PRIJEDLOG ZA UKINUE HRVATSKE KNJIEVNOSTI

Pavao Pavlii
objavljeno u asopisu Forum br. 5-6/2013.

ISTINA OSLOBAA
Vrijeme je da se napokon glasno i jasno kae: hrvatsku knjievnost treba ukinuti.
Dosta je bilo licemjerja, dosta je bilo okolianja, treba pogledati istini u oi i nazvati stvari njihovim pravim imenom, pa rei i ponoviti: hrvatsku knjievnost treba zbrisati s lica zemlje. Mnogi
tako misle, tek to se ne usude kazati, a stanje je takvo da vie ne trpi odgode. Svi se moramo sloiti,
svi moramo upregnuti sve svoje snage da se oslobodimo toga tereta i da napokon ponemo disati
punim pluima. Postoje tisue razloga da se hrvatska knjievnost dokine, a ni jedan razlog da se i
dalje odrava na ivotu.
Jer, kao prvo, nju nitko ne ita. Dobro je poznato da je prosjena naklada u nas tisuu primjeraka, a i od tih piljivih tisuu primjeraka dobar dio ostane neprodan. Prosjean Hrvat, kad jednom
izae iz kole, ne uzme vie do kraja ivota u ruke ni jednu hrvatsku knjigu. Hrvatske knjige trunu
zaboravljene po posudbenim bibliotekama, pa kad ih skinete s police i pogledate one tambilje, onda vidite da su posljednji put itane jo u sedamdesetim godinama. Veina Hrvata ne zna navesti ni
jednoga hrvatskog pisca, a imena koja znaju bude im asocijacije na dosadu i nerazumljivost. Veina
Hrvata odavno je zakljuila da u hrvatskoj knjievnosti nema niega za njih, pa je zato izbjegavaju.
Pa, je li onda pravedno traiti od njih da knjigu potuju i financijski podupiru? Hrvatska knjievnost, naime, ima i tu neugodnu osobinu da se iri poput gljivine infekcije i nikad joj nije dosta
prostora. Jer, kad bismo mi mogli imati samo romane, drame, eseje, pa ak, hajde, i zbirke pjesama,
sve bi bilo u redu. Ali, knjievnost trai da je ljudi prouavaju: silom je itaju djeca u osnovnoj koli,
mue se s njom gimnazijalci, a u svakom malo veem gradu postoji studij knjievnosti, s katedrama, knjinicama, administracijom. To je golem pogon i straan troak, i to samo zato da bi se dokazalo kako je onih tisuu primjeraka zapravo velika brojka. A gdje su onda jo i kojekakvi instituti za
knjievnost, gdje su mnogobrojni skupovi na kojima se govori o hrvatskim piscima, gdje su prigodne publikacije, nagrade, televizijske emisije, monografije i kojekakva druga uda! Imate li vi pojma
koliko sve to kota? To je novac, ljudi, straan novac! Ukratko, manja je nevolja to nam je hrvatska
knjievnost dosadna, mnogo je nezgodnije to njezino irenje moe pogubno utjecati na nau privredu, a time i na na opi drutveni razvoj.
Pa kad bi jo to bilo sve, nego ljudi koji se oko knjievnosti motaju stalno stvaraju nekakve pro-

P R I J E D L O G Z A U K I N U E H RVAT S K E K N J I E V N O S T I

bleme. Ili im je malo novaca za te njihove knjige, ili se pletu u aktualna politika pitanja, ili izigravaju savjest drutva i napuhuju se do neukusa. A ako nemaju nikakva drugog posla, onda se meusobno svaaju, vrijeaju i sramote, pa se to prenosi u novinama iz dana u dan. A naa djeca sve to
itaju i upijaju, umjesto da od knjievnosti dobiju neto dobro i pouno, to im moe posluiti u
ivotu.
Moglo bi se tako nabrajati do sudnjega dana, ali i ovo je dovoljno da se vidi: od hrvatske knjievnosti imamo veliku tetu a nikakvu korist. Ona je luksuz koji mi sebi ne moemo dopustiti, i zato
treba od nje odustati.
Zdrav razum nuka nas da se ugledamo na privredu i da od nje neto nauimo. Ima li Hrvatska
automobilsku industriju? Nema. A ima li u Hrvatskoj automobila? Ima. Automobili se proizvode u
drugim zemljama, a u Hrvatsku se uvoze. Odavno se pokazalo da je tako najbolje. Bilo bi rastrono
i neracionalno osnivati vlastite tvornice, kad ve drugi proizvode vozila bolje i jeftinije. Pa neka tako
bude i s knjievnou: neka je piu i izdaju drugi, a mi emo lijepo tu i tamo poneto prevesti, za
one koji bez knjiga ba nikako ne mogu. Nita loginije!
Tako emo ostvariti goleme utede. A s vremenom e nam trebati i sve manje prijevoda, jer
danas naa djeca ue i po tri strana jezika. Moete li zamisliti koliko e nam novca ostati kad ne budemo vie troili na izdavae, na biblioteke, na institute, na sve te nepotrebne stvari? I moete li zamisliti koliko emo mirniji biti kad nam hrvatski pisci prestanu dodijavati sa svojom lanom veliinom?
Ukratko, hrvatsku knjievnost treba ukinuti. Ali, valja od prvog asa znati da to nee biti lako,
jer ona je uhvatila duboke korijene i trebat e se pomuiti da se oni iupaju. Jo vie, nuno je da u
vezi s tim ciljem ostvarimo opi drutveni konsenzus, pa da se onda zajedniki angairamo na ostvarenju. Istom tada istom ako svatko odradi svoj dio posla moemo se nadati rezultatu.
Ovo to slijedi i nije drugo nego podsjetnik to bi tko trebao uiniti da bi se taj veliki i vani
zadatak sretno priveo kraju. U tom slijedu prvi su na redu

