1.Etimologija i pojam filozofije?

Pojam "filozofija" potjee iz grkoga, a znai ljubav prema mudrosti te se, u skladu s tim,
misli na filozofa kao prijatelja mudrosti (philos = prijatelj, sophia= mudrost), koji se odlikuje
tenjom za svakim oblikom spoznaje.
2.Odnos mita i filozofije?
Filozofija nije jedina duhovna djelatnost koja pokuava da razumije i objasni smisao i
porijeklo ljudskog postojanja i svijeta u cjelini. Druge duhovne djelatnosti - kao to su mit,
religija, umjetnost, i nauka - takoe tee za tim ciljem, naravno, svaka na svoj nain. Mit (gr.
mythos - pria, predavanje) predstavlja priu o prolosti, porijeklu i nastanku svijeta ili neke
narodne zajednice, sa mnogo religioznih i fantastinih elemenata, koja se prenosi kroz
tradiciju u nepromijenjenom obliku. Za razvoj filozofije naroito su znaajni grki mitovi.
Mnogi elementi grkih mitova nalaze se u miljenju grkih filozofa. Meutim, ti elementi ne
umanjuju razlike izmeu mita i filozofije, koja svoja objanjenja zasniva prije svega na
upotrebi razlonog, kritikog govora - logosa.
3.Prva pitanja u filozofiji?
Platon i Aristotel se pitaju koji bi nagon u ovjeku bio izvor filozofije. Njima je to udenje.
ovjek ne prihvaa iskustveni svijet jednostavno onakav kakav jest, nego se udi i pita o
temelju: "Zato uope postoji neto? to djeluje iza pojavnosti? Zato ivimo?" Prva pitanja u
filozofiji su bila pitanja o kosmosu.Tales kae da je sve nastalo od vode,Anaksimen kae da je
sve nastalo od zraka,Anaksimander kae da je sve nastalo iz apeirona(beskonana materija iz
koje sve nastaje)
4.Miletska kola i kozmoloka pitanja?
Miletska kola je prva filozofska kola.Predstavnici Miletske
kole:Tales,Anaksimen,Anaksimandar.Oni se pitaju ta je uzrok svega to jeste? Tales kae
da je uzrok svega voda,Anaksimen kae da je to zrak,Anaksimander kae da je uzrok svega
apeiron(beskonana materija iz koje sve nastaje)
5.Znaenje pojma anthropos?
Anthropos(onaj koji gleda uvis;lice;karakter)-ovjek u starogrkom filozofskom
ozraju.ovjek kao bie spoznaje(tei istini),ovjek kao bie dobra,ovjek kao stvaralako
bie(bie snage),ovjek kao bie uvjerenja.
6. Pojava i znaaj Sokrata?
Bio je sofista.Nije nita napisao tokom ivota;on je bio usmeni filozof.On je rekao da kad
knjigu neto pitate u pravilu ona uti.Bio je Anaksagorin uenik.Koristio se
ironijom(podrugljiv odnos) u svome govoru.Politiari su ga tuili za ateizam(da ne podrava
procese) i osuen je na smrt.Umro je tako to je popio otrov koji se pravi od biljke Kakutae.Njegov uenik je Platon.

7.Sokrat: Znam da nita ne znam?

To je teza kojom se Sokrat vodio u svom govoru(ironijom u dijalozima). Ironija- dovodi
sagovornika do saznanja da nita ne zna o onome to ga uitelj pita. Naime, on je svojom
izjavom Znam, da nita ne znam svakog sugovornika prisilio da dokae ono to tvrdi. (To je
ironija).
8. Dualistiki karakter Platonove filozofije?
On polazi od toga da postoji umski svijet(idejni) i drugi svijet-materijalni
svijet(vidljivi).Smatra da postoje neke zajednike osobine svih ivih bia.Platon je sve
zapisao u formi dijaloga i zbog njega znamo o Sokratu.Utemeljio je objektivni
idealizam(carstvo nematerijalnih,vjenih ideja i biti kao praslika stvarnosti).Kae da najumniji
trebaju voditi dravu tj. filozofi,vojnici trebaju uvati dravu a ostali trebaju privreivati za
dravu(to su radnici,zanatlije...)Formirao je prvu akademiju(prvi univerzitet u
svijetu).Akademija se zvala Akadem koja je ugaena dekretom Justinijana.
9.Odnos noetona i horatona?
To je Platonova pria.On je bio ontoloki dualista,tj.polazi od toga da imaju dva svijeta.Jedan
je noeton(misaoni svijet-to je svijet lien svega to je materijalno),a drugi je
horaton(materijalni svijet).Platon kae da ovjek ima duu koja je zarobljena u tijelu i da
postoji jedan svijet vjenih istina i prividnih istina.
10. Metafora Platonove peine?
Platon je opisao ovjeanstvo kao skupinu ljudi u mranoj spilji. Iza njih je otvor iz kojeg
dolazi svjetlost. Ta svjetlost baca sjene na zid u koji ljudi gledaju. Kako vani ljudi moda nose
neke stvari (kutije, na primjer), sjene koje su na zidu daju ljudima pogrean dojam o vanjskom
svijetu - ljudi s kockastom glavom (nepoznavanje svijeta ideja). Ponekad se netko iz skupine
odvoji i izae iz spilje, meutim, jaka svjetlost ih zaslijepi (zbog tame u kojoj su ivjeli) i oni
u strahu tre nazad u spilju.
11. Spoznajna teorija kod Platona (noesis, dianoia, pistis, eikasia)?
(40. strana)
Ako su Eleaani svoj u sebi mirujui svemir jo morali tititi protiv iskustvenog proturjeja ,
PLATON je osjetno-i skustveni svijet kao izvor spoznaje mogao potpuno napustiti.
Spoznajno-teorijska - kvintesencija usporedbe o crti svodi se na racionalizam. to je vii
ontoloki stupanj dotinog predmeta, to je vrednija njegova spoznaja, to je ona sigurnija i to
odlunije treba vidjeti njezin izvor u razumu, a ne u promatranju.
U pojedinanomu, PLATON podrujima bitka, navedenim u usporedbi, pridaje sljedee
stupnjeve spoznaje:
"Tako za nae odjeljke pretpostavi sljedea etiri dogaanja koja se odigravaju u naoj dui:
Znanje (gr. noesis) za najvii, razumsko premiljanje (dianoia) za drugi odjeljak; treemu
bi se dodijelilo
vjerovanje (dranje istinitim; pistis), a etvrtomu nagadanje (eikasia)."

12. Pojmovi methesis i mimesis kod Platona?

(39. strana)
Nakon zacijelo najautentinije interpretacije teorije dvaju svjetova, PLATON polazi od toga
da je svijet nepromjenjivih ideja nadreden svijetu promjenjivoga. Prvi svijet onda zbilja
postoji, kao to su ve Eleaani zahtijevali za bitak.
Svijet tjelesnoga podreen je carstvu ideja, bilo etiki, bilo ontoloki:
On ima svoj bitak samo po sudjelovanju (methexis) ili oponaanju (mimesis) stvarno
postojeega svijeta ideja.
13. Aristotelov filozofski opus?
(47. strana)
Njegovi sauvani spisi ponajvie su skripta predavanja koja su se upotrebljavala u Liceju,
njegovoj koli
(tzv. Ezoteriki spisi).
Od njih je sastavljen corpus aristotelicum:
knjige o logici, poslije nazvane Organon (orue)
prirodoznanstvena djela
metafizika
etiki spisi
knjige o estetici
14. Teorijska znanja kod Aristotela?
Najzad, "teorijski zivot" zahteva izvesnu izolaciju od meteza svakodnevnog i javnog zivota,
izvesnu distancu prema tom zivotu, i to zbog toga da bi se taj zivot i sve drugo sto je vredno
proucavanja moglo sto boqe "posmatrati" i shvatiti. Jedino "teorijski zivot" obezbedjuje
onome ko ga zivi "autarkeju", tj. potpunu nezavisnost, samostalnost i zadovoqstvom samim
sobom, a time - po ubedjenju Aristotelovom - i najvecu mogucu srecu za smrtna coveka. U
tome se Aristotel pozivao na Hesiodovo nacelo "najboqi je onaj ko sam sve moze da shvati".
"Teorijski zivot" je najneposrednije vezan za "teorijske nauke", tj. za izucavanje, istrazivanje i
razumevanje postojeceg i zbivanja; ukratko za filozofiju. Taj zivot obuhvata i sve ono sto je
Platon govorio o "teorijskim znanjima".
U grckom jeziku jedna ista rec (episteme) oznacava i znanje i nauku. Prvobitna Platonova
podela svih znanja grupisala je znanja u dve velike grupe: teorijska i prakticna. U toj podeli,
"teorijska znanja" obuhvataju svako razumno i umno razmatranje i shvatanje onih predmeta
cije spoznavanje povratno deluje na individualnu dusu, uzdizuci je i oplemenjujuci je. Na
drugi nacin, ono je potpuno nekorisno i mora takvim da bude.

15. Praktika znanja kod Aristotela?

"Prakticki zivot" u Aristetolovoj podeli je sinonim za "politicki zivot", tj. za aktivno
ucestvovanje u javnim poslovima, u poslovima drzave. Analogno tome, "prakticka znanja" su,
u stvari, znanja upravzanja, koja opet mogu biti trovrsna: upravqanje samim sobom je znanje
koje donosi individualne vrline i srecu; upravqanje domacinstvom koje obezbedjuje dobrobit i
srecu porodicne zajednice; upravqanje ili ucesce u upravqanju javnim poslovima koje
obezbedjuje dobrobit i srecu drzavne zajednice.
16. Poietika znanja kod Aristotela?
Na slican nacin on je razlikovao i tri razlicita nacina zivqenja: jedan teorijski, drugi prakticki,
treci apolausticki. Pocnimo razresavanjem ovog poslednjeg. Apolausticki zivot priblizno
odgovara onom sto bismo mi nazvali potrosacko-proizvodjackim zivotom, koji protice u
proizvodnji radi zaradjivanja, u zaradjivanju radi trosenja i u trosenju radi culnih uzivanja.
Tome zivotu odgovaraju "pojeticka" (tvoracka) znanja, a to su sva ona znanja koja omogucuju
poboqsavanje materijalnih uslova zivota i stvaranje uslova za culno uzivanje. To je vrlo siroki
raspon znanja od onih pesnickih i retorskih, preko graditeqskih, slikarskih i vajarskih do
raznovrsnih zanatskih znanja pa i samog znanja trgovackog, menjackog i drugih slicnih.
17. Zato je Aristotelova filozofija monistika?
Zato to monistiko stajalite um smatra jedinim svjetskim principom, na kojemu sudjeluje
ljudski duh.
18. Pojmovi dinamis i energeia kod Aristotela?
Materija i forma, kod ontolokih monista.
Dinamis je mogunost kod Aristotela. Recimo, u kamenu se krije mogunost da postane block
i kao blok da se koristi i ugradi u zid.
Tvar i stvar. Odnosno tvar ima potencijala da postane stvar.
Energia je realizacija kada neto postave stvar.
19. etiri Aristotelova uzroka?
(48. strana; zadnja slika)
- djelatni uzrok
- materijalni uzrok
- svrni uzrok
- formalni uzrok

