Professional Documents
Culture Documents
Skoric Socijalni Kapital Latinica
Skoric Socijalni Kapital Latinica
APSTRAKT
Sociologija prouava izbore u drutvenim odnosima. Ona istrauje motivacije za delovanja,
ispituje koji izbori su dostupni u odnosima (bilo da su oni stvarni ili samo percipirani kao
stvarni), i izuava posledice tih izbora. Ljudi ine izbore unutar konteksta strukturalnih
mogunosti i ogranienja. Postoji reciproni uticaj izmeu izbora i drutvene strukture, i ovi
procesi se manifestuju na makro i mikro nivoima drutvenog ivota.
Drutvene akcije su motivisane instrumentalnim ili ekspresivnim potrebama sa svrhom sticanja
boljih ishoda u interakcijama. Osnovna propozicija je da su odreeni resursi ukorenjeni u
drutvenim odnosima, koje moemo zvati socijalnim kapitalom. Svi akteri imaju svoje
socijalne mree i svoj socijalni kapital, tako da elim da pokaem odreene posledice ovih
odnosa u situacijama svakodnevnog ivota. Takoe, ukratko razmatram i problem racionalnosti
na mikro nivou kroz perspektivu socijalnog kapitala, kao i opti znaaj emocija za
mikrointerakcije.
Kljune rei: socijalni kapital, mikro/makro translacija, (reciproni) altruizam, socijalne mree,
socijalna interakcija, racionalnost, emocije.
Kao nauka, sociologija moe da se deli po raznim kriterijumima. Ovom prilikom
interesuje nas podela na mikro- i makrosociologiju. 1 Mikrosociologija je detaljna analiza onoga
to ljudi rade, govore i misle u stvarnom toku momentarnog iskustva. Makrosociologija je
analiza velikih i dugotrajnih socijalnih procesa koji se obino tretiraju kao samodovoljni entiteti,
poput drave, organizacije, klase, ekonomije, kulture i drutva. (Collins 1981: 984)
Koreni naglog porasta interesovanja za mikrosociologiju mogu se locirati u drugu polovinu XX
veka (vidi Ritzer 1985), iako se razne mikrosocioloke teme javljaju i na samom poetku
klasine sociologije, prvenstveno kod Zimela (vidi Simmel 1950).
Jedno od glavnih pitanja u dananjoj sociologiji tie se mikro-makro translacije. Na
izvestan nain ono se moe predstaviti kao pitanje jedinice analize, ili kao problem
(ne)samerljivosti metodolokih strategija individualizma i holizma, tj. odnos individualnih i
sistemikih nivoa (Coleman 1990: 21). Na najoptijem nivou radi se o odnosu izmeu mikro- i
makrosociologije. Da li u drutvenom ivotu kauzalni primat poseduje individua ili struktura? U
kakvom odnosu oni stoje?
Kao primer na kojem se moe demonstrirati translacija sa mikro na makro nivoe uzet je
socijalni kapital. Osnovni predmet naeg interesovanja jesu mikrosocioloki aspekti, odnosno
problemi kooperacije i reciprociteta koji su u njegovoj osnovi. O ovim kompleksnim problemima
pisalo se u raznim naukama, tako da se pozivamo na saznanja evolucione biologije, psihologije,
ekonomije, antropologije i sociologije, kako bismo (jo jednom) ukazali na potrebu kooperacije
(prirodnih i drutvenih) nauka (vidi npr. kori 2004a, b).
1
Smelser (Smelser 1997) razmatra i detaljniju podelu na mikro, mezo, makro i globalnu sociologiju.
1989: 170) Fuks pod velikim uticajem Lumana eli da pokae kako su emergentne karakteristike
sistema interakcije velika prepreka teorijama mikro-makro translacije.
adikalna mikrosociologija (Collins 1981), s druge strane, prua epistemoloke,
metodoloke i ontoloke argumente koji podravaju redukcionistike programe translacije. Istie
se primarnost mikrodimenzija svakodnevnog ivota u empiristikom smislu, ali i njihov
ontoloki prioritet. elja je da se to vie makrosociolokih fenomena translira u mikrostvarnosti
od kojih se sastoje. Ne radi se o potpunoj redukciji, ve o translaciji. Postoje odreene makro
osobenosti koje nije mogue translirati. Mikrotranslacija nema za cilj da sve objasni na
najmanjem moguem nivou, jer bi krajnja konsekvenca takve strategije bila da je sve na svim
nivoima kognitivna konstrukcija . . . . (Collins 1988: 242) Meutim, u epistemolokom pogledu
nemaju svi nivoi isti status.
Fuksov (Fuchs 1989) prigovor mikrosociologiji je internalistiki. On je identian onom
koji mikrosociolozi upuuju za realnost makrosociolokih entiteta. Zbog ega su interakcija, ili
situacija realnije od revolucije ili drave? Korene ovih mikrosociolokih zabluda Fuks vidi
u projektu logikog pozitivizma o apsolutnoj izvesnosti saznanja putem ulne percepcije koja
nam (navodno) moe rei kako objektivna stvarnost zaista izgleda. Za Fuksa translacija
makrofenomena u mikrokoncepte ne donosi empirijski adekvatniju sociologiju, ve samo dolazi
do zamene skupova apstraktnih koncepata.
Fuks je holista, jer se protivi destrukturalizaciji sociolokih objanjenja.
Mikrosociologija insistira na (ontolokom) primatu situacione mikrodinamike i na bitnosti
razloga i intencionalnosti (individualnih) aktera. Strukturama se negira intencionalnost, to
podrazumeva i njihovo stavljanje u drugi plan pri objanjenju. Fuks zagovara tezu da i strukture
deluju jednako (realno) koliko i individue. Problem sa ovako radikalnim teorijama je u sledeem.
Ekstremni makrosociologizam negira znaaj individue i kao agense vidi (reificirane) strukture,
dok ekstremni mikrosociologizam kao svoju krajnju konsekvencu moe da ima gubitak individue
kao jedinice delovanja, i to moe da postane interakcija mozga i tela, gde bi se intencionalna
objanjenja mogla zameniti neurofiziolokim.
Sociologija mora da ponudi kauzalna objanjenja socijalnih fenomena ukoliko eli da
dostigne/zadri nauni nivo razvijenijih nauka (Collins 1989; Coleman 1990). Deskripcija i
interpretacija nisu zadovoljavajui nivoi socioloke analize. Meutim, pored teorijskih problema
izuzetno su bitni i oni metodoloki. Metodoloki problemi translacije mogu da se predstave i na
sledei nain. Na primeru teorije racionalnog izbora Kolman i Fararo (Coleman and Fararo
1992b; vidi i Coleman and Fararo 1992a i Knorr-Cetina and Cicourel 1981) predstavljaju glavne
probleme koji se direktno odraavaju i na problem translacije.
(1) Skup fenomena koji se objanjava od strane teorije racionalnog izbora jeste ponaanje
drutvenih sistema (velikih ili malih), a ne ponaanje individua. (2) Objanjenje ponaanja
drutvenih sistema zahteva objanjenje preko ponaanja aktera u sistemu to implicira (a) teoriju
tranzicija izmeu nivoa drutvenog sistema ponaanja i nivoa ponaanja individualnih aktera, to
se najee naziva mikro-makro problemom; i (b) psiholoku teoriju, ili model izvora
individualne akcije.
Po pitanju ovih problema u sociologiji jo uvek ne postoji u potpunosti zadovoljavajua
teorija, jer nijedna postojea nije u stanju da sistematski inkorporira sve navedene elemente. Na
osnovu kriterijuma koji se (za)postavljaju ili (pre)naglaavaju mogu se razlikovati teorijske
tradicije u sociologiji. Tako, na primer, holistike teorije naglaavaju prvi kriterijum, a u svojim
razmatranjima rtvuju kriterijume 2a i 2b. S druge strane, teorije koje zadravaju kriterijume 1
i 2b, ali zapostavljaju kriterijum 2a, su one koje pretpostavljaju da se mikro-makro translacija
odvija preko (puke) agregacije. Teorija racionalnog izbora esto ne obraa dovoljno panje na
individualnu psihologiju, to je njena velika slabost.
