NICOLAS HERMAN

zvani
BRAT LOVRO

BOG
NADOHVAT
DUE
Razgovori, zapisi i pisma
Nicolasa Hermana,
poznatijega pod redovnikim imenom
Brat Lovro od Uskrsnua, karmelianina
III. Izdanje

KRANSKA SADANJOST
i
HRVATSKI KARMELIANI
ZAGREB 1992.

Naslov njemakog izdanja: NICOLAS HERMAN, Die wahre Freude, Die Arche", Zrich 1969
Preveo:
JURE ZEEVI, OCD
Teoloka lektura:
JAKOV MAMI, OCD
Lektura prijevoda:
MARKO GRI
Korektura:
NIKA ORI i ZVONIMIR PROSOLI
Izdaje: KRANSKA SADANJOST, Zagreb, Maruliev trg 14, i PROVINCIJALAT OO.
KARMELIANA, Zagreb, esmikoga 1.
Odgovara: dr Vjekoslav Bajsi, Zagreb, Kaptol 31.
za hrvatski prijevod: Kranska sadanjost i
Hrvatski karmeliani, 1982.
Tisak: Kranska sadanjost, Zagreb
Ova knjiica razgovora, zapisa i pisama Nicolasa Hermana ili Brata Lovre od Uskrsnua (16081691) prireena je na temelju dvaju izvornih izdanja spisa Nicolasa Hermana iz 1692. i 1694. Prvo
je:
MAXIMES SPIRITUELLES, fort utiles aux mes pieuses, pour acqurir la prsence de Dieu,
recueillies de quelques Manuscrits du Frre Laurent de la Rsurrection, Religieux Convers des
Carmes Dchausss, avec l'abrg de la vie de VAuteur et quelques Lettres qu'il a crites des
personnes de pit. Paris 1692,
a drugo:
LES MOEURS ET ENTRETIENS du Frre Laurent de la Rsurrection, Religieux Carme dchauss,
avec la Pratique de l'Exercice de la prsence de Dieu, tir de ses Lettres. Chlons 1694.

Ne trebam ita drugo raditi doli ljubiti i biti radostan u Bogu... Sav je moj
ivot savrena sloboda i neprestana radost."
Nicolas Herman, zvani Brat Lovro
(1608-1691)

Sadraj
UVODNI KOMENTAR

1. O raznim izdanjima i ponovno otkrivenoj vrijednosti

2. Tko je brat Lovro ? 6
3. Obraenje, obraenja ili obraanje 6
4. Temeljna poruka: Vjeba nazonosti Boje
5. Odnos prema obrazovanosti

6. Vjeba nazonosti Boje teak ili lagan put?

7. Tema patnje 8
8. U oima suvremenika

9. Povezanost s karmelskom batinom

10. Uitelj molitve

10

12

11. Opis spisa 12

RAZGOVORI

14

Prvi razgovor 14
Drugi razgovor

15

Trei razgovor 17
etvrti razgovor
ZABILJEBE

18

19

1. Temeljna naela duhovnosti

19

2. Vjebe koje su prijeko potrebne za duhovni ivot 19

3. Kako se Bogu moramo klanjati u duhu i istini
4. Sjedinjenje due s Bogom 21
5. O nazonosti Bojoj

21

6. Kako se ostvaruje nazonost Boja22

7. Uinci nazonosti Boje
PISMA

24

Prvo pismo

24

Drugo pismo 25
Tree pismo

26

etvrto pismo 26
Peto pismo

27

esto pismo

28

Sedmo pismo 29
Osmo pismo 30

22

20

Deveto pismo 30
Deseto pismo 31
Jedanaesto pismo

31

Dvanaesto pismo

32

Trinaesto pismo

33

etrnaesto pismo

33

Petnaesto pismo

34

esnaesto pismo

34

IVOTOPIS

35

UVODNI KOMENTAR

1. O raznim izdanjima i ponovno otkrivenoj vrijednosti

To to je Nicolas Herman - ili, redovnikim imenom, brat Lovro od Uskrsnua - naoj sredini
gotovo potpuno nepoznat i to na hrvatskom, ak ni nakon trista godina, nemamo nita od njegovih
spisa neki e, moda, uzeti kao dokaz da njegova misao, vjerojatno, i nije bogzna kako znaajna.
No, to nipoto nije tako. Njegovo je djelo visoko cijenjeno i u religioznom i u sekularnom svijetu.
Iako je brat Lovro sve vrijeme od svoje smrti na Zapadu ostao poznat, ipak je, na stanovit nain,
njegova poruka danas iznova otkrivena kao iva i aktualna. Nakon dva izdanja (1692 i 1694) koja
je, odmah poto je on umro, objelodanio opat De Beaufort dola su druga, na francuskom,
engleskom i njemakom. Otkako je Molinos zasnovao kvijetistiki nauk, spisi brata Lowe
objavljeni su dva puta: 1697 (Pariz) i 1699 (Kln).
Poznati filozof i protestantski mistik Pierre Poiret (branilac Mme Guyon) priredio je 1710. novo
izdanje Lovrinih spisa. Nakon toga oni se na francuskom pojavljuju tek 1934, u redakciji Louisa
von den Bosschea, u Parizu.
U Engleskoj su objavljivani vie puta pod raznim naslovima: 1724, 1741, 1755, 1824, 1855,
1887.
Na njemaki ih je poslije preveo kasniji kelnski nadbiskup Gemens August von Droste zu
Vischering 1829. pod naslovom: ivot brata Lovre od Uskrsnua. Nova su njemaka izdanja:
Nicolas Herman, Die wahre Freude" (Prava radost"), Zrich 1969.
i Du bist mir nahe" (Ti si mi bliz"), Mnchen 1949, 1961, 1977,1979.
Rekosmo da zanimanje za djelo brata Lowe danas u svijetu opet naglo raste. Ali, itatelju koji u
njemu doista pokua nai neke odgovore na osobna pitanja to nee znaiti mnogo. Nee misliti da je
presudno ni to to su izdanja knjige sve ea, to za njom poseu mladi i stariji, intelektualci i
prosjeno obrazovani. Nee mu biti najvanije ni to to je ona u Indiji jedna od najitanijih knjiga sa
Zapada. Ta kolike su osrednje knjige proglaavane najitanijima" i ,,najpriznatijima"! Pa ipak, ne
moemo zaobii pitanje: to toliki ljudi nalaze u brata Lovre da ga s uzbuenjem itaju i nakon vie
od trista godina? To kompleksno pitanje zahtijevalo bi i kompleksan odgovor. Mi emo se, zato,
ograniiti samo na to da iznesemo ono to je najpree za razumijevanje toga fenomena.
Na Zapadu, i ne samo meu vjernicima, sve vie raste zanimanje za oitovanje mistikoga
iskustva, kao protutea svim moguim jednostranostima filozofskog, znanstvenog i tehnolokoga
pozitivizma.
Drugo, Lovrin je stil jednostavan: ta bio je obian brat kuhar" i nije imao visoke naobrazbe.
Samim nainom izlaganja, dakle, on zadovoljava demokratske potrebe prosjena modernoga
ovjeka. Uz to, Lovro je bio ovjek koji je traio,ali i koji je nalazio, te je tako pokazao da se u
ivotu moe postii ono o emu mnogi misle ili kao o utopiji ili kao o metafori. Lovro je ivio u
XVII. stoljeu, ali mi ne osjeamo, kao pred djelima drugih pisaca, onaj kobni vremenski zid
izmeu njega i sebe. Jednostavnost i neposrednost stila ulijeva nam osjeaj da itamo djelo
modernog autora.
Teme ivotnog odreenja, duhovnoga puta i odnosa s Bogom, unato povijesnoj uvjetovanosti,
vjerniku su jednako aktualne u XVII. i u XX. stoljeu. On je religiozni pisac par exellence. Za
agnostika, pa ak i ateista, on je pak primjer unutranje cjelovitosti, dosega koji se ne moe
klasificirati te upravo zato uznemiruje. Mjeren bilo kojim mjerilom, on je pojava rijetka u svim
vremenima, i nikad se ne moe, na civilizacijskoj razini, sasvim asimilirati i prevladati: on je svetac.

2. Tko je brat Lovro ?

Nicolas Herman rodio se 1608. godine u Heriminiju (danas Hrimnil), seocetu sa manje od
petsto itelja, u francuskoj pokrajini Lorraini, etiri kilometra od Lunevillea, u biskupiji Toulu.
Poboni roditelji mogli su mladom Lovri biti dobar uzor, tako da njegovo obraenje, a poslije i
redovniki poziv, imaju temelj u djetinjstvu.
Mladost, kao i svaka druga, vrlo burna. Najprije se okuao u vojnikom pozivu. To je doba
poznatoga tridesetogodinjega rata (1618-1648), u kojem Lovro sudjeluje. Zarobe ga Nijemci,
optue kao pijuna i osude na vjeala. On mirno izjavljuje da je neosnovano osumnjien, ali da se
ne boji smrti jer mu je savjest ista. Zbog takva dranja povjeruju mu, i on bude osloboen. U bici
kod Rambervillersa, 1635, biva teko ranjen u nogu i zbog toga prisiljen napustiti vojniki poziv.
Prije negoli je stupio u vojsku sluio je neko vrijeme kod rizniara M. de Fieubet. Nakon
ozdravljenja (ostao je hrom) sazrijeva u njemu odluka da se posveti Kristu. Prvo neko vrijeme
provede ivot pustinjaka, a 1640. ulazi u red bosonogih karmeliana, u samostanu u Parizu. Za
novicijata istie se ustrajnou u molitvi i tovanjem Majke Boje. Jedna epizoda iz toga doba
dobro oslikava njegovu hladnokrvnost i njegov mir koji nita nije moglo pomutiti. Netko od subrae
saopi mu da se bave milju da ga otpuste iz samostana. Lovro odgovori: U Bojoj sam ruci. On e
uiniti sa mnom to se njemu svidi. Ne radim da bih se svidio ljudima, a ako Bogu ne mogu biti
koristan ovdje, sluit u mu na drugom mjestu. "Naravno, nisu ga otpustili. Redovnike zavjete
polae 14. kolovoza 1642, uzevi ime Frre Laurent de la Rsurrection (Brat Lovro od Uskrsnua).

3. Obraenje, obraenja ili obraanje

U literaturi o bratu Lovri mogu se nai sva tri pojma. Sva su tri ispravna. Obraenje: obino se
misli na osamnaestogodinjega Nicolasa i prizor s ogoljelim stablom; obraenja: obino se misli na
njegovu odluku da ivi pustinjakim ivotom i na odluku da ue u Karmel; obraanje: obino se
misli na cjeloviti put koji ga je vodio od djetinje vjere do postignua nazonosti Boje u sebi.
Prvo pravo buenje i svijest o Providnosti Bojoj iskusio je kao osamnaestogodinjak. Dok je
jednoga zimskoga dana promatrao stablo bez lia i mislio kako e ono na proljee ipak procvasti i
onda roditi plodom, proe ga dubok osjeaj Providnosti i Svemoi Boje", kako sam opisuje na
poetku Prvoga razgovora. Taj je doivljaj znaajan za sav njegov duhovni razvitak, jer sm veli da
se u njemu tada zapalila velika ljubav prema Bogu i naglaava: Taj dogaaj nisam nikad
zaboravio."
U redovnikom ivotu nije mu sve glatko ilo. Sm kae da je u prvih desetak godina znao
mnogo trpjeti, muen samopreispitivanjem. Strahovao je da je, moda, postao rtva iluzije; nije
nalazio radosti u molitvi: osjeao se prokletim". Ipak, ne naputa molitvu i ostaje revan u
pobonostima. Te poetne patnje poslije je shvatio kao ienje kroz koje dua prolazi na putu k
Bogu. One su ga dovele do odluke da se potpuno preda volji Bojoj, odluke koja je sve izmijenila,
po kojoj je iziao iz tamne noi" i oslobodio se svih dvojbi. U trenucima nadahnua odluuje da e
patnje, strahove i trpljenja, ako se to Bogu svia, podnositi do kraja ivota. Od tada je svaka nova
bol dobivala nov smisao: postajala je izvor radosti jer je, podnosei je, mogao Bogu pruati dokaz
svoje ljubavi.

4. Temeljna poruka: Vjeba nazonosti Boje

(Die bung der Gegenwart Gottes, L'Exercise de la Prsence d Dieu)

Misao o nazonosti Bojoj sr je Lovrinih razgovora, zapisa i pisama. Nazonost Boja" postie
se vjebom nazonosti Boje" ili, ako se parafrazira, vjebom kojom se dolazi u nazonost, ili
prisutnost, Boju. Nazonost Boja, dakle, jest stanje u kojemu se osjea blizina Boja (Ti si mi
blizu"), a vjeba kojom se dolazi u nazonost Boju jest proces ili put. Poimanje nazonosti Boje"
moda se najsaetije izlae u Petoj zabiljebi: Nazonost Boja jest okrenutost naega duha Bogu;
svjesnost da je Bog prisutan." On zatim pokuava, razliitim izrazima, rasvijetliti pojam nazonosti
Boje. Naziva je: jednostavni in, tamno motrenje, openiti i ljubazni pogled na Boga, prisjeanje
na Boga, pozornost prema Bogu, nijemi razgovor s Bogom itd. Na kraju istie da svi ti srodni izrazi
isto oznauju. Nama, ipak, najvie govori izraz nazonost Boja, tj. trajna svjesnost da je Bog
prisutan.
Osnovna misao brata Lovre o dosezanju nazonosti Boje veliko je otkrie na polju duhovnosti.
Ne zato to bi on to prvi jasno izrazio (jer je misao starozavjetna), nego zato to je on sam do kraja
ivio u nazonosti Bojoj, posvjedoivi tako da njegova vjeba nazonosti Boje nije puka metoda
za knjige ili lijep, ali nedostian, cilj nae tenje, nego realna mogunost svakoga ovjeka. Naime,
zbog Lovrina jednostavnog naina izraavanja ne valja nikako zapasti u zabludu pa njegovu misao
oznaiti kao nii, puki" izraz duhovnoga ivota, za razliku od nekoga vieg, mistikog puta. Prava
narav Lovrine jednostavnosti najbolje e se shvatiti ako stalno imamo na umu da je ona plaena vrlo
visokom cijenom: ona je plod dugotrajnog prevladavanja svih oblika dvojnosti, dakle sumnje.

5. Odnos prema obrazovanosti

Da bi se stekla iva vjera, da bi se otkrio i susreo Bog, ne treba, veli on, ni mudrosti ni uenosti.
Lovro pripovijeda da je isprva na vie naina pokuavao nai put u duhovnom ivotu. Razgovarao
je s mnogima i itao mnotvo knjiga, ali je najposlije otkrio da to vie zbunjuje njegov duh negoli
mu pomae da doe do Boga. To nipoto ne znai da je Lovro imao odbojan stav prema knjizi i
obrazovanosti; to samo znai da je on smatrao da iskusivanje nazonosti Boje ne ovisi ni o
obrazovanosti ni o otroumnosti, jer njegovu vjebu nazonosti Boje mogu jednako izvoditi
sveuilini profesori i nepismeni. Potrebno je samo da ovjek vrsto odlui da e se potpuno predati
Bogu. Sazrijevajui usporedo u svojim spoznajama, napredujui i u ienju koje ga oslobaa
usmjerenosti na sama sebe, ovjek dolazi do odluke da se potpuno preda volji Bojoj. Pokuava
ivjeti tako kao da su na svijetu samo Bog i on (Peta zabiljeba i Prvo pismo). I opet: ne da bi se
izdvojio od blinjih, nego zato da bi stekao samoostvarenje u zajednitvu s Bogom i da bi, kao
takav, uspjeno radio za blinje. Predanost Bogu nipoto ne znai ljenarenje i preputanje svega
Bogu; ivjeti predano mnogo zahtijeva, jer se ljubav i upravljenost prema Bogu moraju uvijek
iznova dokazivati u iskuenjima koja dolaze.

6. Vjeba nazonosti Boje teak ili lagan put?

O tome kakve se potekoe moraju prevladati da bi se vjebom stekao visok stupanj zajednitva s
Bogom - nazonost Boja - nalazimo kod brata Lovre naoko protivne izjave. Tako on na vie mjesta
u knjizi govori da ta vjeba moe biti muna, napose u poetku (npr. 6. zabiljeba, br. 5), ili (u
Prvome pismu): Imao sam nemalo muke s ovom vjebom, ali sam nastavljao unato svim
potekoama..." Nasuprot tome, na drugim mjestima govori da je vjeba potpuno laka (4. pismo):
potrebno se malice potruditi iako se isprva ini da je to gubljenje vremena. I u ivotopisu nalazimo
ovu izjavu o lakoi puta: To nije nipoto teko. Naprotiv - lako je... Ja ne znam boljega i kraega
puta do potpunosti... "
No, te su izjave doista samo prividno suprotne, i lako ih je protumaiti. Napomenut u samo da su
muka" i patnja" relativni pojmovi i da ono to nam je jednom muno drugi put izgleda lako. Tako
i ovdje treba gledati na okolnosti i kontekst u kojemu su izjave o tekoi i lakoi puta davane. Iako

protivne, izreene su svjesno. I obje vrijede. Time Lovro upuuje da je vjeba nazonosti Boje
doista lak i svakome ostvarljiv put, ali se na njemu ipak mora ustrajati jer bez prijeko potrebnoga
truda ne moe biti ni ploda. Nije, dakle, samo tako da bi ovjek stajao i ekao da Bog sve uini.
Nasuprot Lutherovu stavu sola gratia (samo po milosti), brat Lovro slijedi nauk Ivana od Kria o
aktivnom i pasivnom ienju, tj. da se poetnik na duhovnom putu mora boriti, mora biti aktivan,
ali postoji vrijeme i prilike kad ovjek treba da miruje, da ostane pasivan i da sve prepusti Bogu, jer
bi svojim upletanjem mogao samo pokvariti Boji posao u dui. I Lovro, na vie mjesta, istie da
ovjek samo svojim moima ne moe mnogo postii na duhovnom putu, ako mu Bog ne ukae
svoju milost (Ta Bog se ne moe prisiliti"). To je milost kojom Bog daruje samo izabrane " Ali,
tko su izabrani? Lovro nastavlja: Za utjehu svima koji se odluuju na ovu svetu vjebu - Bog, po
pravilu, daje ovu milost onome tko se priprema da je primi. " Dok je leao na samrtnoj postelji,
jedan ga od znanaca zamoli da mu isprosi od Boga molitveni duh. Lovro na to ree: Da, ali vi
morate sami od sebe tome pridonijeti: teite postojano da sebe uinite prijemljivim za to. "
Misao je Lovrina jasna: ovjekovo ostvarenje, ovjekovo spasenje (koje se sastoji u trajnom
suivotu s Bogom, ne samo na nebu nego i na zemlji) ne postie se samo ni ovjekovim moima
niti samo Bojom milou. Ta Bog ne eli oduzeti ovjeku slobodu; Bog eli ovjeka-suradnika,
koji sam stvara, koji sam odluuje i opredjeljuje se. U brata Lovre opaamo, dakle, onu dimenziju
koja se u suvremenoj teologiji opet sve jae istie: zajednitvo ovjeka i Boga radi spasenja svakoga
pojedinca.

