Naslov originala

THE BEASTS OF TARZAN

Copyright c 1916,
by The Frank A. Munsey Company

S engleskog prevela
BRANKO BRUSAR
Urednik
URO NAJDER
Oprema i ilustracije
JULIO RADILOVI

Digitalizacija:

BAZDULJICA

EDGAR RICE BURROUGHS

TARZAN
I NJEGOVE IVOTINJE
Drugo izdanje

EPOHA
ZAGREB, 1964

otmica

Sve

je zavijeno tajnom progovorio je D'Arnot. Iz

najpouzdanijih izvora znam da ni policija ni posebni
agenti glavnoga taba nemaju ni pojma kako se to zbilo.
Samo znaju, a to zna svatko, da je Nikolas Rokoff
pobjegao.
John Clayton, lord Greystoke onaj koji je bio
Tarzan-majmun sjedio je utei u parikom stanu
svog prijatelja porunika Paula d'Arnota, zurei
zamiljeno u vrak iste cipele.
Glavom su mu se vrzle mnoge misli to ih je potakao
bijeg njegova krvnog neprijatelja iz francuskog vojnog
zatvora. Na temelju svjedoanstva majmuna-ovjeka
Rokoffa su bili osudili na doivotnu robiju.
Razmiljao je o onom to je Rokoff sve inio da ga
ubije, te je shvatio da sve to nee biti nita prema onomu
to e eljeti i snovati da uini sad kad se ponovno
oslobodio.
Tarzan je nedavno doveo enu i dijete u London da ih
ne izlae neudobnosti i opasnostima kinog doba na
njihovu prostranom imanju Uziriju zemlji divljih
afrikih ratnika Vazirija kojima je majmun-ovjek
jednom vladao.
Preao je Kanal da nakratko pohodi starog prijatelja,
ali je vijest o Rokoffovu bijegu ve bacila sjenu na taj
izlet, tako da je, iako je bio upravo stigao, ve
namjeravao da se vrati u London.

 Ne da se bojim za sebe, Paule progovorio je

napokon. Mnogo sam puta u prolosti omeo Rokoffove
spletke protiv mene. Ali sad imam druge na brizi. Koliko
znam, taj e mi ovjek prije zadati udarac preko moje
ene i sina nego, izravno, jer sigurno shvaa da mi
nikako drukije ne moe prouzroiti veu bol. Moram se
odmah vratiti i s njima ostati dok Rokoffa ne uhvate ili
dok ga ne ubiju.
Dok su ta dvojica razgovarali u Parizu, druga dvojica
razgovarali su u kuici u predgrau Londona. Obojica
bili su tamni, sumnjivi ljudi.
Jedan je nosio bradu, ali je drugi, koji je bio blijed od
duga boravka u zatvorenim prostorijama, imao crne
ekinje stare tek nekoliko dana. Taj je govorio.
Mora obrijati tu bradu, Alexise upuivao je svog
prijatelja. On bi te ovako odmah prepoznao. Moramo
se sad ovdje rastati, a kad se ponovno sastanemo na
palubi Kincaida, nadajmo se da e s nama biti dva
potovana gosta koji nikako ne mogu predviati kakvo
im ugodno putovanje spremamo. Za dva sata trebalo bi
da s jednim od njih budem na putu u Dover, a sutra
ujutro, ako paljivo slijedi moje upute, trebalo bi da ti
stigne s drugim, ako se on, dakako, vrati u London
onako brzo kako to ja predviam. I novac i radost, kao i
druga dobra nagradit e nam napore, moj dragi Alexise.
Glupi Francuzi toliko su dana skrivali injenicu da sam
pobjegao da sam imao dovoljno prilike da razradim plan
nae pustolovine, tako da jedva postoji mogunost da
negdje neto zapne. A sad do vienja, i sretno!
Tri sata kasnije penjao se potar stepenicama stana
porunika Paula d'Arnota.
Telegram za lorda Greystokea najavio je sluzi
koji je bio odgovorio na zvono. Je li ovdje?
ovjek je odgovorio da jest. Potpisavi da je primio
telegram, odnio ga je Tarzanu, koji je ve bio spreman da

otputuje u London.
Tarzan je razderao omotnicu, a kad je proitao,
problijedio je.
Proitaj, Paule progovorio je predajui telegram
D'Arnotu. Ve je tu.
Francuz je uzeo telegram i proitao:
Jack ukraden iz vrta sukrivnjom novog sluge. Doi odmah.
JANE
Kad je Tarzan skoio iz putnikih kola koja su ga bila
doekala na postaji, te potrao stepenicama do svoje
kue, doekala ga je na vratima ena suhih oiju, ali
gotovo mahnita od straha.
Brzo je Jane Porter Clayton ispriala sve to je
saznala o otmici djeaka.
Dadilja ga je vozila suncem osvijetljenim plonikom
pred kuom, kad se na uglu ulice zaustavio zatvoreni
taksi. ena je tek malo obraala panju tim kolima.
Samo je zamijetila da ne izlaze nikakvi putnici, kao da
voza eka da mu iz stana pred kojim je stao iznesu
vozarinu.
Gotovo u isti trenutak novi sluga Carl dotrao je iz
Greystokeove kue i rekao da gospodarica eli s
djevojkom na asak govoriti, i da, dok se ne vrati, treba
da malog Jacka prepusti njegovoj brizi.
ena je rekla da nije nimalo sumnjala u pobude tog
ovjeka, dok nije doprla do vrata kue, kad joj je palo na
pamet da ga opomene da ne okree kolica tako da sunce
svijetli djetetu u oi.
Kad se okrenula da mu to dovikne, iznenadila se
videi kako on vozi kolica brzo prema uglu, a u isto je
vrijeme ugledala kako se vrata taksija otvaraju a na
otvoru se na trenutak pojavljuje crnomanjasto lice.
Odmah joj se uini da je dijete u opasnosti, pa je,

vrisnuvi, skoila niza stepenice i pojurila plonikom

prema taksiju, gdje je sad Carl dodavao dijete
crnomanjastom ovjeku.
Upravo kad je ona stigla do kola, Carl je skoio do
svog saveznika te je za sobom zalupio vratima. U isto
vrijeme voza je nastojao pokrenuti motor, ali je bilo oito
da se neto pokvarilo, kao da ne hvataju zupanici, i
tako je dadilja, dok je voza gurao polugu natrag i kolima
nekoliko palaca uzmicao da onda ponovno pokua
krenuti naprijed, mogla stii sve do taksija.
Skoivi na podnonik, pokuavala je oteti dijete iz
ruku stranevih, te je tu, viui i borei se, ostajala ak i
poto je taksi krenuo. Tek kad je automobil proao
Greystokeovu kuu, i to ve u prilinoj brzini, Carl ju je,
udarivi je snano po licu, uspio oboriti na plonik.
Njezin vrisak privukao je sluge i lanove obitelji iz
oblinjih stanova, kao i iz Greystokeova doma. Lady
Greystoke vidjela je kako se djevojka hrabro bori te je i
ona sama nastojala dostii kola koja su se brzo
udaljavala, ali je zakasnila.
Znali su samo to, a lady Greystoke nije ni sanjala tko
je tu otmicu zasnovao dok joj suprug nije rekao, da je
Nikolas Rokoff pobjegao iz francuskog zatvora u kom je
trebalo da proboravi do kraja ivota.
Dok su Tarzan i njegova ena stajali i razmiljali to
bi bilo najpametnije uiniti, u knjinici zazvoni telefon.
Tarzan brzo sam odgovori.
Lord Greystoke? upitao je muki glas na onom
kraju linije.
Jest.
Ukrali su vam sina nastavljao je glas a ja vam
jedini mogu pomoi da ga ponovno dobijete. Poznajem
one koji su ga oteli. Ja sam, zapravo, i sudjelovao, i
trebalo je da dijelim nagradu, ali sad me kane
nasamariti, a ja u, da im se osvetim, pomoi vama da ga

ponovno dobijete, samo uz uvjet da me ne progonite to

sam sudjelovao u tome zloinu. to kaete?
Ako me odvedete tamo gdje je skriven moj sin
odgovorio je majmun-ovjek ne treba da se bojite.
Dobro odgovori drugi. Ali morate doi sami,
jer dovoljno je da se pouzdajem i u vas. Ne mogu riskirati
da me drugi upoznaju.
Gdje i kad se mogu s vama sastati? upitao je
Tarzan.
Drugi je naveo ime i mjesto neke gostionice na obali
blizu Dovera kamo esto navraaju mornari.
Doite zakljuio je noas oko deset sati.
Nema smisla dolaziti ranije. Do tada sin e vam biti
siguran, a onda vas mogu potajno odvesti tamo gdje je on
sakriven. Ali pazite da doete sami, i nemojte nikako
obavijestiti Scotland Yard, jer ja vas dobro znam, i
promatrat u vas. Ako vas itko drugi bude pratio, ili
vidim li sumnjive tipove koji bi mogli biti policijski agenti,
neu se s vama sastati, i tako e vam izbjei posljednja
prilika da oslobodite svog sina.
Bez daljih rijei ovjek je prekinuo razgovor.
Tarzan je smisao razgovora ponovio eni. Ona ga je
molila da joj dopusti da ga prati, ali je on drao da bi
ovjek mogao provesti prijetnju, da im ne pomogne ako
Tarzan ne doe sam, te su se tako rastali. Pourio je u
Dover, a ona je, toboe, ostala kod kue, da eka
obavijest o ishodu tog puta.
Nisu ni sanjali to e proivjeti prije nego se ponovno
sastanu.
Poto je majmun-ovjek otiao, Jane Clayton je deset
minuta hodala ovamo-onamo po svilenim sagovima
knjinice. Njezino majinsko srce krvarilo je, otet joj je
prvoroenac. Dua joj se trzala izmeu nada i bojazni.
Iako joj je razum govorio da e se sve dobro svriti
ako Tarzan poe sam, u dogovoru s onim to je rekao

onaj tajanstveni stranac, intuicija joj nije doputala da se

smiri. Bojala se da su joj i suprug i sin u velikoj
opasnosti.
to je vie o tome razmiljala, sve je vie vjerovala da
je nedavna telefonska poruka samo lukavstvo, tako da
oni nita ne uine dok djeaka dobro ne sakriju ili
prokradu iz Engleske. Ili je to naprosto bila meka da se
Tarzan namami u ruke nesmiljenog Rokoffa.
Kad je na to pomislila, oi je razrogaila od uasa. U
trenutku se uvjerila da je upravo tako. Pogledala je veliki
sat koji je u uglu knjinice otkucavao minute.
Bilo je prekasno da poe u Dover vlakom kojim je
trebao da krene Tarzan. Bio je, meutim, i jedan kasniji,
koji e je na vrijeme dovesti u tu luku na Kanalu, tako da
moe stii na adresu prije dogovorenog sata koji joj je
priopio suprug.
Pozvala je svoju djevojku i vozaa, dala im je
uurbano naloge. Deset minuta kasnije vozila se brzo
ulicama punim ljudi prema eljeznikoj postaji.
Bilo je devet i etrdeset i pet one noi kad je Tarzan
uao u prljavu gostionicu na doverskoj obali. Kad je
ulazio u smrdljivu sobu, jako umotana pojava prola je
mimo njega na ulicu.
Doite, lorde! apnuo je stranac.
Majmun-ovjek okrenuo se i poao na slabo
osvijetljenu uliicu koju su obino nazivali glavnom. Kad
su se nali napolju, taj ga je ovjek vodio u tamu, blie
pristanitu, gdje su visoko naslagane bale, kutije i bave
bacale tamne sjene. Tu se zaustavio.
Gdje je djeak? upitao je Greystoke.
Na onom malom parobrodu kojemu ondje prijeko
upravo moete vidjeti svjetla odgovorio je onaj drugi.
U mraku Tarzan je nastojao zaviriti u crte lica svog
pratioca, ali mu se inilo da ga nikad prije nije vidio. Da
je otkrio da mu je vodi Alexis Paulvitch, shvatio bi da u

srcu tog ovjeka ima mjesta samo za izdajstvo, i da

opasnost vreba na svakom koraku.
Sad ga ne uvaju nastavljao je Paulvitch. Oni
koji su ga ugrabili osjeaju se posve sigurni. Osim
nekoliko lanova posade, koje sam ja, meutim, dobro
opskrbio dinom, tako da ih djelotvorno uutkam na
nekoliko sati, nikoga nema na Kincaidu. Moemo na
palubu, domoi se djeteta i vratiti se bez i najmanjeg
straha.
Tarzan je kimnuo.
Onda hajdemo rekao je.
Vodi ga je doveo do amia privezana uz pristanite.
Dva ovjeka su ula u amce te je Paulvitch snano
zaveslao prema parobrodu. Crni dim koji je izlazio iz
dimnjaka nije u ono vrijeme Tarzanu nita znaio. Sve su
mu misli bile zaokupljene nadom da e za nekoliko
trenutaka ponovno imati sina u rukama.
Uz bok parobroda nali su ljestve od konopa, pa su se
oprezno poeli penjati. Kad su se nali na palubi, pourili
su se na krmu, gdje je Paulvitch pokazao grotlo.
Djeak je skriven ondje rekao je. Bolje je da vi
poete po njega, jer je manje vjerojatno da e zaplakati
od straha nego ako se nae u rukama stranca. Ja u
ovdje straariti.
Tarzan je toliko elio spasiti dijete da nije ni najmanje
sumnjao kako neobine okolnosti okruuju Kincaid. Nije
ga se nita dojmila injenica da je paluba prazna, iako se
ve razvila para, a po koliini dima to se vijao iz
dimnjaka moglo se vidjeti da je brod spreman da krene.
Mislei da e idui trenutak imati u ruci ono drago
malo stvorenje, majmun-ovjek skoio je u tamu. Jedva
se prestao drati za rub grotla, kad onaj teki poklopac
zatropota.
Odmah je znao da je rtva prevare, i da je, daleko od
tog da spasi sina, i sam pao u ruke neprijatelja. Iako je

odmah nastojao da dosegne grotlo i podigne poklopac,

nije to mogao uiniti.
Upalivi igicu, istraivao je okolinu. Vidio je da je to
malen prostor odijeljen od glavne utrobe broda, tako da
je grotlo bilo jedini ulaz i izlaz. Bilo je oito da su mu tu
sobu odredili jedino zato da mu bude elija.
U sobi nije bilo niega, niti se jo tko tu nalazio. Ako
se dijete nalazi na Kincaidu, moralo je biti drugdje.
Vie od dvadeset godina, od djetinjstva do muevne
dobi, majmun-ovjek lutao je divljom dunglom bez
ikakva ljudskog pratioca. U doba ivota kad se najlake
primaju dojmovi navikao se da prima radosti i alosti
onako kako ih primaju ivotinje.
I tako nije niti bjesnio niti psovao sudbinu. Naprosto
je strpljivo ekao to e se dogoditi, iako je uvijek imao
na umu da uini najvie to moe kako bi se spasio. Zato
je paljivo pregledavao svoj zatvor, iskuavao teke
pregrade, izmjerio udaljenost grotla.
I dok se tim bavio odjednom zadrhtae strojevi i
zalupeta propeler.
Brod se kretao! Kamo i u kakvu ga sudbinu nosi?
I jo dok se bavio tim mislima dopre mu do uiju,
iznad buke strojeva, neto to mu je oduzelo dah.
Jasno i otro s palube zaorio je vrisak uplaene ene.

iskrcan u pustoi

Kad su Tarzan i njegov vodi nestali u sjenama tamnog

pristanita, lik teko zastrte ene urio se uskom
uliicom do ulaza u gostionicu koju su dva ovjeka
upravo bila napustila.
Tu se zaustavila i ogledala, a onda se, kao da je
zadovoljna to je napokon doprla do mjesta koje je
traila, uputila hrabro u unutranjost te rune rupe.
Dvadesetak polupijanih mornara i pristaninih
takora zaudilo se ugledavi bogato odjevenu enu.
Brzo se pribliila prljavoj vinotoi, koja se, napola iz
zavisti, napola s mrnjom, zagledala u svoju sretniju
sestru.
Jeste li vidjeli ovdje visoka, dobro odjevena
mukarca, moda tomu nema ni minuta upitala je
koji se sreo s jednim ovjekom i s njim izaao?
Djevojka je odgovorila da jest, ali nije znala rei kamo
su otili. Neki se mornar, koji se pribliio da uje
razgovor, udostojao napomenuti da je trenutak prije,
kad je ulazio u tu krmu, vidio kako su dva mukarca
izlazila i krenula prema pristanitu.
Pokaite mi smjer kojim su poli povikala je
ena turnuvi kovan novac u mukarevu ruku.
Taj ju je ovjek odveo, te su zajedno brzo krenuli
prema pristanitu, dok nisu ugledali kako malen amac
upravo ulazi u sjenu oblinjeg parobroda.
Eno ih apnuo je ovjek.
Deset funti ako pronaete amac i odvezete me do

tog parobroda povikala je ena.

Onda brzo odgovorio je on jer treba da
pourimo ako elimo uhvatiti Kincaid prije nego otplovi.
Ve je tri sata spreman za put, samo je ekao ovog
putnika. Razgovarao sam s jednim lanom posade prije
pola sata.
Dok je govorio, vodio ju je do kraja pristanita, gdje
je znao da je privezan jo jedan amac. Tu je, pomogavi
eni, sam skoio straga i odgurnuo amac i as zatim
dvoje je ubrzo plovilo vodom.
Uz bok broda ovjek je zatraio svoju plau, a ena
mu je, a da nije ni brojila svotu, gurnula aku novanica
u ispruenu ruku. Jedan jedini pogled uvjerio je tog
ovjeka da je plaen vie nego dobro. Zatim joj je
pomogao da se popne ljestvama od konopa pridravajui
ami uz bok broda, nadajui se da e ta dareljiva
putnica moda poeljeti da se kasnije preveze natrag na
obalu.
Ali su mu ubrzo zvuk pomonog stroja i zveketanje
elinog konopa na vitlu dali znati da se Kincaidovo
sidro podie, a trenutak kasnije taj je mornar zauo
kako se okreu vijci, te je brodi krenuo u kanal.
Kad se okrenuo da zavesla na obalu, zauo je s
brodske palube enski vrisak.
To ti ja nazivam trulom sreom govorio je sam
sa sobom. Mogao sam imati i onaj cijeli vraji sveanj.
Kad se Jane Clayton popela na palubu Kincaida,
vidjela je da je brod prazan. Nije bilo nikakva znaka onih
zbog kojih je dola, niti koga drugoga na palubi, pa je
poela traiti svog supruga i dijete, nadajui se da je u
tom nita nee omesti.
Brzo se pourila do kabina, koje su bile napola iznad
a napola ispod palube. Dok se urila niz kratko
stepenite do glavne kabine, kojoj su se sa svake strane
nalazile manje sobe za oficire, nije zamijetila kako su se
pred njom brzo zatvorila jedna vrata. Prola je cijelom

glavnom sobom, a onda se vratila pa se zaustavljala

pred svakim vratima da slua i oprezno iskua svaku
bravu.
Vladala je potpuna tiina, u kojoj je kucanje
zaplaenog srca u njezinoj uzbuenoj mati ispunjavalo
brod gromoglasnom jekom.
Jedna po jedna, vrata se pootvarae pod njezinim
dodirom, samo da otkrije da su kabine prazne. Kako je
bila zadubljena u taj posao nije zamijetila da se na
brodu odjednom poelo uurbano raditi, niti je ula
buku strojeva, udaranje vijka. Doprla je tako do
posljednjih vrata na desnoj strani, a kad ih je otvorila,
iznutra ju je uhvatio snaan, tamni ovjek i povukao je
u zaguljivu smrdljivu unutranjost.
Od iznenadne prepasti zbog neoekivana napadaja
jednom je prodorno vrisnula, a onda joj je ovjek grubo
rukom zatvorio usta.
Tek kad budemo dalje od obale, moja draga
rekao je onda se moe navikati do mile volje.
Lady Greystoke okrenula se i pogledala u nacereno,
bradato lice koje je bilo tako blizu njezinu. ovjek je
popustio pritisak prstiju na njezinim usnama, a mlada
ena, kad ga je prepoznala, zastenjala je i ustuknula od
napadaa.
Nikolas Rokoff! Monsieur Thuran! uskliknula je.
Va odani oboavatelj odgovorio je Rokoff
duboko se naklonivi.
Moj djeai? progovorila je zatim ne obazirui
se na lasku. Gdje je on? Dajte mi ga. Kako ste mogli
biti tako okrutni ak ni vi Nikolas Rokoff ne
moete biti posve bez milosti i suuti! Recite mi gdje je?
Je li na brodu? O molim vas, ako u vama bije tako neto
kao to je srce, odvedite me mom djetetu!
Ako uinite onako kako vam nalaem, nee mu se
dogoditi nikakvo zlo odgovorio je Rokoff. Ali ne
zaboravite da ste svojom grekom ovdje. Doli ste na

brod dobrovoljno, i snosit ete posljedice. Nisam ni

sanjao dodao je da e mi se nasmijati takva srea.
Zatim je poao na palubu, zakljuavi za sobom
vrata, te ga ona nije vidjela nekoliko dana. Radilo se o
tome da je Nikola Rokoff bio tako lo mornar da ga je
uzburkano more, koje je Kincaid pratilo od samog
poetka, prikovalo uz leaj zbog jake morske bolesti.
Za to vrijeme njezin je jedini posjetilac bio neotesani
ved, odvratni kuhar na Kincaidu, koji joj je donosio
obroke. Zvao se Sven Anderssen, a osobito se ponosio
tim to mu se prezime pie dvostrukim s.
Taj je ovjek bio visok i koat, duga utog brka,
nezdrave boje lica i prljavih nokata. Jedan jedini pogled
na njega, dok je zaprljani palac umoio duboko u mlako
jelo, koje kao da je, koliko se puta ponavljalo, bilo ponos
njegova kuharskog umijea, bio je dovoljan da mladoj
eni pokvari tek.
Njegove modre, nablizu smjetene oi nisu se nikad
otvoreno srele s njezinima. U cijeloj pojavi bila je
nekakva prepredenost koja se ispoljavala ak i u
majem hodu, a sve je to potkrepljivao dugi, tanki no
to mu je neprekidno bio zataknut za prljavi konop
kojim je vezao zaprljanu pregau. Po vanjtini to je bio
samo njegov alat. Ali mlada ena uope se nije mogla
osloboditi uvjerenja da bi trebalo malo izazova, pa da se
vidi njegova druga, manje bezazlena upotreba.
Prema njoj vladao se grubo, a ipak ga je ona uvijek,
kad bi joj donio hrane, susretala s ugodnim smijekom i
zahvalnou, iako je vei dio bacala kroz maleno okno
onaj isti trenutak kad bi se za njim zatvorila vrata.
U tjeskobnim danima to su slijedili dva su se glavna
pitanja vrzla Jani Clayton po glavi gdje su joj suprug i
sin. Ona je bila uvjerena da se dijete nalazi na Kincaidu,
ako jo ivi, ali nije mogla znati ivi li jo Tarzan.
Znala je, dakako, kako duboko Rokoff mrzi Tarzana,
i mislila je da ga je samo zbog jednog razloga dopremio

na brod da ga se rijei u razmjernoj sigurnosti, i tako

se osveti to je ometao njemu drage planove i to ga je
napokon strpao u francuski zatvor.
Tarzan je, meutim, leao u mraku elije, a da nije
znao da mu je ena zarobljenica u kabini gotovo iznad
njegove glave.
Isti onaj ved koji je posluivao Jane donosio je i
njemu obroke, ali iako je nekoliko puta Tarzan pokuao
tog ovjeka uvui u razgovor, nije uspio.
Nadao se da e od tog ovjeka saznati nalazi li mu se
sini na Kincaidu, ali je na svako pitanje o ovom ili
slinim predmetima ved odgovarao samo jedno: Ja
misliti puhati, prilino skoro, prilino jako. I tako je
Tarzan, poslije vie pokuaja, prestao da pita.
Nekoliko tjedana, koji su se dvoma zarobljenicima
inili mjesecima, brodi je plovio a da i nisu znali kamo.
Jednom se Kincaid zaustavio da natovari ugljena, samo
da odmah nastavi, kako se inilo, svoje beskrajno
putovanje.
Rokoff je posjetio Jane Clayton samo jednom otkako
ju je bio zakljuao u kabinicu. Poslije duge morske
bolesti doao je mrav i upalih oiju. Cilj posjeta bio je
da od nje dobije ek na veliku svotu, kao plau za
jamstvo njezine line sigurnosti i povratka u Englesku.
Kad me zaista budete iskrcali u bilo koju
civiliziranu luku, zajedno s mojim sinom i suprugom
odgovorila je platit u vam u zlatu dvostruku svotu od
one koju traite. Ali do onda neete imati ni novia, niti
u vam pod ikojim drugim uvjetima obeati i jedan
novi.
Dat ete mi ek okosio se on ili ni vi, ni vae
dijete, ni va suprug neete vie nikad stupiti u koju
luku, civiliziranu ili neciviliziranu.
Ne vjerujem vam odgovorila je ona. Kako mi
moete zajamiti da neete uzeti moj novac, a onda sa
mnom i mojima uiniti ono to hoete, bez obzira na

obeanje?
Mislim da ete uiniti onako kako kaem rekao je
okrenuvi se s namjerom da napusti kabinu. Sjetite
se da imam vaeg sina ako sluajno ujete bolni pla
muena djeteta, moda e vas ganuti kad pomislite da je
to zbog vae tvrdoglavosti i da je to vae dijete.
To neete uiniti! povikala je ena. Neete
ne moete biti tako okrutni!
Nisam ja okrutan, nego vi odvratio je jer
doputate da se ta sitna svota novca isprijei izmeu
vaeg djeteta i njegova dobra.
Zavrilo je tako da je Jane Clayton napisala ek na
veliku svotu i predala ga Nikolasu Rokoffu, koji je otiao
iz kabine zadovoljno se cerei.
Sutradan skinuli su poklopac s Tarzanove elije, a
kad je pogledao gore vidio je u kvadratu svjetla nad
sobom Paulvitchevu glavu.
Doite gore naloio je Paulvitch. Ali imajte na
umu da ete biti ustrijeljani ako pokuate napasti mene
ili bilo koga na brodu.
Majmun-ovjek vinuo se lako na palubu. Oko njega,
ali na potovanoj udaljenosti, stajalo je est mornara
oboruanih pukama i revolverima. Pred njim je stajao
Paulvitch.
Tarzan je okom traio Rokoffa, koji je, kako je on
mislio, morao biti na brodu, ali ga nije vidio.
Lorde Greystoke zapoeo je Paulvitch svojim
neprestanim i bijesnim mijeanjem u planove monsieura
Rokoffa napokon ste sebe i svoju obitelj doveli u ovaj
alosni poloaj. To moete zahvaliti samo sebi. Kao to
znadete, monsieura Rokoffa stajalo je mnogo da
financira ovu ekspediciju, a budui da ste vi njezin
jedini uzrok, on svakako misli da ete vi to nadoknaditi.
Nadalje htio bih rei da samo ukoliko se pokorite
pravednim zahtjevima monsieura Rokoffa moete od
svoje ene i djeteta odvratiti najneugodnije posljedice i u

isto vrijeme ostati na ivotu i stei slobodu.

Koja je svota? upitao je Tarzan. I kako mi
moete jamiti da ete se pridravati svog dijela
ugovora? Imam malo razloga da se pouzdajem u takva
dva lopova kao to ste vi i Rokoff, vi to znate.
Paulvitch pocrvenje.
Vi niste u poloaju da vrijeate rekao je.
Nemate jamstva da emo se drati ugovora, osim moje
rijei, ali imate jamstvo da moemo brzo s vama zavriti
ako ne napiete ek. Osim ako niste vea budala nego
to mislim, znat ete da se niemu ne bismo toliko
radovali koliko nalogu da ovi ljudi zapucaju. Mi to ne
inimo zato to imamo druge namjere u vezi s vaom
kaznom, a te bi potpuno pomrsila vaa smrt.
Odgovorite mi na jedno pitanje rekao je Tarzan.
Je li moj sin na ovom brodu?
Nije odgovorio je Alexis Paulvitch va je sin
potpuno siguran na drugom mjestu. A neemo ga ni
ubiti dok vi ne odbijete nae zahtjeve. Ako se ukae
potreba da ubijemo vas, nee biti razloga da ne ubijemo
i dijete, jer kad vas nema, nee biti ni onoga kojega
hoemo kazniti pomou djeaka, a onda bi nam on bio
neprestan izvor opasnosti i neprilika. Zato uvidite da
moete spasiti ivot sina samo tim da spasite svoj, a svoj
moete spasiti samo tako da nam dadete ek koji
traimo.
Vrlo dobro odgovorio je Tarzan, jer znao je da e
oni sigurno provesti bilo koju opaku prijetnju koju je
Paulvitch bio napomenuo, pa je bilo malko nade da e,
udovoljivi tim zahtjevima, spasiti djeaka.
Uope mu nije ni palo na pamet da e mu, poto
napie svoje ime na ek, potedjeti ivot. Ali odluio je
da se s njima bori tako da to nee nikad zaboraviti, i da,
ako je ikako mogue, povue Paulvitcha sa sobom u
vjenost. Samo je alio to to nije Rokoff.
Izvadio je ekovnu knjiicu iz depa i naliv-pero.

 Koja je svota? upitao je.

Paulvitch je naveo golemu svotu. Tarzan je jedva
mogao potisnuti smijeak.
Sama njihova gramzljivost e ih upropastiti, barem
to se tie otkupnine. Namjerno je oklijevao i cjenkao se,
ali Paulvitch je bio nepopustljiv. Napokon je majmunovjek i ispisao ek na veu svotu no to ju je imao u
banci.
Kad se okrenuo da taj bezvrijedni komad papira
prui Paulvitchu, sluajno je pogledao preko desne
strane pramca Kincaida. Na svoje iznenaenje ugledao je
da brod lei na nekoliko stotina metara od kopna.
Gotovo do ruba vode pruala se gusta tropska dungla,
a straga je bilo vie zemljite obraslo umom.
Paulvitch je zamijetio smjer Tarzanova pogleda.
Ovdje emo vas pustiti na slobodu rekao je.
Tarzanova osnova da se odmah fiziki osveti Paulvitchu
nestade. Drao je da je kopno pred njim dio afrikog
kontinenta, a znao je da e se, ako ga tu oslobode, bez
sumnje doepati civilizacije razmjerno lako. Paulvitch je
uzeo ek.
Svucite se naloio je majmunu-ovjeku. Tu
vam nee trebati odijela.
Tarzan je negodovao.
Paulvitch je pokazao oboruane mornare. Zatim se
Englez polako svukao.
Spustili su amac te su, jo pod tekom straom,
majmuna-ovjeka odvezli na obalu. Pola sata kasnije
mornari su se vratili na Kincaid, a parobrod je polako
odmicao.
Dok je Tarzan stajao na uskom traku ala i
promatrao odlazak broda, vidio je kako uz ogradu stoji
jedan lik i glasno ga doziva.
Tarzan je upravo htio proitati biljeku koju mu je
pruio jedan mornar dok se ami koji ga je bio doveo
na obalu spremao da se vrati parobrodu, ali na taj poziv

s brodske palube on die pogled. Vidio je ovjeka crne

brade koji mu se ismjehivao drei visoko iznad glave
malo dijete. Tarzan se napola zatrao da pojuri kroz
zapjenjeno more prema parobrodu koji je ve odmicao.
Ali se, shvativi uzaludnost takva ina, zaustavio na
rubu vode.
Tako je stajao pogleda prikovana za Kincaid, dok taj
nije nestao iza istaknuta rta obale.
Iz dungle gledale su ga divlje, zakrvavljene oi, ispod
kudravih izboenih obrva.
Majmunii su u kronjama brbljali i grdili, a iz
dubine praume dopirao je vrisak leoparda.
Ali je John Clayton, lord Greystoke, jo stajao gluh i
slijep, jer je vrlo alio to je propustio priliku i dao se
prevariti jednom jedinom izjavom prvog pomonika svog
krvnog neprijatelja.
Imam, napokon, mislio je, jednu utjehu naime
da je Jane sigurna u Londonu. Hvala nebesima to i ona
nije pala u pande tim lopovima.
Iza Tarzana ono se dlakavo, ije su ga opake oi
promatrale kao to maka promatra mia, sad
prikradalo.
Gdje su uvjebana ula divljeg majmuna-ovjeka?
Gdje je onaj otri sluh?
Gdje onaj neobini njuh?

zvijeri u borbi na ivot i smrt

Tarzan je polako odvio biljeku koju mu je mornar bio

predao, te ju je proitao. Isprva se ona malo dojmila
njegovih od alosti otupjelih osjetila, ali se napokon u
njegovoj mati razvilo puno znaenje te gadne osvete.
Biljeka je glasila:
Ovo e vam protumaiti tonu prirodu mojih nakana u
odnosu na vae potomstvo i vas.
Vi ste se rodili kao majmun. ivjeli ste goli u
dunglama vratili smo vas onamo kamo spadate. Ali
va e se sin popeti stepenicu vie od svog oca. To je
nepromjenljivi zakon evolucije.
Otac je bio ivotinja, ali sin e biti ovjek on e
stupiti na iduu, viu stepenicu napretka. On nee biti
gola zvijer u dungli, nego e nositi tkanicu i bakrene
glenjae i, moda, prsten u nosu, jer njega treba da
podignu ljudi pleme divljih ljudodera.
Mogao sam vas ubiti, ali to bi umanjilo onu punu
mjeru kazne koju ste zasluili.
Da ste mrtvi, ne biste mogli trpjeti zbog saznanja o
nevolji sina. Ali kad ivite i nalazite se ondje odakle
neete moi pobjei da potraite svoje dijete ili mu
pomognete, trpjet ete gore nego to je umiranje, i to sve
godine svog ivota, razmiljajui o stranom ivotu sina.
Ovo je, dakle, dio kazne zato to ste se usudili uhvatiti
ukotac sa...
P.S. Ostatak vae kazne tie se onoga to e se

odmah sad dogoditi vaoj eni to u prepustiti vaoj

mati.
N.R.
Kad je proitao, lagan um vrati ga opet u stvarnost.
Odmah mu se probudie ula, te je ponovno postao
Tarzan-majmun.
Kad se okrenuo, postao je ivotinja koja se bori na
ivot i smrt, sav treperei od nagona za samoodranje.
Naao se pred golemim majmunom koji je ve
navaljivao.
U one dvije godine to su protekle otkako je Tarzan
iziao iz divlje ume sa svojom spaenom druicom,
malo je izgubio na snazi kojom se vinuo do nepobjedivog
gospodara dungle. Njegova velika imanja u Uziriju
zahtijevala su mnogo vremena i panje, a ondje je on
nalazio i prostrano polje za praktinu upotrebu i
zadravanje svojih gotovo nadljudskih sposobnosti. Ali
kad se sad naao gol i nenaoruan pred kudravom
zvijeri bikovskog vrata, to je bila kunja koju bi
majmun-ovjek jedva bio pozdravio u bilo kojem razdoblju svog divljeg ivota.
Ali nije bilo druge nego doekati razbjenjelu
ivotinju orujima koja mu je darovala priroda.
Preko majmunovih plea Tarzan je ugledao glave i
ramena moda jo desetak ovih monih pretea
primitivnog ovjeka.
Znao je, meutim, da je malo vjerojatno da e ga
napasti, jer ti majmuni ne mogu odvagnuti ili ocijeniti
vrijednost sloenog napada na neprijatelja inae bi
ve davno bili postali vladari svojih obitavalita, toliko
golema razorna snaga lei u onim miiima i divljim
koljaima.
Tiho zareavi, ivotinja se sad bacila na Tarzana, ali
je
majmun-ovjek,
meu
drugim
stvarima
u
obitavalitima civiliziranog ovjeka, saznao za izvjesne

metode znanstvenog ratovanja koje stanovnici dungle

ne poznaju.
Dok bi on prije nekoliko godina navalu ivotinje
doekao svom svojom tjelesnom snagom, sad se maknuo
pred naglim juriem protivnika, a kad je ovaj jurnuo
mimo njega, Tarzan ga je udario jakom desnicom u
eludac.
Zarikavi od bijesa i boli, veliki majmun se presavio i
pao na tlo, iako se gotovo odmah ponovno podizao na
noge.
Prije nego se osovio, meutim, bijeli neprijatelj
okrenuo se i udario, a tim inom pao je s ramena
engleskog lorda i posljednji komadi povrnog ogrtaa
civilizacije.
Ponovno je bio praumska ivotinja koja je uivala u
krvavoj borbi. Ponovno je bio Tarzan, sin majmunice
Kale.
Njegovi jaki, bijeli zubi arili su se u kosmati vrat
neprijatelja.
Snani prsti zadravali su jake koljae na udaljenosti
od vlastitog mesa, ili su stiskali i tukli sa snagom
parnog ekia po uzrealoj, zapjenjenoj gubici
protivnika.
Preostali lanovi plemena stajali su u krugu i
promatrali, uivajui u toj borbi. Duboko bi, grleno
odobravali kad bi se komadi bijele koe ili zakrvavljena
krzna derali s jednog ili drugog borca. Ali zautjeli su od
uenja i oekivanja kad su vidjeli kako se jaki bijeli
majmun popeo na lea njihovom kralju te elinim
miiima napetim ispod pazuha protivnika, dlanovima
pritie debelu iju snano nadolje, tako da je kraljmajmun mogao samo rikati od boli i bespomono se bacakati po debelom sagu trave.
Onako kako je Tarzan pobijedio golemog Terkoza,
prije mnogo godina kad se spremao da potrai ljudska
bia svoje rase i boje, tako je sad pobijedio i ovog drugog

velikog majmuna istim onim zahvatom na koji je onda

sluajno bio naiao.
Prisutni divlji majmuni uli su kako puca vrat
njihova kralja, koji se sad derao od boli i gadno rikao.
Zatim se odjednom zau lom, kao kad bijesni vjetar
prelama debelu granu. Bikovska glava sroza se naprijed
na labavom vratu, na velike kosmate prsi rika i dreka
prestade.
Svinjske oice majmuna vrludale su od mirnog tijela
njihova voe do bijelog majmuna, koji se podizao na
noge do pobijeenoga, a onda natrag do kralja, kao da
se ude to se ovaj ne die i ne ubije drskog stranca.
Vidjeli su kako pridolica stavlja stopalo na vrat one
mirne pojave i, zabacivi glavu, oglaava se divljim,
strahovitim izazovom majmuna koji je ubio. Onda su
znali da im je kralj mrtav.
Dunglom valjale su se uasne note pobjednikog
poklia. Majmunii u kronjama drvea prestali su
brbljati. Ptice reskog glasa i arenog perja uutjele su. Iz
daljine odgovorilo je zavijanje leoparda i duboka rika
lava.
Onaj stari Tarzan pogledao je upitno skupinu
majmuna pred sobom. Onaj stari Tarzan stresao je
glavom kao da odbacuje teku grivu stari obiaj iz
onih dana kad mu je gusta, crna kosa padala na ramena
i esto zastirala oi, to je za nj moglo znaiti ivot ili
smrt.
Majmun-ovjek znao je da moe odmah oekivati
napad onog majmuna koji se osjea najsposobniji da se
bori za kraljevstvo nad svojim plemenom. Znao je da i
meu njegovim majmunima nije bilo neobino da bi
stranac uao u zajednicu, te bi, poto bi uklonio kralja,
preuzeo vodstvo plemena, kao i enke palog vladara.
U drugu ruku, ako on ne pokua da ih slijedi, mogu
se polako odijeliti od njega, da se kasnije izmeu sebe
bore za prevlast. Bio je siguran da im moe postati kralj

samo ako hoe. Ali nije bio naistu eli li preuzeti one
katkad kakljive dunosti tog poloaja, u kom i tako nije
vidio nikakvih posebnih prednosti.
Jedan od mladih majmuna, golema ivotinja sjajnih
miia, pribliavao se prijetei majmunu-ovjeku.
Izbijeljevi koljae, tiho je i mrzovoljno reao.
Tarzan mu je promatrao svaki pokret, stojei
ukoeno poput kipa. Da je ustuknuo i jedan korak,
odmah bi na sebe navukao napad. Da je navalio, to bi
moda imalo istu posljedicu, ili bi moda izaziva
pobjegao sve je to zavisilo od majmunove hrabrosti.
Ostati savreno miran i ekati bio je srednji put. U
tom sluaju majmun e se, ve prema obiaju, posve
pribliiti predmetu svoje panje, reei gadno i
pokazujui slinave koljae. Polako e kruiti oko onog
drugog, kao da ga izaziva. A to je i uinio, kako je Tarzan
bio i predvidio.
To moe biti samo zavaravanje, ali, u drugu ruku,
narav majmuna tako je nestalna da i prolazan poriv tu
kosmatu gromadu moe natjerati da ovjeka pone
trgati i derati bez i jednog trenutka opomene.
Dok je ivotinja kruila oko Tarzana, ovaj se polako
okretao, zadravajui oi uvijek na oima protivnika.
Procijenio je tog mladog mujaka kao stvorenje koje se
nikad nije osjealo premcem prijanjem kralju, ali koje
bi se jednom tako osjealo. Tarzan je vidio da je ta zvijer
vrlo skladna i da na svojim kratkim, savijenim nogama
dosee preko sedam stopa.
Velike kosmate ruke sezale su mu gotovo do tla ak i
onda kad je stajao uspravno, a koljai, koji su sad bili
posve blizu Tarzanovu licu, bili su izuzetno dugi i otri.
Kao i drugi pripadnici tog plemena, on se neto malo
ipak razlikovao od majmuna iz Tarzanova djetinjstva.
Isprva je majmun-ovjek, na pogled na kudrava
tjelesa majmuna, osjetio srh nade nade da se, nekom

Tarzan je uao na donjim granama velikog umskog

gorostasa... Gledao je otrim oima i sluao uima
jer je znao da e mu iz dungle uskoro stii veera.

udnom igrom sudbine, ponovno vratio svom plemenu.