20. Pojam i znaaj stoicizma?

Stoicizam je antika filozofska kola koja djeluje od 4. st. pr. Kr. do 2. st. po. Kr., a dijeli se
na staru, srednju i novu stoiku kolu.
Osniva ovoga pravca je Zenon (nije elejac), a ostali predstavnici su: Hrizip, Seneka
Mlai, Epiktet (koji je bio rob) i car Marko Aurelije.
Stoici dijele filozofiju na: logiku, fiziku i etiku. Tvrdili su da svijetom vlada logos (svjetski
um, sudbina) i zbog toga je sve nuno odreeno. Centralni problem kojim se bave je etika.
Osnovni moto stoika je: "ivot u skladu s prirodom". Mudar ovjek ivi u skladu s prirodom i
vlastitim razumom, jer tako postie mir due. Najznaajnije vrline su: razumnost, pravednost i
umjerenost.
Starogrki Stoici vjerovali su u vie bogova, ali u isto vrijeme su, slino istodobnim
starim idovima, kategorino odbacili da je Bog nalik ovjeku bilo u obliku bilo u
naravi. Boga su zamiljali kao uzor savrenstva te su vjerovali da postoji "um" koji vlada, a
nazivali su ga "Logos", za njih je bio stvaralaka vatra i drali su da ta sila proizvodi razna
bia, proima i oblikuje svaku, ak i ljudsku narav.
Jo jedna poznata stoika izreka je: "Blaen je onaj koji se zadovoljava onim to ima".
20. Pojam I znaaj stoicizma?
Stoicizam djeluje od 4.-2. vijeka p. n. e. Razlikujemo: staru, srednju i novu stoiku kolu.
Osniva ovoga pravca je Zenon (nije elejac), a ostali predstavnici
su: Hrizip, Seneka, Epiktet (koji je bio rob) i car Marko Aurelije. Stoiari
dijele filozofiju na: logiku, fiziku, i etiku. Tvrdili su da svijetom vlada logos (svjetski um,
sudbina) i zbog toga je sve nuno odreeno. Centralni problem kojim se bave je etika.
Osnovni moto stoiara je:"ivot u skladu sa prirodom". Mudar ovjek ivi u skladu sa
prirodom i vlastitim razumom, jer tako postie mir due. Najznaajnije vrline su: razumnost,
pravednost i umjerenost. Jo jedna poznata stoika izreka je:" Blaen je onaj koji se
zadovoljava onim to ima".
21. Zastupnici stoike filozofske kole?
Zenon (Osniva), Seneka, Epiktet, Marko Aurelije
22. Karakteristike stoicizma?
Stoici su smatrali da destruktivne emocije nastaju it greaka u odlukama, ted a je mudrac ili
osoba od moralnog I intelektualnog savrenstva, e trpi takve emocije. Stoike je zanimao
aktivni odnos izmedu kozmikog determinizma I ljudske slobode, i uvjerenja o odravanju
volje koja je u skladu sa prirodom.Zbog ovoga Stoici predstavljaju svoju filozofiju kao nain
ivota, I smatrali su da je najbolji pokazatelj filozofije pojedinca nije ono to je rekla/rekao
nego u njegovom ponaanju.

23. Pojam,nastanak i znaaj epikureizma

Epikurejstvo je sistem filozofije koji je stvorio Epikur, poslednji antiki filozof. Epikur je
osnovao kolu u jednom od atinskih vrtova, koja je vrlo brzo dobila ime Epikurov vrt, a
epikurejci "filozofi iz vrta". Epikur filozofiju shvata kao djelatnost koja istraivanjima i
razmiljanjima pomae u ostvarivanju sree u ivotu. Etika je vrhunac filozofiranja,
a logika i fizika su samo sredstva da se pronae smisao ivota. Dve osnovne karakteristike
Epikurove filozofije su atomizam i hedonizam. Epikurejska fizika je proizala
iz Demokritovog atomistikog sistema koji potie iz 5. vijeka pne. Jedine stvari koje postoje
su tijela i prostor i jedno i drugo u beskonanom broju. Prostor ini apsolutno prazno, koje
omoguava kretanje, dok je tijelo sastavljeno od nedjeljivih estica, atoma. Atome je dalje
mogue mjeriti preko skupova apsolutnih minimuma, krajnjih jedinica veliine. Atomi su u
stalnom kretanju, konstantne brzine i poto se nalaze u praznom prostoru, ne postoji nita to
bi ih usporilo. U epikurejskoj etici. uivanje se smatra dobrom i naim ivotnim ciljem, kojem
su podreene sve druge vrijednosti. Bol je jedino zlo, a meustanja ne postoje.

24. Razlika Epikurovog I Demokritovog atomizma?

Demokrit nastavlja LEUKIPOVO uenje o atomima sve do materijalistikog sustava. Stvari
nastale slaganjem atoma odreene su tzv. primarnim, objektivnim svojstvima kao ispunjenost
prostora, tromost, gustoa i tvrdoa , dok su boja, miris, ukus itd. sekundama, subjektivna
svojstva koja postoje tek opaanjem. Opaa se pomou malih sliica koje stvari isputaju iz
sebe. ak se i dua sastoji od finih (vatrenih) atoma koje te sliice pomiu i tako stvaraju
osjetilni utisak. EPIKUR se naslanja na DEMOKRITOV atomizam. Atomi nemaju kvalitete
osim oblika, teine i veliine. Matematiki su djeljivi, ali fiziki ne. Jer samo je tako
razumljivo da se ne razrjeuju ni u e mu , ali i da pokazuju razliite oblike. Iz razliitog
oblika atoma proizlaze forme tjelesa. Atomi zbog svoje teine neprekidn, paralelno padaju
kroz prostor. Sluajno neki mijenjaju smjer, udaraju o druge, " isprepleu " se i tako
proizvode tijela. Koliina atoma i praznina neogra nieni su. EPIKUR stoga tvrdi da u
svemiru postoje bezbrojni svjetovi.

25. Etimologija i pojam skepticizma i njegovi protagonisti?

Skepsa (doslovno "gledanje uokolo") (predstavnik PIRON IZ ELIDE) Polazna toka
Pironove skepse je povezanost uzdravanja od suda (gr. epohe) I duevne nepomuenosti
(ataraksia). Sav nemir dolazi od nagona za spoznajom i vrednovanjem stvari. Dogmatsko
vjerovanje u naravna dobra ili zla dovodi ljude u zabludu i strah. Kad se Skeptici uzdravaju
od suda I postiu ravnodunost o naravi stvari Pironova skepsa temelji na "jednako snanom
proturjeju" (lsosthenia): Pri svakom iskazu moe se misliti i jedan jednako vrijedan suprotni
iskaz. Skeptici istrauju mogunost suprotstavljanja da bi mogli uvesti epoche. Pri tomu se
neka pojava ili neka misao usporeuje s drugom (suprotnom) pojavom ili milju. Skepsa tu
metodoloki utemeljenu sumnju izraava krilaticama (phonai): "Ne ba" (jedna tvrdnja ispred
druge), "vjerojatno", "sve je neodreeno" itd. Pri tome je valjanost krilatica sama ponovno
nedogmatska, tj. podreena sumnji. Pironova kola strogo se dri fenomena, kojemu skeptik

ne moe proturjeiti a da time ne bi sudio. Prema SEKSTU ne porie se npr. Da nam med ima
sladak okus, nego da jest sladak. Protagonisti su:
Piron, Sekst Empirik, S ARKESILAJEM, Karneadom, Ciceron

26. Stanovite skepticizma?

Polazna toka Pironove skepse je povezanost uzdravanja od suda (gr. epohe) I duevne
nepomuenosti (ataraksia). Sav nemir dolazi od nagona za spoznajom i vrednovanjem stvari.
Dogmatsko vjerovanje u naravna dobra ili zla dovodi ljude u zabludu i strah. Kad se skeptici
uzdravaju od suda i postiu ravnodunost, slijedi duhovni mir kao to sjena slijedi tijelo.
Uzdravanje od suda o naravi stvari Pironova skepsa temelji na "jednako snanom
proturjeju" (lsosthenia): Pri svakom iskazu moe se misliti i jedan jednako vrijedan suprotni
iskaz
27. Utemeljenje i znaaj neoplatonizma?
Kao posljednji veliki antiki sistem slovi neoplatonizam. U njemu se filozofi, prije svega u
kozmolokoj perspektivi, ponovno vraaju PLATONU te njegove teze povezuju s
Aristotelovima i stoikima. Znaajne su osobe:
AMONIJE SAKAS (oko 175.-242.), FLOTINOV
uitelj i osniva kole u Aleksandriji
PLOTIN (oko 204.- 270.), pravi osniva
neoplatonizma
PROKLO (oko 410.--485.) koji je kao
"skolastik" neoplatonizmu dao najveu
sistematsku zaokruenost.
PLOTINOVA filozofija dostupna je u 'Eneadama' koje je izdao njegov uenik PORFIRIJE.
One opisuju uspon i silazak prema Jednomu (gr. hen). To Jedno, koje Plotin oznauje i
dobrim, apsolutno je jedinstvo I punina. Iz njega se izvodi sav bitak, ali I sva ljepota. Uspon
prema Jednomu PLOTIN vidi kao proces ienja. Poticaj tomu je ljubav (eros) prema praLijepomu i pra-Jednomu. Uspon vodi preko kontemplacije. Umjetnost npr. vodi preko
opaanja osjetne ljepote do shvaanja ljepote iste, u sebi dovrene forme. I filozofijom dua
prevladava tjelesni svijet sjena i okree se duhu.
28. Jedno, emanacija i ekstaza kod neoplatoniara?
To Jedno, koje Plotin oznauje i dobrim, apsolutno je jedinstvo i
punina. Iz njega se izvodi sav bitak, ali I sva ljepota. Nijedno bie ne postoji izvan
povezanosti s Jednim. Budui da je Jedno apsolutno jedinstvo, izravan, pojmovno diferenciran
pristup njemu nije mogu. Jedno se razlijeva zbog svoje punine, to
PLOTIN oznaava kao "isijavanje", tzv. emanacija. Prema mjeri bitka odreeni
vii stupanj odraava se u niemu. Pritomu se dodatno gubi jedinstvo i punina
sve dotle da bitak s materijom tvori tjelesnisvijet. Uspon prema Jednomu PLOTIN vidi
kaoproces ienja. Poticaj tomu je ljubav(eros) prema pra-Lijepomu i pra-Jednomu. Uspon
vodi preko kontemplacije. Umjetnost npr. vodi preko opaanja osjetne
ljepote do shvaanja ljepote iste, u sebi dovrene forme.
I filozofijom dua prevladava tjelesni svijet sjena i okree se duhu.
Najvie osloboenje je ekstaza, neposredno utonue u promatranju Jednoga.