7. Tema patnje
Tema patnje i trpljenja vrlo je esta u spisima brata Lovre, te zavreuje da je, koliko nam je
mogue, razmotrimo i da upozorimo na mogua teka mjesta koja bi mogla itatelja navesti da
Lovrin govor o patnji shvati potpuno razliito negoli je on elio.
Ve smo istakli jednostavnost i iskrenost brata Lovre. On se ne razbacuje rijeima, ne obeava
Bogu kule i gradove" pa da onda jaue i ali se zbog najmanje boli ili nepravde. Ne. U 13. pismu,
kao i u 2. razgovoru, on poteno veli da, svjestan svoje slabosti, ne eli moliti Boga da mu poalje
patnje. Iako e takva izjava, moda, iznenaditi neke pobone ui, nama se ona ini iskrenom i vrlo
ljudskom. Iz nje se dade naslutiti da on nije nikakav srednjovjekovni trapljenik, a jo manje
mazohist koji bi uivao u patnjama. Kao i svi mi, kao i sam Isus, i Lovro bi da ga mimoie gorki
kale. To nije nikakva kukavnost; to nije pobuna protiv Boga koji daje patnje; to je prirodan osjeaj
ovjeka. Lovro je, dakle, kao i svatko drugi, elio zaobii trpljenje, ali, istodobno, on istie da e ga
prihvatiti ako ga ikad Bog poalje jer ono tada ima smisao. Ako se Bogu svidi da on trpi, spreman
je trpjeti do Sudnjega dana", jer Bog najbolje zna to nama koristi". Patnja, po bratu Lovri, nije,
dakle, neto pozitivno samo po sebi, nije neto za to treba moliti; ali, ako nam je ve Bog priputa,
onda je treba doivjeti kao milost, kao dar koji slui za nae dobro, i treba je rado podnositi iz
ljubavi prema Bogu. U 12. pismu pie: Ljudi u svijetu ne shvaaju ovu istinu. Tome se ne udim
jer oni pate kao ljudi ovoga svijeta, a ne kao krani. Oni bolest gledaju samo kao naravnu muku, a
ne kao od Boga ukazanu milost I jer je gledaju takvim oima, nalaze u njoj samo okrutnost i
odvratnost. Ali, tko bolest prima iz Boje ruke i promatra je kao djelo njegova smilovanja, kao
sredstvo svoga spasenja, on gotovo uvijek nalazi veliko olakanje i utjehu. "
Posebnu vrijednost Lovrinim rijeima daje njihova autentinost, njihova proivljenost. On o
trpljenju nije samo lijepo govorio nego je svoje patnje na isti nain i prihvaao.
Uz unutarnje muke i rane zadobivene u ratu, Lovru su muile i druge tjelesne nedae. Doivotna
posljedica ranjavanja bila je hromost, tako da se za jednog putovanja, kao to sm opisuje, na brodu
mogao kretati samo kotrljajui se preko baava (2. razgovor). Oko 25 godina muila ga je
kostobolja (iijas), a potkraj ivota upala porebrice zadavala mu je velike bolove. Sve je to podnosio
strpljivo i bez pritube. etiri zadnja pisma koja je pisao pred samu smrt puna su rijei utjehe za
druge, a da u njima uope ne spominje svoje patnje. Postojanost njegova srca bila je velika i

ganutljiva. Imam samo jednu patnju", rekao je, ,,a ta bi bila ako bih bio bez patnje. "Jedan brat,
koji je posljednjih dana bdio uza nj, elio mu je raznim panjama olakati muke. Lovro mu se jednom obrati: Brate, hvala ti na tvojoj dobroti. Ipak te molim, pusti me malo da trpim za ljubav
Boju. " Kad su napadi boli postajali ei, molio je Lovro rijeima 51. psalma: isto srce stvori
mi, Boe, i duh postojan obnovi u meni! Ne odbaci me od lica svojega i svoga svetoga duha ne
uzmi od mene! Daruj mi dobro svojega spasenja i uvrsti me duhom spremnim!" Do posljednjega
trenutka ostao je svjestan, pribran i predan Bogu. Vjeba nazonosti Boje, koju je djelatno
izvravao 40 godina, pokazala je svoju blagodat i u zadnjim trenucima: na prirodan nain povezavi
unutranju sabranost s radom za zajednicu, bez ikakva gra i smrtne borbe, brat Lovro poao je k
Onome Kojeg je itava ivota ljubio.

8. U oima suvremenika
Zbog njegovih vrlina Lovru su, ponajvie, cijenila subraa u samostanu. Ali, njegov savjet i
miljenje nisu traili samo oni: i tuinci su dolazili razgovarati s njim i traiti pomo. Meu njima je
i opat Beaufort, koji e, ocjenjujui da je potrebno upoznati to vie ljudi s idejama brata Lovre, ve
prve godine poslije njegove smrti sabrati i objaviti njegove spise. Njemu imamo zahvaliti da nam je
barem neto od toga sauvano. U tom se prvom izdanju veli da je sam brat Lovro katkad rado pisao
raspravice i pravio biljeke, ali je te zapise, iz skromnosti i poniznosti, brino skrivao od drugih, a
najee bi ih unitavao im bi ih napisao. Opat Beaufort dolazio je izdaleka (Belgija), razgovarao s
Lovrom i, kao to sm veli, zapisivao razgovore odmah im bi ga napustio (vidi poetak
ivotopisa).
Da bi se izbjeglo ponavljanje, donijet emo samo nekoliko navoda prvoga izdanja (1692), koji se
ne nalaze u izdanju iz 1694 (iz kojega je uzet ivotopis na kraju knjige), a koji nam dobro
oslikavaju kako su brata Lovru gledali i doivljavali suvremenici:
Brat Lovro bio je miroljubiv i uvijek pouzdan; bio je jedan od najboljih ljudi na svijetu. Njegovo
dobro lice, njegovo prirodno, prijateljsko bie, njegov jednostavni i skromni nain osvajali su
otprve panju i povjerenje onih koji su ga poznavali. Tko se ee susretao s njime, uvijek je iznova
dobivao dokaze njegova izvanrednog potenja i neuobiajene dobrote. On je izbjegavao da privlai
pozornost na sebe. Uvijek je uvao temeljnu slogu zajednikoga ivota. Brat Lovro nije cijenio onaj
strogi i mrani nain koji slui samo tome da ulije strah blinjima. Nije pripadao ljudima koji ne
ele nikad popustiti i koji misle da se ne moe biti poboan i istodobno srdaan i prijazan. On se
nije pretvarao, nije se ukraivao, bio je ovjean prema svakome, uvijek iskren brai i prijateljima;
nije oekivao da ga oni zapaze. elio je biti nepoznat i ivjeti u skrovitosti"
Iako je u samostanu obavljao, tako rei, najnie poslove (kuhinja, postolarija, prosjaenje),
njegova ga radost nikad nije naputala. O njegovu radu u kuhinji nalazimo u istomu vrelu: Iako je
njegov posao bio naporan i muan - esto je radio za dvojicu - nikad ga nisu vidjeli u urbi i hitnji.
Uvijek je ostajao miran, za svaki je posao uzimao prijeko potrebno vrijeme i pri tom uvijek bio tih i
skroman. Marljiv, ali ne ubijajui se radei, slijedio je svoj posao ostajui uvijek u ravnotei duha i
u svojem niim pomuenom miru. Tu je slubu obavljao, s velikom ljubavlju za blinje, tridesetak
godina. "
Oito je brat Lovro smatrao da one poslove koje smo obino navikli raditi za sebe treba da
radimo za Boga. Sve ine, sve poslove koje nam donosi nae zanimanje - sve valja initi iz ljubavi
prema Bogu. Posve je svejedno da li radimo ovo ili ono kad je to za Boga. Ne gledaju se djela nego
ljubav koja iz njih zrai.
vjerenja u istinitost onoga to na Gospodin veli u Evanelju: to ste uinili najmanjemu od moje
brae, meni ste uinili. Zato se on posebno trudio u svim slubama koje je obavljao nesebino
sluiti svojim blinjima. To vrijedi, prije svega, za njegovu slubu u kuhinji... Pomogao je
siromanima u nevolji koliko god mu je poloaj omoguivao. Tjeio ih je u brigama i stajao uz njih
savjetom.. Ukratko: blinjima je ukazivao samo dobro i nikada zlo.

9. Povezanost s karmelskom batinom

Misao brata Lovre potpuno se temelji na zasadama njegovih redovnikih pretea Terezije Avilske
i Ivana od Kria i, ujedno, na autentian nain prethodi mladoj karmelskoj duhovnosti, koja e se
dalje, uvijek u istom duhu, graditi u ivotu i djelima Terezije od Lissieuxa, Elizabete od Presvetog
Trojstva, Edith Stein i drugih velikana i velikanki. Bilo bi potrebno temeljitije prouavanje
srodnosti i povezanosti Lovrinih ideja s milju spomenutih oblikovatelja karmelske duhovnosti.
Ovdje emo se ograniiti samo na to da istaknemo nekoliko toaka zajednikih njima i bratu Lovri i
da tako pokaemo da je njegova misao nicala i rasla u istoj spiritualnoj tradiciji.
Sam veli da je, nakon obraenja, primao od Gospodina mnoge izvanredne darove, kao to su
uzvieno doivljavanje Boga, trajan mir i neprekidna radost, ekstaze i izvanredne milosti, ali da,
unato svemu, njegova pobonost ne tei tome. Kao i Ivan od Kria, brat Lovro odbija te Boje
darove ne elei njih nego Boga samoga. U drugom razgovoru on ak govori o borbi due i Boga:
Bog dui daruje milosti, a ona nijee da bi to to prima bio Bog. Jasno naziremo misao da motiv
ovjekova biti dobar ne smije biti Boji dar nego Bog sm; dobro treba initi ne da bih od njega
neto primio nego iz iste ljubavi prema njemu.
Nauk o tamnoj noi - koji je jedna od najznaajnijih crta Ivana od Kria - iako ga nigdje izriito
ne spominje, jasno uoavamo u spisima brata Lovre. Tamnu no i oba duhovna ienja o kojima
govori Ivan od Kria brat Lovro osobno je proivio i o njima govori u prvome licu. Nakon
dugotrajnog i munog ienja, u kojem se oslobaao od sebe sama i potpuno se povjerio
Boanskoj volji, napokon se osjetio potpuno slobodnim i doivljavao trajnu nazonost Boju u
svojoj dui.
Kao Ivan od Kria, i on istie nezamjenljivost teolokih kreposti na duhovnom putu. U Prvoj
zabiljebi pie: Sve je mogue onome koji vjeruje, vie onome koji se nada, jo vie onome koji
ljubi, a najvie onome koji se svaki dan trudi oko ovih triju kreposni i u njima ustraje. "
Moda e tkogod prigovoriti da je lako izrei velike odluke i lijepe rijei o ljubavi prema Bogu, o
vrstoj vjeri i neugasivoj nadi u suivot s Bogom, ali je teko preobraziti srce, ispuniti ga stvarnom
ljubavlju za Boga. Lovro to priznaje. Ipak, odluiti se treba. Potrebno je poeti. I tu brat Lovro kao
temelj, kao poetak preobrazbe istie vjeru. Odluka o predanosti Bogu ne moe se stvoriti bez vjere
u njega. Vjera je prvi korak na putu do nazonosti Boje, kao i veliki plod doivljavanja te
nazonosti.
I kao to se, s vremenom, vjebom nazonosti Boje, ta nazonost sve opipljivije doivljava, tako
raste i postaje vra naa vjera. Na koncu toga uspinjanja vjera napokon iezava, pretvara se u
doivljenu stvarnost, kao to lijepo veli brat Lovro u Sedmoj zabiljebi: Ja vie ne vjerujem, ja
vidim i doivljavam "
Takoer je uoljiva srodnost Terezije Avilske i brata Lovre, toliko da ponekad imaju gotovo
istovjetne misli. Evo nekoliko primjera. Govorei o rastresenosti, Terezija pie: Bilo je vrijeme kad
se, ako bih htjela razmiljati o Bogu ili bilo kakvu drugom dobru, ne bih mogla zadrati ni na kojem
odreenom predmetu... Razum hita kao pomahnitao luak kojega nitko ne moe svezati... Ne daj,
Gospodine, da vie budem rastrgana tako te se ini da svaki komad ide svojim putem.. "(ivot, 31,
16). Lovro o istome veli: ,Jsprva sam svo vrijeme odreeno za molitvu provodio suzbijajui
rastresene misli i uvijek iznova zapadao u njih... "(2. razgovor).
I u jednog i u drugog susreemo pojam sveta ludost". Terezija: Katkad me obuzme duevna ludost... Dua mi se ini kao magari na pai koji se hrani samo zato to je hrana pred njim, jede je
ne mislei na nju. Tako dua u tome stanju blaguje velike milosti Boje... Pomiljam to bi rekli oni
koji me dre dobrom i pobonom kad bi me vidjeli u ovom ludovanju..." (ivot 30, 16 i 18). Lovro:
...nijemo i tajno ophoenje s Bogom., donosi mi tako veliko zadovoljstvo i tako veliku unutranju
radost, a esto i vanjsku, te sam ponekad prisiljen, kako bih njome ovladao, initi razne djetinjarije,
koje vie slie ludosti nego pobonosti... " (6. pismo).
I Lovro i Terezija iskusili su trenutke sue i praznoe kad ne mogu pomoi ni knjige ni razgovori
ni savjetovanja s ljudima. Terezija: Ako hoe (dua) pomoi sebi itanjem, jednako je kao da ne

zna itati... Uzela sam itati ivotopis nekoga sveca... Proitam etiri ili pet puta iste retke, ali - iako
je knjiga bila napisana na panjolskom - razumijem manje nakon zadnjeg itanja nego nakon
prvoga. To mi se esto dogaalo... " (ivot 30,12). Lovro: U vie sam knjiga nalazio razne metode
za put k Bogu, kao i raznovrsne upute za voenje duhovnoga ivota. Ali sam stekao dojam da bi to
prije zbunilo moj duh nego to bi mi olakalo da naem ono to elim i to traim.. " (1. pismo).
U ivotopisu nastavlja: Premalo je ako pokuavamo Boga ljubiti i upoznati samo po onom to
nam knjige o njemu kau, ili po onom to mi u sebi pronaemo na temelju nekoliko pobonih misli
ili sitnih prosvjetljenja. Svoju vjeru mi moramo probuditi na ivot... "
Ima stanja u ovjeku koja su neizreciva, koja se, unato elji, ne daju oblikovati u rijei i o
kojima drugi ljudi mogu samo nasluivati. Zbog toga je uzaludno, ak i nepotrebno, razgovarati o
tome s drugim ovjekom, jer je to podruje nae najdublje unutranjosti, podruje gdje se mogu
razumjeti samo pojedinac i Bog. Ako se ta stanja due ipak pokuaju prenijeti drugima, ne samo da
se obino stjee dojam da nas drugi ne razumiju nego se raa i osjeaj da smo izdali dio sebe, da
smo desakralizirali neto sveto u sebi. Nakon tih razgovora jo se vie osjea praznina i
nezadovoljstvo kojih smo se eljeli osloboditi i jo mutnije biva ono to smo htjeli razbistriti. To
duboko duevno iskustvo susreemo i u Terezije Avilske i u brata Lovre. Lovro: ...Neiscrpna
dobrota Boja ulijeva mi pouzdanje da me on nee nikad posve ostaviti i da e mi dati snage da
podnesem svako iskuenje koje mi pristupi Zato se ne bojim i mislim da nije nuno raspravljati s
drugim ovjekom o stanju moje due. Kad sam to pokuavao, bio sam poslije toga jo nesigurniji
negoli prije razgovora..." Slino osjea i Terezija: Razgovaram li s kime u takvom stanju, jo je vee
zlo... (ivot 30,12).
Nama je danas razumljivo samo od sebe da nije prijeko potrebno, da bi se sluilo Bogu, da svi
postanu sveenici, redovnici ili asne sestre. Ali, nije bilo uvijek tako. esto se mislilo i govorilo o
tzv. svetim zanimanjima", koja bi, za razliku od drugih, trebala omoguiti spasenje", svetost. Bilo
je potrebno da II. vatikanski sabor, u petom poglavlju dogmatske konstitucije Lumen gentium,
govorei o svetosti, posebno naglasi da su svi pozvani na svetost, svatko u svome zanimanju, u
svojim uvjetima i ivotnim okolnostima. Svaki je poziv jednako vrijedan i spasonosan" ako se
obavlja na pravi nain: u skladu s vlastitom savjeu, prirodnim zakonima i Bojom objavom.
Dakle, tko odlui ozbiljno sluiti Bogu, ne mora nuno mijenjati zanimanje i postati, moda,
redovnik ili sveenik: put do svetosti", savrenosti" i spasenja" on moe jednako tako ostvariti
vrei savjesno svoje zanimanje iz ljubavi prema Bogu
Tu revolucionarnu" misao jasno su izrazili, jo prije trista godina, Lovro i, prije etiristo godina,
Terezija. Lovro: Ja ne znam boljega puta k Bogu od ovoga: vri to to ti tvoj poziv svaki dan
nalae, ali ne samo zato da bi te ljudi hvalili, nego - koliko je to u tvojoj moi - jedino iz iste
ljubavi prema Bogu... " (4. razgovor). Slino pie i Terezija: Mislila sam: to bih mogla raditi za
Boga i domislih se da se prvo moram odazvati svome pozivu..." (ivot, 32, 9).
Veina nas ima, takoer, pogreno miljenje da savjesno sluiti Bogu znai initi neka velika"
djela, izgovarati kilometarske molitve ili se izlagati pustinjakom trapljenju. Rijetko nam pada na
pamet da je tajna povezanosti s Bogom u ovome: male stvari, ono to se svaki dan ini, initi za
Boga. Jer, Bog ne gleda kao mi na veliinu djela nego na ljubav s kojom se djelo ini. "(4.
razgovor).
Dakle, svaki in, bil to sitnica ili krupnica, treba da bude proet milju na Boga, valja da bude
izraz ljubavi prema njemu. Bog mora imati mjesta u svakome mojemu inu - malome i velikome:
tek je tada on doista nazoni Bog, prisutni Bog. Tu jednostavnu, a ipak duboku i uputnu istinu
spoznali su i Terezija i brat Lovro. Terezija: Unutarnja me pobuda potie da u bilo emu sluim
Bogu, pa kad ne mogu initi nita vie, kitim slike cvijeem i granicama, metem, ureujem
kapelu... "(ivot 30, 20).
U brata Lovre i u ovim navodima fascinira jednostavnost izraavanja i, istodobno, dubina misli:
po tome se on razlikuje od veine onih koji su pisali u to doba, tj. strogo znanstveno, metodino, s
pomno definiranim pojmovima i zato suhoparno i teko razumljivo izvan kruga struno
obrazovanih. Takvim se nainom pisanja, da spomenemo samo jedan primjer, sluio brat Ivan od sv.
Samsona, takoer karmelianin. On je bio obrazovan i pod utjecajem sjevernjakih mistika, te se

izraavao tekim jezikom. Sposobnost da se izrazi jednostavno, a da pri tom njegova misao ne bude
plitka, ili banalna, velika je vrlina brata Lovre: on je svima pristupaan.