Ali kad je bolje pogledao, uvjerio se da je to nekakva
druga vrsta.
Dok je prijetei mujak nastavljao ukoeno i
nestrpljivo kruiti oko majmuna-ovjeka, uglavnom
slino kao to vidite da ine psi kad meu njih zaluta
strano kue, Tarzanu pade na pamet da otkrije je li jezik
njegova plemena istovetan s jezikom ove druge porodice,
pa se zato na ovu ivotinju obratio jezikom Kerakova
plemena.
Tko si ti upitao je tko prijeti Tarzanumajmunu?
Kosmata ivotinja pogledala je iznenaeno.
Ja sam Akut odgovorila je onim istim
jednostavnim, osnovnim jezikom koji je tako nisko na
ljestvici govornih jezika da je, kako je Tarzan bio
pretpostavljao, bio istovetan s jezikom plemena u kojem
je on proveo prvih dvadeset godina svog ivota.
Ja sam Akut govorio je majmun. Molak je
mrtav. Ja sam kralj. Odlazi, ili u te ubiti!
Vidio si kako sam lako ubio Molaka odvratio je
Tarzan. Tako bih mogao ubiti i tebe da mi je stalo da
budem kralj. Ali Tarzan-majmun nee biti kralj Akutova
plemena. Samo eli ivjeti u miru u ovoj zemlji. Budimo
prijatelji. Tarzan-majmun moe vam pomoi, a vi moete
pomoi Tarzanu-majmunu.
Ti ne moe ubiti Akuta odgovori drugi. Nitko
nije tako velik kao Akut. Da ti nisi ubio Molaka, Akut bi
ga bio ubio, jer Akut je bio spreman da postane kralj.
Umjesto odgovora majmun-ovjek baci se na tu
veliku zvijer, koja je u razgovoru bila malko popustila u
budnosti.
U tren oka ovjek je zgrabio zapee velikog
majmuna te je Akuta prije nego ga je ovaj mogao
pograbiti, zaokrenuo i skoio mu na iroka lea.
Obojica su se sruila, ali Tarzanov plan tako je dobro

napredovao da je na Akutu, prije nego su i dodirnuli tlo,

izvrio onaj zahvat koji je Molaku slomio vrat.
Polako je pritiskao, te je onda, kao u prolim danima,
kad je Keraku dao priliku da se preda i ivi, tu istu
priliku dao i Akutu u kom je gledao mogueg jakog i
sposobnog saveznika da bira izmeu prijateljstva ili
onakve smrti kakvu je upravo vidio da je doivio njegov
divlji i dotad nepobjedivi kralj.
Ka-go-da? apnuo je Tarzan majmunu pod
sobom.
To isto pitanje bio je apnuo Keraku, a na
majmunskom jeziku ono uglavnom znai: Predaje li
se?
Akut je pomislio na pucketanje koje je bio uo
upravo prije no to je Molakov debeli vrat puknuo, pa je
zadrhtao.
Nije mu se, meutim, htjelo pustiti kraljevstvo, pa se
ponovo upeo da se oslobodi. Ali ga muan, iznenadan
pritisak na kraljeke prisili da teko izgovori ka-go-da!
Tarzan malko popusti stisak.
Jo uvijek moe biti kralj, Akute rekao je.
Tarzan ti je rekao da ne eli biti kralj. Ako ti itko ospori
to pravo, Tarzan-majmun pomoi e ti u bitkama.
Majmun-ovjek se digao, a digao se polako i Akut.
Stresavi svoju bikovsku glavu i ljutito zareavi,
odgegao je prema svom plemenu, gledajui vee mujake
od kojih se moglo oekivati da e mu osporavati vodstvo.
Ali nitko mu nije osporavao. Umjesto toga odmakli su
se kad se on pribliio, pa je odmah cijela skupina
krenula u dunglu, a Tarzan je opet ostao sam na alu.
Majmuna-ovjeka boljele su rane koje mu je zadao
Molak, ali je bio navikao na tjelesno trpljenje, te ga je
podnosio s mirom i jakosti divljih zvijeri koje su ga
nauile kako se ivi u dungli.
Shvaao je da mu najprije treba oruje za navalu i
obranu, jer su ga njegov susret s majmunima, i udaljeni,

divlji glasovi lava Nume i pantere ite opominjali da nee

ivjeti u dokolici i sigurnosti.
Bio je to samo povratak u stari ivot neprekidnog
prolijevanja krvi i opasnosti meusobnog lova.
Strane zvijeri lovit e ga kao to su ga lovile u prolosti,
i nee biti ni trenutka, ni u divljem danu ni u okrutnoj
noi, a da mu ne ustreba takvo grubo oruje kakvo moe
izraditi od grae to mu je pri ruci.
Na obali pronaao je krhko, eruptivno kamenje.
Poto se mnogo namuio, uspio je isklesati uzan komad
oko dvanaest palaca dug i etvrt palca debeo. Jedan rub
bio je posve tanak, nekoliko palaca prema vrku. To je
bio grub no. S njim poao je u dunglu te je potraio i
naao palo tvrdo drvo kakvo je otprije poznavao.
Odsjekao je kratku, ravnu granu, koju je na jednom
kraju zailjio. Zatim je na povrini palog debla udubio
okruglu rupicu. U tu je nadrobio nekoliko komada suhe
kore, a onda je u nju utakao iljasti kraj tapa te je, zajahavi na deblo, okretao tanki tapi izmeu dlanova.
Uskoro se iz suhadi poe podizati rijedak dim, a
trenutak kasnije liznu plamiak. Nagomilavi deblje
granje na tu vatricu, doskora je Tarzan, u sve veoj
upljini suhog debla, uspio potai prilian plamen. U
plamen gurnuo je otricu svog kamenog noa, a kad bi
se ta pregrijala, izvukao je i blizu njezina tankog kraja
dodirnuo kapljicom vode. Na tom navlaenom mjestu
pahuljica staklaste tvari napukla je i otpala.
Tako je majmun-ovjek poeo onaj muni rad kojim
e na svom primitivnom lovakom nou stvoriti tanku
otricu.
Nije pokuavao da to postigne odjednom. Najprije je
bio zadovoljan to je dobio otricu od nekoliko palaca.
Njom je odrezao dug, vitak luk, drak za no, jaku
toljagu i prilinu zalihu strelica.
Sve je to sakrio na visoku drvetu uz neku rjeicu, a
tu je sagradio i sklonite od palmina lia.

Kad je sve to zavrio, gotovo se smrailo, a Tarzan je

bio vrlo gladan.
Dok je nakratko bio zaao u umu, primijetio je,
neto uzvodno od svog drveta, napajalite, kamo su,
sudei po vrlo izgaenom mulju na obje obale, dolazile
piti razliite ivotinje i u veliku broju. Onamo se
oduljao gladni majmun-ovjek.
Gornjom terasom kroanja vijao se sa skladnou i
lakoom majmuna. Da mu na srcu nije bilo onog tekog
tereta, bio bi sretan to se vratio u stari, slobodni ivot
svog djeatva.
A ipak je, i s tim teretom na dui ponovno poprimao
obiaje i navike svog ranog ivota koje su mu zapravo
pristajale vie nego uglaenost civilizacije to ju je, u
prole tri godine kad se druio s bijelcima, stekao
uglaenost koja je samo prikrila surovosti ivotinje
kakav je Tarzan-majmun bio.
Da su ga njegovi perovi iz Kue lordova sada vidjeli,
bili bi podigli svoje plemenite ruke u svetom uasu.
Tiho je uao na donjim granama velikog umskog
gorostasa koji je nadvisivao trag. Gledao je otrim oima
i sluao uima, jer znao je da e mu iz udaljene dungle
odmah stii veera.
I nije trebalo da dugo eka.
Jedva se udobno smjestio, podvukavi pod sebe
vitke, miiave noge, kao to pantera podvlai stranjicu
kad se sprema za skok kad je jelen Bara otmjeno
silazio da pije.
Ali dolazio je jo netko. Iza skladnog jelena dolazio je
netko koga jelen nije mogao ni vidjeti ni nanjuiti, ali
Tarzan je, jer se nalazio na viem poloaju, vidio da se
neto mie.
Jo nije tono znao to se to krade dunglom
nekoliko stotina metara iza jelena. Ali bio je uvjeren da
to neka velika grabeljiva ivotinja lovi Baru iz istog
razloga zbog kojeg i on eka tu brzu ivotinju. Moda

Numa, ili pantera ita.

Bilo kako mu drago, Tarzan je vidio kako e mu
umai poslastica, osim ako se Bara ne pouri prema
gazu.
Jo dok su mu se te misli vrzle glavom, neki um
mora da je dopro do jelenovih uiju, jer se odjednom
zaustavio i zadrhtao, a onda hitrim skokom jurnuo
ravno prema rijeci i Tarzanu. Namjeravao je pobjei
plitkim gazom i nestati na suprotnoj obali rijeke.
Ni stotinu metara iza njega uljao se Numa.
Sad ga je Tarzan mogao vidjeti posve jasno. Bara je
upravo trebao da proe ispod majmuna-ovjeka. Moe li
ga uloviti? Ali jo dok se to pitao, gladni ovjek bacio se
sa svoje grane ravno na leda prestraenom jelenu.
Za trenutak bit e na obojici Numa, pa je zato
majmun-ovjek, ako je te veeri htio jesti, ili ikad jo
jesti, morao brzo djelovati.
Jedva je dodirnuo glatku kou jelena, udarcem koji je
ivotinju prisilio da klekne, kad je svakom rukom
uhvatio po jedan rog i jednim jedinim brzim trzajem
potpuno zavrnuo jelenu vrat, tako da je osjetio kako
kraljeci pucaju pod stiskom.
Lav je bijesno rikao kad je on zabacio jelena na rame
i, uhvativi prednju nogu svojim jakim zubima, skoio
na najnie granje to mu se njihalo nad glavom.
Objema rukama uhvatio je granu te je, u trenutku
kad je Numa skoio, izmakao, zajedno sa svojim
plijenom, okrutnim pandama te ivotinje.
Zau se tup udarac kad je prevarena maka pala na
zemlju. Tada je Tarzan-majmun povukao svoju veeru
na sigurnu, viu granu te se cerio svijetlim utim oima
divlje zvijeri koja je zurila odozdo. Njihao je njeno tijelo
svoje lovine pred gubicom onoga kojemu ga je preoteo, i
dobacivao mu je uvredljive izraze.
Grubim kamenim noem odrezao je soan komad s
buta. Dok je veliki lav koraao ispod drveta, i reao, lord

Greystoke napunjao je svoj divlji trbuh. Ni najbiraniji

londonski klubovi nisu imali teniju hranu.
Topla krv lovine umrljala mu je ruke i lice i ispunila
mu nosnice mirisom koji divlji mesoderi najvie vole.
A kad je poveerao, ostavio je ostatak trupla u
visokim raljama drveta na kom je jeo. Dok ga je Numa
dolje pratio, jo eljan osvete, Tarzan se vratio u svoje
sklonite u kronji drveta, gdje je spavao sve dok se
sunce sutradan ujutro nije visoko diglo.

ita

Iduih

nekoliko dana pozabavio se Tarzan time da

dovri oruje i istrai dunglu. Luk je napeo tetivama
jelena kojega je veerao onaj dan kad je stigao na tu
novu obalu. Iako bi u tu svrhu bio vie volio itino
crijevo, morao je ekati priliku da ubije takvu jednu
veliku maku.
Ispleo je i dugaak konop od trave onakav kakvim
se prije toliko godina sluio da mui neraspoloenog
Tublata, a kakav se kasnije u uvjebanoj ruci malog
majmuna-djeaka pretvorio u divno, djelotvorno oruje.
Izradio je tok i drak za lovaki no, tobolac za
strelice, a od Barine koe pojas i tkanicu. Zatim je poao
na put da upozna to udno kopno na kom se naao. Da
to nije bila njegova stara poznata zapadna obala afrikog
kontinenta, jer znao je da Kincaid nije proao
Sredozemno more, Sueski kanal, Crveno more, niti je
obiao Rt dobre nade. I tako nije nikako mogao dokuiti
gdje se nalazi.
Katkad se pitao nije li brod preao iroki Atlantik i
ostavio ga na nekoj divljoj junoamerikoj obali. Ali mu
je prisutnost lava Nume govorila da to ne moe biti.
Dok je Tarzan onako hodao dunglom usporedno s
obalom, osjeao je jaku elju za drutvom, tako da je
postepeno poeo aliti to se nije pridruio majmunima.
Od onog prvog dana, dok je jo osjeao jaki utjecaj
civilizacije, nije ih uope vidio.
Sad je ve bio gotovo posve onaj stari Tarzan. Iako je

shvaao injenicu da ga malo zajednikih stvari

povezuje s velikim majmunima, ti su jo uvijek bili bolji
nego osamljenost.
Napredujui polako, katkad po tlu a katkad niim
granjem drvea, ubirui tu i tamo po koji plod ili
okreui palo deblo i traei vee kukce, koji su mu jo
uvijek bili teni kao i nekada, Tarzan je proao milju ili
vie kad mu panju privue miris ite.
Tarzan je veoma elio sresti itu, jer nije se samo
htio posluiti jakim crijevom te velike make za svoj luk,
nego je od itine koe takoer htio izraditi nov tobolac i
tkanicu. Zato je, dok je prije putovao bezbrino,
majmun-ovjek sad postao utjelovljenje beumnog
uljanja.
Hitro i tiho klizio je umom za divljom makom, a
progonitelj unato plemenitom roenju, nije bio nita
manje divlji nego okrutna ivotinja koju je slijedio.
Kad se pribliio iti, postao je svjestan da pantera
lovi divlja, a jo dok je o tom mislio, doe mu u
nosnice, noen nestalnim povjetarcem zdesna, jaki miris
drutva velikih majmuna.
Pantera je bila na velikom drvetu kad ju je Tarzan
ugledao, a sa strane i pod njom Tarzan je vidio kako se
na prirodnoj istinici odmara Akutovo pleme. Neki su
drijemali naslonjeni na stabla, dok su drugi lutali
naokolo okreui komade kore ispod kojih su uzimali
sone liinke i kukce i prinosili ih ustima.
Akut je bio najblii iti.
Velika maka uala je na debeloj grani, skrivena od
majmunova vida gustim liem, ekajui strpljivo dok joj
majmun ne doe na doseg skoka.
Tarzan je oprezno zauzeo poloaj na istom drvetu na
kojem je bila i pantera, samo malko iznad nje. U lijevoj
ruci drao je tanki kameni no. Bio bi vie volio posluiti
se petIjom, ali je lie koje je okruivalo golemu maku
onemoguivalo da tono baci konop.

Akut je sad dolunjao posve blizu drvetu na kom ga je

ekala smrt. ita je polako jo dalje podvlaila stranje
pande, a onda se s gadnim urlikom bacila prema
velikom majmunu. Djeli sekunde prije skoka jo je
jedna grabeljiva zvijer skoila, iznad nje, a njezin se
udni i divlji krik pomijeao sa itinim.
Kad je preseneeni Akut pogledao, vidio je da je
pantera gotovo nad njim, a na panterinim leima bio je
bijeli majmun koji ga je bio pobijedio onomad kraj velike
vode.
Zubi majmuna-ovjeka bili su ukopani u itinu iju
a desnica mu je obuhvaala divlji vrat, dok se lijeva
ruka, drei tanak komad kamena, snano podizala i
sputala iza lijevog plea pantere.
Akut je imao tek toliko vremena da skoi u stranu,
da ga ne prignjee te praumske grdosije. Tresnule su o
zemlju do njegovih nogu. ita je vriskala, reala i uasno
rikala. Ali je bijeli majmun ilavo i utljivo prianjao za
tijelo lovine to je mlataralo na sve strane. Neprestano i
nesmiljeno kameni no upadao je kroz svijetlu kou
neprestano je duboko uranjao, dok se velika maka, s
posljednjim munim posrtajem i vriskom, nije prevalila
na bok te je, osim to su joj se grevito trzali miii,
leala mirno, nepomino mrtva.
Onda je majmun-ovjek podigao glavu, stojei na
truplu lovine, pa je ponovo dunglom zaorio divlji,
pobjedniki izazov.
Akut i Akutovi majmuni gledali su preseneeni u
mrtvo itino tijelo i u vitku, ravnu pojavu ovjeka koji ju
je ubio. Tarzan je prvi progovorio.
Namjerno je spasio Akutu ivot. A kako je znao
koliko je majmunov intelekt ogranien, znao je isto tako
da svoju namjeru mora objasniti ako hoe da uspije.
Ja sam Tarzan-majmun progovorio je. Veliki
lovac. Veliki borac. Kod velike vode spasio sam Akutu
ivot kad sam mogao da mu ga oduzmem i postanem

kralj Akutova plemena. Sad sam Akuta spasio od smrti

pod itinim koljaima. Kad je Akut ili Akutovo pleme u
opasnosti, neka pozove Tarzana ovako i majmunovjek zaori onim gadnim krikom kojim je Kerakovo
pleme dozivalo odsutne lanove u vrijeme opasnosti. I
nastavio je kad oni uju da ih Tarzan doziva, neka
se sjete to je on uinio za Akuta i neka se velikom
brzinom poure. Hoe li biti kako kae Tarzan?
Huh! pristao je Akut, a lanovi plemena
odgovorie jednoglasnim Huh.
Zatim su se ponovno poli hraniti kao da se nita
nije dogodilo, a s njima se hranio i John Clayton, lord
Greystoke.
On je, meutim, zamijetio da se Akut uvijek dri
blizu njega, i da ga esto gleda s neobinim divljenjem u
krvavim oicama, a jednom je uinio neto to Tarzan za
svih svojih dugih godina meu majmunima nije nikad
vidio da majmun ini naao je osobito tean zalogaj i
pruio ga je Tarzanu.
Dok je pleme lovilo, svijetlo tijelo majmuna-ovjeka
mijealo se sa smeim, kudravim koama njegovih
drugova. esto bi se u prolazu dodirnuli, ali majmuni su
ve raunali s Tarzanovom prisutnosti, tako da im je
pripadao koliko i sam Akut.
Ako bi se previe pribliio majmunici s mladunetom,
ova bi pokazala velike koljae i zlokobno zareala, a od
vremena na vrijeme i pokoji surov mladi mujak zareao
bi ako bi mu se Tarzan pribliio kad bi taj jeo. Inae,
postupali su s njim kao i s drugim lanovima plemena.
to se Tarzana tie, on se osjeao kao kod kue s tim
divljim, kosmatim precima primitivnog ovjeka. Spretno
je izmicao svakoj enki koja mu se prijetila jer tako se
vladaju majmuni, osim ako ih ne uhvati onaj povremeni
ivotinjski bijes a surovim mujacima uzvraao je
reanjem, pokazujui svoje onjake kao i oni. Tako je
lako ponovno poprimio nain ivota svog djetinjstva te se

uope nije inilo da je ikad bio u drutvu stvorenja svoje

vrste.
Vei dio tjedna lunjao je dunglom s novim
prijateljima, djelomino iz elje za drutvom a
djelomino i zato da im se neizbrisivo usijee u
pamenje, koje i tako nije najbolje. Tarzan je iz iskustva
znao da mu moe dobro posluiti pleme snanih i
stranih ivotinja.
Kad se uvjerio da je donekle uspio da ih navikne na
sebe, ponovno se odluio da istrauje. Zato je rano
jednog jutra poao prema sjeveru te je, drei se
usporedno s obalom, putovao brzo sve do veeri.
Kad je sutradan ujutro izilo sunce, vidio je da mu
se, dok on stoji na alu, nalazi gotovo ravno nadesno, a
ne ravno preko vode kao dotad, te je zato zakljuio da je
crta obale zaokrenula prema zapadu. Cijeli drugi dan
nastavio je brzo hodati. Kad se Tarzanu-majmunu
urilo, prolazio je srednjom umskom terasom brzinom
vjeverice.
Te noi sunce je zalazilo ravno preko vode nasuprot
kopnu, pa je onda majmun-ovjek napokon dokuio onu
istinu koju je nasluivao.
Rokoff ga je iskrcao na otoku.
Mogao je to znati! Ako postoji ikakva osnova kojom
mu se poloaj moe pogorati, trebalo je da zna da e je
Rokoff prihvatiti, a to moe biti stranije nego da ga
ostavi na nenastanjenu otoku, gdje e cijeli ivot
proivjeti u neizvjesnosti.
Rokoff je oito otplovio ravno na glavno kopno, gdje
e mu biti razmjerno lako predati malog Jacka u ruke
okrutnih i divljih hranitelja, kao to se prijetio u pismu.
Tarzan je zadrhtao na pomisao o okrutnoj patnji koju
e morati podnositi malian u takvu ivotu, makar pao u
ruke ljudi kojih e namjere biti najljubaznije. Majmunovjek dovoljno je upoznao nie afrike divljake a da zna
da se i u njih moe naii na sirove oblike ljubavi i

ovjenosti. Ali ivot im je i u najboljem sluaju samo

slijed strane oskudice, opasnosti i trpljenja.
A onda e dijete, kad odraste, doekati uasna
sudbina. Oni uasni obiaji koje e poprimiti svojim
odgojem bit e sami po sebi dovoljni da mu zauvijek
sprijee druenje s ljudima njegove rase i odrede poloaj
u ivotu.
Ljudoder! Njegov djeak divlji ljudoder! Bilo je
strano o tom misliti.
Izbrueni zubi, prorezan nos, ono lice runo nalieno!
Tarzan je zastenjao. Da samo moe pod svojim
elinim prstima osjetiti onog avla Rokoffa!
A Jane!
Kakve mune sumnje i strah i neizvjesnost mora ona
trpjeti! Osjeao je da mu je poloaj beskrajno manje
straan od njezina, jer on je barem znao da je jedno od
ljubljenih sigurno kod kue, dok ona nikako ne zna za
boravite ni supruga ni sina.
Dobro je to Tarzan nije znao istinu, jer bi bio trpio
jo stostruko vie.
Dok se polako kretao dunglom, udubljen u crne
misli, uskoro zau struganje koje nije mogao
protumaiti.
Oprezno se pomicao u smjeru odakle je dolazilo, te je
odmah naiao na golemu panteru pritisnutu sruenim
drvetom.
Kad se Tarzan pribliio, ivotinja se okrenula. Reala
je nastojei se izvui. Ali budui da joj je velika grana
bila na leima a manje isprepletene grane su joj
pritiskale noge, nije se nikamo mogla pomai vie od
nekoliko palaca.
Majmun-ovjek stao je pred tu bespomonu maku i
umetnuo strelicu u luk, tako da ubije ivotinju, koja bi
inae morala uginuti od gladi. Ali kad je napeo luk, pade
mu na pamet neobina misao.
Zato da to jadno stvorenje lii ivota i slobode, kad

bi bilo tako lako dati joj oboje! Bio je siguran budui da

je pantera micala sve udove, uzaludno nastojei da se
oslobodi, da joj je kima nepovrijedena, a iz istoga
razloga znao je da joj ni noge nisu slomljene.
Popustivi tetivu, vratio je strelicu u tok, prebacio
luk preko ramena i stupio blie pritijenjenoj ivotinji.
Poeo je da prede, kao to to ine i te velike make
kad su zadovoljne i sretne. Tako je Tarzan, koliko je to
mogao na itinu jeziku, izraavao prijateljske namjere.
Pantera je prestala reati pa je paljivo gledala
majmuna-ovjeka. Da podigne veliku teinu drveta sa
ivotinje, bilo je potrebno da doe na doseg onim dugim,
jakim pandama, a kad ukloni drvo ovjek e biti
potpuno na milosti divljoj zvijeri. Ali Tarzan-majmun
nije poznavao straha.
Odluivi se, brzo je djelovao.
Bez oklijevanja stupio je u isprepleteno granje uz
panterin bok. Jo uvijek je prijateljski i umirujui preo.
Maka je okrenula glavu prema ovjeku, promatrajui
ga netremice upitno. Duge koljae je iskesila, ali vie
obrambeno nego prijetei.
Tarzan je iroko rame stavio pod deblo, a kad je to
uinio gola noga pritisla mu se o makin svileni bok,
tako je ovjek bio blizu toj velikoj zvijeri.
Polako je Tarzan istezao divovske miice.
Veliko drvo zajedno s ispremijeanim granjem poelo
se polako podizati s pantere. Ova je, osjetivi kako se
teina polako smanjuje, brzo ispuzla. Tarzan je pustio
da drvo padne na tlo, pa su se dvije ivotinje okrenule i
pogledale jedna drugu.
Mrk osmijeh bio je na usnama majmuna-ovjeka, jer
znao je da je izloio ivot da oslobodi ovu divlju
praumsku zvijer. A ne bi se bio ni iznenadio da je ta
maka, onaj isti trenutak kad se oslobodila, skoila na
njega.
Ali ona to nije uinila. Stajala je nekoliko koraka

dalje od drveta, promatrajui kako se majmun-ovjek

iskapa iz zbrke palog granja.
Kad je iziao, Tarzan nije bio ni tri stope daleko od
pantere. Mogao je skoiti na vie granje drvea na
suprotnoj strani, jer se ita ne moe popeti na visinu do
koje se moe majmun-ovjek. Ali ga je neto, moda luda
smionost, nagnala da se priblii panteri kao da eli
otkriti hoe li osjeaj zahvalnosti potai ivotinju na
prijateljstvo.
Kad se pribliio toj jakoj maki, ivotinja je oprezno
stupila na jednu stranu, a majmun-ovjek proao je
mimo, stopu dalje od slinavih ralja, a kad je nastavio
hodati umom pantera ga je slijedila kao to slijedi
lovaki pas.
Dugo Tarzan nije znao slijedi li ga zvijer iz
prijateljskih osjeaja, ili ga naprosto dri na vidiku dok
ne ogladni. Ali se napokon uvjerio da se radi o prvom
porivu.
Kasnije je Tarzan namirisao jelena, pa se popeo na
drvee, a kad je spustio petlju ivotinji oko vrata pozvao
je itu istim onim predenjem kojim je ve ranije umirio
ivotinjine sumnje, ali malko glasnije i otrije.
Bilo je slino onomu to ga je uo da proizvode
pantere poto, kad love udvoje, ubiju lovinu.
Gotovo odmah zau se lomljava kroz oblinje grmlje,
pa se pomoli dugo, vitko tijelo udnog druga.
Videi Barino tijelo i osjetivi miris krvi, pantera
otro kriknu, a onda su, trenutak kasnije, dvije zvijeri
jele jedna uz drugu meko jelenje meso.
Nekoliko dana taj udni par tumarao je zajedno
dunglom.
Kad bi jedan ubio, zvao bi drugoga, te su se tako
hranili dobro i esto.
Jednom prilikom, dok su veerali vepra kojega je
ulovila ita, lav Numa, mrk i straan, probio se iz
oblinje guste trave.

S ljutitom rikom opomene skoio je da ih odagna od

lovine. ita je skoio u gutaru a Tarzan na nisko granje
drveta nad sobom.
Tu je majmun-ovjek skinuo konop od trave s vrata.
Kad je Numa stao nad tijelo vepra, pruajui izazovno
glavu, Tarzan je spustio vijugavu petlju oko grivastog
vrata i brzim trzajem napeo konop. U isto vrijeme otro
je pozvao itu i uskoprcalog lava vukao prema gore, dok
mu nisu samo stranje noge dodirivale tlo.
Brzo je konop uvrstio na jakoj grani, a kad je
pantera, na njegov poziv, skoila na vidjelo, Tarzan se
spustio na tlo uz uskoprcalog i razbjenjelog Numu te je
s dugim, otrim noem skoio na nj s jedne strane dok
je ita uinila isto s druge.
Pantera je trgala i derala Numu na desnoj strani a
majmun-ovjek udarao je kamenim noem na drugoj,
tako da je kralj ivotinja, prije no to je uspio jakim
pandama pretrgnuti konop, visio mrtav i nepomian u
petlji.
A zatim se dunglom, jednoglasno iz dvaju divljih
grla, podigao pobjedniki krik majmuna i pantere,
pomijean u uasan i strahovit pokli.
Kad su zamrle posljednje razvuene, strane note,
dvadesetak nalienih ratnika, koji su navlaili dugu
ratnu kanou na obalu, zaustavilo se i zagledalo u smjeru
dungle.

mugambi

Kad je Tarzan obiao cijelu obalu otoka i s razliitih se

strana nekoliko puta zaletio u unutranjost, uvjerio se
da je na otoku jedino ljudsko bie.
Nigdje nije pronaao nikakva znaka da su se ljudi,
ma ak i privremeno, zaustavili na toj obali, iako je,
dakako, znao da bujno tropsko raslinstvo tako brzo
brie sve osim najstalnijih ljudskih spomenika, pa se u
svom zakljuivanju moe i varati.
Onaj dan kad su ubili Numu, Tarzan i ita naili su
na Akutovo pleme. Ugledavi panteru, veliki su se
majmuni dali u bijeg, ali ih je Tarzan uskoro uspio
dozvati.
Palo mu je na pamet da bi bilo u najmanju ruku
zanimljivo pokuati pomiriti ove vjene neprijatelje.
Pozdravljao je sve ono im je mogao ispunjati vrijeme i
ono to mu je moglo zaokupljati misli onda kad se nije
brinuo za jelo, jer su ga obuzimale turobne misli im bi
bio dokon.
Nije mu bilo osobito teko priopiti svoju namjeru
majmunima, iako je njihov jezik zato bio previe
jednostavan. Ali je majmunu-ovjeku bilo gotovo
nemogue uvjeriti mali, opaki itin mozak da mora loviti
zajedno sa svojim zakonitim plijenom.
Tarzan je, uz ostalo oruje, posjedovao dugu, jaku
toljagu, pa se, zavezavi konop panteri oko vrata, sluio
tim sredstvom da dobro izudara po gubici uzrealu
zvijer, nastojei joj tako utuviti u glavu da ne smije

napadati velika, kudrava, ovjekolika stvorenja, koja su

se jo vie pribliila kad su vidjela svrhu konopa oko
itina vrata.
Da se maka nije okrenula i razderala Tarzana, pravo
je udo, koje se moda moe tumaiti injenicom da ju je
Tarzan dva puta, kad se reei okrenula protiv
majmuna-ovjeka, otro udario po osjetljivoj gubici,
utuvljujui joj tako u glavu vrlo korisni strah od toljage i
majmuna-zvijeri.
Pitanje je da li je onaj prvotni uzrok privrenosti
Tarzanu jo uope bio jasan panteri, iako je bez sumnje
neki podsvjesni poriv, potaknut zaetkom razuma i
potpomognut i poduprt navikom od nekoliko posljednjih
dana, uinio mnogo da tu ivotinju navede da podnosi
postupak zbog kojega bi inae poletjela na vrat svakom
drugom stvorenju.
A onda, i uvjerljiva sila ljudske due vrila je snani
utjecaj na to stvorenje nie vrste, a ta se, napokon,
moda pokazala najmonijim iniocem u Tarzanovu
gospodstvu nad itom i drugim praumskim ivotinjama
koje su od vremena na vrijeme padale pod njegovu vlast.
Bilo kako mu drago, dane i dane ovjek, pantera i
veliki majmuni lunjali su dunglom jedni uz druge,
ubijajui zajedno i dijelei lovinu, a u svem tom
okrutnom i divljem oporu nitko nije bio straniji nego
ona glatka, snana zvijer koja je jo prije nekoliko
mjeseci bila dobro poznata u mnogim londonskim
salonima.
Katkad bi se zvijeri odvajale pa kretale svojim
putovima, i to na sat ili dan, i ba u jednoj takvoj prilici
majmun-ovjek odlutao je kronjama drvea prema alu
te se ispruio na vruem suncu na pijesku, a s niskog
vrha oblinjeg rta otkrila su ga dva otra oka.
Jedan trenutak te oi gledale su zaueno pojavu
divljeg bijelca koji se suna na zracima vrueg, tropskog
sunca, a onda se okrenuo davi nekome iza sebe znak.

Odmah su jo dva oka gledala majmuna-ovjeka, a onda

jo dva, pa jo dva, dok dvadeset runo opremljenih
divljih ratnika nije lealo na trbusima po onom hrptu i
promatralo bijelog stranca.
Bili su niz vjetar, pa Tarzan tako nije osjetio njihov
vonj, a kako je leima bio napola okrenut, nije vidio
kako oprezno napreduju preko ruba rta i silaze bujnom
travom prema pjeskovitom alu.
Bili su svi veliki ljudi, a njihova barbarska pokrivala
na glavi i surovo naliena lica, zajedno s mnogim
metalnim nakitima i arenim perjem samo su jo
poveala divljinu i okrutnost njihove pojave.
Kad su se nali na podnoju hrpta, podigli su se
oprezno na noge te su, sagnuvi se napredovali prema
bijelcu koji nije nita nasluivao, prijetei tekim ratnim
toljagama.
Duevno trpljenje koje su izazvale Tarzanove alosne
misli otupjelo je njegove otre sposobnosti, tako da su
divljaci bili gotovo na njemu kad je osjetio da vie nije
sam na alu.
Tarzanov duh i miii, meutim, bili su navikli
djelovati tako brzo i slono i na najmanju uzbunu da je
bio na nogama i okrenut prema neprijateljima upravo u
trenutku kad je shvatio da su ve blizu. Kad je skoio na
noge, ratnici su pojurili s podignutim toljagama i divljim
povicima, ali je prvi odmah legao mrtav pod dugim,
jakim tapom majmuna-ovjeka, a onda je Tarzan vitak i
snaan upao meu njih, udarajui desno i lijevo
bijesom, snagom i tonou koja je meu redove crnaca
unijela paniku.
Na trenutak oni koji su preostali povukli su se, te su
se savjetovali na kratkoj udaljenosti od majmunaovjeka, koji je stajao prekrienih ruku, i napola
smijeei se promatrao ih. Uskoro navalie jo jednom,
ovaj puta maui tekim ratnim kopljima. Bili su izmeu
Tarzana i dungle, u malu polukrugu koji se zatvarao

oko Tarzana kako su se pribliavali. Majmunu-ovjeku

uinilo se da nee moi pobjei ako napokon bace sva
koplja u isto vrijeme. Ali ako eli pobjei, nema drugog
puta nego kroz redove divljaka, ili otvorenim morem.
Bio je doista u kripcu, kad mu sinu misao to mu je
smijeak jo poveala. Ratnici primicali su se sve vie,
napredujui polako, stvarajui, kako to oni ve znaju,
stranu graju i buku divljim povicima i udaranjem bosih
stopala po tlu, poskakujui u fantastinu ratnom plesu.
Tada je majmun-ovjek povikao divlje i neobino
nekoliko puta, tako da su se crnci odjednom zbunjeno
zaustavili. Gledali su jedni druge ne znajui to da
uine, jer taj zvuk bio je tako ruan da se i sama njihova
strana graja inila beznaajnom. Ni jedno ljudsko grlo
ne moe stvoriti one ivotinjske glasove, u to su bili
sigurni, a ipak su svojim oima vidjeli da je taj bijelac
otvorio usta i izustio uasni pokli.
Ali oklijevali su samo na trenutak, a onda su slono
ponovno nastavili fantastino plesati i napredovati
prema plijenu. No upravo ih tada iznenadan lom kroz
dunglu jo jednom zaustavi, a kad su se okrenuli u
smjeru tog novog uma, preseneenim oima otvori se
pogled koji je mogao slediti krv u ilama hrabrijim
ljudima no to su bili Vagambiji.
S ruba dungle, kroz isprepleteno raslinstvo, dolazila
je golema pantera, plamenih oiju i iskeenih koljaa, a
za njom dvadesetak jakih, kudravih majmuna koji su se
hitro valjali naprijed, napola uzdignuti na kratkim,
svijenim nogama, dodirujui dugim rukama tlo,
podupirui roanim lancima teinu tjelesa u
grotesknom hodu.
Tarzanove ivotinje dole su na poziv.
Prije nego to su se Vagambiji mogli pribrati od
uenja, ta je uasna horda navalila s jedne strane, a
Tarzan-majmun s druge. Teka koplja bacala su se a
teke ratne toljage su udarale, pa iako su se ruili

majmuni da nikad vie ne ustanu, padali su i ljudi iz

Ugambije.
itini okrutni koljai i pande derale su i trgale crne
koe. Akutovi jaki uti onjaci zagrizli su u vrat divljaka,
a Tarzan-majmun bio je i ovdje i ondje, svuda, potiui
divlje saveznike i obarajui posvud dugim, tankim
noem.
Za trenutak crnci su poeli bjeati, ali od one
dvadesetorice to su puzili s travnatog obronka rta samo
je jedan jedini ratnik uspio izbjei oporu koji je
pobijedio napadae.
To je bio Mugambi, poglavica Vagambija s Ugambija,
a kad je on ieznuo u gustom, bujnom rau na vrhu
hrpta, samo otro oko majmuna-ovjeka vidjelo je kako
je pobjegao.
Ostavivi opor da se nadere mesa rtava mesa
koje on nije mogao dodirnuti Tarzan-majmun slijedio
je onog jedinog preivjelog iz krvava okraja. S one
strane hrpta ugledao je crnca koji je bjeao svom
snagom prema dugoj ratnoj kanoi koja je bila dobro
navuena na al, iznad dosega plime.
Beumno, poput sjene, majmun-ovjek trao je za
zaprepatenim crncem. Pogled na ratnu kanou zaeo je
u bijelcu novi plan. Ako su ti ljudi doli na otok s nekog
drugog otoka, ili s kontinenta, zato da se ne poslui
amcem te ode u njihovu zemlju? Oito se radilo o
nastanjenoj zemlji koja je bez sumnje imala povremene
veze s glavnim kopnom, ako sama i nije bila na afrikom
kontinentu.
Teka ruka pala je na Mugambijevo rame jo i prije
nego je opazio da ga netko progoni, a kad se okrenuo da
se bori s napadaem, golemi prsti zatvorili su mu se oko
zapea te se naao na zemlji a div ga je zajahao prije
nego to je Mugambi mogao i jednom udariti.
Jezikom Zapadne obale Tarzan se obratio ovjeku
ispruenom ispod njega.

 Tko si ti? upitao ga je.

Mugambi, poglavica Vagambija odgovorio je
crnac.
Potedjet u ti ivot rekao je Tarzan ako mi
obea da e mi pomoi otii s ovog otoka. to kae?
Pomoi u ti odgovori Mugambi. Ali sad kad
ste ubili sve moje ratnike ne znam mogu li i ja sam otii
iz tvoje zemlje, jer nee biti nikoga da vesla, a bez vesala
ne moemo prijei vodu.
Tarzan se digao i dopustio i zarobljeniku da se digne.
Taj je svat bio divan primjerak muevnosti crnac koji
je imao jednako tijelo kao i sjajni bijelac.
Doi! pozvao ga je majmun-ovjek, te su krenuli
u smjeru odakle su uli kako opor guna i rei na
gozbi. Mugambi je ustuknuo.
Ubit e nas rekao je.
Mislim da nee odgovorio je Tarzan. Moji su.
Crnac je jo uvijek oklijevao, bojei se pribliiti onim
stranim stvorenjima koja su derala tjelesa njegovih
ratnika. Ali ga je Tarzan prisilio da ga slijedi, pa ta
dvojica uskoro izioe iz dungle, na puni vidik onog
gadnog prizora na alu. Ugledavi ljude, ivotinje
podigoe pogled te prijetei zareae, ali Tarzan je
zakoraio meu njih i povukao drhtavog Vagambija.
Kako je bio nauio majmune da prihvate itu, tako
ih je sad nauio da posvoje Mugambija, i to mnogo
lake. Ali ita kao da nije mogao posve shvatiti da je bio
pozvan da prodre Mugambijeve ratnike, a sad ne smije
da prodre Mugambija. Kako se, meutim, dobro najeo,
zadovoljio se tim to je obilazio preplaenog divljaka,
tiho reei i zurei plamenim, pogubnim oima u crnca.
Mugambi je pak prianjao uz Tarzana, tako da se majmun-ovjek mogao jedva suzdravati od smijeha zbog
jadnog stanja u koje je strah bacio poglavicu. Napokon
bijelac je uhvatio veliku maku za vrat pa ju je,
dovukavi je posve do Mugambija, udario otro po nosu

ita je obilazio preplaenog Mugambija, tiho reei i zurei u nj

plamenim, pogubnim oima. Tarzan se jedva suzdravao od
smijeha zbog jadnog stanja u koje je strah bacio poglavicu.

svaki put kad je zareala na stranca.

Videi to kako ovjek udara golim akama
najnemilosrdnijeg i najdivljijeg praumskog mesodera
Mugambi izbulji oi. Bio je tek mrzovoljasto potovao
golemog bijelca koji ga je zarobio, a sad je pred
Tarzanom gotovo osjeao strahopotovanje.
itin odgoj tako je dobro napredovao da je uskoro
Mugambi prestao biti predmet njegove gladne panje, pa
se crnac u tom neobinom drutvu osjetio malko
sigurniji.
Ne bi bilo posve istinito rei da je Mugambi bio posve
sretan ili miran u toj novoj sredini. Neprestano je oima
bojaljivo kolutao ovamo-onamo, kad bi mu se sluajno
ovaj ili onaj lan tog divljeg opora pribliio, tako da su
mu se esto vidjele bjeloonice.
Tarzan i Mugambi, sa itom i Akutom, ekali su
jelena na gazu, a kad su na rije majmuna-ovjeka sva
etvorica skoili na zaplaenu ivotinju, crnac je bio
siguran da je to jadno stvorenje uginulo od straha prije
no to ga je i jedna od tih velikih zvijeri dodirnula.
Mugambi je naloio vatru i ispekao svoj dio lovine. Ali
su Tarzan, ita i Akut svoje dijelove trgali otrim zubima
reei jedan na drugoga naroito ako bi se koji usudio
zgrabiti tui dio.
Zapravo i nije bilo udno to je bijelevo vladanje bilo
srodnije vladanju zvijeri nego crnevo. Svi smo mi
stvorenja navike, pa ako prestanemo da se uimo novom
vladanju, na prirodan nain i lako zapadamo u stare
navike koje nam je proli ivot neiskorjenjivo usadio
dugom upotrebom.
Mugambi od djetinjstva nije jeo sirovo meso, dok
Tarzan, u drugu ruku, nije okusio nikakve kuhane
hrane sve dok nije gotovo odrastao, a tek je u prole trietiri godine jeo kuhano ili peeno meso. A nije ga samo
ivotna navika tjerala da jede sirovo meso nego i tek.
Njemu je kuhano ili peeno meso bilo pokvareno meso,

kad se usporedi s bogatim i sonim mesom svjee, jo

tople lovine.
To to je mogao s uivanjem jesti sirovo meso koje je
sam znao zakopati i prije nekoliko tjedana, i astiti se
malim glodavcima i neugodnim liinkama, nama se, koji
smo uvijek bili civilizirani, ini odvratno. Ali da smo se
u djetinjstvu bili navikli da sve to jedemo, i da smo
vidjeli da svi oko nas ine isto, ne bi nam se sad sve to
inilo neugodno, kao to nam i nisu neugodne i mnoge
poslastice koje bi divlji afriki ljudoder gledao s
gnuanjem i na koje bi zafrknuo nosom.
Na primjer, u blizini Rudolfova jezera postoji pleme
koje ne jede ovetinu ili govedinu, iako je neposredni
susjedi jedu. U blizini nalazi se drugo pleme koje jede
meso magarca a to je navika koja je odvratna
plemenima koja ne jedu magarca. Pa tko onda moe rei
da je lijepo jesti pueve i ablje noge i ostrige, a da je
odvratno hraniti se liinkama i kukcima, ili da je pojesti
ostrigu sa svim dijelovima manje gnusno nego pojesti
slatko, isto meso tek ubijenog jelena?
Iduih nekoliko dana Tarzan se pozabavio pletenjem
jedra od korinog platna, kojim je elio opremiti kanou,
jer nije oekivao da e moi nauiti majmune da
barataju veslima, iako ih je uspio nekoliko ukrcati u
krhki amac kojim su on i Mugambi veslali izmeu
grebenja, gdje je voda bila posve mirna.
Na tim izletima stavljao im je vesla u ruke, a oni su
nastojali oponaati njegove i Mugambijeve pokrete. Ali
majmunima je tako teko da se dulje vrijeme bave
jednom stvari da je Tarzan uskoro uvidio da bi trebalo
vie tjedana munog vjebanja prije nego to bi se oni
mogli djelotvorno sluiti tim novim alatom.
Bio je, meutim, jedan izuzetak, i to Akut. Gotovo od
poetka pokazivao je zanimanje za taj novi sport, to je
govorilo o mnogo vioj razini inteligencije nego to ju je
dosegao itko od njegova plemena. Kao da je shvaao

svrhu vesala, a kad je Tarzan to vidio upinjao se da mu

protumai mravim majmunskim jezikom kako se
veslima moe najbolje baratati.
Od Mugambija saznao je Tarzan da je kontinent
daleko od otoka. ini se da su se Mugambijevi ratnici
usudili predaleko u svom krhkom amcu, a kad ih je
zahvatila velika plima, jak vjetar odagnao ih je tako
daleko da vie nisu vidjeli kopna. Poto su veslali cijelu
no, mislei da se vraaju kui, ugledali su za izlaza
sunca ovo kopno, te su ga, drei ga jo uvijek glavnim
kopnom, veselo pozdravili. A ni sam Mugambi nije bio
svjestan da je to otok, dok mu to nije rekao Tarzan.
Poglavica Vagambija posve je sumnjao u jedro, jer on
nikad nije vidio takvu napravu. Njegova zemlja leala je
daleko uz iroku rijeku Ugambi, a ovo su se prvi put
njegovi ljudi nali na oceanu.
Tarzan je, meutim, bio siguran da s dobrim vjetrom
moe doploviti tim amcem do kontinenta. U svakom
sluaju, mislio je, bilo bi bolje poginuti na putu nego
ostati
neodreeno
vrijeme
na
tom
oigledno
neubiljeenom otoku, na koji po svoj prilici nee nikad
stii brod.
I tako je, kad se podigao prvi dobri vjetar, krenuo na
put, a sa sobom je uzeo posadu tako udnu i stranu
kakva nije nikad plovila pod divljim gospodarom.
Mugambi i Akut poli su s njim, i pantera ita, i tuce
velikih mujaka iz Akutova plemena.

strana posada

Ratna kanoa sa divljom posadom pomicala se polako

prema otvoru u grebenju kroz koji je morala proi da
dopre na otvoreno more. Tarzan, Mugambi i Akut veslali
su, jer obala je spreavala da zapadni vjetar nadme malo
jedro.
ita se uurio na pramcu uz noge majmunaovjeka, Tarzanu se inilo da je najbolje da tu opaku
ivotinju dri koliko je mogue dalje od drugih lanova
posade, jer treba malo ili nikakva izazova, pa da ita
skoi na vrat bilo kome osim bijelcu, kojega je sad
oigledno smatrao svojim gospodarom.
Na krmi bio je Mugambi, a upravo ispred njega
uurio se Akut, dok je izmeu Akuta i Tarzana sjedilo
dvanaest kosmatih majmuna, koji su sumnjiavo
treptali, a od vremena do vremena sa enjom okretali
glave prema obali.
Sve je ilo dobro dok kanoa nije prola grebenje. Tu
je vjetar udario u jedro, pa se grubi amac zabadao u
valove koji su se podizali sve vie kako su se udaljivali
od obale.
Od bacakanja amca majmune je zahvatila strava.
Najprije su se nelagodno micali ovamo-onamo, a onda
su poeli mumljati i cviljeti. Neko vrijeme teko ih je
Akut drao u ruci, ali kad je osobito velik val udario u
taj izdubeni amac, zajedno s vjetrom, njihov strah
prevrio je svaku mjeru, te su skoili na noge i gotovo
izvrnuli amac prije nego to su ih Akut i Tarzan mogli

ponovo umiriti. Napokon se uspostavi mir, pa su se s

vremenom majmuni navikli na udne lakrdije amca,
poslije ega vie nije bilo neprilike.
Put je bio bez dogodovtina, vjetar nije prestao, pa su
se poslije deset sati neprestanog jedrenja crne sjene
obale pomolile ispred napetih oiju majmuna-ovjeka na
pramcu. Bilo je previe tamno a da bi se moglo nazrijeti
jesu li se pribliili uu Ugambija ili nisu, pa je zato
Tarzan plovio kroz morsku pjenu najblioj toki, da tu
doeka zoru.
Izdubeni amac okrenuo se uzdu onaj trenutak kad
mu je pramac dodirnuo pijesak, te se odmah izvrnuo sa
svom posadom, koja se mahnito koprcala prema obali.
Idui val ispreokretao ih je, ali su napokon uspjeli
ispuziti na sigurnu obalu, a asak kasnije val je doplavio
i nezgrapni amac.
Ostatak noi zgurili su se majmuni jedan uz drugoga
jer je bilo hladno. Mugambi je naloio vatru na kojoj su
se grijali. Tarzan i ita, meutim, bili su drugaijeg
raspoloenja, oni se nisu bojali noi u dungli. Jaka glad
natjerala ih je u praiskonsku tamu ume da trae plijen.
Bok uz bok hodali su gdje je bilo mjesta. Inae jedan
za drugim, najprije jedan a onda drugi sprijeda. Tarzan
je prvi nanjuio meso bivola pa su se doskora
douljali do zaspale ivotinje usred gusta traka blizu
rijeke.
Sve su blie puzili prema ivotinji koja nije nita
nasluivala, ita prema desnoj strani a Tarzan prema
lijevoj, blie velikom srcu. Sad su se ve navikli na
zajedniki lov, pa su djelovali slono, dogovarajui se
samo tihim predenjem.
Na trenutak leali su posve tiho do svog plijena, a
onda, na znak majmuna-ovjeka ita skoi na velika
lea i zagrize u bivolov vrat. Odmah ivotinja skoi na
noge riui od boli i bijesa, a u isti trenutak Tarzan je s
kamenim noem navalio na lijevi bok i neprestano

udarao iza plea.

