Mi smo bia koja smo roeni te ivimo u prostoru i vremenu i uvjetovani smo sukladno

takvim kategorijama kao to su prostor i vrijeme. Pak, to se tie znanja i to je znanj

e, zaista je povei problem i diskusija. Dok ovo pi em naglasit u da je ovo moja osob
na pretpostavka za daljnje tematiziranje ovakvih cjelina. Kad smo kod znanja, rei
u da je ono jedino u pravom smislu te rijei tek onda kada je iskustveno. Dakle, m
i mo emo nekoga pouiti o neemu tek onda kada smo i mi sami to iskusili, sve ostalo j
e; neu rei manje vrijedno u vidu nekog diskreditiranja nego je jednostavno manjkav
ije. Po to su kategorije prostora i vremena prolazne ne mo emo rei da ne postoje. One
itekako postoje jer uvjetuju vjenost i koreliraju s njom. Ono na to elim ovdje uka
zati jest problematika znanja kao takvog u vremenu i prostoru, mi o mnogo emu tvr
dimo da znamo a da pritome iskljuujemo vjeru. Rekao bih da kad bolje sagledamo sv
akodnevnu kognitivnu stvarnost jest upravo to da znatno vi e posjedujemo/primjenju
jemo vjeru nego znanje, od elementarih situacija; povjerenja izmeu dvoje ljudi, v
ode iz vodovoda, hrane iz trgovine i slino.. No kad se radi o onome ne materijaln
om odnosno nevidljivom tu moramo pristupiti vjeri. Tu kategorije vremena i prost
ora dolaze u sekundarni vid, ali ne iskljuujemo ih. Mo emo rei slobodno da su prosto
r i vrijeme u slu bi vjere zbog razloga to su prolazni i sama ta njihova neukrotivo
st nas prinuava da vjerujemo u onu drugu stvarnost, to jest u stvarnost koja je m
nogo stvarnija od ove i koja uvjetuje ovaj sada nji ivot prostora/vremena. Danas je
do ao period kad se znanje znatno promie a negiraju svakojake hipoteze, a napose i
sama vjera, jer cijelo promicanje znanja u suvremenom smislu kao takvog je bolj
e reeno promicanje subjektivizima i skepticizma ili znanje je znanje tek onda kad
je dokazivo drugome. Preciznije reeno, do la je epoha negiranja vjere kao takve od
nosno povjerenja, kako Bogu tako i bli njemu a i samome sebi. Ono to je kljuno u dan
a njoj skepsi vjere jest to da dana nji svijet ne iskljuuje primjenjivost pseudoznanj
a odnosno povjerenja za najtrivijalnije situacije kako sam ve i naveo, nego to da
se iskljuuje vjera u ono numinozno odnosno transcedentno izvan kategorija prosto
ra i vremena. Dana nje znanje ostaje u granicama prostora i vremena, ono odbacuje
metafiziku i bilo kakve hipoteze, ono je jednom rijeju pozitivistiko.
Kad uzmemo sam razum kao takav ono je usko povezan za kategorije prostor/vrijeme
, jer sve to promi ljamo sve to shvaamo i spoznajemo ono ostaje u na em kognitivnom tal
ogu i po njemu djelujemo u stvarnosti. Vjera i razum koreliraju. Mi razumijemo,
mi shvaamo, mi istra ujemo ali mi ne znamo u eminetnom smislu,..ako se trudimo istr
a ivati i 'kopati' a da pritom ne stanemo te uzoholjeno ka emo kako mi "ZNAMO", onda
e nas razum dovesti do svojih granica i slabosti te emo u poniznosti priznati kak
o mi vjerujemo da znamo. Po mojem osobnom mi ljenju, mi emo ZNATI tek kad umremo je
r tada u vjenosti vi e razum nee igrati ulogu jer mi po razumu djelujemo u ovim kate
gorijama stvarnosti, a u vjenosti razum vi e nee biti potreban nego emo znati i otkri
t e nam se ISTINA. Rezimirano reeno, mi koristimo razum u prostoru/vremenu jer ima
mo slobodnu volju u to elimo povjerovati a pri ovom pojmu -povjerovati- mislim da
kad u ne to povjerujemo mi priznajemo nemogunost znanja u to to vjerujemo te smo pre
dani tomu u to smo povjerovali. Povjerenje je jednako su ivljavanju a da pritom ne
gubimo sebe odnosno slobodnu volju.