PISCI
Ve ujem dobacivanje kako pisci nee pristati na suradnju, jer oni neto znae i neto zarauju
samo dotle dok i hrvatska knjievnost postoji. Ali, znam to i ja, pa zato i predlaem da se pisci na tu
suradnju ne pozivaju izravno; dapae treba stvari urediti tako da oni i ne opaze da surauju. A to se
moe vrlo lako uiniti: treba ih samo poticati da se ponaaju onako kako su se i do sada ponaali,
treba im sugerirati da u tome ponaanju idu do kraja, do ekstrema. I, rezultat nee izostati.
Ovo piscima treba utuviti: nikada neka ne misle ni o emu drugome, nego samo o sebi. Neka
ih, dakle, ne mui to to njihove tekstove netko treba da ita; neka pou od pretpostavke da piu za
sebe i o sebi i neka to bude jedina svrha njihova posla. Neka, dapae, to ee istiu i naglaavaju
kako ih nije nimalo briga hoe li ono to piu koga zanimati ili nee. To e kod njih samih stvoriti
dojam kako su strani junaci i samodovoljne veliine, a itatelje e odbiti od njihovih knjiga i od
knjievnosti uope. Jer, itatelj, dakako, ne eli itati o pievim problemima, nego o svojim vlastitima, pa e zato kad mu se takvo tivo popne na glavu odustati od dotinog pisca. A kad vidi da
je i drugi pisac slian, odustat e i od njega, a i od svih drugih, ako su hrvatski.
Jer, svemu tome treba pridodati jo jednu pretpostavku, koja u klici takoer ve postoji. To to
pisac pie za sebe i to ga nije briga za itatelje, nipoto ne znai kako on treba da pie za ladicu.
Obratno, potrebno je da pisac na sav glas trai da drava potpomogne izdavanje njegovih knjiga, te
da mu osigura to vee honorare, a po mogunosti i nagrade i stipendije. A pri tome on treba da najgorim rijeima vrijea nau sredinu kako je zaostala i nekulturna, im ne razumije njegovu vanost

P R I J E D L O G Z A U K I N U E H RVAT S K E K N J I E V N O S T I

i ne daje mu onoliko novaca koliko on misli da je zasluio. itatelja e, dabome, i to razgnjeviti, te

e mu malo trebati pa da digne ruke i od takvih pisaca i od takve knjievnosti.
Ipak, ni uz takvo ponaanje kojemu se ne moe porei znatna efikasnost nee hrvatski pisac postii sve to treba, nego postoji jo jedan uvjet koji mora ispuniti. Taj je uvjet ovaj: neka se iz
njegovih tekstova uvijek jasno vidi da mrzi i prezire zajednicu kojoj se obraa, pa dakle i itatelja
koji dri u rukama njegovu knjigu. Neka u sadanjosti te zajednice vidi samo glupost i zaostalost, a
neka u njezinoj prolosti prepozna samo zloin i totalitarizam. Pri tome neka uvijek tvrdi da pie
tako kako pie zato da bi zgranuo nae ljude, da bi im bacio nemilu istinu u lice, te da bi ok-terapijom pridonio napretku cijeloga drutva. To e mu pak biti dovoljno pokrie za druga dva cilja koja
se tiu njega osobno i mnogo su vanija.
Prvo, na taj e nain pisac proglasiti eksteritorijalnost, u svojim oima i u oima drugih, u smislu: eto, vidite, takvi su oni, a ja sam neto sasvim drugo. A drugo, govorei tako o svojoj domovini,
on e ponekome u svijetu, u regiji, pa i u samoj Hrvatskoj kazati ono to taj netko eli uti, a to
piscu moe otvoriti poneka vrata i namaknuti poneku crkavicu.
Bude li pisac dosljedan i uporan, uspjet e i sama sebe uvjeriti kako je to to on prakticira zapravo sloboda stvaralatva i kako su stavovi to ih zastupa njegova najintimnija uvjerenja. A itatelj
e neminovno zakljuiti kako mu je dosta toga da se u knjigama vrijeaju i njegova uvjerenja i njegov zdrav razum, pa e odustati i potraiti togod drugo, to nije hrvatska knjievnost. A to se i htjelo postii, zar ne?
To ve sada nastoje postii moram s odobravanjem rei i mnogi hrvatski pisci. To su oni
koji su razumjeli da e, ako budu pisali ovako kako im ovdje preporuujem, mnogo bolje proi i
mnogo vie zaraditi nego da zamiljaju hrvatsku knjievnost kao neku nau zajedniku kuu, pa da
kao prave romantine budale rade na njezinu odravanju i obnovi. Ruenje je mnogo isplativiji
posao. A osim toga, taj posao je kako smo rekli i dugoroan, pa dok se hrvatska knjievnost
uniti, pametni nai pisci ve e biti svjetski pisci, te im hrvatska knjievnost nee ni trebati. Ukratko, njihov trud nee ostati nenagraen. Zato se i nadam da e se mnogi pridruiti ovoj inicijativi.
A ni inae nee biti osamljeni, jer rame uz rame s piscima stajat e