Jednom rukom majmun-ovjek hvatao se za gustu
grivu, a kad je bivol mahnito potrao trakom, no koji
je udarao protiv njegova ivota nije ga ostavljao. ita se
uporno zadravao na vratu i leima i grizao duboko,
nastojei da dohvati kimu.
Nekoliko stotina metara bivol je divlje riui nosio
protivnike, dok mu napokon otrica nije zadrla u srce,
pa se s posljednjom rikom, koja je zapravo bio napola
vrisak, sruio naglavce na zemlju. Onda su se Tarzan i
ita nasitili.
Poslije obroka ta su se dvojica sklupali u gutari.
Crna ovjekova glava legla je na uto-smei panterin
bok. Odmah poslije zore probudili su se i ponovno jeli a
zatim se vratili na al, tako da Tarzan moe dovesti
ostale do lovine.
Kad su se najeli, ivotinjama se spavalo, a Tarzan i
Mugambi krenuli su traiti rijeku Ugambi. Jedva su
proli stotinu metara, kad su naili na iroku rijeku,
koju je crnac odmah prepoznao kao onu kojom su on i
njegovi ratnici od veslali na more na nesretnu
ekspediciju.
Sad su je slijedili do oceana, te su vidjeli da utjee u
dragu koja je milju daleko od toke na obali gdje je no
prije bila baena kanoa.
Tarzan se vrlo obradovao tom otkriu, budui da je
znao da u blizini velike rijeke mora nai uroenike, a bio
je prilino siguran da e od njih saznati neto o Rokoffu
i djetetu, jer je isto tako vrsto vjerovao da se Rokoff
nastojao rijeiti djeteta im je njega iskrcao.
On i Mugambi ispravili su i porinuli u more izdubeni
amac, iako je to bilo vrlo teko zbog valova koji su
neprestano udarali o obalu. Ali napokon su uspjeli, pa
su doskora veslali uz obalu prema uu Ugambija. Tu
im je bilo prilino teko ui protiv udruene struje i
oseke, ali okoristivi se virovima blizu obale stigli su u

sumrak gotovo nasuprot mjesta, gdje su ostavili opor

na spavanju.
Zavezavi amac za granu koja je visila nad njima,
uputili su se u dunglu te su uskoro naili na majmune.
Hranili su se voem nedaleko traka gdje je bio pao
bivol. itu nisu nigdje vidjeli, niti se te noi vratio, pa je
Tarzan pomislio da je odlutao da potrai ivotinje svog
roda.
Sutradan rano majmun-ovjek vodio je svoj opor niz
rijeku, a dok je hodao resko je nekoliko puta povikao.
Odmah se iz velike daljine slabo zauo odgovor, i pola
sata kasnije vitko itino tijelo skoilo je ondje gdje su se
drugi lanovi opora oprezno ukrcavali u amac.
Velika ivotinja, svinutih leda i predui poput
zadovoljne arene makice, trljala je bokove o majmunaovjeka, a onda je na Tarzanovu zapovijed spretno
skoila na svoje prijanje mjesto na pramcu.
Kad su svi bili na mjestu, otkrili su da nema dvojice
Akutovih majmuna. Iako su ih majmunski kralj i Tarzan
dozivali vie od jednog sata, nije bilo odgovora, pa su se
napokon otili. Pokazalo se da su dvojica nestalih bili
upravo oni koji su pokazivali najmanju elju da se
prikljue ekspediciji s otoka te su trpjeli i najvei strah
na putu. Zato je Tarzan bio posve siguran da su se
radije namjerno udaljili nego da ponovno uu u kanou.
Kad je ta skupina skretala prema obali, odmah
poslije podneva, da potrai hrane, na trenutak ih je
promatrao vitak, gol divljak iza gustog zelenog zaklona
koji je obrubljivao obalu rijeke, a onda je nestao
uzvodno prije nego ga je itko od onih u kanoi opazio.
Poput jelena skakao je uskim tragom, dok nije, sav
uzbuen od vijesti, upao u uroeniko selo nekoliko
milja iznad toke gdje su se Tarzan i njegov opor
zaustavili da love.
Dolazi jo jedan bijelac! povikao je poglavici koji
je uao pred ulazom u okruglu kolibu. Jo jedan

bijelac, a s njim je mnogo ratnika. Dolaze u velikoj

ratnoj kanoi da ubijaju i robe kao to je uinio i onaj
crnobradi koji je upravo otiao.
Kaviri skoi na noge. Nedavno je iskusio grubost
bijela ovjeka, pa mu je srce bilo puno gorine i mrnje.
Za trenutak zabubnjae ratni bubnjevi u selu dozivajui
lovce iz ume i radnike s polja.
Porinuli su sedam ratnih kanoa s posadom od
nalienih ratnika okienim perjem. Duga koplja strila
su iz grubih ratnih amaca dok su tiho klizili rijekom,
tjerani golemim miiima to su se valjali pod blistavom,
crnom koom.
Sad nisu bubnjali bubnjevi, niti je trubio uroeniki
rog, jer je Kaviri bio lukav ratnik, i nije elio riskirati,
ako se to ikako moglo. On e sa sedam kanoa tiho
naletjeti na onu jedinu to pripada bijelcu, pa e, prije
nego to puke mogu ljudima zadati mnogo tete,
svladati neprijatelja samim brojem svojih ljudi.
Kavirijeva kanoa plovila je na kratkoj udaljenosti
ispred drugih, a kad je zaobila otar zavoj rijeke, gdje
ju je brza struja hitro ponijela naprijed, naila je
iznenada na ono to je Kaviri traio.
Tako blizu bile su te dvije kanoe jedna drugoj, da je
crnac, prije nego to su se kanoe dodirnule, imao samo
priliku da zamijeti bijelo lice na pramcu amca koji je
nadolazio, a njegovi su se ljudi ve podigli i stali vikati
poput mahnitih vragova i bacati duga koplja na one u
drugoj kanoi.
Ali trenutak kasnije, kad je Kaviri shvatio kakva to
posada sjedi u bijelevu izdubenom amcu, bio bi dao
sve svoje kuglice i eljeznu icu da se mogao nai u
sigurnosti udaljenog sela. Jedva su se dva amca
dodirnula, kad su se strani Akutovi majmuni podigli,
reei i lajui, s dna kanoe pa su dugim, kosmatim
rukama, ispruenim daleko, trgali prijetea koplja iz
ruku Kavirijevih ratnika.

Crnce je savladao strah, ali nije bilo druge nego boriti

se. Sad su druge ratne kanoe brzo dole do dvaju
amaca. Njihovi ratnici eljeli su to prije upasti u
borbu, jer su mislili da su im neprijatelji bijelci i njihovi
uroeniki nosai.
Rojili su se oko Tarzanove kanoe. Ali kad su ugledali
kakav je to neprijatelj, sve su amce okrenuli i poeli
brzo veslati uzvodno. Samo se jedan amac nije
okrenuo. Taj je doao preblizu kanoe majmuna-ovjeka
prije nego to su ratnici shvatili da njihovi sunarodnjaci
imaju posla s demonima, a ne s ljudima. Kad su se
dodirnuli, Tarzan je neto priapnuo iti i Akutu, tako
da prije nego su se napadai mogli povui, skoi na njih
golema pantera s vriskom od kog se ledenila krv, a na
drugi kraj kanoe popeo se velik majmun.
Na jednom kraju pantera je strano harala jakim
pandama i dugim, otrim koljaima, dok je Akut na
drugom grizao utim onjacima vratove onih koji su mu
doli nadohvat, bacajui prestravljene crnce u vodu
kako je prilazio sredini kanoe.
Kaviri se tako zaposlio tim demonima koji su uli u
amac, da nije mogao pomoi svojim ratnicima. Divovski
bijeli vrag istrgao mu je koplje iz ruke kao da je on, jaki
Kaviri, novoroene. Kosmate nemani savladale su
borce, a crni poglavica borio se prsa o prsa sa stranim
oporom.
Kaviri se hrabro borio protiv protivnika, jer je osjeao
da mu je smrt neizbjena, pa je zato u najmanju ruku
htio ivot prodati to skuplje. Ali doskora bilo je
oigledno da je sve uzalud pred nadljudskim miicama i
spretnou stvorenja koje mu se napokon doepalo
vrata i oborilo ga na dno amca.
Odmah se Kaviriju poe vrtjeti u glavi predmeti
postali su zbrkani i nejasni pred oima boljela su ga
prsa dok se borio za dah ivota koji mu je onaj nad njim
zauvijek oduzimao. Onda je izgubio svijest.

Kad je ponovno otvorio oi, vidio je, na svoje uenje,

da nije mrtav. Leao je, vrsto vezan, na dnu kanoe.
Velika je pantera sjedila i gledala ga.
Kaviri je zadrhtao i ponovno zatvorio oi, ekajui da
ta okrutna zvijer skoi i oslobodi ga jadnog straha.
Poslije jednog trenutka, budui da se koljai nisu
arili u njegovo drhtavo tijelo, ponovno se usudio otvoriti
oi. Onkraj pantere kleao je bijeli div koji ga je bio
savladao.
ovjek je veslao, dok je odmah iza njega Kaviri vidio
da neki njegovi ratnici takoer veslaju. Iza njih ualo je
nekoliko kosmatih majmuna.
Kad je Tarzan vidio da je poglavica doao k svijesti,
progovorio je.
Kau mi tvoji ratnici da si ti poglavica velikog
naroda i da se zove Kaviri rekao je.
Tako je potvrdi crnac.
Zato si me napao? Ja sam dolazio u miru.
Prije tri mjeseca doao je i drugi bijelac u miru
odvrati Kaviri a kada smo mu mi donijeli darove,
kozu, kasavu i mlijeko, navalio je s pukama i poubijao
mnogo ljudi, a zatim je otiao oduzevi nam sve koze i
mnogo mladih mukaraca i ena.
Ja nisam takav kakav je onaj drugi bijeli ovjek
odgovori Tarzan. Ne bih ti bio naudio da nisi navalio
na mene. Reci mi, kakvo je bilo lice tog opakog bijelca?
Traim jednog koji mi je uinio zlo. Moda je to ba taj.
Bio je ovjek opaka lica pokrivena velikom, crnom
bradom, i bio je vrlo, vrlo zao da, vrlo, vrlo zao.
Je li s njim bilo maleno bijelo dijete? upitao je
Tarzan, a srce mu je gotovo prestalo kucati dok je
oekivao odgovor.
Nije odgovori Kaviri bijelo dijete nije bilo u
skupini tog ovjeka bilo je u drugoj skupini.
Drugoj skupini! uskliknu Tarzan. Kakvoj
drugoj skupini?

 Sa skupinom koju je taj vrlo zli bijelac progonio. U

njoj je bio bijeli ovjek, bijela ena i dijete, sa est
mosulskih nosaa. Oni su proli uzvodno tri dana ispred
vrlo zlog bijelca. Mislim da su bjeali.
Bijeli mukarac, ena i dijete! Tarzan je bio
zabezeknut. Dijete mora biti njegov mali Jack. Ali tko su
ta ena i mukarac? Je li mogue da se jedan od
Rokoffovih saveznika urotio s nekom enom koja je
pratila Rokoffa da mu ukrade dijete?
Ako je tako, oni sigurno namjeravaju dijete vratiti u
civilizaciju pa ili traiti nagradu ili zadrati malog
zarobljenika radi otkupnine.
Ali sad, kad ih je Rokoff uspio potjerati duboko u
unutranjost, uz tu divlju rijeku, nema sumnje da e ih
napokon stii, osim ako ih, to je bilo jo vjerojatnije, ne
uhvate i ne ubiju oni isti ljudoderi dalje uz Ugambi
kojima je Rokoff, Tarzan je sad bio siguran, htio predati
dijete.
Dok je razgovarao s Kavirijem, kanoe su neprestano
plovile uzvodno prema poglaviinu selu. Kavirijevi ratnici
veslali su u tri kanoe i bacali potajne, prestraene
poglede na strane suputnike. Tri Akutova majmuna
bila su ubijena u tom susretu, ali je s Akutom zajedno,
ostalo osam uasnih zvijeri, a bio je i ita, pantera, i
Tarzan i Mugambi.
Kavirijevi ratnici nisu nikad u cijelom ivotu vidjeli
tako stranu posadu. Oekivali su da ih trenutno
napadnu i rastrgaju neki od njihovih zarobljivaa. I, da
se pravo kae, Tarzan i Mugambi i Akut jedva su
zadravali te uzreale, neraspoloene zvijeri da ne grizu
ona svijetla, gola tjelesa to su se, dok su veslai veslali,
o njih tu i tamo eala. A njihov strah jo je vie
uzbuivao ivotinje.
U Kavirijevu logoru Tarzan se zaustavio samo toliko
da pojede hranu koju su im dali crnci, i da uredi s
poglavicom da mu prepusti tuce ljudi da veslaju

kanoom.
Kaviri je bio i previe spreman da se sloi sa svakim
zahtjevom koji mu je majmun-ovjek mogao postaviti,
samo da se to prije rijei onog uasnog opora. Ali bilo
je lake, kako je uskoro vidio, ljude obeati nego dati, jer
kad su ljudi saznali to on namjerava, oni koji jo nisu
pobjegli u dunglu, sad nisu asili ni asa da uteknu,
tako da je Kaviri kad se okrenuo da pokae one koji su
trebali da prate Tarzana, otkrio da je on jedini lan
plemena koji je ostao u selu.
Tarzan nije mogao potisnuti smijeak.
Kao da nas ne ele pratiti rekao je. Ali samo
ti ostani mirno ovdje, Kaviri, pa e odmah vidjeti kako
se ljudi jate oko tebe.
Onda se majmun-ovjek podigao te je, sazvavi svoj
opor, zapovjedio Mugambiju da ostane s Kavirijem, a
on je nestao u dungli sa itom i majmunima za
petama.
Na pola sata tiinu mrke ume prekidali su samo
obini umovi bujnog ivota, koji su samo poveavali
sumornu samou dungle. Kaviri i Mugambi sjedili su
sami u ograenom selu i ekali.
Ubrzo se iz velike udaljenosti zau straan zvuk.
Mugambi prepozna neobini izazov majmuna-ovjeka.
Odmah s razliitih strana svijeta, podie se straan
polukrug slinih povika i vrisaka, koji je tu i tamo
prekidao jezovit urlik gladne pantere.

izdan

Dva divljaka, Kaviri i Mugambi, uali su pred ulazom

u Kavirijevu kolibu i gledali jedan drugoga Kaviri sa
slabo skrivenim nemirom.
to je to dahnuo je.
To su Tarzan i njegovi odgovorio je Mugambi.
Ali ne znam to ine, osim ako ne prodiru tvoje ljude
koji su pobjegli.
Kaviri zadrhta te stade u strahu valjati oima prema
dungli. U svem svojem dugom ivotu u divljoj dungli
nije nikad uo tako stranu, uasnu graju.
Ta je dolazila sve blie, a sad su se s njom mijeali i
prestraeni povici ena, djece i mukaraca. Dvadeset
dugih minuta trajala je ta jezovita graja, dok se nije
inila na daljini od ograde koliko se moe kamenom
dobaciti. Kaviri se podigao da pobjegne, ali ga je
Mugambi uhvatio i zadrao, jer mu je tako bio
zapovijedio Tarzan.
Trenutak kasnije izbi iz dungle opor prestravljenih
uroenika, trei prema kolibama. Trali su poput
prestraenih ovaca, a iza njih, gonei ih kako se gone
ovce, dolazio je Tarzan, ita i strani Akutovi majmuni.
Uskoro se Tarzan naao pred Kavirijem, a na
usnama mu je bio onaj stari, mirni smijeak.
Vratili su ti se ljudi, moj brate rekao je a sad
moe izabrati one koji e me pratiti i veslati kanoom.
Drui, Kaviri zatetura i pozva ljude da iziu iz
koliba. Ali nitko nije odgovorio na taj poziv.

 Reci im predloio je Tarzan da u, ne dou li,

poslati svoje pomonike da ih dovedu.
Kaviri uini kako mu je reeno, te su u tren oka izili
svi seoski stanovnici, valjajui razrogaenim i
prestraenim oima od jednog do drugog divljeg
stvorenja to je lutalo seoskom ulicom.
Kaviri je brzo odredio tuce ratnika koji e pratiti
Tarzana. Ti jadni ljudi gotovo su pobijeljeli od straha na
pomisao da e biti u blizini pantere i majmuna u uskoj
kanoi. Ali kad im je Kaviri protumaio da nema druge
da e ih Tarzan progoniti sa svojim mrkim oporom ako
pokuaju pobjei od dunosti napokon su turobno
poli na rijeku i zauzeli mjesto u kanoi.
Uzdahnuvi od olakanja, poglavica je vidio kako ta
skupina iezava za nedalekom okukom uz rijeku.
Tri dana ta udna skupina plovila je sve dalje i dalje
u srce divlje zemlje koja lei na svakoj strani gotovo
neistraenog Ugambija. U to vrijeme tri su od dvanaest
ratnika pobjegli. Ali budui da je nekoliko majmuna
napokon shvatilo tajnu veslanja, Tarzan nije toliko alio
taj gubitak.
On bi zapravo bio putovao mnogo bre obalom, ali je
vjerovao da moe bolje drati divlju posadu na okupu
ako se nalaze u amcu. Dvaput na dan pristali bi da love
i hrane se, a nou su spavali na obali ili na kojem od
brojnih otoia koji su naikavali rijeku.
Uroenici su bjeali pred njima glavom bez obzira,
tako da su na svom putu nalazili samo pusta sela.
Tarzan je elio doi u dodir s tim divljacima koji su
stanovali na obali rijeke, ali dosad mu to nije uspjelo.
Napokon odluio je da on sam poe obalom a da ga
ostalo drutvo slijedi amcem. Protumaio je Mugambiju
ono to je naumio, te je napomenuo Akutu da slijedi
upute crnaca.
Pridruit u vam se za nekoliko dana
napomenuo je. Sad idem naprijed da saznam to je s

onim vrlo zlim bijelcem.

Za idueg odmora Tarzan je poao na obalu pa se
doskora izgubio iz vida svojih ljudi.
Prvih nekoliko sela na koja je naiao bilo je pusto, te
se tako vidjelo da je vijest o njihovu dolasku brzo
putovala. Ali s veeri naiao je na udaljenu skupinu
slamnatih koliba okruenih grubom ogradom, unutar
koje se nalazilo nekoliko stotina uroenika.
ene su spremale veeru kad se Tarzan naao nad
njima u granju gorostasnog drveta to je na jednoj toki
nadvisilo ogradu.
Tarzan nije znao kako da stupi u dodir s ovim
ljudima a da ih ne prestrai niti u njima probudi divlju
ljubav za borbu. Nije se elio boriti, jer sad je imao
mnogo vaniji zadatak nego da se bori sa svakim
plemenom na koje sluajno naie.
Napokon je neto izmislio. Poto se uvjerio da ga oni
dolje ne mogu vidjeti, nekoliko je puta, oponaajui
panteru, promuklo zaroktao. Sve su se oi odmah
okrenule gore prema liu.
Postajalo je sve tamnije, pa nisu mogli progledati
kroz lisnati zaklon koji je majmuna-ovjeka titio od
njihovih pogleda. Onaj trenutak kad je privukao njihovu
panju jo je otrije i gadnije zaurlao, poput iste one
ivotinje, a onda je, a da gotovo nije pomakao ni jedan
list dok je silazio, siao na tlo izvan ograde pa je,
brzinom jelena, potrao naokolo prema seoskim vratima.
Tu je tukao po povezanim kolcima kojima su vrata
bila sagraena te je dovikivao uroenicima na njihovu
jeziku da je prijatelj koji eli hrane i konak.
Tarzan je dobro poznavao prirodu crnaca. Znao je da
e ih rokot i urlik ite na drvetu uzrujati, i da e ih
njegovo udaranje po vratima u tom mraku jo vie
prestraiti.
Nije udo to mu nisu odgovorili na poziv, jer se crnci
boje svakog glasa koji se uje u noi s one strane

ograde, uvijek ga pripisuju kakvu demonu ili drugom

sablasnom posjetiocu. Ali je on jo zvao.
Pustite me unutra, moji prijatelji! vikao je. Ja
sam bijelac koji progonim onog vrlo zlog bijelca koji je
ovim putem proao prije nekoliko dana. Slijedim ga zato
da ga kaznim za one grijehe to ih je poinio vama i
meni. Ako sumnjate u moje prijateljstvo, dokazat u ga
time to u otii na ono drvo iznad vaeg sela i otjerati
itu u dunglu, prije nego to skoi meu vas. Ako mi
ne obeate da ete me pustiti unutra i sa mnom
postupati kao s prijateljem, pustit u itu da ostane
ondje i da vas prodre.
Jedan asak vladala je utnja. Onda se iz tiine sela
zau glas starca.
Ako si ti doista bijelac i prijatelj, pustit emo te
unutra. Ali najprije mora otjerati itu.
Dobro prihvati Tarzan. Sluajte, pa ete uti
kako bjei ita.
Majmun-ovjek brzo se vrati na drvo. Ovaj put ulazio
je u granje s velikom bukom, a u isto vrijeme zlokobno je
reao poput pantere, tako da oni dolje povjeruju da je
ona velika zvijer jo uvijek na drvetu.
Kad je dopro gotovo iznad seoske ulice, podigao je
veliku graju, tresao je estoko drvo, dovikivao panteri da
pobjegne ili e je ubiti, a glas prekidao je urlikom i
reanjem ljutite zvijeri.
Zatim je otrao prema suprotnoj strani drveta pa u
dunglu, udarajui glasno po deblima, reei sve slabije
kako se udaljivao od sela.
Nekoliko trenutaka kasnije vratio se na seoska vrata
te je doviknuo uroenicima:
Otjerao sam itu rekao je. Sad doite i
pustite me kao to ste obeali.
Neko vrijeme ula se uzbuena rasprava, ali je
napokon dolo est ratnika i otvorilo vrata, zurei
tjeskobno napolje, oito sa strahom oekujui kakvo e

stvorenje nai napolju. Nije im mnogo odlanulo kad su

ugledali gotovo golog bijelca. Ali kad im se Tarzan
obratio mirnim glasom i uvjeravao ih o svom
prijateljstvu otvorili su vrata malko vie i pustili ga.
Kad su vrata bila ponovno zatvorena, osjeaj
sigurnosti ponovno se vrati domorocima. Dok je Tarzan
hodao seoskom ulicom prema poglaviinoj kolibi,
okruivao ga je opor mukaraca, ena i djece.
Od poglavice saznao je da je Rokoff proao uzvodno
rijekom prije tri dana, i da mu iz ela rastu rogovi i da
ga prati tisuu avola. Kasnije je poglavica rekao da je
taj vrlo zli bijelac proboravio u selu mjesec dana.
Iako se ni jedna od tih izjava nije slagala s
Kavirijevom, koji je bio rekao da je Rokoff otiao iz
njegova sela tek prije tri dana i da mu je broj pratilaca
mnogo manji, Tarzan se tim nesuglasicama nije nimalo
udio, jer je dobro znao kako udno djeluje dua
divljaka.
Njemu je bilo najvanije da sazna da se nalazi na
pravom tragu, i da taj vodi u unutranjost. Znao je da
mu u takvoj prilici Rokoff ne moe nikako pobjei.
Poslije nekoliko sati unakrsnog ispitivanja majmunovjek saznao je da nekoliko dana pred Rokoffom putuje
jo jedna skupina tri bijelca mukarac, ena i
djeai, s nekoliko Mosula.
Tarzan je protumaio poglavici da e ga njegovi ljudi
slijediti u kanoi, i da e po svoj prilici stii sutradan, i da
poglavica, iako e Tarzan moda poi naprijed, treba da
ih primi prijateljski i da ih se ne treba bojati, jer e se
Mugambi pobrinuti da nita ne naude poglaviinim
ljudima, samo ako ih prijateljski prime.
A sad zakljuio je ja u lei ispod tog drveta i
spavati. Vrlo sam umoran. Neka me nitko ne smeta.
Poglavica mu je ponudio kolibu, ali je Tarzan, budui
da je otprije poznavao uroenike kolibe, vie volio
spavati na svjeem zraku, a osim toga imao je i svoje

planove koje je mogao bolje provesti ako ostane ispod

drveta. Naveo je kao razlog da hoe biti pri ruci u
sluaju da se ita vrati, a tom objanjenju poglavica se
vrlo radovao i dopustio mu da spava ispod drveta.
Tarzan je dobro znao da je korisno da na uroenike
ostavi dojam kao da posjeduje vie-manje udesne sile.
Mogao im je ui u selo i da se ne poslui vratima, ali
mislio je da e iznenadan i neprotumaiv nestanak, kad
za to doe vrijeme, na njihove djetinje due djelovati
dublje i trajnije. Zato se on, im se selo smirilo i zaspalo,
podigao, skoio u granje drveta i tiho ieznuo u crnoj,
tajanstvenoj noi praumskoj.
Ostatak te noi majmun-ovjek kretao se brzo
gornjom i srednjom trasom ume. Kad se moglo dobro
penjati, vie je volio gornje granje gorostasnog drvea,
jer mu je onda mjesec bolje osvjetljavao put. Ali su se
njegova ula od roenja tako navikla na taj strani svijet
da se ak i u gustoj, crnoj sjeni pri tlu mogao kretati
lako i brzo. Vi ili ja, dok hodamo ispod svjetlosnih
lukova Main Streeta, ili Broadwaya, ili State Streeta, ne
bismo se kretali sigurnije ili ni desetinom one brzine
kojom se spretni majmun-ovjek kretao onim mranim
labirintom koji bi nas posve zbunio.
U zoru zaustavio se da se nahrani, a onda je nekoliko
sati odspavao, da krene naprijed prema podnevu.
Dvaput je naiao na uroenike. Iako mu je bilo
prilino teko da im se priblii, ipak je u svakoj prilici
uspio da umiri njihov strah i ratoborne nakane, te je od
njih saznao da se nalazi na Rokoffovu tragu.
Dva dana kasnije, dok je jo uvijek slijedio Ugambi,
naiao je na veliko selo. Poglavica, ovjek opake pojave,
naotrenih zuba koji su esto odavali ljudodera, primio
ga je naoko prijateljski.
Majmun-ovjek bio je sad potpuno umoran, te je
odluio da otpoine osam do deset sati, tako da bude
svje i jak kad dostigne Rokoffa, a bio je siguran da ga

mora uskoro sresti.

Poglavica mu je rekao da je bradati bijelac otiao iz
sela upravo prijanje jutro, i da e ga on sigurno uskoro
stii. Poglavica je rekao da onu drugu skupinu nije vidio
niti je o njoj uo.
Tarzanu se nije dopala vanjtina i vladanje tog
ovjeka. Iako se naoko vladao prijateljski, inilo se da
nekako prezire polugolog bijelca koji dolazi bez pratnje i
ne dijeli darove. Ali Tarzanu je trebala hrana i poinak, a
to mu selo moe lake pruiti nego dungla, pa se zato,
budui da se nije bojao ni ovjeka, ni ivotinje, ni vraga,
savio u sjeni jedne kolibe i doskora zaspao.
Jedva je otiao od poglavice, kad je taj pozvao dva
svoja ratnika te im priapnuo nekoliko uputa. Trenutak
kasnije ta su glatka, crna tjelesa jurila stazom uz rijeku
prema istoku.
U selu poglavica je zapovjedio da sve bude savreno
mirno. Nije doputao da se itko priblii spavau, niti da
se pjeva ili glasno razgovara. Vrlo mu je bilo stalo da se
gost ne uznemiruje.
Tri sata kasnije nekoliko je kanoa tiho doplovilo niz
Ugambi. Njima su brzo veslale jake miice crnih posada.
Na obali rijeke stajao je poglavica podigavi koplje
vodoravno nad glavom, kao da onima u amcima daje
unaprijed dogovoreni znak.
A tako je i bilo htio je naznaiti da bijeli stranac
jo uvijek mirno spava u selu.
Na pramcima dvaju kanoa nalazili su se glasnici koje
je prije tri sata poslao poglavica. Bilo je oito da ih je bio
poslao da slijede i dovedu tu skupinu, i da je znak s
obale bio dogovoren prije nego su oni otili iz sela.
Za nekoliko trenutaka izdubeni amci pristali su uz
zelenu obalu. Uroenici su se iskrcali, a za njima i
estorica bijelaca. To su bili podmukli, runi ljudi, a
nitko vie od opakog, bradatog ovjeka koji je njima
zapovijedao.

 Gdje je bijelac o kom tvoji glasnici govore da je u

selu? upitao je poglavicu.
Ovuda, bwana odgovorio je uroenik. Paljivo
sam odravao tiinu u selu, da moe jo spavati kad se
ti vrati. Ne znam je li to onaj koji ti eli nauditi, ali me
je ispitivao sve o tebi, a po pojavi je onakav kakva si ga
ti opisao. Ali ti si mislio da je taj siguran u zemlji to si
je nazvao Otok dungle. Da mi to nisi ispriao, ne bih ga
bio prepoznao, i on bi te slijedio i ubio. Ako je prijatelj, a
ne neprijatelj, onda nije nainjena nikakva teta. Ali ako
se pokae da je neprijatelj, ja bih vrlo elio puku i neto
municije.
Dobro si uinio odgovorio je bijelac i imat e
puku i municiju bio on prijatelj ili neprijatelj, samo ako
bude uz mene.
Bit u s tobom odgovori poglavica a sad doi
i pogledaj stranca koji spava u mom selu.
Rekavi tako, on se okrenu i odvede ih do kolibe u
sjeni koje je mirno spavao Tarzan ne slutei nita.
Iza te dvojice dolazili su preostali bijelci i dvadesetak
ratnika. Ali zbog podignutih kaiprsta poglavice i
njegova druga svi su utjeli.
Kad su zaobili ugao kolibe, oprezno i na prstima,
ruan smijeak dodirnu usne bijelca kad mu oi padoe
na golemi lik zaspalog majmuna-ovjeka.
Poglavica ga je pogledao upitno, a on je kimnuo
glavom, da oznai da poglavica nije pogrijeio u svojim
sumnjama. Onda se okrenuo onima iza sebe pa je,
pokazavi spavaa, dao znak da ga uhvate i veu.
Trenutak kasnije est ratnika skoilo je na
iznenaenog Tarzana te su djelovali tako brzo da je bio
dobro vezan prije nego to je mogao ista uiniti da
pobjegne.
Zatim su ga bacili na leaj, a kad su mu se oi
otvorile na gomilu koja je stajala kraj njega, pale su na
opako lice Nikolasa Rokoffa.

Rokoff se nacerio. Stupio je posve do Tarzana.

Svinjo! povikao je. Nisi li se dovoljno nauio
da treba da se kloni Nikolasa Rokoffa?
Zatim je nogom udario ispruenog ovjeka u lice.
Ovo ti je za dobrodolicu zarei. Noas, prije
nego te moji prijatelji pojedu, rei u ti to se dogodilo
tvojoj eni i djetetu, i to s njima nadalje kanim uiniti.

ples smrti

Kroz bujno, isprepleteno raslinstvo vijugalo se potpuno

tiho vitko tijelo na mekim jastuastim stopalima.
Samo su dvije svijetle toke uto-zelena plamena
katkad odrazile ekvatorijalnu mjeseinu to je od
vremena do vremena probijala krov koji je u nonom
povjetarcu utao kao da tiho uzdie.
Katkad bi se ivotinja zaustavila podigavi nos visoko
i njuei kao da slijedi nekakav trag. Onda bi pak, brzo i
nakratko, skoila u granje, tako da bi se na trenutak
prekinulo ono neprestano napredovanje prema istoku. U
njezine osjetljive nozdrve dolazio je slabi, nevidljivi trag
mnogih sonih etveronoaca, tako da je okrutna,
sputena eljust slinila od gladi.
Ali ivotinja je uporno napredovala. udno je to se
nije obazirala na glad, koja bi inae natjerala valovite,
krznom obuene miice da skoe na neki mekani vrat.
Cijelu tu no nastavljala je ivotinja svoj samotni
put, a idui dan zaustavila se samo jednom da ubije, i
razderala je na komadie lovinu i prodirala je
mumljajui mrzovoljasto kao da je napola uginula od
gladi.
Bilo je mrano kad se pribliila ogradi to je
okruivala veliko uroeniko selo. Poput sjene hitre i
tihe smrti kruila je oko sela drei nos na tlu,
zaustavivi se napokon blizu ograde, ondje gdje je ta
gotovo dodirivala nekoliko koliba. Tu je ivotinja jedan
trenutak njuila, a onda je, okrenuvi glavu na jednu

stranu, sluala naulivi ui.

Ono to je ula nije po ljudskim mjerilima bio
nikakav um, a ipak kao da se preko vrlo razgranatih i
njenih organa ivotinje poslala poruka divljem mozgu.
Divna preobrazba zbila se u onoj nepokretnoj gomili
kosti i miia, koja je trenutak prije stajala kao da je
isklesana iz stanca kamena.
Kao da se nalazi na elinim perima koja su se
odjednom ispruila, podigla se brzo i tiho na vrh ograde
te je, potajno poput make, iezla u tamnom prostoru
izmeu zida i stranje najblie kolibe.
Na seoskoj ulici s one strane ene su pripremale
vatrice i donosile lonce s vodom, jer je trebalo da
proslave veliku gozbu prije nego no potraje nekoliko
sati. Oko jaka stupa usred okolnih vatara razgovarala je
skupina crnih ratnika. Tjelesa bila su im naliena bijelo
i modro i oker u irokim i grotesknim prugama. Velike
krugove boje naliili su oko oiju i usana, prstiju i
trbuha, a sa pokrivala na glavi, olijepljenih ilovaom,
dizalo se areno perje i komadi duge, ravne ice.
Selo se pripremalo za gozbu, dok je u kolibi na jednoj
strani tog prizora skore orgije leala svezana rtva
njihovih ivotinjskih apetita, ekajui svretak. A kakav
svretak!
Tarzan-majmun napinjao je jake miice da prekine
vezove koji su ga sapinjali. Ali su te, na Rokoffov zahtjev,
mnogo puta pojaali, tako da ih ni golema snaga
majmuna-ovjeka nije mogla pomaknuti.
Smrt!
Tarzan je tog Stranog Lovca mnogo puta pogledao u
lice, i nasmijeio se. I noas bi se opet smijeio kad bi
znao da kraj dolazi brzo. Ali sad nije mislio na sebe,
nego na druge na svoje drage koji e najvie trpjeti
ako on umre.
Jane nikad nee saznati kakva je to bila smrt. Za to
je hvalio nebesima. I bio je zahvalan to je barem ona

sigurna u srcu najveeg grada na svijetu. Sigurna meu

ljubaznim i prijateljskim ljudima koji e sve uiniti da joj
olakaju nevolju.
Ali djeak!
Tarzan se previjao od boli kad je na nj mislio. Njegov
sin! A sad su njega velikog gospodara dungle
njega, Tarzana, kralja majmuna, jedinog na svijetu koji
je bio kadar da pronae i spasi to dijete iz uasa koje je
zla Rokoffova dua zasnovala uhvatili poput kakva
glupana! Treba da umre za nekoliko sati, a s njim otii
e i posljednja prilika da se pomogne djetetu.
Nekoliko puta popodne dolazio je Rokoff da ga vidi i
grdi i psuje. Ali nije uo od golemog zarobljenika niti
rijei prigovora ili uzdaha boli.
Zato se napokon toga okanio, te je osobiti dio svog
opakog duevnog muenja ostavio za posljednji
trenutak, kad je Rokoff, upravo prije nego divlja koplja
ljudodera zauvijek oslobode predmet njegove mrnje
trpljenja, htio da svom neprijatelju otkrije boravite
njegove ene, o kojoj je Tarzan mislio da je u Engleskoj.
Mrak je pao na selo. Majmun-ovjek sluao je
pripreme za muenje i gozbu. Predstavljao je sebi ples
smrti jer ga je mnogo puta ve vidio. Sad e on biti
sredinji lik, svezan za stup.
On se nije bojao muenja polakim umiranjem, dok ga
ratnici u kolu oko njega sijeku na komadie paklenskom
vjetinom, koja sakati, a da ne donosi nesvijest. Bio je
navikao na trpljenje i na krv i okrutnu smrt. Ali zato mu
elja za ivotom nije bila nita slabija, i njegovo e cijelo
bie proimati nada i odluka, dok god ne zasvijetli i
posljednja iskra ivota i ne ugasi se. Neka samo popuste
na panji na trenutak, on je znao da e njegov lukavi
duh i golemi miii pronai naina kako e pobjei
pobjei i osvetiti se.
Dok je tako leao, mislei bijesno na svaku
mogunost spasa, njegove osjetljive nosnice osjetie

slab, poznati vonj. Odmah se uzbunie sve snage

njegova duha. Ubrzo njegove uvjebane ui uhvatie
um neega to se nalazilo napolju iza kolibe u kojoj
je leao.
Usne mu se pomakoe, pa iako iz njih nije izlazio
nikakav zvuk koji bi moglo zamijetiti ljudsko uho s one
strane zidova zatvora, ipak je znao da e ono napolju
uti. Ve je znao tko je to, jer su mu nosnice jasno rekle,
kao to nama oi govore o staru prijatelju to ga
susreemo na bijelom svjetlu dana.
Trenutak kasnije uo je njeni um krznata tijela i
jastuastih stopala koja su se penjala ogradom a onda
strugala po zidu kolibe. Odmah se kroz rupu, tako
nainjenu, provue velika ivotinja te mu prisloni
hladnu njuku uz vrat.
To je bila pantera ita.
ivotinja je njukala oko ispruenog ovjeka malko
cvilei. Izmjena misli izmeu njih dvoje bila je
ograniena, pa Tarzan nije bio siguran shvaa li ita sve
to mu on nastoji saopiti. ita je, dakako, vidio da je
ovjek svezan i bespomoan. Ali da li e pantera shvatiti
da je gospodar u opasnosti, Tarzan nije mogao znati.
to je dovelo ivotinju? injenica da je dola govorila
je to ona moe uiniti. Ali kad je Tarzan pokuao
navesti itu da grize vezove, velika ivotinja kao da nije
shvaala to se oekuje, nego je umjesto toga poela
lizati zapea i ruke zarobljenika.
Tada zaue kako se netko pribliava kolibi. ita je
tiho zareao i oduljao se u tamni kut. Posjetilac oito
nije uo tu opomenu, jer je gotovo odmah uao u kolibu
visok, gol, divlji ratnik.
Priao je Tarzanu i ubo ga kopljem. S usana
majmuna-ovjeka zauo se neobian, neprijatan zvuk,
na koji je, iz tame najdaljeg kuta kolibe, skoila krznata
smrt. ivotinja je skoila ravno na prsi nalienog
divljaka te je otre pande zarila u crno meso i zagrizla

Na Tarzanov znak, iz udaljenog tamnog kuta kolibe skoila je krznata smrt i

zarila otre pande u crno meso divljaka i zagrizla velikim utim koljaima u
tamni vrat.

velikim utim koljaima u tamni vrat.

Uasan vrisak boli i straha ote se crncu, a s njim se
pomijea i strani urlik krvoedne pantere. Zatim nasta
tiina tiina, osim to se trgalo krvavo meso i pucale
ljudske kosti meu jakim eljustima.
Zbog te buke selo je napolju odjednom uutjelo.
Onda se zaue glasovi koji su se savjetovali.
Visoki, straljivi glasovi, i duboki, tihi zapovjedniki
zvui poglavice. Tarzan i pantera zaue kako se
pribliavaju koraci mnogo ljudi, a onda, na Tarzanovo
uenje, velika maka se podie s tijela svog plijena te
beumno nestade iz kolibe kroz otvor kroz koji je bila
ula.
ovjek je uo tiho struganje tijela dok je prolazilo
preko ograde, a onda je nastupila tiina. Sa suprotne
strane kolibe uo je kako se divljaci pribliavaju da
izvide to je.
Malo se nadao da e se ita vratiti, jer da ga je ta
velika maka bila naumila braniti od doljaka, bila bi
ostala kad je zaula da se pribliavaju divljaci.
Tarzan je znao kako je udno sazdan mozak velikih
praumskih mesodera kako vraki neustraivi znaju
biti pred sigurnom smru, a opet kako plaljivi i na
najmanji izazov. On nije sumnjao da je neki zvuk crnih
doljaka, koji je titrao strahom, udario odgovarajuu
notu u ivanom sustavu pantere, te ju je potjerao da se
ulja dunglom podvita repa.
ovjek je slegao ramenima. E, pa to moemo?
Oekivao je da umre, a napokon, to bi ita mogao za nj
uiniti, osim da ubije nekoliko neprijatelja prije nego ga
usmrti puka u rukama bijelca.
Da ga je maka mogla spasiti! Ah, to bi bila posve
drukija pripovijest! Ali ita tomu nije dorasao, a sad je
otiao, pa Tarzan mora izgubiti svaku nadu.
Sad su uroenici bili na ulazu u kolibu te su
straljivo zavirivali u tamnu unutranjost. Dvojica

sprijeda drala su zapaljene baklje u lijevim rukama a

spremna koplja u desnim. Plaljivo su se zadravali uz
one straga, a ti su ih gurali naprijed.
Vrisak panterine rtve, pomijean s urlikom velike
make, djelovao je snano na njihove jadne ivce, pa se
sad strana utnja u onoj tamnoj unutranjosti inila
jo zlokobnijom nego to je bio uasni vrisak.
Tada se jedan od onih koje su silili da ue sjeti
sretna naina kako e najprije saznati kakva mu
opasnost prijeti iz tihe unutranjosti. Brzim pokretom
bacio je upaljenu baklju u sredinu kolibe. Odmah se sve
na kratak trenutak osvijetli, prije nego se plamen ugasio
na zemljanom podu.
Lik bijelog zarobljenika bio je jo vrsto svezan kao
to su ga posljednji put ostavili, a usred kolibe jo je
jedan lik bio jednako nepomian, strano rastrganog i
osakaenog vrata i prsiju.
Taj prizor je u divljacima, u njihovim praznovjernim
grudima, potakao vie straha nego to bi i nazonost
samog ite, jer su vidjeli samo ishod okrutnog napadaja
na jednog njihovog ovjeka.
Ne videi uzroka, njihove zastraene due to
sablasno djelo pripisivale su natprirodnim uzrocima, pa
su se s tom milju okrenuli vritei od kolibe, skaui
prestravljeni preko onih koji su im se natiskivali iza
lea.
Jedan sat Tarzan je sluao samo mrmor uzbuenih
glasova s onog kraja sela. Divljaci su oigledno nastojali
da jo jednom smognu hrabrosti i upadnu u kolibu, jer
od vremena do vremena podigao bi se divlji pokli,
onakav kakvim se ti ratnici slue na bojitu da potaknu
svoju hrabrost.
Ali napokon ula su dva bijelca, nosei baklje i
puke. Tarzan se nije zaudio kad je otkrio da nije doao
Rokoff. On bi se bio okladio o svoju duu da nikakva sila
na svijetu ne bi bila pokrenula onu veliku kukavicu da

stupi pred nepoznatu prijetnju u kolibi.