29. Patristika filozofija: osnovne ideje?

Patristikom se naziva poslijeapostolsko razdoblje kranske starine. Djela "otaca" (patres)
esto se kao autoriteti potuju uz Bibliju. Pa ipak njihovo miljenje ne tvori ni sistematsko ni
povijesno jedinstvo te prije nalikuje nekoj prijelaznoj fazi od apologije kranskoga ivota do
kolske teologije. Izuzetak ini jako utjecajna AUGUSTINOVO djelo. Utjecaji na patristiku
filozofiju dolazili su od platonizma, filozofije religije FILONA ALEKSANDRI]SKOGA (oko
25. pr.-40. pos!. Krista), neoplatonizma i Stoe. Apologeti 2. st. brane mlado kranstvo od
presuda i optubi "pogana". JUSTIN zastupa
miljenje, da su ve i mudri ljudi prije Kristova dolaska djelomino imali udjela na Bojoj
Rijei (Logos) po kojoj je svijet nastao, a koja je u Kristu cjelovito inkarnirana (u-tjelovljena).
Nasuprot gnostikoj struji, koja tei nadvladavanju iste vjere viom spoznajom, stoji pokuaj
Klementa Aleksandrijskoga (oko 145.- najkasnije 215.) za utemeljenjem ispravne kranske
gnoze, kao sveze antike filozofije kao forme s novim
kranskim vjerskim sadrajima. Time njezin poloaj dovodi u kontroverzno
pitanje je li filozofija vjeri korisna, beskorisna ili ak tetna.

30. FILOZOFIRANJE TOME AKVINSKOG

TOMA AKVINSKI poduzeo je najopseniji sistematski pokuaj povezivanja aristotelizma i
kranske filozofije.Nemogunost objedinjavanja nekog ARISTOTELOVA uenja s
kranskom dogmom vodilo je s crkvene strane do privremene zabrane odreenih
ARISTOTELOVIH spisa i osude niza filozofskih teza.
Vjera i razum ne mogu proturjeiti, jer oboje potjeu od Boga. Stoga i teologija i filozofija
ne mogu doi do razliitih istina.No, one se razlikuju u metodi: Filozofija polazi od stvorenih
stvari i dospijeva do Boga, a teologija poinje od Boga. Svemu stvorenome pripada
razlikovanje bitka i biti. Samo se u Bogu podudara njegov bitak s biti. ovjek je
supstancijalna sveza due (fo rma) i tijela (materija). Oni se ne mogu rastaviti, ve tvore
jedinstvo supstancije ovjeka koji je tako uvijek oznaen duevnotjelesno. Iako dua moe i
nakon smrti kao anima separata postojati odvojeno od tijela, iako je besmrtna, kao ljudskoj
dui treba joj tijelo za spoznavanje osjetnih opaanja.
TOMINA ontologija za ishodinu toku uzima mnotvo nama oitih bia (ens): kamenje,
ivotinje, ljude itd. Kod pitanja o principima koji lee u temelju bia u oi upada temeljna
razlika zbilje (actus; akt) i mogunosti (potentia;potencija). Svemu to postoji pripada da
moe biti ili takoer ne biti, tj. da je promjenljivo.Promatramo li neki neobraeni kamen,on je
u mogunosti postati kip, dok uzbilji nije kip.Ako ga kipar oblikuje, on je kip u zbilji,ali je jo
uvijek u mogunosti npr.raspasti se u prainu.Ako su bia promjenljiva, postavlja se pitanje o
naelu njihova jedinstva, na temelju ega su oni u promjeni jo uvijek to odreeno bie, ta
supstancija. Ovaj princip jest forma.Ako je forma odreenost, ona kao naelo upotpunjenja
treba neto to se moe odrediti. Sama neodreena, ali odrediva (moe se formirati) jest
materija. Materija je i uzrok mnotvenosti, jer se ista forma moe pojaviti u razliitim
individuima.
Meu njegovim opsenim djelima posebno valja spomenuti 'Sumu protiv pogana' i 'Sumu
teologije', kao i razliita 'Questiones'.Oblik questija, koji se nalazi u 'Sumi teologije',slijedi
shemu disputa na sveuilitu:Za neko se pitanje iznose argumenti za ("pro") i protiv ("sed
contra") emu slijedi vlastiti odgovor ("responsio").Zatim se s obzirom na odgovor istrauju
pojedinani argumenti.

31. PHILOSOPHIA ANCILLA THEOLOGIAE

Pogrdni opis srednjovjekovne filozofije koji u prijevodu znai FILOZOFIJA JE
SLUKINJA TEOLOGIJE.
32. KARAKTER RENESANSNE FILOZOFIJE
Renesansa (franc. "preporod"') jest vrijeme prijelaza; propadajua tradicija srednjega vijeka
susree se s poetkom formiranja novoga vijeka. Ona nije vrijeme velikih filozofskih sistema,
nego novoga eksperimentalnog usmjerenja koje istrauje mogunosti. Novo filozofsko
osvjeenje treba gledati na pozadini kulturno-povijesnih preokreta, koji daju pravo da se
renesansa moe oznaiti kao razdoblje izuma i otkria. Dok se srednjovjekovni svijet
pokazivao zatvoren u svojemu hijerarhijskom poretku stalea i prevlasti Crkve, sada se
ostvaruje pokret prema dinaminom drutvu.
*Talijanska filozofija renesanse posebno je obiljeena ponovnim otkriem PLATONA i
PLOTINA, ije poznavanje u Italiju donosi grki uenjak PLETHON, i COSIMOM
DE MEDICIJEM koji potie novo osnivanje Platonove akademije u Firenci (1459.).
Najznaajniji predstavnici renesansnoga platonizma su MARSILIO FI CINO i PICO DELLA
MIRANDOLA.
33. RENESANSA U NAUCI I TEHNICI
Renesansa se moe oznaiti kao razdoblje izuma i otkria: Poboljanje nautike tehnike
(kompas) vodi do velikih putovanja i otkria (KOLUMBO, VASCO DA GAMA), koji kao
posljedicu imaju europsku ekspanziju i time proirenje znanja o stranim zemljama i narodima.
KOPERNIK utemeljuje heliocentrinu sliku svijeta. GUTENBERGOV izum tiska s
pokretnim tampanim slovima omoguio je proirenje pisanoga mislenog blaga do sada
nevienom koliinom i brzinom. L. B. ALBERTI je otkrio princip perspektive u slikarstvu.
Razvoj trgovine i novarstva vodi do socijalnih preokreta jednako kao i promjena ratne
tehnike koja je potkopala poloaj vitekoga stalea.
34. POZICIJA I ZNAAJ RACIONALISTIKE FILOZOFIJE
Racionalizam (prije svega u Francuskoj i Njemakoj): njegovi glavni predstavnici zastupaju
mogunost spoznaje ustrojstva zbilje iz istih principa miljenja. Logiki poredak svijeta
omoguuje njegovo deduktivno spoznavanje. Uzor je metoda matematike, koja zakljuuje iz
malo sigurnih aksioma.Zbilja se sastoji od dviju (DESCARTES), jedne
(SPINOZA) ili mnogo (LEIBNIZ) supstancija,
a potpuno je ureena od Boga.
35. DUALISTIKA FILOZOFIJA RENE DEKARTA
DESCARTES istrauje Ja koje mu izostaje iz sumnje i oznauje ga kao res cogitans, tj. stvar
koja misli. U njoj se podudaraju "duh, odnosno dua, odnosno razum, odnosno um". Res
cogitans stoga je neka stvar, "koja sumnja, uvia, tvrdi, nijee, eli, ne eli, koja slikovito
predouje i osjea". Njegova suprotnost je res extensa koja predstavlja izvanjski, tjelesni
svijet. Ove izvanjske stvari odreene su prije svega protenou (lat. extensa = protegnuta) i
kretanjem, nadalje oblikom, veliinom, brojem, mjestom i vremenom. To su primarna
svojstva tijela. Ona su zatim racionalna, jer se mogu shvaati kvantitativno i matematiki.
Isto kao odgovor na ovo pitanje moe proi...

Po Dekartu svet je podeljen na dve supstancije misaonu res cogitans i prostiruu res extensa
(materijalnu) supstanciju. One mogu da postoje nezavisno jedna od druge.
Pod supstancijom Dekart podrazumeva ono to postoji tako, da za njegovo postojanje nije
potrebno nita drugo, a pod atributima, bitna i opta svojstva supstancija ili ono to na njoj
shvatamo kao nepromenljivo. Ali, meu osobinama koje sainjavaju neku stvar postoji jedna
osnovna i samo ona se naziva atributom, dok su sve ostale osobine samo modusi tog atributa,
tj. njegova stanja, pa dakle i stanja supstancije.
Njegov res cogitans, meutim, ne predstavlja svest kao takvu, kao prosto miljenje,
odnosno misaoni sadraj, ve refleksiju o tom miljenju, znanje da mislim, spoznajnu
delatnost, to jest upravo samosvest. Ukoliko se svaka psihika radnja ili kompleks sadraja
svesti naziva sveu ili miljenjem, utoliko je samosvest , tj. cogito, refleksija o tom
miljenju. Misaona supstancija sadri sve ono ime se bavimo kad mislimo, ali takoe i
oseanja, htenja i matu.
Prostirua supstancija odlikuje se time da zauzima prostor, ima teinu i kree se; u njoj takoe
deluju fizike sile. Materija je poistoveena sa protenou, a to je kvantitativno jedino njeno
razumsko odreenje, pa dakle i nauno odrenje. Ali, poto postojanje prostora ne moe biti
samo realnost misli, jer bi misao onda mislila samo sebe, a spoznaja bi ostala bez svog
objekta spoznavanja, prostor postaje neto po sebi postojee, izvan miljenja, on postaje
protena stvar (res extensa), supstancija, apsolut, neto potpuno odvojeno od subjekta
spoznaje. Dakle, prostor kao protena stvar razlikuje se potpuno od stvari,
Ovakva slika sveta odgovarala je mehanici, nauci koja je tada bila u punom razvoju. Fiziki
svet je trebalo da bude objanjen jednostavnim i univerzalnim zakonima o kretanju vrstih
tela, a ne bezbrojnim i razliitim unutranjim formama koje je pretpostavljao Aristotel.

