Professional Documents
Culture Documents
Branko Copic - Magarece Godine
Branko Copic - Magarece Godine
Branko Copic - Magarece Godine
MAGAREE GODINE
"Magaree godine" prvi put su djeca itala daleke 1960. godine. Sad ih itaju njihovi
unuci.
Davno su minuli oni dani kada sam, uplaen i tuan, prvi put preao prag ovoga internata,
koji se slubeno zvao "Prosvjetni aki dom u Bihau". Svi su ga, inae, zvali konvikt, a
aka iz njega konvikta.
Sada sam ve trei razred gimnazije, dosad sam svata vidio i doivio, ali svoj prvi
odlazak u Biha pamtim kao da se jue desio.
Na stanicu u Bosanskoj Krupi doveo me je moj ujak Andrija. Dok je on priao s nekim
ljudima, ja sam u udu zijevao u ogromno crno grotlo tunela u brdu podno stanice i
zabrinuto pitao nekog uru Pejia, naeg seoskog pjesnika i grdnog spadala
uro, ta je ono tamo, ona jama?
Hm, zar ne zna, jadna ti majka ne bila! tajanstveno mi se prignu uro. U onoj ti je
rupetini nesita adaja koja dere konje i junake.
Eh, eh, ti to samo onako! zabrzao sam ne vjerujui mu. Iako dotad nikad u ivotu
nisam bio vidio ni stanice ni voza, ipak nisam povjerovao u rupe i adaje, ali ipak... ko e
ga znati.
I ba kao za pakost, tog istog trenutka lokomotiva je iznenada, s tutnjem, ispala iz onog
crnog tunela od Bosanskog Novog i prodorno zazvidala, a ja sam u divljem strahu
natisnuo da bjeim ulicom punom praine. Ujak je skoio i povikao za mnom:
Ej, stani, ne boj se!
Jest vraga ne boj se! Onakav tutanj i urlanje pa sad njegovo: ne boj se.
Bjei ti, bjei! urlao je ispred stanice uro Peji.
Obnevidio od straha, zapinjao sam u trku o rijetke prolaznike, a ujak je, davi se u
potjeru, zadihano vikao:
Dr'te ga! Dr' toga malog!
Na samoj okuci skleptae me neki ljudi i vrsto me stegoe za miice. Jedan od njih, neki
crn i strog zanatlija, bolno mi zavrnu uvo:
Aha, ta si ukrao?!
Na svu sreu, pristigli ujak brzo razjasni u emu je stvar pa me ljudi pustie smijui se.
Jedino onaj crni, neim razoaran, ukosi na mene oi i ozbiljno predloi:
Ipak mu ne bi bilo loe izvui ui, bie drugi put pametniji. Naravno, taj prvi putniki
doivljaj nije me naroito oduevio. S jednog kraja natisnu te s tutnjem i zvidanjem, a na
drugom te skopaju za ui. Lijepo je poelo ovo moje kolovanje!
Ipak, im smo posjedali u vagon i voz krenuo, ja sam se brzo smirio i odobrovoljio.
Naravno, itavo sam vrijeme virio kroz prozor i svaki as ujaka zapitkivao:
Ujae, ija su ono goveda? ija je ono kua?
ta ja znam ija, valjda nekakvog ovjeka.
itavim putem od naeg sela do varoi ujak je znao ija je koja kua, a gle ga sad zar
ima neto na ovoj zemlji to moj ujak ne zna! E, u to je teko povjerovati.
Moj ujak, mali seoski trgovac, dosta je putovao po svijetu, imao mnogo knjiga i druio se
s ljudima iz varoi, pa sam ja odnekud bio uvjeren da je on najpametniji ovjek na
svijetu. U tome me nije pokolebalo ni ovo to ne zna ije su ove kue uz prugu, pa ak i
kasnije u ivotu, kad sam upoznao bezbroj svakojakih ljudi, nijedan mi se nije uinio
onako sreeno i trezveno pametan kao moj ujak. Nije on znao tamo razne budalatine iz
botanike, nego samo ono to treba ovjeku.
ta da kaem o svom prvom susretu s akim domom? Zbunila me i veliina zgrade, i
zamren raspored prostorija, i brojni aci raznih uzrasta koji su, sasvim slobodno i s
larmom, jurili gore-dolje uza stepenice.
Moj ujak, meutim, nije se dao niim zbuniti, on je radio ono to treba da se uradi.
Pronaao je upravnika, mrava stroga ovjeka, zapisao me u domske knjige, pokazao mi
moj krevet u prostranoj spavaonici, gurnuo poda nj drveni aki kofer, a onda je naao
jednog poznatog starijeg aka iz Bosanske Krupe, nekog Milu koria iz petog razreda, i
zamolio ga:
Deder, Mile, molim te, pripazi mi ovoga moga neaka. Lajav je i nemiran, mogla bi ga
djeca tui. Potom se okrenu meni.
A ti jezik za zube. Nijesu ovo vie Haani, tvoje selo, nego tui svijet!
S tekim suzama u oima, kao da se rastajem od itavog svog seoskog djetinjstva, ispratio
sam ujaka do ulice. Tako bih tamo, gledajui za njim, ostao bogzna koliko da mi moj
zatitnik kori ne prebaci ruku preko ramena i ne ree, hrabrei me:
Hajde, dosta suza, sad si ti gimnazijalac.
Gimnazijalac! Slaba utjeha. Daleko od svog sela, od kue, od majke! Moda ih vie nikad
neu vidjeti! Na tu pomisao nezadrivo mi linue suze, bujne, etverostruke, prosto da
precrknem. Dobroduni ali otvrdli kori samo me mirno potapa po leima i proguna:
De, de, dosta. Danas je etvrtak, za ruak su noklice s mesom i kolai. Tako neto nisi
ni vidio tamo u selu.
I tako, loe skrivajui suze, pokuao sam taj slavni ruak od etvrtka, pored nedjeljnog
ruka jedini koji je vrijedilo pamtiti u konviktu. Pored mene je sjedio krupni kori,
strugao ve prazan tanjir i promuklo pitao redare:
Ej, ti, vidider brzo ima li dodatka, jer u te udaviti ko maku.
II
Sad sam ve treu godinu u internatu i postao sam stari prepeeni konvikta. A ta to
znai?
To ti je, po prilici, ovo:
pravi iskusni konvikta mora poznavati odlino, prije svega, svoj roeni konvikt, zatim
itav Biha i na koncu, okolinu Bihaa.
Naravno, najvanije je poznavati sam konvikt, a u to spada: poznavanje prefekta
(upravnika) i njegove udi, poznavanje kuvarice i posluitelja. Treba, zatim, znati sve
budake gdje se moe na miru sastajati i dogovarati sa svojim najboljim drugovima i, u
sluaju kakve trke, brzo se sakriti od prefekta. Valja ti upoznati i sve okove bate, staru
atrnju (bunar) u njoj i sve tajne prolaze u druge bate, dvorita i sokake.
Biha mora upoznati zbog mnogo ega: zbog igralita, aleja, parkova, jeftinih tezgi s
voem, poslastiarnica, kina i jo mnogo ega.
Okolina Bihaa za nas, djecu sa sela, bila je jo interesantnija i milija od same varoi.
Tamo je bilo bezbroj breuljaka za vrljanje, ledina za igranje, divnih izvora i vonjaka
koji su slabo uvani. Tamo smo se nekako osjeali kao da smo ponovo doli u svoje
roeno selo na nedjeljni odmor.
I u treoj godini ponovo se u internatu iskupilo ono isto staro drutvo iz prve i druge
godine. Evo, tu je opet Baja "Bajazit", Hamid "Rus", Krsto "Buva", Dule Dabi "Hajduk"
i ostala bratija. Svi smo iz istog razreda, i svakog od njih poznajem bolje nego svoj roeni
dep, a ta se sve ne nae u depu jednog aka, ne pitaj.
Svakog od tih svojih najboljih drugova moram pojedinano opisati, jer su oni toliko bili
upleteni u moj konviktaki ivot i doivljaje da esto ni sm znao nisam gdje zavravam
ja, a gdje poinju oni.
"Givikt" je bio jedan teg od pola kile, uzet vrag zna sa ije vage, i on je Baji sluio kao
vrlo opasno ubojno oruje. U konviktu se Baja nije njime sluio, ali na raznim izletima i
pohodima e, tu je "givikt" uvijek bio spreman u depu.
Sve to na stranu, ali evo po emu je Baja bio najuveniji
Onako krupan i neobian, on je brzo svakom upadao u oi i postajao zaas predmet ala,
uenja, podsmijeha i raznovrsnih viceva. Polovina internatskih ala i doskoica odnosila
se na Baju i na njegove doivljaje, ali je on pronaao vrlo uspio nain da se od njih brani.
Evo kako.
Jednostavno je kupio jednu sveicu i u nju zavodio imena onih aka koji mu se smiju
rugati, ali mu zato, na ime lanarine, plaaju po pola dinara mjeseno. Ko, dakle, eli, bez
straha od batina, da se do mile volje podruguje Baji, ima samo da se ulani u njegov
"tefter", plati, i stvar je u redu.
Vidi, na primjer, nekog prastog vru, nema u njemu ni metar i dvadeset, kako sasvim
slobodno zaustavlja golemog Baju i podsmjeljivo pijue;
O, Baja, kako si ti ono kod svoje tetke pojeo kvoku?
Baja na to samo iskrljeti oi, zarei i ve posegne svojom ogromnom ruerdom da
maliana pograbi za vrat, ali se za tren oka predomisli, vadi svoju biljenicu, pa kad vidi
da je ai platio lanarinu, on ga samo potape po ramenu.
Hvala, brate, hvala! Jeste, skinuo sam kvoku s jaja i pojeo dok je tetka bila na
crkvenom saboru.
Svaki od nas zato se trudio da u toku mjeseca nabavi po jedan dinar: pola za Crveni krst,
a pola Baji.
A pola dinara, bogami, bila je tada dosta velika para naroito za nas ake.
Svake godine, dvadeset prvog maja slavljen je u konviktu Bajin roendan. Pravo uea
na toj sveanosti imali su, naravno, samo oni konviktai koji su bili u Bajinoj biljenici i
plaali lanarinu.
Bila je to vrlo vesela proslava, s povorkom i bakljadom, izvoena u internatskoj bati,
negdje pred samu veeru, kad je na prefekt redovno sjedio u nekoj krmi kod mosta.
U povorci su se nosile sve internatske kante, metle, gae na tapu, zapaljene novine i
krpetine, glavati suncokreti iupani iz bate, bubnjalo se i u horu pjevalo:
U mjesecu maju majka rodi Baju. Dvadesetog maja rodio se Baja.
Poslije bakljade, na veeri, svaki je uesnik prilagao poneto od svoje veere u Bajin
tanjir tako da se pred slavljenikom stvarala itava gomila od hljeba, mesa, krompira i
svega ostalog. A Baja je samo zadovoljno groktao, irio laktove i uzvikivao:
Ohoho, carsko krkanje!
Eto, takav je bio jedan od mojih najboljih prijatelja Baja Bajazit.
A sada da preemo na drugoga, na Hamida "Rusa".
Hamid je bio pleat onizak djeak, kratkih nogu i veoma dugih ruku, ak do koljena. Bio
je poznat po svojoj uzreici "brate slatki" i po tome to je uvijek, zabrinuto i s lakim
strahom, mislio na kolske lekcije.
Beremo mi, recimo, orahe negdje uz cestu blizu Bihaa, a istom ti se sa susjedne grane
javlja Hamid:
Brate slatki, ko ono ubi Murata?
Koga Murata? prezamo mi i prva nam je misao da je to sigurno bio neki Murat koji je
krao tue orahe, ovako kao mi, pa ga ukokali iz puke.
Ma cara Murata, brate slatki, onoga s Kosova.
Idi bestraga i ti i on! povraamo se mi od straha. Ubio ga Milo Obili, a teta to
nije i tebe.
Posebna je pria kako je Hamid zaradio nadimak "Rus".
On je prve godine stanovao u internatu muslimanskog dobrotvornog drutva "Gajret", iji
su pitomci svakog petka morali ii u damiju na molitvu.
Brate slatki, vi znate da muslimani, kad ulaze u damiju, moraju pred ulazom skinuti
cipele priao nam je on. I jednog petka, tako, brate slatki, ja ti se izvuem iz damije,
pa sve one cipele ispred vrata pomijeam i razbacam, nigdje jedna s drugom nije ostala.
Ehe, pa ta e onda biti? pitali smo mi.
Eh ta! Brate slatki, kad ljudi navalie iz damije, pa dr' tamo-amo po onoj gomili,
zavadie se, poupae za brade, udri jedan drugog cipelom. Dopade i hoda: "Ko je to
uradio, ko je izlazio?" Potkaza neko da sam to ja.
A ta onda hoda?
Eh, ta! Brate slatki, kad li me zdipi za ui pa uvri, uvri kao da cijedi mokro ebe.
Hamide, veli, Rusu jedan, bezbonie, zar tako, a? Jedva me pusti, a ja onda u Gajretov
dom pa svoj kofer na lea.
Kuda? pita hoda.
U Prosvjetin aki dom.
Zar tamo, meu pravoslavce, da jede krmetinu? zabezeknu se hoda. O, Rusu
jedan!
A zato ne, brate slatki? Pravoslavci su meni isto tako dobri drugovi kao i muslimani, a
krmetinu volim deset puta vie od tvoje kozetine.
Ostade tako hoda u udu, a Hamid se preseli u Prosvjetin dom, gdje ga objeruke
primismo mi, njegovi razredni drugovi. Volili smo ga zaista vie nego ma koga
"pravoslavca". Vodili smo ga ak i u crkvu, nedjeljom, kad bi nas vjerouitelj tamo
potjerao i divno smo se zabavljali kad bi Hamid, usred popovog pojanja, odjednom
zabrinuto upitao:
Brate slatki, koliko ono grba ima jednogrba kamila?
est! dobacio bi neko i onda bi itava naa gomila prasnula u takav priguen smijeh
da je deurni nastavnik samo ljutite itao:
Ej ti, Rusu, nije ovo tvoja damija pa da po njoj mijea cipele!
I po naem internatu esto su osvitale ispremijetane nae cipele, ali nikada niko nije
uhvatio Hamida "na djelu". Ipak, kad god bi prefekt za to saznao, Hamid je bio kanjavan
bez obzira da li je to njegovo ili ije tue maslo.
Ti si to izmislio, zato i snosi kaznu.
Naa iskrena djeaka ljubav prema naem drugu Hamidu dala je ploda mnogo godina
kasnije. U Bosni, vjerski krvavo zavaenoj, on je 1941. bio jedan od prvih muslimanskih
omladinaca koji je poao u partizane da se zajedno sa svojom srpskom i hrvatskom
braom bori za slobodu porobljene domovine.
Poginuo je pred Bosanskom Krupom, na poloaju Periia Zid, kao borac Osme krajike
brigade, branei srpska sela od njemakih palikua. Na njegov grob neka paljiva ruka
esto poloi buket onoga divnog i njenog poljskog cvijea koje tako brzo vene.
Brate slatki, dobrog naroda! to bi rekao Hamid.
Trei moj drug koga hou da vam opiem zvao se Krsto, a nosio je nadimak "Buva". Bio
je to sitan, crn i poskoan djeak, zaista prava buva. Bio je nenadmaiv majstor za sve
paket s hranom, gotovo je Dule e obno otvoriti skrovite ma kako bilo zakljuano i
spiskati slaninu, kolae, kobasice ili ne znam kakvo jelo unutra bilo.
Brao skauti, ja samo pogledam kofer s jelom, a on se ve sam otvara! ozbiljno je
tvrdio on.
O njemu je u konviktu kruila pjesma:
Koliko je u godini dana,
toliko sam otkljua ormana.
Koliko je na kokoki pera,
toliko sam pokrao kofera.
Koliko je Srba i Hrvata,
toliko sam provalio vrata.
Jedini kofer koji je u konviktu bio otkljuan i u koji Dule gotovo nije ni zavirio, to je bio
njegov sirotinjski kofer, bez brave, gotovo prazan. Ono stvari to je imao, sve je drao u
ladici svoga stola, u uionici: par vea, dvoje arape, pekir i malo kolskog pribora.
Dosjetljivi Krsto Buva zato je itave jedne godine sve to bi dobio od hrane krio u Dulin
kofer, jer se ovaj nikad nije sjeao da tu priviri. Tek jednom, sluajno, on otkri tu Buvinu
smicalicu i otada je svaki dan zavirivao u svoj kofer gunajui:
ek da vidimo da se nije to ulovilo!
Zbog svega ovoga Dule je jo prve godine u konviktu dobio nadimak Dule Dabi Hajduk
ili, skraeno De-De-Ha, kako smo ga obino zvali.
Kad se dobro naljuti, prgavi Dule bio je neustraiv i on je bio jedini konvikta koji se
smjelo zalijetao ak i na samog Baju Bajazita. Ogromni Baja na to se samo grohotom
smijao i branio se kao u ali:
I, ne prai! Nemam o ta givikt krvaviti.
Inae kad bi se u konviktu desio bilo kakav nered, tua, svaa, teta, odmah je bilo jasno
da je tu, na neki nain, umijean i De-De-Ha. Takve stvari njega su privlaile kao
magnet. To je znao i na prefekt, pa im bi uo za kakvu guvu u konviktu, prvo mu je
bilo da Duanu izrekne kaznu:
Dule Dabi, dva dana bez doruka!
III
IV
Jedne mrane noi u konviktu nas uzbudi pucnjava koja je dopirala s druge strane Une,
odnekud od Kule.
Sigurno tuku hajduke! ree Baja.
Na dan-dva prije toga etvorica iz bande bili su osueni na smrt: Karanovi,
Tomljenovi, Rodi i Muti. De-De-Ha, koji se najbolje razumijevao u kazne i osude,
izree uvjerljivo:
Ne, njih nee strijeljati nego vjeati. Meutim, pucnjava se i dalje nastavljala sve se
vie udaljujui ka periferiji varoi, prema granici Like. De-De-Ha mirno izjavi:
Pobjegoe hajduci!
Pobjee tvoj nos! naljuti se Baja. Kad je jo neko iz Kule pobjegao!
Treeg dana poslije Bajina odlaska novine donesoe opiran izvjetaj o velikom okraju
izmeu andarmerije i odbjeglih razbojnika, i to ba u Bajinom selu. U nonoj borbi na
ivici sela poginulo je i ranjeno nekoliko andara, a po svim znacima ranjen je i jedan od
razbojnika, jer su na mjestu borbe, u hajdukoj busiji, naene krvave krpe od neije
pocijepane koulje.
Ih, blago Baji, makar se nasluao puaka! zavidljivo smo priali mi jedva ekajui
kad li e se on vratiti iz sela.
Baja se vratio tek peti dan, vaan i svean kao kakav vojskovoa, a zajedno s njim stie
uzbudljiva vijest:
Tomljenovi ranjen i uhvaen!