Kad su uroenici vidjeli da bijelci nisu napadnuti, i
oni su se sjatili u unutranjost, a glasovi su im
zanijemili od uasa kad su vidjeli rastrgano tijelo svog
druga. Bijelci su uzalud nastojali da im Tarzan
protumai. Na sva njihova pitanja on je samo tresao
glavom, a mrk, znalaki osmijeh bio mu je na usnama.
Napokon je doao Rokoff.
Lice mu je vrlo problijedjelo kad su mu oi pale na
ono krvavo tijelo to se cerilo s poda, lica pod smrtnom
maskom boli i uasa.
Hajde! pozvao je poglavicu. Hajdemo na
posao i dokrajimo tog demona prije no to bi ponovio
ovo na vie tvojih ljudi.
Poglavica je dao naloge da se Tarzan digne i odnese
do stupa. Ali prolo je nekoliko minuta prije nego to je
mogao prisiliti ikoga od svojih ljudi da dodirnu
zarobljenika.
Napokon su, nevoljko, etvorica mladih ratnika
Tarzana grubo odvukli iz kolibe, a kad su se jednom
nali napolju, uas kao da je nestao iz divljih srdaca.
Dvadesetak crnaca urlalo je i guralo i udaralo
zarobljenika na ulici sela a onda su ga svezali za stup
usred kruga vatrica i uzavrelih lonaca.
Kad su ga napokon svezali, te se inio bespomoan i
bez najmanje nade u pomo, Rokoffova splasnula
hrabrost nadula se do uobiajenih razmjera, sad kad je
opasnost prestala.
Stupio je do majmuna-ovjeka pa je, zgrabivi koplje
iz ruku jednog ratnika, prvi ubo bespomonu rtvu.
Strujica krvi prokapala je iz rane na boku niz divovu
glatku kou. Ali iz njegovih usta nije se zauo uzdah
boli. Preziran smijeak na licu kao da je razbjesnio
Rokoffa. Sipajui kletve, skoio je na bespomonog
zarobljenika te ga je udarao stisnutim akama po licu i
nesmiljeno ga udarao po nogama.

Zatim je podigao teko koplje da ga zarije kroz ono

jako srce, a Tarzan-majmun mu se i dalje prezirno
smijeio.
Prije nego to je Rokoff mogao zariti oruje u srce,
poglavica je skoio i odvukao ga od rtve koju je on
svojatao za sebe.
Stani, bijele povikao je. Otmi nam ovog
zarobljenika i smrtni ples, pa e ga moda ti zamijeniti.
Ta prijetnja snano je djelovala, jer Rokoff vie nije
navaljivao na zarobljenika, iako je i dalje stajao malko
podalje i vrijeao svog neprijatelja. Rekao je Tarzanu da
e sam on pojesti srce majmuna-ovjeka. Opirno je
opisivao uase budueg ivota Tarzanova sina, te je dao
naslutiti da e njegova osveta dosei i Janu Clayton.
Ti misli da ti je ena sigurna u Engleskoj
govorio je Rokoff. Jadna budala! Ona je upravo ovaj
trenutak u rukama ovjeka koji ak nije ni potena
roda, daleko od zatite prijatelja i sigurnosti Londona.
Nisam ti htio kazati sve dok ti na Otok dungle ne
donesem dokaz o njezinoj sudbini. Sad kad e umrijeti
najstranijom smru kojom bijelac moe umrijeti
neka ova rije o nevolji tvoje ene pojaa muke to ih
mora trpjeti prije nego to te posljednji divlji ubod
koplja ne oslobodi muenja.
Ples je sad poeo, a povici iz ratnikog kola zagluili
su dalje Rokoffove pokuaje da alosti svoju rtvu.
Divljaci su, dok je svjetlo vatre titralo i igralo se na
nalienim tjelesima, skakali i kruili oko rtve na stupu.
Tarzan se sjetio slina prizora, kad je iz slinog
poloaja spasio D'Arnota u posljednji trenutak, prije
nego to je posljednji ubod koplja zavrio njegovo
trpljenje. Tko e sad njega spasiti? Nitko na cijelom
svijetu ne moe ga spasiti od muke i smrti.
Nikakav uas i odvratnost nije osjeao na pomisao da
e ga poslije plesa ovi ljudski vragovi poderati. To nije
poveavalo njegovo trpljenje, kao to bi bilo poveavalo

trpljenje obina bijelca, jer Tarzan je cijeli svoj ivot

gledao kako praumske ivotinje prodiru meso svoje
lovine.
Zar se on sam nije borio za onu odurnu podlakticu
velika majmuna, na onom davnom Dum-Dumu, kad je
ubio divljeg Tublata i naao svoje asno mjesto meu
Kerakovim majmunima?
Sad su se plesai pleui sve vie pribliavali. Koplja
su poela pomalo bosti, da poslije toga ponu bosti jae.
Ono e brzo doi. Majmun-ovjek teio je za
posljednjim divljim ubodom koji e mu dovriti nevolju.
A onda se, daleko u gustoj, stranoj dungli, zau
otar vrisak.
Na trenutak plesai su stali, a u toj utnji s usana
vrsto vezanog bijelca zau se odgovor, straniji i
uasniji nego onaj urlik.
Nekoliko trenutaka crnci su oklijevali. Zatim su, na
poticaj Rokoffa i njihova poglavice, skoili da dovre ples
i rtvu. Ali prije nego to je ikoje drugo koplje dodirnulo
smeu kou, uto-smee utjelovljenje zelenooke mrnje i
okrutnosti skoi s vrata kolibe u kojoj je Tarzan bio
zatvoren, i pantera ita stajao je reei uz svog
gospodara.
Na trenutak crnci i bijelci stajali su kao gromom
oinuti. Oi su im se prikovale za iskeene koljae
praumske make.
Samo Tarzan-majmun vidio je to se jo pomaljalo iz
tamne unutranjosti kolibe.

vitetvo ili podlost

Kroz

okno svoje kabine na Kincaidu Jane Clayton

vidjela je kako joj supruga odvoze na zelenu obalu Otoka
dungle, a onda je brod nastavio plovidbu.
Nekoliko dana vidjela je samo Svena Anderssena,
utljiva i odbojna kuhara Kincaida. Upitala ga je za ime
obale na kojoj su ostavili supruga.
Mislim puhati prilino skoro prilino jako
odgovorio je veanin, a to je bilo sve to je od njega
mogla doznati.
Zakljuila je da nita drugo engleski ne zna, pa ga je
zato prestala ispitivati. Ali nikad nije zaboravljala da ga
lijepo pozdravi i da mu se zahvali za ovu stranu,
odvratnu hranu koju joj je donosio.
Tri dana otkako su iskrcali Tarzana, Kincaid se
usidrio na uu velike rijeke. Tada je Rokoff doao u
kabinu Jane Clayton.
Stigli smo, moja draga rekao je gadno se cerei.
Doao sam da vam ponudim sigurnost, slobodu i
lagodnost. Moje se srce od vae patnje smekalo, pa bih
htio popraviti stvari koliko samo mogu. Va suprug bio
je ivotinja to znate najbolje vi koji ste ga nali gola u
njegovoj rodnoj dungli, gdje je divljao i druio se sa
zvijerima. A ja sam gospodin, ne samo da sam se rodio
od plemenite krvi nego sam i odgojen kako i spada
visoku staleu. Vama, draga Jane, nudim ljubav
kulturnog ovjeka i druenje s kulturnim i finim
ovjekom, to vam je moralo nedostajati u odnosima s

jadnim majmunom za kog ste iz djevojake

zaslijepljenosti nesmotreno udali. Ja vas volim, Jane.
Treba samo da kaete rije, pa za vas vie nee biti
alosti ak e vam se i dijete vratiti a da mu se nee
uiniti nita zla.
Na vratima zaustavio se Sven Anderssen s rukom
koji je donosio lady Greystoke. Na dugom, tankom vratu
nagnula mu se mala glava na jednu stranu, nablizu
smjetene oi napola su se zatvorile, ui tako se jasno
izrazilo ono dranje potajnog prislukivanja kao da su
mu se zaista naulile ak i dugi, uti, razvueni brk
kao da se neto spustio.
Kad je Rokoff zavrio te je poekao odgovor, izraaj
iznenaenja na licu Jane Clayton pretvori se u izraaj
ogavnosti. Upravo je zadrhtala pred licem tog ovjeka.
Ne bih se udila, monsieur Rokoff govorila je
da ste me pokuali prisiliti da podlegnem vaim opakim
eljama, ali nikad ne bih ni pomislila da ete biti toliko
zaslijepljeni pa da vjerujete da u ja, ena Johna
Claytona, doi k vama dobrovoljno, pa makar i zato da
sebi spasim ivot. Znala sam vas kao lopova, monsieur
Rokoff, ali dosad vas nisam smatrala budalom.
Rokoffove oi se suzie, a crvenilo ponienja izbi mu
na blijedom licu. Zakoraio je prijetei prema mladoj
eni.
Vidjet emo na kraju tko je budala zapiskao je
onda kad vas prisilim da radite po mojoj volji, i kad
vas vaa plebejska jenkijska tvrdoglavost bude stajala
svega to vam je drago ak i ivota vaeg djeteta jer
tako mi kostiju sv. Petra, odustat u od svega to sam
namjeravao s tim deritem, pa u mu izvaditi srce pred
vaim oima. Znat ete to znai vrijeati Nikolasa
Rokoffa.
Jane Clayton umorno se okrenula.
emu razglabati rekla je o dubinama do
kojih vaa osvetljiva narav moe pasti? Ne moete me

skloniti ni prijetnjama ni djelima. Moje dijete jo ne

moe samo prosuivati, ali ja, njegova majka, mogu
predviati da bi on, kad bi mu se dopustilo da doivi
muevnu dob, rado rtvovao svoj ivot za ast majke. Ma
koliko ga ljubim, neu kupovati njegov ivot uz takvu
cijenu. A kad i bih, on bi me proklinjao sve do smrti.
Rokoff se sad posve razljutio zato to nije mogao
zastraiti tu enu. Osjeao je samo mrnju prema njoj,
ali je sebi u bolesnu glavu bio zabio da bi mu se aa
osvete, kad bi Janu prisilio da pristane na njegove
zahtjeve kao na cijenu za ivot njezin i njezina djeteta,
napunila do vrha jer on bi se po evropskim
prijestolnicama
mogao
razmetati
enom
lorda
Greystokea kao svojom ljubavnicom.
Ponovno joj je pristupio blie. Njegovo opako lice
grilo se od bijesa i poude. Poput zvijeri skoio je na
nju pa ju je, s jakim prstima na vratu, prisilio da legne
nauznak na leaj.
U isti trenutak vrata kabine buno se otvorie. Rokoff
je skoio na noge te je, okrenuvi se, ugledao vedskog
kuhara.
U obino lisijim oima tog ovjeka sad se odraavala
krajnja glupost. Donja eljust mu se tupo spustila.
Rasporeivao je obrok lady Greystoke po stoliu na
kraju kabine.
Rokoff se zapilji u kuhara.
to ti misli? povikao je. Kako moe ovamo
ulaziti bez doputenja? Izlazi!
Kuhar je svoje vodene modre oi svrnuo na Rokoffa
pa se prazno smijeio.
Mislim puhati, prilino skoro, prilino jako
progovorio je, a onda je poeo ponovno rasporeivati ono
malo jela po stoliu.
Izlazi odavde, ili u te izbaciti, ti bijedna budalo!
rikao je Rokoff zakoraivi prijetei prema veaninu.
Anderssen mu se dalje glupo smijeio, ali je jedna

apa, debela poput buta, kradomice kliznula do drka

dugog, tankog noa to je provirivao sa masnog konopa
oko zaprljane pregae.
Rokoff je vidio taj pokret, te se zaustavio. Zatim se
okrenuo Jani Clayton.
Dajem vam vremena do sutra rekao je da
razmislite o odgovoru na moju ponudu. Sve emo poslati
na obalu pod ovom ili onom izlikom, a ostat emo na
brodu samo vi, dijete, Paulvitch i ja. Onda ete moi
mirno gledati kako umire va sin.
Govorio je francuski, tako da kuhar ne moe shvatiti
strano znaenje rijei. Kad je zavrio, izletio je iz kabine
a da vie nije ni pogledao ovjeka koji ga je prekinuo u
alosnom poslu.
Kad je otiao, Sven Anderssen okrenuo se prema
lady Greystoke onaj glupi izraaj kojim je bio prekrio
svoje misli sad je spao, a na njegovu mjestu naao se
izraaj lukavtine i prepredenosti.
On misliti ja budala rekao je. On budala. Ja
znati francuski.
Jane Clayton pogleda ga iznenaeno.
Shvatili ste sve to je rekao? Anderssen se naceri.
Svakako odgovorio je.
I uli ste to se ovdje odvijalo i doli ste me
zatititi?
Vi meni bili dobri tumaio je veanin. On sa
mnom postupati kao prljavim psom. Ja vama pomoi,
gospoa. Samo ekati ja vama pomoi. Ja biti na
Zapadna obala mnogo puta.
Ali kako mi moete pomoi, Svene upitala je
ona kad e svi ovi ljudi biti protiv vas?
Ja misliti odgovorio je Sven Anderssen
puhati prilino skoro, prilino jako a zatim se
okrenuo i otiao iz kabine.
Iako je Jane Clayton sumnjala da e joj kuhar moi
pruiti ikakvu stvarnu pomo, bila mu je ipak zahvalna

za ono to je ve uinio. Osjeaj da ona meu tim

neprijateljima ima prijatelja bio je prva ugodna zraka
koja je olakala teret njezine jadne bojazni na dugom
putovanju Kincaida.
Taj dan vie nije vidjela Rokoffa, niti ikoga drugoga
dok Sven nije doao s veerom. Htjela ga je navui na
razgovor o njegovim planovima kako da joj pomogne, ali
je iz njega mogla izvui samo ono otrcano prorotvo o
buduem stanju vjetra. Kao da je odjednom ponovno
pao u uobiajeno stanje velike tuposti.
Meutim, kad je malo kasnije odlazio iz kabine, s
praznim posudama, apnuo je vrlo tiho: Ostavite na
sebi odjeu i smotajte pokrivae. Ja u doi po vas
prilino skoro.
Bio bi odmah kliznuo iz sobe, ali mu Jane stavi ruku
na rukav.
Moje dijete? upitala je. Ne mogu ii bez
njega.
Uiniti ono to ja kazati odgovori Anderssen namrteno ja vas pomagati, zato ne biti vi smijeni.
Kad je on otiao, Jane Clayton je klonula na leaj
potpuno zbunjena. to da ini? Sumnje o veaninovim
nakanama rojile su joj se glavom. Ne bi li joj, ako se
njemu preda u ruke bilo beskrajno gore, nego to joj ve
jest?
Ne, ne moe joj ni u drutvu sa samim vragom biti
gore nego s Nikolasom Rokoffom, jer se o vragu barem
pria da ima dostojanstva.
Zaklela se mnogo puta da nee s Kincaida otii bez
svog djeteta, a ipak ostala je odjevena jo dugo poslije
uobiajenog vremena za spavanje, a pokrivai su joj bili
uredno smotani i svezani jakim uzetom, kad oko ponoi
zau tiho struganje po drvenim ploama vrata.
Brzo je prela sobu i povukla zasun. Vrata se tiho
rastvorie te unutra ue zavijeni lik veanina. Na
jednoj ruci nosio je sveanj, po svoj prilici pokrivae.

Drugom rukom dao je znak za utnju, stavivi prljav

kaiprst na usne.
Priao joj je posve.
Nosite to apnuo je. Ne vikati kad vidite. To
vae dijete.
Brze ruke zgrabie sveanj od kuhara, a gladne
majinske ruke privile su zaspalo dijete na grudi, dok su
vrue suze radosnice kapale niz obraze i cijelo se tijelo
treslo od uzbuenja.
Doite! zapovjedio je Anderssen. Nemamo
previe vremena.
On je pokupio sveanj pokrivaa, a s one strane vrata
i svoj. Zatim ju je odveo do boka broda, pomogao joj je
kad je silazila ljestvama od konopa, drei dijete dok se
nije spustila do amca. Trenutak kasnije on je presjekao
konop kojim se taj mali amac drao za bok parobroda,
pa je, sagnuvi se tiho do omotanih vesala, zaveslao
prema crnim sjenama uz rijeku Ugambi.
Anderssen je veslao kao da ovaj predio dobro
poznaje, a kad je poslije pola sata kroz oblake prodro
mjesec otkrili su kako na lijevoj strani utjee u Ugambi
neki pritok. veanin je skrenuo amiem u taj pritok.
Jane Clayton pitala se zna li taj ovjek kamo ide. Nije
znala da se on kao kuhar taj isti dan bio odvezao tom
istom rijekom prema seocetu gdje se s uroenicima
pogodio za hranu, i da je ondje uredio pojedinosti to se
tie pustolovine koju su sad poduzeli.
Iako je mjesec bio pun, povrina rjeice bila je posve
tamna. Golemo drvee nadvisivalo je obale i sastajalo se
u veliku luku iznad sredine rijeke. Duga mahovina visila
je s lijepo savijenih grana, a golemi puzavci penjali su se
u veliku izobilju od tla do najviih grana te su u
zavojima i petljama padali gotovo do mirne povrine
rijeke.
Od vremena do vremena povrinu rijeke odjednom bi
poremetio veliki krokodil, koji bi se prestraio udaranja

vesala, ili bi daui i puui, porodica vodenih konja

zaronila s pjeanog pruda na hladno, sigurno dno.
Iz guste dungle s obje strane dopirali su udni noni
krikovi mesodera luaki glasovi hijene, kaljavi
rokot pantere, duboka i strana rika lava. A s njima i
neobini, uasni glasovi koje ena nije mogla povezati ni
s jednim obinim nonim vrebaocem glasovi jo
straniji zbog tajanstvenosti.
Sjedei na krmi amca, privijala je dijete na grudi.
Zbog tog njenog, bespomonog djeteceta bila je te noi
vrlo sretna.
Iako nije znala u kakvu sudbinu odlazi, ili kako je
brzo ta sudbina moe zatei, ipak je bila sretna i
zahvalna za taj trenutak, ma koliko kratak on bio, zato
to moe stisnuti dijete u rukama. Jedva je mogla ekati
dolazak dana, da ponovno pogleda svijetlo lice malog,
crnookog Jacka.
Neprestano je napinjala oi kroz crninu praumske
noi, da barem malo vidi one drage crte lica, ali
razabirala je samo nejasne obrise djetinjeg lica. Onda bi
ponovno privila taj topli, mali svenji na uzbueno srce.
Mora da je bilo blizu tri sata ujutro kad je Anderssen
skrenuo pramac amca prema obali, pred istinom gdje
se, u sve slabijoj mjeseini, nejasno razabirala skupina
kolibica okruenih bomom od trnja.
veanin je nekoliko puta povikao prije nego je dobio
odgovor iz sela, a i onda ga je dobio samo zato to su ga
oekivali, toliko se uroenici boje glasova to dolaze iz
tamne noi. Pomogao je Jani Clayton da se popne s
djetetom na obalu, privezao je amac za malen grm,
pobrao pokrivae i uputio se prema bomi.
Na vratima sela primila ih je ena poglavice kojemu
je Anderssen platio da im pomogne. Odvela ih je u
poglaviinu kolibu, ali je Anderssen rekao da e spavati
napolju na tlu, pa ih je ona, kad je tako obavila svoju
dunost, prepustila njima samima.

veanin je, poto je na svoj grubi nain protumaio

da su kolibe bez sumnje prljave i pune gamadi, rairio
Janine pokrivae po tlu, a malo podalje rasprostro je i
svoje i legao da spava.
Proteklo je neko vrijeme prije nego to se mlada ena
mogla udobno smjestiti na tvrdom tlu, ali je napokon, s
djetetom u rukama, zaspala od krajnje iscrpljenosti.
Kad se probudila, bio je bijeli dan.
Oko nje okupilo se dvadesetak radoznalih uroenika,
veim dijelom mukaraca, jer meu uroenicima
mukarac posjeduje tu karakteristiku u najpretjeranijem obliku. Instinktivno je Jane Clayton privukla
dijete vie k sebi, iako je doskora vidjela da crnci nikako
ne ele nauditi ni njoj ni djetetu.
Jedan joj je ponudio tikvu mlijeka prljava,
zadimljena tikva sa starom slojevitom korom davno
isirena mlijeka u njezinu grlu. Ali duh tog darovatelja
duboko ju je dirnuo, pa joj se lice na trenutak osvijetli
onim gotovo zaboravljenim smijekom kojim je zraila
njezina ljepota i koji je pomogao da se proslavila i u
Baltimoreu i u Londonu.
Uzela je tikvu jednom rukom, pa ju je, da ne uvrijedi
darovatelja, podigla na usne, iako nije nikako mogla
zatomiti muninu koja joj se podigla kad je tu smrdljivu
posudu prinijela k nosnicama.
Spasio ju je Anderssen. Uzevi tikvu, sam je jedan
dio popio pa ju je onda vratio uroeniku zajedno s
darom modrih kuglica.
Sad je sunce svijetlilo jarko. Iako je dijete jo
spavalo, Jane je jedva mogla potisnuti nestrpljivost da
barem jednom baci pogled na ono drago lice. Uroenici
su se na zapovijed poglavice povukli. Ovaj je sad, malko
podalje razgovarao s Anderssenom.
Dok je ona razmiljala je li pametno da budi dijete u
snu, tim da podigne pokriva koji mu je sad titio lice od
sunca, zamijetila je da kuhar razgovara s poglavicom

crnakim jezikom.
Kako je to doista izvanredan ovjek! Ona je mislila da
je neznalica i glupan, i to jo dan prije, a sad je u
dvadeset i etiri sata saznala da govori ne samo engleski
nego i francuski, i primitivno narjeje Zapadne obale.
Ona je mislila da je on prevrtljiv, okrutan i
nepouzdan, a ipak se, koliko je imala razloga da vjeruje,
pokazao odskora u svemu drugaiji. Jedva se moglo
vjerovati da joj on slui samo iz vitekih pobuda. U
njegovim nakanama i planovima mora biti neto dublje
nego to je on dosad otkrio.
Ona nije mogla odgovoriti, a kad ga je pogledala
one nablizu smjetene, vrdave oi i odvratne crte lica
zadrhtala je, jer bila je uvjerena da se nikakve visoke
znaajke ne mogu skrivati iza tako gadne vanjtine.
Dok je o tom mislila, a i premiljavala bi li otkrila
djetetovo lice, onaj sitni svenji u njezinu krilu malko
kmeknu, a zatim zague tako da joj se srce razigralo.
Dijete se probudilo! Sad moe uivati gledajui ga.
Brzo je strgla pokriva s djetetova lica. Anderssen ju
je gledao to radi.
Vidio je kako je zateturala, pruajui dijete od sebe,
uasnutih oiju prikovanih za bucmasto lie i oi koje
su treptale.
Onda on zau bolni krik, kad su joj koljena popustila
te se sruila na tlo onesvijetena.

veanin

Kad su ratnici nabijeni oko Tarzana i ite shvatili da

im je ples smrti prekinula pantera od krvi i mesa, malko
su se osokolili, jer e usred svih onih kopalja biti osuen
i sam jaki ita.
Rokoff je nukao poglavicu da kopljanici bace koplja,
a crnac je upravo htio izdati tu zapovijed, kad mu oi
odvrludae mimo Tarzana, slijedei pogled majmunaovjeka.
S uasnim vriskom poglavica se okrenu i pobjee
prema seoskim vratima, a kad su se njegovi ljudi
okrenuli da vide uzrok poglaviine strave, i oni dadoe
petama vjetra jer eto, na njih su se valjali, a golema
tjelesa jo im je uveala mjeseina i svjetlo logorske
vatre, strani Akutovi majmuni.
Onaj asak kad su uroenici nagnuli bjeati iznad
vriska crnaca zaori divlji pokli majmuna-ovjeka, pa su
na nj, kao za odgovor, ita i majmuni skoili reei za
bjeguncima. Neki ratnici okrenuli su se da se bore sa
razbjenjelim protivnicima, ali pred paklenskom
okrutnou divljih zvijeri padali su raskrvavljeni i mrtvi.
I drugi su padali na bijegu. Tek kad se selo ispraznilo
te je i posljednji crnac ieznuo u grmlju, Tarzan je svoj
divlji opor mogao pozvati k sebi. Onda je, na svoju
alost, otkrio da ne moe ni jednom, ak ni razmjerno
inteligentnom Akutu, protumaiti da eli da ga oslobode
vezova kojima su ga vezali za stup.
S vremenom e, dakako, ta misao probiti njihove

debele lubanje, ali se, meutim, moe dogoditi crnci

bi se mogli u punoj snazi vratiti u selo, a bijelci bi ih
lako mogli sve postrijeljati s oblinjeg drvea da bi ak
mogao umrijeti od gladi prije nego tupi majmuni shvate
da eli da mu pregrizu vezove.
to se tie ite ta je velika maka shvaala ak i
manje od majmuna. Ali ipak Tarzan nije mogao a da se
ne udi divnim znaajkama koje je ta zvijer pokazala.
Jedva da se moglo sumnjati da osjea pravu naklonost
prema njemu, jer je sad, kad nije bilo crnaca, hodala
polako ovamo-onamo oko stupa i eala bokove o noge
majmuna-ovjeka, i prela poput zadovoljne arene
makice. Tarzan nije mogao sumnjati da je svojom
voljom otila po ostatak opora, da spasi Tarzana.
Njegov je ita doista bio dragulj meu ivotinjama.
Majmun-ovjek mnogo se zabrinjavao to nema
Mugambija. Nastojao je od Akuta saznati to je s tim
crncem, jer se bojao da su ivotinje, osloboene
Tarzanova pritiska, napale tog ovjeka i proderale ga.
Ali na sva pitanja veliki majmun samo je pokazivao
natrag, u smjeru odakle su doli iz dungle.
No je prola, a Tarzan je jo bio svezan za stup.
Odmah poslije zore obistinile su se njegove bojazni, kad
je otkrio da se gola crna tjelesa uljaju oko sela po
samom rubu dungle. Crnci su se vraali. Po danu bit e
toliko hrabri da e navaliti na onu aicu ivotinja koje
su ih otjerale iz vlastitih stanova. Ishod idueg okraja
bio je jasan, samo ako divljaci obuzdaju praznovjernu
stravu, jer nije se moglo oekivati da e pantera i
majmuni preivjeti doista odluan napad velikog broja
crnaca oboruanih dugim kopljima i otrovnim
strelicama.
Nekoliko trenutaka kasnije bilo je jasno da se crnci
pripremaju da napadnu, jer su se poeli otvoreno
pokazivati na rubu istine, gdje su plesali i skakali
maui kopljima i izvikujui prema selu pogrde i divlje

ratne krikove.
Tako e se to, Tarzan je znao, nastaviti dok crnce ne
obuzme stanje histerine hrabrosti, dovoljne da im
dotraje u kratkom napadu na selo. Iako je sumnjao da
e do njih doprijeti ve u prvom pokuaju, vjerovao je da
e drugi ili trei put nagrnuti kroz vrata, a ishod e biti
da e se zatrti Tarzanovi hrabri, ali nenaoruani i
nedisciplinirani branioci.
Upravo kao to je bio i nasluivao, prvi napad nije
bune ratnike doveo daleko na otvoreno otar,
neobini pokli majmuna-ovjeka bio je dovoljan da ih
otjera u grmlje. Pola sata skakutali su i ohrabrivali se
povicima, opet su pokuali navaliti.
Ovaj put doprli su sve do seoskih vrata, ali kad su
ita, i strani majmuni skoili meu njih, okrenuli su se
viui od uasa te ponovno pobjegli u dunglu.
Opet su zaplesali i poeli vikati. Ovaj put, u to
Tarzan nije sumnjao, ui e u selo i dovriti onaj posao
koji bi aica odlunih bijelaca dovrila uspjeno ve u
prvom pokuaju.
Biti tako blizu spasa, a ne moi se spasiti samo zato
to jadnim, divljim prijateljima ne moe objasniti to od
njih hoe to ga je razdraivalo. Ali nije se zato na njih
ljutio. Oni su uinili to su najbolje mogli, a sad je bio
siguran da e ostati s njim i umrijeti nastojei
beskorisno da ga brane.
Crnci su se ve spremali da napadnu. Nekoliko
pojedinaca polo je prema selu, te su pozivali druge da
ih slijede. Za trenutak cijeli e taj divlji opor potrati
preko istine.
Tarzan je razmiljao samo o djetecetu negdje u ovoj
okrutnoj divljini. Boljelo ga je srce to vie nee moi
spasiti sina to, kao i pomisao na Janino trpljenje, bilo
je sve to mu je lealo na hrabrom srcu u tim, kako je
on mislio, posljednjim asovima ivota. Pomo, sve ono
emu se nadao, dola mu je u pravi trenutak i

promaila je. Vie se niemu ne moe nadati.

Crnci su bili na pola puta preko istine, kad je
vladanje jednog majmuna privuklo Tarzanovu panju.
Zvijer je buljila prema kolibama. Tarzan je slijedio njezin
pogled. Beskrajno mu je odlanulo i obradovao se kad je
vidio kako stasiti lik Mugambija tri prema njemu.
Golemi crnac teko je disao, kao od prevelika tjelesna
napora i uzbuenja. Jurnuo je do Tarzana i, kad su prvi
divljaci doprli do seoskih vrata, svojim noem prekinuo
je i posljednje konope koji su Tarzana vezali za stup.
Po ulici leala su trupla divljaka koji su prolu no
pali u borbi s oporom. Tarzan uze od jednoga koplje i
toljagu pa je s Mugambijem uza se i uzrealim oporom
oko sebe, doekao uroenike kad su nagrnuli kroz vrata.
Divlja i strana bila je bitka, ali su divljaci napokon
bili odbijeni, valjda vie zbog straha pred crncem i
bijelcem, koji su se borili zajedno s panterom i golim
divljim Akutovim majmunima, nego zato to ne bi mogli
savladati razmjerno slabu snagu koja im se
suprotstavila.
Jedan zarobljenik pao je u Tarzanove ruke, te ga je
majmun-ovjek ispitivao, nastojei saznati to je s
Rokoffom i njegovom skupinom. Kad mu je obeao da e
ga za tu obavijest osloboditi, crnac mu je ispriao sve to
je znao o Rokoffovim pokretima.
ini se da je rano ujutro njihov poglavica pokuao
nagovoriti bijelce da se s njim vrate u selo i svojim
pukama unite okrutni opor to je zauzeo selo. Ali se
inilo da se Rokoff bojao bijelca i njegovih udnih
drugova ak i vie nego sami crnci.
Ni pod kojim uvjetom nije pristajao da se vrati ni u
blizinu sela. Umjesto toga uurbano je skupinu poveo do
rijeke, gdje su ukrali izvjestan broj kanoa to su ih crnci
ondje sakrili. Posljednji put vidjeli su ih kad su snano
veslali uz rijeku. Veslali su crnci iz Kavirijeva sela.
I tako je Tarzan-majmun opet krenuo na put, da

trai svog sina i progoni otmiara.

Muno su hodali dane i dane gotovo nenastanjenom
zemljom, samo da napokon saznaju da su na pogrenom
tragu. Skupina se bila smanjila za trojicu, jer su tri
Akutova majmuna pala u borbi u selu. Sad je, s Akutom
bilo pet velikih majmuna, i ita je bio ondje i
Mugambi i Tarzan.
Majmun-ovjek vie nije uo glasina ak ni o ono
troje to je ilo pred Rokoffom o bijelcu, bjelkinji i
djetetu. Nije mogao znati tko je taj mukarac i ta ena,
ali bio je siguran da je to njegovo dijete, pa je zato
uporno slijedio trag. Bio je siguran da e Rokoff slijediti
tu trojku, pa je mislio da e se, dok se god bude drao
Rokoffova traga, sve vie primicati onom trenutku kad
e spasiti sina od opasnosti i uasa koji mu prijete.
Vrativi se, poto su izgubili Rokoffov trag, Tarzan je
ponovno krenuo na mjesto gdje je Rokoff ostavio rijeku i
poao gutarom prema sjeveru. On je tu promjenu
mogao protumaiti samo tako da je ono dvoje s djetetom
isto tako skrenulo s rijeke.
Nigdje na putu, meutim, nije mogao sigurno saznati
da je dijete ispred njega. Ni jedan jedini ratnik kojega su
pitali nije vidio ni uo o toj drugoj skupini, iako su
gotovo svi doli u izravan dodir s Rokoffom ili razgovarali
s takvima koji su ga sreli.
Tarzanu je bilo teko razgovarati s tim uroenicima,
jer bi oni, im bi ugledali njegove drugove, pobjegli u
grmlje. Bilo je jedino mogue da ide ispred skupine, i tu
i tamo u zasjedi doeka samotna ratnika u dungli.
Jednog dana, dok je tako sam putovao, pratei trag
divljaka koji nije nita nasluivao, naiao je na tog
ovjeka ba kad je htio baciti koplje u ranjena bijelca
koji je uao u uperku grmlja uz stazu. Tog je bijelca
Tarzan ve vidio, te ga je odmah prepoznao.
Duboko u pamenje usadile su mu se one odbojne
crte lica nablizu smjetene oi, prevrtljiv izraaj,

sputeni uti brk.

Odmah pade majmunu-ovjeku na pamet da taj
ovjek nije bio meu onima koji su pratili Rokoffa u selo
u kojem je on bio zarobljenik. Vidio ih je sve, a taj ondje
nije bio. To se moglo protumaiti samo tako da je on
bjeao ispred Rokoffa sa enom i djetetom a ta ena
bila je Jane Clayton. On je sad shvaao Rokoffove rijei.
Lice majmuna-ovjeka problijedi kad je ugledao one
gnjecave, zlom obiljeene veaninove obraze. Na elu
mu se pojavio iroki trag skrleti koji je isticao oiljak
gdje je prije mnogo godina u onoj okrutnoj bici u kojoj je
Tarzan dokazao svoju sposobnost da bude kralj
Kerakovih majmuna, Terkoz oderao velik komad koe.
Taj ovjek njegov je plijen crnac ne smije da ga
dobije, i s tom milju skoio je na ratnika i izbio mu iz
ruke koplje prije no to je ono doseglo cilj. Crnac se,
potegavi no, okrenu da se bori s novim neprijateljem,
dok je veanin, leei u grmlju, bio svjedokom dvoboja
kakav nije nikad ni sanjao da e gledati napola gol
bijelac borio se s polugolim crncem, prsa o prsa isprva
grubim orujem iskonskog ovjeka, a onda rukama i
zubima poput ivotinja.
Neko vrijeme Anderssen nije prepoznao bijelca, a
onda, kad mu je napokon sinulo da je ve i prije vidio
tog diva, oi mu se razrogaie od uenja to je ta zvijer
koja je reala i derala bila onaj dotjerani Englez
zarobljenik na Kincaidu.
Engleski plemi! Od lady Greystoke, na njihovu
bijegu uz Ugambi, saznao je sve o zarobljenicima na
Kincaidu. Prije, kao i drugi lanovi posade tog
parobroda, nije znao tko su to dvoje.
Borba je bila zavrila. Tarzan je bio prisiljen ubiti
svog protivnika, jer se nije htio predati.
veanin je vidio kako bijelac skae uz truplo
neprijatelja na noge, stavlja stopalo na slomljen vrat i
klie svoj strani pobjedniki zov.

Anderssen je bio svjedok dvoboja kakav nikad nije ni sanjao da e gledati.

Napola gol bijelac borio se s polugolim crncem prsa o prsa, isprva grubim
orujem, a onda rukama i zubima poput ivotinja.

Anderssen je zadrhtao. Zatim se Tarzan okrenu k

njemu. Lice mu je bilo hladno i okrutno, a u sivim oima
veanin je itao umorstvo.
Gdje je moja ena? zareao je majmun-ovjek.
Gdje je dijete?
Anderssen je htio odgovoriti, ali ga je guio
iznenadan napad kalja. Strelica mu je potpuno probila
prsa, a kako je kaljao krv mu se odjednom iz ranjenih
plua izlila na usta i nos.
Tarzan je poekao da taj napad proe. Poput
bronana kipa hladan, tvrd i nesmiljen stajao je
nad bespomonim ovjekom, ekajui da se doepa
obavijesti koja mu treba, a onda da ga ubije.
Uto kaalj i krvarenje prestade, te je ranjenik opet
pokuao progovoriti. Tarzan je klekao uz usne koje su se
slabo micale.
ena i dijete! ponovio je. Gdje su? Anderssen
je pokazao trag.
Rokoff on ih ima apnuo je.
Kako ste doli ovamo? nastavljao je Tarzan.
Zato niste s Rokoffom?
On nas uhvatiti odgovori Anderssen tako tihim
glasom da je majmun-ovjek mogao jedva razabirati
rijei. Oni nas uhvatiti. Ja se boriti, ali moji ljudi svi
pobjei. Onda me uhvatiti i raniti. Rokoff rei ostaviti me
ovdje za hijene. To biti gore nego ubiti. On uzeti vau
enu i dijete.
to ste s njima inili kamo ste ih vodili?
upitao je Tarzan, a onda, divlje, skoivi k tom ovjeku s
pogledom koji je gorio od mrnje i osvete koju je teko
svladavao, povie: to ste uinili mojoj eni i djetetu?
Govorite brzo prije nego to vas ubijem! Recite mi i
najgore, ili u vas razderati na komade rukama i
zubima. Vidjeli ste da to mogu uiniti!
Anderssen razrogai oi od uenja.
Ta aptao je ja im nisam nauditi. Nastojao

spasiti ih od Rokoffa. Vaa ena bila meni ljubazna na

Kincaidu, a katkad ja uti ono djetece plakati. Imam
enu i dijete u Christiania, te ne moi podnositi vidjeti
kako odijeljeni i u Rokoffovim rukama. To je bilo sve.
Zar se ja initi ovjek koji njima nauditi? nastavio je
poslije stanke, pokazujui strelicu koja mu je virila iz
grudi.
U glasu i izraaju tog ovjeka bilo je neto to je
Tarzana uvjerilo da govori istinu. Najvanije od svega
bilo je to to se inilo da Anderssen vie trpi od rane
nego od straha. Znao je da e umrijeti, pa Tarzanove
prijetnje nisu mnogo djelovale. Ali bilo je posve jasno da
eli da Englez sazna istinu i da ne sumnja.
Majmun-ovjek odmah kleknu uz veanina.
ao mi je rekao je vrlo jednostavno u drutvu
s Rokoffom susretao sam samo lopove. Vidim da nisam
imao pravo. Sad je to prolo, pa emo o tom prestati
govoriti, tako da se moemo posvetiti vanijim stvarima.
Moram vas spremiti na udobnije mjesto gdje ete se
izlijeiti. Morate to skorije ozdraviti.
veanin je, smijeei se, stresao glavom.
Vi samo poi i brinuti se za enu i dijete rekao
je. Ja ve kao mrtav, ali oklijevao je ne volim
misliti na hijene. Neete li vi zavriti taj posao?
Tarzan je zadrhtao. Trenutak prije htio je ubiti tog
ovjeka. Sad mu nije mogao oduzeti ivot kao to ne bi
mogao ubiti ni jednog od svojih najboljih prijatelja.
Podigao je veaninovu glavu da mu promijeni i
olaka poloaj.
Ponovno doe onaj napad kalja i krvarenja. Poto je
to prolo, Anderssen je leao zatvorenih oiju.
Tarzan je mislio da je mrtav, dok odjednom nije
podigao oi i pogledao majmuna-ovjeka, uzdahnuo i
progovorio tihim, slabim apatom:
Mislim puhati, prilino skoro, prilino jako!
rekao je i umro.

tambudza

Tarzan je izdubao plitak grob za kuhara Kincaida, ispod

ije odvratne vanjtine je kucalo viteko srce. To je bilo
sve to je mogao u okrutnoj dungli uiniti ovjeku koji
je za njegova sinia i enu rtvovao ivot.
Onda je Tarzan ponovno stao goniti Rokoffa. Sad kad
je bio siguran da je ena pred njim doista Jane, i da je
opet pala u ruke Rokoffu, inilo mu se da se uza svu
nevjerojatnu brzinu svojih hitrih i spretnih miia kree
naprijed puevim korakom.
Bilo mu je teko slijediti trag, jer su se na tom
mjestu u dungli staze kriale i ukrtavale, odvajale i
granale u svim smjerovima, a svima njima proli su
ovamo i onamo bezbrojni uroenici. Trag bijelih ljudi
izbrisali su nosai koji su ih pratili, a nad svim tim bili
su tragovi drugih uroenika i divljih zvijeri.
To je Tarzana vrlo zbunjivalo. A ipak je uporno
napredovao. Kontrolirao je vid mirisom, tako da bude
sigurniji da je na pravom putu. Ali, ma koliko pazio, te
noi je bio siguran da je zalutao.
Znao je da e opor slijediti njegov trag, pa je zato
nastojao da ga to jasnije obiljei. eao se o povijue i
puzavce uz praumsku stazu, i na druge naine
ostavljao za sobom jasan miris.
Kad je pala tama, poe pljutati kia, pa zbunjenom
majmunu-ovjeku nije preostalo drugo nego da u
slabom sklonitu golema drveta eka do jutra. Ali u zoru
jo je pljutalo.