Klasini funkcionalizam je najvie bio zainteresovan za analizu normi, a naroito za
skupove normi koji se nazivaju ulogama, i za skupove uloga koji se nazivaju institucijama. Tako
je jedinica analize postala uloga, a ne individua (vidi Homans 1964). Strukturalna verzija
funkcionalizma, koja je zbog toga bila isuvie statina, ticala se analize meusobnih odnosa
uloga i institucija. I konano, funkcionalizam je vie bio zainteresovan za posledice, a ne za
uzroke institucija, jer se nisu postavljala pitanja o tome zato postoji sistem i zato ima odreene
funkcije (zato Barkow et al. 1992 govore o novom funkcionalizmu koji bi prevaziao odreene
slabosti klasinog). Ovom prilikom ne moemo da ponudimo odgovore na ova interesantna
pitanja, ali treba imati na umu da teorija socijalnih mrea, o kojoj e takoe biti rei, vrlo lako
moe da sklizne u statiko-strukturalnu analizu, bez psiholokih elemenata, i zato su ovde samo
istaknuti samo najvaniji prigovori holistikim teorijama.
Uprkos naglaavanju neophodnosti da se analiza sprovede i na psiholokom nivou, ne
sme se izvui zakljuak da je psihologistika analiza drutvenih odnosa dovoljna. Autor koji je
verovatno najjasnije pokazao nunost kooperacije sociologije i psihologije prilikom
razjanjavanja mikrointerakcija svakako jeste Zimel (Simmel 1950). Njegovi klasini radovi o
ovim problemima na najjasniji nain skreu panju na komplementarnost ovih analiza (vidi i
Wrong 1961 za kritiku estih tendencija sociologa da prekomerno socijalizuju oveka kao
aktera).
Kompletna analiza drutvenog ivota mora da obuhvata i socijalne i individualne nivoe
interakcije. Zimel je na veoma interesantan nain pokazao kako psiholoka analiza malih grupa
nije dovoljna, govorei o znaaju brojeva u drutvenom ivotu (Simmel 1908b/1950). Analiza
mora da uzme u obzir mo situacije, individue koje stupaju u interakciju, ali i broj uesnika u
interakciji i socioloke momente tih situacija (sjajne analize nalaze se u Kelley et al. 2003).
Jedan vredan pokuaj pomirenja individualizma i holizma ponudio je Bunge (Bunge
2000) u vidu sistemizma. Sistemizam prihvata neke redukcije kao legitimne, ali naglaava
ogranienja redukcije preko injenica da se socijalni sistemi sastoje iz individua i da su
individualne akcije rezultat i uslova drutvenog okruenja. Meutim, neto slino pominje i
Kolins (Collins 1988), da nije uvek mogua translacija, tako da je sistemizam koji polazi od
individualizma (za sada) moda najadekvatnije reenje, ili pokuaj objanjenja ove znaajne
socioloke dileme (za detaljnije razmatranje raznih aspekata mikro- i makrosociologije vidi
Knorr-Cetina and Cicourel 1981).
ekstenzivnosti i diverziteta svojih socijalnih veza individue imaju razliite socijalne resurse.
Jasno je da socijalni resursi po potencijalnoj korisnosti za individuu nadmauju line resurse i po
kvantitetu i po kvalitetu.
Lin (Lin 2001: 25; u originalu kurzivom) operacionalno definie socijalni kapital kao
resurse koji su ukorenjeni u socijalnim mreama kojima pristupaju i koje koriste akteri za
akcije. Sutina ove definicije je to resurse shvata kao ukorenjene u socijalnim odnosima, a ne u
individualnim agensima i to pristup i upotreba ovih resursa poivaju na individuama. Kolman
(Coleman 1990: 302), s druge strane, socijalni kapital definie kao bilo koji socijalno-strukturalni
resurs koji zauzvrat generie dobit za individuu u nekoj akciji. On je ovde definisan preko
njegove funkcije i ne predstavlja jedinstveni entitet, ve varijetet entiteta koji imaju dve
karakteristike: (1) sastoje se od nekog aspekta socijalne strukture i (2) pospeuju odreene akcije
individua koje se nalaze unutar strukture.
Lini resursi se mogu sticati na nekoliko naina. Jedan je preko nasleivanja ili
askripcije. esurse je mogue nasleivati i/ili prenositi na druge osobe po institucionalnim
pravilima odreene zajednice. Drugi je preko investicije sopstvenih resursa ili napora.
Obrazovanje je steeni resurs preko investicije roditeljskih ili linih resursa i linih napora. I
konano, trei nain sticanja linih resursa odvija se preko razmene, gde su tipini primeri lino
vlasnitvo, roba, novac, rad, itd. Pored ovih linih resursa bitni su i pozicioni resursi koji
pripadaju individui preko pozicije koju zauzima u hijerarhijskoj strukturi. Oni su manje trajni, ali
mogu da budu moniji pri instrumentalizaciji.
esursi aktera kojih on i ne mora da bude svestan predstavljaju neku vrstu repertoara
resursa ega. Pored stvarne korisnosti postoji i ona simbolika, jer ego ne mora da koristi sve
svoje resurse, niti da bude svestan njihovog totalnog potencijala. Zato socijalni kapital esto
moe da slui i za promociju sopstvene statusne pozicije, jer njegova simbolika korisnost
ukazuje na potencijalnu mo ega preko svojih slabih i jakih veza (Granovetter 1973).
Moemo ostaviti po strani razne teorijske nesuglasice i razlike u definisanju socijalnog
kapitala, jer je daleko interesantnija analiza koja se tie uloge koju moe da ima socijalni kapital
u svakodnevnim interakcijama. Sasvim je zadovoljavajua deskripcija koja socijalni kapital
analizira kao resurse koji se nalaze u socijalnim odnosima. O socijalnom kapitalu bie rei kao o
investiciji od strane individua u interpersonalnim odnosima.
Ego ne mora da bude svestan prisustva takvih resursa u svojim odnosima i socijalnim
mreama zbog donoenja odluka i izbora pri evociranju odreenih resursa. Mogu da postoje
odnosi i veze koji nisu na kognitivnoj mapi ega. Samo kada je individua svesna njihovog
prisustva i toga koje resurse ko poseduje, ili kojima imaju pristup (te veze takoe imaju svoje
mree), individua moe da izvue korist iz tih veza i resursa.
Socijalni kapital je smeten u socijalnim mreama u kojima vladaju reciproni odnosi i
kooperacija. Moe se postaviti pitanje zbog ega ljudi uopte stupaju u kooperativne odnose.
Nisu li ljudi po mnogim definicijama sebina bia koja prvenstveno ele da maksimiziraju
sopstvenu dobit? U osnovi ljudske kooperacije nalazi se reciproni altruizam, gde je veoma bitno
pitanje kako je on uopte mogao da evoluira. Sociologija ljudsku socijalnost uzima zdravo za
gotovo i svaku naznaku istraivanja o biolokim osnovama nekog oblika ponaanja najee
tumai kao vrstu biolokog imperijalizma. Evolucija altruizma je veoma kompleksan problem, a
do sada jedino zadovoljavajue objanjenje nudi sociobiologija (shvaena u najirem smislu).
Klasini darvinizam je prirodnu selekciju video kao proces koji se odvija direktno izmeu
generacija, od roditelja prema deci. Ono to u velikoj meri determinie opstanak i reprodukciju
jesu geni. Tokom vremena hereditarni materijal uspenih linija ostvaruje dominaciju u genskom
fondu. Diferencijalna transmisija genetskog materijala (tj. diferencijalni opstanak i diferencijalna
reprodukcija) jeste proces evolucije putem prirodne selekcije.