Da stvar bude jo zanimljivija, od Baje smo odmah saznali da je hajduk Tomljenovi
pronaen ranjen u pojati njegove tetke. Sluga, govedar, im ga je spazio u slami, dao je
tabanima vatru i odjurio do kole, gdje je logorovala itava eta andara.
Kuku ljudi, puna pojata hajduka!
Pojata je za tili as bila opkoljena. Baja, koji je sve to posmatrao kriom s tavanskog
prozora tetkine kue, opirno nam je priao itav taj dogaaj.
Brao konviktai, da ste samo vidjeli te strahote! Dva mitraljeza uperena u vrata pojate,
deset narednika, sve brkati Liani, s nategnutim pukama primiu se u polukrugu pojati, a
hajduk, sav crn i bradat, ispuzao etveronoke na vrata...
A zato etveronoke? udimo se mi.
Ranjen je u obje noge, kroz listove, pa ne moe ii. Ispuzao tako on, sjeo i digao ruke, a
andarima ipak puke dru u rukama... Eh, ko to nije vidio...
Bajinu zanimljivu priu brzo je pomraio jedan iznenadan dogaaj: za posluitelja u
konviktu doao je onaj kljuar iz bihake Kule, Jovo Brdar. Iz Kule su ga otpustili zato
to su njegovom neopreznou hajduci dograbili kljueve i otvorili vrata, ali je ipak
primljen na rad u konvikt da ne bi ostao bez hljeba i slube.
Naoj radosti, razumije se, nigdje kraja. Ej, hajduki kljuar postao na posluitelj, nije to
mala stvar.
Jovo Brdar bio je ovjek srednjih godina, preplanuo i crn poput Arapina. Jo uvijek je
nosio neke poluvojnike akire, cokule i ajkau.
Naa graja i trka po konviktu oito ga je zbunjivala, jer na tako neto nije bio navikao u
Kuli, pa je na svaki na nestaluk samo zaueno uzviknuo:
Pazi ga skandal!
Odmah smo zapazili tu njegovu uzreicu i ve trei dan po njegovu dolasku u konvikt,
Baji se nehotice ote:
Nije lo ovjek ovaj Skandal.
Tako crni Jovo zaas dobi nadimak "Skandal", iako smo te iste nedjelje saznali i njegov
stari nadimak iz Kule: tamo su ga zvali Jovo "Ponedjeljak". Otkuda i kako je dobio to
ime, nismo nikako mogli saznati. Tek mnogo kasnije neko je priao da ga je tako krstio
razbojnik Krivovrat.
Prva nam je briga bila da potpuno ispitamo Jovu kako su mu hajduci oteli kljueve i
sjurili se niz stepenice Kule. Poinjui priu, on bi se samo pipnuo za uvo i dreknuo:
Skandal! Kad me Karan zveknu po glavi, ja se pruih po stepenicama i napravih se
mrtav-mrtvicijat. Jure oni preko mene, ja stiskao zube pa utim, ali kad mi jedan stade
cokulom na uvo, ja umalo ne dreknuh: skandal!
Smijali smo se tome naglas, od srca, a sve je to, ini nam se, blagotvorno djelovalo na
surovu kljuarevu duu, otvrdlu u vjeitom druenju s razbojnicima. Poeo je da se
smekava, da se smije i ali, a jednog dana on u povjerenju priznade Baji:
Prefekt mi je naredio da pijuniram ta aci rade i govore pa da mu sve dojavljujem.
Pazite zato to radite. Ne priajte nita preda mnom, jer ja neu znati da utim i sve u
prefektu kazati,
Zato e kazivati kad si na prijatelj? udili smo se mi.
Eh zato! Naredba je naredba! Mene su tako u Kuli nauili, i ja ne znam drukije, to
god me vlast upita, ja odmah kaem. Jednom sam potkazao ak i svog roenog au, pa
su ga pritvorili u buvaru.
Evo nas u prostranoj internatskoj uionici. Sjedimo sve dva i dva za stolom, a stolovi su,
opet, poredani u dva reda, pa uionica lii na neki razred. Jedino to u oku nema table,
a uvrh sobe, umjesto katedre, na-lazi se paziteljev sto.
Zna kad. Prekjue, uvee, bio sam se pritajio u onome mranom oku egar-aleje,
kod malih vrata, ekao sam Toju iz egara da ga izlemam, kad li odnekud ispade na
Smrdonja s Marom.
A ta ti, brate slatki? uzbudi se Hamid Rus.
Eh ta! Nije bilo druge, nego ti ja brzo mugnem pod prvu klupu pa se tu pritajim.
A oni? dahnu Hamid beei oi.
A i oni tap-tap kroz mrak! pa sjedoe na onu istu klupu, ta u sad, brao skauti!
Pa ta e biti dalje?
Pouj ti samo! im sjedoe, Mara zacvrkuta: "Jesi li donio ratluke?" "Jesam, evo ih!"
veli on. Izvadi onda pazitelj kutiju pa je stavi izmeu njih dvoje. Vade jedan po jedan
komad i mljackaju, a izmeu letava na klupi sipi eerni prah pravo meni po nosu. Ja,
bogami, isplazih jezik da i na njega togod padne.
Uh, uh! huknu Hamid.
Na kraju, bogami, ja ti ne mogoh izdrati nastavljao je De-De-Ha nego ti lagano
izvukoh ruku ispod klupe pa s njom pravo u kutiju. Istog asa na moje prste spusti se
Smrdonjina ruka...
Aoj, da se spustila na moju ruku! zarea Baja. Vie bih volio magaree kopito.
Spusti on ruku i poe me milovati po prstima, misli da su Marini, a sve tepa: "Slatka
moja rukico, mila Maro!" a ja ni iv ni mrtav.
Pa kako se izvue iz toga? pita Hamid.
Jedva nekako. Tek on to podie svoju ruku a ja svojom pod klupu. Tu ti se kasnije
dogovorie da pazitelj doe veeras na sastanak na isto mjesto, opet s kutijom
rahatlokuma.
E, onda mu se veeras valja osvetiti predlagao je Baja. Deder da neto smislimo.
Najpametnije to smo smislili bilo je to da mu iz kutije kriom izvadimo rahatlokum, a da
umjesto njega stavimo sredine od obinog hljeba. Ve smo svaki od svog komada hljeba
odvojili pomalo sredine, stavili u jednu kesu i sad je De-De-Ha, kao najvjetiji, imao
zadatak da iz paziteljeve kutije izvadi ratluke, a umjesto njih stavi hljeb i da kutiju opet
paljivo zalijepi sa strane.
Uh, to bi ga slatko bubnuo ovim svojim giviktom! reao je Baja uza samo moje uvo
pipajui teg u depu.
im se zavri as, itava naa grupa trkom se uputila u dvorite iza internata i tu se
skleptasmo oko Dule.
Je l' sve u redu, kazuj?!
Umjesto odgovora, De-De-Ha poe da nas broji i da u sebi neto rauna.
Ma ta je tebi, brate slatki? povika Hamid Rus.
Raunam koliko e koga zapasti zabrinuto objasni De-De-Ha.
ega zapasti, je l' batina?! povika Baja.
Ama ratluka, brao skauti! veselo doeka De-De-Ha i otvori onu svoju kesu u kojoj je
maloprije iznio sredinu od hljeba. Zaista, bila je puna rahatlokuma.
Za tren oka sve je bilo podijeljeno, a tek onda nastade potanko propitivanje.
Jesi li mu u kutiju nabio hljeba?
Nijesam.
Kako nijesi, bog te vidio? zinu Baja. A da ta si uradio s hljebom?
Pojeo ga mirno priznade De-De-Ha.
Ma kako pojeo?
Bogme lijepo. Taman sam bio otvorio kesu da izvadim sredinu, ali mi hljeb odjednom
tako zamirisa da nisam mogao izdrati, nego skoknuh u dvorite i naklopah se kao vuk
puc-puc-puc! ode sve. Znate i sami da sam danas ostao bez ruka.
Pa ti si onda kutiju ostavio praznu, bog te vidio! viknu Krsto. Gotovo je, Smrdonja
e otkriti itavu stvar.
Nita se ti ne boj guknu De-De-Ha. Ja taman poao iz dvorita unutra, a kuvarica na
vrata. Deder, veli, mome, baci tamo iza umeza ova kokoja crijeva.
Kakva sad crijeva? zaudi se Baja.
Eh kakva! ree Hamid. Ona prefektu i sebi pee koko, a nama je dobra i stara
govedina.
Uzmem ti ja ona crijeva nastavlja Dule pa mi istom neto sinu u glavu: evo, ovo u
ja u Smrdonjinu kutiju!
I stavio si? graknu Baja.
Stavio, zatvorio, zalijepio i metnuo mu u dep kratko objasni De-De-Ha. Alaj e da
se iznenadi.
Eh, to bi valjalo vidjeti kakvo li e lice nainiti na Smrdonja kad ugleda crijeva od
koke! uzdahnu Baja.
Pa da se ja tamo negdje sakrijem? upita Krsto Buva. Oni obino uvijek sjede na
istoj klupi, a tamo je stalno mrano, niko me nee opaziti.
Dobro bi to bilo! s odobravanjem prihvatismo svi mi. im se malo smrai, ti trk u
egar-aleju.
Tek to smo dovrili taj razgovor, kad evo ti ga, ide onaj na novi kolega Bobo Kouti.
Nismo ga voljeli, jer je uvijek bio upeglan i nalickan, pa smo mu dali nadimak Bobo
Lutka. Ipak mu De-De-Ha prui jedan ratluk i upita ga:
Kako ti se ovo svia, a?
Oho, odlini su. Ba sam ovakve danas kupio pazitelju.
To ti je dobro pouno ree De-De-Ha. Uvijek kupuj samo ovu vrstu. To je Murat
nauio praviti u Carigradu.
VI
Te veeri s nestrpljenjem smo oekivali povratak Krste Buve iz egarske aleje. Na svata
smo bili gotovi: i da ga vidimo premlaena, i u ludom trku pred Smrdonjinom potjerom,
pa ak i to da nam ga donesu mrtva. Sam avo zna ta se moe desiti u mraku.
Brate slatki, alaj e biti frtutme (frtutma trka, guva) ako ga opazi Smrdonja! huktao
je Hamid Rus.
Uh, da mu je onda pri ruci ovaj moj givikt! uzvikuje Baja i odmjera teg na dlanu.
Bogme bi platio Smrdonjin nos!
Kokoja crijeva, ehe! Dostojan poklon djevojci od jednog takvog oboavaoca kao to je
Smrdonja! sveano uzvikuje De-De-Ha penjui se na stolicu. Baja ga gleda iznenaen i
u udu pita:
Gle, gle, gdje ti nae tako probran rjenik?!
Ba sad itam jedan roman, pa sam otud izvukao tu debelu mudrost iskreno priznaje
De-De-Ha.
Brate slatki, kad je ve rije o knjigama, ko li je ono napisao narodne pjesme? brino
se javi Hamid Rus, ali ga Baja istog trenutka poklopi prijekornim uzvikom:
Ih, brate, na drug Buva moda sad gine negdje tamo u aleji, a ti raspalio o narodnim
pjesmama. Napisala ih je moja tetka.
Je l' ona to si joj pojeo kvoku? sasvim ozbiljno upita De-De-Ha.
Baja samo ljutito sinu okom i poe rukom za svoj "givikt", ali se uto zaue u hodniku
neiji brzi koraci i u sobu, meu nas upade Krsto Buva, zaduvan, zemljav i oznojen.
Evo ga, iv je! kliknu Hamid Rus.
Ni iv, ni mrtav! jedva dahnu Krsto. Bio sam na pola koraka od stranog suda.
Kako to? upita neko.
Poujte samo! Ja se tek podvukao pod onu klupu i sve se vrtim, jer mi se neki mrav
uvukao za vrat...
Prokleti mrav! dreknu Baja. Gdje li sam samo bio ja sa svojim giviktom!
Mrav kaklja Krstu Buvu, oho-ho! nasmija se Hamid.
ek, ne prekidaj me. Dokle sam ono doao?
Doao si sam sebi za vrat, do onoga mrava napomenu mu De-De-Ha.
kaklja me, dakle, onaj mrav za vratom, kad evo ti drugog pobratima pa uz nogavicu...
Koga pobratima? prekinu ga Hamid Rus. Da nije ico policajac, brate slatki?
Ma jok, brate, nego drugi mrav! obrecnu se Krsto. Ja taman pooh rukom da ga
otjeram, a trei up-up za uvo!
K vragu ve ti i ti mravi! viknu Baja. Kako si poeo, nabrojie itav mravinjak.
Daj ti nama Smrdonju na sunce!
Zajedno smo kovali plan, zajedno jeli ratluk, pa je sad red i da plaamo zajedno
iskreno priznade Baja Bajazit.
Te veeri, na asu uenja, Smrdonja je na nas bacao krvnike poglede i itavo vrijeme
neto zapisivao u svoju crnu knjigu. Sjedei do mene, Krsto Buva mi apnu:
Gle ga, nas ocrnjuje. Sigurno e zapisati i to da smo mu ratluk ukrali.
Krstino predvianje zaista se ispunilo. Ve sjutradan prefekt je javno proitao kaznu
itavoj naoj grupi: po pet dana bez doruka i dvije nedjelje zabrane izlaska u varo zbog
krae paziteljeva ratluka. De-De-Ha, osumnjien kao voa, dobio je sedam dana bez
doruka i mjesec dana zabranjen izlazak.
uje ti, a ko je nas vidio da krademo tvoj ugavi ratluk? narogui se Baja
presretajui Smrdonju u hodniku.
Vidio vas je Bobo Lutka kad ste ga jeli. ak ste i njemu ponudili odgovori pazitelj.
Aha, tako li je to! prijetei zagudi Baja, pa kad je iskupio itavu nau grupu u jednom
oku dvorita, on mrano i tajanstveno izjavi:
Meu nama se nalazi i jedan Brankovi!
Svi pretrnusmo. Od malih nogu znali smo da je Brankovi simbol izdaje, najcrnje izdaje,
a gle ti sad takav jedan Brankovi uvukao se i meu nas.
Kazuj ga ko je! Taj e da iskie za sve one nae otete doruke i nedjeljne izlaske!
buknu prgavi De-De-Ha.
To je glavom Bobo Lutka! muklo objavi Baja Bajazit. On je izdao druinu i
potkazao nas kod Smrdonje da smo pojeli ratluk.
A ja, magarac, jo ga astio! uzviknu De-De-Ha. E, ba sam zasluio amarinu.
Baja, molim te prilijepi mi jednu vruu.
Drage volje, brate, i zasluio si rado pristade Baja i odvali Duli takvu amarinu da je
puknulo kao mali top.
Evo ti drue! Hoe jo jednu?
Hvala, dosta je! huknu De-De-Ha pipajui pocrvenio obraz. Platie meni Bobo
Lutka i za ovu zaunicu.
A sad brao moja, da se zakunemo da emo se Bobi Lutki poteno osvetiti i na svakom
koraku ivot mu zacrnjivati predloi Krsto Buva. Evo, ja u nainiti popis najboljih
smicalica, podvala, pakosti, zamki i mudrolija koje protiv njega treba preduzeti. Pristajete
li?
Pristajemo. Ti si tome vjet. Mei ga odmah na uljivi spisak! Staviti nekog na "uljivi
spisak" to je u naoj grupi znailo proglasiti ga pred svima loim drugom, izdajnikom,
tuibabom i ulizicom. Sa takvim se niko ne igra, niko mu ne povjerava tajne i svak iv ga
se kloni kao pravog pravcatog uljivca.
Ve sjutradan u hodniku, na maloj oglasnoj tabli, osvanuo je ovakav plakat ispisan
neijim cifrastim rukopisom:
OGLAS
Ovim se obavjetavaju svi konviktai da je Bobo Lutka, zbog izdaje svojih drugova,
stavljen od danas na ULJIVI SPISAK. Zato se opominju svi aci da ga se dobro uvaju,
a takoer se preporuuje da ga, u svakoj zgodi i prilici, aste sljedeim stvarima;
1) da mu razapinju krevet,
2) da mu kriju kofer, cipele i ostale predmete,
3) da mu ne apu na asu,
4) da mu u slamaricu meu drva, ugalj i kamenje,
5) da se bekelje na njega i izazivaki eu,
6) da zaepe nos kad kraj njega prolaze,
7) da mu prireuju i razne druge smicalice i iznenaenja.
S uljivog spiska dotini e biti skinut samo ako se sasvim popravi. Konviktaka grupa
III razreda
VII
Bobo Lutka, mamina maza, imao je obiaj da uvijek ustaje posljednji. Tako je bilo i
onoga jutra kad je u hodniku istaknut onaj oglas o uljivom spisku.
Svi su ve bili proitali onaj plakat na tabli kad je Bobo, nita ne slutei, krenuo prema
umivaonici, jo uvijek pospan i razbaruen.
Koliko je sati? upita on prvog aka koga je sreo, ali ovaj samo okrenu glavu i zaepi
nos.
Gle, koji mu je avo, ta valjda ja ne smrdim? obrati se on drugom ueniku, ali ovaj se
tako grozno izbekelji na njega i uze se krvniki eati da se Bobo isto prepade.
Bogami je ovaj lud!
Uz put susrete jo nekoliko aka, ali svi su se ili kreveljili ili zaepljivali nos tako da
Bobo sasvim ozbiljno pomisli:
Ovo ja sigurno sanjam. ek ba da se uvjerim.
I da bi zaista utvrdio da li je budan ili sanja, on uze s prozora neiju etku i dobro se lupi
po glavi tako da mu pred oima sinue svjetlaci.
Auf, budan sam!
Uao je u umivaonicu, stavio pored sebe sapun, etkicu i pekir, ali tek to se okrenuo
prema prozoru da vidi ta se radi u dvoritu, kad njegov pekir pljesnu o mokar beton, a
etka i sapun odletjele u oak.
Ehej, ta je to?! viknu on uplaeno, jer mu se uini da kroz otvorena vrata munjevito
ieznu neka sjenka.
Tiina. Nema odgovora.
Pokupio je svoje stvari i poeo da se umiva, ali tek to je dobro nasapunao lice i vrsto
mirei podmetnuo vrat pod mlaz vode, kad ga neko lupi metlom po turu, tako da je
skoio kao zec.
Jao, jao!
Tek napola umiven, jurnuo je natrag u spavaonicu i tek to je sjeo na krevet da navue
cipele, kad se itava postelja pod njim povede i tresnu o patos. Istog trenutka u hodniku
se zaori smijeh i ue se hitri ko-raci bjegunaca.
Uh, ko li mi samo razape krevet?! zastenja on diui se i kolutajui oima, ali tek
tada, na svoj veliki uas, opazi da mu nema kofera. Kad je polazio na umivanje, vidio ga
je tu, uz krevetsku nogu, a gle ti sad iezao.