KRITIARI
Njihova uloga u ovom projektu bit e golema, a od njih e se traiti i priline rtve. Jer, njihov e
zadatak biti dvojak: jedno, da ponite razliku izmeu vrijedne i nevrijedne knjievnosti, i drugo, da
ponite vlastiti autoritet.
Prvo je potrebno zato to knjievnost u kojoj nema vrijednosnih razlika postaje i sama bezvrijedna, pa odlazi na drutvenu marginu i spremna je da bude ukinuta. Drugo je vano zato to ne
smiju postojati osobe kojima se u stvarima knjievne vrijednosti vjeruje, jer bi te osobe mogle postati temeljem vrijednosnoga sustava, a njegov nastanak svakako elimo izbjei. Neka, ukratko, ne
bude ni vrijednosti ni njezinih zagovornika.
Pri ponitavanju razlike izmeu dobrih i loih knjiga kritiari najprije treba da usvoje jednu
temeljnu pretpostavku bez koje ne moe biti napretka. Ona glasi: ne smiju se pisati negativne kritike. Jer, im postoje loe knjige, to odmah znai da postoje i dobre, a onda smo opet tamo gdje smo
i prije bili.
A kako kritiar moe izbjei da pie negativne kritike? Na emu da utemelji svoju etiku poziciju? Meni se ini da mu stoje na raspolaganju dva naina.
Jedno je da sve knjige o kojima pie hvali i u svakoj da nalazi poneto vrijedno. Moralni mu je

P R I J E D L O G Z A U K I N U E H RVAT S K E K N J I E V N O S T I

oslonac pri tome uvjerenje kako se autor zacijelo namuio da napie knjiurinu, kako su mu namjere svakako bile asne, a ako nije uspio, boe moj, treba honorirati barem njegov trud. Jer, taj autor
se moda, piui makulaturu, naradio vie nego netko tko je napisao remek-djelo bez napora, i pitanje je onda tko je tu zasluniji.
Druga je mogunost da kritiar posve prestane pisati kritike, te da se tako izmakne obavezi da
stvara vrijednosne hijerarhije. Ako ve mora govoriti o suvremenoj hrvatskoj knjievnosti, neka to
ini u obliku eseja ili u obliku marketinke poruke. Jer, u oba se sluaja knjige neumjereno hvale, a
kritiar je tu potreban samo kao ime, samo kao onaj koga bije glas da je sve proitao, pa e zato i
njegova rije imati stanovitu teinu. A inae se podrazumijeva da kritiar ne mora proitati ni one
knjige koje e preutjeti, ni one koje e pohvaliti. Jer morao bi proitati samo one knjige koje bi
eventualno kudio, ali takve ne postoje; tako kritiar, hvalei sve po redu, ugaa piscima i izdavaima, a sebi olakava posao.
Bude li tako postupao redovito i nepokolebljivo, kritiar e automatski postii i drugi svoj
idealni cilj, to jest potkopati vlastiti autoritet. Jer, nakon to bude nekoliko godina piui o knjigama
sladio i preslaivao, pa preko maslaca mazao jo i pekmez, nitko mu vie nee vjerovati. Ako onda
tome doda jo poneto kompromitantnih detalja to e najlake uiniti kao lan raznih povjerenstava i irija moe biti siguran da vie nikakva autoriteta nema i da je uinio sve to je mogao da
povea mete i zabunu u hrvatskoj knjievnosti. A to e pak tu knjievnost zakonito odvesti u propast, o kojoj ovdje sve vrijeme i govorimo.
Jer, pojavit e se tu i cijeli niz popratnih efekata koji e naem projektu i te kako ii naruku. Na
primjer ovaj: itatelji e zakljuiti da, ako ve ne mogu vjerovati kritici, moraju vjerovati drugim
itateljima, te e zato gledati kako koja knjiga stoji na bestseler-listi i za tim se povoditi. Kad im pak
te liste postanu jedini kriterij prema kojem se orijentiraju, bit e sasvim dezorijentirani. A to smo i
htjeli.
Ni kritiari, naravno, nee biti sami, jer projekt se ne moe ostvariti ako se u njega ne ukljue

MEDIJI
A mediji bi se morali i formom i sadrajem prilagoditi cilju to ga ovdje imamo u vidu, to jest ukidanju hrvatske knjievnosti. Pri tome treba voditi rauna da su i forma i sadraj podjednako vani,
i u elektronskim i u pisanim medijima.
Ponimo od pisanih. Kad je rije o formi, onda se mnogo moe uiniti promjenom kvantitete:
kulturne rubrike treba svesti na onaj minimum koji doputa da se kae kako u dotinom listu kultura postoji, a da pri tome kulture zapravo ne bude ni u tragovima. Nuno je, na primjer, ugasiti
tjedne kulturne priloge koji imaju lijepu tradiciju u svim naim novinama, a donose na est ili osam
stranica napise o raznim aktualnim pitanjima. Ako elimo ukinuti hrvatsku knjievnost, onda ne
treba ni kulturu kao takvu stalno gurati itatelju pod nos, pa su ti dodaci tetni. A da se i ne spominje kako u Takvim prilozima knjievnost ionako dominira, pa je zato njihovo ukidanje za ovaj na
pothvat sine qua non.
Kad se ti prilozi poukidaju, valja dobro pripaziti da se knjievnost ne infiltrira u dnevne kulturne rubrike. Osobito treba suzbiti svaki pokuaj da se u te rubrike plasiraju recenzije novih knjiga. Recenzije, naime, ve samim svojim postojanjem podsjeaju na knjievnost, dok su recenzenti
skloni silno precijeniti vanost knjiga o kojima piu. Najvie to se moe dopustiti, to je izvjetaj s
kakve promocije, pod uvjetom da nakladnik uzvrati prikladnom protuuslugom, bilo redakciji, bilo
novinaru osobno. Takvi su izvjetaji opet dobar nain da se knjievnost pomijea s estradom, a tada
od nje doista nee vie ostati nita.

