jedini put prianjanja duhu liturgije, a

plemenita jednostavnost najbolji nain

saimanja temeljnih kriterija liturgijske
estetike. Za obredno osjeanje ii
istie da ono pokazuje vrstu vezanost
uz simboliku evidenciju povjerenja.
Estetika u redu Objave pokazuje da
vjera nije gluho i slijepo pojmovno poniranje uma u istinu Boju, nego osvjedoena refleksija tijela i osjeta zahvaenih
onim inom kojim se Bog objavljuje.
Pisac uvjerljivo govori o vanosti osjeta u liturgijskim obredima, jer u njima
treba sudjelovati itav ovjek, sa svim
svojim moima. Ova su dva poglavlja
knjige najopirnija i najtea jer u sebi
ukljuuju razmiljanja koja su bliska i
filozofiji i teologiji te na osebujan nain
ele dati zaokruena razmiljanja. Zbog
svoje sloenosti ponekad su moda
pojedine formulacije premalo koncizne
i jasne.
Prva dva poglavlja bave se temama
kria i ikonografije u ranokranskoj
liturgijskoj umjetnosti, zadravajui se
posebno na batini stare Salone. Odlikuju se preglednou prikazivanja, temeljenom uglavnom na radovima drugih strunjaka s toga podruja.
etvrto je poglavlje posveeno liturgijskoj glazbi, promiljajui o njoj u
okviru napetosti koja postoji izmeu
ouvanja glazbene batine i sadanje liturgijske prakse. Ovamo se mogla u cjelokupnu batinu Crkve (gregorijansko
pjevanje) ukljuiti i barem kratka refleksija o naoj staroslavenskoj (glagoljakoj) pjevakoj tradiciji, kao to je u
sklopu openitoga govora o liturgijskoj
likovnoj umjetnosti bilo rijei o batini
stare Salone.
Ovo je vrijedna knjiga koja svojim
sadrajem popunjava kod nas dosta prazan prostor s obzirom na tematiku koju
obrauje. Ostvarenje cilja koji si je autor zacrtao u pisanju niza knjiga a to
je liturgijska umjetnost u svim njezinim
vidicima unaprijed nas raduje. Djelo

e biti korisno ne samo strunjacima na

podruju estetike, umjetnosti i liturgije,
nego i irem krugu itatelja koji se zanimaju za ono to je lijepo, osobito u
kranskoj liturgiji. Svako djelo s podruja teologije u naoj mjesnoj Crkvi
obogauje, iri i produbljuje vane spoznaje, jer, kako ree ugledni teolog p.
Rudolf Brajii (sada ve pokojni), na
je narod teoloki neishranjen. Ovakva
i slina djela sigurno ga dobro hrane.
ii je osoba iroke kulture s osobitim osjeajem za lijepo, odnosno za
umjetnost. To mu mnogo pomae da
kao teologliturgiar dublje ue u razmatranje odnosa i povezanosti liturgije
i umjetnosti. Knjiga ima i vie prikladnih slika (napose onih vezanih za novu
salonitansku baziliku), koje izvrsno
ilustriraju ono to se donosi u tekstu.
Autorovo bogato znanje, to pokazuje
i koritena literatura (preteno na talijanskome jeziku), omoguilo mu je da
napie zanimljivo i vrijedno djelo.
Marijan Steiner

Iv Kongar [Yves Congar], Devet vekova

kasnije. Beleke uz Istoni raskol, Beogradska nadbiskupija, Beograd, 2014,
202 str.
U izdanju Beogradske nadbiskupije
izaao je prijevod knjige Neuf cents ans
aprs. Notes sur le Schisme oriental
jednoga od velikih teologa XX. stoljea, francuskoga dominikanca i kardinala Yvesa Congara. (Povodom njezina
objavljivanja i 20. godinjice autorove
smrti odran je 28. svibnja 2015. na
Pravoslavnom bogoslovnom fakultetu
Univerziteta u Beogradu studijski dan.
Na njemu su sudjelovali katoliki i pravoslavni teolozi, uz nazonost kardinala
Kurta Kocha, predsjednika Papinskoga
vijea za jedinstvo krana). Poznavatelji Congarovih djela na hrvatskome govornom podruju upoznati su s injeni-