Istrao je napolje kao lud i naletio pravo na posluitelja Jovu Ponedjeljka Skandala.
Ma ta se ovo jutros dogaa, Jovo?
VIII
Zbog Bobe Gice i onoga oglasa opet smo nastradali im se prefekt vratio s puta: itavu
grupu kaznili su da u nedjelju ostane bez ruka.
Propade nam, dakle, slavni nedjeljni ruak s peenjem i kolaima. I to zbog koga? Zbog
one re nalickane, one utve, onoga Bobe Gice! Ah, to kod nas ne ive tigrovi, nosorozi
i udavi da jedne noi smrse konce ovome preispoljnom arhinevaljalcu!
Poslije toga dogaaja s oglasom i svinjcem Bobo postade prefektov miljenik i povjerljivo
lice.
Zauje se, recimo, u hodniku ili spavaonici neka lupa i dreka, upada prefekt i jo s vrata
pita:
Bobo, ko je pravio nered?
A on, ulizica, skae spremno kao kue i referie:
Dule Dabi, molim, rvao se s Milanom i oborili stolicu.
Razumije se, odmah na licu mjesta pada kazna i za Dulu i za Milana "Snaicu", a naa
mrnja protiv Gice poraste jo za jedan stepen. Jednog jutra Krsto Buva tajanstveno mi
apnu:
Moda e danas na slovenski bog Perun prosuti svoj gnjev na grenu glavu Bobe Gice.
Otkud zna?
Sanjao sam neto tako.
Kad Krsto "sanja" neto slino, to je onda najbolji znak da je on, lino, ve skovao neku
podvalu. Zbog toga sam s nestrpljenjem oekivao as naeg profesora matematike Peria,
zvanog Perun Gromovnik.
Pred sam poetak njegovog asa Krsto se neto mnogo vrzmao oko Bobe i njegove klupe.
Najzad, evo ga, ulazi Perun i jo s vrata grmi:
Sveske na klupu da vidimo domai zadatak!
Potegosmo svoje torbe, uze i Gica svoj uredni koni torbak, otvori ga, a istog trena frrr!
iz torbaka sunu vrabac i poletje prema zatvorenom prozoru.
Aha, dr' ga! povika prvo Krsto Buva i za tren oka u razredu nastade takva gungula,
cika i krkljanac kao da je zemljotres. Ustra se ak i strogi Perun s lenjirom u ruci.
Aha, raspalite ga! dovikivao mu je Baja. Vrabac je konano bio uhvaen i po
Perunovom nareenju sveano izbaen kroz prozor. Tek tada Perun prie prestraenom
Bobi i grmnu:
IX
Krajem jeseni dobili smo u konviktu, a u isto vrijeme u naem razredu, jednu udnu
prinovu: brau Mandie, blizance, uenike treeg razreda.
E, njih je valjalo vidjeti!
Bili su djeca nekog finansa iz Gospia, pa kad im oca premjestie sa slubom u Biha, i
oni, naravno, iz gospike gimnazije preoe u bihaku.
Ti djeaci bili su slini jedan drugom kao jaje jajetu, toliko slini da su vjerovatno i
roditelji ponekad imali muke da ih razlikuju. Osim toga, uvijek su bili jednako obueni,
pa je to jo vie poveavalo upravo zaprepaujuu slinost izmeu njih dvojice.
Zbog te njihove neobine slinosti, svakodnevno su se deavali razni nesporazumi,
smijene zgode i doivljaji. A osim toga braa su po prirodi bili vrlo bistri djeaci, lukavi
i promuurni, pa su tu svoju slinost vrlo vjeto iskoritavali gdje god su stigli.
Zbog njihove slinosti prvi je bio namagaren De-De-Ha, zatim brojni konviktai, pa
profesori, policija, fotograf, vlasnik bioskopa Jovo "Kinedija" i svak drugi koje na njih
svojom nesreom naletio.
De-De-Ha je bio ovako natociljan.
Onoga dana kad su braa Mandi, Ranko i Branko, stigli u konvikt, prvi je na njih
nabasao De-De-Ha. Najprije je susreo Ranka u naoj uionici i dobro ga zagledao, a kad
je iziao u dvorite, ugledao je Branka i zinuo od uda.
Pazi, otkud se ovaj bre stvorio ovdje?! Ma ek, moda sam se ja prevario!
Skoknuo je u uionicu, a kad je tamo ponovo ugledao Ranka, jo se vie uprepastio.
Gle, opet je ovdje!
Onda se glavake sjurio u dvorite, naletio na Branka i sav zbenavljen okomio se na
njega:
Ti se sa mnom ruga, je li?!
Pokuae najzad da ih smjeste u razne razrede, jednog u "trei be", a drugog u "trei a",
ali sad se tek naini pometnja. Vie niko iv, pa ni mi sami, nismo znali ko s nama u
razredu sjedi, Ranko ili Branko.
Bobu Gicu braa su odmah "proitala". im su ga prvi put ugledala, jedan ree:
Ovo je neko lickalo!
I njukalo! dopuni ga drugi.
A s njihovim dolaskom u konvikt poelo je neto jo mnogo vanije: objavljen je
istrebljivaki rat "crnoj knjizi", magacinu naih grijehova, naih kazni i stradanja.
im su prvi put zapisani u crnu knjigu i dobili prve kazne, braa Mandii samo se
zgledae i jedan od njih priaputa Baji:
Ovo bi trebalo spaliti!
Koga to, je l' Smrdonju? prenu se Baja, jer mu se uini da blizanac gleda ba u
pazitelja.
Ne njega ree Mandi mnogo bi se dernjao pa bi se ulo.
Pa koga onda? ne moe da se sjeti Baja. Svak e galamiti kad ga meu u vatru.
Nee crna knjiga apnu Mandi.
Hm, pa kako e? zamiljeno proguna Baja.
Svako "kako" ima svoje "nekako" odgovori blizanac. To sam uo od svog djeda
Rade.
E, kad bismo nekako mogli do toga tvog djeda da ga upitamo za savjet naali se Baja,
ali mu Mandi odvrati isto tako aljivo:
A, tu jedino nema "nekako", nego vai samo "nikako", jer je djed poginuo tresui
orahe, pa sad nikako ne moemo do njega... Zna, zabunom je stresao i sebe s oraha.
Ih, zato na orahu nije bio na Smrdonja umjesto tvog djeda! uzdahnu Baja. Onda ti
garantujem da bi ga naa grupa zaista "nekako" stresla s oraha, a ne bi ga "nikako"
ostavila gore.
Kasnije, kad se naosmo u dvoritu, itava naa grupa okupi se u jednom oku blizu
svinjca. Tu smo se u posljednje vrijeme najradije sastajali zbog toga da bismo se zatitili
od pijuniranja Bobe Gice. Otkad ga je Skandal drao zatvorena u svinjcu, Bobo je
daleko zaobilazio svoj bivi zatvor i vie mu se ne bi primakao taman da ga tamo eka
tepsija baklave.
Ej, brao moja, da znate ta mi je predloio ovaj premudri drug poe Baja obraajui
se itavoj grupi, pa da bi nas to vie zagolicao, zastade malo i tajanstveno podie prst.
Tie se crne knjige.
Koji drug? nestrpljivo pripita De-De-Ha.
Baja se okrenu brai Mandiima i zamirka u velikoj nedoumici.
Pa ovaj... Koji li je ono od vas dvojice maloprije priaptao ono o crnoj knjizi?
Ja nisam! ree jedan Mandi, moda Branko ili Ranko, teko je bilo pogoditi.
Nisam ni ja! doeka drugi Mandi, opet Branko ili Ranko. Baja se zabezeknu.
Kako da niste! I jo mi je jedan od vas priao kako je njegov djed sam sebe stresao s
oraha.
Ehej, to si ti spavao na asu dok sanja djedove na orasima! cerio se Krsto Buva.
Mi smo imali samo babu, ali ona se penjala jedino na dudove, jer nije imala zube ree
jedan od Mandia.
Baja se zapanjeno izbulji u brau kao da su pred njim dva krokodila i promuca:
Kako, zar niste pominjali ono "kako, nekako i nikako?" Hamid Rus oprezno se udalji
podalje od Baje i zabrinuto upita:
Brate slatki, da ti danas nisi jeo bunike ili kakve druge otrovne trave?... Zbilja, u koju
ono vrstu biljaka spada bunika?
itavu tu smijuriju dokraji najzad nestrpljivi De-De-Ha:
Reci ti nama: ta si to uo o crnoj knjizi pa makar bio san ili java? Ona se meni toliko
popela na glavu kao da sam ja neki dud ili orah.
Zaista, valjalo bi je stresti kao toga Mandieva djeda, babu, ta li je dodade Krsto.
Ma uo sam da bi crnu knjigu trebalo nekako unititi, eto ti ta! dreknu Baja.
Pa tako, brate, reci! podviknu oduevljeno De-De-Ha. Bilo da si to uo u snu, bilo
na javi, pametno si uo.
To ti je samo mudra glava mogla predloiti ree jedan od Mandia.
Vrlo mudra! priskoi mu u pomo drugi Mandi.
Baja ih samo krvniki pogleda, stee u depu svoj givikt i u sebi ree:
Hm, da mi je samo znati koji mi je od njih dvojice to predloio, isprebijao bih ga pa
makar prijedlog bio ne znam kako pametan.
De-De-Ha okrenu se Baji.
Molim te, zvekni mi jednu dobru zaunicu zato to se ja nisam sjetio da crnu knjigu
treba unititi.
Baja zamiri, izmahnu rukom i u sebi ree:
Zamisliu da udaram onoga jednog Mandia. Pue amar, a De-De-Ha poskoi i
dreknu:
Uf, uf! Ja traio samo dobru, a ti mi odalami odlinu, vruu i begovsku zaunicu!
to da tedim na svom drugu velikoduno ree Baja i okrenu se Krsti Buvi. uje,
trebalo bi i tebe malice propustiti kroz kakve dobre ruerde.
ta, jednu buvu kroz ruerde! zaudi se Krsto. A zato to, molim te?
Zato to se dosjeti svakoj avoliji, a nije ti palo na um da doemo glave crnoj knjizi.
Pa dobro, sad u misliti kako emo se nje doepati obea Krsto. Kako je sutra bila
nedjelja, i itava naa grupa nije imala izlazak, mi se dogovorismo da emo taj dan
posvetiti pravljenju plana kako da doemo do crne knjige.
Na rastanku Baja uhvati brau Mandie, odvede ih na stranu i u povjerenju upita:
Hajde, sad mi pravo kaite, zato nijedan od vas dvojice ne priznade da mu je palo na
um kako bi crnu knjigu trebalo spaliti?
Jedan od Mandia, lukavi Lianin, zakilji na desno oko i ree:
Kad bi se jednog dana saznalo ko je unitio crnu knjigu, najvie bi stradao onaj kome je
to prvom palo na um.
Pazi, molim te! zinu Baja. To bi zaista tako bilo. Ma ko se toga prvi sjetio?
Onaj na djed s oraha ree jedan Mandi. On se, na primjer, nikada nije prvi
dosjetio kako bi trebalo pokrasti popove kokoke. To bi uvijek smislili njegovi
nerazdvojni drugovi.
Baja zaueno iskrljeti oi.
Mnogo fin ovjek taj va djed kokoar, a jo mu je bolje drutvo. Jesu li se i ti njegovi
drugovi penjali na drvee?
Ne, ali su ih seljaci htjeli popeti na jednu kruku ree jedan od brae.
Opet zagonetka! viknu Baja. A zato to?
Ukebali su ih u krai konja, pa su poli da ih objese objasni Mandi. Jedva ih
andari oteli.
Baja samo izbei oi.
ta kae da ih objese?! Eh, puste tete to u okolini Bihaa nema tako divnih seljaka
da im poklonimo naeg Smrdonju!
XI
Evo nas u bati naeg konvikta. Sakriveni iza visokih suncokreta, dogovaramo se kako
emo doi glave crnoj knjizi.
Treba to spaliti, pa nek se crn dim digne do nebesa! gnjevno uzvikuje Baja i bei oi.
Najprije to treba dobaviti u ruke mirno kae jedan od Mandia, a drugi ga, isto tako
mirno, dopunjava:
I brzo spaliti kao to Baja predlae, ali sa to manje dima da nas niko ne primijeti.
Knjiga se moe ukrasti samo obno javi se De-De-Ha, strunjak za te stvari a za to
bi trebalo sedam-osam veih i toliko isto manjih kljueva.
to e nam toliki kljuevi, brate slatki? zaudi se Hamid Rus. Koliko ja raunam,
dosta su dva: jedan za vrata od uionice, a drugi za Smrdonjinu ladicu. Je li tako?
Tvoj raun dobar je za naeg profesora matematike ree De-De-Ha. Njemu zaista za
dvije brave treba samo dva kljua, ali za moju hajduku matematiku treba za svaku bravu
nabaviti bar sedam-osam i tek e, moda, samo jedan od njih biti onaj pravi koji moe da
je otvori.
Ako se bude trebalo provlaiti, tu sam ja! javi se Krsto Buva.
Je l' kroz bravu? nepovjerljivo zakilji De-De-Ha.
Ma ne, brate, ve kroz prozor. Zar ti ja liim na klju da se u brave zavlaim?
De-De-Ha ga omjeri kritiki i ree:
Kakav klju! Po svojoj glavi ti mi lii na okovan vrh one grede koju su zvali "ovan" i
kojom su stari Rimljani probijali gradske kapije.
Svi prsnue u smijeh, a Krsto Buva, nimalo zbunjen brzo dobaci:
Znam, znam, to si jue proitao u istoriji za vie razrede da se pokae pametan pred
ovamo jednom curicom!
De-De-Ha pocrveni i skoi da se bije, ali ga Baja pograbi za ruku i povue natrag.
Ej, stani, sad se ozbiljno razgovara. Ostavite tuu za poslije. Uspuhani Dule ponovo
sjede, ali je i dalje, ispod oka, krvniki strijeljao Krstu Buvu otro motrei da se ovaj
moda kriom ne podsmjehuje ili ne krevelji. A Krsto je za to, mora se priznati, bio veliki
majstor. Ako se ve ne smije rugati javno, on je to inio mrdanjem nosa, mirkanjem ili
pravei strano ozbiljno lice, to je njegovog protivnika dovodilo do potmulog bijesa,
osobito na asu uenja, kad ne smije da se obrauna s bezobraznikom. I tu je, dakle,
liio na pravu buvu, skrivenu napast, kojoj ne moe ukraj stati ak ni svevidei pazitelj
Smrdonja.
Sad se, meutim, Krsto pokaza sasvim na mjestu, nije mu bilo do ale, pa se na dogovor
opet u miru nastavi.
Od danas emo poeti sakupljati sve mogue kljueve i predavati Dabiu na uvanje
predloi Baja. On je poznati specijalista za brave.
De-De-Ha, veoma polaskan tom pohvalom, pokua da se naini skroman i ree:
Pa jesam prilian.
Prilian, aha-ha-ha! prsnu u smijeh Krsto Buva, a onda i mi ostali, jer se istog trena
svi sjetismo Dabievog odgovora na asu vjeronauke da je bog prilian. Sjeti ga se, u zlo
doba, i on skoi i dunu prema konviktu.
Stoj, kuda e? dostie ga Baja i pograbi ga za kaput.
Traite vi sebi bravara koji nije prilian! itao je De-De-Ha.
Pa alimo se, bolan. I ti si se alio s bogom i rekao mu, da je prilian, pa i mi s tobom.
Drugo je bog, a drugo sam ja, sa mnom nema ale.
Sad se i Baja ljutnu i pusti Dulin kaput.
Dobro, u redu! Mi emo nekako izii nakraj s crnom knjigom i bez boje i tvoje
pomoi. Idi ti lijepo u konvikt, kod Bobe Lutke, u fino drutvo.
E, ba mi je Bobo Gica fino drutvo!
Baja mu nita ne odgovori, nego se utke okrenu i vrati u nae drutvo.
Ode izdajica! glasno viknuh ja da bi me nagluvi Dule uo.
To je upalilo. De-De-Ha se naglo okrenu i odluna koraka uputi se naoj grupi.
Ko je to rekao? Jesi li ti?
Niko nita nije kazao mirno doeka jedan od Mandia.
Ko je viknuo rije izdajica?
Bog s tobom! tobo e zaueno Baja. to da pominjemo tu rije kad ovdje meu
nama nema izdajica.
Pa dabome da nema! viknu Dule i sjede. Hajde da se dalje dogovaramo.
Neko, ini mi se, ree da bi nam trebalo nabaviti, i jednu ibicu javi se jedan od
Mandia.
Nisam uo da se o tome govorilo oglasi se dobroduni Hamid Rus. A ta e nam
ibica?
Valjda zato da se crna knjiga spali u pei domiljao se drugi Mandi.
Dobro si se toga sjetio pohvali ga Baja.
Nisam se ja toga sjetio branio se lukavi Mandi. Drugi je neko to pomenuo, ali mu
je taj prijedlog zaista dobar.
Dobar, dobar, pravo kae Dabi doeka drugi Mandi.
Iako De-De-Ha nita nije rekao, on i ne opazi Mandievo lukavstvo, ve prostoduno
potvrdi.
Jeste, dobar je, prilian.
itava grupa opet u smijeh, ali ovaj put De-De-Ha se ba nimalo ne naljuti. ak, tavie, i
on sam se izazivaki glasno nasmija i prodera se:
Ha-ha-ha-ha, prilino pametni konviktai nainili prilino mudar plan, sakupili prilino
kljueva i nali prilinu budalu i prilinog hajduka Dabia da im otvori prilian broj
brava!
Pomozi mu, prilini boe! doeka Krsto Buva.
I to ti je prilina molitva! ubaci jedan od Mandia.
Pazi ga, pa meni je prilino svejedno to vi trtljate i sam se zaudi De-De-Ha. Gle,
ne ljutim se vie na rije prilian.
Bogami, ti si se prilino opametio priznade Krsto Buva.
ujte vi, brao, mi se prilino zabavismo praznim razgovorima, a vrijeme je prilino
odmaklo upozori nas Baja. Vratimo se mi opet na crnu knjigu.
Kao to sam ve rekao, mi samo obno moemo doi do nje ree De-De-Ha. Bolje
reeno, iza ponoi, kad svi zaspe.
Prefekt esto dolazi iza ponoi, vraa se iz kafane upozori drutvo Krsto Buva.
Ne dolazi valjda ponedjeljkom, jer je jo mamuran od nedjelje dosjeao se jedan od
Mandia.
Onda emo crnu knjigu dograbiti u ponedjeljak navee, iza ponoi predlagao je
Hamid Rus.
To si se dobro sjetio sloi se drugi Mandi. De-De-Ha pogleda po svima i poslovno ih
opomenu:
ekajte, ljudi, sjutra je ve ponedjeljak, a vi dotle ne moete pokupiti dovoljno
kljueva. To mi moramo odgoditi za koji dan kasnije, moda tek za sljedei ponedjeljak.
