The Public, 3 (3) 2141.
Hausman, C. (1990) The Decision-Making Process in Journalism. Chicago: NelsonHall Publishers.
Heidegger, M. (1985/1927) Bitak i vrijeme. Zagreb: Naprijed.
Hribar, T. (1993) Fenomenologija I. Ljubljana: Slovenska matica.
Hunt, T., J. E. Grunig (1995) Tehnike odnosov z javnostmi. Ljubljana: DZS.
Iggers, J. (1999) Good News, Bad News: Journalism Ethics and Public Interest. Boulder: Westview Press.
Jamnik, A. (1998) Liberalizem in vpraanje etike. Ljubljana: Nova revija.
Kant, I. (1953/1785) Dvije rasprave: I. Prolegomena za svaku buduu metafiziku; II.
Osnov metafizike udorea. Zagreb: Matica Hrvatska.
Koir, M. (1993) Slovenski dnevniki v lui kodeksa novinarjev RS, Teorija in
praksa, 30 (1112) 12331241.
Koir, M. (1996) Javno komuniciranje kot oglaevanje, str. 247256. U: A. Kramberger (ur.): Slovenska drava, druba in javnost: Zbornik ob 35-letnici FDV.
Ljubljana: Fakulteta za drubene vede.
Koir, M. (1997) Novinarji med javnostjo in dobikom, Podjetje in delo, 23 (67)
11521156.
Koir, M., R. Ranfl (1996) Vzgoja za medije. Ljubljana: DZS.
Kova, E. (1996) Me, pero, kamera, str. 57. U: M. Sedmak (ur.): Mediji, etika in
deontologija. Ljubljana: Fakulteta za drubene vede.
Kova, E. (1997) Pogovor z Edvardom Kovaem, intervju, Nova revija, 16 (177
178) 147162.
Lambeth, E. B. (1997) asnikarstvo kot zaveza: poklicna etika. Ljubljana: Fakulteta za
drubene vede.
Lippmann, W. (1999/1922) Javno mnenje. Ljubljana: Fakulteta za drubene vede.
Machiavelli, N. (1998/1534) Vladar. Zagreb: Nakladni zavod Globus.
Malovi, S., Sh. Ricchiardi, G. Vilovi (1998) Etika novinarstva. Zagreb: Izvori.
Matthews, E. (1996) Twentieth-Century French Philosophy. Oxford: Oxford University Press.
Mautner, T. (1996) A Dictionary of Philosophy. Oxford, Cambridge: Blackwell.
McManus, J. H. (1994) Market-Driven Journalism: Let the Citizen Beware? Thousand
Oaks, London, New Delhi: Sage Publications.
McManus, J. H. (1997) Who's Responsible for Journalism?, Journal of Mass Media
Ethics, 12 (1) 517.

42

M. Poler Kovai, Kriza novinarstva kao kriza etike: tko je ...

Merrill, J. C. (1975) Ethics and Journalism, str. 817. U: J. C. Merrill, R. D. Barney
(ur.): Ethics and the Press: Readings in Mass Media Morality. New York: Hastings
House, Publishers.
Merrill, J. C. (1989) The Dialectic in Journalism: Toward a Responsible Use of Press
Freedom. Baton Rouge, London: Louisiana State University Press.
Merrill, J. C. (1997) Journalism Ethics: Philosophical Foundations for News Media.
New York: St. Martin's Press.
Mounier, E. (1990) Oseba in dejanje. Ljubljana: Drutvo 2000.
Musek, J. (1993) Osebnost in vrednote. Ljubljana: Educy d. o. o.
Partli, S. (1997) Privid svobode tiska, 2000: Neodvisnost javnih obil, (99/100/101)
2428.
Patterson, Ph., L. Wilkins (1994) Media Ethics: Issues and Cases. Madison: WCB
Brown & Benchmark Publishers.
Pejak, V. (1994) Psihologija mnoice. Ljubljana: samozaloba.
Poler Kovai, M. (2001) Mesto subjekta v sodobni novinarski etiki. Doktorska disertacija. Ljubljana: Fakulteta za drubene vede.
Poler, M. (1997) Novinarska etika. Ljubljana: Magnolija.
Seib, Ph., K. Fitzpatrick (1995) Public Relations Ethics. Forth Worth: Harcourt Brace
College Publishers.
Seib, Ph., K. Fitzpatrick (1997) Journalism Ethics. Forth Worth: Harcourt Brace College Publishers.
Sparks, C. (1993) Goodbye, Hildy Johnson: the vanishing 'serious press', str. 5874.
U: P. Dahlgren, C. Sparks (ur.): Communication and Citizenship: Journalism and
the Public Sphere. London and New York: Routledge.
Splichal, S. (1996) Editor's Note, Javnost/The Public, 3 (3) 5.
Splichal, S. (1997) Javno mnenje: teoretski razvoj in spori v XX. stoletju. Ljubljana:
Fakulteta za drubene vede.
Splichal, S. (2000) Novinarji in novinarstvo, str. 4756. U: S. Splichal (ur.): Vregov
zbornik. Ljubljana: Evropski intitut za komuniciranje in kulturo i Fakulteta za
drubene vede, (Javnost/The Public, 7, posebni broj).
Splichal, S., C. Sparks (1994) Journalists for the 21st Century: Tendencies of Professionalization Among First-Year Students in 22 Countries. Norwood: Ablex Publishing Corporation.
Sruk, V. (1995) Filozofija. Ljubljana: Cankarjeva zaloba.
Stres, A. (1993) Monosti in prepadi postmodernizma, str. 725. U: M. Knep (ur.):
Postmoderna in ivo izroilo. Ljubljana: Medkofijski odbor za tudente.
Wilson, J. (1996) Understanding Journalism: A Guide to Issues. London, New York:
Routledge.

43

Medij. istra. (god. 7, br. 1-2) 2001. (25-44)

Melita Poler Kovai

The Crisis of Journalism as the Crisis of Ethics: Who is

the Journalistic Subject?
ABSTRACT
Trends in the development of journalism indicate the theoretical and practical level
of the identity crisis of contemporary journalism. We note that the key elements of the
profession, especially its autonomy and ethics, are in crisis. Our thesis is that the crisis
of journalism is, first of all, the crisis of the journalist as a subject. In the normative
model of quality journalism, the journalist takes the place of the (professionally competent) source of the communication process: he is a subject and is supposed to have
control over the fundamental processes in media reality. But the practice of the journalistic discourse reveals that the journalist is losing his place as a subject in all stages
of the communication process. His role is taken over by those who possess the economic power and/or political authority (multinational corporations, advertisers, politicians, public relations services etc.). The crisis of journalistic ethics is also discussed
in the light of postmodernity: the relativistic, pragmatistic, and Machiavellian approaches to journalism have been advanced. The subject is disappearing, as is also the
journalist's main instrument the question: a journalist is not a subject and he is not
asking journalistic questions. There is no question and no answer. There is no responsibility and ethics is in crisis. The crisis of the subject is the crisis of personality fulfilment, the crisis of the journalist as a person.

44