36. ODNOS RES COGITANS I RES EXTENSA?

PARALELIZAM DUH(NEPROSTORNO, SLOBONO) [RES COGITANS]
TIJELO(PROTENOST, KVALITETA OBLIKA, MEHANIKO,
DETERMINIRANO) [RES EXTENSA]
I poneka reenica iz pitanja iznad...
37. COGITO ERGO SUM
Mislim, dakle jesam (latinski Cogito ergo sum) je izreka francuskoga filozofa Ren
Descartesa koju je objavio 1637. u djelu Rasprava o metodi.Ideja nije bila nova, jer ju je prije
njega Sveti Augustin (latinski: Aurelius Augustinus Hipponensis) ovjavio u svojem djelu De
civitate Dei u obliku Si enim fallor, sum (Ako se varam, postojim).

38. ETIRI METODOLOKA PRAVILA KOD DEKARTA

Glavne osobine svoje metode DESCARTES predstavlja u 'Raspravi o metodi ispravne
upotrebe uma'.
Prema tome vrijedi:
Izbjegavajui sve predrasude, prihvatiti za
istinito samo ono to se da spoznati jasno
i odjelito ("clare et distincte percipere").
Tekoe treba ralaniti na onoliko dijelova
na koliko je god to mogue.
Od najjednostavnijih predmeta "stupnjevito"
se uzdizati do sloenijih.
Nabrajanjem osigurati cjelovitost sistema
39. MONIZAM BARUHE DE SPINOZE
U Spinozinoj filozofiji preovladava monizam u shvatanju svijeta. Za Spinozu postoji samo
jedna supstanca: Bog ili priroda; ona je uzrok same sebe (causa sui). On je smatrao da su
pojedinane, vidljive stvari, modusi supstance. Supstancija, i sama beskonana, ima
beskonano mnogo atributa, od kojih ovjek poznaje dva: protenost (extensio) i miljenje
(cogitatio). S atributima dolaze i modusi (naini, posebnosti) supstancije,
mnotvenost naturae naturatae, to jest ukupnost izvanljudske i ljudske prirode. Radi ovog
njegovog uenja bio je prozvan, u isto vrijeme, "Najveim jevrejem" i " Najveim ateistom"
Supstancija, i sama beskonana, ima beskonano mnogo atributa, od kojih ovjek poznaje
dva: protenost (extensio) i miljenje (cogitatio). S atributima dolaze i modusi (naini,
posebnosti) supstancije, mnotvenost naturae naturatae, to jest ukupnost izvanljudske i
ljudske prirode.
40.DEUS SIVE NATURA
BOG ILI PRIRODA su rijei Baruha de Spinoze. Spinoza smatra da je bog priroda i da je
priroda bog.

40. Deus sive natura?

znai: Bog je stvaralaka priroda (naturans) i sve to jest, po njemu je postalo (natu- rata) i on
to odrava u bitku. I svaka spoz naja time mora shvaati Boije atribute ili moduse "i nita
drugo".
41. Leibnizova pluralistika filozofija?
Jezgra LEIBNIZOVE filozofije jest njegovo rjeenje metafizikih problema pojmom monade.
Supstancija ne moe biti protegnuta (protiv DESCARTESOVE "res ex- tensa), jer bi inae
bila djeljiva. Stoga je kriterij supstancije njezino djelovanje, njezina sila.

42. Empiristika filozofija F. Bacona?

temelj spoznaje vidi u (osjetnom) iskustvu. Stvarni su samo pojedinani predmeti i fenomeni.
Ispravna ih upotreba razuma moe poredati i iz njih izvlaiti induktivne zakljuke.
43. Teorija idola: idola tribus, idola specus, idola fori, idola theatri?
Idola tribus: obmane plemena. Nastaju iz naravi ljudske vrste, jer razum i nai osjeti zbilju
zahvaaju samo po mjeri ovjeka. Razum je neravno zrcalo to naginje mijeanju svoje
vlastite naravi s naravi stvari i time je izopauje.
Idola specus: obmane spilje. One lee u samom individuumu, a nastaju iz njegove uroene
nadarenosti, odgoja, navike, sklonosti.
Idola fari: obmane trga. Sam nas jezik vodi u zablude krivim dodavanjem znaenja. Rijei se
stavljaju ispred stva- ri. Odatle nastaju prepirke o golim ri- jeima i imenima.
Idola theatri: to su zablude koje se prenose uenjem filozofskih kola na temelju primjene
obrnutih dokaznih postupaka i izmiljanja teorija.
44. Induktivna metoda kod Bacona?
Ovaj metodiko-eksperimentalni pos- tupak poinje sakupljanjem i uspore- ivanjem
opaanja da bi se onda pos- tupnim poopavanjem shvatilo ope forme prirode. Pri tomu
indukcija ne polazi od sluajnih iskustava, nego radi planski sa sreenim opaanjima
(tablicama) i usmjerenim ek- sperimentima.
45.Osnovne ideje i zastupnici njemakog klasinog idealizma?
Zastupnici: Immanuel Kant, Johanna Gottlieba Fichtea, Friedricha Wilhelma Josepha
Schellinga, Georga Wilhelma Friedricha Hegela.
Osnovne ideje: Povijesnu pozadinu njemakog idealiz- ma ine priprava, tijek i posljedice
Francuske revolucije u najiremu smislu, ideje prosvjetiteljstva o razumu i slobodi prvi put
ostvarile u revoluciji. To joj je iz poetka osiguralo odobravanje velikog dijela obrazovanih
ljudi u Njemakoj.
46.Kantov kopernikanski obrat?
Spoznaja se ne ravna prema predmetima, nego predmeti prema spoznaji
47.Kantova Kritika istog uma u kontekstu granica spoznaje?
On poduzima kritiku "sposobnosti razu- ma uope, ... dakle presudu o moguno sti ili
nemogunosti metafizike uope i odreivanje ne samo njezinih izvora ne- go i njezina opsega
i granica."
48.Kritika praktikog uma kao nadomjestak spoznajnih nedostataka ovjeka?
"Analitika" Kpu obraduje vanu ulogu sta- nja volje kao mjerila za vrednovanje neke radnje.
Prema tome nita ne moe biti oz- naeno neogranieno dobrim nego samo dobra volja.
Vrijednost neke radnje ne mjeri se prema cilju za kojim tei. Cilj radnje lei u pod- ruju
prirodne nunosti. Djelovanja su po- dlona empirijskim sluajnostima te ih se, prema
KANTU, ne moe smatrati slobod- nima. Iz toga slijedi da jedino stanje volje u skladu s
umom moe nekoj radnji dati moralnu kvalitetu.

49.Antinomije uma kod Kanta?

Antinomije su proturjeja. One nastaju iz prividnih dokaza koje um sebi moe dati o dvjema
oprenim tezama o svijetu. KANT suprotstavlja 4 teze (s dokazom) etirima antitezama (s
dokazom): l) Svijet ima poetak u prostoru i vremenu i svijet nema poetak. 2) Svaka se stvar
u svijetu sastoji od jednos- tavnih djelova i ne sastoji se ni od ega jed- nostavnoga. 3) Uz
uzronost postoji i sloboda i sve se dogac1a prema prirodnim zakonima. 4) Kao dio ili uzrok
svijeta postoji jedno nuno bie i ono ne postoji. Klju njihova razrjeenja KANT pronalazi u
usporedbi antinomijskih teza s iskustve- nom spoznajom. Kod l. antinomije npr. nastaje:
"Svijet ne bi imao poetak, onda je on prevelik za va pojam, jer ovaj ... nikako ne moe
dosei cijelu minulu vjenost .. Stavite: on bi imao poetak, onda je opet za va razumski
pojam ... premalen."
50. Hegelov filozofski opus?
HEGELOVO miljenje opisuje pro- ces u kojemu je duh otiao u njemu stra- ni oblik prirode
te tijekom povijesti u o vjeku dolazi k sebi. Na kraju ovoga "hoda u sebe" stoji Duh koji
poznaje sebe samoga, Apso- lut kao "identitet identiteta i ne-identi- teta".
51. Osnovni elementi Hegelovog filozofskog sistema?
Jedan filozofski sistem predstavlja tezu, njemu kontradiktorni sistem igra ulogu antiteze, a
neki naredni filozofski sistem sintetizuje prethodna dva filozofska sistema i predstavlja tezu, u
odnosu na koju se sljedei filozofski sistem pojavljuje kao antiteza. Tako, recimo,
racionalizam predstavlja tezu, empirizam antitezu, a kriticizam sintezu. Kriticizam,, kao
subjektivni idealizam vri funkciju teze, iju antitezu predstavlja objektivni idealizam, dok
apsolutni idealizam predstavlja sintezu subjektivnog i objektivnog idealizma. Hegel smatra da
vremenski niz, redoslijed filozofskih sistema predstavlja razvoj jedne te iste filozofije.
Hegelov filozofski sistem predstavlja kraj, zavretak tog procesa razvoja. I kao to kod biljke
cvijet ne moe nastati prije pupoljka, a plod prije cvijeta, isto tako redoslijed filozofskih
sistema nije sluajan, ve nuan.
52. Osnove Hegelove dijalektike?
Teza prvi stupanj jednostavnog postavljanja
Antiteza drugi stupanj, stupanj negacije, razlikovanja, suprostavljanja, sukoba
Sinteza negacija negacije, ukidanje negacije, trei stupanj koji ukljuuje prva dva odreenja
i istovremeno ukida njihve suprotnosti u jednom viem jedinstvu
53. Ono to je umsko, to je zbiljsko?
Jena od kljunih reenica u Hegelovoj filozofiji. Hegel u okviru traga za onim to je
postojano, nepromjenljivo, umsko i esto dolazi u dodir sa Platonovom filozofijom.
54. Znaaj Marxove misli?
Znaaj marxove misli imala je velik udio u oblikovanju duhovne i politike slike svijeta.
Idejna osnova Marxova uenja jest hegelijanizam.

55. Marxova dijalektika?

MARX je od HEGELA preuzeo dijalektike principe i dinamiko evolucijsko miljenje. No,
hegelijanske elemente MARX je pri "zasukivanju Hegelovih rukavica" shvatio u drugom
smislu. On je uinio posljednji korak od idealizma prema materijalizmu. Odnos subjektaobjekta Marx okree od odreenja objekta sa subjektom do odreenja subjekta sa objektom.
56. Klasna podjela drutva u teoriji Karla Marxa?
Marks je drutvo podijelio na dvije velike grupe: drutvenu bazu i drutvenu nadgradnju.
Pod drutvenom bazom, on podrazumijeva nain proizvodnje, materijalni ivot. Ovaj nain
proizvodnje materijalnog ivota je sastavljen od proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa.
Proizvodne snage su sredstva proizvodnje i ovjek a proizvodni odnosi, su oni odnosi, u koje
ljudi stupaju nuno, nezavisno od volje, u odnose proizvodnje.
Pod drutvenom nadgradnjom, Marks podrazumijeva dravnu, pravnu, politiku sferu,
kao i oblike drutvene svijesti. Pod oblicima drutvene svijesti podrazumijevamo religiju,
ideologiju, nauku, razliite sadraje, oblike umjetnosti,itd.