275

com da je prijevod istoga djela izaao na

hrvatskome jeziku pod naslovom Istoni
raskol. Biljeke, i to u dva izdanja, u nakladi Instituta za teoloku kulturu laika
u Zagrebu. Meutim, to ne umanjuje
znaenje ovoga novog izdanja, ponajvie jer je predgovor ovomu izdanju
iz pera sveenika Srpske pravoslavne
Crkve dr. Zorana \urovia smjeta u
kontekst voenja konstruktivnog ekumenskog dijaloga (str. 18). \urovi
priznaje da forma knjige nije i jedini
nain za promovisanje tog dijaloga, ali
svakako nije ni put kojim ne treba ii.
Dijalog se vodi kako na zvaninom, to
jest visokom nivou izmeu ovlaenih
lica i meovitih komisija, tako i posredstvom naunokulturne razmene (str.
18). Osim predgovora, ovo je izdanje
obogaeno i izabranom bibliografijom
Congarovih djela.
U vremenu u kojem gotovo svakodnevno biva prolivena krv krana ujedinjenih u svjedoanstvu vjere u Uskrsloga i u kojem smo svjedoci ohrabrujuih
rijei i gesta na polju pribliavanja Katolike Crkve i istonih crkava, ova knjiga predstavlja jo jedan nov i poeljan
korak u tome procesu.
U ovome djelu Congar nastoji iznijeti svoja razmiljanja o razlozima razjedinjenja Crkava kojega je Istoni
raskol godine 1054. samo, da pojednostavljeno kaemo, prihvaanje ve
faktiki postojeeg stanja. Autor dri da
je raskolu pridonijelo rastue otuenje,
estrangement, ohlaenje prijateljstva i
uzajamnih odnosa. Ovo otuenje Congar e razmotriti pod trima razliitim
vidicima, koji ine i tri poglavlja knjige,
kreui od vanjskih imbenika prema
onim unutarnjima. To su politiki vidik,
kulturnoreligijski i eklezioloki vidik.
Razni su politiki imbenici koji su
doprinijeli otuenju Istoka i Zapada.
Kao prvi meu tim imbenicima Congar
navodi pojavu cara Konstantina. Osim
to je sjedite Carstva premjeteno u

276

Konstantinopol, u Konstantinovo vrijeme formira se ideja o poistovjeivanju

stvarnosti Crkve sa stvarnou Carstva,
tj. crkvenoga sjedita sa sjeditem Carstva i povezivanje sveg ivota Crkve s
Carem i njegovim autoritetom. Carski
upliv u ivot Crkve doveo je do odreene ovisnosti Istoka o carskoj vlasti, dok
je, s druge strane, Rim slijedio logiku
univerzalne Crkve okupljene oko svoga primata. Sve je to dovelo do toga da
su eklezioloke tekovine Zapada ostale
tue Istoku, dok je istovremeno Zapad
izgubio smisao za lokalnu Crkvu. Drugi je politiki imbenik koji je doveo do
otuenja Muhamed i pojava islama koja
je u mnogoemu prijeila vezu s Rimom, ali i s drugim istonim kranskim
zajednicama. Trei uzrok, koji Congar
spominje, jest Karlo Veliki. Njegovo
je krunjenje u boinoj noi 800. godine Bizant doivio kao pravu izdaju.
Kriarski ratovi, koje je uz osvajanje i
razaranje gradova nastanjenih istonim
kranima pratila i latinizacija istonih
obreda, dodatno su doprinijeli otuenju. Congar zakljuuje ovo poglavlje
konstatacijom da na strani pravoslavnih
postoji kompleks nepovjerenja koji podupire instinkt za odranjem.
Drugo poglavlje donosi injenice
kulturnoreligijskoga reda. Meu njima prvo mjesto zauzima pitanje jezika.
Razliitost jezika doprinosi nerazumijevanju i oteavanju meusobnih odnosa. Uz jezik, tu su i druga meusobna
predbacivanja kao to su suptilnost,
himbenost i neiskrenost Grcima te barbarstvo i nekultura Latinima. Jedan je
od snanih imbenika i obred. Dok je
u prvim stoljeima obred oznaavao jedan konkretan nain vrenja bogosluja
te je vladala odreena sloboda i razmjena, u moderno doba obred postaje
apstraktna realnost, bie koje postoji
samo za sebe. Pitanje obreda poistovjetilo se s pitanjem same Crkve. Na to se
nadovezuju teoloka metoda i razlike