P R I J E D L O G Z A U K I N U E H RVAT S K E K N J I E V N O S T I

Slina je stvar i s formom elektronskih medija. Ondje treba rubrike o knjievnosti gurnuti na
televiziji duboko u no, a na radiju ih staviti oko est ujutro. Tako emo zagorati dan i onima koji
kasno lijeu i onima koji su rano ustali. U tim emisijama pak treba za prikaz birati tzv. provokativne
knjige, a ne one koje su dobro napisane ili one koje govore o emu vanom. Tako e sluatelj i gledatelj ve u prvoj minuti promijeniti program. A ako ga ne uspijemo odbiti temom, moramo to uiniti stilom: treba u tim emisijama koristiti struni argon knjievne teorije, filozofirati, esejistiki
metaforizirati ili naprosto lupetati, pa e uspjeh rastjerivanje sluatelja i gledatelja biti zagarantiran.
Kad smo tako uredili formu, sadraj e doi sam po sebi: knjievnost e izgledati kao blazirana
zabava nekakvih dokonjaka, gdje obian ovjek nema to traiti. O hrvatskoj knjievnosti, dakle,
treba pisati samo onda kad se u njoj moe nai kakva bizarnost ili jo bolje politika pikanterija.
Ali, jo je vanije da mediji to ee izraze svoj prijezir prema hrvatskoj knjievnosti kao instituciji:
ako se dogodi da bude pronaeno koje do sada nepoznato izdanje nekoga naeg vanog pisca (recimo Drievo), onda takvu vijest, koja bi svuda u svijetu dola na prve stranice novina, treba plasirati kao kratku biljeku meu zanimljivostima iz svijeta. Tako emo postii da svi povjeruju kako
nita nae ne moe biti vano, i kako je onaj tko tvrdi suprotno a to je po svom normalnom ljudskom refleksu svaki obian itatelj novina bilo glupan, bilo reakcionaran tip.
U skladu s tim, treba u medijima podravati svaku inicijativu koja je usmjerena protiv hrvatske knjievnosti. Kad se, recimo, aci bune da su im maturalna pitanja iz knjievnosti silno teka
jer da ne razumiju to je jur i to znai traviti onda ih treba na sva usta podrati, a prostote to ih
oni izvaljuju treba prenositi integralno i viekratno. Tako e se pokazati da u ovom drutvu postoje
snage kojima nije dovoljno da hrvatsku knjievnost ignoriraju, nego je ele razobliiti kao napast i
gnjavau. A to opet samo pridonosi naem glavnom cilju.
to se sve moe uiniti na internetu, neu ovdje ni spominjati. Rei u tek toliko da ondje treba
do kraja razviti onaj smjer djelovanja to ga novine, radio i televizija razvijaju tek djelomino: govorim o sporovima meu knjievnicima. Vano je, naime, da se knjievnost prikae kao izvorite stalnih konflikata, a pisci kao budale koje nemaju pametnijega posla nego da se meusobno pljuju. Zato njihove prijepore treba poticati, jer to e publici ogaditi ne samo pisce, nego i knjievnost.
Ali, dakako, ni to nije sve, jer u cijelu se stvar moraju ukljuiti i drugi. Kad smo ve kod medija, treba se sjetiti da oni esto daju knjievna priznanja ili bar o njima izvjetavaju. Po tome se vidi
da e vanu ulogu u naem projektu imati

NAGRADE
Moe zvuati paradoksalno, ali je istinito: ako elimo ukinuti hrvatsku knjievnost, onda je potrebno da imamo to vie knjievnih nagrada.
Zato neka ih bude od svake ruke: dravnih, upanijskih, opinskih, a i takvih koje dodjeljuju
pojedine javne ili privatne firme. Uvjet je samo jedan: da meu tim nagradama ne bude nikakve
hijerarhije. Neka, dakle, obinim ljudima nikako ne bude jasno koja je od njih vanija, koja manje
vana, koju dodjeljuje struka, a koju netko drugi. A sve to s jednim ciljem: da se svaka nagrada to
bre zaboravi, a da nagrade jedna drugoj smetaju. To njihovo ujednaavanje to znai ponitavanje moe se postii na dva naina.
Jedan je taj da u svim irijima sjede uvijek isti ljudi, ali da njihove odluke budu svaki put drugaije. Konkretno: kad sjede u jednom iriju, neka dadu nagradu knjizi X, a kad sjede u drugom iriju, neka tu knjigu ne puste ni u ui izbor. I obratno: knjigu Y, o kojoj jo juer nisu htjeli ni razgovarati, neka danas ovjenaju nagradom. To e svaku nagradu uiniti sumnjivom i nitko vie nee