10. Uitelj molitve

Trijeznost i razboritost Lovrina govora o molitvi, kao i njegovo veliko molitveno iskustvo,
obvezuju nas da ukratko promotrimo i ovu temu. Na vie mjesta on govori o molitvi na nain koji
se moe uiniti previe smionim ili, u najmanju ruku, neobinim. Tako, npr., u Treem razgovoru:
U svojim sam svakidanjim poslovima sjedinjeniji s Bogom negoli kad se u molitvene sate
povlaim od posla. Nakon njih obino se vraam s velikom suhoom duha. "
Okomljuje li se brat Lovro ovdje na propisano molitveno vrijeme, ili je posrijedi togod drugo?
Nakon svega to smo o njemu doznali pouzdano je da nije posrijedi pobuna te vrste. Ali, brat Lovro
nije bio slijep. On je uoavao pojave formalizma pri obavljanju propisane" molitve - u drugih i u
sebe. Istodobno je toliko poten i hrabar da to prizna. Kao to se bolest moe lijeiti tek onda kad se
dijagnosticira, tako se i protiv te nesavrenosti moe boriti tek poto je priznamo. Zbog toga u njega
nalazimo udnu" preporuku kao lijek: preporuuje da se ovjek ponekad prene i da se sjeti Boga
ne samo u rastrojenosti dana nego i za tih propisanih molitava, pri kojima mole samo usne a misli
su vrlo esto na nekoj drugoj strani. Zahvaljujui toj vjebi, s vremenom prisjeanja postaju ea,
dok, napokon, ne postanu neprekidno sjeanje - trajni osjeaj da je Bog nazoan. Stjecanje trajne
svjesnosti o nazonosti Bojoj, o kojoj Lovro toliko govori, nije nita drugo nego prava, trajna i
savrena molitva. Tako u Lovre rije molitva gubi staro znaenje: odreeni in i odreene rijei u
odreeno vrijeme. Lovro, dakle, ne die glas protiv molitvenih sati koji su unaprijed odreeni; on
eli da se ona povezanost s Bogom koja bi morala postojati u te sate proiri na svo ostalo vrijeme
dana, da prome sav rad, sve ine, sav ivot, kao to veli u etvrtom razgovoru: Jednako smo
obavezni biti sjedinjeni s Bogom u vrijeme rada radom i u vrijeme molitve molitvom. "

11. Opis spisa

Ovaj prijevod sadri sve razgovore, zabiljebe i pisma koji se nalaze u oba prvotna izdanja (1692.
i 1694), i to neskraena i, koliko je bilo mogue, po slijedu nastajanja.
Razgovori. etiri razgovora oznaena su ovim datumima: 3. kolovoza 1666, 28. rujna 1666, 22.
studenog 1666. i 25. studenoga 1667. Sugovornik brata Lovre bio je, gotovo je sigurno, opat
Beaufort, koji je odmah nakon razgovora biljeio odgovore brata Lovre na razna pitanja.
Zabiljebe. Ne moe se potpuno pouzdano odrediti kad je brat Lovro nainio ovih sedam zapisa u
kojima, za razliku od drugih spisa, sreeno i sustavno izlae osnovnu misao. Najvjerojatnije su
nastali izmeu 1667. i 1690. Te zabiljebe prvi su put objavljene u ve spominjanom izdanju iz
1692, pod naslovom Temeljna naela duhovnosti" (ili drukije prevedeno: Duhovna naela",
Maximes spirituelles", Geistige Grundstze"). Prva zabiljeba ponavlja neke misli iz etvrtoga
razgovora.
Pisma. Od 16 pisama, koliko ih je ouvano, 12 ih je upueno jednoj redovnici. Peto, osmo i
jedanaesto upueni su nekoj gospoi, dok se esto prilino razlikuje od ostalih. Pisano je kao
opiran izvjetaj o duhovnom putu autorovu, iz ega, kao i iz razgovora, zakljuujemo da su Lovri
bila postavljena neka pitanja i upuivani stanoviti prigovori. Izrazi su, oito, birani i, na Lovrin
jednostavan nain, dobro promiljeni. Pismo je upueno duhovniku od kojeg Lovro eli uti
miljenje o svojim duhovnim iskustvima i shvaanjima.
ivotopis. Sadri mnoge rijei brata Lovre i objavljen je u drugom izdanju iz 1694. Njegov
tvorac, opat Beaufort, osobno je poznavao Lovru 25 godina. Biografiju koja je pratila prvo izdanje

iz 1692. ne donosimo (da izbjegnemo ponavljanje) u cijelosti, nego samo dijelove koji nisu sadrani
u ivotopisu na kraju knjige. Te dijelove sadri ovaj prikaz u dijelu ,,U oima suvremenika".
****
Moglo bi se jo mnogo pisati o bratu Lovri i o njegovim spisima. Ipak se nadam da e itatelj i na
temelju ovoga prikaza moi stei osnovni uvid u osobnost i misao brata Lovre. Zavrit emo s
odmjerenim komentarom kojim je bavarski radio popratio njemako izdanje knjige: Ova poruka
radosti, koja se opet pojavljuje u novom izdanju, neprestance nalazi nove prijatelje. Nicolas Herman
(1608-1691), koji je pod imenom brata Lovre ivio u samostanu bosonogih karmeliana u Parizu i
ondje radio ponajvie kao pomonik u samostanskoj kuhinji, pripada, oito, onim rijetkim pojavama
koje - jer su svoju sposobnost vezale za radost, jednostavnim povjerenjem prema svijetu odgovaraju duhu sv. Franje i pape Ivana istodobno. Njegova ljubav prema blinjima, s kojom je on
svaki, najnii i najmuniji posao dovravao vedra srca, podsjea na bratsku ljubav i zajednitvo
prvih krana, o emu se danas opet moe esto uti u razgovorima nae mladei... "
LITERATURA:
1. Friedrich EICHLER, Einletung fr das Buch Nicolas Herman, Die wahre Freude", Arche,
Zrich 1969.
2. Bruder Lorenz, Karmelit - Du bist mir nahe", Mnchen 1979.
3. L'exprience de la Prsence de Dieu, izdano 1948. u nizu La Vigne du Carmel".
4. Predavanja dra Raimunda Bruderhoffera, austrijskog provincijala OCD, odrana u Beu u travnju
1981.

RAZGOVORI

Prvi razgovor
Brata Lovru vidio sam prvi put 3. kolovoza 1666. Tom mi je zgodom pripovijedao kako se zbilo
njegovo obraenje:
Bog mi je ukazao posebnu milost kad me je, u dobi od osamnaest godina, obratio k sebi.
Jednoga zimskoga dana promatrao sam stablo koje je izgubilo lie i bilo posve ogoljelo. Tada sam
pomislio da e na proljee drvo opet procvasti i na jesen uroditi plodom. U tome trenutku doivio
sam dubok osjeaj providnosti i svemoi Boje. Taj dogaaj nisam nikad zaboravio. On me posve
oslobodio od svijeta i zapalio u meni takvu ljubav prema Bogu te ne mogu rei je li ta ljubav, u ovih
etrdeset godina koliko mu sluim, uope mogla postajati veom.
Sluio sam tada kod rizniara M. de Fieubeta. Bio sam grub, nevjet momak koji je lomio sve
ega bi se dotakao.
U samostan sam doao vjerujui da u u njemu imati priliku ispatati za gluposti i pogreke koje
sam bio uinio. Htio sam svoj ivot i sve svoje radosti rtvovati Bogu. Ali Bog me razoarao u
toj elji: u samostanu sam, naime, uvijek bio radostan i zadovoljan. Zato sam esto znao rei Bogu:
Ti si me iznenadio!
Trebalo bi da svi mi svaki dan, svaki sat, budemo proeti Bojom nazonou, to jest uvijek i
stalno da budemo povezani s njime. Nije li glupo zapostavljati razgovor i openje s Bogom i,
umjesto toga, biti zaokupljen kojekakvim igrarijama i tricama! Ako duu ispunimo uzvienim
poimanjem Boga i ako mu se ozbiljno predamo, nai emo veliku radost.
Svoju vjeru moramo probuditi na ivot. alosno je to, umjesto da prihvatimo vjeru kao nit
vodilju svoga ivota, gubimo vrijeme u sitnim pobonim vjebama koje nisu trajne. Ovaj put vjere
jest u duhu Crkve i on nas vodi do velike savrenosti.
Potrebno je, jednom za svagda, potpuno se predati Bogu i svoju sreu traiti samo u tome da se
ispunja njegova volja. Onome koji se uistinu njemu predao svejedno je da li ga Bog vodi kroz
patnju ili kroz radost. Bogu moramo ostati vjerni i onda kad dou sue, po njima nas on kua da li
ga doista ljubimo. Upravo u tim iskuenjima imamo najbolju priliku njemu se potpuno predati.
Jedan jedini in takva nesebina predanja dovoljan je da nam u duhovnom ivotu omogui velik
korak naprijed.
Svaki dan sluam o nevoljama i grijesima svijeta, ali ja time nisam zgranut. Naprotiv: ini mi se
zadivljujue da se ne dogaaju jo mnogo gore stvari, kad pomislim za to je sve ovjek sposoban.
Umjesto da se estim na ovjeka - molim za njega. Sve drugo preputam Bogu. O zlu u svijetu,
dakle, ne brinem mnogo jer znam da Bog moe zlo koje ljudi ine preobraziti u dobro, onako kako
se njemu svia.
Ako elimo postii to da se Bogu predamo onako kako on od nas oekuje, tada moramo brino
paziti na sve pobude svoje nutrine, napose na nae strasti koje se rado umijeaju i u duhovno i u
tjelesno djelovanje. I na tome podruju Bog rasvjetljuje svakoga koji uistinu eli njemu pripadati.
Ako je to tvoja nakana, moe me posjeivati kad god hoe. Tada se ne mora bojati da e mi
biti na teret. Ali, ako to nije tvoja nakana, molim te: ne dolazi vie k meni.

Drugi razgovor
28. rujna 1666.
U svemu sam nastojao biti voen jedino istom ljubavlju prema Bogu i nikakvom drugom
eljom. Otkako sam kao svrhu svega svojega djelovanja uzeo: sve vriti iz ljubavi prema Bogu, vie
se ne brinem o tome hou li biti proklet ili spaen. Od tada se dobro osjeam. Zadovoljan sam ako
iz ljubavi prema Bogu smijem podii jednu slamku s poda. Od njega ne traim darova; traim samo
njega i nita drugo.
Ovaj stav due doveo je dotle da mi je Bog pruio beskrajne milosti. Ali, kad god bih primao te
plodove, govorio sam sm sebi: sve to nije Bog. Iz vjere se, naime, zna da je Bog beskrajno vei i
potpuno drukiji od onoga to se osjea. Tako se zamee udesna borba izmeu Boga i due: Bog
dariva, a dua porie da je to to ona prima - Bog. U toj borbi dua je kroz vjeru silno jaka, ak jaa
nego Bog: jer Bog nikad nije mogao tako mnogo dati da dua ipak ne bi mogla rei da to to on daje
- nije on sm.
Ekstaze i ushite susree samo ona dua koja se raduje daru, koja ga ne odbacuje i koja se,
neovisno o daru, rado okree Bogu. To, moda, iznenauje, ali se nita ne moe iznuditi: Bog je
Gospodin.
Bog plaa sve to se za njega ini, i to tako brzo i tako obilno da sam katkad elio sakriti pred
njim ono to inim iz ljubavi prema njemu, kako ne bih od njega primio plau i tako se mogao
radovati da sam uinio neto isto za Boga.
Ja sam dugo trpio duevnu muku vjerujui da sam izgubljen. Nijedan ovjek na svijetu nije mi
mogao izbiti iz glave to miljenje. Ipak, na kraju sam odluio hrabro rei Bogu: Gospodine, odluio
sam se na religiozni ivot jedino iz ljubavi prema tebi. Uvijek sam se trudio initi sve samo za tebe.
Sad neka bude sa mnom to bude. Bio proklet ili spaen - uvijek u nastaviti sve initi iz iste
ljubavi prema tebi. Tako u barem u jednome dobro postupati: do svoje smrti davati sve od sebe
kako bih tebe ljubio. Ova zebnja trajala je etiri godine i u to sam doba mnogo patio.
Otkad je to prolo, ne mudrujem vie ni o raju ni o paklu. Sav moj ivot jest jo samo savrena
sloboda i trajna radost. Svoje grijehe postavljam izmeu sebe i Boga da bih mu time rekao da ne
zasluujem njegove milosti. Ali, Bog mi, unato tome, i dalje nastavlja ukazivati milost. Katkad me
on uzima, da tako kaem, za ruku i vodi me pred itav nebeski dvor. Meni tada biva jasno kako sam
bijedan - ja kojemu on s radou prua svoje milosti.
Isprva se treba malo napregnuti da bi se stvorila navika stalno se okretati Bogu i polagati mu
raun o svemu to se ini. Ako se samo malo potrudimo, osjeat emo se k tome privueni
ljubavlju, bez prisile.
Nakon lijepih dana koje mi je Bog darovao oekujem takoer i svoj dio muka i patnji. Ali, o
tome se ne brinem: znam da sam svojom mou nita ne mogu. Bog e mi dati snage da sve
podnesem
Pri poinjanju kojega posla okreem se, poput djeteta, Bogu i kaem mu: Moj Boe, ja neu biti
kadar to dovriti ako mi ti ne pomogne. Tada odmah osjetim i vie snage negoli mije potrebno.
Jesam li pogrijeio i zanemario svoje dunosti, tada to priznam pred Bogom i jednostavno mu
kaem: Gospodine, kad bi ti mene prepustio meni samome, ja nikad ne bih ni bio sposoban drukije
initi negoli grijeiti. Samo ti moe sprijeiti da ne padnem i samo ti moe ispraviti to je naopako
u meni. Nakon toga ne uznemirujem se vie time.
S Bogom moramo razgovarati vrlo jednostavno. Govoriti mu posve iskreno i otvoreno. Moliti za
njegovu pomo u svemu to susreemo. On nas nikad nee iznevjeriti: ja sam to esto iskusio.
Prije nekoga vremena bio sam poslan u Burgundiju gdje je trebalo da nabavim vino za na
samostan. Taj mi je nalog bio vrlo neugodan. Prvo: jer se ni najmanje ne razumijem u poslovne
stvari, a drugo: jer sam na jednu nogu hrom, tako da sam se na brodu mogao kretati samo kotrljajui
se preko baava. Rekao sam Bogu: Gospodine, to je tvoj posao i ti to mora izvesti! I doista - stvar
se svrila dobro. Lani sam poslan po istom poslu u Auvergane. I opet je sve bilo u najboljem redu.
Ne mogu rei kako se sve zbivalo, ali, svakako, nisam to ja uredio.

Jedan drugi primjer: po naravi sam vrlo nesklon radu u kuhinji. Ipak sam se nauio i tamo sve
raditi iz ljubavi prema Bogu. Molim ga u svakoj prilici za milost da mogu ispuniti svoje dunosti.
Tako mi je taj posao u ovih petnaest godina, koliko sam do sada proveo u kuhinji, bio vrlo lak. Sad
sam u postolariji i ondje mi se vrlo svia. Ali, u svako sam doba spreman predati taj posao, kao,
uostalom, i svaki drugi posao, jer se u svakome radujem ak i najneznatnije stvari initi iz ljubavi
prema Bogu.
Vrijeme koje je odreeno za molitvu ja ne razlikujem od ostaloga vremena. Ako mi otac prior
zapovjedi, ja se povlaim na molitvu, iako mi nije potrebno posebno vrijeme za molitvu, jer me ni
najvei posao ne moe omesti u povezanosti s Bogom
Budui da znam da Boga moram ljubiti u svim stvarima i budui da se trudim tu dunost
ispunjavati, nije mi potreban duhovni voa koji bi me na to upuivao. Naprotiv: ispovjednik, koji e
me osloboditi od grijeha, uvijek mi je potreban, jer vrlo jako osjeam ozbiljnost svojih propusta.
Ipak, oni me ne obeshrabruju. Priznajem ih pred Bogom, ne branim se i ne pokuavam se opravdati.
Nakon toga se vraam uobiajenoj vjebi ljubavi i klanjanja.
Kad sam u brigama, nikoga ne pitam za savjet i nikome se ne jadam. Dosta mi je po svjetlosti
vjere znati: Bog je tu. Zadovoljan sam to smijem raditi za njega, a ostalo neka doe to hoe. Rado
u podnijeti sve tekoe iz ljubavi prema njemu kojemu zahvaljujem svoje sadanje dobro stanje.
Beskorisne misli mogu sve upropastiti. S njima poinje muka. im primijetimo da one nisu
prijeko potrebne za posao koji obavljamo, ni za na spas, moramo biti oprezni i suzbiti ih te se
vratiti naem openju s Bogom. Tada e nam ii dobro.
Isprva sam svo vrijeme odreeno za molitvu provodio suzbijajui rastresene misli i uvijek iznova
zapadajui u njih. Nikad nisam uspio moliti po odreenim formulama, kao to se esto ini. Iako
sam isprva i tako pokuavao moliti, poslije sam odustao od toga jer je sve postalo drukije. Ne
znam kako se to zbivalo i o tome mi nije mogue izvijestiti.
U to sam doba raunao s time da u uvijek ostati novak; nisam vjerovao da u biti priputen
zavjetima. injenicu da su moje dvije godine ve prole nisam mogao shvatiti.
Nisam dovoljno odvaan da bih od Boga molio patnje i ne bih elio primiti ih na sebe. Ali, dobro
znam da sam ih zasluio. Ako mi ih Bog poalje, on e mi dati i snage da ih podnesem. Sva djela
pokore i sve druge vjebe mogu imati samo jednu svrhu: da se ovjek kroz ljubav sjedini s
Bogom.O tome sam puno razmiljao te sam shvatio i iskusio da je najkrai put koji izravno vodi do
Boga vjebati se u ljubavi i sve vriti iz ljubavi prema Bogu.
Potrebno je dobro razlikovati ine razuma od ina volje. Ono to inimo svojim razumom ne
vrijedi pred Bogom onoliko koliko ono to voljom njemu podlaemo. Jer: ne ljubi se razumom nego
voljom! A naa prva zadaa jest Boga ljubiti i njemu se radovati. Sva mogua trpljenja i vjebe
pokore koje na sebe uzimamo ne mogu nas osloboditi ni jednoga jedinoga grijeha ako ih vrimo bez
ljubavi. Oprotenje grijeha treba oekivati po krvi Kristovoj, a truditi se moramo samo oko toga da
svom snagom svoga srca njega ljubimo.
ini se da Bog darove svoje ljubavi rado prua onima koji su bili najvei grenici. To je znak
njegova milosra i njegove velike dobrote.
Vie ne razmiljam ni o smrti, ni o svojim grijesima, ni o nebu, ni o paklu. Mislim samo o tome
da male stvari radim iz ljubavi prema Bogu, jer nisam kadar uiniti neto veliko.
Kad bi me iva spaljivali, to ne bi bilo nita u usporedbi s unutarnjom mukom koju sam prije
trpio, ali takoer ne bi bilo nita ni u usporedbi s veliinom radosti koju sam iskusio i koju jo esto
doivljavam. Zbog svega toga vie se ne bojim i ne brinem se. Poznajem samo jedno i ljubim samo
jedno: Boga! Jedno samo elim: nikad ne grijeiti protiv njega. Nemam obzira i ne poznam
samoprijekora: uvidim li da neto nisam pravo uinio, tada to priznam i kaem: Gospodine, takav
sam ja! Ni ubudue neu biti kadar initi nita bolje ako mi ti ne pomogne. Ne naem li kod sebe
pogreke, zahvaljujem Bogu i opet priznajem: to je djelo tvoje milosti.