57. Pojam alijenacije kod Marxa u kontekstu tenike?

Trei zakon koji je Marx nastojao objasniti kao naunik, je ZAKON O TENDENCIJSKOM
PADU PROSJENE PROFITNE STOPE.[7] Ako kapitalista sa razvojem nauke i tehnike sve
vie ulae u tehniko nauni proces proizvodnje, a prema njemu sterilni kapital ne stvara novu
vrijednost (profit) Upravo iz tih razloga da bi se uveao profit to je pokazala savremena
praksa graanskog svijeta, jer za razvoj nauke i tehnike primjene u proizvodnom procesu
glavnu ulogu ima tehnika, a sve manje radna snaga kao takva i zato dolazi do alijenacije
ovjeka od strane tehnike koja e u budunosti gospodariti ovjekom.
58. Odnos baze i nadgradnje kod Marxa?
Ovi su odnosi odreeni samim vlasnikim odnosima. Kada je rije o vlasnikim odnosima
prema Marksu, onaj koji je u materijalnoj proizvodnji vlasnik sredstava za proizvodnju, on je
vladajui subjekt drutva, drave, prava, te je njegova svijest, vladajua svijest date epohe.
59. Ne ini druptvena svijest drutveni bitak....?
S gledita materijalizma drutveni poredak mora nastati iz dijalektike povijesti. Ako materija
odreuje svijest, onda prije svega u obliku dmtvenih odnosa. MARX temelj ovjekova
razvoja trai u ekonomskim procesima: oni oblikuju povijest; svi daljnji drutveni elementi
jesu "ideoloka nadgradnja", kao poprilici filozofija, religija, kultura. "Ne odreuje svijest
ljudi njihov bitak,nego obratno, njihov drutveni bitak odreuje njihovu svijest."

60. Pojam slobode kod Marxa?

ovjek je slobodan u dvostrukom smislu rijei, slobodan od sredstava za proizvodnju i
slobodan da svoju radnu snagu na tritu prodaje kome hoe. Prema Marxu, ovdje je rije o
formalnoj, lanoj slobodi jer da bi ovjek ivio, da bi reproducirao svakodnevno svoju
bioloku ili kulturnu egzistenciju, ovjek nuno mora prodavati svoju radnu snagu na tritu.
Prema njemu, ovjek moe biti istinski slobodan stvaratelj, kreativac, tek ako nadvlada ovu
ekonomsku nunost koja iskljuuje pojam i in slobode.
60 . Pojam slobode kod Marxa?
Pojam apstraktnog graanina, kao navodno slobodnog, Marx nastoji objasniti kroz samu sferu
produkcijskih odnosa gdje je, prema njemu, ovjek slobodan u dvostrukom smislu rijei,
slobodan od sredstava za proizvodnju i slobodan da svoju radnu snagu na tritu prodaje
kome hoe. Prema Marxu, ovdje je rije o formalnoj, lanoj slobodi jer da bi ovjek ivio, da
bi reproducirao svakodnevno svoju bioloku ili kulturnu egzistenciju, ovjek nuno mora
prodavati svoju radnu snagu na tritu. Prema njemu, ovjek moe biti istinski slobodan
stvaratelj, kreativac, tek ako nadvlada ovu ekonomsku nunost koja iskljuuje pojam i in
slobode.

61. Uloga i znaaj tehnike kod Marxa?

Trei zakon koji je Marx nastojao objasniti kao naunik, je ZAKON O TENDENCIJSKOM
PADU PROSJENE PROFITNE STOPE. Ako kapitalista sa razvojem nauke i tehnike sve
vie ulae u tehniko nauni proces proizvodnje, a prema njemu sterilni kapital ne stvara novu
vrijednost (profit), onda se postavlja osnovno pitanje, zato stalno ulaganje kapitala u nauku i
njenu tehniku primjenu? Upravo iz tih razloga da bi se uveao profit to je pokazala
savremena praksa graanskog svijeta, jer za razvoj nauke i tehnike primjene u proizvodnom
procesu glavnu ulogu ima tehnika, a sve manje radna snaga kao takva. Npr. danas u zapadnoj
Evropi u novostvorenoj vrijednosti nauka i tehnika uestvuje sa 95%, a radna snaga sa 5%.
Marks je posmatrao ovaj tendencijski pad prosjene profitne stope kao jednu vrstu samotoka
vlastitog kretanja kapitala, ka svom vlastitom unitenju, ka jednom haosu koji e sam od sebe
stvoriti jedno novo drutvo socijalizam, odnosno komunizam.On je cjelokupnu
problematiku graanskog svijeta, koja je nezavisno od bilo ega u odnosu na predhodne
drutveno-ekonomske formacije, bio najprogresivniji svijet, koji je stvorio pretpostavke za
nesmetani razvoj nauke i tehnike do interkontinentalnih razmjera. Marx je smatrao da sa
bogatstvom i emancipatorskom ulogom tog graanskog svijeta na uveano bogatstvo, sve vie
raste njegova bijeda radnitva, to je pogreno, pa je on u kategoriji te ope bijede vidio i
pretpostavku same socijalne revolucije.
Meutim, niko nije bolje na naunom nivou objasnio strukturu odnosa kapitala graanskog
drutva kao Karl Marks. On je spoznao zakon akumulacije, centralizaciju kapitala, teoriju
vika vrijednosti, prostu i proirenu produkciju. Zatim u drugoj polovini 19. vijeka uoio je

dvije glavne tendencije graanskog svijeta koje e u 20. vijeka postati opa zakonitost
kapitalistikog naina proizvodnje. U klasinom odnosu kapitala sve do prve polovine 19.
vijeka kapitalista je bio istovremeno vlasnik sredstava za proizvodnju i organiziator
proizvodnog procesa. U drugoj polovini 19. vijeka kada tehnika kao primijenjena nauka
postaje odnos proizvodnje i stvaranja kapitala. Ove funkcije vlasnitva i upravljanja kapitalom
se razdvajaju u proizvodni proces upravljanja kapitalistikim nainom proizvodnje u koji
ulaze strunjaci razliitih profila i oni predstavljaju jednu novu proizvodno organsku strukturu
koja je dominantna u proizvodnom procesu, a definiemo je kao vladavinu tehnike strukture.
Sada je na djelu tehnika, humanistika inteligencija iz svih oblasti naunih sredstava koja
ima odluujuu ulogu ne samo u proizvodnom procesu, ve i u drutvu kao cjelini.
Ovdje je rije o osnovnoj promjeni drutvenog odnosa, jer kapitalista kao vlasnik sredstava za
proizvodnju nije vie glavna ekonomska snaga, ime se mijenja socijalna struktura
graanskog drutva kao takvog, to e nam u potpunosti pokazati socijalistika struktura
kapitalistikih odnosa u 20. vijeku. U socijalnoj strukturi drutva vite nisu na djelu, dvije
antagonistike klase, tj. buruji i proleteri, ve je drutvo utemeljeno na
socijalnojstratifikaciji, posebno na vladavini srednjeg sloja, na dominaciji ove tehno-strukture
koja upravlja proizvodnim procesom.
Drugu tendenciju, koju je Marx uoio a koja e u 20. vijeku postati opim zakonom
funkcionisanja i reprodukcije kapitala jeste sve manje znaenje funkcija proizvodnog, a sve
vea funkcija finansijskog kapitala gdje se ostvaruje viak vrijednosti (profit) kroz
pekulativni kapital putem malverzacije prodaje dionica na meunarodnim berzama, gdje
novac umnoava novacN-N
62. Najvaniji pravci savremene filozofije?
Filozofi koji pripadaju razdoblju suvremene filozofije: Arthur Schopenhauer, Sorren
Kierkegaard, Friedrich Nietzsche, Ludwig Feuerbach, Karl Marx .

PRAVCI I KONCEPCIJE SUVREMENE FILOZOFIJE :

Pozitivizam

Neopozitivizam

Pragmativizam

Iracionalizam

Voluntarizam

Filozofija ivota

Filozofija egzistencije

Hermeneutika

Kritika teorija drutva

Filozofija jezika

Filozofija politike

SREN KIERKEGAARD

Danski filozof, pastorov sin

Najvanija djela:1.Ili-ili
2.Pojam tjeskobe
3.Bolest na smrt
4.Stadiji na ivotnom putu
Obraivao je problem egzistencije, tj. pojedinane opstojnosti
ovjek je bie mogunosti, slobode i osobne odgovornosti
On je individualan,ne moe se nikakvom shemom niti opim planom racionalno proniknuti,
iscrpstii predvidjeti
Egzistencija se suprotstavlja svakoj apstrakciji
Egzistencija je oznaena slobodom i tjeskobom
TJESKOBA je temeljno stanje ovjeka kao duhovnog bia, samo ovjek moe bititjeskoban.
Tjeskoba dolazi od toga to je mogunost uvijek tea od zbilje
Postoje stadiji ili stilovi egzistencije:
a) estetski stil -- rafinirano uivanje u neponovljivim iskustvima (primjer:Don Juan)

b) etiki stil samostalnost izbora se potvruje ponavljanjem

c) religiozni stil potiskivanje vremenitog i materijalnog kako bi se stupilou odnos s Bogom
Skokovi iz stadija u stadij nisu postupni, nego su bljeskovi slobodne ineobrazloene odluke
Tjeskoba vodi jedinom moguem rjeenjuVJERI
Vjera potvruje paradoks egzistencije: Mi smo konani, a oslanjamo se nabeskonano
Vjera mora biti INDIVIDUALNA:
Gomila je la.
Obredi su kao kad bi se netko udvarao prema priruniku.

ARTHUR SCHOPENHAUER

Glavno djelo mu je: Svijet kao volja i predodba

Zastupao je VOLUNTARIZAM i PESIMIZAM
Svijet nije racionalan i logian, nego je oitovanje bezumne volje
Volja je bit ovjeka, ona je jedino i sve, bit svega postojeeg = VOLUNTARIZAM

Ono to proturjei srcu, ne ulazi u glavu.

Budui da je volja bezumna, slijepi nagoni, nikada se ne moe biti zadovoljena.Zato imamo
bol, nesreu, patnju, trpljenje.

ivot je 6 dana bijede i sedmi dosade.

Ovaj je svijet najgori od svih moguih.