P R I J E D L O G Z A U K I N U E H RVAT S K E K N J I E V N O S T I

vjerovati da tu postoji pravda i potenje, nego e se misliti da je posrijedi kuhinja, ak i onda kad se
postupa estito i po savjesti.
Druga je metoda ova: neka se nikad ne zna kad se koja nagrada dodjeljuje i gdje. Za nagrade
je, naime, vana tradicija, pa se mora tono znati datum i mjesto, jer jedino e se tako dodjela sa zanimanjem oekivati. Jasno je, dakle, to nam je initi: neka se datum dodjele nagrade pomie mjesec ili dva ovamo i onamo, neka se mjesto dodjele mijenja iz godine u godinu i neka sama ceremonija bude svaki put drugaija. To je najsigurniji nain da nagrada izgubi identitet i da vie nikoga ne
bude briga tko ju je dobio i zato. A ako budemo tako postupali sa svim nagradama, rezultat, vjerujte mi, nee izostati.
Nee izostati pogotovo ako i pri izboru laureata budemo postupali mudro. A postupati mudro,
znai prije svega ovo: kriterij nikada ne smije biti vrijednosni, a doputeni su svi drugi kriteriji. Ne
smije, dakle, nagradu dobiti knjiga koja je dobra kao literatura, nego neka druga knjiga, koja ima
neke drugaije, neknjievne kvalitete. Jedanput to moe biti injenica da se bavi nekom zanemarenom temom. Drugi put moe biti to to je aktualna. Trei put moe biti to to ju je napisao autor
koji istom stupa na knjievnu scenu, pa mu je nagrada poticaj. etvrti put moe biti to to ju je napisao autor koji je jednom nogom u grobu, pa je nagrada nain da mu se ispriamo to smo ga do
sada zakidali. Peti put moe nagradu dobiti pisac koji ju je trebao dobiti jo prije dvije godine, ali je
nije dobio, jer su je dali nekome drugom, tko se u tom asu inio vaniji.
Zato se pak taj drugi inio vaniji, posebno je pitanje: moda zato to je politiki blizak dodjelitelju nagrade ili lanovima irija, moda zato to je njegovu knjigu objavio utjecajan nakladnik, a
moda i zato da nagradu ne bi dobio ovaj pisac koji je dobiva ove godine, premda sad za mnogo slabiju knjigu. A ima i drugih kriterija: nagradu moe knjiga dobiti zato to je zabavna (ili zato to nije), zato to je jedina svoje vrste (ili zato to nije), zato to se bavi politikom (ili zato to se ne bavi).
U svakom sluaju, vano je da se stvori dojam kako je nagrada neto efemerno, pa joj ne treba
pridavati preveliku vanost, niti muiti svoju savjest moralnim i estetskim dilemama. Zato je sveta
obaveza svakog laureata da izjavi kako se nagradi veseli, ali mu ona nije odvie vana. Tako e i sam
pridonijeti dojmu kako je sve to skupa zapravo prazna slama, pa kad ne znai mnogo onima koji u
tome sudjeluju, zato bi neto znailo publici? A taj dojam treba pojaati tako to e se nagrada u
medijima prikazati prije svega kao drutveni dogaaj, pa novinari nee pitati kandidate kakvu su
knjigu napisali, nego to e obui za sveanost dodjele.
A kad jednom nagrade postanu nevane, postat e nevane i knjige kojima se dodjeljuju, a i sama knjievnost kojoj pripadaju. Kad pak jednom knjievnost postane nevana, postojat e svi uvjeti
da se ona ukine.
Ukratko, vano je stvoriti dojam da je knjievnost stvar marginalna i sluajna i da se tie samo
tamo nekih usijanih glava, dok drugi mogu na nju odmahnuti rukom. Tom dojmu mogu znatno
pridonijeti

NAKLADNICI
Oni, naime, mogu pridonijeti pod uvjetom da postupaju sustavno i promiljeno. Glavna pretpostavka njihova rada neka bude ova: hrvatska knjievnost treba njih da zbrine, a oni se o njoj ne
moraju brinuti. A to pak reeno jednostavnije i izravnije znai ovo: nakladnici moraju u svakoj
prilici stavljati do znanja da je hrvatska knjiga za njih iskljuivo teret i troak, pa da zato, ako ima
nekoga tko eli da se ta knjiga ipak izdaje, taj netko mora onda i tresnuti kesom. Obino je to
drava ili koja nia razina vlasti, pa zato nakladnici neka od tih instanci trae da ih posve zatite od
kunoga utjecaja hrvatske knjievnosti.