Moe ako se do subote ne nakupi previe krivica u knjigu ree Baja zabrinuto. Ali
ako se toga dosta nabere, ja u poi sam, pa kud puklo da puklo.
XII
Negdje sredinom nedjelje upitasmo Baju koliko je kljueva sakupio, a on se samo tre
kao iza sna i pogleda nas kao da nas prvi put vidi na ovome svijetu.
Kakvih kljueva?
Pa onih, brate... zna poe da uvija De-De-Ha, jer ba u tome trenutku kraj nas
promae Bobo Gica.
Onih, kojih? sneno promrmlja Baja. ta ti tu pria?
Pa zar nisi pristao da ukrademo crnu knjigu?
Aha, to si ti, De-De-Ha! prenu se Baja. Pa jeste, jeste, pristajem. Hoemo,
ukraemo.
Tek to to izree, Baja se okrenu od nas i poe sam niz dvorite. Jedan objeenjak, ak
drugog razreda, ispade odnekle iza oka, iskezi se na njega i viknu, onako u trku:
Baja, oko kue laja'!
Baja se samo malice tre, poe rukom za svoj uveni "tefter", a onda nekako saaljivo
pogleda za malim Lianinom, koji je ve zamicao iza svinjca i odmahnu kao da kae:
Idi, dijete, ta ti zna. Mi se u udu zagledasmo.
Ma ta je ovo naem Baji, brate slatki, da nije bolestan? upita Hamid Rus.
Moda i jest doeka De-De-Ha. Sino na veeri samo uzdie i gleda preko tanjira.
Onako u ali ja mu ukradem komad mesa, a on kao da i ne vidi. Ja, opet u ali, i pojedem
ono meso, a on opet nita.
I tako se ti u ali najede! dobaci Krsto Buva.
Bogami prilino priznade De-De-Ha.
A da on, kojom sreom, nije naumio da nas izda pa ga sad mui savjest? upita jedan
od Mandia
Moda ba zbog toga ovih dana bjei od nas dodade drugi Mandi.
Ne bih ja to rekao odmahnu glavom De-De-Ha. Vas dvojica ste novaci, ne
poznajete jo dobro Baju, a ja sam s njim ve treu godinu.
Ma da mu nije neko bolestan, moda ona njegova tetka? upita osjetljivi Hamid Rus.
Jok, ona je vra od bihake Kule! uzviknu De-De-Ha.
A da nije... ovaj, ko ono Baji plaa internat? Crkvena optina.
Pa da se nije razboljela ta njegova crkvena optina? opet e dobri Hamid.
Idi bestraga! viknu De-De-Ha. Kako se crkvena optina moe razboljeti?
Pa ta ja znam, ja sam musliman pravdao se Hamid.
Eh, ta ti zna gunao je De-De-Ha. To je isto kao da kaem da se u Bihau
razboljela uprava vodovoda.
Pa mjesto vode potekla rakija! dobaci Krsto Buva.
Ej, kud mi ovo skrenusmo? javi se jedan od Mandia. Poeli s Bajom, pa zavrismo
u rakiji. Bolje e biti da mi vidimo ta je to s njim, jer inae propade plan sa crnom
knjigom,
Ma da se on nije uplaio, pa se sad izvlai? upita Hamid Rus.
Bi l' to moglo biti? javi se jedan od Mandia
To ne znam slegnu De-De-Ha ramenima. Svak se moe prepasti.
Pa ta sad da radimo? zabrinu se Hamid Rus.
Bez Baje se ne ulazi u ovako opasan posao.
A bogami ni s Bajom dok se ne vidi ta to on misli ree oprezni De-De-Ha.
Tako je, tako! potvrdie oba Mandia.
Znate ta! poskoi ivahni Krsto Buva. Hajde da ja ovih dana neopazice pratim
Baju i da vidim ta to on radi i s kim se sastaje. Vidite li da se on svaki dan, po podne,
nekud izgubi.
Bogami jeste. itav sat sjedio sam u onim visokim koprivama za ogradom Kutia bate
i sve uo poe da se kune Krsto. Evo, gledajte moje noge, sve plikovi od kopriva.
Pa kako je zaljubljen, u koga? priupita De-De-Ha i primae se blie malom
obavjetajcu.
U Zoru Kuti, nau kominicu, onu iz drugog razreda objasni djeak.
Mene neto trecnu u srcu kao da su me prozvali da odgovaram nenauenu lekciju, a
vjerujem da su se i ostali trgli, jer smo se svi kradom ogledali za ivahnom ljepukastom
Zorom. Gle ti Baje, ve se zaljubio, a nama jo ni nakraj pameti da se neem takvom
dosjetimo. Ba smo prava magarad!
Pa ta... pa kako to izgleda? Kako si pogodio da je zaljubljen? navali da ga ispituje
De-De-Ha.
Eto tako, odmah se to vidi poe Krsto. Stoji Zora u svojoj bati, uz ogradu, gricka
bombonu krc, krc! kao mi, a Baja stao s druge strane, znoji se, crveni i sve rukama
uvre jedan kolac u ogradi kao da iz njega cijedi vodu.
Brate slatki, a zato radi tu glupost? ote se Hamidu.
ta ja znam, tako to moda treba kad nekog voli neodluno ree Krsto. A tek da
vidite kako glupo i zbunjeno pria, ih! Ba kao De-De-Ha kad ne naui vjeronauku.
Dule izbei oi i nakostrijei se.
Ostavi ti mene na miru. Bolje ti je, kazuj ta je to Baja trtljao.
Pa, ovaj... sve tako: ja volim da gledam kad si ti u bati, a kad te nema, ja ne gledam
tamo, nego...
Nego na Dedia ljive i orahe! dobaci De-De-Ha.
Onda Zora pita hoe li on jednu bombonu, a on kae da ne moe...
Uh, to lae! skoi De-De-Ha. Pojeo bi pun torbak dok okom trene.
Pa moda je neto bolestan kad ne moe ak ni bombone ustade u obranu Hamid Rus.
A, ne, ne, ja sam itao da onaj ko je zaljubljen zaista ne moe jesti objanjavao je
Krsto.
E, to bi meni trebalo uzdahnu De-De-Ha. Ionako me vjeito kanjavaju
oduzimanjem hrane.
I tako nastavlja Krsto raspriao se Baja kako po svu no misli na Zoru, ne moe da
spava...
A hre kao krokodil, ja ga ujem pobuni se Dule Hajduk. Alaj lae, razbojnik.
Krsto opet stade da mudruje.
Pa to je, ovaj... u romanima zaljubljeni uvijek priaju neto krupno pa da djevojka vidi
kako je on voli i kako...
I kako se sve to zavri? upita Ranko Mandi.
Veli, bogme, Baja da e dan i no gledati na Zorinu batu i da e joj pisati pismo, a ona
se samo krevelji i mirka. A kad se rastadoe, on proe ba kraj mene. Gleda a ne vidi
me, udo jedno.
Sasvim poblesavio! kiselo smrsi Dule. Ve je taj zaboravio i crnu knjigu i na
dogovor.
Pa ta emo sad brao slatka? zabrinuto se javi Hamid.
Tu se neto mora smisliti ozbiljno ree Branko Mandi. Probaemo nas dvojica
brae da izmudrujemo ime bismo ga razdrmali i dozvali do pameti.
Pourite samo, jer meni je crna knjiga toliko uzjahala na vrat da samo na nju mislim ba
kao Baja na Zoru iskreno se poali De-De-Ha.
Nita ti ne brini. Kad mi, braa Mandii, neto zaponemo, uvijek neko nastrada il'
na neprijatelj, il' nas dvojica.
XIII
To je, kanda, Baji bilo dosta. On me izvede u dvorite, zavede iza svinjca i poe:
uje, ti najbolje sastavlja zadatke iz srpskohrvatskog jezika, pa ovaj... bi li ti znao da
napie jedno pismo koje, kao tobo, pie jedan momak jednoj curi koju voli?
Pa, ta ja znam otegnuh ja. A ta on njoj pie?
Ih ta! Pa ti to treba da zna. Zamisli na primjer, da si ti taj momak, a ona se zove,
recimo, Mara.
Mara je Smrdonjina djevojka, neu to ime! pobunih se ja.
Dobro, neu ni ja, ali onda nek bude, ovaj... nek bude neka tamo Zora.
E, Zora mi se svia pourih ja.
Koja Zora?! ljubomorno grmnu Baja i poe rukom za svoj givikt.
Ma nikakva, brate. Dopada mi se ime Zora.
Tako kai, da ne gine prav-zdrav... Pisae, dakle, nekoj Zori od nekog tamo koji je
voli.
A kako se zove taj?
Kako! Ta rekao sam ti ve, zamisli da si ti taj zaljubljeni.
Ehe, a ta e ti meni dati za to? poeh ja da ucjenjujem. Ne da se meni dabe pisati
i biti zaljubljen.
Dobro, dobie lijep komad mesnate slanine, a ne bude li dobro napisao, eka te ovo
i Baja izvue iz depa svoj ubojni gvozdeni teg.
Sav taj na razgovor odvijao se tiho, gotovo apatom, u sjenci velikog svinjca, koji tako
postade prvi utljivi svjedok naih akih ljubavnih doivljaja.
Poslije toga dogovora Baja me odvede na tavan internata i gore, uz mali okrugli prozor,
namjestismo neki stari sto i sanduk na koji se ja posadih, spreman za pisanje.
Evo ti ove biljenice za matematiku pa e u njoj sastavljati pismo, a onaj pravi
zaljubljeni prepisae ga naisto ree mi Baja i poloi preda me na sto plavu aku
svesku i olovku. Samo prije neg pone pismo, pogledaj malo i ove dvije stvari.
Tu Baja postavi na jedan kraj stola podobar komad slanine proaran mesom, a na drugi
kraj stavi svoj uveni givikt i narogueno poprijeti:
Vidi, bude li dobro sastavio, eka te ova carska slanina, a bude li slabo napisano, ne
gine ti givikt u lea!
Tako ti moj prvi vankolski pismeni sastav poe da se stvara izmeu masne nagrade i
gvozdene kazne. Jadni Brankiu, bogme si obrao bostan!
Uzeo sam, dakle, biljenicu preda se, latio se olovke i pogledao u Baju.
Kako taj momak treba da pone pismo, kazuj?
Ih kako! durnu se on. Rekao sam ti ve: zamisli da jako, jako voli tu Zoru.
Podboih glavu rukom, zagledah se u otvorenu biljenicu pred sobom i ba kao za pakost
proitah pri vrhu stranice sitan zapis navrljan Bajinim rukopisom: "Pazitelj Smrdonja je
dvonogi konj!!!" Uporno sam se trudio da vie ne mislim na tu prokletu reenicu, ak
sam i oi zatvarao, ali sve je bilo uzalud: preda mnom je stalno lebdila slika nekakvog
dvonogog kljueta u Smrdonjinom jesenjem kaputu.
ta je, to ne pone? nestrpljivo se javi Baja. Na ta sad misli?
Na dvonogog konja lupih ja.
Baja posegnu rukom na onu stranu stola gdje je stajao givikt i opasno zabrunda:
Izgoni konja iz glave, jer sad e...
Dobro, dobro, odmah u! I, avo te... Dvonona konjska napast zaista ieznu kao
dalek bljesak munje, a umjesto nje preda me izroni slika naeg razreda i sasvim blizu,
gotovo pred mojim nosom, trepnue krupne sjajne oi nae koleginice iz prve klupe, Zore
Tankovi... Da, da, od tih sam oiju najvie bjeao, a ipak ih najvie traio, plaio se
njihova pogleda, a u sebi, opet, prieljkivao da se ba taj pogled na meni zadri. Eh, njoj
u ja pisati.
Pun treme uz burno udaranje srca, ja napisah prve rijei: Draga Zoro!
Proitah u sebi taj kratak redak i toga istog trena uini mi se da ja to zaista njoj piem, da
e to Zora sjutra itati, pa zaboravih i Baju, i tavan, i dvonogo konje i nastavih da niem
reenicu za reenicom. inilo mi se da ljepukastu nestanu Zoru poznajem ve sto
godina, da bi bez nje opustjela i sruila se itava gimnazija, a ja od alosti umro i
zauvijek ostao mrtav mrtvicijat.
Baja je paljivo, bez ukanja, pratio moj rad, a kad ja malo zastadoh, pratei u mati
Zorin lak hod preko razreda, Baja se prepade da sam se ja ve zamorio, pa natae na no
jedan reanj slanine i provrti mi ga pred samim nosom.
XIV
S velikom tremom primiem se zgradi gimnazije. Otkad sam, jue, napisao ono pismo za
Baju, sve mi se ini da ga je ve u ruke dobila Zora Tankovi, proitala ga i sad samo
eka da se ja pojavim u razredu. Kako li u samo proi kraj njezine klupe?
Uunjao sam se u na razred ba u najveoj halabuci, desetak minuta prije poetka asa,
ali kao za pakost Zora je ve bila na svome mjestu, u prvoj klupi. Kao da ve zna da u
ba ja naii, ona mirno po-die glavu i svoje vlane bistre oi radoznalo zaustavi na meni
kao da e rei:
Ti li si taj pismenko?
Buknuh kao najrumenija bulka u polju, prosto mi se zapali lice, koljena mi klecnue,
zirnuh lijevo-desno i tek tada spazih prolaz izmeu dva reda klupa i zbunjeno mugnuh
put svoga mjesta. Sjeo sam ni sam ne znam kako, kao da se spustih padobranom, a kad
me minu prva trema, spazih Zoru kako se okree iz prve klupe, istee vitak struk i trai
me pogledom. Bre-bolje oborih oi i zabuljih se u istoriju, trudei se da se ozbiljno
udubim u itanje.
Jest vraga! Triput sam za redom proitao kako se kralj Milutin oenio Simonidom, vrlo
mladom princezom, ali mi u mati Simonida lii potpuno na Zoru (ta ko moe biti ljepi
od nje!) i sve mi se ini, sad e mi ona prii otud od prve klupe, zabljesnuti me zlatnom
krunom i rei:
"Oeni se sa mnom."
Ih, majko mila, da se to desi! Oenio bih se pet stotina puta i samo sjedio i gledao u
Zoru. Ne bih nikad ni jeo, ni pio, ni spavao. Ne bih, sunca mi!
Zora, lukav i svevidei enski stvor, odmah je uoila moju zbunjenost i nekoliko puta
obazrela se da provjeri hou li pred njenim pogledom sakriti oi. Krio sam, naravno, ak
se i oznojio, a srce mi je tako aavo poskakivalo i tuklo da od njegova tutnja nita drugo
nisam uo.
Odjednom se Zora die sa svog mjesta, uputi se mojoj klupi i vrlo spretno, utei
haljinom, uvue se na prazno sjedite do mene i meko gugutnu:
Smetam li?
bude Pariz, a ne Madrid? Za Zorinu ljubav ja bih pristao da se moje roeno selo, Haani,
prozove Ulan Bator i da se u njemu ga je trogrbe kamile i pije kobilje mlijeko, kumis.
Sljedeeg asa, na istoriji, i ja sam, bogme, poprilino zabrljao. Prozvan je najprije Baja,
a onda ja, ali smo obojica zbunjeno priali da je profesor odmah vidio da s nama neto
nije u redu.
Vidim, djeaci, uili ste, ali neto niste pri sebi. Rastreseni ste, misli vam lutaju, bjee...
Znam ja dobro ta je to magaree godine.
Opet itav razred zagrokta, zacereka se, zanjita, a neko ak i kukuriknu, koristei se
optom larmom. Navalie s pitanjima:
Gospodine profesore, ta su to magaree godine?
Priajte, gospodine!
ak i moja nebeska golubica, Zora, procvrkuta neto slatko, ciliknu kao srebrno zvonce i
milo pogleda starca za katedrom, a ja od srca poalih to toga trena nisam na njegovu
mjestu, pa makar bio ne znam kakav elavi iekanja sa elom, cvikerima i dubokim
kaljaama.
Djeco, pa vi ste sad u magareim godinama dobroduno ree starac. To su trinaesta,
etrnaesta, petnaesta godina kad se djeca uznemire, nepokorna su, svojeglava, piu prve
pjesme, bune se, a, bogami, zagleda se i djeak u djevojicu...
Ho-ho-hi-hi! prasnu razred.
Bogami se spremaju i da crnu knjigu unite apnu mi na uvo jedan od Mandia.
Baja je pregolem za magare, on je u konjskim godinama! ubaci Krsto Buva uz opti
smijeh, a Baja se samo na to tre, virnu u svoj "tefter" i proguna:
Srea tvoja to si platio lanarinu! Hvala, brate!
Toga dana odjezdio sam u internat srean, prosto plovei po vazduhu, ruao sam brzo,
kao u snu, i odmah odjurio gore na tavan, gdje sam Baji pisao pismo, samo da to prije
ostanem nasamo sa Zorinim spo-menarom.
Najprije sam ga tri-etiri, a moda i svih osam puta, pobono poljubio, iako je mirisao na
mastilo i kolae, a tek sam ga onda otvorio.
Ljudi moji, to ti sve nema u jednom spomenaru nestane ljepukaste uenice treeg
razreda gimnazije! Nalijepljenih sliica, crtea, pjesmica, mudrih misli, savjeta i
svakojakih potpisa. itav jedan muzej.
Naravno, najvie je bilo nacrtanih srca, jedna su kao list jorgovana, druga poput jabuke,
trea obojena, isti uzrio patlidan, neka su gorjela plamenom kao pijetlov rep, jedno je
bilo probodeno strijelom koja je vie liila na glogov kolac, a na drugom su bila vrataca
kao da su precrtana s naeg internatskog svinjca. Prosto si oekivao da se otud pokae
debeljucno prasence i da gurlikne:
Hr-nji, volim te!
Bilo je zatim cvijea kakvog nema ni u jednoj botanici i ni u kakvoj livadi na svijetu,
majunih kuica i mlinova s vodopadom, zeeva, golubova, pilia i jezera okruenih
jelama. ak se nalo i neko pseto s manom koje je poprilino liilo na konja, a ispod
njega potpis "Stojan Bubalo, IIa raz.". Bilo je to, dakle, rukotvorina onoga spadala i
skitnice, poznatog u itavoj nioj gimnaziji pod imenom "Toja od egara".
Mene, razrednog "pjesnika", posebno su interesovale mnogobrojne pjesme, rasute irom
spomenara. Naravno, ve na prvoj stranici nalazila se ona prastara pjesmica, obavezna u
svakom spomenaru ovoga svijeta:
Kad se popne na brdace,
na visoke stijene,
metni ruku na srdace
pa se sjeti mene.
Odmah ispod nje, isto tako stara i poznata, samo vie dirljiva, bila je ona:
Zakljuao sam te u svoje srce
da ne moe izai,
a klju sam izgubio,
ne mogu ga nai.