Pre 1960-ih godina evolucionisti nisu obraali posebnu panju na kooperativne
fenomene. 2 Tako je postalo uobiajeno veinu adaptacija posmatrati kao produkt selekcije koja
deluje na grupnom nivou (na nivou populacije ili vrste). Kognitivna revolucija se odigrala kada
je Vilijam Hamilton (Hamilton 1964a, b; vidi i West-Eberhard 1975) pokazao da darvinizam
razmatra samo jedan vid srodnike selekcije. On je shvatio (to danas zvui kao truizam) znaaj
injenice da i ostali srodnici takoe dele genetski materijal (vidi i Hamilton 1972). Sutina
Hamiltonovog argumenta bila je u reenju dugotrajne zagonetke evolucije, a to je pitanje
samortvovanja, odnosno kako ono moe da postane genetski fiksirano obeleje (prvenstveno u
svetu insekata). Jo dublja poenta ticala se pitanja mogunosti altruizma od strane sebinih
aktera. 3
Problem sa ovom visoko apstraktnom i matematiki izuzetno kompleksnom teorijom bio
je taj to je ostala gotovo neprimeena u narednih nekoliko godina. Jedan od prvih propagatora
ove ideje bio je Edvard Vilson, koji je u svojoj knjizi Sociobiology: The New Synthesis (Wilson
1975/2000) izneo sintezu mnogih dotadanjih saznanja, a pored Hamiltonovog argumenta
izuzetno bitan bio je i (logiki) argument oberta Triversa (Trivers 1971) o recipronom
altruizmu.
Osnovne emocije su produkt prirodne selekcije. Pre razvoja altruistikih emocija nastalo
je altruistiko ponaanje preko mehanizma recipronog altruizma. Oseanja prijateljstva ili
neprijateljstva nastaju radi stabilizacije i regulacije tog ponaanja. Takoe, verovatno je postojao
i selekcioni pritisak za razvijanje moralistike agresivnosti koja je bila usmerena na prevarante
u socijalnim interakcijama (Cosmides and Tooby 1992), tj. na individue koje iskoriavaju
altruizam drugih ljudi. I konano, poslednja konsekvenca je favorizovanje oseanja krivice kako
bi se prevaranti motivisali da kompenzuju svoje ponaanje i motivisali da reciprociraju u
budunosti, kako ne bi dolo do naruavanja recipronih odnosa (Trivers 1971).
Ako reciprocitet definiemo kao situaciju u kojoj obe strane imaju prava i
dunosti/obaveze (Gouldner 1960), difuzija recipronog altruizma zavisila je od nekoliko
glavnih faktora, tj. preduslova altruistike situacije (Trivers 1971). (1) U ivotu altruiste
moraju da postoje mnoge altruistike situacije; (2) konstantno stupanje u interakcije sa istom
malom grupom individua; (3) parovi altruista bivaju simetrino izloeni altruistikim
situacijama, tj. na takav nain da individue mogu da izvuku otprilike iste dobiti, sa otprilike istim
trokovima. Ova tri uslova mogu da se elaboriraju u skup relevantnih biolokih parametara koji
utiu na mogunost selekcije altruizma.
(1) Duina ivota. Ona poveava anse da e se dve individue sresti vie puta u
altruistikim situacijama. eciproni altruizam e evoluirati kod vrsta koje relativno dugo ive.
2
Veoma vaan izuzetak sa poetka prolog veka predstavlja Kropotkinova knjiga (Kropotkin 1902/1915). Ona je
sastavljena od nekoliko radova koji naglaavaju meusobno pomaganje, tj. altruizam i njegovo mesto u evoluciji.
Kropotkin govori o altruizmu kod ivotinja, meu divljacima, varvarima, u srednjovekovnom gradu i u periodu
nastanka drave, sve do prolog veka. Osnovu ljudskog drutva on vidi u solidarnosti.
Jedan od najboljih pregleda literature o altruizmu je (Krebs 1970) koji obuhvata period pre Triversovog rada.
Krebs vanost prouavanja altruizma vidi u tri injenice: on je jedan od glavnih ciljeva socijalizacije (iako su
evolucionisti kasnije pokazali da postoji i bioloka osnova), jedno od sutinskih obeleja linosti i tie se teorija koje
se bave ljudskom prirodom.
(2) Stopa disperzije. Niska stopa tokom celog, ili veeg dela ivota individua neke vrste
poveava anse da e individua stupati u interakcije sa istim skupom individua. (3) Stepen
meuzavisnosti. Meuzavisnost pripadnika iste vrste (npr. pri izbegavanju predatora) odrava ih
esto na okupu, to poveava ansu zajednikog uestvovanja u altruistikim situacijama. (4)
oditeljska briga. Ovo predstavlja specijalni sluaj meusobne zavisnosti. Ovaj odnos je
asimetrian, jer potomak najee nije u stanju da izvri neki altruistiki in za roditelja tokom
svog detinjstva. (5) Hijerarhija dominantnosti. Linearne hijerarhije dominantnosti sastoje se od
asimetrinih odnosa. Veoma je verovatno da su rane hominidske grupe imale sistem dominacije
koji je slian onom kod modernih impanzi, gde je odsutna linearna hijerarhija dominantnosti.
(6) Pomo u borbi. Bez obzira na hijerarhiju dominantnosti, prilikom agresivnih susreta
individue se meusobno pomau. To su situacije u kojima su mogui relativno simetrini odnosi
izmeu individua koji se razlikuju po dominantnosti (str. 37-38).
ovek zadovoljava sve ove uslove. ivi due od bilo kojih primata, ima slabu stopu
disperzije (makar tokom dugog perioda detinjstva) i ima specifinu socijalnu organizaciju koja
favorizuje reciproni altruizam i koja je razvila psiholoka i kulturna obeleja koji ga
konsoliduju i jaaju. Za ovu teoriju nema neoborivih dokaza, ali ona je logiki veoma snana, sa
veoma irokom primenom (vidi npr. Melotti 1981 koji govori o znaaju altruizma za nastanak
ljudske porodice). 4
Tako Trivers (Trivers 1971: 45) pravi razliku izmeu nekoliko tipova altruistikog
ponaanja kod ljudi: (1) pomaganje u nevolji (npr. u nesreama, lovu, prikazima agresivnosti,
itd.); (2) pri deljenju hrane; (3) pomaganje bolesnima, ranjenima, ili veoma mladima/starima; (4)
deljenje orua i alata; i (5) deljenje znanja. Obino su u pitanju mali trokovi za onog koji
pomae, a esto velike dobiti za onog ko tu pomo prima.
Problematika altruizma bitna je i zbog svog odnosa prema teoriji igara koja ima sve veu
primenu u bihejvioralnim naukama. Sa logike strane teoriju igara i problematiku evoluciono
stabilne strategije najvie je razradio Mejnard Smit (u poetku kroz saradnju sa Prajsom)
(Maynard Smith and Price 1973; Maynard Smith 1979), a popularizovao je Dokins (Dawkins
1976/1989). Evoluciono stabilna strategija je ona koja, kada je prihvati veina pripadnika
populacije, nema mutantsku strategiju koja bi dovela do veeg reproduktivnog uspeha
(Maynard Smith and Price 1973: 15). Preko ovih problema moe se govoriti i o jedinici
delovanja prirodne selekcije. Iako danas ima teoretiara koji ponovo zagovaraju neke oblike
grupne selekcije (vidi Wilson 1983), Mejnard Smit i Prajs veoma ubedljivo pokazuju znaaj
individualne selekcije i njen ontoloki primat (vidi i Axelrod and Hamilton 1981).
Triversov rad sadri 94 reference koje predstavljaju odlian pregled literature iz nekoliko naunih oblasti, ali ne
sadre Kropotkinovu knjigu (Kropotkin 1902/1915) i malo poznat rad veoma poznatog antropologa Montagjua
(Montagu 1949). Montagju je govorio o poreklu i prirodi drutvenog ivota i biolokoj osnovi kooperacije,
petnaestak godina pre Hamiltona, dodue na drugaiji nain. [F]undamentalna socijalna priroda svih ivih bia ima
svoje poreklo u . . . fiziolokom odnosu izmeu roditelja i potomstva. (str. 268) Univerzalna injenica reprodukcije
i sve implikacije koje iz toga proizilaze predstavljaju osnovu socijalnog odnosa koji je karakteristian za sve
organizme. [B]ez . . . principa kooperacije, socijabilnosti i meusobnog pomaganja, progres organskog ivota,
poboljanje organizma i jaanje vrste postaju u potpunosti nemogui. (str. 274) Osnovno obeleje socijalnog stanja
nalazi se u meuzavisnosti i zato se individua proglaava za mit. Stvorenje koje se ne nalazi u socijalnoj grupi samo
je organsko bie. Pripadnik socijalne grupe je osoba, a linost se razvija preko odnosa socijalne interstimulacije.