Tjedan dana sunce su zakrivali teki oblaci, dok su

estoki vjetrovi i kia izbrisali i posljednje ostatke traga
koji je Tarzan neprestano ali uzaludno traio.
Kroz sve to vrijeme nije sretao uroenike, niti svoj
opor, pa se pobojao da je taj u uasnoj oluji izgubio
njegov trag. Budui da mu je ovo bila nepoznata zemlja,
nije se mogao pravo orijentirati, jer niti je imao sunca
danju niti mjeseca i zvijezda nou. Kad je sunce sedmi
dan napokon prodrlo kroz oblake, gledalo je na gotovo
mahnita majmuna-ovjeka.
Tarzan-majmun izgubio se u dungli prvi put u
ivotu. Bilo je to neizrecivo okrutno to je to doivio
upravo sada. Negdje su u toj divljoj zemlji njegova ena i
sin u okrutnim rukama krvnog neprijatelja Rokoffa.
to li sve nisu iskusili u ovih sedam uasnih dana
to ga je priroda prijeila da ih otkrije? Tarzan je Rokoffa
poznavao tako dobro da nije sumnjao kako e se taj
ovjek, pun bijesa to mu je Jane jednom pobjegla, i
znajui da mu se pribliava Tarzan, odmah osvetiti
onako kako mu to prljava dua moe samo zamisliti.
A sad kad je sunce ponovno zasjalo, majmun-ovjek
jo uvijek nije znao kojim smjerom da poe. Znao je da
je Rokoff otiao od rijeke zato da progoni Anderssena, ali
nije znao hoe li i dalje prodirati u unutranjost, ili e se
vratiti Ugambiju.
Majmun-ovjek vidio je da je rijeka ondje gdje se i on
od nje odvojio postala sve ua i bra, tako da je smatrao
da vie ne moe biti plovna ak ni za kanoe. Ako se,
meutim, Rokoff nije vratio rijeci, kamo je otiao?
Po smjeru kojim je Anderssen bjeao sa Janom i
djetetom Tarzan se uvjerio da je taj ovjek namjeravao
izvriti golemo djelo, prijei kontinent do Zanzibara. Ali
nije mogao znati hoe li se i Rokoff usuditi na tako
opasan put.
Strah ga je mogao natjerati na taj pokuaj, sad kad
je znao kakav ga strani opor slijedi, i da ga goni

Tarzan-majmun ne bi li mu se osvetio onako kako to

zasluuje.
Napokon majmun-ovjek odlui se da nastavi put
prema sjeveroistoku, uglavnom u smjeru istone Afrike,
dok ne naie na uroenike od kojih bi mogao saznati
gdje se nalazi Rokoff.
Drugi dan po prestanku kie naiao je na uroeniko
selo. Stanovnici su pobjegli u grmlje onaj trenutak kad
su ga ugledali. Tarzan ih je, ne dajui se omesti takvim
postupkom, slijedio, pa je poslije kratkog lova uhvatio
mladog ratnika. Taj se toliko prepao da se nije mogao
braniti, nego je ispustio oruje i pao na tlo vritei i
razrogaivi oi na zarobljivaa.
Majmunu-ovjeku bilo je prilino teko toliko umiriti
tog ovjeka da mu suvislo odgovori, zato ga se toliko
boji.
Tarzan je saznao, poslije mnogo nagovaranja, da je
prije nekoliko dana kroz njihovo selo prola skupina
bijelaca. Ti su im priali o uasnom bijelom vragu koji ih
progoni, te su uroenike na nj upozorili, kao i na strani
opor demona koji ga prate.
Crnci su prepoznali Tarzana kao onog bijelog vraga
kojeg su im bijelci i njihove crne sluge opisali. Oekivali
su da e iza njega ugledati opor demona preruenih u
majmune i pantere. U tom je Tarzan vidio lukave
Rokoffove prste. Taj mu je nastojao to vie oteati
putovanje, te je uroenike, koristei se njihovim
praznovjernim strahom, podjarivao.
Uroenik je nadalje rekao Tarzanu da im je bijelac,
koji je vodio nedavnu ekspediciju, obeao da e ih
bogato nagraditi, ako bijelog vraga ubiju. To su
namjeravali i uiniti, ako im se samo prui prilika. Ali
onaj isti trenutak kad su ugledali Tarzana krv im se
razvodnjela, kao to su im nosai bijelaca bili i rekli da
e se dogoditi.
Videi da mu majmun-ovjek ne kani uiniti nita

naao, uroenik se napokon osokolio, te je, na Tarzanov

prijedlog, bijelog vraga otpratio u selo, pozivajui uz put
svoje drugove da se vrate, jer je bijeli vrag obeao da
vam nee nita nauditi, ako se odmah vratite i
odgovorite mu na pitanja.
Jedan po jedan crnci su se vraali u selo, ali da su se
mnogi jo uvijek bojali, vidjelo se po istaknutim
bjeloonicama. Neprestano su ispod oka i straljivo
pogledavali majmuna-ovjeka.
Poglavica je bio jedan od prvih koji se vratio u selo, a
budui da je Tarzan najvie elio ba njega ispitati, brzo
se upustio s njim u razgovor.
Taj ovjek bio je nizak, zdepast, neobino niskog i
izoblienog lica i majmunskih ruku. Cijela njegova
pojava govorila je o prepredenosti.
Samo praznovjerni strah koji su u njem pobudile
prie bijelaca i crnaca iz Rokoffove skupine spreavao ga
je da s ratnicima ne skoi na Tarzana i odmah ga ubije,
jer su on i njegovi ljudi bili nepopravljivi ljudoderi.
Samo bojazan da je Tarzan doista vrag, i da ondje u
dungli ekaju divlji demoni na njegovu zapovijed
samo ta bojazan bila je razlog to M'ganvazam nije
ostvario svoju elju.
Tarzan je potanko ispitivao tog ovjeka, te je,
usporedivi njegove izjave s onima mladog ratnika s
kojim je prvo govorio, saznao da se Rokoff i njegova
ekspedicija, safari, povlae u uasnom strahu u smjeru
daleke Istone obale.
Mnogi nosai ve su ostavili Rokoffa. U samom tom
selu petoricu je objesio zbog krae i pokuaja bijega.
Sudei, meutim, po onomu to je M'ganvazam saznao
od onih Rokoffovih crnaca koji se tog okrutnog ovjeka
jo nisu toliko prepali da se ne bi usuivali govoriti o
svojim nakanama, bilo je oito da nee otputovati daleko
prije nego mu i posljednji nosa, kuhar, atoronoa,
pukonoa askari pa i sam zapovjednik, ne okrene

lea i ode u grmlje, te ga tako ostavi na milost i nemilost

nemilosrdne dungle.
M'ganvazam je porekao da je s bijelcima bila ikoja
bijela ena i dijete. Ali jo dok je to govorio, Tarzan je bio
uvjeren da lae. Nekoliko puta Tarzan se pribliio tom
predmetu s razliitih strana, ali nikako nije uspio da
navede tog lukavog ljudodera da izravno poree svoju
prvotnu izjavu da s tom skupinom nije bilo ena ili
djece.
Tarzan je od poglavice zamolio hrane, te je, poto se
vladar prilino cjenjkao, uspio dobiti jelo. Zatim je
nastojao da povue druge ljude, naroito onog mladia
kojega je bio uhvatio u grmlju, ali im je M'ganvazamova
prisutnost zatvarala usta.
Napokon je, uvjerivi se da ti ljudi o Rokoffovu
boravitu i sudbini Jane i djeteta znaju mnogo vie nego
to su rekli, Tarzan se odlui da tu prenoi, nadajui se
da e otkriti jo to vano.
Kad je svoju odluku izrazio poglavici, prilino se
iznenadio kad je opazio kako se odjednom dranje tog
ovjeka promijenilo. M'ganvazam, koji ga je oito mrzio i
u nj sumnjao, sad je postao vrlo spreman i briljiv
domain.
Majmun-ovjek dobit e najbolju kolibu u selu, iz
koje je odmah bila izbaena M'ganvazamova najstarija
ena, dok je poglavica privremeno zauzeo kolibu jedne
svoje mlade ene.
Da se Tarzan bio sjetio injenice da se crncima
ponudila kneevska nagrada ako ga uspiju ubiti, bio bi
shvatio M'ganvazamovu naglu promjenu.
Budui da e bijeli div spavati mirno u kolibi, bit e
mu mnogo lake zaraditi nagradu, pa je zato poglavica
pourivao Tarzana, koji je bez sumnje bio vrlo umoran
od putovanja, da se to prije povue u tu palau koja je
bila sve drugo samo ne udobna.
Ma koliko majmun-ovjek mrzio da spava u

uroenikoj kolibi, odluio je da to ipak te noi uini,

nadajui se da e moi navesti jednoga od mlaih ljudi
da sjedi i s njim razgovara uz vatru koja je gorjela usred
te zadimljene prostorije, i da e tako saznati istinu. I
tako je Tarzan prihvatio poziv starog M'ganvazama,
naglaavajui, meutim, da bi mu se mnogo vie svialo
da dijeli kolibu s jednim od mlaih ljudi nego da
poglaviinu staru enu tjera napolje u hladnou.
Bezuba starica nasmijeila se zadovoljno na taj
prijedlog, a budui da se to jo vie svidjelo poglavici, jer
e tako moi okruiti Tarzana grupom izabranih ubojica,
spremno je pristao, tako da su Tarzana odmah smjestili
u kolibu tik do seoskih vrata.
Budui da je te noi trebalo da bude ples u ast
lovaca koji su se nedavno vratili, ostavili su Tarzana
sama u kolibi, jer su mladii, kako je protumaio
M'ganvazam, morali sudjelovati na toj sveanosti.
Tek to se majmun-ovjek smjestio u stupici,
M'ganvazam sazvao je mlade ratnike koje je izabrao da
prenoe s bijelim avlom.
Nijedan se nije previe tomu veselio, jer se duboko u
njihovim praznovjernim srcima usadio pretjeran strah
od udnog bijelog diva. Ali M'ganvazamova rije bila je
za njegove ljude zakon, pa se tako nitko nije usudio
odbiti dunost koja mu je bila povjerena.
Dok je M'ganvazam aptao divljacima, koji su se
uurili oko njega, o svojim namjerama, bezuba starica
kojoj je Tarzan za tu no bio spasio kolibu, vrtjela se oko
zavjerenika toboe zato da loi vatru oko koje su sjedili,
ali zapravo je pamtila njihov razgovor koliko je samo
mogla.
Tarzan je spavao moda sat-dva, unato divljoj buci,
kad mu se, na sumnjivo utanje po kolibi u kojoj je
leao, odjednom uzbunie otra ula. Vatra je postala
hrpica eravice koja je naglaavala, a ne smanjivala
mrak to je obavijao unutranjost te smrdljive kolibe, a

ipak su uvjebana ula majmuna-ovjeka opominjala da

netko gotovo posve tiho puzi po tami.
Mislio je da se to jedan suspava vraa s proslave, jer
je jo uo divlje krikove plesaa i bubnjanje tam-tama
napolju na seoskoj ulici. Tko to tako prikriva svoj
dolazak?
Kad je dolo do njega, majmun-ovjek skoi spretno
na suprotnu stranu kolibe, spremno podigavi koplje.
Tko je to pitao je tko prema Tarzanumajmunu puzi iz tame poput gladna lava?
Tiina, bwana! odgovorio je star, slab glas.
Ja sam, Tambudza. Moju kolibu nisi htio uzeti i tako
otjerati staricu u hladnu no.
to hoe Tambudza od Tarzana-majmuna?
upitao je majmun-ovjek.
Bio si ljubazan prema meni. Ve dugo nije nitko
bio tako ljubazan, pa sam dola da te zauzvrat
opomenem odgovorila je starica.
Zato da me opomene?
M'ganvazam je izabrao mladie koji treba da s
tobom spavaju u kolibi odgovorila je Tambudza.
Bila sam tamo kad je s njima govorio, te sam ula kako
im izdaje naloge. Kad se ples ujutro zavri, oni treba da
dou u kolibu. Ako si budan, treba da se pretvaraju da
su doli spavati, ali ako spava M'ganvazamova
zapovijed je da te ubiju. Ako onda ne spava, ekat e
mirno uz tebe dok ne zaspi, a onda e svi zajedno
navaliti na tebe i ubiti te. M'ganvazam je odluio da
dobije nagradu koju mu je bijelac ponudio.
Zaboravio sam na tu nagradu rekao je Tarzan
napola sebi, a onda je dodao: Kako e M'ganvazam
moi dobiti nagradu sad kad su bijelci, koji su moji
neprijatelji, otili iz njegove zemlje tko zna kamo?
O, nisu daleko otili odgovorila je Tambudza.
M'ganvazam zna gdje logoruju. Njegovi glasnici brzo e
ih stii oni putuju polako.

 Gdje su? upitao je Tarzan.

eli li k njima? upitala je Tambudza umjesto
odgovora.
Tarzan je kimnuo.
Ne mogu ti rei gdje su, tako da bi ti mogao sam
onamo stii, ali te mogu odvesti.
Budui da su se zadubili u razgovor, ni jedno nije
zamijetilo kako se mala pojava douljala u tamu kolibe,
niti su vidjeli kako je beumno izila.
Bio je to mali Buulau, poglaviin sin s jednom
mladom enom osvetljiv, izroen mali lopov koji je
mrzio Tambudzu, i uvijek je traio prilike da je uhodari
te i najmanji prekraj dojavljuje ocu.
Hajdemo onda rekao je Tarzan brzo poimo
na put.
To Buulau nije uo, jer je ve brzao seoskom ulicom
ondje gdje je njegov strani otac pijuckao pie i
promatrao bijesne plesae koji su skakali visoko u zrak i
divlje se i histerino prevrtali.
I tako se dogodilo da su se, dok su se Tarzan i
Tambudza oprezno uljali iz sela i nestali u tami
dungle, dva vitka trkaa uputila u istom smjeru, iako
ne istim tragom.
Kad su se dovoljno udaljili od sela, tako da ne
moraju aptati, Tarzan je upitao staricu je li vidjela
bijelu enu i malo dijete. Jesam, bwana odgovorila
je Tambudza bila je s njima ena i malo dijete
majuno bijelo dijete. Umrlo je ovdje u selu od groznice,
pa su ga pokopali.

crna hulja

Kad

se Jane Clayton osvijestila, vidjela je kako nad

njom stoji Anderssen i dri u rukama dijete. Dok ih je
gledala, na licu joj se odraavala bijeda i uas.
Ta to je? pitao je on. Bilo slabo vama?
Gdje je moje dijete? povikala je ne osvrui se
na njegovo pitanje.
Anderssen je pruio ono bucmasto djetece, ali ona je
stresla glavom.
Nije moje odgovorila je. Vi ste znali da nije
moje. Vi ste vrag kao i Rokoff.
Anderssen izbei oi od iznenaenja.
Nije vae? uskliknuo je. Vi meni rei da na
Kincaid vae dijete.
Ne ovo odvrati Jane tupo. Drugo. Gdje je
drugo? Mora da su bila dva. Ja ovoga ne poznajem.
Nije bilo drugog. Ja mislim ovo vae. Vrlo mi je
ao. Anderssen se vrpoljio, premjetao s noge na nogu.
Jane je bila posve sigurna da on doista ne poznaje to
dijete.
Tada djetece poe gukati i bacakati se u
veaninovim rukama, i u isto vrijeme naginjati se i
pruati ruice prema mladoj eni.
Ona nije mogla odoljeti tom pozivu, te je, tiho
kriknuvi, skoila na noge i primila djetece na grudi.
Nekoliko trenutaka tiho je plakala ukopavi lice u
djetetovu zaprljanu haljinicu. Prvi udarac razoaranja
da taj malian nije njezin dragi Jack, poputao je pred

velikom nadom da se napokon nekakvim udom, u

posljednji trenutak pred odlazak Kincaida iz Engleske,
njezino djetece spasilo iz Rokoffovih ruku.
A zatim, radilo se i o nijemom pozivu sitnog siroeta,
samog i neljubljenog usred uasa divlje dungle. Ta
misao, vie nego ikoja druga, upravila je majinsko srce
nevinom djetecetu, iako je jo uvijek trpjela od
razoaranja zbog te prevare.
Zar ne znate ije je ovo dijete? pitala je
Anderssena.
ovjek je stresao glavom.
Sad ne znam. odgovorio je. Ako ne biti vae,
ne znam ije onda. Rokoff kazati ono biti vae. Mislim da
i on u to vjeruje.
to emo sad s njim? Ne mogu se vratiti na
Kincaid. Rokoff bi me dati ustrijeliti. Ali vi se moi
vratiti. Ja vas odvesti do mora, a onda vas ovi crnci
odvesti do brod ha?
Ne! Ne! povika Jane. Ni za cijeli svijet. Radije
bih umrla nego da ponovo padnem u ruke tom ovjeku.
Ne, poimo i povedimo ovo siroe s nama.
I tako su opet poeli bjeati divljinom, zajedno sa
pola tuceta Mosula, koji nose hranu i atore to ih je
Anderssen bio prokrijumario na ami prije nego to
su pobjegli.
Muke koje je mlada ena trpjela danima i noima
tako su se stopile u dugu, neprekidnu, runu moru da
je ona uskoro zaboravila na vrijeme. Nije znala jesu li
putovali dane ili godine. Jedina svijetla toka u tom
vjenom strahu i patnji bilo je djetece kojega su se
ruice doskora njeno ovile oko nje.
To malo stvorenje nekako je ispunilo onu bolnu
prazninu koju je ostavila kraa djeteta. To, dakako,
nikad ne moe biti isto, ali je ona iz dana u dan uviala
kako majinska ljubav sve tjenje i tjenje obavija to
siroe, dok se katkad, zatvorenih oiju, ne bi izgubila u

slatkom matanju da je to malo ljudsko stvorenje na

grudima doista njezin sin.
Isprva napredovali su u unutranjost vrlo polako.
Katkad bi od uroenika koji su polazili s obale u lov
douli da Rokoff jo nije otkrio smjer njihova bijega.
Zbog toga je Anderssen, kao i iz elje da toj njeno
odgojenoj eni to vie olaka putovanje, napredovao
polako, ograniujui se na kratke lake mareve s mnogo
poinaka.
veanin je navaljivao da nosi dijete na tom putu, i
na bezbroj drugih naina inio to je mogao da Jane
Clayton sauva snagu. Veoma ga je boljelo to je
pogrijeio to se tie djeteta, ali kad se mlada ena
uvjerila da su mu pobude bile potpuno potene, nije mu
doputala da sebi predbacuje pogreku koju nije mogao
nikako izbjei.
Na zavretku dnevnog putovanja Anderssen se
pobrinuo da se Jani i djetetu podigne udobno sklonite.
Njezin ator uvijek se razapinjao na najprikladnijem
mjestu. Boma od trnja oko atora bila je najjaa i
najneprodornija to su je Mosule mogle sagraditi.
Hrana joj je bila najbolja to su ograniene zalihe i
veaninova puka mogle ponuditi, ali njezino srce
najvie je dirao blagi obzir i pomo koju joj je taj ovjek
uvijek iskazivao.
Nije prestala da se udi i divi da je tako plemenit
karakter mogla skrivati toliko odbojna vanjtina.
Napokon je priroena dobrota tog ovjeka, kao i njegova
nepokolebljiva ljubaznost i suut, u Janinim oima
toliko promijenila njegov lik da je gledala kako mu se na
licu zrcali sama blagost.
Poeli su hodati bre kad su doznali da je Rokoff
samo nekoliko dana iza njih, i da je napokon otkrio
smjer bijega. Tada je Anderssen poao na rijeku i kupio
kanou od poglavice ije je selo lealo nedaleko od
Ugambija, na obali njegovog pritoka.

Otada je ta mala skupina bjegunaca bjeala uz iroki

Ugambi. Tako su se urili da vie nisu nita uli o
progoniteljima. Poslije plovidbe po rijeci ostavili su
kanou i uputili se u dunglu, kroz koju su putovali
teko, polako i opasno.
Dva dana poslije odlaska s rijeke Ugambi djetece, je
oboljelo od groznice. Anderssen je znao to e se
dogoditi, ali nije Jani Clayton mogao rei istinu, jer je
vidio da je ta mlada ena zavoljela dijete gotovo tako
strastveno kao da je od njezine krvi i mesa.
Budui da zbog djetetova stanja nisu smjeli dalje,
Anderssen se malko povukao s glavne staze te podigao
logor na obali neke rjeice.
Tu je Jane svaki trenutak posveivala njezi malog
muenika. A kao da alost i tjeskoba nije sve to moe
podnijeti, doao je jo jedan udarac kad je jedan od
mosulskih nosaa odjednom objavio, poto je bio
pretraio oblinju dunglu, da Rokoff i njegova skupina
logoruju posve blizu, i da se oigledno nalaze na tragu
do tog mjesta koji su oni smatrali tako izvrsnim
skrovitem.
Ova obavijest mogla je znaiti samo jedno, a to je da
prestanu logorovati i bjee bez obzira na djetetovo
stanje. Jane Clayton poznavala je Rokoffa toliko da je
znala da e joj on oduzeti dijete onaj trenutak kad ih
uhvati, a znala je isto tako da e taj rastanak znaiti
trenutanu smrt za dijete.
Dok su teturali kroz isprepleteno raslinstvo, uz stari i
gotovo obrasli trag divljai, mosulski nosai ostavljali su
ih jedan po jedan.
Ti mukarci bili su prilino odani i vjerni dok god se
nisu bojali da e ih stii Rokoff i njegova skupina. Toliko
su, meutim, uli o okrutnosti tog ovjeka da su ga se
smrtno bojali. Budui da su znali da je sad blizu,
ponestalo im je hrabrosti, pa su, to su bre mogli,
ostavili ovo troje bijelaca.

A ipak Anderssen i mlada ena ili su dalje. veanin

je bio sprijeda da isijee put kroz grmlje ondje gdje je
staza bila posve obrasla, tako da je mlada ena morala
nositi dijete.
Hodali su cijeli dan. Kasno do podne shvatili su da
nisu uspjeli. Odmah za sobom zauli su buku velikog
safarija koji je napredovao tragom to su ga oni oistili
za svoje progonitelje.
Kad je postalo posve jasno da e ih uskoro stii,
Anderssen je sakrio Jane iza velikog drveta, pokrivi nju
i dijete granjem.
Milju dalje nalazi selo rekao joj je. Mosule mi
rekle poloaj prije nego otile. Ja pokuati odvesti
Rokoffa s va trag, onda vi poi do sela. Ja misliti
poglavica biti ljubazan prema bijelci Mosule mi tako
rei. Bilo kako bilo, to sve to moemo uiniti. Poslije
neko vrijeme nagovorite poglavicu da vas odvesti do
mosulskog sela na moru, a poslije neko vrijeme sigurno
neki brod pristati u uu Ugambija. Onda vi u redu.
Zbogom i sretno, gospoa!
Ali kamo ete vi, Svene? upitala je Jane.
Zato se ne sakrijete ovdje i ne vratite sa mnom na
more?
Morati kazati Rokoffu vi mrtvi, tako da vie ne
traiti i Anderssen se nasmijei.
Zato da mi se ne pridruite poto mu kaete?
navaljivala je Jane.
Anderssen strese glavom.
Mislim da se ja ne pridruiti nikomu vie kad
kazati Rokoffu da vi mrtvi odgovorio je.
Ta valjda ne mislite rei da e vas ubiti? upitala
je Jane, a ipak je u srcu znala da e taj veliki lopov
uiniti upravo to, da se osveti to mu je veanin pomeo
raune. Anderssen nije odgovorio, nego joj je samo
preporuio da uti te je pokazao prema stazi odakle su
upravo bili doli.

 Ne marim aptala je Jane Clayton. Neu

dopustiti da umrete zato da mene spasite, ako to ikako
mogu sprijeiti. Dajte mi revolver. Mogu se njim sluiti,
a zajedno ih moemo drati dok nekako ne pobjegnemo.
Ne biti tako dobro odgovori Anderssen. Samo
nas oboje uhvatiti, a onda ja nikako koristiti. Mislite na
dijete, gospoa, i to biti za vas oboje ako pasti opet
Rokoffu u ruke. Radi njega vi morati uiniti to ja kazati.
Evo, uzmite moju puku i municiju. Moe vam trebati.
Ugurao je puku i remen u sklonite do Jane. Onda
je otiao.
Promatrala ga je kako se vraa stazom, da se sretne s
Rokoffovim safarijem. Uskoro ga nestade iza zavoja
staze.
Prvi poriv bio joj je da ga slijedi. S pukom u ruci
mogla bi mu pomoi, a osim toga nije mogla podnijeti
misao da ostane sama na milosti strane dungle a da
nema nijednog prijatelja da joj pomogne.
Poela je puziti iz sklonita, namjeravajui da to
bre otri za Anderssonom. Dok je privijala dijete,
pogledala mu je lice.
Kako je bilo crveno! Kako je neprirodno bilo to malo
stvorenje! Podigla mu je obraze do svoga. Gorjelo je od
vruice!
Zavrisnuvi od straha, Jane Clayton podie se na
noge na stazi u dungli. Puku i remen zaboravila je u
sklonitu. Zaboravila je Anderssena, i Rokoffa, i veliku
opasnost.
Glavom joj je bjesnjela samo ona uasna injenica da
je to bespomono djetece oboljelo od strane groznice, i
da mu nikako ne moe ublaiti muke muke u
razdobljima djelomine svjesnosti.
Mislila je jedino da pronae nekoga tko bi joj
pomogao enu koja ima djecu i s tom misli sjeti se
prijateljskog sela o kom joj je Anderssen govorio. Samo
da stigne u selo na vrijeme!

Nije smjela gubiti ni asa. Poput uplaene antilope

okrenula se i otrala stazom u smjeru koji je Anderssen
naznaio.
Daleko straga zau se iznenada ljudska graja,
pucnjevi, a onda nasta tiina. Znala je da se Anderssen
sastao s Rokoffom.
Pola sata kasnije doteturala je, sva iscrpena, u seoce
slamnatih koliba. Odmah su je okruili mukarci, ene i
djeca. Neobuzdani, radoznali, uzbueni uroenici to su
joj postavljali stotinu pitanja koja ona nije razumjela i
na koja nije mogla odgovoriti.
Samo je sa suzama u oima mogla pokazati djetece,
koje je sad jadno plakalo na rukama, i neprestano
ponavljati: Groznica... groznica... groznica.
Crnci nisu razumjeli rijei, ali vidjeli su uzrok
neprilike, te ju je doskora neka mlada ena povukla u
kolibu i s nekoliko drugih inila, to je jadna mogla, da
umiri dijete i ublai mu muku.
Doao je vra te je pred djetetom naloio malu vatru
na kojoj je u zemljanu loniu skuhao nekakvu ljekariju,
pravei udne pokrete i mumljajui neobine, jednoline
napjeve. U to je zatim uronio zebrin rep pa je,
mumljajui dalje i pjevajui, tom tekuinom pokropio
djetetovo lice.
Kad je otiao, ene su naokolo sjedile i toliko stenjale
i plakale, da je Jane mislila da e poludjeti. Ali kako je
znala da sve to ine zbog svog dobrog srca, podnosila je
nijemo i strpljivo one strane budne sate more.
Ve se prilino bila pribliila pono, kad je postala
svjesna iznenadna komeanja u selu. ula je svadljive
glasove uroenika, ali nije mogla shvatiti rijei.
Zatim zau kako se koraci pribliuju kolibi u kojoj je
ona uala pred sjajnom vatrom, s djetetom na krilu.
Dijete je lealo vrlo mirno, a kroz napola podignute one
kapke vidjele su se uasno preokrenute zjenice.
Jane Clayton gledala je to lice uplaenih oiju. To

nije bilo njezino dijete njezina krv i meso ali kako

se zbliila, kako je zavoljela to malo, bespomono bie!
Njezino srce predalo se tom jadnom, bezimenom
siroetu, te ga je obasipala svom onom ljubavlju koju
nije imala kome da daruje u onim dugim, gorkim
tjednima zarobljenitva na Kincaidu.
Vidjela je da je kraj blizu. Iako se plaila tog gubitka,
nadala se da e sve sad proi brzo, te e tako ta mala
rtva prestati trpjeti.
Koraci to ih je bila ula izvan kolibe sad su se
zaustavili pred vratima. Neto se aptalo, a trenutak
kasnije M'ganvazam, poglavica plemena, ue. Ona ga je
dotad malo vidjela, jer su se o njoj brinule ene od onog
trenutka kad je ula u selo.
M'ganvazam, sad je vidjela, bio je gadan divljak na
ijem se ivotinjskom licu jasno isticao biljeg ivotinjske
pokvarenosti. Jani Clayton inilo se vie gorila nego
ovjek. Nastojao se s njom porazgovarati, ali nije mogao,
te je napokon pozvao nekoga napolje.
Na njegov poziv ue drugi crnac ovjek posve
drukije pojave no to je bila M'ganvazamova zapravo
tako razliita da je Jane Clayton odmah pomislila da je
iz drugog plemena. Taj ovjek tumaio je, a Jane je,
gotovo iz prvog pitanja koje joj je M'ganvazam postavio,
naslutila da taj divljak, iz nekih potajnih pobuda, nastoji
od nje neto saznati.
inilo joj se udno da se taj ovjek tako iznenada
zanimao za njene namjere, a naposle kamo kani iz ovog
sela.
Budii da nije vidjela razloga zato mu to ne bi
kazala, rekla mu je sve po istini. Ali kad ju je upitao
kani li se na kraju svog putovanja sastati sa svojim
muem, ona je to zanijekala glavom.
Onda joj on kae svrhu svog posjeta, a tuma je
protumaio.
Upravo sam saznao rekao je od ljudi koji ive

Jane Clayton se trgla i podigla oi. Pred njom je bilo

podrugljivo lice Nikolasa Rokoffa.

uz veliku vodu da te je mu slijedio Ugambijem nekoliko

dana, kad su ga napokon napali uroenici i ubili. To ti
kazujem zato da ti ne bi tratila vrijeme dugim
putovanjem, ako se na kraju kani sastati sa svojim
muem. Umjesto toga moe se vratiti na obalu.
Jane se zahvalila M'ganvazamu za tu dobrotu, iako
se sva oamutila od novog udarca. Ona, koja je ve
toliko pretrpjela, napokon vie nije mogla osjetiti ni
najstranije boli, jer su joj uvstva otupjela i otvrdnula.
Pognute glave sjedila je zurei oima koje nisu nita
vidjele u lice djeteta na krilu. M'ganvazam je otiao iz
kolibe. Neto kasnije zaula je graju na ulazu jo
netko je uao. Jedna od ena, koje su sjedile nasuprot,
bacila je prue na eravicu, tako da je liznuo plamen i
kao arolijom rasvijetlio cijelu kolibu.
Jane Clayton vidjela je s uasom da je dijete mrtvo.
Nije znala koliko dugo je ve mrtvo.
U grlu joj je neto zapinjalo, glava joj se u tihoj
nevolji spustila na onaj svenji koji je privila na grudi.
Ni jedan trenutak tiina u kolibi nije se prekidala.
Onda je uroenica strano zajaukala.
Neki ovjek zakaljao je uz Jane Clayton i izgovorio
njezino ime.
Ona se trgnula i podigla oi. Pred njom bilo je
podrugljivo lice Nikolasa Rokoffa.

bijeg

Trenutak Rokoff se cerio Jane Clayton, a onda mu oi

padoe na onaj svenji u njezinu krilu. Jane je bila
navukla ugao pokrivaa na djetetovo lice, tako da se
onomu tko nije nita znao inilo da samo spava.
Mnogo ste se i nepotrebno namuili da to dijete
donesete u ovo selo govorio je Rokoff. Da ste se
bavili svojim poslovima, ja bih ga bio sam ovamo donio.
Bili biste sebi utedjeli opasnosti i napore putovanja. Ali
mislim da vam moram biti zahvalan to ste me oslobodili
neprilike da se ja na putu moram brinuti za dijete. Ovo
selo je od poetka bilo odreeno za dijete. M'gavazam e
ga paljivo odgajati, tako da od njega stvori dobra
ljudodera, a ako se vi ikad vratite u civilizaciju, mnogo
ete razmiljati kad budete usporeivali rasko i
udobnost svog ivota s pojedinostima ivota svog sina u
selu M'ganvazama. Ponovno vam se zahvaljujem to ste
ga ovamo donijeli, a sad mi ga morate predati, tako da
ga mogu dati u ruke hranitelja. Kad je to izgovorio,
Rokoff je pruio ruke prema djetetu, a na usnama bio
mu je gadan, osvetljiv osmijeh.
Na njegovo uenje Jane Clayton ustade i, bez i
jedne rijei protesta, poloi svenji u njegove ruke.
Evo djeteta rekla je. Vie mu ne moete
nauditi.
Shvativi znaenje njezinih rijei, Rokoff je trgnuo
pokriva s djetetova lica da potvrdi svoje bojazni. Jane
Clayton paljivo je promatrala njegov izraz.

Dane i dane pitala se to Rokoff znade o djetetu. Ako

je prije i sumnjala, sad je nestao i posljednji trak
sumnje, kad je vidjela1 s kakvom stranom srdbom
Rokoff gleda mrtvo lice djeteta, te shvaa da mu je via
sila u posljednji trenutak omela njegovu najdrau
osvetu.
Gotovo bacivi djetetovo tijelo u ruke Jane Clayton,
Rokoff je poeo stupati gore-dolje po kolibi, udarajui
stisnutim pesnicama po zraku i uasno psujui.
Napokon zaustavi se ispred mlade ene te se sagnu do
njezina lica.
Smijete mi se povikao je. Mislite da ste me
potukli... ha? Pokazat u vam, kao to sam pokazao i
onom jadnom majmunu kojega vi nazivate suprug, to
znai ometati namjere Nikolasa Rokoffa. Oteli ste mi
dijete. Ne mogu ga uiniti sinom ljudodera-poglavice,
ali... i on uuti, kao da hoe da duboko prodre puno
znaenje njegove prijetnje... mogu majku uiniti
enom ljudodera, a to u i uiniti... poto se s njom
obraunam.
Jadno je promaio ako je iz Jane Clayton mislio
istisnuti ikakav znak straha. Nju je strah ve proao.
Glava i ivci su joj otupjeli.
Na njegovo iznenaenje, gotovo sretan smijeak
dodirnu joj usne. Zahvalna srca mislila je da to jadno
malo truplo nije truplo malog Jacka, i da... to je
najbolje od svega... Rokoff oigledno ne zna istinu.
Bila bi mu najradije tu injenicu dobacila u lice, ali
se nije usuivala. Ako i dalje misli da je to dijete bilo
njezino, to e sigurniji biti pravi Jack, ma gdje bio. Ona,
dakako, nije znala gdje joj se nalazi sini ak nije
znala ni da li ivi, a ipak je ivjela u nadi da je na ivotu.
Bilo je i vie nego mogue da je jedan od Rokoffovih
saveznika, bez njegova znanja, to dijete podmetnuo kao
njezino, i da je ak i u ovaj sat njezin sin siguran s
prijateljima u Londonu, gdje su mnogi i mogli i htjeli

platiti bilo kakvu u-cjenu koju je izdajniki zavjerenik

mogao traiti za osloboenje sina lorda Greystokea.
Ona je o tom razmiljala stotinu puta otkako je
otkrila da dijete koje joj je one noi na Kincaidu poloio
u ruke Anderssen nije njezino, i neprestano je i sve vie
voljela o svem tome sanjariti.
Ne, Rokoff ne smije nikako saznati da to nije njezino
dijete. Shvaala je da joj je poloaj beznadan budui
da su Anderssen i suprug mrtvi, i da nema, meu onima
koji znaju gdje se ona nalazi, nikoga tko bi joj htio
pomoi.
Znala je da se Rokoff nije uzalud prijetio. Bila je
potpuno uvjerena da e uiniti, ili pokuati da uini sve
ono to je rekao. Ali u najgorem sluaju to je znailo
samo se malo ranije osloboditi ove strane tjeskobe.
Mora pronai nain kako da sebi oduzme ivot prije nego
joj Rokoff moe jo vie napakostiti.
Ba sad joj treba vremena vremena da razmilja i
da se spremi za svretak. Osjeala je da ne moe
poduzeti taj posljednji, strani korak dok ne iscrpi sve
mogunosti bijega. Nije joj bilo stalo do ivota ako se ne
moe vratiti svom djetetu, ali ma kako bila slaba nada u
povratak, ona je nee gubiti sve do onog posljednjeg
trenutka, kad se nae pred stranom zbiljom da mora
izabrati izmeu Nikolasa Rokoffa s jedne strane i
samoubojstva s druge.
Odlazite! otresla se na Rokoffa. Odlazite i
ostavite me na miru s mojim mrtvim djetetom. Niste li
mi prouzrokovali dovoljno jada i muke, zato me jo
muite? Ta to sam vam uinila da me toliko progonite?
Vi trpite za grijehe onog svog majmuna, a mogli
ste stei ljubav jednog gospodina Nikolasa Rokoffa
odgovorio je. Ali emu o tom raspravljati? Ovdje emo
pokopati dijete, a vi ete se odmah sa mnom vratiti u
logor. Sutra u vas dovesti natrag i predati novom
suprugu krasnom M'ganvazamu. Doite!

Posegao je za djetetom. Jane, koja je sad bila na

nogama, okrenu se.
Ja u pokopati ovo tijelo rekla je. Poaljite
ljude da izvan sela iskopaju grob.
Rokoffu je bilo stalo da se ovo zavri i da se sa
svojom rtvom vrati u logor. inilo mu se da je bezvoljna
i da se preputa sudbini. Stupivi iz kolibe, dao joj je
znak da ga slijedi, pa je trenutak kasnije sa svojima
pratio Janu izvan sela, gdje su ispod velika drveta crnci
izdubli plitak grob.
Zavivi tjelece pokrivaem, Jane ga njeno poloi u
onu crnu rupu. Okrenuvi glavu da ne vidi kako
pljesniva zemlja pada na jadno tjelece, dahnula je uz
grob molitvu za bezimeno siroe koje je bila toliko
zavoljela.
Onda se, suhih oiju, ali s velikom boli, podigla da
slijedi Rokoffa kroz gustu tamu dungle, po vijugavom,
lisnatom hodniku to je vodio od sela crnog ljudodera
M'ganvazama do logora bijelog vraga Nikolasa Rokoffa.
U neprohodnoj gutari, koja se dizala s rubova staze
u obliku luka i zastirala mjeseinu, ena je ula potajne,
priguene korake velikih zvijeri, kao i neprestanu,
zaglunu riku lavova na nonom lovu.
Nosai su sad zapalili baklje te su njima mahali na
obje strane, tako da preplae grabeljive zvijeri. Rokoff ih
je pourivao, a po njegovu drhtavu glasu Jane Clayton
znala je da se boji.
Ti noni umovi dungle podsjeali su je vrlo ivo na
dane i noi koje je sa svojim umskim bogom provela u
slinoj dungli s neustraivim i nepobjedivim
Tarzanom-majmunom. Onda nije ni mislila na strah,
iako su joj zvukovi dungle bili neto novo, a lavlja rika
inila se kao neto najstranije na zemlji.
Kad bi samo bilo drukije, kad bi znala da je negdje
u toj divljini on, i da je trai! Onda bi doista imala za to
ivjeti, i razloga vjerovati da je pomo blizu ali on je

mrtav! Bilo je nevjerojatno da je tako.

Za ono veliko tijelo i one jake miice kao da nije bilo
smrti. Da joj je Rokoff rekao da je njezin gospodar umro,
znala bi da lae. Mislila je da nema razloga zato bi je
varao M'ganvazam. Nije znala da je Rokoff, nekoliko
trenutaka prije nego to je k njoj doao poglavica,
razgovarao s tim divljakom.
Napokon stigli su u onu grubu bomu to su je
Rokoffovi nosai nabacali oko logora. Tu su nali sve u
zbrci i strci. Ona nije znala to je to, ali vidjela je da se
Rokoff vrlo ljuti, a iz razgovora, koliko ga je mogla
shvatiti, saznala je da je jo nekoliko ljudi pobjeglo dok
je on bio odsutan, i da su bjegunci ponijeli vei dio
hrane i municije.
Kad je iskalio bijes na onima koji su ostali, vratio se
ondje gdje je stajala Jane pod straom nekoliko bijelih
mornara. Zgrabio ju je grubo za ruku i poeo je odvlaiti
u ator. ena se borila i otimala da se oslobodi, dok su
dva mornara stajala i smijala se tom rijetkom prizoru.
Rokoff nije oklijevao da se poslui grubim
postupcima kad je vidio da e mu biti teko provesti
svoju namjeru. Neprestano je udarao Jane Clayton po
licu, dok je napokon, napola onesvijetenu, nije odvukao
u ator.
Rokoffov momak upalio je svjetiljku pa je, na
gospodarevu rije nestao. Jane je klonula na pod usred
atora. Polako su joj se omamljena utila oporavljala, te
je poela vrlo brzo misliti. Brzo je pregledala
unutranjost atora, upamtivi svaku pojedinost opreme
i stvari.
Sad ju je Rokoff podizao na noge i pokuao je odvui
do logorskog leaja na jednom kraju atora. O pojasu
visio mu je teak revolver. Oi Jane Porter Clayton
prikovale su se za nj. Dlan ju je svrbio da uhvati veliki
kundak. Ponovo je glumila kao da se onesvijestila, ali je
kroz poluzatvorene one kapke ekala priliku.

Ta je dola upravo onda kad ju je Rokoff podizao na

leaj. Buka na ulazu u ator bila je razlog da je brzo
okrenuo glavu od mlade ene. Kundak revolvera nije bio
ni palac daleko od njezine ruke. Jednim jedinim
munjevitim pokretom zgrabila je to oruje i povukla iz
futrole, a u isti trenutak Rokoff se okrenuo, uoavajui
opasnost.
Nije se usuivala pucati, jer se bojala da e pucanj
privui ljude, a kad bi Rokoff bio mrtav, ona bi pala u
nimalo bolje ruke nego to su njegove, u po svoj prilici
goru sudbinu nego to je i on sam moe zamisliti.
Sjeanje na one dvije ivotinje koje su stajale i smijale se
kad ju je Rokoff udarao bilo je jo ivo.
Kad se bijesno i zastraeno Rokoffovo lice okrenulo,
Jane Clayton podigla je onaj teki revolver visoko iznad
gnjecavog lica i svom snagom tresnula tog ovjeka meu
oi.
On se tiho sruio, mlohav i onesvijeten, na tlo.
Trenutak kasnije mlada ena stajala je uz njega
barem na trenutak slobodna.
Napolju ponovo je zaula onu buku koja je bila
odvratila Rokoffovu panju. Nije znala to je to, ali bojei
se da e se vratiti sluga i otkriti to je uinila, prila je
brzo stolu na kojem je gorjela petrolejka pa je ugasila
onaj prljavi, smrdljivi plamen.
U posvemanjoj tami atora zaustavila se na
trenutak da se sabere i odlui to da dalje uini.
Oko nje je neprijatelj. Iza neprijatelja nalazila se crna
divljina dungle u kojoj vrebaju strane, grabeljive
zvijeri i jo strasnije ljudske zvijeri.
Jedva da je bilo vjerojatno da bi mogla preivjeti
nekoliko dana u onim neprekidnim opasnostima koje bi
je ondje okruivale. Ali saznanje da je ve kroz toliko
opasnosti prola, a da joj se nije nita dogodilo, i da
negdje u onom dalekom svijetu u taj trenutak sigurno za
njom plae djetece, ispunjalo ju je odlunou da

nastoji izvriti ono to se ini nemoguim, da prijee tu

stranu zemlju uasa i dokopa se mora i daleke
mogunosti da ondje nae pomo.
Rokoffov ator stajao je gotovo tono usred bome.
Oko njega nalazili su se atori i sklonita bijelaca i
uroenika njegova safarija. Da kroz sve to proe i
probije se kroz bomu, inilo se toliko neizvedivim, s
toliko nesavladivih zapreka, da o tom nije trebalo nimalo
razmiljati, a ipak nije bilo drugog puta.
Da ostane u atoru dok je ne otkriju, znailo bi
ponititi sve ono to je ve poduzela da se oslobodi, pa
se zato, tiha koraka i sa svim utilima budnim, pribliila
stranjoj strani atora, da zapone svoju pustolovinu.
Pipajui po stranjem dijelu platna, vidjela je da
ondje nema otvora. Brzo se vratila do onesvijetenog
Rokoffa. Za njegovim pojasom napipala je drak dugog
lovakog noa, pa je u stranjem zidu atora izrezala
rupu.
Tiho je stupila napolje. Na svoje veliko zadovoljstvo
primijetila je da logor po svoj prilici spava. Uz slabo,
titravo svjetlo gotovo pogaenih vatara vidjela je samo
jednog straara, a i taj je sjedio i drijemao na suprotnoj
strani bome.
Zadravajui ator izmeu njega i sebe, prola je
izmeu malih sklonita nosaa do zida bome s one
strane.
Napolju, u tami dungle, ula je riku lavova, groktavo
cerenje hijena i bezbrojne, nepoznate umove ponone
dungle.
Na trenutak oklijevala je, drui. Strana je bila
pomisao na zvijeri koje vrebaju ondje u mraku. Onda,
zamahnuvi hrabro glavom, navali na trnovit zid bome
svojim njenim rukama. Iako ih je razderala i zakrvarila,
radila je bez daha dok nije nainila otvor kroz koji je
mogla provui tijelo, i napokon je stajala izvan logora.
Iza nje leala je sudbina gora od smrti u rukama

ljudskih bia.
Pred njom leala je gotovo sigurna sudbina ali to je
bila samo smrt iznenadna, milostiva i asna smrt.
Bez drhtaja i bez aljenja jurnula je dalje, a trenutak
kasnije tajanstvena dungla zatvorila se oko nje.

sama u dungli

Tambudza

se, vodei Tarzana-majmuna u Rokoffov

logor, kretala vrlo polako po vijugavoj stazi, jer je bila
stara i reumatinih nogu.
Tako se dogodilo da su glasnici koje je bio odaslao
M'ganvazam zato da opomene Rokoffa da se bijeli div
nalazi u selu i da e ga on te noi ubiti, stigli u Rokoffov
logor prije nego to su Tarzan i njegov stari vodi
prevalili pola puta.
Glasnici su pronali bijelev logor u zbrci. Tog jutra
otkrili su Rokoffa oamuena i krvava u atoru. Kad se
osvijestio i shvatio da je Jane Clayton pobjegla, njegov
bijes nije imao granica.
Jurei po logoru s pukom u ruci, htio je postrijeljati
straare koji su dopustili da ih izigra mlada ena, ali su
ga drugi bijelci, koji su shvaali da se ve i tako nalaze u
jadnom poloaju zbog bijega tolikih ljudi, a to je Rokoff
prouzroio svojom okrutnou, uhvatili i razoruali.
Tada su doli M'ganvazamovi glasnici, ali su ti jedva
predali poruku, a Rokoff se spremao da s njima ode u
selo, kad su drugi trkai, daui od napora zbog brzog
trka kroz dunglu, upali u logor dovikujui da je veliki
bijeli div pobjegao M'ganvazamu i da je ve na putu da
se osveti svojim neprijateljima.
Odmah nasta strka i zbrka u bomi. Crnci koji su
pripadali Rokoffovu safariju zanijemili su od straha
mislei kako im je blizu bijeli div koji u dungli lovi s
divljim oporom majmuna i pantera.