Trei razgovor
22. studenoga 1666.
Temelj i poetak mojega duhovnog ivota bilo je uzvieno poimanje Boga i stav strahopoitanja
pred njim u vjeri. Kad mi je to jednom postalo potpuno jasno, trudio sam se pustiti po strani druge
misli i sve initi samo iz ljubavi prema Bogu. Ako ponekad due vremena nisam mislio na njega,
ipak se nisam grizao zbog toga. Kad bih priznao Bogu svoje klonue, vraao bih mu se s toliko
veim pouzdanjem koliko je vee bilo moje zastranjenje u zaboravu na njega.
Bogu iskazujemo ast povjerenjem koje imamo prema njemu. to se vie u njega pouzdajemo, to
ga vie astimo i tako stjeemo velike milosti. Ne samo da je nemogue da bi nas Bog varao, nego
je, takoer, nemogue da bi on dopustio dugo trpjeti onoj dui koja se njemu potpuno predala i
odluila sve podnositi za njega.
Ja sam dospio do toga da uvijek mislim na Boga. Ako se u meni pokrenu druge misli i iskuenja,
pratei kako nastaju, putam ih ponekad da dou blie, jer iz iskustva znam da Bog pomae odmah.
U pogodnom trenutku obraam se Bogu, i iskuenje brzo iezava.
Na temelju toga istoga iskustva, kad moram obaviti kakav posao, nikad ne razbijam glavu
unaprijed. Kad doe trenutak da se posao obavi, nalazim u Bogu, kao u istom zrcalu, sve ono to je
prijeko potrebno da bih dovrio taj posao. Otad sve obavijam u tiini, ne brinui se unaprijed kako
e stvari ispasti. Ali nije bilo uvijek tako. Dok jo nisam bio iskusio da mi Bog u mojim zadaama
sa sigurnou pomae, bio sam vrlo zabrinut i oprezan.
Danas vie ne mislim na posao ak ni onda dok ga obavljam. Moje su misli toliko u Bogu da se
nekoga posla sjetim tek poto ga zavrim a da pri tome ni sm ne znam kako sam ga obavio. Kad
ustajem od stola, esto ne znam to sam jeo. Ali zato jedno znam: moje su oi uprte u Boga, i sve
to inim inim iz ljubavi prema njemu. Zahvaljujem mu za sve to je uinio preko mene sada i u svim drugim prilikama moga ivota. Ali, sve to inim potpuno jednostavno i na onaj nain
koji me neprestano sjedinjuje s nazonou i ljubavlju Bojom.
Ako me moj vanjski posao odvoji od mojih misli na Boga, u nutrini moje due, tiho, a ipak ujno,
podsjea me Bog na sebe. Pri tome ponekad postajem toliko ganut i tako zapaljen da osjeam
estok poticaj da viem, pjevam i da kao kakav mahnitac skaem okolo.
U svojim sam svakidanjim poslovima sjedinjeniji s Bogom negoli kad se u molitvene sate
povlaim od posla. Nakon njih obino se vraam s velikom suhoom duha.
Jasno mi je da me u budunosti ekaju patnje i duevne i tjelesne. Toga se ipak ne plaim.
Plaim se samo jednoga zla: kad bih izgubio osjeaj nazonosti Boje koji me tako dugo usreuje.
Ipak, neiscrpna dobrota Boja ulijeva mi sigurnost da me on nikad nee posve ostaviti i da e mi
dati snage da podnesem svako iskuenje koje mi on pripusti. Zbog toga se ne bojim i otkrivam da
nije prijeko potrebno raspravljati s nekim drugim o stanju moje due. Kad sam to pokuavao, bio
sam poslije jo nesigumiji negoli prije razgovora. Straha nikakva ne osjeam jer znam da sam u
svako doba spreman umrijeti iz iste ljubavi prema Bogu. Potpuna predanost Bogu najsigurniji je
put k njemu, put kojim nas vodi unutarnje svjetlo.
ovjek svoju dunost mora vjerno izvravati i zanijekati sam sebe. Ali nakon toga dolaze
neizrecive radosti. Ako li tada iskrsnu potekoe, dovoljno je samo obratiti se Isusu Kristu i moliti
za njegovu milost: s njome sve postaje lako.
Mnogi nisu kadri napredovati u duhovnom ivotu jer se zadravaju na vjebama pokore ili nekim
drugim posebnim vjebama zaboravljajui pri tome glavno: da je, naime, jedina svrha i jedini cilj
takvih vjebi ljubav prema Bogu. Uskoro se to poinje osjeati u djelovanju onoga tko to
zaboravlja. To i jest uzrok to nalazimo tako malo prave kreposti.
Da bi se dolo k Bogu, nije prijeko potrebna ni mudrost ni uenost. Samo je jedno prijeko
potrebno: srce koje je vrsto odluilo njemu se predati i njega ljubiti vie od svega ostaloga.

etvrti razgovor
25. studenoga 1667.
Ovaj mi je put brat Lovro vrlo ivo i otvoreno govorio o svome putu prema Bogu. Neto od toga
ve sam iznio.
Posrijedi je, prije svega, to da se jednom zasvagda stvori hrabra i vrsta odluka i da se iskreno
odreknemo svega za to znamo da nas ne vodi k Bogu. Dalje, moramo se navii na stalno openje s
Bogom, i to bez velike tajanstvenosti, jednostavno i isto. Ve je velik korak ako spoznamo da je
Bog u naoj nutrini nazoan i da mu se u svakom trenutku moemo obratiti. Tu emo moliti
njegovu pomo da nam u dvojbenim stvarima oituje svoju volju, kako bismo mogli dobro izvriti
one zadae koje nam dolaze od njega. Njemu treba prikazati poslove prije negoli ih ponemo i
njemu treba zahvaliti kad ih dovrimo. Ta stalna povezanost s Bogom pripomae da neprestano slavimo, tujemo i ljubimo Boga zbog njegove neiscrpne dobrote i beskrajne savrenosti.
Iako smo greni, smijemo, oslanjajui se na beskonane zasluge naega Gospodina, s punim
pouzdanjem moliti Boju milost. Bog nikad ne prestaje, u svemu to inimo, iskazivati nam svoju
milost. To sam jasno iskusio. Njegova je pomo izostala samo onda kad sam se ja od njega
udaljavao ili ga zaboravljao moliti za pomo.
I u nastupu sumnji Bog e nam sigurno pomoi ako nemamo druge namjere negoli njemu se
svidjeti i sve initi iz ljubavi prema njemu.
Nae posveenje nije u tome da promijenimo posao nego u tome da ono to obino radimo za
sebe same sad radimo za Boga. alosno je vidjeti kako mnogi ljudi iz razliitih ljudskih razloga
nameu sebi kojekakva djela i tako ih obavljaju nesavreno. Oni uvijek iznova uzimaju sredstvo za
cilj.
Ja ne znam boljega puta k Bogu od ovoga: Vri to to ti tvoj poziv svaki dan nalae, ali ne zato da
bi te ljudi hvalili nego koliko je u tvojoj moi samo iz iste ljubavi prema Bogu. Velika je
zabluda vjerovati da se vrijeme molitve mora razlikovati od ostaloga vremena. Ne! Jednako smo
obavezni biti sjedinjeni s Bogom u vrijeme rada po radu i u vrijeme molitve po molitvi.
Moja molitva nije nita drugo nego misao na nazonost Boju. Tada moja dua osjea samo jo
ljubav. Ali, ni izvan vremena molitve nije nita drukije, jer uvijek ostajem u Bojoj blizini slavei i
hvalei ga. Tako provodim ivot u stalnoj radosti. Oekujem, naravno, da e mi Bog poslati i patnju,
ali tek onda kad mi dadne dovoljno snage podnijeti je. Vano je samo jednom zasvagda pouzdati se
u Boga i njemu se posve predati: on nas nee razoarati.
Sve, ak i najmanje stvari neumorno inim iz ljubavi prema njemu. On ne gleda kao mi na veliinu djela nego na ljubav s kojom se djelo ini. Ne treba da nas zbuni ako nam isprva sve ne polazi za
rukom. Na kraju e nam i bez svjesnog, nastojanja postati navikom svoj svakodnevni rad obavljati
za Boga.
Da bismo sebe uskladili s voljom Bojom, potrebni su nam vjera, ufanje i ljubav. Sve su ostale
stvari na zemlji kao most preko kojega se brzo ide da bi se dospjelo jedinome cilju u kojemu se
gubimo puni povjerenja i ljubavi.
Sve je mogue onome koji vjeruje, vie onome koji se nada, jo vie onome koji ljubi, a najvie
onome koji se svaki dan trudi oko ovih triju kreposti i u njima ustraje.
Cilj koji moramo imati pred oima jest: ve u ovom ivotu postati, koliko je u naoj moi, savreni klanjaoci Boji, kao to emo biti kroza svu vjenost.
Odluujui se na duhovni ivot, moramo sebe ispitati do u sr svojega bia. Tko smo mi zapravo?
Otkrit emo da smo svi mi, odista, grena i zabludljiva stvorenja, koja ak ne zasluuju da se zovu
kranskim imenom. Izloeni smo svakoj nevolji, i mnogi su putovi na kojima nas nesrea vreba.
Nae zdravlje, naa raspoloenja, naa vanjska i unutarnja stanja podloni su neprestanim
promjenama. Ukratko: mi smo bia koja Bog kroz mnotvo vanjskih i unutarnjih muka privodi k
poniznosti. Ako je tako, treba li onda da se udimo i bunimo kad nam od blinjih dolaze razne boli,
iskuenja i napadi? Ne bi li trebalo da sve podnosimo dotle dok se Bogu svia i da doivljavamo
sve kao dogaaje koji nam zapravo koriste?
to je vea savrenost kojoj dua tei, to joj je potrebnija boanska milost.

ZABILJEBE

1. Temeljna naela duhovnosti

Sve je mogue onome koji vjeruje, vie onome koji se nada, jo vie onome koji ljubi, a najvie
onome koji se svaki dan trudi oko ove tri kreposti i u njima ustraje. Svaki koji je krten i koji doista
vjeruje napravio je ve prvi korak prema ostvarenju. On je na putu savrenosti ako slijedi ova
naela.
1. U svemu to se ini i poduzima mora se uvijek imati pred oima Bog i tovanje njega. Na cilj
mora biti da ve u ovom ivotu postanemo savreni klanjaoci Boji, kao to emo biti kroza svu
vjenost. Moramo vrsto odluiti s milou Bojom prevladavati sve potekoe koje nas susreu u
duhovnom ivotu.
2. Kad smo se odluili na duhovni ivot, moramo temeljito promisliti tko smo, zapravo, mi. Tada
emo otkriti da ne zasluujemo nikakvu hvalu i da nismo dostojni nazivati se kranima. Izloeni
smo svakoj vrsti bijede, beskonanom broju opasnosti, koje nam ne daju mira, koje nanose tetu
naem zdravlju i naem raspoloenju, te uzrokuju da se nae vanjsko i unutarnje stanje neprestano
mijenja. Ukratko: mi smo bia koja Bog kroz mnotvo vanjskih i unutarnjih muka hoe privesti k
poniznosti.
3. Moramo vjerovati da je, bez sumnje, za nas dobro i da se Bogu svia ako mu se prikaemo, te da
boanskoj Providnosti odgovara ako smo izloeni svim moguim ivotnim prilikama kako bismo,
prihvaajui muke, patnje i iskuenja, uvijek iznova pokazivah svoju ljubav prema Bogu, sve dok
on to dri ispravnim. Bez toga podvrgavanja srca i duha volji Bojoj ne mogu se ostvariti ni
pobonost ni savrenost.
4. Dui je to potrebnija boanska Milost to je vea savrenost kojoj tei. Njoj u svakom trenutku,
bezuvjetno, treba Boja pomo, jer bez nje ne moe nita. Svijet, narav i avao zajedniki vode vrlo
estok i dugotrajan boj protiv due, te bi ona, unato vlastitom trudu, bez te pomoi sigurno
podlegla. Naravi se to ini tvrdo, ali se Milost raduje i nalazi utjehu u ljubavi koja se kroz te patnje
izraava.

2. Vjebe koje su prijeko potrebne za duhovni ivot

1. Najsvetija i za sve ljude koji hoe ivjeti duhovnim ivotom najprea vjeba jest: vjeba
nazonosti Boje, to jest: treba da nam bude drago ivjeti u openju s njime - svakoga trena, bez
pravila, bez ogranienja, posebno u doba kunji, briga, sua, neraspoloenja, da! - ak i u doba
nevjere i grijeha.
2. Moramo stalno nastojati da sve nae radnje, bez iznimke, budu, u neku ruku, kao male zabave
s Bogom, ali ne izvjetaene nego onakve kakve dolaze iz ista i jednostavna srca.
3. Sve to inimo, inimo s mjerom i imajui cilj pred oima, bez urbe i bez prenagljenosti - jer
su to znaci pobrkana duha. Suraujmo s Bogom prijateljski, ljubazno i tiho, i molimo ga da na rad
bude takav da on moe biti zadovoljan njime. Tako usmjeravamo svoju panju na Boga,
pobjeujemo demona i postiemo da on nema nikakve moi nad nama
4. Za vrijeme naega rada i drugih naih djelatnosti, kad itamo ili piemo, kao i kad se bavimo
duhovnim stvarima, da, ak i za naih izvanjskih pobonosti i nae usmene molitve, tu i tamo,
koliko moemo, zastanimo, kao u prolasku, da bismo se u potaji sjetili Boga i poklonili mu se u
dubini srca. Ako znamo da sve inimo pred licem Bojim i da se on nalazi u najnutarnjijoj sri nae
due, zato ne bismo, makar ovda-onda, prekidali svoje izvanjsko bavljenje poslom, pa i samo

izricanje molitve, da bismo se naas njemu poklonili, njega hvalili, njega za neto zamolili, njemu
darovali svoje srce i bili mu zahvalni za sve?
to moe biti drae Bogu nego ako tako danju mnogo puta ostavimo stvoreno da bismo se
povukli u nutrinu i njega astili? Time se posebno siizbijr
sebinost, koje moe biti samo meu stvorenjima i od koje nas unutarnje obraanje Bogu
nezamjetno oslobaa.
Njposlije, mi ne moemo dati Bogu boljega dokaza svoje vjernosti nego kad sebe vrlo esto
odvraamo od stvorenoga da bismo kratki trenutak bili sretni sa svojim Stvoriteljem.
Ja ne tvrdim da biste vi morali vanjske stvari zauvijek ostaviti. To nije mogue. Razboritost,
majka kreposti, dat e vam da naete pravu mjeru. Velim samo da ljudi u duhovnom ivotu uvijek
iznova ine pogreku ne odvraajui se pokadto od izvanjskih stvari, da bi se u nutrini poklonili
Bogu i mirno se, u tiini, radovali, nekoliko kratkih trenutaka, njegovoj boanskoj nazonosti.
Ovo zastranjivanje od teme bilo je malo podugo, ali vjerujem daje, radi same stvari, opirnost
bila prijeko potrebna. Vratimo se sad opet naoj vjebi.
5. Svi ovi ini klanjanja moraju se zbivati u vjeri. Moramo vjerovati da je Bog doista u naemu
srcu i da ga doista moramo tovati, ljubiti, sluiti mu u duhu, kao i to da on vidi sve to se u nama i
u svemu stvorenom sada i u budunosti zbiva. Moramo vjerovati da je Bog neovisan o svemu i da
su sva stvorenja o njemu ovisna, daje on beskrajno velik i u svakome pogledu savren i da njemu,
na osnovi njegove beskrajne savrenosti i njegove uzviene vlasti, sve pripada: mi ljudi i sve to
postoji na nebu i zemlji. On time moe raspolagati po svojoj elji, kako u vremenu tako i u
vjenosti. Njemu s pravom dugujemo sve svoje misli, sve svoje rijei i sva svoja djela. Ispitajmo sebe da li se toga drimo.
6. Moramo bino paziti na to koje su nam udoredne snage najpotrebnije, a koje nam najtee
padaju, koje pogreke najee inimo i u kojim prilikama najlake padamo. U trenucima borbe
obratimo se Bogu s punim povjerenjem i vrsto ustrajmo u nazonosti njegova boanskoga
Velianstva, ponizno mu se molimo, priznajmo mu svoju bijedu i svoje slabosti i ljubazno ga
molimo za pomo. Po tome emo u njemu nai snagu koja nam nedostaje.

3. Kako se Bogu moramo klanjati u duhu i istini

Tri u stvari rei o ovome pitanju:
1. Boga tovati u duhu i istini, to znai: tovati ga onako kako se on mora tovati. Bog je duh zato se mora tovati u duhu i istini. To opet znai: duh se na Bogu klanja ponizno i istinito u
dubini, u sreditu due gdje to moe samo Bog zamijetiti. Ove ine tovanja treba tako esto
ponavljati dok nam oni, najposlije, ne postanu drugom naravi. Po ovoj vjebi postaje naa dua
jedno s Bogom.
2. Boga tovati u istini znai: uvidjeti tko je Bog i uvidjeti tko smo mi. tovati Boga u istini znai
doista, stvarno, u duhu spoznati da je Bog Onaj koji jest, naime: beskonano savren, beskonano
dostojan tovanja, beskonano dalek od svakoga zla i ispunjen svim boanskim svojstvima. Moe li
biti ovjeka koji ima tako malo razuma da ne bi nastojao svim svojim snagama tovati i astiti tako
velika Boga?
3. Boga tovati u istini znai takoer: priznati da smo mi posve razliiti od njega i da on eli
uiniti da mu postanemo slini, ako mi to hoemo. Tko bi mogao biti tako nerazborit te se i za
trenutak okrenuti od strahopoitanja, ljubavi, sluenja i neprekidne molitve - to smo duni Bogu?

4. Sjedinjenje due s Bogom

Mogu se razlikovati tri vrste sjedinjenja: uobiajeno, mogue i stvarno.
1. Uobiajeno sjedinjenje sastoji se u tome da je dua sjedinjena s Bogom jedino po Milosti (koja
se prima krtenjem - nap. prev.).
2. Mogue sjedinjenje nastaje kad se vri neki odreeni in (in pobonosti, rtve itd. - nap.
prev.), po kojem se sjedinjuje s Bogom, kad je dua zdruena s Bogom sve dok ta radnja traje.
3. Stvarno je sjedinjenje najsavrenije. Ono je isto duhovno. Njegovo se dolaenje osjea. Dua
nije nesvjesna kao pri drugim sjedinjenjima, nego je posve budna i njen je doivljaj ivlji od
plamsanja vatre i svjetliji od sunca nezastrta oblacima. Moe se, naravno, i u ovome osjeanju
prevariti, ali to nije samo neki jednostavni izraaj osjeaja, kao kad se, na primjer, kae: Boe moj,
ljubim te od svega srca", ili slini izrazi. To je mnogo vie: neto neizrecivo to dua susree, blago,
smireno, sa strahopoitanjem, ponizno, ljubazno i vrlo jednostavno - neto to je nosi i tjera Boga
ljubiti, tovati ga i prigrliti s takvom njenou koju nitko ne moe opisati i koju samo iskustvo
moe dokuiti.
4. Svi oni koji se ele sjediniti s Bogom moraju ispitati da li je ono emu tee uivanje i slast
Bojih darova, ili je Bog sam. Svatko mora uvidjeti da je Bog nedokuiv. Da bi se sjedinilo s njime,
potrebno je volju okrenuti od elje za duhovnim i tjelesnim zadovoljstvima, kako bi ona, od svega
osloboena, mogla ljubiti Boga vie nego sve drugo. Ako je volja uope kadra dokuiti Boga, to se
onda moe dogoditi samo po ljubavi. Velika je razlika izmeu volje koja djeluje na ovaj nain i
volje koja ide za uicima i ugoajima. Volja koja ide za uivanjem i ugaanjem svoj cilj dosee
odmah, u dui, dok volja ije je djelovanje ista ljubav nalazi ispunjenje jedino u Bogu samom.

5. O nazonosti Bojoj
1. Nazonost Boja jest upravljanje naega duhak Bogu. Drukije reeno: posvjeenje da je Bog
prisutan. Ono se moe zbivati snagom mate ili snagom razuma.
2. Znam ovjeka koji se etrdeset godina u duhu priuavao na nazonost Boju, koju on oznauje
i mnogim drugim imenima. Pokatkad je naziva Jednostavnim inom, kadto Tamnim motrenjem ili
sveobuhvatnim i ljubaznim pogledom na Boga, a ponekad opet Prisjeanjem na Boga. Nazivao ju
je, takoer, Pozornou na Boga, Nijemim razgovorom, Povjerenjem u Boga, ivotom i Mirom
due. On kae, dalje, da su sve te oznake za prisutnost Boju samo rijei srodnoga znaenja koje
isto oznauju. Za njega je Nazonost Boja s vremenom postala neto sasvim prirodno, i to ovako:
3. Time to je svoj duh esto prizivao u Nazonost Boju, postao mu je ivot u nazonosti Bojoj
navikom. im bi okonao svoje zadae, a esto i usred rada, uzdizala bi se njegova dua u svome
sreditu i tako bi ostajala, bez njegova truda, vrsto povezana s Bogom, kao da lebdi iznad stvari.
Pri tome on ima osjeaj da se nalazi u svom sreditu, na mjestu tiine, gotovo uvijek osjeajui da
ga u tome lebdeem stanju prati vjera, i on je zadovoljan time. To on zove stvarnom Nazonou
Bojom. Ona obuhvaa sve druge vrste nazonosti, i jo vie, jer dua tada ivi tako kao da su samo
ona i Bog na svijetu. Ona se posvuda razgovara s Bogom, moli ga za ono to joj je potrebno i
neprestano se raduje s njime na svaki zamislivi nain.
1. Mora se ipak imati na umu da se to openje s Bogom dogaa u dubini i u sreditu due. Tamo
dua govori s Bogom od srca srcu, radujui se Bogu velikom i dubokom radou. Sve to se vani
zbiva za duu je tada kao vatra od slame koja se tako brzo gasi kao to se i zapalila; izvanjsko ne
remeti nikako, ili pak remeti sasvim malo, unutarnji mir due.
4. Vratimo se k naoj Nazonosti Bojoj: Njeni i ljubazni pogled na Boga uie u dui
nezamjetno boansku vatru koja se kroz ljubav prema Bogu tako estoko rasplamsava da smo
prisiljeni i izvana initi razne stvari kako nas ona ne bi posve nadvladala.