63 . Filozofija egzistencije? ( Ovdje imaju tri djela filozofije egzistencije pa zato je ovako
opirno , da ne bude zabune neke )
Meu filozofima je egzistencije 20. st. Karl Jaspers (1883.-1969.) najvie pod utjecajem
KIERKEGAARDA. Svoju filozofiju shvaa kao odgovor na izazov koji su postavili
KIERKEGAARD i NIETZSCHE. U kasnijim godinama JASPERS se istaknuo i kao
angairani politiki pisac. U svojemu prvom velikom djelu, 'Filozofija' 0932.), JASPERS je
najprije pokazao granice objektivne znanstvene spoznaje: U znanostima je sav bitak sveden
na predmetnost, tj. na ono to se moe prouavati izvana . Egzistencija (Samobitak) kod
JASPERSA je stoga sve ono to bitno tvori mene Samoga, za razliku od svega onoga to mi
samo izvanjski pripada, to se moe izmijeniti i ovisi o uvjetima koje nisam sam postavio .
Budui pak da ovjek najprije trajno ivi u neupitnoj skrovitosti svojih izvanjskih uvjeta,
potreban mu je poseban poticaj koji bi ga vratio njegovoj vlastitoj egzistenciji. To su granine
situacije: smrt, borba, patnja, krivnja. Ali ovjek svoju egzistenciju ne moe ostvariti bez
uvjeta postojanja. Izraz za to je povijesnost kao jedinstvo postojanja i egzistencije, nunosti i
slobode, vremena i vjenosti. Egzistencijalizam Jean-Paula Sartrea (1905.-80.) pod utjecajem
je HUSSERLOVE fenomenologije, HEIDEGGERA, HEGELA i poslije marksizma. Kao i
CAMUS, pisao je takoer kazaline komade i romane ime je egzistencijalizam, osobito u
Francuskoj, privremeno postao "modernom strujom". SARTREOVO prvo glavno djelo, 'Bitak
i nita', pokuaj je fenomenoloke ontologije, pa zato poinje s pitanjem bitka. ovjekovo
stanje bitka stoga je sloboda, jer on ne moe drukije nego mora ostvariti samoga sebe, tj. od
sebe initi ono to on jest; on je osuen na slobodu. U spisu 'Kritika dijalektikog uma'
SARTRE svoja razmatranja proiruje na podruje drutva, tako to tei za povezivanjem
egzistencijalizma i marksizma. Marksistika interpretacija povijesti s gledita oprenosti
ekonomskih uvjeta i otuenja individuuma obrauje povijesnu i drutvenu stvarnost, unutar
koje se ostvaruje projekt egzistencije.U marksizmu SARTRE kritizira podvrgavanje osobe
ukupnom cilju jedne apriorne povijesne konstrukcije. Stoga se egzistencijalizam mora
integrirati u marksizam da bi razbio njegovu dogmatiku .Karakter djela Alberta Camusa

(1913.--60.) moe se prikladno opisati izrazom "miljenje u slikama". Tema CAMUSOVA

'Mita o Sizifu' jest iskustvo apsurda, koje se manifestira u nepremostivu jazu izmeu Ja i
svijeta. Svijest apsurda moe ovjeka iznenada zahvatiti kada se slome kulise svakodnevice, a
on neposredno ostane pred tuosti i neprijateljstvom svijeta. ovjek pak u sebi pronalazi
neugasivu tenju za izgubljenim jedinstvom i ispunjenjem smisla. U tom ponoru izmeu
ljudske tenje za jedinstvom, jasnoom i smislom te svijeta koji to porie, postoji apsurd.
"Apsurd nastaje iz suprotstavljanja ovjeka koji pita i svijeta koji nerazumno uti." Apsurd se
mora vrsto drati kao prva izvjesnost i pretpostavka. To za posljedicu ima odricanje svakoga
metafizikog osmiljavanja ivota i zahtjev ovjeku da se prilagodi unutar svijeta po
ovjekovoj mjeri, ne da se nada u onostranost, nego da iscrpi ono to mu je dano.Otpor
ovjeka prema uvjetima njegova ivota tema je eseja 'ovjek u revoltu' . Gabriel Marcel
(1889.-1973.) zastupa kransko stajalite unutar filozofije egzistencije. U 'Biti i imati'
MARCEL suprotstavlja ta dva temeljna stava. U modusu "imanja" izraava se opredmeujui
i posjedniki stav prema svijetu, suovjeku i meni samome, kojemu odgovara apstraktno i
objektivirajue miljenje. Tako pak ovjek ne udovoljava svojemu ontolokom odreenju. On,
naime, ne egzistira izvorno u razgranienju, nego u sudjelovanju na su-ovjeku i boanskom
bitku. To on primjeuje u unutarnjoj, bitku predanoj "pobonosti". Sudjelovanje na bitku
ostvaruje se u ljubavi, koja se bez pridraja otvara drugome i preko toga ukazuje na Boga kao
apsolutni Ti.

64. Pozitivistika filozofija

Pozitivizam lat. uenje koje sve zasniva na injenicama, a negira svaku metafiziku, te
izbjegava objanjenje i stvaranje hipoteza . Konture pozivitizmu postavio je francuski filozof
Auguste Comte, koji je od Saint-Simona preuzeo ideju o tri razdoblja ili stupnja kroz koja
ovjeanstvo prolazi u potrazi za izvjesnom spoznajom. Prvi stupanj je teoloki, i na toj razini
je identificiran predmet traenja, ali su intelektualni resursi nedostatni te traga pribjegava
mati, uvodei vrhunaravna bia i fenomene tumai intervencijama tih bia. Druga etapa je
metafizika i karakterizira je zamjena boanstava apstraktima, dakle idejama. Konano, trea
stuba je pozitivizam, kad ljudski duh postaje svjestan vlastite limitiranosti, nemogunosti
saznavanja krajnjih istina i, sukladno otkrivenom, naputa prethodno postavljene ciljeve i
okree se propitivanju stvarnosti na objektivnim i provjerljivim referencama, koje treba
povezati u jedinstveni sustav. Metafizike pojmove Conte preputa religiji, pjesnitvu i
slinim oblicima duhovnosti.Najutjecajniji pokuaj primjene metodologije prirodnih znanosti
na sociologiju poznat je pod nazivom pozitivizam. To se odnosi na to da su mnogi sociolozi
vjerovali da je mogue stvoriti znanost o drutvu na istim naelima i postupcima kao i
prirodne znanosti.
Najvaniji sociolog zasluan za izum termina sociologija, te jedan od osnivaa discipline je
Auguste Comte ( 1798.-1857.). Prema njemu evolucije drustva slijedi "nepromjenjive
zakone", to znai da ljudsko ponaanje identino nepromjenjivom ponaanju materije-atoma
i estice .

Temeljna pretpostavka pozitivistikog pristupa je da se ponaanje ljudi, poput ponaanja

materije, moe objektivno mjeriti. Objektivno mjerenje vri se opaanjem ponaanja, na
temelju kojeg se mogu stvarati iskazi o uzrocima i posljedicama ponaanja.
Pozitivistiki pristup posebno stavlja naglasak na ponaanje koje se moe izravno opaati.
Tvrdi da faktori koje se ne moe izravno opaati, poput osjeaja, nisu posebno vani i mogu
zavaravati.
Zaetnik pozitivistike teorije u sociologiji je Auguste Comte, koji je smatrao da se drutveni
fenomeni mogu prouavati koristei metode poznate iz prirodnih znanosti. Stoga je skovao
naziv pozitivna fizika, a njegov je pristup kasnije postao poznat kao pozitivizam.
65. Kritika teorija drutva?
Kritika teorija ima ire i distantno znaenje u filozofiji i u istoriji drutvenih nauka.
Podrazumjeva vie generacija njemakih filozofa i socijalnih teoretiara u zapadnoevropskoj
marksistikoj tradiciji, poznatoj pod imenom Frankfurtska kola. Po tim teoretiarima,
kritika teorija se razlikuje od tradicionalne teorije u svojoj specifinoj praktinoj
namjeri: teorija je kritika kada podrazumjeva potragu za ljudskom emancipacijom, oslobaa
ljudska bia od okolnosti koje ih ine robovima (Horkhajmer 1982. 244). Poto te teorije
pokuavaju da objasne i transformiu sve okolnosti koje zarobljavaju ljudska bia, razvijeno
je vie sveobuhvatnih i meusobno distantnih kritikih teorija. U oba sluaja, kritika
teorija postavlja deskriptivne i normativne osnove za socioloka istraivanja, smanjujui
dominaciju autoriteta i forsirajui slobodu u svim njenim oblicima.
U irem smislu, kritika teorija se sastoji od vie razliitih formi i skoro istih istorijskih faza
koje prelaze preko vie generacija, poev od osnivanja Instituta za socijalna istraivanja1923.
godine, pa sve do danas. Njena slinost sa filozofskim, bliskim oblastima, kao to su etika,
politika filozofija i filozofija istorije je vie oigledna, pod rasvijetom istorijefilozofije
drutvenih nauka. Kritiki teoretiari su imali due vrijeme za pokuaj podsticanja razlika
njihovih ciljeva, metoda, teorija i formi objanjavanja, od onih standardnih shvatanja u
prirodnim i drutvenim naukama. Kao alternativu, tvrdili su da je u naslijeu socijalnih
istraivanja bilo vie pokuaja kombinovanja i ne polarizacije filozofije i drutvenih nauka:
objanjenje i shvatanje, struktura i organizacija, regularnost i normativnost. Zbliavanje, po
kritikim teoretiarima, omoguava njihovom projektu praktinost u karakteristinom
moralnom (prije nego intstrumentalistikom) smislu, ne istraujui naine za postizanje
konkretnog cilja, nego traei potpunu ljudsku emancipaciju u uslovima dominacije i
potinjenja. Ove normativne zadatke nije mogue sprovesti izvan unutranje igre izmeu
filozofije i drutvenih nauka, i bez uzajamnih interdisciplinarnih empirijskihsociolokih
istraivanja

66. Fenomenologija ? ( Ima dva dijela fenomenologija I i II )

Edmund Husserl (1859.- 1938.) osniva je fenomenologije, pravca u filozofiji koji spada
meu najutjecajnije u ovom stoljeu. Pod tom oznakom stoji zahtjev suzdravati se u filozofiji
od svih prenaglih tumaenja svijeta i bez predrasuda se dati na analizu onoga to se pokazuje
svijesti . HUSSERLOV je cilj bio pomou fenomenoloke metode utemeljiti filozofiju kao
"strogu znanost". Ve su u 5. i 6. 'Logikom istraivanju' postavljeni temelji fenomenoloke
analize svijesti, koji su poslije razvijeni u 'Idejama za istu fenomenologiju i fenomenoloku
filozofiju' (1913.). Sve njezine tvrdnje trebaju se temeljiti na intuitivnim zornim
samodanostima fenomena svijesti. Tome je temelj pojam intencionalnosti . HUSSERL je
doradio ovaj pojam. Intencionalnost svijesti upuuje na beziznimnu korelaciju izmeu ina
svijesti (npr. opaati, sjeati se, ljubiti) koji se odnose na jedan predmet (misaoni doivljaji:
n6esis, mn. noeze) i predmeta, kako se pojavljuje u tim inima (ono miljeno: noema, mn.
noemata) . Glavna osobina intencionalnosti jest tenja za evidencijom. Evidencija znai
nesumnjivu samo-danost intencionalno miljenoga za jednu svijest, koja izvorno shvaa. Da
bi se mogli vidjeti fenomeni te vrste, potrebna je temeljna promjena naega prirodnog nazora
na svijet, koju HUSSERL naziva fenomenolokom redukcijom . Provoenjem fenomenoloke
metode HUSSERL je razvio mnotvo suptilnih analiza. Treba istaknuti fenomenologiju
unutarnje svijesti vremena.U svojemu kasnom djelu ('Kriza europskih znanosti i
transcendentalna fenomenologija', 1936.) HUSSERL ostvaruje novi pokuaj svojega
miljenja, koji se vrti oko pojma svijet ivota. Fenomenologija je osobito u Francuskoj pala na
plodno tlo. Maurice MerleauPonty (1908.-61.) tei za novim odreivanjem odnosa izmeu
naravi i svijesti u ovjeku. 'Fenomenologija opaanja' pokazuje kako je na odnos prema
svijetu povezan s beskonano otvorenim horizontom opaanja, prije svake znanstvene
objektivacije.I ovdje se naglaava nerazrjeiva povezanost svijesti i tjelesa . Iskustvo naega
tijela sadri tako nedokidivu dvoznanost (ambigulte), jer ono nije ni ista stvar ni ista
svijest. U svojemu se kasnom djelu ('Vidljivo i nevidljivo') MERLEAU-PONTY kree u
smjeru nove ontologije. Podruje izmeu subjekta i objekta sada se trai u samom bitku. Tako
on govori npr. o "tijelu svijeta"Ovaj beskonani bitak iza nas MERLEAUPONTY naziva
sirovi ili divlji bitak koji se izmie pred svakim ureujuim zahvatom.