Osoba je skup socijalnih odnosa. Individuacija se definie kao razvoj linog identiteta i ona nije suprotna ni
kontradiktorna socijalnoj identifikaciji, ona jeste socijalna identifikacija. (str. 279, kurziv u originalu)
Meu najznaajnijim klasinim sociolozima koji su pisali o ovoj problematici je Zimel, koji je naglaavao da
socijalni ekvilibrijum i kohezija ne mogu da postoje bez reciprociteta (usluga). Drutvo je, u najirem smislu,
osnovano kada god nekoliko individua ue u reciprone odnose. (Simmel 1895: 54) Ili: Ja vidim drutvo gde god
broj ljudskih bia stupi u reciprone odnose i formira tranzitnu ili trajnu zajednicu. (Simmel 1898: 664)
razne taktike koje se u njima mogu primeniti, poput blefiranja i obmane (vidi i Cosmides and
Tooby 1992).
ljudi deluju onako kako deluju, a naglaava strukturalne okolnosti i ogranienja delovanja. Na taj
nain se dobija svet koji je popunjen asimetrinim vezama koje se nalaze u hijerarhijskim
strukturama (vidi Wellman 1983 za razne metodologije i razliite pristupe preko koijh je mogue
izuavati socijalne mree).
Strukturalne teorije (to ne znai da teorije mrea obrauju samo statiki momenat
strukture; vidi Snijders 2001), poput teorije o socijalnim mreama, moraju da razmatraju i pojam
pozicije (vidi Borgatti and Everett 1992 za analizu dva razliita shvatanja pozicije i implikacije
koje iz toga proizilaze). Osnovna ideja koja je sutina pojma pozicije je strukturalna slinost, ili
korespondentnost. Za aktere koji su na isti nain povezani sa ostatkom mree kae se da su
ekvivalentni i da okupiraju istu poziciju.
Pored pozicije, izuzetno je bitan i pojam centralnosti u mrei (Freeman 1978; Freeman et
al. 1979). Friman je meu prvima obradio pojam centralnosti i vrlo je lako uoljivo da postoji
veza izmeu strukturalne centralnosti i uticaja na odvijanje grupnih procesa. Meutim, intuitivna
plauzibilnost ove hipoteze ne ini je u potpunosti tanom (vidi Freeman et al. 1979; Borgatti and
Everett 1999; Poulin et al. 2000). Na prvi pogled ini se kako je poziciona centralnost jedan od
bitnih izvora moi. U poslednje vreme javljaju se studije koje ovu pretpostavku dovode u pitanje
(npr. Mizruchi and Potts 1998). Nisu svi tipovi centralnosti u korelaciji sa statusom i uticajem
(Freeman et al. 1979).
Friman (Freeman 1978) govori o tri vrste centralnosti: centralnosti stepena, centralnosti
bivanja izmeu i centralnosti bliskosti. Centralnost stepena definie se preko broja altera sa
kojima je ego direktno povezan. Centralnost bivanja izmeu definie se kao mera u kojoj alteri
moraju da prou kroz fokalnog aktera kako bi komunicirali sa drugim akterima. Centralnost
bliskosti definie se kao mera u kojoj akter moe da doe do velikog broja aktera preko malog
broja koraka.
Zakljuak koji se donekle kosi sa pukim intuitivnim razumevanjem je da centralnost utie
na razumevanje akterove moi, ali ne uvek na isti nain. Mera u kojoj ona utie na mo ima veze
sa strukturom mree. Takoe, moraju se uzeti u obzir i podgrupe, tj. da li je akter u stanju da
utie na njih (empirijska istraivanja koja potkrepljuju ove tvrdnje nalaze se u Freeman et al.
1979 i Mizruchi and Potts 1998).
Centralnost je svakako povezana i sa pitanjem uticaja. Uticaj predstavlja sposobnost da se
doe do prave osobe preko odreenih kanala (Pool and Kochen 1978). Pretpostavlja se da je
osoba sa vie kontakata verovatno uticajnija od one sa manje. Ako analiziramo individuu, elimo
da znamo koliko ljudi poznaje, to predstavlja zapreminu poznanstava. Za populaciju elimo da
znamo distribuciju zapremina poznanstava, prosek i razliku izmeu ekstrema. Takoe, elimo da
znamo koji to ljudi imaju mnogo veza i da li su i oni sami uticajni. I konano, elimo da znamo
kako su stratifikovane te linije kontakata, tj. kakva je struktura mree.
Socijalni resursi imaju odreenu ulogu i u procesu sticanja statusa. U teoriji je najee
bilo polemika oko pozicije resursa da li se oni nalaze u kontaktima koje ima individua, ili u
samoj mrei (Lai et al. 1998). U pitanju su dva pristupa problemu, onaj koji govori o kontaktukao-resursu, i onaj koji govori o mrei-kao-resursu. Mogue je stvoriti sintezu ova dva
stanovita.
Ako resurse definiemo kao vrednovanu robu u drutvu ije posedovanje odrava ili
promovie sopstveni interes osobe, gde su primeri bogatstvo, status i mo, socijalni resursi su
ukorenjeni u socijalnoj mrei individue i pristup njima mogu je preko direktnih ili indirektnih
veza. Dakle, socijalne resurse ne poseduje sama individua. Zato su to resursi drugog reda koji
pripadaju alterima u egovoj socijalnoj mrei.
Pristup i upotreba socijalnih resursa je pod uticajem dva faktora: inicijalnog statusa
individue (tzv. propozicija o snazi pozicije) i snage odnosa izmeu ega i altera (tzv.
propozicija o snazi veze) (Lin 2001). Bolje inicijalne pozicije pospeuju verovatnou da se
doe do boljih socijalnih resursa. One nude mogunosti za uspostavljanje veza sa onima koji
imaju bolje socijalne resurse, kroz princip homofilije i preko slabih veza i strukturalnih
rupa.
Sve individue u mrei potencijalno mogu da imaju mnogo kontakata. Linija u mrei koja
omoguava jedini put izmeu dva vora zove se most. Most izmeu dva vora moe da igra
veoma znaajnu ulogu u procesima difuzije, jer je on jedini put preko kojeg teku uticaj ili razne
informacije. Prema Granoveterovoj (Granovetter 1973) terminologiji jake veze nisu mostovi, jer
preko principa homofilije i tranzitivnosti jaka veza moe da bude most samo ako nijedna osoba u
vezi nema drugih jakih veza. Slabe veze ne pate od ovih ogranienja, iako ni one ne spadaju
automatski u mostove. Meutim, ono to je vano je da su svi mostovi slabe veze. Treba samo
napomenuti da logika tranzitivnosti vai samo u malim grupama, gde se sve osobe poznaju.
Iako podleu odreenim strukturalnim ogranienjima interpersonalne odnose preteno
karakterie izbor. Ako drutvenu strukturu sainjavaju odnosi izmeu individua koje igraju svoje
drutvene uloge, onda interpersonalni odnosi sadre u sebi donoenje odluka i odabire meu
alternativama.
Blau (Blau 1962) izbore koje ljudi ine prema drugim ljudima deli po dve osnovne
dimenzije. Prva je socijalna evaluacija, a druga socijalna interakcija. Ako osoba vie potuje
odreene poznanike ili prijatelje od nekih drugih ona izraava evaluativne izbore. Ako sa nekima
vie voli da pria nego sa drugima, to je samo manifestacija izbora interakcije. Ova distinkcija je
slina onoj Homansovoj, izmeu sentimenta i interakcije (Homans 1961/1974). Vana razlika je
u tome to interakcija zavisi od reakcija drugih (odabranih) ljudi, to nije sluaj sa evaluacijama.
Karakteristike, ponaanje i reakcije utiu na donoenje evaluacija, ali ishod evaluacije je
unilateralan proces, na koji druga strana ne moe aktivno da utie. Uticaj je mogu samo preko
bihejvioralnih manifestacija. S druge strane, odluka o asocijaciji je bilateralna, jer zavisi od
odluka obe, ili vie strana. Izbori interakcija esto ukljuuju trokove koje evaluacije ne
ukljuuju.