Prije nego to su bijelci shvatili to se dogodilo,

uroenici su iz praznovjernog straha otrali u grmlje
nosai kao i M'ganvazamovi glasnici ali ak ni u svoj
toj urbi nisu zaboravili ponijeti sa sobom svaki vrijedni
predmet koji su mogli zgrabiti.
I tako su se Rokoff i njegovih sedam bijelih mornara
nali naputeni i opljakani usred divljine.
Rokoff je po starom obiaju grdio svoje drugove.
Krivio ih je zbog dogaaja koji su doveli do gotovo
beznadnog stanja u kom su se sad nalazili. Ali mornari
nisu bili nimalo spremni podnositi uvrede i klevete.
Usred bujice psovki jedan je potegao revolver i opalio
ravno na Rokoffa. Taj ovjek slabo je naciljao, ali se
Rokoff toliko prestraio da se okrenuo i pobjegao u
ator.
Dok je trao, bacio je sluajno pogled onkraj bome,
prema rubu ume, i ondje je naas ugledao ono od ega
mu je kukaviko srce zamrlo od straha, to je gotovo
izbrisalo uas pred sedmoricom ljudi, koji su sad svi,
puni mrnje i osvete za njim pucali.
Vidio je kako iz grmlja izranja golema pojava gotovo
naga bijelca.
Jurnuvi u ator, Rokoff se nije zaustavio na bijegu,
nego je naprosto proao kroz stranji zid, posluivi se
dugim prorezom to ga je no prije bila uinila Jane
Clayton.
Prestravljeni Rokoff protrao je poput lovljena zeca
kroz rupu koja je jo zijevala u zidu bome, ondje kuda je
bio pobjegao njegov plijen. Kad se Tarzan pribliio logoru
na suprotnoj strani, Rokoff je nestao u dungli tragom
Jane Clayton.
Kad je majmun-ovjek sa starom Tambudzom uao u
bomu, ono se sedam mornara, prepoznavi ga, okrenulo
i pobjeglo u suprotnom smjeru. Tarzan je vidio da Rokoff
nije meu njima, pa ih je pustio da bjee on je imao
posla s Rokoffom, kojega se nadao pronai u atoru. to

se mornara tie, znao je da e se dungla pobrinuti da

okaju svoju zlou, a nije ni imao krivo, jer su posljednje
bijeleve oi koje su na njih pale bile njegove.
Videi da je Rokoffov ator prazan, Tarzan ga je htio
traiti, ali mu je Tambudza rekla da je taj ovjek otiao
samo zato to mu je M'ganvazam poruio da se Tarzan
nalazi u selu.
Sigurno se onamo pourio dokazivala je starica.
Ako ga hoe pronai, vratimo se odmah.
I sam Tarzan mislio je da e to jamano biti istina, pa
nije tratio vrijeme da pronae Rokoffov trag, nego je
pourio u M'ganvazamovo selo, ostavivi Tambudzu da
ide polako za njim.
Nadao se da je Jane jo sigurna i da je s Rokoffom.
Ako je tako, radi se samo o sat-dva, pa da je otme tom
ovjeku.
Sad je znao da ga je M'ganvazam prevario i da e se
moda morati boriti da oslobodi enu. elio je da su s
njim Mugambi, ita, Akut i ostali, jer je shvaao da mu
nee biti ba lako, onako samom, otrgnuti Janu iz
panda takvih hulja kakvi su Rokoff i prepredeni
M'ganvazam.
Na svoje uenje nije u selu naao traga ni Rokoffu
ni Jani, a budui da se nije mogao pouzdati u
poglaviinu rije, nije tratio vrijeme da uzaludno
ispituje. Tako se iznenada i neoekivano vratio, i tako je
brzo nestao u dungli im je saznao da oni koje trai
nisu u selu, da stari M'ganvazam nije imao vremena da
mu sprijei odlazak.
Vijui se drveem, pourio se u naputeni logor iz
kojeg je tek nedavno bio otiao, jer je znao da je to
pravo mjesto na kojem moe poeti slijediti Rokoffov i
Janin trag.
Kad je stigao u bomu, kruio je polako njezinom
vanjskom stranom, dok nasuprot rupi u trnovitom zidu
nije naiao na znakove koji su mu govorili da je tuda

neto nedavno polo u dunglu. Njegov otri miris dao

mu je znati da su oboje od onih koje trai u tom smjeru
pobjegli iz logora, i trenutak kasnije poeo je slijediti taj
trag.
Daleko ispred njega prestraena mlada ena unjala
se uskim tragom divljai, bojei se da e se idui
trenutak nai pred kakvom divljom zvijeri ili jednako
divljim ovjekom. Dok se tako urila, nadajui se uporno
da je pogodila smjer koji e je napokon dovesti do velike
rijeke, odjednom je naila na poznato mjesto.
Na jednoj strani staze, ispod golema drveta, leala je
hrpica na brzinu nabacanog granja do smrti to e se
mjestance u dungli nalaziti neizbrisivo u pamenju. Tu
ju je bio Anderssen sakrio tu je on rtvovao ivot
nastojei je uzaludno spasiti od Rokoffa.
Videi to, sjetila se puke i municije koju joj je taj
ovjek bio narinuo u posljednji trenutak. Dosad je na to
bila potpuno zaboravila. Jo je stiskala u ruci revolver
to ga je bila istrgla iz Rokoffova pojasa, ali u njem nee
biti vie od est naboja nedovoljno da se opskrbljuje
hranom i titi na dugom putu prema moru.
Zadravajui dah, pipala je ispod hrpice, jedva se
usuujui nadati da e se ono blago jo nai ondje gdje
ga je ostavila, ali, na svoje beskrajno olakanje i radost,
ruka joj je odmah naila na cijev onog tekog oruja, a
onda i na remen s nabojima.
Kad je ovaj posljednji prebacila preko ramena i
osjetila teinu velike puke za divlja, proe je odjednom
osjeaj sigurnosti. S novom nadom i osjeajem gotovo
sigurna u uspjeh krenula je dalje.
Te noi spavala je u raljama drveta, Tarzan joj je
toliko puta govorio kako je on to znao initi, a rano
sutradan ponovo je kretala na put. Kasno tog
popodneva, kad je htjela proi malom istinom, prepala
se videi kako velik majmun dolazi iz dungle na
suprotnoj strani.

Vjetar je puhao ravno preko istine izmeu njih, pa

se Jane brzo smjestila niz vjetar od tog golemog
stvorenja. Onda se sakrila u gusto grmlje i promatrala,
drei puku pripremnu.
Polako je ta grdosija napredovala preko istine,
njuei od vremena do vremena tlo, kao da njui trag.
Jedva je taj veliki majmun prevalio desetak koraka po
istini, kad je jo jedan iziao iz dungle, a zatim jo
jedan, pa jo jedan, dok prestraena ena koja je uala
u svom skrovitu sa spremnom pukom, nije ugledala
posve jasno pet okrutnih zvijeri.
Na svoje zaprepatenje vidjela je da su majmuni stali
usred te istine. Zbili su se i pogledavali natrag, kao da
oekuju da e stii i drugi majmuni.
Jane je eljela da odu, jer je znala da svaki trenutak
neki vrtloi vjetra moe njezin miris ponijeti do njihovih
nosnica, a to bi joj onda koristila puka protiv onih
golemih miia i jakih koljaa?
Oi su joj lutale onamo-ovamo izmeu majmuna i
ruba dungle prema kojoj su oni gledali, dok napokon
nije ugledala ono zbog ega su se zaustavili i to su
ekali. Neto ih je slijedilo.
Bila je sigurna da je tako, jer je vidjela kako vitko,
ilavo tijelo pantere beumno klizi iz dungle na mjestu
na kojem su trenutak prije izronili majmuni.
ivotinja je brzo prela istinu do majmuna. Jane se
udila kako je, naoigled, nezainteresirana, a trenutak
kasnije zadivila se kad je vidjela kako je ta velika maka
dola posve blizu majmuna, koje kao da njezina
prisutnost nije nita smetala, a onda je sjela u sredinu i
poela se marljivo istiti, to maja porodica uglavnom i
ini dok je budna.
Ako se mlada ena iznenadila videi kako se bratime
ovi prirodni neprijatelji, gotovo se pobojala za svoje
duevno zdravlje kad je odmah zatim opazila kako na
istinu stupa visok, miiav ratnik i pridruuje se

skupini divljih zvijeri.

Ugledavi ovjeka, bila je sigurna da e ga rastrgati
na komade i napola se podigla iz sklonita, prinesavi
puku k ramenu da uini ono to moe kako bi
sprijeila da ovjek ne doivi stranu sudbinu.
Sad je vidjela da se taj ovjek zapravo razgovara sa
ivotinjama da im izdaje naloge.
Tada je cijelo to drutvo prelo istinu i iezlo u
dungli na suprotnoj strani.
Odahnuvi od uenja, Jane Clayton zatetura i
pobjee od stranog opora koji je bio upravo proao
mimo. Pola milje iza nje jo je jedan ovjek, slijedei isti
trag koji i ona, leao ukoen od straha iza mravinjaka
dok je strana skupina prolazila posve blizu.
To je bio Rokoff. Ali on je prepoznao lanove toga
stranog drutva kao saveznike Tarzana-majmuna. Zato
se, tek to su te ivotinje prole, podigao i potrao
dunglom koliko su ga noge nosile, tako da se to vie
udalji od tih uasnih zvijeri.
Tako se dogodilo da je Nikolas Rokoff, kad je Jane
Clayton dola do obale rijeke kojom je kanila otploviti do
oceana i konano se spasiti, bio tek nedaleko.
Na obali je mlada ena vidjela velik izdubeni amac
napola izvuen iz vode i dobro privezan za oblinje drvo.
Mislila je da e taj rijeiti pitanje prijevoza do mora,
samo ako to golemo, nespretno plovilo bude porinula u
vodu. Odvezavi konop kojim je amac bio privezan za
drvo, Jane je estoko gurala pramac teke kanoe, ali
postigla je toliko koliko bi bila i da je pokuala zemlju
gurnuti s njezine putanje.
Gotovo je izgubila dah, kad joj pade na pamet da
izdubeni amac gurne u rijeku tako da mu krmu neim
natovari i onda pramac njie dok se ne odsklie u rijeku.
Nije bilo kamenja, ali je na obali nala mnogo
naplavljenog drveta, koje je rijeka bila nanijela kad je
porasla. Pokupila ga je i natovarila na sam kraj krme,

dok napokon, na veliko zadovoljstvo, nije osjetila kako

se pramac polako podie s mulja na obali a krma polako
pluta sa strujom, da bi se ponovno zaustavila nekoliko
stopa nizvodno. Jane je vidjela da, trei gore-dolje
izmeu pramca i krme, naizmjenino se podie i sputa
svaki kraj amca, budui da time premjeta svoju teinu
od jednog kraja do drugoga, tako da je kanoa, svaki put
kad bi ona skoila na krmu, pola nekoliko palaca dalje
u rijeku. Kad je ve gotovo uspjela, toliko se zaokupila
svojim naporom da nije opazila ovjeka to je stajao
ispod velika drveta na kraju dungle iz koje je upravo
bio izronio.
Promatrao ju je kako se mui, s okrutnim i zlobnim
smijekom na crnomanjastom licu.
amac se napokon gotovo oslobodio mulja koji ga je
zadravao na obali, pa je Jane bila sigurna da e ga
moi odgurnuti u dublju vodu jednim veslom to je
lealo na dnu tog grubog plovila. S tim na umu
pograbila je veslo i upravo ga je gurnula u rijeno dno
kraj obale, kad joj se oi sluajno podigoe prema
dungli.
Kad joj oi padoe na lik ovjeka, kriknu od uasa.
Bio je to Rokoff.
Sad je trao i dovikivao joj da poeka, ili e pucati
iako je, budui da je bio potpuno nenaoruan, bilo teko
shvatiti kako je kanio izvriti tu prijetnju.
Jane Clayton nije znala nita o razliitim nevoljama
koje su zadesile Rokoffa otkako je pobjegao iz atora, pa
je zato vjerovala da su njegovi pratioci odmah iza njega.
Meutim nije kanila ponovo pasti u pande tog
ovjeka. Radije bi odmah umrla nego da joj se to dogodi.
Jo jedan trenutak, pa e se amac osloboditi.
Kad se jednom nae u rijenoj struji, Rokoff je nee
moi zaustaviti, jer na obali nije bilo drugog amca, a
nijedan se ovjek, a nikako kukaviki Rokoff, nee
usuditi zaplivati vodom punom krokodila da bi je

uhvatio.
Rokoff je pak vie elio pobjei nego ita drugo. Rado
bi se bio odrekao svih namjera u vezi s Janom Clayton,
samo da mu dopusti da s njom dijeli ovo sredstvo bijega
to ga je otkrila. On bi joj obeao bilo to kad bi mu
dopustila da ue u amac, ali nije mislio da je to
potrebno uiniti.

Kada je Jane Clayton bila ve gotovo van opasnosti, Rokoff, koji je dotada
psovao zbog svog neuspjeha, pade iznenada na tlo i vrsto uhvati neto to je
vijugalo kroz mulj prema vodi. Bio je to kraj konopa kojim je amac bio
privezan. Jane je opet bila u rukama stranog Rokoffa.

Vidio je da moe lako stii do pramca prije nego se

amac oslobodi obale, a onda nee biti potrebno davati
nikakva obeanja. Ne da bi Rokoffa imalo pekla savjest,
kad ne bi odrao obeanje zadano toj mladoj eni, nego
mu se nije htjelo moljakati onoga koji ga je tako nedavno
napao i pobjegao.
Jane Clayton, koja je estoko gurala amac,
odjednom shvati da e uspjeti, jer je, malko se
zanjihavi, amac brzo zaplovio u struju, upravo kad je
Rokoff rukom posegao za pramcem.
Njegovi prsti nisu promaili cilj ni za est palaca.
Mlada je ena gotovo iznemogla od uasnog tjelesnog i
ivanog napora koji je podnijela prolih nekoliko
minuta. Ali, hvala nebesima, napokon je bila sigurna!
Jo dok je tiho molila i zahvaljivala se, vidjela je kako
se Rokoffovo lice odjednom ozarilo pobjedonosnim
izraajem. U isti trenutak Rokoff, koji je do tada bio
psovao, pade iznenada na tlo i vrsto uhvati neto to se
vijugalo kroz mulj prema vodi.
Jane Clayton se uurila, razrogaenih oiju od
uasa, na dnu amca kad je shvatila da se u posljednji
trenutak uspjeh pretvorio u neuspjeh, i da je zapravo
opet u rukama stranog Rokoffa.
Jer ono to je taj ovjek vidio i zgrabio bio je kraj
konopa kojim je amac bio privezan za drvo.

niz ugambi

Na

pola puta izmeu Ugambija i sela Vaganvazama,

Tarzan je naiao na opor koji se polako kretao po
njegovu starom tragu. Mugambi je jedva mogao vjerovati
da su Rokoff i druica njegova divljeg gospodara proli
tako blizu traga.
inilo se nevjerojatno da su im se ta dva ljudska bia
toliko pribliila, a da ih nisu otkrile te udesno
tankoutne i oprezne ivotinje. Ali Tarzan je pokazao
trag to ga je slijedio, pa je na nekim mjestima crnac
vidio da mukarac i ena mora da su se skrivali dok je
prolazio opor, i da su promatrali svaki pokret tih
okrutnih ivotinja.
Tarzanu je od samog poetka bilo jasno da Jane i
Rokoff nisu putovali zajedno. Trag je jasno pokazivao da
je mlada ena bila u poetku prilino ispred Rokoffa, ali
se dalje po tragu vidjelo da mukarac brzo sustie svoju
lovinu.
U poetku su na otiscima stopala Jane Clayton bili
tragovi divljih zvijeri, dok je Rokoffov trag pokazivao da
je onuda proao kad su ve prole te ivotinje. Ali
kasnije je bilo sve manje i manje ivotinjskih otisaka
izmeu Janinih i Rokoffovih stopala, dok se majmunovjek, kako se pribliavao rijeci, nije uvjerio da je
Rokoff zaostajao za mladom enom tek nekoliko stotina
metara.
Znao je da su sad tu negdje, pa je, sa srhom
oekivanja brzo skoio naprijed, ispred opora. Vijui se

hitro drveem, iziao je na obalu rijeke na onom istom

mjestu gdje je Rokoff sustigao Janu, dok je nastojala da
porine onaj nezgrapni izdubeni amac.
U mulju na obali majmun-ovjek vidio je otiske
stopala i Jane i Rokoffa, ali kad je onamo stigao, ondje
nije bilo ni amca ni ljudi, niti, na prvi pogled, nikakva
znaka njihova boravita.
Bilo je jasno da su odgurali uroeniku kanou i
otplovili rijekom. Kad je majmun-ovjek pogledao niz
rijeku, pod sjenama drvea koje ju je nadvisivalo vidio je
kako u daljini plovi izduben amac i upravo nestaje iza
neke okuke, a na krmi bio je mukarac.
Upravo kad je opor stigao na dogled rijeke, vidio je
kako spretni voa tri niz obalu, skaui s uzvisinice na
uzvisinicu po movarnom tlu koje se prualo izmeu
njih i onog malog rta koji se dizao upravo ondje gdje je
rijeka zavijala na njihovu stranu i nestajala im s vida.
Teki, nezgrapni majmuni morali su daleko
zaobilaziti da bi ga mogli slijediti, a isto tako uinio je i
ita, koji je mrzio vodu. Mugambi je trao koliko je samo
brzo mogao po tragu bijelog gospodara.
Poto je pola sata putovao po movarnom zemljitu i
preao visoki rt, Tarzan je tako, precem, dospio do
okuke rijeke, i ondje je vidio onaj izdubeni amac a na
krmi Nikolasa Rokoffa.
Jane nije bila s njim.
Ugledavi svog neprijatelja, majmun-ovjek zaori
onim stranim ivotinjskim izazovom, a iroki oiljak
zacrvenje mu se na elu.
Rokoff je zadrhtao kad je zauo neobini i uasni
krik. uei na dnu amca, dok su mu zubi cvokotali od
straha, promatrao je kako ovjek kojega se bojao vie
nego svih stvorenja na zemlji tri brzo prema rubu vode.
Iako je Rokoff znao da je siguran od neprijatelja, i
sam pogled na njega bio je dovoljan da zadrhti od
uasnog straha, a taj se poveao do histerije kad je vidio

kako taj bijeli div neustraivo skae u opasnu vodu

tropske rijeke.
vrstim, snanim zamasima majmun-ovjek zaplivao
je u struju prema izdubenom amcu koji je odmicao.
Sad je Rokoff zgrabio veslo to je lealo na dnu amca te
je, ne skidajui razrogaene oi sa ive smrti koja ga je
progonila, luaki zaveslao, ne bi li poveao brzinu te
nespretne kanoe.
A sa suprotne obale zlokobni se vali, koji nije vidio
ni jedan ovjek, kretao odmjereno prema polunagom
plivau.
Tarzan je napokon stigao do krme amca. Ispruio je
ruku i uhvatio rub amca. Rokoff je sjedio ukoen od
straha, nije mogao maci ni ruku ni nogu, oi je prikovao
za lice svog neprijatelja.
Onda mu privue panju iznenadno komeanje u
vodi iza plivaa. Vidio je talasanje, i znao je od ega je.
U isti trenutak Tarzan osjeti kako mu jake eljusti
grabe desnu nogu. Nastojao se osloboditi i podii u
amac. Bio bi uspio da ta neoekivana upadica nije
odmah pokrenula Rokoffov zli mozak, jer se odjednom
ponadao da e se osloboditi i osvetiti.
Poput guje otrovnice taj ovjek skoio je prema krmi
amca te je jednim jedinim hitrim udarcem udario
Tarzana tekim veslom po glavi. Prsti majmuna-ovjeka
otkliznue s ruba amca.
Na povrini bila je kratka borba, a onda komeanje
vode, mali vir i mjehurii koje je doskora izgladila struja
to je na trenutak obiljeavalo mjesto gdje je Tarzanmajmun, gospodar dungle, pod crnom i opasnom
vodom Ugambija nestao s vida ljudi.
Slab od straha, Rokoff se, sav drui, spustio na
dno amca. Na trenutak nije mogao shvatiti kakvu je
sreu imao vidio je samo kako lik tihog, uskoprcalog
bijelca nestaje pod povrinom rijeke, da u sluzavom
mulju nae nezamislivu smrt.

A sa suprotne obale zlokobni se vali kretao odmjereno prema amcu.

U istom trenutku kad je Tarzan ispruio ruku i uhvatio rub
amca, osjeti kako mu jake eljusti grabe desnu nogu.

Polako je znaenje svega toga prodiralo u Rokoffov

mozak, a onda mu okrutni smijeak olakanja i slavlja
dodirnu usne. Ali taj je bio kratka vijeka, jer upravo kad
je sebi estitao da moe razmjerno sigurno nastaviti put
do obale, paklenska graja podie se s obale rijeke.
Kad je pogledao da vidi tko to tako uasno galami,
vidio je kako s obale u nj zuri, oima punim mrnje,
avolska
pantera
okruena
stranim
Akutovim
majmunima, a ispred njih golemi crni ratnik prijeti mu
se akom, prijeti stranom smru.
Mora tog bijega niz Ugambi, dok je uasna horda
trala za njim danju i nou, sad ispred njega, sad i po
vie sati izgubljena daleko u gustoj dungli, a jednom i
cijeli dan, samo da se opet pojavi na njegovu tragu,
mrka, nesmiljena i strana, ta je mora jakog i snanog
mukarca pretvorila u ispaena, sijeda straljivca, koji
se vie nije nadao da e ikad ugledati zaljev i ocean.
Bjeao je mimo napuenih sela. Vie puta ratnici su
izili u kanoama da mu presijeku put, ali bi se svaki put
pojavio strani opor, te bi prestraeni uroenici vritei
pojurili na obalu i izgubili se u dungli.
Nigdje na bijegu nije vidio Janu Clayton. Nije je ni
jednom ugledao otkako je na rubu rijeke uhvatio konop
privezan za pramac njezina amca, te povjerovao da se
ona ponovo nalazi u njegovoj moi, samo da mu mlada
ena trenutak kasnije pomete raune, kad je sa dna
amca zgrabila ekspresnu puku i naciljala mu ravno u
grudi.
Onda je brzo ispustio konop, pa ju je vidio kako plovi
izvan dohvata, ali je on asak kasnije otrao uz rijeku
prema malom pritoku u uu kojega je bio skriven
amac u kojem su on i njegova skupina bili doli
progonei tu mladu enu i Anderssena.
to se njoj dogodilo?
Rokoff kao da je malo sumnjao, meutim, da su je
uhvatili ratnici iz jednog od ono nekoliko sela koja e

morati proi na putu k moru. Barem se rijeio veeg

dijela svojih neprijatelja.
Ali bi ipak radije da su svi ivi, samo da se moe
osloboditi prijetnje onih stranih stvorenja koja su ga
progonila s uasnom nemilosrdnou, urlajui i reei
svaki put kad bi ga ugledali. Najvie se bojao pantere
one plamenooke, avolske pantere koja se cerila i danju
na nj rastvarala ralje, a kojoj su se arke oi opako
svjetlucale preko vode iz teke tame none dungle.
Ugledavi ue Ugambija, Rokoff se ispuni novom
nadom, jer je ondje, na utoj vodi zaljeva, bio usidren
Kincaid. Prije nego je on otiao uz rijeku, bio je poslao
taj parobrodi po ugljen, pod Paulvitchevim zapovjednitvom, a sad je htio glasno povikati od olakanja, kad
je vidio da se brod na vrijeme vratio da ga spasi.
Mahnito je zaveslao prema brodu a onda se podizao
na noge i mahao veslom i vikao ne bi li privukao panju
onih na brodu. Ali ma koliko vikao, nije dobivao
odgovora s tihe lae.
Bacivi brz pogled unatrag, ugledao je na obali onaj
opor to je reao. Mislio je da jo i sad ti ovjekoliki
vragovi mogu do njega, ak i na parobrod, osim ako
ondje nema ljudi koji e ih otjerati orujem.
to se moglo dogoditi s onima koje je ostavio na
Kincaidu? Gdje je Paulvitch? Ta je li taj brod naputen,
pa je on, napokon, osuen da ga stigne ona strana
sudbina od koje je bjeao sve te uasne dane i noi.
Zadrhtao je poput ovjeka kojemu je na elo smrt ve
stavila hladni prst.
A ipak nije prestao bijesno veslati prema parobrodu,
pa je napokon, poslije, kako se njemu inilo, cijele
vjenosti, pramac kanoe udario u bok Kincaida. S njega
visile su ljestve od konopa, ali kad ih je Rokoff uhvatio
da se popne na palubu, uo je odozgo opomenu, a kad je
digao pogled, ugledao je hladnu nesmiljenu cijev puke.

Poto je Jane Clayton uperila puku u Rokoffove

grudi i uspjela da ga zadri dok amac kojim je utekla
nije otplutao Ugambijem izvan dohvata tog ovjeka,
odveslala je odmah u maticu i u njoj se duge dane i
teke noi zadravala, osim kad bi, za najvruih sati
dana plutala kako ju je struja nosila, leei ispruena na
dnu kanoe, zatitivi lice od sunca velikim palminim
listom.
Samo je tako poivala na tom putovanju. Inae bi
neprestano nastojala poveati brzinu amca veslajui
tekim veslom.
Rokoff pak nije bio vjet putovati Ugambijem, tako da
mu je mnogo puta amac zapadao u virove koji su ga
zadravali, jer bi se obino drao suprotne obale od one
kojom ga je progonila ona strana horda i prijetila.
I tako se dogodilo da je, iako se on otisnuo na rijeku
odmah poslije mlade ene, ova stigla u zaljev puna dva
sata prije. Kad je ugledala brod usidren na mirnoj vodi,
srce Jane Clayton poelo je ubrzano tui zbog nade i
zahvalnosti, ali kad se pribliila lai i vidjela da je to
Kincaid, radost joj ustupi mjesto najteim bojaznima.
Bilo je, meutim, prekasno da se vrati, jer je struja
koja ju je nosila prema brodu bila za njezine miie
prejaka. Nije mogla tekim izdubenim amcem veslati
protiv struje, pa joj je samo preostalo da pristane na
obalu a da je ne vide oni sa palube Kincaida, ili da se
preda na njihovu milost inae e je struja odvui na
more.
Znala je da na obali ima malo nade da preivi,
budui da ne zna gdje se nalazi ono prijateljsko
mosulsko selo u koje ju je bio odveo Anderssen one
tamne noi kad su pobjegli s Kincaida.
Budui da Rokoffa nema na parobrodu, moda e joj
uspjeti da mornarima ponudi veliku nagradu i tako ih
navede da je odvezu do najblie civilizirane luke. Bilo je
vrijedno riskirati ako uope moe pristati uz

parobrod.
Struja ju je nosila brzo niz rijeku, te je vidjela da
samo s najveim naporom moe taj nezgrapni amac
upraviti prema Kincaidu. Odluivi se da se popne na
parobrod, htjela je da joj pomognu, ali se zaudi kad je
vidjela da je paluba prazna. Na brodu nije vidjela
nikakva znaka ivota.
amac je prilazio sve blie pramcu broda, a ipak nije
dolazila nikakva opomena od promatraa s broda. Jo
jedan trenutak, mislila je Jane, pa e je struja odvesti
mimo parobroda, a onda e je, osim ako ne spuste
amac da je spase, struja i brza oseka odnijeti daleko na
more.
Mlada ena zvala je glasno u pomo, ali nije bilo
odgovora, osim otra vriska neke divlje ivotinje na obali
obrasloj dunglom. Jane je ustro veslala, nastojei
pristati uz parobrod.
Na trenutak inilo se da e svoj cilj promaiti za
nekoliko stopa, ali se kanoa u posljednji trenutak
zanijela pod pramac parobroda te je Jane nekako
uhvatila sidreni lanac.
Junaki je prianjala za one teke eljezne karike, a
struja je gotovo ispod nje odvukla amac. S one strane
vidjela je kako niz bok parobroda vise ljestve od konopa.
Da pusti lanac i riskira da se popne na ljestve, dok joj
kanoa odlazi ispod nogu, to se inilo nemogue, ali se
isto tako inilo uzaludno i da ostane na sidrenom lancu.
Napokon sluajno pogleda konop na pramcu amca,
te je, privezavi drugi kraj konopa vrsto za lanac,
uspjela da polako spusti kanou, dok nije bila ravno pod
ljestvama. Trenutak kasnije, prebacivi puku preko
ramena, popela se sretno na pustu palubu.
Najprije je trebalo da istrai brod, to je i uinila,
drei neprestano puku spremnu, u sluaju da joj
netko zaprijeti na Kincaidu. Nije trebalo dugo pa da
otkrije uzrok toj prividnoj pustoi na brodu, jer je na

prednjem katelu pronala mornare, koji su oito bili

ostavljeni da uvaju brod, u duboku pijanom snu.
Zadrhtavi od gnuanja, popela se gore pa je, koliko
je samo mogla zatvorila i uvrstila grotlo iznad glava
pozaspale strae. Zatim je potraila kuhinju i hranu, a
poto je utaila glad zauzela je mjesto na palubi,
odluivi da nikoga ne pusti na Kincaid ako taj najprije
ne pristane na njezine zahtjeve.
Jedan sat po prilici nije se na povrini rijeke pojavilo
nita to bi je uznemirilo, a onda je vidjela kako se iza
zavoja rijeke pojavljuje kanoa u kojoj je sjedio samo
jedan lik. Nije napredovala daleko u njezinu smjeru, kad
je prepoznala da je to Rokoff, a kad je taj ovjek pokuao
da stupi na brod, vidio je uperenu puku.
Kad je Rokoff otkrio tko mu to ne da pristati,
razbjesnio se te je stao prijetiti i psovati na najstraniji
nain. Ali videi da tom taktikom ne moe preplaiti ili
ganuti mladu enu, poeo je moliti i obeavati.
Jane je imala samo jedan jedini odgovor na svaki
njegov prijedlog, a taj je bio da nee nikad dopustiti da
se Rokoff s njom nae na istom brodu. On je bio uvjeren
da e ona izvriti svoje prijetnje i ustrijeliti ga ako
ustraje u nastojanju da se popne na brod.
I tako, budui da nije bilo drugoga izbora, ta velika
kukavica stupi u svoj amac te je, uz veliku opasnost da
ga struja povue na more, napokon uspio da prispije na
obalu daleko dolje u zaljevu, na suprotnoj strani od one
na kojoj je opor zvijeri stajao reui i zavijajui.
Jane Clayton znala je da taj ovjek nee moi sam
dovesti svoj teki amac uzvodno do Kincaida, pa se vie
nije bojala napada s njegove strane. inilo joj se da
prepoznaje onu stranu skupinu na obali kao onu istu
to ju je prije nekoliko dana mimoila u dungli daleko
uzvodno, jer se inilo nevjerojatno da bi mogao postojati
jo jedan tako udni opor. Ali nije mogla zamisliti to ih
je dovelo nizvodno do ua rijeke.

Na izmaku dana mlada ena odjednom se uznemirila

Rokoffovom vikom sa suprotne obale rijeke, te je
trenutak kasnije, gledajui u smjeru njegova pogleda,
sva preplaena ugledala kako se odozgo pribliava
brodski amac, u kojem su u to je bila sigurna, mogli
biti samo lanovi Kincaidove nestale posade samo
lopovi i neprijatelji bez srca.

u tamnoj noi

Kad je Tarzan-majmun shvatio da se nalazi u raljama

krokodila, nije, kao to bi to uinio obian ovjek,
izgubio svu nadu i predao se sudbini.
Umjesto toga, prije nego ga je golemi gmaz povukao
ispod povrine, napunio je plua zrakom, a onda se
svom snagom svojih velikih miia, ogoreno borio za
slobodu. Ali, tim je, budui da se nalazio izvan svog
prirodnog elementa, tu grdosiju samo poticao na jo
veu brzinu pod vodom.
Tarzanova su plua pucala. Da mu je samo jednom
udahnuti ist, svje zrak! Znao je da e poivjeti jo
trenutak-dva, pa je u posljednjem, bolnom gru nastojao
uiniti to god moe da se osveti za svoju smrt.
Tijelo mu se vuklo uz sluzav trup gmaza. Majmunovjek pokuao je, dok ga je krokodil vukao u svoju
jezovitu jazbinu, u tvrdi oklop zabiti kameni no.
A tim je samo jo vie ubrzao krokodila. Upravo onda
kad je majmun-ovjek shvatio da vie nee izdrati,
osjetio je da mu se tijelo vue po muljevitu tlu a nos
podie iznad povrine vode. Svuda oko njega bila je tama
rova tiina groba.
Jedan trenutak Tarzan-majmun leao je na
sluzavom, smrdljivom tlu i sopio za zrakom. Odmah do
sebe napipao je hladne, tvrde ljuske oklopa. Taj se
podizao i sputao kao da krokodil grevito die. Nekoliko minuta ta su dvojica tako leali, a onda se
onaj veliki trup uz ovjeka nenadano zgri, zadrhta i

ukoi. Tarzan se podie na koljena uz krokodila. Vrlo se

zaudio kad je vidio da je zvijer mrtva. Onaj tanki no
bio je naiao na ranjivo mjesto u ljuskavu oklopu.
Zateturavi, majmun-ovjek popipa po smradnoj,
blatnoj jazbini. Vidio je da se nalazi zarobljen u
podzemnoj prostoriji dovoljno velikoj za desetak ili vie
onakvih golemih ivotinja kakva ga je ovamo dovukla.
Shvatio je da se nalazi u skrivenom gnijezdu tog
stvorenja, daleko pod obalom rijeke, i da se, bez sumnje,
ulazi i izlazi na onaj otvor pod vodom kroz koji ga je
krokodil donio.
Dakako, prva misao bila mu je da bjei, ali se inilo
vrlo nevjerojatno da bi se mogao probiti do povrine
rijeke i onda doprijeti do obale. U tom prolazu moe biti
zaokreta i zavoja, ili bi se on, a toga se trebalo najvie
bojati, mogao sresti s jo jednim stanovnikom tog
skrovita.
ak i da sretno stigne do rijeke, jo je postojala
opasnost da ga, prije nego pristane uz obalu, ponovno
napadnu krokodili. A ipak nije bilo drugog izbora. Zato
je Tarzan-majmun, napunivi plua zaguljivim,
smrdljivim zrakom jazbine, uronio u tamnu rupu pod
vodom, koju nije mogao vidjeti, nego ju je napipao
nogama.
Noga koja se nalazila u raljama krokodila bila je
izmrcvarena, ali kost nije bila prekinuta, a ni miii ni
tetive nisu bili toliko povrijeeni da bi se noga
onesposobila. Samo ga je uasno boljelo.
Ali Tarzan-majmun navikao je na bol, te na nju, kad
je uvidio da mu otri zubi grdosije nisu mnogo naudili,
vie nije ni mislio.
Brzo je puzio i plivao prolazom koji se najprije
sputao a onda dizao, i napokon je izronio na rijeno
dno, ali nekoliko stopa dalje od obale. Kad je majmunovjek dopro do povrine ugledao je nedaleko dvije
krokodilske glave. Te su brzo krenule prema njemu, a

ovjek je nadljudskim naporom zaplivao prema granju

koje se s oblinjeg drveta sputalo do vode.
I nije stigao ni trenutak prerano, jer jedva se sretno
digao na granu, kad su razjapljene ralje ivotinja
neugodno kljocnule. Nekoliko minuta Tarzan je poivao
na drvetu na koje se popeo. Pregledavao je rijeku
nizvodno koliko je okom po vijugavom toku mogao
dosei, ali nije bilo znaka ni Rokoffu ni njegovu amcu.
Kad je otpoinuo i povezao ranjenu nogu, poao je za
kanoom. Naao se na strani rijeke suprotnoj od mjesta
gdje je u nju uao, ali budui da je njegova lovina bila
na vodi, majmunu-ovjeku nije bilo vano gdje poinje
lov.
Na svoju veliku alost, doskora je uvidio da mu je
noga jae ranjena nego to je mislio, i da mu ozbiljno
smeta na putovanju. Samo s najveom tekoom mogao
je hodati po tlu bre nego obino, a po drveu ne samo
da je zaostajao nego se izvrgavao i opasnosti.
Od stare crnkinje Tambudze Tarzan je saznao ono
to mu je sad ispunjavalo duu sumnjama i bojaznima.
Kad mu je starica priala o smrti djeteta, dodala je
takoer da joj je bijela ena, iako je bila vrlo alosna,
povjerila da to dijete nije njezino.
Tarzan nije uviao zato bi Jane nijekala svoj ili
djetetov identitet. To se jedino moe protumaiti tako da
ona ena koja je njegova sina i veanina pratila u
samou dungle uope nije ni bila Jane.
to je o tom vie mislio to se vie i uvjeravao da mu
je sin mrtav a ena iva i zdrava u Londonu, i da ona
uope ne zna o stranoj sudbini koja je zadesila njihova
prvoroenca.
Napokon je krivo protumaio onu Rokoffovu zlokobnu porugu, i nosio teret dvostruke bojazni, i to
nepotrebno barem je tako mislio majmun-ovjek. Od
tog mu je malo popustila tupa bol zbog smrti njegova
sinia.

Kakve li smrti! ak je i ona divlja ivotinja kakva je

zapravo bila Tarzan, navikla na patnje i strahote uasne
dungle, zadrhtala od pomisli na stranu sudbinu koja
je zadesila nevino dijete.
Dok se muno probijao prema obali mora, toliko je
mislio o strahovitim zloinima koje je Rokoff izvrio na
njegovim dragima da mu je onaj veliki oiljak na elu
neprekidno i ivo gorio skrletom, to je znailo da je taj
ovjek u nesmiljenu, ivotinjskom stanju bjesnila.
Katkad se i sam iznenadio: manja stvorenja divlje
dungle bjeala su u skrovita, jer je on, a da nije bio
svjestan, rikao i reao.
Da samo moe ruku staviti na Rokoffa!
Dvaput su ratoborni uroenici prijetei istrali iz
svojih sela da mu sprijee put, ali kad je onaj strani
majmunski pokli zaorio u njihovim uima, a veliki je
div navalio riui, oni su se prestraili, okrenuli i
pobjegli u grmlje, i nisu odande izlazili dok on nije
odmakao.
Iako mu se inilo da se strano polagano kree, jer je
majmun-ovjek stekao onakvo mjerilo brzine kakvo
imaju manji majmuni, zapravo je putovao brzo kao i
kanoa koja je s Rokoffom plutala ispred njega, tako da je
doao u zaljev i ugledao ocean upravo u sumrak onog
istog dana kad su stigli i Jane Clayton i Rokoff.
Tako se teka tama spustila na crnu rijeku i na
okolnu dunglu da Tarzan, iako je bio navikao da se
mnogo slui oima i u mraku, nije mogao razabrati nita
ni na nekoliko metara ispred sebe. Nakanio je da te noi
pretrai obalu, ne bi li pronaao tragove Rokoffu i eni,
koja je, on je u to bio siguran, morala Ugambijem stii
prije Rokoffa. Nije ni sanjao da Kincaid ili neki drugi
brod lei usidren nekoliko stotina metara pred njim, jer
se na tom parobrodu nije vidjelo nikakvo svjetlo.
Jo kad je poeo pretraivati obalu, panju mu
odjednom privue um koji iz poetka nije zamijetio

tiho uranjanje vesala u vodu neto podalje od obale, i

nasuprot mjestu na kojem je on stajao. Stajao je
nepomino poput kipa i sluao taj slabi zvuk.
Taj je odjednom prestao, a slijedilo ga je ukanje
koje je uvjebano uho majmuna-ovjeka moglo
protumaiti samo jednim struganjem cipela po
prekama brodskih ljestava od konopa. A ipak, koliko je
on mogao vidjeti, ondje nije bilo broda a nije ga ni
moglo biti na tisue milja unaokolo.
Dok je tako stajao zurei u tamu oblane noi, preko
vode dopre, nenadano i neoekivano poput pljuske,
otro tektanje puaka i onda enski vrisak.
Iako je bio ranjen, i jo se vrlo dobro sjeao nedavnog
uasnog doivljaja, Tarzan-majmun nije oklijevao kad se
u tihoj noi podigao onaj prestraeni, otri i prodorni
krik. Jednim skokom preskoio je grmlje i pljusnuo u
vodu a onda je, snanim zamasima, otplivao u mrklu
no, bez ikakva vodia, osim onog jednog jedinog,
prevarnog krika, a u drutvu stranih stanovnika
ekvatorijalne rijeke.
amac koji je privukao Janinu panju dok je
straarila na palubi Kincaida ugledao je i Rokoff na
jednoj obali i Mugambi i opor na drugoj. Rokoffovi
povici doveli su brodski amac najprije k njemu, a onda
su, poslije savjetovanja krenuli prema Kincaidu, ali je,
prije nego to je amac preao pola puta izmeu obale i
parobroda, s palube progovorila puka, pa se jedan
mornar na pramcu skvrio i pao u vodu.
Poslije toga ili su laganije, a onda se, kad je Janina
puka pogodila jo jednog lana skupine, amac
povukao na obalu, gdje je leao dok je god bilo svjetlo.
Crni ratnik Mugambi, poglavica Vagambija, upuivao
je divlji, reei opor k suprotnoj obali. Samo je on znao
tko moe biti neprijatelj a tko prijatelj njihova
izgubljenog gospodara.

Videi da je zbog pucanja puaka na obali panju Jane Clayton

popustila, dva mornara stala su se uljati odostrag prema njoj.

Da su mogli dosei ili amac ili Kincaid, bili bi brzo

zavrili sa svima koje bi ondje zatekli, ali im je prostrana
crna voda prijeila da pou dalje, kao da ih iroki ocean
dijeli od plijena.
Mugambi je neto znao o dogaajima koji su doveli
do Tarzanova iskrcavanja na Otoku dungle i puta
bijelaca uz Ugambi. Znao je da njegov divlji gospodar
trai enu i dijete koje je ukrao onaj opaki bijelac to su

ga slijedili daleko u unutranjost a sad ponovno na

more.
Takoer je vjerovao da je taj isti ovjek ubio velikog
bijelog diva kojega je on tovao i zavolio kao to nije
nikad zavolio ni najvee poglavice svog naroda. I tako je
u divljim Mugambijevim grudima gorjela eljezna odluka
da se doepa onog opakog ovjeka i osveti umorstvo
majmuna-ovjeka.
Ali kad je vidio da niz rijeku dolazi amac i prima
Rokoffa, kad je vidio da plovi prema Kincaidu, uvidio je
da se ako i sam posjeduje kanou moe nadati da opor
preveze ondje gdje e moi udariti na neprijatelje.
I tako se dogodilo da su Tarzanove ivotinje, ak i
prije nego je Jane Clayton opalila prvi hitac na Rokoffov
amac, nestale u dungli.
Poto su Rokoff i njegova skupina, u kojoj je bio
Paulvitch i nekoliko ljudi koje je on ostavio na Kincaidu
da se pobrinu za ugljen, uzmakli pred vatrom, Jane je
shvatila da e to biti samo privremen prekid, pa je s tim
uvjerenjem odluila da hrabro i konano pokua pobjei
od Rokoffovih prijetnji i zlih namjera.
S tim na umu poela je pregovarati sa dva mornara
koje je bila zatvorila na prednjem katelu, pa ih je, poto
su pristali na njezin plan, pod prijetnjom smrti ako je
pokuaju iznevjeriti, pustila napolje upravo kad je tama
obavila brod.
Pod prijetnjom revolverske cijevi, da ih prisili na
poslunost, doputala im je da izlaze jedan za drugim.
Dok su oni drali ruke nad glavama, mlada ena ih je
pretraila, da ne bi uza se imali kakvo skriveno oruje.
Kad se uvjerila da su nenaoruani, naloila im je da
presijeku kabel kojim je Kincaid vezan za sidro, jer
njezin smjeli plan bio je osloboditi parobrod tako da
otpluta na otvoreno more, da se ondje preda na milost
elementima, koji, bila je uvjerena, nee biti nemilosrdniji
od Nikolasa Rokoffa, u sluaju da je ponovno uhvati.