P R I J E D L O G Z A U K I N U E H RVAT S K E K N J I E V N O S T I

U praksi to moe izgledati ovako: nakladnik ne izdaje domaega pisca sve dotle dok ne bude
siguran da na tome ne moe nita izgubiti. On, dakle, piev rukopis opskrbljen recenzijama i ostalom biuterijom alje na dravni natjeaj za poticanje nakladnitva. Ondje dobije dovoljno novca da pokrije svoje trokove. Potom, kad knjigu izda, opet je alje dravnoj komisiji, ovaj put onoj
koja otkupljuje knjige za javne biblioteke, pa tako i tu neto zaradi. Nakon svega, zapravo mu i nee
biti vano hoe li knjiga stii u knjiare i kako e se ondje prodavati. Neka se ni za ivu glavu ne
uputa u onakve trine rizike u kakve ulazi sa stranim piscima: hrvatska knjiga a priori je neto na
emu se gubi.
A to da se gubi, mora nakladnik stalno ponavljati u javnosti, a i u neposrednom kontaktu s autorom. Dapae, slobodan je da autora izvrgne raznim oblicima torture, sve u nadi da e ovaj u
svojoj neizmjernoj tatini odnekud sam smoi novac za izdavanje knjige, pa se izdava nee morati ni oko toga truditi. Moe nakladnik tome autoru ponuditi da mu objavi knjigu bez honorara,
moe mu umjesto novca dati sto primjeraka, moe se naprosto napraviti lud.
A i onda kad nakladnik ipak neto plaa, neka to bude to manje i to tek onda kad vie ne moe izbjei da plati. To znai da se najprije moraju namiriti tiskare, pa akviziteri, pa opremai knjiga
osobito oni, jer njihov je honorar po pravilu vei od pieva a tek na kraju moe se neto dati i
autoru. Takva politika neminovno vodi prema rezultatu koji je etapa na putu do glavnoga cilja, to
jest do ukidanja hrvatske knjievnosti: na kraju e nakladnicima svoje rukopise nuditi samo autori
kojekakvih kupusara koji umiru od elje da vide svoje ime na koricama. A tada e nakladnici moi
otvoreno rei da dobrih domaih knjiga zapravo i nema, te da bi drava morala potpore namijenjene knjizi davati za svjetske hitove koji se krme po oping-centrima.
I jo samo jedna stvar, kad smo ve kod prodaje: neka se nakladnici pobrinu da u izlozima
knjiara domae knjige nikad ne budu u prvom redu niti na vidljivom mjestu, nego neka ih nekamo zature, na policu ili ispod nje. To e itatelje nauiti da s vremenom prestanu traiti domae
knjige, a moda ih uz malo sree uvjeri da te knjige i ne postoje.
A tada smo na konju. Tada e nam smetati jo samo oni koji podsjeaju na hrvatsku knjievnost makar i kao na povijesnu injenicu. A to su tipovi koji knjievnost prouavaju, pa emo zato i
od njih traiti da nam se pridrue i daju svoj doprinos. U projekt se, prema tome moraju ukljuiti

ZNANSTVENICI
Mogao bi netko zdravorazumski upitati: a zato bi prouavatelji hrvatske knjievnosti pristali na
njezino ukidanje, pa jo na tome i radili, kad oni od te knjievnosti ive, te zato, ako itko, upravo
oni imaju najvie razloga da je brane i odravaju na ivotu? A ja u takvome pitau odgovoriti da tu
zdrav razum ne pomae mnogo, nego treba poznavati injenice.
A injenice su ove. Ve danas europski fondovi i upriliitelji velikih simpozija silno zaziru od
dvije stvari: jedno je knjievnost, a drugo nacionalna kultura. Ako je, dakle, skup o ta ja znam
Goetheu ili Leopardiju, onda se ne oekuje da sudionici govore o djelima tih pisaca, nego o kojeemu drugome: o stanju kolstva u njihovo doba, o knjiarstvu, o ulozi itanja u obiteljskom ivotu,
o javnim bibliotekama i o drugim temama bez ikakve izravne veze s tekstovima dotinih autora. A
drugo, nije poeljno da se o Goetheu i Leopardiju govori kao o pripadnicima njemake odnosno talijanske knjievnosti, nego treba zboriti o njihovu europejstvu, o vanosti drugih kultura za njihov
razvoj, o njihovim stvarnim ili izmatanim putovanjima u daleke zemlje i o slinom stvarima. Oito
je: organizatori tih simpozija ele da se znanost ukljui u nastojanje da se destimulira svaki oblik
nacionalizma, pri emu se knjievnost shvaa kao glavno arite nacionalistike opasnosti. A budui da je taj proces nezaustavljiv, i budui da emo mi u Hrvatskoj uskoro, kao pravi Europejci,
ovisiti prije svega o europskim fondovima, ni prouavateljima hrvatske knjievnosti ne pie se