Druga podela je na instrumentalne i socijabilne izbore (Blau 1962). Instrumentalni izbor
je onaj kojim donosimo sud o neijoj profesionalnoj kompetenciji i kada elimo sa tom osobom
(zbog toga) da saraujemo. Zaljubljivanje je, s druge strane, socijabilni izbor. Isto je i sa
pozivanjem odreene osobe na neku proslavu radi druenja. Grubo gledano, razlika je izmeu
posla i igre. Instrumentalni izbori su orijentisani ka ciljevima koji nisu instrinsini
interpersonalnom odnosu, dok su socijabilni izbori motivisani gratifikacijama koje se oekuju iz
samog procesa asocijacije.
Ove dve dihotomije definiu etiri tipa interpersonalnog izbora. (1) Instrumentalne
evaluacije su pod uticajem ocene ljudi i njihovih sposobnosti. (2) Instrumentalna interakcija se
ogleda u potranji kooperacije sa osobom kako bi se dolo do njene usluge, ili kako bi se izvrio
odreeni zadatak. (3) Socijabilne evaluacije se manifestuju u dopadanju i oseanjima
privlanosti. (4) Socijabilna interakcija tie se odravanja neformalnog odnosa i druenja sa
individuom (ibid.).
U kontekstu sklapanja branih veza (Burgess and Wallin 1943) govore o homogamiji socijalnih karakteristika.
Motivacija za akciju
Odravanje resursa
(ekspresivnost)
Sticanje resursa
(instrumentalnost)
Mali napor/mali
povrat
Veliki napor/veliki
povrat
povezane preko slabe ili jake veze. Ovo preklapanje u krugovima prijatelja je najmanje kada je
veza odsutna, najvee kada je jaka, a srednje kada je slaba. Po definiciji, jake veze ukljuuju
veu vremensku posveenost (izuzimaju se formalni kontakti na radnom mestu, ili slini tipovi
estih formalnih interakcija koje ne podrazumevaju razmenu linih i intimnih sadraja). Homans
(Homans 1950/1992) je tvrdio da to ee osobe stupaju u meusobne interakcije, da e njihovi
meusobni sentimenti prijateljstva biti jai. Ako jedna osoba ima jake veze sa dve osobe, veoma
je verovatno da e i te dve osobe na osnovu jake veze sa prvom individuom doi u interakciju. O
ovome govore i razna empirijska istraivanja (vidi npr. Berscheid and Walster 1969). to jaa
veza povezuje dve individue, to su one meusobno slinije po raznim pitanjima. Zato je sasvim
plauzibilno pretpostaviti da e sve tri pomenute osobe biti sline (o emu govore principi
homofilije i tranzitivnosti).
Pored rezultata iz sociologije, npr. od Granovetera (Granovetter 1973) i Homansa
(Homans 1950/1992), ovu potvrdu donosi i psihologija (Heider 1958). Hajder je proponent
teorije kognitivnog balansa. Ako izmeu dve osobe postoji jaka veza, obe osobe e imati elju da
njihova oseanja budu kongruentna sa oseanjima prijatelja. U odnosima slabih veza
kongruentnost je manje bitna sa psiholoke strane. Nakon zaista brojnih slaganja raznih
istraivanja i teorijskih postavki Granoveter (Granovetter 1973) zakljuuje da je pomenuta
trijada jakih veza vrlo verovatna, dok sluaj da izmeu povezanosti jedne osobe preko dve jake
veze sa druge dve osobe, gde te dve osobe nemaju nikakav kontakt, naziva zabranjenom
trijadom (str. 1363). Ona je u praksi gotovo nemogua.
Manje je verovatno da e nai poznanici (slabe veze) biti u meusobnim socijalnim
kontaktima nego nai prijatelji (jake veze). Skup ljudi koji sainjavaju individua i njeni poznanici
jeste mrea male gustine (ona u kojoj su mnoge mogue relacione linije odsutne), dok je skup
koji se sastoji od iste individue i njenih bliskih prijatelja gusta mrea (ona u kojoj su mnoge
mogue linije prisutne).
Ego ima svoje bliske prijatelje od kojih je veina takoe u bliskom kontaktu, to
predstavlja gusti deo drutvene strukture. Pored toga ego ima i svoje poznanike od kojih se
mnogi meusobno ne poznaju. Svi ti poznanici (verovatno) imaju svoje bliske prijatelje, to opet
sainjava gustu mreu, ali onu koja se razlikuje od mree ega. Slaba veza izmeu ega i njegovih
poznanika postaje neto vie od trivijalnog poznanstva. Ona predstavlja most izmeu dve guste
mree bliskih prijatelja. Prema Granoveterovoj teoriji ove mree ne bi ni bile povezane da nema
slabih veza (Granovetter 1983).
Individue koje imaju malo slabih veza esto bivaju uskraene za informacije koje dolaze
iz udaljenijih delova drutvenog sistema i osueni su na svoje bliske prijatelje, tj. na veoma
ogranien broj informacija koji dolazi od ogranienog broja individua (odnosno bliskih
prijatelja) (ibid.; Burt 2004). Slab protok novih ideja moe da se odrazi i na lou poziciju na
tritu rada (gde i kada se otvara novo radno mesto), na polju mode, difuzije novih ideja, itd. Bez
slabih veza bilo koja informacija teko moe da se proiri van guste mree, ili klike. Isto vai i za
protok novih ideja, odnosno njihovu inkorporaciju u toj grupi.
Makroskopske posledice nedostatka slabih veza su da je takav sistem inkoherentan i
fragmentiran. Nove ideje se ire izuzetno sporo, nauna istraivanja i diseminacija novih ideja su
oteani, a meusobni ivot nekih podgrupa (npr. etnikih) moe da bude veoma teak usled
meusobne izolovanosti i nepovezanosti. U evoluciji drutvenih sistema verovatno najvaniji
izvor slabih veza bila je podela rada, jer su specijalizacija i meuzavisnost rezultirale u raznim
specijalizovanim odnosima meu ulogama, u kojima svi poznaju samo mali deo linosti drugih
ljudi (Simmel 1908c/1950). Slabe veze obezbeuju pristup informacijama i resursima izvan
obima drutvenog kruga ega. Meutim, jake veze su uglavnom lake dostupne i vie su
motivisane da pomognu. Zbog toga se ni one ne smeju zanemariti u analizi.
Interesantno bi bilo ukazati na paralelu izmeu Zimelovog socijalnog karaktera stranca
i slabe veze kod Granovetera. Stranac je osoba koja doe danas i ostane sutra. (Simmel
1908a/1950: 402) U pitanju je potencijalni lutalica koji moe da ostane, ali ima slobodu i da ode.
On u grupu unosi kvalitete koji ne mogu da se predvide na osnovu analize same grupe. Paralela
sa slabom vezom moe se traiti u istovremenoj udaljenosti i bliskosti stranca u socijalnim
interakcijama i njegovoj objektivnosti koju Zimel naziva slobodom, jer mu nepristrasnost u
grupnim odnosima daje mo ptiije perspektive. Jo jedan socijalni karakter koji je bio
inspirisan Zimelovim strancem jeste Parkov (Park 1928) pojam marginalnog oveka.
Meutim, kod Parka marginalni ovek moe da postane tip linosti, dok je stranac vie
strukturalno i kontekstualno obeleje.
Bart (Burt 2004) je preko strukturalnih rupa govorio o slinim problemima kao i
Granoveter. Posredovanje putem strukturalnih rupa izmeu grupa omoguava sagledavanje
opcija koje inae nisu vidljive, to je mehanizam preko kojeg posredovanje postaje oblik
socijalnog kapitala. Ljudi koji stoje blizu rupa u drutvenoj strukturi pod veim su rizikom da
imaju dobre ideje.
U skladu sa principom homofilije i tranzitivnosti poznato je da su miljenja i ponaanja
homogenija intragrupno, a ne intergrupno. Iz ove injenice sledi da su ljudi koji su povezani sa
razliitim grupama familijarni sa vie alternativnih naina miljenja i ponaanja, to im prua
vie opcija iz kojih mogu da biraju i kombinuju. Nove ideje esto nastaju iz selekcije i sinteze
preko strukturalnih rupa izmeu grupa. Neke od ovih ideja su dobre. Dobra ideja moe da se
razume kao ona koju ljudi u odreenom vremenu i prostoru hvale i ocenjuju kao vrednu.