Postojala je takoer nada da e na Kincaid naii koji

brod, a budui da je bilo prilino hrane i vode ljudi su
je u to uvjerili a i doba oluja je prolo, imala je
dovoljno razloga nadati se da e joj plan konano
uspjeti.
No je bila gusto naoblaena, teki oblaci lebdjeli su
nisko nad dunglom i vodom samo na zapadu, kamo
se od rijenog ua pruao iroki ocean, nazirala se
neto manja tama.
Bila je savrena no za takav pothvat.
Njezini neprijatelji ne mogu vidjeti to se radi na
brodu, niti zamijetiti u kojem ga smjeru brza struja nosi
na ocean. Prije nego svane, oseka e odnijeti Kincaid
daleko u Benguelsku struju, koja tee uz obalu Afrike
prema sjeveru, a budui da je prevladavao juni vjetar,
Jane se nadala da e biti izvan vida s ua Ugambija
prije nego Rokoff moe zamijetiti da je parobrod otiao.
Stojei nad mornarima koji su radili, mlada ena
odahnula je kad se posljednji dio kabela odijelio te je
znala da je brod na putu iz ua divljeg Ugambija.
Drei svoje zarobljenike jo uvijek na oku s uperenim
revolverom, naloila im je da odu na palubu. Kanila ih je
ponovno zatvoriti u prednjem katelu. Ali je napokon
popustila pred njihovim obeanjima da e joj biti vjerni i
da e joj pomagati, te im je ponovno dopustila da dou
gore.
Nekoliko minuta Kincaid je brzo plutao sa strujom, a
onda je po neem strugnuo i zaustavio se usred rijeke.
Brod je naletio na podvodni prud koji presijeca tok rijeke
na etvrt milje daleko od mora.
Na trenutak je ondje visio, a onda je, okreui se dok
mu pramac nije pokazivao prema obali, zaplovio jo
jednom.
U isti asak, ba kad je Jane Clayton sebi estitala
to se brod jo jednom oslobodio, ona zau s uzvodne
strane, po prilici ondje gdje je bio usidren Kincaid,

tektanje puaka i enski vrisak otar, prodoran,

prestraen.
Mornari su uli te pucnjeve, te su bili posve sigurni
da oni najavljuju dolazak njihova poslodavca, a budui
da im se nije sviao plan koji ih osuuje da ive na
palubi olupine, uurbano su se aptom dogovorili kako
e savladati mladu enu i dozvati Rokoffa i svoje drugove
da ih spase.
inilo se da e im sudbina biti naklona, jer je zbog
pucnjave puaka panja Jane Clayton popustila, te je,
umjesto da pazi na mornare kao to je bila nakanila,
potrala na pramac Kincaida, da kroz tamu zaviri prema
izvoru nemira na rijeci.
Videi da ona ne pazi, dva mornara stala su se
uljati odostrag prema njoj.
Kad je jedan od njih strugnuo cipelom po palubi,
ena je osjetila iznenadnu opasnost, ali ta opomena
dola je prekasno.
U trenutku kad se okrenula, oba mukarca skoila
su na nju i oborila je na palubu, a kad se ona nala pod
njima, vidjela je, ocrtanu na slabijem mraku oceana,
pojavu jo jednog ovjeka koji se penjao na Kincaid.
Poslije sve muke njezina je junaka borba za slobodu
propala. S priguenim jecajem predala se u toj
nejednakoj borbi.

na palubi kincaida

Kad je Mugambi ponovno sa oporom zaao u dunglu

imao je odreen cilj. elio je pribaviti izduben amac
kojim e Tarzanove ivotinje prevesti na Kincaid. I nije
trebalo dugo da nae ono to je traio.
Upravo u sumrak naao je kanou privezanu za obalu
pritoia Ugambija, ba ondje gdje se i nadao da e je
pronai.
Ne gubei vrijeme, ukrcao je svoj strani opor u
amac i odveslao u struju. Tako su se brzo doepali
kanoe da ratnik nije ni zamijetio da je ona ve
zaposjednuta. U sad ve tamnoj noi potpuno je previdio
skvrenu pojavu koja je spavala na dnu amca.
Ali im su zaplovili, jedan majmun ravno ispred
njega divlje zarei te mu svrati panju na pojavu koja je
uala i drhtala izmeu njega i velikog majmuna.
Mugambi se zaudio kad je vidio da je to neka
uroenica. Teko je odbio majmuna od njezina vrata, a
uskoro uspio je i nju umiriti.
Uroenica se nije htjela udati za starca kojega je
mrzila, te je namjeravala prenoiti u kanoi to ju je
pronala na obali.
Mugambi nije elio da ona bude prisutna, ali sad je
bila tu, pa joj je crnac dopustio da ne gubi vrijeme
vraajui je na obalu da ostane u kanoi.
Pomicali su se kroz tamu koliko su samo brzo njegovi
nespretni drugovi mogli veslati nizvodno prema
Ugambiju i Kincaidu. Teko je Mugambi mogao razabrati

obrise parobroda, ali budui da je ovaj bio izmeu njega

i oceana, bilo mu je to ipak lake nego nekomu na obali
rijeke.
Kad mu se pribliio, zapanjio se videi da parobrod
kao da odmie, a napokon se posve uvjerio da brod plovi
nizvodno. Upravo kad je htio potai svoja stvorenja da
zaveslaju jae kako bi dostigli parobrod, ugledao je
odjednom, na tri metra daleko od pramca svoje kanoe,
jo jedan amac.
U isti trenutak oni u drugom amcu otkrili su
Mugambijev opor, ali isprva nisu prepoznali stranu
posadu. ovjek na njihovu pramcu povikao je, pitajui
tko je to, prije nego su se amci dodirnuli.
Odgovorila mu je prijeteim reanjem pantera, i
ovjek se zabuljio u plamene oi ite, koji se na pramcu
podigao na prednje ape, spreman da skoi na one u
amcu.
Rokoff je odmah uoio opasnost koja je im prijetila.
Zapovjedio je da se zapuca na one u drugoj kanoi, a taj
su plotun, kao i vrisak prestraene uroenice u kanoi s
Mugambijem, zauli i Tarzan i Jane.
Prije nego to su se polaganiji i manje vjeti veslai u
Mugambijevoj kanoi mogli snai i zakvaiti za
neprijatelja, taj je brzo okrenuo pramac nizvodno i svom
snagom zaveslao prema Kincaidu koji su sad vidjeli.
Poto je brod udario o prud, ponovno se oslobodi i
otpluta u polagani vir koji se vraao uzvodno uz samu
junu obalu Ugambija, da onda nekih stotinu metara
dalje zakrene jo jednom i uputi se nizvodno strujom.
Tako je Kincaid vraao Janu Clayton ravno u ruke
neprijatelja.
Kad je Tarzan skoio u rijeku, nije vidio brod. Nije
imao ni pojma, kad je zaplivao u no, da tako blizu pluta
brod. Vodili su ga zvukovi koji su dolazili sa dviju kanoa.
Dok je plivao, ivo se sjeao kako je ono prije toga
zaplivao vodama Ugambija, pa se od toga stresao cijeli

njegov divovski stas.

Ali iako je dvaput osjetio kako mu se neto iz
sluzavih dubina ee o noge, nita ga nije uhvatilo, te je
odjednom od uenja to pred sobom, ondje gdje je
oekivao da e biti otvorena rijeka, vidi kako se pomalja
taman predmet posve zaboravio na krokodile.
Taj je predmet bio tako blizu da mu se on pribliio s
nekoliko zamaha. Zaudio se kad je ispruenom rukom
dodirnuo bok broda.
Kad se spretni majmun-ovjek popeo preko brodske
ograde, njegove tankoutne ui osjetie da se na
suprotnoj strani palube netko bori.
Beumno se pourio onamo.
Sad se bio podigao mjesec. Iako je nebo jo bilo
oblano, ona neprodorna tama otprije sad je neto
popustila. Njegove otre oi razabrale su kako se dva
mukarca navlae s jednom enom.
Nije znao je li to ona ena koja je pratila Anderssena
u unutranjost, iako je oekivao da je tako, jer je sad bio
potpuno siguran da ga je sluaj doveo na palubu
Kincaida.
Ali on nije troio vrijeme dokonim razmiljanjem.
enu su ugroavala dvojica lopova, a to je bilo dovoljno
da se majmun-ovjek, a da vie nita ne ispituje, upusti
svojom golemom snagom u borbu.
Prije nego su mornari i znali da se na brodu nalazi
jo netko, teka ruka pala je obojici na rame. Kao da ih
je zahvatio kota zamanjak, naglo su odbaeni od svog
plijena.
to to znai? upitao ih je tih glas.
Ali nisu imali vremena da odgovore, jer je na taj glas
mlada ena skoila na noge pa je s veselim, tihim
krikom skoila prema napadau.
Tarzane! povikala je.
Majmun-ovjek odbaci ta dva mornara preko palube,
gdje su se, oamueni i uplaeni, odvaljali u palubne

rupe za otjecanje vode, a onda, kliknuvi od uenja,

podignu mladu enu u naruaj.
Meutim, kratki su bili trenuci njihova pozdrava.
Jedva su jedno drugo prepoznali, kad su se oblaci
nad njima rastavili, tako da se vidjelo kako se pola
tuceta ljudi penje bokom Kincaida na palubu.
Prvi bio je Rokoff. Kad su sjajne zrake ekvatorijalnog
mjeseca osvijetlile palubu, vidio je da se pred njim nalazi
lord Greystoke, pa je histerino zavrisnuo, zapovjedivi
svojim podreenima da zapucaju.
Tarzan je odgurnuo Jane iza kabine kraj koje su
stajali, te skoio prema Rokoffu. Ljudi iza Rokoffa,
najmanje dvojica, podigli su puke i opalili na majmunaovjeka koji je navaljivao. Ali oni iza njih zaposlili su se
drukije jer se ljestvama od konopa gurao strani
opor.
Najprije je dolo pet uzrealih majmuna, golemih,
ovjekolikih zvijeri, iskeenih koljaa i slinavih eljusti,
a za njima golem crni ratnik, ije se dugo koplje sjalo na
mjeseini. Iza ratnika veralo se jo jedno stvorenje, kojeg
su se od sveg opora najvie bojali pantera,
svjetlucavih, razjapljenih ralja, arkih oiju, plamtei
golemom mrnjom i krvoednou.
Meci ispaljeni na Tarzana promaili su, i on bi u
trenutku bio na Rokoffu da ta velika kukavica nije
uzmakla meu svoja dva najamnika, a onda, vritei od
histerinog straha, skoila prema prednjem katelu.
Na trenutak Tarzanovu panju privukla su ona dva
ovjeka ispred njega, tako da nije mogao progoniti
Rokoffa. Majmuni i Mugambi borili su se s ostatkom
Rokoffove skupine.
Pred stranim divljatvom tih zvijeri ljudi su se
doskora rasprili u svim smjerovima oni koji su se jo
mogli raspriti, jer su veliki koljai Akutovih majmuna i
itine pande ve pronali svoje rtve.
etvorica su, meutim, pobjegla i nestala u prednjem

katelu, gdje su se namjeravali zabarikadirati. Tu su

pronali Rokoffa, a kako su se bili razbjesnili to ih je u
asu opasnosti ostavio na cjedilu, a i zato to je s njima
uvijek grubo postupao, naslaivali su se prilikom koja
im se sad pruala da se donekle osvete omraenom
poslodavcu.
Unato molbama i puzavim zaklinjanjima, bacili su
ga na palubu, predajui ga na milost onim stranim
zvijerima pred kojima su oni sami bili upravo pobjegli.
Tarzan je vidio kako se taj ovjek pomalja iz prednjeg
katela vidio je i prepoznao svog neprijatelja. Ali netko
drugi vidio ga je isto tako brzo.
Bio je to ita. Razjapljenih ralja ta se velika zvijer
tiho primicala prestravljenom ovjeku.
Kad je Rokoff ugledao to mu se to primie, zaurla da
se sve orilo, te je drhtavih koljena, kao da je uzet, stajao
pred uasnom smru koja je prema njemu puzila.
Tarzan je stupio prema Rokoffu, a u glavi mu je sve
gorjelo bijesnom vatrom osvete. Napokon ima u svojoj
vlasti ubojicu sina. On ima pravo da se osveti.
Jednom kad je elio sam izvriti pravdu i usmrtiti
Rokoffa onako kako je odavna zasluivao, Jane ga je
sprijeila. Sad ga nitko nee sprijeiti!
Prsti su mu se grevito stiskali i otvarali dok se
pribliavao drhtavom Rokoffu bio je ivotinjski
zlokoban kao i grabeljiva zvijer.
Tada je ugledao da e ga ita prestii i oteti mu metu
njegove velike mrnje.
Otro je pozvao panteru, a te su rijei, kao da su
prekinule stranu zaaranost koja ga je bila obuzela,
odjednom potaknule Rokoffa da djeluje. Vrisnuvi,
okrenuo se i pobjegao na most.
Za njim krenula je pantera, ne marei za
gospodarevu opomenu.
Tarzan je htio skoiti, kad je osjetio lagan dodir na
ruci. Okrenuvi se, vidio je uz sebe Janu.

 Ne ostavljaj me apnula je. Bojim se.

Tarzan pogleda iza nje.
Svuda naokolo bili su strani Akutovi majmuni. Neki
su se ak pribliavali mladoj eni iskeenih koljaa,
prijetei grlenim glasovima.
Majmun-ovjek potisnuo ih je natrag. Na trenutak
bio je zaboravio da su to samo zvijeri koje ne mogu
razlikovati prijatelje od neprijatelja. Nedavna borba s
mornarima ispoljila im je divlju prirodu, tako da su svi
izvan opora za njih znaili samo meso.
Tarzan se ponovno okrenuo prema Rokoffu, alei to
se nee moi osvetiti osim ako taj ovjek ne pobjegne
iti. Ali dok je gledao, vidio je da za to nema nade.
ovjek je uzmakao do kraja mosta, gdje je sad stajao
drui i razrogaenih oiju, okrenut prema ivotinji
koja se polako primicala.
Pantera je puzila trbuhom na daskama poda,
strahovito reei. Rokoff je stajao kao skamenjen,
izbuljenih oiju, razjapljenih usta, s hladnim znojem
strave na elu.
Pred sobom, na palubi, vidio je velike majmune, pa
se nije usudio pobjei u tom smjeru. ak je i sad jedna
ivotinja skakala da se uhvati za ogradu mosta i da mu
se privue.
Pred njim se tiho uurila pantera.
Rokoff se nije mogao ni maknuti. Koljena su mu
drhtala. Neartikulirano je vikao. S posljednjim
prodornim krikom pao je na koljena a onda je ita
skoio.
Zuto-smee tijelo bacilo se ravno na ovjekove grudi,
oborivi ga na lea.
Kad su veliki koljai zaderali u vrat i prsi, Jane
Clayton okrenula se od uasa. Ali nije se okrenuo
Tarzan-majmun. Na usnama mu se pojavio hladan
smijeak zadovoljstva. Oiljak na elu, koji je bio gorio
skrletom, postao je boje njegove pocrnjele koe i nestao.

Pola tuceta ljudi popelo se bokom Kincaida na palubu. Prvi je bio Rokoff. Ali
oni iza njih su takoer navalili. Ljestvama od konopa gurao se strani opor:
pet izrealih majmuna, golemi ratnik ije se koplje sjalo na mjeseini. Iza njih
veralo se jo jedno stvorenje pantera, svjetlucavih razjarenih ralja, plamtei
golemom mrnjom i krvoednou.

Rokoff se bijesno ali uzaludno borio protiv ivotinje

koja je reala i derala ga, protiv sudbine koja ga je
zadesila. Za sve svoje bezbrojne zloine bio je kanjen
kratkim trenutkom strane smrti to ga je konano
stigla.
Poto se prestao boriti, Tarzan se na Janin zahtjev
pribliio da otme tijelo panteri, pa da ono to je
preostalo pokopa kako dolikuje ovjeku. Ali velika se
maka podigla nad lovinom i zareala prijetei se ak i
gospodaru kojega je na svoj divlji nain voljela, tako da
je Tarzan, da ne mora ubiti praumskog prijatelja bio
prisiljen da odustane od svojih namjera.
Cijelu tu no pantera ita uao je na onim
odvratnim ostacima koji su nekad bili Nikolas Rokoff.

Za sve Rokoff ove ljude znalo se osim za Paulvitcha.

etvorica bila su zarobljena u prednjem katelu
Kincaida. Ostali bili su mrtvi.
Pomou tih ljudi Tarzan je pripremio brod za polazak
te je s prvim oficirom, koji je sluajno bio jedan od
preivjelih, namjeravao potraiti Otok dungle. Ali kad je
svanulo jutro, digao se velik vjetar sa zapada i podigao
valove u koje se prvi oficir Kincaida nije usudio uploviti.
Cijeli taj dan brod je leao u zaklonu rijenog ua. Iako
se nou vjetar smanjio, smatralo se da je sigurnije
poekati zoru prije nego se pokua preploviti vijugavi
kanal do mora.
opor je danju lunjao po palubi broda bez ikakve
smetnje, jer je doskora od Tarzana i Mugambija saznao
da ne smije nikomu na Kincaidu nauditi. Ali nou bio je
zatvoren pod palubom.
Tarzan se bezgranino radovao kad je saznao od ene
da ono djetece koje je umrlo u M'ganvazamovu selu nije
bilo njihov sin. Nisu mogli znati ije je to dijete bilo, ili
to se dogodilo s njihovim sinom, a to nisu mogli ni

otkriti budui da nije bilo ni Rokoff a ni Paulvitcha.

Nekako im je, meutim, odlaknulo, budui da su
znali da se jo mogu nadati. Mogli su se nadati sve dok
nemaju dokaza o djetetovoj smrti.
inilo se posve oito da mali Jack nije doveden na
Kincaid. Da se to zbilo, Anderssen bi bio znao, ali on je
toliko puta uvjeravao Jane da je onaj malian to ga je
donio u kabinu one noi kad joj je pomogao pobjei, bio
jedini koji se nalazio na Kincaidu otkako je ovaj bio u
Doveru.

paulvitch snuje osvetu

Dok su Jane i Tarzan stajali na palubi broda i jedno

drugomu priali o pustolovinama koje su doivjeli
otkako su se odijelili u svom domu u Londonu, gledao ih
je ispod namrtenih obrva skriven promatra na obali.
Kroz mozak tog ovjeka prolazio je plan za planom
kojim bi mogao sprijeiti da Englez i njegova ena
pobjegnu, jer dok je god u osvetljivom mozgu Alexisa
Paulvitcha sijala ivotna iskra, nitko tko je na sebe
navukao neprijateljstvo tog ovjeka nije mogao biti posve
siguran.
Plan za planom stvarao je samo zato da svaki odbaci
ili kao neizvediv ili kao nedostojan njegove osvete.
Zloinaki duh Rokoffova pomonika bio je toliko
iskrivljen pogrenim razmiljanjem da taj ovjek nije
uviao pravu istinu odnosa izmeu njega i majmunaovjeka. On nije shvaao da je pogreka bila uvijek, ne
na strani engleskog lorda, ve na njegovoj strani i na
strani Rokoffovoj.
Odbacujui svaku novu spletku, Paulvitch je uvijek
dolazio do istog zakljuka da ne moe uiniti nita
dok ga pola irine Ugambija dijeli od predmeta njegove
mrnje.
Ali kako da prijee tu vodu kojom su gospodarili
krokodili? Nema ni jedne kanoe blie nego to je
mosulsko selo, a Paulvitch nije bio nikako siguran da e
Kincaid biti jo usidren na rijeci dok on prijee dunglu
do udaljenog sela i vrati se s kanoom. A ipak nije bilo

drugog izlaza, pa je Paulvitch, uvjeren da se samo tako

moe nadati da dopre do plijena, namrtivi se umjesto
oprotaja sa ona dva lika na palubi Kincaida, napustio
rijeku.
Brzajui kroz gustu dunglu, sav zaokupljen onim
jedinim idolom osvetom Paulvitch je zaboravio i na
strah od divljeg svijeta kojim se kretao.
Zbunjen i potuen svakim okretajem kola sree, rtva
svojih opakih planova i glavna rtva vlastite zloe,
Paulvitch je ipak bio jo toliko zaslijepljen da je
zamiljao kako mu najvea srea lei ba u tome da
nastavi spletkariti, iako su zbog toga i on i Rokoff uvijek
doivljavali nesreu, a ovoga posljednjeg stigla je i smrt.
Dok je Paulvitch teturao kroz dunglu prema
mosulskom selu, uskoro se u njegovoj glavi iskristalizira
plan koji mu se inio ostvarljivim.
Nou e doi do boka Kincaida, a kad se nae na
palubi, potrait e lanove prvotne brodske posade, koji
su preivjeli uase ove strane ekspedicije, te e ih
predobiti za pokuaj da preotmu brod Tarzanu i
njegovim ivotinjama.
U kabini bilo je oruja i municije, a u skrivenu
pretincu stola jedan od onih paklenih strojeva koje je
Paulvitch izraivao vei dio svog slobodnog vremena
onda kad je bio vrlo povjerljiva osoba jednog diverzantskog pokreta u svojoj domovini.
To je bilo prije nego to ih je za zlato izdao policiji.
Paulvitch je zatreptao kad se sjetio kako ga je osudio
jedan od njegovih prijanjih drugova prije nego to je taj
za svoje politike ideje platio na kraju konopljinog ueta.
Ali sad je trebalo misliti na pakleni stroj. Kad bi ga se
samo mogao domoi! U kutijici od tvrdog drveta,
skrivenoj u stolu u kabini, nalazila se tolika razorna
snaga da je mogla u djeliu sekunde zbrisati s Kincaida
svakog neprijatelja.
Paulvitch je lizao usne od radosnog oekivanja, te je

umorne noge prisiljavao na veu brzinu, da ne zakasni

na brodsko sidrite toliko da ne bi mogao provesti svoj
plan.
Sve je zavisilo, dakako, od tog kad odlazi Kincaid.
Paulvitch je shvaao da se nita ne moe postii po
danu. Tama mora prikriti dolazak do boka broda, jer
ako ga ugledaju Tarzan ili lady Greystoke, nee imati
prilike da se popne na brod.
Vjetar koji je puhao, on je bio siguran, bio je razlog
zato Kincaid jo ne plovi, a ako nastavi puhati do noi
onda su sve vjerojatnosti na njegovoj strani, jer znao je
da e majmun-ovjek jedva pokuati da zaplovi zavojitim
koritom Ugambija dok god mrak lei na povrini vode u
kojoj se skrivaju mnogi sprudovi a brojni otoii rasuti
su po rijenom uu.
Ve je dobro poodmaklo popodne kad je Paulvitch
stigao u mosulsko selo na obali pritoka Ugambija. Ondje
ga je poglavica primio sa sumnjom i neljubazno, jer je i
on, kao i svi oni koji su dolazili u dodir s Rokoffom ili
Paulvitchem, pretrpio od grabeljivosti, okrutnosti ili
pohlepe ove dvojice.
Kad je Paulvitch zatraio kanou, poglavica ga je
mrzovoljasto odbio te je bijelca protjerao iz sela.
Okruen ljutitim ratnicima koji su gunali i inili se kao
da samo ekaju i najmanju izliku pa da ga probodu
kopljima kojima su mu se prijetili, Paulvitchu nije
preostalo nego da se povue.
Desetak ratnika odvelo ga je do ruba istine te su ga
ondje opomenuli da se nikad vie ne pojavi blizu njihova
sela.
Guei se od ljutine, Paulvitch se oduljao u
dunglu. Ali kad se odjednom izgubio s oiju ratnika,
ostao je i paljivo sluao. uo je glasove svojih pratilaca.
Vraali su se u selo. Kad je bio siguran da ga ne slijede,
progurao se kroz grmlje do ruba rijeke. Jo se uvijek
kanio nekako domoi kanoe.

I sam ivot zavisio mu je od toga da dopre do

Kincaida i predobije preivjele lanove brodske posade
za svoj cilj, jer biti ostavljen ovdje u opasnostima afrike
dungle, gdje je stekao neprijateljstvo uroenika, bilo je,
to je dobro znao, zapravo isto to i biti osuen na smrt.
elja za osvetom poticala ga je gotovo jednako,
unato opasnosti. Zato se, sav oajan, skrivao u liu uz
rjeicu i poudno traio malu kanou kojom bi mogao
lako upravljati.
I nije trebao da dugo eka. Ugledao je na rijeci jedan
od onih nezgrapnih malih jednosjeda to ih izrauju
Mosule. Neki mladi lijeno je veslao u struju. Kad je
dosegao sredinu rijeke, pustio se da ga nosi spora
struja. Zavalio se dokono na dnu svoje grube kanoe.
Ne znajui nita o nevidljivom neprijatelju na obali
rijeke, momak je polako plutao nizvodno a Paulvitch ga
je slijedio stazom u dungli nekoliko metara iza njega.
Milju ispod sela crni momak uronio je veslo u vodu i
skrenuo jednosjed prema obali. Paulvitch se veoma
radovao to je sluaj dovukao mladia na istu stranu
rijeke po kojoj je i on hodao, a ne na suprotnu, gdje ga
ne bi mogao dosei. Sakrio se u ikari blizu mjesta na
kojem je jednosjed morao dotai obalu polagane rijeke,
koja kao da je bila ljubomorna na svaki trenutak to je
prolazio i dovodio je blie irokom i muljevitom
Ugambiju, gdje, u prostranoj struji to e uskoro izliti
svoje vode u veliki ocean, mora zauvijek izgubiti svoju
osobnost.
Isto tako lijeni bili su i pokreti mosulskog mladia
dok je dovlaio svoj jednosjed pod granu velika drveta
to se naginjalo da dade oprotajni cjelov grudima vode
koja je odlazila i zelenim liem pomiluje njene prsi
svoje sanjarski raspoloene ljubavi.
A pakosni Paulvitch skrivao se u liu poput zmije.
Okrutne, prepredene oi naslaivale su se obrisima
eljene kanoe i mjerile stas njezina vlasnika, dok je

lukav mozak odvagivao emu se bijelac moe nadati ako

doe do tjelesnog obrauna sa crncem.
Samo izravna nuda mogla je natjerati Alexisa
Paulvitcha u borbu. Ali sad ga je doista velika nuda
prisiljavala da djeluje.
Bilo je vremena, upravo dovoljno vremena da se, kad
zanoi, stigne do Kincaida. Zar ona crna budala nee
nikad otii od amca? Paulvitch se vrpoljio i mekoljio.
Momak je zijevnuo i protegao se. Znalaki i promiljeno
pregledavao je strelice u tobolcu, ispitivao luk i gledao
otricu lovakog noa za paom na tkanici.
Ponovno se protegao i zijevnuo, pogledao obalu
rijeke, slegnuo ramenima i legao na dno kanoe, da
malko prodrijema prije no to zadre u dunglu da lovi
plijen.
Paulvitch se napola podigao te je napetih miia
stajao i zurio u svoju rtvu. Momevi kapci spustie se i
zatvorie. Uskoro su mu se grudi podizale i sputale u
duboku snu. Vrijeme je dolo!
Paulvitch se uljao blie. Neka grana zauti pod
njegovom teinom pa se momak prenu u snu. Paulvitch
potee revolver i naperi ga u crnca. Jedan trenutak
ostao je ukoeno miran, a onda momak ponovno
nesmetano zaspi.
Bijelac je puzio blie. Nije se smio izvri opasnosti da
promai. Uskoro se nagnuo nad samog Mosulu. Hladni
elik revolvera u njegovoj ruci pribliavao se sve vie
grudima usnulog mladia. Sad se zaustavio samo
nekoliko palaca iznad srca koje je snano kucalo.
Samo je pritisak prsta bio izmeu nedunoga
mladia i vjenosti. Njeni cvijet mladosti jo je leao na
smeem obrazu, smijeak je napola rastavio gole usne.
Je li to mladost ili srea zaustavila Paulvitchevu ruku?
Je li grinja savjesti pokazala ubojici svoj prst prijekora?
Na sve to Alexander Paulvitch bio je imun. Osmijeh
iskrivi njegovu bradatu usnu kad mu kaiprst potegnu

otponac revolvera. Odjeknu hitac. Iznad srca zaspalog

momka pojavi se rupica, oko koje se nalazio pocrnjeli
rub mesa opaljenog barutom.
Mladenako tijelo napola je sjelo. Nasmijeene usne
ukoie se od prepasti i trenutane boli, koju svijest nije
nikako oekivala, a onda mrtvac klonu mlohavo u
najdublji san iz kojega se ovjek vie ne budi.
Ubojica skoi brzo u amac uz ubijenoga. Bezobzirne
ruke zgrabie nesmiljenog mrtvog momka i podigoe ga
na rub amca i malko pogurnue. Pljusak, valii koji su
se sve vie irili, prekinuti iznenadnim podizanjem
tamna, skrivena tijela iz sluzavih dubina, i prieljkivana
kanoa bila je u iskljuivom vlasnitvu bijelca divljijega
no to je bio onaj mladi kojemu je upravo bio oduzeo
ivot.
Odbacivi konop i zgrabivi veslo, Paulvitch je
zaveslao svom snagom nizvodno prema Ugambiju.
Ve je pala no kad je pramac krvavog amca ujurio
u struju vee rijeke. Paulvitch je neprestano naprezao
oi u sve veu tamu, uzaludno nastojei da prodre one
crne sjene to su leale izmeu njega i sidrita Kincaida.
Nalazi li se brod jo uvijek na Ugambiju, ili se
majmun-ovjek napokon uvjerio da je sigurno upustiti
se u sve slabiju oluju? Dok je Paulvitch napredovao sa
strujom, postavljao je ta pitanja, kao i mnoga druga, od
kojih ga nije najmanje uznemirivalo i ono koje se ticalo
njegove budunosti. Ako je Kincaid ve otplovio, on bi
ostao u nemilosrdnoj, uasnoj, divljoj dungli.
U tami inilo se veslau da naprosto leti po vodi, te je
bio uvjeren da je brod ve ostavio sidrite, da ga je i on
sam ve proao, kad se pred njim, s one strane neke
istaknute toke pojavi titravo svjetlo brodske svjetiljke.
Alexander Paulvitch jedva je mogao zatomiti
slavodobitan usklik, Kincaid nije otiao! Napokon ga
ivot i osveta nee izigrati.

Osmijeh iskrivi Paulvitchovu bradatu usnu kad mu kaiprst potegne oponac

revolvera. Iznad srca zaspalog Mosula pojavi se rupica oko koje je bio
pocrnjeli rub mesa opaljenog barutom.

Prestao je veslati onaj trenutak kad je ispred sebe

zamijetio onaj svjetionik nade. Tiho je plutao niz blatni
Ugambi, samo katkad uranjajui veslo oprezno u struju,
tako da moe primitivni amac dovesti do boka broda.
Kad se jo vie pribliio, tamni obrisi broda pomolie
se pred njim iz mrkle noi. S brodske palube nije se
nita ulo. Paulvitch je doplutao, nevien, do boka
Kincaida. Samo je kratkotrajno struganje pramca
njegove kanoe o brodsku oplatu prekinulo nonu tiinu.
Drui od uzrujanosti, Paulvitch je nekoliko minuta
mirovao. Ali s velike mase iznad njega nije dolazio
nikakav zvuk koji bi naznaivao da je njegov dolazak
zamijeen.
Tiho se uljao naprijed dok konopi mranog jedra
nisu bili ravno iznad njega. Mogao ih je upravo dosei.
Samo minuta-dvije trebala mu je da privee kanou, a
onda se ovjek uspeo.
Trenutak kasnije spustio se tiho na palubu. Misli na
strani opor koji je boravio na brodu izazvale su hladne
srsi uz kimu tog kukavikog vrebaoca. Ali sam ivot
zavisio je od uspjeha njegove pustolovine, i zato se on
nekako eliio protiv one grozne vjerojatnosti to mu se
isprijeila.
Nikakva zvuka ili znaka strae kao da nije bilo na
palubi. Paulvitch se uljao prema prednjem katelu. Sve
je bilo tiho. Grotlo je bilo otvoreno, a kad je ovjek
zavirio dolje, ugledao je kako uz svjetlo zadimljenog
fenjera to je visio sa stropa momadske nastambe
jedan od posade Kincaida neto ita.
Paulvitch je dobro poznavao tog ovjeka, mrk
razbojnik s kojim je on mnogo raunao, drei da e mu
pomoi provesti njegove nakane. Paulvitch se tiho
spustio kroz otvor na preke ljestava to su vodile u
prednji katel.
Oi nije sputao s itaa, spreman da mu dade znak
da uti onaj trenutak kad ga taj ovjek otkrije. Ali

mornar se toliko udubio u asopis da se Paulvitch

nezamijeen spustio na pod prednjeg katela.
Ondje se okrenuo i apnuo itaoevo ime. ovjek je
podigao oi sa asopisa oi koje su se, kad su pale na
poznato lice Rokoffova pomonika, razrogaile na
trenutak, da se odmah namrte i suze od negodovanja.
Vrae! uzviknuo je. Odakle si doao? Svi smo
mislili da si gotov i otiao onamo kamo si ve dugo
morao otii. Njegova visost vrlo e se obradovati kad te
vidi.
Paulvitch prie mornaru. Ljubazan smijeak bio mu
je na usnama. Pruio je desnicu kao da je onaj drugi
drag, dugo izgubljen prijatelj. Mornar kao da nije vidio
pruenu ruku, i nije se zauzvrat nasmijeio.
Doao sam da vam pomognem tumaio je
Paulvitch. Pomoi u vam da se oslobodite Engleza i
njegovih zvijeri a onda vie nee biti opasnosti od
zakona kad se vratimo u civilizaciju. Moemo se
douljati dok spavaju do Greystokea, njegove ene i
onog crnog lopova Mugambija. Poslije e biti lako
unititi ivotinje. Gdje su?
Dolje odgovori mornar. Ali daj da ti neto
kaem, Paulvitchu. Vie nas ne moe potai protiv
Engleza. Dobili smo od tebe sve to smo eljeli, i od one
druge zvijeri. On je mrtav, a ako se mnogo ne varam, i ti
e uskoro biti mrtav. Vas dvojica postupali ste s nama
kao sa ivotinjama, a ako misli da te imalo volimo, bilo
bi bolje da to zaboravi.
Misli rei da ete biti protiv mene? upitao je
Paulvitch.
Onaj drugi kimnu, a onda je, poslije trenutane
stanke, za koje kao da mu je sinula neka misao,
ponovno progovorio.
Osim ako rekao je neto ne uini tako da mi
bude vrijedno da te pustim otii prije nego te tu Englez
nae.

 Ta valjda me ne tjera u dunglu? pitao je

Paulvitch. Umro bih ondje za tjedan dana.
Ondje bi jo mogao preivjeti odgovori mornar.
Ovdje ne bi mogao. Kad bih probudio svoje drugove,
oni bi ti po svoj prilici isjekli srce prije nego bi Englez na
tebe naiao. Vrlo si sretan to sam samo ja budan.
Ti si lud povie Paulvitch. Zar ne zna da e
vas Englez sve dati povjeati kad vas dopremi onamo
gdje vas moe epati zakon?
Ne, on tako to nee uiniti odvrati mornar.
On nam je to ve rekao, jer kae da ste samo ti i Rokoff
krivci mi ostali bili smo samo orue. Shvaa li?
Pola sata Paulvitch je molio i prijetio, ve prema
raspoloenju. Katkad je gotovo zaplakao, pa je onda opet
svom sluaocu obeavao basnoslovne nagrade ili
zasluenu kaznu. Ali je ovaj bio tvrdoglav.
Objasnio je Paulvitchu da za nj postoje samo dva
puta ili mora pristati da se odmah preda lordu
Greystokeu, ili mora platiti mornaru, kao cijenu to mu
doputa da nesmetano ode s Kincaida, svaki novi i
vrijedan predmet to se nalazi kod njega ili u njegovoj
kabini.
I morat e se prilino brzo odluiti zareao je
ovjek jer elim ii spavati. Hajde sad, izaberi
njegovu visost ili dunglu?
Poalit e to mrmljao je Paulvitch.
Ku! odbrusi mornar. Ako se bude drsko
vladao, moda u promijeniti miljenje, i zadrati te
ovdje.
Paulvitch nije elio da padne u ruke Tarzanamajmuna ako je to ikako mogao izbjei. Ako se uasne
dungle i plaio, ona je, po njegovu miljenju bila
beskrajno bolja nego sigurna smrt koju je, to je dobro
znao, zasluio i koju je mogao oekivati od majmunaovjeka.
Spava li tko u mojoj kabini? upitao je.

Mornar je zanijekao glavom. Ne odgovorio je.

Lord i lady Greystoke imaju kapetanovu kabinu. Prvi
oficir je u svojoj, a u tvojoj nije nitko.
Otii u i donijeti ti svoje dragocjenosti ree
Paulvitch.
Poi u s tobom da vidim nee li poiniti kakve
gluposti napomenuo je mornar pa je slijedio
Paulvitcha uz ljestve do palube.
Na ulazu u kabinu mornar se zaustavio da straari,
dopustivi Paulvitchu da sam poe u kabinu. Tu je ovaj
pokupio ono nekoliko stvari kojima e kupiti neizvjestan
bijeg. Dok je jedan trenutak stajao uz stoli na kojem ih
je gomilao, premiljao je da li da se bori samo za
sigurnost ili da se osveti neprijateljima.
I dok je tako razmiljao, odmah mu pade na pamet
ona crna kutijica stoje bila skrivena u tajnu pretincu
ispod lane daske stola na kojem mu je poivala ruka.
Paulvitcheovo lice osvijetli se tamnim smijekom
pakosnog zadovoljstva kad se sagnuo i popipao daske
ispod stola. Trenutak kasnije izvukao je iz skrovita ono
to je traio. Upalio je fenjer to se njihao s grede na
stropu, tako da moe vidjeti dok skuplja stvari, a sad je
onu crnu kutiju drao pod samim fenjerom i pipao po
kopi koja je zatvarala poklopac.
Kad je podigao poklopac, u kutiji vidjela su se dva
dijela. U jednom je bio mehanizam koji je nalikovao
ustrojstvu malena sata. Ondje je bila i baterijica sa dva
suha elementa. ica je polazila od sata do jednog pola
baterije, i od drugog pola kroz pregradu do drugog dijela,
dok se druga ica vraala izravno u sat.
Ono to je bilo u drugom dijelu nije se vidjelo, jer je
nad tim bio pokrov, koji je bio zapeaen. Na dnu kutije,
uz sat, leao je klju. Taj je Paulvitch sad izvadio te ga je
utakao u kotai za navijanje.
Njeno je okretao klju, priguujui zvuk time to je
nabacao nekoliko komada odjee na kutiju. Sve to

vrijeme sluao je napeto da se mornar ili tko drugi ne bi

pribliio kabini. Ali nitko mu nije prekidao rad.
Kad je navinuo, Paulvitch namjesti kazalo na maloj
brojanici uz sat. Zatim ponovno stavi poklopac na crnu
kutiju te cijeli stroj vrati u skrovite u stolu.
Opak osmijeh osipao se ovjekovim dlakavim
usnama dok je skupljao svoje stvari, ugasio svjetiljku i
izaao iz kabine do mornara koji ga je ekao.
Evo mojih stvari rekao je Paulvitch. Sad me
pusti da odem.
Najprije u ti pregledati depove odgovori
mornar. Moda si zaboravio kakvu sitnicu koja ti u
dungli nee nikako trebati, a vraki e dobro doi
siromanom mornaru u Londonu. Ah! Upravo kako to
sam se i bojao uskliknuo je trenutak kasnije kad je iz
unutranjeg depa Paulvitcheova kaputa izvukao
sveanj novanica.
Paulvitch se mrtio, proklinjao. Ali prepiranjem nije
mogao postii nita, pa se zato pomirio sa gubitkom,
znajui da taj mornar nee nikad stii u London da
uiva plodove krae.
Paulvitch je gorio od elje da se tom ovjeku naruga i
natukne mu kakva e sudbina uskoro zadesiti i njega i
druge lanove drutva na Kincaidu. No budui da se
bojao da e neto posumnjati, preao je palubu i tiho se
spustio u kanou.
Minutu-dvije kasnije veslao je prema obali, da ga
ondje prodere tama none dungle, kao i uas stranog
ivota, od kojega bi, da je imalo oekivao to ga u
buduim dugim godinama eka, bio pobjegao u sigurnu
smrt otvorenog mora radije nego da ga podnosi.
Mornar se, poto se uvjerio da je Paulvitch otiao
vrati na prednji katel, gdje je sakrio plijen te se vratio
leaju, dok je u kabini koja je pripadala Paulvitchu
tiinom noi kucao i kucao onaj mali mehanizam u
crnoj kutijici, koji je u sebi, za nesvjesne spavae na

nesretnom Kincaidu, sadravao skoru osvetu nakratko

osujeenog Paulvitcha.

svretak kincaida

Odmah poslije osvita naao se Tarzan na palubi da vidi

kakvo je vrijeme. Vjetar je jenjao. Nebo je bilo vedro.
Stanje se inilo idealno da se vrate na Otok dungle,
gdje je trebalo da ostave ivotinje. A onda kui!
Majmun-ovjek probudio je prvog oficira i naloio mu
da Kincaid isplovi to prije. Preostali lanovi posade,
zadovoljni s obeanjem lorda Greystokea da ih nee
goniti zato to su sudjelovali u zloinstvima Rokoffa i
Paulvitcha, pourili su veselo i hitro na svoje dunosti.
ivotinje, osloboene iz zatvora u utrobi broda, sad
su hodale po palubi, i to na veliku nelagodnost posade,
koja se jo ivo sjeala okrutnosti tih zvijeri na onima
to su nali smrt pod koljaima i pandama koje kao da
su jo teile za njenim mesom.
Pod budnim oima Tarzana i Mugambija, meutim,
ita i Akutovi majmuni zatomljivali su svoje elje, tako
da su ljudi, radili na palubi meu njima s mnogo veom
sigurnosti nego to su i mislili.
Napokon je Kincaid zaplovio niz Ugambi i naao se
na svjetlucavoj vodi Atlantika. Tarzan i Jane Clayton
promatrali su kako zelena obala uzmie za brodskom
brazdom, a ovaj put majmun-ovjek ostavljao je svoje
rodno tlo bez ikakva aljenja.
Nijedan brod koji plovi po sedam mora ne bi ga
mogao odvesti iz Afrike, da nastavi tragati za svojim
izgubljenim djeakom, ni s pola one brzine koju je
Englez elio. Nestrpljivom duhu oaloenog oca inilo

se da se polagani Kincaid jedva, mie.

A ipak taj brod napredovao je ak i onda kad se
inilo da miruje. Uskoro se niski breuljci Otoka dungle
jasno pomolie na zapadnom obzorju.
U kabini Alexandera Paulvitcha ono u crnoj kutiji
kucalo je, kucalo, kucalo, kako se inilo, s beskrajnom
jednolinou. A ipak, sekundu za sekundom, ona
ruica to je izvirala s oboda jednoga od kotaa dolazila
je sve blie drugoj ruici koja je proizlazila iz kazaljke to
ju je Paulvitch navio na neku toku na brojanici uz sat.
Kad se one dvije ruice dodirnu, kucanje mehanizma
prestat e zauvijek.
Jane i Tarzan stajali su na mostu gledajui Otok
dungle. Ljudi su bili sprijeda. I oni su promatrali kako
kopno izrasta iz oceana. ivotinje sklonile su se u hlad
kuhinje, gdje su se savile i pozaspale. Sve je bilo tiho i
mirno na brodu i na vodi.
Odjednom, bez ikakve opomene krov kabine die se u
zrak, oblak gusta dima dosee daleko iznad Kincaida,
nasta uasna eksplozija koja je potresla brod od pramca
do krme.
Odmah izbi na palubi paklenska graja. Akutovi
majmuni, uplaeni od tog praska, trali su ovamoonamo, reei i stenjui. ita je skakao naokolo i vriskao
od straha tako da su se sledila srca posade Kincaida.
I Mugambi je drhtao. Samo su Tarzan-majmun i
njegova ena ostali mirni. Jedva su krhotine popadale,
kad je majmun-ovjek bio meu ivotinjama, umirujui
ih, govorei im tihim, spokojnim glasom, milujui ih po
kudravim tjelesima i uvjeravajui ih, kao to je mogao
samo on, da je neposredna opasnost prola.
Kad su ispitali tetu, vidjeli su da im sad najvea
opasnost prijeti od vatre, jer je plamen prodirao
krhotine upropatene kabine, i ve se doepao, kroz
veliku nepravilnu rupu koju je prouzroila eksplozija,
donje palube.

I nije bilo drugog izlaza. Samo su mornari dospjeli iznijeti svoje stvari
jer je vatra sad ve prodirala sve kabine koje eksplozija nije unitila.
Spustili su amac, a budui da nije bilo valova, pristali su vrlo lako
uz obalu otoka.

Kao udom, eksplozija nije ranila ni jednog lana

drutva na brodu. Zato je ta eksplozija nastala, to je
bila tajna za sve osim jednoga mornara koji je znao da
je no prije na Kincaidu, u svojoj kabini, bio Paulvitch.
On je nagaao istinu. Ali nije htio nita govoriti.
Dakako, ne bi se proveo dobro ovjek koji je dopustio da
krvni neprijatelj nou doe na palubu i namjesti pakleni
stroj da ih sve otpremi u vjenost. Ne, ovjek je odluio
da to to zna sauva za sebe.
Budui da se vatra sve vie rasplamsavala, Tarzan je
uvidio da je ono to je prouzroilo eksploziju rasulo po
okolnom drvetu vrlo upaljivu tvar, jer voda koju su
lijevali iz pumpe kao da je irila a ne gasila poar.
Petnaest minuta poslije eksplozije veliki su se, crni
oblaci dima dizali iz utrobe osuenog broda. Plameni
jezici dosegli su strojarnicu, te se brod vie nije kretao
prema obali. Njegova sudbina bila je tako zapeaena
kao da se voda ve sklopila iznad pougljenjenih i
zadimljenih ostataka.
Beskorisno je ostati dulje na njemu napomenuo
je majmun-ovjek prvom oficiru. Ne zna se, ali moglo
bi biti jo eksplozija, a budui da ne moemo spasiti
brod, najbolje e biti da se odmah ukrcamo u amce i
pristanemo na kopno.
I nije bilo drugog izbora. Samo su mornari mogli
iznijeti svoje stvari, jer je vatra, koja jo nije dosegla
prednji katel, sad ve prodrla sve kabine koje
eksplozija nije unitila.
Spustili su amce, a budui da nije bilo valova,
pristali su vrlo lako. Tarzanove ivotinje poudno i eljno
njuile su poznati zrak rodnog otoka kad su se maleni
amci pribliavali draicom. Jedva su kobilice postrugale
po pijesku, kad su ita i Akutovi majmuni preskoili
pramce i brzo otrali u dunglu.
Napola alostan smijeak osu se usnama majmunaovjeka dok ih je promatrao kako odlaze.