67. Martin Heidegger?

Martin Heidegger (1889.- 1976.) spada meu najutjecajnije mislioce 20. st. Njegovo se
djelovanje prua preko ftlozofije na teologiju, psihologiju i istraivanje knjievnosti .
Heideggerovo glavno djelo 'Bitak i vrijeme' (1927.) eli iznova postaviti pitanje o "smislu
bitka" te time zahtijeva da bude fundamentalna ontologija. Polazna je toka pri tome ovjek,
pojmovno shvaen kao tubitak, jer se njegov bitak, ako se odnosi prema bitku, sam odlikuje
razumijevanjem bitka. " "Tubitak je kao razumijevajui moebitak, kojemu se u takvu bitku
radi o njemu kao vlastitome. . . Sam ovaj bitak prema kojemu se kao prema svojemu vlastitu
tubitak moe odnositi ovako ili onako i uvijek se nekako odnosi, nazivamo egzistencija."
Tubitak se ponajee ne nalazi u modusu izvornosti samo-bitka, nego u "zapalosti u
neosobno Se". Tu tubitak doputa da mu drugi oduzmu njegov bitak.ako on sebe razumije iz
onoga to "se" ini, tj. ivi u prosjenosti i svakidanjosti.Drugi egzistencijalni osnovni modus
tubitka jest razumijevanje. Shvaanje strukturalne cjeline tubitka ukljueno je u odgovoru na
pitanje to najprije omoguuje jedinstvo tubitka u brizi. Za HEIDEGGERA to je vremenost

.Oko 1930. godine zbila se promjena u HEIDEGGEROVU miljenju, koju on sam oznauje
kao zaokret. Ako je u 'Bitku i vremenu' pokuao pojasniti pitanja o smislu bitka od strane
razumijevanja bitka tubitka, tako je on sad sam bitak taj, koji omoguuje razumijevanje bitka
na nain na koji se on otkriva .

68 . Kraj filozofije po Heideggeru?

"Sudbini bitka" naega vremena HEIDEGGER se pribliava s pitanjem o biti tehnike.
Tehnika je odreeni povijesni nain, u kojemu se otkriva bitak. No, ovjek ne raspolae time,
pa stoga ne moe izmai zahtjevu tehnike. U modernoj se tehnici bie pojavljuje na nain
'postave", u smislu izazvati ("nekoga postaviti") i premjestiti (drugi naini pristupa k biu), u
odnosu kako na prirodu tako i na ovjeka ("proizvoditi", "namjetenik"). Postavljeno bie
pokazuje se kao 'Postojanje", tj. ono stoji spremno za upotrebu, za nesaglediva djelovanje i
planove tehnike. Opasnost se sastoji u tome da ovjek sve bie (ukljuujui i samoga sebe)
shvaa samo jo kao materijal za, na uspjeh orijentirano, proizvoenje i iskoritavanje. On se
dri jo samo bia, koje je osvijetljeno kao postava i pritom zaboravlja ostale naine
otkrivanja i blizinu bitka. Kraj ove bivstvene epohe doi e kad ovjek ugleda opasnost i
probudi se iz zaborava bitka.
69. Hermeneutika filozofija?
Hermeneutika je znanost, doktrina, nain ili vjetina tumaenja znaenja i/ili poruke (smisla)
tekstualnog zapisa, govornog izriaja, umjetnike tvorevine ili obrasca ponaanja. Znaajno je
podruje u kontinentalnoj filozofiji 20. stoljea.
Vjerojatno dolazi od grke rijei hermeneuo: "rastumaiti" ili "prevesti".
Hermeneutika prema predmetu odnosno podruju na koje se odnosi moe biti: tradicionalna,
talmudska, biblijska, kur'an-ska, filozofska, znanstvena, apostolska, grka, rimska, srednjeg
vijeka itd.
Kada kaemo da je predmet ove rasprave hermeneutika, neophodno je u uvodu dati sledea
razgranienja. Termin hermeneutika u lozofskoj literaturi oznaava:

1) posthegeli jansku hermeneutiku lozoju (u koju spada ju na primer: Nie,lajermaher,

Diltaj, Hajdeger, Gadamer, Riker)
2) oznaava teoriju o metodi razumevanja,
to je blie njenom klasinom odree-nju. U ovom smislu hermeneutika se prema
hermeneutikoj me todi odnosi kao me-todologi ja (uenje o) prema metodi uopte.
3) Po treem znaenju, hermeneutika oznaava smo umee tumaenja

(hermeneu-tike tekhn)
ili metodu u strogom smislu.Kada se pod identitetom termina izgubi razlika nivoa gubi se
razlika izmeu metoderazumevanja i njene teorije. Poto je to u literaturi najee sluaj,
teko je oceniti uemu se doprinos hermeneutike konkretno sastoji.U ovom poglavlju bavimo
se, najpre, uslovima zaplitanja ovako razliitih znaenja pod jedinstven termin: hermeneutika.
Poto pokaemo kako se to zaplitanje odrazilo na karakter lozoje, u treem delu izvodimo
neophodna razgranienja na nivou treegznaenja pojma. Teite ukupne rasprave je stavljeno
na znaenje u ovom treem smislu:hermeneutike kao metode.

70. Znaaj razumijevanja kod Hansa Georga Gadamera?

Gadamer jasno kae, u djelu stina i metoda, da je hermeneutika u razumijevanju i tumaenju posvuda
vezana uz
jezik G.ermeneutiko-ontologijski obrat, uspostavljanje odnosa bie-jezik-bitak bia, omoguio je
izlazak iz mogueg hermeneutiko-semantikogokruja u pristupu jeziku a zbiva se kada je ve
potpuno razgraen odnos jezika, uma istvari. G. ont.-herm. povratak jeziku poinje kritikom nekih
povijesnih pristupa odbacuje Platonov nauk o mimesisu kao pukom odslikavanju, iz kojeg u pristupu
jeziku proizlazisamo alternativa rije-slika ili rije-konvencija; kritizira i razdvajanje jezika i
logike,miljenja, iskustva, uma; prema G. treba nadii jo u Platona zaetu esencijalistikometafiziku podjelu na ideju, bit i pojavu, to je poslije omoguilo rascjep
izmeuznaenja i oznaenoga (stvari); pristup jeziku valja osloboditi i vezivanja uz iskaze;
G.se zalae za shvaanje jezika kao kazivanja(sabrati kazano i nekazano u jedinstvo)-dakle, valja vratiti
ontologijsko jedinstvo bitka stvari, rijei i misli; poticaj kasnije zadaljnje bla-bla sheme dobiva i
kod von Humboldta...Nakon D. herm. zasnivanja duhovnih znanosti i Heideggerove
fenomenologijskehermeneutike bitka, herm. je vrhunac dosegnula u G. ''ontologijskom
obratu na nitivodilji jezika''; nakon toga-utjecaj herm. opada.

71. Starogrko razumijevanje pojma techne?

Pojam tehnika potice od starogrcke rijeci techne sto znaci umjece ili vjestina .
72. Novovjekovni zahtjev za preobrazbom techne i utemelje nauke?
Ne znam !

73.Pojam filozofije tehnike?

Tehnika je sveukupnost metoda racionalno razvijenih radi postizanja apsolutne efikasnosti
(na datom stepenu razvoja) u svim oblastima ljudskog delovanja.

74. Pojam nauke i filozofija nauke?

znanost (gr. episteme; lat. scientia).
Openito, pronicanje u razlone sveze nekoga premeta koji se treba spoznati, pronicanje koje taj
predmet uvrtava u odreeno stvarno podru je te koje upravo na tome predmetu eli spoznati
utemeljuju i sklop toga cijeloga podruja istraivanja. Znanost je nain postupanja
(metoda), ali i metodologijski ustrojeno stjecanje znanja o razlonim svezama u stvarnim

podrujima koja se steenim znanjem(aspektima ili prespektivama) izdvajaju (reflektiraju) iz

stvarnosti kao cjeline.
Filozofija znanostiza neke isto to i filozofija spoznaje, ali prije svega ona odgovara na pitanje
znanstvenih metoda. Ona se pak moze dalje podijeliti na filozofiju matematike, filozofsku logiku,
filozofiju fizike, filozofsku psihologiju, itd

75. Razumijevanje tehnike kod Spenglera?

Za Spenglera tehnika je neto to ne ide ruku pod ruku samo s ovjekom nego ju mogu prakticirati
sva iva bia. Ona je tu sa svijetom otkad je svijeta. Ipak, jedino ovjeka ona temeljito
preobraava, tovie i uope ini ovjekom. Kao njegova taktika itavog ivota ona je od samog
poetka s njim kako bi ga obuila samoj sebi tehnici ili taktici lova, rata, izuma itd. Ne radi se o
stvarima, primjerice o izradi alata, nego uvijek o djelovanju koje ima neki cilj. Za razliku od
tehnike ivotinja koja je uvijek tehnika vrste (npr. tehnika lava koji nadmudruje gazelu), koja je
bezlina u svojoj biti te se ne razlikuje od jedinke do jedinke, ljudska tehnika, i to samo ona, jest
neovisna o ivotu ljudske vrste.

76.Sutina tehnike kod Martina Heideggera?