Moemo razlikovati etiri nivoa posredovanja (str. 355):
(1) Najjednostavnije posredovanje je ono koje ini da ljudi sa obe strane strukturalne rupe
uvide interese i potekoe druge grupe. Ljudi koji mogu da komuniciraju ova pitanja meu
grupama jesu vani, jer iz nerazumevanja ogranienja od strane ljudi iz drugih grupa nastaje
mnogo konflikata i konfuzije u raznim organizacijama.
(2) Prenoenje najbolje prakse je vii nivo posredovanja. Ljudi koji su upoznati sa
aktivnostima u dve grupe sposobniji su da vide kako verovanje ili praksa u jednoj grupi moe da
stvori vrednost u drugoj i da znaju kako da transliraju verovanje ili praksu u jezik koji je poznat u
ciljnoj grupi, nego ljudi koji su ogranieni na jednu grupu.
(3) Trei nivo posredovanja je povlaenje analogija izmeu grupa koje su meusobno
irelevantne. Ljudi koji uviaju da nain na koji druga grupa misli ili se ponaa moe da ima
implikacija na sopstvenu grupu imaju prednost u odnosu na one koji to ne uviaju. Ovaj korak je
komplikovan, naroito za individue koje su dugo vremena provele unutar jedne grupe. Ti ljudi
obino tragaju za razlikama izmeu sebe i drugih da bi opravdali svoju tvrdnju naa situacija je
drugaija, kako bi se oseali lagodnije prilikom ignorisanja verovanja i ponaanja koja su
drugaija. azlike se uvek mogu nai ukoliko se to eli. Pitanje je da li postoje elementi
verovanja ili praksi u jednoj grupi koja mogu da imaju vrednost u drugoj.
(4) Sinteza je etvrti nivo posredovanja. Ljudi koji su upoznati sa aktivnostima u dve
grupe verovatnije e videti nova verovanja ili ponaanja koja kombinuju elemente iz obe grupe.
Ideje nailaze iz raznih izvora i sa raznih strana, ali generisanje ideja ukljuuje individue
koje prenose znanje kroz grupe. Posredovanje je socijalni kapital i zato bi trebalo da postoje
dokazi da je posredovanje povezano sa dobrim idejama, i obrnuto. Socijalni kapital postoji tamo
gde ljudi imaju prednost zbog svoje lokacije u drutvenoj strukturi (Coleman 1990; Portes 1998;
Lin 2001), meutim, skrenuli smo panju na opasnost koja preti od reifikacije struktura, jer
[m]pree ne deluju, one su kontekst za akciju. (Burt 2004: 354)
Bart ne razmatra toliko produkciju ideja, koliko vrednost proizvedenih ideja. Vrednost
posredovanja ideje poiva u situaciji, u transakciji kroz koju ideja stie do publike, a ne u izvoru
ideje, niti u samoj ideji kao takvoj. Debata o uticaju okruenja ili naslea ostavlja se po strani.
Glavno pitanje nije vie izvor ideje, ve njena vrednost, bez obzira na izvor. Ljudi sa vezama
preko strukturalnih rupa imaju pristup raznim, esto kontradiktornim informacijama i
interpretacijama, to im daje prednost pri uvianju i razvijanju dobrih ideja. Ljudi koji su
povezani sa grupama van svojih imaju veu ansu da dou do vrednih ideja, to deluje kao da su
u pitanju nadareni ljudi. Ali to nije kreativnost koja je posledica genijalnosti, ve ona koja je deo
import-eksport biznisa.
Obino se misli da je ideja vredna ukoliko je stvorena nezavisno i nakon detaljnih
razmatranja ili razmiljanja. Meutim, ideja je vredna u onolikoj meri u kojoj je zajednica voljna
da joj oda priznanje kao takvoj. Ideja nije manje vredna ako je na drugom mestu, ili u drugo
vreme ne potuju neki drugi, ili isti ljudi. [K]reativnost je proces difuzije ponovljenog otkria u
kojem se dobra ideja prenosi preko strukturalnih rupa da bi bila otkrivena od strane jednog skupa
ljudi, ponovo otkrivena u drugom, onda ponovo otkrivena u jo nekim drugim i svako otkrie
nije nita manje iskustvo kreativnosti za ljude koji se susreu sa dobrom idejom. (ibid.: 389)
Vrednost se akumulira kako se ideja kree kroz drutvenu strukturu, jer svaka transmisija od
jedne grupe do druge ima potencijal da doda vrednost. Bart je u pravu kada kae da dobre ideje
nastaju iz preklapanja socijalnih svetova, ali se ire . . . na nain koji nastavlja segregaciju
izmeu svetova. (str. 394)
informacija i uz veliku pomo kognitivnih procesa simplifikacije (Tversky and Kahneman 1974).
U mikrosociolokom razmatranju ljudske akcije takoe je veoma bitan (ali najee
zapostavljen) problem i odnos racionalnosti i emocionalnosti.
Postoje razni modeli racionalnog izbora koji su posledica odreenih pretpostavki koje se
posmatraju kao datosti ili ogranienja unutar kojih se odigrava racionalna adaptacija. Meu
uobiajenim ogranienjima koja nisu objekti racionalne kalkulacije su: (1) skup alternativa meu
kojima moe da se vri izbor, (2) odnosi koji determiniu ishod (zadovoljstvo, postizanje cilja,
itd.) kao funkciju alternative koja je izabrana, i (3) rangiranje preferencija meu ishodima
(Simon 1955: 100). Izbor odreenih ogranienja i odbacivanje drugih za inkorporaciju u model
racionalnog ponaanja ukljuuje implicitne pretpostavke o tome koje varijable kontrolie
racionalni organizam, na osnovu ega moe da optimizira radi postizanja racionalne
adaptacije, i koje varijable se moraju uzeti kao fiksirane. Na osnovu razliitih pretpostavki o
koliini informacija koje organizam ima u odnosu na alternative i ishode optimizacija moe da
ukljuuje selekciju odreenog maksimuma oekivane vrednosti, ili minimaks (vidi i
Kahneman 2003).
Takoe, odreena ogranienja koja se moraju uzeti kao datosti u problemu optimizacije
mogu da budu fizioloka i psiholoka ogranienja samog organizma. Na primer, maksimalna
brzina kretanja organizma ograniava skup njegovih bihejvioralnih alternativa. Slino tome,
ogranienja kognitivnog kapaciteta takoe mogu da budu veoma bitna pri definisanju
racionalnog izbora pod odreenim okolnostima. Umesto modela racionalnog agensa daleko je
adekvatniji model agensa koji primenjuje strategiju satisfajsinga (Simon 1955), koji predstavlja
dovoljno dobar izbor (to ne znai da je u pitanju definitivni model ljudskog ponaanja).
Teorija racionalnog izbora sadri jedan elemenat koji je razlikuje od gotovo svih pristupa
u sociologiji (Coleman and Fararo 1992b: xi), a to je momenat optimizacije u ljudskom
delovanju. acionalnim delovanjem akter optimizira. To se ponekad izraava preko
maksimiziranja dobiti, a ponekad preko minimiziranja gubitka. Bez obzira na terminologiju u
pitanju je komparacija akcija na osnovu oekivanih ishoda za aktera i postulira se odabir akcije
od strane aktera koja e doneti najbolji mogui ishod (sa stanovita dostupnih informacija
akteru). Optimalna akcija je ona koja maksimizira razlike izmeu dobitaka i trokova.
Problemi sa kojima se ljudi svakodnevno suoavaju mogu da se predstave kao zadaci
opcionalnog zaustavljanja (Rappaport and Tversky 1970). Individua mora da pronae neko
pravilo zaustavljanja koje maksimizira oekivani dobitak. Ona traga za najboljom ponudom, a
zavretak potrage se odreuje na osnovu procene subjektivne verovatnoe za postizanjem bolje
ponude naspram troka dodatne potrage. Troak moe da bude izraen u vidu novca, vremena, ili
nezadovoljstva. Opcionalni problemi zaustavljanja imaju interesantne implikacije i za
normativno i deskriptivno stanovite. Cilj normativne analize je da utvrdi optimalna pravila
zaustavljanja, tj. pravila koja maksimiziraju oekivanu dobit. Cilj deskriptivne analize je da
okarakterie ponaanje individua u opcionalnim problemima zaustavljanja (vidi ibid.). Sve
pomenute varijante optimizacije govore o ogranienoj racionalnosti Homo sapiens-a.