5. ovjek se iznenadi kad zna kako sve dua ponekad opi s Bogom. Njemu se ta openja toliko
sviaju da dui doputa sve, pretpostavljajui da e ona uvijek ostati u svome sreditu kod njega.
I kao da se boji da bi se ona mogla opet okrenuti stvorenim stvarima, daje joj sve to ona moe
poeljeti. U nutrini nalazi dua nadasve ukusnu i prekrasnu hranu, iako to nije eljela ni na bilo koji
nain pripravljala. Najvie to ona pridonosi jest da bude zadovoljna.
6. Nazonost Boja jest, dakle, ivot i hrana due. Ona se moe zadobiti Milou Bojom ovim
sredstvima:

6. Kako se ostvaruje nazonost Boja

1. Prvo sredstvo jest velika istoa ivota.
2. Drugo je sredstvo da se ovjek s velikom vjernou navikava na vjebu Nazonosti Boje i na
pouzdan pogled unutra - k Bogu. Pri tome treba ostati smiren, ponizan, ljubazan i bez ikakva nemira
ili smetenosti.
3. Posebno morate paziti na to da taj pogled unutra, makar trajao samo tren, unaprijed odredi va
vanjski rad, da ga za rada ovda-onda ponavljate i da na isti nain svoj posao okonate. Budui da
treba dosta vremena dok se ne navikne na tu vjebu, nemojte se obeshrabriti ako ona ne uspije
odmah. Navika se stjee samo mukom. Ali kad se jednom stekne, sve se ini s radou. Nije li pravo
da je srce, iz kojega izvire sav ivot i koje je vanije nego drugi tjelesni udovi, duno ljubiti i tovati
Boga, bilo da svoje duhovne ili tjelesne poslove poinjemo, bilo da ih zavravamo ili bilo to drugo
u ivotu inimo! Zbog toga moramo izvoditi ovaj kratki unutarnji pogled u svome srcu. To, kako
sam ve rekao, inimo posve smireno i bez ikakve grevitosti.
4. Kad se poinje s tom vjebom, prikladno je oblikovati nekoliko unutarnjih rijei, kao na
primjer: Moj Boe, sasvim sam tvoj; Boe ljubavi, ljubim te svim srcem; Gospodine, ini sa mnom
to se tvome srcu svia: ili bilo koju drugu misao koja moe zaas pobuditi ljubav. Svakako,
mora se i na to paziti da duh ne zastrani i ne vraa se stvorenim stvarima, on treba da bude usmjeren
samo na Boga, te, potican i voen voljom, on valja da bude usmjeren samo na Boga.
1. Ova vjeba Boje nazonosti isprva moe biti malo naporna, ali ako se brino ponavlja,
donijet e tajno u duu udesan uinak. Ona donosi u duu milost Gospodinovu u veliku obilju i
nezamjetno vodi duu onom jedostavnom pogledu, neprestanom ljubaznom motrenju prisutnoga
Boga, to je najsvetiji, najlaki i najdjelotvorniji nain moljenja.
5. Ne zaboravite, molim: eli li se dospjeti do toga visokog stupnja, pretpostavlja se odricanje od
vidljivoga svijeta. Jer, nije mogue da se dua kojoj se sviaju stvorene stvari potpuno raduje
boanskoj Nazonosti. Da bi se posve pripadalo Bogu, moraju se, dakle, napustiti stvorene stvari.

7. Uinci nazonosti Boje

1. Prva je dobit koju dua prima od Boje nazonosti to to vjera, u svim prilikama naega ivota,
postaje ivlja i uinkovitija, posebno u naim nedaama, jer ona pridonosi da u iskuenjima i u
nunom openju sa stvarima lake zadrimo Milost. S vjerom dua po toj vjebi postaje pouzdana,
ona gleda i osjea nazonost Boju time to se jednostavno sjea Boga. Stoga ga ona s lakoom
priziva, i s uspjehom prima ono to joj je potrebno. Moe se rei da se dua time pribliila stanju
blaenstva. to je vei napredak koji ona ostvaruje, to ivlja postaje njena vjera. Najposlije vjera
postaje tako jaka da se moe rei: Vie ne vjerujem nego vidim i doivljavam.
2. Iskustvo Boje nazonosti jaa takoer nadu u nama (ufanje - nap. prev.). Naa nada raste
usporedo s naom spoznajom. to se vie naa vjera kroz tu svetu vjebu pribliava tajnama
Boanstva, to vie otkrivamo u Bogu ljepotu koja nadvisuje ne samo ljepotu svih tijela to ih na

zemlji vidimo, nego i beskonano nadvisuje i ljepotu anela i najsavrenijih dua. Tako raste i tako
se uvruje naa nada. Veliina sree, kojoj se raduje i koju kua, podie je i jaa.
3. Nazonost Boja ini da ovjek ne pridaje vanosti stvorenim stvarima; ona uie u njemu
vatru svete ljubavi. Jer: ovjek je u tome stanju uvijek s Bogom, a Bog je razorna vatra koja u pepeo
spali sve to bi mu moglo biti opreno. Kad se dua tako rasplamsa, ona moe ivjeti jo samo u
nazonosti Bojoj, koja u njenom srcu uie svetu vatru, sveto oduevljenje i goruu elju da svo
stvorenje ljubi Boga, poznaje ga, slui mu i tuje ga.
4. Po nazonosti Bojoj i gledanjem unutra dua postaje tako povjerljiva s Bogom da gotovo sav
svoj ivot provodi u djelima ljubavi, tovanja, kajanja, pouzdanja, zahvaljivanja, rtve, molitve i u
drugim vrijednim djelima. Ponekad, dapae, uspijeva sve povezati u jedan jedini in koji nikad ne
prestaje, jer dua tada ivi u stalnoj i neprekidnoj svijesti o Boanskoj nazonosti.
Znam da taj visoki stupanj moe dosei malo ljudi. To je doista milost kojom Bog obraduje samo
izabrane due. Napokon: Jednostavno motrenje jest dar iz milostive ruke. Ipak, kaem za utjehu
svima koji se odluuju na tu svetu vjebu: Bog tu milost poklanja, po pravilu, onome koji se
pripremio da je primi. Ako li Bog ne udijeli tu milost, tada se pomou obine milosti1 vjebom
Nazonosti Boje stjee, u najmanju ruku, jedan nain moljenja koji nije daleko od onoga
Jednostavnoga motrenja (tj. Nazonosti Boje - nap. prev.).

PISMA

Prvo pismo
Potovana moja majko,
Kad me tako usrdno molite, saopit u Vam po kojoj sam metodi dospio do trajne svijesti o
nazonosti Bojoj, to zahvaljujem samo neiscrpnoj dobroti naega Gospodina. Ne mogu Vam
preutjeti da se na to teko odluujem, i to samo zbog Vaih usrdnih molbi. Sad to inim samo pod
uvjetom da nikome ne pokaete moje pismo. Kad bih znao da ete ga bilo kome pokazati, nita me
ne bi moglo potai da Vam piem, ak ni elja za Vaim napredovanjem u duhovnom rastu. O tome
mogu kazati ovo:
U vie sam knjiga nalazio razne metode putovanja k Bogu, kao i raznovrsne upute za voenje
duhovnoga ivota. Ali sam stekao dojam da bi to prije zbunilo moj duh nego to bi mi olakalo da
naem ono to elim i to traim, a to je: sredstvo koje e mi omoguiti da potpuno pripadam Bogu.
Odluio sam, stoga, uloiti sve to imam. Predao sam sebe Bogu kao zadovoljtinu za svoje grijehe,
odrekao se iz ljubavi prema njemu svega to nije on i pokuao ivjeti tako kao da smo na svijetu
samo on i ja. Katkad sam promatrao sebe kao siromana grenika pred suevim nogama. Drugi sam
put gledao Boga u svome srcu kao Oca. Molio sam mu se to sam ee mogao, tako to sam svoj
duh zadravao u njegovoj svetoj nazonosti i sabirao svoje misli im bih primijetio da bi htjele
zastraniti. Isprva sam imao nemalo muke s tom vjebom, ali sam je nastavljao unato svim potekoama koje su me opsjedale. Nisam strahovao niti se uznemiravao kad bih, protiv svoje volje,
zastranio. Vjebao sam se po itav dan: kako za svakidanjega posla tako i za propisanih molitvenih
sati. U svako doba, svakoga sata, svake minute, u stisci napornoga rada proganjao sam i udaljavao
iz svoga duha sve to bi me moglo prijeiti da ne mislim na Boga.

Usp. 4. zabiljebu gdje se govori o tri vrste sjedinjenja s Bogom: obinom, moguem i stvarnom (Prev.).

To je bila, potovana majko, moja uobiajena vjeba od onoga dana kad sam poeo voditi
duhovni ivot. Iako znam da sam tu vjebu provodio vrlo nesavreno i nemarno, ipak mi je iz nje
proizala velika dobit. Vrlo dobro znam da to zahvaljujem samo milosru i dobroti Gospodinovoj,
jer mi bez njega ne moemo initi nita, ja jo manje negoli drugi. Ali, ako se vjerno drimo
njegove svete nazonosti i ako smo nje uvijek svjesni, to e ne samo sprijeiti da ga vrijeamo ili
namjerno inimo neto to se njemu ne svia, nego emo time stei i svetu slobodu da od njega
molimo milosti koje su nam potrebne. Ako ove ine esto ponavljamo, postajat emo sve
povjerljiviji prema Bogu, i ivot u njegovoj nazonosti postat e, najposlije, naom drugom naravi.
Zahvaljujte Bogu zajedno sa mnom za njegovu veliku dobrotu. Ja se ne mogu dosta nauditi
tome da on daje takvo obilje milosti jednome ovako jadnu greniku kao to sam ja. Neka bude za
sve blagoslovljen!
U Gospodinu Va...
(Prvo izdanje donosi ovdje primjedbu da ovo pismo nema datuma).

Drugo pismo
1. lipnja 1682.
asna moja majko,
Koristim se ovom prilikom da Vam saopim misli jednog od nae redovnike brae o udesnim
uincima i stalnoj pomoi koju on prima po ostvarenju nazonosti Boje.
Znajte da je on, otkad je prije vie od etrdeset godina poeo svoj duhovni ivot, uvijek nastojao
samo jedno: biti stalno s Bogom i nita ne initi, nita ne govoriti ni misliti to bi se moglo ne
svidjeti Bogu, a sve je to inio samo iz iste ljubavi i zato to Bogu pripada jo neizmjerno vie. On
se na tu boansku nazonost tako priuio da iz nje stalno i u svakoj prilici crpi pomo. Njegova je
dua ve tridesetak godina ispunjena stalnom radou koja je katkad tako velika te je prisiljen, da bi
je obuzdao, initi djetinjarije koje izvana vie slie na ludost negoli na pobonost.
Ako se ponekad udalji od nazonosti Boje, Bog ga u dnu due podsjea na sebe. To mu se
zaboravljanje dogaa osobito onda kad je zaposlen izvanjskim stvarima. Na taj unutarnji zov on
odgovara s velikom vjernou, uzdizanjem svoga srca k Bogu, poniznim pogledom k njemu i
rijeima koje u takvoj prilici pobuuju ljubav u njemu, na primjer: Gospodine, ovdje sam, potpuno
sam tvoj; Gospodine, oblikuj me po svome srcu. Tada mu se ini, i on doista osjea, kao da je Bog
zadovoljan sa tih nekoliko rijei, te se povlai k tiinama u najdubljoj nutrini due. To doivljavanje
ulijeva mu divnu sigurnost da Bog uvijek poiva u dnu njegove due. Nikakve sumnje, koje se
takoer mogu pojaviti, ne mogu ga uzdrmati u tome uvjerenju.
Sudite sami, moja asna majko, kolika radost i kakav mir mora biti u njemu kad zna i osjea
kakvo veliko blago neprestano nosi u sebi. On nije vie nemirni i nespokojni traga. On je naao
blago i ono mu je nadohvat ruke moe ga uzeti kad god eli.
Njemu je ao nae ljudske sljepoe i uvijek iznova istie da smo mi stvorenja vrijedna saaljenja
jer se zadovoljavamo sa tako neznatnim stvarima. Bogatstvo Boje, kako on obiava rei, slii
neizmjernom oceanu. Slijepi, kakvi ve jesmo, mi se zadovoljavamo malim valom osjeaja koji se u
istom trenu pojavljuje i nestaje. Tako onemoguujemo Boga da u nas ulije bujicu, plimu svoje
milosti. Ali, nae li Bog duu koja je proeta ivom vjerom, on joj daje milost u obilju. Ona se
ulijeva u duu poput nabujala potoka koji je bio silom sprijeen u svome tijeku, i koji je sad naao
jedno mjesto kud moe prodrijeti, te se silovito i u svoj punini razlijeva prostranim poljem.

Da, mi esto spreavamo tu boansku struju u njenom toku, jer ne pazimo dovoljno na nju.
Nemojmo to, moja draga majko, ubudue initi. Pogledajmo u sebe, u svoju nutrinu i razvalimo
nasipe koji zadravaju bujicu milosti. Oslobodimo joj put, pokuajmo nadoknaditi izgubljeno
vrijeme. Moda je dio ivota pred nama vrlo kratak. Kako e brzo doi smrt! Pripravimo se za njen
dolazak. Samo se jedanput umire!
Zato ponavljam jo jednom: uimo u sebe! Vrijeme protjee. Ne moemo sebi dopustiti vie
nikakva odgaanja! Ta posrijedi je spas nae due! Tu - gdje stoji svatko za sebe.
Vjerujem da ste se Vi dobro pripravili i da Vas smrt ne moe iznenaditi. To je naa zadaa i zbog
toga Vas moram pohvaliti. Ipak, moramo se jo i dalje truditi, jer u duhovnom ivotu svaki zastoj
znai korak unazad. Svi koji su voeni duhom Duha Svetoga napredovat e u svom duhovnom
ivotu ak i u snu.
Ako li se amac nae due jo ljulja na vjetru i oluji, probudimo Gospodina koji u njemu poiva.
On e zapovjediti, i more e se smiriti.
Uzeo sam slobodu, vrlo potovana majko, saopiti Vam ove dobre misli da ih moete usporediti s
vlastitima. One mogu posluiti da ponovno potpale i razbuktaju plamen ako se kojom nesreom
ne dao Bog - makar i privremeno ugasio.
Sjetimo se oboje, Vi i ja, nae prve revnosti, naeg prvotnoga ara. Okoristimo se primjerom i
prosvjetljenjem ovoga brata. Njega svijet jedva poznaje, ali on je poznat Bogu koji s njim postupa
nadasve prijateljski. Molit u Boga za Vas, a i Vi, moja asna majko, molite neprestano za mene
koji sam u naemu Gospodinu
Va...

Tree pismo
1685.
Moja asna i vrlo potovana majko,
Danas sam primio dvije knjige i jedno pismo od sestre N., koja se priprema na polaganje zavjeta i
stoga se preporuuje molitvama Vae zajednice, a prije svega Vaoj molitvi. ini mi se da je njoj
vrlo mnogo stalo do Vae molitve i nadam se daje neete razoarati. Molite Boga da mu ona svoju
rtvu prinese samo iz ljubavi i da vrsto odlui pripadati samo njemu.
Poslat u Vam jednu od spomenutih knjiga koje govore o nazonosti Bojoj, u emu se, po
mojem miljenju, sastoji sav duhovni ivot. Uvjeren sam da svatko moe u kratko vrijeme postati
ovjek duha, ako se u svakidanjem djelovanju doista bavi mislima o nazonosti Bojoj.
Da bi se to postiglo, treba da srce bude slobodno od svega ostaloga, jer: Bog ga eli cijela. Ali,
Bog nae srce ne moe potpuno imati ako ono nije sasvim slobodno od svega to nije on. On ne
moe tada djelovati u srcu onako kako njegovoj volji odgovara.
U svijetu nema sretnijega i ljepega ivljenja od onoga u kojemu ovjek esto opi s Bogom. To
moe razumjeti samo onaj koji to svaki dan ini i doivljava. Ipak, ja Vas ne nagovaram da se s toga
razloga odluite traiti Boga. Mi ne smijemo tu vjebu prihvatiti radi utjehe i darova, nego to
moramo initi iz iste ljubavi i zato to Bog to hoe.
Kad bih ja bio propovjednik, propovijedao bih, prije svih drugih tema, o vjebi nazonosti Boje.
Kad bih bio duhovni voa, svakome bih savjetovao tu vjebu, toliko mi se ona ini nunom i,
istodobno, toliko laganom.
Kad bismo znali koliko nam je potrebna milost i pomo Boja, nikada, ak ni naas, ne bismo
Boga gubili s oiju. Vjerujte mi to i odvaite se odmah na svetu i nepokolebljivu odluku: da se
nikad neete dragovoljno udaljiti od njega i da ete ostatak dana provesti u njegovoj svetoj
nazonosti, ljubei ga i - ako on to dri ispravnim - odriui se svih zemaljskih i nebeskih radosti.
Trudite se oko ovoga djela i budite sigurni da ete, ako ste ispravno postupali, ubrzo osjetiti uinke.
Ja u Vas u tome pomagati molitvama, iako su one siromane: preporuujem se od srca Vaim
molitvama i molitvama Vae zajednice i pozdravljam sve, a posebno Vas.

Va...

etvrto pismo

3. studenoga 1685.
asna i vrlo potovana majko,
Zadrao sam krunicu koju ste mi poslali po gospoici N. udim se da joj niste priopili svoje
misli o knjiici koju sam Vam bio podao i koju ste morali dobiti. Koristite se njome esto pod stare
dane; ta bolje ikad nego nikad!
Ne mogu zamisliti kako religiozni ljudi mogu zadovoljno ivjeti a da ne misle o nazonosti
Bojoj. Ja se pokuavam, kad god mogu, povui u duboku nutrinu due. Kad sam tako s Njime,
niega se ne bojim. Naprotiv: i najmanje odvajanje od Njega za mene je pakao.
Vjeba nazonosti Boje praktiki ne trapi tijelo. Ipak je korisno ponekad, ili bolje rei ee,
odricati se malih, bezazlenih i doputenih radosti. Jer - Bogu ipak nije drago da dua koja eli
sasvim pripadati njemu tei i k uivanju drugih radosti osim njega. To je vie, nego razumljivo. Ne
kaem da mi sebi moramo nametnuti neki poseban teret. Ne! Bogu moramo sluiti u svetoj slobodi!
Svoj posao treba obavljati bez brige i bez nemira, a svoj duh usmjeravati na Boga - smireno i tiho
im otkrijemo da su nam misli zastranile.
Prijeko je potrebno da, ipak, svo svoje pouzdanje polaemo u Boga i da ostavimo po strani sve
druge brige; moramo ak napustiti i neke posebne oblike pobonosti, sami sobom koji mogu biti
dobri i ispravni, ali kojima se esto nepotrebno optereujemo. Ti oblici pobonosti, na kraju krajeva,
samo su sredstvo koje treba da nam pomogne da dospijemo do cilja. Ako se mi, vjebom nazonosti
Boje, ujedinimo s njim, to je na cilj, onda je beskorisno vraati se sredstvima. Mi mu moemo
pokazati svoju ljubav mnogo bolje time ako ostajemo u njegovoj svetoj nazonosti, ako ga tujemo
i hvalimo, ako eznemo za njim, ako mu sebe prikazujemo ili mu zahvaljujemo, ili na bilo koji
nain koji e svatko pojedinano izabrati za sebe.
Ne dajte se obeshrabriti ako vam narav bude nesklona toj vjebi: oko toga se treba samo malo
potruditi. Isprva se esto vjeruje da je to gubljenje vremena. Unato tome, treba odluno ustrajati u
vjebi nazonosti Boje i, unato svim potekoama, ostati joj vjeran do smrti.
Preporuujem se molitvama cijele Vae zajednice, a posebno Vaoj molitvi, u Gospodinu
Va...