P R I J E D L O G Z A U K I N U E H RVAT S K E K N J I E V N O S T I

dobro ako nastave raditi kako su do sada radili. Ukratko, i njima bi bilo pametno da se okane hrvatske knjievnosti i porade na njezinu ukidanju, jer jedino tako mogu spasiti i sebe i svoju struku.
Na koji bi nain oni mogli pridonijeti tome cilju? Jednostavno: polazei uvijek od pretpostavke
da je hrvatska knjievnost beznaajna. Da je beznaajna kao cjelina, pa da zato ni unutar nje ne
moe biti nikakvih velikih raspona ni ikakvih velikih dometa. Hoemo li se onda baviti Matoem ili
tamo nekim zakutnim piskaralom, zapravo je svejedno, jer u oima Europe oni su isti, pa treba da
budu i u naim oima. Takvo svoje uvjerenje prouavatelji knjievnosti mogu pokazati na razne naine, a moda ipak najbolje tako da se bave bizarnim i posve neoekivanim temama: neka, na primjer, proglase Janka Matka velikim piscem, pa neka onda uz pomo najsuvremenijega instrumentarija dokazuju kako je Matko napisao grandiozna djela. Budui pak da se to ne moe dokazati,
nastat e vrijednosna dezorijentacija: i Matko i Krlea bit e veliki pisci, pa dakle nee nitko biti
velik, a uskoro nitko nee biti ni pisac.
Neka prouavatelji knjievnosti tako postupaju i onda kad svojim studentima zadaju seminarske radnje i onda kad svojim asistentima zadaju teme za doktorate: to beznaajniji problem o
kojem e se pisati, to bolje. I, neka prema tim kandidatima ne budu otri, nego neka ih proputaju i
onda kad su njihovi radovi upljikavi ili sasvim krivo usmjereni. Uvijek e se nai neko opravdanje:
ovaj kandidat ima bolesnu enu, ona kandidatkinja ima dobre noge, ovaj kandidat ionako e predavati negdje u provinciji, ova kandidatkinja ionako se sprema preseliti u inozemstvo. Zato neka te
pristupnike mirno unapreuju po akademskim stupnjevima, bez obzira na kvalitetu njihova rada.
A kad pristupnici potom postanu dekani i rektori i stanu arbitrirati u javnosti, njihovi mentori neka
se prave ludi.
I neka tako postupaju godinama, uporno i sustavno. Mali pomaci nee se ni opaziti, samo e se
nakon stanovitog broja godina ustanoviti da se razina srozala i da smo u gabuli. A tada vie nee
biti daleko ni zakljuak kako ne samo da ne vrijedi knjievna znanost, nego kako zacijelo ni njezin
predmet nije bogzna to.
I neka se znanstvenici nita ne boje, jer imat e snanu podrku. Tu podrku dat e im nitko
drugi nego

DRAVA
Zadaa drave bit e u ovom projektu kljuna, ali ta zadaa nee sama po sebi biti ni teka ni sloena. Najkrae reeno, drava e se morati samo potruditi da nau kulturu pa time i knjievnost
odrava u stanju permanentne tranzicije. To znai: da se nikad nita u kulturi a pogotovo nita u
vezi s knjievnou posve ne ustali, nego da sve bude podlono stalnoj mijeni. Dakle: danas ne
vrijedi ono to je vrijedilo juer, a sutra nee vrijediti ono to vrijedi danas. Svaka nova vladajua
ekipa neka zapone graditi kulturu i knjievnost ispoetka. Koji e biti uinci toga stanja, nije teko
razabrati.
Ponajprije, ono spreava da se stvore institucije. A kad kaem institucije, onda ne mislim samo
na ustanove s peatom i internetskom adresom, nego mislim i na autoritet pojedinih osoba ili
skupina. Ljude, zato, treba stavljati na kljune poloaje i s tih poloaja ih skidati bez ikakva vidljivog
kriterija i bez ikakva obaziranja na stvarne mogunosti tih ljudi. Jer, cilj cijeloga zbivanja i nije da
institucije to bolje funkcioniraju, nego da bude stalna mijena i revolucija koja tee. Osobito se treba
potruditi da se zagora ivot starim ustanovama poput Matice i Akademije, jer one inzistiraju na
kontinuitetu, a upravo je kontinuitet ono to nama smeta.
im se neto imalo ustali, treba to ukinuti, pa uvesti neto novo, to e se ubrzo takoer ukinuti. Treba se pobrinuti da ni jedan projekt ne bude doveden do kraja, bez obzira na to zvao se on

P R I J E D L O G Z A U K I N U E H RVAT S K E K N J I E V N O S T I

Sabrana djela Miroslava Krlee ili kako drugaije. Hoe li se to stanje stalne mijene objasniti kao
Trite ideja, kao Dinamika kulturnog ivota, kao ivost ili kako drugaije, nije vano, vano je tek
da na stvaranju toga stanja zduno radi i lijeva i desna vlast i da ono bude jedini kontinuitet za koji
znamo.
U skladu je s tim i potreba da drava sprijei da se uspostave ikakvi vrijednosni kriteriji u potpori knjievnim djelima i u financiranju pojedinanih projekata. Neka se jednak novac dade prouavanju klasika kalibra Nazora ili Marinkovia i prouavanju nekog autora regionalnog dometa, a
to neka se onda obrazloi podsjeanjem na napredne politike stavove dotinog autora, ili pak tvrdnjom da o njemu znamo malo, a o klasicima da ionako znamo sve. A kad dijeli potpore izdavaima
o emu je ovdje ve bilo rijei drava neka te potpore daje tako da svi budu izjednaeni, da svatko dobije po malo i da se nikakva vrijednosna razlika meu nakladnikim programima ne vidi.
Najvie to se moe, to je dati veu sumu nekome nakladniku koji je blizak lanovima povjerenstva,
a i tada za projekte koji nisu ni po emu bitni. A ako se uzme u obzir da u tim povjerenstvima sjede
ljudi za koje smo i prije ustanovili da im je zadaa ruenje kriterija kritiari i knjievni znanstvenici uspjeh ne moe izostati.
Ne moe izostati pogotovo ako se upotrijebi i trea metoda za odravanje stanja neprestane
tranzicije: drava treba da se ponaa pomodarski, pa da slijedi trendove kao zadnji snob. A to znai:
treba da prati ono to se pie u novinama i govori na televiziji i da se prema tome ravna. im mediji
nekoga izviu kao genija, drava neka mu odmah ponudi funkciju, im neki kolumnist raspali po
nekoj inicijativi, drava neka tu inicijativu povue. I, tako je revolucija osigurana: mediji trebaju
uvijek novu hranu, pa i prave uvijek nove senzacije, jedne ljude izdiu, druge bacaju u blato, pa e i
drava potrkujui za njima kao dijete za svatovima sasvim sigurno proizvesti opu zabunu u
kojoj razliku izmeu vrijednog i efemernog nee vie moi razabrati ni filozofski instituti. A to e
onda najvie pridonijeti onom cilju o kojem ovdje i jest sve vrijeme rije, a to je ukidanje hrvatske
knjievnosti.
I tako je sad pred nama