Pored problema racionalnosti teorija o socijalnom kapitalu mora da uzme u obzir i
osnovne pretpostavke o ljudskim emocionalnim preferencijama pri formiranju mrea i
interpersonalnih odnosa. Ovaj problem takoe reflektuje mikro-makro problem, jer pored
ogranienja koja namee drutvena struktura ljudi se umreavaju i na osnovu linih,
emocionalnih preferencija. Ovo ne znai da umreavanje esto nije proraunato na osnovu
situacija. etvrti nain razmatranja emocija, preko njihove sposobnosti da uveaju uivanje u
ivotu, jasan je sam po sebi.
Emocije nisu akcije (jer su veim delom nevoljne), a samo slobodno odabrane akcije
mogu da se procenjuju kao racionalne ili iracionalne. acionalna verovanja su ona u koja se
veruje iz odreenih razloga, a ne iz odreenih motiva. Mi svoja verovanja formiramo, ali ih ne
biramo (Elster 1986). Sve ovo samo dodatno komplikuje analizu racionalnosti i emocija koja je
izuzetno sloena i zato ne udi to su ovo zapostavljeni, ili retko obraivani problemi u
sociologiji.
Homans je jedan od prvih sociologa koji je postulirao reciprone i pozitivne odnose
izmeu tri faktora: interakcije, sentimenta i aktivnosti. Dobro je poznato da je svoju psihologiju
Homans bazirao najvie na Skinerovim premisama, ali neke postavke su validne bez obzira na
bihejvioristiki inkliniranu psihologiju.
Aktivnost je nedeljiv atom ponaanja. (Homans 1950/1992: 35) S druge strane,
interakcija je situacija kada je neka jedinica aktivnosti individue stimulisana nekom jedinicom
aktivnosti druge individue, i ona je element socijalnog ponaanja. Okarakterisana na ovaj nain
ona podrazumeva i verbalno i neverbalno optenje. Homans je smatra irom od pojma
komunikacija. Moemo prouavati frekventnost interakcije, trajanje i red (npr. Ko je inicirao
interakciju?).
to vie individue stupaju u interakcije to je vie verovatno da dele odreene sentimente i
da uestvuju u zajednikim akcijama. to ima vie zajednikih sentimenata to je vie verovatno
da stupaju u interakcije i uestvuju u odreenim aktivnostima. Najvaniji je pozitivni odnos
izmeu sentimenta i interakcije. Osnova interakcije je sentiment (afektivnost, potovanje,
simpatija, dopadanje druge osobe), i obrnuto. To znai da je interakcija zasnovana prvenstveno
na zajednikim emocijama.
U sociologiji emocija neophodno je proiriti svakodnevni pojam emocija koji obino
podrazumeva nagla i dramatina iskustva. Meutim, u ivotu postoje i dugotrajne emocije koje
ispunjavaju drutveni ivot, jer je potrebno mnogo truda i rada za produkciju oseaja obinosti.
Dugotrajne emocije su one koje sainjavaju emocionalnu energiju i koje ispunjavaju
svakodnevni ivot. Emocionalna energija je pojam koji oznaava kontinuum koji se kree od
velikog poverenja, entuzijazma, dobrih oseanja prema samom sebi, pa sve do depresivnosti,
nedostatka inicijative i negativnih oseanja prema samom sebi. Visoka emocionalna energija je
oseanje poverenja i entuzijazma za drutvenu interakciju. To je lina strana dirkemovske grupne
solidarnosti i Gofmanovog rituala interakcije koju je u domenu sociologije emocija najdetaljnije
razradio Kolins. Ova teorija je bitna, jer mobilizacija socijalnog kapitala esto ima oblik rituala
interakcije. Osnovni model rituala interakcije u sebi sadri sledee elemente (Collins 1990).
(1) Grupu od najmanje dve osobe koje se nalaze licem u lice. Puko fiziko prisustvo ljudi
na istom mestu je preduslov za odvijanje emocionalnih i kognitivnih procesa.
(2) Fokus panje na istom objektu ili aktivnosti i meusobnu svest o zajednikoj panji.
Kolektivne formalnosti (poput crkve ili politikog protokola) vane su samo zato to je preko
njih lako fokusirati zajedniku panju. Sve okolnosti u svakodnevnom ivotu na ovaj nain
stvaraju ritualnu situaciju. Sutinsko obeleje je da individue budu upletene u grupne
aktivnosti tokom kojih su svesne ta drugi ljudi ine. Tako sama grupa postaje fokus panje, kao
transindividualna stvarnost koja utie na pripadnike spolja dok ispunjava njihovu svest iznutra.
(3) Pripadnike koji dele zajedniko raspoloenje. Uopte nije bitno koje emocije su
prisutne na poetku interakcije. Ovaj model pretpostavlja emocionalnu zarazu meu prisutnim
osobama, jer one fokusiraju panju na istu stvar i svesne su tuih fokusa panje, tako da tue
emocije poinju da utiu na njih. ezultat toga je da emocionalno raspoloenje postaje snanije i
dominantno, a da razliita oseanja bivaju zamenjena preovladavajuim grupnim oseanjem.
(4) Cilj uspenog graenja emocionalne koordinacije u okviru rituala interakcije je
produkcija oseanja solidarnosti. Emocije koje su sastavni deo rituala su tranzitne, dok je
cilj/ishod rituala dugotrajna emocija, oseaj pripadnosti grupi koja je sastavljena tokom tog
perioda. Tako je tokom rituala sahrane kratkotrajna emocija tuga, ali glavni ritualni rad
sahrane je produkcija (ili ponovno uspostavljanje) grupne solidarnosti.
(5) ituali oblikuju spoznaju (iako ovo ne treba shvatiti kao da je spoznaja iskljuivo pod
uticajem drutva i/ili kulture). Glavni objekti ili ideje koji su fokus panje tokom uspenih rituala
bivaju ispunjeni emocionalnou. Te ideje i stvari postaju simboli i dobijaju vieslojno znaenje
(svakodnevno i obino, ali i dublje, na kojem se odnose na pripadnitvo grupi koja ih ujedno
ispunjava ritualnim znaajem). Na ovaj nain drutvo ulazi u glavu individue, jer se ljudski
ivot sastoji iz lanaca rituala interakcije, a emocionalna energija ostaje i kada interakcija prestane
i povezuje se sa idejama i naknadnim miljenjem.
Pored emocionalnih komponenti ljudska interakcija se u velikoj meri (i najee) zasniva
na poverenju. O poverenju se takoe moe govoriti na dve ravni, mikro i makro. Na makro nivou
moe da se govori o postojanju poverenja u institucije, a na mikro nivou o poverenju u druge
osobe. U pitanju je veoma kompleksan pojam koji je tesno povezan sa socijalnim kapitalom.
Poverenje je proces koji otpoinje u ranim stadijumima nekog odnosa, jer je neophodan
uslov za nastanak poverenja postojanje prolih iskustava i prethodeih interakcija. Vremenom
ono postaje generalizovano oekivanje da se na rei, dela, obeanja, itd. neke druge osobe moe
osloniti. Moe se definisati kao generalizovano oekivanje koje se odnosi na subjektivnu
verovatnou koju individua dodeljuje javljanju odreenog skupa buduih dogaaja. (Rempel et
al.: 96) Veoma bitna iracionalna komponenta svakog odnosa u kojem postoji poverenje jeste
vera. Vera reflektuje emocionalnu sigurnost neke individue i omoguava da se ona osea
relativno sigurnom uprkos neizvesnoj budunosti (vidi i Simmel 1906).
Nakon kratkog pregleda racionalnosti i emocionalnosti oigledno je da teorija o
socijalnom kapitalu treba da uzme u obzir i ove dimenzije. Sociologija emocija je socioloka
specijalnost koja se sve jasnije profilie i iji znaaj tek postaje da bude evidentan i shvaen kao
nezaobilazan u raznim sociolokim analizama.