Peto pismo
Gospoi N.
Vrlo potovana gospoo,

Vrlo Vas alim. Krajnje je vrijeme da se prestanete brinuti za poslove gospodina i gospoe N. i da
se vie posvetite Bogu. Od Vas se ne trai mnogo: samo to da ga se ovda-onda sjetite, da ga, koliko
moete, tujete, da ga molite za milost, da mu katkad povjerite svoje brige ili mu, drugi put,
zahvalite na milostima koje Vam ukazuje u Vaemu radu. Radujte se s njime to ee moete: za
vrijeme jela, kad ste u drutvu - uvijek, on e se radovati i najmanjoj misli. Pri tome nije potrebno
glasno govoriti: on nam je blie nego to mi slutimo.
Da bismo bili s Bogom zajedno, nije prijeko potrebno uvijek boraviti u nekoj crkvi. Svatko moe
od svojega srca nainiti tihu kapelu u koju e se, pokadto, povlaiti da ponizno, skromno i u
ljubavi razgovara s Bogom. Svaki ovjek moe tako govoriti s njime, jedan vie, drugi manje. On
zna koliko mi moemo. Dakle, ponimo! Moda on eka samo nau odluku. Odvaimo se! Kako je
kratko vrijeme ivota koje nam jo ovdje ostaje! Vama su gotovo ezdeset i etiri godine, a meni e
uskoro biti osamdeset! Zato - ivimo i umrimo za Gospodina. S njime se sve patnje podnose vedro i
smireno. Bez njega - i najvea su zadovoljstva samo muke. Bio blagoslovljen za sve to ini. Amen.
Navikavajte se, pomalo, moliti mu se na ovaj nain, prosite njegovu milost i prikazujte mu svoje
srce. inite to esto: danju, usred posla, kad god moete. Nemojte se plaljivo drati samo
propisanih oblika molitve ili odreenih pobonih vjebi; inite sve vjerujui u Boga, iz ljubavi
prema Bogu i u poniznosti pred njim.
Gospodina i gospou N., te gospoicu N., uvjerite da u im rado pomagati svojim molitvama.
Vama posebno stojim na slubu i ostajem Va u Gospodinu,
Brat...

esto pismo
asni moj oe,
Iako mi moje stanje ne zadaje briga, ipak, kako svoju metodu nisam stvorio iz knjiga, bilo bi mi
drago, radi vee sigurnosti, uti Vae miljenje o tome.
Prije stanovitog vremena razgovarao sam s jednim pobonim ovjekom koji mi je rekao:
Duhovni ivot jest ivot milosti koji poinje s ropskim strahom, zatim raste kroz nadu u vjeni ivot
i, napokon, dosee puninu u istoj ljubavi. Svaki od ta tri stadija ima razliite stupnjeve po kojima
se, najposlije, stie do ispunjenja.
Ja nisam ni jednu od takvih metoda slijedio; naprotiv one su me obeshrabrivale. Ne znam to
je uzrok tome, ali od samoga poetka nisam imao pouzdanja u njih. Zbog toga sam na poetku
svoga duhovnoga ivota vrsto odluio svim se snagama predati Bogu, kao zadovoljtinu za svoje
grijehe i odrei se svega ostaloga iz ljubavi prema njemu.
Prvih godina, u vrijeme odreeno za molitvu, bavio sam se obino mislima o smrti, sudu, paklu,
nebu i o svojim grijesima. Tako je ilo nekoliko godina. Onda sam se poeo truditi da svoje misli
upravljam na nazonost Boju i dok sam radio. Mislio sam na to da je on uvijek u mojoj blizini i u
sri moje due.
To mi je dalo tako uzvieno poimanje o Bogu da me na tom stupnju mogla zadovoljiti samo
vjera. Nezamjetno se zbivalo da sam se i u vrijeme odreeno za molitvu isto tako drao. To me vrlo
tjeilo i donijelo mi veliku radost. Tako sam poeo.
Moram Vam, ipak, rei da sam u prvih deset godina iznutra mnogo trpio. Bio sam uvjeren da ne
pripadam Bogu onako kako bi trebalo. S jedne strane, moji prijanji grijesi, koji su mi uvijek stajali
pred oima, a s druge velike milosti, koje mi je Bog udijelio - to su bile opreke i izvor mojih patnji.
U to sam doba esto posrtao, ali sam se uvijek iznova dizao. inilo mi se da se sve urotilo protiv
mene: svijet, razum, pa i sam Bog. Samo je vjera, ini mi se, bila na mojoj strani. esto sam bio
muen milju da je znak moje umiljenosti to to sam htio jednim udarcem biti na tako visoku
stupnju duhovnoga ivota, kamo drugi dospijevaju tek nakon mnogo godina i i nakon velikih muka.
Katkad sam vjerovao da je to svjesna obmana i da mi nema spasa.
Kad sam, najposlije, ve mislio da e me ta briga i taj nemir pratiti do konca ivota, to nipoto
nije umanjivalo moje povjerenje u Boga - dapae, moja je vjera rasla - naao sam se jednim

potezom potpuno izmijenjen. Moja dua, dotle puna nemira, osjeala je dubok unutarnji mir. Bilo je
to kao da je nala nutarnju jezgru, mjesto tiine.
Od tada svoj posao obavljam u vjeri, poniznosti i s ljubavlju. Trudim se da nita ne inim, nita
ne govorim i nita ne mislim to bi moglo omrznuti Bogu. Nadam se da e on, ako budem inio sve
to mogu, uraditi sa mnom ono to se njemu svia.
Duhovno stanje u kojem se sad nalazim nije lako opisati. Ne brinem se i ne sumnjam da li sam na
pravome putu, jer nemam druge volje osim volje Boje, koju nastojim ispunjavati u svim stvarima i
kojoj sam tako posluan da protiv nje ne bih elio podii ni slamku s tla. Ne dam se voditi nikakvim
drugim poticajima osim istom ljubavlju prema Bogu.
Napustio sam sve oblike pobonosti i sve molitve osim onih na koje me moj stale obvezuje. Moj
jedini religiozni in jest uvijek se zadrati u njegovoj svetoj nazonosti. U njoj ostajem jednostavno
time to sam joj otvoren i to je sa mnogo ljubavi uvijek imam pred oima. Kako da to nazovem?
Stvarnom prisutnou Bojom? Ili jo bolje: nijemim i tajnim openjem due s Bogom koje gotovo
nikad ne prestaje. Ono mi donosi veliko zadovoljstvo i tako veliku unutarnju radost, a esto i
vanjsku, te sam katkad prisiljen, kako bih njome ovladao, initi razne djetinjarije, koje vie slie
ludosti negoli pobonosti.
Ukratko, asni moj oe, nemam nikakve sumnje da je moja dua ve vie od trideset godina
povezana s Bogom. Da Vam ne bih dodijavao, preskaem mnoge stvari. Drim, ipak, ispravnim
iznijeti Vam kakvim sebe vidim pred Bogom, kojega promatram kao svoga Kralja.
Vidim sebe kao nedostojna ovjeka, krastava i gubava, koji je poinio mnoge zloine protiv
svoga Kralja. Potaknut stidom, u dnu due priznajem svoju drskost i zlobu. Molim ga za oprotenje
i preputam se njegovim rukama neka ini sa mnom to mu se svia. Ali, milostivi Kralj ne samo da
me nikako ne kanjava, nego me prima s neshvatljivom dobrotom. Poziva me za svoj stol, posluuje
me vlastitim rukama, daje mi kljueve od svojih riznica i postupa sa mnom u svakom pogledu kao s
najboljim prijateljem. On razgovara sa mnom i raduje me neprestano na tisue i tisue raznih
naina. Oprata mi utei i ne podsjea me na moje prijanje dranje. Dok ga molim da me oblikuje
po svome srcu, vidim sebe bijedna i slaba, ali ipak to milijega Bogu. Eto kako pokatkad promatram
sebe u njegovoj svetoj nazonosti.
Ova jednostavna panja, ovo ljubazno gledanje na Boga moja je najea navika. Kod njega se
osjeam tako sretnim i zadovoljnim kao dijete koje poiva na majinim grudima; zato bih, da bih
opisao neizrecivu sreu i uitak koji doivljavam, mogao to stanje nazvati: poivanje na Srcu
Bojemu, ako se tako smije rei. Kad se, u stisci dogaaja ili zbog slabosti, moje misli udalje od
njega, uskoro bivam nekim unutarnjim glasom opet pozvan k njemu. Taj unutarnji glas Boji tako je
aroban da ga nisam sposoban ni priblino opisati.
Ali, molim Vas, asni moj oe, mislite vie na moje slabosti, koje su Vama dovoljno poznate,
negoli na ove nezasluene milosti kojima Bog odlikuje moju duu, iako sam ih nedostojan i ne
shvaam ih. to se tie propisanog molitvenog vremena - ono je samo nastavak ove iste vjebe.Pokatkad promatram sebe kao stijenu pred kojom stoji kipar koji od nje eli nainiti kip. Tada
molim Boga da od moje due oblikuje svoju savrenu sliku.
U ostalo vrijeme, im se okrenem molitvi, osjeam kako se itav moj duh i cijela moja dua
uzdie Bogu, a da ja pri tome nita ne inim, te se dua, tako uzdignuta, sjedinjuje s njime i ostaje
odreeno vrijeme kao u zanosu, kao u svome sreditu, kao u mjestu svoga mira.
Mogu pretpostaviti da mnogi takvo stanje dre za besposlicu, za obmanu i za samoljublje. Da, i ja
bih to mogao nazvati svetom besposlicom. Moglo bi se to nazvati i blaenim samoljubljem, ako je
dua u tome stanju uope sposobna za samoljublje. Kad se dua nalazi u tome stanju, ona se ne
moe vie brinuti o sklonostima kojim je prije naginjala jer bi joj preispitivanje prije kodilo negoli
koristilo. Ne, mogu, naprotiv, nikako podnijeti da se to stanje naziva obmanom. Jer, dua koja se
tako raduje Bogu ne eli nita drugo negoli njega. Ako bi ak i bila neka unutarnja obmana, tada je
Boja stvar da me od nje oslobodi. Ja se njemu posve predajem i on moe initi sa mnom tomu se
svia. Ne elim nita drugo nego njega, da njemu posve pripadam.
Bio bih Vam zahvalan, asni oe, ako biste mi priopili svoje miljenje, do kojeg uvijek mnogo
drim. Prema Vaoj slubi imam posebnu panju, i u naem sam Gospodinu

Va...

Sedmo pismo
Moja asna i vrlo potovana majko,
Moje Vas molitve, koliko god male vrijednosti bile, nee ostaviti na cjedilu. To sam Vam obeao i
svoju u rije drati. Kako bismo bili sretni kad bismo pronali blago o kojemu govori Evanelje,
sve bi nam se drugo tada inilo manje vanim. Ono je beskrajno veliko. im se vie ono kopa i
trai, vee su dragocjenosti koje se nalaze. Zaposlimo se time da te dragocjenosti traimo i
nemojmo odustati dok ih ne naemo...
(U nastavku spominje brat Lovro nekoliko osobnih stvari i zatim dalje nastavlja:)
Ja ne znam, asna moja majko, to me jo eka. ini mi se da mi duevni mir i tiina duha dolaze
u snu. Ako postoji neka bol za mene, to je: biti bez bola. Tjeim se milju, ako je to doputeno, da
postoji istilite u kojemu u moi ispatati za svoje grijehe. Sad znam samo to da me Bog uva. U
tako sam veliku miru da se vie niega ne bojim. ega bih se mogao bojati dok sam s njime? Drim
se u njegovoj nazonosti koliko god mogu. Bio zbog svega blagoslovljen!
Va...

Osmo pismo
12. listopada 1688.
Vrlo potovana gospoo N.,
Mi imamo Boga koji je beskrajno dobar i koji zna to nam treba. Uvijek sam vjerovao da e Vas
on voditi do najviega. On e doi u pravo vrijeme, i to onda kad Vi najmanje oekujete. Uzdajte se
u njega. Zahvaljujte mu sa mnom za milosti koje Vam je udijelio, posebno za snagu i strpljivost s
kojom podnosite svoje velike nevolje. To je jasan znak njegove brige za Vas. Tjeite se, dakle, s
njime i zahvaljujte mu za sve.
Divim se, isto tako, hrabrosti i sranosti gospodina N. Bog mu dao plemenitu ud i dobru volju.
On, dakako, jo ovisi neto odvie o stvarima ovoga svijeta; u njemu, zapravo, ima jo mladenake
nezrelosti. Nadam se da e mu nevolje koje mu Bog alje posluiti kao spasonosno sredstvo da opet
vie promisli o sebi samome. To je prilika koja bi ga mogla navesti da svoje pouzdanje usmjeri na
onoga koji ga uvijek prati. Neka ga se sjea to moe ee, a posebno u velikim opasnostima.
Jedno kratko prisjeanje, jedna tiha molitva za vrijeme mara i s maem u ruci, to su molitve koje,
koliko god kratke, vrlo raduju Boga.
Nipoto one ne bi mogle okrnjiti hrabrost jednoga vojnika; naprotiv - one ga jaaju u velikim
opasnostima. Neka zato misli to ee na Boga. Postupno e se navii na tu malu, ali svetu, vjebu.
Nitko nita nee primijetiti. Nita nije lake nego ee obdan ponavljati te male ine unutarnjeg
poklona. Stavite mu, molim Vas, na srce da na opisani nain to ee misli na Boga. To je prijeko
potrebno i posebno prikladno za vojnika iji su i ivot i dua stalno izloeni opasnostima. Nadam se
da e Bog pomoi njemu i cijeloj njegovoj obitelji. Pozdravljam sve, a posebno Vas,
Va odani...

Deveto pismo

Moja asna i vrlo potovana majko,

Ne kaete mi nita novo! Vi niste jedini koji se mora boriti protiv svojih rastresenih misli. Nae je
miljenje krajnje nestalno. Ali, kako volja vlada svim naim snagama, ona mora uvijek iznova
sabirati misli i upravljati ih na Boga kao na na zadnji cilj.
Ako se duh od samoga poetka ne dri na uzdi, loe navike rastresenosti i misaonog tumaranja
poslije e se vrlo teko pobijediti. One nas esto vode protiv nae volje k niim stvarima.
Vjerujem da je najbolji lijek od toga priznati svoje nedostatke i poniziti se pred Bogom. Ne
savjetujem Vam da pri molitvi izgovarate mnogo rijei. Dugo govorenje lako vodi do toga da se
zaluta i da se rastrese. Pred Bogom se drite kao siromaan njemak, ili kao hrom prosjak pred
vratima bogataevim. Nastojte svoje misli zadrati u Bojoj nazonosti. Ako one katkad zastrane i
odlutaju od njega, ne uznemirujte se previe zbog toga, jer e duhovni nemir prije rastresti Vae
misli negoli ih sabrati. Volja mora privoditi misli na pravi put u potpunoj tiini. Ako se tako budete
ustrajno trudili, Bog e Vam, sigurno, dati da osjetite njegovu blizinu.
Sredstvo da se duh za molitve lake sabere i ouva u miru jest i u tome da mu ne dopustimo da
predaleko odluta ni inae, po danu. Drite svoje misli brino i vrsto uvijek u nazonosti Bojoj.
Kad se jednom naviknete redovito ga se sjeati, lake e Vam biti da i za vrijeme molitve ostanete
smireni, ili da sabere te misli iz rastresenosti ako su zastranile.
U svojim prijanjim pismima pisao sam Vam opirnije o blagoslovu koji primamo iz nazonosti
Boje u svakidanjem ivotu. Trudimo se iskreno oko toga i molimo jedno za drugo. Preporuujem
se molitvi sestre N., i asne majke N. te, pozdravljajui sve, ostajem u Gospodinu
Va odani...

Deseto pismo
28. oujka 1689.
Moja asna i vrlo potovana majko,
Vaemu pismu prilaem odgovor na pismo koje sam primio od nae dobre sestre N. Budite
ljubazni i uruite joj ga. Ona ima puno dobre volje, ali mi se ini da eli ii bre od milosti. Ne
moe se odjednom postati svet. Preporuujem je Vaemu vodstvu. Mi trebamo jedni druge da
pomaemo savjetima, a jo vie primjerom. Bio bih Vam zahvalan ako biste mi povremeno javljali
kako joj ide, da li je revna i vjerna Kristu. Mislimo uvijek na to, draga moja majko, da je naa
jedina zadaa u ovome ivotu Bogu se svidjeti. to moe biti ostalo negoli ludost i ispraznost? Mi
oboje vodimo ve vie od etrdeset godina duhovni ivot. Jesmo li te godine doista iskoristili za to
da Boga ljubimo i njemu sluimo? On nas je po svome milosru na to pozvao. Stidim se i u
neprilici sam kad se sjetim, s jedne strane, velikih milosti koje mi je Bog darovao i koje mi jo
neprestano dariva i, s druge strane, kako sam se ja loe koristio tim milostima, vrlo sporo
napredujui na putu usavravanja.
Budui da nam je njegovo milosre ostavilo jo neto vremena, ponimo ozbiljno. Nadoknadimo
izgubljeno vrijeme. Okrenimo se sa srdanim povjerenjem dobrome Ocu koji je uvijek spreman
ljubazno nas zagrliti svojim rukama. Odrecimo se, draga majko, iz ljubavi prema njemu, svega to
nije njegovo jer je on i beskrajno vie zasluio. Mislimo neprestano na njega. Svo svoje pouzdanje
stavimo u njega. Ne sumnjam u to da emo tada brzo osjetiti uinke i iskusiti obilje njegove milosti
s kojom moemo sve uiniti, a bez koje smo sposobni initi samo zlo.
ivot je pun opasnosti i podvodnih stijena. Moemo ih izbjei samo ako nam Bog pomae.
Molimo ga zato bez prestanka. Ali, kako ga moemo moliti ako nismo u njegovoj nazonosti? Kako
se moe biti u njegovoj nazonosti ako esto ne mislimo na njega? I kako moemo esto misliti na
njega ako se ne trudimo da svoje misli priuimo da budu s njime? Odgovorit ete mi da Vam
govorim uvijek isto. Istina! Ali boljega i lakega puta k Bogu ja ne poznajem! Zato ga svakome
savjetujem. Prije negoli mognemo Boga ljubiti, moramo ga upoznati. Da bismo ga upoznali,
moramo ee o njemu misliti. I to ga vie budemo ljubili, ee emo ga se sjeati. Jer: gdje je
nae blago, ondje nam je i srce. Trebalo bi da o tome esto temeljito razmiljamo.

Va odani...

Jedanaesto pismo
Pariz, 29. listopada 1689.
Vrlo potovana gospoo,
Nje mi bilo lako pisati gospodinu od N. inim to samo zato to ste me Vi i gospoa N. zamolili.
Stavite, molim Vas, adresu i uruite mu pismo. Nikad ne moemo imati previe pouzdanja prema
takvom prijatelju koji nam je toliko vjeran da nas ni u ovom ni u drugom ivotu ne ostavlja na
cjedilu.
Ako gospodin N. znadne iz gubitka koji ga je pogodio izvui duhovnu dobit, ako svo svoje
povjerenje stavi u Boga, stei e, sigurno, drugoga prijatelja koji je vei i koji je spreman uvijek
pomoi. Bog upravlja srca kako se njemu svia. Moda je gospodin N. previe ovisio o svome
preminulom prijatelju. Svoje prijatelje, sigurno, treba da ljubimo, ali pri tome ne smijemo
zanemariti ljubav prema Bogu. Ona mora prethoditi svemu.
Sjetite se onoga to sam Vam uvijek savjetovao: esto mislite na Boga, danju i nou, nakon
zavretka svake zadae, svakog rada, pa i u veselim trenucima. On nam je uvijek blizu, on je uvijek
s nama. Ne ostavljajte ga sama. Ne biste li i Vi drali neuljudnim ostaviti sama prijatelja koji Vas je
doao posjetiti? Kako onda moemo Boga zanemariti i ne brinuti se za njega? Nemojte ga, dakle,
zaboraviti! Mislite esto na njega, molite mu se neprestance! ivite i umrite s njime! To je
prekrasna zadaa svakoga kranina. Ukratko: to je na poziv! Ako tome jo nismo dorasli, tada to
moramo uiti. Trudit u se pomoi Vam svojim molitvama, i u Gospodinu sam
Va...