 Zbogom, moji prijatelji promrmljao je. Bili ste

dobri i vjerni saveznici, i nedostajat ete mi.
Hoe li se vratiti, dragi? upitala je Jane Clayton,
koja je bila uz njega.
Moda se hoe, a moda i nee odgovorio je
majmun-ovjek. Loe su se osjeali to su morali
prihvatiti toliko ljudi. Mugambi i ja utjecali smo na njih
najmanje, u loem smislu, jer smo on i ja, u najboljem
sluaju, samo napola ljudi. Meutim, ti i lanovi posade
previe ste civilizirani za moje ivotinje od vas one
bjee. Bez sumnje osjeaju da nee izdrati kraj tako
mnogo savrene hrane, a da se jednom ne zabune i ne
odgrizu jedan zalogaj.
Jane se nasmijala. Ja mislim da naprosto hoe
pobjei tebi odvratila je. Ti ih neprestano
zaustavlja pred neim to one ne shvaaju da ne smiju
initi. Poput malene djece, bez sumnje su oduevljene
ovom prilikom da pobjegnu iz kruga roditeljske
discipline. Meutim, ako se vrate, nadam se da to nee
biti nou.
I da nee biti gladne, ha? nasmijao se Tarzan.
Dva sata poslije iskrcavanja ta je mala skupina
promatrala kako gori brod koji su upravo napustili.
Onda zaue, nejasno preko vode, jo jednu eksploziju.
Kincaid se gotovo odmah nagnuo na krmu te potonuo za
nekoliko minuta.
Ta druga eksplozija nije bila toliko tajanstvena kao
prva. Prvi oficir protumaio ju je kao eksploziju kotlova
kad ih je vatra napokon dosegla. Ali su svi brodolomci
mnogo razmiljali o tom to je prouzrokovalo prvu
eksploziju.

ponovo otok dungle

Skupina je najprije pomislila na svjeu vodu i mjesto

gdje e se utaboriti, jer su svi znali da se njihov boravak
na Otoku dungle moe protegnuti na mjesece, pa ak i
godine.
Tarzan je znao gdje je najblia voda, pa je onamo
odmah odveo skupinu. Tu su ljudi poeli izraivati
sklonita i grubo pokustvo a Tarzan je otiao u dunglu
po meso, ostavivi vjernoga Mugambija i mosulsku enu
da uvaju Janu, koju on ne bi nikad povjerio ni jednome
lanu razbojnike posade Kincaida.
Lady Greystoke trpjela je mnogo vie nego ikoji drugi
brodolomac, jer se udarac njezinim nadama i njezinu
ve okrutno izmrcvarenom majinskom srcu nije ticao
njezine vlastite nevolje, nego uvjerenja da sad nikad vie
nee saznati za sudbinu svog prvoroenca, ili to uiniti
da otkrije gdje se on nalazi, ili mu popraviti stanje
stanje koje je mata, dakako, slikala u najstranijim
oblicima.
Dva tjedna ta skupina bavila se dunostima koje su
im bile dodijeljene. Po danu straarili su od izlaza sunca
do zalaza na klisuri kraj logora na istaknutoj stijeni
iznad mora. Tu su skupili golemu hrpu suha granja,
tako da ga mogu odmah zapaliti, dok je s visoka stupa
koji su usadili u tlo vijorila zastava opasnosti, koju su
nainili od crvene potkoulje prvog oficira Kincaida.
Ali ni jednom ni mrljica na obzorju koja bi mogla biti
jedro ili dim nije nagradila umorne oi to su se u

beskrajnoj, beznadnoj budnosti dnevno napinjale preko

prostranstva oceana.
Napokon je Tarzan predloio da pokuaju izgraditi
amac koji e ih dovesti na kontinent. On im je mogao
pokazati kako se izrauje grub alat, a kad je ta misao
preotela maha u duama tih ljudi, svi su eljeli poeti
raditi.
Ali kako je vrijeme prolazilo, pa su sve vie uviali
kakva su se herkuleskog zadatka latili, poeli su
mumljati i svaati se, tako da se uz druge opasnosti
pojavila sad nesloga i sumnja.
Tarzan se sad vie nego prije bojao ostaviti Janu
meu poluzvijerima posade Kincaida. Ali morao je loviti,
jer nitko drugi nije bio tako siguran da e otii i donijeti
mesa. Katkad bi ga Mugambi zamijenio u lovu. Ali
crnevo koplje i strelice nisu nikad bile tako sigurne kao
konop i no majmuna-ovjeka.
Napokon su ljudi stali izbjegavati posao, te bi odlazili
po dvojica u dunglu da istrauju i love. U to vrijeme
logor nije vidio itu ili Akuta ili drugih velikih majmuna,
iako ih je Tarzan katkad sretao u dungli dok je lovio.
Dok se u logoru brodolomaca na istonoj obali Otoka
dungle stvari sve vie pogoravale, stvorio se jo jedan
logor na sjevernoj obali.
Tu je u draici leala mala kuna Cowrie, ija se
paluba nema tome mnogo dana zacrvenjela krvlju
njezinih oficira i vjernih lanova posade, jer Cowrie je
doivjela zle dane kad je primila na sebe ljude kao to su
Gust i Maor Momula, i onaj Kaj ang iz Faana.
Bilo je i drugih, njih deset, izmet luka junog mora.
Ali Gust i Momula i Kaj ang bili su prepredeni mozak
tog drutva. Oni su potakli pobunu, tako da mogu
ugrabiti i podijeliti biserje koje je predstavljalo bogatstvo
tovara Cowrie.
Kaj ang umorio je kapetana dok je taj spavao na
svom leaju, a Maor Momula poveo je napad na oficira

strae.
Gust, kako je on to ve znao, naao je naina da
navede druge da ubijaju. Ne da bi Gusta grizla savjest,
samo je osobito pazio na svoju sigurnost. Ubojica uvijek
neto riskira, jer rtve smrtonosnog napadaja rijetko
umiru mirno i tiho. Katkad ak idu tako daleko da se
hvataju ukotac s ubojicom. Takvog sukoba Gust se
radije klonio.
No sad kad je posao zavren, veanin je teio za
najviim poloajem meu pobunjenicima. Iao je ak
tako daleko da je sebi prisvojio i nosio neke predmete
to su pripadali umorenom kapetanu Cowrie
predmete koji su na sebi nosili znakove vlasti.
Kaj ang bio je ozlojeen. Njemu se nikakva vlast
nije sviala, a nije imao ni najmanju namjeru da se
podloi vlasti obina vedskog mornara.
Sjeme nezadovoljstva ve se, dakle, posijalo u logoru
pobunjenika s Cowrie na sjevernom rubu Otoka
dungle. Ali Kaj ang shvaao je da mora djelovati
oprezno, jer je samo Gust od tog arenog opora znao
toliko ploviti da ih izvede iz junog Atlantika pa oko rta
u pogodnije vode, gdje e moi nai trite za zlo steeno
bogatstvo, a da se o njemu nita ne pita.
Dan prije no to su ugledali Otok dungle i otkrili
malu zatvorenu luku u kojoj se Cowrie sad mirno
usidrila promatra je otkrio na junom obzorju dim i
dimnjake ratna broda.
Mogunost da razgovaraju s ratnim brodom i da ih
taj ispituje nije se sviala ni jednom, pa su se zato
sakrili na nekoliko dana, dok opasnost ne proe.
A sad se Gust vie nije usuivao na more. Tvrdio je
da taj brod koji su oni vidjeli zapravo njih trai. Kaj ang
naglaavao je da to ne moe biti sluaj, budui da je
nemogue da ikoje ljudsko bie, osim njih samih, zna
to se dogodilo na Cowriji.
Ali Gust se nije dao uvjeriti. U svom opakom srcu

gajio je misao kako da povea svoj dio plijena za oko sto

posto. Jedino je on mogao ploviti Cowrijom, pa zato
drugi nisu mogli otii s Otoka dungle bez njega. Ali to
moe sprijeiti Gusta da s dovoljno ljudi na kuni
izmakne Kaj angu, Maoru Momuli i polovici posade kad
mu se za to prui prilika?
Tu je priliku ekao Gust. Jednog dana doi e
trenutak kad e Kaj ang, Momula i tri-etiri druga
izbivati iz logora, istraujui ili lovei. veanin je sebi
razbijao glavu kako da odmami od usidrenog broda sve
one koje je elio ostaviti.
Zato je organizirao lov za lovom, ali uvijek kao da je
neki svojeglavi vrag ulazio u duu Kaj anga, tako da je
taj prepredeni Kinez uvijek lovio sa samim Gustom.
Jednog dana Kaj ang je potajno razgovarao s
Maorom Momulom, sipajui u ono smee uho ovog
drugog sumnje koje je imao prema veaninu. Momula
je bio odmah za to da zarije dugaak no u srce
izdajnika.
Istina je, Kaj ang nije imao drugog svjedoanstva
osim prirodne prepredenosti svoje vlastite lopovske due
ali zamiljao je da Gust ima one nakane koje bi i on
rado izvrio kad bi samo mogao.
No nije se usuivao dopustiti Momuli da ubije
veanina, jer su o njemu ovisili da ih odvede na
odredite. Meutim, odluili su da nee biti zgorega da
pokuaju uplaiti Gusta, tako da ovaj pristane na
njihove zahtjeve, pa je s tim na umu Maor potraio
samozvanog zapovjednika skupine.
Kad je napomenuo da bi trebalo odmah otputovati,
Gust je iznio isti prigovor kao i prije da ratni brod po
svoj prilici patrolira morem upravo na njihovu putu
prema jugu, i da ih eka ako pokuaju otploviti u druge
vode.
Momula se narugao bojazni tog ovjeka, naglaavajui da, budui da nitko ni na kojem ratnom brodu ne zna

za njihovu pobunu, nema razloga da oni budu sumnjivi.

Ah! uskliknuo je Gust. Tu ima krivo. Zato si
sretan to tu ima kolovana ovjeka kao to sam ja da
ti kae to ti je initi. Ti si jadan crnac, Momulo, pa zato
ne zna nita o radiju.
Ja nisam crnac! povikao je.
Samo sam se alio pourio se veanin da
protumai. Mi smo stari prijatelji, Momulo, ne
moemo sebi priutiti da se svaamo, barem ne dok Kaj
ang snuje da nam ukrade sve biserje. Da moe pronai
ovjeka koji bi mogao poviti Cowrijom, ostavio bi nas
onaj trenutak. Govori da moramo otii odavde samo zato
to snuje kako da nas se rijei.
Ali radio upitao je Momula. to ima radio s
tim da ostanemo ovdje?
O, da odgovorio je Gust poeavi se po glavi.
Pitao se je li Maor zbilja takva neznalica da povjeruje
onoj nemoguoj lai koju mu je upravo htio izrei. O
da! Vidi, svaki ratni brod opskrbljen je onim to
nazivaju radio-aparatom. Mogu razgovarati s drugim
brodovima stotine milja daleko, i mogu sluati sve to se
govori na tim drugim brodovima, i sad, vidi, dok ste vi
ljudi pucali po Cowriji, toliko ste glasno govorili da nema
sumnje da je taj ratni brod leao juno od nas i sve to
sluao. Dakako, moda nisu saznali ime broda, ali su
uli toliko da znaju da se posada nekog broda buni i
ubija svoje oficire. I sad, vidi, mogu ekati da
pretrauju svaki brod koji ugledaju, i mogu to dugo
raditi, a sad moda i nisu daleko.
Kad je prestao govoriti, veanin je nastojao da se
dri ozbiljno, tako da njegov slua ne posumnja u
istinitost njegovih izjava.
Momula je neko vrijeme sjedio tiho, gledajui Gusta.
Napokon se podigao.
Ti si veliki laac progovorio je. Ako nas ne
izvede do sutra, nee vie nikada imati prilike da nam

lae, jer sam uo gdje dvojica ljudi razgovaraju kako bi

u tebe htjeli urinuti no, i da e tako i uiniti ako ih u
toj rupi bude drao imalo dulje.
Idi pa pitaj Kaj anga ne postoji li radio
odgovorio je Gust. On e ti rei da tako to postoji i
da brodovi mogu jedan s drugim razgovarati i stotine
milja preko vode. A onda, reci onoj dvojici koji me hoe
ubiti da, uine li tako, nee nikad doivjeti da potroe
svoj dio plijena, jer vas samo ja mogu sigurno odvesti u
bilo koju luku.
I tako je Momula poao Kaj angu i upitao ga postoji
li takav aparat kao to je radio, kojim brodovi mogu
jedan s drugim razgovarati na velike udaljenosti, a Kaj
ang mu je odgovorio da postoji.
Momula je bio zbunjen. Ali svejedno elio je otii s
otoka, i bio je voljan predati se neizvjesnosti na
otvorenom moru radije nego da ostane dulje u
dosadnom logoru.
Da nam je tko drugi da plovi brodom! jadikovao
je Kaj ang.
To je popodne Momula otiao loviti sa druga dva
Maora. Lovili su prema jugu, te su otili daleko od
logora, kad su ih iznenadili glasovi u dungli.
Znali su da se pred njima ne nalaze njihovi ljudi, a
budui da su bili uvjereni da otok nije nastanjen, htjeli
su pobjei, bojei se da su to duhovi jamano duhovi
umorenih oficira i ljudi s Cowrije.
Ali Momula bio je vie radoznao nego praznovjeran,
pa je zatomio svoju prirodnu elju da pobjegne od
natprirodnoga. Davi znak svojim drugovima da slijede
njegov primjer, spustio se na ruke i koljena, puui
kradomice i straljivo naprijed kroz dunglu, u smjeru
odakle su dolazili glasovi nevienih govornika.
Uskoro se na rubu male istine zaustavio. Tu mu je
odlanulo, te je duboko uzdahnuo, jer je pred sobom
vidio kako na palom stablu sjede dva ovjeka od krvi i

mesa i ozbiljno razgovaraju.

Jedan je bio Schneider, prvi oficir Kincaida, a drugi
pomorac koji se zvao Schmidt.
Mislim da to moemo izvriti, Schmidte govorio
je Schneider. Ne bi bilo teko sagraditi dobru kanou,
a nas trojica bismo mogli odveslati do kontinenta za
jedan dan, s pravim vjetrom i uglavnom mirnim morem.
Nema smisla ekati da ti ljudi sagrade velik amac, tako
da se moe povesti cijela skupina, jer im je dodijalo
raditi cijeli bogovetni dan poput robova. Nije na posao
da spasimo Engleza. Neka se sam pobrine za sebe.
Zaustavio se na trenutak a onda je stao promatrati
drugoga, da vidi kako e na nj djelovati idue rijei.
Nastavio je: Ali moemo uzeti enu. Bila bi sramota
ostaviti lijep komad kao to je ona u takvoj zabitnoj rupi
kao to je ovaj otok.
Schmidt die pogled i naceri se.
A tako ti to s njom misli? upitao je. Zato to
nisi odmah rekao? to dobijem ja ako pomognem?
Mora nam dobro platiti da je vratimo u civilizaciju
tumaio je Schneider a rei u ti to u ja uiniti,
podijelit u sa dvojicom koja mi pomognu. Uzet u
polovicu, a oni drugu polovicu ti i ma koji onaj drugi
bio. Dosta mi je ovoga, i to prije odavde odem to bolje.
to ti kae?
Pristajem odgovori Schmidt. Ne znam kako
bih stigao na kontinent, a znam da ne zna nitko, a ti se
jedini razumije u navigaciju, pa u te se zato drati.
Maor Momula nauli ui. Znao je poneto od svih
jezika to se govore na morima, vie je puta plovio na
engleskim brodovima, tako da je prilino dobro shvatio
ono to su razgovarali Schneider i Schmidt otkako je na
njih nabasao.
Podie se na noge i stupi na istinu. Schneider i
njegov drug prenue se uzrujano, kao da se pred njima
podigao duh. Schneider posee za revolverom. Momula

je podigao desnicu, s dlanom naprijed, kao znak da ima

mirne namjere.
Ja sam prijatelj nagovorio ih je. uo sam
vas. Ali ne bojte se da u otkriti ono to ste rekli. Mogu
vam pomoi, a vi moete pomoi meni. Obraao se
Schneideru. Vi znate upravljati brodom, ali nemate
broda. Mi imamo brod, a nitko ne zna ploviti. Ako poete
s nama i nita nas ne ispitujete, dopustit emo vam da
odvedete brod onamo kamo hoete, poto nas iskrcate u
izvjesnoj luci, koje emo vam ime rei kasnije. Moete
povesti enu o kojoj govorite, pa ni mi neemo nita
ispitivati. Slaete li se?
Schneider je elio vie saznati, te je saznao onoliko
koliko je Momula mislio da moe znati. Onda je Maor
predloio da razgovaraju s Kaj angom. Ta su dva lana
posade Kincaida slijedili Momulu i njegove ljude na
mjesto u dungli blizu logora pobunjenika. Tu ih je
Momula sakrio dok je on poao potraiti Kaj anga,
naloivi najprije svojim maorskim pratiocima da
straare nad dva mornara, da ne bi promijenili miljenje
i pokuali pobjei. Schneider i Schmidt bili su zapravo
zarobljenici, iako to nisu znali.
Uskoro se Momula vratio s Kaj angom, kojemu je
ukratko ispriao pojedinosti o srei koja ih je snala.
Kinez je nadugo razgovarao sa Schneiderom, dok se,
iako je po prirodi sumnjao u iskrenost svih ljudi, nije
posve uvjerio da je Schneider isto toliko lopov koliko i on
i da eli otii s otoka.
Poto je prihvatio te dvije premise, nije mogao mnogo
sumnjati da e se Schneider sigurno latiti zapovjednitva nad Cowrijom. Kaj ang je znao da e poslije toga
nai sredstva da tog ovjeka prisili da ga slua u
njegovim daljim eljama.
Kad su Schneider i Schmidt otili i uputili se u
smjeru svog logora, odlanulo im je vie nego ikada. Sad
su napokon naili na nain kako da sposobnim brodom

ostave otok. Vie nee biti tekog rada na izgradnji

amca, i nee stavljati na kocku svoje ivote na grubo
sagraenu plovilu, koje bi isto tako moglo potonuti kao i
dosei kontinent.
A morat e im netko i pomoi da uhvate enu, ili
radije ene, jer kad je Momula saznao da se u drugom
logoru nalazi crnkinja, navaljivao je da se i ona dovede s
bjelkinjom.
Kad su Kaj ang i Momula uli u logor, shvaali su
da im Gust vie nije potreban. Poli su ravno prema
atoru u kojem su oekivali da se on u to vrijeme dana
nalazi, jer iako bi im bilo udobnije na brodu, shvaali su
da je sigurnije da udare logor na obali.
Svaki je znao da u srcu drugih ima toliko prevare da
je nesigurno da ikoji lanovi skupine pou na obalu i
ostave druge na Cowriji, pa se zato doputalo samo
dvojici ili trojici odjednom da budu na brodu, osim ako
ondje nije bilo i itavo drutvo.
Dok su ta dvojica prilazili Gustovu atoru, Maor je
prljavim, tvrdim palcem pipao otricu dugog noa.
veanin bi se bio osjeao vrlo neudobno da je vidio tu
znaajnu kretnju ili itao to se prevre u okrutnom
mozgu smeega ovjeka.
Dogodilo se da je u taj trenutak Gust bio u atoru
koji je zapremao kuhar, a taj ator bio je nekoliko stopa
udaljen od njegova. Zato je i uo kako se pribliuju Kaj
ang i Momula, iako nije, dakako, ni sanjao da to za
njega ita znai.
Dogodilo se tako, meutim, da je pogledao na vrata
kuhareva atora upravo u trenutku kad su se Kaj ang i
Momula pribliili ulazu u njegov, i priinilo mu se da se
u njihovim pokretima nalazi potajnost koja se ne slae s
prijateljskim ili ljubaznim nakanama, a onda je Gust,
upravo kad su ona dvojica uljezli unutra, opazio dugi
no koji je Maor nosio iza lea.
veaninove oi se razrogaie, i nekakvi udni srsi

spopadoe mu korijenje dlaka. I pod svojom pocrnjelom

koom gotovo je posve problijedio. Pojurio je iz kuhareva
atora. Njemu nije trebalo podrobno tumaiti nakane
koje nisu bile posve jasne.
Sigurno, kao da ih je uo kovati zavjeru, znao je da
su mu Kaj ang i Momula doli oduzeti ivot. Dosad mu
je saznanje da on jedini zna ploviti Cowrijom bilo
dovoljno osiguranje. Ali se oigledno neto dogodilo, a
to on ne zna, tako da je vrijedno da ga njegovi
suzavjerenici uklone.
Bez zaustavljanja Gust je jurnuo preko ala u
dunglu. Bojao se dungle. Iz njezinih zakutaka dolazili
su doista strahoviti, uasni krikovi iz isprepletene,
guste, tajanstvene zemlje iza ala.
Ali ako se Gust bojao dungle, jo se vie bojao Kaj
anga i Momule. Opasnosti dungle bile su vie-manje
neizvjesne, dok je opasnost koja mu je prijetila od
njegovih drugova bila posve odreena, i moe se izraziti
s nekoliko palaca hladnog elika ili petljom lagana
konopa. Vidio je kako je Kaj ang u tamnoj uliici iza Lu
Kotajeve kue u Paj-au udavio ovjeka. Bojao se
konopa upravo zato vie nego Maorova noa. Ali obojice
bojao se previe a da im ostane na dohvatu. Zato je
izabrao nesmiljenu dunglu.

zakon dungle

Tarzanovu logoru, uz mnogo prijetnja i obeanja

nagrada, majmun-ovjek uspio je napokon gotovo
zavriti trup velika amca. Mnogo radova izvrili su on i
Mugambi, a uz to su i logor opskrbljivali mesom.
Schneider, prvi oficir, mnogo je mumljao, a napokon
je i otvoreno ostavio posao i otiao sa Schmidtom u
dunglu, u lov. Rekao je da mora otpoinuti, a Tarzan je,
da ne poveava neugodnost koja je ivot u logoru ve i
tako uinila gotovo nemoguim, dopustio da ta dvojica
odu, a da nije nita prigovorio.
Sutradan je, meutim, Schneider hinio kao da ali
svoj in, pa se latio ozbiljno posla. I Schmidt je dobro
radio, pa je lord Greystoke sebi estitao to su ti ljudi
napokon uvidjeli i potrebu da rade ono to se od njih
trai.
S osjeanjem velikog olakanja otiao je to popodne
loviti duboko u dunglu, jer mu je Schneider rekao da
su on i Schmidt ondje dan prije vidjeli stado mladih
jelena.
Schneider je rekao da su te jelene vidjeli na jugozapadu, pa se prema onamo majmun-ovjek lako vijao
zamrenim zelenilom ume.
A dok je on odlazio, sa sjevera pribliavalo se est
runih ljudi, uljajui se dunglom onako kako to ine
ljudi to kane izvriti kakvo zlodjelo.
Mislili su da putuju nevieni. Ali iza njih, gotovo od
trenutka kad su izili iz logora, njihovim tragom puzio je

visok mukarac. U oima tog ovjeka nalazila se mrnja

i strah, i velika radoznalost. Zato se Kaj ang i Momula
tako uljaju prema jugu? to se ondje nadaju nai?
Gust je zbunjeno tresao glavom niska ela. Ali on e
saznati. Slijedit e ih i saznati im planove, a onda e ih,
ako bude mogao, omesti to se razumije.
Isprva mislio je da trae njega. Ali napokon se uvjerio
da nije tako, budui da su postigli sve to su stvarno
eljeli time to su ga potjerali iz logora. Nikad se Kaj
ang ili Momula ne bi toliko potrudili da ga ubiju, ili da
ubiju bilo koga drugoga osim ako se ne radi o novcu, a
budui da Gust nije imao novaca, bilo je oigledno da
trae nekoga drugoga.
Uskoro se skupina koju je on slijedio zaustavi.
Njezini su se lanovi sakrili u liu to je obrubljivalo
trag divljai kojim su doli. Gust se, da moe bolje

vidjeti, popeo na granu drveta iza njih, pazei da ga lie

skriva od vida njegovih dotadanjih drugova.
Nije trebalo da dugo eka, kad je vidio kako se
nepoznat bijelac paljivo pribliuje tragom s juga.
Ugledavi pridolicu, Momula i Kaj ang podigoe se
iz svojih skrovita i pozdravie ga. Gust nije mogao uti
to su razgovarali. Onda se ovjek vratio u smjeru
odakle je doao.
To je bio Schneider. Pribliujui se logoru, zaobiao
ga je i dospio na njegovu suprotnu stranu, te je u nj
odmah utrao, bez daha. Uzbueno se pourio k
Mugambiju.
Brzo! povikao je. Oni tvoji majmuni uhvatili
su Schmidta, i ubit e ga ako mu brzo ne pomognemo.
Samo ih ti moe otjerati. Uzmi Jonesa i Sullivana
mogu ti pomoi i pouri se k njemu koliko samo
moe. Slijedi trag divljai prema jugu oko jednu milju.
Ja u ostati ovdje. Previe sam se umorio trei, a da se
s tobom mogu vratiti i prvi oficir Kincaida baci se na
tlo, diui kao da je gotovo na izdisaju.
Mugambi je oklijevao. Bio je ostavljen da uva dvije
ene. Nije znao to da uini, a onda je Jane Clayton,
koja je ula to je priao Schneider, dodala svoje molbe
onima prvog oficira.
Nemoj odlagati nagovarala ga je. Nita nam
se tu nee dogoditi. Gospodin Schneider e ostati s
nama. Idi, Mugambi. Jadnika treba spasiti.
Schmidt, koji se sakrio u grmlju na rubu logora, se
cerio. Mugambi je, sluajui zapovijedi svoje gospodarice, iako je jo sumnjao je li mudro da tako ini, poao
prema jugu, sa Jonesom i Sullivanom za petama.
Tek to je nestao, Schmidt se podie i jurnu u
dunglu prema sjeveru, te se nekoliko minuta kasnije na
rubu istine pojavi lice Kaj anga iz Faana. Schneider
je vidio Kineza pa mu je mahnuo da je sve u redu.
Jane Clayton i Mosulka sjedile su na ulazu u ator

one prve, leima okrenute prema lopovima koji su se

pribliavali. Saznale su da u logoru ima stranaca tek
onda kad se oko njih odjednom pojavilo est odrpanih
lupea.
Doite! rekao je Kaj ang davi im znak da se
podignu.
Jane Clayton skoi na noge i potrai oima
Schneidera, te ga je vidjela kako stoji iza pridolica,
cerei se. Uz njega je stajao Schmidt. Odmah je vidjela
da je rtva zavjere.
to to znai? pitala je obrativi se prvom oficiru.
To znai da smo pronali brod i da sad moemo
pobjei s Otoka dungle odgovorio je taj ovjek.
Oni ne idu s nama samo vi i ja i Mosulka.
Doite! ponovio je Kaj ang i uhvatio Janu
Clayton za zapee.
Jedan od Maora uhvatio je crnkinju za ruku, a kad je
ona htjela zavrisnuti, udario ju je po ustima.
Mugambi je trao dunglom prema jugu. Jones i
Sullivan su ga slijedili. Milju je tako trao da pomogne
Schmidtu, ali nije vidio ni znaka nestalog ovjeka ili
ikojega od Akutovih majmuna.
Napokon se zaustavio i zaurlao onaj poziv kojim su
se sluili on i Tarzan da dozove velike majmune. Nije bilo
odgovora. Jones i Sullivan stigli su crnog ratnika kad je
taj stajao i glasio se svojim stranim pokliem. Crnac je
traio jo pola milje, oglaujui se od vremena do
vremena.
Napokon mu sinu istina, te se onda, poput
prestraena jelena, okrenuo i jurnuo u logor. Kad je
stigao, trebalo je samo trenutak, pa da mu se potvrde
bojazni. Lady Greystoke i Mosulka su otile. A otiao je i
Schneider.
Kad su se Jones i Sullivan pridruili Mugambiju, on
ih je htio ubiti od ljutine, jer je mislio da su i oni
sudjelovali u zavjeri. Ali su ga ti napokon uspjeli

djelomino uvjeriti da o zavjeri ne znaju nita.

Dok su stajali i razmiljali o tom gdje bi se mogle
nalaziti ene i njihov otmiar, kao i o tom zato ih je
Schneider odveo iz logora, s granja drveta skoio je
Tarzan-majmun i preao istinu.
Njegove otre oi odmah su otkrile da se neto
strano dogodilo, a kad je uo to mu pria Mugambi,
ljutito je zakripao zubima i namrtio se.
to prvi oficir eli postii s otmicom Jane Clayton i to
na otoiu s kojeg nije mogue pobjei od Tarzanove
osvete? Majmun-ovjek nije mogao vjerovati da je taj
ovjek tolika budala. A onda se dotakne istine.
Schneider ne bi poinio takvo djelo ako nije prilino
siguran da e sa svojim zarobljenicima moi otii s
Otoka dungle. Ali zato je odveo i crnkinju? Mora da je
netko zaelio da posjeduje i tu tamnu enu.
Doite rekao je Tarzan preostalo nam je
samo jedno, a to je da im slijedimo trag.
Kad je prestao govoriti, visoka, nezgrapna pojava
pomoli se iz dungle na sjevernoj strani logora. Prilazila
je ravno etvorici ljudi. Za sve njih bila je potpun
stranac, jer nitko nije ni sanjao da se jo jedno ljudsko
bie, osim onih u logoru, nalazi na neprijaznim obalama
Otoka dungle.
To je bio Gust. Preao je odmah na stvar.
ene su bile ukradene rekao je. Ako ih
hoete ikad ponovo vidjeti, doite brzo i slijedite me. Ako
se ne pourimo, Cowrie e biti daleko na moru.
Tko ste vi? upitao je Tarzan. to znate o
krai moje ene i crnkinje?
uo sam kako Kaj ang i Maor Momula neto
snuju s dvojicom ljudi iz vaeg logora. Otjerali su me iz
logora, i bili bi me ubili. Sad u im se osvetiti. Doite!
Gust je brzo vodio etvoricu ljudi iz logora Kincaida
kroz dunglu prema sjeveru. Hoe li stii do mora na
vrijeme? Jo nekoliko minuta, pa e se na to pitanje

moi odgovoriti.
A kad je napokon ta mala skupina izbila iz
posljednjeg lia to im je zaklanjalo pogled, pa im se
odande ukazala luka i ocean, shvatili su da im je
sudbina bila vrlo okrutna i neljubazna, jer je Cowrie ve
bila pod jedrima te je polako plovila kroz izlaz luke
prema otvorenom moru.
to da uine? Tarzanove grudi dizale su se i sputale
od snanih, zatomljivanih uvstava. inilo se da je pao
posljednji udarac. Ako je ikad u svom ivotu Tarzanmajmun izgubio nadu, to ju je izgubio sad kad je gledao
kako mu brod nosi enu u stranu sudbinu, plovei
otmjeno po namrekanoj vodi, tako blizu, a ipak tako
uasno daleko.
Mirno je stajao i promatrao brod. Vidio ga je kako se
okree prema istoku i napokon nestaje iza rta, na
putu... ni sam nije znao kamo. Onda je sjeo i prekrio lice
rukama.
Poslije mraka ta petorica ljudi vratili su se u logor na
istonoj obali. No je bila vrua i sparna. Ni najmanji
povjetarac nije uznemirivao lie drvea ili povrinu
oceana mirnu poput ogledala. More se samo blago
polako sputalo i dizalo na alu. Nikad nije Tarzan vidio
Atlantik tako zloslutno miran. Stajao je na rubu ala
zurei u pravcu kontinenta, alostan i utuen, kad se iz
dungle odmah iza logora zau strano zavijanje
pantere.
U tom strahovitom kriku bilo je neto poznato, pa se
Tarzan automatski okrenuo i odgovorio. Trenutak
kasnije uto-smea pojava ite iulja se u sumrak na
alu. Nije bilo mjeseca, ali nebo se osulo zvijezdama.
Tiho je ta divlja ivotinja prila boku ovjeka. Ve dugo
Tarzan nije vidio svog starog suborca, ali ono blago
predenje bilo je dovoljno da ga uvjeri da se ivotinja jo
sjea veza koje su ih ujedinjavale u prolosti.
Majmun-ovjek spusti prste na ivotinjino krzno.

Dok se ita pritiskao uz njegovu nogu, on mu je milovao

i dragao opaku glavu a oi su mu jo pregledavale
tamnu vodu.
Odjednom se prenu. to bi to bilo? Napinjao je oi u
tami. Zatim se okrenuo i glasno dozvao ljude koji su
puili na pokrivaima u logoru. Ti su odmah dotrali. Ali
Gust je oklijevao kad je ugledao kakav je to Tarzanov
drug.
Gledajte! povikao je Tarzan. Svjetlo! Brodsko
svjetlo. To mora biti Cowrie. Zapali su u tiinu. Zatim
doda, uskliknuvi s novom nadom: Moemo ih stii!
amac e nas lako ponijeti.
Gust je negodovao. Dobro su naoruani
opominjao je. Ne moemo preoteti brod samo nas
petorica.
Sad nas je est odgovorio je Tarzan pokazavi
itu a za pola sata moe nas biti i vie. ita vrijedi za
dvadesetoricu ljudi, a oni koje u dovesti pojaat e
nau borbenu mo. Vi ih ne poznajete.
Majmun-ovjek se okrenu i podie glavu prema
dungli, te mu se s usana nekoliko puta zau onaj
jezoviti pokli majmuna koji doziva svoje drugove.
Uskoro se iz dungle zau odgovor, zatim jo jedan,
pa jo jedan. Gust je zadrhtao. Meu kakva ga je to
stvorenja sudbina bacila? Zar nisu Kaj ang i Momula
bolji od ovog velikog bijelog diva koji gladi panteru i
doziva ivotinje iz dungle?
Za nekoliko minuta Akutovi su majmuni provalili
ikarom na al, dok se, meutim, petero ljudi borilo s
nezgrapnom trupinom amca.
Herkulskim naporom uspjeli su ga dopremiti do ruba
vode. Vesla dvaju malih amaca s Kincaida, koje je odnio
od obale vjetar onu istu no kad je ta skupina pristala,
upotrijebili su da podupru atore od jedrenine. Brzo su
ih donijeli. Kad su Akut i njegovi sljedbenici prili vodi,
sve je bilo spremno za ukrcavanje.

Jo je jednom strana posada ula u slubu svog

gospodara, te se bez ikakvih pitanja smjestila u amcu.
etvorica ljudi, jer se Gust nije dao nagovoriti da prati
tu skupinu, uzela je u ruke vesla, dok su ih neki od
majmuna oponaali, te se uskoro nezgrapni amac
micao polako van na more u smjeru svjetla to se dizalo
i sputalo polako na moru.
Pospan mornar slabo je straario na palubi Cowrije,
dok je dolje u kabini Schneider koraao gore-dolje i
prepirao se s Janom Clayton. Ta je ena u pretincu stola
u sobi u kojoj je bila zatvorena pronala revolver, te je
sad tim orujem prvog oficira Kincaida drala u ahu.
Mosulka je kleala iza nje, dok je Schneider koraao
gore-dolje pred vratima, prijetei se i molei i
obeavajui, ali mu je sve bilo uzalud. Uskoro se s
palube gore zau povik opomene i hitac. Na jedan
trenutak Jane Clayton popusti u budnosti, te okrenu oi
prema oknu. U isti asak Schneider je bio na njoj.
Straar je primijetio da se uz Cowriju nalazi jo jedno
plovilo tek onda kad je ugledao kako se preko boka
broda pomaljaju glava i ramena nekog ovjeka. Odmah
je skoio na noge te je, povikavi, uperio revolver u
uljeza. Njegov povik a onda hitac revolvera smeo je Janu
Clayton.
Mir i prividna sigurnost na brodu doskora se pretvori
u najdivljiji pakao. Posada Cowrije navalila je naoruana
revolverima, bodeima i dugim noevima koje su obino
imali uza se. Ali uzbuna je dola prekasno. Ve su
Tarzanove ivotinje bile na palubi, zajedno s Tarzanom, i
dva ovjeka od posade Kincaida.
Pred tim uasnim ivotinjama hrabrost pobunjenika
se pokoleba i splasnu. Oni koji su drali revolvere ispalili
su nekoliko slabo naciljanih hitaca, a onda su otrali da
se negdje sakriju. Neki su se popeli meu jedra. Ali
ondje su Akutovi majmuni bili vie kod kue nego oni.
Izbezubljene od straha, Maore su majmuni skidali s

te visine. ivotinje su, budui da na njih Tarzan nije

pazio, jer je otiao traiti Janu, iskaljivale puni bijes
svoje divlje naravi na nesretnicima koji su im pali u
pande.
ita je, meutim, zario velike koljae samo u jedno
grlo. Neko vrijeme kidao je truplo, a onda je opazio kako
Kaj ang skae stepenitem prema svojoj kabini.
Otro zaurlavi, ita skoi za njim, i taj urlik je
probudio gotovo isto tako jezovit krik u vratu
prestravljenog Kineza.
Kaj ang stigao je u kabinu djeli sekunde prije
pantere, te je, skoivi za sobom zalupio vratima ali
ipak prekasno. Veliko itino tijelo udarilo je u vrata prije
nego to ih je uhvatio zasun, te je trenutak kasnije Kaj
ang mucao i vritao skriven iza gornjeg leaja.
ita je lako skoio za svojom rtvom, te su se ubrzo
opaki dani Kaj anga iz Faana zavrili, a ita je derao
ilavo i tvrdo meso.
Jedva je proao trenutak otkako je Schneider skoio
na Janu Clayton i istrgao joj revolver iz ruke, kad su se
vrata kabine otvorila te se na ulazu pojavio visok,
polugol bijelac.
Bez rijei skoio je preko kabine. Schneider je osjetio
ilave prste na vratu. Okrenuo se da vidi tko ga napada,
te mu se oi razrogaie kad je ugledao nad sobom lice
majmuna-ovjeka.
elini prsti su se stiskali na vratu prvog oficira. Taj
je htio zavrisnuti, moliti, ali nita nije izlazilo iz vrata.
Oi mu se izbuljie dok se borio za dah, za ivot.
Jane Clayton uhvati svog supruga za ruke i pokua
ih odvui s vrata umiruega. Ali Tarzan je stresao
glavom.
Ne vie rekao je mirno. Prije sam doputao
da lopovi ive samo zato da trpim i da ti trpi jer sam
imao samilosti. Ovaj put emo se osloboditi jednog
lopova tako da nikad vie ne napakosti ni nama ni

drugima i iznenadnim trzajem zaokrenuo je vrat

vjerolomnom prvom oficiru, tako da se zauo otar lom,
te je tijelo omlohavilo i opustilo se u stisku majmunaovjeka. S gaenjem Tarzan odbaci truplo. Zatim se vrati
na palubu, a pratile su ga Jane i Mosulka.
Na palubi bitka je zavrila. Schmidt, Momula i jo
dvojica jedini su od sveg drutva na Cowriji ostali na
ivotu, jer su se sklonili u prednji katel. Drugi su
poginuli na uasan nain kako su i zasluili, pod
koljaima i pandama Tarzanovih ivotinja. Ujutro sunce
je osvijetlilo jezovit prizor na palubi nesretne Cowrije. Ali
ovaj put krv koja je prljala bijeli pod bila je krv krivaca,
a ne nevinih.
Tarzan je izvukao ljude koji su se sakrili u prednjem
katelu, pa ih je, a da im nije obeao da e izbjei
kaznu, prisilio da pomognu na brodu jedina druga
mogunost bila je sigurna smrt.
Jak vjetar podigao se sa suncem, pa se Cowrie
nadutih jedara uputila prema Otoku dungle, gdje je
nekoliko sati kasnije Tarzan pokupio Gusta i oprostio se
sa itom i Akutovim majmunima, jer je ovdje iskrcao
ivotinje da nastave ivjeti divlje i prirodno kako im se
najvie i svialo. ivotinje nisu gubile ni trenutka da
nestanu u hladnim dubinama svoje voljene dungle.
Moe se sumnjati da su znale da ih Tarzan ostavlja
osim, moda, u sluaju inteligentnijeg Akuta, koji je
sam, jo stajao na alu dok se maleni amac kretao
prema kuni odnosei njegova divljeg gospodara.
I dokle god su Jane i Tarzan mogli raspoznavati,
stojei na palubi, vidjeli su samotnu pojavu kudrava
majmuna nepominu na valovima oplakivanom pijesku
Otoka dungle.
Tri dana kasnije Cowrie se sastala sa korvetom
Shorewater, a preko njezina radija lord Greystoke
doskora je stupio u vezu s Londonom. Tako je saznao
ono to mu je srce i srce njegove ene ispunilo radou i

zahvalnou mali Jack nalazio se iv i zdrav u kui

lorda Greystokea u Londonu.
Tek kad su stigli u London saznali su pojedinosti o
onom znaajnom lancu dogaaja koji su spasili to dijete.
Dogodilo se da je Rokoff, bojei se donijeti dijete na
Kincaid po danu, sakrio malog Jacka u domu za
nahoad, namjeravajui ga prenijeti na parobrod poslije
mraka.
Njegov saveznik i glavni pomonik Paulvitch, vjeran
pouci koju je dobivao godinama od svog gospodara,
napokon je podlegao prevari i pohlepi koja je uvijek
obiljeavala njegova starjeinu, te je, namamljen
mislima o golemoj otkupnini koju moe zaraditi ako vrati
dijete ivo i zdravo, odao tajne djetetova porijekla
upraviteljici tog doma. S upraviteljicom je uredio da se
Jack zamijeni drugim djetetom, budui da je dobro znao
da Rokoff nee, sve dok nije prekasno, posumnjati kako
je bio izigran.
ena je obeala da e uvati dijete dok se Paulvitch
ne vrati u Englesku. Ali i nju je primamilo zlato, pa je
poela pregovarati s odvjetnicima lorda Greystokea o
povratku djeteta.
Esmeralda, ona stara crna dadilja, koja je smatrala
da se malome Jacku dogodila nesrea samo zato to je
ona u vrijeme otmice bila u Americi, vratila se i
prepoznala dijete.
Otkupnina je bila isplaena, pa se deset dana poslije
otmice budui lord Greystoke iv i zdrav vratio u kuu
svog oca. I tako se posljednji i najvei lopovluk Nikolasa
Rokoffa ne samo jadno zavrio, i to izdajstvom njegova
jedinog prijatelja, nego je i prouzrokovao smrt tog
velikog lopova, a lordu i lady Greystoke darovao duevni
mir, koji nijedno ne bi osjealo dok bi god ivotna iskra
ostajala u Rokoffovu tijelu, a njegov opaki duh bio
slobodan da izmilja nove okrutnosti.
Rokoff je bio mrtav, pa iako im Paulvitcheva sudbina

I dok god su Jane i Tarzan mogli raspoznavati, stojei na

palubi Cowrie, vidjeli su samotnu pojavu inteligentnog
Akuta na pjeskovitom alu Otoka dungle.

nije bila poznata, imali su dovoljno razloga da vjeruju da

je podlegao opasnostima dungle u kojoj su ga posljednji
put vidjeli.
I tako e koliko oni znaju, biti zauvijek slobodni od
prijetnje ove dvojice jedinih neprijatelja kojih se
Tarzan-majmun imao razloga bojati, i to zato to su
napadali kukaviki, preko njegovih najmilijih.
Sretno obiteljsko drutvance ponovno se nalo u
Greystokeovoj kui onaj dan kad su lord Greystoke i
njegova supruga stupili na englesko tlo s palube
Shorewatera.
Pratio ih je Mugambi i Mosulka, koju je on one noi
naao na dnu kanoe, na obali pritoia Ugambija.
Ta ena prianjala je uz novog gospodara radije nego
da se uda za mosulskog starca.
Tarzan im je predloio da se udome na njegovu
prostranom afrikom imanju u zemlji Vazirija, kamo e
ih poslati im se ukae prilika.
Moda emo ih ondje susresti sve u divljoj romantici
strane dungle i velike ravnice gdje Tarzan-majmun voli
najvie boraviti.
Tko zna?

SADRAJ
Otmica
Iskrcan u pustoi
Zvijeri u borbi na ivot i smrt
ita
Mugambi
Strana posada
Izdan
Ples smrti
Vitetvo ili podlost
veanin
Tambudza
Crna hulja
Bijeg
Sama u dungli
Niz Ugambi
U tamnoj noi
Na palubi Kincaida
Paulvitch snuje osvetu
Svretak Kincaida
Ponovo Otok dungle
Zakon dungle

Izdaje
EPOHA
izdavako, tamparsko i knjiarsko poduzee
Zagreb, Dolac 8.
Za izdavaa
LJUBO GRUBOR
Tisak
GRAFIKI ZAVOD HRVATSKE
Zagreb, Frankopanska 26