Nema potrebe detaljnije ulaziti u problematiku rituala, ali treba skrenuti panju da je i ovo granini problem
biologije i sociologije. Teorija rituala trebalo bi da analizira bioloke, psiholoke i socioloke (tj. antropoloke)
dimenzije (Goffman 1967; Eibl-Eibesfeldt 1979; Collins 2004), jer ritualni obrasci ponaanja sadre filogenetski
evoluirane, kulturno steene i individualno smiljene signale.
LITERATURA
Axelrod, R. and W. D. Hamilton (1981). The evolution of cooperation. Science 211 (4489):
1390-1396.
Barkow, J., L. Cosmides and J. Tooby (1992). New theoretical approaches to cultural
phenomena. In: J. Barkow, L. Cosmides, and J. Tooby (eds), The Adapted Mind:
Evolutionary Psychology and the Generation of Culture. New York: Oxford University
Press, pp. 625-626.
Becker, G. S. (1962). Investment in human capital: A theoretical analysis. The Journal of
Political Economy 70 (5): 9-49.
Becker, G. S. (1992). Human capital and the economy. Proceedings of the American
Philosophical Society 136 (1): 85-92.
Berscheid, E. and E. H. Walster (1969). Interpersonal Attraction. Reading: Addison-Wesley
Publishing Company.
Blau, P. M. (1962). Patterns of choice in interpersonal relations. American Sociological Review
27 (1): 41-55.
Blau, P. M. (1964/1986). Exchange and Power in Social Life. New Brunswick and London:
Transaction Publishers.
Borgatti, S. P. and M. G. Everett (1992). Notions of positions in social network analysis.
Sociological Methodology 22: 1-35.
Borgatti, S. P. and M. G. Everett (1999). Models of core/periphery structures. Social Networks
21 (4): 375-395.
Boyd, R. and P. J. Richerson (1985). Culture and the Evolutionary Process. Chicago: The
University of Chicago Press.
Brown, D. E. (1991). Human Universals. New York: McGraw-Hill.
Bunge, M. (2000). Systemism: The alternative to individualism and holism. Journal of SocioEconomics 29: 147-157.
Burdije, P. (1972/1999). Nacrt za jednu teoriju prakse: Tri studije o kabilskoj etnologiji.
Beograd: Zavod za udbenike i nastavna sredstva.
Burgess, E. W. and P. Wallin (1943). Homogamy in social characteristics. The American Journal
of Sociology 49 (2): 109-124.
Burt, R. S. (2004). Structural holes and good ideas. The American Journal of Sociology 110 (2):
349-399.
Cole, S. (1992). Making Science: Between Nature and Society. Cambridge: Harvard University
Press.
Coleman, J. S. (1990). Foundations of Social Theory. Cambridge and London: Belknap Press of
Harvard University Press.
Coleman, J. S. and T. J. Fararo (eds) (1992a). Rational Choice Theory: Advocacy and Critique.
Newbury Park: SAGE Publications.
Coleman, J. S. and T. J. Fararo (1992b). Introduction. In: J. S. Coleman and T. J. Fararo (1992a),
pp. ix-xxii.
Collins, R. (1981). On the microfoundations of macrosociology. The American Journal of
Sociology 86 (5): 984-1014.
Collins, R. (1988). The micro contribution to macro sociology. Sociological Theory 6 (2): 242253.
Collins, R. (1989). Sociology: Proscience or antiscience? American Sociological Review 54 (1):
124-139.
Collins, R. (1990). Stratification, emotional energy, and the transient emotions. In: T. D. Kemper
(1990), pp. 27-57.
Collins, R. (2004). Interaction Ritual Chains. Princeton and Oxford: Princeton.
Cosmides, L. and J. Tooby (1992). Cognitive adaptations for social exchange. In: J. Barkow, L.
Cosmides, and J. Tooby (eds), The Adapted Mind: Evolutionary Psychology and the
Generation of Culture. New York: Oxford University Press, pp. 163-228.
Dawkins, R. (1976/1989). The Selfish Gene Second Edition. New York: Oxford University
Press.
Deutsch, M. (1949). A theory of co-operation and competition. Human Relations 2 (2): 129-152.
Eibl-Eibesfeldt, I. (1979). Ritual and ritualization from a biological perspective. In: M. von
Cranach, K. Foppa, W. Lepenies, and D. Ploog (eds), Human Ethology: Claims and Limits
of a New Discipline. Cambridge: Cambridge University Press, pp. 3-55.
Ekman, P. (1992). Are there basic emotions? Psychological Review 99 (3): 550-553.
Elster, J. (1985). Sadder but wiser? Rationality and the emotions. Social Science Information 24
(2): 375-406.
Elster, J. (1986). Rationality and emotions. The Economic Journal 106 (438): 1386-1397.
Elster, J. (1989). Nuts and Bolts for the Social Sciences. New York: Cambridge University Press.
Elster, J. (1999). Alchemies of the Mind: Rationality and Emotions. Cambridge: Cambridge
University Press.
Freeman, L. C. (1978). Centrality in social networks: Conceptual clarification. Social Networks 1
(3): 215239.
Freeman, L. C., D. Roeder, and R. R. Mulholland (1979). Centrality in social networks: II.
Experimental results. Social Networks 2 (2): 119-141.
Friedman, D. and M. Hechter (1988). The contribution of rational choice theory to
macrosociological research. Sociological Theory 6 (2): 201-218.
Kemper, T. D. (ed.) (1990). Research Agendas in the Sociology of Emotions. New York: State
University of New York Press.
Knorr-Cetina, K. and A. V. Cicourel (eds) (1981). Advances in Social Theory and Methodology:
Toward an Integration of Micro- and Macro-sociologies. Boston: Routledge & Kegan Paul.
Krebs, D. L. (1970). Altruism An examination of the concept and a review of the literature.
Psychological Bulletin 73 (4): 258-302.
Kropotkin, P. (1902/1915). Mutual Aid: A Factor of Evolution. London: William Heinemann.
Lai, G., N. Lin, and S. Leung (1998). Network resources, contact resources, and status
attainment. Social Networks 20 (2): 159-178.
Lin, N. (2001). Social Capital: A Theory of Social Structure and Action. New York: Cambridge
University Press.
Lutz, C. and G. M. White (1986). The anthropology of emotions. Annual Review of
Anthropology 15: 405-436.
Massey, D. S. (2002). A brief history of human society: The origin and role of emotion in social
life. American Sociological Review 67 (1): 1-29.
Maynard Smith, J. (1979). Game theory and the evolution of behaviour. Proceedings of the
Royal Society of London 205 (1161): 475-488.
Maynard Smith, J. and G. R. Price (1973). The logic of animal conflict. Nature 246 (5427): 1518.
McPherson, M., L. Smith-Lovin, and J. M. Cook (2001). Birds of a feather: Homophily in social
networks. Annual Review of Sociology 27: 415-444.
Melotti, U. (1981). Towards a new theory of the origin of the family. Current Anthropology 22
(6): 625-638. (With peer commentaries.)
Merton, R. K. (1936). The unanticipated consequences of purposive social action. American
Sociological Review 1 (6): 894-904.
Milgram, S. (1967). The small world problem. Psychology Today 1: 61-67.
Mizruchi, M. S. and B. B. Potts (1998). Centrality and power revisited: Actor success in group
decision making. Social Networks 20 (4): 353-387.
Montagu, M. F. A. (1949). The origin and nature of social life and the biological basis of
cooperation. Journal of Social Psychology 29 (2): 267-283.
Park, R. E. (1928). Human migration and the marginal man. The American Journal of Sociology
33 (6): 881-893.
Pool, I. D. S. and M. Kochen (1978). Contacts and influence. Social Networks 1: 5-51.
Portes, A. (1998). Social capital: Its origins and applications in modern sociology. Annual
Review of Sociology 24: 124.
Poulin, R., M. C. Boily, and B. R. Masse (2000). Dynamical systems to define centrality in
social networks. Social Networks 22 (3): 187-220.
social capital, so I want to show certain consequences of these relations in everyday life
situations. Also, there are some considerations of the problem of rationality at the micro level
through perspective of social capital, and the general significance of emotions for
microinteractions.
Keywords: social capital, micro/macro translation, (reciprocal) altruism, social networks, social
interaction, rationality, emotions.