Dvanaesto pismo
17. studenoga 1690.
Moja asna i vrlo potovana majko,
Ne molim Boga da Vas oslobodi Vaih patnji, ali ga od srca molim da Vam dadne snage i
strpljivosti podnositi ih sve dok se njemu svia. Traite utjehu samo u njemu. On Vas je na kri
pribio i on e Vas osloboditi kad se to njemu uini pogodnim. Sretni koji trpe s njime. Priuite se
trpjeti s njime i moliti ga za snagu da strpljivo nosite sve to Vam on nametne, sve dok on smatra
prijeko potrebnim.
Ljudi u svijetu ne shvaaju i ne prihvaaju te istine. Tome se ne udim jer oni pate kao ljudi
ovoga svijeta, a ne kao krani. Oni u bolesti vide samo naravnu muku a ne od Boga ukazanu
milost. I jer bolest gledaju samo takvim oima, nalaze u njoj samo okrutnost i odbojnost. Ali, tko
bolest prima iz Boje ruke i promatra je kao djelo njegova smilovanja, kao sredstvo svoga spasenja,
an gotovo uvijek nalazi veliko olakanje i veliku utjehu.
elio bih da uistinu iskusite da nam je Bog esto blii u bolesti nego kad se u punom zdravlju
radujemo.
Ne traite boljega lijenika od njega. Koliko ja mogu prosuditi, samo nam on moe pomoi. Svo
svoje pouzdanje stavite u njega i brzo ete osjetiti uinke, koje mi, na alost, onemoguujemo time
to se vie uzdamo u zemaljske ljekarije negoli u Boga. Kakve god lijekove upotrebljavali, oni e
vam koristiti samo onoliko koliko Bog hoe. Ako patnje dolaze od Boga, samo ih on moe izlijeiti.
A on esto alje tijelu neku bolest da bi duu izlijeio.
Vjerojatno ete rei da je meni lako za stolom Gospodnjim jesti i piti" i drugoga savjetovati.
Imate pravo! Ali, promislite, molim Vas, nije li onome koji za stolom svoga kralja jede i pije i
doputa da ga kralj dvori - sve to muka kad zna da je uinio mnogo zla u svijetu i kad nije siguran
da li mu je Gospodin oprostio?
Sigurno da je s razlogom zabrinut i samo mu uzdanje u dobrotu Gospodarevu moe donijeti mir.
Isto tako ja, vjerujte mi, kakve god dragocjenosti kuao za stolom Gospodarevim, uvijek, imam

pred oima svoje grijehe i neizvjesnost oprotenja me mui. Ipak, tu muku podnosim u svjetlosti
vjere i uvjeren sam daje ona, odista, za moje dobro.
Zato i Vi budite zadovoljni time to vam je Bog dao. Koliko god Vi mene dizali sretnim, ja
zavidim Vama. Bolovi i patnje bili bi za mene raj, samo ako bih ih mogao trpjeti u Bogu, a najvea
zadovoljstva znaila bi za mene pakao ako bih ih kuao bez Boga. Bila bi mi, dakle, velika radost
trpjeti neto za Boga.
Jo malo vremena pa u i ja poi na put k Bogu. Idem k njemu i morat u poloiti raun pred
njim (Br. Lovro ovo pie dva mjeseca i dvadeset i est dana prije smrti - nap. prev.). Sva muka
istilita, makar trajala do konca ovoga vremena, bila bi mi ugodna kad bih mogao samo jedan
jedini trenutak ugledati Boga u stvarnosti. U ovom me ivotu tjei to da kroz vjeru ponekad gledam
Boga tako da bih gotovo mogao kazati: Vie ne vjerujem, ja vidim! Ono o emu nas vjera ui doivljavam iskustveno. U tom unutarnjem doivljavanju i u nepokolebljivoj sigurnosti vjere hou s
Bogom ivjeti i umrijeti.
Uvijek se drite Boga! On je jedina snaga i utjeha u Vaim patnjama. Molit u ga da Vas prati na
svim Vaim putovima. Pozdravljam majku prioricu i preporuujem se njenim molitvama,
molitvama Vae samostanske zajednice i Vaim osobnim molitvama. U Gospodinu,
Va...

Trinaesto pismo
28. studenoga 1690.
Moja dobra majko,
Kad bismo se mi stvarno navikli neprestano ivjeti s mislima usmjerenim na nazonost Boju,
tada nas nikakve tjelesne bolesti ne bi mnogo pogaale. Bog esto doputa da malo trpimo da bi
time oistio nau duu i naveo nas da budemo s njime. Ne mogu shvatiti kako moe osjeati bolove
ovjek koji je kod Boga i ija je jedina tenja Bog. To sam sam iskusio i ne sumnjam vie u to.
Ohrabrite se! Svoje brige prostrite neprestano pred njega i molite za snagu da istrajete. Prije
svega, navikavajte se na esto openje s njime i zaboravljajte ga to moete manje. Molite ga kad
ste slabi i povremeno mu rtvujte sebe. U najveoj boli molite ga ponizno i s puno ljubavi - kao to
dijete moli oca - da se sve dogaa po njegovoj svetoj volji i da Vam on svojom milou pomogne.
Ja u Vam pomagati u tome svojim siromanim molitvama.
Bog ima mnoge putove kojima nas privodi k sebi. On se, ponekad, sakrije od nas. Vjera, koja nas
nikad ne ostavlja na cjedilu, mora biti na oslonac i temelj naega pouzdanja u Boga.
Ne znam to e Bog sa mnom napraviti - iz dana u dan sve sam sretniji. itav svijet pati, a ja,
koji sam zasluio najstrou pokoru, doivljavam tako velike i tako ustrajne radosti da se samo s
mukom mogu primiriti.
Mogao bih moliti Boga za dio Vaih patnji, ali poznajem svoju slabost, koja je tako velika da bih
ako bi me on samo jedan tren prepustio meni samome - bio najbjedniji ovjek meu smrtnicima.
Ipak, ne znam kako bi me on mogao ostaviti sama kad je snaga vjere koju osjeam tolika te mi se
ini da ga mogu prstom dodirnuti. Vjera mi daje znanje da nas Bog nikad ne ostavlja, ako mi njega
nismo prije ostavili. uvajmo se, stoga, da ga ne bismo napustili. Ostanimo uvijek kod njega.
ivimo i umrimo s njime! Molite za mene, i ja u za Vas.
Va...

etrnaesto pismo
Moja dobra majko!

Potresen sam gledajui kako dugo trpite. Donekle me tjei moje uvjerenje da je Vaa bolest znak
da Vas Bog ljubi. Promatrajte svoje boli u tome svjetlu i sve ete ih lake podnijeti. Mislim da bi
trebalo da polako ostavite tolike ljudske lijekove i posve se predate Bojoj providnosti. Moda Bog
eka upravo jedno takvo predavanje i puno povjerenje da bi Vas izlijeio. Budui da lijekovi, unato
svim nastojanjima, nisu imali eljenoga uinka, nego se bolest, naprotiv, pogorala, prepustite se u
njegove ruke i sve jo oekujte samo od njega.
Pisao sam Vam u zadnjem pismu da Bog puta ponekad da tijelo trpi kako bi izlijeio bolest due.
Imajte sranosti! Nainite od nevolje krepost! Nemojte moliti Boga da Vas oslobodi bolova, nego
ga molite za snagu da junaki podnosite sve to on hoe iz ljubavi prema njemu - sve dok se to
njemu svia.
Znam da su takve molitve pomalo tvrde za nau narav, ali su Bogu ugodne i stoga drage onima
koji Boga ljube. Ljubav blai boli. Ljubimo li Boga, tada emo s radou i sranou trpjeti za
njega. Molim Vas, radite tako, traite utjehu u njemu. On je jedini lijenik svih naih bolesti, on je
otac oaloenih, on je uvijek spreman pomoi nam.
On nas ljubi beskrajno vie negoli mi moemo zamisliti. Zato i Vi njega ljubite i traite pomo
samo od njega. Nadam se da ete je brzo osjetiti.
Bog bio s Vama. Ja u Vam i dalje pomagati svojim slabim molitvama, i ostajem u Gospodinu
uvijek
Va...
Jutros, na dan sv. Tome, moja je priest bila za Vas.

Petnaesto pismo
22. sijenja 1691.
Moja draga i mila majko,
Zahvaljujem naemu Gospodinu da je usliio Vae elje i poklonio Vam malo olakanja. Ja sam
ve nekoliko puta bio blizu smrti. Ipak, nikad nisam bio tako zadovoljan kao ba tada. Zato nisam
molio za olakanje nego za snagu da trpim junaki, ponizno i s ljubavlju. S Bogom je lake trpjeti!
Kako god veliki bili bolovi, sve ih s ljubavlju uzmite na sebe. U patnji se sjedinite s Bogom - to je
pravi raj! Ako ve u ovom ivotu elimo uivati mir i radost neba, moramo se priuiti dragovoljno,
ponizno i ljubazno opiti s njime. Moramo sprijeiti da nam se duh u bilo kojoj prilici udaljuje od
njega. Podignimo u srcu za Boga duhovni hram u kojem emo mu se neprestano klanjati. Pazimo na
to da nita ne inimo, nita ne govorimo i nita ne mislimo to on ne voli. Ako smo tako ispunjeni
Bogom, ak i muka postaje puna slatkoe, blagosti, unutarnje vedrine i smirenosti.
Znam, dakako, da je ve i poetak na putu prema tome visokom stupnju duhovnoga ivota vrlo
teak. Mi imamo samo istu vjeru. Ali, znamo, takoer, da s milou Bojom sve moemo, nju on
ne uskrauje nikome koji ga ozbiljno moli. Kucajte! Kucajte odluno! Siguran sam da e Vam on
tada otvoriti vrata u pravo vrijeme. U jednom trenutku obilno e Vam udijeliti sve ono to Vam je
dugo godina bilo uskraeno.
Bog Vas titio. Molite za mene kao to i ja molim za Vas. Oekujem da u uskoro biti s njime
(dvadeset dana prije smrti - nap. prev.). U naemu sam Gospodinu sasvim
Va..

esnaesto pismo
6. veljae 1691.
Dobra moja majko,
Bog vrlo dobro zna to nama moe pomoi. Sve to on ini najbolje je za nas. Kad bismo bili
svjesni koliko nas on ljubi, bili bismo uvijek spremni jednako prihvatiti i slatko i gorko. Najbolniji i
najtvri dogaaji bili bi nam tada dragi i dobrodoli. I najgore muke samo su onda nepodnoljive
ako ih gledamo u krivom svjetlu. Ako smo osvjedoeni da nama upravlja Boja ruka i da je on

ljubazni Otac, takoer kad nam alje ponienja, boli i patnje, tada e ieznuti gorina, i naa e se
alost pretvoriti u radost.
Sva naa zadaa, stoga, treba da bude upoznati Boga. to ga vie upoznajemo, to ga vie elimo
izbliega dohvaati. Jer se, u neku ruku, moe rei da ljubav raste razmjerno sa spoznajom: tako e
ljubav biti to vea to je spoznaja dublja i obuhvatnija. Ako je ljubav prema Bogu doista velika,
ljubit emo ga jednako u bolu i u radosti.
Ali, ne traimo i ne ljubimo Boga zato da bi nam on darovao svoje milosti, pa bile one kako god
uzviene. Ni najvea naa dobra djela ne mogu nas nikad toliko privesti Bogu koliko moe vjera
kroz jedan jednostavan in. Stoga mu se esto obraajmo u vjeri. Ne traimo ga na drugim
mjestima: on je usred nas. Nemojmo biti negostoljubivi i ne grijeimo ostavljajui ga da eka dok se
mi bavimo tisuama sitnica koje se njemu ne sviaju ili ga ak rastuuju. On to, dodue, podnosi,
ali bismo se morali bojati da nas ta naa drskost jednom skupo ne doe.
Ponimo sa svom ozbiljnou njemu pripadati i protjerajmo iz srca i iz duha sve to nije njegovo.
On hoe tamo biti sam. Molimo od njega tu milost. Ako mi, sa svoje strane, dademo sve to
moemo, osjetit emo uskoro kako se promjena koju iekujemo zbiva u nama.
Ja ne mogu dovoljno zahvaliti Bogu za mala olakanja koja Vam je udijelio. Oekujem da u ga,
po njegovoj milosti, za nekoliko dana susresti. Molimo jedno za drugo. U naem Gospodinu sam
Va...
est dana poslije, u ponedjeljak 12. veljae 1691, prije podne u 9 sati, Nicolas Herman umrije.

IVOTOPIS
Donosimo tekst ivotopisa ttLes moers du Frre Laurent" koji se pojavio u izdanju iz 1694.
Izostavljena su samo dva mjesta koja se ne odnose na brata Lovru.
Piem o onome to sam sam uo i vidio od brata Lovre, koji je prije dvije godine preminuo kao
bosonogi karmelianin u samostanu u Parizu. Piem o ovjeku kojega se mnogi sa zahvalnou
sjeaju.
Jedan je ovjek, koji se bio odrekao visokoga poloaja meu ljudima da bi, umjesto toga, svoj
ivot provodio na najzadnjem mjestu u kui Bojoj, jer vie voli Kristov jednostavni ivot nego
ukrase i egipatske lonce s mesom; takav, dakle, ovjek izrazio je elju da misli brata Lovre, koje
sam sabrao, uinim dostupnima svima onima koji su prozreli obmanu svijeta. Radosno sam
posluao. Iako su pohvalni govori i pisma dobroga brata ve objelodanjena, mislim da se ono to
smo batinili od toga svetoga ovjeka nikad ne moe dovoljno proiriti.
ini mi se ispravnim da u osobi brata Lovre iznesem odgovarajui primjer zdrave pobonosti. To
vrijedi posebno za nae vrijeme, kad svi trae dobro ondje gdje ono nije i idu krivim putovima da bi
ga nali.
Govorit e vam sm brat Lovro. Donijet u njegove rijei koje sam u razgovorima s njim sm
sluao i zapisivao odmah im bih ga napustio. Sveca nita ne moe bolje oslikati nego ono to
potjee od njega. Ispovijesti i pisma sv. Augustina odraavaju Augustina bolje od svega to bi se
inae moglo kazati o njemu. Isto tako, priuite se da slugu Bojega, kojega vam sad predstavljam,
promatrate samo kroz rijei koje je on sam izgovorio, u svoj jednostavnosti srca.
Njegove ga vrline nisu uinile nedrutvenim. Njegov je otvoreni nain ulijevao povjerenje.
Odmah se dobivao osjeaj da se njemu moe sve rei i stjecao se dojam da ste nali prijatelja. Ako
je poznavao ljude s kojima je imao posla, govorio bi vrlo slobodno i pokazivao veliku dobrotu. to
bi rekao, bilo je jednostavno, ali uvijek na mjestu i vrlo razborito. Kroz njegovu nezgrapnu
vanjtinu otkrivala se upadljiva mudrost, odreena sloboda koja je visoko nadmaivala obzor obina
brata-laika. Otrina njegova pogleda nadmaivala je sva oekivanja.
I dok bi molio milostinju, jasno se vidjelo da je imao razum koji je dorastao i najteim zadaama
i da ga je ovjek mogao pitati za savjet o svim stvarima. To bi se moglo rei o izvanjskom dojmu
koji je ostavljao brat Lovro.

Njegov unutranji ivot i njegovo duhovno formiranje opisao je on sm u razgovorima koje vam
prenosimo. Njegova unutarnja preobrazba poinje, kako ete itati, s uzvienom predodbom o
moi i mudrosti Bojoj, koju je on brino ouvao, vjerno se trudei da ga druge misli ne odvrate od
nje. Taj prvi doivljaj Boga imao je kao posljedicu, i bio je kamen-temeljac svemu njegovu
usavravanju. Stoga e, dakle, biti korisno ako malo promotrimo njegov nain ivota. Vjera je bila
svjetlo koje mu nije samo u poetku pomoglo spoznati Boga, nego se on ni poslije nije htio sluiti
nikakvim drugim sredstvima, u elji da na svim putovima slijedi Boga. Vie mi je puta rekao da mu
se sve ono to je od drugih uo, sve to je naao u knjigama, sve to je sm napisao - ini beznaajno u usporedbi s onim to mu vjera oituje o uzvienosti Bojoj i uzvienosti Isusa Krista. Govorio
je: samo nam vjera omoguuje da spoznamo tko je Bog. Mi razmiljamo logikim zakljuivanjem
razuma i na temelju znanosti, a to je kao kad bismo promatrali lou kopiju a odvraali oi od
jedinstvena izvornika. U temelju nae due odraava se sm Bog, a mi ipak neemo da ga tamo
vidimo. Okreemo se od njega da bismo se bavili ispraznim stvarima i zanemarujemo openje sa
svojim Kraljem, koji je, naprotiv, uvijek spreman razgovarati s nama.
Premalo je" nastavlja brat Lovro - ,,ako pokuavamo Boga ljubiti i upoznati samo kroz ono
to nam knjige o njemu kau ili kroz ono to mi u sebi pronaemo na osnovi nekoliko povrnih
pobonih misli ili sitnih 'prosvjetljenja'. Mi moramo svoju vjeru probuditi na ivot i s njenom
pomou uzdii sve svoje osjeaje, kako bismo Boga i Isusa Krista tovali u njihovoj potpunoj
boanskoj savrenosti - onakve kakvi uistinu jesu. Taj put vjere jest duh Crkve; tim putem
dospijevamo do velike savrenosti."
Brat Lovro Boga nije gledao kao nazona samo u svojoj dui, nego i u stvorenju koje je
promatrao. U svemu to je susretao njegove su se misli jednako dizale od stvorenja k Stvoritelju.
Prizor ogoljelog stabla zimi uzdigao je, jednim zamahom, njegov duh k Bogu i ulio mu tako
uzvienu spoznaju da je taj dojam i nakon etrdeset godina bio jednako jak i iv u njegovoj dui kao
i u prvom trenutku. On se tako ponaao u svakoj prilici: vidljivo ga je vodilo k nevidljivom. S
istoga je razloga meu malobrojnim spisima koje je htio itati sveto Evanelje stavljao nad sve
druge knjige, jer je ondje, u vlastitim Isusovim rijeima, nalazio najistiju i najjednostavniju hranu
za svoju duu, vjeru.
Brat Lovro poeo je time da se u svome srcu vjerno, i uz pomo vjere, bavio nazonou
Bojom. Razgovarao je s Bogom stalnim inima klanjanja i ljubavi i time to je, za vrijeme svoga
rada, zazivao Gospodnju pomo. Kad bi okonao posao, Lovro bi zahvaljivao Bogu i molio ga da
mu oprosti njegove nemarnosti time to bi ih priznavao, kako on ree, ne branei se. Poto su ti
ini bili vrlo vrsto povezani s njegovim radom i jer su mu oni davali snagu za rad, sve je inio s
velikom lakoom. Njegove ga misli nisu ometale u radu, nego su mu pomagale da sve uspjeno
dovri.
On ipak priznaje da je isprva imao potekoa i da je prilino esto zaboravljao svoju vjebu. Ali,
kad bi uoio svoje propuste, prihvaao se opet vjebe. Katkad je njegova misao na Boga bivala
potisnuta estinom misli - lutalica. On bi se tada zadovoljavao da ih blago protjera kako bi se opet
vratio svojemu uobiajenom openju s Bogom. Napokon je njegova vjernost bila plaena:
neprestano je mislio na Boga! Razliiti i mnogovrsni ini preobrazili su se u jednostavno gledanje,
svijetleu ljubav i neprekidnu radost.
Govorio je: Vrijeme rada ja ne razlikujem od vremena molitve. Radei u kuhinji, gdje me esto
vie ljudi istodobno molilo za razne stvari, ja sam s Bogom isto tako zdruen kao kad kleim pred
svetim sakramentom. Moja mi vjera postaje pokatkad tako bistra kao da vie i nije vjera. Tada mi se
ini kao daje tamna koprena odstranjena i da je vjeni dan nebeskoga ivota ve svanuo."
Do toga je stupnja dospio na dobri brat po vjernosti s kojom je protjeravao sve druge misli da bi
tako svo vrijeme mogao stalno opiti s Bogom. Ta je vjeba, napokon,, toliko postala dio njega
sama da mu bijae gotovo nemogue prestati, ako bi svoj duh i htio usmjeriti na druge stvari.
U razgovorima ete nai vrlo vanu primjedbu. On tamo kae: Nazonost Boja morala bi se
zbivati vie po srcu i po ljubavi negoli po razumu i po mnotvu rijei." Veli: Na putovima Bojim
misli manje vrijede. Najprea je ljubav."
Opisujem vam ovdje brata-laika koji je radio u kuhinji i rado upotrebljavam njegove vlastite
jednostavne izraze: Nije prijeko potrebno initi velike stvari. Ja prevrem palainke u tavi iz