Ba tu pjesmicu krasilo je ono srce s vratacima naega svinjca i s katancem u obliku
korpe za voe.
Jedan Zorin poznanik "skovao" je pjesmicu koja bi bila mnogo podesnija za kakvu
istoriju nego za spomenar. Poinjala je stihovima:
Tiha voda opada,
tursko carstvo propada...
Bolji sam, bolji, jer sam te ukebao, tiice! Zbunih se, pocrvenjeh i brzo gurnuh
spomenar pod kaput, ali Skandal brzo priskoi i pograbi me za ruku.
Aha, neko antidravno pisanje! Ovamoder taj tefter!
S ta mi je pomagalo da se otimam. Jovo mi uze spomenar iz ruku, poe da ga prelistava,
zaueno nadie obrve, zatim se sasvim primae prozoru, sjede na sanduk i udube se u
itanje.
Stajao sam pored njega, sav odrvenio od nekog udnog straha, dok on odjednom podie
glavu i upita:
Ovo aci jedni drugima za uspomenu piu, je li?
Jeste skrueno promucah ja, oekujui pljusak od prijekora i grdnji.
Meutim, na moje veliko iznenaenje, Jovo Skandal ponovo spusti oi na spomenar i
nastavi da ita, kadikad suzdrano uzdiui. Najzad podie glavu i tuno, vlanih oiju,
obrati se meni.
Moj dragi ae, a ja sam ti ovjek samouk, tek sam u vojsci estito nauio itati i pisati.
A u tvojim godinama radio sam i rintao kod strica, kod komija, kod crnog avola. Tukao
me je ko je god stigao, niko lijepu rije da mi kae, a vidi ti vas piete jedni drugima
sve neke lijepe rijei, pa blage, pa tanke kao svila, uspomene ostavljate. Eh, ivotu,
ivotu!
Tu bivi hajduki uvar zatvori spomenar, pomilova korice svojom tvrdom rukom i meko
me zamoli:
Daj mi ovo pozajmi do sjutra da se sit naitam, uvau ga bolje nego one svoje
hajduke.
Dao sam mu drage volje, a kasno uvee, poslije asa uenja, ja izioh u dvorite i vrlo se
iznenadili kad na Jovinu sobiku spazih osvijetljen prozor. Priunjah se na prstima i
virnuh unutra. Ogrnut kabanicom, Skandal je sjedio za stolom, podnimljen na ruke, a na
ot-voren spomenar pred njim kapale su teke suze surovog hajdukog straara.
XV
Sad nam je ve svima jasno da je Bobo Gica glavni Smrdonjin pijun, to god uini naa
nemirna grupa, Smrdonja odmah dozna i javlja prefektu. Otkud bi doznao da nam nije
Gica za petama. Braa Mandii sveano nam obeae: Samo vi nama ostavite i Gicu i
Baju. Gicu emo udesiti za vrbicu da e se sve praiti, a Baju emo tako razdrmati da e
trkom krenuti da se doepamo crne knjige.
Sjedei itavo jedno popodne iza svinjca, braa su kovala ratni plan i ve sjutradan ga
stala izvoditi.
Polazei u kolu, Ranko Mandi uhvati Bobu ispod ruke i poe znaajno da se ceri:
A je li ti, lutkice, tako li se zaluuju lijepe djevojke? Bobo iznenaeno zatrepta.
Kakve djevojke, ta je tebi?
He-he kakve! Naa kominica Zora Kuti ve nekoliko puta pita za te i alje ti pozdrav,
a ti nita.
Dabogda umro ako ita od toga znam! iskreno priznade ispeglani ljepotanko. To se
ti ali.
Lukavi Mandi povjerljivo se nagnu njegovom u vetu.
uj, neto u ti kazati, ali da dobro uva tajnu. Sirota Zora uvijek ti alje pozdrave po
Baji, a on, prasac jedan, nikad nee da ti to kae, jer se toliko zagledao u nju da je sasvim
pobrljavio. Boji se da Zora tebe ne zavoli, pa onda njega nee htjeti ni pogledati.
Bobi, malom uobraenku, nije trebalo mnogo priati. Brzo je povjerovao da Zora samo o
njemu misli, jer je bio vrsto ubijeden da je najvei ljepotan u itavom internatu, najbolje
obuen i s najurednijom frizurom.
A ko bi se i oteo Mandievim priama? I jedan i drugi tako su slatko kitili, vezli, zidali,
dodavali, farbali, naduvavali, loptali se izmiljotinama, sve dok i sami ne bi povjerovali
da je ista istackata istina sve ono to su kazali. Nije onda ni udo to je urkasti Bobo
vrsto zagrizao primamljivu udicu njihovih laganja.
Tako je bio izveden tek jedan dio plana, pa se polo dalje. Jo istog dana, po podne, drugi
Mandi, Branko, pronaao je u aleji Zoru Kuti i takve joj bajke napriao o Bobinoj
velikoj ljubavi prema njoj da je vrckasta Zora sve pocupkivala od zadovoljstva i
radoznalosti.
Ma nije mogue! Ma lae! Ma ta kae? Ihi-hi. Zora-bombona! Ba je tako kazao?
Oho-ho!
Zora je toliko brbljala, propitivala ga i traila da po deset puta ponovi Bobine rijei da je
okretni Mandi jedva uspijevao da se ispetlja iz svojih roenih lagarija. Najzad se
djevojica iznenada uozbilji, stavi prst na svoje napuene usne i zamiljeno ree:
Vidi, a ja nekog drugog volim... Ja, ovaj, zapravo nikog ne volim, jer... ja u ivotu
neu nikog ni voliti.
Pazi, ta je sad ovo? iznenadi se Mandi. Bogami e nam pokvariti itav plan.
Ja sam tako... ta je mene brige nastavljala je da toroe djevojica. Ja moda i tebe
volim, jer ti tako slatko pria, ali... nikad niko nee saznati moje tajne... nikad, nikad...
Tu se nestana brbljivica dvaput okrenu na peti i opet se ozbiljno zamisli.
A kad je on to tebi tako priao?
Je li Bobo? Pria mi ve sedam dana. Ja u spavaonici leim kraj njega, a on i u snu... Ih,
da samo zna!
Djevojica priskoi, vrsto pograbi Mandia za ruku i radoznalo mu se unese u lice.
ta, ta, kazuj! Reci molim te, Branko! Evo, poljubiu te, evo: cmok, cmok!
Nimalo zbunjen, sav unesen u svoju lagariju, Mandi mirno obrisa Zorin poljubac i
eretski otegnu golicajui radoznalost sluateljke:
He-he, ovaj... ta pria? Pa tako, sve neto: Zora, srce, sunce, bombona, nebo...
Ih, vrlo vano! prezrivo nadie djevojica obrve. Nita me to ne zanima. Priaj mi
neto drugo.
O, ljudi, ovoga vrtirepa! zaudi se djeak. Ko bi s njom iziao nakraj sad ovako
sad onako!
Zora povue nogom jednu crtu u praini i onako zauzgred, i ne gledajui u Branka, ree
vie za sebe;
Sutra u pet biu u svojoj bati, pod onim orahom uz vau ogradu. Zna, ja najee
tamo uim.
Ih, to bi Bobo volio da navrati pa da te bar malo vidi pobrza Branko.
Nek ide kud hoe. ta se to mene tie ravnoduno odgovori djevojica ja tamo do
mraka samo uim.
Rastajui se od nje, Mandi jo jednom namignu:
Navratie Bobo, jedva e doekati.
Zora se uini da ga nije ula. Poskoi s noge na nogu i doviknu za njim:
Kai Baji da sjutra po podne idem kod tetke u egar. Nemoj zaboraviti.
to je lukava, avo je odnio! zaudi se Mandi. Pravi se da nita ne zna, a sad
udeava da se Bobo i Baja ne susretnu.
Oba Mandia bila su poznata po tome to nisu marili za djevojice i o njima su uvijek
govorili s nekim starmalim prezirom. Kako su bili okretni, nije im se nikada dogodilo da
se zbune ni pred najdrskijom ue-nicom iz naeg razreda. Moda im je koristilo i to to su
u kakljivim trenucima uvijek jedan drugom u pomo priskakali i tako dijelili svaku
opasnost.
ta to ti, Danice, napada mog burazera? istom bi se zauo glas drugog brata kad bi,
recimo, lajava Danica Radoevieva gdjegod u razredu pritijesnila jednog od Mandia.
Tako bi se enski napada brzo povlaio, klonei se nejednake borbe na dva fronta.
Meutim, poslije razgovora sa Zorom, Branko se vraao u internat neto mnogo
zamiljen. Kako li se to ova vraija djevojica onako brzo mijenja: sad ozbiljna, sad
nasmijana. as pristane na neto, pa se za tren povue, obea neto, pa brzo uzmakne kao
da nikad nita kazala nije. Govori istinu kao da lae, a lae kao... Zbilja, lae li ona ikad i
govori li ikad ozbiljno? Kako se to ne moe uhvatiti?
O, ljudi, ljudi, kako to?
Pokuavao je da sabere i sredi sve to mu je Zora kazala, ali na kraju ne ispade opet nita:
samo smijeh, vrckanje i cvrkut, ba kao da je sluao neku nemirnu ptiicu negdje u
bunu.
Pa ona je mene i poljubila, i to dvaput! sinu mu istom u glavi i vreo plamen liznu mu
uz obraze. Pa da, poljubila, a ja to onda nisam nekako ni opazio. E, Branko, Branko,
konju jedan, vole, magare!
Tu djeaku pade na um ona profesorova pria o magareim godinama, i on se s
olakanjem nasmija.
Pa da, sad sam i ja u magareim godinama, zato sam ispao tako glup.
Djeak njeno pomilova svoj poljubljeni obraz i slatko poljubi vrhove prstiju, umrljane
mastilom.
Uh, prava bombona, pravo kae Bobo Gica... dabogda krepao!
XVI
Hamid, Krsto, Dule i ja upravo smo se bili iskupili iza svinjca na na uobiajeni
popodnevni sastanak kad braa Mandii dojurie kao vihor.
Jeste li ve svi na okupu? Dobro je, danas e biti trke i cirkusa!
ta li su sad smislili, brate slatki? zabrinu se Hamid.
Vidjeete samo... Pazi, sklonite se da nas ne vidi, evo ga, ide. Oprezno navirismo iza
svinjca. Preko dvorita, obuen sveano i nalickan, lagano proe Bobo Gica i nestade
medu suncokretima u pravcu Zorine bate.
Kud li e ono naa pijunina? proguna De-De-Ha. Sigurno misli da smo na
Delia orahu pa poao da nas uhodi.
Neto e drugo biti, polako samo ree Branko Mandi. Danas e na Gica obrati
bostan.
Nekoliko minuta poslije Bobe preko dvorita se pojavi na Baja. Oprezan i smrknut, on
pogleda desno-lijevo, pa brzo umae u suncokrete, upravo za Bobom Gicom.
ta li e sad ovo biti? zaudih se ja.
Bogami, batine dok se Baja onako namraio uvjerljivo promrsi De-De-Ha.
I ja tako drim, braice slatka, pobono potvrdi Hamid Rus.
A sad idemo u suncokret da ekamo slavni povratak ove dvojice pozva nas Ranko
Mandi. Tamo emo vam objasniti ta smo skovali Bobi Lutki.
Sakrismo se poduboko u visokom suncokretu, ba tamo kud se moraju vratiti Bobo i Baja
ako su zaista otili prema Zorinoj bati. Tu nam braa Mandii ispriae itav svoj ratni
plan.
Kad se vratio od Zore, Branko Mandi ispriao je Bobi kako ga djevojica eka u pet sati
pod orahom u svojoj bati. Jo mu ree kako ona mrzi Baju kao avola, pa eli li Bobo da
joj se dopadne, nek samo obori na Bajazita drvlje i kamenje, i neka kae da je glup, ruan
i u konjskim godinama.
To u ba od srca ispriati veselo obea Bobo. A je li mnogo pitala za mene?
Dva me je sata davila slaga Branko. ak mi je i amar udarila kad sam kazao da ti,
moda, nisi najljepi u naem internatu.
Kad ostavie Bobu tako zagrijana, braa odoe Baji pa mu ispriae kako Bobo Gica ve
danima oblijee oko Zore Kuti i neumorno ocrnjuje Baju. Ako im, kae, ne vjeruje, nek
danas oko pet sati pode nazorice za Bobom Gicom pa e se i sam uvjeriti kuda taj ide i
ta pria.
Kad ga epam, odrau ga kao maka! poprijeti Baja i stee givikt u depu.
Bolje ti je zastrai ga samo, a mi emo se ve osvetiti njegovom zatitniku Smrdonji i
njihovoj crnoj knjizi.
Pazi, to vam je dobro prenu se Baja a ja na crnu knjigu ve i zaboravio.
I tako, im je Bobo krenuo na sastanak sa Zorom, Baja udari nazorice za njim. Tako smo
ih mi obojicu spazili kad zamakoe u suncokret.
A tamo, na razboj itu, odigralo se ovo dok smo mi eali u naoj zasjedi i ekali
povratak naih delija.
Baja se prikrao etveronoke u visoke koprive pod samom batenskom ogradom kad je
ve razgovor izmeu Zore i Bobe bio zapoeo. Prvo to je uo, bilo je srebrno cilikanje
razdragane djevojice:
Hi-hi-hi-hi, ta kae, kakav je to Bajin nos?
Kaem ti, kao velika paprika babura! kreketao je mali podlac. Leei u zasjedi, Baja
pipnu nos i prosikta:
Kako li samo lae pas! Platie mi za ovo.
Jest, bogami! kleo se Bobo. Kao paprika, pa sjajan, pa sve kripi kad se cimne
desno-lijevo.
Hi-hi, otkuda ti zna da kripi? kokotala se djevojica.
Je l' ja! razjunai se Bobo. To sam dosad sto puta isprobao. Bijem ja njega kao vola
u kupusu.
Ma ta kae! zadivljeno e Zora. Pa on izgleda tako jak.
Zar on? podrugljivo e Bobo. On je obina vrea kupusa, pa straljiv, pa glup, pravi
jedan svinjski konj.
Ma nemoj! uzviknu Zora.
Jao, to e neko biti premlaen, oderan, isjeckan! zagudi Baja i u gnjevu zguva
rukom itavu rukovet kopriva i ne osjeajui njihovu vatrenu "aru".
im pade presuda, posramljeni Bobo skoi i zadi kroz suncokret to ga noge nose.
Branko Mandi povika za njim:
Lake malo, priekaj Zoru!
XVII
Poslije onoga sluaja s Bobom na Baja Bajazit kao da se sasvim otrijezni. Okanu se
tranja za Zorom, a kad bi je ko i pomenuo, on bi samo rukom odmahnuo.
Eno joj Bobe Gice. Kad se moe onako s njim kikotati i priati, meni vie ne treba.
Trali smo Bobi i javljali mu: Ej, veliki osvajau, Baja ti poklanja Zoru.
Nek je pokloni Ciganima! frcao je Bobo, koga je jo uvijek svrbio vrat od Bajine
snane ruerde.
Zora Kuti, opet, pravila se da nita ne zna o sukobu njih dvojice. Kad je Krsto Buva
upita je li joj krivo to joj ne dolaze ni Baja ni Bobo, ona zaueno podie obrve.
Boe, a ta e mi oni? Rekla sam im da ne dolaze, dosadni su.
Ipak smo je uhvatili kako proviruje preko ograde na nau, internatsku stranu, pa kad je
upitasmo trai li to Baju, ona isplazi jezik i naruga nam se:
Budalai jedni, zato buljite u tuu batu! Ba me je briga za nekim, ja sad itam jedan
fin roman.
Okrenu nam lea i ode uzdignuta nosa. De-De-Ha naini kiselo lice kao da je pojeo
peenu divljaku.
Ih, fin roman! Vidio sam ja, povazdan ita neki kalendar sa sanovnikom, a tamo pie
kad sanja prazan kotao, bie sjutra gladan. To i ja znam bez ikakvog sanovnika.
Ipak nas je najvie obradovalo to to je Baja, poslije svoje istorije sa Zorom, ponovo
navalio da to prije svrimo sa crnom knjigom. Svaki as je zapitkivao Dulu Hajduka:
Koliko si kljueva skupio?
Sedam. Svojih devet ne raunam.
Kakvih devet? ta treba tebi samom toliko kljueva?
Kako da ne treba branio se Dule. Jedan mi je za kofer Bobe Gice, jer on esto
dobija pakete, a nikog ne asti, pa ja moram sam da se posluim kad on to ne vidi. Drugi
mi je od Smrdonjina ormana, tamo samo ponekad ispreturani stvari i u njegovu kolonjsku
vodu dospem sireta; zbog toga Smrdonja mirie na kiseo krastavac. Trei mi je klju od
internatskog podruma, jer tamo se ponekad uvuem da porazgovaram s kupusnom
kacom...
Dosta, pobogu, nee do sjutra prestati! prekide ga Baja. Kupi samo kljueve, a na
usta metni katanac.
Ve se primicala i druga subota, dan kada e se ponovo izricati kazne, kad nam De-DeHa objavi:
Imam deset kljueva, moglo bi se poi na noni zadatak. Zahvati nas uzbuenje
kakvom se nismo nadali. Trkom pojurismo iza svinjca, na dogovor.
Brzo smo skovali plan. Navee, kad u naoj spavaonici svi utonu u san, itava naa grupa
iskrae se u hodnik, spustiti se u prizemlje i tu se rasporediti. Branko Mandi izii e
kroz prozor umivaonice i spustiti se na ulicu, pred internat, da pazi na prefektov dolazak,
jer taj bi se mogao ranije vratiti iz kafane. Ranko Mandi straarie pred sobikom Jove
Skandala, jer i ovome moe pasti na um da obno obie sve hodnike, to mu je jo navika
iz Kule. Svi ostali idu u uionicu da s Dulom Hajdukom provaljuju Smrdonjinu ladicu i
slade se deranjem crne knjige.
Meni i mom bratu ostavite makar po jedan list da i mi malo zamezimo molio je
Branko Mandi.
Dobiete bar one tvrde korice, imate dobre zube obea im Baja. Negdje pred pono,
kad se u itavoj spavaonici ulo samo hrkanje, testerisanje, pitanje, mljackanje,
mrmljanje i drugi slini zvui, Krsto Buva die se kao sjenka i poe da obilazi krevete
zavjerenika.
Ustaj, ustaj! zvao je apatom.
Ve kod Bajina kreveta umalo ne doe do uzbune. Ovaj se bio vrsto uspavao, a kad ga
Krsto prodrma, on se mai pod jastuk, za svoj nerazdvojni givikt i gluvo upita:
Ko je to?!
Crna knjiga! proita Krsto.
Aha, hvala ti, brate, tie ree Baja ve razbuen.