Heidegger tehniku shvaa obuhvatnije i dublje od njezine antropologijske razine, Heidegger ne prihvaa
tradicionalno i antro- pologijsko shvaanje tehnike kao sredstva jer ne pogaa bit tehnike: Tehnika nije isto to i bit
tehnike Za Heideggera onda i bit tehnike nije uope nita tehniko.
Takoer bit tehnike ne lei ni u stapanju prirodnih znanosti i tehnike. Bit tehnike otkriva se u onom jo
neotkrivenom to se ovjeku oituje kao po-stav , a njezina je vladavina u usudu otkrivanja. Dakle, bitak tehnikog
je postav.
Heideggerove analiza u eseju Identitt und Differenz pokazuje: kako nije ni do bitka, niti do bia, a niti je stvar
ovjeka to se meu njima uspostavio tehniki odnos. Odnos je uvijek trostran: bitak, bie i ovjek u njegovoj biti.
Oni su meusobno izavani postavljeni, njih povezuje uzajamno postavljanje ili postav.

77.Tehnika i nauka u Frankfurtskoj koli?

//
78.Priroda i tehnika u djelu WerneraHeisenberga?
Heidegger je prema modernim prirodnim znanostima gajio uglavnom prezir znanost ne misli,
smatrao je kritizirajui bit tehnike koja proizlazi iz nje kao nain izazivajueg razotkrivanja

79.Pojam kibernetike?
Pojam kibernetika nastao je od grke rijei kibernautes, to znai voa mornara, odnosno
kormilar. Kao termin u znanosti spominje se veu Platona (427.-347. g. p.n.e.), kao znanje o
upravljanju drutvom. Postoji na desetine razliitih definicija pojma kibernetika, pa se zato i
javlja velik broj neusaglaenih stavova u pogledu definicije pojma kibernetika. Jedna od
popularni definicija jest i tada je kibernetika znanost koja se bavi izuavanjem opih
zakonitosti upravljanja dinamikim sustavima i tvorevinama u prirodi, tehnici i drutvu.

80.Digitalna tehnika i cyberspace ?

Cyberspace je okruenje u kojem se javlja komunikaciju preko raunalnih mrea.
Digitalna elektronika je dio elektronike koji se bavi obradom digitalnog signala. To je signal
kojemu vrijednosti ine diskretan skup, a najei je tzv. binarni signal kod kojeg se razlikuju
samo dvije vrijednosti. Digitalna elektronika se bavi i principima funkcioniranja i nainima
izvedbe digitalnih elektronikih sustava koji se prvenstveno upotrebljavaju u raunalima.
Osim u raunalstvu digitalna elektronika se koristi i u razliitim podrujima elektrotehnike
kao to su: automati, zabavna elektronika, robotika, automatizacija, mjerni ureaji, radio i
telekomunikacijski ureaji i sl.
81. Zahtjevi prirodnih nauka za deifriranjem prirode i njene reperkusije? ( Ovo sam
nasao u dijelu u antropologiji na kraju knjige to je jedino sto sam nasao o prirodi )
Filozofska antropologija u 20. st. oslanja se na rezultate u biologiji. Helmuth Plessner (1892.1985.) stoga svrstava ovjeka u stupnjevitu strukturu ivoga. Sve ivo istie se svojim
poloajem: ono se odvaja od okoline koja postoji izvan njega, na koju je on usmjeren i od
koje dobiva uzvratna djelovanja. Organjzacijski oblik biljke jest otvoren, tj. ona se izravno
ovisno prilagouje svojoj okolini. Naprotiv, zatvoreni oblik ivotinja organizam jae
usredotouje na samoga sebe pomou usavravanja organa (s mozgom kao centralnim
organom) i tako omoguuje veu neovisnost. Tek se ovjek odlikuje ekscentrinim polotajem,
budui da se on na temelju svoje samosvijesti moe refleksivno odnositi prema samome sebi.
Tako on sebe shvaa u trostrukom vidiku: kao stvarno tijelo, kao dua u tijelu i kao ja, iz
kojega zauzima tu ekscentrinu poziciju prema sebi. Na temelju ove distance, koju ovjek
tako ima prema sebi, njegov je ivot zadaa koju sam treba ostvariti. ovjek mora najprije od
sebe uiniti ono to jest te je stoga po prirodi poloen i upuen na kultiviranje. Priroda i
kultura, osjeajnost i duhovnost kod ovjeka su uvijek posredovano jedinstvo.
l Amold Gehlen 0904.-76.) oslanja se na rezultate u biologiji i polazi od usporedbe ovjekivotinja. Za razliku od ivotinje, koja je tono prilagoena svojoj okolini i voena
beziznimnim upravljanjem instinkta, ovjek je bioloki manjkavo bie. Zbog neprilagoenosti
i redukcije instinkta, ugroen je u svojoj egzistenciji. Tome s druge strane odgovara njegova
otvorenost prema svijetu i time sposobnost uenja, jer ovjek nije navezan ni na kakav
iskustveni horizont ni neki uzorak u djelovanju. Stoga on moe, zahvaljujui refleksivnoj
svijesti, nanovo oblikovati uvjete svojega (pre-)ivljenja, tako to sebi stvara umjetnu okolinu,
kulturu. Na temelju svoje otvorenosti prema svijetu ovjek stoji izloen trajnom izobilju
utisaka te time mogunosti djelovanja i tumaenja svijeta, koje ne bi mogao svladati bez
pomoi. Mnoge ljudske osobine i ustanove stoga treba tumaiti iz njihove funkcije
rastereivanja, tako to omoguuju ureenost i identitet: Tu spadaju drutvene institucije ili
"unutarnja ostvarenja" kao jezik, miljenje, mata.

82. Virtualnost slobode u informatikom dobu? ( Da ne bude zabune ovaj dio nisam
nasao u Atlasu , nego sam procitao dio knjige od Spahije Kozlia UMIJEE TEHNEA .
IDENTITET I SLOBODA U DOBA VIRTUALNE DRUTVENOSTI )
U ovoj post-PC eri ili everyware prisutnosti online prostora, u ovom megalomanskom
misleem stroju putem, npr. Google Eartha, ostvaruju se fantazije svevidee moi.
Megalomanija tako postaje planetarna a kompjuterski stroj centar svijeta, hram nove religije i
nove ideologije. Ovaj kibernetiki animizam u konanici omoguuje internet provajderima,
portalima i hosting kompanijama da ostvare profit u svijetu ultrakognitivnog kapitalizma. No,
to je i svijet interaktivnih samoa, kako poziciju ovjeka s poetka 21. stoljea nazva
Dominique Wolton, a ta je samoa stanje tjeskobe u situacijama kada nas niko ne zove putem
mobitela ili kada ne dobijamo e-mail. Tjeskoba je vea nakon spoznaje da smo konektovani, a
ipak sami, nalazimo se online a kao da smo offline, u gomili smo a niko nas ne primjeuje.
Druga odlika virtuelne drutvenosti je ta da se sve vie smanjuje potreba za promjenom
mjesta i, zbog brzine dostupnosti, skrauje se vrijeme, koje se povremeno gotovo ukida. Zato
se bez sumnje moe oekivati da e takozvane informacijske robe, gdje znanje igra presudnu
ulogu, postati najvaniji ulog u globalnoj utrci za prevlast, s tim da raspolaganje
informacijama vie nee biti u rukama tradicionalne politike, ve u rukama specifinog sloja
kojeg e initi direktori i upravitelji globalnih organizama, bez obzira da li se radi o
politikim, vjerskim, profesionalnim ili nekim drugim strukturama. U svojoj analizi
postmodernog znanja Lyotard nam sugerira da je ve odavno dolo do uruavanja filozofije
subjekta kao naslijea prosvjetiteljstva, Hegelove idealistike filozofije, te Marxove
projekcije budueg drutva osloboenog od prisile proizvodnje. Ideja napretka u formi velikih
ideja o slobodi, jednakosti i bratstvu, koja je provejavala takozvanom modernom dola je do
svoga kraja time to je u sebi od samog poetka nosila i klice njihovog razaranja. Situacija u
kojoj se nastoji smanjiti utroak energije, odnosno input, a znatno poveati output ili obim
komercijalnih informacija navodi Lyotarda na zakljuak da je jedina svrha postmodernih
drutava legitimiranje uinkovitosti koja je s onu stranu tradicionalnih postulata istine,
pravednosti, dobra i lijepog i oni gube bitku sa malim pripovijestima koje nastaju u
multinacionalnim kompanijama. Strojevi kakav je, primjerice, raunar na kojima se
utemeljuje digitalna informatika tehnologija, te njihovi formalni jezici u vidu binarnih
kodova i hiperteksta, jesu jedini istinski ideal savremene epistemoloke racionalnosti. Jezike
igre koje se odvijaju u takvom digitalnom drutvu poivaju na matematikim teorijama
kalkuliranja, modelima zasnovanim na kibernetikim zahtjevima za efikasnou i
proraunljivou. Interakcija putem informatikih pomagala svodi se na neku vrstu rastoene i
jeziki simplifikovane komunikacije koja se najee svodi na krutu razmjenu informacija
obogaenu pokojim simbolom ili smajlijem koji bi trebao izraavati emocije. Takva je
komunikacija bez sumnje jedna nova vrsta djelovanja budui da se odvija posredstvom
tastature, monitora i digitalne veze s ciljem uspostave interakcije. Ali, da li je ona istovremeno
po svojoj prirodi i socijalna? Ako konsultiramo njemakog sociologa Maxa Webera vidjet
emo da on pravi razliku izmeu samog djelovanja kao ponaanja koje ima subjektivni smisao
i njegove socijalne dimenzije koja subjekta, citiram, postavlja u odnos spram drugih te je
prema tom odnosu, u toku svojeg odvijanja, orijentirano.

83. Problem naune metode i jezika nauke u savremenom dobu?

Kasnija Hajdegerova miljenja nisu u skladu s navedenim egzistencijalnim pojmom nauke, jer
se zadravaju na analizi nauke kao tehnike. Ta promjena je vidljiva posebno u spisima: Doba
slike sveta, Nauka i razmiljanje, Pitanje o tehnici, ta je miljenje? i Okret.
Nauku i tehniku Hajdeger objanjava kao pojave novog vijeka.
Novo odreenje nauke uslovljeno je novim poimanjem stvarnosti i istine. Savremena nauka
prijeti i izaziva postavom. eli da bude jedino objanjenje, teorija stvarnog. Miljenje koje je
u osnovi pitanje napustilo je i nauku i filozofiju. Hajdeger zato i kae kako nauka ne misli.
Gadamer jo dodaje da nauka pored toga i ne govori sopstvenim jezikom. Njegov napor bio je
usmjeren u sasvim drugom pravcu, ali i on je smatrao da treba pronai miljenje koje e
odolijevati zaboravu i nee podnositi podijele na teorijsko i praktino, nauku i filozofiju.
Ispitivanjem su se svi rascjepi i za Gadamera trebali dovoditi u otvoreno, na istinu u mogue.