u doktrinarnim pojmovima. Od kraja

jedanaestoga do kraja dvanaestoga stoljea na Zapadu je nastupila presudna
povijesna prekretnica. Congar uoava
promjene teita s esencije na egzistenciju, od simbola na dijalektiku, tj. od
sintetikoga na analitiki pristup koji je
na Zapadu otvorio put skolastici, dok
je Istok veu vanost pridavao otakim
tekstovima i saborskim kanonima.
U posljednjem poglavlju Congar
predstavlja injenice eklezioloke naravi. Dri da ve od samoga poetka ili barem od konstantinovskoga mira postoji
odreeni dualizam, dva crkvena svijeta,
to podupire raznim primjerima razilaenja Istoka i Zapada kao to su npr.
razliita stajalita po pitanju arijanizma,
pelagijanizma, monofizitizma ili nestorijanizma. Tu je onda i razliito shvaanje liturgije koja je na Istoku mnogo
raskonija, dok Zapad tei jednostavnosti i trezvenosti. Postavlja se pitanje:
moe li se govoriti o dvjema ekleziologijama? Congar dri da s dogmatskoga
stajalita ne postoje dvije ekleziologije,
otajstvo Crkve sasvim je isto i na Istoku
i na Zapadu. Meutim, razlike postoje
u kanonskim tradicijama koje su s vremenom poprimile snagu dogme. Istok
je priznavao primat rimskoga biskupa,
meutim, nikada nije donesena formula
o opem prvenstvu boanskoga prava.
O tome niti Oci nisu ostavili nikakva teolokog teksta. Ako je Istok i priznavao
Rimu prvenstvo, nikada u to prvenstvo
nije ukljuivao isti sadraj. Rimu se kao
prvoj stolici priznaje pravo posredovanja, da uva istou tradicije, ali ne da
odreuje i ureuje ivot crkava. Citirajui Batiffola, Congar navodi kako Istok
nije razumio prvenstvo rimskoga biskupa u smislu ovjekovjeenoga Petra,
koji ima njegovu odgovornost i njegovu
vlast. Istok nije nikada shvatio tu vjenost i tu trajnost.
U zakljuku Congar navodi kako
je raskol, dogmatski i kanonski, nastao

u prvom redu zbog odbijanja Istone

Crkve da se podvrgne primatu Rimske
Stolice. Meutim, konkretno je on plod
postupnoga i opega estrangementa koji
nastaje kada se ovjek vlada kao da ne
sainjava jedno tijelo s drugima. Takvo
se stanje nastavlja i danas ondje gdje se
pristaje uz stavove estrangementa i ine
se ista djela koja su dovela do toga da se
moralo ustanoviti da vie ne sainjavamo istu Crkvu kao cjelinu.
Kao to je ve ranije spomenuto,
prijevod ovoga Congarova djela eli biti
doprinos konstruktivnomu dijalogu izmeu Istoka i Zapada. Kao to je raskol
bio plod dugotrajnoga procesa meusobnog udaljavanja, proces ponovnoga
zbliavanja iziskuje napore koji e u
iskrenome dijalogu stvarati preduvjete
za meusobno povjerenje. U tom smjeru uinjeni su mnogi koraci, no preostaje jo puta koji treba prijei. Ohrabrenje su rijei i geste poput onih koje
je 30. studenog 2014. u svome posjetu
ekumenskom patrijarhu Bartolomeju I.
izrekao biskup Rima Franjo: Susresti
se, gledati lice jedan drugoga, izmijeniti
zagrljaj mira, moliti jedan za drugoga
temeljne su dimenzije onog puta prema uspostavi potpunog jedinstva kojem
teimo [] koji ne znai niti podvrgavanje jednog drugome, niti apsorpciju,
nego radije prihvaanje svih darova
koje je Bog dao svakome kako bismo
objavili itavome svijetu veliko otajstvo
spasenja koje po Duhu Svetome ostvaruje Isus Krist. elim uvjeriti svakoga
od vas da prema ostvarenju eljenoga
cilja potpunoga jedinstva Katolika Crkva ne eli nametnuti nikakav zahtjev
doli ispovijedanja iste vjere.
Danijel Koraca

277