Sve je ilo glatko, ali kad na red stie posljednji i najvaniji zavjerenik, De-De-Ha, nije
pomagalo nikakvo buenje. Najprije pokuae da ga apatom zovu, ali on je kao za
pakost, spavao ba na onom uvetu na koje je uo. Kad ga poee lagano drmati, on se od
toga samo uljuljkivao kao dijete u kolijevci i jo jae zahrkao. Onda ga Hamid Rus
pokaklja po licu, ali Dule na to samo blaeno promrmlja:
Zoro, avole jedan!
Pazi ga, i ovaj se zagledao u Zoru Kuti, nesrenik jedan! proaputa Baja. Jo jedna
budala na magareem spisku.
Dobro je, nek samo nije u moju Zoru Tankovi pomislih ja i srce mi mirnije zakuca.
Skinemo s naeg Dule i pokriva, ali on samo mljacnu, pipnu se iza vrata i proguna:
Gospodine katiheta, da zatvorim prozor, duva.
Bog je zaista prilian zacereka se Krsto Buva i akom poklopi usta.
Nije najzad bilo drugog izlaza, nego Baja lagano podvue ruke ispod tvrdokornog
spavaa, uze ga u naruje, iznese u hodnik i paljivo ga postavi uza zid. im Hajdukove
noge dodirnue beton, on odmah otvori oi i zaueno ree:
Pazi ga, ja ve ustao. E, udo jedno, kako ovih dana loe spavam. Prenem se kao zec
im neto sune.
im grom pukne! dodade Hamid Rus i odjednom se neto zamisli i upita Krstu Buvu:
Brate slatki, kako ono nastaje elektricitet u oblacima?
Ako nas noas, kojom nesreom, otkrije prefekt, saznae brzo kako nastaju munje i
sijevanje! poprijeti Krsto.
Ve smo se bili spustili u prizemlje kad se De-De-Ha tre i lupi se po elu.
Auf, pa ja zaboravio kljueve!
Pa gdje su ti, bog te ubio? proita Baja. U spavaonici?
Ne, brate, ostali su sino u uionici, u mojoj ladici.
ta emo sad, pobogu?! prepade se Baja. Uionica je zakljuana.
Imam ja od nje klju ree De-De-Ha.
Pa gdje ti je?
Hm, ovaj... pa ve sam ti kazao u uionici.
Eto ti ga, avole! viknu Baja. Kako e, govee jedno, ui u tu nau uionicu da
izvadi klju kojim e je otkljuati?
Zbilja, to je nekako nezgodno priznade Dule.
Nije nezgodno, ve nemogue. Nek te sad spase tvoj prilini bog.
Pokuau ja javi se Krsto Buva.
Kako, brate slatki? upita Hamid Rus.
Probau spolja da se popnem i uvuem kroz gornje prozorsko okno, ono je uvijek
otvoreno.
Hajdemo brzo! odluno naredi Baja. Ja u ti pomoi.
Dok smo mi ostali ekali pred zakljuanim vratima uionice, Baja u dvoritu pronae
neku staru preagu od zidarskih skela i prisloni je uz prozor, a Krsto Buva uspuza se kao
mi, gurnu poluotvoreno gornje krilo i zaas nestade u mranoj sobi. Stojei pred
vratima, mi ga usmo kako trupnu o patos.
Eno ga, uspjelo je!
Krsto se vratio istim putem i ubrzo ti evo njega i Baje s kljuevima. De-De-Ha protrlja
ruke.
Sad pomagaj, sreo hajduka!
ini mi se da Dule nije estito ni priao bravi kad neto lako kvrcnu i vrata se sablasno
razjapie, a u otvoru mutno sinue prozori ukovani u neprijatnu smrtnu tiinu. Svi
pretrnusmo.
Naprijed! komandova Baja.
Uplovismo kao sjenke u prostranu zamrlu sobetinu s dva reda opustjelih stolova.
U istom trenutku na ulici pred internatom neki dobro poznat glas: Hej, koje to? ta to
radi?!
Zatvaraj! viknu Baja, i Dule Hajduk bre-bolje priskoi vratima, gurnu ih i dvaput
okrenu klju.
Bili smo zarobljeni u naoj roenoj uionici.
ta emo sad? proaputa neko u mraku.
XVIII
im je naa grupa krenula prema uionici, Ranko Mandi odunjao se kroz hodnik prema
kandalovoj sobici, a Branko je iskoio kroz prozor i spustio se na ulicu, pored Une. Tu
je poeo da etka ispred irokog stepenita internata, pazei da se ne pojavi ozloglaeni
prefekt.
Poznau ga ve izdaleka mislio je djeak. Mrav je, poguren i uvijek s kiobranom
u rukama, stara uiteljska navika.
Zna se, prefekt ide lagano, gestikulira jednom rukom i s nekim se glasno prepire, govori,
u stvari, sam sa sobom. Ide tako tri-etiri koraka, zastane, pipka bubuljiavo lice, mrti se
i pita:
ta kae: nisam sposoban da upravljam domom?
To se on, u mati, vjeito prepire s popom Bogunoviem, jer se boji da mu taj ne preotme
upravu internata, a tu bi prefekt izgubio lijepu paru.
Dok on tako stigne do stepenita priajui s duhovima, ja u ve upasti u konkvikt i
upozoriti bratiju domiljao se Branko, a kad bi ulicom spazio kakvog drugog prolaznika
koji nije liio na prefekta, sklanjao se za jednu vrbu pored Une dok ovaj ne proe mimo
internata.
Tako je, ni u snu se tome ne nadajui, propustio da mu se Jovo Skandal, na posluitelj,
primakne na samih desetak koraka, pa ga je prepoznao tek onda kad je ve bilo kasno da
potri i obavijesti drutvo u uionici.
Ko bi se nadao Skandalu u to doba!
A Jovo se te zlosrene veeri malo due zadrao u kafani sa nekim svojim stricem koji se
vratio iz Amerike, povukao je neku aicu vie i sad se uputio na spavanje, sporo
trupkajui uza same zidove kua i gun-ajui:
On je tu negdje zasigurno. Skandal e biti ako ga i noas ne naem.
Ve godinama Jovo je ivio u potajnoj nadi da e jednom, uza sami zid neke kue, nai
novanik sa etrnaest hiljadarki i s tri stotinarke i osamnaest dinara sitnia. Unutra e biti
jo i neki stari govei paso, tak-sena marka i plava mastiljava olovka s prsta duine.
Tek tada se uenik tre, otvori oi i prisebno se zagleda lijevo-desno oko sebe pa onda u
Jovu.
Mome, ta je to s tobom?
Branko tek tada otvori usta i apatom, sneno upita:
Gdje sam ja ovo?
Pa na ulici, brate, vidi li objasni mu Skandal. ta je to s tobom?
Djeak pouta kao da se neeg prisjea i tiho odgovori:
Ja sam mjesear.
A, to li je! uzviknu Jovo. Evo, sad prvi put vidim pravog mjeseara.
im je napolju mjeseina, ja uvijek ovako ree Branko.
Pa kako si iziao napolje, brate moj mili? saaljivo upita Skandal.
ta ja znam. Oni koji su me gledali priaju da ja uvijek iziem na krov, pa najprije
etam samom ivicom, a onda...
Gospode boe, strahote! prepade se Jovo i zamiri od uzbuenja. Tako je nama, u
Kuli, jednom pobjegao razbojnik Stojan Krivovrat i popeo se na krov, pa su ga vatrogasci
morali gore juriti. Namamili ga najzad na cigarete i on se pokorno kao jagnje vratio
natrag u eliju. Istina, ve sljedee noi izvalio je reetke i porobio prvu trafiku.
Eto ti vidi! uzviknu Branko, koji je volio prie o razbojnicima.
Jeste, brate, tada sam prvi put vidio ovjeka na krovu, ali drugo je ipak razbojnik, a
drugo ak.
Pa jeste skromno priznade Branko mislei na svoje drugove u uionici. Sjutra e
Smrdonja sigurno povikati: razbojnitvo, provala, pravi Karanovii!
Jovo uze Branka za miicu i blago ga pozva:
Hajdemo, brate, na spavanje. Prefekt veeras ode na put, pa se i ja usudio da iziem u
varo!
Otkljuao je glavna vrata, uveo malog "mjeseara" u konvikt i poveo ga uza stepenice.
Sad u ja tebe lijepo smjestiti u krevet, pa e ti lijepo zaspati kao golub.
Hvala ti, Jovo, sam u ja lei pouri Branko bojei se da Skandal ne otkrije prazne
krevete njegovih drugova.
Pa kako hoe sloi se posluitelj i krenu nanie, prema svojoj sobici, uz put
zijevajui:
Aj-haj, pomozi dragi boe, ba me uhvatilo ovo vino.
Ranko Mandi, Brankov brat, eao je u hodniku pred Jovinom sobom, ni u snu se ne
nadajui da Skandala nema unutra, a kad iza oka zau spore korake, on potra da
umakne u umivaonicu i kod samih vrata sudari se s Jovom i od iznenaenja samo gaknu:
A-a-a, ti si!
Pripiti Skandal zinu od pusta uda.
ta, i ti mjesear?!
Da, da, to! zbunjeno smrsi Ranko.
Pa jeste proguna Jovo. Braa blizanci u svemu lie jedan drugome.
Traei klju sobika, Skandal je dobroduno brundao:
Hajde, brate, spavaj, pa im je mjeseina, a ti ebe na glavu da se spase etnji po
krovu. To ti je rabota za maka, a ak je neto drugo.
Ranko klisnu niz hodnik jo uvijek ne vjerujui da se sve tako lijepo zavrilo. U dnu
stepenica sudari se s bratom i ustuknu od uda.
Otkuda sad i ti?
uti, sjutra u ti priati. Hajdemo sad u uionicu kod naih. Braa su podue kucala na
vrata i tiho zvala dok ne poznadosmo glas i usudismo se da otvorimo. Jo s vrata Branko
nam saopti ohrabrujuu vijest.
Prefekt je na putu, Jovo mi ree. Sad navali na crnu knjigu! Dulu Hajduka nije trebalo
dugo moliti. Zaangrljao je uurbano oko Smrdonjina stola, promijenio dva-tri kljua i
otvorio ladicu. Kad je sasvim izvue napolje, mi svi sunusmo rukama u nju.
Tu li je crna knjiga! Ovamo prokletnicu! Osjetismo je pod prstima, tvrdu, krutu i
hladnu, pravu pravcatu bezdunicu koja acima neumorno pije krv.
Tu li si, muiteljice moja! zarea De-De-Ha. Sjea li se samo koliko si mi
doruaka pojela? Ne pamti, a!
Brao, ovo mi je najsreniji as u ivotu! uzviknu Dule i prekrsti se. Pomozi mi,
trilini i prilini boe!
Kresnu ibicu i lak plamiak nemarno obliznu prve zguvane listove crne knjige, a onda
brzo ivnu, veselije se prope uz hartiju, obuhvati itavu gomilu i zadahtano poe da
pupue.
Zbogom Smrdonjina ljepotice! ree Baja.
Sveani i utljivi, posmatrali smo kako knjiga nestaje u plamenu. Najzad prodarasmo
maicama preostali pepeo.
Sad je gotovo! ree Krsto s olakanjem.
Nije gotovo! pobuni se De-De-Ha. Jo se nismo osvetili pazitelju Smrdonji.
Tako je, tako je! doeka itava grupa.
Opet navali smo na Smrdonjinu ladicu i razbacasmo mu knjige i sveske po itavoj
uionici, a njegovu omiljenu kolonjsku vodu izli smo do posljednje kapi na internatskog
maka "oku", koji se bio uvukao za nama jo od poetka i itavo vrijeme pratio Dulu
Hajduka, znajui iz iskustva da se ovaj obno smuca po internatu samo zbog tuih kofera
i ormana s hranom.
Evo, oko, da i ti vidi neku vajdu od Smrdonje!
Vratili smo se u spavaonicu sreni i olakani i brzo zaspali uprkos tolikim nonim
uzbuenjima. Niko nije ni mislio na ono to nas, moda, eka sjutra kad se otkrije na
smjeli podvig.
Nek bude ta e biti, mi se osvetismo!
XIX
Bobo Gica, koji je, kao i obino, ustao posljednji, istra iz umivaonice onako nasapunjen
i povika:
Ej, ta se to dogodilo? Zato viu?
Zar ne zna, budalo, izgori Una! viknu Ranko Mandi. Jutros se zapalila.
Bobo se glavaki sjuri prema glavnoj kapiji jedva nazirui od sapunice kud ide, na izlazu
ga zabljesnu rumen jutarnji sjaj na ogledalu Une i on od uda samo sjede i uzviknu:
Eno je, zaista gori!
Kroz hodnike i spavaonice munjevito je ibala radosna vijest:
Nestalo crne knjige!
Porobljen Smrdonja, ukrali mu kolonjsku vodu!
Redovne rtve crne knjige skakale su od radosti. Poneko je ak zaboravio i da se obue
pa je, onako u gaama i koulji, ispadao pred internat i drao se:
Ihaj, propala, izgorjela!
Prolaznici pomislie da je izbio poar, pa digoe itavu uzbunu. Umalo i vatrogasci ne
dojurie. Doruak u internatu zakasni, a u ovoj optoj guvi neko die i sakri itav kotur
trapiskog sira, teak pet kila.
Baja uhvati Dulu Hajduka i povue ga u stranu.
Nemoj sam da pojede, sjeti se i drugova.
Videi da je otkriven, De-De-Ha nije ni pokuao da se brani.
To sam digao za nae sjavlje. Bude li istina da je nestalo crne knjige, svi ete biti
aeni.
Kako ti to govori: "bude li istina"? Zar se ne sjea svega to smo noas radili?
De-De-Ha se lupi po elu.
ta, zar ja ono noas nisam samo sanjao?
Popipaj vorugu, pa e se uvjeriti.
Dule pipnu kvrgav zatiljak i od radosti poskoi i rairi ruke.
Neka, neka, sad smo i mi neto namirisali poprijeti Smrdonja. Trag poinje od tebe.
Evo, nek i Baja provjeri mirie li na moju vodu.
Baja gadljivo miruhnu i namrteno puhnu.
Da, da, na vodu i malice na bihaku Kulu. Ja drim da mu za ovo ne gine robija, je l'
tako, Jovo, ti si vjetak za te stvari.
Jovo Skandal mudro zaklima glavom,
Ovo noas bila je provalna kraa. Lopov je provalio u zakljuane prostorije, obio bravu
na ladici i pokrao predmete od vrijednosti s namjerom da se njima materijalno koristi. To
je zapravo teka provalna kraa, jer su obijena i vrata i ladica... Da, da, za to je zakonom
propisana, robija.
Sluajui ga, Bobo je samo gutao pljuvaku i prestraeno buljio u govornika kao da ve
sjedi na sudu.
Da ga pritvorimo? pripita Jovo Skandal.
Moramo ekati prefekta kiselo priznade Smrdonja.
Svinjac je jo uvijek slobodan ree Jovo. Taman dobar zatvor za ovoga maloga.
Krenusmo u kolu s grajom, sve pocupkujui. I tamo se prou za tili as pria o nonom
podvigu sa crnom knjigom. Radoznalci se sletjee oko konviktaa. U naem razredu
djevojice poee da nas gledaju s div-ljenjem.
Jao, po mrkloj noi? Strano! Ba ste lafovi.
Sve smo se unjali na prstima... To jest, unjali su se oni koji su to uradili ueprtlji
Hamid Rus.
Zora Tankovi prie mi sasvim blizu i upitno, sa smijekom, uii u mene svojim
krupnim oima.
Pjesnie, i ti si tamo bio?
Da su me pekli na vatri, ini mi se da nita ne bih priznao, ali pred ovim prekrasnim
oima nije se mogla sakriti nikakva tajna. Pa jo me i pjesnikom naziva!
Potvrdno klimnuh glavom na njezino pitanje, a ona... povue oima nekako zagonetno i
vragolasto da se itav razred oko mene okrenu, jo zagonetnije se osmjehnu, a
najzagonetnije dobaci, ve polazei:
Moda te neko voli.
XX
ekali smo u velikoj tremi. Evo ti najzad Jove, vraa kljueve i mae glavom.
Nijedan gospodine prefekte, ni zaviriti. Prefekt prijetei iti:
Nita zato, dok su kod njega toliki kljuevi, on je sigurno umijean u krau knjige.
Nema mu spasa, letjee iz konvikta kao kofer.
Kad iziosmo iz kancelarije, u hodniku nas doeka Jovo Skandal i namignu nam:
Ih, taman da su svi kljuevi mogli otvoriti, ja ni za jedan kazao ne bih.
Iza svinjca, u naem savjetovalitu, De-De-Ha zavue ruku u svoju debelu vunenu arapu
i otud izvadi dva kljua.
Evo ih. Ovaj veliki je od uionice, a mali od Smrdonjine ladice. Da ih sakrijemo u
svinjac, mogu nam oni i sjutra trebati. Opet e se pojaviti nova crna knjiga.
Kljueve ugurasmo pod strehu svinjca, tamo gdje se ni sam avo ne bi sjetio da ih trai.
Izdade nas Bobo Gica dosjeao se De-De-Ha. On je prole subote kod mene vidio
kljueve i sad je to kazao prefektu.
Pa da, otkud bi se on inae sjetio da vri pretres ree Ranko Mandi.
ta onda da radimo s tim Bobom? upita Hamid.
Moramo se malice oko njega pozabaviti ree Krsto Buva. To vi samo meni
prepustite.
Ve te iste veeri pod Bobom se usred noi skljoka razapet krevet, a ujutru mu lice
osvanu namazano crnom mau za cipele. Sapunao se i trljao itav sat, ali opet osta
zamrljan kao kalajdija.
Kao to vidite, ja pomalo radim namignu nam Krsto.
Zbog crne knjige na prefekt uzbuni itavu gimnaziju, pa se profesori podijelie u dva
tabora: jedni uz nas, a drugi protiv nas.
Nai protivnici traili su da se krivci odmah istjeraju iz konvikta kako bi to ostalima
posluilo kao pouan i zastraujui primjer. Nai branioci pak, ujui da je najvea
sumnja pala na ake treeg razreda, tvrdili su da nam treba oprostiti prosto zbog toga to
smo mi djeaci u "magareim godinama", pa otud potiu svi nai nestaluci.
Treba ih kazniti ba zato to su magarci vikao je na vjerouitelj. Danas deru crnu
knjigu, a sjutra e presveto jevanelje.
Kako je naih protivnika meu profesorima bilo vie negoli branioca, prevagnu njihova
strana, i prefekt dobi podrku i savjet da nas najstroe kazni.
Jednog jutra, pred punom uionicom, prefekt nam proita kazne.
Dule Dabi iskljuenje iz konvikta, a itava naa grupa dobila je mjesec dana zabrane
izlaska u varo.
Bobo Gica dobio je samo opomenu, jer se nije moglo dokazati da je one noi dirao
kolonjsku vodu.
Kad prefekt zavri, u mukloj tiini Baja pogleda po naoj grupi i tvrdo odreza:
Nastavljamo borbu!