ZAKLJUAK
A on bi morao zapoeti jednim objanjenjem. Ovdje se meu onima koji treba da porade na ukidanju hrvatske knjievnosti ne spominju itatelji. To se nije dogodilo sluajno: itatelji doista u ovom
projektu nemaju nikakvu zadau, i to zato to se oni sasvim sigurno ne bi htjeli u njega ukljuiti.
Naime, smjesta bi osjetili da taj projekt i jest usmjeren protiv njih. I, taj njihov osjeaj ne bi bio pogrean.
Jer, inicijativa za ukidanje hrvatske knjievnosti pokree se zato to hrvatska knjievnost danas
slui izrazito malenom broju ljudi, a ni od njih ni od nje nema nikakve koristi, nego samo troak i
neprestane glavobolje. Teko da bismo te malobrojne fanatike mogli uvjeriti kako ne treba da itaju
hrvatsku knjievnost, pa nam tako ne preostaje drugo nego da im tu mogunost naprosto uskratimo. Ako ba moraju itati, neka itaju prevedene knjige, i neka se pomalo navikavaju da ne itaju
nita.
Jer, postoji i jedan temeljni razlog zbog kojega je potrebno da se ne ita hrvatska knjievnost, i
on stoji u pozadini cijeloga ovog projekta. Stvar je jednostavna: hrvatska knjievnost tjera nas da
mislimo o sebi, a to nas uvaljuje u neizmjerne naelne komplikacije i nemale praktine probleme.
Jer, to znai misliti o sebi? To znai usporeivati se s drugima i sam sebe definirati, pa odrediti vlastite vrijednosti i vlastite prioritete. A jasno je da je to i teko i komplicirano, i da to ne moe
svatko, pa mi kao mali narod zacijelo i ne treba da to pokuavamo. Valja, naime, znati da definicija

P R I J E D L O G Z A U K I N U E H RVAT S K E K N J I E V N O S T I

samoga sebe nikad nije jednokratna i jednostavna, nego ona podrazumijeva posao koji se stalno
iznova radi i nikada zapravo nije gotov. Ne samo da treba procjenjivati i vrednovati nove fenomene,
nego to treba uvijek ispoetka initi i s vlastitom povijeu. Svemu to se pojavi treba odrediti mjesto na vrijednosnoj ljestvici, a to znai da valja stalno izgraivati kriterije i stalno preuzimati odgovornost za izreene sudove. Ukratko, treba mnogo misliti, mnogo se truditi i treba to initi sam, bez
iije pomoi. A to je naporno i to se ne isplati, ba kao to se ne isplati ni osnivati automobilsku
industriju. Zar nije jednostavnije sve te stavove i miljenja o sebi i o svijetu naprosto uvesti, za
jeftine pare kupiti od drugih i tako skinuti brigu s vrata? Jedino to je racionalno i zato se to ovim
prijedlogom i zagovara.
Ali, ona aica itatelja, dakako, ne eli na to pristati: oni hoe sve po svojoj glavi, oni u sve
sumnjaju, o svemu se pitaju, i ive u uvjerenju da im u tome pomae hrvatska knjievnost. A to je
jo gore, imaju elju da doznaju vie, pa poseu za sve novim i novim knjigama. Oni nikada nee
moi ivjeti mirno i zadovoljno i nikad nee prestati sa svojim zanovijetanjem. Zato ih treba neutralizirati.
A budui da smo humani, neemo progoniti njih, nego predmet njihova interesa. Kad jednom
ukinemo hrvatsku knjievnost, kad pozatvaramo sve one institute i fakultete i izdavake kue, bit e
mnogo vie novca, pa e se taj novac moi uloiti u nekadanje itatelje, moi e se i njima nai
kakva nova zabava. Siguran sam da e oni tada i sami uvidjeti kako je sve to bolje za njih.
A nee ni moi drugaije, jer sve e im o tome svjedoiti: ljudi oko njih bit e sretni, drutvo e
biti skladno, nee postojati nikakva otvorena pitanja, nee trebati odgonetati prolost niti se brinuti
za budunost. A sve e se to postii tim tako jednostavnim, a tako vanim zahvatom, to jest ukidanjem hrvatske knjievnosti.
Ta vizija budue sree tako je lijepa, da bi kakva staromodnog autora mogla navesti da je uoblii u umjetniko djelo. Ili takvo djelo ve i postoji? Nekad je bio vrlo popularan film u kojem se
prikazuje drutvo bez knjiga. Na kraju filma, oni koji ne mogu bez itanja ue napamet cijele romane. Eto, to treba da bude na cilj. Ako budemo postupali pametno, moi emo ga dosegnuti. Dapae, ini se da je on ve sada nadohvat ruke.

10