ljubavi prema Bogu. Ako sam dovrio posao i vie nemam to raditi, bacam se na pod i molim se
Bogu, kojem zahvaljujem za milost to smijem raditi. Nakon toga ustajem zadovoljan poput kralja.
Ako ne mogu nita drugo initi, zadovoljan sam ako iz ljubavi prema Bogu smijem podii jednu
slamku sa zemlje.
On nastavlja: Svugdje se trae metode kako da se naui ljubiti Bog. eli se do toga cilja stii po
ne znam koliko putova. Mui se velika muka da bi se s pomou mnotva sredstava ostalo u
nazonosti Bojoj. Nije li mnogo jednostavnije i ispravnije sve to se ini initi iz ljubavi prema
Bogu, svim poslovima koje sa sobom donosi nae zanimanje svjedoiti za Boga, te, povezanou
svoga srca s njegovim, zadrati njegovu svetu nazonost u sebi. Za to nam nisu potrebne nikakve
vjetine: mora se samo iskreno i jednostavno poeti." Namjerno sam ovdje naveo nekoliko
jednostavnih izraza samoga brata Lovre.
Ne smije se vjerovati da je dovoljno, da bismo Boga ljubili prinositi mu svagdanji rad, moliti se
za njegovu pomo i ponavljati da ga ljubimo. Brat Lovro nije samo po tome dospio do savrenstva
ljubavi. On je od samog poetka mnogo vie pazio na to da ne ini nita to bi moglo omrznuti
Bogu. On se odrekao svega to nije povezano s Bogom i pri tome nije mislio na sebe sama. On
kae: ,,Otkako sam stupio u red, ne mislim vie na zasluge i na svoj spas. Otkako sam se, za pokoru
svojih grijeha, posve prepustio Bogu i, iz ljubavi prema njemu, odrekao se svega to nije on,
pokuao sam ostatak svojih dana ivjeti tako kao da smo samo Bog i ja na svijetu."
Tako je Brat Lovro poeo s onim to je najsavrenije: svega se odrekao za Boga i sve inio iz
ljubavi prema njemu. Sebe sama potpuno je zaboravio. Kad bi zamolio oprotenje od Boga, nije
vie mislio ni na raj ni na pakao, ni na stare ni na nove grijehe. Kad bi jednom to priznao, nije se
vie vraao nazad. Nakon priznanja svojega grenoga dranja, bio je savreno miran. On je to ovako
izrazio: ,,Pouzdajem se u Boga u ivotu i u smrti, u vremenu i vjenosti."
Mi smo" - kae on - , .stvoreni samo za Boga. Dakle, ispravno inimo ako ostavljamo sebe da
bismo postojali samo za njega. U njemu emo bolje vidjeti to nam jo nedostaje i to mi, unato
svoj muci, ne moemo nai bez njega. To je samo ostatak naega samoljublja, koje nas zavarava da
smo savreni i tako nas vee na nas same, spreavajui nas da se uzdignemo k Bogu."
Brat mi je Lovro rekao da su ga etiri godine trle teke brige, tako velike da ga nitko na svijetu
nije mogao osloboditi misli da je proklet. Ali, ni u to doba nije on mijenjao prvotnu odluku. Ne
razmiljajui o tome to bi se s njim moglo dogoditi i ne zapoljavajui se vlastitom mukom, kako
to inae ini veina potitenih dua, on se tjeio govorei: Neka bude to bude, ja u, u najmanju
ruku, dok ivim sve to moram initi initi iz ljubavi prema Boga" Tako je on, zaboravivi sebe
sama, hotei se rado izgubiti za Boga upravo po tome naao sebe.
Ljubav po volji Bojoj zamijenila je u njemu vlastitu volju. U svemu to je susretao vidio je
uredbu Boju. Po tome je stalno ostajao u radosti. Kad bi doivio bilo kakvu neugodnost, nije bio
time zgranut; naprotiv, mislio je da bi se trebalo uditi to se ne dogaa jo mnogo vie zla kad se
pomisli za kakva je sve zla greni ovjek sposoban. Istodobno bi uzdizao svoje misli k Bogu,
znajui da on moe preobraziti zlo u dobro i da on, doputajui neka zla, sigurno ima prave i
korisne razloge koji su utemeljeni u njegovu opem zasnovu voenja svijeta. Tada bi molio za
grenike ne uznemirujui se vie i ostajui u miru.
Jednoga dana morao sam mu, bez ikakve priprave, saopiti da jedan vaan posao, koji je njemu
vrlo leao na srcu i na kojem je dugo radio, ne moe biti izveden jer je upravo protivno odlueno.
On je na to samo odgovorio: Mora se prihvatiti da ta odluka poiva na dobrim razlozima, prihvatit
emo je i neemo nikad vie govoriti o tome." On je to doista i drao na djelu, i to vrlo temeljito:
iako je esto imao priliku govoriti o tome predmetu, nije vie otvarao usta.
Kad je brat Lovro ve bio vrlo bolestan, posjetio ga je jedan vrlo ugledan gospodin i upitao ga da
li bi on, ako bi mu Bog prepustio izbor, htio jo due ivjeti i tako poveati svoje zasluge, ili bi
radije ve sada elio doi u nebo. Dobri je brat bez predomiljanja odgovorio: Odluku preputam
Bogu. Moje je samo u miru ekati da se ispuni volja Boja."
Takvo ga je shvaanje uinilo neovisnim o svim stvarima i dalo mu tako veliku unutarnju
slobodu koja se moe usporediti sa slobodom blaenika.
On se nije osjeao obaveznim nikakvoj stranci. Predrasude su mu bile tue.

Prirodno domoljublje, koje susreemo i u najsvetijih, kod njega nije imalo nikakvu odluniju ulogu. Ipak, voljeli su ga i oni koji su u tom pogledu imali suprotna miljenja. On je elio Dobro
sasvim openito i bilo mu je potpuno svejedno po komu ili za koga se ono dogaa. Bio je graanin
neba i nita na zemlji nije ga moglo zgrabiti.
Njegov pogled nije bio ogranien ni vremenom. On je sebe odavna usmjerio na vjenu zbilju.
Sve je promatrao s gledita vjenosti.
Stoga mu nije bilo vano kamo ga stavljaju i kakve mu slube daju. Dobri brat nalazio je Boga
posvuda, bilo da je popravljao stare cipele, bilo da je sa zajednicom bio sabran na molitvu. Nije
inzistirao da mu se dadu posebni molitveni sati, jer je mislio da Boga moemo ljubiti i moliti mu se
jednako vrijedno za uobiajenoga rada kao i u samotnoj pustinji.
Njegovo je jedino sredstvo da se doe k Bogu bilo: sve initi iz ljubavi prema Bogu. Zbog toga
mu je bilo svejedno kojom se stvari bavio samo ako bi je mogao raditi za Boga. Nije, dakle, gledao
na stvari nego na Boga. Znao je: to je koja zadaa protivnija njegovoj prirodnoj sklonosti, to je
vea vrijednost ljubavi s kojom on obavlja zadau za Boga. Znao je, uz to, da okolnosti po kojoj je
neto neznatno nikako ne umanjuje vrijednost rtve, jer Bog, kojem ne trebaju nikakve stvari, u
naim djelima gleda samo na ljubav s kojom su popraena.
Druga karakteristina osobina brata Lovre bila je izvanredna vrstoa, koja bi se ak mogla
nazvati neustraivou. Ona je otkrivala jaku duu koja je u svemu to nije Bog bila iznad strahova i
nadanja. On se nije niemu udio i niega se nije bojao. Ta postojanost njegove due izvirala je iz
istoga izvora kao i druge njegove vrline. Uzvieno poimanje koje je imao o Bogu pokazivalo mu je
Boga onakvim kakav on uistinu jest: najvia pravda i beskrajna dobrota. Bio je, stoga, siguran da e
ga Bog voditi i initi mu samo dobro, jer je on, sa svoje strane, vrsto odluio Bogu se svidjeti i sve
initi i podnositi iz ljubavi prema njemu.
Jednoga dana upitao sam ga tko mu je duhovni voa. Odgovorio je da nema duhovnog voe i da
njemu nije prijeko potrebno imati ga. To rjeavaju njegove izvanjske dunosti s pomou Pravila i
slube koju obavlja u redu. Evanelje mu propisuje da ljubi Boga iz svega srca. Budui da je toga
svjestan i da sam nastoji to postii, ini mu se da mu nije prijeko potreban duhovni voa koji bi ga
poticao na to. Ispovjednik mu je, naprotiv, vrlo potreban da bi mu povjerio grijehe.
Oni koji su u duhovnom ivotu usmjereni samo na vlastita raspoloenja i osjeaje, te vjeruju da
nemaju nita vanije initi nego ispitivati jesu li doista poboni ili nisu, takvi ljudi ne mogu
pokazati postojanost i ravnomjernost, jer se ta stanja, bilo zbog vlastite nemarnosti bilo po
uredbama Bojim, neprestano mijenjaju, budui da Bog svoje darove i svoje vodstvo oblikuje
razliito, po naim potrebama.
Potpuno je drukije inio dobri brat. On se drao vrsto puta vjere koji se ne mijenja i zato je
uvijek ostao vjeran sam sebi. Trudio se dobro obavljati dunosti svoga stalea na mjestu na koje ga
je Bog postavio, i mislio je da nema potrebe teiti za drugim zadaama (k promjeni zanimanja
nap. prev.). Umjesto da briljivo pazi na raspoloenje i straljivo preispituje put kojim je iao,
usmjeravao je pogled na kraj puta - na Boga, te je velikim koracima hrlio u susret cilju, time to se
vjebao u pravednosti, ljubavi i poniznosti. Rad mu je bio vaniji od predugih razmatranja onoga
to je inio.
Tako je njegova pobonost poivala na sigurnu temelju: ona nije bila praena nikakvim vizijama
ili drugim neobinostima. Bio je uvjeren da je u duama koje ovise o stvorenom to vrlo esto znak
slabosti, jer ostaju na mjestu bavei se vie poklonom nego Bogom samim. Otkako je stupio u
novicijat, u njegovom ivotu nema takvih neobinih ukazanja. Bilo kako bilo, on nikada, ni onima u
koje je imao najvee povjerenje i kojima je otvarao srce, nije o tome govorio. Cijeloga je ivota iao
tragovima svetih i sigurnim putem vjere. Nije se odvajao od iskuanoga puta koji je Crkva u svim
vremenima odobravala, a koji vodi kroz nadu, kroz dobro djelovanje i izvravanje svakidanjih
dunosti. Sve mu je drugo bilo sumnjivo. Njegov zdravi ljudski razum i svjetlo koje mu je davala
njegova jednostavna vjera ouvali su ga od svih opasnosti koje nas sreu na putu duha i zbog kojih
mnogi danas trpe brodolom jer se, bolujui za novim, izruuju vlastitom umiljanju, znatielji i
ljudskom vodstvu...

Vodei tako ivot sreen i osiguran vjerom, brat Lovro mirno je iao smrti u susret. Njegova je
strpljivost uvijek, u svim ivotnim prigodama, bila vrlo velika, ali osobito je rasla kako je iao u
susret posljednjim satima.
Ni u jednom trenutku, ni za najveih bolova, on se nije doimao kao onaj koji je izgubio mirnou.
Radost se pokazivala ne samo na njegovu licu nego i u nainu njegova govora. To je ponukalo
brau koja su ga obilazila da ga upitaju da li on doista trpi. Odgovorio je: Oprostite mi, brao,
trpim; probadanja u boku nanose mi velike bolove, ali je moj duh tih i zadovoljan." Posjetioci su
dalje pitali: Ako bi Bog htio da ove bolove trpi deset godina, bi li i tada bio zadovoljan."
Odgovorio je: Ne samo to vrijeme, nego, ako se Bogu svia da svoje boli podnosim do sudnjega
dana, nita ne bih imao protiv, jer znam da e mi Gospodin istodobno darovati unutarnji mir i
radost." to se vie bliio as njegova rastanka sa svijetom, to mu je ara postajala vjera, dublja
njegova ljubav i enja. Jednome je redovnikome subratu odao: Ja vie gotovo i ne moram
vjerovati da Bog stanuje u mojoj dui, ja sam u to po vjeri toliko siguran da ve u sebi vidim neto
od toga buduega zajednitva s Gospodinom. Ne plaim se vie ni smrti, ni pakla, ni suda Bojega,
ni sile sotonske, ija mi nastojanja, dodue, nisu nepoznata, ali sam ih nauio prezirati."
Poto su htjeli jo vie od njega uti, postavljali su mu nova pitanja. Tako je jedan htio znati da li
Lovro smatra neim stranim dospjeti u ruke Boga ivoga, jer da nitko pouzdano ne zna da li je
zasluio ljubav ili gnjev. Ja sam o tome osvjedoen" odgovorio je ali to ne elim znati, jer
mi se sve to ini isprazno. Nema nita bolje nego se prepustiti Bogu."
Jedan koji se preporuio njegovim molitvama da mu od Boga izmoli milost molitvenog duha
primio je odgovore: Vi morate sa svoje strane tome pridonijeti, teite postojano da sebe uinite
prijemljivim za to."
Poto je zadnji put primio priest, leao je u dubokom miru - tih kao dijete. Kad su htjeli
prekinuti tu utnju i uti njegov glas i kad su ga pitali ime se sad njegov duh bavi, rekao je: inim
ono to u kroza svu vjenost initi. Zahvaljujem Bogu, hvalim ga, klanjam mu se i ljubim ga svim
svojim srcem. Naa je najvanija zadaa, brao moja, Boga astiti i njega ljubiti, a o onome to
dalje dolazi ne brinuti se." Kratko nakon toga, 12. veljae 1691, u dobi od osamdeset godina, brat je
Lovro preminuo, mirno i spokojno kao to je i ivio. Na njegovu blijedom licu poivao je neki sjaj.
Ovo to smo iskusili o ivotu i smrti toga dobrog redovnikoga brata odgovara slici pravoga
kranskoga mudraca. Od te su vrste bili prije ljudi koji su se doista odricali svijeta da bi se brinuli
za svoju duu, za Boga i njegova Sina, Isusa Krista. Njihovo je pravilo bilo Evanelje, predali su se
svetoj mudrosti kria. Tako nam ih je opisao sv. Klement Aleksandrijski, i ini se kao da je pred
oima imao ovjeka poput brata Lovre. On veli: Najvanija zadaa filozofova, to jest kranskoga
mudraca, jest molitva. Mudrac moli na svakom mjestu, ne sa puno rijei nego utei i u dubini due:
na putu, u razgovoru, u tiini, pri itanju ili dok radi. On slavi Boga neprestano; ne samo ujutro kad
ustaje i ne samo u podne: sve to on ini prikazano je Bogu na slavu. Usmjerujui se u molitvi
duhovnim stvarnostima, on biva blag, prijateljski, strpljiv i istodobno jak, tako da mu iskuenja ne
mogu nauditi ni u srei ni u nesrei. Radost kontemplacije kojom se on stalno obnavlja, ne
zasiujui se, spreava ga da mu se svide mala zadovoljstva koje nudi svijet. Po ljubavi boravi on
ve kod svoga Gospodara, iako tijelo jo prebiva na zemlji. Kako se po vjeri hranio nepristupanim
svjetlom, ne nalazi vie nikakva uitka u zemaljskim stvarima. Po ljubavi je ve ondje gdje treba da
bude. On vie nema nikakve elje jer ve ima cilj svojih elja, toliko koliko je (ovdje) mogue. On
ne treba da se mui samosvladavanjem jer ga nita u ovom ivotu ne moe rasrditi i jer ga nita ne
moe odvratiti od ljubavi prema Bogu. Njemu nije teko ouvati svoj mir, jer ga nita ne oalouje
otkako se osvjedoio da se sve kree prema dobru. Ne biva bijesan, nita ga ne uzrujava jer ljubi
Boga i samo je njemu okrenut. Ne zavidi jer mu nita ne nedostaje. Ne ljubi tako kao to prosjean
ovjek ljubi prijatelje, on u stvorenjima ljubi Stvoritelja. Dua mu je postojana i ne mijenja se jer
ona ne ovisi o svijetu nego je pridruena Bogu...
Brat Lovro proivio je ivot povueno. Ipak, svatko, u kakvu se god poloaju zatekao, moe
izvui veliku korist iz iskustva to je on u ivotu stekao. Brat Lovro poruuje ljudima koji su
djelatni u svijetu da se okrenu Bogu i da ga usred svoga rada, razgovorima, za odmora - mole za
milost kako bi mogli ispuniti dunost. Njegov ih primjer opominje da zahvaljuju Bogu za sva

dobroinstva i za dobra koja su njegovom dobrotom smjeli uiniti, te da, mislei na pogreke, nikad
ne zaborave poniznost pred Bogom.
Ovdje nije rije o nekoj tekoj pobonosti koja bi se mogla obavljati samo u samostanima. Svaki
ovjek ima dunost Boga astiti i ljubiti. Ali, nijednu od tih dviju temeljnih dunosti ne moemo
ispuniti sve dok nas s Bogom ne povee veza srca, koja e omoguiti da u svakome trenutku
naemo u njega svoje utoite. Jer, mi smo kao djeca koja se bez majine pomoi samo s velikom
mukom mogu prehraniti.
Na tom putu nije nipoto teko. Naprotiv lako je! I nuno je svakome! To je ono to sv. Pavao
preporuuje svim kranima: neprestano moliti. Oni koji to ne ine nisu svjesni to im treba i da su
tako nesposobni za dobro. Oni ne znaju tko su oni i tko je Bog, zaboravljaju da bez Isusa Krista ne
bi mogli ivjeti.
To to netko mora puno raditi u svijetu nije nikakva isprika da sebi uskrati tu dunost. Bog je
posvuda. I posvuda se moe na njega usmjeriti. Srce se moe povezati s njime na tisuu raznih
naina. Samo s malo ljubavi to nije teko.
Ljudi koji su se povukli iz ivotnih nemira mogu jo bolje uzeti Lovrin ivot kao uzor kako su
osloboeni od veine svakidanjih dunosti, kojima su drugi ljudi zaokupljeni, njih ne bi smjelo
nita ometati da nasljeduju dobroga Brata. Oni mogu ostaviti po strani sve druge misli i truditi se
jo samo oko toga da sve to ine ine iz ljubavi prema Bogu, i da njemu, kako brat Lovro
nazva: ,,dadnu sve za sve".
Hotei ivjeti za Boga, on se na uzoran nain svega odrekao i nipoto nije mislio samo na sebe, ni
samo na svoje spasenje. Bilo mu je svejedno koja bi mu se sluba i koje zaposlenje dalo. Jo jedno
treba imati na umu: u svim tim vjebama duha Lovro je ouvao svoju slobodu.