Svi ga pogledasmo s vedrim odobravanjem.
XXI
Evo, doivjeli smo i taj tuni dan da nam na De-De-Ha naputa konvikt. Istjeran je,
najuren, prognan, vie ne smije ostati s nama pod istim krovom.
Kuda emo s tobom? pita se Baja zabrinuto. Mora ti se nai takav stan gdje nee
nita plaati, a da je, opet, u naoj blizini kako bismo ti mogli iz internata doturati hranu.
Ja sam ve neto naao, samo ne znam hoe li se svidjeti naem Duli javi se Krsto
Buva. U naoj upi za drva imaju neke stare pozorine kulise, pa iza njih...
Aha, znam! prekide ga Dule. Tamo sam neki dan sakrio onaj sir, inae bili bi ga
nali na pretresu.
Pa svia li ti se taj stan, bar za prvo vrijeme?
Nek sam blizu vas, pa makar i na drvetu. A to je najglavnije: tamo se niko nee sjetiti
da me trai.
Iako ga selimo tako blizu, ipak smo tako tuni kao da nam na Dule putuje ak u
Ameriku.
Nemoj nas, brate, zaboraviti u tuem svijetu boleivo kae Hamid Rus, a De-De-Ha
vadi ispod kreveta svoj kofer, otvara orman i sprema se da pakuje stvari.
Hm, ovu sam koulju pozajmio od Hamida, arape su Krstine, gae Bajine, pekir
Brankov nabraja on prevrui po stvarima nabacanim u ormanu. Gle, molim te, pa ja
nemam nita svoje.
Sve je to sad tvoje irokogrudo kae Baja. Ti si stradao zbog sviju nas, rijeio nas
crne knjige, pa je sad red da i mi tebe u nevolji pomognemo. Je l' tako, drugovi?
Tako je slono se odazivamo mi.
Dule trpa stvari u kofer i vee ga preko sredine kanapom.
Zar ne moe da ga zakljua? pita ga Baja.
Vidi da nemam ni brave ni kljua mirno kae De-De-Ha, vlasnik tolikih kljueva,
najvei majstor za brave u naoj gimnaziji.
Kriom ga pratimo na zadnja vrata, mugnemo zajedno u suncokret i zaobilaznim putem
stiemo u tijesni prolaz izmeu ivice i ogromne stare upe, biveg magacina. Tu, na nae
veliko uenje, Dule samo smae u stranu jednu iroku dasku i ponudi nas:
Izvolite u moj novi stan.
Uvukosmo se i stadosmo prilino iznenaeni. Tu, u oku, iza visokih kulisa bilo je
dovoljno prostora da se smjesti i dvaput vie djeaka nego to je nas bilo. Izgledalo je kao
da je neko namjerno, slaui kulise, ostavio iza njih taj slobodan prostor.
Tu je nekoliko mjeseci spavao slavni glumac Roljika kad je propalo njegovo putujue
pozorite podsjetih se ja. Znate li kad nam je profesor srpskog o tome priao? Ba je
rekao da je to bilo u nekoj upi kod naeg konvikta.
To je onda sigurno ovo mjesto potvrdi Baja. Sjeam se i ja kako su priali da mu je
jedan trgovac zbog duga zaplijenio kulise i bacio u svoj magacin.
Bio je u tome sklonitu i neki stari divan, vjerovatno je i on pripadao pozoritu, pa se svi
obradovasmo to e na Dule ipak imati kakav-takav krevet.
Brao slatka, pa ovaj magacin ve drugu godinu slui konviktu kao upa, a ja jo ne
znam ta u njemu ima udio se Hamid Rus.
Ne zna to niko u konviktu ree Baja. Oni se samo slue donjim krajem ovoga
magacina, slau tamo drva, a ovaj gornji niko ne dira zbog duhova.
Zaista, po gradu se prialo da se oko toga magacina obno vrzmaju razna privienja i
utvare, pa smo se i mi konviktai drali podalje od njega. Te prie potjecale su otud to je
neko, jo vrlo davno, vidio jedne noi Roljiku kako je iziao iza smaknute daske u
magacinu, a Roljika, opet, kad je smotrio toga sluajnog prolaznika iza ivice, nekog
uru arca, viknuo je dubokim glumakim glasom:
Hijene, ne zavijajte na grobovima!
uro je, naravno, zdimio kao lud u varo i raspriao itav dogaaj dodajui mu sve nove i
nove strane pojedinosti.
Moda ni Dule ni Krsto ne bi otkrili ovo tajno skrovite da ih na to nije nevolja natjerala.
De-De-Ha je traio dobar smjetaj za kakvo jelo koje bi, vjeito gladan i kanjavan
zdipio u konviktu, a Krsto Buva slu-ajno je natrapao na to mjesto kad se krio od ljekara
koji je konviktaima davao injekcije protiv tifusa.
Vie se bojim doktora neg ikakvog duha i vukodlaka iskreno je priznao on.
A ta e ti, brate slatki, ako se obno pojavi, ovaj... kako da ti kaem... zamuckuje
Hamid Rus.
Misli na duha? nemarno kae Dule. Ni brige me za to. Poeu ga odmah
propitivati matematiku, pa e da klisne kao lud.
Zar se duh boji matematike? naivno pita Hamid.
Pa dabome mirno kae De-De-Ha. Ni nje ni fizike smisliti ne moe. Jedino
vjeronauku zna za peticu.
Ma ta kae?! udi se Hamid.
Ve se bilo smrailo kad smo krenuli iz Dulinog novog stana. On se ve bio ispruio na
otoman, pokrio se starim zimskim kaputom, poklonom profesora istorije, a pod glavu je,
umjesto jastuka, metnuo onaj ukradeni sir.
Laku no, bratijo, ree on veselo. Ja ostadoh da mirne savjesti spavam, iako mi je
pod glavom ukradeni sir. Vie vrijedi onih nekoliko desetina doruaka kojima sam
kanjen nego pet ovakvih sireva. Ja sam uzeo ono to mi po pravdi pripada.
Te noi na Biha se sruila strahovita oluja, pravi prolom oblaka. U bljesku plavih munja
iz tame je iskakala Kula i toranj katolike crkve, pa su se opet ruili nekud u propast uz
monu grmljavinu od koje se zemlja tresla. Kia je ibala estokim pljuskom nae
prozore, zvoncao je rijedak grad.
Svi se izbudie u naoj spavaonici. Boleivi Hamid Rus nagnu se blie meni, uhvati me
za ruku i promuca:
Uh, kako li je sad naem Duli! Taman sine munja, a otud evo duha, ourde mu kao
tanjiri, zubi gvozdeni, a on samo kljocne i vikne: ja sam pokojni Roljika!
uti, ne strai nas! apuem ja, a uz noge mi mravinjaju ledeni trnci. Ne bih sad
iziao u hodnik da me tamo eka devet Zora Tankovi i tri tepsije baklave.
Ujutru se diemo upavi i neispavani. Bobo Gica naroito je neto blijed i uznemiren.
Sanjao sam Dulu Hajduka kako stoji u mraku pod nekim drvetom, a kia sipa po njemu
kae on potiteno. Bog zna ta je s njim noas bilo.
Stradao je, eto ta, a ti si u toplom krevetu spavao prijekorno zabrunda Baja. I ti si
tome kriv, zato te mui savjest i zato ga sanja.
Kriom pourismo u Dulino sklonite nosei mu za doruak ono to smo izmeu sebe
sakupili. Makosmo onu dasku, kad tamo na ti Dulekan hre sve u esnaest. Jedva ga
probudismo.
Kako noas ostade iv? pitamo ga radoznalo, a on mirno odgovara:
Sjajno sam spavao, samo sam dugo sanjao kako sam upao kod poslastiara Murata i
taman poeo traiti neke baklave, kad li se na mene srui itavo brdo tepsija, sve grmi:
gruuu, gruuu!
I ba vie nita nisi uo?! zabezeknusmo se mi.
Pa... malo se javljao i neki cvrak, i to me je naroito uspavalo. De-De-Ha skoknu u
nau umivaonicu da se uredi. Tu ga svi gromko pozdravie kao da je doputovao bogzna
odakle. Nikom nije padalo na um da ga prijavi prefektu, koji je, uostalom, jo uvijek
spavao.
Oko podne, kad su konviktai iz treeg razreda sakupili dobrovoljni prilog za Dulin
ruak, prie nam i Bobo Gica i na prikupljenu gomilu stavi svoj kola. Baja gurnu kola
u stranu i hladno ree:
Ne primamo prilog od prefektove ulizice. Kad vidimo da si postao dobar drug, tek onda
emo razgovarati.
Bobo, pokunjen, ode do prozora. Hamid Rus poviri ta on tamo radi, vrati se k nama i
ree saaljivo: Eno ga plae.
XXII
Mi smo sve mislili da se nezavidna sudbina naeg Dule tie samo nas, njegovih drugova
iz konvikta, ali se pokaza da nije ba tako. Djevojice iz naeg razreda, im su doule
kako je De-De-Ha istjeran i spava negdje napolju, odmah se uzbunie kao pele,
prenesoe taj nemir i na svoje ukuane, babe, mame i tetke pa se sve poee utrkivati ko
e prije Dulu pozvati ha ruak, ko na veeru, a ko na spavanje,
Hajde Dule, mama te poziva na ruak.
Tvrdoglavi De-De-Ha, meutim, uporno je odbijao sve pozive, zahvaljivao se i govorio:
Istjeran sam na pravdi boga, pa ili u se ponovo vratili u konvikt, meu svoje drugove,
ili u umrijeti napolju, pod nekim drvetom.
Ovo jo vie uzbudi djevojice. Sad im je Dule izgledao kao neki muenik, sam i
naputen, koji nou drhturi negdje pod kestenom u parku, gladuje i eka prvi snijeg pa da
jednog jutra osvane mrtav pod bijelim pokrivaem.
Uh, taj prokleti prefekt, pijanica!
Nae razredne drugarice ispletoe na asu runog rada al za Dulu, demper, rukavice,
dvoje arape i kapu s naunicama. Kad sam samo vidio onaj uti al, Zorin poklon,
zaalio sam to ja nisam tako najuren pa da stavim oko vrata tu arobnu majstoriju
Zorinih prekrasnih ruica.
Boe, kako sam nesrean! jadikovao sam u sebi.
Poe ti na De-De-Ha liiti na neki cvijet ponikao u divljini i odgajan neijim paljivim
rukama. Nastavnica runog rada, videi ga tako uljuena, ree svojim djevojicama:
Sve to ste najljepe izradile vi dadoste Duli Dabiu. Krajem godine, na kolskoj
izlobi, moraemo njega izloiti na poasnome mjestu u dvorani, nek se vidi ta vi sve
znate da stvorite.
Ve unaprijed smo se smijali zamiljajui tu neobinu sliku: De-De-Ha sjedi na visokom
podijumu, okien kao mladoenja i zvjera lijevo-desno na posjetioce kao da e rei:
ta buljite, niste vidjeli orangutana!
Jednom, poslije objeda, Baja i ja kriom se izvukosmo iza konvikta da Duli odnesemo
ruak, a kad smo ve bili pred samom upom, usmo unutra neki razgovor. Baja me
uhvati za ruku i apnu:
ek da vidimo ko je to!
XXIII
I tako, djevojice se uzbunile, rastrale, razgalamile, rastorokale, cie, ale, plau, vjeito
im na usnama Dule Dabi i njegovo stradanje.
Jadni nesreni Dule, Duko, Dulikan, Dulica, Duj-Dulence! Sluamo mi, pa prosto ne
vjerujemo svojim roenim uima. Zar na Dule Dabi Hajduk, prekaljeno spadalo,
namazano svim eretskim mastima, moe da se nazove tim zaslaenim imenom: DujDulence?!
Od naih djevojica barjak bune preuzee njihove babe, ko bi drugi prije. Slua tako baka
svoju ikavu unuku, pa se i sama rasplae nad tunom Dabievom sudbinom, uzima tap
u ake i kree nekoj drugoj babi da joj pria o prefektovom tvrdom srcu. Od ove pria
ode treoj i eto ti zapalio se Biha kao da ga bombarduje Hasan-paa Predojevi.
Trebalo bi svakako da nae i Dulu Dabia. Oko njega e se u ovom konviktu jo sablje
otriti.
Nai u ga ve.
U subotu, iza deset sati, uzbueni i sveani, mi iz treeg razreda, okrueni acima viih
razreda, naosmo se u naoj uionici, koja nam se sada ini kao neko tajanstveno tue
mjesto u koje prvi put ulazimo. Prefekt je negdje u krmi, znamo da e doi tek iza
ponoi. Nemamo, znai, ega da se plaimo.
Smrdonje, naravno, nema u sobi. On uvijek iskoristi nedjelju da ode kod oca, u oblinju
varo.
Kad se sve smirilo, Mile izlazi za sto uvrh uionice, ba na Smrdonjino mjesto, i
objavljuje:
ujte i poujte, ita se prvi broj "Kreketaljke", konviktakog aljivog lista. Izlazi kad
mu padne na um, ureuje se iza svinjca, plaa se kad te prefekt uhvati da ga ita.
He-he-he-he! krekeu sluaoci.
Koga li e sad kazniti ako uhvati ovaj list? guna De-De-Ha. Nema vie Dabia
Hajduka u konviktu.
Poslije Mile predsjedniko mjesto zauzima Nikola Topoli, glavni urednik lista, ivahan,
sitan i crn sedmokolac, najbolji ak u itavoj gimnaziji. Kad se ve on prihvatio toga
posla, to je sigurno znak da je naa "Kreketaljka" ipak neto vrijedno.
S lijeve i desne strane urednika Topolia zauzee mjesta njegovi "tjelohranitelji", uvari:
na Baja Bajazit i neki Lazar "Maconja". Oni su bili duni da brane urednika ako se u
toku samog itanja lista neki goro-padan ak zatri da ga bije uvrijeen kakvom pjesmom
na svoj raun.
Gledaj naeg Baje! ponosno smo aputali mi videi ga na tako uzvienoj dunosti.
inio nam se moniji ak i od irokog crnog Maconje, koji je samo mirkao, zadovoljan
sam sobom, kao da ponavlja jo uvijek svoju omiljenu izreku:
Ja nisam lijep, al' sam zato glup!
Naslovna pjesma u "Kreketaljci" bila je o crnoj knjizi:
Oj, Smrdonjo, kai pravo,
kom si crnu knjigu dao...
Tek to odjeknue prvi stihovi, zaori se gromoglasan smijeh u sobi. ita zastade, a kad
minu prvi burni talas veselja, on glasno nastavi:
Moda crno blago uva
tvoj ljubimac, Krsto-Buva,
il' je Dule bio bri
pa pod kljuem knjigu dri.
Moda u njoj kazne broji
jedan Mandi, ali koji?
Nai e je krajem maja,
kad roendan slavi Baja.
Aha-ha oho-ho! prasnue sluaoci, jer su Bajini roendani odavno postali slavni meu
konviktaima.
A tek se moe misliti kako li smo se ponositi osjeali mi iz treeg razreda, ovako u
pjesmi opjevani! Svi se pogledi uperili u nas, a mi, junaci, sjedimo u grupi kao i obino i
pravimo se skromni. Slavna nezaboravna vremena!
Na ita prokaljava se i poinje novu pjesmu.
U bati sjedi Zorica Kuti,
ka internatu gleda niz puti.
O, boe, boe, ja ti se molim,
od konviktaa koga li volim?
To samo babe vraare znaju
volim li Dulu, Bobu ilf Baju.
Opet naa grupa na reetu! Baja me strijelja oima, sumnja da sam ja ovo napisao. DeDe-Ha podnosi mi aku pod nos i grozi se:
Vidi li ti ovo?! To e tebe jedino izlijeiti od poezije, da zna. Dalje se u "Kreketaljci"
redaju pitanja i odgovori: ta ko voli, ta ko sanja, ta ko eli. Kad proitae kako je Dule
Dabi sanjao da je upao u kacu s kupusom, De-De-Ha nam apnu:
Upadam ja tamo gotovo svake noi. Zato da dabe nosim klju od naeg podruma?
Zato li ti mirie na kupus! uzviknu Krsto Buva.
Kad ita poe pjesmu o internatskoj hrani, svi sluaoci naulie ui.
Po tanjim amac plovi,
kupusovo lie lovi.
Po kazanu aci rone
i grahova zrna gone.
Pobratime, to da zna,
muenik je konvikta.
Bogami, hrana je zaista sve rjea, dok nam sasvim ne zagusti glasno ree kori.
Onda emo se drukije razgovarati i s prefektom i s kuvaricom.
I ja velim izduboka se oglasi Lazar Maconja. Kradu, kradu, nisam ja slijep, iako
sam glup.
Tako se, na kraju, itanje "Kreketaljke" zavri ogorenim napadom na slabu hranu. Mile
kori bio je najotriji.
ujete li, nita mi neemo postii molbama i kukanjem. Treba neto drugo preduzeti,
ali samo slono. Mi iz starijih razreda svi smo kao jedan, a to se tie ovih mladih, evo,
Bajinu grupu ve imamo uza se.
Tu smo! graknu De-De-Ha.
Da smo mi sloniji bili, ne bi ni Dule izletio iz konvikta ree ita Topoli.
Zato se moramo sloiti da ga vratimo javi se kori. Zbog njega su sve bihake
babe otvorile vatru na naeg prefekta, a mi utimo kao strine.
Kad nema boljih zatitnika, dobra je i bablja armija utjeno zakljui De-De-Ha dok
sam ga pratio preko mrana dvorita u pravcu njegova skrovita.
Ma meni se ini da se ovo neto sprema zavrtih ja glavom.
Pa dabome, konju jedan drugarski potvrdi Dule. Nisu nas valjda zvali zbog same
"Kreketaljke". Bie tu i drukijeg kreketanja. Laku no, pjesnie!
XXIV
Dva dana poslije toga razgovora kori pozva itavu nau grupu na jedan tajni dogovor.
Sastanak je, razumije se, zakazan na naem uobiajenom mjestu, iza svinjca.
ujte, momci, ozbiljno poe kori ja dobro znam da ste vi unitili crnu knjigu.
Znam da je za to trebalo i sloge, i hrabrosti, i vjetine.
Bogami jeste, brate slatki! priznade Hamid Rus.
Sve je to, naravno, bilo strogo tajno nastavi Mile ali sada ja vas pozivam da
uestvujete u jednoj otvorenoj pobuni koja je isto tako opasna, moda jo i opasnija od
onoga vaeg nonog podviga. Od vaeg dranja ak zavisi da li emo uspjeti kako treba.
Samo ti kazuj ta treba raditi i koga treba javno napasti! zagudi Baja i mai se za svoj
ubojni "givikt".
Nee tu biti nikakve makljae napomenu Mile. Trai se neto vre, sigurnije.
ta li mu je to sigurnije od makljae? istinski se zaudi Baja.
I toga e se kod nas nai ree Ranko Mandi.
Sloga, upornost, eto ti ta! objasni kori. Time se dobija prava bitka.
Evo, dakle, ta je odreeno istupi Mile. Mi spremamo otvorenu pobunu protiv loe
hrane. trajkovaemo glau, neemo da jedemo dok se god prefekt ne smijeni, dok se
hrana ne pobolja, dok se ne ukinu kazne oduzimanja hrane i dok se na drug Dule Dabi
ne vrati ponovo u konvikt.
Ura! povikasmo mi kad usmo ono o Dulinom povratku. Zbog toga zaista i vrijedi
gladovati koji dan.
Ihaj, to e biti slavan ivot! podviknu Krsto Buva. Ve mi dodijalo ovako, jednako
svaki dan.
Sad vi malo pripremite i ove mlae napomenu Mile. to vie trajkaa, to je uspjeh
sigurniji.
A kad e to poeti? urilo se Baji.
Svi ete biti obavijeteni uoi samog toga dana, ne boj se ree Mile. Nemojte samo
da Smrdonja togod nauje.
I Bobo Gica dobaci Baja.
Eh, kakva ste mi vi borbena grupa kad jednog svog razrednog druga ne moete
pridobiti za trajk! ukori nas kori. Ako nas Bobo izda, to e biti sramota za itav
trei razred.
Bogami, ba je tako, brate slatki! priznade Hamid Rus. Sljedeih dana svi se uporno
bacismo na pridobijanje mlaih aka za trajk. Tu je najvie uspjeha pokazao Krsto
Buva. On je maliane umio tako zagrijati za pobunu da je mnogi od njih nestrpljivo
skakao:
Ih, kad li e taj dan kad neemo jesti?!
Baji Bajazitu taj posao najtee je iao za rukom. im bi on koga maliana zovnuo u
stranu, ovaj bi strelovito klisnuo preko dvorita ili bi, uplaen, poeo da se pravda:
Nisam, Baja, sunca mi! Lau da sam ti se rugao. Neu vie nikad nikadarce! Evo,
plaam lanarinu,
A kad bi se ve sasvim uvjerio da ga Baja nee ni zbog ega izbiti, pobono je sluao
njegovu priu o trajku i spremno izjavljivao:
Pristajem i ja! Neu da budem izdajica.
Mene zapade da pridobijam Bobu Gicu. Kad sam ga zovnuo da proetamo iza konvikta,
on odbi nepovjerljivo:
Neu. Moda me tamo negdje eka Baja ili De-De-Ha.
Hajdemo onda na ulicu, pored Une.
To moe.
Oprezno mu napomenuh sve o trajku i dodadoh:
Svi se nadaju u tvoj pristanak i svi ti vjeruju da e odrati rije.
Ba svi? I Baja? nepovjerljivo upita Bobo.
I Baja, razumije se.
I De-De-Ha?
I De-De-Ha! Kae da bez tebe nee ni u kakvu bunu.
Bobo sav sinu i sreno se nasmijei kao da je uo bogzna kakvu radosnu vijest.
Ne boj se, idem s vama i u goru i u vodu! Javi mi samo kad e to poeti.
Umjesto niz Babin Kuk, mi zadismo kroz prve kukuruze. Za nama se zau vika staraca:
Dr' lopove!
Eno ih kroz kukuruze!
Doekaj, zaokoli!
Uzbuene i oznojene, doeka nas u konviktu Mile kori s tajanstvenom porukom:
Obavijestite mlade razrede i budite spremni. Sjutra ujutru poinje trajk! Niko da nije
otiao na doruak!
XXV
Osvanu jutro puno sveanog nemira kao da se itav konvikt nalazi pred nekim velikim
ispitom. trajk!
Zaista, bio je to ispit sloge, drugarstva i hrabrosti. Naslanjao se drug na druga, razred na
razred. Oni najmlai aci s pouzdanjem su gledali svoje starije drugove, osmokolce,
kako mirno uzimaju svoje knjige i kreu ka izlazu i ne obzirui se na doruak, ve
postavljen u trpezariji.
Hajdemo, djeco, pourite! zvao je Mile kori stojei kod izlaznih vrata. On je tako,
jednog po jednog, ispratio sve konviktae, a kad i posljednji ak napusti zgradu, krenu on
za njima.
Mnogi mlai ai s tugom se obazreo na ostavljen doruak u trpezariji. Tako bi rado
sjeo za punu olju, ali... Zar on da bude izdajica? Ne, bolje je umrijeti od gladi zajedno sa
svojim drugovima, sokolovima, nego ih izdati zbog jedne ugave oljice aja.
Ili smo kroz Biha ponositi kao da pred nama visoko lepra ubojni barjak bune. Kad
izbismo na most, na otvoren prostor izmeu plava neba i obasjane Une, sa ela nae
kolone izvi se prkosna pjesma:
Teku borbu zametnuli
braa konviktai...
itava naa druina slono prihvati pjesmu. Duandije poee zaueno istravati na
vrata. Policajac ico od iznenaenja se ukoi na mjestu kao lipov svetac, a debeli
bozadija aban oduevljeno se prodera:
ivjeli kolarci!
Ostade za nama konvikt, ispranjen, pust i zamukao. Samo je bezglavo, od sobe do sobe,
jurio Jovo Skandal i udom se udio:
O, ljudi, ljudi, ta je ovo: aci otili u kolu, a zaboravili dorukovati! Skandal!
Priprosti ovjek ni u snu nije pomiljao da je to znak neke bune, a kad se oko deset sati iz
svoje sobe pomoli mamurni prefekt, on i njemu raportira:
Gospodine prefekte, aci zaboravili dorukovati! Prefekt iskrivi lice.
to pria gluposti! Kakav doruak?
Zlovoljno je gurnuo vrata trpezarije, ali kad je na stolovima spazio nedirnut doruak, on
se uozbilji. Kakve su sad ovo gluposti?
Ve sam vam rekao, zaboravili.
Zaboravio si ti svoju glavu tamo u Kuli, kod Karanovia! okosi se prefekt. Tu je
neki drugi avo posrijedi.
Poeo je nervozno da etka gore-dolje po pustoj trpezariji i da sam sa sobom razgovara:
Ovo je sigurno neko maslo popa Bogunovia, kladim se u pet rakija! Podbunjuje ake
protiv mene. Htio bi on da bude prefekt. E, nee, majin sine, ne dam se ja!
Sav se puei od ljutine, odjurio je u svoju kancelariju da sastavlja tubu protiv popa
upravnom odboru konvikta, sastavljenom od sedam-osam prosvjetnih radnika i uglednih
graana Bihaa. Naveo je u tubi i to kako je svojom strogou i kaznama zaveo
primjeran red u konviktu, kako je ak i najurio iz doma neke nedisciplinovane ake,
uskratio hranu mnogim prekriteljima reda itd.
Dok je on tako mozgao, tup od rakije, upravnom odboru konvikta ve je, potom,
putovala jedna druga tuba. Konviktai, aci viih razreda, alili su se na lou hranu, na
neovjene postupke prefekta i objanjavali zbog ega su stupili u trajk glau. Na kraju
su navedeni i zahtjevi trajkaa:
1) smjenjivanje starog prefekta,
2) poboljanje hrane,
XXVI
Toga istog dana, im je stiglo vrijeme ruku, prefekt se nervozno ushodao po praznoj
trpezariji, ekao je ake.
Na znak zvona u salu doe jedini paziteIj Smrdonja. Prefekt zaueno izbulji oi.
A gdje su ostali?
trajkuju, gospodine prefekte!
ta kae?! podviknu ovaj i sav pocrvenje. Kako trajkuju, zato? Ko im je
dozvolio.
ta ja znam u neprilici slegnu ramenima Smrdonja.
Kako ne zna?! naljuti se prefekt. Jesi li ti tu neki pazitelj, ta li si! Gdje su ti aci?
Razili se po gradu na ruak. Pozvale ih kolske kolege.
A, tako! ukoi se prefekt. Umijeao se grad u domske stvari. Lijepo, lijepo!
Vie od svega na svijetu, prefekt se bojao mijeanja grada u ivot akog doma. Iz toga
su se uvijek mogle izlei neprijatne posljedice.
Po podne, s prvim acima koji su se vraali s ruka u gradu, stigoe u konvikt i lanovi
upravnog odbora doma. Hladno se pozdravie s prefektom i jedan od njih upita:
ta je ovo kod vas, gospodine prefekte? itav se grad uzbunio. Kakvo je to postupanje
s djecom?
Pa vidite, molim vas, pogledajte ta rade neki podbunjivai i propalice! uzbuni se
prefekt. Prave mi nered, navode ake na neposlunost, ustali protiv hrane.
Stanite malo, ne urite! upozori ga predsjednik odbora. Zar jedan vaspita, kao vi,
smije nazivati svoje ake propalicama? ta ste onda vi radili, molim vas?
Ja tu danonono sjedim, pazim, pa opet nita! alio se prefekt. Sve je to nezahvalno,
svojeglavo, nepokorno. Ne vrijedi tu ni lijepim ni runim.
Priznajete, dakle, svoj potpun vaspitaki neuspjeh? priupita jedan lan odbora. E, to
smo htjeli da ujemo.
Pred vee nas pozvae da se svi iskupimo u domsku uionicu. Rekoe nam da potraimo i
dovedemo Dulu Dabia. Trkom pojurismo da ga obavijestimo. On je upravo bi oprao
svoju jedinu koulju i objesio je na visok suncokret da se sui.
Ustaj, Dule, zove te upravni odbor!
Ne mogu, sui mi se koulja mirno ree on.
Guraj bez koulje, vano je!
Glavake upadosmo u salu zajedno s Dulom.
Evo, molim, Dabia! zadihano viknu Baja.
A gdje je tebi, mome, koulja? upita predsjednik odbora.
Imam samo jednu, al' i ta je na pranju odgovori De-De-Ha uz gromki smijeh itave
uionice.
Kad li razape, kad li prije ispari, brate slatki? zaudi se Hamid sjedajui na krevet, ali
se postelja i pod njim raskoka i zgrominja na patos.
Eto ti ga, vrae, i kod mene zemljotres!
XXVII
XXVIII
Jednom, dok sam osamljen lutao kroz prezrele suncokrete iza konvikta i nejasno osjeao
kako nekog moram jako, jako voljeti, iza ograde me viknu enski glas:
Ej, pjesnie!
Digoh glavu iznenaen. Iza plota je virila Zora Kuti i veselo mi mahala.
Pjesnie, doi ovamo!
Priao sam jo uvijek pomalo zbunjen. Zora me zovnu pod orah u svojoj bati, pa kad
sjedosmo na prostrto ebe, ona radoznalo upilji u mene.
Ti pie pjesme, je li? itala sam u spomenaru Zore Tankovi.
Piem priznadoh sa stidljivim ponosom. Zora se uozbilji i uzdahnu.
A meni nee da napie, onako neto, lijepo pa fino, pa da bude alosno kad se ita.
Pa ti nisi ni traila.
Ih, kako nisam! Ti se samo igra tamo po vaem dvoritu, a i ne gleda ovamo. Ja sam
ekala, gledala.
Ona lukavo-tuno upilji u mene, a ja... uini mi se da sam itavo jutro ba o njoj mislio.
To ja nju oduvijek volim, nikog vie na ovome svijetu.
Hoe i meni jednu da napie? najzad upita ona i svojim gipkim prstiem pritisnu
moj kaiprst poloen na ebe. Imam i ja spomenar.
Od njezina dodira meni sva ruka planu, prostrujae mi sve do ramena golicavi mravi,
prsti mi se istopie od milja i najzad ostade samo ono malo sreno mjestace pritisnuto
njenim prstom. Tu sam bio sav bez ostatka.
Hoe li, a? upita ona jo jednom i ponovo bocnu moj kaiprst.
Hou, daj! promucah ja.
Opet se popeh na svoje staro skrovite na tavanu i sjedoh pisati. Pred oima mi je
neprestano lebdjela Zora Kuti, mila, podsmjeljiva, puna molbenog iekivanja. Pisao
sam za nju, samo za nju, iskreno i od srca.
Kad je pjesma najzad bila gotova, ponovo je proitah i sav blaen zatvorih spomenar.
Nek vidi da je volim, jedino nju, za itav ivot! "A Zora Tankovi?! apnu mi neki
zao duh. Zar i za nju nisi isto ovako pisao, na istom ovom mjestu?!"
Zora? Pa jeste... pisao sam, ali... inilo mi se da je to bilo davno, vrlo davno... sve je to
izblijedjelo i zamaglilo se pred objeenjakim pogledom Zore Kuti, iezlo pod onim
njenim prstiem kao pod arob-nim dodirom madioniareva tapa.
"A znao si kod Zore Tankovi ii na ruak, tamo si carski krkao i bio spreman da se eni
njome! korila me je moja nemirna savjest. ta bi ti sada kazali njen tata i mama?"
Sjeanje na taj ruak kod Zore istinski me oalosti. Kako sam samo tako prevrtljiv, kako
li brzo sve zaboravljam. E-eh, pjesnie, zar ba tako, ve u poetku?!
Bio sam istinski zbunjen i oaloen, ali nisam znao da naem izlaza iz svega toga. Jeste,
volio sam Zoru Tankovi, ali sad, evo, volim i ovu drugu Zoru. Volim, bogami!
Kad joj donesoh spomenar, Zora Kuti itala je moju pjesmu sva ozarena, iroko
otvorenih oiju, a onda pociknu, pljesnu rukama, i cmok, cmok! dvaput me strelovito
poljubi i uzviknu:
Najslaa kuo!
Nisam jo ni doao do sebe, a ona je ve bila na nogama sva uzvitlana i leprava.
Idem da je proitam sestri! Zdravo!
Hoe sjutra doi ovdje? viknuh za njom. Ona, ve zakreui iza oka ljetnje kuhinje
podie goliavu ruku, poigra prstima na pozdrav i dobaci:
Dobro, dobro! Priekaj me samo u aleji kod malog mosta, eto mene za pet minuta.
Bogme e mi platiti! Ja sve mislim, on je samo moj pjesnik...
Da, tvoj sam, samo tvoj! aputao sam primiui se mostiu na kanalu, nesrean zbog
Zore Kuti, alostan zbog svojih drugova, koji se sad negdje bez mene igraju, tuan zbog
Zore Tankovi, voljene djevoj-ice, koju sam bio iznevjerio.
Grdi me samo, ima ti pravo! priznavao sam joj u sebi i zbog neeg su mi suze same
navirale na oi. Drugovi moji, Baja, Hamide, Krsto, Dulikane, zato veeras nemam
volje da se igram s vama, zato ekam Zoru i zato sam uopte tuan zbog djevojica kad
nikada dosad nisam za njih mario?
Tako sam, osamljen, plakao u sjenci prastarog platana i ne znajui da sam s tim prvim
bezrazlonim suzama prestao da budem dijete. Postao sam djeak, pravi djeak,
uznemiren i kolebljiv, na izlazu iz prevrtljivih i svojeglavih magareih godina.
Zamukle su puke po Bihau. Zgaraju se posljednji poari, a na pijaci, s druge strane
Une, ve tutnji "kozarako kolo". Krajinici slave pobjedu.
Stojim s Bajom pred mranim zamrlim konviktom. Oba smo zamiljeni, utonuli u
sjeanja.
Braa Mandii izgiboe prole zime na Lapcu javi se odjednom Baja. Ni mrtve ih
nisu prepoznali koji je Ranko, a koji Branko.
Krsto je diverzant negdje na Kozari dosjetih se ja. Nekad je razapinjao i ruio nae
krevete, a sad minira vapske vozove.
A Smrdonja je oficir u etnikom tabu, dri vezu s Talijanima ree Baja. Tome
sam se i nadao.
Hamid je, znamo, partizan, De-De-Ha partizanski intendant (uvijek je taj blizu kuhinje!),
a za ostale jo uvijek ne znamo gdje su. Moda emo jednog dana, u nekoj partizanskoj
koloni, prepoznati jo koga konviktaa.
Baja veeras ipak ima razloga da bude veseo. Pored njegovog voljenog "jarca", sveg
izgrebenog u borbama, koi se jo jedan top protivkolac, nov novcat, zaplijenjen u
Bihau.
Ovoga starog zovem "Jarac", a kakvo ime da dam ovome novajliji? brine se Baja.
Hajde, pjesnie, pomozi, ti si u tome vjetiji.
Mislio sam i mislio, a onda mi neto sinu u glavu.
Zna, Baja, kako e ih krstiti: u ast brae Mandia koji su junaki poginuli, nazovi
topove "Ranko" i "Branko".
KRAJ
BILJEKA O PISCU
Branko opi je roen u selu Haanima 1915. godine. kolovao se u rodnom selu, u
Bihau i Banjoj Luci, zatim je studirao u Beogradu. Nosilac je partizanske spomenice i
veeg broja ordena i priznanja. Bio je urednik lista "Pionir", profe-sionalni je knjievnik,
lan je Srpske akademije nauka i umjet-nosti i Akademije nauka i umjetnosti Bosne i
Hercegovine. ivio je u Beogradu.
Knjievni rad je zapoeo jo u najranijim danima, kao uenik. Prvu pripovijetku
"Posmrtno ruvo Soje ubrilove" objavio je 1936. godine.
Prije drugog svjetskog rata objavio je zbirke pripovjedaka. "Pod Grmeom", "Borci i
bjegunci" i "Planinci", kao i poznatu zbirku pria za djecu "U svetu leptirova i medveda".
Mada borac, Branko opi i u toku samog rata ne pre-staje sa knjievnim radom. Na
jednom mjestu opi o tom svom radu kae: "Tada sam, 1941, iz punog srca poeo da
piem pjesme o naoj slavnoj partizanskoj vojsci i njenoj borbi. Tako su nikle pjesme
"Grob u itu", "Pjesma mrtvih pro-letera", "Na petrovakoj cesti". One su kasnije sabrane
u zbirci "Ognjeno raanje domovine" i tampane jo u toku rata.
Nakon rata Branko opi je za djecu napisao veliki broj omiljenih knjiga: "Slavno
vojevanje", "Bitka u Zlatnoj do-lini", "Magaree godine", "Delije na Bihau"... zatim
zbirke pria: "Prie partizanke", "Vratolomne prie", "Prie ispod zmajevih krila" i
"Doivljaji maka Toe"... knjige pjesama: "arobna uma", "Armija odbrana tvoja",
"Partizanske tu-ne bajke", Deda-Triin mlin", "Nestani djeaci" ...
Poznata su djela Branka Copda za odrasle: romani "Pro-lom", "Gluvi barut" i "Ne tuguj,
bronzana strao," i zbirke pripovjedaka "Rosa na bajonetama", "Surova kola",
"Doiv-ljaji Nikoletine Bursaa" "Gorki med" i "Bata sljezove boje".
Branko opi je umro 1984. godine u Beogradu.